Daniel Kehlmann-Mahlerovo vrijeme

Daniel Kehlmann u svome kratkom drugom romanu Mahlerovo vrijeme portretira darovitog fizičara Davida Mahlera. Nakon što mu se u snu ukaže neobična formula, ambiciozni je znanstvenik uvjeren da je otkrio tajnu vremena. Ispostavi li se da je Mahler u pravu, osnovni fizikalni zakoni prestat će vrijediti, a ljudski rod morat će iz korijena promijeniti svoje poimanje svijeta i vremena. Može li se doista promijeniti tijek vremena? Vidi li Mahler budućnost? U iscrpljujućem nastojanju da dokaže valjanost svoje teorije on neprestano balansira između lucidnosti i ludila, a Kehlmann vješto uvlači čitatelja u sugestivnu te stilski i jezično izuzetno dotjeranu priču o čovjeku koji je razapet između sna i jave.

Roman Mahlerovo vrijeme Kehlmann je napisao četiri godine prije svjetskog bestselera Mjerenje svijeta, no u njemu već pokazuje zrelost i maštovitost zahvaljujući kojima će postati jedan od najpopularnijih suvremenih pisaca.

Who talks of Plato’s spindle;
What set it whirling round?
Eternity may dwindle,
Time is unwound.


W. B. Yeats: Words for Music Perhaps


Ne smijemo se obeshrabriti
ako nova otkrića razotkriju neočekivane dubine.
Možda bi ponetko htio ustvrditi
da je priroda primijenila nepoštene smicalice.


Arthur Eddington: Priroda materijalnog svijeta

Prvo poglavlje


Te je noći David Mahler došao do najvažnijeg otkrića u svom životu.
Neki je čovjek išao prema njemu. Bio je u sivom kaputu, sa šeširom i aktovkom, a nešto je na njemu djelovalo istodobno prijateljski i opasno. Vrlo brzo se približavao. Kaput se vijorio iza njega, šešir je bio malo nakrivljen, aktovka se ljuljala u njegovoj ruci. Onda to više nije bio muškarac, nego žena s velikom, prevelikom ručnom torbom, zatim djevojčica mršavih ruku i s dva krila, kao u kukca, koja su podrhtavala iznad njezinih ramena... David je htio pobjeći. Ali osjećao se ukočenim, kao da ga noge nisu slušale, kao da ih više nije ni imao, pa čak ni tijelo; htio je uzeti zraka i zavrištati, ali nije imao glasa, a onda nije bilo ni zraka; a ono je obličje bilo već sasvim blizu. Odjednom se rasplinulo, obrisi su mu se promijenili, stopilo se sa zelenkastim horizontom, nestalo. A onda više nije bilo čak ni tog horizonta, ostao je samo njegov strah, kao nešto apstraktno, odvojeno od svakog uzroka. Neko vrijeme, koje nije doživio ni dugim ni kratkim, nego kao neku čudno razvučenu sadašnjost, nije bio svjestan ničega drugoga. Bio je sasvim sam sa svojim strahom.
Pa ipak je pokušao zadržati san. Uzaludno: još trenutak se uspio sjećati, ali više nije znao čega se sjeća, a onda, samo jedna kretnja njegova tijela, i sve se zanjihalo, zatalasalo i raspršilo. Prošlo je. Otvorio je oči.
Svjetlo je po stropu povlačilo bjeličaste, vijugave crte, jednu pokraj druge. Nakon što je neko vrijeme gledao u njih, učinilo mu se da se kreću i prelaze u valove. Kad je prošao neki automobil, za sekundu su planule žuto. Onda je pored sebe začuo neki šum, ali nije okrenuo glavu, niti je odvratio pogled sa stropa, preko kojeg je sad već tekla nečujna rijeka svjetlosti. Osjetio je kako se nešto razbistrilo.
Neka blistava brojevna struktura. Rasla je, stvarala nove kristalne površine, sustav staklene ljepote, a on je gledao i razumio. Znao je da se ne smije micati. Sve drugo se moglo kretati – vanjski svijet, pa i soba; čak se činilo da se i njegov krevet polako pomiče kroz prostoriju. Samo se on nije smio pomaknuti.
Srce mu je brže kucalo. Krevet se naglo okrenuo, neki visoki, čudno jasni ton nakratko je ispunio zrak. David je prestao disati. Svjetlost je brže prelazila preko stropa. Zavrtjelo mu se u glavi. I onda više nije mogao ništa drugo nego se uspraviti, zbaciti pokrivač i ustati iz kreveta.
Otišao je do prozora. Prozor je pred njim uzmicao; on je ubrzao korak i došao do njega. Točno ispod prozora na ulici je stajala lanterna. No s njom nešto nije bilo u redu; nije svijetlila; nešto je nedostajalo. Kugla od mliječnog stakla, koja je prije bila na njezinu vrhu, sada je razbijena ležala na asfaltu. Neki je čovjek prolazio, krhotine su hrskale pod njegovim cipelama. David se naslonio na prozor, osjetio je njegovu hladnoću. Okrenuo se. U krevetu je, ravnomjerno dišući, zatvorenih očiju ležao netko tko mu se učinio poznatim. Učinio mu se čak dobro poznatim. Bio je to on sam.
David ustukne. I otvori oči.
Ležao je u krevetu. Soba je bila mračna i prazna. Oprezno je podigao pokrivač, ustao i otišao do prozora.
Staklo se zamaglilo od njegova daha. On ga obriše, pogleda dolje na razbijenu lanternu. Jedan je automobil prolazio stvarajući buku. David se okrene. Soba se bezazleno prostirala pred njim. Ali lanterna je bila slomljena. Sinoć je još bila cijela.
On se vrati do kreveta – pod bosim je nogama osjećao mekoću saga – i opet legne. Mirno je ležao zatvorenih očiju. Pokraj njega, na noćnom stoliću, kucao je njegov ručni sat.
I onda ju je opet ugledao. Poprimila je oblik. Čista matematička tvorevina, prvi put u svom životu, nakon tako dugoga rada, za to ništa nije morao činiti, išlo je samo od sebe. Brojevi koji to još nisu bili, pojmovi koji bi tek trebali zadobiti značenje, oblici koji se još nisu pojavili u svijetu. A kucanje sata je stvaralo ritam, podizalo skele po kojima su klizile formule, nizale se, sređivale. David je čuo kako mu disanje prelazi u dahtanje, no i dalje je držao zatvorene oči i nije se micao. Sat je kucao. A onda ni to kucanje, ti uvijek isti intervali tišine između uvijek istog zvuka, više nije bilo pratnja, nego se i samo uplelo u misli; odjednom se učinilo – razumljivim. Na ulici je uslijed pogrešno ubačene brzine zaurlao neki motor. I u tom je trenutku u Davidu, u jednom skrivenom, još nikad istraženom mjestu njegove svijesti, eksplodirala izvjesnost. Odašiljala je tople, iskričave valove koji su se širili u krugovima; naprijed, van, naprijed, kroz njega.
Neko je vrijeme ležao kao mrtvac. Sat je kucao, inače je bilo tiho. Otvorio je oči.
Nad njim je visio strop sobe, površina uglađene tame. Pokućstvo je tvorilo sive siluete. Četverokut ormara, obrisi pisaćeg stola, ispred njega nazupčani oblik stolice. Htio se okrenuti na stranu, ali mu je manjkalo snage. „Najzad”, tiho je izrekao te našao da mu glas zvuči neobično. „Najzad!”
Tad se nešto dogodilo. Pokušao je udahnuti, ali to više nije išlo; nešto mu je stisnulo pluća, zaustavilo dah; srce mu je tuklo. Ispružio je ruku, pipajući je tražio po noćnom ormariću dozu s nitroglicerinskim sprejem, gurao je predmete, nešto je palo, nije znao što, a doze nije bilo, nije je bilo... Onda ju je osjetio u ruci. Prinio ju je ustima, usnama je stisnuo dio koji ide u usta i udahnuo gorak okus.
Čekao je. Sat je otkucao deset, petnaest... dvadeset puta. Sad je bilo bolje. Oprezno je udahnuo i izdahnuo, i opet udahnuo i izdahnuo. Doza sa sprejem iskliznula mu je iz prstiju i izgubila se negdje u krevetu. Puls mu se sad usporio, a i drhtanje je prestalo. Okrenuo se na bok.
Odupro se iskušenju da još jedanput prizove tvorevinu. Učinit će to sutra i prekosutra, i zatim stalno, svaki dan, sad mu je ona pripadala. Osjećao je kako se san primiče: dubok, vrlo ugodan, bezopasan san. Iza otkucaja sata i šumova motora izvana malo-pomalo se, poput tihog šuštanja, probijala tišina.
David se nasmiješio.

Drugo poglavlje


Zvižduk se prolomio tamom. David je automatski ispružio ruku i isključio budilicu. Pola osam! Otvorio je oči, tijelom se odupro težini sna i uspravio se.
Kišilo je. Kapi su udarale u staklo i ocrtavale prozirne krugove koji su se zatim razlijevali niz njega. Boljela ga je glava. Usta su mu bila suha, sve do duboko u grlu. Nakašljao se, zbacio pokrivač i ustao iz kreveta.
Na trenutak mu se vrtjelo u glavi. Formule u njegovu pamćenju; da, bile su tu, sve su još bile tu. Otišao je do prozora i otvorio ga. Vlaga mu je zapahnula lice; on stisne oči. Ulicom su se kretali otvoreni kišobrani; jedan je čovjek iznad glave držao novine; neko dijete u gumenoj kabanici skakalo je po barici, pogledalo je prema gore i u jednom trenutku njihovi su se pogledi sreli: dijete se nasmiješilo. Čistač ulice meo je staklene krhotine, s njegove se pelerine slijevala voda. Pored njega je stršila obezglavljena lanterna.
David se povuče, zatvori prozor i spusti se u naslonjač. Dugo je piljio u svoj pisaći stol. Onda je posegnuo za telefonskom slušalicom.
„Da?” gospođa Wimmer, tajnica, uvijek je dolazila u institut već prije osam.
„Ja sam”, rekao je David, „ne mogu doći. Ne osjećam se dobro.”
„Gripa?”
„Vjerojatno. Morate naći nekoga za uvodno predavanje.”
„Gospodine doktore Mahler, sad stvarno nikoga neću za to naći...”
„Ali morate. Ja ne mogu!” David je čuo kako ona uzima zrak, ali ju je preduhitrio i spustio slušalicu.
Na trenutak je razmišljao. Onda je uzeo olovku, spustio njezin vrh na list papira i – počeo. To se moralo zabilježiti. Na trenutak je oklijevao: četverokuti na papiru rastvorili su se i pretvorili u vijugave crte koje su se međusobno ukrštale. David protrlja oči. Crte su se počele spajati i opet su se skrutnule u sićušne, jednako prazne ormariće. U kvadrate koji su čekali da budu popunjeni. Koji su bili spremni primiti sve što je on znao.
I on je stao pisati.
S vremena na vrijeme podizao je pogled: vjetar je ojačao. Sitna je kiša pljuštala po fasadama i prozorima; na ulici su se ljudi savijali, spuštali glave, isturali u hodu po jedno rame, ili su stali u veže i čekali. Po vjetrobranskim staklima brisači su strugali amo-tamo. Tri su djevojčice prolazile otvorenih usta, mokrih lica usmjerenih k nebu, za njima je išao pas kojem je krzno bilo slijepljeno uz tijelo. Onda je prestalo kišiti. Ali tek nakon nekoliko minuta sklopljen je jedan kišobran, zatim sljedeći, onda gotovo svi. Po nebu su se razvukle bijele pruge; rasle su, činilo se da se šire, a onda se, kao nekom kemijskom pretvorbom, sivilo pretvorilo u nejasnu svjetlost, u svjetlosnu paru. S asfalta su se dizali oblačići bijele izmaglice. Jedan se pas valjao u barici koja se brzo isparavala. Oblaci su se potrgali; i najzad, okruženo komadom plavetnila, odražavajući se kao blijeda okruglina u svakoj barici, na svakome vjetrobranskom staklu, na svim njemu okrenutim prozorima pojavilo se sunce. Pas se iskotrljao iz barice, na trenutak je oklijevao, onda je popio gutljaj zamućene vode i otrčao. Na rubu pločnika zasvijetlio je komad stakla, zakrivljen kao udubljeno ogledalo, krhotina razbijene lanterne.
David se prestraši. Bilo mu je hladno. Neko vrijeme nije znao gdje se nalazi. Nešto se bilo dogodilo. Kao da se u njemu otvorila neka pukotina, kao da ga je napustio neki dio njega samoga; i odjednom je osjetio da se tu nešto kreće: nešto mu je prilazilo. Ispred njega je na stolu ležao snop od trideset ispisanih listova papira, nažvrljanih krupnim, drhtavim rukopisom: blago iskrivljene kolone brojki, skice, krivulje što su u širokim lukovima vijugale po papiru, dijagrami koji su se činili besmislenima, ispisani znaci koje mora da je on izumio; ali onome tko je znao, sve je to bilo savršeno jasno. Koliko je bilo sati? Sunce ga je zasljepljivalo, peklo ga je u očima, na čelu je osjećao vlažnu toplinu.
David ustade. Boljeli su ga udovi, noge su mu se ukočile, a ruke mu je bilo teško ispružiti. Na noćnom ormariću još uvijek je ležao njegov ručni sat. Bilo je gotovo tri.
Uključio je aparat za kavu. U ogledalu u kupaonici neko je vrijeme promatrao vlastito lice. Debelo i crvenkasto, sa širokim nosom i izrazito klempavim ušima; nikad prije nije volio gledati to lice. Obrijao se i oprao, otišao u kuhinju, popio tri šalice kave i uznemiren osjetio kako mu srce brže lupa.
Vratio se do pisaćeg stola. Na polici za knjige iznad njega stajala su djela Newtona, Boltzmanna, Zermeloa, Macha, Einsteina, Prigoginea, Valentinova. Pokraj njih deset godišta Faseta fizike, sakupljenih u pet debelih registratora, koje je napamet znao. Stvarno napamet: znao je svaku riječ u njima. Uzeo je telefonsku slušalicu i pozvao jedan broj.
„Da?” rekao je Marcelov glas. „Što?”
„Uspio sam. Imam rješenje.”
„Davide, nije mi sad zgodno. Na izlasku sam...”
„Riješio sam to.”
Marcel je šutio. Onda se nakašljao. „Stvarno?”
„Da.”
„Čestitam”, rekao je. Da se nađemo ujutro? U deset?”
David nije odgovorio.
„Lijepo”, rekao je Marcel, „onda do sutra! Trebao bi to proslaviti. Pa dobro, sutra ćemo. Čestitam!”
Škljocnulo je, Marcel je spustio slušalicu.
David je na trenutak razmišljao, zatim je okrenuo drugi broj.
Ali ona se nije javila, bila je to samo njezina automatska sekretarica. Aparat je zapištao, zašumio, slušao ga.
„Možda nećeš vjerovati”, polako je rekao. „Ali sinoć sam... danas sam slučajno došao do toga. Uspio sam. To će sve promijeniti. Mislio sam da će te zanimati. Možda se možemo... naći.” Oklijevao je. „Sad idem prošetati. Oprosti, još sam malo...” Spustio je slušalicu.
Brzo se odjenuo: čarape, hlače, pulover. Odjednom je imao problema s cipelama: vezice su se opirale, nije ih uspijevao zavezati. Na stubištu ga je netko pozdravio, on nije odgovorio. Gurnuo je ruke u džepove hlača i izišao na ulicu.
Ostao je stajati zabačene glave. Sunce: okruglo i vatreno, i rasplinuto, topao dodir na njegovu licu; narančast mrak iza zatvorenih očiju. U trbuhu mu je krulilo, bio je gladan. Netko ga je gurnuo, nečije je rame dodirnulo njegovu nadlakticu, pseća mu je njuška njušila noge. Iza sebe je osjećao razbijenu lanternu, vrlo jasno, kao neko bolno mjesto na vlastitu tijelu. A na licu je osjećao kako je sunce izlazilo, zalazilo, izlazilo, kao da je nekome pokušavalo dati signale.
Polako je krenuo. Tlo je bilo tvrdo i ne sasvim ravno, s plakata pokraj ceste u njega su piljila lica; doista u njega; osjećao se kao da je u središtu intenzivne, zbunjujuće pozornosti. Ali nije, rekao je sebi, to je obmana; to mora biti obmana! Skrenuo je iza ugla i našao se u širokoj, bučnoj ulici.
I osjetio je to, nekoliko sekundi prije nego što je išta vidio ili čuo. Spustio je glavu i ruke privukao tijelu. – Uto je zrak ispunila metalna škripa; a kad se okrenuo, ugledao je neki zeleni teretnjak koji je, skrenuvši s kolnika, strugao po jednoj fasadi. Neka žena je kriknula, jedan je muškarac nešto vikao; ljudi su trčali, skakali su, jedan je pas vukao za sobom beskorisnu uzicu, podigao se cijeli zbor automobilskih sirena i bestežinski, blago oscilirajući ostao u zraku... i trenutak se zamrznuo.
Kamion je stajao, sasvim mirno, na dva kotača. U ravnoteži i bez težine. Kao da bi mogao tako ostati. A i ljudi su se ukočili. Nasred ceste, uhvaćeni u trku, ispod akorda sirena što su lebdjeli u zraku. Samo je jedan golub polako, ravnomjerno zamahujući krilima, krstario nebom.
Onda je bilo gotovo. Kamion se s praskom prevrnuo na bok. Ljudi su, sve više njih, trčali odatle, sirene su nadjačavane vrištanjem, a golub se više nije vidio. Ljudi su trčali – David se propinjao na prste kako bi bolje vidio – i bježali, bježali... od čega? Tad je vidio.
Od prozirne tekućine koja je istjecala iz cisterne šireći slatkast miris. Razlijevala se u sve većem polukrugu; već je, šiljast i živ, zasvjetlucao prvi plamen. Pa još jedan, a onda su to već bili mnogi: po tekućini oko prevrnutoga teretnjaka, po njemu, kraj njega. Tad su se, dižući se prema gore, otvorila vrata vozačke kabine. Iz nje se izvlačio muškarac u plavom kombinezonu, skočio je, nekako uspio stati na noge, i potrčao. Imao je brkove i dugu kosu, a niz čelo mu je curio tanak mlaz krvi. Oči su mu bile blago pomaknute jedno prema drugome, kao da je nešto na njegovu licu bilo preoblikovano... Gotovo da je uspio.
Ali onda ga je dohvatio jedan plamen, tkanina njegova kombinezona upila ga je u sebe, i već ih je bilo više, i sav je bio zahvaćen vatrom. David je polako uzmicao, korak po korak, ne skidajući pogleda sa čovjeka, koji je sad izvodio nečujan ples, skakao gore-dolje, gore-dolje (zašto nije vrištao?), okretao se, opet skakao; a jedan se žuti balon, što ga je ispustilo neko dijete, polako i veselo dizao u plavetnilo.
Netko je donio vatrogasni aparat: iz crijeva je zaprskala bijela pjena, plamenovi su mijenjali boju, na trenutak su odolijevali, a onda se gušili u isprva svjetlucavom, zatim zagasitom rumenilu. Izdvojilo se nekoliko mjehura pjene, neopaženo prošlo zrakom i rasprsnulo se. Vjetar je širio zloćudno oštar zadah, David je jednu ruku držao na nosu, na trenutak je zatvorio oči, bio je sam sa zadahom, s uspaničenim kucanjem vlastitoga srca, s užasom koji mu je stegnuo grlo, i s nekom čudnom sumnjom. Otvorio je oči.
Čovjek je nepomično ležao, licem okrenut prema dolje. Od njegova kombinezona nije ostalo ništa, sve je nestalo, pretvorilo se u svjetlo i toplinu, i pomalo crnkast dim, koji se izvijao iznad njega, razilazio se, nestajao. Balon je već bio daleko, jedva se još mogao vidjeti, samo još mrlja boje. Na nekoliko mjesta tekućina je još gorjela, ali onda je i ondje ugašena, i zrak se raščistio. David se okrenuo i otišao ulicom iza ugla.
Sunce je stajalo nisko na zapadu. Sve je opet izgledalo normalno, sasvim kao i prije, kao da se ništa nije ni dogodilo. S plakata su gledali isti ljudi, ista lica, koja su hinila da se smiješe kako bi prikrila da ga gledaju. To ništa nije trebalo značiti, tiho je rekao, ništa, baš ništa! Skrenuo je iza ugla i uputio se prema vratima svoje kuće. Ispred njih je netko stajao.
„Gdje si bio?”
„Jesi li... dugo čekala?” upitao je kako bi prikrio vlastitu neodlučnost. Jednu strašnu sekundu nije ju prepoznao. Katja je teško disala, kosa joj je bila neuredna, lice još crvenije nego inače; mora da je trčala. Izvadila je iz usta cigaretu i bacila je.
„Predugo. Čudno izgledaš. Je li se nešto dogodilo?”
On je podigao ramena. „Ne! Ne, zašto? Hoćemo li u šetnju?”
Pokraj njih su promicale fasade, a onda, uvijek iznova, i njihovi odrazi u staklu izloga: žena crne kose i uskoga lica koja je ispred promjenjive pozadine od radioaparata, časopisa, cipela i opet radioaparata hodala pokraj debelog muškarca. Iz daljine su se čuli tonovi sirena koji su se podizali i slijegali.
„Ne vjeruješ mi? Ili?”
„Vjerujem”, rekla je, „da misliš kako si nešto otkrio.”
On se slabašno osmjehnuo. „Vrlo lukavo.”
„Nije li moguće da se to tebi čini sasvim točnim, a da je ipak pogreška...”
„Ne”, rekao je David. Šutjeli su. Krovovi su se već crvenkasto sjajili, sunce će uskoro zaći.
„To je vrijeme, zar ne?”
„Ne izravno”, rekao je. „Njegov smjer. Nešto je previđeno. Najvažnije je previđeno.”
Iz večernjeg rumenila izletjela je jedna jedina vrana: lepršajući je išla naprijed, ispustila krik i sletjela na prečku jedne televizijske antene.
„Hoćemo li ući?”
Katja je pratila njegov pogled i tako opazila da su stajali ispred kina. Na plakatima su pozirali poznati glumci. Kimnula je, i sama iznenađena.
Bio je to film o kriminalcima koji su se međusobno obračunavali, osjećao se miris ulja i kokica, a dvorana je bila gotovo prazna. Glavni je glumac trčao niz neku ulicu i nestao u jednoj veži; netko ga je pratio zato što je on posjedovao ili znao nešto što nije smio posjedovati ili znati. Ulica je za njihov susret već bila ispražnjena. Njihova su lica u krupnom kadru narasla na više metara. David je žmirkao. U nosu je — no možda je to bila samo uobrazilja – još osjećao miris vatre.
Pred njim su se miješale boje, razlijevale se, uhvaćene svjetlosnim snopom kao da su se protezale u prostoriju, van, prema njemu. I odjednom, dok je glavni glumac dizao srebrni pištolj, zažmirivši na jedno oko i ciljajući – spreman zapucati, što se onda stvarno i dogodilo, a eksplozija je poput oluje jurnula preko redova sjedala – David je osjetio neko kretanje. Nešto je dolazilo. Kretalo se prema cilju; a to je bio... Zatomio je krik.
Kad su izišli, vani se smrkavalo. Lanterne i izlozi, reflektori i osvijetljeni prozori davali su ulici žućkast sjaj. Iznad krovova je visio komad tamnog neba.
„Što se događa?” upitala je Katja. „Nešto te muči?”
On ju je gledao i na trenutak je bio blizu tome da je zagrli i privuče k sebi; ali onda mu je bilo jasno da to neće učiniti, ni sada ni poslije, da to nikad neće učiniti. Uzmaknuo je i bespomoćno ju pogledao. Iza sebe je začuo neko mrmljanje; laknulo mu je što se našao razlog da se okrene.
Kroz jednu baricu svjetlucajući je prolazio odraz aviona, trokutasti poredak svjetala. David je pružio nogu i vrhom cipele blago dodirnuo vodu. Avion je narastao, rasplinuo se, nestao. Podigao je pogled i potražio ga na nebu. Ali ondje ga nije bilo. Ma koliko oštro gledao: nije ga bilo.

