F - Daniel Kehlmann

“Onda poslušaj. Ovo je naredba koju ćeš slijediti jer je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Pod svaku cijenu!”

Kada je toga poslijepodneva odveo svoja tri sina na predstavu Velikog Lindemanna i pristao na pozornici asistirati majstoru hipnoze, skeptični i neambiciozni pisac Arthur Friedland nije ni slutio da će već iste večeri isprazniti obiteljski bankovni račun, uzeti putovnicu i nestati – na 24 godine.

Sada, kad im se putovi iznova spajaju, Arthur je književna zvijezda tamna sjaja, a njegovi odrasli sinovi muškarci su koji prolaze svaki kroz vlastitu krizu: Martin je svećenik bez vjere, Iwan slikar bez talenta, a njegov blizanac Eric beskrupulozni poslovni čovjek čiji se svemir te 2008. urušava, prijeteći da ga usisa za sobom.

Dok za Daniela Kehlmanna propituju sveto trojstvo religije suvremenog čovjeka – novac, umjetnost i Boga – svaki od junaka romana F neka je vrsta prevaranta, no svaki nas ujedno vodi korak bliže onome što bi lako moglo biti istina.

Obitelj, ljubav i (ne)sreća, život i magija koja njime vlada, sve to sadržano je u romanu divlje duhovitosti i filozofske dubine, u remek-djelu koje – da parafraziramo Velikog Lindemanna – morate pročitati jer to želite, potruditi se, pod svaku cijenu. Jer, vratit će vam se.

“Kehlmann je jedan od najsjajnijih i najduhovitijih pisaca, a to je postao istra­žujući najvažnije filozofske i intelektualne teme.” – Jeffrey Eugenides

“Ne može biti lako napisati komični roman o smrti Boga, a ipak, Danielu Kehlmannu to je, čini se, pošlo za rukom... Svijet je velik i nespoznatljiv, život kratak, a sjećanje žalosno ograničeno... ali teško je opisati koliko sve to skupa može biti zabavno. No smijeh je ionako najdragocjeniji kad smo u tami.” – Guardian

“Složen, predivan roman s puno lica: obiteljska saga, bajka i vrtoglava farsa... Daniel Kehlmann jedan je od najvećih romanopisaca današnjice zato što uspijeva učiniti da se velike teme doimaju lakima.” – Adam Thirlwell

“F je poigravanje mislima o sudbini i predodređenosti, istini i laži, origina­­lu i krivotvorini, napisano elegantno i za­panjujuće lepršavo.” – Frankfurter Allgemeine Zeitung

Veliki Lindemann


MNOGO GODINA NAKON TOGA, kad su već odavno bili odrasli i svaki od njih bio je zapleten u vlastitu nesreću, nijedan od sinova Arthura Friedlanda više nije znao čija je zamisao zapravo bila da tog popodneva odu hipnotizeru.
Bila je 1984. godina i Arthur nije imao posao. Pisao je romane koje nijedan izdavač nije htio objaviti i priče koje su tu i tamo objavljivane u časopisima. Nije radio ništa drugo, ali supruga mu je bila oftalmologinja i zarađivala je.
Tijekom vožnje hipnotizeru Arthur je sa svojim trinaestogodišnjim sinovima razgovarao o Nietzscheu i markama žvakaćih guma, posvađali su se zbog crtića koji se upravo prikazivao u kinima i čiji je glavni lik bio robot, istovremeno i izbavitelj, postavljali su hipoteze o tome zašto Yoda tako neobično govori i pitali se je li Superman jači od Batmana. Na koncu su se zaustavili pred kućama u nizu u jednoj ulici u predgrađu. Arthur je dvaput pritisnuo trubu i nekoliko sekundi poslije na jednoj kući naglo su se otvorila ulazna vrata.
Njegov najstariji sin Martin protekla je dva sata sjedio uz prozor i čekao ih, omamljen nestrpljenjem i dosadom. Prozorsko staklo zamaglilo se od njegova daha, prstom je crtao lica, ozbiljna, nasmijana, i lica s razjapljenim ustima. Zatim je po tko zna koji put obrisao staklo i promatrao kako ga njegov dah prevlači finom maglicom. Zidni je sat kucao i kucao, zašto se tako odužilo? Ponovno automobil, i ponovno je to bio neki drugi, i još jedan, i još uvijek to nisu bili oni.
Odjednom se jedan automobil zaustavio i dvaput zatrubio.
Martin je potrčao niz hodnik, pored sobe u koju se povukla njegova majka kako ne bi morala vidjeti Arthura. Prošlo je četrnaest godina otkako je samo tako odjednom nestao iz njezina života, ali još ju je uvijek mučilo to što može postojati, a da je ne treba. Martin se spustio stubama, prošao kroz donji hodnik, van i preko ceste - tako brzo da nije vidio automobil koji se veoma brzo približavao. Negdje pored njega zaškripale su kočnice, ali on je već sjedio na suvozačkom sjedalu, ruku prekriženih iznad glave, i tek mu je tada srce na trenutak prestalo kucati.
“Bože moj”, rekao je Arthur tiho.
Vozilo koje je gotovo ubilo Martina bilo je crveni VW Golf. Vozač je trubio iako to nije imalo smisla, možda zato što je osjećao da nakon takvog događaja nije prihvatljivo ne poduzeti ništa. Zatim je dodao gas i odvezao se.
“Bože moj”, rekao je Arthur još jednom.
Martin je protrljao čelo.
“Kako netko može biti tako glup?” upitao je jedan od blizanaca sa stražnjeg sjedala.
Martin je imao osjećaj da se njegovo postojanje rascijepilo. Sjedio je ovdje, ali istovremeno je ležao na asfaltu, nepomičan i iskrenutih udova. Kao da njegova sudbina još uvijek nije bila do kraja odlučena, oboje je još bilo moguće, i na trenutak je i on imao brata blizanca - blizanca koji je tamo vani polako iščezavao.
“Mogao je biti mrtav”, rekao je drugi blizanac.
Arthur je potvrdno kimnuo.
“Ali je li to istina? Što ako Bog još ima nekakve planove s njim. Kakve god. Onda mu se ništa ne može dogoditi.”
“Ali Bog ne mora imati nikakve planove. Dovoljno je da zna. Ako Bog zna da će biti pregažen, onda će biti pregažen. Ako Bog zna da mu se neće ništa dogoditi, onda mu se neće ništa dogoditi.”
“Ali to ne može biti istina. Onda bi bilo svejedno što radiš. Tata, u čemu je pogreška?”
“Bog ne postoji”, rekao je Arthur. “U tome je pogreška.”
Svi su zašutjeli, onda je Arthur upalio motor i krenuo. Martin je osjećao kako mu se otkucaji srca smiruju. Još nekoliko minuta i ponovno će biti samo po sebi razumljivo da je živ.
“A u školi?” upitao je Arthur. “Kako je?”
Martin je postrance pogledao oca. Arthur se malko udebljao, njegova kosa, koja tada još nije bila sijeda, uvijek je bila razbarušena kao da je još nitko nikada nije počešljao. “Matematika mi je teška, mogao bih pasti. Francuski je još uvijek problematičan. Engleski više nije, nasreću.” Govorio je brzo, kako bi rekao što više prije nego što Arthur izgubi zanimanje. “U njemačkom sam dobar, iz fizike imamo novog profesora, a na kemiji je kao uvijek, ali kod pokusa-”
“Iwane”, upitao je Arthur, “imamo li ulaznice?”
“U tvom džepu”, odgovorio je jedan od blizanaca i sada je Martin barem znao koji je od njih dvojice Iwan, a koji Eric.
Promatrao ih je u retrovizoru. Kao i svaki put nešto u njihovoj sličnosti djelovalo mu je lažno, pretjerano, protuprirodno. A tek će se nekoliko godina poslije početi jednako oblačiti. Ta faza, u kojoj ih je zabavljalo da ih se ne može razlikovati, prestat će tek u njihovoj osamnaestoj godini, kada nakratko ni sami neće biti sigurni koji je od njih koji. Nakon toga će ih uvijek iznova obuzimati osjećaj da su jednom izgubili sebe i da od tada svaki živi život onoga drugog; kao što se Martin više nikada do kraja neće riješiti sumnje da je tog poslijepodneva zapravo umro na cesti.
“Ne bulji tako blesavo”, rekao je Eric.
Martin se okrenuo i posegnuo za Ericovim uhom. Zamalo ga nije uhvatio, ali njegov se brat izmaknuo, ščepao ga za ruku i naglo je zavrnuo prema gore. Jauknuo je.
Eric ga je pustio i veselo zaključio: “Sada će zaplakati.”
“Svinjo”, rekao je Martin drhtavim glasom. “Glupa svinjo.”
“Točno”, rekao je Iwan. “Sada će zaplakati.”
“Svinjo.”
“Sam si svinja.”
“Ti si svinja.”
“Ne, ti.”
Nakon toga im više ništa nije palo na pamet. Martin je zurio kroz prozor sve dok nije bio siguran da mu više neće krenuti suze. Izlogom uz rub ceste klizio je odraz automobila: iskrivljen, izdužen, savijen u polukrug.
“Kako ti je majka?” upitao je Arthur.
Martin je oklijevao. Što da odgovori? Arthur je to pitanje postavio na samome početku, prije sedam godina, kada su se prvi put sreli. Otac mu se tada učinio vrlo visok, ali i umoran i odsutan, kao obavijen finom maglicom. Osjećao je strahopoštovanje prema tome muškarcu, ali istovremeno, ne znajući reći zašto, i sažaljenje.
“Kako ti je majka?” rekao je tada neznanac i Martin se upitao je li to zaista čovjek kojeg je tako često sretao u svojim snovima, uvijek u istom crnom kišnom ogrtaču, uvijek bez lica. Ali tek toga dana u slastičarnici, dok je brljao po svom voćnom kupu s čokoladnim preljevom, Martinu je postalo jasno koliko je uživao u tome što nema oca. Nema uzora, nema prethodnika i nema tereta, samo nejasnu predodžbu o nekome tko bi se jednoga dana možda mogao pojaviti. I ovo bi sad trebao biti on? Zubi mu nisu bili baš ravni, kosa mu je bila razbarušena, na ovratniku je imao mrlju i ruke su mu izgledale ispucalo. Bio je to muškarac koji je mogao biti i netko drugi; muškarac koji je izgledao kao bilo tko od mnoštva ljudi na ulici, u tramvaju, bilo gdje.
“Koliko točno imaš godina?”
Martin je progutao slinu i zatim mu rekao: sedam godina.
“A to je tvoja lutka?”
Martinu je trebalo nekoliko trenutaka kako bi shvatio da njegov otac pita za Gospođu Müller. Imao ju je sa sobom kao i uvijek, držao ju je pod rukom, ne razmišljajući o tome.
“A kako se zove?”
Martin mu je rekao.
“Čudno ime.”
Martin nije znao što bi odgovorio. Gospođa Müller oduvijek se zvala tako, to je jednostavno bilo njezino ime. Primijetio je da mu curi nos. Pogledao je oko sebe, ali mame više nije bilo. Tiho je izašla iz slastičarnice čim je Arthur ušao.
Koliko god da je često Martin poslije mislio na taj dan i koliko se god trudio prizvati njihov razgovor iz tame svog sjećanja, nije mu uspijevalo. Vjerojatno je to bilo zato što je prije toga prečesto zamišljao taj razgovor i zato što se ono što su zaista rekli jedan drugome ubrzo stopilo sa svim onim što je svih tih godina izmišljao: je li mu Arthur zaista rekao da nema posao i da provodi život razmišljajući o životu ili je Martin taj odgovor poslije, kada je znao više o svome ocu, samo smatrao jedinim prikladnim? I je li moguće da je Arthur na pitanje zašto je njega i njegovu majku ostavio same, stvarno odgovorio da onaj tko se prepusti zatočeništvu, sitnome životu, prosječnosti i očajanju ne može pomoći nikome drugom jer se ni njemu ne može pomoći, da takvi ljudi obole od raka, da im se usali srce, da ne žive dugo i da se počnu živi raspadati? Od Arthura se itekako moglo očekivati da tako odgovori sedmogodišnjaku, ali Martinu se činilo malo vjerojatnim da se on tada stvarno usudio postaviti to pitanje.
Otac je ponovno došao tek za tri mjeseca. Taj put došao je po Martina kući, automobilom na čijem su stražnjem sjedalu sjedila dva sablasno slična dječaka, za koje je Martin u prvi mah pomislio da su optička varka. Njih su dvojica njega pak nakratko pogledala vrlo radoznalim pogledom, a malo zatim prilično ravnodušno, bili su usredotočeni sami na sebe, uhvaćeni u zagonetku svojeg udvostručenja.
“Mi stalno mislimo isto.”
“I o kompliciranim stvarima. Potpuno isto.”
“Kad nas netko nešto upita, na pamet nam padne isti odgovor.”
“Čak i kad je pogrešan.”
Zatim su se počeli smijati istim isticatim glasom, i Martina su prošli trnci.
Od tada su njegov otac i njegova braća redovito dolazili po njega. Vozili su se vlakom smrti, posjećivali akvarije sa snenim ribama, hodali šumama na rubnim dijelovima grada i išli plivati na bazen koji je mirisao po kloru, pun dječje cike i sunčeve svjetlosti. Na Arthuru se uvijek primjećivalo da to čini s mukom, nikad nije bio sasvim prisutan, a ni blizanci nisu mogli osobito dobro sakriti da su s njima samo zato što moraju. Iako je Martin sve to vidio jasno, ipak su to bila najljepša popodneva u njegovu životu. Posljednji put Arthur mu je poklonio šarenu kocku čije su se stranice mogle okretati, novu igračku koja se upravo bila pojavila na tržištu. Uskoro je Martin provodio sate s kockom, mogao bi s njome provoditi i dane, postao je ovisan o njoj.
“Martine!”
Brzo se okrenuo.
“Spavaš?”

Razmišljao je hoće li ga još jednom udariti, ali onda je radije odustao. Ne bi pomoglo, Eric je bio jači.
Šteta, pomislio je Eric. Rado bi ošamario Martina, iako nije imao baš ništa protiv njega. Jednostavno je bio bijesan što je njegov brat tako slab, tako tih i plašljiv. Osim toga još mu je uvijek zamjerao onaj trenutak prije sedam godina kada su ih roditelji navečer pozvali u dnevnu sobu kako bi im priopćili nešto važno.
“Razvest ćete se?” upitao je tada Iwan.
Njihovi roditelji prestrašeno su odmahnuli glavom i rekli: ne, ne, stvarno nećemo, ne! I Arthur je zatim ispričao da postoji Martin.
Eric je bio tako zaprepašten da je odmah odlučio pretvarati se da mu je to smiješno, ali baš kad je htio udahnuti i početi se smijati, Iwan se pored njega zahihotao. To je tako kad si jedan i istovremeno dvojica i kad nijedna misao ne pripada samo tebi.
“Ovo nije šala”, rekao je Arthur.
Ali zašto tek sada, htio je upitati Eric. Ali ga je Iwan ponovno preduhitrio: “Zašto tek sada?”
Arthur je odgovorio da su stvari ponekad komplicirane.
Bespomoćno je pogledao prema njihovoj majci, ali ona je sjedila prekriženih ruku i rekla da odrasli nisu uvijek mudri.
Arthur je objasnio da je majka tog drugog dječaka ljuta na njega i zato nije htjela da on vidi sina, a on je popustio, iskreno rečeno, previše spremno, to je pojednostavnjivalo stvari, i tek je nedavno promijenio mišljenje. I sada će poći i sastati se s Martinom.
Još nikada prije Eric nije vidio svog oca nervozna. Što će kome taj Martin, pomislio je, i kako im je Arthur mogao učiniti takvu glupost?
Eric je vrlo rano znao da želi biti drugačiji od svog oca. Htio je zarađivati, htio je da ga shvate ozbiljno, nije htio biti netko koga potajno sažalijevaju. Stoga je prvi dan u novoj školi napao najvećeg dječaka, bez upozorenja, naravno, iznenađenje mu je dalo potrebnu prednost: Eric ga je srušio na pod, kleknuo na njega, uhvatio ga za uši i triput udario njegovom glavom o pod, dok nije osjetio da je otpor nestao. Tek mu je tada, efekta radi, uputio dobro odmjeren udarac u nos, krvarenje iz nosa uvijek postiže željeni učinak. I zaista, visoki se dječak, kojega je Ericu već tada bilo žao, rasplakao. Eric ga je pustio da ustane i ovaj je šmrčući otapkao držeći na licu maramicu koja je postajala sve crvenija. Od tada se Erica bojao cijeli razred i nitko nije primijetio koliko je on uplašen. Jer najvažnije od svega jest biti odlučan, to je već znao. Bilo da je riječ o nastavnicima, drugim učenicima ili čak njegovim roditeljima, svi su bili neodlučni, svi podijeljeni i nezainteresirani, što god da su činili. Nekoga tko se stvarno uputio prema svome cilju nitko neće zaustaviti. To je sigurno, kao što je sigurno da je dva puta pet deset ili da si okružen duhovima, čiji obrisi samo ponekad u polutami postaju vidljivi.
“Izgubio sam se”, rekao je Arthur.
“Ne opet”, rekao je Eric.
“To je samo trik”, rekao je Iwan. “Jer ti se ne da.”
“Naravno da mi se ne da. Ali nije trik.”
Arthur je stao uz rub ceste i izašao. Topao ljetni zrak dostrujao je u unutrašnjost automobila, pored njih su jurili automobili, mirisalo je na benzin. Vani je Arthur pitao ljude za put: jedna starica odmahnula je rukom, dječak na koturaljkama nije se ni zaustavio, muškarac s velikim šeširom davao je znakove rukama desno, lijevo, gore i dolje. Neko je vrijeme Arthur razgovarao s jednom mladom ženom. Žena je nagnula glavu ustranu, Arthur se nasmiješio, pokazala je nekamo, Arthur je kimnuo i nešto rekao, ona se nasmiješila, zatim je ona govorila, a on se smiješio, zatim su se oprostili i ona je u prolazu dodirnula njegovo rame. Ušao je, i dalje se smiješeći.
“Je li ti objasnila?” upitao je Iwan.
“Nije odavde. Ali muškarac prije nje, on je znao.”
Dvaput je skrenuo i zatim se pred njima pojavio ulaz u javnu garažu. Eric je zabrinuto zurio u tamu. Nikada neće moći nikome reći koliko mu je strašan svaki tunel, svaka špilja i svaki zatvoreni prostor. Iwan je vjerojatno ipak znao, kao što se i Ericu stalno događalo da mu umjesto vlastitih misli glavom prolaze misli njegova brata blizanca. Često se događalo i da se nakon buđenja sjeća njemu strano obojenih snova - Iwanovi snovi bili su šareniji od njegovih, bili su na neki čudan način širi, kao da je zrak u njima bolji. Unatoč tome mogli su jedan od drugoga skrivati neke stvari. Eric nikada nije razumio zašto se Iwan boji pasa, jer psi su spadali među malobrojna stvarno bezopasna bića; nije razumio zašto Iwan radije razgovara s plavokosim djevojkama nego sa smeđokosima i nije shvaćao zašto stare slike u muzejima, koje su njemu bile samo dosadne, u njegovu bratu izazivaju tako komplicirane osjećaje.
Izašli su iz automobila. Neonske cijevi širile su mutno svjetlo. Eric je prekrižio ruke na prsima i zurio u pod.
“Ne vjeruješ u hipnozu?” upitao je Iwan.
“Vjerujem da se ljude može u svašta uvjeriti”, rekao je Arthur.
Ušli su u dizalo, vrata su se zatvorila, Eric se borio protiv panike u sebi. Što ako pukne konopac? To se već dogodilo, dogodit će se opet, nekada i negdje, zašto onda ne ovdje? Dizalo se konačno zaustavilo, vrata su se otvorila i krenuli su prema kazalištu. Veliki Lindemann, pisalo je na transparentu, majstor hipnoze. Popodnevna predstava. Plakat je prikazivao neugledna gospodina s naočalama koji se vidljivo trudio gledati mrko i prodorno. Na licu su mu se vidjele sjene, osvjetljenje je bilo teatralno, fotografija loša. Lindemann će Vas, pisalo je pored toga, naučiti da se bojite vlastitih snova.
Neki mladić pregledavao je ulaznice i zijevao. Imali su dobra mjesta, sasvim naprijed, u trećem redu. Parket je bio gotovo pun, na balkonima nije sjedio nitko. Iwan je podigao pogled prema vrlo kićeno ukrašenom stropu i zapitao se kako li je netko to mogao naslikati. Umjetnik je spretno prevario oko i naslikao lažni strop kojega nije bilo. Kako nacrtati nešto takvo ako želiš pokazati da tu zapravo nema druge prostorije, nego je sve samo obmana? Takve stvari nisu pisale u knjigama.
Nitko ti ne može pomoći. Ni knjiga ni nastavnik. Sve što je bitno moraš naučiti vlastitim snagama i ako ti ne uspije, promašio si život. Iwan se često pitao kako ljudi koji ne znaju ništa osobito uopće podnose svoje postojanje. Vidio je da njegova majka želi drugačiji život i da mu je otac uvijek u mislima negdje drugdje. Vidio je da su nastavnici u školi žalosne sitne duše i naravno da je znao za priviđenja koja muče Erica. Kad god bi dospio u jedan od Ericovih snova, našao bi se na mračnome i zagušljivome mjestu na kojem nije htio biti. Vidio je i Martina, koji je preslab i previše nasamo s majkom. Iwan je uzdahnuo. Hipnoza ga nije zanimala, rado bi sada bio kod kuće i crtao. Samo konačno bolje crtati, to je jedino važno, nije htio ništa drugo.
Svjetlo se prigušilo, žamor je zamro. Zastor se razgrnuo. Lindemann je stajao na pozornici.
Bio je punašan i ćelav, zbog onih nekoliko dlaka koje su bile posložene po njegovoj goloj lubanji ćelavost je još jače upadala u oči, a nosio je naočale s rožnatim okvirom. Odijelo mu je bilo sivo, u džepu na prsima bila je zataknuta zelena maramica. Bez pozdrava, bez naklona, počeo je govoriti tihim glasom.
Hipnoza, rekao je, nije san, štoviše, ona je stanje budnosti usmjerene prema unutra, ne bezvoljnost, nego ovladavanje samim sobom. Danas ćete vidjeti začuđujuće stvari, ali nitko se ne mora brinuti jer je poznato da se nikoga ne može hipnotizirati protiv njegove volje i nitko hipnozom nije doveden do toga da učini nešto što u dnu duše nije spreman učiniti. Zašutio je na trenutak i nasmijao se, kao da je ispričao teško razumljiv vic.
Uske stube vodile su s pozornice u gledalište. Lindemann je sišao stubama, namjestio naočale, ogledao se oko sebe i krenuo srednjim prolazom. Očigledno je sada odlučivao koje će gledatelje dovesti na pozornicu. Iwan, Eric i Martin spustili su glave.
“Ne brinite se”, rekao je Arthur. “Uzima samo odrasle.”
“Onda možda tebe.”
“Kod mene to ne funkcionira.”
Lindemann je rekao da su pred njima veliki događaji. Tko ne želi sudjelovati, ne mora se ničega bojati, nitko ga neće povrijediti, ostat će pošteđen. Došao je do zadnjeg reda, začuđujuće se hitro vratio i skočio na pozornicu. Za početak, rekao je, nešto lako, samo šala, sitnica. Cijeli prvi red, molim gore! Dvoranom je prošao žamor.
Točno tako, rekao je Lindemann, prvi red. Svi. Brzo, molim!
“Što će učiniti ako netko odbije?” šapnuo je Martin. “Ako netko jednostavno ostane sjediti, što onda?”
Svi su ljudi u prvom redu ustali. Došaptavali su se i nevoljko pogledavali oko sebe, ali poslušali su i popeli se na pozornicu.
“Stanite u jedan red!” zapovjedio je Lindemann. “Uhvatite se za ruke.”
S oklijevanjem su to učinili.
Od sada više nitko od njih neće pustiti ruku onoga drugog, rekao je Lindemann koračajući duž reda, ne žele to učiniti i zato to neće učiniti, i zato što ne žele, ne mogu, a budući da ne mogu, može se reći da su zalijepljeni jedni za druge. Dok je govorio, tu i tamo posegnuo bi i dodirnuo nečiju ruku. Čvrsto, rekao je, neka se uhvate vrlo čvrsto, jako čvrsto, nitko neće ostati izdvojen, nitko ne može pustiti, samo čvrsto, neraskidivo. Tko želi, sada može pokušati.
Nitko nije pustio ničiju ruku. Lindemann se okrenuo publici, začuo se bojažljiv pljesak. Iwan se nagnuo naprijed kako bi bolje vidio lica ljudi na pozornici. Izgledali su neodlučno, duhom odsutni i kao skamenjeni, zgrčene volje. Jedan niski muškarac stisnuo je vilice, gospođi s punđom drhtale su ruke kao da se namjerava otrgnuti, ali joj je stisak susjedove ruke presnažan, jednako kao i njezin vlastiti.
Lindemann je rekao da će nabrojiti do tri i tada će svi jedni drugima pustiti ruke. “Dakle, jedan. I dva. I...” Polako je podigao ruke, rekao “Tri!” i pucnuo prstima.
Neodlučno, gotovo protiv volje, pustili su se. S nelagodom su promatrali svoje ruke.
“A sad brzo sjednite”, rekao je Lindemann. “Brzo dolje, brzo!” Pljesnuo je.
Žena s punđom bila je blijeda i ljuljala se u hodu. Lindemann ju je nježno uhvatio za lakat, doveo je do stuba i nešto joj tiho govorio. Kad ju je pustio, kretala se sigurnije, sišla je stubama i došla do svojeg mjesta.
To je bio mali eksperiment, rekao je Lindemann, šala za početak. A sada nešto ozbiljno. Prišao je rampi, skinuo naočale i zaškiljio prema publici. “Gospodin tamo sprijeda u puloveru i gospodin odmah iza njega i vi, mlada damo, molim vas, dođite gore!”
S kiselim smiješkom njih se troje popelo na pozornicu. Žena je nekome mahnula, Lindemann je s neodobravanjem zavrtio glavom, pa je prestala. Stao je uz prvoga od njih, visokog muškarca s bradom, i stavio mu dlan pred oči. Neko mu je vrijeme govorio na uho i odjednom je viknuo: “Spavaj!” Muškarac se počeo rušiti, Lindemann ga je uhvatio i položio na pod. Zatim je prišao ženi do njega i dogodilo se jednako. Tako i s drugim muškarcem. Ležali su nepomično.
“A sada budite sretni!”
To mora objasniti. Lindemann se okrenuo prema dvorani, skinuo je naočale s rožnatim okvirom, izvukao zelenu maramicu iz prednjeg džepa i počeo ih brisati. Svima su im itekako dobro poznate budalaštine koje osrednji hipnotizeri - fušeri i napuhanci bez talenta, kakvih ima napretek u svakoj profesiji - vole sugerirati svojim probandima: ledena hladnoća primjerice, ili vrućina, ukočenost tijela, fantazije o letu ili padu, da i ne govorimo o posvuda omiljenom zaboravljanju vlastitog imena. Naglo je zastao pa zamišljeno pogledao u zrak. Ovdje je vruće, zar ne? Strašno vruće. Što se događa? Obrisao je znoj s čela. Takve budalaštine, kao što je rekao, već su dovoljno često viđene i njih će odmah preskočiti. Bože dragi, kako je vruće!
Iwan je sklonio mokru kosu s čela. Toplina kao da se u valovima dizala s poda, zrak je bio vlažan. I Ericovo se lice sjajilo. Posvuda se mahalo programskim knjižicama u potrazi za zrakom.
Ali tu se sigurno može nešto učiniti, rekao je Lindemann. Bez brige, sigurno se na tome već radi, kazalište ima sposobne tehničare. Odmah će se aktivirati postojeći uređaj za klimatizaciju. Vjerojatno je već uključen. Kod njega gore već se čuje brujanje uređaja za hlađenje. Osjeća se dašak vjetra. Podignuo je ovratnik. Ali sada već poprilično puše. Uređaj je začuđujuće snažan. Lindemann je puhnuo u dlanove i počeo se premještati s noge na nogu. Hladno je ovdje, vrlo hladno, stvarno baš prilično hladno.
“Što je sad to?” upitao je Arthur.
“Zar ne primjećuješ?” šapnuo je Iwan. Dah mu se pretvarao u oblačiće pare, stopala su mu odrvenjela, bilo mu je teško udahnuti. Martin je cvokotao. Eric je obrisao nos.
“Ne”, rekao je Arthur.
“Ništa?”
“Već sam rekao da to kod mene ne funkcionira.”
Ali dosta sada, rekao je Lindemann. Gotovo. Kraj. Takvim i sličnim šalama ne želi, kao što je rekao, nikome oduzimati vrijeme. Sada će odmah i bez odgode prijeći na nešto zanimljivo, i to na izravnu manipulaciju duševnim snagama. Gospoda na podu, njih sve troje, već neko vrijeme slijede njegove naredbe. Oni su sretni. Upravo sada, ovdje i naočigled sviju, proživljavaju najbolje trenutke svog života. “Sjednite!”
Nespretno su se podigli i sjeli uspravno.
“Sad gledaj”, rekao je Lindemann ženi u sredini.

Žena je otvorila oči. Prsni joj se koš dizao i spuštao. Bilo je nešto čudno u načinu na koji je disala i na koji su joj se micale oči. Iwan nije dobro shvaćao, ali slutio je nešto daleko i komplicirano. Primijetio je da je žena u redu ispred njih svrnula pogled s pozornice. Muškarac pokraj nje ljutito je odmahivao glavom.
“Zatvori oči”, rekao je Lindemann.
Oči žene na pozornici odmah su se zatvorile. Usta su joj bila otvorena, iz njih je curio tanak potočić pljuvačke, obrazi su joj sjali pod svjetlom reflektora.
Ali, nažalost, rekao je Lindemann, ništa nije zauvijek, a ono što je lijepo najprije završi. Do maloprije se život činio velikim i čudesnim, ali istina je da ništa nije trajno, sve propada, sve odumire, bez razlike. To skoro uvijek potiskujemo. Ali ne sada, ne, ne u ovom trenutku. “Sada znate.”
Bradati je muškarac zastenjao. Žena se polako opustila i položila dlanove na oči. Drugi je muškarac tiho jecao.
Ali ipak, rekao je Lindemann, smijemo biti veseli. Život je kratak dan između dvije beskonačno duge noći i zato se još više treba veseliti vedrim minutama i plesati dokle god sunce još sja. Pljesnuo je rukama.
Sve troje poslušno je ustalo. Lindemann je pljeskao u ritmu, najprije polako, zatim brže. Skakali su poput marioneta, razbacivali se udovima, kružili glavama. Bilo je sasvim tiho, nitko nije kašljao ili se nakašljao, gledatelje kao da je obuzela jeza. Čuli su se samo stupanje i dahtanje s pozornice i škripanje dasaka.
“Sad ponovno legnite”, rekao je Lindemann. “I sanjajte!”
Dvoje je odmah klonulo i leglo, muškarac sasvim lijevo još je ostao stajati i pipati rukama oko sebe - ali onda su i njemu popustila koljena i više se nije micao. Lindemann se nagnuo naprijed i pažljivo ga je promotrio. Zatim se okrenuo publici.
Sada bi htio napraviti složen eksperiment. Samo malobrojni operateri to mogu, riječ je o vrhunskom umijeću. “Utonite u dubok san. Još dublji. Dublji nego ikad. Sanjajte novi život. Budite djeca, učite, odrastajte, borite se, patite i nadajte se, pobjeđujte i gubite, volite i ponovno gubite, starite, slabite, postajte ništavni i zatim umrite, sve ide jako brzo, i kad ja kažem, otvorite oči i ništa se nikada nije dogodilo.”
Sklopio je ruke, okrenuo se publici i nekoliko je sekundi stajao u tišini.
Taj eksperiment, nastavio je, ne uspijeva uvijek. Mnogi se probandi probude, a da nisu ništa preživjeli. Drugi su ga pak bili molili da izbriše njihovo sjećanje na san jer ih je doživljaj previše zbunio da bi nakon toga mogli nastaviti vjerovati u vrijeme i stvarnost. Pogledao je na sat. Ali u međuvremenu, kako bi ispunili vrijeme čekanja, nekoliko jednostavnih stvari. Ima li djece u dvorani? Stao je na prste. Ovaj tu iz petog reda, mala djevojčica tamo uz kraj i ovaj dječak iz trećeg reda koji izgleda jednako kao dječak pokraj njega. Gore!
Iwan je pogledao desno, lijevo, iza sebe. Zatim je upitno prstom pokazao na sebe.
“Da”, rekao je Lindemann. “Ti.”
“Pa ti si rekao da uzima samo odrasle”, prošaptao je Iwan.
“Izgleda da sam se zabunio.”
Iwan je osjetio kako mu je krv jurnula u glavu. Srce mu je lupalo. Drugo dvoje djece već je bilo na putu prema pozornici. Lindemann ga je netremice gledao.
“Slobodno možeš ostati sjediti”, rekao je Arthur. “On ti ne može naređivati.”
Iwan je polako ustao. Pogledao je oko sebe. Svi su gledali u njega, svi u prostoriji, svaka pojedina osoba u kazalištu. Ne, Arthur je bio u krivu, ne smiješ se odupirati, ovo je ipak hipnotizerska predstava, tko je došao ovamo, mora sudjelovati. Čuo je Arthura kako još nešto kaže, ali nije razumio što, srce mu je preglasno kucalo, a već se bio i zaputio naprijed. Progurao se uz koljena onih koji su sjedili te je kroz središnji prolaz krenuo prema pozornici.
Kako je svijetlo ovdje gore. Reflektori su neočekivano jaki, ljudi u dvorani samo obrisi. Ono troje odraslih nepomično je ležalo, nitko se nije micao, činilo se da nitko od njih ne diše. Iwan je pogledao po dvorani, ali nije mogao naći Arthura ni svoju braću. I već se pred njim stvorio Lindemann, malo se sagnuo, oprezno, kao da je lomljiv komad namještaja, povukao ga je korak unatrag i zagledao se u njega.
“Bit će sve u redu”, rekao je tiho.
Lindemann je izbliza izgledao starije. Imao je bore oko usta i očiju, nije bio pažljivo našminkan. Kad bi netko crtao njegov portret, morao bi se usredotočiti na njegove duboko u očne duplje usađene oči iza naočala s rožnatim okvirom: nemirne oči, teško im je uhvatiti pogled, očigledno nije točno da se hipnotizeri tako zagledaju u svoje probande da se ovi utope u njihovu pogledu. Osim toga je mirisao po menti.
“Kako se zoveš?” upitao je malo glasnije.
Iwan je progutao slinu i odgovorio mu.
“Opusti se, Iwane”, rekao je Lindemann, sada već tako glasno da su ga gledatelji u prednjim redovima mogli razumjeti. “Sklopi ruke, Iwane. Prepleti prste.”
Iwan je učinio što mu je rečeno pitajući se kako je uopće moguće opustiti se na pozornici pred tolikim brojem ljudi. Lindemann nije mogao misliti ozbiljno; vjerojatno je to rekao samo kako bi ga zbunio.
“Tako treba.” Lindemann se sada obratio svoj djeci, njima troma, i to tako glasno da se moglo čuti svugdje u dvorani. “Budite sasvim mirni, sasvim opušteni, samo što više ne možete pustiti ruke, zalijepile su se jedna za drugu, ne možete ih pustiti.”
Ali to nije točno! Iwan je vrlo lako mogao odvojiti ruke, nije bilo ni otpora ni prepreke. Ali nije mu se dalo osramotiti Lindemanna. Htio je samo da ovo prođe.
Lindemann je govorio i govorio. Svako malo pojavila bi se riječ opuštanje, stalno je ponavljao nešto o slušanju i poslušnosti. Možda je to kod drugo dvoje djece djelovalo, ali kod Iwana je zakazalo. Nije se osjećao drugačije nego prije, nije moglo biti govora ni o kakvom transu. Samo ga je svrbio nos. I morao je na zahod.
“Pokušaj”, rekao je Lindemann dječaku do Iwana. “Ne možeš ih pustiti, ne možeš, pokušaj, ne možeš.”
Iwan je začuo duboku tutnjavu; tek mu je nakon nekoliko trenutaka postalo jasno da je to smijeh. Publika im se smijala. Ali ne kod mene, pomislio je Iwan, morao je primijetiti da kod mene ne funkcionira, zato me ne pita.
“Podignite desno stopalo”, rekao je Lindemann. “Sve troje. Sad.”
Iwan je vidio drugo dvoje kako podižu stopalo. Osjećao je da su sve oči uprte u njega. Znojio se. Što mu na koncu preostaje? Podigao je stopalo. Sada će svi pomisliti da je hipnotiziran.
“Zaboravi kako se zoveš”, rekao mu je Lindemann.
Osjećao je kako ga obuzima ljutnja. Ovo polako postaje preglupo. Ako tip još jednom upita, razotkrit će ga pred svim tim ljudima.
“Kako se zoveš?”
Iwan se nakašljao.
“Ne znaš, zaboravio si, ne znaš. Kako ti je ime?”
Valjda je to bilo zbog situacije, zbog strašne svjetlosti i zbog toga što nije bilo lako pred tolikim mnoštvom ljudi stajati na jednoj nozi, trebaš se potpuno usredotočiti kako bi održao ravnotežu. Nije ga izdalo sjećanje, ne, izdao ga je glas. Zaustavio se u grlu i nije izlazio. Što god ga sad pitali, mora ostati nijem.
“Koliko imaš godina?”
“Trinaest”, čuo je sebe kako kaže. S malo snage volje dakle ipak ide.
“Kako ti se zove majka?”
“Katharina.”
“Otac?”
“Arthur.”
“Je li to onaj gospodin tamo dolje?”
“Da.”
“A kako se ti zoveš?”
Šutio je.
“Ne znaš?”
Naravno da je znao. Osjećao je obrise svoga imena; znao je u kojem se dijelu sjećanja to ime nalazi; osjećao ga je, ali mu se činilo da je onaj koji nosi to ime netko drugi, a ne onaj kojeg Lindemann pita, tako da se ništa nije slagalo i sve je općenito bilo nevažno u usporedbi s činjenicom da je stajao na pozornici, na jednoj nozi, nos ga je svrbio, čvrsto stisnutih ruku, i da je morao na zahod. I tada se sjetio imena, Iwan, naravno, Iwan, udahnuo je i otvorio usta...
“A ti?” upitao je Lindemann dječaka pored njega. “Znaš li ti svoje ime?”
Evo ga, tu je, htio je viknuti Iwan, sada ga mogu reći! Ali ostao je nijem, osjetio je olakšanje što više nije riječ o njemu. Čuo je kako Lindemann pita nešto ono dvoje pored njega, čuo ih je kako odgovaraju, čuo je kako se gledatelji smiju i plješću. Osjećao je kako mu kapi znoja klize niz čelo, ali nije ih mogao obrisati, bilo bi mu neugodno sada pokrenuti ruke kada cijela dvorana misli da je u transu.
“Već je gotovo”, rekao je Lindemann. “Nije bilo strašno, zar ne? Pustite ruke, stanite na svoje dvije noge, ponovno znate svoja imena. Gotovo. Buđenje. Gotovo.”
Iwan je spustio stopalo. Naravno da je bilo lako, mogao je to učiniti sve vrijeme.
“Dobro je”, rekao je Lindemann tiho i stavio mu ruku na rame. “Gotovo je.”
Iwan je iza drugo dvoje djece sišao stubama. Rado bi ih bio upitao kako im je bilo, što su vidjeli i mislili, kakav je osjećaj kad si stvarno hipnotiziran. Ali već je bio u trećem redu, ljudi su mu napravili mjesta, progurao se pored njihovih koljena i spustio na svoje mjesto. Odahnuo je.
“Kako je bilo?” šapnuo je Martin.
Iwan je slegnuo ramenima.
“Sjećaš li se ili si sve zaboravio?”
Iwan je htio odgovoriti da, naravno, nije ništa zaboravio i da je sve to bio glupi trik, ali u tom trenutku primijetio je da su se ljudi u redovima ispred njih okrenuli. Nisu gledali prema pozornici, nego prema njemu. Osvrnuo se oko sebe. Svi ljudi u kazalištu gledali su njega. Lindemann je lagao. Nije gotovo.
“Je li to on?” upitao je Lindemann.
Iwan je zurio gore u pozornicu.

“Tvoj otac. Je li to on?”
Iwan je pogledao Arthura, zatim Lindemanna i ponovno Arthura. Onda je kimnuo.
“Hoćete li doći k meni, Arthure?”
Arthur je odmahnuo glavom.
“Mislite da ne želite. Ali želite. Vjerujte mi.”
Arthur se nasmijao.
“Ništa ne boli, nije opasno, možda bi vam se čak moglo svidjeti. Učinite nam to zadovoljstvo.”
Arthur je odmahnuo glavom.
“Uopće niste znatiželjni?”
“Kod mene to ne funkcionira!” viknuo je Arthur.
“Možda ne. I to je moguće, događa se. Upravo biste zato trebali doći gore.”
“Uzmite nekog drugog.”
“Ali ja želim vas.”
“Zašto?”
“Jer ja to želim. Jer mislite da ne želite.”
Arthur je odmahnuo glavom.
“Dođite!”
“Hajde, idi”, šapnuo je Eric.
“Pa to je zanimljivo”, šapnuo je Martin.
“Svi nas gledaju”, šapnuo je Iwan.
“Pa što!” rekao je Arthur. “Neka gledaju. Zašto je djeci uvijek sve neugodno?”
“Recimo zajedno!” viknuo je Lindemann. “Pošaljite mi ga gore, pokažite mu, zaplješćite ako želite da dođe. Glasno zaplješćite!”
Prolomio se divlji pljesak, udaranje nogama o pod i povici, kao da ni za koga ne postoji ništa važnije od ispunjenja Lindemannove želje, kao da nitko ne može zamisliti veću sreću od one da vidi Arthura na pozornici. Buka je postajala sve glasnija, priključivalo se sve više glasova: ljudi su pljeskali i urlali. Arthur se nije ni pomaknuo.
“Molim te!” viknuo je Eric.
“Molim te, idi”, rekao je Martin. “Molim te!”
“Samo zbog vas”, rekao je Arthur i ustao. Kroz gomilu koja je urlala probio se do središnjeg prolaza, prišao stubama i popeo se njima. Lindemann je napravio brz pokret rukom, buka je zamrla.
“Sa mnom nećete imati sreće”, rekao je Arthur.
“Moguće.”
“Stvarno ne ide.”
“Ovaj simpatični mladić. To je vaš sin?”
“Žao mi je, ja nisam prava osoba za ovo. Želite nekoga kome će najprije biti neugodno i tko će s vama čavrljati i ispričati nešto o sebi, na što se vi onda možete našaliti kako bi se svi nasmijali. Hoćemo li to preskočiti? Ne možete me hipnotizirati. Znam kako to funkcionira. Malo pritiska, malo znatiželje, želja za pripadanjem, strah da u nečemu ne pogriješite. I, naravno, čežnja za doživljajem. Ali ne kod mene.”
Lindemann je šutio. Stakla njegovih naočala sjajila su u svjetlu reflektora.
“Mogu li nas oni čuti?” Arthur je pokazao tri nepomična tijela.
“Oni su zaokupljeni drugim stvarima.”
“To isto želite napraviti sa mnom? Drugi život?”
Iwan se zapitao kako je njegov otac uspio postići da se svaka njegova riječ razumije. Nije imao mikrofon i govorio je tiho, a ipak ga se jasno čulo. Stajao je tamo opušten, kao da je sam s hipnotizerom i da smije pitati što god mu padne na pamet. I nije više djelovao odsutno. Činilo se da se zabavlja.
Lindemann je međutim prvi put djelovao nesigurno. Još se smiješio, ali čelo mu se naboralo. Vrhovima prstiju skinuo je naočale, ponovno ih stavio, zatim ih je opet skinuo, sklopio i utaknuo iza zelene maramice u džep na prsima. Podignuo je desnu ruku i stavio dlan ispred Arthurova čela.
“Gledajte moju ruku.”
Arthur se nasmiješio.
Lindemann je stavio lijevi dlan na Arthurovo rame. “Gledajte moju ruku, gledajte je, gledajte, gledajte moju ruku.”
“Pa gledam.”
U dvorani se začuo hihot. Lindemannovo lice na trenutak se namrgodilo. “Gledajte moju ruku, gledajte, gledajte moju ruku. Samo nju, ništa drugo, samo ruku.”
“Ne osjećam ništa.”
“I ne morate.” Lindemann je zvučao razdraženo. “Samo gledajte! Gledajte ruku, samo ruku, ništa drugo.”
“Usmjerujete svijest na sebe, zar ne? U tome je trik. Pozornost se usmjeruje na pozornost. Na to kako se usmjeruje prema samoj sebi. Petlja, i odjednom više ne možeš...”
“Jesu li ono dolje vaši sinovi?”
“Da.”
“Kako se zovu?”
“Je li to važno?”
“Kako se zovu.”
“Iwan, Eric i Martin.”
“Iwan i Eric?”
“Vitezovi Okruglog stola.”
“Ispričajte nešto o sebi.”
Arthur je šutio.
“Pričajte o sebi”, ponovio je Lindemann. “Među prijateljima smo.”
“Nema se tu puno toga reći.”
“Kakva šteta. Kako žalosno ako je točno.”
Lindemann je spustio ruku, nagnuo se naprijed i zagledao se u Arthura. Bilo je sasvim tiho, čuo se samo slab šum, možda klimatizacijski uređaj, možda elektricitet reflektora. Lindemann se odmaknuo korak unatrag, daska na pozornici zaškripala je, jedan je od spavača uzdahnuo.
“Čime se bavite?”
Arthur je šutio.
“Ili se ne bavite ničim?”
“Pišem.”
“Knjige?”
“Kad bi se ono što pišem tiskalo, bile bi to knjige.”
“Odbili su vas?”
“Nekoliko puta.”
“To je strašno.”

