Četiri godišnja doba

First topic message reminder :



Roman o Vivaldijevoj Veneciji

Između Venecije u 18 st. i Venecije danas (ili bilo kojeg grada na svijetu) i nema nekakve razlike. Čak nije bila niti čišća. Ekološka osvještenost započela je puno kasnije.
Dakle, smrdljive vode u koje se u to doba izlijevao sav kućni otpad, pa su ljudi već na ulazu u kuće vidjeli što se tog dana sprema za ručak ili kakvog su zdravlja ukučani (pluta li mekano ili tvrdo), razbojnici na ulicama (no dobro, danas ih ne prepoznaješ na prvu), iskvarenost crkvenih krugova (novac ipak okreće svijet), prošireno-bračno-ljubavni život (vrlo romantično upakiran) i političke spletke. Eto ništa se nije promijenilo.
Jedino žalim za širokim krinolinama, perikama i maskama kojima su se kitile žene tog doba. Bilo bi lijepo tako obućen prošetati Venecijom (sa nadom da negdje vreba i Casanova).
Sve u svemu lijepo upakirana povijesna priča.

SEDAMNAEST

BESKONAČNO SLAVLJENIČKO RASPOLOŽENJE VENECIJE bijaše nešto što je Maddalena jedva podnosila. Posebno tijekom glavne karnevalske sezone, kad bi nekoliko puta na tjedan skupine figlie di coro bile slane u razne palače, crkve i druge institucije za svoje izvedbe. Neposlušne dan prije, nemoguće na dan nastupa, a luckaste i kikotave dan poslije, figlie su tako svojim učiteljicama na probama stvarale noćnu moru. Svake godine Maddalena je željno očekivala uskršnji post. Njezina jedina nada bijaše nekoliko slobodnih trenutaka sa svojom violinom.
Kad bi konačno Pepelnica označila nagli svršetak zabava, Pietà se ponovno smirila, kao slavljenik koji konačno svrati kući nakon duge noćne terevenke. Raspoloženje u sali dal violino bijaše mirnije, mogao se gotovo opipati osjećaj olakšanja figlia, kojima je, priznale to ili ne, bilo dosta izvanjskoga svijeta. Čak i iniziate, koje su dijelile uzbuđenje, a po pravilu nisu bile same pozivane, primiriše se sad kada njihova mašta više nije bila rasplamsavana novim tračevima.
Za ovog uskršnjeg posta pak Maddalena nije očekivala puno slobodna vremena. Anna Maria bijaše promaknuta u maestru del violino prije nekoliko mjeseci, dok je Prudenzia postala jedna od dvije maestre di coro - što je bio najviši položaj za žene u zboru, odmah do muškog direktora i do priore. Maddalena, sad već dvadeset osam godina stara, dugo bijaše jedna od dvaju sotto maestri dal violino, a potom ostade sama na tom položaju. Uskoro će pak biti namještena nova tako da će Maddalena postati nadzornica za attive u gudačkom odjelu. No, do tada obavljala je dva posla.
Usprkos naporu koji je valjalo s njima uložiti, početnice su Maddaleni donosile i dragocjene trenutke u životu. Bijahu ponekad tako majušne i mršave da ih je gotovo htjela podvući pod svoj ogrtač i držati ih tamo dok se ne bi mogle ponovno vratiti u svijet. Neke od njih mrgodiše se poput ratnika dok su se borile protiv onoga što njihove ruke u tom trenu nisu bile u stanju napraviti. Druge bi pak uzdisale, spuštenih ramena, dok bi njihove učiteljice, figlie jedva nešto starije od njih, pojašnjavale nešto po treći ili četvrti put. Ostavljene na nekoliko minuta, neke od njih, posebno najmlađe, odmah bi zaspale obgrlivši svoje violine dok bi im gudala ponekad padala na pod.
To sam ja, Maddalena bi pomislila, gledajući poneku, ovo je Chiaretta, a ovo Anna Maria, ponekad se smiješeći u znak potvrde, ponekad stavljajući ruku na rame nekog uplakanog i izmorenog djeteta. Ali jedan duh iz prošlih dana odlučila je umiriti. U njezinoj sali neće biti Luciane.
Nekoliko mjeseci nakon što postade sotto maestra, ona primijeti jednu djevojčicu koja se gotovo rasplakala zbog svoje učiteljice, neke trinaestogodišnje Gerite. Prvo je pomislila ukoriti Geritu, ali se suzdržala. Sve su one male djevojčice, ona sebi reče. Nakon vježbe ona pozove Geritu na stranu.
„Zašto si tako grdila Corneliju?“
„Jer je krivo svirala. Rekla sam joj kako, a ona me nije slušala.“
„Ne misliš li da je pokušala?“
Gerita zasta i zamisli se. „Valjda, pokušavala je stalno.“
„Je li onda grdnja pomogla?“
„Ne“, Gerita uzrujano zareža, „možda naprosto nije dovoljno dobra.“
„Ali ako nauči kako, onda će postati dobra. Ta ne svira niti godinu dana!“, Maddalena odgovori. „Dakle, što trebamo učiniti?“
„Ne znam. Nastaviti vježbati?“
„Zašto ne pokušaš? Pa ako se i dalje ne popravi, daj mi do znanja pa ćemo smisliti nešto drugo.“ Maddalena ispruži ruku i poravna Geriti kapuljaču, makar je ova bila uredna. „Ali nemoj pokazati Corneliji da si razočarana, to doista neće biti od pomoći.“
One samo sve rade kako su ih podučavali, ona pomisli gledajući Geritu u odlasku. Kako držati gudalo, gdje staviti prste, kako koriti.
U SVOJOJ DRUGOJ GODINI NA POLOŽAJU SOTTO MAESTRE, dođe red i na Maddalenu da uvježba orkestar za jedan koncert. Vrijeme bijaše tmurno i hladno već nekoliko tjedana, te su figlie bile premorene od nazeba i prehlade. Glazba bijaše Vivaldijeva, skrpljena od nekoliko uradaka koje je coro već bio izveo. Prvi stavak bijaše lagan, prijemčiva ritma, ali su se kroz njega figlie lijeno vukle. Nezadovoljna, Maddalena ih gotovo raspusti, kad se najednom nečeg dosjeti.
„Djevojke!“ Ona lupnu gudalom po stalku. „Moram vas nešto upitati.“ Potom pogleda u svaku ponaosob. „Jednostavno pitanje. Što vas čini sretnima?“
Neke od njih izbečiše oči, druge su imale blijeda lica.
„Kako to mislite?“ reče jedna od njih.
„Upravo tako“, ona odgovori, „mačići u dvorištu? Meso za večeru? Što čini da vam srce zaigra od radosti?“
Jedna lijepa šesnaestogodišnja djevojka po imenu Gerita ustade. „Ja znam! Ja sam sretna kad na molu na nas bacaju cvijeće!“
Jedna se druga zakikota. „Meni se sviđa kad nam daju vino na zabavama.“
„A ja sam sretna kad je moj pokrivač dovoljno topao“, glas bijaše jedva čujan. Nekoliko se njih okrenu pogledavši u Benedettu, jednu malenu, tamnokosu sviračicu viole d’amore sa zečjim usnama što ju je činilo jako nesigurnom tako da je rijetko progovarala.
Figlie se na to načas uozbilje, prije no što odmaknu svoje poglede od nje. „Meni se sviđa vatromet nad lagunom!“ Uzviknu jedna od njih.
„U redu“, reče Maddalena, a potom zasvira imitiravši svirku djevojaka od maloprije, što je zvučalo kao kakav žalobni posmrtni marš. Nekoliko se njih zakikota. Potom se uspravila: „Vatromet!“ Maddalena reče, ponovno svirajući ali sada čisto i vedro. „Eto, sad je na vama red.“
Figlie podigoše svoje violine. Note zazvučaše svježe, tempo bi žustar, a kad su završile, figlie se među sobom pogledaše sretnim, potajnim pogledima, prije no što ih Maddalena upozori da se ponovno pripreme na svirku.
Maddalena kimnu Geriti. „Hajde ustani i pokaži nam kako se osjećaš kad netko na tebe baca cvijeće. Koristeći svoju violinu.“
Bez nagovaranja, Gerita počne svirati, savijajući se u struku i premještajući bokove dok se gotovo zavodnički smiješila svojim prijateljicama u zboru. Potom se nakloni i sjedne dok su ostale počele pljeskati.
Maddalena prozove još nekoliko te od njih također zatraži da pokažu svoje ideje, a onda dođe red i na Benedettu. „Toplo ti je u krevetu, i počinješ tonuti u san.“ Podigavši violinu, ona počne svirati tromo otvarajući spori stavak. „Ti sviraj svoj dio, a ja ću svirati moj.“
Benedetta sklopi oči i započne. Kao da je vrijeme stalo. Fraze počeše teći iz njezine viole, lagano kao disanje, intimno kao počinak usred proljetne livade. Krevet moj vraća mi toplinu koja mi je bila uzeta. Noge i ruke se rastvaraju baš kao cvijet kad sunce sja. Maddalena prepozna Benedettinu glazbu.
Sada je ona prestala svirati, grleći violinu i gledajući Benedettu kako završava stavak. Uzdah male djevojke bijaše jedini zvuk u sobi kad ona ponovno otvori svoje oči a ostatak zbora u nju zuriše, i dalje posve uronjen u priču koju je bila ispričala.
Proba je završila ali nijedna nije htjela napustiti prostoriju. „Glazba će biti ovdje i sutra“, Maddalena reče, rekavši im da odlože svoje instrumente. „Sve što joj bude trebalo, bit ćete vi.“
KAD JE CLAUDIO DAO DO ZNANJA DA SU LUCA I ANDREA bili odlična ideja, Chiaretta se pitala kako će ona podnijeti taj udarac. Sljedeće godine, Antonia je ponovno zatrudnjela i postala gotovo nepodnošljiva za izlaske, ali njih troje odlučiše ipak proslaviti godišnjicu njihova prvog susreta na onoj utrci gondola za dan Sv. Marka. Ove pak godine, Chiaretta se uglavnom smijala cijelog popodneva, povlačeći rukom po površini vode, povremeno zavirujući u čak tri ružina pupoljka u svojem korzetu.
U tri karnevalske sezone napredovala je od straha do entuzijazma pa čak i do izvjesne doze raspuštenosti. „Zaboravi na sve te besmislice koje su ti utuvili u glavu u Pieti. Primjerice onu da Bog hoće da budeš uvijek dobra“, Antonia joj reče. „Mislim, zar ti nije draža ideja biti među ljudima koji stoje u redu moleći oprost, nego da sjediš sasvim sama na nebu jer nikad nisi ništa zgriješila?“
Chiaretta se i dalje nalazila na svojem klecalu, ali je već počela gubiti naviku, zamjenjujući jutarnju molitvu molbom Djevici da joj da znak ako je učinila nešto što joj ne bi bilo po volji toga dana. Večernja molitva se uglavnom pretvorila u križanje nabrzinu dok se uvlačila pod pokrivač u prostranu krevetu, kao i traženje oprosta od Majke Božje ako je primijetila da je Chiaretta njezin znak propustila.
„Ne osjećam se manje pobožnom“, reče ona Maddaleni nekoliko dana nakon Uskrsa. „Sad kad zapravo moram brinuti o grijehu, čak više na to obraćam pažnju.“
Maddalena se smiješila. „Ovdje nema puno šansi za počinjenje grijeha. A nisam ni sigurna zašto bi Bog bio toliko impresioniran količinom naše molitve“, ona zastane na trenutak. „Da sam ja Bog, samo bih računala one stvari koje netko učini sam po svojem izboru.“
Chiaretta osjeti olakšanje. „No, ipak se ispovijedam svaki tjedan. To je moj izbor. Idem i na misu svake nedjelje.“ Ona se zamisli na trenutak. „Osim ljeti, jer tad smo na ladanju.“ Chiaretta namršti čelo: „Možda zapravo i ne idem previše često. Ali odlazim svaki dan tijekom uskršnjeg posta.“
Ovo je izrekla vedrim tonom koji je Maddalena voljela još od djetinjstva. Ona pokaza prstom da Chiaretta primakne lice rešetki. Potom provuče ruku i pomilova je po obrazu. „Nisi se uopće promijenila. Ne vidim zašto te Bog ne bi volio koliko te svi mi volimo.“ Ona pogleda preko parlatorija prema vratima. „Uključivši i njih.“
Ondje nije bilo nikoga ali Chiaretta shvati. Već skoro godinu dana Luca i Andrea bi je dovodili u posjet Maddaleni svaki tjedan, a onda bi pošli na objed u jedan od obližnjih restorana. Toga dana, vrijeme se bilo znatno poboljšalo u odnosu na prošle tjedne, te dvojica pođu u šetnju po molu, ostavivši je nasamo sa sestrom.
„Posebno onaj visoki“, Maddalena reče, „uvijek si mu okrenuta leđima pa ne možeš vidjeti njegov izraz lica, ali ja mogu.“
„Andrea? Luca me obožava. Ali Andrea, no, on misli da sam zabavna, to je sve. On je vrlo tih čovjek.“
„I vrlo zgodan.“
Chiaretta se zajapuri.
„Sviđa ti se“, Maddalena reče.
„Više od Luce. Luca je zabavan, jako sladak, ali ponekad zna biti prava seljačina.“ Chiaretta pogleda na svoje ruke i namjesti si rukavice. „Sviđa mi se Andrea, ali na drugi neki način.“
Maddalena se zagonetno nasmiješi. „Znam i sama ponešto o osjećajima prema čovjeku kojemu se ne treba nadati.“
Chiaretta je pogleda. „Vivaldi?“ Sad je ona očekivala odgovor, ali prije no što joj ga Maddalena ponudi, vrata se parlatorija otvoriše, Luca i Andrea uđoše unutra.
„Brrr!“ Luca reče. „Hladno je za travanj.“ Približi se rešetki. „Smijem li na tjedan dana ukrasti ovu blagu damu od vas?“
Maddalena se nasmiješi. „Samo ako obećate da ćete je zdravu i čitavu dovesti natrag.“
„Zdravu i čitavu“, Luca reče, udarivši petom o petu kao vojnik. „I na vrijeme.“
Potom pomogne Chiaretti ustati dok joj je Andrea pridržao ogrtač. „Spremna si za objed?“ On upita glasom tako tihim da je pretvorio obično pitanje u nešto gotovo privatno i nježno.
„Umm“, Chiaretta kimnu, pogledavši u Maddalenu kako bi izbjegla njegov pogled. Promjena u izrazu bijaše jedva vidljiva bilo kome osim njezinoj sestri. Obrve joj se spoje a pogled izoštri na isti način kao kad je nastupala na balkonu Piete čekajući da po prvi puta zapjeva novi komad - odlučna, samouvjerena i pomalo uplašena.
DO SPASOVA U SVIBNJU, ANTONIA SE OSJETI već toliko dobro da je bila u stanju poći gledati Bucintoro u jednom burchiellu koji je Luca unajmio za taj dan. Prostrani čamac je imao dovoljno prostora za tri glazbenika i za jednog slugu koji je punio čaše i služio im ručak. Njih četvoro sjedoše ispod jarkocrvene strehe od platna, povučenih masaka. Chiarettino lice bijaše mokro od znoja; ona pruži ubrus Antoniji, primakavši joj lice želeći da joj ga Antonia obriše a da joj ne pokvari šminku.
„Smijem li?“ Andrea upita. Chiaretti poskoči srce.

„Naravno!“ Antonia odgovori u njezino ime. Potom pruži Andrei ubrus s lukavim izrazom na licu.
Andrea malo potapša rub ubrusa iznad Chiarettina čela i obraza, a kad se primaknu njezinim usnama, on ocrta njihov obris. Ona spusti pogled, osjetivši nelagodu zbog njegova dodira, a potom ga pogleda da provjeri kamo je usmjeren njegov pogled. On je pretraživao svaki centimetar njezina lica, a je li to potrajalo nekoliko sekundi ili minuta, Chiaretta više nije mogla znati. Potom ubrusom lagano obrisa i njezin vrat, povukavši prethodno rukom preko vršaka njezinih grudiju i ruba korzeta.
Za Chiarettu čamac u kojemu je sjedila pretvori se u kovitlac lica. Antonia se cerila trijumfalno, Luca se ukočio u svom pokušaju da ne bude namršten, a Andrea ostade smrtno ozbiljan kao i uvijek, ali malo otvoreniji, kao da su neka vrata ostala pritvorena kroz koja mogu pobjeći, ili ući, neke nove tajne i intimnosti.
Nakon prolaska Bucintora, sluga poče namještati ručak, a burchiello krenu prema mirnijem dijelu lagune, blizu otoka Giudecca. Hrana bijaše donesena za sve pa kad su se glazbenici najeli, oni se vrate na svoja mjesta kako bi ponovno zasvirali.
„Nekako mi se pjeva“, Antonia reče, pozivajući glazbenike. „Znate li ovu? Quando fra l’altre donne ad ora ad ora.“
„Ah, Petrarca“, jedan od glazbenika reče, prateći melodiju violinom. „Kad ljubav pokaže se u divoti jednog ženskog lica s vremena na vrijeme“, Antonia pjevaše, Luca se pridruži neujednačene jačine glasa zbog utjecaja vina i ljuljkanja vode: „Što manje krasote na drugom licu, to više moja ljubav za te raste.“
Antonia i Luca sad približe lica jednom drugom, izmijenivši poglede kakve među sobom dijele ljubavnici, a potom se odmaknu u smijehu. Antonia se okrenu Chiaretti. „Zašto ti ne otpjevaš nešto za nas?“ ona upita.
„Ja? Znaš da ne smijem.“
„O, pa nitko o tome više ne brine.“
„Nitko na ovome čamcu!“ Luca odgovori pogledavši u glazbenike. „Znate li vi tko je ovo?“ On upita pokazujući na Chiarettu.
„Svakako“, vođa grupe odgovori. „Chiaretta della Pietà. „Kako zaboraviti?“
„Biste li je odali ako bi vas ona sad počastila svojom jednom pjesmom?“
On se okrenu prema drugo dvoje i napravi pokret rukom kao da reže grkljan. Oni se pak naceriše i uzvratiše istom gestom.
„Dakle?“ Luca upita. „Ništa pobožno, nadam se.“
„Ne znam“, Chiaretta reče, „moram prvo pitati Claudija.“
„O, molim te!“ Antonia nagovaraše. „Pa uvijek je ili u Beču ili u Rimu ili negdje. Proći će mjeseci!“
„Antonia, ne smijem“, Chiaretta zapomagaše.
„Ostavite je na miru“, Andrein glas bijaše odlučan. „Rekla je da ne smije.“
Antonia i Luca zastenjaše. Znali su da je tema zatvorena. „Ja ću pjevati“, Andrea reče.
Antonia zine: „Pa ti nikad ne pjevaš!“
„Volim pjevati, jedino što ne volim nastupati. Danas, u čast ovoj prilici“ on se okrenu Chiaretti „poznajete li Veronicu Franco?“
„Ne, ne vjerujem da sam je upoznala“, ona se okrenu Antoniji, „ili jesam?“
„Ne vjerujem“, Andrea reče. „Već je mrtva preko stotinu godina. Bila je ona jedna divna kurtizana ovdje u Veneciji - i pjesnikinja toliko umna da je vjerovatno dovodila naše pradjedove do ludila. Želite li čuti nešto od njezinih stihova?“
„Molim.“
Andrea poče pjevati, kimajući glazbenicima da mu se pridruže. „Žudnja nosi bol srcu“, on zapjeva, „iz čeg niču i nada i briga.“ Glas mu bijaše mekan, bogat, kao gudalo koje kliže preko struna nekog violončela. „Sumnje puna napravih greške koje postadu bolesti trajne. Kroz moje tvrdoglave zablude, tisuć’ prijevara me stignu, koje kasnije prihvatit’ ću štetom koju načinih.“
Svi su pljeskali kad je završio. Chiaretta gotovo šaptom reče: „To je bilo prekrasno.“
„Malo premračno“, Andrea reče, „ne znam zašto sam se sjetio baš te pjesme.“
„Pomalo zvuči fatalistički“, Chiaretta će.
„Valjda, ali više kao neka vrsta upozorenja“, Andrea odgovori.
„Ne biti ulovljen!“ Antonia posegnu preko i ispi gutljaj vina iz Lucine čaše.
„Ne, nije to, kad nekoga volimo moramo biti oprezni da naše lude misli ne prouzroče neko veliko zlo. Mislim da je na to mislila.“ Vjetar zapuše niz vodu, a Andrea se zagleda u horizont. „Dolazi oluja“, on reče Luci, „za sat vremena počet će kišiti. Moramo ispratiti ove dame kući.“
Nekoliko dana nakon Claudijeva povratka, za večere u njihovim odajama, Chiaretta spomenu Antonijin zahtjev.
On slegnu ramenima. „Dakle, što se dogodilo?“ On upita. „Jesi li pjevala?“
„Ne!“ Chiaretta odgovori, šokirana tom sugestijom. „Rekla sam da ne smijem. Andrea me branio i tako je sve okončalo.“
„Bravo za Andreu!“ on podignu čašu u zdravici. „I još dvostruko za moju razumnu i odanu suprugu.“
Chiaretta je čekala da nastavi.
„Venecija se mijenja“, Claudio reče, „pravila nisu više onako stroga. Neću reći da prijava ne bi bila ozbiljna stvar ali nije nešto iz čega se ne bi moglo izvući. Više neugodnost nego bilo što drugo, vjerojatno skupa, ali zbog jedne pjesme nitko ne bi baš kopao po mojem mrtvom tijelu u zatvoru.“
„A zalog? Nije li bilo riječi o obveznici s Pietom?“
On posegnu za njezinom rukom preko stola. „Pietà ne bi nikad sugerirala da sam prekršio obveznicu. Ne žele zbog takvog čega suprotstaviti se Morosinijevima. Pogledaj mog oca. On im svojim zabavama više zaradi mjesečno nego što bi donijela jedna bijedna obveznica.“ Claudio razmisli na časak. „Dapače, mislim da je to izvrsna ideja.“
„Što?“
„Da ponovno zapjevaš. Što misliš o tome da Pietà pošalje ovamo tvoju sestru za jedan recital, tek za nekoliko prijatelja? Ako pristanu, onda će pitanje smiješ li pjevati pred drugima biti riješeno, zar nije tako?“
„Claudio, pa nisam pjevala već godinama.“
Lice mu zasja u svjetlu svijeća. „Samo meni. Svijet te nije čuo dovoljno dugo.“ Usprkos bora na licu i sjedine u kosi, Chiaretti se učini kao najljepši muškarac koji je ikad živio.
I TAKO BI ODLUČENO, PRIJE NO ŠTO ĆE VENECIJANSKI PATRICIJI poći u svoje ladanjske vile na ljetovanje, da se nekoliko desetaka gostiju okupi u piano nobile u palači Morosini u jednoj intimnoj večeri uz izvedbu bivše Chiarette della Pieta i njezine sestre.
Andrea pristade, još jednom šokiravši Antoniju, biti pratnja sestrama na čembalu. Proteklog tjedna, kad je Maddalena došla u Palazzo Morosini vježbati, ona spomene svoj plan da sa sobom dovede Benedettu i Corneliju na njihovu prvu privatnu zabavu. Maestra Prudenzia je bila sumnjičava glede Benedette i njezina izgleda, ali Maddalena bijaše odlučna: kad se budu birali izvođači po njezinom, ona će pozivati samo najbolje radnike i glazbenike. Osim toga, Maddalena pomisli, nijedna figlia di coro nije joj bila simpatičnija od majušne Benedette, s njezinim slatkim, premda deformiranim licem. Da je Maddalena bila bogati venecijanski plemić, upravo bi Benedetta bila ta zbog koje bi odriješio svoje kese.
Maddalena prije toga nije provela vremena nasamo s Andreom ali je brzo shvatila zašto se dopao Chiaretti. Smiješio se kad bi nešto bilo smiješno, a osim toga bio je uvijek ozbiljan. Nikad nije u Chiarettu piljio već jedino brižno zagledao da vidi je li joj dovoljno toplo u sobi punoj propuha, je li dovoljno jela, je li se odmorila. Učinak bijaše nedvojben. Ona bi naprosto zasjala svaki put kad bi on bio prisutan.
„Morat ću paziti što ćemo servirati“, Chiaretta se nasmija, pričajući im priču o oštrigama. „Sada ih volim ali ipak su tako strašne za oči.“
„Iz istog razloga riba s velikim zurećim očima također neće biti dobar izbor“, Andrea reče. „Uvijek mi izgleda kao da optužuje.“
„Ni malene životinje“, Maddalena doda, „na nekoj zabavi servirali su drozdeve s glavicama. Jedna od figli se ispovraćala za stolom. Ostale su počele tuliti zbog sirotih malih ptičica. Bojim se da su bile jako nezadovoljne nakon tog nastupa.“
NO, NA ZABAVI MOROSINIJEVIH TAKVA INCIDENTA NIJE BILO. Benedetta i Cornelia sjedile su razrogačenih očiju za stolom, služeći se dodatno jelima koja su im se sviđala, kradomice izmijenjujući poglede glede količine vina u čašama. „Nema nadolijevanja“, Maddalena im šapnu, „ne zaboravite, imamo nastup.“
Nakon večere, Maddalena odsvira jednu trio sonatu sa svoje dvije figlie, a potom zamoli Chiarettu da im se pridruži. Nakon nekoliko uvodnih taktova, publika se uskomeša, kao da su prepoznali melodiju ali je nisu baš mogli točno smjestiti. Potom Chiaretta počne pjevati.
Salve Regina, mater, glas odjeknu kroz portego. Vita, dulcedo, et spes, ona pjevaše. „Naš živote, slatkoćo, nado, pozdravljena budi, kraljice, majko milosrđa.“ Benedetta i Cornelia, svirajući jednostavni continuo, nisu s nje mogle skinuti očiju, slušajući glas o kojem su do tada slušale samo priče.
Kad su okončale, Claudio ustane. „Upravo ste čuli glazbu zbog koje sam se zaljubio u svoju ženu.“ Muškarci zaplješću, a žene uzdahnu.
„Chiaretta je pripremila još jedno iznenađenje za vas.“ Andrea ustane i pristupi čembalu. On i Maddalena odsviraše uvodne note, a Chiaretta se pridruži svojom omiljenom arijom iz njezina posljednjeg nastupa. „Vidjevši ljepotu lica tvoga“, ona pjevaše, „ljutnja blijedi, ljubav počne sjati.“
KAD JE ZAVRŠILA, CLAUDIO POĐE DO PROZORA. „Dođite i pogledajte.“ On da znak gostima da priđu. Čuvši glazbu, nekih desetak barkarijola smjestilo se u kanalu ispod prozora. Chiaretta se uznemiri, ali Claudio je lagano gurnu i nagovori da ostane kraj prozora. „Sada je sve u redu, on reče, sve je u redu.“
Dok se gomila vratila svojim stolcima, progovori Andrea: „Još ima iznenađenja večeras“, on reče, gledajući u Chiarettu, „a ovo je za tebe.“ On potoni sjedne za čembalo, dok su Antonia i Claudio stali pokraj njega.
„Andrea mi reče da ti se posebno svidjela Veronica Franco“, Claudio reče, „a nama se učini da je ova pjesma bila napisana upravo za tebe.“
Andrea počne svirati. Occhi lucenti e belli, oni zapjevaše harmonično. „Divne, sjajne oči, kako u trenu jednom prenijet’ tol’ko toga novog? Tako draga osjećanja - slatka, jetka, divlja - u mom sprženom srcu koje hoće tebi dat’ sve što budeš htjela.“ Pjevajući, Claudio i Andrea obojica promatraše Chiarettu. „Tko ne bi živio i umro za želje tvoje, samo da te oči drage i krasne vazda ostanu vedre, sretne, čiste.“
Maddalena je stajala uz svoju sestru, obgrlivši je oko struka. Chiaretti zaklecaše koljena, a Maddalena je obgrli snažnije. Obojica je ljube, Maddalena pomisli, ako to još nije znala, sada zna.

OSAMNAEST

PLAN SMIŠLJEN U ČAMCU ZA VESLANJA na kanalu Brenta toga ljeta bijaše toliko smion te se činilo kao da ga nije mogla zamisliti Antonia. Ona je pošla u vilu Morosinijevih sa svoje dvoje djece, slugama i dadiljom, ali ipak svakoga dana ona i Chiaretta bi se negdje kradom odšuljale. Toga dana pridruži im se Luca, koji je krenuo na kratak put iz vile Barberigo, ne puno dalje duž kanala.
Prvo je spomenula ideju na molu, ali je onda privremeno na nju zaboravila jer je Luca nespretno veslao prema suprotnoj obali, a zatim je, nehotice, u cik-cak smjeru krenuo natrag u smjeru mola brzinom zbog koje se činilo da će svaki čas sve troje završiti u vodi.
„Da je barem Andrea tu da mi pridržava suncobran“, Antonia se durila, dok je Luca konačno uspio izravnati čamac. „Ili da Luca ima više ruku.“
„To me podsjeti - viđate li uopće Andreu?“ Chiaretta je pokušala izgledati nonšalantno očekujući odgovor.
„Ne previše“, Luca reče. „Navratio je na dan ili dva nakon posla u Padovi, ali kaže da je previše zauzet villegiaturom ovoga ljeta.“
„Ono ulaganje u knjigovezanje?“ Antonia upita.
„To, ali i nešto u vezi s tiskanjem notnih zapisa - k vragu!“ Luca je veslao toliko blizu obale da su grane tužnih vrba prelazile preko njegove glave, a sad mu jedna uspije smaknuti kapu.
Kad se vratio u središte kanala, Luca pogleda Chiarettu. „Što vi mislite o Antonijinoj ideji?“
Chiaretta zagunđa. „Nadala sam se da ćete na nju zaboraviti.“
„Dobro, a zašto ne?“ Antonia upita.
„Jer je sumanuta. Ne mogu pjevati u operi!“
„Naravno da ne možeš ako znaju da si ti u pitanju“, Antonia reče, „ali one su ženske toliko nakićene šminkom i vlasuljama, da su ti i rođena majka ne bi ih mogla prepoznati. O, pardon“, ona stavi ruku na usta, „zaboravih da je nemaš.“
Antonijine grube opaske bijahu toliko česte ali toliko bezazlene, gotovo simpatične kao njezin prepoznatljiv znak.
„To nije baš točno. Imam majku samo što ne znam tko je ona. Da, u pravu si - mogla bi tamo stajati i pjevati na sav glas, a ja ne bih ništa znala. S druge strane, mislim da bih prepoznala tvoju majku čak da se obuče kao francuski kralj.“
„S brkovima i bradom!“ Antonia vrisnu. „Zar to ne bi bio prizor! Ali ozbiljno, zašto ne bi nastupila ako bi bila sigurna da nećeš biti otkrivena?“
„No, kao prvo to zahtijeva puno rada.“
„Ne moraš pjevati čitavu operu“, Antonia reče. „Možemo naći neku u kojoj sopran ima veliku pauzu među činovima tako da možeš razmijeniti odjeću s nekim. Onda, kad si gotova, ponovno se preobučeš, neotkrivena u našoj krasnoj maloj tajni.“
Cvrkut ptica i prskanje vesala bijaše sve što se moglo čuti dok su čekali Chiarettin odgovor.
„Zvuči zabavno“, ona reče.
„Zabavno?“ Luca je prekinu. „Zvuči toliko zabavno da ako ne pristaneš umrijet ću s osjećajem da sam upropastio čitav život.“
„O, prestani pretjerivati“, Antonia ga pljusnu povrh glave. „Samo će te boljeti očajno sljedećih, hm, desetak godina, to je sve.“
Chiaretta se nagnu preko pramca, gledajući kako žaba poskoči i nesta u smeđoj vodi. Dva rzajuća konja pasla su na pašnjaku, blizu obale, iščekujući da im prolaznici u čamcu udijele kakav komad hrane. Ona se uspravi, Antonia i Luca u nju gledaše.
„No?“ oboje upitahu.
„Smiješno je o tome raspravljati. Morat će se složiti Claudio.“
„Bilo bi najbolje da on ne zna“, Luca reče, „u slučaju da bude problema.“
Chiaretta ga pogleda u šoku. „U slučaju problema, on svakako mora o tome znati.“
Antonia uzdahnu. „Nisi nimalo zabavna. Osim toga, što ako i on to odjednom poželi, ali neće ti ništa reći? Ti bi sve upropastila ako bi mu to spomenula. Onda će možda morati reći ne, iako mu u stvari nije krivo.“
„Preuzet ću taj rizik.“
„Ali ako kaže da, onda ćeš to uraditi?“
Chiaretta uzdahnu. „Razmislit ću o svemu.“
Antonia pljesnu rukama. „Po meni, trebala bi nastupati u Teatro Sant’Angelo. Nitko tamo neće riskirati svoj posao kad shvati o čemu je riječ. Claudio je njihov ulagač. Ne može se baš prijaviti ulagač i njegova žena osim ako nisi bedast kao rak. A i Vivaldi se navodno vraća za karneval. „U Pietu? Zar opet?“
Chiarettin povišen ton u glasu začudi Antoniju. „Koliko znam, ne. Samo za opernu sezonu, pretpostavljam. Teško je zamisliti da bi se vratio u Pietu a toliko je sada slavan. Misliš li da ga možemo nagovoriti?“
„Užasno sam se ponašala prema njemu prije njegova odlaska“, Chiaretta će.
Luca nakrivi glavu. „Prvi put čujem.“
„Napisao je četiri arije, jednu divnu, ali prije i poslije još divnije, jednu smiješnu i jednu očajnu.“
„Bile su sve divne“, reče Antonia, „posebno ona koja je zvučala kao golubica.“
„Ja tu nisam pjevala. O tome je i riječ. Morala sam pjevati jednu poslije -“
„Pristat će“, Luca je prekinu. „On nikad ne bi propustio da mu zapjevaš u jednoj od opera. Mislim da će mali crveni pop morati promijeniti hlače nakon što dočuje ovu zamisao.“
„Luca!“ Glumeći šok, Antonia ga poče grditi, dok su dva ogromna vilinkonjica prohujala kraj njezina obraza lebdeći u zraku kraj njezina uha. „Otjeraj ih!“ Ona vrisnu, mašući rukama sve dok se čamac ne počne ljuljati. Luca ustane, a čamac se opasno nagnu. „Ne! Ne! Sjedni prije nego se prevrnemo!“
Luca se spusti u sjedalo, vilinkonjica nesta, a s njima i ideja o operi, na veliko olakšanje Chiarettino.
SVAKI PUT KAD BI CHIARETTA POMISLILA DA RAZUMIJE ŽIVOT u Veneciji, pokazalo bi se da je u krivu. O operi nije ponovno ni razmislila, toliko je bila sigurna da bi Claudio to odbio. Tek Antonia i Luca ponovno pokrenu temu na jednoj od prvih jesenjih zabava u Bernarda. Claudio je isprva oklijevao, čak i da nastupi samo jednom, prerušena, ali do konca večeri i on se zagrija za ideju.
„To ćeš pamtiti cijeloga života“, on reče te večeri u krevetu. „Ipak je sad karneval, pa ako netko i kaže da si to bila ti, reći ćemo da je naprosto bio pijan jer si tu večer bila kod kuće.“ On se osloni na lakat, igrajući se prstom po njezinu trbuhu. „Pa da i kažeš istinu, vjerojatno bi te policija zamolila da izmijeniš svoj iskaz zato da ne moraju s time imati ništa.“
„Bi li ti došao ako budem pjevala?“
Claudio se spusti na madrac i izdahnu. „Ne, mislim da je to malo previše riskantno. Pobrinut ću se da imam nekog posla izvan grada ali, Bože moj, bit ću tako tužan.“
„Ne znam želim li ja to, ako ti ne budeš tamo.“
„Ali ja ću biti tamo, s tobom, u svojim mislima.“ On se okrenu i pomilova je po kosi. „Samo jedno pitanje.“
„Što?“
„Smijem li te zamisliti obnaženu?“ On je obgrli i potom se popne na nju, zakopavši se u njezin vrat, praveći zvuke kao da je medvjed. Ona vrisnu od užitka sve dok je on ne utiša svojim cjelovima.
KAD SE VIVALDI VRATIO IZ MANTOVE ZA JESENJU SEZONU karnevala, Andrea i Luca mu pristupiše sa svojim planom.
Bio je toliko sretan da je progovorio latinski. „Hvala Bogu, jer čini se kao da On ima nekog upliva u svemu“, Luca reče za večere u društvu Antonije i Chiarette.
„Luca, ne bi trebao tako govoriti“, Chiaretta ga ukori.
„O Vivaldiju ili o Bogu?“
„Oboje! Ne bojiš li se da će se Bog naljutiti?“
Andrea se nasmiješi, zabavljen. „Možda još nisu čula izreku da smo mi najprije Venecijanci a tek potom kršćani.“
Chiaretta zašuti, ne znajući kako odgovoriti na ovu, kako joj se činilo, opasnu misao.
„No, koliko je to sve skupa pobožno?“ Luca doda. „Pokušao nam je prodati jednu kopiju - čak i više njih - onoga što bi trebala pjevati, a za još nešto dodatne love, on će napisati glazbu tako da točno odgovara tvojem glasu. O, i još će za dodatni honorar dodati nekoliko pjesama koje već poznaješ, samo s promijenjenim riječima zbog drukčije priče i ugođaja.“
„Prvo je inzistirao da dođe ovdje da bi ti dao poduku“, Andrea doda, „ali kad smo rekli da smo se predomislili, on je pristao, rekavši da ćeš se sigurno sjećati svega onog čemu te bio naučio.“
Luca se smijao. „Pomislih da će mi pokušati prodati svoj krevet ili barem svoga slugu ako bude ostao dulje.“
„Prestanite“, Chiaretta reče, glasom tako neuobičajeno oštrim da Luca zašutje. Svi su u nju zurili. „Možete li vi napraviti nešto približno onomu što on radi? Katkad bih, čitajući njegove kompozicije, znala tako zadrhtati, da bi ih nehotice ispustila iz ruku. Iako doista nije baš ugodan čovjek, toga se dobro sjećam.“ Glas joj prijeđe u šapat. „On u sebi posjeduje nešto vrhunsko što gotovo nadilazi ljudsko.“
Kao da je posve uronio u ono što Chiaretta govori, Andrea se zamisli, rekavši „...ili kao da netko donosi ljepotu sa zvijezda i pruža vam je, govoreći: ‘Evo, ovo pronađoh na nebu. Izvolite. Za vas.’“ On potom ispruži svoju ruku, kao da Chiaretti pruža kakav poklon.
Kako on to može znati? Gotovo u tančine? Chiaretta se pitala.

Andrea ostavi Lucu i Antoniju bez riječi. Jedino im preostade odlučiti se za kakav liker prije polaska.
„Možda neko slatko vino s juga?“, predloži Chiaretta, pogledavši postrance, dok je Andrea dozivao konobara.
Vivaldi je te jeseni imao spremnu samo jednu operu, ali uloga Rosane u La Verita in Cimento bijaše savršena za Chiarettu. Sopran u ulozi Rosane imao bi za drugi čin dovoljno vremena za promjenu kostima prije Chiarettina ulaska pri kraju prvoga čina. Chiaretta bi nastupila kao dio ansambla, uz neke dionice recitativa i završila bi s jednom arijom za kraj prvoga čina.
Te karnevalske jeseni za Antoniju, Lucu i Andreu ništa nije bilo toliko uzbudljivo koliko provoditi podneva u piano nobile palače Morosinijevih pomažući Chiaretti u njezinoj pripremi.
U početku, ona se dvoumila s nekom vrstom prkosna inaćenja. “Mrzim Rosanu“, ona bi rekla. “Želi je dobar čovjek koji je voli i ona ga je ljubila sve dok nije stigao Melindo. On je navodno nasljednik prijestolja, pa je ona stoga odmah srezala svog Zelima u komadiće, zaljubivši se u Melinda. Ali kad se ispostavi da je zapravo Zelim pravi nasljednik, onda se ponovno usmjeri na njega.”
„Ma to je samo izlika za pjevanje“, Antonia reče, „ako želiš stvaran život, onda ostani doma.“
„Ali ona je takva drolja!“ Chiaretta mahnu svojim notama. „Slušajte: ‘Volim Melinda, ali ako me ne bude usrećio, ako sreća moja pripada Zelimu, onda zbogom, Melindo.’ Tko može reći takve stvari?“
„Rosana“, Luca slegnu ramenima. „Baš je nekako zabavna.“
„Hajde, Chiaretta, pjevaj to na latinskom ako će te učiniti sretnijom“, Antonija preokrenu očima. „Daj da te čujemo.“
Andrea od nje uzme note i zasvira melodiju na čembalu. Melodija se zakovitla i razasu u valovima kroz portego; nakon nekoliko nota, Antonia se ljuljala, držeći ruke ispred sebe kao da je pokušala osjetiti grudi voljenoga. „Dio miol“, ona reče. „Zar je to napisao mali svećenik?“
Antonia stajaše kraj Andree, otpjevavši prvih nekoliko nota. Već do sredine melodije, Andrea je pjevao zajedno s njom. Luca uhvati Chiarettu za lakat i pogura je prema čembalu. “Ne želiš pjevati ovo? on reče, a glas mu se dignu u nevjerici. „Fantastično je!“
„No“, Chiaretta reče, „pokušat ću.“ Prije no što je nastavila oklijevati, Andrea započne s uvodom.
„Ljubavi moja, moja nado i radosti“, ona zapjeva. Glas joj odjeknu po cijelom katu, plešući u zlaćanome svjetlu portega. Na kraju prvog dijela, okrenuvši se Antoniji, ona zasta, očekujući podršku.
Antonia se mrštila. „To nije uspavanka! Mala kurvica misli da je nitko ne čuje, zato se šepiri, uvjerena da je nitko ne čuje dok se hvalisa kako je zgodna, kako bi trebala imati svakog koga poželi.“
Chiaretta pogleda u Andreu, ali on samo kimnu. „Bojim se da je Antonia u pravu.“
„Pokušaj ovako“, Antonia pjevaše melodiju, naglašavajući puls u svakom dijelu takta, a potom je okončavši s jednim dubokim uzdahom. „Ne zvuči dobro kad ja to radim, ali tako bi to nekako trebalo ići.“
Andrea ponovno poče svirati, a Chiaretta počne oponašati Antoniju.
„Mnogo bolje!“ Luca reče.
„Ali još nije dovoljno“, Antonia podignu svoja ramena, napravi njima nekoliko krugova, koristeći laktove kako bi isturila svoja prsa. „Gledaj me.“
Amato, ben tu se la mia speranza, ona pjevaše okrenuta prema Luci.
Vrhovi njezinih grudiju se napeše dok je spuštala ramena, nagnuvši se prema njemu: Tu sei il mio piacer. Prislonivši lice svega nekoliko centimetara od njegova, ona sad naglasi svaku riječ svojim usnicama, kao da ga je izazivala na poljubac:
Ma per serbare a te costanza, non vuo turbare il mio goder. Ona se okrenu i zapleše u sporom krugu, potom se ponovno gotovo priljubi uz njegovo lice. Nadohvat ruke, ona sad stavi ruke na svoje bokove i počne se njihati. „Ali neću sebi kratit’ radosti samo zbog vjernosti tebi“, ona ponovi, namignuvši Luci.
„Brava!“ Luca zapljeska.
Andrea se pridruži pljesku. „To je bilo odlično, Antonia.“
„Da nije supruga mog rođaka...“, Luca reče, stavivši ruke oko njezina struka i privukavši je za prijateljski zagrljaj. „Posebno u blizini spavaće sobe.“
Andrea se okrenu Chiaretti. „Što je sad?“
Oči na ozbiljnu licu odjednom postanu još veće. „Ja to ne mogu.“
„Zašto ne?“ Luca zapita. „Pa strpala si glavu Holofernovu u vreću u Pieti.“
Dok se on i Antonia smijaše, Andrea je u nju zurio. „Ti si jedna divna, senzualna žena. To jednostavno moraš znati.“
Chiaretta osjeti kako joj se ježi koža, kako joj se obrazi žare. „Ja -“
Antonia i Luca prestanu se smijati. Svi su je sad gledali, čekajući što će reći.
„Ne znam zašto zapravo. Naprosto nemam iskustva. U Pieti me nitko nije mogao vidjeti, a i glazba bijaše drugačija.“
„Morat ćeš naučiti glumiti“, Andrea reče, „barem malko.“
„Luca, sjećaš se prije nekoliko godina one debele koja je tamo stajala kao krava a mi smo valjda morali vjerovati da je bila toliko zgodna da će zbog nje pomrijeti svi mužjaci?“ Antonia upita. „Je li se kad vratila u Veneciju?“
„Ne vjerujem. Pa netko je na nju u posljednjem činu bacio klupu.“
„Luca, prestani“, Chiaretta će. Bilo joj je dosta pjevača koje su izviždali bez milosti po pozornicama diljem Venecije. Nije voljela da ju se na to podsjeća.
Andrea ustane. „Svi smo nagovorili Chiarettu na ovo, mislim da nije u redu da je sad strašimo svojim pričama“, reče Andrea stroga pogleda. „Imamo posla.“
Antonia potom uze Chiarettu za ruku. „Žao mi je. Ponekad zaboravljam da ti zapravno nisi odavde, nisi iz Venecije.“ Ona pogleda u Andreu. „Sviraj to ponovno.“
Iako nije mogla zaboraviti na prisustvo dvojice muškaraca u sobi, Chiaretta se ipak dovoljno oslobodi i počne kretati glavom, ramenima, bokovima, te izražajno pomičući usnicama. Malo po malo nelagode savim nestade.
„Uživaš!“ Antonia reče jednog podneva gledajući je kako se šepiri po portegu vježbajući svoj recitativ.
Chiaretta joj uzvrati vrckastim osmijehom. „Ne mogu vjerovati koliko se dobro zabavljam.“
„No, dobro“, Andrea će, „pokušajmo sad s ansamblom.“
Chiaretta podignu note i poče ih listati bez ijedne riječi.
„Već sam vježbao doma“, Andrea reče, čitajući joj misli. „Nije samo krasno, već i gotovo uzvišeno.“ On zasvira.
Aure placide e serene... Chiarettin se glas uzdignu poput blaga daška vjetra o kojem pjevaše. Na tren ona zadrža visoke note a onda joj glas polagano preda melodiju drugima.
„Ti si jeka mojih tugovanja“, svi pjevaše na koncu, u harmoniji tako skladnoj da je srce zatitralo. Kad su završili, glazba kao da ostade ovješena na tren u zraku, potom zamre.
Mater Dei, Chiaretta šapnu ispod glasa. „Pa to je...“ i glas joj utihne. Nijedna riječ nije mogla opisati ljepotu onoga o čemu su upravo pjevali.
„Nikad nisam čuo neku glazbu koja bi mi na ovaj način prodrla u dušu“, Andrea promrmlja, „nikad.“
Zagleda se u Chiarettu. Svijetle i djevičanski čiste harmonije ogolješe svako pretvaranje i izložiše je do te mjere da je sada umjesto gledajući postrani i ona izravno gledala u njega.
Nastave se dugo promatrati.
Antonia zakašlje, prekinuvši čaroliju. „Što sada misliš?“ ona upita Lucu.
Luca ostade bez teksta. Uperi bradom na Chiarettu koja pak pokri lice rukama dok ju je Andrea ljuljao u svojem naručju.
Jednoga jutra, oko dva tjedna prije predstave, Zuana dođe obavijestiti Chiarettu u njezinim odajama da je Andrea očekuje u piano nobile. Za taj dan nije bilo nikakva dogovora pa je Chiaretta zabrinuto počešljala kosu i odjenula kućni ogrtač prikladan za prijem čestoga gosta kod kuće. Potom požuri niz stepenice. Andrea je sjedio iza čembala gledajući u neke note.
Primijetivši je u kućnom ogrtaču s nenamještenom kosom i zabrinutim izrazom lica, on ustade s klupe. „Žao mi je što dolazim nenajavljeno. Uplašio sam vas, zar ne?“
„Nešto se dogodilo?“
„Ne, u stvari da, nešto divno. Mislim da morate odmah saznati. Ovo je poklon za vas od maestra Vivaldija.“ Potom joj preda note. „Sasvim bez izmjena, moram dodati“, on reče s osmijehom.
De due rai languir constante, Chiaretta pročita naslov naglas, potom preleti preko nota. „Divno je, ali ipak ne shvaćam.“
„Nešto što sam načuo od gondolijera. On je malo uresio melodiju i iskoristio njihove riječi u jednoj od arija. Jučer sam na njega naletio blizu Broglia, pa me zamolio da vam to isporučim jer se nije najbolje osjećao.“
Chiaretta stavi note na hrpu koja je već ležala na čembalu. „Lijep poklon, i proučit ću ga čim stignem, ali tek nakon opere.“
„Ne“, Andrea reče, „ne može pričekati. On je to napisao za vašu ulogu u operi. To jest, ako možete pjevati više od jednog odlomka.“
Chiaretta ponovno podignu note i poče ih proučavati. „Ne znam...“
Andrea ispruži ruku. Ona mu vrati note i on poče prebirati na čembalu. „Stalno patit’ za dva oka, zašto to nije radost već muka“, on zapjeva i ponovno zasvira. „Strijelce ljubavni, umanji moj žar, spokoja mi daj.“ „Nema previše riječi“, on reče, „uglavnom zapjev, a osnovna melodija je jednostavna.“
Chiaretta mu doda nekoliko posljednjih nota. „Možda on ne shvaća koliko sam ja neuvježbana“.
„Možda Vivaldi shvaća da je ovo zlatna prigoda čuti još jednom nešto napisano za vas. Na vašem mjestu bio bih polaskan.“
„I jesam. Ali ne zvuči mi kao Rosana. Ne znam kako se slaže.“
„Nije važno. Opere se stalno mijenjaju - neki kastrat kaže da hoće pjevati nešto iz prošlomjesečene opere u Rimu jer bolje odgovara njegovu glasu, ili neka se pak diva požali da joj je registar previsok ili prenizak, ili da joj treba nešto dramatičnije ili nježnije - tko zna? - a ubogi skladatelj sve to mora imati u vidu. Ovoga pak puta to on piše jer tako želi.“
CHIARETTA SE POČNE IGRATI TIPKAMA na jednom kraju čembala. „Valjda me neće boljeti ako pokušam“, reče ona sjednuvši kraj Andree na klupu. „A ako bude previše, onda ću naprosto reći da ne mogu.“
Ona sjednu toliko blizu da osjeti lagani zapah lavande i mirte u njegovoj odjeći, čak spazivši tragove prašine na rubovima njegove jakne. Od onoga dana kad ju je zadržao u naručju, Chiaretta je bila zahvalna Antoniji i Luci jer više nije htjela ostati s Andreom nasamo. Sada, bez razmišljanja, ona sjednu toliko blizu u svojoj spavaćici da je mogla osjetiti kako im se dodiruju bedra.
Ona brzo usta. „Ja ću okretati stranice“, reče, premjestivši se na rub klupe i potom posegnuvši za notama.
Desnom rukom Andrea je izvodio pojednostavljenu verziju pratnje drvenih puhača, dok je lijevom svirao gudački continuo. Zvučalo je to kao neko stablo puno ptica u pjevu koje su veselo cvrkutale u sretnom zboru dok su ljudi plesali na tu glazbu, a Chiaretta se toliko zaljubi u taj komad te ga zamoli da ostane još malo.
Konačno, morao je poći. „Doći ću i sutra, ako želite“, on reče, ustajući i stavljajući na se svoj ogrtač i šešir.
Nečije ih nakašljavanje prekine; oni se okrenu i spaze Giustinu na drugom kraju portega. Ona krenu prema njima. „Pitala sam se tko je to ovdje“, njezine oči prođu preko Chiarette, primijetivši njezin kućni ogrtač i raspuštenu kosu.
Chiaretti potonu srce. Koliko je bilo sati? Zašto se nije sjetila poći gore i obući se kako treba prije vježbanja?
Usne njezine svekrve bijahu jedna tanka linija. Ona pozdravi Andreu ledenom ljubaznošću, a Chiaretti ne reče ništa.
„Moram se ispričati“, on reče, „što sam vam zasmetao ovoga jutra.“ On se okrenu Chiaretti. „Ostavit ću ovdje vaše note, a vratit ću se sutra ako dopuštate.“ Chiaretta kimnu, previše uznemirena da bi mogla izustiti bilo što.
GIUSTINA ISPRATI OČIMA ANDREU DUŽ PORTEGA, a kad nestade, ona se okrenu Chiaretti. „Ovo neću dopuštati u svojoj kući.“
Chiaretta otvori usta kao da će se ispričati ali se zaustavi. „Ne znam na što mislite.“
„Kad bi moj sin ušao ovdje i vidio vas u spavaćici s drugim muškarcem, mislite da bi mu se to svidjelo?“
Nisam učinila ništa i ne moram joj objašnjavati. „Ovo je i kuća mojega muža - kao i moja“, Chiaretta reče. „Vjerujem da bi on imao povjerenja u mene. Moram dodati da ovo nije spavaćica.“
Giustina upilji oči, ne reče ništa, i dalje zureći u Chiarettu koja se borila da ne makne svoj pogled. Potom progovori. „Jedna je stvar imati muške prijatelje. Ljudi to očekuju. Andrea ima pristanak mojeg sina.“ Ona pogleda prema otvorenim vratima portega. „Moram sjesti, htjela bih da mi se pridružite.“
Chiaretta krenu za njom u mali salon. Tamo kamin bijaše hladan, svjetiljke neupaljene, a jedan mali, visoki prozor jedva da je propuštao svjetlost u sobu. „Nema potrebe zvati slugu da upali vatru. Nećemo dugo.“ Ona pokaza Chiaretti da sjedne u stolac nasuprot njoj.
„Vidjela sam kako vas Andrea gleda, prije ovoga danas, i iako on zna što se smije a što ne s udatom ženom jasno je da ima svoje...“ ona zastade kao da nije znala koju frazu upotrijebiti. „Svoje strasti.“
„On nije pokazao strasti prema meni.“

„On je džentlmen. Ali to ne znači da se ne nada vašem znaku da ste mu možda skloni.“
„Volim svojega muža, Giustina.“
U pomrčini, Chiaretta nije mogla vidjeti izraz na licu svoje svekrve, ali začu njezino disanje u kojem se osjete uzrujanost i rezignacija.
„U Veneciji mnogi ljudi vole više od jedne osobe“, Giustina reče. „Sve dok to zadrže u tajni, neće biti nikakvih jada. Ali, znajte, Chiaretta, oni koji nisu diskretni, za to moraju skupo platiti.“
„Vi hoćete reći da sam bila nevjerna?“
„Želim vam jasno dati do znanja kakvu bi ozbiljnu grešku učinili.“
Chiaretta ustade. „Drago mi je da se o meni brinete“, ona reče, pokušavajući prikriti bijes. „Ali ovo mi ne morate govoriti.“
„O, doista? Znate li da je razvod u Veneciji moguć i da je preljub razlog za nj? Znate li da razvedene žene rijetko imaju dovoljno prihoda da mogu živjeti same? Vratiti se vašoj obitelji - hm, to bi predstavljalo mali problem, zar ne?“
Chiaretta osjeti kako joj krv jurnu u obraze. Bila je zahvalna što je soba bila u mraku tako da Giustina nije mogla primijetiti učinak svojih riječi. Mogu li biti ostavljena na ulici? Ona se pitala ali nije htjela dati svojoj svekrvi zadovoljštinu odgovora na pitanje.
„Hvala za vaš savjet“, ona reče, „ali kako ste već ljubazno primijetili, još nisam danas imala vremena obući se.“ Ona se okrenu i ostavi Giustinu samu u mraku.
„NE ZNAM ZAŠTO JE JOŠ TAKO GROZNA PREMA TEBI“, Antonia reče dva tjedna kasnije, dok su ulazili kroz scenska vrata, na putu do Chiarettine predstave. „Ona zna da nije istina to što ti je rekla.“
„Antonijo, čula sam kako ljudi govore o razvodu. Znam da je moguć.“
„Ne u tvojem slučaju. Sud ne bi dopustio da ostaneš na ulici. Samo te pokušava zaplašiti.“
„Uspjela je u tome. Čak sam mislila otkazati nastup, ali sam onda odlučila da joj neću dopustiti da ima takav učinak na mene.“
„Postala si pravi Morosini“, Antonia se nasmiješi, „potražimo garderobu.“
„Maestro Vivaldi je rekao da će me dočekati“, Chiaretta zbunjeno reče čuvaru hodnika. Komadi scenografije zakrčiše sve prolaze dok su ona i Antonia jedna iza druge provlačile se prema pozornici, ili su se barem tome nadale. Svjetlo bijaše tako slabo da su skinule maske uzalud se nadajući da će bolje vidjeti. Pritisnute o neku naslikanu pozadinu, propuste dva scenska radnika koji su pošli u suprotnome smjeru ispod pazuha noseći umotani tepih.
„Oprostite“, Antonia zazva, „gdje je garderoba signorine Strada?“
„Ravno pa na desno“, jedan od njih dobaci preko ramena.
Antonia slegnu ramenima te one nastave naprijed. Stigoše do širokog hodnika gdje je nekih pola tuceta ljudi u kostimima čavrljalo s dva policajca. Antonia ponovno upita, a jedan od policajaca napusti skupinu i povede ih do divine garderobe.
„Prijatelji?“ on upita.
„Ne“ - Chiaretta poče, ali Antonijin „da“ nadglasa je.
Baš kad je digao ruku kao da će pokucati na vrata, on zasta. „Čekaj malo“, on reče, „poznajem vas - vi ste Chiaretta della Pietà, zar ne? Vidio sam vas u parlatoriju za karnevala, te nekoliko puta na Rivi kad ste bili izašli.“
„Ne, prevarili ste se“, Antonia se ubaci. Chiaretta nikad ranije nije čula strah u glasu svoje prijateljice. Njezino je srce već udaralo tako jako da se bojala bilo što dodati.
„Čekajte ovdje“, redarstvenik će, „vratit ću se skoro.“
„Sancta Maria“, Antonia šapnu, „možda budemo imali problema.“
Chiaretta pogled gore-dolje niz hodnik. „Da pokušamo pobjeći?“
ZATIM SE ZAČU POZNATI GLAS UNUTAR PRESVLAČIONICE Anne Marije Strade. Vivaldi otvori vrata. „Ah, stigli ste!“ Primijetivši njihova uplašena lica, on ih uvede. Diva je sjedila za toaletnim stolom, nanoseći šminku te zagrijavajući glas. Ona kimnu, ali osta sjediti na mjestu.
„Policija zna da je stigla“, reče Antonia.
Vivaldi se zgrabi za prsa. „Deus in adjutorium“, on zamuca, „nikad nisam smio pristati na ovo!“
Chiaretta padne u naslonjač. Claudio će poći u zatvor. A što će biti sa mnom? Vivaldi se prekriži, a njoj, iako nije molila, prsti automatski krenu prema čelu da ponovi isti pokret. Nisam im smjela dopustiti da me nagovore na ovo. Potom se ponovno prekriži.
Netko zakuca na vrata. „Da odgovorimo?“ Antonia šapnu, ali Anna Maria već ustane. S osmijehom na licu širom otvori vrata, kao da je očekivala nekog obožavatelja. Lice joj se ugasi kad umjesto toga uđoše dva policajca.
„Chiaretta della Pietà?“ reče drugi. Chiaretti se okrenu trbuh. Antonijina ruka na njezinu ramenu zategnu je kao škripac.
„Bože, u pravu si!“ Ovaj pljesnu prvoga čuvara po ramenu. „Doista je ona!“ On iz džepa izvadi nekoliko cekina. „Dobio si okladu“, on reče i pruži drugom novčiće.
„Moj je brat bio lud za vama“, prvi čuvar pojasni. „A kad ste se udali, to je za njega bio kraj svijeta. Zato kad vas ugledah...“
„Uplašili ste nas na smrt!“ Antonia stane ispred njih, mašući prstom.
„O, oprostite, zaboravio sam...“
„Znači, nećete okolo pričati?“ Vivaldi uskoči.
„Mislite zato što ona ne bi smjela nastupiti?“ prvi će policajac. „Mi je želimo čuti, a ne prokazati! Nećemo odati ni jednu riječ.“
Drugi se policajac nasmija. „Za razliku od inače, drago mi je da sam večeras u službi.“
Vivaldijevo olakšanje bijaše očito. „Kao impresarij, dajem vam dopuštenje da gledate prvi čin iz moje lože.“ Klimajući glavom on ih potom izvede kroz vrata. Zatvori ih i provjeri kvaku.
„Dio mio.“ On se osloni leđima o vrata. Chiaretta prisloni dlan preko svojih usta. „Dio mio“, i ona ponovi.
CHIARETTA BIJAŠE NA NEKOLIKO IZVEDBI LA VERITA IN CIMENTO ne bi li upamtila kretanje po sceni, a jednog se podneva susrela s Vivaldijem i skupa s njime obišla pozornicu. Usprkos pripremama, sad kad sve bijaše jarko osvijetljeno i napučeno glumcima, pozornica joj se učini neprepoznatljivom.
Anna Maria Strada bijaše krupnija od nje te je kostim na Chiaretti visio tako da je bila sigurna da će to publika zamijetiti. Srećom, prošavši pored scenskih radnika, mogla se kradomice skutriti u sjeni. Pred sam nastup, Antonia ode do lože u kojoj će izvedbu pratiti zajedno s Lucom i Andreom. Chiaretta protrlja ruke i koljena, pokušavši se smiriti. Čekala je na svoj ulazak. Znojila se od straha. Glavu joj bijaše progutala ogromna vlasulja toliko ugrijana da je imala osjećaj kako joj je koža lubanje užarena. Sloj šminke bijaše toliko debeo da se nabirao svaki puta kad bi pomakla usnama.
La Mantovanina, mezzo-soprano u ulozi sultanove žene Rustene, koja je nastupila prije nje, sad stajaše pokraj nje u jednom od krila. Na sceni pak Sultan Mamud imaše dugi razgovor sa svojom ljubavnicom, Damirom.
„Maestro nam reče da ste vi netko izvana tko je večeras htio pjevati“, La Mantovanina reče ispod glasa. „Možete li to?“
Prije Chiarettina odgovora, Mamud ode s pozornice, prošavši kraj njih toliko hitro da se Chiaretta morala maknuti u stranu kako bi spriječila sudar. „Glupa kučka me ponovno natpjevala“, on zareža prije no što nestade u mraku.
Kad se ona okrenu ka La Mantovanini, mezzo pak bijaše već na sceni, uznemirena zbog Damirine urote kojom je htjela ukloniti Rustenina sina kao nasljednika prijestolja u korist vlastita sina. Konačno i Damira se maknu sa scene, a La Mantovanina ostade sama na pozornici.
„O“, ona reče iza zastora, „vi ćete večeras zamijeniti Annu Mariju. Kad bi samo mogli zamijeniti i mene. Užasno me boli glava.“ Potom ona ode do male klupice i sjedne tamo bez ijedne riječi.
„Ponovno previše vina za večeru, Margarita?“ Giròlamo Albertini kimnu Chiaretti te krenu ka divi kojoj počne trljati ramena. Bijaše pokriven zlatnim turbanom te je nosio jaknu jarke boje i crvene hlače koje su bile napuhane iznad visokih čizama. Njegovo meko i debeljuškasto lice dobro se slagalo s glasom, jer to bijaše kastrat u ulozi Zelima.
Albertini pogleda naokolo. „Gdje je La Coralli? Nastupamo za jednu minutu. Delikatni cvijet je gotovo mrtav.“
Margarita zarza. Na sceni La Mantovanina pjevaše o radosti bivajući kratka vijeka poput jedna cvijeta. Albertini zapjeva zadnjih nekoliko linija glasom blage jačine da bi si otvorio grlo. „Moj bijedni život nikad mi ne daše radosti bez gorka bola“, ona zapjeva, gledajući naokolo. „Gdje je ta djevojčura?“
Upravo u tom času drugi pjevač u kostimu nekog turskog princa pojavi se niotkud.
„Kasnimo, kasnimo“, reče Albertini.
„Žao mi je, žao mi je.“ Iako je Chiaretta znala da će žena nastupiti u ulozi Melinda, ipak je bila iznenađena vidjevši La Corallijevu u hlačama i stisnutih grudi. U nelagodi, ona pogleda postrance.
Na drugoj strani, La Mantovanina odjuri sa scene, a Chiaretta osjeti kako je La Coralli gurnu otpozadi.
„Ne gledaj u publiku“, ona šapnu, „pravi se da ih nema.“
Chiaretta žmirnu pod jarkim svjetlima. Na sceni sam. Svi me gledaju. Glazbe joj nestade u glavi.
La Coralli je zgrabi za zapešće kao da je znala da Chiaretta želi pobjeći. Ali onda poznati prvi zvuci uzvijore iznad orkestra i prije no što je mogla dalje nešto misliti, već je pjevala prve note. „Spokojni i mirni vjetri“, ona pjevaše. Note su zvučale dobro ali joj je srce toliko lupalo da je jedva uspjevala uvući dovoljno zraka kako bi dala snage svom glasu.
„Umilni žubor potoka“, glas kastratov bijaše toliko veličajan da na tren Chiaretta zaboravi kako treba glumiti. Potom svinu vrat i pogleda bahato u smjeru Melinda.
„Grane, mile i nevine“, La Coralli pjevaše, pa iako se činilo neobičnim očijukati s jednom ženom odjevenom u muškarca, Chiaretta se nagnu k njoj dodirnuvši joj obraz na način kako je to radila Anna Maria Strada.
„Šapćuć’, žumoreć’, jeka si mojih jadikovki“, Chiarettin glas se vinu iznad njihovih, jak, pun, čist. Uspjelo je, ona pomisli, uspjelo je.
Drugi su pak sišli sa scene, dok se piskutanje flauta uzdigne iz orkestra, započevši ariju koju je Vivaldi ubacio u operu samo zbog nje. Koliko god je ona voljela ovu lepršavu melodiju, isprva je bila sumnjičava. Ostat će naime sama na sceni s arijom, a nakon što je čula o divama na koje su bacali klupe jer nisu mogle glumiti, uložila je znatan napor da se uvjeri kako se to neće i njoj dogoditi.
„Stalno patit’ za dva oka, zašto to nije radost već muka“ pjevala je. Ponekad bi flaute ostale same, ponekad bi se čule u pozadini, ponekad bi zajedno s njom kao jato ševa sletjele na livadu. Pred kraj arije, Chiaretta mogaše ukrasiti svoj glas kao odgovor flautama kako god je htjela. Ona stoga cvrkutaše i treperiše puna samopouzdanja kao da je gledala preko Andreina ramena dok je on svirao, kao da svjetla ne bijahu užarena, a dvorana ispred nje mračna, kao da postojaše samo njegovi graciozni prsti na tipkama.
Bas-viole potom poput cvjetova otkinuše posljednje note continua, te s jednim jedinim arpeggiom na čembalu Chiaretta se ponovno preobrazi u Rosanu. Skoro sam gotova, pomisli osjetivši kako joj se s ramena odiže teret. To je to. Izađi i uživaj. Ona priđe rubu pozornice i pogleda u nejasne obrise gomile. Amato ben tu sei la mia speranza, ona zapjevaše, razvukavši ah u zadnjoj riječi kao da se obraća svom ljubavniku.
Zatim se odmaknu poput vrtloga. Zamišljajući da su s njom na sceni Luca i Andrea, ona započne izvoditi pokrete, kao da obojicu izaziva, poziva i gurka. A potom, kad orkestar zaigra pratnju po posljednji put, ona priđe rubu scene, prijeđe je cijelom duljinom, gledajući u publiku i šaljući joj poljupce. Sa zadnjim notama, ona bezbrižno odšeta s pozornice, kao iskusna kurtizana s gomilom obožavatelja koji je posvuda slijede.
LA CORALLI JE ČEKALA IZA ZASTORA. „Tko ste vi?“ ona upita. Onda pokaza na scenu. „Izađite se pokloniti.“
Pljesak iz lože do nje je dopirao u bujicama. Brava! Bravissima!
„Anna Maria, volim te!“, netko viknu dok su povici „Viva La Strada!“ odjekivali čitavim kazalištem.
Chiaretta zasta pod svjetlima, osjetivši se istodobno malenom i ogromnom. „Brava, Chiaretta“ ona sebi šapnu kako bi barem još jednom čula svoje ime. Potom ispruži ruke kao da će zagrliti gomilu, a potom mahnu rukom i napusti scenu.
La Coralli je još uvijek čekala. „Tko ste vi?“ upita ona ponovno.
„Živim u Veneciji“, Chiaretta reče, a potom sjetivši se Antonijinih riječi na probi, ona se ispravi. „Ja sam odavde.“ Konačno, ona pomisli, konačno to osjećam uistinu.
„Vi niste operna pjevačica?“ La Coralli zatrese glavom u velikom čudu.
„Ne.“
„Zašto ne?“
„Ne da mi moj suprug.“ Chiaretta se smiješila zbog svoje male laži.
„Blago nama“, La Coralli reče. „Mislim da bi Anna Maria brzo ostala bez posla.“ Ona se nasmija. „A i ja, osim ako vam ne smeta sakriti svoje cice i nositi hlače.“ Ona pokaza Chiaretti glavom. „Hajdemo, moram skinuti taj kostim s vas.“
Nakon predstave Andrea stignu sam u Chiarettinu svlačionicu. Oči su mu sjale. „Bili ste veličanstveni“, on reče, „jeste čuli taj aplauz?“
„Zvučao je jako glasno na sceni, ali do večeras sam ga obično slušala samo iz lože.“
„Glasniji nego za bilo koga drugog. Čak ste zaustavili nekoliko tuča. Zastali su ne bi li slušali i onda valjda zaboravili zašto su se potukli.“
„Vama se svidjelo?“
On zatrese glavom u nevjerici. „Na tren pomislih da ste se obeshrabrili i da je ipak bila Anna Maria. Nisam mogao zamisliti kako netko može hodati s toliko samouvjerenosti i naprosto on sklopi svoje šake ispred grudiju „-zgrabi publiku na takav način. Ali, naravno, znao sam da ste to vi jer dobro poznajem vaš glas.“ On potom duboko udahnu, ne skidajući pogleda s nje, potom izdahnu.
„Ne znam odakle mi sve to. Naprosto sam se tamo našla i sve to učinila.“

Još ju je uvijek promatrao.
„Gdje su ostali?“ ona upita, okrenuvši se prema vratima.
„Luca i Antonia su pošli u Ridotto da pripreme slavlje.“ On se nasmija, a napetost bi razbijena. „Antonia je jedna vrlo nedelikatna plemkinja, ali svakako to zna nadoknaditi svojom prijateljskom odanošću. Bila je najglasnija nakon vaših arija. Luca ju je morao utišavati. Nismo htjeli da netko pomisli da nam je baš toliko stalo.“ On zasta. „Mogu vam pomoći s odjećom?“
Chiaretta je već skinula kostim i navukla svoju opravu, ali nije ju mogla pravilno zakopčati odostraga. Iako je pomisao na takvu intimnost malo uznemiri, shvati da je to jedina dostupna pomoć, budući da su sve pomoćnice otišle pomoći Anna Mariji s njezinim kostimom.
Ona se okrenu Andrei i on poče odostraga vezivati kopče i niti. „Čuo sam o stražarima“, on reče.
Stražari? Je li to bilo ove noći? Učini joj se sve skupa kao jedna vječnost. „Već sam zaboravila na njih.“
Ona osjeti njegove snažne prste kako je lagano otpozadi zatežu. Sklopi oči i pokuša misliti na nešto drugo.
„Gotovo“, on reče, a ona se okrenu. Njegov pogled ponovno bijaše intenzivan te ona osjeti kako joj korzet stegnu rebra. Ona kradomice udahnu.
„Moramo poći“, reče, „Luca i Antonia će sigurno već biti u Ridottu.“
Andrea usta, pogledavši je od glave do pete; promotri joj kosu, oči, obraze, usta, kratko i diskretno.
„Sigurno već oboje gube Lucin novac“, on reče, „dajte da vam pomognem s bautom.“
ON POTOM STAVI SVOJU RUKU OKO NJEZINA STRUKA i povede je kroz gomilu na Piazza Sant’Angelo. Dječaci su palili praskalice, a dvije pijane žene pokazivaše dojke oduševljenoj gomili. Impromptu grupe sviraše na svakome uglu trga, dok su klauni, mimičari i mađioničari izvodili svoje točke boreći se za mjesto po crkvenim stubama. Mirisi karamela i pečenih badema ispunjavaše zrak dolazeći s jedne tezge gdje stajaše čovjek s medvjedom na lancu kojem su djeca prilazila izazivajući ga.
„Zar se nikad ne umore?“ Chiaretta reče tijesno se privijajući uz Andreu.
On je još jače uhvati oko struka. „Posljednja je noć pred Božić, valjda moraju imati dovoljno materijala za svoga ispovjednika.“
Dok su prolazili pored crkve San Moise, krećući se u smjeru kockarnice, nebo se upali vatrometom.
„Hajdemo pogledati“, Andrea reče dok su prolazili kraj ulaza u Ridotto i pošli nekoliko stepenica u smjeru Rive. Uljanice na čamcima iscrtavaše svoje linije u mraku dok su se gurkale na vodama lagune. Kupola Santa Maria della Salute sjaše na mjesečini, a Chiaretta je mogla razaznati obrise gomile koja se tamo okupila. Potom se nebo ponosno obasja zlatnim iskrama koje su padale u gorućem žaru u kanal, zamirući u stotinama malih pištavih zvukova.
Pljusak žeravice padnu blizu njih na pločnik, a Andrea je primaknu bliže sebi. „Pomaknimo se malo“, te je on povuče u stranu u jedan zaštićeni kutak između dvaju zgrada i premda više nije trebala zaštitu od gomile i padajućih iskri, on se ipak nije odmaknuo. Umjesto toga on se okrenu prema njoj.
„Chiaretta“, on reče, „skinite masku. Moram vam nešto reći.“ Pogled mu ozari blagost kad joj ugleda lice a potom dignu ruku da joj obriše kapljice znoja. Još jedan prasak začu se u blizini, ali on ga niti ne primijeti. „Claudio je moj prijatelj kao i vi. Ali tako mi je teško zbog mojih osjećaja prema vama. Samo vam želim reći da ako ikad poželite da bude - da bude nešto više među nama, sačuvao bih vaš obraz po cijenu svojeg života.“
Chiaretta stavi obje ruke na usta i u njega se zagleda. On krenu jednom rukom iza njezina vrata i nježno joj odmaknuvši prste s lica drugom, privuče ju k sebi i poljubi. Njegove usne bijahu tanje od Claudijevih. Njegov pak jezik ocrta rubove njezina s takvom delikatnošću da ona osjeti šiljke slatke ugode kako joj probadaju ramena, ruke, ramena, dno kralježnice.
On se ponovno odmaknu. „Žao mi je“, on reče, „nešto sam od vas uzeo što niste ponudili.“
Ona se podignu na prste i pogleda ga u oči. „Nudim vam to sada“, ona reče, ponovno ga poljubivši.
UBRZO NAKON ZORE SLJEDEĆEG JUTRA, Chiaretta se probudi iz nemirna sna u tako jakom naletu mučnine da je jedva uspjela stići do umivaonika prije povraćanja. Prošli se tjedan borila s istim osjećajem, misleći da je riječ o nervozi zbog nastupa te bi na sve zaboravljala do sredine jutra.
Kad Zuana potom uđe i upita hoće li doručkovati, ona zasta osjetivši smrad iz umivaonika i vidjevši svoju gazdaricu kako leži na krevetu poput odbačena ogrtača. Ona krenu da pomakne umivaonik, a kad ga je ponovno unijela, suhog i čistog, Chiaretta se već bila uspravila na krevetu.
„Ne znam što mi je“, ona reče, „probudih se bolesna, ali sad mi je već bolje.“ Bradavice joj bijahu užarene kao vruće ugljevlje, a grudi kao napravljene od kamena: kad posegnu za njima ona se zgrči od boli.
„Bi li madonna htjela da upitam gazdaricu kuće da joj dođe u pomoć?“
Giustinu? Zašto bi htjela pozvati Giustinu? Chiarettino upitno lice potakne smješak na služavkinu. „O ovome, madonna, žena možda želi razgovarati s drugom ženom. Ili da pozovem vašeg muža?“
„O ovome?“ Zatim joj sinu. Ruka joj poleti prema usnama. „Zuana... Zar to znači da -?“
„Da, madonna. To je prvi znak.“
Sve misli o Andrei ispariše. Imat ću bebu.

DEVETNAEST

DONATA MOROSINI DRŽAŠE PLAVO-BIJELU MAČJU MASKU ispred lica. „Ja želim nositi ovu!“
„Cara, prevelika je. Pripada tvojoj majci. Budi oprezna s njom!“ Doista, zlatom filigrirane uši bijahu se malo nakrivila tijekom tih šest godina otkada je Claudio poklonio masku Chiaretti, ali još uvijek bijaše krasna. Besina, mlada dadilja, odmah je zgrabi.
Maloj se djevojčici zgrči lice. „Ali to je maca. Ne sviđa mi se moja. Nije ništa posebno.“
„Niti ne treba biti. Moraš izgledati kao svi ostali. Slaže se s bautom koju ti je dao tvoj otac.“
„Ali to je zabava. Želim nositi baš tu masku.“ Donata se vrtjela u svilenoj spavačici, vježbajući novi ples, pritom sklapajući oči i šapćući korake, silno se upinjući da ih upamti. „Imam četiri godine i pjevat ću na zabavi!“ hvalisala se.
„Skoro četiri, ali nećeš pjevati ako prvo ne budeš spavala!“ ušla je Chiaretta, držeći uz sebe jednogodišnjeg dječaka. Potom ga je položila na tlo, držeći ga za jednu ruku, dok je drugom odostraga provukla traku kroz prišivak u njegovoj jakni kako bi mogao sam učiti hodati. „Idi Besini!“ Dječak zaguguće, njegovo široko lice bijaše mokro od sline. Bio mu je izbio novi zub. Pridržavajući ga, ona se lagano micala iza njega, korak po korak.
„Dobri dječak, Maffeo!“ reče pružajući traku dadilji.
„Neće mu dugo trebati girello“, reče Besina, podigavši ga i stavivši u drvenu hodalicu ukrašenu lišćem i cvijećem. Maffeo je gugutao dirajući mustre na girellu mokrim prstima, a potom se odgurnuo prema sestri.
„Da, mislim da si u pravu. Još tjedan ili dva i već će moći hodati. Je li se moj muž vratio iz Piete?“
„Ne, madonna, čini se da nije. Hoćete da provjerim?“
„Ne, ali molim te, prenesi mu poruku da ga želim vidjeti prije nego što stignu gosti.“
„Naravno“, Besina pogleda Maffea, koji je počeo sisati zglobove prstiju. „Pardon, madonna, mislim da je vrijeme za njegovo hranjenje. Da ga odnesem dojilji?“
„Da, molim te. A ja ću staviti Donatu u krevet.“ Chiaretta gledaše Besinu dok je ova podizala bebu iz girella i stavljala ga u naručje. On zaslini. Chiaretta mu priđe, pomilova kosu, poljubi čelo. On ispruži ručice prema njoj, ona se pak odmakne. „Idi kod Besine, dragi moj. Vidimo se nakon kratkog odmora.“
Donata bijaše u jednom uglu dječje sobe. Ljuljala je svoje lutke u izrezbarenoj drvenoj zipci u kojoj su kao bebe spavale generacije Morosinijevih.
„Moram li spavati?“ upita majku.
„Zabava počinje za nekoliko sati. Brže će ti proći vrijeme.“
„Mogu li spavati u tvom krevetu?“ Donata se okrenu majci, lukavo se osmjehnuvši. „S tobom?“
Chiaretta se nasmija. „Valjda. Možda neću spavati, ali ću ležati s tobom dok ne zaspiš.“
Pomogla je kćeri da se smjesti u visoku postelju, a potom se i sama popela. Donata se okrenu prema njoj, a Chiaretta joj smjesti glavu, kao u zipci, u udubljenje svog ramena. „Kada će doći moja teta?“ upita Donata.
„Koja?“
„Maddalena. Koja još? Antonia?“
„Možda.“
Antonia je nedavno, po četvrti put, rodila. Brzi slijed trudnoća i jedno nedonošče učiniše je teškom i nevoljnom, tako da je sad rijetko izlazila. Treća djevojčica, pomisli Chiaretta, igrajući se s Donatinom lijepom plavom kosicom, čiji je dah postajao sve staloženiji, znak da je tonula u san.
Trebalo je proći nekoliko tjedana dok Antonia nije smislila ime za svoju novu kćer. A nakon poroda uopće nije s njom provodila vrijeme. „Dijete za dati u samostan“, ona reče. „Piero neće biti sretan.“
Claudio, Chiaretta pomisli zadovoljno, bijaše oduševljen svojom savršenom malom kćeri i sinom. Piero nije bio ni približno tako brižan otac i opskrbljivač. Antonia nije dobila novu garderobu nakon posljednja dva poroda, a Chiaretta je s nelagodom primijetila koliko joj posteljina za bebe bijaše prljava i istrošena. Premda je Pierova obitelj nekoć bila jedna od najbogatijih u Veneciji, on nije bio posebno bistar i nije imao dara za posao. U protekle dvije godine, tračevi o njegovim gubicima na kartama toliko su se proširili da je Chiaretti bilo teško pogledati Antoniju u oči.
Kada je procurila priča da je zbog neke oklade Piero puzao ispod kockarskog stola ne bi li pronašao nekoliko cekina koji mu ispadoše iz džepa, on je to negirao. Ipak, glasina se proširila, a potom ju je zamijenila nova, o nekome drugome. Maske koje su svi, osim krupjea, nosili u kockarnicama Pieru su davale zaštitu, a Antoniji mogućnost da prikrije javnu sramotu. Zbog tog i drugih razloga, Antonia je posljednjih godina postala pomalo samotnjak, rijetko odlazeći u posjete, čak i među najbolje prijatelje.
Imam divne bebe, pomisli Chiaretta. Antonia će se oporaviti. Jednoga dana, kada njezina djeca porastu, shvatit će kakav su blagoslov. Kada je opazila svoje crte lica i karaktera u Donati, željela ju je zadržati uza sebe i ne dopustiti joj da ikada ode. Žestina njezine ljubavi ponekad bi je toliko obuzela da je postala fanatična u odluci da je ništa neće razdvojiti od njezine djece, premda je to bio venecijanski običaj.
Ubrzo nakon što joj je tijelo počelo rasti dok je nosila Donatu, jedan posjed Morosinijevih na jednom od malih trgova Venecije posta slobodnim. Njegovi su se stanari vratili u Austriju. Chiaretta je inzistirala da se presele. U Ca’ Morosini sa sobom je povela samo Zuanu, a i Claudio zadrža samo jednog slugu. Imali su novu poslugu, bez lojalnosti palazzi Morosini i problematičnoj ženi koja je tamo gospodarila.
Kuća je imala pogled na jedan živahni mali trg. Besina je često vodila Donatu da razgledaju trgovine i čavrljaju s prodavačima na ulici te su donosile kući male poklone - jabuku od trgovca voćem, šareno pero od klobučara. Dvaput tjedno, Chiaretta je vodila Donatu na misu u crkvu na drugome kraju trga, a potom i na kolače.
Portego tog piano nobile bijaše sada upola manji od onoga prethodnog, ali idealan za manje zabave kakve je Chiaretta voljela. Portego na višem katu, gdje je obitelj zapravo živjela, bijaše savršen za ples njezine djevojčice u čarapama i njezino pjevanje koje je odjekivalo terasom.
Iako je mogla odabrati veći životni prostor, Chiaretta je odabrala onaj dio kuće gdje je, odmah do njezine, bilo dovoljno mjesta za dječju sobu. Besina živješe na donjem katu kao i druge sluge, ali za nju je postavljen i poseban krevet u dječjoj sobi.
Donata mrmljaše u snu. Chiaretta shvati da je i ona bila zadrijemala. Bilo je puno posla prije zabave te se izvuče iz kreveta. Pokuca na vrata Claudijevih odaja, ali još ga nije bilo. Prije godinu dana, nakon kraće bolesti, umro mu je otac, ostavivši mu položaj u Congregazione. To mu je oduzimalo puno vremena. Ove je godine bio i u Odboru desetorice, tako da je kući često dolazio premoren i zaspao bi čim bi skinuo čizme.
S vremenom, Chiaretta se pomirila s njegovim nevjerama. Antonia bijaše u pravu. Žena u čamcu bijaše kurtizana pa premda su plemići ponekad bili dovoljno glupi da se zaljube u neku od njih, njihovo im društvo bijaše tek razonoda o kojoj nitko nije previše brinuo. Od svoje žene Claudio nije tražio ništa, osim da se brine o njegovim potrebama i da bude diskretna o njihovim privatnim stvarima. Chiaretta je isto očekivala od njega. Možda su Venecijanci ipak bili u pravu, vjerujući da ne treba očekivati od supružnika da budu jedno drugom jedini izvor sreće i zadovoljstva.
Večeras će Claudio biti sretan ako se odmori barem na nekoliko minuta prije nego što stignu gosti. Među desetak i više uzvanika bit će i jedan stariji gospodin kojeg je Claudio nagovarao da uključi Pietu u svoju oporuku. Tu će biti i jedan drugi donator, koji je bio sve skloniji izboru drugog ospedale, zvanog Mendicanti. Ako sve prođe u redu, privatni koncert, predvođen uglednom violinisticom Maddalenom della Pietà, dovest će do dva povoljna ishoda u jednoj večeri.
Vraćajući se prema svojim sobama, Chiaretta začu njegove korake. Bijaše oznojen, u svom crnom plemićkom ogrtaču, jer bijaše sparna večer u lipnju. Ona mu skine ogrtač i krenu za njim u njegov ured. „Stiglo je?“ upita ga pokazujući na mali paket koji je držao.
„Da. Gdje je ona?“
„U mom krevetu. Zašto ga ne staviš na jastuk pored nje?“
Claudio se odšulja u spavaću sobu, nagne se nad kćer, a potom položi paket kraj njezine ručice koja je virila ispod pokrivača. Promatrajući ga, Chiaretta osjeti nešto slatko u srcu. Claudio je volio svoju djecu više od bilo kojeg drugog oca kojeg je poznavala. Uvijek je za njih imao vremena. Dopuštao im je da ga čak prekidaju u radu kako bi dobili poljubac ili mu pokazali novi zubić. Drago mi je da sam se za nj udala, pomisli Chiaretta.
Donata se trgnu i otvori oči. „Papa!“ Ruka joj dodirnu paket. Pridigne se da bolje vidi. „Poklon za mene?“ reče širom otvorenih očiju. Odmota ga i izvadi jednu malu ružičastu i zlatnu papier-mache polumasku sa štapićem za pridržavanje ispred očiju.
„Mama mi je već rekla da si htjela jednu macu kako bi bila u tonu s tvojom haljinom“, reče Claudio. „Sviđa ti se?“
Donata se već digla i otrčala do zrcala. Claudio se okrenu svojoj ženi, zagrli je i brzo se odmakne jer gosti samo što nisu stigli.
CHIARETTA JEDVA DA JE IMALA VREMENA OBUĆI SE PRIJE NEGO što je stigla Maddalena s malom grupom figlie di coro, odjevenih u crne koncertne odore. Gledala je kako neke od njih zastaju na kraju portega, baš poput nje u njihovim godinama. Maddalena zastane usred sobe i pogleda naokolo. „Hajde, upoznajte svoju domaćicu.“
Figlie, uglavnom vrlo mlade djevojke, sramežljivo priđoše Chiaretti.
„Je li istina da ste nekada pjevali u zboru?“ upita jedna od njih, upijajući očima njezin brokat i baršun, kao i sjajne bisere koje je zatakla u uvojke.
„Da, istina je“, reče Chiaretta skinuvši nit konca s djevojčina ramena. Ova zbunjeno spusti pogled, užarenih obraza zbog te blage i neočekivane geste.
Od trenutka kad ju je opazila, Donata je prisvojila Maddalenu pokazujući joj svoju novu masku i moleći je da dođe pogledati lutku koju je nazvala njezinim imenom. „Maffeo skoro može hodati!“ reče dok su hodale prema stepenicama koje su vodile u njezinu spavaću sobu. Maddalena pogleda Chiarettu. Nisu se još pošteno ni pozdravile. Ona je bila promaknuta iz sotto maestre u maestru dal violin. Iako je imala trideset i jednu godinu, jedva da se išta promijenila tijekom godina. Kosa joj više nije imala onaj bogati mladenački sjaj kestenjastoriđe, ali joj je lice i dalje bilo blago i obasjano nekim unutarnjim žarom. Nemoćno se smiješila dok ju je Donata vukla sa sobom.
Na drugom kraju sobe figlie di coro odložile su svoja glazbala. Chiaretta je istodobno pratila njih i sluge koji su stavljali prvi niz jela na stol. Netko joj lagano dodirne lakat i ona se okrene. Bijaše to Andrea.
„Zdravo“, reče. Chiaretta pogleda preko ramena da vidi gleda li Claudio. „On je u sala d’oro s dvoje gostiju, reče Andrea. Kako si?“
ANDREA JE BIO NA SLUŽBENOM PUTU VIŠE OD MJESEC DANA i nije bila sigurna hoće li večeras uspjeti doći. Ona osjeti nešto prepoznatljivo u slabinama, nešto što je uvijek osjećala kada bi ponovno ugledala svoga ljubavnika.
„Vratio si se“, šapnu, odmičući se i namjestivši lice kao za bilo kojeg drugog gosta. „Mogu vam ponuditi čašu vina?“ reče lažnim tonom. „Skoro?“ ponovno šapnu, dok su joj oči nagovarale. „Užasno si mi nedostajao.“ Brzo se okrene, mahnuvši slugi u smjeru Andree i pođe ka sljedećem gostu.
POSLIJE VEČERE, CHIARETTA JE SJELA ZA ČEMBALO na drugom dijelu portega, a Donata je stajala pored nje pjevajući gostima dječju pjesmu. Maddalena stajaše postrani, gledajući nećakinju kako miče svojom novom maskom, odmičući je dok je pjevala. Samo će vrijeme prosuditi je li Donata osim svoje plave kose naslijedila i majčin talent. Njezin koketni osmijeh i zvonki, samouvjereni glas davaše jasno do znanja da je imala duha.
Chiaretta zatim u pratnji svoje sestre zapjeva jedan solo. Benedetto sia il giorno, et il mese, et l’anno.