Treće poglavlje


Njegovi su koraci škripali po šljunku. Zrak se punio sivilom, kao finom maglom. Na nebu su se malo-pomalo pojavile zvijezde. David je sjeo na klupu u parku. Nakon nekog vremena opazio je da pokraj njega, na lakiranom drvu, spava vilin konjic. Krila mu sasvim nepokretna, fina mreža ocrtana svjetlošću lanterne.
Staro pravilo, mislio je. Priroda nema šupljina. Najstarije pravilo. Nikakvih praznina, nikakvih pukotina, nigdje. Na tom sve počiva. To svatko zna.
Ali ako ipak? Ako ih ipak ima? Pukotina i rascjepa, ispuštenih petlji u tkanju; ako mreža ima rupe? Zakoni, oni sve čvrsto drže, bez njih bismo se izgubili u kaosu i tami...
Sad je već bilo više zvijezda. Neprimjetno se spustila noć. Jedan neboder – jedini u gradu – podvostručavao je svjetla sa zemlje i tamu iznad njih, i daleka, sasvim daleka svjetla odozgo.
A ako sam pronašao pogrešku? Ne bi li me trebalo... Ne bi li me netko morao... I kako to da je tu sjedio, kako to da nije bio kod kuće? Prije sat vremena, ili je to možda bilo puno prije, oprostio se od Katje; onda je hodao i hodao, pokraj osvijetljenih izloga, jednom od glavnih ulica, koja je još sasvim malo, možda više nimalo, mirisala na kerozin, išao je ovamo, sve do parka. Ovdje je često boravio i radio na svojoj teoriji. No sad ju je sasvim posjedovao i imao rješenje, i to više nije bila teorija nego izvjesnost, i ona ga je plašila. Pogledao je oko sebe. Park je bio malen i ružan, i ne osobito čist, uglavnom nastanjen rentijerima i djecom koja vrište; no u to je doba dana bio pust i gotovo lijep.
Da, ima njih – svjedočanstava slabosti. Nesavršenosti u stvaranju, pogreške rasijanog planera, ima dokaza koji govore o manjkavosti koncepta, o lošoj izvedbi, nespretnoj prikrivenosti toga. One zvijezde podigao je pogled – čija se težina previše uvećala, unutra se urušavaju tako što se stišću, i još jače stišću, i njihova materija više ne nalazi izlaza nego da samu sebe prožme. I one tumaraju prostorom, preoblikuju ga, daju vremenu oko sebe drugu dimenziju, upijaju svjetlo i sve tvari u svoje matematičko ništavilo. Pravila ne vrijede svagdje. Ona mogu biti ukinuta.
Vilin konjic je odletio. Tako brzo da se, još dok ga je gledao, činio poput sjećanja: njegova krila, koja su tiho zujala, jedva da su se i pokrenula, a on je već otišao u noć. David je osluhnuo. Bilo je vrlo tiho. Netko će, pomislio je, sjesti tu kraj mene...
Ali ništa se nije dogodilo. Bilo je mirno, gradski su šumovi bili prigušeni i on je čuo vlastito disanje, a nakon nekog vremena nije čuo ništa osim njega, i mir ga je obgrlio vrlo čvrsto, i bit će da je tada zaspao. Tama je bila meka i potpuna.
Začuo je korake. Netko je zastao, klupa je zaškripala, a onda je netko sjeo kraj njega. David je polako okrenuo glavu.
Bio je to starac koji je prije sjedio kod izlaza iz kina. Još uvijek je u ruci držao bocu, oko sebe je širio kiselkast vonj; vjerojatno je živio u parku. Starac je teško disao, micao je usnama, Davida nije ni pogledao.
„Kako, molim?” upitao je David. Ne, pogrešno je čuo.
Starac je prinio bocu ustima, zabacio glavu i potegnuo. Sa svakim gutljajem vrat mu je bubrio, Adamova jabučica kretala se gore-dolje. Spustio je glavu. Boca je kliznula iz njegove ruke, pala na tlo i razbila se, krhotine su vrcale na sve strane. Starac je tiho zastenjao. Brzo je i teško disao. Brada i kosa bile su mu slijepljene u pramenove. Činilo se da je trpio bolove.
„Mogu li...” upitao je David, pa se nakašljao i još jednom počeo. „Mogu li vam pomoći?”
Ali starac nije odgovorio. David je oklijevajući, nevoljko ispružio ruku i dodirnuo mu rame; tkanina njegova kaputa bila je zamazana i gruba. „Mogu li vam pomoći?”
Starac se zagleda u Davida, još uvijek ne odgovarajući. Polakše je disao. Ne znajući zašto, David se prigne i dodirne starčevo lice. Bilo je vlažno. Starac je dahtao. Oči su mu bile staklaste.
David ga pogladi po glavi, po kosi. Starčevo se disanje smirivalo. Po ramenu i ruci. Onda David povuče svoju ruku. Starac više nije disao.
David ustane. Nije osjećao jezu ni strah, kao da je to očekivao. Na horizontu se ukazala blijeda crta svjetla; noć će brzo proći; vrijeme je brzo prošlo, brže nego ikada, prebrzo. Starac je ukočeno sjedio, oči su mu bile otvorene, lice mu je čudno izgledalo, ne sasvim kao stvarno lice; prije kao neki predmet među drugima, kao klupa, kao lanterna tamo prijeko, kao razbijena boca. Brada mu se micala uslijed vjetra. Po ruci mu je puzala neka mušica. Prizor je bio čudno lijep. David se okrene i ode.
Svitalo je. Koliko je dugo sjedio na klupi? Sunce se svaki put opet vraća, ta je smjena tako pouzdana i planeti se tako postojano drže svojih putanja kroz noć – no je li sve to tako sigurno...? Na trenutak mu se učini da je opet vidio vilin konjica, no to je bio samo komadić žućkaste plastike, ostatak rasprsnutog balona. Ulični je čistač ispred sebe gurao krhotine, u komadićima stakla odražavao se početak dana.
Antene su izgledale vrlo crne na zagasitorumenoj pozadini. Boja izlaska sunca, odražena u staklu nebodera. Sjene su se skupljale i poprimale boju ulice, kamenja. Rumenilo je slabjelo, sunce se pojavilo blijedo i rasplinuto; a sad su se pokazali i oblaci. David je pogledao na sat. Obavezno je prije posla morao otići kući i Valentinovu poslati svoje zabilješke! Na tramvajskoj je stanici ostao čekati tramvaj.
Nešto je dodirnulo njegovu nogu. Nešto živo, nešto što diše: neki nos.
Pripadao je nekom ovčaru. Velikoj, njegovanoj životinji pametnih očiju. David je spustio pogled na njega. Pas podigne glavu. Na trenutak se nije micao. Onda mu se na vratu nakostriješi dlaka, a njuška otkrije dva reda oštrih zubi. S dubokom vibracijom u grlu, muklo režeći, pas se povuče. David iznenađeno primijeti da ga se ne boji. Priđe mu.
Pas uzmakne, a zatim se, kad je David učinio još korak, dade u trk. Pokraj svoje vlasnice, neke debele žene s uzicom u ruci. Ona se okrene i, bespomoćno gledajući za njim, stane ga dozivati imenom koje David nije razumio. Onda ispusti uzicu i potrča za njim.
Tramvaj se zaustavi. David uđe, sjedne. Neka ga mlada žena pogleda, on se nasmiješi, ona odvrati pogled na drugu stranu. Tramvaj krene, njegovo ga kretanje blago pritisne na sjedalo; sila inercije, težnja za trajanjem, zakon svekolike materije.
Vonjalo je na prašinu i ustajao zrak. Sunce se više nije vidjelo. Uskoro će kiša.

Četvrto poglavlje


I onda?” rekao je Marcel. „Beskućnici svaki dan umiru. Nesreće se stalno događaju. Što s tim misliš? Misliš da si sad veliki čovjek, je li?”
David spusti svoju šalicu. „Svatko bi to mogao pronaći.”
„Ali ti si prvi?”
„Vjerujem da jesam.”
David se osvrne po kantini. Nekoliko je studenata sjedilo za stolovima, prelistavali su knjige, ispunjavali prostoriju blagim žamorom. Imao je osjećaj da se ljudi stalno okreću za njim, promatraju ga, dobacuju mu zainteresirane poglede. Ali ne, to je bilo nemoguće! Mirisalo je na kavu i sredstva za čišćenje. Marcel je sjedio leđima okrenut prozoru držeći u ruci cigaretu; dim se dizao, uvijao se, formirao tanke vijuge. Svjetlo je uokvirivalo njegovu pojavu, od lica mu stvarajući tamni oval.
„Jutros sam”, rekao je David, „poslao Valentinovu svoje zabilješke.”
„Kome?”
„Nobelovcu.”
„Ne poznajem ga.”
„Mislim da sam osobno trebao otići”, rekao je David.
„Hoćeš li i ti Nobelovu nagradu?”
„Ovo ovdje je puno važnije.”
„To si već nekoliko puta rekao. Ali možda bi ipak bilo bolje da pričekaš, a onda...”
„To je rekla i Katja.”
„Katja?” Marcel se naceri. „Kako stojite vas dvoje? Imate li napokon...?”
„Moj Bože!” uzviknuo je David. „Ta ostavi se tih gluposti! Hoću li ti objasniti ili neću? Riječ je o drugome zakonu termodinamike. Zakonu vremena. Nered u nekom zatvorenom sustavu može samo ostati isti ili se povećavati. To znači da neki pisaći stol sam od sebe postaje neuredan, ali nikad uredan. Da se plin sam od sebe samo širi i nikad se ne zgušnjava. Da se svemir mora širiti i hladiti. Da ne može biti napravljen perpetuum mobile, nikada. Svi su procesi univerzuma ciklični – samo taj jedan nije. Drugi zakon, to je smjer cijelog razvoja u svijetu. To je vrijeme.”
„Ne razumijem”, rekao je Marcel i pružio Davidu svoju kutiju cigareta.
„Ne, hvala, više ne smijem. Vidi: neko toplo tijelo samo se od sebe hladi. Ali ako ga hoćeš zagrijati, moraš mu dovesti energiju. Tako je to uvijek. Za red je potrebno uložiti energiju, nered dobivaš sam od sebe; a u sustavu kao cjelini uvijek raste nered. Tako glasi zakon. Tako je glasio.”
„A sad više ne glasi?”
„Vjerojatno ne. U stanovitim okolnostima, pri stanovitom zračenju, uz primjenu četiriju formula dade se preokrenuti.”
„Tad bi topla tijela u tvom laboratoriju postajala toplija, i pisaći stolovi uredniji, i strojevi bi zauvijek radili, i...”
„...uvijek sve bolje.”
„To bi bio kraj svijeta.”
„U najmanju ruku, prilična promjena.”
Marcel je stisnuo oči i pogledao Davida. „Dalje!”
„Potrebno je nekoliko stvari. Puno energije, ali nju bi mogao proizvesti već i malen reaktor. Neka vrsta ciklotrona. Moje četiri formule. Učinci bi isprva bili veoma ograničeni. Kao što si rekao: na jedan jedini laboratorij. Ali onda bi se proširili. Sami od sebe. Išlo bi vrlo brzo. Vrijeme bi... Teško je to opisati... – Rasplinulo bi se. Ja to, zapravo, mogu prikazati samo matematički.” Pogledao je Marcela očima koje kao da nisu imale boju; Marcel je nehotice izbjegao njegov pogled. „Ukinuti drugi zakon. Možeš li zamisliti što to znači?” Negdje je čaša pala na pod i razbila se, činilo se da je taj zvuk Davida neobično izobličio.
„Ne želim te povrijediti”, rekao je Marcel, „ali to što govoriš prilično je čudno. Pa sjećam se da su tebe još u školi nazivali genijem, a znam i to da si sa četrnaest konstruirao onaj svoj prokleti tranzistor...”
„Kondenzator.”
„...dobro, kondenzator, i kako si mi još u ono doba, u tuniskoj pustinji, nakon samo jednog pogleda rekao koliko se na nebu vidi zvijezda, stari trik... Ali to mi se jednostavno činilo za jednu znamenku previše! Čak i za tebe.”
David se nasmiješio i pogledao u svoju šalicu. Crna tekućina, u njoj smećkasti tragovi kondenziranog mlijeka koji se nisu rastopili, a zatim, još uzdrhtao, odraz vlastitog lica. Oprezno je uzeo šalicu i otpio.
„Pa dobro”, rekao je Marcel. „Onda ti želim puno sreće! Ja ništa od svega toga ne razumijem, ja sam samo idiot koji sjedi u svom uredu u vijećnici.” Načinio je grozničavu kretnju rukom, nešto se pepela odvojilo od njegove cigarete i sasulo na stol, crna hrpica između njihovih šalica kave. „Ali vodi računa s kim o tome razgovaraš! Stvarno pripazi na to!”
Odgurnuo je svoj stoliac i ugasio cigaretu. Onda se sagnuo, objema se rukama oslonio na stol i spustio glavu. „Zacijelo znaš da u svim sveučilištima na svijetu, pa i ovom ovdje, postoji ormar u kojem leže spisi u kojima neki luđaci hoće pobiti teoriju relativnosti ili otkriti veliku uniformnu teoriju...”
„Unificirajuću teoriju.”
„Nemam ništa protiv!... Pronaći unificirajuću teoriju sila ili nešto drugo ludo! Znaš li to?”
„Da”, rekao je David, „naravno da znam. Bolje od tebe.”
„Dobro”, rekao je Marcel. „Moram u ured. Ionako već kasnim. Sutra bismo trebali malo iscrpnije...”
Posljednju je rečenicu izgovorio već odlazeći. Kimnuo je Davidu, krila mimokretnih vrata su se razdvojila i za njim se sklopila. Njegova je šalica kave stajala netaknuta.
David je promatrao pepeljaru. Iz ugašene cigarete još se dizao dim: jedna jedina siva nit, kao potez olovkom ispred bijele svjetlosti prozora. David je otpuhne, a trenutak nakon toga nit krene blagim lukom koji se uz nju podizao, i na kraju postane izblijedjela vijuga, pa sasvim nestane. Nit je opet nepokretno stajala. I postajala sve bljeđa. I ugasila se.
Jutros je bio zatražio termin kod profesora Grauwalda. Čak je i gospođa Wimmer bila iznenađena: nitko tko nije morao nije išao Grauwaldu. Ali on je dobio termin. Danas u dvanaest. Za sat vremena.
Popio je svoju kavu, na trenutak mu se vrtjelo, ustao je i pošao prema mimokretnim vratima. Netko je viknuo „Halo!” – David nije znao je li to bilo njemu upućeno, no za svaki je slučaj kimnuo.
Hodnik ga je iritirao. Učinio mu se duljim nego inače, njegova su se četiri brida više primicala jedan drugome, jedva primjetna promjena perspektive. „To ništa ne znači!” tiho je rekao. Dva muškarca s aktovkama iznenađeno su ga pogledala.
„Neću se uzbuđivati”, rekao je. „Važno je ostati miran. To je stvar logike!”
„Kako, molim?” Gospođa doktorica Erkel, docentica za sociologiju, zastala je i promatrala ga. „Što?”
„Nisam vas razumjela. O čemu govorite?” David se okrene i strči niza stube, koraci su mu potmulo odjekivali zgradom, svaka je stuba blago išla prema njemu, ograda kao da je reagirala na njegov dodir; u prozoru na svakom katu sijevnuo bi njegov odraz, kao da ga je očekivao. I tu je bio hodnik, i tu su vrata njegova ureda.
„Sve u redu?” upitao je Mohr. „Izgledaš kao da si cijelu noć slavio.” Ruke je prekrižio iza glave, a noge podignuo na pisaći stol. David je dahćući sjeo i s prijekorom promatrao njegove potplate. „Proveo sam je na klupi u parku.”
„Vrlo duhovito!” Mohr je uhvatio Davidov pogled. „Ispričavam se!” Uzdišući je spustio noge na pod. „Danas je bilo teško doći, zar ne? Kad je glavna ulica zatvorena.”
David je uzeo list papira i počeo žvrljati neku figuru: četiri ravnine, od kojih se po dvije sijeku, stvaraju dva pravca. „Zašto?”
„Nesreća s cisternom.”
David se ukočio. I dalje je crtao. Dva pravca se sijeku i stvaraju jednu točku: prijelaz s dvije dimenzije na jednu, s jedne na nešto što je neproširivo.
„Zar ne gledaš vijesti? Prvi put nakon mnogo godina opet smo bili na televiziji. Jučer poslijepodne prevrnula se cisterna, sve je iscurilo. Voda je zatrovana, kanalizacija se morala ispumpavati. A gorivo se zapalilo i vozač je zadobio najteže opekline. Još je živ, ali zacijelo neće još dugo. Inače, još pet ozlijeđenih. Pa ja stanujem sasvim blizu! I ti, zar ne? Zar doista ništa nisi primijetio?”
„Nisam”, rekao je David, „doista nisam.” Uzeo je papir, zgužvao ga i bacio prema košu za papir, no promašio je. Mohr se nasmijao. Papirna se lopta kotrljala po podu, udarila u zid i šuškajući se opet razmotala.
„Jučer sam te zamijenio na uvodnom seminaru. Za to mi duguješ!”
David nije odgovorio.
„Nisi stvarno bio bolestan?”
David je podigao pogled. „Zašto?”
„Ne znam”, rekao je Mohr. „Samo sam mislio! Ah, da, uzrok nesreće nije poznat. Izgleda da je vozač zaspao, droga ili takvo što... U svakom slučaju, tvrdi da je nešto vidio, točno iznad svog vozila, na nebu. Nešto sasvim čudno; usteže se to opisati. Muči li te štogod? Zaboga, što ti je?”
David ustane. Njegova se olovka zakotrlja po stolu, dođe do ruba i padne. Pratio ju je pogledom, ali odjednom ju je izgubio, nije pala na pod; jednostavno je nije bilo, nigdje.
Opet sjedne. Stolac zaškripi pod njegovom težinom. Pogledao je na sat, bilo je jedanaest i četvrt. Prije toga, dok je bio u stanu, nije imao vremena preodjenuti se. Gurnuo je svoje zabilješke u jednu kuvertu – toliko je žurio da čak nije načinio kopiju, ali čemu, pa sve je znao napamet, nikad to neće zaboraviti; zatim je naručio dostavu, popunio komplicirani formular i poslao kuvertu na sveučilište Borisa Valentinova. Bilo je vrlo skupo, ali to je bio najbrži način. Nakon toga je stigao na tramvaj kojim se svaki dan vozio do sveučilišta. I u kantini se, kako je bilo dogovoreno, našao s Marcelom.
Primijetio je kako ga Mohr stisnutih očiju neobično ozbiljno promatra. David se uplaši. Protrlja oči, a onda se, pomalo teško, uspije nasmijati.
„Što?” vikne malo preglasno. „Ah, tako, ne. Ne! Ništa mi nije. Zašto?”

Peto poglavlje


Jesam li zakasnio?”
„Pa jeste. Sjednite.”
Profesor Grauwald je, kao i uvijek, sjedio za svojim pisaćim stolom. Davidu se činilo kao da ga nikad nije vidio negdje drugdje. Profesor je imao sijedu kosu, koja je uvijek bila nepočešljana i razbarušena, a u svjetlosti ispred prozora izgledala je vrlo fina i svijetla. Ali lice mu je djelovalo kao da je oblikovano iz krumpira: okruglasti obrazi, gomoljast nos, sitne, duboko utonule oči ukočena pogleda. Uz to crno odijelo i široka, purpurno crvena kravata. Iza njega je bio cijeli zid knjiga pun kožnih hrbata s naslovima otisnutima u zlatu; cjelokupno izdanje Faseta fizike. Kiša je bubnjala po prozoru, šum koji nije jenjavao, postojana prisutnost.
„Ako se radi o nekom istraživačkom projektu, gospodine doktore, sredstva za sljedeću godinu već su...”
„Ne”, rekao je David, „o nečemu drugome. Imam nešto što bih vam želio izložiti.”
„Pa znate da za osobne molbe...”
„Radi se o jednoj teoriji.”
„Kako, molim?”
„Teorija. Rado bih je objavio u Fasetama. Ali morala bi izići prilično brzo.”
Grauwald je namrštio čelo. „Sljedećih pet brojeva potpuno je isplanirano. A i nakon toga ne mislim...”
„Zbog toga vam želim objasniti. Vjerujem da ćete ovo smatrati dovoljno važnim. To što imam mora biti objavljeno, razumijete, ne smijem biti jedini koji to zna, inače... Molim vas, saslušajte me!”
Grauwald je nekoliko sekundi promatrao Davida, onda je kimnuo, bacio pogled na svoj ručni sat i protrljao oči. „Dakle dobro. Izvolite. O čemu je riječ?”
Davida je obuzela nervoza, ruke su mu drhtale. Gledao je u njih: dvije široke, dlakave ruke kratkih prstiju. Sad je već bio mirniji. Namjestio je naočale.
Isprva je njegov glas bio promukao i morao se nakašljati, i još jednom nakašljati. Izvadio je svoj blok za pisanje, otvorio ga, počeo crtati. Naškrabane skice; neke mu nisu polazile za rukom, trgao je listove, gužvao ih i bacao prema košu za papir. Onda mu je otkazala kemijska, i on je s Grauwaldova stola uzeo drugu. Naslovi knjiga u regalu kao da bi u pravilnim intervalima blago zasvijetlili. Tu su bile i dvije fotografije: Grauwald, nasmijan, za nekom govornicom, s poveljom u ruci; i Grauwald dok se rukuje s Borisom Valentinovim. Profesor je sad nepomično sjedio tu, glave oslonjene na šake. Odjednom je David bio žedan; rado bi zatražio čašu vode. Kemijska mu je kliznula iz ruke, pala na pod, otkotrljala se. Zatomio je impuls da je potraži i uzeo drugu. Grauwald je tiho dahtao, David je istrgnuo novi list, zgužvao ga, bacio. Prestao je slušati vlastiti glas. Gotovo je zaboravio da govori.
Misli su mu lutale, udaljavale se, i nije mu uspijevalo zadržati ih; a za to je vrijeme čuo sebe kako i dalje govori, bez prestanka dalje. – I odjednom ga je obuzeo vrtoglav osjećaj nestvarnosti; i znao je da je tu već sjedio, ili se barem vidio kako tu sjedi, upravo u takvoj situaciji, i odmah će se sjetiti kad je to bilo, odmah... Onda se ta slika pomiješala s drugima, starijim slikama; i činilo se kako su sve u nekoj vezi, u nekoj prožimajućoj povezanosti koja je bila sasvim očita, no koje se baš sad iz nekog razloga nije mogao sjetiti... Osjećao je kako ga je netko primio i podigao, kako je netko posegnuo za njim, i potrajalo je jednu dugu sekundu dok opet nije prepoznao barem tu jednu sliku, to jedno sjećanje.
Bio je ljetni dan jednoga davno prošlog, anonimnog ljeta, možda prvoga koje je ikad postojalo. Majka ga je podigla i dala ocu, a onda ga je uzela njegova sestra; držali su ga jedno za drugim. U nekome vrtu, koji nije bio sačuvan, koji je činio samo pozadinu tog sna, nije bio njegov dio. Njegova je sestra nešto rekla i osjećao je njezinu toplinu, i on će se cijeli život trzati kad god osjeti miris ulja za sunčanje. Žmirkao je, pčele su zujale u pozadini; sve se rastapalo u svjetlosti.
Bilo je to jedino stvarno sjećanje na njegovu sestru. Ubrzo nakon toga ona je nestala. On to nije vidio, ali je bio u blizini. U travi, na raširenom plavom ručniku. Da je bio plav, to je znao.
I činilo mu se kao da je čuo vrisku. Možda je to bila uobrazilja, potonje, krivotvoreno kićenje vlastitoga sjećanja. Njegova sestra, u to je bio siguran, nije vrištala. Ali su krici svakako mogli dopirati i od onih koji su to vidjeli. Ali upravo su oni, stvarni ili nestvarni, na posve slučajnoj plavoj podlozi, bili utisnuti u njegovo sjećanje. Na jednoj vlati trave balansirao je vilin konjic, njihao se gore-dolje. Onda se, sasvim laganim zamahom krila, odvojio od slamke i odletio. A svjetlost, miris i zujanje pčela poput zastora su se zatvorili za njegovom sestrom. Njega je netko podigao i brzo odnio odatle, i tek nakon više dana majka mu je ispričala obrađenu, nevjerojatnu verziju onoga što se dogodilo.

