Ljubav u doba kolere

First topic message reminder :



Istorija ljubavi izmedu Fermine Dase i Florentina Arise, u okrużenju jednog lučkog grada Kariba, koja traje duże od šezdeset godina, może da liči na melodramu kontradiktornih ljubavnika koja je na kraju savladana milošću vremena i snage njihovih osećanja. Garsija Markes sa zadovoljstvom upotrebljava većinu klasičnih resursa tradicionalnih serija. Ali ovaj put, scenario i likovi su kao tropska smeša biljaka i gline, koju ruka majstora oblikuje i izmišlja na svoje zadovoljstvo, da bi je na kraju doveo na teritorije mitova i legendi. Sokovi, mirisi i ukusi tropskih predela hrane jednu halucinatornu priču koja ovog puta stiże na oscilirajuća vrata srećnog kraja.

Četiri se dana poslije, u utorak, nenajavljen vratio, a ona nije čekala da ih podvore čajem kako bi mu rekla koliko su joj pomogla njegova pisma. Rekao je da to nisu pisma u strogom smislu te riječi, izdvojeni su to listovi iz knjige koju bi rado napisao. I ona je to tako shvatila. Doista da bi mu ih vratila, ako on to ne shvati kao neotesanost. Zaslužuju bolju sudbinu. Nastavila je pripovijedati koliko su joj pomogla u njezinoj nesreći, a govorila je tako zanosno, s tolikom zahvalnošću, a možda i s tolikom ljubavi da se Florentino Ariza usudio učiniti više od samog koraka naprijed: salto mortale.
- Prije smo bili na ti - rekao je.
Zabranjena riječ: prije. Osjetila je kako prolijeće himerični anđeo prošlosti i pokušala ga je izbjeći. No otišao je dalje: “Hoću reći, u našim nekadašnjim pismima.” Ozlovoljila se i morala se ozbiljno napregnuti kako on to ne bi uočio. Ipak je opazio i shvatio da mora biti taktičniji, iako je iz te omaške zaključio da je podjednako žestoka kao u mladim danima, ali je pri tome naučila biti i slatka.
- Želim reći da su ta pisma posve druga stvar - nadodao je.
- Sve se u svijetu promijenilo - rekla je.
- Ja nisam - odgovorio je. - A vi?
Zastala je, držeći u ruci drugu šalicu čaja, na pola puta do usta. Zagledala se u njega očima koje su se othrvale nesretnom zubu vremena i godina.
- Ista stvar - rekla je. - Navršila sam sedamdeset drugu.
Florentinu Arizi bio je to udar posred srca. Volio je taj odgovor kao iz puške, ali porazila ga je težina godina. Nikad nije bio tako iscrpljen nakon tako kratkoga razgovora, srce ga je boljelo, svaki je otkucaj u njegovim arterijama odjekivao metalno. Osjetio se starim, tužnim i beskorisnom, toliko je neodoljivo zaželio zaplakati da više nije mogao govoriti. Drugu su šalicu ispili u tajacu izbrazdanom od pretkazanja, a kad je progovorila, samo je zamolila sluškinju neka joj donese aktovku punu pisama. Htio ju je zamoliti neka zadrži pisma, ima on kopije, ali pomislio je da bi se ta mjera opreza mogla doimati nedoličnom. Ni o čemu više nisu imali govoriti. Prije rastanka je natuknuo da bi navratio drugog utorka u isto vrijeme. Pitala se mora li biti toliko popustljiva.
- Ne vidim smisao tolikih posjeta - rekla je.
- Nisam mislio da nemaju smisla - odvratio je.
Vratio se u utorak u pet, a onda svakog utorka, bez ikakve najave, jer su redoviti tjedni posjeti postali dijelom njihove svakodnevice već nakon dva mjeseca. Florentino bi Ariza donio engleske čajne kolačiće, ušećereno kestenje, grčke masline, salonske poslastice koje bi našao na prekooceanskim brodovima. Jednog joj je utorka donio njezinu i Hildebrandinu sliku na kojoj ih je, prije više od pola stoljeća, ovjekovječio belgijski fotograf, a on ju je kupio za petnaest centima na dražbi poštanskih razglednica pod Pisarskim arkadama. Fermina Daza nije shvatila kako se ondje našla, a on je to protumačio kao ljubavno čudo. Jednoga jutra, dok je u vrtu rezao ruže, Florentino Ariza nije mogao odoljeti napasti da joj jednu odnese kad je sljedeći put posjeti. U jeziku je cvijeća teško naći način obraćanja svježoj udovici. Crvena ruža, simbol vatrene strasti, mogla je biti uvredljiva u koroti. Žute ruže inače znače sreću, ali mogu se protumačiti i kao izraz ljubomore. Katkad je čuo za turske crne ruže, možda bi bile najprimjerenije, ali nikako ih nije mogao uzgojiti u svojem dvorištu. Nakon dubokih razmišljanja odvažio se na bijelu ružu, njih je volio manje nego druge jer su neutralne i nijeme: ništa ne govore. U posljednjem je trenutku odrezao trnje kako im Fermina Daza ne bi zlobno dala kakav smisao.
Lijepo ju je prihvatila, kao dar bez skrivenih nakana i tako se obogatio obred utorkom. Čim bi stigao i donio bijelu ružu, već je bila pripremna vaza puna vode na sredini čajnoga stolića. Jednog joj je utorka, odloživši ružu, rekao na izgled posve nehajno:
- U naše vrijeme nisu nosili ruže, nego kamelije.
- Dakako - odgovorila je - ali nakana je bila drukčija, a vi to znate.
Uvijek je bilo tako. On bi pokušao poći naprijed, a ona bi mu zatvorila prolaz. Tom prilikom, unatoč točnom odgovoru, Florentino je Ariza shvatio da je pogodio u sredinu, jer je morala okrenuti lice kako joj ne bi opazio crvenilo. Vatreno, mladenačko rumenilo odisalo je svojim životom, a ta je drskost probudila u njoj gnušanje prema samoj sebi. Florentino je Ariza mudro prešao na manje škakljive teme, ali njegova je blagost bila toliko očita da je ona znala da je otkrivena i pojačala se njezina ljutnja. Bio je to zlosretan utorak. Umalo ga je zamolila neka više ne dolazi, ali joj se pomisao na svađu zaljubljenoga para učinila toliko smiješnom u njihovoj dobi i položaju da se nesuzdržano nasmijala. Sljedećeg utorka, kad je Florentino Ariza odložio ružu u vazu, ispitala je svoju savjest i veselo ustanovila da od prošloga tjedna nije ostao ni najmanji trag kivnosti.
Posjeti su uskoro neugodno odisali familijarnošću, jer bi katkad, tobože slučajno, navratio doktor Urbino Daza sa suprugom pa su ostajali kartati. Florentino Ariza nije znao kartati, ali ga je Fermina naučila tijekom jednog posjeta pa su bračnom paru Urbino Dazi poslali pismeni izazov za sljedeći utorak. Svima su ti susreti bili tako ugodni da su se nevjerojatno brzo oslužbenili u posjete, a oderdili su i pravila što će tko od njih donijeti. Doktor Urbino Daza i njegova žena, izvrsna slastičarka, uvijek bi nosili drukčiju tortu. Florentino je Ariza neumorno tražio poslastice na europskim brodovima, a Fermina se Daza trsila kako bi svakoga tjedna pripremila novo iznenađenje. Kartalo se svakog trećeg utorka u mjesecu, a nisu se kladili za novac, nego je gubitnik morao nešto posebno pridonijeti za sljedeću partiju. Doktor Urbino Daza odgovarao je svojoj javnoj slici: oskudno nadaren i trapav, patio je od iznenadnih trzaja, bilo od radosti bilo odvratnosti, a na mahove bi se zacrvenio bez veze pa su se bojali za njegovo duševno zdravlje. Nesumnjivo, njemu se vidjelo na prvi pogled ono čega se Florentino Ariza najviše bojao da o njemu govore: dobar čovjek. Naprotiv, žena mu je bila živahna, s plebejskom iskrom, primjerena i pouzdana, što je njezinoj eleganciji davalo humaniji ton. Nisu mogli poželjeti bolji par za kartanje, a neutaživa potreba Florentina Arize za ljubavlju bila je okrunjena tlapnjom da se osjeća kao u vlastitoj obitelji.
Jedne noći, kad su zajedno odlazili iz kuće, doktor ga je Urbino Daza pozvao na ručak. “Sutra u podne i pol, u Društvenom klubu!” Ondje se izvrsno jelo, uz otrovna vina: Društveni je klub sebi pridržao pravo odbiti prijam u članstvo iz raznih razloga, a jedan je od najvažnijih bila izvanbračnost. Stric je León Dvanaesti u tom smislu imao iritantnih iskustava, a Florentino je Ariza podnio sramotu da ga izbace kad je već sjedio za stolom, na poziv jednog člana i utemeljitelja, kojemu je Florentino Ariza učinio velike usluge u riječnoj trgovini. Nije mu preostajalo drugo nego odvesti ga u drugi restoran.
- Mi koji stvaramo propise najviše ih moramo poštovati - rekao mu je.
Florentino se Ariza ipak odvažio s doktorom Urbinom Dazom, a posebno su ga dočekivali, iako nisu zahtijevali da se potpiše u zlatnu knjigu uglednih uzvanika. Ručak je bio kratak, samo njih dvojica, sve prigušeno. Strahovanja, koja su Florentina Arizu morila od jučer popodne zbog tog susreta raspršila su se uz aperitiv, porto. Doktor Urbino Daza htio je s njim razgovarati o svojoj majci. Tad je Florentino Ariza shvatio da mu je ona o njemu govorila. I nešto još čudnije: lagala mu je u njegovu korist. Odmalena su prijatelji, zajedno su se igrali otkako je stigla iz San Juana de la Ciénage, on ju je vodio u prvim knjigama, zato mu je neizmjerno zahvalna. Usto mu je rekla da je često, kad bi izašla iz škole, satima s Tránsitom Arizom prelijepo vezla u sitničariji, bila je ugledna učiteljica, a to što poslije nije više tako često viđala Florentina Arizu, nije bilo njezinom voljom, nego zato što su se njihovi putovi razišli.
Prije nego što je prešao na svoju nakanu, doktor Urbino Daza natuknuo je nešto o starosti. Svijet bi brže napredovao da ga starci ne usporavaju. “Čovječanstvo, poput vojske u polju, napreduje brzinom najslabijega”, rekao je. Predviđao je humaniju i civiliziraniju budućnost, u kojoj će ljudska bića biti izdvojena u marginalnim gradovima, kada se više neće moći skrbiti sami za sebe, kako bi izbjegli sramote, patnje i užasnu staračku samoću. S medicinskoga bi stajališta, tvrdio je, granica mogla biti šezdeset godina. Dok se ne dođe do te sućutne mjere, jedino su rješenje starački domovi, u kojima starci jedni druge tješe, poistovjećuju se u svojim ukusima i odvratnostima, u svojim ružnim navikama i u svojim tugama, daleko od prirodnih svađa s mlađim generacijama. Rekao je: “Starci su među starcima manje stari.” I doista: doktor Urbino Daza htio je Florentinu Arizi zahvaliti na ugodnom društvu koje čini njegovoj majci u njezinoj udovičkoj samotinji, a moli ga neka to i nadalje čini za opće dobro i obostranu udobnost. Neka bude strpljiv s njezinom staračkom hirovitošću. Florentinu je Arizi laknulo nakon razgovora. “Budite mirni.” rekao mu je. “Četiri sam godine stariji od nje, i to ne samo sad, nego oduvijek, mnogo prije vašeg rođenja.” Nije odolio napasti da si dade oduška ironičnom primjedbom.
- U društvu budućnosti - zaključio je - sad biste morali otići na groblje pa njoj i meni donijeti stručak anturija za ručak. Doktor Urbino Daza sve dotad nije shvaćao neukus svojega proročanstva, nato se, kao pile u kučine, upetljao u ishitrena objašnjenja. Florentino mu se Ariza pomogao iskoprcati. Bio je presretan, znajući da će prije ili poslije imati još jedan takav razgovor s doktorom Urbinom Dazom, kako bi obavio neizbježivu društvenu formu: svečano isprosio ruku njegove majke. Ručak ga nije okrijepio samo iz tog razloga, nego i zato što mu je dokazao koliko će laka i dobro primljena biti ta nezaobilazna prosidba. Da je bio siguran u pristanak Fermine Daze, ne bi bilo povoljnije prilike. Štoviše: nakon razgovora tijekom tog povijesnog ručka, prosidba je bila posve suvišna formalnost.
Florentino se Ariza uvijek osobito pozorno penjao i spuštao stubištem, i kao mladić, jer je uvijek smatrao da starost počinje prvim nevažnim padom, a nakon drugoga slijedi smrt. Uredsko mu se stubište činilo najopasnijim na svijetu, strmo i usko, a još mnogo prije nego što se morao naprezati kako ne bi vukao noge, uspinjao se, dobro gledajući stube i objema se rukama grčevito držeći priručja. Često su mu predlagali neka te stube zamijeni manje opasnima, ali uvijek je odgađao za sljedeći mjesec, smatrajući to ustupkom starosti. S godinama se sve dulje uspinjao, ne zato što mu je bilo teže, kako bi žurno objasnio, nego zato što se svaki put sve opreznije penjao. No kad se vratio s ručka s doktorom Urbinom Dazom, nakon porta za aperitiv i pola čaše crnjaka uz jelo, a osobito nakon slavodobitnog razgovora, pokušao je stići na treću stubu tako mladenačkim baletnim korakom da je uganuo lijevi gležanj, pao na leđa i pravo je čudo što se nije ubio. Dok je padao, bio je dovoljno bistar pa pomislio da neće umrijeti od te nesreće, jer nema te životne logike da dva muškarca, koji su toliko godina voljeli istu ženu, umru na isti način, samo u razmaku od godine dana. Imao je pravo. Stavili su mu gips od stopala do lista i prisilili ga na mirovanje u postelji, ali bio je živahniji nego prije pada. Kad mu je liječnik odredio šezdeset dana mirovanja, nije mogao vjerovati tolikoj nesreći.
- Nemojte mi to raditi, doktore - moljakao ga je. - Meni su dva mjeseca kao vama deset godina.
Nekoliko se puta pokušavao dići, navlačeći objema rukama kipovsku nogu, ali stvarnost ga je uvijek pobjeđivala. Kad je, na posljetku, ipak prohodao, bolna gležnja i leđa u živim ranama, imao je više nego dovoljno razloga da povjeruje da je Providnost nagradila padom njegovu ustrajnost.
Najteži mu je bio prvi ponedjeljak. Bol je popustila, a zdravstvena je prognoza nadasve ohrabrivala, ali nije se mogao ni htio pomiriti s tim da sutradan neće moći popodne posjetiti Ferminu Dazu, prvi put u četiri mjeseca. No ipak se vratio u stvarnost i, nakon rezignirane sieste, napisao joj ispričnicu. Rukom, na mirisnom papiru i sjajnom tintom koja se može čitati u mraku. Bestidno je dramatizirao težinu nesreće, nastojeći izazvati njezinu sućut. Otpisala mu je za dva dana, nadasve ganuta i predobrostiva, ali bez ijedne suvišne riječi, kao u veliko doba ljubavi. U letu je prigrabio priliku te joj opet pisao. Kad mu je drugi put odgovorila, odlučio je otići mnogo dalje nego u šifriranim razgovorima utorkom. Zapovjedio je neka mu donesu telefon uz postelju, pod izgovorom da prati dnevne poslove svoje tvrtke. Centralu je zamolio neka ga spoji s onim troznamenkastim brojem što ga je znao napamet otkako joj je prvi put telefonirao. Glas prigušenih zvona, napet od tajnovitosti udaljenosti, voljeni mu je glas odgovorio, prepoznao njegov glas i oprostio se nakon tri konvencionalne pozdravne rečenice. Florentino je Ariza bio neutješan zbog njezine ravnodušnosti. Eto ih opet na početku.
Doduše, nakon dva dana primio je pismo u kojem ga je Fermina Daza preklinjala neka joj više ne telefonira. Njezini su razlozi bili valjani. U gradu je bilo tako malo telefona da ih je morala prespajati telefonistica koja je poznavala sve pretplatnike, njihov život i njihove navike. Uopće nije bilo važno jesu li kod kuće, ona bi ih našla ma gdje bili. Zauzvrat za toliku učinkovitost, pratila je razgovore, otkrivala tajne privatnih života, najčuvanije drame, a nerijetko se upletala u razgovor kako bi iznijela svoje gledište ili primirila duhove. S druge strane, te je godine utemeljen večernji list La Justicia, s jedinim ciljem da osuđuje obitelji otmjenih prezimena, navodeći vlastita imena, bez ikakvih obzira, u znak vlasnikove osvete zato što njegove sinove nisu primili u Društveni klub. Fermina se Daza, unatoč svojemu čistom životu, tad više nego ikad brinula za ono što govori i radi, pa i s najprisnijim prijateljicama. Za Florentina ju je Arizu i dalje vezivala anakronična nit pisama. Uzvratno se dopisivanje progustilo i produbilo pa je potpuno zaboravio svoju nogu i krevetnu kaznu, zaboravio je sve i potpuno se posvetio pisanju, na prijenosnom stoliću poput onih na kojima u bolnici nose bolesnicima obroke.
Opet su prešli na ti, izmjenjivali u svojim pismima komentare o svojem životu, kao i prije, ali je Florentino Ariza opet pokušao istrčati pred rudo: njezino je ime ispisao ubodima pribadače na kamelijinim laticama i poslao joj u pismu. Nakon dva dana primio ih je bez komentara. Fermina Daza nije to mogla izbjeći: sve joj se činilo djetinjastim. Ponajviše onda kad je Florentino Ariza ustrajao na prisjećanju sjetnih pjesničkih popodneva u Evanđeoskom perivoju, skrovišta za pisma, na putu u njezinu školu, tečaja vezenja pod bademima. Srce ju je zapeklo kad ga je vratila na mjesto, pitanjem koje se doimalo slučajnim među ostalim trivijalnim komentarima: “Zašto se mučiš spominjati ono što ne postoji?” Poslije mu je predbacila jalovu tvrdokornost zato što ne dopušta sebi prirodno starenje. U tome je vidjela uzrok njegove nagloće i neprekidnih omašaka u podsjetcima na prošlost. Nije shvaćala kako to da se čovjek, sposoban za misli kojima ju je toliko utješio u pregaranju udovištva, tako djetinjasto zapetlja kad to pokušava primijeniti u svom životu. Uloge su se promijenile. Tad je ona njemu pokušala uliti novu hrabrost za sagledavanje budućnosti, rečenicom koju on, u svojoj nerazumnoj užurbanosti, nije znao odgonetnuti: “Pusti neka prođe vrijeme pa ćemo vidjeti što nam nosi.” Nikad nije bio tako dobar učenik poput nje. Prisilna nepokretnost, svakog dana sve veća sigurnost u to kako vrijeme leti, lude želje da je vidi - sve mu je to dokazivalo da su njegova strahovanja od pada bila opravdanija i tužnija nego što je predviđao. Prvi je put počeo razumno misliti o stvarnosti smrti.
Leona Cassiani mu je svakog drugog dana pomagala u kupanju i mijenjanju pidžame, davala mu je klistir, nosila mu noćnu posudu, stavljala arnikine obloge na leđne ozljede i čireve, masirala ga prema liječnikovu savjetu kako nepokretnost ne bi izazvala veća zla. Subotom i nedjeljom mijenjala ju je América Vicuoa, koja je u prosincu imala dobiti učiteljsko zvanje. Obećao ju je poslati na višu školu u Alabami, na račun riječne tvrtke, dijelom kako bi smirio savjest, a ponajviše zato kako se ne bi sučelio s predbacivanjima koja mu ona nije znala uputiti, a ni s objašnjenjima koja joj je dugovao. Nije mogao zamisliti koliko se napatila u besanim internatskim noćima tijekom tolikih vikenda bez njega, tijekom svojega života bez njega, jer nikad nije mogao zamisliti koliko ga je voljela. Škola mu je službeno javila da je s prvoga mjesta, koje je uvijek zauzimala u razredu, pala na posljednje pa bi mogla biti srušena na završnim ispitima. Zaobišao je skrbničku dužnost pa nije obavijestio roditelje Américe Vicuoe, zaustavljen osjećajem krivnje koju je pokušavao zatomiti, a ni s njom nije o tom razgovarao, iz opravdana straha da bi ga pokušavala okriviti za svoj neuspjeh. Na tome je ostalo. Nije shvatio da počinje odgađati svoje probleme, u nadi da će ih riješiti smrt.
Nisu se njegovoj promjeni čudile samo dvije žene koje su za njega skrbile. Začudio se i Florentino Ariza. JoD je prije deset godina napao svoju sluškinju iza glavnog stubišta, odjevenu i stojećki, u vrijeme krase nego D to bi za to dostajalo filipinskom pijetlu, i ostavio je u blagoslovljenom stanju. Morao joj je darovati namještenu kuću kako bi se zaklela da ju je obeščastio njezin nedjeljni poluzaručnik, koji je nije ni poljubio, a njezin otac i stričevi - vrijedni rezači šećerne trske - prisilili su ih na vjenčanje. Nije se činilo vjerojatnim da je to onaj isti muškarac kojega su uzduž i poprijeko pipkale dvije žene, pred kojima je još prije nekoliko mjeseci drhtao od ljubavi, a sad su ga sapunale gore i dolje, brisale ga ručnicima od egipatskog pamuka i masirale mu cijelo tijelo, a on nije ni dahnuo od uzbuđenja. Svaka je za njegovo pomanjkanje teka imala drugo objašnjenje. Leona Cassiani je u tome vidjela nagovještaj smrti, a América je Vicuoa to pripisivala nekoj tajni koju nije mogla odgonetnuti. Istinu je znao samo on i imenovao ju je. U svakom je slučaju bilo nepravedno: više su patile one dok su ga služile nego on što mu toliko ugađaju.
Fermini su Dazi bila dovoljna samo tri utorka da shvati koliko joj nedostaju posjeti Florentina Arize. Lijepo se zabavljala sa stalnim prijateljicama, još bolje što ju je vrijeme udaljavalo od muževih navika. Lucrecia del Real del Obispo otputovala je u Panamu kako bi joj pregledali uhobolju koja nipošto nije popuštala, a vratila se nakon mjesec dana. Bilo joj je lakše, ali čula je slabije nego prije, prinoseći trubu uhu. Fermina je Daza od svih prijateljica najstrpljivije podnosila njezina zbrkana pitanja i odgovore, a Lucreciju je to toliko poticalo da gotovo nije bilo dana kad joj ne bi svratila, u bilo koji sat. No Fermina Daza ni s kim nije mogla zamijeniti smirena popodneva s Florentinom Arizom.
Sjećanje na prošlost nije iskupilo budućnost, kao što je on uporno vjerovao.

Naprotiv: krijepila je vječitu uvjerenost Fermine Daze da je grozničava dvadesetogodišnjačka buntovnost bila nadasve plemenita i lijepa, ali nije to bila ljubav. Unatoč svojoj ubitačnoj otvorenosti, nije mu to kanila priopćiti, ni poštom ni osobno, a nije imala hrabrosti reći mu koliko joj lažno zvuči sentimentalnost njegovih pisama nakon što je upoznala čudotvornu utjehu njegovih pismenih razmišljanja, koliko mu snizuju vrijednost njegove lirske laži i koliko mu škodi manijakalna upornost vraćanja prošlosti. Ne: ni jedan redak iz njegovih davnih pisama, ni jedan trenutak njezine prezrene mladosti nisu joj dali naslutiti da bi popodneva utorkom mogla biti toliko dosadna kao što su bez njega bila, tako samotna i jednolična bez njega.
U jednom od svojih napadaja jednostavnosti, poslala je u konjušnicu fonograf što joj ga je muž jednom darovao za rođendan, a oboje su ga naumili darovati muzeju zato što je to bio prvi fonograf u njihovu gradu. U udovičkoj je žalosti odlučila da se nikad više neće njime služiti, jer udovica njezina prezimena nije smjela slušati nikakvu glazbu a da ne uvrijedi uspomenu na pokojnika, makar slušala i u intimnosti. No nakon trećeg je utorka napuštenosti, zapovjedila da ga opet donesu u salon, ne zato kako bi, kao nekoć, uživala u sentimentalnim pjesmama radiopostaje Riobamba, nego zato da dokone sate ispuni plačljivim romanima Santiaga de Cube. Bilo joj je to mudro, jer otkako je rodila kćer, počela je gubiti naviku čitanja koju joj je muž tako uporno usađivao nakon bračnog putovanja, a kako su joj se umarale oči, potpuno je odustala od čitanja, tako da mjesecima nije znala gdje su joj naočale.
Toliko se zaljubila u radijske romane Santiaga De Cube da je svakog dana tjeskobno očekivale nove nastavke. Katkad bi slušala vijesti kako bi čula što se događa u svijetu, a u rijetkim trenucima kad bi ostala sama kod kuće, slušala bi utišane, daleke i jasne merengue iz Santo Dominga i portorikanske plene. Jedne je noći, na nepoznatoj postaji koja je odjednom odjeknula tako snažno i tako jasno kao da je u susjednoj kući, čula srcedrapateljnu vijest: postariji par, koji je ponavljao svoj medeni mjesec na istom mjestu kao prije četrdeset godina, ubio je veslom lađar koji ih je vozio kako bi im ukrao sav novac što su ga imali: četrnaest dolara. Još je se više dojmila priča Lucrecije del Real, koja je u mjesnim novinama pročitala opširniji članak. Policija je otkrila da su ti ljubavnici, dotučeni veslom, bili tajni zaljubljeni par - njoj sedamdeset osam, a njemu osamdeset četiri godine - koji su punih četrdeset godina zajedno ljetovali, a oboje su imali ugledne brakove, stabilne i sretne, uz brojnu obitelj. Fermina Daza, koja nikad nije plakala uz radijske romane u nastavcima, morala je potisnuti knedlu suza koja joj se prepriječila u grlu. Florentino joj je Ariza u sljedećem pismu, bez komentara, poslao novinski izrezak s tom viješću.
Nisu to bile posljednje suze što će ih zatomiti Fermina Daza. Florentino Ariza nije još bio ni šezdeset dana zatočen kad je La Justicia na naslovnici opširno objavila fotografije glavnih junaka navodne tajne ljubavi: doktora Juvenala Urbina i Lucrecije del Real del Obispo. Nagađalo se o pojedinostima njihove veze, o učestalosti i načinu sastanaka, a sve uz blagoslov muža, koji se odao sodomijskim razvratu s crncima svoje plantaže šećerne trske. Vijest, objavljena golemim crvenim slovima, odjeknula je kao grom među gradskim klimavim plemstvom. Doduše, nije bilo ni retka čiste istine: Juvenal Urbino i Lucrecia del Real bili su prisni prijatelji i prije nego što se oženio, a i poslije braka, ali ljubavnici nikad nisu bili. U svakom slučaju, činilo se da izvješće nije sastavljeno zato kako bi se okaljalo ime doktora Juvenala Urbina, koji je svima ostao u lijepu sjećanju, nego zato kako bi se naudilo mužu Lucrecije del Real, koji je prošloga tjedna izabran za predsjednika Društvenoga kluba. Sablazan je ugušena za nekoliko sati, ali Lucrecia del Real više nije posjećivala Ferminu Dazu, koja je to protumačila kao njezino priznanje da je kriva.
Uskoro je postalo posve jasno da ni Fermina Daza nije pošteđena rizika svoje klase. La Justicia je na njoj iskalila mržnju zbog njezine jedine slabe točke: zbog očevih poslova. Kad je silom morao iseliti, doznala je samo za jednu epizodu njegovih mutnih poslova, prema pričanju Gale Placidije. Poslije, kad joj je doktor Urbino to potvrdio, nakon razgovora s guvernerom, bila je uvjerena da joj je otac postao žrtvom sramne klevete. Dva su se vladina agenta pojavila u kući uz Evanđeoski perivoj, s nalogom za premetačinu, pretražili sve uzduž i poprijeko, ali nisu našli ono što su tražili pa su, na posljetku, zapovjedili neka se otvori zrcalni ormar u staroj spavaćoj sobi Fermine Daze. Gala je Placidia bila sama u kući i nikoga nije mogla obavijestiti pa je odbila otključati ormar pod izgovorom da ključeva nema. Tad je jedan agent revolverskim drškom razbio ormarsko zrcalo i između stakla i drva otkrio natisnute lažne stodolarske novčanice. Bio je to vrhunac u lancu tragova koji su vodili do Lorenza Daze, kao do posljednje karike razgranate međunarodne operacije. Bila je to prijevara nad prijevarama, jer su novčanice imale vodeni žig na izvornom papiru. Izbrisali su dolarske novčanice kemijskim postupkom koji je graničio s čarolijom i umjesto jedan otisnuli broj sto. Lorenzo je Daza tvrdio da je ormar kupljen mnogo poslije kćerine udaje, a vjerojatno je u kuću došao s tim skrivenim novčanicama, ali je policija utvrdila da je ormar ondje još od školskih dana Fermine Daze. Nitko osim njega nije mogao krivotvoreno bogatstvo skriti iza zrcala. Samo je to doktor Urbino ispričao svojoj ženi kad je obećao guverneru da će svojega tasta poslati natrag, u zavičaj, kako bi zataškao skandal. Dnevnik je iznio mnogo više pojedinosti.
Tijekom jednoga od tolikih građanskih ratova u prošlom stoljeću Lorenzo je Daza bio posrednik vlade liberalnoga predsjednika Aquilea Parre i stanovitog Josepha K. Korzeniowskog, podrijetlom Poljaka, koji je ovdje nekoliko mjeseci ostao u posadi trgovačkoga broda Saint-Antoinea, francusku zastavu vio, pokušavajući zaokružiti zbrkanu trgovinu oružjem. Korzeniowski, koji će poslije postati svjetski poznat pod imenom Joseph Conrad, povezao se - ne zna se kako - s Lorenzom Dazom, koji je od njega kupio oružje za račun vlade, svojim vjerodajnicama i urednim priznanicama, a platio zakonskim zlatom. Prema novinskom je članku Lorenzo Daza tvrdio da je oružje nestalo u nevjerojatnom napadu, a poslije ga je prodao, dvostruko skuplje nego što je vrijedilo, konzervativcima zaraćenima s vladom.
La Justicia je pisala i to kako je Lorenzo Daza nadasve jeftino kupio viškove obuće engleske vojske kad je general Rafael Reyes utemeljio Ratnu mornaricu, a samo je tim poslom u pola godine udvostručio svoje bogatstvo. Kad je teret uplovio u ovu luku, pisao je dnevnik, Lorenzo Daza nije htio preuzeti robu, jer su stigle samo desne čizme, ali bio je jedini ponuditelj kad je carina otvorila dražbu, sukladno postojećim propisima. Kupio ih je za simboličnu svotu od sto pesosa. U to je doba njegov suučesnik, pod jednakim uvjetima, kupio engleske lijeve čizme koje su stigle na carinu u Riohachu. Kad su čizme sparene, Lorenzo je Daza iskoristio svoju tazbinu s Urbinima de la Calle te prodao čizme novoutemeljenoj Ratnoj mornarici, zaradivši dvije tisuće posto.
La Justicia je završavala podatkom da Lorenzo Daza nije potkraj prošlog stoljeća otišao iz San Juana de la Ciénage u potrazi za boljim životom i budućnosti za svoju kćer, kao što je običavao govoriti, nego zato što su ga zatekli u unosnom poslu miješanja uvoznoga duhana s usitnjenim papirom, a činio je to tako vješto da ni najprofinjeniji pušači nisu razlikovali prijevaru. Otkrivene su i njegove veze s tajnim međunarodnim poduzećem kojemu je najunosniji posao - potkraj prošloga stoljeća - bilo krijumčarenje panamskih Kineza. Sumnjiva trgovina mazgama, koja mu je toliko okaljala ugled, čini se da je bio jedini pošten posao kojim se ikad bavio.
Kad se Florentino Ariza digao, užarenih leđa, noseći prvi put štap umjesto kišobrana, najprije je otišao u kuću Fermine Daze. Nije je prepoznao, vidjeli su se tragovi zuba vremena, zlohotnost godina oduzela joj je volju za životom. Doktor Urbino Daza dvaput je posjetio Florentina Arizu tijekom bolovanja i spomenuo mu koliko je njegova majka pogođena dvama člancima u La Justiciji. Izvješće o muževoj nevjeri i prijateljičinoj izdaji ispunilo ju je toliko ludom ljutnjom da je odustala od običaja da - svakoga mjeseca jedne nedjelje - obilazi obiteljski mauzolej, ogorčena zato što on u lijesu ne može čuti uvrede koje mu je htjela izvikivati: posvađala se s pokojnikom. Poručila je Lucreciji del Real - a neka joj prenese tko god hoće - neka se tješi što je, među tolikima, imala bar jednoga pravoga muškarca koji je prošao kroz njezinu postelju. Nakon članka o Lorenzu Dazi nije se znalo što ju je teže pogodilo: sam članak ili zakašnjelo otkriće tko joj je zapravo bio otac. Jedno od toga - a možda i oba - dotukle su je. Kosa čiste boje čelika, koja joj je toliko oplemenjavala lice, nalikovala je žutim kukuruznim vlatima, a lijepe panterske oči nisu, ni uz bijesan sjaj, poprimile nekadašnje blistavilo. U svakoj se kretnji uočavala njezina odlučnost da joj nije više do života. Odavno je prestala pušiti, zatvorena u kupaonici ili negdje drugdje, ali je prvi put počela javno pušiti, s nesputanom pohlepom, isprva cigarete koje je sama motala, kao što je uvijek voljela, a poslije kupovne, jer više nije imala vremena ni strpljivosti da ih mota. Čovjek koji ne bi bio Florentino Ariza, upitao bi se što li budućnost priprema starcu poput njega, šepavcu izranjavanih leđa i ženi koja ne želi drugu sreću osim smrti. No on je i u ostacima nesreće nazrijevao tračak nade. Činilo mu se da nesreća uzdiže Ferminu Dazu, bijes je uljepšava, a kivnost na cijeli svijet vraća joj naprasitost kakvu je imala kao dvadesetogodišnjakinja.
Imala je nov razlog za zahvalnost Florentinu Arizi, jer je, nakon sramotnih članaka poslao La Justiciji uzorno pismo o etičkoj odgovornosti tiska i poštovanju tuđe časti. Pismo nije objavljeno, ali je Florentino Ariza jedan primjerak poslao i Trgovačkomu dnevniku, najstarijem i najozbiljnijem u karipskom priobalju, koji ga je istaknuo na naslovnici. Potpisano pseudonimom Jupiter, bilo je to tako razumno, zajedljivo i dobro napisano da su ga pripisivali najuglednijim piscima u pokrajini. Bio je to usamljen glas usred oceana, ali odjeknuo je glasno i daleko. Fermina je Daza znala je tko je to napisao, nitko joj to nije morao reći, jer je prepoznala neke misli, pa i jednu izravno navedenu rečenicu iz moralnih razmišljanja Florentina Arize. Tako ga je primila, puna ljubavi i poštovanja u nemiru svoje osame. Tad je América Vicuoa jednog subotnjeg popodneva ostala sama u spavaćoj sobi u Prozorskoj ulici i posve slučajno, ne tražeći, u ormaru bez ključa otkrila kopije razmišljanja Florentina Arize, pisane na stroju, i rukom napisane odgovore Fermine Daze.
Doktor se Urbino Daza razveselio nastavku posjeta koji su toliko poticali njegovu majku, za razliku od svoje sestre Ofelije, koja se ukrcala na prvi voćni parobrod iz New Orleansa čim je doznala za neobično prijateljevanje Fermine Daze s muškarcem koji moralno nije bio na glasu. Strah je već prvoga tjedna prerastao u krizu, kad se uvjerila koliko udomaćeno i gospodstveno Florentino Ariza ulazi u kuću, a videći i šaptanja i kratkotrajne svađice zaljubljenoga para, tijekom posjeta otegnutih do duboko u noć. Ono u čemu je doktor Urbino Daza vidio zdravu srodnost dvoje usamljenih staraca, Ofelia je shvatila kao poročnost tajnoga konkubinata. Uvijek je takva bila Ofelia Urbino, sličnija očevoj majci Dooi Blanci nego da joj je rođena kći. Otmjena kao ona, ohola kao ona, žrtva predrasuda, kao i ona. Nije mogla shvatiti bezazlenost prijateljstva između muškarca i žene ni kad im je pet, a još manje kad im je osamdeset godina. U žestokoj svađi s bratom rekla je da još samo nedostaje da Florentino Ariza utješi njihovu majku tako da s njom legne u njezinu udovičku postelju. Doktor Urbino Daza nije imao petlje da se s njom sučeli, nikad nije imao snage u sukobu s njom, ali njegova se žena umiješala, smireno opravdavajući ljubav, bez obzira na godine. Ofelia je izgubila vlast nad sobom.
- Ljubav je u našim godinama smiješna - odbrusila joj je. - A u njihovim je svinjarija.
Tako se odlučno zarekla da će Florentina Arizu udaljiti iz kuće, da je za to čula i Fermina Daza. Pozvala ju je u spavaću sobu, kao uvijek kad je htjela razgovarati, a da je sluškinje ne čuju i zahtijevala je neka ponovi svoje pritužbe. Ofelia ih nije ublažila: Florentino Ariza, koji je svima poznat kao razvratnik, upustio se u sumnjivu vezu koja više škodi obiteljskom ugledu nego pothvati Lorenza Daze i bezazlene pustolovine Juvenala Urbina. Fermina ju je Daza nijemo slušala, ni ne trepnuvši, ali potpuno se promijenila: vratila se u život.
- Boli me jedino što nisam u snazi da te izdevetam kao što si zaslužila, zbog drskosti i zlonamjernosti - reče. - Ovoga trena gubi se iz kuće, a kunem ti se ostacima svoje majke, dok sam živa, nećeš prekoračiti ovaj prag.
Nitko je nije mogao razuvjeriti. Ofelia se preselila u bratovu kuću i odande slala svakojake molbe preko otmjenih glasnica. Sve uzalud. Nije ju slomilo sinovo posredništvo, a ni pokušaji obiteljskih prijateljica. Snahi, s kojom je uvijek dijelila pučko suučesništvo, na posljetku je povjerila snažnim izrazima svoje mladosti: “Prije jedno stoljeće zasrali su mi život s tim jadnikom zato što smo bili premladi, a sad nam to žele ponoviti zato što smo prestari!” Upalila je cigaretu na opušku prethodne i izvalila otrov koji joj je crvotočio utrobu.
- Neka idu u govna - rekla je. - Ako mi udovice imamo ikakvu prednost, ona je u tome što više nemamo nikoga tko bi nam zapovijedao.
Tu više nije bilo pomoći. Kad se uvjerila da su sva sredstva iscrpljena, Ofelia se vratila u New Orleans. Uspjela je jedino to da se majka s njom rastala. Fermina je Daza pristala, nakon dugih moljakanja, ali nije joj dopustila da uđe u kuću: zarekla se kostima svoje majke, a njoj je, u tim mračnim danima, to bilo jedino što je ostalo čisto.
Tijekom jednog od prvih posjeta Florentino je Ariza, govoreći o svojim brodovima, svečano pozvao Ferminu Dazu na putovanje rijekom da se odmori. Još jedan dan vlakom i stići će u republički glavni grad, koji su oni - kao većina Karibaca njihova naraštaja - i dalje zvali njegovim imenom iz prošloga stoljeća: Santa Fe. Zadojena muževim predrasudama, nije htjela upoznati ledeni i mračni grad, u kojemu žene samo za misu u pet sati izlaze iz svojih kuća, a navodno ne smiju ući ni u sladoledarnice ni u javne urede, a u svako doba su ulice zakrčene posmrtnim povorkama, vječito sipi rosulja: gore nego u Parizu. Međutim, rijeka ju je neodoljivo privlačila, htjela je vidjeti kajmane kako se sunčaju na pješčanim obalama, priželjkivala je da je u pola noći probudi ženski plač vodenkrava, ali i sama pomisao na tako teško putovanje, udovici u njezinim godinama, a usto samoj, činila joj se nemogućom.
Florentino je Ariza ponovio poziv i poslije, kad je odlučila nastaviti život i bez muža, a tad joj se učinilo vjerojatnijim. No poslije svađe s kćeri, ogorčena nepravdom koju su nanijeli njezinu ocu, iz kivnosti prema pokojnom mužu, a i zbog bijesa zbog licemjernih ulagivanja Lucrecije del Real, koju je godinama smatrala najboljom prijateljicom, osjećala se suvišnom u vlastitoj kući. Jednog popodneva, dok je pila čaj od miješanih trava, pogledala je blatnjavo dvorište u kojemu nikad više neće tjerati mladice stablo njezine nesreće.
- Htjela bih otići iz ove kuće, naprijed i naprijed ići i nikad se više ne vratiti - rekla je.
- Otputuj brodom - reče Florentino Ariza.
Fermina ga Daza zamišljeno odmjeri.
- Pa znaš da bih mogla - odgovorila je.
To joj nije bilo ni na kraj pameti trenutak prije nego što je to rekla, ali čim je priznala tu mogućnost, smatrala je to činjenicom. Sin i snaha ushićeno su je slušali. Florentino je Ariza užurbano nadodao da će Fermina Daza biti počasna gošća na njegovim brodovima, uvijek će joj na raspolaganju biti kabina, kao u vlastitoj kući, savršena posluga, a kapetan će se osobno posvetiti njezinoj sigurnosti i dobrobiti. Donio je zemljovide kako bi je oduševio, razglednice bjesomučnih sunčevih zalazaka, pjesme koje su o iskonskom raju Magdalene sročili ugledni putnici ili oni koji su se tek poslije proslavili vrsnošću svojih stihova. Kad bi je bila volja, letimično bi ih gledala.
- Ne moraš me obrlatiti kao dijete - odbrusila mu je. - Otputujem li, bit će to zato što sam odlučila, a ne zbog krajobraznih zanimljivosti.
Kad je sin predložio da s njom otputuje njegova žena, oštro ga je prekinula: “Prevelika sam da me itko čuva!” Osobno se pobrinula za sve putne pojedinosti. Laknulo joj je pri pomisli da će osam dana putovanja uzvodno i pet dana nizvodno proživjeti uz samo najnužnije: pet-šest pamučnih haljina, kutija toaletnoga pribora i kozmetike, cipele za ukrcaj i iskrcaj, kućne papuče tijekom putovanja i ništa više: njezin životni san.
U siječnju je 1824. Johann Bernard Elbers, komodor i utemeljitelj riječne plovidbe, upisao u registar prvi parobrod koji je zaplovio rijekom Magdalenom, primitivno plovilo imenom Vjernost, od samo četrdeset konja. Više od stoljeća poslije, sedmoga srpnja u šest sati predvečer, doktor Urbino Daza i njegova žena otpratili su Ferminu Dazu na brod kojim će prvi put zaploviti rijekom. Prvijenac građen u mjesnim brodogradilištima, a Florentino ga je Ariza, u čast slavnomu prethodniku, nazvao Novom vjernosti. Fermina Daza nikada nije mogla povjerovati da je to ime, njima toliko znakovito, doista povijesna slučajnost, a ne udvornost više u kroničnoj romantici Florentina Arize.
U svakom slučaju, za razliku od ostalih riječnih brodova - starih i suvremenih - Nova je vjernost uz kapetanovu kabinu imala još jednu, prostranu i udobnu, salon za posjetioce namješten šarenim bambusovim pokućstvom, bračnu spavaću sobu urešenu kineskim motivima, kupaonicu u kojoj je bila kada i tuš, ali i natkriveni prostrani vidikovac, urešen papratima, odakle je pucao pogled prema pramcu i brodskim bokovima, a tihi ih je rashladni uređaj posve izdvajao od vanjskih štropota i održavao u vječnom proljeću. Raskošne prostorije, nazvane Predsjedničkom apartmanom, zato što su u njima putovala već tri predsjednika Republike, nisu se prodavale, bile su namijenjene uglednicima i posebnim gostima. Florentino ga je Ariza uredio u svrhu javne promidžbe čim je imenovan predsjednikom Karipske riječne kompanije, čvrsto uvjeren da će mu, prije ili poslije, postati sretnim utočištem na svadbenom putovanju s Ferminom Dazom.
I doista, tog je dana gospodski zaposjela Predsjednički apartman. Brodski je kapetan svečano dočekao na brodu doktora Urbina Dazu i njegovu ženu te je njih i Florentina Arizu počastio šampanjcem i pršutom. Zvao se Diego Samaritano, u bijeloj lanenoj odori, besprijekoran, od glave do kape s oznakom Karipske riječne kompanije, obrubljene zlatnim vezivom. Kao i svi riječni kapetani, bio je čvrst kao golemo tropsko stablo ceiba, imao je odlučan glas i ponašao se uglađeno kao firentinski kardinal.
U sedam sati navečer dan je prvi znak za polazak, a Fermini je Dazi bolno zazvonilo lijevo uho. Noću su je mučili zloslutni snovi koje se nije usuđivala odgonetati. U rano se jutro odvezla u obližnje sjemenišno ukopište, tada zvano grobljem La Manga. Pomirila se s pokojnim mužem, stojeći ispred njegove kripte, a u monologu iznijela pravedne prigovore koje je dugo nosila u prsima. Ispričala mu je sve pojedinosti putovanja i nato se rastala. Nikomu više nije htjela reći da putuje - kao gotovo uvijek kad bi se otisnuli u Europu - kako bi izbjegla mučne rastanke. Iako se naputovala, osjećala se kao da joj je ovo prvo putovanje, a zebnja joj je rasla kako se primicao taj dan. Na brodu se osjetila napuštenom i tužnom i htjela je ostati sama kako bi plakala.
Kad je odjeknuo posljednji poziv, doktor Urbino Daza i njegova žena oprostili su se od nje bez dramatičnosti, a Florentino ih je Ariza otpratio do iskrcajnoga mostića. Doktor Urbino Daza pokušao mu je ustupiti prolaz odmah nakon svoje žene, ali je tek tada shvatio da će isploviti i Florentino Ariza. Doktor Urbino Daza nije mogao skriti zbunjenost.
- Pa nismo o tome govorili - reče.

Florentino mu Ariza pokaže ključ svoje kabine, u očigledno jasnoj namjeri: obična kabina drugog razreda, ali doktoru Urbinu Dazi nije to bio dovoljan dokaz nedužnosti. Ženi je uputio brodolomački pogled, tražeći potporu za svoju smetenost, ali naišao je na leden pogled. “I ti?”, upitala ga je tiho i strogo. Da: i on je, kao njegova sestra Ofelia, smatrao da postoje godine u kojima ljubav postaje nedoličnom. Ipak se na vrijeme obuzdao i oprostio se od Florentina Arize stiskom ruke koji je više bio rezigniran nego zahvalan.
Florentino je Ariza uz salonsku ogradu gledao kako se iskrcavaju. Kao što se nadao i priželjkivao, doktor Urbino Daza i njegova žena ogledali su se prije nego što će ući u automobil, a on im je mahnuo rukom. Odmahnuše mu. Ostao je uz stubišnu ogradu sve dok automobil nije nestao u prašini stovarišta. Otišao je u svoju kabinu kako bi se primjerenije odjenuo za prvu brodsku večeru, u kapetanovoj blagovaonici.
Bila je predivna noć, a kapetan Diego Samaritano začinio ju je sočnim zgodama tijekom svojih četrdeset godina na rijeci, ali se Fermina morala užasno prisiljavati kako bi glumila da se zabavlja. Iako je u osam odjeknuo posljednji poziv, iako su tad iskrcali posjetioce i digli mostić, brod nije isplovio sve dok kapetan nije večerao i popeo se na kapetanski most kako bi nadzirao manevre. Fermina Daza i Florentino Ariza nasloniše se na stubišnu ogradu zajedničkoga salona, pomiješani s bučnim putnicima koji su se kladili raspoznavajući gradska svjetla, sve dok brod nije isplovio iz zaljeva, uputio se nevidljivim prolazima i baruštinama, ispresijecanim titravim ribarskim svjetlima da bi, na posljetku, punim plućima udahnuo slobodni zrak rijeke Magdalene. Zatreštao je orkestar pomodnu pjesmu, putnici su oduševljeno kliknuli, odjurili i počeo je masovni ples.