„Blažen bio dan, mjesec i doba,
godina i mjesto i predio i vrijeme,
kad su moje usne zadrhtale nijeme,
a njezine me oči svezale k’o roba.“

Chiaretta pogleda u Donatu, koja stajaše kraj oca držeći ga za nogu, i namigne joj, kao znak da su riječi bile upućene upravo njoj.
Maddalena odsvira interludij, a potom Chiaretta nastavi s melodijom.

„Blažena nek’ je moja prva patnja,
s kojom me bješe ljubav izmučila,
i luk i strijela što me oborila,
i rane što srcu mome postaše pratnja.“

Nakon tih riječi okrenula se sestri, čije su joj oči zorno pokazale da shvaća što su obje osjetile.
Nakon nastupa figli, Chiaretta i Maddalena zagrlile su jedna drugu i krenule natrag prema stolu, na kojemu su bili postavljeni tanjuri s malim komadima nugata i kandirana voća.
„O, Maddalena, možda će te zanimati da ovo čuješ“, reče Claudio, privukavši stolac za nju. „Vivaldi se vraća u Pietu. Upravo je danas odlučeno.“
Maddalena posrnu, zgrabivši rub stola. Jedna žlica zazvoni po podu, a sluga pritrča da je podigne, ispričavajući se premda ga Maddalena nije čula. Zurila je u vino u svojoj čaši. Svjetlo svijeća ukrasi rub čaše malenom aurom osvjetlivši grimiznu tekućinu, no Maddalena ne vidje ništa od svega toga.
Blažen bio dan, mjesec i doba... Toliko se toga promijenilo otkad ga je posljednji put vidjela. Prošlo je dovoljno vremena da presloži uspomene i stavi ih na sigurno mjesto. A sada će se ponovno vratiti i donijeti joj nespokoj.

DVADESET

U KUTU SOBE, GDJE JE RADEĆI SJEDILA MADDALENA, ugljen u peći pucketaše i šuškaše sve dok se ne bi pretvorio u žeravicu. Na drvenu stolu ležaše debela hrpa notne glazbe, a ispred nje bijaše list papira na koji je upravo prepisala nekoliko nota. Na stolu je gorjela uljanica te posegne da namjesti plamičak, primičući se bliže kako bi imala više svjetla.
Gledaše u jednu notnu crtu. „Viola“, reče, pjevajući svaku notu dok ih je zapisivala. „Vivaldi je napisao nešto predivno za Benedettu.“ Umačući pero u tintarnicu, pokušavala se koncentrirati na ljepotu zapisanog. Iako je na svakoj stranici iskakala prepoznatljiva skladateljeva ruka, nije htjela razmišljati o njemu.
Kasnije je doznala da Claudio zapravo nije rekao da će se Vivaldi vratiti osobno kao maestro dei concerti. Congregazione ga je naprosto ugovorom obavezao da im mjesečno dostavlja dva nova concerta te ih je mogao ili slati poštom ili isporučiti osobno. Odlučio se za prvo i nije, koliko joj je bilo poznato, dolazio u Veneciju već dvije godine, od one Claudijeve vijesti na zabavi.
Nije bilo puno potrebno da u trbuhu ponovno osjeti čvor, a u glavi ponovno istu težinu kada bi na njega mislila. Samo prepisuj note, samo prepisuj note.
Ali ponekad se nije mogla natjerati, osobito sada, kada su joj se prsti kočili zbog hladnoće i morala je stalno zastajati da ih ugrije. Dok je držala ruke blizu peći, misli joj ponovno odlutaše na Vivaldija. Znoj na njihovim čelima nakon što bi okončali kakav glazbeni komad, način na koji se naginjao pokazujući joj kako se da koristi prstima, njegova crvena kosa kako loveći odsjaj svjetla daje sjaj cijeloj učionici.
Nedostajaše joj, nedostajaše joj njegova pucketava energija koju je coro imao kada ga je on vodio. Čak su joj nedostajala i njegova raspoloženja, njegovi temperamentni ispadi. To se moglo očekivati od nekoga tko je bio toliko natopljen glazbom. Tu nije bilo mjesta dobrim manirama. On bijaše genij. Coro je izvodio njegovu glazbu i to dobro, ali nije bilo isto bez njega.
Koliko je sada star? Bliže pedesetoj nego četrdesetoj, pomisli Maddalena. Pitala se kakav je utjecaj na njega imalo starenje. Nju je svakako promijenilo. Žamor njezinih promjena raspoloženja iz mlađih dana ugasio se, sada je uživala u jednostavnim stvarima - kada bi Donata i Maffeo potrčali k njoj ispruženih ruku, ili kada bi utješno grlila svoje učenice. Iako je život bio uzbudljiv dok je Vivaldi bio u Pieti njegovo je odsustvo pružalo više spokoja. Manje strasti, više mira.
Ne, pomisli, bilo bi lijepo da se vrati, da ponovno zajedno zasviraju, lijepo i ako se ništa od toga ne bude dogodilo.
Isprva se Chiaretta ljutila na Claudija što nije bolje odvagnuo učinak svoje vijesti. Ali Maddalena je uvjeri u suprotno. „Ako mu objasnim, znam da će se htjeti ispričati“, Chiaretta pojasni, ali obje su znale da bi Maddaleni bilo isuviše neugodno kada bi netko drugi nešto doznao o njezinim djevojačkim osjećajima.
Maddalena je držala ruke iznad peći, otvarajući ih i sklapajući kao da su kliješta. Potom ih protrlja i vrati se za stol.
Samo kopiraj glazbu.

„Viola“, reče, ponovno dižući pero.
NEKOLIKO TJEDANA KASNIJE, ČEKALA JE NA BALKONU U KAPELI kako bi mogla vidjeti Chiarettu i Donatu, koje su trebale doći s Andreom da bi čuli Benedettinu izvedbu. Maddalena nije bila izvođač, to je u posljednje vrijeme rijetko radila u kapeli, imajući vremena jedino za poneki recital u bogatim kućama Venecije. Briga oko toga da figlie budu lijepo pripremljene i dobro tretirane, pružalo joj je drugu vrstu zadovoljštine od soliranja na balkonu, čak i mnogo ugodniju.
Chiaretta, Donata i Andrea uđoše i ona gledaše kako im Andrea pomaže da se smjeste. Svo se troje prekrižiše i pomoliše. Čudno je da nisu obitelj, Maddalena pomisli. Venecija je čudno mjesto. Više joj se sviđalo biti iza balkona zakrivenog zavjesom, gdje sve bijaše mnogo jednostavnije, ali joj je također bilo drago da njezina sestra pored sebe ima pažljivog čovjeka kojega je Donata obožavala, što se vidjelo iz načina na koji je naginjala glavicu i smiješila mu se, prstima prelazeći preko njegove jakne.
Nakon koncerta, njih troje dođoše u parlatorio da joj se jave. Donatina usta bijahu puna mrvica od slastice koju joj je dala jedna od figli i mirisala je na med skupljajući usnice kako bi kroz rešetke poljubila Maddalenu.
„Benedetta je bila jako dobra“, reče Donata, „jednoga ću dana i ja nastupati u zboru!“
„Zvučiš kao tvoja majka kad joj je bilo šest godina, moja mala dragice“, odgovori Maddalena.
Potom rešetki priđe Andrea, kako je to već činio u posljednje vrijeme. Znala je već duže da se jednom tjedno sastaje s njezinom sestrom po sobama koje bi unajmio u nekom palazzo blizu nekog od manjih kanala. Ta je kuća imala izlaz na neki majušni trg i svoj privatni ulaz. Ostatak kuće bijaše slobodan, tako da je sve bilo gotovo idealno.
Kad joj je Chiaretta rekla da ima ljubavnu aferu s Andreom, Maddalena nije znala što da misli. Brak je bio svetinja, ali Venecija je imala svoje načine, i bilo joj je drago da ih nije ni pokušala shvatiti. Nije bilo potrebe da sudi sestri. Vjerovala je da Chiaretta zna što radi, a Andrei je pružila poštu kao nekome koga je njezina sestra odabrala. Zapravo je se nije ticalo, sve dok nitko od onih koje je voljela nije zbog toga bio povrijeđen.
Često odlazeći u Ca’ Morosini, vidjela je da je odnos Chiarette i Claudija izgledao normalno. Je li Claudio znao istinu o njoj i Andrei, Maddalena nije znala, ali i da jest, nije pokazivao znakove ljutnje. Maddaleni se čak svidjelo Andreino ozbiljno držanje i otmjeno srce. Sviđao joj se i Claudio jer je Chiaretti pružio dobar i siguran život. Oba su muškarca voljela njezinu sestru i Maddalena im na tomu bijaše zahvalna.
Parlatorio danas bijaše napučen s obje strane rešetki. Bijaše to prvi koncert u jesenskoj sezoni te su figlie i gosti bili bučni. Donata je s Andreom otišla gledati nekoga tko je u jednome uglu izvodio trikove s kartama, a Maddalena se primaknula bliže rešetci da čuje što joj sestra ima za reći.
„Rekoh“, Chiaretta podignu glas, „da je maestro Vivaldi unajmljen kao impresario za jednu operu u Claudijevu kazalištu za mjesec studeni.“
Vivaldi? U Veneciji? Maddalena je znala da je ponekad zbog svojih opera dolazio u Veneciju, ali ne i otkada je službeno postao zaposlenik Piete. Dolazi li ovamo?
Chiaretta se okrenu kako bi locirala Donatu i Andreu te stoga nije primijetila anksiozni izraz na sestrinu licu. Ona se ponovno okrenu i nastavi. „Claudio smatra da dolazi u pravo vrijeme. Congregazione ga ne voli jer napiše samo pola od onoga na što se obvezao ugovorom.“
Chiaretta primijeti da se Maddalena namrštila. „Brineš se oko toga? Ne vjerujem da će mnogo vremena provoditi u Pieti.“
Maddalena slegnu ramenima. „Mislim da sam sada u poziciji kada mi više odgovara udaljenost.“ Na časak se zamisli. „Ali prošlo je toliko puno vremena. Voljela bih ga ponovno vidjeti, htjela bih da upozna Benedettu, Corneliju i druge figlie koje sada izvode njegovu glazbu.“
Srce joj je poskakivalo dok je govorila, mogla je čuti tjeskobu u svome glasu. Iščekivanje ili tjeskoba? pitala se znajući da njezina glava neće moći dati iskren odgovor.
TAVOLETTA, KOJA JE NAJAVILA OTVARANJE VIVALDIJEVE produkcije L’Inganno Trionfante in Amore, već bijaše zalijepljena ispred Teatra Sant’Angelo kadli mu Chiaretta naglo stignu u posjetu. Ostavivši Donatu na poduci u Pieti, od priore je doznala da ih Vivaldi, otkako se prije nekih mjesec dana vratio u Veneciju, još nije bio kontaktirao kako bi započeo probe za svoju operu. Maddalena je tvrdila da nije ništa niti očekivala, ali Chiaretta ju je predobro poznavala a da ne bi uočila kako ju je to povrijedilo.
„Nepodnošljivi čovjek“, ulazeći kroz kazališna vrata mrmljala je sebi u bradu. Vivaldi je mahao rukama i vikao na glumce na sceni, a kada se jedan od njih odšunjao sa scene, on se okrenu, krenu prema izlazu i kimnu plemkinji koja je sjedila na klupi u dovratku predvorja, ne prepoznavši je.
„Maestro Vivaldi“, ona reče izlazeći za njim u predvorje i podigne veo.
„Chiaretta! Oprostite. Nisam znao da ste to vi“, duboko udahnu, na poznat se način useknuvši.
„Dobro izgledate“, reče Chiaretta ukočeno. Zapravo je izgledao kao i uvijek, izmučeno. Ten mu bijaše boje obranoga mlijeka, a kosa neravna; kretao se istim grčevitim intenzitetom koji je tako dobro pamtila.
„Morao sam se o vama raspitati kad stigoh u Veneciju“, reče, „ali bio sam veoma zauzet. Premijera je sljedeći tjedan - vjerojatno to znate.“
„Planiram doći.“ Njezin je ton bio leden, ali on to nije primijetio.
„Ništa posebno. Samo jedan pasticcio za koji sam aranžirao svoju glazbu. Jeste li čuli Annu Girò u San Moise? Stvarno je spektakularna.“
Chiaretta ignoriraše njegovo pitanje. „Htjela bih porazgovarati o svojoj sestri.“
„Maddaleni? Kako je ona?“
Glas mu je bio toliko nemaran da se ona zacrveni od ljutnje. „Dobro je, ali je teško zamisliti razlog zbog kojeg je prošlo toliko vremena od vašeg povratka, a da se niste javili.“ Ona udahnu kao da će još nešto reći, ali onda odustane.
Vivaldiju se naoblači lice. „Svakako vas je muž morao obavijestiti da je Congregazione nezadovoljna sa mnom? Ne vjerujem da bih bio dobrodošao u Pietu, čak i kao posjetitelj.“
„Svakako bi vas dobro dočekali ako biste donijeli novu glazbu.“
Vivaldi se odmaknu, iznenađen oštrim odgovorom. „Bojim se da je to zasada nemoguće. Vidite i sami koliko sam zauzet.“
On pokaza rukom prema pozornici gdje je nekoliko pjevača i članova orkestra čavrljalo, dok su scenski radnici podizali kulise. Ona pogleda te oboje zašute. Chiaretta pomisli na Maddalenu kako sama u svojoj sobi prepisuje note.
On nije mogao zamisliti koliko je zapravo vremena bilo za razmišljanje u Pieti, kako se bilo što neobično stalno prevrtalo u glavi u besanim noćima, kako je prošlost bila prekopavana čak i zbog najmanjeg, zaboravljenog detalja, kako je željno iščekivan svaki ljepši trenutak.
Chiaretta se pitala misli li i on na istu stvar. Koliko su samo različiti bili Teatro Sant’Angelo i Pietà! U jednom gotovo da nije imao nikakvog ugleda, a u drugom glazbenici su ga tretirali gotovo poput dužda. Poštuje li ga itko ovdje? pitala se. Čini se da ne.
„Kada ste pisali glazbu za moju sestru i mene to nam je značilo mnogo više nego što možete zamisliti“, reče iznenađena zbog drhtaja u svome glasu.
„Počašćen sam.“ On dodirnu grudi na način koji je viđala toliko puta kada bi se pokušao dodvoriti uglednicima u posjetu Pieti. „Vrlo je graciozno od vas što ste mi došli to reći.“
Nemoguć čovjek! „Maestro Vivaldi, zar mislite da sam ovdje samo zato da bih vam dala kompliment?“ Pokuša potom smiriti glas, misleći kako da mu priopći pravi razlog dolaska.
„Moja je sestra postala maestra dal violino. Znam da je dio zasluge na vama. Ali i nakon svih ovih godina njezine uspomene na vaše zajedničko sviranje veoma su joj važne. Došla sam vas samo pitati jesu li ikada bile važne i vama?“ Srdito reče i pogleda ustranu. „Možda ste imali previše učenica poput nje.“
„Chiaretta, nisam zaboravio. Ali...“
Ona ga prekinu. „Rekla sam što mi je bilo na umu. Radite kako god hoćete.“ Potom se okrenu i izađe.
Nakon tjedan dana, Congregazione su bili isporučeni dva concerti s pismom u kojemu se zahtijeva pomoć maestre dal violino u pripremi novog važnog djela za Pietu.
„Imaš li ti nešto s tim?“ Maddalena upita Chiarettu.

„Nakratko sam ga vidjela u kazalištu“ reče Chiaretta, „ali o tome nismo razgovarali.“ Dovoljno blizu istine, reče u sebi.
GRUDI ANNE GIRÒ SE ISPUPČIŠE PREKO VRHA NJEZINA KORZETA kao da su naumile odatle pobjeći. Iako nije bila punašna, njezino je tijelo odavalo dojam punoće koju mnogi nisu smatrali vrlinom. Lice joj bijaše dovoljno lijepo te je moglo biti oruđe kojim se šarmiraju bogati i utjecajni muškarci, makar je u tome času njezina scenska šminka izgledala kao da skriva kakav akutni napad boginja. Kada je prošle godine iz Mantove došla u Veneciju, za nastup u Laodiceji Albinionija, bila je najavljena kao dvadesetjednogodišnja senzacija. La Girò je, pored svojeg glazbenog talenta, nekima od znalaca u Veneciji možda nudila i nešto više.
Usprkos različitim mišljenjima o razini njezina talenta, Vivaldi je od povratka u Veneciju počeo nagovarati Claudija i druge investitore Teatra Sant’Angelo da pridobiju tu divu s dobrom ponudom. Claudio je bio na njezinu venecijanskom debiju i nije bio toliko impresioniran da bi preskočio službeni put samo da je po prvi puta čuje u Teatro Sant’Angelo. Stoga su u loži Morosinijevih ovoga puta bili samo Chiaretta i Andrea, u društvu Luce i Antonije.
Mnogo ispijena vina uz predjelo već ih načini malo pripitima, a i podosta zločestima glede spektakla koji se odigravao na sceni. Anna je mahala rukama da bi zadržala jednu produljenu notu i pokušavala velikim uzdasima prikriti teškoće koje je imala kada je glazba odjednom pala u niži registar. Premda je bila kontraalt i stoga ne previše sklona visokim notama, Chiaretta prepozna brze promjene orkestra u ključu kako bi im se pjevačica mogla prilagoditi, a da pritom ne zazvuči kao režeći pas.
ANTONIA, VEĆ DVIJE GODINE BEZ NOVIH TRUDNOĆA, uspjela je povratiti malo od svoga starog duha. „Pogledaj kako maše rukama! Ti bi se mogla danas popeti na scenu i pjevati bolje od nje“, reče nakon što je Anna završila jednu ariju i odjurila sa scene praćena velikim pljeskom.
„Ali nije sve pitanje glasa“, reče Andrea. „Očito ju je teško ignorirati, a netko bi mogao reći da je velika zato jer ljudi vjeruju da je velika“, okrenu se Chiaretti. “Što vi mislite?“
Ona samo slegnu ramenima. Nije zapravo slušala. Kada je pošla u kazalište na razgovor s Vivaldijem, on je jedva dočekao da govori o Anni. Morala sam ga podsjetiti da imam sestru, pomisli. Što je njemu ova Anna Girò?
Povukoše se u dubinu lože i počeše jesti drugi dio večere. Luca odjednom spomenu vojvodu od Masse. Antonia, koja je uvijek htjela sve znati, upita Andreu zašto se bio nasmijao.
„Izgleda da je Anni bio potreban čembalo i da je potrošila dosta novca koje joj je njezin dobri prijatelj vojvoda dao za kupovinu.“ Andrea se mrštio. „Recimo da je u pitanju bila tolika svota da bi se mogla dovesti u pitanje prava priroda njihova prijateljstva.“
Luca umoči vilicu s mesom u umak i ubaci komad u usta. „Čuo sam da je Anna jako prijateljski nastrojena“, reče zlobno. „U svakom slučaju, čovjek koji joj je prodao čembalo zbog nečega je mislio da je prevaren pa je pošao na sud.“ On odloži vilicu i obrisa usta ubrusom. „Čudi me da nisi ništa o tome čula, Chiaretta“, reče i podignu čašu s vinom. „Upleten je i tvoj stari prijatelj Vivaldi.“
Chiaretti zatreperi srce. „Kakve je on veze imao s tim?“
„Bio je posrednik. Vivaldi je bio tužitelj. Čini se da je stari vojvoda Anni dao dvostruku sumu za kupovinu čembala. Prodavač je zbog toga mislio da ga je dobri svećenik bio nasamario.“
„Zgodni mali skandal oko ničega posebnog,“ reče Andrea, „pa što onda ako nije sve potrošila na njegov čembalo? On je pristao na cijenu.“
„Tako je mislio i sud, ali pitanje je zašto se u sve to upleo Vivaldi“, reče Luca nakrivivši uho. „Nije li to La Girò?“ Njihov se razgovor prekinu te pođu odslušati njezino pjevanje. Chiaretta stajaše s njima gledajući dolje na scenu, ali nije bila u stanju čuti ni jednu notu.
U DOGOVORU S PIETOM, MADDALENA JE TREBALA učiniti neuobičajenu stvar i poći u Vivaldijev dom kako bi tamo s njime vježbala. On je imao puno problema s lošim zdravljem i uspio je nagovoriti Nobili Uomini Deputati kako bi bilo najbolje kada se barem zimi ne bi morao toliko kretati po gradu. U njegovoj mu je kući sve bilo pri ruci, dok se znojio oko nečega što bi po njegovu mišljenju trebalo postati najveće instrumentalno djelo njegove karijere. Da bi zasladio dogovor, violina koju će Maddalena koristiti kod njega postat će nakon okončana posla trajno vlasništvo Piete - skupocjeni poklon koji Congregazione baš i nije mogao zanemariti, boreći se uvijek s financijama.
Fioruccia, koja je tako otvoreno omalovažila korištenje Gasparinijevih opera za potrebe zbora, nevoljko prista biti pratilja Maddaleni kada se ispostavi da će njezina antipatija prema opernim skladateljima biti dovoljan zalog moralnosti njihovih zajedničkih proba. Ipak, trebalo je proći mjesec dana kako bi postigli dogovor oko toga može li jedna žena iz Piete otići u posjet muškarcu, makar on bio i svećenik.
Vivaldi je živio u dijelu Venecije koji Maddalena nikada nije vidjela. Kanali i fondamenti na svakom su se zaokretu sužavali, sve dok se zgrade u raspadu ne bi počele ocrtavati iznad njih kao nizovi prosjaka u krpama. Neka žena izađe i isprazni šalicu u kanal, uplašivši mršavu mačku koja potrča tražeći zaklon u nekoj mračnoj aleji, ne široj od ručnih kolica. Na drugoj strani, dva su štakora njuškala malu hrpu smeća, ignorirajući kletve nekog čovjeka koji ih je šutnuo u prolazu.
Ovdje živi? pitala se Maddalena, gledajući u kuće. Kako odavde može doći bilo kakva glazba?
Prođoše ispod mosta i uđoše u širi kanal; na obje strane sad bijahu dobro održavane kuće jarkih boja obasjane sunce. Ovo je bolje, pomisli Maddalena, ali srce joj potonu kad gondolijer ponovno krenu u smjeru još jednog vrlo uskog i mračnog kanala, toliko mračnog da je izgledalo kao da tamo vlada noć.
On zasta nakon nekoliko časaka na jednome malome doku na strani jedne privlačne, ali ipak prilično loše održavane, ružičasto obojane kuće s pogledom na jedan veći kanal. Gondolijer zalupa na vrata vrhom svoga vesla i dok su čekali odgovor okrenu se prema njima. „Madonna, vrlo je hladno“, reče, „ako vam ne smeta, ja ću pričekati na mjestu koje smo upravo prošli, tamo imaju vatre.“ On pokaza rukom preko kanala ka jednoj maloj krčmi, ispred koje dvojica stajaše u razgovoru, cupkajući nogama kako bi se zagrijali.
Vidjevši izraz na Fioruccinu licu, on doda. „Neću piti, ako se toga bojite. Samo zbog hladnoće. Sluga me može dozvati kad budete spremni.“
Naglo se otvoriše vrata. Sluga ispruži ruku i pomognu Fiorucciji da se iskrca. Potom podignu Maddalenu na skliski mol. Nosnice su joj bile pune mirisa plijesni u ledenu zraku. Zatim otvori jedna vrata u prolazu osvijetljena samo jednom uljanicom koja je jedva svijetlila iznad nekog otrcanog tepiha.
„Ovuda“, reče pokazujući prema vratima na suprotnoj strani. Tako dođu i do salona u kojem je gorjela mala vatra. Bilo je mračno i hladno.
„Obavijestit ću maestra da ste stigli“, reče sluga, kucajući na jedna vrata.
Maddalena začu kako zaškripa stolica, potom korake kako prilaze vratima koja se otvoriše uz škripu.
Vivaldi bijaše niži no što ga je pamtila, s mutnijim očima. Koža mu se objesila ispod brade, a kosti u licu postahu izraženije.
„Ah!“ reče umjesto pozdrava.
Maddalena se brecnu jer je očekivala riječi dobrodošlice. „Lijepo vas je ponovno vidjeti“, reče, a on samo kimnu kao da je previše zaokupljen nečim i ništa joj ne odgovori.
Bio je odjeven u vuneni ogrtač boje mahovine, preko kojeg mu je nemarno padala kosa. Fioruccia se mrštila zbog njegova izgleda. „Oprostite mi“, reče shvativši njezin izraz. „Hladno je. Moram staviti svećeničku odoru, ali je još uvijek mokra od jučerašnje kiše.“
„Neće biti potrebno“, reče Fioruccia, zureći u njegove papuče s toliko prijezira da on pozva slugu da mu donese par čarapa i cipele.
Potom im pokaza put u svoj ured. Soba bijaše gotovo jednako velika kao i salon, ali toliko zakrčena stvarima da su jedva prolazili. Zidovi bijahu natrpani knjigama, a soba hrpama razbacanih stvari. Na podu bijahu čembalo, veliki radni stol i jedan stalak. Na svakome od njih stajahu hrpe note i papira. Do kamina u kojemu je gorjela majušna vatrica, nalazila se ukrašena fotelja s istrošenom presvlakom i jedan mali stol na kojem je stajao poslužavnik s čajnikom i koricom kruha s ostacima maslaca.
„Ne može se sve srediti“, Vivaldi će, pokazujući slugi da ponese služavnik, „bojim se da je to naprosto način na koji radim.“ Potom ode do stola i podignu krunicu, mrmljajući molitvu dok ju je ljubio i odlagao u ladicu. Zamahom ruke odmaknu jednu hrpu sa stola.
Okrenu se Fiorucciji. „Vatra je za vas naložena vani, tako da vam bude lakše dok ovdje radimo. Sluga će također upaliti uljanicu.“
Ona se mrštila, kao da ih nije htjela ostaviti nasamo, ali nakon što je pogledala po nakrcanoj sobi, rezignirano uzdahnu.
Kada se Fioruccia konačno skrasila, Vivaldi izvuče violinu iz kutije i odmah prijeđe na stvar. „Sjećate se, prije mnogo godina, kada sam vas pitao kako vam ovo zvuči?“ On potom zasvira nekoliko razigranih nota i pogleda u Maddalenu.
„Kao pjev ptica na granama“, ona reče, „a onda kao da će odletjeti.“ Njezine su riječi bile bez emocija.
Malena. Ponovno se takvom osjeti, dok je sjedila u njegovom uredu, a on se sasvim omotao svojom glazbom.
„To mi je tada pružilo ideju o kojoj stalno razmišljam“, držeći gudalo, on pritisnu prstima stranicu jedne otvorene bilježnice da bi je izravnao. „Slušajte ovo“, potom pročisti grlo i poče recitirati:

„Proljeće stignu radosno

Ptice ga dočekaše radosnom pjesmom

Povjetarac nadahnu potočiće

Da zašumore tečući.“


On potom sklopi bilježnicu svirajući pjesmu ptica i poče recitirati iz glave:

„Nebo se smrači crnim oblacima Potom stignu munje i grom,

A kad sve opet se utiša,

Ptice ponovno počnu pjevat’.“


Kad je završio, odsvira divlju kadencu koja opisa let ptica. „Znate li tko je napisao ovu pjesmu?“ upita.
Ona odmahnu glavom. „Ne prepoznajem je.“

„Ja“, on reče, „napisao sam četiri soneta, za svako godišnje doba, a napisat ću i jedan concerto za svaki od njih. Naslov je Četiri godišnja doba. Sviđa li vam se ideja?“
„Ne razumijem vas.“
„Mislio sam da ćete baš vi moći shvatiti“, čelo mu se uzrujano nabora. „Vi to morate.“ On podignu violinu i poče svirati. „Ide ovako.“
Zasvira jednu vedru melodiju, brzo, tapšući nogom kako bi sebi pružio continuo. „Ovo će svirati orkestar. To stvara raspoloženje proljeća. Potom će krenuti solo violina“, nastavi, bacivši se u pjev ptica. „A zatim će se“, spusti se u nižu, tečniju melodiju, „čuti zvuk jednog potočića kako teče dok se snijeg topi u proljeće. Potom grom koji straši ptice“, sklopi oči i poče divlji bijeg notama, „ali će se vratiti na grane i tako ćemo okončati naš prvi stavak.“ On odsvira početne fraze istoga, ali sada u malo prigušenijem ključu i s primjesom melankolije.
Maddaleni se duh razlista s tom glazbom. Činilo se kao da je bilo jučer kada su zadnji put svirali skupa. Ništa u mome životu nije poput ovoga, ništa to ne može zamijeniti, pomisli prihvativši činjenicu da će morati istrpjeti samoživog tvorca te glazbe, ako želi biti njezinim dijelom.
„Problem je pronaći nekoga tko bi to svirao onako kako ja zahtijevam“, nastavi Vivaldi. „Kiša, vjetar koji zviždi pred vratima, pijanac koji posrče, pas koji laje dok je gospodar u krevetu.“
Ponovno je počeo gubiti dah. „Vi me jedini možete shvatiti. Svi će se ostali ili svađati ili će svirati kako im se sviđa. Treba mi netko tko osjeća - netko tko može učiniti da drugi glazbenici osjećaju. Maddalena Rossa...“
Oboje okrenuše glave začuvši piskutavi glas pred vratima. Fioruccia je zahrkala u salonu, ali je sad prekinu glas neke mlađe žene.
„Tko ste vi?“ Maddalena začu glas upućen Fiorucciji prije no što se širom otvoriše vrata radne sobe.
„Anna!“ Vivaldijev se glas nemirno podignu.
Žena je na sebi imala vlasulju i ukrašeni šešir koji uopće nije bio u venecijanskom stilu. Lice joj je bilo našminkano kao za zabavu, a vršak jedne od bradavica izvirivao joj je iz korzeta.
Ona lagano pokaza bradom u Maddaleninu smjeru i, mršteći se, s rukama na bokovima, upita: „Tko je to?“
On duboko udahnu, ali se zagrcnu i poče kašljati i gušiti se. Disanje mu se pretvori u staccato kašljeva dok se hvatao za prsa padajući na stolac.
„Paolina!“ uzviknu Anna. „Dolazi brzo!“
Za nekoliko trenutaka druga žena, nekoliko godina starija od Anne, požuri u sobu. Bila je slično odjevena, ali je skinula vlasulju; smeđa kosa slijepljena o lubanju davaše njezinu napudranom licu izgled karnevalske maske.
Ona kao da nije primijetila ni Maddalenu ni Fiorucciju, koja se posve razbudila stojeći na vratima. „Loše?“ upita Paolina.
„Mislim da da“, reče Anna, „idem po slugu.“
Paolina potom pođe do ormara iz kojeg izvuče jedan zavežljaj. Potom rasprši žličicu nekih trava u svoj rubac, zavrnu vrškom i protrlja njime ruke kako bi se ispustila aroma.
„Udiši“, reče podigavši rubac ispred njegova lica, dok ga je drugom rukom već svezivala. „Anna će se vratiti s parama“, Vivaldi kimne, širom otvorenih očiju, ali nije mogao govoriti.
„Uzmi ovo“, Paolina zalaja, pružajući zavežljaj Maddaleni. Stojeći tako blizu, Maddalena primijeti kako su mu usne plave. Potom se vratila s toplim oblogom, otkopčavši Vivaldijev kaput i tanku košulju. Maddalena spazi kako mu se ispod rebara upinje koža u borbi za svaki dah.
Miris kamfora i gorušice ispuni zrak dok je Paolina stavljala oblog na njegove grudi. Do tada se već vratila i Anna sa slugom koji je donio bokal vruće vode s krpama. Vivaldi poče lakše disati. Ipak, Paolina mu naredi da se nagne naprijed i počne disati kroz krpu sve dok se ova ne ohladi.
Potom opet pođe do ormarića i poče prekopavati po kutiji u kojoj bijaše barem desetak označenih paketića raznih trava i praškova. „Lavanda, slatki korijen, đumbir, kamilica...“, promrsi.
Paolina se potom okrenu prema slugi koji je iznosio krpe i posudu. „Iskuhaj vodu sa žlicom meda. Ne, stavi dvije žlice meda i sve to donesi u čajniku.“ Odabrala je dva paketića. „Ja ću se pobrinuti za ostalo.“
Maddalena stajaše po strani gledajući kako ga Vivaldijev sluga nosi u njegove odaje da se presvuče, dok je Paolina pripremala bilje za čaj.
Kad žene ostadoše same u radnoj sobi, Anna se ponovno okrenu Maddaleni. „A tko ste vi?“ upita glasom nekoga tko se nalazi u vlastitoj kući.
Fioruccia je već uhvatila Maddalenu ispod pazuha. Ramena su joj se tresla dok ju je izvodila u hodnik pa preko mračnog prolaza u pozadinu kuće. Kad je otvorila vrata, na vodi nije bilo nikoga te ona bijesno projuri kroz kuću zahtijevajući da izađe na prednja vrata.
„Sa zadovoljstvom“, reče Anna s podsmijehom na licu i s pretjeranom ljubaznošću. „Pođite za mnom.“
Vani je bilo hladno, ali Fioruccia nije zastala da na sebe stavi ogrtač, nego odmah odjuri do krčme i podigne gondolijera na noge prosuvši kupu toplog vina iz njegove ruke. „Povedi nas kući“, zareža.
UNUTAR KABINE, FIORUCCIA NAVUČE ZAVJESE I BACI SE na sjedalo. Prekriživši se, poče se moliti, dodirujući zrna na svojoj brojanici.
Tko su bile te žene? pitala se Maddalena. Znale su gdje se što nalazi i izdavale naredbe posluzi kao da su ondje živjele. Ali to nije bilo moguće. Vivaldi je bio svećenik. Svećenik koji je prekršio svoju zakletvu - to bijaše očito. Maddalena je znala dovoljno o interakciji između žena i muškaraca te je mogla prepoznati da ta Anna nije bila samo učenica, niti neki površni prijatelj.
Zašto nju nije odabrao za prekršaj zavjeta, ako mu njegov zavjet celibatu nije bio svetinja? Prenerazilo ju je izdajstvo.
Prizori s Vivaldijem odmataše se u njezinoj glavi; njih dvoje kao supružnici ili ljubavnici kako sjede jedno do drugog u kočiji dok putuju u neki novi grad; njih dvoje uz čaj i kolače u kućnim ogrtačima ispred kamina. Prizori se potom promijene; sada je vidjela Vivaldija i Annu u kočiji, njih dvoje ispred kamina, i znala je da su to vjerojatno stvarni prizori. Zašto joj je bio rekao da je želi, ali da nikada neće moći biti zajedno, a potom se okrenuo i počeo voditi takvu vrst života s tom drugom?
Morala bih ga mrziti zato jer je bio nepošten, pomisli. Licemjer. Mislim da su dobar par.
Potom se nečeg domisli zbog čega stavi ruku preko usta kako Fioruccia ne bi čula njezin uzdah. Možda se nije maknuo od mene zato jer je svećenik. Možda se maknuo zato što sam ja u pitanju.
Pa da su i postali ljubavnici, što potom? Ne bi mogla otići iz Piete, osim kao nečija supruga ili redovnica, a svećenici se nisu mogli ženiti. Da se i raspopio, Pietà joj ne bi dopustila da se uda za raspopljenog svećenika. Ne bi bilo moralno, što je još gore, u očima Piete to bi bio užasan skandal. Da su pak zajedno pobjegli, kakav bi onda ona život imala, bježeći iz grada u grad s impresarijom, praćeni glasinama i ne mogavši kao žena nigdje nastupati?
On se pravio kao da štiti svoj položaj, ali je zapravo štitio mene. Štitio je moju čast.

Zavrti joj se u glavi. Upravo je bila svjedokom nekoga tko je ulovljen i osramoćen u vlastitome domu, nekoga čija joj je taština pružila dovoljno velik razlog za prijezir, a opet jedino što se mogla dosjetiti bijaše da je možda sve krivo protumačila tijekom svih tih godina - zbog čega nije pisao prvi put kada je otišao, zašto se nije nikada javljao, niti dolazio u posjetu. Bilo tko drugi bi ga otpisao kao čovjeka vrijednog dubokoga prijezira nakon jeftinog prizora kojem je upravo bila svjedok, ali umjesto toga - u glavi joj bijaše teško čak i sklopiti tu riječ, tu riječ koju je toliko puta ranije bila tjerala...
Volim ga.

Ne mogu ga imati, ali ga ipak volim.

Fioruccia se prestala moliti. „Nadam se da ste se sad opametili glede tog čovjeka“, ljutito reče. „Besraman je! Znate li što ljudi pričaju?“ nastavi zahtijevajući odgovor. „No, znate li?“
Maddalena odmahnu glavom. Jedva da je slušala. Zamišljala ga je, pitajući se o čemu je sve razmišljao kada se pravila da ga ne primjećuje sve ono vrijeme dok je mislila da mu do nje nije bilo stalo.
„Iskreno, kako netko u vašim godinama još uvijek može biti tako naivan?“ Fioruccia nastavi. „Družiti se s prostitutkama! Ha! Taj je čovjek ruglo crkvi! I zašto dopuštaju ovakve odlaske, to ne shvaćam.“ Glas joj se spusti u mrmljanje o kurvama babilonskim i padu Venecije. Ona okrenu ramena postrani kao da se sasvim htjela maknuti od Maddalene.
Krv joj moćno zapulsira u sljepoočnici: „Molim vas...“ poče.
„Molim vas, što“, Fioruccia psiknu, „da nikome ne kažem? Ha!“ Ona zakokodače. Maddalena osjeti kako ponovno gubi svoj život.

DVADESET JEDAN

„TO JE BILA BAŠ PRAVA KRIZA“, reče Claudio Chiaretti par dana kasnije, dok su večerali u svojim odajama, a djeca spavala.
„Što kaže Maddalena?“
„Ne previše. Da je Vivaldi često imao takve napadaje i da ne zna tko su bile te žene, čini joj se da je jedna bila njegova bolničarka, jer je djelovala prilično kompetentno u toj situaciji.“
Claudio se na tren zamisli. „Mislim da sam vidio tu bolničarku“ reče, sipajući vino. „Paolina Girò, Annina sestra. Baš su pravi par. Pozvali smo i maestra na razgovor, ali on inzistira na tome da je njihov odnos strogo profesionalan. Navodno su sebi iznajmile kuću čim su stigle u Veneciju, ali imamo izvještaje da slobodno dolaze i odlaze u njegovu kuću u bilo koje doba dana i noći, kao da doista tamo žive. To bi moglo prerasti u skandal.“
„Maddalena u skandalu?“
„Ne, ne ona, za to smo se pobrinuli. Svećenik s opernom pjevačicom i njezinom sestrom - to je malo previše za venecijanski ukus premda sam uvjeren da se svi guraju ne bi li pokazali tko je više svime šokiran.
Chiaretti nije bilo do jela te se igrala s hranom na svome tanjuru. Claudio to ne primijeti. „Ipak, bojim se da će ovo biti kraj za Vivaldija“, reče. „Zapravo to i nije toliko bitno. Jedva da za nas nešto i radi, zbog svih drugih narudžbi koje prima. A možda će se više pozabaviti kazalištem ako mu damo otkaz u Pieti.“
Chiaretta nije slušala te ga prekinu. „Sutra je dan za poduku i nema posjetilaca u Pieti, ali je moram vidjeti. Moram znati da je sve u redu. Možeš mi to dogovoriti?“
MADDALENA JE LEŽALA U KREVETU, U NESANICI, stalno prolazeći kroz sve detalje toga podneva, ali sada s užasnim odmakom nekoga tko očekuje da ponovno prokrvari. Žena koju je nazvao Anna, kao da je tamo živjela. A druga, koja je preuzela ulogu Maddalene? To je učinila mnogo vještije, izvlačeći ladicu pa onaj mali zavežljaj i izdajući naredbe posluzi, pa mu je i širom otkopčala košulju, a Maddalena je po prvi puta ugledala muškarčeva gola prsa. Ne bilo kojeg muškarca već jednog kojemu je toga dana duboko zavirila u srce, suočivši se i s onime što je ležalo u njezinu.
Sve je bilo ludo, kao u nekom snu. Fioruccia otrča u priorin ured i prije no što je gondola bila propisno privezana uz mol, niti ne čekajući da se Maddalena iskrca. Maddalena bijaše sigurna da kolikogod je bila patila utoliko više je u svemu uživala i što je imala takvu priču za ispričati.
Što je bilo, bilo je, Maddalena se uvjeri, znat ću što i kako kada vidim što će se sada dogoditi. Premda je radije mislila o problemima negoli se o njima predano molila, ipak se prekriži dok je ležala u krevetu. Iako ga ovo zauvijek otjera iz moga života ne želim izgubiti njegovu glazbu, ona šapnu, samo da mogu zadržati njegovu glazbu.
„ŠTO SE DOGODILO?“ UPITA CHIARETTA, uznemirena zbog očita nedostatka sna koji je primijetila na Maddaleninu licu kada su sjele jedna nasuprot drugoj u parlatoriju.
„Ne znam“, odvrati Maddalena. Odjednom se pojaviše dvije žene ponašajući se kao da tamo žive. Zatim, u hipu, jedna od njih poče se o njemu brinuti jednim trikom za drugim, dok se druga ponašala kao da sam ja bila za nešto kriva.“
„Claudio mi reče da je Congregazione prekinula Vivaldijev ugovor i zabranila mu bilo kakav rad s Pietom u budućnosti.“
„Ne! Ne smiju to učiniti!“ Maddalena odmaknu svoj stolac ustavši. „Ne!“
„Maddalena, čuješ li ti sebe? Dopustila si mu da te godinama loše tretira. A sada ga braniš?“ Chiarettin ton bijaše toliko oštar da se činilo kako će puknuti poput stakla između njih.
„Nije to u pitanju“, reče Maddalena, „ne shvaćaš.“
Chiaretta bijaše previše uzbuđena da bi je mogla čuti. „Izgledaš očajno. Nitko ne vjeruje da si učinila išta loše, a opet, pogledaj što ti je napravio.“ Ona mahnu rukama ispred sebe kao da tjera kugu koja se nakupila u prostoru između njih. „Nikada nije trebao zatražiti da dođeš u njegovu kuću, znajući da će se pojaviti one ženturače! Čudi me da ga netko već odavno nije odao. Jedan pop i njegova mala operna pjevačica bez talenta, uz njezinu sestru?“
„Ne branim ga. Znam da sve skupa izgleda ružno. Ali, Chiaretta...,“ Maddalena pogleda nemoćno, „ta glazba!“
Chiaretta sporo zatrese glavom, piljeći u sestru bez ijedne riječi.
„Nešto mi je pokazivao prije nego što se pojavila ta žena“, reče Maddalena. „Mislim da je riječ možda o najvećem glazbenom djelu ikada napisanom, ako je ono što mi je odsvirao...“
Maddalena obično nije pretjerivala. Premda Chiaretta još nije završila s prekoravanjem, odluči je poslušati.
„Želim izvesti te note više od ičega u svome životu“, ona ponovno sklopi ruke. „Možeš li mi pomoći?“
Chiaretti bijaše mrsko to što je čula, ali prepozna strast u sestrinu glasu. „Znaš da je možda prekasno“, reče. „Zapravo bih htjela pomoći tebi, a ne njemu, no izgleda da to nije moguće.“ Ona usta i popravi si skute haljine. „Porazgovarat ću s Claudijem.“
NEKOLIKO DANA KASNIJE, MADDALENA JE POZVANA na privatni domjenak u priorinu uredu. „Congregazione je pomno proučila slučaj maestra Vivaldija“, ona reče, „pa su mi naredili da vam prenesem njihovu odluku. Želimo zadržati kontrolu nad prvim izvedbama tog novog djela, a on je poručio da ne želi nastaviti s radom ako vi ne budete svirali prvu violinu. Zato smo odlučili da možete nastaviti suradnju.“
Maddalena uzdahnu s toliko olakšanja da se morala obuzdati kako ne bi zadrhtala od njezina probadajućeg pogleda koji kao da je slijedio njezin uzdah. „Previše ste uz njega vezani“, reče priora nakon šutnje koja potraja jednu minutu, „to nije prikladno.“
„Priora, ograničite kako god želite naš zajednički rad. Ni ja ne želim biti osramoćena, samo želim svirati te note.“
Priora spusti pogled na svoj stol pa ga opet podignu. „Znate, draga moja, bilo kakva vrsta strasti, čak i strast za glazbom, potencijalno može naštetiti vašoj prosudbi, a maestro sada očito nije u položaju u kojem može zaštititi vaš ugled.“ Nagnu se naprijed pažljivo pogledavši u Maddalenu. „Vi ste iznimno talentirani, ali morate se malo obuzdati.“
Ne radi se o obuzdavanju, pomisli Maddalena, glazba je pitanje prepuštanja.
Priora joj pristupi bliže, kao da će joj odati neku tajnu. „Otvaranje jesenske sezone s takvim radom dat će nam prednost pred drugim ospedali koja će potrajati cijelu godinu. Congregazione planira prijem za donatore nakon koncerta, a muž vaše sestre dobrovoljno je ponudio da sponzorira prvu izvedbu u svojoj vili ovoga ljeta. Ne treba ni naglasiti koliko će nam te donacije pomoći.“
Ona nastavi. „Congregazione vjeruje kako je bolje ostaviti dojam da je naprosto bila riječ o glasinama te barem zasada nastaviti suradnju s Don Vivaldijem. S time da će pravila biti stroga.“
Priora ih nabroja na prste. Unatoč svojoj bolesti, Vivaldi će dolaziti Maddaleni u Pietu. Paolina Girò će osigurati spisak napitaka, čajeva, inhalatora i toplih obloga koji moraju biti spremni u slučaju potrebe. Također, u tom će slučaju Maddalena zvati u pomoć jednu sestru i napustiti sobu kada se ista pojavi. Da bi se izbjegao fizički kontakt, ona neće pružati direktnu skrb. Među njima će morati biti razmak širok dvije stolice, i to čitavo vrijeme, u dijelu sobe koji je vidljiv svima koji prođu hodnikom. Uz to, u sobi će stalno boraviti i jedna pratilja.
„Samo vjera u vašu vrlinu“, reče priora, „sve nam to omogućava. Nadam se da znate koliko se ovdje cijeni vaš doprinos.“
DO SREDINE LIPNJA, SESTRE GIRÒ I DOGAĐAJI toga popodneva nestali su iz njezine glave. Sada je radila do ruba iscrpljenosti na izvedbi Četiri godišnja doba. Tražila je od figli da napamet nauče Vivaldijeve sonete kako bi znale što pokušavaju dočarati svojom svirkom; ponekad, nemirna, sama bi ih recitirala u mraku, zamišljajući kako se na povjetarcu trava mreška u proljeće, zujanje buba i muha u vrućini ljeta, pijane žeteoce i lovljene zvijeri ujesen, vjetrove i cvokot zubi zimi.
Unatoč umoru, niti večeras nije mogla usnuti. „Mi hodamo ledom sporim korakom“, šapnu, „gledajući pomno, bojeći se da se ne okliznemo.“ Maddalena proguta riječi jednim zijevom. „Koračat’ oštro znači padati, ali mi idemo preko, sve dok led ne počne pucat’ i micat’ se ispod naših stopala.“
Coro će sutra ponovno vježbati osam nota staccata koje oponašaju hodanje po ledu. Sve je moralo biti vrlo precizno kako bi se dočarao Vivaldijev fantastični solo, oponašajući osjećaj posrtanja na ledu, ali prikladno mašti djevojaka koja još nije bila dovoljno aktivirana.
Iako ona nije bila zadovoljna, Vivaldi jest. Glazbenici bijahu bolji od onoga kakvima ih je pamtio, a ona je bila najbolji vođa orkestra s kojim je ikada radio. Maddalena prihvati njegovu hvalu, ali njezino srce više nije za njom žudjelo. Razmišljala je o tome što joj sada predstavlja ljubav; činilo se da se ne odigrava u nekoj velikoj strasti već u jednoj novoj, dubokoj sklonosti za nekoga tko je bio i štićenik i prijatelj. Najviše od svega, ta je ljubav najviše željela svjedočiti tome da se njegova glazba izvodi onako kako on to zahtijeva.
Ostalo je mjesec dana do premijere u Chiarettinoj vili. Čak se i najbožanskije inspirirana glazba još uvijek svodila na sate i sate naporna rada, na slomljene strune, na bolne prste. Ona se okrenu, sklopivši oči, i konačno utonu u san.

DVADESET DVA

VRATA NA OBA KRAJA PORTEGA LJETNE VILE Morosinijevih bijahu širom otvorena kako bi barem nešto povjetarca pronašlo put u sobu. Vlaga s travnjaka i vodenih površina gotovo je zagušila taj srpanjski dan, a već do sredine podneva bijaše neugodno biti kako unutra tako i vani.
Chiaretta izađe na prednje stube zavirujući u nebo i nadajući se da će kakav hitri pljusak makar malo rashladiti zrak prije nego što počnu stizati gosti. Sa sobom je nosila i primjerak četiriju soneta koji će biti dodatak večernjem programu, a sada je gledala u onaj koji opisuje ljeto. „U teško vrijeme zaglušna sunca“, čitaše brišući mokri uvojak s čela, „i čovjek i zvijer pate kraj spaljenih borova.“ Vivaldi je bio u pravu.
Ona promatraše kako se jedan čamac za veslanje privezivao uz mol na kanalu. Prvo iskoči Donata i istrča na travu. Bili su predaleko pa ih nije mogla čuti, ali vidje kako je Besina doziva dok se Donata širom okrenu, ruku ispruženih kao krila, i vrati se trkom svojoj dadilji. U međuvremenu, sluga koji je veslao, podignu Maffea iz dadiljina naručja i stavi ga na mol. Chiaretta gledaše svog sina, tek je napunio četvrtu, kako gleda u svoje noge sada na nepokretnoj površini mola. Potom i on pođe prema travi, prema sestri, koja se vraćala prema Besini.
Chiaretta primijeti da dadilja prekorava Donatu jer je bila pobjegla. Poznata joj bijaše svaka gesta njezine kćeri, dok je iz daljine gledala kako sagnute glave miče nožnim palcem slušajući prekoravanje. Potom ponovno otrča, ovoga puta ohrabrujući Maffea da potrči s njom. Besina ih slijediše, dok su djeca zastajala da uberu cvijeće uz jednu od uređenih staza. Leptir sleti na jedan od grmova, djeca pojure za njim, a Chiaretta sad mogaše čuti i njihov smijeh.
Donata stajaše već blizu kuće kada ispruži prst kako bi na njega sletio leptir, a potom se Chiaretta pojavi iza jednog od stupova na verandi. Još je nisu spazili. Besina je bila kao blagoslov. Dovoljno mlada i slobodna duha, ali i sasvim svjesna što se smije, a što ne u odgoju plemićke djece. Claudijeva majka uopće nije odobravala Besinu. Htjela je da Chiaretta unajmi jednu kiselu staru dadilju koju je netko bio preporučio. Giustina je smatrala da će ih ona znati pravilno odgajati, ali se Chiaretti to činilo tek malčice boljim od ukroćivanja konja. Ljudi su po Giustini prvo i osnovno imali društvene uloge, a tek potom i svoje osobnosti. Svatko na kraju završi sa svojom osobnošću, ona pomisli, nažalost, često je nalik tvojoj.
Donata je skakutala pokušavajući zataknuti cvijet u obješenu ruku jednog od kipova koji su bili nanizani uz stazu koja je vodila do vile. Maffeo dignu ruke, znak da ga Besina podigne, jer i on je htio učiniti isto. Sada je mogao trčati za leptirima, reći molim i hvala, i biti tiho kad bi se to od njega zatražilo. Jednoga dana taj će maleni dječak, široka i sretna lica koje je toliko nalikovalo njegovu ocu, postati član Velikog koncila, član Congregazione della Pietà, i dovoditi goste u svoju ložu u Teatro Sant’Angelo. U svakom pogledu postat će venecijanski plemić. U svakom pogledu, ona pomisli, uključujući tajni život i graciozno prihvaćanje da i njegova žena vodi život sličan njegovom. Zamisliti to lice dječaka na travi suočenog s razočaranjima i umrljanim zadovoljstvima zrelosti, sada bijaše teško i bolno, ali kao i svi ostali i on će kroz sve to morati proći.
Sedmogodišnja Donata je odrastala nevjerojatnom brzinom. Za nekoliko ljeta već će se morati odlučiti o njezinoj sudbini. Claudio se složio da će se uzeti u obzir i njezin izbor budućega muža ako se odluči udati. Sretna supruga, Chiaretta pomisli, jak i dobar muž, dvoje predivne djece.
Doista ih je ljubila. Nije joj bilo jasno zašto su toliki u Veneciji smatrali da je vulgarno iskazati toliko sklonosti. Niti ju je bilo briga. Ona bi ih sama odgojila, ali su je Giustina i Claudio uvjerili da je to naprosto bilo nemoguće u obitelji njihova statusa. Kompromis je bio postignut, utoliko što se djeca nisu slala izvan kuće nekoj dadilji. Gotovo svakoga dana provodila je vrijeme s njima. Njihova blizina također stvori osjećaj duboke privrženosti i kod Claudija. Često se pitao, ponekad s nostalgijom, kako bi bilo da je imao djetinjstvo nalik njihovu. Chiaretta se pritom u sebi smiješila, bez komentara. Bilo tko s majkom i ocem, uz sve njihove nedostatke, ne može shvatiti nekoga tko nije imao ni jednog ni drugog. Upravo je gledala Maffea koji se penjao prvom stubom vile, boreći se s njezinom visinom. Donata podignu haljinicu do bokova i potom preskoči preko stuba, brojeći ih u prolazu.
„Mama!“ uzviknu, primijetivši njezinu haljinu skrivenu iza stupa. „Zašto se kriješ?“
Donata se uz hihot sakri iza drugog stupa, gledajući u majku. Maffeo također potrča prema majci i zgrabi je za suknju. Chiaretta se nagnu i zagrli ga. On primijeti da joj je lice mokro. „Tužna si, mama?“
„Ne, ljubavi“, odvrati, obrisavši obraze i ljubeći ga. „Mama je jako, jako sretna.“
Tamni se oblaci bijahu navukli i odjednom prasne grom, kao da je na nekom stablu pukla grana. Djeca se privukoše bliže majci, držeći se za njezine skute. Besina ih požuri unutra, a Chiaretta osta na verandi gledajući kako dolazi oluja.
Mala splav se privezivala uz mol. Na palubi bijahu dvije žene u vedrim ljetnim bojama, sa šeširima široka oboda i mrežama koje su skrile njihova lica. Iz kabine izroni čovjek u svećeničkoj odori, riđe kose ispod troroga šešira. Čim je skočio na obalu, udar munje odjednom osvijetli nebo i kiša počne padati. Žene nestaše u kabini, a on se požuri na kiši.
„Maestro Vivaldi“, Chiaretta će kad se približio, „vidim da ste uspjeli osigurati prijevoz iz Venecije.“ Premda je pokušala ne zvučati grubo, mogao se prepoznati prijekor u njezinu tonu. Maddalena je možda bila oduševljena njegovom glazbom, ali ako se nju pitalo on je bio u stanju rasula i što prije koncert bude okončan, to bolje.
„Da, slučajnost. Anna... La Girò“, brzo se ispravi, „sutra pjeva u Padovi. Ona i njezina sestra predložile su da me usput odbace, a pošto sam ja samo ubogi glazbenik...“
Prestani, ona pomisli, okrenuvši se slugi koji se našao na dovratku kuće. „Pokaži maestru Vivaldiju njegovu sobu i pobrini se oko njegove odjeće.“
„Moram poći“, reče gostu, i bez riječi isprike prođe kroz portego nestajući na stubama.
MADDALENA ČEKAŠE CHIARETTU DA POPIJU ČAJ u njezinim odajama.
„Stigao je maestro“, reče Chiaretta.
„Dobro“, odvrati Maddalena.
„One dvije su ga dovezle.“
Povrijeđeni izraz sestrina lica trajaše tako kratko da ga Chiaretta nije ni primijetila. „To je bilo prikladno“, reče pribrano.
Chiaretta pozvoni i naruči čaj od Zuane. Nakon što Zuana ode, ona se okrenu sestri. „Kako se vas dvoje slažete...“, nesigurno zastane.
Maddalena odmahnu ramenima. „Ja sam dobro, bez problema mogu s njime raditi.“
Chiarettu iznenadi taj ležerni ton premda su joj se obrazi blago zacrvenjeli. „Ne znam kako možeš biti tako mirna. Koliko li te je puta samo povrijedio. Dobro je da se nikad u njega nisi zaljubila. Sad bi ga sigurno već mrzila.“
Maddalena nije znala što da kaže. Pomisli uzvratiti, ali u ovakvim okolnostima, u udobnoj sobi sestrine kuće, bez rešetke među njima, bez prisluškivanja, odjednom poželi istresti sve iz sebe.
„Kada sam bila mala, on mi se činio kao križar koji je galopom stigao u Pietu da bi me spasio“, reče pogledavši u Chiarettu. „A to je i učinio, znaš. Nemoj to nikada zaboraviti. Bez obzira na te žene Girò, upamti to.“
Chiaretta je uhvati za ruku, ali ona to nije opazila. „Tek kasnije shvatila sam da moj život pripada samo meni. Nije produžetak nečijeg tuđeg života. Iako gotovo u cijelosti pripada Pieti, ipak je samo moj.“
Potom se, primijetivši njezinu ruku, počne igrati njezinim prstima kao da sabire svoje misli. „Kada se onomad pojaviše sestre La Girò... čudno je reći, ne znam ni sama kako da to objasnim, ali odjednom sam shvatila da mu je zaista stalo do mene. Osjetih zato jednu lojalnost, makar morala priznati da je riječ zapravo o jednom nesmotrenom čovjeku s velikim darom.“
„Znači, ipak ga voliš, barem malo“, Chiarettino lice bijaše ozbiljno.
„Postoji li mala ljubav? Takvom je nikada nisam zamišljala. Teško je na to odgovoriti. Sada se s njime osjećam sigurno. Ne vidim kako bi me mogao ponovno povrijediti. Nije mi potreban i zato je lakše otvoriti srce. Vjerujem da on nema pojma koliko mi je drag.“
Pogleda u Chiarettu dugim, milim osmijehom. „Sjećaš se onih konja s piknika za djevojčice prije nekoliko dana? Ako podigneš ruku s hranom, konji će ti prići, a ostatak vremena, zar ih je briga? Ako im netko pruži hranu, je li ih briga o kakvoj je osobi riječ? Za mene, to je kao Vivaldi. Ne želim ga nešto pretjerano blizu sebe, ali opet ne mogu zamisliti da mu ne priđem, ma kakve bile naše okolnosti.“
Obje ušutješe. „Moram se odmoriti“, Maddalena reče, odmaknuvši ruku. „Chiaretta, večeras ćeš čuti najizvrsniju glazbu ikada napisanu. Uvjerena sam u to.“
„Hm, možda. Drago mi je da si spokojna, ali moram priznati da će mi biti drago kada ode.“ Ona usta. „I ja imam puno posla. Možeš li sama do svoje sobe ili te trebam odvesti?“
„Naći ću svoj put“, uvjeri je Maddalena. „Kao i uvijek.“ Primijetivši zbunjenost na Chiarettinu licu, doda. „Naći svoj put. Ti si me tomu naučila, znaš?“
PREBUČNI ZBOR PTICA PJEVAŠE NA DRVEĆU ISPOD modro-bijeloga podnevnoga neba, dok su i posljednji gosti pristizali. Vivaldi je zahtijevao da koncert počne dok ima još dovoljno svjetla, da publika može vidjeti kroz okna iza orkestra kako blagi povjetarac, igrajući se s lišćem, dočarava proljeće. Dobro tempirano, tako bi se zimski concerto mogao okončati upravo kada bi nebo počelo blijedjeti u sumrak.
Presvukao se u crnu jaknu od baršuna, čipkom obrubljenu košulju, krojene hlače i bijele čarape. Maddalena je nosila običnu crvenu haljinu, znak Piete, a figlie prozračne bijele haljine s buketićima vedrih ljetnih cvjetova zataknutih u korzete.
Vivaldi odsvira početne note s ostalim violinama, dok je bas viola kao čekićem udarala svoj continuo. Figlie su jednom ponovile uvodnu melodiju bez njega, a potom on poče imitirajući zvuk jedne ptice, dok mu se u vedru odgovoru pridružiše Maddalena i Cornelia.
Iza njih, na balkonu u jednoj lončanici s drvetom zasješe dva češljugara, nakrivljenih glavica gledajući uokolo kao da su bili dozvani glazbom. Oblaci se sporo kretaše nebom. Orkestar se umekša i krenu u tekući zvuk nekog potoka. Bas viola, preteška za taj prizor sada prepusti svoje mjesto jednom zveckavom čembalu. Figlie su dočaravale nijanse svake note, a potom se vraćale glavnoj melodiji u nižem ključu, krećući se dramatičnim naginjanjem opisu proljetnoga pljuska. Baš kada su počele kliziti svojim notama naviše kako bi sugerirale let ptica, ona dva češljugara poletješe, a publika se uznemiri prepoznavši posebnost trenutka. Vivaldi otpoče sljedeću solo-dionicu, kontrastirajući let ptica s još uvijek uzbuđenim zvucima orkestra prije no što se uspostavi mir, a ptice se, barem one glazbene, ponovno ne vrate.
S krajem prvoga stavka i početkom drugog, publika zaviri u primjerke soneta koje su našli na svojim stolicama. Violine zasviraše meki i valoviti ostinato, sugestiju laganog povjetarca u travi, dok je Vivaldi izvodio jednu sporu melodiju - opis pastira koji se proteže i odmara ispod drveta. Samo lavež njegova psa, dočaran violončelom, prekinu savršeni spokoj tog prizora.
Potom se nadignu glazba ljetne omare, dozivajući pospanost ljetna poslijepodneva, u kojem sve vrvi od buba i muha, dok u granama pjevaše i treperiše kukavica, golubica, češljugar. Iznenadna divlja oluja potom naglo okonča ljetni concerto.
Jesen pak bijaše doba slavlja. Violine sviraše imitacije gajdi u nekoliko poteza; drvene flaute oponašahu ples seljaka. Nastupi opijenost, dok Vivaldijev solo poče opisivati teturava seljaka koji pade na tlo a da to nitko ne opazi, dok je divlja zabava i dalje trajala.
Chiaretta i Claudio stajaše u jednoj niši. Blizu njih njihova djeca ispred nove freske na zidu koju je ona bila naručila s prizorom njih dvoje kako vire iza jednih trompe l’oeil vrata. Donata i Maffeo pokušaše se ne smijuljiti dok su stajali ispred svojih portreta na zidu, i oponašali tamo naslikane geste. Claudio pokaza Chiaretti glavom na njih.
Premda je dio publike i dalje proučavao svoje programe, nekolicina ih je već izgledala uzrujano zbog težine soneta kao i neočekivanih, neobičnih zvukova orkestra. Nekoliko ih se pak okrenu prema banketnom stolu. Do četvrtoga concerta, već je došlo do znatnog pomicanja tijelima i stolicama.
Basevi prvo otpočeše, potom violine svojim skokovitim treperenjem koje nije trebalo zvučati kao melodija već drhtavica od hladnoće. Vivaldijev solo kao da posla sjevernjak notama, vodeći drhtanju u nogama i cvokotu zubi. Drugi stavak zazva osjećaj čulne ugode zimskog kamina, dok je vani sipila kiša u ritmu meka prebiranja struna. Djelo okonča s prelaskom preko leda te zaštitom u skloništu pred zimsku oluju. Vivaldijeva violina vrištaše i zviždaše poput vjetra koji zavijaše oko zgrada i kroz drveće. Orkestar pojača taj zvuk, pretvori ga u mećavu, potom se pridruže i basevi, violine, podigavši skupa jedan solo sve dok ga isti basevi ponovno ne spustiše na zemlju. A onda, bez oklijevanja, neočekivano, figlie odložiše instrumente u svoja krila.
Gosti ostaše prikovani na svojim mjestima. Nisu shvaćali da je koncert okončan. Nekoliko njih počne pljeskati. Ostali pristojno slijediše, ali pljesak se ubrzo izgubi. Onda se počeše kretati prema stolu, tražeći od Claudija znak odobravanja.
Chiaretta priđe orkestru u društvu muža. Zatim zagrli Maddalenu osjetivši toplinu njezina tijela kroz mokru tkaninu. „Bili ste veličanstveni!“ Okrenuvši se Vivaldiju ona reče: „Maddalena bijaše u pravu. Doista je riječ o izuzetnom djelu.“
Pomno je birala svoje riječi. Četiri godišnja doba bijahu senzacionalni, ali morala bi ih ponovno odslušati i odlučiti koliko joj se zapravo sviđaju. Gdjegod su male grupice gostiju mrmljale nakon koncerta, činilo se pak da se češće čula kritika od pohvale. Mogla je zamisliti zašto. Glazba je opisujući godišnja doba bila umirujuća i vedra, ali nikada pretjerano dugo. Iako je umijeće tih neakordičkih nota bilo nepogrešivo, nije ih bilo ugodno slušati. Ljeto imaše svoje komarce i povjetarce, a zima previše leda i premalo pucketajućeg kamina. Ali ljude sve to nije zanimalo. Za nekoga tko je uvijek toliko želio ugoditi drugima, Vivaldi ponudi pravo iznenađenje onima koji očekivaše laganu ljetnu zabavu.
Chiaretta se potom pridruži gostima, manje misleći na glazbu od dvoje glazbenika. Njezina je sestra došla do razine koju Chiaretta zapravo više nije mogla shvatiti, niti zamisliti. Nitko, osim Vivaldija, nije umio svirati bolje od nje. Njih dvoje bili su jedan poseban, čudesan svijet - jedan svećenik neporecive genijalnosti, ali i dubiozne reputacije, i jedna djevica iz samostana koja sviraše kao da je o svijetu sve znala.
TE NOĆI VIVALDI SE RAZBOLI, DO JUTRA SE OPORAVI, ali nedostatak sna nakon tako intenzivne izvedbe učini ga previše nemoćnim te se nije mogao vratiti u Veneciju sa zborom. Odlučeno je da će biti najbolje da se vrati sljedećega dana s Chiarettom i djecom, koji će ujedno ispratiti Maddalenu do Piete.
Toga dana vrijeme bijaše dovoljno svježe pa su Donata i Maffeo sjeli na palubu s Vivaldijem, ali ubrzo im to dojadi i oni se spuste u kabinu da nešto prizalogaje i malo odspavaju zbog topline sunca. Kada konačno legoše, Maddalena izađe dok je Chiaretta ostala dolje pod palubom.
„O čemu ste razmišljali?“ upita čim je sjela pored njega.
„Mislite na koncert? Mislim da su figlie bile veličanstvene.“

„Ne, nego što ste mislili o reakcijama publike?“
„Neki su ga prepoznali.“
„Kako to mislite?“
„Prepoznali su remek-djelo. Možda i suviše.“
On se useknu. „Sviđaju mi se neke od melodija, možda ću ih ponovno moći iskoristiti u nečemu što je lakše za shvatiti.“
„Nemojte lako odustajati. Možda ako se malo pojasni prije nastupa. Ako ustanete i odsvirate nekoliko nota. Ako pojasnite da se radi o psu, naprimjer. Ili o povjetarcu.“
Vivaldi je nije slušao. „Precijenio sam Venecijance“, reče glasom koji zvučaše nisko i obeshrabreno, gotovo nečujno.
„Možda. Ali precijeniti nekoga nije uvijek tako loše.“ Vođena nekim impulsom ona ispruži ruku okrznuvši vrh njegove. „Drago mi je da ste mene precijenili.“
Oči mu prođu od njezine ruke do njezina lica. „Kako to mislite?“
„Kada ste me kao malenu izdvojili i pružili mi priliku. Tako možda trebate i Veneciji dati njezinu priliku.“
„Već sam joj je toliko puta dao. Coro je u Veneciji, vi ste u Veneciji, ali nema nekog drugog posebnog razloga da bih ovdje ostao. Gotovo posvuda moja glazba ima puno bolji prijem.“
„To što sam ja u Veneciji nije vas nikada zadržalo.“
„A kako vi to možete znati?“
„Zato jer ste već dvaput odlazili.“
„Ali sam i ostajao kada za to nije bilo potrebe.“
Maddalena je zurila u njega, ne shvaćajući. On nastavi.
„Bilo je trenutaka kada sam se osjećao toliko poniženim zbog načina kako me tretiraju u Pieti da sam razmišljao o ostavci, ali nisam htio jer smo imali probu ili sam napisao neki solo za vas. Za vas sam pisao i u Mantovi i u Rimu, ali vi to ne znate, jer je netko drugi izvodio te komade.“
On pogleda u stranu. Oči su mu slijedile spori pokret teretnih konja koji su vukli njihovu teglenicu, ali ih zapravo nije primjećivao. „Ponekad se pitam zašto ranije nisam shvatio da svećenstvo nije za mene.“ Duboko uzdahnu. „U sebi imam previše strasti neke druge vrste.“
Pogleda u Maddalenu s tako tužnim izrazom lica da ona osjeti kako je oči peku od suza. „Vrlo ste mi prirasli srcu - još uvijek. Crkva bi to zvala iskušenjem.“ Pokuša se nasmiješiti. „Eto, to vam je moja velika ispovijed.“
„Bila sam premlada da bih to mogla shvatiti“, Maddalena će mekano. „Sada shvaćam da ste me zapravo svaki puta htjeli poštedjeti.“
On se nagnu naprijed. „Ni sa čime vam nisam smio to pokazati, ali upravo je o tome bila riječ.“ On skupi njezine ruke u svojima. „Kada su me otpustili prvi puta, otišao sam kući i napisao vam pismo. Kad sam završio, shvatio sam da vam ga ne mogu poslati jer će vam uzrokovati probleme. Znao sam da nećete shvatiti moj odlazak, ali što sam drugo mogao? Kada su me ponovno unajmili, a vi niste bili na popisu violina, pitao sam se kako ću vas vratiti, a da ne izgleda da o vama toliko brinem. Taj dan kada ste ušli u sobu sa svojom violinom bio je poput čuda. Znam da ste me mnogo puta krivo shvaćali, ali...“
Tek tada shvati da je sklopio njezine ruke u svojima te ih odmaknu, ali ona ih vrati na isto mjesto i tamo ih zadrža.
„Vi ste nešto najbolje što mi se u životu dogodilo“.
Vireći u smjeru zatvorene kabine teglenice doda: „Osim moje sestre.“
Vivaldijeva glava potonu gotovo do koljena. Ona osjeti koliko muke iz njega isijavaše. „Vi ste mi donijeli gudalo, a još nisam bila niti attiva“, šapnu mu.
On je pogleda. Kao da ga je malo odobrovoljila. „Volim vas gledati dok svirate“, reče, „onog prvog dana kada ste ušli u učionicu, sjećate se?“
Maddalena kimnu potvrdno.
„Rekao sam vam da se ne bojite težine. Nisam ni slutio da će ta težina eventualno uključiti i mene.“
Ona se nasmiješi. „Mislim da se sada mogu s time nositi.“ Htjela je stati, ali ipak nastavi: „Ponekad nas zamišljam bez Piete, bez crkve, bez ijedne brige, osim glazbe. Dvoje koji sviraju violinu i zajedno stare. Ponekad sebi kažem kako ono što bi trebalo biti, nije. Ali sad s vama, ovdje, stvari su upravo onakve kakve moraju biti, a to je dobro. Vi ste sad jedan od mojih najdragocjenijih prijatelja i ja vodim život koji volim.“
Oči mu zasjaše dok ju je gledao, a potom se ponovno rastuže. „Kada bih isto mogao reći i za svoj život.“
Oni se razdvoje i sjednu na suprotne strane teglenice. Razgovor zamru.
Vivaldi ponovno poče: „Žao mi je ako sam vam bilo čime zagorčao život.“
Potom otprhnu nekog insekta koji mu je sletio na rukav, prateći njegov let prema obali rijeke. „Znate, sestre Girò imaju svoj stan. Meni je potrebna medicinska skrb, vidjeli ste da je Paolina dobra. A Anna - ja naprosto pišem svoju najbolju opernu glazbu za nju. Ali ona je tako mlada i zna biti tako... zahtjevna.“
„Vidjela sam.“ Maddalena nije htjela da njezin ton zazvuči oštro, osobito nakon takvog razgovora, ali naprosto nije htjela ni misliti na njih dvije. „Mislim da vas ona umanjuje.“
Prije no što je mogao odgovoriti, Maffeo i Donata otvoriše vrata kabine. „Skoro smo stigli,“ reče Donata, „virili smo kroz prozor.“
Chiaretta se također popne na palubu, s košarom koju su ponijeli sa sobom. Dok je Vivaldi čavrljao s dječicom, ona upitno gledaše u Maddalenu, a ona je umiriše svojim letimičnim osmijehom.
Potom teglenica udari o mol kod Fusine i u tren oka bijahu spremni za iskrcaj. Vivaldi prvo pomognu Maddaleni. Stajavši na molu dok je pomagao Chiaretti i djeci, Maddalena začu ženski smijeh kako dopire do njih iz ulaza u neku krčmu. Dvojica muškaraca koračahu u društvu Anne Girò i njezine sestre, obje odjevene u putnu odjeću.
Anna naglo zasta. „Tonio?“ reče, nesigurno krenuvši prema Vivaldiju. „O čemu je riječ?“ pokaza rukom u smjeru Maddalene. „Ponovno ona?“
Vivaldi se plašljivo okrenu. „Ona je moj izvođački partner“, psiknu.
„Kladim se da je tako!“
Chiaretta priđe i stavi ruku oko Maddalene koja osta zaleđena na mjestu.
„Mama, tko je ova teta?“ upita Donata.
Anna primakne lice Vivaldiju na svega nekoliko centimetara. „Dosta mi je“, reče s gotovo neprepoznatljivim glasom. „Nađi si drugu pjevačicu. I drugu bolničarku.“ Zatetura toliko da je morala posegnuti za njegovom rukom da ne padne.
„Anna. Annina!“, on poče kuniti. „Stani!“
Anna Girò ponovno pokaza u smjeru Maddalene uvježbanim pokretom jedne dive. „Odaberi, Tonio! Ili ona ili ja.“
Chiaretta potom zgrabi Maddalenu za lakat. „Hajdemo.“ Maddalena kimnu, ali se odmaknu od nje. „Čekaj.“
Stajala je točno ispred Anne, gledajući je u oči. Anna zakorači unatrag, nesigurna i ustrašena.
„Signorina Girò“, reče Maddalena, „ja nisam netko koga on bira.“
Potom se okrenu Chiaretti i uhvati je pod ruku. Zatim krenu prema molu gdje ih je čekala gondola Morosinijevih, ne okrećući se.
MAFFEO JE CMIZDRIO U KABINI. „Mama, ona teta mi se nije svidjela.“
„Ni meni, sine.“
„Maddalena?“ Donata se okrenu i kleknu kako bi mogla bolje vidjeti tetku. „Što si time mislila? Zašto nisi netko koga on bira? Zar on tebe ne voli više od nje?“
Maddalena gledaše u Chiarettu preko ramena nećakinje tražeći pomoć. „Dušo, on voli Chiarettu više, ali njezin život... i tvoj, i Maffeov, i moj...“
„I od tate i od Andree“, Maffeo doda ozbiljnim glasom, kao da je recitirao listu ljudi za koje se molio svake večeri.
„Da, dušo, i tate i Andree. Stvar je da svatko od nas ima svoj život. Nitko ne može reći ‘biram tebe’ ako ti sama ne želiš biti birana.“
„Ali ja želim biti birana“, Donata priđe i sjedne pored majke.
„Znam“, reče Chiaretta, zagrlivši je. „Lijepo je biti primijećen, zar ne? I kada netko misli da si posebna. Ali ima jedan veći blagoslov od toga da nas je netko odabrao.“
„A što je to?“
„A to je da sami možemo birati.“

DVADESET TRI

KVRGA U MADDALENINIM GRUDIMA isprva jedva da je bila zamjetna. Iako joj je kosa na sljepoočnici pomalo izgubila sjaj i prešla u prozirno sivo, a poneko jutro kosti bijahu ukočene, u tridesetsedmoj godini još je lagano koračala i još je uvijek svirala sa strašću koja ju je omamljivala i natapala znojem.
Na svoj četrdeseti rođendan, poći će u mirovinu i pridružiti se giubilatama. Nastupat će prema potrebi, povremeno kao ripieno, a ako je željela mogla je također zadržati i honorar od svojih poduka. Dobar život, mislila je, istodobno strahujući kako će biti teško nečime ga ispuniti.
No, kvrga je rasla, a kada osjeti i drugu u pazuhu, pođe u nemoćnicu Piete da se raspita kod jedne od bolničarki. Sestra prijeđe prstima preko kvrge. „Boli li ovdje?“ upita.
„Ne. Ponekad to primijetim kada počnem svirati, ali obično to nije nešto što me pretjerano zabrinjava“. Ton njezina glasa na kraju rečenice pretvori se u upit. „Naprosto sam htjela pitati.“
„Ova vrst boljetice je uzrokovana blokadom u protoku tjelesne žuči“, reče sestra te pođe do ormarića i poče kopati po bocama i malim kutijama, napokon izvukavši nekoliko njih i donijevši ih do stola. „Napravit ću vam melem kojeg možete sami utrljati na kvrgu“, reče. „Trebao bi biti crn kako bi odgovarao žuči nakupljenoj u vašim grudima.“
Ona potom u zdjeli od mramora usitni nekoliko grumena minerala i pomiješa ih s travama. „Da bi se žuč pravilno pokrenula, treba umiješati mokre i tople elemente jer je crna žuč hladna i suha.“ Ponovno pođe do ormarića po nešto drugo. „Rođeni ste pod Saturnom?“ upita.
„Ne.“
„Dobro, inače bi vas bilo mnogo teže tretirati.“ Sestra sada priđe s nekom tamnijom tinkturom. „Spustite haljinu“, reče miješajući sadržaj u zdjeli u grubu, tamnu kašu.
„Možda će malo peći“, upozori, utrljavajući. „Ali ne brinite, jer mora doći do kvrge kako bi je neutralizirala.“ Potom napravi povez i sveže ga oko Maddaleninih grudiju. „Noćas ćete morati ovdje ostati jer vam moramo dati i purgativ za crijeva. Bez toga sama obloga nije dostatna.“
S VREMENOM MRLJA POSTA RUŽIČASTA I MEKANA NA DODIR, a kasnije tijekom mjeseca osjetljiva i upaljena. Sestra to protumači kao znak da je tretman bio isuviše djelotvoran te je stvorio neravnotežu u njezinoj žuči, spram elementa vatre, a ne zemlje. „Meka i nabubrila koža sada je u savršenom stanju za isisavanje krvi.“
To je pak trebao obaviti jedan lokalni kirurg. Doista je stigao s malim kovčegom unutar kojega bijaše nekoliko manjih noževa i nekoliko staklenih kupa. On izvrnu jednu od njih na Maddalenine grudi i pripali svijeću. Držeći svijeću pri dnu kupe, čekao je da se zrak unutra zagrije, stvarajući sisaljku koja će zategnuti kožu dovoljno da se stvori hermetički zatvor. Postupak se nastavio sve dok se krv nije počela skupljati u plik ispod kože. Kada se nakupi dovoljno krvi noktom malo razmeška zatvor. Potom jednim od noževa probuši plik, usisavajući krv u kupu i vrteći je u ruci da bi je proučio.
„Isisavanje bi moralo pomoći“, reče. „Ova je krv očito zaražena.“
Tijekom sljedećih mjeseci, pod jastuk su joj stavljali vrećice s bosiljkom i limunom, koje joj također bijahu zataknute i u korzet. Redom je gutala arsenik, mirtu, čaj od pelina, kao i korijen mandragore rastopljen u vinskom sirupu. U bolnici su joj stavljali pijavice na bradavice. Poče joj se vrtjeti u glavi od tolikih ispuštanja krvi, posebno ispod pazuha gdje je navodno neravnoteža žuči bila najizraženija.
Maddalena je Chiaretti rekla da je naprosto riječ o upali. Što drugo reći? Svake bi večeri dodirnula kvrgu s povećanim strahom. Ne treba se brinuti, pokuša se smiriti odmičući ruku i suzdržavajući se da je stalno ne dira. Nešto s čime se mora živjeti, ona odluči, možda ništa drukčije od čvora u koljenu ili nepravilno oblikovane lubanje. Ako ne boli to mora značiti da nije ozbiljno, uvjeravala se svake večeri kao da je bila riječ o molitvi. Osim toga, sa svim ovim lijekovima, nešto mora uspjeti.
GODINU DANA KASNIJE, NEDUGO NAKON SVOJEG TRIDESETOSMOG rođendana, Maddalena se okliznu na mokrim stubama kapele i slomi nogu. „Čudno“, reče Chiaretti koja ju je posjetila u bolnici Piete, „jer nije bio neki poseban pad. Možda jednostavno starim.“
Kada se Maddalena konačno vratila u svoje odaje, Chiaretta je prestala dolaziti u posjetu. Bila je ogromna u šestom mjesecu trudnoće i postalo joj je teško naokolo hodati. Dva mjeseca kasnije rodila je blizance, dječaka nazvanog Toma i djevojčicu Biancu Mariju. Kada se oporavila, obitelj je otišla provesti ljeto u svojoj vili te se dopisivala sa sestrom. Chiaretti se učini malo čudnim kada je Maddalena izjavila da je prezauzeta za dolazak u posjetu. Njezina pisma ispunjena vedrim temama o figliama i koncertima, pitanjima o njezinoj djeci nisu nagovještavala poteškoće.
NJEZIN PRVI POSJET NAKON TRUDNOĆE BI ISPUNJEN UŽASOM, dok je kroz grille parlatorija gledala kako joj se sestra primiče pridržavajući se za Anna Mariju. Chiaretta stavi dlan na usta da nitko ne bi čuo njezin uzdah. Maddalena se oslanjaše na štap, a koža joj bijaše boje pepela.
Pa ona umire, Chiaretta otrese misao pozdravljajući se. „A štap?“ pokuša zvučati raspoloženo.
Maddalena sjednu s olakšanjem. „Hvala Bogu što imam samo godinu i nešto dana do mirovine, onda ću moći sjediti po cijeli dan u svojoj sobi“, reče sitnim smijehom. Chiaretta primijeti kako je i jedna rečenica iscrpi, ali Maddalenin glas bijaše vedar, kao da je pokušala ispričati šalu.
„Govorim joj da se više brine o sebi“, reče Anna Maria. „Ne jede dovoljno, a noga joj tako neće brzo zacijeliti.“ Chiaretta prepozna onu istu uzrujanost u njezinu tonu koju je prepoznala u svojemu onoga jutra kada je Donata odgurnula kašu od leće i repe koju je kuhar skuhao zbog njezine trbuhobolje jer joj je bila preružna.
„Previše si tvrdoglava“, korila ju je Chiaretta.
Maddalena poprijeko pogleda u obje. „Nemojte razgovarati o meni. Kako su blizanci? Koliko su stari - zar već pet mjeseci?“
„Ne mogu dočekati da ih upoznaš. Toma je mali fakin“, Chiaretta će, pokušavajući prihvatiti promjenu teme.
„Kao i njezina majka kada je bila mala“, nasmija se Anna Maria.
„A Bianca Maria je tvoja mala kopija“, Chiaretta reče Maddaleni, „preslatka je. Tamna kosa s malo riđe. Gotovo uopće ne plače.“ Lice joj se potom uozbilji. „Reci mi, jesi li zaista dobro? Znam da sve zadržavaš unutra.“
„Dobro sam“, Maddalena udahnu kao da će reći više, ali nije. Chiaretta pričeka, a sestra nastavi. „Ne znam zašto se osjećam tako slabo čitavo vrijeme. Noću mi je teško disati, a nemam ni apetita. Valjda zbog svih tih groznih stvari koje moram gutati da bih ozdravila.“
„Ništa ne tajiš, zar ne?“
„Naravno.“
Svjetlo posta mutnije i Chiaretta usta kako bi obukla ogrtač. Maddalena je ponovno znakom pozva ka rešetki. „Stube“, reče, „znaš kako su te stube mračne i skliske, bolno mi je penjati se gore-dolje. Znaš da volim tvoje posjete, ali dok mi se noga ne zaliječi, najbolje će biti da se neko vrijeme samo dopisujemo.“
Chiaretta se zagleda u Anna Mariju. Izraz njezina lica bijaše prazan, kao da ni ona nije shvaćala što to Maddalena predlaže. „Ali kako ćeš onda vidjeti Donatu i Maffea? I moje bebe?“
„Jednostavno će morati pričekati, ali ne zadugo.“
Chiaretta zatrese glavom. „Znam te, Maddalena. Uopće ne izgledaš dobro, a čitavoga mi ljeta govoriš da je sve u redu. Želim se sama u to uvjeriti.“
„Chiaretta, molim te. Moji bolovi...“
Ne znam što ću, pomisli Chiaretta zureći u Maddalenine oči kao da u njima traži neku ideju. Obje zašute. Zatim upade Anna Marija. „Ja bih mogla dolaziti u posjet“, predloži.
Maddalena i Chiaretta prekinu zuriti jedna u drugu. „To je divna ideja“, reče Maddalena.
Chiaretta nije bila tako oduševljena. Anna Maria nije ništa pisala iako je očito da nešto nije bilo u redu. Ipak, Chiaretta poznavaše sestru dovoljno dobro. Zacijelo je ona nagovorila Annu Mariju da ne brine i da je sve u redu. Ovako će barem moći doznati više. „U redu“, reče Chiaretta, „ali samo privremeno.“
Dođe i vrijeme polaska. Chiaretta primaknu obraz rešetki za njihov ritualni pozdrav. Maddalena je poljubi u obraz, a potom okrenu svoj. Kao da nije bilo ničega između mlohave kože i lubanje. Chiarettu ponovno obuze osjećaj panike.
„Sljedeći tjedan, u isto vrijeme“, pri polasku reče Anna Mariji. „Možda i prije toga. Samo pošalji po mene i odmah ću doći, bez obzira na sve drugo.“
Anna Maria kimnu. Čelo joj bijaše naborano, nije je mogla gledati u oči dulje od jedne sekunde.
KADA SE VRATILA KUĆI, DONATA I MAFFEO SU UČILI, a blizanci su već bili u postelji. Chiaretta zasta u portegu pogledavši se u zrcalo i nagnu se proučavajući svoj odraz. Kosa oko sljepoočnica postala joj je još finija. Poneka naznaka sive nije dovoljno odudarala od njezine plave kose da bi se dala primijetiti, ali mogla je uočiti kako se u tridesetima njezin izgled počinje mijenjati. Koža se počela malo borati ispod očiju, a usnice postahu tanjima. Lice u zrcalu ipak još uvijek bijaše lijepo iako očigledno starije. Sada i zasjenjeno brigom za sestru.
Claudija nije bilo kući tako da mu se nije mogla odmah povjeriti. Već više od mjesec dana bio je na službenom putu. Giovanni Antonio Canal, bivši slikar prizora za Teatro Sant’Angelo slikaše vedute u Claudijevoj radionici pod imenom Canaletto i njegove su slike postajale jako popularne u čitavoj Europi tako da je Claudio bio sve češće na putu, skupljajući narudžbe u sve više gradova. Njegovo zadnje pismo najavilo je povratak za tjedan-dva. Chiaretta pokuša ne brinuti do tada toliko za sestru, bivajući zauzeta s blizancima, sinom i kćeri.
Osmogodišnji Maffeo bijaše izrastao u tamna i zgodna dječaka, s istim onim jakim tijelom i gustim obrvama kakve imaše i Claudio. Jedanaestogodišnja Donata, plave kose poput Chiarette kad ova bijaše beba, sada dobi jednu crvenkastu nijansu, negdje između majčine i tetkine. Od Chiarette pak nije naslijedila modre oči već nešto sličnije Maddaleninim, boje kestena. Skupa s njezinim dugim, tamnim trepavicama, imala je izgled kakvog bi zasigurno cijenio Tizian.
Donata je gotovo već pola svojeg vijeka svirala na čembalu. Gotovo svakoga podneva, sjedila je zadovoljna i pomalo snena za tipkama, koristeći prste sa sve više samopouzdanja, slabina pritisnutih uz majku u kojoj kao da postojaše neki skriveni izvor svega. Često im se znao pridružiti Andrea, ponekad i Luca, a Donata bi se onda veselo migoljila kada bi svi skupa sjeli na klupu i pjevali jednu harmoniju za drugom.
Nekoliko mjeseci nakon njezina posjeta Maddaleni, Chiaretta i Donata sjediše same za čembalom kadli uđe Zuana i najavi da je jedan od Claudijevih suradnika čeka dolje u sala d’oro.
„Još nisam odjevena“, reče, „reci mu da pričeka.“
„Kaže da je hitno, madonna.“
Donata osjeti kako majčino tijelo posta napeto. „Mama?“ upita.
„Nastavi svirati, cara“, reče, popravi suknju, provjeri kosu u zrcalu i potom požuri iz sobe.
U sala d’oro čovjek je stajao kraj prozora. Svjetlo bijaše jako, odbijajući se od pozlaćenih zidova. Crvene brokatne zavjese bijahu sjajne. On poskoči kad začu njezin glas. Kada se okrenu, Chiaretta primijeti da mu je izraz lica vrlo ozbiljan.
Maddalena, ona pomisli. „Je li riječ o mojoj sestri?“
„Maddalena della Pietà?“ izgledaše zbunjen. „Ne, maddona, riječ je o vašem suprugu.“
NE PROĐE NI SAT VREMENA, A CHIARETTA pozva Donatu i Maffea u svoju sobu. Podbuhla lica i jedva čujna glasa, ona ih obavijesti da im je otac mrtav. Negdje nedaleko Münchena, kočija u kojoj se vozio izgubila je jedan od kotača. Zajedno s konjima stropoštala se niz neku strminu, a otac je pritom slomio vrat. Tijelo je bilo na putu za Veneciju.
Dugo vremena ih je držala u rukama. Potom usta. „Nekoliko dana oboje ćete spavati sa mnom, sve dok ne prođe pogreb. A sada, moram otići do Piete.“
Chiaretta pođe do toaletnog stolića. Zureći, ne mogaše povezati sebe s licem u zrcalu. Onda dignu posudu s rumenilom i poče ga automatski mazati na obraze, ali zahvatila je previše ruža koji se razmrlja po udubljenjima u koži. Poče ga ponovno razmazivati kao da ne shvaća što radi. Zatim joj priđe Donata i odmakne ruku s prenaglašenih mrlja.
„Mama“, reče, „ja ću.“ Potom uze maramicu te joj očisti lice. „Samo stavi veo“, reče glasom koji se gušio. „Bit ćeš ponovno lijepa neki drugi dan.“
PRIORA UVEDE CHIARETTU U SVOJ URED. „Upravo smo primili vijest,“ reče, „jako mi je žao.“
Chiaretta se zahvali, ali ukočeno, kao glumica-početnica koja po prvi put recitira svoj tekst. „Znam da je vrijeme za razgovor, ali prvo želim vidjeti svoju sestru.“
Priora gotovo neprimjetno ustuknu, potom brzo udahnu. „Pozvat ću je, ali znate da joj nije dobro.“
„Znam. Htjela sam upitati Claudija što s njom, ali...“, glas joj se izgubi te poče jecati.
Priora je zagrli i povede prema stolici. „Pričekajte ovdje“, reče. „Pozvat ću Annu Mariju da joj pomogne sići dolje.“
Nekoliko minuta kasnije, Maddalena je ušla u sobu. Chiaretta nije odmah shvatila da je sablasni lik oslonjen o ruku Anne Marije njezina sestra. Krhki, razvezani pramenovi kose, odmotani iz punđe na njezinu vratu, sada joj ležaše po obrazima kao paučina. Na tanašnom licu oči joj postaše ogromnima.
„Obećali smo joj“, Anna Maria će, gotovo cvileći.
Chiaretta je nije ni čula. Niti je primijetila prioru koja je dala znak da shvaća Anna Marijine riječi. Zagrlivši svoju sestru, Chiaretta osjeti oštre kosti njezinih ramena ispod mlohave haljine. Odjednom je proguta ogromnost ovih događanja te poče ridati u Maddaleninu naručju.
„Chiaretta, ja...“ Maddaleni se slomi glas te i ona poče plakati.
Dugo držaše jedna drugu u naručju. Zatim se Chiaretta odmakne te progovori tonom koji je istodobno bio i naredba i molba:
„Pođi sa mnom kući.“

CLAUDIJEVE PRIVATNE STVARI ODNESENE SU IZ NJEGOVA UREDA, a njegova spavaća soba sada bijaše pripravljena za Maddalenu. U malom predsoblju postavljen je i krevet za bolničarku. Maddalenin izgled je isprva zastrašio malog Maffea kojemu je trebalo tjedan dana da joj priđe i poljubi je, dok je Donata dolazila i čitala joj na krevetu, a Besina je također dovodila i blizance u dnevni posjet.
Donata je napravila doživljaj od istresanja i okretanja njezinih jastuka. Jednoga dana, dok je Maddalena spavala, ona napipa malenu vrećicu ispod jednog od jastuka i izvuče je van. „Što je to?“ šapnu majci.
Chiaretta izvadi komadiće češlja i pruži ih Donati. „Nešto lijepo što se polomilo. Htjela sam to ondje staviti.“
„Mali cvjetovi su tako krasni“, reče Donata, milujući ih prstima baš kao što je to učinila Chiaretta kada ih je prvi put ugledala.
„Ona ne zna da su joj ispod jastuka“, reče Chiaretta, „neka to bude naša mala tajna. Tajna majke i kćeri.“
NAKON TJEDAN-DVA, KADA SU SE DONATA I MAFFEO VRATILI u svoje postelje, Chiaretta je konačno imala vremena za sebe. Poslala je poruku Andrei da ga do daljnjega ne može primati. Koliko god je žudjela da je netko drži u svome naručju, htjela je da to bude Claudio te je odlučila ostati bez utjehe.
Kada je došao dan čitanja Claudijeve oporuke, Antonia i Piero dođoše po nju svojom gondolom i svi skupa pođoše do odvjetnikova ureda. Giustina je preminula nedugo nakon svojega muža, Claudijeva druga sestra bijaše u samostanu, a stariji brat se zastalno nastanio u Antwerpenu, tako da će saslušanje uključiti samo njih troje. Razgovarajući kratko i odrješito o Claudijevoj imovini bijahu nemirni i zabrinuti. Što će biti ako je odredio da imovinom upravlja njegov brat kojeg je poznavala jedino Antonia?
Odvjetnik izvuče jedan debeli pergament. Prvo je bila riječ o Antoniji. Piero se opustio kada je čuo da će njegova žena dobiti malu godišnju isplatu, ali mu se lice smrknulo kada odvjetnik nastavi čitati. Nitko neće moći podizati novac osim nje, a opunomoćena osoba će se pobrinuti da se sredstva doista koriste za njezine osobne potrebe i za potrebe njezina domaćinstva. Uvreda bijaše očita. Pieru se nije moglo vjerovati.
Njegova će sestra u samostanu i dalje dobivati godišnju stipendiju sve do svoje smrti. No, Claudio je dodao i malu dodatnu sumu. Ona će provesti svoje dane u dobro opremljenoj sobi u samostanu San Zaccaria, s dovoljno novca za potrebe druženja, parfumerije, odjeće i ostalih luksuza.
Claudio nije ništa ostavio bratu. Smatrao je da je njihov otac već davno pošteno podijelio nasljedstvo i svatko je mogao svojim dijelom slobodno raspolagati. Rečeno je da njegova odluka bijaše da sve ostavi svojoj obitelji. Chiaretta slušaše njegovu oporuku u čudu.
„Svojoj voljenoj ženi Chiaretti, koja je bila velika radost mojega života, ostavljam cijelu svoju imovinu i određujem je kao opunomoćenicu iste. Upućujem je da osigura jednakovrijedno nasljedstvo mojim kćerima Donati i Bianci Mariji, koje će im omogućiti da same, kada za to dođe vrijeme, donesu odluku hoće li se udavati ili otići u samostan. Također, moji sinovi Maffeo i Toma, moraju imati dovoljno nasljedstvo da im obojici omogući ženidbu, nastavak obiteljskog posla ili početak nekih novih poslovnih poduhvata, kao i mogućnost da ispune svoje obveze spram republičkih vlasti. Neka moji voljeni sinovi bude jednako sretni kao što sam bio i ja i neka nađu sposobne i voljene partnere, što isto želim i svojim kćerima ako se odluče na udaju.
Glede upravljanja mojim poslovima, svojoj supruzi toplo preporučujem da prihvati pomoć koju će joj zasigurno ponuditi Luca Barberigo i Andrea Corner. Obojica su sjajni poslovni ljudi za koje vjerujem da iskreno brinu o najboljim interesima moje supruge i djece.“
Odvjetnik je još čitao, ali Chiaretti i ovo bijaše dovoljno. Claudio je sve ostavio njoj - kuće, partnersko vlasništvo operne kuće, slikarsku radionicu. Čak je sugerirao da zadrži i Andreu.
Je li znao?

Chiaretta više nije slušala odvjetnikovo čitanje. Sklopi oporuku i potom svo troje ustanu.
„Hoćeš li poći s nama?“ Pierov glas bijaše šupalj i ukočen.
Odvjetnik ga prekinu. „Moramo porazgovarati nasamo,“ reče, „ja ću se za to pobrinuti.“
Kada su napokon otišli, on izvuče još jedan komad papira. „Postoji i dodatak oporuci. Nije se ticao nikoga drugoga do vas tako da sam to htio s vama osobno podijeliti. Postoji još jedna ostavština, za nekoga u Pieti.“
Duboko udahnu i nastavi. „Chiaretta, teško mi je ovo reći. Vaš muž ima još jedno dijete, jednu kćer, s jednom dobro poznatom kurtizanom. Ona nije htjela odgajati djevojčicu tako da ju je Claudio smjestio u Pietu. O njoj se brinuo koliko je mogao, ali njezino porijeklo se moralo držati tajnim.“
„Koliko je stara?“ šapnu Chiaretta.
„Mislim da je možda malo starija od Donate. Bojim se da vam ne smijem odati njezino ime ili bilo što drugo, osim da je riječ o zdravoj djevojčici, o jednoj figlia di commun.“ On se nakratko nasmiješi. „Izgleda da nije glazbeno obdarena, ali je dovoljno lijepa. U svakom slučaju, ovaj joj dodatak priskrbljuje godišnju stipendiju za njezin miraz, a vi ćete se oko toga pobrinuti kao opunomoćenica.“
Chiaretta je bezizražajno zurila. „Žao mi je, ali morao sam vam to saopćiti. Vaš je muž bio izuzetan čovjek“, nastavi, „možda i čovjek budućnosti kada je riječ o tome koliko se u vas uzdao.“ Podignu papir kao potporu svojim riječima. „Volio vas je. Nadam se da ova situacija to neće dovesti u pitanje.“
„Ne“, odgovori Chiaretta, vrativši se stvarnosti sobe. „Ne, neće. Naprosto je čudno da je sada u Pieti jedna djevojčica koja zna jednako malo o svojem porijeklu koliko i ja, a da joj ništa ne smijem reći, pa čak niti znati tko je ona.
„To je gospodin želio. Žao mi je. Pretpostavljam da ako baš inzistirate pogledati u registar...“
Chiaretta ga prekinu. „Poštivat ću volju svojeg supruga. On je svakako poštivao moju.“
Odvjetnikovo lice posta ozbiljnim. „U mnogo čemu morat ćete potražiti pomoć, ne samo sada nego na duže vrijeme. Nije lako rukovati tolikim stvarima kao što je to činio Claudio. Većina ljudi s kojima ćete se susresti nisu naučili poslovati sa ženom.“ On zasta i potom upita: „Hoćete li pitati Andreu za pomoć?“
Ona primijeti da nije spomenuo Lucu. Pokušala je delikatno odgovoriti protupitanjem: „Je li moj muž znao da...?“
Vidjevši da joj je neugodno, odvjetnik je prekinu. „Da imate odnos s Andreom?“
„Da“, reče, „moram to znati prije nego što odlučim hoću li prihvatiti njegovu pomoć.“
„Znao je. Koliko god takvu stvar bilo teško prihvatiti, Claudio je vjerovao da ste dobro odabrali. Mislim da je to pokušao reći u svojoj oporuci. Naravno, znao je da ćete i vi doznati njegovu tešku tajnu.“
On se nagnu prema njoj. „Chiaretta, ako se pitate jeste li bili dobra supruga, ili ako je postojala neka druga, onda se samo sjetite današnjega dana i onoga što je on učinio za vas. Vi ste ga promijenili. Da je bilo tko drugi u pitanju mislim da bi njegov brat morao upravljati ne samo imovinom nego i vašim životima. Umjesto toga, od danas ste vi jedna od najmoćnijih žena u Veneciji.“
On pričeka radi težine svojih riječi. „Neće vam biti lako, ali ako vam zatreba pomoć...“
Ona ukopa lice u ruke žaleći za mužem, za dobom i za vremenom, za satom i za trenom, za lijepom zemljom i mjestom koji joj doniješe tolike blagoslove i toliko boli.

DVADESET ČETIRI

USPRKOS TOME ŠTO JOJ SE STANJE POGORŠALO, Maddalena se pokušala dizati iz kreveta ne bi li pomogla Chiaretta ali čak i obične stvari poput brige oko djece i domaćinstva, postale su joj prenaporne. Kosti je bolješe toliko da nije mogla napraviti ni koraka bez jauka. Disanje joj je postalo otežano. U krevetu se osjećala posramljeno želeći brzi dolazak smrti tako da riješi muke i sebe i sestru.
Chiaretta bijaše toliko iscrpljena da je postala gotovo mahnita. Claudijevi suradnici prolaziše kroz sala d’oro gotovo bez prekida pa iako je zamolila Lucu da ih većim dijelom tijekom dana on dočekuje i s njima raspravlja o Claudijevim poslovnim poduhvatima, čak i njegovi sažeci na kraju dana tražili su od nje previše energije. Chiaretta ne samo da je imala na skrbi dvoje ožalošćene djece već i blizance koji nisu bili niti godinu dana stari. Povrh svega toga, znala je da provodi posljednje tjedne u društvu svoje sestre.
Ne mogu više, pomisli. Plakala je svake noći suzama natapajući jastuke. Ali i dizala se svakoga jutra, čavrljala sa Zuanom dok joj je pomagala da se počešlja i odjene. S godinama je postala sklona Zuani, koja je i sama počinjala pomalo starjeti. Chiaretta pođe u posjet sestri. Maddalena se osjećala bolje te im naruči doručak, a u međuvremenu joj počešlja kosu, namjesti jastuke i pomogne promijeniti noćnu spavaćicu.
Nakon doručka, Chiaretta ode u dječju sobu gdje se malo igraše sa svojim blizancima, a potom navrati i do knjižnice da vidi kako su i što rade Donata i Maffeo, posebno kako su radili sa svojim tutorom. Vrijeme za kratki susret i poljubac, a potom čitav dan u društvu investitora iz Teatra Sant’Angelo, predradnika iz slikarske radionice, i svih ostalih s kojima je muž imao poslovne odnose.
Večeri su bile posvećene Donati i Maffeu. A nakon večere svi bi se skupili u Maddaleninoj sobi igrajući igre i svirajući dok ih je Maddalena promatrala. Chiaretta je barem jednom tjedno slala gondolu po Annu Mariju, a ona je uvijek dolazila sama. Ponekad je sugerirala da dovede Benedettu i neke druge figlie, ali je Maddalena to odbijala. Kolikogod bi ih još jednom voljela vidjeti i čuti njihovu glazbu, strahovala je da bi tužne uspomene mogle nadvladati one sretnije.
Chiaretta još uvijek nije stupila u bliski kontakt s Andreom. Njezina bol bijaše previše svježa. S vremena na vrijeme, ona pozivaše Lucu i Andreu na večeru, da im iskaže svoju zahvalnost ali i zato da Maffeo može vidjeti na djelu kako se to ponašaju plemići. Obojica su obećali da će pomoći Maffeu kada malo poraste i podučiti ga svemu onome što ne može naučiti kod kuće - lovu, kockanju, odnosu sa ženama, koje će mu se zacijelo klanjati.
Kao ženi, Chiaretti nije bilo dopušteno postati članom Velikog koncila. Još jedna obaveza i mogu komotno umrijeti, mislila je, shvaćajući koliko je toga Cluadio preuzeo na sebe. Ali imala je jednu želju, u čast njegove uspomene, baš kao i Maddalenine: htjela je zauzeti njegovo mjesto u Congregazione della Pietà. Priora se isprva gotovo zagrcnula. Iako su žene vodile dnevne poslove ona bijaše jedina u poslovodnom odboru. Ali i ona je tamo bila više netko tko prima upustva.
Međutim, polako se poče zagrijavati za tu ideju - jedna bivša figlia di coro, sada glava jedne od najstarijih plemićkih obitelji, u odboru gdje može ponuditi svoju jedinstvenu perspektivu. Iako će se Congregazione možda zgrčiti na tu pomisao, priora prihvati izazov. Postignut je kompromis. Tijekom mnogih generacija Morosinijevi su bili veliki donatori i služili su u odboru kao njegovi direktori. Maffeo bijaše premlad da se uključi, ali dok ne odraste Chiaretta bi mogla služiti umjesto njega.
„A do tada,“ reče priora u privatnom razgovoru s Chiarettom, „tko zna?“ Običaji se u Veneciji mijenjaše toliko hitro da će možda biti zadržana u odboru bez obzira na Maffea. „Doklegod nisu u pitanju Mendicanti“, doda priora s lukavim osmijehom na licu.
Jedna je stvar ostala nedovršena. Kako se Maddalena bližila smrti, Chiaretta je znala da više s njome ne može čekati. Upropastila je mnoge listove papira pokušavajući pronaći prave riječi za pismo. A zatim, jednoga jutra, Maddalena se nije htjela dići iz kreveta. Chiaretta primijeti krvavu mrlju na njezinu jastuku. Više nije bilo vremena te uzme pero i napisa: „Dođite brzo, Maddalena umire.“
Pismo pronađe Vivaldija u Mantovi gdje je radio na novoj operi. Za nekoliko dana već je stajao u portegu Ca’ Morosinijevih.
„Jesam li zakasnio?“ pitao je.
„Ne“, odgovori Chiaretta, „ali neće dugo trajati.“
Vivaldi izgledaše umoran, ne bijaše to običan umor srednjovječnog čovjeka nakon neočekivana i zamorna putovanja. Chiaretta prepozna njegovo karakteristično teško disanje i upita: „Donijeli ste što vam treba ako vam ne bude dobro?“
On pokaza na kovčeg na podu, odmah do kutije s violinom. „Paolina mi je spakirala sve potrebno.“
Pri spomenu imena Paoline Girò on primijeti hladnoću na njezinu licu. „Nije istina što se o meni priča“, reče s gorčinom, „naprosto glasine! Ništa im ne znači uništiti jednog čovjeka.“ On udahnu i napravi grimasu kao da ga nešto boli. „Bolestan sam. Potrebna mi je bolničarka. Anna pak...“ zatrese glavom i zarže. „Anna je jedna pogreška koje se izgleda ne mogu riješiti.“
Chiaretta je zurila u njega. Htjela mu je reći da je nije briga, ali nije htjela trošiti nimalo energije. Uhvati ga za ruku. „Hvala što ste došli“, reče.
„Stigao sam direktno s kočijaške stanice. Ako vas brine vaš ugled, mogu prenoćiti negdje drugdje.“
Usprkos samosažalnoga tona u njegovu glasu, Chiaretta ponovno pogleda u tog ranjivog, nesretnog, srednjovječnog čovjeka ispred sebe. Godine uzrujanosti i ljutnje odjednom se dignu s nje u poplavi uspomena koje bijahu tako jake da su prevladale sve ostalo.
„Neka ljudi pričaju što hoće“, reče. „Vi ste prijatelj.“ Potom pokaza slugi da ponese njegove stvari, uhvati ga pod ruku i krenu s njim uz stubište.
IAKO JE VIVALDI BIO SVEĆENIK BEZ SVOJE ŽUPE, ipak je tu i tamo obavljao sakrament posljednjega pomazanja. Sada se zgrozio ugledavši Maddalenu, koja se grčevito skvrčila nasred ogromne postelje. Izgledalo je kao da spava, ali kad on prođe sobom, ona osjeti nečije prisustvo i otvori oči.
Vidjevši Vivaldija kao kroz gustu maglu promrsi: „Je li zvonilo zvono? Kasnim li na svoju poduku?“ borila se ne bi li se podigla iz kreveta. „Chiaretta! Ja nemam svoju violinu!“
Chiaretta požuri da se nađe sestri pri ruci. „Tu sam. Gledaj tko te došao posjetiti!“ pomognu joj ustati. Potom joj otare kosu iz očiju. „Don Vivaldi. Došao je iz Mantove.“
„Susana je uzela moje gudalo. A ja sam previše bolesna za sviranje“, Maddalenin glas bijaše jedva čujan čak i u tihoj sobi.
„Nije zbog toga došao. Došao te posjetiti.“
Vivaldi priđe postelji. „Maddalena? Maddalena Rossa? Ja sam.“
„Maestro“, ona promrmlja, potom sklopi oči i činilo se kao da je ponovno zaspala.
Chiaretta pokaza Vivaldiju na praznu stolicu u kutu; potom namjesti krevet i sjedne kraj njega. „Zbog laudanuma spava satima. Ako želite poći na počinak, pokazat ću vam vašu sobu i kasnije vas pozvati.“
„Hoćete nešto odsvirati za mene?“ Molba iz kreveta bijaše tako tiha da je isprva nisu ni prepoznali. Maddalena okrenu glavu u smjeru njihovih glasova. „Svirajte nešto.“
Chiaretta požuri do vrata kako bi naredila slugi da ode po Vivaldijevu violinu u njegovu sobu. Kada violina stignu, Vivaldi je izvadi iz kutije i poče svirati prve note koje je za nju bio napisao.
„Sjećate se ovoga?“ reče. „Bili ste treća violina i svi su se zbog toga ljutili.“
Smiješak zaigra na njezinim usnicama.
„A potom ovo“, reče, počevši drugi komad koji je za nju napisao, vrteći se i praveći piruete na visokim strunama prije nego što je skliznuo niže u otužne, niske tonove. „Svih se sjećam“, reče dubokim glasom koji je gušio suze.
Maddalena ponovno sklopi oči. „Hoćete da vam odsviram nešto drugo?“
„Ne sada“, ona promrmlja, „sada moram spavati.“
VIVALDI JE TAKOĐER BIO ISCRPLJEN. I on i Chiaretta spavaše sve do ranog poslijepodneva. Probudi je bolničarka kada ju je došla obavijestiti da je Maddalenino disanje postalo gotovo neprimjetno i da se nije trzala čak ni kada bi je prodrmali. Chiaretta pošalje po Vivaldija. On se pojavi za nekoliko časaka s malom vrećom i brevijarom.
„Donio sam što je potrebno za posljednje pomazanje.“
Chiaretta pogleda u sestru koja nepomično ležaše na krevetu. „Bolje da odmah počnete.“
Vivaldi se prekriži, potom i Chiaretta. „Pax huic domui“, on reče.
„Mir kući ovoj i svima u njoj“, Chiaretta odgovori.
Vivaldi prijeđe prstom preko nekoliko stranica prije nego što otpoče. „Gospode, nisam te vrijedan“, poče, „nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će duša moja.“ Čuvši poznatu frazu, Maddalena se pomaknu i otvori oči.
Vivaldi joj priđe. „Jeste li dovoljno snažni za euharistiju?“ Ona kimnu. On potom stavi komadić hostije među njezine usne. Zatim izvadi malu bočicu s uljem i njime Maddaleni namaza očne kapke, uši, nosnice, usne i ruke, izgovarajući molitvu nakon svakog pomaza. Kad završi zamoli Chiarettu da mu pomogne maknuti pokrivač s njezinih stopala te i njih namaza.
„Što je ovo?“ upita, prešavši uljem preko srebrna ožiljka na njezinoj peti.
„To je znak Piete“, Chiaretti zadrhta glas. Stavljen je da se ne izgubimo.
On je na tren pogleda, ne shvaćajući na što misli. „Kyrie eleison“, otpoče, odloži bočicu, a odmah potom Chiaretta mu se pridruži u molitvi. Vivaldi joj doda mali komadić platna da njime obriše višak ulja s Maddalenina lica.
„Gotov sam“, reče.
Maddaleni se razdvoje usnice, praznih očiju, kao da je pokušavala još nešto reći.
Chiaretta se nagnu. Mogla je razabrati jednu riječ.
„Pjevaj.“

Ona pogleda u Vivaldija. „Salve Regina. Posljednji stavak.“
Vivaldi podignu violinu i poče svirati Maddaleninu dionicu. Chiaretta se ispravi, naslonivši se na jastuke.
„Et Jesum benedictum“, ona poče. Podigavši Maddalenino mlohavo i gotovo bestežinsko tijelo u ruke, poče ga ljuljuškati u ritmu glazbe. „O clemens, o pia, o dulcis Virgo“, pjevaše. Mirna moja, pobožna, slatka djevice sestro, pomisli, osjetivši kako je peku suze i kako joj se u grlu guši glas. Blijedi osmijeh prijeđe preko Maddaleninih usnica, baš kao kad je i sama izvodila taj komad, njezin omiljeni od svih koje su zajedno bile izvodile. Možda je to pokušala reći kada je promrmljala nešto što Chiaretta nije mogla dokučiti. Dok je Vivaldi završavao s posljednjim notama, Maddaleni otežaše ramena.
„Pođi“, šapnu Chiaretta ljuljajući sestru u skladu s glazbom.

BILJEŠKA AUTORICE

Riječ je o djelu povijesne fikcije, djelomice zasnovanom na zbiljskim likovima. Arhiv Ospedale della Pietà bilježi da je Antonio Vivaldi bio kupio „jedno gudalo za Maddalenu Rossu“. Iako nisam mogla ustanoviti točan datum ova mi je bilješka pružila prvi element za fabulu Četiriju godišnjih doba. Kako su figlie di coro koristile samo svoja prva imena bilo je potrebno razdvojiti „riđokosu Maddalenu“ od ostalih, jer je u to vrijeme bilo više Maddalena koje su nastupale u zboru.
Chiaretta je pak ime jedne slavne sopranistice zbora, ali iz kasnijeg razdoblja. Jedan od tri meni poznata elementa fabule koja nisu bili dosljedni činjenicama je Chiarettina uloga Abre u Juditha Triumphans, jer je tu ulogu zapravo pjevala neka osoba koja se zvala Silvia. Pokušala sam promijeniti njezino ime u Silvia, ali pošto sam već imala lik Silvije Štakora, taj mi je lik stalno dolazio na pamet dok sam pisala. Na kraju, odlučih se za ime Chiaretta. Kao dodatnu razbibrigu, kasnije sam iz jednog od dnevnika u Pieti doznala da je dotična Silvia zapravo već bila u svojim šezdesetima kada je pjevala Abru pa njezino ime doista nije predstavljalo neki dodatni problem.
Anna Girò bijaše stvarna osoba. Njezin odnos s Vivaldijem prerastao je u veliki skandal, ali ne zna se točno kakve vrste. Od prvog susreta u Mantovi pa sve do njegove smrti, ona i njezina sestra Paolina, bile su Vivaldijeve stalne pratilje iako je on tvrdio da je Paolina naprosto bila njegova bolničarka, a Anna jedna od zvijezda njegovih opera. Suvremenici pak često dovode u pitanje kvalitetu njezina pjevanja.
Anna i Paolina imale su svoju kuću u Veneciji, ali anegdote poput one koju je zabilježio Carlo Goldoni, sugeriraju da su uglavnom živjele s Vivaldijem. Skandal je bio dovoljan razlog da Vivaldi izgubi mnogo važnih narudžbi jer se postavljalo pitanje kako jedan svećenik može naočigled održavati seksualni odnos s jednom ili možda obje sestre. Pokušala sam izostaviti bilo kakve konkretne reference o toj mogućnosti, jer ako je Vivaldi doista održao svoju svećeničku zakletvu o celibatu, onda bih time stvorila fabulu koja bi bila veoma nepravedna spram nekoga tko se više ne može sam braniti.
Druga važna Anna, izvjesna Anna Maria della Pietà, također je bila stvarna osoba, otprilike iste dobi kao Chiaretta i Maddalena. Napuštena kao malo dijete, cijeli je život provela u Pieti, dočekavši tamo i svoje osamdesete. Svirala je kao glavni violinist od 1720. do 1737., a Vivaldi je za nju napisao oko trideset i sedam koncerata. Jedan obožavatelj je čak napisao i pjesmu u počast njezine vještine sviranja čembala, violine, violončela, viole d’amore, lutnje, teorba, kao i mandoline. O njezinu sviranju violine, zapisa:

Bistra Anna Maria,

Utjelovljenje dobra i ljepote

...violinu tako svirat' znade

da svakog tko je čuje ona u raj prenese,

ako istina jest da tamo

i anđeli tako svirati znaju.


Drugi put kada sam svjesno odlutala od činjenica bila je promjena nekih datuma u Anna Marijinu životu. Rođena je 1694., dvije godine nakon Maddalene, ali sam, vjerujući u važnost njezine priče, pomakla taj datum tako da je mogla u vrijeme kada je tamo stigla Maddalena, već biti adolescentica.
Treća točka bila je pomicanje datuma premijerne izvedbe La Verita in Cimento od jeseni 1720., u jesen 1719. To sam učinila zbog kronologije rođenja Chiarettine djece, kao i zbog premijere Četiri godišnja doba 1726. godine. Još nitko nije uspio ustvrditi za koju je operu Vivaldi napisao ariju Di due rai languir costante, no s obzirom na to da je tada vladao običaj stalnog mijenjanja sadržaja opera kako bi ih prilagodili drugim pjevačima, u tome nisam vidjela nikakvih poteškoća.
Glede samoga Vivaldija, postoji svega nekoliko svjedočanstava. Ta gotovo potpuna tišina baca posebno svjetlo na glazbeno bogatstvo Venecije osamnaestog stoljeća, gdje čak niti netko njegova kalibra nije mogao pretjerano iskakati. Njegovi su zdravstveni problemi (vjerojatno astma iako neki sugeriraju anginu) bili stvarni, ali vjerojatno se nikada neće doznati jesu li bili pravi razlog ili zgodna isprika za izbjegavanje vođenja mise samo godinu dana nakon zaređenja. U njegovo doba bilo je skeptika sumnjičavih glede njegove invalidnosti koji su primijetili da ima beskrajno puno energije za svoje projekte, uključivši stotine svojih skladbi, ulogu impresarija Teatra Sant’Angelo, kao i godine stalnih putovanja Italijom i ostatkom Europe.
No, usprkos tome što nije imao svoju župu, navodno je bio pobožan katolik. U Veneciji su ga zvali Il Prete Rosso, crveni svećenik, zbog njegove neobične svijetloriđe kose. Premda je jedan svjedok tvrdio da je ponekad znao skladati držeći krunicu u ruci, njegova ga religioznost nije priječila da se pokaže lukavim, a po nekima i beskrupuloznim poslovnim čovjekom, koji je bio u stanju prodavati svoje „originalne“ skladbe različitim kupcima u tek neznatno izmijenjenim oblicima. Međutim, i to je u ono vrijeme bila uobičajena praksa među slabo plaćenim skladateljima koji su morali udovoljiti brojnim zahtjevima. Vivaldi je bio paranoidan i pun samosažaljenja, ali u prilično rigidnom socijalnom okruženju Venecije osamnaestoga stoljeća, s njezinim divljim oscilacijama u primjeni raznih zakona, možda je razumljivo što se ponekad osjećao bojažljivo i iskorišteno.
Vrhunac uspjeha dosegao je kao operni skladatelj otprilike u isto vrijeme kada je napisao Četiri godišnja doba. Međutim, njegov je stil već tada bio u sjeni njemačkih skladatelja poput Händela i Bacha. Nastavio je skladati za svoje klijente, a nakon još jednog pokušaja da obnovi svoj ugled u Veneciji, preselio se u Beč na dvor cara Karla VI., nadajući se da će tamo biti bolje sreće. No, Karlovom smrću sreća se neočekivano okrenula protiv njega, tako da je ostao bez izvora prihoda u stranome gradu. Ondje je i umro 1741. godine, bez sredstava, u šezdeset i trećoj godini,. Kao neka tragična preslika onoga što će dogoditi Mozartu, nekih pedeset godina kasnije u istome gradu, Vivaldi bijaše pokopan u siromašnom grobu bez oznaka. Anna Girò, koja je s njime došla u Beč, vratila se u Italiju gdje se i udala za nekog plemića 1748. godine.
Pietà je nastavila s radom do kraja stoljeća. Nakon pada Venecijanske Republike 1797. godine, mnogi su samostani bili zatvoreni, a laičke institucije poput ospedali također su zahvaćene žarom reformi. Zgrade u kojima se nalazila Pietà bile su srušene, a danas na mjestu originalne kapele stoji hotel Metropole. U predvorju je sačuvano nekoliko mramornih stupova. Drugdje u zdanju još se može pronaći nekoliko ostataka, uključivši spiralno stubište koje su koristile figlie, kao i kameni bunar u dvorištu gdje su provodile slobodno vrijeme. No, ništa nije ostalo od masivne zgrade koja je nekoć bila dom jedne od velikih institucija Venecije. U ponovno izgrađenoj kapeli odmah do hotela, na Riva degli Schiavoni, postavljena je spomen-ploča koja bilježi Vivaldijevu vezu s Pietom, a nedavno je tu otvoren i mali muzej posvećen zboru.

Gotovo dvije stotine godina Vivaldijevo je djelo bilo zaboravljeno. Sve do sredine dvadesetoga stoljeća o njemu su nešto znali uglavnom školnici. Tridesetih godina u Torinu je pronađena velika privatna kolekcija njegovih notnih zapisa. Do pedesetih su već širom postale dostupne prve zabilježene izvedbe Četiriju godišnjih doba. Ipak, bez školničkog rada koji je slijedio, gotovo slučajni način na koji je dio te glazbe bio sačuvan stvarao je mnogo problema glede točnog određivanja mjesta i vremena prvih izvedbi. Iako su mnoge od njegovih skladbi bile skupljane i profesionalno objavljivane mnoge su druge ostale zapisane samo na papiru čekajući na prijepis. No, bilješke i črčkarije zadržane u Pieti, na nekim od raznih notnih listova koji su preživjeli tu epohu, svjedoče da su skladbe opisane u ovoj knjizi doista bile dio repertoara figlia di coro. Do sada još nitko nije uspio utvrditi točan datum ranih izvedbi Četiriju godišnjih doba, ali mnogi vjeruju da je bila naručena za privatnu izvedbu. S obzirom na to da su figlie di coro imale mnogo takvih privatnih nastupa, vjerujem da je vrlo vjerojatno da su izvedeni upravo u okruženju kakvo sam opisala.
Danas se Vivaldi smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena iako je i dalje poznat uglavnom tek po nekoliko svojih djela, kao što su Četiri godišnja doba i znamenita Gloria. Njegova glazba za ženske vokaliste uglavnom je nepoznato blago, a mnoge od instrumentalnih skladbi, od kojih je ovdje uključeno tek nekoliko, možda su senzacionalnije čak i od Četiri godišnja doba.
Vivaldi je zacijelo pridonio razvitku glazbenica i pjevačica Piete, ali i one su uvelike pridonijele njegovu razvitku. Prije dolaska u Pietu na mjesto učitelja violine, bavio se skladanjem, ali je ponajprije bio znan kao vrsni violinist. Zasigurno je uvidio da su disciplina, pouzdanost i dosljedno velika kvaliteta članica zbora dragocjeni izvor; svijet Piete je imao i tu dodatnu prednost samostanskog spokoja, okruženja u kojem su osobnosti i politika rijetko mogle odvući pažnju od glazbe. Doista, unatoč svom velikom interesu za skladanje opera, niti jedna od Vivaldijevih opera nije na stalnom repertoaru današnjih opernih kuća, čime se potvrđuje činjenica da je njegov ugled zasnovan uglavnom na vrsti glazbe koju je pisao za Pietu. Pisao je i za druge crkve, dvorove i pojedince, ali upravo njegova komorna glazba kao i manje poznati religiozni komadi za zborove i ženske glasove, jesu ono što danas nosi biljeg veličine.
Vivaldijev revival sa sobom je donio i pojačani interes za rad figlei di coro i to u sva četiri ospedali Venecije. Unutar njihovih zidina, žene su mogle prosperirati kao glazbenice (nedavno je otkriveno i kao skladateljice), dok je venecijansko društvo u cjelini posvećivalo malo pažnje razvitku tako izuzetnog talenta među svojim kćerima. Tužno je da, usprkos stoljeća svojeg djelovanja, niti jedan dnevnik neke od žiteljica Piete nije bio pronađen, tako da nam ostaju samo detalji iz registarskih i razrednih knjiga, kao podsjetnik na tisuće života koji su ondje bili življeni. Možda će stoga Maddalena, Chiaretta, Anna Maria i druge iz Četiriju godišnjih doba, pomoći progovoriti i u ime nekih od njih.

RJEČNIK

Attiva Množina attive. Glazbenik ili pjevač na drugom ili višem stupnju priprave; izvodi kao dio zbora ili orkestra.
Avvogadori di Commun Skupina plemića koji su bili zaduženi za registraciju patricijskih brakova u skladu s venecijanskim zakonima, štiteći pritom krvno nasljedstvo aristokracije.
Bauta Množina baute. Tradicionalna kombinacija crne kapuljače, bijele maske i crnog trorogog šešira nošenog za karnevala, ali i u drugim prigodama kad je valjalo skriti svoj identitet.
Broglio Trg koji povezuje Trg sv. Marka s lagunom; danas obično poznatiji kao Piazzetta.
Burchiello Množina burchielli. Mali čamac uobičajen za vožnju na vodenim putovima Venecije.
Ca’ Skraćeno za casa (kuća). Palača. Izraz se obično koristi u Veneciji umjesto riječi palazzo.
Cadenza Složen i težak solo, napisan ili improviziran te obično ubačen na kraj komada kako bi se pokazala glazbenička vještina.
Cassone Škrinja za odjeću i kućne potrepštine.
Castrato Množina castrati. Muški pjevač kastriran prije puberteta kako bi se zadržala čistoća i visoki registar dječačkog glasa, a pritom su pluća razvijena kao u odrasla čovjeka.
Cavaliere servente Množina cavalieri serventi. Platonski muški prijatelj i konfidans, pratilac i osobni tajnik damama.
Cimento Test ili kušnja.
Commissare Opunomoćenik upravljanja imovinom.
Concerto Množina concerti. Orkestralna skladba u tri stavka; obično s glavnim instrumentom koji prati manja instrumentalna skupina.
Congregazione Rukovodeći odbor Piete.
Continuo Jednostavna ritmička podloga koju izvodi violončelo, čembalo ili neki drugi instrument kako bi omogućio orkestru da održi potreban tempo bez dirigenta.
Coro Doslovno znači zbor, ali može značiti i orkestar, kao i pjevače Piete.
Doge Naslov poglavara Venecijanske Republike. Obično bi ga biralo venecijansko Veliko vijeće, a bio bi na položaju do kraja života baveći se uglavnom ceremonijalnim dužnostima te imajući malo istinske moći.
Felce Privatna kabina u sredini gondole.
Ferro Srebrni ukras na pramcu gondole.
Figlia Množina figlie. Doslovno kći; onako kako je korišteno u Pieti, znači štićenica.
Fondamento Množina fondamenti. Uzani pločnik uz manje kanale.
Frotta Teritorijalna borba (v. pugni).
Giubilata Množina giubilate. Počasni naslov umirovljene članice zbora.
Humor Četiri tjelesne tekućine (krv, sluz, žuč i crna žuč) za koje se od starine vjerovalo da mogu odrediti stanje temperamenta i zdravlja svojim međusobnim odnosima u tijelu.
Impresario Upravitelj i producent opera.
Iniziata Množina iniziate. Djevojka na prvome stupnju glazbene izobrazbe, prije promaknuća u attivu.
Liturgija Određeni raspored dnevnih molitvi. U tekstu su spomenuti Sext (podnevna molitva), Prime (ranojutarnja), None (popodnevna), Vespere (večernja), Laude (molitva u zoru) te Compline (noćna molitva).
Loggia Natkriveni otvoreni balkon.
Maestra Množina maestre. Glazbena majstorica, koja je bila najviši stupanj ženskih učiteljica, obučavateljica i supervizora za figlie di coro. Sotto maestre su bile jedan stupanj niže od njih.
Maestro Glazbeni majstor; izraz korišten na različite načine u Pieti. Maestro di Coro je obično služio kao izvršni direktor zbora. Pod njim su bili drugi, koje se imenovalo prema njihovim ulogama (Vivaldi, primjerice, bijaše prvo maestro dal Violino, a potom maestro dei Concerti).
Maniera Doslovno manira; glazbeni termin koji opisuje kako se držati dok se izvodi određeni komad.
Melisma Stil pjevanja u kojemu je određeni broj nota korišten za po svaki slog određenih riječi.
Nobili Uomini Deputati Skupina od trojice članova Congregazione koji su upravljali glazbenim programima Piete.
Oratorio Glazbena skladba nalik operi, ali izvođena bez scenografije, pozornice i kostima.
Ospedale Množina ospedali. Institucija za odgoj siročadi. Ime koje zapravo znači bolnica; dolazi od začetaka te institucije kada su bile tek dodatak bolnicama.
Ostinato Kratka glazbena fraza koja se stalno ponavlja.
Parlatorio Soba za posjetitelje u samostanu ili ospedaleu, koju dijeli željezna pregrada.
Pasticcio Glazbeno djelo kompilirano iz različitih izvora.
Peota Množina peote. Mala brodica uobičajena za vožnju na vodenim putovima Venecije.
Pianelle Drvene cokule koje su ponekad nosile venecijanske plemkinje.
Piano nobile Prvi kat u venecijanskoj kući; obično se koristio za prijeme i zabavljanje gostiju.
Pizzicato Korištenje prstiju umjesto gudala pri sviranju violine ili kakva srodna instrumenta.
Portego Široka prostorija različitih namjena koja se protezala uzduž tipične venecijanske kuće.
Prie-Dieu Komad namještaja namijenjen osobnoj molitvi; sastojao se od klecala i ravne površine poput radna stola na kojemu se držao molitvenik ili na kojemu su se mogli pri molitvi odmoriti ruke i laktovi.
Priora Naslov glavne upraviteljice Piete; ekvivalent direktorici škole ili nadstojnici samostana.
Pugni Doslovno šake; u knjizi se odnosi na sudionike u tradicionalnim uličnim tučama (frotte) između venecijanskih skupina Nicolottijevih i Castellanijevih.
Putta Množina putte. Kerubin; obično se koristilo kao ime za neku od figlia di coro.
Recitativ Vokalna dionica u operi i oratoriju koja predstavlja govor.
Ridotto Palača kockarnica.
Rio Maleni kanal.
Ripieno Proširenje orkestra ili zbora izvan uobičajene veličine.
Riva Široka ulica duž Grand Canala i lagune.
Sala Soba.
Sala d’oro Soba na piano nobile obično korištena kao ured; bogato ukrašena zlatnim uresima kako bi se pokazala imućnost obitelji.
Solfeggio Talijanski izraz za glasovne vježbe.
Sotto Maestra Pomoćnica maestre.
Staccato Način izvedbe u kojemu svaka nota zvuči odvojeno, umjesto da ih se povezuje.
Tavoletta Množina tavolette. Koncertni plakat.
Teorba Instrument s dugačkim dvostrukim vratom koji dopušta da se bas-žice povežu do odvojenog klina na vrhu vrata, dok se ostale drže spuštene nešto niže.
Veduta Množina vedute. Slika s venecijanskim prizorom.
Verità Istina. Naslov Vivaldijeve opere La verità in cimento može ugrubo biti preveden kao „Istina na kušnji“.
Villegiatura Dugo ljetno razdoblje kad bi bogate venecijanske obitelji odlazile u svoje ladanjske vile.
Vijeće desetorice Skupina koju je kompleksnim postupkom biralo Veliko vijeće venecijanskog plemstva; bila je glavno vladajuće tijelo grada na određeno vrijeme.
Zecchini Mali zlatni novčići, također znani kao sekvini, koji su bili korišteni u Venecijanskoj Republici.