Anđelika

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Ići dole

Anđelika

Počalji od Mustra taj Ned Mar 11, 2018 3:52 pm

First topic message reminder :



Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Mar 11, 2018 4:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:51 am








Tek je svitalo kad je Anđelika, u pratnji opatice, zakoračila nogom na Most mjenjača i našla se potom na otočiću Citea.
Bilo je vrlo hladno. Sena je valjala debele komade leda pod pritiskom kojih su zlokobno cviljeli stupovi starih drvenih mostova.
Snijeg je pokrivao krovove, načičkao ledom vijence kuća i rascvjetao, kao što se rascvjeta stablo u proljeće, pročelje Saint-Chapelle, kapelice što se utisnula u samu sredinu zatvorenog masiva Palače pravde.
Da nije bila prerušena u opatičko ruho, Anđelika bi bila rado zatražila čašicu rakije od prodavača koji je, nosa crvenog od studeni, trčao da budi zanatlije, bijedne pisare, šegrte, sve one što se moraju prvi ustati da bi otvorili svoje dućančiće, mehaničku radionicu ili ured.
Odbijalo je šest sati na velikom satu obližnje kule na uglu ulice. Njegov brojčanik, kojemu nije bilo ravna, modro obojen i zlatnim ljiljanima ukrašen, predstavljao je u vrijeme Henrika III izvanrednu novost. Taj sat je bio dragulj Palače pravde.
Figurice od pečene gline, u boji golubica, utjelovljenje Svetog duha, koja je zaštitnički nadvila krila na Milosrđem i Pravdom, blistale su se u jutarnjem sivilu u crvenoj, bijeloj i plavoj boji.
Ali kako li je bio tužan i zlokoban ostali dio građevine! Anđelika je s tjeskobom u srcu promatrala ogromne krovove čiji su stošci stršili u mračno nebo, crni i sjajni, zarđalih vjetrenica.
U dnu zidova dotrajali dućančići mjenjača novca, javnih pisara, prodavača papira i pera, uhvatili su se tih zidova kao beskrajni nizovi školjki što se pričvrste za bok starog grebena.
Okružena na kraju otočića blatnjavom obalom, na lijevoj strani Obalom zlatara, na desnoj strani Obalom sata i obalom Morfondusa33 - oh jadni morfondusi koji su gubili svaku nadu - Palača pravde je bila kula sabora i jazbina ljudi zakona.
Ali tu je bio i hram knjižara i prodavača noviteta.
Podignuta blizu Novog mosta, bila je s njim povezana trouglom visokih kućerina u crvenoj opeki, koje su tvorile trg Delfine, a koje Henrik IV bijaše sagradio za dobrostojeće suce i poneke više službenike. Događalo se da su baš iz Palače i njenih tajnih štamparija izlazili žestoki leci, okrutne rugalice, takozvani "novi mostovi"34 kojima je narod Pariza punio uši kralja i svojih velikaša.
U hodnicima Palače pravde prodavale su se izabrane knjige, cvijet francuskog duha. Na Novom mostu, uvreda i bezobraština.
U Palaču su dolazila lijepa gospoda koji su nazivani "moguets"35 i lijepe gospođe koje se zvalo "precieuses"36.
Ti su sporim korakom prolazili slavnim hodnicima gdje su se povici prodavačica čipaka i lepeza miješali s galamom podvornika i raspravama odvjetnika.
Na Novom mostu su sluge i lupeži širom otvorenih usta zastajali pred prodavačima masti i pred zubarima.
Ali u svima je živjela ista duša; duša starog Pariza.
Bogati građanin i čovjek iz puka žedni pravde našli bi se u sjenci Palače, kao u vlastitoj kući, pred licem svoga kralja. Sjećali su se još uvijek pobune od 1357. kad je bacila svoje mesare i svoje lađare u napad na kraljevsku vlast.
U labirintima pustih dvorišta i kapelica, te hodnika šiljastih lukova, te velikih dvorana pozlaćenih tavanica, još uvijek se osjećala krv maršala Šampanje i Normandije koji su po naređenju predsjednika trgovaca, Etiennea Marcela, pogubljeni za vrijeme pobune, pred užasnutim licem mladoga kralja Karla V.
A baš iz Palače pravde su gospoda iz sabora, s ovratnicima od hermelina, raspalili onaj strašan požar poznat pod imenom fronda, a od kojeg se još uvijek tresla Francuska.
Pošto je prošla kroz veliko dvorište i pošto se uspela uz nekoliko stepenica, Anđeliku i njezinu drugaricu najzad zaustavi jedan pravobranilac u kojemu Anđellka na svoje veliko čuđenje prepozna odvjetnika Desgreza. Skoro ju je uplašio odjeven u široku crnu haljinu, s bijelim ovratnikom, vlasuljom koju su krasili bijeli uvojci, brižljivo raspoređeni pod četvrtastom kapom. U ruci je držao novu novcatu kožnatu torbu koja je, čini se, bila puna spisa.
Reče im vrlo ozbiljna lica da je maloprije vidio zatvorenika u zatvoru Palače.
Zna li da ću ja biti u dvorani? - upita Anđelika.
Ne. Možda bi ga to previše uzbudilo. A vi, obećavate li mi da nećete izgubiti živce?
Obećavam.
Vrlo… vrlo loše izgleda - doda Desgrez pomalo zbunjenim glasom. - Strašnim su ga mukama podvrgli. Ali možda će očite zloupotrebe onih koji su zamiješali čitavu ovu kašu, ostaviti neki dojam na suce. Ma što se dogodilo, hoćete li biti snažni?
Ona nije bila kadra odgovoriti riječima, stoga mu potvrdno kimne glavom.

33 Oni koji uzalud čekaju.
34 Tako su se zvali po tome što su raspačavani na Novom mostu.
35 Gizdelini, kicoši.
36 Kaćiperke.
Na ulazu u dvoranu nekoliko je kraljevskih stražara tražilo potpisane popusnice od onih koji su ulazili. Anđelika se gotovo i nije začudila kad je opatica pružila svoju i uz to tiho šapnula stražaru:
Službenica njegove eminencije kardinala Mazarina!
Jedan podvornik otprati potom dvije opatice u sredinu već pune dvorane, gdje su se crna odijela pravnika miješala s mantijama i habitima redovnika, svećenika i fratara.
Izvjestan broj gospode, moglo bi se reći vrlo ograničen, zauzeo je drugi red u polukružnoj dvorani. Među njima Anđelika ne primijeti nijednog od svojih poznanika.
Moglo se pretpostaviti da ljudima s dvora nije bio dozvoljen pristup ili da nisu ni znali za taj proces koji se održavao iza zatvorenih vrata ili na kraju, da se nisu željeli kompromitirati.
Grofica de Peyrac i njezina pratilica dobiše mjesta malo po strani, ali takva da su mogli sve vidjeti i čuti.
Anđelika se iznenadila videći pored sebe čitav jedan red opatica raznih družbi koje kao da je neprimjetno nadzirao jedan kapelan vrlo visokog ranga. Anđelika se pitala kakve bi veze mogle imati sve te opatice s jednim procesom u kojem će se voditi rasprava o čaranju i alkemiji.
Dvorana je vjerojatno pripadala najstarijem dijelu Palače pravde. S izrezbarenih ukrasa na visokim šiljastim lukovima visili su nad njihovim glavama buseni listolika. Vidljivost je bila slaba zbog oslikanih prozora, a nekoliko je svijeća još i povećavalo tešku atmosferu dvorane. Iz dvije ili tri njemačke peći čije su se ploče od majolike sjajile, širilo se nešto topline.
Anđeliki je bilo žao što nije upitala odvjetnika da li je uspio pronaći Kuasi-Ba i da li se dogovorio sa starim saskim kovačem.
Uzalud je među svjetinom tražila neko poznato lice.
Još ne bijahu ušli u dvoranu ni odvjetnik, ni zatvorenik, ni suci, a ipak je dvorana već bila dupkom puna i mnogo se svijeta, usprkos ranom jutarnjem satu, natislo u prilazima. Bik je očito da su mnogi došli tu kao na kakvu predstavu ili bolje rečeno, kao na neku vrst javnog predavanja o pravu jer se velika većina te publike sastojala od mladih pravnika u službi sudova. Jedna skupina pred Anđelikom bila je podosta bučna što je odudaralo od opće rezerviranosti auditorija. Ispod glasa su se izmjenjivala objašnjenja kojima je nesumnjivo bio cilj da pouče još neiskusne najbliže slušaoce.
A što još čekaju? - bunio se nestrpljiivo mladi sudac čije su kose bile obilato naprašene.
Njegov susjed, čije je široko i bubuljičavo lice upalo u krzneni ovratnik, odgovori zijevajući:
Čekaju da se zatvore vrata dvorane i da zatim uvedu zatvorenika i posade ga na onu klupicu.
Klupica je onaj tamo predmet nešto niže i bez naslona.
Nekakav cmoljo pisar, prljav dozlaboga, okrene se prema skupini i izazovno dobaci:
Ne biste valjda htjeli da se unese naslonjač za onog slugu crnog pakla?
Priča se da vještac može stajati uspravno na vršku igle ili plamena - reče sudac obilato naprašenih kosa.
Njegov krupni drug odgovori ozbiljno:
Neće od njega zahtijevati to, ali će zasigurno klečati na onom stocu, ispod križa što visi u dnu stola predsjednika suda. Pa i to je preveliko dobročinstvo prema takvim čudovištima! - poviče pisar prljavih kosa.
Anđelika se strese od groze. Ako je opći osjećaj slušalaca, koji su uglavnom pripadali eliti sudačkog staleža, bio toliko pristran i neprijateljski raspoložen prema njezinu mužu, čemu se tek mogla nadati od sudaca koje su pomnjivo odabrali kralj i njegovi slugani?
Ali se ozbiljan glas suca, u krznenom ovratniku, ponovo javi:
Po mom mišljenju sve su to izmišljotine. Onaj je čovjek isto toliko vještac kao ja i vi, ali je možda stao na žulj nekome od onih najmoćnijih i sad pod izlikom pravde hoće da ga zauvijek ušutkaju.
Anđelika se nagne malko naprijed u nastojanju da vidi lice čovjeka koji se usuđuje javno iznijeti to opasno mišljenje. Živo je. poželjela da upita za njegovo ime. Njena joj drugarica lako dodirne ruku da bi je privela razboritijem držanju.
Susjed čovjeka u krznenom ovratniku, pošto se oprezno ogledao oko sebe, prošaputa:
Da ga zaista žele zauvijek ušutkati, mislim da velikašima ne bi bilo potrebno da stvari kompliciraju nekakvim suđenjem.
Treba ponekad narodu dati zadovoljstvo, i s vremena na vrijeme pokazati da kralj ponekad kažnjava čak i nekog moćnog podanika.
Da je vaša pretpostavka o davanju zadovoljstva osvetljivoj javnosti kao što je nekad Neron radio, točna, suce Gallemande, bili bi organizirali proces uz prisustvo svjetine, a ne bi ga upriličili gotovo iza zatvorenih vrata - otpovrne mladi nestrpljivac.
Vidi se da si tek na početku ovog lijepog zanata - odgovori mu slavni pravnik o kojemu je Desgrez kazao da je svojim dosjetkama znao prodrmati Palaču pravde.
Pustiti narod ovamo u dvoranu, znači izložiti se mogućnosti da se taj narod i pobuni, jer narod je osjećajan i nije baš tako glup kao što izgleda. A kralj je sad već dobro upućen u proceduru i njemu je stalo da vrag ne preuzme maha i ovdje kao i u Engleskoj, gdje je narod prilično znalački položio na panj glavu jednoga kralja. Kod nas se, dakle, elegantno i bez buke rješavaju onih koji misle svojom glavom ili pak nekome stoje na putu. A poslije se njihovo još toplo truplo baca ološu da na njemu izdovolji svoje najniže nagone. A potom taj isti ološ otpužuju za divljaštvo. Popovi će, na kraju, reći koju o potrebi da se ukroti njegova najniža strast i, dakako, očitat će jednu misu prije i jednu misu poslije.
Crkva nema nikakve veze s takvim pretjerivanjima - umiješa se kapelan nagnuvši se prema onima što su razgovarali. - Čak ću primijetiti, gospodo, da danas svjetovnjaci, koji nemaju pojma o kanonskim zakonima, isuviše često polažu pravo na to da zamijene božje zakone. A ja mislim da vas mogu uvjeriti kako je najveći dio redovnika što ih vidite ovdje zabrinut nadmoćnošću svjetovne vlasti nad vjerskim pravom. Ja dolazim iz Rima gdje sam vlastitim očima vidio kako se zgrada naše ambasade pri Vatikanu malo-pomalo pretvara u sklonište raznih probisvjeta najgore vrste. Pa ni sam papa nije više gospodar u svojoj kući jer naš kralj, da bi izgladio spor, nije oklijevao da pošalje pojačanje u trupama, naredivši im da pucaju na papinu vojsku, ako ova prijeđe u napad, to jest ako bi ova pokušala da se domogne talijanskih i švicarskih lupeža koji su se sklonili u našu ambasadu.
Ali sve su ambasade na inozemnom teritoriju nepovredive - iznese svoje mišljenje neki postariji građanin razborita izgleda.
Imate pravo. Ali pravo je i da ne daju sklonište rimskoj fukari i uz to još pomažu da se podriva jedinstvo crkve.
Ali ni crkva sa svoje strane ne bi smjela podrivati jedinstvo francuske države kojoj je kralj branitelj - otpovme stari građanin tvrdoglavo.
Svijet ga je gledao kao da se pita kakvog do vraga posla ima taj starčić tu. Većina oko njega zauze sumnjičav stav i okrene su na drugu stranu očito žaleći izgovorene riječi pred jednim neznancem, možda uhodom Savjeta njegova veličanstva.
Jedino sudac Gallemiand pošto ga je odmjerio očima, odgovori:
Pratite pažljivo ovaj proces, gospodine. Možda ćete u njemu nazrijeti bar donekle stvarne razloge sukoba koji je već izbio između kralja i rimske crkve.
Anđelika je, užasnuta, slušala tu izmjenu riječi. Sad ja bolje razumjela prešućivanja jezuita i zašto je izostalo papino pismo kralju, to pismo u koje ona dugo vremena polagaše sve svoje nade. Kralj, dakle, nije više priznavao nikoga
iznad sebe. Samo jedna mogućnost je postojala za Joffreya de Peyraca da se izvuče: da savjest sudaca bude snažnija od njihove puzavosti pred kraljem.
Pa i Desgrez, inače uvijek sumnjičav, bijaše kazao:
Sude mu u ime crkve, ali može se dogoditi da ga se spasi baš pomoću crkve, jer mora se priznati da se suci više boje da ne upadnu u grijeh nego da onemile kralju.
Anđelika je imala dojam da se batrga u paukovoj mreži, podmukloj zamki, naizgled neopasnoj. Mreži za koju ti se čini da će popustiti pod najmanjim pritiskom, ali koja te, naprotiv, čvrsto drži i privede sigurnoj smrti.
Pred njom iskrsne već zaboravljeno lice pastora Rocheforta kad je govorio o ogromnim paucima, velikim kao žabe, koji žive u Americi, pored rijeka.
Na žalost nije se moralo prijeći ocean da bi se dospjelo u te strašne mreže… Iznenadna grobna tišina zavlada dvoranom, i ta tišina povrati stvarnosti mladu ženu. Srce joj zastane.
Opazila je Joffreya. Ulazio je u dvoranu teškom mukom hodajući, oslanjajući se pri tom na dva štapa. Gegao se pri hodu još više nego nekad i dobivao se dojam da će sad - na izgubiti ravnotežu i pasti.
Učinio joj se vrlo visok, ali u isto vrijeme i vrlo pogrbljen i zastražujući mršav. Srce joj se steglo od bola.
Poslije mnogih mjeseci odvojenosti, koji su u njezinu sjećanju zamaglili obrise ljubljenoga lika, ona ga je sada gledala očima publike i, prestravljena, zapazila njegov neobičan i zabrinjavajući izgled. Guste crne kose Joffreyeve, koje su okruživale uništeno, sablasnoblijedo lice nagrđeno crvenim ožiljcima, njegovo poderano odijelo, njegova mršavost, sve je to ostavljalo snažan dojam na svjetinu.
Kad je podigao glavu i svojim crnim i sjajnim očima polako, uz izraz u neku ruku podrugljive sigurnosti, poveo po polukružnoj dvorani, milosrđe što bijaše načelo pokoje srce, netragom nesta. Neprijateljski mrmor prostruji gledaocima. Utvara što se pred njima nalazila, premašila je sva njihova očekivanja. Bio je to pravi pravcati vještac!
Sa stražarima sa svake svoje strane, grof de Peyrac se zaustavi pred stocem na koji nije mogao kleknuti.
U tom trenutku dvadesetak kraljevih stražara pod oružjem, uđoše na dvoja vrata i rasporediše se u ogromnoj dvorani.
Još malo i rasprava će početi. Neki glas najavi:
Gospodo, ulazi sud!
Svi se prisutni digoše na noge, a nekoliko podvornika naoružani helebardama, u odijelima XVI stoljeća, te nabranim ogrlicama i kapicama od perja, uđoše idući ispred sudaca u togi i ovratnicima od hermelina, i četvrtastim kapama na glavi.
Prvi u povorci sudaca, već prilično u godinama, potpuno odjeven u crno, bijaše čovjek u kojemu je Anđelika jedva prepoznala ministra pravde Seguiera kojega je vidjela kako, prilikom kraljeva ulaska u Pariz, ponosno stupa u povorci. Ličnost koja je išla za njim bila je visoka i mršava, u crvenom ruhu. Iza ovoga je stupalo šest ljudi u crnim odijelima, a od ovih je jedan bio ogrnut crvenim plaštem. Bio je to gospodin Massenau, predsjednik tuluškog sabora, odjeven sada mnogo strože nego u vrijeme kad ga je Anđelika srela na cesti što je vodila u Salsigne.
Ispred nje je sudac Gallemand u po glasa objašnjavao:
Starac u crnom ruhu što stupa na čelu prvi je predsjednik suda, Seguier. Čovjek u crnom odijelu je Denis Talon, glavni odvjetnik Kraljeva savjeta i glavni tužilac. Mali crveni plašt pripada Massenauu, zastupniku tuluškog sabora kojemu je u ovom procesu namijenjena uloga predsjednika porotnih sudaca. Među ovima najmlađi je Fallot koji se izdaje za baruna de Sance i ne preza da sudi optuženome s kojim je preko svoje žene u bliskom rodu, samo zato da bi se dodvorio dvoru.
Jednom riječi, kornejovski37 slučaj - primijeti žutokljunac naprašenih kosa.
Prijatelju moj, jasno mi je da i ti, kao i svi mladi lakoumnici tvoje generacije, posjećuješ kazališne predstave kojima jedan pravnik, ako imalo drži do sebe, ne bi smio prisustvovati iz straha da ga ne smatraju površna duha. Bilo kako bilo, vjeruj ti meni, u kazalištu nećeš nikada prisustvovati ljepšoj komediji od one što će se ovdje danas odigrati…
U potmuloj buci što se tada podigla, Anđelika nije čula nastavak.
Bila je znatiželjna tko su bili drugi suci. Desgrez joj ne reče da će ih toliko biti. Uostalom, nije bilo ni važno, ionako ih nije poznavala.
Ali gdje li se djenuo njen odvjetnik?
Na kraju ga ugleda kako ulazi na ista vrata kroz koja su prije toga prošli suci. Za njim su išli mnogi nepoznati joj redovnici od kojih većina zauzeše mjesta u prvom redu gledališta, gdje im je, očito, bilo rezervirano mjesto.
Anđeliku zabrine činjenica što nigdje nije smotrila oca Kirchera. Ali ni opat Becher nije bio prisutan, te mlada žena odahne s olakšanjem.
Tišina je sada bila posvemašnja. Jedan svećenik izmoli blagoslov, a zatim pruži raspelo optuženom grofu, koji ga poljubi i prekriži se zatim.
Pred tim činom potčinjavanju i pobožnosti, mrmor razočaranja prostruji dvoranom. Neće li ih lišiti veličanstvene predstave o magiji i tu im samo pružiti obično suđenje kao rezultat svađe među plemićima?
Uto se kričav glas razlegne:
Pokažite nam Luciferova djela?
Redovi gledalaca se uznemire kad u njih nahrupiše stražari da bi dograbili nepristojna gledaoca. Mladića i nekoliko njegovih drugova stražari grubo dohvatiše i izbaciše napolje.
Potom ponovo zavlada tišina.
Optuženiče, položite prisegu! - reče predsjednik Seguier rastvarajući uz put neku cedulju što mu je jedan mali pisar bijaše pružio.
Anđelika zatvori oči. Joffrey će sada progovoriti. Ona je očekivala da će njegov glas biti slomljen, malaksao, a to isto su, vjerojatno, očekivali i svi drugi u dvorani, jer kad se dubok i čist glasi razlegao, načas se diže mrmor čuđenja.
Čuvši taj zavodljivi glas koji je u Anđelikinim ušima prisno odjeknuo, taj glas koji joj je u toplim noćima tuluškim šaputao ljubavne riječi, čuvši taj glas, uzmutilo joj se čitavo biće.
Kunem se da ću kazati svu istinu. Ja ipak znam, gospodo, da mi zakon daje pravo da odreknem nadležnost ovom sudu, zato što sam član sabora i kao takav smatram da bih morao biti suđen od Vrhovnog suda sabora…
Vrhovni meštar pravde načas kao da je malko oklijevao, a onda brže-bolje stade govoriti:
Zakon ne daje nikome pravo na ograničene prisege: prisegnite jednostavno i ovaj će sud biti osposobljen da vam sudi. Ako ne prisegnete, bit će vam suđeno kao da nećete da odgovarate, to jest kao da ste odsutni.
Vidim, gospodine predsjedniče, da je igra već uglavljena, prije no što je i počela. Stoga, da bih vam olakšao zadatak, odričem se da se koristim svim onim pravnim sitnicama koje bi mi omogućile da odreknem pravo ovom sudu, u potpunosti i u pojedinostima da mi sudi. Prema tome, pouzdajući se u njegov duh pravde, potvrđujem svoju prisegu.
Na licu starog Seguiera se jasno zapažao izraz podmuklog zadovoljstva.
Sud će ocijeniti u točnoj mjeri ograničenu čast koju ste mu, čini se, ukazali priznajući njegovu nadležnost. Prije vas, kralj sam je odlučio da ima povjerenja u njegov osjećaj pravde, a jedino to i jest važno. A što se VAS tiče, gospodo suci, ne gubite ni načas iz vida povjerenje koje njegovo veličanstvo ima u vas. Sjetite se, gospodo suci, da je vas zapala velika čast da ovdje budete mač što ga naš vladar drži u svojim uzvišenim rukama. Postoje dvije pravde, ona što se

37 Pierre Corniello (1606-1684) – slavni pisac tragedija.
primjenjuje na djela običnih smrtnika, pa makar i pripadali plemstvu, i ona koja se primjenjuje shodno odlukama jednoga kralja čiji naslov potječe od božanskog prava. Neka vam ne izbjegne, gospodo suci, važnost tog porijekla. Sudeći u ime kralja, vaša ramena pritišću odgovornost njegove veličine. A odajući čast kralju, odat ćete čast i prvom branitelju vjere u ovom kraljevstvu.
Poslije toga prilično smušenog govora u kojemu se priroda parlamentarnog demagoga stapala s prirodom dvoranina, što je jasno dolazilo do izražaja u dvosmislenom upozorenju, Seguier se dostojanstveno povuče trudeći se da prikrije koliko mu se žuri. Kad je on izišao, svi ponovo sjedoše. Pogašene su svijeće što su još gorjele po klupama. Sad je danje svjetlo osvetijavalo dvoranu i kad su se kroz oslikane prozore zrake blijedog zimskog sunca probile unutra, modri i crveni bljesci umah izmijeniše izgled nekih lica.
Sudac Gallemand, prinese dlan ustima i šaputaše svojim susjedima:
Onaj stari lisac neće da na sebe preuzme čak ni tu odgovornost da oglasi, pročita optužnicu. Pere ruke kao Poncije Pilat, te je u slučaju osude spreman da krivicu prebaci na inkviziciju i jezuite.
Ali to ne može učiniti, budući da se radi o svjetovnom procesu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:52 am