“Ne, nema veze.”
“Zar vam to uopće ne smeta?”
“Nisam osobito ambiciozan.”
“Je li to stvarno točno?”
Arthur je šutio.
“Ne izgledate kao netko tko nije ambiciozan. Želite vjerovati da ste takvi, ali ne vjerujete. Ni ja vam ne vjerujem. Nitko vam ne vjeruje. Što stvarno želite? Među prijateljima smo. Što želite?”
“Otići.”
“Odavde?”
“Odasvud.”
“Od kuće?”
“Odasvud.”
“Otići od kuće?”
“Kod kuće si mrtav.”
“To ne zvuči kao da ste zadovoljni.”
“Tko je uopće zadovoljan.”
“Molim vas, odgovorite.”
“Nisam.”
“Niste sretni?”
“Nisam.”
“Recite to još jednom.”
“Nisam sretan.”
“Zašto to još trpite?”
“А što se može učiniti!”
“Pobjeći?”
“Ne možeš stalno bježati.”
“Zašto ne?”
Arthur je šutio.
“A vaša djeca? Volite li njih?”
“To se mora.”
“Točno. Mora se. Svu jednako?”
“Iwana više.”
“Zašto?”
“On je više poput mene.”
“A svoju ženu? Među prijateljima smo.”
“Ona me voli.”
“Nisam to pitao.”
“Ona zarađuje za nas, brine se za sve, gdje bih bio bez nje?”
“Možda slobodan.”
Arthur je šutio.
“Što mislite o meni? Niste htjeli doći na pozornicu, sada ste ovdje. Mislili ste da kod vas ne funkcionira. Što mislite sada? Na primjer o meni?”
“Mali čovjek. Nesiguran u svemu, zato ste ono što jeste. Jer ne biste bili ništa bez ovoga ovdje. Jer mucate dok ne stojite ovdje gore.”
Lindemann je neko vrijeme šutio, kao da želi dvorani dati priliku za smijeh, ali nije se čuo nikakav zvuk. Lice mu je djelovalo blijedo i voštano, Arthur je stajao vrlo uspravno, ruke su mu visjele, nije se micao.
“A vaš posao? Vaše pisanje, vaša poezija? Arthure? Što je s time?”
“Nevažno.”
“Zašto?”
“Razbibriga. Nema razloga od toga praviti senzaciju.”
“Ne smeta vam što vam se djela ne objavljuju?”
“Ne.”
“Što niste dobri? To vam ne smeta?”
Arthur je napravio mali korak unatrag.
“Mislite da niste ambiciozni? Ali možda bi bilo bolje da jeste, Arthure. Možda bi bilo bolje da ste ambiciozni, možda biste trebali biti dobri, možda biste si trebali priznati da želite biti dobri, možda biste se trebali potruditi, možda biste trebali raditi, možda promijeniti svoj život. Promijeniti sve. Promijeniti sve, Arthure. Što misliš?”
Arthur je šutio.
Lindemann mu je prišao još bliže, stao je na vrhove prstiju i približio svoje lice Arthurovu. “Ta oholost. Čemu se truditi, to si uvijek mislio, zar ne? Ali sada? Kada je mladost prošla, kada sve što radiš dobiva na težini, kada nestaje lakoća, što se mora dogoditi? Život brzo prođe, Arthure. Još se brže protrati. Što se mora dogoditi? Kamo želiš?”
“Otići.”
“Odavde?”
“Odasvud.”
“Onda poslušaj.” Lindemann je stavio ruku na Arthurovo rame. “Ovo je naredba koju ćeš slijediti zato što je želiš slijediti, a želiš to jer ti ja naređujem, a ja ti naređujem jer ti želiš da ti naredim. Od danas ćeš se truditi. Svejedno pod koju cijenu. Svejedno pod koju cijenu. Ponovi!”
“Svejedno pod koju cijenu.”
“Od danas.”
“Od danas”, rekao je Arthur. “Svejedno pod koju cijenu.”
“Svim silama.”
“Svejedno pod koju cijenu.”
“A ono što se ovdje dogodilo neka te ne brine. Možeš se toga sjećati s veseljem. Ponovi.”
“S veseljem. Sjećati se.”
“A nije ni važno. To je samo igra i zabava, Arthure, popodnevna razbibriga. Kao tvoje pisanje. Kao sve što ljudi rade. Triput ću zapljeskati, zatim možeš sjesti.”
Lindemann je pljesnuo: jednom, drugi put, treći. Na Arthuru se nije vidjela nikakva promjena. Stajao je kao prije, uspravno, malo zabačene glave. Nije se čuo ni glas. Neodlučno se okrenuo i sišao stubama. Začuo se pokoji bojažljiv pljesak, ali tek kad je Arthur stigao do svoga mjesta, pljesak je prerastao u gromoglasan aplauz. Lindemann se naklonio i pokazao na Arthura. On je učinio isto prazno se osmjehujući i također se naklonio.
To je ono što je lijepo u njegovu métieru, rekao je Lindemann nakon što se sve ponovno utišalo. Nikada unaprijed ne zna što će donijeti dan, nikada ne može naslutiti pred kakvim će se izazovima naći. Ali sada napokon vrhunac, najbolji dio, remek-djelo. Laganim dodirom po sljepoočnici probudio je usnulu ženu i upitao je što je doživjela.
Žena je sjela, ali nakon nekoliko rečenica uzbuđenje joj je oduzelo dah. Počela je dahtati, jecati, hvatati zrak. U suzama je govorila o svom životu seljanke na Kavkazu, o teškom djetinjstvu i hladnim zimama, govorila je o svojoj braći i sestrama, ocu i majci, o mužu, životinjama, snijegu.
“Možemo li ići?” šapnuo je Iwan.

“Da, molim te”, rekao je Eric.
“Zašto?”
“Molim te”, rekao je Martin. “Molim te, idemo! Molim te.”
Kada su ustali, dvoranom je prostrujao podrugljiv hihot. Eric je stisnuo šake i zamislio da sve to samo umišlja, dok je Martin prvi put shvatio da ljudi bez razloga mogu biti zluradi, pakosni i podli. Da mogu i bez razloga pomoći, biti dobri i ljubazni, oboje istodobno. Ali prije svega su opasni. Ta će ga spoznaja pratiti i poslije, uvijek povezana sa sjećanjem na Lindemannov izraz lica dok je s pozornice promatrao njihov odlazak i zelenom maramicom brisao naočale. Upravo u trenutku kad je kao zadnji izlazio, Martina je pogodio njegov pogled: uzdignute obrve, nasmiješen, vlažan jezik u kutu usana. I već su se uz tihi škljocaj zatvorila vrata.
U povratku je tijekom čitave vožnje Arthur lupkao po upravljaču i fućkao. Martin je vrlo uspravno sjedio pored njega, Iwan je zurio kroz jedan prozor, Eric kroz drugi. Arthur je dvaput upitao što im je zasmetalo, zašto su htjeli ići i zašto je, zaboga, djeci sve neugodno, ali kako nitko nije odgovorio, samo je rekao da neke stvari neće nikada razumjeti. Ta žena, viknuo je, ta smiješna priča o ruskim seljacima, posve pretjerana, bez sumnje hipnotizerova suradnica, i dijete bi shvatilo, tko bi uopće povjerovao u takvo što! Upalio je radio, odmah ga je zatim ugasio, potom ponovno upalio i onda, nakon nekoliko trenutaka, ponovno ugasio.
“Jeste li znali”, upitao je, “da kondor leti više od svih drugih ptica?”
“Ne”, rekao je Eric. “Nisam znao.”
“Tako visoko da ga se ponekad sa Zemlje uopće više ne može vidjeti. Visoko poput aviona. Ponekad tako visoko da je put gore kraći od puta dolje.”
“Što bi sad to trebalo značiti?” upitao je Iwan. “Kamo gore?”
“Pa gore!” Arthur je protrljao čelo. Nekoliko sekundi vozio je zatvorenih očiju.
“Ne razumijem”, rekao je Martin.
“Što se tu ima razumjeti! Radije mi reci kako ti je u školi, nikada ništa ne pričaš.”
“Sve u redu”, rekao je Martin tiho.
“Nema problema, nema poteškoća?”
“Ne.”
Arthur je upalio radio i ponovno ga ugasio. “Tako!” viknuo je. “Iskrcavanje.”
Martin, Eric i Iwan iznenađeno su se pogledali. Tek su sada primijetili da se nalaze pred Martinovom kućom. Martin je izašao.
“I mi?” upitao je Iwan.
“Naravno!”
Blizanci su neodlučno izašli, samo je Arthur ostao sjediti. Eric je pogledao u svoje cipele. Jedan mrav slijedio je pukotinu u asfaltu, neki sivi kukac našao mu se na putu. Stani na kukca, rekao mu je glas u njegovoj glavi, stani na njega, brzo stani na kukca, možda će onda sve još biti dobro. Podignuo je stopalo, ali zatim ga je ponovno spustio i ostavio kukca na životu.
Arthur je spustio automobilsko staklo. “Svi moji sinovi.” Nasmijao se, podigao je prozor i pritisnuo papučicu gasa.
Njih su trojica promatrala kako se automobil udaljava, postaje sve manji i nestaje iza ugla. Neko vrijeme nitko nije govorio.
“Kako se može otići odavde?” naposljetku je upitao Iwan.
“Pet ulica dalje vozi bus”, rekao je Martin. “Nakon sedam stanica presjedneš, onda se voziš tri stanice drugim busom, onda možeš prijeći u podzemnu.”
“Smijemo li ući s tobom?” upitao je Eric.
Martin je odmahnuo glavom.
“Zašto ne?”
“Mama je po tom pitanju malo čudna.”
“Mi smo tvoja braća!”
“Baš zato.”
Ali kad su nakon toga ipak pozvonili na vratima, Martinova se majka neočekivano brzo snašla u novonastaloj situaciji. Stalno je ponavljala da je nevjerojatno, nepojmljivo, kakva sličnost! Dala je blizancima kokakolu i tanjur pun zašećerenih gumenih bombona, koje su ovi jeli da ne bi ispali nepristojni, i naravno da je dopustila Iwanu da se posluži telefonom kako bi nazvao kući.
Nakon toga su otišli u Martinovu sobu i on je izvukao mali zračni pištolj koji mu je Arthur poklonio samo nekoliko mjeseci prije i koji je dobro sakrio od majke. Sva su trojica stala uz prozor pa naizmjence ciljala u stablo uz rub druge strane ulice koje je polako nestajalo u sutonu. Eric je dvaput pogodio deblo i dvaput lišće, Iwan je dvaput pogodio deblo, ali zato ni jedan jedini list. Martin je pogodio jedan list, ali ne i deblo, i malo-pomalo počeli su osjećati da su u rodu i shvaćati što znači to da su braća.
Ali uskoro se zaustavio automobil i iznenadni zvuk trube dozvao je Erica i Iwana niza stube i na ulicu. Kada ih je majka upitala što se dogodilo i gdje im je otac, nisu znali što odgovoriti. Tek nakon što je malo prije ponoći stigao Arthurov telegram, majka ih je izvukla iz kreveta i prisilila da joj sve ispričaju.
Arthur je ponio svoju putovnicu i podigao sav novac sa zajedničkog računa. Telegram je sadržavao samo dvije rečenice: prvo, da je dobro i da nema razloga za brigu. Drugo, da ga ne treba čekati jer se neće vratiti jako dugo. I zaista ga nijedan od njegovih sinova neće ponovno vidjeti sve dok ne odrastu. Ali tijekom idućih godina objavljene su knjige zbog koji je svijet saznao za ime Arthura Friedlanda.

Život svetaca


ISPOVIJEDAM SE. Čujem njihove glasove, ali ne vidim ništa, toliko je jak odbljesak sunca od prozora. Da sagriješih. Ministrant pored mene zijeva. Vrlo mnogo. Sad se i meni zijeva, ali suspregnem zijevanje i tako snažno stisnem vilicu da mi suze navru na oči.
Začas će svjetlost početi padati pod oštrijim kutom, zatim iz mora sjena izroni grupica ljudi: pet starica koje uvijek dolaze, ljubazni debeli muškarac, ne tako ljubazni debeli muškarac, tužna mlada žena i fanatik. Zove se Adrian Schlüter. Često mi piše pisma, rukom, na skupom papiru. Očito još nikada nije čuo za elektroničku poštu.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Ne mogu se naviknuti na tako rano ustajanje. Zaorile su se orgulje: hvalimo te, blagoslivljamo te. Pogrešno pjevam većinu tonova, ali to je dio moga posla, gotovo svi svećenici pjevaju loše. Slavimo te. Orgulje su utihnule. Dok smo pjevali, sunce se popelo, u prozorima treperi šarena svjetlost, tanki mačevi svjetla režu zrak, u svakome od njih snježna oluja od prašine. Još je tako rano, a već tako vruće. Ljeto je u svojoj nemilosrdnoj fazi.
Smilovao nam se svemogući Bog, otpustio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Ministrant zijevne i odloži misnu knjigu na pult. Da je po meni, jadni bi dječak još bio u krevetu. Petak je, danas ne moram održati propovijed, to je već dobro. Riječ je Gospodnja. Župljani sjednu, prema naprijed krene Martha Frummel, sedamdeset osam godina, svaki drugi dan ujutro čita.
Prva poslanica Svetog Pavla apostola Korinćanima. I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću, već navješćivati vam svjedočanstvo Božje. Martha Frummel nježna je i dobra žena, možda jedna od pravednih u svijetu, ali glas joj zvuči kao vergl. Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.
Riječ je Gospodnja. Martha se klimavim korakom vrati na svoje mjesto. Moji župljani ustanu, pjeva se: aleluja, aleluja, aleluja, aleluja. Sunce više ne bliješti, sada se vide glomazne slike na šarenom staklu: janje, razrogačeni Spasitelj i kriška kruha u zrakastom križu. Ova crkva stara je kao ja, zidovi su posve hotimično kosi, oltar je neklesani granitni blok koji iz tko zna kojeg razloga nije postavljen na istočnoj, nego na zapadnoj strani, tako da sunce tijekom rane jutarnje mise ne bliješti u oči župljanima kao što je red, nego meni.
Evanđelje. U ono vrijeme, pođe Isus sa svojim učenicima prema Jeruzalemu. Dok su išli putom, reče mu netko: Za tobom ću kamo god ti pošao. Glas mi ne zvuči loše; dobar sam u svom poslu. Reče mu Isus: Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio. Drugomu nekom reče: Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prije odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje! I neki drugi reče: Za tobom ću, Gospodine. Ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima. Reče mu Isus: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Zaklopim knjigu. Kako prikladno, ali slučajno propisano mjesto za 8. kolovoza 2008.
A sada Vjerovanje. Nakašljem se i počnem iznositi ono u što bih rado vjerovao: Boga, Oca svemogućega, Isusa Krista, Sina njegova, raspet, umro i pokopan, uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve. U Duha Svetoga, uskrsnuće mrtvih, općinstvo svetih i život vječni. Da, bilo bi lijepo.
Molitva vjernika. Za dominikance: da marljivo provode Božje djelo jer danas je dan Svetoga Dominika. Molimo te. Za ljude one koji traže, usliši nas, za sve bolesne, molimo te, i za sve one koji su skrenuli sa sigurnog puta vjere. Na seminaru iz liturgije svojedobno smo raspravljali o tome koji je smisao moliti sveznajuće biće za ispunjenje neke želje. Otac Pfaffenbichel objasnio nam je da molitva vjernika nije važna, da je se može i ispustiti. Ali on nije poznavao moju župnu zajednicu. Dva tjedna bez molitve vjernika lani, i već su mislili da ih je Bog zaboravio. Devet e-mailova s pritužbama upućenih meni i, nažalost, tri upućena biskupu te jedno službeno istupanje iz Crkve. Morao sam gospođi Koppel poslati bombonijeru i dvaput je posjetiti kod kuće kako bih je naveo da se predomisli.
Euharistija. Ministrant mi vodom polije prste, orgulje započnu svoj uzvišeni pjev, podignem posudu s hostijama. Trenutak je pun patosa i snage. Moglo bi se pomisliti da ovi ljudi stvarno vjeruju da kriška oblatne može postati tijelo raspetoga muškarca. Ali naravno da ne vjeruju. Onaj tko bi u to vjerovao morao bi biti poremećen. Ali može vjerovati da svećenik vjeruje u to, dok ovaj pak misli da njegovi župljani vjeruju u to; može se jednostavno mehanički ponavljati i zabraniti razmišljanje o tome. Svet, svet, svet, skandiram, i zaista se osjećam kao da me okružuje neka snaga. Magične geste, stoljetne, starije od kršćanskog doba, starije od željeza i vatre. Već su prvi ljudi fantazirali o raskomadanim bogovima. Kasnije zatim legenda o Orfeju kojeg su rastrgali duhovi osvete, mit o Ozirisu koji je sišao u mračno carstvo i bio ponovno sastavljen u živuće tijelo, mnogo kasnije tek lik Nazarećanina. Stari i krvavi san koji se svakodnevno odigrava na tisućama mjesta. Bilo bi tako lako proglasiti postupak simboličnim činom, ali upravo je to hereza. Mora se vjerovati, tako je propisano. Ne možeš vjerovati. Moraš, ne možeš. Gore srca, kažem ja. Imamo kod Gospodina, kažu oni. Tajna vjere. Tvoju smrt naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ministrant je dodirnuo maleno zvono, njegov zvuk drhti u zraku, klupe krckaju dok moji župljani padaju na koljena.
Podignem hostiju. Tako je tiho da se izvana čuju automobili. Stavim oblatnu natrag i naklonim se kleknuvši kako je propisano. Istoga me trena probije znoj, teško mi je održati ravnotežu, prošli sam tjedan kod klanjanja pao, bilo je strašno neugodno. Izdrži, Martine, drži se ravno, izdrži! Nesigurno i okupan znojem, vraćam se u stojeći položaj. Pomolimo se, zastenjem, kao što nas je Gospodin naučio.
Oče naš, koji jesi, sveti se, kraljevstvo tvoje, volja tvoja, rečenice izlizane od tisuću godina ponavljanja, izbavi nas, amen. Prelomim hostiju, gurnem je u usta i na trenutak uživam u suhom okusu. Ne bi se baš moglo reći da je to Božje tijelo, ali ukusno je. Orgulje započinju Agnus Dei, petero članova moje župe stalo je u red za pričest. Bojim se staraca koji žele da im se preobraženi kruh položi na jezik kao što je to bilo uobičajeno prije Koncila; teško je nešto položiti na jezik, a da ga ne dodirneš prstima. Ali danas imam sreće, tri para ruku i samo jedan jedini smežurani starački jezik. Zadnji kao i uvijek Adrian Schlüter.
Tijelo Kristovo, kažem.
U vijeke vjekova, amen, kaže on i pritom ne gleda u hostiju, nego u mene, ukočeno i ne trepćući kao da mi mora nešto dokazati. Doći će opet, večeras, sutra ujutro, sutra uvečer, svaki dan, on je moje iskušenje.
Orgulje su dosegnule posljednje akorde i utihnule. Započinjem završne riječi. Nosite duh ovoga slavlja u svijet. Gospodin s vama.
I s duhom tvojim.
Idite u miru.
Bogu hvala.
Požurim se kako bih prvi stigao do izlaza, gdje ostanem stajati na jutarnjoj vrućini koja struji unutra. Ruka Marthe Frummel poput brusnog je papira, gospođa Wiegner je pogrbljena, srce joj nije baš dobro, a ni leđa. Gospođa Koppel djeluje zdravo, ali osamljeno kao i uvijek. Gospođa Helgner više neće tako često dolaziti, vrlo je slaba. Tko im sve to radi? Najradije bih ih zagrlio, ali debeo sam i znojim se, ne bi im se svidjelo. Stoga se samo rukujem i smiješim. I već su otišli, ostao je samo još jedan.
“Dragi gospodine Schlüter, malčice se žurim.”
“Jedno vjersko pitanje. Gospodine župniče Friedland, ne da mi mira.”
Pokušam ga gledati zainteresirano.
“Sveto Trojstvo. Čitao sam Tertulijana. I Rahnera. I, naravno, Ratzingera, Njegovu Svetost. Ali ne razumijem.”
“Što ne razumijete?”
“Duh Sveti.”
Očajno ga pogledam.
“Razumijem Oca, razumijem Sina, razumijem i razliku između Duha Svetoga i Sina. Ali u čemu je razlika između Duha Svetoga i Oca. Barth kaže da je Bog subjekt, Duh sadržaj, a Sin sam događaj Otkrivenja.”
“To je misterij.”
Ovo je djelovalo. Schlüter žmirka. Što li bih samo bez te riječi?
“Otkriveno nam je!” Oklijevam. ili ? Morat ću uskoro provjeriti. “Bog nam je rekao da je to tako. Možemo pokušati poimati razumom. Ali razum ima granice. A na tim granicama stoji vjera.”
“Ne moram razumjeti?”
“Ne trebate.”
“Ne bih trebao?”
“Ne morate.”
Ruka mu je mekana i suha, stisak njegove ruke nije čak ni neugodan. Za danas sam se izvukao. Schlüter ode, a ja se s olakšanjem vratim u sakristiju.
Ministrant mi pomaže skinuti misno ruho. Čim sam ostao u košulji, izbjegavam pogled na svoj odraz u zrcalu. Pritom i nije baš tako strašno: i Chesterton, taj veliki katolik, bio je dobro uhranjen, čak i Tomu Akvinskog zamišljam okruglog i mudrog. U usporedbi s njima gotovo bi me se moglo smatrati vitkim. Sjednem na kauč. Na naslonu leži moja Rubikova kocka; kao i uvijek razveselim se što je vidim i ruke mi same od sebe posegnu za njom. Ministrant me nedavno upitao što je to uopće i čemu služi. Sic transit gloria. Prije dvadeset godina to je bio najpoznatiji predmet na svijetu.
“Sada moraš u školu?” upitam dječaka.
On kimne, a ja se iz čistog sažaljenja nagnem naprijed i pogladim ga po glavi. On se strese, odmah povučem ruku. Kako glupo od mene. Svećenik ovih dana mora biti oprezan, više ne postoje bezopasne geste.
“Imam pitanje”, kaže dječak. “Prošli tjedan na vjeronauku. Govorili smo o Božjoj Providnosti. O tome da on zna kako ćemo odlučiti još prije nego što smo odlučili. Kako unatoč tome možemo biti slobodni?”
Zavjese od gaze napuhnule su se, mrlje svjetla plešu po parketu. Križ na ormaru baca dugačku sjenu.
“To je misterij.”
“Ali...”
“Misterij znači da nam je otkri..., objavljeno. Bog zna što ćeš učiniti. Ali ti si unatoč tome slobodan. Zato si odgovoran za svoja djela.”
“To se ne slaže.”
“Zato je misterij.”
“Ali ako Bog zna što činim, onda ne mogu učiniti ništa drugo. Zašto sam onda odgovoran?”
“To je misterij?”
“Što to znači?”
“Zar ne moraš u školu?”
“Oprostite.” Na vratima je ministrant: cistercit laik po imenu Franz Eugen Legner. Ima malene oči i uvijek je loše obrijan. Ovdje radi već dva mjeseca, prije toga je bio negdje u najmračnijem zakutku Alpa. Čisti crkvu, aktualizira našu internetsku stranicu, svira orgulje i šalje, ne mogu se riješiti te sumnje, biskupu izvještaje o meni. Čekam da pogriješi kako bih se ja mogao žaliti na njega - taktički preventivni potez. Ali on, nažalost, ne griješi. Vrlo je oprezan.
“Znaš što si jučer učinio”, obrati se dječaku.
“Što sam to učinio?”
“Nije bitno. Ti znaš. Sjećaš se.”
“Da.”
“A ipak si bio slobodan. Znaš to, a ipak si mogao drugačije postupiti.”
“Jer je bilo jučer!”
“Ali za Boga”, kaže Legner mekim, malo promuklim glasom, “ne postoji danas i ne postoji jučer. Ne postoji sada, ne postoji maloprije i ne postoji za stotinu godina. On točno zna što ćeš učiniti, kao što ti znaš što si jučer učinio.”
“To ne razumijem.”
“I ne moraš”, kažem ja. “To je misterij.” Ovo me se protiv volje dojmilo. Šesnaest semestara, od toga dva na Gregoriani u Rimu, ali ja se toga ne bih sjetio.
Legner me pogleda kao da mi je pročitao misli. Pobjednički pokaže zube. Ipak mi ga je žao. Jadni žgoljavi intrigant, kamo te odvela tvoja lukavost?
Dječak podigne svoju školsku naprtnjaču i nestane kroz vrata. Nekoliko sekundi poslije vidim ga kako se vuče cestom ispred prozora. Zatvorim oči i brzo promiješam boje na kocki. Zatim ih ponovno otvorim i počnem uspostavljati red.
“Registarske ručice pište”, kaže Legner. Ne gleda mi u ruke jer kad bi to učinio, morao bi mi se diviti, a ne želi se na taj način obrukati. “Na orguljama. Trebali bismo ih dati popraviti.”
“Možda Gospodin može učiniti čudo.” Zašto sam to, pobogu, rekao? Nije bilo čak ni smiješno. Crvena je strana složena.
Legner me nestrpljivo promatra.
“Samo šala”, kažem umorno.
“Mogao bi”, kaže Legner.
“Nesumnjivo.” I žuta strana.
On šuti, ja šutim.
“Ali on to neće učiniti”, kažem zatim. Bijela.
“Nije nemoguće.”
“Ne, nikako nije nemoguće.”
Obojica šutimo. Plava je strana gotova. Zelena.
“Mogao bi”, kaže zatim Legner.
“Ali neće.”

“To se nikad ne zna.”
“Ne”, kažem ja i odložim složenu kocku. “To se nikad ne zna.”


Često sam znao stajati pred ogledalom i s hladnim se bijesom uvjeravati da ne izgledam loše. Lice mi je bilo pravilno, koža prihvatljiva, tijelo dovoljno visoko, prsa i brada široki, oči ne premalene, a bio sam i vitak. U čemu je onda stvar?
Danas mislim da su to bile slučajnosti. Ne postoji fatum i da sam primjerice Lisu Anderson pitao nekog drugog dana ili barem na drugačiji način, sve je moglo biti drugačije i sada bih možda imao obitelj ili bih bio televizijski urednik ili meteorolog.
Lisa je išla u moj razred i sjedila je ukoso ispred mene. Kad bi imala kratke rukave, vidio bih njezine sunčane pjege, a kad bi sunce bilo u prozoru, svjetlost se igrala na njezinoj glatkoj smeđoj kosi. Pet dana trebalo mi je da složim prave riječi.
“Hoćemo li ići u kazalište? Tko se boji Virginije Woolf?”
“Tko se... što?”
Nisam baš volio ići u kazalište. Bilo mi je dosadno, uvijek je bilo zagušljivo i nisam dobro razumio ljude na pozornici. Ali netko mi je rekao da to Lisu zanima.
“Tako se zove komad.”
Ljubazno me promatrala. Nisam mucao, a nisam imao ni osjećaj da sam pocrvenio.
“Koji komad?”
“U... kazalištu.”
“Kakav je to komad?”
“Znat ćemo kad ga pogledamo.”
Nasmijala se. Išlo mi je dobro. Od olakšanja sam se i ja nasmijao.
Uozbiljila se.
Stvarno nešto nije bilo kako treba s mojim smijehom; bio je malo preglasan i previsok, bio sam nervozan. Brzo sam ga pokušao ispraviti i nasmijati se kako treba, ali odjednom sam zaboravio kako se to radi. Kada sam primijetio kako neobično zvučim, ipak sam pocrvenio: osjetio sam vruće peckanje na koži. Kako bih nadvladao trenutak, nasmijao sam se još jednom, ali taj put zvučalo je još gore, i odjednom sam vidio sebe kako stojim pred Lisom i zurim u nju i još se uvijek smijem i pritom se promatram kako stojim pred njom i smijem se i zurim i smijem se. Crvenilo mi je gorjelo na koži.
Danas, nažalost, ne može, rekla je Lisa.
“Ali upravo si...”
Žao joj je, rekla je. Upravo se sjetila. Nema vremena.
“Šteta”, rekao sam promuklo. “A sutra?”
Šutjela je sekundu. Žao joj je, rekla je zatim. Nema ni sutra.
“Prekosutra?”
Žao joj je, ali ima mnoštvo planova za idućih nekoliko tjedana.
Nakon toga sam se jedva usudio pogledati je s leđa. Ali nisam mogao spriječiti da se i dalje pojavljuje u mojim snovima. U njima je bila nježna, spremna i osluškivala je svaku moju riječ. Ponekad smo bili sami u šumi, drugi smo put ležali na livadi, ponekad smo bili u njezinoj sobi, svjetlo je bilo tako slabo da sam samo nejasno vidio oblu liniju njezinih ramena, obrise bokova, blagi slap kose. Kada bih se zatim probudio, još uvijek ošamućen od strasti i već mučen stidom, nisam mogao shvatiti kako sam maloprije mogao misliti da se nešto takvo stvarno događa.
Nekoliko mjeseci poslije na jednom sam tulumu razgovarao s Hannom Larisch iz paralelnog razreda. Već sam bio popio drugu bocu piva, zrak je poprimio baršunasto meku konzistenciju, i odjednom smo razgovarali o kocki. I ona ju je imala, svatko ju je imao tih godina, ali kao ni gotovo svima nikada joj nije uspjelo složiti više od jedne strane.
Vrlo je lako, objašnjavao sam, najbolje je početi s bijelom površinom, a zatim na plavoj i crvenoj treba napraviti T: donji rub i srednja kockica. Zatim treba dovršiti drugi prsten okretanjem srednje kockice udesno ili ulijevo, zatim treba staviti srednju kocku trećeg prstena na pravo mjesto, za što također postoji nekoliko mogućnosti: ovako, ovako i ovako, pokazao sam pokretima ruku. Trik je u tome da treba brzo odlučiti koje rubne kocke treba spustiti, za to ne postoji formula, to se može samo vježbom i intuicijom.
Slušala me. Kocka je tada bila u svom zenitu, na televiziji su stručnjaci govorili o njoj, u časopisima su izlazili članci o pobjednicima prvenstava. Glas mi nije zadrhtao čak ni kada sam tobože nenamjerno dodirnuo njezino rame; a kad sam joj se približio kako bih je bolje čuo jer je glazba bila glasna, rukom je zagladila kosu unatrag i pažljivo me pogledala. Da, odjednom sam pomislio, tako to može biti, tako se to valjda radi. Uzeo sam novu bocu, pričanje mi je išlo lako. I u tome je bila nesreća.
Pričao sam i pričao. Govorio sam o tome kako je teško na samome kraju još okrenuti uglove. Govorio sam o tome da s malo više vježbe imam šansu osvojiti titulu pokrajinskog prvaka i da je tada nadohvat ruke čak i državno prvenstvo. Osjećao sam da vrijeme prolazi i da bi se uskoro moralo nešto dogoditi, a kako bih sakrio koliko sam nervozan, nastavio sam govoriti.
Prošla je rukom kroz kosu, pogledala u pod pa ponovno u mene, i sada je u njezinim pokretima bilo nečeg usiljenog. Zabrinuto sam nastavio govoriti brže. Ponovno je prošla rukom kroz kosu, ali nije više ništa rekla. A ja sam govorio. Čekao sam da mi neki instinkt otkrije što sada moram učiniti, ali taj je instinkt ostao nijem. Odakle su drugi znali kako treba postupiti, gdje to piše, kako se uči? Pogledao sam na sat ne bih li se uvjerio da imamo još dovoljno vremena, ali ona je pogrešno protumačila taj pogled i rekla kako i ona mora kući. “Već?” viknuo sam, i: “Ne!”, i: “Ne još!”, ali nakon toga više mi ništa nije palo na pamet. Oboje smo šutjeli dok je glazba treštala. Pokraj nas su plesali pijani učenici, tijela pripijenih jedno uz drugo u gustom cigaretnom dimu, kod prozora se dvoje ljubilo. Hanna je oklijevajući izašla.
“Je li bilo strašno?” upitala je moja majka. Još je bila budna. Većinom je bilo tako kada bih kasno došao kući. Sjedila je u kuhinji i miješala čaj u koji je ulijevala limunov sok.
“Što to?”
“Ne znam što, ali vidim na tebi, bilo je strašno.”
Odložila je žlicu pored šalice kao da je neki lomljiv predmet. “Neke stvari moraš pokušati ponovno. I opet i opet. Unatoč svim porazima. Misliš da je samo tebi tako, ali tako je svima. Apsurdno je ipak nastaviti. Ali ipak nastaviš.”
“O čemu pričaš?” upitao sam suho.
Šutjela je nekoliko trenutaka. “O prvenstvu. Bit će to u redu. Samo se ne smiješ dati obeshrabriti.”
Iako još uopće nije bila stara, kosa joj je već sijedjela. Bila je punašna i često se smiješila na odsutan, tužan način. U tom trenutku, u kuhinji, poslije ponoći, mislio sam na mnoge stvari odjednom: mislio sam da, naravno, ima pravo, i mislio sam da s njom ne mogu razgovarati o nečemu takvom, i mislio sam da bih u neka prošla vremena smio ostati kod kuće i živjeti s njom, oslobođen borbe i bijede, okružen njezinom brigom, a da to nitko ne bi smatrao čudnim. Tek je u eri psihologije takvo što postalo zabranjeno.
I ja sam uzeo šalicu. Iz susjedne sobe, gdje je stajao gramofon, dopirala je tiha klavirska glazba. Natočio sam si čaj. Mora li se izaći u svijet? Zar stvarno ne mogu živjeti ovdje, u ovoj kući, u ovoj kuhinji?
Odmahnula je glavom kao da mi je pročitala misli. “Ne odustati”, rekla je. “Samo je u tome trik.”
“Ali zašto ne?”
Šutjela je. Uzeo sam svoju šalicu i otišao na spavanje.
Nekoliko mjeseci poslije nalazio sam se u stanu Sabine Wegner. Bili smo sami, obitelj joj je izašla, namjeravali smo učiti latinski. Sabine je bila debela. Bila je simpatična djevojka, pametna i topla, ali sve na njoj bilo je debelo: lice, listovi, tijelo, šake. A ja, koji još nisam slutio kako ću i sam jednog dana izgledati, gledao sam je prezirno svisoka poput svih ostalih. Cijela njezina pojava govorila je da ne sudjeluje u igri. Nije dolazila u obzir.
Sjedili smo za stolom u blagovaonici i odgonetali Tacita. Sabine je pila čaj od mente, ja sam pio sok od jabuke. Napokon smo završili i ja sam ustao.
“Ali sad će početi vijesti”, rekla je.
Sjeli smo na kauč. Gorbačov i Reagan su se rukovali, Honecker je urlao u mikrofon, Tom Cruise sjedio je u kokpitu, neka žena pred plavičastom pozadinom najavila je kišu, i već su počele reklame: kućanica je zamahnuta ručnikom govoreći ponosnome muškarcu s kravatom i aktovkom kako još nikada nije bio čišći. Tada sam stavio ruku na Sabinein zatiljak.
U prvom sam trenutku pomislio da je slučajno. Zašto sam to učinio, što mi pada na pamet?
Ona je ukočeno sjedila. Krajičkom oka vidio sam da nije okrenula glavu. Makni ruku, pomislio sam, sada još možeš. Nagnuo sam se prema njoj. U ušima mi je šumjelo, srce mi je tuklo.
Ali tako je debela, pomislio sam.
I još: ali je djevojka.
Tada je okrenula glavu. Pogled joj je bio čudno zamagljen. Velika sjena njezina tijela, slatkast miris parfema, moja ruka na njezinu mekom zatiljku.
Vrtjelo mi se. Nije baš tako debela, pomislio sam. A njezino lice, iskrivljeno zbog blizine, nije bilo ružno. Vidio sam da joj je otpala jedna trepavica i ostala na jagodičnoj kosti. Vidio sam malu ogrebotinu na njezinoj sljepoočnici. Vidio sam razgranatu sitnu kapilaru u bjelini desnoga oka, i vidio sam pore njezine kože.
Usne su joj meko nalegle na moje. Nesigurno sam pritisnuo dlan na njezin bok. Sabine se odmaknula, pogledala me u lice, obrisala nadlanicom usne i ponovno se nagnula prema meni. Poljubili smo se drugi put, usta su joj se otvorila i osjetio sam malo živo biće, njezin jezik. Prsa su joj se dizala i spuštala, moje je srce bubnjalo, ostao sam bez zraka, ali išlo je i bez disanja. Nakon nekog vremena odmaknula je glavu. Udahnuo sam. Prtljala je oko mog remena.
Ustao sam i dopustio da mi povuče hlače. Zatim je uhvatila moje gaćice, povukla ih i promatrala moju golotinju. Iz televizora je treštala najavna špica Tatorta. Spustio sam pogled na njezine grudi. Bile su okrugle, velike i pune ispod bluze. Ispružio sam ruke prema njima, ona se nagnula naprijed kako bi mi izašla u susret. Vrata su se otvorila i ušao je njezin otac, iza njega njezina majka i njezina sestra, iza njih jazavčar, iza njega moja majka.
Nitko nije rekao ni riječ. U tišini su gledali kako povlačim gaćice i hlače i zakopčavam remen. Pas je zagroktao i legao na sag, ispružio je noge u zrak i čekao da ga netko pogladi po trbuhu. Oblačenje je trajalo duže nego obično, zbog mojih drhtavih ruku. U ušima mi je šumjelo još glasnije nego prije i pod se činio jako dalekim. Pas je molećivo i uzaludno cvilio. Na televizoru je policajac s brkovima rekao nešto o nalogu za uhićenje i kriminalističkoj policiji Duisburga. Prošao sam sobom koja se ljuljala, uzeo sam udžbenik latinskog, bilježnicu, rječnik i nalivpero s kuhinjskog stola pa pošao prema vratima. Sabineini roditelji zakoračili su ustranu kako bi napravili mjesta. Sestra se zahihotala. Majka je išla ispred mene.
Sišli smo stubama.
“Čekali su autobus”, rekla je. “Slučajno sam se provezla onuda. Ponudila sam da ih odvezem kući. Nakon toga sam htjela tebe povesti kući.” Šutjela je nekoliko sekundi. “Oprosti.”
Otključala je vrata automobila, sjeo sam na suvozačko sjedalo. Nespretno je namjestila retrovizor i upalila motor.
“Nisam mislila...!” rekla je. “Mislim. Jer Sabine. Ne bih pomislila...! Pa nije baš. Mislim, jednostavno ne bih...”
Nisam rekao ništa.
“Kad sam upoznala tvog oca...”
Čekao sam. Nikada nije govorila o Arthuru. Ali, ili se sjetila da nije pravi trenutak, ili odjednom ipak više nije htjela odati ništa, u svakom slučaju nije dovršila rečenicu. Nije rekla ni riječ sve dok nismo stigli kući.
Jednostavno odustati - što je tako loše u tome? Ta pomisao bila je hladna, velika i primamljiva. Bio sam drugi na pokrajinskom prvenstvu, kvalificirao sam se za državno prvenstvo, ali u međuvremenu mi je postalo jasno da se kocka nikada neće moći pretvoriti u zanimanje. Usprkos svim mojim nadama nijedna vlada nije bila zainteresirana za usluge stručnjaka za Rubikovu kocku, ni velike se tvrtke nisu zanimale za njih, a čak su i proizvođači računalnih programa i igračaka davali prednost ljudima sa završenom matematikom i ekonomijom.
Ja sam se međutim osjećao ugodno u polumračnim prostorijama, volio sam slušati Monteverdijevu glazbu i sviđao mi se miris tamjana. Volio sam prozore starih crkava, volio sam mrežu sjena na gotičkim svodovima, volio sam prikaze Krista Pantokratora, zlatom uramljenog Spasitelja kao vladara svijeta, volio sam srednjovjekovne drvoreze, volio sam i nježnu ljudskost Rafaelove Bogorodice. Jako me se dojmio nauk Augustinov, osjećao sam se prosvijetljen cjepidlačenjem Tome apostola, osjećao sam toplu privrženost ljudskome rodu kao takvom i zaista mi se nije dalo prosjediti svoje dane u nekom uredu. Osim toga nisam bio nadaren za diranje samoga sebe. Neko sam vrijeme to redovito činio, bijesan, pun gađenja, uvjeren da činim estetski propust, da griješim više protiv ljepote nego protiv morala. Promatrao sam se pritom iz daljine: mladić crvena lica, već pomalo punašan, kako žustro i suženih očiju prtlja po samome sebi. I tako sam se uskoro odviknuo od toga. Ovo ne bih trebao priznati u eri psihologije, ali kocka je bila zabavnija.
A i to s Bogom već ću nekako srediti. Tako sam mislio. Ne može biti baš toliko teško. Ako se samo malo potrudim, trebalo bi mi uspjeti.
Potajno sam računao s time da će krštenje sve dovesti u red. Ali kad je taj trenutak zaista došao, crkva se upravo renovirala: zidovi su se jedva vidjeli iza čeličnih nosača, ispred slike nad oltarom visjela je plastična cerada, a, nažalost, ni orgulje nisu bile u funkciji. Voda je bila kao voda, svećenik koji me krstio izgledao je kao otupjeli smušenjak, a pored majke, koja se melankolično smiješila, moj se brat Iwan naočigled borio s napadajem smijeha.
A ja sam usprkos svemu bio uvjeren da će se vjera pojaviti. Pa ipak tako mnogo pametnih ljudi vjeruje. Treba samo više čitati, češće odlaziti na misu i više moliti. Treba vježbati. Čim počnem vjerovati u Boga, sve će se srediti i moj će život naknadno postati moja sudbina. Tada će sve što je bilo postati Božja volja.

Dvadeset prvi rođendan slavio sam u zadimljenom studentskom kafiću s kolegama sa studija Finckensteinom i Kalmom.
“Augustin je reducirani aristotelovac”, rekao je Finckenstein. “Sav je u supstancijalnoj ontologiji, zato i je zastario!”
“Aristotel nije zastario”, odgovorio je Kalm. “On je utjelovljenje razuma!”
Ovakvi se razgovori vode samo u studentskim danima. Finckenstein je nosio debele naočale, obrazi su mu bili jako crveni i bio je pobožan kao dijete. Kalm je bio dobroćudni fanatik, tomist i lukavi zagovaratelj Svete inkvizicije. Vikendom je sudjelovao na veslačkim natjecanjima, zanimao se za željezničko modelarstvo i imao je djevojku, što ga je među kolegama učinilo predmetom potajne zavisti. Pred njim je ležala Arthurova knjiga Recimo da mi je ime Nitko. Pretvarao sam se da je nisam primijetio, a nijedan od njih nije ju spomenuo. Nije bilo ničega neobičnog u tome, te godine moglo je se vidjeti posvuda.
“Augustinovoj teoriji vremena mjesto je daleko iza aristotelovske tradicije”, rekao sam. “Svi citiraju njegovu rečenicu da čovjek zna što je vrijeme sve dok ne počne razmišljati o njemu. To je lijepo, ali preslabo kao teorija spoznaje.”
“Ali teorija spoznaje još nije bila paradigma”, rekao je Kalm. “To je bila ontologija.”
Iscrpljeni smo zašutjeli. Stavio sam novac na stol i ustao.
“Što te muči, Friedlande?”
“Protok godina. Gubitak vremena, blizina smrti i pakla. Ti to ne možeš znati, imaš tek devetnaest godina.”
“Zar pakao postoji?” upitao je Finckenstein. “Što kaže ontologija?”
“Mora postojati”, rekao je Kalm. “Ali mogao bi biti prazan.”
“A što se tamo događa? Vatra ti zadaje bol, ali te ne spaljuje, kao kod Dantea?”
“Dante ne opisuje pakao”, rekao je Kalm. “Dante opisuje istinitost našeg postojanja. U paklu smo, u najgorem slučaju, noću, u trenutku istine koji zovemo košmar. Što god bio pakao, san je prozor kroz koji on ulazi k nama. Svatko poznaje pakao jer je svake noći u njemu. Vječna kazna je jednostavno san iz kojeg se ne budiš.”
“Vidimo se”, rekao sam. “Idem na spavanje.”
Vani je već stajao tramvaj. Ušao sam i odmah je krenuo kao da me čekao. Sjeo sam.
“Oprostite”, rekao je tanak glas. Preda mnom se zgurio otrcani muškarac raščupane brade s dvije pune plastične vrećice. “Dajete li?”
“Molim?”
“Novac”, rekao je. “Što jednom od ove moje najmanje braće. To meni. Govori Gospodin.”
Ispružio je ispucali dlan prema meni. Naravno da sam posegnuo u džep jakne, ali je on u istom trenutku već pao na koljena. Zatim je legao na leđa.
Zaprepašteno sam se nagnuo naprijed. Muškarac se smiješio i polako se, gotovo s uživanjem, valjao tamo-amo - s lijevog ramena na desno i natrag. Pogledao sam oko sebe. U vagonu je bilo još samo nekoliko ljudi i svi su ukočeno gledali nekamo drugamo.
Ali to je moja dužnost. Kršćanska vjera to zahtijeva. Ustao sam i nagnuo se nad njega.
“Trebate li pomoć?”
Stavio mi je ruku oko gležnja. Stisak mu je bio začuđujuće čvrst. Tramvaj se zaustavio, vrata su se otvorila, dvije su žene žurno izašle, vagon je sada bio gotovo prazan. Pogledao me. Pogled mu je bio jasan, oštar i budan, nije bio zbunjen, više znatiželjan. Potočić krvi tekao mu je iz nosa i gubio se u sivome gnijezdu brade. Vrata su se zatvorila, tramvaj je krenuo. Pokušao sam izvući nogu iz njegova stiska. Ali nije puštao.
Nijedan drugi putnik nije gledao prema nama. Bili smo u drugom vagonu, vozač se činio nedostižno dalekim. Muškarčeva slobodna ruka posegnula je za mojom drugom nogom i uhvatila se za nju tako čvrsto da sam osjetio nokte. Tramvaj se zaustavio, vrata su se otvorila, ponovno su izašli ljudi, tramvaj je kratko pričekao, vrata su se zatvorila i krenuli smo dalje. Ispod jednog sjedišta dokotrljala se nagrizena jabuka, promijenila je smjer i nestala pod drugim sjedištem. Nisam mogao nikamo, muškarac je bio jači nego što je izgledao. Iskesio je zube, upitno me pogledao u lice i zatvorio oči. Povukao sam desnu nogu, ali nisam se uspio osloboditi. Dah mu je bio ubrzan, brada mu je drhtala. Oštro je udahnuo, zatim pljunuo. Osjećao sam nešto toplo i meko kako mi teče niz obraz. Zarežao je.
Tada sam ga udario nogom. Htio se uspraviti, ali udario sam ga drugi put, pa je spuznuo na pod. Boljeli su me nožni prsti. Uhvatio sam se za jedan od držača kako ne bih izgubio ravnotežu i udario ga treći put. Jedna me njegova ruka pustila, druga ne, jedna se plastična vrećica srušila, iz nje su se iskotrljali deseci izgužvanih smotuljaka papira: stranice novina, stranice knjiga, stranice iz časopisa i reklamnih brošura. Iz druge se vrećice začuo cvilež; učinilo mi se da se nešto u njoj pokrenulo. Tramvaj je stao, vrata su se otvorila, ja sam pogodio njegov gležanj, jauknuo je i konačno mi pustio i lijevu nogu. Iskočio sam i počeo trčati.
Dugo sam trčao. Tek kada više nisam mogao, stao sam i zadihano pogledao na sat. Deset minuta poslije ponoći. Rođendan mi je prošao.


