Tri pisma za Lu

[You must be registered and logged in to see this link.]

Njezinu privlačnost povećavalo je i to da je, unatoč aktualnim zajedničkim crtama, ipak bilo jasno da se neće vezati niti s jednim od njih. Uz svu naklonost koju je osjećala prema njima, zadržala je pravo da se u određenom trenutku okrene i nastavi svoj život u vlastitoj režiji. Za tu samostalnost i neovisnost nikakva joj cijena nije bila previsoka. Stoga su je i označavali kao femme fatale ili pak kao ženu koja muškarce skuplja poput trofeja. No u njoj su vidjeli i muzu koja je posjedovala iznimnu sposobnost te povoljno utjecala na muškarce oko sebe tako da su oni nekoliko mjeseci nakon susreta s njom na svijet donijeli svoje duhovno dijete.
Ime Lou Andreas-Salomé danas manje povezujemo s njezinim knjižževnim djelom i esejima o umjetnosti, religiji, erotici i psihoanalizi, nego s tri velika predstavnika humanističkih znanosti na njemačkom govornom području, a to su: Friedrich Nietzsche, Rainer Maria Rilke i Sigmund Freud. Kad su se pojavile njezine prve knjige, govorilo se da je odbila udati se za Nietzschea. To je uz njezinu osobnost bilo posebno zanimljivo za ljude s kojima se družila.
Život i djelo Lou Andreas-Salomé izazivaju i kritiku i oduševljenje. Sporno je u kolikoj se mjeri njezinim djelima može priznati umjetnička razina. U vrijeme dok je živjela njezina su djela bila jako cijenjena. Albert Soergel posvetio joj je veliki dio u svome prikazu Pjesnici i pjesništvo vremena naturalizma te drugih srodnih i suprotnih pravaca od simbolizma do novog romantizma. Mjerodavni književni kritičari s prijelaza stoljeća, kao primjerice braća Hart, hvalili su čak i njezin prvijenac U borbi za Boga koji se pojavio pod pseudonimom. To je Lou zabavljalo. Filozof Paul Deussen, štovalac Schopenhauera i prevoditelj stare indijske filozofije, priznao je, nakon što je pročitao knjigu, da je u njoj našao puno duha i da se u taj duh zaljubio. Angela Livingstone, autorica biografije Lou Andreas-Salomé, poriče bilo kakvu umjetničku vrijednost njezina djela zbog dekorativnog i patetičnog jezika te previše nejasnih nagovještaja o dubljem smislu. Ovdje je izražena prosudba s kojom bismo se danas mogli složiti, no ona nije primjerena značenju njezinih djela u vrijeme kad su se pojavila. Ipak je i Nietzsche do suza bio dirnut jednom pjesmom dvadesetogodišnjakinje. Iako nam je stav novog romantizma i simbolizma prema životu nakon dva svjetska rata, nakon dadaizma i egzistencijalizma s pravom postao pomalo stran, moramo odati priznanje tome što je njezino djelo sudjelovalo u književnim preokretima. Soergel je ubraja u vrlo mlade autore koji su uza sve razlike u njihovim umjetničkim ciljevima svladali kritički osjećaj: napuštanje tradicije, kako u životu tako i u umjetnosti! Pjesništvo Lou Andreas-Salomé kreće od ,,tendenciozno temperamentnih umjetnika koji patetično zastupaju određenu tendenciju do intelektualaca sa smislom za umjetnost, od tužitelja do duševnih analitičara, od onih koji promatraju do onih koji kombiniraju, od naturalizma do simbolizma, (……) od godina vladavine Zole do vladavine Nietzschea”.

Napuštanje tradicije znači mogućnost za stvaranje novih stavova premažživotu, ali istodobno i gubitak stabilnosti. Psihološka analiza kršćanstva Ludwiga Feuerbacha i Ernesta Renana te rekonstrukcija suvremene psihologije u romanu Paula Bourgeta otvorile su horizonte koji ljudskom žživotu na zemlji pridaju novi dignitet. Nietzscheova naglašena spoznaja ,,Bog je mrtav”, njegova radikalna kritika dekadentne zapadne kulture, njegove promjene u svim vrijednostima te njegovo odbijanje filozofske konstrukcije skrivenih svjetova stvorile su temelje jedne nove psihologije koja se snažno razvila u književnosti pa i u djelu Lou Andreas-Salomé.
Rilkeovo pjesništvo, koje se okreće duševnim patnjama modernog čovjeka koji je izgubio orijentaciju i traži novu sigurnost, razvijalo se i preko razmjene misli s Lou Andreas-Salomé. U svojoj ljubavi prema Rilkeu Lou je imala udjela u stvaranju novog pjesničkog jezika koji je nadišao njezino vlastito htijenje i umijeće.

Nakon filozofa i umjetnika riječi, pojavljuje se psiholog Sigmund Freud. On razvija novu sliku o čovjeku polazeći od duševnih sukoba i bolesti ljudi iz viktorijanskog doba. On istražuje, a to je Lou uvijek bilo zanimljivo, učinkovitost mračnih, nesvjesnih snaga koje prijete rušenjem visokih građanskih vrijednosti poput pristojnosti, reda, marljivosti, čistoće.

Kao i mnogi drugi intelektualci tako su i Nietzsche, Rilke i Freud nastojali uspostaviti kontakt s Lou. U njoj su našli žženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala i u kojoj su njihove zamisli nailazile na adekvatan odjek budući da je bila u stanju razumjeti ih i samostalno dalje razvijati. Svi su oni bili fascinirani njezinim jasnim umom, njezinom neobuzdanom maštom te njezinom težnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno.

Njezinu privlačnost povećavalo je i to da je, unatoč aktualnim zajedničkim crtama, ipak bilo jasno da se neće vezati niti s jednim od njih. Uz svu naklonost koju je osjećala prema njima, zadržala je pravo da se u određenom trenutku okrene i nastavi svoj život u vlastitoj režiji. Za tu samostalnost i neovisnost nikakva joj cijena nije bila previsoka. Stoga su je i označavali kao femme fatale ili pak kao ženu koja muškarce skuplja poput trofeja. No u njoj su vidjeli i muzu koja je posjedovala iznimnu sposobnost te povoljno utjecala na muškarce oko sebe tako da su oni nekoliko mjeseci nakon susreta s njom na svijet donijeli svoje duhovno dijete.

Drugi su pak u njoj cijenili ideal autarkične žene koja je i iz patnji umjela izvući doprinos svojoj žživotnoj sreći. Nastanak legendi i idealiziranje potpomognuto je timeššto je Lou dokidala granice koje je postavljao razumski svijet muškaraca kao i ograničenja što su se postavljala njoj kaožženi. Tako se njezin žživot pretvara u simbol mogućnosti drugačijeg načina žživota. Racionalnost i svladavanje pokazuju samo jedan smjer prema kojem se stvarnost može razvijati. Cijeližživot Lou Andreas-Salomé pokazuje nam i probleme jednog takvog pokušaja. U njezinim književnim i psihoanalitičkim djelima ona zapravo traži samu sebe kao dijete, kao sestra starije braće, kao mlada djevojka, kao supruga, kao ljubavnica, kao ne-majka, kao umjetnica, kao narcis. Pita se koje su mogućnosti što ih nudižživot njezina vremena, a koje su one što ga sprečavaju, često odabire ono što je u njezino vrijeme bilo nemoguće i dokazuje – na čuđenje, a često i zgražanje drugih – da ono što se definira kao nemoguće i nije tako nedostižno.

Problemi s ravnotežom unutar raznolikosti mogućih uloga i ograničene predodžbe o sebi jesu iskustvena pozadina koja objašnjava njezino zanimanje za psihoanalizu. Tu se pokazuju njezina posebna umijeća i njezino razumijevanje za kulturu u kojoj danas živimo. Život i djelo Lou Andreas-Salomé pokazuju temeljne probleme promjena u kulturi na primjeru predodžbe o ženi koja se mijenja. Stoga je spor o značenju pojedinih njezinih djela u usporedbi s tim manje važan.

*Iz knjige Lou Andreas – Salome (Naklada Slap, 2005);