Šesto poglavlje


Istinu je saznao tek mnogo kasnije; nije bila takva da se djetetu mogla ispričati. Bilo je to jedno od velikih, žućkastih vozila gradske čistoće, opremljeno rotirajućim četkama i usisnim uređajem koji je potmulo brundao, i činilo se – jer nitko točno nije znao – da je jedna od četki zahvatila i povukla djevojčicu, blago i ugodno je škakljajući (neka žena, koja je sve vidjela, tvrdila je da se dijete još smijalo dok je u njima nestajalo), a onda, kad odjednom više nije bilo zraka već samo sve više prašine i buke, kad više nije bilo mogućnosti da umakne, nikamo, otvor velike cijevi ravnodušno ju je usisao. Samo je motor na nekoliko trenutaka promijenio zvuk, onda je sve opet bilo normalno, smetnja otklonjena, kao da se ništa nije ni dogodilo. Tek kad su ljudi urlajući zaustavili vozilo i kad je spremnik skinut i otvoren, u njemu je, među nebrojenim žutim laticama, bilo zbunjujuće mirno lice na glavi koja više nije bila dio tijela.
David je znao kako je to izgledalo. Točno je znao. Jer u tom ju je obliku do danas sretao u svojim snovima. Jasnoća s kojom se pojavljivala nikad nije slabjela, i ona je razgovarala s njim i saopćavala mu stvari koje su očito bile važne, ali s kojima on nikad nije uspio prijeći granicu buđenja, iznijeti ih u budni dio svoje svijesti, u dan. Tako mu je svaki put ostajala samo slika njezina lica i čudno nakrivljene glave, i kružne crte oko njezina vrata; kao da bi mrtvi morali nositi sa sobom svoja oštećena tijela i za nevolju se s tim snaći.
On je bio dijete koje su uočavali. Po tome što je na svakome bučnom rođendanu, punom šarenih konfeta, na koji je bio pozvan, jeo previše kolača i računao s tim (ili zaboravljao) da će mu nakon toga cijelu noć biti zlo. Po tome što nikome nije uspjelo izbiti mu iz glave da ljudi na televiziji, pa čak i lutke u dječjem programu, upravo njega gledaju i njemu, Davidu, govore, i da su zle i opasne. I po tome što je sa četiri godine od građevnoga kamena izradio vrata s lukom, s gotovo metar visokim svodom koji je bio tako konstruiran da se kamenje držalo međusobnim pritiskom i protupritiskom. Tako je, još prije nego što je govorio cijelim rečenicama, otkrio princip zaglavnog kamena.
Poslije podneva, nakon škole, uvijek je bio sam. Otac je morao raditi, majka je morala nekoga posjećivati, i njemu bi bilo jako drago da je imao braću i sestre, žive, takve koji ga ne bi promatrali samo noću s nekog nedostižnog mjesta. – Zapazio je da trokuti u polukrugu uvijek ispadnu pravokutni samo ako im vrh dodiruje crtu luka. I da su takvi trokuti ljepši nego drugi, savršeniji, iz nekog razloga bolji. Primijetio je da kamenje uvijek ide nadolje, da pada prema zemlji, što nije bilo nešto što je po sebi razumljivo; jer što je zapravo bilo nadolje osim upravo riječ za smjer u kojem je kamenje padalo; a katkad bi mu se činilo razumnijim ako bi se kretalo u suprotnom smjeru, naviše, prema plavoj svjetlosti koja je k sebi sve privlačila; ako bi se sagnuo i gledao između svojih nogu, to je bilo kao da visi iznad nekog ponora. Primijetio je da čovjek, ako poreže prst ili šaku, ili pak ruku, krvari samo oko osam minuta. Nakon toga se stvara krasta, a bol prelazi u gotovo ugodan svrbež.
Teško bi zaspao, svake noći nanovo. Sam u sobi, u bjeličastim prošaranoj tami po kojoj kao da su se kretale sjene, ako se u njih nije gledalo. I ako bi u neko doba, nakon vječnosti ispunjene pucketanjem i šuštanjem u regalima i ispod kreveta, ipak zaspao, našao bi se naspram nekog bića s kojim je bio u rodu i čije su zjenice bile rupe u vrlo dubokom crnilu, pa bi se opet probudio, a srce bi mu tuklo. Ako je vrištao, dolazila je majka, ali je bila bijesna i mirisala je na kremu za lice, i htjela je spavati. Nije više bila kao prije. Nije ni otac.
Ispostavilo se da je David bio vješt s brojevima. Da su mu bili bliski i ugodni, da je njegov duh radio s njima a da on to nije ni primjećivao. Nakon jedne vožnje automobilom znao je da je bijeli stupić na rubu ceste promaknuo dvije tisuće četiri stotine trideset sedam puta; pritom ih uopće nije brojio, ili se barem nije mogao sjetiti da ih je brojio. Otac bi privukao svoju stolicu njegovoj, sjeo, položio mu ruke na koljena, prignuo se – imao je brkove poput tuljana i naočale, i previše bora – te rekao: „Dvadeset sedam puta šezdeset tri.”
David bi progutao slinu i pogledao ustranu. „Tisuću sedamsto jedan.”
Otac je otipkao nešto na sićušnom džepnom računalu, zabezeknuo se, kimnuo i rekao: „Pet tisuća šesto devedeset tri puta osamsto trideset sedam.” David je zatvorio oči i osluhnuo toplu, narančasto obojenu prazninu. Mirisalo je na jelo, u susjednoj prostoriji majka je kuhala, a on je bio gladan.
„Četiri milijuna”, rekao je, „devetsto trideset pet tisuća... osamsto trideset jedan.”
Otac je otipkao i problijedio. Na obrazima su mu se na trenutak istakle čeljusne kosti. Useknuo se. „A korijen iz toga?”
David se neraspoloženo klatio, rado bi ustao, ali ruka na njegovu koljenu čvrsto ga je držala. Prozorsko je staklo sijalo kao da je u njemu bilo zatvoreno svjetlo.
„Dvije tisuće dvjesto... dvadeset jedan. Zarez pet. Otprilike pet...” Slegnuo je ramenima, otac ga je pustio. Napokon.
„To je bilo sasvim dobro”, rekao je otac, ustao i skinuo naočale. „Ali to ne znači mnogo, neki ljudi to mogu, vjeruj mi. Posljednje i nije bilo sasvim točno.”
„Koma sedamdeset šest, nije li?”
Otac je kimnuo i izišao. David ga je čuo kako u susjednoj sobi hoda amo-tamo. Poslije, dok su jeli, otac je odjednom udario šakom o stol, tako jako da su svi tanjuri zazveckali, i viknuo: „Ne jedi toliko, bit ćeš debeo! Želiš li biti debeo?” David je piljio u njega ne shvaćajući zašto je tako bijesan.
Onda je otišao niz ulicu posjetiti Marcela. Pas iz susjedstva fiksirao ga je iza ograde svojim uskim očima i režao. David ga je promatrao, a on je uzmaknuo i još jače zarežao. Vrućina se trepereći dizala s asfalta. Do Marcela je bilo četrnaest kuća, dvanaest crnih kanti za smeće, osamsto četrnaest koraka.
Neki nepoznat dječak išao je pokraj njega. I to sve vrijeme – no on je to tek sad uočio. Dječak je gledao Davida.
„Bolje ne čini to.”
Držao je ruke u džepovima, imao je plavu kosu i žućkaste zube, s jednom rupom sasvim naprijed, i njegova je sjena, tanka i crna, išla pokraj Davida.
„Što?”
„Bolje ne čini to. Naravno da ne znaš o čemu govorim. Ali već ćeš shvatiti.”
Dječak je izvukao iz džepa desnu ruku, zamišljeno ju je promotrio, nasmiješio se, zamahnuo, i Davida je udarac pogodio u zatiljak, tako snažan da je izgubio ravnotežu, kroz vidno su mu polje zavrcale iskre, a onda je osjetio kako mu ulica udara u čelo, i sve je postalo crno... Kad se digao i osvrnuo oko sebe, nepoznatog dječaka nije bilo. Marcelova mu je majka dala kolače i na čelo mu zalijepila flaster. Pojeo je previše kolača i te mu je noći bilo loše, i dvaput je grčevito povraćao, ipak ne bez osjećaja olakšanja.
U školi je sjedio pokraj Susanne Löblich. Tako se doista zvala. Njezine su ruke u proljeće bile još bijele, a ljeti bi potamnjele, i kad bi ujutro svjetlost koso pala kroz prozor, ogrnula bi dlačice na njima svijetlim zlatnim tonom. Imala je tri madeža. I mali nos i duguljaste oči. David joj je uzimao olovku samo zato da bi ona posegnula za njom i da bi njena ruka tako dodirnula njegovu... Učiteljica ga nije voljela. To što je bio debeo i što je računao bolje od nje, ili od bilo koga drugoga, još je mogla prihvatiti, za nevolju čak i to što je čitao za svoju dob neprikladne knjige kao što je Tekstura materijalnog svijeta Borisa Valentinova – ali nikako i to što je bio dobar u nogometu. Obdarena djeca ne trebaju igrati nogomet. To je bilo pravilo.
David je stajao na golu. Sagnut, rukama se podupirući o koljena, čekajući. Igrači su bili na drugoj strani polja, vjetar je pokretao vlati trave, donosio pojedine uzvike, i on se najzad sjetio formule za kojom je danima tragao. Osjetio je to još prije nego što je vidio; a onda je i vidio: oni su dolazili.
Bili su sve veći, a i lopta je rasla dok je skakala od jednog do drugog, bijela mrlja čije je kretanje ispisivalo kompliciran uzorak po travi. Vikali su dok su trčali, ali on ništa od toga nije čuo, ispružio je ruke spreman za skok, samo još trenutak, i lopta je u cik-cak proletjela pokraj posljednjeg obrambenog igrača i jurila prema njemu. David je osjetio kako pod njim tone tlo. Poletio je, i lopta je letjela, dva kretanja koja su išla jedno prema drugome, i za djelić sekunde kao da ga je napustila sila teže. – Onda je oćutio udarac u svoje dlanove i osjetio kako pada, i potom je ležao tu, bolnih ruku, s loptom stisnutom na prsa, okružen vriskom drugih, jakim mirisom ledine, i za trenutak je bio potpuno sretan.
„Vaš je sin, gospodine Mahler”, bijesno je rekla učiteljica, „on je... kako da kažem? Žao mi je, on je... neka vrsta genija.”
„Da”, rekao je otac, „znam.” Nakašljao se i srdito popravio kravatu. „Ali vjerujte mi da to nije rezultat našeg odgoja... Mi smo htjeli sasvim normalno... Htjeli smo...”
„Pa to znam”, rekla je učiteljica sažaljivo. „To znam.”
Tog istog dana Davidu je uspjelo poljubiti Susanne Löblich. Bilo je to na putu kući iz škole: išao je pokraj nje, još prljav od nogometa. Sunce je sijalo kroz koprenu od oblaka, a u automobilsku buku umiješalo se višeglasno zujanje pčela. David je zastao, uhvatio Susanne, čvrsto je stisnuo i pritisnuo svoja usta na njezino lice; promašio je njezine usne i pogodio samo topli, slankasti obraz. Nakon jedne sekunde, duge poput vječnosti, najdulje od svih, ona ga je odgurnula i pobjegla. Njezine su sandale klepetale po kamenu, ruke se svijetlosmeđe sjajile. David je gledao za njom, zatim je otišao kud. Sjeo je i neko vrijeme gledao kroz prozor.
Onda je uzeo list papira i nacrtao skicu za novu vrstu kondenzatora. Te je noći odmah zaspao i prvi put nakon mnogo vremena nije imao ružnih snova.
„Znaš li, zapravo”, pitao je Marcela, „da vrijeme ne može postojati?”
Marcel je zavrtio glavom; David je pokušao objasniti: prošlosti nema, pa ona je prošla; budućnosti nema jer još nije došla; a sadašnjost se ne može rastegnuti. Ili misliš da može? Ali nešto što se ne može rastegnuti ne može ni postojati! Bez prošlosti dakle, i bez budućnosti, i bez sadašnjosti – gdje je vrijeme? E, pa?
„Nemam pojma”, rekao je Marcel. „Ali izgleda kao neki trik.”
„Kako to?”
„Pa zato što ga ipak ima. Možeš govoriti koliko hoćeš, njega ima! To je glupi trik!”
David je svako popodne radio na kondenzatoru (veliki kapacitet, pritom gotovo bez gubitka pri pražnjenju) i polako je postajao siguran da bi to moralo funkcionirati. I iz nekog je razloga sjećanje na taj kondenzator bilo čvrsto i zauvijek povezano sa Susanne Löblich i napola uspjelim poljupcem na povratku kući – a ovo opet s drugim, kasnijim sjećanjem, s kojim kao da je činilo jedan jedini doživljaj što je samo slučajem podijeljen na dva trenutka u dvije različite godine. Djevojčica iz drugog sjećanja zvala se Maria.
Maria Müller, ali na njezino prezime već tada nije htio misliti. Bila je večer i otišli su izvan grada, prolazili su kroz neku šumicu s iskrivljenim, golim drvećem (u blizini je, to je u međuvremenu saznao, bila neka tvornica, i svijetlo zelenilo njegovih ranih sjećanja već je bilo okuženo; sve je tu umiralo neupadljivom kemijskom smrću), a onda su izišli na livadu. Ona je tu, izgovarajući se da je umorna, legla na travu. Ali trava nije bila meka, nego svježe pokošena i bodljikava. Marijine su se oči jasno mogle vidjeti u sumraku, smješkala mu se i počela raskopčavati njegovu košulju, a on ju je pipao i pokušavao ignorirati zujanje u ušima i treperenje pred očima, i lupanje vlastitoga srca; a onda je našao njezinu dojku, vrlo bijelu i svijetlu (ne smijem se, mislio je, onesvijestiti!), i tad ga je ona povukla na sebe, a u travi je bilo mrava i jedna zgnječena limenka, i ona je otkopčala njegov remen, a livada se propela i sve više se dizala, i osjećao je kako ga Maria čvršće stišće uza se, a i on nju; i osjećao je njezine bijele grudi, i njezine oči, i bodljikavu ledinu, i mrave, i njezine oči, a onda se livada opet spustila i vratila u stari položaj, a neki jazavčar bez gospodara, koji se odjednom njuškajući našao pokraj njih, prekasno je stigao; sve je već bilo okončano.
Maria se brzo rastala od njega, a to ga čak nije iznenadilo. Iste te večeri, pri povratku s onog proplanka, naslonila je glavu na njegovo rame (kosa joj je još mirisala na zemlju), pogledala u nebo i rekla pjevušećim, neobično iskrivljenim glasom: „Toliko zvijezda! Nitko ih ne može izbrojiti!”
„Može”, rekao je David. „Dakle danas ih je...” Pogledao je u nebo, a na njemu je bilo rasuto samo nekoliko svjetlosnih točki, „...ni pet stotina.” Pa iako je ona šutjela i maknula glavu s njegova ramena, on je ipak dodao: „Četiri stotine sedamdeset tri. Ne, sedamdeset dvije, jedna je avion!” – To mu nije oprostila.
Nedugo nakon toga Davidu je umro otac. Sasvim neočekivano, od neke bolesti komplicirana imena, koja se teško otkrivala i bila gotovo bezbolna, ali uvijek smrtonosna. David je primijetio da gotovo nije bio žalostan. Samo začuđen.
Začuđen, još za ukopa. Još uvijek je bilo ljeto, a pčele su na groblju zujale osobito glasno. Ako bi se dobro promotrilo, mogle su se vidjeti kao male zlatne točke iznad grobova. Dječji je zbor pjevao glasno i falš. David je podigao lijevu ruku na sljepoočnicu i slušao kucanje svoga sata, šum sekundi, kako su dolazile, prolazile, gubile se u ničemu. Svećenik je, kad je mislio da ga nitko ne gleda, čačkao zube. Onda je koral bio gotov i čule su se još samo pčele.
David je imao ideju. Isprva uopće nije bila prepoznatljiva kao ideja, samo kao pitanje. Ili kao sumnja, ili kao slutnja; to ni sam još nije znao. Pri povratku je bio šutljiv i držao je oči zatvorene, ali to nitko nije uočio. Tjedan dana nije morao ići u školu; to je vrijeme proveo pišući brojke, odozgo prema dolje, u dugim i vrlo urednim kolonama.
Očekivao je da će mu odsad u san dolaziti i otac, ali to se nije dogodilo. Tu je, kao i prije, bila samo sestra. Postavljao joj je pitanja, a ona ga je promatrala očima bez pogleda i odgovarala; ali on se nakon buđenja nije sjećao ni svojih pitanja, ni njezinih odgovora i samo se katkad u njegovu uhu zadržao zvuk njezina glasa. Na kraju tjedna imao je stotinu četrdeset ispunjenih listova, i znao je da je bilo mnogo teže i da će trajati mnogo dulje nego što je pretpostavljao. Stavio je listove u jedan fascikl, fascikl u ladicu, zaključao je ladicu i odlučio sve zaboraviti.
Još uvijek je, unatoč svojoj težini i naočalama koje je odskora nosio (bez njih su se predmeti rastapali u svjetlosti i suzama, i bolu koji ga je blago probadao), bio najbolji vratar škole. Još uvijek je mogao predosjetiti putanju ispaljene lopte, još uvijek se polje, s bukom i vjetrom, i oblačnim nebom iznad sebe, u pravom trenutku pretvaralo u geometrijski prostor, a lopta i njegovo tijelo u dvije točke u njemu, a njihove putanje u proračunljive krivulje koje idu prema svome sjecištu; i tek je sudar sve vraćao na svoje mjesto, opet bi pobacao tribine, i ljude, i mirise, i zvukove, i sve čvrste stvari u ispražnjen svijet.
„Mahleru!” rekao je trener. „Ako ne smršaviš, sljedeće godine više nisi u igri.”
„Zašto?” upitao je David. „Sve dok mogu...”
„Smršavi, ili letiš van. Pa i da si stoput genij. Sasvim mi je svejedno!”
Dakle jeo je još samo mlijeko i prepečenac. Danju mu je trbuh gotovo neprestano krulio i on nije znao što je bilo gore: bolna praznina u njegovoj nutrini, ili strah da bi i drugi mogli čuti neugodno tutnjanje protiv kojeg je bio nemoćan. Oduvijek mu je bilo teško zaspati, a sad je bilo nemoguće. Glad ga je čvrsto držala u svijetlosivom sumraku spavaće sobe dok se prevrtao s jedne na drugu stranu, a jastuk mu postajao sve neudobniji, pa čak mu ni dijeljenje nekog deseteroznamenkastog broja drugim nije moglo odvratiti pozornost. Tri tjedna je izdržao, onda je odustao.
„Dobro”, rekla mu je majka, „prihvatimo to! Ostat ćeš debeo. Zauvijek. Nije to najgore!”
Ona je sad radila u nekom uredu s kožnim namještajem, navečer je dugo ostajala vani, prejako se šminkala i bila je pred udajom za nekog blijedog i visokog gospodina po imenu Wöbeling. David nije imao ništa protiv, ali je rijetko s njom razgovarao, jer njoj ipak nije mogao pričati o snovima sa sestrom, a ni inače nije bilo puno toga za pričati. Sjećao se kako je prije, mirišući na kremu za lice, dolazila do njegova kreveta kad bi ga probudili mučni snovi i kako mu je katkad, trudeći se, pogrešno pjevala da bi ga smirila. Sjećao se onog poslijepodneva kad ga je dala u ruke njegovu ocu, a on njegovoj sestri. Sad je još samo ona bila tu.
Za sljedećih ljetnih praznika Marcelova ga je obitelj povela sa sobom na more. David ga je prvi put vidio. Plavi beskraj čije se uvijanje na horizontu moglo uočiti svaki put kad bi pramac nekog broda nestao prije dimnjaka. I mračni šum vjetra koji je čovjeka činio gluhim za sve šumove s obale.
David je nepomično stajao. Jedan mu je rak poput malog stroja opipavao nožni palac. Voda mu je zapljuskivala gležnjeve; načinio je korak, i onda još jedan, ušao je do koljena u vodu. Sunce je zasljepljivalo.
Ritmički, podlokavajući šum valova. Svjetlosni odbljesci što su ih valovi bacali u zrak. Hladnoća koju su upijala njegova stopala. Skinuo je naočale i primijetio suze u očima. I tek nakon nekog vremena brodovi i linija horizonta, i galebovi koji su se vrtjeli u daljini, opet su poprimili oblik.
I sad je znao da mora dalje raditi. Mora iz ladice izvaditi fascikl i nastaviti računati, doći do kraja ma kako teško bilo i ma koliko dugo trajalo. Okrenuo se i, korak po korak, kroz maglu svoje omamljenosti, vratio se na obalu. U šumove, u brbljanje i buku. Radije bi krenuo u suprotnom smjeru. Jednostavno ravno, sve dalje. Ali to nije bilo moguće.
Sljedećeg se jutra prenuo iz sna, užas ga je pogodio kao udarac biča. Opet je to bila njegova sestra. Na puteljku pokraj nekog jezera, ispod bizarno preoblikovanih brda. Pokazala je na neku biljku, otkinula ju je i dala mu je: neki drečavo sjajni cvijet dugih, suhih listova koji su se kao živi uvijali oko njezine ruke. David je teško disao, znojio se po cijelom tijelu, strah se polako povlačio. Sjeo je, duboko udahnuo i spustio pogled. Preko bjeline pokrivača puzala je muha. U ruci je još uvijek držao biljku.
Vrisnuo je, i vrištao je kao da više nikad neće prestati, a vrisak se prolamao kroz prostor oko njega, i on se još jednom probudio, u istoj prostoriji. More je na zidove spuštalo svjetlucavo plavetnilo. U jednoj su vazici stajali poluuveli karanfili. Na noćnom je ormariću bila prazna čaša za vodu, pokraj Valentinovljeve nove knjige Pravilo i izračun. Ruke su mu bile prazne, jastuk je izgledao kao da je netko dugo po njemu udarao. Drhtao je cijelim tijelom. Sasvim je jasno shvatio: bila je to opomena.
Nakon ljetnih praznika trener mu je zabranio pristup nogometnoj momčadi. Tako je imao više vremena za rad: list za listom popunjavao je brojkama; tanki znaci ispisani crnom tintom. Još uvijek je imao dobre ocjene, a iznenada mu je za njegov kondenzator dodijeljena Prix Science de Jeunesse. Kad mu je u Ženevi uručena nagrada, na nekoliko je sekundi bio u kasnim vijestima kako s lista koji je drhtao u njegovim rukama, na lošem francuskom, čita govor zahvale. Pehar koji mu je dodijeljen imao je oblik nekog duguljastog, četverokrilnog kukca; stavio ga je u ormar i nikad ga više nije izvadio. A na vrata ormara zalijepio je sliku koju je isjekao iz nekog ilustriranog časopisa: Boris Valentinov u fraku, blago povijen, s plavim plišanim fasciklom u ruci, ispred zamorenog osmijeha švedskoga kralja.
Na sportskom terenu, kamo je sad mogao samo kao gledatelj, jedan je dječak širokih ramena ismijavao njegov televizijski nastup. David ga je gledao, mirno, bez srdžbe, i odlučio da to, nažalost, mora učiniti. Fiksirao je dječakov nos, njegovu središnju točku, stisnuo šaku, podigao ruku, naciljao i udario, sasvim ravno u nju. Silno ga je zaboljelo. I na njegovo iznenađenje – ništa se nije dogodilo. Onaj je stajao još uvijek se cereći, samo mu je osmijeh sad bio malo ukočen... a onda se, polako, sasvim izgubio. David je još jednom raspalio, iz istoga kuta u istu točku. Onaj je načinio korak unatrag, i sad su se ispod njegova nosa ukazale dvije tanke crte krvi, slijevale se preko usana i na bradi se spajale u okruglu, sve veću kap. David je razmišljao bi li trebao bježati. Ali onaj se okrenuo, ispljunuo na zemlju nešto crvenkasto, krenuo vukući noge i pritišćući na lice maramicu koja je mijenjala boju. Davida je ruka strahovito boljela. Majka ga je poslala k liječniku: ništa nije bilo slomljeno, samo su mu dezinficirali ruku. Sve je to bilo ponižavajuće, suvišno i krajnje neugodno.
A onda je došlo i to: pristupio je maturi, dopustio Marcelu da od njega prepiše, i položio s odličnim. Od nekih je sveučilišta, čak i iz Engleske i Amerike, nakon Prix Science dobio ljubazna pisma. Ali prije nego što je donio odluku, on i Marcel otputovali su u Afriku. Našli su neki jeftin let, odletjeli, unajmili džip i krenuli u pustinju.
„Zašto ovo, zapravo, činimo?” pitao je David. „Zato što to više nikad nećemo učiniti i što nam nije nalik da to činimo, i zato što ćemo odsad uvijek moći pričati kako smo to jednom učinili. Je li to dovoljno?”
„Jest”, rekao je David, „dovoljno je.”
Ali pustinju nisu našli. I tek nakon nekog vremena otkrili su da su već odavno bili u njoj: nikakva pijeska, nigdje, samo tucanik. I topao, suh zrak koji se nije kretao, kojeg ništa nije pokretalo; i jedna ptica koja je visoko gore letjela u nepravilnim krugovima.
„I?” upitao je Marcel. „Hoćeš li na Harvard?”
„Neću.”
„Kamo ćeš onda?”
„Nikamo. Ostat ću kod kuće.”
„Jesi li lud?” uzviknuo je Marcel. „Netko kao ti, tko bi mogao svuda, zašto bi baš...”
„Ne smijem upadati u oči.”
„Što?”
„Vidi: ako ne privlačim pozornost na sebe, ako ne gradim karijeru, svejedno kakvu, ako na nekom nezanimljivom mjestu vodim neuzbudljiv život...”
„Što onda?”
„Onda možda imam neku šansu”, rekao je David.
Zaustavili su se. Oko njih je treperio zrak. Nebo se činilo veoma visokim. Neki je avion brundao. Marcel se naslonio na upravljač i sa strane pogledao Davida. „Doista ćeš postupiti kao da si bilo tko? Ili nitko?”
„Da”, rekao je David, „točno. Bilo tko ili nitko. Vozi dalje!”
Marcel je upalio motor. Ravnica oko njih polako se počela kretati, zatim sve brže. Marcel je nešto rekao.
„Molim?”
„Zašto, pitao sam. Od čega se kriješ?”
David se naslonio. Ako je gledao u horizont ili u neku udaljenu točku na tlu, činilo mu se kao da se uopće ne kreće: ništa se nije mijenjalo, nigdje, ma gdje gledao.
„Dvaput sam opomenut.”
Uvečer se brzo smrkavalo i zahladnjivalo. Tad bi se spustila najgušća tama koju su ikad vidjeli. Zvijezde su („otprilike deset tisuća”, rekao je David) bile jasnije nego ikad, punile su nebo poput svjetlećih zrna prašine. David ih je gledao – zatiljak ga je bolio i drhtao je od hladnoće – i činilo mu se kao da one polako stvaraju neki uzorak, a onda je to bio neki drugi uzorak, i opet drugi... „Ali to ništa ne znači”, rekao je, „to je slučajnost. Sve je samo slučajnost. Vrijeme to briše.”
Sljedećeg jutra nije mogao disati kroz nos i bolio ga je vrat. Marcel je bespomoćno piljio u neki zemljovid, mljackao jezikom, vrtio glavom i mrmljao nešto nerazumljivo. Onda su nekoliko sati lutali po žegi. David je osjećao kako mu temperatura raste, kako se toplina u njemu i toplina oko njega miješaju u narančasto obojen osjećaj nestvarnosti. To mora da je san, mislio je; ali kad je otvorio oči, opet je tu bila nepodnošljivo jaka stvarnost pustinje, kao bolan pritisak na njegovu svijest, i on je zatvorio oči i prepustio se svojoj muci i brojevima koji su groteskno rasli i penjali se kroz njegov duh. – Malo prije nego što su ostali bez goriva, naišli su na vozilo s trojicom ljubaznih Engleza, koji su im dali gorivo i vozili ispred njih do sljedećega grada.
Potrajalo je dva tjedna dok Davidova upala pluća nije bila sanirana do te mjere da su mogli odletjeti kući. „Možda”, rekao je Marcel i naslonio glavu na okrugli prozor iza kojeg se formirao svijetao oblačan vrtlog, „možda imaš pravo. Možda bi ljudi kao što smo mi trebali ostati kod kuće!”
„Da”, rekao je David, „možda.” Ali on se dobro osjećao. Prvi put je malo smršavio. Groznica mu je pomogla: nekim su problemima nađena iskrivljena, prividno besmislena rješenja, do kojih se ne bi došlo pri zdravom razumu, ali koja su – doista, izgledalo je upravo tako – bila korektna. Bilo mu je kao da je ta dva tjedna, koja su bila izbrisana iz njegova sjećanja, neprestano radio. Kao da su mu za to vrijeme na raspolaganju stajali slobodni prostori, povezanosti i putovi koji su se sad opet zatvorili.
„Možda bi mi koristilo”, zamišljeno je rekao, „ako bih poludio.”
„U tom te pogledu mogu umiriti. Već si lud.”

Sedmo poglavlje


A što je vrijeme nego proganjanje? Ono pravilo koje propisuje da nam se razaranje primiče, kao i svima, kao svakome biću; koje tvrdi da se svijet razlijeva i da svekolika sunca teku u hladnoću dok ne sagore. Tad više neće biti obasjavanja, neće biti svjetla, i na koncu će biti ledeno, zauvijek. Prostor će još postojati, ali ga više ništa neće ispunjavati, dakle neće biti ni prostora. Više neće biti promjena; vrijeme će se sklopiti, njegovo je veliko djelo razaranja izvršeno.
Primjerice kiša, onako kako bubnja tamo po prozoru iza Grauwaldove glave. (David je pokazao na to, profesor se nije čak ni okrenuo.) Kapi udaraju u prozor, staklene točke, šire se u krugove, međusobno se presijecaju, k tome čista geometrijska igra. Ali onda – već sad – na njih djeluju sila teže i vjetar, i sve druge sile te uvijek prisutne, ubilačke prirode koja ne slabi. I one se preoblikuju, za trenutak poprime zabavno apsurdne oblike slučajnosti, a onda se predaju; stvaraju film od jednolične tekućine na isto tako tekućem, samo mnogo usporenijem staklu. To se stalno događa: svaki red hrli prema svom rastakanju, i ono što je razdvojeno postaje jedno, ono što ima granice mora ih izgubiti. Kroz beskrajno dalek um kreću se brojevi; i svijet se događa.
A vrijeme? Pogleda li se, čini se da postaje prozirno. Tkanje se rastvara, i već je nestalo, i ostaje samo kretanje zviježđa, mijena stvari, šumorenje, slijed tonova i možda još hromo kretanje kazaljke na ručnom satu, ili promicanje kuća i drveća kraj prozora vlaka, uz ritmičko bljeskanje sunca...
Ali ako se to (David se nakašlje, osjeti kako su mu misli opet odlutale, a Grauwaldovo lice kao da se još više udaljilo, to mrzovoljno, bezizražajno, krumpirasto lice; ali tek je sad dolazilo najvažnije; moraš se, mislio je, koncentrirati, moraš se koncentrirati!) – ako se to sad može promijeniti; ako postoje formule čija bi primjena stvorila pukotinu u neizbježnosti... Stalno se događa; već svaki smeteni vidovnjak, koji opijen tumara kroz svoje vizije, predstavlja opasnost i smutnju za svijet. Ali on ne zna što čini; on ništa ne razumije, na svoju sreću. Priroda, što to znači? U svakom slučaju, ne znači biljke, zelene šume, cvijećem prekrivene brežuljke, sav taj kič. Priroda, to su: zakoni. Diktatura koju nitko ne može izbjeći.
David je osjećao kako su mu prsti zgužvali i ispustili jedan list; istrgnuo je drugi; usta su mu bila sasvim suha; progutao je slinu, ali nije pomoglo; nakašljao se, ni to nije pomoglo. Morao se koncentrirati! Sve je ovisilo o tome hoće li Grauwald shvatiti formule. Sve. Bacio je pogled na kapi što su se razlijevale po prozoru.
Da, tad je prihvatio izazov.

Osmo poglavlje


Nedugo nakon povratka iz Afrike Marcel je objavio jednu tanku knjigu. Zvala se Pustolovina i bila je to zbirka kratkih opisa svagdašnjih stvari: vožnje podzemnom željeznicom (mirisa pizze, truleži i metala, prljavštine, žutoga prašnog svjetla), objeda u nekom restoranu uz zapljuskivanje akordima šlagera, kupnje cipela (u početku uvijek, baš uvijek, par koji se čovjeku ne sviđa, i tek su treće one koje bi volio imati, ali one su za pola broja premale), prvih jutarnjih misli između više od pola minute razvučenog trenutka buđenja i otvaranja očiju, kad su šumovi još dio sna i dok se čini nezamislivim stvarno ustati. Također osjećaja zalutalosti: sve su ulice odjednom slične jedna drugoj i u sjećanju sve strahovito različite, i na svakom uglu čovjeka očekuje ista povrćarnica i kraj vrata cvili isti pudl. I svih mučnih, suvišnih poteškoća – koje su ga na neki čudan način ipak činile sretnim – oko popravka starog bicikla kojem se pokidao već zahrđali lanac.
Bilo je to malo remek-djelo. Prodano je dvije stotine primjeraka, pojavilo se pet nepovoljnih, dvije zlobne i dvije ravnodušne recenzije, i nakon godinu dana nakladnik je povukao s tržišta ostatak naklade. „Nikad više”, rekao je Marcel, „neću pisati.”
„Glupost!” rekao je David. „Samo zato što knjiga...”
„Ali ne. Nisam uvrijeđen. Sasvim je u redu. Samo to više neću činiti.” Marcel se smješkao, a mršavo mu se lice naboralo. I David nije mogao reći je li to ozbiljno mislio.
David je počeo studirati. Sjedio je na uvodnom seminaru, svladavao potrebu za zijevanjem, crtao figure – iscrtkane ljude, dugouhe pse, tehničke dijagrame – i pokušavao prikriti da to već zna, da zna sve što su znali asistenti, i još mnogo više. To mu je sasvim dobro polazilo za rukom. Jednom je netko upitao nije li on taj koji je dobio Prix Science de Jeunesse; ali otkud, smijao se on, i što bi to uopće trebalo biti? Jedna studentica filozofije, koja nije bila osobito zgodna, ali je bila simpatična, pozvala ga je k sebi. Podijelili su večeru, i onda su skupa spavali, i David je pola godine stanovao kod nje, u sobi sa zidovima punim Kafkinih knjiga i fotografija modernih francuskih autora. Kad je napustila grad, David je preuzeo njezin stan: priredili su mučno žalosnu oproštajnu večer; ali David ju nije zamolio da ostane, niti je ona njega pozvala da pođe s njom.
Tako je sljedeće jutro prespavao predavanje Borisa Valentinova. Očekivalo se mnoštvo posjetitelja; Tekstura materijalnog svijeta bila je na listi bestselera još otkad je dobio Nobelovu nagradu. Valentinov je neobično brzo dobio nagradu, nakon što je jednim kratkim, sjajnim logaritmiranjem utvrdio dugo traženu mirujuću masu neutrona, djelić svijeta koji najviše zbunjuje. Kolege su protestirali protiv njegova rješenja, često ga napadali, pritom ne iznoseći drugi prigovor do Valentinovljevu smiješnu samouvjerenost. Onda su, tijekom pola godine, jedan za drugim oklijevajući provjeravali njegovo rješenje – bilo je previše neobično, previše čudno – i popustili su. I priznali ga. Valentinov je neko vrijeme putovao s predavanja na predavanje, njegova se tanka, vrlo uspravna prilika stalno pojavljivala na televiziji, gdje je na priglupa novinarska pitanja davao iznenađujuće jasne odgovore, ljubazan i uglavnom pomalo staromodno odjeven. Nakon što je Time na naslovnoj stranici objavio njegovu fotografiju (David ju je sačuvao; Valentinov zbunjenog osmijeha ispod ukoso otisnutog naslova Neutrino’s Master), odjednom je nestao iz javnosti. Nije više odgovarao na pitanja, nije pisao članke i samo se rijetko pojavljivao na odavno najavljenim predavanjima, u neobično provincijalnim mjestima.
David se probudio, pogledao je na sat, prestrašio se a da još nije znao zbog čega; onda se sjetio, i još jednom se prestrašio i skočio. Oznojio se trčeći do tramvaja, pulover mu se zgužvao, noge su ga zaboljele. Kad se tramvaj ni nakon deset minuta nije pojavio, mahnuo je jednom taksiju. Teško je disao, vrtjelo mu se. „Bez brige”, ravnodušno je rekao vozač, „uspjet ćemo mi to.” Kad je stao, David je platio, potrčao uza stube, sapleo se u rotirajućim vratima, prošao kroz predvorje i otvorio vrata velike predavaonice...
Prema njemu su nagrnuli studenti koji su izlazili. Neki su još sjedili, listali svoje zabilješke, tiho razgovarali. Činili su se zbunjenima. Ništa nisu razumjeli. A Valentinov je upravo bio izišao.
David je hvatao zrak; prebrzo je trčao. Već je tjednima mislio na taj dan, pripremao se za njega, sročio nekoliko pitanja koja su se samo Valentinovu mogla postaviti, samo njemu, nikome drugome. – Prošao je kroz predvorje, pored portirove lože, kroz rotirajuća vrata. Na stubama ispred ulaza i na klupama oko trga sjedili su studenti, stare dame, rentijeri; nekoliko se djece igralo u sanduku s pijeskom. Na rubu kolnika parkirao se bijeli mercedes.
Na sveučilišnoj zgradi otvorila su se jedna vrata i izišao je Valentinov. Imao je šiljast nos, okrugle naočale, kratko podrezanu bradu, kao na fotografijama, i smješkao se, naoko bez razloga. Poravnao je sako, bacio pogled prema nebu, zaškiljio, protrljao čelo, otvorio stražnja vrata automobila i ušao u njega. Automobil je krenuo, obišao polukrug trga, dao žmigavac, skrenuo udesno i nestao.
David je kimnuo, gurnuo ruke u džepove i otišao kući. Tjedan dana ni s kim nije razgovarao, nigdje se nije pojavljivao, niti je napuštao svoj stan.
Napisao je članak o termičkim procesima u tekućinama, koji je bio objavljen u Fasetama fizike. U sljedećem broju našla su se tri pisma čitatelja. Jedan je čitatelj našao članak „izrazito zanimljivim”, drugi „zamršenim”, a treći je govorio o „besmislenom gomilanju brbljarija, zabluda i fantazija”. David je napisao repliku, ali ju je urednik Faseta Ernst Grauwald odbio objaviti.
„Ne bi se trebalo uzbuđivati zbog nečega takvog”, rekao je Marcel. „Molim te, vjeruj mi, znam o čemu govorim.”
„Ne radi se o tome. Mogao sam to i misliti. Odsad će biti sve teže. Dvaput sam opomenut...”
„...dvaput opomenut. Znam. Tko te, zapravo, opomenuo?”
Ali David je odmahivao glavom i nije odgovorio; a Marcel je uvrijeđeno slegnuo ramenima.
David je sad živio od onoga što mu je svaki mjesec doznačivao njegov očuh Wöbeling. Taj se sa svojom ženom, koja se sad također preživala Wöbeling (misao na koju se nemoguće naviknuti) odselio u jedan daleki grad, a David je imao snažan osjećaj kako je plaćao za to da održi distancu. Nije imao ništa protiv toga. Osim toga jedna je tvrtka iznenada kupila licencu za proizvodnju njegova kondenzatora i za to mu dala zapanjujuće velik novčani iznos. Čak su mu poslali i nekoliko okruglastih plavih predmeta. Primio je jednog od njih palcem i kažiprstom, podigao ga prema svjetlu, zažmirio na jedno oko i doživio čudan osjećaj zadovoljštine.
„Zapravo je šteta”, rekao je Katji. „Mogao bih izumiti mnoštvo takvih stvari, zgodnih, jednostavnih i upotrebljivih. Ali sad to, vjerojatno, više neće ići!”
Nekoliko je tjedana radio na svojoj disertaciji, Aciklični termodinamički procesi, i obranio ju je s odličnim uspjehom. Nered, pitao se u predgovoru – što to znači? I otkud čvrsta povezanost između porasta nereda i vremena, ta tako nerazrješiva povezanost da se možda – uz sav nužan oprez – može nazvati temeljnim kosturom svijeta?
Dakle: stanje većega reda, to je jednostavno ono čiji je nastanak čistim slučajem manje vjerojatan: paket složenih igraćih karata (po boji, naprimjer, i sve višim vrijednostima) nevjerojatniji je od onoga s izmiješanim kartama – jednostavno zato što se miješanjem rastući niz neće sam od sebe stvoriti. (Naravno da je moguć, ali se nikad neće dogoditi, odveć je nevjerojatan. „Svemir se”, piše Boris Valentinov u Teksturi materijalnog svijeta, „ne pokorava samo prirodnim zakonima, nego i statističkim. I to je valjda njegova istinska zagonetka.”) Ili uzmimo staklenu retortu s pregradom koja je dijeli po sredini: desno je neki plin, lijevo vakuum. Kad se pregrada ukloni, plin se odmah proširi po cijelom prostoru staklenke. Mogao bi i ostati na svojoj strani, ili prijeći na drugu; oboje bi fizikalno bilo moguće – ali odveć nevjerojatno. (Kod n molekula plina vjerojatnost da se to dogodi jest (½)n, i prije bi se moglo dogoditi da majmun koji udara po pisaćem stroju slučajno napiše sve knjige ovoga svijeta.) Što dakle leži između dva stanja, između plina koji je koncentriran u jednoj polovini prostora i onog koji se rasprostro po cijelom prostoru?
Samo vrijeme.
Događa se samo od sebe, prvo stanje proizvodi drugo, ono to mora, ne može drukčije. Jedno stanje mora biti prije, drugo poslije, jednostavno zato što je ono vjerojatnije. Porast nereda otvara vrijeme. I određuje njegov smjer. Jer ono nije samo promjena, ono je, prije svega, usmjerena promjena. Tako se ni jedan sat nikad ne vraća, jer svaki pojedini sadrži novo stanje svijeta, a nered je veći nego ikad u beskonačnosti koja mu prethodi. Tako uvijek postoji početak i kraj. Entropija: smrt prevedena u fiziku.
Ali ne zaboravimo: zakon entropije je statistički. Plin bi se mogao stlačiti. Vjedro hladne vode moglo bi nenadano uzavreti. Karte bi se mogle posložiti i majmun bi mogao napisati Sumu teologije. Ono što se tome protivi samo je vjerojatnost, i jedino ona; ali jesu li njezini nalozi doista tako nesavladivi? I otkud uopće ta robovska sklonost prirode, taj potpuni pristanak uz propis. Otkud ta unaprijed prakticirana poslušnost koja izostane samo katkad i neočekivano, baš kao da postoji trupa opslužujućih bića koja se uključuju, koja se, ondje gdje je to nužno, brinu za provedbu pravila, štite ih od otkrivanja, nadgledaju napredovanje vremena i neizbježnost smrti? Ili, drukčije formulirano...
„Da”, rekla je Katja, „lijepo. Sve je to zanimljivo. Ali sad je dosta!”
David je preplašeno ušutio i pocrvenio. Izvadio je papirnu maramicu, razmotao ju je opipavajući i, snažno pušući, obrisao nos.
„Ispričavam se!” rekao je i pogledao je svojim gotovo bezbojnim očima. Činilo se da su uvijek malo vlažne, a bile su okružene predugim, vrlo finim trepavicama.
„U redu je”, rekla je ona. „Pa bilo je... vrlo zanimljivo. U redu je.”
Ona je predavala latinsku gramatiku. Bila je visoka, crne kose i lica crvena od zatomljene nervoze. Nokte je lakirala jarkim crvenim tonovima kako bi prikrila ružne izgrižene rubove; no uzalud, oni su se ipak vidjeli. Osim toga previše je pušila, pohlepno je uvlačila vrelinu oštroga okusa, puštala da joj rasplinjujuće dimne vijuge zastiru lice. Na nastavi se uvijek trudila biti za otprilike tri sata ispred svojih studenata; život joj se sve više sastojao od toga da izbjegne situacije u kojima bi se mogao otkriti njezin loš latinski.
Često je imala nenadane i neobjašnjive napade sažaljenja: pas koji cvili ili dijete koje plače izmamili bi joj suze na oči, agresivni prosjaci u podzemnoj željeznici od nje su dobivali previše novca, pauk koji ide kroz sobu (kao da je oživio komad šare sa saga) nije se smio zgaziti nego uhvatiti, trebalo ga je primiti za jednu nogu i iznijeti. David se nikad nije mogao osloboditi sumnje da je i on bio predmet što ga je izabrala njezina brižnost, prikladan – poput psa, djeteta, prosjaka, pauka – za njenu nježnu, nervoznu sentimentalnost. Ona mu je kuhala – osrednje – zajedno su šetali, ona je, blago odsutna, slušala njegova predavanja i ponekad spuštala svoju ruku na njegovu, a on je znao da bi morao samo primiti i držati tu ruku kako bi mu se primaknulo i njezino lice, i tad bi još trebao samo staviti svoju ruku oko njezinih ramena, i njezine bi usne najzad dodirnule njegove, tople i pomalo vlažne... Ali on to nije činio. Vidio ju je pred sobom: u dugim noćima kad bi pored njega disala i katkad u snu govorila, za večeri u jeftinim restoranima, vidio je njezinu šminku u svojoj kupaonici, zajedničke praznike u brežuljkastim predjelima ili na prepunim plažama. Katkad je u svojim snovima, kad se u njima ne bi pojavila njegova sestra i kad bi ga strah poštedio, pred sobom vidio Katju. Vidio je njezino tijelo, odjeveno ili nago, osjećao njegovu toplinu, a i to kako njegovo vlastito tijelo, sâmo od sebe, reagira na njega... Nije volio te snove. Bili su to uljezi u njegovu duhu, nezvani, koji su stvarali zbrku, profani, budalasti i nesnosni. Najbolje je, odlučio je, ignorirati ih. I to je na čudan način funkcioniralo. Nakon nekog vremena snovi su se prorijedili. A onda su gotovo sasvim nestali.
Nakon obranjene doktorske teze profesor Wohllob, šef katedre za teorijsku fiziku, ponudio mu je asistentsko mjesto. Otad je triput tjedno, pred dvoranom prepunom studenata koji su zijevali i šarali, morao držati predavanja iz uvoda u termodinamiku, atomsku fiziku, osnove kvantne teorije, i, jednom tjedno, naizmjence s kolegom Mohrom, seminar za napredne, a na kraju semestra korigirati gomile ispitnih radova, ispod kojih je Wohllob potom samo stavljao svoj nakrivljeni potpis.
„Volio bih”, rekao je Wohllob, „da sljedeće godine i vi dođete na kongres. I da održite predavanje. Morate nešto učiniti za svoju karijeru, dragi moj!”
„Ali ne”, David je osjetio kako mu postaje vruće, „ne mogu ja to!”
„Ne želim o tome diskutirati. Učinit ćete to. Ne bojte se, nitko vam ništa neće učiniti.”
„Ne razumijete...”
„Ne želim o tome diskutirati”, ponovio je Wohllob.
David je pola godine radio na svom predavanju. Možda je trebalo tako biti, možda je to bila prava prilika da pokaže što je otkrio. Čak će i Valentinov biti ondje! Tako je do duboko u noć sjedio za svojim pisaćim stolom, ispred slabog svjetlucanja monitora, koje je s vremenom počelo pritiskati njegove bolne oči, i tipkao, rukama koje su se tresle od previše popijenih kava, samo zato da bi ono što je već bio napisao i nije smatrao dovoljno dobrim, dovoljno jasnim, brisao i opet počinjao ispočetka, te da bi, kad bi najzad podigao pogled, mrtav umoran, opazio da se kroz prozor već pomaljala prva dnevna svjetlost i da je noć bila prošla, te da sad više od dvanaest sati nije imao mogućnosti za spavanje.
„Mislio sam”, rekao je Marcel, „da se želiš sakriti!”
„Ali ovo bi mogao biti pravi trenutak. Reći ću im sve što znam.”
Njegovo se računalo sve češće rušilo: odjednom bi nestala slika, kao da ju je usisala zujeća nutrina naprave, i ostalo bi samo bijelo treperenje. Naviknuo se pisati rukom. Promatrao je kvadratne listove prekrivene potezima pera (formule su, ako bi se zažmirilo, izgledale kao četveronožne životinjice) i predočavao sebi trenutak kad će se popeti na podij, nakašljati i ne dižući pogled početi govoriti. U neko će doba podignuti pogled i sresti mnoge oči, red za redom, na ne baš sasvim okruglim glavama, ćelavim i prorijeđene kose, i bit će vrlo tiho, čut će se samo njegov glas, pojačan mikrofonom i zvučnicima... Zamišljao je to tako jasno da je bio začuđen kad se to odjednom i – dogodilo. I on se našao pred auditorijem, nijemim, s mnoštvom očiju, i ljudi su ga gledali, mnogi od njih, i čekali da progovori. Zabilješke su ležale pred njim. Prikovao je pogled za njih i trudio se prevladati nervozu; moram duboko disati, mislio je, samo duboko disati; i slušao je svoj glas, ali mu nije sasvim polazilo za rukom pratiti ga. Misli su mu lutale, u jednom je trenutku ispred sebe jasno vidio more i osjetio miris morske trave, i upitao se nije li zapravo još tamo i nije li ova dvorana samo proizvod njegove mašte; onda je osjetio kako leži u travi i na sebi težinu tijela Marije Müller, a jedan mu je mrav puzao po vratu škakljajući ga; a onda je, za sekundu, ugledao lice svoje sestre, otvorenih očiju i prerezana vrata, a njegov se krik slio u buku koja je u istom trenutku izbila dolje u dvorani i vratila ga u nju, za govornicu.
„A onda?” upitala je Katja.
„Ne znam. Svakako je bilo prilično bučno. Nekoliko je ljudi skočilo, vikali su, jedan je pokazivao prstom na mene, a drugi je stalno vikao ‘Pustite ga da govori, pa pustite ga da govori!’, a sasvim otraga dvojica su vrlo starih muškaraca pljeskala, ali na to se nitko nije osvrtao. Wohllob, koji je sjedio u prvom redu, nije me ni pogledao. A onda je još više ljudi ustalo, i onda su vikali jedni na druge, a netko je u mikrofon rekao da se smire, da se o svemu može diskutirati, a netko drugi je viknuo ‘Ne o tome!’, i onda su se svi smijali, a ja sam otišao. Da, tad sam otišao.”
David je ušutio. Katja ga je pogledala: na licu su mu bile crvene mrlje, kosa mu je neuredno stršila, teško je disao.
„Sljedeći dan bilo je čak u novinama: Skandal na kongresu fizičara. ‘Jedan je nepoznati početnik iznosio neke nerazumljive teorije i usred izlaganja bio prekinut, te je izjurio van.’ Pokraj toga intervju s Grammholzom, organizatorom, koji je rekao da si to ne može objasniti, i da se više nikad neće dogoditi, i da se mora bolje paziti koga se poziva. Wohllob otad sa mnom nije ni progovorio. Pretpostavljam da ću jednako tako ostati bez svog položaja.” David se nasmiješi i dobaci Katji čudno bistar pogled. „Pa sâm sam kriv, zar ne? Mogao sam to znati.”
Otišao je do pisaćeg stola, otvorio jednu ladicu i izvadio dva lista papira.
„Pogledaj! Pisala su mi dvojica kolega. Ne znaju jedan za drugoga. Smatraju to zanimljivim, unatoč svemu, i pretpostavljaju da bih mogao imati pravo i žele sa mnom razgovarati.” Bacio je pisma natrag u ladicu i zatvorio ju. „Ne pada mi na pamet!”
„Ali zašto?” pitala je Katja. „Om ti žele pomoći!”
„Svakako! Ali neću dvaput napraviti istu pogrešku. Sasvim sigurno neću!”
„A Valentinov?”
David nije odgovorio.
„Što je s Valentinovim? Što je on rekao?”
„On nije bio tamo. Nitko nije znao zašto. Jednostavno nije došao. Poslao sam mu svoje predavanje, ali nije odgovorio.” David je protrljao čelo. „Jednostavno nije odgovorio.”
Ali onda je Davida poslužila sreća. Ili neka njezina čudna podvrsta: tjedan dana poslije profesor Wohllob je legao u krevet, pokrio se, ugasio svjetlo, zaspao, i više se nije probudio, nikad više. Naslijedio ga je Ernst Grauwald, koji ništa nije znao o kongresu, koji nikad nije išao na kongrese i za kojeg je znanost bila mjesto oprezne politike moći. David se činio bezopasnim i čak korisnim, i tako mu je produljio ugovor. – A onda je umro još netko.
Ukop se, igrom slučaja, opet dogodio ljeti; kao da je jedno išlo uz drugo. David je stajao pored Wöbelinga i gledao kako se duguljasti drveni sanduk spušta i nestaje u svojoj četverokutnoj rupi; na čelu čovjeka koji je okretao ručicu bile su kapi znoja. Odjednom je David imao osjećaj da je sve što se dogodilo između tog i posljednjeg ukopa bila obmana, zabluda; da se njegov život nikad nije odvijao nigdje drugdje nego na tom groblju. Bacio je lopatu zemlje, koja je udarila u drvo i ostala na njemu, hrpica smećkaste prljavštine. Onda se oprostio od Wöbelinga i otišao kući.
Sad je češće pobolijevao. Njegov mu se rad (za koji mu nije bilo potrebno ništa osim stola, papira i pisaćeg pribora, a koji se i u hodu dao nastaviti, ili u tramvaju, ili u krevetu, pred spavanje) činio kao kretanje protiv sve većeg otpora. Često mu je disanje bilo otežano, obuzimala ga je nesvjestica, predmeti su gubili boju. Kroz uši mu je prolazio visoki, hujeći šum i nadglasavao sve ostalo. Bilo je dana kad je svaka kretnja njegova tijela izazivala blago bolan protupritisak. A njegova se kratkovidost neobično brzo pogoršavala: bile su mu potrebne nove naočale, pa opet nove. Često je imao povišenu temperaturu, sve lakše bi se prehladio.
„Moram požuriti”, rekao je Marcelu, „kad jednom završim, onda je prošlo, onda sam dobio. Ali ako uskoro ne uspijem, tada...” Jače je pritegnuo šal oko vrata i zapiljio se u Marcela svojim od naočala smanjenim očima; a Marcelu je opet palo na um kako se nije moglo reći koje su one bile boje. „...tada sam izgubio.”
Odlazio je u duge šetnje. Hodao je kroz grad dok ga ne bi zaboljele noge, s rukama u džepovima, pogleda uperenog u svoje cipele, koje su naizmjence gazile. Nešto je u njemu brojilo: korake, fuge na pločniku, hidrante na rubu kolnika, cipele prolaznika koje nije gledao i često je udarao u njih, a čije je psovke za njim donosio hladan vjetar koji je mirisao na picerije. Ruke su mu se stiskale u džepovima, disanje se ubrzavalo, koncentracija mu je bila gotovo savršena.
Stao je. Bio je na glavnom trgu, ispred stare vijećnice, u kojoj je Marcel već neko vrijeme radio, ali ju nije prepoznao. Podigao je glavu i ugledao jedan oštrokutni trokut koji je presijecao neki oval: vijećnički toranj i jedan kišni oblak. Kao nekad, dok je stajao na golu, svijet se povlačio i svi su oblici postajali jasni i geometrijski; gotovo da je opet osjetio kako klizi kroz zrak. I rješenje se činilo blizu. Disao je – ali disanja više nije bilo, samo pulsirajuća promjena, podizanje i spuštanje krivulje. I rješenje se učinilo vrlo blizu. U krivulju se umiješala druga, više frekvencije, jureći gore-dolje. Oval se udaljio od trokuta, između njih se otvorio prazan prostor, razapet osovinama koordinatnog sustava u čijem središtu... Tad ga je prostrijelio oštar bol; čuo je sebe kako se dere i osjetio da je doista pao i da druga krivulja, ona brža, nije bila ništa drugo do lupanje njegova srca.
Iznad sebe je vidio toranj i okrugli oblak, i lica ljudi koji su se prignuli nad njega i micali usnama, i govorili nešto što on nije razumio. Onda ga je bol rastavio od njih. I od svega što je bilo izvan njegova tijela.
Pored njega je prolazila bijela površina osvijetljena jednom, dvjema, trima neonskim cijevima; nakon četvrte je sve nestalo, a jedna mu je djevojčica okrenula leđa i objema rukama dala nekome znak, on je znao tko je ona. Onda ju je otplavila bujica prejake svjetlosti; jedna vrlo jaka svjetiljka svijetlila mu je u oči, netko mu je pritisnuo nešto na lice, plastičnu masku, a električni zvižduk ispunio je zrak i nije prestajao, i nije prestajao, i nije prestajao...
„Pa ipak”, rekao je liječnik osmjehujući se i nježno se gladeći po brkovima, „priznajem da je rijetkost. Ali nije tako neobično kao što vi mislite. Infarkt pogađa i mlađe ljude, čak i djecu. I sportaše. Uzmite Nortona Benfielda, olimpijskog pobjednika u...”
„Znam”, rekao je David.
„...zdrava prehrana, kretanje, bez pušenja, bez alkohola. Možda neko liječenje. I prije svega...”
„Znam.”
„...smršavjeti. Obavezno! Znate, oko srca su male žilice. I ako krv ne kola snažno jer je tamo suviše sala, onda može doći do začepljenja, do...”
„...tromba koronarne arterije. Znam to!”
„Lijepo”, srdito je rekao liječnik, „utoliko bolje.” Spustio je na noćni stolić dozu. „Nitroglicerinski sprej. Za proširenje krvnih žila. Odsad biste to uvijek trebali imati uza se.” Zadovoljno je kimnuo, izišao, pustio da se vrata za njim zatvore, i više nije došao.
Kad je otpušten iz bolnice, David je doista otišao na liječenje: višesatna vožnja vlakom dovela ga je u zeleni, blago valoviti, ne osobito zanimljiv kraj. Za vrijeme vožnje nepovjerljivo je osluškivao otkucaje vlastitog srca, koje je sad osjećao, i zauvijek će osjećati, kao kretanje nepredvidljiva protivnika. Teško mu je padalo ne pušiti; teško mu je padalo manje jesti, iako jelo nije bilo ukusno. Voda u bazenu, u kojem je svako jutro morao plivati, bila je pretopla, mirisala je na klor i sumpor, pa je, iako je bio dobar plivač, strahovao od utapanja.
Po cijeli dan je radio. Više ništa nije zapisivao, nego je sve formule u potpunosti držao u glavi: to je zahtijevalo veću koncentraciju, ali je zato išlo brže. I nikad nije morao prekidati; čak ni dok je jeo ili plivao, ili teško dišući i znojeći se šetao po jakome suncu. Nekim strmim putem, uzbrdo i nizbrdo preko niskih brežuljaka. Čuo je sebe kako dahće.
Tad se morao odmoriti. Srce mu je brzo udaralo, krv mu je pulsirala u ušima. Sjeo je kraj puta, na livadu. Onda je oprezno legao. Zijevao je. Otkucaji srca postali su mirniji.
Udisao je i izdisao, i opet udisao. Trava mu je škakljala uši. Na trenutak se sjetio Marije Müller i upitao se gdje li je ona. Jedan je avion veoma polako plovio plavetnilom dajući svjetlosne signale, kao da je time htio markirati posebna mjesta; onda je nestao iza jednog oblaka i više se nije pojavio. Bilo je sasvim tiho.
Bilo je pretiho.
Takvu tišinu još nikad nije doživio. Treperenje je prolazilo zrakom. Osjetio je da je promatran. Zatvorio je oči, ostao tako nekoliko sekundi, opet ih otvorio.
Tu nije bilo ničega. Ni aviona, ni oblaka. Samo nebo, sasvim blizu, odjednom sasvim blizu.
U boji kakvu još nikad nije vidio. Od nje su ga boljele oči, čelo, koža. Nije se micao. Pokušao je udahnuti, ali zraka nije bilo. Nebo ga je čvrsto opkolilo.
Čak je i trava sasvim mirno stajala, više ju nije osjećao pod sobom. Nebo se primicalo. Još uvijek nije mogao disati.
Svom snagom je stisnuo oči. Nije pomoglo: nebo je ostalo vidljivo. Obuzela ga je panika, tijelom mu je prolazio bespomoćni, gorući strah. I trajao je, još uvijek. I još uvijek. I još uvijek.
Kad je došao k sebi, bilo je već mračno. U neko doba njegova je svijest popustila, uzmaknula, ugasila se. Nije znao koliko je dugo tu ležao. Stabla pokraj livade postala su siluete. Neka je ptica kriještala, sa ceste je čuo potmuo šum automobila. Jedan je oblak otkrio mjesec, kao mesingani kolut, prošaran mrljama i ne sasvim okrugao. Davida je boljela koža preplanula od sunca, a ustajanje mu je teško palo; udovi su mu bili ukočeni i istrošeni. Polako i oprezno, stavljajući nogu ispred noge, vraćao se u svoj pansion. Barem još nije bilo prekasno za večeru. Znao je da je to opet bila opomena. Možda posljednja.
Te noći dugo nije zaspao. Prvi put je htio prestati. Morao je ležati na leđima, zbog izgorjele kože nije se mogao okrenuti na stranu. Mislio je na boju koju je vidio (poslije ju je pokušao smiješati od drugih boja, proizvesti nešto što bi joj bilo slično, ali se to pokazalo nemogućim, i nakon toga ju je čak izbjegavao sebi predočavati). Tiho je stenjao. Ne, to nije bilo moguće, nije mogao odustati, već je previše postigao. Vrijeme, nijemo, smrtonosno vrijeme: postojao je jedan put da mu se umakne.
Upotrijebio je sprej. Glava ga je boljela i bilo mu je vruće: vjerojatno je opet imao visoku temperaturu. U njemu su se sastavljali neobično gadni brojevi i stalno se sve više umnožavali; on ih je svom snagom gurao od sebe. Njegovo je oštećeno srce kucalo, pumpalo krv kroz usaljeno, sve slabije tijelo. I dok je ležao tu, u tom krevetu, na leđima, bez pokrivača koji ga je vrijeđao, i čekao san, u njemu se javio jak osjećaj nestvarnosti. Kao da više nije (ali to je već bio dio sna) bio tu, nego u svom uredu, ispred stola za kojim je sjedio neki starac, u crnom odijelu, glave oslonjene na šake, pogleda kroz poluotvorene oči prikovana za ploču stola. Kiša je bubnjala po prozoru. Svjetiljka je isijavala žutu, nečistu svjetlost.
Déjà vu je bio tako snažan da je David počeo mucati. Da, morao je već biti tu. A istodobno mu je bilo kao da je upravo bio negdje drugdje, u nekom krevetu, daleko u prostoru i vremenu. Nakašljao se i htio nastaviti govoriti, ali više nije znao gdje je stao. Još jednom se nakašljao.
„I?” pitao je Grauwald ne dižući pogled. „Je li to sve?”
David je pokušao razmisliti, ali više nije znao dokle je došao, ničeg se iz posljednjeg sata nije sjećao: govorio je i govorio dok nije promukao, ali je njegova svijest bila negdje drugdje. Kao onda, na njegovu predavanju.
„Da”, oklijevajući je rekao. „To je sve.”
Grauwald je gledao u stol i šutio. Kiša je bila vrlo glasna. U susjednoj sobi zazvonio je telefon.
„Ne znam zapravo”, rekao je Grauwald, „gdje bih počeo. Najradije bih... Ali vi želite mišljenje. Čak želite da se to tiska, zar ne?” Ušutio je, stisnuo oči i promatrao svoje nadlanice. Telefon je opet zazvonio.
„Ono što ste tu iznijeli... Dakle moram priznati da sam u jednom određenom trenutku izgubio... I molim vas, pogledajte što ste tu napravili!”
Stol je bio prekriven iškrabanim listovima. Na podu su ležale dvije kemijske, jedna olovka i kutija spajalica, koja se otvorila i svoj sadržaj, stotinu malih, sjajnih spajalica, rasula po cijeloj površini saga. Telefon je zazvonio još jednom, na trenutak oklijevao, odustao.
„Nisam vas prekinuo”, rekao je Grauwald, „iako vas, priznajem, već neko vrijeme nisam slušao. Ja... ništa nisam razumio! Ništa! A zašto?” upitao je i pljesnuo dlanom o dlan. „Zato što se tu nema što razumjeti! Gospodine doktore Mahler, još nikad nisam čuo nešto tako zamršeno, tako... tako...” Podigao je jednu ruku, stisnuo šaku i nenadano, valjda i na vlastito iznenađenje, tako snažno udario u stol da je jedna od papirnih lopti odskočila, a svjetiljka i otvarač za pisma tiho su zazveckali. „U svakom slučaju, neću riskirati svoj ugled time da takvo što... Čak vam ni izračuni nisu točni!”
„Ja ipak mislim”, rekao je David, „da su točni. Hoćete li tiskati to?”
„Zar me niste razumjeli?”
David je obrisao čelo. Teško je disao. „Gospodine profesore, nisam vas molio za mišljenje, nego... Vjerujete li da postoje stražari?”
„Što?”
„Ne znam kako to objasniti. Mislim da neke stvari ne trebaju biti otkrivene...” Pogledao je prema prozoru. Više nije kišilo. Nebo je bilo sivo, kao od metala.
„Vi ste ludi”, polako je rekao Grauwald. „Možda. Ali netko me traži. I moji izračuni su točni.”
„Mislite da ja to ne mogu procijeniti?” Grauwaldova glava se trznula, oči kao da su mu se još smanjile. „Smatrate li me idiotom?”
David ga je pogledao. Suzbijao je napad kašlja, uhvatio se za naslon stolca i gledao ga.
„To je drskost!” viknuo je Grauwald. „Bezobraz... I neće... neće proći bez...! Pripazite, ukazat ću vam na vaše pogreške, bit će mi zadovoljstvo. Sjednete ovdje, trabunjate o entropiji i stražarima, hoćete mi prodati besmislene, izmišljene formule, pokušavate naći jezovite dokaze za tu glupost i...”
„Hoćete li objaviti moj članak?”
„Naravno da neću!”
David ustane.
„Sjednite!” zaurla Grauwald. „Sad nećete otići! Sad ćete me saslušati!”
David se okrene.
„Mahlere!”
David je stajao.
„Jeste li već razgovarali s nekim stručnjakom?”
„Mislio sam da ste vi taj.”
„Ne, ne mislim to. Mislim... Potrebna vam je pomoć.”
David je piljio u njega. Na hodniku su se približavali i udaljavali koraci. Devedeset sedam spajalica bilo je na podu, ne stotinu, samo devedeset sedam. Okrenuo se prema vratima.
„Ne odlazite!” tiho je rekao Grauwald. „O svemu se može razgovarati, što se mene tiče, i o vašoj teoriji, što se mene tiče... Ne činite gluposti!” David je otvorio vrata i izišao. Na dugi, nestabilni hodnik. Vrtjelo mu se. Još je čuo kako su se za njim zalupila vrata i s treskom ugušila Grauwaldov glas. Njegov promukli glas kojim je još uvijek govorio.

Deveto poglavlje


Tri ruke. Na tri različita mjesta u dvorani. Podignute u vlažnoj svjetlosti prozora, činile su se tamne, gotovo kao kosturi.
„Ne”, rekao je David, „ne sad. Molim vas, bez pitanja.”
Oslonio se na stol, sagnuo se, pokušao ih je ne gledati. Njihova su mu lica otežavala koncentraciju. Četrdeset osam pari očiju (i jedan zatvoren. Jedan je mladić u predzadnjem redu spavao; doista je spavao, grudi su mu se dizale i spuštale, a usta su mu bila blago otvorena, i kad god bi ga David okrznuo pogledom, osjetio je kako ga obuzima besmislena simpatija), četrdeset osam kemijskih olovaka koje su se, zapinjući, kretale po papiru, pokušavale uhvatiti njegove riječi. Opet tri ruke.
„Prvo moram doći do kraja”, rekao je David. „Pitanja, molim, poslije.” Na rubu stola bila je zalijepljena skrutnuta lopta ispljunute žvakaće gume. David se borio sa sve većim gađenjem i odlučio tamo više ne gledati, ni tamo više ne gledati. Kao i uvijek na svojim predavanjima, nastojao je ne disati duboko: mirisalo je na znoj i mješavinu parfema, na rad i dosadu, na skup tijela, na podnevno vrijeme i tromost.
„Možemo li”, čuo je sebe kako govori, „barem hipotetski poći od toga da nas priroda zavarava. Svi vi znate...” Bacio je na njih pogled: zbunjena, odsutna lica, bradata i obrijana, i zgodne studentice, koje nikad nisu sjedile u prvim redovima; neke su bile jedva mlađe od njega. „Svi znate Valentinovljev paradoks. Znate da nam se priroda neutrona otkriva ovisno o pitanju koje mu postavljamo. Pokus koji treba dokazati valnu prirodu, dokazuje valnu prirodu; pokus koji treba oboriti čestičnu tezu, obara čestičnu tezu. Čini se da se to dvoje međusobno isključuje, oboje egzistiraju jedno pokraj drugoga. Obično polazimo od toga da te perspektive moraju biti spojive u treću, višu perspektivu, koju još ne poznajemo. To...” Opet se podigla jedna ruka. Vidio ju je krajičkom oka i ignorirao, „...to bi bilo lijepo! Ali što ako nije tako kako kaže Valentinovljev paradoks?”
Još jedna ruka. David se okrene prema prozoru i prekriži ruke na leđima. Opet je ispred sebe vidio Grauwalda, njegovo bijesno lice, njegove iskešene, smiješne žute zube. Jednako sam tako mogao otići i kući, pomislio je, ionako je ovo moje posljednje predavanje. Ovako ili onako. U svakom slučaju, posljednje.
„Ako dakle”, rekao je prema prozoru, „nije tako? Ako dva pokusa proturječe jedan drugome a da nema ničega što bi nam pomoglo i uklonilo proturječje? Tad bi...” Okrenuo se prema njima, svim tim očima, njih devedeset i šest – ne, devedeset osam, jer sad je bio budan i onaj koji je prije spavao. „Tad bi stvarnost bila prilično nesigurno mjesto. I ako...” Ruka se opet spustila, nitko se više nije javljao, svi su ga samo gledali, začuđeno i bezizražajno. „I ako postoji neka grupa, recimo anđela, ili neka tendencija svijeta, što bi bilo isto, da se spriječi rušenje pravila, otkrivanje pogrešaka, jer...” Opet se okrenuo prozoru. Na polukružnom trgu stajale su klupe, sjedili ljudi, gurali se golubovi, prepoznatljivi samo kao metež sivobijelih mrlja. David se nakašljao. I odatle se vidio neboder sa svim njegovim ogledalima i drugim, u njega uznemirujuće izvrnutim nebom, „...jer, vjerujte mi, stvaranje sadrži pogrešku. Bog računa, ali... katkad loše računa.”
Pogledao je preko ramena: njihova su se lica promijenila. I olovke su prekinule svoje jednolično kretanje slijeva nadesno, u ritmu njegovih riječi; sad su, kamo god da je pogledao, počivale pored otvorenih bilježnica ili blokova. Začulo se mrmljanje, dobacivali su jedni drugima poglede, jedna je plavuša vrtjela glavom, i upravo se student koji je domalo spavao, široko i opako cerio.
„Ali to je dobro čuvana tajna. Ne treba biti otkrivena. I katkad se čini da onoga tko to otkrije, vrlo realno – molim vas, nemojte to shvatiti... metaforički... – progone. Progone i...” Protrljao je bradu, vrat, potiskivao je napad kašlja; nehotično i na njegovo vlastito zaprepaštenje ruka mu se spustila na srce, brzo ju je povukao i gurnuo u džep. Nešto je zalepršalo na prozoru, on se stresao, ali bio je to samo golub. Netko se nasmijao.
„Ako bi, naprimjer”, rekao je neki glas, a bio je njegov, samo je zvučao drukčije nego obično, „netko otkrio što je vrijeme i kako... bi mu se možda moglo umaknuti... Molim vas, uzmite to kao sasvim proizvoljan primjer! Tad će se on isprva vjerojatno veoma radovati, ljepota njegova otkrića, njegova će ga veličina... Ali polako će primijetiti da je u opasnosti. Možda će i u vlastitom životu otkriti nešto što je uvijek bilo tu, ali tek sad postaje vidljivo, obrazac... po kojem ga pokušavaju zaustaviti. Pokušavaju ga...” Zapeo je. Više nije znao kamo bi pogledao; čak je i neboder postao nesnošljivim prizorom. Osjećao je svih devedeset osam očiju uperenih u sebe. I još dva golublja, crna, poput glave na pribadači, sad pokrivena sićušnim kapcima, sad opet vidljiva. Golub je nešto kljucao. Perje mu je izgledalo raščupano i prljavo. Prišao je bliže prozoru. Onda je skočio u prazno.
David je gledao za njim. Golub je padao. Padao je, i tek prilično kasno, kao da je oklijevao, raširio krila. Povukao je krivulju koja se oslikala na crvenom krovu jednog automobila, počeo se obrušavati, lebdio je na vjetru, nekoliko puta zamahnuo krilima, i spustio se na asfalt pokraj automobila, među druge ptice. I već je bio jedna od njih; više se nije razlikovao.
„Gospodine doktore”, rekao je jedan glas. Jasan, ugodan ženski glas, odnekud iz sredine dvorane.
„Da?”
„Što vi to govorite?”
David osjeti kako ga oblijeva rumenilo. Nepomično je stajao. Pogledom je išao po redovima, ali nju nije mogao naći, nije znao tko je postavio to pitanje. S nekoliko se strana čulo hihotanje.
On se nakašlje kako bi odgovorio. Kako bi bilo što odgovorio. Odjednom, sasvim bezrazložno, sjeti se goluba. Ni on se nije penjao uvis; naprotiv. Oni su uvijek tako činili: nisu uzlijetali nego su se prepuštali padu, obrušavanje prelazi u letenje tako da se ne može reći gdje prestaje jedno, a gdje počinje drugo. Naravno, morali su štedjeti energiju. Za njih je bilo vrlo naporno, a i opasno. Čak su i oni morali nositi tijelo, i ono je materija obuhvaćena silom teže. I njihova lakoća: pobjeda nad neprijateljskim silama, postignuta lukavstvom. Samo lukavstvom.
Netko se smijao. Jedna je studentica zabacila kosu; plavi bljesak. Jedna je kemijska pala i kotrljala se pokraj redova stolica, naprijed, prema govornici, prema njemu. On ustukne. Smijeh se pojača. David otvori usta i opet ih zatvori. Tamo su bila vrata. Uska vrata, pravokutnik u zidu, i mogla su se otvoriti, i moglo se...
Pogledao je na svoj ručni sat. Činilo mu se da čuje kako kuca, sasvim jasno, unatoč svoj toj buci. Jasnoća one jedne noći... I kako je sve već bilo zamućeno, uprljano smijehom, i sumnjom, i ravnodušnošću; ugroženo onim što mu je dolazilo, što mu se približavalo, što je gasilo život i odvlačilo u ponor prošlosti, beskonačnoga, zaboravljenog vremena iza onog trenutka. Izdržao je još nekoliko sekundi, nekoliko kratkih, jasnih otkucaja svoga sata. Smijeh ga je zapljuskivao, njihova su se nasmijana lica podigla pred njim kao zid. Još jedna, još dvije sekunde...
Onda je izišao.
Nije se ni okrenuo. Opet niz hodnik, prazni, blago zakrivljeni hodnik. Ondje su Grauwaldova vrata. Zastao je potaknut nenadanim impulsom. I otvorio ih.
Gramvald je klečao na sagu i skupljao spajalice. Teško je disao, leđa su mu bila povijena, sijeda glava kao da mu je pomalo krivo sjedila na vratu.
„Mahlere”, rekao je, „zar opet! Zar ćete još jednom...”
David ga je gledao. Grauwald je pokušao ustati: prignuo se, rukama se odupro o pod; ali odjednom ga je napustila snaga. Ruke su mu klecnule i on je tiho, meko bubnuo o pod, i sad je sjedio tu raširenih nogu, poput nekog djeteta. Na sagu pokraj njega još su se na sekundu vidjeli otisci njegovih prstiju.
„Što, dovraga”, tiho je upitao, „još hoćete...?”
David zatvori vrata. Spusti se niz stube, niz drugi, pa niz prvi kat u predvorje, do rotirajućih vrata. U jednoj niši, glave položene na prekrižene ruke, hrkao je portir. Kad je David prošao pokraj njega, ovaj je tiho zastenjao.
Rotirajuća su mu vrata sa svih strana pružala vlastiti odraz, blijed i umnožen: debeli, znojni muškarac odlučna izraza na crvenome, loše obrijanom licu. Vrata su zujala pri okretanju, skanjivala se – oslobodila ga. Svjež zrak, ugodan nakon smrdljive predavaonice. Tamo preko, pokraj stuba, Valentinov je onomad ušao u onaj automobil i odvezao se, otišao iz njegova života; David nikad nije mogao izići na ta vrata a da na to ne pomisli.
Niz stube, na trg. Jato golubova, koje je još odozgo vidio (zatomio je impuls da se okrene prema svom prozoru; znao je da su oni sad stajali gore i gledali ga), gučući je prekrivalo tlo; na klupama je sjedilo nekoliko staraca i bacalo komadiće kruha, i gdje god da su ovi pali, ptice bi navalile, gurale se i kljucale jedna drugu. Nikad više, pomislio je, neću sići niz ove stube. Duboko je udahnuo i izdahnuo, zrak je bio vlažan, pročišćen kišom. David gurne ruke u džepove i uputi se ravno kroz jato golubova, posred trga.
Golubovi tad polete.
Kreštava se masa podizala uvis. Kao da je tlo oživjelo. Na trenutak je zrak bio sasvim ispunjen prhanjem, pokretnim sivilom: jedan od staraca se okrenuo, drugi je rukama pokrio lice... I već je bilo gotovo. Čovjek je morao zabaciti glavu da bi ih vidio: već su bili iznad krovova, a buka je jenjala, njihovi su se brojni krici smiješali u jedan jedini, koji se podizao i splašnjavao.

Deseto poglavlje


Nitko ne zna adresu!”
„Koju adresu?” upitala je Katja. Ona se prignula i pomilovala ga po nadlaktici; mekan, ugodan dodir. On uzmakne.
„Valentinovljevu. Jučer sam poslao svoje zabilješke na njegovo sveučilište. Ali to nije dovoljno. Osobno moram k njemu.”
Katja ga je gledala. Teško je disao, kosa mu je bila raščupana, lice sjajno. „Ne misliš li da bi si, nakon svega, danas trebao ostaviti malo vremena? Vjerojatno si izgubio posao. Zar to nije dovoljno?”
„Ne, to još ni približno nije dovoljno.” Izvukao je zgužvani rupčić i obrisao lice. „To je bilo prekjučer, u noći. Odjednom sam to znao. Sve za čim sam tragao. Inače, jesi li vidjela lanternu?”
„Što?”
„Na ulici. Već je popravljena. Znaš, sanjao sam da je razbijena još dok to nisam mogao znati, a onda je doista i bila... Kao da sam sasvim nakratko bio u budućnosti, razumiješ li, kao da je samo moje otkriće dovoljno da se poremeti red... Zvuči li to tako zbunjujuće?”
„Da”, rekla je ona, „svakako.” Pogledala ga je nakošene glave, gurnula unatrag kosu i prišla prozoru. Oblaci su se na više mjesta potrgali i oslobodili već svijetlocrveno nebo. Jedan je policajac polako išao ulicom. „Možda imaš pravo i... možda je to što si pronašao tako važno ili... toliko neobično da te zbunjuje. Da tvoj um...”
„...ne može to podnijeti. To misliš?”
Ona ga pogleda. Njezine crvene usne, oblik njezine bluze, odraz sunčeva zalaska na njezinoj kosi, smeđu boju njezinih očiju – sve je to opažao protiv svoje volje. „Da”, polako je rekla, „to mislim.”
„Hvala lijepo.”
„Što je to,zapravo?”
David je slegnuo ramenima. „Ništa osobito. Samo, da vrijeme ne postoji.”
„Otprilike tako kaže već Platon. ‘Pokretna slika vječnosti.’ A zatim mnogi drugi. Nemoj se ljutiti, ali baš i nije osobito originalno.”
„Nije, prastaro je. Naravno. Ali ja to mogu dokazati.”
Ona mu dobaci kratak pogled. Na prozorskom staklu lebdio je njezin odraz. Nalet vjetra prevrne jednu kantu za otpatke lupajući njome, zavitla u zrak lišće i maramice, skine policajcu kapu s glave. On ispruži ruke i potrči za njom. Kapa padne na tlo ispred njega, dalje poleti, opet padne na tlo.
„Fizika”, rekao je David, „ne poznaje vrijeme. Stvarno, aciklično vrijeme, koje iz prošlosti ide k budućnosti. Ili ipak: ali samo kroz jednu jedinu formulaciju, a to je drugi zakon termodinamike. On kaže da se nered uvijek povećava.” Ustao je i stao iza nje. Policajac je otresao prašinu sa svoje kape.
Katja se okrene. Sad je stajala tik ispred njega. Gledao je njezino pocrvenjelo lice, njezine uske oči, dva pramena što su se uvijala na čelu.
„U tom drugom zakonu”, rekao je, „jest jedina veza između stvari i vremena. Ako bismo ga mogli staviti izvan snage...”
„Ali to bi bilo užasno.”
„Kako to?”
Na trenutak je, jedan dugi, uvijek dulji trenutak, izdržao u njezinoj blizini. Onda se povukao.
„Znaš, nije osobito teško. Pa to je čudno. Tako sam dugo tražio, a vjerojatno sam mogao već odavno naći da sam samo pomislio da bi moglo biti tako jednostavno. Sve izgleda poput pogreške u konstrukciji, poput... neke vrste zablude. Doista ne bi trebalo ići.” Rasklopio je svoje naočale, prinio ih licu i oprezno stavio na oči. „Ali ide.”
Katja mu se približi. Iza sebe je osjećao hladno prozorsko staklo. Ona ispruži ruku i dodirne njegov obraz. On se trzne, odjednom se sjeti starca na klupi i kako ga je dodirnuo, i onoga što se potom dogodilo. Katja povuče svoju ruku.
„Četiri dulje formule”, rekao je, „i uz to nekoliko objašnjenja. Nekoliko naprava u nekom laboratoriju. I pokrenulo bi se, i proširilo poput valova u vodi. Vrijeme bi postalo manje oštro. Znaš, mi vjerujemo kako je materijalni svijet tako siguran, tako čvrst i do kraja isplaniran. I da su zakoni tako pouzdani. Ali to nije tako. Sve je to vrlo krhko. Lako se da narušiti.”
„S tobom nešto nije u redu.” Katjin je glas zazvučao nesigurno, gotovo plačno. „Sasvim si se odvojio od ljudi. Sasvim...”
„Glupa rečenica. Ljudi umiru. Ne ispunjavaju svoja obećanja. Uvijek su drugdje. Vrat im može biti prerezan.”
„Slušaj me!” Ona mu položi ruke na obraze i čvrsto mu stisne glavu, do bola čvrsto, a on u njezinim zjenicama opazi udvostručen odraz svog lica. „U nešto si zaglibio!”
„Da?” On osjeti kako ga obuzima snažna i bezrazložna odbojnost. „Tko si ti, zapravo?” čuo je sebe kako pita. „Stojiš ovdje i na svaki me način hoćeš odvratiti od toga, zar ne, na svaki način? Tko te je poslao?”
Ona ga pusti. „Što? Ti misliš...”
Ali tad je više nije čuo; nadglasala ju je buka nekog helikoptera; i sad se već pojavio u prozoru, iznenađujuće velik i sasvim blizu. Elisa je oslikavala krug po zraku, crvenkastu svjetlucavu površinu. Letjelica se udaljavala, buka se povlačila, slabjela, izgubila se.
„Čak i ako te nitko nije poslao, što je nevjerojatno, jer oni su tu i sve bi učinili, a ja te jedva i poznajem... Čak i ako te nisu poslali, bilo bi preopasno.” Sjeo je za radni stol, podbočio glavu rukama i nekoliko sekundi šutio. „Mogla bi umrijeti.”
Onda je podigao pogled: Katja je stajala pred njim, na bljedilu njezina lica crvene su joj se usne jače isticale; čak je i on to sad primijetio. Teško je disala. On je odmahivao glavom. „Oni postoje. Doista postoje. Ali zaboravi legende. U stvarnosti nisu dobri. Nisu ljubazni, i nemaju milosti.”
Helikopter se vraćao; njegov čelični rotor što je šibao zrak, tutnjanje čudovišne snage što se u sebi kovitlala. David je nehotice uvukao glavu. Katja je ostala ondje gdje je stajala, na sredini sobe, tri koraka udaljena od njega, i sad više nije pokušavala približiti mu se.
Neko vrijeme nisu progovorili ni riječi. Onda je helikopter otišao i sa sobom odnio buku. Sunce gotovo da je zašlo, njegovo posljednje svjetlo kao da je plamtjelo na Katjinu licu.
Odmahnula je glavom. „Premoren si, Davide, i ja to nisam čula. Ništa od toga. Ni riječi.”
„Ne vjeruješ mi dakle?”
„Molim te, idi spavati! U užasnom si stanju.”
„Tako?” Gledao ju je rastresenog, gotovo neprijateljskog izraza. „To nisam znao. Zapravo se ne osjećam loše. Ispričavam se.”
„U redu je.” Ona se okrenula i naglim, prenaglim kretnjama, pokušavala zapaliti cigaretu: žigica se slomila, zapaljena je pala, mali žuti plamen na sagu; ona ga brzo zgazi. Zazvonio je telefon. David ustane i podigne slušalicu.
Isprva nije prepoznao glas. „Valentinovljevu adresu”, vikao je Mohr, „ipak sam je dobio, dužnik si mi. Uopće ne želim znati što s njom namjeravaš. Hoćeš li zapisati? Ah, da, ti još nisi čuo: stari idiot je u bolnici, jaki bolovi u trbuhu, također svojevrsni šok, nitko još ne zna pobliže. Čini se da je prilično loše. I kako tebe nije bilo i nisi mogao ništa protiv toga, tebi smo ugurali zamjenu za njegov seminar; žao mi je, tako to ide. Ah, da, adresa. Dakle hoćeš li zapisati...?”
David je zapisao adresu i spustio slušalicu. Pogledao je oko sebe i prestrašio se. Za trenutak je zaboravio da je još netko bio u sobi.
Katja je stajala pokraj vrata. Bila je odjenula kaput, a ruka joj je počivala na kvaki.
„Pričekaj još malo”, rekao joj je, „molim te.”
„Ne, Davide. Sutra ću opet doći.”
„Sutra više neću biti ovdje.”
Katja ga je pogledala, na trenutak se činilo da oklijeva; onda se okrenula, otvorila vrata, potpetica joj se iskrenula, opet je našla ravnotežu, i izišla. Njezini su koraci odzvanjali hodnikom, udaljavali se, postajali tiši, kad je sišla niza stube, umuknuli su. Nekoliko sekundi poslije čuo je tresak ulaznih vrata. Onda se pojavila ispod prozora, pogledala nadesno, nalijevo, prešla ulicu. Kad je bila na drugoj strani, okretala je glavu dok joj pogled nije došao do njegova prozora; gurnula je kosu unatrag (jedna se sićušna ukosnica iščupala, pala na tlo, odskočila i ostala ležati na ulici), prošla pokraj policajca koji je još uvijek čistio svoju kapu, a onda je nakratko prestao i gledao za njom, sad je išla brže, tako da joj se kaput napuhao na vjetru, zamaknula je za ugao i više ju nije vidio.
Helikopter je polako išao preko horizonta. Jednim klikom upalile su se ulične svjetiljke i na sumrak spustile sjaj. Na sagu je bila mala nagorjela mrlja pored skvrčenog ostatka žigice.
David se osvrne oko sebe. Vrata njegova stana još su stajala otvorena. Sa zida u stubištu otpala je žbuka i otkrila kameno tkanje opeka; neobično odbojan prizor. On zalupi vrata, dvaput okrene ključ i stavi lanac. Upali svjetlo; sumrak se pretvarao u blagu tamu. Onda sjedne na krevet.
Jesu li se vrata pomakla? Ne, naravno da nisu, to je bilo nemoguće. Ili – je li već bio zaspao? Razmislio je i zaključio, u neobičnoj jasnoći, da se to moralo dogoditi, da je već morao spavati. Jer sad su se vrata otvarala, unatoč bravi i lancu. I ušla je njegova sestra.
David otvori oči. Doista je ležao na krevetu, u odjeći, čak i u cipelama. I vrata su bila zaključana, a stropna je svjetiljka bacala žuto i slabašno svjetlo. On zatvori oči.
Vrata su bila otvorena i sestra ga je gledala, u najmanju ruku gledala je u njegovu smjeru, jer njezine oči ništa nisu fiksirale. Počela je objema rukama davati znakove. Pokazivala je na prozor i činila brze, kratke kretnje rukama. Vrtjela je glavom.
David otvori oči. Osjećao je svoje srce: slab, ali primjetan bol. Posegnuo je za dozom spreja. Bila je hladna i u tom je bilo nečeg umirujućeg. Pogled mu je lutao praznom sobom. Zatvorio je oči.
Ona je micala usnama. Trudila se proizvesti glasove, ali to nije išlo, iz nekog razloga nije bilo moguće. Podigla je jednu nogu i balansirala na drugoj. Onda je počela skakutati, gore-dolje, poput djeteta, a to je (odjednom mu je palo na um) zapravo i bila; dijete prerezanog vrata koje mu je bezuvjetno htjelo nešto reći. Još je vidio kako je ispružila ruke i kotrljala neki kotač, poprijeko kroz sobu, od otvorenih vrata prema prozoru; on se htio uspraviti kako bi je bolje vidio, ali to je bila pogreška: kretnja njegova tijela nešto je razorila; oči su mu se otvorile kao same od sebe, i vrata su bila zatvorena, i on je bio sam.
Osjetio je potmuo pritisak na mjestu gdje mu je bilo srce, kao od nekog teškog predmeta. Ustima je prinio dozu sa sprejem, pritisnuo dugme za prskanje i udahnuo. Zatim je ustao.
Uzeo je telefon i pozvao određeni broj. Nakon nekoliko sekundi netko se javio. „Da?”
„Katja, ja sam. Ispričavam se zbog pitanja, možda će ti se učiniti čudnim! Jesi li maloprije bila ovdje?”
„Davide, što to znači?”
„Molim te, odgovori mi! Upravo sam nešto sanjao i ne znam točno kad je san počeo. Vodili smo neobičan razgovor, ti i ja, i ja sam rekao nekoliko stvari... Jesi li bila ovdje?”
„Doista trebaš spavati. Prilično je kasno i... Idi spavati!”
„Čekaj!” viknuo je David. „Samo hoću znati...”
„Laku noć!”
Prekinula je. Neko je vrijeme stajao i slušao zvuk prekinute veze. Na podu se ništa nije vidjelo: nije bilo ni žigice, ni mrlje. Polako je ispružio ruku, uzeo slušalicu i pozvao drugi broj.
„Marcele”, rekao je, „žao mi je, ali hitno je. Sjedni u auto i dođi! Usput ću ti objasniti. Odmah dođi!”

Jedanaesto poglavlje


Bijele crte po sredini ceste hrlile su iz mraka, razvlačile se, nestajale ispod poklopca motora. Osim njih i stupica s desne strane ceste, te male površine sivog asfalta u snopovima farova i, s vremena na vrijeme, svjetala nekoga drugog automobila, ništa se drugo nije moglo vidjeti. Na nebu nije bilo zvijezda; a drveće uz rub ceste stapalo se u zid sjena koje su brzo promicale.
„Sedam stotina”, rekao je David.
„Što?”
„Sedam stotina stupića. Uvijek su na udaljenosti od trideset tri metra. Zapravo, trideset tri zarez tri. To znači da smo prešli nešto više od dvije stotine trideset kilometara.”
„Molim te”, rekao je Marcel, „umukni!” S tri prsta lijeve ruke držao je upravljač. Nije bio počešljan, dva dugmeta na košulji bila su mu otkopčana, lice sivo i neobrijano.
„Nemoj tako brzo voziti!” rekao je David.
„Ma nemoj!” viknuo je Marcel i nagazio na kočnicu. „Sad je dosta! Zoveš me usred noći i kažeš da je nešto važno, i smjesta moram doći po tebe jer bezuvjetno moraš nekoga posjetiti. Ili ćeš mi odmah reći što to znači, ili ćeš ići pješice!” Skrenuo je uz rub ceste i zaustavio automobil.
„Idemo”, polako je rekao David, „k Borisu Valentinovu.”
Marcel je šutio. Dobacio je Davidu dug pogled. Onda je opet vozio. Stupovi kraj puta su se pokrenuli, bili su sve brži, savili se u jednu, a zatim još jednu krivinu.
„Ti to ozbiljno”, rekao je Marcel, „zar ne? Stvarno misliš da te netko prati?”
„Da.”
„I očekuješ da u to povjerujem?”
„Iskreno rečeno, svejedno mi je.”
Neko su vrijeme šutjeli. David je zatvorio oči i ujednačeno disao, kao da je spavao. Marcel je piljio u cestu.
„To što Grauwald leži u bolnici”, iznenada je rekao David, „samo nekoliko sati nakon razgovora sa mnom, i to da će umrijeti, smatraš li to slučajnošću?”
„Svakako.”
„I nesreću sa cisternom? I mrtvog čovjeka u parku? Njih također?”
„Kakve to ima veze s tim?”
Jedan im je automobil s dugim svjetlima dolazio ususret: dva svjetlosna kruga su rasla, svjetlost ih je potpuno zasljepljivala; Marcel je nagazio na kočnicu; David je vrisnuo. Drugi automobil je oborio svjetla, prošao pokraj njih, nestao u tami retrovizora.
„Smiri se!” rekao je Marcel. „Pa što je s tvojim živcima? A taj Valentinov, zna li uopće da dolazimo? Jesi li ga nazvao?”
„Nisam. Ne bi sa mnom razgovarao. Teško je doći do njega.”
„Želiš ga uhvatiti na prepad?”
„Moram tako. Moram ga natjerati da me sasluša. Ako me shvati, onda već dvojica znaju.” Pogledao je Marcela, oči su mu malo zasvijetlile. „A njemu će se vjerovati.”
Jednim uspinjućim zavojem izišli su na autocestu. Ispred njih su, na udaljenosti od nekoliko stotina metara, bila svjetla nekog drugog automobila. Marcel je odmah ubrzao.
„Jednom sam napisao pripovijetku”, rekao je, „o čovjeku kojeg netko stalno naziva. I to netko koga on ne poznaje i tko nema ništa s njim, i uopće ne želi s njim razgovarati. Ali stalno ga...”
„Ali ti nisi htio više pisati!”
„Nisam.” Marcel je oklijevao. „Nisam htio. A i nisam. Samo sam to zamišljao. Mogao sam napisati. Zaboravi!” Pritisnuo je papučicu gasa; ubrzanje ih je pritisnulo na sjedala. Pokraj njih su se dizali bijeli zidovi za zaštitu od buke.
„Drugi dio Pustolovine?”
„Glupost! I prvi je već bio previše. Kvragu, zaboravi!” Automobil ispred njih bio im je bliže; Marcel je dao žmigavac, prešao u drugu traku, obišao ga. Za trenutak se pokraj Davida pojavilo lice vozača drugog automobila; bio je sam u vozilu, ali je micao usnama, kao da bi razgovarao s njima. Onda su ga zaobišli.
„Čudno”, rekao je David. „Jesi li vidio...?”
„Prestani sve dovoditi u vezu sa sobom! I nemoj me više nikad pitati za drugi dio. Nikad ga neće biti. To častoljublje posvuda, ta borba, taj smrad po častoljublju! Trebalo bi na vrijeme odustati. To je najvažnije: na vrijeme odustati. Ti sa svojom teorijom! Čak i ako je točna, što onda! Netko sjedne i deset godina mozga nad nečim da bi dobio Nobelovu nagradu, ili bolje prolazio kod žena. Jesi li već primijetio koliko je svaka knjiga lažna već samim tim što ju je netko objavio?”
Opet neki helikopter. Spuštao se, rastao: približavao se. Sad se već vidjela elisa. Marcel je jedva micao upravljač. Autocesta je bila sasvim ravna, nije se vidio ni jedan drugi automobil, nigdje.
„Nećeš valjda zaspati!” uzviknuo je Marcel. „Razgovaraj sa mnom! Inače ću ja zaspati. Čuješ li?”
David nije odgovorio. Prsa su mu se ravnomjerno dizala i spuštala. Marcel je ispružio ruku prema njemu, oklijevao je, a onda ju povukao. Upalio je radio: iz zvučnika su se nizali tihi, brzi udarci po klaviru. Marcel je uzdahnuo. Gledao je autocestu, zaštitne zidove, oznake, uvijek nove crte...
I David je slušao glazbu. Pokušao ju je pratiti i u jednom trenutku mu je uspjelo, na neki lebdeći način ostala je prisutna u njegovu snu. Tonovi su, primijetio je, stajali u jasno čujnim brojčanim odnosima: neki su bili međusobno srodni, drugi strani, između nekih je postojala nesklonost, neka aritmetička vrsta neprijateljstva. Činilo se kao da je samo razvrstano vrijeme (a to je također bilo povezano i sa stupovima što su tu negdje vani i dalje promicali, i dalje promicali, i promicali), koje je stalno iznova bilo svirano; povezanost broja i vremena; akordi koji su nestajali, ali su se opet vraćali, svi su se opet vraćali.
A onda je vidio sebe nasuprot njoj. Opet nasuprot njoj. Gledala ga je. Stajala je ispred njega blago nagnute glave, bezizražajnog lica. I David je znao, bio je potpuno ispunjen tom izvjesnošću, da to nije bilo sjećanje, nikakva predodžba, ni prizivanje njene blijede, brzo iščezavajuće pojave, kako je to uobičajeno u snovima, nego da je to stvarno bila ona. Da je stajala pred njim u svom pravom, dječjem biću, koje je prošlo kroz drugi, nepoznat oblik postojanja. Mlađa od njega. A ipak je znala što nitko nije znao, nešto što je bilo sasvim nepoznato i zbog čega su joj usta bila zatvorena; jer bilo je nezamislivo da mu je ona o tome govorila. A ako ipak jest, onda je morao zaboraviti; a to je i činio, svake noći iznova, cijeli život. Otkud je dopirala klavirska glazba? Htio joj je prići. Zrak se oko njega prelijevao u raznim bojama koje su blistale, miješale se, okamenjivale se, kao da su ga htjele zaustaviti. I zaustavile su ga. Nije joj se mogao približiti. I akordi, i otkucaji sata, i stupovi koji su promicali, promicali, iz mraka u mrak. Izgledala je tako tužno. Nije to bilo dobro mjesto. A možda mu je jedino to i htjela reći: da tamo ne bi trebalo biti. I stupovi, i glazba. Nije se smješkala. I odjednom je znao da ga je ona tamo čekala, sve vrijeme, sve te godine, i da će on uskoro...
„Tako dakle!” uzviknuo je Marcel. „Budi se!”
David je žmirkao. Upravljač, upravljačka ploča, naljepnica na vjetrobranskom staklu. Miris kožnih sjedala. Bio je budan.
„Stigli smo. Gotovo si dva sata spavao! Inače nepristojno, zar ne?”
Parkirali su na rubu jedne, činilo se, prljave ulice, mračne i široke, između golemih kuća u kojima je samo još pokoji prozor bio osvijetljen. U daljini je grmjelo. David je pogledao na sat: bilo je malo nakon tri. Otvorio je automobilska vrata i izišao.
Na ulaznim vratima bio je interfon i ploča s tipkama za zvona. Pokraj gornje je uskim slovima pisalo Valentinov. David se zapiljio u natpis: pa on je tu stanovao. Na tom mjestu, od krvi i mesa, materijalan kao i svaki drugi čovjek. David je dodirnuo glavu i na trenutak razmislio. Onda je pritisnuo zvono.
Ništa se nije dogodilo. Opet je zagrmjelo. David je još jednom pozvonio.
Kliknulo je; zvučnik se uključio. A onda je, preko električnog zujanja, jedan začuđujuće razgovijetan glas rekao: „Da?”
„Da li bih mogao doći gore? Ja sam Mahler. Moram k profesoru Valentinovu.”
Interfon je zujao. Njih dvojica su se gledala. Interfon je zujao. Marcel je gurnuo Davida i primaknuo se interfonu: „Imate li automobil?”
„Što?”
„Možemo li doći gore? Riječ je o vašem automobilu.”
Zujanje je utihnulo. A onda, jednim klikom, vrata su se otključala. „Vidiš”, rekao je Marcel, „to uvijek pali.”
Dizalo je moralo biti veoma staro. Vrata se nisu dobro zatvarala, a kretalo se polako i, kao da je stalno moralo prikupljati snagu, s malim, cvilećim trzajima. Kabina se zaustavila i oni su izišli. To je bio najviši kat, i tu su bila samo jedna vrata.
„Kad otvori”, rekao je Marcel, „ti govori! Ja s tim nemam ništa. Ako pozove policiju, ja te ne poznajem. Jesi li razumio?”
Vrata su se otvorila. Pred njima je stajala niska starica u kuti. Kao da nije ni imala vrat, glava joj je, okrugla i izborana, počivala na ramenima. Noge su joj bile bose u smeđim sandalama.
„Želio bih k njemu”, rekao je David.
„Nije ovdje.”
„Važno je!”
„Nije ovdje.”
Marcel je stupio naprijed. „Trebali bismo objasniti. Gospođa Valentinov?”
„Ja sam domaćica.”
„Moramo hitno, doista hitno, razgovarati s profesorom Valentonovim...”
„Valentinovim”, rekao je David.
„...s profesorom Valentinovim. Riječ je o rezultatima koji su za njega vrlo važni. Ako nije ovdje, biste li nam možda mogli dati telefonski broj na koji bismo...”
„Ne”, tiho je rekla, „ne, ne. Ne.” Povukla se i htjela zatvoriti vrata. David je stavio nogu na prag.
„Ne čini to!” viknuo je Marcel.
„Slušajte!” rekao je David. Moram ga vidjeti! Važnije je nego što možete i pretpostaviti!”
Ona ga je na trenutak gledala otvorenih usta, ne shvaćajući, ali i ne čudeći se. – „Dobro”, iznenada je rekla. „Dobro.” Polako se, natraške, vraćala u hodnik. David je gurnuo vrata i pošao za njom.
„Ali piše u novinama.”
„Što?”
„On drži govor. Na... Na nekom... kon...”
„Kongresu?”
„Da, da. Kongresu.” Pogledala je Marcela. „Hoćete li sad otići?”
„Ne baš odmah”, rekao je Marcel. „Gdje je taj kongres?”
Ona je piljila u Davida, onda u Marcela, pa opet u Davida. U hodniku je, iznad stola s telefonom, visjelo ogledalo; pored telefona su ležale novine i zatvorene kuverte, neotvorena pošta. Na suprotnom zidu visjelo je drugo ogledalo iste veličine, u istom sjajnome metalnom okviru.
„Gdje?” ponovila je ona. „Gdje? Gdje?” Okrenula se, otišla do stola i uzela jedne od novina. Kad je stala između ogledala, njezina se pojava unedogled umnožila: tisuće poredanih prastarih žena ispred blijede, bezbojne staklene pozadine uzimale su tisuće primjeraka istih novina. Oklijevala je, kao da je htjela produljiti taj trenutak; onda se odmakla od ogledala, opet postala jedna, jedna jedina, te prišla Davidu i pružila mu novine. Primijetio je da joj ruka drhti.
„Četvrta stranica”, rekla je.
David otvori novine. Uz rub četvrte stranice nalazio se uski članak naslovljen: Razgovori o tehnologiji. Žurno je počeo čitati. Osobe iz svijeta znanosti, kulture, politike i... govore o budućnosti... i o problemima... Gosti: ministar znanosti; Ron Lobel, slavni autor; predsjednik Instituta za... predsjedavajući... a pozdravni govor u povodu otvorenja... Boris Valentinov, dobitnik... Otvorenje će biti sutra u podne.
„Dođi!” rekao je David. Gurnuo je novine pod ruku i izišao. Domaćica je gledala za njim.
„Puno vam hvala”, rekao je Marcel. „Doista je vrlo važno.”
„Idete sad?”
„Naravno.” Marcel je izišao na hodnik. „Recite, molim vas, kako on izgleda?”
„Tko?”
„Profesor Valentinov.”
Ona se pogladila po prsima, namjestila kutu. „Ne znam.”
„Pa morate znati.”
„Nisam dugo ovdje.”
„Ali ipak ste ga već vidjeli!”
„Ne znam”, mrmljala je ona, „ne znam.” Dobacila je Marcelu uplašen pogled i zalupila vratima. Njezini su se koraci udaljavali, sve tiše struganje po podu. Marcel je i dalje stajao i buljio u zatvorena vrata. Podigao je ruku kako bi još jednom pokucao, a onda ju je opet spustio. Odmahnuo je glavom, ugledao dizalo, ali se odlučio za stube.
Stubište je bilo od sivog mramora i sasvim čisto, a Marcelovi su koraci muklo odzvanjali. Svi su katovi izgledali jednako. Kad je izišao na ulicu, David je već čekao pokraj automobila. Opet je grmjelo.
„Ne misliš valjda”, rekao je Marcel, „da ću te sad odvesti i na taj kongres?”
„Mislim.”
„Moj Bože, ti si stvarno lud! Pola četiri je! Znaš li uopće...”
„Za te stvari nemamo vremena!”
„Izvoli se sam pobrinuti za vozačku dozvolu”, vikao je Marcel, „ili kupuj voznu kartu! Ne pada mi na pamet! Možeš sa mnom kući, a možeš i ovdje ostati!”
Sjeo je u automobil. David je stajao na pločniku i nije se micao.
„Kvragu, ulazi!”
David je odmahnuo glavom.
„Dobro”, rekao je Marcel, „kako hoćeš. Molim lijepo. Kako hoćeš!” Zalupio je vrata i okrenuo ključ. Motor je kašljući poskočio. Automobil je krenuo, udaljio se, nestao.
David je nepomično stajao. Opet je grmjelo. Nebo je bilo crno i prekriveno visokim oblacima. Lanterne na drugoj strani ulice njihale su se na vjetru; kroz barice su klizili žuti odsjaji. Na jednoj fasadi visjeli su plakati, opet plakati, isti kao tamo otkud je došao, u cijeloj su zemlji bila ista lica koja su, golema, gledala sa svih zidova. Neka je žena držala u ruci bocu limunade, nokti su joj se, tamnocrveno lakirani, sjajili kroz tamu, a preko grlića boce njezine su oči, osmjehujući se, srele Davidove. Jedan se vilin konjic pojavio u svjetlu lanterne i već nestao. David je nepomično stajao.
Sve se glasnije čuo zvuk motora; jedan se automobil približavao vozeći unatrag. Prozor se spustio.
„Ulazi!”
David je gledao u stranu. Udarac groma zatutnjao je iznad krovova, sad već vrlo glasno.
„Ulazi već jednom, idiote! Budi sretan da sam se vratio!”
David je otvorio vrata i sjeo u automobil. Marcel je šuteći krenuo.
Ulica je vodila u drugu, ova opet u sljedeću; grmljavina je sad bila vrlo jaka i javljala se u kraćim razmacima. Pokraj ulice su blistali svijetleći natpisi; iznad ulaza u jednu zgradu jedna je gola žena, oblikovana od crvenkastog svjetla, pokušavala pokrenuti noge, ali neke od žarulja bile su pregorjele, tako da je uspijevala izvesti samo trepereće trzaje. Iz neke su gostionice izlazili ljudi; kad su se našli na ulici, prestali su se smijati i poglede su uperili u nebo. Sad je već bilo manje kuća. Jedan je natpis upućivao na autocestu.
„Imaš sreće”, rekao je Marcel.
„Kako to?”
Marcel je pokazao na vjetrobransko staklo. Kišilo je. Brisači su išli amo-tamo, preko stakla se razvlačio vodeni film, na cesti ispred njih poskakivali su sićušni krugovi, sve više i više njih.
„Ah, to”, rekao je David. „Da. Hvala!”
„U redu je. Sad opet spavaj.”
Kuće su bile veće i rjeđe, još nekoliko tvorničkih hala koje su u nebo pružale svoje crne dimnjake, i onda su opet bili na autocesti. Marcel je dodao gas, motor je zaurlao. Drveće s desne i lijeve strane splelo je grane i jedva se još razlikovalo.
Nebo se rascijepilo. Oštro i nazupčano. Prva munja.
Val grmljavine kotrljao im se ususret, prolamao se, jenjavao. I još jedna munja, i još jedna, grmljavina je bila sve jača, išli su u nju. Po jednome električnom vodu plesale su plavičaste iskre. Sljedeća je munja bila još jača, za trenutak su bili sasvim okruženi svjetlošću.
„Kvragu”, tiho je rekao Marcel, „još nikad nisam bio tako blizu tome!”
Munje su sad udarale jedna za drugom, gotovo neprekidno, s obje strane autoceste. I kao da to više nije ni bila grmljavina, nego neprestano tutnjanje, koje se više nije prekidalo; buka je dopirala sa svih strana, bila je posvuda, ispunjavala je zrak. Marcel je stegnuo upravljač, David je pritisnuo lice na staklo. Munje su bile lijevo i desno od njih, pružale se u nebo, kretale poput živih bića, od tla pa u elektricitetom nabijenu noć.
„Možda bismo trebali...” rekao je Marcel.
Prasak ih je pogodio kao strahovit udarac. Po vozilu su plazili bijeli plamenovi, u njihovim je očima gorjela svjetlost, Marcel je zavrištao. Cesta je iskliznula, okrenula se jednom, pa još jednom, oko sebe same; iskre su frcale oko njih, posvud, kamo god bi pogledali; onda se cesta zaustavila, buka je utihnula, bljesak također. Cesta je bila prazna. I tama ih je ovila.
Neko su vrijeme sjedili ne progovarajući. Ne mičući se. S cestom nešto nije bilo u redu; kao da se perspektiva pomaknula. Automobil je stajao okrenut suprotno od smjera vožnje.
Sad su to opet bili tek pojedini udarci groma. I munje su bile manje, slabije, kretale su se u smjeru grada.
Marcel je podigao ruku. Jako je drhtala. Posegnuo je za ključem, promašio ga, opipao, našao ga. Povukao je ruku. Nije bilo potrebno; motor je još radio. Stavio je nogu na papučicu gasa. Sasvim polako su krenuli. Počeo je okretati vozilo. Ni jedan drugi automobil nije bio na vidiku, cesta je još uvijek bila pusta. Kao da su oni jedini ljudi na svijetu.
„To je bilo...” šaptao je Marcel. „To je bilo... Još nikad nisam...”
„Električno polje...” David se morao nakašljati; protrljao je oči. „Polje ne može prodrijeti u... prostor koji je okružen vodičem. Tako je to. Uvijek.” Marcel ga je pogledao. „Je li to doista sve što sad imaš reći?”
Iza njih se još mogla čuti grmljavina, ali već prigušena i gotovo bezazlena, i povremeno bi u retrovizoru zatreperila još pokoja munja. Marcel je promijenio brzinu, pa još jednom ubacio u višu, kazaljka na brzinomjeru se penjala i oni su postigli normalnu brzinu.
„Još funkcionira”, tiho je rekao. „Sve.”
„Naravno.”
„Slažeš li se da... Da ovu noć jednostavno zaboravimo? Sve što se od jučer dogodilo? Idemo na taj tvoj kongres, ali o tome više nećemo govoriti. U redu?”
David je kimnuo.
„Onda mi učini još jednu uslugu.”
„Da?”
„Znam da to neće biti lako. I nije ni uljudno od mene. Ali sad jednostavno više ne mogu s tobom razgovarati. Ne mogu. Molim te, spavaj!”

Dvanaesto poglavlje


Selo se sastojalo od starih kuća i nekoliko tek sagrađenih staklenih hotela. Ležalo je kraj jezera, u kotlini između krševitih brda, od kojih je najviše završavalo šiljastim glečerom u obliku piramide. Stjenoviti je zid reflektirao sunčevu toplinu i omogućavao da na obali jezera rastu tropske biljke, koje je sadio i njegovao za to posebno angažirani vrtlar, kao i da ondje žive galebovi, te dva labuda, debela od hrane koju su im davali turisti. Selo je imalo jednu staru crkvu, nekoliko prodavaonica i turistički ured koji je često organizirao javna događanja o kojima su izvješćivale novine, a katkad čak i lokalna televizija. Tako je bilo i danas: ispred najvećeg hotela stajala su neprevidiva reportažna kola. Odatle je cesta vodila pokraj dva manja hotela i crkve (opasane skelama i gotovo nevidljive), savijala iza jedne isturene stijene, vijugala prema gorskom tjesnacu, odakle se, svjetlucajući na suncu, spuštalo jedno vozilo.
„Lijepo, zar ne?” uzdahnuo je Marcel. „Šteta što nisam na odmoru i što bih sad morao biti u uredu. I što nisam doručkovao, niti se obrijao i... Ah, Bože!” Uzdahnuo je i ušutio. Oko očiju je imao tamne kolutove, izgledao je blijedo i umorno.
„Ono s munjom”, rekao je David, „nije te trebalo čuditi. Samo je nevjerojatno, ali čak i ne toliko ako se vozi kroz nevrijeme. Vjeruj mi, ima puno neobičnijih...”
„Mislio sam da smo se nešto dogovorili!” David je morao držati ruku ispred očiju; velika zgrada s mnoštvom prozora tako je jako odbijala svjetlost da se prema njoj jedva moglo gledati: četverokut zasljepljujuće svjetlosti na rubu jezera presvučenoga svjetlosnim refleksima. Iz jedne su serpentine ulazili u drugu; selo je čas bilo desno, čas lijevo od njih; hotel je bio sve bliži i sve veći.
„Što zapravo namjeravaš? Misliš li ući, izvući ga iz kongresne dvorane i prisiliti ga da te sasluša?”
„Da”, rekao je David, „točno tako.” Činilo se da su mu oči bile veće nego inače, kao da su bile vlažne i čudno su sjajile. Pokraj njih je promakla ploča s oznakom mjesta. A onda su se već vozili pokraj kuća (na jednom balkonu ležala je gotovo gola žena, na drugom je za stolom sjedila neka obitelj, na trećem je neki muškarac jeo jabuku). Zakratko se desno od njih ukazao popločen put uz obalu, na kojem je jedno dijete upravo palo s bicikla, razvuklo lice i zaplakalo. Marcel je parkirao iza reportažnih kola.
„Eto!” rekao je. „Puno sreće!”
David je kimnuo i izišao. Zapljusnuo ga je topao zrak. Njegovo je srce načinilo otkucaj koji se nije uklapao u ritam. Primio se za prsa i osluhnuo: ne, normalno je kucalo. Podigao je pogled. Hotel: toranj u kojem su se podvostručavala brda, nebo i jezero. Dvoja staklena vrata zujeći su se otvorila i on je stajao u hotelskom predvorju.
Na podu je bio sag s kompliciranim, višebojnim uzorkom; iza recepcijskog pulta sjedio je muškarac i čitao novine. Za trenutak je uzorak saga zaokupio Davidovu pozornost, a onda ga je prozreo (u biti je bio jednostavan), zaboravio i otišao do recepcije.
„Gdje je kongres?”
„Kongres”, ponovio je čovjek ne dižući pogled. „Kongres?”
David mu iz ruke uzme novine, otvori četvrtu stranicu i nijemo pokaže članak. Čovjek dohvati novine, zatvori oči i obliže usne.
„Da”, reče tada, „jest. Kolokvij. Kroz predvorje, onda velika vrata.”
David se okrene i pođe. U dnu predvorja bila su dvoja vrata. On je otvorio desna. Oblak vlažnotoploga zraka punog klora; bijele pločice; strop pun plešućih svjetlosnih točki; plavi četverokut vode; u njemu neki debeli, zadahtali, ćelavi muškarac. David zatvori vrata i otvori druga.
Morao je žmirkati. Prostorija je bila iznenađujuće mala. Cijeli stražnji zid bio je staklen; točno iznad glečera stajalo je golemo sunce i sve obasjavalo; David je za trenutak bio gotovo slijep. Onda je opet uspio razaznati obrise. Govornica s mikrofonom, ispred nje stolice, osam ili devet redova, svi puni ljudi; no puno manje nego što je očekivao. Za govornicom je stajao neki muškarac. Opet neispravan otkucaj srca: činilo se da je sve pomalo poskakivalo.
„Ispričavam se!”
Čovjek ga je pogledao. Ljudi koji su sjedili u redovima počeli su mrmljati. Netko je ustao.
„Moram s vama razgovarati!” David je protrljao oči, ali to nije pomoglo. U svjetlu koje ga je zasljepljivalo vidio je samo uokviren lik.
„Da, izvolite?”
David je otišao do prozora, iza kojeg su se ocrtavale siluete brda, bjelina glečera, modrina jezera, i okrenuo se i promotrio čovjeka u jasnom, izravnom svjetlu: da, poznavao je to lice! Bilo je okruglo i izbrijano, širokih obraza i sijede kose, i žmirkalo je na njega – i sigurno nije bilo Valentinovljevo.
„Što želite?”
Još jedan neispravan otkucaj srca; sad su se češće javljali. Kako to da je poznavao tog čovjeka, to je ipak bilo... Onda se sjetio.
„Gdje je Valentinov?”
„Otišao je prije pola sata”, rekao je ministar znanosti. „Dakle što je?”
Netko je u prvom redu ustao i prišao Davidu, spustio glavu, prekrižio ruke, očito organizator.
„Moj gospodine”, tiho je rekao, „biste li, molim...“
U kutu, okrenuta od prozora i usmjerena na govornicu, stajala je televizijska kamera; iza nje se priginjao muškarac i gledao kroz objektiv. Da, naravno, ondje je bio ministar znanosti i njegov je govor prenošen, u regionalnom programu, ali nebrojeni su aparati mogli to pratiti, i netko će već sve shvatiti, zapamtiti, možda samo jedan jedini čovjek. David je kročio naprijed, za govornicu.
„Moram nešto reći. Vama... svima.” Vrtjelo mu se u glavi, pod kao da je blago podrhtavao, morao se uhvatiti za govornicu.
Oči su mu se ipak navikle na svjetlost. Ljudi ispred njega ukočeno su ga gledali, neki su ustali, jedna je žena vrtjela glavom i teško disala. „Molim vas”, mrmljao je organizator, „biste li, molim...!” Ministar je stupio korak naprijed, ispružio prema njemu ruku, opet se povukao; na licu su mu izbile crvene mrlje. Na vratima je stajao Marcel i davao nekakve znakove; naslonjen na vrata, pokraj njega se smješkao čovjek s recepcije. Ali kamera je bila uključena i usmjerena prema njemu.
„Odavno smo to već mogli pronaći. Obmanuti smo, ili... Ili su nas obmanuli. Vjerojatno su to drugi već pronašli, ali... pravodobno su... Ja sam nešto otkrio.”
Osjećao je kako se mnoge oči usmjeravaju na njega, ne samo oči onih iz dvorane, nego mnogo više njih; osjećao je kako je svaka njegova riječ odašiljana van i umnožavana; osjetio je kako je biće koje se prema njemu kretalo sad išlo brže, sad ga je vidjelo, i sad se više nije mogao sakriti, odmah će ono biti tu, odmah... On je dalje govorio. Vidio je kako su pogledi prisutnih postali drukčiji kad je počeo s brojevima, žena je žustrije vrtjela glavom, muškarac pokraj nje mučno se cerio, ministar je nekome dao znak da uđe, Marcel je položio ruke na lice. Organizator je povukao Davida za rukav; ali on se čvrsto držao za govornicu i govorio, brzo koliko je mogao, glasno koliko je mogao, kako bi nadjačao sve veću buku. Lijeva mu je ruka bila obamrla, prsti više nisu osjećali drvo govornice. Zatvorio je oči. Činilo se da tama pomalo svijetli. Približio se mikrofonu. Jedna se ruka spustila na njegovo rame, on se čvrsto uhvatio za govornicu.
„To su, prije svega, četiri formule”, vikao je. „Jedna slijedi iz druge, najvažnija je četvrta. Promjenjive sam veličine upravo definirao...” Stisak oko njegova ramena postao je čvršći, organizator je nešto viknuo, negdje se netko smijao. On se držao za govornicu, objema rukama, barem se nadao da su bile obje, jer lijevu više nije osjećao i nije točno znao sluša li ga. Za trenutak mu je napad kašlja oduzeo dah. Glas mu je bio promukliji, ali još nije otkazivao. Krenuo je s prvom formulom.

Trinaesto poglavlje


I osjetio je kako nešto juri prema njemu, još brže nego prije, brže nego ikad, ubrzavano samim sobom, opasnošću od onoga što je izgovarao, što još nikad nije izgovoreno, za svih tih stoljeća, što se nikad neće smjeti izgovoriti, u svekolikoj budućnosti.
Čuo je sebe kako govori. Osjećao je kako se njegove riječi mijenjaju i dalje prenose, kako ih je transportiralo jedno od polja što su okruživala planet. Kako su kao električne emisije punile atmosferu, nadaleko odjekujući, u praskavoj kodiranosti, uhvaćene šumama gradskih antena. Sve se to sad događalo, upravo sada, tako brzo da je čak i samo vrijeme bilo nadmudreno.
Prva jednadžba. Osjećao je kako se ono što mu se približavalo kretalo niz cestu kojom se dovezao: drveće je postalo razmazana zelena boja. Zgrade su se stopile s tlom, oblaci se pretvorili u mješavinu plavoga i bijeloga. Sasvim je jasno to vidio.
Druga jednadžba.
Zemlja je sad bila još samo treperenje, sunce se obojilo u ljubičasto, sve se rastapalo u ubrzanju. Odnekud je čuo dozivanje, osjetio je kako su ga dohvatile neke ruke htijući ga silom odvući, ali to nije bilo važno, sad nije, bio je to samo još jedan pokušaj da ga prevare, ništa više. Druga jednadžba.
Neko je vibriranje prošlo prostorijom, širilo se, u sve većim krugovima, kao valovi na vodi, od mjesta na kojem je on stajao i govorio. Za trenutak je ugledao sebe kako stoji pokraj samoga sebe, okružen plamenom sunčevih zraka, i to je u njemu izazvalo nesvjesticu i gađenje, bilo mu je kao da se otvorio neki vrtlog koji sve uvlači u sebe, živi ponor... Krugovi su se širili, drhtanje je već prošlo bližim zviježđima; negdje je izostala eksplozija plinskog oblaka, a jedan planet nekog bezimenog sunca krenuo je unatrag svojom putanjom. Vrijeme se rasplinulo. Moralo je doći kraju.
Jer ono se približilo. On se sad pokazao, više nije mogao umaknuti. Ma što da ga je pratilo, odmah će biti ovdje. Odmah. On je morao to izgovoriti. Smjesta je morao sve izgovoriti.

Četrnaesto poglavlje


Vukli su ga, jedan s lijeve, drugi s desne strane, netko mu je zavrnuo ruku na leđa; ali on se drugom čvrsto držao za govornicu i do kraja izveo drugu formulu. Onda su mu se prsti odvojili. Još ga je pratila kamera, i on je počeo s trećom, vikao je, glasno koliko je mogao, kako bi prevladao sve veći odmak od mikrofona. Ministar je kimnuo, opet je prišao govornici i počeo govoriti. David je dalje urlao, prostorija se pomicala mimo njega, pod mu je udarao u pete, sunce je još jače sijalo, blještale su goleme staklene površine. Kamera je još uvijek bila uperena u njega, još uvijek – ali sad se vratila na pult, na ministra. „Ne!” vikao je David. „Morate me...” Jedan od muškaraca koji su ga držali stavio mu je ruku na usta; za trenutak je još vidio srdite poglede prepune nerazumijevanja onih koji su sjedili, onda su ga izvukli van i pred njim su se zatvorila vrata.
Njihovi su stisci popustili. Bila su to dvojica muškaraca čak dobroćudna izgleda, jedan od njih u livreji, očito hotelski službenik. Vodili su ga kroz predvorje, pokraj recepcije, prema izlazu. Više se nije opirao.
„Kamo ga vodite?” čuo je Marcela kako pita.
„Mislim”, rekao je jedan od njih, „da bismo trebali pozvati policiju...”
„Ali molim vas”, rekao je neki drugi glas, „to ipak nije potrebno! Taj je čovjek posve bezopasan! Samo je lud.” David se pokušao okrenuti, ali nije uspio, prečvrsto su ga držali. „Ma dajte! Jednostavno ga izbacite.”
Ona dvojica su oklijevala, onda su ga gurnula na cestu. David je teturao, u vrućinu.
„Da ovdje više nikad niste ušli. Jeste li razumjeli?”
„Razumio je”, rekao je glas. „Bez brige!” Ona dvojica su kimnula i nestala u hotel. David se okrenuo. Iza njega je stajao čovjek s recepcije. Osmjehivao se. „To je bio dobar pokušaj. Doista vrlo dobar!” Davidu se čovjek učinio poznatim. Imao je žućkaste zube i jedan mu je nedostajao, sasvim naprijed. Njegova je tanka sjena ležala na tlu.
„Hajde!” rekao je Marcel. „Idemo kući. A vama puno hvala, to je bilo veoma ljubazno!” Posegnuo je u džep.
„Ne, molim vas! Ne od vas! Ne za takvo što. Pa zbog toga sam ovdje.” Pogledao je Davida. „Već hoćete ići?”
David je kimnuo.
„U svakom slučaju, postali ste poznati! Zgodan nastup. Inače, niste htjeli ovdje ništa drugo?”
„Htio sam nekoga pronaći, Valentinova, ali on je već...”
„Da, upravo je otputovao. Osobno sam mu rezervirao. Njegov vlak polazi za pola sata.”
„Moj Bože!” uzviknuo je David. „Gdje je kolodvor?”
Čovjek je polako digao lijevu ruku, ispružio kažiprst i pokazao na zgradu iznad obale.
„Otkud se znamo?” upitao je David.
„Ja znam puno ljudi.”
Pogledi su im se sreli. David je otvorio usta, oklijevao je, pa ih opet zatvorio. Onda se okrenuo i otrčao. U svakom slučaju, pokušao je trčati, ali noge su ga jedva slušale, a lijevu ruku uopće nije osjećao. Zrak je bio topao i žitak poput neke tekućine. U prsima ga je boljelo.
Marcel ga je sustigao. „Pa već si dovoljno pravio od sebe idiota, ili možda misliš da nisi? Što je sad to? Što sad opet smjeraš?”
„Trči”, dahtao je David, „na kolodvor!”
„Ti moraš liječniku, užasno izgledaš!”
„Radi što ti kažem!”
„Ja ne znam ni kako Valentinov...”
„Nizak je i ima naočale i bradu. Trči!”
Marcel je zavrtio glavom, sreo Davidov pogled i – potrčao. I udaljavao se u smjeru kolodvora. Činilo se da je sunce postalo veće, sad je bilo tako svijetlo da se više nije moglo gledati. Davidu se niz lice slijevao znoj. Bolovi u prsima bivali su u ritmičkim razmacima jači i slabiji, jači i opet slabiji. Izvadio je iz džepa dozu sa sprejem, udahnuo – nije pomoglo. Još jednom je stisnuo dugme za rasprskavanje. Ali nije pomoglo. Zavitlao je i bacio dozu; udarila je o tlo sa zvonkim metalnim zvukom i otkotrljala se.
A on je išao i išao, ali je vrlo polako napredovao. Kao da ga je sam zrak zadržavao, ili kao da ga je tlo jače vuklo, ili kao da se vrućina lijepila za njega otežavajući mu kretanje. Srce mu je bubnjalo, disao je plitko i isprekidano. Bolovi su postali jači. Sad je išao pokraj prodavaonica; u izlozima su bile ogrlice, štapovi za šetnju, satovi, opet ogrlice. Ispred izloga su stajali ljudi i piljili u to, jedno je dijete pokraj njega guralo bicikl. Iz asfalta se dizala vrućina, na nebu nije bilo ni jednog jedinog oblaka. Opet izlog sa satovima; tuce okruglih, kuckavih naprava; sve te kazaljke; poskakivanje koje je pratilo sekunde, velika svjetska utrka. David je stenjao, jedna se žena začuđeno okrenula za njim. Zar ne ide brže? Ne ide brže. Odupirao se vrućini, svojoj sporosti, težini svoga tijela, bolovima. Kolodvor se približavao.
Sunce se sad činilo većim. Na fasadama je treperio odraz jezera. Prošla je jedna kosilica, David se spotičući maknuo u stranu i u trenutku ga je ovio omamljujuće jak miris svježe trave. Naprijed.
Još jedan zavoj, i još jedan, za cestom. Ispred jedne kavane ljudi su sjedili za blistavo bijelim stolovima, razgovarali, zveckali posuđem, podizali i spuštali šalice. David je pokušao zadržati zrak jer mu je disanje pričinjalo bol, ali to nije mogao dugo, i uhvatio ga je napad kašlja. Bio je žedan.
I kolodvor je već bio tu. Tri su stube vodile u praznu dvoranu. Dva šaltera, jedna trafika. On iziđe na peron.
„Pa tu si!” Marcel je sjedio na klupi, prekriženih nogu, s cigaretom u ustima. „Žena na šalteru kaže da ju je netko tko je izgledao kao Valentinov pitao kad mu polazi vlak i ima li još vremena za šetnju pokraj jezera. Ova mala sela su praktična, trebamo samo pričekati da dođe. Sjedni, užasno izgledaš!” David se nasloni na zid. Učinio mu se mekanim, gotovo da se ugibao. Gledao je duž tračnica: dva pravca koji su blistajući išli jedan prema drugom i, prije nego što su se mogli sastati, nestajali u crnom otvoru tunela. Bilo mu je potrebno nekoliko sekundi da bi opet uspio progovoriti.
„Ne, nećemo čekati. Nemamo...” Zatomio je krik, iznenadno probadanje kroz srce ostavilo ga je bez zraka. Okrenuo se i kroz halu opet izišao. Marcel je bacio cigaretu i požurio za njim.
S ceste su uske stube vodile prema obali. David se čvrsto držao za ogradu i oprezno silazio, korak po korak, stubu po stubu. „Ti idi lijevo, ja ću desno. Ako ga ugledaš, zovi me!”
„Pa to je besmisleno! Čekat ćemo ovdje! Zašto bih to činio?”
David je zastao. Ispred njega se pružalo jezero. Blještavo, svjetlom isprugano plavetnilo. Šum valova koji su udarali u kamen. On raširi ruke, osjeti svježinu što je dolazila od vode, duboko udahne, sad je to opet mogao.
„Zato što te to molim”, rekao je. „I zato što mi vjeruješ.”
„Ni riječi ti ne vjerujem.” Marcel je podignuo obje ruke i pustio ih da padnu; onda se okrenuo i otišao. David je gledao za njim, ali več nakon nekoliko sekundi više ga nije mogao vidjeti; kao da je nestao u svjetlosti.
Put je bio ravan i dobro popločen. Lijevo je ležalo jezero, desno su bile palme, raznobojno, nepoznato cvijeće, ni jedno nije ovamo pripadalo. Jedna se orhideja nemirno njihala na vjetru. On još nikad nije vidio tako veliko sunce. Brda su bila još samo obrisi, cvjetovi kao da su se protezali prema njemu. Jedna je biljka imala trnje i duge, suhe listove koji su drhtali kao nešto živo; taj je prizor probudio neko neodređeno sjećanje, ali prije nego što ga je mogao razbistriti, ono je već prošlo. Jedno ga je dijete na biciklu obišlo. Neka je žena stala i ispružila kažiprst. „Vi!” uzviknula je. „Upravo na televiziji! Da?” – „Da”, rekao je David i nastavio posrtati. Bilo mu je kao da se kreće kroz toplu maglu. Sad je već svaki udah bio bolan. Jedino je jezero bilo umirujuće, njegova ledena jasnoća, i to što bi se čovjek mogao u njega baciti i što bi ga ono prihvatilo, i čvrsto sobom opkolilo, uvijek i zauvijek.
Možda nitko više neće pronaći ono što je on pronašao; možda je to bila jedina mogućnost, i nitko drugi to nikada neće znati. Ali ako je (u lijevoj strani prsa osjetio je tako jak ubod da je gotovo pao, ali nije smio pasti, jer tada, to mu je bilo jasno, više ne bi ustao) – ako je ipak bila zabuna? Desnu je ruku stavio iznad očiju: to je malo pomoglo, i opet je raspoznao put i kamo mora ići; znoj mu je curio niz lice, košulja mu se lijepila, protresao je lijevu ruku, ali ju nije osjećao. Dobro, ako je zabuna – zašto bi onda bio ubijen?
Palo mu je na um kamenje koje je uvijek padalo i kako je čudnim nalazio to da se nikad nije dizalo; tajna sile teže i svih pravila kojih se držala svaka stvar; zašto su ona uvijek u njega unosila strah...? Jedan val, viši od ostalih, zapljusnuo je kamen ispred njegovih nogu, a voda se za nekoliko sekundi povukla. On se uspravi. Opre se bolu i umoru, teretu vlastitoga tijela. Pokraj jedne palme opet je bila biljka suhih listova; na trenutak se njegovu sjećanju pokazala blistavo plava prostorija, rano ujutro, obojena strahom od neke noćne more, ali onda mu je slika iskliznula, još prije nego što ju je prepoznao.
Neće još dugo moći hodati. Osjećao je to. Put mu se sad činio neravnim, s ispupčenjima. Dva su se galeba spustila na vodu. Nigdje nije bilo sjene. Glečer se odražavao u jezeru. Neki je vrtlar sa slamnatim šeširom na glavi čačkao po zemlji kraj puta. S krova jednog hotela vijorila se žuta zastava. Jedna je patka pljusnula u vodu, gaknula i odveslala. U svjetlosti ispred Davida ocrtala se neka silueta, i postajala je sve jasnija: jedan mu je muškarac dolazio u susret, s rukama u džepovima, zabačene glave. Imao je šiljastu bradu i blistave naočale, dva okrugla stakla, plava od vode. Boris Valentinov.
David je ispustio krik, vrtlar je podigao pogled. Onda je ubrzao korak, sad mu je to bilo lako. Ispružio je ruke i počeo trčati. Puls mu se od uzbuđenja ubrzao. Još stotinu, ne: bio je još (točno je vidio) stotinu sedamnaest koraka udaljen, pri toj brzini. Patka je zaronila i razorila odraz glečera. Još sedamdeset pet koraka. Odraz se ponovno formirao. Šezdeset pet koraka.
Onda je nešto raspalilo prema njemu. Iz neba, sa same sredine plavoga svoda; jureći se spuštalo, osjećao je to po cijelom tijelu. Još šezdeset koraka.
I nečujno je udarilo ispred njega. Tlo je zadrhtalo, val se podigao i razbio o kameni rub, zastava se napinjala i šušteći trgala s jarbola. Za trenutak se činilo da sve pršti od iskri, blistavih vatrenih točki.
David je stao. Dalje nije mogao, ni koraka više u tom smjeru. Prema onome obličju: jasno ga je vidio, ali su mu se obrisi mijenjali, pa ga još nije mogao prepoznati. Kroz njega je vidio Valentinova kako polako i osmjehujući se nastavlja hodati. I dijete s biciklom se okrenulo i vratilo. Onda su obrisi postali čvrsti i obličje vidljivo, sa svim detaljima, potpuno vidljivo. David ga je gledao. Više nije osjećao strah, a ni bol, čak ni umor. Došlo je do toga. Pronašli su ga.

Petnaesto poglavlje


Kao da mu je u prsima nešto eksplodiralo. Bol je bjesomučno jurnuo kroz njega, ispunio ga, ispunio sve, ispunio svijet i – minuo. David je pao.
Pao je na koljena. Ruke su mu se raširile. Konture onog obličja opet su se rasplinule: postalo je prozirno, rastvorilo se, i onda je tu bio još samo Valentinov, koji mu se brzo primicao, zaprepaštena lica. I jezero, naravno, i nebo, i jezero; plavetnilo jednog zrcalilo se u drugome. I kamene ploče što su mu pritiskale koljena – ni to nije boljelo, i tamo cvijet, kako je blistao, kako mu je na vjetru drhtalo lišće. Sunce i svjetlo, zadržano u tolikom mnoštvu odbljesaka.
Vidio je kako Valentinov trči prema njemu, korak po korak, kao da se probija kroz nešto što pruža otpor. Vidio je kako jedna patka plovi po vodi skupljenih krila i ispružene glave tako da se činilo da je slijedi druga, glave okrenute prema dolje. Duboko dolje krstario je jedan golub: drugi, njegova slika i prilika, jedrio je zrakom, podizao se put glečera.
Tijelo mu se nagnulo naprijed. Dlanovi su mu udarili u tlo; vidio je to, ali nije i osjetio. U svjetlošću prošarano tlo, još vlažno od posljednjega visokog vala. A njegovo otkriće? Ostatak, jednadžba koju nije izgovorio, bez koje ništa nije razumljivo, koju inače nitko nije znao? Otvorio je usta, ali više nije imao glasa. Ni vremena: sekunde su prolazile, posljednje, možda još samo jedna jedina. Tlo se primicalo. U jednoj sićušnoj barici plivao je mrav.
Više nije čuo šumove. Još nikad nije (ipak: jednom) doživio takvu tišinu. Plavetnilo: ono se moglo zatvoriti oko nekoga, i tada bi nastupio mir, i tada bi prestalo. Odjednom je shvatio.
Sunce je stajalo okruglo u vodi. Okruženo galebovima. Ispod brda, okrenutih u dubinu. Onamo...?
Rado bi nekome rekao da je shvatio. Ali bilo je prekasno. A više nije bilo ni nužno. Mrav je stigao do ruba barice, uspeo se uz jedan kamenčić, otišao. Iza sebe je ostavljao tanki vlažni trag.
I udario je u tlo, glavom i gornjim dijelom tijela, snaga tog sudara odbacila ga je na leđa, a nebo se nagnulo u njegovu vidnom polju, golemo sunce, ali sad više nije zasljepljivalo. I jedna žuta zastava. I dva lica, jedno sa slamnatim šeširom, drugo s naočalama, šiljastom bradom i bezbojnim očima. Nekoć je poznavao jedno od tih lica. Ili je htio poznavati. Ali više nije znao koje.
Sunce je sad ispunilo pola neba. I glečer se činio bližim. Jedan je galeb ispisivao gotovo savršen krug. U Davidu se još javila sumnja da su to neko drugo sunce, neki drugi glečer i neka druga ptica: sve preklopljeno, s druge strane zrcalne površine. Tu se već odvojio od tla i pao, a plavetnilo prostora ga je prihvatilo, i dok se strmoglavljivao u svod, oči su mu se zatvorile i više ništa nije vidio, a onda se ugasila i njegova posljednja misao, već preoblikovana, već dolazeći odnekud drugdje, kao da nikada nije ni bio tu. Kao da nikada nije ni bio tu.

Šesnaesto poglavlje


Sunce se razlijevalo u jezero i crvenim bojilo stjenoviti zid. Iznad vode je plesao roj mušica. Marcel je bacio cigaretu. Svjetlosni luk što ga je ocrtala u zraku kao da se zadržao još trenutak i nakon što se ona već ugasila u vodi.
Duboko je udahnuo. Valovi su ravnomjerno udarali u stijene. Klupa na kojoj je sjedio bila je tvrda i leđa su ga boljela. Maloprije se htio samo malo odmoriti, ali bit će da je zaspao. Čudan san: gledala ga je neka djevojčica, ukočena izraza lica, sasvim izravno, ništa ne govoreći, a onda se odjednom okrenula i pošla, sasvim polako, sitnim koracima, a on je tek tad opazio da ima krila, kao u kukca... Takve snove nikad nije imao. Ali i okolnosti u kojima se nalazio bile su čudne.
Davida su odvezli u crnom automobilu. Prvo su tu bila kola hitne pomoći, ali ga oni nisu odvezli, oni smiju prevoziti samo žive. Neko se dijete glasno i veselo smijalo kad je prepoznalo čovjeka s televizije; njegova ga je majka uplašeno odvukla. Jedan je smeteni policajac obavezno htio nešto znati. I taj dječak s biciklom, koji je svima bio na putu. Nenadano se pojavio i ministar znanosti, još uvijek crven u licu, osvrnuo se oko sebe, rekao nešto policajcu, pa opet nestao. Onda se, nakon nekoliko minuta, pojavio crni automobil, i dva su uljudna muškarca odnijela leš. Ali najneugodnija je bila jedna muha koja se neprestano vraćala na Davidovo lice, neprestano, s dubokim i zasićenim zujanjem; jednostavno se nije dala otjerati.
Marcel ustane. Zglobovi su mu bili ukočeni; načinio je nekoliko koraka, ali nije pomoglo. Kad je još spavao na nekoj klupi?!
Uskoro je morao voziti. Razmišljao je o tome da tu prenoći, ali onda je odlučio da neće, da ne želi ostati ni sekundu dulje nego što bude neophodno. Već dva dana nije spavao (osim pola sata ovdje na klupi), a čekala ga je duga vožnja. Pošao je prema ulici u kojoj je parkirao automobil. Vlažni kameni put crvenkasto je treperio, voda je izgledala neobično i krvavo; stjenoviti zid je blistao. Prošao je pokraj gredice s orhidejama, pokraj dvoglave palme, u sumraku gotovo jezive, pokraj nekog čovjeka koji je tu mirno stajao oslonjen o svoj štap i kroz naočale promatrao zalazak sunca.
Marcel je zastao. Prišao je bliže, no činilo se da ga onaj ne primjećuje.
„Gospodine Valentinov?”
Čovjek ga je pogledao i kimnuo.
„Tražio sam vas. Cijeli dan. Zapravo ne ja, nego... moj prijatelj. Ovoga poslijepodneva imao je srčani udar.”
„Doktor Mahler”, rekao je Valentinov, „znam. Vidio sam. Ja sam pozvao hitnu pomoć. Zbog toga sam propustio vlak i... Ali to sad nije važno.”
„I?”
Posljednje je svjetlo uokvirivalo Valentinovljev lik, pretvaralo ga u tanku siluetu. On spusti glavu i zagleda se u držalo na svome štapu. „Na što mislite?” Nešto se na njemu, nešto u njegovu pogledu, Marcelu učinilo bliskim.
„Je li uspio razgovarati s vama?”
Valentinov je pogledao svoj štap kao da je u njemu bio odgovor. Onda je odmahnuo glavom. Neki se duguljasti kukac odvojio od palme i nekoliko sekundi stajao pokraj njih u zraku. „Zbog toga je bio ovdje?”
„Da”, rekao je Marcel, „zbog toga.”
„Zbog svoje teorije o vremenu? Drugi zakon?”
„Znate za to?” Iza njih je žena gurala dječja kolica iz kojih se čulo bijesno gunđanje dojenčeta. Valentinov se radoznalo okrene.
„Jučer poslijepodne hitnom sam poštom dobio od doktora Mahlera njegove zabilješke. Osim toga on je, koliko znam, prije nekog vremena držao jedno predavanje. Bio sam ondje, u zadnjem redu, ali sam brzo otišao. Mali skandal, neko se vrijeme o tome govorilo. Neki su kolege bili prilično oduševljeni.”
„Poznata vam je njegova teorija?”
„U vlaku sam pregledao njegove zabilješke. Čudan rukopis, puno kratica, ponešto nekonvencionalna notacija i, iskreno rečeno, svjetlo nije bilo baš dobro, ali... Ipak, u načelu mi je poznata.”
„I?”
Valentinov je šutio. Unatoč nervozi Marcel je opažao mnoge stvari: sunce je bilo nestalo iza brda; njihovi su se tamni vrhovi ocrtavali na nebu. S ulice je odjeknula automobilska sirena. Neko je dijete plakalo. U hotelu iza njih sad su svi prozori bili osvijetljeni, cijela staklena fasada.
„Ne znam”, rekao je Valentinov, „razumijem li vaše pitanje.”
„Što...” Marcelov je glas zazvučao promuklo; on se nakašlje. „Što mislite o njegovoj teoriji? Ne vjerujem da je to teško pitanje!”
„A ja ne vjerujem”, polako je rekao Valentinov, „da je sad pravi trenutak...”
„Molim vas, odgovorite mi!”
„Znate, često dobivam takvo što. I svaki put se radi o tom problemu: vremenu, drugome zakonu... Svaki put to pogledam, pa moglo bi... Ali...”
„Da?”
Dijete je opet zavrištalo. S jezera je dopirao svjež vjetar, šaptav šum.
„Nažalost.” Valentinov je odmahnuo glavom. „Iako se isprva činilo zanimljivo, i za trenutak sam čak bio zapanjen, ali... Radije vam to sada ne bih rekao. Ali čak ni njegovi izračuni nisu bili točni. A ostalo – spekulativno! Čiste spekulacije, nikako znanost. Ništa od toga nije održivo.”
„Hvala”, tiho je rekao Marcel, „to sam htio znati.”
Valentinov je podigao štap – začuđujuće brzom, gracioznom kretnjom – i pokazao na nebo. „Vidite, uskoro ćemo ugledati zviježđa, s ove se visine to vrlo dobro može vidjeti. Ali, kao što dobro znate, to nisu nikakve figure; ništa ona nemaju s nama. Sve ovo ovdje...” i on štapom načini kružnu kretnju, „nema ništa s nama. A ja stalno iznova susrećem ljude koji to ne prihvaćaju. Koji se radije osjećaju proganjanima i napadanima nego okruženim ravnodušno hladnim svijetom.” I on spusti štap. „Ali to ne znači da on nije talentiran, oprostite, da nije bio talentiran. Sve je to sasvim neobično mišljeno, osobeno do nastranosti...”
„Ništa zato”, rekao je Marcel, „ništa zato. Volio bih da je on to mogao čuti. Mi smo čak probudili vašu domaćicu, usred noći, samo da...”
„Ja nemam domaćicu. Nikad je nisam imao. Znate, pitam se zašto je to baš uvijek drugi zakon. Možda doista zato što nam on, nama i svim drugim stvarima, uopće svim mogućim stvarima, propisuje smrt. Njega ukinuti, to bi bilo... nemalo ostvarenje. Ali to ne ide, nikad neće ići. Ne može ići; ako je bilo što sigurno, onda je to sigurno.” Pogledao je Marcela i slabašno se nasmiješio. „Nažalost.”
„U svakom slučaju, zahvaljujem vam”, rekao je Marcel, „što ste tako otvoreno govorili.” U staklima Valentinovljevih naočala vidio je samoga sebe, vlastite obrise ispred osvijetljenog hotela u pozadini.
Valentinov je nakrivio glavu, oslonio se na štap i kimnuo. Marcel je htio još nešto reći, ali onda se okrenuo. Pred njim se prostirao put, uzak i osvijetljen sa samo nekoliko lanterni. Išao je krupnim koracima, sad mu se žurilo otići odatle. Pokraj dvoglave palme, prema stubama. Od tropskog se bilja širio slatkast miris.
Onda je zastao. I okrenuo se. Valentinov je još uvijek stajao ondje; sad se jedva još mogao vidjeti.
„On se nikad nije prevario u računu!” viknuo je Marcel.
„Kako, molim?”
„Nikad se nije prevario u računu.”
Valentinov je podigao glavu. „Jeste li vi fizičar?”
„Ne. Doista nisam.”
Valentinov je slegnuo ramenima. „Onda mi, valjda, morate vjerovati.”
„Imate li još njegove zabilješke?”
Valentinov je oklijevao, kao da je na trenutak razmišljao, a onda je odmahnuo glavom. „Shvatite, kada bih čuvao sve što mi šalju, tada... Ja nisam sasvim nepoznat. Zar nema kopije?”
„Nema kopije”, rekao je Marcel.
„Onda nećemo saznati. Morat ćete mi vjerovati.”
U jezeru je zalepršala neka ptica. Osjećao se miris cvijeća i vode.
„Nećemo saznati”, rekao je Marcel. „Ali to ne znači da vam vjerujem.”
Nekoliko sekundi su se gledali; činilo se, no možda je to bila zabluda, da se Valentinov još uvijek smješkao. Onda se Marcel okrenuo i brzo otišao. Valentinov je gledao za njim ništa ne rekavši, ne pomaknuvši se, tanki lik između svijetle fasade i crnog, veoma crnog jezera, u kojem je iznad vrhova brda visio odraz mjeseca.
Marcel se popeo uz stube i izišao na cestu. Zglobovi su ga još uvijek boljeli. Sad su se već vidjele zvijezde. A tamo, usred njih, avion: tri pokretne, svjetlucave točke. Zrak je bio jasan. Proletio je neki veliki kukac; Marcel ga je jedva mogao vidjeti, jer je jedna lanterna bila razbijena i bilo je odveć mračno. Njezine su krhotine pucketale pod njegovim cipelama. Njezin je stup bezglavo stršio iznad njega.
Požurio je. Tamo je bio hotel, a ispred njega je stajao njegov automobil. Morao je požuriti. Čekao ga je dug put.

Daniel Kehlmann rođen je 1975. u Münchenu. Pohađao je isusovački kolegij u Beču te studirao filozofiju i komparativnu književnost. Kao književnik debitirao je 1997. romanom Magičan život Artbura Beerholma. Piše recenzije i eseje za Süddeutsche Zeitung, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Allgemeine Zeitung i časopis Literaturen. Kao gostujući i izvanredni profesor predaje poetiku u Mainzu, Wiesbadenu i Göttingenu. Za svoje pripovijetke i romane, koji su prevedeni na dvadesetak jezika, primio je brojne nagrade i priznanja. Međunarodni uspjeh postigao je već romanom Ja i Kaminski (2003.), dok je roman Mjerenje svijeta (2005.) istovremeno postao bestselerom u nekoliko europskih zemalja. Roman je nagrađen nagradama Candide-Preis der Stadt Minden (2005.), Heimito von Doderer Literaturpreis (2006.), Literaturpreis der Konrad-Adenauer-Stiftung (2006.) i Heinrichvon-Kleist-Preis (2006.). Godine 2009. objavio je roman u devet priča Slava koji je kao i Mjerenje svijeta osvojio vrhove top ljestvica prodavanosti.