Fermina se Daza više voljela povući u kabinu. Cijele večeri nije izustila riječ, a Florentino ju je Ariza prepustio njezinim razmišljanjima. Prekinuo ju je samo kad se od nje rastao ispred kabine, ali nije joj se spavalo, samo je malo promrzla pa je predložila neka sjednu i gledaju rijeku iz privatnog vidikovca. Florentino je Ariza do stubišne ograde dogurao dva prutena naslonjača, ugasio svjetlo, stavio joj preko ramena vuneni šal i sjeo do nje. Smotala je cigaretu iz kutijice koju joj je darovao, pripremila ju je zadivljujućom vještinom i polako pušila, držeći plamičak u ustima, nijemo, a nato je smotala još dvije i popušila jednu za drugom. Florentino je Ariza iskapio dvije termosice gorke kave. Na obzorju su nestala gradska svjetla. Iz mračnoga se vidikovca glatka i nijema rijeka s priobalnim travnjacima pod punim Mjesecom pretvorila u fosforescentnu ravnicu. Na mahove su vidjeli slamom pokrivenu potleušicu uz velike lomače koje su označavale da se ondje prodaje drvo za brodske kotlove. Florentino se Ariza maglovito sjećao svoje mladenačke plovidbe, a uz rijeku su mu u zasljepljujućim naletima navirala sjećanja, kako je bilo jučer. Nešto od toga ispripovijedao je Fermini Dazi, uvjeren da će je razvedriti, ali ona je pušila u drugom svijetu. Florentino je Ariza odustao od svojih sjećanja, nju prepustio njezinima, a u međuvremenu je svako malo motao cigarete i pripaljivao joj ih, jednu za drugom, sve dok u kutiji više ničega nije bilo. Glazba je prestala nakon ponoći, razišla se putnička graja i raspala na uspavane šušnje, a dva su srca ostala sama na zamračenom vidikovcu, kucajući u taktu brodskoga gibanja. Florentino je Ariza nakon dugog vremena pogledao Ferminu Dazu na riječnom sjaju i učinila mu se avetinjskom, a kipovski joj je profil ublažavao nježni plavkasti sjaj. Shvatio je da nijemo plače. Umjesto da je utješi ili pričeka da isplače svoje suze, kao što je htjela, prepustio se strahu.
- Želiš li ostati sama? - upitao je.
- Da želim, ne bih ti rekla da uđeš - odvratila je.
Tad je ledene prste pružio u mrak, pipkao u tami drugu ruku i našao je kako ga čeka. Oboje su bili dovoljno bistri da u istom djeliću trenutka shvate da ni jedna od tih dviju ruka nije ona ruka koju su oni očekivali naći prije tog dodira. Bile su to dvije ruke starih kostiju. No već su u sljedećem trenutku bile upravo ono što su očekivali. Počela je govoriti o pokojnom mužu, ali u sadašnjem vremenu, kao da je još živ, a Florentino je Ariza u tom trenutku znao da će i njoj doći vrijeme kad će se dostojanstveno i uzvišeno, s neodoljivom željom za životom, pitati što raditi s ljubavi koja joj je ostala bez gospodara.
Fermina je Daza prestala pušiti kako ne bi izvukla ruku koju je on držao u svojoj. Gubila se u strepnji shvaćanja. Nije mogla zamisliti boljega muža nego što je imala, a ipak je nalazila više neugode nego ugode kad bi se prisjećala zajedničkoga života, previše je bilo uzajamnoga nerazumijevanja, besmislenih svađa i slabo razriješenih zlohotnosti. Odjednom je uzdahnula: “Nevjerojatno je kako toliko godina možemo biti toliko sretni, među tolikim svađama, suprotštinama, u smokve, ne znajući zapravo je li to ljubav ili nije.” Kad je dala sebi oduška, netko je ugasio Mjesec. Brod je napredovao odmjerenim koracima, nogu pred nogu: golema životinja čeka u zasjedi. Fermina se Daza prenula iz tjeskobe.
- Sad idi - rekla je.
Florentino joj Ariza stisne ruku, nakloni joj se i pokuša je poljubiti u obraz, ali ga je izbjegla promuklim i blagim glasom.
- Ne sad - rekla mu je - zaudaram na staricu.
Čula ga je kako izlazi u mrak, čula je njegove korake na stubama, čula ga je kako prestaje postojati do sutradan. Fermina Daza opet upali cigaretu, a dok ju je pušila, vidjela je doktora Juvenala Urbina, u besprijekornom lanenu odijelu, njegovu profesionalnu ukrućenost, zasljepljujuću simpatiju, službenu ljubav - koji joj je bijelim šeširom mahnuo na oproštaju s drugog broda u prošlosti. “Mi smo, muškarci, bijedni robovi predrasuda”, znao joj je govoriti. “Naprotiv, kad se žena odluči leći s muškarcem, nema bedema na koji se neće popeti ni tvrđave koju neće srušiti, nema tih moralnih obzira koje neće pregaziti: Bog tu ne pomaže.” Fermina je Daza bila nepomična sve do jutra, razmišljajući o Florentinu Arizi, ne kao o otužnome stražaru u malenom Evanđeoskom perivoju - to sjećanje nije u njoj izazivalo ni tračka nostalgije - nego o onakvom kakav je sad, oronuo i šepav, ali stvaran: muškarac koji joj je uvijek bio nadohvat ruke, ali ga nije znala prepoznati. Dok je brod huktao i vozio je prema sjaju ružičaste zore, molila se Bogu samo zato kako bi Florentino Ariza znao gdje će sutradan početi iznova.
Znao je. Fermina je Daza uputila sobara neka je pusti da spava koliko je volja, a kad se probudila, na noćnom je ormariću bila vaza, a a u njoj svježa bijela ruža, još rosna, uz pismo Florentina Arize, s onoliko listova koliko je stigao ispisati otkako se od nje rastao. Mirno pismo nastojalo je samo iskazati u kakvu je duševnom stanju od sinoć: lirsko i retorično, kao i druga njegova pisma, ali utemeljeno na stvarnosti. Fermina ga je Daza čitala, stideći se donekle sebe zbog neobuzdanih otkucaja svojega srca. Završavao je molbom neka javi sobaru kad je spremna, jer kapetan ih čeka na zapovjedničkom mostu kako bi im pokazao kako se upravlja brodom.
Bila je spremna u jedanaest, umivena i mirisna od cvjetnoga sapuna, u nadasve jednostavnoj udovičkoj haljini od sivog etamina, potpuno oporavljena od burne noći. Naručila je trijezan doručak sobaru u besprijekornoj bjelini, koji je bio osobni kapetanov sluga, ali nije poslala poruku da dođu po nju. Popela se sama, zaslijepljena nebom bez ijednog oblačka, a Florentina je Arizu našla kako na zapovjedničkom mostu razgovara s kapetanom. Učinio joj se drukčijim, ne samo zato što ga je tad gledala drugim očima, nego zato što se doista promijenio. Umjesto posmrtnih odijela, koja je cijeloga života nosio, sad je imao udobne bijele cipele, lanene hlače i pamučnu košulju otvorena ovratnika i kratkih rukava, a njegov je monogram bio izvezen na prsnom džepiću. Usto je imao škotsku kapu, također bijelu, a preko svojih vječnih kratkovidnih naočala prebacio je tamne. Očito je sve to rabio prvi put, upravo ih je pokupovao uoči putovanja, sve osim trošnoga pojasa od smeđe kože koji je Fermini Dazi odmah upao u oči, kao muha u juhi. Videći ga tako, odjevena za nju tako razmetljivo, nije mogla spriječiti vatreno rumenilo koje joj je navrlo u obraze. Zbunila se kad ga je pozdravila, a on se još više zbunio zbog njezine smetenosti. Još su se više zbunili shvativši da se ponašaju kao zaručnici, a svijest o tome da su oboje zbunjeni tad ih je još više zbunila pa je kapetan Samaritano to uočio, uzdrhtao od sućuti. Iz škripca ih je spasio objašnjavajući im puna dva sata kako upravlja brodom i općenito o vožnji. Polako su plovili rijekom bez obala koja se rasplinjavala do obzorja, između suhih pješčanih obala. Za razliku od mutne vode na ušću, ovdje je bila polagana i prozirna, odsijavala se metalno pod nemilosrdnim suncem. Fermina je Daza stekla dojam da je to delta prepuna pješčanih otočića.
- To je ono malo što nam je od rijeke još preostalo - reče joj kapetan.
Florentina su Arizu doista iznenadile promjene, a još više sutradan, kad su sve teže plovili. Velika matica Magdalena, jedna od najvećih svjetskih rijeka, tek je tlapnja njegova sjećanja. Kapetan Samaritano im je objasnio kako je nerazumnom sječom u pedeset godina uništena rijeka. Brodski su kotlovi proždrli gustu prašumu divovskih stabala koja je tijekom prve plovidbe toliko tištala Florentina Arizu. Fermina Daza neće vidjeti životinje svojih snova: lovci na kože za štavionice u New Orleansu istrijebili su kajmane koji su glumili mrtvace razjapljenih ždrijela, satima i satima, u vododerinama na obali kako bi iznenadili leptire, kriještavi papagaji i majmuni, ti suludi drečavci, malo-pomalo su izumirali kako su nestajale krošnje, a vodenkrave golemih majčinskih sisa, koje su dojile svoje mladunce i tugaljivo ženski plakale na pješčanim obalama, sad su vrsta iskorijenjena blindiranim zrnima športskih lovaca.
Kapetan Samaritano gotovo je majčinski volio vodenkrave, gledajući u njima gospođe osuđene zbog nekog ljubavnog grijeha, a čvrsto je vjerovao legendi da su one jedine ženke bez mužjaka u životinjskom carstvu. Uvijek je bio protiv toga da u njih pucaju s brodova, kao što je bilo uobičajeno, iako je zakon to zabranjivao. Neki lovac iz Sjeverne Karoline imao je uredne isprave, ali je prekršio njegove zapovijedi i raznio glavu jednoj vodenkravi sigurnim hitcem iz svoje Sprinfieldice. Mladunče je, izvan sebe od bola, plakalo i jaukalo nad opruženim tijelom. Kapetan je zapovjedio neka siroče donesu na brod, on će se za nj skrbiti, a lovca je iskrcao na pustu pješčanu obalu, uz ubijenu majku. Pola je godine bio zatvoren zbog diplomatskih prosvjeda, prijetila mu je opasnost da izgubi kapetansku dozvolu, ali je izašao spreman to ponoviti kad god mu se opet ukaže prilika. Bila je to povijesna zgoda: osirotjela je vodenkrava - koja je narasla i još godinama živjela u perivoju rijetkih životinja San Nicolás de las Barrancas - bila posljednja viđena na rijeci.
- Kad god prolazim blizu te pješčane obale, molim Boga - rekao je - da se onaj Gringo opet ukrca na moj brod kako bih ga opet ondje ostavio.
Fermina se Daza, kojoj se isprva nije sviđao, toliko ganula uz toga nježnoga diva da ga je do tog jutra smjestila u posebnu pregradu svog srca. Dobro je učinila. Putovanje je tek počinjalo, a imat će mnogo prilika da utvrdi kako se nije prevarila.
Fermina Daza i Florentino Ariza sve su do ručka ostali na kapetanskom mostu, malo nakon prolaza uz selo Calamar u kojem je sve do prije nekoliko godina vječito trajalo slavlje, a sad je bilo ruševno naselje pustih ulica. Iz broda se vidjela samo jedna žena u bijelom koja je mahala rupčićem. Fermina Daza nije shvaćala zašto je nisu ukrcali, pa tako je tužna, ali joj je kapetan objasnio da je to prikaza utopljenice koja im varavo maše kako bi brodove skrenula prema opasnim vrtlozima na drugoj obali. Prošli su tako blizu nje da ju je Fermina Daza vidjela, sa svim pojedinostima, ocrtavala se na suncu, uopće nije posumnjala da doista ne postoji, ali njezino joj se lice činilo poznatim.
Dug i sparan dan. Fermina se Daza nakon ručka vratila u kabinu, na neizbježnu siestu, ali zbog boli u uhu nije dobro spavala. Još joj se pogoršala kad je brod izmijenio obvezne pozdrave s još jednim brodom Karipske riječne kompanije, s kojim se mimoišao dvadesetak kilometara uzvodno od Barrance Vieje. Florentino je Ariza odmah usnuo u glavnom salonu, u kojemu je većina putnika bez kabine spavala kao da je ponoć. Sanjao je Rosalbu posve blizu mjesta na kojem ju je vidio kad se ukrcala. Putovala je sama, u svojoj otmjenoj nošnji gospođe iz Mompoxa iz prošloga stoljeća, a ona je, a ne dijete spavala u prutenoj krletki obješenoj pod strehom. San je istodobno bio zagonetan i zabavan, a blago ga je pratio cijelo popodne, dok je igrao domino s kapetanom i s dvama putnicima, s kojima se sprijateljio.
Vrelina je popustila kad je sunce zašlo, a brod živnuo. Putnici su se trzali iz letargije, svježe okupani i u čistoj odjeći i posjedali u prutene naslonjače salona, očekujući večeru, što ju je, točno u pet sati, najavio potrčko koji je jurio palubom od jednoga na drugi kraj, i, dočekivan pogrdnim pljeskom, zvonio crkvenjačkim zvonom. Dok su jeli, orkestar je zasvirao fandango, a ples se nastavio sve do ponoći.
Fermina Daza nije htjela večerati zbog uhobolje pa je vidjela prvi ukrcaj drva za kotlove, na goloj vododerini, na kojoj su bili samo nagomilani trupci, a stari je nadglednik nadzirao ukrcaj. Činilo se kao da na kilometre nikoga više nema. Fermini je Dazi to bilo polagano i dosadno pristajanje, nezamislivo na europskim prekooceanskim brodovima, a bilo je toliko sparno da je vrelinu osjećala i u hlađenom vidikovcu. Kad je brod opet isplovio, puhao je svjež vjetar prašumskoga zapaha, a glazba je postala veselijom. U selu Sitiu Nuevu gorjelo je samo jedno svjetlo na samo jednom prozoru jedne jedincate kuće, a iz lučkog ureda nisu poslali ugovoreni znak da za brod ima tereta ili putnika pa su prošli bez pozdrava.
Fermina se Daza cijelo popodne pitala kojim će se sredstvima poslužiti Florentino Ariza kako bi je vidio a da ne pokuca na kabinska vrata, a oko osam sati više nije izdržala tjeskobu što je bez njega. Na hodnik je izašla u nadi da će ga naći, na izgled posve slučajno, ali nije morala daleko ići: Florentino je Ariza sjedio na klupčici u hodniku, šutljiv i tužan kao u malenom Evanđeoskome perivoju, jer se više od dva sata pitao kako će je opet vidjeti. Oboje su učinili isti pokret iznenađenja, a oboje su znali da je odglumljen, pa su zajedno prošli palubom prvog razreda, krcatom mladim svijetom, mahom bučnim studentima, koji su se nekako tjeskobno trošili u toj, posljednjoj zabavi ljetnih praznika. U restoranu su Florentino Ariza i Fermina Daza iz boce pili osvježavajući napitak, sjedeći, kao studenti, uz točionicu, a ona se odjednom vidjela u užasnom položaju. “Užas!”, rekla je. Florentino je Ariza upita na što je mislila kad ima takav dojam.
- Na jadne starčiće - odgovorila je. - Na one koje su veslima dotukli u čamcu.

Legli su odmah čim je prestala glazba, nakon dugog i neometanoga razgovora na zamračenom vidikovcu. Mjeseca nije bilo, nebo oblačno, na obzorju su se nizale munje bez grmljavine, a na tren bi ih obasjale. Florentino joj je Ariza motao cigarete, ali popušila ih je samo nekoliko, dotučena bolovima koji su na mahove popuštali, a zaoštravali su se kad god bi brod zatrubio, mimoilazeći se s drugim, prolazeći blizu uspavanoga sela ili kad bi polako plovio kako bi izmjerio riječno dno. Ispričao joj je s kakvom ju je tjeskobom uvijek gledao na Cvjetnim igrama, u uzletu balonom, na akrobatskom biciklu i s kolikom je strepnjom cijelu godinu čekao javne proslave, samo zato da je vidi. I ona ga je često viđala, ali nikad nije mogla zamisliti da je on ondje samo zato kako bi je vidio. Doduše, prije nepunu godinu dana, kad je čitala njegova pisma, odjednom se upitala zar je moguće da se nikada nije natjecao na Cvjetnim igrama. Sigurno bi pobijedio. Florentino joj je Ariza lagao: pisao je samo za nju, stihove za nju, samo ih je on čitao. Ona je tad u mraku potražila njegovu ruku, a nije je zatekla kako je čeka, kao što je ona sinoć dočekala njegovu. Zatekla ga je. Florentinu Arizi zamre srce.
- Čudne li su žene - reče.
Od srca se nasmijala, kao mlada golubica, i opet pomislila na starčiće u onom brodu. Doista, ta će je slika zauvijek progoniti. Noćas je može podnijeti, osjeća se tako mirno i voljko, kao rijetko kad u životu: čista od bilo kakve krivnje. Tako bi ostala do zore, nijema, s njegovom rukom koja se ledom znoji u njezinoj, ali nije mogla podnijeti uhobolju. Kad je prestala glazba, a za njom i kretanje putnika drugog razreda, koji su vješali svoje visaljke u zajedničkoj spavaonici, shvatila je da je njezina uhobolja jača od želje da ostane s njim. Znala je da će joj laknuti ako mu to kaže, ali mu nije rekla kako se ne bi zabrinuo. Osjećala je da ga poznaje kao da je s njim proživjela cijeli život, a smatrala je da bi on mogao zapovjediti da se brod vrati u luku ako bi njoj tako mogla uminuti bol.
Florentino je Ariza predvidio da će se noćas to dogoditi pa se povukao. Na kabinskim se vratima pokušavao rastati uz poljubac, ali ona je podmetnula lijevi obraz. On je ustrajao, isprekidana disanja, a ona mu je podmetnula drugi obraz, koketnošću kakvu on u nje nije poznavao dok je još išla u školu. Drugi je put pokušao, a ona ga je primila na usne, primila ga je uz dubok treptaj koji je pokušala prigušiti smijehom zaboravljenim od svog bračnog putovanja.
- Bože! - reče. -Kako sam luda na brodovima!
Florentino Ariza protrne: doista, kao što je i ona rekla, zaudarala je na ustajalu, kiselkastu starež. Dok je išao u svoju kabinu i krčio put kroz labirint spavača na visaljkama, tješila ga je pomisao da je vjerojatno takav i njegov vonj, samo još četiri godine stariji, a ona ga je vjerojatno osjetila, s istim uzbuđenjem. Bio je to zapah ljudskih fermenata, osjetio ga je u svojih vremešnih ljubavnica, a i one u njega. Nazaretova udovica, koja mu ništa nije prešućivala, rekla mu je nadasve okrutno: “Već zaudaramo na strvinare.” Jedno su drugoga trpjeli zato što su bili nadomak ruke: moj zapah uz tvoj. Zauzvrat je često strepio pred Américom Vicuoom, koja je svojim zapahom na pelene budila u njemu majčinski nagon, a nedvojbeno ga je uznemiravala pomisao da ona ne bi mogla podnijeti njegov zapah: zapah razvratnoga staraca. Sve je to pripadalo prošlosti. Važno je to da, prvi put nakon onoga popodneva kad je teta Escólastica ostavila molitvenik na polici telegrafskog ureda, Florentino Ariza nikad nije osjetio toliku sreću kao noćas: tako snažnu da se prestrašio.
Uspavljivao se kad ga je brodski knjigovođa probudio u pet sati u luci Zambranu kako bi mu predao žuran brzojav. Potpisala ga je jučer Leona Cassiani, a sav je užas sročila u jedan redak: “América Vicuoa mrtva jučer neobjašnjivi razlozi.” U jedanaest sati ujutro doznao je pojedinosti nakon telegrafske izmjene s Leonom Cassiani. Osobno je kucao na predajniku, što nije radio od svojih telegrafskih dana. América Vicuoa, obuzeta smrtnom utučenošću zato što nije zadovoljila na završnim ispitima, popila je bočicu laudanuma ukradenu iz školske bolnice. Florentino je Ariza u dubini duše znao da je vijest nepotpuna. Ne: América Vicuoa nije ostavila nikakvo objašnjenje kako bi ikoga okrivila za svoju odluku. Članovi njezine obitelji putuju iz Puerta Padrea, obavijestila ih je Leona Cassiani, a sprovod je danas, u pet popodne. Florentino je Ariza odahnuo. Jedino što je mogao učiniti kako bi ostao živ bilo je ne dopustiti sebi mučenje tom uspomenom. Izbrisao ju je iz sjećanja, iako bi katkad, tijekom preostalih godina života, osjećao kako odjednom oživljava, neshvatljivo, bez ikakvoga razloga, kao kad nas odjednom probode neki stari ožiljak.
Sljedeći su dani bili sparni i beskonačni. Rijeka se zamutila i a sve se više sužavala, a Florentino je Ariza, umjesto gustih divovskih stabala kojima se divio tijekom svoje prve plovidbe, vidio puste ledine, krčevine što su ih prožderali parobrodski kotlovi, ostaci sela koja je Bog napustio, u kojima su ulice poplavljene i kad je najveća suša. Noću ih nisu budile svojom sirenskom pjesmom vodenkrave na pješčanim obalama, nego mučan smrad mrtvaca koje je voda nosila prema moru. Iako nije bilo ratova ni zaraza, i dalje su plutala podbuhla trupla. Kapetan je slučajno taj put bio trijezan: “Zapovjeđeno nam je da putnicima kažemo da su se slučajno utopili.” Umjesto kriještavih papagaja i drečavih, nevidljivih majmuna, koji su nekoć pojačavali podnevnu pripeku, samo je preostala golema šutnja spržene zemlje. Posve je malo mjesta gdje se još može sjeći, a uzajamno su toliko udaljena da je, četvrtoga dana putovanja, Nova vjernost ostala bez ogrjeva. Gotovo je tjedan dana ostala na sidrištu, a članovi su se posade provlačili močvarnim pepelištima u potrazi za posljednjim rascijepljenim stablima. Drugih ljudi nije bilo: drvosječe su napustili svoje staze, bježeći pred okrutnim veleposjednicima i pred nevidljivom kolerom, bježeći pred prikrivenim ratovima, koje su vlade pošto-poto nastojale prikriti dekretima. U međuvremenu su putnici ubijali dosadu plivačkim natjecanjima, išli su u lov, vraćali se, noseći žive iguane, koje bi rascijepili od vrha do dna i zašili debelim iglama, zamotali nakon što bi iz njih izvukli grozdove jaja, prozirna i mekana te ih nizali zbog sušenja na brodsku ogradu. Siromašne bludnice iz susjednih naselja slijedile su trag lovačkih pohoda, na obalnoj vododerini su se utaborile, dovele glazbenike, prodavače hrane i žestice pa su se neobuzdano veselili blizu nasukanoga broda.
Florentino je Ariza već dugo, mnogo prije nego što je postao predsjednikom Karipske riječne kompanije, primao zastrašujuća izvješća o stanju rijeke, ali ih je jedva čitao. Svoje je partnere smirivao: “Ne bojte se, kad nestane drva, bit će brodova na naftu.” Nikad se nije trudio o tome razmisliti, zasjenjen strašću prema Fermini Dazi, a kad je shvatio istinu, više nije bilo pomoći, nemoguće je stvoriti novu rijeku. I kad je vodostaj najviši, noću su se trebali usidriti kako bi spavali, a tad bi postajala neizdržljivom i sama činjenica što žive. Većina putnika, ponajviše Europljani, izlazili su iz smrdljivih kabina i noć provodili šećući po palubi, strašeći svakojake životinje onim istim ručnikom kojim su brisali neprekidni znoj, a zoru su dočekivali iscrpljeni i natečeni od ugriza. Neki je engleski putnik početkom devetnaestoga stoljeća, pišući o kombiniranom putovanju brodom i mazgom, koje je moglo trajati i pedeset dana, zabilježio: “Jedno od najneudobnijih i najjadnijih hodočašća na koja čovjek može krenuti.” To je utjerano u laž već tijekom prvih osamdeset godina parobroda, a uskoro se i zauvijek potvrdilo, kad su kajmani pojeli posljednjega leptira, kad su izumrle majčinske vodenkrave, papagaji, majmuni i naselja. Svega je nestalo.
- Nema problema - nasmijao se kapetan. - Za koju ćemo se godinu raskošnim automobilima voziti isušenim koritom. Fermina Daza i Florentino Ariza prva su tri dana bili zaštićeni blagim proljećem zatvorena vidikovca, ali kad su ograničili ogrjev, a rashladni sustav počeo otkazivati poslušnost, Predsjednički se apartman pretvorio u parnu kupku. Preživljavala je noći zbog riječnoga vjetra koji je ulazio kroz otvorene prozore, a komarce je tjerala ručnikom, jer bomba za raspršavanje ne pomaže protiv kukaca kad je brod ukotvljen. Uhobolja je postala nesnošljivom, a jednog jutra, kad se probudila, odjednom je potpuno prestala, kao cvrčanje zgnječenoga cvrčka. Sve do večeri nije shvatila da više ne čuje na lijevo uho, tek kad joj je Florentino Ariza počeo govoriti slijeva, a ona morala okrenuti glavu kako bi čula što joj govori. Nikomu nije rekla, mireći se s time da je to jedan od tolikih neminovnih staračkih nedostataka.
Ipak je brodski zastoj njima došao kao znak providnosti. Florentino je Ariza negdje pročitao “Ljubav se u nevolji jača i oplemenjuje”. Vlaga Predsjedničkoga apartmana uljuljala ih je u nestvarno mrtvilo, u kojem je bilo lakše voljeti se bez pitanja. Proživljavali su nezamislive sate, držeći se za ruke, u naslonjačima uz ogradu, polako su se ljubili, uživajući u opojnosti milovanja, neometani nestrpljivošću. Treće ga je sparne noći dočekala uz bocu pelinkovca, onog što ga je krišom pila s društvom sestrične Hildebrande, a i poslije - kad je već bila udana žena i majka - zatvorena s prijateljicama svojega posuđenoga svijeta. Trebalo joj je malo omamljivanja kako ne bi prebistro razmišljala o svojoj sudbini, ali Florentino je Ariza držao da je to zato kako bi se ohrabrila za posljednji zalet. Osokoljen tom varkom, usudio se prstima prijeći preko njezina sasušena vrata, prsiju oklopljenih metalnim obručima, preko bokova crvotočnih kostiju, bedara stare košute. Dočekala ga je s nasladom, smirena, sklopljenih očiju, ali ne trzajući se, pušeći i pijuckajući u otegnutim razmacima. Na posljetku, kad je milovanjem stigao do njezina trbuha, već je imala dovoljno pelinkovca u srcu.
- Ako već moramo činiti pizdarije, učinimo ih - rekla je - ali učinimo to kao odrasli ljudi.
Odvela ga je u spavaću sobu i počela se svlačiti, bez lažnoga stida, uz upaljeno svjetlo. Florentino je Ariza legao na leđa, nastojeći zagospodariti sobom, opet nije znao što će s kožom ubijene tigrice. Rekla mu je: “Ne gledaj.” Upitao ju je zašto, ne odvajajući pogled sa stropa.
- Zato što ti se neće svidjeti - odvratila je.
Tad ju je pogledao i vidio je, golu do pojasa, onakvu kakvom ju je zamišljao. Naboranih leđa, ovješenih prsiju, prsni joj koš prevučen blijedom i hladnom kožom poput žablje. Prsa je prekrila bluzom koju je upravo skinula i ugasila svjetlo. Tad se osovio i počeo se svlačiti u mraku, bacajući na nju svaki dio odjeće koji je skidao, a ona mu je sve vraćala, umirući od smijeha.
Na leđima su dugo ležali, on sve zbunjeniji kako je popuštala opijenost, a ona smirena, gotovo bezvoljna, ali se molila Bogu neka se ne smije bez veze, kao što se uvijek smijala kad bi previše potegnula pelinkovca. Razgovarali su da im prođe vrijeme. Govorili su o sebi, o svojim različitim životima, o nevjerojatnoj slučajnosti što su sad goli u mračnoj kabini nasukanoga broda, a moglo se opravdano misliti da imaju vremena samo čekati smrt. Nikad nije čula ni za jednu njegovu vezu s nekom ženom, u gradu u kojemu se sve znalo i prije nego što bi se uopće dogodilo. Nehajno mu je to rekla, a on joj je odmah odgovorio, bez drhtaja u glasu:
- Djevcem sam se čuvao za tebe.
Ne bi mu povjerovala ni da je istina, jer njegova su ljubavna pisma bila sastavljena od rečenica poput te, koje nisu vrijedile zbog svog smisla nego zbog svoje prosvjetne snage. Svidjela joj se hrabrost kojom je to izgovorio. Florentino se Ariza, sa svoje strane, odjednom upitao ono što se nikad ne bi usudio upitati: kakav je bio njezin tajni život izvan bračnoga. Ništa ga ne bi iznenadilo, jer znao je da su žene u svojim tajnim pustolovinama iste kao muškarci: iste smicalice, ista nenadana nadahnuća, iste izdaje bez grizodušja. No dobro je učinio što je to nije pitao. U vrijeme kad su njezine veze s Crkvom već bile prilično oslabjele, ispovjednik ju je iznebuha upitao je li ikada bila mužu nevjerna, a ona je ustala, ne odgovorivši, ne završivši, ne rastavši se, i nikad se više nije došla ispovjediti ni tom ispovjedniku, niti ijednom drugom. No oprez Florentina Arize bio je neočekivano nagrađen: u mraku je ispružila ruku i pomilovala ga po trbuhu, bokovima i gotovo golom stidnom području. Rekla je: “Imaš djetinju kožu.” Nato je prešla na završni korak: potražila ga je ondje gdje ga nije bilo i opet ga je potražila, bez zavaravanja, i našla ga je nenaoružanoga.
- Mrtav je - rekao je.
Često mu se to događalo pa se već naučio živjeti s tom aveti: svaki je put morao opet učiti, kao da mu je prvi put. Uhvatio ju je za ruku i stavio je na prsa. Fermina je Daza gotovo ispod kože osjetila staro srce kako neumorno i snažno kuca, mladićkom užurbanošću i zbunjenošću. Rekao je: “Za to je prekomjerna ljubav podjednako loša kao nedostatak ljubavi.” No rekao je to neuvjereno: postiđen i bijesan na sebe, priželjkujući razlog kako bi nju okrivio za svoj neuspjeh. Ona je to znala pa je počela izazivati bespomoćno tijelo varavim milovanjima, kao nježna mačka koja uživa u okrutnosti, sve dok on više nije mogao izdržati mučenje pa je otišao u svoju kabinu. Na njega je mislila sve do zore, na posljetku uvjerena u svoju ljubav, a kako je pelinkovac popuštao, u polaganim valovima, obuzimala ju je zebnja da se naljutio i da se više neće vratiti.
No vratio se istoga dana, u neuobičajeno vrijeme, u jedanaest sati ujutro, svjež i obnovljen, pa se prilično razmetljivo pred njom skinuo. Sa zadovoljstvom ga je na svjetlu gledala onakvog kakvim ga je zamišljala u mraku: muškarac bez godina, tamne puti, sjajne i napete, poput otvorenoga kišobrana, bez dlaka, osim posve rijetkih i glatkih ispod pazuha i na preponama. Bio je nadasve oprezan, a ona je shvatila da oružje ne pokazuje slučajno, nego se njime diči kao ratnim trofejom kako bi sebi ulio hrabrost. Nije joj dao vremena ni da svuče spavaćicu, koju je navukla kad je u zoru zapuhao lahor, a njoj je njegova početnička užurbanost izazvala sućutni drhtaj. No to joj nije smetao, jer u takvim slučajevima nije bilo lako razlikovati između sućuti i ljubavi. No, kad je sve bilo gotovo, osjetila se praznom.
Prvi je put vodila ljubav nakon više od dvadeset godina, vodila ju je sputana znatiželjom kako li je to u njezinoj dobi, nakon tolike stanke. No nije joj dao vremena da zna želi li ga i njezino tijelo. Bilo je brzo i žalosno pa je pomislila: “Sad smo sve zajebali.” Prevarila se: unatoč obostranom razočaranju, unatoč njegovu kajanju zbog svoje nespretnosti, a i njezinu grizodušju zbog pelinkovačkoga ludila, sljedećih se dana ni na tren nisu odvajali. Jedva su napuštali kabinu kako bi jeli. Kapetan Samaritano, koji je nagonski otkrivao svaku tajnu koju bi netko želio sačuvati na njegovu brodu, svakog im je jutra slao bijelu ružu, pripremio im je serenadu valcera iz njihova doba, zapovjedio neka im pripremaju obroke od afrodizijačnih, poticajnih sastojaka.Tek su mnogo poslije opet pokušavali voditi ljubav, kad im je nadahnuće došlo, a da ga nisu tražili. Bila im je dovoljna jednostavna sreća zato što su zajedno.
Ne bi ni izašli iz kabine da im kapetan nije poslao pisamce da će nakon ručka stići u La Doradu, završnu zlatnu luku, nakon jedanaest dana plovidbe. Fermina Daza i Florentino Ariza vidjeli su iz kabine rt s kućama, obasjanim blijedim suncem, pomislivši da shvaćaju odakle naziv Zlatna luka, ali to im se učinilo manje jasnim kad su osjetili vrelinu što ih je zapahnula kao iz kotlova i kad su vidjeli užareni ulični katran. Usto brod nije pristao ondje, nego na suprotnoj obali, gdje je i završna postaja željeznice iz Santa Fea.
Utočište su napustili čim su se putnici iskrcali. Fermina je Daza s olakšanjem udisala miomirisni zrak u praznom salonu, a oboje su s ograde gledali uzavrelo mnoštvo koje je tražilo svoju prtljagu u vagonima vlaka koji je podsjećao na igračku. Moglo se pomisliti da stižu iz Europe, osobito žene, koje su sjevernjačkim kaputima i šeširima iz prošloga stoljeća oštro proturječile prašnjavoj sparini. Neke su kosu uresile lijepim krumpirskim cvjetovima koji su uvenuli zbog vrućine. Stigle su s andske visoravni, nakon jednodnevne vožnje vlakom kroz čarobnu savanu, a još se nisu stigle presvući za Karibe.
Usred trgovišne vreve, prastari je starac neutješna izraza vadio piliće iz džepova svog siromaškoga kaputa. Odjednom se pojavio i prokrčio put kroz svjetinu u dronjavom ogrtaču, koji je pripadao nekomu mnogo višem i jačem. Skinuo je šešir, odložio ga na gat kako bi mu možda bacili novčić i počeo vaditi iz džepova pune ruke nježnih i bezbojnih pilića, koji kao da su se množili među njegovim prstima. U trenu se činilo da je gat prekriven sagom uznemirenih pilića, što su svagdje pijukali među užurbanim putnicima koji su ih neopazice gazili. Očarana opsjenarom, koji kao da je nastupao njoj u čast, jer samo ga je ona gledala, Fermina Daza nije shvatila u kojem su se trenutku u brod počeli penjati putnici koji idu prema ušću. Slavlje je završeno: među došljacima je ugledala mnogo poznatih lica, dosta prijatelja koji su je sve donedavno pratili u koroti pa se žurno opet povukla u kabinu. Florentino ju je Ariza našao zgranutu: radije bi umrla nego da je njezini znanci otkriju na putovanju iz zadovoljstva, a od smrti njezina muža prošlo je tek kratko vrijeme. Florentino je Ariza toliko je patio zbog njezine utučenosti da joj je obećao da će svakako nešto smisliti kako bi je zaštitio nekako drukčije, a neće morati ostati u kabinskom zatvoru.
Sjetio se čim su večerali u privatnoj blagovaonici.

Kapetana je mučio problem o kojem je odavno želio razgovarati s Florentinom Arizom, ali se on uvijek izvlačio istim odgovorom: “Te će vam gluposti Leona Cassiani bolje riješiti nego ja.” Ipak ga je tad saslušao. Brodovi uzvodno prevoze teret, a vraćaju se prazni, a s putnicima je obrnuto. “Teret je isplatljiviji, a uz to ne jede”, rekao je. Fermina je Daza nevoljko večeravala, išao joj je na živce njihov žestok razgovor o tome da bi trebalo uvesti dvostruki cjenik. Florentino je Ariza sve saslušao, do kraja, a tek je onda postavio pitanje koje je kapetan protumačio kao spasonosni nagovještaj:
- Pretpostavimo samo - rekao je - je li moguće putovati bez zastoja, bez tereta i bez putnika, bez pristajanja i u jednoj luci, bez ičega?
Kapetan odgovori da je to moguće samo hipotetično. Karipska riječna kompanija ima poslovne obveze koje Florentino Ariza poznaje bolje od ikoga, ima ugovore o prijevozu tereta, putnika, pošte i još koječega, ne može umaći obvezama. Jedino što bi omogućilo da sve to pogazi bio bi slučaj zarazne bolesti na brodu. Brod proglašava karantenu, ističe žutu zastavu i plovi pod izvanrednim okolnostima. Kapetan je Samaritano nekoliko puta to morao učiniti zbog čestih slučajeva kolere uz rijeku, iako su zdravstveni organi poslije prisiljavali liječnike neka izdaju potvrde o običnoj dizenteriji. Mnogo se puta u riječnoj povijesti vila žuta zastava kako bi se izbjegao porez, kako se ne bi ukrcao neželjeni putnik i kako bi se izbjegle nepravodobne premetačine. Florentino je Ariza ispod stola potražio ruku Fermine Daze.
- Pa dobro - reče. - Učinimo tako.
Kapetan se iznenadio, ali je odmah - kao stari lisac - sve shvatio.
- Ja sam zapovjednik ovoga broda, ali vi ste naš zapovjednik - reče. - Ako govorite ozbiljno, dajte mi pismeni nalog pa odmah idemo.
Dakako, bilo je ozbiljno i Florentino Ariza potpiše zapovijed. Svi znaju da još nije prošlo vrijeme kolere, unatoč vedrim podacima zdravstvenih organa. Što se broda tiče, problema nema. Iznijeli su malobrojne ukrcane terete, putnicima se opravdali kvarom u strojarnici i u zoru ih poslali brodom druge tvrtke. Ako se to činilo iz mnogih amoralnih, pa i nedoličnih razloga, Florentino Ariza nije vidio zašto se ne bi smjelo iz ljubavi. Kapetan ga je jedino zamolio da pristanu u Puertu Nareu, kako bi ukrcao osobu koja će s njim nastaviti put: i on je imao skriveno srce.
Tako se Nova vjernost otisnula u zoru sljedećega dana, bez tereta i putnika, a na najvišem se jarbolu ponosno vila žuta zastava kolere. U suton su u Puertu Nareu ukrcali ženu, višu i snažniju od kapetana, neobično lijepu, a samo joj je nedostajala brada da je pokazuju u cirkusu. Zvala se Zenaida Neves, ali ju je kapetan nazivao “svojom goropadnicom”: njegova stara prijateljica, pokupio bi je u jednome naselju, a iskrcao u drugom, a na brod se popela progonjena vihorom sudbine. U otužnoj se smrtolovki, gdje je Florentino Ariza prizvao u sjećanje nostalgiju za Rosalbom, videći kako se vlak u Envigado jedva penje starim mazgarskim puteljcima, spustio amazonski pljusak, koji će ih - uz rijetke stanke - pratiti ostatak plovidbe. No to nikomu nije smetao: ploveća je veselica bila pod čvrstim krovom. Te je večeri, kao osobni doprinos veselici, Fermina Daza sišla u kuhinju i - uz pljeskanje i klicanje posade - svima pripravila maštovito jelo, koje je Florentino Ariza okrstio:patlidžani na ljubavni način.
Danju su kartali, obilno jeli, zaspali dubokim snom nakon kojega bi bili iscrpljeni, a čim bi zašlo sunce, orkestar bi zatreštao, nalijevali su se pelinkovcem uz šunku. Bila je to brza plovidba, brod lagan, a vodostaj visok, rijeka nabujala od svojih gornjih pritoka, koje su se rušile, jer tog je tjedna padala tolika kiša kao tijekom cijele plovidbe. Iz nekih su im sela pucali iz samilosnih topova kako bi zastrašili koleru, a oni su im uzvraćali tužnim tulenjem u znak zahvalnosti. Brodovi svih kompanija, s kojima su se mimoilazili, slali su im sućutne signale. U selu Maganguéu, u kojemu se Mercedes rodila, ukrcali su drva za ostatak plovidbe.
Fermina se Daza prestrašila kad je i u zdravom uhu čula sirenu toga broda, ali je, nakon drugoga dana pelinkovca, bolje čula na oba uha. Otkrila je da su ruže mirisnije nego prije, da u zoru ptice cvrkuću mnogo ljepše nego prije, a Bog je stvorio jednu vodenkravu i postavio je na pješčana priobalja Tamalamequea samo zato kako bi nju probudila. Kapetan ju je čuo pa je skrenuo brod i na posljetku su vidjeli golemu matronu koja je dojila prigrljeno mladunče. Ni Florentino ni Fermina nisu shvaćali kako to da se tako izvrsno razumiju: ona mu je pomagala stavljati klistir, ustajala bi prije njega pa bi mu iščetkala zubalo koje je - dok je spavao - držao u čaši, a problem svojih vječno zagubljenih naočala riješila je tako što se njegovim ispomagala kad bi čitala i krpala. Jednoga jutra, kad se probudila, vidjela ga je u polusjeni kako prišiva puce na košulji pa se požurila da mu to ona učini, prije nego što joj on ponovi obrednu rečenicu da su mu nužne dvije žene. Zauzvrat je od njega tražila samo to da joj stavi prianjaljku na bolno mjesto na leđima.
No Florentino je Ariza na orkestralnoj violini počeo oživljavati stara sjećanja pa joj je, u pol bijela dana, mogao svirati Valcer okrunjene božice i satima ga je svirao, sve dok ga nisu prisilili da prestane. Jedne se noći, prvi put u svom životu, Fermina Daza odjednom probudila, gušeći se od plača, koji nije bio plač gnjeva nego plač boli, prisjetivši se staraca u brodiću koje je veslač umlatio veslom. No neprekidna je kiša nije uzbudila, a prekasno je pomislila da Pariz možda ipak nije bio onako otužan kakvim ga se sjećala, a niti na ulicama Santa Fea možda nema toliko sprovoda. San drugih, budućih putovanja s Florentinom Arizom nazirao se na obzorju: luda putovanja, bez previše škrinja, bez društvenih obveza: ljubavna putovanja.
Uoči dolaska pripremili su veliku svečanost, papirnate vijence i šarene lampione. U suton je kiša prestala. Kapetan i Zenaida plesali su pripijeni prve bolere, koji su tih godina tek počeli kršiti srca. Florentino se Ariza usudio pozvati Ferminu Dazu da otplešu svoj valcer, ali je odbila. No cijele je noći davala takt glavom i potpeticama, a jednom je zaplesala sa stolicom, i ne opažajući, dok se kapetan stapao sa svojom nježnom goropadnicom u polusjeni bolera. Toliko se nalila pelinkovca da su joj morali pomoći kako bi se popela stubištem, našto ju je spopao napadaj smijeha, pomiješanog sa suzama, kojim ih je sve preplašila. No kad se svladala, u mirisnom zatišju kabinskom, vodili su ljubav, smireno i zdravo, kao olinjali starčići, a to joj se urezalo u sjećanje kao najljepša uspomena tog luđačkog putovanja. Više se nisu osjećali zaručnički, za razliku od onoga što su mislili kapetan i Zenaida, a još manje kao pozni ljubavnici. Kao da su se otresli mučne kalvarije bračnoga života pa su se odmah posvetili otkriću ljubavi. U šutnji su provodili vrijeme, kao dvoje starih supružnika, opreznih zbog života, onkraj strastvenih obmana, onkraj grubih, varavih šala i onkraj fantoma razočaranja: onkraj ljubavi. Dovoljno su zajedno proživjeli kako bi shvatili da je ljubav uvijek ljubav, bilo gdje i bilo kad, tim gušća što je bliža smrti.
U šest su se probudili. Ona s glavoboljom mirisnom od pelinkovca, a srca zbunjenoga dojmom da se vratio doktor Juvenal Urbino, deblji i mlađi nego onda kad je kliznuo sa stabla, pa sjedi u naslonjaču za ljuljanje i čeka je na kućnim vratima. No bila je toliko bistra da shvati da to nije učinak pelinkovca nego neumitnosti povratka.
- Kao da ću umrijeti - rekla je.
Florentino se Ariza iznenadio, jer je pogodila njegovu misao koja mu, otkako su se počeli vraćati, nije davala da živi. Ni on ni ona nisu se mogli zamisliti u drugoj kući, drukčijoj od kabine, ni jesti na drugi način nego na brodu, uključeni u život koji će im zauvijek biti stran. Doista je to bilo kao umrijeti. Više nije mogao spavati. Ležao je na leđima, prekriživši ruke na zatiljku. Odjednom se, pri sjećanju na Américu Vicuou, zgrčio od bola, a više nije mogao odgađati istinu: zatvorio se u kupaonici i isplakao do mile volje, bez žurbe, do posljednje suze. Tek je tad skupio snagu pa priznao sebi koliko ju je volio.
Kad su ustali, već odjeveni za iskrcaj, iza njih su ostali uski kanalići i baruštine staroga španjolskoga prolaza, a plovili su između brodskih olupina i zaljevskih nepomičnih naftnih platforma. Uzdizao se blistavi četvrtak nad pozlaćenim kupolama potkraljevskoga grada, ali Fermina Daza nije mogla s ograde izdržati zadah tih čari, arogantnost brodske ograde, oskvrnute sasušenim iguanama: užas stvarnoga života. Ni on ni ona nisu se osjećali sposobni predati tako lako, ali ništa nisu jedno drugomu govorili.
Kapetana su našli u blagovaonici, u neredu koji se nije uklapao u njegovu uobičajenu urednost: neobrijan, očiju podlivenih od nesanice, u oznojenoj odjeći od noćas, zapletao mu se jezik, podrigivao je od pelinkovca. Zenaida je spavala. Počeli su šutke doručkovati kadli je jedan motorni brod Lučke zdravstvene uprave zapovjedio da se brod zaustavi.
Kapetan je sa zapovjedničkoga mosta uzvikivao odgovore na pitanje naoružane ophodnje. Zanimalo ih je kakva je zaraza na brodu, koliko je putnika, a koliko bolesnika, kakva je mogućnost širenja zaraze. Kapetan je odgovorio da voze samo troje putnika, a svi imaju koleru, ali su u najstrožoj karanteni. Ni putnici koji su se imali ukrcati u La Doradi, a ni dvadeset i sedam članova posade, nisu imali s njima nikakvoga dodira. No zapovjednik ophodnje nije bio zadovoljan pa je zapovjedio neka izađu iz zaljeva i do dva sata popodne čekaju u močvari Las Mercedes dok se ne pripreme uvjeti da brod bude u karanteni. Kapetan opali kao kočijaš i dade peljaru znak neka se okrene i vrati se u močvare.
Fermina Daza i Florentino Ariza sve su čuli za stolom, ali kapetanu to nije bilo važno. Šutke je jeo, a mrzovolja mu se vidjela prema načinu na koji je pregazio sva pravila legendarne uglađenosti riječnih kapetana. Vrškom noža isjeckao je četiri pržena jaja, pomiješao ih na tanjuru sa zelenim bananama, koje je cijele trpao u usta i žvakao, pun divljačke slasti. Fermina Daza i Florentino Ariza nijemo su ga gledali, kao da su u školi pa očekuju čitanje ocjena potkraj školske godine. Nisu izmijenili ni riječi dok je trajao dijalog sa zdravstvenom ophodnjom, pojma nisu imali što će biti od njihovih života, ali oboje su znali da kapetan misli za njih: vidjelo mu se to po otkucajima sljepoočnica.
Dok je smazao jaja, banane i vrč bijele kave, brod je izašao iz zaljeva, olakšanih kotlova, probijao se uskim prolazima preko prostiraka od taruya, riječnih lotosa ljubičastoga cvijeća i velikog srcolikoga lišća te se vratio u močvare. Voda svjetlucava od mnoštva riba, koje su bočno plutale, ubijene dinamitom krivolovaca, a kopnene ptice i vodarice nadlijetale su ih u krugovima, uz metalno kriještanje. Karipski je vjetar nahrupio na prozore s ptičjom strkom, a Fermina Daza u krvi osjeti uznemirene otkucaje svoje slobodne volje. Desno se, mutan i oskudan, estuarij Magdalene širio sve do druge obale svijeta.
Kad više u tanjurima nije bilo ničega za jelo, kapetan je krajičkom stolnjaka obrisao usne i progovorio bezobraznom šatrom, zauvijek raskinuvši s ugledom profinjenih riječnih kapetana. No nije govorio ni njima ni nikomu, nego se pokušavao primiriti sa svojim bijesom. Njegov zaključak, nakon niza divljačkih psovka, bio je da ne zna kako bi se izvukao iz nevolje u koju se uvalio kad je uzdigao zastavu kolere.
Florentino ga je Ariza saslušao ne trepnuvši. Nato pogleda kroz prozore krug ruže vjetrova, čisto obzorje, prosinačko nebo bez oblačka, vječno plovnu vodu i reče:
- Idemo naprijed, naprijed, samo naprijed, opet do La Dorade.
Fermina se Daza trgnula, prepoznavši onaj stari glas, prosvijećen milošću Duha Svetoga. Pogledala je kapetana: bio im je sudbina. Kapetan je nije vidio, dotučen strahotnom snagom nadahnuća Florentina Arize.
- Ozbiljno kažete? - upitao je.
- Otkako sam se rodio - odgovori Florentino Ariza - nikad nisam rekao ništa što ne bi bilo ozbiljno.
Kapetan odmjeri Ferminu Dazu i na trepavicama joj opazi prve odsjaje zimskog inja. Tad pogleda Florentina Arizu, nepobjedivog u svojoj moći, neustrašivog u ljubavi, te se uplaši zato što je prekasno pomislio da je život bez granica, a ne smrt.
- A dokle mislite da možemo tako ploviti uzvodno i nizvodno, u smokve? - upitao ga je.
Florentino je Ariza imao pripreman odgovor već pedeset i tri godine, sedam mjeseci, jedanaest dana i noći.
- Cijeli život - reče mu.