Priče iz 1001 noći

301. noć
Kada nastupi tri stotine prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed kazao halifi:
- Saslušaj moju priču, zapovjedniče pravovjernih, jer tako je neobična i čudesna dabi mogla biti pouka onima kojima je do pouke kada bi bila ispisana iglama u uglovima očiju.
- Kazuj, Abu Muhammede! - reče halifa, a Abu Muhammed poče kazivati:
- Zapovjedniče pravovjernih, neka Allah učini trajnom tvoju slavu i moć. Ljudi pričaju da sam poznat po imenu Lijenčina, te da mi otac nije ništa ostavio. To je istina, jer je moj otac bio, kao što si rekao, služitelj koji je u hamamu puštao krv mušterijama, a ja sam u mladosti bio najlijenije stvorenje na zemlji. Bio sam toliko lijen da sam za vrelih dana, kada bi me sunce obasjalo, bio lijen da ustanem i pređem sa sunca u hlad. Tako sam dočekao petnaestu godinu, a onda se moj otac preseli milosti uzvišenoga Allaha ne ostavivši mi baš ništa. Moja majka je dvorila ljude, tako me prehranjivala i pojila dok sam se ja izležavao. Jednog dana, majka mi dođe s pet srebrenih dirhema i reče:
- Sine, čula sam da je šejh Abu-l-Muzaffer odlučio da otputuje u Kinu.
Taj šejh je volio siromahe, a spadao je u imućne ljude, te mi majka reče:
- Sine, uzmi ovih pet dirhema, pođimo k njemu i zamolimo ga da ti za njih kupi nešto u Kini. Možda će ti uzvišeni Allah dati da nešto zaradiš.
Bio sam lijen da pođem s njom, te se ona zakle Allahom da, ako ne pođem, neće me više hraniti ni pojiti, niti će me obilaziti, nego će pustiti da umrem od gladi i žeđi. Kada sam to čuo, zapovjedniče pravovjernih, shvatio sam da će to i učiniti, budući da je znala koliko sam lijen.
- Podigni me da sjednem - rekoh i ona me podiže dok sam ja plakao. - Donesi mipapuče - rekoh a kada mi donese papuče, zahtijevao sam dalje:
- Stavi mi ih na noge.
Pošto mi stavi papuče, nastavih:
- Podigni me sa zemlje! - i kada to majka učini, zatražih:
- Pridržavaj me da idem.
Majka me pridržavala a ja sam išao saplićući se o vlastite skute dok ne stigosmo do obale mora. Pošto pozdravismo šejha, ja mu se obratih:
- Amidža, jesi li ti Abu-l-Muzaffer?
- Ja sam taj - odgovori on.
- Uzmi ove drahme - rekoh mu - i kupi mi nešto za njih u Kini, možda će Allah dati daštogod zaradim.
- Poznajete li ovog mladića? - upita Abu-l-Muzaffer svoje ljude.
- Znamo ga - odgovoriše oni. - Poznat je po imenu Abu Muhammed Lijenčina. Nismonikad do sada vidjeli da je izašao iz kuće.
- Sinko - na to će Abu-l-Muzaffer - daj mi novac uz pomoć uzvišenog Allaha. U imeAllaha! - reče uzimajući novac od mene.
Ja se s majkom vratih kući, a Abu-l-Muzaffer ode na put sa svojim trgovcima. Kad doputovaše do Kine, šejh poče trgovati, pa se uputi natrag sa svojim pratiocima, pošto su obavili poslove. Plovili su tri dana, a onda Abu-l-Muzaffer reče trgovcima: - Zaustavite lađu!
- Šta ti treba? - pitali su trgovci.
- Zaboravio sam na novac Abu Muhammeda Lijenčine. Vratimo se da mu kupim neštoza taj novac ne bi li imao kakve koristi.
- Allahom te zaklinjemo da nas ne vraćaš jer smo prevalili dosta puta pretrpjevšiveliki strah i podnoseći velike teškoće.
- Moramo se vratiti! - bio je uporan Abu-l-Muzaffer.
- Uzmi od svakog od nas višestruko veću svotu nego što on može zaraditi na pet dirhema, ali nas nemoj vraćati.
Abu-l-Muzaffer ih posluša, te mu sakupiše veliku sumu i nastaviše putovati dok ne ugledaše jedan otok na kome je bilo mnoštvo ljudi. Pristadoše uz taj otok i trgovci se iskrcaše da kupuju robu: metale, dijamante, bisere i drugo. Abu-l-Muzaffer ugleda jednog Čovjeka kako sjedi, a ispred njega je bilo mnoštvo majmuna, među kojima i majmun s počupanom dlakom. Kad god gospodar ne bi obraćao pažnju, ostali majmuni su napadali onog očerupanog, tukli ga i bacali prema gospodaru koji je ustajao i tukao ih, vezivao i mučio zbog toga. Svi su se majmuni ljutili na onoga jednog i tukli su ga.
Pošto šejh Abu-l-Muzaffer vidje majmuna, bi mu ga žao i rastuži se, pa reče vlasniku:
- Hoćeš li mi prodati ovog majmuna?
- Kupi ga! - odgovori vlasnik, a Abu-l-Muzaffer će na to:
- Imam uza se pet drahmi jednog sirotana. Hoćeš li mi ga prodati za tih pet drahmi?- Hoću, Bog te blagoslovio za to - pristade vlasnik, te Abu-l-Muzaffer uze životinju i dade novac. Svezaše majmuna na lađi, podigoše jedra i zaploviše do drugog otoka uz koji pristadoše. Tada se na njihovu lađu ukrcaše ronioci koji su iz mora vadili dragocijenosti, biserje, dragulje i slično. Trgovci su im plaćali da zarone, te oni počeše roniti. Majmun vidje kako to oni rade, pa se oslobodi sveza, skoči s lađe i zaroni s njima. Abu-l-Muzaffer uzviknu:
- Nema sile ni moći do Allahove moći! Izgubismo majmuna, na žalost sirotom mladiću kome smo ga kupili!
Svi su izgubili nadu da će vidjeti majmuna, a kada se pojavi grupa ronilaca, s njima se pojavi i majmun koji je u rukama držao drago kamenje i onda ga dobaci Abu-lMuzafferu koji se zabezeknu i reče:
- Ovaj majmun je neka velika zagonetka!
Ponovo razviše jedra i otisnuše se na put, te stigoše do jednog otoka koji se zvao Otok Zunuđa, a Zunuđi su ljudoždersko crnačko pleme.
Kada crnci ugledaše trgovce, ukrcaše se u čamac, pa doploviše do njih, pohvataše sve koji su bili na lađi, povezaše ih i odvedoše caru. Car naredi da pokolju grupu trgovaca, te ih zaklaše i pojedoše njihovo meso, a ostali trgovci provedoše noć u zatvoru u golemoj nevolji. Kad pade noć, majmun priđe Abu-l-Muzafferu odriješi mu
sveze, a čim trgovci vidješe da se Abu-l-Muzaffer oslobodio, rekoše:
- Možda će Allah dati da nas oslobodiš svojim rukama, Abu-l-Muzaffere! - Neka znate da me je Allahovom voljom oslobodio niko drugi do ovaj majmun...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

302. noć
Kada nastupi tri stotine druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu-l-Muzaffer rekao:
- Voljom uzvišenog Allaha nije me spasio niko drugi nego ovaj majmun i zato ću mu dati hiljadu dinara.
- Svaki od nas - na to će trgovci - također će mu dati po hiljadu dinara ako nasoslobodi. Majmun im priđe, pa poče oslobađati sveze jednog po jednog dok ih ne oslobodi sve. Onda se trgovci ukrcaše na lađu koja je bila u ispravnom stanju i s koje nije ništa nestalo. Razviše jedra i zaploviše, a Abu-l-Muzaffer se obrati saputnicima:
- Trgovci, ispunite obećanje koje ste dali u vezi s majmunom!
- Sa zadovoljstvom! - odgovoriše trgovci i svaki od njih plati po hiljadu dinara. Abul-Muzaffer također izvadi hiljadu dinara, te se majmunu sabra gomila novaca.
Zatim su plovili dok ne stigoše u Basru gdje ih dočekaše prijatelji dok su se iskrcavali s lađe. Onda Abu-l-Muzaffer upita:
- Gdje je Abu Muhammed Lijenčina?
Vijest o tome stiže do moje majke, kazivao je Abu Muhammed, i dok sam ja spavao, priđe mi majka i reče:
- Sine moj, vratio se šejh Abu-l-Muzaffer! Već je stigao u grad! Ustaj i pođi k njemu,pozdravi ga i pitaj šta ti je donio. Možda mu je sami Allah nešto darovao za tebe. - Pomozi mi da ustanem i pridržavaj me dok dođem do morske obale - rekoh majci. Zatim sam išao spotičući se o vlastite skute, te stigoh do šejha Abu-l-Muzaffera koji uskliknu kada me vidje:
- Dobro došao onaj čiji su dirhemi bili uzrok mome izbavljenju i izbavljenju ovih trgovaca, i to voljom uzvišenog Allaha! Uzmi ovog majmuna, jer sam ga kupio za te i vodi ga kući, a i ja ću doći.
Uzeh majmuna i pođoh razmišljajući: “Allaha mi, ovo je zaista prava roba!” Uđoh u kuću i rekoh majci:
- Kad god legnem, ti mi naređuješ da ustanem i trgujem! Pogledaj i sama ovu robu! Zatim sjedoh i dok sam se odmarao, pojaviše se Abu-l-Muzafferovi robovi koji mi priđoše i upitaše:
- Jesi li ti Abu Muhammed Lijenčina?
- Jesam - odgovorih i tada se iza njih pojavi Abu-l-Muzaffer.
Ustadoh i poljubih mu ruku, a on reče:
- Pođi sa mnom mojoj kući.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih i pođoh. Kad uđe u kuću, Abu-l-Muzaffer naredi robovima da donesu novac, te ga oni donesoše i tada mi trgovac reče:
- Sinko, Allah ti je darovao ovaj novac kao zaradu od onih pet drahmi.
Robovi ponesoše novac u Abu-l-Muzafferovim sanducima koje staviše na glave, a on mi dade ključeve od sanduka govoreći:
- Pođi ispred robova svojoj kući, jer sav ovaj novac je tvoj. Stigoh majci koja seobradova:
- Sine, Allah ti je dao ovaj silni novac. Zato se okani ljenčarenja, pa pođi na pijacu itrguj!
Tako ostavih ljenčarenje i otvorih dućan na trgu. Sa mnom je na sećiji sjedio majmun. Kada sam jeo, jeo je i on, a kada sam pio, pio je i on sa mnom. Svakog dana je rano ujutro odlazio negdje i nije ga bilo do podne, a onda je donosio kesu u kojoj je bilo hiljadu dinara. Stavljao ju je kraj mene i sjedao.
Trajalo je to izvjesno vrijeme dok se kod mene ne sabra veliko bogatstvo, te ja kupih, zapovjedniče pravovjernih, imanja i njive, zasadih vrtove, kupih bijele i crne robove i robinje. Jednog dana dok sam sjedio s majmunom koji je bio kraj mene na sećiji, on se odjednom poče okretati lijevo i desno, te pomislih: “Šta li je ovome majmunu?!” U tom času Allah dade majmunu moć govora i on mi reče:
- Abu Muhammede!
Kada sam čuo te riječi, silno se uplaših, a on nastavi:
- Nemoj se plašiti! Kazat ću ti sve o sebi. Ja sam džin i došao sam tebi zato što si biosiromašan. Danas više i ne znaš koliko novaca imaš. Sada si ti meni zbog nečeg potreban, a i to će biti dobro za tebe.
- O čemu se radi? - upitah.
- Hoću da te oženim jednom mjesecolikom djevojkom.
- Kako to?
- Sutra obuci gizdavo odijelo, uzjaši mazgu osedlanu zlatnim sedlom, pa pođi na trg gdje se trguje hranom i pitaj gdje je dućan starješine. Sjedi kod njega i reci starješini: “Došao sam da zaprosim tvoju kćer.” Ako ti kaže: “Nemaš ti novaca, niti si koljenović”, daj mu hiljadu dinara. Ako kaže da mu daš još, daj mu i tako ga omađijaj novcem.
- Sa zadovoljstvom. Sutra ću, ako Bog da, učiniti tako.
I kada osvanu jutro, pripovijedao je Abu Muhammed, ja obukoh najgizdavije što sam imao u dućanu, te odoh onome starješini. Pozdravih ga i sjedoh kraj njega...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

303. noć
Kada nastupi tri stotine treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed Lijenčina kazivao:
- Ja odoh onome starješini, pozdravih ga i sjedoh kraj njega, a sa mnom je bilo deset crnih i bijelih robova.
- Možda ti je nešto potrebno od mene čime ti mogu udovoljiti? - upita starješina.
- Da, nešto mi treba od tebe - odgovorih.
- A šta to?
- Došao sam da zaprosim tvoju kćer.
- Ali ti nemaš novaca, niti si koljenović - reče starješina.
Ja izvadih kesu sa hiljadu dinara suhoga zlata i rekoh mu:
- Ovo je moj rod i porijeklo. Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekaoje: “Divan li je ugled stečen bogatstvom!” A kako je lijepo neko rekao:

Ko ima dva dirhema navikle su njegove usne
Da o svemu govore i čim on nešto izrekne

Prilaze mu i slušaju ga prijatelji
I vidim ga kako je ponosan usred ljudi.

Novaca kojima se ponosi da mu nije Međ' nama bio bi stvorenje najjadnije.

I neistinu kada izgovori bogati,
Vele: “Istina je, tako valja govoriti!”

A siromah i kad počne istinu govoriti
Vele: ”Lažeš, tebi nije vjerovati!”

Imućni se ljudi posvuda u svijetu Mogu odjenuti u sjaj i ljepotu.

Novci su jezik za svakog ko hoće govoriti I oružje za onoga ko se hoće boriti.

Kada starješina ču te riječi i shvati sročene stihove, on obori pogled jedno vrijeme, a onda podiže glavu i reče mi:
- Ako već moram, onda hoću da mi daš još tri hiljade dinara.
- Sa zadovoljstvom - rekoh, pa poslah jednog roba kući i on mi donese novac koji jestarješina tražio. Kad vidje da mu je rob donio novac, starješina izađe iz dućana, pa reče svojim momcima:
- Zatvorite radnju.
Zatim prijatelje s trga pozva svojoj kući, a onda napisasmo bračni ugovor s njegovom kćerkom, te mi starješina reče:
- Odvest ću te kćeri za deset dana.
Nakon toga pođoh kući sav sretan, a kada ostadoh nasamo s majmunom, ispričah mu šta je bilo i majmun reče:
- Divno si postupio!
Pošto se primače kraj roku koji je starješina odredio, majmun mi reče:
- Nešto mi je potrebno. Ako mi to učiniš, dobit ćeš od mene što god poželiš.
- Šta ti je potrebno? - upitah ga.
- Na vrhu odaje kćerke starješinove u koju ćeš ući prve bračne noći nalazi se jednaostava na čijim vratima je bakarna halka, a pod halkom su ključevi. Uzmi ključeve i otvori vrata, pa ćeš naći jedan željezni sanduk na čijim uglovima se nalaze četiri zastave sa hamajlijama, a među njima je jedan lavor pun novca. Kraj lavora je jedanaest zmija, a u samom lavoru je pijetao čija je krijesta razdvojena. Kraj sanduka se nalazi nož. Uzmi taj nož i zakolji pijetla, pokidaj zastave i prevrni sanduk. Onda pođi nevjesti i uzmi joj nevinost. Eto, to treba da mi uradiš.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih i pođoh starješinovoj kući. Uđoh u onu odaju i ugledah ostavu koju je opisao majmun. Kada ostadoh sam s nevjestom, bijah zadivljen njenom ljepotom i ljupkošću, njenim strukom i skladnošću, tako da se njena ljepota ne da jezikom opisati. Onda sam se silno radovao njenoj ljepoti. Čim nastupi ponoć i nevjesta zaspa, ja ustadoh, uzeh ključeve i otvorih ostavu. Onda uzeh onaj nož, te zaklah pijetla, pokidah zastave i prevrnuh sanduk. Djevojka se probudi, vidje da je ostava otvorena i pijetao zaklan, te uskliknu:
- Nema moći ni sile do Allahove moći! Džin me je uzeo!
Tek što je izgovorila te riječi, oko kuće poče kružiti džin i zgrabi moju nevjestu. Pri tome se podiže velika buka, pa se pojavi starješina koji priđe udarajući se po licu i vičući:
- Šta uradi, Abu Muhammede?! Zar nas tako nagrađuješ?! Ja sam ove zapise postaviou ostavi strahujući za kćer od onog prokletnika. Namjeravao je uzeti ovu djevojku još prije šest godina i nije to uspio učiniti. Za tebe više nema mjesta kod nas i zato idi
svojim putem.
Ja odoh iz starješinove kuće i dođoh svojoj kući, pa potražih majmuna, ali ga ne nađoh - ni traga mu nije bilo. Shvatio sam da je on bio onaj džin koji mi je oteo ženu nadmudrivši me na taj način što sam onako postupio sa zapisima i pijetlom koji su ga spriječavali da uzme djevojku. Kajao sam se cijepajući odjeću na sebi i udarajući se po licu. Zemlja mi je bila tijesna, te se istog časa zaputih u stepu ne zaustavljajući se dok ne pade večer. Tada nisam znao kamo ću dalje.
Dok sam bio tako duboko zamišljen, približiše mi se dvije zmije, jedna smeđa a druga bijela. Tukle su se, te ja uzeh kamen sa zemlje, udarih smeđu zmiju i ubih je jer je ona napadala bijelu zmiju. Bijele zmije ne bi jedno vrijeme, a onda se vrati sa deset bijelih zmija koje dohmiliše do one mrtve i iskidaše je na komade, tako da joj ostade samo glava. Nakon toga odoše.
Ja prilegoh jer sam bio umoran i dok sam ležao razmišljajući o svome problemu, začuh kako neko kliče. Nisam vidio nikoga, ali sam čuo kako recitira stihove:

Pusti sudbu neka juri zauzdana
A tvoja misao uvijek neka je slobodna.

Dok jednom uspiješ okom trepnuti
Allah će ti jedno stanje drugim zamijeniti.

Kada sam to čuo, zapovjedniče pravovjernih, obuzeše me strašne misli da strašnije ne mogu biti, a onda iza sebe začuh glas koji je recitirao:

Muslimane koji ćeš Kur'an učiti, Raduj se jer ćeš pošteđen biti!

Ne boj se šejtana koji te mami
Jer mi smo narod - pravi muslimani!

- Tako ti onoga koga obožavaš, reci mi ko si! - povikah. Glas se preobrazi u lik čovjeka koji mi reče:
- Ne boj se! Čuli smo za tvoje dobro djelo. Mi smo pravovjerni džini. Ako ti neštotreba, reci nam da ti želju ispunimo.
- Imam jednu veliku potrebu - odgovorih - jer me je pogodila teška nesreća. Nikog nije pogodila takva nesreća.
- Jesi li ti Abu Muhammed Lijenčina? - upita me čovjek.
- Jesam - odgovorih, a on nastavi:
- Abu Muhammede, ja sam brat bijele zmije čijeg si neprijatelja ubio. Nas smo četiribrata od istog oca i majke i svi smo zahvalni na tvojoj dobroti. Znaj da je onaj u obličju majmuna što te je prevario marid. Da se nije poslužio lukavstvom, ne bi nikada mogao uzeti djevojku. Dugo se već želi domoći djevojke, ali su ga sprječavale one hamajlije. Ne bi mogao doći do nje da su hamajlije ostale. Ali nemoj se zbog toga žalostiti, jer mi ćemo te dovesti do djevojke i ubit ćemo marida. Tvoje dobro djelo ne može kod nas propasti.
Potom džin strašno kriknu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

304. noć
Kada nastupi tri stotine četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ifrit rekao:
- Tvoje dobro djelo ne može kod nas propasti.
Zatim strašno kriknu, te se pojavi grupa džina koji mu priđoše i on ih upita za majmuna. Jedan od njih reče:
- Ja znam gdje je njegovo prebivalište.
- Gdje boravi? - upita prvi džin.
- U Bakarnome Gradu koji sunce ne obasjava.
- Abu Muhammede - reče džin - uzmi jednog našeg roba koji će te na leđima ponijeti inaučiti te kako ćeš uzeti djevojku. Znaj da je taj rob marid. Kada te ponese, ne izgovaraj Allahovo ime dok te nosi, inače će pobjeći od tebe, pa ćeš pasti i poginuti.
- Slušam i pokoravam se - rekoh, te uzeh jednog njihovog roba koji mi se sage i reče:
- Uzjaši!
Ja ga uzjahah i marid me ponese uvis, noseći me dok ne napusti ovaj svijet. Vidio sam zvijezde slične nepomičnim planinama, slušao sam kako meleci slave Allaha na nebu, a za sve to vrijeme marid je razgovarao sa mnom zabavljajući me i odvraćajući od spomena Allahovog imena.
Dok smo tako letjeli, odjednom se pojavi neki čovjek u zelenoj odjeći, s dugim uvojcima i ozarena lica. U ruci je imao neku žicu iz koje su sijevale varnice. I kad mi taj čovjek priđe, reče:
- Abu Muhammede, reci: “Nema Boga osim Allaha i Muhammed je Božiji poslanik.”Ako to ne kažeš, udarit ću te ovom žicom!
Meni bijaše teško što šutim i ne spominjem Allahovo ime, te rekoh:
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Božiji poslanik.
U tom času čovjek udari marida onom žicom, te se marid pretvori u pepeo, a ja padoh s njegovih leđa, i tonući prema zemlji, sručih se u uzburkano more čiji su se valovi sudarali. Tada se na moru pojavi lađa na kojoj je bilo pet mornara. Kada me ugledaše, mornari priđoše i ponesoše me na lađu. Govorili su mi jezikom koji nisam razumio, te sam im išaretio da ne razumijem njihov jezik. Plovili su cijeli dan, a onda baciše mrežu, uhvatiše kita, ispekoše ga i nahraniše me. Zatim su plovili dok ne stigoše do svoga grada, te me odvedoše caru i izvedoše me pred njega. Duboko se poklonili pred carem koji me nagradi. Taj car je znao arapski jezik, pa mi reče:
- Postavljam te za svoga pomoćnika.
- Kako se zove ovaj grad? - upitah cara.
- Zove se Hinad, i to je jedna od kineskih oblasti.
Potom me car predade veziru naredivši mu da me provoda po gradu. Stanovnici toga grada prvobitno su bili nevjernici, pa ih je uzvišeni Allah pretvorio u kamenje.
Šetajući tim gradom, nisam nigdje vidio više drveća i plodova.
Tu sam ostao mjesec dana, a onda odoh do jedne rijeke i sjedoh na obalu. Dok sam tako sjedio, priđe mi nekakav konjanik i reče:
- Jesi li ti Abu Muhammed Lijenčina?
- Jesam - odgovorih, a konjanik će na to:
- Ne boj se! Vijest o tvome dobrom djelu stigla je do nas.
- Ko si ti? - upitah.
- Ja sam brat one zmije. Blizu si mjesta gdje se nalazi tvoja žena do koje želiš doći.
Zatim konjanik svuče odijelo, obuče ga meni i reče:
- Ne boj se! Onaj rob koji je stradao pod tobom bio je jedan od naših robova.
Potom me konjanik posadi iza sebe, pa me odvede u divljinu i reče:
- Sjaši i pođi između ove dvije planine dok ne ugledaš Bakarni grad. Ostani podaljeod njega i nemoj ulaziti dok se ja ne vratim i dok ti ne kažem šta da radiš.
- Slušam i pokoravam se - rekoh pa sjahah iza njega i nastavih pješice dok ne stigoh do toga grada. Ugledah njegove zidine i počeh obilaziti okolo ne bih li našao kakvu kapiju, ali je ne nađoh.
Dok sam obilazio oko grada, pojavi se brat one zmije koji mi priđe i dade mi sablju s napisima, kako me niko ne bi mogao vidjeti. Zatim on ode svojim putem i nije se više pojavljivao, ali se uskoro podiže buka i ja ugledah mnoštvo ljudi koji su imali oči na grudima. Kada oni mene vidješe, rekoše:
- Ko si ti i ko te je bacio na ovo mjesto?
Ja ih obavijestih šta mi se dogodilo, a oni rekoše:
- Djevojka o kojoj govoriš nalazi se u ovom gradu s maridom i ne znamo šta je uradios njom. Mi smo braća one zmije. Pođi onome izvoru i vidi kuda voda teče. Idi niz
vodu i ona će te dovesti do grada.
Postupih tako i prateći vodu, uđoh u jednu jamu pod zemljom, a kad izađoh iz jame, obreh se usred grada. Nađoh djevojku kako sjedi na zlatnom ležaju, iza svilene zavjese, a u blizini zavjese nalazio se vrt sa zlatnim drvećem, plodovima od skupocjenih dijamanata, safira, topaza, biserja i merdžana.
Kada me žena vidje, prepozna me i dočeka selamom, pa reče:
- Gospodine moj, ko te je doveo ovamo?
Ispričah joj šta se dogodilo, a ona će na to:
- Zbog velike ljubavi prema meni, onaj prokletnik mi je rekao šta mu šteti, a šta mu koristi. Treba da znaš da u ovome gradu ima jedna hamajlija pomoću koje može, ako hoće, pobiti sve u gradu. Što god naredi ifritima, oni mu se pokoravaju. Hamajlija se nalazi na jednom stupu.
- A gdje je stup?
- Na tome i tome mjestu.
- Kako izgleda ta hamajlija?
- To je slika orla i na njoj je neki natpis koji ne razumijem. Stavi tu hamajliju ispred sebe, uzmi raspaljene mangale i baci u njih malo mošusa, pa će se podići dim koji privlači ifrite. Kad to uradiš, oni će svi doći preda te, neće biti odsutan ni jedan, i svi će se pokoravati tvojim naređenjima. Bilo šta da im narediš, izvršit će. Zato ustani i uradi to s blagoslovom uzvišenog Allaha.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih pa ustadoh i pođoh onome stupu. Učinih sve kako mije kazala žena, te dođoše ifriti i okupiše se ispred mene govoreći:
- Evo nas pred tobom, gospodine. Sve što narediš uradit ćemo. - Svežite marida kojije odveo ovu ženu iz njene kuće - rekoh.
- Slušamo i pokoravamo se - na to će džini, pa odoše onome maridu, svezaše gačvrsto, te se vratiše i rekoše:
- Uradili smo što si nam zapovijedio.
Onda im naredih da se vrate tamo odakle su došli, a ja odoh ženi i ispričah joj šta se dogodilo. Upitah je:
- Hoćeš li poći sa mnom, ženo?
- Hoću - odgovori ona, te pođoh s njom u jamu kroz koju sam ušao i putovali smo dok ne stigosmo do onog naroda koji me je uputio k njoj...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

305. noć
Kada nastupi tri stotine peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Abu Muhammed kazivao:
- Putovali smo dok ne stigosmo do onog naroda koji me je uputio k njoj i onda im rekoh:
- Uputite me kako ću stići do svoje domovine.
Dadoše mi upute pošavši sa mnom do morske obale. Zatim me ukrcaše na lađu i čim puhnu povoljan vjetar, zaplovismo tom lađom do grada Basre. Kad žena uđe u očevu kuću, njena porodica se veoma obradova. Nakon toga, ja okadih onog orla mošusom i sjatiše se ifriti sa svih strana, te mi rekoše:
- Evo nas, pred tobom smo! Šta želiš da uradimo?
Zapovjedih im da iz Bakarnog grada prenesu sve blago, plemenite metale i dragulje u moju kuću u Basri. Ifriti izvršiše naređenje, te im rekoh da dovedu onog majmuna i oni ga dovedoše ponižena i ojađena.
- Prokletniče - rekoh mu - zašto si me prevario?
Naredih ifritima da ga stave u bakarni ibrik. Oni ga i staviše u uzak bakarni ibrik i začepiše ga olovom. Ja i moja žena smo nakon toga živjeli sretni i zadovoljni. Sada imamo, zapovjedniče pravovjernih toliko blaga, čudesnih dijamanata i dragocijenosti da se ni prebrajati ne može, niti se to da iskazati. Koliko god zatražiš blaga i dragocijenosti, naredit ću džinima da ti odmah donesu, i sve to zahvaljujući dobroti uzvišenog Allaha.
Zapovjednik pravovjernih nije se mogao načuditi, a onda Abu Muhammeda dariva carskim darovima, uzvraćajući mu za njegove poklone onako kako mu i priliči.
PRIČA O PLEMENITOSTI AL-BARMAKIDA
Priča se da je Harun ar-Rešid pozvao jednog svog tjelohranitelja po imenu Salih. Bilo je to u doba prije promjene halifinog odnosa prema al-Barmakidima. Kada tjelohranitelj stiže, halifa mu reče:
- Salih, pođi Mensuru i reci mu da se kod njega nalazi hiljadu hiljada dirhema našeg novca. Najbolje će biti da nam odmah donese novac. Naređujem ti, Salih, ako ti ne da novac od sada do zalaska sunca, da mu odrubiš glavu i doneseš mi je.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Salih, te ode Mensuru i kaza mu šta mu je rekaozapovjednik pravovjernih.
- Propao sam, Allaha mi - na to će Mensur. - Ako sve svoje stvari i imovinu prodam po najvišoj cijeni, ne mogu dobiti stotinu hiljada dirhema. Gdje ću, Salih, naći još devet stotina hiljada dirhema?
- Brzo smisli nešto da se izvučeš, inače ćeš stradati - odgovori Salih. - Ja ti ni zatrenutak ne mogu produžiti rok koji je odredio halifa, niti te mogu osloboditi onoga što mi je naredio zapovjednik pravovjernih. Smisli, dakle, nešto čime ćeš se spasiti prije isteka vremena.
- Molim te, Salih - reče Mensur - budi dobar i povedi me u moju kuću da se pozdravim s djecom i familijom, te da rodbini dam oporuku.
Pođoh s Mensurom njegovoj kući, pričao je Salih, te se on poče opraštati s porodicom. U kući se diže galama, kuknjava i zapomaganje, te zazivanje uzvišenog Allaha da pomogne. Tada Salih reče:
- Pade mi na pamet da ti Allah može pomoći preko al-Barmakida. Pođimo kući Jahjeibn Halida.
Kad stigosmo Jahjinoj kući, Mensur mu ispriča u kakvoj se situaciji našao. Halid se sneveseli zbog toga, obori pogled neko vrijeme, a onda podiže glavu, pozva blagajnika i reče mu:
- Koliko dirhema imamo u blagajni?
- Oko pet hiljada dirhema.
Jahja naredi da ih donese, a onda posla glasnika svome sinu al-Fadlu s pismom ove sadržine: “Nude se na prodaju divna imanja koja nikada neće opustjeti. Pošalji nam štogod novaca.”
Al-Fadl posla stotinu hiljada dirhema, a zatim Jahja uputi drugog čovjeka sinu Džaferu s pismom slijedeće sadržine: “Pojavio se jedan veoma značajan posao i potrebno nam je novaca.” Džafer odmah posla stotinu hiljada dirhema.
Tako je Jahja slao pisma članovima familije al-Barmakida dok Mensur ne sakupi silan novac. U stvari, Salih i Mensur nisu znali za to. Onda Mensur reče Jahji:
- Gospodine moj, ja sam se uhvatio za tvoje skute i znam da taj novac mogu dobitisamo od tebe, jer si kao i obično velikodušan. Daj mi i za ostatak duga, a mene uzmi za svoga oslobođenog roba.
Jahja obori glavu i zaplaka govoreći:
- Momče, zapovjednik pravovjernih je nekada poklonio jednoj našoj djevojci Denaniri dijamant velike vrijednosti. Otiđi i reci joj da nam pošalje taj dijamant.
Momak ode djevojci i donese dijamant, te Jahja reče:
- Salih, ovaj dijamant sam kupio za zapovjednika pravovjernih od trgovaca za dvijestotine hiljada dinara, a halifa ga je poklonio našoj djevojci Denaniri koja svira na lutnju. Kada halifa vidi da je dijamant kod tebe i kada ga prepozna, ukazat će ti velike počasti i neće dopustiti da se tvoja krv prolije radi nas, zbog poštovanja prema nama. Sada je sakupljen sav novac za tebe, Mensure.
Ja ponesoh novac i dijamant Harunu ar-Rešidu, kazivao je Salih. Pratio me je Mensur i još dok smo bili na putu, čujem ga kako izgovara stihove:

Ne žurim da im pođem zbog ljubavi, Već se plašim da će me strijele pogoditi.

Čudio sam se njegovoj ružnoj naravi, njegovoj odurnosti i pokvarenosti, njegovom niskom rodu i porijeklu, te mu uzvratih:
- Na zemljinoj kugli nema boljih od al-Barmakida, a niko nije podliji i zlobniji od tebe. Oni su te spasili od smrti i sačuvali te propasti, a ti im nisi zahvalan, ne hvališ ih i uopće ne postupaš kao slobodan čovjek, već na njihovo dobročinstvo odgovaraš takvim riječima!
Potom odoh ar-Rešidu i sve mu ispričah. Kazah mu sve što se dogodilo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

306. noć
Kada nastupi tri stotine šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Salih kazivao:
- Sve ispričah zapovjedniku pravovjernih i kazah mu što se dogodilo. Ar-Rešid sezačudi Jahjinoj plemenitosti, njegovoj darežljivosti i čovječnosti, odnosno Mensurovoj niskosti i podlosti, te naredi da se dijamant vrati Jahji ibn Halidu i reče:
- Meni ne priliči da uzmem natrag bilo šta od onog što sam poklonio.
Salih se vrati Jahji, ispriča mu sve o Mensuru naglasivši njegov ružan postupak, a Jahja mu odgovori:
- Kada je čovjek u oskudici i nevolji, kada je zabrinut, ne treba mu zamjeriti što god
da učini, jer mu to ne dolazi sa srca.
Tražio je opravdanje za Mensura, pa Salih zaplaka:
- U cijeloj vaseljeni koja plovi nema čovjeka kao što si ti! Kako uopće može čovjek poput tebe, nažalost, biti ukopan u zemlju, kad si tako plemenit i velikodušan!? I on izgovori stihove:

Požuri s dobročinstvom koje si naumio učiniti Jer ne može se u svako doba plemenit biti!

Koliko je prepreka da duša plemenita bude Dok može, a onda je smrt presretne!


VELIKODUŠNOST JAHJE AL-BARMAKIDA PREMA JEDNOM KRIVOTVORCU
Priča se da su Jahja ibn Halid i Abdullah ibn Malik al-Huzai bili u potajnom neprijateljstvu. Neprijateljstvo nisu ispoljavali, a uzrok mu je bio to što je zapovjednik pravovjernih Harun ar-Rešid veoma volio Abdullaha ibn Malika, tako da su Halid i njegovi sinovi govorili da je Abdullah opčinio zapovjednika pravovjernih. Proteklo je mnogo vremena s mržnjom u njihovim srcima. Jednom halifa dade upravu nad Ermenijom Abdullahu ibn Maliku al-Huzaiji i posla ga u tu pokrajinu. I tek što se smjestio u prijestonici, dođe mu jedan čovjek iz Iraka, koji je bio plemenit, obrazovan, oštrouman i bistar, ali mu je izmaklo ono što je držao u rukama: izgubio je novac i našao se u teškoj situaciji.
Taj čovjek je krivotvorio pismo pod imenom Jahje ibn Halida upućeno Abdullahu ibn Maliku. Uputi se Iračanin u Ermeniju i kada stiže do Abdullahove kapije, predade pismo jednom vrataru. Vratar uze pismo i uruči ga Abdullahu ibn Maliku al-Huzaiji koji ga otvori, pročita i dobro razmisli o njemu. Shvatio je da je pismo krivotvoreno, te naredi da dovedu Iračanina. Kad Iračanin stiže, prouči dovu za Abdullaha, pohvali njega i ljude iz njegovog okruženja, a onda ga Abdullah upita:
- Šta te je nagnalo da prevališ toliki put i da dođeš s krivotvorenim pismom? Ali, neuzrujavaj se, tvoj trud neće biti uzaludan.
- Neka Allah poživi našeg gospodina vezira! - na to će Iračanin. - Ako ti je teško štosam došao, nemoj mi navoditi nikakve razloge za to. Allahova zemlja je prostrana i nafake ima. Što se tiče pisma koje sam ti uručio pod imenom Jahje ibn Halida, pravo je, a ne krivotvoreno.
- Pisat ću svome opunomoćeniku u Bagdadu i narediti mu da se raspita o pismu koje simi donio. Ako bude pravo, a ne kivotvoreno, postavit ću te za emira jedne od svojih zemalja, dat ću ti dvije stotine hiljada dirhema, konje, rasne deve i ukazat ću ti odgovarajuće počasti i dati druge poklone ako budeš htio. Ukoliko pismo bude krivotvoreno, naredit ću da ti udare dvije stotine udaraca i da ti obriju bradu. Abdullah naredi da čovjeka odvedu u jednu odaju, te da mu u nju stave sve što mu je potrebno dok se njegov slučaj ne ispita. Zatim napisa pismo svome opunomoćeniku u Bagdad slijedeće sadržine: “Stigao mi je jedan čovjek s pismom za koje tvrdi da je od Jahje ibn Halida, ali ja imam negativno mišljenje o tome pismu. Nemoj olahko preći preko ovog slučaja, nego se lično potrudi i provjeri slučaj u vezi s ovim pismom, te požuri s odgovorom da bismo znali šta je laž, a šta istina.” Kad pismo stiže u Bagdad, opunomoćenik uzjaha konja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

307. noć
Kada nastupi tri stotine sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je opunomoćenik Abdullaha ibn Malika, kad pismo stiže u Bagdad, odmah uzjahao konja i pošao kući Jahje ibn Halida koga zateče kako sjedi sa svojim sabesjednikom i bliskim ljudima.
On pozdravi Abdullaha i predade mu pismo koje ovaj pročita, pa reče opunomoćeniku:
- Dođi sutra pa ću ti napisati odgovor.
Opunomoćenik ode, a Jahja se obrati svojim prijateljima:
- Kako da nagradim onog koji je u moje ime napisao krivotvoreno pismo i odnio gamome neprijatelju?
Svaki sagovornik reče ponešto navodeći neku vrstu kazne, a Jahja im reče:
- Griješite. Odluka koju mi preporučujete potiče iz vaše niskosti i podlosti. Vi sviznate koliko je Abdullah blizak zapovjedniku pravovjernih, a znate i to u kakvom neprijateljstvu i mržnji smo ja i Abdullah. Sami Allah je poslao toga čovjeka učinivši ga posrednikom za naše izmirenje. Poslao ga je da ugasi oganj mržnje u našim srcima koji se rasplamsava od prije dvadeset godina, a sada ćemo svoje razmirice riješiti zahvaljujući njegovom posredovanju. Moram se odužiti tome čovjeku tako što ću potvrditi njegova očekivanja i što ću ispraviti ono što je on učinio. Napisat ću Abdullahu ibn Maliku pismo koje će izražavati želju da tome čovjeku ukaže što veće počasti, da mu ukazuje stalno poštovanje i uvažavanje.
Kada Jahjini sagovornici čuše te riječi, poželješe mu sve najbolje iščuđavajući se njegovoj velikodušnosti i nemjerljivoj čestitosti. Zatim Jahja zatraži papir i tintu, pa svojom rukom napisa pismo Abdullahu ibn Maliku:
- U ime Allaha dobročinitelja samilosnog. Dobio sam tvoje pismo - neka te Allah poživi. Pročitao sam ga radujući se tvojoj sreći i uživajući u tvojoj stabilnosti. Ti misliš da je taj čovjek u moje ime krivotvorio pismo i da ti ne donosi moje poruke, ali stvari ne stoje tako. Pismo sam zaista ja napisao, a nije krivotvoreno. Molim te da budeš velikodušan i dobronamjeran, te da tome slobodnom i plemenitom čovjeku ispuniš želje i nadanja. Iskaži mu poštovanje, pomozi mu da ostvari svoj cilj. Budi izdašan u dobročinstvu prema njemu i imaj puno povjerenje. Što god učiniš njemu, kao da si učinio meni, te ću ti biti zahvalan za to.” Zatim Jahja napisa adresu, zapečati pismo i predade ga opunomoćeniku koji ga odnese Abdullahu. Kada Abdullah pročita pismo, sinu od radosti zbog njegove sadržine, pa pozva onoga čovjeka i reče mu:
- Od dviju stvari koje sam ti obećao, koju bi više volio da ispunim?
- Darivanje mi je milije - odgovori čovjek.
Abdullah naredi da mu daju dvije stotine hiljada dirhema, deset arapskih konja - pet sa svilenim pokrivačima, a pet sa svečanim sedlima - zatim dvadeset paketa odjeće, deset robova-konjanika, te skupocjene dijamante koji pristaju uz to. Darivao ga je na najbolji mogući način. Zatim ga uputi u Bagdad u sjajnome ruhu i kada stiže tamo, Iračanin se uputi kući Jahje ibn Halida prije nego svojoj porodici. Zatraži dopuštenje da uđe, te vratar dođe Jahji i reče mu:
- Gospodine, pred vratima je jedan otmjen čovjek lijepog izgleda i s mnoštvom slugu.Želi k tebi.
Jahja dade dopuštenje da uđe, te se čovjek pojavi, duboko se pokloni, a Jahja ga upita:
- Ko si ti?
- Gospodine - na to će čovjek - ja sam bio mrtav jer me je progonila sudbina, a ti sime oživio oslobodivši me prevrtljive sudbine i poslao me u pravi Džennet gdje se želje ispunjavaju. Ja sam onaj koji je krivotvorio pismo u tvoje ime i uputio ga Abdullahu ibn Maliku al-Huzaiji.
- Kako je on postupio s tobom i šta ti je dao?
- Darovao me je tvojom rukom, zahvaljujući tvojoj velikodušnosti i plemenitosti; zahvaljujući tvojoj dobroti, obogatio me je i darivao. Ja sam donio sve darove i poklone koji se nalaze pred tvojim vratima. Na tebi je da odlučiš i presudiš.
- Ono što si ti učinio meni ljepše je od onog što sam ja učinio tebi - reče Jahja. - Ti siučinio pravo dobro djelo kada si veliko neprijateljstvo između mene i tog čovjeka zamijenio prijateljstvom i ljubavlju. Ja ću ti pokloniti novaca isto koliko i Abdullah ibn Malik.
Zatim Jahja naredi da mu donesu novac, konje i pakete koliko mu je dao i Abdullah. Tako se Iračaninu vrati blagostanje kakvo je i ranije uživao, i to zahvaljujući plemenitosti dvojice ljudi.
PRIČA O TOME KAKO ZNANJE I PAMET UZDIŽU ČOVJEKA
Kažu da među abasidskim halifama nije bilo učenijeg čovjeka od al-Memuna, i to u svim naukama. Svake sedmice je po dva dana prisustvovao diskusijama učenih ljudi, gdje su rasprave vodili pravnici i dogmatičari koji su pred halifom sjedjeli prema svome rangu.
Dok je jednom tako sjedio među njima, u dvoranu uđe nepoznat čovjek u pohabanoj bijeloj odjeći i sjede među posljednje prisutne, odnosno smjesti se iza pravnika na neupadljivo mjesto. Učenjaci zapodjenuše raspravu i pretres naučnih problema, a imali su običaj da traže od prisutnih na skupu da jedan po jedan postavljaju pitanja. Tako je svako dodavao poneku zgodu ili dosjetku.
Rasprava je tekla dok ne stiže red na onoga stranca koji poče govoriti dajući bolje odgovore od svih pravnika. Halifa pohvali njegovo izlaganje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

308. noć
Kada nastupi tri stotine osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa al-Memun pohvalio neznančevo izlaganje naredivši da se s tog mjesta popne na viši nivo. Kada mu postaviše drugo pitanje, on odgovori bolje nego na prvo, te halifa naredi da se podigne na još viši nivo. Kad naiđe treći krug pitanja, on odgovori još bolje i al-Memun naredi da sjedne pored njega.
Po završetku rasprave, donesoše vodu, te opraše ruke i postaviše hranu. Nakon jela, pravnici ustadoše i odoše, a halifa ne dade onom čovjeku da ode s njima, već ga dovede još bliže k sebi lijepo se ophodeći s njim i obećavajući mu da će biti darežljiv i milostiv prema njemu.
Zatim pripremiše sobu u kojoj se služilo piće, pa dođoše svi halifini vrli sagovornici i počeše kružiti čaše s vinom. Kad stiže red na onog čovjeka, on skoči na noge i reče:
- Ako mi dopusti zapovjednik pravovjernih, progovorio bih koju riječ.
- Reci šta hoćeš - na to će halifa.
- Onaj koji ima sjajno mišljenje, neka ga Allah još više uzvisi, zna da je danas biojedan rob na onome časnom skupu neznalica i loših sagovornika, te ga je halifa približio sebi zbog ono malo pameti koju ima. Dao je tome čovjeku položaj kakav nije dao drugima, te je dospio tako visoko kako nije ni sanjao. Sada halifa hoće da ga odvoji od ono malo pameti koja ga je izdigla nakon poniženja i s kojom je poslije oskudice dobio mnogo. Ne dao Bog da mu halifa zavidi na to malo pameti, pronicljivosti i vrline koje ima, jer roba napušta pamet kada popije vina, a neznanje mu se primiče oduzimajući mu lijepo ponašanje i vraća ga na onaj ponižavajući stepen na kome je i bio, tako da u očima ljudi postaje jadan kao što je i bio i postaje neznalica. Ja se nadam da onaj koji ima prvenstveno mišljenje neće oduzeti robu taj dragulj, jer je on dobar i plemenit i obdaren je svim vrlinama.
Kada halifa al-Memun sasluša tu besjedu, pohvali čovjeka i zahvali mu se, pa ga posadi na njegovo mjesto, s poštovanjem. Naredi da mu daju stotinu hiljada dirhema, posadi ga na konja i darova mu gizdavo odijelo. Na svakom skupu ga je isticao držeći ga bliže uza se nego sve pravnike, tako da je dostigao nivo viši od svih ostalih, a Allah najbolje zna.

PRIČA O ALI ŠARU I ROBINJI ZUMURUDI
Priča se da je u davnom vaktu i zemanu bio jedan trgovac u Horasanu a zvao se Medžduddin. Bio je bogat i imao je crne i bijele robove, te ostalu poslugu, ali je već bio došao u šezdesete godine, a nije imao poroda. Tek u tim godinama, uzvišeni Allah mu dade sina kome nadjenu ime Ali. Kada dječak odraste, bio je poput punog mjeseca, a kada postade zreo čovjek i dobi osobine savršenih ljudi, otac mu se smrtno razbolje, te pozva sina i reče mu:
- Sine moj, približio mi se smrtni čas i hoću da ti ostavim jednu oporuku.
- Kakvu oporuku, oče? - upita Ali.
- Ostavljam ti u amanet da se ne družiš ni s kim, da izbjegavaš ono što ti može nanijetištetu i nevolju. Čuvaj se zlog sagovornika, jer on je poput kovača: ako te ne oprži njegova vatra, naudit će ti njegov dim. Kako je divno rekao pjesnik:

Ni od koga nemoj ljubav očekivati;
Ako te sudba izda, prijatelja nećeš imati.

Živi sam i nikom nemoj vjerovati To je savjet koji će ti dovoljan biti.

Drugi je rekao:

Ljudi su potajno puni pakosti,
Nemoj se u njih uzdati;

Oni su vjerolomni i lukavi, Ako ih uspiješ dobro upoznati.

Treći je rekao:

Druženje s ljudima ne donosi koristi, Već samo blebetanje i gluposti.

Zato se s ljudima druži što manje:
Tek radi učenja, il' da popraviš svoje stanje.

Četvrti je rekao:

Kada ljude povuče jedan razumni,
Onda znaju biti tako ukusni;

Ja znam samo da su vjerolomni, Te premda su dužni, oni su rasipni.

- Poslušat ću tvoje riječi, babo. I šta još treba da radim? - upita Ali.
- Čini dobro kada si to u stanju. Uvijek čini dobro ljudima i obasipaj ih dobročinstvima u svako doba, jer čovjek nije uvijek u prilici da uradi ono što bi htio. Kako je divno rekao pjesnik:

U svakom času i svakome trenu čovjek nije U prilici za lijepo postupanje.

Zato kad god možeš, dobro djelo čini Bojeći se da ti okolnosti neće dopustiti.

- Poslušat ću te... - reče Ali.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

309. noć
Kada nastupi tri stotine deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić rekao ocu:
- Poslušat ću te. Ima li još nešto?
- Pazi na Allaha, i On će tebe čuvati. Čuvaj novac i nemoj ga rasipati, jer budeš li garasipao, naći ćeš se u nuždi, i znaj da čovjek vrijedi onoliko koliko ima u desnici. Lijepo li je kazao pjesnik:

Kad novaca malo imam, niko mi prijatelj nije A imam li ga dovoljno, tad svako prijatelj mi je.

Zbog novca se druže sa mnom dušmani,
A prijatelji postadoše dušmani kad novac izgubi.

- Dalje, babo?
- Sine, savjetuj se sa starijima od sebe i ne srljaj ka onome što želiš. Budi milostivprema nižima od sebe, pa će prema tebi biti milostivi oni iznad tebe. Ne čini nikome nepravde, inače će Allah dati vlast nad tobom nekom ko će ti činiti nepravdu. Kako je lijepo rekao pjesnik:

Savjetuj se i s tuđim svoje mišljenje daj porediti, Jer mišljenje dvojice ne može se sakriti.

Čovjek je ogledalo gdje mu se lice ogleda A u dva ogledala može i zatiljak da ugleda.

Drugi je rekao:

Za onim što želiš nemoj srljati;
Budi dobar prema drugima, i oni će biti,

Jer nema ruke nad kojom Božija ruka nije Nit silnika da ga silnik ne očekuje.

Neki pjesnik je također rekao:

Kad si u stanju nipošto nemoj nasilje činiti
Jer nasilnik će na nasilje udariti;

Dok ti spavaš obespravljeni bdije, Proklinje te, a oko Allahovo ne snije.

- Čuvaj se vina, jer ono je majka svih zala, ono tjera pamet i sramoti onoga ko ga pije.Baš je lijepo kazao pjesnik:

Tako mi Allaha, vinom se neću opiti Dok je duše u meni i dok mogu govoriti!

Za prohladnim vinom nikad neću čeznuti I samo trijeznog ću za prijatelja birati.

- To su ti moje poruke i uvijek ih imaj u vidu. Sada te prepuštam Allahu.
Dječakov otac izgubi svijest i ušuti neko vrijeme, a onda dođe k sebi, pa zatraži oprost od Allaha, prouči kelime šehadet i preminu. Njegov sin zakuka i zaplaka. Nakon toga, poče spremati oca onako kako dolikuje. Na dženazi su bili ugledni ljudi i običan svijet. Učači su učili Kur'an oko njegovog tabuta. Njegov sin nije propustio ništa, već je sve učinio onako kako treba. Klanjaše mu dženazu i ukopaše ga, a na mezaru mu napisaše stihove:

Od praha si sazdan i živ postao
I rječitom govoru ti si se naučio;

Sad si u zemlju se vratio i mrtav postao Kao da nikad zemlju nisi ni napustio.

Ali Šar je duboko žalio oca primajući, po običaju, saučešće uglednih ljudi. Tugovao je za ocem dok mu nedugo zatim nije umrla i majka, te Ali postupi prema njoj isto kao i prema ocu. Nakon toga, sjede u dućan da trguje ne družeći se ni s kim od Božjih stvorenja, pridržavajući se očevog savjeta. Činio je tako godinu dana, a onda, uz pomoć lukavstva, dođoše mu žene i rospije koje se sprijateljiše s njim, te se on s njima prikloni razvratu i skrenu s pravoga puta. Pio je vino peharima i već jutrom je odlazio ljepoticama. Razmišljao je: “Otac mi je sakupio ovaj novac, pa ako ga ja ne potrošim - kome ću ga ostaviti. Radit ću samo onako kako je pjesnik rekao:

Ako ćeš vijek svoj cijeli moći
Provesti novac skupljajući,

Kad ćeš u tome što uspio si sakupiti Kad ćeš u tome moći uživati?

Tako je Ali trošio danju i noću dok ne proćerda sav novac, te osiromaši i zapade u bijedu. Um mu se pomrači i on prodade dućan, zgrade i ostalo. Nakon toga, prodade i odjeću sa sebe i ne ostavi ništa osim jednog odijela. Kada minu omamljenost i dođe vrijeme trezvenosti, Alija spopadoše jadi.
Jednom je sjedio od jutra do predvečerja ne okusivši ništa i razmišljao je: “Obići ću one na koje sam potrošio svoj novac - možda će mi neko od njih dati nešto za jelo." Obilazio ih je sve redom. Kad god bi pokucao na vrata nekog od njih, rekli bi da kod kuće nije domaćin koji se sklanjao od Alija. Mladića poče mučiti glad, te on pođe na trg na kome se nalaze trgovci...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

310. noć
Kada nastupi tri stotine deseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ali Šara počela mučiti glad, pa je pošao na trg na kome se nalaze trgovci. Tu naiđe na mnoštvo ljudi okupljenih ukrug, te Ali pomisli: “Zašto li su se ovi ljudi okupili?”
Ali priđe halki i vidje jednu visoku i vitku djevojku ružičastorumenih obraza i bujnih grudi. Nije joj bilo ravne po ljepoti, ljupkosti, po savršenstvu. Kao da je nju neko opisao:

Kao izlivena, savršeno je sazdana
U kalupu ljepote - ni visoka ni malehna.

I sama ljepota u nju je zaljubljena
Kao da je s njome gordost i tanahnost izmišljena.

Lik joj je kao mjesec stas kao vita grana, A dah kao mošus da mu nema ravna.

Kao da je u bisernoj vodi salivena,
Kao da je u svakom joj udu luna nastanjena.

Djevojka se zvala Zumuruda. Čim je vidje, Ali Šar je bio očaran njenom ljepotom i ljupkošču, te reče:
- Bogami, neću poći dok ne vidim koliko će koštati ova robinja i hoću da znam ko ju je kupio! Mladić stade uz mnoštvo trgovaca koji pomisliše da je on hoće kupiti, jer su znali da je od oca naslijedio bogatstvo. Posrednik stade kraj robinje i povika: - Trgovci i imućni ljudi! Ko će otpočeti nadmetanje za ovu mjesecoliku djevojku i dragocjeni biser, Zumurudu netaknutu, poželjnu i strastvenu? Počnite nadmetanje!
Neće biti prigovora onima koji ga započnu!
- Dajem pet stotina dinara! - ponudi jedan trgovac.
- Dajem deset hiljada! - oglasi se drugi.
Onda jedan starac po imenu Rešiduddin, plavook i ružan, reče:
- Dajem još stotinu dinara!
- Dajem još deset - dobaci drugi.
Trgovci ušutiše i rekoše posredniku da se posavjetuje s njenim gospodarem koji reče: - Kunem se da ću je prodati samo onome koga sama izabere. Zato pitaj nju.
Posrednik priđe robinji i reče:
- Mjesecolika gospo, ovaj trgovac želi da te kupi.
Djevojka pogleda kupca, pa vidjevši da je onakav kako smo ga opisali, reče posredniku:
- Neću da me prodaju starcu koji je zbog briga u jadnome stanju. Kako je lijepo rečeno:

Zamolih je za poljubac, al' vidje mi sjedine
Pa premda sam bogat i pun vrline

Odmah odbi moje želje i poče da govori:
“Ne, tako mi Onog što iz ničeg ovaj svijet stvori!

Na sijedu kosu neću se ni osvrnuti Zar ću cijeli život pamukom usta puniti?!”

Na te njene riječi trgovac odgovori:
- Bogami, imaš pravo! Ti vrijediš deset hiljada dinara!
Potom obavijesti njenog gospodara da djevojka neće starca, a vlasnik reče da je upita koga hoće. Onda istupi jedan čovjek i reče:
- Daj je meni po cijeni koju je nudio starac koga ona neće.
Djevojka pogleda čovjeka, primijeti da mu je brada obojena, pa reče:
- Sram vas i stid bilo te crne farbe po sijedim vlasima! Iščuđavajući se, djevojka zatim poče recitirati:

Neko mi pokaza to što sam vidjela:
Zatiljak koji je, bogami, papuča tukla;

I bradu gdje za zvijeri mjesta ima I rog svijen jakim užadima.

O, ti u moj obraz i struk zaljubljeni,
Što sanjaš san nemoguć i neostvareni,

I sramotom farbaš sad sjedinu svoju I prikrivaš istaknutu svoju pravu boju!

S jednom bradom dolaziš, a s drugom odlaziš Kao da sam utvare proizvodiš.

Kako je divno rekao pjesnik:

Ona reče: “Vidim da farbaš svoju sjedinu”
Velim: “Krijem je od tebe, očinji vidu!”

Ona se nasmija: “To je zaista čudesno Toliko truda s kosom da bi me obmanuo!”

Na njene stihove, posrednik uzviknu:
- Tako mi Boga, imaš pravo!
- Šta veli? - upita ga trgovac.
Posrednik mu ponovi djevojčine stihove a trgovac shvati da on nema pravo, pa odustade od kupovine. Onda istupi još jedan trgovac i reče:
- Pitaj je hoće li meni po cijeni koju sam već čuo.
Posrednik upita djevojku koja pogleda mušteriju, te uočivši da je ćorav reče: - Ovaj je ćorav! - i kaza stihove:

S ćoravim se nemoj ni dana družiti Njegove zlobe i strasti valja se čuvati!

Kad bi ćoravi malo dobrote imao, To oko mu Allah ne bi uzeo!

- Hoćeš li da te prodam ovom trgovcu? - upita posrednik pokazujući narednu mušteriju.
Djevojka vidje da je nizak, tako da mu brada seže do pupka, te reče:
- To je onaj o kome je pjesnik kazao:

Imam prijatelja koji bradu ima Allah mu je dade, al ne na korist nama.

Brada mu je duga, mračna i studena Kao da je zimska noć ledena.

- Gospođice - na to će posrednik - pogledaj ko ti se dopada među prisutnima i kaži mida te njemu prodam.
Ona osmotri krug trgovaca, zagledajući jednog po jednog, i pogled joj pade na Ali Šara... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

311. noć
Kada nastupi tri stotine jedanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojčin pogled pao na Ali Šara koji joj izmami hiljadu uzdaha i koji joj odmah pade na srce, jer je bio veoma lijep i nježniji od sjevernog lahora.
- Posredniče - reče djevojka - hoću da me prodate samo onome gospodinu s lijepim licem i kršnim strukom, jer kao da je njega opisao pjesnik:

Tvoje lijepo lice mi pokazaše
Pa me zbog ljubavi ukoriše;

Da su htjeli mene sakriti,
Trebalo je tvoje lijepo lice pokriti.

- Neće me imati niko osim njega, jer su mu obrazi okrugli, usta kao rajsko vrelo,njegove sočne usne liječe bolesnika, njegova ljepota zbunjuje prozaistu i pjesnika. Kao da je o njemu rekao pjesnik:

Sočna usta su mu vino i dah mu je Mošus, a s usana kamfor bije:

Ridvan ga je iz Dženneta izveo
Bojeć se da mu ne bi hurije sablaznio;

Zbog gordosti ga ljudi, znaju koriti,
Al' ma koliko se gordio mjesecu i nije zamjeriti.

- On ima kovrdžavu kosu, ružičaste obraze i zanosni pogled o kome je pjesnik kazao:

Srndać mi obeća da će se sa mnom sjediniti Pa mi srce treperi i oči ga ne mogu dočekati.

Oči mi tvrde da je kazao istinu Al' kako vjerovati tom oku umornu?!

Drugi pjesnik je rekao:

Vele: “Na licu mu se malje ukazuju,
Ikako da se u tog nevinog zaljubljuju!?”

Rekoh im: “Dosta je, nemojte više koriti -
Ako to i jesu malje, one će samo uputiti

Na zanosne Džennete moje i njegove,
One uvode u vodoskoke Kevserove”.{73}

Kada posrednik ču djevojčinu recitaciju o ljepoti Ali Šara, zadivi se njenoj rječitosti i blistavosti, ali gospodar reče:
- Ne čudi se njenoj blistavosti koja bi i danje sunce postidjela, a ni tome kako dobropamti tanahne stihove! Pored toga, ona zna učiti Kur'an na svih sedam načina, ona citira hadise{74} po najvjerodostojnijim predanjima, piše sedam vrsta pisma i poznaje nauke kakve ne poznaje ni najučeniji čovjek. Ruke su joj vrednije od zlata i srebra, jer izrađuje svilene zavjese i prodaje ih dobijajući za svaku po pedeset dinara, a jednu zavjesu napravi za osam dana.
- Sretan li je čovjek u čijoj kući je ova djevojka i ko je pridruži svome skrivenom blagu! - povika posrednik, a djevojčin vlasnik reče:
- Prodaj je bilo kome koga ona hoće!
Posrednik se vrati Ali Šaru, poljubi mu ruke i reče:
- Gospodine, kupi onu djevojku, jer ona je tebe odabrala.
Zatim je opisa mladiću navodeći šta sve zna i reče:
- Neka ti je sa srećom ako je kupiš, jer ti je daje Onaj koji ne štedi kada dariva.
Ali Šar obori pogled neko vrijeme smijući se samome sebi i misleći: “Još uvijek nisam ništa okusio, a strah me trgovaca ako kažem da nemam novaca za kupovinu djevojke.”
Djevojka vidje da je Ali Šar oborio pogled, pa reče posredniku:
- Uzmi me za ruku i povedi k njemu da mu se predstavim i privolim ga da me uzme, jerneću da me prodate bilo kome osim njemu.
Posrednik je povede i zaustavi se s njom ispred Ali Šara kome reče:
- Šta veliš, gospodine?
Ali Šar ne odgovori, te mu se djevojka obrati:
- Gospodine i dragi moga srca, zašto me ne kupiš? Kupi me pošto hoćeš, a ja ću teusrećiti.
Ali Šar je pogleda:
- Zar se može kupovati i pod prisilom? Skupa si mi za hiljadu dinara.
- Gospodine, kupi me za devet stotina dinara.
- Ne - odgovori Ali.
- Za osam stotina dinara.
- Ne mogu.
Djevojka je neprestano obarala cijenu dok mu najzad ne reče:
- Za stotinu dinara.
- Nemam cijelih ni stotinu dinara.
- Koliko ti nedostaje? - nasmija se djevojka.
- Allaha mi, nemam ni prebijene pare. Traži ti sebi drugog kupca - odgovori Ali.
Kada shvati da mladić nema ništa, djevojka reče:
- Uzmi me za ruku kao da ćeš me poljubiti iza ugla.
Ali postupi tako, a djevojka izvadi iz njedara kesu u kojoj je bilo hiljadu dinara i reče:
- Uzmi odatle devet stotina dinara da me platiš, a stotinu zadrži, jer će nam koristiti.Mladić plati djevojku iz te kese i povede je kući. Kad stigoše, djevojka vidje da je kuća prazna, bez prostirke i posuđa. Ona dade mladiću hiljadu dinara i reče:
- Idi na tržnicu i kupi nam za tri stotine dinara ćilima i posuđa za kuću.
Mladić učini kako mu je kazala, a onda mu ona reče:
- Kupi nam nešto za jelo i piće...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

312. noć
Kada nastupi tri stotine dvanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka kazala mladiću:
- Kupi nam nešto za jelo i piće za tri stotine dinara - i kada on to obavi, djevojka mu se ponovo obrati: - Kupi nam jedan komad svile velik kao zavjesa, zatim žute i bijele srme i svilenog konca u sedam boja.
Kada Ali sve to obavi, ona pospremi kuću, zapali svijeće i sjede da jede i pije s njim. Zatim odoše u postelju i zadovoljiše se jedno drugim, te provedoše noć zagrljeni iza zavjesa - kao da je o njima pjesnik kazivao:

Posjećuj drage, a zlobnike pusti da brbljaju, Jer zlobnici u ljubavi pomoć ne daju.

Da si sa mnom u postelji u snu sam gledao I slašću usana tvojih tad sam se naslađivao.

I istina je ono što sam u snu vidio -
Uprkos zlobnicima toga sam se domogao.

Ljepši prizor ljudi nikad nisu vidjeli
Od ljubavnika u postelji što su se smjestili,

Zagrljeni dok ih blaženstvo pokriva A jastuci im ruka jednom ispod drugoga.

Kada se srca u čvrstoj ljubavi spajaju, Tad ljudi željezo mogu da iskivaju.

O, ti koji zbog ljubavi ne prestaješ sretne koriti, Možeš li srce čovjeku pokvarenom popraviti?

Ako te neko u životu jednom iskreno zavoli, To je ono pravo i njemu se privoli.

Ležali su zagrljeni do jutra, potpuno zaljubljeni jedno u drugo. Onda djevojka uze jednu zavjesu, izveze je raznobojnom svilom, uresi je srmom i obrubi je tako da su na krajevima bile slike ptica, a u krugovima su bile zvijeri. Nije bilo životinje na svijetu koju nije izvezla. Vezla ju je osam dana, a kada završi, ispegla je, savi i dade je
svome gospodinu govoreći:
- Odnesi je na trg i prodaj za pedeset dinara. Pazi da je prodaš trgovcu, a ne nekom prolazniku, inače se zbog toga možemo rastati, budući da imamo dušmane koji nas neće ostaviti na miru.
- Sa zadovoljstvom - odgovori mladić, pa ode na trg i prodade zavjesu trgovcu, kakomu je kazala djevojka, a onda kupi komad svile i zlatne srme, kao i ranije, te potrebnu hranu i sve to odnese djevojci predavši joj i ostatak novaca.
Djevojka mu je svakih osam dana davala zavjesu koju je prodavao za pedeset dinara. Potraja to godinu dana, a onda Ali, kao i obično, odnese jednu zavjesu koju dade preprodavcu na koga naiđe jedan kršćanin i ponudi mu šezdeset dinara, ali je preprodavač ne htjede dati. Kršćanin mu je davao sve više dok se ne sporazumješe da mu je da za stotinu dinara, a preprodavca podmiti sa deset dinara.
Preprodavač se vrati Ali Šaru i reče mu pošto može prodati zavjesu. Služio se lukavstvom ne bi li ga nagovorio da zavjesu proda kršćaninu za tu sumu. Govorio mu je:
- Gospodine, ne boj se toga kršćanina. Neće ti učiniti ništa nažao.
Na Alija navališe trgovci, te on prodade zavjesu kršćaninu dok mu je srce strepjelo. On uze novac i pođe kući, ali opazi kako za njim ide kršćanin, pa mu reče:
- Zašto me slijediš, kršćanine?
- Gospodine, imam nekog posla na vrhu sokaka, ne dao Bog da i tebi nešto fali.
Tek što Ali dođe do svoje kuće, kršćanin ga sustiže, a mladić podviknu:
- Prokletniče, zašto me slijediš kud god pođem?
- Gospodine, daj mi da popijem čašu vode. Žedan sam, a tebe će uzvišeni Allah nagraditi - na to će kršćanin. Ali Šar pomisli: ”Ovaj čovjek je zimija{75} koji traži čašu vode. Allaha mi, neću ga iznevjeriti...”
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

313. noć
Kada nastupi tri stotine trinaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ali Šar razmišljao: “Ovaj čovjek je zmija koji traži od mene čašu vode. Allaha mi, neću ga iznevjeriti.” Potom Ali uđe u kuću i uze bokal vode. Kada ga vidje Zumuruda, reče mu:
- Dragi moj, jesi li prodao zavjesu?
- Jesam - odgovori on.
- Trgovcu, ili prolazniku?
Srcem sluteći rastanak, Ali odgovori:
- Naravno da sam je prodao trgovcu.
- Reci mi istinu kako bih mogla popraviti svoju situaciju. Zašto si uzeo bokal vode?
- Da napojim preprodavca - odgovori Ali.
- Nema moći ni sile do Božije sile! - uzviknu Zumuruda, pa izgovori stihove:

Ti što rastanku težiš, nemoj hitati, Jer ni zagrljaji te neće obmanuti.

Polahko, jer sudba je po prirodi prevrtljiva A rastanak se nalazi na kraj prijateljstva!

Zatim Ali ponese bokal, zateče onog kršćanina u hodniku i reče mu:
- Zar si čak dovde dospio, pseto? Kako smiješ ulaziti u kuću bez moje dozvole?
- Gospodine - na to će kršćanin - nema nikakve razlike između kapije i hodnika. Pomaknut ću se s ovog mjesta da se može proći, a ti budi dobar i samilostan.
Kršćanin uze bokal, napi se vode, pa ga pruži Ali Šaru koji prihvati bokal očekujući da kršćanin ustane. Međutim, kako nije ustajao, Ali mu reče:
- Zašto ne ustaneš i ne ideš svojim putem?
- Gospodine, nemoj biti od onih koji čine dobro djelo, pa poslije prigovaraju, ili od onih o kojima je pjesnik rekao:

Odoše oni što su kad si im na vratima bio Darežljivi bili dajući ti ono što si htio.

A kad si poslije njih na vrata drugima stao, Ruže te zbog gutljaja vode koji bi progutao.

- Gospodine - nastavi kršćanin - napio sam se vode, a sada bih želio da mi daš neštoiz kuće da pojedem, makar komad suha hljeba ili glavicu luka.
- Ustaj i ne zanovjetaj! U kući nemam ništa! - odgovori Ali.
- Gospodine, ako u kući nemaš ništa, uzmi ovih stotinu dinara i donesi mi nešto satržnice, makar jednu pogaču ne bi li se između tebe i mene našli kruh i so.
Ali Šar pomisli: “Ovaj kršćanin je zaista lud! Uzet ću mu stotinu dinara i donijet nešto u vrijednosti od dva dirhema. Tako ću mu se narugati.”
- Gospodine, želim bilo šta, samo da utolim glad, makar jednu pogaču ili glavicu luka.Najbolja je ona hrana koja može utoliti glad, a ne najizvrsnija hrana. Kako je divno rekao pjesnik:

Glad se može suhom pogačom utoliti, Pa zašto se onda žalostiti i tužiti?!

Smrt je pravedna jer je u odnosu jednaku Prema halifi i bijednom prosjaku.

- Pričekaj malo ovdje, a ja ću zatvoriti kuću i donijet ću ti nešto s pijace - reče Ali, akršćanin odgovori:
- Slušam i pokoravam se.
Ali zatvori kuću i izađe stavivši katanac na vrata, a ključeve ponese. Na pijaci kupi prženog sira, bijelog meda, banana i hljeba i ponese ih kršćaninu koji reče kada sve to vidje:
- Gospodine, to je dovoljno za deset ljudi, a ja sam sam. Možda bi i ti jeo sa mnom?
- Jedi ti sam - odgovori Ali. - Ja sam sit.
- Gospodine, mudri ljudi vele: “Ko ne jede sa svojim gostom, on je kopile.”
Kada Ali Šar ču riječi toga kršćanina, on sjede, pojede malo s njim i htjede se dići... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

314. noć
Kada nastupi tri stotine četrnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ali Šar sjeo, pojeo malo s kršćaninom i htio se podići,kad kršćanin uze jednu bananu, oguli je i prepolovi. U jednu polovinu stavi očišćene bunike pomiješane s opijumom čija jedna drahma može oboriti slona. Tu polovinu banane umoči u med pa reče:
- Tako ti vjere, gospodine, uzmi ovo.
Ali Šara bijaše stid da pogazi njegovu zakletvu, pa uze polovinu banane i pojede je. Tek što mu je dospjela u stomak, glava mu pade prema nogama i opruži se kao čovjek koji tu leži već godinu dana.
Čim to kršćanin vidje, skoči na noge kao olinjali vuk ili kao svemoćna sudbina, pa uze ključeve od kuće i ostavivši Alija da leži otrča svome bratu kome ispriča šta se dogodilo. Razlog svemu bio je što je kršćaninov brat bio onaj oronuli starac koji je htio da kupi Zumrudu za hiljadu dinara, ali ona nije pristala, već ga je ismijala stihovima. U duši je bio kafir, a predstavljao se kao musliman i sam se nazvao Rešiduddinom.
Kada ga je djevojka ismijala i odbila, požalio se svome bratu kršćaninu koji je smislio kako da je uzme od njenog gospodina Ali Šara. Taj kršćanin zvao se Bersum.
- Ne tuguj - reče Bersum svome bratu. - Ja ću smisliti kako da ti je uzmem bez dirhemai dinara.
Kršćanin je bio čarobnjak, podmukao i varalica koji nije odustajao od planiranja dok nije smislio lukavstvo o kome je već bilo riječi. Uzeo je, dakle, ključeve, pošao bratu i obavijestio ga o svemu što se dogodilo. Njegov brat uzjaha mazgu, povede sluge i sa Bersumom pođe kući Ali Šara. Ponese i kesu s hiljadu dinara da ih da valiji ako ga iznenada sretne. On otvori kuću i njegovi ljudi jurnuše na Zumurudu, silom je uzeše zaprijetivši da će je ubiti ako bude govorila i ostaviše kuću praznu ne uzevši ništa iz nje. Ali Šara ostaviše da leži u hodniku. Zatvoriše kapiju, a ključeve ostaviše pored njega. Kršćanin odvede djevojku u svoj dvor, ostavi je među svojim robinjama i naložnicama i reče joj:
- Rospijo, ja sam onaj starac koga nisi htjela i kojem si se izrugivala. Uzeo sam te bez i jednog dinara.
Dok su joj iz očiju lile suze, djevojka reče:
- Neka ti Allah naplati, zli starče, jer si me rastavio s mojim gospodinom.
- Rospijo i ljubavnice! - povika starac. - Vidjet ćeš već kako ću te kazniti! Isusa mi iDjevice, ako mi se ne pokoriš i ako ne primiš moju vjeru, udarit ću te na najraznovrsnije muke!
- Allaha mi, ako bi mi meso na komade kidao, ne bih napustila vjeru islam. Možda ćemi Allah uskoro pomoći, jer On može sve što hoće. Pametni ljudi su kazali: “Neka nevolja snađe tijelo, ali neka ne snađe vjeru.” Onda starac viknu svojim slugama i robinjama:
- Položite je!
Oni je položiše i počeše je snažno udarati ne prestajući dok djevojka ne poče vapiti u pomoć, ali joj je niko nije pružao. Zato ona prestade dozivati u pomoć i poče govoriti: - Dovoljno mi je što je Allah uz mene.
Govorila je tako sve dok joj se dah ne presiječe i dok ne prestade stenjati. Kada je zatomio svoje srce tukući je, starac reče slugama:
- Vucite je za noge i bacite je u kuhinju, ali joj nemojte davati da jede!
I prokletnik prespava tu noć, a kad osvanu jutro, potraži Zumurudu i ponovo je poče batinati, a onda naredi slugama da je vuku na njeno mjesto. Sluge učiniše kako im je naređeno, a kada se djevojka ohladi od batina, povika:
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Božiji poslanik! Allah je moj nenadmašni pomagač i uzdanica!
Zatim poče dozivati u pomoć našeg gospodina Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

315. noć
Kada nastupi tri stotine petnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Zumuruda dozivala u pomoć Muhammeda, Bog mu sesmilovao i spasio ga. Toliko o Zumurudi. Što se tiče Ali Šara, on je spavao do narednog dana, a kada mu iz glave ishlapi bunika, on otvori oči i povika:
- Zumurudo!
Međutim, niko mu ne odgovori, te on uđe u kuću i vidje da je prazna i da je daleko ona kojoj je dolazio. Shvatio je da mu se sve to dogodilo samo zbog kršćanina, te Ali zastenja i zakuka, pa proli gorke suze i poče recitirati:

Ti me ne štediš, niti me maziš, ljubavi Srce mi muče brige i jadi surovi.

Sažalite se, gospodo, na roba ponižena Na putu ljubavi i na bogataša osiromašena!

Šta da radi strijelac kad naiđu dušmani Koje bi strijelom gađao, al' mu se luk slomi?

Kad mladića brojni jadi osvoje, Kuda da bježi od sudbine svoje?

Često su mi govorili da ću se s njom rastati, Al' kad sudba htjedne i zdrav će oslijepiti.

Nakon tih stihova, mladić poče uzdisati i nastavi recitirati:

Svoje pješčano stanište ona je napustila A njega je teška čežnja za njom morila.

Čežnjivo se osvrtala prema bivcima
Morena čežnjom prema opustjelim tragovima.

Zastala je i to stanište usrdno molila,
Al' eho reče da za susret nema načina.

Kao da se munja za tren u staništu pojavila I u trenu narednom svoj bljesak je sakrila.

Uzalud se Ali Šar kajao i cijepao svoju odjeću. Onda uze dva kamena i poče obilaziti grad udarajući se kamenjem po prsima i vičući:
- Zumurudo!
Oko njega su oblijetala djeca vičući:
- Luđak! Luđak!
Svi koji su ga poznavali plakali su i žalili ga govoreći:
- To je taj i taj! Šta li mu se dogodilo?
Proveo je tako cijeli dan, a kada pade noć on prespava u jednom sokaku do jutra, kada ponovo poče obilaziti grad s kamenjem sve do večeri, a onda se vrati kući da u njoj prespava. Tada ga vidje komšinica, jedna dobra starica koja mu reče: - Sreća je što nisi poludio, sinko - a on joj odgovori stihovima:

Vele mi: “Zbog ljubavi prema njoj si poludio!” “U životu samo ludi uživaju”, ja sam odgovorio.

Okante se mog ludila i dajte onu zbog koje sam poludio Ako me izliječi, ne korite je što sam s uma sišao.

Stara komšinica shvati da je on napušteni ljubavnik pa reče:
- Nema sile ni moči do Allahove moči! Sinko moj, željela bih da mi ispričaš kakva teje nevolja zadesila, možda će mi Allah omogućiti da ti pomognem.
Mladić joj ispriča sve što mu se dogodilo s kršćaninom Bersumom, bratom čarobnjaka koji se nazvao Rešiduddinom. Kada je to čula, starica reče: - Ti si nedužan, sinko! - i ona zaplaka, pa izgovori stihove:

Dosta su ljubavnici na ovom svijetu mučeni!
Bogami, na onom svijetu neće biti zlostavljani!

Onda starica reče Aliju:
- Sinko, sada ustaj, pa kupi jednu korpu poput onih kakve imaju zlatari. Kupi narukvica, prstenja, burmi i drugog nakita za žene. Nemoj škrtariti. Sve to stavi u korpu i daj je meni, a ja ću je metnuti na glavu, prerušena u preprodavačicu, i poći ću
da obilazim kuće dok ne naiđem na kakvu vijest o njoj, ako htjedne uzvišeni Allah. Ali Šar se obradova njenim riječima. Poljubi joj ruku, pa brzo ode i donese sve što je tražila. Kada to dade starici, ona ustade, obuče jednu iskrpljenu haljinu, na glavu stavi zar boje meda, a u ruku uze štap i ponese korpu, pa poče obilaziti sokake i kuće. Išla je s jednog mjesta na drugo, iz kvarta u kvart, iz jedne ulice u drugu, dok je uzvišeni Allah ne uputi na dvor prokletog Rešiduddina, kršćanina. Starica začu jaukanje, pa pokuca na vrata...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

316. noć
Kada nastupi tri stotine šesnaesta noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je starica, kada je čula jaukanje u kući, pokucala na vrata.
Izađe jedna robinja koja joj otvori vrata i pozdravi je, a starica reče:
- Imam ove drangulije za prodaju. Da li bi neko htio kupiti nešto?
- Da - odgovori djevojka, pa uvede staricu u kuću, posadi je, a oko nje posjedašedjevojke. Svaka uze ponešto. Starica im se umiljavala spuštajući cijenu, a djevojke je veselila njena dobrota i blage riječi.
Za to vrijeme, starica je osmatrala na sve strane, tražeći onu što je kukala i najzad joj pogled padne na nju. Tada starica poče ispoljavati još veću naklonost prema njima lijepo se ophodeći, ali je istovremeno osmatrala i primjeti da je to napuštena Zumuruda. Starica je, dakle, prepozna, pa zaplaka i upita:
- Djeco moja, šta je s ovom djevojkom? Zašto je u ovakvom stanju?
One joj ispričaše cijelu priču o robinji i dometnuše:
- Sve to nije po našoj volji. Naš gospodin je tako naredio, a on je sada na putu.- Djeco moja - na to će starica - imam jednu molbu: oslobodite ovu djevojku sveza dok ne budete znale da dolazi vaš gospodin. Tada je svežite kao što je i bila, pa će vas nagraditi Gospodar svjetova.
- Drage volje - odgovoriše djevojke, pa odvezaše Zumurudu, nahraniše je i napojiše, astarica reče:
- Kamo sreće da sam nogu slomila, a da nisam ušla u vašu kuću!
Zatim priđe Zumurudi i reče joj:
- Nek te sreća prati, kćeri moja! Allah će ti pomoći!
Onda joj starica reče da dolazi od njenog gospodina Ali Šara i poruči joj da sutra uvečer bude spremna i da osluškuje. Reče da će njen gospodin doći do dvorske klupice, zazviždat će i kada to čuje, neka i ona zazviždi, pa neka mu niz prozor spusti uže. Onda će je on uzeti i odvesti.
Zumuruda zahvali starici koja zatim izađe i ode Ali Šaru, ispriča mu sve i zaključi:
- Naredne noći, u ponoć, pođi u tu i tu mahalu, jer je tamo prokletnikova kuća, aprepoznat ćeš je po tome i tome. Stani pod njegovu kuću i zazviždi. Djevojka će ti spustiti uže, pa uzmi djevojku i vodi je kamo hoćeš. Ali Šar zahvali starici plačući i recitirajući:

Klevetnici, ta prestanite klevetati -
Tijelo mi je uvehlo i srce mi pati;

Moje suze imaju priču s lancem pripovjedača,
Autentičnu i sa svim slabostima kazivača.{76}

O, ti koji ništa ne znaš o mojim mukama i jadima, Ne dulji s raspitivanjem o mojim patnjama!

Jedna žena vitka stasa i slatkih usana
Zanijela mi srce svojom slašću i ljupkim riječima.

Otkad ode, moje srce mira nema, nit mi oči sniju; Nadanja mi i trpljenje moje ne uspijevaju.

U čežnji i ojađena ti me ne ostavi Da me muče zlobnici i zavidljivi.

Utjeha i mir od tada su mi nepoznati Osim tebe, ni jedna mi neće na um pasti!

Nakon tih stihova, mladić uzdahnu, proli suze i nastavi recitirati:

Neka Allah da muštuluk onom što mi javi
Da dolaziš, jer tako najdražu vijest objavi;

Kad bi mu iskidan poklon odgovarao, ja bih poklonio Srce svoje koje sam u času rastanka iskidao.

Mladić se strpi dok ne pade noć i dok ne dođe dogovoreni čas, a tada pođe u onu mahalu koju mu je opisala komšinica, te on vidje kuću i prepozna je. Sjede na klupu
podno kuće i savlada ga san. Mladić zaspa - slava Onome koji nikada ne spava - jer dugo nije spavao zbog ljubavi zbog koje je patio, tako da je postao poput pijana čovjeka. I dok je on spavao...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

317. noć
Kada nastupi tri stotine sedamnaesta noć, reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić zaspao, a onda se pojavi jedan lopov koji je tenoći došao na periferiju grada da krade. Sudbina ga dovede pod dvor toga kršćanina. Lopov poče obilaziti kuću, ali ne nađe načina da uđe. Kružio je oko kuće dok ne nabasa na onu klupu i vidje na njoj Ali Šara kako spava. Lopov uze njegovu čalmu, i tek što ju je uzeo, u tom času Zumuruda se pomoli i vidje ga kako stoji u tami. Djevojka pomisli da je to njen gospodin, pa mu zviznu, a lopuža odgovori zviždukom, te mu se djevojka spusti niz uže noseći kesu punu zlata. Kada to lopov vidje, pomisli: “Ovo je zaista čudna stvar koja ima neobičan uzrok!”
On uze kesu i ponese djevojku na ramenima jureći poput munje. Djevojka mu je govorila:
- Starica mi je pričala da si oslabio zbog mene, a ti si, eto, jači od konja!
Kako lopov nije odgovarao, djevojka mu opipa lice i osjeti bradu nalik na četku za kupanje. Kao da je svinja koja je gutala perje čiji krajevi joj vire iz usta. Zumuruda se uplaši i reče:
- Ko si ti?
- Rospijo - odgovori lopov - ja sam vješti Dževan Kurd iz družine Ahmeda adDenefa. Ima nas četrdeset vještih u družini i svi će ti noćas picu tucati, od večeri do jutra!
Kada ču njegove riječi, djevojka zakuka i poče se busati po licu znajući da ju je sudbina pobijedila, te da nema drugog izlaza nego da se povinuje uzvišenome Allahu. Ona se odluči na trpeljivost i pokoravanje Allahu, govoreći:
- Nema boga osim Allaha! Kad god se oslobodimo jedne nevolje, zapadnemo u jošveću.
Dževan je, naime, bio stigao na to mjesto zato što je rekao Ahmedu ad-Denefu: - Okretni čovječe, ja sam i ranije dolazio u ovaj grad i znam za jednu pećinu izvan grada. Dovoljno je prostrana da primi četrdeset ljudi. Ja ću prije vas poći do nje da smjestim majku u tu pećinu, a onda ću se vratiti u grad i ukrasti nešto za vašu sreću. Čuvat ću to u vaše ime dok ne dođete i time ću vas toga dana ugostiti.
- Čini kako hoćeš - odgovori Ahmed ad-Denef, a lopov pohita na to mjesto prije njih ostavivši majku u pećini. Kada izađe odatle, naiđe na jednog usnulog vojnika uz koga je bio privezan konj. Dževan zakla vojnika, uze mu konja i oružje i sakri ih u pećinu kod majke. Tu priveza konja i vrati se u grad. Hodao je dok nije stigao do dvora onog kršćanina i onda je postupio onako kako je ranije rečeno. Uzeo je Šarovu čalmu, odveo njegovu djevojku Zumurudu i nije se zaustavljao dok je nije smjestio kod majke kojoj reče:
- Čuvaj je dok se ne vratim ujutro.
Zatim ode...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

318. noć
Kada nastupi tri stotine osamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Dževan Kurd rekao svojoj majci:
- Čuvaj mi djevojku dok se ne vratim ujutro.
Zatim on ode, a Zumuruda pomisli: “S obzirom na ovakav nemar, zašto se ne bih spasila lukavstvom? Kako mogu čekati da dođe tih četrdeset muškaraca pa da se redaju na meni dok ne postanem poput lađe što tone u more?!” Nakon toga, Zumuruda se obrati starici, majci Dževana Kurda:
- Teto, hoćeš li da izađemo iz pećine da te bišćem na suncu?
- Hoću, bogami, kćeri! Već odavno sam daleko od hamama, jer me ove svinje neprestano vode s jednog mjesta na drugo.
Starica izađe s djevojkom koja je poče biskati i tamaniti joj vaške po glavi dok starica ne poče uživati u tome i zaspa. Tada Zumuruda ustade, obuče odjeću vojnika koga je ubio Dževan, pripasa njegovu sablju oko pasa, stavi njegovu čalmu na glavu, tako da je izgledala poput muškarca. Onda uzjaha konja, uze onu kesu sa zlatom i reče: - Vrli Zaštitniče, zaštiti me radi Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga! - a onda pomisli: “Ako pođem u grad, možda će me vidjeti neko od vojnikove familije i neću se dobro provesti!”
Tako Zumuruda odustade od odlaska u grad i zaputi se u pustu stepu. Usrdno je jahala noseći zlato, hraneći se biljem sa zemlje kojim je i konja hranila, a napajali su se na potocima. Putovala je tako deset dana, a jedanaestog dana dođe nadomak jednog divnoga grada punog blagostanja, koga su zima i studen napustili, a u njega je došlo proljeće s cvijećem i ružama, tako da je cijeli grad procvjetao, potoci su žuborili i ptice su pjevale.
Kad stiže do grada i približi se kapiji, vidje vojnike, emire i druge velikaše, te se začudi misleći: “Svi stanovnici ovoga grada sakupili su se na kapiji, i to mora imati nekog razloga!” Zumuruda se uputi prema njima i kada im priđe, prema njoj jurnuše vojnici koji se duboko pokloniše govoreći:
- Neka ti Allah omogući trijumf, naš gospodine i care!
Zatim se pred njom postrojiše uglednici, dok su vojnici uvodili red u narodu, govoreći:
- Neka ti Allah omogući trijumf i neka blagoslovi tvoj dolazak među muslimane, svjetski care! Neka ti Allah da čvrstinu, čestiti care, jedinstveni u svim vremenima! Onda im se Zumuruda obrati:
- Šta se događa, građani?
- Tebe je darovao Onaj koji ne škrtari kada dariva, tebe je odredio za cara ovogagrada i za gospodara svih njegovih žitelja. Stanovnici grada imaju slijedeći običaj: Kada im umre car koji nema poroda, vojnici izlaze izvan grada i tu borave tri dana. Čovjek koji naiđe tim putem kojim si ti došao postaje njihov car. Hvala Allahu koji nam je poslao Turčina lijepoga lica, jer da nam je došao i neki beznačajniji čovjek, bio bi naš car.
Kako je Zumuruda spadala u one koji dobro promisle o svojim postupcima, ona reče: - Nemojte misliti da ja spadam u proste Turke. Ja pripadam velikašima. Međutim, naljutio sam se na svoje rođake, pa sam otišao i napustio ih. Pogledajte ovu kesu zlata koju sam ponio da bih usput dijelio sadaku siromasima i jadnicima.
Narod poče učiti dove za Zumurudu radujući joj se svim srcem, ali se i Zumuruda
radovala njima, razmišljajući: “Kad mi se ovo već dogodilo...”
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

319. noć
Kada nastupi tri stotine devetnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Zumuruda razmišljala: “Kad mi se ovo već dogodilo, možda će me Allah sastaviti s mojim gospodinom. On može sve što hoće.”
Zatim djevojka pođe u pratnji vojske dok ne uđoše u grad. Onda vojnici sjahaše idući ispred nje dok je ne uvedoše u dvor. Tada i Zumuruda sjaha, te je emiri i velikodostojnici uzeše pod ruku i posadiše na tron duboko se klanjajući. Pošto sjede na prijestolje, Zumuruda naredi da otvore riznice, te ih otvoriše i ona razdijeli novac vojnicima koji joj poželješe da dugo vlada. Pokoriše joj se robovi i svi stanovnici zemlje.
Zumuruda provede jedno vrijeme upravljajući, te se u srcima podanika javi veliko poštovanje zbog njene plemenitosti i darežljivosti. Ona je ukidala poreze, oslobađala zatočenike i borila se protiv nepravde, tako da su je svi voljeli. Kad god bi se sjetila svoga gospodina, plakala je i molila se Allahu da je sastavi s njim.
Jedne noći prisjećala se Ali Šara i dana koje je provela s njim, te poče liti suze i recitirati stihove:

Uprkos vremenu, za tobom ću uvijek čeznuti
I suze će mi iz očiju sve obilnije liti;

Kad plačem, znaj da plačem zbog ljubavnih jada Jer zbog rastanka ljubavnik teško strada.

Nakon tih stihova, Zumuruda obrisa suze, pa se pope u dvor i uđe u harem. Robinjama i naložnicama dade zasebne odaje odredivši im plaće i izdržavanje. Tvrdila je da želi biti sama na svome mjestu, predana bogosluženju. Ona poče postiti i klanjati, tako da su emiri govorili:
- Ovaj car je veoma pobožan.
Nije puštala k sebi nikakvu poslugu osim dva mlada evnuha da je služe. Godinu dana je sjedjela na carskome prijestolju ne čujući ni glasa o svome gospodaru, niti je naišla na bilo kakav trag o njemu. Bila je uznemirena zbog toga i kada je nemir sasvim obuze, ona pozva vezire i dvorjane i naredi da joj dovedu inženjere i neimare da joj podno dvora naprave trg dug i širok po jedan fersah.{77} Oni to napraviše za najkraće vrijeme, tako da je trkalište bilo tačno po njenoj želji. Zatim Zumuruda dođe na taj plato na kome joj postaviše veliku kupolu pod koju poredaše stolice za emire, i ona naredi da postave stolove sa svim vrstama ukusnih jela. Nakon toga, reče državnim velikodostojnicima da jedu, te se oni prihvatiše jela, a Zumuruda reče emirima: - Hoću da ovo ponovo uradite kada se pojavi mladi mjesec i da objavite po gradu da niko ne otvara dućan, nego da dođu svi i da jedu za carskom trpezom. Bit će obješen na kućnim vratima svako ko ne posluša.
Kada se pojavi mladi mjesec, emiri učiniše kako im je naredila Zumuruda. Taj običaj je trajao sve dok se ne pojavi mladi mjesec naredne godine. Tada Zumuruda dođe na trg, a telal poče vikati:
- Okupljeni narode! Svaki onaj ko otvori dućan, skladište ili kuću bit će odmah obješen na kućnim vratima. Morate svi doći da jedete za carskom trpezom!
Kada telal završi objavljivanje i kada postaviše stolove, ljudi počeše dolaziti u gomilama, a Zumuruda im naredi da sjednu za stolove i jedu dok se siti ne najedu raznovrsnih jela. Ljudi posjedaše i prihvatiše se jela, kako im je naredila carica koja je sjedjela na prijestolju posmatrajući ih. Svako ko je sjedio za stolom mislio je: “Car ne gleda nikog drugog nego mene.” Ljudi su jeli dok su im emiri govorili: - Jedite i ne stidite se, jer tako car želi!
Narod je jeo dok se siti ne najedoše, a onda odoše moleći se za cara. Jedni drugima su govorili:
- U životu ne vidjesmo cara koji voli sirotinju kao ovaj car! - i učili su dove zanjegovu dugovječnost. Zumuruda pođe u svoj dvor...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

320. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carica Zumuruda, pošla u svoj dvorac radosna zbog onoga što je učinila i razmišljajući: “Ako uzvišeni Allah bude htio, na ovaj način ću doći do neke vijesti o svome gospodaru Ali Šaru.”
Kada se pojavi sljedeći mjesec, ona uradi sve kao i obično: postaviše trpezu, a Zumuruda sjede na prijestolje, te naredi ljudima da posjedaju i jedu. Dok je ona tako sjedjela u pročelju, ljudi su sjedali u grupama, ili jedan po jedan, kad njen pogled pade na Bersuma, onog kršćanina koji je kupio zavjesu od njenoga gospodara. Ona ga prepozna i reče:
- Počinje se ostvarivati moja želja!
Bersum priđe i sjede s ostalim ljudima da jede. On ugleda jednu posudu s pilavom posutim šećerom. Kako zdjela bijaše podalje od njega, on se progura prema njoj, pruži ruku i dohvati je, te je stavi ispred sebe, a onda mu reče jedan čovjek koji je sjedio kraj njega:
- Zašto ne jedeš ono što se nalazi pred tobom? Sram te bilo! Kako možeš pružati ruku za nečim što je daleko od tebe? Kako te nije stid?!
- Neću jesti ništa nego ovo! - odbrusi Bersum.
- Jedi, ne dao Allah da ti prija! - na to će čovjek.
Onda jedan čovjek koji puši hašiš reče:
- Pusti ga da jede to kako bih i ja mogao jesti s njim.
- Odvratni hašišojedu! To jelo nije za vas nego za emire! Ostavite ga i neka ga vrateonima kojima pripada! Oni će to pojesti! - vikao je prvi čovjek.
Bersum ga ne posluša, već uze zalogaj pilava, stavi ga u usta i htjede da uzme drugi zalogaj, kad ga carica pogleda i doviknu jednom vojniku:
- Dovedite mi onoga pred kojim je tanjir sa slatkim pilavom! Ne dajte mu da pojedezalogaj koji mu je u ruci, već mu ga izbijte iz ruke!
Četiri vojnika priđoše i povukoše ga s licem prema zemlji, pošto mu prije toga izbiše zalogaj iz ruke. Kada ga dovedoše pred Zumurudu, ljudi prestadoše jesti i počeše jedni drugima govoriti:
- On je zaista napasnik, jer ne jede ono što mu priliči!
- Ja sam zadovoljan i ovom kašom ispred sebe - reče drugi.
- Hvala Allahu koji mi ne dade da jedem slatkog pilava iz one zdjele! - dometnu pušačhašiša. - Čekao sam da on stavi jelo preda se i da ga proba, a onda bih mu se pridružio. Ali, vidi šta ga snađe!
- Pričekajte da vidimo šta će biti s njim!
Kada kršćanina dovedoše pred caricu Zumurudu, ona reče:
- Teško tebi, plavooki čovječe! Kako se zoveš i zašto si došao u našu zemlju?
Prokletnik prikri svoje ime, a bijaše stavio bijelu čalmu oko glave, i on odgovori:
- Zovem se Ali, care, a po zanimanju sam tkalac. Došao sam u ovaj grad radi trgovine.
- Dajte mi daščicu s pijeskom i bakarno pero! - reče carica.
Donesoše joj ono što je tražila, te ona uze daščicu s pijeskom i pero, pa poče gatati u pijesku i vući linije perom u obliku majmuna. Onda podiže glavu, osmotri Bersuma i reče mu:
- Pseto! Kako možeš carevima lagati! Zar ti nisi kršćanin i nije li tvoje ime Bersum?Došao si da nešto tražiš! Reci mi pravo o čemu se radi, inače ću, tako mi slave Božije, odrubiti tvoju glavu!
Kršćanin poče zamuckivati, a emiri i ostali prisutni rekoše:
- Zaista ovaj car zna gatati u pijesku! Slava Onome koji mu je tu sposobnost darovao!
Onda carica povika kršćaninu:
- Reci mi istinu, ili ću te pogubiti!
- Oprosti, čestiti care. Pogodio si gatajući u pijesku. Ja sam kršćanin...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

321. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je kršćanin rekao:
- Oprosti, čestiti care. Pogodio si gatajući u pijesku. Ja sam kršćanin.
Emiri i ostali prisutni zabezeknuše se carevim umijećem da gata u pijesku, te uskliknuše:
- Ovaj car je zaista astrolog kakvog nema na svijetu!
Potom carica naredi da oderu kršćanina, da mu kožu ispune slamom i objese je na kapiju trga, te da iskopaju jednu rupu izvan grada pa da tamo spale njegovo meso i kosti, a odozgo da nabacaju đubre i blato.
- Slušamo i pokoravamo se - rekoše i učiniše sve onako kako im je zapovijeđeno.
Kada ljudi vidješe šta se dogodilo kršćaninu, rekoše:
- Dobio je ono što je zaslužio! Baš mu je bio nesretan onaj zalogaj pilava!
- Dok sam živ neću okusiti pilava! - dometnu jedan čovjek, a pušač hašiša reče: - Hvala Allahu koji me spasi onoga što je njega snašlo i koji me je sačuvao da ne jedem onaj pilav!
Potom svi ljudi odoše dogovorivši se da zabrane sjedenje pored slatkog pilava na mjestu onog kršćanina.
Kada nastupi treći mjesec, postaviše stolove kao i obično i prekriše ih tanjirima. Carica Zumuruda sjede na prijestolje, a vojnici ustadoše, kao i obično, zazirući od njene srdžbe. Također po običaju, dođe jedan dio građana koji počeše obilaziti oko trpeze gledajući tamo gdje je bila zdjela s pilavom:
- Hadži-Halefe! - povika neko.
- Ovdje sam, hadži-Halide! - odazva se ovaj.
- Dalje od zdjele sa slatkim pilavom! Pazi da ne jedeš iz nje! Ako budeš jeo, objesit će te!
Potom ljudi sjedoše za stolove da jedu i dok su se oni gostili a carica Zumuruda sjedjela, pogled joj privuče jedan čovjek koji je hitao preko kapije trga. Carica se zagleda i vidje da je to Dževan Kurd, lopov koji je pogubio vojnika. Razlog njegovog dolaska bijaše taj što je ostavio svoju majku, pa je došao družini i rekao im:
- Jučer sam imao dobar ulov. Ubio sam jednog vojnika i uzeo mu konja, a te noći mi jepala u ruke i jedna kesa puna zlata, te djevojka vrednija od zlata u kesi. Sve sam to ostavio u pećini kod svoje majke.
Lopovi se obradovaše i pođoše u pećinu kada je dan već bio na izmaku. Dževan je išao ispred njih, a oni su ga slijedili. On htjede da iznese ono o čemu je govorio, ali vidje da je sve prazno. Dževan upita majku šta se dogodilo, a ona mu sve ispriča, te lopov poče gristi prste kajući se:
- Allaha mi, sve ću obići za tom rospijom i uzet ću je otuda gdje je, makar bila u ljuscikikirikija, i iskalit ću svoj bijes na njoj!
Dževan ju je zatim tražio obilazeći zemlje dok ne stiže u grad carice Zumurude. Kad uđe u grad, ne nađe nikoga, te upita neke žene koje su gledale kroz prozore i one mu rekoše da početkom svakog mjeseca car postavlja trpezu, te ljudi dolaze i jedu. Uputiše ga na trg na kome se postavlja trpeza i Dževan potrča tamo. Kako ne nađe slobodno mjesto, on sjede pored one zdjele o kojoj je ranije bilo riječi. Pošto se zdjela nalazila pred njim, on pruži ruku prema njoj, ali ljudi povikaše:
- Šta to namjeravaš uraditi, brate?
- Hoću da se najedem pilava iz ove zdjele.
- Ako budeš jeo, objesit će te - reče mu jedan.
- Šuti, ne pričaj tako! - odbrusi Kurd pa pruži ruku prema zdjeli i privuče je preda se.Pušač hašiša o kome je ranije bilo riječi, a koji je sjedio pored Kurda, pobježe s tog mjesta čim je vidio da Kurd privlači zdjelu. Hašiš mu odjednom ishlapi iz glave, te on sjede podalje i reče:
- Meni ne treba ta zdjela!
Potom Dževan Kurd pruži prema zdjeli ruku koja je ličila na gavranovu nogu. On zagrabi iz zdjele koja je bila nalik na devinu kopitu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

322. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Dževan Kurd pružio ruku prema zdjeli koja je imalaoblik devine kopite, pa je zaoblio zalogaj pilava u ruci tako da je izgledao kao velika naranča. Onda je hitro ubaci u usta i pilav mu se zakotrlja niz grlo proizvodeći zvuk poput grmljavine. U zdjeli se vidjelo dno na mjestu odakle je uzeo pilav. Čovjek koji je sjedio pored njega uzviknu:
- Hvala Allahu što me nije stvorio kao hranu u tvojim rukama jer si u jednom zalogaju požderao zdjelu pilava!
- Pusti ga neka jede! - reče pušač hašiša. - Ja ga već vidim kao obješena čovjeka.Jedi, prisjelo ti! - obrati se Kurdu.
Dževan ponovo pruži ruku da uzme drugi zalogaj i htjede ga u ruci zaobliti kao i prvi, ali u tom času carica povika vojnicima:
- Brzo mi dovedite onoga čovjeka! Ne dajte da pojede zalogaj koji mu je u ruci! Prema njemu se sjuriše vojnici još dok je bio nagnut nad zdjelom, zgrabiše ga i odvedoše pred caricu Zumurudu. Ljudi su zlurado govorili:
- To je i zaslužio, jer smo ga savjetovali, ali nije slušao. Ovo mjesto donosi smrt onome ko na njega sjedne. Taj pilav donosi nesreću svakome ko ga jede!
Onda carica Zumuruda upita Dževana:
- Kako se zoveš i šta si po zanimanju? Zašto si došao u našu zemlju?
- Presvijetli care, zovem se Osman, po zanimanju sam vrtlar, a u ovaj grad sam došaozato što tražim nešto što sam izgubio.
- Dajte mi dasku za gatanje u pijesku!
Kada joj donesoše dasku, ona uze pero i poče gatati u pijesku u koji se zagleda jedno vrijeme, a onda podiže glavu i reče mu:
- Teško tebi, lopužo! Kako možeš lagati carevima?! Ovaj pijesak mi kaže da se zovešDževan Kurd, po zanimanju si lopov koji ljudima otima novac i ubijaš ljude koje je Allah zabranio ubijati, osim ako to nije po pravdi. Svinjo jedna! - vikala je carica. Pravo mi reci ko si, inače ću ti glavu odrubiti!
Kada ču caričine riječi, Dževan preblijedi, iskezi zube i pomisli da će se spasiti ako kaže istinu, te reče:
- Pravo veliš, care. Od ovog časa se kajem pred tobom i vraćam se uzvišenom Allahu.
- Meni nije dopušteno da trpim nevolju na putu muslimana! Uzmite ga - reče carica oderite mu kožu i postupite prema njemu kao i prema onome od prošlog mjeseca! Njeni ljudi učiniše kako im je naredila. Kada pušač hašiša vidje kako vojnici ščepaše toga čovjeka, on okrenu leđa zdjeli s pilavom govoreći:
- Meni je zaista zabranjeno da budem licem okrenut prema tebi.
Pošto završiše s jelom, ljudi se raziđoše i odoše svojim putem. Carica se pope u dvor i dade dopuštenje robovima da odu.
Sljedećeg ili četvrtog mjeseca, ljudi dođoše na trg, kao i obično. Donese se hrana i ljudi posjedaše očekujući caričino dopuštenje da jedu. Onda se pojavi carica koja sjede na prijestolje posmatrajući narod. Uočila je da je mjesto ispred zdjele s pilavom prazno toliko da su tu mogla sjesti četiri čovjeka. Carica se začudi, i dok je razgledala okolo, pogled joj pade na jednog čovjeka koji je hrlio preko ulaza na trg. Žurio je dok ne stiže do trpeze, ali ne nađe nigdje slobodnog mjesta osim pored one zdjele. Kada čovjek sjede, Zumuruda ga osmotri i vidje da je to onaj prokleti kršćanin koji je sebe zvao Rešiduddinom, te carica pomisli: “Blagoslovljeno li je jelo na koje se upecao ovaj nevjernik!” Rešiduddin se tu našao zbog jednog čudesnog razloga. Naime, kada se vratio s puta... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

323. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se prokletnik koji se zvao Rešiduddinom vratio s puta, temu ukućani rekoše da je Zumuruda nestala zajedno s kesom novca. Kada je to nesretnik čuo, poče cijepati svoju odjeću, busati se po licu i čupati bradu. On posla brata Bersuma da je traži po svijetu. Međutim, kako ni od brata nisu stizale vijesti, on sam pođe da traži brata i Zumurudu. Sudbina ga dovede u Zumurudin grad, te on uđe u njega prvoga dana u mjesecu. Zaputivši se gradskim ulicama, kršćanin uoči da su puste i da su dućani zatvoreni. Onda ugleda žene na prozorima i upita neke šta se događa. Odgovoriše mu da car priređuje gozbu za sav narod početkom svakog mjeseca, te da se svi goste. Niko ne može ostati u kući, niti u dućanu. Uputiše kršćanina na trg i kad on stiže tamo, zateče ljude kako se guraju oko hrane. Rešiduddin ne vidje prazno mjesto osim pored zdjele s pilavom. On sjede na to mjesto, pa pruži ruku prema zdjeli, a carica doviknu vojnicima:
- Dovedite mi onoga što sjedi pored zdjele s pilavom!
Vojnici ga prepoznaše, zgrabiše ga i dovedoše pred caricu Zumurudu koja mu reče:
- Teško tebi! Kako se zoveš, šta si po zanimanju i zašto si došao u naš grad?
- Čestiti care - odgovori Rešiduddin - zovem se Rustem, a nemam nikakvo zanimanje,jer sam samo jedan siroti derviš.
- Dajte mi dasku s pijeskom i bakarno pero! - povika carica svojim ljudima koji jojdonesoše ono što je tražila, kao i obično. Zumuruda uze pero i poče vući linije po pijesku. Jedno vrijeme je posmatrala dasku, a onda podiže pogled prema čovjeku i povika:
- Pseto! Kako možeš lagati carevima! Ti se zoveš Rešiduddin, kršćanin si, a zanimanjeti je da, služeći se lukavstvom, otimaš djevojke muslimanima. Predstavljaš se kao musliman, a ustvari si kršćanin. Govori istinu, jer ne budeš li istinu govorio, glavu ću ti odrubiti.
Kršćanin poče zamuckivati, pa reče:
- Pravo veliš, čestiti care!
Zumuruda naredi da ga polože, te da ga po svakoj nozi udare stotinu puta, a da mu po tijelu zadaju hiljadu udaraca. Nakon toga, neka ga oderu i kožu mu napune kučinama. Najzad, neka iskopaju rupu izvan grada i u njoj ga spale, a potom neka nabacaju đubre i blato.
Ljudi učiniše kako im je carica naredila, a onda im ona dopusti da jedu, te se ljudi prihvatiše jela. Pošto završiše s jelom i odoše svojim putem, carica se pope u dvore govoreći:
- Hvala Allahu koji mi je rasteretio srce od onih što mi nažao učiniše! Zahvalivši Tvorcu zemlje i nebesa, Zumuruda izgovori stihove:

Vladali su - o, kako su dugo vladali A onda ih ne bi, kao da nisu ni postojali!

Da su pravedni bili, vječno bi živjeli, Ne bi se nevoljama sudbe izlagali.

Sad su takvi da nam njihova sudba kazuje:
“Milo za drago vraćam - sudbi se ne žaluje!”

Nakon tih stihova, carici pade na um njen gospodin Ali Šar, te ona gorko zaplaka. Onda se pribra i pomisli: “Možda će Allah koji mi je izručio dušmane vratiti mi i moje mile.” Zumuruda zatraži oproštenje od uzvišenog Allaha...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

324. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Zumuruda zamolila oproštenje od uzvišenog Allaha, a
onda je kazala:
- Možda će me uskoro uzvišeni Allah sastaviti s mojim dragim Ali Šarom, jer On može sve što hoće. On je dobar i sve zna o svojim robovima.
Zatim ponovo zahvali Allahu moleći ga da joj oprosti. Ona se prepusti svojoj sudbini, uvjerena da svaki početak ima i kraj, te izgovori stihove:

Nemoj brinuti ni za jednu stvar, Jer sve u ruci drži tvoj Gospodar.

Neće te snaći ono što je zabranjeno, Niti ćeš izbjeći ono što ti je suđeno.

Zatim kaza stihove drugoga pjesnika:

Izbriši bore, nemoj brinuti,
U dom tuge nemoj kročiti;

Mnoge je stvari teško dokučiti, Al' brzo zatim će sreća sinuti.

I riječi trećega:

Budi blag kad bijes tobom ovladava I trpeljiv kada te nesreća ophrvava.

Naše noći sad bremenite stasaju
I prava čudesa one nam rađaju;

te riječi četvrtoga:

Strpi se, jer u strpljenju se dobro za te krije Bio bi miran, a ne bolan da znaš šta je,

Znaj: kad zbog dobrote ne bi strpljiv bio, Potpisom pera na to bi se prisilio!

Nakon toga, carica je provela cijeli mjesec vodeći državne poslove danju, a noću plačući i ridajući zbog rastanka sa svojim gospodarem Ali Šarom. Kada nastupi novi mjesec, ona naredi da se postavi trpeza na trgu, kao i obično, pa sjede u vrhu, dok su ljudi čekali njeno dopuštenje da jedu. Mjesto na kome se nalazila zdjela s pilavom bilo je prazno. Carica je sjedjela u pročelju pogledajući prema ulazu na trg kako bi mogla vidjeti svakog ko uđe. Za to vrijeme je razmišljala: “O, Ti koji si vratio Jusufa Jakubu i koji si odagnao nevolje od Ejjuba! Smiluj mi se tako što ćeš mi vratiti moga gospodara Ali Šara, zahvaljujući Tvojoj moći i veličini, jer Ti si svemogući, Stvoritelju svjetova, Ti koji na pravi put upućuješ zalutale, Ti koji sve čuješ, koji na molbe odgovaraš! Usliši moju molbu, Gospodaru svjetova!”
Zumuruda ne stiže ni da završi dovu kad se na ulazu na trg pojavi jedan čovjek koji je stasom podsjećao na vrbovu granu, ali je bio mršav i upadljivo blijed. Bijaše to mladić najljepši što može biti, savršeno pametan i obrazovan. Kada uđe, mladić ne vidje slobodno mjesto osim onog pored zdjele s pilavom. On sjede tu, a čim ga Zumuruda vidje, srce joj ustrepta, te ona dobro zagleda mladića i uvjeri se da je to njen gospodar Ali Šar. Ona htjede da vrisne od radosti, ali se uzdrža plašeći se sramote pred ljudima. Cijela duša joj je treperila i srce joj je silno tuklo, ali ona prikri osjećanja.
Ali Šar se tu pojavio zbog sljedećih razloga.
Kada je zaspao na onoj klupi, Zumuruda se spustila i ugrabio ju je Dževan Kurd. Onda se Ali probudio i vidio da je gologlav, te mu je bilo jasno da mu je neko učinio zlo i uzeo mu turban dok je spavao. Mladić izgovori riječi kojih se ne stidi onaj što ih je prvi izgovorio: “Mi Allahu pripadamo i njemu se vraćamo!”{78}
Potom se Ali vrati starici koja mu je kazala gdje se nalazi Zumuruda, pokuca na njena vrata i čim se starica pojavi, on zaplaka pred njom tako da se obeznanio. Kada dođe k sebi, ispriča starici sve, te ga ona izgrdi ljuteći se zbog onog što mu se dogodilo.
- Sam si kriv za svoju nesreću!
Grdila ga je toliko da mu od muke poteče krv iz nosa i pade bez svijesti, a kada dođe k sebi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

325. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i peta noć, ona reče:
- Ćula sam, sretni care, da je Ali Šar, kada se osvijestio, ugledao staricu ka ko plače nad njim, kako jadikuje i recitira stihove:

Ah, kako se ljubavnicima teško rastati,
A najslađe im je opet se sastati!

Bože, opet ljubavnike ti sastavi, A mene čuvaj da me duša ne ostavi!

Starici je bilo veoma žao, pa mu reče:
- Sjedi tu dok ne vidim šta se dogodilo! Brzo ću se vratiti!
- Slušam i pokoravam ti se - odgovori mladić, a starica ga napusti i ode. Nije sepojavljivala do podneva, a onda dođe i reče:
- Ali, mislim da ćeš zaista umrijeti od nesreće, jer ti preostaje jedino da vidiš svoju dragu na onome svijetu. Pošto su se ljudi u onome dvorcu probudili, vidjeli su da je izvaljen prozor koji gleda na vrt, a Zumruda je nestala zajedno s kesom blaga koje pripada onome kršćaninu. Kad sam stigla tamo, zatekla sam valiju kako sjedi na ulazu u dvor zajedno sa svojim ljudima. Nema sile ni moći do Allahove moći!
Ali Šar ču staričine riječi pa mu blijedo lice potamnje i on izgubi volju za životom, uvjeren da će umrijeti. Zaplaka toliko da se obeznani, a kada dođe k sebi, poče patiti zbog ljubavi i tuge zbog rastanka, pa se teško razbolje. Nije izlazio iz kuće. Starica mu je dovodila liječnike, davala mu napitke i pripremala čorbice cijelu godinu dana, dok mu se duša ne povrati. Onda se Ali prisjeti svega što je bilo i izgovori stihove:

Brige se sabraše, a mili se razidoše Srce moje planu i suze potekoše.

Strast je sve veća u onome što mira nema Iznuren je ljubavlju, čežnjom i uzbuđenjima.

Bože, ako mi nešto može olakšati, Olakšaj mi dok još mogu disati!

Kad nastupi druga godina, starica reče:
- Sinko, taj jad i nevolja koji su te snašli neće ti vratiti dragu. Zato ustani, okrijepi se ipotraži je po svijetu, možda ćeš naići na kakav glas o njoj.
Starica ga je bodrila i podsticala dok ga nije pokrenula. Posla ga u hamam, dade mu napitke i nahrani ga piletinom. Tako je postupala prema njemu svakodnevno puni mjesec dana dok nije ojačao. Onda je krenuo na put ne zaustavljajući se dok ne stiže do jednog grada. Mladić uđe na trg, sjede pred jelo i pruži ruku da se posluži, ali ga
ljudima bi žao, te povikaše:
- Ne jedi iz te zdjele, jer ko bude jeo iz nje nevolja će ga snaći!
- Pusti te me da jedem odatle, pa nek rade sa mnom šta hoće. Možda ću se osloboditiod ovog tegobnog života.
Mladić uze prvi zalogaj i Zumuruda htjede narediti da ga dovedu pred nju, ali joj pade na um da je gladan, pa pomisli: “Treba da ga pustim da se najede.”
Ali Šar poče jesti, dok su zabezeknuti ljudi čekali da vide šta će biti s njim. Kada se mladić najede, Zumuruda reče evnusima:
- Pođite do onog mladića što jede pilav i pažljivo mi ga privedite. Recite mu: “Porazgovaraj s carem o jednom osjetljivom pitanju”.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše evnusi, pa se uputiše mladiću, stadoše krajnjega i odgovoriše mu:
- Gospodine, izvoli porazgovarati s carem bez ustručavanja.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Ali i pođe s evnusima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

326. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ali Šar kazao:
- Slušam i pokoravam se - i pošao je sa evnusima dok su ljudi uzvikivali:
- Nema moći ni sile do Allahove moći! Šta li će s njim učiniti car?
- Učinit će samo dobro - odgovorili su jedni - jer da mu je htio nauditi, ne bi ga pustioda jede dok se ne najede.
Kada Ali Šar stupi pred Zumurudu, pozdravi je duboko se klanjajući. Ona mu odgovori na pozdrav i primi ga ukazujući mu počasti, te ga upita:
- Kako se zoveš, šta si po zanimanju i zašto si došao u ovaj grad?
- Care - odgovori mladić - zovem se Ali Šar, trgovački sam potomak. Moj zavičaj jeHorasan, a u ovaj grad sam dospio tražeći jednu djevojku koja mi se izgubila, a bila mi je draža od sluha i očinjeg vida. Od trenutka kada je nestala, moja duša je za nju vezana. To je moja priča - reče mladić, pa zaplaka tako gorko da izgubi svijest. Zumuruda naredi da ga poškrope po licu đulsijom, te ga počeše škropiti dok mladić ne dođe k sebi. Kada se on osvijesti, Zumuruda reče:
- Donesite mi dasku za gatanje u pijesku i bakarno pero!
Donesoše joj šta je tražila, te ona uze pero i poče gatati u pijesku proučavajući ga neko vrijeme, a onda progovori:
- Istinu si rekao. Allah će te uskoro sastaviti s njom i zato nemoj brinuti.
Zatim Zumuruda naredi dvorjaninu da ga vodi u hamam, da mu obuče carsko ruho, da
ga posade na carskoga konja, te da ga dovede u dvor u smiraj dana.
- Slušam i pokoravam se - reče dvorjan, pa povede mladića od nje i ode. Ljudi su sesašaptavali:
- Zašto li je car toliko ljubazan prema ovome mladiću?
- Nisam li vam rekao da mu neće učiniti ništa nažao jer mladić lijepo izgleda? - oglasise neko. - Onog časa kada je pustio mladića da se najede, to mi je bilo jasno! Onda su svi ponešto komentirali, pa se razidoše svaki svojim putem. Zumuruda nije mogla vjerovati da će doći noć kako bi mogla ostati nasamo s miljenikom svoga srca. Kada se spusti noć, ona uđe u svoje konačište i poče se pretvarati da ju je san savladao. Imala je običaj da nikog ne pušta da spava u njenoj odaji osim dvoje mladih slugu, da joj se nađu pri ruci.
Pošto se smjesti u toj odaji, carica posla po svoga dragog Ali Šara, a ona ostade da sjedi na sećiji sa svijećom koja joj je sijala iznad glave i kraj nogu, dok su zlatni svijećnjaci osvjetljavali cijelu sobu.
Kada su ljudi čuli da je Zumuruda poslala po mladića, zabezeknuše se, te počeše nagađati i govorkati. Neko reče:
- U svakom slučaju, ovaj mladić je prirastao caru za srce i sutra će ga postaviti zazapovjednika vojske.
Kada Alija dovedoše pred Zumurudu, on se duboko pokloni pred njom i prouči joj dovu, a carica pomisli: “Moram se malo našaliti s njim tako što mu neću otkriti ko sam!” Onda reče:
- Jesi li bio u hamamu, Ali?
- Jesam, gospodaru - odgovori on.
- Dođi da jedeš kokoši i mesa i da se napiješ šerbeta, jer si umoran. Poslije toga dođiovamo.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Ali i učini kako mu je naredila. Kada mladićzavrši s jelom i pićem, Zumuruda mu reče:
- Sjedi kraj mene na sećiju da me masiraš.
Ali joj poče masirati noge i koljena primjećujući da su mekše od svile, a ona mu reče:
- Masiraj me malo uviše.
- Oprosti mi, gospodaru, ali više od koljena neću ići - na to će Ali.
- Zar mi se suprotstavljaš? Onda će ova noć biti kobna za tebe...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

327. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Zumruda kazala svome gospodaru Ali Šaru:
- Zar mi se suprotstavljaš? Onda će ova noć biti kobna za tebe. Treba da mi se pokoravaš, pa ćeš biti moj ljubavnik i postavit ću te za jednog od svojih emira.
- Čestiti care, u čemu treba da ti se pokoravam? - upita Ali.
- Raskopčaj se i lezi potrbuške.
- U svom životu nisam tako nešto uradio! Ako me na to prisiliš, posvađat ću se stobom pred Allahom na Sudnjem danu! Uzmi sve što si mi dao, samo me pusti da odem iz tvoga grada!
Zatim Ali zaplaka, a Zumuruda reče:
- Raskopčaj se i lezi potrbuške, inače ću ti glavu odrubiti!
Ali se povinova, a ona mu se pope na leđa, te mladić osjeti nešto mekše od svile i finije od maslaca. Mislio je: “Ovaj car je zaista bolji od svih žena!” Zumuruda ostade tako neko vrijeme dok je on ležao potrbuške, a onda se svali, te mladić pomisli:
“Hvala Allahu, izgleda da mu se čuna ne diže!” Onda Zumuruda reče:
- Čuna mi se obično diže kada je neko rukom nadražuje. Hajde, nadražuj mi ga rukom da se digne, inače ću te pogubiti!
Zatim leže na leđa, uze Alijevu ruku i stavi je na svoju picu. Ali osjeti picu podatniju od svile, mehku, oblu, ispupčenu, toplu kao hamam, ili kao srce ljubavnika strašću iznurenog, te on pomisli: “Vidi, pa car ima picu! To je čudo nad čudima!”
Alija obuze strast, te mu se čuna podiže, a kada to Zumuruda vidje grohotom se nasmija i reče:
- Gospodaru moj, za sve ovo vrijeme nisi me prepoznao?
- Ko si ti, care? - upita Ali.
- Ja sam tvoja robinja Zumuruda!
Kad to ču, Ali je poljubi i zagrli, pa navali na nju kao lav na ovcu, uvjeravajući se da je to njegova robinja bez ikakve sumnje. Gurao je svoj mač do balčaka u njene korice; bio je vratar na njenoj kapiji i imam u njenome mihrabu; ona mu se savijala u koljenima i ničice padala, ustajala i sjedala, a tespih joj bijahu cika i pokreti,{79} tako da su je čuli evnusi koji dođoše, pogledaše iza paravana i vidješe kako car leži, a nad njim Ali Šar koji se dizao i spuštao dok je Zumuruda stenjala i vrištala. Tada evnusi rekoše:
- Ovakvo vrištanje nije svojstveno muškarcima! Možda je ovaj car žena!
Evnusi čitav slučaj zatajiše, ne otkrivajući ga nikome.
Sutradan, Zumuruda naredi da se okupe svi vojnici i državni velikodostojnici pa kad ovi dođoše, carica im reče:
- Ja hoću da otputujem u zemlju ovoga čovjeka. Zato izaberite sebi namjesnika koji ćevladati dok se ne vratim.
Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše, a ona poče spremati sve što joj je potrebno za
put - hranu, novac, zalihe, darove, deve, mazge. Zatim krenu iz grada putujući bez prestanka, dok ne stiže u zemlju Ali Šara. Kad stigoše, Zumuruda uđe u njegovu kuću, pa poče darivati, dijeliti sadaku i poklone. Onda izrodi Ali Šaru djecu, i živjeli su u potpunoj sreći dok im ne stiže Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova. Slava Onome koji je vječan i koji kraja nema. Allahu hvala na svemu.

PRIČA O BUDURI, ZLATAREVOJ KĆERI, I DŽUBEJRU IBN UMEJRU AŠ-ŠEJBANIJI
Priča se da je halifa Harun ar-Rešid jedne noći bio uznemiren, te mu san nije dolazio na oči, već se zbog silnog nemira prevrtao s jedne na drugu stranu. Kada mu to dojadi, on pozva Mesrura i reče mu:
- Mesrure, vidi ko bi mi mogao odagnati ovoj nemir.
- Gospodaru - na to će Mesrur - da li bi htio poći u vrt koji se nalazi u dvoru, darazgledaš cvijeće u njemu, da posmatraš kako su zvijezde raspoređene, a mjesec između njih obasjava vodu.
- Duša mi ne žudi ni za čim od toga, Mesrure.
- Gospodaru, u dvoru imaš tri stotine naložnica i svaka ima zasebnu odaju. Naredi im da ostanu same u svojim odajama, pa ih obiđi i posmatraj, a da one to ne znaju. - Dvorac je moj, Mesrure, i djevojke su moje, te mi duša ne čezne ni za čim od toga. - Gospodaru, naredi naučnicima, mudracima i pjesnicima da dođu k tebi, pa neka pred tobom raspravljaju o problemima, neka ti recitiraju stihove, pričaju priče i kazuju predanja.
- Ne želim ništa od toga - odgovori halifa.
- Gospodaru, naredi svojim paževima, gostima za trpezom i zabavljačima da dođu i date zabavljaju rijetkim anegdotama.
- Ništa od toga ne želim, Mesrure.
- Onda mi, gospodaru, odsijeci glavu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

328. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Mesrur rekao halifi:
- Onda mi odsijeci glavu, gospodaru, možda će te tako proći nemir i možda ćeš odagnati nesanicu koja te mori.
Ar-Rešid se nasmija njegovim riječima:
- Pogledaj, Mesrure, ko je od mojih sagovonika pred vratima.
Mesrur izađe, pa se vrati i reče:
- Gospodaru, pred vratima je Ali ibn Mensur al-Hali al-Dimaški.
- Dovedi mi ga! - naredi halifa, te Mesrur ode i dovede čovjeka koji stade pred halifu pa reče:
- Es-selamu alejkum, zapovjedniče pravovjernih!
Halifa mu odgovori na pozdrav i dodade:
- Ibn Mensure, ispričaj mi neku svoju priču!
- Zapovjedniče pravovjernih, hoćeš li da ti ispričam nešto što sam svojim očima vidio, ili što sam čuo?
- Ako si vidio nešto neobično, ispričaj mi, jer prepričavanje nije isto što i lično osvjedočenje.
- Zapovjedniče pravovjernih, poslušaj me onda uhom i srcem.
- Evo, slušam te ušima i gledam očima, otvorena srca.
- Svake godine, zapovjedniče pravovjernih, ja dobijam nagradu od Ali Muhammedaibn Sulejmana al-Hašimije, basranskog vladara. Jednom mu pođem, po običaju, i kad stigoh k njemu, zatekoh ga spremnog za lov. Pozdravih ga, a on mi odgovori na pozdrav i reče:
- Ibn Mensure, pođi s nama u lov.
- Nisam u stanju jahati, gospodine, nego me pusti da sjedim u gostinskoj sobi.
Mislio sam: “O, čuda Božijega! Već dugo vremena dolazim iz Bagdada u Basru, a u Basri mi nije ništa poznato osim puta od dvora do vrta i od vrta do dvora. Kada će mi se pružiti prilika da prošetam cijelom Basrom ako ne sada? Odmah ću ustati i poći ću sam da prošetam dok mi se hrana svari.” Onda obukoh najgizdavije odijelo i počeh obilaziti Basru. Tebi je poznato, zapovjedniče pravovjernih, da u Basri ima sedamdeset ulica od kojih je svaka dugačka jedan irački fersah. Tako se izgubih u basranskim ulicama i poče me žeđ moriti. I dok sam hodao, zapovjedniče pravovjernih, naiđoh na jednu veliku kapiju na kojoj su bile dvije halke od sjajnoga bakra, a bile su spuštene zavjese od crvene svile. Pored kapije su bile dvije klupe, a iznad nje pleteni naslon za vinovu lozu koja je pravila sjenku nad kapijom. Zaustavih se na tome mjestu razgledajući ga i dok sam tako stajao, začuh jecaje koji su dopirali iz jadnoga srca slivajući se u melodično pjevanje stihova:

Tijelo mi je stanište bolu i jadima Zbog gazele jedne u dalekim zemljama.

O, lahori Zeruda što u meni sjetu dižete -
Allaha vam, u moje stanište svratite;

Gazelu korite - možda će se smilovati,
I lijepo govorite - možda će vas poslušati;

Na razgovor o ljubavnicima je navedite -
Tako ćete dobro da mi učinite.

U razgovoru joj o meni nešto natuknite:
Šta bi s vašim robom koga ubijate

Odlaskom, a da ništa on skrivio nije,
Nit njegovo srce za drugoga bije;

Zakletvu ne pogazi, pouzdan je a okrutan nije.
Ako se osmjehne, recite mu najljubaznije:

Lijepo bi bilo susretom ga spasiti,
Jer u te je zaljubljen koliko je moguće biti.

Oko mu ne snije, već kuka i gorke suze lije Pristane li, naš cilj ostvaren je.

Ako mu na licu srdžbu ugledate, Tad recite samo da ga ne poznajete.

Razmišljao sam: “Ako je lijep autor ove pjesme, onda su se u njemu objedinili ljepota, rječitost i lijep glas!” Onda priđoh vratima, pa počeh malo-pomalo dizati zavjesu, te ugledah djevojku svijetla lika poput mjeseca u četrnaestoj noći. Imala je sastavljene obrve, zatamnjene očne kapke, dojke kao dva nara, nježne usne nalik na dvije hrizanteme, usta poput Sulejmanova pečata, a niska zuba nadmašivala je riječi pjesnika i prozaiste, kao što pjesnik reče:

Ko te naniza, o biserje u ustima dragane,
Ko joj u usta stavi sočnost vina i dahove mirisne?

Ko jutru osmijeh oduže i dade ga tebi,
Katancem koraljnim ko te zabraviš

Ko te jednom vidi zatreperi od radosti Kako je tek onom koji te može ljubiti?

Drugi pjesnik je rekao:

O, biserje u ustima moje dragane, Budi milosno kao usne koraljne:

Ah, nemojte me ugrizati,
Pa ću vas, sirote, ja štititi.

Ukratko, ona je objedinila sve vrste ljepote, tako da je predstavljala pravo iskušenje za žene i muškarce. Čovjek je se nije mogao nagledati, kao što pjesnik kaza o njoj:

Kad se pojavi, ubija nas, a ode li Niko ljubavi prema njoj ne može da odoli.

Nalik je suncu i poput je mjeseca, mada Grubost i odbojnost u prirodu joj ne spada.

Pod košuljom za nas rajske bašče ima I mjesec što sija nad njenim grudima.

Dok sam je posmatrao iza zavjese, ona se osvrnu i ugleda me kako stojim na vratima, pa reče svojoj robinji:
- Pogledaj ko je to na vratima.
Djevojka ustade, priđe mi i reče:
- Zar te nije stid, starče? Mogu li sijede vlasi i sramota ići pod ruku?
- Gospođice - odgovorih joj - što se tiče sijedih vlasi, ja znam da ih imam, a što setiče sramote, ne mislim da sam došao s nečim sramnim.
- Šta može biti sramnije od nasrtaja na tuđu kuću i zavirivanja u tuđi harem?!
- Imam opravdanje za to, gospođice.
- Kakvo opravdanje?
- Ja sam žedan stranac koga žeđ mori.
- Prihvaćamo tvoje opravdanje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

329. noć
Kada nastupi tri stotine dvadeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla:
- Prihvaćamo tvoje opravdanje.
Zatim pozva jednu robinju i reče joj:
- Lutfija, napoji ga šerbetom iz zlatnog ibrika!
Djevojka donese bokal od suhoga zlata, ukrašen biserima i draguljima, pun vode pomiješane s mirisnim mošusom i prekriven zelenom svilenom mahramom. Počeh polahko piti krišom pogledajući djevojku i dugo stojeći. Onda djevojci vratih ibrik stojeći i dalje, te mi djevojka reče:
- Starče, idi sada svojim putem.
- Gospođice, ja sam ophrvan mislima.
- O čemu razmišljaš? - upita me ona.
- O prevrtljivosti sudbine i nepostojanosti vremena.
- Imaš pravo - na to će djevojka. - Vrijeme čuda čini, ali koja si čuda ti vidio da bimogao tako razmišljati?
- Razmišljam o domaćinu ove kuće, jer mi je bio prijatelj dok je bio živ.
- Kako se zvao?
- Muhammed ibn Ali, zlatar. Bio je veoma bogat.
- Je li imao djece?
- Da - odgovori djevojka. - Ostavio je jednu kćer po imenu Budura i ona je naslijedilasvu njegovu imovinu.
- Kao da si ti njegova kćer.
- Jesam - reče djevojka i nasmija se. - Nego, starče, razvukao si razgovor. Pođi svojim putem.
- Moram poći - odgovorih - ali vidim da se tvoja ljepota nešto izmijenila. Kaži mi štaje bilo, možda će ti Allah olakšati uz moju pomoć.
- Starino, ako si ti čovjek od povjerenja, otkrit ću ti tajnu. Reci mi ko si kako bih znalaima li u tebi mjesta za tajne ili nema. Pjesnik je kazao:

Samo pouzdan i tajnu zna čuvati Najbolji su ljudi koji je umiju tajiti.

Tajna u meni je kao u kući s bravama
Čiji su ključi izgubljeni, a kuća je zapečaćena.

- Gospođice, ako hoćeš saznati ko sam, znaj da sam ja Ali ibn Mensur al-Hali, iz Damaska. Prijatelj sam zapovjednika pravovjernih Haruna ar-Rešida.
Kada ču moje ime, djevojka ustade sa stolice, pa me pozdravi govoreći:
- Dobro došao ibn Mensure! Sada ću ti reći u kakvom sam stanju i povjerit ću ti svoju tajnu. Ja sam zaljubljena, ali sam rastavljena od dragog.
- Gospođice, ti si ljepotica i možeš voljeti samo one koji su lijepi. Koga ti voliš?
- Volim Džubejra ibn Umejira aš-Šejbanija, emira plemena Šejban.
Zatim mi opisa mladića od kojeg nije bilo ljepšeg u Basri, a ja joj rekoh:
- Jeste li se sastajali ili dopisivali?
- Jesmo, ali me je on volio jezikom, a ne srcem i dušom, jer nije ispunio obećanje, nitise držao dogovora.
- Zašto ste se rastali?
- Jednog dana sam sjedjela s ovom svojom djevojkom koja me češljala. Kada meprestala češljati, isplela mi je pletenice i dopala joj se moja ljepota i dražesnost, pa se sagela i poljubila me u obraz. U tom času on je neopaženo ušao i vidio to. Primjetivši kako me djevojka ljubi u obraz, odmah se okrenuo ljutito, riješen da se zauvijek rastanemo, i izgovori stihove:

Ako s nekim dragu moram dijeliti,
Ostavit ću milu i sam ću živjeti

Nije dobra draga koja zanemari u ljubavi Želju onog koji nju jedino voli.

- Otkako me je ostavio, do sada nije od njega došlo nikakvo pismo, niti odgovor, ibn Mensure.
- Šta sada želiš? - upitah je.
- Želim da mu pošaljem po tebi jedno pismo, pa ako mi doneseš odgovor, dobit ćeš od mene pet stotina dinara. Ako ne doneseš odgovor, onda ti za put pripada stotinu dinara.
- Čini kako hoćeš - rekoh, a ona će na to:
- Sa zadovoljstvom.
Zatim djevojka pozva jednu robinju i reče joj:
- Donesi mi mastionicu i pero! - a kada joj ih djevojka donese, ona napisa stihove.

Dragi, čemu sad mržnja i ova daljina, Gdje je popustljivost, nježnost uzajamna?

Zašto ode i zašto me, dragi, napusti -
Sad više nema lika koji ću poznavati?

Da, spletkari su o meni laži kazivali; Slušao si ih, a u laži su pretjerivali.

Ako si vjerovao njihovim pričama,
Čuvaj se - istina je tebi bliža nego njima!

Života ti tvoga, reci mi šta si čuo,
Pravičan budi jer znaš što je ko govorio.

Ako je istina da sam to kazala,
Riječ bi se moja na više načina tumačila

Čak i Božije znake koji su s neba silazili, Kao što je Tora, ljudi su iskvarili.

Prije nas, ljudi, su mnoge laži kazali, I Jusufa su pred Jakubom kudili.

Meni, klevetniku, tebi - svima nama Sprema se strašni dan sa presudama.

Djevojka zatim zapečati pismo i dade mi ga, te ja uzeh pismo i pođoh kući Džubejra ibn Umejira koji bijaše u lovu. Dok sam sjedio čekajući ga, on iznenada dođe iz lova, a kada ga ugledah kako jaše na konju, zapovjedniče pravovjernih, pamet mi pomuti njegova ljepota i ljupkost. On se osvrnu i ugleda me kako sjedim pored kućnih vrata, te sjaha, priđe mi, zagrli me i pozdravi. Tada mi se učini da sam zagrlio cijeli svijet, sa svim što je na njemu. mladić me zatim uvede u svoju kuću, posadi me na sećiju i naredi da se postavi sofra. I zaista postaviše sofru od horasanskog klena sa zlatnim nogama, a na njemu najraznovrsnija jela i sve vrste pečenog i prženog mesa.
Pošto sjedoh za sofru, počeh je zagledati i vidjeh da su na njoj napisani stihovi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

330. noć
Kada nastupi tri stotine trideseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ali ibn Mensur kazivao:
- Pošto sjedoh za sofru Džubejra ibn Umejira, počeh je zagledati i vidjeh da su na njojnapisani stihovi:

Pričekaj sa ždralovima u taboru zdjela
I smjesti se u domu pečenja gdje je supa vrela.

Čapljine mlade oplakuj i ja ću ih oplakivati S pečenim kokama i pečenom piladi.

Srce moje sjetno je zbog riblja jela dva S pogačom što se mehko potkuhava.

Divna je večera da ljepša ne može biti
Kad se počne zelen u ocat blagi umakati

I pilav s ovčijim mlijekom u koji ruka tone Do mjesta na kome se nose grivne!

Strpi se, dušo, jer Bog će se smilovati:
Ako ti je sada teško, On će ti olakšati!

Onda mi Džubejr ibn Umejir reče:
- Prihvati se jela i zadovolji dušu našom hranom.
- Allaha mi, neću uzeti ni zalogaja tvoje hrane dok mi ne ispuniš jednu želju - rekoh domaćinu koji me upita:
- A šta ti je potrebno?
Dadoh mu pismo i on ga pročita, pa ga pocijepa, baci na pod i reče:
- Ibnu Mensure, učinio bih sve što tražiš od mene osim ako nije u vezi s ovim pismom,jer za nju nemam odgovora.
Ljutito ustadoh da pođem od njega, ali me on uhvati za skute govoreći:
- Ibn Mensure, reći ću ti šta je ona tebi kazala iako nisam bio s vama.
- Šta je kazala? - upitah.
- Nije li ti autorica ovog pisma rekla: “Ako mi doneseš njegov odgovor, dobit ćeš pet stotina dinara; ako mi ne doneseš taj odgovor, dobit ćeš stotinu dinara za put”? - Tako je - odgovorih.
- Sjedi danas kod mene. Jedi, pij, uživaj i veseli se i dobit ćeš pet stotina dinara.Ostadoh kod njega jedući, pijući, uživajući i veseleći se. Zabavljao sam domaćina, a onda mu rekoh:
- Gospodine, zar u tvojoj kući nema muzike?
- Mi već odavno pijemo bez muzike - odgovori domaćin, pa pozva jednu svoju djevojku:
- Šedžeretuddurr!
Djevojka se odazva iz svoje odaje i dođe noseći indijsku lutnju stavljenu u svilenu zavjesu. Ona sjede, stavi lutnju u krilo i odsvira dvadeset i jednu melodiju. Potom opet zasvira onu prvu melodiju i zapjeva stihove:

Onaj ko ne kuša ljubavne jade i slasti
Šta znači sastanak, a šta rastanak ne može znati.

Tako ni onaj što se ljubavnih puteva kloni Ne zna šta su njegovi padovi, a šta usponi.

Ja sam zaljubljenima stalno prigovarao
Dok slast i gorčinu ljubavi nisam kušao,

Dok gorčinu njenog jada nisam ispio,
Pred njenim robom i gospodarom se ponizio.

Koliko noći je draga sa mnom provodila I medom svojih usana mene napajala!

Kao da je u sumrak već zora nastupila!
Sudbina se zavjerila da nas rastavi,

A sad sudba hoće obećanje da ispuni.
Tako nam vrijeme presudi i ništa se ne da učiniti

Jer ko se Gospodarevom naređenju može oduprijeti?!

Kada djevojka završi pjesmu, njen gospodar ciknu i obeznani se, a djevojka reče:
- Neka ti Allah oprosti zbog toga, starče, jer mi dugo već pijemo bez muzike plašeći
se ove vriske gospodareve! Idi sada u svoju odaju i spavaj!
Otišao sam u sobu koju mi je pokazala i prespavao do jutra kada se pojavi jedan sluga s kesom u kojoj je bilo pet stotina dinara i reče:
- To je ono što ti je gospodar obećao, samo se nemoj vraćati djevojci koja te jeposlala i pravi se kao da ništa ne znaš, a mi ćemo se pretvarati kao da nismo ništa čuli.
- Slušam i pokoravam se - rekoh, pa uzeh kesu i odoh svojim putem, razmišljajuči: “Ona djevojka me od jučer očekuje. Bogami, moram se vratiti njoj i da joj kažem šta mi se dogodilo. Ako joj ne odem, možda će me psovati i ružit će svakoga ko dođe iz moga grada.”
Tako pođoh djevojci i zatekoh je kako stoji iza vrata. Kada me vidje, ona kliknu:
- Ibn Mensure, nisi mi obavio onaj posao!
- Ko ti je to rekao? - upitah je.
- Još nešto sam pogodila, Ibn Mensure: Kada si mu dao pismo, on ga je pocijepao ibacio rekavši: “Ibn Mensure, učinio bih sve što tražiš osim ako je nešto u vezi s pismom, jer za nju nemam odgovora.” Ti si ljutito ustao, a on te uhvatio za rukav govoreći: “Ostani danas kod mene, Ibn Mesure. Ti si moj gost. Zato jedi, pij, uživaj i veseli se, pa ćeš dobiti pet stotina dinara.” Ostao si s njim jedući, pijući i veseleći se. Pravio si mu društvo dok je djevojka pjevala tu i tu pjesmu zbog koje se on obeznanio. Ja joj na to rekoh, zapovjedniče pravovjernih:
- Jesi li ti bila s nama?
- Ibn Mensure - odgovori djevojka - zar nisi čuo pjesnikove riječi:

Srca ljubavnika oči imaju
I ono što drugi ne vide oni gledaju?

Međutim, Ibn Mensure, noć i dan se smjenjuju sve mijenjajući...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.