“To nije bio on”, rekao je Iwan. “Sasvim sigurno.”
“Tko zna.”
“To nije bio đavao! Makar bi ti to odgovaralo. Vi uvijek tražite nešto što će ojačati vašu vjeru. Ali to nije bio on.”
Sjedili smo u prostoriji koja je nekada bila Arthurova biblioteka. Na zidovima su se nizali hrpti knjiga, izvana se čuo umirujući zvuk kosilice za travu.
“Vjera nije tako važna”, rekao sam.
“Ah.”
“Svećenik ima moć vezanja i odrješenja. Što god on pritom mislio. Ne mora vjerovati u sakrament da bi se sakrament izvršio.”
“I ti u to vjeruješ?”
“Uopće ne moram vjerovati, to je u svakom slučaju točno.”
Iwan će uskoro studirati na Oxfordu. Svatko je znao da je predodređen za nešto veliko i nitko nije sumnjao da će za deset godina biti slavan slikar. Oduvijek sam se osjećao nesigurnim u njegovoj prisutnosti, uvijek podređenim, ali katoličanstvo mi je odjednom nudilo stajalište, stav i argument prema svemu i za sve.
Iwan je zaustio odgovor, kada su se vrata odjednom otvorila i on je drugi put ušao u prostoriju. Iako sam bio pripremljen na to, čarobni je trik funkcionirao i trebao mi je trenutak da shvatim.
“Hoćeš li, molim te, nikada više ne staviti tu knjigu pred mene?” Eric je bacio primjerak Recimo da mi je ime Nitko na stol. “Neću to pročitati.”
“Ali zanimljiva je”, rekao je Iwan. “Htio bih znati što...”
“Ne zanima me. Što se mene tiče, može umrijeti. Svejedno mi je što piše.”
“Eric ne misli tako”, rekao je Iwan. “On je samo ponekad teatralan.”
“A ti?” upitao me Eric. “Misliš li ozbiljno? Molitva, crkva, sjemenište? Stvarno misliš ozbiljno? Pa mi smo Židovi, može li se to uopće?”
“Mi nismo Židovi”, rekao je Iwan.
“Ali naš djed...”
“Svejedno”, rekao je Iwan. “Mi, nažalost, nismo ništa. To znaš.”
“Martin to ionako radi samo zato što ne može naći djevojku.”
Usredotočio sam se na mirno disanje. Ni u kom slučaju ne smijem pocrvenjeti.
“Zgrožen sam tupošću tvoga duha”, rekao je Iwan. “Martin je ozbiljan čovjek. Znam da to ne možeš zamisliti, ali on vjeruje i želi služiti. Ti to nikada nećeš razumjeti.”
Eric se zapiljio u mene. “Ozbiljno? Djevica, voda u vino, uskrsnuće? Stvarno?”
“To je proces.” Pročistio sam grlo. “U vjeri si uvijek na putu. Nikada nisi...”
“Ti jednostavno ne želiš raditi!”
Ustao sam. Kako me uvijek tako brzo uspije razljutiti? Zašto je uvijek sve što kaže točno i zašto je uvijek točno na tako pogrešan način?
“Kada ti jednom bude previše molitve, dopuzat ćeš”, rekao je Eric. “Preklinjat ćeš me da te zaposlim.”
“A što ćeš ti tada učiniti? Kad dopužem?”
“Onda ću te zaposliti, a što drugo? Ti si mi brat.” Nasmijao se i bez pozdrava izašao.
“Nervozan je u posljednje vrijeme”, rekao je Iwan. “Premalo spava. Nemoj ga shvaćati ozbiljno.” Otvorio je Recimo da mi je ime Nitko, odsutno prelistao nekoliko stranica pa zaklopio knjigu. “I ja sam jednom povjerovao da sam susreo đavla. Bilo je to u robnoj kući, tada sam imao deset godina. Žena za stolom s robom na rasprodaji nije izgledala neuobičajeno niti je radila nešto osobito, ali znao sam: ako ostanem nekoliko sekundi duže, dogodit će se nešto strašno. Majka me našla tek nakon sat vremena, iza hladnjaka na odjelu elektronike, bila je izvan sebe od straha. Još uvijek vjerujem da sam ispravno reagirao. Da me vidjela...” Zamišljeno se zagledao kroz prozor. Vani je vrtlar mahao škarama za rezanje živice, metal je zabljesnuo na suncu. “Ali to su besmislice. Imao sam deset godina.” Pogledao je u ploču stola, zatim prema meni, kao da je na trenutak zaboravio da sam tamo. “A inače? Namjere, planovi? To se uvijek radi na rođendan. Odluke?”
“Treniram za prvenstvo.”
“Zar opet kocka?”
“Kocka.”
“Sretno. Ali važnije...”
“Da?”
“Ništa.”
“Reci mi!”
“Pa dobro, netko to valjda mora reći. Dok je još vrijeme, dok se može nešto učiniti. Trebao bi...”
“Da?”
“Nema veze.”
“Reci!”
“Smršavjeti, pobožni brate. Još bi išlo, ali poslije će biti sve teže. Stvarno bi trebao smršavjeti.”

Je li Recimo da mi je ime Nitko veseli eksperiment i time proizvod zaigranog duha bez određene svrhe ili je zlonamjerni napad na dušu svakog čovjeka koji ga pročita? Nitko sa sigurnošću ne zna, možda je oboje istovremeno točno.
Roman počinje staromodnom novelom o mladiću koji kreće u život, od njegova imena saznajemo samo prvo slovo: F. Rečenice su dobro oblikovane, priča je tečna i snažna, čitala bi se gotovo sa zadovoljstvom da čitatelj stalno nema osjećaj kako mu se netko izruguje. F je stavljen na kušnju, dokazuje se, bori, uči, pobjeđuje, uči više, gubi i razvija se, sve u provjerenoj maniri. Ali čitatelju se čini da nijedna rečenica ne znači jednostavno ono što znači, kao da priča promatra vlastiti tijek i kao da zapravo u središtu nije glavni lik, nego čitatelj koji sve to tako spremno prati.
S vremenom se sve češće javljaju sitne neusklađenosti. F je kod kuće, promatra kišu koja vani pada, oblači jaknu i stavlja kapu, uzima kišobran, izlazi iz kuće, šeta ulicama u kojima ne pada kiša, stavlja kapu i oblači jaknu, uzima kišobran i izlazi iz kuće kao da to nije već maloprije učinio. Ubrzo se pojavljuje njegov daleki rođak, za kojeg smo u jednoj prethodnoj usputnoj napomeni saznali da je već deset godina mrtav, bezazlen posjet djeda i unuka lunaparku pretvara se u noćnu moru punu labirinata, jedna F-ova nespretnost s dalekosežnim posljedicama biva bez okolišanja naknadno izbrisana kao da se nikada nije dogodila. Naravno da čitatelj smišlja svakakve teorije. Na trenutke mu se čini da je sve bliži razumijevanju, da bi zatim pomislio kako če u idućem trenutku razumjeti, ali tada pripovijetka završava - samo tako, bez upozorenja, usred rečenice.
Čitatelj ponovno pokušava shvatiti o čemu je riječ. Možda je junak umro. Možda su neusklađenosti vjesnici kraja, takoreći prva oštećena mjesta prije nego što se tkivo potpuno raspadne. Jer što je, kao da se autor pita, smrt drugo doli završetak usred rečenice koji onaj kojega se to tiče nikada ne uspije nadvladati, doli nijema apokalipsa u kojoj ne nestaje čovjek iz svijeta, nego sam svijet, doli kraj svih stvari bez pravoga svršetka?
U drugom je dijelu riječ o nečemu drugom. Riječ je naime o tome, tako čitatelja uvjerava autor, da ti, upravo ti, i to nije retorička fraza, dakle da ti ne postojiš. Misliš da čitaš ovo ovdje? Naravno da to misliš. Ali ovo ovdje ne čita nitko.
Svijet nije onakav kakvim se čini. Ne postoje boje, nego valne duljine, ne postoje tonovi, nego zrak koji titra, zapravo ne postoji ni zrak, nego lančano spojeni atomi u prostoru, pri čemu su “atomi” također samo riječ za klupka energije bez oblika i stalnoga mjesta, i što je uopće energija? Broj koji ostaje konstantan u svim promjenama, apstraktna suma koja se održava, ne supstanca, nego odnos, dakle čista matematika. Što čovjek preciznije promatra, to praznijim sve postaje, to nadrealnijom postaje čak i praznina. Jer i prostor je samo funkcija, model našega duha.
A duh koji stvara te modele? Ne zaboravi: u mozgu ne stanuje nitko. Nikakvo nevidljivo biće ne lebdi živčanim zavijucima, ne gleda kroz oči, ne čuje iznutra ono što ulazi u uši i ne govori kroz usta. Oči nisu prozori. To su živčani impulsi, ali nitko ih ne čita, ne broji, ne prevodi i ne razmišlja o njima. Možeš tražiti koliko dugo želiš, ali nikoga nema kod kuće. Svijet je u tebi, a ti nisi tu. Jer “ti” je, gledajući iznutra, u najboljem slučaju nešto provizorno, nabrzinu sklepano: nekoliko milimetara vidnog polja koje se na rubovima već rastače u ništa, u njemu slijepe pjege ispunjene navikama i sjećanjem koje malo toga pohranjuje i većinu izmišlja. Tvoja je takozvana svijest treptaj, ona je san koji nitko ne sanja.
Tako se to nastavlja na pedeset stranica i gotovo bi se moglo reći da funkcionira, čitatelj je gotovo uvjeren. Samo što se u njega uvlači osjećaj da je i to samo ironična demonstracija - da, čega zapravo? Jer već je stigao do zadnjeg poglavlja. Ono je kratko i nemilosrdno, a govori, u to nema sumnje, o Arthuru.
F se ponovno pojavljuje i na nekoliko se stranica događa rasap jednog čovjeka: nadaren, bez hrabrosti, oklijeva, egocentričan do granice s podlošću, gadi se sam sebi, ljubav mu vrlo brzo postaje dosadna, nesposoban ozbiljno se baviti nečime, i umjetnošću se koristi samo kao izgovorom za nerad, nema volje pokazati zanimanje za druge, nije u stanju preuzeti odgovornost, prevelika je kukavica da bi se suočio s vlastitim neuspjehom, slab, neiskren, suvišan čovjek, nadaren samo za prazna razmišljanja, za prividnu umjetnost bez supstance i nijemi bijeg iz svake neugodne situacije, konačno je dosegnuo točku u kojoj iz čiste dosade na samome sebi mora dokazati da nitko nema Ja i da je svako Ja varka.
Ali ni taj treći dio nije tako jasan kako se čini. Je li ta mržnja prema samome sebi zaista prava? Prema prethodnim navodima, Ja naime uopće ne postoji i sve to proučavanje savjesti nema smisla. Koji dio dokida onaj drugi? Autor ne upućuje ni na kakav odgovor.
Iwan, Eric i ja dobili smo po jedan primjerak poštom, u omotnici od smeđeg pakpapira, bez posvete i imena pošiljatelja. O knjizi se nije nigdje govorilo ni pisalo i ja je nisam vidio ni u jednoj trgovini. Tek mi je godinu dana poslije prvi put upala u oči. Vraćao sam se kući s fakulteta i na trenutak sam pomislio da mi se ono što vidim priviđa. Ali stvarno je bila tamo, u rukama starijega gospodina na klupi, koji se čitajući napeto smješkao sam sebi, očigledno zaokupljen sumnjom u vlastitu egzistenciju. Sagnuo sam se i pogledao jednobojne plave korice, gospodin je uznemireno podigao pogled, brzo sam se uputio dalje. Dva tjedna poslije ponovno sam vidio knjigu, ovaj put u podzemnoj, čitao ju je muškarac s kožnatom torbom i pohabanim šeširom. Kada sam je u tjednu nakon toga vidio drugi put, već su u svim novinama bili objavljeni članci o njoj i upravo je tada namamila prvu osobu u smrt.
Bila je to neka sanjarska duša sklona metafizičkome, student medicine iz Mindena, koji je nakon čitanja osmislio zamršen eksperiment kako bi se uvjerio u svoje postojanje. Nitko nije razumio pojedinosti, ali imalo je veze s detaljnim protokolom njegovih duševnih stanja, s kontroliranim ubodima iglom koje je naizmjenično nanosio sebi i jednom jadnom zamorcu, kao i s točno pripremljenim i vrlo promišljeno izvedenim skokom sa željezničkog mosta. Tjedan dana nakon toga jedna mlada žena skočila je s Olimpijskog tornja u Münchenu s primjerkom Recimo da mi je ime Nitko u rukama, što je izazvalo još jednu poplavu novinskih članaka, kao posljedicu čega je pak vlasnik jedne voćarnice u Fuldi sa suprugom uzeo otrov. Između dvaju mrtvih tijela ležala je Arthurova knjiga.
Time je val samoubojstava već bio završen, ali se val članaka, komentara i komentara na komentare održao još neko vrijeme, to više što je ubrzo jedan poznati radijski voditelj na vlastiti zahtjev primljen u psihijatrijsku kliniku zatvorenog tipa nakon što je u svojoj emisiji izjavio kako je uvjeren u svoje supstancijalno nepostojanje. Nakon toga je pročitao duži odlomak iz Recimo da mi je ime Nitko, što je dovelo do toga da je nadležni parlamentarni odbor debatirao o pitanju potrebe pooštrene primjene zakona o indiciranju opasnih filmova, videoigara i knjiga. To je isprovociralo podrugljive izjave nekoliko zastupnika te javni istup jednog biskupa, što je pak za sobom povuklo novi val komentara u kojima se detaljno spekuliralo tko je taj Arthur Friedland koji se drži tako samozatajno, ne brani svoju knjigu, ne nastupa i koji čak i ne dopušta da ga se fotografira.
Nakon što se o toj temi govorilo toliko iscrpno da nije bilo nikoga kome nije dosadila, Arthur je postao slavan. Njegova druga knjiga, roman Lovčevo vrijeme, naizgled konvencionalan krimić o duboko melankoličnom detektivu koji usprkos svojoj iznimnoj inteligenciji i očajničkom trudu nije u stanju riješiti jedan zapravo prilično jednostavan slučaj, nekoliko je tjedana bila na nižim mjestima top-ljestvica bestselera.
Ubrzo je objavljen roman Na ušću rijeke: sudbina jednog čovjeka sve se više i neprestano grana zbog njegovih odluka ili utjecaja promjenjive sreće. Svaki put opisane su obje varijante, oba moguća životna puta koja svoje ishodište imaju u jednoj te istoj točki. Sve se češće tu umiješa smrt, između uspjelog postojanja i njegova strašnoga kraja često se nalazi samo trenutak nepažnje ili sićušna slučajnost - sve više putova vodi u bolest, nesreću ili smrt, a samo malobrojni u duboku starost.
Ta me knjiga na najčudniji način dirnula i do danas u meni izaziva strah. Dijelom zato što pokazuje koliko su nesagledive posljedice svake odluke i svakog pokreta - svaka sekunda može sve upropastiti - i ako tako razmišljaš, kako uopće možeš preživjeti? Dijelom međutim i zato što se nikada nisam uspio riješiti sumnje da ona više od svih drugih Arthurovih knjiga ima veze sa mnom: s jednim davno prošlim ljetnim popodnevom kada me zamalo nije pregazio automobil, koje je sada samo daleko sjećanje, kratka anegdota i, u najboljem slučaju, tek povremena jeka u lošim snovima nakon teške večere.
Drvo je zaškripalo, neka se prilika progurala unutra i spustila na koljena. Odložio sam kocku. Upravo mi je maloprije uspjelo složiti je za dvadeset osam sekundi, moj rekord iznosi devetnaest, ali to je bilo davno.
“U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, kažem ljutito.
“Uvijeke, amen”, odgovori promukao muški glas.
“Slušam.”
Muškarac šuti, teško diše, traži riječi. Ponovno mi je pogled na kocki, ali ne mogu, moglo bi se čuti okretanje zglobova, primijetio bi.
“Blud. Samozadovoljavao sam se. Stalno to radim.”
Uzdahnem.
“Maloprije. Na ulici. Nitko nije vidio. Imam ženu i ljubavnicu. Znaju jedna za drugu, ali ne znaju za moju drugu ljubavnicu, koja međutim zna za njih dvije. Onda imam još i treću ljubavnicu, za koju nijedna ne zna. Ni ona ne zna za njih, nego misli da živim sam.”
Trljam oči. Umoran sam i tako je vruće.
“Sve je krenulo nizbrdo kada se Klara počela rugati mojoj ženi na Facebooku. Nije mislila na to da je Pia njezina prijateljica i da može pročitati.”
“Njezina prijateljica?”
“Prijateljica na Facebooku. Svima sam rekao da ću prestati, da će od sada sve biti drugačije. Ali tako je teško! Kako vi to radite? Uvijek bez žene. Ja već nakon dva sata počnem lagano drhtati.”
“Razgovarajmo o vama.”
“Osim toga sam uzeo novac.”
“Ah.”
“Ne baš mnogo. Tisuću eura. Iz blagajne tvrtke.”
“Što ste po zanimanju?”
“Porezni savjetnik. Moja ljubavnica radi u mojoj tvrtki.”
“Koja?”
“Koja tvrtka?”
“Koja ljubavnica!”
“Pa Klara. Ona za koju moja žena zna.”
“Zašto netko postane porezni savjetnik?”
“Molim?”
“Zašto porezni savjetnik? Stalno se to pitam.”
Muškarac šuti. Ali zašto ne bih postavljao pitanja, gdje piše da i ja ne smijem nešto naučiti tijekom ispovijedi?
“Volim križaljke”, kaže muškarac. “Kada je sve uredno ispunjeno. Kako treba. Volim to. Dobijete račune, najprije je sve kaos, ali zatim počnete ispunjavati formulare. Nešto ovamo i nešto onamo, ovo polje i ono polje, u nekom trenutku sve je kako treba. U životu inače ništa nije kako treba. Trebate li poreznog savjetnika?”
“Ne, ne. Hvala.”
“Novac nije pripadao klijentu. Nemojte to misliti. Bio je iz uredske blagajne za troškove uredskog materijala. Jedan moj prijatelj ima prodaju namještaja, rekao sam mu da ću kupiti nove uredske stolce, ali da mora ispostaviti malo veći račun, oko tri tisuće eura, i onda je...”
“Upravo ste rekli: tisuću!”
“...isporučio stolce i ja sam platio i s njime podijelio razliku. Nažalost je nakon toga htio novac koji sam ja dobio odbiti od poreza kao izvanredni izdatak, a budući da je naš klijent, morao sam mu reći da to ne ide. Pokušao sam nekoliko knjigovodstvenih trikova...”
“Razgovarajmo o ženama.”
“Strašno je, oče! Stalno zovu.”
“Tko?”
“One. Sve osim moje žene. Ona nikada ne zove. Zašto i bi. I svakog dana odlazim k jednoj od njih, dobro sam to organizirao, ali ako traje predugo, ja svejedno moram... ovako kao maloprije! Kako vi to uspijevate izdržati, oče? Jednom mi je uspjelo izdržati tjedan dana. Ostao sam kod kuće, igrao sam se s djecom i pomagao ženi u kuhinji. Navečer smo gledali spotove o smiješnim životinjama na YouTubeu. Ima ih tako mnogo. Tisuće spotova. Tisuće smiješnih životinja.”
“Što one rade?”
“Jedu, valjaju se, proizvode zvukove. Trećeg dana sam pomislio: to i nije tako strašno. Petog dana sam mislio da ću se ubiti. Zatim sam otišao k njoj.”
“Kojoj?”
“Više ne znam, je li to važno?”
“Nije.”
“Što dakle trebam učiniti?”
“Upravo to. Ostanite kod kuće. Pomažite u kuhinji. Gledajte spotove sa životinjama.”
“Ali to je strašno.”
“Naravno da je strašno. To je život.”
“Zašto mi to govorite?”
“Jer ja nisam vaš terapeut. Nisam ni vaš prijatelj. Pogledajte istini u oči. Nikada nećete biti sretni. Ali to nema veze. Može se i tako živjeti.” Pričekam trenutak, a onda učinim znak križa. “Ja te odrješujem od svih grijeha tvojih. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Budite vjerni svojoj ženi dokle možete. Pokušajte dva tjedna. Dva tjedna moraju biti moguća. I vratite novac. To je vaša pokora.”
“Kako da ga proknjižim?”
“Nađite način.”
“Lako je to reći. Kako ste si to zamislili? Ne mogu samo tako uredu uplatiti dvanaest tisuća eura!”
“Dvanaest?”
“Radije ću ostati kod kuće tri tjedna. Tri, može?”
“Vratite novac!”
Muškarac šuti. “Odrješenje vrijedi, zar ne? Mislim, neovisno o pokori? Ona nije... uvjet?”
“Sakrament je izvršen. Ali ako ne vratite novac, to bi bio novi grijeh.”
“Onda ću ponovno doći.”
“To ne ide tako!”
“Naravno da bih ga mogao prikazati kao povrat poreza. Ali ako se zatim provede porezni nadzor, što ću onda? Ne mogu ga proknjižiti!”
Muškarac čeka. Ja ne odgovaram.
“Doviđenja, oče.”
Drvo zaškripi, njegovi se koraci udalje. Volio bih da sam mogao baciti pogled na njegovo lice, ali ispovjedna tajna to mi zabranjuje, a ja se držim pravila. Protestanti imaju Boga koji želi znati što se događa u njihovoj duši, ali ja sam katolik i mojeg Boga zanima samo ono što činim. Dohvatim kocku i upravo kada sam htio odlučiti hoću li krenuti klasično ili radije započeti s blokom od četiri polja, drvo ponovno zaškripi.
“Ja pijem.”
Odložim kocku.
“Stalno pijem. Ne mogu prestati.”
Zavidim alkoholičarima. O njima se snimaju filmovi, angažiraju se najbolji glumci, o njima se pišu reportaže i romani. A što je s ljudima koji mnogo jedu? Mršavi ljudi kažu da je to pitanje snage volje, ali možda su oni mršavi samo zato što su manje gladni. Maloprije sam na automatu na uglu kupio dvije čokoladice. Ne kako bih ih pojeo, nego da ih imam kod sebe. Kako glupa zamisao.
“Više ne želim ništa drugo. Samo piti. Žena me napustila, posao sam izgubio, nema veze. Želim samo piti.”
“Mogu vas odriješiti samo ako se iskreno želite promijeniti.”
Telefon mi vibrira. Nespretno ga iščeprkam i na zaslonu vidim broj Ericova ureda. To je čudno jer me Eric nikada ne zove. Ali sada se ne mogu javiti.
“Ne znam. Ne znam. Ne znam.”
“Ne znate želite li prestati piti?”
“Volio bih da više ne želim piti, ali ja želim piti.”
Je li ovo mudro razlikovanje ili apsurd? Telefon ne prestaje vibrirati.
“Jedete li vi to, oče?”
“Ne! Pokušajte dva dana ne piti. To je već početak. Zatim ponovno dođite.”
“Dva dana? To ne mogu.”
“Onda vam ne smijem dati odrješenje.” Prvi je zalogaj božanstven. Lomljenje čokolade, nježno bockanje kokosa. Ali sada se već primjećuje: premasno, preslatko. Tako je s većinom stvari, Isus je to previdio, Buda je bio pažljiviji. Nikada ništa nije stvarno dovoljno. Sve je nedovoljno, a ipak ne možeš prestati.
“Jedete!”
“Dođite ponovno za dva dana.”
“Prestanite jesti!”
“Ne jedem.”
“U ispovjedaonici!”
“Za dva dana. Ako ne budete pili. Onda ponovno dođite.”
Krckanje drva, muškarac ode. Gužvam praznu metalnu foliju i mislim na drugu čokoladicu. Još mi je uvijek u džepu, a tamo će i ostati.
Izvadio sam je iz džepa.
Ali još je nisam otvorio. A čak i da je već otvorena, još je uvijek nisam zagrizao. Sve je u mojoj moći. Misterij slobodne volje: mogu je zagristi, mogu to ne učiniti. Ovisi o meni. Sve što moram učiniti da se to ne dogodi jest ne učiniti to.
Druga uopće više ne prija. Žvačem brzo i ljutito. Druga nikada ne prija. Telefon vibrira. Opet Ericov ured. Sigurno je važno.

“Zavidim ti”, rekao je Iwan.
“To je pretjerano.”
Sjedili smo na klupi u natkrivenom hodniku samostana Eisenbrunn. Drveće se ljuljalo na prohladnom vjetru, ptice su pjevale, iz kuhinje je dopirao miris hrane, povremeno bi pored nas, spuštene glave, prošao redovnik u mantiji. Čovjek bi pomislio da se našao u nekom drugom stoljeću.
Bilo mi je drago što vidim Iwana. Nakon tjedan dana strogih egzercicija bio sam umoran od pobožnih lica. Moj se brat pojavio bez najave, na svoj uobičajeni način. Portir ga je htio otpraviti, ali ga je na kraju ipak pustio unutra. Iwana je jednostavno bilo teško odbiti.
“Oduzeli su ti čak i kocku?”
“Dio vježbe”, rekao sam. Na početku mi je nedostajala, ali u međuvremenu sam se zapitao nije li možda ono što smatram svojom najdražom zanimacijom zapravo samo ovisnost.
“Bio si kod Lindemanna?” upitao sam.
“Uopće se nije isplatilo. Nezanimljiv čovjek.”
“Ali sjetio se? Je li ti objasnio...”
“Rekao sam ti već da nije zanimljiv.”
“Ali...”
“Martine, nema se tu što ispričati! Volio bih da sam kao ti. Ti znaš što želiš. Ja nisam stvoren čak ni za umjetnika.”
“Glupost.”
“To nije skromnost, a nije ni kriza. Shvatio sam da nisam stvoren za slikara.”
Kroz hodnik obrubljen stupovima dolazila su tri redovnika zastrta mantijama. Lijevi je pijanica, ovaj u sredini uvečer satima gleda prijenose sportskih događanja na starome crno-bijelom televizoru, desni je nedavno dobio opomenu zbog svoje zbirke pornografskih videofilmova. Ali Iwanu, koji ih nije poznavao, zasigurno su izgledali prosvijetljeno.
“U krajnjem slučaju, mogu postati profesor umjetnosti. Ili kustos. Ako bih nastavio slikati... Bio bih osrednji. U najboljem slučaju, osrednji. U najboljem slučaju.”
“Zar bi to bilo tako strašno. Većina ljudi je osrednja. Per definitionem.”
“Upravo tako. Ali onda se sjeti Velázqueza i kako on koristi bjelinu slikarskog platna, kao da je boja. Ili Rubensovih nijansi kože. Ili Pollockove snage, njegove hrabrosti da slika poput luđaka. Ja to ne mogu. Ja mogu samo biti ja. A to nije dovoljno.”
“U neku ruku, imaš pravo”, rekao sam zamišljeno. “Kako živjeti s time da nisi Rubens? Kako se pomiriti s time? Ispočetka misliš da si iznimka u svemu. Ali jedva da je netko iznimka.”
“Per definitionem.”
“Tražiš li još uvijek temu za disertaciju?”
“Nije loša zamisao.” Zagrebao je vrhom cipele po šljunku, podigao pogled i nasmijao se. “Uopće nije loša zamisao. Prerijetko razgovaramo. Jesi li se već zaredio za đakona?”
“To neće biti tako skoro.”
“Mislim ozbiljno, zavidim ti. Napustiti svijet. Istupiti iz svega. Jednostavno više ne sudjelovati.”
“Bilo bi lijepo.” Sunčeve zrake padaju kroz krošnje visokih stabala, na šljunku plešu mrlje svjetlosti. “Još uvijek sudjeluješ u svemu. Samo drugačije. Nema puta van.”
“Moli za mene”. Iwan je ustao. “Sutra letim u Englesku, možda se vidimo za Božić. Moli za mene, brate Martine. Ja sam jedan od onih kojima trebaju molitve.”
Gledao sam za njim. Samostanska vrata otvorila su se zujeći. Stvari ovdje izgledaju srednjovjekovno, ali posvuda teče struja, postavljene su skrivene sigurnosne kamere i sve se češće moglo vidjeti redovnike kako govore u sićušne telefone. Ovdje se, kao i svugdje, sa svijetom događalo nešto neizbježno. Polako sam ustao. Uskoro će zvona pozvati na večernju pobožnost.
Prva dva dana mislio sam da će me dosada ubiti, ali zatim je postalo bolje, a sada sam mogao satima klečati u crkvi i slušati izmjenu visokih i dubokih tonova gregorijanskih melodija. Ni glad me više nije stalno mučila, tako da sam mogao zaboraviti bolove u koljenima, dignuti pogled prema visokim prozorima i biti uvjeren da se nalazim upravo ondje gdje prema predodređenju i sudbini trebam biti.
Samo Boga nisam osjećao.
Čekao sam, molio, čekao i molio. Ali nisam ga osjećao.
Imao sam dobar odnos s ostalim sjemeništarcima. Jedan se zvao Arthur kao i moj otac i znao je izvoditi trikove s kartama kakve još nikada nisam vidio. Drugi se zvao Paul i razgovarao je s Djevicom Marijom. Tvrdio je da je nosila kišni ogrtač i neobičan šešir, ali da je to nesumnjivo bila Presveta Djevica. Jedan se zvao Lothar i svake je noći plakao tako glasno da bismo jedva uopće spavali, a tu je bio i moj stari prijatelj Kalm, okružen blagim sjajem svoje pobožnosti.
“Volio bih da sam kao ti”, rekao je Kalm za večerom. Jeli smo pire od krumpira i ribu. Pire je bio bezukusan, a riba raskuhana, no svejedno bih bio volio da mogu dobiti još.
“Glupost.”
“Moći ćeš pomagati ljudima. Daleko ćeš dogurati. Do Rima. I tko zna kako visoko.”
Nakon večere ponovno smo se okupili u kapelici. Kleknuli smo, redovnici su pjevali, glasovi su im se stopili u jedan jedini ugodan glas, a svijeće su ispunile crkveni brod rasplesanim sjenama.
Zahtijevam to, rekao sam. Zaslužio sam. Daj mi znak.
Ništa se nije dogodilo.
Ustao sam. Na meni su se zaustavili radoznali pogledi, ali nitko se nije umiješao. Ipak su to bile vježbe pobožnosti, neki su imali vizije, drugi su čuli glasove, to se očekivalo, podrazumijevalo.
Sad, rekao sam. Sad je pravi trenutak. Obrati mi se kao što si se obratio Mojsiju iz gorućega grma, Saulu na cesti prema Getsemanskom vrtu, Danijelu pred babilonskim kraljem, Jeremiji kada je zaustavio kretanje sunca, apostolima Uskrsloga kako bi mogli propovijedati Istinu. Svijet je od tada jedva stariji za dan, nebom se kreće ovo isto sunce, i kao što su oni stajali pred tobom, tako sada ja stojim pred tobom i molim za jednu riječ.
Ništa se nije dogodilo.
Stvarno nije moja krivnja, rekao sam. Zaista se trudim. Kad podignem pogled, tebe nema, kad se okrenem oko sebe, nema te, ne vidim te, ne čujem te. Samo mali znak. Nitko drugi ne treba vidjeti. Ne bih od toga napravio senzaciju, nitko ne bi saznao. Ili još bolje, nemoj davati znak, samo učini da vjerujem. To bi bilo dovoljno. Kome treba znak? Učini da vjerujem, i dogodit će se sve, a da se nije dogodilo ništa.
Čekao sam pogleda uprta u treperavu svjetlost svijeća. Što se dogodilo? Možda već vjerujem, a da i ne znam. Moraš li znati da vjeruješ? Osluškivao sam sebe.
Ali ništa se nije promijenilo. Stajao sam pred oltarom u kamenoj građevini na jednome malenom planetu, jednome od stotinu milijarda milijardi. Galaksije nepodnošljivih dimenzija vrtložile su se u crnom ništavilu, prožete zračenjem, svemir koji se polako rastače u hladnoću. Ponovno sam kleknuo na niski, ugodni molitveni jastučić i sklopio ruke.
Idućeg sam jutra pozvan k opatu. Tust, pametan i strašan, pater Freudenthal u purpurnom je habitu augustinskih heremita sjedio za svojim pisaćim stolom. Pozvao me pokretom ruke, zabrinuto sam sjeo.
Nikome nije promaklo, rekao je mekim glasom. Ono jučer, na večernjoj pobožnosti.
“Žao mi je.”
Mladi su ljudi poput mene rijetki. Takvo oduševljenje. Takva ozbiljnost.
Primijetio sam da se skromno smiješim. Licemjer, pomislio sam zapanjeno. Nikada to nisam planirao, nikada se nisam za to pripremao, ali očigledno sam licemjer!
Ponekad čovjek pomisli, rekao je pater Freudenthal, da takvih mladića više nema. Ali ipak ih ima! Vrlo je dirnut.
Nagnuo sam glavu.
“Jedna molba.” Otvorio je ladicu i izvadio primjerak Recimo da mi je ime Nitko. “Naša samostanska knjižnica skuplja potpisane knjige. Bi li mogao zamoliti oca da upiše svoje ime?”
S oklijevanjem sam uzeo pruženu knjigu. Arthur nikada nije potpisivao svoje knjige, nitko nije znao kako izgleda njegov potpis.
“To nije nikakav problem”, rekao sam polako. “Sigurno će to rado učiniti.”

Čekam već tričetvrt sata. Nemam pojma zašto sam ovdje, ali budući da klimatizacijski uređaj radi, ne smeta mi. Vrućina izvana pritišće prozore, zrak je vani zasićen sunčevom svjetlošću; nehotice se pitam hoće li stakla izdržati. Pijuckam svoju kavu u papirnatoj šalici. Preda mnom stoji prazan stakleni tanjur, kekse sam odavno pojeo. Nitko ne donosi još.
Iz ostalih prostorija čuju se uredski zvukovi: glasovi, telefoni, zujanje pisača i fotokopirnih uređaja. Za uredskim stolom sjedi tajnica u vrlo kratkoj suknji. Vrlo sam svjestan njezinih nogu: osunčane su i mišićave, koža je meka i glatka. Kada me njezin pogled okrzne, onda to čini kao da je pogledala stol, hladnjak ili naslagane kartonske kutije. Drago mi je što imam svećeničku odoru. Da sam u civilu, takav bi pogled bio neizdrživ.
Usredotočio sam se na kocku. Moram postati bolji u upotrebi Petrusove metode. Konkurencija je jaka, mladi su brzi, a konvencionalni put prespor je za svjetsko prvenstvo. Na mnogim se natjecanjima kocka sada maže vazelinom, kako bi je se moglo brže okretati. Kada sam ja počeo i kada je kocka još bila novost, počeli bismo s jednom površinom, koju bismo složili, razbili je i zatim ponovno složili, ali danas se to uopće više ne radi. Sada se radi s dvije površine istovremeno, iz kojih se zatim slaže ostatak, a da se nikada ništa ne mora razbijati. To je brže, ali se mora vraški paziti, ništa nije mehanički, ništa ne ide samo od sebe. Prvi blok treba naći intuitivno, a tko nije dovoljno brz, izgubit će nekoliko sekundi, koje više neće moći nadoknaditi.
Nečija mi ruka dodirne rame. Druga tajnica, malo starija. “Vaš brat je sada slobodan.”
Ericov ured izgleda kao što sam zamišljao: pospremljen radni stol, razmetljivo velik prozor, hvalisav pogled na krovove, televizijske antene i tornjeve. Moj brat sjedi nepomično, gleda u golem zaslon i ponaša se kao da me ne primjećuje.
“Eric?”
Ne odgovara. Prstom pritišće miš, zatim polako posegne za čašom vode, prinese je usnama, otpije, tiho uzdahne i odloži je.
Koliko će dugo to tako? Privučem jedan od stolaca obučenih u kožu, utonem u nj i odmah sam uhvaćen u njegovoj mekoći.
Eric okrene glavu, pogleda me i ne kaže ništa.
“I?” kažem ja.
On šuti.
“Što je?” kažem ja.
“Mogu li ti nekako pomoći?”
Trljam oči. Kad god se vidimo, sasvim svejedno u kojim okolnostima, svejedno kad i svejedno gdje, on uvijek nađe priliku da me razljuti. “Ti si mene nazvao!”
“Znam.” Promatra me nepomična izraza lica. “Razgovarali smo.”
“Nismo razgovarali! Zvala me tvoja tajnica. Rekla je da obavezno dođem.”
“Znam.”
“Onda, o čemu je riječ?”
Posegne za nekim papirom, pogleda ga, kratko se naceri, posegne za drugim, uozbilji se, odloži oba, uzme telefon i zagleda se u njega. “Kako si?”
“Dobro. Za šest mjeseci je pokrajinsko prvenstvo. Pobijediti vjerojatno neću, ali ipak još mogu sudjelovati.”
Eric zuri u mene.
“Kocka.”
Eric zuri u mene.
“Rubikova kocka.”
“To još postoji?”
Odlučim ne osvrtati se na to. “A kako si ti?”
“Zanimljivi pomaci na tržištu nekretnina u Istočnoj Europi, paralelno hedgamo s alternativnim energijama. Jesi li već jeo?”
Oklijevam. Mislim na svoj doručak, na čokoladice u ispovjedaonici, na kobasicu s curryjem na putu ovamo, mislim na suhe kekse vani. “Ne.”
“Onda dođi, hajde!” Eric skoči i krene van ne pričekavši me.
Hoću se nekako dignuti sa stolca, ali nasloni za ruke popuste, i utonem natrag u stolac. Kroz otvorena vrata promatra me starija tajnica. Tek se iz trećeg pokušaja uspijem dignuti; nasmijem joj se kao da sam to učinio namjerno, majstorski klaun i kralj slapsticka, pa niz hodnik krenem prema dizalu, gdje me čeka brat.
“Konačno!” vikne Eric.
U dizalu stoje dva muškarca s kravatama, zidna ogledala umnožavaju nas i pretvaraju u mnoštvo ljudi.
“Postoje li uopće statistička istraživanja?” upita Eric. “O horoskopima i životopisima? Razvijaju li se stvari onako kako astrolozi pretkazuju? Pa to bi se moralo moći statistički razjasniti. Znaš li nešto o tome?”
“Otkud bih ja mogao znati nešto o tome!”
“Pa vi izrađujete horoskope!”
“Ne!”
“Ne?”
“Horoskopi su glupost!”
“Vi ne izrađujete horoskope?”
“Je li to neki vic?”
Eric izvadi telefon, utipka nešto i ponovno ga spremi. Dizalo je stalo, izlazimo, jedva uspijevam održati korak s njime. Prolazimo kroz predvorje, staklena se vrata otvaraju, zabijem se u zid od vrućine. On krene prelaziti cestu, jednostavno tako, ne pogledavši desno ni lijevo. Jedan automobil zatrubi, on ne obrati pozornost na njega. Nasreću je restoran odmah na drugoj strani ulice. Dalje ne bih mogao ići na ovoj temperaturi.
Lokal je elegantan: laneni stolnjaci na stolovima, svjetiljke u obliku staklenih kapi, konobari u crnim košuljama i, hvala Bogu, klimatizacijski uređaj. Eric je krenuo prema jednome manjem stolu ukliještenome među drugim malenim stolovima ispred kožnate klupe za sjedenje naslonjene na zid. To nije dobra ideja, ali kako mu to objasniti? Konobar je već odmaknuo stol, Eric je koraknuo ustranu i tako mi ne preostaje ništa drugo nego sjesti na klupu, između dvojice muškaraca u odijelima koja me neljubazno gledaju, neodobravanje zbog moje konstitucije malo je ublaženo poštovanjem prema duhovničkom zvanju. Konobar je vratio stol na mjesto, Eric sjedne nasuprot meni i kaže: “Kao obično.” Konobar se žurno udalji prije nego što sam uspio proturječiti. Odakle Ericu ideja da izabere za mene?
Eric pogleda telefon, pritisne nekoliko tipki, odloži ga i zagleda se u zid iznad moje glave. Zatim ponovno uzme telefon.
“Kakvo je stanje u gospodarstvu?”
“Kako?” Tipka i ne podiže pogled.
“Kakvo je stanje u gospodarstvu? Imaš li prognozu?”
“Prognozu.” Tipka. “Ne.”
Kao i uvijek odasvud iz prostorije krišom me promatraju ljudi. Navikao sam na to. Da me vide na čelu procesije, ne bi im bilo čudno, jednako kao što ih ne bi čudilo kada bih na televiziji govorio o pitanjima morala. Ali to što samo tako sjedim u restoranu, s čašom vode pred sobom, s nekim poslovnim čovjekom koji neprestano zuri u svoj telefon, smatraju kurioznim. Mnogima od njih lakše je samo zbog činjenice da ovakvi kao ja još postoje - da još uvijek koračamo zemljom, da čitamo mise, molimo i ponašamo se kao da čovjek ima dušu i kao da postoji nada. Čak se i ja osjećam tako kad vidim svećenike koje ne poznajem. S mojim odrazom u zrcalu to, nažalost, ne funkcionira.
Konobar je donio jelo. Porcije su još manje nego što sam se pribojavao. Sićušna hrpica isprepletenog tijesta s nečim školjkastim u sredini većim dijelom praznog tanjura.
Eric je odložio telefon. “Ako nekome pošalješ poruku i on odgovori i ti ponovno odgovoriš i zamoliš ga za brz odgovor, a odgovor ne dolazi, bi li pretpostavio da nije dobila poruku ili da jednostavno ne odgovara?”
“On ili ona?”
“Što?”
“Jednom si rekao ‘on’, a drugi put ‘dobila’.”
“I?”
“Ništa!”
“Sasvim je svejedno kakva je poruka. Nije bitno.”
“To nisam ni pitao.”
“Možda je to dio tvog zanimanja. Možda morate biti tako znatiželjni.”
“Ali ja nisam znatiželjan!”
Eric zuri u svoj telefon, tipka i više ne obraća pozornost na mene. To mi u potpunosti odgovara jer se jelo pokazuje toliko kompliciranim da se moram koncentrirati. To da se tjestenina ne smije rezati kosi se sa zdravim razumom. Zakonitost je to gotovo vjerske snage. Izrezati tjesteninu značilo bi počiniti prijestup nesagledivih razmjera. Zašto? Nitko ne zna. A školjke? Moram otvoriti svaku pojedinačno i zatim odvojiti onaj sićušni, potpuno bezukusni komadić nečega. Prstima baš i ne ide, vilicom još manje.
“Provodite li vi još egzorcizme?”
“Provodimo li...?”
“Opsjednutost demonima. Radite li to još? Imate li ljude za to?”
“Ne znam. Moguće je.”
Eric kimne kao da je moj odgovor potvrdio njegovu pretpostavku.
On svoje jelo nije još ni taknuo. Ja otvorim posljednju ljušturu, umak mi kapne na rukav, zatim se posvetim tjestenini, ali to nije lako, tanjur je pun otvorenih ljuštura školjaka. Prsti mi mirišu na ribu. A muškarac koji sjedi do mene neprestano me udara laktom jer divlje gestikulira. Nasuprot njemu sjedi ćelavi muškarac s naočalama, njih dvojica razgovaraju o bonitetnom rejtingu jednog mirovinskog fonda.
“Što o tome kaže klasično učenje?” upita Eric. “Mora li se demona pustiti kada dođe? Treba li mu poziv ili jednostavno može obuzeti nekoga?”
“Zašto te to zanima?”
“Knjiga, samo knjiga. Pročitao sam jednu takvu knjigu. Neobičnu knjigu. Nema veze.” Uzme čašu za vodu, pogleda je, otpije gutljaj i odloži.
“Onda, o čemu si htio sa mnom razgovarati?”
Eric nabora čelo i gleda u svoj telefon. Ja čekam. On ne govori ništa.
Ovo polako postaje naporno. Uzmem svoj telefon, otipkam poruku: Kako si, nazovi me kad uhvatiš vremena! Martin i pošaljem je Ericu.
Upravo je odložio svoj telefon. Telefon mu zavibrira, Eric posegne za njime, pogleda ga i podigne obrve. Čekam, ali on ne kaže ni riječ. I ne smije se. Protrlja sljepoočnice, ponovno odloži telefon, uzme ga, ponovno ga odloži i reče: “Ova vrućina!”
Priznajem, šala nije bila osobito duhovita, ali kratak osmijeh bio bi primjeren. Zašto mu je tako teško biti uljudan? “Kako je Laura?” upitam. Jedva poznajem Ericovu ženu. Glumica, a što drugo. Jako dobro izgleda. A što drugo. “A Marie?”
“Dobra je u školi. Ponekad me brine.”
“Zašto?”
“Ponekad me brine. Ali dobra je u školi.”
“A tvoja majka?”
“Sad ima neku televizijsku emisiju. Ljudi nazovu, pričaju o svojim bolestima, ona komentira.”
“Mislio sam da je oftalmologinja.”
“Bio je casting, pobijedila je, izabrana je između tristo kolega. Ima dobru gledanost. A tvoja majka?”
“Zdrava je. Hvala Bogu. Umirovljenički život joj godi, čita sve ono što je oduvijek htjela pročitati.”
“Stanuješ li još kod nje?”
Vidim na njemu što misli. Ali zašto bih skrivao? Sati koje provodim kod mame mirni su i vedri, najljepši dio dana. Jedemo kolače, sjedimo jedno nasuprot drugomu, govorimo malo i čekamo da dođe večer. Što je u tome loše? “Stanujem u župnom dvoru. Ali sam često kod nje.”
“Svaki dan?”
“Hoćeš li pojesti svoju tjesteninu?”
Eric se zagleda u svoj nedirnuti tanjur kao da ga prvi put vidi. Ali prije nego što je uspio odgovoriti, iza njega se zaustavi muškarac, naceri se i udari ga po ramenu. “Friedlande!”
Eric skoči na noge. “Remling!” Zamahne kao da će udariti muškarca šakom u trbuh, a ovaj ga pak uhvati za nadlakticu. Obojica se usiljeno nasmiju.
“Zar su ovamo počeli puštati svakoga?”
“Kao što vidim.”
“Dobro si?”
“Naravno! Ti?”
“Odlično!”
“Ona utakmica neki dan! Sramota!”
“Ludilo.”
“Mislio sam da ću se ubiti! Ovo je moj brat.”
Remling me pogleda. Licem mu preleti dašak iznenađenja: uobičajeni izgled ljudi koji se neočekivano nađu pred svećenikom. Pruži mi ruku, prihvatim je i protresem.
Zatim se njih dvojica zagledaju u prazno. Očigledno nijednome više ništa ne pada na pamet.
“I tako!” kaže Remling. “’Ajde!”
“Može!” dovikne Eric.
“Možemo jednom. Zajedno.”
“Obavezno!”
Remling mi kimne i vrati se za svoj stol kod prozora.
“Mrzim ga. Prošle godine mi je zamalo upropastio posao s Ostermannom.” Eric ponovno sjedne i počne tipkati po svome mobitelu. Iza njega se pojavi konobar, nagne mu se preko ramena i tako brzo odnese moj prazni i Ericov netaknuti tanjur da nisam stigao protestirati. “Onda!” Eric spremi telefon, odgurne stolac i ustane. “Bilo je lijepo vidjeti te. Ja se moram požuriti, imam važan termin, ne možeš si zamisliti što me sve čeka. Ja častim, naravno.”
“Ali zašto si htio razgovarati sa mnom?”
Eric se već uputio prema izlazu. Ne osvrnuvši se više, gurne vrata, otvori ih i ode.
Hoću li još nešto naručiti? Ipak je skupo, porcije su male, a odmah na uglu prodaju se kobasice u umaku od curryja.
Ostat ću još nekoliko minuta. Morat ću zamoliti konobara da odmakne stol, tada će muškarac pored mene biti prisiljen ustati, zatim će biti odmaknut i njegov stol, što pak znači da će i muškarac nasuprot njemu morati ustati. Pola restorana bit će na nogama u trenutku kad i ja konačno ustanem.
Kasnim. U dva čeka mama s kolačima, nakon toga moram na sastanak Katoličke mladeži, a uvečer opet treba održati misu. Što li je, zaboga, Eric htio od mene?
Bez žurbe ispijem svoju čašu vode i dobrohotno se nasmiješim svim ljudima u prostoriji. Budite blagoslovljeni, htjeli vi to ili ne. To je moja funkcija. Iz dana u dan svjedočim tome da su stvari poredane kako treba i da u pitanjima kozmosa vlada smisao. Što jest, neka bude. Što treba biti, to jest. Ja sam odvjetnik postojanih stvari, zagovaratelj statusa quo kakav god on bio. To je moj posao.
A svijet uistinu nije baš tako loš. Hvala nepostojećem Bogu za primjerice restorane i klimatizacijske uređaje. Ipak ću naručiti desert. Već mašem konobaru.

Sjedio sam u knjižnici sjemeništa, kocku sam sakrio iza primjerka Stadija na životnom putu, kada je ušao Kalm i rekao da me zove otac.
Do zajedničkog telefonskog aparata trebalo je sići niz jedne stube, zatim proći kroz dugačak hodnik, zatim se popeti uz druge stube. Čitavim putem bojao sam se da će Arthur poklopiti slušalicu. Teško dišući, stigao sam do telefona, slušalica se ljuljala na kabelu.
“Imaš li vremena?”
Glas je stvarno bio njegov. Nikada ga nisam mogao dozvati u pamćenje, ali sada sam ga prepoznao kao da je bilo jučer. “Vremena za što?”
“Upravo sam u blizini. Loš trenutak?”
“Misliš - sada?”
“Ja sam ovdje.”
“Gdje?”
“Izađi.”
“Sad?”
“Znači, ipak loš trenutak?”
“Ne, ne. Ovdje si?”
“Pa kažem ti. Pred kućom.”
“Ovom kućom?”
Arthur se nasmijao i spustio slušalicu.
Prošlo je godinu dana otkako je u njegovoj posljednjoj zbirci objavljena njegova najčudnija pripovijetka. Naslov joj je bio “Obitelj”, a govorila je o njegovu ocu, njegovu djedu, njegovu pradjedu, bila je to priča o našim precima, generacija za generacijom, sve do nejasno ocrtanog srednjeg vijeka. Veći dio priče izmišljen je jer se o onome što je prošlo, kao što Arthur piše na samome početku, ništa ne zna:
Mislimo da su oni koji su preminuli negdje pohranjeni. Mislimo da njihovi tragovi ostaju upisani u univerzumu. Ali to nije točno. Ono što prođe prošlo je. Ono što je bilo biva zaboravljeno, a ono što je zaboravljeno više se ne vraća. Ja se ne sjećam svoga oca. Čudno, ali osjećao sam se pokradenim. To su bili i moji preci.
Izašao sam na ulicu i tu je stajao. Kose raščupane kao i uvijek, s rukama u džepovima, na nosu iste naočale. Kad me ugledao, raširio je ruke, na trenutak sam pomislio da će me zagrliti, ali bila je to samo gesta čuđenja zbog moje odjeće sjemeništarca. Predložio je šetnju, ja sam odjednom bio previše promukao da bih odgovorio.
Hodali smo u tišini. Semafori su žmigali, automobili su trubili, čuo sam dijelove riječi prolaznika. Imao sam osjećaj da su svi ti zvukovi dio tajnog jezika, kao da mi se svijet obraća stotinama glasova, ali ja se nisam mogao usredotočiti i nisam ništa razumio.
“Neko vrijeme ću biti u gradu”, rekao je.
“Pod lažnim imenom?”
“Ja sam samo poznati pisac. Nitko ne poznaje poznate pisce. Ne treba mi lažno ime.”
“Što si radio svih ovih godina?”
“Jesi li pročitao moje knjige?”
“Naravno.”
“Onda znaš.”
“A inače?”
“Ništa. Inače nisam radio ništa. Stvar je upravo u tome.”
“Ah, u tome je stvar!”
“Zamjeraš mi?”
Nisam odgovorio.
“Jer me nije bilo? Jer se nisam s vama igrao skakanja u vreći, jer nisam bio s tobom u zoološkom vrtu, nisam išao na roditeljske sastanke, jer se nisam s tobom valjao po sagu niti sam te odveo u lunapark? To mi zamjeraš?”
“Što ako knjige nisu dobre?”
Pogledao me iskosa.
“Što onda?” rekao sam. “Sve si žrtvovao, a onda knjige nisu dobre? Što onda?”
“Protiv toga se ne možeš osigurati.”
Nastavili smo hodati u tišini.
“Dužnosti”, rekao je nakon nekog vremena. “Izmišljamo ih prema potrebi. Nitko ih nema, osim ako ih odluči imati. Ali jako vas volim. Svu trojicu.”
“A ipak nisi htio biti s nama.”
“Ne mislim da ste nešto osobito propustili. Razgovarat ćemo o svemu. Hotel preko puta kolodvora, dođi večeras, Iwan će također biti tamo.”
“A Eric?”
“Ne želi me vidjeti. Dođi u osam na večeru. Pretpostavljam da voliš jesti.”
Htio sam pitati otkud mu pravo na takvu primjedbu, ali to je već bio njegov oproštaj. Mahnuo je, jedan je taksi stao, ušao je i zalupio vrata za sobom.
Te smo večeri dugo sjedili skupa. Iwan je govorio o trenutku kada je shvatio da nikada neće postati veliki slikar, a Arthur je pričao o svojoj zamisli da napiše knjigu koja bi bila poruka isključivo jednom jedinom čovjeku, u kojoj bi dakle sva umjetnost služila kamuflaži kako nitko drugi osim te jedne osobe ne bi shvatio, što bi pak knjigu paradoksalno pretvorilo u djelo visoke književne umjetnosti. Na pitanje što bi bila poruka knjige odgovorio je da to ovisi o primatelju, a na pitanje tko bi bio primatelj rekao je da to ovisi o poruci. Oko ponoći je Iwan ispričao kako se njegova sumnja da je homoseksualac u njegovoj devetnaestoj godini života bez straha ili šoka potvrdila, što međutim nikada nije mogao reći Ericu jer je bio zabrinut da bi se ovaj, zbog njihove sličnosti, preispitivao do besvijesti. U jedan sat skoro sam priznao da ne vjerujem u Boga, ali to ipak nisam učinio i umjesto toga sam pričao o Karl-Eugenu Immermannu, trinaestogodišnjem dječaku koji je na svakom natjecanju bio točno tri sekunde brži od mene; jednostavno nisam imao šanse protiv njega. U pola dva Arthur je rekao da se pomirio s time što mora živjeti s krivnjom i kajanjem kao što drugi žive s ukočenom nogom ili kroničnim bolovima u leđima, oko dva sam ja malo plakao, u pola tri oprostili smo se i obećali si da ćemo se iduće večeri ponovno naći.
Kad smo sutradan došli u hotel, Arthur je bio otputovao. Nije ostavio ni adresu ni poruku. Nekoliko sam tjedana svakodnevno računao s time da će se javiti i sve objasniti. Onda sam odustao od čekanja.

Prostorija bez prozora u podrumu biskupske palače. Ne miriše dobro i nema klimatizacijskog uređaja. Na podu linoleum, zidovi oličeni u bijelo, strop oblijepljen izolacijom protiv buke, na zidu visi propisano raspelo. Stol za stolni tenis, stol za nogomet, dva stara računala, dva playstationa i horda tinejdžera koji znaju da samo moraju prihvatiti prisutnost dvojice svećenika kako bi im sve to bilo besplatno na raspolaganju. I piće je gratis. Uz moje zanimanje idu različite dužnosti. Kada bih jednu od njih smio odbaciti, odabrao bih ovu: sastanak Katoličke mladeži.
Pored mene stoji pater Tauler, ispijeni jezuit. Trlja oči i uzdiše.
“Ne traje dugo!” kažem mu.
“Jedan sat.”
“Koji će proći.”
“Misliš?”
“Pa mora.”
Ponovno uzdahne. “Inače, tvoj prijatelj Finckenstein je ovdje.”
“Ah!”
“Gore u palači. Ravno iz Rima.”
Pater Tauler ode do jednog od otrcanih stolaca. Spusti se na njega, prema njemu odmah krenu dvije djevojke, sjednu pored njega i počnu tiho s njime razgovarati. Jedna je uzbuđena, oči joj sjaje, druga joj s vremena na vrijeme stavi ruku oko ramena.
Neodređeno se smiješeći, krenem prema drugom stolcu. Jako se znojim, i rado bih uzeo piće iz automata. Ali to nije moguće. Ne mogu ovdje piti kokakolu iz boce, moram sačuvati ostatak dostojanstva. Da sam vitak, to ne bi bio problem. Ali kad sam ja u pitanju, ne može.
Sjeo sam i čekam. Možda me nitko ne treba. Dva dječaka igraju stolni nogomet, bijesnim pokretima munjevito tjeraju lopticu tamo-amo, iza njih tri djevojke skaču oko stola za stolni tenis, stvarno su dobre, jedva mi uspijeva vidjeti lopticu. Playstationi škripe i zvižde, osjeća se miris znoja. Jedna je djevojka krenula prema meni, prestrašio sam se, ali, nasreću, skrenula je prema računalu. Najgore je kada djevojke dođu k meni jer su trudne. Znam što im trebam reći, pravila su stroga, ali zapravo sam bespomoćan. Lakše je kad netko sumnja u svoju vjeru. Tu ne moram razmišljati, nego jednostavno počnem govoriti o misteriju. Ali sumnja u vjeru, nažalost, više nije u modi.
Zatvorio sam oči. Upravo Finckenstein! Očito ću ga morati pozdraviti, on zna da sam ovdje, izgledalo bi čudno. I ne bih ga trebao izbjegavati, čovjek ne treba davati prostora zavisti.
Otvorio sam oči. Netko me potapšao po koljenu. Preda mnom sjedi mladić. Poznajem ga, često je ovdje, i zove se... zaboravio sam. Da bolje pamtim imena, znao bih kako se zove. Već mu je počela rasti brada, ima plavu šiltericu sa slovima N i 7, a desna mu je nosnica probušena i u njoj se nalazi tanak prsten. Na majici mu piše bubbletea is not a drink I like. Traperice su mu poderane, ali to su one koje su poderane kad ih kupiš. Lice mu je blijedo, možda se zato tako jasno vide dlake na bradi. Zuri u mene lagano upaljenim očima.
“Da?” kažem.
On se nakašlje, zatim počne govoriti. Nagnem se naprijed. Govori pretiho i prebrzo, ne razumijem ga dobro.
“Trenutak. Molim te, sporije.”
Mladić se zagleda u svoje tenisice, ponovno se nakašlje, počne ispočetka. Polako počinjem shvaćati. Bila je tučnjava u kojoj je nekakvu ulogu imao i leptir. Stalno ponavlja riječ leptir i pokazuje rukom kao da maše krilima, ovako i ovako i ovako: leptir.
Leptir...? U meni se javi sumnja.
Da, kaže on. Nož, leptir-nož. Ovako se otvara, ovako ubada, sve je bilo jako brzo.
“Trenutak. Još jedanput.”
Mladić uzdiše i znoji se dok priča. Ponešto ne razumijem, ali ono najvažnije uspijevam shvatiti. On i dvojica prijatelja, Ron i Carsten, pretprošle su se noći posvađali, u jednoj diskoteci, s nekime tko se zove Ron; ista su imena slučajnost i nemaju nikakvo značenje. Ono što otežava čitavu stvar jest, doduše, da se dječak preda mnom, sada sam se sjetio, također zove Ron. Dakle: on, Ron i Carsten posvađali su se s Ronom iz razloga kojih se više nitko ne može sjetiti, možda je bila riječ o novcu, možda o nekoj djevojci ili ni o čemu, na kraju krajeva vrlo se često posvađaju oko ničega, ali u trenutku kad netko uputi udarac, uzrok tome više nije važan, nego samo činjenica da je netko uputio udarac.
“Što to uopće znači, ovo na tvojoj majici? Bubbletea is not a drink I like, što to znači?”
Zbunjeno me pogleda, izgleda da još nikada nije razmišljao o tome.
“Nema veze”, kažem. “Dalje.”
Ron se nakašlje, protrlja oči. On, Ron i Carsten sreli su dakle Rona, tipa koji je prekjučer napao Rona u diskoteci, maloprije na ulici.
“Kakva slučajnost!”
Nije osobita slučajnost, kaže on, popodne su često u toj ulici, i Ron je skoro svako popodne u toj ulici, ali ipak nisu mislili da će se sresti, očigledno ni Ron, jer inače bi stvarno bilo jako glupo od njega da se upravo u to vrijeme sam pojavi u toj ulici. Zato su ga razbili. Čak ni osobito brutalno, ali ipak kvalitetno i kako treba.
“To je strašno”, kažem.
Da, ali nije najstrašnije jer tu u igri još nije bio leptir. Neki muškarac se pravio važan, i...
Pater Tauler ustane, ode do automata za piće, izvuče bocu kole, otvori je, vrati se dvjema djevojkama i počne piti. Zavidno ga promatram.
“Molim? Oprosti, na trenutak sam... Kako?”
Ron upita jesam li ga slušao.
“Molim te, ponovi!”
Pa taj muškarac dakle. Pravio se važan! Iako ga se to uopće nije ticalo, ni najmanje! Bio je to jedan od onih tipova. Uopće se nije uklapao u kvart, tko zna odakle je taj došao! Jednostavno se pravio važan!
“I onda?”
Pa nož. Leptir. Jednostavno cak, klik, ubod, jako brzo. Zatim su pobjegli, samo je Ron ostao ležati.
“Ron?”
Ma ne onaj koji je zabio nož, drugi! Dječak je protrljao lice.
Natpis na majici odjednom mi strašno smeta. Zašto se takve stvari proizvode? “Je li netko pozvao policiju?”
Dječak kaže da vjerojatno jest. Pa netko uvijek pozove policiju.
“Je li muškarac bio ozlijeđen?”
Gleda me kao da teško shvaćam. Je, reče polako. Pa naravno. Pa kako ne bi bio! Ron je zabio nož u njega. Leptir! Kako bi netko mogao biti neozlijeđen ako ga se ubode nožem? Pogled mu odluta prema stolu za ping-pong, zatim prema playstationima, zatim se nagne naprijed i upita mogu li mu dati soluciju.
“Apsoluciju?”
Apsoluciju, da. Može lije dobiti od mene. I ako mu se na vratima pojavi policija, bih li mogao potvrditi da ga on nije izbo nožem, nego da je to učinio Ron.
“Kako da to potvrdim?”
Vrti mi se u glavi, ovaj put međutim ne od vrućine. Događa li se ovo zaista? Još mi nikada na ispovijed nije došao nitko tko bi priznao nasilje, takve se stvari jednostavno ne događaju iako pisci krimića i scenarija misle da se dogode jednom tjedno. Mogao bih nazvati policiju. Ali ne smijem. Ili možda čak moram? Je li ovo ovdje uopće ispovijed? Nismo u ispovjedaonici, čak ni u crkvi. Jesam li možda dužan pozvati policiju? Sve je teško, a tako je vruće.
Kao da mi je pogodio misli, dječak zaplače. Suze mu se kotrljaju niz dječje obraze obrasle kratkim čekinjama. Molim vas, kaže. Molim vas! Velečasni!
S druge strane, pomislim, uzmimo da je ovo ispovijed. Ja o tome mogu odlučiti i pretvoriti ovo u ispovijed. U tom slučaju uopće ne smijem na policiju. Crkveno pravo to zabranjuje, a državni me zakon štiti. Stvar bi odmah bila riješena. A apsolucija? Pa zašto ne! Ne postoji Bog koji mora oprostiti dječaku samo zato što sam nad njime učinio znak križa. To su riječi. To ništa ne mijenja.
Ron briše suze. Kaže da se sve dogodilo tako brzo. I da nije mogao ništa. I zašto se taj tip uopće morao praviti važan!
Znam da ću si predbacivati, ili štoviše: da ću biti prisiljen zaboraviti ovo kako si ne bih morao predbacivati. Ali budući da sam već započeo pokret, više ga ne mogu prekinuti, stoga nad njime učinim znak križa, odozgo prema dolje, zdesna nalijevo, a on ponovno zaplače, ovaj put od ganuća, možda stvarno vjeruje da će ga to poštedjeti nekakvog užarenog pakla, i ja se krenem braniti i kažem da mora otići na policiju i sve ispričati i on kaže da će to svakako učiniti, a ja znam da laže i on zna da ja to znam.
Ponovno zahvaljuje. Hvala, velečasni!
“Ali otiđi na policiju. Reci im ovo što...”
Da, naravno! Na policiju. I zatim hoće krenuti ispočetka i ponovno mi ispričati cijelu tu mučnu priču, ali sada je dosta. Skočim na noge.
Ron pogleda gore prema meni - s jedne strane oslobođen jer misli da sam ga riješio grijeha, s druge strane zabrinut jer mi se povjerio. Zagledam se u njegovo lice, u njegove uplakane oči iz kojih me gleda još neoblikovana, samoj sebi nepoznata osoba. U pogledu mu je strah, ali i bljesak blage zloće i pitanje nisam li ja netko koga bi trebalo ušutkati.
Nasmiješim mu se, on ne uzvrati osmijeh. “Bit će sve u redu”, kažem i nemam pojma što sam time mislio. Pružim mu ruku, on ustane i rukujemo se. Njegova je ruka meka i vlažna, odmah pušta moju. Meni se čini da bi sve bilo jasnije, bolje, ispravnije kada bih samo mogao razumjeti natpis na njegovoj majici. Odlučno se okrenem od njega i dam znak pateru Tauleru da moram ići. On iznenađeno podigne obrve, ja pokažem na svoj ručni sat i strop prostorije - u cijelome svijetu razumljiva gesta za sastanak s nadređenima.
“Velečasni?” Mlada djevojka, oko vrata nosi lančić s raspelom, stane pred mene. “Imam pitanje.”
“Razgovaraj s paterom Taulerom.”
Djevojka mi razočarano oslobodi prolaz, stižem do vrata i na stubište. Napredujem dašćuči od napora. Obliven znojem, uđem u predvorje opločeno hladnim mramorom.
“Friedlande!”
Baš sada. Tanak je i visok, njegova crna oprava elegantno je skrojena, frizura mu je prvorazredna a naočale Armanijeve. Naravno da se ne znoji.
“Zdravo, Finckenstein.”
“Vruće je kod vas.”
“Pa sada si navikao na to.”
“Da, ljeto u Rimu je grozno.” Prekrižio je ruke, naslonio se na kamenu ogradu stubišta i promatra me nejasno zabavljenim pogledom.
“Upravo sam nekoga ispovjedio. Zamisli, on je... Mislim, što treba učiniti kada netko... Što je s ispovjednom tajnom kada... Nema veze. Ne sada. Nema veze.”
“Igraš li se još uvijek svojom kockom?”
“Pripremam se za prvenstvo.”
“Stvarno još postoje prvenstva u sastavljanju Rubikove kocke? Imaš li vremena? Hoćemo li nešto pojesti?”
Oklijevam. Zapravo ne želim slušati o njegovoj karijeri, o njegovu životu u rashlađenim prostorijama, o njegovu usponu i uspjehu. “Rado.”
“Onda dođi. Rana večera, nešto lagano, čovjek i ne može puno jesti kad je ovakvo vrijeme.” Počne se uspinjati mramornim stubama, ja neodlučno krenem za njim.
“Jesi li u posljednje vrijeme vidio Kalma?” upitam.
“Još uvijek je isti. Uskoro će postati biskup, ako Bog bude tako htio.”
“Htjet će.”
“I ja mislim. Htjet će.”
“Vjeruješ li u Boga?”
Finckenstein stane. “Martine, ja sam zamjenik glavnog urednika Radio Vatikana!”
“I?”
“Pitaš zamjenika glavnog urednika Radio Vatikana vjeruje li u Boga?”
“Da.”
“Ozbiljno?”
“Ne. Ali ako bih pitao ozbiljno, što bi rekao?”
“Rekao bih da se to pitanje tako ne postavlja.”
“Zašto?”
“Bog je samorealizirajući pojam, on je causa sui jer je zamisliv. Mogu ga zamisliti, i zato što je zamisliv, mora ga biti, sve ostalo bilo bi proturječno, dakle znam da on postoji i ako ne vjerujem u njega. I zato vjerujem. I nemoj zaboraviti, mi realiziramo svoju egzistenciju djelatnim čovjekoljubljem. Radimo svoj posao. Kroz nas on postaje stvaran, ali mi ga možemo učiniti stvarnim samo zato što on mora biti. Kako je moguće ljubiti ljude ako u njima ne vidimo Božja stvorenja, nego nešto slučajno: lišajeve koji su izgradili karijeru, sisavce s probavom i bolovima u leđima? Kako imati samilosti prema njima? Kako voljeti svijet kada ga ne želi onaj koji je sam dobra volja?”
Ponovno mi na pamet padne Ron, to je važnije, trebao bih razgovarati o tome. Ali nešto me sprečava, imam osjećaj da sam dodirnuo nešto veće i zloćudnije od onoga što u ovom trenutku mogu razumjeti; imam osjećaj da bi bilo bolje zaboraviti čitavu tu priču.
“I što uopće znači ‘vjerovati’! Taj pojam je logički zamagljen, Martine. Ako si siguran u neku rečenicu, onda je ipak znaš. Ako misliš da bi nešto moglo biti, ali istovremeno znaš da možda nije tako, onda to zoveš vjerom. To je špekulacija o vjerojatnosti. Vjerovati znači pretpostavljati da je vjerojatno tako iako bi moglo i ne biti tako. Ne vjerovati znači: pretpostaviti da vjerojatno nije tako, čak i kad bi itekako moglo biti tako. Je li razlika uistinu velika? To je vrlo neodređeno, to su nijanse. Važno je da radimo svoj posao.”
Penjemo se stubu po stubu. Naši koraci odzvanjaju stubištem.
“Jesi li ozbiljno pitao?”
“Samo sam bio znatiželjan.”
“A što ti misliš?”
“Mislim da bih također trebao biti u Rimu.”
“Da, sigurno nije pravedno. Ali nisi odgovorio na moje pitanje.”
Stigli smo na prvi kat. Kip sveca s dostojanstveno sklopljenim rukama gleda u nas.
“Koje pitanje?”
“Na pitanje što ti misliš o tome.”
Zastao sam, oslonio sam se o ogradu i čekam da mi se otkucaji srca smire. “Ja mislim da bismo uskoro trebali jesti.”

Obitelj


MISLIMO DA SU ONI koji su preminuli negdje pohranjeni. Mislimo da njihovi tragovi ostaju upisani u univerzumu. Ali to nije točno. Ono što prođe prošlo je. Ono što je bilo biva zaboravljeno, a ono što je zaboravljeno više se ne vraća. Ja se ne sjećam svoga oca.
Pisao je pjesme. Nisam pročitao nijednu. Pisao ih je na papiriće, pisao ih je na donji rub jelovnika i na omotnice za pisma, nemarno i iz zadovoljstva. Neke je uzimao sa sobom, druge je ostavljao, stalno su mu padale na pamet nove i znao je da je to samo početak.
Tek je na fakultetu saznao da je Židov, do tada je mislio da nešto takvo nema veće značenje od horoskopskog znaka. Majka mu je bila Židovka, iako nije ni u što vjerovala, djed joj je bio dugobradi trgovac iz Bukovine.
Nikada nije išao na predavanja. Djevojka koju je upoznao preko zajedničkih prijatelja pristala je udati se za njega. Jednog popodneva vidio je postrojavanje, muškarci su mahali šakama i zastavama, htio je malo bolje pogledati, ali jedan ga je studijski kolega povukao za rukav i rekao da bi bilo bolje da nestanu. Njemu se to učinilo djetinjastim. Otac mu je poginuo u ratu, bio je sin heroja, što se moglo dogoditi?
Kada sam se rodio, otac je radio u tvornici, relegirali su ga sa sveučilišta. U tvornici su se proizvodili predmeti od metala, nije znao za što se upotrebljavaju. Jednom su ga dvojica radnika povukla ustranu: da znaju da je on saboter, ali neka se ne boji, neće ga otkriti. Kada je zabezeknuto odgovorio da je u tvornici uvijek davao sve od sebe, nasmijali su se i rekli da mu ne vjeruju ni riječ i da nitko ne može biti tako nespretan. Tog je dana, na povratku kući, u glavi skladao pjesmu o brujanju propelera zrakoplova čiji je pilot na trenutak zadrijemao i sanjao o mravu koji se penje po stabljici koja drhti na vjetru u kojem još titra udaljeno brujanje zrakoplova. Nije loše, pomislio je, to ima ritma i jednostavnosti, ako tako nastavim, uskoro ću moći nešto tiskati. Kod kuće ga je dočekao službeni dopis koji ga hladnim tonom poziva da se pojavi na kolodvoru, s rezervnom odjećom i pokrivačem.
Radije otiđite u Švicarsku, rekao je mojoj majci. Doći ću za vama čim budem mogao. Ima jedan službenik, divio se mom djedu, vidio je u njemu Karla Moora, on će vam pomoći.
Najprije nije htjela, ali on ju je nagovarao. Da ne može biti tako strašno. Da je do sada uvijek imao sreće.
Ne znam kako je izgledao. Ni na jednoj slici ne vidi mu se glava.


Otac mojega oca nije doživio ni dvadesetu, mada je preživio prvu godinu rata. Tisuće sati u raskopanoj glini, među bodljikavom žicom, granatama, njihovo fućkanje u zraku, geleri. Kada je tijekom dopusta vidio svoju ženu i sićušnoga sina, imao je osjećaj da su stranci. Preživio je još jednu godinu. U međuvremenu se toliko navikao na misao da će umrijeti da više nije vjerovao da bi se to zaista moglo dogoditi. Ali jednom ga je ipak pogodio metak, čizme su gazile po njemu i iz čiste je navike razmišljao o tome kako će se ovaj put izvući. Ugušio se u blatu i nikada se nije vratio.


Djed mojega oca živio je za kazalište i nikada nije dobivao odgovarajuće uloge. Dobio je ulogu Guildensterna, a ne Hamleta, Marka Antonija, a ne Cicerona, Franza, a ne Karla Moora. Svojoj dvojici sinova i dvjema kćerima naširoko je objašnjavao kakve sve žrtve zahtijeva umjetnost, ali nijedno dijete nije bilo nadareno za nju. Godine su prolazile, sada se nadao kralju Learu ili Prosperu. Stariji mu je sin umro od španjolske groznice, mlađi se oženio djevojkom koja je bila Židovka, to mu nije bilo ugodno, ali nije imao snage spriječiti ga. Starija kći udala se za učitelja, mlađa je, mrzovoljna, ostala u kući i kuhala za njega i njegovu ženu.
Pogledao je svoj prvi film. Blijede figure bauljale su po bijelome platnu. Nije razumio čemu se ljudi smiju, vidio je samo zombije, a pomisao na to da će se uskoro moći gledati ljude kako jedni drugima bacaju pite u lice, dugo nakon njihove smrti, činila mu se užasnom. Nizak muškarac s brkovima, divovski debeljko, klaun s ustima groteskno izvijenim prema dolje. Svijet propada, pomislio je. Neko će vrijeme vjerojatno još opstati, ali sve je to privid, poput ovih slika.
Od toga dana više nije ustajao. Čak ga je i početak rata ostavio ravnodušnim. Kada se sin došao oprostiti od njega, u uniformi, uspjelo mu je izgledati onoliko dostojanstveno koliko je to zahtijevala prilika. Ipak, nije uzalud bio glumac.


Pradjed mojega oca bio je liječnik, premda ne dobar. Studirao je medicinu samo zato što je i njegov otac bio liječnik. Imao je malu praksu, mnogi su mu bolesnici umrli, neke bi uspjela izliječiti njegova žena, koja je bila pametnija od njega. Često je znala koje terapije pomažu. A onda mu je i ona umrla. Kako bi se imao tko brinuti o djeci, oženio se drugi put. Nova ga je žena činila tužnim, i još je više bolesnika umrlo.
Kad god mu se pružila prilika, pripovijedao je kako je kao mladić sreo Napoleona. U stvarnosti je vidio samo izbočen kaput preko konjskih leđa, uz to ruku u bijeloj rukavici. Kada je konačno smio otići u mirovinu, činilo mu se da je taj veliki vojskovođa ubio manje ljudi nego on, loš liječnik. Zatim je umrla i njegova druga žena. Posljednjih godina svoga života bio je savršeno sretan.


Liječnikov je otac, također liječnik, imao dar: mogao je smiriti bolesnike razgovarajući s njima. Često je slutio od čega netko boluje. Bavio se Mesmerovim eksperimentima i naučio je dovesti bolesnika u stanje magnetskog sna. Razveselio se kada mu je sin također postao liječnik. I kći mu je htjela studirati, bila je pametna i nadarena, ali morao joj je zabraniti. Umjesto toga joj je našao čestita muža koji je dobro radio i nije ju tukao. Sa šezdeset godina legao je u krevet, izdahnuo i nikada se nije vratio.


Njegova je oca okrznuo metak i to ga je stajalo ruke. Imao je tamnu kožu, nitko nije znao zašto, majka ga je sama odgojila, negdje u siromaštvu. Postao je vojnik jer su oni koji su ga vrbovali mislili da je crni muškarac jači od bijelca. Mnogo je marširao, ponekad bi ga netko povezao, u međuvremenu je začeo troje djece, sva su bila bijela. Na koncu ga je jedan metak pogodio u vrat, ugušio se krvlju i nikada se nije vratio.


Njegov je otac otišao u Englesku; na brodu se zaposlio kao mali od palube kako bi platio prijevoz. Nešto je malo uštedio, okušao se kao trgovac, ali nije baš imao sreće. Jednom je započeo razgovor s jednim mladim Francuzom koji je posjetio londonsku Burzu kako bi o njoj pisao. Bio je slabašan i mršav, ali pametan, munjevita pogleda i duhovne snage kakvu do tada još nije doživio. Da sam takav, pomislio je, u svemu bih uspio, stvari ne bi bile tako teške, svijet ne bi bio tako pun otpora. Na rastanku je upitao stranca za ime. Arouet, rekao je ovaj i već je otišao dalje jer mu je ovaj muškarac bio dosadan.
Od tog se susreta nikada nije oporavio. Bio je umoran. Nekako mu je uspjelo blizu Fleet Streeta otvoriti malu trgovinu vrčevima, zdjelama i svaštarijama, oženiti se ženom koja mu se nije sviđala i s njom imati dijete; činilo mu se da snaga za to nije došla iz njega samoga, nego iz sina koji je pod svaku cijenu htio doći na svijet. Kada se rodilo, dijete je imalo tamnu kožu, dok je on sam međutim bio bijel kao snijeg, njegova žena također, što je značilo da ga je prevarila. Vikao je, ona je plakala, urlao je, ona se zaklinjala, zazivao je Gospoda, ona također, posljednjim ju je snagama izbacio iz kuće. Tada ga je već jako bolio želudac, mjesec dana poslije bio je mrtav i nikada se nije vratio.


Njegov je otac otišao na brod. Tuga njegovih predaka u njemu bila je jaka. U hamburškoj luci ležao je u krevetu sa ženom, nije joj znao ime niti je ona znala njegovo, da, zapravo uopće nije volio žene, ali izgledala je kao muškarac, to je pomoglo. Zaposlio se u brodskoj kuhinji na brodu koji je trebao zaploviti u Indiju, ali je potonuo već tri tjedna nakon podizanja sidra. Ribe, toliko neobične da ih nikada ne bi mogao zamisliti, žderale su mu meso, kosti su mu se pretvorile u koralje, kosa u morsku travu, oči u bisere.


Njegov je otac imao tamnu kožu. Bio je sin zemljoposjednika i služavke iz Trinidada, crne kao ponoć. Nitko se nije brinuo o njemu dok je rastao, možda je u tome bila njegova sreća, ali kad mu je bilo petnaest godina, otac mu je tutnuo u ruku novac i krenuo je. Nije znao kamo, sva su mu mjesta izgledala jednako, a planova nije imao. Vrijeme, razmišljao je naslonivši glavu na prozor poštanske kočije, čisti je privid. Prije njega su se drugi provezli preko brežuljka, nakon njega će doći drugi, ali brežuljci će ostati isti, isto nebo i isto tlo. Zapravo su i konji bili isti, u čemu je razlika? A kod ljudi, nastavio je, razlike također nisu velike. Kako, kada smo uvijek isti, uvijek u drugim snovima? Samo nas imena zavaravaju. Ostavi ih po strani, i odmah ćeš vidjeti da je tako.
Nastanio se u malenom selu. Ljudima je bilo čudno što je crn, nikada još nisu vidjeli nikoga takvog. Najprije je potkivao konje, zatim ih je liječio, imao je osjećaj za to gdje ih boli. Bio je blagoslovljen. Životinje su mu vjerovale, a ljudi ga nisu mrzili. Oženio se i imao je sedmero djece, neka su umrla pri rođenju, druga su preživjela, na njegovo su iznenađenje sva bila bijela. Bog nas šalje na čudne putove, rekao je svojoj ženi, a mi njima moramo ići i ne žaliti se.
Tako je doživio starost. Bio je zadovoljan, prvi u nizu svojih predaka. Jednoga kišnog popodneva pred kućom je pao na koljena, znatiželjno se osvrnuo oko sebe, zatvorio je oči, položio glavu na tlo kao da želi osluškivati zemlju, i nikada se nije vratio.


Njegov otac, zemljoposjednik, bio je alkemičar kojemu nikada nije uspjelo napraviti zlato, ali tome se nije trebalo čuditi jer nije uspjelo niti ikome drugome. Stanovao je u gospodskoj kući, imao je više od desetero djece sa služavkama, među kojima je bila i jedna crnkinja iz Trinidada koja je znala čarati i liječiti, nikada se nije oženio i mnogo je razmišljao o tome želi li biti katolik ili protestant. A crnkinja je često mislila na mjesto iz kojega je došla: prisjećala se topline, prisjećala se kiše koja je bila lagana poput zraka, prisjećala se sunca koje je imalo snagu i prisjećala se mirisnih biljaka. Njegovala je svojeg tamnoputog sina, ljubila ga i pritiskala uza se kad god je bilo moguće, a to nije bilo često jer je morala teško raditi, a kad se na koncu otputio od kuće, znala je da se neće vratiti.
Zemljoposjednika su za to vrijeme mučili zubi. Ispali su mu jedan za drugim, ponekad bi ga bol gotovo izludio. Jednog jutra koje je mirisalo po ilovači pozlilo mu je od apscesa na čeljusti, i to tako da je morao leći u krevet. Netko koga više nije mogao prepoznati pritisnuo mu je ljekovite trave na lice, imale su prodoran miris, pola sata poslije umro je od trovanja krvi i nikada se nije vratio.


Njegova je oca veliki rat učinio velikim. Kod Lütticha je izgubio tri prsta, pred Antwerpenom uho, kod Praga šaku, mada, nažalost, ne onu kojoj su već nedostajali prsti. Ali bio je vješt u pljački, znao je gdje može naći zlato, i kada je dovoljno sakupio, napustio je švedsku službu i kupio vlastelinsku kuću. Oženio se, dobio je troje djece i ubrzo su ga ubili razbojnici. Cijela je stvar potrajala prilično dugo jer su htjeli štošta na njemu isprobati, a njegova se žena za to vrijeme s djecom skrivala u podrumu. Kada su uljezi otišli, još je bio na životu, ali su ga njegovi jedva prepoznali; prošla su dva dana prije no što je umro. Vratio se. Još se i danas noću može vidjeti kako netko, vjerojatno njegov duh, umorna izraza lica tumara po kući.


Njegova je majka bila neobična žena. Imala je snažne snove i ponekad joj se činilo da može vidjeti budućnost ili stvari koje se događaju negdje daleko. Da je bila muškarac, bili bi joj otvoreni mnogi putevi i imala bi svoju sudbinu. Jedne je noći sanjala o jednonogom i jednookom starcu sakrivenom u nekoj drvenjari. Osjećao je kako mu se tijelo koči, osjećao je hladnu ruku na svome vratu i nasmijao se kao da mu se nešto tako zanimljivo još nikada nije dogodilo. Ali prije nego što je umro, probudila se.
Bavila se svačim. Potajno je rezala leševe, bilo ih je dovoljno, rat je trajao već tako dugo da je bilo starih ljudi koji nikada nisu vidjeli mir. Proučavala je mišiće, tkiva, živce, u međuvremenu je svome mužu rodila petero djece, od kojih je troje preživjelo porođaj, ali onda joj je pao crijep na glavu. Bog to nije planirao niti je to bilo djelo sudbine, samo je krovopokrivač bio nesposoban, i više se nije vratila.


Njezin je otac najprije bio drumski razbojnik. Majka ga je bila napustila, odgojio ga je par seljaka kojima je trebao jeftin kmet. Davali su mu premalo za jelo i uskoro je pobjegao od njih.
Šume je bilo napretek, i više od toga. U njoj nije vladao nikakav zakon, a tko je morao proći kroz nju, toga Bog nije štitio i nije mu mogao pomoći nijedan vojvoda. Neko je vrijeme pljačkao putnike i spavao u rupama u zemlji, ali jednog se dana iznenada našao pred vješticom: odvratnim bićem punim dlaka i bradavica koje je trećinom bilo žena, trećinom muškarac, a trećinom rogata divlja svinja. Žderala je nešto maleno i krvavo, možda lane, a možda i ljudsko dijete, nije se usudio pogledati. Vještica je podigla glavu, oči su joj bile otrovno zelene, zjenice samo točke. Shvatio je da ga je spoznala u njegovoj biti i da ga neće zaboraviti. Potrčao je. Dah mu je bio hroptav. Grane su ga udarale o lice, spustila se noć i ponovno je svanuo dan. Izvan sebe od iscrpljenosti, stigao je do utvrđenoga grada.
Tu se naselio i radio je kao upravitelj kuća, posjeda, polja. Imao je devetero djece, od kojih su tri djevojčice preživjele porođaj. Stekao je prijatelje i zarađivao je i živio je kao da je zaboravio da je proklet. Kćeri je poučavao poput sinova i bio je ponosan na njih. Udale su se i podarile mu unuke. Obitelj mu je bila pristojna katolička obitelj jer je grad bio pristojan katolički grad, svake nedjelje išao je u crkvu i plaćao svećenika za spas duše. Govorilo se da će biti rata, ali on nije vjerovao u to. Jedne noći vještica se ipak našla pred njim, jasno ju je vidio iako je u sobi bilo mračno kao u rogu, a ona sama još mračnija od mraka. Našli su ga idućeg jutra. Nikada se nije vratio.


Njegov je otac bio kućni učitelj u službi nekoga grofa Schulenburga. Grof je imao kćer, bilo je tu tajnih pisama, obećanja i planova za bijeg preko mora, gdje je, navodno, pronađena nova zemlja, što je međutim mogla biti samo bajka, tko bi to mogao znati. Njihova im se sudbina činila tako važnom kao da je zapisana u nekoj knjizi.
Ali kad je djevojka zatrudnjela, kućnog su učitelja na ulici presrela dvojica muškaraca te ga tukla komadom željeza sve dok nije umro. Ona je potajno rodila, dijete je ostavljeno pred sirotištem, morala se udati za ladanjskog plemića, koji nikada nije saznao da nije bio prvi.
Nakon nekoliko godina povukla se u samostan Passau, gdje je komentirala Aristotelovu knjigu o oblacima. Objašnjavala je da Bog nije izvan svijeta, nego da je on sam svijet, koji je zbog toga bez početka i bez kraja; osim toga se Boga ne može nazvati ni dobrim ni lošim, on je punoća svih stvari, zbog čega ne postoje ni slučaj ni sudbina jer svijet nije kazališni komad. Još bi i danas bila poznata da grinje nisu navalile na manuskript.


Otac nesretnoga kućnog učitelja bio je svećenik. To nije bilo strašno, Luther još nije bio pribio svoje teze, Sveta crkva bila je opuštena. Imao je mnogo djece. Oboljelima od kuge davao je posljednju pomast, zatim im je puštao krv, a zbog gubitka krvi umirali su još brže.
Vremena su bila blaga za Veliku Smrt. Bubonska kuga polako je jenjavala, najteže epidemije zahvatile su južnije područje, ali onda se ipak zarazio krvlju bolesnika. Očekivao je to, jedva da bi itko tko je imao posla s oboljelima od kuge dugo ostao živ, gotovo se s olakšanjem stao pripremati za smrt. Uz njegov se krevet pojavio jednooki muškarac sa samo jednom nogom, prestar i izboran, koji mu je na rame položio tešku ruku i prišapnuo nešto nerazumljivo. Činilo se da je zaboravio ljudski jezik. Mrmljajući i poskakujući, krenuo je svojim putem.


Svećenikov je otac bio seljak, bogat i s mnogo zemlje. Bio je vesele naravi, ne znajući zašto. Volio se igrati sa svojom djecom. Podosta ih je umrlo, a kada je stajao nad njihovim dječjim grobovima, mislio je kako je dobar običaj ne zavoljeti djecu prerano.
Nikada nije napuštao svoj posjed. Plaćao je davanja vlastima ne žaleći se. Katkad su prolazili ljudi koji su dolazili iz drugih mjesta i odlazili drugamo, ali djelovali su mu nestvarnima poput duhova. Jednom se pojavio jedan starac, nije imao jedno oko i jednu nogu i tvrdio je da su u rodu. Ostao je nekoliko tjedana, jeo je mnogo i noću je plašio kmetove svojom dernjavom. Zatim je odskakutao na svojim štakama.
Jedne je noći seljaka spopao osjećaj da ga je netko prokleo i uhvatio ga je takav strah da više nikome nije htio pogledati u oči, ni svojoj ženi ni služinčadi, čak niti djeci. Neko ga je vrijeme jako mučila požuda, ali znao je da joj se mora othrvati kako ne bi dospio u pakao. Nije se othrvao. Zatim se na neko vrijeme uspio othrvati, nakon toga ponovno nije. Dok je umirao, jako je plakao, od straha pred paklom. Njegov najstariji sin, upravo zaređen za svećenika, rado bi bio saznao kako je na koncu prošla očeva duša, ali on se nikada nije vratio i nitko nije saznao.


I njegov je otac bio seljak. Nikada nije napuštao svoj posjed. Katkad su prolazili ljudi koji su dolazili iz drugih mjesta i odlazili drugamo. On to nije htio.


I njegov je otac bio seljak. Nikada nije napuštao svoj posjed. Katkad su prolazili ljudi koji su dolazili iz drugih mjesta i odlazili drugamo. On to nije htio.


I njegov je otac bio seljak. Nikada nije napuštao svoj posjed. Katkad su prolazili ljudi koji su dolazili iz drugih mjesta i odlazili drugamo. On to nije htio.


I njegov je otac bio seljak. Nikada nije napuštao svoj posjed, nije htio otići nikamo drugamo, nije razumio zašto ljudi putuju kao da svugdje nisu ista stabla, brežuljci i jezera. Obrađivao je svoju zemlju, izbjegavao je viđati svoje sestre, umro je rano i nikada se nije vratio.


I njegov je otac bio seljak. Nikada nije napuštao svoj posjed i imao je mnogo djece. Dvoje od njih došlo je na svijet istovremeno, dvije djevojčice koje su toliko sličile jedna drugoj kao da su jedna te ista osoba. Đavolja posla, viknuo je. I svećenik je rekao da tu nije sve kako Bog zapovijeda, a žena mu je stala prizivati Božju milost. Ali nije smogao snage da ih utopi. I tako su djevojčice odrasle i udale se za seljake iz obližnjeg sela. Dao im je dobar miraz. Njihova djeca uopće nisu sličila.


Njegov je otac bio putnik, čarobnjak, zubar i varalica. Pobjegao je kugi, kod Kölna se pred velikim mnoštvom ljudi vinuo u zrak i triput je okružio još nedovršenu katedralu. Poslije su se pričale svakojake priče o tome kako je to simulirao, ali letenje zapravo nije teško za nekoga tko ne preže ni pred čime niti se boji, a usto je još i lud. Kod Ulma ga je jedan trgovac optužio da mu je ukrao novac, tako je i bilo, ali znao je da samo treba trčati brže od budala, i ništa se ne može dogoditi. Kod nekog sela između vrlo visokih stabala začeo je dijete. Nikada ga nije vidio, ni on nije poznavao vlastitoga oca.
Tako je prolazilo vrijeme. Neki kažu da su ga zatukli negdje kod Palestine, drugi, navodno, znaju da je završio na vješalima, a samo je nekolicina poslije tvrdila da je još živ, jer može se ubiti svakoga, ali ne i nekoga poput njega.


Njegov je otac bio sin plaćenika koji je uzeo ženu koja ga nije htjela, pored puta, u polju. Dok ju je čvrsto stiskao, shvatila je da joj Bog neće pomoći jer pakao ne dolazi poslije, nego je sada i ovdje. Odjednom je plaćenik primijetio da je to što čini pogrešno, zato ju je pustio, ali bilo je već prekasno, a on je otrčao i zaboravio. Dijete je odmah nakon rođenja ostavila u konjušnici, zatim ga je i zaboravila.
Ali dječak je preživio. Preživio je smrtonosni pohod kuge koji je poharao zemlju, preživio je bol i tifus, nije želio umrijeti iako ništa nije išlo u prilog tome da živi, a da je umro, ne bi bilo ni mene ni mojih sinova. Umjesto nas bi drugi, kojih sada ipak nema, svoje postojanje smatrali neizbježnim.
Rastao je, postao je kovač, našao je ženu, otvorio je malu trgovinu, koju je ubrzo uništio požar, i radio je kao konjušar. Imao je osmero djece, od kojih je troje preživjelo. Kratko nakon toga pregazila su ga zaprežna kola, izgubio je jednu nogu, ali ipak još nije umro, iako mu je upaljena rana izazvala poremećaj u glavi. Sanjao je da je k njemu došao đavao, molio ga je da mu podari dug život, đavao se vratio u pakao, a vrućica je ubrzo popustila.
Jednoga jutra, nekoliko tjedana, a možda i godina poslije, probudio se mutno se prisjetivši karata, vina i oštrih noževa. Nije više znao mnogo o prethodnoj noći, svijet kao da je postao uži, nedostajao je dio, a kada je stao opipavati od nosa prema izvoru bola, otkrio je da mu nedostaje jedno oko. Nakratko se uplašio, ali zatim se počeo smijati. Kakva dobra slučajnost što mu se dogodilo samo to i ništa više, jer čovjek ima dva oka. Samo jedno srce, jedan želudac, jedna pluća, ali dva oka! Život je težak, ali čovjek ponekad ima sreće.

Poslovi


VEĆ NEKO VRIJEME ČUJEM JECAJE. Do sada je to bio zvuk u mom snu, ali sada je san gotov i jecaji dolaze od žene pokraj mene. Zatvorenih očiju znam da sam ja taj koji sada zna da je taj glas Laurin, ili zapravo: sada odjednom znam da je to sve vrijeme bio njezin glas. Plače tako jako da madrac drhti. Ležim nepomično. Koliko se dugo mogu pretvarati da spavam? Tako bih se rado prepustio i ponovno utonuo u san, ali ne ide. Dan je počeo. Otvaram oči.
Jutarnje sunce prodire kroz proreze žaluzina i crta tanke linije na sagu i zidu. Uzorak saga simetričan je, ali ako ga predugo promatram, zaokuplja svu moju pozornost, čvrsto se hvata za mene i više me ne pušta. Laura potpuno smirena leži pored mene, diše bešumno, spava duboko. Odmaknem pokrivač i ustanem.
Dok tapkam kroz hodnik, vraća se sjećanje na san. Nema sumnje, bila je to baka. Izgledala je umorno, izmučeno i nekako nepotpuno, kao da se samo jedan dio njezine duše uspio probiti do mene. Stajala je preda mnom pogrbljena, oslonjena o štap, u punđi su joj bile zataknute dvije kemijske. Otvarala je i zatvarala usta, davala znakove rukama, silno mi je htjela nešto reći. Izgledala je beskrajno umorno, naškubljenih usana, molećivih očiju, sve dok je u idućem trenu neka preobrazba u snu nije otplavila, a ja sam se našao negdje drugdje, okružen drugima. Nikada neću saznati što mi je htjela reći.
Obrijem se, odem pod tuš i okrenem slavinu za vruću vodu. Voda je topla, zatim vruća, zatim vrela, tako to volim. Zabacim glavu i pustim vodu da pljušti po meni, slušam njezin šum, osjećam bol i na trenutak zaboravim sve.
Ne traje dugo. Sjećanje se odjednom vrati poput vala. Možda mogu izdržati još dva mjeseca, možda čak tri. Ali ne duže.
Zatvorim vodu, izađem iz tuša i utisnem lice u frotir ručnika. Kao i uvijek moje sjećanje reagira na miris tako da prizove slike: umotana u ručnik mama me nosi u krevet. Tatina visoka prilika ispred stropne svjetiljke, njegova raskuštrana kosa kao crtež u protusvjetlu, Iwan je već zaspao u krevetu do mojega; naš pješčanik, u kojem sam uvijek rušio kule koje je on gradio: livada, našao je glistu, ja sam je rastrgao na dva dijela, strašno je plakao. Ili je bilo obratno? Obučem ogrtač. Sada mi trebaju moji lijekovi.
Dva throprena, jedan torbit, jedan prevoxal i jedan valium - ne smijem započeti dan s previše, ipak moram moći povećati dozu ako se dogodi nešto nepredviđeno. Progutam ih sve odjednom: to je neugodno i uložio sam svu snagu volje kako bih nadvladao nagon za povraćanjem. Zašto ih uvijek uzimam bez vode, ne znam.
Već osjećam kako djeluju. Vjerojatno umišljam, ne može biti tako brzo, ali je li to važno? Obuzme me ravnodušnost meka poput vate. Ovako se može dalje. Jednog dana izgubit ćeš sve, ime Erica Friedlanda izgovarat će se s gnušanjem, onaj tko ti sada još vjeruje proklinjat će te, obitelj će ti se raspasti, a tebe će zatvoriti. Ali danas još ne.
Nikada nikome ne smijem reći koliko zapravo mrzim ovog Paula Kleea. Kosi karo, crven na crnoj podlozi, pored toga, jadan da ne može biti jadniji, nahereni čovječuljak načrčkan u nekoliko poteza. I ja sam to mogao naslikati. Znam da ne smijem pomisliti tu rečenicu, strogo je zabranjena, ali ne mogu si pomoći, i ja sam to mogao naslikati, ne bi mi trebalo ni pet minuta! Umjesto toga sam za to platio sedamsto pedeset tisuća eura, ali čovjek na mojoj poziciji jednostavno mora posjedovati neku vrlo skupu sliku: Janke ima Kandinskog, Nettelbeck iz BMW-a ima Moneta, ili je to možda Manet, otkud ja znam, a stari Rebke, s kojim igram golf, na travnjaku ima Richarda Serru, velikoga, hrđavog, koji je na vrtnim zabavama uvijek nekome na putu. I tako sam prije nekoliko godina zamolio Iwana da i meni nabavi sliku, samo neka bude sigurna.
Istog se trena počeo pretvarati da me ne razumije. On to voli činiti, zabavlja ga. Što bi sad to trebalo značiti, sigurna?
“Sigurna znači da na svakoga ostavlja dobar dojam. Da nijedan stručnjak nema ništa protiv slikara. Kao kod Picassa. Ili Leonarda. Netko takav.”
Tada me ismijao. I to voli činiti. Picasso? Postoje stotine stručnjaka koje Picassa ne shvaćaju ozbiljno, a ako uzmeš nešto iz krive faze, ionako ćeš se blamirati. Tako na primjer gotovo nitko više neće reći ništa lijepo o njegovim kasnim djelima! Ali Paul Klee, njega bi se moglo uzeti, protiv njega nema nitko ništa.
“A Leonardo?”
“Više ga nema na tržištu. Uzmi Kleea.”
Zatim je umjesto mene otišao na aukciju. Nazvao je kod petsto tisuća i pitao može li ići na više. Najradije bih se tada bio izderao na njega. Ali zar je trebao misliti da si ne mogu priuštiti čak ni načrčkanog čovječuljka? Slika je neko vrijeme visjela u salonu, a onda se Lauri odjednom više nije sviđala. Zato od tada visi iznad mog pisaćeg stola, napadno me gleda i nanosi štetu mojim snovima. Ne mogu je prodati, previše ljudi vidjelo ju je u salonu, pogotovo zato što sam je uvijek pokazivao, vidite moga Kleea, što kažete na moga Kleea, da, naravno da je pravi! Čim se policija baci na posao, jedno od prvih pitanja bit će kamo je nestao Klee. Umjetnost je obična klopka koju su mudro smislili ljudi poput mog brata!
Još u kućnom ogrtaču, prođem hodnikom pa siđem stubama do medijske sobe. Tu je projekcijsko platno s videoprojektorom, crne kocke zvučnika navodno su toliko jake da bi mogle ozvučiti nogometni stadion. Ispred njih se nalazi mekani kožnati trosjed.
Na stoluje daljinski upravljač. Bez razmišljanja sjednem, posegnem za njime i pritisnem nekoliko dugmadi. Projekcijsko platno zazuji i oživi: ranojutarnji televizijski program, film o prirodi. Vretence se spustilo na vlat trave. Noge su mu tanke poput vlasi, krila mu drhte, a ticala opipavaju hrapavo zelenilo. Zanimljivo, ali to me podsjetilo na kameru.
Sakrivena je u jednom od uređaja. Bilo bi čudno da nije, jer je tako lako sakriti je u njima, nikada je ne bih našao među svim tim objektivima. Ponovno pritisnem jedno dugme, livada nestane, umjesto nje za govornicom stoji državni tajnik i govori tako brzo kao da mnoge stvari ovise o tome hoće li uskoro završiti.
“Ne”, kažem. “Ne, ne, ne, ne. Ne!”
To je, nasreću, pomoglo. Počeo je govoriti sporije.
Ali me, nažalost, vidio. Ne prestajući govoriti, bacio je brz pogled u mome smjeru. Učinio je to vrlo neupadljivo, ali nije mi promaknulo.
Zadržao sam dah. Sada ne smijem učiniti ništa pogrešno. Jer ovo, bez sumnje, nema smisla, ja to znam, emisija s državnim tajnikom je snimka, tako rano ujutro nitko ne saziva konferencije za tisak.
Ali znam i da me pogledao.
“Smiri se. Samo mirno.”
Naježio sam se od straha shvativši da sam to rekao glasno. Ne smijem se tako izlagati! A državni tajnik, čijeg sam se imena odjednom sjetio - zove se Obermann, Bernd Richard Obermann, i zadužen je za struju ili za odgoj - čuo me, jer mu je licem preletio podrugljiv osmijeh. Pretvaram se da nisam ništa vidio, ne može me se baš tako lako izbaciti iz takta. Ponovno kažem sam sebi neka se smirim, ali ovaj put bez glasa i bez pomicanja usana, neka se pretvaram da je sve u redu! Nekako mi mora uspjeti da maknem pogled s platna. Usredotočio sam se na rub svojeg vidnog polja i mutno vidim nešto na rubu saga, nešto što narušava simetriju: mrlju od crnog vina. Kvragu, taj sag je koštao trideset pet tisuća eura!
Ljutnja mi je pomogla da maknem pogled s platna. Krajičkom oka vidim da je državni tajnik Obermann nestao sa zaslona. Neki bezopasni gospodin sada govori u mikrofon i ne zanima se za mene. Brzo podignem daljinski upravljač, slika zatitra i ugasne.
To je bilo za dlaku. Ustanem, opazim nekoga na vratima i ustuknem.
“Jesam li te uplašila?”
“Ne, zašto? Ne, ne. Ne!” Pogledam svoju kćer, moja kći pogleda mene, i samo da nešto kažem, upitam je: “Pišeš li danas kontrolni?”
“Da, iz matematike.”
Čestitam sam sebi, sada odajem dojam oca koji je upućen u stvari i zainteresiran, a zapravo jednostavno znam da djeca u školi stalno pišu kontrolne. Uvijek treba položiti nekakav ispit, sigurno je da će ti se svaki dan dogoditi nekakva podlost.
“Znaš li nešto o ovoj mrlji od crnog vina?”
Ona odmahne glavom.
“Ako si to bila ti, slobodno mi reci. Nećeš biti kažnjena.”
“Ja ne pijem vino!”
To je lijepo rekla. Najradije bih je sada poljubio u oba obraza, ali pomislim na kameru i odustanem. “I?” upitam je umjesto toga. “Jesi li dobro naučila? Dobro si se pripremila?”
Ona slegne ramenima kao da ne vjeruje da me to zanima. To me vrijeđa. Jer iako me zapravo ne zanima, trudim se najbolje što mogu ponašati se kao da mi je važno. Ugledao sam malenog pauka - točkicu koja se pored vrata penje po zidu. Od čega on uopće živi, čime se hrani i što pije, ili pauci ne piju? Rado bih pitao Marie, sigurno u školi uči upravo takve stvari, ali umjesto toga je upitam: “Što je danas na redu, jeste li već na diferencijalnom računu?”
“Što je to?”
“Ne znaš što je to?”
“Imam deset godina, tata.”
Na sve ima odgovor. Pauk se u međuvremenu našao na drugoj strani vrata, kako mu je uspjelo tako brzo stići donde?
“Što?” upita Marie.
“Molim. Moraš reći ‘molim’, a ne ‘što’.”
“Molim?”
“Što?”
“Kakav pauk, tata?”
Jesam li upravo govorio naglas? Za ime Božje!
“Rekao si...”
“Ne!”
“Ali ti si...”
“Ništa ja nisam rekao!”
To je bilo preglasno, ne želim uplašiti kćer, a ne smijem zaboraviti ni kameru. Zgranut, pogladim Marie po kosi. Ona mi se nasmije, zatim se okrene i ode, onako kako to djeca uvijek čine, poskakujući, zastajkujući, poskakujući.
“Požuri se!” viknem za njom. “Kasniš, škola će začas početi!” Nemam pojma kada počinje škola. Ali bit će da je točno.
Što će misliti o meni kad budem u zatvoru? Na putu prema garderobi na gornjem katu ponovno se pitam zašto ne mogu skupiti hrabrost i skratiti si muke. Ima ih tako mnogo koji su uspjeli: pištolj, tablete, skok s visokog prozora. Zašto ne ja?
Vjerojatno sam presnažan za to. Biti snažan nije samo prednost. Možeš više izdržati, možeš se dovesti u strašno zamršene situacije i teško ti je odustati. Oni koji su blijedi, prazni, slabašni, oni koji nemaju što izgubiti, ako izgube sami sebe, oni se jednostavno mogu negdje objesiti. Ali u meni je nešto što to ne dopušta.
Volim biti u garderobi, ovdje rijetko ima problema. Jedno pored drugoga visi sedamnaest crnih odijela, u pretincima je naslagano trideset devet bijelih košulja, a na držaču za kravate visi dvadeset pet kravata bez mrlje, sve u jednoj te istoj crvenoj boji. Ponekad mi ljudi poklone druge kravate, često s rafiniranim uzorcima, njih bacim. Imam samo još jednu crnu, za pogrebe. Na podu stoji dvadeset jedan par dobro ulaštenih cipela.
Ali vikendima je teško. Neradnim danom čovjek ne može nositi odijelo, a teško može uvijek nositi istu kariranu košulju. To bi imalo smisla i bilo bi razumno, onoga tko to čini drugi bi mogli smatrati čudnim. Stoga imam i ormar za vikende, slobodno vrijeme, praznike. U njemu se nalaze šarene košulje raznih vrsta: jednobojne, karirane, prugaste, čak i jedna s točkicama. Laura je ne voli, ali ja tvrdim da mi je to omiljena košulja. Ljudi bi trebali imati omiljenu košulju, to se očekuje i smatra simpatičnim. U tom ormaru ima i traperica, samterica, kožnatih remena, jakni svih vrsta, sportskih cipela, cipela za planinarenje i za ribolov, iako još nikada nisam bio u ribolovu niti mi je namjera tu činjenicu ikada promijeniti.
Nasreću je danas radni dan, zato sam za pet minuta gotov. Crno odijelo, bijela košulja, crvena kravata. Sve izgleda bolje kad čovjek obuče odijelo. Kimnem zidnom zrcalu, moj odraz bez odgode uzvrati kimanje. Svijet funkcionira.
Kad sam izašao u hodnik, preda mnom se našla Laura.
“Jesi li dobro spavala?” upitam je. Pitam je to svakoga jutra, ne znajući pritom što bi to trebalo značiti. Ili spavaš ili si budan, ali znam s televizije da ljudi jedni drugima postavljaju to pitanje.
Ona učini korak unatrag kako bi si uzela prostora za odgovor.
Kako je još uvijek lijepa! Ja kimam i kažem: “Aha” i: “Ah” dok ona priča o putovanju i o čarobnjaku i o ružičnjaku, nebrojene tisuće ruža, čitavo more. Može li se stvarno nešto takvo sanjati? Možda je i ona to izmislila, kao što ja izmišljam sve o čemu pričam.
“Slušaš li me?” upita me.
“Naravno. Ružičnjak.”
Kada je nastavila pričati, neprimjetno sam uključio svoj telefon: 8. kolovoza 2008., dvije tisuće sedamsto trideset jedan nepročitani e-mail. I upravo u trenutku dok sam gledao zaslon, stignu još dva.
“Zanima li te to više od ovoga što govorim?”
“Najdraža!” Brzo spremim uređaj. “Princezo! Ne zanima me uopće! Nastavi.”
To je čak i točno, već tjednima više ne čitam e-mailove. Ali budući da je to istina, ona misli da je laž i nadureno napući donju usnu.
“Laura! Molim te, nastavi! Molim te!”
Očigledno danas ne pogađam pravi ton jer joj se čelo prijekorno naboralo. “Marie treba poduku iz matematike. Moraš naći učitelja. Gospodin Lakebrink kaže da je hitno.”
To mi je prebrzo. Maloprije još ruže, sada taj Lakebrink. “To je njezin učitelj?”
Bore na čelu produbile su joj se.
“Lakebrink”, kažem. “Da, znam. Taj Lakebrink. Taj čovjek.”
Ona načini još jedan korak unatrag.
“No dobro, tko je to?”
“Eric, što je s tobom?”
“Hoćemo li odletjeti nekamo?” upitam žustro. “Idući vikend, samo ti i ja...” Sada se moram brzo sjetiti nekog odvratno vrućeg mjesta; gdje smo ono nedavno bili? “Na Siciliju?” Prilično sam siguran da je to bila Sicilija. Možda je bila i Grčka. Vlažno i toplo kao u paklu, apsurdno visoke cijene, konobari koji se bezobrazno došaptavaju, mačke koje se tjeraju i zlokobno zure u nas s oštrih stijena, ali Laura je bila vrlo sretna.
Ona raširi ruke, položi glavu na moja prsa, obgrli me. Kosa joj miriše slatkasto - malo na kadulju, malo na limun, zapravo uvijek miriše dobro. Laura mrmlja da sam divan, velikodušan, jedinstven; ja je ne čujem dobro jer je pritisnula lice u moj sako i prelazim joj rukom po leđima.
“Ravnatelj.”
“Što?”
“Gospodin Lakebrink je ravnatelj Marieine škole. Prošli tjedan si razgovarao s njim. Na roditeljskom sastanku.”
Potvrdno kimam kao da sam to odavno znao. Naravno da moram izmisliti uvjerljiv razlog zašto ipak ne možemo otputovati na Siciliju. Bit će tako razočarana da ću morati smisliti još veće obećanje kako bih je umirio, a i njega ću prekršiti. Sve zbog tog roditeljskog sastanka, kojeg se čak i dobro sjećam: niski strop, plastični pod, blještave svjetiljke i plakat s pozivom na što hitnije cijepljenje protiv nečega.
“Još jedna stvar, Eric!” Pomiluje me po obrazu. Njezin me dodir podsjeti kako sam je jako donedavno želio. “Prekjučer si rekao Marie da je najvažnije ne isticati se. Nikada u drugima ne potaknuti zavist.”
“Pa što?”
“Shvatila je to vrlo ozbiljno.”
“Dobro da jest.”
“Ali jučer si joj rekao da nikada ne treba činiti kompromise. Uvijek se boriti i uvijek pokušati biti najbolji. Ne izbjegavati nijednu svađu.”
“Da, i?”
“Sad je zbunjena.”
“Zašto?”
“Jer je to proturječno!”
“Sicilija!” viknem.
Lice joj se odmah razvedri.

Ponovno se zagrlimo i obuzme me déjà-vu, toliko jak da me hvata nesvjestica. Sjećam se da sam već jednom stajao ovdje i držao je u naručju i s njom vodio upravo ovaj razgovor, u snu ili u nekom drugom životu ili možda u ovom životu, prije dva ili tri dana. I uskoro ćemo opet stajati ovdje i možda ćemo tada ponovno razgovarati o gospodinu Lakebrinku, sve dok se mač jednom ne spusti i upadne policija i to se više ne ponovi. Spustim joj odvratno čedan poljubac na čelo, brzo odem do stubišta i ne okrenuvši se, kažem: “Volim te.” Zašto, kad je to istina, imam dojam da je laž?
“I ja tebe”, vikne ona i iako zvuči lažno, znam da je istina.
Zbog rastresenosti stanem na prvu stubu lijevom nogom. Tako nešto ne bi se trebalo događati, osobito u ovoj kući ni u kom slučaju ne smijem biti neoprezan. Od samoga početka, već pri prvom razgledavanju, nisam imao dobar osjećaj u vezi s njom.
Sada samo ne smijem misliti na tavansku sobicu. Moram se pretvarati da sam zaboravio da postoji. Sve u njoj vrlo je odbojno: kosina krova spaja se s podom pod osobito ružnim kutom, na tapeti su otisnuti blatnjavosmeđi pravokutnici, zbog prljavih mrlja na staklu stara svjetiljka baca odvratnu peterokutnu sjenu na drveni pod, a iza uskog stola koji je tko zna tko postavio prije mnogo godina zjapi rupa. Tko provede samo nekoliko minuta u toj prostoriji, zna da je ondje netko umro.
U tome zapravo nema ničega neobičnog. U gotovo svakoj sobi ovakvih starih kuća već je netko krepao. Ali umiranje u ovoj tavanskoj sobici bilo je osobito teško. Razvuklo se, uz velike bolove. Pojavljivali su se duhovi, ukazivali demoni privučeni smrtnom agonijom. Ali kako sam to trebao objasniti Lauri? Sedam i pol milijuna. Kuća joj se odmah svidjela. Maurske pločice na terasi, pet kupaonica, medijska soba. Što sam trebao učiniti?
Zato sam se jedne noći popeo gore. Jer moguće je: čovjek se može suočavati s užasom, sve dok ovaj ne popusti i povuče se. Izdržao sam skoro tri sata. Stol, sjene, svjetiljka, ja. I još netko.
A onda sam potrčao. Niza stube, kroz predvorje, u vrt. Na nebu polumjesec okružen svjetlucavim noćnim oblacima. Vjerojatno sam sat vremena ležao u travi, a kad sam se ušuljao natrag u krevet, Laura se probudila i ispričala mi svoj san o šarenoj ptici, ljubaznom poštaru i lokomotivi. A ja sam gledao u strop i mislio kako će ta soba gore postojati dok smo živi. I kad više ne budemo stanovali ovdje, i kad ovdje već odavno budu drugi ljudi, još će uvijek biti tu.
Otvorim ulazna vrata. Bože dragi, kako je vruće. Auto čeka upaljena motora, Knut mrzovoljno sjedi za upravljačem. Mrzi čekanje. Ne znam zašto netko poput njega postane vozač. Osim toga ne mogu odgonetnuti zašto se zove Knut. Grk je, a tako i izgleda: čekinjasta brada, crna kosa, smeđa koža. Nedavno mi je tijekom jedne dugačke vožnje pričao o povijesti svoga imena, nisam slušao i ako bih ga sad još jednom upitao za to, uvrijedio bi se. Uđem u auto, Knut bez pozdrava krene.
Zatvorim oči. Već ga čujem kako trubi.
Vikne: “Idiote!” i nastavi trubiti. “Jeste li vidjeli ovo, šefe?”
Otvorim oči. Cesta je potpuno prazna.
“Jednostavno s lijeve strane!” viče.
“Nevjerojatno.”
“Idiot!”
Dok Knut kucka po upravljaču i uz psovke pokazuje amo i tamo, po tisućiti se put pitam kako da ga se riješim. On, nažalost, zna previše o meni; siguran sam da bi već dan nakon otkaza pisao anonimna pisma - Lauri, policiji, što ja znam tko bi mu još pao na pamet. Jedina mogućnost bila bi diskretno ubojstvo. Ali da zaista želim nekoga ubiti, ne poznajem nikoga koga bih mogao zamoliti za pomoć osim njega. Zamršeno je. Izvadim telefon i gledam tečajeve. Cijene sirovina pale su, euro se nije oporavio prema dolaru, a precijenjeni IT-papiri stali su upravo tamo gdje su bili i jučer. Ne shvaćam.
“Vruće!” vikne Knut. “Baš je vruće, baš vruće!”
Bio sam uvjeren da će IT-vrijednosnice pasti. S druge strane, znao sam da se to neće dogoditi - ne zato što imam uvid u tržište, nego zato što sam u međuvremenu navikao da se stalno događa suprotno od onoga što očekujem. Ali što da slijedim: svoju procjenu ili činjenicu da skoro nikad nisam u pravu?
“Ožujak, travanj!” viče Knut. “Stalno kiša. Svibanj - kiša. Stalno! A sad ovo!”
Ali gubitaka se više ne bojim. Da su se tečajevi razvijali onako kako sam predvidio, ništa se ne bi promijenilo. Rast tečaja više me ne može spasiti. To bi moglo učiniti samo čudo.
Telefon zavibrira, na zaslonu piše: Dolaziš danas?
Kad god hoćeš, utipkam.
Dok pritišćem tipku za slanje, razmišljam o tome kakav bi mi izgovor dobro došao ako napiše neka dođem odmah. Jer zapravo nemam vremena: najavio se Adolf Klüssen, moj najvažniji klijent. Ali ona je tijekom dana ionako većinom zaposlena, a ako napiše neka dođem tek uvečer, osjećat će se krivom i to može biti od koristi, već će se naći za što.
Zurim u telefon. Sivi zaslon zuri u mene. Nema odgovora.
I još uvijek nema odgovora.
Zatvorim oči i počnem polako brojiti do deset. Knut govori, ne obraćam pozornost na njega. Kod sedam izgubim strpljenje, otvorim oči i pogledam na zaslon.
Nema odgovora.
Kako hoćeš, zaboravi. Ne trebam je, bolje mi je bez nje! Možda je to njezina osveta za prošlu nedjelju.
Našli smo se pred ulazom, neko programsko kino, prikazivao se posljednji film Orsona Wellesa, ona ga je pod svaku cijenu htjela pogledati, mene nije zanimao, ali to mi je bilo svejedno jer me ne bi zanimao ni neki drugi film. U predvorju se osjećao miris masti za prženje, dok smo čekali u redu pred blagajnom, iscrpili smo teme za razgovor, a upravo kada smo htjeli sjesti, u redu ispred nas jedan je muškarac skočio na noge i viknuo moje ime.
Od straha ga najprije uopće nisam prepoznao. Tek su se zatim posložile crte lica: usta, nos, oči i uši vratili su se na svoja mjesta, a spodoba se pretvorila u dr. Übelkorna, muža Laurine najbolje prijateljice, koji nije izostao još ni s jedne naše vrtne zabave.
Zagrlio sam ga kao izgubljenog brata. Zatim sam ga nekoliko puta boksnuo u rame i počeo mu postavljati pitanja: kako je supruga, kako je kći i kako je majka i što misli o ovoj vrućini. Film je već bio počeo, ljudi su oko nas šištali, i na dr. Übelkornu vidjelo se da mu je dosta razgovora, ali ja nisam prestajao govoriti, nastavio sam pitati, nisam mu dao priliku za odgovor i bez milosti sam obrađivao njegovo rame. Kada sam ga konačno ostavio na miru, iscrpljeno je utonuo u svoje sjedalo ne upitavši tko je žena pored mene. Pogledao sam na sat, pričekao točno četiri minute, izvukao telefon i glasno viknuo: “Ajoj”, “O, Bože”, i: “Dolazim odmah”, skočio sam na noge i istrčao van. Da Sibylle još uvijek sjedi u kinu, primijetio sam tek u taksiju.
Telefon vibrira. Dobro, dođi!
Kada?
Nakon tri sekunde odgovor: Sada.
Ne mogu, utipkam. Važan klijent. Iz navike mi djeluje kao izlika, ali istina je. Pritisnem tipku za slanje i čekam.
Ništa.
Ali što sad to znači, zašto ne odgovara? Uložio sam svu snagu volje da spremim telefon. Stigli smo.
Kao i uvijek izađem na cesti i pustim Knuta da se sam odveze u podzemnu garažu, ne mogu ići tamo dolje, jednostavno ne ide. Pohitam kroz usijanu vrućinu, već su se otvorila staklena vrata i uđem u predvorje. Kabina dizala nosi me na dvanaesti kat. Žurno prođem kroz veliki zajednički ured, posvuda vidim slična lica pred sličnim zaslonima. Neka poznajem, druga ne, sretan sam što mi se nitko ne obraća, u posljednje vrijeme zaboravio sam previše imena.
Moje me tajnice nijemo pozdravljaju. Jedna je lijepa, druga kompetentna, mrze jedna drugu, a ni mene ne vole osobito. S lijepom, koja se zove Else, spavao sam šest ili sedam puta. Odavno bih je otpustio, ali mogla bi me ucijeniti. S drugom, Kathi, spavao sam samo jedan jedini put, pod utjecajem novih lijekova koji su me naveli da činim kojekakve stvari na koje više ne želim misliti.
“Gospodin Klüssen već čeka”, reče Kathi.
“Fino!” Uđem u svoj ured, sjednem na pisaći stol, sklopim ruke i polako brojim do deset. Tek nakon toga izvadim telefon iz džepa. Nema odgovora. Zašto tako postupa sa mnom?
Upravljam cjelokupnim imetkom Adolfa Klüssena i sve sam izgubio. Svi izvodi i popisi koje je dobio u posljednje dvije godine bili su krivotvoreni. Klüssen je star i ne osobito pametan i premda više ne mogu povratiti njegov novac, barem će mi uspjeti izmisliti dojmljive bilance i prikazati dobit koju bih bio ostvario da sam mogao predvidjeti kako će se razvijati tržište. Brojkama obično dodam mnoštvo krivulja, crvenih, plavih i žutih, to jača povjerenje. Ali svaki razgovor s njim krije neku opasnost.
Ustanem i stanem uz prozor. Pogled je veličanstven, teško je naviknuti se na tako širok prostor i toliko svjetlosti. Kao i uvijek kada me svijet, ničim izazvan, pritisne svojim sjajem i blještavilom, sjetim se Iwana i jednog davnog popodneva u Arthurovoj biblioteci. Imali smo dvadeset dvije godine, Božić je bio pred vratima, Iwan je došao iz Oxforda, ja iz sanatorija.
“Pričaj!” rekao je.
Jedva da sam imao ikakvih sjećanja na posljednje mjesece. Sve je bilo nježno žuto poput ljuske jajeta, zidovi, podovi, strop, kute bolničara. Noću ne bih znao dolaze li glasovi koje čujem od drugih pacijenata ili iz moje vlastite glave.
“Moraš sudjelovati u igri”, rekao je Iwan, “u tome je trik. Moraš lagati. Misliš da će te ljudi prezreti, ali nitko nikoga ne prozre. Ne možeš pročitati ljude. Misliš da će drugi shvatiti što se događa u tebi, ali to nije točno.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“To je ispravan odgovor. Promatraj, od toga stvori pravila. Ljudi su vrlo rijetko spontani, najčešće su strojevi. Ono što čine, čine iz navike. Moraš stvoriti pravila, i zatim ih se moraš držati kao da ti život ovisi o tome. Jer on to i čini. Život ti ovisi o tome.”
Zurio sam u stol. Prastaro drvo, obiteljsko nasljeđe, pripadao je našem prapradjedu, koji je, navodno, bio glumac. Crne šare oblikovale su uzorak jedinstvene ljepote. Iznenadilo me što uopće primjećujem nešto takvo, ali onda sam shvatio da nisam ja taj koji je to opazio. Bio je to Iwan.
“Istina, sve je to lijepo i dobro”, rekao je. “Ali ponekad ti ne može pomoći. Uvijek se pitaj što se od tebe traži. Govori što svi govore, čini što svi čine. Dobro razmisli tko želiš biti. Pitaj se što bi taj koji želiš biti učinio. I zatim učini upravo to.”
“Da se stanica tada nije podijelila”, rekao sam, “postojao bi samo jedan od nas.”
“Koncentriraj se!”
“Ali tko bi to bio? Ja, ti ili netko treći kojeg ne poznajemo? Tko bi to bio?”
“Trik je u tome da se moraš dogovoriti sam sa sobom. To je najteže. Ne očekuj pomoć ni od koga. I nemoj da ti slučajno padne na pamet otići na terapiju. Tamo samo naučiš složiti se sam sa sobom. Naučiš dobre izgovore.”
Trebao sam mu reći da je u pravu, razmišljam sada, i nisam trebao krenuti na terapiju. Želim razgovarati s njim, još danas, moram ga vidjeti, treba mi njegov savjet. Možda bih od njega mogao posuditi novac i nestati. Lažna putovnica, zrakoplov za Argentinu, samo ja. Još bi bilo moguće.
Uzmem telefon i čujem Elsein, nažalost ne Kathin glas. “Moram razgovarati s bratom. Nazovite ga, zamolite ga da dođe ovamo.”
“Kojeg brata?”
Protrljam oči. “A što mislite kojeg!”
Ona šuti.
“Nazovite ga onda! Odmah! Recite mu da je stvarno važno. I pošaljite mi konačno Klüssena.”
Spustim slušalicu, prekrižim ruke i pokušam izgledati kao da sam zadubljen u misli. Odjednom mi sine da Klüssena nisam vidio vani u predvorju. Sofa je bila prazna. Ali nije li rekla da je već došao? Ako je već bio ovdje, a nije bio u predvorju, znači li to...? Zabrinuto se ogledam oko sebe.
“Zdravo, Adolfe!”
On sjedi i bulji u mene. Očigledno je sve vrijeme bio ovdje. Nasmiješim se i pokušam namjestiti pogled koji govori da je to sve bila šala.
Adolf Albert Klüssen, snažan starac od sedamdeset i nešto, dobro obučen, navikao zapovijedati, kože naborane od sunca, čupavih obrva, gleda me kao da je progutao žabu, kao da je danas već izgubio ključeve, putovnicu i novčanik i zato su ga ismijali, kao da su ga opljačkali i nakon toga izgrebli njegov sportski automobil. Ispod pazuha njegove polo-majice stvorile su se tamne mrlje od znoja, ali to je vjerojatno zbog vrućine i ne znači ništa. Adolf Albert Klüssen, sin Adolfa Arimana Klüssena, vlasnika robne kuće, unuk Adolfa Adomeita Klüssena, osnivača robne kuće, potomka obitelji čiji najstariji sinovi već tako dugo dobivaju ime Adolf da se nitko nije usudio prekinuti tu tradiciju, gleda me kao da prezire cijeli svijet. A pritom čak i ne zna da je siromašan.
“Adolfe! Drago mi je što te vidim!”
Ruka mu je poput čvornatog drveta. Nadam se da moja nije vlažna od nervoze. Barem vladam svojim glasom, ne drhti, a i pogled mi je čvrst. Govori nešto o tome kako nisam odgovorio na njegove e-mailove, a ja vičem da je to skandal i daću tajnici dati otkaz. Brzo pred njega stavim tri otisnuta lista papira: brojke koje ne znače ništa, pod njima imena najpoznatijih nerizičnih blue chip-dionica: Apple, Berkshire Hathaway, Google i Mercedes-Benz, mnoštvo tortnih grafikona, sve u najšarenijim mogućim bojama.
Ali danas to ne pomaže. Klüssen zatrepće, odloži papire, nagne se naprijed i reče da želi razgovarati o nečem načelnom.
“O nečem načelnom!” Ustanem, obiđem stol i sjednem na njegov rub. Uvijek biti malo viši od sugovornika - stari pregovarački trik.
Kaže da više nije u cvijetu mladosti. I da ne želi više ništa riskirati.
“Riskirati?” Sklopim ruke. “Oca mi!” Sklopljene ruke pomažu, djeluju iskreno. Sasvim je pogrešno međutim staviti ruku na srce. “Nikada nismo ništa riskirali!”
Warren Buffett, kaže Klüssen, savjetovao mu je da nikada ne investira u nešto što ne razumije.
“Ali ja razumijem. To mi je posao, Adolfe.” Ustanem i stanem uz prozor da mi ne vidi lice.
Još prije nekoliko godina sve je bilo u redu. Investicije su donosile dobit, bilance su bile pristojne. A onda je nastao problem s likvidnošću, a ja sam primijetio da me ništa ne sprečava da jednostavno tvrdim kako sam ostvario dobit. Ako objavim gubitke, investitori će povući svoj novac, a ako tvrdim da ostvarujem dobitak, sve će ostati po starom - mogu nastaviti, nadoknaditi gubitak, nitko neće biti oštećen, to su samo brojke na papiru. Zato sam to i učinio, a novac se nakon nekoliko mjeseci vratio.
Ali godinu dana poslije našao sam se u istoj situaciji. Moj drugi najvažniji klijent htio je podignuti tri milijuna u najgoremu mogućem trenutku. Imao sam stavke koje nisam mogao izravnati bez gubitka, stoga sam prikazao lažnu dobit, čime sam privukao nove ulagače i proveo isplatu njihovim kapitalom. Bio sam siguran da će se tečajevi brzo oporaviti i da ću sve ponovno dovesti u red.
Ali onda su tečajevi nastavili padati. Još više ulagača htjelo je povući svoj novac i da nisam napao još veće zalihe kapitala, sve bi izašlo na vidjelo. Kada su se tečajevi stvarno oporavili, već je previše novca nedostajalo.
Ali još sam se nadao. Smatrali su me uspješnim, novi ulagači hrlili su k meni, a ja sam se koristio njihovim novcem kako bih isplatio dobit starima: deset, dvanaest, katkad čak i petnaest posto, toliko da gotovo nikome nije padalo na pamet povući novac. Dugo sam mislio da će se odjednom pojaviti izlaz. Ali sam onda prije dvije godine, jedne noći ispunjene beskonačnim računanjem, shvatio da se to ne može dogoditi. Argentina ili Venezuela, Ekvador, Liberija, Obala Bjelokosti: nova putovnica, novo ime, novi život. Trebao sam to učiniti. Marie bi možda bila oduševljena, Laura je i negdje drugdje mogla priređivati zabave. Vrijeme je ionako svugdje bolje nego ovdje.
Ali onda je trenutak prošao. Bio sam prespor, previše neodlučan. Čovjeku treba mnogo novca da bi komforno nestao. Sad više nemam ništa. Sav je kapital izgubljen, svi su krediti iscrpljeni.
“Jesi li čitao Bhagavad Gitu?” upitam.
Kliissen se zabulji u mene. S ovime nije računao.
“Božanstvo Krišna kaže vojskovođi Arjuni: nikada nećeš moći razjasniti zašto je sve tako kako jest. Ne možeš razmrsiti konce. Ali ti si tu, veliki ratniče. Stoga ne pitaj, nego ustani i bori se.”
Jednom sam to čuo na radiju u autu. Citat mi se toliko svidio da sam naložio Else neka ga pronađe.
“A gdje to?” upitala je.
“U Bhagavad Giti.”
“Kako da ga nađem?”
“Tako da je pročitate.”
“Cijelu?”
“Samo do te rečenice.”
“A ako stoji na kraju?”

Nije ga našla, aja sam citirao po sjećanju. Klüssen sigurno neće provjeriti.
On šuti. Nema veze, reče zatim. I da želi revidirati svoj imetak.
“Adolfe!” Udario sam ga tako jako po ramenu da je starčevo tijelo zadrhtalo. Na trenutak sam izgubio nit; to je vjerojatno zbog njegovih obrva. Kod tako čupavih obrva nije čudo što se čovjek zbuni. “Nas dvojica smo zajedno mnogo zaradili. A bit će toga još i više. Cijene nekretnina rastu i rastu! Tko se sada povuče, požalit će.”
Nema veze, ponovi on i protrlja rame. Njegova žena, on i njegov sin zajedno su odlučili diverzificirati sredstva. Njegov je sin mišljenja da cijeli sustav ide prema kolapsu. Da su svi zaduženi. Da je kapital prejeftin. Da to ne može dobro završiti.
“Diverzificirati sredstva? Pa ti uopće ne znaš što to znači!” Ne, sada sam otišao predaleko. “Mislim, naravno da znaš, ali ne zvuči kao da si to rekao ti, to nisu tvoje riječi, to nije Adolf kojeg poznajem.”
Njegov sin, kaže, upravo je završio MBA, i...
“Adolfe, fakultet je jedna stvar, ali stvarnost...!” Što sad to znači, zašto se taj sin miješa! Nakratko zašutim, zatim udahnem i započnem dug govor. Nije mi važno što kažem, Klüssen razumije malo toga, a pamti još manje. Važno je govoriti, bez prekida i oklijevanja, važno je da čuje moj glas i uvidi kako ima posla s višom silom od vlastite i s umom kojemu nije dorastao.
Uskoro ću tako morati govoriti pred sudom. Moj će mi odvjetnik savjetovati da ne dajem izjavu, to uvijek savjetuju. Boje se da se ne zapleteš u proturječja, ne vjeruju da si u stanju izaći na kraj s državnim odvjetnikom, misle da nisi dovoljno uvjerljiv. Moguće je da ću se tada morati rastati od svog odvjetnika, što će usred postupka ostaviti jezovit dojam. Možda je bolje da se odmah sam branim. Ali ljude koji se sami brane smatraju luđacima, respektabilan optuženik mora imati skupog branitelja, pompoznu osobu, pojavu. To se ne može izbjeći. Ali davanje izjave, to mi nitko neće uskratiti.
“Zašto?” upita Klüssen.
“Molim?”
“Gdje želiš dati izjavu?”
Gleda me i ja gledam njega. Nije moguće da sam to rekao naglas, to mora biti nesporazum. Stoga nehajno odmahnem rukom i nastavim govoriti: o derivacijama i derivacijama drugog reda, o podcijenjenim nekretninama, o diverzifikaciji rizika i statističkoj arbitraži. Citiram stručni časopis Econometrica, čiji jedan jedini primjerak posjedujem, spominjem teoriju igre i Nashovu ravnotežu, a ne propuštam spomenuti ni kako održavam veze s ljudima na ključnim pozicijama koji mi daju insajderske informacije - na rubu legalnog, ali vrlo profitabilno.
Na koncu utihnem. Treba dati sugovorniku priliku da razmisli. Mora doći k sebi i mora moći shvatiti da je izgubio. Sklopim ruke, nagnem se naprijed i pogledam ga u oči. On izvadi maramicu i nespretno obriše nos.
“Daj ruku, Adolfe!” Pružim mu ruku. “Dajmo jedan drugome riječ, nastavljamo zajedno. Dogovoreno?”
Kaže da je zbunjen.
“Daj ruku!”
Da je zbunjen.
Svojom lijevom uhvatim njegovu desnu ruku i pokušam staviti njegovu ruku u svoju. On se opire. Ja vičem, on se i dalje opire, iznenađujuće je jak.
Kaže da mora razmisliti. Da će razgovarati sa sinom, da će mi napisati pismo.
“Samo ti razmišljaj!” viknem promuklim glasom. “Koliko dugo želiš! Razmišljanje je važno.”
Sada se ipak rukujemo, ali ne kako bismo zapečatili svoj poslovni odnos, nego za rastanak. Stisnuo sam mu ruku tako jako da je sva boja nestala s njegova osunčanog lica. Znam da sam izgubio. Tražit će natrag svoj novac. I on zna da ja znam. Ono što ne zna jest da više nemam njegov novac.
Na trenutak mi sine pomisao da ga brzo ubijem. Mogao bih ga zadaviti ili mu razbiti lubanju nečim tvrdim. A onda? Kako bih se riješio tijela? Osim toga vjerojatno i u ovoj prostoriji postoji kamera. Umorno se spustim na naslonjač i rukama podbočim glavu.
Podigao sam pogled, Klüssen je otišao. Umjesto njega u sobi se nalazi visok muškarac. Naslonjen je na zid i promatra me. Zatvorim oči i ponovno ih otvorim. Još je tu. Nedostaje mu zub, sasvim naprijed, izgleda ružno.
Nije dobro, pomislim.
“Ne”, kaže muškarac. “Uopće nije dobro.”
Zatvorim oči.
“Neće pomoći”, kaže muškarac.
I zaista, još ga vidim.
“Nemoj se miješati”, kaže muškarac. “Jednostavno prođi. Kad ih ugledaš, nemoj se miješati. Pusti ih. Nemoj im se obraćati, nastavi hodati.”
Zavrtjelo mi se u glavi. Nemoj se miješati? Nastavi hodati? Ne mogu se sada baviti time, moram se pobrinuti za Klüssena. Nekoliko tjedana vjerojatno ću moći odugovlačiti, upetljat ću Klüssena u zamršenu korespondenciju, neću biti dostupan i sve ću usporavati beskrajnim primjedbama i pitanjima. U nekom će me trenutku tužiti, zatim će Državno odvjetništvo započeti svoju istragu, ali proći će vremena i do tada ću još moći stanovati u svojoj kući i ujutro se voziti na posao. Bit će jesen, lišće će padati, i uz malo sreće još neću biti uhićen kada dođe snijeg.
Muškarca više nema. Rukama zaklonim oči. Sunčeva svjetlost tako je jarka da mi se čini kako prodire kroz zatamnjena prozorska stakla. Uzmem telefonsku slušalicu i zamolim Else za čašu vode. Voda je već preda mnom, pijem. Odložim čašu natrag na stol i u tom trenutku ugledam svećenika kojeg poznajem. Još je deblji nego posljednji put. Kada je moj brat ušao u ured? A čaša u mojoj ruci, tko ju je tako brzo donio?
“Mogu li ti nekako pomoći?” oprezno upitam. Nije nemoguće da sam ga samo umislio. Ne smijem se osramotiti.
On se promeškolji, nešto promrmlja, očigledno se ne želi izjasniti.
Uzmem list papira i pretvaram se da čitam. Ruke mi drhte. Ova stvar s Klüssenom prilično me pogodila.
Nešto je upitao.
Znači, vjerojatno ga ipak nisam umislio. Ali njegova me crna odjeća zbunjuje, tjera da mislim na egzorcizme. Odjednom on počne govoriti nešto o nekakvoj kocki, a ja najprije mislim da govori o igrama na sreću, ali se ispostavi da je mislio na svoj hobi, a kako ne bih morao slušati te gluposti, pitam ga je li već jeo, ustanem i izađem iz ureda. Vani se zaustavim kod Elseina stola, nagnem se naprijed, osjetim miris njezina parfema, prisilim se ne dotaknuti je i upitam zašto li je, za ime Božje, moj brat ovdje.
Ona mi kaže da je to bio njezin zadatak. Nazvati mog brata! I zamoliti ga neka brzo dođe ovamo. Da sam to naredio.
“Aha”, kažem ja. “Jasno. Točno. Znam.” Nemam pojma o čemu govori. Zašto bih ja to naredio?
Brzo nastavim prema dizalu. Telefon u mom džepu zavibrira, nekako ga iščeprkam. Onda, što je sad, hoćeš doći ili ne?
Sad? otpišem. Čekam, brata nema na vidiku. Zašto su svi uvijek tako tromi? Prokleta sporost koja čovjeku zagorčava život! I zašto ne odgovara?
Evo ga, ide. Vrata dizala otvore se, uđemo u kabinu i meni ponovno padne na pamet Egzorcist. Svećenike ne treba podcjenjivati. Ispitujem ga o horoskopima. To sam oduvijek htio znati: statistički bi se trebalo moći provjeriti funkcioniraju li horoskopi ili ne. Treba samo sto ljudi koji su istog dana poginuli: signifikantne podudarnosti u njihovim horoskopima ili postoje ili ne! Zašto to nitko ne učini?
On se glupavo zabulji u mene. Očigledno sam ga uvrijedio. Pretvoriti vino u krv, to je u redu, ali horoskopi su mu ispod časti. Izvučem telefon iz džepa. Nema odgovora. U tom trenutku stigli smo u prizemlje.
Prolazimo predvorjem, staklena se vrata otvaraju. Bože dragi, kako je vruće. Telefon mi vibrira. Možeš u pet?
Zašto ne sad??? napišem. Pored mene zatrubi automobil, odjednom shvatim da se nalazim nasred ceste. Tamo je prijeko restoran u koji odlazim svaki dan. Uređenje je odvratno, konobari su arogantni, jelo mi ne prija. Ali to mi je svejedno, ionako sam rijetko gladan, lijekovi sprečavaju glad.
Konobar odmakne stol kako bi se moj debeli brat mogao uvući i sjesti na klupu. Naručujem nam obojici ono što naručujem svaki put: spaghetti alle vongole. Ne volim školjke, ali to je jelo primjereno, nema ga previše, nije preteško, nema premalo kalorija, nije prejeftino.
Telefon vibrira. Dobro, onda sad.
Martin me pita o stanju u gospodarstvu i prognozama, ja odgovaram nešto bez veze. Zašto sjedimo ovdje, što on hoće? Ne mogu sad, napišem. Kako ona zamišlja moj život, misli li da u svakom trenutku mogu napustiti sve samo zato što se ona upravo osjeća osamljenom? Kasno popodne, može?
Čekam. Nema odgovora. Moj brat pita, ja odgovaram ne slušajući samoga sebe. Pogledam telefon, odložim ga, ponovno ga uzmem, odložim, ponovno uzmem, zašto ne odgovara?
“Ako nekome pošalješ poruku”, upitam, “i on odgovori i ti ponovno odgovoriš i zamoliš za brz odgovor, a odgovor ne dolazi, bi li pretpostavio da nije dobila poruku ili da jednostavno ne odgovara?”
“On ili ona?”
“Što?”
Pogleda me lukavo. “Jednom si rekao ‘on’, a drugi put ‘dobila’.”
Kakva besmislica. Znam što sam rekao. Smiješno prozirna zamka.
“I?”
“Ništa”, prepredeno odgovori Martin.
Što želi saznati od mene, kako mu je uspjelo postići da s njime razgovaram o osobnim stvarima? Ti su svećenici vješti. “Što želiš znati?”
“Ništa!”
Usta su mu zamrljana umakom. Između nas sad stoje tanjuri, njegov je već gotovo prazan, moj netaknut. Kada su ih donijeli? “Sasvim je svejedno kakva je poruka”, kažem. “Nije bitno.”
On nešto mrmlja, pokušava se izvući.
Zašto ne odgovara? “Možda je to dio tvog zanimanja. Možda morate biti tako znatiželjni.”
Telefon vibrira. U redu, onda kasnije.
Kada? napišem i pitam se, vjerojatno tisućiti put, preko koliko će servera proći ova poruka i koliko je drugih ljudi može pročitati. Svatko od njih mogao bi me ucijeniti. Zašto me sili na tako neoprezno ponašanje? “Provodite li vi još egzorcizme? Opsjednutost demonima. Radite li to još? Imate li ljude za to?”
On me priglupo gleda.
“Što o tome kaže klasično učenje? Mora li se demona pustiti u sebe kada dođe? Treba li mu poziv ili jednostavno može obuzeti nekoga?”
“Zašto te to zanima?”

Uvijek ta protupitanja. Zašto čovjeku jednostavno ne može reći ono što ovaj želi znati? Jer se bojim duhova, svaki dan, uvijek - da to odgovorim? “Knjiga, samo knjiga. Pročitao sam jednu takvu knjigu. Neobičnu knjigu. Nema veze.”
Telefon vibrira. Već sam rezervirala, let i hotel, u subotu ujutro krećemo, u nedjelju u noći se vraćamo, jako se veselim ;-)
Treba mi trenutak da shvatim da je ovo od Laure. Otkad ona sama rezervira letove? Odlično! otpišem joj. Stvarno će mi trebati dobar izgovor.
Tek što sam pritisnuo tipku za slanje, telefon ponovno zavibrira. Kako si, nazovi me kad uhvatiš vremena! Martin.
Dobro. Samo mirno. Smiri se. Podignem pogled, ovdje je, sjedi preda mnom. Martin. Moj brat. Bacim pogled na telefon, poruka je još uvijek tu. Zagledam mu se u lice. Pogledam telefon. Ili ipak umišljam? Sjedim li ovdje sam? Njegov je tanjur prazan, moj je pun, to je potvrda da ne umišljam.
Ali zašto bi to bila potvrda? Ne znam više, misao mi je pobjegla. Tko umisli brata, taj može umisliti i prazan tanjur. Bez panike. Najvažnije je ostati miran. Oprezno, da ne zahvatim pogrešnu tipku, izbrišem poruku. Zatim odložim telefon i samo kako bih nešto rekao, kažem: “Ova vrućina!”
On pita za Lauru i Marie, ja mu odgovaram. Pričam o majčinoj novoj televizijskoj emisiji, zatim se raspitujem o njegovoj majci. Očito je stalno kod nje, jadan, koji bijednik. A njegova mi je majka draga, u svakom slučaju draža od moje. Upravo kad sam ga htio upitati je li to stvarno potrebno, ti stalni posjeti, i ne bi li tu trebalo nešto promijeniti, netko me udari po ramenu: Lothar Rending. Telefon vibrira, ali sada ne mogu pogledati, skočio sam na noge: tapšanje po ramenima, udarci u nadlakticu, razgovor o nogometu. Zatim se pokupio. Ne mogu smisliti tog tipa, prije nekoliko godina zamalo mi nije uništio posao s Ostermannom. Konačno mogu pogledati. Tri poruke.
Ne mogu ovo više izdržati.
Dođi kasnije ili sada, svejedno.
Dođi sada ili nemoj doći.
Ustanem, kažem nešto o hitnom sastanku i potrčim.
Vrućina kao da je postala još strašnija, put je kratak, stanuje samo deset blokova dalje. Ali ubrzo primijetim da bi bilo bolje da sam danas uzeo auto.
Stanem, izvučem telefon. Zvuk zvonjave: jednom, dvaput, treći i četvrti put. Zar se više neće javiti kad ja zovem, jesmo li već dotle došli?
Sibylle se javila. “Što je sad, Eric?”
“Moram te vidjeti!”
“Pa napisala sam ti da sada možeš doći.”
“Ali ne mogu sada!”
Već sam pomislio da je prekinula vezu. Ali još je tu. “Eric, ovo postaje neizdrživo. Najprije ono u kinu, a sad...”
“Nemoj više ništa reći! Ne na telefon.”
“Ali...”
“Znaš li koliko bi nas ljudi moglo slušati?”
“Ti si mene nazvao!”
“Jer te moram vidjeti.”
“A ja sam rekla: dođi.”
“Ali sada ne mogu.”
“Onda nemoj doći.”
Hvata me vrtoglavica. Je li stvarno rekla neka ne dođem? “Jesi li kod kuće?”
Ona šuti.
“Zašto ništa ne kažeš?”
Osluhnem, i tek nakon nekoliko trenutaka shvatim da je prekinula vezu.
Moram sjesti. Pored ceste nalazi se asfaltirani sportski teren okružen žičanom ogradom, uz rub je klupa.
Na njoj neko vrijeme sjedim zatvorenih očiju. Čujem prometnu buku: trube, motore, hidraulični čekić. Sunce prži. Otkucaji mog srca smiruju se.
Otvorio sam oči, pored mene sjedi dvoje djece. Dječak sa šiltericom i djevojčica duge crne kose s plavom mašnom. Ima otprilike šest godina, on oko deset.
“Što radiš ovdje?” upita dječak.
“Sjedim”, odgovorim. “Što ti radiš?”
“I ja sjedim.”
Pogledamo djevojčicu.
“I ja”, kaže ona.
“Stanujete li u ovom kvartu?” pitam.
“Daleko odavde”, kaže djevojčica. “Ti?”
“Isto jako daleko”, kažem.
“Koliko imaš godina?” upita dječak.
“Trideset sedam.”
“To je staro”, kaže djevojčica.
“Da”, kažem. “To je staro.”
“Hoćeš li uskoro umrijeti?”
“Ne.”
“Ali nekad ćeš umrijeti.”
“Ne!”
Neko vrijeme šutimo.
“Jeste li se ovamo došli igrati?”
“Da, ali prevruće je”, kaže dječak.
“Ništa se ne može raditi dok je ovako vruće”, kaže djevojčica.
“Imaš li djecu?” pita dječak.
“Kćer. Stara je otprilike kao ti.”
“Je li i ona ovdje?”
“U školi. Ona je u školi. Zašto vi niste u školi?”
“Markiramo”, kaže djevojčica.
“Ne biste trebali markirati.”
“Zašto ne?”

Razmišljam. Ni uz najbolju se volju ne mogu dosjetiti nikakvog razloga. “Jer se to jednostavno ne može”, kažem oklijevajući. “Morate učiti.”
“Ne naučiš puno u školi”, kaže djevojčica.
“Kad jedan dan ne odeš u školu, ne propustiš ništa”, kaže on.
“Ali sutra ćete ići?”
“Možda”, kaže on.
“Da”, kaže ona.
“Možda”, ponovi on.
“A kako se zovete?”
Djevojčica odmahne glavom. “Ne smijemo nepoznatim ljudima reći svoja imena.”
“Ja mislim da uopće ne smijete razgovarati s nepoznatim ljudima.”
“Smijemo. Razgovarati smijemo. Ali ne smijemo im odati svoje ime.”
“To je čudno”, kažem.
“Da”, kaže on. “To je čudno.”
“Ona ti je sestra?” upitam.
“On mi je brat”, kaže ona.
“Idete u istu školu?”
Njih se dvoje upitno pogleda. On slegne ramenima.
Točno znam da sam u žurbi, da bih trebao krenuti dalje, da moram k Sibylle i nakon toga na sastanak. Ali umjesto da ustanem, ponovno zatvorim oči.
“Jesi kad bio u avionu?”
“Da, zašto?”
“Zašto on može letjeti?”
“Zbog krila.”
“Ali avion je tako težak. Zašto može letjeti?”
“Uzgon.”
“Što je to?”
“Ne znam.”
“Ne znaš što je to?”
“Ne.”
“Ali bio si u školi.”
“Da.”
“Onda, zašto leti?”
Tama iza mojih kapaka svijetla je od sunčeve svjetlosti. Blještava narančasta, u njoj žuti krugovi koji putuju, penju se, spuštaju. Čak mi se i zvuk pneumatskog pištolja odjednom čini spokojnim.
“Pusti tu trojicu”, kaže dječak. “Ne miješaj se, otiđi.”
“Što?” Žmirkam prema suncu. “Što si rekao?”
“Rekao sam da sad moramo otići.”
Brzo ustanem. “I ja.”
“Josi”, kaže dječak. “Zovem se Josi. Ovo je Ella.”
“A kako se ti zoveš?” upita djevojčica.
“Hans.” Dirnulo me što su mi odali svoja imena, ali to nije razlog da postanem neoprezan.
“Doviđenja, Hans!”
Hodam i osjećam se tako laganim kao da bih se mogao odvojiti od tla. Možda je razlog tome sunce, možda glad. Trebao sam maloprije pojesti tjesteninu sa školjkama. Kako se ne bih onesvijestio, zaustavim se kod nekoga kioska s hranom.
Dugo čekam da dođem na red. Preda mnom stoje tri tinejdžera i svađaju se s prodavačem. Jedan nosi majicu na kojoj piše Morning Tower, na majici drugoga piše bubbletea is not a drink I like, na majici trećega ističe se jarkocrveno Y. Glupost, jedan se upravo obratio prodavaču, apsolutni bullshit, na što prodavač kaže neka se gube, na što jedan od njih odgovori neka se on gubi, na što prodavač kaže neka se radije gube, na što jedan drugi odgovori neka se radije on gubi i tako neko vrijeme. Već sam htio krenuti dalje, ali njih trojica u tom trenutku uz psovke krenu kamo su već krenuli, nestanu u najbližoj rupi podzemne, a ja napokon mogu kupiti hot-dog. Uopće nije loš. Zazvoni mi telefon. Iwan je. Neodlučno pritisnem tipku za prihvat.
“Pomislio sam da bih mogao nazvati”, kaže on.
“Zašto?”
“Samo neki osjećaj. Sve u redu?”
“Naravno.”
“Zašto onda imam taj neki osjećaj?”
“Možda jer sam danas htio s tobom... aha!” Tada shvatim. Od iznenađenja sam zastao. Automobili trube, policajac se dere na mene, ponovno sam dospio na cestu, a da nisam primijetio.
“Zašto se smiješ?”
“Rekao sam svojoj tajnici neka te nazove, ali ona je... Zamisli, onda je nazvala Martina!”
“Martina!”
“Bili smo na ručku. Cijelo vrijeme sam se pitao zašto.”
“Kako poslovi?”
“Dobro. Kao i uvijek. A umjetnost?”
“Moram držati na oku aukcijske kuće. Ne smijem izgubiti kontrolu nad cijenama. Osim toga...”
“Jesi li u posljednje vrijeme razgovarao s majkom?”
“Da, točno, moram je uskoro nazvati. Ostavila mi je tri poruke. Ali nešto se događa s tobom. Vidim. Možeš poricati, ali...”
“Moram prekinuti!”
“Eric, možeš mi sve...”
“Sve je u redu, stvarno, sad moram prekinuti.”
“Ali zašto...”
Pritisnuo sam tipku za prekid. Čudno je razgovarati s Iwanom, to je gotovo kao razgovor sa samim sobom, i odjednom mi ponovno postane jasno zašto ga izbjegavam. Teško je pred njim sačuvati tajnu, odmah me prozre kao što i ja prozrem njega, ali on stvarno ne smije znati kako loše stojim i kako loše stoje poslovi, bilo bi previše neugodno, bio bi to prevelik poraz, a osim toga ne mogu biti siguran da će to zadržati za sebe. Staro pravilo: tajna ostaje tajna samo ako zaista nitko ne zna za nju. Ako ga se držiš, tajnu nije tako teško sačuvati kao što ljudi misle. Možeš nekoga poznavati gotovo jednako dobro kao samoga sebe, ali ipak ne možeš čitati njegove misli. Ne smijem od Iwana tražiti novac. Ne smijem ga moliti da mi pomogne nestati. Previše je pošten i ne bi razumio.
Volio bih da nije homoseksualac. Kad sam to saznao, tjednima me izluđivalo. Netko tko mi je tako sličan - što to govori o meni, što to znači? Ništa, znam, ništa, ništa, ne znači uopće ništa, ali nikad mu to nisam mogao oprostiti.
Pošaljem poruku Knutu - adresu i k tome naredbu neka odmah krene. Zatim pritisnem vrata Sibylleine zgrade, trčeći se popnem na prvi, drugi, treći kat, pred vratima njezina stana hoću pričekati dok ne dođem do daha, ali sam previše nestrpljiv, pa pokucam. Mogao bih i pozvoniti, ali nakon što me onako otpilila, treba mi dojmljiviji nastup.
Otvorila je vrata. Odmah primijetim kako dobro izgleda. Nije tako lijepa kao Laura, ali je uzbudljivija: duga kosa, tanak vrat, gole ruke sa šarenim kolutima. Bila je moja terapeutkinja, ali me unatrag pola godine više ne liječi, kaže da bi se to kosilo s etičkim kodeksom njezina zanimanja. To međutim nije važno, terapija je ionako bila besmislena, samo sam pričao laži.
“Zar je zvono pokvareno?”
Prođem kroz hodnik do dnevnog boravka. Tu udahnem, tražim riječi i ne pronalazim ih.
“Jadniče. Dođi ovamo.”
Stisnem šake, udahnem, otvorim usta. Ali ne mogu izustiti ni riječ.
“Jadniče”, ponovi Sibylle i već smo na sagu. Želim protestirati i pozvati nas na red jer to je ipak najvažnije, da se znaš privesti redu, ali ne pomaže jer odjednom shvaćam da nas ipak ne želim privesti redu, da želim ovo što se ovdje događa, u njoj i nad njom i na njoj, uostalom zašto ne, jer to je ionako jedino što mi je preostalo.
“Ali...”
“Dobro je”, šapće mi Sibylle na uho. “Dobro je.”
Vruće je, ona nema klimatizacijski uređaj, od toga se, smatra ona, čovjek razboli. A meni se čini kao da sam ustao, odmaknuo se i promatram nas: pomalo čudnovato sve to, više djetinjasto nego neugodno, i pitam se jesu li ljudi koji toliko vole govoriti o ljudskom dostojanstvu ovo ovdje ikada trezveno promatrali. Ali istovremeno ostajemo na sagu i osjećam da začas dolazi trenutak u kojem više nisam rascijepljen, nego sam cjelina, i samo mi na djelić sekunde sine misao da se izlažem mogućnosti ucjene ako se u ovoj prostoriji nalazi kamera, a zatim se tu pojavi slika Laure, koju sam opet prevario i kojoj nanosim nepravdu neprestano joj lažući, ali u idućem trenu slika nestane i ja samo još znam da svatko mora učiniti ono što će ga spasiti i sve je napokon ono što jest i ništa više, sve je napokon dobro.
Ležimo na leđima, njezina je glava na mojim prsima. Ne želim ići nikamo, ništa me ne brine. To neće trajati dugo.
“Kako joj je?” upita Sibylle.
Moram razmisliti kako bih shvatio na što misli. Polako odmahnem glavom i prijeđem joj dlanom preko svilenkaste kose. I odjednom sve ono što me opterećuje ponovno postane stvarno.
“Možda bih joj mogla pomoći.”
Maknuo sam ruku s njezine kose.

“Mislim, mogla bih preporučiti kolegu. Popratna terapija razgovorom. Kad ozdravi, svi ćemo nastaviti svoje živote. Ona svoj. A nas dvoje svoj. Zajedno.”
Na početku nisam imao neku osobitu namjeru, bila je to jedna od mnogih priča koje sam pričao, ali poslije se ispostavila korisnom: nitko ne može napustiti suprugu koja boluje od raka niti to itko smije od nekoga tražiti. I ponekad mi se čini da je ta verzija stvarno istinita - kao da se odigrava u nekom drugom svemiru upravo onako kako sam je ispričao Sibylle. Mogao bih o tome razgovarati s terapeutom, ali Sibylle me više ne želi liječiti, a ne želim pokušati s nekim drugim, imam već dovoljno problema.
“Začas moram krenuti”, kažem.
Kako čudno što cijeli dan mislim na nju, a ipak samo želim nestati čim sam s njom. Nježno gurnem njezinu glavu ustranu, ustanem i počnem sakupljati odjeću.
“Uvijek ti se žuri.” Tužno se nasmije. “Ostaviš me da sjedim u kinu i zatim pišeš takve poruke! Moj terapeut me pitao zašto si to dopuštam. Jer dobro izgledaš? Ne izgleda on baš tako dobro, rekla sam mu, ali onda je htio vidjeti tvoju fotografiju, pa nisam mogla poricati. Ili zbog ovoga ovdje?” Pokaže na sag. “Da, dobro je, stvarno dobro, ali i to je zbog prenošenja. Moj terapeut smatra da pokazujem reakcije za koje postoji automatski okidač čim se spoje regresija i agresija. Tu se ne može ništa!”
Potvrdno se nakašljem, navučem nogavice hlača, zakopčam košulju, bez zrcala svežem kravatu i prisilim se pogledati je kao da razumijem što je rekla.
“Ne brini se”, kaže ona. “Možeš ti to. Jači si nego što misliš.”
“Znam.”
Ona se nasmije kao da je ispričala dvosmislenu šalu, ja se također nasmijem i izađem iz sobe. Sjurim se stubama i istrčim na ulicu. Na drugoj je strani poslovna zgrada, uđem na stražnji ulaz, dizalom se popnem na prvi kat, stanem u red u Starbucksu i kupim kapučino s pjenom od sojina mlijeka kako bi Knut vidio da sam stvarno bio u toj zgradi. Zatim se odvezem natrag dolje i izađem na drugoj strani. Odmah ugledam Knuta.
Svađa se sa smetlarom koji mete ulicu, situacija izgleda ozbiljno. Muškarac je podigao svoju metlu na udarac, Knut je stisnuo šake, iz obojice se izlijeva neprekidna bujica psovki. To je zbog vrućine, svi su danas razdražljivi. Zainteresirano slušam.
“Stoko!” urla Knut.
“Mrcino!” urla smetlar.
“Govnaru jedan!”
“Đubre jedno!”
“Svinjo svinjska! Svinjo! Svinjo!”
Ovo mi se sviđa, ali nemam vremena. Zato otpijem gutljaj kave, stavim papirnatu čašu na pod i krenem prema Knutu.
“Odvratna stara debela svinjo!” viče Knut. “Ćelavac! Govnarska svinjo!”
Gurnem ga prema vozačkim vratima, zatim uđem otraga.
U automobilu je božanstveno hladno. Dok Knut tiho psujući kreće, zavibrira mi telefon. Pogledam broj i neodlučno prihvatim poziv.
“Majko?”
“Šuti, slušaj. Htjela...”
“Kako ide ordinacija?”
“Predobro. Cijela zemlja želi da je liječim. Sve zbog emisije. Htjela...”
“Pa i vrlo je zanimljiva, emisija.” Gledao sam je samo jedan jedini put. “Ne propuštamo nijednu epizodu.”
“Ja sam oftalmologinja. O svim tim bolestima nemam pojma. Samo kažem ljudima da trebaju otići liječniku.”
“Nisam primijetio.”
“Htjela sam ti predložiti jednu investiciju.”
“Jednu... aha.”
“Riječ je o zemljištu. Ispod moje... ispod naše kuće. Netko ga želi kupiti i na njemu graditi. Moramo ga preduhitriti. To bi uništilo pogled.”
“Ah.”
“Bila bi to dobra investicija.”
“Ne znam.”
“Što sad to treba značiti?”
Pokušavam misliti na maloprije, na minute na sagu. Na Sibyllein dah na svom uhu, na njezino tijelo u svom naručju, na njezinu kosu i njezin miris. Ali ne pomaže. Morao bih odmah ponovno biti kod nje, odmah ponovno biti gol na sagu, a vjerojatno ni to ne bi bilo dovoljno.
“Zašto ne kažeš ništa?” upita majka. “Zašto čovjek s tobom ne može normalno razgovarati?”
“Više te ne čujem!” viknem. “Loša je veza!”
“Ja tebe dobro čujem.”
“Što si rekla?” Pritisnem tipku za prekid. “Loša veza”, kažem Knutu. “Danas čovjek uopće više ne može telefonirati.”
“Treba ih sve zatvoriti!”
“Zašto?”
“Jer su svi podmićeni!”
“Tko?”
“Sve zatvoriti, rekao sam. Svi su podmićeni!”
Telefon vibrira. Stavim palac na tipku za prekid, ali se zatim ipak javim.
“Čuješ li me sada bolje?” upita. “Danas čovjek uopće više ne može telefonirati.”
“Veza je bila u redu. Ja sam prekinuo.”
“Nisi.”
“Jesam.”
“Ti ne bi prekinuo razgovor sa svojom majkom. Ne bi to učinio.”
“Ti kupi zemljište. Zarađuješ dovoljno novca emisijom.”
“Ali to je dobra investicija.”
“Kako može biti dobra investicija? Kažeš da ne smijem čak ni graditi.”
“Zar mi želiš uništiti pogled? Što želiš graditi?”
“Ja ne želim graditi! Ne želim ga uopće imati!”
“Ne deri se na mene! Kad te majka moli...”
Pritisnuo sam tipku za prekid. Nakon nekoliko sekundi telefon ponovno zavibrira, ignoriram ga. Onda nekoliko trenutaka razmišljam, zurim u telefon, protrljam oči i nazovem je.
“Prekinuo si!” kaže ona. “Znam. Nemoj poricati!”
“Uopće i ne želim poricati.”
“Ne bih ti ni povjerovala.”
“Eto.”
“Nemoj to više nikada učiniti!”
“Činit ću što budem htio. Odrastao sam.”
Ona se podrugljivo nasmije, a ja drhtavom rukom pritisnem tipku za prekid.
Čekam, ali više me ne zove. Za svaki slučaj isključim telefon. Sine mi da je Sibylle nedavno rekla nešto začuđujuće točno o mojoj majci, nešto što me strašno iznenadilo, jer ona ne zna ništa o mojoj majci; očigledno je bilo toliko istinito da sam to odmah morao potisnuti jer se sjećam samo još da je bilo točno.
Knut je počeo pričati neku priču u kojoj se pojavljuju marinac, stari majmun i tajlandski vrtlar, osim toga i kanta za zalijevanje, zrakoplov i, ako sam dobro razumio, profesor numizmatike. S vremena na vrijeme kimnem i sve sam uvjereniji da sve to ne bi imalo smisla čak ni kada bih pozorno slušao. Stigli smo, četiri su sata i deset minuta. Sastanak je već počeo.
Izađem iz automobila, kroz vrućinu stignem u hladno predvorje, uđem u dizalo. Možda me ipak nisu čekali.
Dizalo se već pokrenulo. Zaustavi se na trećem katu, nitko nije ušao, a budući da ja ne izlazim, onda nitko nije ni izašao. Tek što je krenulo, popuste mi koljena i glava mi udari o zid.
Čujem nešto. Oko mene je tama. To što čujem jest jecanje. Malko se pridignem. Sjena malo-pomalo nestaje. Opipavam glavu: nema krvi. Sad vidim prljava zelena vlakna saga. Taj koji jeca sam ja. Ne znam što, ali nešto se strašno dogodilo. Nešto što se nije smjelo dogoditi. Nešto što više nikada neće biti u redu.
Ustanem. Nisam samo ja taj koji se ljulja, ljulja se i kabina: sedmi kat, osmi, deveti. Nešto ovakvo još mi se nije dogodilo. Obrišem suze i pogledam na sat, četiri i četrnaest. Zapamti dan, zapamti sat: 8. kolovoza 2008., četiri i četrnaest. Na vrijeme ćeš saznati što je to bilo. Kabina se zaustavi, vrata se otvore. U posljednji tren, prije nego što se ponovno zatvore, iskočim van.
Nekoliko trenutaka još ostanem naslonjen na zid, zatim ošamućeno nastavim kroz ured. Sve djeluje drugačije nego maloprije, svaki stol, svako lice, svaka stvar. Uđem u dvoranu za sastanke i promrmijam ispriku jer su, naravno, počeli bez mene. Skinem sako, prebacim ga preko praznog stolca, sjednem i očigledno mi uspijeva izgledati kao da je sve u redu. U tome sam pravi stručnjak.
Pogled na moje suradnike rastuži me više nego inače: sva ta tromost, sva ta prosječnost. Pretpostavljam da razlog leži i u tome što zapošljavam samo prosječne ljude. Posljednje što mi treba jest netko tko će me raskrinkati. Tu su Lehmann i Schröter, Kelling, čijoj sam kćeri krsni kum, Pöhlke, kojeg bih odmah otpustio kada bi mi samo dao razlog, zato što ga jednostavno ne volim. Maria Gudschmid je tu kao i tip čijeg se imena nikada ne mogu sjetiti. I Felsner. On mi je drag, ali ne znam zašto. Kada sam ušao, upravo je govorio Lehmann. Sad svi šute, gledaju me i čekaju.
Udahnuo sam. Promukao sam i imam osjećaj da ću se ponovno rasplakati, ali nešto ipak moram reći. Zato promucam nekoliko rečenica o ugodnom radnom ozračju i dobrim stvarima koje radimo te citiram Bhagavad Gitu: Ali ti si tu, Arjuna, stoga ne pitaj, ustani i bori se jer Bog prezire neodlučne. Nije loš početak, pomislim. Oni ne znaju da će uskoro biti nezaposleni, neke će se sumnjičiti da su supočinitelji, ali istina će izaći na vidjelo: oni nisu kriminalci, samo su nesposobni.
Maria Gudschmid reče da to s Bogom i neodlučnima ne piše u Bhagavad Giti, da je to iz Biblije.
Opasnost, kaže Kelling, da zajmovi s rejtingom AAA ikada počnu gubiti vrijednost, može se praktično zanemariti. AAA jest i ostaje klasični value investing i zbog toga je oslobođen bilo kakvog rizika.
Pöhlke nastavi da problem nastaje zato što investicijske banke, kao što je poznato, investiraju u one pozicije koje mogu aktivno ponuditi na prodaju manjim tvrtkama. Na taj način same određuju vrijednost onoga što prodaju, drugim riječima, autonomno odlučuju koliko će im netko novca biti dužan.
Felsner kaže da će jednog dana u SAD-u biti podignuta kolektivna tužba protiv tog sustava, ali da se u ovom trenutku može samo čekati. Navodno je najavljeno da će se Krišnin sljedeći avatar ukazati još u ovom stoljeću.
Maria Gudschmid doda kako to ne znači da taj avatar mora biti čovjek.
Lehmanu kaže da ako je netko na primjer imatelj signifikantnih opcija u osiguranju, onda ta osoba uopće ne može procijeniti koliko je eksponirana u slučaju gubitka vrijednosti velikih derivatnih konglomerata. I da jednostavno nema ključa za valjanu procjenu rizika.
“ Klüssen želi povući svoj novac”, kažem.
Odjednom nastane tišina.

Ali da to, nada se, nije definitivno, kaže zatim Felsner. I da se tu zasigurno može još nešto učiniti.
Maria Gudschmid doda kako nije dobar trenutak za gubitak najvažnijeg accounta.
U krajnjem slučaju, postoje trikovi, kaže Lehmann. Ako se na primjer zbog pravno dokazive asimetrije tržišta vrijednost neke imovine ne bi mogla pouzdano utvrditi, tada bi fiducijar bio ovlašten da privremeno zamrzne sredstva. I protiv volje vlasnika.
Za Schrötera je to čista teorija. On smatra da nijedan sud ne bi prihvatio taj argument.
Pöhlke se još jednom pokuša vratiti na problem investicijskih banaka. On predlaže da se nekoliko njih shorta, bez velikog ulaganja kapitala.
Samo onome koji se odvaži, reče Lehmann, Krišna će dati.
Pöhlke razdraženo odgovori da se neki odvaže, a Krišna im ne da. Bog djeluje slobodno jer je on sloboda.
Kelling se pita zašto loši ponekad dobiju sve, a najbolji ništa. Potencijal rizika nižih razina u hipotekarnom poolu ne može se dobro procijeniti, a -
“Hvala!” Ustao sam. Do sada nisam ni trepnuo, samo sam sjedio uspravnih leđa i nisam dopustio da se išta na meni primijeti. Sad je dosta.
“Još jedno pitanje”, vikne Schröter.
Vrata se zatvore za mnom.
Na putu prema dizalu razmišljam o tome kako se može utvrditi je li netko dobro razumio, što netko misli da je čuo. Ali ako upitam nekoga, taj netko mogao bi lagati, a čak se i zvučnom snimkom može manipulirati.
“Sad se dogodilo”, kaže muškarac pored mene u dizalu. “Sad počinje kraj.”
Ima šešir i ružne zube. Danas sam ga već vidio, ali više ne znam gdje. Ne gleda izravno u mene, već govori mom odrazu na stražnjem zidu kabine dizala, tako da me ne gleda neposredno on, nego njegov odraz. Osim nas tu su još dva muškarca s aktovkama, ali oni gledaju preda se i nije ih briga za nas.
“Što ste rekli?” upitam.
“Ništa”, kaže on.
Okrenem se od njega.
“Katkad je svaki put pogrešan”, kaže.
Buljim u njega.
“Istina te oslobađa”, kaže. “Bilo bi lijepo. Ali ponekad te više ništa ne može osloboditi. Ni laž ni istina.” Afektiranim pokretom ruke namjesti šešir. “Zapravo, onda više nema razlike između to dvoje, Iwane.”
“Molim?”
On namršti čelo.
“Što ste upravo rekli?” upitam. “O laži i istini? Jeste li me nazvali Iwanom?”
Sada me ona dvojica muškaraca s aktovkama zabrinuto gledaju. Da, tako to ide, tako te dovedu do toga da izgubiš živce. Još se nisi ni okrenuo, a već si nekoga zgrabio i vičeš i udaraš ga, i već mogu poduzeti mjere. Ali neću im se dati tako lako.
“Oprostite”, kažem. “Krivo sam čuo.”
“Misliš stvarno?” upita muškarac sa šeširom.
Dizalo stane, jedan od muškaraca s aktovkama izađe, žena u crnoj jakni uđe. Dobro su to pripremili, sve djeluje prirodno. Čovjek bi mogao gledati satima, a da ne posumnja.
“Nećeš izdržati još dugo”, kaže on.
Ne reagiram.
“Samo ti trči. Izgledaš lijepo u tom svojem odijelu. Trči dokle god možeš. Izgledaš iscrpljeno.”
Ne reagiram.
“Moraš znati da danas nije dan poput svih ostalih. Ponekad nam bude lakše. Smrt nas približava.”
Kabina se zaustavi, vrata se otvore, izađem ne okrenuvši se. Izađem na ulicu, vrućina više nije baš tako strašna, uskoro će pasti večer. Knut sjedi u automobilu, motor je upaljen. Zašto uopće? Jesam li mu rekao da me čeka? Uđem u auto.
“Jedno pitanje”, kaže on.
“Ne sad.”
“Komunalne obveznice. Kupiti ili ne, što vam se čini?”
Kako je hladno i tiho u autu. Dobar automobil, čist i s punim spremnikom, s vozačem za upravljačem, takvo što pruža veći mir od najbolje religije.
“Jer naime”, kaže Knut. “Moja teta. Umrla je. Grozno. Pa pričao sam vam. Gradilište, dizalica.”
“Da, znam.” Kao i uvijek nemam pojma.
“Ali bila je i njezina krivnja. Nije se morala tamo sakriti. Pa nitko je nije prisilio, jelda?”
“Ne.”
“U svakom slučaju, nitko od nas nije mislio da ima sto tisuća eura. Nismo znali. Pogotovo ne nakon one stvari s gazdom i provalnicima. A i zato što je uvijek bila tako škrta. Nikada ništa za Božić. Ili djeci. I sada, što učiniti? Imamo tog starog tipa pored sebe, njegov sin je bankar. Ja ga baš ne volim. Ni on ne voli mene. Pogotovo ne nakon priče s njegovim psom. On tvrdi da ta živina nije bila kod nas u vrtu, ali ja imam dva svjedoka. Dakle: komunalne obveznice. To je preporučio njegov sin. Mitznik.”
“Što?”
“Tako se stari zove. I još muca! Komunalne obveznice. Mitznik se preziva. Onda, što je, šefe, je li to dobro? Komunalne obveznice?”
“Da, dobro je.”
“Ali donose li one kakvu zaradu?” Bez vidljiva razloga oštro zakoči, srećom sam svezao pojas. Zatrubi i nastavi voziti. “Jer ja želim nešto i zaraditi na tome! Ako se ne može ništa dobiti, onda neću!”
“Što je investicija sigurnija, to je dobit manja. Najviše se zaraditi može u kockarnici jer su tamo izgledi za dobitak tako loši. Investirati znači znati se kladiti s povoljnim izgledima.”
“Mogu li novac dati vama, šefe?”
“Meni?”
“Hoćete li ga uložiti za mene?”
“Tako male uloge ne primamo.”
“Ali meni za ljubav? Kao uslugu. Za prijatelja.”
Zar me stvarno nazvao svojim prijateljem. Manevar je proziran, ali ganuo me. “Sto tisuća?”
“Čak i malo više.”
Iako, to bi bilo dovoljno da još neko vrijeme plaćam najam za uredski prostor. Poslije će biti jedan sporedni tužitelj od mnogih, to ne mijenja previše na stvari.
Odmahnem glavom.
“Šefe!”
“Ne bi bilo u redu. Vjerujte mi.”
“Zašto?” Knut zastenje. Zatim ispusti nekoliko visokih, pištavih zvukova. Mogli bi to biti zvuci bijesa, ali i jecaji.
“Jednostavno mi morate vjerovati. Bolje je tako.”
Knut zakoči, spusti prozor i počne se derati na nekoga. Ne mogu sve razumjeti, ali upotrebljava riječi poput glupa stoko, ružna svinjo i rugobo, govori nešto o davljenju. I već juri dalje.
“No, dobro”, kažem.
“Stvarno?”
“Za vas ću napraviti iznimku.”
“Šefe!”
“U redu je.”
“Šefe!”
“Molim vas, u redu je.”
Ali on ponovno zakoči, okrene se i pokuša mi uhvatiti ruku. Najprije mu izmaknem, ali zatim mu uspije uhvatiti me za manšetu. “Umro bih za vas.”
“To zaista nije potrebno.”
“I ubio bih nekoga.”
“Molim vas!”

“Ozbiljno. Samo mi recite ime.”
“Molim vas!”
“Ubit ću ga.”
“Krenite dalje!”
“Ne šalim se.”
Kako mogu ne pomisliti na Klüssena? Automobilska nesreća, zagonetni zastoj srca, vješto pripremljeni... Knut, nasreću, odustane i nastavi voziti. Ja zatvorim oči i uspije mi više ne slušati njegovo brbljanje. Sine mi da mi je telefon još uvijek isključen. To objašnjava i zašto me još uvijek nije nazvao nitko iz ureda i pitao kamo sam nestao.
Već smo stigli kući. Ako čovjek krene rano, ne upadne u popodnevnu prometnu gužvu. Odbijem Knutovu posljednju zahvalu, izađem iz auta i snažnim korakom, poput muškarca koji svladava prepreke, koračam šljunčanom stazom kroz vrt. Otključam ulazna vrata, uđem i viknem: “Stigao sam!”
Nitko ne odgovori.
Nije predviđeno da se već u ovo vrijeme vratim kući. Kuća šuti kao da sam je u nečemu uhvatio. Tako je to, znači, kada me nema. Viknem još jedanput. Moj glas zvuči izgubljeno u velikom predvorju.
U tom trenutku začujem nešto.
Nije kucanje, više je struganje. Zvuči kao da netko vuče teške metalne predmete. Osluškujem, ali već je prestalo. Upravo kada sam zaključio da sam sigurno krivo čuo, struganje ponovno počne.
Čuje se odozdo, iz podruma. Trebam li nekog nazvati, vodoinstalatera ili vatrogasce? Ali kada bi netko došao, a više se ništa ne bi čulo, kako bi to izgledalo, što bi mislili o meni? Odem u kuhinju i operem ruke. Evo ga opet. Prozor vibrira, čaše u ormaru tiho zveckaju. Obrišem ruke. Sada je tiho.
A sad ga ponovno čujem.
Ni pod koju cijenu ne idem sam u podrum.
Osluškujem. Prestalo je.
Ponovno počinje.
Prođem predvorjem i otvorim teški zasun podrumskih vrata. Nikada još nisam bio tamo dolje, zašto bih uopće? U podrumu se čuvaju naše boce vina, ali mene se to ne tiče, o tome se brine Laura.
Stube vode dolje, dvije gole žarulje bacaju zamrljano svjetlo na njih. Na zid od opeke nalijepljena su tri stara plakata: Yoda, Darth Vader i gola žena koju još nikada nisam vidio. Dolje su metalna vrata. Otvorim ih, pipam tražeći prekidač za svjetlo i pronađem ga. Osjeća se miris ustajalog zraka. Žarulja zakrcka i upali se.
Prostorija je duguljasta, strop nizak, uza zid se nalazi polica za boce, poluprazna. To bi trebala biti moja zbirka vina, na to sam potrošio toliko novca? U jednom kutu leži limena kanta, na suprotnoj stani vidim druga vrata. Zvuk se više ne čuje. Polako prođem kroz prostoriju, stavim ruku na kvaku, osluhnem tišinu i pritisnem kvaku. Osjećam hladno strujanje zraka: ponovno stube. Pipam tražeći prekidač, svjetlo se upali.
Žarulja ovdje prljava je i jako treperi, sigurno je već stara. Stube su uske. Desnom nogom oprezno stanem na najvišu, zastanem na trenutak i zatim polako krenem dolje.
Evo ga opet. Mukli udarac, potezanje i škripanje kao kod klipova velikog stroja. Ali ne mogu se sad okrenuti i vratiti. Ako prečesto popuštaš strahu, postaneš malen i bijedan. Ovo je moja kuća. Možda je to kušnja o kojoj sve ovisi, možda će se sad sve promijeniti.
Utihnulo je.
U potpunoj sam tišini stigao dolje. Čujem svoje disanje, a čujem i kucanje svog srca. Hladno je. Na kojoj sam već dubini? Otvorim još jedna vrata, i ovdje je prekidač za svjetlo.
Ponovno ga čujem. Prostorija je iznenađujuće velika, možda petnaest puta trideset metara. Zidovi su od kamena, pod od tvrde gline, na stropu su dvije žarulje od kojih radi samo jedna. Vidim izgužvan komad tkanine, pored njega savinutu metalnu šipku s jednim okruglim krajem poput drška štapa za šetnju, drugi je kraj zašiljen. Dvoja vrata: pokušam otvoriti jedna, zaključana su. Tresem kvaku, vrata se ne miču. Ali druga se daju otvoriti i iza njih su ponovno stube. Ne mogu pronaći prekidač za svjetlo.
Zurim dolje u tamu. Pokušam izbrojiti stube. Ne mogu razaznati više od devet.
Dosta, dalje ne idem!
Nastavim, korak po korak, dlan lijeve ruke na zidu, u desnoj telefon koji slabašno tinja. Kada je zvuk prestao? Uopće nisam primijetio. Spustim se još dvije stube. Još jednu stubu. I još jednu. Sada su stube završile.
Preda mnom su vrata. Hoću ih otvoriti, ali su čvrsto zaključana. Osjećam olakšanje. Ne mogu dalje, smijem natrag. Pokušam još jednom i vrata se otvore bez otpora.
Pipam ispred sebe. Ispod mene je stuba od čelika, zid pored mene nadsvođen je. Tek nakon nekoliko trenutaka shvatim: spiralne stube. Šaht stubišta vodi okomito u dubinu. U džepu sam našao plastičnu kemijsku. Ispružim ruku u kojoj držim kemijsku i bacim je.
Čekam. Ne čuje se da je pala. Vjerojatno je kemijska bila premalena i prelagana. Pretražim džepove i u njima pronađem novčanik, metalni upaljač, svežanj ključeva i kovanice. Upaljač nosim sa sobom samo kako bih pušačima mogao ponuditi vatre, pritisnem kremen, poklopac škljocne. U svjetlosti plamena, mnogo svjetlijoj od one telefona, bolje vidim stube. Pružim plamen iznad stubišta, on zatreperi. Odozdo dakle struji zrak gore. Na trenutak oklijevam, a zatim ga ispustim. Plamen se smanji i proguta ga tama. Ne čuje se udar.
Ali čuje se nešto drugo. Osluhnem, pričekam, osluhnem, podrhtavanje postaje sve jače: nešto udara o stube. Tek nakon nekoliko sekundi shvatim da se netko penje stubama. Prema meni.
Onda nastane tama.
I polako ponovno svjetlo. Za večerom smo: Laura, Marie, Laurin otac, Laurina majka, Laurina sestra, njezin muž i dvije kćeri, svi oko postavljenog stola.
“Navodno će cijeli tjedan biti vruće”, kaže Laura.
“Svako ljeto je gore prethodnoga”, kaže njezina sestra. “Uopće više ne znam kamo bih otišla s djecom.”
“Kuća u Skandinaviji”, kaže moj tast. “Ili na Sjevernome moru.” Pogleda me. “Kao tvoj brat. To bi nam trebalo.”
“Možemo ga posjetiti”, odvratim prigušeno. Htio bih jesti jer sam gladan, ali mi se ruke previše tresu.
Moj tast sada govori o politici. Potvrdno kimam u pravilnim razmacima, ostali čine isto. On je arhitekt, sedamdesetih godina projektirao je neke od najružnijih cementnih zdanja, za što je dobio Savezni križ za zasluge. Promišljeno gestikulira i čini dugačke stanke prije nego što kaže nešto što smatra važnim. Tako to valjda treba činiti, takav treba biti, tako gledati, onda te poštuju. Divim mu se, uvijek sam htio biti poput njega i tko zna, možda je on zapravo i pomalo poput mene.
Drhtanje je popustilo. Oprezno unosim hranu u usta. Nasreću, nitko ne obraća pozornost na mene.
Ili? Sada me svi gledaju. Što je sad, što sam propustio, u čemu pogriješio? Očigledno je Laura rekla nešto o putu na Siciliju. Svi se smiješe i raduju i čestitaju.
“Ispričavam se”, kažem. “Hitan poziv. Odmah se vraćam.”
“Previše radiš”, kaže Laura.
“Čovjek si treba znati nešto priuštiti”, kaže moj tast. Na trenutak razmisli pa doda tonom kao da s nama dijeli neku sakrivenu mudrost: “Muškarac mora znati kako se živi.”
Pitam se je li u cijelom svom životu barem jedan jedini put izjavio nešto što nije već po tisućiti put ponovljena fraza. Jako mu zavidim.
Na putu prema radnoj sobi prođem pored otvorenih vrata salona. Ligurna, naša litavska kućna pomoćnica, pozdravi me tužna izraza lica. Kimnem joj i brzo produžim. Prije godinu dana, u trenutku slabosti, spavao sam s njom. To se, nažalost, nije dogodilo ni u kuhinji ni na pisaćem stolu, nego u velikoj spavaćoj sobi, na bračnom krevetu. Ligurna je nakon toga detektivski predano pretražila sag i noćni ormarić u potrazi za dlakama, trepavicama i drugim tragovima; unatoč tome tjednima sam se bojao da je nešto previdjela. Od tada razgovaram s njom samo kada to ne mogu izbjeći. Ne mogu je najuriti, mogla bi me ucijeniti.
Sjednem za pisaći stol, progutam dvije tablete za smirenje bez vode, promatram Paula Kleea, promatram Eulenböcka na suprotnom zidu: platno prekriveno novinskim izrescima u čiju su sredinu pričvršćeni zgnječena limenka kole i plišani medvjedić. Treba prići vrlo blizu kako bi se moglo raspoznati da je sve iluzija, medo i limenka nisu stvarni, ni novinski papir, sve je naslikano u ulju. Ako se novinski izresci pogledaju kroz povećalo, vidi se da su to umjetničke kritike o kolažima.
Slika je iz Eulenböckove kasne faze, njegove najskuplje. Još sam bio upoznao tog starog razmetljivca, bio je vrlo arogantan, vrlo sijed i nije prestajao izgovarati glupe šale o Iwanu i meni i o tome koliko smo slični; vrlo očigledno smatrao je da me dobro poznaje jer je dobro poznavao Iwana. Stajala je sto sedamdeset tisuća, navodno cijena za prijatelja. Ali barem je na njoj medvjedić. On me razveseljava. Znam da je sve to parodija na nešto i da ne znači ono što bi trebalo značiti, ali svejedno mi je. Na kratkom popisu stvari u mom životu koje nisu stravične ovaj se medo nalazi pri vrhu.
Kakva sreća što se danas svi lijekovi mogu naručiti na internetu. Kako bi netko poput mene opstao prije petnaest godina? Prekrižim ruke na prsima i utonem u naslon. Htio bih raditi da skrenem misli, ali nemam što. Bez nade čovjek ponovno dobije volju.
Začuje se kucanje, Laura proviri unutra. “Imaš vremena?”
“Nažalost, ne.”
Ona sjedne, prekriži noge i najprije pogleda Paula Kleea, a zatim mene.
“Je li riječ o Marie?”
“Riječ je o meni.”
“O tebi?”
“Zamisli, Eric. Riječ je o meni.”
Još mi je samo to trebalo. Hoće li mi opet ispričati svoj san? Ili joj je možda netko ponudio neku ulogu? To bi bila stvarno loša vijest.
“Dobila sam ponudu. Za ulogu.”
“To je prekrasno!”
“Ne veliku, ali i to je neki početak. Nije lako vratiti se nakon petnaest godina.”
“Ljepša si nego tada!”
Nije loše. Nije mi trebalo ni pola sekunde da to kažem, rečenica je dobro pripremljena i u svakom trenu pri ruci. Naravno da nije ljepša nego tada, kako bi mogla biti, ali vitkija je i mišićava, a tanke linije zrelosti oko očiju dobro joj stoje. Bez problema bi mogla glumiti u filmovima. Moram to spriječiti.
“Razmišljala sam.”
“Da?”
“Ne želim odustati od sebe. Moram se usredotočiti na sebe.”
Laura šuti, očito kako bi mi dala priliku za odgovor. Ali kakav?
“To je samo na neko vrijeme, Eric. Najprije. Pa nećemo se razići. Vrijeme će pokazati.”
Gleda me. Ja gledam nju.
“Eric, zašto to radiš?”
Sklonila je kosu s lica i čeka. Vjerojatno je na meni red da nešto kažem, ali što želi čuti, o čemu govori?
“Ja bih se iselila, ali to ne bi bilo praktično. Moram se brinuti o Marie, a treba mi i Ligurna. Bolje je da ti potražiš nešto drugo. Onda se više nećeš morati tako dugo voziti na posao.”
“Na posao?”
“Osim toga kuća je blizu škole. Ja neću moći biti previše kod kuće tijekom snimanja. Naravno da možeš viđati Marie kad god želiš.”
Kimam jer sada razumijem što kaže, mada nema smisla. Riječi stvaraju smisao, rečenice naizgled također, ali kada ih se spoji, prazne su kao da ih je izgovorila u ludilu.
“Eric, ne mogu se sada upustiti u tvoje igrice.”
Kimam kao da razumijem. Nasreću, za prvu ruku ne moram ništa reći jer ona ustane i nastavi govoriti. Prigušeno čujem njezin glas kako govori o dugim i samotnim satima, o tome da sam uvijek zaposlen i da novac i hladan razum nisu iznad svega. Nakon nekog je vremena zašutjela, sjela, čeka. Ja je bespomoćno gledam.
“Nemoj mi to raditi”, kaže. “Ti tvoji trikovi. Tvoji pregovarački trikovi. Svi tvoji trikovi. Poznajem te. Kod mene to ne funkcionira.”
Otvorim usta, udahnem, ponovno ih zatvorim.
Ona nastavi govoriti. Ruke su joj tako tanke, šake nježne i elegantne, dijamantni prsten na srednjem prstu svjetluca u svjetlu stolne svjetiljke. Upravo govori kako ni u kom slučaju ne smijem misliti da to ima veze s nekim drugim muškarcem, ne postoji drugi muškarac, ako to mislim, onda nisam u pravu jer drugi muškarac sigurno ne postoji i ne trebam misliti da je drugačije.
Usredotočio sam se na to da je nastavim pažljivo gledati i istovremeno si ne dam odvući pozornost od činjenice da je boja iz svih stvari iščeznula ni od osjećaja da mi je lice napravljeno od vate.
“Odgovori mi, Eric! Prestani s tim! Reci nešto!”

Ali čim sam pokušao potražiti odgovor, sve se počelo još više udaljavati. Opet sam u podrumu, duboko dolje, još dublje nego maloprije, mračno je i na meni je teret od tone. Glas mi djeluje poznato i negdje se nazire tračak svjetla. Prozor kod pisaćeg stola. Imam osjećaj da je prošlo mnogo vremena, ali Laura još sjedi i govori.
“Za početak sve može ići dalje kao do sada”, kaže. “Možemo se pretvarati da nije ništa. Odletjet ćemo na Siciliju. Idući tjedan ćemo zajedno otići na prijam kod Lohnenkovenovih. Ti u međuvremenu možeš potražiti stan. Ne moramo si otežavati.”
Nakašljem se. Jesam li se stvarno onesvijestio, ovdje za svojim pisaćim stolom, pred njezinim očima, a da nisam dopustio da se to primijeti? Tko su, dovraga, Lohnenkovenovi?
“Uopće ne govorim o razvodu. Do toga ne mora doći. Ali ako ipak dođe, moramo biti razumni. Ti, naravno, imaš dobre odvjetnike. To, doduše, vrijedi i za mene. Razgovarala sam s tatom. On me podržava.”
Kimnem. Ali tko su, pobogu, oni, tko su Lohnenkovenovi?
“Dobro.” Laura ustane, makne kosu s lica i ode.
Otvorim ladicu i pokupim tri, četiri, pet tableta iz plastične kutijice. U trenutku dok izlazim iz sobe, imam osjećaj da moje noge pripadaju nekome drugome, kao da sam marioneta kojom upravlja ne osobito vješt lutkar.
U blagovaonici svi još sjede za stolom.
“Obavio si, poziv?” Tast mi se smiješi.
Laura sjedi pored njega i također se smiješi. Punica se smiješi, sestra se smiješi, kćeri se smiješe, samo Marie zijeva. Nemam pojma o kakvom pozivu govori.
“Laura”, kažem polako. “Jesmo li upravo... Jesi li ti...” Moglo bi biti i zbog tableta. Jake su, a uzeo sam ih mnogo. A mogao sam to i samo umisliti.
Ili? Pa uzeo sam tablete zbog Laure. Da nije došla k meni, ne bih progutao tolike tablete. Stoga tablete ne mogu biti uzrok tome da umislim kako je Laura rekla stvari koje su me dovele do toga da uzmem tablete. Ili?
“Loše vijesti?” Tast se još uvijek smiješi.
“Trebao bi prileći”, kaže Laura.
“Da”, kaže punica. “Blijed si. Radije idi u krevet.”
Čekam, ali nitko više ništa ne govori. Svi se smiješe. Nesigurnim koracima izađem iz sobe.
Desnu nogu na prvu stubu i dolje. Izbjegavam pogledati prema podrumskim vratima jer znam: ako zasun nije čvrsto navučen, pogotovo ako su vrata otvorena, stat će mi srce. Prođem kroz predvorje i otvorim ulazna vrata.
Mrak je, ali još je uvijek vrlo vruće. Desno od mene, pripijeno uza zid, čuči neko raščupano krzneno stvorenje i gleda me. Miris mu je opor i prodoran. Zastanem, a ono odskakuće na kozjim nožicama i nestane u crnoj sjeni živice.
S mukom podignem garažna vrata. Knut je već završio s poslom, moram sam voziti. To možda ne bih trebao učiniti u ovom stanju, ali nekako će već ići. Motor se pokrene uz duboko brundanje i auto se otkotrlja na cestu. U stražnjem zrcalu vidim svoju kuću. S prozora podrumske sobice dopire blijed trak svjetla. Tko je tamo gore?
Ali već sam skrenuo za ugao.
Sada samo ne smijem doživjeti nesreću, ne nakon svih tih tableta. Ovaj put neću nazvati Sibylle, želim je iznenaditi.
A što ako nije sama?
Ta misao presiječe moju ošamućenost. Auto je dospio na sredinu ceste, trube su zaurlale, ali uspio sam ponovno uspostaviti nadzor nad njim. Ako je kod nje neki muškarac, morat ću ga ubiti! Okrenem upravljač i kontejner za smeće od žute plastike odjednom mi se nađe na putu. Zaobiđem ga, ali svejedno tako jako udari o desni bok automobila da mu se otvori poklopac i iznad ceste se poput jedara razlete kartoni. Zakočim, auto stane. Pješaci zure u mene. Na drugoj strani ceste stane automobil, iz njega izađu dvojica muškaraca i krenu prema meni.
Hoću dati gas i pregaziti ih, ali upravo im je to i bila namjera, da izgubim prisebnost. Stisnutih šaka izađem iz auta.
“Trebate li pomoć?” upita jedan.
“Jeste li ozlijeđeni?” upita drugi.
Potrčao sam. Trčim uskom ulicom, preskočim ogradu jednoga gradilišta, popnem se preko žlice rovokopača i još jedne ograde i nastavim trčati, sve dok se bez daha i s probadajućim bolom u srcu ne okrenem. Izgleda da me nitko ne slijedi. Ali kako mogu biti siguran u to? Tako su lukavi.
Pješačka zona. Izmaknem se dvjema ženama, policajcu, dvojici tinejdžera i Adolfu Klüssenu. Klüssenu? Da, jasno sam ga vidio, ili je to bio on ili su poslali nekoga tko izgleda kao on. Ispod jedne svjetiljke na trenutak izroni lice Marie Gudschmid, ali barem to ništa ne znači, nebrojene joj žene sliče. Ostavim pješačku zonu za sobom, prijeđem cestu, popnem se uskom prilaznom cestom i stignem do Sibylleinih ulaznih vrata. Zaključana su. Pritisnem tipku zvona.
“Da?” Njezin glas u zvučniku, i to tako brzo kao da je čekala na vratima - ali ne mene, jer nije znala da dolazim, ali koga drugog onda?
“Ja sam”, kažem u mikrofon.
“Tko?”
Ako me sad ne pusti unutra, ako odmah ne otvori, ako me prisili da stojim na ulici, gotovo je.
“Eric?”
Ne odgovorim. Vrata zazuje i otvore se.
Netko mi je dodirnuo ruku. Iza mene stoji mršav muškarac dugačka nosa i tanke brade. U jednoj ruci drži upravljač bicikla, u drugoj mlohavu plastičnu vrećicu.
“Nisi se trebao miješati”, kaže. “Trebao si tu trojicu ostaviti na miru. Nije te se ticalo.”
Zalupio sam vrata za sobom i potrčao uza stube. Ako je kod nje neki muškarac, ako je muškarac, ako je, ako - njezin kat. Ona stoji na hodniku.
“Što se dogodilo?” pita.
“Ovo s autom se nije smjelo dogoditi. Jednostavno ga tako ostaviti. Na što to sliči!”
“O čemu govoriš?”
“Moram prijaviti da je ukraden.”
Prođem pored nje i uđem u stan. Ovdje nema nikoga. Sama je. Bacim se na najbliži stolac i uključim telefon. Devet poziva, tri iz ureda, šest od kuće, tri poruke. Ponovno ga isključim.
“Što se dogodilo, Eric?”
Želim odgovoriti da se ništa nije dogodilo, da mi je jednostavno svega preko glave. Želim odgovoriti da više ne mogu pronaći izlaz. Ali kažem samo: “Težak dan.” I dok je gledam, postane mi jasno da uopće ne želim biti kod nje. Hoću kući.
“Htio sam biti s tobom”, kažem.
Ona se približi, ja ustanem i uspije mi napraviti sve što je potrebno. Ruke pronalaze put do mjesta na kojem trebaju biti, moji su pokreti prikladni i čak mi uspije osjetiti malo radosti zbog toga što ona ovo ovdje tako jako želi i što je meka i dobro miriše i što me možda čak malo i voli.
“I ja tebe”, šapne ona, a ja se upitam što sam sad opet rekao.
Nakon svega ležim budan, osluškujem njezino disanje i gledam u tamnu površinu stropa. Ne smijem zaspati, moram biti kod kuće prije nego što svane i Laura mi ispriča svoj san.
U tišini ustanem i obučem se. Sibylle se nije probudila. Na prstima se iskradem iz sobe.

O ljepoti


“JESTE LI VIDJELI CARRIÈREOVU novu izložbu?”
“Jesam, i zbunila me.”
“Ah.”
“Kažu da preispituje naše navike gledanja. I on to tvrdi. Trenutačno u svakom umjetničkom časopisu. Ali zapravo se kod njega sve svodi na spoznaju da su slike samo slike, a ne stvarnost. Na nju je ponosan poput djeteta koje je otkrilo da ne postoji uskršnji zeko.”
“To je zločesto.”
“Ali vrlo ga cijenim.”
“A to pogotovo.”
Oboje se smiješimo. Situacija je komplicirana. Moj posao nije samo prodavati slike, treba im pronaći i odgovarajućeg kupca. Naravno da moram uvjeriti Elizu da njezinoj zbirci treba još jedan Eulenböck, ali Eliza istovremeno mora uvjeriti mene da je njezina zbirka pravo mjesto za Eulenböcka. Na tržištu se više neće pojaviti mnogo novih Eulenböcka, u međuvremenu su se javni muzeji zainteresirali za njega; oni, doduše, manje plaćaju, ali mogu enormno povećati umjetnikov renome, što pak dovodi do strelovitog porasta aukcijskih cijena na sekundarnom tržištu. Treba biti oprezan: ako cijene počnu prebrzo rasti, uskoro će i pasti, za što časopisi obično kažu da je tržište izreklo svoju presudu, a od toga se umjetnikov ugled nikada ne može oporaviti. Eliza me dakle mora uvjeriti da neće odbaciti sliku koju ću joj prodati čim se pruži prilika za zaradu; mora me uvjeriti da je ozbiljna kolekcionarka, kao što ja moram nju uvjeriti da Eulenböckova vrijednost dugoročno neće pasti.
O svemu tome međutim ne razgovaramo. Sjedimo svatko pred svojim tanjurom salate, pijuckamo svoje mineralne vode, često se smiješimo i razgovaramo o svemu i svačemu, samo ne o onome o čemu je riječ. Ja sam dobar upravitelj ostavštinom, ona je dobra kolekcionarka, poznajemo igru.
Stoga razgovaramo o venecijanskim terasama. Eliza ima stan u Veneciji iz kojeg se vidi Canal Grande. Jednom sam je posjetio, ali sve je vrijeme padala kiša, magla se razvlačila nad vodom, a grad se činio tromim, mračnim i trulim. Smijemo se partyjima na Bijenalu, složili smo se da su naporni, bučni, mukotrpni, ispod svake razine, a ipak se na njih mora ići, što čovjeku preostaje. Slažemo se da velika ljepota može biti veliko opterećenje: pred njom si bespomoćan, imaš osjećaj da moraš djelovati, nešto učiniti, reagirati na nju, ali ona ostaje nijema i odbija te sa suverenom strpljivošću. Razumije se da tu sad spominjemo Rilkea. Razgovaramo o vremenu koje je proveo kod Rodina, nakratko razgovaramo o samome Rodinu, zatim, neizbježno, o Nietzscheu. Naručujemo kavu, nijedno od nas nije pojelo salatu, za ovako vrućih dana nitko nema teka. I sada, budući da se sat vremena bliži kraju, ipak još kratko razgovaramo o Eulenböcku.
Teško, kažem ja. Da ima nekoliko interesenata.
Eliza kaže da to može zamisliti, ali ako se slici pruža dom, onda je presudno okruženje, susjedstvo. Ona ima već podosta Eulenböckovih djela. Kod kuće u Gentu ima Richtera, Demanda i Deana, dosta toga od Kentridgea i Wallingera, ima jednog Borremansa, za čiji se stil ne bi moglo reći da ne sliči Eulenböckovu, i ima nešto od Johna Currina. Osim toga imala je tu sreću da je poznavala majstora osobno - doduše, ne tako dobro kao ja, ali ipak dovoljno dobro da bi mogla znati da nije bio prijatelj muzealnoga. Njegovu djelu mjesto je u samoj srži sadašnjosti, a ne u spremištu galerija.
Neodređeno kimam.
Ova vrućina, kaže ona.
Maše rukom ne bi li dobila zraka i premda restoran ima bešumne ventilatore, ta gesta kod nje ne djeluje smiješno. Elegantna je, na način koji odiše lakoćom. Da mi se sviđaju žene, bio bih zaljubljen u nju.
Ovakvo vrijeme, kaže ona, čovjeku ulijeva poštovanje prema maurskoj kulturi. Kako im je uopće uspjelo sagraditi Alhambru dok su bili izloženi smrtonosnoj vrućini?
Odgovorim joj da su u druga vremena našu vrstu smatrali otpornijom. Čovjek nije nešto čvrsto definirano, on sam sebe kreira. Maršrute rimskih legija podrazumijevale su sposobnosti koje bi se u našem svijetu očekivale samo od olimpijskih pobjednika.
To je misao koja bi se svidjela Nietzscheu, kaže ona.
Ali misao koju čovjek želi misliti samo dok je zdrav. Čim nas zaboli zub, presretni smo zbog moderne i otuđenja.
Ustanemo i brzo se zagrlimo s nagovještajem poljupca u oba obraza. Ona ode, ja ostanem i platim. Ponovno ćemo se naći, uskoro ćemo zajedno večerati, zatim možda doručkovati, zatim će me posjetiti u Heinrichovu starom ateljeu i možda će tada biti pravi trenutak da stvarno porazgovaramo o novcu.
Nije mi daleko do kuće, stanujem pored restorana. U hodniku stana zastanem, kao i uvijek, pred malim Tiepolovim crtežom, sretan jer nešto tako savršeno mogu nazvati svojim. Zatim preslušam telefonsku sekretaricu.
Samo jedna jedina poruka. Aukcijska kuća Weselbach priopćava mi da će jedan trgovac nekretninama iz Pariza za dva tjedna dati na aukciju jednog Eulenböcka, Staru smrt u Flandriji, nasreću jedno prilično nevažno djelo. Do sada nema upita kupaca, ali trgovac ne želi povući sliku.
Nije dobro! Nema prethodnih upita, to znači da će zanimanje na aukciji biti u granicama i vjerojatno ću ja morati kupiti sliku kako bih održao Eulenböckovu vrijednost. Početna je cijena četiristo tisuća - mnogo novca za koji neću dobiti ništa osim slike koju sam prije šest godina sâm prodao za dvjesto pedeset tisuća. Ove sam godine morao kupiti već tri Eulenböcka, a tek je kolovoz. Moram nešto poduzeti.
Zovem Wexlera, novoga glavnoga kustosa muzeja Clayland u Montrealu. Zapravo sam samo htio ostaviti poruku, ali usprkos vremenskoj razlici odmah se javi. Kaže da je prebacio uredski broj na mobilni telefon i ne, ne spava, odvikao se.
Čavrljamo neko vrijeme - o vremenu, o letenju s jednoga kontinenta na drugi, o lokalima na Manhattanu, u Limi i Moskvi. Čekam da spomene Eulenböckovu izložbu koju želi postaviti za dvije godine i koja bi za mene bila jako važna, ali naravno da bi on radije da ja njega prvi o tome pitam, i tako još četvrt sata razgovaramo o skijanju, o novom Hanekeovu filmu i o lokalima u Parizu, Berlinu i Buenos Airesu. Na koncu je ipak shvatio da ja neću izgovoriti ključnu riječ, pa on skreće razgovor na nju.
“Razgovarajmo o tome neki drugi put”, odgovorim mu.
Razočarano kaže da će za dva mjeseca doći u Europu. I da bismo se možda mogli naći. Na doručku ili ranom ručku.
Prekrasno, kažem ja.
Lijepo, kaže on.
Odlično, kažem ja.
Dobro, kaže on.
Spustio sam slušalicu. I odjednom, bez ikakva povoda, imam osjećaj da bih trebao nazvati Erica. Provjerim broj u svom adresaru, ne pamtim brojeve, čak ni bratov.
“Da?” Glas mu zvuči još napetije nego inače. “Što?”
“Pomislio sam da bih mogao nazvati.”
“Zašto?”
“Samo neki osjećaj. Sve u redu?”
Eric oklijeva nekoliko trenutaka. “Naravno.” Ne zvuči kao da je sve u redu, čak zvuči kao da želi da znam da laže.
“Zašto onda imam taj neki osjećaj?”
“Možda jer sam danas htio s tobom... aha!”
Čujem trubljenje i motore, a zatim neki siktavi zvuk: mislim da se smije.
“Rekao sam svojoj tajnici neka te nazove, ali ona je... Zamisli, onda je nazvala Martina!”
“Martina!”
“Bili smo na ručku. Cijelo vrijeme sam se pitao zašto.”
Raspitujem se za njegove poslove, on kao i obično izbjegava odgovor. Nešto nije u redu, htio bi me nešto pitati, ali nema snage. Umjesto toga se raspituje o mom poslu i iako ga ne zanima, kažem da moram držati na oku aukcijske kuće i kontrolirati cijene. On me odmah zatim prekine i pita za našu majku, mrska tema, ali ja ne odustajem.
“Nešto se događa s tobom. Vidim. Možeš poricati, ali...”
“Moram prekinuti!”
“Eric, možeš mi sve...”
“Sve je u redu, stvarno, sad moram prekinuti.”
I već je prekinuo vezu. Čudno je razgovarati s Ericom, gotovo kao razgovor sa samim sobom, i odjednom mi ponovno postane jasno zašto ga već neko vrijeme izbjegavam. Teško je pred njim sačuvati tajnu, odmah me prozre kao što i ja prozrem njega, i ne bih mogao biti siguran da će je zadržati za sebe. Staro pravilo: tajna ostaje tajna samo ako zaista nitko ne zna za nju. Ako ga se držiš, tajnu nije tako teško sačuvati kao što ljudi misle. Možeš nekoga poznavati gotovo jednako dobro kao samoga sebe, ali ipak ne možeš čitati njegove misli.
Razgovor s Ericom podsjetio me da moram nazvati našu majku. Ostavila mi je tri poruke, nema mi druge. S oklijevanjem biram njezin broj.
“Konačno!” vikne majka.
“Imao sam posla. Oprosti.”
“Imao si posla?”
“Da, imam puno posla.”
“Sa svojim slikama.”
“Da, sa slikama!”
“Ići na ručak.”
“To je dio posla. Sastanci.”
“Sastanci?”
“Čemu takav ton?”
“Drago mi je što imaš tako zanimljiv posao. Očigledno se njime prehranjuješ. U svakom pogledu.”
“Što si zapravo htjela od mene?”
“Zemljište ispred moje kuće. Znaš, ono veliko, koje se proteže od moje ograde do kraja padine, ono s mnogo breza. Prodaje se.”
“Aha.”
“Zamisli ako tamo netko nešto izgradi. Jer zašto bi ga inače netko kupio! Tko god da ga kupi, sigurno će htjeti graditi.”
“Vjerojatno.”
“A moj pogled? Mislim, naš? Vi ćete naslijediti kuću, onda je i vama pogled važan. Čak i ako je budete prodavali. Sigurno ćete je prodati, nitko od vas neće htjeti stanovati ovdje, pretpostavljam.”
“Ali do tada još ima vremena.”
“Prestani s time.”
“S čime da prestanem?”
“Htjela sam ti predložiti da kupiš to zemljište prije nego što ga kupi netko drugi i na njemu nešto izgradi. Time bi sačuvao vrijednost naše kuće. A to je i dobra investicija.”
“Zašto je dobra investicija ako ne bih mogao graditi?”
“Ne pretvaraj se da se razumiješ u investicije, ti si... što god da već jesi.”
“Ja sam netko tko zna da zemljište na kojem se ne bi smjelo ništa graditi nije dobra investicija.”
“Mogao bi posijati žito.”
“Što ću sa žitom?”
“Uljanu repicu ili nešto takvo.”
“Ne znam čak ni što je to.”
“Na to mogu voziti auti.”
“Razgovaraj o tome s Ericom. On ima novca i puno se bolje razumije u investicije.”
“Ali pitala sam tebe.”
“Razgovaraj s Ericom, majko. Ja sad imam posla.”
“Ručak?”
“Razgovaraj s Ericom.”
Prekinula je vezu, a ja sam krenuo. Niza stube, preko trga ugrijanog suncem, do ulaza u podzemnu željeznicu. Pokretne stube nose me u hladni polumrak i u dubinu.
Vlak odmah uđe u stanicu, vagon je poluprazan. Sjeo sam.
“Friedlande!”
Ustanem. Pokraj mene stoji, rukom se držeći za šipku, likovni kritičar u Večernjim novostima.
“Vi ovdje?” prodere se. “Vi?”
Slegnem ramenima.
“To nije istina!”
Nasmijem se. Glavno da ne sjedne do mene.
Udari me po ramenu. “Je li tu još slobodno?”

Zvao se Willem, Flamanac koji je studirao umjetnost, sav prenaglašen, glasan, ljubazan, naprasit i, nažalost, ne osobito nadaren. Kao ljubitelj Nicolasa de Staëla slikao je apstraktno, što sam mu predbacivao, nazivao bih ga kukavicom i epigonom jer sam bio realist, ljubitelj Freuda i Носknеуја, što je on meni predbacivao i nazivao kukavičlukom i epigonstvom. Mnogo smo se svađali, mnogo pili, uzimali droge u razumnim količinama, nosili svilene košulje i pustili kosu do ramena. Zakratko smo dijelili atelje u Oxfordu, koji je zapravo bio samo jedna prostorija iznad praonice, on je slikao kod sjevernoga, ja kod zapadnog prozora, postojao je jedan rasklopivi krevet, koristili smo se njime izdašno i pritom se samima sebi činili kao da nas budućnost promatra u prošlosti, kao da nas budno motre oči budućih povjesničara umjetnosti. Kada je prekinuo studij, nazvao sam ga lijenčinom i nisam prekinuo svoj, zbog čega me nazvao malograđaninom.
Tijekom praznika pješačili smo kroz vlažno zelenilo Walesa, penjali se na brežuljke u sumrak, tražili visoke stijene i strme klance, a jednom smo se voljeli na kamenoj ploči prekrivenoj runama, što je bilo mnogo neudobnije nego što smo zamišljali. Raspravljali smo, prijetili jedan drugome, vikali, pili za pomirenje i pijani se upuštali u novu svađu. Punili smo blokove za skiciranje, planinarili smo noću, u prohladne jutarnje sate iščekivali izlazak sunca nad olovno zelenom bljedoćom vode.
Na kraju praznika vratio sam se u Oxford, a on je otišao u Bruxelles uvjeriti oca da mu i dalje daje novac. Bila je 1990. godina, Istočna se Europa oslobodila, a budući da se tada još nisu pisali e-mailovi, slali smo jedan drugome razglednice, skoro svaki dan. Do danas me brine da bi svi moji ispadi - sve ono filozofiranje, sva ona romantika, nada i sav onaj bijes - još mogli biti spremljeni u nekoj ladici. Njegovu sam poštu, budući da mi se učinilo previše teatralnim da je pošaljem natrag, poslije uništio.
Jer kad sam za iduće praznike došao u Bruxelles, primijetio sam da se nešto promijenilo. Izgledali smo kao prije, činili smo ono što smo uvijek činili, vodili smo iste razgovore, ali nešto je bilo drugačije. Možda je razlog svemu bilo samo to što smo bili tako mladi i što smo se bojali da ćemo nešto propustiti, ali počeli smo jedan drugome biti dosadni. Kako bismo to nadoknadili, govorili smo još glasnije i još smo se više svađali. Ostali smo budni tri noći zaredom, u ritmičnoj tutnjavi i treperenju raznih klubova, pili smo od umora i uzbuđenja sve dok sva mjesta nisu postala jedno i dok se sva lica nisu stopila u jedno. U nekom smo se trenutku našli u muzeju, svađajući se oko Magrittea, zatim smo ponovno ležali u travi, zatim smo bili u njegovu stanu i odjednom smo se razdvojili, nijedan od nas nije znao kako i zašto se to zapravo dogodilo. Willem je na mene bacio bocu, ja sam se sagnuo, boca se razbila o zid iznad mene, nasreću bila je prazna. Ja sam potrčao niza stube, kofer sam ostavio, on je vikao za mnom, glas mu je odzvanjao stubištem, zatim je vikao kroz prozor neka se vratim, neka mu više nikada ne izađem pred oči, neka se vratim, i tek nakon što više nisam čuo njegov glas, upitao sam nekoga za put prema kolodvoru. Jedna mi je žena zabrinuto pokazala smjer, valjda sam bio jako blijed, i odjednom sam ugledao plakat. Bila je to još uvijek ista fotografija, bio je i isti natpis: Lindemann će Vas naučiti da se bojite vlastitih snova.
Pred kraj predstave koju nisam uspio pogledati - htio sam se nakratko odmoriti na klupi u parku i tu sam spavao sve do rane večeri - stajao sam pred kazalištem. Ljudi su upravo izlazili. Potražio sam kantinu. Lindemann je sjedio za jednim od stolova, nagnut, jeo je juhu i razdraženo je podigao pogled kada sam sjeo do njega.
“Zovem se Iwan Friedland. Hoćete li mi dati intervju? Za Oxford Quarterly?” Nisam znao postoji li Oxford Quarterly uopće, ali to je bilo vrijeme prije interneta, takve je stvari bilo teško provjeriti.
Izgled mu se nije promijenio, stakla naočala sjajila su, u džepu na prsima bila je zataknuta zelena maramica. Kada sam mu počeo postavljati pitanja, primijetio sam koliko je sramežljiv. Bez reflektora i publike djelovao je izgubljeno u svojoj nesigurnosti. Namještao je naočale, ukočeno se smijao i stalno se pipao po glavi kao da se želi uvjeriti da je ono malo preostale kose još uvijek na svome mjestu.
Kod hipnoze, rekao je, nije riječ o pojedinačnom fenomenu, nego o velikom broju njih: spremnosti na pokoravanje autoritetu, općoj slabosti, načelnoj otvorenosti za sugestije. Vrlo rijetko djeluju zagonetniji mehanizmi svijesti, koji još nisu istraženi, jer ih nitko ne želi istražiti. Sve to dovede do toga da netko nakratko izgubi površinsku kontrolu nad vlastitom voljom.
Uhvatio ga je napadaj kašlja, juha mu je potekla niz bradu.
Kaže “površinsku”, objasnio je zatim, jer se u normalnim okolnostima nikoga u transu ne može prisiliti da napravi nešto što ne želi doživjeti ili učiniti. Vrlo se rijetko u nekoj duši može pokrenuti nešto zaista duboko.
Upitao sam na što misli, ali on je u mislima već odlutao nekamo i počeo se jadati. Žalio se na mali broj gaža, žalio se na aroganciju televizijskih urednika. Žalio se na neku emisiju iz koje je njegov nastup izrezan. Žalio se na sindikat kazališnih djelatnika, osobito se žalio na njihov mirovinski fond. Žalio se na brojna putovanja vlakom, kašnjenja, diletantski organizirane vozne redove. Žalio se na loše hotele. Žalio se na dobre hotele jer su preskupi. Žalio se na glupe ljude u publici, na pijane ljude u publici, na agresivne ljude u publici, na djecu u publici, na nagluhe u publici, na psihopate. Zapanjujuće koliko psihopata dođe na jednu takvu hipnotizersku predstavu. Zatim se iznova počeo žaliti na gaže. Upitao sam ga želi li još nešto pojesti, Oxford Quarterly plaća, a on je naručio odrezak i pržene krumpiriće.
“Vratimo se”, rekao sam. “Mehanizmi svijesti.”
Točno, rekao je. Zagonetni mehanizmi, da, to je rekao. Zagonetni su njemu, iako je mnogo toga vidio. Ali on nije intelektualac i ne može davati objašnjenja. Protiv volje dospio je u ovaj métier, školovao se za sasvim druge stvari.
“A to su? Za što ste se školovali? Koje druge stvari?”
Konobarica je donijela odrezak. Upitao je kako mi se svidjela predstava.
“Vrlo dojmljivo.”
“Ne morate izmišljati.”
“Vrlo dojmljivo!”
Nije dovoljno velik, rekao je, a meni je trebao trenutak kako bih shvatio da misli na odrezak. Preskup za tu veličinu. Ali danas je ionako sve skupo, malog čovjeka stalno pljačkaju.
Upitao sam je li barem ukusan, odrezak.
Predebeo, rekao je. Odrezak treba tanko istući, zašto to više nitko ne zna? Oklijevao je prije nego što je upitao gdje mi je magnetofon.
“Imam dobro pamćenje.”
Pamćenje je precijenjen fenomen, rekao je žvačući. Stvarno je zapanjujuće kako je lako u njega unijeti pogrešna sjećanja i kako je također lako izbrisati sjećanja bez traga. Stvarno nemam magnetofon?
Kako bih promijenio temu, ponudio sam mu desert, naručio je Sacher-tortu. Zatim je nagnuo glavu i počeo se raspitivati jesu li Oxford Quarterly studentske novine.
“Dosta ljudi ih čita.”
“Što vi studirate, mladiću?”
“Povijest umjetnosti. Ali ja sam slikar.”
Pogledao je u stol. “Mi smo se već sreli?”
“Mislim da ne.”
“Ne?”
“Ne znam gdje smo se mogli sresti.”
“Slikar”, ponovio je.
Kimnuo sam.
“Slikar.” Nasmijao se.
Upitao sam ga koliki utjecaj hipnotizer može imati na čovjeka. Može li nekoga navesti da promijeni svoj život? Da učini stvari koje nikada ne bi učinio da nije bio hipnotiziran?
“Svatko može svakoga navesti da promijeni svoj život.”
“Ali ne može se nekoga navesti da učini nešto što ne želi učiniti?”
Slegnuo je ramenima. Među nama rečeno, što zapravo znači nešto željeti ili ne željeti. Tko uopće zna što hoće, tko je načisto sam sa sobom. Ljudi žele tako mnogo i u svakom trenutku nešto drugo. Naravno da se gledateljima na početku kaže kako se nikoga ne može navesti da učini nešto što ionako nije spreman učiniti, ali istina je: svatko je sposoban za sve. Čovjek je otvoren, on je kaos bez granica i čvrste forme. Ogledao se oko sebe. Zašto, pobogu, torti treba toliko dugo, pa ne moraju je valjda najprije ispeći!
Rekao sam da ja nisam kaos bez granica.
Nasmijao se.
Konobarica je donijela tortu, a ja sam ga zamolio da mi ispriča nekoliko anegdota. Tijekom svog uspješnog radnog vijeka sigurno je svašta doživio.
Uspješnog? Pa da. Prije, u zlatnom dobu varijetea, u epohi Houdinija i Hanussena, hipnotizer je još mogao biti uspješan. Ali u današnje vrijeme! Život za umjetnost ne može se tako lako reducirati na anegdote.
“Hipnoza je umjetnost?”
Možda čak i više od nje. Možda ona oduvijek daje ono što umjetnost tek želi postići. Sva velika književnost, sva glazba, sve... Nasmijao se. Čitavo slikarstvo trudi se djelovati hipnotički, zar ne? Odgurnuo je tanjur od sebe. Sada mora na spavanje, nastupi su naporni, nakon njih je strašno umoran. Ustao je i položio mi ruku na rame. “Slikar?”
“Molim?”
Izraz lica promijenio mu se, na njemu više nije bilo ničeg ljubaznog. “Slikar - stvarno?”
“Ne razumijem.”
“Nema veze. Nije važno. Ali mislite li to ozbiljno? Slikar?”
Upitao sam ga što time želi reći.
Ništa. Da je umoran. Da mora leći. Pogledao je oko sebe kao da mu je nešto palo na pamet, zatim je promrmljao nešto što nisam mogao razumjeti. Izgledao je maleno i slabašno, blijeda lica, oči mu se nisu vidjele iza debelih stakala. Podignuo je ruku na pozdrav i sitnim koracima krenuo prema vratima.
Tek na trajektu preko Kanala postalo mi je jasno da mi njegov glas više ne izlazi iz glave. Slikar, stvarno? Još se nikada nisam susreo s tako dubokom sumnjom, nikada s tolikim intenzitetom skepse i podrugljivosti.
Ubrzo, nakon povratka u Oxford, javio mi se u snu tako jasno da mi se do danas čini kako sam ga susreo ukupno tri puta. Ponovno u kazališnoj kantini, ali u mom je snu ona bila veličine katedrale. Lindemann je stajao na stolu, a osmijeh mu je bio iskrivljen u takvu grimasu da sam ga jedva mogao gledati.
“Ja ne zaboravljam ništa.” Zahihotao se. “Nijedno lice, nijednog čovjeka koji je bio kod mene na pozornici. Jesi li stvarno mislio da se više ne sjećam? Jadno dijete. I ti misliš da je to u tebi? Umjetnost. Slikanje. Stvaralačka snaga. Stvarno vjeruješ u to?”
Odmaknuo sam se, napola ljut, napola ispunjen strahom, ali nisam mogao odgovoriti. Njegov je osmijeh rastao i rastao, sve dok nije ispunio moje vidno polje.
“Ti znaš što se mora znati, ali si prazan. Prazan si iznutra.” Počeo je hihotati visokim i piskutavim glasom. “Idi sad. Idi u nemiru. Idi i nemoj stvarati. Idi!”
Kada sam došao k sebi, ležao sam u polutami spavaće sobe i nisam mogao razumjeti zbog čega sam se tako jako uplašio. Odbacio sam pokrivač. Pod njime je čučao, sklupčan u ljudsku loptu, sa sjajnim naočalama, Lindemann. I dok je hihotao, probudio sam se drugi put, u istoj sobi, i dok mi je srce glasno lupalo, odbacio pokrivač, ali ovaj sam put bio sâm i stvarno budan.
Imao je pravo, znao sam to. Nikada od mene neće biti slikar.

Sad sam se sjetio njegova imena, zove se Sebastian Zöllner. Upitam ga kamo ide. Ne zato što bi me zanimalo, ali ako nekog poznaješ iz viđenja i on sjedne pored tebe u podzemnoj, moraš s njime pročavrljati.
“K Malinowskom. U atelje.”
“Tko je Malinowski?”
“Točno. Upravo tako! Tko je on zapravo? Ali časopis Circle objavit će priču o njemu, a kad ona bude objavljena, art monthly odmah će napisati svoju, a zatim će me još istoga dana šef pozvati k sebi i pitati zašto smo to opet propustili. Zato ću učiniti prvi korak.”
“A ako Circle ništa ne objavi?”
“Oni će sigurno nešto objaviti jer sam ja nešto objavio. A ja ću napisati da je sramota što netko poput Malinowskog ne dobiva pažnju kakvu zaslužuje. Da kod nas buka uvijek pobijedi kvalitetu, to ću napisati, dobro? Buka pobijedi kvalitetu. Dobro? Najkasnije tada će se Humpner iz art monthlyja itekako usrati u gaće, zatim će i oni napisati priču, i već ću ja biti taj koji je otkrio Malinowskog. To je prednost kad pišeš za dnevne novine, a ne za časopis koji dva mjeseca priprema idući broj. Saznaš što namjeravaju i budeš brži od njih.”
“Kakvom vrstom umjetnosti se bavi?”
“Tko?”
“Malinowski.”
“Pa ne znam. Zato idem k njemu. Kako bih saznao.”
Sjedi pored mene podbuhao, neobrijan, jedva da više ima kose na glavi, a sako mu je izgužvan kao da je spavao u njemu. U srednjovjekovnoj umjetnosti izgled ljudi odražava njihove duše: zločesti su ružni, dobri lijepi. Devetnaesto stoljeće naučilo nas je da je to glupost. Ali s malo životnog iskustva čovjek počne primjećivati da to uopće nije tako pogrešno.
“Jeste li bili na otvorenju Khevenhüllera?” upita me.
Odmahnem glavom. A budući da i ja čitam novine, s apsolutnom sigurnošću znam da će sada reći kako se Khevenhüller već dugo samo ponavlja.
“Više ne radi ništa novo. Uvijek isto, kopija za kopijom. Između devedesete i devedeset osme bio je originalan. U to vrijeme je imao što reći. Danas: lanjski snijeg.”
Vlak stane, vrata se otvore, kroz njih nahrupi grupa japanskih turista, oko trideset ljudi, polovina ih nosi zaštitne maske preko usta. Stisnuti jedni uz druge i u tišini, napunili su vagon.
Zöllner se nagne prema meni. “Volio bih imati vaš posao.”
“Možete ga dobiti”, odgovorim razvučeno, “bili biste dobri u tome.”
On odmahne rukom, toliko zaokupljen sobom da nije primijetio moju neiskrenost. “Za petnaest godina ću biti nezaposlen. Neće više biti novina. Samo internet. A još nemam ni pedeset. Premlad sam za mirovinu. Prestar da započnem nešto drugo.”
Pala mi je na pamet ideja za Eulenböckovu sliku. Zöllnerov portret, iz velike blizine, kako sjedi ovdje kraj mene, u zelenkastom umjetnom svjetlu vagona, u pozadini se naguravaju Japanci, naziv slike: Onaj koji sudi umjetnosti. Ali to, naravno, ne ide, predugo si mrtav, jadni Heinrich, nitko ne bi povjerovao da je prava.
“Svi ti mladi ljudi! Ravno s fakulteta, svake godine, sve ih je više. Volontiraju, nose kavu, pitaju me želim li šećer, gledaju mi preko ramena i razmišljaju o tome što ja zapravo znam, a da oni ne znaju. Svi se razumiju u umjetnost, Friedlande! Svi oni nisu glupi. Svi hoće moj posao. A kamo ću ja onda? U umjetničku kritiku online? Radije ću se objesiti.”
“Nemojte tako”, kažem ganut. On će se sjećati ovog razgovora i neće mi oprostiti.
“Ali oni nemaju osjećaj. Ne znaju kad je vrijeme za hvaljenje Malinowskog, a kada je vrijeme za to prošlo. Oni se oduševljavaju, nešto im se sviđa ili im se ne sviđa, to je pogrešno. Ne znaju što se traži.”
“Traži?”
“Mene se ne može zavarati. Mene ništa ne oduševljava. Da bi znao penje li se netko ili pada, trebaš iskustvo, trebaš instinkt!” Protrlja lice. “Ali taj pritisak, oni uopće nemaju pojma! Molkner na primjer. Najprije je hvalio Spengricha, koji ti se danas uopće više ne može sviđati, zatim je izričito preporučio Hähnela, dva dana prije nego što su u Objektivu umjetnosti objavili da je Hähnel antidemokrat, a zatim je fotorealizam nazvao umjetničkom formom budućnosti. Vrlo jadan pokušaj da se pozicionira kao konzervativna snaga protiv Lümpiga i Karzela, ali glupan je za to odabrao upravo trenutak kada je Karzel kod nas u Večernjim novostima objavio svoj napad na nove realiste, sjećate se, i Eulenböck je dobio što ga ide. Najlošiji mogući tajming! A sad? Što mislite?”
“Ne znam?” Nejasno se sjećam Molknera: nizak gospodin koji se jako znoji, vrlo nervozan, ćelav sa šiljastom bradicom.
“Sada je samo paušalist”, šapne Zöllner, kao da ga Japanci ni slučajno ne smiju čuti. “A njegov bivši asistent, Lanzberg, to govno od čovjeka, črčka po reportažama koje mu Molkner šalje s nekakvih provincijskih otvorenja izložbi. Besramno! Možete mi vjerovati. Besraman posao.” Kimne, osluhne odjek vlastitih riječi, odjednom skoči na noge i još me jednom udari po ramenu. “Žao mi je, jako sam loše volje. Umrla mi je majka.”
“Pa to je strašno!”
Zöllner se kroz Japance počne progurivati prema vratima. “Vi baš sve vjerujete!”
“Znači da nije umrla?”
“U svakom slučaju, ne danas.” Gurne muškarca sa zaštitnom maskom preko usta ustranu i iskoči van. Vrata se zatvore, vlak krene, još ga na trenutak vidim kako maše, a zatim nastavimo vožnju kroz tamu.
Jedan Japanac sjedne pored mene i počne pritiskati sitnu dugmad na svojoj kameri. Ova linija podzemne ne vozi ni do kakvih znamenitosti, sad slijede samo još industrijska područja na rubu grada. Turistička je grupa u pogrešnom vlaku. Netko bi im to trebao reći. Zatvorim oči i šutim.


Od mene dakle neće postati slikar, to sam sada znao. Radio sam kao i prije, ali više nije imalo smisla. Slikao sam kuće, slikao sam planine, slikao sam portrete, nisu izgledali loše, bili su napravljeni znalački, ali čemu? Slikao sam apstraktne slike, bile su skladno komponirane i boje su bile dobro promišljene, ali čemu?
Što znači biti prosječan - odjednom me to pitanje nije prestajalo proganjati. Kako netko živi s tim, zašto ide dalje? Kakvi su ljudi koji sve stave na jednu kartu, svoj život podrede stvaralaštvu, preuzmu rizik velike oklade i zatim, godinu za godinom, ne uspiju napraviti ništa značajno?
U samoj je prirodi oklade, razumije se, da je se može izgubiti. Ali kad se to nekome stvarno dogodi - laže li onda sebi ili se može iskreno pomiriti s time? Kako netko može ponosno pripremati svoje male izložbe, sakupljati svoja ograničena priznanja i smatrati prirodnim da daleko iznad njega postoji svijet uspjeha u kojem on nema udjela? Kako se može prilagoditi?
“Piši o prosječnosti.” Ideja je bila Martinova, tada, u vrtu samostana Eisenbrunn. I imao je pravo: mogao bih, ako ništa drugo, postati povjesničar umjetnosti koji se bavi neobičnim istraživanjima. Tako sam napisao pismo Heinrichu Eulenböcku. Nisam lagao, ali nisam ni spomenuo naslov svoje disertacije: Mediokritet kao estetski fenomen. Samo sam objasnio kako sam slučajno otkrio njegove slike u jednom starom katalogu: flamanske seljačke kuće, blagi brežuljci, pitome riječne obale i bale sijena, stvarno dobro naslikane, snažno i ne bez duše. To je ono u što bih se ja pretvorio, pomislio sam tada. To isprazno umijeće, to savršenstvo zatvoreno sámo u sebe. To bi bila moja budućnost. To bih bio ja.
Odgovorio je da ga veseli, aja sam krenuo na put. Bio sam iscrpljen, iza mene je bila kratka afera s jednim francuskim koreografom, afera puna strasti, svađa, urlanja, alkohola, prekida, pomirbi i novih prekida, i putovanje je došlo u pravom trenutku. Duga vožnja vlakom, duga vožnja drugim vlakom, zatim plovidba trajektom, zatim duga vožnja autobusom, sve dok konačno nisam stajao pred njim u njegovu svijetlom studiju. U prozorima se ljeskao sjeverno-hladni sjaj mora.
Tada je bio na početku šezdesetih i naočitiji nego što sam očekivao, elegantan gospodin s bijelim brkovima, pomno odabranom odjećom i štapom od slonovače, duhovit, opušten i kultiviran. Planirao sam otputovati sutradan, ali ostao sam. Ostao sam i idućeg dana i cijeli tjedan i cijelu godinu i godinu nakon nje. Ostao sam do njegove smrti.

Svjetla podzemne željeznice smanje se, pretvore u jednu jedinu mrlju i zgasnu. Ljepoti ne treba umjetnost, ne trebamo joj ni mi, ne trebaju joj promatrači, naprotiv. Ljudi koji zure u nju uzimaju joj nešto, ona najjasnije plamti tamo gdje je nitko ne vidi: u prostranim krajolicima bez kuća, igri oblaka u ranu večer, ispranoj crveno-sivoj boji starih zidova od opeke, golim stablima u zimskoj magli, katedrali, odrazu sunca u lokvi ulja, zrcalnim tornjevima otoka Manhattana, pogledu kroz prozor zrakoplova netom nakon prolaska kroz sloj oblaka, rukama starih ljudi, moru u svako doba dana i stanicama podzemne željeznice bez ljudi poput ove - žuto svjetlo, slučajni uzorak opušaka na podu, plakati koji se gule i još uvijek lepršaju na vjetru od vožnje iako je vlak već odavno nestao.
Pokretne stube nose me gore, ulica se slaže oko mene, visoko gore uzdiže se svod ljetnog neba. Gledam u svim smjerovima - ne samo iz opreza zato što je ovaj dio grada opasan nego i zato što smo samo jedanput na ovome svijetu kako bismo vidjeli. Kontejneri za smeće bacaju svoje kratke podnevne sjene, neko dijete proveze se na skateboardu, raširenih ruku, istovremeno lebdeći i stalno sprečavajući pad. Isti trak svjetlosti zabljesne visoko gore u jednom prozoru i ovdje dolje u retrovizoru parkiranog automobila. Tamni četverokut kanalizacijskog poklopca, sav u jasnoći i uzorcima, visoko iznad njega, kao da je tu stavljena namjerno, razlijeva se neodređenost jednog oblaka. Brzo otključam vrata, uđem i zaključam ih za sobom. Stara kabina dizala uz štropot me nosi od kata do kata sve do potkrovlja. Samo na drugom katu nalazi se skladište robe, koje se rijetko upotrebljava, ostatak je kuće prazan. Dizalo škripeći stane, izađem i otvorim čelična vrata. Odmah me okruži miris akrila, drva i ljepila, bogata aroma pigmenata. Kako je dobro kad smiješ raditi. Katkad se u meni javi sumnja da bih mogao biti zadovoljan čovjek.
Nitko ne zna za ovaj studio, nitko me ne može povezati s njime. Nisam ga kupio ja, nego tvrtka koja je vlasništvo jedne druge tvrtke čije se sjedište nalazi na Kajmanskim otocima i koja pripada meni. Ako bi netko pogledao u zemljišne knjige, ne bi našao moje ime. Trebalo bi uložiti jako puno vremena i truda da bi se došlo do mene. Porez na zemljište i troškovi grijanja, vode i struje automatski se plaćaju povlačenjem s anonimnog računa u Lihtenštajnu. Zviždeći, objesim sako, zasučem rukave i obučem kutu. Na zid je naslonjeno desetak slika pokrivenih platnom, pred njima je skoro dovršena slika na štafelaju.
Nasreću mi ne trebaju naočale, vid mi je oštar kao i uvijek. Rođen da gledam, da motrim sav kret1. Stoga stojim pred slikom i promatram je. Seoski trg u nekom francuskom gradiću. U središtu je drečavo šarena plastika, očigledno djelo Niki de Saint Phalle: golema šarena figura žene pružila je ruke uvis. Nebo je bez oblaka, na rubu trga djeca s biciklima stoje oko jednog malenog dječaka koji je rukama podupro bradu i plače. S jednog od prozora gleda žena, usta su joj širom otvorena, zove nekoga. Iz jednog parkiranog automobila neki muškarac prijeteći gleda gore prema njoj. Na rubu trga nalazi se tamna lokva koja bi mogla, a možda i ne bi, biti mrlja od krvi, iz nje pije jazavčar. Dogodilo se nešto strašno i ljudi to, izgleda, žele zatajiti. Onaj tko bi se malo dulje zagledao, malo bolje potražio tragove, mogao bi saznati što; tako barem misli. Ali kad se odmakne korak unatrag, detalji nestanu i ostane samo šareni prizor s ulice: svijetao, živahan, vedar. Plakati velikih formata reklamiraju pivo, sir za mazanje, određene marke cigareta u stilu ranih sedamdesetih.
Radim u tišini, ponekad se čujem kako zviždučem. Nedostaje još samo nekoliko sitnica. Tišina ateljea okružuje me poput čvrste supstance. Buka s ulice ne dopire gore i vrućina kao da je ostala iza zaključanih vrata. Ovako se može dugo. Kada zatim pomislim na protekle sate rada, jedva da imam ikakvih sjećanja - kao da je koncentracija sve izbrisala.
Ovdje gore još nekoliko svijetlih vrhova, ovdje dolje sjena i malo razmazati crte lica ovog djeteta. Registarska pločica treba mrlju od hrđe. Trebaju se moći vidjeti potezi kistom, debeli i u stilu starih majstora! I zatim posljednja svijetla točka, akcent bijelom, oker i narančastom. Odmaknem se, podignem paletu, uzmem malo crne i brzim potezom u kut stavim datum i potpis: Heinrich Eulenböck, 1974.


Kad sam bio mlad, tašt i bez iskustva, smatrao sam da je svijet umjetnosti korumpiran. Danas znam da to nije točno. Svijet umjetnosti pun je dragih ljudi, pun entuzijasta, pun čežnje i istinoljubivosti. Sama umjetnost kao sveto načelo jest ta koja, nažalost, ne postoji.
Ona ne postoji, jednako kao što ne postoji Bog, kao što ne postoje kraj vremena, vječnost ni anđeoska vojska. Postoje samo djela, različita u načinu izrade, obliku i svojoj biti, i postoji bučni šapat mišljenja o njima. I postoje imena koja se stalno mijenjaju, koja se ovisno o trenutačnom raspoloženju lijepe za jedan te isti predmet. Za mnoge Rembrandtove slike, koje su dugo smatrane vrhuncem slikarstva, sada znamo da ih nije naslikao Rembrandt. Jesu li zato lošije?
“Naravno da nisu!” požurit će se uzviknuti laici, ali nije to baš tako jednostavno. Jedna te ista slika nije ista ako potječe od nekog drugog. Djelo je usko povezano s našom predodžbom o tome tko ga je, kada, zašto i iz kakve nužde stvorio. Učenik koji je stekao sve vještine svog učitelja i sada slika kao on ipak ostaje učenik, a da je Van Goghove slike naslikao neki dobrostojeći gospodin generaciju poslije, ne bi im se pripisivao isti rang. Ili ipak bi?
Jer stanje stvari zapravo je još gore. Tko uopće zna za Émilea Schuffeneckera? A ipak od njega potječe nekoliko slika zbog kojih cijenimo Van Gogha. To znamo već dulje vrijeme, ali je li to naštetilo Van Goghovu ugledu? Brojni Van Goghovi nisu Van Goghovi, Rembrandtove slike nisu sve Rembrandtove, i bio bih vrlo iznenađen kada bi svaki Picasso bio Picasso. Ne znam jesam li krivotvoritelj, to kao i sve u životu ovisi o definiciji. Ipak su najpoznatije Eulenböckove slike, sva djela na kojima počiva njegova slava, djelo jednog te istog autora: mene. Ali nisam ponosan na to. Nisam promijenio mišljenje: ja nisam slikar. Činjenica što moje slike vise u muzejima ne dokazuje ništa protiv muzeja i ništa u prilog mojim slikama.
Svi su muzeji puni krivotvorina, pa što? Porijeklo svega i svakoga u ovome svijetu nesigurno je, kod umjetnosti nije riječ o čaroliji niti su velika djela nastala dodirom anđela. Predmeti umjetnosti predmeti su poput svih drugih: neki su iznimno uspjeli, ali nijedan ne potječe iz nekog višeg svijeta. To što su neki povezani s imenom ove ili one osobe, što se neki prodaju skupo, a drugi jeftino, što su neki svjetski poznati, a većina uopće nije, to ovisi o mnogim silama, ali nijedna od njih nije nadzemaljska. A ni krivotvorine ne moraju biti uspjele kako bi ispunile svoju svrhu: savršene imitacije mogu biti razotkrivene, nesavršene izložene i predmet divljenja. Krivotvoritelji koji su ponosni na svoj rad jednako kao i svi laici precjenjuju značenje solidnog umijeća: zanat može naučiti svatko tko nije previše nespretan i tko se potrudi. Ima nešto ispravno u tome što se u umjetnosti izgubilo značenje, ima smisla to što je ideja na kojoj počiva djelo postala važnija od samoga djela; muzeji su sakralne institucije koje su preživjele same sebe, to avangarda odavno govori i odavno s pravom.
Ali posjetitelji gradova žele nekamo ići kad se poslijepodneva otegnu i bez muzeja bi mnoge stranice vodiča ostale prazne. Budući da muzeji moraju postojati, onda moraju i nešto izložiti, a to mora biti stvar, ne misao, jednako kao što kolekcionari jednostavno žele nešto objesiti na zid, a slike se mogu objesiti bolje od ideja. Jednom je, doduše, netko ironično pametna duha postavio pisoar u muzej, kako bi se narugao instituciji, uzvišenom prenemaganju i pobožnosti spram umjetnosti, ali i on je htio novac i čast, a prije svega je htio da mu se dive na onaj starinski način, tako da replika originala još uvijek stoji na svome postolju, okružena uzvišenim prenemaganjem i pobožnošću spram umjetnosti. Iako je teorija o preživjelome muzeju točna, muzej je pobijedio, pisoaru se čude, a za teoriju pitaju samo još studenti drugog semestra.
Često mislim na srednjovjekovne umjetnike. Oni nisu potpisivali svoja djela, bili su obrtnici koji su pripadali cehovima, bili su pošteđeni bolesti koja se zove ambicija. Je li još moguće biti poput njih, je li moguće raditi, a pritom se ne smatrati važnim - slikati, a ne biti slikar? Anonimnost ne pomaže, to je samo lukavo skrovište, samo drugi oblik taštine. Ali slika u ime nekog drugog, to je moguće, to funkcionira. A ono što me svaki dan iznova čudi: sretan sam dok to radim.


Zamisao mi je sinula već treći dan. Heinrich je spavao pored mene, more je bacalo svoje svjetlosne odraze na strop, aja sam se dosjetio kako bih od njega mogao napraviti slavnoga slikara. Što ga odlikuje, što mu nedostaje, što ja mogu učiniti, sve mi je to bilo jasno pred očima. Izgledao bi dobro na televiziji i na fotografijama u časopisima, davao bi sjajne intervjue. Jedina prepreka bile su seljačke kućice. Tu će svakako biti potrebno malo diplomacije.
Nekoliko tjedana poslije prvi sam put progovorio o tome. Upravo smo promatrali najnovija djela: seljačku kućicu sa stogom sijena, seljačku kućicu sa seljakom koji kosi, seljačku kućicu s grozdasto poredanom obitelji te pijetlom, gnojištem i oblacima.
“Pretpostavimo da je moguće postati slavan tako što bez iznimke ispunjavaš preduvjete i činiš ono što je oportuno. Što bi bilo? Narugao bi se svijetu, koji to zaslužuje, a istovremeno bi uzeo ono što ti pripada. Što bi u tome bilo loše?”
“To što ti u ovom konkretnom slučaju sve to ne pripada.” Stajao je preda mnom samodostatan kao što to mogu biti samo gubitnici. Njegovo usko lice, fina linija nosa, sjaj u očima, sijeda kosa i suknena jakna sa srebrnom dugmadi - sve kao stvoreno za časopise.
“Bio bi to zločin bez žrtve”, rekao sam. “Nitko ne bi ništa izgubio.”
“Ja bih nešto izgubio.”
“Ali što to? Dušu?” Pokazao sam na seljačke kućice. “Ili umjetnost?”
“Izgubio bih oboje.”
A oboje ne postoji, htio sam odgovoriti, no šutio sam. Tako se, znači, može, pomislio sam: ponosno. Ako si ponosan, možeš izdržati to što si prosječan. “A ako... kao eksperiment takoreći, kao pokus... Ako nijedno ni drugo ne shvatiš previše ozbiljno? Ni sebe ni umjetnost?”
Nasmijali smo se, ali smo znali, on jednako kao i ja, da mislim ozbiljno.
“A što”, upitao sam tjedan dana poslije, “ako bi se netko usudio učiniti nešto? Naslikati nekoliko slika za koje može računati da će se svidjeti ljudima kojima se trebaju svidjeti. I te slike zatim pripiše tebi. A poslije objavi da je sve to bila šala.”
“Bilo bi duhovito, to svakako”, rekao je zamišljeno.
Prve tri već sam imao gotove. Jedan bulevar kod Málage, nagrđen Dalíjevom plastikom, naslikan u Zurbaránovu bljedunjavo-naturalističkom stilu, kišnu njemačku pješačku zonu u zasjenjenoj tehnici kasnog Rembrandta i sliku Tristia 3, do danas jedno od njegovih najpoznatijih djela - nestvarno visok muzejski prostor na čijim su zidovima u vitrinama izložene prijeteće plastike od masti i pusta, a u sredini, smeten i tužan, maleni dječak pored ekstatično stroge nastavnice umjetnosti: pastozni potezi kistom, između njih rupe i procijepi kroz koje prodire bjelina platna.
“Heinrich Eulenböck”, objavio sam dok sam mu pokazivao slike. “Povučeni aristokrat, ponosni autsajder koji umjetnost svoga vremena prati s prezirom i koji nije propustio nijedan novi razvojni pravac. Na mnogim se slikama, izveden s dozom fine poruge, negdje nalazi rad umjetnika iz one stvarnosti koju Eulenböck ne smatra dostojnom. Vidio je sve, izbrojio sve, odvagnuo je sve i na kraju zaključio da je prelagano.”
“Ali ja nisam aristokrat. Moj otac imao je malu tvornicu u Ulmu. Prodao sam je kad mi je bilo dvadeset.”
“Hoćeš li ih sam potpisati?”
Dugo je šutio. “Vjerojatno i to znaš bolje.”
Njegov potpis zaista nije bilo teško oponašati. Stavio sam ga na sve tri slike, zatim sam ih fotografirao i zajedno s člankom o osebujnom autsajderu kojeg sam otkrio poslao svojem kolegi sa studija Barneyju Wesleru, koji je upravo pripremao skupnu izložbu u Schirmt pod nazivom Realizam na prijelazu tisućljeća. Odmah ih je htio izložiti. Dva dana nakon otvorenja objavljena su dva dugačka članka u dnevnim novinama koja su ekstatično hvalila Eulenböckove slike: jedan iz pera uglednog stručnjaka za Маха Ernsta, drugi moj, obojica smo pisali o otkriću godine. Uskoro zatim u Heinrichovu se ateljeu pojavio mladić koji je pisao za TEKSTOVE O UMJETNOSTI. Njegov je intervju objavljen mjesec dana poslije pod naslovom “Art, For Me, Is A Cathedral”, dopunjen fotografijom na kojoj Heinrich izgleda nečuveno plemićki i arogantno. Drugi intervju objavljen je u Sternu. Sedam stranica s fotografijama: Heinrich na zupčastoj kuli neke stare utvrde, na palubi jahte, za upravljačem sportskog automobila iako uopće nije znao voziti automobil, u knjižnici, s usnikom kineske lule među usnama. Njegove slike nisu se vidjele.
Nikada nisam vidio da netko tako dobro igra svoju ulogu. “Warhol? Grafičar koji se bavi reklamama!” - “Lichtenstein? Država ili onaj šarlatan?” - “Kičastiji od Balthusa samo je kalendar s mačkama.” - “Klimt, apoteoza umjetničkog zanata!” Takve rečenice sviđale su se svakome. Ponovio ih je u desetak novinskih intervjua, ponavljao ih je na televiziji, ponavljao ih je dok je otvarao svoju izložbu, ponavljao ih je na prezentaciji knjige Eulenböck ili velika negacija Leroya Hallowana i ponovio ih je doslovno, pouzdano i bez izmjena u Godardovu kratkom dokumentarcu Moi, Eulenböck, maître.
“I, kada ćemo otkriti istinu?”
“Možda još ne.”
“Sada bi bio dobar trenutak.”
“Možda, ali...”
Čekao sam, ali nije rekao više ništa. Sjedili smo u jednom pariškom restoranu i kao često u to vrijeme, vidio sam da mu ruka drhti; žlica s juhom svako bi malo došla do usta prazna. Očigledno je zaboravio o čemu smo još maloprije razgovarali.
Zatim je objavljena moja disertacija. Promijenio sam temu, sada je naslov glasio Heinrich Eulenböck: Od ironiziranja tradicije do realizma ironije. Na 740 stranica razložio sam priču o osamljenom podrugljivcu i kasno rođenome majstoru svih tehnika europskog slikarstva koji je tek u starosti pronašao svoj umjetnički izričaj.
Naravno da sam morao hvaliti i seljačke kućice. U međuvremenu su i one našle svoje sljedbenike: nekim su kolekcionarima bile dokaz da jednostavna ljepota još nije passé, drugima su bile duboka satira. Ja sam iscrpno raspravio obje mogućnosti, izbjegavajući se odrediti prema njima: napisao sam da je bogatstvo u ambivalentnosti, dakle u tome da umjetnik ironizira ironiju i ruga se poruzi, na putu k uzvišenom patosu u hegelijanskom smislu.
“Kada ćemo otkriti istinu?” upitao sam ponovno.
Nalazili smo se u hotelskoj sobi u Londonu, kiša je bubnjala po prozorskom staklu, doručak je netaknut stajao na stoliću za posluživanje s kotačićima, a na televiziji je Saddam Hussein promatrao paradu. Heinrichov štap od slonovače bio je naslonjen na zid, pored njega srebrna štaka koju sam mu nedavno bio poklonio - za hodanje mu sada više nije trebao jedan štap, nego dva.
“Ti si tako mlad. Ništa ne razumiješ.”
“Što ne razumijem?”
“Ne možeš to razumjeti.”
“Ali što to?”
Zagledao sam se u njega. Nikada još nisam vidio odraslu osobu kako plače, bio sam zapanjen, nisam to očekivao. Znao sam, naravno, da se nikada neće usuditi učiniti korak natrag, ali što je u tome toliko loše? Ni uz najbolju volju nisam razumio.
Imao je pravo. Stvarno sam bio još jako mlad.

Pola godine nakon što je Heinrich odlučio da će ostati slikar kojim ga se smatra, da će nastaviti izlagati, davati intervjue, prodavati slike i biti slavan, u posjet je došao moj otac.
Bili smo u studiju i bavili se svatko svojim poslom. Ja sam sjedio za svojim novim računalom i pisao članak “Realizam Heinricha Eulenböcka kao kritika ideologije” dok je Heinrich drhtavom rukom črčkao po svom bloku za skiciranje. Mogao je to činiti satima, a ponekad bi iz toga proizašao i crtež. Uto je zazvonio telefon i Arthur je, ne objasnivši mi kako je došao do ovog broja, rekao da je u blizini i da bi sad mogao navratiti.
“Sad?”
“Da.” Kao i uvijek zvučao je iznenađeno što me to iznenađuje. “Nije dobar trenutak?”
Kada sam ga pola sata poslije ugledao na vratima, djelovao mi je umorno i izmučeno, znojio se i bio je loše obrijan. Heinrich ga je pozdravio otmjenim i uglađenim gestama, rekao je: “Dobro došli!” i: “Puno sam čuo o vama” i: “Koja čast, koja sreća”, na što je moj otac reagirao suzdržano-ironičnom pristojnošću. Sjeli smo za stol, domaćica je pred nas stavila hranu nabrzinu podgrijanu u mikrovalnoj. Arthurove su oči sjajile dok je Heinrich govorio o Warholu - “Grafičar koji se bavi reklamama!” - Lichtensteinu, Beuysu i Kaminskom. Nažalost je stekao naviku izgovarati dobro uvježbane rečenice za intervju i onda kada u blizini nije bilo mikrofona. Iscrpno je opisao svoj susret s Picassom, a ja, koji sam znao da nikada nije susreo Picassa, morao sam ustati i izaći kako ga ne bih prekinuo.
Kada sam se vratio, upravo je opisivao otvorenje izložbe koje je za njega upriličio njegov newyorški galerist Warsinsky: tko je bio tamo, što su kritičari napisali, koje su slike za koliko prodane. Brkovi su mu poskakivali, donja mu je usnica drhtala i uvijek kad je htio svojim riječima pridati osobitu važnost, kucnuo bi po stolu.
Da promijenim temu, upitao sam Arthura na čemu trenutačno radi. Znao sam da ne voli to pitanje, ali to je još uvijek bilo bolje nego slušati Heinricha.
“To će vjerojatno biti još jedan krimić. Klasična locked room mystery. Za ljude koji vole zagonetke.”
“Postoji li rješenje?”
“Pa naravno! Samo što ga nitko neće primijetiti. Dobro je sakriveno.”
“Je li onda tako i u Obitelji? ”
“Ne. U toj je priči rješenje stvarno to da nema skrivenog rješenja. Nema objašnjenja i nema smisla. Upravo je o tome riječ.”
“Ali upravo to nije točno! Ili je, bolje rečeno, točno samo ako ispričaš tako da je točno. Svako postojanje, gledano od kraja, sastoji se od užasa. Svaki život se pretvara u katastrofu ako ga sažmeš na način na koji ti to činiš.”
“Jer je to istina.”
“Ne čitava. I ne isključiva. Popodneva kao današnje, mjesta poput ovog...” Neodređenom gestom pokazao sam prozor, more, naš stol, njega, sebe, Heinricha. “Sve prolazi, ali to još uvijek ne znači da sreća ne postoji. Naprotiv, sreća je najvažnija od svega. Ono što je važno su trenuci, dobri trenuci. Zbog njih se isplati.”
Arthur je zaustio da odgovori, ali Heinrich ga je pretekao. Da ima pitanje. Što je, molit će lijepo, značila ta glupost da on ne postoji? Tako je pisalo u toj knjizi. Tamo je pisalo da on ne postoji! Ali on postoji. Sjedi tu s nama!
“Što se ne može poreći”, rekao je Arthur.
Ali stvarno, pa to je apsurdno!
Heinrichov me ispad iznenadio. Nisam znao da je pročitao Neka mi je ime Nitko, nikada nismo o tome razgovarali.
“Ako je apsurdno, onda nema potrebe ljutiti se”, rekao je Arthur. “Pa to je samo knjiga.”
“Bez izvlačenja: želite li vi to reći da ja ne postojim?”
“A ako bih to rekao?”
“Ne možete to reći!”
Arthur me pogledao. “Čemu sve ovo?”
“O čemu govoriš?”
Kružnim pokretom ruke pokazao je, točno kao što sam to ma loprije učinio ja, prema prozoru, moru i našem stolu, sebi, meni, Heinrichu.
Nekoliko smo sekundi šutjeli. Čuo sam Heinrichovo pištavo disanje i nadao se da nije razumio.
“Život brzo prođe, Iwane. Ako čovjek nije pažljiv, može ga potrošiti na gluparije.”
“Ti bi to trebao znati.”
“Točno, trebao bih.”
“Izađite iz moje kuće!” rekao je Heinrich.
“Zar slikaš i njegove slike?” upitao je Arthur.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
“Izađite iz moje kuće”, šapnuo je zatim Heinrich.
Arthur se nasmijao. “Pa to je nevjerojatno! Slikaš njegove slike i nitko nije primijetio?”
“Van!” Heinrich je ustao. “Van!” Glas mu je podrhtavao, ali je, kad je bilo potrebno, imao još dovoljno snage i volumena. Pokazao je prema vratima. “Van!”
Dok sam pratio oca u hodnik, tražio sam odgovarajuću rečenicu, bilo što, što bih mogao reći. “Kad ću te ponovno vidjeti?” upitao sam na koncu.
“Uskoro.” Nije zvučalo osobito uvjerljivo. Stavio mi je ruku na rame i u idućem je trenutku nestao.


Skinuo sam kutu i perem ruke. Mlaz vode bistar je i svijetao, u odvodu se vrtlože velovi boje. Osjećam se pomalo tužno, pomalo ponosno, malko sam i zabrinut, kao i svaki put kad je slika završena. Ali što bi se uopće moglo dogoditi? Kad god i gdje god je riječ o tome je li neki Eulenböck originalan, postoji samo jedna osoba koja ima posljednju riječ, a to je glavni upravitelj Eulenböckove zaklade, umjetnikov jedini nasljednik, dakle ja.
Naziv ove slike već se godinama nalazi na popisu slikarovih djela: Fotografija s odmora br. 9. Spomenuo sam je još krajem devedesetih u jednom članku, a već pet godina u arhivu Nacionalne galerije postoji dosje o provenijenciji slike koja prikazuje francuski trg i plastiku Niki de Saint Phalle. Arhivi poduzimaju različite sigurnosne mjere protiv ljudi koji žele nešto ukrasti, ali nitko nikoga ne sprečava da prokrijumčari nešto u arhiv. Za pola godine galerija Johna Warsinskyja ponudit će Fotografiju s odmora br. 9 na prodaju, ali ne prije nego što glavni upravitelj Eulenböckove zaklade o tome obavijesti najvažnije kolekcionare. Svi će oni proučiti dosje kako bi provjerili provenijenciju, zatim će Eulenböckova zaklada biti zamoljena za izjavu o originalnosti. Svatko zna da je upravitelj zaklade istovremeno i prodavatelj, ali to nikome ne smeta jer nitko pritom ne gubi. Nakon temeljite provjere zaklada će slici - s jedne strane zbog njezine besprijekorne provenijencije, slika je iz Eulenböckova vlasništva prešla izravno u vlasništvo njegova nasljednika, a s druge strane zbog njezina jedinstvenog stila - dati potvrdu o originalnosti, što je utoliko uvjerljivije jer je vodeći stručnjak za Eulenböcka, dakle ja, sliku još prije nekoliko godina nazvao jednim od slikarevih najvažnijih, ali premalo poznatih djela.
No usprkos svemu sam oprezan. Dvaput sam slikama koje sam sâm naslikao odbio dati potvrdu o originalnosti, jednom sam originalnom proglasio očitu krivotvorinu nekakvog diletanta. Smatraju me teškim i eratičnim autoritetom. Kolekcionari me se boje jednako kao i galeristi, često se ljute zbog nepredvidljivosti mojih odluka i nerijetko mi se rugaju da sam nekompetentan.
Dolje na ulici neki muškarac gura tačke pune pijeska. Ususret mu dolaze tri mladića sa šiltericama. Zastanu i gledaju za tačkama, kao da je pijesak nešto zanimljivo, zatim se s onom napetom ležernošću koju čovjek nakon dvadesete više nema naslone na zid i jedan drugome pripale cigaretu. Prođu dva automobila, za njima još jedan, zatim ponovno dva - jednaki intervali, mogli bi biti Morseovi znakovi. Što bi bilo kad bi svemir bio čitljiv? Možda se upravo to krije iza zastrašujuće ljepote stvari: primjećujemo da nešto razgovara s nama. Poznajemo jezik. A ipak ne razumijemo ni riječ.
Kakva šteta što me ne čuješ, jadni Heinrich. Ljudi koji razgovaraju s mrtvima vole tvrditi da osjećaju kako je netko tu. Ja nikada nisam imao taj osjećaj. Čak i u malo vjerojatnom slučaju da i dalje živiš, nevidljiv, oslobođen oblika i tereta, naši su ti problemi nevažni. Ti ne stojiš pored mene uz prozor, ne gledaš mi preko ramena, a kad razgovaram s tobom, ne odgovaraš.
Zašto onda razgovaram s tobom?
Više me nije razumio ni dok je još bio živ. Posljednjih šest mjeseci skoro je stalno ležao u krevetu, ponekad je imao bezrazložne napadaje bijesa, tu i tamo tiho bi se smijao. Za to sam vrijeme ja naslikao Snima se francuski film, Veliko ročište i Prodajni čin kod Barcelone. Povremeno bi se pojavio iza mene i promatrao. Prodajni čin nije ga zanimao: dramatičan trenutak u aukcijskoj kući, publika opčinjeno gleda prema aukcionaru koji samo što nije prodao monokromno plavo platno Yvesa Kleina. Nasmijao se sebi u bradu dok je gledao Ročište: izgužvana stranica iz novina, izgleda kao da je istrgnuta iz New York Timesa, naslikana realistično u svim detaljima, na njoj desno himnička recenzija biografije Billyja Joela, a lijevo loša recenzija zbirke pjesama Josifa Brodskog. Samo je kod Snima se francuski film zagugutao od veselja: oltarna slika, sasvim dolje majstori svjetla, nosači kabela i statisti, stubu više polukrug snimatelja, iznad njih glumci ukipljeni od poštovanja i sasvim gore, sa svake strane s po jednim producentom silovitim poput arhanđela, redatelj sa sunčanim naočalama. Nikad je nisam volio, već sam je radeći na njoj smatrao plitkom, a i tehnički je bila bez draži, preblizu jednostavnoj karikaturi, ali je postala njegova najpoznatija slika među širokom publikom - a osobito zato što je redatelj izgledao kao Godard. Warsinsky ju je prodao za milijun, ja sam je nakon četiri godine kupio za milijun i pol, da bih je zatim ispod ruke za tri milijuna prodao nekom turkmenskom kolekcionaru. Nadam se da je više nikada neću vidjeti.
A onda više nije ustajao. Televizor je radio, on bi ostao u krevetu i tiho nešto govorio. Najčešće je prepričavao anegdotu iz svoje mladosti, uvijek istu: u njoj se radilo o pijanci, o ispitu hrabrosti među vojnicima, o partiji ruskog ruleta. Slušao sam je svaki dan dok sam mu davao pileću juhu, dok sam mu pomagao otići na toalet, dok sam mu tresao i namještao jastuke i pokrivao ga kao dijete. Smršavio je, oči su mu postale mutne, odjednom je zaboravio i svoju anegdotu. Često sam sjedio uz njegov krevet i razmišljao krije li se onaj kojeg sam poznavao stvarno još uvijek u tom smežuranom stvorenju.
Jer i dalje je bilo bistrih trenutaka. Jednom sam ga našao uspravljena, glava mu se okrenula prema meni, činilo se da me prepoznao, i upitao je kada ćemo otputovati u Pariz. Savjetovao mi je da se ponovno posvetim i svome slikarstvu. Stvarno je to rekao: ponovno i svome. Zatim se otvorenih usta bezglasno nasmijao i utonuo u samoga sebe, malo sline spustilo mu se niz bradu, a dok sam mijenjao plahte, izraz lica bio mu je prazan kao da nije progovorio cijelu vječnost.
Drugi put iznenada je upitao za broj svog bankovnog računa. Morao sam ga napisati na ceduljicu jer je htio nazvati banku, a kada sam rekao da to u dva sata ujutro nije moguće, počeo se derati, moliti i prijetiti. Kada sam zatim ipak donio telefon, već više nije znao što bi s njime.
Često sam čuo njegov glas u snu. Kada sam ga, nakon što bih se probudio, čuo kako pored mene hrče, na nekoliko minuta bio sam siguran da je stvarno razgovarao sa mnom, ali kad god sam se pokušao sjetiti o čemu, znao sam samo da me molio da nešto učinim i da sam ja pristao. Ali više nisam znao što je to bilo.
Kada je bio na samrti, sjedio sam nesiguran i neugodno dirnut pored njega i pitao se što se u ovom trenutku traži od mene. Brisao sam mu čelo, ne zato što je to bilo potrebno, nego što mi se brisanje čela činilo prikladnim u ovoj situaciji, i ponovno mi je htio nešto reči: njegove su usnice oblikovale riječi, ali glas ga nije slušao, a kada sam našao papir i olovku, već je bio preslab za pisanje. Njegove su oči neko vrijeme zurile u mene, kao da pokušava pukom snagom volje prenijeti misli, ali nije mu uspjelo, pogled mu se slomio, prsni mu se koš spustio, a ja sam pomislio: tako to izgleda, tako je to dakle, tako se to odvija. Tako.
Od tada se na tržištu redovito pojavljuju nepoznate Eulenböckove slike. U rukama nekog drugog nasljednika sve je moglo završiti manje sretno, ali on nije imao obitelj. Nisu se pojavili ni tetka iz Amerike ni udaljeni rođak, nasreću sam ovdje bio samo ja.
Moram krenuti, upravljanje ostavštinom nije lak posao. Danas pred sobom još imam sastanak na kavi, jednu večeru i drugu večeru: dogovori, projekti, još dogovora. Još jednom sumnjičavo pogledam dolje na ulicu, na kojoj su se tri mladića upravo pokrenula. Ususret im dolazi četvrti, plavokos i u crvenoj košulji, i njih su ga trojica okružila.
Okrenem se od prozora i pogledam Fotografiju s odmora br. 9 kao da je vidim prvi put. Boje koje sam upotrijebio stare su više od trideset godina, platno također: jedno od više njih koja sam kupio još za Heinrichova života i spremio u njegov atelje. On ih je tada dodirnuo: ako ih ikada ispita stručnjak forenzičar, pronaći će majstorove otiske.
Otključam vrata, izađem i zaključam za sobom. Bolji dio dana prošao je, ostatak će se sastojati od upravljanja i brbljanja. Dizalo se štropoćući uputi dolje.
Izašao sam na ulicu. Bože dragi, kako je vruće. Ona četvorica mladića tamo naprijed izgledaju kao utvare, jaka svjetlost otežava mi da usmjerim pogled na jednoga od njih. Moram samo nekako doći do podzemne, tamo dolje bit će hladnije. Da barem mogu pozvati taksi, ali, nažalost, više nema telefonskih govornica. Ponekad bi bilo korisno da imam mobilni telefon.
Nešto nije u redu. Svađaju se. Ona trojica okružila su četvrtoga, sada ga je jedan zgrabio za rame i udario, drugi ga je uhvatio i odgurnuo natrag. Opkoljen je. A ja moram proći pokraj njih.
Sada mogu čuti što kažu, ali ne razumijem ih, riječi nemaju smisla. Srce mi jako kuca, ali čudno: odjednom mi više nije vruće i glava mi je bistra. To su sigurno oni, pradavni mehanizmi aktivirani blizinom nasilja. Da krenem u suprotnom smjeru ili nastavim kao da se ništa ne događa? Izgleda da ne obraćaju pozornost na mene, zato nastavim ići prema njima. “Ubit ću te!” viknuo je jedan od njih očigledno i ponovno gurnuo onoga u sredini dok mu drugi, gurnuvši ga natrag, viče nešto što zvuči poput “Ja ću te ubiti!”, ali bi moglo biti i nešto drugo, a ja želim viknuti onome u sredini neka odustane, trojica su, a ti si sam, odustani, ali visok je i snažan i ima široku bradu i - sa strane sam u prolazu bacio pogled na njega - glupavo prazan pogled. I zato što tako ne može ostati, da te netko stalno gura i gura, a ništa ne eskalira, jedan on one trojice uputi udarac šakom i pogodi onoga u sredini u glavu.
Ali ovaj ne padne. Očigledno to u stvarnosti ne ide tako, da ovaj odmah padne. Samo se nagne naprijed i prekrije lice dlanovima, dok onaj koji je uputio udarac počne cviljeti držeći se za šaku. Moglo bi izgledati smiješno, ali nije.
Već sam prošao pored njih. Nisu obratili pozornost na mene. Odjednom iza sebe začujem povik. Nastavim dalje. Nemoj se okrenuti. Još jedan povik. Jednostavno nastavi. Ali onda se ipak okrenem.
Moja prokleta znatiželja. Vidjeti, sve vidjeti, dakle onda i to. Sada stoje samo njih trojica, četvrti u sredini nestao je, kao čarolijom, pomislim. Izgledaju kao da plešu, jedan naprijed, jedan natrag, i prođe nekoliko sekundi dok ne shvatim da onaj u sredini nije otišao, nego da leži na podu, a oni ga udaraju nogama, i udaraju, udaraju.
Stao sam.
Zašto si stao, pitam se. Nestani da te ne smatraju svjedokom. Upravo mi je to prošlo kroz glavu: nemoj biti svjedok! Kao da imam posla s mafijom, a ne s nekoliko balavaca. Pogledam na sat, uskoro će četiri i govorim sam sebi da moram brzo nastaviti dalje, ovakve stvari sigurno se stalno događaju, takvo što čovjek jednostavno vidi kad ima tajni atelje u jednoj od najgorih četvrti u gradu.
Još uvijek udaraju nogama onoga na podu. Odavde izgleda samo kao sklupčana sjena, klupko s nogama. Idi dalje, naredim sam sebi, ne budi znatiželjan, nestani! Zato krenem. Korak po korak - brzo, ali ne trčim.
Samo što je smjer pogrešan, ponovno idem prema njima. Nikada nisam tako snažno osjećao da nisam jedan, nego više njih. Jedan koji ide i jedan koji ovome koji ide uzalud naređuje neka se okrene i vrati. I shvatim da nisam samo znatiželjan. Umiješat ću se.
Uskoro ću stići do njih. Traje dulje nego što sam očekivao jer sa svakim mojim korakom vrijeme postaje sporije: mjerim polovicu udaljenosti koja me dijeli od njih, zatim polovicu preostale udaljenosti i ponovno polovicu, kao kornjača u staroj priči - i odjednom sam gotovo siguran: nikada neću stići. Vidim njihove noge s teškim cipelama kako se brzo kreću naprijed-natrag, vidim njihove ruke kako se podižu i spuštaju, vidim lica iskrivljena od napora, vidim da visoko gore svijetli televizijska antena, vidim zrakoplov iznad nje, vidim nekog bezbojnoga kukca koji se sićušan kreće duž procijepa u asfaltu, ali ne vidim ni automobile ni prolaznike, nas petorica sami smo i ako se ja ne umiješam, neće se umiješati nitko drugi.
Sada bi stvarno bilo dobro imati telefon. Još uvijek hodam. Polovica preostale udaljenosti imat će svoju polovicu, a ona svoju, i tu shvatim da vrijeme nije samo beskrajno dugo nego i beskrajno zgusnuto, između jednog trenutka i idućega uvijek postoji beskrajno mnogo drugih trenutaka; kako vrijeme uopće može prolaziti?
Ne obraćaju pozornost na mene, još bih se mogao okrenuti vratiti. Mladić na podu drži ruke iznad glave, noge su mu skvrčene, gornji je dio tijela sklupčan. Postane mi jasno da je to možda posljednji trenutak u kojem bih se mogao izvući iz čitave stvari. Stanem i kreštavo kažem: “Dajte, pustite ga!”
Ne obraćaju pozornost na mene. Još bih se uvijek mogao okrenuti i otići. Umjesto odgovora čujem kako ovaj u meni, koji ne sluša ovoga koji ga preklinje da šuti, glasno ponavlja: “Dajte, pustite ga! Prestanite!”
Ne obraćaju pozornost na mene. Što učiniti? Ispriječiti se između njih ne dolazi u obzir, to stvarno nitko ne može tražiti od mene. S olakšanjem se već hoću okrenuti, ali upravo su tada stali. Sva trojica, u istom trenutku, kao da su to uvježbali. Zure u mene.
“Što?” reče najveći od njih. Lice mu je zasjenjeno čekinjama, ima tanak prsten u nosu, na majici mu piše bubbletea is not a drink I like. Zadihan je kao nakon teškog posla.
Onaj pored njega - na njegovoj majici piše MorningTower - također kaže, razvučeno i drhtavo: “Što?”
Treći samo zuri. Na njegovoj je majici jarkožuto Y Onaj na podu nepomično leži i teško diše.
O ovome trenutku ovisi sve. Sad moram reći pravu stvar, pronaći odgovarajuću riječ, rečenicu koja će sve opustiti, poboljšati, rasplesti, razjasniti. Strah čovjeka, navodno, natjera na brže razmišljanje, ali ja ne primjećujem ništa slično. Srce mi tuče, u ušima mi šumi, ulica se polako okreće oko svoje osi. Nisam znao da se čovjek može ovoliko bojati, imam osjećaj da se nikada u životu nisam bojao, kao da tek sada učim bojati se. Pa do maloprije je sve bilo u redu, bio sam tamo gore, iza čeličnih vrata, okružen sigurnošću. Može li prijelaz zaista biti tako brz, može li ono najgore biti tako blizu? I pomislim: nemoj se sada pitati takve stvari, nemaš vremena, moraš reći ono što je ispravno! I pomislim: možda postoje trenuci u kojima riječi više ništa ne znače, u kojima se riječi raspadaju, u kojima riječi ne vode nikamo jer je jednostavno svejedno što kažeš. I pomislim: prestani već jednom misliti! I pomislim...
U tom trenutku bubbletea is not a drink I like zakorači prema meni i još jednom izgovori, ali sada drugačijim tonom, ne više upitno ni iznenađeno, nego kao čistu prijetnju: “Što!”
“S njim je svršeno”, kažem. “Ne može se više pomaknuti. Gotov je.” Uopće nije loše, pomislim, eto, ipak sam se nečega dosjetio. “Vi ste puno jači. On nema nikakvih izgleda, to nema smisla.”
“A tko si sad pak ti?”
To nije rekao bubbletea is not a drink I like, nego je rekao Y. Od njega to nisam očekivao. Djelovao mi je bezopasno, kao pasivan promatrač, podrška, gotovo kao prijatelj.
“Ja sam...” Ali glas mi se ne čuje. Nakašljem se, sad je bolje. “Nitko.” Stari Odisejev odgovor, prokušan i pouzdan u situacijama poput ove. “Ja sam nitko!”
Zabuljili su se u mene.
“Ako umre, dobit ćete doživotnu.”