Zašto psujem - Vedrana Rudan

First topic message reminder :



Ovu knjigu posvećujem svim čitateljima bloga.
Bez vas moj bi život bio opaki davež.
Poseban pozdrav najvjernijim komentatorima
Ismetu Jašareviću, Mikiju Mausu, duleboyu, mr blondu, matijavidu, ya... i Slavenu Hrvatinu.

NAJDUŽA NOĆ


Nadam se da mi posljednja noć u životu neće biti horor kakav su mi najduže noći. Većina ljudi, da bi pobjegla od sebe i onih oko sebe, izlazi iz kuće pa na nekom trgu, izluđena petardama, pijano odbrojava deset, devet, osam...
Kad stignu do nule u ustima, ako nemaju sreće, osjete poznati jezik, ako imaju malo sreće neki nepoznati, ali ne mlohav poput kuhanog jezika mrtvog goveda. Kod tih najdužih noći najgore je to što, htio ili ne htio, pogledaš unazad, pa se streseš, ili unaprijed, pa te oblije hladan znoj. Što me čeka, što me čeka? Gore ne može? Gore uvijek može.
Nisam htjela pisati o noći kojaje preda mnom. Već je dvadeset i pet godina provodimo skupa. On i ja. Dvadeset i pet godina! Ne bi me to previše uzbuđivalo da neki dan nisam gledala film Ljubav. Režirao ga je Michael Haneke a glavne uloge igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva. Pobrao je sve moguće nagrade. Priča banalna. Dvoje starčadi koje je zajedno provelo pedeset godina susreće se s bolešću i smrću.
Ona umire gubeći razum i kontrolu nad tijelom, razdiru je bolovi, ne može komunicirati sa okolinom jer joj je moždani udar razorio većinu vitalnih funkcija, on se s tim nikako ne može pomiriti. Ona je bila i jest ljubav njegova života. Umjesto da se bori, odbija jesti i piti i još mu se podrugljivo kesi kad joj on kaže kako će umrijeti ako ne bude pila.
Ljubav u najstrašnijem i najljepšem obliku. Ljubav velika poput Svemira, bezuvjetna, nepodnošljiva, strašna. Zabrinula sam se. Čovjek s kojim ću provesti najdužu noć moja je najveća ljubav. Jednoga dana, ako ne budem imala sreće i krenula u mrak prva, možda ću mu mijenjati pelene, siliti ga da pije meni za ljubav, učiti da govori, trpati mu u usta kašicu od breskve. On će me bijesno gledati čvrsto stisnutih usta.
Pitam se, dok u mene bulje kazaljke na satu, da li je u najduljoj noći bolje biti uz svoju jedinu ljubav ili uz nešto što živi pokraj tebe, nikad s tobom. To nešto te već godinama ne zanima, ne uzbuđuje, ne ljuti. Jedva čekaš nestanak toga nečega. Sve bi svoje dao da crkne sad, ovoga trena, da nestane kao dim ili zadnji hropac.

Možda bi bilo mnogo podnošljivije u najdužoj noći gristi pečeno svinjsko uho uz čovjeka koga ne voliš? Da li je život pokraj komada nevoljenog mesa manje bolan? Manje stresan? Pojma nemam. Zaboravila sam kako je to nekad bilo.
Zapalila sam sve mostove za sobom i odlučila se za Ljubav. Za Ljubav dok nas smrt ne rastavi. Ljubav koja ne umire kad netko od nas ima temperaturu, povraća, mjeri tlak, odlazi na hitnu, strahuje od besparice, starosti, bolesti, smrti u mukama, kredita.
Znam da na ovome svijetu ima jako malo ljudi koji su imali mogućnost izbora, sretna sam što sam među njima, ali, eto, uvijek me na početku najdulje noći za vrat zgrabi tuga. Zašto se i najljepše ljubavi moraju pretvoriti u jutro kad će on ili ona biti živ ili živa a tako strašno mrtav ili mrtva?
Hoće li on prvi otići? Ili ću na moju veliku sreću to ipak biti ja? Kako će preživjeti onaj tko ostane? U filmu Ljubav glavni se junak otrovao plinom. U našoj kući nema plina. Da, morala bih odjebati crne misli u najduljoj noći i biti sretna što uz sebe imam biće koje upravo stavlja suđe u mašinu, a onda će postaviti stol i izvući iz pećnice pola kokoške ispečene na „njegov“ način.
Novoj ćemo nazdraviti šampanjcem Krug, nije mi rekao kako je do njega došao, pa krenuti prema našoj dvadeset i šestoj najduljoj noći. Neki iza sebe nemaju ni jedne lijepe noći. Sretna sam, sretna, sretna. Život treba živjeti, ne čerečiti ga na sastavne dijelove ni kad ti u ponoć petarde razaraju uši? Ionako...
Želim da iduće godine, drage moje i dragi moji, zagrlite vrat koji volite.

ČEMU SLUŽE ŽENE?


Žene moraju buljiti u ekran ultrazvuka. Kad im doktorica kaže, kako krasna curica, uvijek će reći, moj muž želi curicu, rekao mi je, ne dolazi doma bez curice. Kad rode, žene moraju provjeriti noge svoje kćeri. Jesu li dovoljno dugačke? Neće valjda imati noge na sestru od tate? Kratkonoga, debela ženetina nikako da nekoga nađe.
Žene moraju dojiti, dojiti i samo dojiti. Do sedme godine svoje bebe. Na osmi rođendan, kad joj kći kaže, daj mi moju prijateljicu, mama ima pravo izvući dugačku sisu ispod majice i reći, još danas i gotovo. Žene su sluškinje državi. Odgajaju, hrane i održavaju na životu robove i ropkinje koji će, kad navrše osamnaest, glasati za razbojnike i crkavati za njihovo bolje sutra.
Žene, mlade, visoke, vitke, usisivač su sperme moćnih muškaraca. Moć muškarca je upravno proporcionalna s brojem dugonogih komada koji mu plešu u krilu dok mu na hlačama ne osvane mrlja. Žene usisavaju i svoje manje moćne partnere da bi se oni osjećali moćnijima. Fafaju i svojim ljubavnicima. Dečki su jezivo frustrirani, imaju dvoje djece i ženu svojih godina s kojom su od faksa.
Žene služe djeci, njemu, njegovim roditeljima i svojim roditeljima kao psiholozi, psihijatri, brisačice guzica svih godišta, kuharice, spremačice, učiteljice, tješiteljice, njegovateljice, od pelenskog osipa do dekubitusa. Bez kćeri stara majka ječi u staračkom domu u gluhe uši, bez nevjeste njegova mama rijetko viđa juhu, da nema žene on nikad ne bi spoznao koliko se dobro jebe njegova cura.
Žene doma nose plaću. Rade ili u Hrvatskoj ili u nekoj od susjednih zemalja. Da one ne rade u Italiji kao čuvarice ludih nona, da doma ne nose minimalac, da ne rade tri posla, jedan na „radnom mjestu“, drugi doma, treći kod gospođe koja guta vlasniku lanca marketa, njihovi muževi ne bi mogli odlaziti u kladionice.
Žene služe da bi se ljudska bića mogla dijeliti na „jači“ i „slabiji“ spol. Slabiji spol ima među nogama ono što ga, po njemu, povremeno čini jačim. Da slabiji spol zna da ga ono što ima među nogama povremeno ne čini jačim, na trenutak bi sjeo s prljavom krpetinom u ruci i razmislio. Čemu služe žene? Odgovor mu oči kopa. Žene služe da bi ih jebali svi oko njih a najviše one same.

Svaka žena koja razmišlja o tome čemu služe žene ne služi ničemu. Žene ne smiju razmišljati. One moraju imati dobro dupe, duge noge, biti dovijeka mlade i u svakom trenutku spremne da se bace na koljena i razvale labrnju.
Ima žena koje ne žele biti doživotne pušačice kurca. Takve žene ili ne znaju čemu služe žene ili su muškarci maskirani u žene.

II

ČEMU SLUŽE MUŠKARCI?




MOJA UNUKA ZOVE SE ANITA


Tisuću sam mu puta rekla da mrzim kad mi stavlja jezik u uho. Uzalud. Odakle muškarcima podatak da su uši erogena zona? Imam problema s ušima. Osjetljiva su na vlagu, čim mi kod pranja kose voda uđe u uši dobijem gadnu bolest. Odvratno perutanje koje nije psorijaza. Isto se dešava kad mi on u ušnu školjku uvali jezik. S njim o tome ne mogu razgovarati. Muškarci ne vole razgovor o boleštinama. Zato ja sada pod njim ležim s vatom u ušima. To ima i jednu manu. Da nisam gluha čula bih kako stenje pa onda po tipu zvukova koje ispušta detektirala kad je pri kraju a kad ga od orgazma dijeli sekunda. Gluha, s vremena na vrijeme bacam pogled na njegove oči, pokrivaju ih kapci. Ne glasa se? Možda se tiho glasa? Mi smo na startu.
Glava mi je u ormaru. Njuškam svoje košulje. Brojim ih. Četrdeset i tri šarene bebe veselo me gledaju. Bijele, zelene, crvene, ružičaste, blijedozelene, boje vode, crne, imam čak i jednu boje zemlje. Tupa, tamnosmeđa košuljetina. Ne smijem je izbaciti iz ormara jer je to poklon moga muža. Bože, pomislila sam kad mi ju je uručio, ti ništa ne znaš o meni. Tamnosmeđa košulja. Hrpa zemlje pokraj svježe iskopanog groba.
Jezikom istražuje moje lijevo uho. Uporan je. Što ako mi izvuče vatu iz uha? Moj je strah besmislen ali ipak prisutan. Ja sam u onom dućanu u Berlinu. Sigurno znate gdje se prodaju cipele Trippen. To je nevjerojatno, ta priča o cipelama Trippen. Nikad je nisam uspjela skužiti. Koža talijanska, izrađuju se u Italiji a cipela njemačka. Neuništiva, nepoderiva. Imam dvanaest modela njihovih cipela, šest pari gležnjača, dva para čizmi. Moj me muž pita zašto kupujem toliko neuništivih stvari kad imam samo jedan život. Njegova je teza da život treba posvetiti uništavanju. Zato pije. Prodavaonica Trippen u Berlinu dovodi me do orgazma. Dobro, pretjerujem, ali činjenica jest da sam trenutno vlažna dok okružena draguljima šećem od para do para. Berlin je krasan grad. Bar jednom u tri mjeseca provedemo vikend u Berlinu. Ima mnogo spomenika i zelenih površina i dijeli se na istočni i zapadni. Ljudi misle da istočni dio ima više duše. Ne volim razgovarati s ljudima, čak ni o Berlinu. Dok klepeću, ja svoje prste rastežem u Trippen cipelama. Imaju ugrađen uložak, da sam osoba koja mnogo voli hodati, hodanje mi ne bi bilo problem. Njihove čizme. Morali biste jednom na noge navući njihove grube, crne, prijeteće čizme. Kad ih navučeš na

nogu, osjetiš poriv da se esesovačkim korakom uputiš prema nekom logoru. A onda osjetiš nevjerojatnu mekoću. Ti nisi esesovka, ti si obična ženica koja samo šalje poruku, ostavite me na miru! Ne ližite mi uši!
Prilazi mi prodavač, crna majica, crne, uske hlače, crne tripenice na golim stopalima. Pramen u tri nijanse žute boje pokriva mu desno oko. Blistav osmijeh. Otvara katalog. Odmah sam ih ugledala. Sandale boje volujske krvi. „To je to“, govori, „morate ih naručiti, još nisu stigle.“
Nije on spomenuo izraz „volujska krv“, dečko sigurno u životu nije vidio vola. Mene njihova tamnocrvena boja podsjeća na boju volujske krvi. Ne ljudske, ne kokošje. Baš volujske. Onako tamna, gusta. Nikad nisam vidjela vola na samrti s nožem u vratu, ali tako krupna životinja sigurno ne izbacuje iz tijela barbika- ružičastu tekućinu. Listam katalog. O, Bože! O, Kriste! Crne gladijatorke koje možeš nositi i uz večernju haljinu i na traperice. Ne navlačim na sebe večernje haljine, ne izlazimo uvečer. Želim reći, da ja nisam ja, da sam ja netko tko na tijelu nosi bijeli saten i hoda kroz ljetnu noć golih ramena i golih leđa, kombinacija satena i crnih gladijatorki bila bi hladno oružje.
„To su muške“, govori peder.
Peder? U pravu ste. Homoseksualac.
„A kakve to veze ima?“, govorim ja.
Liže mi pazuha. Mrzim kad me netko škaklje. Svoju potrebu da ga pošaljem u kurac pretvaram u sladostrasan uzdah. Nježno mu glavu mičem prema sisama. Sise su erogena zona, pazusi nisu. Zašto on to ne zna? Hela mi je rekla da bih morala biti počašćena činjenicom da se mom mužu na mene diže nakon trideset godina braka. On je sveučilišni profesor i može pojebati svaku curu koja mu dođe na ispit. Hela misli da s vremena na vrijeme i pojebe nešto mlado. Ne znam. I ja sam profesorica. Nikad s vremena na vrijeme ne pojebem nešto mlado. Hela je moja najbolja prijateljica.
„Ah“, uzdišem, „ah!“ Zaista se trudim, želim da na sisama ostane čim duže.
Imam velike sise i zbog toga masu problema.
U prodavaonicama grudnjaka za mene su najbolji grudnjaci oni kakve nosi Serena Williams. Volim čipku, žicu, podstavljene košarice. Moj grudnjak i moje gaćice moraju biti iste boje. Pokojna baka Tilda uvijek mi je govorila da žena izvan kuće treba izgledati uredno i ispod odjeće. „Što ako ti pozli na cesti? Doći će kola hitne pomoći, okupit će se ljudi, ljudi vole gledati ljude koji leže na cesti, liječnik će ti raskopčati bluzu ili s tebe skinuti haljinu. Što bi ljudi rekli kad bi na tebi vidjeli ofucani crni grudnjak i isprane, sive pamučne gaćice?“ Moja nona Tilda bila bi ponosna na mene. U mojim ladicama nema ispranog rublja. Doduše, ponekad nosim zeleni grudnjak i šarene gaćice, ali na njima uvijek

mora biti nešto u tonu one zelene s grudnjaka. Volim kad mi na gaćicama
lepršaju leptiri.
Muž grize lijevu bradavicu, dudla, liže, lizucika... Ja sam u najpoznatijoj zagrebačkoj prodavaonici grudnjaka. To je ona u Masarykovoj ulici. Tko je Masaryk? Opaki vojskovođa koji je pobio milijun ljudi? A danas se u njegovoj ulici prodaju grudnjaci. Da je živ, poludio bi. Generali su osjetljivi na takve stvari. Volim ovu prodavaonicu jer u njoj možeš kupiti i najluđi model u najvećoj veličini. Grudnjake posute šljokicama, grudnjake od tanke mreže, grudnjake koji imaju samo žicu, ona drži grudi koje se gole naziru kroz odjeću. Gole, a ne vise. Čudno je to kako ja volim na sebe navlačiti kurvinjske grudnjake a do seksa mi nije. Možda nije ni kurvama? Trenutno smo na pola puta. Svršit moram kad mi jezikom krene obrađivati međunožje ili kad mi ga stavi. Nije predvidiv. Do tada, imam vremena.
Tražim od prodavačice da mi pokaže najnovije modele. Aleluja, aleluja! Netko je otkrio ljubičastu. Onu ljubičastu koju nose kardinali, ne znam u kojoj prilici, nisam vjernica, to je boja trake na pogrebnom vijencu kad umre netko u mojim godinama. Mrtvoj djeci stavljaju na vijenac bijelu traku. Ne volim ni bijelo pamučno rublje ni mrtvu djecu. Ipak ga, kad sam doma, navlačim na sebe jer ne izaziva alergiju. Kardinal ljubičasta, mrtvac ljubičasta! To! Imaju moj broj grudnjaka, 85D. „Molim vas gaćice iste boje.“ Problem je s tim gaćicama od sintetike, moraš ih na sebe navući zbog kola hitne pomoći, onog liječnika i ljudi koji će te polugolu gledati kako ležiš na asfaltu. Sve te prekrasne gaćice koje skupljaju razlivenu guzicu u tvrdu loptu moraju biti od sintetike, svila ne može učiniti čuda. S druge strane, sintetika kod mene i svih ostalih žena izaziva upalu rodnice. Zašto nitko o tome ne govori? Uz svaki lijek piše koje su mu nuspojave. Gaćice koje kupujemo su antidepresiv, trebalo bi pisati da izazivaju češkanje, osip i da nakon upotrebe koja traje duže od pola sata moraš u sebe ubacivati vaginalete veličine kokošjeg jajeta. Trgovci ne kuže da bi umetanjem letka u kutiju kod žena probudili osjećaj kako netko o njima brine. Mi volimo kad se o nama brine. U svakoj od nas gljivičarki čuči drhtava djevojčica. Voli me, voli me, budi dobar prema meni. Taj listić s upozorenjem mogli bi dodatno naplatiti. Ipak to ne čine. Kupujem pet grudnjaka. I pet pari otrovnih gaćica. Moj muž ima neki problem sa nosom. Septum ili tako nešto. Spomenuo mi je to na početku naše veze. Kad smo prvi puta spavali, njegov orgazam čula sam kao roktaj svinje. Već sam rekla da ništa ne znam o volovima. Ni svinje mi nisu uža specijalnost. U nekim sam filmovima čula kako rokću, ali nikad ni jedan divlji vepar ni u jednom filmu nije zaroktao onako kako je to učinio moj muž kad je prvi put svršio sa mnom. Tada mi nije bio muž a ja sam samoj sebi rekla da mi i neće biti jer me njegovo glasanje prestravilo. Onda mi je objasnio da ima taj problem s

nosom. Čovjek ne rokće zato jer je perverzan. Nije korektno odbacivati ljude samo zato jer im kost u nosu nije zarasla kako treba, ako je to septum? Ipak, taj me roktaj uvijek strese. Muž trenutno ubrzano diše i mrsi mi kosu. Ne volim to češkanje koje njemu tako mnogo znači.
Koji je to osjećaj, ručno, sapunom oprati grudnjak koji si platila sto pedeset eura. Bože, volim te sapune. Volim te sapune! One okrugle, umotane u papir koji izgleda poput čipke. Na tom je papiru otisnut profil žene s bogatom punđom na labuđem vratu. Moja je kosa rijetka, izmučena višegodišnjim farbanjem, nisam imala dovoljno dlaka za punđu ni pred četrdeset godina. Ipak, palim se na žene s punđom, one bez podbratka i ravna nosa. Moj je nos krumpirast, sto sam ga puta mogla operirati, ali nisam. Strah od narkoze uvijek mi je bio veći od želje za ljepotom. Sapun je omotan u svileni papir boje lavande. U ladici imam bar pedeset tih sapuna.
„Zašto skupljaš tolike količine sapuna?“
„Bojim se rata. Sjećaš se kako za vrijeme rata nigdje nisam mogla kupiti ručno rađeni sapun pa smo morali odlaziti u Italiju? Ni u Trstu ih nismo mogli naći jer su u Trstu propale sve fine prodavaonice, Kinezi su osvojili Trst. Što ako nas napadnu Kinezi? Prat ću se sapunom od dvadeset centi?“
Neki govore da će Kinezi osvojiti svijet. Kako će to podnijeti moja koža i moje
donje rublje?
Jezikom mi obrađuje pupak. Doktor mi je rekao da imam pupčanu kilu,
hernia umbilicalis, i da moram biti oprezna.
„Kako oprezna?“
„Gospođo, morate biti oprezni.“ Liječnici ne govore puno.
Zaguglala sam „pupčana kila“. To zna biti opako. Ako u kilu zapnu crijeva, to
može izazvati zapletaj crijeva i smrt.
On uporno liže ono što me može ubiti a ja mu ne smijem reći koliko se bojim, zato stenjem onako kako stenju porno-glumice dok im ga on stavlja u šupak. Zapravo, stenjem onako kako bi te porno-glumice stenjale dok im ga on stavlja u šupak da nisu prije vođenja ljubavi u sebe uvalile neko sredstvo protiv bolova. Ja, za razliku od onih sirotica, stenjem bolno. Muž shvaća poruku. Ne znam zašto muškarci toliko vole analni seks sa ženama? Nemaju hrabrosti sebi priznati da su homoseksualci? Jesu li svi muškarci pederi, oprostite, homoseksualci koji nemaju hrabrosti to priznati ni sebi ni drugima pa zato rastežu naše guzice? Moju nisu.
I moj je muž pokušavao nekoliko puta. „Vidi“, govorio bi, „vidi njih. Žene uživaju.“
Ženske u porno-filmovima zaista su strastveno stenjale dok bi im mesnata palica ulazila u čmar, ali ja im nisam previše vjerovala. A onda sam sasvim

slučajno naletjela na tekst o tome kako se sirotice pripremaju na scene analnog seksa. Danima moraju klistirom čistiti crijevo da bude sterilno čisto dok im nekakav obdareni crnac uvaljuje svoju motku. Politički sam nekorektna jer insinuiram da samo crnci među nogama nose motke? Što je to što radim, vrijeđanje crnaca ili bijelaca? Mužu sam pokazala tekst. Rekla sam da ne želim danima prije seksa s njim sjediti na zahodskoj školjci.
Ležim na leđima. Kad me prevrnuo? Liže mi vrat. Da nemam vatu u ušima, čula bih u kojoj smo fazi, ali ja imam vatu u ušima. „Otvori oči“, govorim.
Njegove me plave oči gledaju onako kako me inače gledaju kad je daleko od orgazma. Smiješim mu se entuzijastično, onako kako se inače smiješim kad sam daleko od orgazma. Uvijek se trudimo uskladiti naše orgazme i uvijek uspijevamo u tome. To mu jako puno znači.
„Priznaj, voliš ovo, priznaj!“
„Volim ovo.“ Ovo?
Koje „ovo“ ja volim?
Volim predbožićni Beč. Raskošni lusteri njišu se nad Kertnericom, u nosu miris punča, dućani blješte. Moja se unuka zove Anita. Kad je imala dva mjeseca, u Beču sam joj kupila haljinicu za doček Nove godine. Srebrnu. Njena majka i ja nikad nismo bile bliske. Moja kći je haljinicu ostavila u kutiji. Anita je Novu godinu dočekala u krevetiću, u pidžami na kojoj se raširila odvratna Hello Kitty. Japanska mačka bez ustiju. Mačkurina tupa pogleda.
„Nemaš mašte“, rekla sam. Moja mi kći nikad ne odgovara.
Sjećam se kako smo se muž i ja jednog predbožićnog bečkog jutra posvađali pred jednim od ogromnih muzeja. On je inzistirao da odemo na izložbu Maljeviča, njegovu prvu izložbu izvan Rusije, a ja sam htjela kupiti krasnu torbicu marke Bree, prodavaonica je u blizini muzeja.
„Maljevič? Tko je jebeni Maljevič?“ Izgovorila sam to kao da znam tko je Maljevič. Nisam znala tko je Maljevič. Ne volim slikarstvo, ne volim muziku. Tišinu volim. Kupila sam torbu marke Bree, onaj najobičniji, vječni model. Crna, jednostavna torba od najfinije kože. Svaka od njihovih torbi ima i držač ključeva. Ušla sam u onaj muzej s Bree preko ramena.
„Vidi“, rekao je muž, „Crvena konjica.“
Crvena konjica. Slika je zastrašujuća. Crveni konjanici jure na crvenim konjima. Maljevič mi je otkrio istinu o muškarcima. Glupani bezglavo jure a pojma nemaju ni zašto ni kamo. „Hvala, ljubavi“, poljubila sam ga u vrat,
„Maljevič je čudo.“
„Volim te“, govori muž, „volim te! Reci, reci da i ti voliš mene!“

Čudno. Oni od nas očekuju da s njima razgovaramo uvijek kad su nam usta puna. Što ću učiniti? Izvući ga iz usta pa mu reći da ga volim ili ga zadržati u ustima i samo promumlati nešto?
„Mrammmra.“
Da li me je čuo, da li me je razumio?
Reži: „Voliš li me? Voliš li ti mene onoliko koliko ja volim tebe?“
Želim ga izvući iz usta pa mu jasno i glasno odgovoriti: „Da, i ja volim tebe, dragi.“
U seksu jasno izgovaranje riječi nije seksi. Zato dudlam i mičem glavu gore- dolje, gore-dolje. Ipak ga izvlačim iz usta, licnem mu glavu, vratim ga među zube pa ulazim u prodavaonicu torbi. Onu pokraj rijeke. Ne, ne može se ta prodavaonica usporediti ni s kojom u Firenzi, Firenza je grad u moru torbi. Torbe. Torbe. Torbe. Moja, možda, ipaknajveća ljubav. Kožnate, plastične, platnene, gumene...
Imam torbicu izrađenu od konjske kože. „Krasan konjić“, nježno je rekla prodavačica, „dlaka blista poput meda u staklenoj tegli koja za sunčanog dana stoji na rubu prozora.“ Pjesnikinja.
Jučer sam u izlogu prodavaonice, one na rivi, vidjela jednu boje leda. Ili boje mladog goluba. Golubovi mi se gade, leteće štakorčine, ali ta mladogolubije siva... Možete je nositi uz bilo koju kombinaciju. Ulazim u prodavaonicu, usta su mi puna sline. Gutam, smirujem se pa normalnim glasom od prodavačice tražim da mi pokaže torbu koja je jučer bila u izlogu.
„Prodana je, gospodo.“
Prodana. Kako prodana? „Kako prodana?“
„Prodana.“
Želim maloj kuji razvaliti njušku, ali znam da ne bih bila u pravu. Zašto je jučer nisam kupila? Nisam ja jedina u ovom gradu koja zna koliko je boja leda nosiva. A onda sam na polici u lijevom kutu prodavaonice ugledala blistavi, crni dijamant. Ni prevelika, ni premala, torba i za radost i za žalost. Majka mi je na umoru, sve moje crne torbe su na neki način ili prevesele ili preotkačene za tu priliku. Ne mogu majci na pogreb otići s torbom sa koje se smiješi Audrey Hepburn. Imam i crnu torbu u obliku ogromne cipele. Lak je nekako banalan i presvečan. Majčin pogreb nije svečanost. Ja jako volim svoju majku i želim poslati ljudima na pogrebu upravo takvu poruku. Ja jako volim svoju majku. Zato kupujem crnu ljepoticu. Alke boje bakra, ima dvije ručke ali se može nositi i preko ramena i preko trbuha. Na majčinom ću je pogrebu nositi u ruci. Koža je mekana ali ne tanka, sjajna ali nikako vulgarna, diskretno blista, blista onako kako blista suza... Ne volim svoju majku iako je to nepristojno. Različite smo. Čitav je život gledam u trapericama ili trenirci. Nikad nije nosila grudnjak, na

usta stavila ruž, na lice kremu. Muškarci je nisu zanimali, ne znam što o meni misli. Voli cvijeće i životinje. Moga je oca ostavila odmah nakon moga rođenja. Jako je mršava i stalno me pita da li umire. Inzistira na odgovoru jer sam joj davno obećala da ću s njom iskreno razgovarati kad bude umirala. Rekla sam joj da ću joj reći: „Umireš, mama.“
„Da li umirem?“, pita me nešto iz hrpe kostiju u pamučnoj trenirci. Žena koja
o njoj brine gleda kroz prozor.
„Mama, budi strpljiva. Ružne misli će ti usporiti oporavak.“
„Ružne misli? Ja ne mislim da je smrt nešto ružno, obećala si, želim znati.“
Žena gleda kroz prozor, osjećam kako joj se koče ramena, ona bi joj rekla
istinu da je dobro ne plaćam.
Odlučila sam. Moja mama je čitav život bila zapuštena žena. Kad umre bit će najljepši leš na svijetu. Dogovorila sam sve sa ženom koja oblači mrtvace. Gospoda Rita će na nju navući svileno rublje, malu crnu haljinu, na noge cipele s visokom petom. Oko vrata ću joj staviti ogrlicu od ohridskih bisera. Neću štedjeti na mrtvoj majci.
Liže mi prste. Osjećam, ne gledam ga ali osjećam kako on gleda mene. Mrzim kad mi liže prste ali mu uzdahom poručujem da je slinjenje mojih prstiju upravo to što me vodi, što će nas odvesti do finala na Wimbledonu. Dah mu je kratak, ali ne izrazito kratak, kad mi obliže sve nokte lagano će ga uvući u mene, gurnuti ga nekoliko puta, ja ću strastveno mrdati guzicom, tako rade sve žene kad ih lomi strast van svake kontrole, a onda ćemo, nakon nekoliko sekundi, zadovoljno ležati na leđima i držati se za ruke. Pitat će me da li mi je bilo lijepo. Ja ću šutjeti. On će inzistirati. Reći ću mu da mi je bilo predobro da bih o tome naširoko razglabala. Gurnut ću mu glavu u pazuh.
Tamo, odmah pokraj taxi stanice, postoji prodavaonica sitnica za kuću. Volim sitnice za kuću iako u kući već imam sve sitnice za kuću. Ulazim. Rostfraj kutija! Stoji sama na staklenoj polici. U njoj posložene plastične daske. Ta kutija i te daske izgledaju kao kartoteka. Kartoteku više ne možete vidjeti ni u jednom uredu. Pojeli su je kompjuteri. Kartoteka. Možda ste je vidjeli u starim kriminalističkim filmovima? Sekretarica, često sijeda, mojih godina, prčka po kartonima, u njima traži ključni podatak koji će pomoći njenom šefu da otkrije ubojicu. Nekad sekretarica u krimi-filmu svome šefu nije bila lutka za napuhavanje s rupom u sredini. Detektiv je bio zapušteni muškarac, pušio je i pio, rijetko se kupao, na košulji su mu se znale ukazati mrlje znoja. U pretpovijesti, dok je na filmskoj traci sve bilo crno i bijelo, ubojica je maštovito ubijao i zajebavao detektiva. Danas su ubojice dosadni, krvoločni likovi, žrtve su rasporena ili raskomadana trupla oko kojih se motaju forenzičari s maskama na licu. Nimalo ne suosjećam s hrpama mesa oko kojih lete muhe a detektiv mi u

pauzi između dvadeset tucanja pokazuje pločice na trbuhu. Muškarci koji danas u filmovima igraju glavne uloge sve su češće ono što su glavne glumice oduvijek bile. Dobro oblikovano ništa.
Volim retro-stvari. Brojim. U kutiji četiri daske. Bijela, svijetloplava, crvena i zelena. Na zelenoj dasci zelenapločica, na pločici mrkva. Na blijedoplavoj riba, na crvenoj odrezak, na bijeloj...
Prilazi mi prodavačica.
„Što je ovo?“, pokazujem na bijeli komadić plastike.
„To je oznaka daske za sjeckanje toplog mesa.“ Bože, koja ljepota!
„Molim vas“, govorim prodavačici...
Prodavaonicu u tom času zatrese strašan potres. Naš grad, živim u Rijeci, na trusnom je području. Otvaram oči. Moj muž rokće.
Isuse! Prvi put nismo svršili istovremeno.

DA SAM JA DEČKO


Bila mi je godišnjica braka. Za muža sam pripremila njegovo omiljeno jelo, kuhanu janjeću glavu. Životinja je bila porijeklom s Malih Srakana. Male Srakane su otočić kraj Lošinja. Majke kovrdžavih životinja tamo pasu slanu travu u nezagađenom okolišu a moj muž voli slano iako ne smije jer ima visok tlak. Međutim, doktor mu je rekao, ako jedete sol iz jagnjeće - a možda mu je rekao janjeće - glave, tlak će vam ostati normalan.
Gledale su me kuhane oči sirote životinje koja bi možda lizala mamin trbuh da nismo slavili onih četrdeset godina. Zašto smo skupa? Zato jer ni jedno od nas nije imalo hrabrosti ispuniti životni san: ne živjeti zajedno četrdeset godina. Da li ćemo proslaviti četrdeset i prvu godišnjicu braka? Teško.
Imam samo šezdeset četiri godine i čitam Story. Preko noći sam postala Žena Koja Ima Plan. Pročitala sam intervju s Hrvojem Hegedušićem koji u svojoj sedamdeset i osmoj kaže: „Svima nam treba da budemo voljeni.“ Jes!
Moj najdraži šansonijer je napustio ženu od sebe mlađu dvadeset godina, kako ta žena prekrasno pjeva, i krenuo u novi život.
Nabavio je brod u Novom Vinodolskom, iz teksta se iščitava da će se na tom brodu ljuljati sa ženskom od sebe mlađom jedno pedeset godina. „Ljubav moraš zaslužiti i predati joj se. Pa koliko traje da traje.“ To, majstore! Ploviti treba! Ljubiti treba! A ne kuhati ovčje glave. Nema medija koji nije pozdravio herojski čin našeg Hrvoja. Očekivano.
Ljudi vole čitati priče o herojima. Priče o poznatim jebačima. Nisam poznata pa mediji moju životnu priču neće pratiti, ali to je manje bitno. Hegedušić mi je prodao recept za sreću. Treba ostvariti svoje snove. Moj san je bio sa susjedovim tridesetogodišnjim sinom, sa mojom je kćeri išao u vrtić Pčelica, motorom krenuti na put oko svijeta. Mali je lud za motorima a ja za njim. Da na plaži vidite u kupaćim gaćama njega i moga muža, sve bi vam se samo reklo.
Znam da me voli jer me mjesecima molio da mu kupim motor od tristo ili šesto konja, zaboravila sam. Nabavila sam kacigu, naočale za deleko i za blizu u jednom komadu, kožnati kombinezon rađen po mjeri, a krenula sam i na hormonalnu terapiju. Nije da ne osjećam nikakvu spolnu želju, žene u šezdeset i nekoj zapravo su miljama daleko od prezrelosti, ali ništa ne želim prepustiti slučaju.

Ginekolog mi je rekao da će tablete koje moram piti tri puta dnevno od mene učiniti lavicu u krevetu, na plaži, pokraj puta, pod šatorom i na ostalim lokacijama koje vole bajkeri. Da sam šutjela, za moj bi plan znali samo on i ja. Sve sam ispričala kćeri. Ne biste vjerovali. Rekla mi je da sam stara, luda krava. Da ona to ne može vjerovati.
Da imam unučad. Da četrdeset godina imam muža. Da koji mi je kurac. Da šta će reći susjedi? Da kako će ona hodati cestom? Da šta će reći njeni prijatelji? Da kako će to preživjeti tata? Da će moju unučad izbaciti s baleta, plesa, hokeja.
Bila sam uporna. Rekla sam da je Hegedušić rekao, ljubav moraš zaslužiti i
predati joj se. Koliko traje da traje.
„Jebo te Hegedušić, nisi ti Hegedušić. Ti si žena! Stara žena!“
„Hegedušić je od mene stariji petnaest godina.“
„Muškarci nikad nisu stari, muškarci su zreli. Naučna istraživanja su pokazala da su seksualno najmoćniji u devedesetoj, a žena je u trideset i petoj stara kanta. To ti nitko nije rekao?“
„Nije.“
Eto. Zato ovo pišem u ludnici. Pitaj boga da li mi je komp uopće uključen u struju. Kad je moja kći liječnicima ispričala na što se spremam, strpali su me u košulju koja se otkopčava sa stražnje strane. Oduzeli su mi poslovnu sposobnost, postavili staratelja za poseban slučaj a mojim su prijateljima rekli da sam umrla. Pomozite mi! Spasite me! Potpišite peticiju da me puste na slobodu! Ja samo želim zaslužiti ljubav i predati joj se. Koliko traje da traje.

GDJE STE, ŽOHARI?


Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli, istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.
On je ženi dao nogu, ostavio joj stan i sve u njemu. Ja sam dala nogu mužu, nisam mu ostavila pola kuće, još se za nju borim. Hrvatski sudovi jesu malo spori, ali je pravda dostižna. Moj unuk će dobiti moju polovicu kuće na svoj osamnaesti rođendan. Jučer je slavio drugi.
Počeli smo zajednički život u neboderu u podstanarskom stanu. Potpuno praznom. Njegov mu je prijatelj poklonio dva madraca obložena trideset godina starom spermom, tko zna kojih donora. Ništa nas nije smetalo.
Kad smo se jedne večeri vraćali u stan, ušla sam prije moga ljubavnika i uključila svjetlo. Tisuće žohara žurno je potražilo svoj topli dom. Žohari su moja noćna mora. Najodvratnija bića na svijetu.
Pa ipak sam ušla u onaj stan i legla na one madrace. Ništa, ništa, ništa i ništa me nije uznemiravalo. Nije me bilo briga ni za djecu koja su ostala s ocem, nisu mi nedostajali ni borovi koji su rasli u mom vrtu i koji su mi značili mnogo više od bivšeg muža. Kasnije su borovi umrli od tuge za mnom.
Djeca su me pitala zašto sam ih ostavila, rekla sam im da će shvatiti kad se razvedu. Danas imam dvoje krasne razvedene djece ali nisam sigurna da svoje nove partnere vole onoliko koliko sam ja pred trideset godina voljela moga.
Već sam vam rekla da me je napustio zbog sirotice koja mi nije ni do koljena, onda se vratio opuštena repa, primila sam ga nazad u ime dobrih sjećanja. Ostao je tri mjeseca.
Stalno je bio jako loše volje iako sam glumila da jedva čekam da s njim uskočim u krevet i kuhala sam mu omiljena jela. Njoke od kruha u lovačkom umaku, janjetinu ispod peke, orade na žaru, kupila sam ih u Metrou, gdje ih kupuju vrhunski opatijski restorani.
Naravno da sam promijenila boju kose. Najbolja hrvatska modna kreatorica Lela Draganić sašila mi je nekoliko ludih komada. Sako boje crvenoga vina, crnu jaknicu koja mi skida devet kilograma, crvenu haljinu za doček Nove godine...
Nećemo skupa dočekati Novu godinu jer je on jučer ušao u našu kuću, djelovao je izgubljeno, ovaj kapitalizam grize a mi nismo više mladi. Na stol sam

mu stavila teleći odrezak u posteljici od rukole i karameliziranog luka, sitne rajčice glumile su srce.
Bijeli stolnjak, božićni cvijet...
„Nisam gladan“, rekao je. I: „Nema smisla. Ovaj put odlazim i više se ne vraćam.“
Smrznula sam se pa odledila. U trenutku. Već sam imala jednu utakmicu u
nogama.
„Odlaziš? Odi! Tko te jebe!“ Pobacala sam hranu u kantu za smeće. Nije otišao, nego se zavalio u Ikeinu fotelju koju mi je kupio za pomirenje. Siva, napravljena prema njihovom starom modelu iz pedesetih. U originalu još uvijek sjedi vlasnik Ikee, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, poznat po tome da se ne razbacuje lovom.
Sjećam se kad mi ju je nakon pomirenja unio u kuću. Više me je usrećila ona nego njegov povratak. Ipak smo se na njoj kresnuli. Ja u znak zahvalnosti, on zbog osjećaja krivice. Čudno kako se muškarcima može dignuti na sve teme.
Volim kupovati namještaj, stalno skidati slike sa zidova pa vješati nove, trenutno su svi zidovi naše kuće prekriveni ženama Nikoline Ivezić. Najviše mi se sviđa ona na kojoj žena-konobarica nosi na pladnju odrubljenu glavu bivšeg muža. Da li sam vam to već rekla?
Iz džepa je izvukao neke papire. „Pogledaj.“ Nisam imala naočale. On ih je našao. „Vidi.“ Fotografija krasne kuće, tlocrt dvosobnog stana, balkon, pogled na more, kupatilo, blistavi ormarići, na balkonu cvijeće.
„Odlično“, rekla sam, „kad seliš?“
„Ja sam mislio da bi se ovaj stan mogao tebi svidjeti?“
„Meni?“
„Ja imam kuću.“
„Mi imamo kuću. Slušaj, ti odlaziš, svojoj si bivšoj ako se sjećaš, tisuću si se puta time hvalio, ’sve ostavio’, ’otišao sam samo sa koferom u ruci’, zašto ne nađeš kofer i ne odeš?“
„Druga su vremena. Ali, ako zaista želiš ostati u kući, možeš me isplatiti...“
„Čime?“
„O tome ti govorim. Ja ću tebe isplatiti ovim stanom.
„Ti si sve ove godine štedio, preciznije, krao od naše zajedničke love da bi
danas imao svoj stan kojim ćeš me ’isplatiti’? Koje si ti jebeno smeće. Odlazi!“
„Čuj, budi razumna. Zašto da odvjetnici na nama zarađuju? Pogledaj stan,
ako ti se svidi, brzo ćemo se dogovoriti.“
Otišla sam, potpuno šokirana. Stan je zaista lijep. I ima pogled na more, ono
što sam oduvijek željela. I dvije krasne sobe. I hrastov parket i klimu i tendu...
„To je njezin stan?“

„Da“, izgovorila je životinja žalosno me posmatrajući. Njemu je sve ovo teško padalo. Njemu? Gadu kome će ostati naša kuća i nova pička, ona prije ove nije bila useljiva.
„A gdje je namještaj?“
„Sutra možemo skočiti do Ikee, izaberi što god hoćeš, evo metra.“ U ruci je držao žuti metar i pružao mi tužnu šaku. „Ti izaberi, ja ću te voziti, onda ću naručiti kamion, tvoje stvari ćemo prebaciti ovamo...“
„Tko mi?“
„Šta mi?“
„Rekao si da ćemo mi moje stvari prebaciti. Tko mi?“
„Ti sigurno nećeš.“
„Ona i ti?“
„Ni ona i ja, postoje ljudi koji organiziraju selidbe. Sjećaš se kad smo mi useljavali u ono potkrovlje pa je naš kum dobio kilu noseći termopeć na sedmi kat?“ Svinja se nasmijala na sav glas.
„Neću“, rekla sam.
„Nećeš?“
„Neću.“
„Sjeti se. Od bivšeg muža otišla si gole guzice, a danas odlaziš i ulaziš u krasan stan. Što nedostaje ovom jebenom stanu?“
„Žohari“ rekla sam, „i tridesetogodišnja sperma.“

MUKE PO SEKSU


„Barem svakih devedeset dana jednom. To će vam poboljšati cirkulaciju, ubrzati rad crijeva, nećete toliko podrigivati.“ Doktor Nikolić je meni i mom mužu propisao terapiju seksom. „Nikako ne odbaciti lijekove koje pijete ali, kako sam rekao, svakih devedeset dana...“ Izašli smo iz ordinacije blago ošamućeni.
Četrdeset i pet smo godina u braku, imamo djecu i unučad i jako se volimo. Što ne znači da nam je posljednjih nekoliko godina padalo na pamet kresanje u bilo kakvom obliku. Moj je muž bio kapetan, pomorac kome su kurve svih boja brodićima dolazile do broda urlajući kako su „virdžin“. Doma bi se vratio nakon šest mjeseci učiteljici koja ga je jedva dočekala. Tada se učiteljice nisu ukrcavale ni na kakve brodove vrišteći kako su „virdžin“ iako smo živjeli u gradu na moru u čiju su luku ulazili ogromni brodovi. Želim reći, pred četrdesetak godina ja sam bila opsjednuta seksom onoliko koliko je moj muž bio opsjednut, možda, osjećajem krivice. Ali danas...
Seks me uopće ne zanima. Odlučila sam! Devedeseti dan je padao u četvrtak. Dok budem ležala pod mojim mužem i svoj obješeni trbuh trljala uz njegov, vratit ću se u prošlost i vrtjeti film star četrdeset i tri godine.
Kad sam ja bila učiteljica, jednom godišnje smo s djecom morali ići
„Putevima AVNOJ-a“. U autobusu su u pravilu bili samo žene i tri muškarca. Nastavnik tehničkog odgoja, nastavnik fizičkog odgoja i šofer. Nastavnik tehničkog odgoja bio je izrazito šepav, nekad djecu s problematičnim kukovima nisu vodili na pregled odmah nakon poroda. Nastavnik fizičkog odgoja volio je samo osmašice, a šofer je bio... šofer. Učiteljica i šofer? Nikad!
A onda smo jedne godine s puta prema „Putevima AVNOJ-a“ skrenuli prema Plitvicama. Te je godine u autobusu bio klinac koji je u našoj školi na određeno vrijeme predavao muzički. Zaista je izgledao kao man in black. Kad me je, svirajući na gitari, pitao što bih mu radila da je on drvosječa a ja dama... Iza jednog slapa, dok su djeca vrištala a jedno palo s čamca u vodu, ja sam drvosječi pokazala sve što mu jedna dama može učiniti na skretanju s puteva prema AVNOJ-u. Klinac se izgubio iz mog života, ali je ostao nezaboravljen.
U četvrtak se moj muž poput životinje mučio protiv podrigivanja. Hripao je. Ja sam se na Jezerima valjala s klincem koji je izgledao kao man in black. Zaista je ličio na Johnnya Casha. „If I were a carpenter, and you were a lady...“

Uzalud, na Plitvičkim jezerima zemlja je bila tvrda, jedna me vlažna grana tresnula po čelu, bojala sam se da na nas ne naleti neko od naše unučadi. Muževljevo dahtanje me strašilo. Što ako u borbi za život umre na meni? Kako ću ga zbaciti sa sebe? Ima sto dvadeset kila. Da sam bar kupila onaj mobitel s velikim brojkama i crvenim dugmetom koje, kad ga pritisneš, uključi sirenu koja mrtve iz groba diže. Ne! Ja sam baš htjela iPhone. A stalno mu puca veza.
Onda sam na radiju čula da je moja najjjjjjjjjjdraža, ma baš najjjjjjjjjdraža pisačica Alice Munro dobila Nobela. Mahala sam guzicom poput luđakinje, željela sam se muža osloboditi pod hitno. On je to krivo shvatio pa kratko zaroktao. Zagrlila sam mu prastari vrat i šapnula: „Volim te.“
Ovoga trena po stoti put čitam Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. I uživam. Baš uživam. Preda mnom je devedeset dana slobode. Nije to malo dana. U našim godinama to može čak prerasti u doživotnu slobodu.
Doživotno Slobodan! Kako to mora biti krasan osjećaj. Čitati, Munro, čitati Munro, čitati Munro. A sirotani se oko tebe moraju jebati.

DANAS JE SEDMI MART


Kad sam se rodila, moj je otac bio očajan. Žensko. Kad se rodila moja pokojna sestra, svijet mu se srušio na mužjačku glavu. Zadrti Primorac opsjednut strahom da mu doma rastu čak dvije buduće kurve maltretirao nas je na sve moguće načine. Kaišem, šakama, opakom jezičinom.
Jezičina je i najviše boljela. Bio je siguran da će nas mlaćenjem pretvoriti u izvrsne kuharice, u mom se slučaju zajebao, jako, vezilje, pletilje i krojačice. Ne znam da li je očekivao da mu rodimo unuke, ako jest bio je siguran da ćemo roditi djecu i biti djevice.
Sto puta mi je knjigu iščupao iz ruke urlajući kako mi ona „neće kruha dat“. Ovo mi nije prvi put da se obračunavam s mrtvim ocem. Žao mi je što i mrtav u meni budi ubilački bijes. Jednom sam ga pokušala ubiti. Nije mi uspjelo i lagala bih kad bih rekla da žalim zbog toga.
Zašto mi otac ne izlazi iz glave? Ne volim ga mrtvoga onako kako ga nisam voljela živoga zato jer je u mene usadio tezu da su svi muškarci u suštini svinje koje samo rokću na različite načine. Žao mi je što iz svoje kože ne mogu.
O mužjacima, zahvaljujući činjenici da sam okružena muškarcima koji s mužjacima veze nemaju, razmišljam samo s vremena na vrijeme. Ne želim si trovati dane koji su mi preostali. Nažalost, kad se približi Osmi mart, ne mogu a da posebno žestoko oko sebe ne osjetim strašnu mržnju koju hrvatski gadovi u sebi za nas čuvaju kao zjenicu oka svog.
Davno sam spoznala da pripadam vrsti koju ona druga vrsta želi umlatiti na tisuću maštovitih načina. Ja se ne dam. Oni mrze mene, ali ni u ludilu toliko koliko ja mrzim njih. Na svoga sam oca. Kad volem - volem, kad ne volem... Mrzim. I uvijek pružam otpor. Na ovome svijetu ne postoji muškarac koga volim više nego sebe ili, ne daj bože, bezuvjetno. Ili će biti sve po mom ili neće biti!
Mislite da ja i nisam neka ženska, da sam zapravo muško? Nema šanse. Ja sam prava ženska, drago mi je da sam ženska i nema tog mužjaka koji će u meni probuditi osjećaj krivice jer ne mogu pišati stojećki.
Nije sve u pišanju. Ima nešto i u ogromnoj ljubavi koju osjećam prema sebi i svojim sestrama. Znam da nam nikad svaki dan neće biti Osmi mart. Imamo sitnije šake, manje kila i manje mržnje u sebi. Slabije smo, nema veze, ali u borbi

je spas. Treba sutra proslaviti Osmi mart. Velika je stvar biti žena. Velika ko kuća. Zato, cure, zabavite se sutra.
Zašto pišem danas? Zato jer ću se večeras napiti i najvjerojatnije prespavati
naš praznik.

DAN ŠTAKORA


Prije nekoliko je godina jedan od hrvatskih mužjaka na sudu pobio nekoliko žena. Bio je van sebe jer je njegova kućna robinja odlučila išetati iz kaveza. Da se nikad ne zaboravi, hrvatske žene su dobile Dan protiv zlostavljanja žena, ako se to tako zove, a to je danas. Portali, pisani mediji i televizije objavljivat će
„zastrašujuće podatke“. Koliko ih se ubije godišnje, koliko prebije, teško tjelesno ozlijedi, lako tjelesno ozlijedi, koliko imamo sigurnih kuća, koliko bismo trebali imati sigurnih kuća...
Nećemo čuti na koliko godina robije se u pravilu osuđuju ubojice bivših kućnih ljubimaca jer to i nije neki podatak. Ubojice su uvijek, pustimo one koji samo lakotjelesno udaraju, u afektu. A kad si u afektu, to ti je olakotna okolnost. Ima raznih vrsta afekata. Može li normalan muškarac ne biti u afektu kad mu konobarica pijanome kaže da se smiri? Zbog toga je ovih dana ugledni dubrovački „domoljubni pjesnik“, skraćeno pjesnik, konobarici razvalio glavu. Još uvijek ne znamo, nećemo ni saznati, kakve je sve povrede zaradila konobarica na radnom mjestu jer to nije podatak. Podatak je da je pjesnik objavio zbirku pjesama. Može li biti kriv čovjek koji se bavi pjesništvom i još domoljubnim? Da je ono malo govno šutjelo, ne bi dobilo batine. Da je šutjelo, možda bi pjesnik napisao još jednu pjesmu. Žene znaju ubiti pjesnika u pjesniku pa zato pjesnici u njima ubijaju boga. Jebala ga domovina.
A onaj koji je pred mjesec dana ženi odrezao nos, razvalio grkljan, bla, bla, bla... Može li tako nešto učiniti normalan čovjek? Eto vidite. Da ga nije isprovocirala, imala bi i nos i grkljan i još bi mogla gutati miksanu hranu. A onaj...
Pun mi je kurac priča iz života hrvatskih žena. Socijalne službe im otimaju djecu jer nemaju posla a ni love kad ih muž otjera iz kuće. Adrese tajnih kuća znaju svi hrvatski zlostavljači. Hrvatske političarke već dvadeset godina ništa ne čine da bi pomogle svojim sestrama zato jer im prebijene i pokojnice nisu sestre. Jebe se njima za zakone i ženska prava. Fotkaju se u mrežastim čarapama, plešu oko štange, lupetaju i na engleskom i na hrvatskom, putuju svijetom za tisuće eura mjesečno i poduzećima u vlasništvu njihovih muževa osiguravaju poslove s državom. One koje se bave socijalom na sebi nose haljine od nekoliko tisuća kuna, o torbama, za koje izjavljuju da su kopije, da se ne govori. Naše političarke

sjede u Saboru desetljećima. Prije ćemo se riješiti osiromašenog urana iz
Jadrana nego njih. One su Hrvatski Saborski Zlatni Stafilokok.
Na hrvatskim sudovima odjebane žene čekaju na pravdu desetljećima. Kad je dobiju, to se dogodilo ovih dana jednoj bijednici, osamdeset-i-nešto-godišnji muž ju je umlatio. Kad hrvatski mužjak ostane bez ženke svojom ili njenom voljom, ona ne prestaje biti njegovo vlasništvo. Njeno pravo na doživotnu robiju osiguravaju joj svi hrvatski zakoni, političari, socijalne službe, sudovi... Hrvatske žene se u Jebenoj Našoj tretira poput štakora.
Kad god napišem nešto na ovu temu, jave mi se mužjaci koji mi poručuju kako je naše žensko „verbalno“ zlostavljanje gore od noža. Ženski jezik je ugriz anakonde, nož u srce, vađenje očiju bez anestezije, čupanje noktiju, lijevanje tekućeg metala u grlo...
Slažem se sa žrtvama našeg verbalizma. Pate, jako pate. Treba im skratiti muke. Zato molim zlostavljačice da promijene metodu. Nemojte ih verbalizirati, razvalite im sjekirom glavu dok na kauču pijani ili trijezni hrču. Ako nemate sjekire, valjda imate onaj široki nož kojim se sjecka... Ja sam zaboravila čemu koji nož služi jer već dvadeset i pet godina živim bez inspiracije. Što nikako ne znači i da sam došla do imovine koju sam u pokojnom braku stekla. Dvadeset i pet godina vučem se po sudovima! Ej?! DVADESET I PET GODINA!
Nisu svi muškarci isti? Ovo nije tekst o muškarcima. Ovo je tekst o krupnom
otpadu.

ĐOKAD


Ne mislim da su svi muškarci niža bića, ali svi muškarci jesu jadna bića. Posebno kad krene proljeće. Zašto siročići baš u proljeće moraju biti seksualno hiperaktivni? Ovih dana svakih pola sata gledamo reklame koje će jadničcima pomoći da njihov đoko bude tvrd poput armiranog betona.
Farmaceutska industrija im šalje poruku. Moraš jebati u sedamdesetoj onako kako si jebao u sedamnaestoj. Međutim... Čula sam da dečki imaju prostatu. To je neka žlijezda koja im otekne pa između četrdeset pete i sto pete otežano piške. Zato im se stalno nude prostamin, prostatin, prostasol, prostamol. Frka je velika jer pišanje ima neke veze s tucanjem. Muškarci bi mogli bez pišanja, bez kresanja nikako.
Zanimljive su te reklame. Vidiš sijedog muškarca, pedeset i pet mu je godina tek. U jednom trenutku tužno gleda u gumeno crijevo iz kojega kapi tužno padaju na suhu travu, onda vrtlar u sebe ubaci prostamlaz. Kakva promjena, čovječe?! Iz cijevi štrcne tako visoko da susjedu opere krov od kuće. Svo to zalijevanje vrta nekako je ponižavajuće. Zašto dečki ne mogu progutati direktnu poruku? Zato jer im je netko rekao da sve na svijetu stalna mijena jest osim čvrstoće njihova kurca.
Onaj sredovječni gospodin na našoj je televiziji vlažio vrt prošle godine. Ove je bolje prošao. Na ekranu se najprije ukaže fenomenalna dvadesetogodišnja ženska guzica u crnoj, uskoj miniminiminisuknji. Noge dugačke dva metra stupaju prema klupi u parku na kojoj ih čeka sjedokosi muškarac. Ne vidimo ženi glavu, što će ženi glava, u prvom je planu Njegov osmijeh. Veseljak se znakovito smije jer zna što čeka Noge kad on proguta dokoplex.
U tom džordžu... Da, definitivno, bolje zvuči džordž nego đoka. U tom džordžu postoje, nemojte me držati za riječ, anatomija mi nije jača strana, nekakve vene i arterije. Neke od tih žila koje bi trebale biti široke se sužavaju a one koje bi trebale biti uske se proširuju. Kurac te promjene tumači kao zapovijed: moraš biti puž i spavati zimski san do smrti!
Zato on, umjesto da se, kad u blizini osjeti suprugu svoga vlasnika, pretvori u bejzbol palicu, ostaje šaka jada. Njegov šef to ne tumači onim sužavanjima i proširivanjima, nego uzrok vidi u mlohavoj guzici svoje žene. Kreće u lov na tvrđe i tuđe meso. Vjeruje da je tvrdoća zarazna a tuđe meso pužomor.

Najnoviji primjer iz života. Predsjednik Obama sindrom puža liječi, navodno, krešući jedinu preživjelu Kenedicu koja je američka ambasadorica u Japanu. Bila je predražesna curica na pogrebu svoga oca. Bože, kako vrijeme leti!
Elem, kad vlasnici uspavanih slinavaca shvate da im jedino kemija može pomoći, krenu gutati tvrdoplexe, udriplexe i prodriplexe dok ih smrt od žena ne rastavi.
Zašto pišem o ovoj temi? Zato jer sam žena, dakle, privilegirano biće. Nama se nakon četrdesete baš ništa ne dešava. U strop možemo jednako strastveno gledati kao i u četrnaestoj i razmišljati o košuljici.
Kupit ćemo je u Haendemu kad, ako, puž, najzad, pljucne.

O MIŠEVIMA


Jučer je to bilo. Uskočila sam u auto, stala na semaforu i ugledala grupu klinaca s torbama na leđima. Gubitnici. Završit će osnovnu školu, krenuti u srednju, diplomirati, zaposliti se a onda će im netko jebati mater. Izrodit će djecu koja će s torbom na leđima krenuti u školu, iz automobila će ih gledati žena mojih godina kojoj je pun kurac svega.
Moja kći ima šeficu kuju koja je u svoj petogodišnji plan ubacila jebanje podređenih. Nitko iz grupe robova ne diže glas. A kad sam ja bila mlada... Ne, nisu vremena bila druga, ljudi su bili drugi. Nisu svi bili miševi. Ne razumijem moju djecu miševe. Kad ih čujem kako kukaju, poželim odšetati do njihovih firmi i popričati sa onim kujama i nedojebanim klincima robovlasnicima.
Jednoj od kuja rekla bih da moje dijete više neće tucati. Što je potucala, potucala je! Gledala bih je ravno u oči, pazila da naš razgovor nitko ne može čuti, to bi bilo malo teško jer su sve sobe u modernim firmama pod kamerama... Uhvatila bih je ispred zgrade. I dala joj do znanja da ću joj, ako se ne opusti, slomiti vrat. I slomila bih joj ga.
Pojma nemam zašto moja i vaša djeca sve ovo trpe. Od koga su naučila stajati spuštene glave i mahati repom kad im se približi njihov osobni zlostavljač ili zlostavljačica? Pokušavam svojoj djeci objasniti da se od agresije mogu obraniti samo agresijom. Prebij agresora, ubij ga. Ako ne možeš sam, plati nekome. Ja ću ti dati lovu. Kad bi svako naše dijete svoga zlostavljača i kujetinu razbilo, priča bi se promijenila. Jebeš pušenje priča, kad jednom u Hrvatskoj dobiješ otkaz, više nećeš nikad...
Više nećeš nikad... Što više nećeš nikad? Kuji lizati gadnu guzicu? Šefu pušiti neopranog đokadina? Čujem moju djecu, čujem vašu djecu, ne živi se od stava, živi se od plaće. A što možete vi s tih vaših četiri tisuće kuna? Koliko vam ostane kad platite vrtić, najam, struju, vodu... Zaista mislite da vam se isplati svakoga dana gutati hrpu masnih govana?
Pružite otpor! I robovlasnici su samo hrpa mesa i kostiju. Trenutno ste u prednosti jer su navikli da se ponašate poput dreka na cesti. Pružite otpor, kukavice jebene! Sačekajte ih uvečer nakon posla, tresnite ih toljagom po glavušini, šutnite ih nogom u glavu dok budu ležali na asvaltu i molili milost.

Da, budite obučeni u tamno, imajte na glavi kapuljaču i rukavice na rukama. Policija vas nikad neće otkriti jer hrvatska policija, to je strogo čuvan podatak, nikad nikoga ne uhvati. Idućeg se jutra čudite zašto je kuja u bolnici. Dok on ili ona budu liječili rane, pobrinite se da se dočepate njihovog mjesta. A onda, oprez. Od firme do kuće voziti se kolima. Nikad biti sam na cesti. Platiti zaštitare koji će čuvati i vas i vašu dječicu.
Da li je to smisao života? Pretvoriti se iz bijednog miša u podlu svinju? Ima li nešto između? Nema! Moja dva miša nisu sama izabrala život koji žive. Očajni su, ali ne žele moju pomoć. Misle da će pravda pobijediti na kraju. Tko ih jebe. Znam adrese, znam kuda se kreću, znam kada izlaze iz firme a imam i palicu. Štakora i štakoricu pretvorit ću u hrpu kože, dlaka, kostiju i krvi.
JA NISAM MIŠ!

ODJEBI, DRAGI


Sudeći po tekstovima u novinama i na portalima, za nas žene ljeto je godišnje doba kad se moramo posebno potruditi da bismo Ga zadržale. Postoji nekoliko tisuća načina. Danas sam saznala da bih morala muža s vremena na vrijeme pogledati „onako teleći“ i „onako zaljubljeno“, nepoznati autor tvrdi da sam ga tako gledala pred dvadeset i pet godina.
Jako je dobro za vezu kad žena partnera „vragolasto“ na sred ceste potapše po guzici. Muškarci vole vragolanke. Svaka normalna žena zna i da ga ujutro, odmah nakon buđenja, mora zgrabiti za đoku jer je baš u tu uru njegova zvijer najproždrljivija. Tko nam garantira da On ujutro više želi seks od pišanja? Da, ovo sam zaboravila, svaka bi žena bar jednom mjesečno partnera trebala dočekati obučena u seksi grudnjak, haltere, na nogama šiljate pete kojima će Ga ubadati u leđa dok On bude orgazmično tulio: „Tooooooooo, Katarina!“ Tko je Katarina?
U tiskovinama i na portalima ne mogu naći tekst „Kako Je zadržati“. A recepti postoje. Kad se skupa vratite s posla, baciti se na kauč i reći: „Jebote, kako te želim, dragi!“ On će odgovoriti: „Ja bih nešto pojeo.“ Na to morate reći:
„I ja bih nešto pojela, ljubavi moja jedina.“ On bi trebao krenuti prema
štednjaku dok bi ga po guzici šibao „onako teleći“ i „onako zaljubljen“ pogled.
Kad se odmorite, krenite prema sobi i presvucite se u prljavu ljetnu haljinicu bez rukava, vratite se na kauč, dignite noge na stolicu, listajte Gloriju u kojoj Katica ponosno nosi budućeg kralja pa, dok žvačete tunu i list salate, izgovorite:
„Vidi, zlato, super je ovaj tekst ’Kako Je zadržati’. Svaki muškarac koji želi ostati sa svojom dragom mora kuhati njena omiljena jela, povremeno na nju baciti bikovski pogled, dočekati je jednom mjesečno u svilenim tangama koje će na ključnom mjestu imati glavu tigra, biti opran, vragolast pa je zgrabiti za sisu na večeri s prijateljima, glačati, donositi doma plaću, ubacivati prljavu odjeću u mašinu, kuhati svaki dan, oslobađati suđe od ostataka hrane i uvaljivati ga u suđericu... Mili, sviđa ti se riječ suđerica? Voditi djecu u vrtić, izvoditi djecu iz vrtića, dizati se noću kad dijete krene pišati, kakati, kašljati ili bi htjelo sladoled od jagoda. Ženu muškarac može zadržati ako svoju majku zadrži u njenoj kući a oca osobno vozi na utakmicu ili snimanje kuka. Ženu muškarac može zadržati i

ako đoku drži u gaćama svaki put kad se ona strovali u krevet u pola jedan
ujutro.“
Eto savjeta za dečke koji Nju žele zadržati. Vidite, nijedan od njih nas ne želi, a mi ipak navlačimo haltere i štikle? Zašto nam nikad nitko nije rekao: „Cure, za sreću je potrebno jedno.“

ČEMU SLUŽE MUŠKARCI?


Čemu služe muškarci? Ima milijun odgovora. Da nema njih ne bismo tupo buljile u mobitel i pitale se, da li još uvijek važi ona prastara, na njemu je da trči, na meni da se spotaknem. Neću nazvati prva, neću nazvati prva, neću nazvati prva... Pa onda nazovemo.
Da nema muškaraca, ne bismo imale djecu i proklinjale do smrti sate kad smo na ginekološkom stolu urlale ili samo stenjale, epiduralna je zakon, dok iz nas nije izašlo tri i pol kile mesa. Jebeno meso nikako da dobije dvojku, da diplomira, da se uda, da se oženi, da zaradi nešto, da se odseli, da se iseli...
Da nema muškaraca, ne bismo znale što su sud i sudovanja. Stan u kome živimo bio bi naš, alimentacija nam ne bi život značila, ne bismo glačale košulje, prale smrdljive majice ako je opsjednut treninzima, gledale prijenose nogometnih utakmica i snookera. Nekako nam je postalo normalno buljiti u bolesnike kako trče za loptom ali snooker... Snooker, jebote! Štap, loptica, rupa, polumrak, napeta guzičica u sjajnim hlačama...
Da nema muškaraca, ne bismo čitavo stoljeće čitale studije, autori muškarci, koji je ženski orgazam pravi orgazam. Genitalni? Klitoralni? Naučile smo. Klitoralni je lažni orgazam, perverzni orgazam, tako svršavaju žene koje nisu prave žene, vaginalistice su normalne. Sve dečki znaju. Zato u svakom filmu vidimo kako ona sladostrasno vrišti čim joj ga on stavi, a stavi joj ga, ako mu nije žena, već u uskom hodniku njene majušne garsonijere. Jebe se njemu za njezin klitoris kad zna da žena doživi orgazam čim joj ga uvuče.
Da nema muškaraca, ne bismo odlazile na Traumu da nam vilicu spoje žicom ni na hitni trakt da nam isperu želudac. Da nema muškaraca, ne bismo pušile priču kako nam je najsretniji dan u životu kad u bijelom, s krpom dugačkom tri metra koja se vuče za nama, izgovaramo „da“ nečemu bez čega smo nešto.
Da nema muškaraca, nikad ne bismo morale vaginalno svršiti a život bez svršavanja nema smisla. Razvaljena labrnja, deriščad o kojoj sama brineš, kronični nedostatak love... Nema veze, tvoj smisao života jest pod hitno naći nekoga tko će ti ga uvaliti, najprije neslužbeno a onda službeno. Sve koje u to ne vjeruju neka pogledaju bilo koji film, bilo koju seriju ili dokumentarac o Prvom svjetskom ratu.

Gotovo je! Ovih su dana dvije ženske izmislile vibrator koji se prilijepi uz klitoris, ne trebaju ti ruke, sve sam radi. Nešto kao onaj usisivač u obliku diska. Istovremeno tvoj muškarac može biti u tebi i baviti se sobom. Dok vibrator vibrira, možeš opušteno razmišljati o čemu te volja. Kupit one gležnjače ili ne? A onu zelenu dasku na kojoj se sjecka samo povrće? Ne bi se smjelo na istoj dasci mlatiti po mesu i povrću. Oh, oh, oh, svršavam, kad će on, najzad, roknuti?
Aleluja, aleluja. Nema više glume, nema više, tu, lijevo, malo desno, ne, prema sredini... Jebote, ja sam frigidna, da li će nazvati, zašto ne zove... Gotovo je! Uskoro će žene željne seksa vibrić u obliku žabe staviti na klitić pa totalno opušteno gledati u mob. Zvat će? Neće zvat? Tko ga jebe, svršaaaaaaavaaaaaaaaaaaaam!
Čemu služe muškarci? Pitajte ribu želi li za rođendan bicikl.

III

ČEMU SLUŽE DJECA?




DJECA #1


Prva godina:„Daj mi sisu!“
Četvrta godina:„Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.“
Peta godina:„Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.“
Sedma godina:„Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!“
Četrnaesta godina:„Ako me budeš tlačila, pljusnut ću te.“
Petnaesta godina:„Ne seri! Danas svi puše marihuanu.“
Šesnaesta godina:„Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!“
Osamnaesta godina:„Zašto pizdiš? Položit ću maturu na jesen.“
Devetnaesta godina:„Tvoja je ideja bila da upišem faks, tvoj je i problem tko će to platit.“
Dvadeset osma godina:„A vi ste srali da nikad neću diplomirat!“
Trideseta godina:„Nećemo poklone, dajte nam lovu.“
Trideset prva godina:„Mali će kod vas biti preko vikenda.“
Trideset druga godina:„Koji će vam kurac tako veliki stan? Dignite kredit pa
si kupite garsonijeru. Nas je troje, vas je dvoje.“
Trideset treća godina:„Imaš koju kunu? Rak? Danas svi imaju rak.“
Četrdeseta godina:„Daj nešto love, moramo malome platiti instrukcije,
profesori su mu kreteni.“
Četrdeset prva godina:„Stvarno nemate ni kinte? Na koji kurac trošite? A
nama je crknuo auto.“
Četrdeset peta godina:„Ovaj starački dom je prva liga. Žohar na salati? Ne
jedi salatu.“
Četrdeset šesta godina:„Stara, ako si zaista tako žalosna, skoči kroz prozor.
Kako bi se tek osjećala da ti je klinac u pritvoru.“
Pedeseta godina:„Stvarno te boli? Koga danas ne boli? Ne zajebavaj!“

DJECA #2


Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.
Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu, tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu.
Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.
Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu, što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene, ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?
On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?
Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi, jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek, ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba, ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto

puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom.
Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: „Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?“ Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan.
Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri, moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.

ZAŠTO RAĐAMO?


Zašto rađamo? A tko će nas voditi u bolnicu kad u sedamdesetoj slomimo kuk? Kome ćemo godinama govoriti da je On svinja, kad nas ostavi otac našeg djeteta? Da nismo rodile, neke od nas nikad ne bi upoznale sreću koja te zgrabi kad ti dijete stupi na pozornicu i tamo dvadeset minuta bude gerber u vazi.
Zašto rađamo? Zato jer idućih četrdeset godina svaki dan možemo same sa sobom razgovarati i analizirati kako se može najveća ljubav pretvoriti u očaj. One koje ne rode žive u vječnom muku jer, kako je znala reći moja nona, u životu nemaju ni žalosti ni radosti. Postoji milijun razloga zašto se većina od nas ipak odluči ili se odlučila ne popiti pilulu i krenuti u avanturu koja će ti na neki od milijun načina doći glave.
Rodila sam. U koju grupu ja spadam? U nekoliko od njih. Željela sam bića koja će me vječno voljeti onako kako su me voljela kad su imala četiri godine. Zajebala sam se. Da se opet rodim... Imala bih djecu. Čovjek u mojim godinama stalno sa sobom nosi mobitel koji mu zazvoni onoliko puta koliko često svome djetetu napiše poruku, nazovi me, hitno je! Kakav bi mi život bio bez zvonjave?
Ja volim djecu. Mrzim kad ih se u medijima naziva „Slatki Trbuščić“ ili
„Jedva Vidljivi Trbuščić“. Ženu koja se „mjesec dana nakon poroda“ ukazala na pozornici u mrežastim čarapama tanka poput vlati trave slavi se poput boginje. Zašto moderna žena uporno želi biti i trudna i ravna? Koja je uloga djece u životu trudnica dasaka?
Za gospođu Pitt djeca su ilustratori njene vjenčanice i šarena ekipa s kojom se okolo fotka da bi svijetu pokazala da se može biti i svjetska glumica i političarka, žena koja svakoga dana nekoliko sati provede u teretani i Majka. Ništa ne znamo o vojsci dadilja njene djece. Najvećoj zvijezdi na našem estradnom nebu dijete služi kao modni dodatak. Nešto što tatu drži na kratkoj uzici. Lutak koji ima kravatu u boji mamine haljine. Poznate, uspješne žene ne bi smjele biti majke jer karijera i majčinstvo baš i ne idu skupa?
Jebeno je biti mama. Nesretnice koje beskrajno vole svoju djecu pate od kroničnog nedostatka sna i prava na dva slobodna sata dnevno. Poznate mame možda osjećaju laganu nelagodu dok svoje dijete ljube kad su fotografi u blizini a ono pruža ručice dadilji ili noni.

Jebeno je i dijete biti. Žena koja te je rodila svakoga dana u tjednu ostavlja dio sebe iza kase u nekom marketu. Mama ti može biti i užasnuta zvijezda koja zna da u četrdeset i petoj mora imati dvadeset dok joj ti, za potrebe snimanja, guraš malu glavu u ekstenzije.
Da smo već u trbuhu znali tko je nosačica vode u kojoj smo se praćakali, mnogi od nas bi se veselo utopili. Da su neke prije začeća znale da je „djetetu ljubav najpotrebnija onda kad je najmanje zaslužuje“, kako jednom reče Erma Bombek, danas bi u torbi nosile mobitel koji nikad neće zazvoniti.
Kome je gore? Ribi ili bazenu?

MUZARE


Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame, pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.
„Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.“
„U moje vrijeme“, rekla sam, „majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su
nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.“
Susjeda me pogledala puna gađenja. „Djeca su ličnosti, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.“
Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu.
„Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica..
„Neću!“
Kad je pružio ruku prema mojoj šalici, zgrabila sam ga za pandžu.
Susjeda me nije mogla ubiti pogledom, ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 116111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila neljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.
Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljica.
Kad sam ja bila mlada, moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala Prohujalo sa vihorom. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu s bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene... Dojenje... U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.

Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba... I baš nitko nije prolazio u školi s pet nula osim nekoliko bolesnika.
Danas... Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti...
Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje, dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.
Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.

OTVORENO PISMO MUZARI


Muzaro, sigurna si da je krvavo dijete na tvom ispuhanom trbuhu tvoj izbor? Prvi koračić. Doživjela si orgazam snažniji nego kad te pojebao dečko najbolje prijateljice. Bolesna si, Muzaro!
Odlazak u vrtić. Doživjela si slom živaca jer je ono zbog čega živiš otišlo od tebe. O, glupačo nad glupačama! Ono se nikad neće maknuti od tebe. Bit će uz tebe do tvoje smrti. Ili kao oštra nelagoda ili kao noćna mora.
Muzaro, nasjela si! Živimo u muškom svijetu. Muškarci su ti koji nama muzarama diktiraju vrstu vrhunskih užitaka. Među najsvetije i najžešće svrstali su rađanje djeteta. Popušile smo to pod pritiskom koji traje od Početka. Da se nismo zajebale, na ovome bi svijetu živjela samo dobra bića.
Ja sam visokokvalificirana Muzara, zato ću tebi Muzari s ambicijom da budeš veća simentalka od one najrasnije reći kako će ti izgledati život. Nakon poroda po čitave ćeš noći osluškivati da li ti beba samo spava ili se ugušila.
Ako tiho spava, drmat ćeš je dok ne krene urlati a onda joj sisom čepiti
bezuba usta.
Za to vrijeme tvoj će muž, ako nije u međuvremenu brisnuo, spavati u nekoj drugoj prostoriji jer on po danu radi. I ti si u bivšem životu radila, imala planove, htjela putovati, školovati se, promijeniti posao, odjebati šefa... Zbogom, svijete! Ako se i vratiš na loše plaćen posao, radit ćeš između dvije upale grla opsjednuta krivicom što gubiš vrijeme izvan kuće dok o tvom životnom projektu loše brinu loše plaćeni drugi.
Čitavo to vrijeme tvoj će muž voditi paralelni život. Dolazak klinca u tvoj život, Muzaro, neće u njemu ubiti potrebu da ode na košarku, da ispija s pajdašima pivo ili da na službenim putovanjima kreše buduću Muzaru. Dok budeš bila za isti posao plaćena najmanje dvadeset posto manje od muškarca, tako je u Švedskoj, kako je ovdje nikoga nije briga, proklinjat ćeš čas kad si se udala za kretena.
Ne plaća alimentaciju, ali živi u zajedničkoj kući. Kad ne platiš vodu, ovrše te isti čas a oca onoga tvoga smisla života nitko ne tjera iz tvoje kuće. Jebe se državi. Tvoja prava nisu njen problem. Da bi mogla školovati ono što i jest i nije za školovanje, čitav ćeš život raditi tri posla.

Muzaro, u jednom trenutku ono malo krvavo s tvog trbuha pretvorit će se u zvijer koja će ti razvaliti glavu ako joj ne daš lovu za drogu. Dok budeš krkljala na pločicama, ledeno će ti reći, stara, nisam ja tražio da dođem na ovaj svijet. I nije.
Netko ti je, Muzaro, davno rekao da djecu treba imati jer ona u starosti svojim roditeljima nose topli čaj. Topli čaj? Topli čaj u najskupljim hotelima košta dvadeset eura.
I još ti ga komad u uniformi donese u hotelsku sobu. Šuti dok ja govorim! Nije istina da ne spadaš u ljude koji mogu u skupom hotelu naručivati topli čaj! Ispravljam krivi navod, nije istina da ne bi spadala u takve ljude da nisi rodila, Muzaro!
Ima li izlaz? Japanke su se dosjetile. Jedva da i rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga, muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermić i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.
Kad se to dogodi, bit ćemo spašene. Kome trebaju djeca neka ih proizvede. Sve dok mi žene muške vrlo praktične potrebe, jedna od njih je i naše micanje iz svijeta rada, budemo pretvarale u svoje životne projekte, ostat ćemo izmanipulirane glupače. Čujem te, Muzaro, izvlačiš nabreklu sisu. Tko meni može platit užitak koji osjećam dok me grizu četiri mala zuba?
Sjeti se, o, Muzaro, i naši su političari bili bebe. Čak i Šeks. Moraš se složiti sa mnom ma koliko bila glupa. Svima bi nam bilo bolje da su ih majke u svojoj sisatoj fazi mlijekom... udavile.
Muzaro, kasno je i za tebe i za mene! Ali, ako dojiš kćer... Popričaj s njom kao
muškarac s muškarcem.

DAJ BUBREG!


Roditelji moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate, satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke i očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete, krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?
Ako to nešto nakon sraza s automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane obogaljeno... Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti... Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život, ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.
Novinari suosjećaju s jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje s ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji „izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“.
Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji
„izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu“. Pred njima je život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.

Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asfaltu?
U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.
A kad to nešto izađe na slobodu, spremno da opet krene u krvavi pohod, sve će mu biti oprošteno unaprijed.
Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asfaltu, pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.
Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.
Linč? Linč!

KAD SOBA UTIHNE


Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos, da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.
Debeljko gleda u kameru, na mom licu se ne vidi koliko danas žalim što taj trenutak nisam nožem urezala u srce. Da ga mogu izvući kad padnem u depru. Kad malo razmislim, koliko bi to imalo smisla? Ja tada nisam znala da je baš taj trenutak - Trenutak. U srce bih ubola nešto što je toga dana bilo obično koliko je meni danas... Meni danas baš ništa nije obično.
Sve ovo neobično oko mene davit će me dok budem živa. Trebala bih biti razumna. U mojim godinama. Saginjem se. Ispod njegovog kreveta prljava čarapa. Grabim je. Možda ona miriše na njega? Prljava čarapa smrdi poput prljave čarape. Sjećam se njegovog mirisa. Ovo nije to. Odlažem čarapu pokraj tenisica, sjedam na njegov krevet. Na njegov uredan krevet.
Taj krevet nikad nije bio uredan a ja ga nisam smjela pospremati. Osjećam se krivom što upravo ležim na njegovom krevetu i buljim kroz prozor njegove sobe. Divlji kesten obučen je u žuto lišće. Djeluje tužno, raščupano i zapušteno. Jutros sam bila na tržnici i naletjela na krasne orade iz uzgoja. Njegovo omiljeno jelo. Prodavačica me je ugledala, nasmijala se i rekla: „Dvije veće, kao obično.“
„Dvije veće, kao obično.“
Orade su u frižideru. Moja kći misli da je ne volim dovoljno. Tvrdi da je moja koma besmislena: „Imaš mene.“ Znam da imam nju, ali kakve to veze ima? Moj muž me u subotu popodne, nama je već dvadeset godina u subotu popodne u
17.00 vrijeme za seks, pogladio po guzici i pogledom mi pokazao na stepenice
koje vode do naše spavaće sobe.
Vrisnula sam u sebi, kretenu, tebi je do seksa? Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa? Na glas sam rekla: „Kretenu, tebi je u ovim trenucima do seksa?“
Pogledao me je zapanjeno. Muškarci su bešćutne svinje. „Nisi normalna. Do
kad misliš biti u koroti?“

Sjela sam na kauč, obuhvatila koljena rukama i buljila u pločice. „Ostavi me na miru!“
„Ostavljam te na miru.“
Stare traperice vise u praznom ormaru. Čiste. Smrde na odvratni omekšivač. Zašto njega u njegovoj sobi nema? A majica bačena preko stolice? Njušim. Miris moga muža prodire mi u nos. Kako se usudio, kako se usudio ući u njegovu sobu i preko njegove stolice prebaciti svoju prljavu majicu? Bolesnik. Otvaram ladice njegovog stola. U srednjoj ladici s lijeve strane fotografija njegove cure. Nikad mi nije bila draga ta napuhana žirafa s metalnim dugmetom u jeziku. Rekla sam mu to. Nasmijao se. Nas se dvoje nikad nismo svađali.
Prazna soba sjedi mi na glavi. Plakala bih, ali to bi bio znak perverzije. Ja nisam perverzna. Ja sam normalna žena. Bila sam i na svadbi. I plesala sam na svadbi. I smijala se. Možda još za mene ima nade? U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak.

NAŠE DRAGE ŽABE


Moja unuka voli priču o Pepeljugi, ali se ne želi udati za princa. Danas mi je rekla da će „oženiti“ svoju sestričnu Maru. Dok moja unuka odraste, u Hrvatskoj će se s više tolerancije gledati na ljubav među sestričnama pa će moja unučica biti sretna, ako se u međuvremenu ne odljubi. Ne volim priču o Pepeljugi jer mislim da i nije neka sreća udati se za princa.
Sirota Dijana. Čitav je svijet gledao u njenu spavaću sobu. Jedinoj ljubavi princa Charlesa mediji su tepali „rotvajler“, ali to njega nije skrenulo s putanje. Kad je Svijeća Na Vjetru odlučila ostaviti muža, proglasili su je luđakinjom i oteli joj djecu. Dobro, nisu joj je oteli, djeca ionako nisu bila njena. Ona je, prije nego je princu poklonila nevinost, i to se provjerilo, morala potpisati da će budući kralj pripasti Familiji.
Nikome tada nije padalo na pamet da će Dijana zatražiti razvod. Pustili su je da izađe iz prinčevog kreveta, da dosadne dane i noći na dvoru ubija u društvu crvenokosog konjušara. Tek kad je na teveu izjavila - intervju je gledao cijeli svijet - da je za troje njezin bračni krevet bio preuzak, dozvolili su joj da se razvede.
Princeza je skončala u pariškom tunelu jer je, iako majka budućeg kralja, noge širila muslimanu. Još kad je krenula spominjati vjeridbu, vjenčanje, trudnoću... Samo smrt mogla je staviti točku na besramno ponašanje majke budućeg kralja.
Tko zna što je potpisala sirota Kate koja je nakon desetak godina krvave bitke izašla iz kože žabe? Da njen sin nije njen svima nam je jasno. Mi koje imamo djecu znamo koliko to mora biti stresno potpisati da pristaješ mužu biti padela za spermu iz koje moraš u kratkom roku izbaciti nasljednika ili nasljednicu. Ali to nije sve. Otac djeteta koje si rodila a nije tvoje najpoželjniji je trofej na svijetu.
Nema cure koja mu ne bi legla. I leći će mu mnoge. Ti ćeš to znati, čitav će svijet govoriti o tome jer komadi više nisu ono što su bili. Neke od njih će prodati svoju priču za ogromnu lovu, one manje sretne će prije nego progovore popiti nešto. Nikad nećemo saznati tko im je držao razvaljena usta ili zabio iglu u žilu.

I dok princ bude okolo štrcao, Kate će se morati smiješiti, mahati ručicom iz automobila, primati cvijeće od retardirane djece i popišanih nona. Povremeno će se, iza debelih zidina svoje tamnice, smjeti drapnuti sa šoferom, tjelohraniteljem ili vrtlarom. Svaki od njenih romantičnih iskoraka budnim će okom pratiti stotinjak ljudi koji nikad neće nestati iz njene blizine.
Vremena se mijenjaju pa će se bez frke smjeti rastati, ali ne i zaljubiti u nešto boje meda od kestena ili, ne daj bože, čokolade. Dok bude živa, njoj će se nositi bijela boja.
Ni jedna od nas žena koje imamo kćeri Kateinih godina ne zaviđa baki majušnog princa.
Kroz koji bismo pakao prolazile da neka od naših kćeri uđe u porodicu u kojoj je jedan od predaka svojim ženama odrubljivao glave, pradjed našeg unuka volio Hitlera, djed ženu pretvorio u luđakinju, dok je baku tek rođenog dječačića Familija dala ubiti. Koja od nas bi veselo gledala u svoje unuče obilježeno tolikim zločinima? Ni jedna. Mi volimo naše žabe i naše žapce koje naše kćeri nisu prodale prije nego su se oglasili prvim krekom.

MOJ SIN NE VOLI KAPU


Moja se djeca meni nisu dogodila, a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama... Jako nam je bilo bitno da kaže „tata“ jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Zašto sam htjela djecu? Što sam rađanjem dobila? Smije li se o rađanju djeteta raspravljati kao o gubitku ili dobitku kad znamo da je imati dijete dobitak. Dobitak? Osmijeh krezubih usta kad ono ima šest mjeseci jest dobitak. Otisak malog dlana na listu papira koji ti dijete uruči na vratima vrtića jest dobitak. Kad ti telefon zazvoni u tri ujutru a petnaestogodišnji sin ti javi da ipak neće postati tata, ona je dobila, jest dobitak. Kći ti diplomira u trideset i drugoj, kud ćeš veće sreće? On ne oženi drogiranu kozu, ona se ne uda za pijanog nasilnika, puna šaka dlaka. Da, djeca jesu dobitak.
Čovjek tako dođe u neke godine. Krene zbrajati dobitke. Nekome od tih možda padne na pamet da je život mogao provesti i kao gubitnik. Proljevi, temperature, neprospavane noći, odlazak muža zbog dječje dernjave najprije u dnevni boravak a zatim u stan cure koja ima samo mačku... Jedinice, dvojke, tenisice, traperice, mobiteli, motori, auti, sudari, drogiranja, gaženje starice na zebri, skupi odvjetnici, socijalne radnice, psiholozi, psihijatri, spavanje do podne, izlazak u ponoć, dolazak u devet ujutro, čekanje na alimentaciju...
Svatko tko ima djecu zna da su ona radost čak i onda kad ti sin ubije prijatelja s kojim je krenuo na cugu. Ili kad ti sin ubije curu koja je s njim ostala trudna. Ili kad ti sin ubije... Kćeri ne ubijaju, one te usrećuju na tisuću drugih načina. Znam odvjetnika koji brani mlade ubojice, provalnike i poludjele ovisnike. Njihove majke nikad ne odustaju od borbe za prava svoje djece, ona su u njihovim očima uvijek žrtve.
Ponekad se zapitam kako bih se ja ponašala da sam majka ubojice. Da li bih mu u zatvor nosila čiste majice i uplaćivala lovu na zatvorski račun? Sigurna sam, sto sam posto sigurna, ja sam majka drugačija od drugih. Nikad ne bih nogom kročila ni u pritvor ni u zatvor. Moje dijete godinama bi trunulo u sobi dva sa tri s još petoricom sebi sličnih. Baš bi me bilo briga što svi seru u jamu metar udaljenu od njihovih kreveta na kat. Sigurna sam, moj sin ubojica izgubio

bi mamu, osim... Osim ako ga onaj pokojnik ili ona pokojnica nisu izazivali, izazivali, izazivali...
Ma, djeca su dobitak. Baš dobitak! Kad ostariš pokloniš im kuću u kojoj živiš a oni ti onda dolaze u starački dom, ponekad i dva puta mjesečno. Neka posebno dobra djeca, ima takvih, svoje roditelje znaju nazvati i jednom tjedno. Zvučim zlobno. Da li sam djecu rodila da bi mi svakoga dana telefon jednom zazvonio? Ili sam ih rodila... Zašto sam ih rodila?
Pojma nemam. Jedino u što sam sigurna jest, stiže zima. Moj četrdesetpetogodišnji sin ima osjetljive sinuse a kapu ne nosi. Ponekad ga ujutro, kad je baš jako hladno, nazovem, ali mu je telefon u ranim jutarnjim satima isključen. I u kasnim jutarnjim satima. I prijepodne. I poslijepodne. I uvečer. Ma, nema veze. Jučer ga je moja prijateljica srela na Korzu. Smijao se. Njoj se čini da je zdrav.

OTTO


Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima... Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu s faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.
Mojoj najboljoj prijateljici došli su u goste kći, njezin muž, njezina majka i četvoro unučadi. Seka je kuhala posebno za „mlade“, oni ne jedu meso, posebno za dječicu, svo troje su alergični na mlijeko, posebno za njezinu mamu, ona jede sve, posebno za muža, koji je uglavnom žderao nju uporno je daveći pitanjem zašto se sin oženio Ruskinjom koja im je rodila Ruse koji ne znaju beknuti hrvatski.
S njim sam išla u gimnaziju. Udovac je. Bio mi je šesta ljubav, ipak me nazvao. Ima sina. Kad su njegovo dijete žene ostavile jer se između njih i boce uvijek odlučivao za bocu, otac mu je kupio stan. Dečkić je stan zapio a banka je mojoj šestoj ljubavi oduzela kuću kojom je bivše zlato moje garantiralo da će sin otplaćivati kredit. Danas je podstanar. Na Božić je pijancu širom otvorio podstanarska vrata. Ako ovih dana porodica neće biti skupa, kad će?
Moja profesorica engleskoga, ima devedeset godina, pustila je u kuću svoju praunuku. Cura joj je turnula pred poluslijepe oči ugovor o dosmrtnom. Da je moja profesorica potpisala, nije jer je dobila moždani udar, još je na intenzivnoj, ostala bi bez stana na Božić. Ovako će, ako preživi... Cura u stanu čeka rasplet.
Moja djeca... Moja djeca su krasna djeca. Nazvala su me u 00.05 i obećala mi, ničim izazvana, da me nikad i nikad neće strpati u dom iako su to njihovi prijatelji iz osmogodišnje, brat i sestra, učinili svojoj mami, mojoj vršnjakinji, na Dan svetog Stjepana.
Ana me uvijek nazove na Staru godinu gorko slineći. Ona i muž nemaju nikoga na ovome svijetu. Da nije njihova Otta, ima sedam godina, šareni mačor zelenih očiju koji spava s njima, zna šapom dati pet i liznuti te kad osjeti da si tužan, njih bi dvoje „umrli od tuge bez kučeta i mačeta“. Tješim ju, dragi bog je tako htio, nemaš kučeta ali imaš mačeta.

Nikad joj ne kažem da ima nekih ljudi, ne, ne, ne i ne, nisam ja među njima, koji bi svu svoju djecu od sedam do četrdeset i sedam bez razmišljanja dali u dobre ruke kad bi postojale dobre ruke za takve zvijeri.

MOJA DJECA I JA


Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala. Kad su bila mala, sina sam vodila na njemački, talijanski, nogomet, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala, išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni teve voditeljica. Radi u školi.
Sin nikako da se oženi, a nije peder. Nije ni nogometaš ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu, bit ću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je povijest. A toliko je obećavao...
Da sam onda znala što danas znam, s njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. „Tko jebe šal“, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je „riječ na j“ zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj pive. Popije ga. Za doručak hoće šunku bez kruha. Jede šunku bez kruha. Ne voli prati zube. Kad je kod mene, ne pere ih. Lud je za prženim krumpirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.
Sinoć smo bili u kazalištu. Majka je na njega navukla svečano odijelo, trčao je oko kazališta i poderao hlače.
„Jebe ti se“, rekla sam.
„Nona!“, rekao je on.
Nakon deset minuta izašli smo iz kazališta jer oni ljudi i ona djeca nisu govorili nego samo plesali. Za jednim od novogodišnjih štandova pojeo je dvije kobasice. U taksiju je povratio.
Kad smo došli doma, ovlaš sam ga oprala krpicom, mrzi vodu. U njegovom vrtiću ima dečkić koji mlati sve oko sebe. Osim moga Kreše. Zato jer sam mu rekla, ako te takne, ubij ga. Mali je još u bolnici.
Svome unuku ne planiram život jer sam se dva puta zajebala. Njegovi roditelji od mene mnogo očekuju, ali ja ga ipak ne vodim na balet, nogomet, tenis, kineski, ples, pjevanje, plivanje. Moj Krešo i ja, kad smo sami, šetamo i

razgovaramo o sreći. On već sada zna, sreća je kad ti se živo jebe što starci od tebe očekuju.

MOJI PRIJATELJI I MI


Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećaju dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi... Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Zabavljamo se, kad smo skupa, moji prijatelji i mi. Ne pijemo puno, samo dvojica iz društva puše na terasi, ne izmjenjujemo simptome, ne razgovaramo o politici. Nekad jesmo. Čovjek ne bi povjerovao kako se obično ljudsko biće, samo zato jer je tema premijer ili hrvatske banke, može pretvoriti u krvoloka koji jedva čeka da premijeru ili banci zarije zube u arteriju. Arterija? Možda se žila čije otvaranje izaziva trenutačnu smrt ne zove arterija? Zato ne razgovaramo o politici.
Razgovaramo o seksu i to nas jako veseli. Svi muškarci za našim stolom veliki su jebači koji bi mogli i Sad i Opet da ne žive sa ženama koje su uz njih i sad, a bit će i opet. Mi žene smješkamo se jer nas slika debelih muževa kako stenju nad vitkim tijelima djevojčica ne uznemiruje. Koje bi to djevojčice legle pod naše ovršene muževe? Kad nam se dogodi da nam baš subotom mama javi da je stigla mirovina, njena, znamo biti van sebe od sreće. Svatko od nas od svojih roditelja mjesečno dobije bar petsto kuna. Nije malo, ali čovjeka veseli. Žalimo prijatelje kojima su roditelji mrtvi.
Skačemo mi tako s teme na temu svake subote u drugom dnevnom boravku. Klimatske promjene, troškovi grijanja, zašto su zubarske usluge u Srbiji dvostruko jeftinije nego kod nas, kako se udružiti pa čoporativno krenuti u Beograd po plastični ili porculanski osmijeh, onaj mehaničar ne izdaje račun ali je najbolji... Glavnu temu zaobilazimo. Prekrižili smo je. Svi doma imamo
„Priručnik za ratne veterane i članove njihovih porodica“ iako nitko od nas nije bio u ratu.
Nema veze. Mi smo naučili kako se nositi sa pitiespiom. PTSP stanuje u svakoj hrvatskoj kući, zato se naša ekipa drži preporuka iz Priručnika. Hranimo se zdravo, doručak, ručak, večera i dva obroka između. Fizički smo aktivni. Trčimo, hodamo, vozimo bicikl. Pokušavamo svake večeri zaspati. Uvijek legnemo u isto vrijeme i dižemo se u isto vrijeme. Jednom dnevno, kratko,

trideset minuta, razmišljamo o traumi. Koristimo, ovo je vrlo bitno, „bol i patnju
kao motivaciju da učinimo neophodne promjene u životu“.
Da, u Priručniku još piše da moramo „podržavati svoju djecu i strpljivo razgovarati s njima. Ne smijemo se na njih ljutiti. Moramo kontrolirati svoj bijes.“ Eto, a mi svi baš na tome pucamo. Ne podržavamo svoju djecu, ne možemo s njima strpljivo razgovarati, ne kontroliramo svoj bijes. Zato jer su naša djeca od nas otišla. Ona su u Kanadi, Njemačkoj, Norveškoj, Australiji, na Novom Zelandu. Vidimo ih na skajpu, i njih i svoje unuke, i onda, umjesto da se sjetimo Priručnika, pucamo, gubimo kontrolu, dobivamo napadaje bijesa i plačemo. Začuđeni unuci nas na danskom pitaju što nam je.
Moji prijatelji i mi smo, kad bolje razmislim, ekipa pod kontrolom. Samo da nije jebenoga skajpa...

NAŠA DJECA


Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
Prije nego krenemo analizirati što se dešava u praznim glavama hrvatske djece, morali bismo nešto reći i o školama. Tko u njima radi? Što radi? Učiteljice su, tako je bilo i u moje vrijeme, sirotice razapete između djece koju ne zanima ono što jadnice govore, roditelja koji su uvjereni da je meso njihova mesa neshvaćeni genij i ravnatelja koji se brine da istina o njegovoj ludnici za maloljetnike nikad ne ispliva na površinu.
Zašto dječica, dok učiteljica govori, jedu, piju, drkaju, psuju, briju noge, pišu poruke, bacaju stolice kroz prozor, učiteljici nude pušenje, omamljuju se osvježivačima zraka... Zašto se mali bolesnici ne boje ni učiteljice ni Boga iako imaju vjeronauk u školi? Boga se ne boje jer im je rečeno da On oprašta sve grijehe, učiteljice se ne boje jer je plaćena, doduše bijedno ali ipak plaćena, da bi se oni na njoj iživljavali. Država je izračunala da je manje koštaju razbijene glave hrvatskih učiteljica nego razbijeni izlozi, saniranje podmetnutih požara u picerijama ili provaljivanje u vrhunski opremljene hrvatske apoteke.
Složit ćemo se. Hrvatska djeca su divlja horda koju treba držati pod kontrolom tako da joj se na korištenje daju prostori gdje mogu biti van svake kontrole. To su škole i stadioni. Da bi dijete moglo na stadionu postati ubojica, mora se pripremati u školi. Da bi se u školi moglo dobro pripremiti, učiteljica mu mora biti smeće po kome ono može gaziti kako mu se digne.
Zašto su hrvatska djeca divljaci? Zato jer nisu glupa. Što u životu čeka petnaestogodišnjeg dječaka ili njegovu vršnjakinju? Ne govorim o djeci koja idu u privatne škole i čiji su roditelji ugledni kriminalci. Djeca znaju da im roditelji jedva plaćaju troškove osmogodišnjeg školovanja. Nabavka novih tenisica jednaka je trudu koji je Putin uložio u organiziranje antifašističke parade. Brdo love za kratkotrajni efekt. Pa knjige, pa marenda, pa mobitel, pa nešto iz Haendema... A starcima je plaća tri tisuće kuna. Kad je dobiju.
Hrvatska djeca nisu ni glupa ni slijepa. Dečki će, kad (ako) uz roditeljske nadljudske napore završe srednju školu, otići u konobare, satnica dvadeset kuna, cure će pokušati negdje nekome prodati pilatesirano tijelo. Siromašna

hrvatska djeca, zanemarimo onih jedan posto, u Hrvatskoj imaju status crnaca u Americi, Arapa u Francuskoj, Cigana u Italiji, crnih Zidova u Izraelu, Srba u Hrvatskoj...
Koliko je sve skupa kontrolirano van kontrole čujemo i od naše predsjednice Kolinde koja je „tajno“, da je ne bi ubili „teroristi“, odletjela u Afganistan. Tamo je ta borkinja za ljudska prava poručila afganistanskoj dječici da im želi život kojim žive njena djeca. Jebote! Zašto ne održi govor hrvatskoj djeci? Zašto njima ne poruči da im želi život kojim žive njena djeca? Na svoga princa i princezu naša carica potroši godišnje više nego njena država na nekoliko stotina hrvatskih divljaka.
Što može učiniti Hrvatska za svoju djecu? Naša vlast čini ono što treba. Buduće naraštaje priprema za ulazak u robovlasništvo, sistem u kome ona nikad neće smjeti baciti stolicu u glavu svome šefu, tražiti pristojnu plaću, pravo na školovanje i liječenje. O krovu nad glavom da se ne govori. Kad odrastu, smjet će na stadionima urlati Za dom spremni, zapaliti poneki autobus i nekažnjeno razbijati glave sebi sličnima. I to bi bilo to.
Zato se u našim osnovnim i srednjim školama ništa ne treba mijenjati. Neka dječica pale dnevnike, škole, neka pljuju i šiljatim predmetima gađaju učiteljice, neka im buše ćelave gume, neka... Neka i neka! Kad odrastu i krenu robijati, sjećanje na totalnu slobodu bit će im duševna hrana dok ne krepaju od gladi, droge, bolesti ili čistog očaja.

ČEMU SLUŽE DJECA?


Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura s trideset i devet pala na trideset i osam s tri. To je bio znak da nas troje polako plutamo na mirnijem moru.
Nema više moje djece. Danas su to odrasli ljudi udavljeni nesrećom i besparicom. Bulje u mračnu budućnost kad skrenu pogled s ogavne sadašnjosti. Nije li prestrašno živjeti u zemlji koja već preko dvadeset godina slavi smrt? Tisuće mladih leži pod ledinom preko koje jednom godišnje u jednoj ili dvije kolone gaze lopovi, lažljivci, manipulatori, ratni i mirnodopski zločinci. Kriminalci, predsjednici, premijeri i pobjednici na idućim izborima, lica prigodno obješenih u ime Domovine, roditeljima mrtve djece pljuju u lice.
Drago mi je, presretna sam, luda sam od sreće što ni jedno moje dijete ne trune da bi se djeca hrvatskih kriminalaca mogla kupati u šampanjcu ili njime ispirati krvave kokainske noseve. Ha, ha, cerili bi mi se oni kad bi znali da postojim. Misliš da imaš živu djecu, glupačo? I za tebe i za njih bilo bi manje stresno da gnoje hrvatsku zemlju nego da crkavaju na kredit koji nikad isplatiti neće.
Priznajem, svakoga dana kad pogledam u teve ekran, potpuno je svejedno da li gadovi izlaze iz pritvora ili gmižu u vukovarskoj koloni, mene, mene jedinu, hvata ubilački bijes. Odakle zvijerima milijuni za kaucije, odakle im drskost da gaze po leševima sirotinje koja nikad svoj život ne bi položila na oltar domovine da je znala kako će taj oltar nakon rata biti zasran.
Žao mi je što imam djecu. U njihovoj im muci ne mogu pomoći a njihova agonija mi je nepodnošljiva. Pa ipak, jedna sam od milijun glupača na ovome svijetu koja jedno govori a drugo misli. Noćas je kod mene spavao moj unuk. U krevetu sam mu pričala priče, njušila kosicu kad je zaspao, držala ga za ruku dok je spavao.
Što ga čeka u ovoj zemlji okovanoj prljavim izlučinama pritvorenika, budućih pritvorenika, bivših pritvorenika, heroja a ne zločinaca, uspješnih vlasnika trgovačkih lanaca koji svoje radnice plaćaju 2200 kuna mjesečno?

Ja sam ipak, očarana svojim unukom, optimistica. Svi zločinci ovoga svijeta na početku su bili bezube bebe i mirišljava djeca. Možda će moj unuk kad odraste postati zločinac.
Ako bude tako, o kako će se moj prah u jeftinoj konzervi veselo meškoljiti.

IV

ČEMU SLUŽI HRVATSKA?




ŽIVIM DA MI PROĐE VRIJEME?


Gledam oko sebe ljude u tridesetima. Rade od jutra do sutra. Vlasnicima
njihovih života ne pada na kraj pameti da im plate prekovremene sate, često ni
„vremene“. Šute. Treba „izdržati“. Ako naša djeca budu radila poput robova i šutila, njihovi će se gospodari smilovati i najzad im ipak nešto platiti?
Živimo u zemlji u kojoj su se moćnici dogovorili da nas treba zatući, na rate. Sudovanja traju godinama a pravomoćne presude ne obavezuju nikoga. Nedavno je donesena presuda po kojoj „hrvatske“ banke moraju nešto sitno isplatiti bijednicima koji su digli kredite u švicarcima. Bankama se jebe za presudu a Državi za sto tisuća njezinih što mrtvih što poluživih građana. Da je toliko ljudi ozračila elektrana Krško, dobili bismo lovu iako je ta nuklearka benignija od „hrvatskih“ banaka. Na udrugu Franak građani gledaju kao na skupinu naivčina koja, pitaj boga čime izazvana, vjeruje u institucije hrvatskog režima.
Živimo svoje besmislene živote radeći poput stoke. U kratkim pauzama bjesomučno šaljemo poruke sebi sličnima. „Jesi se pretplatila na List? Imaš kupon?“
„Zašto?“
„Ako imaš kupon, možeš kupiti dječje čarapice u Bebi, pedeset posto popusta.“ Kad se opako razbolimo u ruševini koja glumi bolnicu, brzo umremo od sepse jer su lijekovi protiv sepse skupi i rezervirani... Ma, znate vi za koga.
Ništa nas ne može uznemiriti osim kad netko s kapuljačom na glavi Amera u narančastoj odori skrati za glavu. Zašto nas to gađa u srca? Zato jer se bojimo muslimana, oni su svjetsko službeno ZLO. Danas režu glave američkim novinarima, sutra će zakucati na naša vrata. Na naša vrata? Ali mi nemamo svoja vrata? Zašto Amerima godišnje NATO članarinu plaćamo 3 milijuna eura u kešu i pitaj boga koliko u mesu? Obama je rekao da mu treba još jer Rusi dolaze. Zašto se bojimo Rusa? Da li je u ovoj priči o strahu naglasak na jebanju ili na izvršiteljima. Ako nam ga uvali Amer svršit ćemo, ako nam ga uvali Rus to je silovanje? Kad ovih dana Amerima platimo još milijun eura, doživjet ćemo orgazam?
Ne može nas uznemiriti ni 600 milijuna eura godišnje članarine za EU. Što smo dobili tom uplatom? Pravo da se ovlažimo kad se Merkelica ukaže u

Dubrovniku, ali ne i pravo da saznamo zašto se Merkelica ukazala u
Dubrovniku.
Ima li logike u našoj samoubilačkoj šutnji? Ima. Netko nam je davno rekao da je u nadi spas. U nadi da će „hrvatske“ banke spoznati da je bolje magarcu dati malo slame jer je magarac kome se kosti vide isplativiji nego krepan. Da će Merkelica i kompanija spoznati da su Hrvati ljudska bića. Da NATO naše dečke neće slati u svoje bitke za naftu. Da će katolički popovi slušati što im Papa govori. Bajdvej, engleski je moja jača strana, Papa je govorio, govorio i govorio... Znamo što mu se dogodilo iako nikad nećemo saznati detalje.
Kad sve ovako nanižem, šutnja jest zlato. Život je samo jedan. Bolje pedeset godina živjeti k’o ovca nego jedan dan k’o lav. Ja neću nikad otplatiti kredit u švicarcima, zato neću nikad kupiti auto pa neću doživjeti automobilsku nesreću. Svi moji prijatelji su ovršeni. Ovršeni jedu malo pa nas neće udaviti holesterol. Ovršeni su kost i koža pa neće u NATO vojsku. Siromašni imaju malo ili ništa pa nas veseli svaki kurac. I onaj od tri centimetra.
Vlasnik banke jebe curu u dvadesetoj pa crkne na njoj jer vijagra i fibrilacija atrija ne idu skupa. Turbobogate žene stare jednako kao i mi. Njihova je trauma veća jer mogu platiti nož, a nož ne pomaže. Vratove bogate djece u rukama drži prljava šaka dilera. Bogati su često depresivni. Vješaju se, pucaju sebi u usta, uvaljuju si zlatni šut. Jebeš život kad ne možeš ni zaspati ni sanjati. Mi, mi nemamo vremena za analize.
Možda šutnja ipak nije zlato? Jebeš život u kome uživaš samo kad sanjaš? A opet, Martin Luther King je rekao, aj hev a drim, pa su ga upucali. Ni sanjati nije neka sreća. Jebote, što ja oću od života? Gdje je sreća? Ovaj je tekst za kurac.

HRVATSKI ABORTUS


U svim turbokatoličkim zemljama abortus je vruća tema. Zato hrvatskim ženama i gori među nogama. Hrvatskim ženama? Smije li se nešto koje želi oguliti plod utrobe svoje nazvati ženom? Kurve su to. Kurvetine. Zato je većina hrvatskih ginekologa k sebi prizvala savjest i ne pada im na kraj pameti strugati ženska međunožja za vrijeme radnog vremena kad to mogu u privatnim klinikama i u državnim bolnicama izvan radnog vremena.
Što je hrvatski abortus? To je ono što ginekolog napumpan savješću za veliku lovu učini trudnoj ženi. Kad krvave novčanice strpa u džep bijele kute, slika se za neku od hrvatskih televizija i tronuto govori kako on ne može uzeti kiretu u ruku jer bi ga jebala ona savjest. U hrvatskim medijima o abortusu govore samo muškarci. Kako u Hrvatskoj abortirati?
Možda to, ruku na srce, i nije neki problem. Samo treba umjesto u Vinkovce, Split, Knin ili Sveti duh, to je u Zagrebu, otputovati u Rijeku ili Pulu. Tamošnji ginekolozi ne prizivaju ništa. Doduše, u riječkom bolničkom krugu protivnici abortusa smiju opušteno tuliti nabožne pjesme i hrapavim glasovima preklinjati kurvetine da se vrate Bogu. Dobro je da je šef riječkog KBC-a dozvolio borcima za prava muškaraca da zavijaju ispod bolničkih prozora. Da nije, njegove bi ga zagrebačke i ostale kolege natankane savješću razapele na križ. Ovako je lukavac i stisnuo i prdnuo.
Trebamo li se čuditi što u Hrvatskoj svaki divljak koji se bavi ginekologijom u udarnom terminu naših televizija smije novinarki govoriti o svojoj savjesti? Gdje su mladi novinari? Vode Otvoreno? Uvijek isti prilog. Mlada žena pita, stari mužjak mladoj ženi objašnjava što to žena jest. S naglaskom na što. Još ni jedna hrvatska novinarka nije priupitala vremešnog bijelokutaša gdje mu je bila savjest pred trideset godina. U mračnom socijalizmu svi su ovi olinjali starci nadrokosani savješću kiretirali žene bez problema.
Čekajte malo, dečki. Ili imate savjest ili je nemate. Ako je imate danas, imali ste je i osamdeset i pete. Čujem vas, drkadžije, da smo u mraku savjestvovali, izgubili bismo posao. Zato smo kiretom mahali. Licemjeri ljigavi. Ogromna većina vas za lovu bi i rođenoj materi napravila abortus na njezin osamdeset i šesti rođendan.

Ovo što sam napisala nije brejking njuz. O moralu hrvatskih ginekologa sve se zna, samo se ništa ne smije reć. Čude me jebene hrvatske političarke kojima ovih dana abortus nije tema. Holy štiti okoliš, manjine i autoceste. Taritaš ruši potleušice i legalizira na divlje izgrađene dvorce, Pusić se bori protiv Islamske države, Opačić brine kako smršati za četiri konfekcijska broja, Kosor se 24 sata dnevno smiješi k’o luda na Dan Republike.
Sva spomenuta bića su žene pa ipak ni jedna jedina ne osjeća potrebu da jasno i glasno kaže što misli o mužjačinama koji jedini u Hrvatskoj imaju pravo govoriti o abortusu. Lijepa Abortirana korača prema kamenom dobu koracima od sedam milja. Mi cure šutimo. Čija su naša tijela? Čije su naše pice? Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?
Jedine emancipirane žene u Lijepoj Kiretiranoj su časne sestre. Kad one dođu na abortus, ni jedan od liječnika ne priziva svoju savjest jer bi mu tata pop jebao mater i još bi u njemu ubio Boga. Možda je to rješenje? Katolička smo zemlja. Zaredimo se. Sve! Kad postanemo časne, ostrugat će nas s Božjim imenom na usnama.

ALIMENTACIJU OĆU!


Da mi je netko osamdeset i neke rekao u kakvoj ću „državi“ živjeti, upucala bih se. Vlada me sinoć po tko zna koji put tresnula u glavu. Donijeli su zakon po kome, ako dijete napuste tata ili mama, u praksi je to ipak mnogo češće tata, siročetu alimentaciju moraju platiti nonići. Dragi Bože, ako te ima i ako te nema, pomozi nam! Nemoj im oprostiti zato što ne znaju što čine. Sprži ih!
Osobno sam pogođena. Moj sin ima troje djece, ali ne i posao. Na nosu mu vidim kako se sprema dati petama vjetra. Nevjesta radi kod privatnika. Preko računa dobiva dvije tisuće kuna mjesečno a „na ruke“ nula kuna mjesečno. Znam, znam, naravno da vas čujem, zašto su izrodili toliku djecu kad nemaju ni za kruh?
Zato jer Oni mladima već dvadeset godina poručuju da treba rađati Hrvate. Tko ne rodi, četnik je. Moja su djeca mislila, naravno, da majku svoje unučadi držim svojim djetetom, da će država dječjim dodatkom, smanjenjem poreza na dječju hranu, odjeću, obuću i udžbenike, rodiljinim naknadama, pomoći mojoj unučadi da odrastu a Hrvatskoj da ne izumre. Odumre? Krepa? Kako nazvati ono što se dešava državi kad se njeni građani u najboljim godinama prestanu jebati?
Vraćam se. Elem, gledala sam Dnevnik, iako sam se zaklela da neću. Mrski sam aparat uključila jer su me zanimale prognoza i „crvena opasnost“. Jedna digresija. Zašto se najava kiše naziva „crvena opasnost“? Nekada su „crvena opasnost“ bili komunisti, danas je to „pljusak sa olujnim vjetrom“. Koju nam poruku šalju? Komunisti su manja opasnost od začepljenih šahtova i letećih krovova?
Shvatila sam bit onoga zakona iako sa shvaćanjem hrvatskih zakona znam imati problema. Moj muž, ja ne radim, plaćat će alimentaciju za djecu koju je napravio naš sin koji će brisnuti u Paragvaj. Zašto nam to rade? Zato jer je do jučer u ime ptica trkačica alimentaciju plaćala država, država više love nema... A moj muž ima? Ako je to normalno, neka naša država ide do kraja. Mnogi hrvatski zločinci pobjegnu nakon zločina a njihovi očevi slobodno šeću.
Zatvaram oči. Vidim dečka u punoj snazi. Izvlači đoku iz traperica a onda ga u parkiću u središtu grada krene bjesomučno mlatiti po crvenoljubičastoj glavušini. Pokraj njega prolaze majke sa dječicom u kolicima čiji očevi još nisu

pobjegli, školarci kojima su roditelji ovih dana podigli kredit da bi platili udžbenike, starice koje nose u vrećici salatu, ukrale su je sa štanda dok je prodavač izdavao račun nekome tko još u Hrvatskoj može platiti salatu... Da skratim, pokraj manijaka opako opsjednutog potrebom da se olakša na javnom mjestu prolaze uznemireni građani koji državi plaćaju da bi živjeli u javnom redu i miru.
Jedna građanka iz torbice izvlači mobitel, naziva policiju... Naravno da je drkadžija, kad je vidio što radi gospođa, zaroktao, uperio u njenom pravcu žućkasti mlaz i pobjegao. Hrvatski ugrozitelji javnog reda i mira znaju biti nepažljivi kad navlače hlače na brzinu pa mu je iz džepa ispala osobna iskaznica. Šta se dešava? Naša policija ne može naći vlasnika batine, ali zna gdje mu stanuje otac. Privode ga, ispituju, predaju sudu. Uzalud starac kriči da nije svršio od osamdeset i šeste, da je operirao prostatu, ima problema i sa pišanjem, nosi kateter... Jebi se, stari! U ovoj zemlji očevi odgovaraju za grijehe svojih sinova. Sada mi je palo na pamet. Što kad brisnu i none i nonići?
Protivim se novom Obiteljskom zakonu koji dokazuje da Hrvatskom vladaju bahati kreteni puni love koji pojma nemaju u kakvoj zemlji žive. Ako ministrica za potrebite, ona Opačić, govori o Zakonu obučena u barberi opravicu, onda sigurno ni ostali iz njene zločinačke organizacije nisu gole guzice. Neka odjebu suludi zakon i izglasaju drugi po kome će svi oni svima nama plaćati alimentaciju. Nije fer da impotentni plaćaju drkanje svojih sinova.
Tražim od Vlade da me smjesta prestane jebati badave! Ne, ne želim lovu od tate našega premijera. Neka Milanović iz svoga džepa izvuče pare i isplati me mojom lovom.
Oću alimentaciju! Baš oću!

MOKRI NA SUHOM


Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar... I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu „naši“.
Čudne su te katastrofe. Mali ljudi nazivaju onaj broj i na karticu kupuju ono što unesrećenima treba. Pelene, uloške, sapun, rukavice, čizme, lopate... Mali ljudi znaju biti smiješni. Moja prijateljica Tanja, ne znate je, za unesrećene je složila na hrpu deset tamnocrvenih ručnika, njoj najdražih, otišla je u Trst po špagete, pene, deterdžent, sok od rajčice u limenkama, tekući sapun... Blažena kartica. A onda joj je, nenajavljen, na vrata banuo sin. Živi kod oca. Zaprepastio se: „Mama! Ja nemam dva normalna ručnika, u frižideru imam tri mrkve, jesi li normalna?“
Sin studira i radi za Todorića. Todorić ima nekakvu telekompaniju, u njoj studenti robijaju noću i danju, ako bude sreće možda će jednom i dobiti neku siću. „Glavno da radi“, govori mi Tanja koja, užasnuta smakom svijeta u Slavoniji, ne vidi da joj se davi vlastiti sin.
Da li smo mi na ovim prostorima topli ili ipak samo glupi?
Iz godine u godinu postajemo sve siromašniji. Svaka nam se tuđa nesreća čini gorom od one u kojoj sami živimo. Ako su jadnici u poplavi izgubili sve i nikad se više neće vratiti svojim kućama, zašto bismo bili nesretni mi koji samo nikad nećemo dobiti posao i kojima je banka otela stan? Nije banka potop.
Čudno. Banke su u Hrvatskoj u crno zavile i još uvijek u crno zavijaju više ljudi nego tri ovakva potopa. Ni ovima koji su ostali bez ičega one neće ništa oprostiti. Jadnici će dobiti „poček“. Zašto u Hrvatskoj za njihove žrtve nitko besplatno ne svira? Zašto zločini hrvatskih banaka nikad nisu proglašeni elementarnom nepogodom? Zato jer su krediti bili naš izbor? Tko nas je tjerao da kupujemo stan u švicarcima?
Još smo uvijek životinje. Ne prepoznajemo sofisticirane načine ubijanja. Blago nama. Tako nam malo treba. Daj nam na ekranu leš krave koji voda nosi i

zaboravit ćemo na leš rođene matere koja je u bolnici crknula od sepse. Zato jer naša mrtva mama nije bila na televiziji?
Neka smo opušteni. Neka smo slijepi. Kamo bismo završili kad bismo svoju osobnu nesreću doživljavali previše osobno?