Hm! Dvorska pravda mora u isto vrijeme biti krojena po željama gospodara i prevariti narod u pogledu uzroka.
Anđelika je slušala te buntovne razgovore protiv kralja u stanju polusvijesti. Nijednog trenutka nije pomislila da bi sve ono moglo biti istina. Nije li ona sanjala otvorenih očiju, nije li zaista sve to bila neka predstava kazalištu… Oči je netremice uprla u muža koji je još uvijek stajao, malko pognut i teško se oslanjajući na svoja dva štapa. Jedna još nejasna misao počela je krčiti put u njezinoj glavi. Osvetit ću ga. Sve muke što su mu ih zadali njegovi krvnici, ja ću ih njima zadati i, ako vrag zaista postoji, kao što vjera uči, željela bih vidjeti sotonu kako odvlači duše tih lažnih kršćana.
Poslije ne baš bogzna kako dostojanstvenog odlaska prvog predsjednika suda, vrhovni tužilac Denis Talon, visok, mršav, svečan, popne se na govornicu i razbije pečate na velikoj omotnici. Oporim glasom on stane čitati "točke optužnice".
"Gospodin Joffrey de Peyrac, već prije lišen svih svojih naslova i izvlašten svih svojih dobara odlukom privatnog Kraljevskog savjeta, predan je ovom sudu da bi mu se sudilo za djela čaranja i druga, počinjena protiv vjere i sigurnosti države i crkve, naime za njegovu alkemijsku proizvodnju plemenitih metala. Za sva ta djela i druga k tome za koja ga tereti optužnica, tražim da on i njegovi eventualni pomagači budu živi spaljeni na trgu Greve, a njihov pepeo rasut kao što i treba da se dogodi s vješcima kojima se dokaže trgovina sa sotonom. A prije toga tražim da ga se podvrgne običnom i izvanrednom mučenju da bi otkrio druge svoje ortake…"
Krv je tako snažno tukla u Anđelikinim ušima da nije uopće čula kraj čitanja te optužnice.
Ona dođe k sebi kad se po drugi put začuo zvučan glas optuženika:
Kunem se da je sve to laž i da sam ja u stanju ovdje dokazati svim osobama poštenih namjera ono što tvrdim.
Kraljevski tužitelj stisne tanke usne i prevrne stranicu, kao da ga se nastavak ceremonije nije uopće ticao. I već bijaše napravio pokret da se povuče, kadli branilac Desgrez ustane i reče snažnim glasom:
Gospodo suci, kralj i vi sami učinili ste mi veliku čast što ste me imenovali braniocem optuženoga. Dozvoljavam, prema tome, sebi da vas upitam prije no što će se vrhovni državni tužilac povući, odnosno da vam postavim jedno pitanje: kako to da je optužnica unaprijed pripremljena i podnijeta već gotova pa čak i zapečaćena mada ništa tome slično nije predviđeno u proceduri koju zakon propisuje.
Strogi Denis Talon odmjeri mladog odvjetnika odozgor nadolje i odgovori prezirno i bahato:
Mladi odvjetniče, vidim da u svom neznatnom iskustvu vi zaista niste obaviješteni o promjenama koje su nastale u vezi s ovom punomoći. Znajte da je kralj najprije povjerio predsjedniku de Mesmonu, a ne gospodinu de Massenauu da vodi istragu i predsjedava ovom procesu.
Pravilo zahtjeva, gospodine prvi savjetniče, da ovdje bude prisutan predsjednik de Mesmon te da on osobno pročita optužnicu!
Vi, dakle, ne znate da je predsjednik de Mesmon jučer iznenada umro. Uza sve to, on je dospio da sastavi pročitanu optužnicu, koja je, u neku ruku postala njegovim testamentom. Morali biste, gospodo, u tome vidjeti sjajan primjer osjećaja dužnosti jednog velikog pravnika ovog kraljevstva.
Svi u dvorani ustadoše na noge da bi odali počast uspomeni preminulog predsjednika de Mesmona. Ali su se u svjetini čuli povici:
Ta nenadana smrt su đavolja posla!
Umorstvo otrovom!
Nema šta, dobar početak! Stražari se ponovo umiješaju.
Predsjednik Massenau uze riječ i podsjeti slušateljstvo da se ovdje radi o procesu iza zatvorenih vrata. Na najmanji znak galame bit će iz dvorane udaljeni svi oni koji nemaju nikakve veze s ovim suđenjem.
Dvorana utihne.
Sa svoje strane odvjetnik Desgrez se zadovolji objašnjenjem što mu je dano, što je u ovom slučaju predstavljalo višu silu. Dodao je da prihvaća riječi optužnice, pod uvjetom da njegovu štićeniku bude zaista suđeno na osnovu optužnice.
Poslije nekoliko riječi izmijenjanih ispod glasa između branioca i predsjedništva suda bi postignut sporazum.
Denis Talon predstavi gospodina de Massenaua kao predsjednika suda i svečano napusti dvoranu.
Anđelika je zabrinute oči zaustavila na okruglom licu zastupnika tuluškog sabora. Pod sunčanom zrakom što je na nj padala s oslikanog prozora, njegovo je lice bilo gotovo isto onako crveno kao i onda pod žarkim suncem Languedoca. Sjedeći ondje, sigurno se sjećao arogantnog gospodina koji mu je s visine svoga konja doviknuo:
U stranu, gospodine Massenau. Maknite se da bogatstvo prvo prođe!
Bit će on, nema sumnje, vrlo osvetljiv sudac. Zato i jest kraljev izbor pao na njega.
A kakav li će biti, kako će se ponijeti meštar Fallot de Sance, taj čovjek koji se nije žacao da postane sucem jednom od članova svoje obitelji?
Tko bi ikad bio pomislio da će mladi kralj, ljubazan pa čak i prostodušan, s toliko lukavstva suprotstaviti jedne drugima neke svoje podanike koji su se uzajamno mrzili? Je li njemu bilo samo do toga da zadovolji svoju vlastitu ljubomoru i povrijeđenu vlastitu taštinu ili je zaista bio uvjeren da njemu prijeti opasnost od tog njegovog previše bogatog podanika? Vlast vrlo mladoga i mudroga čovjeka, sjajnih očiju, ali bešćutna lica, počela je kao kakva mora pritiskati učeni skup u dvorani. Taj mladi i mudri čovjek bio je Luj XIV, kralj Francuske.
Ali Anđeliku nije napuštala nada. Ta radilo se tu samo o groznoj zabludi. A osim toga, Joffrey je imao branitelja. Vidjela je da se njen muž pokazao smjernim i pomirljivim, dakle, sasvim drugačiji no što je ona očekivala i od čega je strepila. A to će na kraju ipak pobuditi sklonost suda. U čitavoj toj inscenaciji, samo je vanjski izgled stvari bio opasan.
Naposljetku, i što je vrlo važno, optužnica se ograničila isključivo na čaranje. Pa to je bila prava sreća i Anđelika je vrlo dobro razumjela vješt zahvat mladoga odvjetnika kad je prihvatio tu jedinu točku optužbe kao osnovu procesa.
U stvari, sigurno nije bilo teško dokazati neosnovanost te optužbe. Naučno dokazivanje što ga je Joffrey imao izvesti uz pomoć staroga Fritza Hauera i Kausi- Ba sigurno će ostaviti snažan dojam na suce koji su ipak pripadali obrazovanim ljudima.
A kao posljednja karta, veliki istjerivač zlih duhova u Francuskoj, otac Kircher, poduprijet ga svojom spretnom riječi i svojom gotovo svetom titulom, svjedočanstvo same crkve koja je uvjerena da se u ovom slučaju zaista nije radilo o čaranju.
To svjedočenje će neizostavno potresti, u stvari, vrlo osjetljivu savjest sudaca. Zahvaljujući tim mislima, Anđelika se osjećala mirnijom te stade pratiti raspravu s više hladnokrvnosti.
Priznajete li djela čaranja i uroka za koja vas se optužuje?
Ne priznajem niti jedno od njih!
Nemate pravo odgovarati tako na moja pitanja. Morate odgovoriti na svako pitanje optužnice. A to je, uostalom, u vašem vlastitom interesu, jer postoje takva pitanja koja uopće nije moguće opovrći i bolje je da se s tim pomirite, jer ste ionako prisegli da ćete govoriti istinu. Dakle priznajete li da ste proizvodili otrove.
Priznajem da sam ponekad proizvodio kemijske supstance od kojih bi neke mogle biti škodljive po zdravlje ljudi ukoliko bi ih progutali. Međutim, ja ih nisam proizvodio radi toga da ih se unosi u tijelo, niti sam ih prodavao, a niti sam se njima služio da nekoga otrujem.
Priznajete, dakle, da ste proizvodili i upotrebljavali otrove kao što su željezni sulfat i bakarni sulfat?
Svakako. Ali da bi se to moglo smatrati zločinom treba najprije dokazati da sam ja, zaista, nekoga otrovao.
Zasad ćemo se zadovoljiti vašom izjavom da ne niječete da ste proizvodili otrovne supstance posvetivši se alkemiji. Poslije ćemo utvrditi zbog čega ste to radili.
Massenau se sagne nad ogromnom hrpom spisa koja se nalazila pred njim i stane je listati. Anđelika zadrhti na pomisao da će Joffreya sada odmah optužiti za trovanje. Sjeti se da joj je Desgrez govorio o nekakvom Bourieu koji je bio određen za jednoga od sudaca u tom procesu zato što je o njemu kružio glas da je bio vrlo vješt u krivotvorenju spisa. Prema tome, bilo je vjerojatno da je on bio zadužen da na neki način krivotvori točke optužnice.
U stvari, sucima je bilo stavljeno u zadatak da se u isto vrijeme bave ispitivanjem, ovjerama, ovrhama, istragama te prethodnim anketama koje su se odnosile na proces.
Anđelika se nagne naprijed u namjeri da nekako prepozna tog Bouriea među sucima.
Massenau je i dalje prevrtao listove. Na kraju kašljucne, valjda zato da prikupi hrabrosti.
Ispočetka je nešto mumljajo, a zatim mu je glas postao glasniji da bi na kraju završio sasvim jasno ovim riječima:
…da bi se dokazalo, ako to uopće bude potrebno, kako je kraljeva pravda pravična i kako se okružuje samo garancijama nepristrasnosti, i prije no što ću nastaviti s nabrajanjem točaka optužnice koju svaki od sudaca ima pred sobom, moram izjaviti i staviti do znanja koliko je naša prethodna istraga bila teška i mnogim zamkama isprepletena.
I zauzimanjem u korist plemenitog i bogatog optuženika! - javi se nečiji podrugljiv glas iz sredine dvorane.
Anđelika je vjerovala da će se podvornici odmah baciti na tog upadljivca, ali na njeno veliko iznenađenje, ona vidje kako je odmah blizu nje jedan narednik podrebrio jednog stražara.
"Mora da policija ima nekoga od svojih u dvorani, nekog plaćenika koji treba da izazivlje izgrede protiv Joffreya", pomisli.
Predsjednik suda je dalje govorio kao da ništa nije ni čuo:
…da bismo, dakle, svima dokazali kako je kraljeva pravda ne samo nepristrana nego i velikodušna, mislim da ovdje mogu ustvrditi da sam ja od bezbrojnih točaka optužbe što su sakupljene na raznim stranama i poslije dugog istraživanja,
da sam ja morao, pošto sam zrelo porazmislio i poslije velike duševne borbe, odbaciti jedan veliki dio tih optužbi.
Prekine se, duboko udahne i završi taj svoj govor pomalo gluhim glasom:
…točno trideset i četiri točke optužbe sam odbacio kao sumnjive i naizgled krivotvorene. Vjerojatno je time netko želio da zadovolji svojoj mržnji osvećujući sa zatvoreniku.
Ta je izjava izazvala uznemirenost ne samo u dvorani nego i među sucima koji zasigurno nisu od predsjednika suda očekivali toliko hrabrosti, a ujedno i blagosti. Između njih, neki čovječuljak podmukla lica i kukasta nosa, nije se mogao suzdržati a da ne poviče:
Dostojanstvo samog suda, a još više njegova apsolutna nezavisnost u suđenju, su izvrgnuti ruglu ako njegov predsjednik smatra sebe ovlaštenim da sucima oduzima pravo uvida u točke optužnice koje su možda baš najvažnije…
Gospodine Bourie, u svojstvu predsjednika ovoga suda, ja vas pozivam na red i predlažem vam da se ili zahvalite na dužnosti člana ovog suda ili da dopustite da se rasprava nastavi.
Te riječi izazvaše snažno negodovanje u publici.
Predsjednik se prodao optuženome. Zna se moć tuluškog zlata! - urlao je gledalac što se već prije bijaše umiješao.
Pisar prljavih kosa koji je sjedio ispred Anđelike pridruži se prvom bukaču:
Neka jednom već pravda bude odmjerena gulikoži plemiću i bogatašu…
Gospođo, sjednica se prekida i ako ne prestanete praviti nered, naredit ću da se dvorana isprazni! - poviče predsjednik Massenau koji uvrijeđeno stavi vlasulju na glavu i iziđe, a za njim i svi suci.
Anđeliki su svi ti svečani suci sličili na marionete koje ulaze na pozornicu, naprave nekoliko pokreta i odlaze. Oh, kad sa više ne bi vratili!
Publika se u dvorani polako smirivala. Trudeći se da bude tiha, željela je da se sud povrati i da se predstava nastavi. Svi se digoše na noge kad su začuli po pločicama poda čekičanje helebarda švicarskih stražara koji su išli ispred suda što se vraćao u dvoranu.
U tišini kao u crkvi Massenau ponovo sjedne na svoje mjesto.
Gospođo, spor je izglađen. Točke optužnice koje sam ja smatrao sumnjive prirode ponovo su ušle u optužnicu i svaki ih sudac može po svojoj volji proučavati. Obilježio sam ih crvenim križićem tako da svaki sudac može stvoriti svoj sud o mišljenju što sam ga ja dao.
Te se točke, uglavnom, odnose na optuženikove napade svetih knjiga - izjavi Bourie trudeći se da sakrije svoje zadovoljstvo. - Međutim postoji i jedna točka optužbe koja se odnosi na proizvodnju alkemijskim postupkom, patuljčića i drugih bića paklenog porijekla.
Gomila začekića nogama da bi izrazila svoju radost.
A ne bismo li ih mogli vidjeti među dokaznim sredstvima krivice? - javi se jedan glas.
Stražari odmah izbace čovjeka što je napravio ta upadicu i rasprava se nastavi. Sad ustane odvjetnik Desgrez i izjavi:
U svojstvu optuženikova branitelja, zahtijevam da sva dokazna sredstva krivice budu vidljiva na procesu.
Predsjednik nastavi ispitivanje optuženoga:
Da bismo prije svega završili s tom zgodom o otrovima koje ste, po svom vlastitom priznanju, zaista proizvodili, odgovorite mi na ovo pitanje: ako sa već niste mislili poslužiti tim otrovima protiv drugih osoba, zašto ste se javno hvalili da vi svakog dana uzimate malu količinu otrova da biste na taj način izbjegli opasnost trovanja?
Potpuno točno i moja ondašnja tvrdnja vrijedi i danas tvrdim, da me se ne može otrovati ni željeznim sulfatom niti arsenikom. Toliko sam ih uzeo u svoje tijelo da mi čak ni pozlilo ne bi ukoliko bi netko pokušao da me tim sredstvima otpravi na onaj svijet.
Vi, prema tome, ostajete i sada pri svojoj izjavi o svojoj otpornosti na otrove?
Ako to može da zadovolji kraljev sud, ne tražim, kao vjeran podanik, bolje prilike do da ovdje pred vama progutam neki od rečenih otrova.
Time, znači, priznajete da posjedujete urok protiv svih otrova?
Ali nije ovdje riječ o urocima, nego o samom temelju nauke o protuotrovima. Naprotiv, tvrdim da upotreba okamenjenih zuba i bezbroj drugih neškodljivih gluposti, kojima se gotovo svi vi, gospodo, u ovoj dvorani služite u uvjerenju da se time zaštićujete od otrova, predstavlja vjerovanje u čari i uroke.
Optuženiče, uvelike griješite što se podrugujete i smijehu izlažete časne navike. Uza sve to, u interesu pravde, koja traži da sve bude jasno, ja se neću zadržavati na sličnim sitnicama. Zadržat ću se, ako nemate ništa protiv, na činjenici da vi sebe smatrate stručnjakom po pitanju otrova!
Nisam ja stručnjak za otrove više nego za drage stvari. Ja sam se, uostalom, osigurao samo protiv nekih običnih otrova kao što su oni o kojima je već bila riječ: arsenika i željeznog sulfata. Ali to predstavlja beskrajno sitno znanje prema svim onim tisućama životinjskih i biljnih otrova, otrova egzotičnih i otrova firentinskih ili kineskih, koje nijedan, između najslavnijih kirurga u kraljevstvu ne bi mogao suzbiti, a niti otkriti?
A poznajete li vi neki od tih otrova?
Posjedujem nekoliko strelica kojima se Indijanci služe u lovu na bizone. Pa i nekoliko šiljaka malih strelica što ih upotrebljavaju afrički pigmejci. Mala ranica od tih instrumenata dovoljna je da obori ogromne životinje kao što su slonovi.
Ukratko, vi time još više pojačavate optužbu da ste stručnjak za otrove?
E to nikako, gospodine predsjedniče. To sam iznio samo zato da vam dokažem kako nisam morao razbijati glavu proizvodnjom arsenika i željeznog sulfata, otrova običnih i lako uočljivih u ljudskom organizmu, ukoliko sam želio otpraviti na drugi svijet nekog jadnika koji me je krivo pogledao.
A zašto ste ih onda proizvodili?
U naučne svrhe, a i zbog kemijskih pokusa na rudama, pokusa koji se ponekad ne mogu vršiti bez tih proizvoda.
Ne skrećimo raspravu u drugom pravcu. Dovoljno je da ste vi sami potvrdili da ste dosta dobro upućeni u pitanje otrova i alkemije. Tako dobro, kažete, da biste se mogli osloboditi nepoželjne osobe a da nitko ništa ne posumnja, a niti da vas optuži za to. Tko nam jamči da to već niste i učinili?
Pa trebalo bi mi dokazati da sam učinio!
Optužuje vas se za dvije sumnjive smrti, ali ja ću ipak dodati, uzgred najprije vas se optužuje za smrt nećaka monsinjora de Fontenaca, nadbiskupa tuluškog.
Čini se da je dvoboj na koji sam bio izazvan i koji se odigrao pred svjedocima, sada postao čin povezan s čaranjem?
Gospodine de Peyrac, pozivljem vas da odbacite taj svoj podrugljivi stav prema jednom sudu koji samo želi rasvijetliti neke činjenice. A što s tiče druge smrti koja vam se pripisuje, tvrdi se da ste je vi izazvali ili svojim nevidljivim otrovima ili vašim takozvanim urocima. Na otkopanoj lešini jedne od vaših nekadašnjih ljubavnica, nađen je pred svjedocima, jedan medaljon s vašim likom. Da li ga prepoznajete?
Anđelika vidje kako predsjednik Massenau pružio neki predmetić jednom Švicarcu da bi ga pokazao grofu de Peyracu, koji je još uvijek stajao podupirući se o svoje štake, pred stočićem koji bijaše tu za nj postavljen.
Zaista prepoznajem ovu minijaturu na kojoj je ona jadna, zanesena djevojka dala napraviti moj lik.
Jadna i zanesena djevojka, kao što kažete, a koja je bila jedna od vaših bezbrojnih ljubavnica, gospođica de…
Joffrey de Peyrac odlučno digne ruku.
Molim vas, ne obeščaščujte javno njeno ime, gospodine predsjedniče. Ta nesretnica je mrtva!
Umrla je od čamotinje. Počinje se vjerovati da ste vi uzrok toj čamotinji i da ste jadnu djevojku učarali.
To je laž, gospodine pedsjedniče.
Zašto je onda medaljon s vašim likom nađen u ustima preminule djevojke i uz to probušen iglom na mjestu srca?
Ta mi je prva što čujem. Ali iz onoga što mi kažete pretpostavljam da je ona sama, budući da je bila vrlo sujevjerna, nastojala da mene učara na taj način. I tako sam ja od onoga tko vrši čaranja, postao onaj na kome se vrše čaranja. Prilično smiješna stvar, gospodine predsjedniče.
I odjedared su svi mogli i vidjeti i čuti kako se taj kostur koji se tresao na svojim štakama, od srca smije.
Massenau je, međutim, ostao namrgođen.
Je li vam poznato, optuženiče, da je medaljon nađen u ustima mrtve osobe siguran znak uroka?
Kao što vidim, ja sam mnogo slabije upućen u probleme sujevjerja od vas, gospodine predsjedniče.
Predsjednik suda prijeđe preko te podvale.
Zakunite se onda da se nikada niste služili urocima.
Kunem se svojom ženom, svojim sinom i svojim kraljem da se nikad nisam upuštao u te budalaštine, barem ne na način kako se shvaćaju u ovom kraljevstvu.
Izvolite se izjasniti o ograničenju što ste ga naveli u svojoj zakletvi.
Htio bih reći da sam za svojih dugih putovanja, u Indiji i Kini, bio svjedok neobičnih pojava koje dokazuju da magija i čaranje zaista postoje, ali nemaju nikakve veze sa šarlatanstvom što se pod imenom magije i čaranja praktikuje u zemljama Europe.
Ukratko, vi priznajete da u njih vjerujete?
U pravo čaranje, da… Samo što to čaranje obuhvaća veliki broj prirodnih pojava koje će, nema sumnje, budući vjekovl objasniti. Ali što se tiče tih blaženih čarobnjaka ili takozvanih alkemista…
Vi sami ste stigli do alkemije! Postoji li po vašem mišljenju, kao i kod čaranja, jedna prava i jedna lažna aikemija?
Postoje. Neki Arapi i Španjolci počinju pravu alkemiju zvati posebnim imenom, kemija. To je eksperimentalna nauka u kojoj se sve promjene jezgre mogu ponovo izvesti i neovisne su od onoga tko ih vrši, pod uvjetom, dakako, da ovaj zna svoj zanat. Ali uvjereni alkemičar je, naprotiv, gori od vješca!
Vrlo se radujem što to od vas čujem, jer tako olakšavate zadatak ovom sudu. Ali tko po vašem mišljenju može biti gori od vješca?
Budala i vidovnjak, gospodine predsjedniče.
Po prvi put otkako bijaše počela ova svečana rasprava čini se da je predsjednik Massenau izgubio vlast nad sobom.
Optuženiče, molim vas da budete pristojni, što je, uostalom, i u vašem interesu. Previše je i to što ste maloprije, zaklinjući se, uvrijedili njegovo veličanstvo spomenuvši njegovo ime, poslije imena svoje žene i svoga sina. Ako i nadalje budete tako drski, sud može odbiti da vas sluša…
Anđelika vidje kako je odvjetnik priskočio njezinu mužu u namjeri da mu nešto kaže, ali su ga pri tom stražari zadržali. Zatim joj pogled privuče predsjednik Massenau svojim upletanjem. On je dopuštao punu slobodu odvjetnika da obavlja svoj zadatak branitelja optuženog.
Nije mi bila namjera, gospodine predsjedniče, da svojim riječima povrijedim vas ili nekoga od gospode vaših kolega - ponovo progovori grof de Peyrac kad se buka ponešto stišala. - Kao čovjek nauke, svojim sam riječima napao sljedbenike one nesretne nauke koja se naziva alkemija, a ja vjerujem da se vi, zaokupljeni svojim odgovornim zanimanjem, u potaji ne bavite njom…
To kratko objašnjenje bi po volji sucima koji su ga primili ozbiljno kimajući glavama. Tako se ispitivanje nastavilo u nešto vedrijem duhu.
Pošto je prekopao brdo spisa što su se pred njim nalazili, Massenau izvuče napolje jedan list.
Optuženi ste da se u svojim tajanstvenim pokusima koje ste, da bista sa sebe skinuli krivicu, nazvali novom riječju kemija, služili dijelovima kostura. Kako objašnjavate jedan posao tako malo kršćanski?
Radi se o tome, gospodine predsjedniče, da se ne brkaju tajnoviti pokusi s kemijskim pokusima. Životinjske mi kosti služe da od njih dobijem pepeo koji ima svojstvo da privlači zguru rastopljenog olova, te tako oslobodi zlato i srebro sadržano u njemu.
A imaju li i ljudske kosti to isto svojstvo? - obrati se predsjednik Massenau podmuklim pitanjem optuženome.
Sigurno, gospodine predsjedniče, ali priznajem da sam u potpunosti zadovoljan pepelom dobivenim od životinjskih kostiju.
Da bi vam taj pepeo bio od koristi u vašim poslovima, mora ju li životinje biti žive spaljene?
Ne, gospodine predsjedniče. Zar vi kokoši kuhate na živo?
Sučevo se lice namrgodi, ali se on ipak svlada i primijeti da je u najmanju ruku neobično da je u čitavoj državi pepeo od kostiju bio potreban jednoj jedinoj osobi, i to u svrhu koja se "razboritom čovjeku" morala činiti čudnom da se ne kaže svetogrdnom.
A kako je de Peyrac prezirno slegnuo ramenima Massenau doda kako je u čitavoj toj stvari bilo osnove za optužbu o bezbožnosti i svetogrđu, ali nije se tu radilo samo upotrebi životinjskih kostiju. O svemu će još biti govora kad dođe vrijeme za to.
A zatim nastavi:
Nema li taj vaš pepeo od kostiju tajnu svrhu da pretvori grube metale, kao što je olovo, u plemenite metale, kao što je zlato i srebro?
To se stanovište uvelike približava varljivoj dijalektici alkemičara koji su uvjereni da se pomoću nekakvih mračnih simbola može djelovati. Međutim, nemoguće je stvoriti materiju.
Optuženiče, vi ipak priznajete još neviđenu činjenicu, da ste proizvodili zlato i srebro načinom drugačijim no što je njihovo vađenje iz riječnog pijeska?
- Ja nisam proizvodio ni zlato ni srebro! Ja sam ih samo vadio!
Pa ipak, osobe koje se ponešto razumiju u taj posao tvrde da je uzaludno mljevenje stijena iz kojih vi tobože izvlačite plemenite metale: ni poslije pranja nema u njima ni srebra ni zlata.
Točno. Pa ipak rastopljeno olovo usisava, sjedinjuje se s plemenitim metalima, nevidljivim u stijeni, ali kojih u njoj ipak ima.
Vi, dakle, mislite da zlato možete izvući iz svake stijene?
Ne. Stijene, najvećim dijelom ne sadrže zlato ili u vrlo malim količinama. Uostalom, teško je, usprkos dugim i vrlo zamršenim pokusima, prepoznati takve stijene koje su u Francuskoj zaista rijetke.
Ali ako je to tako teško, kako to da ste jedino vi, u čitavu kraljevstvu, u stanju to učiniti?
Grof otpovrne mrzovoljno:
Kazat ću vam da za to treba imati poseban dar, gospodine predsjedniče, ili bolje rečeno treba imati znanja i biti radan. S istog razloga mogao bih sebi dopustiti da vas upitam zašto je Lull u ovom trenutku jedini čovjek u Francuskoj koji piše opere i zašto ih, na primjer, ne pišete vi, s obzirom da svi mogu naučiti muzičke note.
Predsjednik se smrači u licu, ali ništa ne odgovori. Sudac podmukla lica podiže ruku.
Možete govoriti, gospodine savjetniče Bourie.
Upitao bi optuženoga, gospodine suče, kako to, ako je gospodin de Peyrac zaista otkrio tajni postupak da se dobije zlato i srebro, kako to da taj visoki plemić, koji nas odlučno uvjerava u svoju vjernost kralju, nije smatrao uputnim da svoju tajnu
priopći blistavom gospodinu ove zemlje, hoću da kažem, njegovu veličanstvu kralju. Ne samo da je to bila njegova dužnost, već je moglo biti i sredstvo da se olakšaju narodu tegobe, a plemstvo oslobodi teških, ali prijeko potrebnih davanja, a koje čak i ljudi pravde, mada izuzeti, plaćaju u obliku raznih obaveza.
Mrmor odobravanja se podiže među gledteljima. Svatko se osjećao pogođen i osobno oštećen od tog podrugljivog i bezobraznog šepavca koji je htio da se samo on koristi svojim čudesnim bogatstvom.
Anđelika osjeti kako se mržnja svih prisutnih usredotočuje na čovjeka, iscrpljenog mučenjem, koji je počeo da se od umora klati na svojim štakama.
Sad prvi put de Peyrac povede pogledom po dvorani.
Ali mladoj se ženi učini da je njegov pogled bludio nekamo daleko i da nikoga ne vidi. "On ne osjeća da sam ovdje i da zajedno s njim trpim? " mučilo je Anđeliku.
Grof kao da je oklijevao. Na, kraju polako reče:
Zakleo sam se da ću govoriti istinu. A istina je da u ovom kraljevstvu ne samo da se osobne zasluge ne cijene i ne podstiču, nego ih iskorištava čitava banda dvorana kojima je samo do njihova osobnog interesa, njihovog častoljublja ili do njihovih svađa. U takvim prilikama, onaj tko zaista hoće da nešto stvori, najbolje što može učiniti jest da se sakrije i da šutnjom štiti svoje djelo. Jer ne bacaju se dragulji pred svinje.
Teške su riječi što ste ih sada rekli. Vi činite lošu uslugu kralju… i samom sebi - blago će Massenau.
Bourie skoči na noge.
Gospodine predsjedniče, u svojstvu zaprisegnutog suca, prosvjedujem protiv isuviše pomirljivog načina kojim kao da prihvaćate ono što bi se, po mom mišljenju, moglo smatrati dokazom o uvredi veličanstva.
Gospodine savjetniče, bit ću vam zahvalan ako me i nadalje budete isključivali kao predsjednika ovoga suda. Da me se isključi, ja sam sam tražio, ali naš kralj nije htio prihvatiti, što, čini mi se, dokazuje da uživam njegovo povjerenje.
Bourie se zacrveni i ponovo sjedne, a zatim je grof umornim, ali staloženim glasom obrazlagao kako svatko na svoj način shvaća svoju dužnost. Budući da nije bio dvoranin, osjećao je da nema dovoljno snage da svoja uvjerenja nametne svima drugima. Bilo je već dovoljno to da je on dotjerao dotle da je, iz svoje daleke pokrajine, svake godine u kraljevsku blagajnu predavao više od četvrtine prihoda što ga je čitav Languedoc davao Francuskoj. Ako je on tako radio za opće dobro, kao i za svoje vlastito, više je volio zadržati za sebe svoja otkrića, iz bojazni da ne bude prisiljen poći u progonstvo, kao mnogi drugi nepriznati učenjaci i izumitelji.
Jednom riječju, vi priznajete da vam je duh obuzelo ogorčenje i da vam se mnogo toga čini crnim u državi - obrati mu se predsjednik Massenau onom istom blagošću od maloprije.
Anđeliku prođu srsi. Odvjetnik digne ruku.
Gospodine predsjedniče, oprostite mi. Znam da još nije vrijeme za moju odbranu, ali ja vas želim podsjetiti da je moj štićenik jedan od najodanijih podanika njegova veličanstva koje ga je počastilo svojim posjetom u Toulousi te ga tom prilikom osobno pozvalo na svoje vjenčanje. Vi ne možete tvrditi, a da pri tom ne diskreditirate samo njegovo veličanstvo, da je grof de Peyrac djelovao protiv njega i protiv države.
Mir, odvjetniče. Previše sam strpljiv pustivši vas da kažete sve što ste kazali, ali znajte da ćemo ono što ste rekli imati na pameti. Ali ne prekidajte ono što nije drugo nego ispitivanje koje treba da omogući sucima da dobiju pravu sliku o optuženome i o njegovim poslovima.
Desgrez sjedne. Predsjednik podsjeti kako je želja kraljeve pravde da se uzmogne čuti sve, uračunavši opravdane kritike, ali da je samo kralj imao prava da sudi o svojim činima.
Tu je posrijedi zločin uvrede veličanstva… - ponovo poviče Bourie.
Smatram da ne postoji zločin uvrede veličanstva - primijeti Massenau.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:53 am




Massenau je nastavio ispitivanje kazavši kako, osim pretvaranja zlata što čak ni optuženik ne niječe samo što o tome tvrdi da je čisto prirodna pojava koja nema nikakve veze s đavoljim utjecajem, postoje brojna svjedočanstva da je optuženik posjedovao moć da ureče druge osobe, a osobito vrlo mlade žene. Osim toga na bezbožnim su i razuzdanim sastancima što ih je organizirao sudjelovale najvećim dijelom žene, a to je siguran znak đavoljeg upletanja jer na sastancima vještica broj žena uvijek premašuje broj muškaraca.
Budući da je Peyrac na sve to šutio izgubivši se u dalekim maštanjima, Massenaua napusti strpljenje.
Možete li nam štogod odgovoriti na to jasno pitanje kojim nas je nadahnulo proučavanje sudskih postupaka crkvene pravde, a koje vas je, čini se, poprilično zbunilo?
Joffrey se trgne kao iza sna.
Budući da ste vrlo uporni, gospodine predsjedniče, dat ću dva odgovora na vaše pitanje. Prvi je: nisam baš uvjeren da tako temeljito poznajete rimsku pravdu, budući da su njezine pojedinosti poznate samo crkvenim sudovima. Drugi je da je vaše poznavanje izvjesnih činjenica moglo poteći samo iz vlastitog iskustva, to jest da ste bar jednom prisustvovali tim sastancima vještica koje ja, priznajem, nisam imao prilike ni vidjeti ni čuti za svog prilično burnog života.
Predsjednik se trgne na te riječi koje on smatraše uvredom. Načas je ostao bez daha, a zatim izgovori prijetećim mirom:
Optuženiče, mogao bih iskoristiti ovu okolnost da vas više ne čujem, naime da vam sudimo kao nijemom, a mogao bih vam uskratiti i pravo na branitelja. Ali ja ne želim da vi u očima nekih zlobnika steknete aureolu mučenika. Prepustit ću, prema tome, drugim sucima da nastave ispitivanje, u nadi da ih nećete obeshrabriti da vas slušaju. Izvolite nastaviti ispitivanje vi, gospodine protestantski savjetniče!
Čovjek visoka rasta i stroga lica diže se na noge. Predsjednik suda ga ukori:
Vi ste danas sudac, gospodine Delmas. U ime njegovog veličanstva pravde vi možete ispitivati optuženoga sjedeći.
Delmas sjedne.
Prije no što otpočnem ispitivanje - reče - htio bih se obratiti sudu s jednom molbom koja nije izraz nikakve pristrane blagosti prema optuženome, već me na to potiče osjećaj čovječnosti. Svima nam je poznata da je optuženi bogalj od djetinjstva, da je žrtva bratoubilačkih ratova koji su dugo vremena razdirali našu zemlju, a osobito jugozapadne pokrajine, odakle je optuženi porijeklom. Budući da bi se zasjedanje suda vrlo lako moglo produžiti, molim sud da optuženome dozvoli da sjedne prije nego padne u nesvijest.
Nije moguće udovoljiti toj molbi - odsiječe odurni Bourie. - Optuženi bi morao prisustvovati zasjedanju klečeći ispod raspela. Tako zahtijeva tradicija. Previše je već i to što smo mu dozvolili da stoji.
Ponovo se obraćam sudu sa svojom molbom - nije popuštao protestantski savjetnik.
Prirodno - kričao je Bourie - svima je poznato da vi optuženoga smatrate nekom vrstom svoga suvjernika zato što je zadojen mlijekom protestanske dojilje i što su ga u djetinjstvu katolici, tobože, iznakazili, što bi, uostalom trebalo najprije dokazati.
Ponavljam da se radi samo o osjećanju čovječnosti i razbora. Zločini za koje se optužuje ovaj čovjek i mene ispunjavaju grozom kao i vas, gospodine Bourie, ali ako izgubi svijest, nećemo nikad svršiti s ovom raspravom.
Neću izgubiti svijest i ja vam zahvaljujem, gospodine Delmas. Naastavite s ispitivanjem, molim vas - odsiječe optuženi tako odlučnim tonom da je sud nakon kratkog kolebanja udovoljio njegovu zahtjevu.
Gospodine de Peyrac - ponovo uze riječ Delmas - vjerujem u vašu prisegu da ćete govoriti istinu, a vjerujem vam i kad tvrdite da niste imali nikakva veze sa zlim duhovima. Uza sve to u optužnici postoje mnoga isuviše mračna mjesta koja priječe pravdu da tek tako povjeruje u vaše dobre namjere. Stoga tražim od vas da odgovorite na pitanja što ću vam ih postaviti isključivo sa željom da se rasprše strašne sumnje koje obavijaju vaše postupke. Vi tvrdite da ste izvukli zlato iz stijena u kojima ga, po mišljenju upućenih, nema. Pa uzmimo da je to tako. Ali zašto ste se vi posvetili tom čudnom, napornom poslu, kad vi po svojem plemićkom porijeklu niste za to bili određeni?
Želio sam prije svega da se obogatim radom koristeći pri tom umne sposobnosti kojima me je Bog obdario. Neki mole pomoć, drugi žive na račun svojih bližnjih, a treći ostaju siromašni. Budući da mi se nijedno od ta tri rješenja nije sviđalo, pokušao sam iz sebe sama i iz nekih svojih posjeda izvući najveću moguću korist. Mislim da pri tom nisam prekršio nauk Božji, jer Bog je rekao: "Ti ne smiješ pokopati svoj talenat". A to po mom sudu, znači: ako posjedujemo neki dar ili neki talenat mi nemamo pravo da ga ostavimo neiskorištena, već naprotiv božansku obavezu da ga iskoristimo.
Sučevo se lice namrgodi.
Nije na vama, gospodine, da nam ovdje govorite o božanskim obavezama. Idimo naprijed… Zašto ste se okružili razuzdanim ljudima i čudnim svijetom, koji je došao izvana. Mada se te ljude ne može optužiti za špijunažu protiv naše zemlje, ne može se niti tvrditi da su prijatelji Francuske, pa čak ni Rima, Kao što mi je rečeno!
Te, po vašim riječima, čudne osobe predstavljaju u prvom redu inozemne učenjake, Švicarce, Talijane, Nijemce s čijim sam znanstvenim radovima ja upoređivao svoje. Raspravljanje o Zemljinoj i općoj sili teže je potpuno neškodljiva zabava. A što se tiče razuzdanosti za koje me se optužuje: u mojoj palači nije zasigurno bilo više sablazni nego u vrijeme kad je uglađena ljubav, po mišljenju učenih ljudi, oplemenjivala društvo, a sigurno mnogo manje no što ih ima svaku večer, u ovo naše vrijeme na dvoru i po svim krčmama glavnog grada. Čuvši tu smjelu izjavu, sucima se smračilo lice. Ali Jeffrey de Peyrac podiže ruku i poviče:
Gospodo suci i ljudi pravde koji u velikoj većini ispunjate ovu dvoranu, nije mi nepoznato da vi čistoćom svojih običaja i razboritošću svog življenja predstavljate jedan od najzdravijih staleža društva. Neka vas ne povrijedi izjava koja se odnosi na druge a ne na vas, neka vas ne povrijede riječi koje ste vi sami mnogo puta promrmljali u sebi.
Ta vrlo vješta iskrenost sasvim zbuni suce i odvjetnike koji su se duboko u sebi osjećali polaskani tom javnom pohvalom na račun njihovog časnog, mada ne previše zabavnog, življenja.
Dalmas kašljucne praveći se da prevrće po spisima.
Priča se da vi znate osam jezika?
Pico della Mirandola koji je živio u prošlom stoljeću znao ih je osamnaest i nitko ga zbog toga nije potvorio da je sam belzebub preuzeo na se brigu da mu pomogne da ih nauči!
Opće je poznata činjenica da vi zaluđujete žene. Ne bih želio tek tako poniziti biće na koje su se sručila mnoga zla i mnoge nevolje, ali teško je vjerovati, gledajući vas, da vaš fizički izgled do te mjere privlači žene da su u stanju ubiti se ili pasti u zanos čim vas samo vide.
Ne treba pretjeravati - reče skromno grof osmjehnuvši se. - Dopustile su da ih se zaludi, kao što vi kažete, zato što su željele biti zaluđene. A što se tiče poneke egzaltirane djevojke, svi znamo u čemu je stvar. Samostan ili još prikladnije mjesto za njih je bolnica, a ne treba suditi žene po primjeru tih luđakinja.
Delmas poprimi još svečaniji izgled.
Opće je poznato, a i brojni izvještaji to potvrđuju da ste vi, na vašim "ljubavnim udvaranjima" u Toulousi, već u načelu bezbožnim, jer Bog je rekao: "Ljubit ćeš zato da se množiš", javno slavili tjelesni čin ljubavi.
Ali Gospodin ipak nije rekao: "Ti ćeš se množiti kao pas i kao koza". Ne vidim što ima đavolje u naučavanju ljubavnog znanja.
Đavolji su vaši uroci!
Da sam tako spretan u urocima kao što vi tvrdite ja se sigurno sada ne bih nalazio ovdje.
Sudac Bourie skoči na noge i poviče:
Na tim svojim ljubavnim udvaranjima propovijedali ste neposlušnost prema zakonima crkve. Govorili ste da ustanova braka ubija ljubavne osjećaje i da pobožnost nije važna u braku.
Možda sam, zaista, kazao da pobožnost nije ni od kakve važnosti u ljubavi, kad je čovjek tvrd i bez srca, i da čovjek mora biti veseo, poetski raspoložen, spretan ljubavnik i velikodušan ako se želi svidjeti ženama. A ako sam kazao da brak ubija ljubavne osjećaje, nisam to kazao o braku kao ustanovi blagoslovljenoj od Boga, već zato što je naše vrijeme brak pretvorilo u pravi pravcati posao u kojemu su u pitanju interesi, u samotnu tgovinu pri kojoj roditelji raspravljaju o zemlji i mirazu i u koji se često sjedinjuju pod pritiskom prijetnji mladi ljudi koji se prije nikad nisu vidjeli. Tim se sistemima uništava sveto načelo braka jer dva supružnika vezana takvim okovima jedva čekaju da se tih okova oslobode kroz preljub.
Eto, još imate drskosti da nam tu držite predike! - prosvjedovao je Delmas sasvim smeten.
Na žalost, mi Gaskonjci smo svi pomalo napržice i vrlo skloni kritici - prizna grof de Peyrac. Taj duh me je i naveo da se borim protiv gluposti našega stoljeća. U tome sam pošao stopama jednog vrlo slavnog hidalga Don Ouijotea de la Mancha koji se borio protiv vjetrenjača i bojim se da sam ispao isto tako glup kao i on.
Prošao je tako još jedan sat. Za to vrijeme su razni suci postavili optuženome svu silu vrlo neobičnih pitanja.
Pitali su ga, na primjer, kakvim se postupkom služio da bi cvijeće učinio "očaravajućim" do te mjere da je osoba kojoj je bilo slano padala u zanos primajući ga, pitali su ga za formule o ljubavnim napicima što ih je ulijevao u čaše svojih gostiju na ljubavnim udvaranjima, a koji su ih napici dovodili u delirij pohote i na kraju s koliko je žena u isto vrijeme vodio ljubav.
Grof de Peyrac je na ta pitanja odgovarao sad prezirao, a sad podrugljivim smiješkom.
Bilo je jasno da mu nitko nije vjerovao kad je pokušao tvrditi da se zadovoljavao samo s jednom ženom u isto doba.
Vi ste na glasu kao veliki ljubavnik stoga se i nije čuditi što ste se predavali tolikim besramnim zabavljanjima.
Da je vaše iskustvo veliko kao što sam ja veliki ljubavnik - odgovori grof de Peyrac zajedljivo se podsmjehujući - morali biste znati da predavanje takvim užicima potječe prije od polne nemoći koja u abnormalnim užicima traži potreban nadražaj. Što se pak mene tiče, priznajem vam, gospodo, da jedna jedina žena, u samoći šutljive noći, može u potpunosti zadovoljiti sve moje želje. A dodat ću - i glas mu sada postade ozbiljniji - izazivljem sve zle jezike Toulouse i Languedoca
da dokažu jesam li ja, poslije svoga vjenčanja dirnuo ijednu drugu ženu osim svoje.
Ispitivanja, zaista, potvrđuju tu pojedinost - složi se sudac Delmas.
Oh, isuviše beznačajnu pojedinost - primijeti Joffrey smijući se.
Sud se uznemirio i smeo. Massenau dadne znak Bourieu da prijeđe preko te upadice, ali ovaj nije tako lako popuštao videći kako se odbacuju točke optužnice koje on bijaše tako brižljivo krivotvorio.
Niste odgovorili na optužbu kojom vas se tereti da ste svojim uzvanicima ulijevali u piće razne podražujuće proizvode koji su ih navodili da počine užasan grijeh protiv šeste zapovijedi Božje.
Znam da postoje proizvodi proizvedeni u tu svrhu, kao što je na primjer zlatni pop. Ali ja nikad nisam bio mišljenja da se nekoga sili umjetnom razdraženošću na ono što treba da izbije iz pobuda velikodušnog života i stvarnog nadahnuća želje.
Ali mi smo obaviješteni da ste vi veliku brigu posvećivali jelima i pićima koja su služena vašim uzvanicama.
A što u tome ima čudnoga? Kome god je stalo do toga da udovolji svojim gostima, ne bi li uradio to isto?
Tvrdili ste da ono što se jede i što se pije ima veliku važnost pri zavođenju one ili onoga toga se želi osvojiti. Vi ste poučavali čari…
Nije točno. Ja sam poučavao da treba uživati u darovima što nam ih priroda daje, ali da, u svakoj stvari, da bi se stiglo do željena cilja, treba, naučiti pravila koja do tog cilja vode.
Ne biste li nam potanje izložili neko od vaših naučavanja?
Joffrey se ogleda oko sebe i Anđelika zamijeti blijesak osmijeha na njegovu licu.
Vidim da vas uzbuđuju ova pitanja, gospodo suci kao što uzbuđuju mladiće. Pa bio čovjek školarac ili sudac ne sanja li on uvijek o tome kako da osvoji svoju dragu? Jao, gospodo, bojim se da ću vas razočarati. Ni za ljubav kao ni za zlato ne posjedujem nikakvu magičnu formulu. Moje naučavanje je najobičnija ljudska mudrost. Kad ste kao mladi pravnik, gospodine predsjedniče, ulazili u ovu ozbiljnu dvoranu, nije li vam se činilo normalnim da naučite sve ono što će vam omogućiti da jednoga dana zauzmete mjesto koje sada zauzimate? Smatrali biste ludošću da se pravite važni i da uzimate riječ a da prije toga niste svojski promislili svoj obranbeni govor. Dugi niz godina sve ste svoje misli usmjerili na to da izbjegnete zamkama na koje biste mogli nabasati na svom putu. A zašto i ljubavi ne bismo posvetili isto toliko brige? Neznanje je škodljivo, da ne kažem kažnjivo, pa ma na što se odnosilo. U mojem naučavanju nema ničeg što bi bilo tajnovito. A budući da gospodin Bourie traži da se određenije izrazim, savjetovat ću mu, na primjer, neka se na povratku kući, veseo i baš raspoložen da pomiluje svoju ženu, ne zaustavlja u krčmi da strusi u sebe nekoliko vrčeva bijelog piva. Time bi se samo izložio opasnosti da se na svoju veliku žalost nekoliko sati poslije toga nađe obnemogao među plahtama svoga kreveta, dok bi njegova razočarana supruga pala u iskušenje da sutradan odgovori na ljubazne poglede mušketira na ulici…
Tu i tamo se čuo smijeh, a nekoliko mladića se javi pljeskom.
Istina, moram priznati - nastavljao je grof svojim milozvučnim glasom - da se ne nalazim baš u ugodnom položaju za ovakvu vrst predavanja, ali moram, eto, odgovoriti na neke optužbe, pa ću stoga zaključiti riječima koje sam već naveo: vjerujem da za čovjeka koji se želi predati ljubavnoj igri, ne postoji bolji ljubavni napitak od lijepe djevojke čije zdravo tjelesno ustrojstvo mami na putenu ljubav.
Optuženiče - strogo će Massenau - moram vas još jednom upozoriti da budete pristojni! Imajte na umu da u ovoj dvorani ima dosta pobožnih žena u redovničkim haljama koje su posvetile Bogu svoju nevinost!
Gospodine predsjedniče, htio bih vas samo podsjetiti da nisam ja bio taj koji je… razgovor, ako se tako mogu izraziti, skrenuo na ovaj klizavi i… zanimljiv teren.
Ponovo odjekne smijeh u dvorani. Sudac Delmas spomene da bi taj dio ispitivanja trebalo obaviti na latinskom jeziku, ali Fallot Sance, koji je sada prvi put uzeo riječ, primijeti, a primjedba mu je bila na mjestu, da svi u dvorani punoj
odvjetnika, svećenika i redovnika, razumiju latinski, a ne bi imalo nikakva smisla da budu zabrinuti za neokaljene uši vojnika, strijelaca i kopljanika.
Potom se javi nekoliko drugih sudaca da bi saželi neke točke optužbe.
Anđelika je imala dojam da se rasprava, mada dosta smušena, ipak svodila samo na čaranje, na đavolje zaluđivanje žena i na moć dobivanja pravog zlata sredstvima alkemijskim i đavoljim.
Ona uzdahne s olakšanjem budući da se radi samo o toj jedinoj optužbi trgovanja s vragom, njen je muž imao nekakve mogućnosti da se iščupa iz kandži kraljevske pravde.
Odvjetnik je mogao raskrinkati trik s iglom i dokazati da je Joffrey prilikom istjerivanja zlih duhova bio žrtva krive procedure.
Na kraju, demonstracijom staroga Fritza Hauera možda će se suci uvjeriti kako je, u stvari dolazio do povećanja zlata.
Anđelika tada zatvori oči da bi ih načas odmorila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:53 am



Kad ih je ponovo otvorila, učini joj se da vidi neko stravično priviđenje: redovnik Becher je stajao na podiju.
On se zakune na križ što mu ga bijaše pružio drugi neki redovnik. A zatim isprekidanim i muklim glasom stane pričati kako je paklenski bio prevaren od velikog čarobnjaka - Joffreya de Peyraca, koji je, Becher je svojim vlastitim očima vidio, iz rastopljene stijene izvukao pravo zlato služeći se kamenom mudraca što ga je, nema sumnje, donio iz Zemlje Kimeričkih Tmina koju mu je, uostalom, grof vrlo uslužno opisao kao zemlju potpuno netaknutu i ledenu, gdje gromovi tutnje i dan i noć, gdje se vjetar smjenjuje s tučom i gdje ognjena planina bez prestanka izbacuje iz svojeg ždrijela rastopljenu lavu, koja stalno pada po vječitom ledu, a ovaj se usprkos toj vrućini, nikako ne topi.
Posljednje su riječi čista izmišljotina jednog vidovnjaka - primijeti grof de Peyrac.
Ne prekidajte svjedoka - naredi predsjednik.
Redovnik je nastavio svoje naučno izlaganje. Potvrdio je da je grof pred njim proizveo zlatnu šipku u kojoj je bilo više od dvije libre čistog zlata. Poslije su mnogi stručnjaci utvrdili da je to zlato bilo dobro i čisto.
A zašto ne spomenete da sam to zlato poklonio monsinjoru od Toulouse za njegove milodare - ponovo se umiješa optuženi.
Točno je - zlokobnim glasom prizna redovnik. To je zlato izdržalo trideset i tri istjerivanja vraga. Ali to nije bilo ni od kakve koristi jer je čarobnjak za se zadržao moć da to zlato nestane kadgod mu se svidi uz tutnjavu groma. Monsinjor od Toulouse je bio osobno svjedok te stravične pojave što je njega neobično pogodilo. Čarobnjak se hvalio pričajući o "praskavom zlatu". A isto tako se dičio da i živu može pretvoriti na isti način. Sve su ove činjenice, uostalom, iznijete u jednom podnesku u vašem posjedu.
Massenau se sad umiješa podrugljivim tonom:
Slušajući vas, oče, zatvorenik je u stanju razrušiti ovu Palaču pravde, kao što je Samson srušio stupove poganskog hrama.
Anđeliku zapljusne val simpatije prema tuluškom zastupniku.
Zakolutavši očima kao kuglicama, Becher naglo načini na prsima znak križa.
Ah! Ne izazivajte čarobnjaka. On je zasigurno isto toliko jak kao i Samson.
Sad se ponovo javi podrugljivi grofov glas.
Da ja posjedujem moć što mi je pripisuje taj mučitelj crnorizac, umjesto da njega i njemu slične zbrišem sa lica zemlje svojim čarima, poslužio bih se nekom čarobnjačkom formulom da dignem u zrak najveću tvrđavu čovječanstva: glupost i lakovjernost ljudsku. Descartes nije imao pravo svojom tvrdnjom da ljudski um nije u stanju zamisliti beskraj jer ljudska nam glupost pruža sjajan primjer o svom beskraju.
Optuženi, ne zaboravite da nismo ovdje zato da raspravljamo o filozofiji i da vi za sebe nećte izvući nikakvu korist služeći se smicalicama.
Pa onda slušajmo ovog časnog predstavnika srednjega vijeka - zajedljivo odgovori grof de Peyrac.
Sudac Bourie upita:
Oče Becher, vi ste prisustvovali alkemijskim operacijama sa zlatom a osim toga ste i poznat učenjak, stoga vas pitamo kakvu je svrhu imao optuženi, po vašem mišljenju, prodajući se sotoni? Bogatstvo? Ljubav? Što, u stvari?
Becher uspravi svoj mršavi lik. Anđeliki se učini da u njemu vidi anđela pakla u trenutku kad hoće da poleti. Naglo napravi znak križa, a na njega se ugleda čitav red opatica koje naprosto bijahu opčinjene izgledom tog prizora.
Kreštavim glasom Becher poviče:
Ja znam koja je njegova svrha! Bogatstvo i ljubav? Ne… Moć i pobuna protiv države i kralja? Niti to. On hoće da postane snažan kao sam Bog! Ja sam siguran da može stvoriti sam Život, te tako pobijediti i samoga Tvorca!
Oče - obrati se s poštovanjem Becheru protestant Delmas - imate li dokaza nevjerojatnim činjenicama koje iznosite?
Vidio sam, kao što se kaže, na svoje vlastite oči, kako iz njegova laboratorija izlaze čovuljci, vidio sam kako izlaze nakazni patuljci, vidio nemani i zmajeve. Pa i brojni su seljaci, čija imena znam, vidjeli kako, za ponekih olujnih noći kruže i izlaze iz one glasovite jazbine laboratorija koji je jednoga dana gotovo potpuno raznijela eksplozija. Grof reče da je tu eksploziju izazvalo takozvano praskavo zlato, a koje ja nazivam nepostojano ili đavolje zlato.
Svi sa u dvorani teško disali, kao da ih mora muči. Jedna se dama onesvijestila te je iznesoše napolje.
Predsjednik se obrati svjedoku svečanim riječima. Reče kako želi saznati čistu istinu, ali pozvan da sudi o tako neobičnim čaranjima kao što je udahnjivanje života bićima za koje on oduvijek smatraše da su pripadala legendi, traži od svjedoka da se pribere i da odmjeri svoje riječi.
A također je od njega tražio, obraćajući mu se kao čovjeku upućenom u tajanstvene nauke i piscu poznatih i po crkvi odobrenih knjiga, kako je takva stvar mogla biti, a nadasve zna li za koji prethodni slučaj sličan ovome.
Redovnik Becher uspravi mršavo tijelo i ponovo je izgledao viši no što je u stvari bio. Načas se činilo da će svaki čas uzletjeti uzmahujući svojom crnom mantijom kao kakav zlokobni gavran krilima.
Redovnik poviče nadahnutim glasom:
O tom predmetu ima dosta riječi u slavnim knjigama. Paracelsus u svojoj knjizi De natura rerum38 je potvrdio da su patuljci, fauni, nimfe, satiri stvoreni alkemijskim putem! Drugi pisci tvrde da se ti patuljci ili čovječuljci, često ne veći od palca, mogu naći u dječjoj pišaki. U početku je čovječuljak nevidljiv, a hrani se vinom i vodom od ruža. Sitnim krikom najavljuje svoje rođenje. Samo čarobnjaci najvećeg kalibra kadri su izvesti takve čarolije đavoljeg porijekla, a grof de Peyrac, ovdje prisutan, jedan je od čarobnjaka koji posjeduju tu strašnu moć. Ta on sam je tvrdio da mu nije potreban kamen mudraca da bi izvršio pretvaranja zlata. Osim ako se nije poslužio onim sjemenjem života i plemenitih metala što ih je, po svojim vlastitim riječima, išao tražiti na drugi kraj zemlje.


38 O ustrojstvu svijeta.
Sudac Bourie skoči na noge, vrlo uzbuđen i buncajući zlurado se obrati de Peyracu:
Što onda kažete na ovu optužbu?
De Peyrac nestrpljivo slegne ramenima i suho odgovori:
Kako da se pobiju priviđenja čovjeka koji, očito, pokazuje znakove ludila?
Vi nemate pravo, optuženiče, da izbjegavate odgovor - mirno primijeti Massenau. Priznajete li da ste, kao što kaže ovaj svećenik, dali život nakaznim bićima o kojima je riječ?
Jasno da ne priznajem. A da je i moguće izvesti nešto takvo, ne vidim od kakve bi mi to koristi bilo?
Vjerujete li, dakle, da je moguće na umjetan način stvoriti život?
A kako da to znam, gospodine? Nauka nije još rekla svoju posljednju riječ, a nema li u prirodi takvih slučajeva nad kojima se čovjek mora zamisliti? Dok sam putovao Istokom vidio sam kako se neke ribice pretvaraju u vodenjake. Čak sam nekoliko takvih životinjica donio sa sobom u Toulousu, ali do njihove pretvorbe u vodenjake nije došlo, što je vjerojatno trebalo pripisati utjecaju klime.
Jednom, riječju - upitat će sada Massenau čiji je glas dramatski podrhtavao - vi ne pripisujete Gospodinu nikakvu ulogu u stvaranju živih bića?
Gospodine, ja to nikada nisam rekao - mirno mu odgovori grof da Peyrac. - Ne samo da znam naizust Vjerujem, već i vjerujem da je Gospod Bog stvorio sve stvoreno. Samo ne razumijem zašto vi tvrdoglavo negirate neke oblike prijelaza od biljnih u životinjske vrste, ili od punoglavca u žabu što ih je on pri stvaranju predvidio? U svakom slučaju, ja osobno nisam nikad proizveo ona bića što ih vi nazivate patuljčićima.
Conan Becher tada izvuče iz širokih nabora svoje mantije malu bočicu i pruži je predsjedniku.
Bočica pođe od ruku jednoga suca do drugog. Sa svog mjesta Amđelika nije mogla razabrati što je u bočici bilo, ali je primijetila da se većina sudaca križala i da je jedan od sudaca dozvao mladoga pisara i poslao ga ti kapelicu po posvećenu vodu.
Na licima svih članova suda pokaže se strah. Sudac Bourie je bez prestanka trljao ruke, ne zna se zapravo da li je to bilo zbog zadovoljstva ili je trljanjem želio zbrisati tragove bezbožnog oskrvnuća. Jedini de Peyrac, okrenuvši glavu na dugu stranu, kao da nije mario za taj prizor.
Bočica se na kraju nađe pred predsjednikom Massenauom koji, da bi je bolje ogledao natakne naočari s debelim okvirima od kornjačevine i naposljetku razbije tišinu.
Ova vrst nemani liči prije na skorenu guštericu - primijeti ponešto razočaranim tonom.
Ova dva patuljčića nalik na pergamenu, koji su trebali poslužiti za zaluđivanje, otkrio sam u grofovu laboratoriju, uvukavši se u nj uz životnu opasnost - objasni skromno redovnik Becher.
Massenau se obrati optuženome:
Prepoznajete ovo… ovu stvar… Stražaru, odnesite ovu bočicu optuženome! Gorostasom u uniformi, kojemu, se predsjednik bijaše obratio, prođe grčevit drhtaj. Nešto promrmlja, neodlučno zasta, naposletku odlučno uze bočicu, ali mu pri tom tako nezgodno pade da se razbila.
Uzdah razočaranja prostruji dvoranom. Potaknuti željom da izbliza vide patuljčića, gledaoci se gurahu naprijed.
Ali strijelci se skupiše pred prvim redom i zadržaše znatiželjne.
Na kraju se jedan kopljanik progura i natakne na svoje koplje malu jedva vidljivu životinjicu koju potom prinese pod nos grofu de Peyracu.
To je, nema sumnje, jedan od vodenjaka što sam ih ja osobno donio iz Kine - odgovori grof mirno. Vjerojatno su pobjegli iz akvarija nad koji sam stavljao laboratorijsku prekapnicu da bi voda u kojoj su plivali bila topla. Jadne životinjice..
Anđelika je imala dojam da je u tom čitavom objašnjenju o egzotičnim guštericama jedino riječ prekapnica pogodila gledaoce kojima se ote uzdah groze.
A sad ću vam postaviti jedno od posljednjih pitanja - nastavio je Massenau, - Optuženiče, poznajete li vi list papira što ću vam ga sada pokazati? Na njemu su nanizani naslovi svih alkemijskih i nevjerničkih djela, točno po onom redu kojim su razvrstana na jednoj od polica u vašoj biblioteci i upravo ona koja ste najviše čitali. Vidim da je na ovoj listi između ostalih djela i De natura rerum od Paracelsusa. Vidim također da je u toj knjizi pasus koji se odnosi na đavolje stvaranje nakaznih bića kao što su patuljčići za kojih sam postojanje doznao od učenjaka oca Bechera, podvučen crvenim znakovima i popraćen s nekoliko riječi napisanih vašom rukom.
Grof odgovori. Glas mu je, međutim, bio promukao od umora.
Točno je. Sjećam se da sam označio crvenom bojom nekoliko pasusa koji su mi se učinili najbesmisleniji.
Primjećujemo da su u ovom popisu i knjige koje ne raspravljaju o alkemiji, ali su, međutim, zabranjene. Citiram: Ljubavne spletke na francuskom dvoru, Talijanska ljubav osvojila Francusku itd. Ove su knjige objavljene u Haagu ili u Liegeu, a poznato je da se tamo okupljaju najopasniji pamfletisti i pisci protjerani iz Francuske. Knjige su kriomice unesene u Francusku, a oni što ih kupuju krivično su odgovorni za to. Opažam, osim toga, da su na ovom popisu imena pisaca kao što su Galileo i Kopernik kojih je crkva osudila znanstvene teorije.
Pretpostavljam da vam je taj popis dostavio jedan moj majordom, imenom Klement, uhoda za račun ne znam koje ličnosti na velikom položaju. Služio je u mojoj kući više godina. Popis djela je točan. Ali htio bih vam staviti do znanja, gospodo, da dva razloga sile ljubitelja knjiga da svoju biblioteku obogati ovom ili onom knjigom. Ili želi posjedovati svjedočanstvo o ljudskoj inteligenciji. U tom slučaju će nabaviti djela Kopernika i Galileja. Ili pak želi da na ljestvici ljudske gluposti izmjeri koliki je napredak postigla nauka poslije srednjega vijeka i koliko još mora postići. Da dobije o tom jasnu sliku, uzet će u ruke djela Paracelsusa i Conana Bechera i pokušat će pročitati njihova znanstvena dostignuća. Vjerujte mi, gospodo, čitanje ovih djela samo po sebi predstavlja veliku pokoru.
Vi, znači, ne odobravate pravilnu osudu što ju je rimska crkva izrekla o bezbožnim teorijama Kopernika i Galileja?
Ne odobravam zato što se crkva u ovom slučaju očito prevarila. To ne znači da je ja osuđujem po drugim pitanjima. Sigurno, više bih volio da pred njenim, sudom i pred njenim poznavanjem uroka i istjerivanje zlih duhova odgovaram nego pred ovim sudom koji se gubi u sofističkom raspravljanju…
Predsjednik napravi teatralan pokret kao da želi reći kako je nemoguće bilo što dokazati tako pakosnom optuženiku.
Posavjetovao se zatim s kolegama, a zatim objavi da je preslušavanje završeno i da će sud nastaviti s ispitivanjem nekoliko svjedoka optužbe.
Na njegov mig dva se stražara odmaknu, a iza vratašca kroz koja sud bijaše ušao u dvoranu odjekne buka.
U sudnicu uđoše dvije redovnice odjevene u bijele haljine, a za njima četiri opatice i na kraju dva fratra franjevca u habitima od grubog smeđeg sukna.
Skupina se poreda ispred sudačke tribine. Predsjednik Massenau se digne na noge:
Gospodo, stigli smo do najdelikatnijeg dijela rasprave. Pozvani od kralja, branitelja Božje crkve, da u jednom procesu sudimo zločin vraćanja, morali smo tražiti svjedočanstva, koja če na temelju rimskog obreda, nedvojbeno dokazati da je gospodin de Peyrac trgovao s vragom. Posebice na temelju treće točke rimskog objeda koja kaže…
Sagne se i stane čitati tekst:
…koja kaže da osoba što je stupila u trgovinu s vragom i koja se obično naziva "pravi bjesomučnik" posjeduje "nadnaravnu snagu tijela i vlast nad duhom i nad tijelom drugih" mi smo posegli za slijedećim činjenicama.
Usprkos oštroj hladnoći koja je vladala u velikoj dvorani, Massenau kriomice obriše znoj, a zatim nastavi čitanje gutajući riječi na časove.
…Stigle su nam pritužbe od nastojnice samostana kćeri Saint-Leandrea u Auvergni. Ova izjavljuje da jedna od njenih novakinja koja je nedavno postala član njezine družbe, a s kojom su donedavno bili potpuno zadovoljni, počela pokazivati demonsku smućenost za koju je optužila grofa de Peyraca. Ona nije krila da ju je ovaj nekoć uvukao u grešnu razuzdanost i da ju je grižnja savjesti zbog počinjenih grijeha potakla da se povuče u samostan. Ali u samostanu nije nalazila mira, jer ju je taj čovjek nastavio i iz daljine kušati. Sigurno ju je urekao. Neko vrijeme nakon toga ona je donijela na zbor redovnica rukovet ruža tvrdeći kako joj je taj rukovet s vrha samostanskog zida bacio neki neznanac koji je imao lik grofa de Peyraca. Ali to je sigurno bio glavom demon jer je utvrđeno da se u to vrijeme rečeni plemić nalazio u Toulousi. Taj rukovet ruža odmah je postao uzrok čudnih duševnih nemira u zajednici. Ostale redovnice su se predavale neobičnim i besramnim izljevima. Kad bi došle k sebi, govorile su o šepavom vragu čija ih je pojava ispunjala nadljudskom radošću paleći u njihovu tijelu neutoljivu vatru. Novakinja, uzrok sve te pomutnje, gotovo stalno se nalazila u stanju zanosa. Uznemirivši se, nastojnica samostana Saint-Leandre na kraju se obratila pretpostavljenim starješinama. A kad je počela istraga protiv gospodina de Peyraca, kardinal pariški nadbiskup mi je dostavio čitav predmet tog slučaja. A sad ćemo ovdje čuti redovnice spomenutog samostana.
Nagnuvši se preko sudačkog stola, Massenau se ljubazno obrati jednoj od njih:
Časna Carmencita de Merecourt, prepoznajete li u ovom čovjeku onoga što vas proganja iz daljine i koji vas je učarao "đavoljim i smiješnim urolom"?
Ganutljiv kontraalt odgovori:
Prepoznajem svog jedinog gospodara!
Zaprepaštena, Anđelika je pod strogim velom prepoznala čulno lice lijepe Španjolke.
Massenau pročisti grlo i uz vidljivi napor upita:
Pa ipak, časna sestro, niste i na se navukli habit u namjeri da se zauvijek posvetite Gospodu?
Željela sam pobjeći od lika koji me je učarao, ali uzalud. On me proganja čak i pri vršenju svojih svetih dužnosti.
A vi, časna sestro Louise de Bennefonds, prepoznajete li čovjeka koji vam se prikazao za vrijeme delirija?
Mladi i drhtavi glas odgovori tiho
Da, ja… ja vjerujem. Ali onaj što mi se prikazao imao je rogove… Dvorana se zaori od smijeha, a jedan pravnik poviče:
Hej! Moguće da su mu izbili dok se nalazio u Bastilji!
Anđeliki navali krv u obraze od bijesa i poniženja. Njena je drugarica zgrabi za ruku da bi je podsjetila kako mora biti hladnokrvna, što je utjecalo na Anđeliku da se svlada.
Massenau se sad obrati nastojnici samostana i upita:
Gospođo, mada je ova sudbena rasprava vrlo mučna za vas, prisiljen sam vas zamoliti da svoje izjave potvrdite pred sudom.
Postarija redovnica koju čitav slučaj, čini se, i nije toliko uzbudio koliko povrijedio, odmah se odazvala predsjednikovu pozivu i izjavi jasnim glasom:
Ono što se događa otprije nekoliko mjeseci u samostanu u kojemu sam već trideset godina nastojnica, je prava pravcata sramota. Treba živjeti u samostanima, gospodo, da bi se doznalo kakvim se nastranim šalama prepušta demon kad mu se pruži prilika da se pomoću kakva vješca pojavi u njemu. Ne krijem da mi je tegobna dužnost što se danas svalila na moja leđa, jer patim što sam prisiljena da pred svjetovnim sudom iznosim djela tako uvredljiva za crkvu, ali njegova eminencija kardinal i nadbiskup pariški mi je naredio da tako postupim. Uza sve to molit ću sud da me ispituje u četiri oka.
Predsjednik suda iziđe u susret toj molbi očito na veliko zadovoljstvo nastojnice samostana a na veliku žalost publike.
Sud se zajedno s nastojnicom i drugim redovnicama povuče u jednu sobu koja je obično služila kao arhiv.
U dvorani je ostala jedino Carmencita, pod stražom dva redovnika koji je bijahu dopratili i dvojice švicarskih stražara.
Anđelika se sada zagleda u svoju nekadašnju suparnicu. Španjolka ne bijaše ništa izgubila od svoje ljepote.
Samostanska klausura je možda još više profinila njeno lijepo lice na kojemu kao da su široke crne zjenice bile u potjeri za nekim zanosnim snom.
Čini se da je i publika uživala u promatranju te učarane ljepotice. Anđeliki odjeknu u ušima podrugljive riječi suca Gallemanda.
Do vraga! Osjećam sve veće poštovanje prema Velikom šepavcu!
Mlada žena primijeti da njen muž niti jedan jedini pogled nije bacio na taj izvanredan prizor. Budući da je sud izišao, on je očito poželio da se malko odmori i stvarno pokuša sjesti kako-tako na onu besramnu klupu, odnosno stolac. Na kraju u tome uspije uz grimasu bola koji mu zgrči lice. Stajanje na nogama oslonjen na dvije štake, a nadasve mučenje onom iglom u Bastilji sasvim ga bijaše dotuklo.
Anđeliku zaboli srce kao da se u kamen pretvorilo.
Do tog je trenutka njen muž pokazao izvanrednu hrabrost. Uspjevao je govoriti mirno, mada se nije uvijek mogao suzdržati od one svoje, njemu svojstvene ironije koja, na nesreću, nije baš povoljno djelovala ni na sud ni na publiku.
Joffrey je na upravo upadan način okrenuo leđa svojoj nekadašnjoj ljubavnici. Ali je li je bar vidio?
Časna sestra Carmencita, časak je stajala nepokretna, a zatim odjedared napravi nekoliko koraka prema optuženome. Stražari joj prepriječe put i ona uzmakne natrag.
Iznenada se prekrasno lice španjolske gospođe potpuno izmijeni, iskrivi, izobliči. Učas je bila nalik na đavolje priviđenje.
Usta su joj se otvarala i zatvarala kao u ribe izvučene iz vode. Duvna u tom trenutku hitro prinese ruku ustima. Stisne zube, izrogači oči, a u kutovima ustiju joj se pojavi bjelkasta pjena i nadme se.
Desgrez izvan sebe skoči na noge!
Gledajte! Tu smo: veliki prizor s mjehurima od sapunice. Ali stražari ga grubo dohvate i odvuku napolje.
Njegov povik nije proizveo nikakav dojam na svjetinu koja je teškom mukom disala izbečenim očima promatrajući prizor što se pred njom odigravao.
Grčevito je drhtanje potreslo duvnino tijelo. Ona napravi nekoliko neodlučnih koraka prema optuženome. Redovnici joj ponovo prepriječe put. Ona se sad zaustavi, rukama se dohvati za kapuljaču na glavi i stane je kidati naglim trzajima. Dok je to radila, sve brže i brže se okretala oko svoje osi.
Četiri se redovnika baciše na nju u nastojanju da je svladaju.
Bilo da se nisu usudili poduzeti energične mjere, bilo da zaista nisu uspjeli da je ukrote, ona im je izmicala kao jegulja svojim zahvatima spretnog borca i akrobate.
Zatim se baci na pod te pužući i grčevito se svijajući uspije se više puta uvući svećenicima između noga, pod njihove habite i srušiti ih na pod. Izvodila je nepristojne pokrete pokušavajući im podignuti habite od grubog sukna. Dva ili triput, jadni su se redovnici našli na podu, u prilično neugodnim položajima. Stražari su razjapili gubice pred svom tim zbrkom habita, krunica, i nisu se usudili umiješati.
Prevrćući se i izvijajući u svim pravcima bjesomučnici pođe na kraju za rukom da se oslobodi škapulara, zatim svoje redovničke halje te naposljetku, u sivkastozelencm osvjetljenju sudnice izloži svoje božanstveno potpuno golo tijelo.
Nastala je neopisiva buka. Neki su urlali i nikako da se obuzdaju. Neki su htjeli izići napolje, a drugi gledati taj prizor.
Neki sudac vrijedan svakog poštovanja što je sjedio u prvom redu, digne se na noge, skine sa sebe široki plašt i, skočivši na podij samo u haljetku i hlačama, prebaci ga Carmenciti preko glave i prekrije na taj način pomahnitalu besramnicu. Ostali im načinile prolaz jer su u njima prepoznali opatice iz Opće bolnice. One opkole Carmancitu i konopcima koji su im se tko zna kako našli u rukama, vezaše je kao kobasicu. Zatim, gotovo kao u procesiji, iziđoše odvodeći sa sobom zarobljenicu zapjenjenih usta.
Oštar krik se razliježe nad pomahnitalom svjetinom.
Gledajte, demon se smije!
Ispružene ruke su pokazivale zatvorenika.
Joffrey da Peyrac na par koraka od kojega se odvijao ovaj prizor, netom opisan, dao je slobodnog maha svojoj veselosti. Anđelika je u tom zvonkom smijehu prepoznala onu prirodnu i spontanu radost koja je dala posebnu čar njezinu životu, ali uzmućeni duhovi u dvorani vidjeli su u njemu paklensko izazivanje samoga sotone.
Osjećaj negodovanja i groze pokrene svjetinu naprijed. Stražari se na brzinu suprostaviše tom kretanju ukrstivši pred njim helebarde. Da nije bilo toga, optuženi bi vjerojatno bio na komade raznesen.
Dođite sa mnom, - šapne Anđeliki njezina pratilica.
A kako je mlada žena, zaprepaštena događajem, oklijevala, pratilica joj reče:
Dvorana će ionako biti ispražnjena. Moramo doznati gdje je nestao Desgrez. On će nam kazati da li će se pretres nastaviti poslije podne.





_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:54 am





Odvjetnika nađoše u dvorištu Palače pravde, u malom bifeu što ga je držao zet i kćerka krvnikova.
Odvjetnik kojemu se vlasulja nakrivila na stranu, bijaše vrlo nervozan.
Jeste li vidjeli kako su me izbacili, iskoristivši odsutnost sudaca. Da je sud bio prisutan u dvorani, uvjeravam vas da bih onoj luđakinji bio izvukao komad sapuna što ga je gurnula u usta! Ali nije važno. Pretjeravanje dvojice svjedoka optužbe dobro će mi poslužiti u mojoj obrani. Da je barem otac Kircher već tu, bio bih mirniji. Deder, gospođe, sjednite tu za ovaj stol, pored vatre. Krvnikovoj sam kćerki naredio da mi donese jaja i kobasice. Nisi valjda u njih stavila sok iz mrtvačkih glava, ljepotice?
Ne, gospodine - ljubazno odgovori mlada žena. - Mrtvačkim se glavama služimo samo pri pravljenju čorbe siromaha.
Podbočivši se laktima, Anđelika je sakrila lice među dlanove. Desgrez ju je zbunjeno promatrao. Vjerovao je da plače, ali uskoro primijeti da je živčani smijeh potresa.
Ah! Carmencita! - mucala je dok su joj se u očima caklile suzdržane suze.- Koje li komedijantkinje! Nisam vidjela nikad nešto tako smiješno! Mislite li da je sve ono ovlaš izvela?
Sa ženama nisi nikad načistu! - promrlja odvjetnik.
Za susjednim stolom postariji odvjetnik je pričao svojim kolegama:
Ako je ona opatica sve ono odglumila, treba priznati da je komedija bila na visini. Za svojih mladih dana prisustvovao sam procesu opata Grandina, koji je živ
spaljen zato što bijaše učarao opatice iz Louduna. I na tom su se procesu odigravale na vlas iste stvari. U dvorani nije bilo dovoljno plaštova da se prekriju sve one lijepe djevojke koje su se svlačile čim su opazile Grandina. Nisi dospio kazati uf, a one su već bile gole! Ovo danas nije bilo ništa. Za vrijeme rasprave tom Grandinu bilo je opatica koje su potpuno gole lijegale na pod i…
Odvjetnik se sagne da bi šapatom ispričao nekoliko sablažnjivih pojedinosti. Anđelika je malo-pomalo dolazila sebi.
Oprostite mi što sam se smijala. Živci su mi sasvim rastrojeni.
Smijte se, jadnice, smijte - promrmlja Desgrez mrgodna izgleda. - Za plač ima uvijek vremena. Da je barem otac Kircher ovdje! Koji mu se vrag dogodio…?
Začuvši viku jednog prodavača tinte koji je obilazio dvorištem sa bačvicom preko prsiju i s nekoliko guščjih pera u ruci, Desgrez ga zovne i na brzinu napiše poruku, a zatim zovne jednoga pisara i naredi mu da tu poruku odnese odmah policijskom poručniku gospodinu d'Aubryju.
Ovaj d'Aubry je bio prijatelj moga oca. Napisao sam da ćemo platiti koliko je potrebno, a on neka stavi u pokret sve svoje stražare i dovede nam oca Kirchera milom ili silom.
Jeste li ga tražili u Templeu?
Već dvaput sam tamo poslao malog Corde-au-coua s ceduljicom. Ali vratio se bez ičega. Jezuiti s kojima je razgovarao tvrde da je jutros krenuo u Palaču pravde.
Bojite se da se nije štogod dogodilo? - upita Anđelika uznemireno.
Ništa se ja ne bojim, ali bilo bi mi draže da je ovdje. To je sve. Znanstvena demonstracija o izvlačenju zlata, morala bi, po pravilu, uvjeriti suce pa ma kako bili ograničeni. Ali nije dovoljno uvjeriti ih, treba ih smutiti. Jedino glas oca Kirchera ima dovoljno autoriteta da na njih utječe i da pod pritiskom tog glasa zaborave kraljev autoritet. A sada dođite jer rasprava će ponovo početi pa postoji opasnost da se nađete pred zatvorenim vratima.

Posljepodnevni pretres predsjednik Massenau je otvorio izjavom da je ispitivanje svjedoka optužbe stvorilo kod sudaca dosta jasnu predodžbu o različitim izgledima ovog zamršenog procesa, kao i o posebnom karakteru samoga optuženika, te će se sada prijeći na preslušavanje svjedoka obrane.
Desgrez dadne znak jednom stražaru. Nakon toga u dvorani se pojavi dječak bistra izgleda.
On izjavi da se zove Robert Davesne, da je kovački učenik u ulici Fenronnerie, u radionici "Bakreni ključ" koja pripada gazdi Dasronu. Jasnim glasom on se zakune da će govoriti istinu, a neka mu svjedok bude sveti Eloi, zaštitnik kovačkog staleža.
On se zatim približi predsjedniku Massenauu i uruči neki predmet koji je ovaj promatrao iznenađeno i s nepovjerenjem.
Šta je ovo?
To je igla na pero, gospodine - odgovori dječak nimalo se ne zbunivši. - Budući da sam vrlo vješt poslu, moj gazda mi je naredio da izradim ovome sličan predmet koji je njemu jedan redovnik naručio.
Kakva je sad ovo pripovijest? - upita predsjednik obrativši se branitelju optuženoga.
Gospodine predsjedniče, optužnica spominje, tereteći mog štićenika, njegove reakcije u toku procedure istjerivanja zlih duhova, procedure koja je održana u Bastilji pod okriljem Conana Bechera, čijem imenu, iz poštivanja prema crkvi, ne pridodajem svećenički poziv. Conan Becher nam je kazao da je zatvorenik, prilikom ispitivanja đavoljih točaka, reagirao tako da ne može biti sumnje o njegovim vezama sa sotonom, čim bi iglu primaknuo jednom od onih osjetljivih mjesta što ih predviđa rimski obred, zatvorenik bi ispuštao urlike od kojih su se i sami zatvorski stražari ježili. A sada vas želim upoznati s činjenicom da je igla kojom je izvršena spomenuta procedura, izrađena prema modelu igle što je imate
u ruci. Gospodo, lažno istjerivanje zlih duhova na temelju kojega bi sud mogao biti doveden u opasnost da izreče presudu bilo je izvršeno s patvorenom iglom. A to znači da je ta igla neškodljiva izgleda bila izrađena na pero. Neprimjetnim pritiskom nokta igla bi se duboko zarila u meso u određenom trenutku. Htio bih ja vidjeti čovjeka, pa ma imao željezne živce, koji bi izdržao tu torturu a da ne zaurla kao pomahnitao. Ima li među vama gospodo suci, ijedan toliko odvažnosti da se podvrgne tom rafiniranom mučenju kojem je bio podvrgnut moj štićenik i na temelju kojega se njega optužuje za čaranje.
Ukočen i blijed Fallot de Sance digne se na noge i pruži ruku. Ali se Massenau, izgubivši strpljenje, umiješa:
Dosta s tom komedijom! Je li s ovom iglom izvršeno istjerivanje zlih duhova?
To je točna kopija. Original je prije otprilike tri tjedna, ovaj isti naučnik osobno odnio u Bastilju i uručio ga Conanu Becheru. Naučnik je spreman da to posvjedoči. U tom trenutku naučnik obješenjački pritisne pero i izbaci skrivenu iglu pod sam nos Massenaua, koji se naglo potegne unazad.
U svojstvu predsjednika suda, ne pristajem na svjedočenje ovog svjedoka koji se javio u posljednji trenutak i čije ime se ne nalazi na prvom popisu kanceliste. Osim toga, svjedok je još dječak, te bi, prema tome za njegovo svjedočenje trebalo položiti kauciju. Naposljetku, sigurno se radi o svjedočenju iz interesa. Koliko su ti dali da dođeš ovamo?
Još ništa, gospodine. Ali su mi obećali dvostruko od svote što mi ju je fratar već dao, to jest dvadeset livara.
Izvan sebe od bijesa Massenau se obrati odvjetniku.
Ja vas upozoravam da ću biti prisiljen ne saslušati iskaze svjedoka obrane, ako vi budete tražili da se dječak unese u popis svjedoka.
Desgrez klimne glavom u znak da se pokorava a dječak klizne kroz vratašca arhiva kao da mu je sam vrag za petama.
Neka sada uđu drugi svjedoci - odsiječe kratko predsjednik.
Vani se čula buka koja se mogla usporediti sa struganjem nogu brojne skupine radnika, koji prenose namještaj. Na čelu sa sudskim podvornicima u dvorani se pojavi vrlo čudna povorka. Najprije je ušao popriličan broj nosača s velike tržnice, znojavi i razdrljeni, noseći omote najraznijih oblika. Iz tih su omota virile željezne cijevi, kovački mjehovi i drugi čudni i neobični predmeti. Potom su ušla dva mala Savojca vukući nekoliko košara drvenog ugljena i posuda kreča na kojima su bile zalijepljene razne nalijepnice.
Na kraju, iza stražara uđe nekakav nakazan čovječuljak koji kao da je ispred sebe gurao ogromnog crnca Kuasi-Ba. Ovaj je izgledao jako uznemiren. Go do pasa, Crnac je prsa išarao prugama od bijelog kaolina. Anđelika se sjeti da je to isto radio i u Toulousi u svečane dane, ali njegova pojava, te pojava čudne povorke izazva u dvorani neku vrstu hropca u kojemu se čuđenje miješalo sa strahom.
Anđeliki se, međutim, izvije iz grudi uzdah olakšanja i nekoliko joj suza navali u oči.
Bože! Dobrih li ljudi! - pomisli gledajući Fritza Hauera i Kuasi-Ba. - A ipak oni su svjesni kakvoj se opasnosti izlažu pohitavši u pomoć svom gospodaru!
Odloživši omote na pod, nosači iziđu. Stari Sas i crnac ostadoše sami u dvorani i pristupiše razvezivanju omota, podizanju ručne kovačnice i mijehova na nožni pogon. Postaviše također i dvije posude za taljenje i poveći lončić pun pepela od kosti. Zatim Sas otvori dvije vreće. Iz prve s naporom izvuče tešku crnu pogaču koja je ličila na zguru, iz drugoga jednu šipku, očito, od olova.
Uto odjeknu Desgrezov glas:
Odazivajući se jednodušnoj želji što ju je sud izrazio, to jest da vidi i da čuje sve ono što se odnosi na optužbu čarobnjaka putem pretvaranja drugih metala u zlato, tu su svjedoci i sukrivci, da se izrazim našim pravnim riječnikom, postupka koji se želi prikazati čarobnjačkim. Molim vas da imate na umu da su oni došli ovamo od svoje slobodne volje. Oni su pohitali u pomoć svom nekadašnjem gospodaru ne zato što su njihova imena mučenjem izmamljena mom štićeniku,
grofu de Peyracu… A sada, gospodine predsjedniče, hoćete li dozvoliti optuženome da sa svojim starim pomoćnicima pred vama izvrši demonstraciju postupka što ga optužnica naziva magijom, dok se, po optuženikovim tvrdnjama radi o vađenju nevidljivog zlata, vađenju zasnovanom na znanstvenim temeljima.
Sudac Gallemand šapne svom susjedu:
Gospoda suci ne znaju što bi: razdire ih znatiželja, htjeli bi okusiti zahranjno voće, a s druge strane priječe ih u tome naređenja što su ih primili s vrlo visoka mjesta. Da su, zaista, lukavi, ne bi dopustili da se na njih utječe.
Mlada žena zadršće. Poboja se da sud u posljednjem trenutku ne zabrani taj jedini pokus koji bi mogao nedvojbeno dokazati nevinost njezina muža. Ali znatiželja sudaca pa čak i njihov osjećaj za pravdu su ipak prevladali i Joffreya de Peyraca pozove predsjednik Massenau da upravlja pothvatom i da odgovara na svako pitanje koje sud bude smatrao potrebnim da mu postavi.
Prije svega, možete li se zakleti, grofe, da se s obzirom na priče o praskavom zlatu, ni Palači, a ni osobama što se ovdje nalaze neće ništa dogoditi?
Anđelika, kojoj nije izmakao ironičan ton tih riječi, primijeti da u strahu pred tajanstvenim pokusom koji se spremao, nepogrešivi suci su vratili naslov čovjeku kojemu taj naslov nikakvim procesom ne bijaše oduzet.
Joffrey izjavi da mogu biti potpuno mirni u tom pogledu.
Sudac Bourie zatraži da se pozove oca Bechera i suoči ga se s optuženim u toku tobožnjeg pokusa. Na taj će način, reče, biti onemogućena svaka varka.
Massenau ozbiljno kimne glavom. Anđelika nije uspjela savladati nervozni drhtaj koji ju je potresao svaki put kad bi vidjela tog fratra koji nije bio samo ukleta duša tog procesa, već sigurno i izumitelj igle kojom je mučio Joffreya, a vjerojatno je bio i podstrekač one komedije što ju je na sudu Carmencita izvela. Nije li se to lucidno čudovište nastojalo na ovaj način osvetiti za potpuni neuspjeh što ga je doživjelo u alkemiji? Ili je naprosto bio smušeni vidovnjak koji je, kao i poneki luđaci, imao prisebnih trenutaka? Sve to i nije bilo tako važno. Bio je to redovnik Becher!
A on je predstavljao sve ono protiv čega se Joffrey de Perrac borio, predstavljao je ostatak nekadašnjeg svijeta, onog srednjeg vijeka koji se kao kakav ocean bijaše razlio Europom, ali je, pri povlačenju, ostavio novom stoljeću štetne baruštine sofistike i dijalektike.
Uvukavši ruke u široke rukave svoje mantije, istegnuta vrata, netremice uprtih očiju, Becher je nadzirao Sasa Fritza Hauera i Kuasi-Ba koji su aktivirali vatru pošto su prethodno dovukli kovačnicu i šavove cijevi oblijepili glinom.
Iza Anđelike jedan se svećenik povjeravao svom kolegi:
Ove ljudske nakaze, a posebice onaj crnac što se namazao kao za kakvu svečanost vraćanja, sigurno neće umirujuće djelovati na slabe duhove. Na sreću, naš će Gospod uvijek prepoznati svoje. Čuo sam da je na optuženome izvršeno tajno, ali ispravno istjerivanje zlih duhova. Procedura je obavljena po nalogu pariške biskupije. Utvrđeno je pri tom da je ovaj plemić nepravedno optužen za dosluh s vragom i da bi ga se možda moglo kazniti samo s pomanjkanja milosrđa…
Tjeskoba i utjeha podijeliše između sebe ucviljeno srce Anđelikino. Svećenik je sigurno imao pravo. Ali zašto je ona dobričina, Fritz Hauer, morao imati onu grbu i ono ljubičasto lice i zašto je Kuasi-Ba morao izgledati onako grozno?
A kad je Joffrey de Peyrac uspravio svoje dugo izlomljeno tijelo da bi se šepavim korakom primaknuo užarenoj kovačnici, on je svojom pojavom samo još povećao zlokoban izgled čitavog prizora.
Optuženi zamoli jednoga stražara da sa poda digne komad zgure, izgleda šupljikava i crna, a zatim da ga prikaže prije svega predsjedniku suda, a potom redom svima sucima. Drugi pak stražar im pruži snažnu lupu tako da mogu pod njom dobro ispitati pruženu im zguru.
Vidite, gospodo, ovaj metal predstavlja istopljeni pirit u kojemu ima zlata, a izvađen je u mojem rudniku Salsigne - primijeti grof de Peyrac.
Becher potvrdi njegove riječi:
To je ona ista crna tvar koju sam ja usitnio i ispirao, ali ja u njoj nisam pronašao zlato.
U redu, oče - obrati se optuženi Conairu Becheru s poštivanjem čemu se Anđelika zadivila - ne biste li ponovo pokazali svoju spretnost u ispiranju? Kuasi- Ba, dajder mu jedan mužar.
Redovnik zasuče široke rukave svoje halje i uze tući u mužaru sa žarom i lomiti crnu zguru i ubrzo je pretvori u prah.
Gospodine predsjedniče, budite ljubazni pa naredite da se sada donese kabao vode i jedan lavor od kositra, ali potpuno čist i da je kroz pijesak prošao.
Dok su dva švicarska stražara žurila po predmete što ih je de Peyrac naveo, on sam pokaže sucima metalnu šipku.
Od ovog se olova pravi tanad ili cijevi za vodu. Stručnjaci ovo olovo nazivaju "siromašno" zato što ono ne sadrži u sebi ni srebra ni zlata.
A kako u to možemo bili sigurni? - razborito primijeti protestantski savjetnik, sudac Delmas.
To vam mogu dokazati kopelacijom39.
Sas pruži svom bivšem gospodaru debelu voštanicu od loja i dvije bijele kocke velike dva ili tri kvadratna palca. Nožićem Joffrey izdubi u jednoj plohi kocke malu rupicu.
Kakva je to bijela tvar? Nije li to, možda, porcuančevina? - upita Massenaiu.
Ovaj je lončić napravljen od pepela kostiju, od pepela što je na početku rasprave na vas ostavio onako dubok dojam. Vidjet ćete da ova bijela tvar, u stvari, služi naprosto zato da bi upila olovnu zguru kad se olovo užari na plamenu voštanice od loja…
Voštanicu upališe, a Fritz Hauer donese cjevčicu svijenu u pravom kutu u koju grof stane puhati tako da je plamen voštanice upravio na komadić olova što se nalazio u lončiću od kostiju.
Vidjelo se kako se plamen svija i dotiče olovo koje se počelo topiti i ispuštati paru blijedomodre boje.
Conan Becher podigne učenim, doktorskim pokretom prst u zrak:
Ovlašteni učenjaci nazivaju ovo "raspirivanje kamena mudraca" - poprati svojim kreštavim glasom grofovu operaciju.
Grof načas prestane puhati u plamen voštanice.
Kad bi se čovjek osvrtao na ono što ova budala bulazni, svi dimnjaci bi bili ubrzo smatrani sotoninim dahom.
Fratar poprimi mučenički izgled, a predsjednik opomene optuženoga.
Joffrey de Peyrac nastavi puhati u cjevčicu. U večernjem sumraku koji se počeo uvlačiti u dvoranu vidjelo se kako rastopljeno olovo sija i kuha. Zatim se smiri i potamni, a optuženi presta puhati u cjevčicu. Odjednom se mali oblačić kiselkastog dima rasprši i svi vidješe kako je rastopljeno olovo sasvim nestalo.
To je samo lukava igra koja baš ništa ne dokazuje - primijeti predsjednik Massenau.
Dokazuje jedino da je pepeo od životinjskih kostiju upio ili, ako vam je draže, popio sve "siromašno" olovo. Uz to dokazuje da u ovom olovu nema plemenitih kovina, što sam vam ja i želio dokazati ovom operacijom koju saski metalurgičari nazivaju vatreni pokus. A sada bih zamolio oca Bechera da svrši s ispiranjem one crne prašine za koju tvrdim da sadrži zlato. Potom ćemo pristupiti postupku izvlačenja zlata.
Dva su se Švicarca vratila noseći kabao pun vode i jedan lavor.
Pošto je kružnim pokretima isprao istucanu zguru, redovnik pokaže sudu likujućeg izgleda, nešto taloga teških elemenata koji se bijahu nataložili na dnu lavora.
Baš kao što sam i tvrdio - poviče. - Nikakva traga zlatu, pa ni najmanjeg. A zlato se iz ove tvari može dobiti samo putem magija.

39 Kemijska operacija odjeljivanja zlata ili srebra od drugih metala.
Zlato je u toj tvari nevidljivo - ponovi Joffrey. - Iz ove istucane zgure moji će pomoćnici jedino uz pomoć olova i vatre izvući zlato. Ja neću sudjelovati u operaciji. Tako ćete se uvjeriti da ja neću ubaciti u taj postupak nikakav drugi elemenat, a niti ću operaciju popratiti nekom kabalističkom formulom. Uvjerit ćete se da se ovdje sada radi isključivo o jednom gotovo zanatskom postupku koji će izvesti ovi radnici koji nemaju nikakve veze s čaranjem kao što ga nema ma koji kovač ili kotlar.
Sudac Gallemand šapne:
Govori previše jednostavno i previše dobro. Još malo pa će ga optužiti da je začarao suce i sve gledaoce u dvorani.
Kuasi-Ba i Fritz Hauer se prihvatiše ponovo posla.
Becher se očito povukao u sebe, međutim vidjelo se da je egzaltiran svojom misijom i dominantnom ulogom koju je malo-pomalo preuzeo u tom procesu u kojemu je on bio, na svoj način uvjeren, da brani crkvu. Ne uplećući se, on je mirno promatrao pripreme da se kovački mijeh napuni drvenim ugljenom.
Sas dohvati krupan lonac od pečene gline, stavi u nj olova, a zatim crnu prašinu od istučene zgure. To sve pokrije bijelom prašinom, vjerojatno boraksom… Naposljetku natrpa na to još drvenog uglja te Kuasi-Ba nogom stavi u pokret dva mijeha.
Anđelika se divila strpljivosti kojom je njen muž, još čas prije ohol i drzak, prihvatio svu tu komediju.
On se odlučno držao podalje od kovačnice, pored optuženičke klupice, ali svjetlost s ognja osvjetljavala mu je blijedo i mršavo lice uokvireno gustom kosom. Bilo je u čitavu prizoru nešto zlokobno i mučno.
Olovo i zgura su se rastopili na velikoj vatri potpirivanoj mijehovima. Zrak u dvorani se punio dimom kisela okusa i sumporastog mirisa. U prvim redovima mnoge je osobe napao kašalj i kihanje.
Čitav je sud na trenutke nestajao iza oblaka pare.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:55 am




Anđelika pomisli kako su, usprkos svemu, suci zavrijedili, da im se oda priznanje što su se izložili ako ne baš čarima, a ono jednom zaista, neugodnom, pokusu.
Sudac Bourie ustane i zatraži ovlaštenje da se može približiti. Predsjednik Massenau mu ga dade. Ali sudac, kojega je bio glas da je krivotvoritelj i o kojemu joj je Desgrez kazao da mu je kralj obećao tri opatije ako se proces završi sa strogom osudom optuženoga, na kraju se zaustavi između kovačnice kojoj okrene leđa i optuženoga kojega je stalno vrebao.
Dim što se dizao iz kovačnice s vremena na vrijeme je obavijao Bouriea i njega je spopadao kašalj, ali on je ostao u tom neugodnom i izloženom položaju ne puštajući ni načas grofa iz očiju.
Sudac Fallot, rečeni de Sance, izgledao je kao na žeravici. Izbjegavao je poglede svojih kolega i nervozno se pomicao na svojoj velikoj stolici presvučenoj crvenim baršunom.
"Jadan Gaston!" pomisli Anđelika. Ali već trenutak potom nije mislila na nj.
Već je lonac za taljenje, pod djelovanjem vatre s kovačnice koju je jedan stražar podsticao domećući stalno ugljena u nju, počinjao bivati crven, a zatim gotovo bijel.
Stoj! - naredi saski rudar koji je, pokriven garom, pepelom životinjskih kostiju i znojav, sve više poprimao izgled čudovišta izišlog iz pakla.
Sas se približi jednoj od vreća i iz nje izvuče velika trbušasta kliješta kojima se posluži da bi dohvatio težak lonac za taljenje smješten usred vatre. Pogrbljen, oduprijevši se o krive noge, on podiže lonac, naoko, bez napora.
Tad mu Kuasi-Ba pruži jedan kalup obložen pijeskom. Poput srebra blistavi mlaz šikne i poteče u kanalčić uz iskričenje bijelog dima.
Grof de Peyrac kao da se povratio iz svoje obamrlosti poprati tu pojavu umornim glasom:
Ovaj rastop je obrađeno olovo koje je izvuklo plemenite kovine iz zgure koja sadrži zlato. A sada ćemo razbiti kalup i odmah zatim pročistit ćemo ovo olovo
jednim podmetačem od pepela od životinjskih kostiju koji je smješten na dno peći.
Fritz Hauar pokaže podmetač, u stvari, poveću bijelu opeku snabdjevenu jednom šupljinom i stavi je na vatru, a zatim se posluži čekićem da bi šipku odvojio od lonca za taljenje. S tog je razloga uzvišena Palača pravde neko vrijeme odjekivala od nabijanja čekića.
Naposljetku je olovo oprezno stavljeno u šupljinu, a vatra ponovo oživljena. Kad su se opeka i olovo ponovo užarili, Fritz dade znak da se zaustave mijehovi, a Kuasi-Ba odstrani ugljevlje što je još ostalo u kovačnici.
I tako je u kovačnici ostala usijana opeka ispunjena rastopljenim i užarenim olovom koje je ključalo i bivalo sve tamnije.
Kuasi-Ba zgrabi mali ručni raspirivač i upravi ga u olovo.
Hladan zrak umjesto da ublaži užarenost olova, još je poveća tako da je od rastopa zračila zasljepljujuća svjetlost.
Evo čarolije! - skvičao je Becher. - Nema više ugljena već vatra pakla počinje svoje Veliko Djelo. Gledajte! Pojavile su se tri boje!
Kuasi-Ba i Sas naizmjenice su duhali u rastopljeni rastvor koji se svijao, zahvaćen vrtlozima i treperenjem, kao varavo svjetlo. Ognjeno jaje se pojavi u užarenoj masi. Potom, čim je crnac odmaknuo mijeh, jaje se uspravi i stane se vrtjeti oko svoje osovine kao zvrk, a bivaše sve tamnije gubeći na svom sjaju.
Ali odjedared jaje ponovo zablista velikom silinom, postade bijelo, zadrhta i iskoči iz šupljine i uz mukli zvuk otkotrlja se po podu do grofovih nogu.
Sotonino jaje je pohitalo svome tvorcu! - derao se Becher. - To je munja! To je praskavo zlato! Sve će nas raznijeti!
Svijet je u dvorani vikao. Massenau, u polumraku koji je iznenada zavladao u dvorani, zatraži da se donesu svijeće. Usred urnebesne buke redovnik Becher je i dalje vikao o filozofskom jajetu i o pijetlu mudraca tako da se neki dosjetljivi pisar popeo na klupu i zavije iz sve snage kukuriku!
Oh! Bože sveti! Ništa oni ne shvaćaju! - mislila je u sebi Anđelika kršeći rukama. Na kraju se u pojedinim uglovima dvorane pojaviše stražari sa svijećnjacima na tri plamena i metež se smiri.
Vrškom svoje štake grof, koji se čitavo to vrijeme ne bijaše pomakao, dodirne komad kovine.
Pokupi ovo jaje, Kuasi-Ba, i odnesi ga sucu.
Ne oklijevajući ni časa crnac poskoči, dohvati metalno jaje i onako blistavo, stavi ga na svoj crni dlan.
Zlato - dahtao je sudac Bourie ukrutivši se poput kamena kipa.
Htjede ga uzeti u ruku, ali dotakavši ga, žestoko jaukne povuče oprženu ruku.
Paklena vatra!
Kako to, grofe - upita predsjednik suda trudeći se da svom glasu dade što sigurniji ton - da užarenost tog zlata nimalo ne smeta vašem crnom slugi?
Svima je poznato da crnci mogu na dlanu svoje ruke držati užareni ugljen, baš kao i overnjanski ugljenari.
Iako ga nitko nije zvao, Becher im pristupi iskolačenih očiju i izlije bočicu posvećene vode na komad inkriminiranog metala.
Gospođo suci, vi ste svojim očima vidjeli usprkos svim obrednim istjerivanjima zlih duhova kako je ovdje proizvedeno đavolje zlato! Prosudite vi sami kolika je moć ovog čaranja!
Vjerujete li vi da je ovo zlato pravo? - upita ga Massenau.
Redovnik zgrči lice i iz svog skrivenog džepa izvuče još jednu bočicu koju vrlo oprezno otvori.
Ovo je dušična kiselina koja nagriza ne samo mjed i broncu već i smjese zlata i srebra. Ali ja sam siguran da se ovdje radi o purum aurum40.


40 Čisto zlato
U stvari, ovo zlato na vaše oči izvučeno iz stijene nije potpuno čisto - umiješa se grof. Inače kovina ne bi bila proizvela onaj bljesak što ju je obasjao pri kraju čišćenja a koji je, imajući za posljedicu naglu promjenu stanja, proizveo onu drugu pojavu, iskakanje jajeta iz rastvora. Berzelius je prvi učenjak koji je opisao tu čudnu pojavu!
Sudac Bourie se umiješa svojim antipatičnim glasom:
Je li taj Berzelius barem pripadnik katoličke vjere?
Svakako - odgovori ne zbunivši se grof de Peyrac. - Berzelius je Šveđanin koji je živio u srednjem vijeku.
Bourie se zajedljivo nasmije:
Sud će cijeniti vrijednost tako dalekog svjedočenja.
Jedan čas su se suci, nagnuti jedni prema drugima, dogovarali o potrebi da se rasprava produži ili da se odgodi za sutradan.
Bilo je već kasno. Publika se osjećala, umornom, a uz to je bila i vrlo uzbuđena. Nitko, u stvari, nije htio napustiti dvoranu.
Anđelika, međutim, nije osjećala umor. Činilo joj se da se odvojila od sebe same. U njenoj se podsvjesti odvijalo izvjesno rasuđivanje u čije se krivulje ona uputila ne uspijevajući da ga ukroti. Činilo joj se nemogućim da demonstracija izvlačenja zlata ne bude protumačena u prilog optuženoga. Ta nisu li, možda, Becherova pretjerivanja ostavila loš dojam na suce? Onaj Massenau makar koliko se trudio da se prikaže neutralnim, bilo je na kraju jasno da je bio sklon svom zemljaku Gaskonjcu.
Ali s druge strane, nije li čitavo vijeće bilo sastavljeno od krutih i tvrdih ljudi sa Sjevera? A među publikom jedino se grozan sudac Gallemand usudio iznositi mišljenja ponešto neprijateljska kraljevim odlukama. Što se pak tiče opatice što je dopratila Anđeliku, ona je zaista bila uslužna, ali ju je Anđelika osjećala kao komad? leđa položen na užareno čelo bolesnika.
Ah! Da se proces održavao u Toulousi...
A kad će odvjetniku, također sinu Pariza, nepoznatom i uz to još i siromašnom, kad će njemu dati riječ..
Neće li on iznevjeriti zadatak što ga je na sebe preuzeo? Zašto više ne intervenira u raspravu? A otac Kircher, gdje li se samo on zavukao?
Anđelika se uzalud trudila da među gledateljima u prvome redu opazi lukavo seljačko lice velikog istjerivača zlih duhova u Francuskoj.
U onoj nimalo prijateljskoj i paklenskoj gunguli oko Anđelike čulo se potiho mrmljanje:
Izgleda da su sucu Bourieu obećane tri opatije ako poluči da onaj čovjek bude osuđen. Jedina de Peyracova je krivica što je preteča svog stoljeća. Vidjet ćete da će ga osuditi…
Predsjednik Massenau kašljucne.
Gospodo - reče - rasprava se nastavlja. Optuženi, imate li što nadodati onome što smo vidjeli i čuli?
Veliki šepavac Languedoca uspravi se na svojim štakama i njegov pun i zvonak glas se razlegne s tako iskrenim naglaskom da su gledaoce podišli ježuri.
Kunem se pred Bogom blagoslovljenim glavama svoje žene i svoga djeteta da nisam nikada imao veze s vragom, a ni sa njegovim čarolijama, da se nikad nisam bavio pretvaranjem drugih metala u zlato, a niti stvarao život prema đavoljim savjetima i da nisam nikada pokušao nauditi svojim bližnjima čaranjem ili urocima.
Prvi put otkako je ta beskrajna rasprava počela, Anđelika je mogla ustanoviti da je dvorana suosjećala s čovjekom što je to kazao…
Jasan, djetinji glas, dignuvši se iz same sredine dvorane, vikne:
Vjerujemo ti.
Sudac Bourie se uspravi razmahnuvši rukavima svoga sudačkog plašta.
Budite oprezni! Ovo je posljedica čaranja o kojemu nismo dovoljno govorili. Ne zaboravite: Zlatni glas kraljevstva… Strašan glas koji je zavodio žene…
Isti onaj djetinji glas vikne: - Neka pjeva! Neka pjeva..
Ovaj put južnjačka krv predsjedniku Massenauu navali u lice i on šakama stane tući po stolu:
Tišina ili ću narediti da se isprazni dvorana! Stražari, izbacite one koji ometaju raspravu…! Gospodine Bourie, izvolite sjesti! Dosta s prekidanjem rasprave. Prestanite već jednom. Odvjetniče Desgrez, gdje ste?
Ovdje sam, gospodine predsjedniče - odgovori Desgrez.
Massenau dođe malko do daha i pokuša se svladati. A zatim nastavi već dosta mirniji:
Kraljeva pravda, gospodo, ima dužnost da se sa svih strana osigura. Zbog toga kralj, mada se ovaj proces vodi iza zatvorenih vrata, u svojoj velikodušnosti, nije htio optuženoga lišiti sredstava obrane. Na temelju toga sam smatrao da mi je dužnost pristati da optuženi proizvede svaku, pa čak i opasnu demonstraciju, da bi se objasnili čarobnjački postupci za koje se on optužuje. Na kraju, zahvaljujući beskrajnoj blagosti kraljevoj, optuženome je dozvoljeno da se koristi pomoći odvjetnika kojemu sada predajem riječ.






_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:55 am






Desgrez ustane, pozdravi sud, zahvali se kralju u ime svoga štićenika, a zatim se pope uz dvije stepenice na mali podij s kojega mu je valjalo održati svoj govor.
Vidjevši kako ustaje, uspravan, ozbiljan, Anđelika je teškom mukom mogla zamisliti da je taj čovjek u crnom ruhu onaj isti mladić, ono isto njuškalo što je pognuto pod pohabanom kabanicom lunjalo pariškim ulicama zviždukom dozivajući svoga psa.
Stari kaincelist Clopot, koji bijaše "pripremio" spise, pođe da, po starom običaju, klekne ispred njega.
Odvjetnik najprije povede očima po sucima, a onda po dvorani. Činilo se kao da nekoga traži među publikom.
Anđelika je imala dojam da mu je lice blijedo kao u mrtvaca. Ili je tome razlog bila žuta svjetlost što se širila sa svijećnjaka?
Ipak, kad je počeo govoriti, njegov glas je bio jasan i čvrst.
Gospodo, poslije tolikih napora optužbe i sudaca, za kojih se s vašim poznavanjem zakona mogla usporediti jedino vaša klasična učenost a sve to, ponovit ćemo glasno i jasno s jedinom svrhom da bismo odali priznanje kraljevoj pravdi, zato da bi se došlo do prave istine, vi ste, gospodo suci, na veliku žalost jadnog branitelja početnika, iscrpli svu svjetlost zvijezda, da biste prikazali ovaj proces. Poslije razboritih latinskih i grčkih izreka što su ih iznijeli gospoda kraljevi komesari, da li je išta još ostalo nepoznatom odvjetniku kojemu je ovo prvi važan proces, da li mu je ostalo ikakvo sredstvo da otkrije još pokoju tanku nit koja bi mu omogućila da potraži istinu, na samom dnu najgroznije od svih optužbi? Ta mi se istina, jao, čini tako dalekom i tako opasnom da se ja tresem od straha i gotovo bih više volio da se taj bijedni plamičak ugasi i ostavi me mirno u tami u kojoj sam se dosada nalazio. Ali prekasno je! Vidio sam i moram govoriti. Moram vam doviknuti: Budite oprezni, gospodo! Budite oprezni da zbog odluke koju treba da donesete ne budete odgovorni pred budućim stoljećima. Ne budite od onih zbog čije će krivice sinovi naših sinova, upirući u naše stoljeće, kazati: "Bio je to vijek licemjera i neznalica. Jer u tom je vijeku", kazat će, "živio velik i plemenit čovjek optužen za čaranje samo zato što je bioj veliki učenjak".
Odvjetnik napravi stanku, a potom nastavi mirnijim glasom:
Zamislite, gospodo, prizor iz davnih vremena, iz one mračne epohe u kojoj su se naši pradjedovi još služili grubim oružjem napravljenim od kamena. Eto, jednome od tih naših pradjedova padne na pamet da s nekog terena uzme komad blata i baci ga u vatru. Poslije iz vatre izvuče neku oštru i tvrdu tvar, nikome dotada poznatu. Njegovi ga drugovi optuže za vračanje i osude ga. Poslije nekoliko stoljeća se ustanovi da je ta nepoznata tvar željezo, ono isto željezo od kojega je napravljeno naše oružje. Idem dalje. Kad biste u ovo naše vrijeme, gospodo, ušli u laboratorij nekog tvorničara mirisa, uzmaknuli biste užasnuti. Vikali biste da se tu radi o đavoljim poslovima videći sve one retorte i filtre iz kojih ne izbijaju uvijek baš najugodniji mirisi. Zar vam se ne čini da biste bili smiješni. Pa ipak se u skrovištu tog proizvođača vrši jedna tajna. Pod vidom tekućine on proizvodi nešto što nitko nikad nije vidio: mirise. Ne budite od onih na koje bi se mogle primijeniti riječi Svetog pisma: "Imaju oči i ne vide. Imaju uši i ne čuju!" U stvari, gospodo, ja ne vjerujem da bi sama optužba što se netko posvetio neobičnom poslu mogla iole uznemiriti vaš um naukom oplemenjen i dostupan svim saznanjima. Ali zbunjujuće okolnosti, te neobičan glas okružuju ličnost zatvorenika. Ispitajmo, gospodo, malko na kojim se činjenicama temelji takav glas i pogledajmo da li svaka od tih činjenica, odvojena jedna od druge, može poslužiti kao razlog za optužbu o vračanju. Joffreya de Peyraca su roditelji povjerili hugenotskoj dojilji. Bile su mu četiri godine kad su ga neki mahniti ljudi bacili kroz prozor u dvorište jednoga zamka. Ostao je šepav i unakažen. Da li bismo morali, dakle, gospodo, optužiti kao čarobnjake sve šepave ljude i sve one od čijeg nas izgleda podilazi groza? Pa ipak, iako unakažena tijela, grof je posjedovao divan glas koji je on školovao kod talijanskih učitelja. Da li bismo, prema tome, morali optužiti za vračanje sve ljude koje je Bog obdario božanstvenim glasom pred kojim plemenite gospođe, pa i naše vlastite žene padaju u nesvjest od oduševljenja? Sa svojih putovanja grof donosi tisuće čudnih priča. Zanimali su ga tuđi običaji, proučavao je tuđe filozofije. Znači, morali bismo, dosljedno tome, osuditi sve putnike i sve filozofe! Oh! Po svemu je jasno da nemamo posla s običnom ličnošću. A sad se pozabavimo s najnevjerojatnijom pojavom: ovaj čovjek koji je stekao veliko znanje i koji se obogatio zahvaljujući tom svom znanju, ovaj čovjek koji se divno izražava i isto tako pjeva, ovaj čovjek, usprkos svojim tjelesnim nedostacima, uspijeva da se svidi ženama. Voli žene i on to ne krije. Uzdiže ljubav i doživljava brojne ljubavne pustolovine. Što se među tim zaljubljenim ženama nalazi i poneka mahnita djevojka ili poneka besramnica, obična je stvar u razuzdanom životu mnogih, životu koji crkva ne odobrava, ali koji zbog toga nije manje raširen. Kad bi se, gospodo, morali spaliti živi svi plemići koji vole žene i oni što ih progone njihove razočarane ljubavnice, vjere mi, uvjeren sam da trg Greve ne bi bio toliko prostran da se na njemu podignu tolike lomače…
Dvoranom prostruji žagor odobravanja.
Anđeliku je iznenadila Desgrezova spretnost. S koliko je on takta izbjegao da se raspriča o Joffreyevu bogatstvu koje bijaše okrenulo protiv njega mnoge zavidnike. On je umjesto toga težište svoje odbrane bacio na jednu neugodnu činjenicu, ali protiv koje se nisu mogli okomiti građani strogih nazora, jer bi se tada morali okomiti na razvratan život koji je bio privilegija plemića!
Malo-pomalo on je sužavao točke optužbe svodeći ih na najobičnije provincijske tračeve i ubrzo će se vidjeti da se podigla silna vika nizašto.
On se sviđa ženama! - blagim glasom ponovi Desgrez - i mi se u čudu zgražamo, mi predstavnici jakoga spola, kako žene s Juga mogu za tog čovjeka unesrećena tijela osjetiti toliku strast. Gospodo, mi smo zaista previše smjeli. Otkako je vijeka i svijeta tko je ikad uspio objasniti žensko srce i razloge njihovih strasti. Zaustavimo se, poštovano gospodo, na rubu te tajne, inače ćemo biti prisiljeni da žive spalimo sve žene…
Sudac Bourie iskoči iz svoja stolice i svojim upletanjem prekine smijeh i pljesak što se bijaše podigao.
Dosta s ovom komedijom! - poviče sudac čije je lice bivalo sve zelenije od bijesa. - Vi se ovdje poigravate sa sudom i sa crkvom. Zaboravili ste da je optužbu o vračanju u početku pokrenuo nadbiskup tuluški! Zaboravili ste da je glavni svjedok optužbe jedan svećenik i da je potpuno ispravno istjerivanje duhova obavljeno nad optuženim pokazalo da je on đavolu potčinjen!
Ništa od toga nisam zaboravio, gospodine Bourie - ozbiljno odgovori Desgrez - i ja ću vam odmah odgovoriti na vaše primjedbe. Čista je istina da je nadbiskup iz Toulouse bio prvi koji je pokrenuo optužbu zbog vračanja protiv gospodina Joffreya de Peyraca, s kojim je nadbiskup dugo vremena u neprijateljstvu. Taj je crkveni velikodostojnik kasnije požalio taj svoj korak koji je, potaknut zlopamćenjem, poduzeo ne razmlslivši dovoljno o njegovoj opravdanosti. Ja sam siguran da je to tako jer ovdje imam popriličan broj spisa u kojima monsinjor de Fontenac u više navrata traži da se optuženi izruči crkvenom sudu i odbija da preuzme na sebe odgovornost za odluke koje bi mogao protiv njega donijeti svjetovni sud. Osim toga, odbija također od sebe odgovornost, imam ovdje njegovo pismo, gospodo, i mogu vam ga pročitati, bilo za djela bilo za riječi svjedoka što ste ga vi nazvali glavnim svjedokom optužbe, to jest Conana Bechera, fratra. A što se tiče ovoga čovjeka, čija bi se egzaltiranost morala u najmanju ruku učiniti sumnjivom, svakoj osobi zdrave pameti, podsjetit ću sud da je on odgovoran za jedino istjerivanje zlih duhova na kojemu se, izgleda, sada temelji optužba. To istjerivanje zlih duhova dogodilo se u zatvorima Bastilje, 4. prosinca prošle godine, pred očima Frelatom i Jonathanom, koji su ovdje prisutni. Ne poričem postojanje zapisnika o tom istjerivanju zlih duhova jer ga je fratar Becher zaista sastavio zajedno sa svojim pomoćnicima. No o ovima se ne mogu izjasniti zato što ne znam jesu li oni u tom pothvatu sudjelovali kao lakovjernici. neznalice ili sukrivci. Ali zato poričem ispravnost samog istjerivanja duhova! - vikao je sada Desgrez gromkim glasom. - Neću da ulazim u pojedine nepravilnosti te zlosretne ceremonije, ali ipak bih naglasio dvije stvari. Prvo: opatica koja je pri toj proceduri u prisustvu optuženoga simulirala simptome opsjednutosti je ona ista Carmencita de Merecourt koja nam je maloprije dala dokaza o svojim glumačkim sposobnostima. Jedan pisar sa suda će posvjedočiti da ju je vidio kako je, dok je izlazila iz dvorane, ispljunula iz usta komadić sapuna kojim je simulirala pjenu što se padavičarima javlja na ustima. To je inače vrlo poznati trik raznih patnika kojim se ovi trude da na ulicama izazovu sažaljenje svojih bližnjih. Drugo: vraćam se na onu krivotvorenu iglu, na onu paklenu iglu koju niste htjeli unijeti u spise jer za to nije, tobože, bilo dovoljno dokaza. A što, gospodo, ako je to istina, ako je ipak istina da je jedan, sadizmu sklon luđak zaista podvrgao spomenutim mučenjima jednoga čovjeka u namjeri da obmane vaše suđenje i da optereti vašu savjest smrću nevinoga čovjeka? Ovdje imam izjavu zatvorskog liječnika, koju je dao nekoliko dana poslije groznog pokusa.
Isprekidanim glasom Desgrez pročita izvještaj gospodina Malintona, liječnika u Bastilji koji je, pozvan k bolesnom zatvoreniku kojemu nije znao ime, ali koji je imao velike brazgotine po licu, utvrdio da je čitavo tijelo zatvorenika bilo prekriveno malim otrovanim ranicama što su izgleda, potjecale od dubokih uboda iglom.
U dubokoj tišini koja je uslijedila po čitanju tog izvještaja, odvjetnik nastavi polako i ozbiljno:
A sada je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstveni glas, kojemu sam ja nedostojan izvjestitelj, glas koji je, naklonjen besramnošću ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih vjernika. Došao je trenutak da se na moja usta, usta skromnog odvjetnika ovdje, čuje glas crkve. Taj glas vam kaže ovo.
Desgrez razmota poširok list papira i pročita:
"U noći 25. prosinca 1660. u zatvoru Palače pravde u Parizu obavljena je ceremonija istjerivanja zlih duhova nad osobom gospodina Joffreya de Peyraca de Morens optuženog za dosluh i trgovinu sa sotonom. Potvrđujem da, prema obredu
rimske crkve, ljudi koji su zaista opsjednuti vragom moraju raspolagati s tri izvanredne moći: 1. poznavanje jezika koje nikad nisu učili. 2. moć da pogađaju i znaju tajne stvari. 3. natprirodnu snagu tijela. U noći od 25. prosinca 1660. ja sam, jedini službeno ovlašten od crkvenog suda u Rimu kao istjerivač zlih duhova na čitavoj teritoriji pariške biskupije, a uz pomoć druga dva svećenika naše svete Družbe, zatvorenika grofa Joffreya de Peyraca podvrgao postupku i ispitima utvrđenim u obredu. Pri tom je utvrđeno da zatvorenik ne poznaje drugih jezika osim onih što ih je naučio, a pogotovu nimalo ne zna jevrejski i kaldejski, jezike koje dvojica od nas trojice govore. Utvrđeno je da se ovaj čovjek pokazao dosta učen, ali nikakav vrač. Utvrđeno je, na kraju, da ne posjeduje natprirodnu snagu tijela, već smo naprotiv na njemu otkrili rane izazvane dubokim i otrovnim ubodima, a utvrđeno je da je uz to i bogalj. Izjavljujemo da ispitani Joffrey de Peyrac nije uopće opsjednut vragom… Slijede potpisi prečasnoga oca Kirchera, pripadnika Družbe Isusove, velikog istjerivača zlih duhova za teritorij pariške biskupije, te potpisi časnih otaca Marsana i de Montaignata koji su mu bili pomoćnici… - zaključi na kraju Desgrez.

Zavladala je takva tišina da se muha mogla čuti. Zaprepaštenje i smetenost publike moglo se gotovo rukom opipati, pa ipak niti se tko pomakao niti tko riječ kazao.
Desgrez pogleda suce.
Poslije ovog svjedočanstva što da ja još nadodam? Gospodo suci, vi ćete izreći osudu, ali pri tom bar budite jedne činjenice svjesni: da crkva u čije se ime traži od vas da osudite ovoga čovjeka ne nalazi na njemu krivice, to jest ne smatra ga krivim za zločin čaranja zbog kojega je dovučen pred vas… Gospodo, puštam vas da se suočite sa svojom savješću.
Desgrez polako uze svoju odvjetničku kapu, stavi je na glavu i siđe niz par stepenica malog podija.
Tada skoči sa svog mjesta sudac Bourie i njegov opori glas razbije tišinu:
Neka dođe! Neka on sam dođe ovamo. Otac Kircher bi morao osobno dati objašnjenje o toj tajnoj ceremoniji, vrlo sumnjivoj na mnogo mjesta, jer je obavljena kriomice od Pravde.
Otac Kircher će doći - odgovori Desgrez sigurnim i mirnim glasom. Morao bi svaki čas stići. Poslao sam po njega.
A ja vam kažem da neće doći - poviče sudac Bourie - jer vi ste lagali, u potpunosti ste izmislili tu nevjerojatnu priču o tajnom istjerivanju zlih duhova, a sve samo zato da biste prestrašili suce. A, osim toga, zaklanjate se iza utjecajnih imena crkvenih dostojanstvenika da biste postigli oslobođenje optuženoga… Pravda će se, doduše, otkriti, ali isuviše kasno.
Okretnošću njemu svojstvenom mladi odvjetnik skoči prema Bourieu:
Vi me vrijeđate, gospodine. Ja nisam krivotvoritelj kao vi. Meni je na pameti prisega što sam je položio pred Kraljevskim savjetom sudačkog staleža kada sam dobio zvanje odvjetnika.
Publika je bučno davala oduška svom raspoloženju.
Massenau se digne i pokuša nadglasati buku. Desgrezov glas nadjača ostale:
Tražim… tražim da se rasprava odgodi do sutra. Prečasni otac Kircher će potvrditi svoju izjavu, kunem se.
U tom trenutku tresnuše jedna vrata. Struja hladnog zraka pomiješana sa snježnim pahuljicama navali na vrata dvorane što su vodila u dvorište. Svi se okrenuše prema tim vratima na kojima se pojaviše dva strijelca pokriveni snijegom. Oni se sklone u stranu da bi propustili plećata čovječuljka tamne puti, vrlo lijepo odjevena. Tek malko pokisla vlasulja i plašt bijahu dokazom da je baš tog trenutka izašao iz kočije.
Gospodine predsjedniče - reče došljak grubim glasom - doznao sam da rasprava, usprkos poznom satu, još uvijek traje, te sam smatrao svojom dužnošću da ne čekam već da vam odmah javim vijest koja mi se čini vrlo važnom.
Slušamo vas, gospodine redarstveni časniče - odgovori predsjednik Massenau iznenađen.
Gospodin d'Aubray se okrene k odvjetniku Desgrezu.
Odvjetnik Desgrez, ovdje prisutan, zamolio me je da premetnem čitavi grad i nađem nekog prečasnog oca jezuita, po imenu Kirchera. Pošto sam odaslao nekoliko stražara u razne dijelove grada gdje je postojala mogućnost da bi mogao biti, a gdje ga nitko nije vidio, javljeno mi je da je tijelo nekog utopljenika, pronađeno u poleđenoi Seni, prevezeno u mrtvačnicu Chateleta. Zajedno s jednim ocem jezuitom iz Templea krenuo sam tamo. Ovaj je odmah u utopljeniku prepoznao svoga subrata, oca Kirchera. Smrt ga je, nema sumnje, zadesila u prvim jutarnjim satima.
Tako, dakle, ne presate čak ni od ubojstva! - urlao je Bouric ispruživši ruku prema odvjetniku.
Ostali suci, uznemireni najnovijim događajem, okupiše pitanjima Massenaea. Svjetina je vikala.
Dosta! Svršite već jednom!
Više mrtva nego živa Anđelika nije uspijevala shvatiti protiv koga se bijaše podigla sva ona buka. Ona dlanovima poklopi uši.
Vidjela je da je Massenatt ustao. Napregne se da bi ga čula.
Gospodo, rasprava se nastavlja. Budući da je glavni svjedok, u posljednjem trenutku najavljen od branitelja otpuženoga, prečasni otac Kircher nađen mrtav, te da redarstveni časnik gospodin d'Aubray, ovdje prisutan, nije kod njega našao nikakav dokumenat koji bi s one strane života potvrdio ono što je odvjetnik Desgrez naveo u svom odbrambenom govoru, nadalje, budući da je jedino ličnost prečasnog oca Kirchera mogla dati vrijednost tobožjem zapisniku u potaji sačinjenom, sud, u svojoj uviđavnosti, smatra taj događaj bezvrijednim, to jest kao da se nije ni zbio te se povlači da bi vijećao o presudi.
Ne činite to! - očajničkim glasom je pokušao utjecati na sud Desgrez. - Odgodite presudu. Naći ću svjedoke. Otac Kircher je ubijen.
Vi ste ga ubili! - dobaci mu Bourie.
Odvjetniče, primirite se - reče Massenau - i imajte povjerenja u odluku sudaca.

Je li vijećanje sudaca trajalo samo par trenutaka ili možda duže?
Auđeliki se činilo da se suci nisu uopće pomakli, da su oduvijek tu, sa svojim četvrtastim kapama, u onim svojim odijelima crvenim i crnim i da će zauvijek ostati tu. Ali, gle, sad su se digli na noge. Usnice predsjednika Massenaua se miču. Na njima podrhtavaju riječi_
U kraljevo ime tražim da Joffrey de Peyra de Morens, odgovoran i optužen za zločine otmice, zavođenja, bezbožnosti, magije, čaranja i drugih strahota spomenutih u toku rasprave, bude izručen krvniku u ruke, te odveden u pratnji svih na trg pred Notre-Dame, gdje će otkrivene glave i bosonog s konopcem o vratu i noseći voštanicu od petnaest libri, moliti Bogorodicu oproštenje za svoje grijehe. Poslije toga bit će odveden na trg Greve gdje će biti živ spaljen na lomači koja će se u tu svrhu podići. A kad njegovo tijelo i njegove kosti vatra uništi i pretvori u pepeo, neka se ovaj rasturi i baci u vjetar, dok sva njegova dobra treba da pripadnu kralju. A prije no što će ova osuda biti izvršena, neka bude podvrgnut običnoj i izvanrednoj proceduri mučenja. Tražim također da se Sas Fritz Hauer proglasi njegovim sukrivcem i da zato bude obješen i udavljen na vješalima u tu svrhu podignutim na trgu Greve. Tražim da se crnac Kuasi-Ba također proglasi krivim i bude osuđen na doživotno robijanje na galijama.
Pored optuženičkog stoca visoki se lik, poduprt sa dvije štake, zaljulja. Joffrey de Peyrac digne prema sudu svoje blijedo lice.
Ja sam nevin!
Njegov povik odjekne u grobnoj tišini. Tada on dometne mirnim i muklim glasom:
Gospodine barune de Massenau de Pouillac, jasno mi je da više nema nikakva smisla da dokazujem svoju nevinost. Šutjet ću, dakle. Ali prije no što ću se udaljiti, hoću da vam javno iskažem poštovanje zbog vašeg nastojanja da se udovolji osjećajima pravičnosti u ovom procesu čije su vam predsjedništvo i konačnu odluku silom nametnuli. Kao potomak prastare plemićke loze, ja vas uvjeravam da ste dostojniji plemićkog grba no oni što vama vladaju.
Rumeno lice tuluškog zastupnika se zgrči. Svi su vidjeli kako je naglo prinesao ruke očima, a zatim na jeziku što što su ga samo Anđelika i osuđenik mogli razumjeti poviče:
Zbogom, zbogom, brate iz moga kraja!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:56 am









Napolju, u gluhoj noći u kojoj se već osjećala blizina zore, padao je snijeg, a vjetar je raznosio krupne pahuljice. Spotičući se o debeo bijeli sag, svijet je napuštao Palaču pravde. Nekoliko se svjetiljki njihalo na vratima kočija.
Jedna žena napola luda, Carmencita de Merecourt, hvatala je za ogrtače suce što su odlazili kućama i vikala je optužujući sebe da je ubila jedinu svoju ljubav.
Anđelika je hodala među gomilom gledatelja, pijanih od umora i zamuklih od zaprepaštenosti. Ona nije prepoznala Carmencitu u onom raščupanom stvoru, polugolom usprkos ciči zimi, čiji je glas nadjačao čak i zavijanje snježne vijavice.
Preklinjem vas, uhapsite me... On je nevin! Ja sam ga oklevetala! Htjela sam mu se osvetiti zato što ja volio drugu, zato što me više nije volio…
Desetak je osoba teškom mukom uspjelo otrgnuti tu pomahnitalu ženu koja se grčevito uhvatila nabora na odijelu predsjednika Massenaua.

Anđelika, osamljena prilika u noći, vukla se mračnim ulicama Pariza. Na izlazu iz Palače pravde gomila ju je na onoj stisci odijelila od opatice.
Nesvjesno je okrenula ulicom što je vodila prema Templeu. Ni na šta nije mislila. Željela je da se što prije nađe u svojoj sobici i da se nagne nad Florimondovom kolijevkom.
Koliko je vremena hodala posrćući po bijelom snijegu?
Ulice su bile puste. Po tome strašnom nevremenu čak su se i lopovi držali svojih zaklona. Po krčmama je zamrla buka jer noć je bila na izmaku te su pijanci kojima se nije išlo kući sada hrkali ispod stolova ili su se jadali na svoje nevolje pozaspalim djevojkama. Snijeg je prekrio grad turobnom šutnjom.
Približivši se utvrđenom nasipu Templea, Anđelika se sjeti da bi vrata morala biti zatvorena. Uto začuje prigušeni zvuk sata sa zvonika Norte-Dame od Nazareta i izbroji pet udaraca. Za jedan sat će se po dozvoli gradskog suca otvoriti vrata. Prijeđe preko pokretnog mosta i skupi se u uglu nadsvođenog ulaza. Pahuljice rastopljenog snijega su joj zasipale lice. Na sreću, široka suknja od debele vune, s mnogim podsuknjama, široka kapica, te ogrtač s kukuljicom, dobro su je štitili. Ali zato su joj noge bile hladne kao led.
Dijete se meškoljilo u njoj. Ona stavi ruke na trbuh i pritisne ga obuzeta iznenadnim bijesom. Zašto je to dijete htjelo na svijet baš u trenutku kad ga je Joffrey napuštao…
U tom trenutku se pokretljivi veo snijega rastvori i nekakva crna prilika daščući dojuri pod nadsvođena vrata.
Pošto ju je prošao onaj prvi trenutak straha, Anđelika prepozna Sorbonu. Pas joj stavi šape na ramena i svojim hrapavim joj jezikom stane lizati lice.
Anđelika uze milovati psa nastojeći da pogledom prodre kroz mrak u kojemu se nastavljao obijesni ples pahuljica. Sorbona je tu, znači da je i Desgrez u blizini, a
s njim se i nada javi u Anđelikinu srcu. Njemu će već nešto na pamet pasti. Reći će joj što se još može učiniti da bi se spasilo Jofireya.
Naposljetku začuje mladićev korak na drvenom mostu. On se oprezno približi.
Jeste li ovdje? - šapne.
Jesam.
On se približi. Anđelika ga nije vidjela, ali Desgrez joj je govorio iz takve blizine da je ona osjetila miris duhana u njegovu dahu. To je sjeti Joffreyovih poljubaca i strašna joj bol propara srce.
Pokušali su me uhapsiti dok sam izlazio iz Palače pravde. Sorbona je zaklala jednog stražara i tako sam uspio pobjeći. Pas je slijedio vaš trag i doveo me ovamo. A sada treba da netragom nestanete. Jeste li razumijeli? Nikakvih imena više, nikakvih pothvata, ništa. Inače će vas jednog lijepog jutra naći u Seni kao oca Kirchera, a vaš će sin biti dvostruko siroče. Što se mene tiče, ja sam predviđao onaj užasan završetak. Jedan konj me čeka na vratima Saint-Martin. Za par sati bit ću daleko od Pariza.
Anđelika grčevito uhvati mokru kabanicu odvjetnikovu. Zubi su joj cvokotali.
Nećete, valjda, otputovati… Nećete me, valjda, napustiti?
On dohvati nježne zglavke mlade žene i otrgne njezine zgrčene šake.
Sve sam stavio na kocku zbog vas i sve sam izgubio. Jedino mi je još vlastita koža ostala.
Recite mi samo još… samo još šta mogu učiniti za svoga muža?
Sve što možete napraviti za nj jest… Mladić načas zastane, a zatim brzo nastavi:
Pođite u posjetu krvniku i dajte mu trideset dukata zato da ga udavi… prije no što će ga staviti na lomaču. Tako neće trpjeti. Uzmite, tu su dukati.
Ona osjeti kako joj je kesu s dukatima spustio u ruku. Ne kazavši ni riječi više, Desgrez se udalji. Pas se skanjivao da pođe za gospodarem. Vraćao se k Anđeliki gledajući je svojim dobrim očima punim prijateljstva.
Desgrez zazviždi. Pas napne uši i uzagrepce nestane u noći.
Krvnik Aubin je stanovao na trgu Pilori41, gdje se nalazila ribarnica. On je morao baš tu stanovati a ne drugdje. U propisima o postavljanju krvnika u gradu Parizu ta je pojedinost uglavljena tko zna kada. Svi dućančići i barake na trgu pripadali su mu i on ih je unajmljivao sitnim trgovcima. Osim toga, imao je pravo uzeti sa svakog stola na tržnici pregršt povrća i žitarica, jednu riječnu i jednu morsku ribu, te naramak sijena.
Ako su prodavačice riba bile kraljice tržnica, krvnik je bio tajni i zloglasni gospodar.
Anđelika se uputi k njemu čim se počeo hvatati mrak.
Vodio ju je mladi Corde-au-cou. Mada je bilo već kasno na ulici je bilo dosta živo. Kroz ulice Poterie i Fromagerie sve dublje je ulazila u tu osebujnu četvrt gdje je sve odjekivalo od povika piljarica koje su bile na glasu po svojim rumenim licima i slikovitom izražavanju, a uz to su predstavljali povlašteni ceh. Psi su se u potočićima tukli nad odbačenim otpacima. Kola puna sijena i drva presijecala su ulice. Posvuda se osjećao slani miris što je potjecao sa stolova u ribarnici.
41 Stup sramote. Na tom je trgu bio podignut stup sramote, pa je po njemu trg i dobio ime.
Otužan se zadah širio s obližnjeg groblja Saints-Innocents i s njegovih groznih kosturnica, gdje su se već pet stotina godina gomilale kosti Parižana, i miješao se s oštrim mirisima mesa i sira.
Stup sramote je bio podignut usred trga. Bila je to neka vrsta male osmorokutne kule sa šiljastim krovom.
To se zdanje sastojalo od prizemlja i prvog kata s prozorima u obliku luka, a kroz te se prozore mogao vidjeti veliki kotač od željeza smješten u samom središtu kula. Tu je večer na kotač bio privezan neki lopov; glavu su mu i ruke provukli kroz žbice na kotaču. S vremena na vrijeme jedan od krvnikovih pomagača je stavljao u pokret kotač. Lice lopova, pomodrilo od hladnoće, i njegove viseće ruke svako malo su se pojavljivale u okviru prozora kao jezoviti likovi u automatskom satu. Besposličari tu okupljeni smijahu se grimasama njegova lica.
To je Bljezgar - govorili su - najspretniji džeparoš po tržnicama.
Ah! Sad ga je lako prepoznati.
Ako se pojavi u četvrti, služavke i trgovci će vikati: evo džeparoša!
Možeš baclti svoje škarice, prijatelju, više ti neće trebati!
U podnožju stupa sramote okupila se prilično brojna gomila. A nije se u takvom broju natisla na to mjesto zato da bi promatrala džeparoša na kotaču već da bi se dogovorila s dva krvnikova pomoćnika koji su u prizemlju dijelili nekakve pločice.
Vidite li gospođo - reče Corde-aucou ne bez izvjesnog ponosa u glasu - svi ovi ljudi žele osigurati mjesto za sutrašnje pogubljenje. Sigurno je da za sve neće biti mjesta.
S neosjetljivošću svojstvenom njegovu zvanju i koje će mu pomoći da postane sjajan "pogubljivač", on joj pokaza oglas koji su neki telali jutros izvikivali po svim raskršćima.
"Gospodin Aubin, službeni krvnik grada Pariza i njegove okolice, obznanjuje da će iznajmiti nekoliko mjesta na stratištu, uz umjerenu cijenu, onima koji žele vidjeti lomaču što će se sutra upaliti na trgu Greve da bi na njoj bio spaljen jedan vještac. Ulaznice se mogu dobiti u zgradi gdje je smješten stup sramote, a izdavat će ih gospoda njegovi pomoćnici. Mjesta će biti označena jednim ljijanom, a pločice križom Svetog Andrije."
Ako imate novaca, mogao bih vam osigurati mjesto! - reče joj ljubazno naučnik za krvnika.
Ne, ne - odgovori Anđelika zgrozivši se.
Pa ipak imate pravo - na to primijeti dječak mudro. - Jer treba da znate bez pločice nećete moći blizu. Pri vješanjima ima malo svijeta; već su se obikli. Ali lomače su mnogo rjeđe. Bit će gužve. Ah! Majstor Aubin kaže da mu je već sada dosta svega. Ne voli kad je previše svijeta oko stratišta i kad previše viču. Kaže, ne zna se nikad što se sve može dogoditi. Evo, gospođo, stigli smo. Uđite.
Soba u koju je Corde-au-cou bijaše uveo bila je čista i lijepo namještena. Upravo su zapaljene svijeće. Za stolom su tri djevojčice, uredno odjevene i s vunenim kapicama na glavi, jele kašicu iz drvenih zdjelica.
Pored ognjišta krvnikova žena je krpila jarko crvenu majicu svog muža.
Zdravi bili, gospodarice - pozdravi je naučnik. - Doveo sam ovu ženu jer bi ona željela razgovarati s gospodarom.
On je u Palači pravde. Uskoro bi morao biti ovdje. Dakle, sjednite, lijepa moja. Anđelika sjedne na klupu postavljenu uza zid. Žena ju je s vremena na vrijeme ispod oka pogledavala, ali joj nije postavljala pitanja što bi bila učinila svaka druga baba. Kolike je ona već vidjela tu preplašene žene, rastužene majke, očajne kćeri. Dolazile su da u krvnika mole posljednu pomoć, da on olakša bolove ljubljenom biću. Kolike li su već ušle u taj mirni dom, ruku punih zlata i ustiju punih prijetnji, da u krvnika traže nemoguće: sudioništvo u bjekstvu!
Ravnodušjem ili žaljenjem dirnuta, žena je šutjela i čulo se samo tiho smijanje djevojčica koje su zadirkivale Corde-au-coua.
Začuvši bat koraka ispod praga, Anđelika napola ustade. Ali to ne bijaše čovjek što ga je ona čekala. Pridošlica je bio mladi svećenik koji je, prije no što će ući, dugo brisao cipele pune blata.
Nema majstora Aubina? - upita.
Svaki čas će stići. Uđite, velečasni, i sjednite pored vatre, ako hoćete.
Vi ste zaista dobri, gospođo. Ja sam svećenik iz misionarske stanice i određen sam da budem uz osuđenika što će sutra na gubilište. I, eto, navratio sam do majstora Aubina da mu predam pismo potpisano od redarstvenog časnika, a uz to bih ga zamolio da me pusti da uđem k onom nesretniku. Noć prije smrti provedena u molitvi neće mu biti na odmet.
Sigurno neće - složi se krvnikova žena. - Velečasni, sjednite, i osušite ogrtač. Corde-au-cou, stavi jednu cjepanicu na vatru.
Ona odloži crvenu majicu i dohvati preslicu.
Vi ste, zaista, hrabri - ponovo se javi žena. - Zar se zbilja ne bojite tog vješca?
Sva božja stvorenja, pa i ona najgrešnija, zaslužuju da se čovjek sažali na njih kad stigne čas njihove smrti. Ali sutrašnji osuđenik je nevin. On nije kriv za grozan zločin zbog kojega je osuđen.
Svi to kažu - mudro primijeti krvnikova žena.
Da je gospodin Vincent živ, ne bi sutra bilo nikakve lomače. Par sati prije no što je umro čuo sam kako s tjeskobom u srcu govori o nepravdi kojoj je izložen jedan plemić u kraljevstvu. Da je živ, prije bi se on bio popeo na lomaču pored osuđenika i doviknuo narodu da se njega spali umjesto nevinoga čovjeka.
Eto, baš to i muči moga nesretnoga muža! - poviče žena. - Ne možete zamisliti, velečasni, kako je on zabrinut zbog sutrašnjeg smaknuća. Dao je da se očita šest misa svetom Eustahiju, na svakom bočnom oltaru po jedna. A ako sve prođe dobro, dat će da se jedna misa očita i na glavnom oltaru.
Da je barem gospodin Vincent još na životu…
…ne bi bilo lopova i vještaca i mi bismo ostali bez posla.
Prodavali biste haringe na ribarnici ili cvijeće na Novom mostu. Sigurno ne biste bili manje nesretni no što ste sada.
Zaista… - odgovori žena smijući se.
Anđelika se zagleda u svećenika. Čuvši riječi što ih je on izgovorio, ona je trebala ustati, kazati mu svoje ime i zamoliti ga da svojim milosrđem pruži utjehu njezinu mužu. Svećenik je bio mlad, ali iz njega je izbijao zanos gospodina Vincenta, imao je velike ruke, držanje jadno i jednostavno kakvo je već u ljudi iz naroda. Isto bi držanje imao i pred samim kraljem. Usprkos svemu, Anđelika se ne pomače. Oči su je pekle od suza što ih je već dva dana lila u samoći svoje sobice u kojoj je krila svoju vlastitu nevolju. Ali sad više nije imala suza, sad više nije imala srca. Nijedan melem nije više mogao ublažiti bol otvorenih rana. Iz njezina je očaja iznikao divlji cvijet mržnje. Stostruko će mi platiti za sve ono što je od njih prepatio. U toj je odluci crpila snagu da još živi i da djeluje. Je li se, možda, moglo oprostiti jednom Becheru?
Sjedila je nepokretna, kruta, u rukama grčevito stišćući pod plaštem kesu što ju joj je dao Desgrez.
Vi mi možda nećete vjerovati, velečasni - govorila je krvnikova žena - ali moj najveći grijeh je ponos!
Zaboga, gospođo. Vi ste me zaista začudili! - poviče svećenik i rukama se udari po koljenima. - Ne bih se htio ogriješiti o ljubav prema bližnjemu, ali ja se pitam kakav to ponos i oholost nadima vaše grudi, kad vas, kćeri moja, mrze svi zbog zanimanja vašeg muža, kad od vas okreću oči čak i vaše susjede mrmljajući kad prolazite…
Eh! Imate pravo! - uzdahne jadna žena. - Pa ipak, kad vidim svog čovjeka kako, čvrsto raskoračen, podigne veliku sjekiru i silovito je spusti, a glava od jednog jedinog udarca odleti, ne mogu nikako zatomiti osjećaj ponosa na nj. Znate, velečasni, nije to tako lako izvesti jednim jedinim udarcem…
Podilaze me žmarci od vaših riječi, kćeri moja - reče svećenik.
A onda zamišljen nadoda:
Nedokučivo je srce u ljudskih bića.
U tom trenutku vrata se otvore. Pri tom se u kuću uvukla buka s trga i gorostas širokih leđa koji pođe naprijed teškim i mirnim korakom. Pozdravi mrmljanjem i baci oko sebe zapovjedni pogled, kao čovjek koji ima svagda i svugdje pravo na svojoj strani. Njegovo puno lice išarano tragovima od crnih kozica, imalo je izražajne i bešćutne crte. Nije izgledao opak, već prije hladan i tvrd kao krinka od kamena. Imao je lice ljudi koji se, u ponekim prilikama, ne smiju ni smijati ni plakati, lice grobara… i kraljeva, pomisli Anđelika kojoj se odjednom taj čovjek u svojoj gruboj kabanici učinio sličan Luju XIV.
Bio je to krvnik.
Ona ustane. Svećenik učini to isto pruživši došljaku šutke pismo stražarskog časnika.
Majstor Aubin pristupi svijeći da bi ga pročitao.
U redu - reče - sutra ujutro zorom povest ću vas sa sobom u zatvor.
A ne bih li mogao još večeras ući k njemu?
Nemoguće. Sve je zatvoreno. Samo ja vas mogu uvesti k osuđeniku, a iskreno ću vam reći, velečasni, ja sam gladan i htio bih jesti. Drugim je radnicima zabranjeno kretanje poslije redarstvenog sata, ali za mene ne postoji ni dan ni noć. Kad onu gospodu, predstavnike visoke pravde, spopane želja da optuženi propjeva, gotovo bi spavali u zatvoru, bijesni kakvi ponekad bivaju! Danas je prošao sve stupnjeve mučenja vodu, španjolsku čizmu, konjica…
Svećenik sklopi ruke.
Jadnik! Sam u tminama zatvora, sam sa svojom patnjom i tjeskobom zbog blize smrti! Bože, Bože, budi mu na pomoći!
Krvnik ga obuhvati sumnjivim pogledom.
Nećete mi, valjda, činiti neprilika, a? Dosta mi je što mi stalno visi za petama onaj fratar Becher. Nikad nije zadovoljan s onim što učinim. Svetoga mi Kuzme i Ilije, čini mi se da će biti prije da je on opsjednut vragom!
Dok je govorio, majstor Aubin je praznio prostrane džepove svoga odijela. Baci nekoliko stvarčica na stol i odjednom se djevojčicama ote uzvik divljenja, kojemu se odazva krik užasa.
Anđelika je razrogačenim očima prepoznala između nekoliko zlatnih komada novca, malu kutijicu optočenu biserima u koju je Joffrey nekada stavljao štapiće duhana što ga je pušio. Nenadanim pokretom kojemu se nije mogla oteti, ona zgrabi kutijicu i pritisne je na grudi.
Krvnik se ne uzruja nimalo, već joj mirno rastvori prste i uzme kutijicu.
Polako, kćerce! Ono što nađem u džepovima osuđenih na smrt po pravu mi pripada.
Vi ste lopov - reče ona dašćući. - Vi ste odvratni gavran, pljačkaš lešina!
Čovjek mirno ode da s ruba maloga kreveta uzme kovčežić od obrađenog srebra i bez riječi u nj odloži plijen. Njegova je žena prela kimajući glavom. Najzad promrmlja glasom opravdanja gledajući svećenika:
Znate, sve one isto kažu. Ne smije se čovjek ljutiti. Uza sve to ovoj ovdje bi moralo biti jasno da od paljenog čovjeka nema bogzna kakve koristi. Ne mogu čak računati ni na njegovo tijelo iz kojega bih izvukla neku sitnu korist! Ljekarnici od nas traže mast i kosti…
Oh! Imajte milosti, kćeri moja - prekine je svećenik i rukama začepi uši.
Gledao je sada Anđeliku sa svoja dva velika oka prepunih samilosti. Ali ona njega nije vidjela. Drhtala je i grizla usne. Uvrijedila je krvnika! On će joj sada odbiti jezovitu molbu koja je bijaše i dovela k njemu.
Onim istim teškim i gegajućim korakom majstor Aubin zaobiđe stol i priđe joj sasvim blizu. Zatakavši palce u široki pojas, on ju je mirno mjerio.
Na stranu što je bilo! U čemu vam mogu poslužiti?
Dršćući čitavim tijelom i nesposobna da ijednu riječ izusti, ona mu pruži kesu. Krvnik je uzme, odvagne je u raci, a potom se bezizražajnim očima ponovo zagleda u Anđeliku.
Želite da ga udavim… Ona kimne glavom.
Čovjek otvori kesu, istrese nekoliko dukata na široki dlan svoje ruke i reče:
U redu, bit će kao što želite.
Primijetivši prestrašeni pogled mladoga svećenika koji bijaše pratio taj razgovor, namršti obrve.
Vi nećete, nadam se, govoriti, velečasni? Znate, ja se izlažem velikoj opasnosti. Da me uhvate na tom poslu, mogao bih imati neprilika. Morat ću tu stvar izvesti u posljednjem trenutku, kad dim donekle sakrije stratište od očiju publike. Činim to da bih ugodio gospođi, razumijete li?
Da… ništa neću reći - odgovori svećenik s naporom. Ja… Možete imati povjerenja u mene.
Izazivam strah u vama, a? - reče krvnik. - Je li vam ovo prvi put što pratite osuđenika na gubilište?
Za vrijeme ratnih operacija, kad bih vojsci odnosio pomoć što ju je sakupio gospodin Vincent, mnogo sam puta otpratio do kakva stabla nesretnika koji je bio osuđen na vješala. Ali to je bio rat, ratne grozote i strasti… Dok ovdje…
I mladi svećenik tužnim pokretom pokaže tri plave glavice djevojčica što su sjedile pred svojim zdjelicama.
Ovdje je pravda - primijeti krvnik ne bez nekog dostojanstva.
I on se po domaću osloni o stol kao čovjek kojega je spopala volja da s nekim popriča.
Baš ste mi simpatični, velečasni. Sjetili ste me zatvorskog kapelana s kojim sam dugo vremena surađivao. Mogu posvjedočiti da su svi osuđenici što smo ih zajedno odveli na stratište umrli cjelivajući križ. Kad je sve bilo gotovo, plakao je kao da je izgubio sina i bio je tako blijed te sam ga često morao prisiliti da popije čašu vina da bi došao sebi. Uvijek nosim sa sobom vrč dobroga vina. Nikad se ne zna što se može dogoditi, nadasve s ovim naučnicima. Moj otac je bio krvnički pomoćnik kad su raščetvorili Ravaillaca, kraljeva ubojicu, na trga Greve. Pričao mi je… Hm, naposljetku nisu to priče koje bi se mogle vama sviđati. Ispričat ću vam ih poslije, kad se obiknete. Jednom riječju, ponekad sam pitao kapelana: "Velečasni, vjeruješ li da ću ja biti osuđen?" "Ako budeš, krvniče", odgovarao mi je on, "molit ću Boga da bude uz tebe…" A sad ću vam, velečasni, pokazati nešto što će vas donekle umiriti.
Pošto je ponovo premetao po svojim brojnim džepovima, majstor Aubin izvuče jednu bočicu.
Recept za tekućinu u ovoj bočici dobio sam od svog oca, a on ga je opet dobio od svog strica koji je bio krvnik pod Henrikom IV. Pripravlja mi je u velikoj tajnosti jedan moj prijatelj ljekarnik kojega zauzvrat opskrbljujem ljudskim lubanjama od koji on pripravlja svoje čudotvorne lijekove. On tvrdi da taj lijek najbolje pomaže protiv bubrežnih kamenaca i padavice, ali da lubanja mora biti od mlada čovjeka koji je umro nasilnom smrću. Naposljetku, njegova stvar. Ja mu pribavim jednu ili dvije lubanje, a on mi pripravlja ovaj ljekoviti napitak i o tome šuti kao zaliven. Kad od ovog napitka dam nekoliko kapi nekom osuđeniku, taj postaje veseliji i manje osjetljiv. Međutim, dajem samo onima čija obitelj plati. Kratko rečeno, to ipak znači napraviti uslugu, ne čini li vam se, velečasni?
Anđelika je slušala razjapljenih usta. Sad se krvnik okrene prema njoj.
Hoćete li da mu sutra ujutro dam nekoliko kapi? Ona jedva protisne kroz svoje blijede usne:
Ja… ja nemam više novaca.
S ovim će sve biti plaćeno - doda gazda Aubin podigavši kesu u zrak i dočekavši je rukom. Potom ponovo dohvati srebreni kovčežić i kesu zaključa u nj.
Promrmljavši nejasno pozdrav, Anđelika pođe k vratima i iziđe.
Bilo joj je mučno, dolazilo joj je da povrati. Osjećala je bolove u bubrezima i ukočenost u čitavu tijelu. Ipak, živost na trgu, gdje se smijeh isprepleo s dozivanjem, učini joj se manje mučnom od zlokobne atmosfere što je vladala u krvnikovoj kući.
Usprkos hladnoći, vrata dućana su ostajala otvorena.
Bio je to sat kad se rado izmijeni koja riječ sa susjedom. Nekoliko stražara prođe vodeći prema Chateletu lopova kojega skinuše sa stupa sramote. Čopor dječurlije se natisnuo za njima gađajući ih grudama snijega.
Anđelika začuje iza sebe nečiji žurni korak. Pored nje se stvori mladi svećenik, sav zadihan.
Sestro moja jadna, moja sestro - zamuckivao je - nisam mogao dopustiti da tako otiđete!
Ona naglo uzmakne. U polumraku jedva malko osvijetljenom svjetlom iz jednog dućana, prestrašeni svećenik opazi pred sobom lice mrtvački blijedo, lice na kojemu su dvije zelene zjenice svijetlile gotovo fosforescentnom svjetlošću.
Ostavite me na miru - odgovori Anđelika metalnim glasom. - Ništa vi ne možete učiniti za mene.
Sestro moja, molite se Bogu…
U njegovo ime će sutra živa spaliti na lomači mojega muža, iako je nevin.
Sestro moja, ne pogoršavajte svoje muke huleći na Nebo. Sjetite se da je naš Gospod pribit na križ u Božje ime.
Od vaših ću budalaština potpuno izgubiti pamet! - poviče Anđelika kreštavim glasom. Njoj se učini da joj taj glas dolazi iz daljine. - Neću imati mira dok moja osveta ne pogodi jednoga vama sličnoga, neću imati mira dok ne izdahne u onim istim mukama…
I prisloni se uza zid prinesavši ruke licu. Jezovit jecaj joj je trzao čitavo tijelo.
Budući da ćete ga vidjeti… recite mu da ga volim. Recite mu… Ah! Recite mu da sam uza nj bila sretna! Osim toga… upitajte ga koje ime da dam sinu što ću svakog časa roditi.
Reći ću mu, sestro!
Htio joj je uzeti ruku, ali ona se udalji nastavivši svojim putem.
Svećenik odustane od namjere da je slijedi. Pritisnut bremenom ljudskih nesreća, nestane u uličicama u kojima je još vladala sjenka gospodina Vincenta.
Anđelika požuri prema Templeu. Učini joj se da joj u ušima zuji, jer je odjednom čula kako se oko nje viče:
Peyrac! Peyrac!
Zaustavi se. Ovaj put nije sanjala.
...a treći se zvao Peyrac. Vrag je na kraju pobijedio.
Šćućuren na jednom od onih četvrtastih stupića s kojih su konjanici uzjahivali na konja, neki mršavi dječak je kmečećim i promuklim glasom recitirao posljednje stihove pjesme koje čitav snop primjeraka nosaše pod pazuhom.
Mlada žena se vrati natrag i zatraži jedan letak. Grubi papir je mirisao po još svježem štamparskom mastilu.
Anđelika nije na ulici uspijevala razabrati slova pjesme, stoga savije letak i krene dalje. Što se više približavala Templeu sve ju je više uznemiravala misao na Florimonda. Uvijek je bila u velikoj brizi kad ga je ostavljala sama, jer je postajao vrlo živ. Morala ga je gotovo vezati uz kolijevku, a to se djetetu nije mililo. Obično je za sve vrijeme što bi mu majka izbivala samo plakao. Na povratku ga je zaticala u ognjičavu stanju i potresana kašljanjem. Nije se usudila zamoliti gospođu Scarron da pripazi na nj, jer ju je, poslije Joffreyove osude, bogaljeva udovica izbjegavala, pa se čak i križala kad bi je slučajno susrela.
Još na stepenicama Anđelika začuje djetetovo jecanje te se popne što je brže mogla.
Evo me, zlato moje, evo me moj mali prinče. Zašto nisi već odrastao dječak?
Baci jednu cjepanicu u kamin i stavi na prijeklad zdjelicu s kašicom. Florimond je urlao što ga je grlo služilo pružajući prema njoj svoje ručice. Ona ga najzad oslobodi iz njegova zatvora i mali kao po nekoj čaroliji odmah umukne ljupko joj se osmjehujući.
Ti si mali lupež - korila ga Anđelika brišući mu lišće obliveno suzama.
Odjednom joj se raznježi srce. Podigne Florimonda na ruke i stane ga promatrati pri svjetlosti plamena koji se crveno iskrio u crnim očima djeteta.
Mali moj kralju! Moj mali divni bože! Ti, ti mi ostaješ! Kako si samo lijep! Florimond kao da je razumijevao ono što mu je majka tepala. Svijao je svoje malo tijelo i smješkao se u nastupu neke vrsti ponosa, nevin i siguran u se. Svojim je držanjem davao na znanje da zna kako je on središte svijeta. Ona ga pomiluje i poigra se s njim. A on je dotle brbljao kao kakav ptić. Stara Cordeau je često govorila kako on vrlo dobro govori za svoju dob. Rečenice mu, doduše, nisu bile savršene, ali on se ipak uspijevao izraziti tako da ga razumiju. Pošto ga je majka oprala i legla u kolijevku, on je tražio da mu pjeva uspavanku: onu o Zelenom mlinu.
Anđelika se trudila da joj se glas ne slomi. Pjesma je stvorena da bi se njom izrazila radost. Ni govoriti se ne može kad vam srce muči neka velika bol, a da bi se pjevalo, treba nadljudske snage.
Još! Još! - tražio je Horimond.
Zatim je sav sretan turnuo palac u usta. Ona se nije ljutila na nj što je bio tako samovoljan i nesvjestan. Bojala se trenutka kad će ostati sama da u toj samoći čeka da prođe noć. Kad je Florimond usnuo, dugo ga je motrila. Naposljetku se digne i protegne izmučeno tijelo.
Nisu li se te muke na koje bijahu udarili Joffeya na njeno tijelo prenosile? Vraćale su joj se u sjećanje i bole je poput bodeža krvnikove riječi. "Danas je prošao sve stupnjeve mučenja španjolske čizme, vodu, konjica". Nije točno znala kakve su se strahote krile pod tim riječima, ali je zato znala da su mučili čovjeka kojega je ona ljubila. Ah! Samo neka sve što prije svrši!
Reče naglas:
Sutra ćete biti mirni, ljubavi moja! Konačno ćete se osloboditi ljudskih gluposti… Na stolu se rastvorio letak s onom pjesmom, letak što ga je maloprije kupila. Primakne svijeću i pročita:
Na dnu svog crnog, crnog ždrijela Sotona se promatra u ogledalu
I učini mu se da nije tako ružan Kao što ljudi vjeruju da jest.
Pjesmica je dalje slikala riječima na trenutke zabavnim, ali često i nepriličnim, zbunjenost sotone. On se pitao ne bi li se njegovo lice, uzme li se sve u obzir, njegovo tako ozloglašeno lice od graditelja katedrala moglo časno usporediti s licima ljudi. Pakao mu je preporučivao da se natječe u ljepoti s onima što će uskoro sa zemlje stići.
Upravo su predani ognju
Tri subrata krivca, vrači magi crni, I stigli su u pakao.
U jednoga je lice posve plavo, U drugoga je posve crna put A trećemu je ime Peyrac.

Nitko se začuditi neće Kad čuje da su te furije Muškarci, a ne žene
I da je uz jeziv lepet krila
Pred njima ustuknuo pakao crni I da je nagrada za ljepotu
Na kraju pripala Sotoni.
Anđelikine oči pohitaju potpisu: Claude Le Petit, Stihoklepac! U ustima osjeti gorčinu i zgužva letak.
"I ovaj će mi platiti glavom!" reče u sebi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:57 am




"Žena mora slijediti muža", pomisli Anđelika dok je napolju svitalo i nebo se, već načeto jasnim bojama spektra, otvaralo nad gradskim zvonicima.
Poći će, dakako da će poći. Slijedit će ga do kraja.
Međutim, mora dobro pripaziti da se ne oda, inače bi još mogla dospjeti u priliku da je uhapse. Ali, možda će je on vidjeti, možda će je prepoznati…
Siđe s Flortmondom u naručju i zakuca na vratima stare Cordeau, koja je već palila vatru.
Mogu li vam ga ostaviti na par sati, gospođo Cordeau? Stara okrene prema njoj svoje lice sumorne vještice.
Stavite ga u moj krevet, pripazit ću na nj. Pa i pravo je, jadno nevinašce! Krvnik se brine jutros o ocu, a krvnikova će se žena pobrinuti o sinu. Idite, draga moja i molite se Našoj Gospi od Sedam žalosti da vas utješi u vašoj nevolji.
S kućnog praga joj dovikne:
Neka vas ne zaokupljaju misli o trošku. Sad se vratite, dat ću vam da nešto pojedete.
Anđelika teškom mukom odgovori da nema smisla i da nije gladna. Stara odmahne nepočešljamom glavom i gunđajući uđe u kuću.
Mlada žena kao u snu prođe kroz gradska vrata Templea i uputi se prema trgu Greve.
Magla se nad Senom baš počela razilaziti i otkrivati lijepe zgrade Gradske vijećnice koje sa zauzimale ogroman prostor. Bilo je dosta hladno, ali je plavo nebo obećavalo krasan sunčani dan.
U prvom dijelu trga na kamenu se postolju dizao visoki križ, a odmah kraj njega jedna vješala na kojima se njihalo ljudsko tijelo.
Bezbrojne gomile svijeta počeše pristizati i gomilati se oko stratišta.
To je crnac - primijeti netko.
Nije, nije to je onaj drugi. Još u toku noći je nad njim izvršena smrtna kazna. Vještac će ga vidjeti kad stigne u svojim kolicima.
Ali lice mu je potpuno crno!
Tako to biva kod obješenih. Prije toga je u njega lice bilo plavo. Znaš li pjesmicu?
Nekolicina stadoše pjevušiti:
U jednoga je lice posve plavo U drugoga je posve crnaput A trećemu je ime Peyrac.
Nagrada je za ljepotu Na kraju pripala Sotoni.
Anđelika naglo rukom pritisne usta da ne bi kriknula. U bezobličnom obješeniku, podbula lica i natečena jezika, što se polako njihao na vješalima, ona prepozna Fritza Hauera, saskog rudara.
Neki dječak u dronjcima je pogleda i smijući se reče:
Evo jedne sestrice koja već koluta očima! Šta li će raditi kad bude vidjela kako se vještac prži?
Čini se da se žene na nj lijepe kao muhe na med.
A kako i ne bi kad je bio bogatiji od kralja!
Ta đavo mu je namaknuo sve to zlato…
Mlada žena zadrhti i čvrsto se umota u svoj ogrtač.
Debeli kobasičar što je stajao na pragu svoje radnje, dobrostivo joj reče:
Ne biste smjeli ostati ovdje, kćeri moja. Ono što se ovdje zbiva nije za oči žene koja može svakog časa roditi.
Anđelika tvrdoglavo odmahne glavom.
Pošto je promotrio njeno lice i njezine velike raskolačene oči, kobasicar slegne ramenima. Imao je on veliko iskustvo o svemu što se događalo tu na trgu te je on vrlo dobro poznavao bijedne prilike što su bazale oko vješala i stratišta.
Da li se baš ovdje vrše smaknuća? - upita ga Anđelika bezbojnim glasom.
Ovisi o zločinu. Znam da će jutros objesiti nekog novinara u Chateletu. Ali ako vas zanima gdje će biti pogubljen vještac, onda će to biti baš tu, na trgu Greve. Gledajte, tamo dolje je podignuta lomača.
Lomača je zaista bila podignuta, samo dosta daleko, gotovo kraj same rijeke. Tamo se zaista vidjelo povišeno mjesto i na njemu gomila suhog granja iz kojega se dizao visok stup. Male ljestve su vodile do same lomače.
Na nekoliko metara od lomače nalazilo se stratište gdje su odsijecane glave. Na njemu su postavljeni stoci na kojima su već sjedili neki od onih što su sinoć platili da bi izbliza prisustvovali spaljivanju.
S vremena na vrijeme se podizao suhi vjetar i crvena lica znatiželjnika zasipao sitnom snježnom prašinom. Jedna starica potraži zaklon pod kobasičarevom strehom.
Bogme, jutros je svježe - reče starica. - Vrlo rado bih bila ostala na ribarnici i pored mangala prodavala svoju ribu. Ali obećala sam svojoj sestri da ću joj donijeti komadić vješčevih kostiju, jer jadnica trpi od kostobolje. Čini se da to pomaže.
Jest. Brijač iz ulice Savonerie mi je kazao da će ih on istucati s makovim uljem i da nema boljeg lijeka protiv kostobolje.
Samo što do vješčevih kostiju neće biti lako doći. Majstor Aubin je zatražio da se podvostruči broj stražara.
Prirodno, ona beštija, onaj đavolji brat, hoće da za sebe osigura najbolje komade!
Ali, krvnik ili ne, svatko će dobiti svoj dio - reče starica opako se kreveljeći pri čemu razotkrije svoje pokvarene zube.
Možda ćete pred Notre-Dame ulučiti bolju priliku da mu istrgnete komadić košulje.
Anđelika osjeti kako joj je hladan znoj oblio leđa.
Bijaše sasvim zaboravila na prvi dio jezovitoga programa: molitvu Bogorodici za proštenje grijeha.
Ona potrči što su je noge nosile prema Nožarskoj ulici, ali ljudska bujica što se slijevala na trg, uz žagor kao u mravinjaku, prepriječi joj put i odbaci je natrag.
Nikad, nikad se ona neće probiti do Notre-Dame! Debeli kobasičar napusti svoja vrata i pojuri k njoj.
Vi biste htjeli do Notre-Dame, zar ne? - upita je kobasičar ispotiha suosjećajnim glasom.
Jest - promuca ona - nisam se sjetila… Ja..
Slušajte, u tom slučaju morate ovako učiniti: prijeđite preko trga i siđite do Vinske obale. Tamo zamolite lađara da vas preveze u Sant-Landry, odakle ćete stići do Notre-Dame za pet minuta.
Ona mu zahvali i ponovo udari u brzi trk. Kobasičar ju je dobro uputio. Za par novćiča lađar je uze na lađu i poslije tri zaveslaja bila je na obali Saint-Landryja.
Opazivši drvene visoke zgrade što su svoje temelje žarile u smrdljive otpatke voća, ona se nejasno sjeti vedrog jutra kad joj je Barba rekla:
"Tamo, ispred Gradske vijećnice, nalazi se trg Greve gdje sam vidjela kako su spalili jednoga vješca…"
Anđelika potrči. Gotovo pustom ulicom kojom je jurila protezale su se kanoničke kuće Notre-Dame. Ali do nje je ipak dopirao mukli mrmor gomile, isprekidan dubokim i zlokobnim zvucima zvona što prate na gubilište osuđene na smrt. Anđelika je trčala. Nije bila svjesna niti će ikada biti koliki je nadčovječni napor uložila da bi se probila kroz guste redove danguba, te kakvim se to čudom našla u prvom redu gledatelja, baš na samom trgu ispred katedrale.
U tom trenutku otegnuta vika gomile najavi dolazak osuđenika. Svijet se tako natisnuo da je povorka jedva napredovala. Krvnikovi pomoćnici su pokušavali udarcima biča otjerati gomilu.
Naposljetku se pokažu mala drvena kola: jedna od onih grubih kola što su skupljala smeće po gradu. Tragovi blata i slame bili su još vidljivi na njima.
Natkrilivši tu besramnu dvokolicu, majstor Aubin, stojeći na nogama, šakama poduprvši bokove, u hlačama i majici jarko crvene boje, te sa grbom grada na prsima, tromim je pogledom promatrao uzburkanu gomilu. Svećenik je sjedio na rubu dvokolice. Nekoliko je povika tražilo da se pojavi vještac koji se nije vidio.
Bit će da leži na dnu dvokolice - reče jedna žena pored Anđelike. - Kažu da je napola mrtav.
Nadam se da nije tako - poviče kao u zanosu lijepa neka djevojka svježih obraza.
Dvokolica se u međuvremenu zaustavi pored ogromnog kipa Velikog Isposnika. Nekoliko kopljanika na konjima, s helebardama vodoravno ispruženim u smjeru svjetine, držaše ovu na određenoj udaljenosti. Nekoliko redarstvenih časnika, okruženi velikim brojem redovnika raznih družbi, iziđe na trg pred crkvu.
Pokret svjetine odgurne Anđeliku natrag. Ona se poput furije baci na susjede vikom i noktima da bi se vratila na prijašnje mjesto.
Zvukovi mrtvačkog zvona neprestano su brecali nad glavama mnoštva u kojem odjedared zavlada tajac. Na početku trga pojavi se sablasno priviđenje kako uzlazi uza stepenice. Anđelikine oči nisu napuštale taj lik zastrašujuće blijedog lica. Odjednom ona primijeti da je on jednu ruku prebacio preko krvnikovog, a drugu preko svećenikovog ramena, što znači da su ga, u stvari, ova dvojica vukli jer se nije mogao služiti vlastitim nogama.
Glava obrasla dugom crnom kosom klonula mu je na prsa.
Ispred njega je stupao jedan fratar koji je na trenutke hodao unatrag. U rukama je držao veliku voštanicu čiji je plamen povijao vjetar. Anđelika u fratru prepozna Conana Bechera. Mahniti mu zanos i opaka radost sasvim izobličiše lice. Oko vrata mu je visio veliki bijeli križ koji mu je sezao sve do koljena. Taj mu je križ smetao pri hodu te je on svaki čas posrtao. Zbog toga se činilo kao da on, ispred osuđenika, izvodi jezoviti mrtvački ples.
Ta se grupa vukla polako kao mora. Stignuvši najzad navrh stepenica, zaustavi se pred trijemom Suda.
O osuđenikovu vratu je visio konopac, dok mu je ispod bijele halje virila bosa noga položena na ledenu kamenu ploču.
"To nije Joffrey", uvjeravala je sebe Anđelika.
Nije to bio čovjek što ga je ona poznavala, čovjek profinjen koji je uživao u svim radostima života. Bio je to bijednik sličan svim onim bijednicima što su prije njega prošli tim mjestom bosonogi, u bijeloj košulji, s konopcem o vratu.
U tom trenutku Joffrey de Peyrac podigne glavu. Na njegovu izmršavjelu, blijedu, izobličenu licu samo su oči blistale nekim mračnim svjetlom.
Neka žena oštro usklikne:
Gleda me! Uklet će me!
Grof de Peyrac, međutim, nije uopće gledao u smjeru gomile. Promatrao je ravno ispred sebe na sivom pročelju Notre-Dame stare kamene svece.
Kakvom im se to molitvom obraćao? Kakvim su mu oni obećanjima uzvraćali? Da li ih je uopće vidio?
Uto mu se sudski pisar nađe s lijeve strane i unjkavim glasom stane čitati osudu. Mrtvačko zvono utihne.
Uza sve to, riječi su se jedva čule:
" …za zločine otmice, zavođenja, bezbožnosti… magije… bude izručen krvniku u ruke… te odveden otkrte glave i bosonog… moli proštenje za svoje grijehe… paljenu voštanicu držeći u rukama… i na koljenima…
Vidjevši da pisar mota pergamenu, svjetina shvati da je čitanje osude završeno. Conan Becher izrecitira tada riječi javnog priznanja počinjene zločine:
"Priznajem zločine za koje sam optužen. Molim Boga i mi oprosti. Prihvaćam kaznu kao ispaštanje za svoje grijehe.
Kapelan uze voštanicu jer osuđenik nije imao snage je nosi.
Svi su čekali da čuju osuđenikov glas. Gomila je već čela gubiti strpljenje.
Hoćeš li progovoriti, slugo sotonin?
Hoćeš, dakle, da se u paklu pržiš zajedno sa sotonom, svojim gospodarom? Anđelika je odjednom imala dojam da je njen muž prikupljao posljednje snage. Dašak života preplavi njeno blijedo lice. On se nadvije nad rame krvnika i svećenika te se činilo da je visinom nadvisio majstora Aubina.
Čas prije no što je otvorio usta, Anđelika je, vidovitošću ljubavi, pogodila što će on učiniti.
I odjednom u ledenu zraku odjekne dubok, zanosan, vanredan glas. Zlatni glas kraljevstva posljednji put se javljao.
Taj glas je na jeziku d’oc pjevao bearnesku pjesmu koju je Anđelika poznavala:
Les genols flexez am lo cap encli A vos reclaim la regina plazent
Flor de las floras, nou Jhesus pres nayssenqa Vulhatz guarda la cientat de Tholoroza…
Jedino je Anđelika razumijela smisao tih riječi.
Svinutih koljena u prignute glave
Tebi se preporučam, prekrasna kraljice. Najdivniji cvijete iz kojeg je izišao Isus Bdij nad srećom grada Toulouse
Divni cvijete, utočište naše
Bdij nad uvijek rascvjetanom Toulousom
Anđelika osjeti kako ju je presjekla bol, kao udarac bodeža i ona očajno krikne. Taj nenadani krik jezovito odjekne u općoj tišini. Jer i Zlatni glas kraljevstva bijaše umukao. Redovnik Becher je podigao križ od bjelokosti i njime je osuđenika udarao po ustima. Ovome glava klone naprijed a krvava mu pjena izbije na usta i otkine se na zemlju. Ali gotovo u istom trenutku Joffrey se uspravi.
Conane Becheru - poviče jasnim i snažnim glasom - za mjesec dana naći ćemo se zajedno pred Božjim sudom!
Kao da je ježur jeze prostrujao gomilom, izbije mahnito urlanje zaglušivši potpuno glas grofa de Peyraca.
Gledatelje zahvati i ponese grčevit napad bijesa i bezumno negodovanje. Samo što taj bjesomučni izljev osjećaja nije toliko izazvao fratar svojim udarcem koliko osuđenik svojom drskošću. Takva se nepriličnost još nije zbila pred vratima NotreDame! Pjevati.. Usudio se pjevati! Da je ta pjesma bila neka sveta pjesma! Ali pjevao je na nekom tuđem jeziku, na jeziku samog pakla…
Guranje svjetine podigne Anđeliku kao kakav strahovit val. Vučena, gnječena, izudarana, našla se na uglu jednoga portala.
Pod rukom osjeti kvaku od vrata i otvori: polumrak puste katedrale primi njen ubrzani dah.
Pokuša se smiriti, da ukroti bol što ju je svu prožimao. Dijete se u njoj uzjogunilo. Dok je Joffrey pjevao, ono se tako uskoprcalo da umalo nije kriknula od boli.
Izvana je do nje dopirala potmula buka. Nekoliko je trenutaka buka potrajala urnebesna, ali malo-pomalo urlanje se smiri.
"Treba da ponovo krenem, treba da odem do trga Greve", uvjeravala je sebe Anđelika napuštajući posvećeni zaklon.
Pred katredalom se skupina ljudi i žena natezala na mjestu gdje je Conan Becher udario bjelokosnim križom grofa de Peyraca po ustima.
Našao sam vješčev zub - poviče jedan.
I udari u bijeg, a za njim ostali. Jedna od žena mahala je komadom bijele krpe.
Uspjela sam mu odsjeći komad košulje. Tko hoće komadić? To donosi sreću!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:57 am





Anđelika ponovo potrči. Preko mosta iza Notre-Danie sustigne gomilu koja je pratila dvokolicu. Ali u Košaračkoj te u Nožarskoj ulici nije bila kadra da se probije naprijed. Molila je i preklinjala da je puste proći, ali nitko nije hajao za njezine molbe. Svijet je izgledao kao u hipnozi. Pod sunčanim zrakama snijeg je kiizio s krovova i padao je u debelim slojevima na glave i ramena prolaznika. Ali nitko se na to nije obazirao.
Anđeliki na kraju pođe za rukom da se probije do ugla trga. U istom trenutku veliki plamen izbije iz lomače. Uto začuje kako se netko luđački proderao:
Gori! Gori!
Podivljavši sasvim, ona sebi prokrči put k mjestu gdje se dizala lomača. U lice je udari vrućina žerave.
Podjarivan vjetrom, oganj je krčao.
Prskanje poput oluje ili tuče silovito se razlijegalo.
A tko su bile ljudske prilike što su se uskomešale u žutoj svjetlosti plamena koji se stapao sa bljeskom sunčanog svjetla? Tko je bio čovjek u crvenom ruhu što se vrtio oko lomače i gurao svoju zapaljenu baklju u donji sloj suhog granja lomače? Tko je bio čovjek u crnom habitu što se grčevito uhvatio ljestvica, čovjek izgorenih obrva što je ispruživši križ vikao
Nada! Nada!
Tko je bio čovjek zatvoren u ognjenoj jezgri? Oh!
Bože? Je li u onom plamenu mogao biti živi stvor? Ne, onaj stvor tamo nije bio živ! Krvnik ga je prije toga udavio!
Slušajte kako viče! - govorio je svijet.
"Ne, ne viče, mrtav je", ponavljala je Anđelika mračna lica i rukama je pritiskala uši jer joj se činilo da iz ognjenog obruča čuje razdiruće vapaje.
Kako viče! Kako viče! - ponavljala je gomila. Neki su se bunili_
Zašto su mu stavili kapuljaču preko glave? Hoćemo da vidimo kako se grči!
Uto se, povučeno zračnom strujom, s lomače podiže jato bijelih listova i raspane se u pepeo iznad ljudskih glava.
To su njegove čarobnjačke knjige izgorjele zajedno s njim…
Odjednom vjetar povije plamen i Anđelika načas opazi gomilu knjiga iz knjižnice Palače radosnog znanja, a zatim drveni stup uz koji bijaše vezana neka crna prilika, nepomična, glave pokrivene kukuljicom tamne boje.
Vidje to i pade u nesvijest.

Ponovo je došla k svijesti u dućanu kobasičara na trgu Greve. "Uh kako se slabo osjećam! " pomisli uspravljajući se.
Da nije možda oslijepila? Zašto je tako mračno?
Neka se žena, držeći u ruci mali svijećnjak, nagne nad nju.
Sad vam je bolje, dijete. Baš sam se počela bojati da niste možda umrli. Bio je tu liječnik i pustio vam je krv. Ali ako hoćete da znate moje mišljenje, onda ću vam reći da su vas napali trudovi.
Oh! Ne - odgovori Anđelika stavljajući ruku na trbuh. - Ne očekujem dijete prije tri tjedna. Ali zašto je tako mračno?
Zaboga, kasno je. Zdravomarija je već zvonila.
A lomača?
Gotova je - odgovori kobasičareva žena tišim glasom. - Ali dugo je gorjela. Groznoga li dana, Gospode! Tijelo je tek oko dva sata poslije podne sasvim izgorjelo. Ali u času rasipanja pepela zametnula se prava pravcata bitka. Svi su htjeli imati malo pepela. Umalo nisu krvnika rastrgli na komade.
Pošto je časak pošutjela, upita:
Vi ste poznavali onog vješca?
Nisam - odgovori Anđelika na silu. - Ne, nisam! Ne znam ni sama što mi se dogodilo. Prvi put sam prisustvovala takvom događaju.
E da jezovit prizor. Mi, dućandžije na trgu Greve, mi takvih prizora vidimo bezbroj, tako da nas više uopće ne uzbuđuju. Kad nema nikoga da visi na vješalima, kao da nam nešto nedostaje.
Anđelika htjede zahvaliti tim dobrim ljudima. Ali pri sebi je imala samo nešto sitniša. Reče da će se vratiti i da će im naknaditi trošak za liječnikov pregled.
U plavkastom predvečerju sat na tornju Gradske vijećnice otkucavao je svršetak radnog dana. S nailaskom noći, studen pojača. U dnu trga vjetar je raspirivao ogroman crveni cvijet zažarena ugljevlja posljednje ostatke lomače.
Dok je Anđelika bazala oko tog strašnog mjesta, neki ponizan lik se odvoji od mračnog gubilišta. Bio je to kapelan. On joj se približi, ali ona užasnuta uzmakne, jer se iz nabora njegove mantije širio nepodinošljivi zapah izgorenog drva i mesa.
Znao sam da ćete doći, sestro - reče. - Čekao sam vas. Htio sam vam reći da je vaš muž umro kršćanskom smrću. Bio je pripravan i skrušen. Žalio je za životom, ali se smrti nije bojao. Nekoliko puta mi je ponovio da je radostan što će se pojaviti pred licem Gospodara svijeta. Čini mi se da ga je velikom utjehom ispunjala sigurnost da će naposljetku saznati…
Svećenik je časak oklijevao, kao da se nečemu čudi:
…saznati da li se zemlja okreće ili ne.
Oh! - poviče Anđelika kojoj se krv umah uzmutila bijesom. - Upravo takav je on. Svi su ljudi jednaki. Bilo mu je svejedno što me napušta na ovoj zemlji koja se okreće ili ne okreće, izloženu bijedi i očaju!
Nije, sestro! Mnogo mi je puta ponovio: "Kazat ćete joj da je volim. Ona je srećom ispunila moj život. Jao! Ja sam bio samo jedno odmorište u njezinu životu, ali ja imam povjerenja u nju i siguran sam da će ona naći svoj put! Rekao je, osim toga, neka se djetetu što se ima roditi da ime Cantor, ako bude muško, a Clemenca, ako bude djevojčica.

Cantor de Marmont, trubadur Languedoca, Clemenca Isaure, muza cvjetnih svečanosti u Toulousi…
Kako je sve to bilo daleko! Kako u srazu s odvratnim danima što ih je Anđelika proživljavala. Sad ona okrene u smjeru Templea, ali je teškom mukom hodala.
Načas joj ponovo u srcu uzavri bijes na Joffreya i taj ju je bijes nosio naprijed. Dakako, Joffrey je malo mario što su nju satirali bol i suze. A zar misli jedne žene imaju neku vrijednost.. Ta on će s one strane života naći odgovor na pitanja što su njega kao učenjaka morila…
Iznenada joj bujica suza obilje lice i ona se morala nasloniti na zid da ne bi pala.
Oh! Joffrey, ljubavi moja - šaputala je. - Ti si najzad doznao da li se tvoja zemlja okreće ili ne okreće.. Blažen bio u vječnosti!
Nepodnosiva, grčevita patnja joj je trzala tijelo.
Osjetila je kao da se u njoj nešto lomi i topla neka tekućina joj se razlije niz noge. Odjednom joj bi jasno da će roditi.
Bila je još daleko od Templea. Nošena nesigurnim nogama bijaše zalutala. Opazi da se nalazi u blizini Mosta Notre-Dame. Jedna su kola prelazila prijeko. Anđelika zovne kočijaša:
Zlo mi je. Možete li me odvesti u bolnicu?
Tamo sam se upravo i uputio - odgovori čovjek. Idem da vidim imaju li štogod za groblje. Ja prevozim mrtvace. Popnite se, dakle, ljepotice!



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:58 am





Koje ime ćete mu dati, kćerko?
Cantor.
Cantor? Ali to nije kršćansko ime.
Baš me briga! - odgovori Anđelika. - Dajte mi moje dijete.
I iz babičina naručja uzme malo crveno stvorenje, još vlažno i umotano u komad prljave plahte u koji ga je zamotala krupna babica kad se pojavio u ovoj tužnoj dolini suza.
Dan još ne bijaše završio, ponoć još nije odbila na satu ukrašenu ljiljanima Palače pravde, a na svijetu se pojavio sin pogubljenog grofa.
Anđelika je ležala skršena srca. Tijelo joj je bilo izubijano, utrobe rastrgane. Krvarila je na sve strane: krvarilo joj je srce, krvarila utroba. Anđelika je umrla u onom istom trenutku u kojem je umro Joffrey. S malim je Cantorom došla na svijet i druga Anđelika, žena nova u kojoj će se teškom mukom održati neke od onih čudnih milina i bezazlenosti prijašnje Anđelike.
Divlja i nasilna ćud što je pokretala pothvate neobuzdane djevojčice iz Monteloupa, ponovo je u njoj hvatala maha, navalivši kao crna bujica kroz prolom što su ga napravile tjeskobe i strah.
Rukom odgurne susjedu, stvorenje slabašno i u ognjici, koje polako sagorijevaše u bunilu. Treća žena, odgurnuta prema rubu kreveta, pokušala se buniti. Od samog jutra je polako krvarila, i to krvarenje nije prestajalo.
Od otužnog zadaha njezine kvi, kojom se natopila slamarica, Anđeliku je hvatala mučina.
Anđelika povuče k sebi još jedan pokrivač. Treća bolesnica tog zajedničkog kreveta nemoćno je gunđala.
"Ove dvije ionako umiru", mislila je mlada majka. "Prema tome, vrijedno je truda da se ja pokušam zjedno sa svojim djetetom izvući živa odavde."
Širom rastvorenim očima u smrdljivom zraku, ona je, kroz poderane zavjese na bijednom bolesničkom krevetu, promatrala svjetlucanje žutog plamička lojanice. "Čudna stvar!" mislila je pri tom. "Joffrey je mrtav, a Anđelika je svršila u pakao". U onoj odvratnoj rupetini gdje je smrad izmetina i krvi bio poput magle gust, do njenih su ušiju dopirali plač, kukanje i jauci, kao u kakvu grozomornom snu.
Kričavo kmečanje novorođenčadi nije ni načas prestajalo. Ti jednolični zvuci su se ponavljali bez kraja i konca, sad jače, sad slabije da bi ponovo oživjeli na drugom kraju dvorane.
Bilo je pasje hladno usprkos pokretnim žeravnicima smještenim na uglovima hodnika, i to zato što se njihova toplina uslijed propuha gubila.
Anđelika je sad shvaćala iskonski strah sirotinje od bolnice. Nije li to bilo predsoblje smrti?
Kako da čovjek nadživi ono gomilanje bolesti i prljavštine, gdje su se miješali i ljudi već na putu ozdravljenja sa zaraženima, gdje su kirurzi operirali na prljavim
stolovima, s britvama kojima su još maloprije, u svojim brijačnicama, brijali brade svojih mušterija.
Zora je bila na pomolu, čula su se zvona, zvala su na misu. Anđelika se sjeti da su opatice u to vrijeme pred vrata bolnice iznosile umrle slažući ih u red. Poslije su dolazila kola i odvozila ih na groblje Saints-Innocents. Mlako zimsko sunce će možda obasjati gotska pročelja prastare bolnice, ali udove jadnih mrtvaca ušivenih u njihove mrtvačke ponjave nitko više oživjeti neće.
Pogledavši uz Senu, veliki vodeni tok koji opskrbljuje Pariz i u isto mu vrijeme služi kao odvodni kanal za izmet, Glavna bolnica, mokra od magle što se s rijeke dizala, plovila je u novi dan kao lađa krcata prokletim teretom.
Nečija ruka odgurne u stranu zavjese kreveta. Dva bolničara u prljavim keceljama baciše oči na tri žene smještene na krevetu, zatim dohvate posljednju, onu što je krvarila i polože je na nosila.
Anđelika opazi da je jadnica bila mrtva. Na nosilima je bila i lešina jednog djeteta. Ona svrati pogled na svog mališana kojega je držala priljubljena uza se. Zašto nije vikao? Da nije i on umro?
Ne, spavao je, stisnutih šačica, mirna izraza na licu, čudno za novorođenče. Čini se da nije znao da je dijete bola i bijede. Njegovo lišće je bilo nalik na ružin pupoljak. Glavicu mu je prekrio rijetki mašak plave boje.
Anđelika ga je svaki čas drmusala u strahu da nije umro ili da ne umre. A on je podizao vjeđe i otkrivao mutne i modrikaste zjenice da bi odmah potom ponovo utonuo u san.
U dvorani se nekoliko opatica stalno naginjalo nad krevete drugih porodilja. One su zaista bile požrtvovane, a hrabrost što su je pokazivale mogle su crpiti jedino u ljubavi prema Bogu. Ali loša organizacija zdravstvene službe stavljala ih je pred nerješive probleme.
Uz užasan smrad i veliko kolanje vrčina nekoliko je samostanskih novakinja, zaduženih za čistoću dvorane sadržaj noćnih stolica za nuždu ulijevalo u bačvu koja je, smještena na kolica, prolazila glavnim hodnikom.
U to isto vrijeme druge su novakinje na poslužavnicima nosile šalice s juhom. Poticana grčevitom željom da nadživi, Anđelika je na silu ispijala šalicu juhe što su joj donosili.
A zatim da ne bi mislila na susjedu koju je tresla ognjica i na slamaricu punu krvi, trudila se da spavanjem povrati snage. Nejasna priviđenja su se redala ispod zatvorenih vjeđa. U tim snoviđenjima javiljao joj se lik Gontrana. Vidjela ga je kako hoda nekom cestom, kako se zaustavlja kraj nekakva mostića da bi platio cestarinu, a da ne isprazni kesu, pravio je portret pobirača cestarine. Zašto joj se baš javljao lik Gontranov, tog bijednog druga na putešestviju po Francuskoj? No on se bar kretao pod čistim nebom! Gontran je bio poput kirurga što su se, u drugoj nekoj dvorani bolnice, sagibali nad oboljelim tijelom da bi, poticani strasnom voljom, otkrili tajnu života i smrti. U tom polusnu koji je uznosio Anđeliku u vanzemaljske sfere, ona je otkrila da je Gontran jedan od najvrednijih ljudi svijeta… kao i oni kirurzi. Sve se to pomalo izmješalo u njenoj glavi. Zašto su kirurzi bili bijedni brijači, svijet iz malih radnji koji nitko nije poštivao, uza sve to što je njihova uloga bila tako važna…?
Zašto Gontran koji je u sebi nosio čitav jedan svijet i koji je bio kadar da pobudi zanos čak i u kraljevu srcu, zašto je on bio samo skup bijede i potrebe. A čemu da ona razbija glavu tolikim uzaludnim stvarima, a njoj je valjalo skupiti sve svoje tjelesne snage da bi se izvukla iz tog pakla..

Anđelika je ostala u Općoj bolnici samo četiri dana. Nedruževna i gruba, ona je za se tražila najbolje pokrivače, a babici nije dozvolila da svojim prljavim prstima dodiruje nju ili njeno dijete. Na poslužavnik je stavljala dvije zdjelice hrane umjesto jedne. Jednog jutra istrgne nekoj opatici čistu kecelju što je ova bijaše stavila preko svoje halje i, dok je jadna redovnica potrčala da dozove nastojnicu, Anđelika od pregače napravi povoje da njima povije svog sina i sebe.
Na opomene je odgovorila tvrdokornom šutnjom a po opaticama što su je korile povede svojim zelenim, prezrivim i nesmiljenim očima od čijeg ih pogleda zahvati nelagoda. U dvorani je bila i jedna ciganka i ona izjavi svojim drugaricama: "Uvjerena sam da je vračara ona djevojka zelenih očiju!"
Za čitavo to vrijeme Anđelika je samo jednom progovorila, i to kad je jedan od upravitelja bolnice, držeći namirisani rubac pod nosom, osobno došao da joj održi prodiku.
Obaviješten sam, kćerko, da ne dopuštate da još jedna bolesnica podijeli s vama ovaj krevet koji vam je, zahvaljujući milosrđu javnosti, dodijeljen. Kako čujem već ste dvije bolesnice, suviše iznemogle da bi se mogle braniti, bacili na pod. Trebalo bi vas biti sram što se tako ponašate. Opća bolnica mora primiti sve bolesnike koji u nju dođu, a kreveta nema dovoljno.
Bilo bi onda bolje da u mrtvačku ponjavu ušijete sve bolesnike što vam ih šalju!
otresito odgovori Anđelika. - U sirotištima što ih je utemeljio gospodin Vincent, svaki bolesnik ima svoj krevet! Ali vi niste htjeli da on preustroji vaše lupeške metode, jer biste u tom slučaju morali položiti račune o svom radu. Gdje svršavaju svi oni darovi javnog milosrđa o kojemu tu govorite, te državni novci? Znači li da ima malo velikodušnih ljudi i da je država siromašna dočim se ne može kupiti dosta svežnjeva slame da bi se svaki dan izmijenilo slamu ispod nesretnika koji se onečiste i koje Vi puštate da trunu na svom vlastitom izmetu! Oh, uvjerena sam da sjena gospodina Vincenta plače od bola kad dolazi ovamo i vrluda oko bolnice!
Iza svog rupčića upravitelj je širom razrogačio svoje zaprepaštene zjenice. Za petnaest godina otkako upravlja nekim službama u Općoj bolnici, imao je, dakako posla s ženama vansebnim, sa ženama koje nisu imale dlake jeziku, sa djevojčurama pogana jezika. Ali nikad, se prije s tih bijednih ležaja nije podigao tako jasan odgovor, jezikom tako tečnim.
Ženo - reče upravitelj ustobočivši se u svojem dostojanstvu - po vašim riječima razabirem da ste već dovoljno u snazi da se uputite svojoj kući. Napustite, prema tome, ovo utočište čije blagodati nećete da priznate.
Vrlo rado ću to učiniti - otpovrne Anđelika zajedljivo. Ali prije toga hoću da se haljine što su s mene skinute kad sam došla ovamo i koje su stavljena na istu hrpu s dronjcima kozičavih, zaraženih, okuženih, da se te haljine preda mnom operu u čistoj vodi. Inače ću u košulji izići iz bolnice i ravno poći pored Notre- Dame gdje ću u sav glas vikati kako darovštine velikaša i državni novci svršavaju u džepovima upravitelja Opće bolnice. Zvat ću za svjedoka gospodina Vincenta, savjest kraljestva. Derat ću se tako jako da će sam kralj zatražiti da se ispitaju računi vaše ustanove.
Ako to uradite - reče upravitelj nagnuvši se prema njoj okrutna izraza na licu - naredit ću da vas uhvate i zatvore među luđake.
Ona zadrhti, ali ne obori oči. Sjeti se riječi što ih je ciganka o njoj rekla.
A ja vam kažem da će svi vaši pomrijeti još u toku ove godine, ako počinite tu novu gnusobu.
V doda u sebi, ponovo legnuvši na prljavu slamaricu: "Ne može mi ništa zbog toga, a ljudi su zaista vrlo glupi…!"
Zrak u pariškim ulicama koji joj se nekoć činio tako srdljiv sad joj se činio čist i svjež kad se naposljetku našla slobodna, živa i u čistoj odjeći izvan odvratne zgradurine.
Gotovo je veselo hodala ulicom, držeći u naručju sina.
Samo jedna stvar ju je zabrinjavala: imala je vrlo malo mlijeka i Cantor, koji se dotle isticao primjernom dobrotom, počeo je kmečati. Čitavu noć je plakao, halapljivo natežući praznu dojku.
"U Templeu pasu stada koza", pomisli. "Othranit ću sina njihovim mlijekom. Utoliko gore ako dobije jareću pamet!"
A što je bilo s Florimondom? Stara Cordeau ga zasigurno nije zanemarila. Bila je ona dobre duše. Anđeliki se činilo da već godinama nije vidjela svoga prvenca.
Pored nje je prolazio svijet sa svijećama u ruci. Miris toplih uštipaka se probijao iz kuće. Pomisli kako je taj dan sigurno 2. veljače. Svijet je slavio prikazivanje Isusa u Hramu i Očišćenje Majke Božje. Običaj je bio da se taj dan izmjenjuju svijeće te je po tome i dobio ime Svijećnica.
"Jadan mali Isus!" pomisli Anđelika ljubeći u čelo Cantora dok je kroz vrata ulazila u Temple.
Približavajući se kući stare Cordeau, do nje dopre plač jednog djeteta. Nešto je stegne u grlu jer je slutila da to Florimond plače.
Posrćući po snijegu pred njom se stvori lik djeteta kojega su neki dječaci naganjali grudama snijega.
Vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje rogove!
Anđelika kriknu i pojuri prema sinu. Rukom zgrabi dijete i stišćući ga uza se, uleti u kuhinju, gdje je stara Cordeau, sjedeći pored vatre, čistila crni luk.
Kako možete dopustiti.da ga oni nevaljalci muče?
Gospođa Cordeau nadlanicom prođe preko očiju koje crni luk bijaše napunio suzama.
Hej, hej kćerce čemu tolika galama! Vodila sam brigu o vašem mališanu sve ovo vrijeme, iako nisam bila baš sigurna da ću vas ponovo vidjeti. Ta neću ga valjda čitav dan držati na rukama. Poslala sam ga napolje da se nadiše malo čistog zraka. A što da radim ako ga dječaci nazivaju vješcem? Ta otac mu je zaista spaljen na trgu Greve, nije li tako? Treba da se obikne na to. Ni moj sin nije bio mnogo veći od njega, znate, kad su ga dječaci počeli zasipati kamenjem vičući mu Corde-au-cou! Oh, lijepog li djeteta! - poviče stara, ispusti nož, kroči naprijed i udivljenim se očima divljaše Cantoru.
Anđelika uđe u bijedni sobičak obuzeta nekim osjećajem sreće. Svoja dva sina spusti na krevet i požuri da upali vatru.
Mama, ja sam sretan - ponavljao je Florimond gledajući je svojim blistavim crnim očima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Mustra taj Pon Mar 12, 2018 10:58 am




Hvatao se za njezinu odjeću.
Je li, mama, da više nećeš otići?
Neću, zlato moje. Gledaj kako sam ti lijepu bebu donijela.
Ne sviđa mi se - izjavi Florimond stiskajući se uza nju ljubomorna izgleda. Anđelika odvije Cantora i primakne se s njim k vatri i protegne sitne udove i zijevne.
Gospode! Nisi li stvorio čudo začevši među tolikim patnjama ovako oblo dijete? Još je nekoliko dana Anđelika dosta mirno poživjela u krugu Templea. Imala je malo novaca, ali nadala se Raymondovu povratku.
Međutim, jednoga posljepodneva gradski sudac, koji u isto vrijeme bio zadužen i za policijske mjere na tom takozvanom povlaštenom teritoriju, pozove je preda se.
Draga moja kćerko - izjavi on bez uvijanja - moram vas obavijestiti u ime gospodina velikog priora da vam valja napustiti Temple. Vi znate da on pod svoju zašititu prima samo one koji svojim imenom neće nauditi dobrom glasu ove male kneževine. Dakle, valja vam poći.
Anđelika u prvi mah otvori usta da bi upitala za što prekoravaju. Zatim pomisli da pođe do vojvode Vendome, velikog priora, i baci mu se pred noge. Najzad se sjeti kraljevih riječi: "Neću da više išta o vama čujem!"
Znali su, dakle, tko je ona u stvari. Možda su je se bojali… Shvati da bi joj bio uzaludan svaki trud moleći jezuite da joj pomognu. Pošteno su to činili dok se još moglo nešto braniti. Ali igra je sada gotova. Oni će držati po strani sve one koji su se, kao Raymond, previše izložili u njezinu mučnom slučaju.
U redu - odgovori ona kroz stisnute zube. - Napustit ću Temple još prije noći.
Znam da ste platili stanovanje - reče gradski sudac sjetivši se napojnice što je bijaše primio od nje prilikom one nezgode s Kuasi-Ba. - Nećemo od vas tražiti "izlazninu".
Vrativši se kući, ona stavi ono što joj je još ostalo u kožnati kovčežić, umota dvoje djece da bi im bilo toplo i sve to natovari na mala kolica koja su joj poslužila prilikom prvog seljenja.
Stara Cordeau je bila na tržnici. Anđelika ostavi na stolu malu kesu novaca.
"Kad jednom budem bogatija, vratit ću se i bit ću obilatije ruke", tješila se Anđelika u sebi.
Idemo li u šetnju, mama? - pitao je Florimond.
Vraćamo se k teti Hortenziji.
Opet ću vidjeti Babu?
Tako je on nekad zvao Barbu.
Da.
On pljesne ručicama i udivljeno je gledao oko sebe.
Gurajući kolica kroz ulice gdje se blato miješalo s poluokopnjenim snijegom, Anđelika je promatrala lišća svojih sinova što su se pod pokrivačem stisli jedan uz drugoga.
Sudbina tih krhkih stvorenja pritiskala ju je kao olovo.
Iznad krovova nebo je bilo vedro, bez oblaka. Pa ipak te noći neće biti mraza, jer već nekoliko dana je vrijeme omekšalo ispunivši nadom sirotinju kraj ugaslih ognjišta.
U ulici Saint-Landry Barbi se ote oštar krik radosti kad je spazila Florimonda. Dijete pruži prema njoj ruke i zanosno je zagrli.
Bože! Moj anđelak! - tepala je služavka.
Usne su joj podrhtavale, velike joj se oči ispuniše suzama. Ona se netremice zagleda u Anđeliku kao da pred sobom vidi sablast izišlu iz groba. Nije li sad uspoređivala ženu tvrda i mršava lica, odjevenu bjednije no što je sama bila, s onom ženom što je prije nekoliko mjeseci pozvonila na ta ista vrata?
Anđelika se pitala je li Barba sa svog prozora u potkrovlju vidjela lomaču kako gori na trgu Greve…
Prigušeni krik na stepeništu privuče njezinu pažnju i ona se okrene.
Hortenzija, sa svijećnjakom u ruci, izgledala je kao ukipljena od groze. Iza nje, na odmorištu, pojavio se meštar Fallot de Sance. Bio je bez vlasulje, u kućnoj haljini, s kapicom na glavi. Jer tog jutra je uzeo purgativ.
Opazivši svastiku, njemu se usne opustiše od straha.
Na kraju, poslije beskrajnog trena šutnje, Hortenzija uspije podići ukrućenu i drhtavu ruku.
Odlazi! - vikne bezbojnim glasom. - Moj je krov isuviše dugo bio sklonište proklete obitelji.
Šuti, glupačo! - odgovori Anđelika sliježući ramenima. Približi se stepenicama i podigne oči na sestru:
Odlazim - reče - ali sam te htjela zamoliti da primiš ovo dvoje nevine djece. Oni ti nikakvo zlo ne mogu učiniti.
Odlazi! - ponovi Hortenzija.
Anđelika se okrene k Barbi koja je u svom naručju stiskala Florimonda i Cantora.
Povjerit ću ih tebi, Barbo, dobra moja djevojko. Uzmi i sav novac što mi je još ostao i kupuj im mlijeko. Cantoru nije potrebna dojilja. Sviđa mu se kozje mlijeko…
Odlazi! Odlazi! Odlazi! - urlala je Hortenzija sve kreštavijim glasom. I stane lupati nogama.
Anđelika pođe prema vratima. Posljednji pogled što je bacila za sobom nije uputila sinovima, već sestri.
Svijeća što ju je Hortenzija držala u ruci tresla se i jezovitim sjenama obasjavala njeno izbezumljeno lice.
"Pa ipak", pomisli Anđelika, "nismo li mi zajedno vidjeli malu gospođu od Monteloupa, sablast koja je ispruženih ruku prolazila kroz naše sobe…? I stiskale smo se jedna uz drugu u našem velikom krevetu…"
Iziđe i zatvori vrata za sobom. Načas se zaustavi i poleda pisara koji je, podigavši se na stolac, palio veliku svjetiljku pred uredom meštra Fallota de Saneca.
Potom se okrene i nestane u labirintu pariških ulica.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 63479
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu