Goran Tribuson-Legija stranaca

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 10:53 am

First topic message reminder :



Roman “Legija stranaca” Gorana Tribusona prvi je put objavljen 1985. Godinu dana prije objavljen je roman “Polagana predaja”, kojim je Tribuson započeo ispovijed jedne generacije, one koja se našla između strogih pravila svojih predaka i liberalnog sustava koji će sami početi stvarati. “Legija stranaca” nastavlja taj niz priča.

Tribuson pripovijeda o mladim buntovnicima kojima je strog odgoj i nametnuta ideologija povod da počnu stvarati vlastiti svijet, koji će funkcionirati po nekim drugim pravilima, njegovati nove vrijednosti, a one koji smatraju nevažnima – odbaciti. Kao i svaka nova generacija, i ova o kojoj Tribuson govori, traži svoje mjesto pod suncem. Svoje predhodnike smatra zastarjelima, s sebe pokretačem revolucije – što zapravo svaka nove generacija i jest. Svaka nova generacija daje svoj doprinos u promicanju svijesti i napredak čovječanstva.

Problem je i što svaka generacija pokušava zadržati sustav kakav je stvorila, ne dajući olako svojim nasljednicima da ga mijenjaju. Upravo je ovo razlog sukoba generacije mladih 60-ih godina, vremena u kojem je smještena radnja ovog romana. To je bilo doba velikog bunta mladih, kakvog do tada nikad nije bilo. Odjednom su stari načini života i vjerovanja naišli pred ozbiljnu prijetnji koju su donijeli dotad neviđeni pokreti i revolucije mladih: od glazbene, ideološke pa sve do seksualne revolucije.

Ovaj roman daje nam pregled svih generacija. Svaka od njih ima svoja uvjerenja i razloge neslaganja s drugim generacijama, čija srž leži u manjku komunikacije, neinformiranosti i nepriznavanju vrijednosti onoga drugoga. Dok mladi starije smatraju zaostalima i krutima, starija generacija mlađu smatra nesposobnom i glupom, a pravi razlog međusobne mržnje leži u strahu jednoga pred drugim. Stariji vladaju svijetom sada, ali su mladi budućnost o kojoj će i njihovi preci ovisiti.

Osim generacijskih problema, roman govori i o tipičnim problemima pojedinaca  u mladenačkoj dobi. To su problemi koji nadilaze generacije, sustave i vrijeme odrastanja, pa su jednaki kod svih ljudi. Oni se tiču nesigurnosti prilikom sazrijevanja, idealiziranju suprotnog spola, prvih ljubavi i ljubavnih razočarenja, traženja sebe unutar i usprkos društva i slično. Svi ovi problemi obrađeni su kroz iskustva različitih likova u romanu, a posebice kroz život glavnog lika.

U središtu ove zanimljive priče nalazi se tinejdžer Luka Mraz, s kojim će se svaki učenik na neki način moći poistovjetiti. Kroz lik Luke Mraza doznajemo sve o intelektualnom i emocionalnom sazrijevanju jednoga tinejdžera početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, ali i o društvenim i socijalnim prilikama toga vremena.

Naslov romana Tribuson je posudio iz imena vojne postrojbe, a to svakako doprinosi napetosti koja se povećava kako odmiče radnja romana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:06 am

15.


  Znojan i premoren uletio sam u svoju sobu i sjeo na krevet. Duboko sam disao, nastojeći se srediti. U meni je buktalo. Mrzio sam ih oboje. Ali više od njih mrzio sam sebe sama i svoju prepotentnu klinačku logiku zbog koje nikako nisam mogao vidjeti pravo lice stvari. Zajebavam se tu dječjim forama, tobože se odričem mačke koja zapravo pripada drugom, benavim se s tim usranim slikama i odbijam odrasti!
  I onda sam eksplodirao. Zgrabio sam sve ono smeće, kojim sam punio kartonski kufer, i počeo ga natenane trgati. »Filmski svjetovi«, izresci iz novina, albumi s »Favoritovim« glumcima pretvarali su se u tisuće komadića. Čitav dvogodišnji trud nestajao je u bezličnoj hrpi papirića. Onda sam sve to skupa nabio u peć i zapalio. Kada je preko gomile papira liznuo prvi plamen, učinilo mi se da upravo spaljujem jedan bezvezni dio vlastita bića, da spaljujem ono dvoje bešćutnih izdajica: Gocu i Javora. I ta spoznaja baci me u grčevit, neobuzdan plač. Odvukao sam se onako mokar i blatan do kreveta, zario glavu u jastuk i kroz plač neprekidno ponavljao:
  — Bože, daj da krepa prokletnik, daj da krepa!
  Tako se dugo toplo ljeto, koje je mnogo obećavalo, pretvorilo u tihi užas. Ničeg više nije bilo čemu bih se mogao veseliti. Ali, kako je do početka školske godine ostalo još vrlo malo vremena, tješio sam se da će me svakodnevne školske brige izvući iz krize u kojoj sam se nalazio. Trebalo je samo izdržati još tih petnaestak dana, a onda će valjda stići spas.
  Ujutro, nakon one noći u kojoj ću raskrstiti s jednom smiješnom, dječačkom iluzijom i doznati da je djevojka koju potajno volim, zapravo cura mog starijeg brata, izašao sam u grad da doznam novosti o noćašnjoj akciji Legije stranaca. Vijesti koje su se već raširile gradom potvrđivale su noćašnju provalu, ali nisu bilježile nikakve spektakularne zahvate ni rezultate. Legionari su u samoposluživanje provalili obivši dvorišna vrata skladišta. Ništa nisu razbili ni uništili, a novac nisu ni taknuli. Odnijeli su samo nekoliko boca alkoholnih pića i dvije-tri kutije keksa. Sve to nije moralo ni odgovarati istini, jer je rezultat provale dobiven sravnjivanjem papira i stanja na policama. Nisu čak nikakav natpis ostavili. No, bilo je nedvojbeno da je provalu izvela Legija stranaca, jer je netko na blagajničkom pultu ostavio onu sablju, ukradenu u Gradskom muzeju. Zašto su ostavili sablju, pitao sam se. Nije li ova provala zapravo bila neka vrsta oproštajne akcije Legije stranaca?
  Prije no što će nas majka pozvati na ručak, dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Moj stariji brat Javor pozvao me da dođem gore, u potkrovlje. Mislio sam da nakon onog noćas nećemo više razgovarati, da ćemo se izbjegavati, ali, eto, on me pozvao da dođem do njega. Kako ćemo pogledati jedan drugom u oči, pitao sam se, uspinjući se stepenicama.
  U Javorovoj sobi vladao je velik nered. Krevet je bio neraspremljen, krila ormara rastvorena, a njegove stvari porazbacane svud naokolo. Pored stola ležao je rastvoren moj kartonski kufer, do polovine ispunjen Javorovom odjećom.
  — Htio sam te pitati da li ćeš mi prodati taj kufer — rekao je, trpajući u nj svoj zimski pulover.
  — Šta će ti? Putuješ nekamo?
  — Ne. Htio bih se riješiti tog ogromnog ormara. Soba mi je ionako premala. Mogao bih stvari držati u tom kuferu.
  Objašnjenje je zvučalo idiotski, ali kako mi kartonski kufer nije više ni za šta trebao, rekao sam mu neka ga slobodno uzme.
  — Neću ga uzeti. Hoću da mi ga prodaš — rekao je mirno.
  — Ne treba mi ni kufer ni novac — rekao sam drhtavim glasom.
  — Bacio si one slike?
  — Jesam — otpovrnuo sam nesigurnim glasom, svjestan da tu predivnu kolekciju neću tek tako preboljeti. — Jeste li bili noćas? — upitao sam ga, nagađajući da on noćas nije bio s drugovima nego s Gocom.
  — Jesmo. Oko ponoći.
  — I zašto ste ostavili sablju? Je li to posljednja akcija?
  Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima.
  — Čuješ li me? Znači li ona ostavljena sablja da se Legija stranaca raspada?
  — Šta ja znam šta se raspada — rekao je nervozno. — Znam samo to da mije dosta svih tih neozbiljnih igara. Hoćeš li pare za taj kufer, ili nećeš?
  — Neću! Ništa mi ne treba! Ono što mi je trebalo, to si mi uzeo! — odbrusio sam, čudeći se i sam svojoj otvorenosti. Morao je shvatiti na šta ciljam, samo zadnji idiot ne bi shvatio.
  Dobacio mi je leden pogled, otpio malo iz boce, izvadio »Ibar« i zapalio. Onda ponudi i mene. Želio sam pripaliti jednu, ali ne njegovu. Bio sam uvrijeđen i pustio sam ga da dugo čeka s pruženom rukom u kojoj je držao paketić cigareta. Onda je odmahnuo rukom i strpao cigarete u džep.
  — Ništa ti nisam uzeo — kazao je mirnim glasom. — To između mene i nje traje već dva mjeseca. Nekoliko mi je puta rekla kako joj se čini da si zacopan u nju. Nije znala što da radi, kako da se ponaša. Rekao sam joj neka se drži normalno, pa da će te ta ludost valjda proći.
  — Ta ludost... — ponovio sam.
  —Da, ta ludost. Morao si biti malo pametniji i ne zanositi se nemogućim stvarima. Nisi nikad čuo da djevojke obično hodaju sa starijim dečkima?
  Šutio sam. Gadila mi se ta njegova logika, logika odraslog i starijeg, logika koja me činila slijepom i zacopanom budalom.
  — Onda kada smo otišli u ribolov, vi ste već...
  — Jesmo — rekao je kratko.
  Smrknulo mi se pred očima. Dakle, onda kad mi se činila najbližom, već je bila njegova.
  — I noću, kada te nije bilo kod kuće, bio si s njom?
  — Bio sam.
  — Tajili ste tu vezu samo zbog mene?
  — Ni govora! Tajili smo zbog njene majke. Zamisli šta bi joj majka kazala da je saznala kako joj kći hoda s gradskom barabom, povratnikom iz popravilišta.
  — Voliš li je? — upitao sam ga pun strepnje.
  Pošutio je, a onda odgovorio:
  — Šta ja znam.
  — Jesi li je jebo?
  Pogleda me razrogačenim očima, a onda se nasmije.
  — Šta ti sve nećeš pitati!
  Postidih se. Namjeravao sam se držati dostojanstveno, a sada sam sve zabrljao glupim pitanjem. Ah, kako sam se jadno osjećao tu pred njim, pred čovjekom koji je s Gocom provodio čitave noći. Mislim da je shvatio u kakvim sam govnima. Prišao mi je i uhvatio me za ramena.
  — Ne očajavaj, ne vrijedi to...
  Pogledao sam ga začuđeno.
  — Nisu žene vrijedne toga. Sve su one iste. Ako si propustio ovu, zgrabit ćeš već neku drugu. To ti je životno pravilo — rekao je, misleći valjda kako ću mu povjerovati.
  Shvatio sam da me počinje tješiti i postade mi neobično teško. Morao sam se što prije izgubiti, otići odavde... Nisam želio da me tješi, a još manje sam mu želio oprostiti.
  — Ne seri! — odbrusio sam. — Sve su to laži! Ti si baš ono što otac govori! Bitanga i ništa drugo!
  Zastao je i zamislio se, a onda odmahnuo rukom. Vidio sam da je razočaran, nije očekivao da ću mu i ja kazati ono što su mu govorili svi ostali.
  — No, dobro, jesam. A sada idi i misli što hoćeš — rekao je i vratio se svojim stvarima. Uzeo je saksofon i položio ga na vrh kufera. Kada je zatvarao kufer, već sam izlazio napolje, ne znajući da ću ubrzo požaliti...
  Navečer je u našu kuću banuo Gojko Kasumović. Večeras nije bio potišten, nego bijesan. Ubrzo se ustanovilo da je razlog tom bijesu njegova drugarica Hedviga, koja ga je danas po podne tako naljutila da je večeras za kaznu nije htio povesti sa sobom. Nije nam rekao na koji način ga je uvrijedila, ali je spomenuo nešto o tome kako će svojom popustljivošću do kraja pokvariti tog balavog mangupa, pa smo shvatili da je razlog njihovoj svađi morao biti Ðoko. Moja je brižna majka odmah rekla:
  — Ti se, Gojko, nećeš ljutiti ako sada odem do nje?
  Gojko je odvratio da se neće ljutiti, a kada je majka otišla, dodao je:
  — Uh, te babe!
  Sada su otac i Gojko mogli prionuti na »muške teme«.
  — Boga im njihovog, sada će najebati — rekao je Gojko za početak. — S ovim noćas prevršili su svaku mjeru. Provaliti u novo samoposluživanje, e, nećemo tako! Znaš, milicija je sad uzela stvari čvrsto u svoje ruke. Ispitat ćemo temeljito sve gradske mangupe, pa ćemo vidjeti neće li tko propjevati.
  Zazeblo me od Gojkovih riječi. Ako netko propjeva, propjevat će i o meni.
  — Sve su to nekakva mangupska posla — primijetio je moj stari. — Mislim da to s pravim kriminalom nema veze.
  — Jasno da su mangupska posla! Ali s kriminalom imaju veze! Dobro, ono u mrtvačnici bila je neslana zajebancija. Ali, ove dvije-tri posljednje stvari su provale. Ako zažmirimo na to, gdje će im biti kraj?
  — Pa, jesu li napravili veliku štetu? — upitao je otac.
  — Njihova sreća što nisu. Pritisli smo poslovođu, pregledali sve papire i ustanovili da je manjak nastao još jučer, kada je otvoreno samoposluživanje. Pokrao narod! Ma znaš, Pavle moj, pitanje je koliko je to samoposluživanje uopće dobro za naše ljude. Tamo će ti navaliti svi koji bi po kratkom postupku htjeli drmnuti nešto. I sad, čuvaj ti svu tu robu...
  — Znači, nisu ukrali ništa!
  — Ništa. Čak su i onu sablju, koju su hapili u muzeju, ostavili noćas u samoposluživanju. Ali, ipak su provalili, a to je kažnjivo! I bezobrazno! Mislim da nas oni zezaju. Htjeli bi nam valjda pokazati kako ne možemo izaći na kraj s njima.
  — Da, da... — zamišljeno će otac.
  — A ti, šta si tu zinuo? Zar nemaš svoja posla! — obratio mi se stari Kasumović. — Bokca ti tvoga, već je osam a ti još nisi u skitnji!
  Nisam znao što da mu odgovorim.
  — Luka, čuo si Gojka! Ne prisluškuj tu, nego se kupi van!
  — Čekaj, čekaj! — prekine ga Gojko. — Čujem da si se posvađao s onim mojim. Kako to? Pa toliko ste već godina najbolji prijatelji, a sada se svađate.
  Sledio sam se od straha. Pred očima mi se stvorio strašan razlog naše svađe. Što ću ako je Ðoko ispričao starom sve, čak i ono o fimozi?
  — Balavanderi neozbiljni! Svađate se oko bilo čega! No, ne krivim ja tebe, i onaj moj je onako na svoju stranu. Obijest je to, obijest... Da ste živjeli u naše vrijeme, naučili bi cijeniti neke stvari. Ovako...
  — Idem ja napolje — rekoh neodlučno.
  — Hajde, hajde! Izduvaj se, još je malo praznika ostalo. I onaj moj je već vani. Ako ga vidiš... ah, pa da, vi ne razgovarate — kazao je Gojko i nasmijao se.
  Prolazeći pored zgrade Okružnog suda, začujem glas s prozora:
  — Klinac, čekaj, idem i ja na korzo.
  Zastao sam i pričekao. Nakon nekoliko minuta Rudica se spustio stubištem i pošao sa mnom. Šutjeli smo. Mislim da smo obojica u posljednjih nekoliko dana doživjeli koješta što nam je davalo pravo na šutnju i zamišljenost.
  — Mislim da ću uskoro napustiti spidvej — rekao je iznenada.
  — Zbog toga što te nisu uzeli u reprezentaciju? Zbog toga što si ispao?
  — Ispao sam iz mnogih stvari. Možda baš zbog spidveja.
  Nisam znao na što misli i kakve spidvej ima veze s tim što ga je Rajka napustila. Možda ju je zbog spidveja zanemarivao? Tko bi ga znao!
  Krenuli smo mračnim drvoredom prema Gradskoj knjižnici, a onda nalijevo, prema korzu. Šetača je bilo malo, što je bio prvi pouzdan znak da su praznici pri kraju, a ljeto na izmaku. Zastali smo pred kinom i pogledali plakat. Igrao je »Strijelac u zelenom« po Edgaru Wallaceu, ali posljednja predstava već je bila počela. Čudno kako mi je ta filmska poslastica promakla, pomislio sam. Valjda je i to znak nečeg, znak duševnog nereda koji me obuzeo. Krenuli smo dolje, prema gimnaziji.
  — Kako je bilo noćas? — upitah ga. Nečim sam morao prekinuti tu nepodnošljivu šutnju.
  — Usrano — procijedio je kroza zube.
  — Znaš zašto nisam došao?
  — Znam. Bolje je što nisi...
  — A ona sablja koju ste ostavili, je li to znak da se Legija stranaca raspušta?
  Nije odgovorio. Umjesto toga, predložio mi je da sjednemo na rub okrugle fontane koju su proljetos bili postavili ispred kavane. Sjeli smo. Slušali smo traljavo tandrkanje kavanske glazbe u kojoj više nije bilo češkog saksofona.
  — Zbilja, šta je s Javorom? Ne svira više u kavani?
  — Šta ga ne pitaš — odvratio sam nervozno. Nisam želio da večeras spominjemo Javora.
  — Pitao sam ga. Neće mi reći. Pravi se Englez.
  Onda se Rudica zagledao u osvijetljene prozore neuglednog hotela, zapravo svratišta, koje je bilo smješteno na prvom katu Gradske kavane.
  — Znaš li da su gore?
  — Tko to? — upitah.
  — Vozači. Večeras su stigli. Svi Austrijanci i veći dio naših. I Ljubiša Hraminski je stigao popodnevnim vlakom. Otišao je do Gojka, ali je našao zatvorena vrata. Mislim, da je Gojko bio kod kuće, ali se pritajio, samo da se ne vidi s njim.
  — Zašto bi to učinio?
  — Zbog mene — rekao je Rudica i duboko uzdahnuo. — Znaš, nikad nisam imao oca i katkad mi se čini... katkad poželim da ga imam i da bude poput Gojka. Strog je i grub, ali ga mogu lako zamisliti kao rođenog oca.
  — Zašto ga onda zoveš »gazda«?
  — Možda baš zbog toga — zamislio se Rudica. — Otac ti je uvijek neka vrsta gazde.
  Bio je u pravu, samo meni, koji sam imao oca, ta vrsta gazdovanja išla je grozno na živce.
  — Dođi sutra na renban. Reprezentativci počinju s treningom. Pokazat ću ti sve Austrijance. I europskog prvaka Klugea.
  — Jesi li ikad vozio protiv Austrijanaca?
  — Nisam.
  — A kada bi vozio, bi li imao kakve šanse?
  — Ne znam — rekao je nakon kraćeg razmišljanja. — Možda bih imao. Baš zato što sam skroz razjeban, što mi je pun kufer svega. Odvezao bih par dobrih trka i. onda sve poslao k vragu.
  — Ali, zašto? — pravio sam se da ne znam zbog čega mu je pun kufer svega.
  — Daj, klinac, ne pravi se blesav! Kao da ne znaš.
  — Zbog Rajke?
  Kimnuo je potvrdno glavom.
  — Ali to nije vrijedno patnje. Ne očajavaj. Ako si propustio Rajku, zgrabit ćeš neku drugu — stao sam ga tješiti Javorovim riječima.
  — To sam i ja mislio. Ali, ne ide... Stalno mi je pred očima. Kog vraga je našla u onom sirovom tipu?
  — Možda joj se učinilo da je veći muškarac od tebe?
  Pogledao me ljutito. Asu spidveja i legionaru takve se stvari ne smiju govoriti.
  — Misliš da bi Blondino imao snage da sjedne na motor od petsto kubika pa da sa sto na sat, okružen još trojicom vozača, pojuri u zavoj? Misliš da bi jebeni Blondino imao hrabrosti da počini sve ono što smo mi kao legionari počinili? A toj glupači ni to nije bilo dovoljno! Nije joj bilo dosta što ima dečka spremnog na legionarske pothvate... Tražila je preko kruha pogače!
  — Ne ljuti se, nisam mislio tako — pokušah ga umiriti. I u taj čas jedna mi misao sijevne glavom.
  Pa ta se budala hvalila pred ženskom da je u Legiji stranaca!
  — Ti si joj rekao za Legiju? — upitah ga strogo.
  Sada je on bio malen i uplašen. Izbrbljao se pred Rajkom, izbrbljao se i preda mnom. Znao sam da je to učinio u trenutku očaja, da ju je tim priznanjem htio opčiniti i vezati uza se.
  — Rekao si? — upitah ga još jednom.
  — Natuknuo sam joj — otpovrnuo je tiho glasom punim pokajanja. — Ali, ona je povjerljiva osoba.
  — Dobro, dobro! Ona je cura u redu! — rekao sam, pitajući se nije li i onaj idiot Javor rekao istu stvar Goci. Sigurno jest! Pa sve su to luđaci kojima takve budalaštine pristaju!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:07 am

16.


  Već u deset prije podne činilo se da će se grad rasprsnuti od nesnosne buke koja se širila s lokalnog trkališta, popularnog renbana. No, nikom nije padalo na pamet da se zbog toga buni, jer je ta zaglušna buka bila znak događaja godine, dvoboja naših i austrijskih vozača. Zgrabio sam sa stola komadinu kruha i odjurio na gradski stadion. Opijen urlicima moćnih strojeva i mirisom sagorjela špirita, ćutio sam veliko uzbuđenje pred onim što će se sutradan odigrati. A da bih u potpunosti uživao u sutrašnjem događaju, morao sam prisustvovati i današnjem treningu.
  Stadionom se vrzmalo mnogo znatiželjnika svih uzrasta. Visoki, stasiti vozači u tijesnim kombinezonima od kože šetali su naokolo, odmarajući se između dvije probne vožnje. Sportski funkcionari u sivim odijelima i treneri u plavim trenirkama razgledali su startne pozicije, kvalitetu šljake, zaštitnu ogradu i sve ono što je važno za sigurnost vozača i uspjeh utrke. Ali najživlje je bilo u ograđenom stoku za vozače. Tu se vidjela sva sila kombija s našim i austrijskim registracijama, mnogo motora, uglavnom »FIS-ova« i »ESSO-a« oko kojih su se vrzmali vozači i mehaničari u plavim kombinezonima, bezbroj metalnih kanistera, kovčežića s alatom i još mnogo drugih stvari koje su činile život i svijet spidvej vozača. Pokraj rampe, koja je dijelila stok od staze, stajala je velika crvena cisterna, čija je svrha bila da s vremena na vrijeme ovlaži stazu i na taj način spasi vozače i publiku od gušenja u gustim oblacima crvene prašine. Pored cisterne stajala je grupica gradskih mladića, sretnika kojima je povjerena dužnost guranja vozača, jer se spidvej motori pale jedino guranjem vozača.
  Oslonjen na ogradu vozačkog stoka, promatrao sam natjecatelje, nastojeći ih prepoznati. Vidio sam državnog prvaka Plemenčića kako stoji pored svog »FIS—a« i pije neko osvježavajuće piće. Medu gomilom mehaničara spazio sam i Dagvarta, mog omilje-nog vozača koji je titulu prvaka izgubio samo zbog jednog nesretnog pada. Jože Vreg čučao je pored žutog kombija iz kojeg su upravo iskrcavali njegov »ESSO«, posve nov i sjajan. Na istočnoj strani stoka spazio sam i debelog selektora Ljubišu Hraminskog kako tumači nešto mladom i golobradom vozaču, možda baš onom novajliji Mehmedbegiću. Da je sve teklo po planu, sada bi se ovim prostorom motao i Gojko Kasumović i zabavljao vozače dosjetkama i vicevima. Ali, stvari uopće nisu tekle po planu!
  U tom trenu netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se.
  — Klinac, ipak si došao.
  Bio je to Rudica. Nosio je hlače od smeđeg samta i košulju s dugim rukavima, zelene, vojničke boje. Odjeven »civilno«, djelovao mi je neobično, nestvarno. Ovo je bio njegov, vozački, trkački ambijent, ovdje se morao pojaviti u kožnom kombinezonu, i to onom francuskom s lubanjom na grudima.
  — Ima li još kakvih šansi da nastupiš? — upitah ga?
  — Pa zar ne vidiš kako sam obučen? — rekao je uz namješten smiješak. Mene nije mogao isfolirati, znao sam da mu je teško, teže no ikad. — Samo još onaj bedasti Papak vjeruje u čudo. Misli da će se netko ozlijediti na treningu i meni ustupiti mjesto.
  — Mogu li naši dobiti Austrijance?
  — Baš ih gledam kako voze. Mislim da su u izvrsnoj formi. Nemamo što tražiti. Samo uz ludu sreću... Pogledaj tamo onog koščatog, sijedog... to ti je Reinchard Kluge, aktualni europski prvak. Uspio je tući čak i Engleze u Londonu. Vidjet ćeš kad izađe na stazu... Takvu vožnju još nisi vidio. A onaj tamo, niski, pomalo pogrbljeni, to je Karl Reizl, njihov drugi vozač. Nema među našima nikog tko bi mogao tući Klugea i Reizla. Ni u snu!
  — A onaj tamo, onaj debeljuškasti?
  — Kokoschka! Njega bi možda mogao dobiti Plemenčić. Ili Dagvart. Kada bi i vozio najbolje što može i umije.
  — A koji je Winkler?
  Rudica je pogledao naokolo.
  — Ne vidim Winklera. Možda još nije stigao. Ni s Winklerom nema šale. Ravan je našim najboljim.
  Eno, tamo vidim Gomperza i Wintera. Njih može tući dobar dio naših, ali to će biti bez većeg značaja, jer je snaga Austrijanaca u Klugeu i Reizlu, koji će kao vihor projuriti kroz takmičenje i pobrati toliko bodova da ih naši više neće moći dostići. Njih dvojica mogu osvojiti dvadeset devet bodova. Evo, Kluge i Reizl izlaze na stazu, idemo do starta...
  Okrenuli smo se i požurili. Motori Klugea i Reizla već su brektali. Rudica i ja pripili smo se uz zaštitnu ogradu uz sami start, kojem su se uz strašnu buku približavala dva najbolja austrijska vozača. Startna guma odskočila je uvis i vozači su punim gasom odjurili u zavoj.
  — To je pjesma, a ne vožnja — rekao je Rudica u zanosu. U očima mu je bljesnuo čudan sjaj. Znao sam, poželio je da je tamo s njima, da vozi, da se bori...
  Kluge i Reizl odvezli su dva divna kruga, a onda otpustili gas i krenuli prema stoku.
  — Tko su ova dva genija? — pitao je Ðoko koji se odnekud stvorio.
  Kako ga Rudica nije čuo, odgovorio sam mu ja.
  — Kluge, europski prvak, i Reizl, drugi austrijski vozač.
  Ðoko me značajno pogledao. Zanimalo me kako će reagirati, hoće li mi oprostiti i zaboraviti na našu svađu. Prekršio sam nepisano pravilo ponašanja zavađenih ljudi. Progovorio sam. Sada on može učiniti samo dvije stvari. Okrenuti mi leđa i otići, ili — nastaviti razgovor i na taj način pristati na pomirenje.
  — Protiv njih naši sigurno nemaju šanse? — rekao je, dok mu se lice razvlačilo u osmijeh.
  — Imali bi kada bi i Rudica vozio — kazao sam, osjetivši iznenadnu ljubav prema Rudici i Ðoki. Što bih ja bio bez njih dvojice!
  — Klinac, ne seri! Klugea bih mogao tući samo kad bih si nabio raketu u guzicu. Gledaj sad ovo!
  Na renbanu su se već nalazili Dagvart i neki nepoznati mi austrijski vozač. Dagvart je imao preko nosa nabijenu kockastu maramu, a Austrijanac plastičnu masku.
  — Tko je ovaj? — pitao je Ðoko.
  — Max Jaeger — odvratio je Rudica.
  — Max Jaeger — ponovio sam ja.
  Jaeger i Dagvart nisu se borili. Odvezli su tri troma, rutinska kruga i otišli u stok. Jaeger čak nije ni spuštao nogu u zavoju.
  — Mali, tražio sam te — začusmo glas iza naših leđa. Okrenusmo se. Pred nama je stajao debeli Ljubiša Hraminski s bijelim kačketom na glavi.
  — Oh, to ste vi! Dobar dan — rekao je Rudica prilično ravnodušno.
  — Šta radiš, bre? Ti se sigurno ljutiš na mene što te nisam uzeo da voziš sutra. Al' moraš da budeš strpljiv, dok stasaš... Ljubiša misli na sve, prevashodno na mlade. Treba samo da se dokažeš na sledećem prvenstvu pa ću da te uzmem...
  — Lijepo od vas! — rekao je Rudica. — Samo, gdje su vam se to dokazali Pantić i Mehmedbašić?
  — Ih, bre, što si sitničav! Mehmedbegić, a ne Mehmedbašić, stvarno se još nije dokazao, al' moro sam da uzmem i jednog Bosanca. Da im podignem moral. Ti ne znaš koliko će to da deluje na popula-rizovanje spidveja u Bosni. Pa ti, bre, znaš da Ljubiša veruje u tebe i zna da si bolji od Mehmedbašića...
  — Mehmedbegića — ispravi ga Rudica.
  — Dobro, dobro! A gde ti je Gojko? Obijam mu vrata, a njega nigde! I taj mora da se žestoko uvredio! E, moj Križane, svi biste vi trebalo da dođete na mesto saveznog, pa da vidite kako je meni i na šta sve moram da mislim dok sastavljam državni tim — govorio je Hraminski, pomalo obranaški. Rudica mu je htio nešto kazati, ali su ga spriječili novi vozači koji su se pojavili na stazi: Horvat, Vreg i Mehmedbegić. Vratili smo se kružnom trkalištu. Vreg je vozio vrlo brzo, naročito dobro u zavoju. Horvat je isto tako bio dobar, jako je napredovao. Vozio je lijepo, elegantno, ali za Austrijance pre-sporo. Mehmedbegić je bio priča za sebe. Njegova mlaka vožnja mogla je imati smisla samo kao oblik popularizacije spidveja u sredini gdje je taj sport još uvijek u povojima. Ono što je Rudicu raspalilo bila je činjenica da je i Mehmedbegić vozio novi »FIS«.
  — Vidiš li ti to! A ja ću umrijeti na onom pretpotopnom »JAP-u«.
  Čas kasnije Ðoko, Rudica i ja već smo bili pored tribine pod velikim šatorom, gdje se tržila prasetina, janjetina, kotlovina, kobasice i osvježavajuća pića poput »kokte«, sode, žutog i zelenog krahla.
  — Stari mi je dao džeparac za idući mjesec — kazao je Ðoko i naručio kilu prasetine i tri zelena krahla s keramičkim zatvaračima. Točno toliko iznosio je njegov mjesečni džeparac. Stali smo oko visokog drvenog stola i počeli tamaniti masnu prasetinu. Ustanovilo se da i Rudica ima neki dinar, pa smo naknadno kupili par kobasica i tri pušla mladog luka. Bila je prava uživancija klopati slasnu mesinu sred mirisa dima i špiritusa, i buke spidvej motora.
  Onda je pored ugostiteljskog šatora prošla moja izgubljena ljubav Goca Babić, bestidna priležnica mog propalog brata. Rudica ju je prvi spazio.
  — Goca, Goca! — povikao je. — Dođi k nama! Puni smo klope!
  Ona ga je primijetila, nasmijala se i krenula prema nama.
  Mislio sam da ću propasti u zemlju. Zašto ju je zvao? Nisam želio susret s njom, nikako to nisam želio!
  Onda je i ona ugledala mene i stala napol puta. Vidjelo se da premišlja, i da sam ja razlog tom premišljanju.
  — Ne mogu — viknula je. — Ne smijem jesti, stara me čeka da dođem na ručak.
  — Dođi, ne moraš jesti — navaljivao je Rudica.
  — Ne, ne mogu! Prijateljice me čekaju — doviknula je i otišla prema izlazu.
  Pao mi je kamen sa srca. Bilo mi je lakše, ali više nisam mogao jesti. Gledao sam u onu glupu i besmislenu prasetinu, misleći sve više na Gocu. Ðoko je sigurno shvatio da je Goca uzrok mom neraspoloženju, ali nije mogao znati sve ostalo, sve ono što se u ovih nekoliko dana naše zavade odigralo.
  — Čekajte — rekao sam iznenada i krenuo prema visokim jablanima koji su opkoljavali stadion sa sve četiri strane. Hladni me krahl natjerao na pišanje. Stao sam podalje od ljudi, okrenuo se prema stablu, izvadio pimpača i pokušao prevući kožicu preko glavića. Nije išlo. Ta prokleta stvar bila je valjda neizlječiva. Nikad više neću imati nikakva posla sa ženama, pomislio sam, puštajući dug mlaz prema visokom jablanu.
  Popodne sam proveo na bazenu. Potom sam se vratio na tanku, neukusnu večeru, a onda izjurio napolje prema kavani, gdje je te večeri bilo vrlo živo. Polovica vrtne restauracije ostala je građanstvu, a druga je polovica bila uređena za svečanu večeru u čast vozača i ostalih gostiju koji su došli radi utrke. Sjedio sam za jednim stolom u društvu Ðoke, Rudice, Sermeka i Gotice, koji nas je častio jer je tog dana uspio položiti popravni i maturirati s radnjom iz biologije. Gledali smo prema onom dijelu kavane gdje su se nizali govori i zdravice. Vozači su se smijali, pljeskali i pijuckali. Kako je vrijeme prolazilo, barijere između vozača i građanstva polako je nestajalo i sve se stapalo u opće veselje i ples.
  U jednom trenu za našim se stolom stvorio Surla, bubnjar kavanskog orkestra. Tražio je baš mene.
  — Čuj, Mraz, gdje ti je brat? Nema ga već nekoliko dana.
  — Fućka mi se za njega! Traži si ga sam! — odvratio sam drsko.
  — Ne može to tako. Imamo ugovor do prvog, a njega već nekoliko dana nema. Reci mu da mu ja garantiram da za kolovoz neće dobiti ni dinara honorara.
  — Daj me pusti na miru! Goni se!
  Surlu je to naljutilo. Unio mi se u lice.
  — Slušaj ti, balavac, tako se sa mnom ne razgovara. Mogao bi popljugati par po njušci! Onda mu se lice naglo izobličilo od bola. Jauknuo je i poskočio.
  — Oprostite — rekao je nevinim glasom Sermek, koji ga je iz sve snage nagazio. — Oprostite, gospodine Surla, ali ako se odmah ne udaljite od stola, nećete više moći bubnjati. Bit ćete, naime, izbubnjani!
  Surla se zacrvenio od bijesa, ali je otišao.
  Oko deset sati vozači su se počeli razilaziti. Ostalo je tek nekoliko naših, dobro raspoloženih, koje Ljubiša Hraminski nikako nije uspijevao otjerati u krevet. I tada se dogodio mali skandal. Gomila svijeta natiskala se oko hodnika koji je iz vrtnog dijela kavane vodio do nužnika. Potrčao sam da vidim što se to događa. Ali, kako se nisam mogao probiti između znatiželjnika, morao sam se osloniti na ono što su pričali. Čini se da se sve zbilo ovako: Konobar Pilko našao je pred muškim nužnikom onesviještenog mladića. U prvi mah učinilo mu se da se radi o posve uobičajenoj stvari, o zaspalom pijancu. Međutim, ubrzo se ustanovilo da je mladiću iščašena ruka, i da mu je vilica malko raskrvavljena. Pilko je pozvao šefa sale koji je onesviještenog polio hladnom vodom. Mladić se probudio i rekao da ga je netko iz sve snage opalio vratima dok je izlazio iz nužnika Kako je u tom trenu bio u nužniku, a ruku ispružio napolje, udarac vrata ozlijedio mu je ruku. Zajaukao je i pojurio napolje, ali ga je u mračnom hodniku dočekala nečija šaketina. Pao je i sad jedva može micati rukom. Pristizali su znatiželjnici, konobari, kuharice... Ubrzo se na mjestu događaja stvorio i liječnik Kopešić, koji je pregledao mladiću ruku i ustanovio iščašenje.
  Netko se gurao kroz znatiželjnu gomilu. Ljudi su negodovali i vikali na nepristojnog debeljka koji ih je razmicao i udarao laktovima.
  — Pustite me, ja sam Hraminski — govorio je, ali to većini ljudi nije ništa značilo.
  — To je državni selektor! Pustite ga! — viknuo je netko sa strane. Nakon toga ljudi su se počeli razmicati. Hraminski se uspio probiti do ozlijeđenog mladića, a onda je zastao, opsovao i uhvatio se za glavu.
  Mladić s iščašenom rukom bio je reprezentativac Igor Horvat, vozač zagrebačkih »Krila«.
  Kući sam se vratio oko jedanaest i zatekao naše vječite goste Gojka i Hedvigu Kasumović. Sjedili su za kuhinjskim stolom i nešto pripovijedali s mojim starcima. U potkrovlju nije bilo svjetla; Javor, dakle, nije kod kuće. Nisam se želio najavljivati starcima, nego sam sjeo na verandu i počeo prelistavati novi »Globus«. Premda je otac muku mučio s parama, novine je i dalje kupovao. I to gotovo sve. Valjda nije htio ispasti iz političkog grifa.
  Onda sam u glavi počeo krojiti sjajan plan. Volio sam Gocu. Moj bestidni brat izigrao me prisvojivši je za sebe. Sada bih mu se mogao lako osvetiti i lišiti ga Goce za sva vremena. Ako Goca voli Javora, osveta će biti dvostruka. Lišio bih Javora Goce, ali i Gocu Javora. Patili bi tako oboje. Treba samo prijeći tih nekoliko koraka do kuhinje i starom Kasumoviću ispričati sve o Legiji stranaca. To bi bilo dovoljno da Javora smjeste u zatvor. Činjenično je i to da sam i ja upleten u njihove huliganske rabote, međutim, moje je sudjelovanje malo, neznatno. Ovakva bi mi prijava čak mogla dati i pravo na oprost. Uostalom, mogao bih se pogoditi s Gojkom. Ja njima sve o Legiji stranaca, a on meni garanciju da me nitko neće taknuti.
  Ustao sam i krenuo prema kuhinji. Sad ti je odzvonilo, Javore! Onda sam iznenada zastao, zgrožen nad vlastitom podlošću. Pa zar bih zbog jedne obične ženske mogao postati izdajica i uvaliti brata u govna? I ne samo brata! Stradao bi i Rudica, moj dragi Rudica. Stradali bi i Sermek, i Papak, pa i Gotica! Ne, to ne mogu uraditi! Kako mi je tako nešto moglo uopće pasti na pamet? Želio sam pljunuti na sebe sama, prasnuti se po glavi, kazniti se nekako...
  Zastao sam pred kuhinjom. Starci su i dalje razgovarali.
  — Dakle, taj posao je ipak siguran. Bit ćeš poslovođa izuzetno uspješnog kolektiva. Nevolja je samo u tome što ćeš morati potegnuti malo dalje. Ali, i na to se čovjek navikne. Šta misliš, kako je oficirima i supovcima?
  — Natječaj su raspisali! — zanimao se otac.
  — Čekaju da kažeš »da«. Onda će odmah raspisati natječaj. Pristaješ li?
  Otac je zašutio, zadubio se u misli. Vidjelo se da donosi važnu i veliku odluku.
  — Pristajem — rekao je tiho.
  — E, u to ime onda popijmo! — veselim će glasom Gojko.
  Začulo se zveckanje čaša. Stari je konačno dobio nov posao, pomislio sam, i sam radostan zbog toga. Nadao sam se da će taj posao biti mirniji i bolji od onog u »Napretku«, koji mu je požderao sve živce.
  Ušao sam u kuhinju i pristojno pozdravio.
  — Oho, u dobar čas, mladiću! — razdragano će Gojko. — Otac ti je upravo dobio nov posao.
  — Odlično! — rekao sam, a onda nadodao: — Stric Gojko, pomirio sam se s vašim Dokom. Sada smo opet najbolji prijatelji.
  — Tako i treba! — rekla je drugarica Hedviga.
  Prenulo nas je zvonce, netko je bio na ulaznim vratima.
  — Tko je to u ovo doba? — začudio se otac. — Zaključao si kada si došao?
  Kimnuh glavom.
  — Možda je Javor? — ponadala se majka.
  — Ma drek! — kazao je otac. — Taj se više neće vratiti iz skitnje! Osim toga, on ne bi zvonio, on bi preskočio ogradu...
  Otac je ustao i odvukao se do prozora. Čuli smo ga kako s nekim razgovara, a onda se brzo vratio.
  — Gojko, to je Cafuk, tebe treba. Kaže da neće ulaziti. Moli da dođeš na prozor, ima ti nešto važno saopćiti.
  — Cafuk? — začudio se Gojko i otišao do prozora.
  Znao sam smiješnog Lojzeka Cafuka, vodoinstalatera, inače tajnika volontera auto-moto kluba »Vihor«. Zbog čega bi on u pola noći trebao Gojka? No, tko će znati njihove motorističke poslove!
  Nakon tri-četiri minute Gojko Kasumović ušao je u kuhinju s licem najsretnijeg čovjeka na svijetu.
  — Slušajte dobro — počeo je drhtavim, uzbuđenim glasom. — Lojzek Cafuk bio je večeras na svečanoj večeri u kavani. Ja nisam htio otići samo da se ne bih morao susresti s Hraminskim. Dakle, svečana je večera završila i Hraminski je poslao Cafuka da me nađe živog ili mrtvog i javi mi da Horvat sutra ne može nastupiti zbog ozljede... I... i... da će umjesto Horvata boje FNRJ braniti, znate tko?
  — Nije moguće! — zinuo je moj otac.
  — Tko? — pitala je glupo i naivno moja majka.
  — Hura! — viknuo sam ja.
  — Rudica Križan! — zaurlao je Gojko Kasumović, uzeo čašu iz koje je pio rakiju i zavitlao je prema zidu. — Rudica Križan prvi put u reprezentaciji! Zamislite! Jedan »vihoraš« u najboljoj selekciji! I to ne kao rezerva, nego na Horvatovom mjestu s brojem dvanaest!
  — Gojko, tvoj tlak! — rekla je njegova supruga zabrinutim glasom.
  — Ma pusti me! Jebeš tlak! Glavno da Rudica sutra vozi! Idem mu smjesta javiti.
  — Kod kuće je — rekao sam. — Vratili smo se zajedno iz kavane.
  — Odlično, mali, evo ti za bombone, pardon, za piće — rekao je teatralno i pružio mi novčanicu od sto dinara. Sljedećeg trena već je nestao, zaboravljajući i na nas i na svoju drugaricu Hedvigu.
  Ustao sam od stola i otišao u Javorovo potkrovlje. Želio sam mu ostaviti poruku, napisati mu da Rudica sutra ipak vozi. Ako se kasno noću vrati, red bi bio da sazna. Vijest koju je donio tajnik Cafuk toliko me raspoložila da sam Javora gotovo prestao mrziti.
  Ušao sam u potkrovlje i začudio se redu koji je vladao u Javorovoj sobi. Krevet je bio pospremljen, stol počišćen, ormar uredno zatvoren i sve, baš sve, bilo je na svom mjestu. Sve, osim onog mog kartonskog kufera i saksofona. Njih nije bilo nigdje!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:08 am

17.


  Tog značajnog dvadeset petog kolovoza probudio sam se kasno. Pogledao sam na sat, bilo je već skoro devet. A danas se nije smjelo kasniti, jer je dan mnogo obećavao. Pogledao sam prema prozoru, nebo je bilo vedro i posve plavo, pravo vrijeme za veliku utrku! Krenuo sam se obući, razmišljajući kako da organiziram vrijeme i da ništa ne propustim. Trebalo je otići do Rudice, zatim na renban gdje će već ujutro biti živo, potom stići na ručak, a onda hitno u kavanu gdje će se moći doznati najnoviji podaci i tračevi iz vozačkog stoka. Umio sam se na brzinu, obukao lagane hlače od crnog glota i kariranu košulju i sjurio se u kuhinju da nešto na brzinu progutam.
  Otac je sjedio u kuhinji i čitao novine.
  — Šta ima za doručak? — upitao sam.
  — Jarebice u vlastitom sosu — odvratio je mrzovoljno i prihvatio se križaljke.
  Otišao sam u smočnicu, pronašao tri uvenule paprike, dva kvargla i kruhi vratio se u kuhinju.
  U taj čas otvorila su se ulazna vrata na kojima su se pojavila dva milicajca. Jedan od njih bio je Mensur, drugog nisam poznavao.
  — Zdravo, druže — rekao je Mensur, iskoračivši naprijed. Onaj drugi ostao je na vratima.
  — Da li je na ovoj adresi prijavljen sa stalnim boravkom Javor Pavla Mraz, rođen 1943., kažnjavan, bez zanimanja?
  — Zdravo, Mensure! Boga ti, pa što to pitaš, ti barem znaš — odvratio je moj otac, podigavši pogled s rastvorenih novina.
  — Znam, al' takva je procedura.
  — Stanuje. Šta će ti?
  — Imamo nalog da ga privedemo. Zbog osnovane sumnje da je dana 15. srpnja po članu...
  — Mensure, molim te! — prekine ga moj stari. — Nemoj sad raspaliti po članovima i paragrafima, nego reci zbog čega ga trebate.
  Stajao sam na vratima smočnice, sav premro od straha. Milicije sam se bojao kao vraga, nisam ih volio ni vidjeti ni čuti...
  — Ma to je zbog onog u mrtvačnici, pa onda ono u kiosku mljekare, pa krađa sablje, provala u samoposluživanje — nizao je Mensur mračnu nisku Javorovih grijeha. Javorovih, ali i mojih. Čekao sam da završi s Javorom, pa da počne sa mnom.
  Otac je ustao i zinuo od iznenađenja.
  — Sunce mu njegovo... pa to je onda ona Legija stranaca. Majku mu... a koliko sam ga puta tjerao da mi prizna... Je li, Mensure, to je zbog Legije stranaca?
  — Tako mu dođe. Legija ili ne, sve je to kažnjivo!
  — Pa kako ste doznali!
  — Imamo prijavu.
  — Čiju?
  — Šta ja znam. A i da znam, ne smijem kazati.
  — Je li, Mensure, a zna li Gojko Kasumović za to?
  — Mislim da ne zna. Izgleda da je ujutro odmah otišao na renban.
  Stari je zašutio. Vidio sam da se dvoumi da li da digne ruke od svega, ili da se pokuša osloniti na Gojka.
  — Pa gdje je, druže Pavle? — pitao je milicajac Mensur. — Moramo ga privesti, imamo i druge...
  Gotovo je, pomislih, u te druge spadam i ja!
  — Pravo da ti kažem, ne znam. U sobi nije. Uopće, rijetko je kod kuće, skita se naokolo. Ako ne vjeruješ, eno, gore mu je soba pa pogledaj.
  — Nemam nalog za pretres.
  — Ma kakav pretres! Idi samo gore i pogledaj.
  Onda milicajac Mensur došapne nešto kolegi koji krene u Javorovo potkrovlje.
  — Šta kažeš, druže Pavle, hoćemo li danas pobijediti Austrijance? — upitao je Mensur, čekajući da mu se kolega vrati.
  — Šta ja znam. Teško.
  — Eh, kada bismo samo uspjeli! — uzdahnuo je Mensur. — To si tako želim. Znaš, taj Austrijanac ti je isto što i Švabo.
  — A jesi li čuo da mali Križan danas ipak vozi za reprezentaciju? — zapitao ga je stari.
  — To će već teže ići. I on će danas biti priveden zbog iste stvari.
  — I Križan!? — zinuo je moj stari. — Pa šta je to, čitav grad je poludio!
  — Nema ga gore — rekao je Mensurov kolega silazeći niz stubište.
  — Ništa ne razumijem, druže Pavle — kazao je Mensur. — Ti si mu otac, a ne znaš gdje je. Kada je zadnji put bio kod kuće?
  — Nećeš vjerovati, ali ni to ne znam. On ti dolazi kad hoće, a odlazi isto tako. Pitaj njegove pajdaše.
  — Uh, kakav si ti to otac?
  — A kakav je on sin? — rasrdi se stari. — Pitam ja tebe kakav je on sin?
  — Pa i to je, pravo kažeš. Eh, da je on moj sin, vidio bi već svog...
  — Mensure! — prekine ga otac ljutito. — Tvoj sin doduše nije bio ni u popravilištu ni u Legiji stranaca, ali je propao u nekoliko škola za redom.
  Mensur se zacrvenio i počeškao iza uha.
  — Imaš pravo... danas nitko nema sreće s djecom. Nego, slušaj, vi dobro znate da imate obavezu da odmah obavijestite SUP, ako doznate šta o Javoru. Jasno? — Rekao je Mensur i krenuo napolje.
  — A ja? — otelo mi se iz usta. Mislio sam da je nakon Javora red na meni. Pa neće valjda prvo otići po Rudicu, a onda se vraćati po mene!
  — Što ti! I na tebe se to odnosi! Ako nešto saznaš, odmah da si nam javio — strogim će glasom Mensur.
  Nakon što su milicajci izašli, stari se nervozno ushodao po kuhinji.
  — Boga mu bogovog, sad će stvarno najebati! Pa gdje je on zapravo? Znaš li ti?
  — Sigurno već daleko — rekao sam tihim glasom.
  — Šta time hoćeš kazati?
  — Uzeo je moj kartonski kufer i u njega potrpao stvari. Noćas sam bio u njegovoj sobi. Tamo više nema ni kufera, ni saksofona.
  — I šta to znači?
  — Mislim da je zbrisao.
  Što se tog jutra zbilo s Rudicom Križanom, uspio sam tek naknadno doznati iz pričanja drugih. Naime, kako je stvar ubrzo poprimila karakter senzacije, o svemu se mnogo govorkalo i pričalo.
  Rudica Križan upravo je spremio kožni kombinezon u plavi »brocak« i krenuo napolje, kad su mu u sobu banuli milicajac Mensur i onaj njegov kolega. Objasnili su mu radi čega su došli, na što je on samo uzdahnuo, vratio francuski kombinezon u vitrinu i sišao s njima niz stubište.
  U taj čas pred Rudicom i milicajcima stvorio se zajapureni Gojko Kasumović.
  — Kuda ga vodite, sunce vam božje? — viknuo je na plavce.
  — Ali, Gojko, ti valjda još ne znaš. Moramo ga privesti, jer je... — tumačio je Mensur.
  — Sve ja znam! Sve sam čuo! Ali danas to ne možete uraditi! On poslije podne vozi za reprezentaciju!
  — Badava je, gazda! Sve je propalo! Vozit će netko drugi — rekao je potištenim glasom Rudica.
  — Ma šta je propalo! — nije se dao Gojko. — Slušaj, tebi ću ja lično zapapriti zbog te Legije stranaca! Ti da mi to napraviš! Ali, to će pričekati! Prvo moraš nastupiti. S reprezentacijom nema zajebancije!
  — Gojko, ne možemo protiv propisa. Naređeno nam je da ga privedemo...
  — Nema privođenja! — derao se Gojko na Mensura, — Godinama ja čekam na ovaj dan, na to da netko iz »Vihora« vozi u reprezentaciji i sada biste vi to htjeli zajebati tim hapšenjem. Ne dolazi u obzir! Čujete me? On će danas voziti za reprezentaciju, pa kud puklo da puklo! A nakon toga ga možemo svi skupa hapsiti, ako treba i pet puta dnevno!
  — Ali, naređeno nam je...
  — Tko vam je naredio?
  — Delić.
  — Onda Delić ne zna da ova bitanga danas vozi za reprezentaciju...
  — Zna. Svejedno nam je naredio — tumačio je Mensur, manji od makova zrna pred razgoropađenim Gojkom.
  — Neka zna! Pustite vi Delića meni, ja ću to srediti. To se vas ne tiče. Pustit ćete ga, on danas mora voziti... Evo, ti ćeš, Mensure, danas čitav dan biti s Križanom i paziti da ne pobjegne. A nakon utrke možeš ga uhapsiti. Samo ne pred ljudima.
  — Ali to nije po propisu!
  — Pusti ti to meni! Ja znam šta radim i ja odgovaram. Napisat ćete izvještaj i u njemu navesti zbog čega ga niste priveli ujutro, nego tek navečer. A ja ću vam to potpisati.
  — Ali...
  Sada je Gojko bio već na rubu živaca.
  — Nema ali! Ako nećeš, ja ću iz ovih stopa otići na renban i obavijestiti novinare da je zbog tebe, Mensure, državna reprezentacija nekompletna. To će sutra izaći u svim novinama i ti si najebo ko žuti! Gojko je poput kakva pokeraša zaigrao na blef. Naivni Mensur progutao je udicu.
  — Dobro, Gojko — rekao je pomirljivim glasom — ali sve to ide na tvoju dušu. Da znaš, ja perem ruke. Reći ću Deliću da si mi ti naredio...
  — Dobro, dobro, dobro — vikao je Gojko — reci Deliću što hoćeš! Samo odmah otiđi s malim na renban i budi u njegovoj blizini.
  — Slušajte, Gojko — upetljao se u razgovor i Mensurov kolega. — Križan će voziti trke. Što ako nam pokuša pobjeći na motoru?
  Rudica se nasmijao, milicajac nije znao koliko je takva pretpostavka smiješna i naivna. Spidvej motor krajnje je nepodesan za bilo kakav bijeg.
  Gojko je samo odmahnuo rukom, a onda je nastavio:
  — Samo, pazi kako se ponašaš. Ne mora se znati da si na utrkama zbog Križana. Budi mu u blizini, pazi na njega, a navečer ga odvedi u stanicu. Za to vrijeme ja ću sve urediti s Delićem i s načelnikom. I ništa se ne boj! Sve ide na moju odgovornost. Eto, imaš čak i svjedoka.
  — Gazda, a mene ne pitate hoću li voziti? — javio se Rudica.
  — Šta! — izderao se Gojko. — Da te pitam hoćeš li voziti! Moraš voziti! Razumiješ! Šta ja tebe imam pitati!
  Rudica se nasmijao. U Gojkovoj odrješitosti i strogosti nazirao je nešto očinsko, nešto što mu je oduvijek manjkalo. Da, on će voziti, pa makar ga nakon toga osudili i na sto godina robije! Vozit će radi Gojka, radi »Vihora«, radi spidveja, radi nas prijatelja; vozit će da pokaže Rajki, Blondinu, Hraminskom i ostalima koliko vrijedi. I čudno, nadomak posvemašnjem i beznadnom porazu, Rudica Križan ćutio se poput pravog pobjednika.
  I tako je Legija stranaca, koju smo držali tek opasnom igrom, i na čije katastrofalno rasulo nismo ni pomišljali, u jednom trenu zapečatila nekoliko sudbina. Nisam znao kakve zakonske posljedice može imati tih nekoliko legionarskih zajebancija, ali sam bio siguran da će naredni događaji, u kojima će i milicija sudjelovati — biti vrlo neugodni.
  Javor im je možda čak i pobjegao. Sad kad je nestao zajedno s onim kuferom i saksofonom, postalo mi je jasnije i njegovo ljetošnje ponašanje. Javor se, zapravo, za bijeg spremao i njegov odlazak zacijelo nema veze s provaljivanjem našeg tajnog društva.
  Najokrutnije se sudbina poigrala s Rudicom Križanom. U posljednji čas uvršten je u reprezentaciju, čiji će član biti svega nekoliko sati. Sermeka, Papka i Goticu, ako nisu učinili isto što i Javor, svakako čeka ista sudbina.
  A što će biti sa mnom?
  Zbog nekog tajanstvenog razloga, milicija u ovom trenu još ne raspolaže mojim imenom. Zašto? I do kada? Sva je prilika da će i mene ščepati. Možda bi bilo najbolje da popričam s ocem i sve mu priznam. Otac bi se mogao posavjetovati s Gojkom, koji će možda pronaći način da me zaštiti. Nisam li ja ipak najbolji prijatelj njegova sina, i sin najboljeg mu prijatelja?
  Nakon što su Mensur i njegov kolega otišli, dnevni mi se raspored sasvim poremetio. Nisam imao više razloga da odem do Rudice, na renban mi se isto tako nije išlo, a pomisao o odlasku u kavanu bila mi je mrska. No, gonjen znatiželjom, oko podne, ipak sam skoknuo do kavane. Čuo sam nekoliko osrednjih tračeva s trkališta, među kojima i taj da su se austrijski vozač Ulrich Kokoschka i naš Vreg zamalo potukli, čuo sam zatim da je Horvatu stavljena longeta na desnu ruku i da nije prepoznao tipa koji ga je onako sredio u hodniku... Čuo sam dosta toga, ali o Legiji stranaca ni riječi.
  Kako to, čudio sam se, pa zar naš budan i za tuđe probleme uvijek zainteresiran grad još uvijek ništa ne zna?
  Pokušao sam ispitati teren, pa sam naglas upitao:
  — Vozi li danas Križan?
  Jedan debeli tip sa crnim cvikerima, koga sam samo površno poznavao, rekao mi je da Križan vozi, da je noćas ubačen u reprezentaciju i da je u vrlo dobroj formi. On se, kazao je tip, upravo vratio s renbana gdje je vidio Rudicu kako s mehaničarima reprezentacije prčka nešto oko svog »JAP-a«.
  — I to je sigurno bio Rudica Križan? — upitao sam začuđeno.
  — Ne, to je bio moj pokojni djed! — razljutio se debeli cvikeraš.
  Što li sad to ima značiti, iznenadio sam se. Pa Rudica bi već trebao biti uhapšen. Zašto milicija kasni?
  Ustao sam i prošetao kavanom, a onda izašao na korzo. Nadao sam se da ću možda naletjeti na Papka, Marija Sermeka ili Goticu. Kada bih ih vidio, znao bih da je ono jutros bila zabuna. Ali, njih nije bilo u gradu.
  Vratio sam se kući, ne razumijevajući ništa od svega što se događalo. Dan je bio vedar, pirkao je lagan vjetrić, čas početka natjecanja bio je sve bliži. Ručali smo u svečanoj tišini, tako da se jasno čuo svaki udarac žlice o tanjur. Mir je ovladao gradom, čak su i motori na renbanu potpuno umuknuli. Znao sam da su probne vožnje završene i da sada na trkalištu ubrzano posluje pomoćno osoblje. Treba još poravnati stazu, politi je, povući bijele startne linije, tako da do četiri sata sve bude spremno. Polako smo poručali, ne prozborivši ni riječi. Otac je bio mrzovoljan, a majka potresena zbog jutrošnjeg događaja. Nakon što smo ustali od stola, majka je stavila na tanjur dva kosana odreska i malo salate i krenula s tim prema smočnici. Po običaju htjela je sačuvati ručak za Javora, za svaki slučaj, ako se vrati. Onda je zastala i briznula u plač.
  Otac, koga je majčin plač izbacivao iz ravnoteže, dohvatio je francusku kapu s vješalice i ljutito rekao:
  — Luka, hajde, idemo na spidvej!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:09 am

18.


  Našavši se u neopisivoj gužvi, oca sam odmah izgubio iz vida, ali sam zato pored šatora s prasetinom i janjetinom pronašao Doku sa šilt-kapom na glavi i priborom za praćenje natjecanja u ruci. Pribor se sastojao od popisa trkača, rasporeda utrka i olovke, neophodne za bilježenje ishoda pojedinih utrka i praćenje kretanja ukupnog rezultata. Krenuli smo kroz zbijenu svjetinu. Premda smo imali karte za stajanje, htjeli smo se dokopati tribine odakle se utrka mogla mnogo bolje pratiti. Nakon jednog spretnog manevra zaobišli smo biljetera i našli se na tribini.
  Prizor koji smo ugledali bio je prekrasan.
  Tribina je bila prepuna, a dolje na stadionu masa ljudi raširila se oko zaštitne ograde duž čitave kružne staze. Moralo je tu biti četiri ili pet tisuća ljudi, dakle četvrtina grada došla je na utrke. Tribine i zaštitna ograda bile su svježe obojene, staza poravnata, bijele linije besprijekorno izvučene, a posvuda po stadionu porazmješteni veliki zvučnici iz kojih je treštala glazba. Dolje, ispod same tribine, vidio sam startera i suce, sudački stol i postolje sa tri mjesta za pobjednike. Na zelenoj travi unutar staze stajale su dvije crvene cisterne gradskog komunalnog poduzeća, traktor s ralicom i dvoja ambulantna kola. Kako je sjeverna strana tribina bila upravo pretrpana, nisam mogao vidjeti što se događa u stoku za vozače.
  Iz razglasa se razlila ona pjesma o Tonvju i Lauri i mene je nešto štrecnulo oko srca. Kako bih se obranio od gorkih uspomena, svrnuo sam pogled na Ðokin raspored utrka.
  Svaku reprezentaciju činilo je osam vozača. U slučaju povrede, u natjecanje bi se uključivala najavljena rezerva. Natjecanje se sastojalo od dvadeset pojedinačnih trka, a u svakoj utrci nastupala su po četiri vozača. Jedna utrka trajala je četiri kruga. Vozio je svaki sa svakim po jedanput. Pobjednik utrke dobivao je po tri boda, drugo osvojeno mjesto donosilo je dva, treće jedan, a četvrto ni jedan bod. Bodovi koje osvoji pojedini vozač pribrajaju se ukupnom skoru reprezentacije, zato što ovo nije bilo pojedinačno nego timsko natjecanje. Vozači nose na grudima i leđima redne brojeve od jedan do šesnaest, a startaju na startnim pozicijama označenim slovima A, B, C, D. Najpovoljnijom se smatra startna pozicija A, ona unutarnja, jer vozaču daje dobre šanse da prvi uđe u početni zavoj i izbori najpovoljniji položaj. Ako prvi zavoj izvezeš kao čelni natjecatelj, pola si posla obavio. Najopasnije mjesto utrke je baš taj prvi zavoj u kojem su vozači u punoj brzini jedan do drugoga. Tu se najčešće događaju sudari i padovi.
  — Jesi li vidio Papka ili Sermeka? — upitao sam Ðoku, ne otkrivajući mu razlog zbog kojeg me to zanimalo.
  — Ne — odvratio je. — Tko bi ih i vidio u toj paklenoj gužvi!
  Dakle, o Legiji stranaca nije znao ništa, zaključili. Onda se iz svih zvučnika zaorio glas Marijana Habara, spikera lokalne radio-stanice:
  — Poštovani posjetioci, pozdravljamo vas i zahvaljujemo vam što ste se u tako velikom broju okupili na današnjem prijateljskom dvoboju najboljih vozača Austrije i FNR Jugoslavije. Za nekoliko trenutaka vozači će izaći na stazu. Dozvolite mi da vas upoznam sa sastavima...
  Tada se stadionom prolomio urlik oduševljenja koji je potpuno progutao glas spikera. Gledaoci koji su stajali dolje uz stazu okrenuli su glave prema sjeveru i počeli pljeskati. Na taj znak mi na tribinama poustajali smo i pogledali u istom smjeru.
  U pravilnoj koloni, jedan za drugim, vozači u uskim kombinezonima i čvrstim, visokim čizmama, izlazili su iz vozačkog stoka i polako koračali prema startu koji se nalazio točno ispred tribine. Austrijanci, koji su nosili neparne brojeve, išli su prvi, a za njima su koračali naši s parnim brojevima na grudima.
  Onda se vrsta zaustavila i vozači su se okrenuli prema tribini. Preko razglasa su odsvirane obadvije himne, a nakon toga je počelo predstavljanje natjecatelja. Nakon što bi mu pročitali ime, vozač bi iskoračio naprijed i poklonio se lagano, a onda se vratio u vrstu. Kapetan austrijske reprezentacije, europski prvak Reinchard Kluge, duboko se poklonio i poslao poljubac publici, što je izazvalo veliko odobravanje. Pogureni Reizl domahnuo je prisutnima, a Winkler i Kokoschka izveli su poklon odmjereno i dostojanstveno. Kada je počelo predstavljanje naših, na naklon kapetana Plemenčića publika je reagirala mlako, ali su već malo bolje prošli Vuk, a osobito Dagvart, koji je bio miljenik naše publike i kojeg bismo rado vidjeli s kapetanskom trakom na ruci. No, kada je spiker rekao: »Broj dvanaest, Rudimir Križan«, u gledalištu je zavladalo takvo ludilo da se s daljim najavama moralo pričekati. Utegnut u nov francuski kombinezon, Rudica je iskoračio i lagano pognuo glavu. Poput dirigenta nakon sjajno izvedene premijere.
  Poslije najave, ispraćeni burnim pljeskom, vozači su se vratili svom stoku, odakle će se ponovo vratiti na stazu, ali sada na motorima. To će biti ono pravo! Zavladalo je kratko zatišje. Stadionom se širio tih žamor, lagan vjetar lelujao je visoke jablanove, a nebom su se vukli prozirni, čipkasti oblaci. Radnici u plavom provjeravali su startni mehanizam načinjen od opruga koje su nosile gumenu traku razapetu ispred vozača. Pri startu opruge bi naglo podigle gumu i tako otvorile put natjecateljima.
  I onda je počelo. Snažni momci zaduženi za za-guravanje porinuli su prve vozače na stazu i u tom trenu čitav je stadion nestao u snažnoj grmljavini motora. Vozači, dostojanstveni fantomi zakrabuljenih lica, krenuli su polako prema startnim pozicijama. Pognuti nad strojevima, blago uzdignutih ruku ponad širokih upravljača, stajali su svi u ravnini i turirali moćne mašine. Sjajne kacige blistale su na suncu, a nesnosna buka činila nas je sve napetijima i nestrpljivijima.
  — Daj mi program, da vidim tko vozi u prvoj utrci! Vikao sam Ðoki pored uha, ali me on jedva čuo.
  Onda je gumena traka odskočila uvis, a vozači su pojurili poput divljih pastuha na američkom rodeu.
  U toj prvoj utrci prošli smo slabo. Reizl i Jaeger tukli su Mihalinčića i Vrega, tako da je Austrija povela sa pet naprama jedan. U drugoj smo utrci, zahvaljujući Dagvartu, malo popravili rezultat, a u trećoj je trebao izaći na stazu i naš Rudica Križan.
  Pogledao sam prema startu i spazio Gojka Kasumovića kako grize nokte. Pored njega ustobočio se milicajac Mensur s rukom u džepu. Što će učiniti Rudica, pitao sam se dok su se vozači primicali startu. U toj prvoj utrci protivnici su mu bili Živković, Vuk i Fuchs. Kada je startna prepreka odskočila, Rudica je tako visoko podigao kotač da je stadion zanijemio, a onda je u svom poznatom i rizičnom stilu pojurio u zavoj i izborio drugu poziciju, odmah iza Vuka. Odlično je odvezao tri kruga, a onda mu je motor počeo kašljucati tako da je jedva sačuvao treće mjesto. Vidio sam dolje Gojka kako baca šešir u travu i viče nešto. Znao sam da po tko zna koji put proklinje taj prokleti rashodovani »JAP«.
  Naredne utrke donijele su mnogo uzbuđenja. Dagvart je tukao dva Austrijanca, Plemenčić je osvojio jedno drugo mjesto, ali Kluge i Reizl nisu dopuštali ni da im se priđe, te su sve svoje suparnike ostavljali barem desetak metara iza leda. U drugom Rudičinom nastupu doživjeli smo veliko razočaranje. Našeg vozača već u prvom zavoju zakvačio je jedan Austrijanac, tako da su se obojica našli na stazi u gustom oblaku crvene prašine. Istog trena ambulantna kola pojurila su prema tom dijelu trkališta, ali su oba vozača ustala i hitro otrčala sa staze. Publika je odahnula, Rudica je izgubio bodove, ali je spasio glavu.
  Sljedeći spektakularni pad dogodio se u desetoj utrci, baš prije velike pauze kada se dotjeruje staza, a vozači hvataju kratak predah. Austrijanac Gomperz izgubio je ravnotežu u zavoju i prednjim kotačem dohvatio zadnji kotač našeg vozača Mihalinčića, koji je naglo skrenuo, zabio se u ogradu i u visokom luku odletio u publiku. Mihalinčića su s potresom mozga odvezli u bolnicu, a na njegovo mjesto uskočio je rezervni vozač Sulejman Mehmedbegić, mladić bez ikakva iskustva u međunarodnoj konkurenciji.
  — Poštovani gledaoci, nakon desete utrke na redu je mala pauza u kojoj će se urediti i politi staza. Obavještavamo vas da je trenutni rezultat 31: 23 za reprezentaciju Austrije. Nakon pauze vozit će se još deset utrka. Odmorimo se i poželimo našim momcima više sreće i uspjeha u nastavku — začulo se s razglasa.
  Stadion se opustio, pauza je svakom dobro došla. Traktor s ralicom poravnavao je stazu, a crvene cisterne lagano su klizile po crvenoj šljaci, zalijevajući je stotinom tankih mlazeva. S razglasa se čula glazba, long-plejka s lanjske »Opatije«.
  — Taj idiot Hraminski sve će uprskati — rekao sam ljutito.
  — Zašto? — pitao je Ðoko.
  — Idi u kurac ako ne znaš!
  — Zašto? Ne znam.
  — Pa mora mu hitno dati drugi motor! Mislim da je Rudica u sjajnoj formi. A ta budala pušta ga da vozi na krntiji s koje otpadaju šarafi na sve strane! Slušaj, idemo dolje do Rudice. Probit ćemo se do stoka. Mislim da bi netko morao biti uz njega.
  — Pa moj stari je uz njega!
  — Stari ti visi kod starta i grize nokte! Stari ti je pošizio, Rudici je sad posve beskoristan. Idemo!
  Ðoko se nećkao, dupe mu se prilijepilo za tribinu. Ostavio sam ga i sjurio se dolje. Probijao sam se kroz gomilu ljudi prema ogradi vozačkog stoka. Nakon nekoliko minuta već sam se penjao uz ogradu; znao sam da moram biti uz Rudicu. Bio sam siguran da može pobjeđivati, ali da mu to netko mora kazati.
  — Hej, ti, balavac, kamo to ideš? — poviknuo je nekakav debeli milicajac i zgrabio me za nogu kad sam već bio na vrhu ograde.
  Umjesto da stanem, bacio sam se na drugu stranu, ostavljajući zabezeknutom milicajcu svoju cipelu. Tresnuo sam među kanistre sa špiritom, prevrnuo nečiju kutiju s alatom, a onda, zadihan i znojan, naletio na Rudicu i zamalo ga oborio.
  — Šta je, klinac? Šta radiš tu? — rekao je u čudu.
  — Moraš pobijediti! Ti to možeš! — viknuo sam i lupnuo ga po mišici.
  — Motor me ne sluša — otpovrnuo je.
  — Pa zar ti neće dati drugi?
  — Tko?
  — Pa Hraminski!
  — Svi vozači ljubomorno čuvaju svoje motore. Hraminski je naredio mehaničarima da pokušaju srediti Mihalinčićev »FIS«. Oštećen je od udarca u ogradu.
  — Molimo vozače da se pripreme. Jedanaesta utrka počinje za nekoliko minuta — govorio je neki tip s plastičnim štitnikom na čelu i s megafonom na ustima.
  — Skloni se, klinac! U jedanaestoj utrci vozim i ja — rekao je Rudica navlačeći kacigu. Potom je učvrstio metalni štitinik na cipelu, a onda stao navlačiti kožne rukavice. Uistinu mu je dobro pristajao Papkov kombinezon.
  — A što je s Legijom? Nisu ti dolazili? — upitao sam ga, primakavši mu se posve blizu.
  Pogledao me, zamislio se, a onda se gorko nasmijao.
  — Jesu. Pod paskom sam.
  — Kako?
  — Lijepo. Uhapsit će me nakon utrke — rekao je i spustio masku na lice. U tom trenu već je bio netko drugi, sjena bez lica, sjena osuđena na tu paklenu utrku.
  Dakle, ova je utrka za njega tek neka vrsta umjetno produžene slobode. Kad ona završi, za Rudicu se sve mijenja. Pa kako onda može u takvim okolnostima pobjeđivati, pitao sam se. A onda, dok su se motori palili šireći opojan miris sagorjelog špirita, pala mi je na pamet jedna druga misao. Da, možda se baš u takvim okolnostima i ne bi smjelo gubiti. Možda produžena sloboda čovjeka sili na pobjedu?
  U toj utrci Rudica je imao nešto lakši posao. Tukao je Austrijance Gomperza i Wintera, pa kako je Vregu otkazao motor, stigao je prvi i za Jugoslaviju osvojio nova tri poena.
  U narednih nekoliko utrka naši su vozači vozili sjajno i uspjeli izjednačiti rezultat. Svoju četvrtu utrku Rudica je trebao voziti protiv Dagvarta, do tada najboljeg Jugoslavena, Kokoschke i Jaegera.
  Kada su izašli na stazu, više nisam bio u stoku. Preskočio sam ogradu i progurao se do starta. Rudica je izjurio ponovo na svom starom »JAP-u«. Dakle, netko ga stvarno želi upropastiti! — pomislio sam, proklinjući u sebi i Hraminskog, i vozače, i Auto-moto savez. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi! Startna guma je skočila uvis i svi su vozači pojurili prema zavoju, samo je Rudica ostao na startu, sjedeći na motoru tihom kao grob. Prokleti »JAP« ponovo je otkazao, krepao je već na startu. Stadionom se prolomio uzdah razočaranja, a izgubljeni Gojko Ka-sumović pokrio je dlanovima oči da ne gleda taj užas.
  Ostatak natjecanja sve me manje zanimao. Oslonjen na zaštitnu ogradu, vidio sam još kako je Dagvart sjajno prešao dva Austrijanca. Nakon toga Reizlu je zatajio motor pa smo dobili tri neplanirana boda. I onda, utrku po utrku, završilo je i devetnaesto kolo, i svi su čekali posljednju dvadesetu utrku. Kako nisam imao program, nisam znao trenutni rezultat, ali sam po žamoru i uzbuđenju publike osjetio da se nešto događa. Tada se razlegao glas službenog spikera:
  — Nakon pretposljednje utrke rezultat glasi 55 : 54 za reprezentaciju Jugoslavije. Pobjednik će biti odlučen u posljednjoj, dvadesetoj vožnji.
  Srce mi je zaigralo. Pokušao sam se prisjetiti dotadašnjeg toka natjecanja. Ako me pamćenje ne vara, Rudica je do sada izlazio četiri puta. Prvi put osvojio je jedan bod, drugi put je pao, treći put stigao prvi, a četvrti put krepao mu je motor na samom startu. Osvojio je, dakle, četiri bijedna boda u četiri utrke. A svaki vozač izlazi na stazu po pet puta! Znači, u posljednjoj, presudnoj trci nastupa i on. To je prilika da popravi dojam i konačno pokaže što zna i umije.
  Sav uzbuđen, otrčao sam ponovo na tribinu i progurao se do prvog reda. Onda me poput malja pogodio glas spikera:
  — U posljednjoj vožnji nastupaju: pozicija A — Reinchard Kluge, Austrija, pozicija B — Sulejman Mehmedbegić, Jugoslavija, pozicija C — Karl Reizl, Austrija, i pozicija D — Rudimir Križan, Jugoslavija. Za pobjedu našim vozačima treba tri boda iz ove utrke. Sve manje od toga donosi pobjedu Austrijancima.
  Kako ćemo doći do ta tri boda, pomislio sam sav jadan. Kluge je europski prvak, a Reizl drugi austrijski vozač. Obojica su danas neporaženi i našim vozačima nedostižni. Jedan od njih stići će prvi, drugi će biti drugi, a Rudici ostaje da se s Mehmedbegićem bori za onaj jedan pišljivi bod, koji ne donosi ništa više od poraza. Kad bi, međutim, jedan od Austrijanaca pao, onda bi Rudica i Mehmedbegić osvojili ta tri važna boda. Ali Kluge i Reizl ne padaju tek tako! Kako će Mehmedbegić biti sigurno posljednji, Rudica bi praktički morao tući izvanredne Austrijance da se domogne tri boda koja donose ukupnu pobjedu. Ali to je nemoguće! Bit će sretan ako mu »JAP« uopće izdrži sva četiri kruga. Gotovo je, gotovo! Austrijanci će nas smazati, a Rudica će otići odavde kao čovjek koji nije opravdao povjerenje.
  I onda su motori od petsto kubika ponovo zagrmjeli, a vozači izjurili na kružnu stazu. Vidio sam ih kako se polako približavaju startu, dodajući svojim mašinama sve više gasa. Rudica, koji je bio uz samu zaštitnu ogradu imao je pod sobom nov, sjajan, uglačan poljski »FIS«, koji je urlao baš kao da je željan prave i dobre utrke. Naježio sam se od uzbuđenja. Dali su mu Mihalinčićev motor! Dali su mu, konačno, pravu šansu!
  Mislio sam da ću izludjeti čekajući da se startna rampa podigne. Znao sam da je i Rudica isto tako uzbuđen i željan borbe. Mora im svima skupa pokazati koliko vrijedi! Mora jer su ga svi napustili i otpisali! Svi redom!
  — Hajde, Rudice, hajde! — urlao sam dok mi se koža ježila, a ruke podrhtavale.
  Gumena traka je odskočila!
  Kluge je pojurio poput strijele, Reizl odmah za njim, Rudica im je nastojao presjeći put spuštajući se u zavoj iz najnepovoljnije, vanjske pozicije. Spustili su noge na tlo i dug mlaz šljake zasuo je publiku koja se natiskala oko ograde. Na izlazu iz zavoja Kluge je bio prvi, Reizl drugi, a Križan za dužinu motora iza njega. Mehmedbegić je prema njima djelovao kao usporeni film. Odmah je zaostao, vozeći tako kao da ne gaji ni najmanju želju da se umiješa u borbu ove trojice. Sad su vozači uronili u drugi zavoj, a onda se našli u ciljnoj ravnini i završili prvi krug u istom poretku. Dobro se drži Rudica, pomislio sam, ali poredak će zasigurno ostati ovakav. No, i to je dobro, nitko se od naših nije uspio tako dobro zalijepiti za izvrsne Austrijance.
  A onda se dogodilo nešto nevjerojatno, nešto fantastično. Ulazeći u posljednji zavoj drugog kruga, Rudica je snažno dodao gas, trgnuo, sagnuo se prema tlu i s unutarnje strane prestigao Reizla. Stadionom je nešto prostrujalo, nekakvo uzbuđenje, nemir, što li? U tom pretjecanju osjetila se trunka šampionske superiornosti i ležernosti. Na ravnom dijelu staze Reizl se još borio, goneći motor iz sve snage i pokušavajući prestići Križana, ali već naredni zavoj pokazao je da je Rudica vraški dobar, čak predobar za Reizla, koji je iznenada počeo zaostajati. Stadion je zanijemio. Kada su vozači ušli u treći krug, vidjelo se da ova utrka pripada samo Klugeu, europskom prvaku, koji odavno nije izgubio utrku, i našem Rudici Križanu, lokalnom mangupu i autsajderu. I onda, u zavoju kojim se završavao treći krug, Rudičin je »FIS« zaurlao iz sve snage i kliznuo u ravninu s Klugeovim motorom. Kluge i Rudica ušli su u četvrti krug poravnati!
  Čitav stadion ustao je na noge i ostao bez daha. Nitko kao da nije vjerovao svojim očima. Koje to paklene sile tjeraju tog bezobraznog dripca da se tako prepotentno gura uz europskog prvaka?
  Stajao sam nijem i zapanjen. Vidio sam da i ljude oko mene muče iste stvari. A onda su polako počeli shvaćati što se to događa. Shvatili su da, evo, upravo sada, Rudica Križan vozi kao što nikad nitko na ovom trkalištu nije vozio. Bila je to utrka nad utrkama, vožnja nad vožnjama! U Rudičinoj prepotentnoj, riskantnoj i savršenoj vožnji kao da je bio sabijen sav bijes lokalnog klipana, koji jednostavno ne dopušta da ga tu nekakvi europski prvaci zajebavaju na njegovom bunjištu. Sve ono što smo u toku ljetnih treninga držali Rudičinim mladenačkim hazarderstvom, stopilo se ovdje u besprijekoran, šampionski stil. Uvrijeđeni Kluge pokušao je učiniti sve što može. Mislim da je, obuzet očajem, napeo svaki mišić, za-škripao zubima i stisnuo gas iz sve snage, puštajući motor da se raspadne ili da ga odvede u pobjedu. Ali to više nije koristilo. Rudičin novi »FIS« mljeo je sve pred sobom. U posljednjem zavoju Kluge je morao proživjeti sav onaj užas koji osjeća veliki as kada ga netko polako, ali sigurno pretječe. Vidjevši to, publika je pomahnitala. Povici pet tisuća izbezumljenih ljudi progutali su urlike moćnih mašina. Sve je djelovalo više kao san negoli... U ravnini ispred cilja europski prvak nemoćno je gledao našem Rudici u leđa.
  Publika je urlala, toptala nogama, sva u nekakvom infarktnom raspoloženju. Tribine su se svakog trena mogle srušiti.
  Starter je mahnuo zastavicom potvrđujući redoslijed: Križan, Kluge, Reizl, Mehmedbegić. Rudica
  Križan pobijedio je i europskog prvaka Klugea, i samog sebe, i sve ostale pasje sinove koji mu u toku ovog dugog, toplog ljeta nisu vjerovali. To je bilo važnije od svega!
  Vidio sam dolje pored cilja Gojka Kasumovića kako gazi svoj šešir, a potom se baca u zagrljaj Ljubiši Hraminskom, koga je prije nekoliko dana zvao kurvinim sinom. Oko cilja je nastalo komešanje, a za sudačkim stolom veliko uzbuđenje. Nekakav čovječuljak u plavom odijelu trčao je prema stolu spikera Habara. I uskoro se preko razglasa razleglo:
  — Reprezentacija Jugoslavije svladala je reprezentaciju Austrije sa 58 : 57. U posljednjoj utrci... u posljednjoj utrci, vozač jugoslavenske reprezentacije, Rudimir Križan, inače član lokalnog auto-moto kluba »Vihor«... postavio je... postavio je nov rekord staze...
  Silna galama i povici zagušili su glas spikera, tako da nitko nije čuo kako glasi novi rekord.
  Ponovo sam se probijao kroz uzbuđenu gomilu, koja je polako silazila s tribine prema mjestu gdje će se održati ceremonijal proglašenja pobjednika. Gurao sam se bezobzirno, tukao ljude laktovima, gazio ih po nogama. Morao sam što prije stići do vozačkog stoka i zagrliti Rudicu. Nekakva tipčina, koju sam nagazio, raspalila me po tjemenu, netko mi je stao na bosu nogu, ali ja sam se ipak ubrzo našao među vozačima. Vidio sam veselo lice Franje Dagvarta. Projurio sam pored bijesnog Klugea, koji je šutnuo svoju kacigu, i našao se pored Rudice koji je upravo skidao rukavice.
  Bio je blijed kao krpa s tamnim kolobarima oko očiju. Mora da je bio uzbuđen, ali i nasmrt umoran. Reklo bi se da ni sam nije vjerovao da može tući Klugea. Pogledao me odsutno, kao da me ne prepoznaje, a onda je rekao drhtavim glasom:
  — Jesi li vidio kakva je to mašina?
  — Nije ih mašina pobijedila! Ti si ih, ti... — derao sam se kao pomaman.
  — Odlično, sinko, odlično! — vikao je Gojko Kasumović trčeći prema njemu. Bilo je to prvi put da mu nije rekao ono svoje već poznato: »Nije loše«.
  — Nije loše — otpovrnuo je Rudica i kiselo se nasmiješio.
  Pored Gojka već je stajao i milicajac Mensur, sav razdragan. U jednom trenu iznenada je prišao Rudici, zagrlio ga i poljubio.
  — E, neka ga, Švabama! — kazao je Mensur zadovoljno.
  — Hajdemo, gazda — kazao je mirno Rudica — čekaju nas druga posla.
  Odmakao sam se nekoliko koraka u stranu. Uznemiravala me prisutnost Gojka i Mensura.
  — Hajdemo na ona stražnja vrata, prije no što počnu čestitanja. Moramo biti neupadljivi, zar ne? — ponovio je Rudica.
  Gojko je pognuo glavu, kao da je tek sad svjestan onog što je uradio. Povrijedio je stroge propise i omogućio Rudici da vozi, premda je već jutros trebao biti priveden u stanicu. Ali što je mogao drugo učiniti kad taj jebeni spidvej i taj klub voli više od svega! Kad i Rudicu voli kao rođena sina!
  — Hajdemo — rekao je potištenim glasom Gojko, uhvatio svog prvog reprezentativca pod ruku i poveo ga prema izlazu. Ali, odmah se vidjelo da ga ne vodi onako kako se vode uhapšenici, nego onako kako se vodi netko blizak i drag.
  Neraspoložen i već sasvim umoran krenuo sam prema izlazu. Prolazeći pored starta vidio sam kapetana Plemenčića kako visoko uvis podiže pobjednički pehar, dok posvuda oko njega bljeskaju blicevi foto-reportera. Glupan, pomislio sam. Austrijance je pobijedio Rudica, a ne ovi vezisti koji se sada vesele i koji će lokati do kasno u noć. Iznenada su mi se zgadile sve te nasmijane, idiotske face; poželio sam da se što prije maknem s tog blesavog mjesta.
  Kad sam se već približio izlazu, netko me povuče za rukav. Okrenem se i spazim Gocu. Nosila je kratku suknju i onu istu mucastu majicu u kojoj je one noći pokisla sa mnom. Bila je ozbiljna i blijeda; djelovala je uplašeno i zabrinuto.
  — Gdje je Javor? — upitala me.
  — Šta ja znam! Nema ga!
  — Molim te, reci mi gdje je Javor. Čuješ li me? Molim te, reci mi!
  Oči su joj bile pune suza.
  — Šta plačeš? Budi vesela, pa tukli smo Austrijance!
  Ni danas ne znam kako sam joj u tom trenu, kada je očigledno patila, mogao kazati nešto tako grubo i ironično.
  — Ti me mrziš... a nemaš pravo. Bila sam iskrena i poštena prema tebi. Molim te, gdje je Javor? Tako se bojim za njega.
  — Što se tiče njega, ne znam. A što se tiče toga da te mrzim, to je istina, mrzim te! — rekao sam, osjećajući nešto tvrdo i trpko u grlu, nešto što me gotovo gušilo.
  Pogledala me onda tako da sam odmah požalio što sam kazao sve te gadne gluposti. Ali, šta sam mogao, popravka nije moglo biti. Bio je to život, a ne škola.
  — Ti si samoljubiv, pakostan klinac — kazala je i nestala među gomilom ljudi koja je izlazila sa stadiona.
  Bile su to posljednje riječi koje mi je uputila. Mnogo, mnogo kasnije shvatiti ću da su bile istinite. Ali, da bih tako nešto mogao shvatiti, morao sam prestati biti samoljubiv i pakostan klinac. I da sam bio trunak pametniji, kada već nismo mogli hodati, mogli smo barem ostati dobri prijatelji. Ali samoljubivi i pakosni klinci kadri su sve uništiti, čak i prijateljstvo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:09 am

19.


  Previše toga zbilo se tog dana, previše a da bih sve izdržao! Goca je definitivno izgubljena, čak i kao prijateljica, Javor nestao, Legija stranaca razotkrivena, drugovi pohapšeni... Vratio sam se kasno navečer kući, satrven, umoran kao pas i prazan, potpuno prazan, kao ispuhan balon. Ušao sam u kuhinju, sjeo za stol za kojim su već sjedili otac i majka i duboko uzdahnuo. Naslutili su moj umor, vidjeli moj prazan pogled i shvatili moj definitivni poraz. Sjedili su poput tihe porote i osjetio sam da se čas priznanja primakao. Nisam više mogao ni koraka dalje, morao sam nešto promijeniti u vlastitom životu. Kroz otvoren prozor u kuhinju se uvlačila tiha i topla ljetna noć.
  — Šta je s tobom, sine? — rekla je majka brižnim glasom.
  — Sigurno si se zaljubio. I sada ti se nešto dogodilo, nešto neugodno. Znam ja to. I nemoj misliti da i tvoj otac nije doživljavao takve stvari — kazao je moj stari.
  — Zašto misliš da sam se zaljubio? — upitao sam tiho, baš kao da mi tiha ljetna noć nalaže isti takav ton.
  — Pa, znam. Vidim po tebi, osjeća se to. Vidiš, možda ja kao otac nisam najbolji, ali moraš znati da u tebi teče moja krv i da... i da se otac i sin katkad mogu razumjeti i bez riječi... Znam što ti se događa, jer to osjećam, jer sam ti otac...
  Nikada u životu nije mi kazao nešto tako toplo, jednostavno i iskreno. Pogodio me u najtanji živac. Nisam više mogao izdržati, zario sam lice u dlanove i sagnuo se nad stol. Čuo sam majku kako je zaplakala, i znao sam da plače i zbog mene i zbog izgubljenog Javora.
  — Zaljubio si se? — ponovio je otac.
  Potvrdio sam kimanjem glave. Potvrdio sam, premda je to bilo samo djelomično točno, jer je razlog mojoj potištenosti bio mnogo dublji i složeniji.
  — I jasno, sada te ona ostavila?
  Ponovo sam zakimao glavom.
  Otac je izvadio cigaretu i zapalio. Onda ponudi i meni. Podigao sam glavu i pogledao ga začuđeno.
  — Pavle! — prenerazila se majka.
  — Ali, tata, znaš da ne pušim!
  — Znam da službeno ne pušiš, ali sada možeš zapaliti. Uz cigaretu se lakše razgovara — rekao je i kvrcnuo benzinskim upaljačem. Povukao sam dim.
  Majka nas je gledala nijemim i zapanjenim pogledom.
  — Vidiš, i meni su se događale slične stvari — počeo je stari, pijuckajući mrvice duhana koje su mu ušle u usta. — Često sam se zaljubljivao, često sam dobivao i nogu. Ali sam je često i sam davao ženskama koje sam izgustirao. Trajalo je to sve dok nisam naletio na ovu tvoju majku, koja mi nikad nije dala nogu, ali koja nije ni dopuštala da je ja dam njoj...
  — Pavle, kako možeš tako! — vrisnula je majka.
  — Te priče nisu za maloga!
  — Ana! — strogim će glasom otac. — Baš sam ti to htio kazati... Idi sad van, mi imamo neke muške razgovore. Idi prijeko kod Frntićke, pa razmjenjujte recepte dok mi muški razgovaramo.
  Majka ga je bijesno pogledala, a onda demonstrativno izjurila iz kuhinje.
  Ostali smo sami. Dimili smo oporu »Hercegovinu« i mjerkali se pogledima.
  — Imamo mnogo stvari o kojima treba porazgovarati — rekao je glasom koji je ulijevao povjerenje.
  — Maloprije je odavde otišao Gojko Kasumović koji mi je rekao mnoge važne stvari. Znaš, on mi je kazao i za tu malu Babićku zbog koje patiš...
  — Otkuda to njemu? — poviknuo sam, bijesan i na Gojka i na njegova sina. — Što se to njega tiče?
  — Doznao je od svog sina i tvog prijatelja...
  — Svinja izdajnička!
  — Ne prenagljuj! Nije mali Kasumović nikakav izdajica! On je samo pravi prijatelj, zabrinut za tebe. Kad je vidio da ti sam nećeš izaći na kraj sa svojim problemima, zaključio je da će biti najpametnije da ti u tome pomognu roditelji. Znao je da si ti opasan svojeglavac, koji roditeljima neće kazati ni riječi, pa je odlučio da on odigra tu nezahvalnu ulogu. Ispričao je sve svome ocu i zamolio ga da to prenese nama.
  — I kako onda nije izdajica!
  — Nije, i nije! Možda si sada prebalav da to shvatiš, ali jednog će ti dana i to ući u tu tvoju tvrdoglavu tikvu... I bit ćeš mu zahvalan.
  — Ali, kog vraga mi vi možete pomoći u toj stvari s Gocom? — rekao sam bijesno, uvjeren kako sam sto posto u pravu.
  — Točno! Ne možemo — rekao je stari mirno. — Ali to i nije važno. Pomoći ćeš si sam. Malo ćeš patiti, a onda ćeš sve zaboraviti, upoznat ćeš i neke druge djevojke...
  — Dobro, u čemu je onda ta Ðokina plemenitost, kada mi ionako ne možete pomoći?
  — Možemo ti pomoći u vezi s fimozom — izvali stari iznenada.
  Dakle, ta plemenita pizda ispričala je i to! Pocrvenio sam. Mislio sam da ću iskočiti iz kože, što od bijesa, što od stida.
  — Stari, kako bi bilo da pričamo o današnjim utrkama?
  Stari se samo nasmijao i odmah nastavio:
  — Da si mi to prije rekao, stvar bi već bila riješena. Fimoza je jedna posve uobičajena i bezazlena smetnja koja se otklanja brzo, jednostavno i trajno.
  Svladao sam stid i pažljivo ga slušao. Bile su to prve utješne riječi o fimozi, koje sam čuo od onog dana kad mi je Ðoko na gradskom bazenu ustanovio tu prokletu bolest.
  — A nama je Boris Logaritam govorio nešto o kvocijentu smrtnosti...
  Stari se ponovo nasmijao.
  — Kakva smrtnost! Takvu bedastoću još nisam čuo. Fimoza je trajan problem samo onih koji se stide vlastitog pimpeka. No, dobro, možda sam i sam kriv što kod tebe nisam uspio razviti tu vrstu povjerenja... mislim, da sam dođeš i zatražiš savjet...
  — I što ćemo sad? — upitao sam bojažljivo.
  — Otići ćemo sutra na kirurgiju kod mog prijatelja, doktora Bukovčana, i odmah riješiti taj problem. Znaš doktora Miku Bukovčana?
  — Znam. I što će mi uraditi?
  — Dat će ti lokalnu anesteziju, prerezat će ti kožicu...
  — Prerezat će mi...
  — Ne boj se ništa! Pod lokalnom anestezijom to se ne osjeti. Onda ćeš još par dana ići na previjanje i gotovo.
  — Neću morati ostati u bolnici?
  — Ni govora!
  — Majka ne zna za to?
  — Ne. To ćemo riješiti sami. Mi muški jer problem je takve prirode. Znači, sutra idemo kod doktora Bukovčana?
  — Da — odvratio sam i pognuo glavu. U tom trenu otac mi se činio nevjerojatno blizak, pa sam počeo optuživati sebe sama zbog svih tih godina nerazumijevanja i obostrane nesnošljivosti. Kakva li sam samo budala bio! Pa, eto, stari je jedini čovjek koji me uspio smiriti i koji je pronašao način da se riješim te duge ljetne more. Ali, što će biti s ostalim strahovanjima?
  Otac kao da je čitao moje misli. To je valjda zbog toga što, kako je rekao, u meni teče njegova krv.
  — A što se tiče Legije stranaca, ni o tome nemoj previše brinuti. Razgovarao sam danas s Gojkom i on mi je rekao da milicija sve zna, ali da u pogledu tebe neće praviti problema...
  Buljio sam u starog otvorenih usta. Taj stari lisac sve zna. Bio sam preumoran i preslab a da bih što zanijekao. Slušao sam ga šutke, čvrsto riješen da vlastitu sudbinu predam njemu u ruke.
  — Tretirat će te kao maloljetnika koji je u jednom trenu bio zaveden. Misle da je tako pametnije i odgojnije. Osim toga, znaju da si s njima bio tek nekoliko puta na sastanku i da nikakve akcije nisi izvodio. Znaš, druga su sad vremena. Ne vole više slati klince po popravilištima, radije stvar prepuštaju pedagozima, preodgoju, lijepoj riječi i tako... Znanost je prožela i njihov posao, i to je dobro... Gojko mi je tako rekao. Pozvat će te samo na razgovor...
  — A što će biti s ostalima? — upitah. Znao sam da nije pravedno da ja izvučem guzicu, a drugi nadrljaju.
  Otac se zamislio, a onda je upalio novu cigaretu. Više me nije nutkao.
  — Vidjet će se. Svakom prema zakonu. No, nadajmo se da neće biti rigorozni. Pa znaju i oni da to nije bio pravi kriminal, nego luda mladost za koju...
  — Što, za koju?
  — Za koju smo vjerojatno svi mi skupa pomalo krivi — rekao je otac i zagledao se kroz prozor u ljetnu noć. — No, sve će biti dobro, ali ako se opet prihvatiš sličnih stvari, ja ću ti osobno naravnati leđa. Vrijeme je da se okaniš zajebancija i prihvatiš knjige. Jer, u novoj sredini biti će ti mnogo teže.
  — Kakvoj novoj sredini? — začudio sam se. — Pa još ću jednu godinu provesti u staroj sredini. Tek kad završim osmi razred, čeka me nova sredina.
  Stari je ustao i ushodao se po kuhinji. Znao sam da mi želi kazati nešto važno. Okolišao je; valjda nije znao kako da počne.
  — Danas smo definitivno dogovorili sve o mom novom poslu. Bit ću poslovođa u jednoj firmi... nedaleko od Zagreba. Morat ćemo se odseliti. Znam da će te to pogoditi, jer ovdje imaš puno prijatelja, mjesta na koja izlaziš i šta ti ja znam... Mnogo sam razmišljao o tome, ali sam na kraju ipak prihvatio... Živjet ćemo u mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Zagreba. Kad završiš gimnaziju, vjerojatno ćeš na fakultet... a tamo, tamo će nam to se biti lakše, jednostavnije...
  Užasnuo sam se. Stari me oslobodio svih crnih misli o fimozi i Legiji stranaca, da bi me na kraju nokautirao nečim ovako groznim.
  — Ali, stari, kako ću napustiti sve ovo? I šta ću ja tamo, u tom smrdljivom mjestu kraj Zagreba? Pa tamo nikog ne poznajem.
  — Upoznat ćeš već. I tamo ima tvojih vršnjaka i vršnjakinja. I tamo postoje školski praznici, bazen, zgodne djevojke. Vjerujem da ti je teško, ali moraš se naučiti da nas život katkad prisiljava i na takve teške korake, i da ne smijemo pokleknuti...
  Kuda li me to tjera, mislio sam, jadan i potišten. Kamo god otišao, tamo neće biti ni Goce, ni Ðoke, ni Lidije Herz, ni naše gradske kavane, ni Papka, ni Rudice, ni Blondina, ni spidvej staze, ni...
  — Pa, kako si mogao, stari? Kako si mogao na to pristati? Pa i ti imaš ovdje nekakvo korijenje, nekakve uspomene i nekakve prijatelje?
  Vidio sam da je starom teško, ali sam slutio da je njegova odluka čvrsta i neopoziva.
  — Istina je to, sine. Ali, ovdje nemam posao. A da bih vas prehranio i podigao, moram imati posao. Zar ne? Osim toga, u ovom smo gradu svi skupa zabrljali. I ja, i ti, i Javor! Sve nas znaju po nečem, i po tome će nas dovijeka spominjati. Pavao Mraz, to je onaj čiji je sin bio u popravilištu! Javor Mraz, to je onaj besposličar i huligan iz Legije stranaca! Ovaj odlazak prilika je za sve nas da počnemo iz početka. Takvu priliku ne smijemo propustiti. Moramo je prihvatiti i iskoristiti! I nikada se više ne smijemo zajebati, život nas je valjda nečem naučio...
  — I kada ćemo se odseliti?
  — Za deset, najkasnije petnaest dana! Moram srediti papire, pronaći stan i tako...
  Deset-petnaest dana! Zgrozio sam se. Pa to je praktično već sutra! Osjećao sam kako se u meni nešto ruši. Spasivši se fimoze i opasnosti kojoj me izvrgla Legija stranaca, ponovo sam se našao na rubu novog poraza. Znao sam da će sve ono što sada čini moj život nakon tih deset ili petnaest dana postati svršena prošlost, tužna uspomena. Kako li ću sve to izdržati? Zažmirio sam, progutao knedlu i rekao:
  — Dobro, samo neka to bude što prije!
  Zatim sam ustao i krenuo napolje. Želio sam prošetati mirnim i usnulim gradom od kojeg će me uskoro odvojiti.
  — Čekaj! — rekao je otac.
  Zastao sam.
  — Čekaj — ponovio je. — Sada bismo konačno mogli popričati o današnjim utrkama

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:10 am

20.


  Početkom mjeseca rujna naša je kuća podsjećala na malo neuredno skladište. Kretali smo se po njoj preskačući velike pakete, kutije i kovčege i spotičući se o one manje. Petog rujna u kuću su banuli transportni radnici i iznijeli sve te upakirane stvari i utovarili ih u kamion. Otac je sjeo u kabinu sa šoferom i odvezao stvari u mjesto u kojem ćemo od sada živjeti. Majka i ja otišli smo na autobusnu stanicu i ušli u velik plavo-žuti autobus koji je vozio u Zagreb. Majka je držala na koljenima svoju staru smeđu torbicu od umjetne kože, a ja sam pod rukom čvrsto stiskao snop gramofonskih ploča koje su nekoć pripadale mom bratu Javoru. Uspio sam sabrati dosta novaca, nešto sam uzajmio, nešto izdrančio od oca, a veći dio dobio prodavši klizaljke, trenirku i očev blinker. Onda sam nekako nagovorio druga Krasnodara Šanteka da mi proda Charlija Parkera i ostale džez ploče, koje je prošlog mjeseca kupio od mog nestalog brata. Nakon mnogo nagovaranja i moljakanja, nježno me potapšao po koljenu i pristao na kupoprodaju. Bio sam zadovoljan; ne znam zašto, ali bio sam se zarekao da bez tih ploča ne odlazim.
  Autobus je lagano krenuo, i ja sam pogledao na majčin sat. Bilo je jedan i trideset, petog rujna, posljednjeg dana školskih praznika. Dan je bio topao, pravi ljetni, i sunce se bljeskalo po krovovima i prozorima kuća pored kojih smo prolazili. Stisnuo sam se uz prozor i gledao napolje, nastojeći dobro upamtiti sve. Prvo smo prošli pored kuće Gordane Babić i u jednom sam trenu spazio spuštene rolete na prozorima njena stana. Potom nam je s lijeve strane promaknula velika zgrada gimnazije sa zelenim krovom. Pred njom je bilo dosta mladaca jer su još uvijek trajali upisi. Svejedno, pomislio sam, tu gimnaziju nikad neću pohađati. Pored jurećeg autobusa bljesnuo je načas topli asfalt korza koji je u ovo doba dana pust. Onda smo skrenuli udesno, vozeći se pored kupališnog parka. Puteljkom koji je vodio kroz park koračalo je nekoliko ljudi koji su išli na bazen. Iznenada sam spazio Ðoku kako grize veliku jabuku i odlazi na bazen da tamo provede posljednji dan praznika. Zatim smo skrenuli na glavnu cestu za Zagreb i domalo se našli među dosadnim poljima, šumama i selima.
  Kad smo došli u novo mjesto, za mene je počeo i posve nov život. Stari je dobio vrlo solidan posao i dobru plaću, tako da nam je život ubrzo postao mnogo lakši. Čak mi je počeo davati i posve pristojan džeparac, pa sam uskoro počeo obnavljati svoju zbirku glumaca. Imao sam i novaca za marke, tako da sam mogao pisati ljubimcima. Sada kada sam se otarasio fimoze, mislio sam da imam pravo obratiti se i gospođi Brigitte Bardot i zamoliti je za sliku. Klub njenih obožavalaca iz Pariza poslao mi je lijep fotos iz filma »Parižanka«. Ali, sve to, čini mi se, pripada nekoj drugoj, novoj priči. Naime, živeći u novoj sredini, moje su misli još dugo bile prikovane uz staru. Polako sam uspijevao doznati što se dogodilo sa starim mjestima i starim drugovima nakon mog odlaska.
  Slučaj Legije stranaca brzo se počeo smirivati. Vlasti su ipak znale da imaju posla s neozbiljnim klipanima, a ne s pravim kriminalcima, pa su blagim postupcima nastojale da se ova zgoda ne napuše u aferu. Međutim, nekakve primjerne mjere trebalo je ipak poduzeti. Ne znam kako su okvalificirani pothvati naše Legije, kao što ne znam pouzdano kakve su kazne izrečene. Sve što sam uspio doznati, dopisujući se sa Dokom, jest sljedeće:
  Mario Sermek, pratilac raznoraznih cirkusa i luna-parkova, bio je uhapšen, ali je prije suđenja uspio iskočiti kroz zatvoreni prozor milicijske stanice i nestati u nepoznatom pravcu. Otada nitko o njemu ne zna ništa. Pričali su neki da je s jednim cirkusom u Italiji gdje timari konje. Drugi su ga navodno vidjeli u nekom talijanskom spektaklu, u kojem je na tren projurio kroz kadar zajedno s gomilom statista. Govorkalo se čak da je postao pomoćnik gutača vatre iz Niša, te da s njim putuje po Mađarskoj. Bilo kako bilo, Mario Sermek sigurno i dalje luta stranim krajolicima, brižno pazeći da ga putovi ne odvedu u rodno mjesto.
  Završeni gimnazijalac Josip Gotal — Gotica navodno se pojavio pred sudom, ali nitko ne zna kakva mu je kazna odmjerena, ni je li uopće bio u zatvoru. Poznate su samo činjenice o izuzetnim naporima njegova ugledna oca da sina još jednom izvuče iz govana. Onda se Gotica na misteriozan način pojavio u jednom drugom gradu jedne druge republike. Kažu da je ondje nekoliko godina izačuvao prve godine različitih fakulteta. Kada mu se ne bi dopalo na ekonomiji, odlazio bi da propadne na pravu, a onda upisivao prvu godinu vanjske trgovine.
  Papak je izašao pred sud i drsko priznao sve za što su ga teretili. Dobio je godinu dana, jer je njegova optužnica bila mnogo složenija. Uz legionarske svinjarije, teretili su ga i za teške fizičke povrede koje je nanio vozaču državne reprezentacije, Igoru Horvatu, dana 24. kolovoza u zgradi Gradske kavane. Kada su ga upitali zbog čega je to uradio, izjavio je da ga je rečeni Horvat u hodniku ispred nužnika vrijeđao i prijetio mu. Dokazali su mu da laže, a on je samo slegnuo ramenima, odbijajući otkriti prave razloge. Prave smo razloge svi znali. Diskvalificirao je reprezentativca kako bi omogućio najboljem prijatelju da nastupi u državnoj selekciji. Dakle, da nije bilo Papka, Rudica nikad ne bi tukao europskog prvaka Klugea i njegovog ađutanta Reizla.
  Zatvor je trebao odguliti u Valturi kraj Pule. Ondje se dobro ponašao, sudjelovao u različitim dobrovoljnim aktivnostima, pa je nakon šest mjeseci stekao pravo na godišnji odmor. Vratio se u naš grad i prvog dana dopusta otišao na seosku zabavu gdje je naletio na pijanog Blondina. Obračun je bio neminovan. Očevici kažu da takvu tučnjavu svijet nije vidio.
  Ne znam je li Blondino bio hendikepiran alkoholom, ali Papak je uspio ostvariti svoj davni san. Prebio je Blondina i na drugi dio odsluženja kazne vratio se s titulom gradskog štemera broj jedan. Blondino ga je čekao da se vrati, čeznuo je za revanšem. Ali, nakon izdržane kazne, Papak je odmah otputovao u Strumicu, gdje ga je čekala beskonačno duga pješadijska obuka i osamnaestmjesečno vojnikovanje. Kada se konačno vratio, o revanšu nije moglo biti ni govora, jer je Blondino već bio napustio grad. Prihvatio je ponudu zagrebačkog drugoligaša i zauvijek otišao. Tada je i Papak otputovao da bi se skrasio negdje na Jadranu, gdje će dobiti konobarski posao.
  Sudbina Rudice Križana ostala mi je prilično nejasna. On je bio nekoliko dana u pritvoru, a onda se razbolio pa je premješten u bolnicu. Od čega je bolovao, ne znam. Je li nakon bolesti bio u zatvoru — ne znam. Znam samo da se slijedeće sezone pojavio u utrkama za prvenstvo države. Vozio je novi »FIS« i svojim vožnjama dizao stadione širom zemlje na noge. A onda je, prije završnog dijela, odustao i zauvijek napustio moto-sport. Zaposlio se kao pomoćnik u staklarskoj radnji »Kristal«, gdje posluje kitom i dijamantnim rezačem.
  O tome što je bilo s njegovom djevojkom Rajkom, ne znam ništa.
  Uz pad legionara usko je vezan i pad Gojka Kasumovića, oca mog najboljeg prijatelja Ðoke. Zbog njegovog neodgovornog i nesavjesnog postupka puknula je gadna bruka. Naime, samovoljno zaobišavši piše, Gojko Kasumović bio je krivac što je boje državne selekcije branio čovjek pod istragom, čovjek koji je trebao biti uhapšen. A to je poprilično nezgodna stvar, bez obzira na to što je taj čovjek našem timu osigurao tri presudna boda. Znao sam da je to sve bespredmetno, jer Gojko, koji je volio spidvej, svoj klub, i svog prvog reprezentativca, nije mogao postupiti drugačije. Zbog onog što su mu drugi zamjerali, ja sam ga zavolio. Čak su mu pokušali podmetnuti i to da je znao da će Papak diskvalificirati jednog reprezentativca i tako uprazniti mjesto za Rudicu. To je ipak bilo previše, u takve se stvari Gojko ne bi upuštao. On je znao što je to »fair plav«. Međutim, kako je stari Gojko bio zaslužan i ugledan čovjek, slučaj je okončan njegovim penzioniranjem. Kažu da je u mirovinu otišao čudesno smiren i zadovoljan, baš kao da je obavio dobar posao. I njegov odlazak u mirovinu čudno se poklopio s Rudičinim napuštanjem spidveja. Mnogi su bili skloni da iz te podudarnosti izvlače različite zaključke. I eto, sad auto-moto klub »Vihor« vodi neki drugi čovjek koji se brine za neke druge vozače, redom antitalente od kojih ništa neće biti. Jasno, treniraju na novom »FIS-u«. Svijetli trenuci spidveja u našem gradu sada su već prošlost, jer nema više ni Rudice ni Gojka. O slavnim danima samo se još po birtijama ispredaju svakojake priče, koje obično završavaju tvrdnjom da je naš Rudica Križan i za Kluega bio pravi profesor.
  Mnogim sam noćima razmišljao tražeći odgovor na jedno vrlo važno pitanje. Tko nas je zapravo izdao i prijavio vlastima? Tko je povukao taj mračan i nečastan potez? Nije li to bila Rajka, pred kojom se Rudica izlajao? Ili možda Blondino, koji je tajnu mogao doznati od Rajke, i na taj način je definitivno osloboditi Rudičine nazočnosti? Ili netko treći pred kim je Blondino izlanuo? Tko je sve mogao znati za Legiju? Goca? Ðoko? Kavanski muzičari? Netko pred kim se koji od legionara, pijan — odao? Nije li, možda, milicija onako temeljito ispitala koga od članova i natjerala ga da propjeva? Goticu, ili Sermeka, na primjer? No, kako je vrijeme prolazilo, i to važno pitanje, poput svih takvih pitanja, polako je gubilo na važnosti, te sam konačno odlučio zakopati ga dugim i trajnim zaboravom, što briše sve i oprašta svima.
  Dobri stari Ðoko, unatoč svim kriznim periodima kroz koje je naše prijateljstvo prošlo, nastavio mi je pisati. Draga su mi njegova pisma; i kada ih otvorim, učini mi se kao da kroz otvorenu kuvertu prostruji dah mog rodnog grada. On sada hoda s Lidijom Herz i po koji mi put napiše i riječ-dvije o Goci Babić. Goca pohađa gimnaziju gdje slovi kao najbolji đak. O tome ima li kakvog dečka, ne piše mi ništa. Možda misli da bi me tako nešto još uvijek moglo zaboljeti. Ðoko naprosto ne zna koliko sam se promijenio. Rado bih znao ima li Goca koga, pita li kada za Javora, o kome se ništa ne zna, i pita li kada, možda, čak i za mene...
  Ðokina pisma puna su i drugih vijesti, slika, novosti. Nada Koljenica dobila je sifilis i vijest o tome proletjela je gradom kao metak, desetkujući njezinu klijentelu. Stari avio-hangar srušen je kao ružna i posve nepotrebna zgradurina. Na njegovom mjestu izgradit će otkupnu stanicu za stoku. Gradski je bazen već dvije sezone zatvoren zbog nehigijenskih uvjeta. Traže se sredstva za njegovo renoviranje, kupnju filtera, izgradnju novog arteškog zdenca i betoniranje okolnih tratina. Tko zna kada će ponovo biti otvoren. Ljeta bez bazena mnogo su dosadnija.
  Godinu dana nakon što smo se odselili, u našem starom gradu došlo je do nekakvih kadrovskih promjena u općini i komitetu. Nekako s njima obnovljena je i firma mog starog — »Napredak«. U njenu proizvodnu filozofiju ugrađene su i stvari za .koje se otac onako zdušno borio. Onda su pozvali oca da se vrati i postane direktor »Napretka«. Začudo, ta vijest nije me previše oduševila; već sam se bio pomalo odvikao od starih mjesta i lica.
  Otac je obukao novo odijelo i otputovao na dva dana da izvidi o čemu se radi.
  — Ne prihvaćaj! — rekla mu je majka dok je pakirao stvari. — Prešli su te jednom, prijeći će te opet!
  Otac joj je odgovorio doslovno ovako:
  — Ana, jebem ti boga, šta se miješaš! To su moji stari drugovi! Nitko me nije prešao! Bila je to samo trenutna zabuna!
  Nakon dva dana otac se vratio mamuran i umoran. Obilazio je stara mjesta i bančio sa starim drugovima. Samo prve večeri on i Gojko istrusili su svaki po trideset gemišta. Bio je zadovoljan onim kako je zamišljena poslovna politika »Napretka«, ali mjesto direktora nije prihvatio.
  I otac se već bio odvikao od starih mjesta i lica!
  Iz dana u dan, sve sam više slušao one Javorove ploče i sve više uživao u njima. Posebno sam ludo zavolio Charlija B. Parkera. Čak sam uspio nabaviti i nešto novih ploča. Imao sam svoju sobu i obično uvečer uključivao gramofon i uživao u »Cool Bluesu«, »Autumn in New York-u« ili »Passportu No. 2«. Činilo mi se da mi Charlie ne govori mnogo samo o džezu, glazbi i životu, nego i o mom izgubljenom bratu. Sada kada ga više nije bilo uza me, razumijevao sam ga sve bolje.
  Napustivši rodni grad i posvetivši se džezu, osjećao sam kako se za mnom polako ali sigurno za' tvara jedan životni period u kojem sam bio neodgovoran i, kako je Goca rekla, samoljubiv i pakostan klinac. Sada sam mnogo bolje shvaćao neke prošle stvari, ali je sve bilo uzalud jer tih stvari više nije bilo. Rat koji smo, igrajući se Legije stranaca, bili poveli protiv roditelja, mi smo zapravo dobili, jer ratovi protiv starije generacije uvijek se dobivaju. Međutim, kao i svi, nakon pobjede preuzeli smo ideologiju poraženih, koja je naš trijumf odmah obezvrijedila i učinila ga jalovim i apsurdnim. Tako ćemo ubrzo i mi sami ostati na vjetrometini, izloženi ratnom napadu onih mlađih koji će za nama doći.
  I konačno, nakon dugog, predugog čekanja, nakon neugodne neizvjesnosti, koja je majci donijela mnogo sjedina a ocu tihi osjećaj krivnje, stiglo je pismo od Javora. Nosilo je žig Marseillea. Potom je stiglo drugo, sa žigom Ajaccio na Korzici. Konačno smo uspjeli doznati gdje je i što se s njim zbilo, konačno je stavljena i ta točka na i.
  Moj nemirni i nesretni brat pobjegao je u Francusku, u Pariz. Nakon dugih skitnji, spavanja po metrou i tuđim automobilima, prijavio se konačno u Legiju stranaca i potpisao ugovor kojim je prodao dušu na pet godina. Treba mu to, pisao je, da zaradi nešto para i u Parizu otpočne karijeru džez muzičara. Postao je tako pripadnik slavne Legije, najamnik, pas rata. Dobio je novo ime, uniformu i utopio se u legionarskim regimentama, sastavljenim od razočaranika i bjegunaca iz šezdesetak zemalja. Nakon pet godina, pisao je, mogu zaraditi lijes, štake ili pare. Idem na ovo treće, i neka mi usud pomogne!
  Kasno uvečer, slušajući Charlija Parkera, često ga zamišljam u legionarskoj uniformi, s mašinkom u jednoj i sa saksofonom u drugoj ruci, kako stoji na vrhu dine i prkosi mahnitoj pješčanoj oluji koja mu nagriza lice. Lice kojeg se sve teže mogu prisjetiti. I premda mi je izgledao tako kolebljiv one noći u avio-hangaru, jedini od svih nas ostao je dosljedan i vjeran dječačkoj ideji koja je započela igrom, a završila grubom stvarnošću anonimnog plaćeničkog ratišta, on, moj izgubljeni i neshvaćeni brat — Javor Mraz.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66552
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Goran Tribuson-Legija stranaca

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu