Noćna smjena-Goran Tribuson

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 11:19 am

First topic message reminder :





 Istraga o ubojstvu kćerke zagrebačkog poduzetnika razotkriva mračniju stranu hrvatske poratne svakodnevice. Privatni istražitelj Nikola Banić, poznat iz tri prijašnja romana, naći će se u svijetu sumnjivog sjaja novih hrvatskih bogataša, u okruženju droge, prijevara, ratnog profiterstva, ali i loše sakrivene socijalne bijede. Tražeći odgovore na mnogobrojna pitanja Banić će razriješiti i neke svoje unutrašnje konflikte i dileme.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:06 pm



 29.


  U sumrak utonuli posjed i kuća Mihaela Mandića djelovali su pomalo sablasno, i Banić nije znao je li tom ugođaju pridonijela osobita svjetlost Sunčeva zalaska ili činjenice koje je netom doznao o vlasniku. Uđe kroz odškrinuta vrata i pođe stazicom koja je vodila prema ulazu u kuću. Svjetla na katu su gorjela, i to je bio pouzdan znak da je Mihael kod kuće. I tada, na livadici između tamnih čempresa, Banić spazi automobil i dugu gumenu cijev koja je vijugala kroz travu. U tome što je netko predvečer prao auto nije bilo ništa neobično, ali je svakako bilo neobično to što je i Mihael Mandić posjedovao opel Asconu. Doduše, ne zelenu, nego sivu. Osupnut tom spoznajom, Banić se vrati do svoje »četvorke« i počne kopkati po polici pričvršćenoj o vrata. Nadao se da je ključić što ga je svojedobno dao kopirati još uvijek negdje u autu. S olakšanjem odahne kad shvati da ga nije izgubio, pa požuri do Ascone koja se sušila na travnjaku. Gurne ključić i otključa vrata. Zatim ih s veseljem ponovno zaključa, pa opet otključa.
  Strpa ključić u džep pa krene prema kući, ali nakon desetak metara zastane, pa se još jedanput vrati do svog auta. Sablastan izgled zdanja sada je protumačio kao znak, zavuče stoga ruku u pretinac ispod upravljača, napipa revolver, uzme ga i zatakne za pojas. Zakopča potom vjetrovku i krene prema kući, nadajući se kako ga Mihael sve ovo vrijeme nije promatrao s prozora.
  Mihael Mandić sjedio je u svom dnevnom boravku nagnut nad šahovsku ploču. Kad je Banić ušao, trgnuo se, a lice mu se odmah smrknulo.
  – Igrate šah? – dobrodušno će Banić, kao da se prošli put među njima ništa nije dogodilo i kao da su još uvijek u poslovnom odnosu.
  – Rješavam probleme. To je najbolja vrsta intelektualne gimnastike.
  – Čudno – zastane Banić ispred vitrine u kojoj je bilo mnoštvo lijepih malih predmeta: satova u keramičkoj oplati, srebrnih zdjelica za slatkiše, prstenja s gemama i sličnih stvari – znao sam da je Mogul streljački as, ali nisam imao pojma da se razumije i u šahovske probleme.
  – Sad ste saznali – hladno će Mihael. – I što tražite ovdje? Koliko se sjećam, ja sam vas otpustio. Niste li možda ponovno počeli raditi za moga odvratnog brata?
  – Nije više potrebno da glumite mržnju – nasmije se Banić. – Znam da ste s bratom u mnogo boljim odnosima no što se to prije činilo. Ili ste bar bili do 1992. Tek tada ste se ozbiljno posvadili. Ne znam je li to bilo zbog pljačke crkvenog blaga ili zbog nečega drugog, ali znam da je Matošević dovezao vama sadržaj kombija koji je poslije prelakirao maskirnim bojama.
  – Kakav Matošević!? Kakav kombi!? – bunio se on.
  – Ne budite tako stereotipni! Vama pristaje neka originalnija reakcija, vi ste čovjek od duha i ukusa. Pitate kakav Matošević! Pa da vas podsjetim. Josip Matošević, koji je za vas i vjerojatno po vašem naputku došao do visovačkog križa. Otac Slavena Matoševića, koji vam je uz pomoć vaše nećakinje uspio otuđiti taj križ i njime vas ucjenjivati. Zanima me samo je li prijetio da će križ odnijeti policiji i tako vas optužiti ili ga je zanimala samo lova.
  Sjedeći skrušeno za stolom, Mihael je djelovao nemoćno i izgubljeno. Zacijelo se nije nadao da će istražitelj uspjeti iskopati toliko neugodnih stvari. Porušio je nehajno nekoliko figura na ploči i nijemo se zapiljio u Banića.
  – No, dobro, nije važno na koji vas je način ucjenjivao. Važno je kako ste mu odlučili odgovoriti. Naime, odlučili ste da je najbolje zbrisati ga s lica zemlje. Saznali ste gdje živi i otišli ste tamo na Trešnjevku, baš u trenu kad su Mara i Princ otplovili u šareni heroinski san. Ubili ste ga revolverom s prigušivačem, pregledali dobro stan, ali križ niste našli. Da samo znate kako vam je bio blizu!
  – Gdje je bio? – upita on naglo, možda i nesvjestan da je na taj način priznao sve za što ga je Banić optužio.
  – To dolazi poslije – reče Banić prišavši stolu sa šahovskim figurama. – Pretpostavljam da ste nakon toga telefonski, jasno, anonimno, obavijestili brata da mu je kći u vrlo opasnoj situaciji. On je brzo stigao, odvukao kćer i pokupio njezine stvari. Nakon toga, ili možda dan kasnije, vi ste ponovno otišli na Trešnjevku, podmetnuli revolver s otiscima prstiju vaše nećakinje i uzeli metak koji je prošao kroz Prinčevu glavu. Naime, da ste ga ostavili, policija bi odmah zaključila da nije ispaljen iz revolvera na kojemu su Marini otisci.
  – Vi ste fantast! Odakle mi revolver s Marinim otiscima prstiju?
  – Ne pravite se nevješti – potapša ga Banić po ramenu. – Da onog dana nisam vidio vašu podrumsku streljanu, ne bih ni ja znao. Unatoč očevoj zabrani, Mara vas je posjećivala. Pretpostavljam da su podzemna streljana i pucanje iz revolvera za poludivlju sedamnaestogodišnju balavicu zavodljiva zabava.
  – Kako biste dokazali sve te ludosti? Baratate samo indicijama. Znate li da je Hamletova tragedija bila to što je baratao samo indicijama?
  – Molim vas! – rasrdi se Banić. – Nije vrijeme za Hamleta! Dokazao bih vrlo jednostavno. Odgovaralo vam je da se leš pronađe što kasnije. Kad ste došli podmetnuti revolver s tuđim otiscima prstiju, strpali ste leš u škrinju za duboko zamrzavanje. Mora da ste se dobrano nateglili. Sedamdesetak kila nije lako nositi. Samo, tad ste izgubili ovo.
  Banić izvadi iz džepa automobilski ključić i pokaže ga Mandiću.
  – Maločas sam ga isprobao dolje na travnjaku. Besprijekorno otvara i zatvara vašu Asconu.
  – Sve su to pretpostavke! – odmahne on rukom kao da ga omalovažava. – Nijedan sud na svijetu ne bi to što ste nabrbljali prihvatio kao dokaz!
  – A bi li prihvatio visovački križ?
  – Gdje vam je križ?
  Banić izvuče ispod vjetrovke ružan crni križ napravljen od lakiranoga gipsa, a Mihael se grohotom nasmije.
  – I to je po vama visovački križ, budalo!
  – Bio je u Prinčevu stanu, ali vi niste na nj obratili pozornost. Sad ćete vidjeti kako se izvode dokazi.
  Rekavši to, Banić snažno zamahne i lupi križem po masivnoj ploči stola. Šahovske figure odlete na sve strane, a gipsani križ prsne i r padne se na više komada. Mihael Mandić skoči zapanjen i zagleda se u fino zlatno tkivo križa koji se oslobodio gipsane oplate.
  – Isuse, ipak... – prošapće Mihael pa krene kao da će uzeti križ, ali ga Banić spretno odgurne u stranu.
  Mihael popravi košulju i kravatu, a zatim se nadmoćno nasmije, unatoč tomu što je Banić izvadio revolver.
  – Sklonite to! Najprije ćemo razgovarati i pokušati se nagoditi.
  – Nema nagodbe! – bijesno će istražitelj.
  – Čini vam se kako nema zato što i ne znate što vam se nudi – mirno će Mandić sjedajući u fotelj ispred stalka na kojemu su bili televizor i videorekorder. – Moram vam objasniti neke pojedinosti naše dosadašnje suradnje o kojima vi, nažalost, nemate pojma. Vidite, prije no što sam vas angažirao pretpostavio sam da biste vi uz taj križ mogli otkriti i neke, nazovimo ih tako, neugodne pojedinosti, pa sam odlučio uvući vas u jednu zgodnu klopku. Nekoliko dana prije no što sam vas unajmio posjetio vas je moj čovjek... moj suradnik Viki... Uđi, Viki!
  Na vratima dnevne sobe pojavi se čovjek sa šijom Mikea Tysona i s Magnumom u ruci.
  – Bacite tu igračku! – zareži došljak, a Banić poslušno ispusti revolver na parket.
  – Sjećate li se Vikija? – dobrodušno će Mihael.
  Banić je dobro pamtio fizionomije. Viki je bio onaj isti tip koji mu se predstavio kao odvjetnik Hercegović i poslao ga u stanoviti Omniart da preuzme memorabiliju.
  – Omniart je jedna od mojih tvrtki – objašnjavao mu je Mandić. – Bavila se poslovima o kojima ne bi bilo pametno razgovarati. Reći ću vam samo to da je s pravom zapela za oko financijskoj policiji. Dan prije no što su došli njihovi inspektori moji su ljudi uspjeli počistiti svu dokumentaciju i izbrisati kompjutorske diskove. Sutradan smo prijavili provalu tvrdeći da smo čisti kao suza i da nam je to podmetnula konkurencija. Progutali su našu priču, to više što smo uspjeli dokazati kako bi nekima od naših izravnih konkurenata svakako odgovarao nestanak Omniartovih poslovnih papira. Zamršeno, zar ne?
  Banić se s gorčinom prisjeti kako je tupavo tumarao prostorijama Omniarta, a nakon toga bezuspješno tražio odvjetnika Hercegovića.
  – Tvrtka koja ima veliki promet i trguje s inozemstvom, sasvim vam je jasno, morala je imati moderno osiguranje. U Omniartu su bile skrivene kamere koje su se uključivale čim bi netko ušao u prostoriju. Kad je došla policija, tvrdili smo da je spretni provalnik onesposobio alarm i odnio videokasetu, što bi, naravno, pravi profesionalac i učinio. Jasno, bila je to mala, slatka laž. Hoćete li vidjeti što je na kaseti?
  Mihael Mandić uzme daljinski upravljač, uključi televizor, a potom pusti vrpcu. Užasnut, Banić spazi sebe kako zaviruje u registratore, kako nešto prčka po kompjutorima, kako potom odlazi u drugu prostoriju... Iako nije bilo tako, slika je bila jasan dokaz da je upravo on počistio dokumentaciju inkriminirane tvrtke.
  – Vidite li sad da je u ovom slučaju nagodba sasvim realan izlaz? – govorio je Mihael Mandić, premotavajući vrpcu na početak. – Vi meni ključić, križ i šutnju, a ja vama, naravno, ovu lijepu videokasetu. U vašoj će video-kolekciji biti veći hit nego u mojoj.
  Banić se svali u fotelj ne znajući što da radi. Nije mu bilo jasno kako se dao navući na tu glupariju u Omniartu.
  – Viki – obrati se Mihael svom partneru – gospodin će sigurno pristati. Donesi koju bocu hladnog piva pa da proslavimo.
  Viki se nasmije pa krene prema hodniku.
  I tad se dogodi nešto što Banić ni u snu ne bi očekivao. Došavši do hodnika, uz tresak i psovku, Viki jaukne, potom uzdahne, pa se sruši na pod, a revolver što ga je držao u ruci odleti i nestane pod ormarom. Ponad Vikija stajao je Vinko Dogan, koji ga je upravo oborio s nekoliko nemilosrdnih udaraca. Viki se skvrči, uhvati za želudac i zastenje, a Dogan ga još jedanput opali cipelom po licu, tako da se čulo krckanje zubi. Prvi put u životu Banić je bio oduševljen brutalnošću bivšeg kolege. Dogan izvuče revolver, uđe u sobu pa se obrati Mihaelu.
  – Vjerujem da ćete biti mirni i sasvim praktični.
  Na vratima iza inspektora već su stajala i dva policajca. Dogan im se okrene i naredi:
  – Odnesite ovo smeće bez zuba u auto, a elegantnom gospodinu stavite lisice!
  Jedan od policajaca izvadi lisice i priđe Baniću, a inspektor se izdere na njega:
  – Ne njemu! Zar ti on izgleda kao elegantni gospodin!?
  Policajac slegne ramenima pa lisice stavi na ruke Mihaela Mandića.
  Tren kasnije, kad su već bili dolje pred ulazom, Banić upita Dogana:
  – Došli ste u pravi čas. Kako ste znali?
  – Kako smo znali!? – otpljune Dogan u travu. – Nismo znali. Moji su te pratili otkako si otišao od mene.
  Dogan spremi revolver u futrolu pod pazuhom, pa krene prema uličnim vratima, dok je Banić kaskao za njim. U jednom času inspektor se okrene i izdere se na njega.
  – Kamo?
  – Pa idem van.
  – Idiote! – unese mu se u lice ljutiti Dogan. – Sve sam čuo! Idi brzo natrag i skloni onu jebenu kasetu. Zar želiš da te sutra netko zajebava zbog toga?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Mustra taj Sre Sep 05, 2018 12:06 pm




 
 30.


  S prozora kućice u Grebengradskoj razlijevala se žuta svjetlost slabe žarulje po neuglednom dvorištu punom vode i blata. Zaobišavši mlake, Banić pokuca na vrata, na kojima se trenutak kasnije pojavi bolećivo blijedo lice s velikim plavim očima.
  – Vi ste – tiho će Višnja pa ga pusti unutra.
  Banić uđe, odmota mokri najlon i iz njega izvadi veliki radiokasetofon pa ga stavi na drveni stol. U sirotinjskom ambijentu Višnjine izbe kromirani ghetoblaster s četiri velika zvučnika i gomilom tipki, displeja i oznaka djelovao je sasvim nestvarno.
  – Sonja je željela baš takav – izusti Višnja, sa strahopoštovanjem gledajući golemu spravu koja proizvodi glazbu.
  – To je za nju. Obećao sam joj ga u Lovranu – slaže Banić – i donio sam ga iz Njemačke.
  Višnja bojažljivo takne sjajnu kromiranu dršku i povuče prstom po njoj.
  – Poludjet će od veselja. Kako ste samo pažljivi!
  – Kako je Boris?
  Ona sjedne za stol i pogleda ga praznim pogledom. Zacijelo već umornoj od noćnih plačeva, oči su joj bile suhe, ali su joj prsti lagano podrhtavali.
  – Nadaju se da će ipak ostati živ... ali nije sigurno. A ako i ostane, dobit će najmanje godinu dana. Tako je rekao odvjetnik Livadić.
  – Zašto je to napravio?
  Ona pokrije lice dlanovima kao da se i sama pita zašto je učinio nešto tako nerazumno nepotrebno.
  – Sutra ću ga posjetiti.
  – Nemojte – reče ona. – Ionako nije pri svijesti.
  – Mogu li kako pomoći? – upita on.
  – Hvala, ali ne treba. Tako smo dugo naokolo moljakali pomoć, a svi su bili gluhi. Sada sam odlučila da više nikoga ništa ne molimo. Ustrajat ćemo i boriti se sami. Pa ako uspijemo, dobro, ako ne uspijemo, onda je to valjda usud i Božja volja. To je ionako njihov svijet, mi samo živimo u njemu!
  – Višnja, nemojte očajavati – reče on izvadivši iz džepa kuvertu s novcem što ga je uzeo od Valerijana Mandića. – Ovdje je dvadeset tisuća maraka. Gospodinu Mandiću, ocu pokojne Mare, strašno je žao što je vaš Boris morao proći kroz sve ovo, što je uhićen iako je i prema njegovu mišljenju sasvim nevin, pa je odlučio da vam u dobroj vjeri pomogne. Vidite, uvijek se u svijetu nađe i pokoja dobra duša koja je voljna pomoći onima u nevolji.
  – Što mi imamo s njim? – podigne ona glas. – Zašto bi nam on davao novac?
  – Zato što je izgubio kćer i što razumije vaše patnje – reče Banić osjećajući već blago gađenje zato što ga okolnosti tjeraju da tako govori o običnom nitkovu. A potom, pobojavši se da će razgovor krenuti neželjenim smjerom, ustane i brzo iziđe.
  Bio je već na dvorišnim vratima kad je Višnja s kuvertom u ruci izišla na kućni prag.
  – Gospodine! – rekla je odlučno. – Idite tom čovjeku i vratite mu njegov novac! Recite mu da nas ne može kupiti i da se na nama ne može vježbati dobročinstvo. A kad bi se i moglo, svakako mu recite da je prekasno!
  Rekavši to, ona baci kuvertu koja padne u mokru travu, a zatim se ponosno okrene i zalupi vratima.
  Banić je stajao nekoliko časaka na kiši, a zatim je pošao prema automobilu. Nadao se da je njezin patetični odgovor posljedica trenutka te da će se poslije smiriti i pokupiti kuvertu što je ležala na kiši u mračnom dvorištu. Nadao se, ali više ni u što nije bio siguran.
  Unatoč kiši, večer u gradu bila je nekako živahna, ceste su bile pune automobila, mnogo pješaka šetalo je s kišobranima u ruci i zastajkivalo pred šarenim, osvijetljenim izlozima, iz usputnog kina izlazila je svjetina, a u restoranu do kina nije se mogao vidjeti slobodan stol. Iako je to bila sasvim obična kasna ljetna večer, djelovala je nekako svečano i blagdanski. Čak su i radijske vijesti bile dobre. Srbi su pristali na ozbiljne mirovne razgovore u Americi, u čemu su mnogi komentatori nazirali početak kraja rata na ovim prostorima. Banić osjeti čudan mir i zadovoljstvo čovjeka koji je upravo završio posao do posljednjeg detalja.
  I u Kicu je vladala nesvakidašnja, gotovo pijana živost. Cijeli je lokal bio zasut velikim brojem božičnih čestitaka koje su, poput velikih četvrtastih konfeta, prekrile pod i sve stolove. Usred grupice ljudi stajao je razdragani Pako, koji je iz kartonske kutije vadio čestitke i bacao ih u zrak. Gospodin Marijan sokolio ga je u tome dok mu je bivši štemer Kembra sa šanka dodavao gemišt za gemištom.
  Banić priđe šanku i upita Zdenku:
  – Koji mu je vrag?
  – Slavi. Kinooperater Apola otišao je u invalidsku, pa su ga pozvali natrag. Od prvoga opet radi u kinu.
  – To zvuči tako pametno da mi djeluje pomalo nestvarno – zamisli se Banić, pa naruči pivo.
  Spazivši ga, Pako vikne:
  – Zdenka! I detektivovo pivo stavi na moj račun!
  Banić se nasmije, uzme pivo i ode do stola koji je bio uza sam prozor. Pijuckao je i gledao van na kišu koja je prala prazni prolaz Apola. Čudno je to, pomisli, kako u tom kinu, desetak metara od stana, zapravo nikad nije gledao nijedan film.
  – Si čul novost? – upita ga Pako koji mu je prišao i prijateljski ga potapšao po ramenu.
  – Jesam. Drago mi je da si se opametio.
  – Da. Al’ ne baš skroz. Znaš, u ovu sam proslavu uletil pomalo napamet, pa se nadam da buš mi došel s jedno tristo kuna. Jasno, dok ne dobim prvu plaću.
  – I to je bolje nego da ti posuđujem za mokre petarde – promrmlja Banić, pa mu pruži tri stotke.
  – Gle, eno ti bivše žene! – upozori ga Pako nagnut nad prozor. – Već je treći put tu. Mora da još uvijek trza na tebe kad te traži po takvoj kiši.
  Banić ostavi pivo i brzo iziđe.
  Kao u nekom starom filmu, osvijetljena crvenim neonom Apola, Lidija je stajala pred njim s kišobranom u ruci i u lijepom svijetlom kišnom kaputu koji još nikad nije vidio na njoj.
  – Došla sam ti reći da se Nika javila. Zvala je i tebe, ali te nikako nije mogla zateći kod kuće.
  – Kad sam prokleta skitnica – nasmije se on pa joj uzme kišobran iz ruke. – Otpratit ću te, a ti pričaj. Što kaže mala?
  Lidija ga uhvati pod ruku i oni krenuše prema zgradi u kojoj su proveli najveći dio zajedničkog života.
  – Ma lajala je gotovo pola sata – veselo je pričala Lidija. – Ne znam što će reći ti ljudi, već im je prvi dan nabila takav telefonski račun. Uglavnom, tamo je sve jako fino, čuvat će petogodišnje blizance, Davida i Grahama, koji su je zavoljeli na prvi pogled... i tako. Ima svoju sobicu s televizorom, popodne ima slobodno, krasan pub joj je u blizini, a navečer će na tečaj jezika...
  – Znači, sve je idealno – zadovoljno će on.
  – Pa... ne baš... Znaš, na kraju se rastužila i uhvatila ju je nostalgija. Rekla je da je ondje sve perfa... ali da bi dala sve da joj je ponovno deset godina i da opet živimo svi zajedno na Britancu...
  Ona umukne, a ni on nije znao što na to kazati.
  – Ah, da – reče on kao da mu je tek sad palo na pamet. – Moram ti dati šesto maraka koje sam joj obećao za avionsku kartu. Izdala te i rekla mi da si morala posuđivati.
  – Jesam – nasmije se ona. – Ne ide mi baš najbolje. Tvrtku nam je kupio nekakav bogati poduzetnik i sad nas pokušava rastjerati niskim plaćama.
  – Zove li se možda Mandić? – upita on vadeći iz džepa zgužvane novčanice.
  – Ne! Zašto bi se zvao Mandić!? – odgovori Lidija.
  – Ništa... tako... – promrmlja on, izdvojivši šeststo maraka, shvativši da mu gotovo ništa nije ni ostalo.
  – Mogao si mi dati i sutra – reče ona uredno spremajući novac u torbicu.
  – Tko zna kad ćemo se opet vidjeti – odvrati on, svjestan da je opet rekao nešto posve neprilično.
  Stajali su već ispred njezinih vrata.
  – Ako me zatrebaš, slobodno me nazovi – reče on pomalo nesigurnim glasom, ne bi li popravio dojam.
  – Hoćeš li malo gore? Nisi dugo bio – prošapće ona, a njemu se učini kako su u njezinu prijedlogu skrivene i neke tajne primisli.
  – Možda koji drugi dan – zbuni se on.
  – Što je? Da nemaš opet noćnu smjenu?
  – Ne, ne! – odvrati on, pokušavajući naći kakvu zgodnu izliku. – Idem se istuširati i ispavati. Pogledaj kako sam mokar!
  – Kako hoćeš – nasmije se ona, mahne mu veselo rukom i nestane u mračnoj veži.
 

  Zagreb, zima 1995./96.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Noćna smjena-Goran Tribuson

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu