Remark-Iskra života

Broj 509 je politički zatvorenik u njemačkom koncentracionom logoru. Deset godina svog života proveo je u paklenim uslovima. Gotovo samrtnički slab, još je zadržao smisao za humor i snažan osjećaj da se rat ipak bliži kraju. Nada o oslobođenju je onaj posljednji ostatak, posljednja misao, slamka spasa da sav taj užas nije bio uzaludan. SS postava logora nastavlja svoju opsesiju i vlast terora. Da li u izmučenim i iscrpljenim zatvorenicima koji žive u stravičnim uslovima, ima još snage, sile i moći da se bore? Da uzvrate i da umru pod svojim pravilima?

I


Kostur broj 509 podiže polako lubanju i otvori oči. On nije znao da li se onesvijestio ili je samo spavao. Između jednog i drugog jedva da je još i bilo nekakve razlike; glad i iscrpljenost davno su se za to pobrinule. Oboje bijaše svaki put poniranje u močvarne dubine iz kojih je izgledalo kao da nema povratka.
Broj 509 ležao je još neko vrijeme i osluškivao. Bilo je to staro logorsko pravilo; nikad se nije moglo znati sa koje strane prijeti opasnost, a dok je čovjek bio nepomičan, imao je izgleda da ga previde ili smatraju mrtvim – jednostavan zakon prirode koji svaki kukac poznaje.
Nije čuo ništa sumnjivo. Straže na tornjevima sa mašinskim puškama kunjale su, a iza njega je sve bilo mirno. Oprezno okrenu glavu i pogleda unatrag.
Koncentracioni logor Melern drijemao je miroljubivo na suncu. Veliko zborište, koje su esesovci sa humorom nazivali „podijum za ples“, bilo je gotovo prazno. Samo na jakim balvanima, desno od ulazne kapije, visila su četvorica ljudi vezanih ruku na leđima. Podigli su ih konopcima toliko uvis da im noge nisu više dodirivale tlo. Ruke su im bile iščašene. Dvojica ložača iz krematorijuma zabavljali su se gađajući ih komadićima uglja. Ali nijedan od četvorice nije se više micao. Visili su na krstovima već pola sata i sada su bili bez svijesti.
Barake Radnog logora ležale su napuštene; odjeljenja za rad napolju još se nisu vratila. Nekolicina ljudi, koji su bili dežurni po sobama, žurno su prolazili ulicama logora. Lijevo, pokraj velike ulazne kapije, ispred kaznenog bunkera, sjedio je SS šarfirer Brojer.
Postavili su mu na suncu okrugao sto i pletenu stolicu; pio je kafu. Dobra prava kafa bila je rijetkost u proljeće 1945. godine. Ali, Brojer je maločas zadavio dva Jevreja, koji su se šest nedjelja raspadali u bunkeru, i smatrao je to čovjekoljubivim djelom koje zaslužuje nagradu. Kapo1 kuhinje poslao mu je uz kafu i tanjur sa kuglofom. Brojer ga je jeo polako i sa uživanjem; naročito je volio grožđice bez koščica, kojima je tijesto bilo bogato ispunjeno. Sa starijim Jevrejem nije se mnogo zabavio; ali mlađi je bio izdržljiviji; prilično se dugo koprcao i kriještao. Brojer se pospano iskesi i oslušnu zvuke logorske muzike koja je vježbala iza baštovanluka. Svirali su valcer: „Ruža s juga“ – omiljenu stvar komandanta oberšturmbanfirera Nojbauera.
Broj 509 ležao je na suprotnoj strani logora u blizini nekoliko drvenih baraka, koje su od velikog Radnog logora bile odvojene ogradom od bodljikave žice. Zvali su ih Mali logor. U njemu su se nalazili zatvorenici koji su bili preslabi da bi još mogli da rade. Strpali su ih tamo da umru. Gotovo su svi brzo umirali. Ali dok jedni još nisu bili potpuno mrtvi, pristizali bi drugi, novi, te su barake uvijek bile prepune. Često su umirući ležali u hodnicima jedni preko drugih ili su naprosto crkavali napolju. U Melernu nije bilo gasnih komora. Komandant se time naročito ponosio. Rado je izjavljivao da se u Melernu umire prirodnom smrću. Zvanično, Mali logor zvao se „odjeljenje za poštedu“, ali je ipak bilo malo stanovnika koji su smogli dovoljno otpora da izdrže poštedu duže od jedne do dvije nedjelje. Jedna mala tvrdokorna grupa takvih stanovala je u baraci 22. Sa ostatkom gorkog humora nazivali su sami sebe – veteranima. Njima je pripadao broj 509. Prije četiri mjeseca doveli su ga u Mali logor, i njemu je samom izgledalo pravo čudo što je još bio živ.
Iz krematorijuma se vukao crni dim. Vjetar ga je potiskivao na logor i njegovi su se oblaci nisko vijorili nad barakama. Mirisao je masno i sladunjavo i nadraživao na povraćanje. Broj 509 se nikada nije mogao da navikne na njega; čak ni poslije deset godina provedenih u logoru. Danas su u dimu bili ostaci dvojice veterana; urara Jana Sibelskog i profesora univerziteta Joela Buksbauma. Obojica su umrli u baraci 22 i u podne su ih predali u krematorijum. Buksbaum, doduše, nije bio potpun; nedostajala su mu tri prsta, sedamnaest zuba, nokti na stopalima i dio spolnog organa. Izgubio ih je u toku preodgajanja za upotrebljivog čovjeka. Ona stvar sa spolnim organima bila je predmet velikog smijeha na kulturnim večerima u SS kasarni. Ideju je dao šarfirer Ginter Štajnbrener, koji je tek nedavno stigao u logor. Bila je to dosjetka, jednostavna kao i sve dosjetke – ubrizgavanje u mokraćni organ visokoprocentne solne kiseline. Ništa više. Štajnbrener je time odmah stekao ugled među drugovima.
Martovsko poslijepodne bilo je blago, a sunce je već imalo nešto topline; broj 509 je uprkos tome zebao, mada je osim svoje odjeće nosio stvari triju drugih lica: jaku Jozefa Buhera, ogrtač staretinara Lebentala i poderani sviter Joela Buksbauma, koji je baraka spasla prije no što je leš bio izručen. Ali kada je čovjek visok 178 cm, a ima manje od 35 kilograma, vjerojatno ni krzna ne bi mnogo više grijala.
Broj 509 je imao pravo da pola sata leži na suncu. Poslije toga morao je da se vrati u baraku, da preda pozajmljene stvari, a uz njih još i svoju jaku, a onda bi drugi dolazio na red. Tako je to bilo dogovoreno među veteranima otkako je hladnoća prestala. Neki to više nisu htjeli. Bili su previše iznureni poslije zimskih muka i željeli su još samo da u miru umru u barakama. Ali Berger, starješina sobe, nastojao je da svi koji još mogu da pužu sada izlaze neko vrijeme na svjež zrak. Sljedeći je bio Vesithof; onda je bio red na Buhera; Lebental se odrekao; imao je pametnijeg posla.
Broj 509 se opet okrenu. Logor je bio sagrađen na jednoj uzvisini, tako da je on mogao kroz bodljikavu žicu da vidi grad. On je ležao u dolini, ispod logora, a ispred ispremiješanih krovova uzdizali su se zvonici crkava. Bila je to stara varoš sa mnogo crkava, sa alejama lipa i krivudavim ulicama. Na sjeveru je ležao novi dio sa širim ulicama, glavnom stanicom, kućerinama za izdavanje, fabrikama, topionicama bakra i željezarom, u kojima su radila odjeljenja iz logora. Kroz grad se u širokom luku vukla rijeka u kojoj su se pospano ocrtavali mostovi i oblaci.
Broj 509 obori glavu. Samo ju je kratko vrijeme mogao držati uspravno. Bila je teška takva lubanja kada su se vratni mišići istanjili kao konci – a pogled na zadimljene dimnjake u dolini samo je još više izazivao glad. Bila je to glad u mozgu – ne samo u želucu. Želudac se tokom godina na to već navikao, nije bio u stanju da ma šta drugo osjeća od tupe požude izgladnjelosti. Glad u mozgu bila je gora. Ona je budila halucinacije i nikad se nije umarala. U snu bi sama sebe proždirala. Zimus se broj 509 borio tri mjeseca dok se oslobodio slike prženih krumpira. Svuda ih je osjećao, čak i u smradu klozetske barake. Sada je to bila slanina sa prženim jajima.
On baci pogled na nikleni sat koji je do njega ležao na zemlji. Lebental mu ga je pozajmio. Bio je to skupocjen posjed barake; Poljak Julijus Silber, koji je odavno bio mrtav, prije mnogo godina prokrijumčario ga je u logor. Broj 509 ustanovi da ima još deset minuta vremena; ipak odluči da se odvuče u baraku. Nije htio da ponovo zaspi. Nikad se nije znalo da li će se opet probuditi. Oprezno osmotri logorsku ulicu. Ni sad nije primjećivao ništa što bi moglo da predstavlja opasnost. On nju zapravo nije ni očekivao. Opreznost starog logorskog zeca bila je prije rutina nego stvarni strah. Mali logor nalazio se radi dizenterije u nekoj vrsti lakog karantena i esesovci su rijetko dolazili. Osim toga je kontrola u cijelom logoru posljednjih godina bila znatno slabija nego ranije. Rat se sve više osjećao, a jedan dio esesovaca, koji su do tada samo herojski mučili i ubijali nezaštićene logoraše, bio je poslan na bojište. Sada, u proljeće 1945. godine, u logoru je bila samo jedna trećina ranijih SS-trupa. Unutrašnju upravu odavno su već gotovo sasvim svršavali zatvorenici. Svaka je baraka imala jednog starješinu bloka i nekolicinu sobnih starješina; radna odjeljenja spadala su pod komandu kapoa i predvodnika, a cio logor pod podstarješinu logora. Svi su oni bili zatvorenici. Njih su kontrolirali lagerfireri, blokfireri i vođe radnih odjeljenja; ovi su uvijek bili esesovci. U početku je u logoru bilo samo političkih zatvorenika; tokom godina pristizali su u gomilama obični zločinci iz prepunih zatvora u gradu i okolici. Ove dvije grupe razlikovale su se po boji trokuta od štofa koji je uz broj bio prišiven na odijelo zatvorenika. Politički su imali crven, a kriminalci – zelen trokut. Jevreji su pored toga nosili i žut trokut, koji je sa prvim sačinjavao šestokraku Davidovu zvijezdu.
Broj 509 uze Lebentalov ogrtač i kaput Jozefa Buhera, objesi ih preko leđa i poče da puzi prema baraci. Osjećao se umornijim nego inače, čak mu je i puzanje bilo teško. Već poslije kratkog vremena tlo pod njim poče da se okreće. On stade, zaklopi oči; disao je duboko da bi se povratio. U istom trenutku začuše se sirene iz grada.
Iz početka su bile samo dvije. Nekoliko sekundi kasnije učetverostručile su se, a odmah zatim izgledalo je da dolje vrišti cijela varoš. Ona je vrištala sa krovova i iz ulica, sa tornjeva i fabrika, ležala je otvorena na suncu kao da se u njoj ništa nije kretalo, samo je odjedanput zavrištala kao paralizirana zvijer koja vidi smrt a ne može da pobjegne; vrištala je sirenama i parnim pištaljkama prema nebu na kome je sve bilo tiho.
Broj 509 se odmah šćućurio. Za vrijeme uzbune bilo je zabranjeno zadržavati se izvan baraka. Mogao je da pokuša da ustane i da potrči, ali je bio i suviše slab da bi dovoljno brzo napredovao, a i baraka je bila podaleko; za to vrijeme je mogao i neki nervozan novi stražar da otvori vatru na njega. Stoga je, što je brže mogao, otpuzao nekoliko metara unazad do jednog plitkog udubljenja, prilijepio se uz tlo i navukao pozajmljeno odijelo preko sebe. Tako je ličio na nekog ko se srušio mrtav. To se često dešavalo i nije izazivalo sumnju. Uzbuna i onako neće dugo potrajati. Grad ih je posljednjih mjeseci imao svakih nekoliko dana, a nikada se ništa nije dogodilo. Avioni su dosad uvijek odlijetali dalje, u pravcu Hanovera i Berlina.
Sad počeše i logorske sirene. Onda je, poslije nekog vremena, došla i druga uzbuna. Zavijanje je jačalo i slabilo kao da se stare ploče okreću na nekom ogromnom gramofonu. Avioni su se približavali gradu. Broj 509 poznavao je i to. Nije se ni micao. Njegov neprijatelj bio je najbliži stražar sa mašinskom puškom koji bi mogao opaziti da on nije mrtav. Ono što se događalo izvan žice ništa ga se nije ticalo.
Disao je teško. Zagušljivi zrak pod kaputom postajao je gust kao crna vata koja se nad njim sve gušće i gušće sabire. Ležao je u udubljenju tla kao u grobu; i zaista mu se činilo da je to njegov grob – kao da nikada više neće moći ustati, kao da je to ovoga puta kraj i on će ovdje ostati i umrijeti, savladan najzad posljednjom iznemoglošću, protiv koje se tako dugo borio. Pokušavao je da se opre, ali je to malo koristilo; samo je još jače osjećao neko čudno, predano iščekivanje koje se u njemu širilo, u njemu i svuda van njega, kao da je sve iznenada postalo iščekivanje, kao da čeka i grad i uzduh, kao da iščekuje i sama svjetlost. Bilo je to kao kad počinje pomračenje sunca, kad boje imaju već skramu olova i daleki nagovještaj jednog svijeta bez sunca, mrtvog – to je bio jedan vakuum, iščekivanje bez daha hoće li smrt još jedanput proći ili neće.
Udarac nije bio snažan, ali je zato bio neočekivan. I došao je sa strane koja je izgledala zaštićenija no ma koja druga. Broj 509 osjetio ga je kao tvrd udarac duboko iz zemlje u želudac. Istovremeno zavijanje napolju presječe visoko čelično šištanje koje se vrtoglavo pojačavalo, nalik sirenama, ali ipak sasvim drugačije. Broj 509 nije znao šta je došlo ranije: udarac iz zemlje ili šištanje i lom koji je zatim uslijedio – ali, znao je da se to nikad dotada nije dogodilo u ranijim uzbunama, i kad se sad to ponovilo, bliže i jače, iznad i ispod njega, postalo mu je jasno što je moglo da bude; avioni ovoga puta nisu odletjeli dalje. Bombardirali su grad.
Zemlja se opet za tresla. Broju 509 je izgledalo da moćni podzemni gumeni pendreci udaraju po njemu. Odjedanput je bio potpuno budan. Samrtni udar nestao je kao dim u vrtlogu vjetra. Svaki udarac iz tla pretvarao se u udarac u njegovom mozgu. Neko je vrijeme još ležao mirno, a onda i sam, gotovo ne primjećujući šta radi, proturi oprezno jednu ruku i podiže kaput sa svoga lica toliko da je ispod njega mogao da osmatra grad.
Polako i kao u igri upravo dolje se predvajala željeznička stanica i dizala uvis. Skoro divno je bilo promatrati kako zlatna kupola jedri preko drveća u gradskom parku i iščezava iza njega. Teške eksplozije kao da nisu pripadale svemu tome – sve je bilo i suviše sporo, a pucnjevi protivavionskih topova gubili su se u tome, kao kevkanje malog psa u dubokom lavežu neke velike doge. Prilikom sljedećeg moćnog udara jedan od zvonika crkve Svete Katarine poče da se naginje. On je padao vrlo sporo i raspadao se u padu polako u nekoliko komada – kao da je sve kakav usporeni film, a ne stvarnost.
Vodoskoci gustog dima izrastali su sad kao gljive između kuća. Broj 509 još uvijek nije imao utisak razaranja; tamo dolje igrali su se nevidljivi džinovi, i to je bilo sve. U neoštećenim dijelovima grada iz dimnjaka i dalje se polako dizao dim; kao i ranije, u rijeci su se ogledali oblaci, a eksplozije artiljerije obrubljivale su nebo kao da je ono kakav bezazleni jastuk čiji šavovi pucaju na sve strane i bijelo-sive pamučne pahuljice ispadaju iz njega.
Jedna bomba pade daleko izvan varoši, na livade koje su se penjale prema logoru. Broj 509 još uvijek nije osjećao straha; sve se to događalo predaleko od onog uskog svijeta koji je on još jedino poznavao. Strahovati se moglo od upaljenih cigareta pritisnutih na zjenice ili nosnice, od nedjelja provedenih u bunkeru gladi, od kamenog lijesa u kome se nije moglo ni stajati ni ležati, od kvrga na kojima čovjeku razbijaju bubrege; od mučilišta u lijevom krilu pokraj kapije, od Štajnbrenera i Brojera, od lagerfirera Vebera – ali čak i to je bilo ponešto izblijedjelo otkad su ga prebacili u Mali logor. Trebalo je znati brzo zaboravljati da bi se sakupila snaga za produženje života. Osim toga, koncentracioni logor Melern poslije deset godina mučenja ponešto se zamorio. Čak bi i jednom novom esesovcu punom poleta s vremenom postalo dosadno da muči kosture. Oni su malo izdržavali i nisu dovoljno reagirali. Samo kad bi pridolazile snažne novajlije, sposobne da još pale, rasplamsavao bi se stari patriotski žar. Onda bi se noću opet čuo poznati jauk, a SS-posada izgledala je nešto živahnija, kao poslije dobrog svinjskog pečenja sa krompirom i kupusom. Inače su logori u Njemačkoj, u ratnim godinama, postali možda čak nešto humaniji. Sada su samo još gušili gasovima, ubijali ili strijeljali, ili su prosto radom uništavali ljude i puštali ih onda da izgladne. Što je ponekad u krematorijumu neki živ čovjek i bio spaljen, to je prije bila posljedica premorenosti i činjenice da se mnogi kosturi dugo nisu micali nego rđava namjera. Dolazilo je, doduše, do masovnih likvidacija kada bi se brzo morao stvoriti prostor za nove transporte. Čak ni ubijanje glađu onih nesposobnih za rad nije se suviše surovo sprovodilo u Melernu; u Malom logom je uvijek bilo ponešto za jelo, a veterani, kao broj 509, uspijevali su da postignu rekorde u gladovanju i da ostanu živi.
Bombardiranje iznenada prestade. Samo je još protivavionska bjesnjela. Broj 509 podiže kaput nešto više da bi mogao da vidi najbliže stražarske tornjeve. Stražarnice su bile prazne. Baci pogled dolje udesno, a zatim uljevo i tamo su tornjevi bili bez straža.
Svuda su se esesovci spustili i sklonili se u sigurnost; imali su u blizini kasarna dobra skloništa za napad iz zraka. Broj 509 sasvim povuče unazad ogrtač i dopuza bliže bodljikavoj žici. Nasloni se na laktove i pogleda u dolinu.
Grad je sada svuda gorio. Ono što je prije izgledalo razigrano, pretvorilo se u međuvremenu u ono što je zaista i bilo: u požar i razaranje. Dim je čučao kao divovska moluska2 uništenja, žut i crn u ulicama i proždirao kuće. Kroza nj su izbijali plamenovi. Iz željezničke stanice suknu moćan snop varnica uvis. Slomljeni zvonik crkve Svete Katarine poče da gori, a plameni jezici lizali su kao izblijedjele munje oko njega. Bezbrižno, kao da se ništa nije dogodilo, stajalo je sunce u zlatnoj slavi iza svega toga, a skoro je sablasno djelovalo to što je nebo sa svojim plavilom i bjelinom bilo isto toliko vedro kao i ranije i što su okolne šume i lanac brežuljaka mirno i odsutno i dalje ležali u jarkom svjetlu – kao da je samo grad bio proklet nekom nepoznatom mračnom presudom.
Broj 509 je gledao dolje. Zaboravio je na svaku opreznost i, naprosto, buljio. Poznavao je grad samo kroz bodljikavu žicu i nikada nije bio u njemu. Ali za deset godina koje je proveo u logoru, on je za njega postao više nego samo jedan grad.
U početku je to bila gotovo neizdržljiva slika izgubljene slobode. Danima je on buljio u njega dolje; gledao ga je sa njegovim bezbrižnim životom kada je poslije kakve specijalne obrade lagerfirera Vebera jedva mogao da puzi; vidio ga je sa njegovim crkvama i kućama kad je sa iščašenim rukama visio na krstu; gledao ga je sa bijelim čamcima na njegovoj rijeci i automobilima koji su odlazili u proljetnu prirodu dok je on mokrio krv iz prebijenih bubrega; oči su mu gorjele kada bi ga gledao i bilo je mučenje promatrati ga, mučenje koje se pridruživalo svim onim koja su već postojala u logoru. A onda je počeo da ga mrzi. Vrijeme je prolazilo, a u njemu se ništa nije izmijenilo, bez obzira na ono što se ovdje gore dešavalo. Dim iz njegovih kuhinjskih peći dizao se i dalje svakoga dana ne hajući za gusti dim krematorijuma; njegova sportska igrališta i parkovi bili su puni vedre gužve, dok su istovremeno stotine progonjenih bića na logorskom „podijumu za ples“ umirali u ropstvu; gomile veselih ljudi izlazile su iz njega svakoga ljeta u šumu, dok su kolone logoraša vukle iz kamenoloma svoje mrtve i ubijene; on ga je mrzio jer je vjerovao da je grad njega i druge zatvorenike zauvijek zaboravio.
Na kraju se ugasila čak i mržnja. Borba za koru hljeba postala je važnija no ma šta drugo: isto tako i saznanje da mržnja i uspomene mogu da unište jedno ugroženo ja kao i bol. Broj 509 je naučio da se začahuri, da zaboravi, da se ni za šta više ne brine, osim za golo bitisanje od sata do sata. Grad mu je postao ravnodušan, a njegova nepromijenjena slika samo još mutni simbol da se ni njegova sudbina neće više promijenili.
Sada je grad gorio. Osjećao je kako mu ruke drhte; pokušao je da to savlada, ali nije mogao. To osjećanje postajalo je jače. Sve je u njemu odjednom bilo neodređeno i bez smisla. Glava ga je boljela, kao da u njoj praznoj neko bubnja.
On zatvori oči. Nije to htio. Nije htio da se išta u njemu opet probudi. Zgazio je, sahranio svaku nadu. On pusti da mu ruke kliznu po tlu i položi lice u šake. Grad ga se ništa nije ticao. Nije htio da ga se tiče. Htio je da i nadalje kao i dosad pušta ravnodušno da sunce sija po prljavom pergamentu koji je kao koža bio zategnut preko njegove lubanje, htio je da bište uši, da ne misli – tako kao što je to već odavno radio.
Nije to mogao. Drhtanje u njemu nije prestajalo. On se okrenu na leđa i potpuno se ispruži. Nad njim je sad bilo nebo sa oblačićima eksplozija od protivavionskih granata. Oni su se brzo raspadali i vjetar ih je tjerao. Tako je ležao neko vrijeme, a onda ni to više nije mogao da izdrži. Nebo je postalo prav i bijeli ponor u koji mu se činilo da propada. Okrete se i sjede. Nije više gledao grad. Gledao je logor i prvi put je gledao na njega kao da odatle očekuje pomoć.
Barake su drijemale kao i ranije na suncu. Na plesnom podijumu još su uvijek visila četvorica ljudi na krstovima. Šarfirer Brojer je iščezao, ali dim iz krematorijuma i dalje se peo; samo je postao nešto tanji. Možda su spaljivali djecu ili je naređeno da se prekine rad.
Broj 509 se primora da sve to tačno promatra. Ovo je bio njegov svijet. Njega nije pogodila bomba. Taj svijet je neumoljivo ležao tu kao i uvijek. Jedino je on vladao njegovom ličnošću; ono s one strane bodljikave žice, tamo napolju, ništa ga se nije ticalo.
U tom trenutku ušutje protivavionska odbrana. To ga pogodi kao da se rasprsnuo obruč buke koji ga je držao čvrsto stegnutog. Jedan trenutak pomisli da je samo sanjao i da se upravo probudio. Okrenuo se jednim trzajem. Nije sanjao. Tamo je ležao grad i gorio. Tamo je bio gusti dim razaranja i ipak ga se to nešto ticalo. Nije više mogao da razazna šta je bilo pogođeno; vidio je samo dim i vatru, sve drugo je bilo kao potonulo. Ali to je bilo svejedno: grad je gorio, taj grad koji je izgledao nepromjenjiv, nepromjenjiv i nerazoriv kao i logor.
Odjedanput se užasnu. Učinilo mu se iznenada kao da su iza njega sa svih tornjeva uperene u nj mašinske puške. Brzo se obazre oko sebe. Ništa se nije dogodilo. Tornjevi su bili prazni kao i ranije. Ni na ulicama se niko nije vidio. Ali ništa nije pomagalo; divlji ga je strah naprasno, kao pesnicom, uhvatio za vrat i tresao ga. On nije htio da umre. Sad ne! Sad više ne! Sad više ne! Žurno zgrabi svoje dronjke i otpuza natrag. Zaplete se pri tom o Lebentalov kaput; zastenja i opsova, istrže ga ispod koljena i otpuza dalje ka baraci, hitro, duboko uzbuđen i zbunjen – kao da bježi još od nečeg a ne samo od smrti.

II


Baraka 22 imala je dva krila kojima su komandirala po dvojica starješina soba. U drugom dijelu drugog krila stanovali su veterani. Bio je to najuži i najvlažniji dio, ali to ih je malo brinulo; za njih je bilo važno samo to da budu zajedno. To je svakome davalo više snage za otpor. Umiranje je bilo isto tako zarazno kao i tifus, a čovjek pojedinac je lakše popuštao u općem crkavanju, htio on to ili ne. U grupi se moglo bolje braniti. Kada je jedan htio da se preda, drugovi bi mu pomogli da izdrži. Veterani u Malom logoru nisu živjeli duže zato što su imali više da jedu; živjeli su jer su sačuvali ostatak očajnog otpora.
U veteranskom uglu ležalo je u tom trenutku 140 kostura. Mjesta je bilo samo za 40. Kreveti su se sastojali od dasaka na četiri sprata. Bili su goli ili prekriveni starom trulom slamom. Bilo je samo nekoliko prljavih pokrivača o koje su se, svaki put kad bi vlasnik umro, ogorčeno borili. Na svakom krevetu ležala su bar tri do četiri čovjeka. To je bilo čak i za kosture preusko, jer se ramena i karlice ne smanjuju. Bilo je nešto više mjesta kada su ležali postrance, zbijeni kao sardine, ali ipak se noću često čuo mukli udarac kada bi neko u snu pao dolje. Mnogi su spavali šćućureni, a onaj koji je imao sreće tome bi kolege iz kreveta umirale uveče. Njih bi onda iznosili napolje, a on bi mogao da se bar jednu noć bolje ispruži, dok novi ne bi došli.
Veterani su sebi osigurali ćošak ulijevo od vrata. Bilo ih je još dvanaest. Prije dva mjeseca bilo ih je četrdeset četiri. Zima ih je upropastila. Svi su znali da su u zadnjem stadiju; obroci su se stalno smanjivali, a ponekad, dan-dva nije bilo uopće ništa za jelo; tada bi se mrtvaci napolju nagomilavali.
Od dvanaestorice, jedan je bio lud i uobražavao je da je njemački ovčarski pas. On nije imao uši; bile su mu iščupane prilikom treninga esesovskih pasa na njemu. Najmlađi se zvao Karel i bio je dječak iz Čehoslovačke. Roditelji su mu bili mrtvi; đubrili su krompirište nekog pobožnog seljaka u selu Vestlage. Naime, pepelom sagorjelih punile su se u krematorijumu vreće i prodavale kao umjetno đubrivo. Pepeo je bio bogat fosforom i kalcijumom. Karel je nosio crveni znak političkog zatvorenika. Imao je jedanaest godina.
Najstariji veteran imao je sedamdeset i dvije godine. Bio je to Jevrejin koji se borio za svoju bradu. Brada je spadala u njegovu vjeru. Esesovci su mu zabranili da je nosi, ali čovjek je stalno pokušavao da je opet pusti. U Radnom logoru svaki su ga put zato bacali u kvrge i izbatinali. U Malom logoru imao je više sreće. Esesovci su se ovdje malo brinuli za pravila i rijetko su i dolazili u kontrolu; previše su se bojali ušiju, dizenterije, tifusa i tuberkuloze. Poljak Julius Silber prozvao je starca – Ahasfer3, jer je preživio gotovo desetak holandskih, poljskih, njemačkih i austrijskih koncentracionih logora. Silber je u međuvremenu umro i cvjetao je u vidu busena jagorčevine u bašti komandanta Nojbauera, koji je pepeo mrtvih dobijao besplatno; ali ime Ahasfer je ostalo. Lice starog se smežuralo u Malom logoru, ali brada je porasla i postala domovina i šuma za čitave generacije snažnih ušiju.
Starješina sobe bio je bivši liječnik, doktor medicine Efraim Berger. On je bio dragocjen zbog smrti koja je opsjedala ovu baraku sa svih strana. Zimi, kada bi kosturi na poledici padali i lomili kosti, mnoge je spašavao stavljajući im udlage. Iz Malog logora bolnica nije nikoga preuzimala. Ona je postojala samo za ljude koji su bili sposobni za rad i za prominentne. U Velikom logoru poledica je zimi bila manje opasna; u najgorim danima posipali su pepelom iz krematorijuma logorski put. To nisu činili iz obzira prema zatvorenicima, nego da bi se sačuvala upotrebljiva radna snaga. Otkako su koncentracioni logori bili uključeni u opću radnu obavezu, na to se obraćalo više pažnje. A zato su sada zatvorenike, naravno, brže ubijali radom. Gubici nisu značili ništa; svakodnevno je hapšeno dovoljno novih ljudi.
Berger je bio jedan od rijetkih zatvorenika koji su imali dozvolu da napuštaju Mali logor. Prije nekoliko sedmica zaposlili su ga u sali za leševe u krematorijumu. Starješine soba uglavnom nije trebalo da rade, ali liječnika je bilo malo; zato su ga rasporedili na rad. To je bila prednost za baraku. Preko kapoa iz bolnice, koga je Berger odranije poznavao, mogao je ponekad da dobije za kosture malo lizola, vate, aspirina i slično. Posjedovao je i flašu joda, koja je bila sakrivena ispod njegove slame.
Najvažniji veteran bio je ipak Leo Lebental. On je imao potajne veze sa crnom burzom u Radnom logoru, pa čak – kako se pričalo – i veze van logora. Kako je on to izvodio, niko nije tačno znao. Jedino je bilo poznato da su u to bile umiješane dvije prostitutke iz krčme „Kod Šišmiša“, koja se nalazila u predgrađu. Navodno je u svemu učestvovao i jedan esesovac, ali o tome ništa određeno niko nije znao. A Lebental nije ništa govorio.
On je trgovao svačim. Preko njega mogli su se dobiti čikovi, koja mrkva, ponekad krompiri, otpaci iz kuhinje, koja kost, a pokatkad i kriška hljeba. On nije varao nikoga; starao se samo za obrt. Pomisao da se potajno sam za sebe brine nije mu nikad padala na pamet. Trgovina ga je držala u životu, a ne ono čime je trgovao.
Broj 509 dopuza do vrata. Kosi sunčevi zraci iza njega svijetlili su mu kroz uši. One zasjaše začas voštano i žuto sa obiju strana tamne glave.
„Bombardirali su grad“, reče on hropteći.
Niko ne odgovori. Broj 509 nije još mogao ništa da razazna. Poslije svjetla napolju u baraci je bilo tamno. On zaklopi oči i opet ih otvori.
„Bombardirali su grad“, ponovi on. „Zar niste čuli?“
Ni ovoga puta niko ne prozbori. Broj 509 opazi Ahasfera kraj vrata. Sjedio je na tlu i milovao ovčarskog psa. Ovčarski pas je režao; bilo ga je strah. Umašćena kost visila mu je nad licem punim ožiljaka, na kome su se užagrila dva uplašena oka. „Oluja“, promrmlja Ahasfer. „Samo oluja! Mir, vuče – mir!“
Broj 509 upuza dublje u baraku. Nije razumio zašto su ostali ljudi tako ravnodušni.
„Gdje je Berger?“ upita on.
„U krematorijumu“.
On položi ogrtač i jaku na pod. „Zar od vas niko neće napolje?“
Pogleda Vesthofa i Buhera. Ovi ne odgovoriše ništa.
„Znaš da je zabranjeno – „, izusti Ahasfer najzad, „dok je uzbuna.“
„Uzbuna je prošla.“
„Još nije“.
„Jeste, avioni su odletjeli. Bombardirali su grad.“
„To si već dovoljno puta rekao“, progunđa neko iz tame.
Ahasfer podiže oči: „Možda će nas nekoliko desetina zbog toga za kaznu strijeljati?“
„Strijeljati“, isceri se Veslthof. „Otkada ovdje strijeljaju?“
Ovčarski pas zalaja. Ahasfer ga čvrsto steže: „U Holandiji su poslije napada iz zraka obično strijeljali desetak-dvadesetak političkih zatvorenika. – Da ne bi dobili krive ideje, – govorili su.“
„Ali mi nismo u Holandiji.“
„To znam. Ja sam samo rekao da su u Holandiji strijeljali.“
„Strijeljali“, Vesthaf odreza sa prijekorom. „Zar si ti vojnik pa stavljaš takve zahtjeve? Ovdje se vješa i ubija.“
„Mogli bi to da učine za promjenu.“
„Drž’te svoje proklete gubice“, povika čovjek iz tame.
Broj 509 je čučao iza Buhera i zatvorio oči. Još je uvijek vidio dim iznad gorućeg grada i osjećao potmulu grmljavinu eksplozija.
„Vjerujete li da ćemo večeras dobiti što za jelo?“ upita Ahasfer.
„Do đavola“, odgovori glas iz mraka.
„Šta bi još htio? Najprije želiš da te strijeljaju, a onda se raspituješ za jelo.“
„Jevrejin mora da se nada.“
„Nada!“ Vesthof se ponovo isceri.
„Nego šta?“ upita Ahasfer mirno.
Vesthof se zagrcnu i naglo poče da jeca. Danima ga je već morilo bjesnilo barake.
Broj 509 otvori cči: „Možda nam večeras neće dati ništa za jelo“, reče. „Kao kaznu za bombardiranje.“
„Ti sa tvojim prokletim bombardiranjem“, povika čovjek iz tame. „Zaveži već jedanput tu labrnju.“
„Ima li neko ovdje još nešto za jelo?“ upita Ahasfer.
„O gospode!“ Onaj se iz mraka udavi skoro zbog ovog novog idiotizma.
Ahasfer se nije obazirao: „U logoru u Terezijenštatu neko je imao komad čokolade, a da to ni sam nije znao. Sakrio ga je kada je bio dopremljen u logor i zaboravio na nj. Mliječna čokolada iz automata. I Hindenburgova slika je bila u kartonu.“
„I šta još?“ zakrešta glas iz pozadine. „Možda pasoš?“
„Ne, ali od čokolade smo živjeli dva dana.“
„Ko se to toliko dere?“ upita broj 509 Buhera.
„Jedan od onih koji su juče stigli. Novajlija. Već će se umiriti.“
Ahasfer odjednom naćuli uši: „Prošlo je.“
„Šta?“
„Napolju. Bio je to znak za prestanak uzbune. Posljednji signal.“
Odjedanput se sve umiri. Zatim se začuše koraci.
„Skloni ovčara“, prošapta mu Buher.
Ahasfer gurnu luđaka među krevete.
„Kuš! Miran!“ bio ga je tako odgojio da je slušao na komande. Da su ga esesovci našli, ubili bi ga odmah kao ludog. Buher se povrati sa ulaza: „To je Berger“, reče.
Doktor Efraim Berger bio je malen čovjek, oborenih ramena i okrugle glave, koja je bila potpuno ćelava. Oči su mu bile upaljene i suzile su.
„Grad gori“, reče dok je ulazio.
Broj 509 se uspravi: „Šta kažu oni prijeko o tome?“
„Ne znam.“
„Kako to? Mora da si nešto čuo.“
„Ne“, odgovori Berger umorno. „Prestali su da spaljuju kada je uzbuna počela.“
„Zašto?“
„Otkud ja znam. Naređenje i gotovo.“
„A esesovci? Jesi li njih video?“
„Nisam.“ Berger prođe kroz redove dasaka u baraku. Broj 509 ga je slijedio pogledom. Čekao je Bergera da sa njime porazgovara, a sad je ovaj izgleda isto toliko nezainteresiran kao i svi drugi. Nije mu bilo jasno. „Hoćeš li da izađemo?“ upita Buhera.
„Ne.“
Buheru je bilo dvadeset i pet godina, a već je sedam godina ležao u logoru. Otac mu je bio urednik nekog socijaldemokratskog lista; to je bilo dovoljno da uhapse sina. Kad odavde izađe, mislio je broj 509, moći će da živi još četrdeset godina. Četrdeset ili pedeset godina. Meni je, naprotiv, pedeset godina. Ja imam možda još deset ili najviše dvadeset godina. Izvuče komad drveta iz džepa i poče ga žvakati. Zašto samo odjedanput mislim na ovakve stvari? upita se.
Berger se vrati. „Slušaj 509! Loman želi da govori s tobom.“
Loman je ležao u stražnjem dijelu barake na jednom od donjih kreveta bez slame. Htio je da bude tako. Patio je od teške dizenterije i nije više mogao da ustaje. Mislio je da je tako bilo čistije. Nije bilo čistije. Ali svi su se bili navikli. Gotovo svaki je više ili manje imao proliv. Za Lomana je to bilo mučenje. Ležao je na samrti i izvinjavao se za svaki grč vlastite utrobe. Lice mu je bilo tako sivo da je on mogao da bude kakav beskrvni crnac. On pomaknu jednu ruku i broj 509 se naže nad njega. Lomanove bjeločnice svjetlucale su se žućkasto.
„Vidiš li ovo?“ prošapta on i širom otvori svoja usta.
„Šta?“ Broj 509 je gledao pomodrelo nepce.
„Odozdo, desno – tamo je jedna zlatna kruna.“
Laman okrenu glavu u pravcu uskog prozora. Sunce je stajalo iznad njega, a u baraku je s te strane sada ulazilo slabo svjetlo.
„Da“, reče broj 509, „vidim je.“ Nije je vidio.
„Izvadi je.“
„Šta?“
„Izvadi je“, prošapta Loman nestrpljivo.
Broj 509 pogleda Bergera. Berger je odmahivao glavom.
„Čvrsto je nalegla“, reče broj 509.
„Onda izvadite zub! Nije više čvrst. Berger to može. I u krematorijumu to čini. Udvoje ćete lako moći.“
„Zašto hoćeš da se izvadi?“
Lomanovi kapci dizali su se i spuštali. Bili su kao kod kornjače. Nisu više imali trepavica: „To i sami znate! Zlato! Treba za njega da kupite jela! Lebental će krunu moći da zamijeni.“
Broj 509 nije odgovorio. Zamijeniti zlatnu krunu bila je opasna stvar. Zlatne plombe bile su, uglavnom, prilikom ulaska u logor registrirane, a kasnije u krematorijumu vađene i sakupljane. Ako bi esesovci ustanovili da jedna od registriranih u listi nedostaje, učinili bi odgovornom cijelu baraku. Baraka ne bi dobijala jelo dok plomba ne bi bila vraćena, a čovjek kod koga bi se našla bio bi obješen.
„Izvuci je“, hripao je Loman. „Lako je to! Kliještima! Ili čak i jedna žica je dovoljna.“
„Nemamo kliješta.“
„Žicu! Savijte žicu!“
„Nemamo ni žice.“
Lomanove oči se zatvoriše. Bio je iscrpljen. Usne su se pomicale, ali riječi više nisu izlazile. Tijelo je bilo nepomično i vrlo plosnato; samo su se još tamne i suhe usne grčile kao znak majušnog daha života koji je tišina olovno kočila.
Broj 509 se uspravi i pogleda Bergera. Njihova lica Loman nije mogao vidjeti; između njih su bile daske gornjih kreveta. „Kako je s njim?“
„Prekasno za ma šta.“
Broj 509 kimnu glavom. To se već toliko često događalo da je on postao skoro neosjetljiv. Kosi zraci padoše na petoricu ljudi koji su kao mršavi majmuni sjedili na gornjem krevetu.
„Hoće li uskoro odapeti?“ upita jedan koji je češao svoje pazuho i zijevao.
„Zašto?“
„Dobit ćemo njegov krevet. Kajzer i ja.“
„Dobit ćeš ga već.“
Broj 509 promatraše za trenutak lebdeće svjetlo koje kao da nije spadalo u ovu smrdljivu prostoriju. Koža čovjeka koji je postavio pitanje izgledala je u njemu kao koža leoparda; bila je posuta crnim mrljama. Čovjek poče da jede trulu slamu. Nekoliko kreveta dalje svađala su se dva čovjeka visokih i tankih glasova. Čuli su se udarci bez snage.
Broj 509 osjeti da ga neko lako vuče za nogu. Loman je vukao njegove hlače. On se opet saže.
„Izvadite“, šaptao je Loman.
Broj 509 sjede na rub kreveta. „Ne možemo to ni za šta da promijenimo. Previše je opasno! Nitko neće htjeti da riskira!“
Lomanova usta zadrhtaše. „Neću da ga oni dobiju“, izgovori s mukom. „Oni ne! Platio sam za to 45 maraka. Godine 1929. Oni ne! Izvadite ga!“
On se odjedanput skupi i poče da stenje. Koža na licu nabora se samo oko očiju i usana – inače više nije bilo mišića da izraze bol. Poslije nekog vremena on se ispruži. Bolni šum izađe sa ispuštenim zrakom iz pluća.
„Nemoj za to da se brineš“, reče mu Berger. „Imamo još nešto vode, očistit ćemo.“
Loman je neko vrijeme ležao mirno. „Obećajte mi da ćete ga izvaditi prije nego što me iznesu“, prošaputa najzad. „Kad otegnem. Onda ćete moći.“
„Dobro“, reče broj 509. „Zar kruna nije registrirana kada si došao?“
„Nije. Obećajte! Sigurno!“
„Sigurno.“
Lomanove oči se pomutiše i postadoše mirne.
„Šta je ono bilo – prije – napolju?“
„Bombe“ reče Berger. „Bombardirali su grad. Prvi put. Američki avioni.“
„Oh!“
„Da“, reče Berger tiho i tvrdo. „Bliži se! Bit ćeš osvećen, Lomane.“
Broj 509 brzo pogleda gore. Berger je još stajao i on nije mogao da vidi njegovo lice. Vidio mu je samo šake. One su se stezale i otvarale kao da dave neki nevidljivi vrat, puštaju ga i opet dave.
Loman je ležao mirno. Opet je zatvorio oči i jedva je disao. Broj 509 nije znao da li je još razumio šta je Berger rekao.
On ustade. „Je li mrtav?“ upita čovjek sa gornjeg kreveta. Još uvijek se češao. Ostala četvorica sjedila su do njega kao automati. Oči su im bile prazne.
„Nije.“
Broj 509 se obrati Bergeru: „Zašto si mu rekao ono?“
„Zašto?“ Bergerovo se lice nervozno trže. „Zato! Zar ne razumiješ?“
Svjetlo je obavilo njegovu okruglu glavu ružičastim oblakom. U zagađenom teškom uzduhu izgledalo je kao da se dimi. Oči su se svjetlucale. Bile su pune vode, ali takve su bile najčešće. Bile su hronično upaljene. Broj 509 je mogao da zamisli zašto je Berger ono rekao. Ali to znati, kakva je još moglo biti utjeha za jednog samrtnika. To je isto tako moglo sve da mu oteža. On vidje kako se jedna muha spusti na grahorasto oko jednog od ljudi automata. Čovjek ne zatrepta kapkom. Možda je to ipak bila utjeha, pomisli broj 509. Možda čak jedina utjeha za čovjeka koji umire.
Berger se okrenu i poče da se gura kroz uski hodnik unazad. Morao je da prelazi preko ljudi koji su ležali na podu. Izgledalo je kao da nekakav marabu nabada kroz močvaru. Broj 509 je išao za njim. „Berger“, prošapta kad su izlazili iz hodnika.
Berger stade. Broj 509 ostade odjednom bez daha. „Vjeruješ li zaista?“
„Šta?“
Broj 509 nije mogao da se odluči da ponovi. Činilo mu se da će to onda iščeznuti. „Ono što si rekao Lomanu.“
Berger ga pogleda i reče: „Ne!“
„Ne?“
„Ne, ne vjerujem!“
„Ali“... broj 509 se osloni na najbliži krevet. „Ali, zašto si onda rekao?“
„Rekao sam Lomanu, ali ne vjerujem u to. Nijedan neće biti osvećen! Nijedan! Nijedan!“
„A grad? Pa, grad gori!“
„Grad gori? Mnogi su gradovi već gorjeli. Ništa to ne znači, ništa.“
„Ali, mora...“
„Ništa, ništa“, šaptao je Berger žestoko, sa očajanjem nekoga koji hoće odmah da pokopa fantastičnu nadu koju je u sebi stvorio. Blijeda se lubanja klatila, a suze su kapale iz crvenih očnih duplja. „Jedan mali grad gori. Kakve to veze ima sa nama? Nikakve! Ništa se neće izmijeniti. Ništa!“
„Strijeljat će“, reče Ahasfer sa poda.
„Drž’ gubicu“, povika glas iz tame. „Zatvorite najzad te vaše proklete gubice!“
Broj 509 se skupio na svom mjestu uza zid. Nad njegovom glavom nalazio se jedan od malobrojnih prozora barake. Bio je uzak i visoko ugrađen, i sad je u njemu bilo nešto sunca. Svjetlo je ulazilo do trećeg reda krevetskih dasaka; odatle je prostorija bila u stalnom mraku.
Baraku su podigli tek prije godinu dana. Broj 509 je pomagao kad su je podizali. Tada je još spadao u Radni logor. Bila je to stara drvena baraka iz jednog raspuštenog koncentracionog logora u Poljskoj. Četiri razmontirane barake stigle su jednog dana na stanicu, a teretni automobili su ih prebacili u logor; tamo su sastavljene. Zaudarale su na stjenice, strah, prljavštinu i smrt. Tako je nastao Mali logor. U njega su nabili slijedeći transport nesposobnih za rad, umirućih zatvorenika s Istoka i prepustili ih same sebi. Potrajalo je svega nekoliko dana dok ih nisu lopatama izbacivali napolje. Poslije su u barake ubacivali bolesne, slomljene, sakate i nesposobne za rad, te tako Mali logor postade stalna ustanova.
Sunce je bacilo iskrivljen četvorougao svjetlosti na zid desnog prozora. Na njemu su se razaznavati izblijedjeli zapisi i imena. Bili su to zapisi i imena ranijih stanovnika barake u Poljskoj i Istočnoj Njemačkoj. Iscrtali su ih olovkama u drvetu, ugrebli komadima žice ili noktima.
Broj 509 je poznavao neke od njih. Znao je da je vrh četvorougla svjetlosti izvukao iz tame jedno ime koje je bilo uramljeno dubokim crtama: Haim Volf, 1941. Haim Volf ga je ispisao vjerojatno kad je saznao da mora umrijeti, a povukao je crte oko njega da se niko iz njegove porodice ne bi mogao dopisati. Htio je to da učini konačnim, da on bude jedini i ostane jedini. Haim Volf, 1941; crte su oko imena usko i tvrdo ispisane da se nijedno drugo ime ne bi moglo da dopiše unutra; to je posljednje preklinjanje sudbine jednog oca koji se nadao da će mu sinovi biti spaseni. Ali, ispod toga, ispod crta, sasvim do njih, kao da su htjeli da se uhvate, stajala su dva druga imena: Ruben Volf i Mojše Volf. Prvi uspravan, nevješt đački rukopis, drugi položen i ispisan, pokoran, bez snage. Jedna druga ruka dodala je pokraj toga: svi podavljeni plinom.
Koso ispod toga, preko jednog čvora na zidu čavlom je bilo urezano: Jos. Majer: L. T. D. R. E. K. I i II. Značilo je: Jozef Majer, poručnik u rezervi, nosilac željeznog krsta I i II klase. Izgleda da Majer to nije mogao da zaboravi. Time su mu bili samo zagorčeni posljednji dani. U prvom svjetskom ratu bio je na frontu; postao je oficir i dobio odlikovanje; zato što je bio Jevrej morao je dvostruko više da uradi nego drugi da bi dobio medalje. Onda su ga kasnije opet zato što je bio Jevrej zatvorili i uništili kao korov. Bio je bez sumnje uvjeren da je nepravda prema njemu zbog njegovih djela u ratu bila veća nego prema drugima. Prevario se. Samo je teže umro. Nepravda nije ležala u uslovima koje je bio dodao svom imenu. Ona je bila samo bijedna ironija.
Sunčani kvadrat je klizio dalje. Haim, Ruben i Mojše Volf, koje je samo vrhom dodirnuo, iščezoše opet u tami. Sada se u svjetlu pojaviše dva nova imena. Jedno se sastojalo samo od dva slova: F. M. Onaj koji ih je noktom ugrebao nije više do sebe držao toliko koliko poručnik Majer. Čak mu je i samo ime postalo gotovo ravnodušno; ipak nije htio da iščezne bez ikakvog znaka. Ispod toga se opet pojavi cijelo jedno ime. Ispisano olovkom stajalo je: Tevje Lajbeš i njegovi. A pokraj toga površnije početak jevrejske kadiš molitve: „Jis gadal...“
Broj 509 znao je da će svjetlo za nekoliko minuta stići drugi jedan izbrisani natpis: Pišite Leahu Sandu – Njujork – ulica više nije mogla da se pročita. A zatim: Oto... i iza jednog komada istrulog drveta: Mrtav. Tražite Lea. Leo je, izgleda, umakao, ali natpis je bio uzaludan. Nijedan od mnogih stanovnika barake nije nikada mogao da obavijesti Lea Sandersa u Njujorku. Niko iz nje nije živ izišao.
Broj 509 buljio je odsutno u zid. Poljak Silber nazvao ga je, dok je još ležao krvavih crijeva u baraci, „Zid Plača“. On je znao većinu imena napamet, pa se čak, na početku, kladio koga će najprije sunčev snop pogoditi. Silber je uskoro zatim umro. Imena su se, međutim, u svijetlim danima za nekoliko minuta vraćala u sablasni život i onda opet iščezavala u tami. U ljeto, kada je sunce stajalo više, postojala su vidljiva i druga imena urezana niže, a zimi je četvorougao dospijevao više gore. Bilo je još mnogo više ruskih, poljskih, jevrejskih imena koja su zauvijek ostala nevidljiva, jer svjetlo nikad nije dopiralo do njih. Baraku su tako brzo podigli da se esesovci nisu pobrinuli za to da se zidovi ostružu. Stanovnici su se još manje brinuli, naročito ne za imena u tamnim dijelovima zidova. Niko nije ni pokušavao da ih pročita. Ko bi još bio tako lud da žrtvuje skupocjenu šibicu zato da bi još više očajavao.
Broj 509 okrenu glavu. Nije to sad htio da gleda. Osjetio se nekako na čudnovat način sam, kao da su se drugi oko njega kroz nešto nepoznato otuđili i kao da se više ne razumijevaju. Još je trenutak oklijevao, pa onda više nije mogao da izdrži. On napipa put do vrata i ispuza napolje.
Sada je nosio samo svoje prnje i odmah mu posta hladno. Napolju se uspravi. Nasloni se na zid barake. Gledao je grad. Nije znao tačno zašto, ali nije više htio kao prije da čuči na sve četiri; htio je da stoji. Straže se na tornjevima u Malom logoru još nisu vratile. Nadzor na ovoj strani nikada nije bio vrlo strog; onaj koji je još jedva i hodao nije više mogao da bježi.
Broj 509 je stajao na desnom ćošku barake. Logor se protezao u luku duž sljemena brežuljka, te je on odavde mogao da vidi ne samo grad nego i kasarne SS posade. One su ležale izvan bodljikave žice, iza jednog reda stabala koja su još bila gola. Esesovci su trčali pred njima tamo-amo. Drugi su stajali uzbuđeno u grupama i gledali dolje na grad. Veliki sivi automobil brzo se peo uz brežuljak. Zaustavio se pred stanom komandanta, koji je ležao nešto po strani od kasarna. Nojbaiuer je već bio napolju; on odmah uđe i kola jurnuše. Broj 509 je znao, još iz vremena u Radnom logoru, da komandant posjeduje u gradu kuću u kojoj stanuje njegova porodica. Pažljivo je pratio kola. Pri tome nije čuo kako neko tiho dolazi srednjim putem između baraka. Bio je to Hantke, starješina barake 22, zdepast čovjek, koji se uvijek šuljao unaokolo sa gumenim đonovima. Nosio je zeleni trougao kriminalca. Najčešće je bio bezopasan, ali je već često, kada bi ga uhvatilo njegovo bjesnilo, batinama sakatio ljude.
Hantke se dogega. Broj 509 je mogao pokušati da se sakrije kad ga je vidio – znak straha obično je zadovoljavao primitivnu Hantkeovu želju za nadmoćnosti, – ali nije to učinio. Ostao je stojeći.
„Šta radiš ovdje?“
„Ništa.“
„Tako! Ništa!“ Hantke pljunu broju 509 pred noge. „Ti đubretaru! Sigurno sanjariš o nečemu, a?“ Njegove lanene obrve se podigoše. „Samo ništa ne uobražavaj! Vi odavde nećete izići. Vas, političke pse, protjerat će prije toga kroz dimnjak!“
On opet pijunu i vrati se. Broj 509 zadrža dah. Tamna zavjesa ležala je za trenutak u njegovoj glavi. Hantke ga nije trpio i broj 509 mu se obično uklanjao s puta. Ovoga puta je ostao. Promatrao ga je dok nije iščezao iza klozeta. Prijetnja ga nije preplašila. U logoru je bila svakodnevna prijetnja. Mislio je samo na ono što stoji iza toga. I Hantke je, dakle, nešto osjetio. Inače ne bi ono rekao. Možda je čak sve to čuo prijeko – kod esesovaca. Broj 509 uzdahnu duboko. Dakle, ipak nije lud!
Opet pogleda na grad. Dim je sada ležao nisko nad krovovima. Zvonjava vatrogasaca tanko je odjekivala. Iz pravca stanice čulo se nepravilno pucketanje, kao da municija eksplodira. Komandantova kola uletješe dolje na brdu u jednu okuku tako brzo da počeše da klize. Broj 509 to primijeti i najednom mu se lice razvuče. Smijao se, smijao nečujno, grčevito; nije znao kada se posljednji put smijao; nije mogao da prestane. Nije to bilo veselje; on se smijao, okrenuo oprezno, podigao onemoćalo šaku, stegao je i smijao se dok ga težak kašalj nije oborio.

III


Mercedes je jurio u dolinu. Oberšturmbanfirer Nojbauer je sjedio do šofera. Bio je težak, sa spužvastim licem čovjeka koji pije mnogo piva. Bijele rukavice na njegovim širokim rukama bjelasale su se na suncu. On to primijeti i svuče ih. Selma, mislio je, i Freja! Kuća! Niko nije odgovorio na njegov poziv telefonom. „Brže“, reče „Brže, Alfred! Daj gas!“ U predgrađu osjetiše miris požara. Što su se dalje kretali, postajao je sve gušći i žešći. Na novom trgu primijetiše prvi krater od bombe. Štedionica je bila srušena i gorjela je. Vatrogasci su stigli i pokušali da spasu okolne kuće, ali mlazevi vode izgledali su previše tanki da bi mogli djelovati. Krater na trgu zaudarao je na sumpor i kiseline. Nojbauerov želudac se steže. „Alfred, vozi kroz Hakenštrase“, reče. „Ovuda ne možemo dalje!“
Šofer okrenu. Kola su u širokom luku vozila kroz južni dio grada. Ovdje su u suncu mirno ležale kuća sa malim baštama. Duvao je sjeverac i zrak bio čist. Ali kad prijeđoše rijeku, opet se pojavi miris požara; postajao sve teži, dok ne leže po ulicama kao teška magla u jesen.
Nojbauer je cupkao svoje brkove koji su bili podrezani kao firerovi. Prije ih je sukao nagore kao Viljem II. Taj grč u želucu! Selma! Freja! Lijepa njegova kuća! Cijela utroba, prsa, sve se to pretvorilo u želudac.
Još dva puta morali su da zaobilaze. Jedanput zbog trgovine namještajem, koja je bila pogođena bombom. Prednja strana kuće bila je odsječena; dio namještaja stajao je još na spratovima, a ostatak rasut preko ulice gorio je na ruševini. Drugi put je to bila neka brijačnica, iz koje su se voštana poprsja rastopila u grdobe.
Najzad su kola zakrenula u Libigštrase. Nojbauer se naže naprijed. Tu je bila njegova kuća! Bašta ispred nje! Bio je tu i patuljak od terakote i pas od crvenog porculana na travi. Neoštećeni! Svi su prozori čitavi! Grč u želucu popusti. On zakorači na stepenice i otvori vrata. Imao je sreću, pomisli. Proklete sreće! Tako i treba! Zašto baš njemu nešto da se desi?
On objesi svoju kapu na klinčanicu od jelenjeg roga i uđe u predsoblje. „Selma, Freja! Gdje ste?“
Niko ne odgovori. Nojbauer zakorači prozoru i trže ga. U vrtu iza kuće radila su dvojica ruskih zarobljenika. Oni načas podigoše poglede i nastaviše dalje žurno da kopaju.
„Hej, tamo! Boljševici!“
Jedan od Rusa prestade da radi. „Gdje je moja porodica?“ povika Nojbauer. Čovjek odgovori nešto na ruskom.
„Ostavi svoj svinjski jezik, idiote! Razumiješ li njemački! Ili, da izađem i da te naučim?“
Rus se zapiljio u njega.
„Vaša žena je u podrumu“, reče neko iza Nojbauera.
On se okrenu. Bila je to služavka. „U podrumu? Pa da, naravno. A gdje ste vi bili?“
„Napolju. Na trenutak samo.“ Djevojka je stajala na vratima, crvena lica, sjajnih očiju, kao da dolazi sa vjenčanja. „Već ima sto mrtvih, kažu“, zablebeta ona. „Na stanici, pa onda u tvornici bakra i u crkvi...“
„Mir!“ prekide je Nojbauer. „Ko je to rekao?“
„Napolju, ljudi.“
„Ko?“ Nojbauer zakorači naprijed. „Neprijateljske glasine! Ko je to rekao?“
Djevojka ustuknu: „Napolju... ja ne... svi.“
„Izdajnici! Bagra!“ Nojbauer je bjesnio. Najzad je mogao da isprazni nagomilanu napetost. „Banda! Svinje! Kenjkavci! A vi? Kakvog vi posla imate napolju?“
„Ja... ništa.“
„Pobjegla s posla, je li? Prepričavati laži i panične vijesti! Već ćemo mi to ispitati. Ovdje treba napraviti reda! Đavolski oštro sve dotjerati u red! Marš u kuhinju!“
Djevojka pobježe napolje. Nojbauer šmrknu i zatvori prozor. Ništa se nije dogodilo, mislio je. U podrumu su, naravno. Mogao sam to odmah da pomislim.
Izvadi cigaru i zapali je. Onda povuče i dotjera bluzu u red, isprsi se, pogleda se u ogledalu, i ode dolje.
Njegova žena i kćerka sjedile su sasvim jedna uz drugu na divanu koji je stajao uza zid. Iznad njih je visila u širokom zlatnom okviru firerova slika u više boja.
Podrum su 1940. godine preuredili za sklonište. Nojbauer ga je tada gradio samo iz reprezentativnih razloga; spadalo je u patriotizam prednjačiti primjerom u ovakvim stvarima. U zbilji niko nije mislio na to da bi Njemačka ikad mogla biti bombardirana. Geringova izjava da ga mogu nazvati „gegulom“ ako neprijateljski avioni tako nešto izvedu u prisustvu „luftvafe4„ bila je svakom čestitom Nijemcu dovoljna. Na žalost, dogodilo se drugačije. Tipičan primjer podmuklosti plutokrata i Jevreja: prikazati se slabijim nego što jesu!
„Bruno!“ Selma Nojbauer se diže i poče da jeca.
Bila je plava i gojazna i nosila je jutarnju haljinu od francuske svile semgastih boja sa čipkom. To joj je Nojbauer donio 1941. godine kad je bio na odsustvu u Parizu. Obrazi su joj drhtali, a njena prevelika usta žvakala su riječi.
„Prošlo je, Selma. Umiri se!“
„Prošlo“, žvakala je i dalje, kao da su riječi postale prevelike knedle. „Za koliko vremena?“
„Zauvijek. Otišli su. Napad je odbijen. On više neće doći“.
Selma Nojbauer je držala svoj penjoar na prsima. „Ko to kaže, Bruno? Otkuda to znaš?“
„Oborili smo barem polovicu. Dobro će se paziti da više ne dođu!“
„Otkuda znaš to?“
„Znam. Ovoga su nas puta iznenadili. Slijedećeg puta dočekat ćemo ih malo drugačije!“
Žena prestade da žvaće. „To je sve?“ – upita. „Je li to sve što možeš da nam kažeš?“
Nojbauer je znao da to nije sve. „A zar nije dovoljno?“ upita zbog toga osorno.
Žena se upilji u nj. Oči su joj bile vodene i svijetloplave.
„Ne!“ zakrešta ona odjedanput. „Nije to dovoljno! Sve su to samo naklapanja. I ne znače ništa! Šta sve već nismo čuli? Najprije nam pričaju da smo toliko jaki da nikada nijedan neprijateljski avion neće doći nad Njemačku, a najedanput ipak dolaze. Onda su govorili da neće više doći, da smo ih sve oborili na granicama, a usprkos tome dolazi ih deset puta više, a uzbune i ne prestaju. A sada su nas najzad i ovdje ulovili, a ti dolaziš i veličanstveno izjavljuješ da se oni neće više vratiti i da ćemo mi već njima pokazati! I u to treba razuman čovjek da povjeruje?“
„Selma!“ Nojbauer nehotice baci pogled na firerovu sliku. Onda skoči do vrata i zalupi ih. „Do đavola! Obuzdaj se“, prošišta on. „Zar hoćeš sve da nas unesrećiš? Jesi li poludjela, kad tako vičeš?“
Stajao je sasvim uz nju. Preko njenih debelih ramena firer je neustrašivo gledao na pejzaž Berhtesgaden. Nojbauer je u jednom trenutku gotovo povjerovao da je firer sve to čuo.
Selma nije vidjela firera: „Ja luda?“ kriještala je ona. „Ko je lud? Ja ne. Imali smo divan život prije rata – a sad? Sad! Htjela bih da znam ko je ovdje poludio!“
Nojbauer zgrabi objema rukama njena ramena i poče tako da je trese da joj je glava letjela tamo-amo, te nije mogla više da viče. Kosa joj se raspusti, nekoliko češljeva ispade, ona se zagrcnu i zakašlja. On je ispusti. Žena pade kao vreća na divan.
„Šta je to s njom?“ upita on kćerku.
„Majka je samo vrlo uzbuđena i ništa više.“
„Zašto? Ta ništa se nije dogodilo.“
„Ništa se nije dogodilo?“ poče opet žena. „Naravno tebi tamo gore nije. Ali mi ovdje, sami...“
„Mir! Do đavola! Ne tako glasno! Zar sam zato petnaest godina dirinčio da ti svojom drekom, jednim udarcem sve upropastiš? Zar misliš da ih je malo koji čekaju na to da mi uzmu položaj?“
„To je prvo bombardovanje, oče“, reče Freja Nojbauer. „Dosad smo imali samo uzbune; majka će se na to već naviknuti.“
„Prvo? Naravno, prvo. Treba da budemo sretni što se dosada još ništa nije dogodilo, umjesto da vičemo besmislice.“
„Majka je nervozna, već će se naviknuti.“
„Nervozna!“ Nojbauer je bio nadražen mirom svoje kćeri. „A ko nije nervozan? Zar misliš da ja nisam nervozan. Treba se znati savladati. Šta bi se inače događalo?“
„Isto!“ smijala se njegova žena. Ležala je na divanu raširivši debele noge. Na njima je imala svilene cipele ružičaste boje. Ružičastu boju i svilu smatrala je vrlo elegantnim. „Nervozna! Naviknuti se! Lijepo ti pričaš.“
„Ja? Kako to?“
„Tebi se ništa neće dogoditi.“
„Šta?“
„Tebi se ništa neće dogoditi, a mi ovdje sjedimo u klopci“.
„Pa to je čista besmislica. Svejedno je, ovdje ili tamo. Kako se to meni ne može ništa dogoditi?“
„Ti si siguran tamo gore u tvom logoru“.
„Šta?“ Nojbauer baci cigaru na zemlju i zgazi je. „Mi nemamo takva skloništa kao vi ovdje.“ Lagao je.
„Da, jer vama ne trebaju. Vi ste iznad grada.“
„Kao da je to nešto važno! Gdje bomba padne, ona padne.“
„Logor neće biti bombardiran.“
„Tako? To je sasvim nešto novo? A otkud ti to znaš? Jesu li Amerikanci o tome bacili letke. Ili su te, možda, specijalno obavijestili radiom?“
Nojbauer pogleda svoju kćerku. Očekivao je odobravanje za ovaj vic. Ali Freja je čupkala rese plišanog pokrivača, prebačenog preko stola kraj divana. Zato je odgovorila njegova žena: „Neće oni bombardirati svoje vlastite ljude!“
„Glupost. Mi uopće nemamo Amerikanaca. Ni Engleza. Kod nas su samo Rusi, Poljaci, balkanska bagra i njemački državni neprijatelji, Jevreji, izdajnici, zločinci.“
„Neće oni bombardirati Ruse, Poljake i Jevreje“, objasni Selma sa upornom tvrdoglavošću.
Nojbauer se naglo okrenu. „Pa ti svašta znaš“, reče tiho i vrlo bijesno. „Ali sada ću ja tebi jednom nešto da kažem. Oni uopće ne znaju kakav je ono logor, jesi li razumjela? Oni vide samo barake. Mogu ih glatko smatrati vojničkim. Vide kasarne, to su naše, SS kasarne. Vide zgrade u kojima ljudi rade. Za njih su to tvornice i ciljevi. Tamo gore je sto puta opasnije nego ovdje. Zato i nisam htio da tamo stanujete. Ovdje dolje nema kasarna i tvornica u blizini. Shvataš li to najzad?“
„Ne!“
Nojbauer preneraženo pogleda svoju ženu. Selma još nikada nije bila takva. On nije znao što je to ušlo u nju. Nije to moglo da bude samo malo straha. Iznenada se osjeti napušten od svoje porodice; upravo sada kada je trebalo da budu jedno. Ljutito pogleda svoju kćerku. „A ti“, reče „šta ti misliš? Što ne otvaraš usta?“
Freja Nojbauer ustade. Imala je dvadeset godina. Bila je tanka, sa žućkastim licem, ispupčenim čelom i nije bila nalik ni na Selmu ni na oca.
„Mislim da se majka sada smirila“, reče ona.
„Šta? Kako?“
„Mislim da se smirila.“
Nojbauer ušuti za trenutak. Čekao je da žena nešto kaže. „Pa dobro“, reče najzad.
„Možemo li da izađemo gore?“ upita Freja.
Nojbauer baci nepovjerljiv pogled na Selmu. Još joj nije vjerovao. Morao je da joj objasni da ne smije ni u kom slučaju s nekim da razgovara. Ni sa služavkom. Naročito ne sa njom.
Kći ga presrete: „Gore će biti bolje, oče. Više zraka.“
Još je uvijek stajao neodlučan. Mislio je – leži tu kao neka vreća brašna. Zašto najzad ne kaže nešto razumno?
„Moram do vijećnice. U šest. Dic je telefonirao. Treba da se razmotri situacija!“
„Ništa se neće dogoditi, oče, sve je u redu. Treba i večeru da spremimo.“
„Dakle dobro“. Nojbauer se odluči. Bar je njegova kćerka zadržala mir. Mogao je na nju da se osloni. Njegovo meso i krv. Približi se ženi. „Dobro, dakle, zaboravit ćemo ovo, Selma, zar ne? Dešava se to ponekad. Najzad, nije važno.“
On ju je, smješkajući se, promatrao hladnim očima. „Šta?“ ponovi on.
Ona ne odgovori ništa. Nojbauer obujmi njena debela masna ramena i poče da je tapše. „No, pa hajde sada i pripremi večeru. Skuhajte nešto dobro poslije ovog straha. Jel’ da?“
Žena klimnu ravnodušno.
„Tako valja.“ Nojbauer vidje da je to zaista prošlo. Njegova kćerka je imala pravo. Selma neće više pričati besmislice. „Skuhajte nešto zaista dobro, djeco! Najzad, Selmice, pa ja vas vama za ljubav ostavljam ovdje u ovoj lijepoj kući sa sigurnim podrumom, umjesto da živite u blizini one prljave razbojničke bande tamo gore. A osim toga, svake nedjelje sam ipak nekoliko noći na spavanju ovdje. I onako je svejedno. Treba da budemo jedno. Dakle, spremite nešto gurmanski za večeru! U tome se oslanjam na vas. I donesite flašu francuskog šampanjca, jeste li razumjeli? Imamo još mnogo toga, zar ne?“
„Da“, odgovori žena. „Imamo još mnogo toga.“
„Samo još nešto“, objasni grupenfirer Dic odsječno. „Došlo mi je do ušiju da izvjesna gospoda imaju namjeru da svoje porodice pošalju na selo. Ima li u tome istine?“
Niko ne odgovori.
„Ne mogu to da dozvolim. Mi, SS-oficiri, moramo biti primjerni. Ako mi pošaljemo svoje porodice izvan grada, prije nego što dođe opća naredba za evakuaciju, to bi se moglo rđavo shvatiti. Gunđala i malodušnici bi to smjesta iskoristili. Ja stoga očekujem da ništa slično neće biti učinjeno bez moga znanja.“
Stajao je vitak i visok u svojoj elegantnoj uniformi pred grupom i promatrao je. Svaki je pojedinac vraćao pogled odlučno i nedužno. Gotovo svi su pomišljali na to da pošalju porodice, ali nijedan to ni pogledom nije odavao. Svaki je mislio isto. Dicu je lako pričati! On u gradu nije imao porodicu. Dolazio je iz Saksonije, a taština mu je bila da izgleda kao pruski gardijski oficir. To je bilo jednostavno. Ono što čovjeka nije tangiralo moglo se sprovoditi sa velikom hrabrošću.
„To je sve, gospodo“, reče Dic. „Podsjetite se još jednom: naše najnovije tajno oružje već je u masovnoj proizvodnji. Bombe V-l nisu ništa u poređenju sa njime, ma koliko da su djelotvorne. London leži u pepelu! Stalno bombardiramo Englesku! Glavne luke Francuske u našim su rukama. Invaziona armija ima ogromne teškoće oko snabdijevanja. Protivudarac će baciti neprijatelja u more. On predstoji neposredno. Mi smo sakupili ogromne rezerve. A naše novo oružje – ne smijem ništa više o tome da kažem – ali znam to sa najvišeg mjesta. Pobijedit ćemo za tri mjeseca. Toliko moramo još da izdržimo.“ On ispruži ruku na pozdrav. „Na posao! Hajl Hitler!“
„Hajl Hitler!“ zagrmi grupa.
Nojbauer izađe iz vijećnice. O Rusiji nije ništa rekao, pomisli on. O Rajni također ništa. A tek o probijenom „Zapadnom bedemu“ ni riječi. Izdržati – lako je to njemu. On ništa ne posjeduje. On je fanatik. On nema trgovačku kuću u blizini stanice.
On nije akcioner „Malernskog lista“. On nema čak ni zemljišta. Ja sve to imam. Ako to sve odleti u zrak?
Ko će mi to platiti?
Ulice se odjedanput ispuniše ljudima. Trg pred vijećnicom bio je dupke pun. Na prilazima stepenicama montiran je mikrofon. Trebalo je da Dic govori. Sa fasade su dolje ukočeno gledala, smješkajući se, kamena lica Karla Velikog i Henriha Lava. Nojbauer uđe u Mercedes. „Alfrede, u ulicu Hermana Geringa!“
Nojbauerova trgovačka kuća ležala je na uglu ulice Hermana Geringa i Fridrihove aleje. Bila je to velika građevina sa modnom trgovinom u prizemlju.
Dva gornja sprata sastojala su se od kancelarijskih prostorija. Nojbauer naredi da se kola zaustave.
Poče da obilazi kuću. Dva izloga su bila pukla.
Inače ništa drugo nije bilo oštećeno. Baci pogled gore na kancelarije. Obavijao ih je gusti dim požara na stanici, ali ništa nije gorjelo. Možda je bilo napuklo nekoliko okana; to je bilo sve. Stajao je neko vrijeme. Dvjesto hiljada maraka, mislio je.
Vrijedila je najmanje toliko, ako ne i više. On je platio pet hiljada. Pripadala je 1933. godine Jevrejinu Jozefu Blanku. Tražio je sto hiljada i kukao da već dovoljno gubi i da neće da je da jeftinije. Poslije četrnaest dana u koncentracionom logoru prodao ju je za pet hiljada. Bio sam pošten – mislio je Nojbauer.
Mogao sam da je dobijem besplatno. Blank bi mi kuću poklonio pošto su se esesovci s njime našalili. Ja sam mu dao pet hiljada maraka. Naravno, ne odmah; tada još nisam imao toliko. Ali platio sam mu pošto sam ubrao prve najamnine. Blank se i sa time složio.
Legalna prodaja. Dobrovoljno. Bilježnički ovjerena.
Što je Jozef Blank nesretno posrnuo u logoru i izgubio oko, slomio ruku i zadobio još neke druge povrede, bio je slučaj za žaljenje. Ljudi sa ravnim stopalom lako padaju. Najbauer to nije naredio. On nije čak ni prisustvovao svemu tome. Blanka je morao da zatvori samo u cilju zaštite; da mu isuviše revnosni esesovci ne bi što nažao učinili. Ostalo je išlo na savjest lagerfirera Vebera.
On se okrenu. Zašto je odjedanput mislio na te stare stvari? Šta je to s njim? Pa to je sve već davno zaboravljeno. Moralo se živjeti. Da kuću nije kupio on, onda bi to učinio neko drugi iz partije za manje novaca. Budala. On je legalno radio. Po zakonu. Firer je i sam kazao da njegovi sljedbenici treba da budu nagrađeni. A i šta je bila ta malenkost koju je on, Bruno Nojbauer, ukebao u poređenju sa velikim? Geringom, na primjer, ili Springerom gaulajterom, koji se uzdigao od hotelskog portira do milionera. Nojbauer nije ništa opljačkao. On je samo jeftino kupio. Imao je pokriće. Imao je potvrde. Sve je bilo službeno ovjereno.
Veliki plamen izbi iz stanice. Uslijediše eksplozije. Vagoni sa municijom, vjerovatno. Crveni odsjaji bljesnuše nad kućom – kao da se ona odjednom krvavo znoji. Glupost, mislio je Nojbauer. Ja sam zaista nervozan. Pa, oni jevrejski advokati, koje su onda odozgo izvukli, već odavno su zaboravljeni. Uđe ponovo u kola. Preblizu je stanici ta kuća; sjajan poslovan položaj, ali đavolski opasno prilikom bombardiranja; zbog toga bi čovjek već mogao da postane nervozan!
„U Grosenštrase, Alfrede!“
Zgrada „Melernskog lista“ bila je potpuno nedirnuta. Nojbauer je to već ranije telefonski saznao. Upravo su iznosili vanredno izdanje. Ljudi su prosto čupali listove prodavačima iz ruku. Nojbauer je gledao kako bijeli paketi nestaju. Od svakog primjerka mu je pripadao po jedan fenig. Dolazili su novi prodavači sa novim paketima. Oni su jurili na svojim biciklima. Posebna izdanja predstavljala su vanredne zarade. Svaki prodavač imao je najmanje dvjesto primjeraka. Nojbauer izbroji 17 prodavača. To je bilo 34 marke vanredne zarade. Bar nešto dobro u cijeloj ovoj gužvi. Time je mogao da plati jedan dio razbijenih stakala. Glupost, pa ona su bila osigurana. To jest, ako je osiguravajuće društvo isplaćivalo, ili moglo da isplati svu tu štetu. Ali, platiće. Bar njemu. One 34 marke bile su čista zarada.
On kupi jedno vanredno izdanje. U njemu je već bio objavljen kratak Dicov proglas građanstvu. Brz posao. Uz to vijest da su dva aviona oborena nad gradom, a polovica ostalih nad Mindenom, Osnabrikom i Hanoverom; zatim Gebelsov članak o nečovječnom divljaštvu bombardiranja mirnih njemačkih gradova; i još nekoliko firerovih parola; vijest da je Hitlerjungend u potjeri za oborenim avijatičarima koji su iskočili padobranima. Nojbauer baci novinu i uđe u trgovinu cigara na uglu. „Tri njemačke straže’“, reče.
Prodavač mu pruži kutiju. Nojbauer je izabirao ravnodušno. Cigare su bile loše. Pravo šumsko lišće.
On je kod kuće imao bolje, uvezene iz Pariza i Holandije. Kupovao je „njemačku stražu“ samo zato što je radnja bila njegova. Prije preuzimanja vlasti pripadala je Lezeru i Šahtu, jednoj jevrejskoj pljačkaškoj firmi. Šturmfirer Frajberg ju je onda prigrabio. Bila je njegova do 1936. godine. Pravi zlatni rudnik. Nojbauer odgrize vrh cigare. Šta je on bio kriv što je Frajberg u pijanstvu iznosio izdajničke opaske na račun; firera. Njegova dužnost poštenog člana partije bila je da to prijavi. Frajberg je uskoro poslije toga iščezao.
A Nojbauer je onda od njegove udovice kupio radnju.
Zbog prijateljske usluge. On ju je savjetovao da je hitno proda. Ima informacije da će Frajbergovo imanje biti zaplijenjeno. A novac se lakše mogao sakriti nego radnja. Ona mu je bila zahvalna. Prodala je. Naravno, za četvrtinu vrijednosti. Nojbauer je tada objasnio da i nema više gotovine, a da se sve mora brzo svršiti.
Ona je to uvidjela. Do zapljene nikad nije došlo. Nojbauer je i to objasnio. On je za nju založio svoj uticaj.
Tako joj je bar ostao novac. On je radio pošteno. Dužnost je dužnost, a radnja je zaista mogla da bude zaplijenjena. Osim toga, udovica je bila nesposobna da upravlja njome. Sigurno bi joj je iznudili za manje novaca.
Nojbauer izvadi cigaru iz usta. Nije htjela da gori. Đubre! Ali ljudi su plaćali. Kao divlji su kupovali sve što se dimilo. Šteta što je bilo racionirano. Mogao je postići desetostruki obrt. Još jedanput pogleda u radnju. Imao je sreće – ništa se nije dogodilo. Pljunu. Odjedanput je imao rđav ukus u ustima. Mora da je to bila cigara. A šta drugo? Ta ništa se nije dogodilo. Nervoza? Ali zašto misli odjednom na sve te stare priče? Davno minule stvari. On odbaci cigaru, a kad opet uđe u kola, pruži one dvije preostale šoferu.
„Evo, Alfrede, nešto dobro za večeras. A sad gas, pa u baštu!“
Bašta je bila Nojbauerov ponos. Bio je to veliki komad zemljišta na početku varoši. Glavni dio bio je zasađen voćem i povrćem. Osim toga tu se nalazio cvjetnjak i štala. Izvjestan broj ruskih zarobljenika iz logora održavao je sve to. Oni nisu ništa stajali; trebalo je zapravo da oni još plate Nojbaueru. Umjesto da dirinče dvanaest do petnaest sati u pogonu bakra, imali su kod njega svjež zrak i lak posao.
Na baštu se spustio sumrak. Nebo je na toj strani bilo čisto, a mjesec je visio u krošnjama jabukovih stabala. Iskopana zemlja vonjala je snažno. U lijehama je nicalo rano povrće, a pupoljci na stablima bili su ljepljivi i nabubrili. Mala japanska trešnja, koja je preko zime stajala u staklenoj bašti, bila je već sva posuta dahom bijelih i ružičastih cvjetova, koji su se stidljivo otvarali.
Rusi su radili na suprotnom dijelu zemljišta. Nojbauer je vidio njihova tamna pognuta leđa i siluetu stražara sa puškom čiji je bajonet stršio prema nebu. Stražar je ovdje bio samo radi propisa; Rusi nisu bježali. Gdje bi i mogli da pobjegnu u svojim zatvoreničkim uniformama ne znajući jezika? Posipali su lijehe pepelom iz krematorijuma, koji je ležao do njih u velikoj papirnoj vreći. Radili su u lijehama za šparoge i jagode, koje je Nojbauer naročito volio. Nije mogao da ih se dosita najede. Papirna vreća sadržavala je pepeo šezdeset ljudi, a od toga dvanaestero djece.
Kroz rani plavičasti sumrak blijedo su se odražavale prve jagorčevine i narcisi. Njih su zasadili uz južni zid i prekrili staklom. Nojbauer otvori jedno od položenih okna i saže se. Narcisi nisu mirisali. Ali zato se svuda širio miris ljubičica, nevidljivih ljubičica u sutonu.
On duboko udahnu. To je bila njegova bašta. Nju je on sam platio. Staromodno i časno. Punu cijenu. Nju nije nikome oduzeo. To je bilo njegovo mjesto. Mjesto gdje je postajao čovjek poslije teške službe domovini i brige za porodicu. On se zadovoljno ogledao oko sebe. Promatrao je sjenicu obraslu sedmolistom i ružama, promatrao je šimširovu živicu, umjetnu špilju od sedre, grmove jorgovana; mirisao je oštri zrak u kome je već bilo nagovještaja proljeća i gladio je nježnom rukom slamom obavijena debla redova breskvi i stolnih krušaka uza zid, a onda otvori vrata štale.
Nije otišao kokošima koje su čučale na prečkama kao stare žene, ni dvjema mladim svinjama koje su spavale u slami – uputio se zečevima. Bili su to bijeli i sivi angorski zečevi sa dugom svilenastom dlakom. Spavali su kad je upalio svjetlo i onda počeše da se pokreću. On proturi prst kroz žičanu pregradu i poče da ih češka po krznu. Bili su mekši no sve drugo što je poznavao. Donese kupusa i nastrugane repe iz košare i gurnu u kaveze. Zečevi se približiše i počeše da jedu svojim ružičastim gubicama blago i polako: „Muki“, mamio je, „dođi ovamo, Muki“.
Toplina štale je uspavljivala. Bila je kao daleki san. Miris životinja donosio je neku zaboravljenu nevinost. Bio je to mali zasebni svijet, gotovo vegetativnog bivstvovanja, dalek od bomba, intriga i borbe za održavanje – listovi kupusa i repa, razmnožavanje, striženje dlake i rađanje. Nojbauer je prodavao vunu, ali nikada nije dozvolio da se ijedna životinja zakolje. „Muki“, tepao je on.
Jedan veliki bijeli zec uze nježno usnama list iz njegove ruke. Crvene oči svijetlile su kao jasni rubini. Nojbauer ga je češkao po vratu. Njegove čizme su škripale dok se saginjao. Šta je ono Selma rekla? „Tamo u logoru vi ste u sigurnosti“. Ko je uopće bio siguran? Kad je on i za trenutak to zaista bio?
On gurnu još kupusa kroz mrežu. Dvanaest godina, mislio je. Prije preuzimanja vlasti bio sam sekretar u pošti sa svega dvjesto maraka mjesečno. S tim nisam mogao ni da živim ni da umrem. Sada imam nešto. Neću to da izgubim!
Pogleda crvene oči zečeva. Danas je sve dobro prošlo. I dalje će biti dobro. Bombardiranje je moglo da bude i zabuna. Događalo se to kod novoubačenih formacija. Grad je bio beznačajan; inače bi ga već ranije pokušali da razore. Nojbauer je osjećao kako postaje sve mirniji. „Muki“, reče on, a pomisli: osiguran. Naravno da je osiguran. Ko bi još htio da ode do đavola u posljednjem trenutku.

IV


„Prokleta svinjska bando! Još jedanput. Prebrojs’!“
Radna odjeljenja Velikog logora stajala su u redovima po deset, postrojena prema blokovima u stavu mirno na zborištu. Bilo se skoro smračilo u tom slabom svjetlu. Zatvorenici su u svojim prugastim uniformama ličili na krdo smrtno umornih zebri.
Prozivanje je trajalo već preko sata, ali još nije bilo sve u redu. Bombardiranje je bilo krivo za to. Odjeljenja koja su radila u tvornici imala su gubitke. Jedna je bomba pala među njih i izvjestan broj ljudi bio je ubijen i ranjen. Osim toga, esesovski stražari počeli su, pošto je prvi strah prošao, da pucaju na zatvorenike koji su tražili zaklon; plašili su se da će pobjeći. Tako ih je izginulo još desetak.
Poslije bombardiranja zatvorenici su ispod ruševina iskopali svoje mrtvace – ili ono što je od njih ostalo. Bilo je to važno za prozivku. Ma koliko da je nisko cijenjen život jednog zatvorenika i ma koliko prema tome esesovci bili ravnodušni, pri prozivanju je broj živih ili mrtvih morao da bude tačan. Birokracije se nisu ticali leševi.
Odjeljenja su brižljivo ponijela sve što su mogla da nađu; neki su nosili ruke, drugi noge ili otkinute glave. Ono nekoliko nosila koja su mogla da se sklepaju poslužila su za prijenos ranjenih kojima su nedostajali udovi ili su im trbusi bili rastrgani. Ostatak ranjenika drugovi su podupirali i vukli koliko su, mogli. Žicom i kanapom podvezali su za nuždu one koji su krvarili. Malo je bilo mogućnosti za previjanje; nije bilo nikakva materijala. Oni koji su bili ranjeni u želuce ležali su na nosilima i morali su vlastitim rukama da drže crijeva.
Povorka se s mukom ispela na brijeg. Uz put su umrla još dva čovjeka. Vukli su ih mrtve dalje. To je dovelo do incidenta u kome se šarfirer Štajnbrener prilično obrukao. Kod ulazne logorske kapije, kao i uvijek, stajala je muzika i svirala marš „Frederikus Reks“. Komandiran je paradni korak, a odjeljenja su gledala nadesno; visoko dižući noge promicala su kraj lagerfirera Vebera i njegovog štaba. Čak i teški ranjenici na nosilima okrenuli su glave udesno i pokušavali da umirući zauzmu nešto ukrućeniji stav. Samo mrtvi nisu više pozdravljali. Tad je Štajnbrener spazio kako je neki čovjek, koga su dvojica vukla između sebe, objesio glavu. Nije primijetio da su se i čovjekove noge vukle, nego je odmah uletio među redove i udario ga revolverom među oči. Štajnbrener je bio mlad i revnosan, pa ga je u žurbi smatrao samo onesviještenim. Mrtvačevu glavu udarac odbaci, a donja vilica se razjapi, pa je izgledalo kao da okrvavljena usta, zadnjim grotesknim pokretom lubanje, hvataju revolver. Ostali esesovci su se mnogo smijali i Štajnbrener je bio ljut: osjećao je da je izgubio dio ugleda koji je stekao postupkom sa solnom kiselinom kod Joela Buksbauma. Morao je da ga vrati sljedećom prilikom.
Marš od tvornice bakra nagore trajao je dugo i prozivanje započe kasnije nego obično. Mrtvi i ranjeni bili su, kao i uvijek, brižljivo vojnički poredani u redu i mjestu pokraj blokovskih formacija kojima su i pripadali. Ni teške ranjenike nisu odnosili u bolnicu, niti su ih prije toga previjali; prebrojavanje je bilo važnije.
„’Ajde! Još jedanput! Ako ovoga puta ne bude kako valja, pomoći ćemo mi.“
Lagerfirer Veber zajašio je drvenu stolicu koju su iznijeli na zborište. On je imao 35 godina, bio je srednjeg rasta i vrlo snažan. Lice mu je bilo smeđe, široko, a duboka brazgotina protezala se od desnog kraja usta nadolje prema bradi; bila je to uspomena na tuču sa rajhsbanerima, 1929. Veber se rukama oslonio na naslon stolice i piljio dosađujući se u zatvorenike, između kojih su esesovci, starješine baraka i kapoi, trčali uzbuđeno tamo-amo, batinali ih i izdirali se.
Starješine baraka preznojavali su se; narediše ponovno razbrojavanje. Glasovi su odjekivali jednolično, jedan, dva tri...
Zabuna je nastala oko onih koje su bombe potpuno raznijele u tvornici. Zatvorenici su sakupili glave, ruke i trupove kako su bolje umjeli, ali nisu pronašli sve. Kako se god okrenulo, izgledalo je da dva čovjeka nedostaju.
U sutonu je među odjeljenjima gotovo došlo do tuče o pojedine udove; naravno, naročito o glave. Svaki je blok nastojao da bude po mogućnosti potpun, da bi izmakao teškim kaznama koje su slijedile zbog nepotpunog broja. Svađali su se i gurkali oko krvavih komada, dok nije odjeknula komanda: Mirno! Starješine baraka nisu u brzini mogle ništa da organizuju; dva tijela su nedostajala. Vjerojatno ih je bomba raznijela u komadiće koji su odletjeli preko zidova ili su ležali u krpama na krovovima tvornice.
Odgovorni esesovac pristupi Veberu. „Sada nedostaje samo jedan i po. Rusi imaju tri noge za jednoga, a Poljaci jednu prekobrojnu ruku“.
Veber zijevnu: „Ustanovite poimeničnim prozivanjem ko nedostaje!“
Kroz redove zatvorenika prođe jedva vidljiva drhtavica. Poimenično prozivanje značilo je da se mora stajati još sat-dva, ako ne i duže. Kod Rusa i Poljaka, koji nisu razumijevali njemački, stalno je dolazilo do zabuna sa njihovim imenima.
Prozivanje otpoče. Začuše se glasovi, a onda psovke i udarci. Esesovci su bili razdraženi i tukli su, jer su izgubili svoje slobodno vrijeme. Kapoi i starješine tukli su iz straha. Tu i tamo stropoštao bi se poneko, a pod ranjenicima širile su se polako crne lokve krvi. Njihova sivo-bijela lica postajala su tanja, šiljatija i smrtno su se bjelasala u dubokom sumraku. Oni su bespomoćno gledali gore u svoje drugove koji su stajali s rukama na hlačama u stavu mirno i nisu smjeli da pomognu onima koji su krvarili. Za mnoge je ova šuma prljavih zebrastih nogu bilo posljednje što su vidjeli od svijeta.
Mjesec se iskrade iza krematorijuma. Zrak je bio vlažan i oko mjeseca se stvorio širok krug. Jedno vrijeme stajao je tačno iza dimnjaka, a njegovo svjetlo bjelasalo se preko toga, te je izgledalo da u pećima spaljuju duhove i da odatle izbija hladna vatra. Polako se mjesec sve više pomaljao, a tupi dimnjak bio je sada nalik na minobacač koji ispaljuje okomito u nebo crvenu kuglu.
U prvoj desetini bloka 13 stajao je zatvorenik Goldštajn. Bio je posljednji na lijevom krilu, a pored njega su ležali ranjeni i mrtvi toga bloka. Jedan od ranjenika bio je Goldštajnov prijatelj Šeler. On je ležao prvi do njega. Goldštajn je ispod oka vidio da se crna mrlja ispod izranavljene Šelerove noge iznenada mnogo brže povećava nego ranije. Dronjavi zavoj se odvezao i Šeler je krvario. Goldštajn gurnu svog susjeda Mincera, a onda pade kao da se onesvijestio. Udesio je da padne napola preko Šelera.
Ovo što je radio bilo je opasno. Pobješnjeli esesovski blokfirer oblijetao je redove kao bijesan pas. Dobar udarac njegove teške čizme u sljepoočnicu i Goldštajn bi bio gotov. Zatvorenici iz bliže okoline stajali su nepomični, ali su svi promatrali šta se dešava.
Esesovski blokfirer stajao je upravo sa starješinom bloka – zatvorenikom na drugom kraju grupe. Starješina barake je baš nešto raportirao. I on je primijetio Goldštajnov manevar i pokušavao da neko vrijeme zadrži šarfirera.
Goldštajn je pipao ispod sebe tražeći kanap kojim je Šelerova noga bila stegnuta. Neposredno pred očima bila mu je krv i mirisao je ogoljeno meso. „Pusti“, šaptao je Šeler. Goldštajn napipa olabavljeni čvor i odveza ga. Krv poče jače da curi.
„I onako će mi ubrizgati smrtonosnu injekciju“, šaptao je Šeler. „Sa takvom nogom...“
Noga je visila samo još o nekoliko tetiva i na krpama kože. Pomjerila se Goldštajnovim padom i sada je ležala koso i čudno, izvrnutog stopala, kao da je imala treći zglob. Goldštajnove ruke bile su mokre od krvi. On zaveza čvor, ali kanap je opet klizio. Šeler ga cimnu: „Ta ostavi...“
Goldštajn je opet morao da odveže čvor. Pod prstima je osjećao razmrskanu kost. Želudac mu se podiže. On proguta pljuvačku. Tražio je u klizavom mesu i opet našao vrpcu; gurnu je naviše i ukoči se. Mincer ga je gurnuo u nogu. Bila je to opomena: esesovac se približavao.
„Opet takva jedna svinja! Šta je opet s ovim ovdje?“
„Preturio se, gospodin šarfirer“. Starješina barake bio je pored njega. „Ustaj, lijena strvino“, razdera se on na Goldštajna i udari ga u rebra. Udarac je izgledao mnogo teži nego što je bio. U posljednjem trenutku zadržao ga je. Udari još jedanput. Tako je izbjegao da to šarfirer sam učini. Goldštajn se nije micao. Na lice mu je prskala Šelerova krv.
„Dalje, dalje! Neka leži!“ Esesovac pođe dalje. „Do đavola! Kada ćemo s ovim završiti?“
Starješina barake pođe za njim. Goldštajn sačeka trenutak, onda zgrabi kanap oko Šelerove noge, stegnu ga, zaveza i gurnu drveni klin koji je maločas bio popustio opet snažno unutra. Krv prestade da lije. Samo je još kapala. Goldštajn oprezno izmače ruke. Zavoj je stajao čvrsto.
Prozivanje je bilo završeno. Složili su se da nedostaju tri četvrtine jednog Rusa i gornji dio zatvorenika Sibolskog iz barake T. To, doduše, nije bilo sasvim tačno. Od Sibolskog su tu bile ruke. One su se nalazile u posjedu barake 17, koja ih je proglasila za ostatke Jozefa Binsevangera, od koga ništa nije nađeno. Zato su dvojica ljudi iz barake 5 ukrala donji dio Rusa koji je tamo bio podmetnut kao Sibolski, jer su se noge teško mogle razlikovati. Na sreću bilo je tu još nekoliko prekobrojnih komada udova koji su mogli da se uračunaju onom čovjeku – jednoj četvrtini koja je nedostajala. Time je postalo jasno da nijedan od zatvorenika nije pobjegao u najtežem bombardiranju. Ipak je bilo moguće da svi ostanu stojeći do jutra na zborištu, a onda ih pošalju u fabriku bakra da traže ostatke; logor je prije nekoliko nedjelja stajao dva dana, dok nisu našli jednoga koji se sam ubio u svinjcu.
Veber je mirno sjedio na svojoj stolici, još uvijek oslonjene brade o ruku. Za sve vrijeme jedva da se i pomakao. Poslije raporta polako se diže i ispruži.
„Ljudi su dovoljno dugo stajali. Treba im kretanja. Vježbati zemljopis!“
Komande odjeknuše oko zborišta. „Ukrstiti ruke iza glave! Saviti koljena! Žablji poskoci! Naprijed! Skačite!“
Dugi redovi poslušaše. Skakali su polako naprijed sa savijenim koljenima. Mjesec se u međuvremenu još više popeo i jače zasvijetlio. Sada je obasjavao jedan dio zborišta. Drugi dio je ležao u sjenama koje je bacala zgrada. Konture krematorijuma, ulazne kapije, pa čak i vješala ocrtavala su se oštro na zemlji.
„Nazad skakati!“
Redovi odskakutaše opet sa svjetla u tamu. Ljudi su padali. Esesovci, kapói i starješine baraka dizali su ih batinama. Uzvici su se jedva čuli od topota mnogobrojnih nogu.
„Naprijed! Nazad! Naprijed! Nazad! Nazad! Stoj!“
Sada je započinjao stvarni zemljopis. On se sastojao u tome što su zatvorenici morali da se bace na zemlju, da pužu, skoče, da se opet bace i dalje pužu. Na taj su način upoznavali zemlju zborišta tačno, da boli. Poslije kratkog vremena na zborištu je vladao metež ogromnih prugastih puzavih crva, koji su imali naizgled malo zajedničkog sa ljudima. Štitili su ranjenike koliko su mogli, ali u žurbi i strahu to nije uvijek bilo mogućno.
Poslije četvrt sata Veber naredi da se stane. Ovih četvrt sata napravilo je pustoš među iscrpljenim zatvorenicima. Svuda su ležali oni koji nisu više mogli.
„Nastupiti u poretku blokova!“
Ljudi se povukoše nazad. Donijeli su popadale; oni koji su još mogli da stoje držali su ih čvrsto stegnute između sebe. Druge su položili pored ranjenih.
Logor stade mirno. Veber istupi pred ljude.
„Ovo što ste sada radili bilo je za vaše vlastito dobro. Naučili ste kako se pri napadu iz zraka hvata zaklon.“
Nekoliko se esesovaca zakikota. Veber ih pogleda i nastavi:
„Danas ste na vlastitoj koži osjetili sa kakvim nečovječnim neprijateljem mi imamo posla. Njemačka, koja je uvijek željela mir, napadnuta je na brutalan način. Neprijatelj, koji je svuda na frontu potučen, hvata se u očajanju posljednjih sredstava: on bombardira, suprotno svakom međunarodnom pravu, na najkukavičkiji način otvorene, miroljubive njemačke gradove. On ruši crkve i bolnice. Neprijatelj ubija nezaštićene žene i djecu. Ništa se drugo nije moglo ni očekivati od te niže vrste ljudi i životinja. Mi nećemo ostati dužni odgovora. Komanda logora naređuje od sutra povećan radni učinak. Odjeljenja će poći na posao sat ranije radi raskrčavanja ruševina. Nedjeljom do daljnjeg nema više slobodnog dana. Jevreji neće dva dana dobijati hljeba. Za sve to zahvalite neprijateljskim ubicama i palikućama.“
Veber ušutje. Logor se nije micao. Samo se čulo kako uz brijeg brekće motor jakog automobila koji se naglo približavao. Bio je to Nojbauerov mercedes.
„Pjevati“, komandirao je Veber. „Deutschland, Deutschland über alles.“5
Odjeljenja ne otpočeše. Ljudi su bili iznenađeni. Posljednjih mjeseci nisu više naređivali da se pjeva, a ako i jesu, bile su to uvijek narodne pjesme. Najčešće su to činili kada su vršene kazne premlaćivanja. Dok su ispremlaćeni vriskali, ostali zatvorenici morali su uz to da pjevaju lirske strofe. Stara, nekadašnja nacionalna himna iz prenacističkog vremena već se godinama nije pjevala po naređenju.
„’Ajte, vi svinje.“
U bloku 13 Mincer poče da pjeva. Drugi su upadali. Ko nije poznavao tekst pretvarao se. Glavno je bilo da su se sva usta pokretala.
„Zašto ovo?“ prošaputa Mincer poslije izvjesnog vremena, ne okrećući glavu, svom najbližem drugu Verneru, dok je naizgled dalje pjevao.
„Šta?“
Melodija se pretvori u tanko kriještanje. Nisu počeli dovoljno duboko te glasovi sada nisu mogli da se dignu do visokih svečanih nota završnih riječi, i prekidoše se. Zatvorenici, osim toga, nisu imali više ni dovoljno daha.
„Kakvo je to svinjsko lajanje?“ derao se drugi lagerfirer. „Još jedanput iz početka! Ako ovoga puta ne bude kako valja, ostat ćete ovdje cijelu noć!“
Zatvorenici započeše dublje. Pjesma je sada tekla bolje.
„Zašto baš „Deutschland, Deutschland über alles?“
Verner zatvori oči „Možda ne vjeruju – svojim vlastitim – nacističkim pjesmama – ne više potpuno – poslije ovoga danas“ – pjevao je on.
Zatvorenici su gledali ravno naprijed. Verner je osjećao kako se neka čudnovata napetost stvara u njemu. Imao je odjedanput osjećanje da to ne osjeća samo on nego i Mincer i Goldštajn na podu; da osjećaju mnogi drugi, da osjećaju čak i esesovci. Pjesma odjedanput nije zvučala onako kao kad su je inače zatvorenici pjevali. Bila je glasnija, postala gotovo izazivački ironična, a tekst više nije imao ništa s time. Valjda Veber to neće primijetiti, mislio je dok je gledao lagerfirera, inače će biti više mrtvih nego što ih sada ovdje leži.
Goldštajnovo lice na tlu ležalo je neposredno uz Šelerovo. Šelerove usne su se micale. Goldštajn nije mogao da razumije šta govori, ali je vidio poluotvorene oči i naslućivao je: „Glupost“, reče on. „Bolnički kapo je naš čovjek. On će to udesiti. Izvući ćeš se.
Šeler odgovori nešto. „Drži njušku!“ viknu Goldštajn kroz buku. „Izvući ćeš se, i gotovo!“ Vidio je sivu poroznu kožu pred sobom. „Neće ti dati injekciju“, zavijao je umjesto teksta u posljednjim taktovima. „Bolnički kapo je naš! On će potkupiti liječnika'„
„Pozor!“
Pjesma se prekide. Na zborište je stigao komandant logora. Veber je raportirao.
„Ja sam braći održao kratku propovijed i prišio im sat prekovremenog rada.“
Nojbauer je bio nezainteresiran. On onjuši uzduh, pogleda noćno nebo: „Mislite li da će banda večeras ponovo doći?“
Veber se isceri. „Prema posljednjim radio-izvještajima oborili smo 90%.“
Nojbauer to nije smatrao duhovitim. Ni on nema šta da izgubi, mislio je. Mali Dic, najamnik, ništa više! „Pustite da ljudi odstupe kada budete završili“, reče odjedanput mrzovoljno.
„Odstupiti.“
Odjeljenja su marširala najzad prema barakama. Nosili su svoje ranjenike i mrtve. Mrtvi su morali da budu prijavljeni, uneseni u liste, prije no što budu predani krematorijumu. Šelerovo lice se zašiljilo kao kod patuljka, kad su ga Verner, Mincer i Goldštajn podigli. Izgledalo je kao da neće preživjeti noć. Goldštajn je za vrijeme zemljopisa dobio udarac po nosu. Dok je marširao, on poče da krvari. Krv je u blijedoj svjetlosti stvarala tamnu mrlju na njegovoj bradi.
Zaokrenuše u ulicu koja je vodila u njihovu baraku. Vjetar je duvao iz grada; ojačao je i udario ih punom snagom kad su obilazili oko ugla. Nosio je dim grada koji je gorio.
Lica zatvorenika se promijeniše. „Osjećate li i vi miris?“ upita Verner.
„Da.“ Mincer podiže glavu.
Goldštajn je osjećao slatki okus krvi na usnama. On ispljunu i pokuša da dim miriše otvorenim ustima.
„Miriše kao da već i ovdje gori.“
„Da.“
Sad su mogli čak i da vide dim. On se vijorio iz doline nagore prema ulicama kao laka bijela magla i visio je uskoro svuda između baraka. Verneru se u jednom trenutku učini čudnovato i gotovo nepojmljivo što ga bodljikava žica nije zadržala; učini mu se kao da logor iznenada nije više tako zatvoren i nepristupačan kao što je ranije bio.
Koračali su ulicom. Išli su kroz dim. Koraci su im postajali čvršći, a ramena im se ispraviše. Nosili su Šelera vrlo oprezno. Goldštajn se saže k njemu. „Miriši! Pomiriši i ti!“ reče tiho, očajno i preklinjući tom šiljastom licu.
Ali Šeler je odavno bio bez svijesti.

V


U baraci je bilo tamno i zaudaralo je. Svjetla uveče već odavno nije bilo.
„509“, prošapta Berger. „Loman želi da govori s tobom“.
„Je li došlo dotle?“
„Još nije.“
Broj 509 je pipao put kroz puste hodnike, kroz krevete od dasaka pokraj kojih se dizao polutamni kvadrat prozora. „Lomane.“
Nešto zašušta. „Je li i Berger ovdje?“ upita Loman.
„Nije.“
„Dovedi ga.“
Broj 509 je opipavao put nazad. Slijedile su ga psovke. Gazio je po tijelima koja su ležala u hodnicima. Neko ga ujede za list na nozi. Udarao je po nepoznatoj glavi dok zubi ne popustiše.
Poslije nekoliko minuta vrati se sa Bergerom. „Evo nas! Šta želiš sada?“
„Drži!“ Loman ispruži ruku.
„Šta?“ upita broj 509.
„Drži svoju ruku ispod moje. Ispruži šaku. Oprezno.“
Broj 509 osjeti Lomanovu tanku šaku. Bila je suva kao koža guštera. Polako se otvori. Nešto pade u ruku broj 509, maleno i teško. „Držiš li ga?“
„Da, šta je to? Je li...“
„Da“, prošapta Loman. „Moj zub.“
„Šta?“ Berger se progura naprijed. „Ko je to uradio?“
Loman poče da se cereka. Cerekao se gotovo bešumno i sablasno. „Ja“.
„Ti? Kako?“
Osjećali su zadovoljenje umirućeg. Izgledao je dječački ponosan i’ duboko smiren.
„Čavao. Dva sata. Mali željezni čavao. Našao ga i izvadio zub.“
„Gdje je čavao?“
Loman popipa do sebe i pruži ga Bergeru. Berger ga diže u pravcu prozora i opipa prstima. „Prljavština i rđa. Je li krvarilo?“
Loman se opet isceri. „Berger“, reče, „ja mogu da riskiram trovanje krvi.“
„Pričekaj.“ Berger potraži nešto u džepu. „Ima li ko šibicu?“ Šibice su bile skupocjene. „Ja nemam“, odgovori broj 509.
„Evo“, reče neko sa srednjega kreveta.
Berger kresnu. Šibica se zapali. Berger i broj 509 zatvoriše oči da ih svjetlo ne zasjeni. Tako su dobili nekoliko trenutaka gledanja.
„Otvori usta“, reče Berger.
Loman ga pogleda ukočeno. „Ne budi smiješan“, prošapta. „Prodajte zlato.“
„Otvori usta!“
Preko Lomanovih usta preleti nešto što je moglo da se shvati kao smiješak. „Ostavi me na miru! Dobro je vas dvojicu vidjeti još jednom pri svjetlu.“
„Premazat ću jodom preko rane. Idem po flašu.“ Berger dodade broju 509 šibicu i opipa put do svog kreveta.
„Utrni svjetlo!“ zakrešta neko.
„Ne brbljaj!“ odgovori čovjek koji je dao šibicu.
„Utrni svjetlo“, ponovo zakrešta drugi glas. „Zar da nas straže postrijeljaju?“
Broj 509 stade tako da se njegovo pognuto tijelo nalazilo između zida i šibice. Čovjek u srednjem krevetu zakrili prozor ćebetom, a broj 509 pokri postrance mali plamen rubom svog kaputa. Lomanove oči bile su vrlo bistre. Bile su čak previše bistre. Broj 509 pogleda komad šibice koja je dogorijevala, a zatim Lomana. Pomisli da Lomana poznaje sedam godina, a znao je da će ovo biti posljednji put što ga gleda živog. Vidio je prevelik broj takvih lica, a da to ne bi znao. Osjećao je žar plamena na prstima, ali držao je šibicu dok je mogao. Začu kako se Berger vraća. Onda naglo zavlada pomrčina, kao da je oslijepio. „Imaš li još jednu šibicu?“ upita čovjeka na srednjem krevetu.
„Evo.“ Čovjek dodade još jednu. „Posljednja.“
Posljednja, mislio je broj 509. Petnaest sekundi svjetla. Petnaest sekundi za 45 godina koje su se još zvale Loman. Posljednjih.
Mali plamen osvijetli krug. „Utrni svjetlo, do đavola! Izbijte mu svjetlo iz ruke!“
„Idiote! Ni đavo ne može da ga vidi.“
Broj 509 spusti šibicu niže. Berger je stajao do njega sa flašicom joda u ruci. „Otvori usta...“
On prekide. Sad je i on vidio jasno Lomana. Bila je besmislica što je donio jod. I onako je uradio samo da nešto učini. Polako metnu flašu u džep. Loman ga je promatrao mirno, ne trepćući očima. Broj 509 pogleda u stranu. On otvori šaku i vidje kako se u njoj svjetluca grumenčić zlata. Onda opet pogleda Lomana. Plamen mu oprlji prste. Sjenka sa strane pade na njegovu ruku i svjetlo se ugasi.
„Laku noć, Lomane“, reče broj 509.
„Navratit ću kasnije“, dodade Berger.
„Ostavi“, prošapta Loman. „Ovo sad... je jednostavno.“
„Možda ćemo naći još koju šibicu.“
Loman više ništa ne odgovori.
Broj 509 je osjećao zlatnu krunu tvrdo i teško u ruci. „Izađi“, prošapta Bergeru, „bolje da se napolju dogovorimo. Tamo ćemo biti sami“.
Pipali su put do vrata i otišli za onaj dio barake gdje je bila zavjetrina. Grad je bio zamračen, a požari su najvećim dijelom bili ugašeni. Samo je još gorio zvonik crkve Svete Katarine kao ogromna baklja. Bio je vrlo star i pun suhih greda; šmrkovi vatrogasaca nisu mogli ništa protiv njega i morali su ga pustiti da izgori.
Posjedaše. „Šta da radimo?“ upita broj 509.
Berger je trljao svoje upaljene oči. „Ako je kruna registrirana u pisarnici, izgubljeni smo. Istraživat će i objesiti nekolicinu nas. Mene prvoga.“
„On kaže da nije registrirana. Kad je došao u logor, onda još toga nije bilo. On je već sedam godina u logoru. U to vrijeme su izbijali zlatne zube, ali ih nisu registrirali. To su počeli da rade kasnije.“
„Znaš li to sigurno?“
Broj 509 slegnu ramenima.
Šutjeli su izvjesno vrijeme. „Mi, naravno, još uvijek možemo da kažemo istinu i da predamo krunu. Ili da je gurnemo u usta kada bude mrtav“, reče najzad broj 509. Njegova šaka stezala je grumenčić. „Hoćeš li to?“
Berger odmahnu glavom. Zlato je bilo život od nekoliko dana. Obojica su znali da ga sada, pošto su ga imali, nisu više mogli predati.
„Zar on sam nije već prije mnogo godina mogao da izvadi zub i da ga proda?“ upita broj 509.
Berger ga pogleda. „Vjeruješ li da će se esesovci upustiti u to?“
„Ne. Naročito neće kada otkriju svježu ranu u ustima.“
„To je najmanje. Ako još malo bude izdržao, rana će zarasti. Osim toga, to je kutnjak; to otežava kontrolu kad se leš već ukoči. Ako umre večeras, do sutra ujutro će se već ukočiti. Ako sutra ujutro umre, moramo ga zadržati dok se ne ukruti. To će biti moguće. Hantkea ćemo već nekako prevariti prilikom jutarnje prozivke.“
Broj 509 pogleda Bergera. „Moramo da riskiramo. Treba nam novac. Naročito sada.“
„Da. Ionako ne možemo više ništa drugo da učinimo. A ko da zamijeni zub?“
„Lebental! On jedini može to da izvede.“
Iza njih se otvoriše vrata barake. Nekoliko ljudi su potezali jednu spodobu za ruke i noge i odnijeli je do jedne gomile kraj ulice. Tamo su ležali mrtvaci koji su umrli poslije večernje prozivke. „Je li to već Loman?“
„Ne. Ovi nisu od naših. To su muslimani6.“
Ljudi koji su ispustili mrtvaca oteturaše nazad u baraku.
„Da li je neko primijetio da je zub kod nas?“ upita Berger.
„Ne vjerujem. Sve su to gotovo muslimani što tamo leže. Jedino možda čovjek koji nam je dao šibice.“
„Da nije nešto rekao?“
„Ne, dosada ništa. Ali može još uvijek da zatraži udio.“
„To je najmanje. Pitanje je da li on smatra boljim poslom da nas izda.“
Broj 509 je razmišljao. Znao je da ima ljudi koji su za komad hljeba bili spremni na sve: „Nije izgledao tako“ – zaključi najzad. „Zašto bi nam inače dao šibice?“
„To nema nikakve veze s tim. Moramo da budemo oprezni. Inače smo obojica gotovi. A Lebental također.“
Broj 509 je i sam to dobro znao. On je vidio kako mnoge ljude vješaju zbog manjih stvari. „Treba da ga promatramo“, reče, „bar za to vrijeme dok Loman ne bude spaljen, a Lebental ne unovči zub. Onda mu više ništa ne vrijedi.“
Berger klimnu glavom. „Idem još jednom unutra. Možda ću već nešto iščeprkati?“
„Dobro, ja ću ostati ovdje da sačekam Lea. On mora da je još u Radnom logoru.“
Berger ustade i pođe u baraku. On i broj 509 bi bez oklijevanja izložili život da je Loman ma čime mogao biti spasen. Ali on nije mogao biti spasen. Zbog toga su govorili o njemu kao o kakvom kamenu. Godine provedene u logoru naučile su ih da misle praktično.
Broj 509 se šćućurio u sjeni zahoda. Bilo je to dobro mjesto; ovdje niko na njega nije pazio. Mali logor je imao za sve barake samo jedan zajednički, masovni zahod, koji je bio podignut na granici između dva logora, a prema kome je iz baraka stalno posrtala stenjući beskrajna povorka kostura. Gotovo svi su imali proliv ili još gore: mnogi su ležali slomljeni unaokolo ili čekali da im se povrati snaga da oteturaju dalje. Sa obje strane zahoda protezala se ograda od bodljikave žice kojom je Mali logor bio odvojen od Radnog logora.
Broj 509 je sjedio tako da je mogao da promatra kapiju koja je bila usječena u ogradu od bodljikave žice. Ona je bila određena za SS blokfirere, za starješine blokova, za one koji su nosili hranu, za leševe i za mrtvačka kola. Iz barake broj 22 jedino je Berger smio da je koristi kad je išao u krematorijum. Za sve druge bila je ona strogo zabranjena. Poljak Silber nazvao ju je „dverima crkavanja“ – jer su se zatvorenici koji su bili prebačeni u Mali logor vraćali kroz nju samo kao leševi. Svaki je stražar smio da puca ako bi ijedan kostur pokušao da prijeđe u Radni logor. Gotovo niko to nije ni pokušavao. Ni iz Radnog logora, osim onih koji su bili u službi, nikad niko nije dolazio. Mali logor nije bio samo u lakom karantinu; on je inače bio napušten od ostalih zatvorenika i smatrali su ga nekom vrstom groblja po kome su se mrtvaci vukli još kratko vrijeme.
Broj 509 je mogao da vidi kroz bodljikavu žicu jedan dio ulice Radnog logora. Na njima je bilo mnoštvo zatvorenika koji su koristili ostatak slobodnog vremena. Gledao je kako razgovaraju, kako stoje u grupama i hodaju ulicama. Mada je to bio samo jedan drugi dio koncentracionog logora, činilo mu se da je on od njih odvojen nepremostivim ponorom i da je ono tamo nešto kao izgubljena domovina u kojoj još uvijek ima života i društvenosti. Slušao je iza sebe tiho stenjanje zatvorenika koji su teturali prema zahodu i nije morao da se okreće da bi vidio njihove mrtve oči. Oni su još jedva govorili – najviše što su činili – ječali su, ili su se svađali umornim glasovima; nisu više ni mislili. Logorski vic nazivao ih je muslimanima, jer su se potpuno predali svojoj sudbini. Kretali su se kao automati, nisu imali više vlastite volje; sve se u njima ugasilo, izuzev nekoliko tjelesnih funkcija. Bili su živi mrtvaci, i umirali su kao muhe na mrazu. Mali logor ih je bio pun. Oni su bili slomljeni i izgubljeni i ništa ih nije moglo spasti – čak ni sloboda.
Broj 509 osjećao je hladnoću noći duboko u kostima. Mrmljanje i ječanje iza njega bilo je kao siva poplava u kojoj čovjek može da se udavi. Bio je to poziv na predaju – poziv protiv koga su se veterani očajno borili. Broj 509 se pokrenu nehotično i okrenu glavu da bi osjetio da još živi i da ima vlastitu volju. Onda začu povečerje u Radnom logoru. Tamo su barake noću zaključavali, jer su imale vlastite zahode. Na ulicama grupe su se razilazile. Ljudi su iščezavali. Nije prošlo ni minut i sve se ispraznilo, tu je još samo bila neutješna povorka sjenki u Malom logoru – zaboravljena od drugova s one strane bodljikave žice, otpisana, izolirana, ostatak drhtavog života na teritoriji sigurne smrti.
Lebental nije ušao kroz kapiju. Broj 509 opazi ga iznenada, ukoso preko puta, kako ide trgom. Mora da je ušao negdje iza zahoda. Niko nije znao kako se on provlači. Broj 509 se ne bi čudio da je za to upotrebljavao i vrpcu oko ruke koja označava predradnike ili čak kapoe.
„Leo!“
Lebental stade.
„Šta je? Pazi! Prijeko ima još SS-ovaca. Makni se odavde“.
Pođoše prema barakama. „Jesi li štogod ukebao?“ upita broj 509.
„Šta?“
„Hrane. A šta bi drugo?“
Lebental slegne ramenima. – „Hrane! A šta drugo?“ – ponovi razdraženo. „Kako ti to sebi predstavljaš? Jesam li ja kuhinjski kapo.“
„Nisi.“
„Pa onda? Pa šta bi onda htio od mene?“
„Ništa. Samo sam pitao da li si ukebao nešto za jelo.“
Lebental stade. – „Zar jelo“ – reče gorko. – „Znaš li da Jevreji u čitavom logoru neće dobijati hljeba dva dana? Veberovo naređenje!“
Broj 509 se upilji u nj. – „Je li to istina?“
„Nije. Ja sam to izmislio! Ja uvijek tako nešto izmišljam. Duhovito je!“
„Bože moj! Bit će mrtvih!“
„Cijela gomila. A ti još hoćeš da znaš da li sam ukebao hrane.“
„Budi miran, Leo! Sjedi ovdje. Prokleta je to nezgoda. Upravo sad! Sad, kad nam je potreban svaki zalogaj koji možemo dobiti!“
„Tako? Možda sam ja još i kriv, je li?“ Lebental poče da drhti. On je uvijek drhtao kad je uzrujan, a uzrujavao se veoma lako; bio je vrlo osjetljiv. Kod njega to nije značilo više negoli kad neko drugi bubnja prstima po stolu. To je dolazilo od stalne gladi. Ona je povećavala i smanjivala sve emocije. Histerija i apatija bile su rođene u logoru. – „Učinio sam što sam mogao“, grdio je Lebental tiho visokim neujednačenim glasom. „Ja sam se postarao, riskirao i nabavio, a onda dolaziš ti i izjavljuješ – mi trebamo!“ Njegov glas upade nenadano u more nerazumljivih grlenih glasova. Izgledalo je kao da je neki od glasnogovornika logorskog radija izgubio kontakt. Lebental je pipao rukama po tlu oko sebe. Lice mu više nije bilo nalik na uvrijeđenu mrtvačku lubanju. Sada je to bilo još samo jedno čelo sa nosom, žabljim očima, i krpa mlitave kože sa velikom rupom ispod toga. Najzad pronađe svoju vještačku vilicu na podu, obrisa je o svoj kaputić i gurnu je u usta. Zvučnik je bio opet u redu. I glas se pojavio visok i ljutit.
Broj 509 ga pusti da jadikuje, ne slušajući ga. Lebental to primijeti i prestade. – „Pa već su nam češće uskraćivali hljeb“, – reče najzad malaksalo. „I to za duže od dva dana. Šta se to s tobom dešava da danas praviš toliko komedije zbog toga?“
Broj 509 ga je gledao nekoliko trenutaka. Onda pokaza na grad i na crkvu koja je gorjela. „Šta se dešava? Ono tamo, Leo...“
„Šta?“
„Ono tamo, dolje? Kako je ono pisalo u Starom zavjetu?“
„Kakve ti veze imaš sa Starim zavjetom?“
„Zar nije nečeg sličnog bilo i sa Mojsijem. Vatreni stup koji je narod izvodio iz ropstva.“
Lebental zatrepta očima. – „Oblak dima danju, a vatreni stup noću“, reče, ne jadikujući više. – „Misliš li na to?“
„Da. I zar nije bog bio u tome?“
„Jehova.“
„Dobro. Jehova. A ono tamo dolje, znaš li šta je to?“ Broj 509 pričeka jedan trenutak. „To je nešto slično“, nastavi. „To je nada, Leo! Nada za nas! Do đavola! Zar niko od vas to neće da vidi?“
Lebental ne odgovori. Sjedio je skupljen i gledao dolje na grad. Broj 509 se spustio na leđa. Sada je najzad izgovorio to prvi put. Jedva može i da se iskaže – mislio je, gotovo ubija, toliko je to strašna riječ. Ja sam je izbjegao kroz sve ove godine. Ona bi me izgrizla da sam mislio na nju; ali sada se opet pojavila, danas, i čovjek se još ne usuđuje da sasvim misli na nju, ali ona je tu; ili će me slomiti ili će se obistiniti! „Leo“, – reče on. „Ono tamo dolje znači da će i ovo ovdje biti uništeno!“
Lebental se pomače. „Ako oni izgube rat“, prošapta. „Samo onda! Ali ko to zna?“ I nehotično se bojažljivo osvrnu.
U prvim godinama u logoru su bili dosta dobro obaviješteni o toku rata. Ali kasnije, kada su pobjede izostajale, Nojbauer je zabranio da se unose novine i daju vijesti o povlačenju preko logorskog radija. Od tada su kružile najbješnje glasine po barakama i najzad niko više nije znao u šta da zaista vjeruje. Znalo se da s ratom stoji rđavo; ali revolucija na koju su čekali duge godine nikada nije dolazila.
„Leo“, – reče broj 509, – „oni će ga izgubiti. To je kraj! Da se ono tamo dolje dogodilo u prvim godinama rata, to ne bi ništa značilo. Ako se događa sada, poslije pet godina, znači da drugi pobjeđuju!“
Lebental se opet osvrnu oko sebe. „Zašto o tome govorimo?“
Broj 509 je poznavao praznovjericu baraka. Ono što se izgovaralo gubilo bi snagu i sigurnost, a iznevjerena nada je bila uvijek težak gubitak energije. To i jest bio razlog za oprez drugih. „Ja o tome govorim jer mi sada o tome treba da govorimo. Došlo je vrijeme za to. Sada će nam to pomoći da izdržimo. Ovoga puta to nije zahodska parola. Ne može više dugo da potraje. Mi moramo...“ On zape.
„Šta?“ – upita Lebental.
Broj 509 ni sam nije tačno znao. Preživjeti, mislio je. Preživjeti, i još više. „To je trka“, reče najzad. „Trka, Leo, sa...“ sa smrću, mislio je, ali nije izgovorio. Pokaza u pravcu SS-ovskih kasarni. „S onima tamo! Sada ne smijemo više da izgubimo. Kraj je na vidiku, Leo!“ On zgrabi Lebentala za ruku. „Sad moramo sve učiniti.“
„A šta još moramo da uradimo?“
Broj 509 osjeti da mu se u glavi muti kao da je pio. Bio se odvikao da mnogo misli i govori. A odavno nije toliko mislio kao danas. „Evo nečega“, reče i izvadi zlatnu krunu iz džepa. „Lomanova. Vjerojatno nije upisana. Možemo li je prodati?“
Lebental je vagao grumen u ruci. Nije pokazivao nikakvo iznenađenje. „Opasno. Može da se izvede samo sa nekim koji izlazi iz logora ili ima veze napolju.“
„Svejedno je kako. Koliko možemo dobiti za to? Treba da se izvede brzo.“
„Ne ide to tako brzo. Tako nešto mora vrlo oprezno da se izvede. To iziskuje pamet, inače ćemo na vješala, ili ostati bez ijedne pare.“
„Zar ne možeš još večeras to da izvedeš?“
Lebental spusti ruku sa zubom. „Slušaj ti, 509“, – reče on. „Još juče si bio razuman.“
„Juče je bilo davno!“
Iz grada se začu lom, a odmah zatim jasan i zvučan glas zvona. Vatra je izjela grede zvonika i zvono je palo.
Lebental se preplašeno šćućuri. „Šta je to bilo?“ upita.
„Znak.“ Broj 509 iskrivi usne. „Znak, Leo, da je juče bilo davno.“
„Bilo je to zvono? Kako to da je crkva tamo dolje imala još zvono. Pa oni su sva zvona izlili u topove.“
„Ne znam, možda su ovo zaboravili. Dakle, kako stoji stvar sa zubom za večeras? Treba nam njupe za dane bez hljeba.“
Lebental odmahnu glavom. „Danas ne može. Upravo zato ne može. Danas je četvrtak. Drugarsko veče u SS-kasarni.“
„A, tako? Danas dolaze prostitutke.“
Lebental ga pogleda. „Tako. Znaš to? Odakle?“
„Svejedno je. Ja to znam, i Berger to zna, i Buher i Ahasfer to zna.“
„Ko još?“
„Niko više.“
„Tako. Dakle, znate. A ja nisam primijetio da ste me promatrali. Moram bolje da pazim. Dobro, dakle, to je večeras.“
„Leo“, reče broj 509, „pokušaj da se večeras otarasiš zuba. To je važnije. Ovo ovdje mogu ja za tebe da obavim. Daj mi novac; znam šta treba. Jednostavno je.“
„Znaš kako se radi?“
„Da. Iz udoljice.“
Lebental je razmišljao. „Ima jedan kapo kod kolone teretnih kola“ – reče. „On sutra vozi u grad. Mogao bih da probam da li će zagristi. Što se mene tiče, u redu! A možda ću se još i pravovremeno vratiti da ovo ovdje sam uradim“.
On pruži zub broju 509.
„Šta da radim s njim?“ – upita broj 509 začuđeno. „Pa treba da ga poneseš.“
Lebental prezrivo odbi glavom. „Tu se vidi koliko se ti razumiješ u trgovinu. Misliš li da bih ja nešto dobio za nj kada bi neko od ove braće već dobio zub u šake? Drukčije se to radi. Ako sve bude u redu, vratit ću se i uzeti ga. Za to vrijeme ga sakrij. A sad pazi!“
Broj 509 je ležao u jednoj udoljici, nešto udaljenoj od bodljikave žice, ali bliže nego što je to bilo dozvoljeno. Kolje ograde bilo je tu malo utonulo i to se mjesto teško moglo osmotriti sa stražarskih tornjeva – naročito noću kad bi bila magla: veterani su to već odavno uočili, ali je tek Lebental prije nekoliko nedjelja uspio iz toga da izbije kapital.
Čitavo područje je nekoliko stotina metara izvan logora bilo zabranjena zona u koju se smjelo ući samo sa posebnom dozvolom esesovaca. Širok pojas zone bio je potpuno očišćen od rastinja, a mašinske puške su bile uperene na nj.
Lebental, koji je imao šesto čulo za sve što je bilo u vezi sa hranom, primijetio je da već nekoliko mjeseci dvije djevojke svakog četvrtka uveče koriste dio širokog puta koji vodi pored Malog logora. One su pripadale „Šišmišu“, jednoj krčmi sa djevojkama za zabavu, koja se nalazila ispred varoši, a dolazile su kao gosti veselom dijelu kulturnih večeri. Esesovci su im kavalirski dozvolili da prolaze kroz zabranjenu zonu; tako su uštedjele zaobilaženje od skoro dva sata. Za to kratko vrijeme, dok su prolazile, iz opreza je na ogradi Malog logora bila iskopčana struja. Logorska uprava nije ništa o tome znala. SS--posada je u općoj zbrci posljednjih mjeseci to učinila na svoju ruku. Nisu ništa riskirali; niko iz Malog logora nije bio sposoban da bježi.
Jedna od prostitutki u času dobroćudnosti bacila je nekom prilikom komad hljeba kroz žicu kada se baš u blizini nalazio Lebental. Nekoliko prošaptanih riječi u tami i ponuda da će plaćati, bile su dovoljne; djevojke su otada ponekad donosile nešto hrane, naročito pri kišnom ili maglovitom vremenu. One su je bacale kroz žicu, pretvarajući se da namještaju čarape ili izbacuju pijesak iz cipela. Logor je bio potpuno zamračen i na ovoj strani straže su često spavale; pa čak i ako bi neko postao nepovjerljiv, na djevojke ne bi niko pucao, a dok bi stigao da provjeri, svi bi tragovi već odavno iščezli.
Broj 509 je čuo kako se zvonik u gradu potpuno srušio. Plameni snop izbi iz njega i rasu se. Onda se žačuše daleki signali vatrogasaca.
Nije znao koliko je čekao; vrijeme je u logoru bilo beznačajan pojam. Kroz nemirnu tamu začu nenadano glasove, a zatim korake. On se izvuče ispod Lebentalovog kaputa, približi se žici i oslušnu. To su bili laki koraci slijeva. Pogleda unazad; logor je bio vrlo mračan, tako da nije mogao vidjeti čak ni muslimane koji su se vukli zahodu. Ali čuo je zato kako jedan od stražara dovikuje djevojkama: „Smijenit će me u jedanaest. Srest ću vas još, zar ne?“
„Naravno, Arture!“
Koraci su se približavali. Potrajalo je još nekoliko trenutaka dok broj 509 nije prema nebu razaznao nejasne konture djevojaka. Osvrnu se prema tornjevima sa mašinskim puškama. Bilo je tako mutno i tamno da nije mogao da vidi straže, a ni one njega zbog toga. Oprezno poče da šišti.
Djevojke se zaustaviše. „Gdje si?“ – prošapta jedna. Broj 509 podiže ruku i poče da maše.
„Ah tu. Imaš li novac?“
„Da. A šta vi imate?“

„Daj najprije lovu! Tri marke.“
Lebental je pomoću dugog štapa u kesici vezanoj koncem gurnuo novac ispod bodljikave žice već ranije na put. Jedna od djevojaka se saže, izvadi ga, brzo prebroja, i onda reče: „Evo, pazi.“
Obadvije izvadiše krompire iz džepova svojih kaputa i počeše da ih bacaju kroz žicu. Broj 509 je pokušavao da ih pohvata u Lebentalov kaput. „Sad dolazi hljeb“ – reče deblja djevojka.
Broj 509 vidje kako kriške jedre kroz žicu. Brzo ih pokupi.
„Tako. To je sve“. Djevojke htjedoše da pođu dalje.
Broj 509 zašišta: „Šta je?“ – zapita deblja.
„Možete li više da donesete?“
„Sljedeće nedjelje.“
„Ne. Kad se budete vraćale iz kasarne. Tamo vam daju šta god hoćete.“
„Jesi li ti isti onaj od ranije?“ – upita deblja djevojka i naže se naprijed.
„Pa oni svi izgledaju isto, Frici“, – reče druga.
„Ja mogu ovdje da sačekam“, šaptao je broj 509. „Imam još novaca.“
„Koliko?“
„Tri.“
„Moramo dalje, Frici!“ – reče druga djevojka.
Oponašale su za to vrijeme korake u mjestu, da straže ne bi čule kako stoje.
„Mogu da čekam cijelu noć! Pet maraka.“
„Ti si neki novi, je l’ da?“ – upita Frici. „Gdje je onaj drugi? Mrtav?“
„Bolestan. Poslao me ovamo. Pet maraka? Možda i više?“
„Lijepo! Vidjet ćemo! Što se mene tiče, čekaj tu.“
Djevojke pođoše dalje. Broj 509 je slušao kako im suknje šušte. On otpuza nazad vukući za sobom kaput i leže iscrpljen. Imao je osjećaj da se znoji, ali je bio potpuno suh.
Kada se okrenuo, spazi Lebentala. „Je li klapalo?“ upita Leo.
„Da. Evo krompira i hljeba.“
Lebental čučnu. „Te beštije!“ – reče on. „Kakve krvopije! Pa ovo su skoro cijene kao ovdje u logoru. Marka i po bi bilo dovoljno. Za tri marke trebalo je da bude još i kobasice. Ah, tako je to kad čovjek ne svršava sam.“
Broj 509 nije slušao. „Hajde da podijelimo, Leo“, reče on.
Odšuljaše se iza barake i rasprostriješe krompir i hljeb. „Krompir je potreban meni, – reče Lebental – za sutrašnju trgovinu.“
„Ne, sada nama samima treba sve.“
Lebental ga pogleda. „Tako? A gdje da nabavim novac za idući put?“
„Ta ti još imaš nešto.“
„Šta ti sve ne znaš?“
Oni se postaviše iznenada na sve četiri; jedan prema drugome kao životinje, gledajući jedan drugog u upala lica.
„One će se vratiti večeras i donijeti još“ – reče broj 509. „To su stvari iz kasarne sa kojima ćeš lakše trgovati. Ja sam im rekao da imamo još pet maraka.“
„Slušaj ti“ – poče Lebental, a onda slegnu ramenima. „Ako ti imaš para, to je tvoja stvar.“
Broj 509 ga promatraše netremice. Najzad, Lebental skrenu pogled i spusti se na laktove. „Ti ćeš me upropastiti“, zakenjka tiho. „Šta zapravo hoćeš? Zašto se sad odjedanput u sve miješaš?“
Broj 509 se opirao požudi da strpa jedan krompir u usta i još jedan, brzo, sve, dok nije neko došao prije njega.
„Kako ti to sebi predstavljaš?“ jadikovao je Lebental dalje. „Sve požderati, izdati novac kao idioti, a kako ćemo onda dobiti novo?“
Krompiri. Broj 509 ih je njuškao. Hljeb. Njegove ruke iznenada nisu htjele više da slijede misao. Želudac mu se pretvorio u pohotu. Jesti! Jesti! Gutati! Brzo! Brzo! „Imamo zub“ – reče s mukom i okrenu glavu. „Šta je sa zubom? Pa ipak ćemo nešto za to dobiti. Šta je s tim?“
„Danas se malo moglo učiniti. Potrajat će još. A nije ni sigurno. Čovjek ima samo ono što je u vlastitoj ruci.“
Zar on nije gladan, mislio je broj 509. Šta brblja! Zar mu se želudac ne razdire? „Leo“, reče kao da mu je jezik otekao „misli na Lomana! Kad budemo došli dotle, bit će prekasno. Sada svaki dan vrijedi. Ne moramo da mislimo čitave mjesece unaprijed.“
Iz pravca ženskog logora začu se tanak visok vrisak kao od neke uplašene ptice. Tamo je stajao neki musliman na jednoj nozi, pruživši ruke prema nebu. Drugi je pokušavao da ga zadrži. Izgledalo je kao da obojica izvode groteskan „pas de deux“ prema horizontu. Trenutak kasnije padoše kao suho drvo na tlo, a vrisak zamuknu.
Broj 509 se opet okrenu. „Kad budemo kao ovi, ništa nam više neće pomoći“ reče. „Onda smo zauvijek gotovi. Moramo se braniti, Leo.“
„Braniti? Kako?“
„Braniti“, reče broj 509 mirnije. Napad je prošao. Opet je mogao da gleda. Miris hljeba nije ga više osljepljivao. On približi glavu Lebentalovom uhu. „Za kasnije“, reče, gotovo nečujno. „Da se osvetimo“.
Lebental ustuknu. „S tim neću da imam ništa.“
Broj 509 se lako osmjehnu. „To i ne treba. I ne moraš. Brini se samo za žderanje.“
Lebental je šutio neko vrijeme. Onda posegnu u džep, izbroja novac, prinese ga sasvim očima i pruži ga broju 509. „Evo tri marke. Posljednje. Jesi li sad zadovoljan?“
Broj 509 uze novac bez odgovora.
Lebental razdvoji hljeb od krompira.
„Dvanaest dijelova! Đavolski malo za one pare.“ On poče da dijeli.
„Jedanaest. Loman neće više ništa. Njemu i ne treba više.“
„Dobro. Jedanaest.“
„Unesi unutra, Bergeru, Leo! Oni čekaju.“
„U redu. Ovdje je tvoje. Hoćeš li ovdje da ostaneš dok se one dvije ne vrate?“
„Hoću.“
„Imaš još vremena. Neće one doći prije jedan ili dva.“
„Ništa ne smeta, ostat ću ovdje.“
Lebental slegnu ramenima. „Ako ne donesu više nego ranije, uopće ne moraš da čekaš. Za te pare mogu da dobijem nešto i u Velikom logoru. Zelenaške cijene, beštije!“
„Da, Leo. Pripazit ću da više dobijem.“
Broj 509 se podvuče opet pod kaput. Bilo mu je hladno. Krompir i svoj komad hljeba držao je u ruci. Hljeb ostavi u džep. Noćas neću ništa jesti, mislio je. Čekat ću do sutra. Ako to uspijem, onda... – ali nije znao šta će onda biti. Nešto. Nešto važno. Pokušao je da zamisli. Nije mogao. Krompiri su mu još bili u ruci. Jedan veliki i jedan vrlo mali. Bili su odveć zavodljivi. On ih pojede. Smrvio je mali u jednom zalogaju; veliki je žvakao i žvakao. Nije očekivao da će glad poslije toga postati još gora. Trebalo je da to zna; uvijek se to ponavlja, ali čovjek nikad nije vjerovao. On obliza prste, a zatim zagrize vlastitu ruku da bi je zadržao od hljeba u njegovom džepu. Neću da hljeb odmah smotam kao ranije, mislio je. Tek sutra ću ga pojesti. Večeras sam pobijedio Lebentala. Napola sam ga uvjerio. On nije htio, ali mi je dao te marke. Ja još nisam gotov. Još imam volju. Ako sa hljebom izdržim do sutra... Činilo mu se kao da crna kiša kaplje u njegovoj glavi... – onda – on stegnu šake i pogleda na crkvu u plamenu – najzad se prisjeti, – onda nisam zvijer. Nisam samo mašina za žderanje. Onda ću imati, to je – slabost se opet pojavi, bijesna glad – to je... – to sam maloprije Lebentalu rekao. Ali onda još nisam imao hljeb u džepu. Govoriti je lako, – to je – otpor – to je opet nešto kao postati čovjek – neki početak.

VI


Nojbauer je sjedio u svojoj kancelariji. Preko puta njega nalazio se štapski liječnik Vize, mali majmunoliki čovjek sa pjegama i rijetkim riđim brcima.
Nojbauer je bio loše volje. Imao je jedan od onih dana u kojima je izgledalo da sve ide naopako. Vijesti u novinama bile su više nego oprezne; Selma je po kući gunđala, Freja se vukla po stanu crvenih očiju; dva advokata otkazala su kancelarijske prostorije u njegovoj kući; a sad je došao još i ovaj ušljivi „pilulaš“ sa svojim željama.
„Koliko ljudi želite?“ – pitao je mrzovoljno.
„Zasad su dovoljna šestorica. Prilično iscrpljena tjelesno.“
Vize nije pripadao logoru. On je posjedovao malu bolnicu ispred varoši. Taština mu je bila da bude čovjek od nauke. Kao i mnogi drugi liječnici, vršio je eksperimente na živim ljudima, a logor mu je nekoliko puta za to stavljao na raspoloženje zatvorenike. Bio je u prijateljstvu sa ranijim gaulajterom provincije, i niko zbog toga nije mnogo pitao za šta upotrebljava ljude. Leševi su bili kasnije uvijek uredno predani krematorijumu; to je bilo dovoljno.
„Vama dakle treba ljudi za kliničke eksperimente?“
„Da. Eksperimenti za armiju. Tajni, naravno, – zasad“. Vize se osmjehnu. Zubi ispod njegovih brkova bili su iznenađujuće veliki.
„Tako, tajni.“ – Nojbauer šmrknu. Ove nadmoćne univerzitetlije nije mogao da podnosi. U sve su se miješali i istiskivali su svojim nadutim stavom stare borce. „Možete ih dobiti koliko god hoćete“ – reče. – „Mi smo sretni ako su ti ljudi još za nešto upotrebljivi. Sve što nam ovdje treba jeste nalog za isporuku.“
Vize ga pogleda iznenađeno. „Nalog za isporuku?“
„Naravno. Nalog za isporuku od mojih pretpostavljenih.“
„Ali kako to...? – Ja ne razumijem...“
Nojbauer nije skrivao svoje zadovoljstvo. On je očekivao Vizeovo zaprepašćenje.
„Ja, zaista, ne razumijem“ – reče štapski liječnik još jednom. „Meni još nikada tako nešto nije trebalo.“
Nojbauer je to isto tako znao. Vizeu to nije bilo potrebno, jer je poznavao gaulajtera; ali gaulajter je u međuvremenu bio poslan na front zbog nekakve mračne afere; to je davalo Nojbaueru dobrodošlu priliku da liječniku napravi poteškoće.
„Sve je to stvar samo fronte“, objasni žovijalno. „Ako armija zatraži isporuku ljudi za vas, dobit ćete ih bez daljnjega.“
Vizeu do toga nije bilo stalo; on je armiju upotrebljavao samo kao izgovor. I Nojbauer je to znao. Vize poče nervozno da čupka svoje brkove. „Sve ja to ne razumijem. Do sada sam uvijek bez daljnjega dobijao ljude.“
„Za eksperimente? Od mene?“
„Odavde, iz logora.“
„Mora da je to neka zabuna.“ Nojbauer podiže slušalicu telefona. „Odmah ću se obavijestiti.“
Nije morao da se obavještava jer je sve tačno znao. Poslije nekoliko pitanja spusti slušalicu. „Baš kao što sam pretpostavljao, gospodine doktore! Vi ste ranije tražili ljude za laki rad i dobijali ih. To svršava bez formalnosti naša radna kancelarija. Mi snabdijevamo dnevno čitav niz tvornica radnim odjeljenjima. Pri tome ljudi ostaju podređeni logoru. Vaš je slučaj drugačiji. Vi ovoga puta zahtijevate ljude za kliničke eksperimente. To iziskuje zvaničnu isporuku. Ljudi na taj način službeno napuštaju logor. A zato mi je potrebno naređenje.“
Vize je vrtio glavom. „I jedno i drugo je baš isto“, – reče ljutito. „I ranije su ljudi bili korišćeni za eksperimente kao i sada.“
„O tome ja ništa ne znam.“ Nojbauer se zavali u stolicu. „Ja znam samo ono što piše u aktima. A mislim da je bolje da ostanemo pri tome. Vi bez sumnje nemate interesa da skrećete pažnju nadležnih na jednu takvu grešku.“
Vize ušutje za trenutak. Primijeti da se je sam ulovio. „Da li bih dobio ljude da sam ih zatražio za laki rad?“ – upita najzad.
„Sigurno! Pa zato i postoji naša radna kancelarija.“
„Tako. Onda molim šest ljudi za laki posao.“
„Ali, gospodine štapski liječniče“. Nojbauer je uživao u situaciji i trijumfalno predbacivao. „Otvoreno govoreći, meni nedostaju osnove da povjerujem u tako iznenadnu promjenu vaših želja. Najprije želite da dobijete ljude koji su tjelesno toliko iscrpljeni koliko je to god moguće, a zatim ih želite za laki rad. To je protivrječno. Oni koji su kod nas tjelesno iznemogli ne mogu više ni čarape da krpe. To mi možete vjerovati. Mi smo ovdje odgojni i radni logor vođen pruskim redom.“
Vize proguta pljuvačku, naglo ustade i uze svoju kapu. I Nojbauer ustade. Bio je zadovoljan time što je Vizea razbjesnio. Nije mu bilo stalo da od tog čovjeka stvori sebi neprijatelja. Nikad se ne može znati da li će stari gaulajter jednog dana opet biti u milosti. „Imam drugi prijedlog, gospodine doktore“ – reče zbog toga.
Vize se okrenu. Bio je blijed i pjege su se izrazito isticale na njegovom sirastom licu. „Molim.“
„Ako su vam ljudi tako hitno potrebni, možete da zatražite dobrovoljce. To prišteđuje formalnosti. Ako zatvorenik želi da učini uslugu nauci, mi nemamo ništa protiv toga. To nije sasvim zvanično, ali to ću da uzmem na svoju savjest, naročito kod beskorisnih izjelica u Malom logoru. Ljudi će potpisati odgovarajuću izjavu i gotovo.“
Vize ne odgovori odmah.
„U takvom slučaju nije potrebna čak ni naplata za radni učinak“, reče Nojbauer srdačno. „Ljudi ostaju zvanično u logoru. Vidite i sami, ja činim što mogu.“
Vize je ostao nepovjerljiv. „Ne znam zašto najednom pravite toliko teškoća. Ja služim domovini.“
„Svi mi to činimo. Osim toga, ja ne pravim teškoća. Jedino sam uredan. Birokracija. To možda naučnom geniju kao što ste vi izgleda nepotrebno, ali za nas to je pola svijeta“.
„Dakle, mogu da dobijem šest dobrovoljaca?“
„Šestoricu ili više, ako želite. Dat ću vam čak i našeg prvog lagerfirera za obilazak. On će vas odvesti u naš Mali logor. To je šturmfirer Veber. Izvanredno sposoban čovjek.“
„Dobro. Hvala.“
„Nema na čemu. Bilo mi je zadovoljstvo.“
Vize ode. Nojbauer uze telefon i poduči Vebera. „Pustite ga neka se dobro ispraćaka. Nikakva naređenja. Samo dobrovoljce. Što se mene tiče, neka ih uvjerava do iznemoglosti. Ako nijedan ne bude htio, onda mu ne možemo ni pomoći.“
On se osmjehnu i spusti slušalicu. Njegovo rđavo raspoloženje bijaše iščezlo. Baš mu je prijalo što je mogao jedanput da pokaže jednom od tih knjiških štakora da i on ima još ponešto da kaže. Ono sa dobrovoljcima je baš bila dobra ideja. Vizeu će biti teško da nekoga ukeba. Zatvorenici su gotovo svi znali o tome. Čak je i logorski liječnik, koji je sebe također smatrao naučenjakom, morao da hvata žrtve po ulicama kada su mu zdravi ljudi bili potrebni za eksperimente. Nojbauer se isceri i odluči da se kasnije raspita kako se cijela stvar razvijala.
„Može li se rana vidjeti?“ upita Lebental.
„Jedva“ – reče Berger. – „Esesovci sigurno ne. Bio je to pretposljednji kutnjak. Vilica se sad ukočila.“
Položili su Lomanov leš pred baraku. Jutarnje prozivanje je prošlo, čekali su na mrtvačka kola.
Ahasfer je stajao pokraj broja 509. Usne su mu se micale.
„Za ovoga ne treba da čitaš kadiš7, stari“ – objasni broj 509. „Ovaj je bio protestant.“
Ahasfer ga pogleda. „Neće mu škoditi“ – reče mirno i nastavi da mrmlja.
Pojavi se Buher. Iza njega je išao Karel, dječak iz Čehoslovačke. Njegove noge su bile tanke kao štapovi, a lice majušno kao šaka, prema prevelikoj lubanji. Teturao je.
„Vrati se, Karel“, reče broj 509. „Ovdje je prehladno za tebe.“
Dječak odmahnu glavom i priđe bliže. Broj 509 je znao zašto on želi da ostane. Loman mu je ponekad davao od svoga hljeba, a ovo ovdje bila je Lomanova sahrana; bila je to pratnja do groblja, bili su to vijenci i cvijeće sa gorkim mirisima; bile su to molitve i naricanja, a sve što su još oni mogli za njega da učine bilo je da stoje ovdje i gledaju suhih očiju na tijelo koje je ležalo na ranom suncu.
„Eno dolaze kola“, – reče Berger.
U logoru je ranije bilo samo nosača leševa; onda kad se broj mrtvih povećao, uvedena su kola sa konjem zelenkom. Zelenko je skapao i sad su imali rashodovan i ravan teretni automobil sa stranicama od dasaka kakav se upotrebljava za prijenos zaklane stoke. On je išao od barake do barake i kupio mrtve.
„Jesu li nosači uza nj?“
„Nisu.“
„Onda ga moramo sami natovariti. Zovnite Vesthofa i Majera.“
„Cipele“ – prošapta Lebental iznenada uzbuđeno.
„Do đavola! Zaboravili smo ih, a još su za upotrebu.“
„Da, ali nešto mora da ima na nogama. Imamo li nešto?“
„U baraci se nalaze poderane Buksbaumove cipele. Donijet ću ih.“
„Stanite unaokolo“, reče broj 509. „Brzo, pazite da me ne vide!“
On kleknu pokraj Lomana. Ostali stadoše tamo da ga zaštite od teretnih kola koja su stajala pred barakom 17 i od stražara na obližnjim tornjevima. Lako je skinuo cipele. Bile su odveć velike. Lomanove noge su se sastojale još samo od kostiju.
„Gdje je drugi par? Brzo, Leo!“
„Evo ga.“
Lebental je dolazio iz barake. Poderane cipele je sakrio pod kaput. On uđe među ostale i okrenu se tako da ih je mogao ispustiti pored broja 509. Ovaj mu dodade druge u ruke. Lebental ih gurnu visoko u kaput dok ne iščezoše pod njegova pazuha i vrati se u baraku. Broj 509 nataknu Lomanu poderane Buksbaumove cipele na noge i ustade posrćući. Auto je sada stajao pred barakom 18.
„Ko ga vozi?“
„Kapo lično. Štrošnajder.“
Lebental se vrati. „Kako smo samo mogli da zaboravimo?“ – reče broju 509. „Đonovi su još dobri.“
„Mogu li se prodati?“
„Zamijeniti.“
„Dobro.“
Auto se približavao. Loman je ležao na suncu. Usta su se iskrivila i bila poluotvorena, a jedno oko mu se bjelasalo kao žuto koštano dugme. Niko više nije govorio. Samo su ga gledali. Bio je beskrajno daleko.
Leševi iz sekcije B i C bili su već utovareni.
„Hajde“, – vikao je Štrošnajder. „Možda biste htjeli još jednu misu? Nabacite te smrdljivce!“
„Hajdemo!“, reče Berger.
Sekcija D imala je toga jutra samo četiri leša. Za tri prva se još i našlo mjesta, ali onda su se kola napunila. Veterani nisu više imali gdje da smjeste Lomana. Ostali su leševi ležali jedan na drugom do gore. Bili su gotovo svi ukrućeni.
„Ozgo!“ izdra se Štrošnajder. „Da vam napravimo nove noge? Neka se nekolicina popne gore, vi, lijene svinje! Pa to je još jedini posao koji ima da svršavate. Crkavati i tovariti.“
Nisu mogli Lomana ozdo da podignu na kola. „Buher! Vesthof!“ – reče broj 509. „Dođite.“
Oni leš opet spustiše na zemlju, Lebental, broj 509, Ahasfer i Berger pomogoše Buheru i Vesthofu da se popnu na kola. Buher je već bio skoro gore kad se okliznu i zaljulja. On se maši za uporištem, ali leš za koji se prihvatio nije još bio krut. Leš popusti i kliznu s njim zajedno dolje. Izgledao je užasno pokoran dok se tako bez otpora skljokao na zemlju, kao da se sastoji od samih zglobova.
„Do đavola“, vikao je Štrošnajder. „Kakva je to svinjarija!“
„Brzo, Buheru! Još jedanput!“ – prošapta Berger.
Dašćući gurali su Buhera gore. Ovoga puta je uspio da se zadrži. „Najprije ovaj drugi leš“, reče broj 509. „On je još mek; moći ćemo lakše da ga odguramo.“
Bilo je to tijelo jedne žene. Ono je bilo teže nego što su to obično leševi bili u logoru. Imala je još i grudi, a ne samo vreće od kože. Nije pripadala ženskom odjeljenju koje je graničilo sa Malim logorom; inače bi bila mršavija. Mora da je pripadala logoru za zamjenu Jevreja sa južnoameričkim ulaznim vizama. Tamo je još bilo porodica na okupu.
Štrošnajder se uspravio na svom sjedištu i promatrao ženu. „Šta? Hoćete da se nadražite, vi jarci!“
Rikao je od smijeha na svoj vic. Kao kapo odjeljenja za prijevoz leševa nije morao sam da vozi kola; činio je to jer se radilo o automobilu. Bio je ranije šofer i vozio je kad je god mogao. Dok je sjedio za volanom, bio je uvijek dobre volje.
Njih osmorica najzad opet podigoše meko tijelo gore. Drhtali su od iscrpljenosti. Onda digoše i Lomana, dok je Štrošnajder pljuvao na njih duhan za žvakanje. Loman je bio vrlo lak poslije one žene.
„Zakači ga čvrsto!“ – prošapta Berger Buheru i Vesthofu. „Uglavi njegovu ruku u nečiju drugu“. Uspjeli su da jednu Lomanovu ruku gurnu kroz stranicu automobila. Ruka je visila između letava, ali poprečni podupirači držali su tijelo čvrsto pod pazuhom. „Gotovo“, reče Buher i spusti se dolje.
„Gotovo, vi skakavci? Gotovo.“
Štrošnajder se smijao. Ovih deset užurbanih kostura podsjetili su ga na ogromne skakavce koji nose jednog ukočenog jedanaestog skakavca. „Vi skakavci!“ ponovi on i izbulji se u veterane. Niko se nije nasmijao. Samo su dahtali i ukočeno gledali u zadnji dio teretnog automobila iz koga su stršile noge mrtvaca. Mnogo nogu. Među njima i par dječjih nogu u prljavim bijelim cipelama.
„Dakle?“, reče Štrošnajder, dok se opet peo na svoje sjedište. „Ko je od vas braće tifusara sljedeći?“
Niko ne odgovori. Štrošnajderovo dobro raspoloženje iščeze. „Seronje!“ zareža on. „Čak i za to ste preglupi.“
On dade iznenada gas. Motor zabrekta kao mašinska puška. Kosturi odskočiše u stranu. Štrošnajder klimnu obradovan i okrenu kola. Stajali su u plavom dimu motora. Lebental je kašljao. „Ta debela nažderana svinja“ – psovao je.
Broj 509 je stajao u dimu. Možda je to dobro za uši, mislio je. Kola su išla dalje prema krematorijumu. Lomanova ruka je stršila sa strane. Na neravnoj ulici kola su se klackala, a ruka se klatila kao da maše.
Broj 509 je gledao za njom. Osjećao je zlatnu krunu u džepu. Jednog trenutka mu se učinilo da je zub trebalo da iščezne zajedno sa Lomanom. Lebental je još uvijek kašljao. Broj 509 se okrenu. Sad osjeti u svom džepu i komad hljeba od sinoć. Još ga nije pojeo. Osjećao ga je i činio mu se kao neka besmislena utjeha. „Kako je sa cipelama, Leo?“ upita. „Koliko vrijede?“
Berger je bio na putu za krematorij um kad primijeti Vizea i Vebera. Odmah došepesa nazad. „Veber dolazi! Sa Hantkeom i jednim civilom. Mislim da je to doktor zamorčadi8. Oprez!“
Barake se uskomešaše. Viši SS oficiri nisu gotovo nikad dolazili u Mali logor. Svaki je znao da je zato morao da postoji naročit razlog.
„Ovčarski pas, Ahasferu!“ – uzviknu broj 509. „Sakrij ga.“
„Misliš li da će oni pregledati barake?“
„Možda neće. Ima jedan civil s njima.“
„Gdje su?“ – upita Ahasfer. „Ima li još vremena?“
„Ima. Samo brzo.“
Ovčarski pas je poslušno pogledao dok ga je Ahasfer milovao, a broj 509 mu vezivao ruke i noge da ne bi mogao istrčati napolje. On to, doduše, nikad nije radio, ali ova posjeta je bila neuobičajena i bilo je bolje ništa ne riskirati. Ahasfer mu gurnu još jednu krpu u usta, tako da je mogao da diše, ali ne i da laje. Onda ga odgurnu u najmračniji ćošak: „Ostani tu!“ Ahasfer diže ruku. „Lezi! Mir! Ostani tu!“ Luđak poleže.
„Izići!“ povika Hantke napolju.
Kosturi se izguraše napolje i stadoše u redove. Ko nije mogao da hoda, pomagali su mu ili ga nosili, a onda položili na zemlju. Bila je to bijedna gomila polumrtvih, umirućih i izgladnjelih ljudi. Veber se obrati Vizeu. „Je li to ono što vam treba?“
Vizeove su se nozdrve širile kao da njuši pečenje. „Izvanredni primjerci“, promrmlja. Onda metnu naočari i blagonaklono promatraše redove. „Želite li da ih izaberete?“ upita Veber.
Vize se nakašlja. „Da, – ali, pa bilo je riječi o javljanju – dobrovoljcima.“
„Pa lijepo“, odvrati Veber. „Kako hoćete! Neka istupe šestorica za laki posao!“
Niko se ne pokrenu. Veber pocrvenje. Starješine blokova ponavljale su glasno komandu i počeše žurno da guraju ljude naprijed. Veber je sa izrazom dosade hodao duž redova i iznenada otkrio Ahasfera u trećem redu barake 22. „Onaj tamo! Onaj sa bradom“, razdra se. „Istupiti! Zar ne znaš da je zabranjeno nositi bradu? Starješina bloka! Šta vam pada na pamet? Zašto ste vi ovdje? Naprijed, ovaj tip tu!“
Ahasfer istupi. „Prestar“ – promrmlja Vize i zadrža Vebera. „Trenutak samo! Mislim da bi to trebalo drugačije uraditi!“
„Ljudi“ – reče blago. „Vi spadate u bolnicu. Svi. U logorskoj bolnici nema više mjesta. Šestoricu od vas ja mogu da smjestim. Vama su potrebne supe, meso i snažna hrana. Neka izađu šestorica kojima je to najpotrebnije.“
Niko ne istupi. U ovakve bajke niko u logoru nije vjerovao. Veterani su osim toga prepoznali Vizea. Znali su da je on već nekoliko puta dolazio po ljude. Nijedan od njih nije se više vratio.
„Imate valjda previše da žderete, a?“ – obrecnu se Veber. „To ćemo mi promijeniti! Neka izađu šestorica, ali brzo!“
Iz sekcije B zatetura naprijed jedan kostur i stade. „Dobro“, reče Vize promatrajući ga. „Vi ste razumni, dragi čovječe. Mi ćemo vas pothraniti!“
I drugi izađe. Zatim još jedan. Bili su to novodošli. „Hajde, još trojica“, viknu Veber ljutito. On je smatrao da je ona stvar sa dobrovoljnim javljanjem namćorasta ideja Nojbauerova. U kancelariji su naredili: šestorica ljudi ima da budu isporučeni i gotovo.
Vizeu zaigraše uglovi usana. „Ljudi, garantiram vam lično za dobru hranu! Meso, kakao, hranljive supe!“
„Gospodine doktore“, reče Veber. „Ova banda ne razumije kad se s njome tako govori.“
„Meso?“ reče kostur Vasja, koji je stajao pored broja 509 kao hipnotisan.
„Naravno, dragi moj čovječe!“ – Vize se obrati njemu. „Svakoga dana! Svakodnevno meso.“
Vasja je žvakao. Broj 509 ga gurnu laktom za opomenu. Bio je to jedva primjetan pokret, ali Veber ga je ipak zapazio. „Gadna svinjo!“ On udari broj 509 u trbuh. Nije to bio prejak udarac; bio je prema Veberovom mišljenju udarac za upozorenje, a ne za kaznu. Ali broj 509 pade „Ustaj! Varalico!“
„Ne tako, ne tako!“ mrmljao je Vize i zadržao Vebera. „Trebaju mi zdravi!“
On se nagnu nad brojem 509 i opipa ga. Poslije nekog vremena broj 509 otvori oči. Nije gledao Vizea. Gledao je Vebera. Vize se uspravi. „Vi morate u bolnicu, dragi čovječe. Mi ćemo se za vas pobrinuti.“
„Ja nisam povrijeđen“, prostenja broj 509 i ustade s mukom.
Vize se smješkao. „Ja to kao liječnik bolje znam.“ On se obrati Veberu. „To bi bila još dvojica, a sad mi treba posljednji. Jedan mlađi“. On pokaza na Buhera koji je stajao s druge strane do broja 509. „Možda ovaj?“
„Marš napolje!“
Buher stade do broja 509 i ostalih. Veber ugleda sada kroz otvor koji je nastao u redu češkog dječaka Karela. „Evo još jedno pola porcije! Hoćete li ga kao dodatak?“
„Zahvaljujem. Meni su potrebni odrasli ljudi. Ovi su dovoljni. Srdačna hvala.“
„Dobro. Vas šestorica javit ćete se za petnaest minuta u pisarnicu. Starješino bloka! Zabilježite brojeve! I da ste se umili, vi prljave svinje!“
Stajali su kao da je grom udario. Niko nije govorio. Znali su šta to znači. Samo se Vasja cerio. On je bio malouman od gladi i vjerovao je u ono što je Vize govorio. Trojica novih su tupo blenula u prazno. Oni bi poslušali bezvoljno svako naređenje, čak i ono da potrče na naelektriziranu žicu. Ahasfer je ležao na tlu i stenjao. Hantke ga je istukao toljagom, pošto su Vize i Veber otišli.
„Jozef!“ jedan slab glas dolazio je iz ženskog logora.
Buher se nije pomakao. Berger ga munu. „To je Rut Holand!“
Ženski logor nalazio se lijevo pokraj Malog logora, a bio je odvojen od njega dvostrukom naelektriziranom bodljikavom žicom. On se sastojao samo od dviju malih baraka, koje su bile podignute za vrijeme rata kada su počela nova masovna hapšenja. Ranije u logoru nije bilo žena.
Buher je prije dvije godine nekoliko sedmica radio prijeko kao stolar. Pri tom je sreo Rut Holand. Njih dvoje su se potajno, s vremena na vrijeme mogli da vide, da pomalo razgovaraju; zatim je Buher bio premješten u jedno drugo radno odjeljenje. Ponovo su se vidjeli tek kada je on dospio u Mali logor. Zatim su ponekad noću ili u magli mogli jedno sa drugim da šapuću.
Rut Holand stajala je iza bodljikave žice koja je razdvajala logore. Vjetar je nosio prugastu suknju oko njenih tankih nogu. „Jozef“, zovnu ga ona ponovo.
Buher diže glavu. „Odmakni se od žice! Vidjet će te!“
„Ja sam sve čula. Nemoj to da uradiš!“
„Odmakni se od žice, Rut! Stražar može da puca.“
Ona je odmahivala glavom. Kosa joj je bila kratka i potpuno sijeda. „Ti ne! Ostani ovdje! Nemoj ići! Ostani ovdje, Jozef!“
Buher je bespomoćno gledao broj 509. „Vratit ćemo se!“ reče broj 509 za njega.
„On se neće vratiti, ja to znam! I ti to znaš!“ Ona je upirala šakama o žicu. „Nikad se niko neće vratiti.“
„Odmakni se, Rut!“ Buher je gledao u pravcu stražarskih tornjeva. „Opasno je stajati,“
„On se neće vratiti, svi to znate.“
Broj 509 ništa ne odgovori. Nije bilo što da se odgovori. Nije više imao nikakvih osjećanja. Ni za druge, ni za sebe samog. Sve je prošlo, on je to znao, ali još nije osjećao. Osjećao je samo da ništa ne osjeća.
„Neće se vratiti“, ponavljala je Rut Holand. „Neka ne ide!“
Buher je piljio u zemlju. Bio je i suviše potresen da bi dalje odgovarao.
„Neka ne ide“, reče Rut Holand. Bilo je to kao molitva. Monotona, bez uzbuđenja. Bilo je to izvan svakog uzbuđenja. „Neka drugi neko ide! On je mlad! Neka neko drugi ode za njega!“
Niko ne odgovori. Svako je znao da Buher mora da ide. Hantke je popisao brojeve. A i ko bi otišao za njega? Stajali su i gledali su se. Oni koji su morali da odu i oni koji su ostajali. Gledali su se. Da je udario grom i ubio Buhera i broj 509, bilo bi podnošljivije. Bilo je nepodnošljivo, jer je u tom posljednjem pogledu bila laž, ona neizgovorena: „Zašto ja? Baš ja?“ – na jednoj i: „Hvala bogu, nisam ja!“ – na drugoj strani.
Ahasfer se lagano dizao sa zemlje. Još je jedan čas piljio ošamućeno preda se. Onda se prisjeti. Poče nešto da šapće.
Berger se okrenu.
„Ja sam kriv“, zakrešta stari odjednom. „Ja – moja brada! Zbog toga je došao ovamo? Inače bi ostao tamo! Ja!“
Objema rukama poče da čupa bradu. Suze mu grunuše niz lice. Bio je preslab da iščupa bradu. Sjedio je na zemlji i trzao glavu desno-lijevo. „Idi u baraku“, reče Berger oštro.
Ahasfer pogleda u nj, a onda pade ničice licem o zemlju i zajauka.
„Moramo da pođemo“, reče broj 509.
„Gdje je zub?“ upita Lebental.
Broj 509 zahvati u džep i dodade ga Lebentalu. „Evo“.
Lebental ga uze. Drhtao je. „Tvoj bog“, promuca i pokaza neodređeno na grad i na izgorjelu crkvu. „Tvoji znakovi, tvoj plameni stup!“
Broj 509, dok je vadio zub iz džepa, napipao je koricu hleba koju nije pojeo. A šta je koristilo što je nije pojeo? Pruži ga Lebentalu.
„Pojedi ga ti sam“, reče Lebental ljutito i nemoćno. „Tvoj je!“.
„On meni više neće moći koristiti.“
Jedan musliman spazi komad hljeba. On brzo dotetura i uhvati broj 509 za ruku, a usta široko razjapi. Zijevao je za hljebom. Broj 509 ga odgurnu i metnu komad hljeba u ruku Karelu koji je cijelo vrijeme šuteći stajao kraj njega. Musliman posrnu ka Karelu. Dječak ga mirno udari tačno u cjevanicu. Musliman zatetura, a drugi ga dotukoše.
Karel pogleda broj 509. „Hoće li vas podaviti plinom?“ upita stručno.
„Ovdje nema gasnih komora, Karel. Trebalo bi da to znaš“, reče Berger ljutito.
„To su nam i u Birkenau rekli. Ako vam budu dali ručnike i kazali vam da treba da se kupate, onda je to plin.“
Berger ga ukloni u stranu. „Idi i jedi svoj hljeb, jer će ti ga neko drugi uzeti.“
„Pazim ja već“. Karel je gurao hljeb u usta. On je pitao ono maločas, kao što se pita za cilj putovanja, i nije ništa zlo mislio. Odrastao je u koncentracionom logoru i nije znao ni za što drugo.
„Hajdemo“, reče broj 509.
Rut Holand poče da plače. Ruke su joj visile kao ptičje kandže na bodljikavoj žici. Kezila je zube i jecala. Ali suze nije imala.
„Hajdemo“, reče broj 509 još jedanput. On prijeđe pogledom preko onih koji su ostajali. Najveći dio njih se već ravnodušno odvukao u baraku. Samo su veterani i nekolicina drugih još stajali. Broju 509 se učini iznenada kao da ima još nešto izvanredno važno da kaže. Nešto od čega sve zavisi. On se trudio svom snagom, ali nije mogao da to osmisli i riječima da iskaže. „Ne zaboravite“, reče samo na kraju.
Niko ne odgovori ništa. Vidio je da će oni to zaboraviti. Prečesto su već vidjeli takve stvari. Buher to možda ne bi zaboravio. On je bio dovoljno mlad, ali i on je morao da pođe.
Teturali su putem. Nisu se oprali. Bio je to Veberov vic; u logoru nikad nije bilo dovoljno vode. Išli su naprijed. Nisu se osvrtali. Došli su do kapije u bodljikavoj žici koja je razdvajala Mali logor. „Dveri crkavanja“. Vasja je mljackao. Trojica novih išli su kao automati. Prolazili su pored prvih baraka Radnog logora. Radna odjeljenja su već odavno izašla. Barake su bile prazne i neutješne; ali one su sad izgledale broju 509 kao najželjenija stvar na svijetu. Sada su iznenadno bile život, sigurnost. Htio je da se uvuče i sakrije u njih, daleko od tog nemilosrdnog hoda u smrt. Dva mjeseca prerano, mislio je tupo. Možda samo dvije nedjelje. Sve je uzalud, uzalud!
„Druže!“ reče odjednom neko kraj njega. To je bilo pred barakom 3. Čovjeku koji je stajao pred vratima lice se crnilo od dlaka. Broj 509 ga pogleda. „Nemojte to zaboraviti“, promrmlja. Nije poznavao čovjeka.
„Nećemo zaboraviti“, odgovori čovjek. „A kuda idete?“
Ljudi koji su ostali u Radnom logoru vidjeli su Vebera i Vizea. Znali su da to mora da znači nešto naročito. Broj 509 se zaustavi. Pogleda čovjeka. Odjedanput više nije bio tu. Opet je osjećao ono bitno što ima da kaže, ono što nije smjelo da se izgubi. „Ne zaboravite“, šaptao je nametljivo. „Nikad, nikad.“
„Nikad“, ponovi čovjek čvrstim glasom. „Kuda vas vode?“
„U jednu bolnicu. Kao zamorce za pokuse. Ne zaboravite! Kako se zoveš?“
„Levinski Stanislav.“
„Ne zaboravi, Levinski“, reče broj 509. Izgledalo mu je kao da sa imenom sve to dobija više snage. „Levinski, ne zaboravi ovo!“
„Neću zaboraviti!“
Levinski dodirnu rukom rame broja 509. On to osjeti dublje, a ne samo na ramenu. Broj 509 pogleda još jedanput Levinskog. Levinski klimnu glavom. Njegovo lice nije bilo kao lica u Malom logoru. Broj 509 je osjećao da je shvaćen. Pođe dalje.
Buher je čekao na njega. Stigoše grupu četvorice drugih koji su dalje šepesali. „Meso“, mrmljao je Vasja. „Supe i mesa!“...
Pisarnica je mirisala na hladne pikavce i pastu za cipele. Kapo je pripremao dokumente. Promatrao je šestoricu ljudi bezizrazno. „Treba ovo ovdje da potpišete!“
Broj 509 pogleda na sto. Nije razumio šta tu ima da se potpiše. Zatvorenike su prosto upućivali, i s tim je bilo gotovo. Onda osjeti da ga neko promatra. Bio je to jedan od pisara koji je sjedio iza kapoa. Kosa mu je bila crvena kao plamen. Kad je opazio da ga je broj 509 vidio, pokrenu gotovo neopaženo glavu s desna na lijevo i odmah obori pogled na sto. Veber uđe u sobu. Svi stadoše mirno.
„Radite dalje“, naredi i uze dokumente sa stola. „Još nije gotovo?! Hajde, potpisuj ovo!“
„Ja ne znam da pišem“, reče Vasja, koji je stajao najbliže.
„Onda napravi tri krsta.“
Vasja napravi tri krsta. „Slijedeći.“
Trojica novih priđoše jedan za drugim.
Broj 509 je pokušavao grčevito da se sabere. Činilo mu se da negdje mora da bude još nekakav izlaz. Pogleda opet pisara; ali ovaj više nije digao oči.
„Sada ti“, zareža Veber. „Ajde! Sanjaš li, šta li!“
Broj 509 uze cedulju. Oči su mu bile mutne. Onih nekoliko redaka napisanih strojem nije htjelo da se smiri.
„Još čitaš!“ Veber ga udari. „Potpisuj, ušljiva psino!“
Broj 509 je dovoljno pročitao. Vidio je riječi: „Ovim izjavljujem dobrovoljno da...“ On ispusti list na sto. To je bila zadnja očajnička prilika. To je mislio pisar.
„Hajde ti, drhtavi jarče! Da ti ja vodim ruku?“
„Ja se ne javljam dobrovoljno“, reče broj 509.
Kapo ga pogleda zaprepašćeno. Pisari digoše glave i odmah se pognuše nad svoje papire. Jednog trenutka nastade grobna tišina.
„Šta?“ – upita Veber ne vjerujući.
Broj 509 uze dah. „Ja se ne prijavljujem dobrovoljno.“
„Ti odbijaš da potpišeš?“
„Da.“
Veber obliza usne. „Tako! Ti to nećeš da potpišeš?“ On uze lijevu ruku broja 509, okrenu je i trže je visoko preko leđa. Broj 509 pade naprijed na tlo. Veber je držao okrenutu ruku i dalje čvrsto i dizao broj 509 za njom. Trzao je i gazio ga po leđima. Broj 509 zavika i umiri se.
Veber ga uhvati drugom rukom za kragnu i uspravi ga. Broj 509 se sruši. „Slabić“, zareža Veber. Onda otvori jedna vrata: „Klajnert, Mihel! Uzmite ovog kukavca malo tamo prijeko i otrijeznite ga. Ostavite ga tamo! Sada ću ja doći!“
Oni izvukoše broj 509 napolje. „Sad ti“, reče Veber Buheru. „Potpisuj“.
Buher je drhtao. Nije htio da drhti, ali nije mogao da vlada sobom. Bio je odjedanput sam. Broj 509 više nije bio tu. Sve je u njemu popuštalo. Morao je brzo da radi ono što je broj 509 učinio, inače će biti prekasno i on će kao automat izvoditi ono što mu se naredi.
„Ni ja ne potpisujem“, promuca.
Veber se isceri: „Gle ti! Još jedan! Pa to je kao u starim dobrim danima u početku.“
Buher jedva osjeti udarac. Neki tresak i pomrčina sručiše se na nj. Kad se probudio, Veber je stajao iznad njega. Broj 509, mislio je tupo, broj 509 je dvadeset godina stariji od mene. I njemu je učinio isto. Ja moram da izdržim. Osjećao je cijepanje, vatru, nož u plećima, nije više čuo da viče – a onda je pomrčina opet došla.
Kada se probudio drugi put, ležao je pokraj broja 509 u nekoj drugoj prostoriji na cementnom podu. Kao kroz neki šum dolazio je Veberov glas. „Mogao sam da naredim da se za vas potpiše i bilo bi svršeno. Ali neću to učiniti. Najprije ću slomiti vaš prkos. Natenane. Potpisat ćete vi to sami. Molit ćete me na koljenima da vam dozvolim da potpišete. Ako to tada još budete mogli“. Broj 509 je gledao mračnu Veberovu glavu pred prozorom. Glava mu je ispred neba izgledala vrlo velika. Glava je bila smrt, a nebo iza nje iznenadno život, život, svejedno gdje i kako, razbijen, krvav, život uprkos svemu, samo za kratak trenutak – onda u sve to prodrije drvena tupost, osjećaji se opet milostivo ugasiše, i ničeg više nije bilo osim mukle tutnjave. Zašto se opire? – mislilo je nešto mutno u njemu, kad se opet probudio. Pa svejedno je biti ovdje premlaćen na smrt, ili potpisati i biti likvidiran jednom špricom brže nego ovdje, bezbolnije. Tad začu glas do sebe, svoj vlastiti glas sa kojim je izgledalo da neko razgovara. „Ne, neću da potpišem – i ako me ubijete!“
Veber se smijao. „To bi htio, zar ne, ti kosture! Da prođe, a? Ubijanje na smrt traje kod nas nedjeljama. Mi sada tek počinjemo.“
On opet podiže opasač. Udarac pogodi broj 509 preko očiju. Nije ih ozlijedio; bile su isuviše duboko utonule. Drugi udarac pogodi usne. One se razderaše kao suh pergamenat. Poslije nekoliko daljih udaraca preko lubanje gvozdacem opasača pao je opet u nesvijest. Veber ga gurnu u stranu i poče da udara po Buheru. Buher je pokušavao da se zgrči. Ali, bio je isuviše spor. Udarac ga je pogodio preko nosa. On se skupi i Veber ga udari među noge. Buher vrisnu. Osjetio je još nekoliko puta gvozdac kako mu zasijeca potiljak, a onda opet potonu u buru pomrčine.
Čuo je zbrkane glasove, ali se nije micao. Dok izgleda onesviješten, neće ga dalje tući. Glasovi su prelazili preko njega, negdje u beskraj. Pokušavao je da ih ne sluša, ali su se oni približavali i boli ga u uši i mozak.
„Žalim, gospodine doktore, ali ako ljudi neće dobrovoljno... – sami vidite, Veber ih je temeljito uvjeravao.“
Nojbauer je bio sjajno raspoložen. Njegova očekivanja bila su daleko promašena. „Jeste li vi ovo ovdje zahtijevali?“ upita Vizea.
„Naravno da nisam.“
Buher je pokušao da oprezno prožmiri. Ali nije mogao da kontrolira svoje očne kapke. Oni se otvoriše kao kod kakve mehaničke lutke. Ugleda Vizea i Nojbauera. Onda vidje i broj 509. I broj 509 je gledao. Veber više nije bio tu.
„Naravno da nisam“, objasni Vize još jedanput. „Kao kulturan čovjek...“
„Kao kulturnom čovjeku“, prekide ga Nojbauer „potrebni su vam ovi ljudi za vaše eksperimente, zar ne?“
„To je stvar nauke. Naši pokusi spašavaju živote desetinama hiljada drugih ljudi. Vi to možda ne razumijete.“
„Razumijem. Ali vi možda ne razumijete ovo ovdje. To je prosto stvar discipline. Takođe neobično važno.“
„Svako na svoj način“, izjavi Vize nadmeno.
„Naravno, naravno! Žalim što vam nisam mogao bolje poslužiti. Ali mi nijednog od naših štićenika ne prisiljavamo ni na šta. A ljudi ovdje izgleda da nisu imali naklonost da napuste logor.“
On se obrati Buheru i broju 509. „Vi zapravo radije ostajete u logoru?“
Broj 509 pokrenu usne.
„Šta?“ upita Nojbauer oštro.
„Da“ – reče broj 509.
„A ti tamo?“
„I ja“, prošaputa Buher.
„Vidite, gospodine doktore“, Nojbauer se nasmiješi. „Ljudi vole da budu ovdje. Tu ništa ne može da se učini“. Više se nije smješkao.
„Zvekani“, reče Vize prezrivo u pravcu broja 509 i Buhera. „Ovoga puta odista ništa drugo nismo htjeli nego da vršimo eksperimente s ishranom.“
Nojbauer duhnu dim svoje cigarete ispred sebe. „Utoliko bolje. Dupla kazna za nepokoravanje. U svakom slučaju, ako još želite da u logoru nađete druge, stojim vam na raspolaganju, gospodine doktore.“
„Hvala“, reče Vize hladno.
Nojbauer zatvori vrata za njim i vrati se u prostoriju. Obavijao ga je mirisni plavi oblak duhanskog dima. Broj 509 ga je mirisao i iznenada osjeti razdiruću požudu u plućima. Nije ona imala nikakve veze s njim; to je bila strana, samostalna požuda, koja se ukliještila u njegova prsa. Nesvjesno je duboko udahnuo i osjećao dim, a istovremeno promatrao Nojbauera. Za jedan trenutak nije razumijevao zašto njega i Buhera nisu poslali sa Vizeom. Ali onda mu postade jasno. Bilo je samo jedno objašnjenje. Oni su odbili da poslušaju jednog SS-oficira, i zato će biti kažnjeni u logoru. Kazna se mogla predvidjeti – ljude su vješali i kad samo jednog kapoa ne bi poslušali. Bilo je pogrešno ne potpisati, osjeti iznenadno. Sa Vizeom su možda imali još neku šansu. Sada su bili izgubljeni.
Strašno kajanje poče da ga davi. Ono je pritiskivalo njegov želudac, stajalo iza njegovih očiju; strašno i neobjašnjivo osjećao je istovremeno bjesomučnu požudu za dimom od duhana. Nojbauer je promatrao brojku na prsima broja 509. Bio je to nizak broj.
„Koliko si već vremena ovdje?“
„Deset godina, gospodin oberšturmbanfirer.“
„Deset godina“. Nojbauer nije ni znao da je ovdje još bilo zatvorenika s početka. Zapravo je to dokaz njegove blagosti, mislio je. Sigurno nema mnogo logora koji imaju tako nešto. On povuče dim svoje cigare. Tako što moglo bi čak jedanput da bude i korisno. Nikad se ne zna što može da dođe.
Uđe Veber. Nojbauer izvadi cigaru iz usta i podrignu mu se. Za doručak je jeo kavurmu i kajganu. Jedno od svojih omiljenih jela. „Oberšturmfirer Veber!“ reče. „Ovo ovdje nije bilo naređeno.“
Veber podiže pogled. Očekivao je vic, a vic nije dolazio. „Mi ćemo ih večeras prilikom prozivanja objesiti“, reče on najzad.
Nojbaueru se podrignu još jednom. „Nije bilo naređeno. Uostalom, zašto ovako nešto činite sami“.
Veber ne odgovori odmah. Nije razumio zašto Nojbauer traži ijednu riječ o ovakvim sitnicama. „Pa zato ima još dovoljno ljudi“, reče Nojbauer.
Veber je u posljednje vrijeme postao prilično samostalan. Ništa neće škoditi ako i on jedanput osjeti ko ovdje izdaje naređenja! „Šta je to s vama, Veber? Izdali vas nervi?“
„Ne!“
Nojbauer se okrenu broju 509 i Buheru. Objesiti, rekao je Veber. U stvari pravilno. Ali čemu? Dan je ispao bolji nego što se je moglo očekivati. A osim toga, bilo je sasvim dobro pokazati Veberu da sve nije moralo tako da bude kao što je on zamislio. „Nije bilo direktno odbijanje neposlušnosti“, reče. „Ja sam naredio dobrovoljne prijave. Ovo ovdje ne izgleda tako. Dajte ovim ljudima dva dana bunkera. Dalje ništa. Dalje ništa, Veber! Razumijete? Htio bih da se moja naređenja slušaju.“
Nojbauer izađe. Osjećao se zadovoljan i nadmoćan. Veber je gledao za njim prezrivo. Nervi, mislio je. Ko ovdje ima nerve? I ko ovdje postaje mek. Dva dana bunkera. Ljutito se okrene. Trag sunčeve svjetlosti pao je na razbijeno lice broja 509. Veber ga pažljivije pogleda. „Tebe poznajem odnekle?“
„Ne znam, gospodin šturmfirer.“
Broj 509 je tačno znao. Nadao se da se Veber neće sjetiti.
„Odnekle te poznajem! Već ću to iščeprkati. Gdje si dobio ove ozljede?“
„Pao sam, gospodin šturmfirer.“
Broj 509 poče lakše da diše. Ovo je opet bila stara rutina. Vic, još iz početnih vremena. Niko nikad nije smio da prizna da je bio tučen. Veber ga još jedanput pogleda. „Odnekle poznajem tu gubicu“, gunđao je. Onda otvori vrata. „Otpremite ovu dvojicu u bunker. Dva dana“. On se okrenu opet broju 509 i Buheru. „Samo nemojte misliti da ste izmakli, vi đubretari! Ja ću vas još objesiti!“
Izvukoše ih napolje. Broj 509 zatvori oči od bolova. Osjeti uzduh napolju. Ponovo otvori oči. Tu je bilo nebo, plavo i beskrajno. On okrenu glavu Buheru i pogleda ga. Bili su spaseni. Bar zasad. Bilo je teško vjerovati u to.

VII


Kada je dva dana poslije toga šarfirer Brojer naredio da se vrata otvore, oni ispadoše iz bunkera. Obojica su posljednjih trideset sati padali iz polusvijesti u besvijest. Prvoga dana imali su još snage da se s vremena na vrijeme sporazumijevaju kucanjem, a onda čak ni za to.
Iznesoše ih napolje. Ležali su na podijumu za ples pokraj zida koji je opkoljavao krematorijum. Stotine ljudi ih je vidjelo; niko ih nije dirao. Niko ih nije odnosio. Svako se pretvarao da ih ne vidi. Nije dato naređenje šta s njima da se radi; zbog toga kao da nisu postojali. Ko bi ih dodirnuo, sam bi dospio u bunker.
Dva sata kasnije posljednji mrtvaci toga dana unesem su u krematorijum. „Šta je sa ovima?“ upita lijeno esesovac koji je bio dežuran. „Hoće li oni unutra?“
„To su dvojica iz bunkera.“
„Jesu li otegli?“
„Tako izgleda.“
Esesovac vidje da se šaka broja 509 grči i opet otvara. „Nisu još potpuno“, reče. Njega su boljela krsta. Prošla noć sa Fricikom u „Šišmišu“ bila je žestoka! On zatvori oči. Dobio je protiv Hofmana. Hofman je bio sa Vilmom. Flašu „Henesija“. Dobar konjak! Ali, bio je crknut. „Upitajte u bunkeru ili u kancelariji gdje spadaju“, reče jednom od nosača mrtvaca.
Čovjek se vrati. Za njim je žurno dolazio crvenokosi pisar. „Ova dvojica su otpuštena iz bunkera“, javljao je. „Oni spadaju u Mali logor. Trebalo je već u podne da budu pušteni. Naređenje komandanture.“
„Onda ih otpremite odavde“. Esesovac pogleda pospano na svoju listu. „Ja imam 38 mrtvih“. Brojao je leševe koji su ležali tačno poredani pred ulazom. „Tačno trideset i osam. Tačno. Nosite ove odavde, jer će opet biti zbrke.“
„Hajde četvorica! Odnesite ovu dvojicu u Mali logor“, povika kapo leševa.
Četvorica prihvatiše. „Ovamo!“ prošapta crvenokosi pisar. „Brzo, dalje od mrtvaca. Na ovu stranu!“
„Ta ovi su, tako reći, gotovi“, reče jedan od nosača.
„Jezik za zube! Naprijed!“
Oni odnesoše broj 509 i Buhera od zida. Pisar se naže preko njih i osluhnu. „Nisu mrtvi! Donesite nosila! Brzo!“
On se osvrnu. Plašio se da će Veber naići, prisjetiti se i objesiti obojicu. Ostade tu dok ljudi sa nosilima ne dođoše. Bile su to grubo istesane daske na kojima su obično prenosili leševe.
„Natovarite ih! Brzo!“
Prostor oko kapije krematorijuma bio je uvijek opasan. Esesovci su se svuda motali, a šarfirer Brojer bio je u blizini. Vrlo je nerado puštao ikoga da se živ izvuče iz bunkera. Nojbauerovo naređenje bilo je puštanjem ispunjeno i time potpuno izvršeno. Broj 509 i Buher bili su opet divljač. Svako je mogao svoju zlovolju da iskali na njima; da ne govorimo o Veberu, čija bi čast gotovo zahtijevala njihovu likvidaciju, samo da je znao da su još živi.
„Kakva je to glupost“, reče jedan od nosača zlovoljno. „Sada ih nosimo čitavim putem do Malog logora, a sutra će ujutro sigurno morati da budu vraćeni. Ovi neće izdržati više od nekoliko sati“.
„Šta se to tebe tiče, ti, idiote“, iznenada frknu crveni pisar bijesno. „Prihvati! Naprijed! Zar među vama nema razboritog čovjeka?“
„Ima“, reče stariji čovjek i podiže nosila na kojima je ležao broj 509. „Šta je to s njima? Nešto naročito?“
„To su dvojica iz barake broj 22“. Pisar se obazre i priđe sasvim uz nosača. „To su ona dvojica koja su prije dva dana odbila da potpišu.“
„Šta da potpišu?“
„Izjavu za doktora zamorčadi. Drugu četvoricu je poveo sobom.“
„Šta? I ovi ovdje neće biti obješeni?“
„Ne“, pisar je išao nekoliko koraka pokraj nosila. „Treba ih vratiti u barake! Takvo je naređenje. Zbog toga to učinite brzo, prije nego što se neko umiješa!“
„Ah, tako! Razumijem!“
Nosač zakorača odjednom tako snažno da je nosilima udario prednjega čovjeka ispod koljena. „Šta je?“ upita ovaj ljutito. „Jesi li poludio?“
„Nisam. Hajde da ovu dvojicu najprije uklonimo odavde. Reći ću ti kasnije zašto.“
Pisar ostade. Četvorica nosača su sad hodali šutke i brzo, dok zgrade uprave nisu ostale iza njih. Sunce je zalazilo. Broj 509 i Buher su ostali pola dana duže u bunkeru nego što je to bilo naređeno. Ovo malo zadovoljstvo Brojer nije dozvolio da mu pokvare.
Prednji nosač se okrenu. „Dakle šta je? Jesu li ovi ovdje naročite glavešine?“
„Ne, ali to su dvojica od one šestorice koje je Veber u petak doveo iz Malog logora.“
„A šta su s ovima uradili? Oni izgledaju prosto kao da su razbijeni.“
„Pa i jesu. I to jer su odbili da odu sa doktorom koji je bio tamo. To je ona probna stanica ispred grada – kaže crvenokosi pisar. Dosad je već češće uzimao ljude.“
Prednji nosač zviznu. „Do đavola! I ova dvojica još žive?“
„Kako vidiš!“
Prvi je mahnuo glavom. „A sad ih čak i šalju iz bunkera? I ne vješaju ih? Šta je to? Tako nešto odavno nisam doživio!“
Stigli su do prvih baraka. Bila je nedjelja. Radna odjeljenja radila su preko dana i malo prije toga su se vratila. Ulice su bile pune logoraša. Vijest se proširila za tren oka.
U logoru se znalo da su ona četvorica odvedena. Znalo se i to da su broj 509 i Buher bili u Bunkeru. To se brzo saznalo preko pisarnice i opet zaboravilo. Niko nije očekivao da će se oni živi vratiti. Ali sad su dolazili. Čak i oni koji nisu znali šta se dogodilo mogli su da vide da ih ne vraćaju zato što su neupotrebljivi, jer ih inače ne bi tamo isprebijali.
„Ded’“, reče neko iz gomile zadnjem nosaču, – „pomoći ću ti da ih poneseš. Bit će tako lakše“. On prihvati jednu ručku na nosilima, a jedan drugi čovjek priđe i prihvati prednju ručku. Tako su svaka nosila ponijela četvorica zatvorenika. To nije bilo potrebno, jer broj 509 i Buher nisu bili teški. Ali logoraši su htjeli da urade nešto za njih, u ovom trenutku jedino moguće bilo je to. Nosili su nosila kao da su bila od stakla, a vijest se čudesnom brzinom širila ispred njih: dvojica koja su odbila da izvrše naređenje vraćaju se živi nazad! Dvojica iz Malog logora. Dvojica iz baraka umirućih muslimana. To je bilo nečuveno. Niko nije znao da oni za živote imaju da zahvale samo Nojbauerovom hiru – ali to nije ni bilo važno. Važno je bilo samo to da su se suprotstavili i da se vraćaju živi. Levinski je stajao pred barakom 13 mnogo prije nego što su se nosila približila. „Je li istina?“ upita on još iz daleka.
„Jesu li to oni ili nisu?“
Levinski priđe bliže i naže se preko nosila.
„Mislim da jesu – to je onaj sa kojim sam govorio. Jesu li četvorica drugih mrtvi?“
„U bunkeru su bila samo ova dvojica. Pisar kaže da su drugi otišli. Ovi nisu. Ovi su se suprotstavili.“
Levinski se ispravi lagano. On pogleda Goldštajna pokraj sebe. „Suprotstavili! Bi li to pomislio?“
„Ne bih. Ne o ljudima iz Malog logora.“
„Ne mislim to. Mislim, što su ih opet pustili.“
Goldštajn i Levinski izmijeniše pogled. Priđe im Mincer. „Izgleda da hiljadugodišnja braća postaju mekša“, reče on.
„Šta?“ Levinski se okrenu. Mincer je izgovorio baš ono što su on i Goldštajn pomislili. „Kako dolaziš do toga?“
„Odluka staroga lično“, reče Mincer. „Veber je htio da ih objesi.“
„Odakle ti to znaš?“
„Pričao je crveni pisar; on je čuo.“
Levinski je stajao jedan čas vrlo miran, onda se obrati jednom malom sijedom čovjeku. „Idi Verneru“, prošapta, „ispričaj mu! Reci mu da je onaj koji je htio da mi ne zaboravimo jedan od ove dvojice.“
Čovjek klimnu i odšulja se duž barake.
U međuvremenu su nosači na nosilima pošli dalje. Sve više zatvorenika je izlazilo na vrata baraka. Neki su dolazili plašljivo i brzo do nosila i gledali tijela. Jedna ruka broja 509 kliznu dolje i poče da se vuče po zemlji; dvojica ljudi priskočiše i položiše je oprezno nazad.
Levinski i Goldštajn su gledali za nosilima. „Kakva hrabrost od dva živa leša! Naprosto se tako suprotstavili, zar ne?“ upita Goldštajn.
„Ne bih to nikad očekivao od nekoga iz odjeljenja za crkavanje.“
„Ni ja“. Levinski je još uvijek gledao na ulicu. Oni moraju ostati na životu“, reče najzad. „Ne smiju da crknu! Znaš li zašto?“
„Mogu da zamislim. Smatraš da će tek tada imati pravi značaj?“
„Da. Ako crknu, sutra će se zaboraviti. Ako ne...“
Ako ne, onda će oni postati za logor znak da se nešto promijenilo, pomisli Levinski, ali to ne izgovori. „Mi možemo to da koristimo“, reče on umjesto toga. „Upravo sada.“
Goldštajn potvrdi glavom.
Nosači su išli dalje prema Malom logoru. Na zapadu je nebo bilo purpurno crveno. Desni red baraka u Radnom logoru bio je krvavo obasjan. Lijevi je ležao u plavoj sjeni. Lica iza prozora i vrata na osjenčanoj strani bila su blijeda i bezizražajna kao i uvijek, ali na drugoj strani ljudi su bili obasjani jakom svjetlošću koja je ličila na neki nagli izliv tajnog života. Nosači su koračali usred te svjetlosti. Ona je padala na krvlju i prljavštinom zamazana tijela na nosilima – i odjednom se učini da tamo ne nose dva prebijena zatvorenika, nego da je sve to nešto poput kakve trijumfalne povorke. Suprotstavili su se. Još su disali. Nisu bili pobjeđeni.
Berger se bavio oko njih. Lebental je nabavio juhe od bijele repe. Pili su vode i polusvjesni opet zaspali. Onda broj 509 osjeti u jednom trenutku, dok mu je polako nestajalo ukrućenosti, nešto toplo na ruci; nešto kao trenutno, prezavo sjećanje. Nešto daleko. Toplinu. On otvori oči.
Ovčarski pas mu je lizao ruku.
„Vode“, prostenja broj 509. Berger mu je premazao zguljene zglobove jodom. On pogleda gore, uze sud sa juhom i prisloni je broju 509 na usta. „Evo, popij to!“
Broj 509 je pio. „Šta je sa Buherom“, upita s mukom.
„Leži pokraj tebe.“
Broj 509 htjede dalje da pita. „Živ je“, reče Berger. „Odmaraj se!“
Prilikom prozivanja morali su da ih iznesu. Položiše ih sa bolesnicima koji više nisu mogli da hodaju na pod ispred barake. Već je bilo mračno, a noć je bila hladna.
Blokfirer Bolte je vršio prozivanje. Zagledao se u lica broja 509 i Buhera kao što se gledaju zgaženi insekti. „Ova dvojica su mrtvi“, reče. „Zašto leže ovdje pored bolesnika?“
„Nisu mrtvi, gospodine šarfireru.“
„Još nisu“, objasni blokovski starješina Hantke.
„Onda će biti sutra. Proći će oni kroz dimnjak. Na to se možete okladiti svojom glavom.“
Bolte brzo ode. Imao je novaca u džepu i htio se upustiti u partiju karata.
„Voljno“, komandovale su starješine blokova: „Nosači hrane istupiti.“
Veterani uniješe broj 509 i Buhera oprezno nazad. Hantke to opazi i isceri se. „Ova dvojica su valjda od porculana, je l’ da?“
Niko mu ne odgovori. On je još neko vrijeme hodao unaokolo, a zatim se i on izgubi.
„Ta svinja“, zareži Vesthof i pljunu. „Ta prljava svinja.“
Berger ga je pažljivo promatrao. Vesthof je već izvjesno vrijeme imao logorsko bjesnilo. Bio je nemiran, tumarao je kojekuda, razgovarao sam sa sobom i zapodijevao svađu. „Budi miran“, reče Berger oštro. „Nemoj da praviš rusvaj! Mi svi znamo šta je sa Hantkeom.“
Vesthof ga ukočeno pogleda. „Zatvorenik kao i mi, a takva svinja... to je...“
„To svako zna. Ima ih na desetine koji su još gori. Vlast stvara nasilnike. Trebalo je da si to odavno naučio. Tako, a sad pomozi da ih unesemo!“
Oni su za broj 509 i Buhera oslobodili po jedan krevet. Šest ljudi je zato spavalo na podu. Jedan od njih bio je Karel, dječak iz Čehoslovačke. I on je pomogao da ih unesu.
„Šarfirer ništa ne razumije“, reče on Bergeru.
„Tako?“
„Oni neće proći kroz dimnjak. Sutra sigurno neće. Mirno se moglo kladiti.“
Berger ga pogleda. Malo je lice imalo sasvim poslovan izraz. „Proći će kroz dimnjak“ bio je logorski izraz za krematorijum. „Slušaj, Karel“, reče Berger, „sa esesovcima se smije kladiti samo ako se zna da se gubi, pa i onda je bolje ne kladiti se!“
„Oni sutra neće proći kroz dimnjak. Ova dvojica neće. A oni tamo hoće.“ Karel pokaza na tri muslimana koji su ležali na podu.
Berger ga pogleda. „Imaš pravo“, reče.
Karel klimnu glavom, ne ponoseći se. Bio je specijalista za te stvari.
Sljedeće večeri mogli su da govore. Lica su im bila tako mršava da na njima nije bilo šta da otekne. Bili su crni i plavi, ali oči su ostale neozlijeđene, a usne samo izranjavljene.
„Nemojte ih pokretati kada govorite“, savjetovao ih je Berger.
To nije bilo teško. Naučili su to u godinama provedenim u logoru. Svako ko je ovdje bio duže vremena znao je da govori a da ne pokrene nijedan mišić.
Pošto su donijeli jelo, iznenada neko zakuca na vrata. Za jedan čas sva su se srca stisnula – svako se pitao da li ipak nisu došli da odvedu ovu dvojicu.
Opet se začu kucanje; oprezno, jedva čujno. „Broj 509 i Buher“, prošapta Ahasfer, „pretvarajte se kao da ste mrtvi.“
„Otvori, Leo“, prošapta broj 509. „Nisu to esesovci. Oni dolaze drugačije.“
Kucanje prestade. Nekoliko trenutaka iza toga jedna sjena izroni iz blijedog svjetla u prozoru i mahnu rukom. „Otvori, Leo“, reče broj 509. „To je neko iz Radnog logora.“
Lebental otvori vrata, a sjena se ušulja unutra. „Levinski“, reče ona u mraku. „Stanislav. Ko je budan?“
„Svi! Ovamo!“
Levinski opipa u pravcu Bergera koji je govorio. „Gdje? Neću da na nekoga nagazim.“
„Ostani gdje si.“ Berger dođe k njemu.
„Evo, sjedi ovdje.“
„Jesu li obojica živi?“
„Da, evo leže lijevo od tebe.“
Levinski gurnu nešto u Bergerovu ruku. „Evo.“
„Šta?“
„Joda, aspirina i vate. Evo i smotka gaze. A ovo je superoksid.“
„Pa to je čitava apoteka“, začudi se Berger. „Odakle ti sve to?“
„Ukradeno. Iz bolnice. Jedan od naših tamo posprema.“
„Dobro, trebat će nam.“
„Evo šećera u kockama. Daj im ga rastopljenog u vodi. Šećer je dobar.“
„Šećer?“ reče Lebental. „Odakle ti?“
„Odakle. Ti si Lebental, zar ne?“ upita Levinski u mraku.
„Da, zašto?“
„Zato što to pitaš.“
„Nisam ja zato pitao“, odvrati Lebental uvrijeđeno.
„Ne znam da ti kažem odakle dolazi. Donio ga je neko iz barake 9 za obojicu. Evo još i nešto sira. Ovih šest cigareta su iz barake 11.“
„Cigarete! Šest cigareta! Neizrecivo blago!“ Svi jedan trenutak ušutješe.
„Leo“, reče Ahasfer, „taj je bolji nego ti.“
„Glupost!“
Levinski je govorio brzo i isprekidano, kao da nije imao daha. „Oni su to donijeli prije nego što su se barake zatvorile. Znali su da ću doći ovamo kad logor bude siguran.“
„Levinski“, prošapta broj 509, „jesi li to ti?“
„Da.“
„Ti možeš da izlaziš?“
„Pa jasno. Kako bi inače bio ovdje. Ja sam mehaničar. Jednostavno komad žice. Prisan sam ja sa bravama. Osim toga, uvijek se može i kroz prozor. Kako vi to ovdje radite?“
„Ovdje se ne zatvara. Zahodi su napolju“, odgovori Berger.
„Ah, pa da! Zaboravio sam“. Levinski zastade. „Da li su drugi potpisali?“ upita zatim u pravcu broja 509. „Oni koji su bili sa vama?“
„Da.“
„A vi niste?“
„Mi nismo.“
Levinski se naže naprijed. „Nismo vjerovali da ćete to biti u stanju.“
„Ni ja“, reče broj 509.
„Ja ne mislim samo to što ste izdržali. Mislim da vam se nije ništa dogodilo.“
„I ja na to mislim.“
„Pusti ih neka se odmaraju“, reče Berger. „Slabi su. Zašto hoćeš sve to tako tačno da znaš?“
Levinski se pomaknu u mraku. „To je važnije nego što ti misliš“. On ustade. „Moram da se vratim. Doći ću opet skoro. Donijet ću još nešto. Hoću da se još o nečem s vama dogovorim.“
„Dobro.“
„Da li ovdje noću često dolazi kontrola?“
„A zašto? Da broji mrtve?“
„Dobro. Dakle, nema ih.“
„Levinski“, šapnu broj 509.
„Da.“
„Hoćeš li sigurno opet doći?“
„Sigurno.“
„Čuješ“, broj 509 je tražio uzrujano riječi. „Mi smo – mi nismo još gotovi – još smo za nešto – možemo biti korisni!“
„Zato ću doći ponovo. Ne iz ljubavi za bližnjeg, to mi možeš vjerovati.“
„Dobro. Onda je sve u redu – doći ćeš sigurno.“
„Sigurno.“
„Nemojte nas zaboraviti.“
„To si mi već jednom rekao i nisam zaboravio. Upravo zato sam i došao ovamo. Doći ću opet.“
Levinski pipajući pođe natrag do izlaza. Lebental zatvori vrata za njim. „Stani!“ prošapta Levinski spolja. „Ja sam nešto zaboravio. Evo!“
„Da li bih mogao da iščeprkam odakle je šećer“, upita Lebental.
„Ne znam. Vidjet ću. „Levinski je još uvijek govorio isprekidano i kao bez daha. „Evo uzmi ovo, pročitajte. To smo danas dobili.“ On gurnu presavijen papir među Lebentalove prste i kliznu napolje u sjenu baraka.
Lebental zatvori vrata. „Šećer“, reče Ahasfer. „Dajte mi da opipam komad! Samo da pipnem! Ništa više“.
„Ima li još vode?“ upita Berger.
Lebental dodade čašu.
Berger uze dva komada šećera i istopi ih. Onda otpuza prijeko do Buhera i broja 509. „Popijte ovo! Polako! Svaki po gutljaj, naizmjenično.“
„Ko to jede?“ upita neko sa srednjeg kreveta.
„Niko. Ko još da jede?“
„Čujem gutanje.“
„Ti sanjaš, Amers“, reče Berger.
„Ja ne sanjam. Hoću svoj dio! Vi ga proždirete tamo dolje. Hoću svoj dio!“
„Čekaj do sutra.“
„Do sutra ćete sve požderati. Uvijek je tako. Uvijek dobijem najmanje. Ja“ – Amers poče da jeca. Niko se nije osvrtao na to. Amers je bio bolestan već nekoliko dana i stalno je mislio da ga neko drugi vara.
Lebental opet opipa put do broja 509. „Ono maločas sa šećerom“, prošapta pcstiđeno, „nisam upitao da bih s tim trgovao. Htio sam samo da za vas nabavim još više.“
„U redu.“
„Imam još i zub. Još nisam prodao. Čekao sam. Sad ću da zaključim trgovinu.“
„Dobro, Leo. Šta ti je Levinski još dao na vratima?“
„Komad papira. Nije novac“. Lebental ga opipa. „Izgleda kao da je komad novina.“
„Novine?“
„Tako izgleda.“
„Šta“, upita Berger. „Imaš komad novine?“
„Pogledaj“, reče broj 509.
Lebental se odšulja do vrata i otvori ih. „Tačno! Komad novine. Otkinut.“
„Možeš li ga pročitati?“
„Sada?“
„A nego kad?!“
Lebental podiže komadić papira uvis.
„Nema dovoljno svjetla.“
„Otvori vrata više. Izađi napolje. Tamo je mjesečina.“
Lebental otvori vrata i sjede napolje. Okrenu otkinuti komadić papira prema nesigurnom lelujavom svjetlu. Dugo ga je proučavao. „Mislim da je vojni izvještaj.“
„Čitaj“, šaptao je broj 509. „Čitaj, najzad, čovječe!“
„Ima li ko šibicu?“ upita Berger.
„Remagen“ – čitao je Lebental, „na Rajni...“
„Šta?“
„Amerikanci su kod Remagena – prešli preko Rajne.“
„Šta, Leo? Jesi li tačno pročitao? Preko Rajne?“
„Da tu ne stoji nešto drugo? Kakva francuska rijeka?“
„Ne! Rajna – kod Remagena – Amerikanci.“
„Ma, ne pričaj besmislice! Čitaj tačno! Za ime božje, čitaj tačno, Leo!“
„Tačno je“, reče Lebental. „Tako piše ovdje. Sad jasno vidim.“
„Preko Rajne? Kako je to mogućno? Onda su oni u Njemačkoj! Ta čitaj dalje! Čitaj! Čitaj!“
Svi zakreštaše u glas. Broj 509 nije osjetio kako su mu se usne rastavile. „Preko Rajne? Ali kako? Avionima? Čamcima? Kako? Padobranima? Čitaj, Leo!“
„Most“, sricao je LebentaL „Oni su – most – prešli – most je – pod teškom njemačkom vatrom.“
„Most?“ – upita Berger ne vjerujući.
„Da, most kod Remagena.“
„Most“, ponovi broj 509. „Most – preko Rajne. To onda mora – armija – čitaj dalje, Leo! Tu mora da piše još nešto.“
„Ne mogu da čitam sitni slog.“
„Zar niko nema šibice?“ upita Berger očajno.
„Evo“, odgovori neko iz mraka. „Evo još dvije!“
„Uđi, Leo.“
Oni se skupiše u grupu kraj vrata. „Šećera“, jadikovao je Amers. „Ja znam! Imate šećera! Čuo sam! Ja hoću svoj dio!“
„Berger, daj tom prokletom psu jedan komad“, prošapta broj 509 nestrpljivo.
„Ne!“ Berger je napipavao kresalo. „Metnite ćebad i kapute na prozore! Šćućuri se u ćošak pod pokrivač, Leo! Ajde!“
On kresnu šibicu. Lebental poče da čita što je brže mogao. Bila su to uobičajena zabašurivanja. „Most je bezvrijedan. Amerikanci su pod teškom vatrom i odsječeni na njemačkoj obali. Prijeki sud očekuje četu koja nije uništila most.“
Šibica je dogorjela. „Most nije razoren“, reče broj 509. „Oni su ga, dakle, prešli nedirnuta! Znate li šta to znači?“
„Mora da su ih iznenadili.“
„To znači da je zapadni bedem probijen“, reče Berger toliko oprezno kao da misli da sanja. „Zapadni bedem probijen! Oni su prodrli!“
„To mora da je armija, a ne neka padobranska grupa. Padobranci bi se spustili iza Rajne.“
„Bože, a mi ništa nismo znali! Mislili smo da Nijemci drže još jedan dio Francuske.“
„Pročitaj još jedanput, Leo“, reče broj 509. „Moramo biti sigurni. Otkada je to? Ima li kakav datum?“
Berger zapali drugu šibicu.
„Gasi!“ povika neko.
Lebental poče da čita. „Otkada?“ prekide ga broj 509.
Lebental je tražio. „Jedanaesti mart 1945.“
„Jedanaesti mart 1945! A koji je danas?“
Niko nije tačno znao da li je bio konac marta ili početak aprila. U Malom logoru su zaboravili da broje. Ali su znali da je jedanaesti mart prošao već prije izvjesnog vremena.
„Pustite da sam vidim broj!“ reče broj 509.
On je ne pazeći na bolove otpuzio u ugao gdje su držali pokrivač. Lebental se pomače u stranu. Broj 509 pogleda papir i poče da čita. Uski krug svjetla šibice koja se gasila obasjavao je upravo još naslov.
„Zapali jednu cigaretu, Berger, brzo!“
Berger to učini klečeći. „Zašto si dopuzao ovamo?“ upita i gurnu mu cigaretu u usta. Šibica se ugasi.
„Daj mi papir“, zatraži broj 509 od Lebentala. Lebental mu ga dodade. Broj 509 ga presavi i gurnu pod košulju. Osjećao ga je na koži. Onda povuče dim iz cigarete i reče: „Evo, daj dalje!“
„Ko tu puši?“ upita čovjek koji je dao šibicu.
„I vi ćete doći na red. Svako po jedan dim.“
„Ja neću da pušim“, kukao je Amers, „ja bih šećera.“
Broj 509 otpuza nazad do svog kreveta. Berger i Lebental su mu pomagali. „Berger“, prošapta on poslije nekog vremena, „vjeruješ li sad?“
„Da.“
„Ipak je bilo tačno ono sa gradom i bombardiranjem.“
„Da.“
„A ti, Leo?“
„I ja.“
„Mi ćemo izaći! Mi moramo!“
„O svemu ćemo sutra da se dogovorimo. Sad spavaj!“
Broj 509 se zavali nauznak. Hvatala ga je nesvjestica. Mislio je da to dolazi od onog jednog dima cigarete. Mala crvena tačka svjetla putovala je zaštićena rukama kroz baraku. „Evo“, reče Berger, „popijte još šećerne vode.“
Broj 509 popi. „Sačuvajte druge komade“, prošapta on. „Nemojte ih topiti. Njih možemo da zamijenimo za jelo. Pravo jelo je važnije.“
„Tamo ima još cigareta“, zakrešta neko. „Dajte ih ovamo.“
„Nema ih više“, odgovori Berger.
„Ima. Imate ih još! Ovamo s njima!”
„Ono što je doneseno namijenjeno je ovoj dvojici iz bunkera.“
„Koješta! Ono je za sve! Ovamo s njima!“
„Pazi, Berger“, prošapta broj 509. „Uzmi motku. Moramo cigarete da zamijenimo za hranu. Pazi i ti, Leo!“
„Ne brini! Već pazim.“
Čulo se kako se veterani skupljaju.
Ljudi su tapkali kroz pomrčinu, padali, psovali, udarali i vikali. I drugi u krevetima takođe počeše da kriješte i bjesne.
Berger je sačekao jedan trenutak, a onda zavika: „Esesovci dolaze!“
Začu se užurbano puzanje i guranje, stenjanje, a onda nastade tišina. „Nije trebalo da počnemo pušiti?“
„Tačno! Jeste li sakrili druge cigarete?“
„Već odavno.“
„Trebalo je i prvu da sačuvamo. Ali kad se tako šta dogodi...“
Broj 509 se osjeti iznenada potpuno iscrpljen. „Buher“, upita još, „jesi li i ti čuo?“
„Jesam.“
Broj 509 osjeti kako laka vrtoglavica postaje sve jača.
Preko Rajne, mislio je on i osjećao dim cigarete u plućima. Prije kratkog vremena to je već jedanput osjećao. Sjećao se – ali kada? Dim koji se požudno upija, mučan i neodoljiv. Nojbauer, da! Dim cigarete, dok je ležao na vlažnom tlu. Izgledalo mu je to već daleko. I samo ga je za trenutak strah stresao, a onda sve iščeznu. I dođe jedan drugi dim. Dim grada koji je prodro kroz bodljikavu žicu, dim grada, dim Rajne – i on iznenada osjeti kao da leži na nekoj magličastoj livadi koja se naginje. Sve bi vrlo tiho i prvi put nije bilo straha u mraku.

VIII


Zahod je bio prepun kostura. Stajali su u dugom redu i dovikivali jedni drugima da brzo svrše. Jedan dio onih koji su čekali ležao je na zemlji i previjao se od grčeva. Drugi su prestravljeno sjedili kraj zidova i ispražnjavali se kad nisu više mogli da se uzdrže. Tu je uspravljen stajao jedan čovjek kao roda na jednoj nozi, oslonjen rukom o baraku. Otvorenih usta buljio je u daljinu. Tako je stajao izvjesno vrijeme, a onda pade mrtav. Dešavalo se ponekad da se kosturi koji su još jedva mogli da pužu iznenadno i s mukom usprave; stajali bi tako neko vrijeme, praznih očiju i padali mrtvi, kao da im je posljednja želja prije skončanja bila: da stanu još jedanput uspravno kao ljudi.
Lebental zakorači oprezno preko mrtvaca i pođe prema ulaznoj kapiji. Odmah začu uzbuđeno gakanje. Oni koji su čekali mislili su da on hoće da se ugura preko reda. Vukli su ga nazad i udarali ga mršavim pesnicama. Nijedan se pri tom nije usudio da napusti red. Ostali ga ne bi pustili nazad na njegovo mjesto. Ipak su kosturi uspjeli da Lebentala obore i da ga počnu gaziti nogama. Ali, malo su mu naškodili; nisu imali snage.
On se uspravi. Nije htio da ih prevari. Tražio je Betkea iz transportnog odjeljenja. Rekli su mu da je Betke pošao ovamo. Neko je vrijeme još čekao na izlazu, na pristojnom odstojanju od reda koji je psovao. Betke je bio mušterija za Lomanov zub.
Nikako nije dolazio. Lebental nije mogao ni da shvati kakvog bi on to posla mogao da ima u ovom ušljivom zahodu. Doduše, i ovdje se ponešto trgovalo, ali glavešina kao Betke imao je za to mnogo bolje prilike.
Lebental najzad ostavi čekanje i prijeđe u baraku za pranje. Ona se sastojala od jednog manjeg odjeljenja u produženju zahoda i imala je duga cementna korita, preko kojih su bile postavljene vodovodne cijevi sa malim otvorima. Grozdovi logoraša gurali su se oko njih; najveći dio njih zbog pića, ili da natoči u limene sudove vode i da je ponese. Vode je uvijek bilo premalo za istinsko pranje – a ko bi se svukao da to pokuša uvijek je bio u strahu da će mu stvari u međuvremenu ukrasti.
Perionica je bila mjesto za nešto bolju crnu burzu. Kod zahoda su u najboljem slučaju bile u prometu kore hljeba, otpaci i nekoliko cigareta. Umivaonica, naprotiv, bila je već mjesto za male kapitaliste. Ovamo su dolazili čak i ljudi iz Radnog logora. Lebental se gurao polako kroz gomilu.
„Šta imaš?“ upita ga neko. Leo ošinu čovjeka kratkim pogledom. Bio je to poderan logoraš koji je imao samo jedno oko.
„Ništa.“
„Ja imam mrkve.“
„Nemam interesa“. Lebental je u umivaonici odjedanput izgledao odlučniji nego ikad u baraci 22.
„Prostačino!“
„Sam si prostak!“
Lebental je poznavao neke od trgovčića. Cjenkao bi se i oko mrkve samo da danas nije vrebao Betkea.
Ponudiše mu još kiselog kupusa, jednu kost i nekoliko krompira po lihvarskim cijenama. On ih odbi i pođe dalje.
U krajnjem uglu barake primijeti on jednog mladića sa ženskim crtama koji nije izgledao kao da spada ovamo. On je nešto požudno jeo iz jedne kutije od konzerve, a Lebental primijeti da to nije samo rijetka juha; mladić je i žvakao.
Kraj njega je stajao jedan dobro uhranjen zatvorenik od nekih četrdeset godina, koji također nije spadao u ovu prostoriju. On je bez sumnje pripadao logorskoj aristokraciji. Njegova ćelava masna glava se presijavala, a ruka mu je polako klizila preko mladićevih leđa. Mladićeva kosa nije bila ošišana. Bila je dobro očešljana i imala razdeljak. On nije bio ni prljav.
Lebental se okrenu. Htio je da se vrati razočaran prodavaču mrkve, kad opazi Betkea kako se bezobzirno gura preko ćoška u kome je mladić stajao. Lebental ga presrete. Betke ga gurnu u stranu i stade pred mladića.
„Tako! Tu si se sakrio, Ludvig! Ti fukso! Eto, ipak sam te jedanput uhvatio!“
Mladić ga je gledao ukočeno i brzo žvakao. Ništa nije odgovorio.
„S prokletim ćelavkom! tim kuhinjskim bikom!“ dopuni Betke otrovno.
Kuhinjski bik se nije obazirao na Betkea. „Jedi, mladiću“ – reče tromo Ludvigu. „Ako budeš još gladan, dobićeš još.“
Betke se zacrveni. Udari šakom po kutiji konzerve. Sadržina se prosu Ludvigu u lice. Komad krompira pade na zemlju. Dva kostura sjuriše se na nj, trgoše ga i počeše da se tuku oko njega. Betke ih ćušnu nogom u stranu. „Zar ne dobijaš od mene dovoljno?“
Ludvig je držao kutiju objema rukama čvrsto uz prsa. On iskrivi bojažljivo lice, gledajući čas Betkea čas ćelavka.
„Izgleda ne“, izjavi kuhinjski bik u pravcu Betkea. „Ništa se ti ne sekiraj!“ – reče on onda mladiću. „Jedi dalje, a ako ti nije dovoljno, bit će još. Osim toga, od mene ne dobijaš batine.“
Izgledalo je kao da će se Betke oboriti na ćelavka; ali, nije se usuđivao. Nije znao koliko onaj drugi ima protekcije. To je u logoru bilo izvanredno važno. Ako je ćelavko imao punu protekciju kuhinjskog kapoa, tuča bi mogla rđavo da se svrši po Betkea. Kuhinja je imala sjajne veze, a bilo je poznato da je imala sumnjive poslove sa starješinama i raznim esesovcima. Betkeov kapo međutim nije mu mnogo vjerovao. Betke je znao da se on ne bi mnogo zauzeo za njega. Davao mu je premalo mita. Logor je bio pun takvih intriga. Betke je glatko mogao da izgubi svoje mjesto i da opet postane prosti kažnjenik, da nije bio oprezan. A to bi bio kraj podnošljivih poslova van logora za vrijeme putovanja na stanicu ili u magacine.
„Šta sve to treba da znači?“ upita ćelavko mirnije.
„Šta te se to tiče?“
Betke progunđa. „Tiče me se.“ Okrete se mladiću. „Zar ti nisam nabavio odijelo?“
Ludvig je žurno jeo dok je Betke govorio sa ćelavkom. Tad ispusti kutiju i progura se brzim neočekivanim pokretom između njih dvojice i umače izlazu. Nekoliko kostura počeše da se gušaju oko kutije, da bi je ostrugali. „Dođi opet!“ – doviknu kuhinjski bik za mladićem. „Kod mene ima uvijek dovoljno.“
On se nasmija. Betke je pokušao da zadrži momka, ali se pri tom spotakao preko kostura na podu. On se bijesno uspravi i nagazi na njihove prste. Jedan kostur zacvili kao miš. Drugi umače sa konzervom.
Kuhinjski bik poče da zviždi valcer „Ruža s juga“ i prođe izazivački polako pokraj Betkea. On je imao veliki trbuh i bio dobro ugojen. Vrckao je stražnjicom. Skoro su svi zatvorenici u kuhinji bili dobro uhranjeni. Betke otpljunu iza njega. Pljunuo je tako oprezno da je pogodio samo Lebentala. „A tu si“, reče glupo. „Šta hoćeš? Ajde sa mnom! Otkuda znaš da sam ovdje?“
Lebental ne odgovori ni na jedno pitanje. Sad je bio u poslu, a tu nije bilo vremena za nepotrebna objašnjavanja. On je imao dvojicu ozbiljnih mušterija za Lomanov zub. Betkea i jednog predradnika iz Radnog odjeljenja. Obojici je trebao novac. Predradnik je bio smrtno zaoopan u izvjesnu Matildu, koja je radila u istoj tvornici u kojoj i on, a s kojom se za novac s vremena na vrijeme sastajao nasamo. Ona je imala skoro sto kila i činila mu se nadzemaljski lijepom; težina je u logoru gladi bila mjerilo ljepote. On je Lebentalu ponudio nekoliko kila krompira i pola kile masti. Lebental je odbio i sada je sebi na tome čestitao. Malopređašnju scenu je munjevito iskalkulirao i sada se nadao mnogo čemu od tog naduvenog Betkea. Smatrao je da je nenormalna ljubav spremnija na žrtve nego normalna. Prema onome što je vidio odmah je u mislima povisio i cijenu. „Je li zub kod tebe?“ upita Betke.
„Ne, nije.“
Stajali su napolju.
„Ne kupujem ništa što ne vidim.“
„Kruna je kruna. Kutnjak. Teško, solidno, mirnodopsko zlato.“
„Đubre! Najprije da vidim. Inače nema ništa.“ Lebental je znao da bi mu mnogo snažniji Betke prosto uzeo zub da ga je vidio i ništa ne bi mogao da učini. Da se je požalio – objesili bi ga.
„Lijepo, onda nema ništa“, reče on mirno. „Drugi ljudi nisu tako teški.“
„Drugi ljudi! Brbljivko! Nađi ih najprije!“
„Znam ih ja! Baš maločas je jedan bio ovdje.“
„Tako. Toga bih htio da vidim!“ Betke se prezrivo osvrnu. Znao je da zub može da bude od koristi samo nekome koji je imao veze napolju.
„Ti si moga kupca vidio i sam prije jedne minute“, reče Lebental. Bila je to laž.
Betke se zabezeknu. „Ko? Kuhinjski bik?!“
Lebental slegnu ramenima. „Pa valjda ima nekakav razlog što sam baš ovamo došao. Možda neko želi za nekoga drugoga da kupi kakav dar. I trebaju mu pare. Zlato se napolju mnogo traži, a hrane za zamjenu ima dovoljno.“
„Ti, lopužo“, reče Betke bijesno. „Ti, mangupčino!“
Lebental podiže teške kapke i opet ih zaklopi. „Nešto čega u logoru nema“, nastavi on bez uzbuđenja. „Nešto svileno, na primjer.“
Betke se skoro gušio. „Koliko?“ – prokrklja.
„Sedamdeset pet“, reče Lebental odlučno. „Specijalna cijena“. A htio je da zatraži trideset.
Betke ga prostrijeli pogledom. „Znaš li ti da te jedna moja riječ može dovesti na vješala?“
„Sigurno. Ako mogneš da dokažeš. A šta ćeš imati od toga? Ništa. Tebi treba zub. Razgovarajmo dakle poslovno“.
Betke ušutje za trenutak. Onda reče: „Para nema! Za hranu!“
Lebental ništa ne odgovori.
„Jedan zec!“ reče Betke. „Jedan mrtav zec. Pregažen. Kako ti se to čini?“
„Kakav zec? Pas ili mačka?“
„Kad ti kažem, zec! Sam sam ga pregazio.“
„Pas ili mačka?“
Gledali su se netremice neko vrijeme. Lebental i ne trepnu.
„Pas“ – reče Betke.
„Ovčarski pas?“
„Ovčarski pas! A zašto ne slon! Srednje veličine. Kao terijer. Mastan!“
Lebental nije ništa odavao. Pas je bio meso. Bio je to nevjerojatno sretan slučaj. „Ne možemo da ga skuhamo“ – reče. „Ni da ga oderemo. Nemamo ništa za to.“
„Mogu da ga liferujem odranog.“ Betke postade vatreniji. Znao je da ga kuhinjski bik može, dajući jelo, kod Ludviga lako da istisne. Stoga je morao da dobije nešto izvan logora, da bi mogao da konkurira. Donje gaćice od umjetne svile, mislio je. To bi djelovalo, a i njemu samom bi pričinilo zadovoljstvo. „Dobro, čak ću ti ga i skuhati.“
„Ipak, teško će ići. Moramo uz to da imamo i nož.“
„Nož? čemu nož?“
„Nemamo noževa. Moramo da ga rasiječemo. Kuhinjski bik mi je...“
„Dobro, dobro“, prekide ga Betke nestrpljivo. Dakle i nož uz to“. Gaćice treba da budu plave ili ljubičaste. Ljubičaste bi bile bolje. Tamo kraj magazina nalazila se radnja u kojoj je bilo takvih plavih... Kapo će ga pustiti da ode do nje. A zub će prodati kod dentiste preko puta. „Što se mene tiče, neka bude i nož! Ali s tim je završeno!“
Lebental je vidio da u tom trenutku neće više moći da istjera. „Naravno, i jedan hljeb“ – reče. – „To ide uz to. Kada?“
„Sutra uveče. Kad padne mrak; iza zahoda. Donesi mi zub, inače...“
„Je li to mlad terijer?“
„Otkud ja da znam? Jesi li poludio? Tako, srednji. Zašto?“
„Inače mora duže da se kuha.“
Betke je izgledao kao da će skočiti u lice Lebentalu. „A što bi još izvolio“, upita tiho. „Sos od brusnica. Kavijar?“
„Hljeba.“
„Ko je šta o hljebu govorio?“
„Kuhinjski bik.“
„Začepi gubicu! Vidjet ću!“ Betkeu se odjedanput vrlo žurilo. Htio je da Ludviga potkupi. Gaćicama. Što se njega tiče, kuhinjski bik je mogao da ga hrani, ali ako bi on imao gaćice u rezervi, to bi odlučilo. Nož je mogao da ukrade. A ni hljeb nije bio neka teškoća. A terijer je bio samo dakl.
„Dakle, sutra uveče“, reče on. „Čekaj kod zahoda.“
Lebental se vraćao. Još nije sasvim vjerovao u svoju sreću. U baraci će kazati da je to zec. Ne zato što je to bio pas, jer to nikog nije plašilo – bilo je ljudi koji su pokušavali da jedu meso mrtvaca – nego zato što je to spadalo u radosti trgovanja. Osim toga, on je volio Lomana. Zato je njegov zub trebalo zamijeniti za nešto izvanredno. Nož je u logoru lako mogao da proda. Od toga bi dobio novi novac za trgovinu.
Posao je bio zaključen. Uveče se naoblačilo, a bijeli oblaci vukli su se kroz logor. Lebental se šuljao kroz pomrčinu nazad. Nosio je psa i hljeb sakriven pod jaknu.
Nekako pred barakom primijeti jednu sjenu koja se klatila posred ulice. Odmah opazi da to nije niko od običnih logoraša; oni se nisu tako kretali. Trenutak kasnije prepoznao je starješinu barake 22. Hantke je hodao kao da je na brodu. Lebentalu odmah postade jasno šta to znači. Hantke je imao svoj dan; mora da je negdje dobio alkohola. Nije bilo više mogućno proći neopažen pored njega u baraku da bi sakrio psa, a druge upozorio. Lebental klisnu zbog toga tiho iza stražnjeg zida barake i sakri se u sjenu.
Vesthof je bio prvi na koga je Hantke nabasao. „Hej ti tamo!“
Vesthof zastade.
„Zašto nisi u baraci?“
„Na putu sam u zahod.“
„Sam si zahod! Dođi ovamo!“
Vesthof se približi. Kroz maglu je nejasno vidio Hantkeovo lice.
„Kako se zoveš?“
„Vesthof.“
Hantke se ljuljao. „Ne zoveš se ti Vesthof. Ti se zoveš smrdljiva jevrejska svinja. Kako se zoveš?“
„Ja nisam Jevrejin.“
„Šta?“ Hantke ga udari po licu. „Iz kojeg si bloka.“
„Iz 22.“
„Još i to. Iz moga vlastitog! Propalico! Koja soba?“
„Soba D.“
„Lezi!“
Vesthof se nije bacio na tlo. Stajao je i dalje. Hantke mu se približi. Sada Vesthof opazi njegovo lice i htjede da pobjegne. Hantke ga udari po cjevanici. Kao starješina bloka bio je dobro uhranjen i mnogo jači no ma ko u Malom logoru. Vesthof pade, a Hantke ga udari u prsa. „Lezi, jevrejska svinjo!“
Vesthof se pruži po zemlji.
„Soba D, izlazi!“ razdera se Hantke.
Kosturi izađoše. Već su znali šta će se dogoditi. Jedan od njih bit će izbatinan. Hantkeovi pijani dani su se uvijek tako završavali. „Jesu li to svi“, zapita Hantke. „Dežurni!“
„Izvolite“, javi se Berger.
Hantke je buljio kroz maglovitu pomrčinu u redove.
Buher i broj 509 stajali su među ostalima. Teškom mukom su mogli da stoje i hodaju. Ahasfera nije bilo. On je ostao u baraci s ovčarskim psom. Da je Hantke pitao gdje je, Berger bi ga prijavio kao mrtvog. Ali Hantke je bio pijan, a ni trijezan se ne bi sjetio. On je nerado ulazio u barake iz straha od dizenterije i tifusa.
„Ko još ovdje odbija da sluša!“ Hantkeov glas postade deblji. „Ušljivi, ušljivi Jevreji!“
Niko nije odgovarao. „S... sstajati mirno! Kao kultur-kulturni ljudi!“
Oni su stajali uspravno. Hantke je piljio u njih jedan trenutak, a onda se okrenu i poče udarati nogama Vesthofa koji je ležao na zemlji. Vesthof je zaklonio glavu rukama. Hantke ga je udarao neko vrijeme. Bilo je tiho i ništa se drugo nije čulo do tupih udaraca Hantkeovih čizama o Vesthofova rebra. Broj 509 osjeti kako se Buher pokraj njega miče. On uhvati njegov zglavak na ruci i zadrža ga čvrsto. Buherova ruka se trzala. Broj 509 ga ne ispusti. Hantke je tupoglavo udarao dalje. Najzad se umiri i podskoči još nekoliko puta na leđima Vesthofa. Vesthof se nije micao. Hantke se vrati. Lice mu je bilo mokro od znoja.
„Čifuti!“ reče. „Vas treba zgaziti kao uši! Šta ste vi?“
On pokaza nesigurnom rukom na kosture. „Čifuti“, odgovori broj 509.
Hantke klimnu glavom i nekoliko sekundi je gledao turobno u zemlju. Onda se okrenu i ode do ograde od bodljikave žice koja je razdvajala Mali logor od ženskih baraka. Stajao je tamo i čulo se kako stenje. Ranije je bio knjigovezac i dospio je u logor radi kriminala seksualne nastranosti. Već prije godinu dana bio je starješina bloka. Poslije nekoliko minuta se vrati i otaba, ne brinući se ni za koga, niz logorsku ulicu.
Berger i Karel okrenuše Vesthofa. Bio je bez svijesti.
„Je li mu polomio rebra“, upita Buher.
„Udarao ga je po glavi“, odgovori Karel. „Ja sam vidio.“
„Da ga unesemo unutra?“
„Ne“, reče Berger. „Ostavite ga ovdje. Zasad mu je bolje ovdje. Unutra ima premalo mjesta. Ima li još vode?“
Imali su još jednu kutiju od konzervi punu vode. Berger raskopča Vesthofov kaput.
„Nije li ipak bolje da ga unesemo?“ upita Buher. „Ona strvina bi se mogla vratiti.“
„Taj neće više doći. Ja ga poznajem. Sada se izbjesnio.“
Lebental se išulja iza ćoška barake. „Je li mrtav?“
„Ne, još nije. Udarao ga je nogama“, reče Berger. „Inače samo tuče. Mora da je dobio više rakije nego ranije.“
Lebental stisnu ruku uz kaput. „Imam hrane.“
„Tiho. Inače će to čuti čitava baraka. Šta imaš?“
„Mesa“, prošapta LebentaL „Za zub.“
„Mesa?“
„Da. Mnogo. I hljeba.“
Nije rekao ništa o zecu. Sad za to više nije bila prilika. Gledao je tamno tijelo na podu pored kojeg je Berger klečao. „Možda će ipak nešto od ovoga moći da pojede. Skuhano je.“
Magla je već bila gušća. Buher je stajao pred dvostrukom žičanom ogradom koja je dijelila ženski logor. „Rut! Rut!“ šaptao je. „Rut!“
Jedna sjenka priđe. Gledao je prijeko, ali nije mogao da prepozna spodobu. „Rut“, prošapta još jednom. „Jesi li to ti?“
„Da.“
„Možeš li da me vidiš?“
„Da.“
„Imam nešto za jelo. Vidiš li moju ruku?“
„Da, da.“
„Meso je. Bacit ću ti ga prijeko. Sada.“
On uze mali komad mesa i baci ga preko obje ograde od bodljikave žice. Bilo je to pola obroka koji je on dobio. Ču kako na drugoj strani pade. Sjenka se saže i potraži na zemlji. „Lijevo, lijevo od tebe“, šaptao je Buher. „Mora da leži otprilike metar lijevo od tebe. Jesi li ga našla?“
„Ne.“
„Lijevo; još jedan metar dalje. Kuhano meso. Traži ga, Rut!“
Sjenka se zaustavi.
„Jesi li ga našla?“
„Da.“
„Dobro. Pojedi ga odmah. Je li dobro?“
„Da. Imaš li još?“
Buher ustuknu. „Nemam. Svoj dio sam već pojeo.“
„Imaš ti još nešto. Baci preko!“
Buher priđe tako blizu žice da su mu bodlje ulazile u kožu. Unutrašnje ograde u logoru nisu bile naelektrizirane. „Ti nisi Rut! Jesi li ti Rut!“
„Da, Rut. Još baci!“
Iznenada mu sinu da to nije Rut. Rut sve to ne bi rekla. Magla, uzbuđenje, sjene i šapat ga je prevario. „Ti nisi Rut! Reci kako se zovem?“
„Pst! Tiho! Baci!“
„Kako se zovem? Kako se zovem?“
Sjena ne odgovori.
„Meso je za Rut! Za Rut!“ šaptao je Buher. „Daj ga njoj!“
„Da, da. Imaš li još?“
„Nemam. Daj ga njoj! Ono je njeno! Nije tvoje! Njeno!“
„Da, naravno.“
„Daj ga njoj ili ću ja...“
On ustade. Šta je mogao da učini. Znao je da je sjena onaj komad mesa već odavno progutala. Očajan pade na tlo, kao da ga je neka nevidljiva šaka udarila.
„Oh, ti, prokleta zvijeri – crkla, crkla od njega!“ Bilo je to previše. Poslije toliko mjeseci komad mesa. A onda ga izgubiti tako idiotski. Jecao je bez suza. Sjena preko puta je šištala.
„Daj još! Ja ću ti pokazati! Gle!“
Izgledalo je kao da diže suknju. Pokret je bio izobličen zbog bjeličaste magle. Izgledalo je kao da tamo u kozjim skokovima igra neka groteskna neljudska spodoba.
„Ti, strvino!“ siktao je Buher. „Ti, strvino! Crkni! Ja idiot! Ja idiot!“
Trebalo je tačno da upita prije nego li je bacio meso; ili je trebalo da sačeka dok se ne bude vidjelo. Ali dotle bi ga možda već pojeo. On je htio brzo da ga dadne Rut, a magla mu se učinila kao sretan slučaj. A sad? – ječao je i udarao šakama o tlo. „Ja idiot! Šta sam učinio?“ Komad mesa je bio komad života. Mogao bi da se izbljuje od jada.
Svježina noći ga probudi. On otetura nazad. Pred barakom pade preko nekog. Onda primijeti broj 509.
„Ko je tu? Vesthof?“
„Da.“
„Je li mrtav?“
„Da.“
Buher se naže sasvim do lica na zemlji. Bilo je vlažno od magle, a imalo je tamne masnice od Hantkeovih udaraca. Gledao je lice, a mislio je na izgubljeni komad mesa, i oboje mu se odjednom učini da sada spada zajedno. „Prokletstvo!“ reče. „Zašto mu nismo pomogli?“
Broj 509 ga pogleda. „Šta govoriš gluposti?“ – upita. „A zar smo mogli?“
„Da. Možda. Zašto ne? Mogli smo već i teže stvari.“
Broj 509 je ušutio. Buher se spusti do njega. „Mi smo prošli kod Vebera“, reče.
Broj 509 je zurio u maglu. Eto, opet je bilo tu, mislio je. Lažno junaštvo! Stara bijeda! Ovaj mladić je osjetio prvi put poslije mnogih godina malo bunta koji se dobro završio – i već nekoliko dana poslije toga mašta je započela sa romantičnim obmanama koje su zaboravljale na opasnosti.
„Ti misliš ako smo kod samog lagerfirera prošli, da bi to i kod jednog pijanog starješine bloka upalilo, jel’ da?“
„Da, zašto ne?“
„A šta je trebalo da učinimo?“
„Ne znam. Ma šta! Ali nismo smjeli dopustiti da jednostavno izudara Vesthofa na smrt.“
„Mogli smo nas šestorica ili osmorica da napadnemo Hantkea. To misliš?“
„Ne. To ne bi ništa pomoglo. On je jači od nas.“
„A šta je onda trebalo da uradimo. Da govorimo s njim? Da mu kažemo da bude razuman?“
Buher ne odgovori. On je znao da ni to ništa ne bi pomoglo. Broj 509 ga je promatrao neko vrijeme. „Slušaj“, reče on zatim, „kod Vebera nismo imali šta da izgubimo. Mi smo se oprli i imali smo u tome nepojmljivu sreću. Da smo međutim poduzeli nešto protiv Hantkea, on bi ubio još jednog ili dvojicu više, a baraku bi prijavio zbog pobune. Berger i nekolicina drugih bi bili obješeni. Vesthof u svakom slučaju. Vjerojatno i ti. Uskraćivanje hrane za nekoliko dana bila bi sljedeća mjera. To bi značilo desetine mrtvih. Je li to tačno?“
Buher je oklijevao. „Možda“, reče on najzad. „Znaš li nešto bolje?“
Buher je razmišljao. „Ne.“
„Ni ja. Vesthof je imao logorsko bjesnilo. Isto kao i Hantke. Da je rekao ono što je Hantke htio prošao bi sa nekoliko udaraca. On je bio dobar čovjek. Mogao nam je biti od velike koristi. Ali, bio je luda.“
Broj 509 se okrenu Buheru. Glas mu je bio pun gorčine. „Misliš li da si ti jedini ovdje koji sjedi i razmišlja o njemu?“
„Ne.“
„Možda bi on držao jezik za zubima i još živio da nas dvojica nismo prošli kod Vebera. Možda ga je baš to danas učinilo neopreznim. Jesi li ikada o tome razmišljao?“
„Nisam“. Buher se zagleda u broj 509. „Zaista misliš?“
„Može biti. Ja sam doživio i veće gluposti. I kod boljih ljudi. A što je čovjek bio bolji, utoliko je češće ludost bila veća kad je smatrao da treba pokazati smjelost. Proklete knjiške gluposti! Poznaješ li Vagnera iz barake 21?“
„Da.“
„On je ruševina od čovjeka. Ali bio je čovjek i imao je smjelosti. I suviše. Vraćao je udarce. Dvije je godine bio naslada esesovaca. Veber ga je gotovo volio. A onda je bio gotov. Zauvijek. A zašto? Mogli smo dobro da ga upotrijebimo. Ali on nije umio da savlada svoju smjelost. Takvih je bilo mnogo. Malo je njih sada ovdje. A još ih je manje koji nisu slomljeni. Zato sam te večeras zadržao kad je Hantke udarao po Vesthofu. I zato sam odgovorio ono kad je pitao šta smo. Razumiješ li to najzad?“
„Ti misliš da bi Vesthof...“
„Svejedno je. On je mrtav.“
Buher zašutje. Sada je vidio broja 509 jasnije. Magla se digla, a na jednom mjestu je mjesečina slabo prodirala. Broj 509 se već uspravio. Njegovo lice je bilo crno, plavo i zeleno od izliva krvi. Buher se iznenada prisjeti svih priča o njemu i Veberu koje je slušao. On sam mora da je jedanput bio jedan od ljudi o kojima je govorio.
„Slušaj“, reče broj 509, „i dobro slušaj! Prokleta je fraza iz romana da se duh ne može slomiti. Ja sam poznavao silne ljude, koji su bili još samo zvijeri koje urlaju. Gotovo se svaki otpor može slomiti; zato je potrebno samo dovoljno vremena i prilike. A to imaju oni tamo – on učini pokret prema SS-kasarnama – oni su to vrlo dobro znali i uvijek bi istjerali svoje. Kod otpora se radi samo o tome šta se njime postiže; ne o tome kako on izgleda. Besmislena smjelost je sigurno samoubistvo. Ovo malo našeg otpora je jedino još što imamo. Moramo ga prikrivati da ga ne otkriju i upotrijebiti ga samo u krajnjoj nuždi – kao što smo to učinili kod Vebera. Inače...“
Trak mjesečeve svjetlosti pade na Vesthofovo tijelo. Preleti preko njegovog lica i potiljka.
„Nas nekoliko mora da preživi“ – prošapta broj 509. „Za kasnije. Sve ovo ne smije da bude uzaludno. Nekoliko koji nisu slomljeni.“
On se osloni i ustuknu unazad. Razmišljanje je iscrpljivalo kao i trčanje. Najčešće to nije bilo mogućno zbog gladi i slabosti. Ali, ponekad je dolazila neka čudna lakoća, sve je postajalo potpuno jasno i za kratko vrijeme moglo bi se daleko unaprijed sagledati – dok magla zamorenosti ne bi opet sve zamračila.
„Nekolicina koja neće biti slomljena i koja neće htjeti da zaboravi“, reče broj 509.
On pogleda Buhera. On je dvadeset godina mlađi od mene, pomisli. On može još mnogo da uradi. On nije skršen. A ja? Vrijeme, pomisli iznenada očajan. Ono je proždiralo i proždiralo. Ono će se osjetiti tek kad ovo ovdje bude prošlo, čovjek će zaista vidjeti da li je slomljen kad izađe napolje i bude htio da ponovo započne život. Onih deset godina u logoru vrijedilo je dvostruko i trostruko. Ko je još imao dovoljno snage? A mnogo će snage biti potrebno!
„Kad budemo odavde izašli, neće pred nama pasti na koljena“, reče broj 509. „Sve će poricati i htjeti da zaborave. I nas same! A mnogi od nas će također htjeti da zaborave.“
„Ja neću zaboraviti“, odgovori Buher mračno. „Ni ovo ni bilo šta drugo.“
„Dobro“. Talas iscrpljenosti sve je jače nadolazio. Broj 509 zatvori oči, ali ih odmah otvori. Bilo je još nešto što je morao da izgovori prije nego što mu opet izmakne. Trebalo je da Buher to zna. Možda je on jedini koji će preživjeti. Bilo je važno da on to sazna.
„Hantke nije nacista“, reče on s mukom. „On je logoraš kao i mi. Napolju vjerojatno nikad ne bi ubio čovjeka. Ovdje on to čini jer mu je za to data vlast. On zna da nam ništa ne vrijedi ako se potužimo. Imat će pokriće. On nema nikakve odgovornosti. U tome i jeste stvar! Vlast bez odgovornosti – prevelika vlast u površnim rukama. Previše vlasti uopće – u ma kojoj ruci – razumiješ li?“
„Da“, reče Buher.
Broj 509 klimnu glavom. „To je ono drugo – lijenost srca – strah – oglušenje savjesti – to je naše zlo. O tome sam razmišljao cijelo veče.“
Zamor je sad bio težak kao crn oblak koji se s bukom približava. Broj 509 izvadi komad hljeba iz džepa. „Evo! – meni nije potreban – ja sam pojeo svoje meso, – daj ga Ruti!“
Buher ga pogleda i ne maknu se.
„Sve sam čuo maločas prijeko“, reče broj 509 teškim glasom punim klonulosti. „Daj ga njoj! Važno je!“ – glava mu klonu na grudi, ali on je još jednom uspravi, i ta lubanja šarena od izliva krvi odjednom se nasmiješi. – „I važno je – nešto dati!“
Buher uze hljeb i ode do ograde koja je dijelila ženski logor. Magla je sada lebdjela do visine ramena. Ispod nje je bilo sve vidljivo. Izgledalo je sablasno kako muslimani teturaju bez glave prema zahodu. Poslije nekog vremena dođe Rut. Ni ona nije imala glave.
„Sagni se“ – prošaputa Buher. Oboje sjedoše na zemlju. Buher baci hljeb. Premišljao je da li da joj kaže da je imao i mesa za nju. Ali ne reče ništa. „Rut“, progovori on – „mislim, izaći ćemo odavde.“
Ona nije mogla da odgovori. Usta su joj bila puna hljeba. Široko razrogačenim očima gledala ga je netremice. „Sada sam siguran u to“, reče Buher.
Nije znao zašto je najednom u to vjerovao. To je imalo neke veze sa brojem 509 i s onim što je on govorio. Vrati se nazad. Broj 509 je čvrsto spavao, Glava mu je ležala odmah uz Vesthofovu glavu. Oba lica su bila puna izliva krvi, a Buher gotovo nije mogao da razlikuje ko od njih dvojice još diše. Nije probudio broja 509. Znao je da je on već dva dana ovdje napolju čekao Levinskog. Noć nije bila i suviše hladna. Ali Buher ipak skide sa Vesthofa i dvojice drugih mrtvaca jake i potkri njima broj 509.

IX


Slijedeći napad iz zraka došao je dva dana kasnije. Sirene počeše da zavijaju u osam sati uveče. Malo zatim padoše i prve bombe. Sručile su se brzo kao pljusak sa gradom. A eksplozije su jedva nešto bile jače od protivavionske artiljerije. Tek na koncu dođoše teške bombe.
„Melernske novine“ nisu više izašle u specijalnom izdanju. Gorjele su. Olovo u mašinama se topilo. Trube papira pucketale su prema crvenom nebu, a zgrada se polako srušila.
Sto hiljada maraka, mislio je Nojbauer. Tu izgara sto hiljada maraka koje mu pripadaju. Sto hiljada maraka! Nisam znao da toliko novca može tako lako da izgori. Te svinje! Da sam znao, uložio bih novac u kakav rudnik. Ali i rudnici gore. I njih bombardiraju. Ni oni nisu više sigurni. Navodno je Rurska oblast opustošena. Šta je uopće još sigurno?
Njegova je uniforma bila siva od papirne čađi, a oči crvene od dima. Prodavaonica cigareta preko puta, također njegova, bijaše ruševina. Još juče zlatni majdan – danas gomila pepela. Još trideset hiljada maraka! Možda čak i četrdeset hiljada. Moglo se mnogo što šta izgubiti za jedno veče. Partija? Svako je mislio samo na sebe. Osiguranje? Krahiralo bi kad bi moralo da isplati sve što je večeras opustošeno. Osim toga, on je sve prenisko osigurao. Štedljivost na pogrešnom mjestu. Da li će štete od bombardiranja priznati? Još i to je bilo neizvjesno. Poslije rata, govorili su uvijek – doći će velika naknada, poslije pobjede; neprijatelj će morati sve da plati. Daleko se dotjeralo. Na to će vjerojatno popričekati. A sada je prekasno da se započne nešto novo. A i čemu? Ko zna šta će sutra da izgori?
Buljio je u crne napukle zidove dućana. „Njemačka straža“, pet hiljada komada cigara „Njemačka straža“ izgorjelo je. Lijepo. Najzad svejedno. Ali zašto je on onda prijavio šturmfirera Frajbergera? Dužnost? Koješta, dužnost! Tu je gorjela njegova dužnost. I izgorjela. Sto trideset hiljada maraka u svemu! Još jedan ovakav požar, nekoliko bombi na kuću Jozefa Blanka, nekoliko na njegove bašte i vlastitu kuću – a to se već sutra moglo desiti – i on bi bio opet tamo odakle je započeo. Ili čak ni tamo! Bio bi stariji! Još u gorem položaju. Jer – iznenada ovlada njime nešto što je oduvijek već negdje vrebalo po ćoškovima, nepriznato, odbacivano, neizrečeno dok mu je vlastiti posjed bio nedirnut – sumnja, strah, koji je do sada držao u šahu drugi jedan, suprotan strah – odjednom probiše svoje kaveze, izbečiše se na nj; čučali su na ostacima prodavaonice cigara, jahali na ruševinama zgrade lista, kezili mu se, a njihove su kandže prijetile budućnosti. Nojbauerov debeli crveni potiljak se ovlaži. On se nesigurno vrati; jednog trenutka nije više ništa vidio. Znao je, pa ipak nije htio sam sebi da prizna: da se rat više nije mogao dobiti.
„Ne“ – reče glasno. „Ne – ne, još mora – firer – čudo neko – uprkos svemu – naravno!“
Osvrnu se oko sebe. Nikoga nije bilo. Nikoga, čak ni za gašenje.
Selma Nojbauer najzad ušuti. Lice joj je bilo naduveno, svilena francuska jutarnja haljina bila je puna tragova od suza, a debele ruke su drhtale.
„Ove noći više neće doći“, reče Nojbauer neuvjerljivo. „Ta čitav grad gori! Šta bi još bombardirali?“
„Tvoju trgovačku kuću! Onu kuću za izdavanje\'7d Tvoju baštu! Sve je to još nedirnuto, zar ne?“
Nojbauer savlada svoju ljutinu i iznenadni strah da bi zaista moglo da bude tako. „Glupost! Neće oni doći naročito zbog toga.“
„Druge kuće! Druge trgovine! Druge fabrike! Ima ih još dovoljno!“
„Selma!“
Ona ga prekide. „Možeš ti da kažeš šta hoćeš! Ja dolazim gore!“ Njeno lice ponovo pocrvenje. „Ja dolazim gore k tebi u logor, čak i ako budem morala da spavam kod zatvorenika! Ne ostajem ovdje u gradu! U ovoj mišolovci! Neću da poginem! Tebi je to, naravno, svejedno, samo kad si ti siguran! Daleko od opasnosti! Kao i uvijek: „Izdržat ćemo mi to! Takav si uvijek bio.“
Nojbauer je pogleda uvrijeđeno.
„Nikad nisam bio takav! Ti to znaš! Pogledaj svoje haljine.! Svoje cipele! Svoje penjoare! Sve iz Pariza! Ko ti ih je nabavio? Ja! Svoje čipke! Najfinije iz Belgije. Ja sam ih nakupovao za tebe! Svoj krzneni kaput! Krzneni pokrivač! Naručio sam ih iz Varšave. Pogledaj svoj podrum sa zalihama. Svoju kuću. Ja sam se za tebe dobro brinuo.“
„Zaboravio si jednu stvar. Mrtvački sanduk! Sad ga još brzo možeš da nabaviš. Sutra izjutra sanduci neće biti jeftini. I onako ih jedva još ima u Njemačkoj. Ali ti ćeš moći gore u tvom logoru da napraviš neki. Zato ima dovoljno ljudi.“
„Tako? To je dakle zahvalnost! Zahvalnost za sve što sam ja riskirao. To je zahvalnost!“
Selma nije slušala Nojbauera.
„Ja neću da izgorim. Neću da budem raskomadana“. Ona se obrati svojoj kćerki: „Freja, čuješ li svog oca? Svog divnog oca! Sve što želimo, jeste da noćimo u njegovoj kući tamo gore. Ništa više! Spasiti naš život! On odbija! Partija! Šta će reći Dic! A šta kaže Dic o bombama? Zašto tu partija nešto ne učini?! Partija...“
„Mir, Selma!“
„Mir, Selma! Čuješ li ti, Freja? Mir! Stav mirno! Umri mirno! Mir, Selma! To je sve što on zna!“
„Pedeset hiljada ljudi su u istoj situaciji“, reče Nojbauer umorno. „Svi..
„Pedeset hiljada ljudi me se ništa ne tiču. Pedeset hiljada ljudi neće pitati za mene kad crknem! Sačuvaj svoju statistiku za partijske govore!“
„Bože moj!“
„Bog! Gdje je bog! Vi ste ga protjerali! Ne dolazi mi s bogom!“
Zašto joj ne raspalim jednu? mislio je Nojbauer. Zašto sam odjednom tako umoran. Trebalo bi da joj jednu raspalim po njušci. Da oštro istupim. Energično! Izgubio sam 130.000 maraka. I ova žena koja se dere! Zgrabiti čvrsto! Da! Spasiti! Šta? Spasiti? Šta? Gdje?
On sjede na jednu stolicu. Nije znao da je to bila odabrana goblenska fotelja iz XVIII vijeka, iz kuće kontese Lamber. Za njega je to bila samo stolica koja je izgledala bogato. Zbog toga ju je i kupio prije nekoliko godina sa još nekim stvarima od jednog majora koji se vraćao iz Pariza.
„Donesi mi flašu piva, Freja.“
„Donesi mu flašu šampanjca, Freja. Neka ga popije prije nego što odleti u zrak! Puf, puf, puf! Neka pucaju čepovi. Pobjede se moraju zaliti!“
„Ostavi se toga, Selma!“
Njegova kći ode u kuhinju. Žena se diže.
„Dakle, da ili ne? Hoćemo li večeras doći k tebi gore ili ne?“
Nojbauer je promatrao svoje čizme. Bile su pune čađi. Čađi za 130.000 maraka. „Bilo bi govorkanja kada biste sad odjednom to učinili. Ne da nije dozvoljeno, ali mi to dosad nismo činili. Reklo bi se da hoću da iskoristim prednosti koje imam pred drugima koji moraju da ostanu ovdje dolje. A gore je sada opasnije nego ovdje. Logor će biti bombardiran sljedeći put! Ta mi imamo postrojenja važna za rat.“
Nešto je od toga bilo tačno. Ali stvarni razlog njegovog odbijanja bio je taj što je Nojbauer htio da ostane sam. Tamo gore on je imao svoj „privatni život“, kako je to nazivao. Novine, konjak, a ponekad i po koju ženu koja je bila trideset kila mršavija od Selme – nekoga ko je slušao dok bi on govorio i ko mu se divio kao misliocu, čovjeku i kavaliru nježnih osjećanja. Nevina razonoda, koja je bila potrebna kao odmor poslije borbe za opstanak.
„Neka govore šta hoće“, reče Selma. „Ti ima da se brineš za svoju porodicu“.
„O tome možemo i kasnije da razgovaramo. Sad moram u partijski dom. Moram da vidim šta će tamo odrediti. Možda su već i poduzeli mjere da ljude smjeste u sela. Sigurno sve one koji su izgubili stanove. A možda ćete i vi...“
„Nikakvo „možda“. Ako ostanem u gradu, trčat ću po njemu i vikati; vikati...“
Freja unese pivo. Nije bilo rashlađeno. Nojbauer ga okuša, uzdrža se i ustade.
„Da ili ne?“ upita Selma.
„Vratit ću se nazad. Onda ćemo o tome govoriti. Prije toga moram da znam odredbe.“
„Da ili ne?“
Nojbauer vidje kako Freja klima glavom iza svoje majke i daje mu znak da privremeno pristane.
„Pa dobro – da!“ reče on mrzovoljno.
Selma Nojbauer zinu. Pritisak šiknu iz nje kao gas iz balona. Ona pade na sofu glavom naprijed. Sofa je spadala uz fotelju iz XVIII vijeka. Selma odjedanput postade samo još gomila mekog mesa koju potresaju jecaji: „Neću da crknem – neću – sa svim našim lijepim stvarima – ne sada“.
Preko njene razbarušene kose gledali su vedri i nasmijani pastir i pastirica sa goblenske presvlake. Gledali su sa svojim ironičnim smiješkom XVIII vijeka.
Nojbauer je promatraše zgađen. Lako je bilo njoj; ona je vikala i plakala, ali ko je pitao šta se u njemu dešava. On je morao sve da proguta. Da bude čvrst. Stijena u moru! Sto trideset hiljada maraka! Ni upitala nije za njih!
„Pazi dobro na nju“, reče on kratko Freji i izađe.
U bašti iza kuće bila su dvojica ruskih zarobljenika. Radili su još uvijek, premda se smrklo. Nojbauer je to naredio prije nekoliko dana. Htio je da mu se brzo prekopa jedan dio. Namjeravao je da tu zasadi tulipane. Tulipane i nešto peršuna, majorana, bosioka i druge zeleni. On je vrlo volio začine u salati i sosovima. Naredio je to prije nekoliko dana. Otada je prošla čitava vječnost. Sada je mogao da sadi izgorene cigare i istopljeno olovo iz štamparije lista.
Zarobljenici se nasloniše na lopate kad primijetiše da se Nojbauer približava.
„Šta ste se zablenuli?“ izdra se on. Uzdržani bijes izbi iznenada.
Stariji od dvojice odgovori nešto na ruskom. „Rekao sam zablenuli! I sad bleneš! Boljševička svinjo! Drsko čak! Sigurno se raduješ što razaraju privatnu svojinu čestitih građana, a?“
Rus ništa ne odgovori.
„Hajde na posao, vi lijeni psi!“
Rusi ga nisu razumjeli. Gledali su ga i pokušavali da razumiju šta je mislio. Nojbauer se izmače i udari jednog u trbuh. Čovjek pade i opet se polako uspravi. On se dizao pomoću lopate, a zatim je zadrža u ruci. Nojbauer vidje njegove oči i ruke koje su stezale lopatu. Osjeti strah kao kakav udarac noža u želucu i izvuče revolver.
„Huljo! Pružaš otpor, a?“
Udari ga drškom revolvera među oči. Rus pade i ne diže se više. Nojbauer je burno disao.
„Mogao sam da te ustrijelim“, drhtao je. Pružati otpor! Htio je da podigne lopatu i da ga udari! Strijeljati! Čovjek je previše pošten! To je ono! Drugi bi ga ubio!
Pogleda na stražara koji je postrance stajao u stavu mirno. „Drugi bi ga ustrijelio. Vi ste vidjeli kako je htio da podigne lopatu?“
„Da, gospodin oberšturmbanfirer.“
„No, lijepo. Ajd, izručite mu kantu vode na tikvu“.
Nojbauer pogleda drugog Rusa. Čovjek je kopao duboko pognut nad lopatom. Lice mu je bilo beskrvno. Sa susjednog zemljišta čuo se bijesan lavež nekog psa. Tamo se rublje vijorilo na vjetru. Nojbauer osjeti da su mu usta suha. On izađe iz bašte. Ruke su mu drhtale. Ta šta je to, mislio je. Strah? Ja se ne bojim! Ja ne! Ne valjda od jednog blesavog Rusa! Od čega onda? Šta je to sa mnom? Nije ništa! Samo sam i suviše čestit, ništa više. Veber bi toga tipa polako ubijao. Dic bi ga ustrijelio na mjestu. A ja ne. Ja sam previše sentimentalan, i to mi je greška. To je moja greška u svemu. I sa Selmom.
Kola su čekala napolju. Nojbauer se isprsi.
„U novi partijski dom, Alfrede! Jesu li ulice do tamo slobodne?“
„Samo ako budemo obišli oko grada?“
„Dobro! Vozi oko grada!“
Kola se okrenuše. Nojbauer primijeti šoferovo lice. „Je li se nešto dogodilo, Alfrede?“
„Majka mi je poginula.“
Nojbauer se nelagodno vrpoljio tamo-amo. Još i to! Sto trideset hiljada maraka, Selmina dreka, a sada mora još da pruža utjehu. „Moje saučešće“, reče kratko i vojnički, da bi nekako svršio s tim. „Svinje! Ubice žena i djece!“
„I mi smo njih bombardirali“. Alfred je gledao ulicu pred sobom. „Najprije smo mi njih! I ja sam tu bio. U Varšavi, Roterdamu, Koventriju! Prije nego što sam dobio metak i bio otpušten“.
Nojbauer ga pogleda iznenađeno. Šta li je to samo danas? Najprije Selma, a sad šofer. Zar se sve pretumbalo? „To je bilo nešto drugo, Alfrede“, reče on. „Sasvim nešto drugo. Bila je to strateška nužnost. Ovo je čisto ubistvo.“
Alfred ništa ne odgovori. Mislio je na svoju majku, na Varšavu, Roterdam i Koventri, na masnog njemačkog avijatičarskog maršala i naglo okrenu kola oko ugla.
„Ne smije se tako misliti, Alfrede! To je već gotovo veleizdaja. Razumljivo u trenutku vašeg velikog bola, ali je zabranjeno. Ja kao da ništa nisam čuo. Naređenje je naređenje, i to je dovoljno našim savjestima. Kajati se nije njemački. Ni pogrešno misliti. Firer već zna šta radi. Mi ga slijedimo, i gotovo! Tim masovnim ubicama on će već naplatiti kod njihovih kuća. Dvostruko i trostruko! Našim tajnim oružjem. Mi ćemo ih srušiti! Već sada bombardiramo Englesku danju i noću našim V-l. Mi ćemo cijelo ostrvo pretvoriti u pepeo, sa svim novim pronalascima koje imamo. U posljednjem trenutku! I Ameriku uz to! Oni moraju da plate! Dvostruko i trostruko! Dvostruko i trostruko“ – ponavljao je Nojbauer, postajući pouzdaniji i počevši gotovo sam da vjeruje u ono što je govorio.
On izvadi cigaru iz kožne kutijice i odgrize vrh. Htio je da nastavi. Osjetio je odjednom veliku potrebu za tim, ali ušutje kad vidje Alfredove stisnute usne. Ko se još za mene brine? Svako je samo sobom zabavljen! Trebalo je da se odvezem do svoje bašte pred gradom. Tamo su moji zečevi, meki, paperjasti, sa crvenim očima u sumraku. Oduvijek, još kao dječak, htio je da ima zečeve. Otac mu je to zabranjivao. Sada ih ima. Vonj sijena i krzna i svježi listovi. Skrivenost dječačkih sjećanja. Zaboravljeni snovi. Ponekad je čovjek bio prokleto sam. Sto trideset hiljada maraka! Najviše što je kao dječak imao bilo je 75 feniga. Dva dana poslije ukrali su mu ih.
Izbijala je vatra za vatrom. Stari je grad gorio kao guba. On se sastojao gotovo samo od drvenih kuća. Rijeka je odražavala plamenove kao da sama gori.
Veterani koji su mogli da hodaju skupili su se u crnu gomilu pred barakom. U tom tamnom crvenilu mogli su da razaznaju da su stražarska mjesta na tornjevima još prazna. Nebo je bilo oblačno. Bijelo-sivi sloj oblaka bio je obasjan kao perje flaminga. Vatra je plamsala čak i u očima mrtvaca, koji su naslagani ležali iza njih. Lak šum koraka skrenu pažnju broja 509. Lice Levinskog uzdiže se sa tla. Broj 509 udahnu duboko i ustade. On je ovaj trenutak očekivao čim je opet počeo da puže. Mogao je da ostane sjedeći, ali ustao je; da pokaže Levinskom da može da hoda i da nije bogalj.
„Opet sve u redu?“ upita Levinski.
„Naravno. Tako nas lako ne mogu slomiti“.
Levinski klimnu glavom.
„Možemo li negdje da razgovaramo?“
Odoše na drugu stranu gomile mrtvaca. Levinski se osvrnu brzo oko sebe. „Straže se kod vas još nisu vratile?“
„Ovdje nema mnogo šta da se čuva. Kod nas neće niko pobjeći.“
„To i mislim. A noću vas ne kontroliraju?“
„Gotovo nikad.“
„A kako je danju? Dolaze li esesovci često u barake?“
„Skoro nikad. Boje se ušiju, dizenterije i tifusa.“
„A vaš blokfirer?“
„Taj dolazi samo prilikom prozivanja. Inače se malo brine za nas.“
„Kako se zove?“
„Bolte. Šarfirer.“
Levinski klimnu zadovoljno. „Starješine blokova ovdje ne spavaju u barakama, jel’ da? Samo sobne starješine. Kakav je vaš?“
„Nedavno si s njim govorio. Berger. Boljeg ne možemo naći.“
„Je li to liječnik koji sada radi u krematorijumu?“
„Da. Dobro si obaviješten!“
„Već smo se o tome obavijestili. Ko je vaš starješina bloka?“
„Hantke. Jedan zeleni. Prije nekoliko dana je izudarao namrtvo jednoga od naših.“
„Oštar?“
„Ne. Prostak. Ali zna malo o nama. I on se plaši da će se nečim zaraziti. Poznaje samo nekolicinu od nas. Lica se suviše brzo mijenjaju. Blokfirer zna još manje. Kontrola je stvar sobnih starješina. Ovdje se može svašta uraditi. To si htio da znaš, zar ne?“
„Da. To sam htio da znam. Ti si me razumio.“
Levinski pogleda iznenađeno crveni trokut na jaki broja 509. Nije toliko očekivao. „Komunist?“ upita.
Broj 509 odreče glavom.
„Socijaldemokrat?“
„Ne.“
„A šta onda? Pa nešto ipak mora da si?“
Broj 509 ga pogleda. Koža oko njegovih očiju bila je još obojena izlivenom krvlju. Od toga su oči postale svjetlije; one su gotovo prozirno svjetlucale u bljesku vatre, kao da ne pripadaju tom tamnom izubijanom licu. „Komad čovjeka, ako ti je to dovoljno!“
„Šta?“
„U redu, ništa.“
Levinski ustuknu za trenutak.
„Ah tako, idealist“ – reče onda sa nagovještajem dobroćudnog prezira. „No – što se mene tiče – kako hoćeš! Samo ako se možemo na vas osloniti.“
„To možete. Na našu grupu. Na one koji tamo sjede. Oni su najduže ovdje“. Broj 509 razvuče usne. „Veterani.“
„A drugi?“
„Oni su isto toliko sigurni. Muslimani. Sigurni kao mrtvaci. Staraju se još samo za nešto hrane i za mogućnost da umru ležeći. Nemaju više snage za izdaju.“
Levinski pogleda broja 509.
„Prema tome, kod vas bi se mogao neko da sakrije za izvjesno vrijeme, zar ne? Ne bi se primijetilo? Bar ne za nekoliko dana.“
„Ne, ako nije i suviše mastan.“
Levinski preču ironiju. On priđe bliže.
„Nešto kod nas visi u zraku. U raznim barakama crvene starješine su zamijenjene zelenim. Govori se „o noćnim i maglovitim transportima“. Ti znaš šta je to?“
„Da. Transporti u logore smrti.“
„Tačno. Šuška se i o masovnim likvidacijama. Ljudi koji su došli iz drugih logora donijeli su te vijesti. Moramo da se pripremimo. Da organiziramo odbranu. Esesovci neće otići tako lako. U vezi s tim nismo do sada mislili na vas.“
„Smatrali ste da mi ovdje krepavamo kao polucrknute ribe, jel’ da?“
„Da. Ali sad više ne. Možemo da vas upotrijebimo. Da kod vas sakrijemo za izvjesno vrijeme važne ljude kad prijeko prigusti.“
„Zar bolnica više nije sigurna?“
Levinski ga opet pogleda. „Tako? I to znaš?“
„Da, to još znam.“
„Jesi li bio kod nas prijeko u pokretu?“
„To je svejedno“, reče broj 509. „Kako je sada?“
„Bolnica“, odgovori Levinski drugim tonom nego maloprije, – „nije više kao ranije. Imamo još nekoliko naših ljudi u njoj, ali tamo od prije nekog vremena vrlo oštro paze.“
„A kako je sa odjeljenjem pjegavaca i trbušnog tifusa?“
„Ono je još naše. Ali to nije dovoljno. Potrebne su nam i druge mogućnosti da sakrijemo ljude. U našoj vlastitoj baraci to možemo da uradimo samo za nekoliko dana. A moramo da računamo uvijek sa iznenadnim kontrolama esesovaca noću.“
„Razumijem“, reče broj 509. „Potrebno vam je mjesto kao ovo, gdje se sve brzo mijenja i malo kontrolira.“
„Tačno. I gdje kontrolu ima nekolicina ljudi u koje možemo da se pouzdamo.“
„To imate kod nas.“
Ja hvalim Mali logor kao da je kakva pekara, pomisli broj 509, a reče: „A šta je bilo ono za Bergera? O čemu ste se vi raspitivali?“
„Za njegovu službu u krematorijumu. Tamo nemamo nikog. Mogao bi nas obavještavati.“
„To može. On u krematorijumu vadi zube i potpisuje posmrtnice, ili tako nešto. On je tamo već dva mjeseca. Raniji liječnik-zatvorenik iščezao je prilikom posljednje izmjene sa brigadom za spaljivanje u jednom noćnom i maglovitom transportu. A onda je tamo došao nekakav dentist koji je umro. Poslije toga uzeli su Bergera.“
Levinski potvrdi glavom. „Onda ima još dva-tri mjeseca. A to je već dovoljno za početak.“
„Da. To je dovoljno“. Broj 509 diže svoje zeleno i plavo lice. Znao je da se ljudi koji su spadali u službu u kretmatorijumu smjenjuju svakih četiri do pet mjeseci, a onda ih odvode da bi bili otrovani gasom u nekom logoru smrti. Bio je to najjednostavniji način da se otarase svjedoka koji su previše toga vidjeli. Berger je zbog toga, vjerojatno, imao još u najboljem slučaju četvrt godine da proživi. Ali, četvrt godine je dugo. Mnogo se moglo dogoditi. Naročito uz pomoć Radnog logora.
„A šta mi možemo da očekujemo od vas, Levinski?“ upita broj 509.
„Isto što i mi od vas.“
„To za nas nije tako važno. Mi zasad nemamo nikog da sakrivamo. Ono što trebamo jest njupa. Njupa!“
Levinski je šutio neko vrijeme.
„Mi ne možemo da snabdijevamo cijelu vašu baraku“, reče on. „To ti znaš.“
„Nije riječ o tome. Nas ima dvanaest. Muslimane i onako ne možemo više spasiti.“
„I nama samim je nedovoljno hrane. Inače ne bi svaka dva dana novi pristizali ovamo.“
„To i ja znam. Ne govorim o zasićivanju; mi samo nećemo da umremo od gladi.“
„Ono što nam preostaje potrebno nam je za one koje već sada sakrivamo. Za njih ne dobijamo sljedovanje. Ali učinit ćemo za vas što možemo. Je li to dovoljno?“
Broj 509 pomisli da je i dovoljno, a istovremeno i ništa. Obećanje – ali on ništa nije mogao da traži dok baraka ne učini protivuslugu.
„Dovoljno je“, reče on.
„Dobro. Onda hajde da porazgovaramo još i sa Bergerom. On može da postane vaš čovjek za vezu. Ta on smije da ulazi u naš logor. Tako je najjednostavnije. Ostale ćeš onda ti obavijestiti. Bolje je da što je moguće manje ljudi zna nešto o meni. Između grupe i grupe treba da postoji uvijek samo jedan jedini čovjek za vezu. I njegov zamjenik. To je staro, osnovno pravilo, koje ti poznaješ, zar ne?“
Levinski pogleda oštro broja 509.
„Koje ja poznajem“, odvrati broj 509.
Levinski se odšulja kroz tamno crvenilo iza barake i zahoda prema izlazu. Broj 509 se vrati pipajući put. Iznenadno je bio vrlo umoran i izgledalo mu je kao da je danima govorio i naporno razmišljao. Otkada se vratio iz bunkera, sve je polagao u ovaj razgovor. U glavi mu se mutilo. Grad se dolje žario kao divovski gigant. On dopuza do Bergera. „Efraime“, reče. „Mislim da ćemo se izvući.“
Ahasfer se dogega. „Jesi li govorio s njim?“
„Da, stari. Oni će nam pomoći. I mi njima.“
„Mi njima?“
„Da“, reče broj 509 i uspravi se. U glavi mu se više nije mutilo. „I mi njima. Ništa se ne daje ni za što.“
Bilo je u njegovom glasu nešto poput nekog besmislenog ponosa. Nisu im ništa poklanjali; davali su za uzvrat. Bili su još korisni za nešto. Mogli su da pomognu čak i Velikom logoru. Bili su tako slabi da ih je u njihovoj tjelesnoj bijedi jedan oštriji vjetar mogao da obori. Ali u ovom trenutku oni to nisu osjećali.
„Izvukli smo se“, reče broj 509. „Opet imamo vezu. Nismo više izdvojeni. Karantin je probijen.“
Izgledalo je kao da je rekao: mi nismo više osuđeni na smrt; imamo jednu malu šansu. Bila je to čitava ona džinovska razlika između očajanja i nade.
„Sad moramo uvijek na to da mislimo“, reče on, „Moramo se time hraniti. Kao hljebom. Kao mesom. Kraj se bliži! To je sigurno. I mi ćemo izaći! Ranije bi nas to saznanje dotuklo. Bilo je predaleko. Bilo je previše razočaranja. Sad je to prošlo. Sada je to na domaku. Sada nam mora pomoći. Moramo njime hraniti svoje mozgove. Nada je kao meso.“
„Zar nije donio vijesti?“ upita Lebental. „Kakav komad novine, ili tako šta?“
„Ne. Sve je zabranjeno. Ali izradili su tajni radioaparat od rashodovanih i ukradenih dijelova. Za nekoliko dana će proraditi. Može biti da će ga ovdje sakriti. Onda ćemo znati šta se dešava.“
Broj 509 izvadi dva komada hljeba iz džepa.
„Levinski mi je ovo dao.“ On ih dade Bergeru. „Evo, Efraime! Podijeli ih. Donijet će još.“
Svako uze svoj komadić. Jeli su ga polako. Duboko dolje žario se grad. Iza njih ležali su mrtvi. Mala grupa je šuteći sjedela i jela hljeb, i on im je drugačije prijao nego sav hljeb pojeden prije toga. On je bio kao neka neobična pričest koja ih je razlikovala od drugih u baraci. Od muslimana! Ponovo su započeli borbu. Našli su drugove. Imali su cilj. Gledali su polja i bregove, grad i noć, i u tom trenutku nijedan od njih nije primjećivao bodljikavu žicu i stražarske tornjeve.

X


Nojbauer opet podiže papir koji je ležao na njegovom pisaćem stolu. Jednostavno za tu braću – mislio je. To je jedno od onih rastegljivih naređenja, od kojih se svašta moglo učiniti, koje izgleda nedužno, ali znači nešto sasvim drugo. Trebalo je sastavljati listu važnijih političkih zatvorenika – ukoliko takvih još ima u logorima – bilo je dodato. U tome je i bio vic. Mig je bio razumljiv. Jutrošnja konferencija sa Dicom nije uopće više bila potrebna. Dicu je lako da priča: – Likvidirajte što je opasno – objasnio je. U ovakvim teškim vremenima ne smijemo imati izrazite neprijatelje domovine za leđima, a uz to ih još i hraniti. Govoriti je uvijek bilo lako, ali neko je onda to ipak morao da učini. A to je već bila druga stvar. Stvari takve vrste trebalo je imati sasvim tačno napisane. Dic nije ništa napismeno dao, a ovaj prokleti upitnik ovdje nije bio istinsko naređenje; on mu je ostavljao punu odgovornost.
Nojbauer odgurnu akt u stranu i izvadi jednu cigaru. I cigare su postale rijetke. Imao je još četiri sanduka, a onda je ostala „Njemačka straža“, a i nje nije bilo mnogo. Gotovo sve je izgorjelo. Trebalo se bolje opskrbiti dok se još plivalo u masti! Ali ko je mogao pomisliti da će jednog dana dotle doći!
Veber uđe. Poslije kraćeg oklijevanja Nojbauer mu gurne kutiju.
„Poslužite se“, – reče sa lažnom srdačnošću. „Rijetkosti! Prave, Partagas“‘.
„Hvala! Ja pušim samo cigarete!“
„Tačno. Ja to uvijek zaboravljam. Dobro! Onda pušite vaše čavle za mrtvačke sanduke!“
Veber se uzdrža od cerenja. – Mora da stari ima teškoća; bio je gostoljubiv. – On izvadi jednu tanku zlatnu kutiju za cigarete iz džepa i otrese jednu cigaretu. 1933. godine kutija je pripadala pravnom savjetniku Aronu Vajcenblutu. Ona je bila sretan nalaz. Monogram je odgovarao: Anton Veber. To je bio jedini plijen koji je on za sve ove godine zadobio; nije mu trebalo mnogo i nije tražio posjeda.
„Evo, došlo je jedno naređenje“, reče Nojbauer. „Pročitajte ga i vi!“
Veber podiže akt. Čitao je sporo i dugo.
Nojbauer je postajao nestrpljiv. „Ostatak je nevažan“, reče on. „U pitanju je samo pasus o političkim zatvorenicima. Koliko još otprilike imamo takvih?“
Veber vrati papir na pisaći sto. On kliznu preko politirane površine prema jednoj maloj staklenoj vazi sa ljubičicama. „Ne znam to baš tako tačno, momentalno“, odgovori. „Mora da je to otprilike polovica zatvorenika. Možda nešto više ili manje. Svi sa crvenim trokutom. Ne ubrajajući, naravno, strance. Drugi dio su kriminalci, nešto homoseksualaca, nazarena i njima sličnih.“
Nojbauer ga pogleda. Nije znao da li se Veber namjerno pravi ludim; Veberovo lice nije ništa odavalo.
„Nisam na to mislio. Ta ljudi sa crvenim trokutom nisu svi politički Bar ne u smislu ovog naređenja.“
„Naravno da nisu. Crveni trougao predstavlja samo jednu uopćenu klasifikaciju. To su Jevreji, katolici, demokrati, socijaldemokrati, komunisti i ko zna šta još uz to.“
I Nojbauer je to znao. Poslije deset godina nije bilo potrebno da ga Veber u tome podučava. Imao je nesiguran osjećaj da ga lagerfirer opet ismijava. „Kako stoji sa odista političkim?“ – upita, ne dopuštajući da se išta primijeti.
„To su, uglavnom, komunisti.“
„To možemo tačno da ustanovimo, zar ne?“
„Prilično tačno. Piše u dokumentima.“
„Imamo li osim tih još drugih važnih političkih ljudi ovdje?“
„Mogu dati da se ispita. Možda ima tu nešto novinara, socijaldemokrata i demokrata.“
Nojbauer izduva dim svoje „Partagas“ ispred sebe. Čudnovato kako je jedna cigara još uvijek brzo umirivala i ulivala optimizam.
„Dobro“, reče on srdačno. „Najprije ustanovimo to za sada. Pročešljajte dobro najprije liste. A poslije možemo uvijek još regulirati koliko ljudi želimo da imamo u svom izvještaju, mislite li i vi tako?“
„Naravno. Nije tako hitno. Imamo otprilike četrnaest dana. To je već sasvim lijep raspon vremena u kome se može koješta obaviti, zar ne?“
„Naravno.“
„Osim toga, može se ovo ili ono antidatirati; mislim stvari koje će se i onako sigurno dogoditi. Ne moraju se ponovo popisivati imena ljudi koji će vrlo brzo morati da se proknjiže kao mrtvi. Nepotreban posao! U najboljem slučaju zadaje beskorisna pitanja.“
„Naravno. Preveliki broj tih ljudi vjerojatno nećemo imati – mislim toliki broj da upadne u oči.“
„Ne moramo da ih imamo“, reče Veber mirno.
On je znao šta Nojbauer misli, a Nojbauer je znao da ga Veber razumije.
„Naravno, diskretno“, reče. „To ćemo što je moguće diskretnije izvesti! Ja se u tome mogu na vas osloniti...“
On ustade i poče da buši oprezno kraj svoje cigare jednom kancelarijskom spajalicom koju je upravo bio savio. Maločas ju je prebrzo odgrizao, pa sad nije više vukla. Dobre se cigare nikad nisu smjele odgristi. Uvijek samo oprezno slomiti ili oštrim nožićem sjeći. – „Kako stoji sa radom? Imamo li ga dosta?“
„Tvornica bakra je bombardiranjem prilično izbačena iz produkcije. Naši ljudi tamo raskrčavaju. Ostala odjeljenja rade skoro sva kao i ranije.“
„Raskrčivanje? Dobra ideja!“ Cigara je opet vukla. – „Dic je sa mnom danas o tome govorio. Raščišćavati ulice! Raskrčivati bombardirane kuće! U gradu je potrebno stotine ljudi. Ovo je slučaj nužde, a mi imamo najjeftiniju radnu snagu. Dic je bio za to. I ja. Nema razloga protiv, zar ne?“
„Nema.“
Nojbauer je stajao na prozoru i gledao napolje.
„Ovdje je došao još jedan upit radi stanja namirnica. Kako da se to uradi?“
„Da se izdaje manje namirnica“, – odgovori Veber lakonski.
„To ide samo do izvjesnog stepena. Ako se ljudi skljokaju, neće više moći da rade.“
„Mi možemo da štedimo na Malom logoru. On je pun nekorisnih izjelica. A ko umre, taj više ne jede.“
Nojbauer potvrdi. „Ipak – vi znate moj moto – uvijek ljudski dok se može, – naravno, ako više ne može – naređenje je naređenje!“
Stajali su sad obojica na prozoru i pušili. Razgovarali su mirno i poslovno kao dva iskusna trgovca stokom u kakvoj klaonici. Napolju su radili logoraši u lijehama koje su okruživale komandantovu kuću.
„Sadim lijehe perunike i narcisa“, reče Nojbauer. „Žuto i plavo! Lijep sklad boja!“
„Da“, odgovori Veber bez oduševljenja.
Nojbauer se nasmija. – „Ne interesira vas valjda mnogo, zar ne?“
„Ne previše! Ja sam kuglaš!“
„I to je lijepo.“
Nojbauer je promatrao radnike još neko vrijeme. – „Šta radi zapravo logorska muzika! Ti momci imaju prokleto lijen život.“
„Sviraju prilikom ulaska i izlaska i dva puta nedjeljno poslije podne.“
„Poslije podne radna odjeljenja nemaju ništa od tog. Naredite da uveče poslije prozivke sviraju još jedan sat. To je dobro za ljude; razgaljuje ih! Naročito ako budemo morali štedjeti jelo.“
„Naredit ću!“
„Dakle, o svemu smo se dogovorili i razumijemo se“.
Nojbauer se vrati svom pisaćem stolu. On otvori jednu ladicu i izvadi iz nje malu kutiju. – „Evo još jednog iznenađenja za vas, Veber! Danas je došlo. Mislio sam da bi vas obradovalo!“
Veber otvori kutijicu. U njoj je bio krst za ratne zasluge. Na svoje čudo Nojbauer opazi da je Veber pocrvenio. Sve je drugo očekivao. „Evo jedne potvrde uz to“, objasni on. „Već je davno trebalo da ga dobijete. Ta mi smo ovdje u izvjesnom smislu također na frontu. I ni riječi više o tome!“ On pruži Veberu ruku. – „Teška vremena! Moramo da izdržimo!“
Veber izađe. Nojbauer je klimao glavom. Mali trik sa ordenom bolje je djelovao nego što je mislio. Negdje je svako ipak imao svoju slabost. On se zadrža nekoliko trenutaka premišljajući pred velikom šarenom geografskom kartom Evrope, koja je visila na zidu, preko puta Hitlerove slike. Zastavice na njoj više nisu bile na pravim mjestima. Nalazile su se još duboko unutar Rusije. Nojbauer ih je ostavio tu zabodene iz neke vrste praznovjerja da će one možda još jedanput biti na mjestu. On uzdahnu, vrati se pisaćem stolu, diže staklenu vazu sa ljubičicama i pomirisa ih. Dođe mu nejasna misao. – To smo mi! Naši najbolji, mislio je gotovo potresen. U našoj duši ima mjesta za sve. Željezna disciplina u historijskoj nuždi, a istovremeno najdublja duševnost. Firer sa svojom ljubavlju za djecu! Gering – prijatelj životinja! On pomirisa još jedanput cvijeće. Sto trideset hiljada maraka je izgubio, a uprkos tome je ipak bio uspravan. Nesalomljiv! I opet smisao za lijepo! Ideja sa logorskom muzikom je bila dobra. Večeras će ovamo gore doći Selma i Freja. To će na njih ostaviti sjajan utisak. On sjede za pisaći stroj i otkuca sa dva debela prsta naređenje za muziku. To je bilo za njegova privatna akta. Uz to je došao nalog da se slabi zatvorenici oslobađaju rada. On je bio tačan u jednom drugom smislu. Ali, on ga je prosto tako shvatio. Šta je Veber radio, bila je njegova stvar. On će već nešto uraditi. Krst za ratne zasluge stigao je u pravi čas. Privatna akta zadržavala su cio niz dokaza o Nojbauerovoj blagosti i brižnosti. Uz to, naravno, uobičajeni optužni materijal protiv pretpostavljenih i partijskih drugova. Ko stoji u vatri, taj se nikad ne može dovoljno pobrinuti za zaklon.
Nojbauer zaklopi plave korice fascikla i zadovoljno podiže telefonsku slušalicu. Advokat mu je dao odličan savjet: da kupuje bombardirana zemljišta. Također i nebombardirana. Na taj način su se mogli izvaditi vlastiti gubici. Zemljišta zadržavaju svoju vrijednost i kad su sto puta bombardirana. Trebalo je iskoristiti trenutnu paniku.
Odjeljenje za raščišćavanje vraćalo se iz tvornice bakra. Ono je naporno radilo dvanaest sati. Dio velike hale srušio se, a razni drugi dijelovi bili su teško oštećeni. Bilo je malo poluga i kuka, te je najveći broj logoraša morao da radi golim rukama. Ruke su bile ranjave i krvarile su. Svi su bili mrtvi umorni i gladni. U podne su dobili rijetku juhu, u kojoj su plivale nepoznate biljke. Uprava tvornice ju je velikodušno dala. Imala je samo jednu prednost: bila je topla. Zato su inženjeri i nadzornici tjerali logoraše kao robove. Oni su bili civili, ali neki nisu bili mnogo bolji od esesovaca.
Levinski je išao sredinom reda. Kraj njega je koračao Vili Verner. Uspjeli su da prilikom rasporeda odjeljenja dođu u istu grupu. Nije bilo proziva po brojevima. Postojala je samo grupa od četiri stotine ljudi. Raščišćavanje ruševina bilo je težak posao. Za njega se javljalo malo dobrovoljaca, te je tako za Levinskog i Vernera bilo lako da se prijave. Znali su zašto to žele. Učinili su to već nekoliko puta ranije.
Četiri stotine logoraša koračalo je polako. Među njima je bilo šesnaest ljudi koji su iznemogli za vrijeme rada. Dvanaestorica ih je još mogla da hoda kad bi ih podupirali. Drugu četvoricu su nosili. Dvojicu na goloj nosiljci, a dvojicu drugih za ruke i noge.
Put do logora bio je dalek. Logoraše su vodili oko grada. Esesovci su izbjegavali da ih puštaju kroz ulice. Nisu htjeli da ih ljudi vide. A sada nisu htjeli ni da logoraši opaze previše razaranja.
Približavali su se jednoj maloj brezovoj šumi. Debla su svileno svjetlucala u posljednjim zracima dana. Esesovske straže i kapoi rasporediše se duž reda. Esesovci su držali puške na gotovs. Logoraši su se vukli naprijed. Ptice su cvrkutale među granama. Dah zelenila i proljeća visio je među grančicama. Visibabe i primule rasle su u jarcima. Voda je klokotala. Nitko to nije primjećivao. Svi su bili i suviše umorni. Onda dođoše ponovo polja i njive, a straže se opet skupiše.
Levinski je išao sasvim uz Vernera. Bio je uzbuđen.
„Gdje si ono smjestio?“ – upita on, ne mičući usnama.
Verner učini slab pokret i pritisnu ruku o rebra.
„Ko ga je našao?“
„Mincer, na istom mjestu.“
„Istu marku?“
Verner potvrdi.
„Imamo li sada sve dijelove?“
„Da. Mincer će ih montirati u logoru.“
„Ja sam našao šaku patrona. Nisam mogao da pogledam da li odgovaraju. Morao sam ih brzo sakriti. Nadam se da će odgovarati.“
„Već ćemo moći da ih upotrijebimo.“
„Da li je inače neko nešto našao?“
„Mincer ima još dijelova revolvera.“
„Jesu li ležali na istom mjestu kao i juče?“
„Mora da ih je neko tamo ostavio.“
„Naravno. Neko spolja.“
„Neki od radnika.“
„Da. To je sad treći put kako se ponešto tamo nalazi. Nije to slučajnost.“
„Može li da bude neki od naših koji raskrčuju tvornicu municije?“
„Ne. Oni nisu dolazili ovamo preko. A mi bismo to znali. Mora da je neko spolja.“
Logorski podzemni pokret već je odavno pokušavao da nabavi oružje. Očekivali su posljednju bitku sa esesovcima i htjeli su da bar ne budu potpuno obezoružani. Bilo je gotovo nemogućno naći vezu; ali sad, otkako je počelo bombardiranje, odjeljenje za raščišćavanje nalazilo je iznenadno na određenim mjestima dijelove oružja i samo oružje. Bilo je sakriveno pod ruševinama i mora da su ga tamo ostavljali radnici, da bi ga logoraši u metežu razaranja pronašli.
Ovi nalazi bili su razlog što je odjeljenje za raščišćavanje imalo odjedanput više dobrovoljaca nego inače. Sve su to bili pouzdani ljudi.
Zatvorenici su prolazili pokraj livade koja je bila ograđena bodljikavom žicom. Dvije krave sa bijelo-crvenom kožom dođoše sasvim uz žicu i počeše da njuškaju. Jedna je od njih mukala. Njihove miroljubive oči svjetlele su se. Gotovo ni jedan od zatvorenika nije ih gledao; to ih je činilo samo još gladnijim nego što su bili.
„Misliš li da će nas danas prije razlaza pregledati?“
„Zašto? Ni juče to nisu uradili. Naše odjeljenje nije bilo u blizini odjeljenja za oružje. Za raščišćavanje izvan fabrike oružja obično ne pretražuju“.
„Nikad se ne zna. A ako budemo morali da bacimo stvari?...“
Verner pogleda u nebo. Blistalo je u ružičastoj, zlaćanoj i plavoj boji. – „Bit će već prilično kasno kad budemo stigli. Vidjet ćemo šta će se dogoditi. Jesi li ti dobro sakrio metke?“
„Da. U jednu krpu.“
„Dobro. Ako se nešto dogodi, dodaj unazad Goldštajnu. On će ih dati dalje Minceru. Ovaj Remeu. Jedan od njih će ga baciti. Ako budemo imali nesreće i esesovci budu sa svih strana, spusti ih usred grupe, ukoliko bude potrebno. Ne u stranu. U tom slučaju neće moći da uhvate nekog određenog. Nadam se da će odjeljenje za krčenje šume stići uporedo s nama. Miler i Ludvig su tamo obaviješteni o svemu. Prilikom ulaska njihova će grupa pogrešno da shvati komandu i dok mi budemo pregledavani doći će u našu blizinu i preuzeti stvari.“
Drum je zavijao, i u dugoj pravoj liniji približavao se gradu. Obrubljivali su ga povrtnjaci sa drvenim sjenicama. U njima su radili ljudi u košuljama, zasukanih rukava. Samo nekolicina digoše poglede. Već su poznavali zatvorenike. Miris preorane zemlje dopirao je iz bašte. Jedan pijevac je kukurijekao. Na rubu druma stajali su natpisi za automobiliste: Pazi! Okuka! Dvadeset sedam kilometara do Holcfelda!
„Šta je ono tamo?“ – upita Verner iznenada. „Zar je to već šumsko odjeljenje?“
Daleko ispred njih na drumu vidjeli su oni jednu tamnu gomilu ljudi. Ona je bila tako daleko da se nije moglo prepoznati ko je to bio.
„Vjerojatno“ – reče Levinski. „Dolaze prije nas. Možda ćemo ih još stići.“
On se okrenu. Iza njega se klatio Goldštajn. Prebacio je ruke preko ramena dvojice ljudi i vukao se za njima.
„Hajde“, – reče Levinski onoj dvojici koji su ga nosili. – „Mi ćemo vas zamijeniti! Kasnije, pred logorom, uzet ćete ga ponovo!“
On uze Goldštajna s jedne, a Verner ga je podupirao s druge strane. „Moje prokleto srce“ – hripao je Goldštajn. „Četrdeset godina, a srce gotovo! Idiotski!“
„A što si pošao?“ – upita Levinski. „Mogao si biti prebačen u obućarsko odjeljenje.“
„Htio sam da vidim jedanput kako je izvan logora. Na svjež zrak! Bila je to greška!“
Preko Goldštajnovog sivog lica preleti mučan osmijeh.
„ Oporavit ćeš se“ – reče Verner. „Samo se mirno objesi o naša ramena. Nije nam teško da te nosimo.“
Nebo izgubi posljednji sjaj i postade pepeljavo. Plave sjenke padale su sa brežuljaka.
„Slušajte“, – prošapta Goldštajn. „Gurnite ono što je kod vas među moje stvari. Ako budu pretraživali, oni će pregledavati vas, a možda i nosila. Ali nas, crkavce, neće kontrolirati. Mi smo se prosto skljokali. Nas će tako da propuste.“
„Ako budu pretraživali, pretraživat će sve“, – reče Verner.
„Neće nas koji smo skljokani. Nas neće! Uz put nam se priključila još nekolicina. Gurnite stvari pod moju košulju!“
Verner izmijenja pogled sa Levinskim. – „Mani, Goldštajne! Mi ćemo već proći!“
„Ne, dajte ih meni!“
Ova dvojica ništa ne odgovoriše.
„Za mene je prilično svejedno da li će me ukebati. Za vas nije.“
„Besmislica!“
„Nema to nikakve veze sa žrtvovanjem ili pozom veličine“ – reče Goldštajn sa grčevitim smiješkom. „Prosto je praktičnije. Ja i onako više neću dugo.“
„Sve ćemo mi to još vidjeti“ – odgovori Verner. „Ta, imamo da hodamo još gotovo čitav sat. Pred logorom ćeš se vratiti u svoj raniji red. Ako se nešto dogodi, dodat ćemo ti stvari. Dat ćeš ih odmah dalje Minceru. Minceru, razumiješ li?“
„Da.“
Neka žena prođe na biciklu. Bila je debela, sa naočarima, a pred sobom na upravljaču nosila je tvrd karton. Gledala je u stranu. Nije htjela da vidi zatvorenike.
Levinski diže pogled i oštro se zagleda naprijed, „Slušajte“, – reče. „Ono tamo nije šumsko odjeljenje.“ Crna masa ispred njih približavala se. Nisu je oni stizali. Masa je njima dolazila u susret. Tada su mogli da vide da je to dug red ljudi koji nisu marširali u pravilnoj koloni.
„Novajlije?“ – upita neko iza Levinskog. – „Ili kakav transport?“
„Ne, nema esesovaca uz njih. Osim toga, oni ne marširaju u pravcu logora. To su civili.“
„Civili?“
„Ta vidiš i sam! Nose šešire. Ima i žena među njima. I djece; mnogo djece!“
Sada su jasno mogli da ih razaznaju. Dvije kolone su se brzo približavale jedna drugoj.
„Odbij udesno!“ – povikaše esesovci. „Odbij, jako udesno! Krajnji desni red, u jarak! Hajde!“
Nadglednici su trčali duž kolone zatvorenika. „Desno! Odbij, udesno! Ostavi lijevu polovicu druma slobodnom! Ko izađe, bit će ustrijeljen!“
„To su bombardirani“ – reče Verner iznenada tiho i brzo. „Ljudi iz varoši. To su izbjeglice.“
„Izbjeglice?“
„Izbjeglice“, – ponovi Verner.
„Mislim da imaš pravo!“ Levinski potvrdi očima. „To su stvarno izbjeglice. Ali ovoga puta njemačke izbjeglice.“
Riječ preleti šapatom duž kolone. – Izbjeglice! Njemačke izbjeglice! Des refugiés allemands! – izgledalo je nečuveno, ali bilo je tačno. I, pošto su godinama pobjeđivali i tjerali ljude kroz Evropu, morali su sada da bježe u vlastitoj zemlji. Bile su to žene, djeca i stariji muškarci. Nosili su pakete, ručne torbe i kofere. Neki su imali mala kolica na kojima je bio natovaren prtljag. Išli su bez reda i preko volje, jedni iza drugih.
Dvije kolone bile su sada sasvim blizu jedna druge. Odjedanput se sve utiša. Čulo se samo još povlačenje nogu po drumu. I bez ijedne riječi, kolona zatvorenika poče da se mijenja. Nisu se sporazumjeli čak ni pogledima. Ali bilo je to kao da je neko zavikao bezglasnu komandu ovim smrtno umornim, iznemoglim i poluizgladnjelim ljudima. Kao da im je neka iskra upalila krv, probudila mozak, oživjela nerve i skupila mišiće. Kolona koja je dotle posrtala poče da maršira. Noge su se dizale, glave se ispraviše, lica postadoše tvrđa, a u očima je bilo života.
„Pustite me“, reče Goldštajn.
„Ludost!“
„Puštajte me! Samo dok ovi tu ne prođu!“
Oni ga pustiše. On se povede, stisnu zube i uspravi se. Levinski i Verner stisnuše ga ramenima, ali nije bilo potrebno da ga drže. Išao je čvrsto sabijen između njih, sam, zabačene glave, burno je disao, ali išao je sam. Nejednako povlačenje nogu zatvorenika sada je svuda prešlo u neku vrstu izjednačenog koraka. Tu je bilo i odjeljenje Belgijanaca i Francuza, i jedna mala grupa Poljaka. I oni su marširali s njima. Nijemci su bili na putu za okolna sela. Nisu imali željezničku vezu jer je stanica bila razorena. Morali su stoga pješice. Nekoliko civila sa trakama S. A.9 oko ruke upravljali su kolonom. Žene su bile umorne. Neka djeca su plakala. Muškarci su buljili ispred sebe.
„Tako smo mi bježali iz Varšave“ – prošapta jedan Poljak tiho iza Levinskog.
„A mi iz Liježa“, – odgovori jedan Belgijanac.
„Mi isto tako iz Pariza!“
„Kod nas je bilo gore. Mnogo gore. Oni su nas drukčije tjerali.“
Jedva da su imali osjećanje osvete. Nije bilo ni mržnje. Žene i djeca bili su svuda isti. Češće je udes pogađao nevine negoli krive. Među ovom sumornom masom bilo je sigurno mnogo njih koji nisu ništa svjesno htjeli ni učiniti što bi pravdalo njihovu sudbinu. Nije to bilo ono što su logoraši osjećali. Bilo je to nešto sasvim drugo. Nije imalo ništa sa pojedincima. Bilo je malo veze i sa gradom, čak i sa zemljom ili nacijom; to je bilo prije osjećanje neizmjerne i bezlične pravde koja je uskrsavala u trenutku kada su se kolone mimoilazile. Bio je izvršen i skoro uspio zločin nad svijetom; zakoni čovječnosti bili su srušeni i gotovo pogaženi. Etika života popljuvana, izbičevana, izrešetana mecima; pljačka je bila ozakonjena, ubistvo zaslužno, teror je postao zakon; i sad odjednom, u ovom trenutku bez daha, četiri stotine žrtava despotizma osjetile su da je došao kraj, da je progovorio jedan glas i da je klatno zamahnulo unatrag. Osjećali su da neće biti spasene samo zemlje i narodi. Bit će spaseni zakoni samog života. Bilo je to ono za što ima mnogo imena. Jedno od najstarijih i najjednostavnijih bilo je bog, a to je značilo – čovjek!
Kolona izbjeglica mimoišla je sada kolonu zatvorenika. Nekoliko minuta je izgledalo kao da su izbjeglice zatvorenici, a zatvorenici slobodni. Dvoja špediterska kola sa konjima puna prtljaga sačinjavali su kraj kolone. Esesovci su nervozno jurili duž kolone zatvorenika i vrebali za i najmanjim znakom, jednom jedinom riječi. Ništa se nije dogodilo. Kolona je i dalje šutke marširala i uskoro noge počeše opet da se vuku, umor se povrati, a Goldštajn je opet morao da položi ruke preko ramena Levinskog i Vernera. Ali ipak kad se pojaviše crno-crvene ograde logorskog ulaza sa željeznom kapijom i starim pruskim motoom: Svakome njegovo! – svi su ovaj natpis koji je dugo godina bio strašna poruga promatrali odjednom novim očima.
Logorska muzika čekala je na kapiji. Svirala je marš „Frederikus reks“. Iza nje je stajao izvjestan broj esesovaca i pomoćnik lagerfirera. Zatvorenici počeše da marširaju. „Noge gore! Pozdrav nadesno!“
Šumsko odjeljenje još nije bilo stiglo.
„Stoj! Razbroj’s!“
Razbrojaše se. Levinski i Verner promatrali su zamjenika lagerfirera. On se klatio u koljenima i povikao: „Lični pretres! Prva grupa, naprijed!“
Opreznim pokretima krpa sa zamotanim komadima oružja kliznu nazad u Goldštajnove ruke. Levinski osjeti kako ga odjednom obli znoj.
SS-šarfirer Ginter Štajnbrener, koji je kao lovački pas vrebao, primijeti negdje neki pokret. On se probi udarcima pesnica do Goldštajna. Verner stisnu usne. Ako stvari sad nisu kod Mincera ili Remea, moglo je sve da bude svršeno.
Prije nego što je Štajnbrener stigao, Goldštajn pade. Štajnbrener ga udari u rebra.
„Ustani, svinjo!“
Goldštajn pokuša. Diže se na koljena, uspravi se, zajeca, pjena mu izbi na usta i pade ponovo.
Štajnbrener vidje sivo lice i prevrnute oči. On udari Goldštajna još jedanput i poče se premišljati da li da mu metne pod nos upaljenu šibicu, da bi ga razbudio. Ali onda se sjeti da je prije kratkog vremena išamarao jednog mrtvaca i da se osramotio pred drugovima. Dva puta mu se to isto nije smjelo desiti. Gunđajući on se povuče.
„Šta?“ – reče pomoćnik lagerfirera dosadno sprovodnicima kolone. – „Ovo nisu oni iz tvornice oružja?“
„Ne, ovo je samo odjeljenje za raščišćavanje.“
„Ah, tako! A gdje su ovi drugi?“
„Upravo idu uzbrdo“, reče SS-oberšarfirer, koji je sprovodio odjeljenje.
„No, dobro! Onda napravite mjesta! Ove grmalje ovdje ne treba pregledati“.
„Gub’te se! Prva grupa, nazad!“ – komandirao je oberšarfirer. „Odjeljenje, stoj! Nalijevo i marš!“
Goldštajn se diže. Teturao je, ali je uspio da ostane u grupi.
„Bacio?“ – upita Verner gotovo nečujno, kad je Goldštajnova glava došla do njegove.
„Ne.“
Vernerovo se lice opusti. – „Sigurno ne?“
„Ne.“
Oni uđoše. Esesovci se nisu više brinuli za njih. Iza njih je stajala kolona iz tvornice oružja. Nju su tačno pregledavali.
„Kod koga je?“ upita Verner. „Kod Remea?“
„Kod mene.“
Odmarširaše do zborišta i postrojiše se.
„Šta bi se dogodilo da se nisi više podigao?“ upita Levinski. „Kako bismo mi onda od tebe dobili stvari a da niko ne primijeti.“
„Ja bih se digao.“
„Kako to?“
Goldštajn se smješkao.
„Nekada sam htio da postanem glumac.“
„Pretvarao si se?“
„Ne u svemu. Samo u onom posljednjem.“
„A pjena na ustima? I to je bila gluma?“
„To su školski trikovi.“
„Pa ipak je trebalo da daš dalje. Zašto nisi? Zašto si zadržao?“
„To sam ti već ranije objasnio.“
„Pazi! Dolaze esesovci“, prošapta Verner. Stadoše mirno.

XI


Novi transport stiže popodne. Otprilike hiljadu petsto ljudi vuklo se uzbrdo. Imali su manje invalida nego što se moglo očekivati. Ko bi na dugom putu ostao da leži, taj je bio odmah ustrijeljen.
Dugo je trajalo dok su preuzeli ljude. Esesovska pratnja koja ih je isporučivala pokušala je da prokrijumčari nekoliko desetina mrtvih koje je zaboravila da otpiše. Ali logorska birokracija je bila na oprezu. Tražila je da joj pokažu svako tijelo, živo ili mrtvo, i preuzela je samo one koji su živi prošli kroz ulaznu kapiju. Pri tome je došlo do incidenta koji je esesovcima pružio mnogo razonode. Dok je transport stajao pred vratima, još nekoliko ljudi je klonulo. Njihovi drugovi su pokušavali da ih izvuku sa sobom, ali esesovci su komandirali trčeći korak i tako su oni morali da prepuste sudbini jedan dio invalida. Rasturenih na posljednjih dvjesta metara puta, otprilike dvadesetak njih ostalo je. Oni su kriještali i hripali, pijukali kao ranjene ptice ili su prosto ležali sa prestrašenim razrogačenim očima, i suviše slabi da bi vikali. Znali su šta ih čeka ako zaostanu. Vidjeli su kako stotine njihovih drugova za vrijeme marša ginu od metaka u potiljak.
Esesovci brzo primijetiše vic. „Gle ti kako ovi prosjače da dođu u koncentracioni logor!“ – vikao je Štajnbrener.
„Hajde, hajde!“ drali su se esesovci koji su isporučivali transport.
Zatvorenici su pokušali da pužu.
„Trka kornjača“, trijumfirao je Štajnbrener. „Ja se kladim na ćelavka u sredini“.
Ćelavko je puzao široko rastavljenih ruku i koljena kao kakva iznemogla žaba na klizavom asfaltu. On prođe pokraj drugog jednog zatvorenika kome su ruke cijelo vrijeme klecale u laktovima, ali koji je jedva napredovao, mada se dizao. Svi oni koji su puzali držali su vratove na jedan čudan način, stremeći spasonosnoj kapiji, ali istovremeno napeto osluškujući da li će pozadi odjeknuti pucnjevi.
„Hajde, naprijed, ćelavko!“
Esesovci napraviše špalir. Iznenada grunuše otraga dva pucnja. Ispalio ih je jedan SS-šarfirer iz pratnje. Cereći se on stavi revolver nazad u futrolu. Pucao je samo u zrak.
Međutim, zatvorenike uhvati od tih pucnjeva samrtni strah. Mislili su da su dvojica posljednjih među njima ubijeni. U svojoj izbezumljenosti sad su još sporije napredovali negoli ranije. Jedan ostade ležeći. Pružio je ruke i zgrčio šake. Usne su mu drhtale, a na čelu mu izbiše krupne graške znoja. Drugi leže mirno i pokorno, lica zagnjurenog u ruke. Legao je da umre i više se nije micao.
„Još šezdeset sekundi!“ derao se Štajnbrener. „Jedna minuta! Za jednu minutu zatvorit će se ulaz u raj! Ko dotle ne bude unutra, morat će da ostane napolju!“
Gledao je na svoj ručni sat i micao kapiju kao da će da je zatvori. Ljudski insekti odgovoriše stenjanjem. Šarfirer iz pratnje ispali još jedan metak. Gmizanje postade još očajnije. Samo se čovjek sa licem u rukama nije micao. On se pomirio.
„Hura!“ povika Štajnbrener. „Moj ćelavko je uspio!“
On zadade čovjeku ohrabrujući udarac u stražnjicu. Istovremeno je i nekoliko drugih prošlo kroz kapiju, ali više od polovice njih ostalo je napolju.
„Još trideset sekundi“, vikao je Štajnbrener glasom spikera.
Šištanje, grebanje i kuknjava se poveća. Dva čovjeka ležala su bespomoćna na ulici, veslajući i rukama i nogama, kao da hoće da plivaju. Nisu više imali snage da se dignu. Jedan je plakao u visokom falsetu.
„Cičiš kao miš“, objasni Štajnbrener, koji je i dalje gledao na svoj ručni sat. „Još petnaest sekundi!“
Začu se još jedan pucanj. Ovoga puta nije otišao u zrak. Čovjek koji je položio lice u ruke trzao se, a zatim se pruži, kao da je dublje utonuo u drum. Oko njegove glave krv napravi lokvu kao taman aureol. Zatvorenik koji se kraj njega molio pokuša da skoči. Digao se samo na jedno koljeno i kliznuo u stranu, tako da je ležao na leđima. Zatvorio je sada grčevito oči i pokrenuo ruke i noge, kao da još uvijek želi da pobjegne, kao da ne zna da maše po zraku kao novorođenče u kolijevci. Val smijeha pratio je njegove napore.
„Kako ćeš ga uzeti, Roberte?“ – upita jedan od esesovaca šarfirera koji je ubio prvog. „Odzada, kroz pluća i kroz nos?“
Robert zaobiđe polako oko čovjeka koji je mlatarao. Jedan trenutak stade zamišljeno iza njega. A onda ispali metak ukoso sa strane kroz glavu. Čovjek se skupi, udari nekoliko puta cipelama teško o drum i pade nazad. Polako privuče jednu nogu k sebi, pruži je, privuče je, pruži...
„Ovoga nisi tačno pogodio, Roberte.“
„Jesam“, odgovori Robert ravnodušno, ne gledajući kritičara. – „Ovo su još samo nervni refleksi.“
„Gotovo“, reče Štajnbrener. „Vaše je vrijeme prošlo. Kapija se zatvara.“
Straža poče zaista lagano da zatvara kapiju. Začu se krik straha.
„Samo nemojte tako navaljivati, moja gospodo“, vikao je Štajnbrener, užagrenih očiju. „Jedan za drugim, molim! I neka neko kaže da mi ovdje nismo omiljeni!“
Trojica ljudi nisu više mogla dalje. Oni su ležali na putu u razmaku od nekoliko metara. Robert ubi mirno dvojicu kroz potiljak; treći ga je, međutim, pratio pogledom. On je napola sjedio i kad mu je Robert prilazio odzada, okrenu se za njim i pogleda ga kao da će tako moći da zadrži metak. Robert je dvaput pokušao; oba puta je onaj uspio posljednjim snagama da se toliko okrene da gleda Roberta u oči. Najzad Robert slegnu ramenima. „Kako hoćeš“, reče i ispali mu metak u lice.
On vrati oružje. „To iznosi upravo četrdeset!“
„Četrdeset? Koje si ti ubio?“ upita Štajnbrener približavajući se.
Robert potvrdi. „Iz ovog transporta.“
„Grom i pakao! Ala si ti numera!“ Štajnbrener ga je gledao sa divljenjem i zavišću, kao što se gleda neko ko je postavio rekord u sportu. Robert je bio samo nekoliko godina stariji od njega. „To se zove klasa!“
Jedan stariji oberšarfirer dođe. „Vi sa vašom pucnjavom!“ psovao je. „Sad će opet biti novog cirkusa zbog dokumenata za ubijene. Ovi ovdje tjeraju takvu tačnost kao da smo im doveli same prinčeve“.
Tri sata poslije pristupanja transporta ličnoj primopredaji, trideset ljudi je popadalo, a četvorica su bili mrtvi. Od jutra transport nije dobio vode. Pred blokom 6 dvojica zatvorenika pokušala su da prokrijumčare kantu sa vodom dok su esesovci bili negdje zaposleni. Uhvatili su ih i sad su visili sa iščašenim zglobovima na krstovima pokraj krematorijuma.
Lična primopredaja tekla je dalje. Dva sata kasnije, sedmorica su bili mrtvi, a preko pedeset ih je ležalo kojekuda. Od šest sati pošlo je brže. Dvanaestorica su bili mrtvi, preko pedeset ih je ležalo na zborištu. U sedam sati bilo ih je stodvadeset, a više se nije moglo ustanoviti koliko ih je bilo mrtvih. Onesviješteni su se isto tako malo kretali kao i mrtvi.
U osam sati je bila završena lična primopredaja onih koji su još mogli da stoje. Smračilo se, a nebo je bilo puno srebrnih oblačića. Radna odjeljenja su se vraćala. Radila su prekovremeno, da bi se s transportom prije toga moglo završiti.
Odjeljenje za raščišćavanje je opet našlo oružje. Bilo je već peti put uvijek na istom mjestu. Ovog puta bila je i jedna cedulja: mislimo na vas! Odavno su znali da su to radnici tvornice municije koji su noću za njih sakrivali oružje.
„Gledaj ti tu zbrku!“ prošapta Verner. „Proći ćemo.“
Levinski pritisnu tanki paketić o svoja rebra. „Šteta što nemamo više. Više od dva dana nećemo imati nikakve mogućnosti. Tada je gotovo sa raskrčivanjem.“
„Neka uđu!“ komandirao je Veber. „Prozivka će biti kasnije.“
„Do đavola! Što nemamo kakav top kod sebe?“ mrmljao je Goldštajn. „Takva svinjska sreća!“
Išli su prema barakama.
„Novi u dezinfekciju“ naredio je Veber. „Nećemo da nam se unese tifus ili kakva šuga. Gdje je kapo iz spremišta za opremu?“
Kapo se javi.
„Neka se izvrši dezinfekcija i dezinsekcija stvari ovih ljudi! Imamo li dovoljno odjeće za presvlaku?“
„Na službu, gospodin šturmfirer! Prije četiri nedjelje je prispjelo još dvije hiljade komada.“
„Tačno.“ Veber se prisjeti. Odijela su poslali iz Aušvica. U logorima smrti je bilo uvijek dovoljno stvari za predaju drugim logorima.
„Naprijed, u kacu sa ovim tipovima!“ odjeknu komanda. „Svlači se! Na kupanje! Odjeću i rublje nazad, a privatne stvari metnuti preda se!“
Nemir uđe u mračne redove. Komanda je mogla zaista da znači kupanje, ali isto tako i trovanje gasom. U gasnim komorama logora smrti odvodili su ljude gole, pod izgovorom da idu na kupanje. Iz prskalica tuševa na plafonu prostrujao bi onda otrovni gas umjesto vode.
„Šta da radimo?“ prošapta zatvorenik Sulcbaher svom susjedu Rozenu. „Da padnemo?“
Svukli su se. Znali su da, kao već često dosad, moraju da donesu u sekundi odluku o životu i smrti. Nisu poznavali logor. Ako je to bio logor smrti sa gasnim komorama, onda je bolje bilo pretvarati se da je čovjek pao. Time se dobijala mala šansa da se duže proživi, jer onesviješteni obično nisu odmah bili odvođeni. Ta šansa je mogla uz sreću da se pretvori u to da ostanu živi; čak ni u logorima smrti nisu sve ubijali. Ako je to, međutim, bio logor bez gasnih komora, onda bi padanje bilo opasno. Moglo se dogoditi da čovjek bude odmah likvidiran kao beskoristan.
Rozen pogleda prema onesviještenim. Primijetio je da se ne čini nikakav pokušaj da ih osvijeste. Iz toga je zaključio da ih možda i ne vode u gasne komore, inače bi ih poveli koliko god bi bilo mogućno.
„Ne“, prošapta, „još ne.“
Redovi koji su bili do maločas tamni, sad su se svjetlucali u prljavom bjelilu. Zatvorenici su stajali goli; svaki je od njih bio čovjek, ali na to su gotovo potpuno zaboravili.
Transport je bio protjeran kroz veliku kacu sa oštrim dezinfekcionim rastvorom.
U magazinu sa odjećom svakome je bilo dobačeno nešto odijela. Sada su redovi stajali opet na zborištu. Oblačili su se brzo. Bili su – ako se to tako moglo reći – sretni; nisu došli u logor smrti. Stvari koje su dobili nisu im odgovarale. Sulcbaher je umjesto rublja imao vunene ženske gaće sa crvenim vrpcama. A Rozen – misnu košulju nekog svećenika. Sve su to bile stvari mrtvih. Misna je košulja imala rupu od hica, oko koje se stvorila žućkasto rasplinuta mrlja od krvi. Košulja je bila samo ovlašno oprana. Jedan dio ljudi dobio je drvene cokule sa oštrim rubovima, koje su dolazile iz jednog raspuštenog holandskog koncentracionog logora. Bile su kao sprava za mučenje za nenaviknute, krvavo nažuljene noge od hodanja.
Trebalo je da otpočne raspodjela na blokove. U tom trenutku začuše se sirene u gradu. Sve oči se upriješe u lagerfirera.
„Nastavite!“ vikao je Veber kroz buku.
Esesovci i kapoi trčali su nervozno. Redovi zatvorenika stajali su mirno; samo su lica bila nešto više podignuta i blijedo su se ocrtavala na mjesečini.
„Glavurde dolje!“ povika Veber.
Esesovci i kapoi trčali su duž redova i ponavljali. U međuvremenu bi pogledali gore. Glasovi su im se gubili u buci. Upotrebljavali su svoje toljage. Veber je hodao s rukama u džepovima krajem trga amo-tamo. Nije dao nikakva daljnja naređenja.
Nojbauer upade naglo. „Šta je, Veber? Zašto ljudi još nisu u barakama?“
„Još nije izvršena raspodjela“, odgovori Veber flegmatično.
„Svašta! Ovdje ne mogu da ostanu. Na otvorenom prostoru mogu ih smatrati trupama.“
Zavijanje sirena se promijeni. „Prekasno“, reče Veber. „U pokretu će biti još uočljiviji.“
Stajao je i gledao Nojbauera. Nojbauer to primijeti. Znao je da je Veber očekivao da on otrči u sklonište. A on ostade ljutit.
„Prokleta glupost! Poslati nam ove tipove!“ galamio je on. „Treba da pročešljamo svoje vlastite, a onda nam natovare još čitav jedan transport na vrat. Besmisleno! Zašto ovu bandu ne pošalju u neki logor smrti?“
„Logori smrti leže vjerojatno predaleko na istoku!“
Nojbauer ga pogleda. „Kako vi to mislite?“
„Predaleko na istoku. Putevi i pruge treba da su slobodne za drugu svrhu.“
Nojbauer osjeti opet hladnu kandžu straha u želucu. „Jasno“, reče on, da bi se sam umirio, „za napredovanje prema frontu. Dat ćemo mi već njima!“
Veber ne odgovori ništa. Nojbauer ga pogleda mrzovoljno.
„Naredite da ljudi legnu!“ reče. „Onda će manje ličiti na formaciju.“
„Na zapovijest!“ Veber se odgega nekoliko koraka naprijed. „Lezi!“ komandirao je.
Redovi popanuše. Veber se vrati. Nojbauer je htio da ode svojoj kući, ali nešto mu se u Veberovom držanju nije dopadalo. Ostao je. I to je jedan od nezahvalnih tipova, mislio je. Tek što sam mu nabavio krst za ratne zasluge, a već postaje bezobrazan. I to mi je podvig! A šta on ima još da izgubi? Nekoliko komada lima na svojim šašavim herojskim grudima. I dalje ništa, taj plaćenik!
Do napada nije došlo. Poslije izvjesnog vremena razlijegoše se i signali za prestanak uzbune. Nojbauer se okrenu.
„Što je manje mogućno svjetla! Požurite malo sa raspodjelom na blokove! U mraku se i onako malo vidi. Ostatak mogu blokovske starješine sutra da obave sa pisarnicom“.
„Na zapovijest!“
Nojbauer je i dalje stajao. On je promatrao odlazak transporta. Ljudi se s mukom uspraviše. Mnogi su zaspali iscrpljeni i drugovi su morali da ih drmaju dok se ne probude. Drugi su ležali i suviše iznemogli da bi još mogli hodati.
„Mrtve u dvorište krematorijuma! Onesviještene ponijeti sobom!“
„Na zapovijest!“
Red se formirao i počeo da kreće na put prema barakama.
„Bruno! Bruno!“
Nojbauer se trže nazad. Kroz ulaznu kapiju preko zborišta dolazila je njegova žena. Bila je skoro histerična.
„Bruno! Gdje si! Je li se nešto dogodilo? Jesi li...“
Ona ga vidje i naglo stade. Kći je išla za njom.
„Šta radite vi ovdje?“ upita Nojbauer vrlo ljut, ali tiho, jer se Veber upravo našao u blizini. „Kako ste ušle ovamo?“
„Straža. Ta on nas poznaje! A ti se nisi vraćao, pa sam mislila da ti se nešto dogodilo. Svi ti ljudi...“
Selma pogleda oko sebe kao da se budi.
„Zar vam nisam rekao da ostanete u mom službenom stanu?“ pitao je Nojbauer još uvijek tiho. „Zar vam nisam zabranio da ulazite ovamo?“
„Oče!“ reče Freja. „Majka je bila izvan sebe od straha. One velike sirene sasvim uz...“
Transport zaokrenu u glavnu ulicu. On prođe tik do Nojhauera.
„Šta je ovo?“ izusti Selma.
„Ovo? Baš ništa. Transport koji je danas stigao.“
„Ali...“
„Nema nikakvog „ali“! Šta vi ovdje tražite? Napolje!“ Nojbauer gurnu svoju ženu i kćerku u stranu. „Ajde, naprijed!“
„Kako oni izgledaju!“ Selma je buljila u lica koja su upravo prolazila kroz jedan trak mjesečine.
„Kako izgledaju? To su zatvorenici! Izdajnici domovine! A kako drukčije da izgledaju? Kao komercijalni savjetnici?“
„A ovi koje oni nose? Oni...“
„Sad mi je dosta!“ izdra se Nojbaiuer. „Samo mi još to nedostaje! Cifraste priče! Ovi ljudi su danas ovamo stigli. S tim kako oni izgledaju mi nemamo nikakve veze. Naprotiv! Oni treba ovdje da se pothrane. Zar ne?“ zapita on Vebera.
„Naravno, oberšturmbanfirer!“ Veber preleti preko Freje lako zainteresiranim pogledom i ode dalje.
„Evo vam sad! A sad napolje! Zabranjeno je zadržavati ovdje! Nije ovo zoološki vrt!“
Gurao je ženu dalje. Bojao se da bi Selma mogla nešto opasno da kaže. Moralo se paziti na sve strane. Niko nije bio pouzdan, čak ni Veber. Prokletstvo! Selma i Freja su baš morale da dođu ovamo gore kad je transport tu. Zaboravio je da im kaže da ostanu u gradu. Selma uprkos tome sigurno ne bi ostala! Vrag bi znao zašto je bila tako nervozna! Inače je bila naočita žena, ali čim bi zasvirala sirena, ona bi postajala malokrvni djevojčurak.
„A stražu ću da izbrusim! Prosto vas pustili unutra! Tako nešto! Idući put pustit će ma koga!“
Freja mu se okrete. „Neće baš mnogi htjeti unutra.“
Nojbaueru stade dah za trenutak. Šta je to bilo? Freja! Njegova vlastita krv i meso! Njegova zjenica! Revolucija! On pogleda Frejino mirno lice. Nije ona to tako mogla da misli. Ne. Ona je to mislila bezazleno. On se nasmije neposredno.
„No, to baš ne znam! Ovi ovdje iz ovog transporta prosjačili su da ostanu. Prosjačili! Plakali! Šta misliš kako će oni izgledati za tri nedjelje? Neće se moći prepoznati! Mi smo ovdje najbolji logor u cijeloj Njemačkoj! Poznati po tome! Pravi sanatorijum!“
Pred Malim logorom stajalo je još preostalih dvjesta ljudi iz transporta. Bili su to najslabiji. Podupirali su se međusobno. Sulcbaher i Rozen bili su među njima. Zatvorenici iz blokova stajali su napolju u redovima. Znali su da Veber lično kontrolira raspored. Berger je stoga poslao Buhera i broj 509 po hranu. Htio je da izbjegne da ih lagerfirer vidi; ali, vratili su ih iz kuhinje. Jelo je trebalo da se razdijeli tek kad se transport smjesti.
Nigdje nije gorjelo svjetlo. Samo su Veber i SS-šarfirer Šulte imali džepne lampe, koje su s vremena na vrijeme palili. Starješine blokova su raportirale.
„Ubacite ostatak ovdje!“ reče Veber drugom logorskom starješini.
Logorski starješina je raspodjeljivao ljude. Šulte je kontrolirao. Veber je i dalje švrljao okolo.
„Zašto ih ovdje ima toliko manje negoli prijeko?“ upita kad je došao do sekcije D barake 22.
Starješina bloka Hantke stade mirno: „Prostorija je manja nego u drugim sekcijama, gospodin šturmfirer!“
Veber upali svoju džepnu lampu. Svjetlo je prelijetalo preko ukočenih lica broja 509 i Buhera. Oni su stajali u stražnjem redu. Krug svjetla kliznu preko broja 509, osvijetli ga, ode dalje i vrati se.
„Tebe poznajem! Odakle?“
„Već sam dugo u logoru, gospodin šturmfirer.“
Krug svjetla spusti se dolje na broj.
„Vrijeme je da crkneš!“
„To je jedan od onih koji su nedavno morali da se jave u pisarnicu, gospodin šturmfirer“, raportirao je Hantke.
„Ah, da! Tačno.“ Krug svjetla odšeta opet dolje do broja, a onda ode dalje.
„Pribilježite jednom ovaj broj, Šulte!“
„Razumijem!“ reče šarfirer Šulte svježim mladenačkim glasom. „Koliko ovdje da ih uđe?“
„Dvadesetorica. Ne, tridesetorica. Nek se zguraju!“
Šulte i starješina logora odbrojaše i pribilježiše. Iz mraka su oči veterana promatrale Šulteovu olovku. Nisu vidjeli da je zapisao broj 509. Veber mu ga nije rekao, a džepna lampa se opet ugasila.
„Gotovo?“ upita Veber.
„Da.“
„Ostatak piskaranja može i pisarnica sutra da obavi. Marš prijeko! I pocrkavajte! Inače ćemo vam mi pomoći!“
Veber se vraćao široko i samopouzdano logorskom ulicom. Šarfireri su išli za njim. Hantke je bazao još neko vrijeme.
„Nosači hrane, napolje!“ progunđa najzad.
„Ostanite ovdje“, šapnu Berger broju 509 i Buheru. „Mogu i drugi da odu. Bolje je da ne naletite još jednom na Vebera.“
„Da li je Šulte zapisao moj broj?“
„Nisam vidio.“
„Nije“, reče Lebental. „Ja sam stajao sprijeda i pazio. Zaboravio je u brzini.“
Tridesetorica novih stajali su neko vrijeme gotovo nepomični u pomrčini.
„Ima li mjesta u barakama?“ upita konačno Sulcbaher.
„Vode!“ prostenja neki čovjek promuklo kraj njega. „Vode! Dajte nam, za ime Hrista, vode!“
Neko donese limenu kantu dopola napunjenu vodom. Novi jurnuše na nju i prevrnuše je; nisu imali čime da piju osim rukama. Baciše se na tlo i pokušavahu da rukama uhvate vodu. Stenjali su. Usne su im bile crne i prljave. Lizali su zemlju.
Berger primijeti da Rozen i Sulcbaher nisu u tome učestvovali
„Imamo česmu kraj zahoda“, reče on. „Ona doduše samo curka, ali s vremenom će se nakupiti dovoljno za piće. Uzmite kantu i donesite!“
Jedan od novajlija iskesi zube.
„Da nam u međuvremenu požderete jelo?“
„Ja ću poći“, reče Rozen i uze kantu.
„I ja“. Sulcbaher prihvati drugi kraj kante.
„Ostani ti ovdje!“ reče Berger. „Buher će poći s njim i pokazati mu gdje je to.“
Ova dvojica odoše. „Ja sam ovdje sobni starješina“, reče Berger novima. „Kod nas je ovdje red. Savjetujem vam da ga se pridržavate. Inače, bit ćete kratkog vijeka.“
Niko ne odgovori. Berger nije znao da li ga je uopće neko slušao.
„Ima li mjesta u barakama?“ upita Sulcbaher još jednom poslije nekog vremena.
„Nema. Moramo da spavamo naizmjenično. Neki će morati da ostanu napolju.
„Ima li još nešto za jelo? Mi smo čitav dan marširali a da ništa nismo dobili.“
„Nosači hrane su otišli u kuhinju“. Berger nije spomenuo da misli da se za nove neće izdavati hrana.
„Zovem se Sulcbaher. Je li ovo logor smrti?“
„Nije.“
„Sigurno nije?“
„Nije.“
„O, hvala bogu! Nemate gasnih komora?*
„Ne.“
„Hvala bogu!“ ponovi Sulcbaher.
„Govoriš kao da si u hotelu“, reče Ahasfer. „Najprije pričekaj. Odakle dolazite?“
„Već smo pet dana na putu. Pješice. Bilo nas je tri hiljade. Naš je logor raspušten. Ko nije mogao dalje bio je strijeljan.“
„Odakle dolazite“.
„Iz Lome.“
Jedan dio novih ležao je još na zemlji. „Vode!“ kriještao je neko. „Gdje je onaj sa vodom? Sigurno sam loče – svinja!“
„A zar i ti to ne bi učinio?“ upita Lebental Čovjek je buljio u njega praznih očiju.
„Vode“, reče mirnije. „Molim vode!“
„Vi dolazite iz Lome?“ upita Ahasfer.
„Da.“
„Jeste li poznavali tamo nekog Martina Šimela?“
„Ne.“
„A Morica Gevirca? Jednog sa utopljenim nosom i bez kose.“
Sulcbaher se umorno prisjećao. „Ne.“
„Ili možda Gedalje Golda? Imao je samo jedno uho“, reče Ahasfer, pun nade. „To pada u oči. Bio je u bloku 12.“
„Dvanaest?“
„Da. Prije četiri godine.“
„O, gospode!“ Sulcbaher okrenu glavu. Pitanje je bilo zaista idiotsko. „Prije četiri godine! Zašto ne prije stotinu?“
„Ostavi ga na miru, stari“, reče broj 509. „Umoran je“.
„Bili su mi prijatelji“, mrmljao je Ahasfer. „Čovjek pita za svoje prijatelje.“
Buher i Rozen dođoše sa kantama vode. Rozen je krvario. Njegova misna košulja bila je poderana na ramenima; jakna mu je bila otvorena.
„Novi se tuku za vodu“, reče Buher. „Mahner nas je spasio. Napravio je red prijeko! Sad stoje u redu za vodu. I mi to moramo ovdje učiniti, inače će opet prevrnuti kantu.“
Novi se digoše.
„U red!“ viknu Berger. „Svako će dobiti. Vode ima za sve. Ko ne stane u red, neće dobiti ništa!“
Svi poslušaše, osim dvojice koji navališe. Oboriše ih motkama. Onda Ahasfer i broj 509 donesoše svoje porcije. Pili su jedan za drugim.
„Da vidimo možemo li još malo da dobijemo?“ reče Buher Rozenu i Sulcbaheru, kad se kanta ispraznila. „Sad više neće biti opasno!“
„Bilo nas je tri hiljade“, reče Sulcbaher mehanički i nesuvislo.
Nosači hrane se vratiše. Nisu ništa primili za nove. Odmah dođe do gužve. Pred sekcijom A i B ljudi su se tukli. Tamo su sobne starješine mogle malo da učine. Imali su gotovo same muslimane, a novi su bili vještiji i još nisu bili tako ponosni.
„Reći ćemo to ovoj dvojici ovdje“, reče Berger.
„Morat ćemo nešto da damo od svoga“, reče Berger tiho broju 509.
„Jedino juhe. Hljeba nikako! Nama hljeb više treba nego njima. Mi smo slabiji.“
„Baš zato moramo nešto da im damo od svoga. Inače će uzeti sami. Vidiš ono tamo prijeko?“
„Da. Ali samo supe. Hljeb treba nama samima. Govorit ćemo sa onim koji se zove Sulcbaher.“
Dovedoše ga.
„Čuj“, reče Berger. „Mi večeras nismo ništa za vas dobili. Ali, podijelit ćemo svoju juhu s vama“
„Hvala“, odgovori Sulcbaher.
„Šta?“
„Hvala.“
Gledali su ga začuđeno. U logoru nije bio običaj da se zahvaljuje.
„Možeš li nam pri tome pomoći?“ upita Berger. „Inače će vaši ljudi opet sve da prevrnu, a ovoga puta neće biti još hrane. Ima li tu još kogod ko je pouzdan?“
„Rozen i ona dvojica kraj njega.“
Veterani i četvorica novih pođoše u susret nosačima hrane i skupiše se oko njih. Berger se ranije pobrinuo za to da svi ostali stanu u red. Tek su tada prinijeli jelo.
Postaviše se i počeše da dijele. Novi nisu imali porcije. Morali su stojeći da jedu, a onda da vrate porciju. Rozen je pazio da niko ne dobije dva puta. Neki od starosjedilaca su protestirali.
„Vratit će vam sutra juhu“, reče Berger. „Samo je pozajmljena.“ A onda se obrati Sulcbaheru: „Hljeb treba i nama samima. Naši su ljudi slabiji od vas. Možda će sutra ujutro nešto izdavati za vas.“
„Da, hvala za juhu! Vratit ćemo je sutra. Kako da spavamo?“
„Oslobodit ćemo nekoliko naših kreveta. Morat ćete spavati sjedeći. Čak ni onda neće biti za sve mjesta.“
„A vi?“
„Mi ćemo ostati ovdje napolju. Kasnije ćemo vas probuditi i smijenit ćemo se.“
Sulcbaher je klimnuo odrečno glavom.
„Nećete ih više izvući kad jednom zaspu.“
Dio novih je već spavao otvorenih usta pred barakom.
„Ostavite ih neka leže“, reče Berger i okrenu se. „Gdje su ostali?“
„Oni su već unutra potražili sebi mjesta“, reče broj 509. „U mraku ih više nećemo moći ukloniti napolje. Noćas moramo da ostavimo kako jeste.“
Berger pogleda u nebo. „Možda neće biti i suviše hladno. Možemo da se sabijemo sjedeći uza zid. Imamo tri ćebeta.“
„Sutra će morati da bude drukčije“, reče broj 509. „Nasilja nema u ovoj sekciji.“
Sćućuriše se zajedno. Skoro svi veterani bili su napolju. Čak i Ahasfer, Karel i ovčarski pas, Rozen i Sulcbaher i otprilike još desetorica novajlija sjedjeli su s njima.
„Žao mi je“, reče Sulcbaher.
„Glupost! Niste vi odgovorni jedni za druge!“
„Ja ću da pazim“, reče Karel Bergeru. „Noćas će najmanje šest naših da umre. Oni leže desno dolje, kraj vrata. Kad budu mrtvi, moći ćemo ih iznijeti, a onda spavati naizmjenično u njihovim krevetima.“
„Kako ćemo u mraku da prepoznamo da li su mrtvi?“
„To je bar jednostavno. Ja se nagnem sasvim nad njihova lica. Primjećuje se kad više ne diše.“
„Dok ih iznesemo, već će neko iznutra ležati na njihovom mjestu!“ reče broj 509.
„Pa to i mislim!“ odgovori Karel žustro. „Ja ću doći i javiti. A onda će odmah neko od nas leći, čim iznesemo mrtvaca.“
„Dobro, Karel!“ reče Berger. „Pripazi!“
Postade hladnije. Iz baraka se čulo ječanje i krici straha u snu.
„Bože moj“, reče Sulcbaher broju 509. „Kakva sreća! Mislili smo da ćemo prispjeti u logor smrti, ako nas samo ne pošalju dalje.“
Broj 509 mu ne odgovori. Sreća, mislio je. Ali bilo je tačno.
„Kako je bilo kod vas?“ upita Ahasfer poslije nekog vremena.
„Strijeljali su sve koji nisu mogli da hodaju. Bilo nas je tri hiljade.“
„To znamo. To si već nekoliko puta rekao.“
„Da“, odgovori Sulcbaher bespomoćno.
„Šta ste vidjeli uz put?“ upita broj 509. „Kako izgleda u Njemačkoj?“
Sulcbaher je razmišljao nekoliko trenutaka. „Prekjuče uveče imali smo dovoljno vode. Ponekad su nam ljudi ponešto davali. Nekad i nisu. Bilo nas je previše.“
„Neki nam je donio noću četiri flaše piva“, reče Rozen.
„Ne mislim to“, reče broj 509 nestrpljivo. „Kako su izgledali gradovi? Porušeni?“
„Nismo prolazili kroz gradove. Uvijek smo ih zaobilazili.“
„Zar baš ništa niste vidjeli?“
Sulcbaher pogleda broj 509. „Malo se gleda kad se jedva može da hoda, a puca se odzada. Vlakove nismo vidjeli.“
„Zašto je vaš logor raspušten?“
„Približavao se front.“
„Šta? Šta znaš o tome? Ta govori! Gdje leži Loma? Koliko je udaljena od Rajne? Daleko?“
Sulcbaher je pokušavao da drži oči otvorene. „Da, prilično daleko! Pedeset... sedamdeset kilometara... sutra!...“ još reče, a onda njegova glava klonu na grudi... „Sutra... sad moram da spavam.“
„Ima otprilike sedamdeset kilometara“, reče Ahasfer. „Ja sam bio tamo.“
„Sedamdeset? A odavde?“ Broj 509 poče da računa. „Dvjesto... Dvjesta pedeset...“
Ahasfer slegnu ramenima. „509,“ reče mirno, „ti uvijek misliš na kilometre! Da li si ikad pomislio da s nama mogu da učine isto što i s ovima ovdje? Da raspuste logor – da nas pošalju dalje – a gdje? Šta će onda biti s nama? Ni ovdje ne možemo više da marširamo.“
„Ko ne može da maršira bit će ustrijeljen!“ Rozen se jednim trzajem probudi i opet zaspe.
Svi su šutjeli. Tako daleko još nisu mislili. To se nadvi nad njih iznenada kao teška prijetnja.
Broj 509 je gledao na srebrne oblake na nebu. Onda je upro oči na puteve koji su se bjelasali u polusvjetlu doline. Nije trebalo da damo juhu, mislio je on jedan trenutak. Moramo da izdržimo marš. Ali čemu bi to još koristilo. Možda najviše nekoliko minuta marša. Novajlije su danima tjerali naprijed.
„Možda kod nas neće strijeljati one koji zaostanu“, reče on.
„Neće!“ odgovori Ahasfer rugajući se gorko. „Oni će ih nahraniti mesom, presvući u novo i mahat će im pa-pa!“
Broj 509 ga pogleda. Ahasfer je bio potpuno miran. Njega je jedva nešto moglo da uplaši.
„Evo Lebentala!“ reče Berger.
Lebental sjede pokraj njih.
„Jesi li šta čuo prijeko?“ upita broj 509.
Leo klimnu glavom. „Hoće da se otarase novog transporta koliko je god moguće. Levinski je to saznao od crvenokosog u pisarnici. A kako da ih se oslobode, to još nije znao tačno. Ipak treba da bude skoro. Tako će moći mrtve da otpiše kao podlegle posljedicama transporta.“
Jedan od novih trže se iza sna i zavika. A onda opet klonu i poče da hrče, široko otvorenih usta.
„Hoće li da likvidiraju samo ljude iz transporta?“
„Levinski zna samo to. Ali poručuje nam da se pazimo.“
„Da. Moramo paziti!“ Broj 509 ušutje jedan trenutak. „To znači da treba da držimo gubice. To je ono što on pod tim misli, zar ne?“
„Jasno! A šta inače?“
„Ako upozorimo nove, postat će oprezni“, objasni Majer. „A ako esesovci hoće da likvidiraju određen broj, pa ga ne nađu, ostatak će uzeti od nas.“
„Tačno“. Broj 509 je gledao na Sulcbahera, čija je glava teško ležala na Bergerovom ramenu. „Šta ćemo da radimo? Da držimo gubice?“
Bila je to teška odluka. Ako budu rešetali, a ne nađu dovoljno novih, bilo je lako moguće da će broj biti popunjen ljudima iz Malog logora; utoliko prije što novopridošli nisu bili toliko iznemogli kao drugi. Dugo su šutjeli.
„Oni nas se ništa ne tiču“, reče Majer zatim. „Moramo se najprije brinuti za sebe.“
Berger je trljao svoje upaljene oči. Broj 509 je čupkao svoj kaputić. Ahasfer se okrenu Majeru. Blijedo svjetlo zasja u njegovim očima.
„Ako se oni nas ništa ne tiču“, reče polako, „onda se ni mi nikoga više ne tičemo!“
Berger diže glavu. „Imaš pravo!“
Ahasfer je sjedio mirno uza zid i nije odgovarao. Njegova stara izmoždana lubanja sa duboko utonulim očima izgledala je kao da nešto vidi što niko drugi nije mogao da uoči.
„Reći ćemo to ovoj dvojici ovdje“, reče Berger. „Neka oni onda upozore druge. Više ne možemo da učinimo. Ta, ni mi ne znamo šta će biti!“
Karel je dolazio iz barake. – „Jedan je mrtav!“
Broj 509 ustade.
„Hajde da ga iznesemo“, obrati se Ahasferu. „Dođi stari! Ostat ćeš odmah unutra da spavaš.“

XII


Blokovi su stajali u redovima na zborištu Malog logora. Šarfirer Niman njihao se nehajno u koljenima. Bio je to čovjek tridesetih godina, uskog lica, klempavih malih ušiju i slabo izražene brade. Kosa mu je imala boju pijeska, a nosio je naočari bez okvira. Bez uniforme je ličio na tipičnog malog kancelarijskog namještenika. To je on i bio prije nego što je stupio u SS i postao čovjek.
„Pozor!“ Niman je imao visok izlomljen glas. „Novi transport, istupi! Marš! Marš!“
„Oprez!“ promrmlja 509 Sulcbaheru.
Pred Nimanom se formiraše dvoredi.
„Bolesni i invalidi, udesno!“ komandirao je.
Red se pokrenu, ali niko ne istupi u stranu. Ljudi su bili nepovjerljivi. Doživjeli su ranije već nešto slično.
„Hajde, hajde! Ko hoće da se javi liječniku i na prijevoj, istupi desno!“
Oklijevajući, nekoliko zatvorenika izađoše u stranu. Niman im priđe. „Šta je tebi?“ upita on prvog.
„Ranjave noge i slomljen prst, gospodin šarfirer.“
„A ti?“
„Dupla kila, gospodin šarfirer.“
Niman je pitao dalje. Onda vrati dvojicu ljudi. To je bio trik koji je trebalo da prevari zatvorenike i da im ulije sigurnost. Uspio je. Odmah se prijavio cio niz novih. Niman površno klimnu glavom. „Srčani bolesnici, istupiti! Ljudi koji su nesposobni za težak posao, ali mogu da krpe čarape i paraju cipele!“
Opet se javi njih nekolicina. Sada je Niman skupio oko trideset ljudi i vidje da ih neće više dobiti.
„Vi drugi izgleda da ste u sjajnoj formi“, zalaja on bijesno. „To ćemo sad da ustanovimo. Nadesno! Trčećim korakom, marš!“
Dvored poče da trči oko zborišta. Ljudi potrčaše pokraj preostalih stanovnika, koji su stajali u stavu mirno i znali da su i oni u opasnosti. Ako bi ijedan od njih pao, bilo je mogućno da i njega Niman bez daljnjega uzme kao pride. Osim toga, niko nije znao da neće i stare uzeti posebno na ispit.
Oni koji su trčali prolazili su već šesti put. Posrtati su, ali shvatili su da ne trče samo da dokažu da li su sposobni za težak rad. Trčali su za svoje živote. Lica su im bila mokra od znoja, a u očima je bio očajnički, svjesni samrtni strah koji nijedna životinja ne može da ima. Samo čovjek!
I oni koji su se prijavili kao bolesni znali su sada šta je posrijedi. Postadoše nemirni. Dvojica pokušaše da se priključe redovima onih koji su trčali. Niman to primijeti.
„Nazad! Marš tamo, prijeko!“
Nisu ga slušali. Gluhi od straha trčali su dalje. Nosili su drvene cipele koje odmah izgubiše. Bosonogi, krvavih stopala trčali su dalje. Prethodne večeri nisu dobili čarape. Niman ih nije ispuštao iz vida. Neko vrijeme su tako trčali sa ostalima. Ali kada se u njihovim izobličenim licima pokazala pohotljiva nada na izbavljenje, Niman pođe mirno maprijed nekoliko koraka i, kad su posrćući prolazili sasvim uz njega, podmetnu im nogu. Oni padoše i htjedoše da se dignu. On ih ponovo obori sa dva udarca. Pokušaše da puze.
„Diži se!“ povika on svojim kriještavim tenorom. „Marš tamo, prijeko!“
Za sve ovo vrijeme bio je on leđima okrenut baraci 22. Vrteška smrti okretala se dalje trčećim korakom. Padoše još četiri čovjeka. Ležali su na tlu. Dvojica su bila bez svijesti. Jedan je nosio husarsku uniformu, koju je prethodne večeri primio. Drugi žensku košulju sa jeftinom čipkom ispod neke vrste kratkog kaftana. Kapo iz magazina odjeće podijelio je među zatvorenike stvari iz Aušvica sa smislom za šalu. Bilo ih je još nekoliko desetina obučenih kao za kakav karneval.
Broj 509 vidje kako Rozen polupognut posrče i zaostaje. Znao je da će za nekoliko sekundi biti potpuno iscrpljen i pasti. Ne tiče me se ništa, – mislio je. Ništa! Neću da činim gluposti. Svako se mora brinuti za sebe. Red je opet prolazio pored barake 22. Broj 509 spazi da je Rozen sada posljednji. Brzo baci pogled na Nimana koji je još uvijek bio okrenut leđima baraci, a onda oko sebe. Nijedan od starješina barake nije gledao na njega. Svi su promatrali onu dvojicu kojima je Niman podmetnuo nogu. Hantke je čak sa pruženim vratom zaokrenuo naprijed. Broj 509 uhvati posrćućeg Rozena za ruku, povuče ga k sebi, gurnu iza sebe kroz redove. „Brzo! Bježi! U baraku! Sakrij se!“
Čuo je kako Rozen iza njega hripa i vidje ispod oka nešto kao pokret, a onda se dahtanje nije više čulo. Niman nije ništa opazio. Još uvijek se nije okrenuo. Ni Hantke nije ništa primijetio. Broj 509 je znao da su vrata barake bila otvorena. Nadao se da ga je Rozen razumio. I nadao se da ga on, ako ga ikad uhvate, neće izdati. Rozen mora da zna da bi i inače bio izgubljen. Niman nije prebrojao nove, i sad je imao šansu. Broj 509 osjeti da mu koljena drhte i da mu je grlo suho. Krv mu iznenada šiknu u uši.
Oprezno pogleda prema Bergeru. Berger je nepomičan promatrao gomilu koja je trčala i u kojoj je sve više i više ljudi padalo. Njegovo napeto lice pokazivalo je da sve vidi. Tada broj 509 začu iza sebe kako Lebental šapće: „Unutra je“. Koljena mu jače zadrhtaše. Morao je da se nasloni na Buhera.
Drvene cipele koje je jedan dio novopridošlih logoraša primio ležale su svuda unaokolo. Ljudi nisu bili navikli da ih nose i gubili su ih. Samo su dvojica još kloparala očajno u njima dalje. Niman je brisao svoje naočari. Bile su se zamaglile. To je dolazilo od topline koju je osjećao kad je vidio samrtni strah dok su zatvorenici padali, opet se podizali, padali, dizali se i nastavljali da posrću. Bila je to toplina u želucu i očima. Osjetio ju je prvi put kad je ubio svog prvog Jevreja. On to zapravo i nije htio; ali, onda ga je obuzeo neki bijes. On je oduvijek bio čovjek potiskivan i odbacivan i s početka se gotovo plašio da udari Jevreja. Ali kad ga je onda vidio pred sobom kako gmiže na podu i prosjači za svoj život, iznenada je osjetio kako postaje drugi, snažniji, moćniji; osjetio je svoju krv, horizont se proširio, a demolirani građanski četvorosobni stan malog jevrejskog konfekcionera sa zelenim namještajem od ripsa pretvorio se u azijatsku pustinju Džingiskana; trgovački pomoćnik Niman postao je odjedanput gospodar života i smrti; došla je moć, svemoć, opojni zanos koji se širio sve više, dizao, dok onda prvi udarac nije sam od sebe pao na meko klonulu lubanju sa rijetkom, bojenom kosom.
„Odjeljenje, stoj!“
Zatvorenici gotovo nisu mogli da vjeruju. Očekivali su da će morati da trče do u smrt. Barake, zborište i mrtvaci vrtjeli su se pred njima kao u nekom pomračenju sunca. Držali su se jedni za druge. Niman opet ustaknu svoje očišćene naočari. Odjedanput mu se žurilo.
„Donesite leševe ovamo!“
Blenuše u njega. Dosad još nije bilo leševa. „One koji su pali“, ispravi on sam sebe. „One koji su ostali ležeći“.
Oteturaše tamo i uhvatiše one koji su ležali za noge i ruke. Na jednom mjestu ležalo je cijelo klupče ljudi. Popadali su jedni preko drugih. Broj 509 vidje Sulcbahera u metežu. Stajao je i, pokriven iza drugih, udarao čovjeka koji je ležao na zemlji u cjevanice; trzao ga za kosu i za uši. Onda se saže i podiže ga na koljena. Čovjek pade bez svijesti nazad. Sulcbaher ga ponovo gurnu, proturi mu ruke ispod pazuha i pokuša da ga uspravi. Nije uspio. Udarao je sada kao očajnik šakama po onesviješćenom, dok ga jedan blokovski starješina ne odgurnu. Sulcbaher se opet progura. Starješina bloka ga udari. Mislio je da je Sulcbaher bijesan na onesviješćenog i da želi da se još na njemu iskali.
„Ti, prokleta živino!“ zareža on. – „Pusti ga na miru! I onako će odapeti!“
Kapo Štrošnajder dolazio je kroz kapiju u bodljikavoj žici sa teretnim kolima, na kojima su obično transportirali leševe. Motor je štektao kao mašinska puška. Štrošnajder se dovezao do gomile. Natovariše pale. Neki su još pokušavali da pobjegnu. Došli su bili k svijesti. Ali Niman je sad pazio. Nikoga nije puštao da ode, nikoga ni od onih koji su se dobrovoljno javili.
„Odbij ko ovde ne spada!“ razdera se. „Oni koji su se javili kao bolesnici neka natovare ostatak!“
Ljudi jurnuše u barake što su brže mogli. Natovariše onesviješćene. Onda je Štrošnajder dao gas. Vozio je tako polako da su dobrovoljci mogli da ga slijede pješice. Niman je išao pored njih. „Vašim mukama je došao kraj“, reče on promijenjenim, gotovo ljubaznim glasom svojim žrtvama.
„Kamo ih vode?“ upita jedan od novajlija u baraci 22.
„Vjerovatno u blok 46.“
„A šta će se tamo dogoditi?“
„Ne znam“, odgovori broj 509.
Nije htio da kaže što se znalo o logoru – da je Niman imao kantu benzina i nekoliko injekcionih šprica u jednoj prostoriji pokusnog bloka 46 i da se nijedan od zatvorenika neće više vratiti. Štrošnajder će ih večeras odvesti u krematorijum.
„Zašto si onog jednog onoliko tukao?“ upita broj 509 Sulcbahera. Sulcbaher ga pogleda i ne odgovori ništa. Gušio se kao da mora da proguta bublu vate, a onda ode.
„Bio mu je to brat“, reče Rozen.
Sulcbaher povrati; iz njegovih usta izašlo je samo malo zelenkastog želučanog soka.
„Gle ti! Još uvijek ovdje! Tebe su sigurno zaboravili.“
Hantke je stajao pred brojem 509, promatrao ga polako odozgo do dolje. Bilo je to u vrijeme večernje prozivke. Blokovi su se svrstali napolju.
„Pa trebalo je da ti budeš zapisan! Moram se obavijestiti o tome!“
Klatio se na svojim nogama tamo-amo i upro pogled svojih svijetlo-plavih izbuljenih očiju u broj 509. Broj 509 stajao je vrlo miran.
„Šta?“ – upita Hantke.
Broj 509 ne odgovori. Bila bi ludost ma čime razdražiti starješinu bloka. Šutnja je uvijek bila najbolja. Sve čemu se on mogao nadati bilo je to da će Hantke opet zaboraviti stvar ili da on to ne misli ozbiljno. Hantke se kreveljio. Zubi su mu bili žuti i prljavi.
„Šta?“ ponovi on.
„Broj je onda bio zapisan“, reče Berger mirno.
„Tako?“ Hantke se obrati njemu. – „Znaš li ti to sigurno?“
„Da. Šarfirer Šulte ga je zabilježio. Ja sam vidio.“
„U mraku? Onda je sve dobro.“ Hantke se još uvijek klatio. – „Onda se dakle mogu mirno da raspitam. Neće ništa naškoditi, zar ne?“
Niko ne odgovori.
„Možeš još da se naždereš“, reče Hantke velikodušno. „Do večeras! Nema smisla da blokfirera pitam za tebe. Učinit ću ja to odmah na pravom mjestu. Ti, đavolja pečenko!“ Okrenu se. – „Mirno!“ obrecnu se.
Dolazio je Bolte. Bio je kao i uvijek u žurbi. Već je dva sata gubio na kartama i upravo je dobio dobre karte. Dosadno pogleda preko mrtvih i iščeznu što je prije mogao. Hantke ostade. On je poslao nosače hrane u kuhinju, a onda odlunja prijeko, do ograde od bodljikave žice, koja je odvajala ženske barake od Malog logora. Tamo je stajao i gledao prijeko.
„Uđimo u barake“, reče Berger. „Neka jedan ostane napolju i promatra ga!“
„Ja ću“, reče Sulcbaher.
„Javi kad ode! Odmah!“
Veterani se šćućuriše u baraci. Bilo je bolje kad ih Hantke nije vidio.
„Šta da radimo?“ upita Berger brižno. „Misli li to ova svinja ozbiljno?“
„Možda će opet zaboraviti. Izgleda kao da ga je spopalo ono njegovo bjesnilo. Kad bismo samo imali rakije da ga napijemo!“
„Rakije!“ Lebental pijunu. „Nemogućno! Potpuno nemogućno!“
„Možda je htio samo da napravi vic“, reče broj 509. Nije doduše vjerovao u to, ali takve stvari su se već često događale u logoru. Esesovci su bili majstori u tome da ljude drže uvijek u strahu. Mnogi na koncu to nije mogao da izdrži. Neki su se bacili u žicu, a druge je najzad izdalo srce.
Rozen pristupi. „Ja imam novaca“, prošapta broju 509. „Uzmi ga! Ja sam ga sakrio i unio. Evo četrdeset maraka! Daj mu ih! Mi smo to kod nas tako radili!“
On mu ugura novčanice u ruku. Broj 509 ih osjeti, uze ih gotovo i ne primjećujući da ih je uzeo.
„Neće ništa pomoći! On će ih uzeti, a ipak će učiniti šta bude htio.“
„Onda mu obećaj više!“
„A gdje da uzmemo više?“
„Lebental ima nešto“, objasni Berger. „Zar nije tako, Leo?“
„Da. Ja imam nešto. Ali ako se jedanput navadi na novac, dolazit će svakog dana, tražeći više, sve dok mi ne ostanemo bez ičega. Onda ćemo biti opet ondje gdje smo sada. Samo novaca više neće biti.“
Svi su šutjeli. Niko nije smatrao da je Lebentalov zaključak grub. Bio je stvaran i ništa drugo. Pitanje je bilo jednostavno – da li je vrijedilo napustiti sve mogućnosti Lebentalove trgovine, samo da bi broj 509 dobio nekoliko dana života?
Veterani bi dobijali manje za jelo; možda upravo toliko manje da bi izvjesni ili pak svi poumirali. Nijedan od njih ne bi oklijevao da dâ sve kad bi time broj 509 mogao zaista da bude spasen; ali to je izgledalo nevjerovatno. Ako je Hantke ozbiljno mislio, Lebental je tu imao pravo. Nije vrijedilo riskirati život dvanaestorici, da bi jedan samo dva ili tri dana mogao duže da živi. To je bio nepisani, nemilosrdni zakon logora, pomoću koga su oni proživjeli dosad. Svi su ga poznavali; ali u ovom slučaju nisu još htjeli da ga priznaju. Tražili su izlaz.
„Trebalo bi ubiti strvinu!“ reče Buher najzad beznadno.
„Čime?“ upita Ahasfer. „On je deset puta jači od nas.“
„Ako svi zajedno sa svojim porcijama...“
Buher umuknu. Znao je da je to idiotizam. Dvanaestak ljudi bi bilo obješeno kada bi to pošlo za rukom.
„Stoji li on još uvijek tamo?“ upita Berger.
„Da. Na istom mjestu.“
„Možda će zaboraviti.“
„Onda ne bi stajao. Rekao je da će sačekati do poslije jela.“
Mrtvi muk zavlada tamom.
„Možeš mu bar dati četrdeset maraka“, reče Rozen poslije nekog vremena broju 509. „One samo tebi pripadaju. Dajem ih tebi! Ja – samo tebi! One se nikog drugog ne tiču.“
„Tako je“, objasni Lebental. „Sasvim tako!“
Broj 509 je gledao kroz vrata. Gledao je u tamnu Hantkeovu figuru kako stoji prema sivom nebu. Nekad je već jednom bilo nešto slično – jedna tamna glava prema nebu i jedna velika opasnost. Nije tačno znao kada. Opet pogleda kroz vrata, čudio se što je neodlučan. Mutni i nejasni otpor stvorio se u njemu. Bio je to otpor protiv pokušaja da podmiti Hantkea. Ranije tako nešto nije poznavao; ranije je to uvijek bio samo čisti strah.
„Hajde prijeko“, reče Rozen, „daj mu novac i obećaj mu više!“
Broj 509 je oklijevao. Sam sebe nije razumijevao. Znao je, doduše, da podmićivanje nije imalo mnogo smisla ako je Hantke zaista htio da ga uništi. Vidio je takve slučajeve često u logoru. Ljudima bi oduzeli sve što su imali, a onda bi ih likvidirali, da ne bi mogli da govore. Ali jedan dan života je bio jedan dan života. A «u međuvremenu se moglo mnogo toga dogoditi.
„Evo nosača jela“, javi Karel.
„Slušaj“, šapnu Berger broju 509. „Pokušaj! Daj mu novac! A ako onda dođe ponovo i htjedne više, zaprijetit ćemo mu da ćemo ga prijaviti radi ucjene. Ima nas dvanaest svjedoka. To je mnogo. Svi ćemo izjaviti da smo vidjeli. On onda neće htjeti da riskira. To je jedino što možemo da uradimo.“
„On dolazi“, javi Sulcbaher spolja.
Hantke se okrenu. Polako je prilazio sekciji B.
„Gdje si, đavolja pečenko?“ upita.
Broj 509 izađe. Nije imalo smisla ostajati sakriven.
„Ovdje.“
„Dobro. Ja sad idem. Oprosti se i napiši testament! Onda će te odvesti. Sa trubama i bubnjevima.“ Isceri se. Ono s testamentom smatrao je veličanstvenim vicem. Isto tako trube i bubnjeve.
Berger mahnu broju 509. Broj 509 pođe korak naprijed.
„Mogu li trenutak da govorim s vama?“
„Ti, sa mnom? Glupost!“
Hantke pođe izlazu. Broj 509 ga je slijedio.
„Imam novaca“, reče on Hantkeu u leđa.
„Novaca? Tako? Koliko?“
Hantke je išao dalje. Nije se okrenuo.
„Dvadeset maraka.“
Broj 509 je htio da kaže četrdeset, ali čudnovati otpor u njemu spriječio je to. Osjećao ga je kao neku vrstu tvrdoglavosti. Ponudio je polovicu za svoj život.
„Dvadeset maraka i dvije pare! Čovječe, odbij!“ Hantke pođe brže. Broj 509 uspije da dođe do njega.
„Dvadeset maraka je bolje nego ništa.“
„Sranje!“
Nije imalo više svrhe sad ponuditi četrdeset. Broja 509 obuze osjećaj da je učinio presudnu grešku. Trebalo je da sve ponudi. Želudac mu odjednom propade u jedan ponor. Otpor koji je ranije osjećao prošao je.
„Imam još više novaca“, reče on brzo.
„Gle ti!“ Hantke stade. „Kapitalista? Kapitalista koji skapava! Koliko to imaš još?“
Broj 509 uze dah. „Pet hiljada švajcarskih franaka.“
„Šta?“
„Pet hiljada švajcarskih franaka. Oni leže u jednom bankovnom fahu u Cirihu.“
Hantke se nasmija. „I to treba da povjerujem tebi, bijednom odrpancu!“
„Nisam uvijek bio bijedni odrpanac.“
Hantke je promatrao broj 509 nekoliko trenutaka.
„Prepisat ću vam polovicu novca“, reče broj 509 žurno. „Dovoljan je običan prijepis i on će pripasti vama. Dvije i po hiljade švajcarskih franaka!“ Gledao je tvrdo, bezizražajno lice pred sobom. „Rat će se uskoro završiti! Novac će u Švajcarskoj onda biti dobar“. Čekao je. Hantke još uvijek nije odgovarao. „Kad rat bude izgubljen“... dodade broj 509 polako.
Hantke diže glavu.
„Tako?“ reče on tiho. „Na to već računaš, dakle, a? Sve si lijepo izmislio, je li? Ali mi ćemo ti jedanput temeljito zasoliti. Sam si se uvalio. Sad će te zgrabiti još i političko odjeljenje. Zabranjeno posredovanje deviza u inostranstvu! To dolazi uz sve ono drugo! Čovječe, ne bih htio da imam tvoju glavu na ramenima.“
„Imat dvije i po hiljade švajcarskih franaka ili ih nemati, nije isto.“
„Ni za tebe! Čisti se!“ izdra se Hantke iznenada i udari broj 509 žestoko u grudi da ovaj pade.
Broj 509 se polako dizao. Stiže i Berger. Hantke se izgubio u pomrčini. Broj 509 je znao da trčati za njim nema više smisla, uostalom, Hantke je bio isuviše odmakao.
„Šta se dogodilo?“ upita Berger žurno.
„Nije uzeo.“
Berger ne odgovori. Pogleda broj 509. Broj 509 vidje da Berger ima toljagu u ruci.
„Ja sam mu još mnogo više ponudio“, reče on. „Nije prihvatio“. Gledao je pometen oko sebe. „Mora da sam nešto pogrešno učinio! Ne znam šta?“
„Šta on to samo može da ima protiv tebe?“
„Nikad me nije trpio.“ Broj 509 otra čelo. „Sad je ionako svejedno. Ponudio sam mu čak novac u Švajcarskoj. Franke. Dvije i po hiljade. Nije pristao.“
Dođoše do barake. Nije bilo potrebno da išta kažu. Drugi su već znali šta se dogodilo. Oni su stajali gdje su i ranije bili. Niko se nije odmicao, – ali izgledalo je da se oko broja 509 već stvorio prazan prostor, – jedan nevidljivi, nepremostivi obruč, koji ga je izolirao: usamljenost mrtvaca.
„Do đavola!“ reče Rozen.
Broj 509 ga pogleda. Jutros ga je spasio. Bilo je čudnovato da je on to mogao da učini, a da je sad već negdje tamo odakle više nije mogao da pruži samom sebi ruku.
„Daj mi sat!“ reče on Lebentalu.
„Uđi u baraku!“ reče Berger. „Treba da razmislimo.“
„Ne. Sada se može još samo čekati. Daj mi sat! I ostavite me samog!“
Sjedio je sam. Kazaljke sata svjetlucale su se zelenkasto u tami. Trideset minuta vremena – mislio je. Deset minuta do zgrade uprave; deset minuta za prijavu i naređenje, deset minuta nazad. Jedan polukrug velike kazaljke – to je sad bio njegov život. Možda je bio i duži, pomisli iznenadno. Ako Hantke prijavi i švajcarski novac, intervenirat će političko odjeljenje. Ono će pokušati da dobije novac i ostavit će ga na životu dok ne dobije. On nije na to mislio kada je ono rekao Hantkeu; mislio je samo na pohlepu starješine bloka. Bila je to šansa, ali nije bio siguran da li će Hantke prijaviti novac. Možda će prijaviti samo da je Veber htio da vidi broj 509.
Buher dođe polako kroz tamu.
„Evo još jedne cigarete“, reče on oklijevajući. „Berger bi htio da dođeš unutra i da je popušiš.“
Cigareta? Tačno! Veterani su imali još jednu. Jedna od onih koje je Levinski donio poslije dana u bunkeru. Bunker – sad je znao ko je bio tamna figura prema nebu na koju ga je Hantke podsjetio. Znao je i gdje ju je vidio; bio je to Veber. Veber, od koga je sve poteklo.
„Dođi!“ reče Buher.
Broj 509 odreče glavom. Cigareta. Cigarete osuđenog na smrt. Krvnikova cigareta. Koliko se dugo puši jedna cigareta? Pet minuta? Deset, ako se polako puši. Trećinu njegovog vremena. Previše! Trebalo je drugo da uradi. Ali šta? Ništa se nije moglo uraditi. Usta su mu bila odjedanput suha od želje za duhanom. Nije htio. Ako bude pušio, priznat će da je izgubljen.
„Odlazi“, prošapta on Ijutito. „Odlazi s tvojom usranom cigaretom!“
Sjećao se jedne slične želje. Ovoga puta nije mu trebalo dugo da se prisjeti. Bila je to Nojbauerova cigara, onda kada je njega i Buhera Veber tukao. Veber – opet! Kao i uvijek. Kao i prije mnogo godina.
Nije htio da misli na Vebera. Ne sada! Pogleda na sat. Prošlo je pet minuta. Pogleda nebo. Noć je bila vlažna i vrlo mlaka. Bila je to noć u kojoj sve raste. Noć korijenja i pupoljaka. Proljeće, prvo proljeće sa nadom. Bila je to razderana, očajna nada, samo sjena jedne nade, čudnovati i slabi odjek iz minulih godina. Ali i to je već bilo ogromno; izazivalo je vrtoglavicu i sve je mijenjalo. Nije trebalo da kaže Hantkeu da je rat izgubljen, mislilo je nešto u njemu.
Prekasno. On je to već učinio. Izgledalo je da je nebo postalo tamnije, prašnjavije, niže, ugljenastije. Ličilo je na beskrajni pokrov koji se spušta pun prijetnje. Broj 509 je s mukom disao. Htio je da otpuže, da gurne glavu u neki ćošak, da je sakrije u zemlju, spase, srce da iščupa, da ga zakopa, da bi i dalje kucalo kad...
Četrnaest minuta! Ču iza sebe mrmljanje jednolično, pjevajuće, strano. Pomisli – Ahasfer! Ahasfer koji moli. Slušao je. Izgledalo je da traje sate, dok se nije sjetio šta je to bilo. Bilo je to isto mrmljanje i pjevanje koje je često slušao. Molitva za mrtve, kadiš. Ahasfer je već pjevao kadiš nad njim.
„Još nisam mrtav, stari“, reče on okrenuvši se nazad. „Još dugo ne. Prestani sa molitvom!“
Neko odgovori. Bio je to Buher.
„On ne moli“, reče.
Broj 509 to više nije čuo. Iznenada osjeti kako ga nešto spopada. U životu je upoznao mnoge strahove; poznavao je sivi, moluskni strah beskrajnog zatočenja; poznavao je oštri, razdirući strah neposredno prije mučenja; poznavao je duboki, brzi strah pred vlastitim očajem, – poznavao ih je sve i izdržao ih, poznavao ih je, ali je znao i za onaj drugi, posljednji, i sad je osjetio da je to on: strah strahova, veliki strah pred smrću. Već godinama ga nije osjećao i mislio je da se više nikada neće vratiti, da ga više ne može osjetiti, da je isisan bijedom, stalnom blizinom smrti i posljednjom ravnodušnošću. Nije ga osjećao. Ni onda kada je sa Buherom išao u pisarnicu. Ali sada je osjećao njegove ledene kandže u svojoj kičmi i znao je da je došao zbog toga što je opet stekao nadu. On ga je osjećao kao led, prazno raspadanje i krik bez glasa. Pribio je ruke uz zemlju i gledao pravo ispred sebe. Ona isisavajuća smrtna jeza nad njim nije više bila nebo. Gdje je bio život ispod toga? Gdje je bio slatki šum raštenja? Gdje su bili pupoljci? Gdje je odjek, blagi odjek nade? Trepereći i gaseći se u gorkoj agoniji, cviljela je posljednja bijedna iskra u utrobi i olovno se kočio svijet u propadanju i u jezi.
Mrmljanje! Gdje je mrmljanje? Nije više bilo ni mrmljanja.
Broj 509 vrlo lagano diže šaku. Oklijevao je prije nego što ju je otvorio, kao da je u njoj držao dijamant koji se možda pretvorio u ugalj. Otvori prste, sačeka da još nekoliko puta udahne, prije negoli pogleda na one dvije blijede crte koje su ograničavale njegovu sudbinu.
Trideset i pet minuta! Trideset i pet! Pet minuta više nego trideset, na koje je on računao. Pet više! Pet očajno skupocjenih važnih minuta. Ali bilo je mogućno da je trajalo pet minuta duže dok se podnese prijava kod političkog odjeljenja. Ili je Hantke uzeo sebi više vremena. Sedam minuta više! Broj 509 je sjedio mirno. Disao je i osjećao da opet diše. Još se uvijek ništa nije moglo čuti, ni koraci, ni zveket, ni povici. Nebo je opet bilo tu i uzmicalo. Nije više bilo samo crni pritisak i grobni oblaci. Vjetar je pirkao kroza nj.
Dvadeset minuta! Trideset! Neko iza njega uzdahnu. Nebo je bilo vedrije. Bilo je i više. Opet odjek, najtiši udar srca, mali bubanj pulsa i još više. Odjek u odjeku, ruke postadoše opet ruke, iskra neugasla – i dalje je tinjala. I to jače nego ranije. Malo jače. Za onoliko koliko se strah pojačao. Lijeva ruka bez snage pusti da sat padne.
„Možda...“, šaputao je Lebental iza broja 509 i zašutio prestrašeno i praznovjerno.
Vremena odjednom više nije bilo. Ono se rasulo. Rasulo na sve strane kao voda koja se sliva negdje niz brijeg. Nije bilo iznenađenje kad je Berger podigao sat i rekao: „Sat i deset minuta! Danas se više ništa neće dogoditi. Možda nikad, 509! Možda se predomislio“.
„Da.“ – reče Rozen.
Broj 509 se okrenu. „Leo, zar ne dolaze djevojke večeras?“
Lebental ga pogleda zapanjeno, „Na to sad misliš?“
„Da“.
A na šta inače, pomisli broj 509. Na sve što me udaljuje od onoga straha koji kosti smekšava u želatin. „Imamo novaca“, reče on. „Ja sam Hantkeu ponudio samo dvadeset maraka.“
„Ti si mu ponudio samo dvadeset maraka?“ upita Lebental ne vjerujući.
„Da. Dvadeset ili četrdeset, bilo je svejedno. Ako bude htio, uzet će, i gotovo. I svejedno je da li je dvadeset ili četrdeset.“
„A ako dođe sutra ujutro?“
„Ako dođe sutra ujutro, dobit će dvadeset maraka. A ako me je prijavio, doći će esesovci, a onda mi novac uopće više nije potreban.“
„On te nije prijavio“, reče Rozen. „Sigurno nije. On će uzeti novac.“
Lebental dođe k sebi. „Zadrži novac“, izusti on. „Za večeras imam dovoljno.“ Primijeti da je broj 509 učinio pokret. „Neću da ga uzmem!“ reče on žestoko. „Imam dovoljno. Ostavi me na miru!“
Broj 509 ustade polako. Dok je sjedio, imao je osjećaj da nikad više neće moći ustati, da su mu se kosti zaista pretvorile u želatin. On pokrenu ruke i noge. Beiger je išao za njim. Šutjeli su neko vrijeme.
„Efraime!“ reče broj 509. „Misliš li da ćemo se ikada osloboditi straha?“
„Zar je bilo tako teško?“
„Toliko teško koliko je samo mogućno. Gore nego inače.“
„Bilo je gore, jer si sad životniji.“
„Misliš?“
„Da. Svi smo se promijenili.“
„Možda. Ali hoćemo li se ikad u životu osloboditi straha?“
„To ne znam. Ovoga hoćemo. To je bio razuman strah. Sa razlogom. Onaj drugi, stalni strah koncentracionog logora – za njega ne znam. I to je svejedno. Za sada treba misliti samo na sutra. Na sutra i na Hantkea.“
„Upravo na to neću da mislim!“ reče broj 509.

XIII


Berger je bio na putu u krematorijum. Pored njega marširala je grupa od šest ljudi. Poznavao je jednog od njih. Bio je advokat i zvao se Mose. 1932. godine učestvovao je kao zastupnik sporedne optužbe protiv dvojice nacista u jednom procesu za ubistvo.
Naciste su oslobodili, a Mose je poslije preuzimanja vlasti odmah strpan u koncentracioni logor. Berger ga više nije vidio otkad je premješten u Mali logor. Opet ga je prepoznao, jer je nosio naočari koje su imale samo jedno staklo. Moseu nije bilo potrebno drugo. Imao je samo jedno oko. Drugo su mu izgorjeli cigaretom 1933. godine, umjesto namirenja računa za proces.
Mose je išao spoljnom stranom.
„Kuda?“ upita Berger ne pokrećući usne.
„Krematorijum. Raditi.“
Grupa je prolazila. Berger sad opazi da poznaje još jednog od ljudi, Bredea, socijaldemokratskog partijskog sekretara. Zapazi da su sva šestorica politički zatvorenici. Jedan kapo sa zelenim trouglom kriminalca išao je za njima. Zviždukao je neku melodiju. Berger se sjeti da je to šlager iz jedne stare operete. Mehanički mu se u sjećanju javi tekst: Zbogom, ti mala vilo, zdravo, dok te ponovo ne vidim!
Gledao je za grupom. Vila – mislio je on razdraženo. Mora da je podrazumijevao kakvu telefonistkinju. Zašto mu je to iznenada palo na pamet? Zašto se on sjećao te verglmelodije, pa čak i glupavih riječi uz nju? Toliko važnijih stvari je odavno zaboravio.
Išao je polako i udisao svježe jutro. Ovo hodanje kroz Radni logor bilo je za njega gotovo uvijek kao neka šetnja kroz park. Još pet minuta do zida koji je okruživao krematorijum. Pet minuta vjetra i ranog dana.
Vidje kako grupa sa Moseom i Bredeom iščezava kroz kapiju. Izgledalo je čudnovato da su za rad u krematorijumu određeni novi ljudi. Krematorijsko odjeljenje sastojalo se od specijalne grupe zatvorenika koji su zajednički stanovali. Njih su bolje hranili nego druge, a inače imali su izvjesne prednosti. Ali zato su ih obično smjenjivali poslije nekoliko mjeseci i slali na trovanje gasom... Sadašnje je odjeljenje bilo tek dva mjeseca na radu, a spolja su rijetko koga dodjeljivali. Berger je bio gotovo jedini. Na početku su ga poslali kao ispomoć za nekoliko dana, a onda je nastavio da radi pošto je njegov prethodnik umro. On nije dobijao bolju ishranu i nije stanovao sa pravim odjeljenjem za spaljivanje. Zbog toga se nadao da neće biti poslan sa drugima za dva ili tri mjeseca. Ali, to je bila samo nada.
On uđe kroz kapiju i opazi kako ona šestorica ljudi stoje u dvorištu poredani. Stajali su nedaleko od vješala koja su bila podignuta u sredini. Zatvorenici su pokušavali da ne gledaju drvenu spravu. Moseovo lice se promijenilo. Buljilo je svojim jedinim okom prestrašeno kroz staklo u Bergera. Brede je oborio glavu.
Kapo se okrenu i spazi Bergera.
„Šta ćeš ti ovdje?“
„Raspoređen u krematorijum. Kontrola zuba.“
„Dentist! Onda, kidaj odavde! Ostali, mirno!“
Šestorica ljudi bili su tihi koliko su mogli. Berger prođe uz njih. Ču kako Mose nešto šapće, ali ga nije razumio. Nije mogao da zastane. Kapo ga je promatrao. Čudnovato je, pomisli, da tako malo odjeljenje vodi jedan kapo umjesto predradnika.
Podrum krematorijuma imao je s jedne strane veliko koso okno koje je vodilo napolje. Leševe koji su bili naslagani u dvorištu bacali su u okno, i oni bi klizili u podrum. Tamo su ih skidali, ako već nisu bili goli, uvodili u knjige i vadili zlato iz usta.
Berger je tu imao službu. Ispisivao je umrlice i vadio mrtvima zlatne zube. Čovjek koji je to ranije radio, neki zubotehničar iz Cvikaua, umro je od trovanja krvi.
Kapo koji je nadzirao posao zvao se Dreer. On uđe nekoliko minuta kasnije.
„Na posao!“ reče on zlovoljno i sjede za jedan sto na kome su ležale liste.
Osim Bergera, tu su bila još četvorica ljudi iz krematorijumskog odjeljenja. Oni stadoše pokraj okna. Prvi mrtvac kliznu kroza nj kao kakav ogroman kukac. Četvorica ljudi potegoše ga preko cementa do sredine prostorije. Bio je već ukočen. Brzo su ga skidali. Svukoše mu jaku sa brojem i oznakom. Jedan od zatvorenika pritiskivao je za to vrijeme desnu mrtvačevu ruku koja je bila odvojena, dok rukav nije bio skinut. Onda je on pusti, a ruka sunu natrag kao kakva grana. Hlače je bilo lakše svlačiti.
Kapo je bilježio brojeve mrtvih.
„Prsten?“ upita on.
„Ne. Nema prstena.“
„Zubi?“ On osvijetli džepnom lampom poluotvorena usta na kojima se bio skorio tanki mlaz krvi.
„Zlatna plomba, desno“, reče Berger.
„Dobro, napolje s njom!“
Berger kleknu sa kliještima pokraj glave koju je jedan zatvorenik držao. Drugi su već svlačili sljedeći leš, izvikivali broj i bacali odjeću tamo gdje je bila odjeća prvog. Sa treskom, kao da su suhe cjepanice, padalo je sada sve više i više mrtvaca kroz okno. Slagali su se jedan na drugog i ispreplitali se. Jedan uleti na noge i ostade u uspravnom položaju. On se nasloni na okno široko otvorenih očiju, iskrivljenih usta. Ruke su mu bile polustisnute, a medalja na lančiću visila mu je iz razdrljene košulje. Stajao je tako neko vrijeme. Preko njega su bučno padali drugi leševi. Među njima je bila jedna žena sa kratkom kosom. Mora da je bila iz logora za zamjenu. Najprije se pojavi njena glava, a kosa joj pokri lice. Najzad kao da je postao umoran od tolike smrti na svojim ramenima, onaj prvi leš kliznu polako u stranu i pade. Žena pade preko njega. Dreer to primijeti, isceri se, obliza gornju usnu, na kojoj je bujala debela bubuljica.
U međuvremenu je Berger izvadio zub. Metnuše ga u jednu od dviju kutija. Druga je bila za prstenje. Dreer proknjiži zub.
„Pozor!“ povika iznenada jedan od zatvorenika.
Petorica ljudi stadoše mirno. SS-šarfirer Šulte uđe. „Nastavite!“
Šulte zajaši stolicu pokraj stola za listove. Promatrao je gomilu mrtvaca.
„Pa tamo kod ubacivanja ima osam ljudi. Previše ih je! Zovnite šestoricu dolje! Oni mogu ovdje da pomažu. Ti, tamo!“ On pokaza na jednog zatvorenika.
Berger skide vjenčani prsten sa prsta jednog leša. To je obično bilo tako; prsti su bili tanki. Metnuše prsten u drugu kutiju. Dreer ga ubilježi. Leš nije imao zuba. Šulte zijevnu.
Bilo je propisano da se leševi seciraju, a uzrok smrti ustanovi i unese u dokumenta; ali niko se za to nije brinuo. Logorski liječnik je dolazio rijetko, mrtve nikad nije ni gledao, a uvijek su unošeni isti uzroci smrti: najčešće slabost srca. I Vesthof je umro od slabosti srca.
Gola tijela koja su bila proknjižena polagana su kraj lifta. Gore, u odjeljenju za sagorijevanje, lift bi podizali svaki put kad je bilo potrebe da se peći napune. Čovjek koji je bio izašao vrati se sa četvoricom ljudi. Bili su iz grupe koju je Berger vidio. Tu su bili Mose i Brede.
„Marš, tamo!“ reče Šulte. „Pomagati kod svlačenja i bilježiti stvari! Logorsku odjeću na jednu gomilu! Civilne stvari na drugu! Cipele odvojeno! Naprijed!“
Šulte je bio mlad čovjek oko dvadeset i tri godine, plav, sivih očiju i bjeloputog pravilnog lica. Pripadao je već ranije, prije preuzimanja vlasti, Hitlerovoj omladini, i tamo su ga odgojili. Naučio je da ima nadljudi i ljudi niže vrste, i čvrsto je u to vjerovao. Poznavao je rasnu teoriju i partijske dogme, i to je bila njegova biblija. Bio je dobar sin, ali bi potkazao oca ako bi on bio protiv partije. Partija je za njega bila nepogrešiva; on ništa drugo nije ni poznavao. Logoraši su bili neprijatelji države i partije; stajali su stoga izvan milosrđa ili čovječnosti. Predstavljali su nešto što je manje od životinje. Kad su ih ubijali, to je bilo isto kao da se uništavaju štetni insekti. Šulte je imao potpuno mirnu savjest. On je spavao dobro, jedino je žalio što nije na frontu. Logor ga je tražio zbog mane srca. Bio je pouzdan prijatelj, volio je muziku i poeziju i smatrao mučenje neophodnim sredstvom da bi se dobile informacije od uhapšenih, jer su svi neprijatelji partije lagali. U životu je ubio po naređenju šestoricu ljudi, i o tome nikad nije razmišljao; dvojicu od njih polako, da bi odali imena pomagača. Bio je zaljubljen u kćerku jednog savjetnika Zemaljskog suda i pisao joj je zgodna i nešto romantična pisma. U slobodnom vremenu je rado pjevao; imao je prijatan tenor.
Posljednji goli leševi bili su naslagani kraj lifta. Donosili su ih Mose i Brede. Moseovo lice nije više bilo zgrčeno od straha. On se nasmiješi Bergeru. Njegov strah napolju bio je bez razloga. Mislio je da će doći na vješala. Sada je radio sve što su mu naređivali. Sve je u redu. Bio je spasen. Radio je brzo da bi pokazao svoju dobru volju.
Vrata se otvoriše. Veber uđe.
„Pozor!“
Svi logoraši stadoše mirno. Veber stade sjajnim, elegantnim čizmama kraj stola. On je volio dobre čizme; to mu je bila gotovo jedina strast. Oprezno otrese cigaretu koju je bio zapalio zbog smrada leševa.
„Gotovo?“ upita Šultea.
„Da, šturmfirer. Upravo. Sve je proknjiženo i preuzeto.“
Veber pogleda jednu kutiju sa zlatom. On izvadi medalju koju je nosio onaj stojeći leš.
„Šta je ovo?“
„Jedan sveti Hristofor, šturmfirer“, objasni Šulte revnosno. „Medalja za sreću.“
Veber se iskesi. Šulte nije primijetio da je napravio vic.
„Lijepo“, reče Veber dok je ostavljao medalju. „Gdje su ona četvorica odozgo?“
Četvorica ljudi istupiše. Vrata se ponovo otvoriše i šarfirer Ginter Štajnbrener uđe sa onom dvojicom koja su ostala napolju.
„Stanite kraj ove četvorice!“ reče Veber. „Ostali napolje, gore!“
Zatvorenici iz krematorijumskog odjeljenja brzo iščeznuše. Berger ode za njima. Veber je promatrao šestoricu preostalih.
„Ne tamo“, reče on. „Stanite ispod onih kuka!“
Na poprečnom zidu prostorije, preko puta okna, bile su uzidane četiri jake kuke. Bile su oko pola metra više nego glave zatvorenika koji su stajali ispod njih. U ćošku, desno od njih, stajao je tronožac; kraj toga, u jednom sanduku, ležali su konopci zavezani u kratke omče na čijim su se krajevima nalazile kuke.
Veber udari lijevom čizmom tronožac tako da je kliznuo pred prvog zatvorenika.
„Popni se na njega!“
Čovjek je drhtao ali se pope na tronožac. Veber pogleda na sanduk sa kratkim konopcima..
„Tako, Ginter,“ reče Štajnbreneru. „Čarolija može da počne! Pokaži šta znaš!“
Berger se pretvarao kao da pomaže da se natovare dvoja nosila leševima. Inače ga nikad nisu upotrebljavali za ovaj posao; bio je preslab za to. Ali predradnik se, kad su svi otjerani zatvorenici došli gore, razvikao na ljude da budu korisni; u tom slučaju bilo je najjednostavnije pretvarati se kao da se sluša naređenje.
Jedan od leševa na nosilima bila je ona žena sa opuštenom kosom; drugi – čovjek koji je izgledao kao da je od prljavog voska. Berger podiže ženina ramena i gurnu joj kosu pod njih da ne bi planula od jare prilikom ubacivanja u peć, poletjela unazad i oprljila prste drugima.
Bilo je čudno što kosa nije bila odrezana; ranije se to redovno događalo. A kosu su sakupljali. Sada se vjerojatno nije više isplaćivalo, jer je u logoru bilo još samo malo žena.
„Gotovo,“ reče on drugima.
Otvoriše vrata od peći. Jara izbi iz nje. Jednim zamahom gurnuše ravna željezna nosila u vatru. „Zatvorite vrata!“ povika neko. „Zatvorite vrata!“
Dvojica zatvorenika zalupiše teška vrata, ali se ona opet otvoriše. Berger opazi kako se žena uzdigla kao da se budi. Goreća kosa obasjala je jednog trenutka njenu glavu kao kakav divlji, bijelo-žuti svetački oreol, a onda se najzad potpuno zatvoriše vrata na čijoj je ivici bio ukliješten uzak komadić kosti.
„Šta je to bilo?“ upita prestrašeno jedan od zatvorenika. On je dosad uvijek samo svlačio leševe. „Je li ona još bila živa?“
„Ne. To je bila vrućina,“ odgovori kreštavo Berger. Vreli zadah isušio mu je grlo. Čak su mu i oči izgledale izgorjele. „Oni se uvijek pokreću!“
„Ponekad igraju valcer,“ reče jedan snažan čovjek koji je pripadao odjeljenju za spaljivanje, a prolazio je tuda.
„Šta zapravo vi radite ovdje? Vi, podrumske sablasti!“
„Poslali su nas gore.“
Čovjek se nasmija. – „Čemu? Da i vi dospijete u peć?“
„Dolje su novi ljudi,“ reče Berger.
Čovjek prestade da se smije. – „Šta? Novi? Za šta?“
„Ne znam. Šestorica novih.“
Čovjek se izbulji u Bergera. Oči su mu se jako bijelile na crnom licu. „To ne može biti! Mi smo tek dva mjeseca ovdje! Ne mogu nas još smijeniti! To ne smiju! To ne smiju! Je li to sigurno istina?“
„Da. Oni su to sami rekli.“
„Iščeprkaj to! Zar ne možeš to tačno da saznaš?“
„Pokušat ću,“ reče Berger. „Imaš li komad hljeba, ili nešto drugo za jelo? Kazat ću ti tačno!“
Čovjek izvadi komad hljeba iz džepa i prelomi ga na dva dijela. Manji dio dade Bergeru. „Evo ti! Ali, pronađi šta je! Moramo da znamo!“
„Da.“
Berger se vrati nazad. Neko ga kucnu odzada po ramenu. Bio je to zeleni kapo koji je vodio Mosea, Bredea i četvoricu drugih u krematorijum.
„Jesi li ti onaj što vadi zube?“
„Da.“
„Dolje ima još jedan zub da se izvadi. Treba da dođeš dolje.“
Kapo je bio vrlo blijed. Znojio se i naslonio se o zid. Berger pogleda čovjeka koji mu je dao hljeb i namignu očima. Čovjek izađe za njim.
„Već je objašnjeno“, reče Berger. „Nije bila smjena. Oni su mrtvi. Ja moram dolje.“
„Sigurno?“
„Da. Inače ne bih morao dolje.“
„Hvala bogu!“ Čovjek odahnu. „Vrati mi hljeb!“
„Neću.“ Berger gurnu ruku u džep i čvrsto uhvati komad.
„Ovčja glavo! Htio sam samo da ti dam za to veći komad. To vrijedi za ovu vijest!“
Oni ih izmijeniše i Berger se vrati u podrum. Štajnbrener i Veber su otišli. Samo su Šulte i Dreer bili još tu. Na četiri kuke o zidu visila su četvorica ljudi. Jedan od njih bio je Mose. Bio je obješen sa naočarima. Brede i posljednji od šestorice ležali su već na podu.
„Skini onoga tamo“, reče Šulte ravnodušno. – „On sprijeda ima zlatnu krunu“.
Berger pokuša da digne čovjeka. Nije mogao. Uspio je tek kad mu je Dreer pomogao. Čovjek pade kao lutka ispunjena pilotinom na tlo.
„Je li to on?“ upita Šulte.
„Da.“
Mrtvac je imao zlatni očnjak. Berger ga izvadi i metnu ga u kutiju. Dreer zabilježi.
„Ima li još neki od drugih koji zub?“ upita Šulte.
Berger pogleda obojicu mrtvih na tlu. Kapo je osvjetljavao džepnom lampom. „Kod jednog su plombe od cementa i srebrnog amalgama.“
„To nam ne treba. Kako je kod onih koji još vise?“
Berger je uzalud pokušavao da digne Mosea.
„Ostavi to“, reče Šulte nestrpljivo. „Bolje se vidi kad vise.“
Berger gurnu u stranu otečeni jezik u široko otvorenim ustima. Ono jedno oko je iskočilo iza stakla naočara i bilo tik do njega. Kroz jako povećanje stakla izgledalo je još veće i iskrivljeno. Kapak preko drugoga, – preko prazne očne duplje – bio je poluotvoren. Iz njega je iscurilo nešto tekućine. Obraz je bio vlažan od nje. Kapo je stajao sa strane do Bergera, a Šulte tačno iza njega. Berger je osjećao Šulteov dah na svom potiljku. Mirisao je na mentol-bombone.
„Ništa“, reče Šulte. „Slijedeći!“
Slijedećeg je bilo lako kontrolirati. Taj nije imao prednje zube. Bili su mu izbijeni. Dvije srebrne amalgamske plombe, bez vrijednosti, u desnoj donjoj vilici. Šulteov dah je bio opet na Bergerovom potiljku. Dah revnosnog naciste, koji je bezazleno vršio svoju dužnost, predan zadatku da nađe zlatne plombe i ravnodušan prema optužbi usta koja su upravo bila ubijena. Berger pomisli iznenada da će jedva moći da izdrži ovaj dječački dah koji ga je zapahnjivao. Kao da traži ptičja jaja u gnijezdu, – pomisli on.
„Lijepo! Ništa!“ reče Šulte razočarano. On uze jednu od lista i kutiju sa zlatom i pokaza na šestoricu mrtvih.
„Otpremite ove gore, a prostoriju besprijekorno očistite!“
Izađe uspravan i mlad. Berger poče da svlači Bredea. Bilo je jednostavno. Mogao je to sam. Svi mrtvaci bili su još meki. Brede je nosio mrežastu košulju, civilne hlače i kožnu jaku. Dreer zapali cigaretu. Znao je da se Šulte neće više vraćati.
„Zaboravio je naočari“, reče Berger.
„Šta?“
Berger pokaza na Mosea. Dreer priđe. Berger skide naočari sa mrtvog lica. Štajnbrener je smatrao za vic da objesi Mosea sa naočarima.
„Jedno sočivo je još čitavo“, reče kapo. „Ali zašto bi se moglo upotrijebiti jedno jedino sočivo? U najboljem slučaju djeci za igru.“
„Okvir naočara je dobar.“
Dreer se naže dublje. „Nikal“, reče prezrivo. „Jeftini nikal!“
„Ne“, reče Berger. „Bijelo zlato.“
„Šta?“
„Bijelo zlato.“
Kapo uze naočari. Bijelo zlato? Je li to sigurno?“
„Apsolutno. Okvir je prljav. Ako se opere sapunom, sami ćete vidjeti.“
Dreer je vagao Moseove naočari na dlanu. „To onda ima svoju vrijednost?“
„Da.“
„Moramo ga zabilježiti.“
„Liste su odnesene“, reče Berger i pogleda kapoa. „Šarfirer Šulte ih je ponio.“
„To ne mari ništa. Mogu da pođem za njim.“
„Da“, reče Berger i promatraše dalje Dreera. ^Šarfirer Šulte nije zapazio naočari ili ih je smatrao bezvrijednim. Možda i jesu bezvrijedne. Možda se varam, možda je zaista nikal.“
Dreer ga pogleda.
„Mogle su biti bačene“, reče Berger, „tamo, među beskorisne stvari! Razbijene niklene naočari!“
Dreer metnu okvir na sto. „Svrši najprije ovdje!“
„Ja to ne mogu sam. Ljudi su preteški.“
„Onda dovedi trojicu odozgo za to.“
Berger ode i vrati se sa tri zatvorenika. Oni skidoše Mosea. Zaustavljeni zrak iz pluća iziđe pišteći kad je omča oko vrata popustila. Kuka je na zidu bila toliko visoka da su obješeni jedva mogli stopalima da dodirnu tlo. Tako je umiranje trajalo znatno duže. Kod normalnih vješala obično bi puknuo zatiljak zbog pada. Hiljadugodišnje carstvo je to izmijenilo. Vješala su bila preudešena za dugo davljenje. Nisu htjeli samo da ubijaju, nego sporo i vrlo bolno da ubijaju. Jedan od prvih kulturnih podviga nove vlade bio je da odbaci giljotinu i da mjesto nje opet uvede krvničku bradvu.
Mose je sada ležao na tlu. Njegovi nokti bili su slomljeni. Ispod njih se naslagala krečna prašina. U nestašici zraka zabio ih je u zid. To se i na zidu moglo vidjeti. Stotinu vješanih ugrebli su na tom mjestu rupice, a isto tako i tamo gdje su visile noge.
Berger metnu Moseovo odijelo i cipele na odgovarajuće gomile. On pogleda Dreerov sto. Naočari više nisu bile tamo. Nisu ležale na gomilici papira, prljavih pisama i bezvrijednih krpa, koje su bile izvađene iz džepova mrtvih. Dreer je nešto petljao oko stola. Nije dizao pogleda.
„Šta je to?“ upita Rut Holand.
Buher osluškivaše. „Ptica koja pjeva. Mora da je neki drozd“.
„Drozd?“
„Da. Tako rano u proljeće ne pjeva ni jedna druga ptica. To je drozd. Ja se sjećam odranije.“
Sjedili su s obje strane dvostruke ograde od bodljikave žice koja je dijelila ženske barake od Malog logora. To nije upadalo u oči; Mali logor je sada bio toliko pun da su ljudi posvuda sjedili i ležali. Osim toga, stražari su napustili stražarske tornjeve, jer je njihovo vrijeme bilo prošlo. Nisu čekali na smjenu. To se sada ponekad dešavalo u Malom logoru. Bilo je zabranjeno, ali disciplina ni izdaleka nije bila onakva kao ranije. Sunce je bilo pred zalazom. Njegovi refleksi odražavali su se crveno na prozorima u gradu. Jedna cijela ulica koja nije bila srušena sijala se kao da u kućama gori. U rijeci se ogledavalo nemirno nebo.
„Gdje on pjeva?“
„Prijeko, tamo gdje je ono drveće.“
Rut Holand je gledala kroz bodljikavu žicu u ono što je bilo napolju: u jednu livadu, oranicu, nekoliko stabala, jednu seosku kuću sa slamnim krovom i dalje, na jednom brežuljku u jednu bijelu nisku kuću sa baštom.
Buher ju je promatrao. Sunce je činilo blažim njeno izmoždeno lice. On izvadi koru hljeba iz džepa.
„Evo, Rut! Berger mi je to dao za tebe. Dobio je danas. To je komad naročito za nas.“
On baci hljeb vješto kroz bodljikavu žicu. Njeno se lice trže. Kora je ležala kraj nje. Jedno vrijeme nije odgovarala.
„Tvoja je“, reče ona najzad s naporom.
„Ne, ja sam već pojeo komad.“
Ona proguta pljuvačku. „To ti samo kažeš.“
„Ne. Sigurno ne“. On vidje kako njeni prsti brzo obuhvatiše hljeb. „Jedi polako“, reče on. „Onda to iznosi više.“
Ona klimnu glavom i već je žvakala.
„Moram sporo da jedem. Opet sam izgubila jedan zub. Oni naprosto ispadaju. Ne boli. Sad ih je već šest.“
„Ako ne boli, ništa ne mari. Mi smo imali ovdje jednog kome se cijela vilica zagnojila. Stenjao je dok nije umro.“
„Uskoro neću uopće imati zube.“
„Mogu se namjestiti umjetni. I Lebentall, ima zubalo.“
„Ja neću zubalo.“
„A zašto nećeš? Mnogi ga ljudi Imaju. Zaista ništa ne smeta, Rut!“
„Oni mi neće dati zubalo.“
„Ovdje ne. Ali kasnije se može napraviti. Ima divnih zubala. Mnogo boljih nego ono kod Lebentala. Njegovo je staro: ima ga već dvadeset godina. Rekao mi je da sad ima novih koja se uopće ne osjećaju. Ona naliježu čvrsto i ljepša su od pravih zuba.“
Rut je dojela svoj komad hljeba. Okrenu svoje mutne oči prema Buheru.
„Jozef! Misliš li ti zaista da ćemo ikad odavde izaći?“
„Sigurno! Sasvim sigurno! I broj 509 u to vjeruje. Sad svi vjerujemo.“
„A šta onda?“
„Onda?“ Buher nije mislio tako daleko o tome. „Onda ćemo biti slobodni“, reče on, a da to nije mogao potpuno da zamisli.
„Mi ćemo se opet morati da sakrivamo. Oni će nas opet progoniti. Ovako kao što su nas ranije progonili.“
„Oni nas neće više progoniti.“
Dugo ga je gledala. „I ti to vjeruješ?“
„Da.“
Ona zavrti glavom. „Oni će nas možda pustiti jedno vrijeme na miru, ali onda će nas opet goniti. Oni ne znaju ništa drugo.“
Drozd je počeo ponovo da pjeva. Odjekivalo je jasno, vrlo slatko i nesnosno.
„Oni nas neće više progoniti“, reče Buher. „Bit ćemo zajedno. Izaći ćemo iz logora. Oborit ćemo bodljikavu žicu. Prijeći ćemo tamo, preko onog puta. Niko na nas neće pucati. Niko nas neće dovesti nazad. Ići ćemo preko polja do jedne kuće kao što je ona bijela kuća tamo prijeko i sjest ćemo na stolice.“
„Stolice?“
„Da. Prave stolice. Bit će tu sto i tanjuri od porculana i vatra.“
„I ljudi koji će nas izjuriti!“
„Neće nas izjuriti. Bit će tu i krevet sa pokrivačima i čistim lanenim plahtama. I hljeba, i mlijeka i mesa“. Buher vidje kako se njeno lice grči. „Moraš vjerovati, Rut!“ reče on bespomoćno.
Plakala je bez suza. Plač je bio samo u njenim očima. One se zamagliše i jedva se malo ovlažiše. „Tako je teško vjerovati, Jozef!“
„Moraš vjerovati!“ ponovi on. „Levinski je donio nove vijesti. Amerikanci i Englezi su već daleko preko Rajne. Oni dolaze. Oni će nas osloboditi uskoro!“
Večernje svjetlo se promijeni iznenada. Sunce je dostiglo rub brda. Grad utonu u plavi sumrak. Prozori se ugasiše. Rijeka se umiri. Sve postade tiho. I drozd je šutio. Samo je nebo sad počelo da plamti. Oblaci su postali sedefasti brodovi, a široki krakovi kao vjetrovi od svjetla nadimali su njihova jedra i oni su putovali prema crvenoj kapiji večeri. Posljednji odsjaj osvijetli potpuno bijelu kuću na uzvisini, i dok se sve u okolici gasilo, samo je ona još bila svijetla i prosto se činila i bliža i dalja nego ikada ranije.
Oni opaziše pticu tek kad je sasvim prišla. Vidjeli su jednu malu crnu loptu sa krilima. Gledali su je u tom moćnom nebu u kome je ona letjela visoko, a zatim se iznenada spustila; vidjeli su je i htjeli oboje nešto da učine, a nisu učinili; u jednom trenutku, upravo prije negoli se ptica približila tlu, cijela se silueta jasno odražavala: mala glava sa žutim kljunom, raširenih krila i obla guša sa melodijama, a onda se začu lako pucketanje i iskra iz naelektrizirane žice, sasvim mala i blijeda i smrtna pred ovim zalaskom sunca, a onda – ničeg više nije bilo, do ugljenisanog ostatka sa jednom nožicom koja je visila na najdonjoj žici i djelićem krila koje je dodirnuto zemlju i tako izazvalo smrt
„To je bio drozd, Jozef!“
Buher vidje užas u očima Rut Holand. „Ne, Rut!“ reče on brzo. „To je bila jedna druga ptica. Nije bio drozd. A ako i jeste bio, onda to nije onaj koji je pjevao, – sigurno ne, Rut! – ne onaj naš...!“
„Sigurno misliš da sam te zaboravio, a?“ upita Hantke.
„Ne.“
„Sinoć je bilo prekasno. Ali, imamo mi vremena! Dovoljno vremena da ga prijavimo. Sutra, na primjer, cijeli dan.“
Stajao je pred brojem 509. „Ti, milioneru! Ti, švajcarski milioneru! Oni će ti već tvoj novac franak po franak izbiti iz bubrega.“
„Meni novac ne treba izbijati“, reče broj 509, „jednostavnije je imati ga. Ja ću potpisati jednu ceduljicu i neće mi više pripadati“. On pogleda Hantkea u oči. „Dvije i po hiljade franaka! Mnogo novca!“
„Pet hiljada“, odgovori Hantke. „Za Gestapo! Misliš da će oni dijeliti!“
„Neće. Pet hiljada za Gestapo“, potvrdi broj 509.
„I kvrge, i krst, i bunker, i Brojer sa svojim metodama, a onda vješala.“
„To se još ne zna.“
Hantke se nasmija. „A šta drugo? Možda pismeno priznanje? Za zabranjen novac?“
„Ni to.“ Broj 509 je još uvijek gledao u Hantkea. Bio je iznenađen što se više nije plašio, premda je znao da je u Hantkeovim rukama; ali jače od svega iznenada osjeti on nešto drugo: mržnju. Ne onu tamnu, slijepu, sićušnu, iz logora; onu svakodnevnu, ćiftinsku mržnju, mržnju bijede jedne izgladnjele spodobe protiv druge, radi nekakve prednosti... – Ne, nego je osjećao hladnu, jasnu, inteligentnu mržnju i osjećao ju je tako snažno da je oborio pogled, jer pomisli da će je Hantke opaziti.
„Tako! Šta onda, ti mudri majmune?“
Broj 509 je osjetio Hantkeov dah. I to je bilo novo, smrad Malog logora nije ranije dopuštao da se osjeti bilo kakav individualni dah. Broj 509 je znao i to da on nije osjećao Hantkea što je njegov dah bio snažniji, jači nego smrad raspadanja unaokolo. On ga je osjećao jer je mrzio Hantkea.
„Jesi li zanijemio od straha?“
Hantke udari broj 509 u cjevanicu. Broj 509 se ne trže unazad.
„Ne vjerujem da će me mučiti“, reče on mirno i opet pogleda Hantkeu u oči. „Ne bi bilo svrsishodno, zar ne? Mogao bih da umrem esesovcima pod rukom. Vrlo sam slab i gotovo ništa više ne mogu da izdržim. U ovom trenutku je to prednost. Gestapo će radije sa svim tim da pričeka dok mu novac ne bude u rukama. Dotle sam im potreban. Ja sam, naime, jedini koji novcem može da raspolaže. U Švajcarskoj Gestapo nema vlasti. Dok ne dobiju novac, ja sam u sigurnosti, a to traje poprilično. Dotle se može svašta dogoditi.“
Hantke je razmišljao. U polutami broj 509 vidje kako je njegovo ravno lice napregnuto razmišljanjem. Promatrao je to lice pažljivo. Izgledalo mu je da iza njegovih vlastitih očiju postoje reflektori koji osvjetljavaju Hantkeovo lice. Ono samo ostajalo je isto, ali je svaka pojedinost na njemu izgledala povećana.
„Tako? To si ti sve tako izmislio“, izgovori najzad starješina bloka.
„Nisam ja ništa izmislio. To je tako!“
„A šta je s Veberom? I on je htio s tobom da govori. Taj neće čekati.“
„Čekat će!“ odgovori broj 509 mirno. „Gospodin šturmfirer Veber će morati da čeka. Gestapo će se za to pobrinuti. Za njih je važnije da dobiju švajcarske franke.“
Izbuljene otvoreno-plave Hantkeove oči izgledalo je da se okreću. Žvakao je ustima. „Ti si postao silno lukav“, reče on najzad. „Ranije si jedva mogao da se posereš! Vi ste se ovdje svi u zadnje vrijeme uzjogunili kao jarci, vi smrdljivci! Već će vam zasoliti, čekajte samo! Sve će oni vas još propustiti kroz dimnjak.“ On kucnu broja 509 jednim prstom u prsa. „Gdje je onih dvadeset kinti?“ frknu najzad. „Ovamo s njima! I to brzo!“ Broj 509 izvuče novčanicu iz džepa. Osjetio je za trenutak želju da to ne učini, ali mu je odmah postalo jasno da bi to bilo samoubistvo. Hantke mu istrže novac iz ruke. „Zato ćeš moći jedan dan duže da sereš“, objasni on i isprsi se. „Još jedan dan ti puštam da živiš, ti crve! Jedan dan, do sutra!“
„Jedan dan“, reče broj 509.
Levinski je razmišljao. – „Ne vjerujem da će on to učiniti“, reče. „Šta bi mogao odatle da istjera za sebe?“
Broj 509 slegnu ramenima. „Ništa. On je samo neuračunljiv kad dobije nešto za piće. Ili kad ga uhvati bjesnilo.“
„Treba ga ukloniti.“ Levinski je dalje razmišljao. „U ovom trenutku ne možemo naročito mnogo poduzeti protiv njega. Sad je gusto. Esesovci pročešljavaju liste tražeći imena. Mi sklanjamo u bolnicu koga god možemo. Uskoro ćemo vam morati da prokrijumčarimo nekoliko ljudi. To je u redu, zar ne?“
„Da. Ako date jelo za njih.“
„To se razumije. Ali ima tu još nešto. Sad moramo da računamo na racije i kontrole kod nas. Možete li sakriti nekoliko stvari, tako da ih ne nađu?“
„Kolike su?“
„Ovolike“. Levinski se okrenu. Sjedili su u tami iza barake. Ništa se nije vidjelo osim teturavog reda muslimana na putu prema zahodu.
„Toliko kao, na primjer, jedan revolver.“
Broj 509 udahnu duboko. „Revolver!“
„Da.“
Broj 509 za trenutak ušutje. „Pod mojim krevetom u podu ima rupa“, reče brzo i tiho. „Daske su otkovane. Može se sakriti više nego jedan revolver. Lako. Ovdje se ne kontrolira. Sasvim je sigurno.“
Nije primjećivao da govori kao neko koji hoće da uvjerava, a ne kao neko koga treba uvjeriti da prihvati rizik.
„Imaš li ga kod sebe?“ upita on.
„Imam.“
„Daj ga ovamo?“
Levinski se još jedanput osvrnu. „Ti znaš šta to znači?“
„Da, da“, odgovori broj 509 nestrpljivo.
„Bilo je teško dok smo ga dobili. Morali smo mnogo da riskiramo.“
„Znam, Levinski! Pazit ću! Daj ga samo ovamo!“
Levinski izvadi oružje iz svoje jake i gurnu ga u ruku broja 509. Broj 509 ga je osjećao. Bio je teži nego što je očekivao.
„Šta je to oko njega?“ – upita on.
„Krpa sa nešto masti. Je li rupa ispod tvog kreveta suha?“
„Jeste“, reče broj 509. To nije bilo tačno. Ali on nije htio da vrati oružje. „Ima li municije?“ upita.
„Da. Ne mnogo. Nekoliko metaka. Osim toga, on je i pun.“
Broj 509 gurnu revolver pod košulju i zakopča preko toga jaku. Osjećao ga je u blizini svog srca, a brza jeza naježi mu kožu.
„Sad idem“, reče Levinski. „Pazi dobro na njega! Sakrij ga odmah!“ Govorio je o oružju kao o nekom važnom čovjeku. „Sljedeći put kad budem došao, sa mnom će doći neko od nas. Imate li zaista mjesta?“ Pogleda preko zborišta na kome su u tami ležale mračne spodobe.
„Imamo mjesta“, odgovori broj 509. „Za vaše ljude imamo uvijek mjesta“.
„Dobro. Ako se Hantke vrati, daj mu još nešto novaca. Imate li još šta?“
„Ja imam još nešto. Za jedan dan.“
„Pogledat ću da nešto skupimo. Dat ću Lebentalu, jel’ u redu?“
„Jeste.“
Levinski iščeznu u sjeni sljedeće barake. Odande je oteturao kao musliman, sagnut unaprijed prema zahodu. Broj 509 je sjedio još neko vrijeme. On se čvrsto nasloni leđima na zid barake. Desnom rukom stiskao je revolver o tijelo. Opre se iskušenju da ga izvadi, da odmota krpe i da opipa metal; samo ga je čvrsto držao. Osjećao je linije cijevi i ručke, osjećao ih kao da iz njih izlazi neka teška mračna sila. Poslije mnogih godina bilo je to prvi put da je stiskao uza se nešto čime je mogao da se brani. Odjednom nije više bio potpuno bespomoćan. Nije više bio potpuno izručen na milost i nemilost. Znao je da je to bila iluzija i da oružjem nije mogao da se posluži, ali bilo je dovoljno što ga je imao kod sebe. Bilo je dovoljno da to promijeni nešto u njemu. Mala sprava smrti bila je kao motor života. Ona je zračila otporom. Mislio je na Hantkea, mislio je na mržnju koju je osjećao prema njemu. Hantke je dobio novac, ali je bio slabiji od broja 509. Mislio je na Rozena; mogao je da ga spase. Onda pomisli na Vebera. Dugo je mislio o njemu i o prvom vremenu u logoru. Već godinama to nije činio. U sebi je spalio sve uspomene; i one iz vremena prije logora. Čak ni svoje ime nije više htio da čuje. Nije više bio čovjek i nije htio više to ni da bude. To bi ga slomilo.
Postao je broj. Nazivao se samo brojem. I zvali su ga brojem. Šuteći je sjedio u noći, disao, držao čvrsto oružje i osjećao koliko se mnogo toga promijenilo u posljednjoj sedmici. Iznenada opet dođoše sjećanja i činilo mu se da on istovremeno jede i pije što ne može da vidi, a što je bilo kao kakav jak lijek.
Slušao je kako se straže smjenjuju. Oprezno je ustao. Ljuljao se nekoliko sekundi, kao da je pio vino. Onda pođe polako oko barake. Pokraj vrata je neko sjedio.
„Broj 509“, začu se šapat. Bio je to Rozen.
Broj 509 se trže kao da se budi iz nekog beskonačnog, teškog sna. On pogleda dolje.
„Ja se zovem Koler“, reče on odsutno, „Fridrih Koler.“
„Da“, odgovori Rozen bez razumijevanja.

XIV


„Hoću svećenika“, kenjkao je Amers.
On je kukao cijelo poslijepodne. Pokušali su da ga odgovore, ali bez uspjeha. Odjednom ga je spopalo.
„Kakvog svećenika?“ upita Lebental. „Katoličkog?“
„Zašto ti to pitaš? Ti, čifute!“
„Gle ti!“ Lebental je mahao glavom. „Antisemita! Samo nam je još to trebalo!“
„Ima ih dosta u logoru“, reče broj 509.
„Vi ste krivi“, grmio je Amers. „Za sve! Da nije vas, Jevreja, ne bismo mi bili ovdje.“
„Šta? Zašto ne biste bili, a?“
„Jer onda ne bi bilo logora. Hoću svećenika!“
„Stidi se, Amers“, reče Buher razljućen.
„Nemam ja šta da se stidim. Ja sam bolestan. Dovedite svećenika!“
Broj 509 je gledao pomodrele usne i utonule oči. „Nema svećenika u logoru, Amers!“
„Mora jednog da imaju. To je moje pravo. Ja umirem.“
„Ne vjerujem da ćeš ikad umrijeti“, izjavi Lebental.
„Ja umirem jer ste vi, prokleti čifuti, sve poždrli što je meni pripadalo. A sad nećete ni svećenika da mi dovedete. Hoću da se ispovijedim! Šta vi znate o tome? Zašto moram da budem u čifutskoj baraci. Ja imam pravo na arijevsku baraku.“
„Ovdje nemaš više. Samo u Radnom logoru. Ovdje su svi isti.“
Amers zahripa i okrenu glavu. Iznad njegove slijepljene kose stajao je na drvenom zidu natpis mastiljavom olovkom: Eugen Majer, 1941, tifus. Osvetite.
„Kako je s njim?“ upita broj 509 Bergera.
„Trebalo bi da je već odavno mrtav. Ali danas je, čini mi se, odista njegov posljednji dan.“
„Tako izgleda. On već sve miješa.“
„Ne miješa on ništa“, reče Lebental. „Zna on šta govori“.
„Nadam se da ne zna“, reče Buher.
Broj 509 ga pogleda. „On je bio nekad drugačiji, Buher“, reče on mirno, „ali razbili su ga. On nije nalik na ono što je nekada bio. Ovo ovdje je jedan drugi čovjek koji je srastao od ostataka i starih komada. A ni komadi nisu bili zdravi. Ja sam to video.“
„Svećenika“, zakuka Amers ponovo. „Moram da se ispovjedim. Neću u vječno prokletstvo...“
Broj 509 sjede na rub kreveta. Pokraj Amersa je ležao jedan čovjek iz novog transporta koji je u visokoj vatri disao brzo i kratko.
„To možeš i bez svećenika, Amers“, reče broj 509. „A šta si još i mogao da uradiš? Ovdje nema grijehova. Nema ih za nas. Mi svi jednako ispaštamo. Pokaj se za ono što imaš da okaješ. Ako nema mogućnosti za ispovijed, onda je i to dovoljno. Tako piše u katehizmu.“
Amers presta za trenutak da hripa. „Jesi li i ti katoličke vjere?“ upita.
„Da“, reče broj 509. To nije bila istina.
„Onda ti znaš! Ja moram dobiti svećenika! Moram da se ispovijedim i pričestim! Neću da gorim u vječnosti“. Amers je drhtao. Oči su mu bile široko razrogačene. Lice mu nije bilo veće od dvije šake, a oči su bile i suviše velike za to lice. To mu je davalo nešto od izgleda šišmiša. „Ako si ti katolik, znaš kako je to! Kao krematorijum! Ali nikad se ne sagori i nikad se ne umre. Hoćeš li da se to meni dogodi?“
Broj 509 pogleda na vrata. Bila su otvorena. Jasno večernje nebo stajalo je u njima kao slika. Onda pogleda nazad, na izbezumljeno lice u kome su gorjele slike pakla.
„Za nas ovdje to je drugačije, Amers. Mi imamo tamo prijeko prednosti. Ta već smo dio pakla ovdje doživjeli.“
Amers je neprestano pokretao svoju glavu.
„Nemoj da se ogriješiš“, prošapta, a onda se s mukom uspravi, poče da bulji oko sebe i poče naglo da viče: „Vi! Vi! Vi ste zdravi! A ja moram da odapnem! Upravo sada! Da, smijete se! Smijete se! Sve sam ja čuo što ste vi rekli! Vi hoćete napolje! Vi ćete izaći napolje! A ja? Ja? U krematorijum? U vatru? S očima u plamenu! I vječno gori i gori... Au-u-u! A-u-u“
Zavijao je kao pas na mjesec. Tijelo mu se uspravilo i ukočilo, a on je zavijao. Usta su bila još samo crna rupa iz koje je dolazilo promuklo zavijanje.
Sulcbaher se diže. „Ja idem. Tražit ću svećenika.“
„Gdje?“ upita Lebental.
„Negdje. U pisarnici. Kod straže.“
„Ne budi lud! Ovdje nema svećenika. Esesovci to ne trpe. Bacit će te u bunker.“
„Ništa ne smeta.“
Lebental pogleda preneraženo u Sulcbahera. „Bergere, broj 509, jeste li vi ovo čuli?“
Sulcbaherovo lice bilo je vrlo blijedo. Vilice su mu poigravale. Nije nikoga gledao.
„Ništa ne koristi“, reče mu Berger. „Zabranjeno je. Osim toga, mi ne poznajemo ni jednog među zatvorenicima. Zar misliš da ga inače ne bismo doveli?
„Ja idem“, odgovori Sulcbaher.
„Samoubistvo!“ Lebental se uhvati za kosu. „I to još za jednog antisemitu!“
Sulcbaherove vilice su radile. „Dobro! Za jednog antisemitu!“
„Mešuge! Opet jedan Mešuge10!“
„Dobro, mešuge. Ja idem.“
„Buher, Berger, Rozen!“ reče broj 509 mirno.
Buher je već stajao s jednom motkom iza Sulcbahera. On ga lupi po glavi. Udarac nije bio naročito jak. Ali bio je dovoljan da Sulcbaher zaglavnja. Ostali ga oboriše i sručiše se na njega.
„Daj veze ovčarskog psa, Ahasfer“, reče Berger.
Svezaše Sulcbaheru ruke i noge i pustiše ga.
„Ako budeš vikao, morat ćemo ti nešto gurnuti u usta“, reče broj 509.
„Vi me ne razumijete!“
„Razumijemo. Ostat ćeš tako dok te ne prođe bjesnilo. Dosta smo ljudi već tako izgubili.“
Gurnuše ga u jedan ugao i nisu se više za njega brinuli.
Rozen se uspravi.
„On je još ošamućen“, promrmlja. Kao da je bilo potrebno da traži za njega izvinjenje. „Morate to razumjeti. Njegov brat, onda...“
Amers je promukao. Još je samo šaputao. „Gdje je on, gdje... Svećenik!“
Svima je već bilo dosta. „Zar stvarno nema nikakvog svećenika, crkvenjaka ili ministranta u barakama?“ upita Buher. „Ma koga, samo da bude miran.“
„Bila su četvorica u broju 17. Jednog su otpustili, dvojica su mrtva, a jedan je u bunkeru“, reče Lebental. „Brojer ga svako jutro bije lancem. On to zove „čitati misu s njime“.“
„Molim“, šaputao je Amers dalje, „za ime Krista... Jednog...“
„Mislim da u odjeljenju B ima neki čovjek koji zna latinski“, reče Ahasfer. „Čuo sam da se o tome govori. Zar ne možete toga uzeti?“
„Kako se zove?“
„Ne znam tačno. Delbrik ili Helbrik, ili tako nekako. Sobni starješina to sigurno zna.“
Broj 509 ustade. „Starješina je Maner. Možemo da ga pitamo.“
On ode sa Bergerom prijeko. „Možda je to Helvig“, reče Maner. „To je jedan koji zna jezike. Malo je lud. Ponekad deklamira. On je u odjeljenju A.“
„To će biti on.“
Odoše u odjeljenje A. Maner je porazgovarao sa tamošnjim starješinama sobe, jednim tankim dugajlijom sa glavom kao kruška. Dugajlija sleže najzad ramenima. Maner uđe u labirint kreveta, nogu, ruku, stenjanja i viknu ime.
Vrati se poslije nekoliko minuta. Za njim je nepovjerljivo išao jedan čovjek.
„To je on“, reče Maner broju 509. „Izađimo! Ta ovdje se ni riječi ne razumije!“
Broj 509 objasni Helvigu situaciju.
„Govoriš li latinski?“ upita on.
„Da“. Helvigovo lice se nervozno trzalo. „Znate li da će mi sada ukrasti porciju?“
„Kako to?“
„Ovdje se krade. Juče mi je nestala kašika dok sam sjedio u klozetu. Sad sam unutra ostavio porciju.“
„Onda je donesi.“
Helvig iščeze bez riječi.
„Taj se više neće vratiti“, reče Maner. Čekali su. Smračilo se. Sjenke su se šunjale iz sjena, mrak iz mraka baraka. Onda se Helvig vrati. Držao je porciju stegnutu o prsa.
„Ja ne znam koliko Amers razumije“, reče broj; 509, – „sigurno ne više nego ego te absolvo11. To je vjerojatno upamtio. Ako mu to budeš rekao i još nešto što ti padne na pamet...“
Helvigu su pri hodu klecale njegove duge tanke noge.
„Virgilije?“ upita. „Horacije?“
„Zar nemaš nešto crkveno?“
„Credo in unum deum12.“
„Vrlo dobro.“
„Ili, credo quia absurdum13.“
Broj 509 podiže pogled. On vidje dva čudnovato nemirna oka. „To činimo svi“, reče.
Helvig stade. Upre svoj čvornati kažiprst na broj 509, kao da hoće da ga na nj nabode. „To je bogohuljenje, ti to znaš, ali učinit ću to. On ne treba mene. Ima pokajanja i oprosta od grijehova bez ispovijesti. Možda on ne može da se pokaje kad niko nije prisutan. Ja to činim samo da mu pomognem. Za to vrijeme će ukrasti moju porciju juhe.“
„Maner će zadržati tvoju porciju za te. Ali daj mi svoju porciju. Čuvat ću je dok budeš unutra.“
„Zašto?“
„Možda će ti prije povjerovati ako ne budeš imao porciju.“
„Dobro.“
Uđoše na vrata. Baraka je sada bila i sprijeda skoro sasvim u mraku. Čulo se Amersovo šaputanje.
„Evo“, reče broj 509, „našli smo jednoga, Amers.“
Amers se umiri. „Zaista?“ upita sasvim razgovijetno. „Je li on ovdje?“
„Jeste.“
Helvig se saže. „Hvaljen Isus!“
„Na vijekove, amen“, prošapta Amers glasom iznenađenog djeteta.
Počeše da mrmljaju. Broj 509 i ostali izađoše napolje. Napolju je kasno veče tiho ležalo nad šumarkom na horizontu. Broj 509 se nasloni o baraku. Ona je zadržala još nešto topline od sunca. Dođe i Buher i sjede pored njega.
„Čudno je“, reče poslije kratke šutnje. „Ponekad umiru stotine, a čovjek ništa ne osjeti. A onda, umre jedan jedini, neki koji te se čak mnogo i ne tiče, pa je tako kao da su umrle hiljade.“
Broj 509 potvrdi. „Naša mašta ne zna da broji, a osjećanje ne postaje jače kroz cifre. Ono zna da broji samo do jedan. – Jedan – ali to je dovoljno ako se zaista osjeti.“
Helvig se vrati iz barake. On prođe poguren kroz vrata i jednog trenutka je izgledalo kao da nosi smrdljivu tamu, kao pastir ovcu, na ramenima, da je iznese i opere u čistoj večeri. Onda se uspravi i postade opet zatvorenik.
„Je li to bilo svetogrđe?“ upita broj 509.
„Ne. Nisam izvršio nikakav svećenički čin. Samo sam prisustvovao njegovom pokajanju.“
„Htio bih da te nečim darujemo. Cigaretom ili komadom hljeba“. Broj 509 vrati Helvigu porciju. „Ali ni mi sami nemamo ništa. Sve što možemo da ti ponudimo to je Amersova juha, ako umre prije večere. U tom slučaju ćemo je još dobiti.“
„Ne treba mi ništa. Ja ništa i neću. Bila bi svinjarija uzeti nešto za to.“
Broj 509 tek sada opazi da su Helvigove oči pune suza. Pogleda ga sa bezgraničnim čuđenjem. „Je li miran?“ upita najzad.
„Da. Danas je u podne ukrao komad hljeba koji je vama pripadao. Htio je da vam to kažem.“
„Ja sam to već znao.“
„On bi htio da vi dođete. Htio bi da vas sve zamoli za oproštenje.“
„Za ime boga! A čemu to?“
„On to želi. Naročito jednog koji se zove Lebental!“
„Čuješ li, Leo?“ upita broj 509.
„Oh hoće još na brzinu da napravi posao sa bogom! To zato čini!“ objasni Lebental nepomirljivo.
„Ne vjerujem“. Helvig uze svoju porciju pod ruku. „Smiješno je to. Ja sam htio zaista nekad da postanem svećenik“, reče on, „a onda sam to napustio. Sad više ne znam zašto. Htio bih da to nisam uradio.“ On preleti svojim čudnim očima preko onih koji su sjedjeli. „Manje se pati kad se u nešto vjeruje.“
„Da. Ali u mnogo šta se može vjerovati. Ne samo u boga.“
„Naravno“, odgovori Helvig iznenada tako uljudno kao da stoji u nekom salonu i diskutira. Držao je glavu samo nagnutu, kao da nešto osluškuje.
„Bila je to neka vrsta ispovijesti za nuždu. Oduvijek je bilo krštenje za nuždu. Ali ispovijesti za nuždu“ – njegovo lice se iskrivi – „pitanje za teologa – laku noć, moja gospodo!“
Nabadao je kao kakav divovski pauk prema svojoj baraci. Drugi su ga zaprepašteno slijedili pogledom. Naročito ih je iznenadio pozdrav. Nešto slično nisu čuli otkad su bili u logoru.
„Idi Amerstu, Leo!“ reče Berger poslije nekog vremena. „Najzad, zašto ne? Ovaj nam je čak govorio vi.“
Lebental je oklijevao.
„Hajde!“ ponovi Berger. „Inače će opet da viče. Mi drugi ćemo sad razvezati Sulcbahera.“
Sumrak se pretvorio u svijetlu noć. Čulo se zvono iz grada. U brazdama oranica ležale su duboke, plave i ljubičaste sjene. Sjedjeli su u maloj grupi ispred barake. Unutra je Amers još uvijek umirao; Sulcbaher se oporavio. Sjedio je postiđen kraj Rozena.
Lebental se naglo diže. „Šta je to tamo?“ Gledao je kroz bodljikavu žicu na oranice. Nešto se kretalo brzo tamo-amo, zastajkivalo i opet se pokretalo.
„Zec!“ reče Karel, dječak iz Čehoslovačke.
„Ludost! Odakle ti poznaješ zečeve?“
„Mi smo imali kod kuće. Ja sam ih mnoge vidio kad sam bio mlad. Mislim, onda kad sam bio slobodan.“
Mladost je za njega bilo ono prije logora. Prije onog vremena kad su mu roditelje otrovali gasom.
„Stvarno je zec!“ Buher zažmiri. „Ili kunić! Ali ne, za to je prevelik.“
„Blagi bože!“ reče Lebental. „Živ zec!“
Sad su ga svi vidjeli. On sjede za trenutak; duge uši su mu stršile. A onda odskakuta dalje.
„Kad bi taj ušao ovamo!“ Lebentalovo zubalo škljocnu. Mislio je na Betkeovog lažnog zeca, dakle, za koga je dao Lomanov zlatni zub. „Zec bi mogao da se zamijeni. Mi ga ne bismo sami pojeli. Mi bismo ga zamijenili za dva puta, – ne, – za dva i po puta toliko mesnog otpatka.“
„Ne bismo ga zamijenili. Pojeli bismo ga sami*', reče Majerhof.
„Tako? A ko će ga ispeći? Hoćeš li ga možda sirovog pojesti? Ako ga budeš dao nekome da ga ispeče, nećeš ga više dobiti“, objasni Lebental prgavo. „Smiješno, šta sve ne znaju neki ljudi koji već nedjeljama nisu izašli iz barake.“
Majerhof je bio jedno od čuda barake 22. On je tri nedjelje ležao na samrti sa zapaljenjem pluća i dizenterijom. Bio je toliko slab da više nije mogao ni da govori. I Berger je već digao ruke od njega. A onda se iznenada oporavio za nekoliko dana. Digao se iz mrtvih. Ahasfer ga je zato nazvao Lazar Majerhof. Danas je bio prvi put napolju. Berger mu je to zabranio, ali on je ipak izbauljao. Nosio je Lebentalov mantil, sviter mrtvog Buksbauma i jednu husarsku dolamu, koju je neko dobio kao jaku. Probušena misna košulja, koju je Rozen primio kao rublje, bila je obmotana oko njegovog vrata kao šal. Svi su veterani doprinijeli tome da ga opreme za njegov prvi izlaz. Oni su smatrali njegovo ozdravljenje zajedničkim trijumfom.
„Kad bi on ovamo ušao, dodirnuo bi naelektriziranu žicu. Onda bi bio odmah ispečen“, reče Majerhof pun nade. „Moglo bi ga se privući jednim suhim drvenim štapom“.
Promatrali su napeto životinju. Ona je skakutala kroz brazde i s vremena na vrijeme osluškivala.
„Esesovci će ga ubiti za sebe.“
„Nije to tako jednostavno, kuglom, kad je tako tamno“, odgovori broj 509. „Esesovci su bolje naučili da gađaju ljude, odostraga, sa nekoliko metara udaljenosti.“
„Zec!“ Ahasfer pokrete usne. „Kakav li mu je ukus?“
„Ukus mu je kao kod zeca“, protumači Lebental. „Najbolja su mu leđa. Ona se nadijevaju. Komadi slanine se uvlače u njih da bi bila sočnija. Uz to se pravi sos od kajmaka. Tako ga jedu gojimi14.“
„I pire od krompira“, reče Majerhof.
„Glupost! – od krompira! Pire od kestena i brusnica!“
„Pire od krompira je bolji. Kesten! To je za Talijane!“
Lebental pogleda ljutito Majerhofa. „Čuješ ti!“
Ahasfer ih prekide. „Šta će nam zec? Ja bih više volio jednu gusku nego sve zečeve. Jednu dobru punjenu gusku.“
„Sa jabukama!“
„Začepite gubice!“ izdra se neko odzada. „Jeste li vi đavoli? Da čovjek poludi!“
Sjedjeli su nagnuti naprijed i duboko usađenim očima u svoje mrtvačke glave slijedili su zeca. Ni na sto metara od njih skakutao je ručak njihovih snova, jedno krzneno klupče, koje je imalo nekoliko kilograma mesa i koje je nekima od njih moglo da bude spas života. Majerhof je to osjećao u svim kostima i utrobi; za njega bi ta životinja bila sigurnost da mu se bolest neće vratiti.
„Pa lijepo, što se mene tiče, može i sa kestenjem“, zakrešta. Usta su mu bila odjednom suha i prašnjava kao podrum za ugalj. Zec se uspravi i poče da njuška. U tom trenutku mora da ga je primijetio jedan esesovski stražar koji je kunjao. „Edgare! Čovječe! Jedan dugouško!“ povika on. „Pali na njega!“
Odjeknu nekoliko hitaca. Od metaka se rasprštaše grude zemlje. Zec pobježe u dugim skokovima.
„Vidiš“, reče 509, „oni bolje gađaju zatvorenike iz neposredne blizine.“
Lebental uzdahnu i pogleda za zecom.
„Šta mislite, hoćemo li večeras primiti hljeb?“ upita Majerhof poslije nekog vremena.
„Je li mrtav?“
„Da. Konačno. Htio je još da izvadimo novajliju iz njegovog kreveta. Onoga sa groznicom. Mislio je da će ga zaraziti. A pri tom je on zarazio novajliju. Na kraju je opet kukao i psovao. Svećenik mu nije bio sasvim dovoljan.“
Broj 509 klimnu glavom. „Teško je baš sad umrijeti. Prije je to bilo lakše. Sad je teško. Kad je kraj tako blizu.“
Berger sjede do broja 509. To je bilo poslije večere. Mali logor je dobio samo rijetku juhu. Za svakoga punu čašu. Hljeba nije bilo.
„Šta je Hantke htio od tebe?“ upita on.
Broj 509 otvori ruke. „Dao mi je ovo ovdje. Čisti list papira za pisanje i naliv-pero. On hoće da mu prepišem svoj novac u Švajcarskoj. Ne polovicu. Svih pet hiljada franaka.“
„I?“
„Zato će me za neko vrijeme ostaviti živog. On mi je čak nagovijestio nešto kao protekciju“.
„Dotle dok ne bude imao tvoj potpis.“
„To je do sutra uveče. I to je već nešto. Ponekad nismo imali ni toliko vremena.“
„To nije dovoljno, 509! Moramo da nađemo nešto drugo.“
Broj 509 sleže ramenima. „Možda će održati obećanje? Možda misli da ću mu biti potreban za podizanje novca?“
„Ali možda misli i suprotno. Da te ukloni, da ne bi mogao da opovrgavaš prijepis novca.“
„Ja ga ne mogu više opovrgnuti, ako ga on ima.“
„To on ne zna. A ti bi možda ipak mogao, jer si ga dao pod pritiskom.“
Broj 509 je šutio jedan trenutak.
„Efraime!“ reče onda mirno. „To ne moram da učinim. Ja nemam novaca u Švajcarskoj.“
„Šta?“
„Ja nemam ni jednog franka u Švajcarskoj.“
Berger se upilji u broj 509. „Ti si sve to izmislio?“
„Da.“
Berger obrisa rukavom kaputa upaljene oči. Ramena su mu se tresla.
„Šta ti je?“ upita broj 509. „Da ne plačeš?“
„Ne. Smijem se. To je idiotski, ali ja se smijem.“
„Samo se smij! Vraški malo smo se smijali ovdje!“
„Ja se smijem, jer sam pomislio na Hantkeovo lice u Cirihu. Kako ti je samo pala na pamet ta ideja, 509?“
„Ne znam. Čovjeku svašta padne na pamet kad se radi o životu. Glavno je da on to proguta. On ne može ništa da sazna dok se rat ne završi. On mora naprosto da vjeruje.“
„To je tačno.“ Bergerovo lice postade opet ozbiljno. „Zbog toga mu ne vjerujem. Može da dobije svoje bjesnilo i da uradi nešto neočekivano. Moramo da se pripremimo. Najbolje je da ti umreš.“
„Da umrem? Kako? Mi nemamo bolnice. Kako da to prokrijumčarimo? Ovo je posljednja stanica.“
„Preko najposljednje. Preko krematorijuma.“
Broj 509 pogleda Bergera. Promatrao je brižno lice, suznih očiju, malu lubanju i osjeti talas topline. „Misliš li da je to mogućno?“
„Može se pokušati.“
Broj 509 nije pitao kako će to Berger pokušati. „Možemo o tome još da govorimo“, reče on. „Zasad imamo još vremena. Ja ću na Hantkea danas prepisati samo dvije i po hiljade franaka. On će uzeti cedulju i zahtijevati ostatak. Time ću dobiti još nekoliko dana. A onda imam još dvadeset maraka od Rozena.“
„A kada i to ode?“
„Dotle će se dogoditi možda još nešto drugo. Mogućno je misliti uvijek samo na najbližu opasnost. Na jednu, zasad. I na jednu za drugom. Inače se poludi.“
Broj 509 je okretao list papira i naliv-pero tamo-amo. Promatrao je mutne reflekse na naliv-peru.
„Čudno, ovo nisam već dugo vremena držao u ruci. Papir i pero! Nekada sam od toga živio! Da li ćemo to ikada više moći?“

XV


Dvije stotine ljudi novog odjeljenja za raskrčivanje bilo je raspoređeno u dugom redu duž ulice. Bilo je to prvi put da su upotrebljeni za raščišćavanje ruševina unutar varoši. Dosad su ih zapošljavali samo u srušenim tvornicama predgrađa.
Esesovci su zaposjeli izlaze iz ulica, a osim toga rasporedili su momčad duž lijeve strane ulice kao stražu. Bombe su uglavnom pogodile desnu stranu; zidovi i krovovi pali su na kolovoz i onemogućavali su gotovo svaki saobraćaj.
Zatvorenici nisu imali dovoljno lopata i pijuka; djelomično su morali dá rade golim rukama. Kapo i predradnici bili su nervozni; nisu znali da li da tuku i gone ili da se drže povučeno; civilima je, doduše, bilo zabranjeno da prolaze ulicama, ali stanari koji su stanovali u neoštećenim kućama nisu mogli biti izbačeni. Levinski je radio pokraj Vernera. Obojica su se s izvjesnim brojem ugroženih političkih zatvorenika javili odjeljenju za raščišćavanje. Posao je bio teži nego na drugom mjestu; ali na ovaj način su bili preko dana izvan domašaja esesovaca u logoru. Uveče, poslije povratka, kad je bilo tamno, lakše su mogli da izmaknu pogledima i ostanu nepronađeni.
„Jesi li vidio kako se ulica zove?“ upita Verner tiho.
„Da.“ Levinski se ilskesi. Ulica je nosila ime Adolfa Hitlera. Sveto ime, ali protiv bombi nije ništa koristilo.
Odnosili su jednu gredu. Leđa na njihovim prugastim jakama potamnjela su od znoja. Na zbornom mjestu naiđoše na Goldštajna. Uprkos svome slabom srcu došao je sa odjeljenjem, a Levinski i Verner nisu ništa rekli protiv toga. Spadao je među ugrožene zatvorenike. Lice mu je bilo sivo. Njuškao je.
„Ovdje smrdi na leševe! Ne na svježe, ovdje mora da leže još stari leševi.“
Tačno. Poznavali su oni to. Znali su kako leševi vonjaju. U tome su svi bili specijalisti.
Sada su slagali oslobođeno kamenje pokraj jednog zida. Malter su odnosili u malim kolicima. Iza njih, s druge strane ulice, nalazila se kolonijalna radnja. Stakla su bila razbijena, ali nekoliko plakata i kartona su opet metnuli u izlog. Neki čovjek sa brkovima gledao ih je. Imao je jedno od onih lica koja su se 1933. godine viđala u gomilama prilikom demonstracija, iza transparenta sa natpisom: Ne kupujte kod Jevreja! Zbog stražnjeg zida izloga glava mu je izgledala kao odsječena, slično jeftinim fotografijama na vašarskim trgovima, gdje ljudi guraju svoje glave iznad naslikanih kapetanskih uniformi. Ovaj je stajao iznad praznih kutija i prašnjavih plakata. Izgledalo je da mu baš to odgovara.
U jednoj nerazrušenoj kapiji igrala su se djeca. Pokraj njih je stajala žena u crvenoj bluzi i promatrala zatvorenike. Nekoliko pasa izbi iznenada iz kapije i otrča preko ulice zatvorenicima. Njuškali su njihove hlače i cipele, a jedan poče da maše repom i skoči na zatvorenika broj 7105. Kapo, koji je nadzirao odjeljenje, nije znao šta da radi. Pas je bio civilni pas, a ne čovjek; ipak je izgledalo nedolično što je tako ljubazan sa jednim zatvorenikom, naročito u prisustvu esesovaca. Broj 7105 je još manje znao šta da radi. Učinio je jedino što je zatvorenik mogao da učini: pravio se kao da životinja nije tu, ali pas ga je slijedio; osjetio je brzo naklonost prema njemu. Broj 7105 se saže i poče da radi napregnutim marom. Bio je zabrinut. Pas je mogao da bude njegova smrt. „Marš, ušljivče!“ povika kapo najzad i diže jednu motku. On je donio odluku; kad su esesovci gledali, bilo je uvijek bolje biti oštar, ali pas se nije za njega brinuo; skakao je i igrao se opet oko broja 7105. Bio je to veliki bijelo-smeđi njemački ptičar.
Kapo uze kamenje i poče da ga baca na psa. Prvi kamen pogodi broj 7105 u koljeno. Tek treći pogodi psa ukoso u trbuh. Životinja zaskiča, skoči u stranu i poče da laje na kapoa. Kapo podiže slijedeći komad ruševine.
„Marš tamo, ti strvino!“
Pas se izmaknu, ali ne pobježe. Vješto učini luk i skoči na kapoa. Čovjek pade preko jedne gomile maltera, a pas se odmah nadvi režeći na njega. „U pomoć!“ povika kapo i ušutje. Esesovci koji su bili u blizini počeše da se smiju.
Žena sa crvenom bluzom istrča. Ona je zviždala psu. „Ovamo! Odmah ovamo! O, taj pas! Dovest će čovjeka u nesreću!“ Ona ga je odvlačila prema kapiji.
„Istrčao je“, reče bojažljivo najbližem esesovcu. „Molim vas, nisam vidjela! Pobjegao je! Dobit će za to batine!“
Esesovac se iskesi. „Ovome je mirno mogao da odgrize komad njegove kretenske gubice.“
Žena se zbunjeno nasmija. Mislila je da kapo pripada esesovcima: „Hvala! Hvala vam mnogo! Odmah ću ga zavezati!“
Ona odvuče psa za ogrlicu, ali iznenada ga pomilova. Kapo otrese krečnu prašinu sa sebe. Esesovske su se straže još uvijek cerekale. „Zašto ga nisi ujeo?“ doviknu jedan kapou.
Kapo ništa ne odgovori. To je uvijek bilo bolje. Još je neko vrijeme tresao sa sebe prašinu, a onda se uputi ljutito prijeko, prema zatvorenicima. Broj 7105 upravo se trudio da izvuče jedan klozet iz gomile kamenja i maltera.
„Hajde, lijeno pseto!“ prošišta kapo i udari ga nogom u koljeno.
Broj 7105 pade, ali se zadrža rukama o klozetski poklopac. Svi su zatvorenici promatrali ispod oka kapoa. Esesovac koji je razgovarao sa ženom sad se otklati do njega. Ustremi se na kapoa i udari ga odzada čizmom. „Ostavi tog tamo na miru. Nije on kriv! Radije ujedi psa, ti buljino!“
Kapo se okrenu iznenađen. Bijes iščeze s njegovog lica i ustupi mjesto grimasi uslužnosti.
„Razumijem, htio sam samo...“
„Hajde!“ Dobi i drugi udarac u trbuh. Ustade i izgubi se. Esesovac se odgega nazad.
„Jesi li vidio?“ prošapta Levinski Verneru. „Simptomi i čuda. Ali možda je to učinio radi civila!“
Zatvorenici su i dalje promatrali kradomice drugu stranu ulice, a druga strana ulice promatrala je njih. Razdvajalo ih je samo nekoliko metara. Ali, bilo je to dalje nego da su živjeli na dva različita kraja zemlje. Većina je zatvorenika prvi put vidjela, – otkad je bila zatvorena, – grad tako izbliza. Opet su vidjeli ljude koji idu za svojim svakodnevnim navikama. Gledali su to kao stvari sa Marsa.
Jedna služavka u plavoj haljini sa bijelim tačkama prala je čitave prozore u jednom stanu. Zasukala je rukave i pjevala. Iza drugog nekog prozora stajala je stara, sijeda žena. Sunce je padalo na njeno lice i na otvorene zavjese i slike u sobi. Na uglu ulice nalazila se i jedna apoteka. Apotekar je stajao na vratima i zijevao. Jedna žena u krznenom kaputu od leopardove kože prolazila je ulicom uz same kuće. Nosila je zelene rukavice i cipele. Esesovac na ćošku ju je propustio. Ona je bila mlada i vješto je skakutala prema gomili ruševina. Mnogi zatvorenici već godinama nisu vidjeli ženu. Svi su je primijetili, ali niko nije gledao za njom osim Levinskog.
„Pazi!“ prošapta mu Verner. „Pomozi ovdje!“
On pokaza komad štofa koji se pojavio ispod maltera. „Ovdje leži neko“.
Oni skloniše malter i kamenje u stranu. Ispod toga pojavi se potpuno razmrskano lice sa krvavim podbratkom punim krečnog maltera. Jedna ruka je bila sasvim uz podbradak; čovjek ju je vjerojatno digao da se odbrani kada se zgrada rušila.
Na drugoj strani ulice esesovci su dobacivali onoj ženi u leopardovom kaputu svoje dosjetke. Ona se smijala i koketirala. Iznenada počeše da zavijaju sirene.
Apotekar sa ćoška iščeze u svojoj radnji. Žena u leopardovom krznu se ukoči, a onda potrča nazad. Ona pade preko jedne gomile ruševina; čarape joj se poderaše, a zelene rukavice obijeliše od krečne prašine. Zatvorenici se uspraviše. „Ostani na mjestu! Ko se pomakne bit će ubijen!“ Esesovci sa krajeva ulice priđoše bliže. „Priključiti! Formirati grupe! Marš Marš!“
Zatvorenici nisu znali koju komandu da poslušaju. Već se začu nekoliko pucnjeva. Esesovske straže ih najzad zbiše u gomile. Šarfireri su se dogovarali šta da rade. Bila je to tek preduzbuna, ali svi su uznemireno gledali svakog časa uvis. Sjajno nebo izgledalo je istovremeno i jasnije i mračnije.
Druga strana ulice sad oživi. Iz kuća izađoše ljudi koji se ranije nisu vidjeli. Djeca su vikala. Bakalin sa brkovima izleti otrovna pogleda iz svog dućana i pregmiza kao kakav mastan crv preko ruševina. Neka žena sa kariranim šalom nosila je oprezno kavez sa papagajem daleko ispružen pred sobom. Bjelokosa žena je iščezla. Služavka je izjurila sa visoko dignutim suknjama kroz vrata. Oči Levinskog slijedile su je. Između njenih crnih čarapa i jarko plavih gaćica svjetlucalo je bijelo meso nogu. Iza nje se pentrala jedna tanka stara djevojka kao koza preko stijena. Odjedanput se sve pokrenulo; spokojni mir na strani slobode iznenada je bio razoren. Prestrašeno su jurili iz svojih stanova i trčali za život u podrume protiv napada iz zraka. Obratno, zatvorenici s one strane stajali su sad šuteći i mirno pred porušenim zidovima, i promatrali one koji su bježali.
Jednom od šarfirera izgleda da je ovo palo u oči. – „Čitavo odjeljenje, okreni se!“ komandirao je. Zatvorenici su sad gledali u ruševine. One su bile jarko osvijetljene suncem. Samo je u jednoj od bombardiranih kuća bio oslobođen prolaz u podrum. Tamo su se opažale stepenice, ulazna vrata, mračan hodnik, a u toj tami jedan trag svjetla iz nekog izlaza koji je vodio na drugu stranu.
Šarfireri su bili neodlučni. Nisu znali kuda sa kažnjenicima. Niko nije ni pomišljao da ih odvede u sklonište. Podrumi su i onako puni civila. Ali esesovci nisu željeli da ostanu sami nezaštićeni. Nekolicina njih pretraži brzo obližnje kuće. Nađoše jedan betoniran podrum.
Ton sirena se mijenjao. Esesovci potrčaše prema podrumu. Ostavili su samo dvojicu stražara na ulaznim vratima i dvojicu na prilazima ulici.
„Kapo i predradnici, pazite da se nijedan ne makne! Ko se pomakne, bit će ubijen!“
Lica zatvorenika bila su napeta. Gledali su na zidove pred sobom i čekali. Nije im bilo naređeno da legnu; esesovci su ih bolje mogli da nadziru dok su stajali. Stajali su nijemo, zbijeni u gomilu, opkoljeni kapoima i predradnicima. Među njima je trčao pas. On se otrgao i tražio broj 7105. Kad ga je našao, skoči na njega i pokuša da ga lizne po licu.
Za jedan trenutak buka se utiša. U neočekivanoj tišini, koja je bila kao zrakoprazni prostor i trzala svaki živac, odjeknuše iznenada zvuci klavira. Bili su jaki i jasni, a čuli su se razgovjetno samo kratko vrijeme. Verner je ipak prepoznao u onoj ogromnoj požudi za zvukovima da je to hor zarobljenika iz „Fidelija“. Radio to nije mogao da bude; nikakva muzika nije emitirana prilikom napada iz zraka. Mora da je bio gramofon koji su zaboravili da zatvore, ili je neko svirao klavir kraj otvorenog prozora.
Opet započe buka. Verner se svom snagom koncentrirao na ono malo tonova koje je čuo. On stisnu vilice i pokuša da ih dalje razvije u sjećanju. Nije htio da misli na bombe i smrt. Ako uspije da nađe melodiju, bit će spasen. On sklopi oči; osjećao je tvrde čvorove napora ispod čela. Sad više nije smio da umre. Ne na ovaj besmislen način. Nije htio čak ni da misli na to. Morao je da nađe melodiju; melodiju tih zarobljenika koje su oslobodili. Stegnu šake i pokuša da i nadalje razazna zvuke klavira; ali oni su utonuli u metalnoj huci straha.
Prve eksplozije potresoše grad. Fijuk bombi koja su padale presijecao je zavijanje sirena. Tlo je podrhtavalo. S jednog zida polako se sruši komad obruba. Nekoliko zatvorenika baci se na ruševine. Predradnici potrčaše k njima. „Ustati! Ustati!“
Njihovi se glasovi nisu čuli. Goldštajn vidje kako jednom zatvoreniku koji se bacio na tlo lubanja pršte i krv šiknu. Čovjek koji je stajao pored njega uhvati se za želudac i pade naprijed. Nisu to bili komadi bombi; esesovci su pucali. Pucnjevi se nisu mogli čuti.
„Podrum!“ vikao je Goldštajn kroz tresak Verneru. „Tamo! Podrum! Oni nas neće progoniti!“
Gledali su ulaz. Izgledao im je da postaje veći. U njegovoj tami bio je hladni spas. Tama je bila crni vrtlog kome se izgledalo gotovo nemoguće oprijeti. Zatvorenici su buljili kao hipnotizirani. Redovi se poljuljaše. Verner čvrsto uhvati Goldštajna: „Ne!“ Sam je buljio u podrum i vikao kroz buku: „Ne! Ne! Svi će biti strijeljani! Ostani!“
Goldštajnovo sivo lice mu se okrenu. Oči su bile u njemu kao kakvi svjetlucavi komadi škriljca; usta su od napora bila sva iskrivljena. „Ne sakrivati se!“ izdera se on. „Bježati! Skroz! Tamo ima izlaz koji vodi napolje!“
To pogodi Vernera kao udarac u želudac. On iznenada poče da dršće. Nisu mu drhtale ruke ili koljena. Duboko u njemu drhtale su žile. Krv se uzburka. Znao je da bjekstvo može vrlo teško da uspije, ali sama pomisao je bila veliko iskušenje: pobjeći, ukrasti odijelo u kakvoj kući i izmaći u gužvi.
„Ne!“ mislio je da šapće, a vikao je kroz buku. „Ne!“ Nije to bilo samo za Goldštajna nego i za njega samog. „Sad ne više! Ne! Sad ne više!“ Znao je da bi to bila ludost; sve što se dosad postiglo bilo bi time dovedeno u opasnost. Drugovi bi bili poubijani, deset za jednoga koji bi pokušao da pobjegne; pokolj u ovoj zbijenoj gužvi, a u logoru nove mjere – a ipak je izlaz tamo zjapio i mamio. „Ne!“ – vikao je Verner i čvrsto držao Goldštajna, a time i samoga sebe.
Sunce! mislio je Levinski. To prokleto sunce. Ono je sve tako nemilosrdno izdavalo. Zašto sunce ne obore hicem? Bilo je kao da stoje goli pod ogromnim reflektorima, pripremljeni za nišanske sprave aviona. Kad bi samo naišao jedan oblak, trenutak samo! Znoj je curio niz njegovo tijelo.
Zidovi zadrhtaše. Ogroman potres zagrmi u blizini, i u toj grmljavini komad zida sa jednim prozorskim okvirom pade polako naprijed. Jedva da je izgledalo opasno kad je pao po zatvorenicima. Komad zida je bio otprilike pet metara širok. Samo zatvorenik preko kojeg je pao prazni pravokutnik prozora stajao je još i buljio bez razumijevanja oko sebe. Nije shvatio zašto je odjedanput do trbuha zatrpan, a još živi. Oko njega se zabatrgaše noge, koje su stršile iz srušene gomile, još nekoliko puta tamo-amo, a onda se i one umiriše.
Pritisak je polako popuštao. U početku je bilo gotovo neprimjetno, samo stege u mozgu i ušima nešto popustiše. Onda svijest poče da prodire kao slabo svjetlo u okno. Buka je i dalje bješnjela kao i prije, ali uprkos tome svi su odjedanput znali: prošlo je.
Esesovci ispuzaše iz svog podruma. Verner je gledao na zid pred sobom. On je opet postao sasvim običan zid sa jednim raščišćenim prolazom u podrum koji je sunce osvjetljavalo. Nije to više bio onaj žarki izazov u kome je bjesnio vrtlog tamne nade. Opet je vidio i mrtvo lice s bradom do svojih nogu. I vidio je noge svojih zasutih drugova, a onda začu kroz sve slabije pucanje topova iznenada još jedanput zvuk klavira. On čvrsto stegne usne.
Odjeknuše naređenja. Preživjeli zatvorenik, koji je stajao u prozorskom oknu, izvuče se iz gomile ruševina. Desno mu je stopalo bilo iskrivljeno; on ga diže gore i stade na jednu nogu. Nije se usuđivao da padne.
Jedan esesovac se približi: „Ajde, iskopajte ove ovdje!“ Zatvorenici počeše da raščišćavaju malter i kamenje. Radili su rukama, lopatama i pijucima. Nije trajalo dugo da oslobode svoje drugove. Bila su tu četvorica. Trojica mrtvih. Jedan je još živio. Izvukoše ga. Verner je gledao odakle bi dobio pomoć. Vidje ženu sa crvenom bluzom kako izlazi iz kapije. Ona nije strčala u sklonište. Brižno je nosila limenu posudu sa vodom i ručnik. Ne brinući se ni za što, pronese vodu pokraj esesovaca i položi je kraj ranjenika. Esesovci su je gledali neodlučno, ali ne rekoše ništa. Ona otra lice ranjenika.
Ranjenik izbljuva krvavu pjenu. Žena mu je obrisa. Jedan od esesovaca poče da se smije. Imao je nedozrelo zbrčkano lice sa tako svijetlim trepavicama da su blijede oči izgledale gotovo gole.
Vatra protivavionske artiljerije prestade. U tišini odjeknu opet klavir. Verner je sad znao odakle su zvuci dolazili. Iz jednog prozora na prvom spratu iznad bakalnice. Blijed čovjek u naočarima svirao je na jednom uspravnom smeđem klaviru još uvijek pjesmu zarobljenika. Esesovci su se cerekali. Jedan se dirnu po čelu. Verner nije znao da li je onaj čovjek svirao zato da bi izdržao bombardiranje ili je nešto drugo htio. Odluči se da vjeruje da je to poruka. Uvijek je mislio na ono bolje kad je bilo bez rizika. Tako je opstanak bio jednostavniji.
Dotrčaše neki ljudi. Esesovci zauzeše vojničko držanje. Odjeknuše komande. Zatvorenici počeše da se svrstavaju. Komandant odjeljenja naredi jednom esesovcu da ostane kod mrtvih i ranjenih, a onda pade naređenje da se trčećim korakom pođe niz ulicu. Posljednja bomba je pogodila jedno sklonište. Trebalo je da ga zatvorenici otkopaju.
Krater je zaudarao na kiseline i sumpor. Nekoliko stabala stajalo je iskošeno na njegovom rubu sa razgolićenim korijenjem. Ograda oko travnjaka bila je razvaljena i stršila je prema nebu. Bomba nije pogodila podrum direktno. Ona ga je ugnječila sa strane i zatrpala.
Zatvorenici su radili više od dva sata na oslobađanju ulaza. Otkopavali su stepenicu za stepenicom. Stubište je bilo iskrivljeno. Radili su što su brže mogli. Radili su kao da su zatrpani bili njihovi vlastiti drugovi.
Poslije još jednog sata oslobodili su ulaz. Dugo prije toga čuli su krike i jadikovanja. Mora da je podrum dobijao s neke strane zraka. Vika postade jača kad su napravili prvi otvor. Jedna glava se progura kroza nj vičući, a dvije ruke se pojaviše tačno ispod glave; počeše da grebu po malteru; izgledalo je kao da se neka ogromna krtica hoće da probije. „Oprez!“ povika jedan predradnik. „Može da se sruši“.
Ruke su radile dalje, a onda je glava bila ozdo povučena dolje, a druga jedna se pojavi vičući. Ali i nju su povukli. Ljudi su se unutra u panici borili za svjetlo i položaj.
„Gurnite ih nazad! Ranit će se! Rupu treba povećati. Gurnite ih nazad!“
Pritisnuše ih po licima. Lica su ih ujedala za prste. Oni krampovima razbiše cement. Zapeli su kao da im se radi o vlastitim životima. Onda je otvor ostao dovoljno velik da bi se prvi mogao da provuče. Prvi je bio snažan čovjek. Levinski ga odmah prepoznade. Bio je to čovjek sa brkovima koji je stajao ranije u bakalnici. On se probio na prvo mjesto, gurao, stenjao, da bi prošao kroz otvor. Trbuh mu zape. Dernjava unutra se pojača; čovjek je zamračio podrum. Vukli su ga za noge da bi ga svukli nazad. „U pomoć!“ Stenjao je on visokim, pištavim glasom. „U pomoć! Izvucite me napolje! Napolje odavde! Napolje! Ja ću vam dati...“
Njegove male crne oči iskočiše iz okruglog lica. Hitlerovi brčići su drhtali.
„U pomoć! Moja gospodo, molim vas! Moja gospodo!“ Izgledao je kao ukliješteni tuljan koji je znao da govori.
Zgrabiše ga ispod pazuha i najzad ga izvukoše. On pade, diže se i pobježe bez riječi. Zatvorenici gurnuše dasku u ulaz i raširiše ga. A onda se izmakoše.
Ljudi su izlazili: žene, djeca, muškarci. Neki užurbano blijedi i oznojeni kao da se spašavaju od groba, drugi histerični, zaplakani, derali su se i psovali. A onda polako i šutke oni koje panika nije uhvatila. Oni su ispuzali i projurili kraj zatvorenika.
„Moja gospodo“, šaputao je Goldštajn, „jeste li čuli to: Molim vas, gospodo! Onaj čovjek je mislio na nas.“
Levinski se osmjehnu. „Dat ću vam...“ ponovi on riječi tuljana. „Ništa“ – dodade. „Pobjegao je kao majmun“. On pogleda Goldštajna. „Šta je s tobom?“
Goldštajn se nasloni na njega. „To je zaista smiješno“. Jedva je mogao da diše. „Umjesto... da oni nas oslobode...“ hripao je, „mi oslobađamo njih.“ On se isceri i pade polako u stranu. Prihvatiše ga i spustiše na gomilu zemlje. A onda sačekaše dok se podrum nije ispraznio.
Stajali su tu, oni, dugogodišnji zatvorenici, i promatrali kako kraj njih bježe ljudi koji su bili zatvoreni samo nekoliko sati. Levinski se sjećao da je već jedanput vidio nešto slično, kad su zatvorenici na drumu sreli povorku izbjeglica. Vidje kako se služavka u plavoj haljini, sa bijelim tačkama, izvlači kroz ulaz. Ona otrese svoje suknje i nasmiješi mu se. Za njom je išao jednonogi vojnik. On se uspravi, gurnu štake pod miške i pozdravi zatvorenike prije nego što je odšepao. Medu posljednjim izađe vrlo star čovjek. Lice mu je bilo izbrazdano dugim brazdama kao kod lovačkog psa. Gledao je i promatrao zatvorenike.
„Hvala“, reče. „Unutra ima još zatrpanih.“
Polako, lomno i dostojanstveno uspe se uz iskrivljeno stepenište. Za njim se zatvorenici spustiše u podrum.
Marširali su nazad. Bili su izmožđeni. Nosili su svoje mrtve i ranjene. Onaj zasuti je u međuvremenu umro. Nebo je bilo divno crveno ozareno. Čitav je zrak bio osvijetljen time i sve je bilo puno neke tako daleke ljepote da je izgledalo kao da je vrijeme stalo i kao da za čitav sat neće biti ni ruševina, ni mrtvih.
„Lijepi smo mi junaci“, reče Goldštajn. Bio se oporavio od svog napada. „Polomismo se za ove ovdje.“
Verner ga pogleda. „Ne smiješ više da ideš s nama na raskrčivanje! To je bezumno! Upropaštavaš se, ma koliko zabušavao.“
„A šta da radim? Da čekam da me esesovci pronađu?“
„Morat ćemo ti naći nešto drugo.“
Goldštajn se nasmiješi s mukom. „Ja, dakle, spadam u Mali logor, a?“
Verner se ne iznenadi. „Zašto ne? Sigurno je, a neko od nas bi tamo bio koristan.“
Kapo koji je udario zatvorenika 7105 priđe mu. Neko vrijeme je išao pored njega, a onda mu gurnu nešto u ruku i opet zastade. Broj 7105 pogleda u šaku. „Cigareta!“ reče iznenađeno.
„Postaju meki! Ruševine im idu na nerve“, reče Levinski. „Misle na budućnost.“
Verner potvrdi. „Počinju da se plaše. Upamti onog kapoa! Možda ćemo ga moći koristiti.“
Vukli su se dalje kroz meku svjetlost.
„Grad“, reče Mincer poslije jedne stanke – „kuće, slobodni ljudi! Na udaljenosti od dva metra! To je kao da sad više nismo onako sasvim zatvoreni.“
Broj 7105 diže lubanju. „Htio bih da znam šta oni o nama misle.“
„A šta da misle? Bog sam zna koliko uopće o nama znaju. Ni oni sami ne izgledaju sretni.“
„Sad ne“, reče broj 7105.
Niko ne odgovori. Otpoče teški uspon do logora.
„Htio bih da imam psa“, reče broj 7105.
„To bi bila dobra pečenka“, odgovori Mincer. „Sigurno petnaest kilograma neto.“
„Ne mislim na jelo. Naprosto tako.“
Kola više nisu mogla da prođu. Ulice su svuda bile zatrpane.
„Odvezi se nazad, Alfrede“, reče Nojbauer. „Čekaj me kod kuće.“
On izađe iz automobila i pokuša da prođe dalje pješice. Uzvera se uz jedan srušen zid koji je pao preko ulice. Ostatak kuće je još stajao. Zid je bio zderan kao zavjesa i vidjeli su se stanovi. Stepeništa su gola zaokretala nagore. Na prvom spratu stajala je potpuno očuvana spavaća soba od mahagonija. Kreveti su bili jedan uz drugi; samo je jedna stolica pala, a ogledalo je bilo razbijeno. Na spratu iznad toga vodovod je u kuhinji bio istrgnut. Voda je curila po podu, a odatle u kaskadama u slobodan prostor kao neki svjetlucavi tanki vodopad. U salonu je stajala uspravljena jedna sofa od crvenog pliša. Na prugastoj tapeti koso su visile slike u zlatnim ramovima. Tamo gdje je prednji zid bio odnesen, stajao je neki čovjek. Krvario je i gledao nepokretan dolje. Iza njega se ustumarala žena sa koferima u koje je pokušavala da ugura drangulije, jastuke sa sofe i rublje.
Nojbauer osjeti da mu se ruševine pod nogom miču. Zakorači nazad. Ruševine su se i dalje micale. On se saže i poče da uklanja kamenje i malter. Pojavi se prašnjava šaka i, kao kakva umorna zmija, siv komad ruke.
„U pomoć!“ povika Nojbauer. „Ovdje ima još neko! U pomoć!“ Niko ga nije čuo. Na ulici nije bilo ljudi.
„U pomoć“, viknu on čovjeku na drugom spratu. Čovjek je polako brisao krv sa lica i nije reagirao.
Nojbauer gurnu komad maltera u stranu. Opazi kosu, ščepa je, da bi je izvukao. Nije popuštala. „Alfrede!“ povika on i pogleda oko sebe.
Automobil više nije bio tu.
„Svinje!“ – reče on najednom nerazumno bijesan. „Kada ih čovjek treba, onda ih nema.“
Radio je dalje. Znoj mu se slivao u ovratnik uniforme. Nije više bio naviknut na napore. Policija – mislio je. Kolone za spašavanje? Gdje su sve te lopuže?
Komad maltera se slomi i popusti, a Nojbauer opazi ispod toga nešto što je još kratko prije toga bilo ljudsko lice. Sad je to bila jedna ravna, sivo zaprljana masa. Nos je bio ulupljen. Očiju više nije bilo. Duplje su bile ispunjene krečnom prašinom. Usne su iščezle, a usta – masa maltera i rasklimatani zubi. Čitavo lice je bilo još samo sivi oval sa kosom preko toga, kroz koju je curilo nešto krvi.
Nojbauer poče da se guši i izbljuva se. Povraćao je ručak od kiselog kupusa, suhih svinjskih kobasica, krompira, pudinga od riže i kafe, pored spljoštene glave. Pokušao je da se za nešto prihvati. Ali nije bilo ničega. Okrenu se napola i nastavi da povraća.
„Šta se ovdje događa?“ upita neko iza njega.
Neki čovjek je prišao, a da ga on nije čuo. Nosio je lopatu. Nojbauer pokaza na glavu među ruševinama.
„Neko je zatrpan?“
Glava se pomalo pokretala. Istovremeno se pokretala i siva masa lica. Nojbauer opet povrati. Jeo je previše za ručak.
„Pa ovaj se guši“ – povika čovjek sa lopatom i priskoči. On protrlja rukama preko lica da bi napipao nos i da bi ga oslobodio, a tamo gdje je trebalo da budu usta provrti prstom.
Iznenadno, lice poče jače da krvari. Ravna maska oživi prije no što je smrt došla. Iz usta se sad izvi hropac. Prsti na ruci zagrebaše u malter, a glava sa slijepim očima zadrhta. Drhtala je, a onda se umiri. Čovjek sa lopatom se uspravi. On obrisa uprljane ruke o jednu žutu svilenu zavjesu koja je pala sa prozorom.
„Mrtav“, reče. „Ima li ih još tu dolje?“
„Ne znam.“
„Jeste li vi iz kuće?“
„Nisam.“
Čovjek pokaza na glavu. „Vaš rođak? Poznanik?“
„Nije.“
Čovjek pogleda na kiseo kupus, kobasicu, rižu i krompir, a onda pogleda Nojbauera i najzad sleže ramenima. Izgledalo je da nema mnogo poštovanja pred visokim SS-firerom. Svakako je to bio bogat ručak za ove ratne dane. Nojbauer osjeti kako je pocrvenio. Okrenu se brzo i spusti dolje niz ruševine.
Potrajalo je gotovo čitav sat dok najzad nije stigao do Fridrihove aleje. Ona je bila neoštećena. Išao je niz nju uzbuđen. Ako su u sljedećoj ulici kuće čitave – mislio je on praznovjerno, i njegova će trgovačka kuća stajati čitava. Ulica je bila neoštećena. A i sljedeće dvije. Njemu se vrati hrabrost i pođe brže. Još ću jedanput da vidim, mislio je on. Ako u idućoj ulici dvije prve kuće nisu pogođene bombama, i ja sam se glatko izvukao. Bilo je u redu. Tek je treća kuća ležala u gomili ruševina. Nojbauer otpljunu; grlo mu je bilo suho od prašine. Pun pouzdanja, on zakrenu za ugao ulice Hermana Geringa i stade.
Bombe su bile obavile temeljito posao. Gornji spratovi njegove trgovačke kuće srušili su se potpuno. Čoška više nije bilo. Bio je odbačen na drugu stranu ulice, na trgovinu antikvitetima. Odande je pritisak izbacio jednog Budu od bronze daleko na ulicu. Bog je sjedio sam na komadu čitavog pločnika. Držao je ruke na krilu i mirno, smješkajući se, promatrao preko zapadnjačkog razaranja u pravcu ruševina stanice – kao da čeka na neki azijatski voz duhova koji će ga vratiti jednostavnim zakonima džungle – gdje se ubija da bi se živjelo, a ne živi da bi se ubijalo.
U prvi mah Nojbauera obuze luđačko osjećanje da ga je sudbina na najbjedniji način prevarila. Sve su poprečne ulice bile u redu, a onda se dogodi ovo ovdje. Bilo je to kao teško razočaranje kakvog djeteta. Mogao je da se rasplače. Njemu, njemu se moralo tako nešto dogoditi! Gledao je niz ulicu. Nekoliko kuća je još stajalo. Zašto ne one? – mislio je. Zašto se to dogodilo baš meni, poštenom patrioti, dobrom suprugu, brižnom ocu?
On obiđe krater nasred ulice. Svi izlozi modnog odjeljenja bili su razbijeni. Komadići stakla ležali su svuda kao led i škripali pod njegovim nogama. On dođe do odjeljenja: „Posljednja moda za njemačku ženu“. Natpis je napola visio. Saže se i zokorači u prostoriju. Mirisalo je na požar, ali vatru on ne vidje. Modne lutke su bile razbacane kud koje. Izgledalo je da ih je neka horda divljaka silovala. Neke su ležale na leđima, od pritiska visoko oduvanih haljina i podignutih nogu; druge, slomljenih ruku, isturile su stražnjice ležeći na trbusima. Jedna je lutka bila gola i imala samo rukavice, a druga je stajala u uglu, otkinute noge, sa šeširom na glavi i velom na licu. Sve su se one smješkale u svojim pozama, i to ih je i činilo užasno razvratnim.
Gotov sam – mislio je Nojbauer. Gotov. Upropašćen, izgubljen! Šta bi Selma sad rekla. Nema pravde. Pođe nazad. Nabadao je kroz ruševine i staklo oko kuće. Kada je stigao do ugla, vidje na drugoj strani jedan lik koji se, kad ga začu, zguri i poče da bježi.
„Stoj!“ povika Nojbauer. „Stani ili pucam!“
Lik stade. Bio je to nekakav mali, zgužvan čovjek.
„Ovamo!“
Čovjek se došulja. Nojbauer ga prepozna tek kada je zastao pred njim. Bio je to bivši vlasnik trgovačke kuće.
„Blank“, reče on iznenađeno. „Jeste li to vi?“
„Jesam, gospodin oberšturmbanfirer.“
„Pa šta vi radite ovdje?“
„Izvinite, gospodin oberšturmbanfirer, ja... ja.“
„Govorite razumno, čovječe! Šta radite ovdje?“
Nojbauer je brzo opet našao svoj autoritet i sebe samog, osjećajući učinak svoje uniforme.
„Ja... ja...“, mucao je Blank, „... ja sam samo prošao da... da...“
„Šta da... da...?“
Blank učini bespomoćan pokret prema gomili ruševina.
„Da biste se radovali nad ovim, šta?“
Blank odskoči. „Ne, ne, gospodin oberšturmbanfirer. Ne! Ne! Samo šteta je“, prošapta on, „šteta!“
„Naravno da je šteta. Sad možete vi i da se smijete.“
„Ja se ne smijem! Ja se ne smijem, gospodin oberšturmbanfirer.“
Nojbauer ga je promatrao. Blank je prestrašeno stajao pred njim, ruku čvrsto stisnutih uz tijelo.
„Vi ste bolje prošli nego ja“, reče Nojbauer poslije nekoliko trenutaka. „Dobro ste bili plaćeni! Zar niste?“
„Naravno, vrlo dobro, gospodin oberšturmbanfirer!“
„Vi ste dobili gotov novac, a ja – gomilu ruševina.“
„Da, gospodin oberšturmbanfirer! Žalim... Izvanredno žalim... ovaj udes.“
Nojbauer je gledao preda se. On je sad zaista bio mišljenja da je Blank napravio sjajan posao. Jedan se trenutak predomišljao da li da Blanku za skupe pare proda tu gomilu ruševina. Ali, to je bilo protiv partijskih načela. A osim toga, i same ruševine bile su vrednije od onoga što je on svojevremeno platio Blanku. A da se ne govori o vrijednosti zemljišta. Platio je pet hiljada. Same godišnje kirije iznosile su petnaest hiljada. Petnaest hiljada izgubljeno!
„Šta vam je? Što vam se tresu ruke?“
„Ništa, gospodin oberšturmbanfirer. Prije mnogo godina sam pao.“
Blank se preznojavao. Krupne kaplje padale su mu sa čela na oči. Više je treptao desnim nego lijevim okom. Na lijevom, koje je bilo stakleno, nije tako osjećao znoj. Plašio se da bi Nojbauer mogao njegovo drhtanje da protumači kao drsko drhtanje. Tako nešto se već događalo. Ali Nojbauer u ovom času nije ni na šta slično mislio. Ni na to da je Veber Blanka, onda, prije prodaje, saslušavao u logoru. Samo je promatrao ruševinu.
„Vi ste bolje pogodili nego ja“, reče on onda. „Možda svojevremeno to niste vjerovali, a sad biste sve izgubili. Ovako imate svoj dobar novac.“
Blank se nije usuđivao da obriše znoj. „Da, gospodin oberšturmbanfirer“, mrmljao je.
Nojbauer ga iznenadno pogleda ispitujući: sinu mu jedna misao. Bila je to misao koja mu je sve češće dolazila posljednjih nedjelja. Prvi put ju je osjetio kada je „Melernski list“ bio razoren; on ju je otjerao, ali ona se opet pojavljivala kao dosadna muha. Zar je zaista moglo biti da se ovi Blankovi opet jedanput podignu? Ovaj tip pred njim nije tako izgledao; bio je ruševina. Ali ni gomile ruševina svuda unaokolo nisu bile ništa drugo. Nisu baš govorile o pobjedama. Naročito ne jer pripadaju njemu. Pade mu na pamet. Selma sa svojim unjkanjem. Uz to novinski izvještaj. Rusi su bili pred Berlinom. To se više nije moglo izvrtati. Rur je bio opkoljen, i to je bilo tačno.
„Čujte vi, Blank“, reče on srdačno. „Ta ja sam vas vrlo pošteno tretirao, zar ne?“
„O, nadasve! Nadasve!“
„To morate da priznate, jel’ da?“
„Svakako, gospodin oberšturmbanfirer.“
„Ljudski.“
„Vrlo ljudski, gospodin oberšturmbanfirer. Najdublje sam zahvalan!“
„Da, da“, reče Nojbauer. „Nemojte to zaboraviti. Ja sam za vas svašta riskirao. Šta vi uopće ovdje radite? U gradu?“
Zašto niste već odavno u kakvom logoru, skoro da ga ne upita.
„Ja... ja...“
Blank se sav preznojio. Nije znao na šta će to da izađe. On je samo imao iskustvo da nacisti koji razgovaraju ljubazno imaju u rezervi uvijek jednu naročito groznu šalu. Veber je tako razgovarao prije no što mu je izbio oko. Proklinjao je sebe i što se nije obuzdao i što je napustio svoje skrovište da bi obišao staru trgovinu.
Nojbauer primijeti njegovu zbunjenost. On iskoristi priliku.
„To što ste vi slobodni, Blank, sigurno znate kome ima da zahvalite, zar ne?“
„Da, hvala. Mnogo hvala, gospodin oberšturmbanfirer.“
Blank nije imao ništa da zahvali Nojbaueru. On je to znao. I Nojbauer je to znao, ali pred tom gomilom ruševina, koja je nevidljivo tinjala, počeše iznenada stari pojmovi da se tope. Ništa više nije bilo sigurno. Trebalo se osigurati. Nojbaueru je to izgledalo luđački, ali zaista, čovjek nije znao da li mu takav jedan Jevrej neće još jednoga dana zatrebati.
On izvadi jednu „njemačku stražu“.
„Evo, uzmite, Blank! Dobar duhan. Ono nekad bila je prijeka nužda. Mislite uvijek na to kako sam vas ja zaštitio.“
Blank nije pušio. Bile su mu potrebne godine, poslije Veberovih eksperimenata sa zapaljenim cigaretama, da pri mirisu duhana ne postane histeričan. Ali nije se usuđivao da odbije.
„Velika hvala, vrlo ljubazno, gospodin oberšturmbanfirer.“
On se oprezno povuče sa cigarom u uzetoj ruci. Nojbauer se osvrnu. Niko ga nije vidio da govori sa Jevrejom. To je bilo bolje. On odmah zaboravi na Blanka i poče da računa, a onda ponjuši. Miris požara je postao jači. Žurno se uputi na drugu stranu. Tamo je sad gorjela modna radnja. Potrča nazad i povika: „Blank! Blank!“ A pošto ga nije vidio: „Vatra! Vatra!“
Niko se nije pojavljivao. Grad je gorio na više mjesta, a vatrogasci već odavno nisu mogli da se probijaju. Nojbauer opet otrči do modnih izloga, uskoči u radnju, trže jednu štofanu balu i izvuče je napolje. Drugi put već nije mogao više da prođe, čipkana haljina koju je zgrabio zaplamsala je u njegovoj ruci. Vatra je lizala štofove i odijela. Jedva se izvukao napolje.
Bespomoćno je gledao s druge strane, ulice u vatru. Ona je zahvatila modne lutke, prelijetala preko njih, žderala haljine, – one odjedanput, topeći se i goreći, oživješe čudnim životom. Okretale su se i grčile. Ruke su se dizale i savijale. Pravi voštani pakao! A onda... sve potonu, a požar obuhvati sve kao leševe u krematorijumu.
Nojbauer se izmaknu zbog vrućine dok ne udari o Budu. Ne gledajući on sjede na njega, ali odmah odskoči. Previdio je da je bog imao na glavi bronzani šiljak. Ljutito je zurio u balu pod svojim nogama koju je spasao. Bio je to svijetloplav štof sa pticama u letu. On ga udari čizmom. Do đavola! A i čemu? Odvuče ga nazad i baci u plamen. Neka sve ide do đavola! Prokleto! Otaba odatle. Nije više htio ništa da vidi. Bog nije više bio sa Nijemcima, Ni Votan15. A ko je zapravo bio?
Iza jedne gomile ruševina preko puta ulice uzdiže se polako jedno blijedo lice. Jozef Blank je gledao za Nojbauerom. I prvi put poslije mnogo godina on se smješkao. Smješkao se dok je među svojim uzetim prstima lomio cigaru.

XVI


U dvorištu krematorijuma stajalo je opet osam ljudi. Svi su nosili crvenu oznaku političkih zatvorenika. Berger nije poznavao nijednog od njih, ali sad je znao njihovu sudbinu. Kapo Dreer bio je već na svom mjestu u podrumu. Berger je osjećao da se nešto u njemu srušilo, nešto što je još uvijek potajno računalo na odlaganje. Dreer nije bio tu tri dana. To je Bergera spriječilo da izvede ono što je bio naumio. Danas više nije bilo izgovora. Morao je da riskira.
„Počni odmah ovdje“, reče Dreer mrzovoljno „inače ćemo jedva završiti. Ta oni kod vas u posljednje vrijeme crkavaju kao muhe!“
Prvi mrtvaci padoše sa treskom. Zatvorenici su ih svlačili i sortirali njihove stvari, a Berger je kontrolirao zube. Onda su trojica slagali mrtvace u lift.
Pola sata kasnije dođe Šulte. Izgledao je svjež i ispavan, ali je neprestano zijevao. Dreer je pisao, a Šulte mu je s vremena na vrijeme gledao preko ramena.
Podrum je bio prostran i izvjetren, ali uskoro vonj mrtvaca postade vrlo jak. On je bio u odijelima, a ne samo u golim tijelima. Lavina leševa nikako nije prestajala i izgledalo je da zatrpava pod sobom vrijeme, pa Berger već skoro nije znao da li je veče ili tek podne, kad Šulte najzad ustade i naredi da se ide na ručak.
Dreer sakupi svoje stvari.
„Za koliko smo izmakli odjeljenju za spaljivanje?“
„Za dvadeset dva.“
„Dobro! Pauza za ručak! Reci onima gore da prestanu da ubacuju dok se ja ne vratim!“
Ostala tri zatvorenika odmah izađoše. Berger svrši još s jednim mrtvacem.
„Ajde, ispiši!“ gunđao je Dreer. Bubuljica na njegovoj gornjoj usni pretvorila se u bolni čir.
Berger se uspravi. „Zaboravili smo da unesemo u liste ovoga ovdje!“
„Šta?“
„Zaboravili smo ovog mrtvaca da zavedemo u knjige.“
„Glupost! Sve smo ih pobilježili.“
„To nije tačno.“ Berger je ponovio što je mirnije mogao. „Zapisali smo jednog čovjeka manje.“
„Čovječe!“ prasnu Dreer. „Ti si poludio! Kakva su to baljezganja!“
„Mi moramo jednog čovjeka više da upišemo u listu!“
„Tako!“ Dreer sad pogleda oštro u Bergera. „A zašto mi to moramo?“
„Da bi se liste slagale.“
„Ne brini se ti za moje liste.“
„Za druge se ne brinem. Samo za onu jednu.“
„Druge? Kakvih to drugih ima, ti, kosture?“
„Lista sa zlatom.“
Dreer ušutje za trenutak. „Tako? A šta to sve zapravo treba da znači?“ upita on najzad.
Berger udahnu. „To treba da znači da je meni svejedno da li su zlatne liste tačne ili nisu.“
Dreer napravi jedan pokret, ali se savlada. „One su tačne!“ reče on prijeteći.
„Možda. A možda i nisu. Potrebno je samo da se uporede.“
„Uporede? A s čim?“
„Sa mojim vlastitim listama. Ja ih vodim otkada ovdje radim. Iz opreza. Za sebe lično.“
„Gle ti, molim te! To šunjalo vodi svoju listu? I ti misliš da će ti više vjerovati nego meni?“
„Ja to smatram mogućim. Nemam nikakve koristi od svoje liste.“
Dreer je mjerio Bergera od glave do pete, kao da ga prvi put vidi.
„Tako! Dakle nemaš koristi? Ni to ne vjerujem. Baš si izabrao pravi trenutak ovdje u podrumu da mi to kažeš, a? Sam sa mnom, to je bila tvoja greška, ti, tikvo jedna!“
On se isceri. Čir ga je bolio. Cerenje je izgledalo kao da ljut pas režeći pokazuje zube. „Hoćeš li da mi kažeš šta može sad da me odvrati od toga da ti tu tikvu malo ne razbijem i da te ne prostrem ovdje kao ove druge! Ili da ti stisnem grkljan? Onda ćeš ti biti taj koji sam sebi nedostaje u svojoj listi. Ovdje nema objašnjavanja. Ta mi smo sami. Naprosto si pao. Slabost srca! Jedan više ovdje ne igra nikakvu ulogu. To se ne ispituje. Ja ću te već proknjižiti.“
On se približi. Bio je trideset kilograma teži od Bergera. Čak i sa kliještima u rukama Berger nije imao ni najmanje izgleda da se odbrani. On uzmaknu korak i spotače se o mrtvaca koji je ležao iza njega. Dreer ga ščepa za ruku i iskrenu mu zglob na ruci. Bergeru ispadoše kliješta.
„Tako! To je bolje“, objasni Dreer.
Naglim pokretom ga privuče k sebi. Njegovo izobličeno lice bilo je sasvim pred Bergerovim očima. Bilo je crveno, a čir se sjajio na usni, zaokružen plavim rubovima. Berger ne reče ništa. On samo izmaknu glavu koliko je god više mogao unazad i napregnu ono što mu je još preostalo od vratnih mišića.
Vidio je kako se desna Dreerova ruka diže. Mozak mu se razbistri. Znao je šta treba da radi. Bilo je malo vremena. Na sreću, ruka se tako sporo dizala kao u usporenom filmu.
„Ovaj slučaj ovdje je uračunat“, reče on brzo. „On je upisan, a svjedoci su ga potpisali.“
Ruka se ne zaustavi. Dizala se polako, ali se ipak dizala.
„Podvala“, mrmljao je Dreer. „Hoćeš da se izgovoriš? Sve je to podvala. Nećeš više dugo govoriti.“
„Nije podvala. Mi smo računali s tim da ćete pokušati da me uklonite.“ Berger je gledao pravo u Dreerove oči. „To je prvo što glupanima uvijek padne na pamet. Sve je stavljeno na papir i bit će sa listom od dva zlatna prstena i zlatnim ramom od naočara koje nedostaju dostavljeno lagerfireru, ako se ja uveče ne vratim.“
Dreerove oči zatreptaše. „Tako,“ reče on.
„Baš tako. Mislite li vi da ja nisam znao šta riskiram?“
„Tako, znao si?“
„Da. Sve je napisano. Zlatnih naočari, koje nedostaju, Veber, Šulte i Štajnbrener sjetiće se tačno. One su pripadale nekom jednookom, a to se ne zaboravlja tako lako.“
Ruka se nije dalje micala. Zastala je, a onda je pala. „Nije bilo zlato“, reče Dreer „i sam si rekao.“
„Bilo je zlato.“
„Ali nije, bez vrijednosti. Đubre. Nije bilo vrijedno ni da se baci.“
„Onda ćete to moći sami da objasnite. Mi imamo svjedočenja prijatelja čovjeka kome su one pripadale. Bile su od čistog bijelog zlata.“
„Ušljiva psino!“
Dreer gurnu Bergera. Berger opet pade. Pokuša da se za nešto zadrži i osjeti pod rukom zube i oči jednog mrtvaca. Pade preko njega, ali Dreera nije ispuštao iz očiju.
Dreer je burno drhtao. „Taako! – a šta misliš šta će se onda desiti tvojim prijateljima? Misliš li da će biti nagrađeni? Kao saučesnici za to što si ti pokušao da prokrijumčariš jednog mrtvaca?“
„Nisu oni saučesnici.“
„A ko će to vjerovati?“
„Ko će vjerovati vama kad to budete objašnjavali? Jedino će povjerovati da ste to izmislili da biste me uklonili radi prstenja i naočari.“
Berger opet ustade Osjetio je kako iznenada poče da drhti. Saže se kao da čisti koljena od prašine Nije bilo šta da se ispraši. Ali on nije mogao da kontrolira drhtanje svojih nogu, a nije htio da to Dreer vidi.
Dreer to nije primijetio. On dodirnu jednim prstom čir. Berger opazi kako je otok pukao. Gnoj je počeo da curi. „Nemojte to da činite!“ reče.
„Šta? Zašto?“
„Ne dirajte čir. Otrov od lešina je smrtonosan.“
Dreer se izbulji u Bergera. „Ja nisam danas dodirnuo nijedan leš.“
„Ali ja jesam, a vi ste mene dirnuli. Moj prethodnik je umro od trovanjia krvi“
Dreer trže naglo desnom rukom u stranu i otra je o hlače. „Do đavola! Šta će se sad dogoditi! Prokleta svinjarija! Ja sam već dodirnuo.“ Gledao je svoj prst kao da ima lepru. „Hajde! Učini nešto!“ izdra se na Bergera. „Zar misliš da želim da crknem?“
„Sigurno ne!“ – Berger se u međuvremenu sredio. Skretanje Dreerove pažnje dalo mu je za to vremena. „Naročito ne sada, tako kratko pred kraj“, dodade on.
„Šta?“
„Tako kratko pred kraj“, ponovi Berger.
„Šta, kraj? Učini nešto, ti psino! Metni nešto na to!“
Dreer poblijedi. Berger ode po flašu joda koja je stajala na jednoj dasci. Znao je da Dreer nije u opasnosti; bilo mu je, uostalom, svejedno. Glavno je bilo da mu je skrenuo pažnju. On namaza jodom čir. Dreer se trže nazad. Berger vrati flašu. „Tako – sad je dezinfikovano.“
Dreer je pokušavao da vidi čir. Škiljio je niz nos. – „Sigurno?“
„Sigurno.“
Dreer je škiljio još neko vrijeme. Onda poče da pokreće gornju usnu kao zec. „Tako, a šta si ti zapravo htio?“ upita on.
Berger osjeti da je pobijedio. „Ono što sam rekao. Da zamijenim lične podatke za jednog mrtvaca. To je sve!“
„A Šulte?“
„On nije pazio. Bar ne na imena. Osim toga, dva puta je izlazio.“
Dreer je razmišljao. „A odijela? Šta je s njima?“
„Ona će odgovarati. Čak i brojevi.“
„Kako? Jesi li ti...“
„Da“, reče Berger. „Ovdje je ono koje hoćemo da zamijenimo.“
Dreer ga pogleda. „Sasvim ste to dobro isplanirali. Ili si ti možda bio sam?“
„Nisam.“
Dreer gurnu ruke u džepove i nekoliko puta prođe tamo-amo. Onda se zaustavi pred Bergerom. „A ko mi jamči za to da tvoja takozvana lista ipak neće iskrsnuti?“
„Ja.“
Dreer slegnu ramenima i otpljunu.
„Dosada je bila samo lista“, reče Berger mirno. „Lista i optužba. Ja sam ih mogao iskoristiti i ništa mi se ne bi dogodilo. U najboljem slučaju bi me pohvalili. Prema ovome – on pokaza na papire koji su ležali na stolu – ja sam saučesnik u iščezavanju jednog zatvorenika.“
Dreer se predomišljao. On oprezno pokrenu svoju gornju usnu i opet zaškilji na nju.
„Za vas je rizik znatno manji“, nastavi Berger. „Dolazi samo još jedna greška više uz dvije-tri druge. Tu jedva da ima neke razlike. Ja se, međutim, opterećujem prvi put. Preuzimam daleko veći rizik. Čini mi se, to je dovoljna garancija?“
Dreer ne odgovori.
„Treba razmisliti o nečem drugom“, reče Berger promatrajući ga i dalje. „Rat je već gotovo izgubljen. Njemačke su trupè potisnute iz Afrike i Staljingrada, i već su daleko unutar granica, oko Rajne. Protiv toga ne pomaže više nikakva propaganda i nikakva trabunjanja o tajnom oružju. Nekoliko nedjelja ili mjeseci, i onda je kraj. Tada će i ovdje doći do obračuna. Zašto da vi ispaštate za druge. Ako se sazna da ste nam pomagali, vi ste se osigurali.“
„Ko je to – mi?“
„Nas ima mnogo. Svuda. Ne samo u Malom logoru.“
„Ako to sada prijavim? To, da vi postojite?“
„Kakve to veze ima sa prstenjem i zlatnim naočarima?“
Dreer diže glavu i bolno se osmjehnu. „Vi ste zaista o svemu dobro razmislili, a?“
Berger je šutio.
„Hoće li onaj čovjek koga želite da zamjenite kidnuti?“
„Ne. Želimo samo da ga zaštitimo od ovoga ovdje“, Berger pokaza na kuke na zidu.
„Politički?“
„Da.“
Dreer namignu očima. „A ako dođe stroga kontrola, pa ga nađu? Šta onda?“
„Barake su prepune. Neće ga naći.“
„Mogu ga prepoznati. Ako je neki poznati politički?“
„Nije poznat. A kod nas u Malom logoru svi smo nalik jedni na druge. Tamo nema mnogo šta da se prepoznaje.“
„Da li je vaš blokovski starješina upućen u sve?“
„Da“, slaga Berger, „inače to ne bi bilo mogućno.“
„Imate li veze sa pisarnicom?“
„Veze imamo svuda.“
„Je li vašem čovjeku tetoviran broj.“
„Nije.“
„A stvari?“
„Dobro znam koje ću zamjeniti. Već sam ih stavio na stranu.“
Dreer pogleda vrata. „Onda počni. Hajde! Brzo, prije nego što neko naiđe.“
On odškrinu vrata l poče da osluškuje. Berger uspuza među mrtvace i poče da ih pregleda. U posljednjem trenutku pade mu još nešto na pamet. Htio je da izvrši dvostruku zamjenu. Na taj način je mogao Dreera da navede na pogrešan trag, tako da ovaj nikad ne ustanovi ime broja 509.
„Brzo! Do đavola!“ psovao je Dreer. „Šta tražiš tu toliko dugo?“
S trećim mrtvacem Berger je imao sreću. Bio je iz Malog logora i nije imao znakova na tijelu. Skide mu jaku, izvadi ispod svog kaputa sakrivenu jaku i hlače broja 509 sa kažnjeničkim brojevima i navuče ih lešu. Onda odbaci mrtvačeve stvari na gomilu odjeće, a ispod nje izvuče jednu jaku i hlače, koje je tu ranije bio sklonio. On ih zamota oko trbuha, preko njih čvrsto zaveza učkur i obuče ponovo svoju vlastitu jaku.
„Gotovo!“
Berger je drhtao. Pred njim su na zidu klizile crne mrlje. Dreer se okrenu. „Sve u redu?“
„Jeste.“
„Dobro. Ja nisam ništa vidio. Ne znam ništa. Bio sam u klozetu. Ono što se ovdje dogodilo učinio si ti. Ja ni o čemu ništa ne znam, jesi li razumio?“
„Jesam.“
Lift u kome su ležali leševi pođe gore i poslije kratkog vremena opet se vrati prazan.
„Idem sada da dovedem onu trojicu koji su napolju radi utovara“, reče Dreer. „Za to ćeš vrijeme biti ovdje sam. Jesi li razumio?“
„Razumio sam“, odgovori Berger.
„A lista?“
„Donijet ću je sutra, ili, mogu ja da je uništim.“
„Mogu li da se oslonim na to?“
„Svakako.“
Dreer se predomišljao jedan trenutak. „Pa i ti si sada u sosu“, reče on. „Više nego ja. Zar ne?“
„Mnogo više.“
„A ako nešto izađe na vidjelo?“
„Ja neću govoriti. Imam otrova. Neću ja progovoriti.“
„Izgleda da zaista imate sve.“ Dreerovo je lice pokazivalo neku vrstu neželjenog poštovanja. „Nisam to znao.“
Inače bih bolje pazio – mislio je. – Ti prokleti polucrkavci! Čak se i njima ne može vjerovati! „Počni već jednom da tovariš lift.“ On pođe napolje.
„Evo još nešto!“ reče Berger.
„Šta?“
Berger izvadi iz džepa pet maraka i stavi ih na sto. Dreer ih gurnu u džep. „Bar nešto za rizik!“
„Sljedeće nedjelje dolazi još pet maraka.“
„A zašto?“
„Ni za što. Prosto još pet maraka za ovo ovdje.“
„Dobro.“ Dreer iskrivi usne, ali odmah prestade da se smješka. Čir ga je bolio. „Najzad, nisam nečovjek“, reče on. „Uvijek rado pomažem drugu.“
Dreer izađe. Berger se osloni o zid. Sve mu se vrtjelo u glavi. Prošlo je bolje nego što je očekivao. Nije ništa uobražavao; znao je da Dreer još uvijek razmišlja kako bi ga likvidirao. To je zasad bilo odloženo prijetnjom sa podzemnim pokretom i obećanjem novih pet maraka. Dreer će na to čekati. Kod kriminalaca se moglo pouzdati u to da će gledati svoju korist. To je bila pouka koju su veterani izvukli iz Hantkeovog slučaja. Novac je dolazio od Levinskog i njegove grupe. Oni će i dalje pomagati.
Berger opipa jaku koju je zavezao oko sebe. Stajala je čvrsto i ništa se nije moglo primijetiti. On je bio tanak, i njegova je jaka još i sada landala na njemu. Usta su mu bila suha. Leš sa lažnim brojem ležao je pred njim. On izvuče iz gomile jedan drugi i gurnu ga pokraj zamijenjenog mrtvaca. U istom trenutku novi jedan leš sleti kroz okno. Počeli su opet da ubacuju.
Dreer se pojavi sa trojicom zatvorenika. On pogleda Bergera. „Šta radiš ti ovdje? Zašto nisi napolju?“ obrecnu se. To je bilo zbog alibija. Trojici drugih trebalo je utuviti u glavu da je Berger bio dolje sam.
„Trebalo je da izvadim još jedan zub“, reče Berger.
„Koješta! Ima da radiš ono što ti se naredi. Ovdje se svašta može dogoditi.“
Dreer sjede nespretno na sto sa listama. „Radite dalje!“ zapovijedi on.
Uskoro se pojavi i Šulte. U džepu je imao izdanje Knigeovog „Ponašanja si ljudima“, koje izvadi i poče da čita.
Nastaviše da skidaju mrtve. Treći u redu bio je čovjek sa zamijenjenom jakom. Berger je to tako udesio da su ga dvojica pomoćnika skidala. Čuo ih je kako izvikuju broj 509. Šulte nije dizao pogled, čitao je u klasičnom djelu etikecije pravila kako se jedu rakovi i ribe. U maju je očekivao poziv roditelja svoje vjerenice i htio je da bude pripremljen. Dreer je ravnodušno ispisivao lične podatke i upoređivao ih sa prijavama blokova, četvrti mrtvac je bio opet politički. Berger ga prijavi sam. On izgovori broj nešto glasnije i primjeti da je Dreer podigao pogled. Sam donese stvari mrtvaca stolu. Dreer ga pogleda. Berger mu namignu očima. Onda uze kliješta i džepnu lampu i naže se nad mrtvacem. Postigao je ono što je htio. Dreer je vjerovao da je ime četvrtog – a ne trećeg, – bilo ime živoga, koji je u stvari bio zamijenjen. Tako je izgubio trag i ni u kom slučaju ne bi ništa mogao da izda.
Vrata se otvoriše. Uđe Štajnbrener. Za njim su išli Brojer, nadzornik bunkera i šarfirer Niman. Štajnbrener se nasmiješi Šulteu. „Smijenićemo te kad ovi mrtvaci budu proknjiženi. Veberovo naređenje!“
Šulte zaklopi knjigu. „Jesmo li došli dotle?“ zapita Dreera.
„Ima još četiri leša.“
„Dobro.“
Štajnbrener se osloni o zid na kome su se vidjeli tragovi ugrebeni noktima zatvorenika. „Samo završite! Imamo vremena. Onda pošaljite ovamo ovu petoricu koji su gore ubacivali. Imamo za njih jedno iznenađenje.“
„Da“, reče Brojer. „Danas mi je rođendan.“
„Ko je od vas broj 509?“ upita Goldštajn.
„Zašto?“
„Mene su uputili ovamo.“
Bilo je veče i Goldštajn je s jednim transportom od dvanaestorice drugih zatvorenika stigao u Mali logor. „Levinski me šalje“, reče on Bergeru.
„Jesi li u našoj baraci?“
„Nisam. U baraci 21. U žurbi se nije moglo drukčije izvesti. To se može kasnije promijeniti. Bilo je krajnje vrijeme da izmaknem. Gdje je broj 509?“
„Broj 509 više ne postoji.“
Goldštajn ga pogleda. „Mrtav ili sakriven?“
Berger je oklijevao. „Možeš mu vjerovati“, reče broj 509, koji je sjedio do njega. „Levinski mi je o njemu govorio kada je ovdje bio posljednji put.“
Obrati se Goldštajnu. „Ja se sad zovem Florman. Šta ima novo? Već dugo vremena nismo ništa o vama čuli.“
„Dugo? Dva dana.“
„To je dugo. Šta ima novo? Dođi ovamo prijeko. Ovdje niko ne može da prisluškuje.“
Sjedoše po strani od drugih. „Sinoć smo u bloku 6 mogli da slušamo radio-vijesti Engleske. Imali smo mnogo smetnji; ali jedna vijest je bila jasna. Rusi već bombardiraju Berlin.“
„Berlin?!“
„Da.“
„A Amerikanci i Englezi?“
„O tome nije bilo novih vijesti. Imali smo smetnji i morali smo biti oprezni. Rurska oblast je opkoljena, a oni su već daleko preko Rajne u Njemačkoj. To je sigurno.“
Broj 509 je gledao kroz bodljikavu žicu iza koje je pod teškim kišnim oblacima tinjalo večernje crvenilo. „Kako sve to polako ide.“
„Polako? Ti to nazivaš polako? U jednoj godini su njemačke armije protjerane iz Rusije do Berlina i Iz Afrike do Rura – a ti govoriš o sporosti.“
Broj 509 je mahao glavom. „Ne mislim to. Ovdje je to polako. Za nas. I to odjedanput, zar ne razumiješ? Ja sam već mnogo godina ovdje, ali mi se ovo čini najsporije proljeće od svih. Sporo je, jer je teško iščekivati.“
„Razumijem.“ Goldštajn se smješkao. Zubi su mu bili bijeli kao kreda na sivom licu. „Poznajem ja to. Naročito noću kada čovjek ne može da spava i nema dovoljno uzduha.“ Oči mu se više nisu smješkale. Postadoše bezizrazne i olovne. „Vraški je polako ako tako uzmeš.“
„Da. To mislim. Prije nekoliko nedjelja ništa još nismo znali. Sad nam se već sve čini sporo. Čudno je kako se to mijenja kad ima nade; i kad se čeka; i kad je čovjeka strah da će ga još ukebati.“
Broj 509 je mislio na Hantkea. On još nije bio izvan opasnosti. Mahinacija je bila donekle dovoljna da ga Hantke nije lično poznavao. Broj 509 bi u tom slučaju prosto postao onaj mrtvac, kao što bi mrtvac bio proknjižen kao broj 509. Sada je bio službeno mrtav, zvao se Florman, ali se još uvijek nalazio u Malom logoru. Drugo nešto nije se moglo postići; bilo je već mnogo i to što je blokovski starješina barake 21, u kojoj je Florman umro, saučestvovao. Broj 509 je morao da bude oprezan da ga Hantke ne bi spazio. Morao je da bude oprezan da ga neko drugi ne bi izdao. A osim toga, tu je još uvijek bio Veber, koji ga je kod kakve neočekivane kontrole mogao ponovo da prepozna.
„Jesi li došao sam?“ upita on Goldštajna.
„Nisam. Još su dvojica drugih poslani sa mnom.“
„Hoće li ih još doći?“
„Vjerojatno. Ali ne kao službeno prebačeni. Mi smo tamo prijeko sakrili najmanje pedeset do šezdeset ljudi.“
„A gdje tolike ljude sakrivate?“
„Oni svake noći mijenjaju baraku i spavaju na drugom mjestu.“
„Ako ih esesovci pozovu na kapiju ili u pisarnicu?“
„Onda ne idu.“
„Šta?“
„Oni ne idu“, ponovi Goldštajn. On opazi da se broj 509 podigao začuđen. „Esesovci više nemaju tačan pregled.“
„Već nekoliko nedjelja zbrka se svakog dana povećava. Mi smo tome doprinijeli koliko smo god mogli. Ljudi koje traže poslani su na radne zadatke ili se prosto ne mogu pronaći.“
„A esesovci? Zar oni ne dolaze da ih sami odvedu?“
Goldštajnu zubi bljesnuše. „Ne dolaze više rado, a ako to čine, onda su u grupama i naoružani. Opasna je samo grupa u kojoj su Niman, Brojer i Štajnbrener.“
Broj 509 je šutio neko vrijeme. To što je čuo bilo je i suviše nevjerojatno. „A otkada je to tako?“ upita on najzad.
„Ima otprilike jedna sedmica. Svakog se dana ponešto izmijeni.“
„Misliš li da se esesovci boje?“
„Da. Oni su iznenada primijetili da nas ima na hiljade. A znaju i kako stvari stoje sa ratom.“
„Vi ih naprosto ne slušate?“ Broj 509 još uvijek nije mogao da shvati.
„Mi ih slušamo, ali činimo to tako sporo da vrlo dugo traje, a sabotiramo što god možemo. Esesovci ipak hvataju još dovoljan broj ljudi. Ne možemo sve da spasemo.“
Goldštajn ustade. „Treba da nađem mjesto za spavanje.“
„A ako ništa ne nađeš, obrati se Bergeru.“
„Dobro.“
Broj 509 je ležao pokraj gomile mrtvaca između baraka. Gomila je bila veća nego obično. Prošle večeri nisu davali hljeba. To se uvijek pokazivalo sljedećeg dana po broju mrtvih. Broj 509 je ležao sasvim uz mrtvace, jer je duvao hladan i vlažan vjetar. Mrtvaci su ga štitili od njega.
Oni me štite, mislio je on. Oni me štite čak i kad izgore u krematorijumu. Negdje u ovom hladnom, vlažnom vjetru vijorio se dim sa Flormanom, čije je ime on sada nosio. Ostatak je bio još nekoliko sagorjelih kosti, od kojih će se uskoro u mlinu izmljeti koštano brašno. Ali ime, ono najkraće i najbeznačajnije, ostalo je i postalo zaštita za jedan drugi život koji se borio protiv uništenja.
Slušao je kako gomila mrtvaca jeca i miče se. Tkivo i sokovi u njima još su radili. Kroz njih se šuljala jedna druga, hemijska smrt, rastvarala ih, punila ih plinovima i pripremala za rastvaranje, i kao sablasni refleks života koji bježi, trbusi su se još pokretali, oticali i splašnjavali, a mrtva su usta dahtala zrak; iz očiju je curila mutna tekućina kao zakašnjele suze.
Broju 509 zadrhtaše ramena. Nosio je Atila-dolamicu uniforme honvedskih konjanika. Ona je bila jedna od najtoplijih odjevnih predmeta barake, a nosili su je naizmjenično oni koji su noću ležali napolju. Promatrao je revere koji su se mutno svjetlucali u tami. Bilo je u tome izvjesne ironije: upravo sada kada se ponovo sjetio svoje prošlosti i sebe samoga, sada kad nije više htio da bude samo broj, morao je da živi pod imenom jednog mrtvaca, a uz to je noću nosio mađarsku uniformu.
Drhtao je od zime i gurnuo šake u rukave. Mogao je da ode u baraku da bi tamo u toplom smradu prospavao nekoliko sati, ali ne učini to. Bio je i suviše nemiran za to. Više je volio da sjedi, da se smrzava, da gleda u noć i da čeka, ni sam ne znajući šta bi se to još moglo dogoditi u noći da tako iščekuje. To je ono od čega čovjeku dolazi da poludi, pomisli on. Čekanje je ležalo bešumno, kao mreža iznad logora, i hvatalo sve nade i sve strahove. Ja čekam, mislio je, a Hantke i Veber me gone; Goldštajn čeka, a njegovo srce svakog trenutka zataji; Berger čeka i plaši se da će biti likvidiran sa krematorijumskom ekipom prije no što nas oslobode; mi svi čekamo i ne znamo hoće li nas još u posljednjem trenutku poslati sa transportima smrti u kakav logor za uništenje.
„509!“ – reče Ahasfer iz tame. – „Jesi li ti tu?“
„Da, ovdje sam. Šta je?“
„Ovčarski pas je mrtav.“
Ahasfer priđe. „Ali on nije bio bolestan?“ reče broj 509.
„Nije. Prosto je zaspao.“
„Da ti pomognem da ga izneseš?“
»Nije potrebno. Ja sam bio s njim napolju. Leži tamo prijeko. Htio sam samo da to nekom kažem.“
„Da, stari.“
„Da, 509.“

XVII


Transport je došao iznenadno. Željezničke linije sa zapada prema gradu bile su prekinute na nekoliko dana. Poslije njihovog popravka, jednim od prvih vlakova došao je izvjestan broj pokrivenih teretnih vagona. Trebalo je da budu dalje odvezeni u pravcu jednog logora smrti. Noću su, međutim, veze bile ponovo bombardirane. Vlak je stajao čitav dan u mjestu, a onda su ljude iz njega izvadili i poslali u Melernski logor.
Bili su to samo Jevreji. Jevreji iz svih dijelova Evrope. Bilo je poljskih i mađarskih, rumunjskih i čeških, ruskih i grčkih Jevreja, Jevreja iz Jugoslavije, Holandije i Bugarske, pa čak nekolicina i iz Luxemburga. Govorili su desetak raznih jezika, a većina ih se jedva i sporazumijevala međusobno. Čak i zajednički „jidiš“ izgledao je različit. Na početku ih je bilo dvije hiljade, a sada ih je ostalo samo pet stotina. Nekoliko stotina ležalo je mrtvo u teretnim vagonima.
Nojbauer je bio sav izvan sebe. „Gdje ćemo sad samo sa ovima? Ta logor je i onako prepun. A osim toga, oni uopće nisu službeno nama dodijeljeni. Mi nemamo nikakve veze s tim. Pa ovo je užasna zbrka! Nema više reda, šta se to događa?“
On je jurio gore-dolje po svojoj kancelariji. Uz sve njegove lične brige sada je došlo još i ovo. Njegova birokratska krv bunila se. Nije razumijevao da se toliko komedije tjera sa ljudima koji su bili osuđeni na smrt. Bijesno je gledao kroz prozor. „Čekaju tu pred kapijom sa svojim prnjama, kao Cigani. Jesmo li na Balkanu ili u Njemačkoj? Razumijete li vi šta se to događa, Veber?“
Veber je ostajao ravnodušan. „Pa nekakva ustanova mora da je to naredila“, reče on. „Inače ne bi došli ovamo.“
„Pa, to je upravo ono! Nekakva ustanova tamo dolje, na stanici. Ne pitajući mene. Nisu me čak ni prethodno obavijestili. O nekom službenom razvijanju stvari ne može biti ni govora. Toga, izgleda, uopće više nema! Svaklog dana iskrsavaju nove ustanove. Oni na stanici tvrde da su ljudi tamo previše vikali i da je to ostavljalo rđav utisak na civilno stanovništvo. Kakve veze mi imamo s tim? Naši ljudi se ne deru.“
Gledao je Vebera. Veber se nonšalantno naslonio na vrata. „Jeste li vi o tome govorili sa Dicom?“ upita on.
„Ne. Još nisam. Imate pravo. Odmah ću to učiniti.“
Nojbauer je dobio vezu i razgovarao neko vrijeme. Onda je spustio slušalicu. Umirio se. „Dic kaže da treba samo preko noći da ih zadržimo ovdje, zatvorene u jedan blok. Ne treba da ih raspoređujemo po barakama. Ni da ih preuzimamo. Prosto da ih ostavimo ovdje i čuvamo. Sutra će biti poslani dalje. Do tada će opet popraviti željezničku liniju“. On je opet gledao kroz prozor. „Ali gdje samo da ih stavimo? Kod nas je sve prepuno.“
„Možemo ih ostaviti na zborištu.“
„Zborište nam je potrebno za Radna odjeljenja sutra izjutra. To će samo stvoriti konfuziju. Osim toga, ovi će ga Balkanci potpuno zagaditi. Ne može to tako!“
„Možemo ih smjestiti na zborište Malog logora. Tamo neće biti na putu.“
„Imate li tamo dovoljno prostora?“
„Da.“
„Onda ćemo svoje vlastite ljude da potrpamo u barake. Do sada su oni djelimično ležali napolju.“
„Zašto, zar su barake tako pune?“
„To zavisi od toga kako se stvar promatra. Ljudi mogu da se pakuju kao sardine. Jedni preko drugih.“
„Za jednu noć će ići.“
„Ići će. Nijedan od ljudi iz Malog logora neće imati interesa da dospije u transport.“ Veber se smijao. „Oni će se od toga čuvati kao od kolere.“
Nojbauer se ovlaš iskesi. Dopadalo mu se da njegovi zatvorenici žele da ostanu u logoru. „Moramo da postavimo straže“, reče on. „Inače će novi da iščeznu u barakama, i onda ćemo imati zbrke.“
Veber odmahnu glavom. „I na to će oni u barakama već sami da pripaze. Oni se dovoljno plaše da bismo u protivnom sutra mogli jedan dio njih da pošaljemo sa transportom, kako bismo ispunili broj.“
„Dobro! Odredite nekolicinu naših ljudi, dovoljan broj kapoa i logorske policije kao straže! A barake u Malom logoru zaključajte! Ne možemo da riskiramo reflektore da bismo čuvali transport.“
Bilo je to kao da kroz polusvjetlo dolazi horda velikih umornih ptica koje više ne mogu da lete. Oni su se klatili i posrtali, a kada bi jedan pao, drugi bi gazili preko njega, ni ne primjećujući ga gotovo, dok ga sljedeći ne bi podigli.
„Vrata od baraka zatvoriti!“ komandirao je SS-šarfirer, koji je zatvarao Mali logor. „Ostanite unutra! Ko izađe bit će strijeljan!“
Gomila je bila satjerana na prostor između baraka. Ona se talasala tamo-amo. Neki su padali, drugi sjedeli do njih, i u tom su nemiru stvarali ostrvo koje se povećavalo; uskoro su svi ležali, a veče je padalo na njih kao kiša od pepela.
Ležali su i spavali. Ali njihovi glasovi nisu šutjeli. Stalno bi odjekivali u naglim buđenjima iz strašnih snova, strano i prodorno; ponekad su se glasovi stapali u dugo jadikovanje, koje se u istim malobrojnim tonovima dizalo, spuštalo i udaralo o barake kao more bijede koje udara o stupove sigurnosti.
To se cijelu noć čulo u barakama. Kidalo je nerve i već u prvim časovima ljudi podivljaše. Počeli su da viču, a kada je gomila napolju to začula, i njena kuknjava postade jača; to je opet, sa svoje strane, pojačavalo viku unutra. Ličilo je na neku strašnu srednjovjekovnu tužbalicu, dok kundaci ne udariše o baraku i ne začuše se napolju pucnji i tupi šum toljaga koje padaju na tijela, i onaj oštriji šum kad bi neka glava bila pogođena.
Onda se umiri. One koji su vikali u barakama umirili su njihovi drugovi; a gomila napolju bila je konačno oborena snom i iscrpljenjem više negoli batinama. Od batina su jedva još nešto i osjećali. Kukanje bi s vremena na vrijeme opet odjeknulo, ali bilo je slabije, mada nikada nije potpuno prestajalo.
Veterani su dugo slušali. Slušali su, ježili se i bojali da im se slično može dogoditi. Po spoljašnjosti jedva su se razlikovali od tih ljudi iz transporta napolju. A ipak su se osjećali, u ovim barakama smrti iz Poljske, tako usko stisnuti, ležeći jedni preko drugih i između smrada i umiranja, pod hijeroglifima koje su umirući ugrebali u zidove, u toj muci što ne mogu da odlaze u zahod – osjećali su se tako sigurno kao da su barake bile domovina i sigurnost od bezgraničnog stranog bola napolju – a to je izgledalo skoro još užasnije negoli mnogo štošta prije toga.
Ujutro se probudiše od mnogih tihih tuđih glasova. Bilo je još mračno. Kukanje je prestalo. Ali zato se čulo grebanje na zidovima baraka. Čulo se grebanje, kao da napolju stotine štakora glođu da bi ušli. Grebanje je bilo tiho i potajno, ali se onda začu oprezno kucanje o vrata i zidove, gotovo umiljavajuće mrmljanje, koje je uvjeravalo u nekom čudnom stranom tonu, slomljenim glasovima posljednjeg očaja. Molili su da ih puste.
Preklinjali su za Nojev kovčeg da ih spasi od potopa. Bili su tihi, već predani svojoj sudbini, a nisu više vikali; samo su preklinjali, milovali drvo zidova, ležali ispred njega, grebali rukama i noktima i molili mekim, tamnim glasovima iz mraka.
„Šta kažu?“ upita Buher.
„Mole nas u ime njihovih majki da ih pustimo unutra, U ime...“ Ahasfer prekide. Plakao je.
„Ne možemo to“, reče Berger.
„Da, znam to.“
Jedan sat kasnije palo je naređenje za pokret. Napolju su se čule komande. Odgovorila je glasna kuknjava. Uslijedile druge komande, ljutite i glasne.
„Možeš li šta da vidiš, Buher?“ upita Berger. Sjedjeli su ispod malog prozora na najgornjem krevetu.
„Da. Odbijaju. Neće da pođu.“
„Ustati!“ – čulo se spolja. „Svrstati se i razbrojati se!“
Jevreji nisu ustajali. Ostali su ležeći na zemlji i gledali očima punim užasa u straže ili su sakrivali glave u ruke. „Ustati!“ rikao je Hantke. „Hajde, diž’te se, vi smrdljivci! Hoćete li da vas mi razbudimo? Napolje odavde!“
Buđenje nije ništa pomagalo. Pet stotina bijednika – koji su zbog činjenice što su imali druge običaje u službi božjoj negoli njihovi mučitelji bili svedeni na nešto što se više nije moglo označiti kao ljudsko – nije više reagiralo na dreku, psovke i udarce. Ležali su, pokušavali da zagrle zemlju, da se zakače za nju. Ta bijedna, zagađena zemlja koncentracionog logora izgledala im je poželjna. Ona je bila za njih raj i spasenje. Znali su kuda ih vode. Dok su bili u transportu i u pokretu tupo su slijedili kretanje. Ali sada, jedanput zaustavljeni i dovedeni u mirovanje, odbijali su, isto tako tupo, da se opet pokrenu. Nadglednici postadoše nesigurni. Imali su naređenje da ljude ne pretuku na smrt, a to je bilo prilično teško. Ovo je naređenje imalo samo birokratski razlog; transport nije bio upućen u logor, i zbog toga je trebalo da ga što cjelovitije opet napusti.
Pojavi se još esesovaca. Broj 509 vidje pred prozorom barake 20 i Vebera kako dolazi u svojim sjajnim, elegantnim čizmama. On se zaustavi na ulasku u Mali logor i izdade naređenje. Esesovci uzeše puške na gotovs i otvoriše vatru neposredno iza onih koji su ležali. Veber je raskrečenih nogu stajao kraj ulaza, podbočivši ruke. Očekivao je da će Jevreji poslije ovog plotuna poskakati.
Ali oni to nisu učinili. Bili su van dohvata svake prijetnje. Željeli su da ostanu da leže. Nisu htjeli da idu dalje. I da su pucali među njih, ni onda se vjerojatno ne bi pomjerili. Veberovo lice izmijeni boju.
„Dignite ih“, derao se. „Dignite ih batinama! Po nogama i po tabanima!“
Nadglednici se oboriše na gomilu. Tukli su ih batinama i šakama, gazili nogama po trbusima i spolnim organima, čupali su ljude za kosu i brade i dizali ih na noge. Ali ljudi su onda opet padali kao da su bez kostiju.
Buher je buljio napolje. „Gle ti to!“ – šaptao je Berger. – „Nisu to samo esesovci koji tamo tuku. Nisu čak samo ni zeleni. Ne samo zločinci. Ima i drugih boja među njima. To su i naši ljudi. Zatvorenici kao što smo mi, koje su napravili kapcima i policajcima. Oni tuku isto tako kao i njihovi učitelji.“ On otra svoje upaljene oči kao da hoće da ih izbije iz glave. Sasvim uz baraku stajao je star čovjek sa bijelom bradom. Krv je curila iz njegovih usta i polako je bojila bradu u crveno.
„Odmakni se od prozora!“ reče Ahasfer. „Ako vas vide, doći će i po vas.“
„Ne mogu da nas vide.“
Prozor je bio prljav i zatvoren, a spolja se nije moglo vidjeti šta se iza toga događa u tamnoj prostoriji. Ali zato se iznutra moglo dovoljno vidjeti.
„Ne treba da to gledate“ reče Ahasfer. „To je grijeh činiti, ako čovjek nije na to prisiljen.“
„Nije to grijeh“, reče Buher. „Nećemo to nikad zaboraviti, zato ih gledamo.“
„Zar niste dovoljno toga vidjeli ovdje, u logoru?“
Buher ne reče ništa. I dalje je buljio kroz prozor.
Bijes na zborištu postupno je spljašnjavao. Nadglednici bi morali da odvuku svakog pojedinca. Zato je trebalo da ih bude barem hiljadu. Uspjeli su da sakupe deset-dvadeset Jevreja na ulici, ali ne više. Da ih je bilo više, oni bi se probili između čuvara i opet bi padali na veliku tamnu gomilu, koja se trgala.
„Evo i Nojbauera lično,“ reče Berger.
Došao je i razgovarao sa Veberom. „Neće da odu“, reče Veber, manje ravnodušan nego inače. „Možemo ih isprebijati i na smrt, neće se ni maknuti.“
Nojbauer je odbijao debele dimove cigare. Smrad je na zborištu bio veoma jak. „Odvratna stvari Zašto li su ih samo poslali ovamo? Ta mogli su ih odmah likvidirati tamo gdje su i bili, umjesto da ih tako dugo vozaju po zemlji da bi ih otrovali gasom. Ja bih htio da znam kakav je tome razlog.“
Veber sleže ramenima. „Razlog je taj što čak i najprljaviji čifutin ima tijelo. Pet stotina leševa je lako ubiti; mnogo je teže ukloniti leševe; a ovih ovdje je bilo dvije hiljade.“
„Glupost! Gotovo svi logori imaju krematorij ume, baš kao i mi.“
„To je istina. Ali krematorijumi rade za naše vrijeme previše sporo. Naročito ako se logori moraju brzo premještati.“
Nojbauer ispljunu jedan listić duhana. „Ja ipak ne razumijem zašto te ljude šalju tako daleko.“
„Opet se radi o leševima. Naše vlasti ne vole da se nađe previše leševa. A dosada ih samo krematorijumi tako likvidiraju da se broj kasnije ne može da kontrolira – na žalost, za velike potrebe još uvijek i suviše sporo.“
„Ne postoji zaista moderno sredstvo za uklanjanje velikih masa. Masovni grobovi mogu još dugo vremena da se otvaraju kako bi se izmišljale užasne bajke. To se vidjelo u Poljskoj i Rusiji.“
„A zašto ovu bagru nisu prosto, prilikom povlačenja“, Nojbauer se odmah ispravi, „mislim, prilikom strateškog skraćivanja linija, ostavili tamo gdje su i bili? Ni ovako ni onako nisu od koristi. Trebalo ih je prepustiti Amerikancima i Rusima da se oni s njima usreće.“
„Opet bi bila stvar sa tijelima“, odgovori Veber strpljivo. „Kažu da američka armija vodi sobom ogroman broj novinara i fotografa. Mogli bi da ih snimaju i onda da tvrde da su ljudi bili nedovoljno ishranjeni.“
Nojbauer izvadi cigaru iz usta i pogleda oštro Vebera. Nije mogao da opazi da li se njegov lagerfirer opet sprda s njime. To nikad nije mogao da odgonetne, ma koliko često pokušavao. Veber je imao svoj uobičajeni izraz lica. „Šta to treba da znači?“ – upita Nojbauer. „Šta mislite pod tim? Naravno da su neishranjeni.“
„To su klevetničke priče koje izmišlja demokratska štampa. Ministarstvo propagande svakoga dana upozorava na to.“
Nojbauer je još uvijek gledao Vebera. Zapravo ga uopće ne poznajem – mislio je. On je uvijek činio ono što sam htio, ali ja u osnovi ne znam ništa o njemu. Ne bi me začudilo kada bi mi se iznenada nasmijao u brk. Meni ili možda čak i samom fireru. Najamnik jedan, bez istinskog pogleda na svijet! Vjerojatno mu nije ništa sveto; čak ni partija. Ona mu prosto samo tako odgovara. „Znate li vi, Veber“, – poče on i prekide. Nije imalo smisla praviti velike priče. Jednog trenutka ga opet spopade onaj iznenadni strah. „Naravno da su ljudi neishranjeni“, – reče on, „ali to nije naša krivnja. Protivnik sa svojom blokadom prisiljava nas na to. Ili možda ne?“
Veber diže glavu. Nije vjerovao vlastitim ušima. Nojbauer ga je promatrao čudnovato napeto. „Samo se po sebi razumije“ reče Veber polagano. „Protivnik sa svojom blokadom.“
Nojbauer potvrdi glavom. Strah je opet nestao. Gledao je preko zborišta. „Da kažem otvoreno“ – reče on gotovo povjerljivo, „ipak ima velike razlike, ogromne razlike između logora. Naši ljudi izgledaju znatno bolje nego oni tamo, čak i oni u Malom logoru. Zar nije tako?“
„Da“ – odgovori Veber zabezeknuto.
„To se opaža kad se upoređuje. Mi smo sigurno jedan od najhumanijih logora u čitavom Rajhu“. Nojbauer je imao osjećaj olakšanja. „Naravno ljudi umiru, čak mnogi. To je neizbježno u ovakvim vremenima. Ali, mi smo humani. Ko više ne može da radi, kod nas to ne mora. Gdje inače ima nečeg sličnog za izdajnike i državne neprijatelje?“
„Gotovo nigdje!“
„I ja to mislim. A neishranjenost? To nije naša krivnja. Ja vam kažem, Veber...“ – Nojbaueru iznenada pade na pamet jedna misao. – „Slušajte! Znam kako ćemo te ljude da izvedemo. Znate li kako? Pomoću hrane.“
Veber se isceri. Stari ponekad ipak nije bio samo u oblacima svojih vlastitih zamišljaja. „Sjajna ideja!“ – izjavi on. „Ako pendreci ne pomažu – jelo pomaže uvijek! Ali nemamo spremne posebne obroke.“
„Lijepo, onda će stanovnici logora morati da ih se odreknu. Neka pokažu nešto drugarstva. Jednom će dobiti manje za ručak“. – Nojbauer slegne ramenima. – „Razumiju li ovi ovdje njemački?“
„Možda nekolicina.“
„Ima li ovdje kakav prevodilac?“
Veber upita nekoliko ljudi koji su držali stražu. Oni dovedoše tri spodobe. „Prevodite svojim ljudima ono što će gospodin oberšturmbanfirer govoriti!“ – obrecnu se Veber.
Trojica ljudi stajali su jedan pokraj drugoga. Nojbauer izađe jedan korak naprijed. „Ljudi!“ – reče on sa dostojanstvom. – „Vi ste krivo obaviješteni. Vi treba da budete poslani u jedan logor za oporavak.“
„Hajde!“ – Veber gurnu jednog od trojice. Oni počeše da govore nešto nerazumljivim glasovima. Na zborištu se niko ne pokrenu.
Nojbauer ponovi riječi: „Vi ćete sada u kuhinju“, – dodade on. – „Da primite kavu i jelo.“
Prevodioci su glasno izvikivali. Niko se nije okrenuo. Niko nije vjerovao u nešto slično. Svaki je od njih već često vidio kako ljudi na sličan način iščezavaju. Hrana i kupanje bila su opasna obećanja.
Nojbauer se naljuti. „Kuhinja! Odlazak u kuhinju! Jelo! Kava! Da primite kavu i jelo!“ Straže se oboriše na gomilu svojim pendrecima. „Juhu! Zar ne čujete? Jelo! Juhu!“ Tukli su pri svakoj riječi.
„Stoj!“ – izdra se Nojbauer bijesno. „Ko vam je naredio da tucete? Do đavola!“
Nadglednici odskočiše unazad.
„Marš, napolje!“ – povika Nojbauer.
Od ljudi sa pendrecima odjednom postadoše zatvorenici. Oni se odšuljaše na rub zborišta i tamo su se sakrivali jedan iza drugoga.
„Ta oni će ih osakatiti!“ – gunđao je Nojbauer. „Onda ćemo ih tek imati na vratu.“
Veber potvrdi. „Nama su prilikom istovara na željezničkoj stanici ionako već poslali nekoliko teretnih kola mrtvaca ovamo za spaljivanje.“
„A gdje su ti?“
„Naslagani su kod krematorijuma. A pri svemu tome nedostaje nam goriva. Naše zalihe u uglju su nam i te kako potrebne za vlastite ljude.“
„Do đavola! Kako li ćemo samo ove da izvučemo?“
„Ljudi su u panici. Oni ne razumiju više ono što im se govori. Ali možda ako... ponjuše.“
„Da namirišu?“
„Da namirišu jelo. Da namirišu i da ga vide.“
„Vi mislite, ako donesemo ovamo jedan kazan.“
„Da. Obećavati ovim ljudima ne koristi ništa. Oni moraju da vide i da osjete.“
Nojbauer klimnu potvrdno. „Moguće je. Ta nedavno smo dobili izvjestan broj kazana sa točkovima. Neka dovezu jedan od njih! Ili dva! Jedan sa kavom! Je li jelo već spremno?“
„Još nije. Ali već će se nekako naći jedan kazan. Mislim od sinoć.“
Dovezoše kazane. Stajali su nekih dvije stotine metara udaljeni od gomile na ulici. „Odvezite jedan u Mali logor!“ komandirao je Veber. „I skinite poklopac! Onda kad oni dođu, polako ga vozite opet ovamo!“
„Maramo ih staviti u pokret“, reče on Nojbaueru. „Kada budu jednom napustili zborište, bit će lako da ih potpuno izvedemo. Uvijek je tako. Tamo gdje su spavali žele da ostanu, jer im se tamo ništa nije dogodilo. To je za njih neka vrsta sigurnosti. Svega ostaloga se boje. Ali kad se opet pokrenu, onda će ići i dalje. Zasad dogurajte kavu!“ naredi on. „I nemojte je voziti nazad! Razdijelite je tamo prijeko!“
Kazan sa kavom je bio doguran među gomilu. Jedan od kapoa zagrabi kašikom i izli tekućinu najbližem čovjeku na glavu. Bio je to starac sa krvavom, bijelom bradom. Tekućina mu se slivala niz lice i obojila mu sada bradu u smeđe. To je bila njena treća promjena.
Starac podiže glavu i poče da liže kapljice. Njegove ruke kao kandže obuhvatiše kašiku. Kapo mu je držao kutljaču sa ostatkom kave prema ustima. „Loči! Kava!“
Starac otvori usta. Njegove vratne žile počeše iznenada da rade. Ruke obuhvatiše kašiku, i on je gutao, gutao, sav se pretvorio u gutanje i srkanje. Lice mu se trzalo, on je dahtao i gutao.
Njegov susjed to vidje. I drugi i treći. Podigoše se, počeše da guraju i ruke i usta; gurali su se, grabili se o kašiku, visili o njoj; bila je tu čitava gomila ruku i glava.
„Hej, do đavola!“
Kapo nije više mogao da istrgne kašiku. Trzao je, udarao nogama, škiljeći oprezno unazad, tamo gdje je stajao Nojbauer. Drugi su se u međuvremenu digli i nagli nad vreo kazan. Pokušavali su da zamoče lica u kavu ili da je zagrabe tankim rukama. „Kava! Kava!“
Kapo osjeti da mu se kašika oslobodila. „Reda!“ povika on. „Jedan za drugim! Nastupiti u redu, jedan za drugim!“
Ništa nije koristilo. Gomila se nije zaustavljala. Ona ništa nije čula. Nanjušila je ono što se zvalo kavom. Nešto toplo što se moglo piti, i jurišala je slijepo na kazan. Veber je imao pravo. Tamo gdje mozak više nije radio, želudac je bio još uvijek vladar.
„Vucite kola lagano prijeko!“ komandirao je Veber.
To je bilo nemogućno. Gomila je stajala svuda unaokolo. Jedan od nadglednika napravi iznenađeno lice i polako pade. Gomila mu izmače noge ispod njega. Udarao je oko sebe kao kakav plivač, ali je klizio dolje.
„Formirajte klin!“ komandirao je Veber.
Straže i logorska policija su se formirali.
„Naprijed!“ vikao je Veber. „Na kazan sa kavom! Izvucite ga!“
Straže prodriješe u gomilu. Oni gurnuše ljude u stranu.
Uspeli su da formiraju lanac oko kola i da ih stave u pokret. Kazan je bio gotovo prazan. Izguraše ga, usko grupirani oko njega. Za njima je išla gomila. Ruke su pokušavale da dopru do njega iznad njihovih ramena i ispod pazuha.
Iznenada jedan iz gomile koja je stenjala opazi druga kola koja su stajala podalje. On potrča grotesknim skokovima prema njima, klateći se. Drugi su ga slijedili. Ali, ovdje se Veber pobrinuo unaprijed. Druga kola su bila opkoljena snažnim ljudima i odmah se pokrenuše.
Gomila je žurila iza njih. Samo ih nekolicina ostade; rukama su prevlačili po zidovima kazana i lizali kavenu vlagu. Otprilike desetorica ostadoše pozadi. Oni više nisu mogli da ustanu.
„Dovucite ih za njima!“ – komandirao je Veber. – „A zatim prepriječite živi lanac preko ulice, da ne mogu da se vrate ovamo natrag!“
Zborište je bilo puno ljudskog izmeta. Ali ono je bilo za jednu noć mjesto mira. To je bilo mnogo. Veber je imao iskustva. Znao je da će gomila, kao i voda koja je pala do najniže tačke, pokušati da se vrati ovamo čim jurnjava gladi bude prošla.
Straže su tjerale zaostale naprijed. One su istovremeno vukle mrtve i one koji su umirali. Bilo je samo sedam mrtvih. Transport se sastojao od najotpornijih posljednjih pet stotina ljudi.
Na izlasku iz Malog logora u ulicu nekoliko ljudi izađe i pobježe. Straže sa umirućim i mrtvima nisu mogle da ih slijede dovoljno brzo. Trojica najsnažnijih ljudi bježali su nazad. Oni su trčali prema barakama i tresli vratima. Vrata na baraci 22 popustiše. Oni se uvukoše unutra. „Stoj!“ – povika Veber kad su straže htjele da potrče za njima. – „Svi ovamo! Onu trojicu ćemo kasnije da dovedemo. Pazite! I ostali se vraćaju!“
Gomila se sada vraćala niz ulicu. Kazan sa hranom se ispraznio, a kada su od nje htjeli da formiraju grupe za odlazak, ona se okrenula. Ali ljudi sada nisu više bili oni isti kao maloprije. Prije su bili jedna jedina cjelina. Iznad očajanja. I to im je davalo neku tupu snagu. Sada su zbog gladovanja, hrane i pokreta bili ponovo bačeni u očajanje; strah je zatreperio u njima i učinio ih divljim i slabim. To nije više bila masa, nego mnogi pojedinci, svaki sa vlastitim ostatkom života, a zbog toga postadoše lakim plijenom. Uz to više nisu ni sjedjeli zbijeno. Nisu više imali moći. Opet su osjećali glad i bol; počeli su da se pokoravaju.
Jedan dio njih bio je odsječen gore naviše; drugi niže na putu; ostatak je sačekao Veber sa svojim ljudima. Oni nisu udarali po glavama. Samo po tijelima. Grupe su se polako formirale. Ošamućeni Jevreji stajali su u četvororedovima, ukliještivši jedni drugima ruke, da ne bi pali. Između jačih uvijek bi zakačili jednog umirućeg. Nekome ko ništa o tome nije znao moglo je izdaleka izgledati da se tamo ruku pod ruku klati gomila veselih pijanica. Tada iznenada neki počeše da pjevaju. Buljili su ispred sebe, digli glave, držali čvrsto druge i pjevali. Nije ih bilo mnogo, a pjesma je bila tanka i isprekidana. Išli su preko velikog zborišta, pokraj postrojenih radnih odjeljenja napolje kroz kapiju.
„Šta to pjevaju?“ – upita Verner.
„Pjesmu za mrtve.“
Trojica odbjeglih šćućurili su se u baraci 22. Probili su se toliko duboko u baraku koliko su samo mogli. Dvojica su ležala napola pod jednim krevetom. Zavukli su glave duboko ispod njega. Noge su im virile napolje i drhtale su. Drhtanje je prelazilo preko njih. Za trenutak bi prestajalo, a zatim ponovo počinjalo. Treći je buljio blijedog lica u zatvorenike: „Sakriti! Čovjek! Čovjek!“ – ponavljao je stalno i pokazivao kažiprstom na svoja prsa. Bile su to jedine njemačke riječi koje je znao.
Veber naglo trže vrata. „Gdje su oni?“
Stajao je sa dvojicom stražara u vratima. „Hoće li skoro? Gdje su oni?“
Niko ne odgovori.
„Starješina sobe!“ – povika Veber.
Berger izađe. „Baraka 22, odjeljenje...“ poče da raportira.
„Drži gubicu! Gdje su oni?“
Berger nije imao kud. Znao je da će bjegunce za kratko vrijeme naći. Znao je i to da baraka ni pod koju cijenu ne smije da bude pretresena. Dva politička bjegunca iz Radnog logora su u njoj.
On diže ruke da bi pokazao u ugao, ali jedan od nadglednika, koji pogleda pokraj njega, preteče ga. „Tamo su! Ispod kreveta! Izvucite ih!“ Poče opće povlačenje nogu u punoj prostoriji. Dvojica stražara izvukoše bjegunce kao žabe za noge ispod kreveta. Uhvaćeni se zakačiše rukama oko krevetskih direka. Visili su u zraku. Veber ih udari nogom po prstima. Začu se krckanje i ruke popustiše. Izvukoše obojicu. Nisu vikali. Samo su tiho i vrlo visoko stenjali dok su ih vukli preko zaprljanog poda. Treći, sa blijedim licem, ustade sam od sebe i pođe za njima. Oči su mu bile kao velike crne duplje. Promatrao je zatvorenike kraj kojih je prolazio. Oni oboriše oči.
Veber je stajao raskoračenih nogu pred ulazom. „Koja je od svinja među vama otvorila vrata?“ Niko se nije javio. „Napolje!“
Izađoše napolje. Hantke je već stajao napolju. „Blokovski starješino!“ – obrecnu se Veber. „Naređeno je da se vrata zatvore! Ko ih je otvorio?“
„Vrata su stara. Bjegunci su istrgli bravu, gospodin šturmfirer!“
„Glupost! Kako su to mogli?“
Veber se saže nad bravu. Ona je visila razlabavljena u istrgnutom drvetu. „Smjesta napravite novu bravu! Trebalo je to već odavno učiniti. Zašto to već ranije niste napravili?“
„Vrata se nikad ne zatvaraju, gospodin šturmfirer. Ljudi ovdje nemaju zahode u barakama.“
„Uvijek isto! Pobrinite se za to!“
Veber se obrecnu i pođe uz ulicu za bjeguncima koji se više nisu branili. Hantke je promatrao zatvorenike. Oni su očekivali jedan od njegovih izliva. Ali on ništa ne učini. „Tikvani!“ reče. „Gledajte da ovo đubre odatle sklonite!“
Onda se okrenu Bergeru. „Ne bi vam bilo drago da su baraku tačno pretresli, a?“
Berger ne odgovori ništa. Gledao je Hantkea bezizražajno. Hantke se kratko nasmija. „Smatrate me glupanom, jel’ da? Znam ja više nego što ti misliš! Zgrabit ću ja vas još! Sve! Sve vas, uobražene političke idiote, razumiješ li?“
Hantke otaba za Veberom. Berger se okrenu. Iza njega je stajao Goldštajn. „Šta li je mogao da misli govoreći ono?“
Berger sleže ramenima. „Na svaki način moramo odmah obavijestiti Levinskog. A sakrivene smjestiti danas negdje drugdje. Možda će moći u bloku 20. Tamo je broj 509 o svemu obaviješten.“

XVIII


Magla je izjutra ležala nad samim logorom. Tornjevi sa mašinskim puškama i grede ograda nisu se primjećivali. Zbog toga je neko vrijeme izgledalo kao da koncentracioni logor više ne postoji; kao da je magla odstranila ogradu i sve obavila nekom mekom varljivom slobodom; kao da je samo trebalo otići naprijed i vidjeti da ograde više nema.
A onda se začuše sirene, a uskoro za njima i prve eksplozije. One nisu dolazile niotkuda, nisu imale pravca ni porijekla. Mogle su isto tako biti iz zraka ili iza horizonta, kao i iz grada. Odjekivale su kao gromovi mnogih prigušenih oluja, a u bijelo-sivoj pamučnoj nedoglednosti izgledalo je kao da od njih nema nikakve opasnosti.
Stanovnici barake 22 sjedili su umorni na krevetima i u hodnicima. Spavali su malo i bili su slomljeni od gladi. Uveče prije toga sljedovali su samo rijetku juhu. Jedva da su obraćali pažnju na bombardiranje. Sada su i to već poznavali; postalo je i to jedan dio njihove egzistencije. Ipak, niko nije bio pripremljen na to da se zavijanje iznenadno strahovito pojača i da se sve to završi užasnom detonacijom.
Baraka se zaljulja kao od zemljotresa. U odjeku tog treska visoko zazvoniše razbijena prozorska okna.
„Bombardiraju naši!“ – povika neko. „Pustite me napolje! Napolje odatle!“
Nastade panika. Ljudi su padali sa kreveta, neki su pokušavali da se spuste i visili na onima koji su bili već dolje u općoj izmiješanosti udova. Ruke su bez snage udarale oko sebe, a zubi samrtnih lubanja iskesiše se, dok su oči pune straha buljile iz dubokih šupljina. Sablasno je bilo to što se sve naizgled odigravalo bešumno. Urnebes protivavionskih topova i bombi sada je bio toliko zaglušan da je buka u baraci bila potpuno nadjačana. Otvorena usta izgledalo je da viču bez glasova, kao da ih je strah načinio nijemim.
Druga eksplozija zatrese pod. Panika se pretvorila u bjekstvo i metež. Ljudi koji su još mogli da hodaju gurali su se jedni preko drugih kroz hodnike; neki su ležali potpuno odsutno na krevetima i zurili u svoje drugove koji su gestikulirali bez glasova, kao da su gledaoci neke pantomime koja ih se nije ništa ticala.
„Zatvaraj vrata!“ povika Berger.
Bilo je prekasno. Vrata se otvoriše, a prva gomila kostura istetura u maglu. Za njima nagrnuše drugi. Veterani su sjedjeli u svom uglu i sa mukom su se opirali da ih gomila ne povuče napolje. „Ostati ovdje!“ – vikao je Berger. – „Straže će pucati.“
Ljudi su i dalje bježali.
„Lezite!“ – vikao je Levinski. On je svu noć uprkos Hantkeovim prijetnjama proveo u baraci 22. Za njega je to bilo još uvijek sigurnije. Uoči toga dana u Radnom logoru specijalna komanda, koja se sastojala od Štajnbrenera, Brojera i Nimana, uhvatila je četvoricu ljudi sa prezimenima koja su počinjala sa H i K i odvela ih u krematorijum. Bila je sreća što se sve ovo odvijalo birokratski. Levinski nije čekao da i slovo L dođe na red.
„Lezite na pod!“ – vikao je on. – „Oni će pucati“.
„Napolje! Ko još želi da ostane ovdje u ovoj mišolovci?“
Napolju zapraskaše pucnjevi kroz zavijanje sirena i grmljavinu bombi. „Eto! Počinje! Lezite! Sasvim na tlo! Mašinske puške su opasnije od bombi.“
Ali Levinski nije imao pravo. Poslije treće eksplozije mašinske puške prekinuše vatru. Straže su s najvećom brzinom napuštale svoje tornjeve. Levinski ispuza kroz vrata napolje. „Nema više opasnosti!“ vikao je on Bergeru u uho. „Esesovci su kidnuli.“
„Da ostanemo unutra?“
„Ne, to nije nikakva zaštita. Može da nas prikliješti i da izgorimo.“
„Napolje“, vikao je Majerhof. „Ako je bodljikava žica bombardirana, možemo da bježimo.“
„Drži jezik za zube, idiote! Uhvatit će te u tom odijelu i strijeljati!“
„Izlazi!“
Proguraše se prema vratima. „Ostanimo zajedno!“ vikao je Levinski. On uhvati Majerhofa za prsa. „Ako budeš učinio kakvu glupost, prebit ću ti šiju svojim vlastitim rukama. Čuješ li? Prokleti idiote! Misliš li da mi to sada smijemo da riskiramo?“ Drmao ga je. – „Razumiješ li? Ili je bolje da ti odmah prebijem šiju?“
„Ostavi ga!“ reče Berger. „Neće on ništa uraditi. I suviše je slab, a ja pazim.“
Ležali su u blizini barake, dovoljno blizu da bi još mogli da vide njene zidove kroz maglu koja kao da je ključala. Izgledalo je kao da se zidovi puše od nevidljive vatre. Tako su ležali, pritisnuti divovskim rukama u potiljku, slijepljeni o zemlju, i čekali na slijedeću eksploziju.
Ali eksplozija nije dolazila. Samo je protivavionska artiljerija i dalje bješnjela. Ni dolje iz grada se više nisu čule bombe. Zato se jasnije začulo opet kroz tresak pucanje pušaka.
„Ova pucnjava je ovdje, u logoru!“ reče Sulcbaher.
„To su esesovci!“ Lebental diže glavu. „Možda su pogodili kasarne, a Veber i Nojbauer su mrtvi.“
„To bi bilo i suviše sreće“ – začu se Rozenov glas. – „Tako nešto se ne događa. Pri ovakvoj magli avioni nisu mogli da ciljaju. Možda su jedino pogodili nekoliko baraka.“
„Gdje je Levinski?“ – upita Lebental.
Berger se osvrnu. „Ne znam. Prije nekoliko minuta je još bio ovdje. Znaš li ti, Majerhof?“
„Ne! Neću ništa da znam!“
„Možda je pošao u izviđanje.“
Osluškivali su i dalje. Napetost je rasla. Pojedinačni pucnjevi pušaka opet su se čuli.
„Možda su prijeko neki ljudi pobjegli“, – reče Buher, – „a esesovci ih gone.“
„Nadajmo se da nisu“. Svako je znao da bi cio logor pozvali na prozivku i da bi stajao dotle dok bjegunce žive ili mrtve ne bi vratili. To bi izazvalo mnoge desetine mrtvih i tačnu kontrolu svih baraka. Bio je to razlog zbog koga je Levinski vikao na Majerhofa. „A zašto sada da bježe?“ reče Ahasfer.
„A zašto ne?“ – upita Majerhof. – „Svaki dan...“
„Budi miran!“ prekide ga Berger. – „Ustao si iz mrtvih i poludio si od toga. Misliš li da si Samson? Ne bi stigao ni pet stotina metara.“
„Možda je Levinski sam pobjegao. On ima dovoljno razloga za to. Više nego ma ko drugi!“
„Glupost! Taj neće pobjeći!“
Protivavionska artiljerija zamuknu. U tišini su se čule komande i trčanje. „Nije li bolje da iščeznemo u baraci?“ – upita Lebental.
„Tačno!“ Berger ustade. „Svi iz odjeljenja C nazad u sobu! Goldštajn, pripazi da se vaši ljudi sakriju dovoljno duboko unutra! Hantke će sigurno doći svakog trenutka!“
„Oni sigurno nisu pogodili esesovce“ – reče Lebental.
„Ta se banda uvijek izvuče. Vjerojatno je nekoliko stotina od nas razneseno u komade.“
„Možda već dolaze Amerikanci“ – reče neko iz magle – „Možda je to već bila artiljerija!“
Svi ušutješe za trenutak. „Zaveži gubicu!“ – reče Lebental ljutito. – „Ne ureklo se!“
„Hajde unutra, ko još može da puže! Bit će sigurno prozivanje!“
Oni se uvukoše u barake. Opet je skoro došlo do panike. Mnoge je iznenada uhvatio strah da će im drugi koji su bili brži oduzeti njihova mjesta. Naročito oni koji su imali komadić krevetske daske. Vikali su promuklim, nemoćnim glasovima, padali i gurali se naprijed. Baraka je još uvijek bila prepuna. A mjesta je bilo još manje nego za jednu trećinu od njih. Neki su pored svih poziva ostali napolju; oni su bili i suviše iscrpljeni uzbuđenjem da bi mogli i da pužu. Panika ih je istjerala, a sad nisu više mogli nazad. Veterani dovukoše nekolicinu do barake; u magli opaziše da su dvojica bili mrtvi. Krvarili su. Ubili su ih meci.
„Pazi!“ – čuli su kroz maglu snažnije korake nego one kod muslimana.
Koraci su se približavali i zastali pred barakom. Levinski pogleda unutra. „Berger!“ – prošapta on. – „Gdje je broj 509?“
„U broju 20. Šta se desilo novo?“
„Izađi!“ Berger izađe na vrata.
„Broj 509 ne treba više da se plaši“, reče Levinski brzo i zadihano. – „Hantke je mrtav.“
„Mrtav? Ubila ga bomba?“
„Ne. Mrtav.“
„Kako se to dogodilo? Jesu li ga esesovci ubili u magli?“
„Mi smo ga ubili. To je dovoljno, zar ne? Glavno je da je on likvidiran. Bio je opasan. Magla je bila povoljna.“ Levinski ušutje za trenutak. „Ti ćeš ga, uostalom, vidjeti u krematorijumu.“
„Ako je metak ispaljen izbliza, vidjet će se tragovi baruta i opekotine.“
„Nije bio metak. Dvojica drugih glavešina likvidirani su u metežu i magli. Dvojica najgorih. Onaj iz naše barake je među njima. Izdao je dvojicu ljudi.“
Oglasi se signal za prestanak uzbune. Magla se dizala i razilazila. Izgledalo je kao da su je eksplozije rastrgale. Jedan komadić plavetnila poče da sija i onda postade srebrna, a sunce ju je ispunjavalo iza toga bijelim sjajem. Kao mračna gubilišta počeše da izranjavaju tornjevi sa mašinskim puškama.
Neko je dolazio. „Pazi!“ – prošaputa Berger. – „Uđi unutra, Levinski! Sakrij se!“
Zatvorili su vrata iza sebe. „Samo je jedan“, – reče Levinski. „Nema opasnosti. Već nedjelju dana esesovci ne dolaze pojedinačno. I suviše se plaše.“
Vrata se oprezno otvoriše. „Je li Levinski tu?“ upita neko.
„Šta hoćeš?“
„Dođi brzo, ono je ovdje.“
Levinski iščeznu u magli. Berger se osvrnu. „Gdje je Lebental?“
„Otišao je u baraku 20. Hoće da izvijesti broj 509.“
Levinski se vrati.
„Jesi li čuo šta se prijeko dogodilo?“ upita ga Berger.
„Da, iziđi.“
„Šta je?“
Levinski se polako smješkao. Lice mu je bilo vlažno od magle i sastojalo se samo još od očiju i velikog drhtavog nosa. „Dio esesovske kasarne je srušen“, – reče on. „Ima mrtvih i ranjenih. Ne znam koliko. Baraka 1 ima gubitaka. Oštećeno je skladište municije i mučilište“. Gledao je oprezno u maglu. „Treba nešto da sakrijemo. Možda samo do večeras. Ugrabili smo nešto. Naši su ljudi imali malo vremena. Samo toliko dok su se esesovci vratili.“
„Daj ovamo“ – reče Berger. Stali su jedan sasvim uz drugoga. Levinski dade Bergeru težak paket „Iz slagališta municije“, prošapta on. „Sakrij to o svom uglu. Ima još i drugih. Taj ćemo sakriti u rupi ispod kreveta broja 509. Ko tamo sada spava?“
„Ahasfer, Karel i LebentaL“
„Dobro!“ Levinski je jako drhtao. „Brzo su radili. Čim je bomba srušila zid slagališta, esesovci nisu bili tu. Kada su došli, naši su se već odavno izgubili. Još smo više ugrabili. To će biti sakriveno u tifusnom odjeljenju. Podijeljen rizik, razumiješ li? To je Vernerovo načelo.“
„Đavolski ste dobro radili“, reče Berger.
Levinski klimnu glavom. „Sretan dan! Hajde, sakrij to neopaženo! Ovdje niko ništa ne sumnja. Nebo se razbistrava. Nismo mogli više da ugrabimo, jer su se esesovci brzo vratili. Mislili su da je ograda razrušena. Pucali su na sve što im je bilo na putu. Očekivali su bjekstva. Sada su mirniji. Ustanovili su da je bodljikava žica čitava. Kakva sreća što su radna odjeljenja jutros zadržana u logoru zbog opasnosti od bjekstva u magli. Tako smo mogli da bacimo na posao naše najbolje ljude. Vjerojatno će sada uskoro biti prozivanje. Hajde, pokaži mi gdje ćemo ostaviti stvari!“
Jedan sat poslije toga već je sjalo sunce. Nebo je postalo meko i plavo, posljednja je magla iščezla. Vlažna i mlada, sa zelenim odsjajem, ležala su polja i redovi stabala kao poslije kupanja.
Poslije podne su u bloku 22 čuli da je dvadeset sedam zatvorenika bilo ubijeno iz pušaka za vrijeme i poslije bombardiranja; dvanaestorica ih je poginulo u baraci 1, a dvadeset osam ranjeno od komada rasprsnutih bombu Deset esesovaca bili su mrtvi; među njima i Birkhojzer iz Gestapoa. Hantke je bio mrtav, kao i dvojica ljudi iz barake Levinskoga.
Broj 509 je došao. „Šta je sa doznakom koju si dao Hantkeu za švajcarske franke? Ako je nađu među njegovim stvarima, Gestapo će je dobiti u ruke. Šta će biti onda? Nismo mislili na to.“
„Mislili smo“, reče broj 509 i izvuče list papira iz džepa. „Levinski je znao za ovo. Mislio je i na to. Uzeo je sve Hantkeove stvari. Jedan povjerljivi kapo ukrao ih je za njega čim je Hantke bio likvidiran.“
„Dobro! Razderi to. Levinski je danas bio vraški vrijedan.“ Berger odahnu. „Nadam se da ćemo sad imati nešto mira.“
„Možda. Zavisi od toga ko će postati novi blokovski starješina.“
Jedno jato lastavica iznenada doleti nad logor. Lastavice su dugo i visoko u velikim spiralama kružile, a zatim su se spustile i ustremile cvrkućući nad baraku. Njihova svjetlucava krila gotovo su dodirivala krov.
„To je prvi put da vidim ptice u logoru“, reče Ahasfer.
„Traže mjesta za gnijezda“, objasni Buher.
„Ovdje?“ Lebental se podsmjehnu.
„Sad više nemaju crkvene zvonike.“
Dim se sada nešto razbistrio nad gradom. „Zaista“, reče Sulcbaher „i posljednji zvonik je srušen.“
„Ovdje!“ Lebental je mašući glavom gledao lastavice koje su sada visoko cijukajući kružile oko barake. „I zato se vraćaju iz Afrike? Ovamo?“
„Nemaju nigdje mjesta u gradu dok on gori.“
Pogledaše dolje. „Kako to izgleda?“ prošapta Rozen.
„Mora da do niz drugih gradova tako gori“, reče Ahasfer. „Većih i važnijih. Kako li ti tek izgledaju?“
„Jadna Njemačka!“, reče neko ko je čučao tu blizu.
„Šta?“
„Jadna Njemačka!“
„O ljudi božji!“ reče Lebental. „Jeste li vi to čuli?“
Postade toplo. Uveče baraka saznade da je i krematorijum oštećen. Jedan od zidova koji su ga opkoljavali bio je srušen, a vješala su stajala iskošena, ali dimnjak se punom parom i dalje dimio.
Nebo se presvuče oblacima. Postajalo je sve sparnije. U Malom logoru nisu dijelili večeru. Barake su bile tihe. Ko je mogao ležao je napolju. Izgledalo je kao da teški zrak treba da dâ hranu. Oblaci, koji su postajali sve gušći i pepeljastiji, bili su nalik na vreće iz kojih bi moglo da padne jelo. Lebental se vratio umoran s jednog obilaska. Javio je da su večeru dijelili samo u četiri barake Radnog logora. Ostalima nisu; navodno je odjeljenje namirnica oštećeno bombardiranjem. U barakama nisu provodili kontrolu. Očigledno da esesovci još nisu primijetili gubitak oružja.
Postajalo je sve toplije. Grad je ležao u nekom neobičnom, sumporastom svjetlu. Sunce je odavno zašlo, ali su oblaci bili još puni blijedo-žutog svjetla, koje kao da nije htjelo da ugasne.
„Bit će oluje“, reče Berger. On je ležao uz broj 509.
„Nadajmo se.“
Berger ga pogleda. Oči su mu suzile. Vrlo sporo okrenu glavu i odjedanput mlaz krvi jurnu mu na usta. Bilo je tako lako i prirodno da to broj 509 u prvom trenutku prosto ne shvati. Onda se uspravi.
„Šta je to? Berger! Berger!“
Berger se skupi i umiri. „Ništa“, reče on.
„Je li to krvoliptenje?“
„Nije.“
„A nego šta?“
„Želudac.“
„Želudac?“
Berger klimnu glavom. On ispljunu krv koja je ostala u ustima. „Ništa strašno“, prošapta.
„Prilično strašno. Šta treba da uradimo? Reci šta treba da uradimo?“
„Ništa. Ležati, pustiti da mirno ležim.“
„Da te unesemo? Možeš da dobiješ krevet sam. Izbacit ćemo nekolicinu drugih!“
„Samo me ostavi da ležim.“
Broj 509 pade iznenada u potpuno očajanje. On je vidio toliko ljudi kako umiru i bio je već toliko često i sam skoro mrtav da je mislio da smrt pojedinca za njega neće mnogo značiti. Sada ga je, međutim, pogodila kao i prvi put. Izgledalo mu je kao da gubi posljednjeg i jedinog prijatelja svog života. Sve mu je odmah izgledalo beznadno. Berger se smješkao svojim od znoja mokrim licem, ali broj 509 ga je već vidio nepokretnog, kako leži na rubu cementnog puta.
„Ta neko mora da ima još nešto za jelo! Ili da se nabave lijekovi! Lebental!“
„Ništa za jelo“, prošapta Berger. On diže jednu ruku i otvori oči. „Vjeruj mi! Ja ću reći šta mi zatreba i kada. Sada ništa. Ništa. Vjeruj mi! To je samo želudac!“ Opet zaklopi oči.
Poslije povečerja izađe Levinski iz barake. On sjede do broja 509.
„Zašto ti zapravo nisi u partiji?“ upita ga.
Broj 509 pogleda na Bergera. Berger je disao pravilno.
„Zašto to želiš baš sada da znaš?“ upita on.
„Šteta je. Htio bih da si jedan od naših.“
Broj 509 je znao šta Levinski misli. Komunisti su u podzemnoj upravi logora predstavljali jednu naročito otpornu, zatvorenu i energičnu grupu. Oni su, doduše, sarađivali sa drugima, ali nikada nisu potpuno vjerovali i išli su za svojim naročitim ciljevima. Oni su šutili i potpomagali uvijek i prije svega svoje vlastite ljude.
„Mogao bi da nam budeš od koristi“, reče Levinski. „Šta si ti bio ranije? Mislim, po zanimanju?“
„Urednik“, odgovori broj 509 i sam se začudi kako je to neobično zvučalo.
„Urednici nam mogu biti od naročite koristi.“
Broj 509 ne odgovori ništa. „Imaš li ti pojma kakvog ćemo blokovskog starješinu dobiti?“ upita on poslije nekog vremena.
„Da. Vjerojatno jednog od naših ljudi. Ali sigurno jednog političkog, kod nas je postavljen novi. On pripada nama.“
„Onda ćeš se opet vratiti?“
„Za dan-dva. To sa starješinom bloka nema nikakve veze.“
„Jesi li već nešto čuo?“
Levinski je mjerio broja 509 ispitujućim pogledom, a onda mu se približi. „Mi očekujemo preuzimanje logora za jedno dvije nedjelje.“
„Šta?“
„Da, za dvije nedjelje.“
„Ti misliš oslobođenje?“
„Oslobođenje i preuzimanje s naše strane. Mi ga moramo preuzeti kad se esesovci povuku.“
„Ko mi?“
Levinski oklijevaše opet jedan trenutak. „Buduća logorska uprava“, reče najzad. „Nekakva mora da postoji, a nju već organiziramo; inače će biti samo zbrke. Moramo da budemo spremni da odmah interveniramo. Ishrana logora mora da teče i dalje bez prekida, to je najvažnije. Ishrana, snabdijevanje, upravljanje; hiljade ljudi ne mogu odmah da se rastrče svaki na svoju stranu.“
„Ovdje sigurno ne. Ovdje ne mogu svi da trče.“
„To dolazi pored ostalog. Liječnici, lijekovi, mogućnost prijevoza, transport hrane, rekvizicije po selima...“
„A kako ćete sve to da uradite?“
„Pomoći će nam! To je sigurno. Ali mi to moramo organizirati. Englezi i Amerikanci koji nas oslobađaju to su borbene jedinice. Oni nisu spremni da odmah preuzmu upravljanje koncentracionim logorima. To ćemo morati da učinimo sami. Naravno, uz njihovu pomoć.“
Broj 509 pogleda glavu Levinskog, koja je stajala prema oblačnom nebu. Ona je bila snažna i okrugla, bez nekih crta.
„Čudnovato“, nastavi on, „s kakvom prirodnošću računamo na pomoć naših neprijatelja, a?“
„Spavao sam“, reče Berger. „Opet sam u redu. Bio je to samo želudac i ništa više.“
„Ti si bolestan i to nije želudac“, odgovori broj 509. „Nisam nikad čuo da se iz želuca pljuje krv.“
Berger široko otvori oči. „Sanjao sam nešto neobično. Bilo je vrlo jasno i stvarno. Operirao sam... Jarko svjetlo...“
Gledao je u noć. „Levinski misli da ćemo za dvije nedjelje biti slobodni. Efraime!“ reče broj 509 obazrivo. „Oni sad stalno primaju vijesti.“
Berger se nije micao. Izgledalo je da nije ništa čuo. „Operirao sam“, reče. „Počinjem rez – resekcija želuca! Zarezao sam i odjedanput nisam više dalje znao. Sve sam zaboravio. Znoj me probi. Bolesnik je ležao tu, otvoren, bez svijesti, a ja nisam umio dalje. Zaboravio sam operaciju. Bilo je užasno.“
„Nemoj o tome da razmišljaš! Bila je to mora, ništa više! Šta sve ja još nisam sanjao! I šta još nećemo sve da sanjamo kad budemo izašli odavde!“
Broj 509 odjedanput sasvim određeno osjeti miris prženih jaja sa slaninom. Trudio se da ne misli na to.
,Neće sve biti slavlje!“, reče, „to je sigurno!“
„Deset godina!“ Berger je gledao u nebo. „Deset godina – ničega! Otišle i nema ih. Ništa se nije radilo. Dosad nikad na to nisam mislio. Mogućno je da sam mnogo zaboravio. Ni sada ne znam tačno kako ide operacija. Ne mogu tačno da se prisjetim. U prvo vrijeme u logoru, noću sam ponavljao operacije da ih ne bih zaboravio, a zatim više ne. Može biti da sam to zaboravio!“
„Čovjeku to izađe iz pamćenja, ali se nikada zaista ne zaboravlja. To je kao sa jezicima ili vožnjom bicikla.“
„Čovjek može da se oduči. Ruke. Preciznost. Može da postane nesiguran. Ili da ne ide više u korak. Za deset godina se mnogo toga dogodilo. Mnogo je otkriveno. Ja ništa ne znam o tome. Postao sam samo stariji. Stariji i umorniji.“
„Čudnovato“, reče broj 509, „i ja sam maloprije slučajno mislio na svoje ranije zanimanje. Levinski me je pitao o njemu. On misli da ćemo odavde izaći za dvije nedjelje. Možeš li ti to sebi predstaviti?“
Berger je odsutno mahao glavom. „Gdje je ostalo vrijeme? Bilo je beskonačno. Sad kažem dvije nedjelje, a odjednom se upitam gdje je ostalo deset godina?“
Grad se žario u dolini. Još je uvijek bilo sparno mada je pala noć. Isparenja počeše da se dižu. Zasvijetliše munje. Na horizontu su tinjale još dvije duge vatre – daleki bombardirani gradovi.
„Zar se nećemo za sada time zadovoljiti što smo uopće u stanju da mislimo to što sad mislimo, Efraime?“
„Da, imaš pravo.“
„Mi mislimo opet kao ljudi. I na ono što će biti poslije logora. Kad smo mi to mogli ranije? Sve će drugo doći već samo od sebe.“
Berger potvrdi glavom. „Pa i ako budem cio život morao da krpim čarape, kad odavde izađem... i u prkos tome...“
Jedna munja zapara nebo, a zatim se polako izdaleka začu grmljavina.
„Hoćeš li da uđeš unutra?“ upita broj 509. „Možeš li oprezno da ustaneš ili da puziš?“
Oluja izbi u jedanaest sati. Munje su bljeskale po nebu i na trenutke otkrivale razoreni grad koji je sa kraterima od bombi i ruševinama ličio na blijedi predio Mjeseca. Berger je čvrsto spavao. Broj 509 je sjedio u vratima bloka 22. Baraka je opet bila slobodna za njega otkad je Levinski ubio Hantkea. Držao je revolver i municiju sakrivenu pod svojom jakom. Plašio se da se to pri velikoj kiši u rupi ispod kreveta ne skvasi i postane neupotrebljivo.
Ali, te je noći kiša malo padala. Oluja se vukla i vukla; podijelila se, a zatim su dugo vremena sijevale munje sa horizonta na horizont i ukrštavale se kao mačevi. Još dvije nedjelje, mislio je broj 509 i gledao kako se predio sa one strane bodljikave žice pali i gasi. On mu je izgledao sličan nekom drugom svijetu koji se neprimjetno sve više i više približavao u posljednje vrijeme, sporo izrastao iz ničije zemlje beznadnosti i stajao tu, neposredno uz bodljikavu žicu, čekajući sa vonjem kiše i polja, pustošenja i požara, ali i mirisom rastinja, šuma i zelenila. Osjećao je kako munje prolaze kroza nj, kako mu daju svjetlo i kako istovremeno jedna izgubljena prošlost izlazi iz mraka, blijeda, daleka, gotovo nerazumljiva i nedokučiva. Ježio se u toploj noći. Nije bio tako siguran kao što se pokazao Berger. Mogao je da se sjeća prošlosti, i to mu je izgledalo mnogo i podsticalo ga je, ali da li je to bilo dovoljno poslije svih godina provedenih ovdje, to nije znao. Previše je smrti bilo između onog ranijeg i ovoga sada. Znao je samo da je spasiti se iz logora značilo život, ali odmah zatim sve bi postajalo neizvjesno, džinovsko i nestabilno, i on nije mogao da sagleda daleko unaprijed. Levinski je to mogao, ali on je mislio kao član partije. Partija će ga prihvatiti, on će biti u njoj, i to mu je bilo dovoljno. Šta je to onda moglo da bude? mislio je broj 509. U čemu je bio onaj zov, osim u primitivnoj želji za životom? Osveta? Osveta? Sama osveta je malo značila. Osveta je pripadala drugom mračnom dijelu koji je trebalo likvidirati, ali šta je iza toga dolazilo? Osjetio je nekoliko toplih kapi kiše na licu kao suze niotkuda. Ko je još imao suza? One su izgorjele, presušile su već prije mnogo godina. Ono muklo trzanje ponekad, ono postajanje manjim od nečega što je i ranije bilo ništa – to je bilo još jedino što je pokazivalo da se uvijek još nešto može izgubiti. Termometar koji je već odavno pokazivao najnižu tačku osjećanja, a to da je postajalo još hladnije, vidjelo se samo još po tome što je ponekad neki smrznuti ud, stopalo ili prst otpadao gotovo bez bola.
Munje učestaše, a pod grmljavinom, koja se dugo valjala, ležao je brežuljak preko puta, vrlo jasan, i pod istrzanim svjetlom, kroz sjenke, daleka bijela kuća sa baštom. Buher, mislio je broj 509. Buher ima još nešto. On je mlad, a s njim je Rut. Neko ko će s njim izaći. Ali, hoće li to održati? Pa ko je za to pitao? Ko je još htio garanciju? I ko je mogao da je da!
Broj 509 se nasloni unazad. O kakvim ja to glupostima mislim, mislio je on. Mora da me je Berger zarazio. Mi smo samo umorni. Disao je sporo i mislio je da kroz smrad dvorišta i baraka miriše drveće i rastinje. To je opet dolazilo svake godine sa lastavicama i cvatovima, bez obzira na rat i smrt, tugu i nadu. Dolazilo je. Bilo je ovdje. To je bilo dovoljno.
On zatvori vrata i odšulja se u svoj ugao. Čitave noći je i dalje sijevalo, a sablasna svjetlost padala je kroz razbijene prozore, tako da je baraka izgledala kao lađa koja plovi na nekoj podzemnoj struji, puna mrtvih koji su mračnom magijom još disali – a među njima je nekolicina onih koji se nisu priznavali izgubljenim.

XIX


Samo je jedno odjeljenje radilo u gradu. Nastavilo je radove na raščišćavanju i osamnaest novih leševa izvađeno je iz ruševina. Vraćali su se u logor. Zatvorenici su prolazili kroz centar varoši. Esesovci su nadzirali kolonu, ali su odustali da ih vode zaobilaznim putem kroz manje oštećene kvartove, da zatvorenici ne bi vidjeli razmjer pustošenja. Išli su sad najkraćim putem.
Ulice su bile opustošene. Zidovi kuća bili su ponekad nekom ogromnom silom odbačeni na zgrade preko puta. Mjestimično su gomile ruševina dostizale nekoliko metara visine. Posred jedne ulice iz kamenja i maltera izronio je jedan klavir otrgnutog poklopca. Dirke su bile neoštećene, i neka djeca su se igrala lupkajući „Horst Wessellie16“.
Nekoliko visokih nota odjeknulo je ali više od polovice žica bilo je prekinuto. Jedna pekarnica bez krova bijaše otvorena. Pred njom se zbio red. Ljudi su bili sivi od prašine, iscrpljeni, ali strpljivi. Zatvorenici su prolazili pokraj njih. Esesovci su izvikivali komande. Hljeb je mirisao. Ipak je sladunjav i odvratan smrad leševa dopirao dovde, izmiješan sa gorkim isparenjima kiselina i sumpora To je bilo zbog abnormalne vrućine posljednjih dana Voda se potocima izlijevala iz vodovodnih cijevi. Nekoliko ljudi u uniformama vatrogasaca radili su da otvore jedan kanal. Donijeli su i materijal za popravak vodovoda. Nove cijevi blještale su na suncu i bilo je čudnovato da je neko još mislio usred ovih ruševina i na popravak, naizgled tako uzaludan i smiješan U jednoj pokrajnjoj ulica dugi red pogorelaca čekao je pred pokretnom kuhinjom.
Razbijeni izlazi već su bili zamijenjeni daskama, letvama i komadima kartona. Nacističke uniforme postale su rjeđe. Primjećivalo se više vojničkih hlača i čizama nego bluza. One su bile prepravljene u civilne bluze. Ljudi su bili nacisti još samo do pojasa.
Zatvorenici stigoše do predgrađa. Prijeđoše jedan od rijetkih mostova koji je ostao neoštećen. Jedan stari spomenik od kamena, koji je ukrašavao kraj mosta, izgubio je ruku i glavu. Statua Fridriha Velikog na konju na širokom trgu bila je istrgnuta iz svog granitnog postolja. Fridrih se jako nagnuo i izgledalo je da jaše posred neba. Ispruženom rukom pokazivao je na nekoliko oblačića koji su se presijavali na suncu.
Kolona uđe u jednu ulicu s drvoredom koju su bombe potpuno poštedjele. Ona je bila usred ovih ruševina kao svjedok jednog zaboravljenog mira. Stabla su širila zelenkastu hladovinu, a kuće izgledale masivne bez pukotina u zidovima, pločnik čist, a prozorska okna čitava i ukrašena zavjesama sa ljupkim resama. To je izgledalo neshvatljivo.
Grupa dječaka išla je ulicom u suprotnom pravcu. Oni su nosili uniforme. Bila su to djeca zdrava i čista, puna života i veselja, dječaci kakve majke samo mogu poželjeti. Oni opaziše kako se zatvorenici približavaju i izmakoše se na pločnik. Zatvorenici su prolazili sredinom ulice. Dječaci su razgovarali tiho. Jedan je od njih mogao da ima četrnaest ili petnaest godina, a drugi su bili mlađi. Imao je otvoreno i mirno lice, fine crte na dugoljastoj glavi, plave oči i svijetlu svilenu kosu. On podiže ruku. Na taj znak grupa dječaka povika zatvorenicima: „Dolje izdajnici!“
Glasovi su im bili čisti i jasni Ponovo zavikaše:
„Jevrejske svinje! Izdajnici!“
Cijela je ulica odjekivala od njihovih krikova. Ptice u drveću prestadoše da cvrkuću. Jedan prozor se otvori. Djeca su i dalje vikala, a onda najstariji istupi nekoliko koraka, trže revolver iz džepa, podiže oružje, brzo nanišani i opali na najbližeg zatvorenika.
„Jedan gad manje!“, reče svojim mladenačkim glasom, uzmičući. „Šteta što nemam više metaka, inače bih likvidirao još nekolicinu.“
Zatvorenik pade u jarak. Krvava mrlja se širila pod njegovom glavom. On se uspravi s mukom i okrenu glavu prema grupi dječaka. Bio je star, a krv je curila iz njegove krezube vilice, dok su mu se široko otvorene oči polako zastirale. Lijepi dječak ne odvrati pogled. Promatrao je ranu kao znalac. Najzad, krvava glava pade. Ruke popustiše, a desna noga poče da dršće. Konačno se i ona umiri.
„Helmut, što si to uradio?“, reče jedan od dječaka.
Dotrčaše dva esesovca.
„Šta to znači? Šta te je spopalo?“
„Jedan izdajnik manje“, reče Helmut, zabacivši plavi čuperak.
„Mogao si to nama da prepustiš!“ progunđa jedan od esesovaca.
„A?“ reče Helmut gledajući ga.
„Hajde!“ reče drugi esesovac nervozno. „Nepotrebno je da se dalje pravi zbrka. Naprijed, marš! Nastavi!“ povika zatvorenicima, vadeći revolver. „Naprijed, rekao sam! Hoćete li da ostavite još jednog u jarku? Četvorica posljednjih prihvatite leš!“
Kolona se pokrenu ponovo. Jedan esesovac ostade da zabilježi broj umrlog.
„Opasan si ti, a?“ reče on Helmutu.
„Wehrwolf17“, odgovori dječak s ponosom.
Njegovi drugovi su ga promatrali sa divljenjem. Esesovac pretraži džepove zatvorenika i diže se.
„Hajl Hitler!“ reče Helmut kratko.
Esesovac se okrenu.
„Hajl Hitler!“
Četiri posljednja zatvorenika uhvatiše mrtvaca za ruke i noge i podigoše ga. Grupa dječaka ode. Helmut stade na čelo.
„Pjevajte!“ komandirao je. „Jedan, dva, tri!“
Oni odoše vojničkim korakom. Dugo su se još čuli njihovi jasni glasovi:
„Kad jevrejska krv štrcne pod nožem,
Onda je sve mnogo bolje...“
Ova pjesma je u Njemačkoj požnjela gotovo opći uspjeh. Dječaci nisu nikada čuli nešto drugo.
„Bruno!“ reče Selma Nojbauer mirno, „Ne budi lud! Misli prije negoli drugi počnu da razmišljaju! To je naša šansa. Prodaj što možeš da prodaš! Zemljište, vrt, ovu kuću, sve – s gubitkom ili bez njega!“
„A novac? Šta će biti s novcem?“ Nojbauer je ljutito mahao glavom. „Ako bi tvoja tvrđenja bila tačna, šta bi onda novac vrijedio? Zar si zaboravila inflaciju poslije prvog svjetskog rata? Bilion je vrijedio jednu marku. Uložen novac, to je onda bilo jedino.“
„Uložen novac, da! Ali u vrijednostima koje se mogu nositi u džepu.“
Selma Nojbauer se podiže i ode ormaru. Ona ga otvori i gurnu u stranu nekoliko gomila rublja. Onda izvuče jednu kutiju i otvori je. U njoj je bilo zlatnih tabakera, doza za puder, nekoliko klipsova sa dijamantima, dva broša sa rubinima i nekoliko prstenova.
„Evo!“ reče ona. „Ovo sam kupila posljednjih godina bez tvog znanja. Od svoga novca i od onoga što sam uštedjela. Zato sam prodala akcije koje sam posjedovala. One danas ništa više ne vrijede. Tvornice leže u pepelu. Ali ovo ovdje zadržava svoju vrijednost. Ovo se može ponijeti sobom. Htjela bih da imamo samo takve stvari.“
„Ponijeti! Ponijeti! Ti govoriš kao da smo mi zločinci koji moraju da bježe!“
Selma vrati stvari. Ona obrisa jednu tabakeru rukavom svoje haljine da bi zablistala.
„Može nam se dogoditi ono što se drugima dogodilo kada ste vi dolazili na vlast, ili možda ne?“
Nojbauer skoči.
„Kad tebe čovjek sluša“, reče on bijesno i bespomoćno, „dođe mu da se objesi. Drugi ljudi imaju žene koje ih razumiju, koje su im utjeha kad dolaze iz službe, koje ih razvesele, – a ti! Samo unjkanje i predbacivanje: „da si ti uradio to i to!“ – i kuknjava o nesreći! Preko cijelog dana! Sad još i noću! Ni tad čovjek nema mira! I uvijek tako: prodaj, pa prodaj, i samo defetizam!“
Selma ga nije slušala. Ona vrati kutiju i opet metne preko nje rublje. „Dijamanti!“ reče ona. „Dobre i čiste dijamante! Samo najbolje kamenje. Od jednog karata, dva, tri karata, pa do šest ili sedam, ako mogu da se dobiju.uǝpoq :ɐpɐɹqo To je ono pravo. Bolje od tvojih Blankova i vrtova i zemljišta i kuća. Tvoj advokat ti je dobro podvalio. Ja sam sigurna da je on dobijao duple procente. Dijamanti se mogu sakriti. Mogu se ušiti u haljine. Čak i progutati. Tvoja zemljišta ne mogu.“
Nojbauer je buljio u nju.
„Kako ti to govoriš? Jednoga dana si histerična od straha zbog nekoliko bombi, a sljedećeg govoriš kao Jevrejin koji bi za novac mogao nekom da skine glavu.“
Ona ga je mjerila prezrivim pogledom. Gledala je čizme, uniformu, revolver, brkove.
„Jevreji ne skidaju glave. Jevreji se brinu za svoje porodice. Bolje nego germanski nadljudi. Jevreji znaju šta se u opasnim vremenima radi.“
„Tako? A što su oni to znali? Da su nešto znali ne bi ostali ovdje, niti bismo ih mi gotovo sve ukebali.“
„Oni nisu vjerovali da ćete s njima uraditi ono što ste uradili.“ Selma Nojbauer je vlažila sljepoočnice kolonjskom vodom. „I ne zaboravi da je novac u Njemačkoj od 1931. godine bio blokiran. Otkad su Darmaštadska i Narodna banka dospjele u teškoće. Zato mnogi nisu mogli da odu. Vi ste ih tada ščepali. Dobro! I tačno tako ti hoćeš sad ovdje da ostaneš, i tačno tako će oni vas sad ščepati.“
Nojbauer se hitro osvrnu.
„Pazi! Do đavola! Gdje je djevojka? Kad te čovjek sluša, izgleda da smo izgubljeni! Narodni sud ne pozna nikakve milosti! Dovoljna je jedna denuncijacija...“
„Djevojka ima izlaz. A zašto se s vama ne bi moglo isto učiniti što ste vi učinili sa drugima?“
„Ko? Jevreji?“ Nojbauer se nasmija. Pade mu na pamet Blank. Zamišljao je kako Blank muči Vebera. „Oni su srećni kad imaju mira.“
„Ne Jevreji. Amerikanci i Englezi!“
Nojbauer se opet nasmija.
„Oni? Oni još manje. Ta njih se to ništa ne tiče! Za unutarnja politička pitanja, kao što su naši logori, oni se uopće ne brinu. To sa njima je čisto spoljna, politička, vojna stvar. Zar ti to ne razumiješ?“
„Ne.“
„To su demokrati! Oni će s nama postupati korektno ako pobjede, što je još u pitanju. Vojnički! Korektno! U tom slučaju mi smo časno poraženi. Inače ne mogu baš ništa da urade. To je njihov pogled na svijet. Kod Rusa bi to bilo nešto drugo, ali mi smo na Istoku.“
„Vidjet ćeš ti, samo ostani ovdje!“
„Naravno, ja ću to vidjeti. I ja ostajem ovdje! Hoćeš li da mi kažeš gdje bismo mi to uopće mogli da odemo kad bismo to i htjeli?“
„Mi smo već godinama mogli sa dijamantima u Švajcarsku...“
„Mogli smo!“ Nojbauer udari šakom po stolu, čaša sa pivom pred njim poče da se klati. „Mogli smo! Mogli smo! Opet to! A kako? Je li trebalo da preletimo preko granice u jednom ukradenom avionu? Ti govoriš gluposti!“
„Ne u jednom ukradenom avionu. Ali, mogli smo nekoliko puta da putujemo na ferije. Da ponesemo novac i nakit. Dva, tri, četiri putovanja na ferije. Svakoga puta sve ostavljati. Ja znam ljude koji su to činili.“
Nojbauer ode do vrata. On ih otvori i zatvori ponovo. Onda se vrati. „Znaš li ti šta je to što ti sad govoriš? Čista veleizdaja! Bila bi smjesta strijeljana kad bi se samo jedna riječ saznala.“
Selma ga je gledala. Oči su joj bile užarene.
„Pa šta onda? Možeš još brzo da pokažeš kakva si junačina! Uz put ćeš se riješiti jedne opasne žene. Možda bi ti bilo drago da...“
Nojbauer ne izdrža njen pogled. On se okrenu i poče da hoda po sobi tamo-amo. Nije znao da li je ona nešto čula o udovici koja ga je s vremena na vrijeme posjećivala.
„Selma!“ reče on najzad izmijenjenim glasom. „Čemu ovo? Treba da smo zajedno. Daj da budemo razumni! Ta sad više ništa drugo ne možemo da uradimo nego da izdržimo. Ja ne mogu da pobjegnem. Ja sam pod zakletvom. A i kuda da bježim? Rusima? Ne! Da se sakrijem u neokupiranoj Njemačkoj? Ta Gestapo će me brzo uhvatiti, a ti znaš šta to znači? Na drugu stranu? Amerikancima i Englezima? Ni to! U tom slučaju je već bolje na njih ovdje pričekati, inače izgleda kao da mi je nečista savjest. O svemu sam ja tome razmišljao, vjeruj mi! Moramo da izdržimo, nema ništa drugo!“
„Da.“
Nojbauer diže iznenađeno pogled. „Zaista? Razumiješ li ti to najzad? Jesam li ti to dokazao?“
„Da.“
On je gledao Selmu oprezno; nije vjerovao u tako laku pobjedu. Ali ona je iznenadno popustila. Izgledalo je da su joj se obrazi opustili. Dokazati, mislila je ona. Dokazi! U ono što su dokazali, oni vjeruju, – kao da se život sastoji od dokazivanja! Ništa se ne može s njima uraditi. To su bogovi od gline. Vjeruju samo sebi. Dugo je promatrala svoga muža. Promatrala ga je s nekom neobičnom mješavinom samilosti, prezira i neke daleke nježnosti. Nojbaueru postade neugodno.
„Selma!“, poče on.
Ona ga prekide. „Bruno, samo još jedno, posljednje – molim te za to...“
„Šta?“ upita on nepovjerljivo.
„Prepiši kuću i zemljište na Freju! Idi odmah advokatu! Samo to! Ništa više!“
„Zašto?“
„Ne zauvijek! Samo zasada. Ako se sve dobro svrši, to se može prepisati ponovno na tebe. Možeš vjerovati svojoj kćeri!“
„Da, da, da! Ali utisak? Advokat...“
„Zviždi ti na utisak! Freja je bila dijete prilikom preuzimanja vlasti. Njoj se ne može ništa predbaciti.“
„Šta to znači? Misliš li ti da se meni može nešto predbaciti?“
Selma je ušutjela. Gledala je Nojbauera opet onim čudnim pogledom. „Mi smo vojnici“, reče on. „Mi radimo po komandi! A naređenje je naređenje! To svako zna!“ On se ispravi. „Firer je naređivao, a mi slušamo! Firer preuzima punu odgovornost za ono što je naređivao. On je to dovoljno često objašnjavao. To je dovoljno svakom patrioti. Ili nije?“
„Da“, reče Selma rezignirano. „Ali, otiđi advokatu! Prepiši imanje na Freju!“
„Što se mene tiče, mogu s njim da razgovaram“. Nojbauer nije ni mislio da to uradi. Žena mu je bila histerična od straha. On je potapša po leđima. „Prepusti ti to samo meni! Ta ja sam uvijek sve udesio!“
On izađe napolje. Selma priđe prozoru. Gledala ga je kako ulazi u automobil. Dokazi! Naređenja! mislila je ona. To je njima opravdanje za sve. Lijepo i dobro dok stvari idu kako treba. Zar i ona sama nije u tom učestvovala? Ona pogleda na svoj vjenčani prsten. Sad ga je nosila već dvadeset i četiri godine. Dva puta ga je morala da proširuje. Onda kada ga je dobila bila je potpuno druga ličnost. U to vrijeme bio je i jedan Jevrejin koji je htio da je ženi. Mali, vrijedan čovjek, koji je govorio šapatom, a ne vikao. Zvao se Jozef Bronfelder. Otišao je u Ameriku 1928. godine. Pametan čovjek. Na vrijeme. Poslije toga je još jednom o njemu nešto čula, preko neke poznanice kojoj je pisao da mu je vrlo dobro. Mehanički je okretala svoju burmu. Amerika, mislila je. Tamo nikada nema inflacije. Oni su i suviše bogati.
Broj 509 je osluškivao. Poznavao je glas. Oprezno se šćućurio iza gomile mrtvaca i slušao.
Znao je da će Levinski ove noći dovesti iz Radnog logora nekoga ko ovdje treba da ostane sakriven nekoliko dana; ali Levinski, vjeran starom pravilu da se samo ljudi za vezu treba da poznaju, nije ništa rekao o tome ko će to biti.
Čovjek je govorio tiho, ali vrlo jasno. „Treba nam svaki čovjek koji je s nama“, govorio je. „Kad nacionalsocijalizam padne, na početku neće biti nikakve zatvorene partije koja bi preuzela političko rukovodstvo. Sve su partije za ovih dvanaest godina razbijene i rasturene. Ostaci su prešli u ilegalnost. Mi ne znamo koliko se njih održalo. Trebat će odlučni ljudi da bi se izgradila nova organizacija. Samo će jedna partija u haosu poraza ostati nedirnuta: nacionalsocijalizam. Ja ne mislim na prišipetlje. Oni se priključuju svakoj partiji, – mislim na srž. Ona će kompaktno da prijeđe u ilegalnost i da čeka na povratak. Protiv toga treba da se borimo i zato su nam potrebni ljudi“.
To je Verner, mislio je broj 509, mora da je to on, ali, ja znam da je on mrtav. Nije mogao ništa da vidi; noć je bila bez mjesečine i tamna. „Mase napolju su najvećim dijelom demoralizirane“, govorio je čovjek. „Dvanaest godina terora, bojkota, potkazivanja i straha učinile su to; uz to sad dolazi i izgubljeni rat. Oni mogu podzemnim terorom i sabotažama još godinama da budu u strahu pred nacistima. Mase se moraju ponovo osvojiti, oni zavedeni i oni uplašeni. To je ironija da su se protivnici nacista bolje održali u logorima negoli napolju. Nas su zatvorili zajedno. Napolju su rastjerali grupe. Napolju je bilo teško održati grupe. Ovdje je to bilo jednostavno. Napolju je gotovo svako morao sam za sebe da se bori; ovdje je jedan drugome davao snagu; to je rezultat koji nacisti nisu predvidjeli“. Čovjek se smijao. Bilo je to kratko; kratak smijeh bez prave radosti.
„Ne uzimajući u obzir one koji su ubijeni“, reče Berger; – „i one koji su pomrli!“
„Oduzimajući te, naravno! Ali preostalo nam je ljudi. Svaki pojedini od njih vrijedi stotinu drugih.“
To mora da je Verner, mislio je broj 509; sada je mogao da razaznaje osjenčenu asketsku glavu u mraku. On opet analizira! Organizira! On drži govore; on je fanatičar; on je ostao fanatičar i teoretičar svoje partije. „Logori moraju da postanu ćelije obnove“, reče on tiho jasnim glasom. „Najvažnije su na početku tri tačke. Prva je – pasivni, i u krajnjem slučaju aktivni otpor protiv esesovaca, dok su oni u logoru. Druga – sprečavanje panike i nereda prilikom preuzimanja logora. Moramo da postanemo primjer discipline, da nas ne rukovodi pretjerana osvetoljubivost. Redovni sudovi će kasnije za to...“
Čovjek zastade. Broj 509 ustade i priđe grupi. Ona se sastojala od Levinskog, Goldštajna, Bergera i stranca. „Verner!“ reče broj 509.
Čovjek je buljio u tamu. „Ko si ti?“
On se uspravi i priđe. „Mislio sam da si mrtav“, reče broj 509.
Verner ga pogleda u lice iz neposredne blizine. „Koler!“ reče broj 509.
„Koler! Ti si još živ? A ja sam vjerovao da si odavno mrtav.“
„To i jesam. Službeno.“
„To je broj 509“, reče Levinski.
„Ti si dakle broj 509! To čini stvar jednostavnijom. I ja sam službeno mrtav!“
Obojica su se gledala u tami. Nije to bila nova situacija. Mnogi su u logoru našli nekoga koga su smatrali mrtvim. Ali broj 509 i Verner poznavali su se iz vremena prije ovog rata. Bili su prijatelji; onda su se njihovi politički pogledi potpuno razdvojili.
„Ostaješ li ti sad ovdje?“ upita broj 509.
„Da, za nekoliko dana.“
„Esesovci su pri pročešljavanju posljednjih slova alfabeta“, reče Levinski. „Oni su uhvatili Fogela. On je uletio u ruke nekome ko ga je poznavao. Nekom prokletom unteršarfireru.“
„Neću vam pasti na teret“, objasnio je Verner. „Ja se sam brinem za svoje snabdijevanje.“
„Sigurno“, reče broj 509 sa jedva primjetnom ironijom. – „Drugo od tebe nisam ni očekivao.“
„Mincer će sutra nabaviti hljeb. Lebental nam može donijeti. On će nabaviti više, ne samo za mene. Nešto i za vašu grupu.“
„Znam“, odgovori broj 509. „Znam, Verneru, da ništa ne uzimaš besplatno. Hoćeš li ostati u broju 22? Možemo da te smjestimo i u 20?“
„Mogu da ostanem u 22. I ti sada. Pa Hantkea više nema ovdje.“
Niko od drugih nije osjetio da se među dvojicom odvijalo nešto poput dvoboja riječima. Kako smo djetinjasti, mislio je broj 509. Prije jedne vječnosti bili smo politički protivnici – i još uvijek nećemo jedan drugome da ostanemo ništa dužni. Ja osjećam idiotsko zadovoljstvo u tome što Verner traži zaštitu kod nas, a on mi ukazuje da bi me bez pomoći njegove grupe Hantke možda likvidirao.
„Čuo sam šta si maločas objašnjavao“, reče broj 509. „Tačno je. Šta možemo mi da uradimo?“
Još su sjedjeli napolju. Levinski i Goldštajn spavali su u baraci. Trebalo je da ih Lebental probudi za dva sata. Onda će se smijeniti. Noć je postala sparna. Berger je uprkos tome nosio toplu dolamicu mađarskih konjanika. Broj 509 je to zahtijevao.
„Ko je ovaj novi?“ upita Buher. „Neka glavešina?“
„Bio je to prije nego što su nacisti došli. Ne prevelika. Osrednja. Provincijska glavešina. Vrijedan komunist. Fanatik, bez privatnog života i bez humora! Sada je jedan od vođa podzemnog pokreta u logoru.“
„Odakle ga poznaješ?“
Broj 509 je razmišljao. „Prije 1933. godine bio sam urednik u jednom listu. Često smo diskutirali. A ja sam često napadao njegovu partiju i naciste. Mi smo bili i protiv jednih i protiv drugih.“
„A za šta ste bili vi?“
„Za nešto što zvuči sad prilično pompezno i smiješno. Za čovječnost, trpeljivost i pravo pojedinca na vlastito mišljenje. Smiješno, zar ne?“
„Ne“, reče Ahasfer i zakašlja se. „A šta ima inače?“
„Osveta“, reče Majerhof iznenada. „Ima još i osvete. Osvete za sve ovo! Osvete za svakog pojedinca koji je umro! Osvete za sve što je učinjeno! Oko za oko, zub za zub!“
Svi pogledaše iznenađeno. Lice Majerhofa bilo je izobličeno. Stisnuo je šake i udarao o zemlju svaki put kad bi izgovorio riječ osveta. „Šta je s tobom?“ upita Sulcbaher.
„Šta je s vama?“ odvrati Majerhof.
„Poludio je“, reče Lebental. „Ozdravio je i od toga postao mešuge. Šest godina je bio bojažljiv i bijedno Jevrejče koje se nije usuđivalo da otvori kljun – onda ga je čudo spasilo od dimnjaka, a sad je postao Samson Majerhof.“
„Ja ne želim osvetu“, šaputao je Rozen, „ja želim samo da izađem odavde.“
„Šta? A svi esesovci treba da se izvuku bez obračuna?“
„Meni je to svejedno! Ja jedino želim napolje!“ Rozen je sklopio očajno ruke i šaputao tako intenzivno kao da od toga sve zavisi: „Ja želim samo da izađem, da izađem odavde!“
Majerhof ga pogleda. „Znaš li šta si ti? Ti si...“
„Budi miran, Majerhof!“ Berger se uspravi. „Ne želimo da znamo šta smo. Svi mi ovdje nismo ono što smo bili i što bismo željeli da budemo. A ono što smo još zaista, pokazat će se kasnije. Ko to sada zna? Sada možemo samo da čekamo, da se nadamo i da se molimo, što se mene tiče.“
On zamota husarsku dolamicu oko sebe i leže opet. „Osveta“, reče Ahasfer poslije nekog vremena zamišljeno. „Moralo bi da bude mnogo osvete. A jedna osveta povlači novu osvetu, i šta to koristi?“
Na horizontu sijevnu. „Šta je to bilo?“ upita Buher.
Odgovori tiha grmljavina. „To nije bombardiranje“, reče Sulcbaher. „Opet oluja. Dovoljno je toplo za nju.“
„Ako bude kiša počela da pada, probudit ćemo one iz Radnog logora“, reče Lebental. „Neka oni onda leže ovdje napolju. Oni su snažniji nego mi“, obrati se on broju 509. „I tvoj prijatelj glavešina!“
Opet sijevnu. „Da li je neko od onih unutra čuo nešto o kakvom transportu?“ upita Sulcbaher.
„Samo glasine. Posljednja je da hiljadu ljudi treba da bude izdvojeno.“
„O gospode!“ Rozenovo lice se odražavalo blijedo u tami. „Oni će, naravno, nas uzeti. Najslabije, Da bi nas se riješili.“
Pogleda u broj 509. Svi su mislili na posljednji transport koji su vidjeli.
„To su samo glasine!“ reče broj 509. „Ovih smo dana čuli nebrojene klozetske parole. Budimo mirni dok ne dođe naređenje. Onda još uvijek možemo da vidimo šta će Levinski, Verner i oni u pisarnici moći da učine za nas. Ili mi, ovdje, sami!“
Rozen se ježio. „Kako su oni onda izvlačili one jadnike za noge ispod kreveta!“
Lebental ga pogleda pun prezira. „Zar nisi ništa više vidio u svom životu nego to?“
„Vidio sam“.
„Ja sam bio jedanput u jednoj velikoj klaonici“, reče Ahasfer. Bio sam tamo za košer-klanja18 u Čikagu. Ponekad su životinje znale šta će se dogoditi. Mirisale su krv. A onda su tako jurile – kao oni onda. Ma gdje. U uglove, a onda su ih izvlačili za noge isto onako...“
„Ti si bio u Čikagu?“ upita Lebental.
»Da.“
„U Americi? I vratio si se?“
„Bilo je prije dvadeset i pet godina.“
„Ti si se vratio?“ Lebental je piljio u Ahasfera. „Je li iko ikad tako nešto čuo?“
„Morila me čežnja za kućom. Za Poljskom.“
„Znaš li ti...“ Lebental zastade. Za njega je to bilo i suviše glupo.

XX


Sutradan je osvanuo siv, mliječan dan. Nije više sijevalo, ali još je uvijek potmulo grmjelo daleko tamo iza šuma.
„Čudna je to neka oluja“, reče Buher. „Inače se vide sijavice, a ne čuju gromovi kad se oluja povlači. Sada je obrnuto.“
„Možda se vraća“, odvrati Rozen.
„Zašto bi se vraćala?“
„Kod nas kod kuće oluje ponekad danima ostaju među brdima.“
„Ovdje nema kotlina. Postoji samo ona jedna linija prijeko, a ni ona nije visoka.“
„Imaš li ti još kakvih briga?“ upita Lebental.
„Leo!“ reče Buher mirno. „Ti radije gledaj da mi dobijemo nešto da žvaćemo. Pa makar i samo kože od starih cipela.“
„Imaš li još kakvih naloga?“ upita Lebental poslije kraćeg čuđenja.
„Nemam.“
„Lijepo! Onda pazi šta brbljaš. A nabavljaj sam sebi hranu, ti, žutokljunče! Je li se ikad čuo sličan bezobrazluk?“
Lebental pokuša da pljune, ali usta su mu bila suha i vilica mu izleti od napora. On je uhvati u zraku u posljednjem trenutku i opet je namjesti. „To je hvala što čovjek za vas svakoga dana riskira svoju kožu“, reče on ljutito. „Predbacivanja i naređenja! Idući put će se pojaviti čak i Karel sa nalozima.“
Broj 509 se približi. „Šta vam je?“
„Pitaj ovoga ovdje!“ Lebental pokaza na Buhera. „Izdaje naređenja. Ne bi me čudilo kad bi tražio da postane starješina bloka.“
Broj 509 pogleda Buhera. On se promijenio, mislio je. To mi nije tako palo u oči, ali on se promijenio. – „A šta je uistinu?“ – upita on.
„Ništa, razgovarali smo samo o oluji.“
„Šta vas se tiče oluja?“
„Ništa. Samo je neobično da još uvijek grmi. Pri tome ne sijeva, a nema ni oblaka. Samo siva supa tu gore. Ali to ipak nisu olujni oblaci.“
„Problemi! Grmi, ali ne sijeva! Gojim nahes“, kriještao je Lebental sa svoga mjesta. – „Luckasti su!“
Broj 509 pogleda nebo. Bilo je sivo i izgledalo je da nema oblaka. Onda on poče da osluškuje. „Grmi, zaista...“ On zastade naglo. Njegovo se držanje promijeni. Odjednom je osluškivao cijelim tijelom.
„Još jedan!“ reče Lebental. – „Danas su svi mešuge!“
„Mir!“ prošapta broj 509 oštro.
„Dakle i ti?“
„Mir! Do đavola! Budi miran, Leo!“ Lebental ušutje. Primijetio je da se više ne radi o oluji. Promatrao je broj 509 koji je napregnuto osluškivao daleku tutnjavu. Sada su svi šutjeli i slušali.
„Čujte!“ reče broj 509 polako i tako tiho kao da se plašio da će koja riječ odletjeti ako bude govorio glasnije. „To nije oluja, to je...“
Osluškivao je i dalje.
„Šta?“ Buher je stajao sasvim uz njega. Obojica se pogledaše i nastaviše da osluškuju.
Tutnjava je bila nešto glasnija, a onda opet popusti.
„To nije grmljavina!“ reče broj 509. „To je...“ On je čekao još jedan trenutak, onda se osvrnu i reče još uvijek vrlo tiho: „To je artiljerijska vatra!“
„Šta?“
„Artiljerijska vatra! Nije to grmljavina.“
Svi su buljili jedan u drugoga.
„Šta vam je?“ upita Goldštajn s vrata.
Niko nije odgovarao. „No... Jeste li se smrzli?“
Buher se okrenu. „Broj 509 kaže da se čuje artiljerijska vatra. Front ne može više biti daleko.“
„Šta?“ Goldštajn se približi. – „Zaista? Ili samo fantazirate?“
„Ko bi, kad je nešto tako, govorio koještarije?“
„Mislim: da se ne varate?“ upita Goldštajn.
„Ne“, reče broj 509.
„Razumiješ li se štogod ti u to?“
„Da.“
„Gospode!“ Rozenovo se lice iskrivi. On poče iznenada da jeca.
Broj 509 je osluškivao i dalje. „Ako se pravac vjetra promijeni, morali bismo da čujemo jasnije.“
„Šta misliš, koliko mogu da budu daleko?“ upita Buher.
„Ne znam tačno. Pedeset kilometara, šezdeset. Ne mnogo više!“
„Pedeset kilometara! To nije tako daleko!“
„Ne, to nije daleko.“
„Sigurno imaju tenkove. Mogu to brzo da prevale. Ako se probiju – koliko misliš da će im trebati dana – možda samo jedan?“ Buher zape.
„Jedan dan?“ ponovi Lebental. „Šta ti tu govoriš? Jedan dan!“
„Ako se probiju. Još jučer nismo ništa čuli. Danas čujemo. Sutra može da bude još bliže. Prekosutra ili naksutra.“
„Ne govori! Ne govori tako nešto! Ne čini ljude ludim!“ povika Lebental iznenadno.
„Mogućno je, Leo“, reče broj 509.
„Ne!“ Lebental zaklopi rukama oči.
„Šta ti misliš, 509?“ Buherovo lice je bilo uzbuđeno i smrtno blijedo. „Prekosutra ili za koliko dana?“
„Dana!“ povika Lebental i spusti ruke. „Kako to sad mogu da budu samo dani?“ mrmljao je on. „Godine, vječnosti, a sad govorite odjednom o danima, danima! Ne lažite!“
On se približi. „Ne lažite!“ šaptao je. „Ja vas molim, ne lažite!“
„Ko bi o tako nečem lagao?“
Broj 509 se okrenu. Goldštajn je stajao odmah iza njega. Osmjehivao se. „I ja to čujem!“ reče on. Njegove oči bivale su sve veće i veće i vrlo crne. I dalje se smješkao, a onda digao ruke i noge u jednom pokretu kao da hoće da pleše, prestao je da se smeje i pao s glavom naprijed.
„Onesvijestio se!“ reče Lebental. „Raskopčajte mu jaku! Idem da donesem vode. Mora da je još ima u oluku.“
Buher, Sulcbaher, Rozen i broj 509 obrnuše Goldštajna. „Da zovemo Bergera?“ upita Buher. „Može li on da ustaje?“
„Čekaj!“ broj 509 se saže nad Goldštajnom. On otkopča jaku i pojas. Kad se uspravio, Berger je već bio tu. Lebental mu je sve saopćio. „Trebalo je da ostaneš u svom krevetu!“ reče broj 509.
Berger kleknu pokraj Goldštajna i poče da mu osluškuje grudi. Nije to dugo trajalo. „Mrtav je!“ reče on. „Srčana kap, vjerojatno! To se uvijek moralo očekivati. Potpuno su mu uništili srce.“
„Čuo je još ono!“ reče Buher. „To je glavno! On je to još čuo.“
„Šta?“
Broj 509 zgrabi uska Bergerova ramena. „Efraime“, reče on blago, „mislim da je došlo dotle!“
„Šta?“
Berger podiže pogled. Broj 509 opazi najednom da će mu biti teško da govori.
„Oni...“ reče on, zamuca i pokaza prstom prema horizontu... „Oni dolaze, Efraime! Već ih čujemo!“ On pogleda na žičanu ogradu i tornjeve sa mašinskim puškama koji su lebdjeli u mliječnoj izmaglici. „Oni su tu, Efraime!“
U podne vjetar promijeni pravac i tutnjava bivaše nešto jasnija. Bilo je to kao kakav daleki električni kontakt koji preskače u hiljade srca. Barake se uznemiriše. Samo je nekoliko radnih odjeljenja bilo poslano na rad. Na svim prozorima je bilo lice do lica. Na vratima su se stalno pojavljivale mršave spodobe i stajale tu ispruženih glava.
„Je li se približilo?“
„Da. Izgleda da biva jasnije.“
U cipelarskom odjeljenju svi su radili šutke. Kapoi su pazili da se ne bi govorilo, a odjeljenje su nadzirali i esesovci. Noževi su parali kožu, rezali trošne komade, a mnoge ruke osjećale su ih drugačije negoli dosad. Ne kao alatljike, već kao oružje.
Ponekad bi pogled pao na kapoe, esesovce, revolvere i lake mašinske puške, kojih prethodnog dana još nije bilo. Ali uprkos svebudnosti nadzornika, svaki je pojedinac u odjeljenju bio cijelog dana obavještavan o svemu. Većina ih je već prije mnogo godina naučila da govori ne pokrećući usne; tako se gotovo svaki put, pošto su pune korpe sa komadima kože izbacivane na gomilu i odnošene, kroz grupu onih koji su ostajali na svojim mjestima, širila uskoro vijest koju su napolju doznavali od drugih: „Još se čuje! Nije prestalo!“
Spoljna radna odljeljenja čuvali su dvostruko. Marširali su oko grada, a onda ušli u nj sa zapadne strane, u stari dio, kod tržnice. Straže su bile vrlo nervozne. Vikale su i komandirale bez razloga; zatvorenici su marširali u punom redu. Dosad su raskrčivali ruševine samo u novim dijelovima grada. Sad su prvi put dolazili u unutrašnji, stari grad i tu promatrali pustošenja. Vidjeli su izgorjele ostatke kvarta sa drvenim kućama iz srednjeg vijeka. Gotovo ništa nije ostalo od toga. Gledali su i išli dalje, a stanovnici koji su još tu ostali zastajkivali su ili se okretali dok bi oni prolazili. Logoraši se više nisu osjećali kao zatvorenici dok su išli ulicama. Na neki neobičan način izvojštili su oni pobjedu a da nisu u njoj sami učestvovali; godine zatočenja odjednom nisu više izgledale kao godine poraza bez odbrane, nego kao godine borbe. I borba je bila dobijena. Oni su preživjeli.
Dođoše do trga. Vijećnica je bila potpuno srušena. Dadoše im lopate i pijuke da bi raščistili ruševine. Radili su. Vonjalo je na paljevinu ali ispod toga osjećali su oni opet onaj drugi miris, sladunjav, truo, koji pritište želudac, vonj koji su bolje poznavali nego sve druge: vonj rastvaranja. Grad je zaudarao u tim toplim aprilskim danima na leševe koji su još ležali pod ruševinama.
Poslije dva sata naiđoše pod razvalinama na prvog mrtvaca. Najprije opaziše njegove čizme. Bio je neki SS-hauptšarfirer.
„Okrenulo se“, šaputao je Mincer. „Najzad se okrenulo! Mi sad iskopavamo njihove mrtvace! Njihove mrtvace!“
On nastavi da radi s novom snagom. „Oprezno!“ izdera se jedan stražar, koji se bio približio. „Pa to je čovjek ovdje? Zar to ne vidiš?“
Ukloniše ruševine oko njega. Izađoše ramena, a zatim glava. Podigoše mrtvaca i odnesoše ga u stranu.
„Dalje!“ Esesovac je bio nervozan. Buljio je u mrtvaca. „Odsada oprezno!“
Brzo iskopaše još trojicu drugih i metnuše ih do onog prvog. Nosili su držeći ih za čizme i uniformirane ruke. Za njih je to bilo jedno nečuveno osjećanje; dosad su oni tako, isprebijani i prljavi, uvijek odnosili samo svoje drugove iz bunkera i mučilišta, na samrti ili već mrtve, a zatim posljednjih dana izvjestan broj civila. Sada, po prvi put, nosili su oni svoje neprijatelje. Radili su dalje, i nije trebalo da ih iko na to tjera. Znoj ih je oblivao, tako su žestoko radili, samo da nađu više mrtvih. Odvlačili su snagama koje nikad ne bi očekivali balvane i željezne nosače u stranu i tražili, puni mržnje i zadovoljštine, mrtve, kao da kopaju zlato.
Sat kasnije nađoše Dica. Vrat mu je bio skrhan. Glava je bila potpuno pritisnuta na grudi, kao da je sam sebi htio da pregrize grkljan. S početka ga nisu dirali. Potpuno ga otkopaše. Obadvije ruke su mu bile slomljene. One su ležale kao da imaju jedan zglob odviše.
„Ima boga!“ šaputao je čovjek pored Mincera, ne gledajući nikoga. „Ipak ima boga! Ima boga!“
„Jezik za zube“, povika jedan esesovac. „Šta ti tu govoriš?“
On udari čovjeka po koljenima. „Šta si rekao? Vidio sam da si govorio?“
Čovjek se uspravi. Pao je bio preko Dica.
„Rekao sam da bi za gospodina obergrupenfirera trebalo napraviti nosiljku“, odgovori on nepokretnog lica. „Ne možemo da ga odnesemo prosto tako kao druge!“
„Nemaš ti ovdje ništa da govoriš! Ovdje još uvijek mi naređujemo! Jesi li razumio? Jesi li razumio?“
„Razumio sam.“
Još uvijek, zapazi Levinski. – Još uvijek naređuju! Oni dakle znaju, mislio je on. Podiže svoju lopatu.
Esesovac pogleda Dica. Nehotice stade mirno. To je spasilo zatvorenika koji je opet vjerovao u boga. Esesovac se okrenu i ode po vođu kolone. I vođa kolone zauzeo je drugačije držanje.
„Nosiljke još nisu ovdje“, objasni esesovac. Odgovor čovjeka koji je opet vjerovao u boga učinio je utisak na njega. Zaista se nije moglo tako visokog SS-oficira odvući za ruke i noge.
Vođa kolone se osvrnu oko sebe. On primijeti nešto dalje jedna vrata pod ruševinama. „Iskopajte ta tu! Zasada se moramo njima pomoći!“ On pozdravi vojnički prema Dicu. „Položite gospodina obergrupenfirera oprezno, tamo prijeko na vrata!“
Mincer, Levinski i dvojica drugih dovukoše vrata. Bio je to lijep duborez iz XVI vijeka, koji je predstavljao nalaženje Mojsija. Ona su imala jednu pukotinu i bila nagorjela. Uhvatiše Dica za ramena i noge i preniješe ga prijeko. Ruke su se klatile, a glava pade sasvim unazad.
„Pazite! Ušljivi psi!“ povika vođa kolone.
Mrtvac je ležao na širokim vratima. Pod njegovom desnom rukom smješkalo se dijete Mojsije iz svoje pletene kotarice. Mincer to opazi. Zaboravili su da uklone vrata sa vijećnice, mislio je. Mojsije! Jevreji! Sve je to već jednom bilo! Faraon! Potlačenost! Crveno More! Spas!
„Prihvati! Osam ljudi!“
Dvanaestorica ljudi priskočiše žurno kao nikad dosad. Vođa kolone pogleda oko sebe. Preko puta je bila razrušena Marijina crkva. Predomišljao se trenutak, ali odmah odbaci tu pomisao. Dic nije mogao biti odnesen u katoličku crkvu. On bi telefonirao za uputstva, ali su telefonske veze bile prekinute. Morao je da čini ono što je najviše mrzio i čega se najviše plašio: da odlučuje samostalno.
Mincer reče nešto. Vođa kolone to primijeti. „Šta? Šta si ti rekao? Izađi! Ušljiva psino!“
„Ušljiva psina“ izgleda da je bio njegov omiljen izraz. Mincer istupi i stade mirno.
„Ja sam rekao da li možda nije protivno dostojanstvu da jednog obergrupenfirera nose robijaši?“
On s poštovanjem pogleda vođu kolone pravo u oči.
„Šta?“ izdra se ovaj. „Šta, ušljiva psino! Šta se to tebe tiče? A ko inače da ga nosi? Mi imamo...“
On umuknu. Mincerova primjedba izgledalo je da ima smisla. Zapravo je mrtvaca trebalo da nose esesovci, ali u međuvremenu su zatvorenici mogli da klisnu.
„Šta se motate tu?“ povika on. „Naprijed!“ Iznenada mu sinu kuda Dic može da se odnese. „U bolnicu!“
Šta će mrtvac u bolnici, nikome nije bilo jasno. Samo je izgledalo da je to odgovarajuće neutralno mjesto.
„Naprijed!“ Vođa kolone išao je na čelu. I to mu je izgledalo potrebno. Na izlasku s trga iskrsnu iznenada automobil. Bio je to nizak mercedes sa kompresorima. Kola su se vozila polagano i tražila izlaz iz razvalina. Djelovala su svojom sjajnom elegancijom među svim ruševinama gotovo nepristojno. Vođa kolone stade mirno. Mercedes sa kompresorima bila su službena kola za velike glavešine. Dva visoka SS-oficira sjedjela su pozadi, a treći sprijeda, pokraj šofera. Izvjestan broj kofera bio je pričvršćen kaiševima odzada, a nekoliko manjih ležalo je u kolima. Oficiri su imali ljutita, zgađena lica. Šofer je morao sporo da vozi kroz ruševine. Oni prođoše pored samih zatvorenika koji su nosili Dica na vratima. Ne pogledaše ga. „Hajde!“ reče prednji šoferu. „Brže!“
Zatvorenici stadoše. Levinski je držao stražnji desni ćošak vrata. Gledao je skrhanu Dicovu glavu i izrezbarenu, nasmiješenu glavu spašenog malog Mojsija; gledao je u mercedes sa koferima, oficire u bjekstvu i duboko udahnuo.
Kola polako minuše. „Govna!“ reče jedan od esesovaca iznenadno. Bio je to jedan ogroman mesar sa bokserskim nosem. „Govna! Prokleta govna!“ Nije mislio na zatvorenike. Levinski je osluškivao. Daleka tutnjava se izgubi za kratko vrijeme u huci mercedesovog motora, a onda se ponovo začu prigušeno i neizbježno. Podzemno bubnjanje za jedan posmrtni marš.
„Hajde!“ komandirao je vođa kolone razdraženo. „Hajde, naprijed!“
Došlo je nečujno poslijepodne. Logor je bio pun glasina. One su se širile kroz barake i mijenjale svakog sata. Jednom se čulo da su esesovci otišli. Onda dođe neko ko je tvrdio da su oni, naprotiv, dobili pojačanje. Jedanput se pričalo da su američki tenkovi u blizini varoši, a onda se pročulo da su to njemačke trupe koje će braniti grad.
U tri sata pojavi se blokovski starješina. Bio je to crveni, a ne zeleni. „Nije naš“, reče Verner razočarano.
„Zašto nije?“ upita broj 509. „On je jedan od naših. Politički je, nije kriminalac! A šta ti podrazumijevaš pod tim naš?“
„Pa ti to znaš. Zašto pitaš?“
Sjedeli su u baraci. Verner je htio da sačeka do povečerja da bi se vratio u Radni logor. Broj 509 se sakrivao dok ne vidi kakav je novi starješina bloka. Pokraj njega je ležao u samrtnom ropeu od zapaljenja pluća neki čovjek sa prljavom bijelom kosom.
„Jedan od naših je čovjek koji pripada podzemnom pokretu logora“, podučavao je Verner. – „To si htio da znaš, zar ne?“ smješkao se.
„Ne“, odvrati broj 509. „Nisam to htio da znam. A ni ti to nisi mislio.“
„Zasad tako mislim.“
„Da. Zasad. Dok je prinudna zajednica ovdje potrebna. A onda?“
„Onda“, reče Verner, začuđen nad tolikim nepoznavanjem stvari, „onda prirodno mora da se stvori partija koja će preuzeti vlast. Jedna zatvorena partija; ne gomila sakupljenih ljudi zbrda-zdola.“
Čovjek sijede kose hroptao je sad u velikim razmacima. Sulcbaher uđe.
„Pričaju da će njemački avioni sutra izjutra bombardovati logor i da će sve razrušiti.“
„Nova klozetska parola!“ objasni Verner. „Htio bih da je već mračno. Treba da odem prijeko.“
Buher je gledao bijelu kuću na brežuljku, s one strane logora. Stajala je u kosim sunčevim zracima među stablima i izgledala je neokrnjena. Stabla su u bašti imala jasne odsjaje kao da ih je osula prva bjelina i rumenilo trešnjevog cvata.
„Vjeruješ li sad najzad?“ upita on. „Čuješ im topove. Svakog sata su bliže. Izaći ćemo!“
On je opet gledao u bijelu kuću. Bila je to njegova praznovjerica: dok je kuća cijela, sve će biti dobro. On i Rut ostat će na životu. Bit će spasen.
„Da“. Rut je sjedjela pored bodljikave žice. „A kuda da odemo kad izađemo?“ upita ona.
„Dalje odavde. Što je moguće dalje!“
„A kuda?“
„Negdje. Možda mi je otac još živ.“
Buher to nije vjerovao, ali nije znao sigurno da li mu je otac mrtav. Broj 509 je znao, ali mu to nikad nije rekao.
„Od mojih više niko nije živ“, reče Rut. „Bila sam prisutna kad su ih odveli u gasne komore.“
„Možda su samo poslani nekim transportom, ili su ih nagdje na drugom mjestu ostavili da žive. Pa i tebe su ostavili živu.“
„Da“, odgovori Rut. „I mene su ostavili živu!“
„Mi smo imali u Minsteru jednu malu kuću. Ona možda još postoji. Oduzeli su nam je. Ako još postoji, možda ćemo je ponovo dobiti. Mogli bismo otići tamo i smjestiti se.“
Rut Holand nije odgovorila. Buher je pogleda i spazi da plače. Gotovo nikad je nije vidio da plače i mislio je da je to zato što se sjetila svojih mrtvih. Ali smrt je bila nešto tako svakodnevno u logoru da mu je izgledalo pretjerano poslije toliko vremena pokazivati još toliko bola.
„Ne smijemo da mislimo na prošlost, Rut!“ reče on sa sjenkom nestrpljenja. „Kako bismo inače mogli ponovo da živimo?“
„Ja ne mislim na prošlost.“
„A zašto onda plačeš?“
Rut Holand obrisa suze šakama.
„Hoćeš li da znaš zašto me nisu otrovali gasom?“ – upita ona.
Buher je nejasno osjećao da će doći nešto o čemu bi bilo bolje da ništa ne zna. „Ne treba da mi kažeš!“ reče joj on. „Ali možeš da mi kažeš, ako hoćeš. Ništa ne znači!“
„Znači nešto! Bilo mi je sedamnaest godina. Tada nisam bila tako ružna kao danas. Zato su me ostavili da živim.“
„Da“, reče Buher, ne razumijevajući.
Ona ga pogleda. On vidje prvi put da je imala svijetle sive oči. Ranije to nikad nije primijetio.
„Zar ne shvataš šta to znači?“ upita ona.
„Ne.“
„Ostavili su me u životu jer su im žene bile potrebne. Mlade – za vojnike! I za Ukrajince, koji su se zajedno borili sa Nijemcima. Razumiješ li sada?“
Buher je sjedio za trenutak kao ošamućen. Rut ga je promatrala.
„To su učinili s tobom?“ – upita on najzad. Nije je gledao.
„Da. To su učinili sa mnom!“ Nije više plakala.
„Nije istina!“
„Istina je!“
„Ne mislim tako. Mislim, ti to nisi htjela.“
Ona se kratko i gorko nasmija. „Nema tu razlike!“
Buher je sad gledao. Na njenom licu kao da se svaki izraz ugasio; ali upravo to pretvorilo ga je u takvu jednu masku bola da je on iznenada osjetio, a ne samo čuo, da je ona rekla istinu. Osjećao je kao da mu to para utrobu, ali istovremeno on to nije htio da prizna; još ne! U ovom trenutku je htio samo jedno: da se to lice pred njim promijeni.
„Nije istina!“ – reče on. „Ti to nisi htjela! Ti nisi bila pri tome. Ti to nisi činila!“
Njen se pogled vraćao iz nekakve praznine. „Istina je i ne može da se zaboravi.“
„Niko od nas ne zna šta može da zaboravi a šta ne. Mi svi moramo mnogo toga da zaboravimo. Inače je bolje da ostanemo ovdje i da umiremo.“
Buher je ponovio nešto što je broj 509 sinoć rekao. Kada jo to bilo? Prije mnogo godina? On uze dah nekoliko puta.
„Ti živiš!“ reče zatim s naporom.
„Da, ja živim, ja se krećem, ja izgovaram riječi, ja jedem hljeb koji mi ti dobacuješ, – ali ono drugo živi takođe. Živi! Živi!“
Ona upre rukama u sljepoočnice i okrenu glavu. Ona me gleda, mislio je Buher, ona me opet gleda. Ona ne govori samo nebu i brežuljku sa kućom!
„Ti živiš“, ponavljao je on, „to mi je dovoljno!“
Ona opusti ruke. „Ti, dijete!“ reče ona neutješno. – Ti dijete, šta ti još znaš!“
„Ja nisam dijete! Ko je bio ovdje, taj nije dijete. Čak ni Karel, kome je jedanaest godina.“
Ona je vrtjela glavom. „Ne mislim na to. Ti sad vjeruješ što govoriš. Ali to neće potrajati. Ono drugo će ponovo doći. Kod tebe i kod mene. Sjećanje, kasnije, kada...“
Zašto je ona to meni rekla, mislio je Buher. Nije trebalo da mi kaže. Onda to ne bi znao i ničega ne bi bilo. „Ja ne znam šta ti misliš“, reče on, „ali vjerujem da za nas ne važe obična pravila. Ovdje u logoru ima ljudi koji su ubijali jer je to bilo nužno“. On je mislio na Levinskog. „A ti se ljudi ne smatraju ubicama, kao što se ni vojnik na frontu ne smatra ubicom. Oni to nisu! I s nama je slično. Ono što se s nama dogodilo ne može se mjeriti običnim ljudskim mjerilima.“
„Ti ćeš misliti drugačije kada budemo odavde izašli!“
Ona ga pogleda. On je odjedanput razumio zašto je ona posljednjih nedjelja pokazivala tako malo radosti. Bojala se, bojala se oslobođenja. „Rut!“ reče on i osjeti kako mu se neka brza toplina diže u glavu. „Prošlo je, zaboravi to! Primorali su te na ono čega si se ti gnušala. Šta ostaje od toga? Ništa! Ti to nisi učinila. Uradili su samo što su sami htjeli, a kod tebe nije ništa ostalo osim gnušanja!“
„Ja sam povraćala!“ reče ona tiho. „Poslije toga sam gotovo uvijek povraćala. Najzad su me pustili“. Još ga je uvijek gledala. „To je što imaš: sijedu kosu, usta u kojima nedostaju mnogi zubi, i kurvu!“
On se skijoka sam u sebe od te riječi i dugo nije ništa odgovarao. „Sve su nas oni ponižavali“, reče on najzad. „Ne samo tebe! Nas sve! Sve koji su ovdje, sve koji su u ma kome logoru. Tebe su ponizili u tvom spolu; nas druge u našem ponosu, i više negoli samo ponosu: u našem ljudskom dostojanstvu! Oni su po njemu gazili, oni su ga popljuvali i tako su nas ponižavali da se ne zna kako smo to preživjeli. Posljednjih nedjelja često sam o tome razmišljao. Razgovarao sam i sa brojem 509. Oni su toliko toga učinili – i meni...“
„Šta?“
„Neću da govorim o tome! Broj 509 je rekao da to nije istina ako to čovjek u sebi ne priznaje. Ja to iz početka nisam razumio. Sada, međutim, znam šta on misli. Ja nisam kukavica, a ti nisi kurva! Sve što su nam oni učinili ne predstavlja ništa dok se tako ne osjećamo.“
„Ja se osjećam tako.“
„Kada budemo izašli, nećeš više.“
„Još više.“
„Ne. Kad bi tako bilo, onda bi samo mali broj od nas mogao da živi dalje. Nas su ponizili. Ali mi nismo poniženi. Poniženi su oni drugi koji su to učinili.“
„Ko to kaže?“
„Berger.“
„Ti imaš dobre učitelje.“
„Da, ja sam mnogo toga naučio.“
Rut nasloni svoju glavu u stranu. Lice joj je sada izgledalo umorno. Bol je još uvijek bila na njemu. Ali sad to više nije bio grč. „Prošlo je toliko godina!“ reče ona. „Opet će doći svakidašnjica i...“
Buher je promatrao kako sjenke oblaka plove preko brežuljaka na kome je stajala bijela kućica. Jednog trenutka se začudi što je ona još tamo. Izgledalo mu je kao da je ona morala biti pogođena od kakve bešumne bombe. Ali ona je još uvijek stajala tamo. „Zašto da ne sačekamo dok ne izađemo i dok sve ne pokušamo, prije nego što počnemo da očajavamo?“ upita on.
Ona je gledala u svoje tanke ruke i mislila na svoju sijedu kosu i zube koji su joj nedostajali, a onda pomisli na to da Buher već godinama nije vidio ženu izvan logora. Ona je bila mlađa od njega, ali se osjećala starijom mnogo godina; saznanje je ležalo u njoj kao olovo. Ona nije vjerovala ni u šta od onoga što je on tako sigurno očekivao, ali uprkos tome! U njoj je tinjala još posljednja nada za koju se hvatala. „Imaš pravo, Jozef!“ reče ona. „Sačekat ćemo dotle!“
Ona se vrati u svoju baraku. Prljava suknja vijorila se oko njenih nogu. On je gledao za njom i odjedanput osjeti kako se u njemu diže bijes kao kakav uzavreli vodoskok. Znao je da je bespomoćan i da ništa ne može učiniti; znao je da mora preko toga prijeći i da mora i sam uvidjeti i razumjeti ono što je rekla Rut.
Polako ustade i pođe u baraku. Odjedanput nije više mogao da podnosi svijetlo nebo.

XXI


Nojbauer je buljio u pismo. Onda ponovo pročita posljednji dio. „Zato odlazim. Ako želiš da te uhvate, to je tvoja stvar! Ja hoću da budem slobodna. Freju uzimam sa sobom. Dođi za nama! – Selma“. Kao adresa bilo je navedeno jedno selo u Bavarskoj.
Nojbauer pogleda oko sebe. On nije shvatao. To nije mogla da bude istina. Ona je svakog trenutka morala ponovo da dođe. Napustili su ga sada – to je bilo nemogućno!
Sjedne nespretno na jednu od francuskih stolica. Ona zaškripa. On ustade, udari stolicu i pade preko sofe. Te proklete starudije! Zašto li je on samo imao te stvari, umjesto da kao drugi ljudi posjeduje svuda čestiti njemački namještaj! Radi nje ga je nabavio. Ona je o tome nešto malo pročitala i smatrala da je taj namještaj vrijedan i elegantan. Šta se to njega ticalo? Njega, žestokog, časnog sljedbenika firera! Izmaknu se da bi još jedanput udario tu dražesnu stolicu, ali se prisjeti. Čemu? Možda će te starudije moći jedanput da proda. Ali ko će još da kupuje umjetnost kada se čuju topovi?
On opet ustade i prođe kroz stan. U spavaćoj sobi otvori vrata ormara. Još se nadao prije nego što ih je otvorio, ali kada pogleda u pregrade, nada splasnu. Selma je odnijela sobom krzno i sve od vrijednosti. On gurnu rublje u stranu; kutije sa dragocjenostima nije bilo. Polako zatvori vrata i ostade jedno vrijeme pokraj toaletnog stola. Bez misli, on podiže kristalne flaše od češkog stakla, otvori ih, pomirisa, a da ništa nije osjetio. Bili su to darovi iz slavnih dana u Čehoslovačkoj. Ona ih nije ponijela. Vjerovatno su bili i suviše krhki.
Onda iznenadno učini nekoliko brzih koraka prema jednom ormarčetu u zidu, otvori ga naglo i potraži ključ. Nije trebalo da ga traži. Tajni fah je bio otvoren i prazan. Ponijela je sve vrijednosne papire. Čak i njegovu zlatnu tabakeru za cigarete sa hakenkrojcom u briljantima. Dar industrije, dok je još bio u tehničkoj službi. Trebalo je da ostane tamo i da nadalje muze braću. Ideja sa logorom se pokazala na kraju ipak kao greška. Naravno, u prvim godinama, logor se mogao iskorišćavati kao odlično sredstvo za vršenje pritiska na ljude; ali zato ga je čovjek sada imao na vratu. U svakom slučaju on je bio jedan od najčovječnijih komandanata. To je bilo poznato. Melern nije bio Dahau, ni Oranijenburg ni Buhenvald, – a da se ne govori o logorima smrti.
On osluhnu. Jedan od prozora je bio otvoren, a muselinski zastor lelujao se na vjetru kao kakav duh. Ta prokleta tutnjava sa horizonta! Čovjek je postajao nervozan. Zatvori prozor. U žurbi prikliješti jednu zavjesu. Ponovo otvori prozor i uvuče zavjesu unutra. Ona ipak zape na jednom kraju i podera se. On opsova i zalupi prozor. Onda ode u kuhinju. Služavka, koja je sjedjela za stolom, skoči kad on uđe. On zamumla nešto i ne pogleda je. Naravno, sve ona zna! Ta drolja! Sam izvadi flašu piva iz hladnjaka. Pronađe još i pola flaše rakije i oboje unese u dnevnu sobu. Onda se vrati. Zaboravio je čaše. Djevojka je stajala na prozoru i slušala; ona se okrenu kao da su je uhvatili u nečem zabranjenom. „Da priredim nešto za jelo?“
„Ne!“
On otaba opet napolje. Borovica je bila oštra i aromatična. A pivo hladno. Kidnuti, mislio je on! Kao i Jevreji. Još gore! Jevreji to nisu činili. Ostajali su zajedno. On je to često vidio. Nasamaren! Ostavljen na cjedilu! To mu je bila plaća? Mogao je da ima više od života da nije bio vjeran otac porodice. Vjeran, – no, skoro vjeran, moglo bi se reći. Zapravo vjeran, kad čovjek pomisli šta je sve mogao da ima. Ono nekoliko puta! Udovica, ona se gotovo nije brojala. Bila je onda i neka crvenokosa prije nekoliko godina, koja je došla da spase svoga muža iz logora. Šta je ona sve izvodila u svome strahu! Pri tom je muž već bio odavno mrtav. Ona to, naravno, nije znala. Bilo je to veselo veće! Doduše, kasnije, kada je dobila kutiju za cigare sa njegovim pepelom, ponašala se idiotski. Što su je zatvorili to je bila njena vlastita krivica. Najzad, nije smjela pljunuti u lice jednom oberšturmbanfireru!
On natoči još jednu veliku čašu rakije. Zašto je mislio upravo na to? Ah, da, radi Selme! Šta je on sve mogao da ima! Da, mnoge je prilike propustio. Šta su drugi sve izvodili! Na primjer, samo šepavi Binding iz Gestapoa! Svakog dana po jedna nova!
On odgurnu flašu. Kuća je izgledala tako prazna. Kao da je Selma odstranila sav namještaj. I Freju je odvukla sobom. Zašto nije imao sina? Nije bila njegova krivica, sigurno nije! Ah, do đavola! Osvrnuo se oko sebe. Šta još da radi ovdje? Da pokuša da ih pronađe? U tom grmaljskom selu? Ona je bila na putu. Moglo je dugo da potraje dok tamo stigne.
Promatrao je svoje sjajne čizme. Sjajna čast – uprljana izdajstvom. Teško ustade i izađe kroz praznu kuću napolje.
Tamo je stajao mercedes..,U logor, Alfrede!“
Kola su se vukla sporo kroz grad. „Stoj!“ reče Nojbauer najedanput. „U banku, Alfrede!“
Izašao je napolje uspravljen koliko god je mogao. Niko na njemu nije to smio da primijeti! Tako nešto! Još ga i osramotiti! Polovicu novca je ona podigla još u posljednje vrijeme. Kada je upitao zašto ga nisu obavijestili, slegli su ramenima i pričali nešto o zajedničkom kontu. Čak su smatrali da mu čine uslugu. Podizanje velikih suma službeno nije bilo rado viđeno.
„U baštu, Alfrede!“
Trajalo je dugo dok su se probili. Tamo je vrt ležao mirno u jutarnjem svjetlu. Voćke su cvjetale već na mnogim mjestima, narcisi su nicali, a isto tako i ljubičice i šafrani u svim bojama. Ležali su u zelenilu svojih listova kao šarena uskršnja jaja. Kod njih nije bilo nevjerstva, oni su dolazili na vrijeme i bili tu kao što je bio red. Priroda je bila pouzdana. Tu nije bilo bježanja.
On uđe u štalu. Zečevi su grickali iza žičanih ograda. U njihovim bistrim, crvenim očima nije bilo misli o bankovnim računima. Nojbauer proturi prst kroz žicu i poče da češka meka krzna bijelih angora. Htio je da napravi jedan šal od ovog krzna za Selmu. On, dobroćudna budala, koga su uvijek svi varali!
Naslonio se na rešetke i gledao kroz otvorena vrata. Njegov bijes pretvarao se u miru te štale, koja je dobroćudno preživala, u teško sažaljenje nad samim sobom. Blistavo nebo, jedna rascvjetana grana, koja se pred ulazom klatila gore-dolje, blage njuške životinja u sumraku, sve je tome doprinosilo.
Najednom začu on ponovo tutnjavu. Bila je još nepravilnija, ali jača nego ranije. Ona neodoljivo unese u njegove privatne jade jedno potmulo podzemno udaranje. Udaralo je i udaralo, a s tim ponovo dođe strah. Ali, bio je to strah drugačiji od ranijeg. On je bio dublji. Nojbauer je sada bio sam i nije više mogao da se zavarava time što je druge pokušavao da uvjerava, da bi tako uvjerio samog sebe. Sada ga je osjećao bez ikakvih ograničenja. Peo se u grlo iz želuca i vraćao se opet u želudac i utrobu. Ja nisam ništa nepravedno učinio, mislio je on neuvjerljivo. Vršio sam svoju dužnost. Ja imam svjedoke. Mnoge! Blank je moj svjedok. Ja sam mu još nedavno dao cigaru, umjesto da ga uhapsim. Neko drugi bi mu oduzeo njegovu radnju bez ikakve naplate. Blank je to sam priznao. On će to moći i da posvjedoči. Ja sam bio pošten. On će na to da se zakune. On neće da se zakune, mislio je jedan hladni dvojnik u njemu, i on se okrenu, kao da je to neko iza njega rekao. Tu su stajale grablje, lopate i zeleno obojena čvrsta držalja na njima; da je čovjek sad makar seljak, posjednik bašte, krčmar, jedan niko i ništa! Ta prokleta grana koja je tu cvjetala! Njoj je bilo lako. Ona je prosto cvjetala i nije imala odgovornosti. A gdje da se djene jedan oberšturmbanfirer! S jedne strane dolaze Rusi, s druge Englezi i Amerikanci! Gdje tu da krene. Selmi je bilo lako da govori! Pobjeći od Amerikanaca značilo je bježati bliže Rusima, a šta će ti oni da učine, lako je zamisliti. Nisu ni oni uzalud prešli kroz svoju opustošenu zemlju od Moskve i Staljingrada.
Nojbauer obrisa znoj sa očiju. On zakorači nekoliko puta. Koljena su mu klecala. Trebalo je tačnije promisliti. Pipajući izađe iz štale. Zrak je napolju bio svjež. Disao je duboko; ali sa zrakom činilo mu se da udiše i nepravilnu tutnjavu sa horizonta. Ona je treperila u njegovim plućima i opet ga činila slabim. Vrlo lako, bez podrigivanja, on se izbljuva kraj jednog drveta narcisa. „Pivo! Pivo i rakija! Ne podnosim ih!“ Pođe prema ulazu u baštu. Alfred ga nije mogao vidjeti. Stajao je još neko vrijeme, onda osjeti kako se na vjetru suši znoj. Polako se vrati kolima!
„U kupleraj, Alfrede!“
„Kamo, gospodin oberšturmbanfirer?“
„U kupleraj!“ zavika Nojbauer iznenadno ljutit. – „Zar ne razumiješ više njemački?“
„Bordel su zatvorili. Sada je u njemu bolnica.“
„Onda vozi u logor!“
On uđe u kola. U logor – gdje bi inače mogao još da ode?
„Šta mislite o situaciji, Veber?“
Veber ga pogleda ravnodušno. „Izvrsna!“
„Izvrsna? Zaista?“ Nojbauer je tražio cigare, a onda se sjeti da ih Veber ne puši. „Na žalost, nemam ovdje cigareta. Imao sam jednu kutiju; nestala je. Đavo ga znao gdje sam ih zaturio?“
Gledao je nezadovoljno na prozor zakovan daskama. Staklo je puklo prilikom bombardovanja, a novo se nije moglo naći. On nije znao da su njegove cigarete ukradene za vrijeme opće zbrke, i da su okolišnim putem, preko crvenokosog pisara i Levinskog, snabdjevale veterane barake 22 dva dana hljebom. Na sreću, njegovi tajni dosijei nisu nestali – sva njegova humana naređenja koja su poslije od strane Vebera i drugih bila pogrešno shvaćena. Promatrao je Vebera sa strane. Lagerfirer je izgledao potpuno miran, mada je i on imao koješta na rabošu. Tu su bila i posljednja vješanja...
Nojbaueru postade iznenada opet vruće. On je bio pokriven. Čak dvostruko. „Pa ipak... – šta biste vi učinili, Veber“, reče on srdačno – „kad bi za izvjesno vrijeme iz vojnih razloga, vi to shvatate, – dakle, kad bi za jedno kratko razdoblje očekivanja, recimo – neprijatelj okupirao zemlju, što“ – dodade brzo, „kako je historija već često dokazala, apsolutno ne mora da predstavlja poraz?“
Veber ga je slušao smješkajući se. „Za nekoga kao što sam ja uvijek će biti posla“, odgovori on praktično. „Mi ćemo se opet dići, makar i pod tuđim imenom. Što se mene tiče, ako treba, i kao komunist. Za nekoliko godina neće više biti nacionalsocijalista. Svi će biti demokrate. To ništa ne znači. Ja ću vjerojatno biti nekada i negdje u nekoj policiji. Možda sa lažnim dokumentima. I onda će se posao nastaviti.“
Nojbauer se smješkao. Sa Veberovom sigurnošću vraćala se i njegova. „Nije to loša ideja! A ja? Šta mislite šta će od mene biti?“
„To ne znam! Vi imate porodicu, oberšturmbanfirer. U tom slučaju nije tako lako presaldumiti i prosto iščeznuti.“
„Naravno da nije!“ Nojbauerovo dobro raspoloženje opet nestade. „Znate li, Veber, ja bih opet želio da jednom obiđem logor. Odavno nisam to učinio.“
Kada su došli do odjeljenja za dezinfekciju, već su u Malom logoru znali šta predstoji. Pretežan dio oružja prenijeli su Berger i Levinski ponovo u Radni logor. Samo je broj 509 zadržao svoj revolver. On je insistirao na tome. I sakrio ga je pod svojim krevetom.
Četvrt sata iza toga, iz bolnice preko zahoda stiže zapanjujuća vijest da inspekcija nije kaznenog karaktera; barake nisu tako inspirirali. Nojbauer je upravo izgledao dobrodušan.
Novi starješina bloka bio je nervozan. Dernjao se unaokolo i komandirao. „Ne viči toliko!“ reče mu Berger. „Time neće ništa postati bolje.“
„Šta?“
„Upravo to.“
„Ja vičem kad to želim. Svrstati se! Izaći iz baraka!“ Starješina bloka trčao je kroz baraku. Ljudi koji su mogli da hodaju sakupljali su se. „To nisu svi! Ima ih još!“
„Zar da se mrtvi svrstavaju?“
„Jezik za zube! Napolje! Napolje i oni iz kreveta!“
„Slušaj, ništa još nije poznato o nekoj inspekciji. Nije ništa naređeno. Ne treba da tjeraš barake da se unaprijed svrstavaju,.“
Starješina bloka se preznojavao. „Činim ono što je mene volja. Ja sam starješina! Gdje je onaj koji tu uvijek sjedi s vama? S tobom, i s tobom!“ Onaj pokaza na Bergera i Buhera.
Starješina bloka otvori vrata barake da bi sam pogledao. Upravo je to Berger želio da spriječi. Broj 509 je bio sakriven; nije trebalo da još jedanput susretne Vebera. „On nije ovdje“. Berger stade na vrata.
„Šta? Makni se s puta.“
„On nije ovdje!“ reče Berger ne uklanjajući se. „I gotovo!“
Starješina bloka ga je gledao preneraženo. Buher i Sulcbaher stadoše pokraj Bergera. „Šta to treba da znači?“ – upita starješina bloka.
„On nije ovdje!“ – reče Buher. – „Hoćeš li da znaš kako je Hantke umro?“
„Jeste li ludi?“
Rozen i Ahasfer se pridružiše. „Znate li vi da vam ja svima mogu da prebijem kosti?“ reče starješina bloka.
„Slušaj!“ reče Ahasfer i ispruži svoj koščati prst u pravcu horizonta. „Sve je bliže!“
„On nije poginuo od bombardiranja“, objasni Buher.
„Nismo mi Hantkeu slomili šiju. Ne mi“, – reče Sulcbaher. „Zar nikad nisi čuo o tajnom logorskom sudu“.
Starješina bloka se povuče korak unazad. Znao je šta se već događalo s izdajnicima i potkazivačima. „Vi ovdje spadate među njih?“ reče on, ne vjerujući.
„Budi razuman!“ reče Berger mirno. „I nemoj da se oko nas mnogo petljaš. Ko sad još želi da dođe na listu onih kojima će se suditi?“
„Ko je o tome govorio?“ – starješina bloka poče da gestikulira. „Budući da mi niko ništa nije rekao, ne mogu ni da znam šta se odigrava. Pa šta se dogodilo? U mene se dosad svako mogao pouzdati.“
„Onda je u redu.“
„Dolazi Bolte“, reče Buher.
„Lijepo, lijepo!“ – starješina bloka podiže svoje hlače. „Već ću paziti. Možete se pouzdati u mene. Ja sam jedan od vaših!“
Do đavola! – mislio je Nojbauer. Zašto bombe nisu pale ovamo? Onda bi sve bilo svršeno na najbolji način. Uvijek se dešava ono što ne treba!
„To je logor za poštedu!“ reče on.
„Logor za poštedu“, ponovi Veber.
„Pa da!“ Nojbauer sleže ramenima. „Najzad, ne dajemo da rade.“
„Ne“. Veber se zabavljao. Pomisao da ove sablasti nešto rade bila je apsurdna. „Blokada“, reče Nojbauer, „nije naša krivica – neprijatelji!“ On se obrati Veberu. „Ovdje smrdi kao u majmunskom kavezu. Zar se ništa ne može učiniti?“
„Dizenterija“, – odgovori Veber. „To je zapravo mjesto oporavka za oboljele“
„Za oboljele? Tačno!“ – Nojbauer odmah prihvati misao. – „Oboljeli – dizenterija. Odatle naravno smrdi. Bilo bi isto tako i u bolnici“. On se osvrnu neodlučno. – „Zar ljudi ne mogu jednom da se okupaju?“
„Opasnost od zaraze je prevelika. Mi smo zbog toga ovaj dio logora držali prilično odvojenim. Instalacije za kupanje nalaze se na drugoj strani.“
Nojbauer je prilikom riječi „zaraza“ nehotično ustuknuo. „Imamo li dovoljno rublja da bi se ovi tipovi mogli da presvuku u čisto? Staro se onda mora spaliti, zar ne?“
„Ne bezuslovno. Ono može da se dezinficira. Rublja ima dosta u magazinima. Dobili smo bogate pošiljke iz Belzena.“
„Dobro!“ – reče Nojbauer olakšano. „Dakle, čisto rublje i izvjestan broj nepoderanih jaka i hlača, ili onoga što imamo od odjeće. Treba podijeliti hlor, kreč i dezinfekciona sredstva! Onda će odmah sve drugačije da izgleda. Zapišite to!“ Prvi starješina logora, jedan debeli zatvorenik, uslužno je bilježio. „Nastojati da se postigne najveća čistoća“, diktirao je Nojbauer.
„Nastojati da se postigne najveća čistoća“, ponovio je logorski starješina.
Veber se uzdržavao da se ne isceri. Nojbauer se obrati zatvorenicima. „Dobijate li sve što vam pripada?“
Odgovor je bio propisan već dvanaest godina. „Da, gospodin oberšturmbanfirer!“
„Dobro, radite dalje!...“
Nojbauer se osvrnu još jednom oko sebe. Stare barake stajale su crne kao mrtvački sanduci. On se hrabrio, i odjedanput mu nešto pade na pamet. „Neka se ovdje nešto posadi! Nešto zelenila!“ objasni on. „Sada je vrijeme za to. Nekoliko grmova na sjevernoj strani i red cvijeća uz južne zidove. To razvedrava. Mi imamo nešto tako u baštovanluku, zar ne?“
„Na službu, gospodin oberšturmbanfirer!“
„Onda u redu! Započnite odmah s time. Mi to možemo da učinimo i kod baraka u Radnom logoru.“
Najbauer se oduševi za svoju ideju. Posjednik bašte se probudi u njemu. „Lijepo, jednu lijehu ljubičica – ne, primule su ljepše! Žuta boja izrazitije svijetli.“
Dvojica ljudi sručiše se lagano na tlo. Niko se nije pomjerio da im pomogne. „Primule! Imamo mi dovoljno primula u baštovanluku?“
„Na službu, gospodin oberšturmbanfirer!“ Debeli starješina logora stajao je u stavu mirno. – „Ima dovoljno primula u cvatu.“
„Dobro. Učinite to! I neka logorska muzika s vremena na vrijeme i nadalje svira, više dolje, da bi i ovi mogli nešto da čuju!“
Nojbauer se vraćao. Drugi su ga slijedili. Bio je opet donekle miran. Zatvorenici nisu imali pritužbe. On se kroz duge godine bez kritike navikao na to da uzima kao činjenicu ono u što je sam htio da vjeruje. Zbog toga je i sada očekivao da ga zatvorenici shvate kao što je on htio: kao čovjeka koji u teškim uslovima čini ono što najbolje može za njih. Da su oni ljudi to on već odavno nije više znao.

XXII


„Šta?“ – reče Berger ne vjerujući. „Uopće nikakve večere?“
„Ničega.“
„Ni juhe?“
„Ni juhe, ni hljeba. Izričito naređenje Vebera.“
„A drugi? Radni logor?“
„Ničega. Nikakve večere ni za koga u logoru.“ Berger se osvrnu unaokolo. „Može li to neko da razumije? Dobili smo rublje, a jelo nismo.“
„Dobili smo i primule“, – broj 509 pokaza na dvije bijedne mrlje s obje strane vrata. Tu je stajalo nekoliko biljaka napola uvenulih. Njih su posadili popodne logoraši iz baštovanluka.
„Možda su za jelo?“
„Nemojte pokušati. Ako nestanu, čitavu nedjelju nećemo dobiti ništa za jelo.“
„A čemu sve ovo?“ upita Berger. „Poslije cijelog onog Nojbauerovog prenemaganja ja sam mislio da ćemo čak dobiti i krompir u juhi.“
Lebental uđe. „To je Veber kriv. Nije Nojbauer. Veber je ljut na Nojbauera. Misli da ovaj želi da pokrije leđa. To on sigurno i hoće. Zbog toga Veber ide protiv njega gdje god može. To sam saznao u pisarnici. Levinski, Verner i drugi tamo kažu isto. I zbog toga moramo da trpimo.“
„Zbog toga će biti mnogo mrtvih.“
Gledali su u crveno nebo. „Veber je rekao u pisarnici da niko ništa ne uobražava; on će se već pobrinuti za to da se ugojimo“. Lebental izvadi svoju vilicu iz usta, pogleda je površno, a onda je opet gurnu nazad.
Iz barake se začu kreštava vika. Vijest se širila. Kosturi su teturali do vrata i pregledavali da li kante za jelo mirišu, i da li su ih drugi možda prevarili. Kante su bile čiste i suhe. Kukanje poče jače. Mnogi ljudi prosto padoše na zemlju i počeše da lupaju koščatim šakama po prljavoj zemlji. Najviše ih se međutim odšuljalo ili ležalo nepokretno, otvorenih usta i razrogačenih očiju unaokolo. Kroz vrata su dopirali tihi glasovi onih koji više nisu mogli da ustanu. Nije to bilo artikulirano vikanje; bio je to još samo slabi koral očajanja, jedna pjesma u kojoj više nije bilo ni riječi, ni molbi, ni psovki da izraze očajanje. Ono je bilo izvan toga; taj posljednji djelić života koji je tonuo – cijukao je, pištao, zujao i grebao, kao da su barake ogromni sanduci sa insektima koji ugibaju.
U sedam sati logorska muzika poče da svira. Ona je stajala izvan Malog logora, ali ipak toliko blizu da se dobro mogla čuti. Odmah je izvršeno Nojbauerovo naređenje. Prvi komad bio je kao i uvijek komandantov omiljeni valcer; „Ruža s Juga“.
„Požderimo nadu ako ničeg drugog nemamo!“ – reče broj 509. „Požderimo nadu koje ima. Žderimo artiljerijsku vatru! Mi moramo izdržati. Mi ćemo izdržati!“
Mala grupa je sjedela na okupu u blizini barake. Noć je bila svježa i vlažna. Nije im bilo suviše hladno. U baraci je već dvadeset i osam ljudi umrlo u prvim satima. Veterani su im skinuli stvari koje su mogli da upotrijebe i sami ih obukli da im ne bi bilo hladno i da se ne bi razboljeli. Nisu htjeli da budu u baraci. U baraci je hripala, stenjala i harala smrt. Ostali su tri dana bez hljeba, a večeras još i bez juhe. Na krevetima su se ljudi borili, predavali se i umirali. Veterani nisu htjeli da uđu. Nisu htjeli da spavaju u svemu tome. Umiranje je bilo zarazno, a njima se činilo da su u snu bili bez odbrane protiv smrti. Tako su sjedili napolju, obučeni u stvari mrtvaca i gledali u horizont odakle je trebalo da dođe sloboda.
„To je samo za ovu noć!“ reče broj 509. „Samo za ovu jednu noć! Vjerujte mi! Nojbauer će to saznati i sutra izdati naređenje. Oni se već ne slažu. To je početak kraja. Mi smo već toliko izdržali. Samo još ovu noć!“
Niko nije odgovarao. Sjedjeli su stisnuti jedni uz druge kao krdo životinja u zimi. Nisu oni davali jedni drugima toplinu. Ono što su pružali jedni drugima bila je životna hrabrost. Ona je bila važnija negoli toplina.
„Govorimo o nečemu!“ reče Berger. „Ali o nečem što nema veze sa ovim ovdje“. On se obrati Sulcbaheru koji je sjedio pokraj njega: „Šta ćeš da radiš kad izađeš odavde?“
„Ja?“ Sulcbaher je oklijevao. „Bolje je ne govoriti o tome dok se to zaista i ne dogodi. To donosi nesreću.“
„Ne donosi više nesreću!“ odgovori broj 509 žestoko. „Mi o tome nismo govorili za sve godine, jer bi nas to izjelo. Sada, međutim, moramo o tome da govorimo. U ovakvoj jednoj noći! A o čemu inače? Treba da se hranimo nadama koje imamo! Šta ćeš raditi kad odavde izađeš, Sulcbaher?“
„Ne znam gdje mi je žena. Bila je u Diseldorfu. Diseldorf je razoren.“
„Ako je u Diseldorfu, onda je sigurno tamo! Diseldorf su okupirali Englezi. Radio je to odavno priznao.“
„Ili je možda mrtva“, reče Sulcbaher.
„S tim treba računati. Šta mi znamo o onima koji su još napolju?“
„A oni napolju o nama?“ upita Buher.
Broj 509 ga pogleda. Još mu uvijek nije rekao da mu je otac mrtav i kako je umro. Bilo je vremena za to kad bude slobodan. Tada će to lakše podnijeti. On je mlad i jedini koji ima nekoga s kim će izaći odavde. On će to još uvijek na vrijeme saznati.
„Kako li će samo to izgledati kada izađemo?“ reče Majerhof. „Ja sam već šest godina u logoru.“
„Ja već dvanaest“, reče Berger.
„Toliko? Jesi li bio politički?“
„Ne. Nisam. Samo sam jednog nacistu, koji je kasnije postao grupenfirer, liječio između 1928. i 1932. godine. U stvari, nisam ga liječio ja lično; on je došao k meni na pregled, a onda ga je preuzeo jedan moj prijatelj, koji je bio specijalista. Nacista je došao k meni jer je stanovao u istoj kući u kojoj i ja. To je za njega bilo udobnije.“
„I zato te je zatvorio?“
„Da. Bolovao je od sifilisa.“
„A liječnik specijalista?“
„Dao ga je strijeljati. Ja sam pak mogao da ga uvjerim da nisam znao od čega je bolovao i da sam mislio da je to samo zapaljenje iz prošlog rata. Uprkos tome bio je dovoljno oprezan i zatvorio me.“
„Šta ćeš učiniti ako je on još živ kad izađeš?“
Berger je razmišljao. „Ne znam.“
„Ja bih ga pretukao na smrt“, reče Majerhof.
„Za to bi došao ponovno u zatvor, jel’ da?“ – reče Lebental. „Radi ubistva. Još jedanput deset ili dvadeset godina!“
„Šta ćeš ti da radiš, Leo, kad izađeš?“ upita broj 509.
„Ja ću otvoriti trgovinu mantilima. Sa dobrom polukonfekcijom.“
„Mantili? U ljeto? Bit će ljeto, Leo!“
„Ima i ljetnih mantila. Mogu uz to da uzmem odijela. I kišne kapute, naravno!“
„Leo!“ reče broj 509, „zašto, nećeš da ostaneš u branši prehrane? Ona je nužnija negoli kaputi, a ti si bio sjajan ovdje u tom poslu.“
„Misliš?“ – Lebental je bio očigledno polaskan.
„Dakako.“
„Možda imaš pravo. Još ću promisliti. Na primjer, američke namirnice. To će sjajno ići. Sjećate li se američke slanine u posljednjem ratu? Ona je bila debela, bijela, nježna kao marcipan sa ružičastim...“
„Zaveži gubicu, Leo! Jesi li lud?“
„Ne. Samo mi pade iznenada na pamet da li će i ovoga puta da je šalju? Bar za nas?“
„Budi miran, Leo!“
„Šta ćeš ti raditi, Berger?“ zainteresira se Rozen.
Berger obrisa upaljene oči. „Ja ću otići da učim kod kakvog apotekara. Pokušat ću da postanem nešto tako. Da operišem – sa ovakvim rukama? Poslije tolikog vremena?“ On skupi šake pod jaku koju je navukao preko sebe. „Nemogućno. Postat ću apotekar! A ti?“
„Moja se žena razvela od mene, ja sam bio Jevrejin. Ne znam više ništa o njoj.“
„Valjda je nećeš tražiti?“ upita Majerhof.
Rozen oklijevaše. „Možda je to učinila pod pritiskom. A šta je drugo i mogla da uradi? Sam sam joj to savjetovao!“
„Možda je u međuvremenu postala tako ružna da to više neće biti problem za tebe“, reče Lebental. „Možda ćeš biti još i sretan što si je se riješio!“
„Ni mi nismo postali mlađi.“
„Ne. Devet godina!“ Sulcbaher se zakašlja. „Kako će to izgledati kad nekoga ponovo sretnemo poslije tolikog vremena?“
„Budi sretan ako bude nekoga da ga ponovo sretneš!“
„Poslije toliko vremena“, reče Sulcbaher. „Ko li će se to još poznavati!“
Usred klizavog hoda muslimana začuše oni jedan čvršći korak. „Pazite!“ prošapta Berger. „Oprez, 509!“
„To je Levinski“ – reče Buher. On je mogao ljude da prepozna po koraku.
Levinski priđe. „Šta radite? Večeras nema njupe. Mi imamo vezu u kuhinji. Ona je uspjela da ukrade hljeba i krompira. Kuhali su samo za glavešine, pa se nije moglo ništa zdipiti. Evo ovdje nekoliko sirovih mrkava! Malo je, ali ni mi nismo ništa dobili!“
„Berger!“ reče broj 509. „Podijeli!“
Svako je dobio po pola kriške hljeba i jednu mrkvu.
„Jedite polako! Žvaćite dok sasvim ne razmrvite!“
Berger im dade najprije mrkvu, a nekoliko minuta kasnije hljeb.
„Čovjek se osjeća kao zločinac, jer jede potajno“, reče Rozen.
„Onda ne jedi!“ odgovori Levinski lakonski. „Pričaš koješta!“
Levinski je imao pravo. I Rozen je to znao. Htio je da objasni da je samo danas, u toj čudnoj noći u kojoj su razgovarali o budućnosti da bi zavarali glad, došao na takvu pomisao, i da je upravo to u vezi sa budućnošću. Ali odustade. Bilo je isuviše komplicirano, i premalo važno.
„Oni padaju“, pričao je Levinski promuklo i kao bez daha. „I zeleni padaju. Hoće da sarađuju. Puštamo ih. Kapoi, starješine blokova i sobne starješine. Kasnije ćemo ih razvrstati. Dvojica esesovaca su među njima. Uz to i liječnik u bolnici.“
„Ta svinja!“ reče Berger.
„Mi znamo šta je on, ali možemo da ga koristimo. Dobijamo preko njega vijesti. Večeras je došlo naređenje za transport.“
„Šta?“ upitaše Berger i broj 509 istovremeno.
„Transport. Dvije hiljade ljudi treba da bude transportirano. „
„Zar oni hoće da premjeste logor?“
„Oni hoće dvije hiljade ljudi. Bar zasad.“
„Transport? Toga smo se plašili“, reče Berger.
„Budite mirni! Pisar sa crvenom kosom već pazi. Ako oni budu sastavljali listu, vas neće staviti. Naših ljudi sada ima svuda. Osim toga, kažu da Nojbauer oklijeva. On još nije proslijedio naređenje.“
„Neće oni skupljati prema listi“, reče Rozen. „Oni će ih satjerati kao što su to kod nas učinili, ako ih drugačije ne mognu da sakupe. Liste će kasnije sastaviti.“
„Nemojte se uzrujavati! Nije još dotle došlo. Svakog se sata sve može promijeniti.“
„Nemojte se uzrujavati, – kaže on!“ Rozen je sav drhtao.
„Prokrijumčarit ćemo vas u slučaju opasnosti u bolnicu. Liječnik sada zatvara oba oka. Tamo smo već smjestili izvjestan broj ljudi koji su u opasnosti.“
„Da li su govorili o tome da će i žene transportirati?“
„Nisu. To neće ni učiniti. Ta ima ih premalo ovdje.“
Levinski ustade. „Pođi sa mnom!“ reče on Bergeru. „Htio sam da te povedem sobom. Zato sam i došao ovamo.“
„Kuda?“
„U bolnicu. Sakrit ćemo te tamo za nekoliko dana. Imamo jednu prostoriju pokraj odjeljenja za pjegavi tifus. Nijedan nacista ne usuđuje se da tamo priđe. Sve je uređeno.“
„A zašto?“ – upita broj 509.
„Krematorijumsko odjeljenje. Oni će ga sutra likvidirati. Takvi su glasovi. Da li oni računaju i njega u odjeljenje od nas niko ne zna. Ja vjerujem da računaju“, obrati se Bergeru. „Ti si dolje vidio i suviše toga. Pođi za svaki slučaj! Presvući se! Ostavi svoje stvari nekom mrtvacu! Uzmi njegove prnje!“
„Hajde!“ reče broj 509.
„A starješina bloka? Možete li to s njim da izvedete?“
„Da“, reče Ahasfer na iznenađenje ostalih. „On će držati jezik za zubima. Možemo mi to da svršimo“.
„Dobro. Crvenokosi pisar je obaviješten. Dreer u krematorijumu drhti od straha sam za sebe. Neće te on tražiti među mrtvima“. Levinski šumno udahne zrak kroz nos. „Uostalom, ima ih i suviše. Cijelim putem se čovjek spotiče o njih. Potrajat će sigurno četiri do pet dana dok svi ne budu spaljeni. A onda će biti novih. Zbrka je svuda toliko velika da više niko ništa tačno ne zna. Glavna je stvar da te ne mogu naći.“ Preko njegova lica preleti osmijeh. – „U ovakvim vremenima to je uvijek najvažnije. Biti daleko od pucnjave.“
„Hajdemo!“ reče broj 509. „Potražit ćemo jednog mrtvaca koji nije tetoviran.“
Svjetlo je bilo slabo. Ono nemirno crvenilo na zapadu nije im pomoglo. Morali su duboko da se saginju nad ruke mrtvaca da bi ustanovili da li su im brojevi istetovirani. Pronađoše jednoga, koji je bio otprilike Bergerove visine i svukoše mu stvari.
„Hajde, Efraime!“ Sjedili su na onoj strani barake koja je bila zaklonjena od pogleda straža. „Brzo se ovdje presvuci!“ prošapta Lebental. „Ukoliko ih manje zna, utoliko je bolje. Daj ovamo svoju jaku i hlače!“
Berger se skide. Stajao je kao sablasni harlekin prema nebu. Od neočekivano primljenog rublja dali su mu ženske gaće, koje su mu sezale do listova na nozi. Uz to je nosio i jednu duboko izrezanu košulju oko vrata, bez rukava.
„Prijavite ga sutra ujutro kao mrtvog!“
„Da. SS-blokfirer ga ne poznaje. Sa starješinom bloka već ćemo izaći na kraj.“
Levinski se brzo nasmiješi. „Ta, vi ste se sasvim izvježbali. Hajdemo, Berger!“
„Dakle, ipak transport!“ Rozen je gledao za Bergerom. „Sulcbaher ima pravo. Nije trebalo da razgovaramo o budućnosti. To donosi nesreću!“
„Gluposti! Dobili smo da jedemo. Berger je spašen. Nije sigurno da će Nojbauer provesti naređenje. Šta hoćeš ti sa svojom nesrećom? Hoćeš li jamstvo na godine?“
„Hoće li se Berger vratiti?“ upita neko iza broja 509.
„On je spasen“, reče Rozen gorko. „On neće dospjeti u transport.“
„Zaveži gubicu!“ odvrati broj 509 oštro. Onda se okrenu. Iza njega je stajao Karel. „Naravno da će se vratiti, Karel!“ reče on. „Zašto nisi u baraci?“
Karel sleže ramenima. „Mislio sam da imate komad kože da žvačem.“
„Evo nečeg boljeg!“ ču se Ahasferov glas. On mu dade svoj komad hljeba i mrkvu. Sačuvao ih je za njega.
Karel poče da jede vrlo polako. Poslije nekoliko trenutaka on opazi pogled drugih. Ustade i udalji se. Kada se vratio, nije više žvakao. „Deset minuta“, reče Lebental i pogleda na svoj nikleni sat. „To je vanredan podvig, Karel! Ja to ne bih uspio. Kod mene je trajalo deset sekundi.“
„Zar ne bismo mogli da zamijenimo sat za jelo, Leo?“ upita broj 509.
„Noćas ne možemo ništa da zamijenimo. Čak ni zlato.“
„Mogla bi se jesti džigerica“, reče Karel.
„Šta?“
„Džigerica! Svježa džigerica! Ako se odmah isiječe, onda može da se jede.“
„Da se isiječe? Odakle?“
„Iz mrtvaca.“
„Odakle ti to, Karel?“ upita Ahasfer poslije izvjesnog vremena.
„Od Blaceka.“
„Od kakvog Blaceka?“
„Od Blaceka, iz logora Briner. On je govorio da je bolje i to nego umrijeti. Mrtvi su mrtvi, i bit će ionako spaljeni. On me je mnogo čemu naučio. Pokazao mi je kako se čovjek pretvara da je mrtav, kako treba trčati ako pucaju: cik-cak, nepravilno, gore i dolje. I, kako se zadržava prostor za disanje u masovnom grobu i kako se čovjek noću sam iskopava. Blacek je mnogo znao.“
„I ti dosta znaš, Karel.“
„Naravno. Inače ne bih bio više ovdje.“
„To je tačno. Ali treba da mislimo o nečem drugom“, reče broj 509. „Treba da navučemo na onog mrtvaca Bergerove stvari.“
To je bilo lako. Mrtvac se još nije ukočio. Nabaciše još nekoliko drugih leševa preko njega. A onda se ponovo šćućuriše. Ahasfer je poluglasno mrmljao. „Noćas treba mnogo da se moliš, stari!“ reče Buher mračno.
Ahasfer podiže glavu. Osluškivao je jedan trenutak daleku tutnjavu. „Kada su ubili prvog Jevreja, a nisu sudili ubici, porušili su zakon života“, reče on polako. „Smijali su se. Govorili su: Šta predstavlja nekoliko Jevreja prema velikoj Njemačkoj? Previdjeli su. Zato ih sada bog tuče. Život je život! I onaj najsiromašniji!“
On nastavi da mrmlja. Ostali su šutjeli. Zrak postade hladniji. Oni se zbiše još bliže.
Šarfirer Brojer se probudi. Upali sneno lampu pokraj svog kreveta. U istom trenutku zasvijetliše se dva zelena svjetla na njegovom stolu. Bile su to male električne žaruljice vješto umontirane u očne duplje jedne mrtvačke lubanje. Kada je Brojer još jednom upalio, sve ostale lampe bi se ugasile – a samo bi lubanja svijetlila i dalje u pomrčini. To je stvaralo zanimljiv efekt. Brojer ga je neobično volio. Sam ga je izmislio.
Na stolu su stajali tanjur sa mrvicama od kolača i ispražnjena šalica kave. Pokraj stola ležalo je nekoliko knjiga. Avanturistički romani Karla Maja. Brojerovo literarno obrazovanje završavalo se jednim nepristojnim privatnim izdanjem o ljubavnim avanturama nekakve plesačice. On se uspravi zijevajući. Imao je rđav ukus u ustima. Neko vrijeme je osluškivao. Ćelije u bunkeru bile su nijeme. Niko se nije usuđivao da kuka; Brojer je stanovnike već naučio disciplini.
On zahvati rukom pod krevet i izvadi flašu konjaka. Dohvati vinsku čašu sa stola, napuni je i ispi. A onda je i dalje slušao. Prozor je bio zatvoren. I uprkos tome činilo mu se da čuje tutnjavu topova. Natoči još jednu čašu i ispi je. Zatim ustade i pogleda na sat. Bilo je dva i po.
Navuče čizme preko pidžame. Čizme su mu bile potrebne; rado je udarao ljude u želudac. Bez čizama nije bilo efekta. Pidžama je bila praktična. Bunker je bio neobično vruć. Brojer je raspolagao sa dovoljno uglja. U krematorijumu je već počelo da ga nestaje, ali Brojer je na vrijeme osigurao rezervu za svoje ciljeve.
Polako je išao kroz hodnik. Svaka je ćelija imala po jedno prozorče kroz koje se moglo gledati. Brojeru to nije bilo potrebno. On je poznavao „svoju menažeriju“; ponosio se tim izrazom. Ponekad ga je nazivao i „svojim cirkusom“; sam je sebi, sa kamdžijom, izgledao kao ukrotitelj. Prolazio je pokraj ćelija kao što ljubitelj vina prolazi kroz svoj podrum. I tako isto kao što ljubitelj vina izabira svoje najstarije vino, i Brojer se odluči da danas pozove svoga najstarijeg gosta. Bio je to Libe iz ćelije broj 7. On je otključa.
Ćelija je bila mala i nesnosno vruća. Imala je neobično veliki radijator za centralno loženje u koji je bila puštena sva para. Za njegove cijevi bio je rukama i nogama lancem vezan čovjek. Visio je bez svijesti iznad samog poda. Brojer ga je promatrao izvjesno vrijeme; onda donese kantu sa vodom iz hodnika i izli je na čovjeka kao na isušenu biljku. Voda zacvrča na cijevima za grijanje i pretvori se u paru. Libe se nije micao. Brojer otključa lance. Nagorjele ruke se skljokaše. Ostatak vode iz kante za polijevanje on sasu na čovjeka na podu. Stvori se lokva vode. Brojer izađe sa kantom napolje da bi je još jedanput napunio. Napolju stade. Dvije ćelije dalje neko je stenjao. On spusti kantu, otključa drugu ćeliju i spokojno uđe u nju. Čulo se kako mrmlja; zatim se začuše tupi zvuci, kao kad neko udara, a zatim udarci, zveka, gurnjava, povlačenja i najzad užasni krici koji su polako prelazili u ropac. Još nekoliko muklih udaraca i Brojer se ponovo pojavi. Njegova desna čizma bila je vlažna. On napuni kantu za polijevanje i odgega se nazad u ćeliju broj 7.
„Gle ti!“ reče on. „Probudio si se?“
Libe je ležao s licem na zemlji. Pokušavao je da skupi objema rukama vodu sa poda da bi je polizao. Pokretao se nespretno kao kakva napola crknuta kornjača. Iznenada opazi punu kantu. Sa tihim kriještanjem on se skupi, podiže, pade na kantu i ščepa je. Brojer mu stade čizmom na ruke. Libe ih nije više mogao da izvuče. On ispruži vrat koliko je god mogao prema kanti. Usne su mu drhtale, glava mu se tresla, a on je hripao sa velikim naporom.
Brojer ga je promatrao očima stručnjaka. Vidio je da je Libe već skoro gotov. „Hajde, loči!“ zareža on. „Poloči svoj posljednji obrok!“
On se isceri svom vicu i izmaknu čizmu sa ruku. Libe se baci na kantu takvom brzinom da se ona zaljulja. Nije vjerovao u svoju sreću. „Loči polako!“ reče Brojer. „Imamo vremena!“
Libe je pio i pio. On je upravo završio šesti stupanj Brojerova programa odgajanja: ishrana jedino slanim haringama, a za piće slana voda u toku nekoliko dana. Uz to velika vrućina i biti privezan za radijator.
„Dosta!“ reče Brojer najzad i istrže kantu. „Ustani! Dođi sa mnom!“
Libe se glavinjajući uspravi. On se nasloni na zid i povrati vodu. „Vidiš ti!“ reče Brojer, „rekao sam ti da piješ polako. Marš!“ On gurnu Libea ispred sebe kroz hodnik u svoju sobu. Libe pade u sobu. „Ustani!“ reče Brojer. „Sjedi na ovu stolicu! Ajde!“
Libe se uspuza na stolicu. Klatio se, naslonio unazad i čekao slijedeće mučenje. Nije više ni za šta drugo ni znao.
Brojer ga je promatrao zamišljeno. „Ti si moj najstariji gost! Šest mjeseci, a?“
Sablast pred njim se klatila. „Zar ne?“ ponovi Brojer.
Sablast klimnu glavom.
„Prilično vremena!“ reče Brojer. „Dugo. Tako nešto direktno vezuje ljude. Ti si mi nekako prirastao srcu. Smiješno je to, ali je doista nekako tako. Ta, ja lično nemam ništa protiv tebe, ti to znaš!“
„Ti to znaš!“ ponovi on poslije pauze. „Ili ne?“
Sablast ponovo klimnu glavom. Ona je očekivala sljedeće mučenje. „To je prosto upereno protiv sviju vas. Pojedinac je potpuno nevažan.“ Brojer, klimajući teško glavom, natoči sebi jedan konjak. „Potpuno nevažno. Šteta, mislio sam da si izdržao. Imali smo samo još vješanje za noge i jednu slobodnu vježbu, a onda bi se izvukao i izašao. To i sam znaš“.
Sablast je klimala glavom. Ona nije tačno znala, ali bila je istina da je Brojer nekad puštao zatvorenike, za koje nije bilo izričitog naređenja da se ubiju, ako bi izdržali sva mučenja. U tome se držao izvjesnog reda. Ko bi izdržao, imao je neku šansu. To je bilo u vezi sa nehotičnim divljenjem što je protivnik toliko izdržao. Bilo je nacista koji su tako mislili i koji su zbog toga smatrali da imaju sportskog duha i da su džentlmeni.
„Šteta!“ reče Brojer. „Ja bih te zapravo sasvim rado pustio da odeš. Ti si imao hrabrosti. Šteta što te ipak moram likvidirati. Znaš li zašto?“
Libe nije odgovarao. Brojer zapali cigaretu i otvori prozor. „Eto zato!“ Slušao je jedan trenutak. „Čuješ li?“ On primijeti da ga Libeove oči slijede bez razumijevanja. „Artiljerija!“ naglasi on. „Neprijateljska artiljerija! Oni se približavaju. Zbog toga! Zbog toga ću te noćas prevrnuti, mladiću moj!“
Zatvori prozor. „Nemaš sreće! Jel’ da?“ On se iskesi. „Baš nekoliko dana prije nego što vas oni odavde mognu da izvuku. To je pravi baksuzluk, jel’ da?“
Radovao se zbog svoje dosjetke. Ona je ovoj večeri davala finesu; malo duševnog mučenja na završetku. „Zaista, prokleta nesreća, jel’ da?“
„Nije“, prošapta Libe.
„Šta? Nije? Zar si toliko umoran od života.“ Libe odmahnu glavom. Brojer ga je gledao iznenađeno. Osjećao je da pred njim ne stoji više ona ruševina kao maloprije. Libe je iznenada izgledao kao da se čitav dan odmarao. „Jer će vas oni sada pohvatati“, – prošapta on razderanim usnama – „sve vas!“
„Koješta! Koješta!“ Brojer se naljuti za trenutak. Primijetio je da je učinio grešku. Umjesto da Libea muči, učinio mu je uslugu. Ta ko je mogao i da pomisli da je ovom tipu tako malo stalo do vlastitog života. „Nemoj samo ništa da uobražavaš! Ja sam te obmanuo. Nećemo mi izgubiti. Mi samo napuštamo ovo ovdje! Front se pomjera – to je sve!“
Nije djelovalo uvjerljivo. Brojer je to i sam znao. On ispi još jedan gutljaj. Svejedno je, pomisli, i još jedanput naže čašu. „Misli šta hoćeš!“ reče najzad. „Ipak je to tvoj baksuzluk. Primoran sam da te udesim!“
Osjećao je alkohol. „Šteta za tebe, šteta za mene! Bio je to lijep život! Pa da! Za tebe nije, ako ćemo pošteno!“
Libe ga je promatrao uprkos svojoj slabosti. „Ono što mi se dopada na tebi jeste to što te nisam slomio. Ali moram da te likvidiram, da ne bi pričao! Upravo tebe! Najstarijeg gosta! Tebe najprije! I na druge će doći red!“ dodade on ublaženo. „Ne ostavljati za sobom svjedoke! Stara nacionalsocijalistička parola!“
On izvadi čekić iz ladice u stolu. „Ja ću to kratko svršiti s tobom!“ On metnu čekić pokraj sebe. U istom trenutku zaglavinja Libe sa stolice i pokuša da dohvati čekić izgorjelim rukama. Brojer ga lako gurnu šakom u stranu. Libe pade. „Gle ti!“ reče Brojer dobroćudno. „Još uvijek pokušavaš. Imaš pravo. Zašto ne? Ostani tamo da sjediš na podu. Onda si mi bolje pod rukom.“ On metnu ruku na uho. „Šta, šta kažeš to?“
„Oni će vas sve – sve vas isto tako...“
„Ah, gluposti, Libe! To bi ti htio. Oni tako nešto ne čine. I suviše su fini za to. Ja ću, osim toga, ranije otići. A od vas nijedan više neće progovoriti!“ On opet nagnu jedan gutljaj. „Hoćeš li jednu cigaretu?“ – upita iznenadno.
Libe ga pogleda. „Da“, reče.
Brojer mu gurnu cigaretu u okrvavljena usta. „Evo!“ Upali mu cigaretu, a istom šibicom i svoju.
Obojica su pušili i šutjeli. Libe je znao da je izgubljen. Slušao je tutnjavu sa prozora. Brojer ispi čašu. Onda odloži cigaretu i uhvati čekić. „Dakle, hajdemo sad!“
„Do đavola!“ šaptao je Libe. Cigareta mu nije ispala iz usta. Zalijepila mu se za krvavu gornju usnu. Brojer udari nekoliko puta tupim krajem čekića. To što nije upotrijebio oštri kraj bio je kao kompliment za Libea, koji polako pade.
Neko vrijeme Brojer je sjedio i buljio pred sebe. Onda mu pade na pamet ono što je Libe govorio. Na neki nejasan način osjećao se on prevarenim. Libe ga je prevario. Trebalo je da kuka, ali Libe nikada nije kukao; ne bi kukao ni da ga je sporo ubijao. On bi stenjao, ali to nije bilo ništa; to je bilo samo tijelo. Bilo je to kao glasno disanje, ne više. Brojer je opet čuo tutnjavu iza prozora. Neko je još morao da kuka noćas, ili će sve propasti. To je bilo ono; sada je znao. Nije smjelo da se tako svrši sa Libeom. Inače bi Libe pobijedio. Nespretno ustade i ode u ćeliju 4. Imao je sreću. Užasnuti glas poče uskoro da jauče, da kuka, da preklinje, viče, i tek poslije dugog vremena on postade tih, sve tiši, i najzad potpuno umaknu.
Brojer se vrati zadovoljan u sobu. „Vidiš ti, ipak ste još u našoj vlasti!“ reče on Libeovom lešu i udari ga nogom. Udarac nije bio jak, ali nešto se pomjeri na Libeovom licu. Brojer se saže; izgledalo mu je kao da mu je Libe isplazio nekakav siv jezik. Onda otkri da je cigareta u mrtvačevim ustima dalje gorjela sve do usana. Mali komad pepela pao je od udarca. Brojer je iznenada bio umoran. Nije imao više volje da izvuče mrtvaca iz sobe; zbog toga ga odgurnu nogama pod krevet. Bilo je vremena do sutra. Na podu ostade taman trag. Brojer se pospano isceri. „A nekada, dok sam bio mali, pomisli on, nisam mogao da gledam krv; zaista smiješno!“

XXIII


Mrtvi su ležali naslagani na gomile. Mrtvačka kola nisu više dolazila da ih odvode. Kapljice kiše visile su kao srebro na njihovoj kosi, trepavicama, rukama. Tutnjava na horizontu je umukla. Zatvorenici su vidjeli vatru iz cijevi do pola noći i čuli pucnjavu, a onda se sve utišalo.
Sunce se dizalo. Nebo je bilo plavo, a vjetar blag i topao. Na ulicama izvan grada ništa se nije vidjelo. Nije bilo čak ni izbjeglica. Grad je ležao crn i sažežen; rijeka se vukla kroza nj kao kakva ogromna sjajna zmija, koja se hrani njegovim raspadanjem. Nigdje nije bilo vojske.
Noću je padala kiša, mlaka i gusta, i od nje je ostalo nekoliko lokava sa vodom. Broj 509 je čučao pokraj jedne od njih i slučajno ugleda svoje lice na njenoj površini.
On se naže dublje preko ravne i bistre lokve. Nije mogao da se sjeti kada se posljednji put gledao u ogledalu; mora da je prošlo mnogo godina. U logoru nikad nije vidio ogledalo, a lice koje je sada piljilo u njega nije poznavao.
Od kose su ostali samo još bijelo-sivi pramenovi. Prije dolaska u logor bili su puni i smeđi. On je znao da se boja promijenila. On je to i vidio kad je prilikom šišanja padala na pod. Ali mrtva kosa na tlu kao da nije imala veze sa čovjekom. Na licu se jedva nečega sjećao. Čak ni očiju više. Ono što je svjetlucalo iznad pokvarenih zuba i preširokih nozdrva u dvjema dupljama bilo je samo nešto što ga je razlikovalo od mrtvih.
To sam ja? – mislio je on. Gledao je i dalje samoga sebe. Morao je znati da je nalik na sve druge, ali on to nije nikad zaista vjerovao. Druge je gledao godinama i godinama i primjećivao kako se mijenjaju. Ali pošto ih je svakog dana promatrao, manje mu je promjena padala u oči nego sada kada je samog sebe poslije tolikog vremena prvi put vidio. Nije to imalo nikakve veze s time što mu je kosa sijeda i prorijeđena, a lice samo ruglo onog snažnog i mesnatog lica koje je živjelo u njegovom sjećanju; ono što ga je naročito pogodilo bilo je to da je pred njim bio star čovjek.
Sjedio je neko vrijeme vrlo tiho. Onih posljednjih dana mnogo je razmišljao, ali nikad nije mislio o tome da je star. Dvanaest godina nije bilo naročito mnogo vremena. Biti dvanaest godina zatvoren bilo je već više. A dvanaest godina koncentracionog logora? Ko je mogao da zna koliko će to kasnije iznijeti. Da li je zadržao dovoljno snage? Ili će se slomiti kad bude izašao, kao što pada trulo drvo koje još u tišini, spolja, izgleda zdravo, jer ovaj logorski život je bio tišina. Velika, užasna, usamljena i paklena tišina uprkos svemu. Jedva je iz svijeta napolju u njega prodro poneki glas. Šta će se dogoditi kada bodljikava žica padne?
Broj 509 pogleda još jedanput u blistavu lokvu. To su moje oči, mislio je on. On se naže duboko da bi se tačno vidio. Od njegovog daha nabra se površina, a slika iščeze. To su moja pluća, pomisli, a ona još dišu. On zagnjuri ruku u lokvu i pljusnu vodu na sve strane. A to su moje ruke, koje mogu da razore ovu sliku.
Razoriti, mislio je. Ali graditi? Mrziti? Da li uopće mogu još nešto drugo? Sama mržnja nije bila dovoljna. U životu treba više negoli samo mrziti.
On se uspravi. Vidio je kako Buher dolazi. On ima ono, mislio je on. On je mlad. „Broj 509!“ reče Buher. „Jesi li vidio? Krematorijum ne radi više.“
„Zaista?“
„Poubijali su odjeljenje? Izgleda da još nisu odredili novo. Zašto li nisu? Možda...“
Gledali su se. „Možda više nema svrhe? Možda će već...“
Buher zastade.
„Povući se!“ reče broj 509.
„Možda. Jutros nisu više ložili mrtve.“
Rozen i Sulcbaher priđoše. „Ne čuje se više pucanje. Šta li će to biti?“
„Možda su probili front?“
„Ili su bačeni nazad? Priča se da će esesovci braniti logor.“
„Klozetska parola! Svakih pet minuta pročuje se nešto novo. Ako budu zaista branili logor, nas će bombardirati.“
Broj 509 diže glavu. Htio bih da je opet noć, mislio je. U mraku je lakše sakriti se. Ko zna šta će se još sve dogoditi! Dan ima mnogo sati, a za smrt treba samo nekoliko sekundi. Koliko se smrti moglo izbjeći, da sunce nije bez milosrđa donosilo sa horizonta svoje obasjane sate.
„Evo jednog aviona!“ – povika Sulcbaher. On je uzbuđen pokazivao na nebo. Poslije nekog vremena svi primijetiše malu mrlju. „Mora da je njemački!“ – prošapta Rozen. „Inače bi bilo uzbune.“
Osvrtali su se tražeći sklonište. Po logoru su se širili glasovi da su njemački avioni dobili nalog da u posljednjem trenutku sravne logor sa zemljom.
„Samo je jedan! Samo jedan jedini!“
Ostadoše na mjestu. „Za bombardiranje bi vjerojatno poslali više njih, a ne samo jedan avion. Možda je to američki izviđač?“ reče Lebental, koji se iznenada pojavi. „Radi toga ne daju više uzbunu.“
„Odakle ti to znaš?“
Lebental nije odgovarao. Svi su gledali u mrlju koja se naglo povećavala. „Nije to njemački!“ reče Sulcbaher.
Sada su mogli jasno da vide avion. On je jurio ravno na logor. Broj 509 je imao osjećanje kao da kakva šaka iz zemlje vuče njegovu utrobu ka tlu. Izgledalo mu je kao da stoji go na nekoj platformi prinesen na žrtvu tamnom božanstvu smrti, koje ga vuče dolje, i da ne može da pobjegne. Primijetio je da drugi leže na tlu i nije razumijevao zašto je ostao uspravan.
U tom trenutku odjeknuše pucnji. Avion prestade da se obrušava, okrenu se i poče da leti oko logora. Pucnjevi su dolazili iz logora.
Iza kasarne su odjekivale mašinske puške. Avion se spusti još niže. Svi su gledali gore. Najednom on poče da miče krilima. Izgledalo je kao da im domahuje. U prvom trenutku zatvorenici su mislili da je pogođen, ali on učini nov krug, a krila su se okretala još dva puta gore-dolje, kao krila ptice. Najzad poleti naviše i odletje. Hici su odjekivali za njim. Sada su pucali sa nekoliko tornjeva, ali odmah poslije toga mašinske puške umuknuše, i sad se čulo još samo brujanje motora.
„To je bio signal“, reče Buher.
„Izgledalo je kao da maše krilima. Kao neko ko domahuje rukom!“
„To je bio signal za nas! Sasvim sigurno. Šta bi drugo bilo?“
„On je htio da pokaže da znaju da smo mi ovdje. Bilo je to za nas. Ne može biti ništa drugo. Šta misliš ti, 509?“
„I ja mislim isto.“
Bio je to gotovo prvi znak koji su dobili spolja otkad su bili u logoru. Užasna samoća svih ovih godina izgledala je iznenada probijena. Vidješe da za svijet nisu mrtvi. Mislili su na njih. Nepoznati spasioci domahivali su im. Nisu više bili sami. Bio je to prvi vidljivi pozdrav slobode. Oni više nisu đubre sa zemlje. Poslali su, usprkos opasnosti, avion da ih uvjere da znaju za njih i da će doći po njih. Nisu više bili kao ovozemaljsko đubre odbačeni, popljuvani, gori od crva; bili su opet ljudi za ljude koje nisu poznavali.
Šta je to sa mnom? pomisli broj 509. Suze! Ja? Star čovjek?
Nojbauer je promatrao svoje odijelo. Selma ga je objesila na najvidljivije mjesto u njegovom ormaru. Razumio je zašto. Civilno odijelo. On ga od 1933. godine nije više nosio. Bilo je to sivo odijelo, boje bibera i soli. Smiješno! On ga skide sa vješalice i promatraše ga. Onda svuče uniformu i uđe u spavaću sobu. Zatvori vrata i pokuša da obuče kaput. Bio je pretijesan. Nije mogao da ga zakopča, čak ni onda kada bi uvukao želudac. Stade pred ogledalo. Izgledao je smiješno. Mora da je dobio na vagi najmanje 15 do 20 kilograma. To najzad nije bilo nikakvo čudo. Prije 1933. godine morao je vraški da štedi.
Čudnovato kako se odlučnost gubi s jednog lica kada nema uniforme. Čovjek je postajao otužan i mek. Tako se čak i osjećao. Promatrao je hlače. One će još manje odgovarati negoli kaput. Nije imalo smisla probati. Čemu uopće sve to? On će predati logor korektno. Prema njemu će se ponašati vojnički korektno. Za to je bilo tradicija, načina ponašanja, vojničkih predanja. Ta on je sam bio vojnik. Ili gotovo vojnik. Neko ko nosi uniformu. Visoki oficir. Oni su se međusobno razumijevali.
Nojbauer se isprsi. Internirat će ga, to je bilo mogućno. Sigurno samo za kratko vrijeme. Možda u kakav zamak u okolici sa gospodom istoga ranga. On je razmišljao kako da preda logor. Vojnički, naravno! Uz vojnički pozdrav. Ne uz hitlerovski, sa podignutom rukom. Ne, bolje ne. Vojnički – jednostavno ruku na kapu!
Zakorači nekoliko puta i salutira. Ne kruto, ne kao potčinjeni! Pokušao je još jednom. Nije bilo tako jednostavno naći pravu mješavinu korektnosti i elegantnog dostojanstva. Ruka je sama letjela previsoko. Još uvijek taj prokleti hitlerovski pozdrav! Zapravo je to bio glupav način pozdravljanja za odrasle ljude. Dizati ruku, to je odgovaralo skautima, a ne oficirima. Čudnovato, kako je to čovjek dugo činio.
Probao je vojnički pozdrav. Sporije, ne tako brzo! Gledao se u ogledalo na ormaru. Zakoračio bi nekoliko koraka unazad i polazio prema svome licu u ogledalu: „Gospodine generale, ja vam ovim predajem...“
Otprilike tako! Ranije se pri tome predavala i sablja. Napoleon III kod Sedana! Sjećao se toga još iz škole. On nije imao sablju. Revolver! Isključeno! S druge strane, opet oružje nije mogao da zadrži. Sad je čovjeku ipak nedostajao vojnički trening. Da li je možda trebalo prethodno da skine kaiš sa revolverom?
On pokuša još jedanput sa nekoliko koraka. Ne i suviše prilaziti, naravno! Zaustaviti se nekoliko metara ranije. „Gospodine generale!“
A možda i: „Gospodine kolega!“ Ne, ne, ako to bude bio general! Ali, možda, vojnički pozdrav, a onda stisak ruku, kratak i korektan. Nikako tresti rukom! Najzad: poštovanje neprijatelja prema neprijatelju! Oficira prema oficiru! Zapravo su svi oni drugovi u nekom širokom smislu, iako iz neprijateljskog tabora. Bitka je izgubljena poslije hrabre borbe. Poštovanje prema časno poraženom!
Nojbaiuer je osjećao kako u njemu zadrhta raniji poštanski činovnik. On je to osjećao kao neki istorijski trenutak. „Gospodine generale...“
Dostojanstveno! A iza toga stisak ruke. Možda i kratak zajednički ručak, kao što je slušao da čine viteški protivnici. Romel sa zarobljenim Englezima! Šteta što ne govori engleski. Ali, ima dovoljno prevodilaca među zatvorenicima u logoru.
Kako se čovjek brzo navikavao na stari način vojničkog pozdrava? A u suštini, on nikad nije ni bio fanatičan nacista. Mnogo više je bio službenik, službenik domovine. Veber i slični ljudi, Dic i njegova klika, to su bili nacisti!
Nojbauer izvadi jednu cigaru. „Romeo i Julija“. Bolje je da ih popuši, Četiri-pet komada je mogao da ostavi u kutiji, da ih eventualno ponudi protivniku. Dobrom cigarom se moglo koješta postići. Povuče nekoliko dimova. A ako bi protivnici htjeli da obiđu logor? Dobro. Ako im se nešto ne bi dopalo – on je radio po naređenju. Vojnici su to razumijevali. Često je izvršavao naredbe sa srcem koje je krvarilo. Ali,...
Iznenada mu nešto pade na pamet. Jelo. Dobro i bogato jelo! To je bilo ono što se najteže gleda. Trebalo je odmah narediti da se obroci povećaju. Time je mogao pokazati da je odmah, čim više nisu drugi naređivali, činio za logoraše sve što je bilo mogućno. On će to čak i lično da kaže obojici logorskih starješina. Oni su i sami bili zatvorenici. Oni će onda svjedočiti za nj.
Štajnbrener je stajao pred Veberom. Lice mu se žarilo od revnosti. „Dva ustrijeljena logoraša prilikom pokušaja bjekstva!“ raportirao je. „Kod obojice pogodak u glavu!“
Veber se polako diže i sjede nemirno na ćošak svog stola. „Na kojoj udaljenosti?“
„Jedan na trideset, drugi na četrdeset metara!“
„Zaista?“
Štajnbrener pocrveni. Obojicu zatvorenika ustrijelio je on na udaljenosti od svega nekoliko metara – upravo, na još dovoljnom razmaku da rane ne bi mogle pokazati tragove baruta.
„A bio je pokušaj bjekstva?“ interesirao se Veber.
„Na službi!“
Obojica su znali da nije bilo pokušaja bjekstva. Bio je to samo naziv za jednu omiljenu igru esesovaca. Esesovac bi uzeo kapu nekog zatvorenika, bacio je preko sobe i naredio mu da je donese. Kada bi zatvorenik prolazio mimo esesovca, on bi ga odzada ustrijelio radi pokušaja bjekstva. Strijelac bi obično za to dobijao nekoliko dana odsustva.
„Hoćeš li na odsustvo?“ zapita Veber.
„Neću.“
„Zašto nećeš?“
„To bi izgledalo kao da hoću da se izvučem.“
Veber podiže obrve i poče da maše polako nogom kojom je sjedio na stolu. Sunčev refleks sa čizme koja se klatila tamo-amo prelijetao je preko golih zidova kao neki usamljeni leptir.
„Ti se, dakle, ne bojiš?“
„Ne.“ Štajnbrener je gledao Vebera odlučno u lice.
„Dobro! Potrebni su nam hrabri ljudi. Naročito sada!“
Veber je promatrao Štajnbrenera već duže vremena. Dopadao mu se. Bio je vrlo mlad. Imao je nešto od onog fanatizma zbog kojeg su esesovci nekad bili čuveni. „Naročito sada!“ ponovi Veber. „Sada su nam potrebni esesovci esesovaca! Razumiješ li ti to?“
„Da. Bar tako mislim.“
Štajnbrener opet pocrveni. Veber je bio njegov ideal. Njega je slijepo poštovao kao dječak indijanskog poglavicu. On je slušao o Veberovoj hrabrosti u tučnjavama po dvoranama iz 1933. godine. Znao je da je 1929. godine bio saučesnik u ubistvu trojice radnika komunista i da je zato odležao četiri mjeseca u zatvoru; ovi radnici su noću izvučeni iz svojih kreveta i na smrt izgaženi na očigled njihovih porodica. On je poznavao i priče o Veberovim brutalnim saslušanjima u Gestapou i njegovoj bezobzirnosti prema državnim neprijateljima. Sve što je on želio bilo je postati isti kao njegov ideal. Odrastao je na partijskim dogmama. Bilo mu je sedam godina kada je nacional-socijalizam došao na vlast i Štajnbrener je predstavljao savršen proizvod njegovog odgoja.
„U SS-trupe ih je došlo mnogo bez tačne provjere. Sad počinje izbor!“ reče Veber. „Sad će se pokazati ko je klasa. Prošla su lijena, lijepa vremena! Znaš li ti to?“
„Da.“ Štajnbrener je stajao mirno.
„Mi ovdje imamo već dvanaestoricu dobrih ljudi. Pronađenih lupom.“ Veber je gledao Štajnbrenera ispitujući. „Dođi večeras u osam i trideset ovamo! Onda ćemo vidjeti šta ćemo dalje.“
Štajnbrener se oduševljeno okrenu i ode. Veber ustade i obiđe oko stola. Jedan više, mislio je. Dovoljno ih je već da starome još u posljednjem trenutku temeljno pomrse račune. Cerio se. Već je odavno primijetio da Nojbauer pokušava da se prikaže čistim anđelkom i da sve svali na njega. To posljednje mu je bilo svejedno. Imao je on dosta toga na rabošu – ali nije volio čiste, umivene anđele.
Dođe i poslijepodne. Esesovci su još jedva i dolazili u logor. Nisu znali da zatvorenici imaju oružje. I nisu zbog toga bili oprezni. Čak i sa sto puta više revolvera zatvorenici ne bi u otvorenoj borbi imali nikakvih izgleda protiv mašinskih pušaka. Esesovci su se prosto plašili gomile.
U tri sata, preko logorskog zvučnika pročitaše imena dvadeset zatvorenika koji su morali da se za dvadeset minuta jave na kapiji. To je moglo da znači svašta: i saslušanje, i poštu, a i smrt. Tajna logorska uprava sklonila je svu dvadesetoricu iz njihovih baraka. Sedmoricu od njih u Mali logor. Ponoviše naređenje. Svi pozvani zatvorenici bili su politički. Niko se nije odazvao naređenju. Bilo je to prvi put da je logor otvoreno otkazao poslušnost. Ubrzo zatim svi zatvorenici su bili pozvani na zborište. Tajna logorska uprava baci parolu: ostati u barakama! Na zborištu su zatvorenike mogli lakše poubijati. Veber je htio da stavi u akciju mašinske puške, ali se još nije usudio da nastupi tako otvoreno protiv Nojbauera. Logorska uprava sastavljena od zatvorenika saznala je preko pisarnice da naređenje nije dao Nojbauer, nego sam Veber. Na to je Veber objavio preko zvučnika da logor neće dobiti jelo dok se ne postroji i dok onih dvadeset političkih zatvorenika ne budu predani.
U četiri sata poslije podne stiže Nojbauerovo naređenje da logorske starješine odmah dođu k njemu. Svi se odazvaše pozivu. Logor je iščekivao napeto da li će se vratiti.
Poslije pola sata oni se vratiše. Nojbauer im je pokazao naređenje za transport. To je bilo već drugo naređenje. U roku od jednog sata trebalo je da dvije hiljade ljudi napuste logor. Nojbauer je izjavio da je spreman da odgodi transport do sutra ujutru. Tajna logorska uprava smjesta se sastala u bolnici. Uspjeli su da esesovski liječnik, doktor Hofman, koji je sam počeo da sarađuje, obeća da će upotrijebiti svoj uticaj kod Nojbauera da se i javljanje dvadeset političkih zatvorenika odgodi za sutradan, a prozivanje da se otkaže. Na taj način bi naređenje da se ne izdaje hrana postalo ništavno. Liječnik je odmah otišao. Zatvorenička uprava logora zaključi da se sljedecèg jutra ni u kom slučaju ljudi ne dadnu za transport.
Ako bi esesovci pokušali da satjeraju onih dvije hiljade ljudi, sabotirat će. Trebalo je da zatvorenici pokušaju pobjeći u barake i ulice logora. Pri tome bi pomagala logorska odbrana, koja se sastojala od logoraša. Pretpostavljalo se da esesovci, izuzimajući desetak ljudi, neće pokazati interes da se istaknu isuvišnom revnošću u tom slučaju. Ova je vijest došla preko SS-šarfirera Bidera, koji je važio kao povjerljiv.
Kao posljednje stigla je i odluka dvjesto čeških zatvorenika. Oni su izjavili da su spremni poći prvi, ako se transport ipak sastavi, da bi spasli dvjesto drugih koji ga više ne bi mogli izdržati.
Verner je sjedio u jednoj bolničkoj bluzi pored odjeljenja za pjegavac. „Jedan je dan dovoljan!“ mrmljao je on. „Svaki sat radi za nas! Je li Hofman još kod Nojbauera?“
„Jeste.“
„Ako on ništa ne uradi, moramo sami sebi pomoći.“
„Silom?“ pitao je Levinski.
„Ne otvoreno silom. Napola silom. Ali tek sutra. Sutra ćemo biti dvostruko jači nego danas.“
Verner pogleda s prozora, a onda opet uze svoje tabele. „Još jedanput: hljeba imamo za četiri dana, ako dnevno izdajemo po jednu porciju. Brašna, tjestenine, prekrupe ima...“
„Dakle dobro, gospodine doktore! Ja ću to uzeti na svoju odgovornost. Do sutra“. Nojbauer je gledao za šefom bolnice i lako zviznu. I on, mislio je. Što se mene tiče, ukoliko više – utoliko bolje. Možemo uzajamno da skidamo krivice. Oprezno metnu nalog za transport u jednu posebnu mapu. Onda otkuca na maloj portabl-mašini svoj nalog da se transport odgađa i dodade ga onom prvom. Otvori sef, metnu mapu unutra i zaključa ga. Ovo naređenje je bilo zaista sretan slučaj.
Izvadi mapu još jedanput i opet otvori pisaću mašinu. Polako otkuca novi memorandum – poništenje Veberovog naređenja da se hrana ne izdaje. Umjesto toga napisa vlastitu naredbu za izdavanje bogate večere logoru. Male stvari, ali sve od vrijednosti.
U SS-kasarni je vladalo teško raspoloženje. Oberšarfirer Kamler razmišljao je preko volje da li ima pravo na penziju i da li će penzija biti isplaćivana. On je promašen student i ništa nije naučio što bi mogao da radi. Esesovac i nekadašnji klaonički kalfa, Floršted, razmišljao je o tome da li su mrtvi svi ljudi koje je on u godinama od 1933. do 1935. imao pod rukom. On je to želio. Za njih dvadesetoricu je to znao. On ih je lično poubijao bičevima, nogama od stolova i volovskim žilama. Ali o nekoj desetorici drugih nije to tako tačno znao. Trgovački pomoćnik, šarfirer Bolte, rado bi se kod kakvog stručnjaka raspitao da li su njegove malverzacije koje je počinio u civilu zastarjele ili nisu. Niman, čovjek sa injekcionom špricom, imao je prijatelja homoseksualca u varoši, koji je obećao da će mu nabaviti lažne dokumente. Nije imao povjerenja u njega, i stoga je odlučio da za njega sačuva posljednju otrovnu špricu. Esesovac Duda je odlučio da se probije u Španiju ili Argentinu; očekivao je da će u ovakvim vremenima uvijek biti potrebni ljudi koji se ne ustežu ni od čega. Brojer je usmrtio u bunkeru katoličkog vikara Verkmastera tako što ga je polako, sa pauzama, davio. Šarfirer Somer, čovjek vrlo malog rasta, koji je nalazio naročitu radost u tome da visoke zatvorenike dovede do užasnog vikanja, bio je pun nostalgije, kao kakva stara djevojka, za zlatnim danima svoje mladosti. Nekolicina drugih esesovaca nadala se da će im zatvorenici dati dobra svjedočanstva; jedni su vjerovali još u pobjedu Njemačke, drugi su bili spremni da prijeđu komunistima. Izvjestan broj je bio već uvjeren da nikad nisu ni bili nacisti, a mnogi prosto nisu ništa mislili, zato što to nikad nisu naučili. Ali gotovo svi su imali saznanje da su uvijek radili po naređenju i da su stoga oslobođeni svake lične i ljudske krivnje.
„Više od jednog sata!“ reče Buher. Gledao je na prazne stražarske tornjeve. Straže su bile povučene, a smjena nije dolazila. To se ponekad ranije već dešavalo, ali samo za kratko vrijeme i jedino u Malom logoru. Sad se, međutim, straže nisu nigdje više mogle da vide.
Izgledalo je da dan istovremeno traje i pedeset sati i samo tri; toliko je bio uzbudljiv. Svi su bili potpuno iscrpljeni, jedva su još mogli da govore. Iz početka nisu naročito pazili na to što tornjevi sa mašinskim puškama nemaju više posade. Onda je to Buher primijetio. On je primijetio i to da u Radnom logoru nema straže.
„Možda su se već povukli?“
„Ne. Lebental je čuo da su još ovdje.“
Čekali su dalje. Straže nisu dolazile. Bilo je i hrane. Oni koji su išli po hranu izvještavali su da su esesovci još ovdje, mada izgleda da se spremaju na povlačenje.
Dijelili su jelo. Došlo je do nemoćne tučnjave. Morali su da otjeraju nazad izgladnjele kosture. „Ima dovoljno za sve!“ vikao je broj 509. „Više nego inače! Mnogo više! Ima za svakoga!“
Najzad su se smirili. Od najsnažnijih napraviše lanac oko kazana, a broj 509 započe diobu. Berger je još uvijek bio sakriven u bolnici.
„Gle’te vi to! Ima čak i krompira“, reče Ahasfer. „Čak i žila! Pravo čudo!“
Juha je bila znatno gušća nego inače i dobili su je gotovo dvostruko više. Davali su i dvostruko sljedovanje hljeba. Još uvijek je bilo i suviše premalo, ali za Mali logor to je bilo nešto neshvatljivo. „Stari je sam bio prisutan!“ izvještavao je Buher. „Otkad sam ja ovdje, nisam tako nešto vidio.“
„On želi da pribavi alibi.“
Lebental potvrdi: „Oni nas ovdje smatraju glupljim nego što smo.“
„Čak ni to.“ Broj 509 spusti svoj prazan lonac kraj sebe. „Oni se čak i ne trude da o nama razmišljaju. Oni misle da smo mi onakvi kako oni to hoće. I gotovo. Oni to svuda čine. Oni znaju sve. I uvijek sve bolje. Zbog toga su i izgubili rat. Oni su sve bolje znali o Rusiji, Engleskoj i Americi.“
Lebental podrignu. „Kakav je to divan šum!“ reče on pobožno. „Veliki bože, kad mi se to posljednji put podrignulo!“
Bili su uzbuđeni i umorni. Govorili su, a jedva su slušali šta govore. Ležali su na nevidljivom ostrvu. Oko njih su umirali muslimani. Umirali su uprkos snažnijoj juhi. Polako su pokretali svoje udove kao pauci; kriještali su i ponekad šaputali, ili bi zauvijek zaspali.
Buher je išao polako, onoliko uspravan koliko je to mogao, preko zborišta dvostrukoj ogradi od bodljikave žice koja je dijelila ženske barake od Malog logora. On se nasloni na njih. „Rut!“
Ona je stajala na drugoj strani. Večernje crvenilo obojilo je njeno lice i davalo joj neki odraz zdravlja, kao da je dobila već mnoge dobre obroke. „Eto, stojimo!“ reče Buher, „eto stojimo tu, otvoreno i ni za šta se ne brinemo“.
Ona potvrdi. Slab osmijeh joj preleti preko lica. „Da, prvi put.“
„Kao da je baštenska ograda, možemo da se naslonimo na nju i razgovaramo bez straha. Kao na baštensku ogradu u proljeće.“
Uprkos tome nisu bili bez straha. Svakog časa su se osvrtali i gledali prijeko na tornjeve bez stražara. Bilo je to vrlo duboko u njima. Oni su to znali. Znali su i to da to moraju da svladaju. Smješkali su se jedno drugom i pokušavali da se takmiče ko će duže da izdrži, a da ne baci brzo užurban pogled u stranu.
I drugi počeše da čine isto. Ko je god mogao uspravio bi se i hodao okolo. Mnogi su se približavali bodljikavoj žici više no što je bilo i dozvoljeno – toliko blizu da bi straže već pucale da ih je bilo. U tome je bilo nekog čudnog zadovoljstva. Izgledalo je djetinjasto, ali je bilo sve drugo samo ne djetinjasto. Koračali su oprezno na svojim nogama kao na štulama; mnogi su teturali, morali su da se za nešto uhvate; glave su se dizale, a oči u tim opustošenim licima nisu više buljile u tlo, u prazno. One počeše opet da gledaju. Nešto gotovo zaboravljeno pokretalo se u mozgovima, mučno teško i još gotovo bez imena. Tako su hodali preko zborišta pokraj gomila mrtvih, pokraj gomila odsutnih drugova koji su umirali ili onih koji su još samo mogli da se kreću i misle na jelo; bila je to sablasna šetnja kostura, u kojima se, uprkos svemu, iskra života nije ugasila.
Večernjeg crvenila nestade. Plave sjenke su se brzo širile kroz dolinu i poplaviše brežuljke. Straže se još uvijek nisu vratile. Noć je padala. Bolte se nije pojavio na večernjoj prozivci. Levinski donese vijesti. U kasarni je vladala velika užurbanost. Očekivali su Amerikance za jedan do dva dana. Transport sutra neće biti sastavljen. Nojbauer se odvezao u grad. Levinski se cerio, a svi su mu se zubi vidjeli. „Neće više dugo! Moram da se vratim!“ On povede sa sobom trojicu sakrivenih.
Noć je bila vrlo tiha. Dođe velika i puna zvijezda.

XXIV


Buka je počela u zoru. Broj 509 začu najprije viku. Ona je dolazila izdaleka, kroz tišinu. Nije to bilo vikanje ljudi koje muče, bilo je to kričanje pijane rulje.
Prasnuše pucnji. Broj 509 opipa svoj revolver. Bio mu je pod košuljom. Pokuša da razazna da li pucaju samo esesovci ili su to već Vernerovi ljudi odgovarali na vatru. A onda se začu štektanje lake mašinske puške.
On se skloni iza gomile mrtvaca i promatraše ulaz u Mali logor. Bilo je još tamno, a pokraj gomile nalazilo se još toliko pojedinačno razasutih mrtvaca da je lako mogao da legne do njih i da nikom ne padne u oči.
Rika glasova i pucnjava potrajala je nekoliko minuta. Iznenada postade jača i poče da se približava. Broj 509 se šćućuri još bliže mrtvacima. Vidio je crveno sijevanje mašinskih pušaka. Meci su udarali svuda unaokolo. Šestorica esesovaca dolazili su pucajući niz veliku logorsku ulicu. Otvorili su vatru sa obje strane u barake. Ponekad bi šljapnula zalutala kugla u gomilu mrtvih. Broj 509 je ležao potrbuške i potpuno zaklonjen na tlu.
Sa svih strana logoraši počeše da se dižu kao uplašene ptice. Mlatarali su rukama i teturali besciljno unaokolo. „Lezite!“ – vikao je broj 509. – „Lezite! Pretvarajte se da ste mrtvi! Ostanite ležeći mirno.“
Jedni su ga čuli i pali po tlima. Drugi su teturali prema baraci i zaglavili vrata. Najveći dio onih koji su bili napolju ostali su ležeći ondje gdje su se zatekli.
Esesovci prođoše pokraj klozeta i uputiše se prema Malom logoru. Odvališe ulaznu kapiju. Broj 509 je vidio u mraku siluete, a u vatri revolvera izobličena lica. „Ovamo!“ – vikao je neko. „Ovamo prema drvenim barakama! Sad ćemo malo da podložimo ovoj braći. Sigurno se mrznu! Ovamo!“
„Hajde! Dolazite ovamo! Hajde, Štajnbrener! Donesi kante ovamo!“
Broj 509 prepozna Veberov glas. „Ta ovdje ih ima pred vratima!“ – povika Štajnbrener.
Laka mašinska puška poče da bljuje u tamnu gomilu na vratima. Gomila se polako skljoka. „Dobro je tako! A sada hajde!“
Broj 509 začu klokotanje kao da se voda izliva. Primijeti tamne kante kojima su zamahivali, a iz kojih je tečnost pljuskala visoko o zidove. Onda osjeti miris benzina.
Veberova elitna grupa slavila je rastanak. U ponoć je došlo naređenje za odlazak, i većina esesovaca je uskoro poslije toga otišla; ali Veber i njegova grupa imali su još dovoljno rakije, te su se ubrzo napili. Nisu htjeli prosto tako da odu, i sad su još jedanput upali u logor. Veber je naredio da se ponesu kante sa benzinom. Htjeli su da iza sebe ostave svjetleću buktinju, koje će se još svi dugo sjećati.
Barake, koje su bile od kamena morali su da ostave na miru; ali zato su im stare poljske drvene barake davale sve mogućnosti.
„Hajde! Neka počne čarolija sa vatrom!“ – vikao je Štajnbrener.
Jedna šibica se upali. A odmah zatim čitava kutija. Čovjek koji ju je držao baci je na pod. Drugi esesovac baci još jednu šibicu u kantu koja je stajala sasvim uz baraku. Ona se ugasi. Ali od jednog crvenila prve šibice preleti tanka plavičasta traka preko zemlje do barake, uspuza se uza zid, razvi se lepezasto i plinovito, i raširi se u drhtavu plavu površinu. U prvom trenutku nije izgledalo opasno; djelovalo je više kao hladno električno pražnjenje, tanko i lelujavo, koje će brzo da se ugasi. Ali onda poče da pucketa, a iz plavog plamena koji je lizao krov izroniše srcolika žarišta vatre i požar se raširi.
Vrata na baraci se odškrinuše. „Postrijeljajte one koji izlaze! – komandirao je Veber.
On je pod rukom imao mašinsku pušku i pucao je. Jedna spodoba pojavi se u vratima i pade nauznak. Buher, mislio je broj 509. Ahasfer. Njih dvojica su spavala sasvim uz vrata. Jedan esesovac iskoči i trže pale spodobe koje su još ležale pred ulaznim vratima, gurnu ih u stranu i opet zalupi vrata, odskočivši unazad. „Sad može da počne! Lov na zečeve!“ Vatra je već izbijala visoko u varnicama. Kroz dreku esesovaca čuli su se krici zatvorenika. Vrata obližnje sekcije otvoriše se. Ljudi ispadoše iz njih. Njihova usta su bila kao crni otvori. Odjeknuše pucnji. Niko nije prošao. Trzali su se pred ulazom kao gomila pauka.
Broj 509 je izpočetka ležao ukočen. Sad se uspravi oprezno. On je ispred plamenova jasno vidio esesovce. Vidio je kako Veber raskrečenih nogu stoji pred njim. Polako je mislio dok je u njemu sve drhtalo. O svemu po redu. Onda izvadi revolver ispod košulje. U kratkom zatišju, između dreke esesovaca i šištanja vatre začu krike zatvorenika jasnije. Bilo je to visoko neljudsko kričanje. Ne razmišljajući uperi u Veberova leđa i okide.
Nije čuo pucanj zbog opće pucnjave. Nije vidio ni da Veber pada. Onda se iznenada prisjeti da nije osjetio trzaj oružja u ruci. Osjećao je kao da mu neko čekićem udara u srce. Revolver nije funkcionirao. Ni sam nije primijetio da je razgrizao usne. Nesvijest se kao noć sruči na njega, a on je grizao usne da ne bi potonuo u tamnoj magli. Revolver se vjerojatno smočio i postao neupotrebljiv. Grunuše mu suze, bijes ga obuze, a ruke mu hitro preletješe preko glatke površine revolvera, podigoše malu polugu koja popusti – on osjeti olakšanje i toplo neko strujanje – revolver nije bio otkočen.
Imao je sreću. Niko se od esesovaca nije okrenuo. Sa strane na kojoj je on bio nisu ništa očekivali. Stajali su, drali se i pucali na vrata. Broj 509 diže oružje i nanišani. Sada je prema plamenu vidio da je revolver otkočen. Ruke su mu još uvijek drhtale. On se nasloni preko gomile mrtvaca i podboči ruke da bi imao više sigurnosti. Nišanio je sa obje ruke. Veber je stajao desetak koračaji pred njim. Broj 509 udahnu nekoliko puta polako. Onda zadrža dah, ukoči ruke koliko je god mogao i polako zgrči prst.
Pucanj se izgubi među drugim pucnjima. Ali broj 509 osjeti neobično jak trzaj. Opali još jedanput Veber posrnu naprijed, okrenu se napola, kao da je užasno začuđen, a onda pade na koljena. Broj 509 je pucao i dalje. Ciljao je na najbližeg esesovca koji je pod rukom držao mašinsku pušku. Pritiskivao je i pritiskivao oroz i onda kad već odavno nije imao više metaka. Drugi esesovac ne pade. Broj 509 je stajao jedan trenutak opuštene ruke sa revolverom. Očekivao je da će biti odmah ubijen. Ali u čitavoj toj pucnjavi niko ga nije primijetio. On pade iza gomile mrtvaca na zemlju.
U tom trenutku jedan od esesovaca primijeti Vebera. „Hej!“ povika – „šturmfirer!“
Veber je stajao postrance iza njih i tako nisu primijetili šta se dogodilo. „Šturmfirer! Šta se dogodilo?“
„On je ranjen!“
„Ko je to uradio? Ko od vas?“
„Šturmfirer!“
Nije im padalo na pamet da je Veber ma kako drugačije mogao da bude pogođen nego zalutalim metkom.
„Do đavola! Kakav je to idiot...“
Odjeknuše novi pucnji. Ali, dolazili su iz Radnog logora. Vidjela se vatra iz cijevi. „Amerikanci!“ povika jedan od esesovaca. „Bjež’mo!“
Štajnbrener je otvorio vatru u pravcu klozeta. „Bjež’mo! U desnu stranu! Preko zborišta!“ povika neko. „Brzo! Prije nego što nas ovdje odsijeku.“
„A šturmfirer?“
„Ne možemo da ga ponesemo sobom!“
Sijevanje pušaka se približavalo iz pravca klozeta. „Hajde, hajde!“
Esesovci su trčali pucajući oko barake koja je gorjela. Broj 509 se diže. On zatetura prema baraci. Jedanput posrnu. Onda istrže vrata i otvori ih. „Izlazi! Izlazi! Otišli su!“
„Još uvijek pucaju!“
„To su naši! Napolje!“
On otetura do sljedećih vrata i poče da vuče ljude za ruke i noge. „Napolje! Napolje! Otišli su!“
Ljudi izbiše kroz vrata preko onih koji su ležali. Broj 509 je žurio dalje. Na odjeljenju A vrata su već gorjela. Nije mogao da im priđe. Vikao je i vikao, čuo metke, buku, a komad upaljenog drveta pade mu sa krova na rame. On pade, opet se glavinjajući uspravi, osjeti snažan udarac. Osvijesti se kad je sjedio na zemlji. Htio je da ustane, ali to nije mogao. Čuo je izdaleka povike i vidio ljude kao da su vrlo daleko; mnogo ljudi, ali ne više esesovce, nego zatvorenike koji su nosili ljude i spoticali se preko njega; on otpuza odatle. Ništa više nije mogao da učini. Iznenada je bio smrtno umoran. Htio je da se makne s puta. Drugog čovjeka nije pogodio. Možda ni Vebera. Možda je sve bilo uzaludno. On nije uspio.
Puzao je dalje. Tu je bila i gomila mrtvih. Tamo je spadao. Nije ništa vrijedio. Buher je mrtav, Ahasfer je mrtav. Trebalo je da pusti da to Buher učini. Trebalo je njemu dati revolver. Bilo bi bolje. Čemu je on uopće bio koristan.
Nasloni se s mukom na gomilu mrtvih. Nešto ga je boljelo. Podiže ruku na prsa, a zatim se zagleda u nju. Bila je krvava. Gledao je krv, a da nije bio ni najmanje uzbuđen. On više nije bio on. Osjećao je samo još vrućinu barake koja je gorjela i čuo povike. A onda se i oni udaljiše.
Probudio se. Baraka je još gorjela. Mirisala je na izgorjelo drvo, ugljenisano meso i raspadanje. Vrućina je zagrijala mrtvace. Već su danima ležali tu i sad počeše da smrde i da kaplje iz njih.
Oni užasni krici se više nisu čuli. Beskrajna povorka ljudi nosila je osmuđene i izgorjele ljude koje su spasli. Broj 509 začu Buherov glas. Dakle, nije bio mrtav. Dakle, ipak nije sve bilo uzaludno. Obazre se oko sebe. Poslije izvjesnog vremena primijeti kako se pokraj njega nešto miče. Trajalo je još neko vrijeme dok je vidio što je to. Bio je to Veber.
Veber je ležao na trbuhu. Uspio je da se dovuče iza gomile mrtvaca prije nego što je došao Verner sa svojim ljudima. Oni ga nisu primijetili. Jednu je nogu privukao k sebi, a ruke su mu bile ispružene. Krv mu je curila iz usta. Još je bio živ.
Broj 509 pokuša da digne jednu ruku. Htio je da pozove nekoga, ali je bio preslab za to. Grlo mu je bilo potpuno suho. Iz njega izađe samo hropac. Pucketanje barake koja je gorjela bilo je suviše glasno.
Veber je opazio pokret rukom. Oči su ga slijedile. A onda se sretoše sa očima broja 509. Gledali su se.
Broj 509 nije znao da li ga je Veber prepoznao. Nije znao ni to šta su one druge oči govorile. Osjeti iznenada samo to da njegove oči moraju da izdrže duže nego Veberove. Morao je da preživi Vebera. Na neki neobjašnjiv način to je odjednom postalo beskrajno važno – kao da je vrijednost svega u što je vjerovao u životu, zašto se borio i patio, zavisila od toga da li će život u njemu duže potrajati negoli u onom drugom čovjeku. Bilo je to kao kakav dvoboj ili božja pravda. Ako sada bude izdržao, ostvarit će se i ono što je za njega bilo toliko važno, toliko važno da je za to svoj život riskirao. Bio je to posljednji napor. Još jedanput je sve dato njemu u ruke – a on je morao da pobijedi.
Disao je meko i oprezno i uvijek samo do granice bola. Vidio je kako krv curi iz Veberovih usta, a onda okuša da li i njegova usta krvare. Osjećao je nešto, ali kada je osmotrio ruku, na njoj je bilo malo krvi, i onda mu pade na pamet da je to samo od izgriženih usana.
Veberove oči slijedile su njegovu ruku. Zatim počeše obojica da se gledaju.
Broj 509 je pokušavao da misli; htio je još jedanput da osmisli o čemu se to radi i šta je to bilo. To je trebalo da mu da snagu. Ono je bilo vezano za najjednostavnije u čovjeku, a bez toga bi svijet bio razoren; njegov umorni mozak je to još znao. Kroz ono će biti uništeno i sve drugo – apsolutno zlo, antihrist, smrtni grijeh protiv duha. Riječi, mislio je. One malo govore. A i čemu još riječi. Trebalo je da izdrži. Onaj je morao da umre prije njega. To je bilo sve.
Bilo je čudno da ih niko ne primjećuje. Što njega nisu vidjeli, shvatio je. Unaokolo je ležalo toliko mrtvih. Ali onaj drugi! On je ležao sasvim u sjeni gomile mrtvaca, i valjda ga zato nisu vidjeli. Uniforma je bila crna, a svjetlo nije poigravalo na čizmama. Sada više nije bilo toliko ljudi u blizini. Stajali su nešto dalje i gledali u barake. Zidovi su na nekim mjestima bili već pali. Tamo je gorjelo mnogo godina bijede i smrti. Mnoga imena i napisi na zidovima.
Začu se lom. Plamenovi izbiše visoko. Krov barake pade u kiši varnica. Broj 509 je promatrao kako upaljeni komadi drveta lete kroz zrak. Izgledalo je da padaju vrlo polako. Jedan komad dojedri nisko preko gomile mrtvih, udari o jednu nogu, okrenu se i pade na Vebera. Pade mu za vrat.
Veberove oči počeše da dršću. Sa njegove kragne na uniformi poče da se diže dim. Broj 509 je mogao da se nasloni naprijed i da odgurne upaljenu dasku. On je bar mislio da to može da učini. Jedino, on nije tačno znao da li su mu pluća povrijeđena i da li mu krv, ako to učini, neće pokuljati na usta. Ali nije to bio razlog što nije gurnuo dasku. Nije to propustio ni iz osvete; sada se radilo o nečem višem nego što je osveta. A takva osveta bila bi i suviše malena.
Veberove se ruke pokrenuše. Glava se trzala. Drvo je i dalje gorjelo na potiljku. Uniforma je progorjela i sada je plamsala malim plamičcima. Veberova glava se dalje pokretala. Goruća daska kliznu naprijed. Sada i kosa poče da se ugljeniše. Daska poče da pišti, a plamenovi su lizali oko ušiju i preko glave. Broj 509 je sada pomnije promatrao Veberove oči. One iskočiše još više iz očnih duplju. Krv je na mahove navirala iz njegovih usta koja su se pokretala bez glasa. Ništa se nije moglo čuti u buci požara u kome je nestajalo barake.
Glava je sada bila gola i crna. Broj 509 je netremice gledao u nju. Komad drveta je lagano izgarao. Krv iz usta presahnu. Sve potonu i sada nije više ničeg bilo osim očiju. Svijet se sveo na njih. One su se morale ugasiti.
Broj 509 nije znao da li je to trajalo sate ili minute: – ali je izgledalo da su se Veberove ruke, bez ikakva pokreta, najednom opružile.
A onda se i oči izmijeniše; i to više nisu bile oči. Bile su to samo još zelenkaste površine. Broj 509 je sjedio još neko vrijeme tih. Zatim se osloni oprezno naprijed na jednu ruku da bi se privukao. Morao je da bude sasvim siguran prije nego što popusti. Samo je još u glavi osjećao čvrstinu; tijelo mu je već bilo bez težine, a istovremeno je imalo i svu težinu zemlje i bilo već gotovo bez kontrole. Nije uspio da ga gurne naprijed.
Polako se naže, diže jedan prst i gurnu ga u Veberove oči. Nisu reagirale. Veber je bio mrtav. Broj 509 pokuša da sjedne uspravno, ali sada ni to više nije mogao. Sagibanje naprijed je izazvalo ono što je on maločas očekivao. Nešto tako duboko iznutra, kao da dolazi iz same zemlje, naviralo je i presulo se. Krv je tekla lako i bez bola. Ona je padala preko Veberove glave. Izgledalo je da ne teče samo iz usta nego iz cijeloga tijela nazad u zemlju iz koje je i došla kao iz kakve blage fontane. Broj 509 nije ni pokušavao da je zadrži. Ruke postadoše meke. U magli on vidje Ahasfera kako u divovskoj veličini stoji pred barakom. Dakle, ipak nije... pomisli još, a onda se zemlja na koju se oslonio pretvori u močvaru i on potonu u nju.
Našli su ga tek jedan sat kasnije. Počeli su da ga traže tek kad je veliko uzbuđenje bilo prošlo. Najzad je Buheru palo na pamet da još jedanput dođe u blizinu barake i da tamo pretraži. Tada ga nađe iza gomile leševa.
On vidje kako Levinski i Verner dolaze. „Broj 509 mrtav!“ – reče. – „Ustrijeljen. I Veber. Obojica zajedno leže prijeko.“
„Ustrijeljen? Zar je bio napolju?“
„Da. U to je vrijeme bio napolju.“
„Je li imao revolver pri sebi?“
„Jeste.“
„Veber je mrtav? Onda je on Vebera ubio“ – reče Levinski.
Digoše ga i položiše pravo. Onda okrenuše Vebera.
„Da“, – objasni Verner. „Izgleda da je tako. On ima dva metka u leđima.“
Osvrnu se oko sebe i vidje revolver. „Evo ga!“ Podiže revolver. – „Prazan je. Upotrijebio ga je.“
„Treba da ga odnesemo“, – reče Buher.
„A gdje? Sve je puno mrtvih. Preko sedamnaestorica su izgorjela. Više od stotinu je ranjeno. Ostavite ga zasad ovdje dok se ne napravi mjesta.“ – Verner pogleda Buhera odsutno. – „Razumiješ li se što u automobile?“
„Ne“.
„Potrebni su nam...“ – Verner prekide sam sebe – „a šta ja tu pričam? Ta vi ste iz Malog logora. Potrebno nam je još ljudi za teretna kola. Dođi, Levinski!“
„Da. Đavolska je šteta za ovoga ovdje.“
„Da.“
Vraćali su se. Levinski se još jedanput osvrnu. A onda pođe dalje za Vernerom.
Buher ostade stojeći. Jutro je bilo sivo. Ostaci barake još su gorjeli. Sedamnaest ljudi je izgorjelo. Bilo bi ih više da nije bilo broja 509, mislio je on.
Dugo je on tu stajao. Toplina koja je dopirala iz barake bila je kao neko neprirodno ljeto. Ona ga je zapahnjivala; on je osjećao toplinu i opet je zaboravljao. Broj 509 je bio mrtav. Bilo je to kao da nije izginulo samo njih sedamnaest, kao da ih je nekoliko stotina.
Zatvorenici iz logorske uprave brzo preuzeše logor. U podne je funkcionirala kuhinja. Logoraši sa oružjem zaposjeli su ulaze za slučaj da se esesovci vrate. Obrazovali su komitet iz sviju baraka i on je već radio. Postavili su i odjeljenje koje je trebalo da što prije počne sa rekvizicijom hrane u okolici.
„Ja ću vas zamijeniti“, reče neko Bergeru.
Berger diže glavu. Bio je toliko umoran da više ništa nije razumio. „Špricu“ – reče i pruži svoju ruku – „inače ću pasti. Ne mogu više ni jasno da vidim.“
„Ja sam spavao“ – odgovori onaj drugi. „Ja ću vas sada zamijeniti.“
„Nemamo više anestezije. Hitno nam je potrebna. Zar se ljudi iz grada još nisu vratili? Poslali smo ih u bolnicu.“
Profesor Svoboda iz Brna, zatvorenik čehoslovačkog odjeljenja, vidje o čemu se radi. Tu je jedan smrtno umorni automat i dalje radio mehanički. „Vi sad treba da odete na spavanje!“ – reče on glasnije.
Bergerove upaljene oči su žmirkale. „Da, da“ – reče on i opet se naže nad izgorjelo tijelo.
Svoboda ga uhvati za ruku. „Spavati! Ja vas smjenjujem! Treba da spavate!“
„Spavati?“
„Da, spavati.“
„Dobro. Dobro. Baraka...“ – Berger se za trenutak osvijesti. – „Baraka je izgorjela.“
„Pođite u magazin sa odijelom. Tamo su pripremili nekoliko kreveta za nas. Idite i spavajte tamo! Ja ću vas za nekoliko sati opet probuditi.“
„Sati? Ja se neću probuditi ako budem legao. Ja moram još – moja baraka – ja moram još – „
„Dođite!“ reče Svoboda energično. „Vi ste dosta uradili!“
On mahnu rukom jednom bolničaru. „Odvedite ga u magazin sa odijelom. Tamo ima nekoliko kreveta za liječnike.“
On uhvati Bergera za ruku i okrenu ga. „Broj 509“, reče Berger napola uspavan.
„Da, da, dobro“ – odgovori Svoboda, koji ništa od toga nije razumijevao. – „Broj 509, naravno. Sve je u redu.“
Bergeru skinuše njegov bijeli mantil i izvedoše ga napolje. Napolju ga uzduh pogodi kao težak talas vode. On zaglavinja i stade. Voda je još uvijek padala na njega. „Bože moj, ta ja sam operirao“, reče on.
Buljio je u bolničara. „Naravno“ – odgovori ovaj – „a šta drugo?“
„Ja sam operirao“ – ponavljao je Berger.
„Pa naravno. Najprije si previjao i premazivao ulje i drugo, i onda si odjedanput počeo da radiš nožem. Za to vrijeme si dobio dvije injekcije i četiri šalice kakaoa. Vraški mnogo si im koristio pri ovolikom broju ranjenih!“
„Kakao?“
„Da. Sve su to oni tipovi imali. Kakaoa, butera i bog te pita šta još!“
„Operirao? Zaista operirao“, šaputao je Berger.
„I te kako! Ne bih nikad vjerovao da nisam sam vidio. Pored tvoje težine! Ali sad ćeš morati najprije nekoliko sati u krevet. Dobit ćeš pravi krevet. Krevet jednog šarfirera. Sjajan! Dođi!“
„A ja sam mislio...“
„Šta?“
„Ja sam mislio da to više ne mogu.“
Berger se zagleda u svoje ruke. Okretao ih je, a onda pusti da padnu. „Da“ – reče on. – „Spavati.“
Dan je bio siv. Uznemirenost je rasla. Barake su zujale kao košnice. Bilo je to čudno vrijeme neizvjesnosti, neke neslobodne slobode, prepune nada, glasina i teškog mračnog straha. Još uvijek su SS-odredi ili organizirana hitlerovska omladina mogli da se vrate, razdijelili su, doduše, oružje koje su našli u skladištu, ali nekoliko naoružanih četa moglo je da uvuče logor u teške borbe; a sa nekoliko topova mogli su da ih pobiju kako su god htjeli.
Mrtve su prenijeli u krematorijum. Nije bilo druge mogućnosti: naslagali su ih jedne na druge kao cjepanice. Bolnica je bila prepuna.
Rano poslije podne iznenada opaziše avion. On izbi iz niskih oblaka iza grada.
Zatvorenici se uskomešaše.
„Na zborište! Svako ko može da hoda, na zborište!“
Kroz oblake izroniše još dva druga aviona. Oni su kružili i slijedili prvi.
Motori su tutnjali. Hiljade lica gledalo je u nebo.
Avioni su se brzo približavali. Rukovodioci logora doveli su jedan dio ljudi iz Radnog logora na zborište. Tamo su formirali dva duga reda koja su stvorila veliki krst. Levinski je iz kasarne nabavio plahte, a na svakom kraju krsta stajala su četvorica zatvorenika i mahala jednom plahtom.
Avioni su sad nadlijetali logor i počeli da kruže. Spuštali su se sve niže i niže.
„Eno!“ – povika neko. – „Krila! Opet!“
Zatvorenici su mahali plahtama. Mahali su rukama. Vikali su uz buku motora. Mnogi su skinuli jake i vitlali njima. Avioni se spustiše još jedanput vrlo nisko dolje. Opet su pozdravljali krilima. A onda iščezoše.
Gomila se tiskala nazad. Stalno su opet dizali glave k nebu. „Slanina“ – reče neko. „Poslije rata 1914. godine bilo je paketa sa slaninom iz Amerike“.
A onda iznenada ugledaše dolje na drumu nizak i strašan prvi američki tenk.

XXV


Bašta je ležala u srebrnastom svjetlu. Ljubičice su mirisale. Voćke su na južnom zidu bile kao posute ružičastim i bijelim leptirima.
Alfred je išao naprijed. Slijedila su ga trojica ljudi. Koračali su tiho. Alfred pokaza na štalu. Trojica Amerikanaca se raspodijeliše šutke.
Alfred gurnu vrata. „Nojbauer!“ – reče on. „Izađite napolje!“
Iz tople tame oglasi se na to neko gunđanje. „Šta? Ko je tamo?“
„Izađite napolje!“
„Šta? Alfred, je li to Alfred?“
„Jeste.“
Nojbauer je opet gunđao. „Do đavola! Teško sam knjavao! I sanjao“. On se nakašlja. „Sanjao sam gluposti. Jesi li mi rekao da izađem?“
Jedan od vojnika stade bešumno kraj Alfreda. Upali se džepna lampa. „Ruke uvis! Izlazite!“
U žutom krugu svjetla pojavi se poljski krevet na kome je sjedio Nojbauer napola obučen. Izbuljio se, trepćući podbuhlim očima u svijetli krug.
„Šta?“ reče promuklo. „Šta je to? Ko ste vi?“
„Ruke uvis!“ reče Amerikanac. „Vi se zovete Nojbauer?“
Nojbauer podiže ruke napola i klimnu glavom.
„Komandant koncentracionog logora Melern?“
Nojbauer opet klimnu glavom.
„Izađite napolje!“
Nojbauer opazi tamnu cijev automatskog revolvera, upravljena na sebe. Ustade i dignu ruke tako brzo i visoko da je udario prstima o nisku tavanicu štale. „Ja nisam obučen“.
„Napolje!“
Nojbauer izađe oklijevajući. Bio je u košulji, hlačama i čizmama. Stajao je siv i mamuran. Jedan od vojnika ga brzo prepipa. Drugi je za to vrijeme pretraživao štalu.
Nojbauer opazi Alfreda. „Ti si ih ovamo doveo?“
„Da.“
„Judo!“
„Vi niste Hrist, Nojbaueru!“ – odgovori Alfred polako. „A ja nisam nacista.“
Amerikanac koji je pretraživao štalu sada se vratio. Mahao je glavom. „Naprijed“ – reče onaj koji je govorio njemački. Bio je kaplar.
„Mogu li da obučem svoju uniformu?“ upita Nojbauer. „Ona je u štali. Iza zečijih kaveza.“
Kaplar je jedan trenutak oklijevao. Onda pođe i vrati se sa jednim civilnim kaputom.
„Ne njega, molim!“ objasni Nojbauer. „Ja sam vojnik! Kaput od moje uniforme, molim.“
„Vi niste vojnik!“
Nojbauer trepnu. „To je moja partijska uniforma.“
Kaplar se vrati ponovo i donese kaput od uniforme. On ga prepipa i dade ga Nojbaueru. Ovaj ga obuče, zakopča, isprsi se i reče: „Oberšturmbanfirer Nojbauer. Stavljam se na raspolaganje.“
„Dobro, dobro! Ajde, naprijed!“
Išli su kroz baštu. Nojbauer primijeti da je pogrešno zakopčao kaput. On ga ponovo otkopča i sad zakopča pravilno. I u posljednjem trenutku sve je otišlo ukrivo. Veber, taj izdajnik, htio mu je svojim potpaljivanjem još jednom da napakosti. On je radio na svoju ruku, to se lako moglo dokazati. Nojbauer uveče nije bio u logoru. On je to saznao telefonom. U svakom slučaju, to je đavolski gadna priča, baš sada! A onda, Alfred, drugi izdajnik. On naprosto nije došao. Nojbauer je bio bez automobila kada je u posljednjem trenutku htio da pobjegne. Vojska se već povukla, a – u šumu nije mogao da pobjegne, pa se onda sakrio u bašti. Mislio je da ga tu nikad neće tražiti. Još je i na brzinu obrijao svoje hitlerovske brkove. Alfred, ta bitanga!
„Sjedite ovdje“, reče kaplar i pokaza mu jedno sjedište.
Nojbauer se uspe na kola. To je bilo valjda ono što oni nazivaju džipom, mislio je on. Ljudi nisu bili neljubazni. Prije korektni. Onaj jedan je možda bio američki Nijemac. Slušalo se o njemačkoj braći u inostranstvu. O Savezu Nijemaca, ili tako nešto.
„Vi dobro govorite njemački“, reče on oprezno.
„Naravno“, odgovori kaplar hladno. „Ja sam iz Frankfurta.“
„O“ – odgovori Nojbauer.
Zaista je izgledalo da je to đavolski rđav dan. I zečeve su ukrali. Kada je došao u štalu, vrata od kaveza su bila otvorena. Bio je to rđav znak. Sad su se pržili vjerovatno već negdje nad vatrom kakvog prostačine.
Logorska kapija bila je širom otvorena. Na brzinu sašivene zastave visile su pred barakama. Veliki zvučnik davao je obavještenja. Jedan od teretnih automobila vratio se sa kantama punim mlijeka. Ulice su vrvjele od zatvorenika. Kola sa Nojbauerom zaustaviše se pred komandaturom. Tamo je stajao neki američki pukovnik sa nekolicinom oficira i izdavao naređenja. Nojbauer izađe iz kola, popravi uniformu i stade pred pukovnika: „Oberšturmbanfirer Nojbauer. Stavljam se na raspolaganje!“ Pozdravio je vojnički, ne hitlerovskim pozdravom.
Pukovnik pogleda kaplara. Ovaj prevede.
„Is this the son of a bitch19?“ upita pukovnik.
„Yes, sir20.“
„Put him to work ower there, shoot him, if he makes a false move21.“
Nojbauer je slušao napregnuto. „Hajde“, reče kaplar. „Na rad. Da odnosiš mrtvace.“
Nojbauer se još uvijek nadao nečem drugom. „Ja sam oficir“, mucao je on. „U činu pukovnika.“
„Utoliko gore.“
„Ja imam svjedoke! Bio sam čovječan! Pitajte ljude!“
„Mislim da će nam trebati nekolicina vojnika da vas zaštiti, kako vas vaši ljudi ne bi razderali u komade“, odgovori kaplar. „Meni bi to bilo sasvim pravo. Hajde naprijed!“
Nojbauer baci još jedan pogled na pukovnika. Ovaj ga više nije gledao. Onda se okrenu. Dva vojnika išla su pokraj njega, a treći za njim.
Poslije nekoliko koraka prepoznaše ga. Trojica Amerikanaca zbiše se oko njega. Očekivali su izliv gnjeva. Nojbauer poče da se preznojava. Gledao je ravno preda se i išao kao da istovremeno hoće da korača i brže i sporije.
Ali ništa se nije dogodilo. Zatvorenici su ga gledali i stajali mirno. Nisu se oborili na njega; otvarali su mu put. Niko se nije približio. Niko nije ništa govorio i niko se nije izdrao na njega. Nisu bacili ni kamenje za njim, niti ga udarali batinama. Samo su ga gledali. Načinili su prolaz, gledali ga za vrijeme čitavog dugog puta do Malog logora.
Iz početka Nojbauer odahnu; a onda poče još jače da se preznojava. Mrmljao je nešto. Nije dizao pogleda, ali je osjećao kako mnoge oči počivaju na njemu. Osjećao je to na sebi kao nebrojene prozorčiće na nekim ogromnim zatvorskim vratima – osjećao se već zatvoren – a u svemu su ga oči promatrale hladno i pažljivo.
Bivalo mu je sve toplije i toplije. Zakorači brže. Oči su bile stalno na njemu. Osjećao ih je sve jače na svojoj koži. Bile su kao pijavice koje sišu krv.
On se strese, ali ih nije mogao da otrese. Probijale su mu kroz kožu. Visite su na njegovim žilama. „Ja sam“ – mrmljao je on. „Dužnost... ja nisam ništa... ja sam bio... uvijek... ta šta oni to samo hoće?“
Bio je mokar kad su stigli na mjesto gdje je stajala baraka 22. Šestorica esesovaca koje su bili pohvatali radili su tamo sa nekolicinom kapoa. Američki vojnici stajali su u blizini sa puškama.
Nojbauer se naglo zaustavi. On vidje nekoliko ugljenisanih kostura na zemlji. „Šta... – je li to –?“
„Ne pravite se tako glupi!“ – odgovori kaplar gnjevno. „To je baraka koju ste vi zapalili. Tu mora da ima još najmanje trideset mrtvih. Ajde, iskopavaj kosti!“
„Ovo – ja nisam naredio“.
„Naravno da niste.“
„Ja nisam bio ovdje... – ne znam ništa o tome. To su drugi učinili na svoju ruku.“
„Naravno! Uvijek drugi. A oni koji su ovdje svih ovih godina crkavali? Ni to niste bili vi, jel’ da?“
„To su bila naređenja. Dužnost...“
Kaplar se obrati jednom čovjeku koji je stajao pokraj njega. „Sljedećih nekoliko godina ove dvije rečenice će se ovdje često čuti: radio sam po naređenju; i: ja ništa nisam o tome znao.“
Nojbauer ga nije čuo. „Ja sam uvijek pokušavao da učinim najbolje...“
„A ovo“ – reče kaplar gorko – „bit će treća! Ajde!“ – izdrao se iznenada. „Prihvatite! Vadite mrtvace! Mislite li da je lako uzdržati se da vas čovjek ne prebije?“
Nojbauer se naže i poče nesigurno da pretura po ruševinama.
Prenosili su ih kolima, nosiljkama, nosili ih drugovi i sami su se međusobno podupirali. Smjestili su ih u hodnike esesovske kasarne, skinuli ušljive krpe u koje su bili još obučeni, i spalili, a onda ih odveli u kupatila esesovaca.
Mnogi nisu shvatili Šta će s njima učiniti; sjedjeli su i ležali tupo u hodnicima. Tek kada je para prodrla kroz otvorena vrata, mnogi živahnuše. Počeše da kriješte i da pažljivo pužu unazad. „Kupati se! Kupati se!“ – dovikivali su im njihovi drugovi. „Treba da budete okupani“.
Ništa nije pomagalo. Kosturi se uhvatiše jedni za druge, počeše da cvile i da se guraju kao morski rakovi prema izlazu. To su bili oni koji su kupanje u pari poznavali samo kao riječi za gasne komore. Pokazaše im sapune i ručnike. Ni to nije pomagalo. I to su već vidjeli. Upotrebljavalo se to da bi zatvorenici lakše ušli u gasne komore; a onda su umrli u ropcu sa komadom sapuna i ručnikom u rukama. Tek kada je prva grupa okupanih stanovnika logora prošla kraj njih, i kada su im ovi pokretima i riječima potrdili da se radi o toploj vodi i kupanju, a ne o plinu, umiriše se.
Para se kovitlala oko zidova u pločicama. Topla voda bila je kao tople ruke. Zatvorenici su ležali u njoj, a tanke ruke sa debelim zglobovima dizale su se i pljuskale po njoj. Skorena nečist se razmekšavala. Sapun je klizio preko izgladnjele kože i rastvarao prljavštinu, a toplina je ulazila još dublje od kostiju. Topla voda – oni su bili zaboravili šta je to. Ležali su u njoj i osjećali je, a za mnoge je to bio prvi pojam slobode i oslobođenja.
Buher je sjedio pokraj Lebentala i Bergera. Toplina ih je prožimala. Bila je to neka životinjska sreća, sreća ponovnog rođenja, bio je to život, rođen iz topline, koji je smrznutoj krvi i izmoždenim ćelijama sada povraćen. Nekako kao u svijetu biljki. Jedno sunce od vode koje je milovalo i budilo klice za koje se vjerovalo da više ne žive. Sa korom nečisti sa kože padala je i kora sa duša. Osjećali su da su zbrinuti, zbrinuti u onom najelementarnijem: u vodi. Kao pećinski ljudi pred prvom vatrom.
Dadoše im ručnike. Trljali su se i sušili i začuđeno promatrali svoju kožu. Još uvijek je ona bila pepeljava i posuta mrljama od gladi, ali njima se činila bijela kao snijeg.
Dadoše ím čiste stvari iz magazina. Opipavali su ih i promatrali prije nego što su ih obukli. Zatim ih odvedoše u drugu prostoriju. Kupanje im je dalo živosti, a istovremeno ih vrlo umorilo. Hodali su pospano, spremni da vjeruju i dalje u čuda.
Prostorija sa krevetima jedva ih je iznenadila. Pogledaše na redove kreveta i htjedoše da pođu dalje. „Ovdje“, reče Amerikanac koji ih je vodio. Promatrali su ga u čudu. „Za nas?“
„Da, za spavanje.“
„Za koliki broj?“
Lebental pokaza najbliži krevet, a onda na sebe i Buhera i upita: „Dvojica?“ Onda pokaza još i na Bergera i diže tri prsta: „Ili trojica.“
Amerikanac se osmjehnu. On uze Lebentala i gurnu ga blago na prvi krevet, zatim Buhera na drugi, Bergera na sljedeći, a Sulcbahera do njega. „Tako“, reče on.
„Svaki u jedan krevet!“
„Sa jednim pokrivačem!“
„Predajem se“, izjavi Lebental. „Ima čak i jastuka.“
Nabavili su mrtvački sanduk. Bio je to lak crn sanduk normalne veličine, ali preširok za broj 509. Lako se mogao još neko smjestiti do njega. To je bilo prvi put za sve ovo vrijeme da je on sam za sebe imao toliko mjesta.
Iskopali su grob tamo gdje je stajala baraka 22. Smatrali su da je to pravo mjesto za njega. Sahranili su ga uveče. Mlad mjesec je visio na vlažnom nebu. Ljudi iz Radnog logora pomagali su im da spuste sanduk.
Imali su malu lopatu. Svaki bi prišao i bacio nešto zemlje dolje. Ahasfer pristupi i suviše blizu i okliznu se na sanduk. Izvadiše ga ozdo. Drugi, snažniji logoraši su im pomagali da zatrpaju grob.
Vraćali su se. Rozen je nosio lopatu da je preda. Prolazili su pokraj barake 20. Odande su iznosili jednog mrtvaca. Iznosili su ga kroz vrata dvojica esesovaca. Rozen se zaustavi pred njima. Oni pokušaše da ga zaobiđu. Prvi esesovac bio je Niman, ubica sa špricom za injekcije. Amerikanci su ga uhvatili izvan grada i doveli u logor. To je bio onaj šarfirer od koga je broj 509 spasio Rozena. Rozen se izmače unazad, diže lopatu i udari Nimana po licu. Podiže još jednom, ali američki stražar priđe i uze mu blago lopatu iz drhtavih ruku: „Come, come, – we’ll take care of that later22.“
Rozen je drhtao. Niman nije mnogo dobio, samo mu je koža na licu bila malo zguljena. Berger uhvati Rozena pod ruku. „Hajde! Preslab si za to!“
Rozenu grunuše suze. Sulcbaher ga prihvati za drugu ruku. „Oni će ga osuditi, Rozen. Za sve.“
„Ubiti ga batinama! Treba ih ubiti batinama! Inače ništa neće pomoći! Inače će oni opet doći!“
Odvukoše ga. Amerikanac vrati Buheru lopatu. Pođoše dalje.
„Smiješno!“ reče Lebental poslije nekog vremena. „A ti si bio uvijek onaj koji nije htio da se sveti!“
„Ostavi ga, Leo!“
„Pa ostavio sam ga.“
Zatvorenici su svakodnevno napuštali logor. Inostrani radnici – robovi, koji su bili zdravi i mogli da hodaju, transportovani su u grupama. Dio Poljaka je ostao u logoru. Nisu htjeli u rusku zonu. U Malom logoru gotovo svi su još bili preslabi. Neko vrijeme trebalo ih je još ishranjivati. Mnogi i nisu znali kuda da krenu. Njihovi rođaci bili su rasuti kojekuda i poubijani; njihovo imanje opljačkano, a zavičaj opustošen.
Bili su slobodni, a nisu znali šta da otpočnu sa slobodom. Ostali su u logoru. Nisu imali novaca. Čistili su barake, dobijali stan i hranu; čekali su; stvarali su grupe.
Bili su to oni koji su znali da ih više nigdje ništa ne čeka. Bilo je i drugih koji to još nisu vjerovali.
Odlazili su da traže. Svakodnevno su ih viđali kako idu nizbrdo sa ispravama civilne uprave i vojnih vlasti logora u rukama, da bi na osnovu toga dobili karte za namirnice – i sa nekoliko neizvjesnih činjenici u srcu. Mnoge su se stvari desile drugačije nego što su očekivali. Izgledi na oslobođenje bili su tako nešto ogromno da većina njih nije na to ni mislila. Sad je sve to iznenada bilo tu i iza toga odjednom nije bilo edenske bašte sa čudima, ponovnim susretima, ponovnim udruživanjem i čudotvornim povratkom godina u ono vrijeme u kome nije bilo bijede; oslobođenje je došlo, ali iza njega su se pružale ruševine usamljenosti, tužnih sjećanja, izgubljenosti, a pred njima je bila pustinja i nešto malo nade. Išli su niz brdo, a imena nekolikih mjesta, nekolikih ljudi iz drugih logora i jedno blijedo „možda“ bilo je sve čemu su se još nadali. Nadali su se da će možda naći jednog ili dvojicu, ali da će naći sve – to se skoro niko nije usuđivao.
„Bolje je otići čim se mogne“, reče Sulcbaher. „Ništa se neće promijeniti, a što se duže ostaje sve je teže. U tren oka će nas strpati u kakav novi logor, određen za ljude koji ne znaju kud bi se djeli“.
„Misliš li da ćeš moći da izdržiš?“
„Udebljao sam pet kilograma.“
„To nije dovoljno.“
„Neću se naprezati.“
„A kuda hoćeš da ideš?“ upita Lebental.
„U Disldorf. Da potražim ženu.“
„Kako ćeš do Disldorfa? Idu li tamo vlakovi?“
Sulcbaher sleže ramenima: „Ne znam, ali ovdje su još dvojica koji idu u isti kraj. U Solingen i Duisburg. Možemo zajedno.“
„Jesu li to tvoji stari poznanici?“
„Nisu. Ali je već mnogo to što čovjek nije sam.“
„Da. To je tačno.“
Tresli su jedni drugima ruke. „Imaš li hrane?“ upita Lebental.
„Imam za dva dana. Javljaćemo se uz put američkim vlastima. Nekako ćemo se već snaći.“
On se uputi s onom dvojicom koji su išli u Solingen i Duisburg niz brdo. Još jednom je mahnuo rukom, a onda više nije mahao.
„Ima pravo“, reče Lebental. „Idem i ja. Već noćas ću noćiti u gradu. Treba da porazgovaram sa jednim čovjekom koji želi da mi postane ortak. Otvorit ćemo trgovinu. On posjeduje kapital, a ja imam iskustva.“
„Dobro, Leo!“
Lebental izvadi paket američkih cigareta iz džepa i ponudi ih unaokolo. „To će biti veliki posao“, objašnjavao je on. „Američke cigarete! Kao poslije onog rata. Treba na vrijeme početi.“
Promatrao je raznobojnu kutiju. „Ovo je bolje nego sav novac, kažem vam.“
Berger se nasmiješi. „Leo“, reče on, „ti si sposoban!“
Lebental ga pogleda s nepovjerenjem. „Nisam ja nikad ni tvrdio da sam idealista!“
„Nemoj da se vrijeđaš. Kažem to bez zadnje misli. Ti si nas tako često izvlačio!“
Lebental se nasmiješi polaskan. „Čovjek čini što može. Uvijek je dobro imati u društvu praktičnog trgovca. Ako mogu nešto za vas da učinim... Kako je s tobom, Buher? Hoćeš li ostati ovdje?“
„Neću. Čekam da Rut nešto ojača.“
„Dobro.“ Lebental izvadi američko naliv-pero iz džepa i napisa nešto. „Evo moje adrese u gradu. U slučaju da...“
„Odakle ti naliv-pero?“ upita Berger.
„Zamijenio sam ga. Amerikanci su kao ludi za uspomenama iz logora.“
„Šta?“
„Sakupljaju. Uspomene. Sve. Revolvere, bodeže, značke, bičeve, zastave – dobar je to posao. Ja sam se dobro snabdio. Imam veliku zalihu.“
„Leo“, reče Berger. „Dobro je što ima takvih kao što si ti.“
Lebental klimnu glavom bez čuđenja. „Hoćeš li ti zasad ostati ovdje?“
„Da, ostaću ovdje.“
„Onda ću te s vremena na vrijeme sretati. Ja ću stanovati u gradu, ali ću dolaziti ovamo na hranu.“
„Mislio sam to.“
„Jasno. Imaš li dosta cigareta?“
„Nemam.“
„Evo“. Lebental izvadi dvije nenačete kutije iz džepa i dade jednu Bergeru, a drugu Buheru.
„Šta još imaš?“ upita Buher.
„Konzervi.“ Lebental pogleda na stranu. „Moram da krenem.“
On izvadi ispod svog kreveta nov američki kišni mantil i obuče ga. Niko ništa ne reče. I da je napolju imao automobil, ostali se ne bi začudili. „Nemojte da izgubite adresu“, reče on Buheru. „Bilo bi šteta da se više ne sretnemo.“
„Nećemo je izgubiti.“
„Bit ćemo zajedno“, reče Ahasfer. „Karel i ja.“ Stajali su pred Bergerom.
„Ostani još koju nedjelju ovdje“, reče ovaj. „Niste još dovoljno snažni.“
„Hoćemo da krenemo!“
„Znate li kuda ćete?“
„Ne znamo.“
„A zašto onda želite da odete?“
Ahasfer učini neodređen gest. „Bili smo ovdje dovoljno dugo.“
Nosio je staromodni sivo-crni havelok, tj. kaput sa nekom vrstom kočijaške kragne koja se spuštala do lakata. To mu je nabavio Lebental, koji je već imao trgovinu. Kaput je bio zaostavština nekog gimnazijskog profesora, ubijenog prilikom posljednjeg bombardiranja. Karel je imao na sebi kombinaciju američkih uniformi.
„Karel mora da ode“, reče Ahasfer.
Buher priđe grupi. Promatrao je Karelovo odijelo. „Šta je to s tobom?“
„Amerikanci su ga posvojili. Ona četa koja je došla prva ovamo. Sada su poslali džip da ga odvezu. I ja ću se voziti jedan dio puta s njim?“
„Jesu li i tebe posvojili?“
„Nisu. Ja ću samo malo da se povezem.“
„A onda?“
„Onda?“ Ahasfer pogleda u dolinu. Kaput mu se vijorio na vjetru. „Ima toliko logora u kojima imam poznanika.“
Berger ga pogleda. Lebental ga je obukao kako mu odgovara, mislio je. Izgledao je kao hodočasnik. Ići će od logora do logora, od jednog groba do drugog, ali ko je još kao zatvorenik doživio luksuz da ima grob? A što će onda da traži?
„Znaš li“, reče Ahasfer, „ponekad se sreću ljudi negdje na ulici potpuno neočekivano.“
„Da, stari.“
Gledali su za njima dvojicom.
„Čudno je što se svi ovako razilazimo“, reče Buher.
„Hoćeš li ti skoro?“
„Da. Ali ne bi trebalo da se prosto ovako izgubimo.“
„Trebalo bi“, reče Berger. „Trebalo bi.“
„Trebalo bi da se ponovo nađemo. Poslije svega ovog ovdje! Ma kad!“
„Ne!“
Buher ga pogleda. „Ne“, ponavljao je Berger. „Sve ovo ne treba da zaboravimo, ali ne smijemo od toga da stvorimo kult, inače ćemo uvijek ostati u sjeni ovih prokletih tornjeva.“
Mali logor je bio prazan. Očistili su ga, a njegove stanovnike smjestili u Radni logor i SS-kasarne. Upotrebljena je čitava rijeka vode i brda sapuna i dezinfekcionih sredstava, ali vonj smrti, prljavštine i bijede još se uvijek osjećao. U bodljikavu žicu usjekli su svuda prolaze. „Misliš li da se nećeš umoriti?“ upita Buher Rut.
„Neću.“
„Onda ćemo poći. Koji je danas dan?“
„Četvrtak.“
„Četvrtak? Dobro je što dani opet imaju svoja imena. Ovdje su imali samo brojke. Sedam u jednoj nedjelji. I svi su bili isti.“
Logorska uprava im je izdala dokumente.
„A kuda da se uputimo?“ upita Rut.
„Tamo“, Buher pokaza na brežuljak na kome je stajala bijela kuća. „Najprije ćemo otići tamo i razgledati je iz blizine. Ona nam je donijela sreću.“
„A poslije?“
„Poslije? Možemo se vratiti ovamo. Ovdje ima hrane.“
„Nemoj da se vratimo. Nikada više!“
Buher pogleda Rut iznenađeno. „Dobro, pričekaj. Idem po naše stvari.“
Nije bilo mnogo toga, ali imali su hljeba za nekoliko dana, a uz to dvije kutije kondenziranog mlijeka. „Idemo li zaista?“ upita ona.
On primijeti napetost na njenom licu. „Da, Rut“, reče on.
Oprostiše se od Bergera i uputiše se prolazu koji je bio usječen u bodljikavu žicu Malog logora. Već su nekoliko puta bili izvan logora, mada nikad daleko, ali su svaki put doživljavali isto uzbuđenje kad bi se našli iznenada s one strane žice. Još im se uvijek činilo da je električna struja u žici, a da su mašinske puške uperene tačno na golu traku puta okolo logora. Prože ih jeza kad zakoračiše iza ograde. Ali, onda se ipak pred njima prostro svijet do unedogled.
Išli su polako jedno do drugog. Nebo je bilo meko i zastrto. Godinama su morali da pužu, da bježe, da se šunjaju, sad su išli mirno, uspravljeni i nikakva im nesreća nije prijetila. Niko nije pucao za njima. Niko ih nije vikao. Niko ih nije tukao.
„Nepojmljivo je to“, reče Buher. „Svakog se puta ponavlja.“
„Da. To čovjeka gotovo plaši.“
„Nemoj se osvrtati. Jesi li htjela da se osvrneš?“
„Da. Još mi uvijek sjedi za vratom. To je kao da neko čuči u glavi i hoće da je okrene. Hajde da jednom pokušamo da to zaboravimo. Što duže možemo.“
„Dobro.“
Išli su dalje i prešli preko jedne staze. Pred njima je ležala zelena livada, sva posuta žutim primulama. Livadu su često gledali iz logora. Buher se na trenutak prisjeti bijednih uvenulih Nojbauerovih primula kraj barake 22. Odbaci te misli. „Hodi, da prijeđemo preko livade.“
„Smije li se to?“
„Ja mislim da se mnogo toga smije. A zar nismo odlučili da se više ne bojimo?“
Osjećali su travu pod nogama. Ni za to više nisu znali. Poznavali su jedino tlo zborišta. „Hajdemo ulijevo“, reče Buher.
Pođoše ulijevo. Dodirnuše jedan Iješnikov grm. Obiđoše ga, razmakoše mu grane i opipaše pupoljke i lišće. I to je bilo novo.
„Hajdemo sad udesno!“
Pođoše udesno. Bilo je to djetinjasto, ali im je pričinjavalo duboko zadovoljstvo. Mogli su da rade ono što žele. Niko im nije naređivao. Niko se nije derao i gurkao ih. Bili su slobodni.
„To je kao san“, reče Buher. „Samo se bojim da ću se probuditi i da će se opet pojaviti baraka i groza.“
„Ovdje je drugi zrak“. Rut je duboko udisala. „Ovo je živ zrak, nije mrtav.“
Buher ju je promatrao pažljivo. Lice joj je dobilo malo rumeni, a oči su iznenada zasjale.
„Da, to je živ zrak. On miriše. Ne smrdi.“
Stajali su pored jablanova. „Možemo ovdje da sjednemo“, reče on. „Niko nas neće otjerati. Možemo čak i da plešemo, ako to želimo.“
Sjedoše. Promatrali su kukce i leptirove. U logoru je bilo samo pacova i plavičastih muha. Slušali su mrmorenje potoka pokraj jablanova. Bio je bistar i brzo je tekao. U logoru je uvijek bilo premalo vode. Ovdje je voda tekla, a nije bila potrebna. Trebalo se navići na mnoge nove stvari.
Išli su dalje niz padinu. Imali su vremena. Često su se odmarali. Onda naiđe jedna udoljica, i kad su se najzad osvrnuli, logor je bio iščezao.
Dugo su sjedjeli i šutjeli. Nije više bilo ni logora, a ni razorenog grada. Vidjeli su samo livadu, a iznad nje meko nebo. Na licima su osjećali mlak vjetar i činilo im se da duva kroz crnu paukovu mrežu prošlosti i da ih mekim rukama gura dalje od nje.
Možda tako treba da počnem, mislio je Buher. Sasvim iz početka. Bez ogorčenosti, sjećanja i mržnje. Da počnem sa najjednostavnijim. S osjećanjem da se živi. Ne s osjećanjem da se ipak još živi, kao u logoru. Prosto da se živi. Osjećao je da to nije nikakvo bježanje. Znao je šta je broj 509 htio od njega. Da bude jedan od onih koji će nadživjeti, nesatrven, da bi mogao da stvara i da se bori. Ali iznenada je osjetio i to da odgovornost koju su mu mrtvi predali neće postati nesnošljivo breme samo onda ako ovo jasno i snažno osjećanje života dođe i ostane. On će ga nositi, a ono će njemu davati dvostruku snagu: ne zaboraviti, ali i ne podleći osjećanjima – onako kao što je to Berger mislio prilikom rastanka.
„Rut“, reče on poslije nekog vremena. „Kad čovjek započinje tako iz početka kao mi, mislim da pred njim možda leži još mnogo sreće.“
Bašta je cvjetala. Kad su se približili bijeloj kući, primijetiše da je bomba pala iza nje. Razorila je čitav zadnji dio; samo je fasada ostala neoštećena. Čak su i izrezbarena vrata stajala., Otvoriše ih, ali ona su vodila na gomilu ruševina.
„Nije to nikad bila kuća. Za cijelo ovo vrijeme.“
„Dobro je što nismo znali da je srušena.“ Gledali su je. Ranije su vjerovali: dok ona bude postojala, da će i oni postojati. Vjerovali su u iluziju. U ruševinu sa fasadom. Bilo je u tome ironije, no istovremeno i neke čudne utjehe. Fasada im je pomogla, a najzad, i radilo se samo o tome da im pomogne.
Nisu našli mrtvaca. Mora da je kuća već bila napuštena kad je pogođena bombom. Postrance pod ruševinama otkriše uska vrata. Visila su krivo na šarkama, iza toga je bila kuhinja.
Mala prostorija je bila samo dijelom oštećena. Peć je stajala čitava. A čak je bilo i nekoliko lonaca i tava. Čak se i sulundar sa peći mogao lako uglaviti i provesti kroz razbijen prozor. „Možemo da naložimo“, reče Buher. „Napolju ima dovoljno drva.“
Preturao je po ruševinama. „Evo madraca. Za nekoliko sati mogu da se izvade. Odmah ćemo početi da ih iskopavamo.“
„Ali ovo nije naša kuća.“
„Ne pripada ona nikome. Nekoliko dana možemo još da ostanemo ovdje. Za početak!“
Uveče su unijeli dva madraca u kuhinju. Našli su i pokrivače, prašnjave od maltera, i čitavu jednu stolicu. U ladici stola je bilo nekoliko kašika, viljušaka i jedan nož. Vatra je gorjela u peći. Dim je izlazio kroz sulundar iz prozora. Buher je napolju i dalje preturao po ruševinama.
Rut je našla komad ogledala i gurnula ga krišom u džep. Sad je stajala pored prozora i ogledala se. Čula je kako je Buher zove i odgovarala je, ali nije spuštala oči sa slike koju je vidjela: sijeda kosa, utonule oči, gorka usta i velike šupljine među zubima. Gledala je dugo i bez sažaljenja. A onda baci ogledalo u vatru.
Dođe Buher. Našao je još jedan jastuk. U međuvremenu je nebo postalo zeleno kao jabuka, a veče je bilo vrlo tiho. Gledali su napolje kroz razbijene prozore i iznenada postadoše svjesni da su sami. Jedva da su za to još znali. U logoru je uvijek bila gomila ljudi, prepune barake, pa čak i prepuni klozeti. Dobro je bilo imati drugove, ali ponekad je to čovjeka pritiskivalo. Bilo je to kao valjak koji je čovjekovo ja samljeo u jedno masovno ja.
„Čudnovato je biti najednom sam, Rut!“
„Da. Kao da smo posljednji ljudi.“
„Ne posljednji. Prvi!“
Položiše jedan madrac tako da su mogli gledati kroz zatvorena vrata. Otvoriše konzerve i počeše da jedu; zatim posjedaše jedno pored drugog na prag vrata. S obje strane iza gomile ruševina treptala je posljednja svjetlost dana.

Zabilješke


1 Kapo – naziv za logoraše koji su bili saradnici SS-ovaca, upravljali su logorskim pogonima i bili vrlo omraženi.
2 Moluska (lat.) = mekušci, životinje bez kostiju.
3 Ahasfer – vječni Jevrejin, lutalica.
4 Luftvafe – njemačka ratna avijacija.
5 „Njemačka, Njemačka Iznad svega“, početne riječi njemačke himne.
6 Muslimani – u logorima u Njemačkoj potpuno apatične logoraše nazivali su muslimanima zbog pogrešne predstave da su muslimani fatalisti.
7 Kadiš – jevrejska molitva za upokoj duše.
8 Doktor za zamorčad – za medicinske eksperimente.
9 Sturm Abteilungen – partijska vojna organizacija koja je na početku odigrala značajnu ulogu, a kasnije potisnuta od SS.
10 Jevrejski – pomahnitao, lud.
11 Ja te odrešujem.
12 Vjerujem u boga jedinog (početak kršćanskog „vjeruju“)
13 Vjerujem što je nemogućno.
14 Nežidovski narodi, pogani (prema Jevrejima).
15 Votan – staro-germanski bog.
16 Službena himna nacističke partije.
17 Organizacija Hitlerove omladine stvorena 1945. za odbranu zemlje, a sastojala se od dječaka do 16 godina.
18 Hebrejski: čist.
19 „Je li to kučkin sin?“
20 „Da, gospodine.“
21 „Pošaljite ga da radi tamo. Strijeljajte ga ako pokuša da pobjegne.“
22 „Hajde, hajde, postaraćemo se za to kasnije.“