Američke priče

Iako je živio prije gotovo dva stoljeća, Walt Whitman (1819.-1892.), "otac slobodnog stiha", "pionir nove poezije" , "glas Amerike", odnosno "pjesnik duše" i "pjesnik tijela", kako je sebe nazvao, i dalje živi kao jedan od najutjecajnijih i najvažnijih stvaralaca u povijesti američke književnosti.

Nadživjelo ga je njegovo djelo, ponajprije, znamenita zbirka pjesama "Vlati trave", njegova "nova Biblija", u kojoj slavi individualizam i duhovnost Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima. Bio je neshvaćen od suvremenika, nesvodiv u ustaljene okvire, kao da je pisao za buduće, pa tako i za našu generaciju, jer mu je knjiga zbog slobodne obrade spolnosti proglašena nemoralnom, dok se danas svi slažu da se radi o antologijskom djelu i autoru.

Premda je okarakterizirana i kao "ritmizirana proza" i proza razlomljena u stihove, zbirka "Vlati trave" svojom je snagom i popularnošću zasjenila Whitmanovo prozno stvaralaštvo, pa je gotovo za ne povjerovati da u Sjedinjenim Državama, koliko je nama poznato, dosad nije objavljena zbirka svih Whitmanovih priča poput ove! A radi se o itekako vrijednim, mahom sjetnim autobiografskim djelima "kraćeg daha", crticama o "stvarnoj stvarnosti", prvotno objavljenim u novinama, gdje se autor prisjeća događaja i ljudi iz svoje mladosti.

Piše ih s ljubavlju i razumijevanjem prema svim i svakakvim ljudima i njihovim primjerenim i neprimjerenim postupcima, nastojeći pomiriti razlike i različite, materijalno i duhovno, život i smrt. Poznavateljima i štovateljima Whitmanova pjesničkog umijeća, bit će zanimljivo otkriti i njegovu proznu stranu, a lovcima na "prašnjava" književna blaga ove zapostavljene minijature jednoga od najvećih otkada je pjesnika i pjesama

Walt Whitman rođen je u skromnoj farmerskoj obitelji; školu u Brooklynu napustio s dvanaest godina i iduće desetljeće ostao vezan uz Long Island, radeći povremeno kao slagar, putujući učitelj, suradnik lokalnih novina, pomoćnik na farmi. Tada su postavljeni i temelji njegove za ono doba iznimne osobnosti slobodnjaka poniklog iz naroda, bohema i barda koji se nikada nije uklopio u gradske konvencije ili okvire neke institucije. God. 1841. započeo je novinarsku i uredničku karijeru, upoznao život velegrada uključujući i njegove najsurovije pojedinosti te primijenio "reporterski" stil koji je rabio posebno u svojim ranijim pjesmama.

Taj je stil bio prvi korak u smjeru Whitmanove pjesničke revolucije: formalno je vodio slobodnom stihu, a sadržajno otvorio put najraznovrsnijim nekonvencionalnim i često tabuiziranim temama. Krajem 1840-ih napustio je novinstvo i javno djelovanje, krenuo na veliko putovanje po SAD-u, zatim se vratio u Brooklyn, pomalo se bavio stolarijom, pisao i čitao te ubrzo u vlastitoj izradbi i nakladi izdao tanku knjižicu od dvanaest pjesama pod naslovom «Vlati trave» («Leaves of Grass», 1855) koje je samo za njegova života doživjelo osam izdanja i golem uspjeh, a do danas je prevedeno na gotovo sve značajnije svjetske jezike. Whitman je gotovo do kraja svoga života 1892. godine radio na Vlatima i dopunjavao ih, a 1891. godine je objavio i death-bed Edition (izdanje sa samrtne postelje).

»Vlati trave» je zbirka pjesama u slobodnom stihu, koje na snažan način slave individualizam Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima; živo i ekstatički opisuje amer. život, osobito New York, i izražavaju pjesnikovo romantično-mističko poistovjećivanje s prirodom i svemirom. Suvremenici su to djelo proglasili nemoralnim zbog slobodne obradbe spolnosti. Neshvaćen od suvremenika i zemljaka, Whitman je doživio prvo priznanje od engleskih prerafaelita i francuskih pobornika slobodnog stiha. Moderna ga kritika, međutim, smatra jednim od najvažnijih likova u povijesti američke književnosti uopće.

Umjesto predgovora
PAUMANOK I MOJ ŽIVOT NA NJEMU U DJETINJSTVU I MLADOSTI
Doista je vrijedan potpuna i potanka istraživanja ovaj Paumanok (da Long Islandu damo njegovo urođeničko ime), što se pruža na istok kroz okruge Kings, Queens i Suffolk, ukupno 120 milja; sa sjevera mu je tjesnac Long Island Sound, lijep, šarolik i slikovit niz uvala, poluotoka i prostranstava poput mora, stotinu milja do rta Orient. S oceanske strane veliki južni zaton, istočkan bezbrojnim izbočinama — to su ponajviše maleni, neki prilično veliki, mjestimice dugački pješčani sprudovi, udaljeni pola milje do milju i pol od obale. Dok tu i tamo, kao kod Rockawaya i daleko na istok duž Hamptonsa, pjeskoviti žal se nalazi točno na otoku gdje more bez prestanka zapljuskuje. Nekoliko svjetionika na istočnim obalama; duga povijest brodolomnih tragedija, neke su se zbile čak posljednjih godina. Kao mladić živio sam u atmosferi i tradiciji mnogih od tih brodoloma — gotovo sam bio promatrač jednoga ili dvaju. Blizu žala Hempstead, primjerice, nastradao je godine 1840. brod »Mexico« (na to se aludira u »Spavačima« u Vlatima trave). A u Hamptonu, nekoliko godina poslije toga, uništenje brig »Elizabeth«, strašan događaj, u jednoj od najgorih zimskih oluja, gdje se utopila Margaret Fuller, skupa s mužem i djetetom.
Unutar vanjskih spruda ili žala taj južni zaton je posvuda razmjerno plitak; za hladnih zima sav je pokriven debelim ledom. Kao dječak često sam izlazio s jednim ili dvojicom prijatelja na ta ledena polja, sa saonicama, sjekirom i kopljem za jegulje, u lov na jata jegulja. Prosjekli bismo rupe u ledu, ponekad naišavši na pravo obilje jegulja, pa bismo napunili košare krupnim, debelim, slatkim, bjelomesnatim stvorenjima. Krajobrazi, led, vučenje saonica, prosijecanje rupa, gađanje jegulja kopljima, i tako dalje, bili su naravno zabava kakva je ponajdraža u dječaštvu. Obale toga zatona, zimi i ljeti, i moja bavljenja ondje u ranim godinama života, upletene su posvuda u Vlati trave. Bila mije vrlo draga razonoda ljeti odlaziti na izlet u zaton da bih skupljao jaja morskih galebova. (Galebovi polažu dva-tri jaja, malo veća od polovice kokošjeg jajeta, izravno na pijesak i prepuštaju sunčevoj toplini da ih izleže.)
Istočni kraj Long Islanda, područje zatona Peconic, također sam vrlo dobro poznavao — jedrio više nego jedanput oko otoka Shelter i dolje do Montauka — proveo mnogo sati na brežuljku Turtle kraj starog svjetionika, na krajnjem rtu, gledajući preko neprestana valjanja Atlantika. Drago mije bilo spuštati se dolje i drugovati s ribarima koji su lovili strijele, ili s godišnjim družinama lovaca na lubine. Ponekad sam, duž poluotoka Montauk (dug je nekih 15 milja, s dobrim pašnjacima), susretao neobične, neuredne, polubarbarske pastire, koji su u ono vrijeme živjeli potpuno izvan društva i civilizacije, čuvajući na onim bogatim pasištima velika krda konja, goveda ili ovaca, u vlasništvu farmera iz istočnih gradova. Katkada sam također nailazio na rijetke preostale Indijance, ili mješance, koji su u tom razdoblju živjeli na poluotoku Montauk, ali sada bih rekao da su sasvim istrijebljeni.
Više prema sredini otoka širile su se ravnice Hempstead, tada (1830.-40.) posvema nalik na prerije, otvorene, nenaseljene, prilično neplodne, pokrivene kupinama i borovnicom; ali bilo je mnogo lijepih pašnjaka za stoku, uglavnom za krave muzare, kojih su se stotine čak i tisuće ondje hranile, a uvečer (ravnice su također posjedovali gradovi, a zajednička je bila njihova uporaba) mogle su se vidjeti kako se zapućuju kući, odjeljujući se redovito na pravim mjestima. Često sam bivao na rubovima tih ravnica u predvečerje, i još se mogu u masti sjetiti beskrajnih kravljih povorka, i čuti glazbu limenih ili brončanih zvona što su zveckala daleko ili blizu, i udisati hladnoću slatka i pomalo aromatična večernjega zraka, i promatrati zalazak sunca.
Preko istog dijela otoka, ali dalje na istok, pružali su se široki središnji pojasevi borova i hrastova grmlja (tu se uvelike pravio drveni ugljen), jednolični i jalovi. Ali proveo sam mnogo lijepih dana, ili poludneva, lutajući tim pustim raskrižjima, udišući osobitu i divlju aromu. Tu, i duž otoka i njegovih obala, provodio sam razdoblja tijekom mnogo godina, svih godišnjih doba, katkada jašući, katkada ploveći čamcem, ali najčešće pješice (tada sam uvijek bio dobar pješak), upijajući polja, obale, pomorske nesreće, karaktere, stočare, farmere, peljare — uvijek sam imao mnogo poznanstava s ovim posljednjima i s ribarima — odlazio svakoga ljeta na izlete — uvijek volio gol morski žal, s južne strane, gdje sam proživio neke od najsretnijih sati do dana današnjega.
Dok pišem, cijelo to iskustvo vraća mi se nakon proteklih četrdeset i više godina — umirujući šum valova i slankast miris — dječačko doba, vađenje školjaka, bosonog, sa zasukanim nogavicama — lovljenje ribe niz potok — miomiris livada pod kaduljom — čamac za sijeno, gusta juha od školjaka i ribolovni izleti. Ili, nakon kasnijih godina, mala putovanja po zatonu New Yorka i izvan njega, na peljarskim brodovima. Istih tih kasnijih godina, također, dok sam živio u Brooklynu (1836.-50.), odlazio sam redovito svakoga tjedna u blagim godišnjim dobima na otok Coney; u ono je doba to bila dugačka, neposjećivana obala, koju sam imao svu za sebe, i gdje sam volio, nakon kupanja, trčati gore-dolje po oštru pijesku i satima recitirati Homera ili Shakespearea vodi i galebovima. Ali prebrzo idem naprijed, a moram se više držati svojih tragova.
(1882.)

SMRT U UČIONICI
Cin-cin-cin-cin! oglasilo se jednog jutra zvonce na učiteljevu stolu u seoskoj školi, kad je prijepodnevna nastava bila dopola gotova. Dobro se znalo da je to zapovijed za tišinu i pozornost; i kad su te dvije stvari postignute, učitelj je progovorio. Bio je nizak zdepast čovjek, a zvao se Lugare.
»Djeco«, rekao je, »dobio sam pritužbu da je sinoć netko od vas krao voće iz vrta g. Nicholsa. Rekao bih da znam tko je lopov. Tim Barker, priđi.«
Pristupio je onaj komu se obratio. Bio je to slabunjav, plavokos dječak od trinaestak godina; i na licu mu je titrao nasmiješen, dobroćudan izraz, koji se nije potpuno izgubio ni sada kad je protiv njega izrečena optužba, uz učiteljev strog prizvuk i prijeteći pogled. Ipak je dječakova put bila previše nezemaljski svijetla da bi pokazivala zdravlje; usprkos bucmastu i veselu izgledu, na njemu se vidjela osobita boja kao znak neke unutarnje, i to pogubne bolesti. Dok je momčić stajao pred sudištem — to je mjesto tako često bivalo pozornicom nemilosrdne i grube okrutnosti, zbunjivanja plašljive nevinosti, nasilja nad bespomoćnim djetinjstvom i gaženja nježnih osjećaja — Lugare ga je gledao namrgođeno stoje otvoreno govorilo da nije baš ugodno raspoložen. (Nasreću, vrjedniji i mudriji sustav dokazuje ljudima da se školama može upravljati boljim sredstvima nego što su šibe i suze i jecaji. Napredujemo prema onom cilju kad će se na nekoga od staromodnih školskih učitelja, s njegovim bičem od kravlje kože, teškom brezovom šibom i mnogim domišljatim načinima mučenja djece, gledati kao na prezreno podsjećanje na jednu neuku, okrutnu i odbačenu doktrinu. Neka povoljni vjetrovi ubrzaju taj dan!)
»Jesi li sinoć bio kraj vrtne ograde g. Nicholsa?« upitao je Lugare.
»Da, gospodine«, odgovorio je dječak. »Bio sam.«
»Dobro, gospodine, drago mije što vidim da si tako spreman sa svojim priznanjem. I tako si pomislio da možeš malko pljačkati, i uživati na način kojega bi se trebao sramiti, a da ne budeš kažnjen, je li?«
»Nisam pljačkao«, brzo je odgovorio dječak. Lice mu je porumenjelo, od kivnosti ili straha, teško je bilo reći. »I nisam sinoć ništa učinio čega bih se trebao sramiti.«
»Ne budi drzak!« uzviknuo je učitelj, žestoko, grabeći štap od trske. »Poštedi me svojih oštrih govora ili ću te šibati dok ne počneš moliti kao pas.«
Dječakovo je lice malko problijedjelo; usna mu je zadrhtala, ali nije progovorio.
»I molim te, gospodine«, nastavio je Lugare, dok su mu izvanjski znaci srdžbe iščeznuli s lica, »što si. radio kraj vrta? Možda si samo preuzeo plijen i imao sudionika da obavi opasniji dio posla?«
»Pošao sam tim putem jer se onuda vraćam kući. Poslije sam opet bio ondje da se sastanem s jednim znancem i... i... Ali nisam ulazio u vrt, niti sam išta iz njega uzeo. Ja ne bih ukrao... ni da spasim život od skapavanja.«
»Radije se drži onoga što je bilo prošle večeri. Vidjeli su te, Tim Barker, kako dolaziš od vrtne ograde g. Nicholsa, malo poslije devet sati, s vrećom punom nečega na ramenu. Po svemu je izgledalo da je vreća bila napunjena plodovima, a jutros se otkrilo da su lijehe dinja potpuno obrane. Onda, gospodine, što je bilo u toj vreći?«
Lice otkrivena dječaka gorjelo je kao sama vatra. Nije rekao ni riječi. Oči cijeloga razreda bile su uprte u njega. Znoj je curio niz njegovo blijedo lice poput kišnih kapi.
»Govori, gospodine!« uzviknuo je Lugare, udarivši glasno štapom po stolu.
Dječak je izgledao kao da će se onesvijestiti. Ali nemilosrdni učitelj, uvjeren da je izveo na vidjelo zločinca, i likujući od pomisli na strogu kaznu koju će sada opravdano dosuditi, stalno je u sebi podgrijavao sve viši i viši stupanj uzbuđenja. U međuvremenu, dječak kao da nije znao što bi sa sobom učinio. Jezik mu se zalijepio za nepce. Ilije bio vrlo jako uplašen, ili mu doista nije bilo dobro.
»Govori, kad kažem!« ponovno je zagrmio Lugare; i njegova ruka, stežući štap od trske, dizala mu se iznad glave na vrlo značajan način.
»Teško da mogu, gospodine«, rekao je jadnik tiho. Glas mu je bio hrapav i promukao. »Reći ću vam drugi... drugi put. Molim vas, pustite me na mjesto... nisam dobro.«
»Oh, da, to je lako moguće«, rekao je g. Lugare i s prijezirom napuhnuo nos i obraze. »Misliš U da ćeš me uvjeriti u svoje laži? Otkrio sam te, gospodine, dovoljno očigledno; i drago mije što si krasan sitni lopov kakva nema u državi. Ali odgodit ću obračun s tobom za još jedan sat. Onda ću te opet prozvati; pa ako tada ne kažeš cijelu istinu, dobit ćeš od mene nešto što će te podsjećati na dinje g. Nicholsa još mnogo mjeseci. Idi na mjesto.«
Dovoljno radostan zbog neprijazna dopuštenja, i ne izustivši ni riječi, dječak se drhturavo odvukao do klupe. Osjećao se vrlo čudno, omamljeno, više mu je to sličilo na san nego na stvaran život; i kad je spustio ruke na klupu, zaronio je u njih licem. Učenici su se vratili svojem uobičajenom učenju jer su za vrijeme Lugareove vladavine u seoskoj školi bih tako naviknuti na prizore nasilja i stroga kažnjavanja da su takve stvari tek neznatno prekidale tijek njihovih navika.
No, dok protječe taj umetnuti sat, raščistit ćemo tajnu vreće i okolnosti pod kojima se mladi Barker prošle noći našao kraj vrtne ograde. Dječakova je majka bila udovica i njih je dvoje živjelo u vrlo skučenim granicama. Otac mu je umro kad je imao šest godina, i mali Tim je ostao kao boležljivo i slabunjavo dijete od kojega se nitko nije nadao da će živjeti dulje od nekoliko mjeseci. Ali na svačije iznenađenje, jadno je dijete poživjelo i činilo se da vraća zdravlje, kao što je pouzdano raslo i sve bolje izgledalo. To je trebalo zahvaliti ljubaznim uslugama istaknutoga liječnika koji je imao ljetnikovac u susjedstvu i zanimao se za udovičinu malu obitelj. Vjerojatno bi Tim mogao nadživjeti svoje slaboće, govorio je liječnik; ali sve je bilo neizvjesno. Bila je to tajanstvena i nerazumljiva bolest; i ne bi bilo nimalo čudno ako bi ga u nekom prividnom trenutku zdravlja iznenada nešto pokosilo. Jadna udovica isprva je bila u neprekidnom stanju tjeskobe; ali sada je već bilo prošlo nekoliko godina, a nijedno od prijetećih zala nije se srušilo na dječakovu glavu. Činilo se kako je njegova majka bivala uvjerena da će on poživjeti, kako bi joj bio od pomoći i na čast pod stare dane; i njih se dvoje zajedno borilo, usrećujući se međusobno, i trpeći mnogo siromaštva i neudobnosti bez gunđanja, za ljubav jedno drugome.
Tim je zbog ugodne naravi bio stekao mnogo prijatelja u selu, među koje se ubrajao i mladi farmer Jones koji je, sa starijim bratom, sudjelovao u obrađivanju velike farme u blizini. Jones je vrlo često davao Timu na dar vreću krumpira ili kukuruza, ili kakva povrća iz vrta, što ih je uzimao iz vlastitih zaliha ; ali kako je njegov ortak bio škrt čovjek nagle ćudi, i često govorio da je Tim danguba i da mu ne treba pomagati jer ne radi, Jones je općenito svoje darove isporučivao na takav način da nitko ništa nije znao o njima, osim njega i zahvalnih uživatelja njegove ljubaznosti. Moglo je biti i to da se udovici ne bi svidjelo da njezini susjedi doznaju kako ona prima darove od bilo koga; jer često ima oprostiva ponosa u ljudima njezina položaja zbog kojega su neskloni da ih se smatra predmetima »milostinje« kao što bi izbjegavali najnesnosnije boli. One večeri o kojoj govorimo, Timu je bilo rečeno da će im Jones poslati vreću krumpira, i ugovoreno mjesto gdje su ga trebali čekati bilo je kraj Nicholsove vrtne ograde. To je bila ona vreća pod kojom su vidjeli Tima kako posrće, ona je bila uzrokom što je nesretnoga dječaka njegov učitelj optužio i osudio kao lopova. Taj učitelj nije bio nimalo prikladan za svoju važnu i odgovornu službu. Prenagljen u odlučivanju i nepopustljivo strog, bio je strah i trepet maloga svijeta kojim je tako despotski vladao. Činilo se da uživa u kažnjavanju. Kako ništa nije znao o onim slatkim vrutcima što brzo izviru iz dječjih grudi na doziv blagosti i ljubaznih riječi, svi su ga se bojali zbog krutosti i nitko ga nije volio. Drago bi mi bilo da je bio osamljen slučaj u svojem zvanju.
Sat poštede primicao se završetku i bližilo se vrijeme kad je Lugare, na opće veselje, obično raspuštao svoj razred. Od časa do časa poneki bi đak bacio kriomičan pogled prema Timu, katkad sažalno, katkad ravnodušno ili znatiželjno. Znali su da učitelj ne će pokazati nimalo milosti prema njemu, i premda ga je većina voljela, bičevanje je ondje bilo prečesto da bi izazivalo mnogo sućuti. Ah svaki znatiželjni pogled ostao je nezadovoljen, jer je na kraju sata Tim ostao s potpuno sakrivenim licem dok mu je glava bila pognuta na podlakticama, točno kako se bio naslonio kad se vratio na svoje mjesto. Lugare je povremeno pogledavao na dječaka s mrgođenjem koje je kanda nagovještavalo osvetu za njegov prkos. Naposljetku je saslušan razred, i ponovila se lekcija, i Lugare je sjeo iza stola na povišenom podiju, s najdužim i najdebljim štapom ispred sebe.
»Sada ćemo, Barker, dovesti u red onaj tvoj sitni posao«, rekao je. »Samo priđi ovamo.«
Tim se nije pomaknuo. Učionica je bila tiha kao grob. Nikakav se zvuk nije čuo, osim mjestimična dugačkog udisaja.
»Poslušaj me, gospodine, ili će biti gore za tebe. Priđi ovamo, i skini kaput!«
Dječak se nije nimalo pomaknuo, kao da je bio od drva. Lugare se stresao od gnjeva. Sjedio je mirno jednu minutu, kao da je razmišljao o najboljem načinu kako će iskaliti osvetu. Taje minuta prolazila u samrtnoj tišini, i bila je užasna nekoj djeci, jer su im lica bila blijeda od straha. Dok je polagano protjecala, sličila je na minutu koja prethodi vrhuncu sjajno izvedene tragedije, kad neki veliki majstor glumačkog umijeća stupa pozornicom, a vi i mnoštvo oko vas pritajeni, napetih živaca i suspregnuta daha, iščekujete strašnu katastrofu.
»Tim je zaspao, gospodine«, rekao je na kraju dječak koji je sjedio blizu njega.
Lugare je na tu obavijest dopustio svojem licu da od izraza divljačke srdžbe prijeđe u smiješak, ali taj smiješak izgledao je zlokobnije nego njegova prijašnja namrgođenost, ako bi to bilo moguće. Možda ga je zabavljao užas što se oslikavao na licima oko njega; ili bi moglo biti da se naslađivao načinom kako je nakanio probuditi spavača.
»Zaspao! Je li, mladi moj gospodine!« rekao je. »Da vidimo možemo li te nekako poškakljati da otvoriš oči. Ništa nije ljepše nego kad se iz loša slučaja izvuče najbolje, momci. Tim je, eto, odlučio da se ne zabrinjava u duhu zbog malo batinanja, jer misao na to ne može maloga propalicu održati u budnom stanju.«
Lugare se opet nasmiješio dok je izgovarao posljednju primjedbu. Čvrsto je stegnuo štap i sišao s podija. Lakim i opreznim korakom prešao je prostoriju i stao kraj nesretnog spavača. Dječak nikada nije bio manje svjestan kazne koja mu je zaprijetila. Možda je snivao neki zlaćani san o mladosti i uživanju; možda je bio daleko u svijetu mašte, gledajući prizore i ćuteći ushićenja kakve hladna stvarnost nikada ne može pružiti. Lugare je podignuo trščani štap visoko iznad glave, i ciljajući s velikom vještinom koju je stekao dugim vježbanjem, spustio ga na Timova leđa s tolikom snagom i glasnim udarcem te se činilo kako bi to bilo dovoljno da probudi zaleđena čovjeka u posljednjim časovima obamrlosti. Brzo i sve brže nizali su se udarci. Ne čekajući da vidi učinak prvog zasjeka, okrutni bijednik primjenjivao je svoje mučilo na jednu stranu dječakovih leđa, zatim na drugu, i zaustavio se tek po isteku dvije-tri minute kad se doista umorio. Ali Tim ni dalje nije pokazivao znakove micanja; i kad je Lugare, bijesan zbog njegove ukočenosti, trgnuo ruku na koju se dječak naslanjao preko klupe, njegova je glava pala na dasku s tupim udarom, a lice mu se okrenulo gore i izložilo pogledu. Kad ga je Lugare vidio, ostao je kao čovjek kojega je zamrznuo pogled baziliska. Lice mu se preobratilo u ledenu bjelinu; štap mu je ispao iz stiska; a razrogačene oči buljile su kao u nekakav nakazan prizor užasa i smrti. Kapi znoja velike kao graške počinjale su curiti naizgled iz svake pore na njegovu licu; stegnule su se njegove tanke usne i pokazale zube; i kad je naposljetku ispružio ruku, i vrškom jednoga prsta dodirnuo dječakov obraz, svaki mu je ud zadrhtao kao zmijski jezik; i činilo se da će ga istoga časa izdati snaga. Dječak je bio mrtav. Vjerojatno je bio mrtav već neko vrijeme, jer su mu oči bile uvrnute gore i tijelo sasvim hladno. Smrt je pohodila učionicu, i Lugare je batinao truplo.
(1841.)

POVRATAK DIVLJEGA FRANKA
Kad je sunce, jednoga kolovoskog dana prije pedesetak godina, upravo bilo prešlo meridijan provincijskoga grada u istočnom dijelu Long Islanda, samotni putnik je stigao do udobne seoske krčme niska krova, otvorio razdijeljena vrata i ušao u zajedničku prostoriju. Prašina je pokrivala namjernikovu odjeću i čelo mu je bilo vlažno od znoja. Koračao je na usporen i umoran način, premda su njegov stas i lice govorili da nema više od devetnaest ili dvadeset godina. Preko jednog ramena bio mu je prebačen mornarski kaput, a u ruci je nosio malen zavežljaj. Sjedajući na grubu klupu, rekao je ženi koja se pojavila iza šanka da želi čašu rakije sa šećerom. Piće je popio u jednom gutljaju; potom je zapalio i počeo pušiti cigaru koju je izvadio iz džepa, te ispružio jednu nogu i naslonio lakat na klupu, zauzevši položaj čovjeka koji nehajno dangubi.
»Poznajete li nekoga Richarda Halla koji živi negdje u okolici?« rekao je.
»Gospodin Hali stanuje dolje niz uličicu što se odvaja kraj onoga velikoga rogačeva stabla«, odgovorila je žena pokazujući prstom kroz otvorena vrata. »Ima jedno pola milje odavde do njegove kuće.«
Mladić je dvije-tri minute vrlo spokojno u tišini otpuhivao dim iz usta. U njegovu je ponašanju bilo dokone samodostatnosti koja je prilično rijetka u čovjeka od tako malo godina.
»Želim vidjeti gospodina Halla«, rekao je naposljetku. »Dajem srebrnjak od šest penija onomu tko će mu odnijeti poruku.«
»Svi su se momci razišli. Ali to je tek kratka šetnja, a vaši su udovi mladi«, odgovorila je žena kojoj nije bila posvema po volji lakoća s kojom se njezina mušterija pohabana izgleda osjećao kao kod kuće. Taj se čovjek međutim nije osvrtao na njezin savjet, nego se naslonio i jednako dokono otpuhivao dim iz cigare kao prije.
»Osim ako stari Joe nije u štali«, nastavila je žena, »što je lako moguće. Poći ću i vidjeti ako želite.« I gurnula je vrata iza sebe, prošla kroz susjednu prostoriju u dvorište, odakle se sljedećeg trenutka čuo njezin glas kako doziva osobu koju je spomenula, s prizvukom koji se nipošto nije mogao podičiti pjevnošću ili mekoćom.
Njezina je potraga bila uspješna. Uskoro se vratila s onim tko je trebao biti glasnik: sitan, oronuo starac u dronjcima, smucalo čije je neobrijano lice otvoreno kazivalo priču o njegovim neumjerenim navikama, duboko usađenim navikama — već je prekasno bilo da bi se iskorijenile — koje će ga uskoro položiti u grob kao okorjela pijanca. Mladić mu je priopćio kakva se usluga od njega traži i obećao mu nagradu čim se vrati.
»Kažite Richardu Hallu da ću danas poslije podne otići u kuću njegova oca. Ako upita tko ga želi vidjeti, recite da čovjek nije kazao svoje ime«, nastavio je stranac, uspravljajući se iz nemarna položaja, dok su se noge staroga Joea spremale otići s kamenoga praga, a njegove se zamućene oči okrenule da ulove posljednju rečenicu naredbe.
»Pa ipak, možda biste mogli isto tako...« dodao je mladić općeći na trenutak sam sa sobom. »Mogli biste mu kazati da njegov brat Frank, to jest Divlji Frank, traži od njega da dođe.«
Starac je pošao odnijeti poruku, a onaj tko se nazvao Divljim Frankom bacio je gotovo popušenu cigaru kroz prozor i zamišljeno prekrižio ruke.
Vjerojatno ne će biti boljega mjesta od ovoga da se ukratko opišu neki prijašnji događaji iz života mladoga stranca koji se odmarao i čekao u seoskoj krčmi. Petnaest milja istočno od te krčme živio je farmer koji se preživao Hali, čovjek na dobru glasu, imućan među ljudima i glava velike obitelji. Volio je prihode — zahtijevao je od svih dječaka da rade u skladu sa svojom dobi; a njegova desna ruka, ako bi se tako mogao nazvati njegov miljenik, bio je prvorođenac Richard. Toga najstarijeg sina, marljiva momka trijezna ponašanja, ovlastio je otac da bude drugi u zapovjednom nizu; i kako je stroga i hitra poslušnost bila prva zapovijed u farmerovoj kućnoj vladi, sva su se djeca šutke pokoravala bratovoj vlasti — sva osim jednoga, a to je bio Frank. Farmerova supruga bila je tiha žena, prilično krhka zdravlja; i premda joj je cijelo njezino potomstvo iskazivalo dužnu ljubav, Frankov je poljubac uvijek bio najdraži njezinim usnama. Voljela ga je više nego ostale, možda zbog toga — kao u stotinu sličnih slučajeva — što je tako često griješio i tako često slušao prijekore. Istini za volju, rijetko kad je dobivao više prijekora nego što bi zaslužio, jer je bio hirovit, nagao mladić, i spreman na svaku vrstu nepodopštine. Zbog tih crta u susjedstvu je bio poznat pod nadimkom Divlji Frank.
Među farmerovom stokom bila je mlada čistokrvna kobila — lijepo stvorenje, krupna i vitka, s očima poput tamnih dragulja, a dlaka joj je bila tamna poput duboke noći. Farmer je imao običaj dopustiti momcima da imaju nešto na farmi što mogu nazivati svojim i o tomu se brinuti. Crna Nell, jer tako se zvala kobila, nekim je slučajem pripala Franku u dio. Bio je vrlo ponosan na nju, i mislio je na njezinu udobnost jednako kao na svoju. Međutim, stariji je brat smatrao da može zahtijevati povlasticu, i nekoliko ju je puta iskoristio, da vježba i jaše Crnu Nell, usprkos činjenici da je Frank to držao svojim isključivim pravom. U jednoj takvoj prigodi nastala je oštra svađa, i poslije mnogo iskaljena gnjeva obratili su se farmeru da presudi. On je odlučio u Richardovu korist i strogo izgrdio svoga mlađeg sina. Farmer je doista bio nepravedan; i Frankovo je lice problijedjelo od srdžbe i poniženja. Njegova žestoka narav koju nikada nije naučio obuzdavati uzavrela je kao nabujali potok. Jedva se suzdržavajući da ne pokaže osjećaje, čim je ostao sam, Frank se zakleo da ga sljedeći izlazak sunca ne će zateći pod istim krovom. Noću je tiho ustao, okrenuo leđa domu koji po njegovu mišljenju nije bio gostoljubiv, i podlegavši raspoloženju s kakvim nikada dijete ne bi smjelo napustiti roditeljsku kuću, upravio korake prema gradu.
Može se lako zamisliti kako su zabrinutost i tuga obuzele cijelu obitelj kad je otkriven Frankov odlazak. I dok su se nizali tjedan za tjednom, a od njega nisu stizale nikakve vijesti, srce njegove jadne majke sve više je kopnjelo. Malo je govorila, ali je bilo očevidno da je oboljela u duhu. Gotovo dvije godine su bile istekle kad se, otprilike tjedan dana prije događaja s početka ove priče, farmerova obitelj radosno iznenadila dobivši pismo od dugo odsutnoga sina. Bio je na moru, i tada se našao u New Yorku kamo je njegov brod netom bio stigao. Pisao je na veseo način; činilo se da ga je minuo osjećaj srdžbe koja ga je nagnala na bijeg od kuće; i pisao je kako je u gradu čuo da se Richard oženio i odselio nekoliko milja dalje gdje mu želi svaku sreću i zadovoljstvo. Divlji Frank je zaključio pismo s obećanjem da će, čim završi neodgodiv posao na brodu, posjetiti svoj dom i rodno mjesto. Javljao je da će u utorak idućega tjedna biti s njima.
Pola sata nakon odlaska staroga Joea vidjelo se kako se lik toga oronulog čovjeka polagano pomalja iza rogačeva stabla na dnu ulice, skupa sa snažnim mladićem u priprostoj odjeći domaće izrade. Susret Divljega Franka i njegova brata Richarda teško da je bio od one vrste kakva se općenito viđa između tako bliskih osoba; ali nije se ipak mogao nazvati suzdržljivim ih hladnim. Richard je navaljivao na brata da pođe s njim na njegovu farmu, da se okrijepi i počine barem nekoliko sati, ali Frank je to odbio.
»Svi će me popodne čekati kod kuće«, rekao je. »Pisao sam im da ću danas biti ondje.«
»Ali sigurno si jako umoran, Frank«, dodao je Richard. »Zar ne bi dopustio da netko od nas upregne konje i odveze te? Ili ako želiš...« Zastao je na trenutak i na licu mu se pojavilo blago rumenilo. »Ako želiš, osedlat ću Crnu Nell. Sada je ovdje kod mene, možeš dojahati kući kao lord.«
I Frankovo se lice malko obojilo. Zastao je načas da razmisli — doista su ga boljele noge i bio je iscrpljen od putovanja po tako vrelu danu — pa je prihvatio bratovljevu ponudu.
»Tebi je poznata Nellina brzina, kao i meni«, rekao je Richard. »Kad je dovedem ovamo, kladim se da ćeš reći kako je u boljem stanju nego ikada.« I rekavši mu da se nekoliko minuta zabavi kako zna i umije, Richard je napustio krčmu.
Je li bilo moguće da je Crna Nell prepoznala svoga staroga gospodara? Zanjiskala je i protrljala nos o njegovo rame; a kad je stavio stopalo u stremen i vinuo se na njezina leđa, bilo je očito da se oboje silno obradovalo tomu susretu. Pošto je pozdravio brata, ne zaboravivši ni staroga Joea, mladić se zaputio prema očinskoj kući. Kad je ostavio za sobom selo, i stigao na dug jednoličan put ispred sebe, pomislio je na okolnosti pod kojima je napustio dom; a pomislio je i na tijek svoga života, kako ga je potratio i izgubio. Tada su bez sumnje vrlo nježne nakane obuzele dušu Divljega Franka, jer je čeznuo da svojim roditeljima pokaže kako mu je žao što im je prouzročio toliko nevolja. Okrivljivao je sebe zbog prijašnjih ludosti, i čak ga je grizla savjest što nije bio ljubazniji s Richardom i pošao s njim do njegove kuće. Oh, farmer je tužno pogriješio što nije poučio djecu da se međusobno ljube. Ludo je bilo od njega što se ponosio kako dobro upravlja svojim malim stadom, kad su među njima bili gotovo nepoznati osjećaji blage privrženosti, nježne popustljivosti i bratske vjernosti.
Danje već bio dosta odmaknuo, iako se odozgo slijevala vrelina neznatno manje teška nego u podne. Frank je bio svladao veći dio svoga puta; nalazio se na dvije milje od doma. Put je sada vodio preko visoka, zamorna brežuljka, pa je odlučio zastati na vrhu i odmoriti se, te dati nekoliko minuta predaha životinji na kojoj je jahao. Kako je dobro poznavao to mjesto! I onaj snažni hrast što stoji odmah s druge strane ograde na samom vrhuncu brežuljka — često se odmarao u njegovoj hladovini. Bilo bi ugodno opet ondje ispružiti udove na nekoliko minuta kao nekada, pomislio je; pa je sjahao iz sedla i poveo Crnu Nell pod stablo. Misleći na udobnost svoje miljenice, izvadio je iz zavežljaja, koji je bio pričvršćen na sapima kobile, komad jaka konopca, dugačak četiri-pet koraka, svezao jedan kraj za uzdu a drugi, radi sigurnosti, omotao i svezao oko svoga zapešća; zatim se bacio koliko je dug i širok na zemlju, dok je Crna Nell mogla oko njega slobodno pasti bez bojazni da će odlutati.
Okolina je bila mirna i ugodna. Nije se čuo nikakav grub zvuk koji bi narušio sanjivu tišinu toga mjesta —jedva se oglašavao jedan cvrčak. Zrak je bio ispunjen nekim treperavim isparenjima i prožet silovitom vrućinom. Mladić je ondje ležao iz minute u minutu, dok je vrijeme neprimjetno klizilo; jer bio je vrlo umoran, i godio mu je počinak. Povremeno bi se pridignuo i bacio bezvoljan pogled na daleki krajolik, onako prekriven koprenom lagane sumaglice. Naposljetku se njegov počinak nije više prekidao. Njegove sklopljene oči, iako su se isprva od zgode do zgode opet mlitavo otvarale, nakon kratka vremena potpuno su se zatvorile. Zar se moglo dogoditi da je zaspao? Uistinu je bilo tako. Popustivši drjemljivim okolnostima oko sebe, i svojoj dugoj ispućenosti, zapao je u dubok, čvrst san. Tako je ležao; a Crna Nell, nekadašnja uzročnica njegova odlaska od kuće — i kobnim slučajem suputnica njegova povratka — mirno je pasla travu pokraj njega.
Minuo je gotovo čitav sat, a mladić je još spavao. Svjetlost i vrućina nisu više blještale; promjena se spustila na zemlju i nebo. Bilo je znakova onih iznenadnih oluja s grmljavinom koje se u našem podneblju tako brzo i tako strašno podižu i prolaze. Gomile isparenja visjele su prijeteći nad obzorjem, a tamna sjena pokrila je šume i polja. Lišće velikoga hrasta šumjelo je nad mladićevom glavom.
Oblaci su strjelovito prelijetali nebom, poput tjelesa naoružanih vojnika što stižu u bitku na zov predvodnikove trublje. Tu i tamo padale su krupne kišne kapi, dok se kadikad začula mukla grmljavina u daljini; ali spavač se nije budio. Čudno je bilo što se Divlji Frank nije trgnuo od sna. Možda ga je život na oceanu naučio da nesmetano počiva usred pobjesnjelih elemenata. Iako se sada oluja približavala sa svom svojom jarosti, spavao je kao dojenče u kolijevci.
Crna Nell je bila prestala pasti, i s naćuljenim ušima stajala je kraj usnula gospodara, dok joj je vjetar talasao dugačku grivu i rep. Činilo se kao da je pao mrak, toliko su bih tmasti oblaci. Sijevnula je munja, prolomila se strašna grmljavina i počela je pljuštati kiša. Udar za udarom groma kao da je potresao tvrdu zemlju. A Crna Nell propinjala se sada kao slika divna užasa, s izbačenim prednjim nogama, savijena vrata i ustrašenih sjajnih očiju. Naposljetku, nakon zasljepljujućeg i sablasna bljeska, došla je tutnjava — zaglušujući prasak — kao da je puknula velika zemaljska osovina.
Bože sveti, ustrašena kobila poskočila je kao brod u oceanskoj oluji! Oči su joj bile slijepe od svjetlosti; jurnula je mahnito niz brežuljak, iz propnja u propanj, sve dalje i dalje, brza poput strijele, vukući za sobom tijelo nesretna mladića!
U niskom starinskom prebivalištu okupila se velika farmerova obitelj. Odrasli muškarci i dječaci bili su se sklonili od nadolazeće oluje; i razgovarali se o povratku dugo odsutnoga sina. I majka je govorila o njemu, a oči su joj sjale od radosti dok ga je spominjala. Obavila je sve male kućne pripreme: skuhala njegova najdraža jela, namjestila njegov krevet gdje je nekada stajao. Kad se oluja silno razmahala, raspravljali su o tome kako će vjerojatno pokisnuti do kože; i skrbna mati već je bila odabrala nešto suhe odjeće da se presvuče. Ali kiša je uskoro prestala i priroda se opet nasmiješila u svojoj osvježenoj ljepoti. Zasjalo je sunce dok je tonulo na zapadu. Kapi su se iskrile na rubovima lišća — u zraku je zavladala prohladnost i bistrina.
Topot konjskih kopita dopro je do ušiju okupljene čeljadi. Kolni put je vodio do druge strane kuće; otvorili su vrata i bučno projurili kroz susjednu prostoriju na trijem. Kakav su prizor ondje zatekli! Crna Nell stajala je nekoliko koraka od ulaza, pognuta vrata; dugo je i duboko udisala, para se dizala iz svakoga dijela njezina zadimljena tijela. Oni su izbuljenih očiju i razjapljenih usta od zapanjujućeg užasa zurili u osakaćenu, groznu hrpu na zemlji kraj nje — jedva je sličila na ljudsko obličje, sva izudarana i izranjavana i okrvavljena. Za nju je bio svezan kobni konopac, umrljan skorenom krvlju. I dok je majka gledala — jer nije mogla odvratiti oči — a strahovita istina prodirala u njezin um, klonula je bez vriska ili riječi, u duboku nesvjesticu nalik na smrt.
(1841.)

DIJETE I RASIPNIK
Jedne ljetne večeri, netom poslije sunčeva zalaska — u onaj ugodan čas kad je zrak poput melema, i svjetlo gubi blještavilo i sve je naokolo prožeto blagotvornim mirom — na stepenici pred kućnim vratima sjedila je postarija žena čekajući dolazak svoga sina. Kuća se nalazila u raštrkanom selu, pedesetak milja daleko od New Yorka. Žena koja je ondje sjedila bila je udovica; bijela kapa pokrivala joj je sijede uvojke, a njezina haljina, iako čista, bila je krajnje priprosta. Njezina kuća — jer prebivalište koje je zauzimala bilo je u njezinu vlasništvu — bila je vrlo malena i vrlo stara. Drveće je oko nje tako gusto izraslo da je gotovo skrivalo njezinu boju — onu crnkasto sivu boju koja pripada starim drvenim kućama koje nikada nisu bojene; a da bi se do nje došlo, trebalo je proći kroz malenu trošnu kapiju i prijeći kratku stazu opkoljenu lijehama mrkve i repe i drugoga povrća. Sin kojega je čekala bio je njezino jedino dijete. Prije godinu dana otprilike dala ga je u nauk kod bogata farmera u selu, pa je dječak poslije obavljenih dnevnih zadaća imao običaj provesti pola sata s majkom. U ovoj zgodi noćne su se sjene zgusnule prije nego što se mladac pojavio.
Dok je dolazio, hod mu je bio polagan i mlitav, i svaka mu je kretnja bila mlohava kao od velike iscrpljenosti. Otvorio je kapiju, prešao stazu i u tišini sjeo kraj majke.
»Večeras si mrzovoljan, Charley«, rekla je udovica nakon trenutačne stanke, kad je vidjela da joj nije uzvratio pozdrav.
Dok je govorila, nježno je spustila ruku na njegovu glavu; bila mu je mokra kao daju je zaronio u vodu. I košulja mu je bila promočena; i dok je prolazila prstima niz njegova ramena, osjetila je oštro probadanje u srcu, jer je znala da je ta vlaga iscijeđeni znoj od teška rada što ga je od njezina mlada djeteta (imao je tek trinaest godina) zahtijevao nepopustljivi poslodavac.
»Danas si teško radio, sine.«
»Kosio sam.«
Udovičino je srce osjetilo još jedan ubod.
»Nisi cijeli dan, Charley?« rekla je tihim glasom; u njemu je bilo lagana podrhtavanja.
»Jesam, majko, cijeli dan«, odgovorio je dječak. »Gospodin Ellis kaže da nema novca za najamnike, jer su nadnice jako visoke. Počeo sam zamahivati kosom jedan sat prije svanuća. Opipaj mi ruke.«
Na njima su bili žuljevi veliki kao natekline. Suze su počele kapati iz udovičinih očiju. Nije se usudila odgovoriti, iako joj je srce pucalo od pomisli da ne može poboljšati njegovo stanje. Nije bilo materijalnih sredstava potpore na koja bi se oslonila da bi svoje dijete ohrabrila u želji koja se u njemu javljala — u želji koju je poznavala i koja prvi put nije bila izgovorena — da se oslobodi ropstva.
»Majko«, rekao je je naposljetku dječak. »Ne mogu više izdržati. Ne mogu i ne ću ostati kod g. Ellisa. Od prvoga dana kad sam stupio u njegovu kuću bio sam rob; i budem li morao još dulje tako raditi, znam da ću pobjeći i otići na more ili nekamo drugdje. Radije bih bio u grobu nego ondje.« I dijete je klonulo pod žestokim napadajem plača.
Njegova je majka šutjela, jer je i sama bila u dubokoj boli. Ali kad je proteklo nekoliko minuta, prikupila je dovoljno samopouzdanja da progovori svojem sinu utješnim glasom, nastojeći da ga izvuče iz žalosti i osokoli njegovo srce. Rekla mu je da vrijeme brzo prolazi, da će za nekoliko godina biti sam svoj gospodar, s mnogo drugih spremnih dokaza od kojih se nadala — premda nisu gotovo nimalo olakšavah njezine vlastite jade — da će djelovati kao utjeha na dječakovu uznemirenu narav. I kako je već istekla polovina sata na koju je dječak bio ograničen, uzela ga je za ruku i povela do kapije da ga otprati na povratku. Činilo se da se mladić smirio, premda mu je povremeno iz grla provaljivao poneki grčevit uzdisaj, zaostao nakon napadaja plača. Na kapiji se obisnuo majci oko vrata; dug su poljubac pritisnuli jedno drugom na usne, a zatim je mladac usmjerio korake prema kući svoga gazde.
Kad joj se dijete izgubilo iz vida, udovica se vratila, zatvorila kapiju i ušla u svoju samotnjačku sobu. Te noći nije bilo svjetla u staroj kolibi — srce njezine stanovnice bilo je mračno i neveselo. U njemu su se miješah ljubav i hropac i bol, suze i grčevito stezanje. Misao na voljenoga sina osuđena na težak rad, rad koji bi slomio odrasla muškarca; pomisao na njegove svakidašnje napore pod okrutnom vlašću bezdušna obožavatelja zlata; spoznaja da tako moraju proći čitave godine; bolna svijest o njezinu vlastitu siromaštvu, o tome kako uglavnom živi od milostinje što je isprosi od susjeda; isto tako misli na nekadašnje sretne dane — sve je to razdiralo udovičino srce i pretvaralo njezin krevet u besani ležaj bez počinka.
Dječak je usmjerio korake prema kući svoga gospodara, kako je rečeno. Na putu duž seoske ulice morao je proći pokraj krčme, jedine koja je postojala u tome mjestu; i kad se našao pred njom, čuo je zvuke violine — premda su se na mahove utapali u smijehu i razgovoru. Prozori su bili podignuti, i kako je kuća stajala uz cestu, Charles je pomislio kako ne bi škodilo da baci pogled i vidi što se događa unutra. Pet-šest koraka dovelo ga je do niska prozorskog okvira na koji je naslonio lakat — pred njim se otvorio pogled na čitavu prostoriju i goste u njoj. U jednom kutu bio je neki starac, poznat u selu kao Crni Dave; njegova je glazbena izvedba čas prije bila privukla Charlesovu pozornost na krčmu, a sada se svim silama trsio da na silovit način, s raznim ukrasima i dodatnim brujanjem, odsvira napjev koji je bio vrlo popularan među ljudima debelih usana čija je ljubav prema melodiji tako dobro poznata. Usred prostorije bilo je pet-šest mornara — neki su od njih bili prilično pijani, a drugi u ranijim stadijima toga procesa — dok je na okolnim klupama bilo još mornara, te tu i tamo poneka osoba u odjeći kopnenih žitelja. Muškarci u sredini prostorije su plesali; to jest, izvodili su nekakva uvijanja i teška koračanja, ukrašavajući ih povremenim pretjerano srčanim toptanjem po pijesku na podu. Ukratko, cijela družina sudjelovala je u pijanim ludorijama, osim što je možda bilo manje gnjeva i svađanja nego obično. Doista se činilo da je svatko iznimno dobro raspoložen.
Ali više negoli itko drugi, dječakovu je pažnju uzbudio čovjek na jednoj od sučelnih klupa; premda je očevidno uživao u veselju kao da ima puno iskustva u tom poslu, činilo se da je u svakoj drugoj pojedinosti daleko izvan svoga elementa. Mladenački je izgledao. Mogao je imati dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine. Lice mu je bilo inteligentno, ostavljalo je dojam gradskoga života i društva. Nije bio kričavo odjeven, ali u svakom pogledu pomodno; kaput mu je bio od najfinijega crnog sukna, rublje mekano i bijelo kao snijeg, i cijela njegova pojava odavala je čovjeka čiji se par može od zgode do zgode vidjeti na pločniku Broadwaya u neko krasno poslijepodne. Smijao se i razgovarao s ostalima, i mora se priznati da se njegove šale — poput većine onih što su se ondje redovito čule — nisu nimalo razlikovale po istančanosti ili čistunstvu. Blizu vrata bio je malen stol na kojem su ležale boce i čaše, od kojih su neke bile upotrijebljene ali su se opet bez razlike upotrebljavale, te kutija vrlo debelih i vrlo dugačkih cigara.
Jedan od mornara — a bio je to onaj koji je stvarao najveći dio galame — imao je samo jedno oko. Njegovu bradu i obraze pokrivali su veliki, kosmati zalisci, i čitav mu je izgled bio prilično surov. »Idemo, momci!« rekao je taj gospodin. »Idemo nešto popiti. Znam da ste svi već ožednjeli.« I potvrdio je svoj poziv groznom psovkom.
Na tu uljudnost odgovorilo je opće pomicanje društva prema stolu na kojem su bile maločas spomenute boce i čaše. Sjativši se oko njega, svatko se domogao vrlo lijepe količine pića koje je odgovaralo njegovu ukusu; a kako postojanost i točnost u tom trenutku nipošto nisu bile istaknute značajke ruku i nogu te družine, dobar dio tekućine prolijevao se po podu. Ta mala nastranost izazvala je srdžbu ličnosti koja ih je »častila«; i ta se srdžba još podjarila kad je otkrio dvojicu-trojicu danguba koji su izgledah kao da su raspoloženi zanemariti njegov zahtjev da piju. Charles je, kako smo prije spomenuli, sve to promatrao s prozora.
»Priđite, momci! Priđite! Nađe li se među nama ijedan zabušant, oči mi iscurile ako ne će pasti na kukavička koljena i kušati ono piće koje smo prolili! Hej!« uskliknuo je uvrebavši Charlesa. »Hej, ti momče na prozoru, dođi ovamo i potegni gutljaj.«
Dok je to govorio, pristupio je otvorenom prozoru, gurnuo žilave ruke pod dječakova pazuha i doista ga uvukao u prostoriju.
»Evo, momci moji«, rekao je okrećući se prema drugarima. »Evo vam novoga člana. I nije toliko ogreznuo«, dodao je pogledavši bolje dječaka za kojega se nije moglo reći da je lijep, ali bio je svjež i muževna izgleda, i krupan za svoju dob.
»Idemo, mladiću, uzmi«, nastavio je. I nalio mu gotovo punu čašu jake rakije.
Charles se zapravo nije uplašio, jer je bio živahan momak, i često je sudjelovao u seoskim veselicama i mjesnim zabavama; ali jamačno je bio prilično smeten kad se iznenada našao među strancima. I tako, odloživši čašu u stranu, s ugodnim je smiješkom pogledao svoga novog znanca u lice.
»Ovaj čas mi ništa nije potrebno«, rekao je, »ali sam vam jednako mnogo zahvalan kao da je bilo.«
»Pih! Čovječe, popij to«, nastavio je mornar. »Popij to, ne će ti naškoditi.«
I pokazujući vrsnoću napitka, jednooki junačina ispio je čašu do posljednje kapi. Zatim ju je ponovno napunio i obnovio napore kako bi nagovorio mladca da obavi istu radnju.
»Nisam naviknut. Osim toga, majka me često moli da ne pijem, a ja sam joj obećao da ću je poslušati.«
Pomalo rasrđen zbog njegova uporna odbijanja, mornar se glasno zakleo i izjavio da će Charles progutati rakiju, htio ili ne htio. Položio je jednu od svojih strahovitih šapa na dječakov zatiljak, a drugom gurnuo rub čaše na njegove usne, te se u isto vrijeme zakleo da će, ako potrese glavom tako da se prolije njezin sadržaj, nastati posljedice koje ne će biti nimalo ugodne njegovim leđima i ramenima. Ne podnoseći piće, i gnjevan zbog mornarova pokušaja da ga svlada, nezastrašeni je dječak podignuo ruku i tresnuo nasilnika po podlaktici tako iznenadnim udarcem da mu je čaša ispala na pod i razbila se na komadiće; a rakija se otprilike podjednako razdijelila na Charlesovo lice, mornarovu odjeću i pijesak. Tada je već pozornost cijele družine bila usmjerena na taj prizor. Neki su se glasno nasmijali videći Charlesovu neprikrivenu odbojnost prema piću; a još su se srdačnije nasmijali kad je zbunio mornara. Ali svi su bili spremni pustiti stvar da se razvija kako sreća donese — svi osim mladoga čovjeka u crnom kaputu o kojem je bilo riječi.
Što lije bilo u riječima koje je Charles izgovorio da su mladoga čovjeka vratile u prijašnja vremena — u razdoblje kad je bio čistiji i nedužniji nego sada? »Majka me često moli da ne pijem.« Ah, kako su magloviti mjeseci prohujali mimo njega, i prikazali mu u duši sliku njegove majke, i molbu potpuno slična značenja! I zašto se srce mladoga čovjeka ganulo od osjećaja ljubaznosti prema djetetu s kojim se grubo postupilo?
Charles je stajao brišući rupčićem kapi što su mu curile s lica, dok mu je obraz gorio i srce žestoko tuklo. Isprva je mornar, zatečen između pijanstva i iznenađenja, bio u stanju čovjeka koji se naglo probudio iz duboka sna pa se još ne može osvijestiti. Ali kad je vidio kako stvari stoje, i čuo podrugljiv smijeh svojih drugara, u njegovu je pomućenu oku planula srdžba, pa se bacio na dječaka koji mu se suprotstavio. Pograbio je Charlesa željeznim stiskom i unutrašnjom stranom teške čizme zadao mu oštar i snažan udarac u stražnjicu. Spremao se ponoviti tu kretnju —jer dijete je visjelo u njegovu stisku kao dronjak — ali u njegovim je ušima odjednom zazvonilo kao da se kraj njih pucalo iz pištolja; svjetla različitih boja zatreperila su u njegovu oku (imao je samo jedno, valja se podsjetiti), a snažna sila primorala ga je da se pomakne iz svoga položaja i nastavi pomicanje sve dok nije stigao do zida. Odjednom je po mornarovu uhu tresnuo udarac, zaušnica zadana na takav znalački način da je bilo bjelodano kako ruci iz koje je potekla nije bilo strano boksačko umijeće. Zadao ju je mladi čovjek u crnom kaputu. On je sa zanimanjem promatrao što se zbivalo između mornara i dječaka, i dva-tri puta bio je na rubu da se umiješa; ali kad je pao udarac nogom, njegov se gnjev nije mogao obuzdati. Skočio je s mjesta držeći se kao boksač, udario mornara tako da je izazvao one neugodne osjećaje koji su opisani, i vjerojatno bi nastavio napad da ga nije Charles, sada posvema ustrašen, uhvatio oko nogu i spriječio njegovo napredovanje.
Prizor je bio neobičan, i nekoje vrijeme vladala tišina. Družina je poskočila sa sjedala i na trenutak zastala u napetim položajima bez daha. Usred prostorije stajao je mladi čovjek i prilično se skladno držao — svaki mu je živac bio napet, oči su mu blistavo sijevale. Činilo se da je nepomičan poput stijene; uza nj se prilijepio dječak stežući ga oko nogu, s izrazom pouzdanja u njegovu zaštitu.
»Propalice jedna!« viknuo je mladi čovjek, a glas mu je bio promukao od uzbuđenosti. »Samo se još jedanput usudi dodirnuti dječaka! Tako ću te premlatiti da ne ćeš moći ustati.«
Mornar se već djelomice pribrao i načinio neke kretnje ratoborne naravi.
»Priđi, pijani gade!« nastavio je rasrđeni mladić. »Volio bih da priđeš! Nisi dobio ni polovinu onoga što zaslužuješ!«
Ali kad su trijeznost i svijest potpuno ovladali mozgom jednookoga mornara, taj je u duhu zaključio kako bi bilo pametnije okaniti se cijele stvari. Izrazivši stoga uvjerenje u tome smislu, dodajući neodređene opaske kako »nije mislio ozlijediti dječaka«, kako se iznenadio što se takav gospodin razljutio »zbog malo šale«, i tako dalje, predložio je da se družina nastavi veseliti kao da se ništa nije dogodilo. Uistinu, taj momak s jednim okom uopće nije bio loš čovjek u srcu; onaj vatreni neprijatelj, kojemu se tako često utjecao te večeri, bio mu je ukrao dobro raspoloženje i zaposlio sve vragove u njemu te je mogao nagnati svoje ruke da počine tko zna kakva grozna zlodjela, da se nije umiješao stranac.
Za nekoliko minuta njihove su ludorije krenule prijašnjim stopama. Mladi čovjek sjeo je na jednu od klupa, s dječakom pokraj sebe, i dok su se ostali glasno smijali i galamili, oni su se upustili u razgovor. Stranac je od Charlesa doznao sve pojedinosti njegove jednostavne priče — kako je njegov otac umro prije nekoliko godina, kako mu je majka teško radila za goli život, te kako je sam, već mnogo groznih mjeseci, sluga škrta gospodara okorjela srca. Sa sve većim i većim zanimanjem, privlačeći dijete sve bliže k sebi, mladi je čovjek slušao njegovu iskreno ispričanu povijest — i tako je prošao čitav sat.
Već je bila prošla ponoć. Mladi je čovjek rekao Charlesu kako će sutra poduzeti korake da ga oslobodi ropstva, te da će mu za tu noć vlasnik vjerojatno dopustiti da prespava u krčmi — i gostuje doista malo uvjeravanja bilo potrebno da to postigne. Kad se povukao na počinak, vrlo ugodne misli ispunile su duh mladoga čovjeka — misli na vrijedno djelo koje je učinio, kao i netom probuđene misli da stupa postojanijom i mudrijom stazom nego prije.
Taj krov je tada pružio utočište dvama bićima; jedno od njih bilo je nevino i čisto od svake krivice; drugo, oh, koje sve zlo nije bilo s njim, kako u djelima tako u njegovim željama!
Tko je bio taj stranac? Onima koji su se o njemu raspitivali, zbog veza u međusobnim odnosima ili inače, odgovor na to pitanje nije bio ugodan da bi se na njemu zadržavali. Zvao se Langton, bez roditelja, raskalašen mlad čovjek, kavgaš, momak čiji su prečesti drugari bili grubijani, vucibatine i varalice. U policijskim postajama New Yorka nije bilo nepoznato njegovo lice. Bio je odgajan za liječničko zvanje; osim toga, imao je pristojne prihode i kuća mu se nalazila u ugodnoj ulici na zapadnom dijelu grada. AH g. John Langton je malo svoga vremena provodio uz domaće ognjište; i postarija gospođa koja mu je služila kao domaćica nimalo se nije iznenađivala kad bi izbivao po čitav tjedan ili mjesec dana, a ništa nije znala o njegovim povremenim boravištima.
Živeći na taj način, mladi je čovjek bio nesretno biće. Nije to bilo toliko zbog toga što mu je društvo bilo ispod njegove razine — jer Langton, iako razborit i dobro odgojen, nije bio previše nadaren ili istančan — nego zbog toga što je živio bez ikakve postojane svrhe, nemajući nikoga da ga privuče roditeljskom domu, a i sam je sebi olako dopuštao da zapada u iskušenja, što je sve zajedno bilo uzrokom da mu je život, u posljednje vrijeme, neprekidno bio pozornicom nezadovoljstva. To nezadovoljstvo nastojao je odagnati bocom rakije i zalaženjem u svakovrsna društva kojima je cilj ležao u užitku. U sadašnjoj prigodi napustio je grad prije nekoliko dana i provodio je vrijeme u svratištu blizu sela u kojemu su živjeli Charles i njegova majka. Tijekom dana naletio je na ljude koji su s njim terevenčili u krčmi; i tako se dogodilo da su svi bili zajedno. Langton nije oklijevao osjećati se kao kod kuće sa svakim svatom koji mu je odgovarao po sklonosti.
Sljedećega jutra jadna je udovica ustala iz kreveta u kojem oka nije sklopila; i zahvaljujući sretnoj osobini naše naravi po kojoj za jednom slijedi druga krajnost, počela je obavljati poslove laka srca. I farmer Ellis ustao je jedan sat prije svanuća, koliko god bile kratke noći; jer njegovo je boštvo bilo zarada, a prvi članak njegove vjere nalagao mu je da iz svakoga oko sebe izvuče stoje moguće više rada. Tijekom dana Ellisa je posjetio mladi Langton, i možda farmera nikada u životu nije ništa više zbunilo negoli prijedlog toga mladog čovjeka — njegova želja da se brine o udovičinoj obitelji, obitelji koja mu nije mogla donijeti nikakvu materijalnu korist, te njegova spremnost da mu u tu svrhu isplaćuje novac. Posjetio je i udovicu, ne samo toga dana nego i tijekom više uzastopnih dana.
Ne treba iznositi pojedinosti o sljedećim događajima u Langtonovoj i dječakovoj povijesti — kako se može točno reći da je rasipnikova preobrazba započela od toga časa, kako je postupno prekinuo grješne veze koje su ga tako dugo žuljale, kako je opet uživao u svojem domu, kako njegovo prijateljstvo s Charlesom nije s vremenom oslabilo, i kako bi se on, kad je s prolaženjem godišnjih doba postao glavom vlastite obitelji, stresao od pomisli na opasnosti i sretne ishode u mladosti.
(1841.)

GROBNO CVIJEĆE
Ugodno, prilično veliko selo — selo uronjeno među drveće, sa starom crkvom, s jednom krčmom koju drži udovica dostojna štovanja — dugačke prizemnice s krovovima pod mahovinom, s dimnjacima iz kojih suklja crn dim — selo s mnogo trave i grmlja, a nema ni žbuke, ni cigla, ni pločnika, ni plina — nema nikakve novine: to je mjesto za onoga tko je željan života u njegovim mirisima i njegovu cvatu. Sve donedavna moje je prebivalište bilo u takvu kutku.
Ljudi iz gradova! Sto to sadrže svi vaši hvaljeni užitci — vaše mode, zabave, plesovi i kazališta — kad se usporede s najjednostavnijim ushićenjima što ih uživamo mi ljudi sa sela? Naš čisti zrak od kojega krv struji s poletnim zdravljem, naš trud i marljivost, naša sloboda od bolesnih poroka što prljaju grad, naša nepodložnost mukama dospjelih obveznica ili promjenljivih cijena ili orobljenih banaka, naše navike druženja što otvaraju srce i blagotvorno djeluju na čitavo tijelo — može li se s tim išta mjeriti što posjeduju građani?
Jedne subote, pošto sam nekoliko dana bio u posjetu New Yorku, vratio sam se na stan u seoskoj krčmi. Danje bio vruć i neugodno mije bilo putovanje. Neraspoložen prema sebi i svemu oko sebe, kad sam stigao do kraja puta, odbio sam sudjelovati u okrjepljujućoj večeri koju mije gazdarica pripremila; i odbijajući začudan pogled te dobre žene zbog takva neuobičajena događaja, i njezino ljubazno raspitivanje o mojem zdravlju, u mrzovoljnoj sam šutnji uzeo svijeću i pošao u svoju sobu. Od umora i šuma u glavi, nakon manje od pet-šest minuta bacio sam se na krevet i potonuo u najdublji san.
Kad sam se probudio, osjećao sam svježinu i slobodu u svakoj žili i živcu. Ranjivo i razdražljivo raspoloženje nestalo je takoreći s koprenama noći; i opet mi se vratilo uobičajeno duhovno stanje. Ustao sam i širom otvorio prozor. Divno! Dočekalo me je mirno, svijetlo jutro nedjelje u svibnju. Rosne su kapi svjetlucale u travi; do mene je dopirao miomiris jabukova cvata kojim su bila pokrivena stabla; a cvrkutanje stotine ptica izvodilo je glazbu za moje uho. Po zrakama koje su se upravo javljale na istočnom obzorju znao sam da će za koji čas ogranuti sunce. Žurno sam se odjenuo, obredno se umio i pohitao u jutarnju šetnju.
Krasan, ali ipak jednostavan prizor! Kao da se nitko nije micao. Spokojan utjecaj dana već se širio naokolo, umirujući sve i sve posvećujući. Polagano sam koračao, s rukama na leđima. Zaobišao sam rub brežuljka na kojemu se duž povišene kose sve do vrha prostiralo groblje. S lijeve strane, kroz otvor između stabala, mogao sam na određenoj udaljenosti vidjeti namreškanu površinu našega lijepog zaljeva; s desne strane bilo je veliko drevno polje za mrtve. Stao sam i leđima se naslonio na ogradu, okrenut licem prema bijelom mramornom kamenju na dvadesetak koraka od mene. Ništa mi nije bilo novo od onoga što sam vidio; a ipak sam o svemu duboko razmišljao. Nad ulazom u taj svijet grobova nadvijao se luk — grubo isklesano i temeljito graditeljsko djelo koje je zimi i ljeti stajalo ondje nad kapijom, mnogo i mnogo godina. O strašni luče! Kad bi bilo jezika da za te kazuje što se zbivalo ispod tebe i pokraj tebe — ako bi se smjele otkrivati tajne boravka na zemlji koje su ti poznate — čije bi uho moglo slušati grozne priče, a da taj ne poludi od užasa?
Tako sam razmišljao; i bilo je veoma čudno što takve misli nimalo ne kvare sunčev sjaj što se jednako širio nad mojim duhom i rasprostirao iznad krajolika. Dok sam maštao, nehotice mije pogled poletio na vrh brežuljka. Vidio sam kako se miče neka osoba. Zar je još tko osim mene mogao tako rano biti vani, i to među grobovima? Kakvo je čudnovato stvorenje imalo dovoljno mašte da bi uživalo ondje, u ovo vrijeme? Ne prestajući gledati, vidio sam da je ona osoba bila žena.
Činilo se da se kreće polaganim i slabašnim korakom, hodajući stalno amo-tamo između dvaju istih grobova koji su međusobno bili udaljeni dva hvata. Sagnula bi se na nekoliko trenutaka kao da treba obaviti nešto najednom od njih; zatim bi se uspravila, pošla do drugoga i opet se sagnula da na njemu uradi nešto slično kao na prvom. Poslije toga natrag do prvoga, pa opet do drugoga groba. Povremeno bi njezina figura načas zastala, malko se odmaknula i nepomično gledala dolje u grobove, kao da provjerava je li njezin posao dobro obavljen. Triput sam je vidio kako teturavo korača, zaustavlja se na pola puta između grobova i naizmjence baca pogled s jednoga na drugi. Zatim bi pošla do jednoga i nešto namjestila, pa se vratila na sredinu, i zurila prvo na desnu stranu pa potom na lijevu, kao prije. Figura je očevidno imala teškoća pri sređivanju stvari u svojim mislima. S mjesta gdje sam stajao nisam mogao čuti šum njezinih koraka; a nisam mogao ni dovoljno točno vidjeti da bih kazao što radi. Da je praznovjeran čovjek vidio taj prizor, možda bi pomislio kako je duh nekoga pokojnika, kojemu je prethodne noći bilo dopušteno provaliti mrtvački pokrov i lutati po mraku, zakasnio na povratku i sada zbunjeno traži gdje mu leži lijes.
Poželjevši saznati čime se ta žena bavi, podignuo sam jednostavni zasun na kapiji i pošao preko bujne mokre trave prema njoj. Kad sam joj se približio, prepoznao sam staru, vrlo staru štićenicu ubožnice — prezivala se Delaree. Zastavši na trenutak, dok sam još bio nekoliko koraka daleko, i prije nego što me je vidjela, pokušao sam se prisjetiti određenih pojedinosti iz njezine prošlosti koje sam davno nekada čuo. Bila je rodom s jednoga od Zapadnoindijskih otoka i, prije nego što sam seja rodio, došla je ovamo s mužem da se nastane i zarađuju za život. Bili su siromašni, najbjednije siromašni. Seosko pučanstvo, to sam zapazio, rijetko kada voli strance. Tako su se taj čovjek i njegova žena, po svoj prilici, susreli s mnogo toga što ih je obeshrabrivalo. Ipak nisu klonuli duhom sve dok njihovo stanje nije napokon postalo očajno. Glad i oskudica spustile su na njih željeznu šaku. Nisu imali znanaca; a bilo ih je stid prositi. Oboje je oboljelo; onda je mlitavo milosrđe naposljetku pohodilo njihovo ubogo prebivalište, ali pohodilo ga je prekasno. Delaree je umro, kao žrtva siromaštva. Žena se nakon nekog vremena oporavila; ali mnogo je mjeseci bila prilično bespomoćna, pa su je na koncu poslali u ubožnicu gdje je zauvijek ostala.
To je bila priča ostarjela stvorenja preda mnom; ostarjela pod teretom sedamdeset zima. Pristupio sam joj. Kraj nogu joj je ležala priprosta košarica u kojoj sam ugledao listove i pupoljke. Dva groba između kojih je onako često prolazila bila su pokrivena cvijećem — najranijim ali najljupkijim proljetnim cvijećem. Bila je svježa, i mokra, i vrlo mirisava ta žrtva za duše pokojnika. I to je dakle bio njezin posao. Krhko i kratkotrajno cvijeće, ubrano staračkom rukom i rasuto po grobu! Sijede kose i blijedi cvjetovi, i kamene ploče smrti!
»Dobro jutro, gospođo«, rekao sam tiho.
Uvela žena okrenula je oči prema mojima i prihvatila moj pozdrav u istom duhu kako joj je bio upućen.
»Smijem li upitati čiji su to grobovi što ih se tako nježno sjećate?«
Ponovno je podignula pogled — vjerojatno zaključujući po mojem držanju da nipošto ne govorim u duhu grube radoznalosti — i odgovorila:
»Mojega muža.«
Očitovanje maštovita ukusa, pomislio sam, to ukrašavanje grobova koje je vjerojatno donijela sa sobom iz tuđine. Naravno, samo je jedan od grobova mogao pripadati njezinu mužu; a drugi je vjerojatno pripadao djetetu koje je umrlo i ondje ga je položio njegov otac.
»Čiji je drugi?« upitao sam.
»Mojega muža«, odgovorila je ostarjela udovica.
Jadno stvorenje! Njezine se umne sposobnosti pomračuju. Bez sumnje su joj tugovanje i dužina života istrošili duh i tijelo gotovo do njihova rastanka.
»Da, znam«, nastavio sam blago, »ali tu su dva groba. Jedan je vašega muža, a drugi je...«
Zastao sam da ona nadopuni rečenicu.
Gledala me je čitavu minutu, kao da se čudi mojoj nastranosti; i zatim je odgovorila kao prije.
»Mojega muža. Ničiji nego Gilbertov.«
»I Gilbert je pokopan u oba groba?« kazao sam.
Činilo se kao da će odgovoriti, ali se opet zaustavila i ništa nije rekla. Iako je moja znatiželja sada donekle porasla, odustao sam od daljnjeg ispitivanja osjećajući da bi joj mogao biti bolan takav razgovor. Ali sam se prevario. Bila je prilično uzbuđena zbog mojeg upadanja, pa su je načas izdale snage. Uskoro se opet pribrala, i možda joj je bilo ugodno moje zanimanje za njezine stvari, pa mije u nekoliko kratkih rečenica pružila rješenje tajne. Kad je nastupila smrt njezina muža, i sama je bila prikovana uz bolesnički krevet koji nije napustila dugo vremena nakon njegova ukopa. Prošlo je još mnogo dana prije nego što je dobila dopuštenje, ili čak imala snage, da iziđe na svjež zrak. Kad je izišla, prve je napore uložila u pokušaj da stigne do Gilbertova groba. Kakva je muka obuzela njezino srce kad je otkrila da joj ga ne znaju pokazati! S nehajnom ravnodušnosti kakva se pokazuje prema truplima izopćenika, jadni Delaree je bačen u žurno iskopanu raku, a da nitko nije vodio računa niti zapamtio koja je to raka bila. Poslije toga nekoliko drugih siromaha pokopano je na istom mjestu; i grobar je neutješnoj ženi mogao samo pokazati dva groba i reći joj da njezin muž pouzdano leži u jednom od njih. Tijekom posljednjih dana svoga oporavka ona se veselila utjesi koju će osjetiti kad bude odlazila na njegov grob kao u svetište i ondje prolijevati suze; i bila je gorka spoznaja da toga nije moglo biti. Bijedna udovica je čak pokušavala dobiti pristanak odgovarajućih službenika da se grobovi otvore i tako prestanu njezine patnje.
Kad joj je rečeno da se to ne može učiniti, odlučila je u duši da barem ne smije odustati od ostataka svojih nada i nakana. Svake nedjelje izjutra, za vrijeme blagih godišnjih doba, izlazila je rano i brala svježe cvijeće, te ukrašavala oba groba. Tako je znala da se brine za pravoga pokojnika, iako je netko drugi dijelio tu skrb. I da ne bi možda previše toga svjedočanstva ljubavi podijelila onomu koga nije poznavala, ali čiji bi nevidljivi duh mogao gledati odozgor iz zraka, nadasve je pomno pazila da oba groba uresi na sličan način. U tuđoj zemlji, među tuđim pučanstvom, rekla je, bilo joj je kao da se miješa s vlastitim narodom dok posjećuje to groblje na brežuljku.
»Kad bih samo mogla znati nad kojim da se sagnem kad mi oteža srce«, tako je završilo rastuženo biće kad je ustalo da krene. »Tada bih bila sretna. Ali možda sam slijepa prema svojim najdragocjenijim milostima. Možda je Bog, u svojoj velikoj mudrosti, odlučio da ne smijem znati koji je grob njegov, da mi tugovanje nad njim ne bi postalo previše uobičajena raskoš od koje bih okopnjela.«
Ponudio sam joj da je otpratim i poduprem njezine slabašne korake; ah njoj je draže bilo da ne bude tako. Odmicala je na mlohavim nogama. Promatrao sam je kako prolazi kroz kapiju, ispod luka; vidio sam kako se okrenula i nakratko bila skrivena od moga pogleda. Tada sam pažljivo razmaknuo cvijeće najednom od grobova i sjeo, zagnjurio lice u otvorene ruke i potonuo u misli.
Kako je čudesna ljudska ljubav! Oh, Ti čiji je moćni pridjevak utjelovljenje ljubavi, blagoslivljam Te što si tu lijepu sklonost usadio u naša srca i ondje je ukorijenio toliko duboko da je jača negoli išta drugo i nikada se ne može iščupati! Tu je ta ostarjela putnica — žena prošla kroz iskušenja i boli, oronula, ožalošćena i potonula u siromaštvo, najzapuštenija od svoje vrste — a opet, kroza sve zlosretne oluje i mračne oblake godina što su je pritisnuli, uspomena na njezinu ljubav lebdi poput lijepa duha usred tame, i nikada je ne napušta, nego traje uza nju dok život traje. Da, to stvorenje je ljubilo; srce te naborane, mršave, sjedokose starice nadimalo se od strasti, i njezino je bilo kucalo, i oči su joj se krijesile. Sada ništa ne preostade osim ljupke uspomene što stiže iz davnine, stupajući svojom uobičajenom stazom, ne dolazeći da izvrši svoj prijašnji cilj, ili svoju prijašnju dužnost, nego zbog duge navike. Ništa nego to! Ah, zar to nije velika stvar?
A pokopani muž — bio je sretan što je preminuo na onakav način. Njegova žena — nad njom se trebalo smilovati. Bez dvojbe je mnogo puta požalila što nije položena pokraj njega. I ne samo ona, pomislio sam osvrćući se po dostojanstvenim spomenicima oko sebe, nego u isto vrijeme postojale su tisuće drugih na zemlji koji su čeznuli za dugim odmorom, kao što umorno dijete čezne za noći. Grob — grob. Koji ga lud čovjek naziva strašnim mjestom? On je ljubazan prijatelj čije će nas ruke obgrliti, i dok budemo naslanjali glavu na njegove grudi, nikakva briga, napast ili razorna strast ne će imati moći da nas uznemiruje. Tada utruđen duh ne će više biti utruđen; bolna glava i bolno srce ne će znati za patnju; a duša što je u kinjenju i tugovanju potrošila svoj maleni život na zemlji ne će više tugovati. Kad nam um tumara daleko u gomili, pa se vrati bolestan i umoran od praznili srdaca i ljudskih opsjena — razmišljajmo o grobu i smrti, oni će nam izgledati poput blage i ugodne glazbe. Takve misli tada ublažavaju i smiruju naš krvotok; one pred nama otvaraju spokojne vidike.
U posljednje mi se vrijeme učestalo događa da se ne plašim groba — tada bih mogao leći i provesti svoj besmrtni dio kroz klance i sjene sabrano kao što pijem vodu nakon naporne šetnje. Jer što je tako užasno u polasku na počinak? Stoje to dolje ispod nas te nas privlači s tolikom dragosti? Život je natjecanje u utrci, katkada u vrlo iscrpljujućoj utrci. Zar ćemo se bojati cilja, samo zbog toga što ga ornata nekakav oblak?
Ustao sam i pomno namjestio razmaknuto cvijeće, te usmjerio korake prema kući.
Ako koga dostatno zanima sudbina ostarjele žene, te želi doznati što je s njom dalje bilo, radi takvih ću dodati da se nedugo potom njezino nagnuće preselilo u kraj gdje bi mogla dobiti nagradu za svoju stalnost i čistoću. Njezina posljednja želja — koju su poštovali — bila je molba da je polože na sredini između onih dvaju grobova.
(1842.)

REUBENOVA POSLJEDNJA ŽELJA
Ako čitatelj pretpostavlja da ću kazivati zgodu punu zapleta, zanimljivosti i uzbuđenja, neka ne ide dalje od ova dva-tri reda — jer će se razočarati. Jednostavna priča — pripovijest ni upola neobična poput onih primjera što ih ljudi često čuju u svakidašnjim prilikama — to je sve što imam ponuditi. Ipak, kako su najveće i najdublje istine često najprihvatljivije ljudskom razumu, možda na isti način moj »Reuben« može pružiti ćudorednu pouku i posijati sjeme zdrava naputka.
Prije ne toliko mnogo tjedana našao sam se u jednom selu, šezdeset milja, više ili manje, sjeverno od naše velike nove svjetske metropole, New Yorka. Pred zalazak sunca, čuo sam od vlasnika krčme gdje sam odsjeo da će se te večeri u mjestu održati predavanje o suzdržavanju od pića. Skup se trebao održati u školskoj zgradi; i nemajući drugog načina da utrošim vrijeme, odlučio sam poći onamo.
U urečeni sat to sam učinio. Samo predavanje bilo je dosadno, ali na sreću kratko; kad je završilo, nekoliko je osoba, očito stanovnika onoga kraja, ustalo i iznijelo opaske, djelomice savjete a djelomice navode činjenica koje su im upale u oči. Jednoga od govornika, muškarca u poodmakloj dobi, slušao sam s velikim zanimanjem. Kad je rasprava završena, iskoristio sam prigodu da se predstavim i provedem neko vrijeme u razgovoru s tim čovjekom; i na temelju onoga što sam čuo da je kazao na javnom skupu, te na dodatnim činjenicama što sam ih prikupio od domaćih ljudi, zasnovao sam pripovijest koja slijedi.
Franklin Slade, pristao i zdrav američki farmer, posjedovao je u svojoj trideset drugoj godini zgodno imanje, dobar ugled, prilično nabijenu kesu — i mogao se pohvaliti da nema dugova koje ne bi mogao istoga časa otplatiti. Imao je mudru ženu dobre ćudi i dvoje djece, sinove, jednoga od osam godina i drugoga od tri.
Upavši u jednu od tisuću slikovitih zamka kojima sluge grijeha stalno iskušavaju slabost, Slade je nekako u to vrijeme stekao naviku opijanja. Isprva je tek rijetko zavirivao u čašu, i to do ograničene mjere; ali u njemu se razvijala kobna sklonost i tijekom godina čovjek je postao redovit i potvrđen pijanac.
Franklin Slade, podbuhao svat crvena lica, u dobi od četrdeset godina, bio je založio imanje za pola vrijednosti, nitko nije mario za njegovu dobru volju, u kesi nije imao ni prebijena dolara, a vjerovnici su ga danomice vrijeđali. Nekadašnji rumeni obrazi njegove žene bili su uveli i blijedi od velike tuge; i njezine su oči izgubile uobičajeni sjaj. Starijega sina Slade je udario u žestoku napadu pijanstva; mladić je bio nagle naravi, napustio je očinsku kuću, otplovio kao mornar u neku daleku luku i otada nikada više nisu za njega čuli. Mali Reuben, drugi sin, bio je boležljiv, i to — može se kazati i gorka istina — boležljiv zbog nesretne sklonosti njegova oca. Prije nekoga vremena, dijete je bilo sa Sladeom nekoliko milja daleko, kad se farmer tako žestoko napio da uskoro nije bio sposoban vratiti se kući. Reuben je vani proveo cijelu noć — hladnu, kišovitu noć. Po prirodi je bio osjetljiv, pa je izloženost nevremenu tako djelovala na njega da se nikada nije oporavio.
Ima nečega vrlo svečana u bolesti djece. Pepeljasta boja i vlažnost na čelu, i koprena preko očnih jabučica — koji čovjek može promatrati takav prizor i ne oćutjeti kako mu se srce ispunja strahopoštovanjem? I ja sam poneki put primijetio kako se djeca proljepšaju dok im se produbljuje bolest. Možda ih anđeli već zaodijevaju ruhom koje će nositi u rajskim vrtovima.
Istini za volju, Slade je duboko žalio što je plod njegove ludosti tako pao na nedužnoga Reubena kojega je jako volio. Ipak, njegova je zaluđenost imala toliko dubok korijen da nipošto nije odustajao od razuzdana ponašanja. Podsmjehivao se naporima zagovaratelja trezvenosti koji su postajali sve brojniji i uspješniji u onom mjestu — dok su se povremeno trsili da ga pridobiju za svoja uvjerenja i nagovarali ga da položi prisegu. Njegov je sin vrlo često pridruživao svoj glas u istu svrhu; ah preklinjanja i razlozi bili su jednako uzaludni.
Posjećujući skupove Društva trezvenjaka kad god su mu snage dopuštale, te čitajući i vodeći razgovore o toj temi, Reuben se uskoro s mnogo zanosa uključio u novi pokret. Bio je bistar momčić, što se može lako zaključiti iz iznijetih činjenica.
»Ja bih«, reklo je dijete jednog dana majci, »ja bih volio da se ovaj papir lijepo obrubi svilenim koncem, i da se gore zaveže krasna vrpca.«
Držao je u ruci Prisegu trezvenosti, sa slikom na vrhu i praznim mjestom na dnu za imena potpisnika.
»Ti si hirovit, dragi moj«, rekla je majka dok je uzimala papir. »Zašto želiš da se učini tako nepotrebna stvar?«
»Jedva to i sam znam«, odgovorio je on. »Ali molim te da to učiniš, majko. Ne pitaj me zašto, neka to bude hir.«
I slabašno se nasmiješio.
I ženinu je dušu obuzela bolna pomisao da u dogledno vrijeme vjerojatno ne će više imati ugodnu brigu da sluša mušice toga ubogog stvorenja. Žurno je izišla iz sobe, plačući.
Za dan-dva Prisega trezvenosti bila je ukusno obrubljena plavom svilom, a na svakom je kraju bio komad vrpce iste boje. Djetetu je bilo drago: uzeo ju je i spremio.
Prolazili su dani i mjeseci. Slade je živio u ugodnu domu, u solidnoj staroj seoskoj kući iza koje se prostirao velik vrt. Kako je bilo doba poodmakla proljeća, stabla su u njemu počinjala pupati i cvjetati, cvijeće se urešavalo krasnim bojama, trava se zaodijevala najzelenijim ruhom. I ptice su ondje pjevale — crvendać i kos i čudnovata zeba.
Usred vrta bila je krasna, travnata površina, u hladovini veličanstvena drveta; uz deblo se naslanjala dugačka, široka priprosta klupa. Bilo je to vrlo lijepo mjesto — sanjivo, toplo, pošteđeno svake smetnje.
Šetajući se onuda često između cvijeća i grmlja, Reuben bi se divio toj travnatoj površini i zaustavljao da počine na klupi; dugo bi ostajao uživajući u radosti koja ga je okruživala — nije to bila onakva radost kakvu djeca općenito vole, dok se u smijehu igraju i skaču, nego radost bez buke i gibanja, u skladu s mjestom.
I dalje su dani tekli, a Reubenu nije bilo bolje, nego sve gore. Liječnici su naizgled bili od male koristi. Jedini način koji je povoljno djelovao na njegovo stanje duha — i to je bivalo tek privremeno — kao da se sastojao od toga da ga potpuno prepuste njegovim maštanjima i postupcima. Ipak nikada nije bio svadljiv ni čangrizav.
Bolesni dječak imao je jednu zamisao, premda čudnu, u tome su se svi složili: da se za njega dade napraviti nekakva vrsta ležaljke; i kada od prevelike slabosti ne bi mogao hodati, da ga iznesu u vrt, na onu omiljenu travnatu površinu ne bi li se ondje odmorio.
Jedno su vrijeme nekoga ostavljali kraj njega dok je tako ležao, da se njegova bolest ne bi kobno pogoršala. Kako se ništa slično nije dogodilo, a on iz dana u dan nastavljao živjeti bez promjene, donekle su zanemarili postavljanje stražara kraj njegove vrtne postelje. Tu i tamo ostavili bi ga nasamo, premda ne predugo — jer materinska ljubav teži prema djetetu kao igla prema magnetu, pa ako može zgodimice i malko zatitrati u stranu, uvijek mu se vraća, vjerno i trajno.
Reubenu je doista draže bilo da bude sam. Zatražio bi da mu donesu velike kite cvijeća — ruža i mirisnih karanfila i nježnih ljiljana — pa bi ih maštovito slagao oko sebe. Zatim, kad bi se umorio od tako jednostavne zabave, opet bi utonuo u ležaljku, i dugo, dugo ležao, zureći gore u vedro nebo i promatrajući kako se mijenjaju oblaci dok se prelijevaju u različitim bojama i poprimaju različite oblike.
Dogodilo se naposljetku tako da su se i same ptice, koje su se ondje gnijezdile ili tražile plodove na obližnjim stablima, naviknule na Reubenovu nazočnost i slijetale na ležaljku i zaustavljale se na njegovoj ispruženoj ruci. Katkada su sjedale na grane iznad njega te dugo i milo pjevale, stoje malom bolesniku bilo veoma drago.
Jednog se jutra dogodilo da je dječak usnuo dok je sam ležao u vrtu. I dok je spavao, sanjao je lijep san. Mislio je da je prešao, ni sam ne znajući kako, dugačak put zrakom, i spustio se na krajnju granicu lijepe zemlje gdje je tumarao neko vrijeme. Mjesto je bilo zanosnije od svega što je ikada dosegnula ljudska mašta, sa zelenilom koje ne vene, s vedrim danom i vječnim ljetom. Malo-pomalo ušao je u neki grad, prepun takvih ljudi da su mu oči bile očarane dok ih je promatrao — svi su bili zaodijevani ruhom poput runastih oblaka, a svakomu je na čelu blistala zvijezda. Tu mu je pristupilo Biće, sjajnije od drugih, i reklo mu zvucima blage glazbe da ne treba više biti bolestan kao na zemlji, nego uznesen u nazočnost Velikoga kralja. Onda ga je Biće uzelo za ruku i povelo, pokazujući mu put, kroz mnoge svijetle ulice i sjajne dvorane, te ga naposljetku uvelo u silan prostor ispunjen milijunima krilatih stvorenja — do njegovih granica promatračevo oko nije moglo doprijeti — a u sredini bijaše prijestolje iz kojega je izbijala svjetlost kao dvostruka munja.
I tada se spavač probudio.
Nekoliko je osoba stajalo oko njega. Jedan od njih, seoski liječnik, držao ga je za zapešće — jer ga je ispustio da padne čim je Reuben otvorio oči. Dječak je osjećao čudnu slaboću, ali se nasmiješio kad je ugledao roditelje i ukratko im ispričao svoje priviđenje. Majka je glasno zajecala.
»Sine moj!« kriknula je od nezatomljive bob. »Sine moj, ti umireš!«
I otac se sagnuo prema njemu, kao stablo u oluji, a krupne suze kapale su mu između prstiju dok ih je držao pred očima. Oh, strašno je vidjeti zrela muškarca u očajnoj žalosti!
Reuben je razumio istinu; inače čemu taj oblak, ta mračna svjesnost što mu pokriva dušu? Ležao je drijemajući; nekoliko kapi znoja poteklo mu je niz čelo i počeo je bivati neosjetljiv prema svakom zapažanju ih osjećaju. Bilo je to stanje donekle slično snu, ah različito od njega, bilo je bez boli — bila je to Smrt.
Jer što je tako tegobno pokrenulo dječaka i brzo premještalo njegov pogled s jedne na drugu osobu? Okrenuo se svladavajući napor, podignuo ruku prema jastuku i ispod njega nešto izvukao — razmotao je papir sa svilenim obrubom boje oblaka iznad njega.

Zavladala je grobna tišina. Umirući dječak polako je podignuo drhtav palac desne ruke, i dok je dokument držao u lijevoj, onaj prst se kolebao jedan trenutak u zraku, a dječje su oči, postavši mutne od samrtne vlage, bile uprte u lice njegova oca; ugodno se nasmiješio, i dok je nerazgovijetno grgoljenje dopiralo iz njegova grla, podignuti se prst mirno spustio i počinuo pokazujući prazan prostor na dnu Prisege trezvenosti.
I tako je preminuo.
Kad su dopustile svečanost prizora i dojmljivost završnog događaja, koji ih je nepokretne i zamukle načas ispunio strahopoštovanjem, da i drugi utjecaji počnu djelovati, pogledali su i vidjeli kako pred njima leži mrtvo Reubenovo tijelo. Njegov je prst i dalje bio uperen. Blag je izraz lebdio na njegovu licu; miris cvijeća ispunjavao je zrak; a sa zapadnoga neba dopirala je zraka svjetlosti, zaostala iza zalazećeg sunca, obasjavajući ono mjesto takoreći svetokrugom slave.

POSLJEDNJI LOJALIST
Došla je sinoć k meni,
S poda se ne ču korak...
Pripovijest koju ću kazivati tradicionalna je priča iz jednoga sela kojim sam tumarao i često prolazio kraj kuće, sada nenastanjene i najvećim dijelom urušene, gdje je bila pozornica radnje.
Drugima ne mogu, naravno, prenijeti onu osobitu vrstu osjećaja koji potječe otuda što sam tako prisno upoznat s mjestom i ljudima čiji su djedovi ili očevi bili suvremenici glumaca u drami koju ću opisati. Stoga teško mogu očekivati da će pripovijest, onima koji je čuju posredovanjem moga pera, posjedovati onakvu živopisnu i zanimljivu osobinu kakvu ima za mene.
Na velikom i plodnom rtu što zadire u Sound, pružajući se istočno od grada New Yorka, stajala je, u posljednjem dijelu prošloga stoljeća, starinska seoska kuća. Sagradio ju je jedan od prvih naseljenika u tom dijelu Novoga svijeta; i njezin stanovnik bio je prvotni vlasnik dugačka komada zemlje koji se nalazio uz kuću i protezao do krila slanih voda. Bilo je to tijekom nemirnih vremena što su obilježila našu Američku revoluciju kad su se zbili događaji na kojima se temelji moja priča. U neko doba prije početka rata, vlasnik, kojega ču nazvati Vanhome, obolio je i umro. Prije smrti proživio je neko vrijeme kao udovac; njegovo jedino dijete, dječak od deset godina, tako je ostalo siroče. Razumije se da je prema oporuci njegova oca dijete predano skrbi svoga strica, sredovječna čovjeka, koji je odnedavna živio s obitelji. Ali njegova skrb i zanimanje bili su potrebni tek kratko vrijeme. Ni dvije godine nisu bile protekle nakon što su roditelji bili položeni na posljednji počinak, kad se još jedan grob trebao pripremiti za sina — za dijete koje je onako nesretno bilo lišeno njihove brižne skrbi.
Tada je stiglo razdoblje kad je buknula velika narodna pobuna. Zvuci borbe i zveket oružja, i srditi glasovi protivničkih strana, pronosili su se zrakom, te su iz tjedna u tjedan narastah do sve glasnije buke. Obitelji su se razdijelile; pristaše krune i gorljivi zagovornici ustanka često su se nalazili u okrilju istoga domaćeg kruga. Vanhome, stric koji je spomenut kao skrbnik mladoga nasljednika, bio je čovjek koji se držao prošlosti, bahato i strogo. Uskoro je postao poznat među najodlučnijim lojalistima. Tako je bila snažna njegova privrženost da je, ostavivši imanje koje je naslijedio od brata i sinovca, pristupio snagama britanskoga kralja. Otada, kada god su njegovi stari susjedi išta čuli o njemu, to su bile vijesti kako je sudjelovao u najsurovijim nasiljima, najdrskijim pohodima i najodlučnijim napadima na vojsku svojih zemljaka ih na njihova miroljubiva naselja.
Nakon osam godina za pobunjene Države i njihove vođe stiglo je ono slavno doba kad su posljednji ostatci monarhove vladavine morali napustiti američke obale — kad se posljednje vijorenje kraljevskoga stijega moralo ovjesiti dok se spuštalo s jarbola da bi njegovo mjesto popunilo ponosno svjedočanstvo uspjeha naših ratnika.
Ugodno je nad jesenskim poljima sjalo novembarsko sunce kad je jedan konjanik, donekle vojničkoga izgleda, polagano jahao putem koji je vodio do stare Vanhomeove seoske kuće. Nije bilo ničega osobita u njegovoj odjeći, osim možda crvena šala što ga je nosio svezana oko pasa. Bio je to čovjek mrka lica, mutnih očiju; i dok je neprestano bacao pogled lijevo i desno, vidjelo se da cijelo njegovo ponašanje pripada osobi što se kreće usred poznata okoliša kojemu je vična. Povremeno se zaustavljao, dugo se i netremice zaglédao u neke stvari koje su privlačile njegovu pozornost, mrmljao nešto sam za se, nalik na onoga u čijim se grudima kovitlaju ne smirene misli. Očigledno je bilo da se zaputio prema samoj kući do koje je u dužno vrijeme stigao. Sjahao je, odveo konja u konjušnicu, i zatim bez kucanja, iako je oko građevine bilo očitih znakova da je zauzeta, putnik je ušao mirno i drsko kao da je gospodar cijeloga kućanstva.
Kako je kuća nekoliko godina bila uistinu pusta, a zbog okončanja borbe već je bilo vjerojatno da će Vanhomeovo imanje konfiscirati nova vlast, jedan je stariji par, pritisnut siromaštvom, na poticaj susjeda zaposjeo to mjesto kao da ga je uzeo u zakup. Prezivali su se Gills; i te je osobe putnik, nakon ulaska, zatekao ondje da mu po svoj prilici budu domaćin i domaćica. Temeljeći svoje pravo na tako kratku uživanju posjeda, nisu se usudili nimalo suprotstaviti kad je stranac obznanio svoju namjeru da tu provede nekoliko sati.
Danje protekao i sunce je potonulo na zapadu; smrknut i šutljiv, nametljivac ni dalje nije davao znaka da će otići. Ali kako je večer odmicala (možda se tama podudarala s njegovim tmurnim mislima, ili se jednostavno tako dogodilo), činilo se da postaje prijazniji i pristupačniji, pa je izvijestio Gillsa da će ondje provesti noć, pružajući mu istodobno obilatu naknadu koju je ovaj s puno zahvalnosti prihvatio.
»Kažite mi«, rekao je svojem ostarjelom domaćinu, kad je sve troje sjelo kraj prostrana ognjišta, nakon večernjega obroka. »Kažite mi nešto, da nam brže protekne vrijeme.«
»Ah, gospodine«, odgovorio je Gills, »ovdje se ne zbivaju nikakvi novi ili zanimljivi događaji. Živimo tu iz godine u godinu, a na kraju svake od njih nalazimo se otprilike na istome mjestu gdje smo bili u početku.«
»Zar mi onda ništa ne možete ispričati?« nastavio je gost i preko lica mu je preletio jedini smiješak. »Zar ne znate ništa kazati o svojem prebivalištu — o ovoj kući, o njezinim prijašnjim žiteljima, o njezinoj povijesti?«
Starac je iskosa pogledao svoju ženu, i na njihovim se licima pojavio pogled koji je izražavao osjećaj naklonosti.
»To je nesretna priča, gospodine«, rekao je Gills. »I može vas ispuniti grozom umjesto ugodnim osjećajem koji je najbolje oćutjeti među nepoznatim zidovima.«
»Među nepoznatim zidovima!« ponovio je kao jeka čovjek s crvenim šalom, i po prvi put od dolaska napola se nasmijao, ali to nije bio smijeh koji dolazi iz ljudskoga srca.
»Morate znati, gospodine«, nastavio je Gills, »da sam i ja ovdje na neki način uljez. Nikada nisam vidio Vanhomeove — tako su se prezivali prijašnji stanovnici i vlasnici; jer kad sam stigao u ovaj kraj, posljednji žitelj je bio otišao da stupi u vojsku što je nosila crvene odore. Rečeno mije da će s njima otploviti u daleke zemlje, sada kad je rat završio, i da će njegovo imanje gotovo sigurno prijeći u druge ruke.«
Dok je starac nastavljao priču, stranac je oborio oči i naizgled slušao s velikim zanimanjem, premda je prolazan smiješak ili bljesak u oku katkada poremetio mirnoću njegova držanja.
»Stari vlasnici ovoga mjesta«, produžio je sjedokosi pripovjedač, »bili su imućni i uživali su ugled među susjedima. Brat narednika Vanhomea, sada jedinoga koji nosi to prezime, umro je prije svojih deset-dvanaest godina, ostavivši sina — tako nejako dijete da ga je po očevoj oporuci trebao odgojiti njegov stric, kojega sam maloprije spomenuo kao pripadnika britanske vojske. Bio je čudan čovjek, taj stric; mrzak svima koji su ga poznavali; nagao, osvetoljubiv i, kako se govorilo, vrlo pohlepan, još od djetinjstva.
No, nedugo nakon smrti roditelja, počele su kružiti mračne priče o okrutnostima i kažnjavanjima i bičevanjima i izgladnjivanjima kojima je novi gospodar podvrgavao svoga sinovca. Ljudi koji su imali posla na imanju često su, kad bi od tamo otišli, pričali najstrašnije stvari o upravitelju i o tome kako zlostavlja bratovo dijete. Napola se davalo na znanje da se trsi ukloniti mladca s puta kako bi cijelo imanje palo u njegove ruke. Ali kako sam vam prije kazao, nitko nije volio toga čovjeka; i možda su ga nemilosrdno osuđivali.
Pošto su stvari tekle na taj način neko vrijeme, jedan čovjek iz sela, neki težak, unajmljen da obavlja poljske radove na imanju, jedne je večeri zapazio kako je sirotan Vanhome slabiji i bljeđi nego obično; jer je uvijek bio osjetljiv, i to je jedan od razloga zašto mislim kako je moguće da je njegova smrt, o kojoj ću vam pričati, bila samo posljedica tjelesne slabunjavosti i ničega drugoga.
Težak je te noći spavao u kući. Malo prije doba kad su obično odlazili na spavanje, taj je čovjek, osjećajući umor i pospanost od dnevnoga truda, napustio kuhinjsko ognjište i zaputio se na lijeganje. Idući prema mjestu svoga počinka, morao je proći kraj sobe — iste one sobe u kojoj ćete vi, gospodine, noćas spavati — i ondje je čuo glas sirotoga dječaka koji se oglašavao polu zatomljenim uzvicima kao da nekoga tugaljivo preklinje. Kad se zaustavio, čuo je također riječi starijega Vanhomea, ah one su bile grube i ogorčene. Slijedili su zvuci teških udaraca. Kako je koji padao, tako ga je pratilo stenjanje ih vrisak, i to je potrajalo neko vrijeme. Zaprepašten i zgrožen, težak bi bio provalio vrata i umiješao se da spriječi okrutno zlostavljanje, ali pomislio je kako bi sam mogao zapasti u nevolju, i možda uvidjeti da ionako ne može ništa dobro učiniti, pa je tako proslijedio do svoje sobe.
No, gospodine, sljedećega dana dječak nije došao među poljodjelce kao obično. Bio se teško razbolio. Po liječnika su poslali tek sutradan poslijepodne; iako je liječnik stigao tijekom noći, bilo je prekasno — jadno dijete umrlo je prije jutra.
Ljudi su o tome govorili s prizvukom prijetnje, ali ništa se nije moglo dokazati protiv Vanhomea. Neko su vrijeme nastojali da se o cijeloj toj stvari provede istraga. Možda bi se to bilo i dogodilo, da svačiju pozornost nisu zaokupile glasine o teškoćama i ratu koji je tada počeo pritiskivati zemlju.
Vanhome je stupio u kraljevu vojsku. Njegovi su neprijatelji govorili kako se bojao biti na strani pobunjenika, jer bi u slučaju njihova poraza ostao bez imanja. Ali događaji su pokazali, ako se toga uistinu plašio, da mu se isto dogodilo upravo zbog koraka koje je poduzeo da bi to spriječio.«
Starac je zastao. Bio se prilično zamorio od dugačka pripovijedanja. Neko je vrijeme vladala nepomućena tišina.
Odjedanput je stranac pokazao namjeru da se povuče na počinak. Ustao je, a njegov domaćin uzeo je svijeću da ga otprati do njegove sobe.
Kad se Gills vratio u svoj uobičajeni položaj u velikom naslonjaču kraj ognjišta s dimnjakom, njegova je ostarjela družica već bila pošla spavati. U skladu s jednostavnosti onoga vremena, krevet je bio u istoj prostoriji gdje je njih troje sjedilo posljednjih nekoliko sati; i sada se preostalih dvoje razgovaralo o jedinstvenim događajima te večeri. Kako je vrijeme protjecalo, Gills nije pokazivao raspoloženje da napusti udobnu sjedalicu; nego je sjedio grijući noge i naginjući se iznad ugljevlja. Postupno su blaga toplina i kasna ura počele utjecati na starca. Onaj drjemljivi osjećaj nehajnosti, što ga je svatko iskusio izlažući se sveobuhvatnom zagrijavanju u bliskom dodiru s vatrom, prostrujao je svakom njegovom žilom i opustio mu svaki mišić. Starac se naslonio u sjedalici i zaspao.
Dugo je vremena potrajao njegov miran i dubok odmor. Nije mogao reći koliko je sati minulo; ali, malo poslije ponoći, umrtvljena spavačeva osjetila probudila je zapanjujuća prepast. Bio je to vrisak snažna čovjeka u agoniji — rezak, ne previše glasan vrisak, ali tako strahovit da je prodirao u krv poput hladna, uglačana čelika. Starac se pridignuo u naslonjaču i napeo uši, odjedanput potpuno budan. Jednu minutu vladao je svečan ponoćni mir. Zatim se opet prolomio užasan, zvuk, bolan i bezuman, od kojega se slušatelju diže kosa na glavi. Još jedan trenutak, i odjeknuo je bat užurbanih koraka iz hodnika. Vrata su se širom otvorila, i strančeva spodoba, više nalik na truplo negoli na živa čovjeka, uletjela je u prostoriju.
»Potpuno bijel!« kričao je taj stvor obuzet grižnjom savjesti. »Potpuno bijel, i s pogrebnom odjećom na sebi. Jedno mu je rame bilo golo, i vidio sam«, prošaptao je, »vidio sam modre pruge na njemu. Bilo je užasno, i glasno sam zavrištao. Pristupio je k meni! Došao je tik do moje postelje; njegova mi je ručica gotovo dodirnula lice. Nisam mogao izdržati, pobjegao sam.«
Bijednik je spustio glavu na prsi; grčevito krkljanje potresalo mu je grlo; i cijelo mu se tijelo ljuljalo amo-tamo kao stablo u oluji. Uznemiren i zapanjen, Gills je gledao u očito poremećena gosta, i nije znao što bi mu odgovorio ili kako bi postupio.
Izbacivši ruke naprijed i ispruživši prste, te oborivši oči, poput ljudi kad se zaklanjaju od bljeska munje, stranac je zateturao prema vratima i trenutak poslije toga mahnito odjurio niz prolaz koji je kroz kuhinju vodio na cestu. Starac je čuo topot njegovih koraka koji su sve slabije i slabije dopirali iz daljine, a zatim, uzmičući, svalio je iscrpljene udove u naslonjač iz kojega se onako užasno bio prenuo. Prošlo je mnogo minuta prije nego stoje njegova snaga dosegnula uobičajenu razinu. Prilično je čudno bilo što strančevo divljanje nije probudilo njegovu ženu — i dalje je spavala čvršće nego ikada.
Prelazimo sada na toliko različit prizor — na ukrcavanje britanskih trupa prema dalekoj zemlji čiji monarh nikada više ne će uzmahnuti žezlom nad kraljevstvom koje je izgubio zbog svoje nerazboritosti i nasilja. Namrštena čela i mlitava koraka pomicali su se ratnički redovi. Punio se čamac za čamcem, i čim bi koji prekrcao teret na brodove koji su bili usidreni na rijeci, vraćao se i uskoro se ispunjao novim teretom. Naposljetku je došlo vrijeme da posljednji vojnik podigne oči i baci zadnji pogled na veliki stijeg engleskoga ponosa koji je lepršao na vrhu najvišega jarbola na rtu Battery.
Dok je upozoravajući zvuk trublje sazivao sve koji su oklijevali — one koji su se opraštali od prijatelja, i one koji su sređivali privatne poslove, ostavljene za posljednji trenutak — vidio se jedan jedini konjanik koji je bijesno jurio niz ulicu. Crven šal tijesno mu je opasivao struk. Usmjerio se izravno na obalu, i okupljena gomila se počela razmicati od čuđenja gledajući njegovu raskuštranu pojavu i sablasno lice. Iskočivši žestoko iz sedla, prebacio je uzdu konju preko vrata i oštro ga ošinuo kratkim jahaćim bičem. Krenuo je prema čamcu; da je zakasnio jednu minutu, bio bi ostao. Već su gurali kobilicu s pristajališta — stranac je skočio — nastao je razmak od dvije-tri stope — on je lupnuo o rub čamca — i posljednji vojnik kralja Georgea napustio je američke žale.
(1842.)

LEGENDA O ŽIVOTU I LJUBAVI
Na obali blage rijeke stajala je koliba, prebivalište starca čiji su udovi oslabjeli od težine godina i nekadašnje tuge. Lako je bilo zadovoljiti njegove prohtjeve, jer su mu sve što je trebao pružala dva-tri rala zemlje, kao i priprostoj čeljadi među kojom je živio. Te su rale prekopavala i obrađivala dva brata, starčevi unuci i žitelji iste kolibe. Roditelji tih momaka ležali su pokopani u obližnjem grobu.
Stariji brat Nathan tek je bio kročio u svoje dvadeseto ljeto. Bio je krasan mladić. Sjajna kovrčava kosa pokrivala mu je glavu, a obrazi su mu bili vrlo preplanuli od sunca i zraka. Iako su Nathanove oči bile tople i vodnjikave, kao u djevojke, a usne savijene i pohotno nabubrene, njegovi su udovi od gibanja i teška rada zadobili plemenite i muževne razmjere. Lovačke družine, kad bi se ponekad sastale da skupa krenu na divljač po obližnjim brežuljcima, teško su mogli pokazati nekoga između sebe tko bi se po pristalosti, snazi ili vještini mogao natjecati s mlađahnim Nathanom.
Mark je bio tek godinu dana mlađi od brata. I njega je isto tako krasila velika ljepota.
S vremenom je starac obolio i spoznao da će umrijeti. Prije približavanja sudbonosnog časa pozvao je preda se svoja dva mladića i ovako im se obratio:
»Svijet je, djeco moja, pun prijevare. Posvuda ima mnogo zlih ljudi, a tuga i razočaranje su plodovi druženja s njima. Zbog toga je mudrost oprezna.
A kako su stvari u životu samo sjene što prolaze poput mračnih oblaka, ne vežite svoja srca sponama ljubavi. Jer ljubav je nešto naj ne postojanije u životu. Predmet naše privrženosti umre, a mi zatim kopnimo od žalosti; ili možda umre ljubav koju priželjkujemo, a to je još bolnije.
Dobro je da se nikada ne pouzdajete ni u jednog čovjeka. Dobro je da se držite podalje od ludosti i pokvarenosti na zemlji. Ne dopustite da između vas i drugih postoje veze. Ne dopustite da budete u vlasti ijednoga bića oviseći o njemu zbog djelića svoje sreće. Ovo što sam naučio kroz gorko iskustvo, sinovi moji, istinita je pouka.«
Nakon nekoliko dana starac je položen u kamenu grobnicu svoga roda, načinjenu na brežuljku uz obalu.
A opomene što su ih dobili Nathan i njegov brat — opomene koje im je često utuvljivao isti upozoravajući glas — usjekle su se do dna srca obaju mladića i oni su o njima duboko razmišljah. Oduvijek su po običaju poštovali svoga djeda; stoga, što god je dolazilo iz njegovih usta, bilo im je poput riječi proročišta kojima se ne smije proturječiti.
Uskoro se dogodilo da se Nathanova staza odvojila od Markove.
I stabla su prelistala, i zatim su ujesen odbacila lišće; i u dužno doba opet su uzastopno prelistavala, i mnogo puta poslije toga — ali braća se više nisu sastala.
Pedeset godina! Kolike su se promjene dogodile na zemlji tijekom takva razdoblja od pedeset godina!
Dok je sunce, sat prije zalaska, bacalo dugačke kose sjene prema istoku, dva čovjeka, oronula i rijetke sijede kose, došla su tegobno iz suprotnih smjerova i zaustavila se skupa kraj groba podignuta na brežuljku uz obalu lijepe rijeke. Zašto se trzaju dok jedan drugomu upravljaju zamagljene poglede u lice? Zašto im se suze kotrljaju niz obraze, a njihova se tijela tresu više nego od staračke slabosti? Oni su ona dugo rastavljena braća, i padaju jedan drugomu u zagrljaj.
»Pa ipak«, rekao je Mark nakon nekoliko trenutaka, odmaknuvši se jedan korak i ozbiljno promatrajući tijelo i lice svoga druga. »Pa ipak, ja se pitam jesi li ti moj brat. Tu bi trebao stajati snažan i lijep mladić, s crnim uvojcima na glavi, a ne s tim blijedim znacima nestajanja. I moj brat bi trebao biti uspravan i čio, a ne povijen i teturav kao ti.«
Govornik mu je uputio još jedan ispitivački pogled, pogled nezadovoljstva.
»I ja bih«, nadovezao se Nathan, »mogao zahtijevati od svoga brata — ne takve uvele udove kakve vidim, i umjesto toga napukla glasa nabujalu glazbu jutarnjega srca — ali pola stoljeća strahovito narušava pristalost i snagu; jer pola stoljeća je prošlo, dragi brate, otkad je moja ruka posljednji put dodirnula tvoju i moj pogled počinuo na tvojem licu.«
Mark je uzdahnuo i nije odgovorio.
Zatim su se, malo poslije, obojica raspitivala što im se događalo u minulom vremenu. Sjedeći na kamenu kraj kojega su se susreli, Mark je ukratko ispripovjedio svoju priču.
»Razmišljam, brate, kako je mnogo, uistinu mnogo godina prošlo od onoga tužnog dana kad nas je naš djed, umirući, ostavio da potražimo sreću u jednom pokvarenu i zavodljivu svijetu.
Njegove zadnje riječi, koje bez sumnje pamtiš, upozoravale su nas na zamke koje će biti postavljene na našim sljedećim putovanjima. Opisivao nam je opasnosti koje leže na stazi ljubavi; utiskivao nam je u pamet kako je ludo pouzdavati se u ljudsku čast ; i upozoravao nas da se klonimo prebliska druženja s rođacima. Zatim je umro, ali njegove upute su preživjele i stalno su prebivale u mojem pamćenju.
Dragi Nathane, zašto bih od tebe skrivao da sam u ono vrijeme bio zaljubljen? Moja priprosta duša, nesukladna s mudrošću našega ostarjelog pretka, popustila je dražesnoj ludosti, i Eva smeđih očiju bila je izabranica moga mladog srca. O brate, čak i sada, kad sam slab i uvenuo stvor, mene salijeću nejasna sjećanja, ugodne šetnje, poput radosti nekadašnjih snova! Opet sam dječak, i povjerljiva dječačkoga srca šećem se s Evom duž riječne obale. I to nježno stvorenje rumeni se na moje izjave ljubavi, i naslanja obraz na moj vrat. Kraljevsko sunce spušta se prema zapadu; promatramo veličanstvene oblake što prate njegov zalazak, i dok gledamo njihove fantastične promjene, razliježe se smijeh, jasan kao frula i veseo kao zveckanje srebrnih praporaca. To je Evin smijeh!«
Starčeve su oči zablistale od nenaviknuta sjaja. Zastao je, uzdahnuo, sjaj je zgasnuo, i on je nastavio pripovijedanje.
»Kao što sam rekao, samrtničke pouke onoga koga smo štovali ostale su kao pohranjeno blago u mojoj duši. Snažno sam osjećao njihovu istinitost. Bojao sam se da bi se sva ona spasonosna pravila mogla izbrisati iz mojih misli, ako bih ponovno stao kraj svoje ljubljene djevojke, i pogledao je u lice, i čuo njezine riječi. Tako sam odlučio ponašati se kao odrastao čovjek; od onoga časa nikada više nisam vidio smeđooku Evu.
Otišao sam u svijet. Držeći se mudrih načela kojima nas je učio naš ostarjeli rod, sve sam promatrao sumnjičavim okom. Jao! Otkrio sam kako je velika istina da nepravda i prijevara vladaju u dušama ljudi.
Neki su mi govorili da sam hladan, proračunat i neljubazan; ali takav sam se činio u njihovim očima zbog vlastite nevrijednosti. Ja nisam — znaš, brate moj — ja po naravi nisam ohole i odbojne ćudi; ali bio sam odlučio da nikada ne sklapam prijateljstva koja bi, kao što se događa, otpuhnuo vjetar poput perja; i da ne preplećem svoj životni put s onima koji bi vjerojatno izvlačili sve prednosti iz te veze, a da od njih ne bih imao nikakve koristi.
Bavio sam se trgovinom. Pratio me je uspjeh. Neprijatelji su govorili da je moje bogatstvo posljedica puke slučajnosti, ali ja sam znao da je ono plod razborita sustava opreza koji me je vodio u poslovanju, kao i društvene suradnje.
Brate moj, tako sam proživio život. Tvoji me pogledi pitaju jesam li bio sretan. Dragi brate, istina mi nalaže da to poreknem. Ali svakako, ako mi je nekoliko blistavih užitaka pripalo na tom putu, jednako toliko bilo je razočaranja, propalih nada, izdanih povjerenja i klonuća duha, koje je prouzročilo otpadništvo onih u koje sam se pouzdavao.
Ah, brate moj, svijet je pun bijede!«
Učenik poljuljane vjere prekinuo je svoju priču, i zavladala je kratka tišina.
Tada je progovorio Nathan:
»U mladim ljetima«, rekao je on, »i ja sam zavolio jednu lijepu ženu. Sada, ili je moje srce bilo lomnije od tvoga, ili je ljubav zadobila snažniju vlast nada mnom, ali nisam se mogao rastati od one koju sam volio bez oproštajnog poljupca. Sastali smo se — bio sam odlučio ostati samo jedan trenutak, jer sam zamislio budući život u obliku kako si mi svoj opisao.
Ne znam kako se to zbilo, ali trenutci su se rastegnuli u čitave sate; a mi smo i dalje stajali zagrljeni.
Brate moj, djevojačke su suze rastopile moje stroge odluke. Zavodljivost glasa koji je tiho izvirao između dviju mekanih usana odvukao me je od sjećanja na mudrost moga djeda. Zaboravio sam njegove pouke i oženio se djevojkom koju sam ljubio.
Ah, kako su slatko prolazila godišnja doba! Bili smo blagoslovljeni. Istina je da su nailazile nevolje i zla, ali svima smo se odupirali i držeći se za ruke zaboravljali da na svijetu postoji nešto što se zove tuga.
Djeca su nam se rađala — hrabri dječaci i lijepe djevojčice. Oh, Mark, to je, to je užitak — ta nabujala nježnost prema našem potomstvu što su je tebi uskratili strogi propisi kojih si se držao u životu!
Poput tebe, bavio sam se trgovinom. Promjenljiva me je sreća pratila na putu. Ne ću zanijekati da su se neki, za koje sam mislio da su ispunjenim jakom krjepošću, pokazali kao lukavi licemjeri i nevrijedni čovjekova povjerenja. Ali opet ima ih mnogo među mojim znancima koji su bez ljage koliko ljudski rod može biti bez ljage.
Tako je meni život bio naizmjence mračan i svijetao. Jesam li sretno živio? Nisam, ne u potpunosti; smrtnicima nikada ne može tako biti. Ali mogu staviti ruku na srce, i zahvaliti Višnjem gospodaru, što je bilo mnogo više sunčeva svjetla negoli mračnih oblaka.
Dragi brate, u svijetu ima bijede, ali ovo je ipak ugodan svijet i žiteljima pruža mnogo radosti!«
Kad je Nathan zamuknuo, brat ga je pogledao u lice kao čovjek kojemu je po prvi put otkrivena jednostavna istina.
(1842.)

ANĐEO SUZA
Visoko, visoko u beskraju plovio je anđeo Alza. On nije poglavar duhova koji služe na nebesima; i nije zadužen za djela velike važnosti ni za sudbine svjetova i naraštaja. Ipak, da je bilo moguće da zavist zađe među Divna stvorenja, mnogi bi bili jalni zbog Alzina položaja. Postoje milijuni milijuna nevidljivih očiju što trajno bdiju nad zemljom — svako Dijete svjetlosti ima svoju posebnu dužnost. Alza je jedan od Anđela suza.
Zašto je Alza zastao, kao da očekuje zapovijedi odozgor?
Bio je jedan čovjek kojemu se na čelu nalazio žig Kainove krivnje. Taj je čovjek ubio brata. Sad je ležao u lancima čekajući onaj strašni dan kad će se sudbina koju je sam sebi odmjerio primijeniti na njegovu osobu.
O ljudi crne duše — bića kojih se kloni svijet i čije je prebivalište, zbog nužne strogoće zakona, u mračnoj ćeliji i teškoj tamnici — ne može biti da niste i sami pomislili, ponekad, na ljepotu vrline i blaženstvo neokaljana duha. Jer, ako se osvrnemo po svijetu, i istražimo ono što se u njemu vidi, spoznat ćemo kako u svakom ljudskom srcu prebiva tajanstveno nagnuće koje ga vodi da ljubi dobrotu zbog nje same. Svako razumno biće posjeduje to nagnuće. Ono nikada ne umire. Nikada se ne može posvema zatomiti. Mogu ga pomračiti oluje i vihori krivnje, ali svaki put se ubrzo raziđu oblaci i ono ponovno zasja. Ubojice i lupeži, i najokorjeliji zločinci, nisu uspijevali umrtviti tu sposobnost nehotičnoga poštovanja spram pravednosti.
Dogodilo se da je stigao čas kad su srce utamničenoga bratoubojice ispunile čudnovate slike. Stare pouke i odavno zaboravljeni nagovještaji o nebesima, o čistoći, o ljubavi, o blagoj ljubaznosti, doplovili su u njegovo pamćenje — kolebajući se, zapravo, poput nježnih morskih vlasulja na grudima uzbibana oceana. Sjetio se brata kao dječaka — kako su se skupa igrali u ljetnim popodnevima i kako su uvečer, iscrpljeni, ugodno spavah jedan drugom u zagrljaju. Oh, Gospodaru višnjih zakona! Kad bi barem mogao otkotrljati natrag godine i opet pretvoriti ovo krivo stvorenje u dijete kraj njegova brata! Takve su bile uzaludne zlotvorove misli. I dok su mu kajanje i molitva tražili izlaz iz duše, on je drjemljivo klonuo na pod, a jedna je suza zastala ispod njegovih vjeđa.
Kajanje i molitva uzdigli su se iz njega! Kakvu su nadu mogla imati stremljenja proistekla iz tako onečišćena izvora? Ali Osjetilo koje je uvijek budno čulo je želju te okaljane duše i htjelo je da joj se smjesta uputi poslanstvo s odgovorom.
Kad je Alza osjetio u srcu naum Svemogućega —jer je u hipu postao svjestan toga — rasjekao je zrak hitrim krilima i pohitao da obavi veselu dužnost. Poletio je ravno prema zemlji, videći daleko, daleko ispod sebe, planine, i gradove, i mora, i prostrane šume. U daljini, u neizmjernom polju kojim je putovao, bilo je vječno svjetlucanje bezbrojnih svjetova što su se vrtjeli i okretali, nikada bez gibanja. Poslije kratka vremena Duh je ugledao grad svoga odredišta; i približavajući se lebdio je iznad njega, toga velikoga grada, obavijena tajanstvom noćnih dubina, i njegovih usnulih tisuća.
Upravo dok je njegova nazočnost, pokorna želji, stizala na mjesto gdje je ležao ubojica, susreo se s jednim od svoje vrste koji je širio krila da se digne sa zemlje.
»O Duše«, rekao je Alza, »kakva b prizora ovdje!«
»Mene hvata malodušnost«, odgovorio je drugi, »kad promatram ova grješna mjesta. Pogledaj onu ulicu zdesna.«
Pokazao je rukom, a Alza se okrenuo i ugledao prostorije pune ljudi — neki su mahnitali od opijanja, neki izgovarah užasne psovke, ta bludna i pokvarena stvorenja, rugajući se svemu što je sveto.
»O brate«, rekao je Anđeo suza, »nemojmo pomračivati oči ovim prizorom. Prijeđimo na naša zadana poslanstva. Koje je tvoje, brate?«
»Pogledaj!« odgovorio je duh.
I tek tada je Alza shvatio da se kraj njih nalazi treće živo biće. Pred njima je stajala duša netom umrle djevojke, krotka i stidljiva lica. Alza je, ne pitajući svoga druga, vidio da je Duh bio poslan da povede i otprati neznanku kroz Mračne klance.
Stoga je poljubio novorođenu u čelo i kazao:
»Osokoli se! Sretan put, oboma!«
Duša i njezin vodič otputovali su uvis, a Alza ušao u tamnicu.
Zatim, poput uskovitlana isparenja, obličje Anđela suza našlo se ponad tijela usnula čovjeka. Njegovu je vidu noć bila kao dan, i dan kao noć.
Isprva je kroza nj prostrujalo nešto poput drhtaja, jer kad se netko iz Čiste postojbine približi zloj pokvarenosti, njezinu mu prisutnost objavi nagonska bol. Još jedan trenutak, i blagi Duh baca milosrdne poglede na obeznanjena bratoubojicu. U velikoj Tajni života, sjetio se Alza, iako to nije razumio, Nedokučivi je odredio da moraju postojati Grijeh i Krivnja. I Anđeo je također znao da čovjeka, unatoč svoj tami i oblacima oko njega, ne smiju prezreti čak ni knezovi iz Najbližega kruga oko Bijeloga prijestolja.
On je spavao. Njegova kosa, gruba i zamršena zbog nemara, ležala mu je u čupercima oko glave i prekrivala vrat. Jedna mu se ruka savila ispod obraza, druga ravno ispružila. Između usana izlazio mu je pištav zvuk dugačkih ravnomjernih izdisaja.
Tako je mirno spavao. Tako vatre u pećima, noću, premda nisu ugašene, mirno spavaju, kad ih garavi ložači ne potiču. Možda je snivao neki nevin san. Samo spavaj, samo sanjaj, izopćeniče! Uskoro će te stići stvarnost dovoljno okrutna pa ćeš poželjeti da su ta viđenja zauvijek potrajala i da se nikada nisi probudio.
Oh, nije dobro kad se hladno i nemilosrdno gleda na zlo koje su počinili naši bližnji. Taj utamničenik — to biće okrvavljenih ruku — tko bi mogao znati koje su izlike postojale za njegovu krivnju? Tko bi mogao reći da nije bilo nikakva preranog zavođenja sa staza čestitosti, nikakva sjemena zla što su ga drugi zasijali u njegovu dušu tijekom ranih godina? Tko bi smio kazati da nije bio tako začet te bi bilo doista pravo čudo da je u muževnoj dobi posjedovao išta drugo osim nagnuća prema zlu? Tko bi se usudio prvi baciti kamen?
Čovjekovo je srce veličanstvena građevina; ipak je njegov Graditelj smatrao da mu dolikuje postati, do nekoga stupnja, poput staroga židovskog hrama, tržnicom za prostačko trgovanje i stjecištem opačine. Iz Tajne knjige, bez sumnje, moglo bi se razumjeti kako je to dio moćnoga i lijepoga Sklada; ali naše su oči smrtne i preko njih je navučena koprena.
Anđeo suza sagnuo se kraj zatvorenikove glave. Časak poslije toga pridignuo se i činilo se da će otići, poput onoga tko je ostvario svoju želju. Zbog čega li se preko spavačeva lica raširio onaj ugodan izgled poput smiješka?
U tami iznad njegove glave još se zadržava blagotvorno Alzino treperenje. Krileći se ponad ležećega smrtnika, Duh savija bijeli vrat, a lice mu zasjenjuju kovrče kose što oko njega vise poput zlaćana oblaka. Zabacujući natrag lijepe uvojke, on ispruži ruke, i podiže krupne oči uvis, i govori mrmoreći na jeziku kojim se Lijepa stvorenja služe između sebe:
»Dolazim. O Dusi milosrđa i ljubavi, omiljena djeco Najvišega — čija je ugodna zadaća dijamantnim perima bilježiti na Srebrnom lišću one stvari koje će, kad se sve skupa izračunaju na Dan skončanja, poništiti težinu zbroja zla — vaše odaje ja ištem!«
I Anđeo suza je odande otplovio.
A tisuće zračnih obličja, blizu i daleko, odgovorile su na istom jeziku kojim je govorio Alza:
»Ugodan je Uhu središta uzdah koji prati pokajanje!«
(1842.)

MALA JANE
»Živjeli!« podviknuo je netko dajući znak. I kuc! podignule su se čaše u rukama družine nakresanih ljudi koji su jedne noći pili u baru neke osrednje krčme. I mnoga se gruba šala izgovorila, i mnoga užasna psovka, i mnoga je prostačka rečenica zazvučala iz okaljanih srca tih napola poludjelih stvorenja, dok im je niz grlo teklo piće a zidovi odzvanjali od njihove galame. Prvi i najistaknutiji u nerazboritosti bio je plavokos momak djevojačkog lica, mogao je imati dvadeset dvije ili tri godine. Zvali su ga Mike. Činilo se da su drugi u njega gledah kao glumci u šaptača od kojega bi trebah dobiti šlagvort. Pa ako je besramna opačina što je iz njega izlazila u stotinu hirova i primjedaba prema njegovim drugovima, dok su boravili na tome mjestu, bila ikakvo mjerilo njegove sposobnosti — teško bi se mogao naći netko prikladniji da krene naprijed kao vodič na putu u propast. Iz razgovora te družine razabiralo se da su rani dio te večeri proveli u kockarnici.
Čaše su napunjene drugi, treći i četvrti put; i njihovo se djelovanje počinjalo zapažati u sve višem stupnju buke i govorljivosti među sudionicima bančenja. U tom je trenutku ušao sluga i nešto šapnuo pipničaru ; ovaj je izišao iz bara i začas se vratio.
»Jedna osoba«, rekao je, »želi govoriti s gospodinom Michaelom. Čeka na putu ispred krčme.«
Pojedinac čije je ime spomenuto ispričao se ostalima, rekavši im da će se začas vratiti, i napustio prostoriju. Kad je zatvorio vrata za sobom i stupio na otvoreno, vidio je jednoga od svoje braće — starijega desetak godina — koji je hodao gore-dolje brzim i nejednakim koracima. Kad se čovjek okrenuo u hodu, i kad mu je svjetlo ulične svjetiljke palo na lice, mladić se, onako polu omamljenih osjetila, trgnuo zbog njegova bljedila i očite uznemirenosti.
»Pođi sa mnom!« rekao je stariji brat žurno. »Pogoršala se bolest naše male Jane, a mene su poslali po tebe.«
»Pih! Je li to sve?« odgovorio je mladi pijanac, vrlo pribrano. »Bit ću kod kuće za koji čas«, i okrenuo se da se vrati.
»Ali, brate, gore joj je nego ikada prije. Možda će biti mrtva kada ti stigneš.«
Pripiti je čovjek zastao na odlasku, možda ga je uzbunilo izgovaranje one strašne riječi koja rijetko kada ne prožmu jezom smrtnička srca. Ali brzo se smirio i mahnuo rukom prema bratu:
»Pa, vidiš«, rekao je, »barem dvadeset puta zvali su me zbog teškoga stanja naše dobre sestrice; i svaki put se pokazalo da joj nije bilo ništa gore, radilo se samo o mušicama bolničarke ili liječnika. Djevojčica je junački proživjela tri godine bolesti, i neka me objese ako ne ostane na zemlji još tri godine.«
I dok je završavao taj opaki i nadasve okrutni odgovor, govornik je otvorio vrata i ušao u bar. Ali u svojoj omamljenosti, tijekom sljedećega sata, Mike nije bio nimalo miran. Kad je protekao taj sat, riječi »možda će biti mrtva kada ti stigneš« još su odzvanjale u njegovim ušima, pa je krenuo kući. Stariji brat se prije toga bio vratio u tuzi.
Dopustite mi da pođem prije mlađega, na trenutak, u jednu sobu te kuće. U njoj je ležala djevojčica na samrti. Dugo je vremena bolovala; tako nije bilo nikakvo iznenađenje njezinim roditeljima, i njezinoj braći i sestrama, kad su ih pozvali da svjedoče smrtnoj stisci. Djevojčica nije bila takva da bi se mogla nazvati lijepom. Pa ipak, postoji neka svečana vrsta ljupkosti koja uvijek okružuje bolesno dijete. Sućut prema slabom i bespomoćnom patniku možda povećava taj osjećaj u našem poimanju. Pepeljasta boja i vlažnost na čelu, i koprena preko očnih jabučica — koji čovjek može promatrati takav prizor i ne oćutjeti kako mu se srce ispunja strahopoštovanjem? I ja sam poneki put pomislio kako se djeca proljepšaju dok im se produbljuje bolest. Kraj najbližih rođaka male Jane, što su stajali oko njezina kreveta, bio je obiteljski liječnik. Upravo je bio spustio njezino zapešće na pokrivač, a pogled koji je uputio njezinoj majci bio je pogled u kojemu nije više bilo nade.
»Dijete moje!« vrisnula je ona od nesavladive tjeskobe. »Oh, dijete moje!«
A otac, i njihovi sinovi i kćeri, bili su pognuti, i krupne suze kapale su im između prstiju koje su držali pred očima.
Zatim je nastupila kratka tišina. Tijekom posljednjega sata Jane je, na svoj djetinji način, dala malen darak svakomu od svoga roda, za uspomenu kad bude mrtva i pokopana u grobu. I bio je tu jedan od tih jednostavnih zaloga koji nije još stigao na odredište. Sada ga je držala u ruci. Bila je to vrlo malena i jako otrcana knjižica — religiozna priča za djecu koju joj je darovala majka kad je tek bila naučila čitati.
Dok su svi poštivah taj svečani mir — prekidan samo prigušenim jecajima onih koji su stajali i bdjeli dok se djevojčica rastajala s dušom — čulo se iz susjedne prostorije kako netko bučno ulazi i govori grubim glasom. Ponovno su surovo doprli zvuci buke; bio je to glas pijanca Mikea, i otac je zapovjedio jednom od sinova da pođe i utiša uljeza.
»Ako ništa drugo ne pomogne«, rekao je strogo, »izbaci ga na silu. Ne želimo ovdje pijane galamdžije da narušavaju ovaj prizor.«
Ali zbog čega se bolesna djevojčica mučno pomaknula na jastuku, i podignula vrat, i dala znak svojoj majci? Htjela bi da Mikea dovedu do njezina ležaja. Pa je rečeno onomu komu je otac bio zapovjedio da izbaci bukača, da prenese Mikeu zahtjev njegove sestrice i zamoli ga da dođe k njoj.
Došao je. Pijanac je zastao ondje — duh mu je otrijeznila duboka svečanost prizora — i nagnuo se da čuje posljednje priopćenje stvorenja čija će duša uskoro biti s nebeskim duhovima. Sve je pokrivala tišina najdublje noći. Umiruće dijete uhvatilo je jednom rukom mladićevu ruku; drugom je polako podignulo visoko u zrak sitan spomenak koji je posebice njemu namijenilo. Ruka joj se tresla; njezine oči, sada već staklene od samrtne rose, bile su usmjerene prema licu njezina brata. Ugodno se smiješila, i dok je nerazumljivo mrmorenje dopiralo iz njezina grkljana, podignuta ruka naglo je pala na otvoren bratovljev dlan i na nj položila sićušnu knjižicu. Mala Jane je umrla.
Od te noći mladić nije više kročio svojim nastranim stazama, nego se posvema promijenio.
(1842.)

MAHNIT ČOVJEK
»Gle! Vidite kako mu se sjaje očne jabučice!«
M. G. Lewis, Redovnik
Mali stolovi u jednoj od velikih menza u gornjem dijelu Ulice Fulton bih su popunjeni. Bio je jedan sat popodne. U to vrijeme svi su staleži naših građana, osim onih koji teže pripadati među otmjene, ili otprilike otmjene ljude, bih ili zauzeti ugodnim poslom jedenja ih su poduzimah korake da to budu. Konobari, u košuljama zavrnutih rukava, jurili su amo-tamo, ispunjavajući narudžbe mušterija. Rezači mesa i kuhari, na malo mjesta u jednom ograđenom kutu stražnjega dijela prostorije, bili su krajnje opterećeni. Zveckali su noževi i vilice, lupkali tanjuri, nijednog trenutka nisu se prestajali izvikivati nazivi različitih jela.
Znatiželjno oko moglo je primijetiti kako je devet desetina onih što su ondje tražili mjesto gutalo hranu u zabrinjavajućoj hitnji, i na takav način da bi se moglo pomisliti kako će se za koji čas obaviti neka važna poslovna transakcija, te da njezino povoljno zaključenje ovisi o brzini žvakanja i gutanja. Mnogi užurbani pogledi padali su na veliki ravni sat, visoko na stražnjem zidu, kao da su gosti mjerili svoje vrijeme i nastojali završiti operaciju ručanja unutar zadanoga gibanja minutne kazaljke.
I bile su ondje još dvije značajke koje bi promatrač primijetio s velikim zadovoljstvom. Svaki gost, po završetku jela, odlazio je do tezge da plati, i to prema vlastitom izračunu — njegova čestitost bila je jedina brana između sitna varanja i poštena plaćanja za ono čime je bio poslužen. Tvrdilo se da su slučajevi prijevare tako rijetki te jedva zaslužuju da ih se spomene. Kakav ugodan odgovor na napadaje stranih klevetnika na naš nacionalni integritet! Druga je značajka bila posvemašnja odsutnost svakoga žestokog pića — nitko nije dolazio u napast da ispijanjem škodljivih gutljaja poništi zdravo djelovanje želučanih snaga na ono što je pojedeno.
Kad su zaposlenost i vreva bili na vrhuncu, otvorila su se vrata i ušao je Richard Arden. Tko je bio Richard Arden?
Tko god je upoznat sa životom i ljudima u velikom gradu jamačno je zapazio određeni stalež, uglavnom sastavljen od mlađih ljudi, što zauzima svojevrsno mjesto između otmjena i siromašna sloja građanstva. Po duši, inteligenciji, ponašanju i neodređeno dobru ukusu, slični su prvom sloju.
Po neodlučnosti u duhu i lošim poznanstvima, po nekoj romantičnosti što im prožimlje karakter te po nesposobnosti za teže i napornije i unosnije ciljeve u životu, vežu se uz drugi sloj. Siromaštvo je također mnogo puta izvor niskosti. Ono uzrokuje započinjanje tisuću stvari kojima je naposljetku posljedica da nesretni siromašak gubi najistančaniju crtu u značaju pravoga džentlmena — što bi trebao biti najviši cilj našega stremljenja. I ne znam može li to postići osoba okružena neugodnostima oskudice i loša odgoja jednako dobro kao netko tko uživa sve prednosti društva i otmjenosti. Dopusti mi, štovani čitatelju, da ovom usputnom opaskom ostavim dobar dojam.
Richard Arden imao je u džepu samo petnaest centa — i time je namjeravao platiti ručak. Nije bio siguran da će poslije toga moći dobiti još koji obrok. Ali nije bio malodušan. Vrlo visoko je držao glavu. Na licu je nosio izraz čovjeka čiji je duh tek malko uznemiren. Bio je filozof.
»Svinjetina s grahom. Broj osam!« uskliknuo je Irac John, konobar.
Te bi se riječi same po sebi mogle naizgled poistovjetiti bilo s čime u svijetu osim s tankoćutnosti i romantičnosti. Ali uključivale su ipak priličnu količinu ugode. Donijet je tanjur koji se pušio — hrskav crni grah na jednoj strani, debeli odrezak mesa na drugoj. Mladi se Arden s velikim veseljem prihvatio posla oko proždiranja ukusnih namirnica.
Kakva li žagora! Kakva li zveckanja noževa i vilica!
Jedna od najsigurnijih provjera dobra odgoja je način kako se obavljaju sitne dužnosti oko jela za stolom. Čovjek koji snažno zabada vilicu u hranu ispred sebe, dok je nožem razrezuje s okrutnošću divlje životinje, nije imao sreće u svojem ranom odgoju; i barem dijelak klaunskoga ponašanja i dalje prebiva u njemu. Žurba je u najmanju ruku vulgarna osobina. Za stolom se to udvostručuje — u neskladu kako sa zdravljem i razboritosti, tako s doličnosti i uživanjem.
Naš junak — jer čitatelj je bez sumnje vidio da mu je takva osoba predstavljena — naš junak nije bio izniman u stvarima na koje smo se netom osvrnuli. Iako bi to u našoj ustanovi, u onakvu društvu, sablaznilo cjepidlačnu istančanost onoga tko se hrani u Astor Houseu, ili nekoga tko ruča u pet ih šest sati popodne, u Ardenovu je ponašanju bilo smirenosti i promišljenosti što leže u korijenu dobra ukusa. Tako mislimo da smo za naš glavni lik postavili zahtjev da ga se smatra džentlmenom.
S druge strane stola sjedio je čovjek prilično ugodna lica, kojega je Arden već prije vidio nekoliko puta, i s kim se u sadašnjoj prigodi slučajno upustio u malo površna razgovora. Dok su raspravljali o ručku, dotaknuli su se jedne ili dviju uobičajenih tema razgovora. To je možda potrajalo svojih deset-petnaest minuta.
Kako čudno sklapamo poznanstva! Kako su doista neobični i potpuno slučajni mnogi od onih događaja i prigoda što imaju trajan utjecaj na našu buduću sudbinu — trivijalni, kako isprva izgledaju, ali silno utjecajni za dobro ili zlo u budućnosti.
Arden i čovjek ugodna lica, kojemu je ime bilo Barcoure, slučajno su završili ručak u isto vrijeme, platili skupa na tezgi i zajedno izišli na ulicu. Zatim su slučajno išli dva-tri bloka u istom smjeru.
Zbog čega su postali znanci, i uskoro potom prijatelji?
Ne bih znao reći. Isprva su ijedan i drugi malo ili nimalo vidjeli — u duhu ili ponašanju novoga znanca — što bi privuklo divljenje ili poštovanje do neuobičajena stupnja. Ali sljedećega dana, kad su se sreli, naklonili su se međusobno. Idućega je dana jedan drugomu kazao kako se zove. Drugoga su tjedna bili na putu prema prisnosti i prijateljstvu.
Barcoure je bio mlad čovjek, kao i moj junak. Zapravo bi se moglo zaključiti, prije svršetka moje priče, da je pravi glavni lik možda ležao između njih dvojice. Bio je francuskoga podrijetla, otac mu je došao u Ameriku malo poslije pada Napoleonove dinastije, prožet onim žestokim radikalizmom i prijezirom prema religiji koji su obilježili Francusku revoluciju i koji se još zadržavaju u nipošto malenu dijelu pučanstva te lijepe i plemenite zemlje. Sinje s krvlju naslijedio i osjećaje svoga oca. Bio je razboritiji od njega, pa je ublažavao svoje bezvjerje i omalovažavanje svih spona što su ih uspostavili običajno pravo i pobožnost, ali su njegovi stavovi svejedno bili čvrsti.
Možda nemam potpuno opravdanje kad Barcourea nazivam bezvjercem. Imao je svoje mišljenje o ćudoređu i vrlini, i donekle se toga držao. Sustav mu je bio krasan i jednostavan — u teoriji — temeljeći se na nepokolebljivoj i točnoj i strogoj ispravnosti ponašanja. Odbacivao je sve što je nazivao ljudskim praznovjerjem. Držao je da svaka vjerska odredba sadrži više ili manje izvrsnosti — i više ili manje fanatizma. Čudno je i sanjarsko stvorenje bio taj Pierre Barcoure.
I prije nego što krenem imalo dalje, bilo bi dobro da podsjetim čitatelja kako u svojem pripovijedanju nastojim oslikati život i ljude — opisujući ih na takav način i stavljajući im takve riječi u usta da mogu izgledati kao da tvore istinite portrete. Nisam nimalo odgovoran za ono što kažu.
Tako su njih dvojica — Pierre i mladi Arden — postajali sve bliži i sve draži jedan drugomu.
Njihovo prijateljstvo nije bilo od one prostačke vrste koja je zakovana prisnošću u prizorima razuzdanosti. Mnogi muškarci u ovome poročnom gradu sjatili su se skupa kroz svojevrsno druženje u poroku kojemu daju dostojanstvo primjenjujući na nj riječ što se nalazi na drugom mjestu u početku ovog ulomka. Ružna li oskvrnjenja takva sveta izraza!
(1843.)

ZALJUBLJEN U ERIS
Zapis o jednom duhu
Tko kaže da nema anđela ili nevidljivih duhova koji stražare oko nas? Oh, u plodnim područjima zraka roje se mnogi bestjelesni duhovi — bestjelesni ljudskom pogledu, zbog svoje izvanredne i predivne ljepote!
I ondje postoji jedan od njih, bespomoćnih i kolebljivih kretnja poput djeteta, ali mu lice besmrtno cvate dok su mu oči dugačkih trepavica oborene. Ime tomu obličju je Dai. Kad se on približi, anđeli umuknu i zure u njega sa sažaljenjem i ljubavlju. A krasne se oči toga obličja prevrću, ali ne zastaju ni najednom predmetu; i usne mu se miču, ali čuje se samo tugaljiv zvuk koji izgovara jedno jedino ime. Lutajući neumorno duž zemaljskih granica ili ulicama Divnoga grada, Dai se giblje i iskreno doziva onu koju ljubi.
Zbog čega nema nikakva odgovora?
Lagana poput paperjastog lista najlomnijega cvijeta, čista poput plamenoga srca, takve blistave ljepote da bi se i sami sinovi Nebesa mogli doista opiti kad bi u nju zurili, u pahuljastim haljinama koje tek napola zaodijevaju bjelinu i dražest što promatrače tjeraju u ludilo — prebiva Eris među Divnim stvorenjima koja su odabrana i štovana. A Eris je ime koje lutajući anđel dozivlje, i nikakav mu odgovor ne dolazi, dok ljubljena brzo odlijeće s pogledom tuge i nelagode.
Bilo je to prije mnogo godina kad su jedna djevojka i njezin zaručnik živjeli u nekom od ugodnih mjesta na zemlji. Njihova su se srca pripijala jedno uz drugo s mladenačkom nježnosti i posvemašnjom sanjarskom strasti. Oboje je bilo bezazleno i nevino. Smrtnost možda nije upoznala ljepše stvari od njihove ljubavi ni radosnije stvari od njihove sreće.
U sustavu vladanja sudbine bilo je određeno da djevojka mora oboljeti i dospjeti blizu vrata smrti — blizu njih, ali ne proći kroz njih. A sada nešto o mladima koji neokaljano ljube. Višnja moć udjeljuje svakomu od njih blagoga čuvara koji danju i noću neviđen lebdi u njihovoj blizini. Dužnost je toga duha da stražari bez sna i ispunjava srce svoga štićenika neobičnim i tajanstvenim i ljupkim mislima. Nad djevojkom je bdio Dai i tijekom njezine bolesti ta nepoznata nazočnost mladosti neprekidno se zadržavala u blizini.
Malo prije toga na nebu se vidio oblak. Osjetljiva su bića pognula vrat i stresla se kao da je zapuhao leden vjetar — i bijele su se haljine navukle preko uzdrhtalih i ustrašenih obličja. Jedan arkanđel s koprenom na obrazima prosijecao je zrak. Tišina se rasprostirala po vojskama Preminulih koji su zurili od čuđenja i straha. I dok su zurili, ugledali su među sobom novoga druga čudesne ljupkosti — neobično i bojažljivo stvorenje koje bi se moglo nazvati nesretnim da je ikada patnja smjela prestupiti one granice nevinosti. Anđeli su se okupili oko pridošlice s milovanjem i poljupcima, i ugodno su se smiješili videći jedni drugima radost u očima.
Tada se začuo arkanđelov glas, a oni koji su ga čuli znah su da kroza nj govori Netko još moćniji:
»Dijete Dai!« rekao je.
Daleki odgovor zazvučao je drhtavim i zabrinutim tonovima: »Evo me!«
I mladi je duh pristupio s udaljenih granica gdje je boravio u samoći. Spokojan mir nije više obasjavao njegovo čelo srebrnom svjetlošću, a njegova nadzemaljska ljepota bila je birani kip obavijen maglom i dimom.
»Oh, slabi i pokvareni duše!« rekao je arkanđel. »Iznevjerio si svoje poslanstvo i svoga Gospodara!«
U uzdrhtalim udovima Dai je oćutio slaboću i studen. Bio bi odgovorio u tjeskobi, ali u tom trenutku on je podignuo oči i ugledao lice netom pristigle Eris.
Ljubav je moćna, čak i na Nebesima! I tajanstvena strast uvlači se u srca Sinova ljepote koji osjećaju istančan poriv i znaju da postoji blaga tuga slađa od bilo čega u krugu njihova vječnog užitka.
Kad je mladi duh vidio Eris, pohitao je prema njoj munjevitom brzinom. Ali pridošlica se okrenula od njega s odbojnošću. Među njima se nije mogla uspostaviti veza naklonosti, zbog nanijete nepravde i posijana očaja u dvama sretnim ljudskim srcima.
U istom času milijarde povezanih duhova, što se nižu od stube do stube s prijestolja Najvišega (jer se sila te svjetlosti i prisutnosti, koja je čak i besmrtnicima nepodnošljiva, mora ublažavati da bi je vidjelo sve što je stvoreno, koliko god bilo visoko), bile su svjesne gibanja u Božjem umu. Zapovijed je izvršena brže od električne misli! Neposlušni anđeo osjetio je da ga obavija neki nenadani oblak, nepronično mračan. Erisino lice nije ga više radovalo ni izluđivalo. Okretao se na sve strane, ispružio ruke — ali premda je osjećao blizinu svojih drugova, svjetlo Nebesa i Erisinih očiju bilo je čudnovato zapečaćeno njegovu pogledu. Dai je ostao zauvijek slijep.
Tako jedan lutajući anđeo, nespokojnih i kolebljivih kretnja, juri kroz prostor, a zvuk s njegovih usana doziva jedno jedino ime. Ali voljeno biće brzo odlijeće u tuzi i ne mari za njega. Naprijed i naprijed hita anđeo, usred prizora neizreciva sjaja, iako je sjaj njegovim očima tama. Ali ima jedan prizor koji je zauvijek pred njim. To je jedno skromno potamnjelo prebivalište sinova čovječjih; i u jednoj unutarnjoj sobi nalazi se ležaj na kojemu počiva mlada djevojka čiji se obrazi nadmeću s nestalnošću i bljedilom pjene. Pokraj nje je mladić; i mutne djevojčine oči uprte su u njega s ljubavlju. Kakvo to nejasno obličje lebdi iznad njih? Ono je nevidljivo smrtnicima, ali slijepi duh, po znacima grješne i vatrene ljubavi koja kroza nj kuca kao bilo, može doista prepoznati to obličje što lebdi! Pognano takvom vatrenom ljubavlju, obličje se usudilo prekoračiti granice svoje dužnosti. Mladić je opet pogledao ležaj i vidio beživotno truplo.
To je slika koju je vidio Dai. Njegova braća iz Družina svjetlosti, kad se s njima sretne na svojim putovanjima, zastaju načas zbog sažaljenja; ah nikada bol zbog njihove sućuti, jedina bol poznata tim bezgrješnim stvorenjima, ni ruke koje ga nježno zagrle, ni poljupci što mu padaju na čelo, ne mogu izbrisati blijede obrise bolesne djevojke koja je umrla.
Na Nebeskim dverima često stoji Eris i pilji u izvanjske daljine. I nema nijednoga među milijunima krilatih glasnika što svakoga časa onuda prođu, dolazeći i odlazeći, a da promatračka ozbiljno ne promotri njegovo lice. I u njezinoj duši prebiva lakovjerna radost da se bliži vrijeme; jer jedna nit još veže anđela dolje za staro boravište, i dok se ne prekine ta nit, Eris bdije na Nebeskim dverima.
Uskoro dolazi kraj stražarenju. Na zemlji, iscrpljen čovjek vraća se s daleka puta i liježe na pod, umoran i klonula srca, usred razvalina onoga skromnog potamnjela prebivališta. Čuje se lagan odjek stenjanja što dolazi iz grudi nekoga tko čezne za smrću. Život, i ružičasta svjetlost, i ugodne stvari iz prirode, i glas i pogled njegovih bližnjih, i veličanstvene pomisli — na sunce, cvijeće, treperave zvijezde, blagi lahor — ne pružaju mu radosti. A lijes i hladna zemlja ne ulijevaju mu straha; oni su staza do nezaboravljene.
Tako na Nebesima kazuju priču — kako je čista ljubav dvaju ljudskih bića sveta stvar koju ni sami besmrtnici ne smiju spriječiti. I žale neposlušnog anđela, koji je slijep, što ne može neprestano zuriti u onu koja njegovu ljubav uzvraća nelagodom. I možda je Dai duh sudbine onih čija bi sebičnost nastojala pomutiti mir plemenitih srdaca svojom nametljivom strasti.
(1844.)

MOJI DJEČACI I DJEVOJČICE
Iako sam neženja, imam nekoliko djevojčica i dječaka koje smatram svojima. Mala Louisa, najljepši i najkrhkiji ljudski cvijetak, ljupka mije nećakinja — dijete koje bi sami anđeli mogli prenijeti u lijepu zemlju, a da ne okusi smrt. Bucmastom, srdačnom mladcu ružičastih obraza, bratu te djevojčice, također pripada dobar dio moje ljubavi. Nikada nije bilo takva zločesta vražićka! Po čitav dan pada i sudara se sa stvarima, ali to na njega ne djeluje. Neprekidna zaposlenost zauzima njegova jutra, podneva i noć; i kad ste s njim u sobi, opasno je ostaviti išta bez nadzora što najustrajnija djelatnost snažnoga para zdepastih ruku može uništiti.
Sto biste kazali, dragi čitatelji, kad bih ustvrdio da sam u najtješnjim odnosima s Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Andrewom Jacksonom? Ipak je takav slučaj, to vam jamčim svojom riječju. Nekoliko je puta besmrtni Washington sjedio na mojim ramenima, noge su mu mlatarale po mojim prsima, dok sam za zabavu kaskao niz uličicu ili preko polja. Jednom sam rukom obujmljivao mudroga Jeffersona oko pasa, dok su mu prsti druge ruke pokazivali kako se slovkaju riječi. I premda je Jackson znatno stariji od njih dvojice (čudan paradoks!), s njim sam se mnogo puta utrkivao i prevrtao — i u ovom času se pitam ne bi li on, u hrvanju, bio uspješniji od mene i svalio me na leđa.
Jedno od moje djece — dijete svjetlosti i ljupkosti — katkada u meni izaziva nelagodne osjećaje. Ona je vrlo lijepa djevojčica, četrnaest joj je godina. Laskanje prečesto dopire do njezinih ušiju. Pokat-kada otkrivam da iz dubina njezine duše dolaze maglovite misli i želje koje nisu dobre. Vidim ih kroz njezine oči i u izrazu njezina lica.
Grozan je poriv zamišljati što se može dogoditi, u godinama koje dolaze, lijepom i veselom djetetu — zuriti niz daleke vidike i gledati nejasne utvare Zla kako stoje naokolo s mrežama i kušnjama, svjedočiti kako postupno prolazi čistoća, kako se brišu svježina i mladenačka nevinost, poput poharane bujnosti cvijeća. Tko nema, u dobi od dvadeset pet ili trideset godina, mnoga sjećanja na nanijete nepravde, na počinjena podla ili pokvarena djela?
Ja doista jako volim i mnogu drugu svoju djecu. Tako je H. moje »ljetno dijete«. On je privržen momčić — sa zaslugama i porocima, kakve imaju svi moji dječaci — i kad bi se dogodilo da njegov glas ne bi više pozdravljao moje uši, ni njegovo lice moje oči, možda se ne bih osjećao sretno kao što se osjećam. Jednako je tako M. Živahan, nestašan mladi gospodin, znanac kojega nipošto nije neugodno imati u blizini. Možda je M. malko prebučan, ali zbog nekih svojih odlika jako mije omilio tijekom našega kratkog poznanstva. Tu je zatim J. H., trijezan mladac dobre naravi, za kojega se nadam da ću ga uvijek ubrajati među svoje prijatelje. Još jedan H. odnedavna je stigao među nas — prekrupan, možda, i preblizu zrelosti da bi se nazivao mojim djetetom. Znam da ću ga zavoljeti kad se bolje upoznamo, kao što se nadam da nam je suđeno.
Blagoslovljeni bili mladi! A što se tiče onih koje sam spomenuo u prethodnim redcima, oh, neka razvijanje njihova postojanja bude pošteđeno svih oštrih uboda tuge ili grižnje savjesti! Da posjedujem ikakvu čaroliju ili nadljudsku moć, prvi način njihove uporabe zajamčio bi sjaj i ljepotu njihovih života. Jao, kad na svijetu ima toliko grijeha i patnje i nevolje! Kad sva ta mlada stvorenja — divlja, obijesna i lijepa — sva tako draga meni, kako ona s kojima me veže krv, tako ona koja volim zbog njih samih, jao, kad svi oni moraju mirisavost i čistoću svoje mladosti pomiješati s osobinama odraslih muškaraca i žena!
Ali zar da zaboravim spomenuti još jedno od moje djece? Jer o njemu mogu govoriti s mješavinom radosti i tuge. Za njega nema straha u budućnosti. Oblaci se ne će smračiti nad njegovom mladom glavom, niti će mrlja opačine pokvariti njegovo srce, niti će ga iznutra nagrizati britka savjest zbog počinjenih nepravda. Nikakav tegoban otrov tijela ili duše, nikakva razočarana nada, nikakva neuzvraćena ljubav, nikakva grozničava preuzetnost, nikakva osveta ni mržnja ni ponos, nikakva borba sa siromaštvom ni kušnja ni smrt — njega ne mogu nikada više uznemiriti. On leži duboko u zemlji na brežuljku. Vrlo lijep je bio, u njemu je blještavo sjalo obećanje časna sazrijevanja, i tužna je bila sumornost njegova preminuća. Pokopali smo ga u rano ljeto. U zraku je gusto lebdio miris procvalih jabuka, i sva oživljena priroda kao da je bila preplavljena ushićenjem i gibanjem. Zbog tih mirisa i te bodrosti osjećali smo smrtonosniju bolest u duši. Oh, gorki dane! Molim Boga da me što više poštedi takvih dana!
A ima još jedno dijete. I ona mora biti u Zemlji svjetlosti, onako sićušna i onako lomna. Samo mjesec dana nakon njezina dolaska na svijet, pripremljen je malen pokrovac, napravljen je malen kovčeg, i djetešce su položili u grob. Nije to bilo tužno — nismo plakali, ni srca nam nisu bila otežala.
Blagoslivljam Boga što je stvorio lijepu mladost i proljeće! U čitavu čudesnom skladu prirode, ništa ne pokazuje više mudrosti i blagonaklonosti negoli nužnost što nas tjera da od tako slabašna i bespomoćna bića, kao što je novorođenče, napredujemo kroz sve stupnjeve ranijeg i kasnijeg djetinjstva, do blizine odraslosti i tako do same zrelosti. Tako dolazi slast rane dobi, vrijeme pupoljka i cvatnje života. Tako dolazi ljepota koju volimo gledati — lica i gipki oblici male djece.
Zar ne bi dobro bilo, kad ostarimo, da se često pomlađujemo i budemo poput djece, da se veselimo s onima koji su tako mladi i veseli? Moramo ostarjeti, jer tako hoće nepromjenljivo vrijeme. Ono će posijati sijede vlasi po našim glavama i bore po našim licima; ali možemo ipak zadržati radosnu i mlađahnu nutrinu — i to je velika tajna suzbijanja svega što je nezavidno u našoj starijoj dobi. Vrelo iz kojega zauvijek teče milina, i neumrli cvat na srcu, i mlade misli, kakvo god tijelo bilo — tako se možemo odupirati nasrtajima vremena i sabrano dočekati čas svoga odlaska.
(1844.)

NIJEMA KATE
Nije prošlo mnogo godina od vremena — a opet se zbivalo dovoljno davno da je to bilo prije obilja željeznica i sličnih brzih prijevoznih sredstava — kada je putnicima iz sela Amboya na putu u metropolu naše republike bilo dopušteno da se osvježe u nekoj staromodnoj gostionici, i konjima upregnutim u kočiju da predahnu, otprilike na pola puta između dvaju mjesta. Bila je to neobična, udobna, starinska kuća, ta krčma. Golema stabla platana grubo su je ograđivala sa svih strana, i sprijeda je bio dugačak trijem čija je rešetkasta ograda, premda stara i trula, bila i obećavala da će godinama tu biti, dok su je na okupu držale isprepletene grane vinove loze što se oko nje ovijala poput nekakve strahovite zmije.
Kako je ondje sve bilo čisto i mirisavo! Kako su bili svijetli kositreni vrčevi iz kojih su se jabukovača ili pivo slijevali niz sprženo grlo žedna čovjeka! Kako je bilo milo pogledati u izražajne oči Kate, gazdine ljupke kćeri, koja je sve držala tako čisto i blistavo!
No razlog zašto su Kateine oči postale tako izražajne ležao je u tome što su one jadnoj djevojci, osim svoje prave i prirodne službe, također zamjenjivale jezik i uši. Kate je bila nijema od rođenja. Svi su voljeli to bespomoćno stvorenje dok je bilo dijete. Nježna je bila, sramežljiva i privržena, i lijepa kao mnogobrojni ljiljani koje je voljela svakoga ljeta uzgajati u vrtu. Njezina svijetla kosa, tako dugačka i svilenasta, što joj je padala preko plavih očiju neobične veličine i nježnosti, njezine trepavice iste boje, njezin zaobljen stas što se dobro isticao u haljini skromna kroja, njezin smiješak, dražesna lakoća njezinih kretnja — uvijek su budili priličan ponos u njezinim roditeljima i prijateljima, te privlačili divljenje stranaca koji su se ondje zaustavljah.
Kako se moglo dogoditi da je tako lijepo i bezazleno biće moralo kušati najgorču nesreću, sve do njezina taloga? Oh, doista mora biti tajnovito, nedokučivo značenje odredaba Providnosti do kojega ne seže čovjekovo poimanje; jer nitko na svijetu nije manje zasluživao ili trebao hirove zla udesa negoli Nijema Kate. Ljubav, moćna i mahnita strast, ušla je u svetište djevojčinih čistih grudi, a golubica mira zauvijek je odletjela.
Jedna od osoba koje su najčešće imale prilike zaustaviti se u krčmi koju su držali roditelji Nijeme Kate bio je neki mladić, sin bogata farmera koji je posjedovao imanje u blizini. Vidio je Kate i ostao zapanjen zbog njezine prirodne otmjenosti.
Iako njegove namjere nisu bile potpuno pokvarene, očaran tako krasnom nagradom, mladić je odlučio zadobiti njezinu ljubav i, bude li moguće, osvojiti Kate za sebe. Isprva se jedva usuđivao, čak u dubinama vlastite duše, zanositi mislima o opačini protiv nekoga tko je tako pun povjerenja i nalik na dijete. Ali za kratko vrijeme takvi su osjećaji iščeznuli i on je odlučio zavesti jadnu Kate. Bio je zgodan momak i previše samouvjeren da će svladati žrtvu. Kate je bila izgubljena!
Zlikovac je malo poslije toga otišao u New York i pokrenuo posao u kojemu je dobro napredovao, te je zahvaljujući njemu bez sumnje do sada postao ono što se naziva bogatim čovjekom.
Nije dugo trebalo bolesti srca da uništi život i sreću Nijeme Kate. Jednog blagoga proljetnog dana, pošto su susjedi bili pozvani viješću prethodnoga jutra, širom su se otvorila vrata staroga groblja i donijet je lijes po rosnoj travi koja je izgledala tako nježno zbog svoje svijetlozelene boje. Ondje je bio netom iskopan grob i kraj njega je položen kovčeg, te su svi zastali na trenutak dok se ne izgovore svete riječi. Jedan besposlen dječak, kojega je privukla radoznalost, vidio je da nešto leži na svježoj zemlji što je izbačena iz groba i to je privuklo njegovu pozornost. Malen cvijetak, jedini koji se vidio naokolo, bio je izrastao točno na mjestu koje je grobar izabrao da na njemu iskopa posljednje počivalište jadne Kate. Bio je to slabašan ali ljubak cvijet, i sada je ležao usred gruba šljunka gdje je nemarno bio bačen. Dječak ga je nakratko zavrtio među prstima — zgnječeni dijelovi ispustili su trenutačan miris, zatim su pali prema rubu rake preko kojega se dječak u tom času nagnuo i upitno zagledao dolje. Dok su padali, otplovili su do dna groba. Udijeljen je posljednji pogled na lice mrtve djevojke onima koji su je toliko iskreno voljeli za života, i zatim je mekano položena da sniva ispod zelenoga travnog pokrivača.
Još se u groblju na brežuljku nalazi Katein grob. Kraj glave joj stoji bijeli kamen, oko njega raste gusto zelenilo; i stare brbljavice, ponekad u subotnje popodne, lunjajući po zborištu onih što odoše sa zemlje, zastaju načas i kazuju iznova nesretnu priču nijeme djevojke.
(1844.)

MALI SANJKAČI
Sličica jednoga zimskog jutra u parku Battery
Malo prije podne, jednoga dana prošle zime, kad su pločnici bili obilno pokriveni krpicama leda, a sunce, iako se na prekide pojavljivalo vrlo blistavo, kanda je bilo nesposobno poslati imalo topline, uzeo sam debeli ogrtač i spremio se krenuti u šetnju. Vjetar je zviždao dok sam za sobom zatvarao vrata, a kad sam skrenuo iza ugla, podlo se ustremio na moj šešir koji sam uz znatan napor jedva zadržavao na glavi. Tijelo mi je drhtalo od ljute studeni zraka. Dah mi je sličio na paru. Fiju! — nalet vjetra meo je sve oko mene!
Izišavši na Broadway, zaputio sam se duž Parka, kraj crkve Svetoga Pavla i stabala na groblju Svetoga Trojstva kojima su s vrhova visjele ledenice. Kako sam se do toga časa već bio ugodno zagrijao, bilo mije udobnije i osjećao sam se spremnim učiniti svako junaštvo koje sam mogao zamisliti — čak usprkos okruženju koje je tako odrješito hujalo oko mene.
Kad sam stigao u Battery Place — do prijelaza koji vodi od one starinske kuće, dvokatnice na uglu, do masivne željezne kapije na suprotnoj strani — moram priznati da sam na trenutak bio u dvojbi ne bi li bolje bilo, na koncu konca, okrenuti se i vratiti po vlastitom tragu. Vjetar je apsolutno urlikao. Mogao sam čuti tugaljivo škripanje drveća u parku Battery dok su se međusobno trljale grane, i mogao sam vidjeti kako se povijaju pod silinom naleta. Vani u zaljevu valovi su se kotrljali i propinjali, a preko debelih ogradnih zidova što obrubljuju šetalište uz obalu prebacivali su pravi pljusak vodene prašine koja je padala na popločeno tlo i ondje se smrzavala.
Ali to je bio veličanstven prizor, usprkos svoj svojoj divljini. Dodatno sam nabio šešir na čelo, priljubljenije namjestio ovratnik i hrabro se osmjelio naprijed. Prešao sam preko prijelaza i prošao kroz kapiju.
Ha, ha! Neka okruženje samo bjesni! Ima zanosnoga osjećaja — najvrsnije zabave na kojoj vam zavide — u postojanom napredovanju protiv vjetrova silnih!
Cijela površina parka Battery bila je pokrivena snijegom. Sličila je na prostranu mladenkinu postelju, i bila je vrlo blistava, kao da je premazana čistim i staklenastim lakom. Činilo se da ta golema, bijela plahta, uzvraćajući svojevrstan drzak izazov suncu, koje je načas oštro zasjalo, nije bila prepuštena počivanju ili pošteđena uporabe na korist i zabavu. Tu su bili mnogi desetci dječaka sa sklizaljkama i malenim sanjkama — veoma užurbani. Oh, kakve li bučne i vesele družine!
Glavna i najbiranija staza za igru bila je u toj aleji, trećoj od mora, poznatoj ljetnim dangubama kao Šetalište za zaljubljene. Jer ona je gotovo cijelom svojom dužinom bila neprekidno prostranstvo uglačana leda koji je takav postao djelomice zbog ravne površine a djelomice zbog truda tih dječaka. Tu sam činjenicu otkrio o svojem trošku; jer skrenuvši na nju prije nego što sam postao svjestan da ondje vlada tolika gužva i da je staza skliska, shvatio sam da moram biti nadasve oprezan ili se izložiti sigurnom padu.
»Ruljo-tutanj!« Milostiva gospođo, ili štovani gospodine, čije se lice naginje nad ovu stranicu (moram to ovdje napomenuti, jer bi mogao biti takav slučaj), ako vam nikada nije prigoda omogućila da upoznate uporabu, značenje i važnost netom navedenoga izraza, dozovite k sebi nekog dječaka bistrih očiju — brata ili sina, ili susjedova sina — i upitajte ga.
»Ruljo-tutanj!« Nagonski sam zakoračio ustranu, a kraj mene je brzinom strijele projurio, ležeći potrbuške na sanjkama, jedan iz jata dječaka. Uglačana čelična plazila malenoga vozila klizila su po ledu uz lagan šum grebanja, a dječak je usmjeravao putanju dodirujući vršcima cipela led iza sebe, kad bi poželio skrenuti desno ili lijevo.
Tko može odoljeti ljubavi prema jednom divljem, nepromišljenom, bezobzirnom, radosnom dječaku! Oh, učinimo što možemo da podupremo njihove užitke i malena ushićenja, da liječimo njihove sitne žalosti. Mudar je onaj tko je ponekad i sam dijete. Čovjek može održavati poletno srce i mlađahnu narav ako se druži s onima koji su još poletni i mlađahni. Zašto bismo u zrelijim godinama prezirah te male ljude i dopuštah sebi da o njima mislimo kako nisu nimalo vrjedniji od pukih sitnica i nevažnih igračaka?
Ne poznajem ljepšega običaja od onoga što kažu da se osobito gaji u nekim dijelovima svijeta, gdje dječja trupla prekrivaju cvijećem. Djeca preminu, krhka u vrijeme cvatnje, pa im je svježe cvijeće uistinu najprikladnije znamenje. Njihovi najveći i najgori zločini bili su tek dječje ludorije, a tuga koju sebi dopustimo nakon njihove smrti nosi u sebi istančanu plemenitost, sva je nabujala od misli na njihovu nevinost, na njihovo jednostavno brbljanje, na njihovo privrženo ponašanje za života. Pokušajte voljeti djecu. Ta ljubav je čistija i sličnija anđeoskoj ljubavi negoli ijedna druga.
Umovanja te vrste prolazila su mi kroz mozak dok sam jedan trenutak stajao i promatrao one malene sanjkače. I kako su bili prava minijatura lova na život! Kao da je svaki od njih bio usredotočen na vlastite sićušne ciljeve — svaki od njih u potjeri za »zabavom«.
Dani će dolaziti i prolaziti, i godišnja će se doba smjenjivati, i ta mlada stvorenja moraju odrasti i zaroniti u svijet. Tko može proreci njihove sudbine? Neki će rano umrijeti, i bit će položeni u postelje od crne zemlje, i tako će izbjeći tisuće patnja, i ispraznosti, i napasti, i bijednih umišljaja i poruga kojima je isprepleteno naše putovanje ovdje na zemlji. Neki će napredovati na stazi zarade — toga velikoga idola što ga štuje svijet — i ne će imati viših težnja nego što je dobit na trgovačkoj robi. Neki će ljubiti, i zauzvrat će dobivati hladne poglede od onih koje budu ljubili; i zatim će, zbog boli u srcu, proklinjati čas kad su se rodili. Ali svi, svi će na kraju počinuti.
Gle, kakav sam sumoran moralist postao! Bolje mije bilo slušati glazbu onih dječjih glasova nalik na zvonjavu; i, dok sam se okretao da se vratim kući, prožeti svoju maštu srodnom vedrinom i veselosti! Dopustite mi pak da zaključim ove šarolike sanjarije.
(1844.)

SHIRVAL
Priča iz Jeruzalema
Zemlja, ova golema gruda po kojoj gazimo, ornata izgubljene obrise, pomiješane ostatke bez broja ljudskih obličja koja su nekoć bila kakvi smo mi sada. I ta istina nije otrcana, koliko god bila stara. Ti pokopani muškarci i žene živjeli su i voljeli, djelovali i žalostili se, kao mi; imali su svoje zločine i patnje, kakve današnji živi imaju. Smrt je pohodila njihova prebivališta i kosila one koje je pratila snažna ljubav. Srdžba i mržnja i oholost, tri opake sluškinje nesreće, vladale su njima; ljubav i dobrota također su se kriomice uvlačile u njihova srca i ondje nalazile dom. I tako su oni bili, i tako su prošli.
— O zemljo, veliko groblje čovječanstva! Kad bi crni pokrivač pod kojim su skrivene stvari starih vremena — drevnih naraštaja — ljudi koji su bih sabijeni u tvojim skrovištima kad si i sama bila u mlađim danima — kad bi se taj daleko rasprostrti pokrivač mogao ukloniti, koje bi neustrašeno oko moglo gledati užasna čudesa toga prizora!
Dopustite mi da pođem do vremena i ljudi što nestadoše u mraku minulih godina. Pero ima povlasticu razmicati zastore stoljeća koja ne mogu više stvarno postojati i omogućavati im da žive u mašti — ugađajući nam tako i možda rađajući u nama misli na koje bi se moralist nasmiješio. To su po najslađe nagrade nama skromnim ljudima od knjige čije se pobude javljaju u nadi da bismo ponovno mogli, ne samo za naše krhke ulomke, dosegnuti neku prolaznu misao o prijateljstvu iz dijela toga izvanjskog svijeta koji toliko jako volimo.
Vrlo lijep bio je dolazak sunca, jednoga dana, ponad Judinih gradova. Planinski vrhovi, koji su dobivali prve tople poljupce, smiješili su se odozgor na susjedne doline; a Izraelci i crnooke žene odlazili su za svojim poslovima vesela srca. Rosna trava i maslinova stabla blistali su od bezbrojnih dragulja. Sva je zemlja bila radosna kao nasmijano djetešce.
Ali u jednoj ulici grada Naina stajala je kuća suza — kuća udovice Unni od čijega su sina, prethodne noći, anđeli života digli ruke i sada je ležao kao hladno truplo u stražnjoj sobici.
I došla je mlada židovska djevojka, rano izjutra, i ušla u sobicu. Njezini su obrazi, dok je kročila po svježem zraku, bili poput ruža iz ravnica Sarona; ali kad je prošla kroz vrata, i ušla, i vidjela mrtva čovjeka, na licu joj se oslikala boja pepela, znak tugovanja i nesreće. Djevojka se zvala Zar, i nju je ljubio Shirval, udovičin sin. Bili su je poslali da se raspita o njegovoj bolesti, a doznala je da je bolest završila.
Došlo je podne. Bile su obavljene pripreme za ukop, i prije okončanja danjega svjetla mladićevo je tijelo trebalo biti položeno u grobnicu, izvan gradskih zidina.
Lijepo je izgledao u svojemu muževnom skladu, čak i mrtav. Kovrče kose bile su mu odmaknute s čela, i lanena mu je traka prolazila ispod brade i bila povezana oko lica. I sjedne strane stajala je njegova mati, a s druge strane Zar, njegova ljubljenica. Unni je plakala, i zrak se prolamao od njezina tjeskobna jauka; ali djevojka je šutjela i nije ronila suze.
Dvadeset četiri godine živio je Shirval u rodnom gradu; i bilo je poznato da se njegova mati, kojoj je oduvijek bio poslušan, oslanjala na njega kao na štap svoje starosti. Bio je jedino njezino dijete.
»Oh, Bože Sudnjega dana!« kričala je Unni. »Što sam učinila te si me ovako ožalostio?«
Njezine sijede kose padale su na zemlju i nije se mogla utješiti.
I tako, dok je mladićevo tijelo ondje ležalo, danje i dalje protjecao, a žalobnici su dolazili da ga otprate do posljednjeg počivališta. Položili su tijelo na nosila i krenuli.
Nitko nije znao reći zašto se tako dogodilo — da su se mnogi promatrači, žitelji Naina, okupili oko njih dok su hodili, i išli skupa s njima u svečanoj povorci. Bogataši i službenici pridružili su se gomili ; i ona je narasla na stotine. Ali nitko od njih nije rekao niti razumio koji ga je tajanstveni poriv potaknuo da počasti pogrebni ispraćaj sina siromašne udovice.
Tako su stigli do gradskih vrata, i prednji su žalobnici prošli kroz njih, ali nisu krenuli dalje; jer je pred njima bila skupina putnika, dolazeći u grad, i zakrčila im put. Putnici su također zastali — tek je malena skupina pristupila onima koji su oplakivali Shirvala. Većina je njih bila iscrpljena od puta i grubo su izgledali; ali njihova vanjština nosila je u sebi nešto čudnovato — ijedan između njih, dok je koračao malko ispred ostalih, privlačio je svačije oči, a srca okupljena mnoštva snažno su kucala, kao da su osjećala blizinu neodredive nazočnosti, nečega što nadmašuje smrtnost.
To biće bijaše srednjega stasa i skladnih udova, u svakoj njegovoj kretnji očitovala se ljupka lakoća. Njegov korak nije bio ni brz ni prespor; i njegov pogled više je tražio zemlju nego što je naokolo ponosno kružio. Lice mu je bilo lijepo i jasno, a oči, plave kao nebo iznad njih, isijavale su dobrohotnost i ljubav. Crna kosa bila mu je razdijeljena posred glave, i spuštala se u teškim kovrčama na ramena. Izgledu toga stranca nije manjkalo dostojanstva, ali ono nije ni izdaleka sličilo na dostojanstvo knezova i stotnika.
Dok je ta nazočnost dolazila među njih, najuznositiji stanovnici Naina bili su zapanjeni: i mnoštvo je zastalo, kao da je iščekivalo neki neobičan događaj. Nije trebalo da itko izvijesti stranca što se dogodilo. Shirvalovo je tijelo bilo ondje, ležalo je na mrtvačkim nosilima; i udovica je bila kraj njega, zgrčena od tuge; i djevojka Zar krotko ju je slijedila.
Samo su se na trenutak sućutne neznančeve oči osvrnule na taj prizor patnje i smrti — osvrnule sa smrtničkim pogledom sažaljenja. Stupio je naprijed i stao pred Unni. Progovorio je, a njegov glas, milozvučan i muževan, zatitrao je u tanahnim strunama svake duše u onome mnoštvu.
»Udovice iz Naina, ne plači!« rekao je.
I pogledao je oko sebe, i nježno mahnuo rukom; a kad je prstom dodirnuo nosila, oni koji su ih nosili spustiše ih na zemlju i odmaknuše se. I stranac se nagnuo nad mladićevo truplo i zagledao se u njegovo lice.
— O Nazarenče, ti koji si krvavim znojem oblijevao križ na Golgoti! Kakvi osjećaji ljudskoga sažaljenja, kakva žudnja za dobrobiti cijeloga čovječanstva, kakav proročanski užas zbog vlastite smrtne tjeskobe, kakva sućut prema zemaljskim patnjama koje si zbog smrtnosti svoje naravi oćutio kako ih sami smrtnici ćute, kakve suze u duši zbog muke i nevolje što još moraju trajati kroz vrijeme — bilo bi gotovo svetogrđe opisivati što je od svega toga zapalo tebe tijekom onoga strahovitog časa!
Zavladala je tišina nad cijelim skupom. Čak je i tuga udovice Unni zamuknula. Narod se odmaknuo od neznanca, on i mrtvo obličje ostali su skupa — sve su oči bile uperene u njih.
Drugi put je progovorio, a zbog strahovito zapovjedne naravi njegova glasa zaustavila su se srca okupljena naroda, disanje je prestalo.
»Oživi, ti koji si mrtav! Ustani, i govori s ovom ženom, svojom majkom!«
Na te riječi počelo se gibati bijelo ruho kojim su bili zaodjenuli Shirvala. Oči su mu se otvorile i rumenilo se vratilo u njegove obraze. Nepomične usne su se rastavile da propuste zamagljen dah, a olovni prsti zasjali su od životne topline. Pepeljasta boja njegove kože prošarala se krvlju koja mu je počela kolati žilama, a nosnice su drhtale od udisanja i izdisanja zraka. Njegovi su udovi oćutjeli čudesan poriv — ustao je i uspravio se među njima, omotan pokrovcem i bijelim platnom.
»Spavao sam«, rekao je obraćajući se materi, »ali ništa nisam sanjao.«
I poljubio je udovicu u obraz, i ljupko se nasmiješio djevojci Zar. Tada ih je poput plašta zaogrnulo strahopoštovanje prema nazočnomu strancu — i njih je troje kleknulo na zemlju i priljubilo lice na iznošene sandale Sina Čovječjega.
(1845.)

ZALJUBLJENI DJEČAK
Počujte, starost će mladosti kazivati povjesnicu. Ah, mladiću, i ti ćeš jednoga dana postati star. I dopusti mi da ti pripovijedam kako bi mogao dobiti korisnu pouku. Jedan sat sanjaj da si ostario. Predoči živo, u mislima i svijesti, pogreb boljega dijela sebe — da su krjepčina i snaga u tvojim žilama ukroćene, da je boja mrtvačkoga pokrovca slična tvojoj kosi, te da su sve one neobuzdane želje, raskošna nadanja, lijepe težnje i ponosna pouzdavanja iz tvoga mlađega života odavno pokopani u tomu grobu koji se uskoro treba zatvoriti iznad tvojih teturavih udova. Osvrni se zatim na dugi niz proteklih godina. Što se s tobom događalo? Postoje li svjetionici uživane sreće i usput učinjena dobra? Svjetlucaju li zrake onoga što se prosulo iz posvećena srca? Jesu li dobrohotnost i ljubav i neslomljivo poštenje ostavili zaloge na kojima tvoje oči mogu slatko počinuti? Jesi li zadovoljan što je tako bilo? Odgovaraš li: Da, zadovoljan sam? Ili odgovaraš: Ne vidim ništa osim tame i potraćenih sati, i propasti dobrih nakana, i slomljena srca koje ispunja mučnina, i njegovih urušenih klijetki koje pohode utvare mnogih ludosti?
Oh, mladiću, mladiću! Taj će san jednoga dana biti stvarnost — stvarnost nebeskoga mira ili tjeskobne tuge.
Ali ipak nije svima suđeno da stignu nadomak sedamdesete godine — koliki je raspon života. Govorit ću o nekome tko je umro mlad. Vrlo grubo bilo je njegovo djetinjstvo, ali krhko i osjetljivo! Tako tankoćutna narav može postojati u oporoj, neprimijećenoj biljci! Neka taj dječak počiva u miru; nije bio lijep, i na vrijeme je usahnuo. Ali u ovom slučaju to je jedinstvena priča, i neka joj okorjeli smrtnici iskažu poštovanje površnim smijehom — površnim i ispraznim kakva su njihova šuplja srca.
Ljubav, sa sjemenom raspadanja u sebi, poslala je mnoge mladiće i djevojke na željeni ali prerani pokop. Ljubav, djetinjasta vladarica koju ni sama smrt ne može nadvladati; koja ima obilježja na pločama kraj uzglavlja grobova pokrivenih travom — obilježja koja su vidljivija očima stranca, ali nisu tako duboko uklesana kao što su lica i sjećanja urezana u srce živih ljudi. Ljubav, slatka, čista, nedužna; ali uzročnica žestoke mržnje, želja za smrtnom osvetom, krvavih zločina, i ludila, i paklenih užasa. Ljubav što luta bojišnicama, prevrće unakažena ljudska trupla, razmiče kosu s okrvavljenih lica, prkosi vrhovima mačeva i grmljavini topova bez straha ili pomisli na opasnost.
Riječi, riječi! Počinjem uviđati da sam doista starac, i to brbljav starac! Dopustite mi da se vratim — da, vidim kako moram poći mnogo godina unatrag!
Bilo je to na svršetku prošloga stoljeća. U to sam vrijeme studirao pravo, tim se zvanjem bavio moj otac. Jedna od njegovih stranaka bila je postarija udovica, strankinja, koja je držala malenu pivnicu na obali North Rivera, otprilike dvije milje od onoga što je danas središte grada. Tada je to mjesto bilo prilično izvan grada, okruženo poljima i zelenim drvećem. Udovica me je često pozivala da je posjetim — kad sam imao slobodno poslijepodne — a taj je poziv također uključivao moga brata i dvojicu studenata koji su bili vježbenici u očevu uredu. Matthew, brat kojega sam spomenuo, bio je dječak od šesnaest godina; mučila ga je neka unutarnja bolest, premda ona nije imala vlasti nad njegovom ćudi koja je zauvijek sačuvala najčudesniju spokojnost i blagost. Bio je veseo, ali nikada neobuzdan, i svatko ga je volio; činilo se da mu je um razvijeniji nego što je obično za njegovu dob, iako je njegova osobna pojava bila krajnje jednostavna. Wheaton i Brown, to su imena dvojice studenata, bili su duhoviti i pametni mladići, s većinom crta što ih općenito imaju ljudi u njihovoj životnoj dobi. Prvi je bio velikodušniji i čestitiji od svakoga čovjeka kojega sam ikada upoznao. Frank Brown bio je vitak, umiljat i lijep. Priznavao je da je podložan osjećajima, i redovito se jedanput na mjesec zaljubljivao.
Polovinu svake srijede nas četvorica mladića imali smo za sebe, i običavali smo ići na jedrenje, jahanje ili zajedničke šetnje. Jednoga od tih poslijepodneva — bio je ugodan travanjski dan, sunce je sjalo, zrak bio bistar — pomislio sam na udovicu i njezino pivo; bio sam se raspitao o njezinoj ponudi i čuo kako se o njoj govori u okvirima najviših preporuka. Spomenuo sam to Matthewu i kolegama studentima, pa smo se složili da svoj praznik ispunimo izletom do pivnice. U skladu s tim smo krenuli i nakon krasne šetnje stigli vrlo raspoloženi na svoje odredište.
Ah, kako ću opisati tihe ljepote onoga mjesta, s dugačkom, niskom verandom što je gledala na rijeku, i čiste priproste stolove, i vrčeve od pravoga srebra u kojima nam je posluženo pivo, i okus toga izvrsnoga pića! Ondje je bila udovica; i ondje je bila trijezna, dostojanstvena starica, polu družica, polu sluškinja, po imenu Margery; i ondje je bila (Bože dragi, prsti mi drhte dok pišem riječ!) mlada Ninon, udovičina kći.
Oh, kroz godine koje vise nisu na životu, moje sjećanje luta unatrag, i pred oči mi ponovno izlazi čitav onaj prizor — a najsvjetliji dio slike je čudesna eterična ljepota one mlade djevojke! Bila je očito vršnjakinja moga brata Matthewa, i najzanosnije bezazleno stvorenje što sam ga ikada ugledao. Imala je plave oči i svijetlu kosu, i izraz djetinjaste jednostavnosti koja je doista bila čarobna. Nimalo ne dvojim da nije bilo proteklo ni pola sata otkako smo ušli u pivnicu i vidjeli Ninon, a svaki od nas četvorice već je volio tu djevojku do najdublje strasti.
Nismo potrošili onoliko novaca, niti smo popili onoliko piva, koliko smo namjeravali prije nego što smo krenuli od kuće. Udovica je bila vrlo uljuđena, drago joj je bilo što nas vidi, a Margery je s naglašenom pristojnosti udovoljavala našim željama — ali zadovoljstvo našega poslijepodneva trebalo je pripisati Ninon. Jer, premda smo bili stranci, odjednom kao da smo se dobro poznavali: ponašanje te djevojke, onako vesele kakva je bila, potpuno je isključivalo mogućnost da se ono čak izdaleka pripiše grijehu nedoličnosti, a nazočnost udovice i Margery pomogla je da nam ne bude nelagodno i da se opustimo — jer smo svi bili skupa u istoj prostoriji, gdje nije bilo drugoga društva.
Prošlo je prilično dugo vremena nakon sunčeva zalaska prije nego što smo ustali da se vratimo u grad. Nekoliko smo puta pokušali oživiti veselost i živahan razgovor kojima su bile obilježene naše skitnje, ali činilo se da su ti pokušaji usiljeni i neprikladni kao smijeh u bolesničkoj sobi. Moj brat je bio jedini među nama koji je sačuvao uobičajene značajke naravi i ponašanja.
Gotovo je suvišno i spomenuti da smo otada svake srijede poslijepodne pohodili udovičinu pivnicu. Čudno je bilo što ni Matthew, ni moja dva prijatelja, a ni ja sam, nismo jedni drugima govorili o osjećaju koji nas je ispunjao u odnosu prema Ninon. Ali smo ipak svi međusobno znali što mislimo i ćutimo ; i svaki se od nas možda pouzdavao da drugovi ništa ne slute o njegovoj ljubavi.
Udovičina priča bila je dirljiva ali jednostavna. Bila je Švicarka po rođenju. Odrasla je u jednom od kantona svoje rodne zemlje, udala se i neko vrijeme sretno živjela u udobnosti. Rodio joj se sin, i kći, lijepa Ninon. Nekim hirom sudbine, otac i glava obitelji ostao je bez većega dijela imovine. Borio se neko vrijeme protiv zle sreće, ah nevolja ga je sve više i više pritiskivala. Čuo je o narodu u zapadnom svijetu — u novoj i uzavreloj zemlji — gdje je stranac dobrodošao, a okružuju ga mir i zaštita snažne ruke. Nije imao srca ostati i boriti se u sredini gdje je prije bio uspješan, pa je odlučio otići i zasnovati dom u dalekoj republici na zapadu. Tako se sa ženom i djecom, te s novcem što ga je dobio za ono malo preostale imovine, ukrcao na brod za New York. Nikada ne će stići na kraj svoga putovanja. Bilo zbog briga koje su mu tištale mozak, bilo zbog kojega drugog razloga, završio je u visećoj mreži za bolesnike iz koje ga je izbavio tek Veliki otkupitelj. Sahranjen je u moru, a u određeno vrijeme njegova je obitelj stigla u američko trgovačko središte. No ondje je i sin obolio, te uskoro umro; ali nisu ga htjeli pokopati u gradu, nego dalje — na samotnoj obali Hudsona, gdje se uskoro potom udovica trajno nastanila.
Ninon je bila premlada da bi osjećala previše boli zbog tužnih događaja; a majka, koliko god je možda patila u sebi, bila je dobrim dijelom ravnodušna i strpljiva, pa se počela brinuti da sebi i svojem preostalom djetetu osigura što veću udobnost. Još su imale znatnu svotu gotovine, i nakon određena premišljanja udovica je kupila malenu mirnu krčmu, nedaleko od groba svojeg sina; i tijekom nedjelja i blagdana zarađivala je pristojan novac — dovoljno da sebi i kćeri osigura potporu za skroman način življenja. Francuzi i Nijemci često su posjećivali njezinu kuću, isto tako priličan broj mladih Amerikanaca. Vjerojatno je ove posljednje najviše privlačilo ljupko lice Ninon.
Prošlo je proljeće, dopuzalo je ljeto i potrošilo se, i stigla je jesen. Svaki Njujorčanin zna kakvo divno vrijeme imamo, u ovim krčevima, kad nastupe dani početkom listopada; kako je tada zrak smiren, bistar i lišen sparine, i kako se priroda kanda čedno sprema za zimski san.
Tako je bilo posljednje srijede kad smo krenuli na uobičajeni izlet. Šest je mjeseci bilo prošlo od našega prvog posjeta, i jednako su nam kao prije kiptjela mlada i radosna srca. Česte su i srdačne bile naše šale, nipošto posebne što se tiče teme ili metode, a dugačke i glasne provale smijeha razlijegale su se po poljima ili duž obale.
Zauzeli smo mjesta oko istoga čistog, bijeloga stola, i dobili omiljeno piće u istim svijetlim vrčevima. Pred nas ih je stavila ozbiljna Margery, nikoga drugoga nismo vidjeli. Kako se često događalo, bili smo jedino društvo. Ožednjeli od šetnje i udisanja oštra i čista zraka, brzo smo iskapili zapjenjene posude, i ponovno naručili piće. Dobro se sjećam živahna brbljanja o netom objavljenim pjesmama nekoga velikog britanskog pisca koje su izazvale priličnu pozornost javnosti. Jedna je od njih bila priča o strasti i očaju; nju je bio pročitao Wheaton i dao nam njezin prijepis. Bila je silovita, zapanjujuća i sanjarska, možda nam je svojom osebujnom čarolijom opčinila duh.
Prošao je jedan sat i počeli smo razmišljati kako je čudno što ni Ninon ni udovica ne dolaze u zajedničku prostoriju. Jedan je od nas to spomenuo Margery; ali ona ništa nije odgovorila, i nastavila se ponašati uobičajeno kao prije.
»Stara mrguda«, rekao je Wheaton. »Da je u Španjolskoj, proglasili bije prvakinjom među djevojačkim pratiljama!«
Upitao sam ženu gdje su Ninon i udovica. Pomislio sam da je uznemirena; ali, ne odgovorivši na prvi dio moga pitanja, rekla je da se njezina gospodarica nalazi u drugom dijelu kuće i da ne želi nikakvo društvo.
»Onda budite toliko ljubazni, gospođo Ocat«, nastavio je Wheaton u dobru raspoloženju, »budite toliko ljubazni i pođite upitati udovicu možemo U vidjeti Ninon.«
Našoj poslužiteljici problijedjelo je lice poput pepela i ona je užurbano napustila prostoriju. Smijali smo se njezinoj uznemirenosti, što je Frank Brown pripisao našoj veseloj sklonosti podrugivanju.
Prošla je čitava četvrt sata prije nego što se Margery vratila. Kad se pojavila, ukratko nam je priopćila kako joj je udovica zapovjedila da se pokori našem zahtjevu, te da će nas sada, ako želimo, odvesti do njezine kćeri. U očima te žene bio je nekakav poseban izraz, i cijela nas se stvar počinjala doimati kao nešto čudnovato; ali smo ustali, uzeli vrčeve i pošli za njom kad je kročila kroz vrata. Iza kuće bila su polja i staza je vodila do šumaraka. Svojih stotinu i pedeset koraka od krčme, kraj jedne skupine drveća među kojima je najveća bila vrba, Margery se zaustavila, stajala jednu minutu dok nismo došli, zatim kazala smirenim i tihim glasom:
»Ninon je ovdje!«
Pokazala je prstom dolje. Veliki Bože! Ondje je bio grob, netom iskopan, s rahlo nabacanim grudama zemlje i grubim smeđim kamenom na svakom kraju! Neke su grude još ležale na obližnjoj travi. Da smo pogledali, mogli smo vidjeti počivalište udovičina sina, Ninonina brata, jer je bilo malo dalje. Ali od cijeloga prizora naše oči nisu zamijetile ništa drugo doli ono užasno pokrivalo smrti — humak u obliku vapnare. Moj se pogled počeo kolebati, osjetio sam vrtoglavicu, obuzela me je samrtna mučnina. Čuo sam prigušene usklike, a kad sam se osvrnuo oko sebe, vidio sam Franka Browna naslonjena na najbliže stablo, znojna čela i beskrvnih obraza poput krede. Wheaton je svojoj patnji dao više oduška negoli ijedan muškarac što sam ga dotada upoznao; bio je pao, jecajući kao dijete, kršeći ruke. Nemoguće je opisati iznenadnost i strahotu bolne istine koja nas je pogodila kao udarac groma.
Od sviju nas, samo moj brat Matthew nije ronio suze, niti je problijedio, niti je klonuo, niti je pak davao ikakva dokaza o dubini unutarnje boli. Njegov mirni, ugodni glas bio je uistinu niži za jedan ton, ali on nas je, po isteku mnogo dugačkih minuta, podsjetio na nas same.
Tako je djevojka umrla i bila pokopana. Spomenuli su nam neku bolest koja ju je spopala sljedećeg dana nakon našeg posljednjeg posjeta; ali nismo se raspitivali o pojedinostima.
I sada dolazim do završetka svoje priče, i to do najosobitijeg njezina dijela. Treće večeri poslije toga, Wheaton, koji je prolijevao vrele suze, i Brown, čiji su obrazi ipak povratili boju, i ja, koji sam čitav sat mislio da mi se srce nikada ne će oporaviti od strahovita šoka, te večeri, velim, nas trojica smo sjedili oko stola u nekoj drugoj krčmi, pili drugo pivo i smijali se neznatno manje veselo, kao da nikada nismo bili upoznali udovicu ili njezinu kćer — i nijedna ni druga, usuđujem se izjaviti, nije nam nijedanput pala na pamet tijekom cijele večeri, ili tek toliko da bismo na njih opet zaboravili, nehajno, kao što brišemo sjećanje na lica viđena u gomili.
Čudna su protuslovlja stvari u životu! Sedmoga dana nakon onoga groznog posjeta gledao sam svoga brata Matthewa — krhkoga dječaka koji je bio zadržao isto spokojno lice i iste ne uzdrhtale prste, dok su se hrabri muškarci previjali u mukama — toga sedmog dana gledao sam njega kao truplo hladno poput zemlje, zamotano u bijelo platno, i nosio ga do groblja na počinak. Strijela, trunući duboko dolje u njemu, stvarala je prevelik otrov da bi se vidio, a dječak je umro.
(1845.)

GRJEŠAN PORIV
Onaj dio Ulice Nassau što vodi u veliku dražbovaonicu njujorških mešetara i posrednika dugo su vremena zauzimali odvjetnici. Osrednje poznat u tom staležu prije dosta godina bio je Adam Covert, sredovječni čovjek prilično ograničenih sredstava koji je, istinu govoreći, više zarađivao na prijevaru negoli zakonitim i časnim obavljanjem svoga zvanja. Bio je visok, mrzovoljna lica; udovac, otac dvoje djece; i u posljednje vrijeme trsio se poboljšati imovno stanje bogatom ženidbom. Ali na neki način činilo se da njegovo udvaranje nema osobita uspjeha te su, uz možda jednu iznimku, odvjetnikovi izgledi u bračnom smislu bili beznadno tmurni.
Među najranijim strankama g. Coverta bio je daleki rođak Marsh, koji je nekako naglo umro i ostavio sina i kćer, te nešto malo imovine, na skrb Covertu, prema oporuci koju je osobno sastavio taj gospodin. Čim je popustila Marshova pozornost, lukavi odvjetnik, kojemu je išla na ruku tužna zbrka usred hitnosti zbog koje je bio pozvan da pruži svoje usluge, i skrivajući svoj cilj pod oblakom tehničkih izraza, dao je sam sebi gotovo proizvoljan nadzor nad imovinom i nad onima kojima je bila namijenjena. Taj se nadzor trebao protegnuti i preko dobne granice kad djeca budu dosegnula punoljetnost. Sin Philip, spretan momak nagle ćudi, već je neko vrijeme bio navršio te godine. Kći Esther, jednostavna i donekle pobožna djevojka, imala je devetnaest ljeta.
Imajući takvu moć nad svojim štićenicima, Covert se nije skanjivao otvoreno iskorištavati prednost ističući svoje zahtjeve kao prosac Estherine ruke. Poslije Marshove smrti, imovina koju je ostavio, a sastojala se od nekretnina koje je trebalo podjednako razdijeliti između brata i sestre, bila je dosegnula pozamašnu vrijednost; i Estherin je dio čovjeku u Covertovu položaju bio nagrada veoma vrijedna potraživanja. Cijelo to vrijeme, iako su u stvarnosti posjedovah pristojan izvor prihoda, mlade sirote često su trpjele oskudicu lišeni i najmanje svote novca; i Esther se, na Philipov račun, više puta morala poslužiti raznim doskočicama — posjećujući zalagaonicu, prodajući vlastite sitne vrijednosti i slično — da bi mu priskrbila sredstva.
Iako je često svojem skrbniku pokazivala nedvosmislene dokaze odbojnosti, Esther je nastavljala trpjeti njegova proganjanja, sve dok on jednoga dana nije krenuo dalje i počeo navaljivati više nego obično. Imala je u sebi dio bratove borbene ćudi, pa ga je bez okolišanja i vrlo odrješito odbila. Dostojanstveno je izložila podlost njegova ponašanja i zabranila mu da joj ikada više spominje udaju. On je ogorčeno odgovorio, pohvalio se svojom moći nad njom i Philipom, i zakleo se da će njih dvoje, ako ona ne postane njegovom ženom, ubuduće ostati bez prebijene pare. Izgubivši uobičajenu vlast nad sobom zbog ozlojeđenosti, čak je dodao uvrede kakve žena nikada ne dobiva ni od koga tko zaslužuje da ga zovu muškarcem, te je prvom zgodom napustio kuću. Toga se dana Philip vratio u New York, pošto je nekoliko tjedana bio odsutan po poslu jedne trgovačke kuće u kojoj je odnedavno bio zaposlen.
Potkraj istoga poslijepodneva g. Covert sjedio je u svojem uredu u Ulici Nassau, uronjen u posao, kad je kucanje na vratima najavilo posjetitelja, i odmah potom u sobu je ušao mladi Marsh. Na njegovu se licu vidjelo neobično bljedilo koje se Covertu nije nimalo svidjelo, pa je zovnuo pisara iz susjedne sobe i dao mu da nešto radi na stolu u kutu.
»Želim s vama nasamo govoriti, gospodine Covert, ako je moguće«, rekao je došljak.
»Možemo sasvim udobno govoriti ovdje gdje jesmo«, odgovorio je odvjetnik. »Zapravo, ne znam imam li imalo slobodna vremena za razgovor, jer sam upravo sada veoma pritisnut poslom.«
»Alija moram s vama govoriti«, dodao je Philip ozbiljno. »Barem nešto moram kazati, a to je, gospodine Covert, da ste vi hulja!«
»Bezobrazniče!« uskliknuo je odvjetnik ustajući iza stola i pokazujući prema vratima. »Vidite li izlaz, gospodine! Da ste se za jednu minutu našli s druge strane ih vaše noge mogu stići na odmorište na brži način. Gubite se, gospodine!«
Takva je prijetnja još više rasrdila Philipa, jer je imao prilično visok osjećaj časti. Gotovo je pomodrio od zatomljena uzbuđenja.
»Vrlo brzo ćemo se opet vidjeti«, rekao je na tih ali razgovijetan način, dok su mu usne drhtale u govoru; i napustio je ured.
Događaji tijekom ostatka toga ugodnoga ljetnog dana malo su tragova ostavili u duhu mladoga čovjeka. Tumarao je naokolo bez ikakve svrhe ili cilja. Hodajući duž Južne ulice ili pokraj Whitehalla, znatiželjnim je okom promatrao gibanje brodova, te ukrcavanje i iskrcavanje tereta; i slušao je kako mornari i lučki radnici veselo viču: »Ho-ruk!« Ima ljudi kojima veliko uzbuđenje djeluje na duh tako da u njima spaja dvije krajnje nepodudarne sposobnosti — neku vrstu hladne otupjelosti i neku oštru osjetljivost na sve što se zbiva u isto vrijeme. Philip je bio takav čovjek: primjećivao je svakojake razlike u opremi radnika na gatu, mozgao o tome dobivaju li plaće dovoljne za pristojan život, i za život njihovih obitelji, te imaju li ili nemaju obitelji, pokušavajući to zaključiti po njihovu izgledu. U takvim sitnim razmišljanjima protekao mu je dan. I cijelo to vrijeme glavna želja u Philipovim mislima bila je žudnja da ponovno vidi odvjetnika Coverta. A nipošto mu nije bilo jasno s kojim ciljem.
Napokon je pala noć. Međutim, mladi čovjek ni dalje nije usmjeravao korake doma. Ipak se osjećao smirenije, i kad je ušao u neki restoran, naručio je nešto za večeru, ali jedva je okusio ono što su mu donijeli i opet nastavio hodati. Ali u njemu se pojavio napastan osjećaj žeđi, i dok je prolazio ispred nekog hotela, pomislio je kako bi možda čašica alkohola bila prava stvar. Počeo je piti, i nesvjesno mu je prolazio sat za satom; popio je ne jednu čašu, nego tri ili četiri, i za njega je to piće bilo jako, jer je obično bio suzdržljiv.
Bio je vruć dan i topla večer, i kad je Philip u poodmaklo doba noći izišao iz bara na ulicu, upravo je počinjala oluja s grmljavinom. Svejedno je odlučno nastavio hodati, premda se sa svakim korakom pojačavala huka nevremena.
Kiša je sada lijevala u potocima; sve su trgovine bile zatvorene; rijetke su ulične svjetiljke gorjele; tek su mu česti bljesci munje pokazivali put. Kad se našao otprilike na sredini Ulice Chatham, koja se pružala u smjeru kojim je morao ići, trenutačan bijes oluje pri šibo ga je da skrene u nekakav zaklon što su ga ondje tvorbi kutovi duboka ulaza u neku židovsku zalagaonicu. Jedva se bio zavukao koliko god je mogao, kad mu je sijevanje otkrilo da je i suprotni kut skloništa nastanjen.
»Gadna kiša, ha«, rekao je drugi pribjeglica koji je istodobno ugledao Philipa.
Glas je u uhu mladog čovjeka odjeknuo s takvim prizvukom da se smjesta otrijeznio. To je pouzdano bio glas Adama Coverta. Uzvratio je nekakvim općenitim odgovorom i pričekao sljedeći bljesak munje da mu osvijetli neznančevo lice. Bljesnulo je, i on je vidio da je taj namjernik doista njegov skrbnik.
Philip Marsh bio je prilično popio — dopustite mi, strogi moralisti, da se za njega zauzmem koliko god je moguće. U duhu su mu se počele rojiti misli, i nije ih mogao odagnati, misli na sve uvrede koje mu je ispričala sestra, i na ogorčene riječi koje joj je Covert izgovorio; podsjetio se i na nepravde koje su on i Esther pretrpjeli, i koje će vjerojatno i dalje trpjeti, od ruku toga drska, zla čovjeka; kako je nizak, sebičan i nemoralan bio njegov karakter, kako je nečasno i okrutno iskorištavao mnoge siromašne ljude, ulovljene u njegovim stupicama, koliko je samo nepravde i patnje prouzročio i mogao tako nastaviti kroz buduće godine. Sav taj metež, muklo kotrljanje grmljavine, osvetničko šibanje kiše i žestok bljesak sijevanja kao da su se bili razularili usred divlje oluje oko njega i podžegli sućutan gnjev u duhu mladoga čovjeka. Pokazalo se da sama nebesa (tako je bila poremećena njegova mašta) pružaju prikladnu pozornicu i vrijeme za odmazdu koja je u njegovoj uzbunjenoj strasti bila slika i prilika božanske pravde. Nije se sjetio da se objašnjenje lako može naći u Covertovu nagomilanu poslu, koji ga je nesumnjivo zadržao dulje nego inače; naprotiv, zamišljao je neki tajanstveni naum koji je odredio da on bude ondje, i da se njih dvojica sretnu u taj nepriličan sat. Sav onaj vrtlog utjecaja zahvatio je Philipa sa zapanjujućom brzinom u taj grozan čas. Pristupio je svojem skrbniku.
»Oho!« rekao je. »Zar smo se tako brzo sreli, gospodine Covert? Izdajice moga pokojnoga oca! Pljačkašu njegove djece! Bojim se i pomisliti na ono što sada mislim!«
Odvjetnika nije napustila njegova urođena bezočnost.
»Osim ako ne biste željeli provesti noć u stražarnici, mladi gospodine, samo nastavite«, rekao je nakon kraće stanke. »Vaš je otac bio slabić, dobro se sjećam; što se pak tiče njegova sina, najgori mu je neprijatelj njegovo vlastito pokvareno srce. Nikada nikakvu nepravdu nisam nanio nijednomu ni drugomu — to mogu red i na to se zakleti!«
»Bezočni lažljivče!« uzviknuo je Philip, dok su mu iz očiju sijevnule ognjene iskre u mraku.
Covert nije odgovorio, samo se hladno i podrugljivo nasmijao, a to je u mladom čovjeku podvostručilo srdžbu. Skočio je na odvjetnika i pograbio ga za maramu oko vrata.
»Evo vam onda!« uzviknuo je promuklo, jer mu se grlo stezalo od đavolskog bijesa koji ga je obuzeo u tom crnom trenutku. »Vi niste dostojni živjeti!«
Svalio je skrbnika na zemlju i pao na njega svom težinom, zagušujući vrisak koji je jadna žrtva upravo počinjala ispuštati. Zatim je, uz strahovito proklinjanje, čvrsto oko vrata stegnuo stvorenje koje je soptalo, izvukao iz džepa nož na sklapanje i pritisnuo oprugu : dugačka britka oštrica, previše željna svoga krvavog posla, širom je iskočila.
Kad je oluja načas utihnula, posljednja snaga čovjeka na zemlji provalila je kao kratak i glasan samrtnički krik. U istom trenutku ubojičina ruka zabola je oštricu jedanput, dvaput, triput, duboko u grudi njegova neprijatelja! Nije prošla ni minuta od onoga kobnog očajničkog smijeha, a djelo je bilo počinjeno, i krivcu je odmah sijevnula nagonska pomisao na strah i bijeg.
U nezemaljskoj stanci koja je uslijedila, Philipove su oči bacale dugačke poglede u svakom smjeru, iznad njega i oko njega. Gle, iznad njega bilo je Božje svevideće oko! Stoje i tko je bio onaj lik ondje?
»Stani! U ime Jahve, stani!« kliknuo je piskutav, ali jasan i milozvučan glas.
Bilo je to kao da je neki optužujući duh sišao dolje da posvjedoči protiv krvavoga čina. Naginjući se daleko kroz otvoren prozor, pojavilo se bijelo obličje među zavjesama, lice mu je krasila čudesna mladenačka ljepota. Dugački i jarki bljesci munje pružali su Philipu pravu prigodu da sve vidi jasno kao da je zasjalo sunce u podne. Jedna je ruka onoga lika bila podignuta uvis kao da preklinje, a njegove krupne sjajne crne oči zurile su u prizor na zemlji s izrazom užasa i nepodnošljive patnje.
»Oh, ako još nije prekasno«, progovorio je opet mladi lik, »poštedi ga. Uime Božjega glasa, zapovijedam ti: Ne ubij!«
Te su riječi zvonile kao pogrebni brecaji u uhu užasnuta Philipa kojega je već grizla savjest. Odskočivši s mrtva tijela, ponovno je bacio pogled gore-dolje po pločniku koji je bio potpuno prazan i pust; zatim je prešao u Ulicu Reade i pun straha uputio se, u stanju polu obamrlosti i polu smetenosti, najbližim ulicama kući.
Kad je ujutro nađeno truplo umorenog odvjetnika, i sudski službenici započeli istragu, sumnja je smjesta pala na Philipa i on je uhićen. Ali ni najstrože ispitivanje nije iznijelo ništa na vidjelo što bi moglo uplesti mladoga čovjeka, osim njegova posjeta Covertovu uredu prethodne večeri i srditih riječi koje je izgovorio. A to nipošto nije bilo dostatno da se na njega svali tako teška optužba.
Drugoga dana poslije toga cijela je stvar došla pred redovito sudbeno vijeće, da bi Philip mogao biti ili okrivljen zbog zločina ili oslobođen. Pisar g. Coverta bio je jedini svjedok. Jedan od Philipovih poslodavaca, vjerujući u njegovu nedužnost, nije ga napustio u nevolji nego mu je priskrbio najsposobnijega stručnjaka za krivično pravo u New Yorku. Dokaz je proglašen potpuno nedostatnim i Philip je oslobođen.
Prenatrpana sudska dvorana razmicala se pred njim dok je izlazio; stotine znatiželjnih pogleda bile su uprte u njegovo lice, i čula se mnoga šala o njemu. Ali u cijeloj toj areni ljudskih lica, on je vidio samo jedno — tužno, blijedo, crnooko lice koje se skrivalo usred ostalih. Vidio je to lice već dvaput: prvi put kao utvaru koja ga je opominjala, drugi put u zatvoru, odmah nakon uhićenja, i sada posljednji put. Taj mladi neznanac — pripadnik prezrene rase — došavši u sudnicu da obavi nesretnu dužnost, s nakanom da posvjedoči stoje vidio, smekšao se gledajući Philipov obraz bez kapi krvi i grčevite jecaje njegove sestre, pa je odustao od svjedočenja protiv ubojice. Hoćemo li mu zapljeskati ili ćemo ga osuditi? Neka svaki čitatelj sam za sebe odgovori na to pitanje.
Toga poslijepodneva Philip je napustio New York. Njegov prijateljski naklonjen poslodavac posjedovao je malenu farmu nekoliko milja uz Hudson, pa je savjetovao mladom čovjeku da se onamo skloni dok ne prođe uzbuđenje zbog cijeloga slučaja. Philip je zahvalno prihvatio prijedlog, obavio neke pripreme, u žurbi se oprostio od Esther i u sumrak stigao u svoje novo prebivalište.
A kako je te noći, što mislite, počivao Philip Marsh? Uistinu počivao! Oh, da su oni koji toliko buče da konopac za vješanje i stratište kazne zločin mogli vidjeti taj prizor, ondje bi doista bili mogli naučiti lekciju! Četiri su dana prošla otkad je onaj što se ondje prevrtao na ležaju posljednji put zaspao. Ni najmanji predah nisu imala njegova budna i silno napeta osjetila tijekom tih užasnih dana.
Dok je razmišljao što bi mogao učiniti da zadobije izgubljeni mir, opsjedali su ga uznemirujući snovi u budnom stanju. Otići će daleko, vrlo daleko! Hladno prevrtanje očiju umorena čovjeka, kad su bacile posljednji pogled na njegovo lice — kreštav bolni vapaj — cijela nezemaljska živost mrtvačeva položaja, kretnja i pogleda — glas opomene odozgor — misli na to progonile su ga kao furije mučiteljice i nikada nisu izbivale iz njegova duba, dok je drijemao ili bdio, te dugačke tegobne noći. Bilo što, bilo kamo, samo da pobjegne od toga groznog društva! Otputovat će u unutrašnjost, zaposliti se da kuluči na nekoj farmi, raditi bez prekida čitave dugačke ljetne dane, i tako prisiliti prirodu da njegovim osjetilima podari zaborav, barem tu i tamo nakratko. Bježat će sve dalje i dalje, dok se u drukčijoj okolini i novom životu potpuno ne izbrišu stare uspomene. Hrabro će se u sebi boriti za duševni mir. Za mir će tegliti i mučiti se, za mir će moliti!
Naposljetku, nakon grozničava sna od tridesetak-četrdeset minuta, nesretni mladić, probudivši se s nervoznim trzajem, uspravio se u krevetu i vidio kako počinje ogranjivati blaženo dnevno svjetlo. Osjećao je kako mu znoj curi niz gole prsi; plahta na kojoj je ležao bila je prilično vlažna od njega. Vukući se mlitavo, otvorio je prozor. Ah, taj dobri jutarnji zrak — kako ga je osvježio, kako se mladić nagnuo kroz prozor i upijao miris cvijeća odozdol, te je gotovo prvi put u životu oćutio kako je Bog uistinu lijepo napravio zemlju i kako postoji čudesna milina u pukom postojanju. Između tisuću nijemih usta i rječitih očiju, koje su se pojavljivale da takoreći podižu pogled i govore iz svakoga smjera, zamišljao je jednako toliko poziva da se s njima pomiješa. Uloživši dosta napora, jer je bio vrlo slab, odjenuo se i izišao na zrak.
Oblaci blijedo zlatne i prozirne ružičaste boje zastirali su istočno nebo, ali sunce, čije bi je lice obradovalo svom tom slavom, još nije provirivalo iznad obzorja. Bilo je to vrijeme i mjesto takve rijetke, takve rajske ljepote! Philip je zastao na vrhu uzbrdite kose i pogledao oko sebe. Nekoliko milja daleko mogao je vidjeti blistavilo rijeke Hudson, a iznad nje zid onih krševitih klisura raštrkanih duž njezinih zapadnih obala. Bliže su bila obrađena polja. Ondje je bujno rasla djetelina, mlado žito povijalo se na ranom povjetarcu, i zrak je bio ispunjen opojnim miomirisom. S boka mu je bio prostran vrt njegova domaćina, gdje je bilo mnogo krasna cvijeća, travnatih površina i širok drvored plemenitih stabala. Dok je Philip sve to promatrao, sveta umirujuća moć prirode — ona nevidljiva produhovljenost tolike ljepote i tolike nevinosti — slijevala se u njegovu dušu. Stišavale su se uskovitlane strasti i grozničava borba. Čak je osjetio nešto nalik na zavidni duhovni mir, neku vrstu radosti unatoč nazočnosti neokaljane dobrote. Bilo mu je lijepo kao najčistije mu od svih bića, premda je skrivio zločin.
Na licu cvijeća ili u zelenom šipražju, ili u granama na drveću, nije se vidjelo optužujuće mrgođenje. Više su mu opraštali nego ljudi, i nisu pravili razlike između djece tame i djece svjetlosti; u najmanju ruku, ljubazno su s njim postupali. Je li onda on bio tako prokleto biće? Nehotice se nagnuo nad granu crvenih ruža, i nježno ih obuhvatio rukama — onim ubilačkim, krvavim rukama! Ali crvene ruže nisu venule niti su manje opojno mirisale. I kad ih je mladi čovjek poljubio, i na njih ispustio suzu, učinilo mu se da je našao milosrđe i sućut sa samih nebesa.
Iako se to protivi svim pravilima pisanja kratkih priča, mi ne nastavljamo daljnje kazivanje ovih uglavnom istinitih događaja. Samo ćemo reći da je ubojica uskoro otputovao — da radi u drugoj djelatnosti — da je još živ — i da je to jedan od tisuća slučajeva neriješenih i nekažnjenih zločina — prepušten, ne ljudskim sudovima, nego sveobuhvatnijoj moći i prosudbi.
(1845.)

NEKE ISTINITE ROMANTIČNE PRIPOVIJESTI
Što se tiče bitnih dijelova sljedećih sitnih događaja, čitatelj ima jamstvo piščeve osobne vjerodostojnosti — mora li se reći, ne samo kao pisca nego i kao čovjeka? — da su se doslovno zbili kako su ovdje ispričani. Možda se ne će smatrati tako romantičnima kao kad bi postojali samo u mašti, jer premda je činjenica doista snažnija od bajke, teško je ikada shvatiti da je tako. Čak i kad smo duboko potreseni prizorom ili slušanjem o stvarnoj smrti pod dirljivim okolnostima, ne gledamo na nju kao najednako sentimentalnu smrt koja se opisuje u romanu ili gleda na pozornici.
Ipak, u istini leži velika čarolija — i ja bih se okušao spram romantične pripovijesti, čak i na biranoj romantičnoj podlozi ljubavi i smrti. Zbog toga sam prekapao po spremištima svoga zapažanja i pamćenja tražeći sljedeće anegdote, i zbog toga ih sada predstavljam s odlučnošću da ni trunka ne prekoračim granice činjenica. Prijateljica pjesnika Popea bila je očarana Plutarhom, dok nije otkrila da je bio autentičan životopisac — navodno — i potom je odbacila njegova djela. Ja imam više povjerenja u sud bistrih američkih žena, i muškaraca, te ne mislim da bi oni mogli postupiti na takav način.
I.
Na obali Long Islanda, južno od Huntingtona, postoji blizu ceste potok zvan Gunnetaug, i kažu da je ušće toga potoka što se ondje izlijeva u zaljev toliko duboko da mu nijedno uže još nikada nije izmjerilo dna. Katkada se spominje pod imenom Utopljeničkoga potoka koje mu je dano zbog događaja koji ću ispričati. Opća je ljetna navada na Long Islandu da se priređuju takozvane »zabave na žalu«; to jest, skupine ljudi, mladih i starih, s obilnim zalihama hrane i pića, otplove rano izjutra na žal koji štiti unutarnji obalni pojas od atlantskih valova, i ondje provedu dan.
Prije mnogo godina jedna je takva družina krenula prijeko iz Gunnetaugova ušća. Vođa skupine i vlasnik čamca bio je mlad farmer iz susjedstva, momak pun života i vedrine, koji je uz mnoge druge imao u čamcu svoju djevojku i sestru. Danje bio krasan i silno su uživah na izletu. Kupali su se u pjeni valova, plesali, kazivali priče, jeli i pili, zabavljah se uz glazbu, ples i igre, i tako dalje, i tumarali obalom tražeći jaja galebova koji ih ne polažu u gnijezda nego na topao pijesak, izlažući ih suncu koje prvorazredno obavlja posao prirodnog inkubatora. (Ponekad sam ondje na pješčanim sprudovima znao skupiti stotinu takvih jaja; ukusna su i upola manja od kokošjih jaja.)
U kasnijem dijelu poslijepodneva skupina je krenula natrag, i jako su se žurili, jer se činilo da se nad njima sprema pljusak s grmljavinom. Preplovili su zaljev, i upravo su ulazili u ušće potoka koji sam spomenuo, kad je provalila oluja i iznenadan nalet vjetra potopio čamac. Stanovnici Long Islanda većinom su dobri plivači, i kako je potok bio širok tek nekoliko koraka, muškarci su pomogli ženama i djeci da se domognu obale. Onaj mladić, vlasnik čamca, jednom je rukom zgrabio sestru, a drugom zaplivao prema obali. Kad je bio nadohvat kopna, čuo je slabašan uzvik iz prevrnutog čamca, a kad je okrenuo glavu, opazio je kako njegova ljubljena djevojka pada u vodu. Pokorivši se naglom porivu, ispustio je sestru, otplivao natrag, zaronio i zgrabivši potonulu djevojku za kosu i odjeću izvukao je na žal. Zatim je opet zaplivao natrag po sestru, i mnogo je dugačkih i užasnih minuta udarao rukama po tamnoj vodi — ali uzalud je udarao i zaranjao. Djevojka se utopila i njezino tijelo nikada više nije viđeno.
Od toga časa mladićev se karakter potpuno promijenio. Nije se više smijao i nije više sudjelovao u seoskim veseljima. Oženio se svojom djevojkom, ali to je bio hladan brak bez prijateljstva. Godinu dana poslije toga počeo je čudno venuti i kopnjeti. Nije patio ni od kakve bolesti — barem ni od jedne koje se opisuju u medicinskim knjigama — ali srce mu se takoreći osušilo. U snovima je na obrazu osjećao studen sestrine mokre kose i budio se uz bolan krik.
Oronjujući tako i propadajući, postupno je sve više i više slabio te naposljetku umro. Ta se priča još pripovijeda u okolici; i često, isplovljujući iz potoka, promatrao sam mjesto gdje je potonula jadna sestra i obalu na koju se uzverala spašena djevojka.
II.
Ne tako davno, neka ostarjela udovica, crnkinja, stanovala je u podrumu — možda još ondje živi — u jednoj od ulica što vode od Broadwaya do North Rivera. Dobivala je posao od nekoliko obitelji koje su je povremeno unajmljivale da im kuha, njeguje djecu i pere rublje; i na taj načinje zarađivala za pristojan život. Ako se dobro sjećam, starica nije imala djece ni bliskih rođaka; bila je potpuno sama na svijetu i, kad je bila kod kuće, živjela je na najosamljeniji način.
Uvijek su njezina soba i skromno pokućstvo bili čisti kao suza, i posvuda su je rado vidjeli zbog njezina ugodna ponašanja i blage ćudi — i sve to u dobi koja se bližila sedamdesetoj godini. Sučelice prebivalištu te starice bio je niz konjušnica i spremišta za javna vozila, liječničke jednoprežne dvokolice i slično. U svako doba dana i večeri ondje su brojni konjušari i poslužitelji radili ili dangubili, i prolaznici su teško mogli izbjeći da ne čuju sočne psovke i besramna podrugivanja.
Stara crnkinja, pušeći uvečer lulu na svojim vratima preko puta, znatno je patila zbog toga proklinjanja i prostaštva. Bila je pobožna žena, ne samo na riječima nego i na djelu. Nekoliko je tjedana, na prekide, primjećivala bosonogu djevojčicu od dvanaest ili trinaest godina kako onuda žurno prolazi, zaustavljajući se katkada kraj konjušnica. Djevojčica je bila gluhonijema, kći kukavnih roditelja u susjedstvu, odanih piću, koji su je puštali da raste poput korova. Bez ikakve skrbi i vodstva u prvim životnim koracima, imala je pred sobom najmračniju i najgrozniju budućnost. Sto se u takvim okolnostima moglo očekivati tijekom njezinih sljedećih godina osim izopačenja, bijede i zločina?
Starica je često sa zabrinutosti razmišljala o toj djevojčici, drhteći zbog sudbine koja ju je očito čekala. Naposljetku je odlučila nešto učiniti u korist nesretnice. Čula je da postoje plemeniti zavodi za gluhonijeme gdje im gotovo otvaraju zapečaćene prolaze u osjetilima. Nakon raspitivanja doznala je da bi u slučaju njezine mlade susjede trebalo platiti određenu svotu novaca — dvije stotine dolara, čini mi se da je bilo — prije nego što bi bila primljena u jedan zavod u New Yorku. Je b što trebalo platiti poslije toga, zaboravio sam, ah taje svota bila unaprijed nužna.
Starica se prilično dobro upoznala s djetetom i otkrila u njoj bistrinu i oštroumnost kojima se ističu nesretnici poput nje. Odlučila ju je spasiti —preusmjeriti njezinu stazu od mraka prema svjetlu. Iz dana u dan, poslije toga, iz noći u noć, kad god joj je dopuštao posao, hodala je naokolo starica, s preporukama i papirima, moleći priloge od milosrdne čeljadi u najsvetiju svrhu.
Među obiteljima gdje je bila poznata uvijek je uspijevala nešto dobiti — katkada pola dolara, katkada dva, a katkada pet pa čak i deset dolara. Ali gdje je bila nepoznata, rijetko je dobivala ikakav odgovor na svoju molbu osim gruba odbijanja ili uvrjedljive poruge. Većina je njih sumnjala da je njezina priča izmišljena, iako je bila priskrbila neporecive dokaze istinitosti koje je uvijek nosila sa sobom. Dugo se činilo da je to beznadan napor, ali ona je ustrajavala — prilažući iz vlastitih oskudnih sredstava svaki cent koji je mogla uštedjeti. Trebam li reći da su nebesa blagoslovila trud toga ubogog stvorenja — da je uspjela prikupiti traženu svotu i da je ona djevojčica uskoro bila primljena u prihvatilište.
Živi li još ostarjela udovica u onom podrumu, i što se poslije toga događalo u životu djevojčice, to ne znam. Ali pouzdano znam da čistije i uzvišenije djelo nesebične ljubavi i blagosti nikada nije učinjeno! U svemu što sam ikada čuo ili pročitao nisam našao boljega opovrgnuća onih namrštenih dogmatista koji sve postupke čovječanstva obrazlažu odvratnim motivom ugađanja vlastitoj apstraktnoj ličnosti.
III.
Prije nekoliko godina upoznao sam se s gospodinom koji se doselio iz Francuske i tada živio u ugodnu provincijskom gradu dvadesetak milja daleko od ovoga velegrada. Bio je blaga ali donekle nastrana osoba; i na farmi koju je posjedovao — jer je raspolagao priličnim bogatstvom — sve je bilo prepušteno propadanju. Stoka je lutala naokolo, ograde su se urušavale, sijeno je ostajalo nepokošeno; i da vlasnik nije izvlačio lijepe prihode iz zaklada u gradu, svatko bi možda u njegovoj kud skapavao od gladi. Ljudi su iz okolice smatrali da je poremećen, što možda katkada nije bilo daleko od istine. Ali nikada nikoga nije uvrijedio ili ozlijedio, i stoga su mu dopuštali da živi na svoj način bez ičijega miješanja.
Imao je troje djece, sva su bila odrasla i otišla od kuće. Sinovi su bili zaposleni u nekoj trgovačkoj kući u New Yorku, gdje je živjela i udana kći. Useljenikova žena bila je gospođa blaga ponašanja i vrlo gospodskoga izgleda, nježne pojave, i stalno mije sličila na nekoga tko beznadno boluje od sušice. Susjedi su govorili da je nikada nisu vidjeli nasmiješenu.
Jednoga je dana gospodin pošao u New York s nakanom da potraži liječnički savjet za svoju ženu koja ga je pratila. Kad su stigli i posjetili nekoliko liječnika, nakon dva dana naglo je donio odluku da se vrati na farmu i odvede ženu sa sobom. Liječnici su rekli da je odvođenje bolesnice veoma neprikladno; ali on se za pola sata spremio i bez znanja svoje djece krenuo na put. Žena je bila tako slaba da nije mogla nauzgor sjediti, pa ju je povezao u nekoj vrsti natkrivenih kola, na krevetu.
Prevezli su se trajektom u Brooklyn, i kad su bili blizu Bedforda, gospodin je predao konjske uzde unajmljenom čovjeku koji ga je pratio te objavio nakanu kako će pješice nastaviti put. Tako je i učinio. Unajmljeni čovjek nastavio je voziti dvije-tri milje, zatim načas zastao, skočio na zemlju i podignuo platno na kolima da vidi kako se drži bolesna žena. Bila je beživotno truplo! Čovjek se od užasa skamenio na mjestu. Zatim je maknuo kola sa sredine ceste, odriješio oba konja, jednoga zavezao za drvo, vinuo se na drugoga i brzo odjahao naprijed da sustigne muža.
Do njega je dojahao nakon tri naporne vrele milje. Kazao mu je svoju priču, i muž ga je saslušao ali ništa nije odgovorio. Unajmljeni čovjek mu je obrazlagao kako je nužno da se smjesta vrati, ah ovaj je to odbio i divlje pohitao naprijed cestom prema gradu u kojem je živio. Stigavši tamo, prošao je kraj svojih vrata, bez zaustavljanja, i otišao ravno u vrlo prostranu močvarnu šumu koja leži koju milju dalje od naselja. Po toj je šumi lutao oko tri dana i noći, i kad su ga nakon toga vremena našli, svega blijeda, odrpana i okrvavljena, ustvrdili su da je mahnit. Poslali su ga u jednu od umobolnica gdje bez sumnje, ako je živ, boravi u ovom trenutku.
Unajmljeni čovjek, kad se vratio k truplu, odvezao ga je do najbliže kuće, a zatim se vratio u New York i izvijestio sinove koji su, naravno, poduzeli korake da se smjesta obave dužni pogrebni obredi.
IV.
Saunders, taj nesretni mladić, sada u Državnom zatvoru zbog poslovne pronevjere, u tvrtki Austin & Wilmerding, nekoć je bio sa mnom podstanar u istoj kući. Ubrzo nakon njegova uhićenja pošao sam u Centre Street, posjetio zatvor »Groblje« i došao u njegovu ćeliju da ga vidim. Podastro mije dugačko izvješće o počinjenom zločinu i svojim djelima sve do trenutka uhićenja u Bostonu. Sve je to bila ogavna priča o opačini i taštini. Bio je brzoplet mladić kojemu se u glavi zavrtjelo od melodrama i romana kakve je pisao Jack Sheppard — od samoga petparačkog štiva. Kad je preuzeo novac, a svaki mu je trenutak bio vrijedan dragulja — namjeravao je otploviti parobrodom Great Western, to će se pamtiti — potrošio je čitav sat hodajući do zalagaonice u Boweryju da bi otkupio malen komad nakita koji je ondje bio založio: uspomenu od pokojne majke. Rekao mi je u ćeliji da bi bio dao tisuću dolara za dodatnih pola sata, ah nije mogao otputovati bez te kopče. Tih pola sata stajalo ga je sudbine koja ga je poslije toga stigla.
V.
Kad je moja majka bila djevojka, kuća u kojoj su ona i njezini roditelji živjeli nalazila se u mračnoj šumi, daleko od bilo kakva sela ili gušćeg naselja. Jednoga kolovoskog jutra moj djed imao je nekoga posla nekoliko milja daleko od kuće, pa je osedlao svoga omiljenog konja Dandyja — stvorenje koje je volio odmah iza žene i djece — i odjahao da to obavi. Kad je pala noć, a moj se djed nije vraćao, baka se počela nelagodno osjećati.
Dok je noć odmicala, ona i njezina kći sjedile su nestrpljivo iščekujući povratak odsutnoga muža i oca. Tada se podigla strašna oluja, a njihove su se uši usred huke obradovale začuvši dobro poznat topot Dandyjevih kopita. Baka je potrčala do vrata, ah kad ih je otvorila, gotovo se onesvijestila u naručaju moje majke. Jer ondje je stajao Dandy, osedlan i zauzdan, ah djedu nije bilo traga. Moja je majka izišla i vidjela da je uzda slomljena a sedlo mokro od kiše i poprskano blatom. S boli u srcu vratile su se u kuću. Već je bila prošla ponoć, i oluja se prilično stišala.
Tada, u tišini njihova ustrašenog bdijenja, čule su nešto u susjednoj sobi — sobi »od viška« — što im je udvostručilo užas. Čule su polagani bat koraka čovjeka u hodu. Tup! tup! tup! — odjeknulo je triput svečano i odmjereno, i potom je sve opet zamuknulo. Tko god je usred gluhe noći osjetio kako mu nejasan mraz nepoznatog užasa puzi u samu dušu, može dobro zamisliti kako im je sada prolazilo vrijeme. Moja majka je skočila do vrata i okrenula ključ te izgovorila nekoliko veselih riječi što ih je mogla protisnuti kroz usne do ušiju zaprepaštene roditeljice.
Mračni sati polako su puzili i na kraju se kroz istočni prozor ugledao sitan tračak danjega svjetla. Gotovo istodobno s tim začuo se iz daljine grub glas i šljapkanje konja što grabi po mekanom mokru putu. Taj grubi doziv došao je blijedim i iscrpljenim ženama kao pozdrav nailazećeg broda izgladnjelim mornarima na olupini u moru. Baka je ovaj put otvorila vrata da ugleda rumeno lice nasmijana muža i da čuje kako je, kad je jenjala oluja, pošao potražiti Dandyja kojega je bio zavezao ispod nadstrešnice, i otkrio da je to plaho stvorenje prekinulo uzdu i pobjeglo doma, i kako u to doba nije mogao dobiti drugoga konja ni za lijepe riječi ni za novac, te kako je silom morao ondje ostati gotovo do svanuća.
Zatim je baka ispričala svoju priču — svoj užas i strah, te kako je čula težak bat koraka u dnevnoj sobi — na što se djed nasmijao i pošao do vrata između dviju prostorija, i otključao ih, i nije vidio ništa drugo osim tame, jer su mračnice bile zatvorene. Moja majka i baka pošle su bojažljivo za njim, premda su se sada počinjale bojati da će se otkriti neki smiješan uzrok njihove uznemirenosti. Djed je otvorio mračnice; i zatim su svi preletjeli pogledom po sobi — nakon čega je odjeknuo grohotan smijeh iz prostranih muževljevih usta tako da mu je Dandy, daleko u stajskom dvorištu, uzvratio njiskom u znak prepoznavanja.
Tri-četiri dana prije toga moja majka je bila odlomila granu s breskvina stabla u vrtu, granu koja je bila neuobičajeno puna plodova, iznimne veličine i ljepote. Unijela ju je u kuću i smjestila na visoku policu iznad ognjišta u dnevnoj sobi, usred cvijeća i jednostavnih ukrasa. Prethodne noći, dok su mati i kći bdjele, tri su prezrele breskve, jedna za drugom, pale na pod, a prestravljene mašte moje majke i bake preobrazile su neškodljive plodove u ljudske pete! To je dakle bio taj misterij, i tu su ležale tri lijepe breskve, kojima se moj djed tako grčevito smijao da je izazvao moju baku, pošto se i sama neko vrijeme smijala, da ih podigne i — napola u šali, napola ozbiljno — ugura ih toliko duboko u razjapljene čeljusti svoga muža da se umalo nije uistinu ugušio.
(1845.)

SJENA I SVJETLO U DUŠI JEDNOGA MLADIĆA
Kad je mladi Archibald Dean otišao iz grada — a tako je često govorio da život izvan njega uopće nije život — pošavši u provinciju da preuzme dužnost u nekoj malenoj okružnoj školi, osjećao se kao da je potonula posljednja plutajuća daska koja ga je održavala u nadi i sreći, a i on s njom. Ali siromaštvo je jednako neumoljivo, ako i nije jednako sigurno, kao smrt i porezi koje je Franklin nazivao najsigurnijim stvarima modernog doba. A siromaštvo je pritisnulo Archieja Deana; jer kad se dogodio razorni požar u New Yorku 1835., uništivši tolike vlasnike nekretnina i nekoć bogate trgovce, uništio je i osiguravajuće zavode koji su, naravno, uništili ljude koji su svoja mala bogatstva bili uložili u njihove dionice. Među stotinama i tisućama drugih nesretnih ljudi — staraca, siročadi i invalida — udovica Dean je izgubila svaki dolar o kojem je ovisila potpora njezina života na izmaku. Nije to bila neka velika svota, ali ipak je donosila, i trebala je donositi, dovoljno velik prihod da se može uzdržavati i odgajati svoja dva dječaka. Ali kad je prošlo prvo zaprepaštenje, ta žena vesele duše gurnula je u stranu, koliko god je mogla, sve sumorne misli, i odlučila ipak zajaziti vode pobješnjele oluje. Samo ju je prilično uznemirivalo, možda najviše, ponašanje njezina sina Archibalda. Nestalan joj je bio »kao voda«, čak ni njegova mladost nije bila dovoljna izlika za nedostatak energije i odlučnosti; i proživjela je mnogi tužan trenutak u materinskim razmišljanjima, završivši u strahu da se njezin sin »ne će istaknuti«.
Taj mladić imao je previše ponosa one niže vrste što se plaši izlaska u javnost ako odjeća nije po posljednjoj modi, a šešir i cipele prikladni da izdrže modnu kritiku. Njegovi bi se obrazi zažarili od stida ako bi ga tko vidio da išta radi: srce bi mu potonulo u pete ako bi ga njegovi mladi prijatelji sreli kad je pokazivao znakove da mu je nuždan posao ili da nema novca. Štoviše, Archie je prečesto gledao na tamnu stranu svoga života; tugovao je nad svojim nedostatcima, kako ih je nazivao, misleći pritom koliko na novčanu toliko i na duhovnu oskudicu. Ali da bismo bili pravedni prema mladiću, valja nešto reći i o njegovim dobrim stranama. Bio je nepokolebljivo pošten; dao bi čitavo bogatstvo, da ga je imao, da njegovoj majci bude udobno; nije bio nesklon radu, i to predanom radu, da ga je mogao ostvarivati u okolnostima koje bi bile jednake njegovim ambicijama; imao je dobrohotnu i čistu dušu, bez ijednoga od mračnijih poroka koji su tako česti među mlađarijom u našim velikim gradovima.
Jedan dobar prijatelj, u čijoj je kući mogla biti korisna, pružio je udovici zaklon koji je rado prihvatila; i onamo je povela svoga mlađeg sina, boležljivo i blijedo dijete, plavokosoga malog Davida, koji je izgledao dovoljno krhko da bi ga odnio svaki jači lahor. I kad se slučajno dogodilo da su čuli kako u jednom provincijskom kotaru traže učitelja, za bijednu plaču i oskudnu hranu, i zaključili da Archie udovoljava uvjetima za to mjesto, premda je i sam bio malo stariji od dječaka ali je posjedovao dobro obrazovanje, mladić je odlučio poći onamo; krenuo je bolestan u duši i jedva susprežući nemuževne suze, kad ga je majka poljubila u obraz i on čvrsto zagrlio brata, i za jedan sat bio je već nekoliko milja na putu. Ali tako je moralo biti. Zar nije obišao sve dijelove grada ne bi li se gdje zaposlio kao pisar? I zar ga nije bilo prilično sram da imalo dulje živi na račun drugih ljudi?
Potkraj prvoga tjedna provedena na poslu — nije vrijedno pričati o njegovu nastupu, s obzirom na osjećaje i okolnosti što prate svaki početak — Archie je napisao majci (koja je bila i njegova povjerljiva prijateljica, koliko god se to činilo čudno većini muškaraca) dugačko pismo kojemu pripada i ovo što slijedi:
»Možda će ti biti zamoran ovoliki izljev žuči, ali iskustvo mi kaže da ću se bolje osjećati kad sve to napišem; i nalazim se u takvu raspoloženju da mi slatka muzika ne bi pružila nikakva užitka. Zatvoren i stiješnjen ovdje među skupinom bića kojima je nepoznata svaka pristojnost i uglađenost, bez sunčeva svjetla na vidiku, zar nemam razloga osjećati kako me prekriva tama? Ah, sirotinjo, kakav si ti zloduh! Koliko si uzvišenih želja, koliko si težnja za dobrotom i istinom zgnječila pod svojom željeznom petom! Kakva si nabujala srca poslala dolje u kuću vječne tišine, nakon dugih ljeta gloženja i gorčine! Kakvu nadarenost, plemenitu poput nadarenosti velikih pjesnika i filozofa, osuđuješ da propadne u tami ili umre u očajanju! Majko, u grlu me guši, krv mi gotovo prestaje teći, kad oko sebe vidim toliko ljudi koji su se kanda rodili na svijet samo da jedu i spavaju, i vrte se u istom jednoličnom krugu, i misle da i ja moram upasti u tu struju i uzalud živjeti i umrijeti!«
Jadni mladiću, koliko ih je poput tebe gledalo na čovjeka i život u istom nemilostivu svjetlu! Je li onda premudra Božja providnost naopako uredila stvari? Postoji li nesuglasje u mehanizmu koji pokreće sustave svijeta i održava ih na njihovim usklađenim putanjama? Oh, ne! Nesuglasje je u tvojem srcu, tu leži tama i zbrka. Sramota je mladu čovjeku, kraj zdravlja i budna duha, da bude malodušan. Imamo svijet, tisuće staza prema koristi i dobitku pružaju se oko nas unedogled. Zar je to mjesto za dušu koja malakše? Zar je mladost vrijeme da se odustaje, kad je utrka tek započela?
Ali promjena u duhu, sretan ishod jednoga posebna događaja i nekoliko nizova jasnijih misli, počinjali su djelovati na dušu Archieja Deana tijekom ljeta: jer je bio početak proljeća kad su krenule njegove muke i osjećaj najtežih lišavanja. Postoji jamačno i utjecaj svježa zraka u prirodi, prirodnog okoliša, uživanja u prigodnoj dokolici, od čega se u duhu začinju istinskija i srdačnija razmišljanja, pa čovjek analizira i važe svoje odluke, traži im objašnjenja ako su krive tako da vidi svoje pogrješke — utjecaj koji otupljuje oštricu mnoge maglovite boljke i sprječava mnogi gubitak, koji je najčešće izmišljeni gubitak. Imale ove napomene potvrde ih ne, duh mladog učitelja naposljetku se bez ikakve sumnje osokolio i uljepšao životom u provinciji, dugačkim šetnjama po brežuljcima, jahanjem svake subote, jutarnjim tumaranjima i večernjim skitnjama; čak se činilo da unatoč oskudnu životu, zbog čista zraka i vode, njegovim žila teče bolja krv. Postupno je također otkrio nešto čemu se mogao diviti u karakteru i navikama neuglađena seoskog pučanstva — njihovu nepatvorenu osjećaju za većinu praktičnih stvari, njihovoj gostoljubivosti i njihovoj marljivosti.
Jednog se dana Archie slučajno upoznao s pričom neke naročite osobe iz susjedstva — stare, koščate, ostarjele djevojke požutjela lica, koju je često susretao i koja je naizgled bila u dobrim odnosima sa svima; njezin su lik i lice, uza svu njezinu oronulost i uvelost, dočekivali s dobrodošlicom gdje god se i kada god se pojavljivala. U djevojaštvu te davno rođene usidjelice, velika farma njezina oca potpuno je propala i bila prodana da bi se podmirili dugovi zbog njegove nastranosti i rasipništva. Uništenje obiteljskoga mira koje je uslijedilo nakon toga ostavilo je iznimno dubok trag u djevojčinu duhu, i ona je odlučila otkupiti cijelu farmu. Ta je odlučnost oblikovala njezin život — najveći dio njega — kao i njezine tjelesne udove i žile. Bila je snalažljivo stvorenje; teško je radila; zarađivala je malenu plaću koja se davala ženskoj radnoj snazi; ustrajavala je; znala je osvanuti i omrknuti na najrazličitijim poslovima koji se mogu zamisliti; prošle su duge, duge, duge godine; mladost je prohujala (a govorilo se da je bila prilično lijepa); sama farma promijenila je mnoge vlasnike; cijelo to vrijeme ona nikomu živu nije povjerila svoju tajnu; gomilala je svoju zaradu; sve druge strasti, čak i ljubav, ustuknjivale su pred njezinom velikom odlukom; vrebala je svoju priliku, i naposljetku postigla cilj! Ne samo stoje rasteretila farmu, nego je bila sretna stoje na njoj svojem ostarjelu ocu priskrbila dom tijekom mnogo godina prije njegove smrti. I kada se uzmu u obzir nepovoljnosti pod kojima žene rade, u borbi za zaradu, ovo je izniman, gotovo nevjerojatan slučaj. Ali opet, kad se pomisli kako je pouzdano, premda veoma polagano i postupno, ustrajnost svladala naizgled nepremostive teškoće, ta činjenica—jer događaj koji iznosimo je činjenica — možda i ne će izgledati tako čudno.
Archie je pripovijest o postupcima te stare djevojke osjećao kao prijekor — bila je to oštra pouka njemu i njegovoj namjernoj slabosti. Štoviše, način njegova tadašnjeg života prisiljavao ga je da se privikava na cjelovitiju djelatnost; morao je sam sebi pomoći ili bespomoćno nastaviti kao dotada; otkrio je novo zadovoljstvo u najvišoj vrsti neovisnosti koja se sastoji od toga da je čovjek kadar obavljati dužnosti za vlastitu udobnost, nalaziti sredstva i sposobnosti »kod kuće«, gdje će smjestiti sreću onkraj dosega promjenljivih okolnosti ili usluga unajmljenika, ili čak hirova sudbine. Promjena nije bila nagla, rijetke su velike promjene takve. Ali njegovo srce budno je pazilo na slabost; sjeme je bilo posijano; Archie Dean je osjećao da može poboljšati svoju narav s pomoću te iste naravi. Mnogo je puta klonuo; ali pri svakom brzopletom uzmicanju pomislio bi na ženu požutjela lica i ponovno se pridignuo.
U međuvremenu dogodile su se promjene u stanju njegove majke. Archie je pozvan doma da plače kraj samrtničke postelje maloga Davida. I to je pomoglo da se zbije preokret u cijelom njegovu biću; osjetio je kako na njemu leži odgovornost da olakša posljednje udovičine godine. »Napustit ću učiteljsko mjesto i doći da živim s tobom«, rekao je majci. »Imat ćemo isti dom, jer tako je najbolje.« I to je učinio.
I slabost srca toga dobrog mladića nikada više nije u potpunosti njime ovladala, nego je s protjecanjem vremena sve više iščezavala. Ovaj drugi put uspio se zaposliti. Uz pomoć čelične volje on je djelotvornošću i veselom ćudi nadomjestio klonulost i brzoplet jezik. Sučeljavao se nedaćama kako su dolazile, licem u lice, i nije izbjegavao sukobe. Uistinu, osjećao se divno kad bi svladao koju zapreku. Majci je priskrbio spokojan i udoban dom; i od trenutka Davidove smrti, njegov je jezik izgovarao samo ljubazne riječi, i njegove su usne neprestano nudile najradosniji smiješak, bez obzira na trenutne nevolje ili razočaranja.
Ah, to mrzovoljno raspoloženje, koje je Archie iskorijenio iz svoje naravi, u kolikom broju mladića, zbog duge navike i nemara, pušta korijen i širi gorčinu, pomućuje mir njihovih obitelji, i nosi ih kroz proljeće i rano ljeto života, a da ne udahnu nijedan miris i ne uberu nijedan cvijet!
(1848.)

Umjesto pogovora
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I DJELA WALTA WHITMANA
1819. Rodio se 31. svibnja u mjestu West Hills, općina Huntington (New York), kao drugo dijete (i drugi sin) Waltera Whitmana, graditelja kuća, i Louise Van Velsor, potomaka ranih doseljenika na Long Islandu.
1823. Walter Whitman stariji seli se s obitelji u Brooklyn gdje se nada uspjeti u procvatu graditeljstva.
1825. Markiz Lafayette posjećuje Brooklyn; Walt Whitman se rado sjećao kako ga je zagrlio. Walt Whitman pohodi državnu školu u Brooklynu (do otprilike 1830.).
1830.-35. Radi kao uredski poslužitelj. Uči tiskarski zanat u novinskim kućama Patriot i Star; ostaje ondje nakon odseljenja obitelji natrag na Long Island (1833.).
1836.-38. Predaje u školama na Long Islandu u mjestima East Norwich, Hempstead, Babylon, Long Swamp i Smithtown (gdje je aktivan u mjesnom debatnom društvu).
1838.-39. Osniva, izdaje i uređuje tjedne novine Long Islander u Huntingtonu; radi u novinama Democrat (Jamaica kod New Yorka); piše poeziju i književnu prozu.

1840.-41. Skuplja glasove za predsjedničkog kandidata Martina van Burena; ponovno predaje u školi; objavljuje poeziju u Democratu.
1841. Preseljava se u New York City (u svibnju) i radi kao slagar za New World; obraća se skupu Demokratske stranke u City Hall Parku (u srpnju); objavljuje »Smrt u učionici« (Death in the School-Room) u časopisu Democratic Review (u kolovozu) i druge priče.
1842.-45. Radi za razne novine u New York Cityju (Aurora, Evening Tattler i druge). Objavljuje »roman o apstinenciji« Franklin Evans (studeni 1842.), te više od petnaest priča i crtica.
1845.-48. Vraća se u Brooklyn i radi za Star i Daily Eagle; postaje ljubitelj opere.
1848. Odlazi u New Orleans (u veljači) s bratom Jeffom da izdaje Daily Crescent; odustaje (u svibnju) i vraća se u Brooklyn uz Mississippi te preko Velikih jezera i rijeke Hudson. Osniva (u rujnu) i izdaje novine Brooklyn Freeman.
1849.-54. Vodi istodobno tiskaru, knjižaru i graditeljsku tvrtku; piše kao slobodan novinar. Posjećuje West Hills s ocem (1850.). Iste godine objavljuje četiri tematske pjesme (1850.), jedna od njih (»Europa«) pojavit će se u Vlatima trave (Leaves of Grass). Piše pjesme i prozne fragmente nagovješćujući konačni stil Vlati trave.
1855. Izuzimlje autorska prava (u svibnju) na prvo izdanje (975 primjeraka) Vlati trave (dvanaest pjesama bez naslova i predgovor) koje sam objavljuje tijekom prvog tjedna u srpnju. Umire mu otac (11. srpnja). Ralph Waldo Emerson šalje mu pismo (21. srpnja) pozdravljajući Vlati trave.
1856. Objavljuje drugo izdanje Vlati trave s 33 pjesme, Emersonovo pismo i dugačko otvoreno pismo te Whitmanov odgovor. Henry David Thoreau i Bronson Alcott posjećuju ga u Brooklynu.
1857.-59. Uređuje Times u Brooklynu.
1860. Posjećuje restoran Pfaff’s na Broadwayu, sastajalište književnih boema New Yorka. Odlazi u Boston (u ožujku) da nadgleda treće izdanje Vlati trave. Susreće se s Emersonom koji ga potiče da »pročisti« pjesme u zbirci Adamova djeca (Children of Adam).
1861.-62. Kad je buknuo Građanski rat, zavjetuje se da će živjeti »čistim« životom. Piše kao slobodan novinar; posjećuje bolesnike i ranjenike u bolnici New York; ide na frontu u Virginiju (u prosincu 1862.) gdje doznaje da mu je ranjen brat George.

1863.-64. Dolazi u Washington da bude »ranarnik« u vojnim bolnicama, uzdržava se radeći honorarno kao pisar u uredu vojnog blagajnika; vraća se u Brooklyn (u lipnju 1863.) na produženo bolovanje.
1865. Opet odlazi u Washington gdje stupa u službu (u siječnju) kao pisar u Ministarstvu unutarnjih poslova; otpušta ga tajnik navodno zbog Vlati trave; prelazi u ured državnog odvjetnika. Piše (ljeti) »Kad su zadnji jorgovani cvali u dvorištu« (»When Lilacs Last in the Dooryard Bloom’d«) kao odgovor na Lincoln ovo ubojstvo. Piše (u listopadu) zbirku Udarci bubnja i nastavak (Drum-Taps and Sequel).
1867. Četvrto izdanje Vlati trave; u londonskim časopisima objavljene pohvale pjesniku Whitmanu.
1868. U Londonu objavljena knjiga Pjesme Walta Whitmana ; izabrao i priredio W. M. Rossetti.
1870. Objavljuje peto izdanje Vlati trave, zatim Demokratske vidike (Democratic Vistas) i Put u Indiju (Passage to India), sve troje datirano 1871.
1871. Dobiva laskavu pjesmu od Swinburnea i bratsko pismo od Tennysona.
1872. Piše oporuku.
1873. Dobiva moždani udar, ostaje paraliziran. Deprimiran je zbog smrti snahe Marthe, Jeffove žene (u veljači), te majke (u svibnju). Napušta Washington kao invalid i seli se k bratu Georgeu u Camden, New Jersey (u lipnju).
1874.-79. Objavljuje pjesme; drži predavanja na sveučilištima; putuje na zapad sve do Colorada; obolijeva i ostaje u St. Louisu s bratom Jefom.
1880. Putuje u Kanadu, posjećuje štovatelja i budućeg biografa R. M. Buckea.
1881. Posljednji put posjećuje obiteljska rodna mjesta i groblja na Long Islandu; ide u Boston da nadgleda novo izdanje Vlati trave (293 pjesme); posjećuje Emersona u Concordu.
1882. Oscar Wilde posjećuje Whitmana u Camdenu (u siječnju). Nakladnik Osgood povlači izdanje Vlati trave (u travnju) nakon upozorenja bostonskog državnog odvjetnika da neke pjesme padaju pod udar »Javnih odredaba o opscenoj književnosti«.

1883. Izlazi Buckeova knjiga Walt Whitman, studija pod strogim Whitmanovim nadzorom.
1884. Kupuje kuću u Camdenu (328 Mickle Street) za 1.750 dolara i seli se u nju u ožujku.
1885. Prijatelji i štovatelji daruju mu konja i dvokolicu za izlete.
1886. Dobiva 800 dolara za kupnju ljetnikovca; pozira za portret slikaru Thomasu Eakinsu.
1888. Doživljava još jedan moždani udar za kojim slijedi teška bolest; piše novu oporuku.
1889. Izlazi iz kuće u kolicima pošto je gotovo godinu dana bio zatvoren u kući. Izvješće o proslavi njegova sedamdesetog rođendana objavljeno pod naslovom »Čestitka Camdena Waltu Whitmanu«.
1890. Drži posljednje predavanje »Smrt Abrahama Lincolna« u Philadelphiji (u travnju). Piše pismo J. A. Symondsu (u kolovozu) odbacujući homoseksualnu interpretaciju zbirke Calamus, tvrdeći: »Iako sam uvijek bio neoženjen, imao sam šestero djece.« Potpisuje ugovor o izgradnji granitne »pogrebne kuće« za svotu od 4.000 dolara (u listopadu).
1891. Izlazi »Zbogom, moja mašto« (»Good-Bye my Fancy«) i »samrtno« izdanje Vlati trave. Priprema Sabrana prozna djela (Complete Prose Works), objavljena 1892.
1892. Umire 26. ožujka u Ulici Mickle; pokopan 30. ožujka na groblju Harleigh u Camdenu.