Priče iz 1001 noći

UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOĆI



PRIČA KAO VRHOVNI PRINCIP UNIVERZUMA


Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u VI vijeku dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije odsustvo, sve do kraja prošlog i tokom ovoga vijeka, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršilo onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenljiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture. Uz volšebni uspjeh čudesne Hiljadu i jedne noći, neuporediva božanstvenost Kurana, čiju polivalentnost nikada nije naodmet naglasiti, predstavlja stalan prevodilački izazov, tako da je doživio mnoštvo prijevoda na evropske jezike zračeći neugasivim sjajem u evropskoj tradiciji. Zatim, uprkos istaknutoj dominaciji arapske poezije, do sada je jedina Nobelova nagrada za književnost u tome svijetu dodijeljena egipatskom piscu Nagibu Mahfuzu za romansijerski opus. Najzad, tanahni prozni lirski zapisi Halila Džubrana, u kojima je Zapad upoznao najbolje orijentalno izdanje ničeanske umnosti u zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su skoro na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske razložno samodopadljive pjesme koje su do sada u nas prevedene.
Nekoliko navedenih primjera, kao dominirajući orijentiri u književnoj tradiciji i istovremeno kao potpuno uobličen "izraz” plodotvornih "dodira” dva civilizacijska kruga, svjedoče o tome da ipak postoje dva vrijednosna sistema i ukazuju kako je nužno tražiti uzroke tome relativnom razlikovanju ispoljenom u nepodudarnom vrednovanju djela koja smo spomenuli.
Jer, premda se Džubranovo djelo već komotno smjestilo u povijesti arapske književnosti, ono kod arapskih čitalaca ne izaziva ushićenje jednako onom kakvo izaziva kod čitalaca na Zapadu.
Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć također nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti i kao djelomični povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu - dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji bismo mogli označiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom biotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkome ukusu, pomalo povrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovijedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezamjenljivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu biblioteku. Hiljadu i jedna noć jeste postala na Istoku na kome je apsorbirala najveće književne vrijednosti, ali je potpunu književnohistorijsku valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju, doživjela tek onda kada je u svome već spomenutom pohodu u kulturu Zapada izručila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala; njena običnost na Istoku nije ni uočavana kao takva, već je tek u "novom okruženju” njena neobična ljepota mogla biti valjano sagledana, te se čini opravdanim reći da ovo djelo dostiže punu zrelost u svijesti čitalaca Zapada nenaviklih na očaravajući Šeherzadin svijet i usavršeno pripovjedačko umijeće. Da ne bijaše toga iznenadnog, gotovo slučajnog susreta Šeherzade s radoznalom sviješću Evropljana, Šeherzada ni sama nikada ne bi spoznala svoje istinske vrijednosti i svijet bi, pod tom tužnom pretpostavkom, bio uskraćen za veliko iskustvo (o) književnosti, za istinsku radost i podsticaj imaginaciji. Jedno je pitanje koliko bi bili osiromašeni književnici Zapada koji s ponosom ističu svoja iskustva o susretu sa Šeherzadinim svijetom, a drugi problem je kako bi uopće i sva djeca Zapada, koja nisu stasala u književnike, mogla graditi svoj bogati svijet bez imaginativnog iskustva o Alauddinu i Ali Babi, naprimjer. Šta bismo mi i šta bi Borges bez svoga jednog od najboljih eseja u kome jedva uspijeva kontrolirati kliktaje o Hiljadu i jednoj noći?! Nije se onda ni čuditi posvemašnjoj zahvalnosti čitalaca sa Zapada za to znamenito istočno otkrovenje.
Izuzetnost zbornika priča pod originalnim naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noći (Kitab alf layla wa layla) svekolika je i jedva da je moguće obuhvatiti je ma kako temeljitom studijom, upravo onako kao što je - da se poslužimo već istaknutom metaforom - beznadežno pokušavati konačno i neopozivo zahvatiti taj okean svjetske književne baštine u kome se vijekovima taložilo biserje iz daleke indijske umjetnosti i duhovnosti, preko one persijske u samome podnevu svoga blistanja, do razgranate kairske civilizacijske delte gdje se na neponovljiv način miješaju nanosi faraonske drevnosti i kasnije arapsko-islamske rafiniranosti.
Jedna od prvih odlika djela koju književni ukus čitaoca sa Zapada doživljava kao senzaciju jest skladan "suživot” i saradnja proze i poezije na jednome mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noći, gdje se gordost klasične arapske poezije izvanrednim kreativnim moćima naratora utkiva u uzbudljivu raskoš Šeherzadinog svijeta. Talasanje stihova osjetno je bogatije u pričama s erotskom sadržinom. Arabljanski duh arapske književnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog života uopće, tako je istaknut na najbolji način: najvrednija djela umjetničke proze, kao i najljepši predjeli ljudskih osjećanja, pozlaćuju se stihovima i uznose tonusom perfektne poezije. Zapadnoj žanrovskoj isključivosti i pomanjkanju tolerancije, na šta ukazujemo s krajnjom suzdržanošću, izgleda neuobičajenim tako sretno i udobno smještanje poezije u nepregledu proze. Približno osam i po hiljada stihova u Hiljadu i jednoj noći predstavlja bogatstvo koje je i zaslužnog, discipliniranog premda pretjerano discipliniranog ruskog prevodioca Saljea dovelo do problematične pretpostavke da su mnoge erotske priče u procesu stasanja zbornika bile izbacivane iz usmenog repertoara pripovjedača, a tome je doprinio znatan broj stihova čije obilje ne izaziva oduševljenje pripovjedačevih slušalaca.{1}
Pregalac Salje, naravno, ovdje nema pravo zbog prostog razloga što tokom vijekova usmene predaje priča stihovi ne bi mogli opstati u tome svijetu volšebnosti da su smetali slušaocima. Upravo zato što je akcentirana usmenost predaje, postojali su veći izgledi za Saljeov pretpostavljeni progon stihova. Drugi naš dokaz ovdje je funkcionalniji. Naime, prethodna prevodiočeva pretpostavka ukazuje nam na potrebu da opet podvučemo drukčiji status poezije u povijesti arapske književnosti i njenu uobičajenu kongruentnost s proznim vrstama. Jer, ako je tako nešto promaklo Saljeu, kako neće običnom čitaocu kome predgovor i nudimo kao pomoć pri avanturi upuštanja u Hiljadu i jednu noć.
Poezija kao dominantan oblik umjetničke književnosti nikada nije zamarala Arape, između ostalog i zbog toga što je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitističku kulturu njegovanu na feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili i fizički izolirani od puka, te na pučku, razvijanu podalje od toga svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dvorovi su se nalazili usred grada. Ta znamenita povijesna i sociološka činjenica imala je dalekosežne posljedice koje orijentalist ne smije ispuštati iz vida, a među tim posljedicama je velika popularnost umjetničkih vrsta u tzv. običnom narodu kao i na dvorovima.{2}
Lijepa Zumuruda u Hiljadu i jednoj noći, naprimjer, ne bi imala nikakvih izgleda da na odgovarajući način izrazi svoju ljubav samo proznim kazivanjem, isto kao ni Šarkan svoja viteška osjećanja. Onome ko zaista poznaje orijentalce o kojima je riječ jasno je da je poezija, posebno u uzvišenim emocionalnim stanjima, neotklonjiv dio njihova mentaliteta, te da je, prema tome, i Šeherzadin umjetnički svijet nezamisliv u postojećoj raskoši bez pozlate stihovima. S druge strane, ali i uporedo s prethodnim zapažanjem, stihovi koje kazuju Šeherzadini junaci ne samo što izražavaju njihova uzvišena emocionalna stanja, već djeluju i povratno: kazujući stihove o svojim osjećanjima u času kada se prozno kazivanje čini nemuštim, ili slušajući stihove svoga sabesjednika, junak usavršava upravo to stanje tako što ga stihovi svojim tonusom i izvanrednom formom sve više i sve dalje uznose u svijet u kome se našao. Dakle, stihovi imaju dvojak cilj - da adekvatnom formom izraze junakovo određeno stanje i da ga u isti mah podstiču na kultiviranje toga stanja. Ako se to uočava, onda ne iznenađuje što u Hiljadu i jednoj noći ima "priča” u kojima je proza "podređena” poeziji. Te priče-pjesmarice jesu osobenost Hiljadu i jedne noći kao univerzuma u kome dvije književne forme na autentičan način ostvaruju idealnu saradnju i ne razumjeti tu saradnju znači ne razumjeti jedan od temeljnih zakona koji ravnaju Šeherzadinim umjetničkim svijetom.
Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su rani vjesnici romaneskne forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu - upravo kao u neponovljivom univerzumu - zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne priče u kojoj Šeherzada zadivljujućom umješnošću razvija nepregledni niz drugih okvirnih priča po principu koncentričnih krugova.
Osnovna i najšira okvirna priča je Šeherzadino pripovijedanje caru Šahrijaru mnoštva priča kojima tokom hiljadu i jedne noći uspješno odlaže vlastito smaknuće. Jedina garancija Šeherzadi da će doživjeti naredni dan u kome se car posvećuje danje prozaičnim poslovima jest dovoljno zanimljiva priča i bujna pripovjedačka mašta, te nezamislivi zapleti od čijeg usavršavanja sudbinski zavisi i sami život pripovjedača kao stožera toga univerzuma. Odluka o Šeherzadinom smaknuću odlaže se zahvaljujući moćnim uzletima mašte, nemogućim i neostvarivim na dnevnoj svjetlosti, i ta noćna mudrost Šeherzadina - isto kao i careva spasonosna podatnost njoj - nadvladava zbilju dnevnih odluka i surovu carsku riješenost za vječnu osvetu ženama. Noćna pripovijedanja Šeherzadina nužno se svršavaju uvijek pred sami cik zore pred čijom svjetlošću kao najozbiljnijom opasnošću za pripovjedačko tkanje uzmiču da bi već naredne noći ponovo uzmahnula moćna krila imaginacije. I tako iz noći u noć - hiljadu noći, pa još ona jedna poetična i sudbonosna, posljednja i trijumfalna noć iza koje se, najzad, konačno i neopozivo, zabijeli dan stvarnosti, te se i noćna čarolija mašte najzad svršava. Ona znamenita rečenica Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, hiljadu puta ponovljena a nikada ne zvučeći monotono, sama kazuje o granici između dva stanja čovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali također kazuje na način kako je to kadra samo Hiljadu i jedna noć o uzajamnim uticajima mašte i stvarnosti, ili noći i dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoći noćne mudrosti postavljene u inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu. Sretni smo što je tako i razumljivo je što smo zapadnjački zahvalni istočnjačkom preplitanju jave i sna bez čijih dometa ostvarenih u Hiljadu i jednoj noći bili bismo neizmjerno osiromašeni. Štaviše, skloni smo uvjerenju da je orijentalsko prožimanje jave i snatrenja, danje pragme i noćnih uzleta, što nam se nudi kao dragocjeno iskustvo Hiljadu i jedne noći, upravo jedan od ključnih faktora inače teško objašnjive prihvaćenosti ovog zbornika priča na Zapadu: na Istoku je taj odnos znatno prirodniji i intenzivniji, prisniji je nego onaj koji znamo na Zapadu, pa se i to zapadnjačko prepoznavanje vlastitih duboko potisnutih potreba objavljuje u ushićenosti Šeherzadinim skladnim univerzumom.
Boreći se, dakle, da spasi vlastiti život i da odgodi carevu riješenost da osvetnički pogubljuje žene, Šeherzada je dovedena u izvanrednu poziciju - da iz noći u noć nadmašuje samu sebe i da na ivici života i smrti ponavlja očaranim slušaocima - caru Šahrijaru i sestri Dunjazadi: "Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...” Tako divne pripovijesti iz noći u noć postaju fantastičnije, druge okvirne priče sve brojnije, kao niz manjih halki u jednoj ogromnoj i sveobuhvatnoj halki ili sistemu, stvarajući istinski univerzum kroz koji putovanje postaje sve ubrzanije. To je ona vrsta putovanja u kome se jedva obuzdava nestrpljivost i iščekivanje neslućenih avantura koje će se doživjeti. Upravo svršene pripovijesti, ili okončane faze volšebna putovanja, uprkos svekolikom sjaju i dramatici, nisu u stanju prisiliti čitaoca-slušaoca na osvrtanje, čak ni na zastoj, već je Šeherzadin univerzum tako strukturiran da vas stalno i sve brže vuče naprijed. Očaranost svršenom pričom jest velika, ali čitalac nema vremena da se zadržava diveći joj se jer je daleko moćnija radoznalost prema novim predjelima Šeherzadinoga svijeta. Koncentrični krugovi-sistemi (ili okvirne priče) postavljeni su upravo savršeno: prelazeći iz jednoga u drugi, vrlo često zaboravljate onaj prethodni, ali kako se primičete kraju određene okvirne priče, tako vam ponovo u sjećanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi čija se izvanredna funkcionalnost u sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuđenju nema kraja i granice oplemenjene mašte u stalnom su razmicanju. Rasplet se odlaže do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u spoznaji o Šeherzadinoj besprijekornoj pripovjedačkoj koncentraciji.
Na ovome mjestu - imajući u vidu, dakle, specifičnu strukturu Hiljadu i jedne noći kao jedno od najljepših njenih svojstava - nužno je saopćiti upozorenje koje nudimo kao vlastito iskustvo u čitanju Hiljadu ijedne noći.
Naime, onaj ko je pročitao priču-dvije iz Hiljadu i jedne noći ima sasvim drukčiji, kvalitativno inferiorniji doživljaj ovoga djela od čitaoca koji je proputovao cijelim njegovim svijetom: on je upoznao tek jedan "pejzaž” ne sluteći o mnoštvu drugih i uvijek ljepših predjela ljudske imaginacije dovedene do perfekcije koja se da uočiti i doživjeti samo u skladnoj cjelini. Čitaocu priče-dvije izmiče ono drhtavo uzbuđenje za kojim svjesno ide putnik kroz vascijeli svijet zbornika. Prvi čitalac, najzad, ne spoznaje ono što je možda najhitnije, ili je blizu tome, za impozantni sklad Šeherzadinoga svijeta, odnosno za strukturu umjetničkog djela; drugi čitalac će zasigurno biti ozaren drukčijim saznanjima i iskustvom. Zbog toga podstičemo na odvažnu odluku - odvažnu s obzirom na obim zbornika - da se čitalac prepusti moćnoj matici Hiljadu i jedne noći: nagrada će biti dostojna njegova truda, a stečeno iskustvo adekvatno riziku upuštanja u tu avanturu.
Nošeni krilima Šeherzadine imaginacije svijetom o kome tako čežnjivo, makar i u potaji, snatri svaka plemenita duša, uzbuđuje nas saznanje kako antički hirovita sudbina ne miruje ni jednoga trena i kako je sve u stanju da se preobrazi u hipu: na mnogo mjesta čitaocu dah zastaje pred pripovjedačevom sposobnošću i odlučnošću da preobražava i preusmjerava događaje i sudbine, pri čemu ni najmanje ne smeta takva hirovitost - nema toga što u ovim pričama nije moguće i uvijek na svoj način razložno. U 134. noći, na primjer, jedan crtež na zidu dvorca, odnosno jedan princezin san, presudno utiču na mijenjanje stvarnosti i odnosa junaka prema njoj. To spasonosno preplitanje sna i jave, želja i stvarnosti, u univerzumu Hiljadu i jedne noći djeluje u prvi mah iznenađujuće, ali se brzo naviknete na iznenađenja u svijetu kojim se krećete i prihvatite ih kao sasvim prirodna u tome univerzumu. Najraznovrsnije i najtegobnije životne situacije spretno se rješavaju pripovjedačkim činom, te se čitaocu brzo ukazuje volšebna inverzija u kojoj je priča važnija od samoga života, jer je uvijek u stanju da odlučuje o njemu: u neprekidnom nadmetanju smrti i priče ova potonja se pokazuje moćnijom i spretnijom jer ne samo da će trijumfirati poštedom Šeherzade, nego i u mnogim drugim okvirnim pričama sam Svevišnji život je inferiroran pred nadmoćnom pripovjednošću. Ovdje je život u priči i radi nje; ona ima volšebnu moć da ga stvara i preusmjerava, a svako ljudsko biće čija duša je sačuvala dovoljno širine za uzvišenu umjetničku stilizaciju života kao plemeniti dio sebe same, u kojoj je ostalo nade u katarzično pročišćenje, naprosto će prihvatiti u zagrljaj Šeherzadinu srčanost i pripovjedačko umijeće zbog dragocjene pomoći koju mu pruža u otkrivanju toga dijela sebe potisnutog pred ozbiljnošću dnevne pragme. Teško da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noći u kome ste tako sretni sami sa sobom, budući u svijetu koji pripada vašoj najdubljoj intimi, koji vas vraća u osunčane predjele djetinjstva i koji vam, opet srećom, ne dopušta da nepovratno odrastete, ili, tačnije, koji vam omogućava da se kao odrastao odvažno vraćate djetinjstva] i zatomljenom dijelu svoje unutarnje zbilje. Dodajmo tome kako nam nije poznato da je neko književno djelo u povijesti svjetske književnosti sve ovo dovelo do perfekcije kao što je u tome uspjela Hiljadu i jedna noć.
U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog a iznenađujućeg zaključka: Ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome i radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu s tim, dakle u skladu sa zakonima toga svijeta, nisu u pravu površni čitaoci koji bi htjeli dokazivati nesavršenstvo Hiljadu i jedne noći zbog obrta neprihvatljivih "trezvenom” prosuđivanju. Takvim čitaocima došlo bi kao izbavljenje spoznaja vrhovnog principa i ideje Hiljadu i jedne noći: to je svijet sanja u kome je ideja snivanja važnija od samoga snivanja i u kome je ta ideja uvijek kadra da opravda prividno nesavršenstvo snivanja.
Skloni smo uvjerenju da je tako veličanstvena ideja priče-sna mogla nastati jedino tamo gdje i jest nastala - na imaginativnom Istoku, religijskom ishodištu, ili ishodištu religijskog, gdje je nebo mnogo bliže zemlji nego što je na Zapadu i gdje, srećom, nema one čvrste barijere između ratia i imaginacije. Istočnjak je neuporedivo sretniji u svojoj sposobnosti da nebo čini bližim zemlji, ili obrnuto: da zemlju "boji” dohvatljivim nebeskim plavetnilom. Zato je i Džubran imao ogroman uspjeh na Zapadu - jer lirski nadahnuto i metaforički razdragano kazuje o ljudskoj duši koja ne razaznaje poput zapadnjačkih čitalaca "ovu” kratkotrajnu stvarnost od "one” svevremene imaginativne; one traju simultano i jednako su stvarne.
Isto tako, vjerujemo da je to jedno od mogućih objašnjenja različitih statusa Hiljadu i jedne noći na Istoku i na Zapadu, što ovom prilikom nudimo, uz krajnji oprez i uračunat rizik, kao hipotezu koju bi tek valjalo dokazivati. Naime, ovako skicom nagoviješteni univerzum Hiljadu i jedne noći mnogo je običniji i bliži čovjeku Istoka nego onome sa Zapada. Ovaj drugi očaran je svijetom Hiljadu i jedne noći možda ponajviše zbog toga što u tome djelu i pomoću njega prepoznaje nesavršenstvo vlastite duše koja vazda stremi dosezanju veličanstvene ideje Hiljadu i jedne noći, duše u čijim se tamnim dubinama ugnijezdio strah zbog one prevelike udaljenosti neba od zemlje. Ushićeni Borges će reći kako su Arapi manje od nas oduševljeni tom zbirkom čuda i da ne drže previše do izvornika: "njima su znani i ti ljudi, i običaji, i talismani, i pustinje, i zlodusi koje u tim pričama nalazimo”.{3}
Bilo kako bilo, za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona davna godina na samome pragu XVIII vijeka kada se siromašni i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran vratio sa Istoka noseći arapski izvornik Hiljadu i jedne noći, a vjerovatno i njihovu maronitsku verziju obogaćenu pričama kojih nema u danas poznatim kritičkim izdanjima zbornika. Siromašni Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svome skromnom prtljagu, na požutjelim listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.
Nije sasvim izvjesno kako bi Evropljani primili Šeherzadu da je nisu upoznali u ruhu Gallandovog prijevoda koji je svojevrsna, izvanredna kreacija i koji je takvim prijevodom postavio do danas aktualan prevodilački problem: u kojoj mjeri je korisno biti vjeran originalnoj Šeherzadi?
Uglavnom, Gallandovim prijevodom dijela Hiljadu i jedne noći otpočela je nova epoha u viševjekovnom pohodu ovoga djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko- islamskog halifata, preko mamelučkog Egipta - u Evropu u kojoj Šeherzada, s novim žarom i preporođena, za otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noćima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople orijentalne priče. Evropska publika se osjeća usrećenom i ushićenom.
Međutim, prije nego što osvijetlimo otkriće Hiljadu i jedne noći na Zapadu, prirodno bi bilo zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

PORIJEKLO HILJADU I JEDNE NOĆI
O Hiljadu i jednoj noći napisana je nepregledna literatura u kojoj značajno mjesto zauzima obiman bibliografski rad V. Chauvina.{4} Ovaj naučnik nije se zadovoljio pukim prezentiranjem bibliografske građe - dakle, potpunom bibliografijom izdanja, prijevoda i studija o Hiljadu i jednoj noći - već je olakšao proučavanje bajki i na taj način što je dao detaljan pregled sadržine priča navodeći mnoštvo folklornih motiva po kojima se, komparativnom metodom, pojedine priče mogu dovesti u vezu s pričama sadržanim u zborniku, ali i sa onima kojih nema u njemu, odnosno uz svaku priču naveo je međunarodnu folklornu paralelu. Na taj način je Chauvin ukazao na vjerovatno najispravniji put u proučavanju porijekla priča Hiljadu i jedne noći, jer dosadašnja istraživanja pokazuju da bi folkloristi mogli dati odlučujući doprinos u utvrđivanju porijekla priča i markiranju zagonetnih puteva kojima su prolazile k nama.
Najveći broj naučnika saglasan je u tome da okvirna priča ima indijsko-perzijsko porijeklo. Po svemu sudeći, danas poznati zbornik je radikalna prerada i dopuna perzijske osnove. Gotovo bez izuzetka, orijentalisti navode da je u prijeislamskom Iranu na srednjeperzijskom (pahlevi) jeziku postojao zbornik (indijsko) iranskih fantastičnih priča pod naslovom Hezar efsane, što znači "hiljadu priča”. Otprilike dvije stotine godina nakon arapskog osvajanja Perzije, Hezar efsane je prevedena na arapski jezik pod preuzetim naslovom Alf layla ("hiljadu noći”). Dakle, već u IX vijeku imamo osnovu zbornika na arapskom jeziku prevedenu sa srednjeperzijskog, o čemu svjedoče drevni arapski bibliografski autoriteti Mesudi{5} i an-Nedim,{6} te mnogi orijentalisti.{7} U arapsko-islamskom svijetu priče su postale popularne već u vrijeme abasidskog halife al-Muktedira (908- 932).
Sporno je pitanje otkud se u naslovu pojavila još jedna noć. Prevodioci Enno Littmann i Francesco Gabrieli smatraju da je posrijedi kasna kontaminacija turskog idiomatskog izraza bin bir koji znači "hiljadu i jedan”, a inače se upotrebljava u značenju mnoštva.{8} Nadahnuti Borges veli da je Edward Lane 1841. godine dodao mnogo ljepši razlog: strah od parnoga broja.{9} Najvjerovatnije je ta promjena posljedica težnje da se naslovom označi mnoštvo, jer u mnogim jezicima (tako je i u arapskom i u bosanskom) izrazi hiljadu i jedan (problem) ili stotinu i jedan (problem) nemaju doslovno značenje, već izražavaju mnoštvo.
Uvaženi orijentalist Joseph von Hammer je 1823. godine iznio postavku o perzijskom porijeklu Hiljadu i jedne noći{10} i ta postavka do danas nije uvjerljivo osporena. Razložno dokazivanje da je pradomovina okvirne priče u Indiji ne negira medijalnu ulogu pahlevi verzije koja je svakako imala kreativan odnos prema indijskoj matrici obogaćujući je vlastitim elementima.
Folkloristi koji su, izgleda, superiorni u razrješavanju ovog zamršenog pitanja bez kolebanja nas upućuju u daleku i drevnu Indiju iz čije literature je okvirna priča stigla do perzijske literature, a preko nje i do arapske, te je u klasičnom obliku sačuvana u Hiljadu i jednoj noći. Vjerovatno podstaknut tim saznanjem, E. Cosquin je u izvanrednoj i uticajnoj studiji{11} poricao porijeklo zbornika u Hezar efsane i upućivao na njegovo indijsko porijeklo. On je naveo niz analogija iz indijske literature dokazujući da u njoj i u Hiljadu i jednoj noći postoje isti osnovni motivi. Neki motivi potiču već iz III vijeka, a jedan od njih je gotovo identičan okvirnoj priči našeg zbornika. Međutim, problem se javlja onog časa kada se suočimo sa istinom da istih motiva ima i u literaturama drugih naroda, te da je odgonetanje njihovih seoba iz jedne u drugu literaturu problematično i da su uvijek podložni prilagođavanju novoj sredini. Uz to, ruski naučnik Prop s pravom upozorava da je ponovljivost funkcija u volšebnim bajkama takva da su svi sižei volšebnih bajki zasnovani na istovjetnim funkcijama (istovjetni postupci, a različiti likovi).{12}
Prema tome, indijsko porijeklo okvirne priče ne mora se postavljati kao sporno, ali se u istraživačkom žaru ne može negirati "usluga” perzijske literature. Ovo utoliko prije što veoma sličan primjer imamo u još jednom djelu koje je prošlo istovjetan put. Klasično djelo arapske književnosti Kalila i Dimna muslimanskog autora perzijskog porijekla, Ibn al-Mukaffe (umro 759), ima istu okvirnu priču-kompoziciju kao i Hiljadu i jedna noć, a preko Perzije stigla je u arapsku literaturu iz Indije.{13}
Za razliku od navedenih i dominirajućih stavova o porijeklu Hiljadu i jedne noći, ima i drukčijih pozicija koje nam se čine ekstremnim i neprihvatljivim, ali bi bilo neumjesno prešutjeti ih.
Pozivajući se na an-Nedima, Salje navodi da je izvjesni Abdullah Muhammed al-Džahšijari (X vijek) nastojao da sačini zbornik koji bi sadržavao hiljadu priča iz arapskih, perzijskih i grčkih izvora.{14} Moguće je, čak vjerovatno, da je taj izvor - premda ne samo on - podstakao neke istraživače u pravcu utvrđivanja autorstva priča u zborniku, pri čemu je načinjen grub previd da al-Džahšijarijev rad, ako je i postojao, nije bio autorski, već je naprosto bio kompilacija.
Uz pitanje autorstva znamenitog zbornika vezuju se imena dvojice vrlo poznatih evropskih arabista koji su pokušali dokazati da je zbornik djelo jednog ili dvojice autora.{15}
Francuski arabist i šef katedre na Sorboni, baron Silvestre de Sacy, odlučno je poricao perzijsko porijeklo zbornika temeljeći svoj sud na tome što priče imaju izrazito "muslimanski duh”. Zbornik je, smatra baron, zagonetno nastao u Siriji, a djelo je jednog autora koji je, "po svojoj prilici”, umro prije nego što je okončao rad, pa ga je dovršio njegov nastavljač. Suočivši se s kontraargumentom koji smo već naveli u Mesudijevom djelu a koji je istakao i von Hammer, baron ga sa začuđujućom lahkoćom odbacuje tvrdeći, bez dokaza i nudeći kao uporište samo vlastiti autoritet, da je to mjesto ubacio kasniji prepisivač Mesudijevog djela.{16}
Engleski prevodilac Hiljadu i jedne noći, Lane koji je u sklopu priprema za svoj veliki prevodilački poduhvat u više navrata odlazio u Egipat, izložio je u napomenama uz vlastiti prijevod zaključke u osnovi slične baronovim. Utvrdivši u zborniku obilje pojedinosti veoma sličnih egipatskom načinu života i naravima koje je dobro poznavao, te činjenicu da je jezik djela najbliži egipatskom, prevodilac je odvažno zaključio da je zbornik nastao u Egiptu krajem XV i početkom XVI vijeka kao djelo jednog ili više autora koji su samo kao osnovu mogli uzeti Hezar efsane.
Vjerovatno zahvaljujući autoritetu ovih arabista, njihovi stavovi dugo su dominirali u orijentalistici, premda je već tada bila očigledna njihova neodrživost, jer nam nije poznato da su nakon formiranja tih stavova otkriveni neki novi fakti koji bi ih naknadno osporavali.
Zabluda francuskog arabiste i čuvenog engleskog prevodioca počiva u poistovjećivanju egipatske redakcije Hiljadu i jedne noći (koja je dospjela do nas) s tim djelom uopće. Time se začuđujuće neoprezno previđa proces stasanja zbornika do njegovog egipatskog "punoljetstva” u XV- XVI vijeku i neargumentirano se odbacuju višekratni navodi arapskih bibliografa i historičara koji su živjeli čak nekoliko vijekova prije vremena u koje de Sacy i Lane situiraju nastanak zbornika, a ti bibliografi i historičari svjedoče o popularnosti priča pod naslovom Hiljadu i jedna noć. Drugo, okvirna priča kakvu imamo u Hezar efsane, Kalili i Dimni, te u indijskoj literaturi ukazuje na porijeklo zbornika koji sadrži motive iz indijske, grčke i arapske kulture, kao i iz faraonskog Egipta.{17} Treće, tzv. "muslimanski duh” priča u zborniku nije nikakav argument u prilog tvrdnji o autorstvu jer je u dugom procesu usmenog prenošenja, kao i u fazi pisanog fiksiranja, vršena "islamizacija” građe. Arabist de Sacyjevog formata morao je znati da to nije presedan: cjelokupna prijeislamska poezija, bremenita obilježjima prijeislamskog perioda, u cjelosti je depaganizirana u zapisima islamskih filologa i u takvom stanju je do nas dospjela. Najzad, nije nužno biti odveć pažljiv čitalac da bi se u Hiljadu i jednoj noći uočila ponavljanja istovjetnih funkcija junaka, upadljiva kompoziciona ponavljanja, pa i cijele priče. Nezamisliv je takav nemar autora, ili odsustvo koncentracije koje naprosto bode oči.
Nakon stogodišnjeg proučavanja historije Hiljadu i jedne noći, bilježimo ekstremno negativnu kritiku svih zatečenih rezultata o tome naučnom pitanju. Naime, još jedan baron - Carra de Vaux - u prvom tomu svojih Les Penseurs (pp. 359-370) sročio je odveć smjelu kritiku svih zatečenih rezultata do kojih je dovelo stogodišnje proučavanje porijekla Hiljadu i jedne noći, kritiku koju ruski orijentalist Krimski kvalificira kao površnu i proizvoljnu.{18} Odlučno negirajući indijsko porijeklo rane osnove zbornika, baron Carra de Vaux tvrdi da su te priče "produkt grčke neoplatonske beletristike” u koju su prodrli talmudski judaizam i prijeislamski iranski elementi, te da su otuda Arapi preuzeli priče iz zbornika pod naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noći.
Upravo spomenuti ruski akademik Krimski s razlogom insistira na "stasanju” zbornika kao na procesu koji je davno otpočeo u Indiji, te je preko Perzije i Bagdada dospio do pisane forme u Egiptu gdje je, po mnogima, okončano širenje i dopunjavanje zbornika osmanskim osvajanjem Egipta 1517. godine. Međutim, Krimski ide korak dalje, korak koji je zaista neočekivan i nije nam poznato da je još neko kročio u tome pravcu a koji Hiljadu i jednu noć određuje kao "uklet” proces, kao djelo kome je "suđeno” da zauvijek ostane nedovršeno. Naime, Krimski vjeruje da dopunjavanje i širenje zbornika dugo još neće biti okončano zahvaljujući profesionalnim kazivačima. Kao što je u povijesti ovoga djela bilo više paralelnih redakcija, tako ni današnji pisani zbornici nisu dovoljna garancija da se u doglednoj budućnosti neće osjetiti potreba za još jednim izdanjem koje bi odrazilo promjene u usmenom repertoaru profesionalnih i neprofesionalnih kazivača jer priče i sada žive u usmenoj predaji širom arapskog svijeta, naporedo s onima zapisanim u knjigama, ali su, za razliku od zapisanih, podložne stalnim promjenama.{19}
Slijedeći tu ideju, zaista bi bilo zanimljivo uporediti sa zbornikom priče koje smo iz usmene narodne predaje dobili pomoću modernih folklorističkih metoda. Navodimo samo one za koje znamo iz XIX i početka XX vijeka: Zbornik egipatskih priča Wilhelma Spitta- Geya (Leiden, 1883); Tuniško-tripolijske priče Schtume (Leipzig, 1893); Damaške priče Oestrupe (Leiden, 1897); Mezopotamske priče Marxa Meissnera (Leipzig, 1903), Jerusalemske priče Enna Ltmanna (1905), te mnogobrojne priče sakupljene po libanskim selima.
Prema tome, izvjesno preobražavanje i putovanje priča iz Hiljadu i jedne noći, započeto neznano kada u Indiji u formi okvirne priče, vijekovima je trajalo preko Perzije i Bagdada do Egipta gdje su priče fiksirane u danas poznatom obliku. Iako je to putovanje znatnim dijelom do danas ostalo zamagljeno, valja baciti svjetla na njega u onoj mjeri koliko nam omogućavaju rezultati dosadašnjih istraživanja.

BAGDADSKA I EGIPATSKA REDAKCIJA
Perzijski prijevod Hezar efsane, sačinjen na arapski jezik u IX vijeku, po općem uvjerenju modificiran je na taj način što su izvorno arapske priče postepeno potiskivale one perzijskog porijekla, ili su same perzijske priče bojene lokalnim koloritom i "depaganizirane” su sa ideoloških pozicija novih pripovjedača. Činjenica da je postojao pisani prijevod Hezar efsane nije bila dovoljno moćna da se odupre tome procesu jer su priče živjele i razvijale se u usmenoj predaji, naporedo s postojećom redakcijom Hezar efsane. Tako je logično pretpostaviti da je prva redakcija priča, ako izuzmemo sami prijevod Hezar efsane, ona u kojoj je perzijski zbornik ostao kao osnova u koju je ušao znatan broj priča arapskog porijekla.
Priče indijsko-perzijskog ciklusa, u koje spadaju mahom fantastične bajke prekrivene nanosima arapskog kolorita, dospjele su na vrlo podesno tlo - u arapski hilafet gdje su već kružile slične priče. Nije bez osnova pretpostavka da su neke priče iz hipotetičnog indijsko-perzijskog ciklusa već živjele u usmenoj predaji Arapa u vrijeme prijevoda Hezar efsane, pa i prije toga. Naime, u vrijeme prijevoda perzijskog zbornika Arapi su tokom IX i X vijeka u Basri i njenoj okolini već imali mnoštvo "vlastitih” basnoslovnih priča. Korisno je imati u vidu da je Basra u to doba bila međunarodni trgovački centar, pa bi baš bilo čudno da u nju nisu dospijevale priče ili motivi iz okolnih i dalekih zemalja. Priče o Sindabadu Moreplovcu, naprimjer, poznate su već u to vrijeme u Basri, a početkom XI vijeka koriste se kao repertoar za pjesnička poređenja. Primjera radi, gaznevidski pjesnik Menučihri (umro 1041) piše panegirik gaznevidskom veziru i pjeva da o tome veziru u narodu kolaju priče čudesnije od onih o Sindabadu.{20}
Zahvaljujući dragocjenom djelu Murudž Mesudija iz X vijeka, raspolažemo pouzdanim podacima o nekim pričama u Bagdadu abasidske epohe. Naime, u prijestolnici hilafeta - u Bagdadu - bile su veoma popularne ljubavne priče, kao i one koje se odnose na zakulisne dvorske događaje. Naš revnosni autor bilježi da je u abasidskom Bagdadu bilo naročito mnogo anegdotskih priča o lukavstvima i smicalicama bagdadskih hrsuza i obješenjaka među kojima je bio jedan dio onih što su se "pokajali”, pa su pokajnički sarađivali s policijom.{21} U današnjoj verziji Hiljadu i jedne noći postoji obilje takvih priča koje će čitaoca do suza zasmijati.
Isti izvor navodi da su u vrijeme halife al Mužtedida (892- 902), potomka Haruna ar-Rešida, Bagdad obilazili popularni pripovjedači mnoštva anegdota o dogodovštinama bagdadskih lopova koje su zasmijavale narod. Njihove dogodovštine i lukavstva bili su poznati pod nazivima šatāra i cayāra.{22} Raspolažemo čak i imenom tada najpoznatije bagdadske lopuže - Dala.{23}
U prilog tvrdnji da je prijevod Hezar efsane dospio na plodno tlo govori i autoritativni drevni arapski bibliograf an-Nedim na čije svjedočenje se moramo ponovo pozvati. On navodi da je u X vijeku (oko 940. godine) bagdadski autor Džahšijari, po obrascu Hezar efsane, počeo sastavljati poseban zbornik pod naslovom Hiljadu noći ili Hiljadu i jedna noć. U taj zbornik uvrstio je najbolje indijsko-perzijske priče iz Hezar efsane dodajući im i bagdadske. Pri tome se nije služio samo postojećim rukopisima, već je priče bilježio i od kazivača, a sastavljačevo nedovršeno djelo nastavio je njegov učenik.{24}
Na osnovu raspoloživih dokaza, može se reći da su bagdadske priče pridodate indijsko- perzijskom ciklusu u X ili početkom XI vijeka i da je time oformljena bagdadska redakcija Hiljadu i jedne noći u čiju sadržinu nemamo potpun uvid, budući da nije dospjela do naših dana. Naučnici samo pokušavaju, uz velike napore i s mnogo rizika, identificirati cikluse priča koji bi, u grubim potezima, trebalo da ocrtaju reljef pojedinih redakcija. O tim ciklusima reći ćemo nešto više uz predstavljanje egipatske redakcije djela.
Bagdadska redakcija nastala je u vrijeme očiglednog i dramatičnog opadanja moći bagdadske dinastije. Zato je - u fazi slabljenja centralne vlasti i nestajanja blagostanja - razumljiva idealizacija abasidskog hilafeta, kakvu srećemo u pričama. Taj svojevrsni žal za minulim dobrim vremenima kulminirao je u idealizaciji halife Haruna ar-Rešida (786- 809). Mesudi (umro 956) navodi da je narod vladavinu Haruna ar-Rešida nazivao prazničnim danima zbog sveopćeg procvata i blagostanja; zato njegov lik nije idealiziran samo u Hiljadu i jednoj noći nego i u radovima mnogih historičara.{25}
Zahvaljujući takvim okolnostima, Harun ar-Rešid se u zborniku predstavlja kao idealni vladar koji se noću prerušava i brižno obilazi svoje podanike, što ne odgovara historijskim činjenicama. Istina je da je Harun ar-Rešid zazirao od opasne gužve i stiske naroda, te zbog toga čak nije ni živio u Bagdadu. Historičar Taberi (r. 838) navodi: "Harun nije podnosio buku i galamu velikoga grada.”{26}
U vrijeme krstaških pohoda, bagdadski zbornik Knjiga o hiljadu i jednoj noći{27} dospio je u Egipat gdje je, po svemu sudeći, bio znatno popularniji nego u drugim islamskim zemljama. Najstariji podatak o zborniku u Egiptu smješta se u XII vijek, a nalazi se u djelu historičara Ibn Saida (1208- 1286). Ovaj historičar njime upućuje na jednog ranijeg autora, al-Kurtubija, iz XII vijeka koji navodi da je u vrijeme zabava omiljenog fatimidskog halife Amira (1101- 1130) s najmilijim beduinkama na halifinom dvorcu nedaleko od Kaira, na Nilu, prakticirano kazivanje ljubavnih priča iz Hiljadu i jedne noći.{28}
Nije poznato u pojedinostima u kakvom stanju je stigla bagdadska redakcija zbornika koji je najveću popularnost dostigao u Egiptu u vrijeme vladavine Mameluka (XIV i XV vijek). Ono u šta nema sumnje i o čemu svjedoči sami zbornik jest činjenica da je u Egiptu, kao i ranije u Bagdadu, zatekao obilje priča koje će također apsorbirati, primiti ih u moćnu i jedinstvenu maticu što je na svome veličanstvenom pohodu od Indije do Kaira primala folklorne "pritoke” raznih civilizacija i vijekova. U tome su veličina i izuzetnost Hiljadu i jedne noći, u tome je njen univerzalizam. Razumije se da je svako novo podneblje u koje je "matica” dospijevala davalo svoju boju i taložilo vlastite nanose, ali je ispod njih ostajao prepoznatljiv reljef osnovnoga toka. Priče pristigle iz Bagdada dobijale su u procesu usmene predaje nijanse lokalnog egipatskog kolorita. Njima su dodavane izvorno egipatske priče kojih je bilo u izobilju, a sežu čak do onih staroegipatskih priča poznatih s papirusa. Tim pričama drevnog Egipta bavio se i preveo ih G. Maspero.{29}
Gotovo da nema naučnika koji se ozbiljnije bavio historijom Hiljadu i jedne noći a da nije pokušao izvršiti klasifikaciju priča i motiva u zborniku, nadajući se da će ga rezultati klasifikacije i identificiranje folklornih motiva dovesti do sigurnijeg prepoznavanja kontura pojedinih redakcija i porijekla priča. Spomenut ćemo nekoliko najautoritativnijih istraživača.
Semitolog Theodor Noldeke pokušao je (1888) u navedenom članku uspostaviti razliku između priča egipatskog i bagdadskog ciklusa. Prema toj prilično gruboj podjeli, u egipatski ciklus spadaju priče o kradljivcima, a u bagdadski spadaju gradske novele i Sindabadova putovanja, pri čemu valja imati na umu da su i bagdadske priče djelomično prerađivane u Egiptu.
August Müller je dao značajan doprinos klasifikaciji priča Hiljadu ijedne noći, s razlogom insistirajući na njihovoj postepenoj evoluciji i preobražajima kojima su bile podložne pod uticajem različitih sredina u kojima su živjele u usmenoj predaji. On također svu pažnju usredsređuje na bagdadski i egipatski ciklus navodeći da mu se čini - što nije bez osnova - kako egipatske priče pokušavaju podražavati bagdadske, te da je umjetnička vrijednost egipatskih znatno manja od one koju imaju bagdadske priče. "Priče bagdadske grupe, međutim, mnogo su svježije i samostalnije, kako u pogledu sadržaja, tako i u pogledu razvijanja predmeta.”{30} Bagdadski ciklus pridružen je arapskom prijevodu Hezar efsane u X vijeku, smatra ovaj naučnik koji, međutim, elegantno prelazi preko indijsko-perzijskog ciklusa. Egipatski ciklus priča dodat je zborniku oko XII vijeka. Oestrupov citirani rad imao je znatnog odjeka u ruskoj orijentalistici, vjerovatno zbog toga što je s "malog” danskog jezika preveden na ruski uz autoritativan predgovor akademika Krimskoga. Prihvaćajući teze o perzijskom prototipu Hiljadu i jedne noći, danski istraživač ide tako daleko da tvrdi kako je u našem zborniku ostao potpuno sačuvan dio originalne Hezar efsane. U indijsko- perzijski ciklus on svrstava priče s motivom pretvaranja ljudi u životinje, te one priče u kojima džini igraju aktivnu ulogu. Bagdadskom ciklusu pripadaju gradske priče erotske sadržine, a egipatskom ciklusu pripadaju priče o razbojnicima i čudesne priče u kojima džini nemaju nezavisne moći, već se potčinjavaju vlasniku neke hamajlije.
Približno slično mišljenje ima i Krimski za koga tipično staroegipatski karakter imaju priče o talismanima (čarobni prstenovi, čarobne lampe, hamajlije), te priče o džinima koji pokorno služe vlasnike hamajlija bez ikakvih ličnih simpatija, a koje u indijsko-iranskim pričama, naprotiv, nisu zanemarljive.{31} Prema istom autoru, u egipatsku redakciju uvrštene su i veoma duge priče koje orijentalisti nazivaju romanima, te poučne priče iz moralizatorskih zbornika.{32} Takav je, naprimjer, "roman” o Omeru an-Numanu za koji se vjeruje da je u abasidskom Bagdadu bio samostalno djelo o borbi protiv kršćana. Međutim, roman je u egipatskoj redakciji dobio elemente fantastičnoga, slično drugim "romanima” o borbi s kršćanima.{33}
Sve u svemu, i uvažavajući napore navedenih naučnika pored kojih ima i nemali broj drugih, čini nam se prilično problematičnim to razvrstavanje priča u cikluse i utvrđivanje porijekla pojedinih motiva. Naprezanja orijentalista i usmjeravanje folklorističkih studija u tome pravcu nipošto ne treba minimizirati i dovoditi u sumnju, ali se u istraživačkom žaru ne može previdjeti stanje koje se nama čini očiglednim i ignorirati određena zakonitost u vezi s bajkama koja je već objelodanjena. Naime, uzajamni uticaji raznih motiva tokom vijekova i prilagodljivost priča sve novim i novim sredinama u kojima su živjele kroz dugu usmenu predaju bacaju dovoljno sjenke na te cikluse priča da bi se reljefi sasvim jasno razaznavali i da bi se porijeklo pouzdano utvrdilo. Osim toga, ima mnogo istih sižea bajki u raznim literaturama, pa i u samom zborniku Hiljadu i jedna noć gdje u više priča, naprimjer, junak odlazi daleko s istim ciljem na leđima džina i si. Ponovljivost funkcija kao postupaka junaka posmatranih sa stanovišta značaja za tok radnje neočekivano je velika i također nerijetko podudarna s funkcijama u bajkama svijeta prilično su zagonetni, pogotovu u tako monumentalnom djelu kao što je Hiljadu i jedna noć u kojoj su se dugo taložili motivi drevnih civilizacija.
Naučnici nisu saglasni o tome kada je tačno nastala egipatska redakcija zbornika. Neki smatraju da je redakcija završena čak u XIV vijeku, što je, po svemu sudeći, prerano. Veći dio naučnika pomjera sastavljanje zbornika u XV vijek, a prevodilac Lane sastavljanje i obradu zbornika situira čak u XVI vijek. Orijentalisti koji okončanje egipatske redakcije smještaju u ovako kasno doba čine to oslanjajući se između ostalog, na "opći duh” zbornika koji odaje Egipat iz toga doba. Razumije se da je bilo naučnika koji su revnosno utvrđivali autorstvo mnoštva stihova želeći i time utvrditi približno vrijeme nastanka Hiljadu i jedne noći, odnosno pojedinih priča u njoj. Tako se došlo do saznanja da znatan broj stihova pripada pjesnicima između XII i XIV vijeka.
Sumirajući raspravu o vremenskom situiranju zbornika, ne možemo zanemariti jedan detalj koji upućuje na to da je redakcija Hiljadu i jedne noći kakvom raspolažemo danas završena početkom XVI vijeka. Naime, u Priči o Marufu Obućaru (990. noć i dalje) spominje se džamija al-Adlija u gradu Kairu. Pouzdani podaci govore da je tu džamiju u predgrađu Kaira podigao sultan al-Melik Tuman bej 1501. godine, što upućuje na kasnu redakciju zbornika.


* * *


Zbog sasvim oskudnih izvora koji su nam na raspolaganju, ne možemo ulaziti u podrobnije analize naučnih istraživanja o Hiljadu i jednoj noći: nije nam omogućen uvid u najnovije naučnoistraživačke radove o našem zborniku. Istini za volju, nismo uvjereni da će i ovo što smo do sada napisali o njegovom porijeklu uljepšati čitaočev susret s djelom, jer očigledno je da taj marljivi pozitivizam umije pokvariti ugođaj: prefinjeno umjetničko djelo nakon usrdne pozitivističke obrade katkad podsjeća na živi organizam, na tanahno biće nakon anatomskog seciranja. Tako smo se mnogo puta upitali, između ostalog, nije li uistinu nesuvislo i za samu umjetninu štetno eksplikativnim fusnotama tumačiti kada je živio koji halifa, na primjer, ili gdje se koji toponim nalazio - sve to u čudesnim bajkama za čiju strukturu i svijet su u najmanju ruku nevažni, neimanentni, možda čak i nasilni. Zato se ne može zamjeriti zanesenom i sretnom čitaocu koji s lahkoćom odgurne ustranu naše fusnote ne mareći za pozitivističku akribiju. Pozitivizam i akribija potrebni su onoj vrsti čitalaca čiji pristup djelu zbog određenih razloga ima pretenzije da bude studiozan i zato nam valja istrajati na njima.

ARAPSKA IZDANJA ZBORNIKA


Postoji velik broj rukopisa Hiljadu i jedne noći a otkrivanje novih nije okončano, te je moguće očekivati nova značajna saznanja o historiji zbornika na temelju pretpostavljenog otkrića dosad nepoznatih rukopisa, upravo kao što su i do sada obogaćivana saznanja o njemu zahvaljujući temeljnom proučavanju rukopisa.
Gallandov rukopis zbornika, preko koga su ove priče stupile u Evropu, smatra se jednim od najznačajnijih odlomaka sačuvanih do našeg vremena. Galland ga je prepisao u Siriji u četiri knjige od kojih su pronađene samo tri nakon smrti znamenitog prevodioca. Treći svezak završava se 282. noći, s nedovršenom pričom o Kameruzzemanu. Sve četiri knjige iznosile su približno jednu četvrtinu štampanog teksta Hiljadu i jedne noći. Salje nas prije nekoliko decenija obavještava da američki naučnik Macdonald priprema izdanje Gallandovog rukopisa koji se do sada vjerovatno pojavio, ali na veliku žalost nemamo uvid u taj dragocjeni rad.
Orijentalisti nisu saglasni o tome kada je tačno i gdje nastao Gallandov rukopis. Spomenuti semitolog Noldeke vjeruje da je napisan u Siriji u prvoj polovini XIV vijeka, dok Macdonald tvrdi da je mlađi barem jedan vijek i da je nastao u Egiptu. I zaista - Salje navodi da se na rubu jednog lista toga rukopisa nalazi čitaočeva napomena s datumom 948. hidžretske godine (1536-7), što je bilo teško previdjeti. Doduše, ne može se proglasiti besmislenom pretpostavka da je taj datum mogao biti upisan i kasnije, a ne baš te godine.
Zanimljivo je da Gallandov prijevod sadrži neke bajke kojih nema u njegovom rukopisu, niti u bilo kojem kritičkom štampanom izdanju zbornika. Istovremeno, te bajke spadaju u nekoliko najljepših, što je kasnije prevodioce obavezivalo da ih uključuju u svoje prijevode. To su prije svih priče Alauddin i čarobna lampa, te Ali Baba i četrdeset hajduka. Izvornici tih priča bili su zadugo nepoznati. Tek krajem osamdesetih godina prošlog vijeka kustos Nacionalne biblioteke u Parisu, Zotanber, otkrio je dva rukopisa zbornika u kojima se nalazi priča Alauddin i čarobna lampa. Sretnim sticajem okolnosti, Macdonald je nakon toga u bodlejskoj biblioteci u Oxfordu otkrio izvornik priče Ali Baba i četrdeset hajduka i izdao ga 1910. godine. Izvornici nekih drugih priča uvrštenih u Gallandov prijevod nisu poznati. Moguće je da se francuski prevodilac poslužio izgubljenim rukopisom, a nije neosnovana ni pretpostavka da je tokom boravka na Istoku koristio usmeni izvor, vjerovatno maronitskog kazivača Hanu iz Alepa.
Zotanber je, doduše samo na osnovu rukopisne građe u pariškoj Nacionalnoj biblioteci, došao do zaključka da postoje tri kategorije rukopisa Hiljadu i jedne noći. Prvu kategoriju sačinjavaju rukopisi iz azijskih islamskih zemalja i najčešće sadrže samo početni dio Hiljadu ijedne noći. U drugu kategoriju spadaju brojniji rukopisi kasnijeg datuma, nastali u Egiptu, a treću sačinjavaju prijepisi koji se razlikuju od prethodnih, ali se razlikuju i međusobno.
Nema sumnje da su vijekovima nastajali rukopisi zbornika Hiljadu i jedna noć, naporedo s pričama u usmenoj predaji, i vjerovatno naučnicima predstoje uzbuđenja koja će prirediti otkrivanja novih rukopisa bacajući više svjetla na povijest zbornika. Nije nam poznato, naprimjer, šta je bilo s Gallandovom maronitskom verzijom koju Borges smatra jednako čuvenom kao i Šeherzadinu.{34} Pronalaskom i proučavanjem novih rukopisa ili verzija Hiljadu i jedne noći mogla bi biti podvrgnuta novim provjerama i danas poznata kritička izdanja zbornika kojih ima nekoliko.


1. Izdanje cjelovitog štampanog arapskog teksta Hiljadu i jedne noći prvi put se pojavilo 1825-1843. godine u dvanaest knjiga. Prvih devet izdao je breslavski profesor Maximillian Habicht, a preostale tri izdao je poznati arabist Fleischer nakon profesorove smrti.
Habichtovo izdanje zbornika - u nauci poznato pod nazivom "breslavsko” - zapaženo je kao prvo, ali nije osvojilo status široko rasprostranjenog i kritičkog izdanja. Za osnovu svoga izdanja profesor je uzeo izvjesni tuniški rukopis i poredio ga s drugim rukopisima koji su mu bili pri ruci. On je reproducirao tekst iz datih rukopisa unoseći tek neznatne i nerijetko nespretne izmjene, čitajući pogrešno neka mjesta i unoseći pravopisne greške. Mcdonald se prihvatio proučavanja građe koja je Habichtu poslužila za izdanje "tuniške redakcije” i utvrdio je da se tako može nazvati samo završni dio Habichtovog rukopisa (od 885. noći), a preostali i najveći dio teksta rađen je na osnovu najraznovrsnijeg rukopisnog materijala. U Habichtovim izdanjima nema nekih priča koje sadrže ostala izdanja, a pada u oči i odsustvo "romana” o Omeru an-Numanu.


2. Najrasprostranjenije i najčešće korišteno kritičko izdanje je bulačko (kairsko) koje je tako nazvano po znamenitoj štampariji u kairskom predgrađu Bulak. Na osnovu egipatskog rukopisa, za štampu je to izdanje priredio Englez Mac Noten i zbornik se prvi put pojavio 1835. godine u dvije knjige, a u kasnijim izdanjima najčešće se pojavljuje u četiri toma. Bez izuzetka, naučnici ovo izdanje smatraju jednim od najboljih. Njegov obim sadrži integralni tekst Hiljadu i jedne noći, s tim što su oblici narodnog jezika, uglavnom egipatskog, zamijenjeni književnim.
Bulačko izdanje koristili su najpoznatiji svjetski prevodioci: na engleski jezik preveo ga je Edward Lane, na njemački Max Henning, na talijanski Francesco Gabrieli, na francuski J. C. Mardrus. Na bosanski, srpski i hrvatski jezik do sada nije preveden integralni tekst bulačkog izdanja. Stanislav Vinaver je na srpski jezik preveo Mardrusov rad, što obuhvaća jedva osminu izvornika. Mardrus navodi da je koristio kao izvornik bulačko izdanje, ali izgleda da ipak nije tako.
Ovaj naš prijevod nije samo prvi prijevod integralnog teksta s arapskog jezika na bosanski (te na hrvatski i srpski) uopće, nego je istovremeno prvi prijevod cijenjenog bulačkog izdanja u nas, čime smo također namjeravali osvježiti domaće prijevode Hiljadu i jedne noći. Uzgred, koristili smo četvrto izdanje (iz fonda Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, sig. 0-2423-6) objavljeno u četiri toma 1221. godine po Hidžri, odnosno 1903. Tekst na arapskom jeziku urađen je veoma dobro, s minimumom štamparskih grešaka. Povremeno smo, kao eventualni korektiv, koristili (bulačko) izdanje iz 1350. godine po Hidžri (1931) utvrdivši da obiluje štamparskim greškama koje nedovoljno vičnog prevodioca mogu odvesti pogrešnim putem.


3. Također je cijenjeno kalkutsko izdanje zbornika koje se prvi put pojavilo 1839-1842. godine. Budući da je u zadatak prevodiocu pala i redaktura teksta, bili smo upućeni da se povremeno osvrnemo i na kalkutsko izdanje koje je, u cjelini uzevši, vrlo slično bulačkom, ali, naravno, nisu istovjetna. To izdanje preveo je na ruski jezik M. A. Salje (1939. godine), a s ruskog je dospjelo 1949. godine i na srpsko-hrvatski jezik zaslugom prevodioca Marka Vidojkovića.


4. Najzad, jezuitsko bejrutsko izdanje (1880-1882) uvršteno je u kritička izdanja, mada su u njemu, za razliku od prethodnih, izvršena izvjesna moralistička prečišćavanja. Naime, erotski detalji kojih nije malo i koji su mjestimično vrlo pikantni (mnogi prevodioci govore o njima kao o "nepristojnim mjestima”) izbačeni su u bejrutskom izdanju. Uprkos tome, valja odati priznanje arapskom filologu Salhaniju koji je bejrutskim izdanjem zbornika veoma doprinio popularizaciji priča iz Hiljadu i jedne noći u savremenom arapskom svijetu, među najširom publikom, te je i s tog aspekta moguće razumjeti njegove intervencije u tekstu izvornika.

PRIJEVODI NA EVROPSKE JEZIKE

Prijevodi na francuski jezik
Kada se vraćao s jednog putovanja po Srednjem Istoku noseći među ostalim stvarima i jedan nepotpuni rukopis Hiljadu i jedne noći, francuski arabist Galland vjerovatno nije ni slutio kakvo blago predstavlja rukopis o kome je naprijed ponešto rečeno, a sada ćemo navesti tek nekoliko podataka o njegovom prijevodu. Taj siroti i siromašni arabist počeo je po povratku u Paris prevoditi priče iz Hiljadu i jedne noći ne znajući da radi posao od epohalnog značaja i da će time njegovo ime biti ovjekovječeno. Godine 1704. u pariškoj knjižari Barben pojavio se prvi svezak Gallandova prijevoda i za kratko vrijeme je rasprodat. Uspjeh je bio potpuno neočekivan, fantastičan. Na isto tako dobar prijem naišle su i ostale sveske - njih dvanaest ukupno. Posljednji svezak izašao je 1717. godine, kada je Galland već bio mrtav (1715.), tako da nije dočekao potpuni trijumf svoga djela koje predstavlja tek četvrtinu danas poznatog izvornika.
U vezi s Gallandovim prijevodom postoji jedan prividan paradoks. Naime, najveći broj kasnijih prevodilaca i orijentalista smatra da je Gallandov prijevod, sa stanovišta današnjeg poimanja književnoprevodilačkog rada, najnepouzdaniji i toliko slobodan da vjerovatno ne bi bilo pretjerano nazvati ga prijevodom-interpretacijom. Tako komotan odnos prema izvorniku danas nijedan prevodilac ne može ni zamisliti, a kamoli dozvoliti sebi. Pa ipak - ili upravo zbog toga - Gallandov prijevod je bio neuporedivo najčitaniji, a mnogi i danas u njemu osjećaju omamljujuću aromu. Prijevod inventivnog Gallanda preveden je na mnoštvo jezika, a Borges navodi kako je - da bi paradoks bio potpun - preveden čak i na arapski.{35} Da Galland nije tako odvažno i kreativno prilagođavao arapski izvornik tadašnjem francuskom ukusu, neizvjesno je da li bi sudbina Hiljadu i jedne noći bila upravo takva kakva je sada. Poznajući dobro ukus svojih sunarodnika i savremenika, prevodilac je odstupao od izvornika gdje god mu se činilo da je to prijeko potrebno radi postizanja osnovnog cilja. Zarad finog ukusa i dobrog odgoja, Galand je tražio mjeru u prijevodu tzv. skarednih mjesta, sramežljivo pokrivajući obnaženost izvornika. Andre Gide mu je 1921. godine (u Morceaux choisis) zamjerao zbog čestitosti, a Borges se gotovo ljuti na Gidea, vjerovatno s pravom, jer ugledni Francuz olahko je zanemarivao značaj vremenske distance.
Za žaljenje je što Galland u svoj prijevod nije uključio mnoštvo stihova, a i one koje je zadržao preveo je prozom ne izdvajajući ih od ostalog teksta.
Znatno poslije Gallanda, kada se u Evropi već pojavilo više prijevoda, na francuskom jeziku je 1899. godine objavljen znameniti prijevod Mardrusa koga su dugo kitili epitetom "najvjernijeg prevodioca” priča iz Hiljadu i jedne noći. Vjerovatno je podnaslov Doslovni prijevod cjelovitog arapskog teksta trebalo da čitaocu odmah sugerira takav zaključak. Razumije se da isticanje "doslovnosti” u naslovu ima sasvim određenu vezu sa odveć "kreativnim” prijevodom Gallanda. Međutim, pokazalo se da je Mardrusov prijevod daleko od doslovnosti, a mnogo bliže Gallandovoj samodovoljnosti. Mardrus je smatrao dopuštenim takve vrste intervencija za koje je vjerovao da poboljšavaju pismenost i unaprijeđuju stil zbornika. Znao je ubacivati čitave međuigre, dodavati nebitne pojedinosti, te unositi obilje vlastitih emocija i eksplicirati vlastiti stav prema stvarima ili pojavama. Zato Borges veli da Mardrus "ne prevodi riječi, nego prizore iz knjige: prevodioci te slobode nemaju, ona je dopuštena crtačima”.{36} Mardrusovi opisi su znatno raskošniji i u življim tonovima nego što su Šeherzadini, a kada mu nešto zasmeta ne libi se da to ispusti. Istini za volju, tako osvojena, možda i uzurpirana prevodiočeva sloboda veoma je plodotvorna: on je nadahnut, inventivan i, reklo bi se, samodovoljan, te djelo u njegovom prijevodu diše novim dahom i diči se drukčijim, gizdavim ruhom. Učeni arabisti danas ne mogu biti impresionirani Mardrusovom slobodom, ali su mu znameniti književnici upućivali velikodušne pohvale. Već spomenuti Andre Gide uputio mu je zapažene komplimente kontrastirajući njegov prijevod s Gallandovim, a ustreptali Borges 1935. godine zaključuje o Mardrusovom prijevodu: "Nama mora biti važna njegova nevjernost, njegova stvaralačka i sretna nevjera.”{37}
Mardrusov prijevod ne može izdržati naučničku kritiku. On je bio opsjednut idejom da sačini prijevod izuzetnih književnih vrijednosti nadmeno se odnoseći prema relativno siromašnom stilu izvornika i ne mareći ni najmanje za naučničke preciznosti. Preduzimljivi francuski ljekar tako je postigao svoj cilj jer je prijevod doživio ogroman uspjeh, možda baš zahvaljujući prevodiočevoj samovolji i uprkos upozorenjima stručnjaka na njegovo vrlo površno poznavanje arapskog jezika: ushićeni čitaoci nisu tražili naslovom proklamiranu tačnost prijevoda i nisu se osjećali prevarenim, već su se sa zadovoljstvom prepuštali zapljuskivanju Mardrusovog jezika čije se deskripcije znaju obrušavati u pravim slapovima.
Tokom rada na našem prijevodu povremeno smo "zavirivali” u Mardrusov rad, te u onaj koji je sa Mardrusovog prijevoda sačinio Stanislav Vinaver na srpski jezik. Brzo smo utvrdili da francuski ljekar, čijoj slavi je doprinijelo i uspješno oslobođenje od Gallandove sramežljivosti pri prevođenju erotskih detalja, ne može biti od pomoći iako se, navodno, i on služio bulačkim izdanjem. Štaviše, s obzirom na velika odstupanja u odnosu na originalni tekst, vrlo ozbiljno dovodimo u sumnju njegovu tvrdnju da se služio upravo tim izdanjem. U izvorniku ima veoma malo ritmizirane proze koju Mardrus tek povremeno ritmizira, a neka mjesta koja u izvorniku nemaju ni ritam ni rimu on je pokušao ritmizirati i rimovati brzo gubeći koncentraciju. Ilustracije toga truda ponudit ćemo u odjeljku o Vinaverovom prijevodu na srpski jezik. Najzad, u velikom broju slučajeva stihovi u Mardrusovom i Vinaverovom prijevodu naprosto su neprepoznatljivi u odnosu na izvornik i vrlo grubo brkaju se forme: nekada stihove prenose u distisima, nekad u katrenima, itd.
Takav odnos prema izvorniku može biti nevažan čitaocu koji ne poznaje arapski jezik i originalni tekst, ali za svakog arabistu Mardrusov rad mora predstavljati izazov da se pokuša doći do prijevoda koji će također imati velike estetske vrijednosti, ali i s više uvažavanja odnositi se prema originalnom tekstu. Nužnost prevladavanja Mardrusovih slabosti davno je postala neodložnom.


Prijevodi na engleski jezik
Dvadeset godina nakon Gallandove smrti rodio se engleski prevodilac Hiljadu i jedne noći Edward Lane. Preozbiljni prevodilac Lane, koji je objavio svoj rad u periodu 1839.-1841. godine, tako je temeljito pristupio prevodilačkom zadatku da je punih pet godina proveo u Kairu u okviru priprema za poduhvat. Potpuno se poistovjećujući s Arapima, živio je s njima danonoćno, upražnjavajući sve arapske običaje i marljivo učeći jezik, te je tokom tih pet godina temeljito savladao arapski jezik i detaljno upoznao egipatske naravi. Međutim, ništa mu nije pomoglo da potisne britansku sramežljivost i puritanski moral. Laneova krutost u tom pogledu imala je vrlo ozbiljne posljedice za njegov prijevod kome ne znamo ravna po moralizatorskim intervencijama, ispuštanju dijelova priča, ili čitavih priča koje su mu se činile nepodesnim. U mnoštvu čednih fusnota Lane objašnjava kako izostavlja "gadosti”, potpuno "pokudne zgode”, kako mu je neki redak "odveć vulgaran za prevođenje”. U jednoj napomeni, naprimjer, stoji i to da je Priča o Bojadžiji potpuno nepodesna za prijevod. Svaki erotski detalj, čak i aluzije na putenost, ovaj učeni prevodilac je revnosno i nemilosrdno, s gađenjem, progonio sa svojih stranica opterećujući ih obiljem sterilnih tumačenja.
I ne samo to. Budući da je zaista dobro poznavao muslimanske običaje i egipatski folklor, Lane je neumorno ispisivao tumačenja demonstrirajući učenost: objašnjavao je način odijevanja, jelovnik, vjerske obrede, igre: sve do teksta o kapilarnosti nogu kraljice Belkise. Čitaocu naprosto pamet staje zbog saznanja šta sve Lane ne umije tumačiti u svome prijevodu. Moglo bi se reći da je kao svojevrsna nagrada za tu učenost uslijedilo objavljivanje bilješki u posebnoj knjizi pod naslovom Arapsko društvo u srednjem vijeku, knjizi koja je ocijenjena kao prava etnografska enciklopedija.
Laneova naučnička strogost i akribija, izvrsno poznavanje arapskog jezika i običaja, čitavi zborovi sramežljivih a glagoljivih fusnota u dnu stranice kojima je zadatak da opravdaju inkvizitorski progon erotike arapskog zbornika i, naravno, etnografska dimenzija djela, pribavili su ugled njegovom prijevodu koji je, recimo još, podražavao jezik Biblije.
Odnos prenaglašene dokumentarnosti prevodiočevog neodmjerenog tumača i umjetničke vrijednosti fantastičnih priča zaista mogu biti problematični sa stanovišta današnje metodologije nauke o književnosti, ali ne možemo prešutjeti činjenicu da je Encyclopedia Britannica zaključila kako je Laneov prijevod "i danas najbolji za zaista ozbiljne svrhe”. Salje također smatra da je Laneov prijevod arapskog izvornika "u pogledu tačnosti” bolji od svih ranijih i od većine kasnijih prijevoda.{38} Saljeva pozitivna ocjena ne može začuditi čitaoca koji se susreo s njegovim prijevodom: "tačnost prijevoda” i brojne bilješke, sve do priloga o arapskoj metrici, odlikuju rad ruskog prevodioca, premda je njegov tumač neuporedivo skromniji od Laneovog.
Laneov odnos nepodnošljivosti prema erotici u Hiljadu i jednoj noći ozbiljno je iritirao drugog značajnog engleskog prevodioca, konzula Richarda Francisa Burtona, koji je 1872. godine počeo prevoditi Hiljadu i jednu noć odnoseći se prema izvorniku tako da možemo reći kako je njegov prijevod "uperen” protiv Laneovog.
Veliki svjetski putnik Burton, jedan od rijetkih kršćana koji su posjetili Mekku i koji je u derviškim odorama radio kao liječnik u Kairu, prihvatio se prijevoda kalkutskog izdanja Hiljadu i jedne noći riješen da, između ostalog, šokira britanski puritanski moral prema kome je odmalehna imao averziju. On je svoj prijevod u deset knjiga također snabdio mnoštvom primjedbi, ali je, za razliku od sramežljivog Lanea, s posebnim užitkom prevodio erotske detalje trudeći se da od svih mogućih varijanti pronađe najskaredniju. Ta mjesta je naročito isticao da bi u desetoj i posljednjoj knjizi u pogovoru napisao poseban odjeljak pod naslovom Pornografija. Prevodilac je uz kalkutsko izdanje koristio i neka druga, a prijevod je dopunjavao i pričama iz breslavskog izdanja, što je znatno povećalo obim prijevoda koji je, uz Payneov, prvi prijevod integralnog teksta na engleski jezik.
Neuobičajeno energični Burton koji je ostavio sedamdeset i dva svezka vlastitih djela sačinio je prijevod Hiljadu i jedne noći s takvom srčanošću i otvorenošću kako to niko prije njega nije učinio: sočni prijevodi erotskih detalja i obilje primjedbi koje svjedoče o njegovoj velikoj samouvjerenosti više nego o učenosti za mnoge su bili dovoljno jak razlog da s poštovanjem govore o Burtonovom prijevodu. Ne samo čitaoci, već i neki specijalisti arabisti s uvažavanjem su se odnosili prema tome prijevodu. Međutim, ima i onih koji netolerantnim tonom ocjenjuju Burtonov prijevod kao nečitljivu smjesu arhaizama i barbarizama.
Burtonov prijevod ima još jednu odliku koja ga čini jedinstvenim u odnosu na ranije prijevode, izuzimajući Payneov. Budući i sam pjesnik, Burton se odvažio na prepjev stihova iz Hiljadu i jedne noći, što je uistinu ravno podvigu čijeg nemjerljivog značaja može biti svjestan samo onaj ko zna kako je klasična arapska poezija dovedena do tehničke perfekcije. Istina je da mnogi nisu zadovoljni Burtonovim prijevodom stihova,{39} ali se nama čini dostojnom pohvale sama odvažnost toga srčanog engleskog konzula koja će služiti kao primjer i izazov onima što će doći poslije njega. Jer, ne računajući ispuštanje stihova kakvo bilježimo u prijevodima Hiljadu i jedne noći, pretežno prozno prenošenje stihova lošije je od svakog prepjeva.
Burtonov veoma obiman prijevod (uključivao je čak i prijevode sa drugih jezika) predstavlja pravu bibliofilsku vrijednost: štampan je samo u hiljadu primjeraka, za pretplatnike "Burton Cluba”, a sudskim ugovorom precizirano je da neće biti ponovljenih izdanja.
Na engleskom jeziku je zapažen i Payneov prijevod Hiljadu i jedne noći koji je također štampan samo za pretplatnike, u vrlo malom tiražu (500 primjeraka) i koji je bio izuzetno skup. S Burtonovim se može porediti utoliko što je, uz njega, prvi potpuni prijevod na engleski jezik; zatim, John Payne koristio se breslavskim izdanjem, pored kalkutskog koje mu je služilo kao osnova, tako da su od ukupno devet knjiga čak četiri dopune iz drugih često nekritičkih izdanja.
Valja zabilježiti da je John Payne naučio arapski jezik samo zato da bi preveo Hiljadu i jednu noć. Radeći taj odgovorni posao veoma pažljivo, težio je da da što je moguće vjerniji prijevod. Erotska mjesta u zborniku - taj uvijek aktuelni prevodilački problem - nije ispuštao, ali je, u nedostatku odvažnosti - "ogrtao” ih arhaizmima ili provincijalizmima malo poznatim širokom krugu čitalaca.
Payne je također prepjevao stihove, a o tome njegovom poduhvatu ruski prevodilac Salje izražava se negativno jedva suzdržavajući bijes i optužujući ga da je "svjesno uveo u zabludu čitaoce koji ne znaju arapski jezik”. Zamjera mu što je stihove preveo "običnim evropskim metrom” koji ima malo zajedničkog s metrom originala.{40}
Kao i u Burtonovom primjeru, skloni smo podržati izuzetne napore da se prepjevaju stihovi, izražavajući ovdje čuđenje Saljeovoj zamjerci zbog "običnog evropskog metra”: zar je potrebno objašnjavati stručnjaku razliku između kvalitativne i kvantitativne (arapske) metrike, te previđati rizike koje to razlikovanje implicira u prevodilačkim poduhvatima?


Prijevodi na njemački jezik
Premda su se naučni radovi o Hiljadu i jednoj noći rano javili u Njemačkoj - među prvima u Evropi - prijevodi na njemački jezik u to doba nisu rađeni istom dinamikom kao na francuskom i engleskom jeziku.
Prvi prijevod na njemački jezik potpisao je Gustav Weil (1839.-1842) objavivši ga u četiri knjige. Njegov rad uglavnom je povoljno ocijenjen, a hvalio ga je i sam Burton.
Uz njemačkog Židova Gustava Weila koji je savjesno obavio posao, bilježimo i prijevod Maxa Henninga, lajpciškog arabiste i prevodioca Kurana. Upućeni čitaoci ocjenjuju njegov stil kao suhoparan i monoton. Obim Henningovog prijevoda je prevelik jer je, sastavljajući vlastiti zbornik, koristio više izdanja među kojima i Zotenberov rukopis i Burtonov dodatak Hiljadu i jednoj noći.
Lajpciška firma "Insel- Ferlag” počela je 1921. godine izdavati Greveov prijevod koji je, zapravo, prijevod Burtonovog djela, izuzimajući Greveove enciklopedijske bilješke. Kasnije se izdavač počeo baviti idejom da se priredi izdanje u kome bi Greveov prijevod bio tek upoređen s arapskim tekstom, a da se ponovo prevedu samo stihovi. Međutim, od te zamisli se odustalo, pa se prevođenja arapskog izvornika latio semitolog E. Littmann.
Littmannov prijevod u šest svezaka (1923.-1928.) dočekan je uz sveopće pohvale. Encyclopedia Britannica izdašno hvali ovaj prijevod kao "najbolji od svih koji danas kolaju”. Njegov stil je blizak izvorniku: razumljiv, čitak, bez patosa i ushićenosti. Staložen i mirni prevodilac je bez ustezanja, ali i bez prenaglašavanja, prevodio erotska mjesta oko kojih su se raniji prevodioci toliko sporili. Njemački discipliniran, Littmann je odmjeren i u pisanju napomena mjestimično korisnih za razumijevanje teksta.
Što se tiče stihova, preveo ih je, poput Burtona i Paynea, na njemački metar navodeći s pravom i možda ciljajući na drukčije prevodioce da bi zvučalo čudno, kao prijevara, kada bi nakon bezbroj puta nagoviještenih stihova ("o tome je neko izgovorio divne stihove”, neumorno kazuje Šeherzada) uslijedio prozni, filološki i estetski neutralni zapis sjajnih stihova izvornika. Drugi prevodioci - naročito oni rani, ali je bilo i potonjih - nisu marili za takva razočarenja koja su priređivali čitaocima, vjerovatno zbog toga što su bili svjesni svoje književničke i prevodilačke inferiornosti u odnosu na pjesničku perfekciju izvornika. Sve u svemu, čini se da je njemačka čestitost u Littmannovom prijevodu na najbolji način ostvarila susret s plemenitim arapskim izvornikom.


Prijevod na talijanski jezik
Sticajem okolnosti na koje smo ranije ukazali, nemamo podataka o prijevodima Hiljadu i jedne noći na talijanski jezik osim o onome iz pera najpoznatijeg talijanskog arabiste Francesca Gabrielija u čiji rad smo imali i neposredan uvid. Gabrieli je dovoljno poznat i autoritativan da njegov prijevod može biti predstavan za talijansko govorno područje, bez obzira na to što je njegova Historija arapske književnosti (prevedena u nas) s razlogom naišla na višekratne negativne ocjene u našoj publici.
Izdavač "Einaudi” je 1948. godine u četiri knjige objavio prvo izdanje Gabrielijevog prijevoda Hiljadu ijedne noći sačinjeno po bulačkom arapskom izdanju. Djelo je opremljeno prevodiočevim valjanim predgovorom i odmjerenim napomenama u dnu stranice.
Gabrielijev prijevod je naučnički temeljito i ozbiljno urađen. To je pouzdan i discipliniran, gotovo strog prijevod koji ulijeva povjerenje. Međutim, te prevodiočeve osobine zahvaljujući kojima se prijevod u cjelini može smatrati dobrim, možda i više od toga, pokazale su se nedostatnim u susretu sa stihovima Hiljadu i jedne noći. Upravo onome od čega je zazirao hvaljeni Littmann i čemu je uspio sretno umaći, podlegao je učeni Gabrieli.
Naime, stihovi u Gabrielijevom prijevodu ničim ne podsjećaju na stihove, a iz proznog teksta izdvajaju se samo drugom vrstom sloga. Sav prevodiočev napor usmjeren je na doslovno i precizno prenošenje značenja stihova u formi proznih zapisa. U tom smislu uspjeh je potpun: značenje stihova preneseno je pouzdano (premda često nije lahko ni to ostvariti), ali ostaje za žaljenje što im nije data ma kakva prozodijska forma. Štaviše, Gabrieli ide tako daleko da ne razlikuje polustihove koji čine stih u klasičnoj arapskoj poeziji, već redovno dva polustiha prevodi jednim stihom pri čemu se granice polustihova ne mogu ni nazrijeti. Saosjećajući sa talijanskim čitaocem, pokušavamo zamisliti njegovo razočarenje, koje je tako razložno izbjegavao Littmann, kada nakon najave stihova uslijede nemušti prozni zapisi.
Osnova Gabrielijevog prijevoda je bulačko izdanje, a povremeno je konsultirao kalkutsko. Najzad, ugledni talijanski arabist povodio se za brojnim prethodnicima koji su osnovama svojih izdanja dodavali priče posuđene iz drugih rukopisa ili redakcija. Tu praksu kojoj se ne može prigovoriti uveo je već prvi evropski prevodilac Galland. Tako je i Gabrieli dodatku svoga prijevoda priložio priču Aladin i čarobna lampa koje nema ni u bulačkom, ni u kalkutskom izdanju.


Prijevodi na ruski jezik
Ruska prijevodna literatura je začuđujuće dugo ostala bez prijevoda Hiljadu i jedne noći neposredno s arapskog jezika. Čak se i ruska orijentalistika, koja je u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu postala veoma jaka, nedovoljno zanimala za taj zbornik. Bibliografi su rijetko bilježili ruske radove o Hiljadu i jednoj noći, pa je i čuvena Chauvinova Bibliografija zaobišla slavenske jezike. Ruska bibliografija o Hiljadu i jednoj noći stiže veoma kasno, iz pera akademika Krimskog koji ju je priložio uz prijevod na ruski jezik već navođenog Oestrupovog djela o izučavanju Hiljadu i jedne noći. U tome radu Krimski navodi četiri glavna ruska prijevoda.{41}


1. "Dobar prijevod” na ruski jezik potpisao je Ju. Dopeljmajer, ali s francuskog jezika, tačnje preveo je Gallandov rad. Prema tome, Dopeljmajerov rad ne samo da nije prijevod s arapskog jezika, već ne predstavlja ni integralni tekst. Izdanje se pojavilo u tri toma (Moskva, 1889-1890) sa cijenjenim predgovorom akademika Veselovskog drugom tomu.


2. S "neuljudnog” francuskog prijevoda (Mardrusovog) pojavio se prijevod na ruski jezik, u četiri toma (Moskva, 1902).


3. Laneov prijevod na engleski jezik prenijela je na ruski L. Šelgunova. Izdanje se pojavilo u dva toma u Moskvi 1908.-1909. godine i doživjelo je dva izdanja. Ne raspolažemo s više podataka o ovim prijevodima.


4. Prvom prijevodu s arapskog jezika pristupio je M. A. Salje (po kalkutskom izdanju). Izdavanje djela, čiji je redaktor akademik I. Ju. Kračkovski, završeno je 1939. godine. Opremljeno je odličnim predgovorom prevodioca kome prethode kratke uvodne besjede Maksima Gorkog i Sergeja Oljdenburga. Izvrsne ilustracije (djelomično u boji) uradio je N. A. Ušin.
Saljeov prijevod za nas ima poseban značaj zbog toga što je preveden na srpskohrvatski jezik (prev. Marko Vidojković) i zato što je to do danas jedini prijevod integralnog arapskog teksta na jezike naroda bivše SFRJ, a doživio je mnoštvo izdanja. To su razlozi zbog kojih zaslužuje poseban i duži osvrt koji ćemo ponuditi u narednom odjeljku: čini nam se uputnijim da tamo iznesemo svoja zapažanja zato što nismo imali uvid u prijevod na ruski jezik, već Saljeov rad poznajemo samo preko Vidojkovićevog prijevoda. Napominjemo da taj posredni uvid ne predstavlja prepreku za kritički osvrt, jer ćemo pažnju usredsrediti samo na ona mjesta za koja ni na tren ne sumnjamo da bi mogla biti posljedica razlikovanja Saljeovog i Vidojkovićevog jezika.

PRIJEVODI NA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK{42}
Ni na jedan od navedenih jezika nije preveden integralni tekst Hiljadu i jedne noći s arapskog jezika. Osim toga, malo radova je napisano o tome djelu i, koliko znamo, jedino je bibliograf Bisera Nurudinović u svoje dragocjene bibliografske sveske uključila radove o Hiljadu i jednoj noći, ali ni taj pregled nije cjelovit budući da Bisera Nurudinović obuhvaća samo određene periode.{43} Mi ćemo ovom prilikom registrirati parcijalne i cjelovite prijevode Hiljadu i jedne noći na navedene jezike, ali zbog ratnih okolnosti i zbog činjenice da su agresori spalili najveće bošnjačke bibliotečke fondove nismo u stanju registrirati i sva izdanja tih prijevoda. Zbog istih razloga, koje bi cinici nazvali objektivnim, ne pretendiramo na to da je konačan naš uvid u izdanja i studije o Hiljadu i jednoj noći. Pridržavamo pravo da ga dopunimo u neko doba mentalnog ozdravljenja jurišnika i na samu ideju Bosne.
Naše prijevode navodit ćemo abecednim redom.
Alija Bejtić je poznati bošnjački orijentalist u čijem opusu se nalazi i manji dio prijevoda Hiljadu i jedne noći s arapskog jezika. Njegovi prijevodi doživjeli su nekoliko izdanja i priče su uvrštavane u razne izbore. Koliko znamo, prvi prijevod pojavio se u Zagrebu 1951. godine pod naslovom Tisuću ijedna noć (izbor, prijevod i tumač: A. Bejtić) na 480 strana. Čitaoca u Predgovoru očekuje "upozorenje” da je štivo namijenjeno široj čitalačkoj publici, a posebno srednjoškolskoj omladini. Zagrebački izdavač "Mladost” je iste godine objavio knjižicu Bejtićevih prijevoda pod naslovom Čarobni konj. Bajke iz Tisuću i jedne noći. U izdanju sarajevskog "Veselina Masleše” (2. izdanje 1986), pod naslovom Hiljadu i jedna noć, objavljene su priče Sedam Sindbadovih putovanja, Čarobni konj, te Bajka o trgovcu i duhu. Nažalost, nije poznato koji arapski izvornik je koristio A. Bejtić, te je teško prići mu kritički.
Osman Nuri Hadžić i Fehim Spaho prvi su u nekadašnjoj Jugoslaviji pristupili prevođenju Hiljadu i jedne noći s arapskog jezika. Njihovi prijevodi objavljivani su u bošnjačkom mjesečniku "Behar” (god. II- VII), a kasnije su sabrani u četiri zasebne sveske. Nažalost, ova dvojica arbista preveli su samo 96 noći, ali se kasnije pojavio jedan naslov sa 206 prevedenih noći.{44} Do ovoga prijevoda nismo mogli doći, te smo imali tek djelomičan uvid u njega u god. II "Behara” (Sarajevo, 1901.-2.). Na osnovu toga možemo reći da je prijevod sasvim dobar i - kako bi rekli neki prevodioci - tačan. Naracija je tečna, relaksirajuća, u stilu bajki, kao što i priliči. Patina Nuri Hadžićevog i Spahinog jezika sa današnje distance uglavnom godi, premda je mjestimično očigledno da bi bilo poželjno odmjereno lektorsko uređivanje. Ipak je od tada prošlo mnogo vremena! Ni ovi prevodioci ne navode podatke o svome izvorniku.
Među prijevodima s drugih jezika, bilježimo one iz pera Janje Jovanović i Vande Ivanišević kojima je kao izvornik poslužio prijevod na njemački jezik. Nažalost, nije poznato koji je njemački izvornik korišten: možda je to jedan od onih prijevoda koji se također nisu služili originalnim arapskim tekstom i u tom slučaju je put do originala veoma dalek. Ovdje je očigledno kako u odgovornim prevodilačkim i izdavačkim poslovima nije dovoljno naznačiti samo s kojeg jezika je djelo prevedeno, već je prijeko potrebno navesti, ukoliko "pozajmljeni” prijevod nije s originala, ime prevodioca čije djelo je uzeto kao izvornik.{45} Rad ovo dvoje prevodilaca objavljen je u dvije knjižice sarajevske biblioteke "Lastavica”: jedna pod naslovom Sindbad Moreplovac (1965), a druga je Ali Baba i četrdeset razbojnika (1962).
Besim Korkut - taj prevodilac impresivne energije koji je preveo Kuran s arapskog na bosanski jezik, i to veoma uspješno{46} - objavio je najviše prijevoda Hiljadu i jedne noći, premda je i to veoma malo u odnosu na cjelovit arapski izvornik. Korkutovi prijevodi su, s razlogom, doživjeli najviše izdanja u raznim izborima, te se stvara utisak o većem obimu njegovih prijevoda nego što ih zaista ima. Davne 1953. godine pojavile su se četiri knjižice Korkutovih prijevoda u izdanju beogradske "Jugoštampe”, opremljene crnobijelim ilustracijama Save Nikolića: Šeherzada i druge bajke iz 1001 noći (str. 83); Sindbad Moreplovac, Ali Šar i lepa Zumuruta. Bajke iz 1001 noći (str. 92); Čarobni konj i Hasan Zlatar. Bajke iz Hiljadu i jedne noći (str. 92); Ali Baba i četrdeset razbojnika i druge bajke iz 1001 noći (str. 77). Za ovim knjigama slijedila su nova izdanja Korkutovih prijevoda pod novim naslovima, da bi 1990. godine, znatno nakon prevodiočeve smrti, Sulejman Grozdanić priredio izbor iz Korkutovih prijevoda pod naslovom Hiljadu i jedna noć poprativši izbor vlastitim predgovorom i dijelom napomena, te bilješkom o prevodiocu.{47}
Pedantni i marljivi sarajevski arabist Besim Korkut (i njegovi izdavači) napravili su začuđujući propust ne navodeći kojim izdanjem arapskog izvornika se prevodilac koristio. Običnom čitaocu dovoljno je istaknuti podatak da su priče prevedene s arapskog jezika, ali - budući da izdanja arapskog teksta nisu podudarna - otežan je kritički pristup prijevodu za one čitaoce koji bi htjeli vrednovati Korkutov rad. Tako smo i mi na više mjesta bili u prilici da se ne složimo s prevodilačkim rješenjima, ali nas je anonimnost izvornika sprječavala u tome. Ilustracije prevodilačkih nedostataka, ili izvjesne nedorađenosti, koje ćemo ponuditi u nastavku izlaganja uzimali smo samo u onim slučajevima kada smo bili sigurni u odnos podudarnosti originala i prijevoda.
Opći utisak o Korkutovim prijevodima je povoljan: to je korektan i "vjerodostojan” djelimični prijevod Hiljadu i jedne noći. Usuđujemo se reći da je to najbolji prijevod na naš jezik, računajući čak i posredne prijevode sa evropskih jezika. Već pri prvome kontaktu s njime, čitalac osjeti ugodu prepuštajući se lagahnom i relaksirajućem pripovjedačkom toku i smirenom jeziku koji uspješno podražava jezik naših narodnih priča. Očigledno je duh narodnih priča bio sasvim blizak Korkutu.
Prevodiočevo sjajno poznavanje arapskog jezika (završio je studij na kairskom al-Azharu) na takvom je nivou da nam se čini kako nadmašuje poznavanje vlastitog jezika. Međutim, tu se suočavamo s jednim prividnim paradoksom koji se, nažalost, ispoljio u Korkutovim prijevodima. Naime, u njegovom primjeru vidimo kako izvrsno poznavanje jezika izvornika ne predstavlja automatski nenadoknadivu prednost u prevođenju književnog umjetničkog teksta. Jer, uspješno prevodiočevo stilsko kreiranje koje djelu daje život, bolje reći: živost u novoj sredini djelotvornije je od učenog prijevoda i demonstrativnog poznavanja jezika originala. Prema tome, naša polazna ocjena o korektnosti i vjerodostojnosti prijevoda - ocjena koja je upućivana i nekim evropskim prijevodima - izražava poziciju čitaoca- profesionalca, a ne puni vrijednosni sud, estetičku poziciju utemeljenu na estetskim vrijednostima prijevoda.
Kao ilustraciju prethodnog, navest ćemo dva odlomka Korkutova prijevoda uzeta nasumično: oni nisu ni najbolji ni najgori, ali svjedoče o manjkavostima karakterističnim za prijevode s arapskog na bosanski jezik.{48}
Naime, nakon maločas spomenute prvotne lagodnosti koju osjeti pri susretu s ovim prijevodom pažljiv čitalac se počne vrpoljiti zbog neugodnog prodora arapskih sintaksičkih obrazaca stranih našem jeziku. Nevolja je utoliko veća što je povrijeđen ukus običnog čitaoca, neupućenog u jezik izvornika. Povodom prvog odlomka moglo bi se raspravljati, a povremeno bi to bilo i poželjno, o drukčijoj organizaciji rečenica,{49} ali ovom prilikom ukazujemo samo na nepodnošljiv žamor zamjenica koje prijevod opterećuju pravim komunikacijskim šumom, iako su u izvorniku neumitne i veoma funkcionalne:
"Onda ga ostaviše da onako leži na zemlji, a one produžiše svoj put. Ja se prestravih kada to vidjeh, ali srce moje ostade u one djevojke. Ne prođe više od sata pa se pojaviše ljudi i svako uđe u svoj dućan, svijet poče da hoda čaršijom i okupiše se oko onog pogubljenog zagledajući ga. Ja onda izađoh iz svog skloništa, niko me ne primjeti. Ljubav prema onoj djevojci bijaše ovladala mojim srcem, te se ja počeh potajno raspitivati za onu djevojku, ali mi niko o njoj ne znade ništa reći. Napustih onda Basru noseći tugu u svom srcu zbog ljubavi prema onoj djevojci. Kada evo sad ugledah ovog tvog sina, vidjeh da je prava slika i prilika one djevojke.”{50} Na istoj strani, malo prije toga, spotičemo se o zgrčenu rečenicu, tipičnu po doslovnom prevođenju vrlo frekventne arapske relativne rečenice:
"Onda vidjeh jednu mladu djevojku koja je jahala na konju koji je jedva dizao noge zbog silnog zlata, srebra i dragog kamenja koje je bilo na njemu i na njoj.”
Nema sumnje, prevodilac odlično poznaje arapski jezik čije relativno sintaksičko siromaštvo ne uspijeva uvijek prevladati bogatijom sintaksom svoga jezika. Ustvari, u dobronamjernom osvrtu nužno je reći da bi još jedno pažljivije Korkutovo čitanje teksta (ono posljednje i podalje od izvornika) donijelo neslućena poboljšanja. Čak i savjesno lektorsko "umivanje” teksta dalo bi razgaljujuće rezultate.
Što se tiče stihova, Korkut im pristupa odvažnošću učenog arabiste: razumije ih sasvim dobro, ali blago ritmiziranje ne prikriva sasvim odsustvo poželjnog pjesničkog afiniteta. Stihovi nisu rimovani i prevođeni su u "blokovima”, a ne u distisima ili u strofama.
Najblistavija mjesta Korkutovog prijevoda su vrlo česte fraze koje je, možda, i ponajteže prenositi u drugi jezik jer bi ih (doslovni) prijevod uistinu sakatio. Neće biti pretjerano ako kažemo da naš prevodilac naprosto ima instinkt za njih i da one, tako sretno prenesene, doprinose povremenom tonu spontanosti njegovog prijevoda.
Prijevod turkologa Jasne Šamić već smo spomenuli. I pored najbolje volje, nije moguće ozbiljnije ga tretirati osim kao povod za jednu značajnu digresiju. Naime, prevodioci koji, poput Jasne Šamić, ne navode čak ni s kojeg jezika su preveli djelo zameću trag kritici neodgovorno sprječavajući svaki ozbiljan pristup i provjeru svoga rada i izlažući čitaoce velikim rizicima.{51}
Marku Vidojkoviću pripada velika zasluga za prvi prijevod integralnog teksta Hiljadu i jedne noći. Ni prije ni poslije njega, naša publika nije imala prilike da se upozna s cjelovitim zbornikom, te je Vidojkovićev rad od izuzetnog značaja, uprkos neveseloj činjenici da to nije prijevod s originala, već s ruskog jezika. Valjda je sudbina htjela da i taj ruski prijevod, Saljeov, bude prvi cjelovit prijevod s arapskog na ruski jezik.
S obzirom na takvu izuzetnost prijevoda i na ogroman uticaj koji je ostvario kod naroda bivše SFRJ preko više ponovljenih izdanja formirajući, kao jedini, predstavu i doživljaj cjelovitog izvornika, potrebno je osmotriti ga pažljivije, ali bez pretenzija da se na ovome mjestu ponudi iscrpan kritički pristup tako monumentalnom djelu. Pri tome podvlačimo ranije upozorenje da o Saljeovom radu sudimo na osnovu Vidojkovićevog prijevoda. Razumije se da smo svjesni rizika koje takav pristup sadrži, pa smo zahvatili samo one dijelove prijevoda za koje smo sigurni da razlika između ruskog i srpskog jezika ne može biti uvod u pogrešno zaključivanje. Istovremeno, kritički osvrt na Saljeov prijevod implicira naše prevodilačke ideale: gdje god smo bili svjesni njegovih grešaka ili propusta, nastojali smo ih prevladati vlastitim prevodilačkim rješenjima jer bez toga naš posao ne bi imao nikakve svrhe.
Istini za volju, uvjereni smo da Saljeov prijevod u cjelini, uprkos pozitivnim stranama u odnosu na zatečene prijevode, o čemu će također biti riječi, ne može zadovoljiti zahtjeve naše čitalačke publike uglavnom zbog dva razloga. Prvo, tekst nije preveden s arapskog jezika, a posredni prijevodi u pravilu nemaju vrijednost koju imaju neposredni. Drugo, prijevod djela iz orijentalne književnosti preko ruskog jezika na srpski, a naročito na bosanski jezik, ne može zadovoljiti zbog niza faktora koje bismo, uvjetno, mogli nazvati zbirom kulturoloških činjenica, te zbog vrlo različitih tradicija i miljea. Primjera radi, glagol poselamiti uobičajen u bosanskom miljeu nema isti status ni referencijalnost u ruskom jeziku, ili riječ surma koju su Bošnjakinje donedavno koristile upravo pod tim imenom nemaju istu "boju” za Ruskinje. Dovoljno je spomenuti i to kako našeg "običnog” Abdullaha udaljava Vidojkovićeva grafija Abd-Alah ili (Selimovićevog) Nuruddina čudni oblik Nur-ad-din. S višečlanim imenima višestruko je teže. U ruskom i srpskom prijevodu svijet džina, recimo, s krajnjom nepažnjom pretvara se u svijet džinova, iako te dvije vrste bića nemaju ničeg zajedničkog, na šta smo ukazali u jednoj napomeni svoga prijevoda. Štaviše, pretvaranje džina u džinove pruža čitaocu vrlo pogrešne predstave i emitira niz pogrešnih informacija iz svijeta originala i o tome svijetu.
Sve u svemu, dio leksike Hiljadu i jedne noći i čitav onaj složeni sistem koji nazivamo "mentalnim sklopom” nisu jednako daleki Rusu i Bošnjaku, što prevodilački posao mora s mnogo takta uvažavati.
Ovome možemo dodati i jednu odliku Saljeovog prijevoda, uvjereni da joj se iščuđava i ruski čitalac. Stručnjacima je utoliko čudnija što se javlja uprkos već dugoj tradiciji u prevođenju Hiljadu i jedne noći u šta je Salje imao dobar uvid, i bez obzira na redakturu jednog od najčuvenijih svjetskih arabista - Kračkovskoga. Pod tom odlikom mislimo na doslovno i dosljedno prevođenje izraza, ili fraza, koji svojom nesuvislošću zaista prkose svakoj dobronamjernosti. Uz to, ima i iznenađujuće velik broj materijalnih grešaka u prijevodu, često i tamo gdje se ne bi očekivale.
Prije nego što navedemo tipične greške i rogobatnosti, moramo predočiti prevodiočevu rečenicu-dvije u koje je sažeo svoje prevodilačke principe i koje, zapravo, zvuče kao njegov prevodilački pledoaje. One objašnjavaju gotovo sve.
"Prevodilac je smatrao da je jedan od glavnih zadataka njegova potpuna objektivnost prema originalu”, piše Salje.{52} Na narednoj stranici on dodaje:
"Kad god su samo dopuštali zakoni ruskoga jezika, u prevodu se morao čuvati neprikosnoveni oblik arapskog teksta, bez obzira na to da li su njegove osobenosti u skladu s evropskim pojmovima o lepoti stila ili zanimljivosti sadržaja.”
I najzad: "Zbog težnje da se na ruskom jeziku da konstrukcija arapske fraze, ponekad se moralo pribeći ponekim za ruski jezik malo neobičnim obrtima...”
Sumorno zvuči nedvosmislena i odlučna izjava prevodioca da ne mari za evropske pojmove o "lepoti stila” iako prevodi književno umjetničko djelo koje je, uzgred, nastalo na jeziku što pripada drugoj jezičkoj familiji. Kao da se radi o statističkom izvještaju, a ne o zadovoljavanju estetskih potreba evropskog čitaoca; kao da prijevod nema nikakve funkcije ni cilja osim da na ponižavajući način i sasvim servilno zadovoljava "sujetu” izvornika. Međutim, u skladu s tim i jest glavni zadatak identificiran kao "potpuna objektivnost prema originalu” koja u ovom slučaju znači, u prvome redu, doslovnost kao vrhovni princip, bez obzira na to što smještajući djelo na taj način u drugu tradiciju izaziva gotovo bučne lomove u sistemu vrijednosti čitaoca koji se prepustio prijevodu. Vjerno prenošenje konstrukcije arapske fraze ne samo da dovodi do "neobičnih obrta” nego ćemo vidjeti kako proizvodi teška ogrješnja o logiku.
Navodimo nekoliko primjera gotovo nasumično uzetih. Prvobitno smo htjeli pedantno ih pobilježiti, ali smo brzo odustali uvidjevši da bi to bio mukotrpan posao. Drugim riječima, primjeri koje ćemo navesti nisu rezultat kritičarskih policijskih metoda, i nisu slučajni, nego su odveć česti zahvaljujući prevodiočevoj težnji za "potpunom objektivnošću prema originalu.”
Tako Salje arapsku frazu "on je još uvijek živ” prevodi doslovno: "on je još uvijek u lancima života”.{53} Najfrekventniju arapsku frazu baynayadayhi koju svi rječnici i prevodilačka praksa bilježe kao "pred njim”, "ispred njega”, Salje mnoštvo puta prevodi - redovno i "nepogrešivo”: "između njegovih ruku”. Pri tome mu uopće ne smeta rogobatnost, čak i nelogičnost, pa će zapisati bezbroj puta: "mladić sjede između njenih ruku” (umjesto: "mladić sjede pred nju”), ili: "putnik poljubi zemlju između carevih ruku” (umjesto: "putnik poljubi tlo pred carem”) itd.{54}
Prevođenje u skladu s proklamiranom potpunom "objektivnošću prema originalu” u drugom svezku izgleda ovako: "...izbjegavaš me iz ponosa zbog svoje ponositosti”.{55}
U trećem svesku, zanemarujući kontekst, Salje prevodi sintagmu al-malik- al-ğabbār sa "sveznajući car” i tu grešku dosljedno ponavlja dokazujući da nije shvatio kako su to Allahovi atributi: "svemogući Gospodar", te i rečenica "Muslimani su tražili pomoć od sveznajućeg cara” mora glasiti: "Muslimani su tražili pomoć od svemogućeg Gospodara”.{56}
I još samo nekoliko primjera. Doslovno prevođenje riječi ğawārih provocira smijeh u času iskazivanja uzvišenih ljubavnih osjećanja. Tako u prijevodu čitamo: "Volim te svim srcem i udovima” (umjesto: "Volim te svim srcem i dušom”),{57} zatim: "te mu se udovi predadoše služenju carevoj kćeri” (umjesto: "te mu se cijela duša prepusti njoj”).{58}
Doslovan prijevod umije biti "slikovit” na neobičan način: "pa izađe iz kuće, a briga mu je curila s tijela (umjesto: "pa izađe iz kuće ophrvan brigama”).{59}
Vjerujemo da navedeni primjeri postižu cilj, te ih nećemo dalje nizati. U naporu da dokučimo Saljeove razloge nepokolebljive odanosti izvorniku, čini se da je moguće otkriti im porijeklo u dugoj tradiciji preslobodnih evropskih prijevoda Hiljadu i jedne noći koji su "kontaminirali” i rusku prijevodnu literaturu, te da je to iritiralo prevodioca Saljea i uputilo ga u drugu krajnost. Ipak moramo ponoviti stav prema kome ne ohrabruje odluka da se pristupi prevođenju umjetničkog teksta, i to jednog od najboljih u povijesti literature, prkoseći "evropskim pojmovima o lepoti stila”.
Doslovnost daje povoljne efekte u jedva zaustavljivom nizanju epiteta karakterističnom za stil izvornika: slikovito kazano, ti epiteti zapljuskuju čitaoca kao pjenušavi vali pribavljajući prijevodu "aromu” egzotičnosti, ugodno iznenađujuće neobičnosti.
Salje i Vidojković su dobro preveli stihove u formi distiha. Istina, stihovi nisu rimovani, ali su uspješno ritmizirani i zadovoljavaju, uprkos Saljeovoj strepnji saopćenoj u Predgovoru upravo u vezi sa stihovima.{60}
Tzv. nepristojna mjesta o kojima su se prevodioci uvijek sporili Salje je prevodio blago ih eufemizirajući, a izraze koji su odveć "vulgarni”, upotrijebljeni u uličnom žargonu, davao je na arapskom jeziku u ruskoj transkripciji.
Po značaju i učestalim izdanjima, na drugom mjestu je u nas prijevod iz pera Stanislava Vinavera. O njemu smo naveli nekoliko kratkih zapažanja osvrćući se na Mardrusov francuski prijevod, budući da je Vinaver uzeo taj rad za osnovu svoga prijevoda, a sada ćemo vlastitom osvrtu dodati nekoliko nijansi.
Mardrusov prijevod je dugo vremena slovio kao "najvjerniji”, ističući tako potpuno relativiziranje pojma vjernosti originalu: njegov prijevod je toliko slobodan da čitalac koji bi po njemu htio pratiti originalni tekst često gubi orijentaciju i počinje se kretati kao u magli. Iako Mardrus navodi da se koristio bulačkim izdanjem izvornika, mi smo utvrdili u Vinaverovom prijevodu da je podjednako daleko i od bulačkog i od kalkutskog izvornika.
Sretan je čitalac Vinaverovog prijevoda ako ne poznaje druge i naročito ako ne poznaje izvornik, jer je Mardrus-Vinaverov rad kreacija, novo djelo, koje i pored odlične čitljivosti ne može zadovoljiti zbog preslobodnog odnosa prema originalu: premda gode zvonki stihovi u Vinaverovom prijevodu, mala je to utjeha za saznanje da po njima često ne možete prepoznati stihove u izvorniku. Prevodilačka inventivnost i koncentracija ovdje su nepouzdani i nestalni, tako da ostavljaju dojam o hirovitosti. Tu mislimo, prije svega, na grubo brkanje formi kome ne možemo naći opravdanja. Rekli smo već da prevodilac jednu te istu poetsku formu izvornika pretače čas u distihe, čas u katrene, zatim u duže "blokove” ne istrajavajući na rimi. Osim toga, prevodilac odjednom, bez vidljivog razloga, povišava tonus rimujući i ritmizirajući prozni tekst koji u izvorniku teče mimo, ne razlikujući se ničim od onoga prije i poslije njega, i to traje kratko - dok prevodilac ima daha. Donosimo samo dva primjera:
"I rob spremi najlepšu mazgu, blistavih dlaka, velika kraka, brza koraka, osedla je sedlom od zlatnih traka, oba stremenjaka od indijskog svlaka, i mazga beše ko mlada pre braka, sjajne odežde i visoka znaka.”{61}
Dvije stranice kasnije, Vinaver prevodi:
"Na te vratareve reči vezir skoči na noge lagane, pojaha konja bez mane i stvori se u hanu sa avlijske strane. Videći vezira, Nuredin skoči na noge lagane i pojuri njegovom konju bez mane, pojuri s puno mladalačke hitrine da ga s konja skine. I vezir mu učini temena i primi ga s puno držanja gospostvena...”
Ovdje ponestaje daha "poeti” koji ne uspijeva do kraja dovesti rečenicu u toj formi, te ona iz skakutavih brzaka prelazi u miran, tihi tok.
Stil izvornika u ovom prijevodu je u cjelini i neprepoznatljiv; ali se uz to mora naglasiti da je Hiljadu i jedna noć doživjela ogromnu popularnost u Evropi upravo zahvaljujući takvim stilskim inovacijama Gallanda i Mardrusa. Danas ipak nije sve isto kao što je bilo prije vijek-dva: prijevode valja osavremenjavati u skladu sa stalnim razmicanjem granica našeg iskustva o književnosti kao umjetnosti, te u skladu s također nestalnim kriterijima valjanog književnog prevodilaštva.


* * *


Time najzad dospijevamo do značajnog pitanja: Zašto smo se odvažili na odgovoran, izuzetno težak i obiman posao prevođenja Hiljadu ijedne noći o kojoj je napisana nepregledna literatura i koja je prevedena više puta, premda u nas nije prevedena u cjelosti s arapskog jezika.
Odgovor na to pitanje iza koga stoji višegodišnji iscrpljujući rad sadržan je u najvećem dijelu prethodnog izlaganja. Naime, predstavljajući dosadašnje glavne prijevode u svijetu, a ne izostavljajući ni jedan prijevod na bosanski, srpski ili hrvatski jezik, nismo izbjegavali vrednovanje tih prijevoda. Kloneći se vrijednosno neutralne deskripcije, pokušali smo uspostaviti oprezan kritički odnos prema njima, a to odmah znači da smo u vlastitom prijevodu nastojali prevladati slabosti uočene kod drugih. Pri tome smo svjesni da našem prijevodu, kao i drugima, izmiče savršenstvo, te da uopće ne postoje konačni prijevodi književnih umjetničkih djela kao transhistorijskih vrijednosti koje se "realiziraju” u vazda promjenljivoj svijesti čitalaca. Zato ne zaziremo od kritičkog pristupa vlastitome radu koji s osjećanjem zadovoljstva i odgovornosti nudimo najširoj čitalačkoj publici uz još nekoliko nužnih napomena.
Naš prijevod Hiljadu i jedne noći nastajao je u doba sudbonosno za bosansku državnost i za bošnjački narod u cjelini. To je u isti mah doba kada bosanski jezik nastoji ozvaničiti svoju cjelovitost i posebnost, pokazujući da "nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti”.{62} Prevodiočev veliki cilj, izdignut na razinu ideala, jest da svojim prijevodom Hiljadu i jedne noći, budući svjestan monumentalnosti djela i zbog toga njegovog uticaja na jezik, ponudi doprinos ponovnom pronalaženju potisnutih i dugo zatamnjivanih vrijednosti bosanskoga jezika. U ekstremnim vremenima kao što je vrijeme u kome smo radili na prijevodu stvaraoci se često i snažno nagovaraju na ekstremne pozicije koje se u domenu jezika mogu identificirati kao bezuvjetno istrajavanje na obilju arhaizama kojima se nastoji potkrijepiti inače nesporna tvrdnja o samobitnosti. Preveliku odanost arhaizmima, u mjeri u kojoj nam danas izazivaju osjećaj neprirodnosti, mi smo prepoznavali kao opasnost koja vodi ka mjestimičnom zatvaranju umjetnine i stvaranju "komunikacijskih šumova”. Zbog toga smo težili ka prijevodu djela na savremeni bosanski jezik, svjesni da će i naš prijevod neizbježno ostariti u nezaustavljivom procesu razvoja jezika.
Sa ove pozicije uglavnom smo formirali i odnos prema izvorniku. Naime, pokazalo se nužnim oprezno prevladavanje vremenske distance između izvornika i našeg prijevoda i činjenice da oni, uz to, pripadaju različitim jezičkim familijama. Kao što je već rečeno, jezik i stil izvornika relativno su siromašni, što se ogleda u nedovoljnoj razvijenosti sintakse sa stanovišta njene današnje elastičnosti. Tako se na ravni leksike i sintakse izvornika javljaju "rješenja” koja, s obzirom na učestalost, možemo bez zazora nazvati obrascima. Oni ne izgledaju tako u jednoj rečenici, ne moraju tako izgledati čak ni u jednome pasusu, ali u većim stilskim cjelinama i kompleksima pričinjavaju čitaocu poteškoće namećući se u vidu mjestimično nepodnošljive monotonije. Takve su, primjera radi, frekventne relativne rečenice, ili arapski glagol qâla koji se ponavlja kao obrazac, bezbroj puta, pa se mora prevoditi na mnoštvo načina: reče, dometnu, zapita, odgovori. Može biti čak i "bez značenja”: mjestimično se u prijevodu pojavljuje kao očigledno suvišan. Zato smo u konačnoj redakciji teksta otklanjali takve smetnje osvježavajućom raznovrsnošću, ali uvijek strijepeći za onu mjeru koju je nužno sačuvati kao stvaralački korektan odnos prema izvorniku. Dakle, nastojali smo očuvati duh izvornika, jer naš čitalac o čijem se estetskom doživljaju mora voditi računa, budući da prijevod nije sam sebi svrha, treba da iz same umjetnine, a ne iz predgovora osjeti dah drugog vremena i da ga prožme "miris” onoga podneblja. Time se utvrđuju ograničavajući faktori prevodilačkim slobodama. Primjera radi, arapska tiha rečenička subordinacija i koordinacija moraju se obogaćivati našim sintaksičkim rješenjima, ali valja osjetiti da izvornik ne postiže dinamiku samo sunovratnim zapletima, već i raskošnim obiljem epiteta.
Naslovi priča u prijevodu ne poklapaju se u cjelosti s naslovima izvornika. S obzirom na strukturu djela, često se u okviru jedne preduge priče javlja po nekoliko manjih koje se mogu čitati izdvojene iz velikog okvira. Tim cjelinama dali smo posebne naslove.
Prijevode kuranskog teksta preuzimali smo iz Korkutovog prijevoda Kur'ana.
Što se tiče stihova, nastojali smo, koliko god je moguće, da im damo formu u kojoj će ostavljati utisak makar blizak onome koji ostavljaju u originalu, premda smo svjesni da je izrazito filotehnička srednjovjekovna arapska poezija neprenosiva u punome sjaju na bilo koji jezik svijeta. Stihove smo najčešće prevodili u formi distiha rimujući ih, i to je bio neuporedivo najteži dio posla, s najviše rizika.
Sasvim na kraju, ne možemo prešutjeti sumornu činjenicu da smo bili veoma prikraćeni pri realizaciji ogromnog projekta koji nudimo javnosti, kao i u prikupljanju građe za uvodnu studiju koja je morala dobiti ovakvu formu budući da prati prvi cjelovit prijevod Hiljadu i jedne noći s arapskog na bosanski jezik i jezike koji su se donedavno zvali srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Odbijajući prizvuk patetičnosti, osjećamo potrebu da kažemo kako nismo imali nikakvog pristupa literaturi: prijevod i predgovor smo radili na zgarištu Orijentalnog instituta, u opsjednutom Sarajevu u kome su agresori Bošnjacima sladostrasno spalili najveće biblioteke. Sa žalom čitamo kako su svjetski prevodioci Hiljadu i jedne noći putovali u više navrata u arapski svijet i boravili u njemu po nekoliko godina u sklopu priprema za veliki poduhvat, dok smo mi, lišeni bilo čije praktične pomoći i radeći u džinovskom logoru, snatrili o prelasku preko prvoga brda, a običan automobilski akumulator za rasvjetu bio nam je predalek cilj.
U doslovnom smislu, posmatrali smo zabezeknuti i zgrčeni, upijajući pogledom i zauvijek pohranjujući u srce kao u sedefastu seharu, užas u kome je usred Evrope danima u džinovskoj lomači spaljivana bošnjačka Nacionalna i univerzitetska biblioteka, a zatim smo u neizrecivom grču i pod jezivim fijucima hiljada granata prijanjali na rad na ovome djelu. Bilo je to, gotovo istovjetno kao u volšebnom Šeherzadinom svijetu, nadmetanje kreacije i smrti, stvaralaštva sa surovim barbarstvom i studeni, te strahom da će nam djeca uistinu pomrijeti od gladi. Ta volšebna inverzija još uvijek traje, ali nema sumnje:
Prevaljujući gotovo nestvarno surovu bošnjačku zbilju, nalik na najmračnije vilajete Šeherzadinoga svijeta, mi se ipak približavamo svojoj "hiljadu i prvoj noći” na kraju koje dolazi osvit vjernosti i slobode i u čiji cik se Šahrijarov mač smrti neopozivo stavlja u korice.
Pamteći sav užas u Sarajevu-logoru, izražavamo zahvalnost tek uzvišenom Bogu na pošteđenom životu i darovanom zdravlju, te svojoj neizmjerno trpeljivoj porodici kojoj punim srcem posvećujemo rad na ovome djelu.


Sarajevo 1994.

U ime Allaha svemilosnog i samilosnog,

Hvala Allahu, gospodaru svjetova. Neka je blagoslovljen i spašen najveći od svih Božijih poslanika, naš gospodar i gospodin Muhammed, te neka je blagoslovljena i spašena njegova porodica blagoslovom i spasenjem što traju do Sudnjega dana.
Predanja ranijih pokoljenja postadoše pouka potonjim pokoljenjima ne bi li čovjek sagledao događaje koji su se zbili drugima i pouke iz njih izvukao, i ne bi li se uzdržao od griješenja proučavajući predanja o narodima prije sebe. Neka je zato slava Onome koji je učinio da predanja o prethodnim pokoljenjima budu pouka potonjim narodima. U takve pouke spadaju priče nazvane Hiljadu i jedna noć zajedno sa svim čudima i čudesnim događajima koje one sadrže.





Glavni urednik HADŽEM HAJDAREVIĆ
Urednik projekta ENES DURAKOVIĆ
Izvršni urednik ENES DURMIŠEVIĆ
Recenzenti ALIJA ISAKOVIĆ, AMIR LJUBOVIĆ
Likovno oblikovanje DŽEVAD HOZO


Prijevod sa arapskog ESAD DURAKOVIĆ

PRIČA O CARU ŠAHRIJARU I NJEGOVOM BRATU CARU ŠAHZEMANU
Priča se - a Allah najbolje sve zna, On je najmoćniji i najplemenitiji - da u davna i pradavna vremena, u minulim vijekovima i prohujalim stoljećima, bijaše jedan car iz carske loze Sasana na otocima Indije i Kine, te da taj car imađaše svoju vojsku, gardu, poslugu i svitu. Imao je dva sina - jednog odraslog i jednoga još mladog - ali oba bijahu hrabri vitezovi, premda je stariji u viteštvu nadmašivao mlađega. Stariji sin počne vladati zemljom pravedno i mudro, te svi podanici i stanovnici njegove zemlje zavolješe cara i njegovu vladavinu. Car se zvao Šahrijar, a njegov mlađi brat zvao se Šahzeman. Carevina bijaše Samarkand perzijski. Svaki brat upravljao je svojim dijelom carevine, vladajući mudro i pravično svojim podanicima dvadeset godina, u punoj radosti i zadovoljstvu, sve dok se stariji car ne zaželi mlađega brata i naredi veziru da otputuje do njega i dovede mu ga. Vezir primi zapovijest smjerno i pokorno i otisne se na put dok ne stiže sigurno i dok ne stupi pred carevog brata. Prenese mu pozdrave, pa ga obavijesti o tome kako ga je njegov brat poželio i traži da ga posjeti. Šahzeman primi želju svog brata smjerno i pokorno i poče se spremati za putovanje. Iznesoše se njegovi šatori, pojaviše se goniči deva, mazge, sluge i straže, kao i sve drugo što mu je bilo potrebno, te car postavi svoga vezira da upravlja zemljom, a sam se otisnu put carevine svoga brata. Međutim, usred noći on se sjeti nečega što je zaboravio u dvoru, te se vrati, uđe u dvor i zateče svoju ženu kako leži u postelji zagrljena s jednim od njegovih crnih robova. Kada vidje roba sa svojom ženom, caru se cijeli svijet smrači pred očima i on pomisli: "Ako se to događa dok još nisam ni napustio grad, šta li će tek činiti ova rospija dok budem duže boravio kod svoga brata?!" Šahzeman trgnu sablju, pogubi ih oboje u postelji, te se istoga trena vrati i naredi da se krene na put.
Putovao je dok ne stiže do grada svoga brata koji se veoma obradova njegovom dolasku. Šahrijar mu izađe u susret, pozdravi ga s najvećom radošću, ukrasi grad i sjede da razgovara s njim uz neizrecivu razdraganost. Tada se Šahzeman sjeti šta se dogodilo s njegovom ženom, te ga obuze silna tuga i on preblijedi a tijelo mu potpuno klonu. Vidjevši šta se zbiva s bratom, Šahrijar pomisli da je to zbog toga što je napustio svoju zemlju i carevinu, te ga ostavi na miru ne raspitujući se. Međutim, jednoga dana Šahrijar reče bratu:
- Brate moj, vidim da si klonuo i da ti je lice požutjelo.
- Na duši mi je rana, brate - odgovori Šahzeman, ali mu ne reče šta se zapravo dogodilo s njegovom ženom.
- Želim da pođeš sa mnom u lov - reče Šahrijar. - Možda će ti se srce tako razgaliti.
Šahzeman odbi ponudu, te njegov brat sam pođe u lov. Na carskome dvoru bijahu prozori što su gledali na Šahrimanov vrt. Šahzeman pogleda kroz prozor i vidje kako se u tom času otvara kapija dvorca kroz koju prolazi dvadeset robinja i dvadeset robova, a bratova žena hodi među njima, zanosna i prelijepa. Oni stigoše do šadrvana, poskidaše odjeću i posjedaše jedni uz druge.
- Mesude! - povika careva žena. Priđe joj jedan crni rob koji je zagrli, a ona mu se objesi oko vrata. Mesud je zatim povali, a isto to učiniše robovi s robinjama, te nisu prestajali milovati se i otvoreno ljubav voditi sve dok nije počeo dan izmicati. Kada sve to vidje, carev brat pomisli: "Tako mi Boga, moja nevolja je mnogo manja od ove nevolje." Nestade njegove pogruženosti, misleći kako je to mnogo gore od onoga što se njemu dogodilo, i on se najzad prihvati jela i pića.
Nakon toga, vrati se njegov brat s puta. Pozdraviše jedan drugoga, te car Šahrijar pogleda svoga brata, cara Šahzemana, i primjeti da mu se vratila boja lica, da je porumenio i da jede znatno više nego prije. Car se začudi i reče:
- Vidio sam brate, da ti je lice bilo požutjelo, a sada ti se boja vratila. Kaži mi šta se to s tobom događa.
- Ispričat ću ti zašto sam bio požutio, ali mi dopusti da ti ne ispričam zašto mi se vratila boja u lice.
- Ispričaj mi onda zašto si bio požutio i oslabio, a ja ću te saslušati.
Šahzeman tada reče:
- Kada si mi poslao vezira s porukom da dođem k tebi, odmah sam se spremio i bio već napustio grad, ali se sjetih da mi je u dvoru ostao biser koji sam ti bio dao. Vrativši se u dvorac, zatekoh svoju ženu s jednim crnim robom kako leži u mojoj postelji. Pogubio sam ih i došao k tebi razmišljajući o tome. Zato sam promijenio boju lica i bio oslabio. Dozvoli mi da ti ne pričam o tome šta mi je vratilo boju.
Pošto je Šahrijar saslušao bratove riječi, zamoli ga:
- Zaklinjem te Allahom da mi kažeš kako ti se vratila boja lica!
Šahzeman mu ispriča sve što je vidio, a na to Šahrijar reče svome bratu:
- Htio bih to vidjeti svojim očima.
- Udesi kao da ćeš poći u lov - reče mu Šahzeman. - Zatim se sakrij kod mene i sve ćeš sam vidjeti.
Car odmah objavi da kreće na put. Vojnici mu podigoše šatore izvan grada, a sam car napusti grad, sjedne u jedan šator i zapovijedi posluzi da mu niko ne ulazi. Zatim se preruši i krišom se zaputi u dvorac u kome je bio njegov brat. Kada stiže tamo, sjede pored prozora koji je gledao u vrt i posmatrao je tako neko vrijeme, a onda ugleda robinje i njihovu gospodaricu kako izlaze s robovima i čine upravo sve onako kako mu je kazivao brat. Potraja to sve do popodneva. Vidjevši šta se događa, car Šahrijar se izbezumi, te reče bratu Šahzemanu:
- Pođimo odmah na put. Ne treba nam carstvo sve dok ne vidimo da li se još nekome događa to što se nama događa, inače nam je bolje da umremo nego da živimo.
Šahzeman pristade, te izađoše na tajna dvorska vrata i putovali su danju i noću dok ne stigoše do jednoga drveta što je raslo usred luga, a ispod njega izvor vode tik uz slano more. Oni se napiše vode s toga izvora i sjedoše da se odmore. Sahat vremena kasnije, ugledaše kako se more zapjeni i iz njega se podiže crn stub što se uspinjao do neba hrleći prema toj poljanici. Kada to vidješe, braća se uplašiše i popeše se na vrh jednoga visokog drveta, posmatrajući šta će se dogoditi. Odjednom spaziše ogromnog džina{63} velike glave, širokih prsa, a na glavi mu je bio nekakav sanduk. Džin izađe na kopno, priđe drvetu na kome su bila dva brata, sjede ispod drveta i otvori sanduk. Zatim izvadi iz njega nekakvu seharu i otvori je, a iz sehare izađe vitka mlada žena, blistava kao jarko sunce, baš kao što pjesnik kaza:


Ona sinu u jutro rano i dan bijesnu,
Sjajem njenim drveće se ogrnu;

Iz njenoga sjaja samo sunce šija
Kad nema ni zvijezda ni mjeseca;

Pred njom sva stvorenja ničice padaju
Čim se pojavi i velovi se s nje poskidaju;

Kada joj oči kao munja sijevnu
Bujice suza istog trena briznu.


Pogledavši mladu ženu, džin joj se obrati:
- Gospodarice slobodnih žena! Ti koju sam oteo u vrijeme prve svadbene noći! Htio bih malo odspavati.
Rekavši to, džin položi glavu na njeno krilo i usni, a mlada žena podiže pogled prema vrhu stabla i na njemu ugleda dva cara. Tada ona podiže džinovu glavu sa svoga krila i položi je na zemlju, pa zastade ispod stabla i obrati se dvojici careva dajući im znak da siđu i da se ne plaše džina.
- Zaklinjemo te Allahom da nas poštediš - odgovoriše carevi, a ona im uzvrati:
- Tako mi Allaha, morate sići. Inače, probudit ću džina i on će vas ubiti na najgori mogući način.
Oni se uplašiše i spustiše do mlade žene koja im priđe i reče:
- A sad me obojica žestoko tucajte, ili ću probuditi džina!
U silnome strahu, car Šahrijar reče bratu caru Šahzemanu:
- Učini to što ti ona zapovijeda!
- Ne - odgovori Šahzeman. - Neću to učiniti dok ti ne učiniš prije mene,
Očima su davali znake jedan drugome da je obljube, a ona im se opet obrati:
- Vidim kako namigujete jedan drugome. Ako mi ne priđete i ne učinite to što sam vam rekla, probudit ću džina.
Plašeći se džina, oni pristupiše "poslu" koji im je naložila, a kada završiše, mlada žena im reče da se priberu, te iz njedara izvadi vrećicu, a iz vrećice vijenac od pet stotina sedamdeset prstenova, i kaza im:
- Znate li šta je ovo?
- Ne znamo - odgovoriše braća.
- Svaki vlasnik ovih prstenova imao me je u vrijeme nesmotrenosti ovoga džina. Dajte mi i vi svoje prstenje.
Oni joj dadoše prstenje s ruku, a mlada žena nastavi:
- Ovaj džin me je ugrabio na moju svadbenu noć, zatim me je stavio u seharu, seharu pohranio u kovčeg, a na kovčeg je stavio sedam katanaca. Spustio me zatim na dno nemirnoga mora čiji se talasi hrvu. Nije znao da niko ne može spriječiti ženu da dobije ono što ona želi, upravo kao što kaza jedan pjesnik:


Nipošto ne vjeruj ženama,
Ne vjeruj njihovim obećanjima;

Njihov gnjev i zadovoljstva
U picama njihovim počiva;

Lažnu ljubav one iskazuju
Dok preljubu među bedrima skrivaju.

Pouku naći ćeš u životu Jusufovu
Što upozorava na njihovu obmanu.

Zar ne znaš da je i samoga Adema
Zbog njih iz Dženneta izveo sotona?

Ili kako reče jedan drugi pjesnik:

Uzdrži se kad osjetiš kako ovladava,
Kako sve jačom ljubavlju srce izgara;

Postajući zaljubljen, ništa ti se ne događa
Što se nije dogodilo i drugim ljudima.

Ne možeš se načuditi onima
Koje ženska sablazan ne savlada.


Čuvši te ženine riječi, braća se silno začudiše i rekoše jedan drugome:
- Ako je ovo ifrit{64} i ako se njemu dogodilo nešto gore nego nama, onda nas to može utješti.
Nakon toga, oni napustiše mladu ženu, vratiše se u grad cara Šahrijara i kada uđe u svoj
dvorac, car Šahrijar odrubi glavu svojoj ženi, robinjama i robovima.
Od tada car Šahrijar poče svake noći uzimati po jednu nevinu, mladu djevojku koju je ubijao nakon noći provedene s njom. Potraja to tako tri godine. Ljudi se uznemiriše i pobjegoše sa svojim kćerima, te u gradu ne ostade nijedna djevojka za polne odnose. Kada car naredi veziru da mu kao i obično dovede neku djevojku, vezir pođe i poče tražiti, ali kako ne nađe nijednu, zaputi se svojoj kući srdit i potišten, plašeći se cara. U samoga vezira bijahu dvije kćeri, dvije predivne ljepotice. Starija se zvala Šeherzada, a mlađa Dunjazada. Starija je čitala knjige, ljetopise, biografije drevnih careva i predanja o starim narodima. Pripovijeda se da je sakupila hiljadu knjiga iz oblasti historije starih naroda, bivših careva i pjesnika. Kada vezir stiže kući, ona mu reče:
- Zašto si se tako izobličio? Zašto si zabrinut i tužan? Jedan pjesnik je rekao:


Reci onome koga brige more
Da brige vječno ne romore,

Jer kao što radosti prestaju
Isto tako i brige nestaju.


Čuvši riječi svoje kćeri, vezir joj ispriča sve što mu se zbilo s carem, a kćer mu reče:
- Tako ti Allaha, oče, udaj mene za toga cara. Ili ću ostati živa, ili ću iskupiti muslimanske kćeri i spasiti ih od cara.
Zaklinjem te Bogom - uzvrati joj otac - nemoj nipošto sebe izlagati opasnosti.
- To se mora učiniti - reče djevojka.
- Plašim se da se i tebi ne dogodi ono što se dogodilo magarcu i biku sa zemljoradnikom.
- Šta im se to dogodilo, babo? - upita djevojka.

PRIČA O MAGARCU, BIKU I ZEMLJORADNIKU
- Znaj, kćeri moja - reče vezir - da je jedan trgovac bio stekao veliko bogatstvo i krda stoke. Imao je ženu i djecu, a uzvišeni Allah mu darova sposobnost da razumije jezik životinja i ptica. Trgovac je živio na selu i pored kuće je imao magarca i bika. Jednoga dana, bik uđe u magarčevu štalu i vidje da je magarac otimaren i svjež, a u njegovim jaslama bijaše zob prosijana i slama obijena. Magarac je ležao i odmarao se, a gospodar ga je samo povremeno jahao radi nekog posla, i zatim ga ostavljao na miru.
Jednoga dana, trgovac je čuo kako bik govori magarcu:
- Blago tebi što uživaš! Ja se umaram, a ti se odmaraš, jedeš prosijanu zob i služe te. Gazda te samo ponekad uzjaše i odmah ostavlja na miru, a ja neprekidno orem i mlinsko kolo okrećem.
- Kada te izvedu u polje - reče magarac - i na vrat ti stave jaram, ti lezi i nemoj ustajati makar te i tukli. Ako pak ustaneš, opet lezi. Kada te vrate i donesu ti žito, nemoj ga jesti, već, kao da si bolestan, odbijaj hranu i vodu dan-dva, a možda i tri dana. Tako ćeš se odmoriti od rada i napora.
Trgovac je čuo cijeli njihov razgovor. Kada pastir donese biku hranu, on pojede sasvim malo, te pastir povede bika na oranje, ali vidje da bik nema snage. Onda trgovac reče pastiru:
- Uzmi magarca i neka on danas cijeloga dana ore umjesto bika.
Čovjek se vrati i umjesto bika povede magarca koji je vazdan orao. Kada se uvečer vrati, bik zahvali magarcu što je bio dobar i odmorio ga od teška rada toga dana. Magarac ništa ne odgovori, već se silno pokaja zbog svoga nagovora.
Narednog dana, gospodar povede magarca na oranje do večeri i magarac se vrati u štalu nžuljana vrata i premoren. Bik ga osmotri i zahvali mu usrdno ističući njegove vrline. Na to magarac reče:
- Lijepo sam se odmarao, ali mi je samo moja dobrota naudila. Neka znaš - dodade magarac - da sam tvoj pravi savjetnik. Čuo sam kako naš gazda kaže: Ako se bik ne pomjeri s mjesta, dajte ga kasapinu da ga zakolje i neka mu kožu odere. Plašim se za tebe i upozoravam te za tvoje dobro.
Saslušavši magarčeve riječi, bik mu opet zahvali i reče:
- Sutra ću poći s njima.
Zatim pojede sve svoje žito i čak jezikom oliza jasle. Gospodar je slušao njihov razgovor, a kada jutro osvanu, trgovac i njegova žena dođoše pored štale i tu sjedoše. Utom se pojavi pastir i izvede bika. Kada bik ugleda gospodara, podiže rep, poče puštati vjetrove i skakati. Trgovca sppadne takav smijeh da se zavali, a kada ga žena upita zašto se toliko smije, on joj odgovori:
- Vidio sam i čuo nešto što ti ne mogu odati, jer bih odmah umro.
- Moraš mi svakako ispričati zašto se smiješ, makar i umro.
- Ne mogu ti odati tajnu, jer se plašim smrti.
- Onda se ti sigurno meni smiješ! - povika žena.
Upinjala se i nagovarala ga da joj kaže dok ga najzad ne nagovori. Trgovac se uznemiri, te posla po svoju djecu, po sudiju i svjedoke htijući napisati oporuku, zatim otkriti tajnu svojoj ženi i umrijeti zbog velike ljubavi prema njoj, pošto je ona bila kćer njegovoga amidže i majka njegove djece. Uostalom, on je već proživio stotinu i dvadeset godina. Onda reče da mu dovedu cijelu porodicu i sve ljude iz mahale. Ispriča im cijelu priču rekavši da će umrijeti čim nekome oda tajnu. Svi prisutni se obratiše njegovoj ženi:
- Okani se toga, tako ti Boga, da ti ne umre muž i otac tvoje djece.
- Neću odustati dok mi ne kaže, makar i preminuo - odgovori žena.
Prisutni ušutiše. Trgovac pođe od njih prema štali da uzme abdest, da bi se zatim vratio, sve im ispričao i umro. Trgovac je imao pijetla sa pedeset kokošiju i imao je jednoga psa. U tome času, trgovac je čuo kako pas laje na pijetla i psuje ga govoreći mu:
- Ti se raduješ dok se naš gospodar sprema da umre.
- Kako to? - upita pijetao.
Pas mu ispriča cijelu priču, a pijetao reče:
- Tako mi Allaha, naš gospodar je blesav! Eto, ja imam pedeset ženki. Čas se jednom zadovoljavam, čas se na drugu ljutim, a on ima samo jednu ženu i ne zna kako da izađe s njom nakraj. Ne preostaje mu drugo nego da uzme dudove štapove, da uđe u njenu odaju i tuče je dok ne umre ili se ne pokaje i prestane zapitkivati ga.
Kada trgovac ću šta pijetao govori psu, on se dozva pameti i odvaži se da istuče svoju ženu.
- Možda ću i ja prema tebi postupiti isto kao što je trgovac postupio prema svojoj ženi - reče vezir kćeri Šeherzadi.
- A šta je učinio trgovac? - upita ona.
- Ušao je u njenu sobu, pošto je odsjekao dudove prutove, sakrio se i pozvao ženu: "Dođi da ti nasamo sve ispričam i da onda umrem!" Žena uđe, a on zaključa sobu i poče je tući dok se ona ne omami pod udarcima.
- Kajem se - reče žena najzad ljubeći mu ruke i noge.
Kajući se, žena izađe sa svojim suprugom i svi prisutni se veoma obradovaše. Živjeli su tako sretni i zadovoljni do smrti.
Kada je čula očevu priču, vezireva kćer reče:
- Ipak mora biti ono što ja hoću.
Vezir spremi kćer i dovede je caru Šahrijaru, a Šeherzada bijaše ostavila oporuku svojoj mlađoj sestri: "Kada budem kod cara, poslat ću po tebe, a kada mi dođeš i vidiš da se car zadovoljio mnome, reći ćeš mi: Sestro moja, ispričaj nam kakvu neobičnu priču da bdijenjem noć prekratimo. Tada ću ja početi kazivati nešto što će nas, s Božijom pomoći, spasiti."
Potom je otac povede caru, a kada ga ovaj ugleda, obradova se i reče:
- Jesi li to doveo ono što mi treba?
- Jesam - odgovori vezir.
Kada car htjede da uzme Šeherzadu, ona zaplaka, a Šahrijar je upita:
- Šta ti je?
- Care - reče Šeherzada - imam jednu mlađu sestru s kojom bi se htjela oprostiti.
Car posla po Dunjazadu koja dođe svojoj sestri, zagrli je i zatim sjede uz njenu postelju. Car priđe, uze nevinost Šeherzadi, a potom svi zajedno sjedoše da razgovaraju. Mlađa sestra se obrati starijoj:
- Tako ti Boga, sestro, ispričaj nam kakvu priču da noć prekratimo.
- Sa zadovoljstvom i radošću, ako mi dopusti ovaj car presvijetli.
Čuvši Šeherzadine riječi, a moren nesanicom, car se obradova što će moći slušati priču.

PRIČA O TRGOVCU I IFRITU
1. noć
Te prve noći, Šeherzada reče:
- Čula sam, o sretni care, da je bio jedan trgovac veoma bogat i sa razvijenim poslovima u mnogim zemljama. Jednoga dana, on uzjaha konja i otputova da obavi poslove u nekim zemljama. Kada ga savlada vrućina, trgovac sjede ispod jednog drveta, zavuče ruku u bisage, te poče jesti komad hljeba i hurmu. Pošto pojede hurmu, trgovac odbaci košticu i odjednom ugleda stasitog ifrita sa sabljom u ruci. Ifrit priđe trgovcu i reče mu:
- Ustaj, ubit ću te isto kao što si ti ubio moga sina!
- Kako sam to ja ubio tvoga sina? - zabezeknu se trgovac.
- Kada si pojeo hurmu i odbacio košticu - odgovori ifrit - ona je pala na grudi mome sinu i presudila mu, jer je istoga trena umro.
- Treba da znaš, ifrite, da imam dugove - na to će trgovac. - Imam veliko bogatstvo, ženu i djecu, hipoteke. Zato me pusti da odem kući, da svakom dam ono što mu pripada, a onda ću se tebi vratiti. Kunem ti se da ću se vratiti i onda čini sa mnom šta hoćeš. Bog mi je svjedok da ti istinu govorim.
Džin mu povjerova i dopusti mu da se vrati u svoju zemlju. Trgovac izmiri sve obaveze, te obavijesti ženu i djecu o tome šta mu se dogodilo. Oni se rasplakaše, a zatim se u njegovoj široj porodici rasplakaše i žene i djeca, te trgovac ostade uz njih do kraja godine. Najzad se spremi za put, oprosti se s porodicom i susjedima i nevoljko pođe. Pratili su ga plačem i vapajima dok ne stiže do one ledine. Toga dana počela je nova godina. Dok je sjedio oplakujući svoju sudbinu, odjednom se pojavi pred njim nekakav starac koji mu priđe vodeći gazelu na lancu. Starac pozdravi trgovca, poželi mu dugovječnost i upita ga:
- Zašto sam sjediš na ovome mjestu kad na njemu borave džini?
Trgovac ispriča šta mu se dogodilo sa onim ifritom i zašto sjedi tu. Starac sa gazelom se iznenadi i reče:
- Tako mi Allaha, brate, tvoja vjera je uistinu velika i tvoja priča je veoma neobična. Kada bi se mogla ispisati iglama u uglovima očiju, bila bi prava pouka onima kojima je stalo do pouke.
Zatim starac sjede pored trgovca i nastavi:
- Bogami, brate, neću otići dok ne vidim šta će se dogoditi s tobom i tim ifritom.
Sjedio je tako i razgovarao s njim dok je trgovca postepeno obuzimao sve veći strah i užas, silna tuga i veliki nemir. U jednome času, dok je uz njega sjedio starac, vlasnik gazele, odjednom se pojavi još jedan starac koji im priđe vodeći dva crna psa i pošto pozdravi, upita ih zašto sjede na tome mjestu kad je ono utočište džinima. Oni mu ispričaše sve, od početka do kraja, i tek što starac sjede pored njih, pojavi se treći starac vodeći šarenu mazgu. Pozdravi ih i upita zašto sjede na tome mjestu. Oni i njemu ispričaše sve od početka do kraja, a od ponavljanja nema nikakve koristi. Tada se uskovitla stup prašine i silna oluja navali iz pustare, a kada se prašina slegnu, pojavi se onaj džin sa isukanom sabljom u ruci i s očima što su zlokobno sijevale. Priđe grupi iz koje izvuče trgovca i reče mu:
- Ustani da te ubijem kao što si ti ubio moga sina, uzdanicu srca moga!
Trgovac briznu u plač, a zakukaše i zavapiše iz sveg glasa i tri starca. Zatim najprije k sebi dođe starac s gazelom koji poljubi ifrita u ruku i reče mu:
- O, džine! Carska kruno džina! Ako ti ispričam svoju priču u vezi sa ovom gazelom i ako se složiš da je neobična, hoćeš li mi pokloniti trećinu krvi ovoga trgovca?
- Hoću, starče - odgovori džin. - Ako mi ispričaš svoju pripovijest i ako utvrdim da je neobična, poklonit ću ti trećinu njegove krvi.
Tada prvi starac poče pripovijedati:
- Znaj, džine, da je ova gazela moja amidžična i da je ona moje meso i moja krv. Oženio sam se njome dok je bila sasvim mala i proživio sam s njom tridesetak godina, ali mi nije rodila dijete pa sam uzeo naložnicu koja mi darova sina nalik na pun mjesec s onim svojim prekrasnim očima, izvijenim obrvama i skladnim tijelom. Rastao je polahko dok nije navršio petnaest godina. Tada se dogodi da sam morao poći u jedan grad. Putovao sam s velikim trgovačkim tovarom. Međutim, moja amidžična, ova gazela, bijaše od rane mladosti ovladala vradžbinama i čarolijama, te začara dječaka u tele a njegovu majku, onu robinju, u kravu i predade ih pastiru. Kada se vratih s puta nakon duga vremena, upitah je za sina i njegovu majku, a ona odgovori:
- Robinja ti je umrla a dijete pobjeglo neznano kuda.
Sjedio sam tako godinu dana slomljena srca i suznih očiju dok ne dođe Kurban-bajram, te poslah pastira da dovede jednu debelu kravu. Bila je to, zapravo, moja naložnica koju je začarala ova gazela. Zasukah rukave i uzeh nož spremajući se da je zakoljem, ali krava poče rikati i iz sve snage se otimati. Ja se odmaknem od nje i naredim pastiru da je on zakolje i odere. Pastir je zakla i kožu joj oguli, ali ne bi ni loja, ni mesa - samo koža i kosti. Pokajah se što sam je zaklao, ali od kajanja nema nikakve koristi. Ostatke krave dadoh pastiru i naredih mu da mi dovede jedno ugojeno tele. On dovede moga sina začaranog u tele i čim me tele ugleda, prekide uže, priđe mi, poče se češati o mene i cviljeti. Uhvati me veliko sažaljenje, te rekoh pastiru da mi dovede drugu kravu, a da ostavi tele...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, a sestra joj reče:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja priča, sestro!
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći ako živa ostanem i ako me car poštedi.
Car pomisli: "Tako mi Allaha, neću je ubiti dok ne čujem kraj njene priče!" Tako sve troje dočekaše jutro zagrljeni. Onda car pođe na dvor i pojavi se vezir spreman da opet pođe u potragu za djevojkom. Car je cijeloga dana radio državne poslove ništa ne govoreći veziru. Ovaj se silno začudi tome, a pošto car Šahrijar završi poslove, zaputi se u svoje carske odaje.
2. noć
Kada nastupi druga noć, Dunjazada reče sestri Šeherzadi:
- Željeli bismo, sestro, da nam dovršiš priču o trgovcu i džinu.
- Sa zadovoljstvom i radošću, ako mi to car dopusti.
- Pripovijedaj - reče joj car.
- Čula sam, sretni care i umni gospodaru - nastavi Šeherzada - da je starčevo srce zadrhtalo kada je čuo teleće cviljenje, pa je rekao pastiru da vrati tele među stoku.
Džin je sve to slušao očaran starčevom pričom, a starac nastavi:
- Gospodaru nad gospodarima džina! Sve se to zbivalo na oči moje amidžićne, ove gazele, koja je sve posmatrala i govorila: "Zakolji ovo tele, debelo je!" Ali nisam imao snage da ga zakoljem, te sam naredio pastiru da uzme tele i odvede ga.
Sutradan, dok sam sjedio, priđe mi pastir i obrati mi se:
- Gospodaru, reći ću ti nešto što će te obradovati, a ti ćeš me za to nagraditi.
- Hoću - rekoh, a on nastavi:
- Ja imam kćer, trgovče, koja u mladosti bijaše naučila čarolije od neke starice što živi kod nas. Kada si mi jučer dao tele, ja ga povedoh do kćeri i čim ga ugleda, ona pokri lice rukama. Najprije briznu u plač, a potom se nasmija i reče:
- Ne cijeniš me dovoljno, babo, čim mi tuđe muškarce dovodiš.
- Gdje su tuđi muškarci? Zašto plačeš i smiješ se? - upitah je.
- Ovo tele s tobom - odgovori - sin je moga gospodara trgovca, ali je začarano. Njega i njegovu majku začarala je trgovčeva žena. Zato sam se smijala, a plakala sam za njegovom majkom koju je zaklao njegov otac.
Tome sam se silno čudio i nisam mogao povjerovati sve do jutra kada pođoh k tebi da te o svemu obavijestim.
- Čim sam čuo pastirove riječi, džine, pođoh s njim pijan od radosti i veselja zbog onoga što se dogodilo. Kada stigoh u njegovu kuću, pastireva kćer mi zaželi dobrodošlicu i poljubi ruku. Zatim mi priđe tele i poče se češati o mene.
- Je li istina to što pričaš o teletu? - upitah pastirevu kćer.
- Istina je, gospodaru. To je tvoj sin i uzdanica srca tvoga.
- Ako ga izbaviš, djevojko - rekoh joj - pripast će ti sva stoka i imovina koju ima tvoj otac.
Djevojka se osmjehnu:
- Imovinu ću uzeti samo pod dva uvjeta. Prvi uvjet je da me udaš za svoga sina, a drugi je da začaram onu što je njega začarala i da je zatvorim. U suprotnom, neću biti sigurna od njenih vradžbina.
Kada sam čuo, džine, riječi pastireve kćeri, rekoh da će joj uz to pripasti sva imovina koju ima njen otac i da joj prepuštam krv svoje amidžićne.
Saslušavši moje riječi, djevojka uze jednu posudu i napuni je vodom, zatim nad vodom izgovori čarobne riječi, poprska njome tele i reče:
- Ako te je Allah stvorio kao tele, ostani u svome obliku i nemoj se mijenjati. Ako si začarana, vrati se u prvobitni oblik uz pomoć uzvišenoga Allaha!
U tome času, tele se strese i pretvori u ljudsko biće. Pohitah k njemu govoreći:
- Ispričaj mi, tako ti Boga, šta je učinila tebi i tvojoj majci.
On mi kaza sve što im se dogodilo, a ja ću na to:
- Allah je poslao onoga ko će te izbaviti i ko će te obeštetiti.
Potom sam ga, džine, oženio pastirovom kćeri, a ona je začarala moju amidžičnu, ovu gazelu. Onda sam došao ovamo, ugledao ovu družinu i upitao ih šta se događa s njima. Rekoše mi šta se desilo ovome trgovcu, pa sjedoh da vidim šta će biti. Eto, to je moja pripovijest.
- To je čudesna priča - reče džin. - Poklanjam ti trećinu trgovčeve krvi.
Nakon toga, istupi drugi starac koji je imao dva lovačka psa i reče:
- Znaj, care nad carevima džina, da su ova dva psa moja braća, a ja sam treći brat. Umro nam je otac i ostavio tri hiljade dinara. Ja sam otvorio jedan dućan u kome sam trgovao. Jedan brat sa trgovačkim tovarom zaputi se negdje i ne bi ga cijelu godinu dana koju provede s karavanima. Zatim se vrati bez ičega, te mu rekoh:
- Brate, zar ti nisam govorio da ne ideš na put?
- Uzvišeni Allah je tako odredio - zakuka brat. - Ne vrijedi ponavljati cijelu priču: ukratko, ostao sam bez ičega.
Povedem ga u dućan, zatim u hamam, obučem ga u divno ruho i prihvatimo se jela.
- Ja iz godine u godinu zbrajam zaradu u dućanu, a zatim je dijelim, ne računajući glavnicu, na tvoj i svoj dio - rekoh bratu.
Onda izvrših obračun u dućanu i utvrdih da dobit iznosi dvije hiljade dinara. Zahvalih uzvišenom Allahu silno se radujući i na ravne dijelove podijelih dobit među nama dvojicom. Proveli smo tako izvjesno vrijeme, kad moja braća opet htjedoše poći na put tražeći da i ja pođem s njima. Nisam pristao, već im rekoh šta su to oni zaradili na putovanju da bih i ja mogao zaraditi. Navaljivali su, ali nisam se dao, već ostadosmo u svojim dućanima trgujući punu godinu dana. Oni su stalno zahtijevali da putujemo, ali ja nisam pristajao, te tako minu šest godina nakon čega pristadoh da putujemo, pa im rekoh:
- Da prebrojimo, braćo, koliko novaca imamo.
Izbrojasmo šest hiljada dinara.
- Polovinu ćemo zakopati u zemlju - rekoh - da imamo ako nas kakva nevolja snađe, a zatim neka svaki uzme hiljadu dinara koje ćemo obrtati.
Pošto se saglasiše, podijelih novac na dvije polovine, zakopah tri hiljade dinara, a preostale tri podijelismo na ravne dijelove. Pripremismo robu, iznajmismo lađu na koju natovarismo sve potrepštine i putovasmo mjesec dana dok ne stigosmo u jedan grad gdje prodasmo svoju robu zaradivši na svaki dinar deset dinara. Taman se htjedosmo vratiti, kad ugledasmo na morskoj obali jednu robinju u dronjcima. Ona mi poljubi ruku i reče:
- Gospodaru moj, jesi li u stanju da mi učiniš milost i dobročinstvo, a ja ću ti dobrim uzvratiti?
- Jesam - odgovorih. - Sposoban sam učiniti milost i dobročinstvo, makar mi i ne uzvratila.
- Oženi se mnome, gospodaru, i povedi me u svoju zemlju, a ja ću ti darovati svoju dušu. Dobro postupaj sa mnom, jer ja sam od onih koji znaju šta je milost i dobročinstvo i lijepim na njih uzvraćam. Neka te moj izgled ne zavara.
Kada saslušah djevojčine riječi, moje srce se otvori za nju po volji uzvišenog Allaha, te je uzeh, odjenuh i na lađi joj načinih udobnu postelju. Prihvatih je i počasti joj ukazivah, a zatim se otisnusmo na putovanje. Moje srce ljubilo ju je tako silnom ljubavlju da se ni danju ni noću nisam odvajao od djevojke. Zbog nje sam zanemario svoju braću, tako da se od mene otuđiše i počeše mi zavidjeti na bogatstvu i robi. Nije im san dolazio na oči zbog moga bogatstva. Onda se počeše dogovarati da me ubiju i da mi imovinu preotmu.
- Ubit ćemo brata - rekoše - i sva će njegova imovina pripasti nama.
Sam đavo ukrasi njihove namjere. Dok sam spavao uz svoju ženu, braća mi priđoše i baciše me u more. Kada se žena probudi, samo se strese i odjednom se pretvori u ifritku koja me zgrabi i uznese na jedan otok. Tu me nakratko ostavi, vrati se ujutro i reče mi:
- Ja sam tvoja žena koja te ponijela i spasila smrti uz dopuštenje uzvišenog Allaha. Neka znaš da sam ja žena-džin čije te srce zavoljelo čim te ugledalo, i to po Allahovoj volji. Ja vjerujem u Allaha i njegovog Poslanika, Bog mu se smilovao i spasio ga. Došla sam ti u onome stanju u kome si me vidio pa si me ipak oženio, a ja sam tebe, evo, spasila od davljenja. Bijesna sam na tvoju braću i moram ih pogubiti.
Saslušavši njene riječi, silno se začudih i zahvalih za ono što je učinila. Što se tiče umorstva moje braće, rekoh joj da to ne čini. Zatim ispričah ženi sve što mi se dogodilo s njima, a žena mi reče:
- Noćas ću odletjeti njima, potopit ću im lađu i uništiti ih.
- Nemoj to učiniti, tako ti Boga - rekoh joj. - Uostalom, poslovica kaže: "Što se tiče dobročinitelja, hrđavom čovjeku dovoljna je kazna njegovo djelo". Ipak su to moja braća.
- Moram ih ubiti - reče ona.
Pošto sam je umoljavao, žena me uze i poletje, te me donese na krov moje kuće. Otvorih vrata pa izvadih ono što sam bio sakrio u zemlju. Zatim otvorih svoj dućan, pozdravih ljude i nakupovah robe. Kada pade noć, uđoh u kuću i zatekoh ova dva psa opružena. Čim me ugledaše, pritrčaše mi cvileći i pripijajući se uza me. U tom času moja žena progovori:
- Ovo su tvoja braća.
- Ko im je to učinio? - upitah.
- Ja sam poslala po svoju sestru - odgovori žena - i ona im je to učinila. Neće se izbaviti za deset godina.
Tako se nađoh na ovome mjestu putujući k njenoj sestri da ih oslobodi, pošto su u ovom obliku već proveli deset godina. Ugledao sam ovoga mladića koji mi ispriča šta se njemu zbilo, pa nisam htio poći dok ne vidim šta će se između tebe i njega dogoditi. Eto, to je moja pripovijest.
- Zaista je priča čudesna - reče džin. - I tebi poklanjam trećinu trgovčeve krvi i njegovoga grijeha.
Nakon toga, treći starac - mazgin gospodar - istupi i reče džinu:
- Ja ću ti ispričati pripovijest čudniju od prethodne dvije, a ti ćeš mi pokloniti ostatak trgovčeve krvi i grijeha.
- Hoću - reče džin, a starac nastavi:
- O, care i starješino svih džina! Ova mazga je bila moja žena. Jednom sam otputovao i odsustvovao punu godinu dana, a onda okončah putovanje i noću se vratih svojoj ženi. Međutim, tada vidjeh jednog crnog roba kako je povalio moju ženu u postelju. Razgovarali su, milovali se, smijali, ljubili i čavrljali. Čim me ugleda, žena pohita k meni s krčagom vode nad kojom izgovori neke riječi i poprska me govoreći:
- Izađi iz ovoga obličja i pretvori se u psa!
Istog trena pretvorih se u psa i ona me izbaci iz kuće. Izađoh iz kuće i hodao sam sve dok ne stigoh do jedne mesare kojoj priđoh i počeh gledati kosti. Kada me vlasnik vidje, uze me i povede svojoj kući, a čim me ugleda, mesareva kćer okrenu glavu od mene i povika:
- Uvodiš nam nekakvog muškarca u kuću!
- Gdje je muškarac? - upita je otac.
- Ovaj pas je muškarac koga je začarala jedna žena - reče mesareva kćer - a ja ga mogu izbaviti.
- Allaha ti, kćeri, spasi ga - kaza otac čuvši njene riječi.
Djevojka uze krčag s vodom, prozbori nad njim neke riječi i malo me poprska rekavši:
- Napusti taj lik i uzmi svoje prvobitno obličje!
Ja se vratih u prvobitno obličje, te joj poljubih ruku govoreći:
- Želim da začaraš moju ženu kao što je ona mene začarala.
Djevojka mi dade malo vode poučavajući me:
- Kada bude spavala, poprskaj je ovom vodom i ona će se pretvoriti u ono što ti želiš.
Kako zatekoh svoju ženu da spava, poprskah je i rekoh:
- Napusti svoje obličje i pretvori se u mazgu!
Žena se istoga trena pretvori u mazgu. To je ta mazga koju upravo gledaš svojim očima, care i starješino svih džina.
Starac se okrenu prema mazgi i upita je:
- Je li to istina?
Mazga klimnu glavom, kao da kaže: Da, istina je. Kada starac završi priču, džin uzdrhta od uzbuđenja i pokloni mu trećinu trgovčeve krvi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, a sestra joj reče:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja priča, sestro.
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći ako živa ostanem i ako me car poštedi.
- Allaha mi - reče car - neću je ubiti dok ne čujem kraj njene priče, jer je tako čudesna. Zatim sve troje probdiše noć do zore, zagrljeni. Onda car pođe na dvor, a pred njega stupi-
še vezir i vojnici, te se okupi cijelo carsko vijeće. Car je cijeloga dana vodio državne poslove, a pošto raspusti carsko vijeće, Šahrijar pođe u svoje odaje.
3. noć
Kada nastupi treća noć, Dunjazada reče svojoj sestri Šeherzadi:
- Željeli bismo, sestro, da nam dovršiš priču.
- Sa zadovoljstvom i radošču. Čula sam, sretni care, da je treći starac ispričao džinu pripovijest čudesniju od prethodne dvije, tako da se džin čudom čudio i sav se tresao od uzbuđenja, te je kazao:
- Poklanjam ti ostatak trgovčeva grijeha i prepuštam ga vama.
Trgovac priđe starcima, a oni mu poželiše sreću, te svaki od njih pođe u svoju zemlju. Međutim, ta priča nije nimalo neobičnija od one priče o ribaru.
- A kakva je to priča o ribaru? - upita car.

PRIČA O RIBARU I IFRITU
- Čula sam, sretni care - poče kazivati Šeherzada - da je bio neki ribar u odmaklim godinama i da je imao ženu i troje djece. Bio je siromašan, a imao je običaj da svakog dana baci mrežu četiri puta i ni jednom više. Jednoga dana oko podneva, izađe ribar na morsku obalu, odloži svoju korpu i baci mrežu. Strpljivo je čekao da se mreža smiri u vodi, a zatim prikupi konopce i otkri da je mreža teška. Vukao ju je, ali je nije mogao izvući. Najzad, jedan kraj izvuče na obalu, zabije kolac i zaveže mrežu za njega. Zatim se skinu i zaroni oko mreže ne prestajući da se trudi oko nje dok je ne izvuče. Radosni ribar se obuče, pa priđe mreži, ali u njoj nađe samo crknuta magarca. Vidjevši to, ribar se rastuži i uskliknu:
- Nema moći ni sile nad Allahom uzvišenim!{65} Ovo je sasvim neobičan ulov - reče zatim i izrecitira stihove:
O, ti što ploviš kroz smrt i noćnu tminu,
Manje se napreži jer ulov nije ravan trudu.


Gledajući mrtvog magarca, ribar ga izvuče iz mreže, iscijedi mrežu i raširi je, te uđe u more govoreći: "U ime Allaha" i opet baci mrežu. Strpljivo je čekao da se mreža smiri, a zatim je povuče. Bila je teška i više je zapinjala nego ranije. On pomisli da je puna riba, te zaveza mrežu, opet se svuče i poče roniti oko mreže nastojeći da je oslobodi. Kada je izvuče na obalu, nađe u njoj jedan veliki sanduk pun pijeska i mulja. Vidjevši to, ribar se ražalosti i izrecitira stihove:


O sudbino okrutna, dosta je;
Zar nije dovoljno, smiluj se!

Sreće mi malo podari,
I moj trud nagradi.

Pođoh da tražim sebi hrane,
Al nalazim samo stvari mrtve.

Mnogo je glupih što sreću imaju
I mnogo je mudrih koji je nemaju.


Ribar baci sanduk, iscijedi mrežu i očisti je moleći Allaha za oprost, te po treći put priđe moru i baci mrežu. Strpljivo je čekao da se mreža smiri, a zatim je izvuče i nađe u njoj komade crepova i stakla. Onda ribar kaza ove stihove:


Opet ulov od koga nema koristi,
Poput pera koje liniju ne može povući.


Zatim pogleda ribar u nebo i reče:
- Bože moj, ti svakako znaš da ja mrežu bacam samo četiri puta, a već sam je bacio tri puta.
Onda u ime Božije ribar baci mrežu u more i strpljivo sačeka da se umiri, pa je povuče, ali
otkri da se zaplela za dno, te reče:
- Čudna li čuda, Bože moj!
Ribar se svuče i počne roniti oko mreže nastojeći da je oslobodi, a kada je izvuče na kopno, nađe u njoj krčag od žutoga bakra čiji je grlić bio zatvoren olovom, a na olovu utisnut pečat Sulejmanov. Vidjevši to, ribar se obradova i pomisli: "Ovo ću prodati na pijaci gdje se prodaje bakar, jer vrijedi deset zlatnika." Kada pomjeri krčag, ribar primjeti da je potežak pa pomisli: "Moram ga otvoriti i pogledati šta je u njemu. Treba izvaditi to što je unutra, a onda ga prodati na pijaci." Ribar izvadi nož i poče skidati olovo sa grlića. Zatim položi krčag na zemlju i prodrma ga tako da se izlije njegova sadržina. Međutim, ne pojavi se ništa, ali se onda iz onoga grlića poče izvijati dim put neba i širiti se po zemlji. Ribar se zaprepasti. Kada izađe sav dim i zgusnu se, zatreperi i pretvori se u ifrita čija je glava sezala u oblake, a noge mu počivale na zemlji. Glava mu je bila kao kupola, ruke kao vile, noge kao jarboli, usta kao pećina, zubi kao stijenje, nozdrve kao ibrici, oči kao plamteće buktinje.
Kada ribar ugleda ifrita, koljena mu zaklecaše, zubi zacvokotaše, grlo mu se stegnu i ništa nije vidio pred sobom. A pošto ifrit ugleda ribara, reče:
- Nema boga osim Allaha, a Sulejman je Allahov poslanik. Nemoj me ubiti, Allahov poslanice - povika zatim ifrit - jer ti nikada više neću protivrječiti, niti ću se oglušiti o tvoju zapovijest!
Ribar mu odgovori:
- O, džine! Ti veliš da je Sulejman Allahov poslanik, a Sulejman je umro prije hiljadu i osam stotina godina. Mi sada živimo u drugim vremenima. Šta se s tobom dogodilo, kakva je tvoja prošlost i zašto si ušao u ovaj krčag?
Čuvši ribareve riječi, džin kaza:
- Nema boga osim Allaha! Sada se raduj, ribare!
- Čime ćeš me obradovati? - upita ovaj.
- Time što ću te ubiti ovoga časa, i to na najmučniji način.
- Zbog takve vijesti - reče mu ribar - zaslužuješ da izgubiš Božiju zaštitu, starješino džina. Zašto ćeš me ubiti, prokletniče, i zbog čega ti treba moja smrt kad sam te ja izbavio iz krčaga, spasio te morskoga dna i izvukao te na obalu?
- Možeš onda birati kako ću te ubiti i kakvom smrću da te usmrtim - reče ifrit.
- Šta sam zgriješio da me na takav način nagrađuješ? - upita ribar.
- Poslušaj moju priču - nastavi ifrit.
- Kazuj, ali skrati - reče ribar - jer mi je srce već sišlo u pete.
- Ja pripadam džinima- odmetnicima - poče džin. - Odmetnuo sam se od Sulejmana, sina Davudova. Zovem se Sahr Džin. Pošto sam se odmetnuo, posla Sulejman po mene svoga vezira Asafa ibn Barahiju koji me silom i uz poniženja povede Sulejmanu. Kada me dovede pred njega i čim me Sulejman ugleda, zatraži Allahovu pomoć protiv mene, naloži mi da primim pravu vjeru i da se njemu pokorim. Ja to odbih, a Sulejman zapovijedi da mu donesu ovaj krčag, zatvori me u njega, zapečati ga olovom na koje utisnu ime Uzvišenoga, te naredi džinima da me ponesu i bace nasred mora. Proveo sam tamo stotinu godina govoreći svome srcu: "Učinit ću bogatim za sva vremena onoga ko me izbavi." Minu stotinu godina, ali me niko ne izbavi, a tokom narednih stotinu godina govorio sam: "Onome ko me izbavi otvorit ću riznice zemaljske." Međutim, niko me nije spasio. Prođe tako još četiri stotine godina, a ja sam govorio da ću onome ko me izbavi ispuniti tri želje, ali me niko ne izbavi. Onda sam se strašno rasrdio i rekao samome sebi: "Ubit ću svakoga ko me oslobodi od ovoga časa, s tim što ću mu omogućiti da odabere način na koji ću ga usmrtiti. Evo, ti si me oslobodio i možeš birati način na koji ćeš umrijeti.
- Čudna li čuda, Bože dragi! - povika ribar. - Zar baš ja da dođem ovih dana da bih te izbavio?! Smiluj mi se i nemoj me ubiti - reče zatim ribar - pa će se i Allah tebi smilovati. Nemoj me uništiti, jer će Allah dati moć onome ko tebe uništi.
- Ipak te moram ubiti - reče ifrit - a ti izaberi način na koji ćeš umrijeti.
Videći da ifrit ne popušta, ribar reče molećivo:
- Smiluj mi se barem u znak poštovanja što sam te oslobodio.
- Ali ja i hoću da te ubijem zato što si me oslobodio - reče džin.
- Starješino ifrita - zakuka ribar - zar da mi zlim vratiš dobro koje sam ti učinio?! Ne laže izreka koja kaže:


Mi njima dobro učinismo, a zlim nam uzvraćaju -
Tako mi života, to čine oni što straha nemaju;

Učini li neko dobro djelo nitkovu
On vraća ko da tovi vuka u korovu.


Slušajući ribareve riječi, ifrit povika:
- Ne izvrdavaj, moraš umrijeti!
Onda se ribar dosjeti: "On je samo džin, a ja sam ljudsko biće. Meni je Allah darovao savršen razum i ja ću smisliti kako ću ga uništiti umom i lukavstvom, dok on sve smišlja svojom pokvarenošću i odurnošću". Zatim ribar upita ifrita:
- Jesi li neopozivo odlučio da me ubiješ?
- Jesam - reče džin.
- Zaklinjem te imenom Najuzvišenijega, koje je urezano na Sulejmanovom pečatu, da mi kažeš istinu o nečemu što ću te upitati.
- Hoću - pristade ifrit i strese se pri spomenu imena uzvišenog Boga. - Pitaj i budi kratak!
- Kako si mogao biti u ovome krčagu kada on nije dovoljno prostran za jednu tvoju ruku i nogu a kamoli za tebe cijeloga?
- Zar ne vjeruješ da sam bio u krčagu? - upita ifrit.
- Uopće ti ne vjerujem sve dok vlastitim očima ne vidim da si u njemu - potvrdi ribar...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
4. noć
Kada nastupi četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se ifrit, kada je ribar rekao da mu ne vjeruje dok ga vlastitim očima ne vidi u krčagu, stresao i pretvorio u dim što seže u visine, zatim se zgusnuo i polahko se uvlačio u krčag sve dok sav dim nije ušao u njega. Tada ribar hitro zgrabi olovni zapušač s pečatom i zatvori njime krčag, te doviknu ifritu:
- Sada ti izaberi kojom ću te smrću usmrtiti! Bacit ću te u more, pa ću ovdje sebi kuću sagraditi i spriječit ću svakoga da ovdje lovi, govoreći: "Tu se demon nalazi, a onaj ko ga izbavi može samo birati kojom će ga smrću umoriti!"
Čuvši šta ribar govori, ifrit htjede izaći, ali nije mogao, već vidje da je zatočen i da je nad njim pečat Sulejmanov. On shvati da ga je ribar zatočio kao najgoreg, najodurnijeg i najništavnijeg ifrita. Ribar ponese krčag prema moru, a ifrit zavapi:
- Ne, nemoj!
- Moram, moram! - dovikivao je ribar.
Ifrit ga je snishodljivo umoljavao, govoreći:
- Šta namjeravaš sa mnom učiniti, ribare?
- Bacit ću te u more. Kad si u njemu već boravio hiljadu i osam stotina godina, ostavit ću te da tamo budeš do sudnjega dana. Zar ti nisam rekao: Poštedi me i Allah će tebe poštedjeti; ne ubij me, jer će Allah tebe ubiti? Ali ti nisi mario za moje riječi, već si me htio ubiti. Sada te Allah dade meni u šake i evo ja ću tebe smaknuti.
- Pusti me da ti dobročinstvo učinim - molio je ifrit.
- Lažeš, barabo - odgovori mu ribar. - Ja i ti smo poput vezira cara Junana i mudraca Rujana.
- A ko su taj vezir cara Junana i mudrac Rujan i šta se s njima dogodilo? - upita ifrit.

PRIČA O VEZIRU CARA JUNANA I O MUDRACU RUJANU
- Znaj, ifrite - reče ribar - da je u davna i pradavna vremena, u minulim vijekovima i prohujalim stoljećima, u gradu Perzijanaca, u zemlji Bizantu, bio jedan car po imenu Junan. Taj car bio je bogat, imao je svoju vojsku, svitu i poslugu svake vrste, ali car imađaše gubu koju nisu mogli izliječiti ni ljekari, ni mudraci. Nisu mu pomogli lijekovi, ni napici koje su mu davali, nisu pomagali mehlemi ni praškovi. Baš nijedan ljekar nije ga mogao iscijeliti. Jednom u grad cara Junana dođe veliki mudrac u dubokoj starosti koga su zvali mudrac Rujan. Bio je poznat po tome što je proučio mnoge grčke, perzijske, bizantske, arapske i sirijačke knjige, te po tome što je poznavao medicinu, astronomiju, ovladavši potpuno zakonima i načelima tih nauka, koristima i štetama koje se od njih mogu imati. Poznavao je biljke i trave, kako one korisne tako i štetne, poznavao je filozofiju i sve grane medicine. I kada taj mudrac dođe u grad i provede u njemu neko vrijeme, ću za cara i njegovu bolest lepru kojom ga je Allah stavio na kušnju, te da ga ljekari ni naučnici ne mogu izliječiti. Obavijestivši se o svemu tome, mudrac provede cijelu noć u poslu, a kada jutro osvanu i svojom svjetlošću sve obasja, kada sunce granu, mudrac odjenu svoje najljepše odore i pođe caru Junanu pa poljubi zemlju ispred njega, istaknu njegovu slavu i blagodetnost, iskazujući sve to najljepšim riječima. Zatim mu se predstavi i reče:
- Care, čuo sam kakva te bolest napala i da mnoštvo ljekara nije uspjelo da je otkloni. Ja ću te iscijeliti, care, tako što nećeš ni piti lijekove, niti ću te mazati mehlemima.
Kada ću mudračeve riječi, car se veoma začudi:
- A kako ćeš to učiniti? Tako mi Allaha, ako me izliječiš, nagradit ću i tebe i potomstvo tvoga potomstva. Sve što poželiš imat ćeš, bit ćeš moj dragi gost i moj miljenik.
Zatim car obuče mudraca u najljepše odore, učini mu još neka dobročinstva i kaza:
- Zar ćeš me zaista osloboditi ove bolesti bez lijekova i mehlema?
- Hoću - odgovori mudrac. - Izliječit ću te ne izlažući nikakvim tegobama tvoje tijelo.
- Kojeg dana i u koje doba će se dogoditi to o čemu govoriš, mudrače? - čudio se car. - Požuri, sinko moj!
- Slušam i pokoravam se - reče mudrac, pa ode od cara, iznajmi kuću u kojoj rasporedi svoje knjige, lijekove, ljekovito bilje i začine. Zatim načini od toga nekakav čekić s rupom u koju uglavi držalicu. Najzad, vrlo vješto napravi kuglu. Pošto sve to završi, pođe caru narednoga dana, cjeliva zemlju ispred njega i zapovijedi mu da jašući pođe na trg i da se igra onim čekićem i kuglom. Uz cara pođoše njegovi zapovjednici, dvorjani, veziri i drugi državni velikodostojnici. Tek što stiže na trg, caru priđe mudrac Rujan, pruži mu čekić i reče:
- Uzmi čekić i ovako drži ovu držalicu, pa pođi trgom udarajući kuglu svom snagom dok se potpuno ne preznojiš. Tako će se lijek iz ruke pretočiti u tvoje tijelo. Kada to obaviš i kada lijek počne u tebi djelovati, vrati se u dvor i pođi u kupatilo da se okupaš, a potom mirno zaspi. Tako ćeš biti izliječen.
Car uzme čekić od mudraca, stegne ga rukom i uzjaše rasnoga konja. Ispred njega baciše kuglu za kojom on pojuri da je stigne i snažno je udari stežući rukom držalicu. Udarao je tako kuglu dok ga cijelog ne obli znoj i dok se u njega ne preli lijek iz držalice. Mudrac Rujan vidje da se lijek razlio po carevom tijelu, te mu reče da se vrati u dvorac i da odmah ide u kupatilo. Car pođe istoga trena naredivši da mu pripreme kupatilo, pa sluge pohitaše i robovi se na sve strane razletješe. Pripremiše caru rublje i on uđe u kupatilo, temeljito se opra i obuče. Zatim izađe u dvor da spava. Eto, tako je bilo sa carem Junanom.
Što se tiče mudraca Rujana, on se vrati svojoj kući i cijelu noć provede budan, a kada jutro osvanu, pođe caru i zamoli da uđe. Car mu dopusti da uđe, te mudrac poljubi tlo pred njim i aludirajući na cara, kaza ove stihove:


Ako si im ti uzrok, vrline su utoliko veće
A ništavne su ako od drugoga doći će.

O, ti sa čijeg sjajnog lika svjetlost progoni
Ružna djela tako mrska sudbini!

Neka blista tvoj lik u sjaju punome
Da nikad ne gledam mrgodne sudbine!

Dobrotom svojom i milošću si me darivao
Poput oblaka što na bregove je kišu prolivao;

Stremeći visinama svoje blago si dijelio
I cilj svoj za sva vremena si ostvario.


Pošto mudrac izgovori stihove, car skoči na noge, zagrli ga i posadi pored sebe, te mu darova skupocjene odore. Car je, naime, bio izašao iz hamama, pogledao svoje tijelo i vidio da na njemu nema ni traga od lepre, već je postalo čisto poput bijeloga srebra. Car se bezmjerno obradova i srce mu se otvori. Čim jutro osvanu, on pođe u carsko vijeće, sjede na prijestolje, te pred njega stupiše paževi i državni velikodostojnici. Utom dođe i mudrac Rujan i car mu radosno pohita, pa ga posadi pored sebe. Zatim postaviše trpezu i car se poče gostiti s njim ne napuštajući ga cijeloga dana, a kada pade večer, car dade mudracu dvije hiljade dinara, pored skupocjene odjeće i drugih darova. Posadi ga na svoga rasnog konja, pozdravi se s njim i mudrac pođe kući dok se car nije mogao načuditi njegovoj vještini: "Ovaj me izliječi ne stavljajući nikakvih mehlema. Tako mi Boga, to je neka velika mudrost i ja moram tome čovjeku iskazati svako poštovanje i počast! On treba da bude moj sabesjednik i savjetnik za sva vremena."
Car Junan nije mogao svu noć oka sklopiti radujući se izbavljenju od bolesti, a kada jutro osvanu, car se pojavi i sjede na prijestolje. Pred njega stupiše državni velikodostojnici, posjedaše emiri i veziri s njegove desne i lijeve strane, pa on naredi da mu dođe mudrac Rujan. Ovaj se pojavi pred carem, poljubi tlo ispred njega, a car mu pođe u susret i posadi ga pored sebe. Car se počne gostiti s njim darivajući mu svakojake darove, ne prestajući besjediti s njim dok se noć ne primače. Tada mu dade pet odora i hiljadu dinara, te mudrac pođe kući zahvaljujući caru. Kada osvanu jutro, car se zaputi u carsko vijeće okružen emirima, vezirima i paževima.
Car je imao jednoga vezira vrlo ružnoga izgleda, pokvarenog, škrtog i pakosnog da pakosniji ne može biti. Kada taj vezir vidje da se car zbližio s mudracem Rujanom i da ga toliko dariva, pojavi se u njemu zavist, ali je tajio zlobu. Uostalom, kaže se da u svakom tijelu ima zavisti, ili: "U duši tinja nasilje koje se ispoljava kada se ima moć, a prikriva se kada je nema." Taj vezir dođe caru Junanu, poljubi tlo pred njim i reče mu:
- O, care ovoga vijeka i vremena! Ti koji si sve ljude obasuo dobročinstvom, htio bih ti dati veliki savjet. Ako ga ne kažem, bit ću nikogović, a ako narediš da ga kažem, kazat ću.
Cara uznemiriše vezirove riječi, te ga upita:
- A kakav je to savjet?
- Moćni care - reče vezir - Stari su govorili: Ko ne gleda na posljedice, vrijeme nije njegov saveznik. Primjetio sam da car ne postupa pravilno darivajući svoga neprijatelja i onoga što gleda kako će mu upropastiti carstvo. Car ga obasipa dobročinstvima i najvećim počastima, ukazuje mu ogromno povjerenje, te se plašim za cara.
Car se veoma uznemiri, promijeni boju lica i reče veziru:
- Za koga ti tvrdiš da je moj neprijatelj, a ja ga obasipam dobročinstvima?
- Care - odgovori vezir - probudi se ako spavaš. Ja mislim na mudraca Rujana.
- On je uistinu moj prijatelj - reče car - i on mi je miliji od svih jer me je izliječio od bolesti od koje me nisu mogli izliječiti ljekari. Njemu nema ravna u ovo doba i na ovome svijetu, na istoku ni na zapadu! Kako možeš o njemu tako govoriti kad mu ja počev od današnjeg dana određujem nagradu da kao plaću svakog mjeseca prima hiljadu dinara? Čak i da carstvo podijelim s njim, bilo bi mu malo. Smatram da tako govoriš samo zbog zavisti, upravo kao što sam čuo da je činio car Sindabad...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, a sestra joj reče:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja priča, sestro!
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne večeri ako živa ostanem i ako me car poštedi - reče Šeherzada.
"Allaha mi", pomisli car, "neću je ubiti dok ne čujem kraj njene priče jer je tako čudesna!"
Zatim sve troje zagrljeni probdiše noć do zore. Onda car pođe na dvor, okupi se carsko vijeće, te je car cijeloga dana vodio državne poslove, a pred kraj dana raspusti se vijeće i car pođe u svoje odaje.
5. noć
Kada pade noć, car se zadovolji vezirovom kćerkom Šeherzadom, a onda, te pete noći, Šeherzada reče:
- Čula sam, care, kako je car Junan rekao svome veziru da ga je obuzela zavist prema mudracu, te da želi da car pogubi mudraca, a potom se car kajao kao što se kajao car Sindabad pošto je ubio sokola.
- Kako se to dogodilo? - upita vezir.
- Priča se - odgovori car - da je bio jedan perzijski car koji je veoma volio veselje, šetnju, lov i hajku. Imao je taj car sokola koga je sam obučio i od njega se nikada nije odvajao. Po svu noć ga je držao na ruci, a kada bi polazio u lov, nosio bi sokola. Car je načinio zlatnu zdjelicu koja mu je visila o vratu da bi sokola pojio iz nje. Dok je car jednoga dana sjedio, priđe mu sokolar i reče:
- Čestiti care, treba da pođemo u lov.
Car se spremi, stavi sokola na ruku i svi pođoše putujući do jedne doline gdje postaviše lovačku stupicu u koju upade jedna gazela.
- Ubit ću onoga pored koga prođe gazela - reče car.
Lovci stegnu čvrst obruč oko gazele, ali ona neočekivano priđe caru, kleknu stavivši prednje noge na grudi, kao da ljubi zemlju pred njim. Car pogne glavu prema gazeli, a ona skoči preko njegove glave i odjuri u stepu. Okrenuvši se prema vojnicima, on vidje kako namiguju jedan drugome, pa se obrati veziru:
- O čemu to oni govore, vezire? - upita car.
- O tome kako si rekao da ćeš ubiti onoga pored koga prođe gazela.
- Kunem se životom da ću je goniti dok je ne donesem - reče car.
Tako car počne uporno progoniti gazelu, a njegov soko ju je udarao po očima dok je nije oslijepio i ošamutio. Onda car trgne buzdohan i ubi gazelu, pa siđe da je zakolje, odere i za unkaš priveže. Nastupila je najveća žega, a mjesto je bilo pusto, bez imalo vode. Bili su ožednjeli i car i njegov konj. Car se osvrtao i odjednom ugleda stablo iz kojeg je tekla voda nalik na ulje. On je nosio kožne rukavice, te uzme sokolovu zdjelicu, napuni je tom vodom i stavi ispred sebe, ali soko neočekivano udari zdjelu i prevrnu je. Car ponovo napuni zdjelu misleći da je soko žedan, postavi je ispred sebe, ali je soko opet udari i prevrnu. Car se naljuti na sokola, pa po treći put uzme zdjelu, ali je postavi pred konja. Soko je prevrnu krilom.
- Bog te ubio, prokleta ptico! - povika car. - Ne daš da pijem ja, nećeš da piješ ti, a ne daš ni konju!
Car potegnu mač, odsiječe krila sokolu koji je podizao glavu, kao da će znacima reći caru: Pogledaj šta je na vrhu stabla! Car podiže pogled i na vrhu drveta ugleda zmiju, a tečnost koja se točila bijaše njen otrov. On se pokaja što je odsjekao krila sokolu. Uzjaha svoga konja i pođe noseći gazelu dok ne stiže do mjesta s kojega je pošao. Baci gazelu kuharu:
- Uzmi je i skuhaj!
Zatim car sjedne na tron držeći na ruci sokola koji kriknu i uginu.
Car zakuka od žalosti što je ubio sokola koji ga je spasio smrti. Eto, to se dogodilo caru Sindabadu.
Kada je vezir saslušao riječi cara Junana, on reče:
- O, care najuzvišeniji! Kakvo sam ti zlo učinio? Prema tebi postupam ovako samo zbog toga što te žalim, a ti ćeš već saznati da li ispravno postupam. Ako me poslušaš, spasit ćeš se, a u suprotnom ćeš propasti, kao što je stradao vezir koji je spletkario protiv sina nekoga cara.
- Imađaše taj car - nastavi vezir - jednoga sina opsjednutog lovom i hajkom. Imao je i vezira kome naredi da uvijek bude uz njegova sina. Jednoga dana, pođe carević u lov, a s njim i vezir njegovog oca. Idući tako zajedno, vezir ugleda veliku zvijer i reče careviću:
- Evo za tebe zvijeri pa je sada lovi!
Carević je jurio za njom dok je ne izgubi iz vida. Zvijer mu se sakri u stepi, te carević zaluta ne znajući kamo da krene, kad ugleda djevojku kako plače na putu.
- Ko si ti? - upita carević.
- Ja sam kćer jednoga indijskog cara - reče djevojka. - Zatekoh se u stepi kad me savlada san, te padoh s konja ni sama ne znajući kako. Tako ostadoh sama i izgubljena.
Čuvši njene riječi, carević se sažali, pa je posadi na svoga konja i zaputi se s njom dok ne stiže do jedne ade.
- Morala bih sjahati, gospodine - reče djevojka.
Carević je tu spusti, a žena pođe na adu i ostade tamo duže vremena. On krišom pođe za njom i ću kako djevojka, ne znajući za njega, govori svojoj djeci:
- Danas sam vam, djeco moja, dovela ugojena mladića.
- Dovedi nam ga, majko - rekoše djeca - da njime napunimo stomake.
Kada ću te riječi, carević shvati da će poginuti, te mu koljena od straha zaklecaše. On se vrati, a zatim dođe i vještica i vidjevši kako sav drhti od straha, upita:
- Zašto si se uplašio?
- Imam jednog neprijatelja i njega se plašim - odgovori carević.
- Ti mi reče da si carević? - upita vještica.
- Jesam - odgovori on.
- Zašto svome neprijatelju ne daš malo novaca i tako ga odobrovoljiš?
- On se neće zadovoljiti novcem, već samo dušom. Strah me, to je zločin prema meni.
- Ako je to zločin prema tebi, kao što tvrdiš, a ti zatraži Allahovu pomoć, jer te On može spasiti svakog zla - reče vještica.
Tada carević upre pogled prema nebu i reče:
- O, Ti što se odazivaš na poziv nevoljnika! Pomozi mi da pobijedim svoga neprijatelja, i otjeraj ga od mene. Ti zaista možeš učiniti sve što hoćeš!
Čuvši prinčeve riječi, vještica ode od njega, a carević stiže svome ocu i ispriča mu kako se ponio vezir. Tako ćeš i ti, care, ako povjeruješ ovome mudracu, biti umoren najgorom smrću. Premda si ti njemu dobročinstva učinio i k sebi ga približio, on smišlja kako da te uništi. Zar ne vidiš da te je izliječio spolja, nečim što si držao u ruci. Nemoj misliti da te neće ubiti također nečim što ćeš uzeti u ruku.
- Istinu govoriš - reče car Junan. - Bit će onako kako ti kažeš, vezire savjetniče. Možda je ovaj mudrac došao kao špijun koji hoće da me ubije. Jer, ako me je izliječio nečim što sam samo u ruci držao, može me usmrtiti nečim što ću samo pomirisati. Šta da radim s njim? - upita najzad car Junan svoga vezira.
- Pošalji po njega ovog trena - odgovori vezir - i zahtijevaj da ti dođe. Ako dođe, glavu mu odsijeci jer ćeš se tako spasiti njegova zla i osloboditi ga se. Nadmudri ti njega prije nego što on nadmudri tebe.
- Tako je, vezire - reče car Junan.
Car posla po mudraca koji dođe radostan, ne sluteći kakvu sudbinu mu je Bog namijenio, baš kako kaza jedan pjesnik:

Budi bezbrižan, ti što strepiš od sudbine,
Jer sve pripada Stvoritelju zemljinome;

Ono što je suđeno ne može se odagnati,
A što nije suđeno neće te zadesiti


Potom mudrac kaza caru pjesnikove riječi:


Ako Ti nekad nisam zahvalan bio,
Kome sam onda pjesme pjevao?

Prije nego što tražih, Ti si me darivao -
Bez otezanja i isprike odmah si mi davao.

Kako da ne slavim Tebe dostojna slave,
Kako da Te ne hvalim tajno i usred jave?

Ostat ću vječno zahvalan Tvojim blagodetima,
Pamtit ću ih lahko makar mi bile i teret na plećima.


a zatim:


Ostavi se svojih briga -
Znaj da sve usudu pripada.

Raduj se dobru koje dolazi
I prošlost sa sobom odnosi.

Možda će ono što ti ružno izgleda
Donijeti tebi nečeg dobroga.

Bog čini ono što On hoće
I Njemu ne suprotstavljaj se!


Zatim:


Prepusti se mudrom Stvoritelju svijeta,
Svoje srce raduj svjetskim ljepotama;

Znaj da se ništa ne zbiva po tvome,
Već se zbiva po volji Stvoritelju Mudrome.


Zatim:


Ne očajavaj, već valja brige zaboraviti,
Jer brige pomračuju sud razboritosti;

Planiranje ne pomaže robu nemoćnome -
Ostavi ga i prepusti se blaženstvu vječnome.

Onda car Rujan upita mudraca koji dođe pred njega:
- Znaš li zašto sam te pozvao?
- Samo su Allahu poznate tajne - reče mudrac.
- Pozvao sam te - nastavi car - zato da te ubijem i dušu da ti izvadim.
Mudrac se veoma iznenadi tim riječima:
- Zašto hoćeš da me ubiješ, care? Šta sam to zgriješio?
- Rekoše mi da si uhoda i da si došao s namjerom da ti mene ubiješ pa, eto, ja ću tebe ubiti prije nego ti mene.
Potom car dozva dželata i reče mu:
- Odrubi glavu ovoj barabi i spasi nas njegova zla.
- Poštedi me i Allah će tebe poštedjeti - zavapi mudrac. - Ne ubijaj me, jer će Allah tebe ubiti. Tako je mudrac molio kao što sam i ja tebe molio, ifrite, ali ti nisi za to mario, već si me htio umoriti. Onda je car Junan rekao mudracu Rujanu:
- Mogu biti siguran jedino ako te ubijem. Ti si me iscijelio nečim što sam uzeo u ruku i ne mogu biti siguran da me nećeš ubiti nečim što ću pomirisati, ili nečim sličnim.
- Zar me tako nagrađuješ, care? - upita mudrac. - Zar na moju dobrotu zlim uzvraćaš?
- Moram te neodložno ubiti - bio je uporan car.
Vidjevši da je car riješio da ga ubije i da mu nema spasa, mudrac zavapi i zažali što je učinio dobro djelo jednom tuđinu, kao što pjesnik kaza:


Mejmuna je sasvim lišena razuma
Premda joj je otac satkan od njega;

Gazi li neko po suhu ili po blatu,
Okliznut će se ako nema svijetlu uputu.


Nakon toga, priđe krvnik, zaveza mudracu oči pa trgnu sablju i reče mu:
- Pođi!
Mudrac je zapomagao:
- Poštedi me i Allah će tebe poštedjeti! Ako me ubiješ, Allah će tebe ubiti!


Zatim izrecitira stihove:


Zalud moja dobrota jer barabe uspješe,
Dobra djela moja u propast me odvedoše.

Preživim li, neću dobar biti; poginem li,
Neka dobri budu na svim jezicima prokleti!


Zatim mudrac reče caru:
- Zar je to tvoja nagrada, care? Ti meni uzvraćaš kao što je krokodil uzvratio.
- A kakva je to priča o krokodilu? - upita car.
- Ne mogu ti je pripovijedati u ovom položaju. Tako ti Boga, poštedi me pa će Allah tebe poštedjeti!
Pošto je mudrac zapomagao iz sveg glasa, ustade neko iz careve svite i reče caru:
- Pokloni meni, care, krv ovoga mudraca, jer ne vidjesmo da ti je kakvo zlo učinio, već da te je izliječio od bolesti s kojom nisu mogli izaći nakraj najbolji ljekari i mudraci.
- Vi ne znate zašto hoću da ubijem ovoga mudraca - odgovori car. - Ubit ću ga zato što bih ja sigurno stradao ako bih njega poštedio. Jer, onaj ko me izliječio tako što mi je samo dao nešto u ruku u stanju je i da me ubije nečim što ću samo pomirisati. Bojim se da će me ubiti i uzeti nagradu za to, jer je on uhoda koji je došao samo zato da me smakne. Moram ga umoriti, jer ću tek nakon toga siguran biti.
- Poštedi me i Allah će tebe poštedjeti! Ne ubij me, jer će Allah tebe ubiti! - ponavljao je mudrac.
Kada je mudrac vidio, ifrite, da će ga car neizostavno ubiti, on mu se opet obrati:
- Care, ako je moja smrt neizbježna, onda sačekaj da odem do kuće i očistim dušu, te da ostavim oporuku porodici i susjedima kako da me sahrane. Također treba da poklonim svoje knjige o medicini. Imam jednu naročitu knjigu koju ću tebi pokloniti da je čuvaš u svojoj riznici.
- Kakva je to knjiga? - upita car mudraca.
- U njoj se nalaze neprocjenjive stvari - odgovori mudrac.
- Najmanja tajna je to da, kada mi odrubiš glavu, prevrneš tri lista i pročitaš tri reda na lijevoj strani pa će moja glava razgovarati s tobom i odgovarati na sva tvoja pitanja.
Car se začudi i sav zadrhta od uzbuđenja:
- Zar će tvoja glava, mudrače, zaista razgovarati sa mnom kada je odsiječem?
- Hoće, care, i to je zaista čudo.
Car ga posla s pratnjom, te mudrac stiže kući i sve svoje poslove obavi toga dana. Narednog dana, car se pojavi pred carskim vijećem, a pred njega stupiše emiri i veziri, paževi i namjesnici, te drugi državni velikodostojnici. Vijeće je ličilo na vrt rascvjetali. Utom se pred vijećem pojavi mudrac koji stupi pred cara s drvenom knjigom i lončićem u kome je bio prašak.
- Donesite mi jednu zdjelu - reče mudrac.
Donesoše mu zdjelu u koju mudrac saspe prašak i razrijedi ga. Zatim reče:
- Uzmi ovu knjigu, care, i ne otvaraj je dok mi glavu ne odsiječeš. Tek kada mi glavu odsiječeš, stavi je u zdjelu i naredi da se pospe ovim praškom. Čim to učiniš, krv će prestati teći, pa ti onda otvori knjigu.
Car postupi tako, te otvori knjigu, ali vidje da su se listovi slijepili, pa stavi prst u usta i navlaži ga pljuvačkom. Zatim prevrnu prvi, drugi, pa treći list. Listovi su se otvarali s velikom mukom. Prevrne car cijelih šest listova i vidjevši da nigdje ništa ne piše, reče mudracu:
- U knjizi nije ništa napisano, mudrače.
- Listaj još - reče mu on.
Car nastavi listati i uskoro se po njegovom tijelu razli otrov, jer knjiga bijaše, u stvari, zatrovana. On se zanjiha i povika:
- Otrov se razlio po meni! - a mudrac mu kaza stihove:


Dugo su oni nasilno vladali,
A takvu vlast su kratko imali.

Ali da su oni pravedno vladali,
Svojoj hudoj sudbini bi izbjegli.

Zato im jezik usuda sada govori:
To ste zaslužili, nemojte se žaliti!


Čim mudrac Rujan završi svoju besjedu, car istoga trena padne mrtav.
- Neka znaš, ifrite, da bi Allah poštedio cara da je on poštedio mudraca Rujana. Pošto je on, međutim, htio da ga ubije, Allah je njega ubio. Tako i ti, ifrite - da si me poštedio, Allah bi tebe poštedio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, a njena sestra Dunjazada joj reče:
- Divne li priče!
- Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne večeri ako živa ostanem i ako me car poštedi - reče Šeherzada.
Zatim su probdjeli noć zadovoljni i radosni, a ujutro car ode u carski divan. Uvečer se vrati u svoje odaje i oni se opet okupiše.
6. noć
Kada nastupi šesta noć, Šeherzada reče:
- Čula sam, sretni care, da je ribar rekao ifritu:
- Da si ti mene poštedio, i ja bih tebe, ali si nastojao da me ubiješ, pa ću ja tebe dokusuriti u ovome krčagu i bacit ću te u more.
- Tako ti Boga, ribare - povika ifrit iz sveg glasa - nemoj to uraditi! Budi plemenit i nemoj mi za zlo uzeti moje ponašanje! Ako sam ja bio zlotvor, budi ti dobročinitelj, kao što poznata poslovica kaže: "Dobročinitelju, zlotvoru su dovoljna kazna njegova djela". Nemoj sa mnom postupiti kao što je Urnama postupila s Atikom!
- A šta se to dogodilo s njima? - upita ribar.
- Ne mogu o tome govoriti dok sam ovako zatvoren. Kada me oslobodiš, pričat ću ti o njima - reče ifrit.
- Moram te baciti u more i niko te otuda neće moći izvući. Ja sam tebe molio i preklinjao, ali si me uporno htio ubiti, iako nisam učinio nikakav grijeh koji bi iziskivao moju smrt. Nisam ti nanio nikakvo zlo, već sam ti, naprotiv, učinio dobro izvukavši te iz tamnice. Pošto si prema meni tako postupio, shvatio sam da si u osnovi zao i znaj da ću te baciti u more. Pričat ću svuda o tebi da bi te onaj ko te izvadi opet bacio u more i da tamo ostaneš do kraja vremena kako bi iskusio sve strahote kazne.
- Pusti me - reče ifrit - jer sada je vrijeme za plemenita djela, a ja ti obećavam da ti nikada više neću zlo učiniti, već ću ti pomoći da se zauvijek obogatiš.
Ribar prihvati obećanje da mu ifrit nikada neće zlo nanijeti ako ga pusti, već će mu dobro činiti. Pošto se čvrsto uvjerio u njegovo obećanje i pošto ga je uzvišenim Allahom zakleo, ribar otvori krčag iz koga suknu dim dok sav ne izađe, nakon čega se pretvori u ifrita nakaznog izgleda. Ifrit odgurnu krčag i baci ga u more. Pošto ribar vidje da je bacio krčag u more, postade mu sasvim jasno da je propao. Nakvasivši odjeću, pomisli kako to nije dobar znak, a zatim osokoli svoje srce i reče:
- Ifrite! Uzvišeni Allah je rekao: "Ispunjavajte obećanja, jer ćete za obećanja biti odgovorni". Ti si mi obećao i zakleo se da me nećeš prevariti. Ako me prevariš, Allah će te kazniti. On je revnostan i Njegova kazna je neumitna. Govorim ti isto ono što je mudrac Rujan govorio caru Junanu: Poštedi me pa će Allah tebe poštedjeti!
Ifrit se nasmija, stupi pred ribara i reče mu:
- Pođi za mnom, ribare.
Ribar pođe za njim ne vjerujući da će se spasiti. Kada izađoše iz grada, popeše se na jedno brdo, pa se spustiše u prostranu stepu usred koje ugledaše ribnjak. Ifrit se zaustavi pored ribnjaka i naredi ribaru da baci mrežu da bi lovio u ribnjaku u kome bijahu ribe raznih boja: bijele, crvene, plave, žute. Ribar se nije mogao načuditi. On baci mrežu pa je povuče i nađe u njoj četiri ribe - svaka je bila druge boje. Ugledavši ih, ribar se obradova, a ifrit mu reče:
- Ponesi ih sultanu i ponudi mu ih, a on će te darivati tako da ćeš se obogatiti. Zaklinjem te Bogom da primiš moje izvinjenje, jer se sada teško snalazim, budući da sam u ovome moru već hiljadu i osam stotina godina i nisam spoljni svijet vidio do sada. U ovome ribnjaku lovi ribe samo jedanput dnevno. Molim Allaha da te čuva.
Potom ifrit udari nogama u zemlju koja se raspuknu i proguta ga. Ribar se zaputi u grad zapanjen onim što mu se dogodilo sa ifritom. Onda uzme ribe da ih ponese ka sultanovom dvoru. Ponese jedno vedro napunjeno vodom i stavi u njega ribe, tako da su se praćakale u vodi koja bijaše u vedru. Zatim stavi vedro na glavu i krene ka carevom dvoru, kako mu je ifrit rekao. Kada stiže caru i stavi pred njega ulov, car se silno začudi ribama koje mu je donio, jer u životu nije vidio ribe slične njima po bojama i obliku.
- Dajte ribe kuharici - reče car.
A tu kuharicu, robinju, poklonio mu je jedan bizantski car prije tri dana, tako da još nije kušao njena jela. Vezir joj naredi da isprži ribe.
- Car ti veli da nam danas pokažeš svoju umješnost u kuhanju jer mu je upravo neko donio nekakav poklon.
Poručivši joj to, vezir se vrati, a car naredi da se ribaru da četiri stotine dinara. Vezir mu dade novac koji ovaj stavi u džep i sav sretan zaputi se kući, svojoj ženi. Kupi porodici sve što im je trebalo. Eto, to se zbilo ribaru.
A evo šta se događalo s djevojkom. Ona uze ribe, očisti ih, stavi u tiganj da se prže s jedne strane. Zatim ih prevrnu na drugu stranu, kad se u tome trenu kuhinjski zid raspuknu i iz njega izađe djevojka vitka stasa, okruglih obraza, savršena izgleda, našminkanih očiju. Na glavi je nosila mahramu s plavim resama, na rukama joj bijahu grivne, u ušima menđuše, na prstima prstenje s dijamantima, a u jednoj ruci je držala bambusovu trsku. Djevojka stavi trsku u tiganj i reče:
- Ribe, držite li se dogovora?
Gledajući to, robinja je bila sva obamrla, a djevojka ponovi svoje riječi drugi, pa treći put. Ribe podigoše glave u tignju i rekoše:
- Da, da - a potom zajedno izgovoriše ovaj distih:


Vratiš li se, vratit ćemo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;
Ako nas ostaviš, i mi tebe ostavit ćemo.

Nakon toga, djevojka prevrnu tiganj i vrati se tamo otkuda je i došla. Kuhinjski zid se sastavi a robinja se prenu i vidje da su četiri ribe izgorjele poput crnog uglja, te reče:
- U prvome napadu koplje mu se slomilo.
Dok se ona tako sobom bavila, odjednom vidje kako vezir stoji iznad nje i govori joj:
- Ponesi caru ribe!
Robinja zaplaka i kaza veziru šta je, šta se dogodilo. Vezir je bio veoma iznenađen:
- Zaista je to čudesno!
Zatim vezir posla po ribara koga mu privedoše i vezir reče:
- Moraš nam donijeti iste onakve ribe.
Ribar pođe na onaj ribnjak, baci mrežu, pa je povuče i vidje u njoj četiri ribe. Uzme ih i ponese veziru, a vezir ih dade robinji rekavši:
- Ustani i prži ih preda mnom da i ja vidim to čudo.
Robinja ustade, pripremi ribe i položi ih na tiganj koji bijaše na vatri. Ne potraja dugo, kad se raspuknu zid u kuhinji i pojavi se ona djevojka u istoj odjeći, noseći trsku koju stavi u tiganj i reče:
- Ribe! Ribe! Držite li se starog obećanja?
Ribe podigoše glave i izrecitiraše distih:


Vratiš li se, vratit ćemo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;
Ako nas ostaviš, i mi tebe ostavit ćemo.


Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
7. noć
Kada nastupi sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka, obrativši se ribama, trskom prevrnula tiganj i otišla tamo odakle je i došla, te se zid sastavio.
Tada vezir ustade uskliknuvši:
- To je takvo čudo da ga ne smijemo sakriti pred carem!
Onda vezir ode caru i obavijesti ga o tome što se na njegove oči dogodilo.
- Moram to svojim očima vidjeti - reče car, te posla po ribara kome naredi da donese četiri ribe slične onima od ranije i dade mu rok od tri dana. Ribar ode do ribnjaka i odmah donese ribe, a car zapovijedi da mu daju četiri stotine dinara. Onda se car obrati veziru:
- Isprži ribe ovdje preda mnom.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir pa donese tiganj i stavi u njega ribe, pošto ih prethodno očisti. Kada ih prevrnu, raspuknu se zid i iz njega se pojavi crni rob nalik na bika, ili kao da je iz plemena Ad. U ruci je nosio zelenu granu i progovori razboritim a strašnim glasom:
- Ribe, ribe! Držite li se starog obećanja?
Ribe podigoše glave i rekoše:
- Da, da - a zatim izrecitiraše distih:


Vratiš li se, vratit ćemo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;
Ako nas ostaviš, i mi tebe ostavit ćemo.


Zatim rob priđe tignju i počne grančicom prevrtati ribu dok ne pocrni kao ugalj, a onda se rob vrati tamo odakle je došao. Pošto im se rob izgubi iz vida, car progovori:
- Ovo se ne može prešutjeti. Ribe su zaista nešto neobično.
Car naredi da dovedu ribara i kada ovaj dođe, car ga upita:
- Otkuda ti te ribe?
- Iz jednog ribnjaka koji se nalazi između četiri brda, a brda su iza ove gore pored tvoga grada - odgovori ribar.
- Koliko dana hoda je daleko? - upita car.
- Daleko je jedva pola sahata hoda, care i gospodaru naš.
Car se začudi i naredi vojsci da istoga trena pođe s ribarom koji poče proklinjati ifrita. Išli su tako dok ne stigoše do brda s koga se spustiše u prostranu stepu kakvu nikada u životu nisu vidjeli. Sultan i njegovi vojnici divili su se stepi koju ugledaše između četiri brda. U ribnjaku bijahu ribe u četiri boje: crvene, bijele, žute i plave. Zadivljeni car se zaustavi pa se obrati vojnicima i ostalim prisutnima:
- Da li je neko od vas ranije vidio ovaj ribnjak ovdje?
- Ne! - odgovoriše uglas.
- Tako mi Allaha - reče car - neću se vratiti u svoj grad, niti ću sjesti na svoje prijestolje dok ne otkrijem tajnu o ovome ribnjaku i ribama u njemu.
Zatim naredi pratiocima da se smjeste oko brda. Pošto se smjestiše, car pozva vezira koji bijaše veoma iskusan i mudar, koji je svašta znao. Kada vezir dođe, car mu reče:
- Hoću da nešto uradim i o tome tebe obavještavam. Naime, palo mi je na pamet da ovdje sam provedem noć i ispitam tajnu ribnjaka i riba u njemu. Ti sjedni pred ulaz u moj šator i reci emirima, vezirima i dvorjanima: "Car je veoma bolestan i naredio mi je da nikome ne dopustim da uđe". Nemoj nikome odavati moju namjeru.
Vezir se nije usuđivao suprotstaviti caru koji promijeni odjeću, opasa svoju sablju i provuče se kroz pratnju. Išao je do jutra se ne zaustavljajući, dok ga ne savlada vrućina, te se zaustavi da se odmori, Zatim je putovao cijeli dan i svu narednu noć do jutra, dok mu se ne ukaza u daljini nešto crno. "Možda sam našao nešto što će mi otkriti tajnu ribnjaka i ribe", obradova se car. Kada priđe bliže, vidje da je to dvorac sagrađen od crnoga kamena i optočen željezom. Jedno krilo na kapiji dvorca bijaše otvoreno, a drugo zatvoreno. Car se obradova, priđe kapiji i lagahno pokuca, ali kako nije čuo nikakva odgovora, on pokuca drugi, pa treći put. Nije bilo odgovora. Pokuca četvrti put, ali opet nije bilo odgovora. Car pomisli: "Dvorac je sigurno pust." Zatim se okuraži i prođe kroz dvorsku kapiju, pa stigavši do jedne galerije, povika:
- Hej, vi što živite u dvorcu! Ja sam putnik namjernik! Imate li nešto za jelo?
Car ponovi svoje riječi drugi i treći put, ali nije čuo odgovora. On se ohrabri i prođe kroz galeriju do samog centra dvora, ali ne nađe nikoga, iako je dvorac bio namješten. Usred njega bijaše šadrvan sa četiri lava od žeženog zlata iz čijih čeljusti je šikljala voda nalik na biserje i drago kamenje. Oko dvorca su lepršale ptice, a iznad njega bila je nekakva mreža koja im nije dala da odlete.
Car se svemu čudio i žalio je što u dvorcu ne nađe nikoga ko bi mu odao tajnu ribnjaka i riba, brda i dvorca. Utom sjedne pred vrata zamislivši se, kad odjednom začu jecaj slomljenoga srca. Čuo je glas što je pjevušio stihove:


Tajio sam, ali se moja ljubav obznani
I nesanica mi snove moje zamijeni;

Dok ljubav dozivah nemir mi je rastao,
Ne napuštaj me i ne ostavljaj sudbino!

Moja duša je u mukama i jadima!


Čuvši vapaj, car ustane i krene u pravcu odakle je glas dopirao dok se ne nađe pred zastorom spuštenim preko jednog ulaza. Podigne zastor i ugleda iza njega mladića kako sjedi na ležaju podignutom sa tla za visinu lakta. Bijaše to lijep mladić, vitkog stasa, rječit, blistavoga čela i rumenih obraza. Nasred jednog obraza imao je madež, kao mali krug od ambre, upravo kao što kaza pjesnik:


Ljepota njegove kose i njegova čela
Ljudski rod u tminu i svjetlost je bacila.

Oči nisu vidjele ljepšeg prizora
Među svim drugim stvarima

Od zelenog madeža na obrazu crvenu
Nadomak njegovu crnome oku.


Car se obradova mladiću i pozdravi ga. Mladić je sjedio obučen u svileni ogrtač prošiven zlatom, ali se vidjelo da je sjetan. On otpozdravi caru i reče mu:
- Nemoj mi zamjeriti, gospodaru, što ne ustajem.
- Odaj mi tajnu, mladiću, o onome ribnjaku i ribama u boji, o ovome dvorcu, o tome zašto si sam u njemu i zašto tuguješ - reče car.
Kada ću te riječi, mladiću potekoše suze niz obraze zbog gorkoga plača.
- Zbog čega plačeš? - čudio se car.
- Kako ne bih plakao kada sam u ovakvom stanju?! - reče mladić.
On pruži ruku prema skutima da ih podigne i ukaza mu se donji dio tijela koji je bio skamenjen, a od polovine tijela do tjemena bijaše ljudsko obličje. Onda mladić kaza:
- Znaj, care, da je priča o tim ribama tako čudna da bi bila prava pouka za one kojima je do pouke ako bi bila ispisana iglama u uglovima očiju. Bilo je to ovako, gospodaru moj.
Moj otac bijaše car u ovome gradu i zvao se Mahmud, gospodar Crnih otoka i gospodar ove četiri planine. Življaše taj car sedamdeset godina, a onda umre i ja ga naslijedih na prijestolju. Oženih se svojom amidžičnom koja me je silno voljela, toliko da niti je jela niti pila kada bih se odvajao od nje dok me ne bi opet vidjela. Živjela je sa mnom pet godina. Jednoga dana, ode u hamam, a ja naredih kuharu da nam pripremi večeru. Onda uđoh u ovaj dvorac i legoh na mjesto na kome inače spavam. Naložih dvjema robinjama da jedna sjedne pored moje glave, a druga pored nogu. Bio sam uznemiren zbog njenog odsustva, tako da nisam mogao zaspati. Premda su mi oči bile sklopljene, duša mi je bila budna. Čuo sam kako robinja koja mi je sjedjela kraj glave govori onoj pored mojih nogu:
- Jadna li je mladost našem gospodaru, Mesuda! Teško njemu s našom gospodaricom, tom odvratnom bludnicom!
- Prokleta bila nevjernica! - reče druga. - Mladić takvoga morala kao što je naš gospodar ne zaslužuje razvratnicu koja svaku noć provodi izvan njegove postelje.
Ona što je sjedjela pored moje glave reče:
- Naš gospodar je priglup, jer se ne raspituje o njoj.
- Teško njoj ako gospodar sazna! A možda ga vara uz njegov pristanak.
- Ne, nego mu nešto uradi s napitkom u peharu koji popije svake noći prije spavanja. Sta
vi mu u pehar buniku tako da odmah zaspi i ne zna gdje ona ide, niti šta radi. Pošto mu da napitak, ona se obuče i odlazi od njega izbivajući sve do zore, a kada se vrati, podmetne mu neki miris pod nos i on se budi iz sna.
Pošto sam čuo razgovor dviju djevojaka, navuče mi se mrak na oči. Nisam mogao povjerovati da se noć već primakla. Moja žena dođe iz kupatila, te razgrnu bošču i počesmo jesti. Sjedjeli smo tako razgovarajući jedan sahat vremena. Zatim ona zatraži napitak koji sam uvijek pio pred spavanje i pruži mi čašu. Uzmem pehar i napravim se da ga pijem, kao i obično, a saljevao sam ga, zapravo, u njedra. Uskoro sam se pretvarao da spavam, kad čujem kako ona veli:
- Spavaj cijelu noć, dabogda ne ustao! Mrzim te, Allaha mi! Mrzim tvoj lik i smučilo mi se da vodim ljubav s tobom.
Zatim ustade, obuče najgizdaviju odjeću, namirisa se, uze sablju, te otvori kapiju i izađe. Ja ustadoh i pođoh za njom. Žena izađe iz dvorca i zaputi se preko trgova dok ne stiže do gradske kapije. Onda progovori nešto što nisam mogao razumjeti, tako da popadaše katanci i kapija se otvori. Moja žena izađe i pođoh za njom tako da me nije osjetila. Najzad ona stigne do nekakve odvratne gomile na kojoj bijaše kupolasta koliba sagrađena od blata i na njoj jedna vrata. Žena uđe, a ja se popnem na krov kupole i pogledam unutra, kad vidim kako moja žena priđe jednome crnom robu čija gornja usna bijaše nalik na pokrivač, a donja na papuču. Usnama je naprosto kupio pijesak po kamenju. Bio je bolestan i ležao je na tankome sloju šećerne trske. Ona poljubi zemlju pred njim, te rob podiže glavu i reče joj:
- Teško tebi! Zašto si se do sada zadržala? Ovdje su sjedjeli moji prijatelji crnci i pili piće.
Svaki je imao ljubavnicu, a ja zbog tebe nisam mogao piti!
- Gospodaru i ljubavi srca moga! - odgovori ona. - Zar ne znaš da sam udata za svoga amidžića koga ne mogu ni pogledati i da samu sebe mrzim zato što sam s njim? Da se ne plašim za tebe, grad bih pretvorila u ruševine u kojima bi kreštale sove i vrane. Njegovo stijenje bih prenijela iza Kaf- planine.{66}
- Lažeš, kurvo! - odgovori rob. - Tako mi junaštva crnaca, a naše junaštvo je drukčije od junaštva bijelaca, ako se još jednom zadržiš ovako dugo kao što si danas, prekinut ću prijateljstvo s tobom i neću svoje tijelo položiti preko tvoga! Rospijo, ti se poigravaš sa mnom radi svoga zadovoljstva. Kučko i smrdljivice bijela!
Dok sam slušao njihov razgovor i posmatrao ih, svijet mi se smračio pred očima i naprosto nisam znao gdje se nalazim. Moja amidžična je plakala pred njim, ponižavala se i govorila:
- Mili moj, plode srca moga! Nemam nikoga osim tebe. Teško meni ako me ti ostaviš, dragi moj, očinji vide!
Plakala je i preklinjala ga dok joj se nije smilovao. Tada se ona obradova, skine sa sebe odjeću i reče:
- Gospodaru moj, imaš li nešto što bi tvoja robinja mogla pojesti?
- Otkrij zdjelu - odgovori on. - U njoj su kuhane mišije kosti i pojedi ih, a u onom bokalu ćeš naći piće i popij ga.
Ona ustade, pojede i popi šta joj je rekao, a zatim opra ruke i leže pored roba na šećernu trsku. Obnaživši se, zavuče se zatim s robom pod prnje.
Kada vidjeh šta sve radi amidžična, bio sam izvan sebe. Siđem s krova kolibe, uđem unutra, uzmem sablju koju je ponijela moja amidžična s namjerom da ih oboje pogubim. Udarim najprije roba po vratu i taman pomislih da sam ga dokrajčio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
Kad osvanu jutro, car pođe u radne odaje gdje se okupi carsko vijeće koje je radilo cijeloga dana. Potom se car vrati, a Šeherzadi se obrati njena sestra Dunjazada:
- Želimo da nastaviš priču.
- S radošću i zadovoljstvom - odgovori Šeherzada.

8. noć
Te, osme noći, Šeherzada reče:
- Čula sam, sretni care, da je začarani mladić kazivao tome caru: Kada udarih roba da mu odsiječem glavu, presjekoh mu grlo, kožu i meso i pomislih da sam ga ubio jer je snažno krkljao. Tada se amidžična pokrenu i reče mi da idemo. Metnuh sablju na njeno mjesto pa se vratismo u grad i ostadoh u postelji sve do jutra. Ujutro vidjeh kako je amidžična odrezala kosu i obukla haljinu žalosti. Ona mi se obrati:
- Amidžiću moj, ne sprječavaj me u onome što namjeravam činiti. Čula sam da mi je majka umrla i da mi je otac u ratu poginuo. Jedan brat mi je umro od ujeda, a drugi je zatrpan. Zato imam pravo da plačem i tugujem.
Pošto ona završi priču, rekoh joj:
- Radi šta ti drago, neću ti se suprotstavljati.
Žena provede cijelu godinu dana tugujući, plačući i kukajući, a nakon godinu dana reče mi:
- Hoću da u tvome dvorcu sagradim turbe nalik na kupolu i da u njoj u samoći tugujem. Nazvat ću ga kućom žalosti.
- Radi što god hoćeš - rekoh joj.
Ona sagradi kuću žalosti, a usred nje podiže kupolu i grobnicu sasvim nalik na turbe. Zatim prenese roba i položi ga u turbe iako je bio vrlo slab i nije imala nikakve koristi od njega. Samo je pio od onoga dana kada sam ga ranio. Bio je živ ali nije govorio, jer njegov suđeni čas nije bio došao. Dolazila je svako jutro i svaku večer pod njegovu kupolu plačući i kukajući i pojeći ga kojekakvim napicima. Tako je činila svako jutro i svake večeri, sve do naredne godine, što sam ja trpeljivo podnosio. Jednoga dana, dok mu je bila sva predata, uđoh i vidjeh kako plače, udara se po licu i govori stihove:


Neću moći živjeti poslije tebe
Jer moje srce nikog ne voli do tebe;

Gdjegod da si, sa sobom moje tijelo nosi;
Gdje se zaustaviš tu me ukopaj.

Kada kraj mezara moje ime spomenete -
Kao odgovor, mojih kostiju stenjanje čut ćete.


Saslušavši njene stihove, rekoh joj držeći isukanu sablju u ruci:
- Tako govore rospije koje gaze vjernost i ne drže do bliskosti.
Htjedoh je udariti sabljom i zamahnuh, ali ona u tom času ustade. Znala je da sam ja ranio roba. Poskočivši, ona promrmlja riječi koje nisam razumio, a onda dodade:
- Neka Bog da da se mojom čarolijom do pola pretvoriš u kamen, a od pola da ostaneš čovjek! Kao što vidiš, tako je i bilo. Ne mogu ustati, ni sjesti. Niti sam živ, niti mrtav. Nakon toga, ona začara grad, sve trgove u njemu i sve vrtove. U našem gradu živjele su četiri vjeroispovijesti: muslimani, kršćani, Jevreji i medžusije.{67} Ona ih začara u ribe: bijele ribe su muslimani, crvene su medžusije, plave su kršćani, a žute Jevreji. Četiri otoka pretvori u četiri planine koje okružuju ribnjak. Svakodnevno me muči i tuče bičem od kože zadajući mi po stotinu udaraca, sve dok ne prokrvarim, a onda mi gornji dio tijela oblači odjećom od kostrijeti.
Mladić zaplaka i izgovori stihove:


Strpljivo podnosim Tvoj sud, Gospode i Sudbino,
Strpljiv ću ostati, Gospode, da bih tebi ugodio;

Silno patim zbog nesreće što me snađe,
Al je Poslanikova porodica moja nada i uzdanje.

Nakon toga, car se obrati mladiću:
- Mojim brigama dodao si još i svoju. Gdje je ta žena?
- U grobnici u kojoj je rob, leži pod kupolom. Posjećuje ga jedanput dnevno i tom prilikom prilazi k meni, svlači me i udara bičem stotinu puta dok ja kukam i vičem. Ne mogu se pomaknuti da je odgurnem od sebe. Kada me tako namuči, silazi robu i poji ga pola dana.
- Allaha mi, mladiću - reče car - sigurno ću ti učiniti dobročinstvo po kome ćeš me pamtiti i koje će se dugo poslije mene zapisivati kao dobro djelo.
Onda car sjedne pored mladića i nastavi razgovarati s njim. Kada pade noć, car ode i strpljivo je čekao dok ne dođe vrijeme doručka. Onda se car raskomoti, isuka sablju i ode na mjesto na kome je bio rob. Tamo vidje svijeće i fenjere, osjeti miomirise i dim, zatim priđe robu i samo jedanput ga udari, te ga na leđima ponese i baci u bunar koji bijaše u dvorcu. Iza toga, car obuče robovo odijelo i ostade pod kupolom sa isukanom sabljom. Ne prođe ni sahat vremena, kad se pojavi rospija vještica i čim dođe, skinu svoga amidžića, dohvati se biča i poče ga šibati. Mladić je kukao:
- Dovoljna mi je kazna što sam ovakav! Ah, smiluj mi se!
- Jesi li ti imao milosti prema meni i poštedio moga ljubavnika? - govorila je.
Zatim mu obuče odjeću od kostrijeti, a preko nje ogrtač, pa pođe robu noseći mu bokal pića i zdjelu supe. Ušavši pod kupolu, ona zaplaka i zakuka:
- Gospodaru moj, reci mi nešto! Razgovaraj sa mnom, gospodaru!
Zatim izrecitira stihove:


Dokle ćeš odbojan i grub prema meni biti,
Vrijeme je da zbog ljubavi prestanem patiti.

Zašto nas odvajaš tako dugo i namjerno -
Pakosnik je sada kažnjen ako si to htio.


Ponovo je plakala i govorila:
- Razgovaraj sa mnom, gospodaru moj.
Car progovori tihim glasom i zaplićući jezikom, oponašajući govor crnaca:
- Ah, ah! Samo je Allah silan i moćan!
Čuvši te riječi, ona vrisnu od radosti i pomami se, a kada se pribra, progovori:
- Možda je moj gospodar ozdravio.
- Rospijo! - reče car još tišim glasom. - Ne zaslužuješ da s tobom razgovaram.
- Zašto? - upita ona.
- Zato što po cijeli dan mučiš svoga muža dok on vapi i upomoć doziva. Tako mi ne daš da spavam od večeri do jutra, jer tvoj muž preklinje te i moli dok ga glas ne izda. Da nije toga, sigurno bih ozdravio. Eto šta me je sprječavalo da ti odgovaram.
- Oslobodit ću ga po tvome odobrenju - reče žena.
- Oslobodi ga da se odmorimo.
- Slušam i pokoravam se.
Žena ustane i iz turbeta pođe u dvorac. Uzme jednu zdjelu, napuni je vodom, pa izgovori neke riječi nad njim i voda poče da ključa kao u kotlu. Ona poprska mladića vodom govoreći:
- Zaklinjem te onim što sam ranije izgovarala da napustiš ovaj lik i uzmeš svoje prvobitno obličje!
Mladić se strese i skoči na noge, pa radostan zbog izbavljenja reče:
- Svjedočim da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga.{68}
- Odlazi i ne vraćaj se ovamo, jer ću te sigurno ubiti - povika mu žena u lice.
On ode od nje, a žena se vrati pod kupolu i reče:
- Gospodaru moj, pojavi se da te vidim.
- Šta si učinila? - upita car tihim glasom. - Spasila si me od grane, ali me nisi spasila od korjena.
- Kakav korjen, mili moj? - upita žena.
- Korjen su ovaj grad i četiri otoka. Svake noći, čim nastupi ponoć, ribe dižu glave i dozivaju mene i tebe. To je razlog što ne mogu ozdraviti. Oslobodi ih, pa dođi da me uzmeš za ruku i da me podigneš. Tako ću moći ozdraviti.
Čuvši careve riječi, a mislila je da je rob, ona reče sva sretna:
- Gospodaru moj! Dušo i očinji vide moj! U ime Allaha!
Potom ustade i sva presretna dođe do ribnjaka, pa uze malo vode...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
9. noć
Kada nastupi deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mlada vještica, pošto je zagrabila malo vode iz ribnjaka, promrmljala nad njom neke riječi. Ribe se pokrenuše, podigoše glave i istog trena pretvoriše se u ljudska bića. Nestade čarolije nad stanovnicima grada koji opet postade nastanjen, trgovi živahni, i svako se u gradu vrati svome poslu. Planine se pretvoriše u jezera, a mlada vještica vrati se caru misleći da je on onaj rob i reče mu:
- Dragi moj, pruži mi svoju plemenitu ruku da je poljubim.
- Priđi mi bliže! - odgovori car.
Kada mu se ona sasvim približi, car trgne sablju i zarije je u njene grudi toliko da joj se sablja pojavi na leđima. Zatim je udarcem rasiječe na dvije polovine, pa izađe odatle i zateče začaranog mladića kako stoji čekajući njega, te ga car radosno pozdravi. Mladić mu poljubi ruku i zahvali, a car mu reče:
- Hoćeš li ostati u svome gradu, ili ćeš sa mnom poći u moj grad?
- Veliki care - odgovori mladić - znaš li koliko su udaljena naša dva grada?
- Dva i pol dana hoda - reče car.
- Preni se ako drijemaš - na to će mladić. - Od tebe do tvoga grada je godinu dana hoda. Prevalio si tu razdaljinu za dva i pol dana samo zato što je grad bio začaran, a ja se, care, neću od tebe odvajati ni jednoga trena.
Car se obradova tim riječima:
- Hvala Allahu koji mi te dade. Ti si mi kao sin, jer u životu i nisam stekao sina.
Zagrliše se beskrajno se radujući, a zatim pođoše put dvora. Car koji bijaše začaran saopći državnim velikodostojnicima da polazi na časni hadž. Oni mu spremiše sve što treba, a onda on i car krenuše. Carevo srce je žudjelo za svojim gradom iz koga je izbivao godinu dana. Putovao je vodeći pedeset robova, noseći darove, i išli su tako danju i noću cijelu godinu dana dok ne stigoše u carev grad. Vezir im izađe u susret, pošto već bijahu izgubili nadu da će se car vratiti. Izađoše pred njega i vojnici i cjelivahu zemlju pred carem radosno ga pozdravljajući. Car uđe i sjede na svoje prijestolje, primi vezira i ispriča mu sve šta se dogodilo s mladićem.
Kada vezir sasluša šta se zbilo mladiću, čestita mu na izbavljenju i čim sve opet dođe na svoje mjesto, car poče darivati mnoštvo ljudi. Zatim reče veziru:
- Dovedi mi onog ribara koji je donio ribe.
Vezir posla po ribara koji bijaše uzrok izbavljenja žitelja grada. Kada ga dovedoše, car ga nagradi, raspita se o njegovom stanju i o tome ima li poroda. Ribar odgovori da ima sina i dvije kćeri, te se car oženi jednom ribarevom kćerkom, a drugu udadoše za mladića. Njegovog sina dovede k sebi i postavi ga za haznadara. Zatim posla vezira u mladićevu carevinu, odnosno na Crne otoke, imenova ga za tamošnjeg cara i posla s njim pedeset robova koji su bili s carem došli. Također posla po veziru darove za sve emire, te vezir poljubi carevu ruku i otisnu se na put. Car i mladić ostadoše. Ribar postade najbogatiji čovjek svoga vremena, a njegove kćeri bijahu carske supruge do svoje smrti. Međutim, ta priča nije čudesnija od onoga što se dogodilo hamalu.

PRIČA O HAMALU I DJEVOJKAMA
U gradu Bagdadu bijaše jedan čovjek koji bijaše neženja i hamal. Dok je jednoga dana stajao na trgu naslonjen na svoju korpu, priđe mu neka žena pokrivena svilenim mosulskim žarom prošivenim zlatom, čiji su rubovi također bili optočeni zlatom. Ona podiže veo ispod koga se ukazaše crne oči sa crnim trepavicama i očnim kapcima. Bila je veoma nježna i uopće savršena izgleda. Slatkim glasom, ona se obrati hamalu:
- Uzmi svoju korpu i pođi za mnom.
I sam ne vjerujući, hamal uze korpu i pođe za njom dok se žena ne zaustavi pred vratima jedne kuće. Kada pokuca na vrata, izađe nekakav kršćanin kome ona dade dinar, a uze od njega posudu s uljem koju stavi u korpu i reče hamalu:
- Ponesi to i hajde za mnom!
- Allaha mi, ovo je blagoslovljen dan - reče hamal.
Nosio je korpu za njom, kad se žena zaustavi pored jedne voćarske radnje i kupi sirijskih jabuka, turskih dunja, omanskih bresaka, halepskih jasmina, damaških lokvanja, egipatskih limunova, turskih naranči, mirisne mirte, hurme, anemona, ljubičice, nara i ruža. Sve to stavi u nosačevu korpu i reče:
- Nosi!
Hamal je nosio za njom teret, kad se žena zaustavi kod mesara i reče mu:
- Odsijeci mi pet kilograma mesa.
On joj odreza meso, zamota ga u bananin list i stavi u korpu, te ona reče:
- Ponesi, hamale!
Nosio je korpu za njom i žena se zaustavi kod trgovca suhim voćem od koga uze voća i opet reče hamalu da ponese. Išao je za njom noseći korpu, dok se žena ne zaustavi ispred poslastičarnice i kupi jedan pladanj koji napuni svim vrstama slatkiša: pletenica, kolača punjenih mošusom, voćnih kolača, medenih kolača, okruglih kolača s limunom, marcipana, biskvita, pogačica, kolača s bananama, kadija. Žena stavi sve slatkiše na pladanj koji položi u korpu i onda se hamal obrati njoj:
- Da si mi kazala, sigurno bih poveo mazgu da na nju natovarimo sve ove stvari.
Žena se osmjehnu, pa zastade kod prodavca mirisa i kupi od njega deset vrsta vodice: od ruže i ostalih vrsta cvijeća, i uze još dvije glave šećera, prskalicu s đulsijom i mošusom, grumenje anduza, aloje, ambre, mošusa, aleksandrijskih svijeća. Sve to strpa u korpu i reče:
- Ponesi korpu za mnom.
Hamal je nosio korpu i slijedio je do jedne predivne kuće ispred koje bijaše prostrana avlija, a sama kuća bila je visoka, sa stupovima. Imala je vrata s dva krila od ebanovine optočena žeženim zlatom. Mlada žena se zaustavi pred vratima i nježno pokuca. Otvoriše se oba krila i kada hamal pogleda ko je otvorio vrata, vidje da je to visoka djevojka bujnih grudi, prelijepa, skladna, s čelom nalik na polumjesec, s očima kao u gazele, s obrvama nalik na ramazanski polumjesec, s obrazima poput anemona, sa ustima nalik na Sulejmanov pečat, s licem kao uštap u punome sjaju. Grudi su joj podsjećale na dva jednaka nara, a trbuh joj se pod odjećom blago isticao kao svitak finoga papira.
Kada sve to vidje, hamalu se pomuti razum zbog nje i zamalo da mu korpa padne s glave, te on uskliknu:
- U svome životu nisam imao sretnijeg dana od ovoga!
Stojeći na vratima, djevojka-vratarka poželi dobrodošlicu prvoj ženi i hamalu. Pođoše sve troje do prostrane odaje koja je bila ukrašena i prelijepa, sa dogradama, kupolama, sjenicama i klupama, sa izbama i ostavama na kojima bijahu spušteni zastori. Usred odaje bijaše postelja sagrađena od mramora, ukrašena biserima i draguljima, a nad posteljom spušteni zastori od crvenog atlasa. Na postelji bijaše djevojka sjajnih očiju, tanahnoga stasa, s licem koje bi postidilo i sjajno sunce. Kao da bijaše zvijezda sjajna ili arapska nevjesta koju ovako pjesnik opjeva:


Ko stas tvoj sa tanahnom granom poredi
Zaludno je njegovo poređenje i ništa ne vrijedi,

Jer grana je ljepša kad vidimo je odjevenu,
A ti si zanosnija kad vidimo te nagu.


Treća djevojka ustade s ležaja i oklijevajući dođe do sredine odaje gdje su stajale njene dvije sestre i reče im:
- Zašto stojite? Skinite teret s glave ovome jadnom hamalu.
Prva djevojka mu priđe s prednje strane, druga iza njega, a u pomoć im priskoči i treća, te oslobodiše hamala. Zatim isprazniše korpu, poredaše stvari, te dadoše hamalu dva dinara i rekoše mu:
- A sada idi, hamale!
On pogleda djevojke koje bijahu tako lijepe i tako čarobne da nikada ljepših vidio nije, a ipak kod njih nije bilo muškaraca. Gledao je čudom se čudeći šta sve imaju od pića, voća, mirisa i ostalog, pa se snebivao da pođe. Jedna djevojka mu reče:
- Zašto ne ideš? Jesmo li ti malo platile? Daj mu još jedan dinar - obrati se sestri.
- Tako mi Allaha, gospođice - reče hamal - zaradio sam jedva dva dirhema i niste mi, dakle, malo platile, već ste mi srce i dušu omamile. Kako je moguće da ste same takve kakve ste, da nemate muškaraca, da vas niko ne zabavlja? Vi znate da munara ne može stajati osim ako nema četiri stupa, a vi četvrtoga nemate. Ženska sreća je potpuna tek uz muškarce, kao što pjesnik kaza:


Vidi, četvero ih se kod mene sakupilo:
Lutnja i harfa, klarinet i flauta.


Vas je tri i nedostaje vam četvrti koji treba biti muškarac, pametan i razložan, iskusan i povjerljiv.
One mu odgovoriše:
- Mi smo djevojke i plašimo se da povjeravamo tajnu nekome ko je neće čuvati, jer u predanjima smo pročitale stihove:


Nikom svoju tajnu ne povjeri,
Jer ko tajnu povjeri on je i izgubi.


Čuvši njihove riječi, hamal odgovori:
Vaših mi života, ja sam razuman i pouzdan muškarac koji je čitao knjige i proučavao povijest. Javno govorim o ljepoti, a prikrivam ružno, postupam upravo onako kako je pjesnik kazao:


Tajnu čuva samo čovjek pouzdane ćudi,
Tajna je pohranjena samo kod najboljih ljudi;

Tajna je u meni ko u kući s mandulama
Čiji ključevi su izgubljeni, a kapija zaključana.


Kada djevojke saslušaše stihove koje pjesnik tako fino sroči, rekoše mu:
Ti znaš da smo za ovu trpezu potrošile mnoštvo novca. Imaš li ti nešto čime bi nas mogao darivati? Nećemo dopustiti da sjediš kod nas dok ne platiš određeni iznos. Tada možeš ostati, biti nam sabesjednik i do jarkoga jutra uživati u našim licima. Ako nemaš novaca - dodade vlasnica kuće - ljubav ne zaslužuje ljubavlju da se zove. Ako nemaš ništa - nadoveza se Vratarka - onda odlazi!
Ostavimo ga, sestre - reče prva djevojka. - Bogami, ovaj nam ništa nije danas nažao učinio, a da je neko drugi na njegovom mjestu, izdalo bi ga strpljenje. Platit ću ja ono što bi on trebao platiti.
Hamal se razveseli:
- Tako mi Allaha, nisam ni od koga osim od tebe pozajmljivao novac.
- Sjedi onda sa zadovoljstvom - rekoše mu one.
Zatim prva djevojka ustade, zategnu svoj pojas, pa postavi pehare i procijedi vino. Donese i zelen i pripremi sve što im je bilo potrebno. Najzad natoči vino i sjedne pored sestara, a hamal je sjedio među njima misleći da sanja. Djevojka dohvati posudu s vinom, napuni prvi pehar i popi ga, zatim drugi, pa treći pehar. Nakon toga, napuni ga i pruži svojoj sestri. Kada ponudi pehar hamalu, on ga prihvati pa izrecitira stihove:


Pij i u zdravlje ispijaj vino
Jer ono je za sve ljekovito!


Zatim dometnu stih:


Vino pije samo onaj koga uzbuđuje,
Jer njegova radost kao šećer slatka postaje.


Pošto kaza ove stihove, hamal djevojkama poljubi ruke i poče piti s njima. Malo zatim, priđe trećoj djevojci i reče joj:
- Gospodarice, ja sam tvoj rob, tvoj sužanj i pokorni sluga - a onda izrecitira stihove:


Na kapiji jedan tvoj rob ostade stojeći
Za tvoju dobrotu i darežljivost znajući.


- Pij u zdravlje i veselje - reče mu ona, te se hamal prihvati čaše i poče joj ruke ljubiti recitirajući:


Pružih joj vino rumeno kao lice njeno,
Rujno i bistro kao što je jutro rano;

Prinese ga usnama i reče dok se smijala:
Kako ćeš ljude napajati ljudskim obrazima?

Pij, rekoh joj, to su suze moje -
Od krvi moje su rumene, od uzdaha vrele.


Djevojka prihvati pehar i ispi ga, a zatim se pridruži sestrama. Tri žene i hamal među njima igrali su i pjevali i mirise udisali. On ih je neprestano grlio i ljubio, dok mu je jedna šaputala, druga ga sebi vukla, treća ga tobože tukla. Bio je s njima dok im vino ne udari u glavu, a kada ih vino omami, Vratarka ustade, skinu sa sebe odjeću i ostade sasvim gola. Zatim skoči u bazen i poče se igrati uzimajući vode u usta i prskajući njome hamala. Onda opra noge i svoje međunožje, pa izađe iz vode i baci se hamalu u krilo govoreći mu:
- Šta je ovo, dragi? - pokazivala je na svoju picu.
- Nemoj, zaboga! - reče hamal.
- Ju, ju! Zar se stidiš? - upita ga ona obujmivši ga oko vrata i poče ga tobože udarati.
- To je tvoja minđa - reče hamal.
- Reci nešto drugo - podsticala ga je.
- Tvoja pica - govorio je hamal.
- Nešto drugo? - nastavljala je.
- Tvoja pička.
Ona ga je i dalje udarala sve dok ga vrat i potiljak ne zabolješe, pa je on najzad upita:
- A kako se to zove?
- Junakov bosiljak - odgovori djevojka.
- Hvala Bogu što me spasi, junakov bosioče - reče hamal.
Zatim se ponovo svi poslužiše peharima i mezom s pladnja, te ustade druga djevojka, skinu odjeću i skoči u bazen. Pošto uradi sve kao i prva djevojka, izađe iz bazena i baci se na krilo hamalu. Pokazavši na svoju picu, upita ga:
- Svjetlosti očiju mojih, kako se ovo zove?
- To je tvoja minđa - odgovori on.
- Zar te nije stid da tako govoriš? - reče djevojka i udari ga tako snažno da je sve zvonilo u odaji.
- Junakov bosiljak - požuri hamal.
- Ne - odgovori djevojka, pa udarci i ćuške zapljuštaše po njegovom potiljku, tako da on upita:
- Pa kako se to zove?
- Očišćeni kunžut{69} - odgovori.
Potom ustane treća djevojka, svuče se, uđe u bazen i učini sve kao i njene sestre, pa obuče haljinu i baci se hamalu u krilo govoreći:
- Kako se zove ovo? - pokazivala je na svoju picu.
Govorio joj je ovako i onako dok ga je ona udarala, te najzad hamal upita:
- Pa kako se to zove?
- Abu Mensurov han - reče ona.
- Hvala Bogu što me spasi, hane Abu Mensurov! - odahnu hamal.
Nakon izvjesnog vremena, hamal skinu odjeću i siđe u bazen. U vodi mu se vidjela muškost. On opra sve kao i žene, zatim izađe iz bazena i navali na krila djevojkama. Nalakti se najprije na krilo Vratarkino, a noge stavi na krilo onoj što je kupovala, zatim pokaza na svoju kitu i upita:
- Kako se ovo zove, moje dame?
Sve prasnuše u takav smijeh da na leđa popadoše i rekoše:
- To je tvoja kita.
- Ne - reče on i ugrize jednu.
- To je tvoj karo.
- Ne - reče hamal i ugrize svaku po jedanput.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevu odobrenju.

10. noć
Kada nastupi deseta noć, Šeherzadi reče njena sestra Dunjazada:
- Želimo da nam pripovijedaš, sestro.
- S radošču i zadovoljstvom - reče ona.
- Čula sam, sretni care - nastavi Šeherzada - da su djevojke ponavljale: kita, karo, dok ih je on ljubio, grickao i grlio, a one se smijale. Najzad ga upitaše:
- Pa kako se to zove?
- To je bijesni dorat što pase junakov bosiljak, hrani se očiščenim kunžutom, a noćiva u hanu Abu Mensurovom.
Djevojke se nasmijaše toliko da su na leđa popadale, a onda se vratiše razgovoru. Razgovarali su tako dok ne nastupi noć, te one rekoše hamalu:
- A sada pođi i pokaži nam koliko su ti široka leđa.
- Tako mi Boga, lakše mi je i dušu ispustiti nego od vas otići. Dopustite da sastavimo noć i dan, pa neka onda svak pođe svojim putem.
- Tako vam života - reče prva djevojka - pustite ga da spava kod nas da mu se smijemo. Tako je veseo i oštrouman!
- Noći kod nas - rekoše mu djevojke - ali pod uvjetom da nam se pokoravaš i da ne zapitkuješ bilo šta da vidiš.
- Slažem se - odgovori hamal.
- Onda ustani i pročitaj šta piše na vratima - rekoše mu.
Hamal pođe do vrata i vidje da je na njima livenim zlatom napisano: "Ne pričaj o onome što te se ne tiče, inače ćeš čuti nešto što ti se neće svidjeti!"
- Izjavljujem da neću pričati o onome što me se ne tiče - reče hamal. Onda ustade djevojka koja je kupovala, pripremi im jelo, te jedoše i zapališe svijeće. Dok su oni tako jeli i pili, začuše kako neko kuca na vrata, ali im to ne pokvari raspoloženje, jer jedna od njih pođe do vrata, zatim se vrati i reče:
- Naša svetkovina noćas je potpuna. Na vratima su tri stranca obrijanih brada i sva trojica su ćoravi u lijevo oko. To je zaista čudna podudarnost. To su tuđinci pristigli iz Bizanta i izgledaju veoma smiješno. Ako ih pustimo, zasmijavat će nas.
Toliko se ulagivala sestrama da joj one rekoše:
- Pusti ih neka uđu, ali pod uvjetom da ni oni ne pričaju o onome što ih se ne tiče, inače će čuti nešto što im se neće svidjeti.
Ona se obradova i ode, a zatim se vrati vodeći trojicu ćoravih muškaraca obrijanih brada i brkova. Bijahu to skitnice koje ih jedva pozdraviše, a djevojke im priđoše i posadiše ih za trpezu. Trojica muškaraca pogledaše hamala primjećujući da je pijan. Pošto ga osmotriše, pomisliše da i on pripada njihovoj sorti:
- On je skitnica kao i mi.
Čuvši te riječi, hamal skoči i zakoluta očima:
- Sjedite i bez gluposti! Zar niste pročitali šta piše na vratima?
Djevojke se nasmijaše govoreći jedna drugoj:
- Baš nas zabavljaju ove skitnice i hamal!
Postaviše jelo skitnicama koji se najedoše, pa zapodjenuše razgovor. Vratarka im je davala piće i dok su među njima kružile čaše, hamal se obrati skitnicama:
- Znate li vi, braćo, kakvu neobičnu priču da nam ispričate?
Oni živnuše i zatražiše muzičke instrumente. Vratarka donese mosulski def, iračku lutnju i perzijsku harfu, te skitnice ustadoše. Jedan uze def, drugi lutnju, a treći harfu i zasviraše, a djevojke zapjevaše tako da se podiže prava graja. Dok su se oni tako zabavljali, neko pokuca na vratima, te ustade Vratarka da vidi ko je.
Uzrok kucanja na vrata bijaše to što je te noći izašao halifa Harun ar-Rešid{70} da razgleda i da čuje šta ima novo. U halifinoj pratnji bio je Džafer, njegov vezir i oružnik Mesrur. Halifa je imao običaj da se prerušava u trgovca. Kada izađe te noći i pođe gradom, put ih dovede pred onu kuću u kojoj su čuli muzičke instrumente. Tada halifa reče veziru Džaferu:
- Hoću da uđemo u ovu kuću i da vidimo ko pjeva.
- To su već pijani ljudi i bojim se da nam ne učine kakvo zlo.
- Moramo ući - reče halifa - i hoću da smisliš kako ćemo to izvesti.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Džafer pa priđe i pokuca na vrata. Vratarka otvori, a Džafer joj reče:
- Gospođice, mi smo trgovci iz Taberije.{71} U Bagdadu smo već deset dana s trgovačkom robom. Pošli smo u han za trgovce, pa nas večeras pozva jedan trgovac. Bili smo kod njega, ponudio nas je hranom, te smo večerali i onda razgovarali jedno vrijeme. Kad nam je dopustio da pođemo, izašli smo u noć i zalutali na putu u han. Molimo vašu milost da noćas uđemo i prenoćimo kod vas, pa će vas Bog za to nagraditi.
Vratarka ih pogleda i uoči da izgledaju kao trgovci i pristojni ljudi. Vrativši se svojim sestrama, ona se posavjetova s njima, te joj rekoše da uvede trgovce. Vratarka pođe i otvori im kapiju.
- Dopuštaš li nam da uđemo? - upitaše došljaci.
- Uđite - odgovori ona.
Halifa, Džafer i Mesrur uđoše, a kada ih djevojke ugledaše, ustadoše da ih posluže. Poželiše dobrodošlicu svojim gostima, pod uvjetom da ne pričaju o onome što ih se ne tiče, jer će čuti nešto čime neće biti zadovoljni.
- Pristajemo - rekoše, pa sjedoše da piju i razgovaraju.
Halifa je gledao trojicu skitnica s čuđenjem uočivši da su svi ćoravi u lijevo oko. Zatim je s divljenjem i zbunjen posmatrao ljepotu djevojaka. Kada počeše razgovarati, djevojke donesoše halifi piće, ali on reče:
- Ja sam hadžija i drukčiji sam od njih.
Vratarka ustade i postavi mu sofru s vezenim stolnjakom. Zatim stavi na nju bokal od kineskog porculana u koji nasu vrbova soka, ubaci komad leda i sve to pomiješa sa šećerom. Halifa joj zahvali i pomisli: "Moram je sutra nagraditi za dobro koje mi je učinila." Onda se prepustiše razgovoru, a kada ih omami piće, domaćica ustade, nakloni im se, pa uze za ruku djevojku koja je kupovala i reče:
- Hajde, sestro, da obavimo svoju dužnost.
- Dobro - odgovori ona. Zatim ustade Vratarka i poreda skitnice do vrata, pošto prije toga pospremi odaju.
- Kako je nejaka tvoja ljubav! - rekoše sestre hamalu. - Ti nisi stranac, nego si domaći!
Hamal ustade, zategnu pojas i upita:
- A šta želite?
- Ustani odatle - rekoše mu.
Onda djevojka koja je kupovala, Voditeljica, reče hamalu:
- Pomozi mi.
Hamal ugleda dvije crne kučke na čijim vratovima su bili lanci. On ih prihvati i dovede na sred odaje, a domaćica ustade, zasuka rukave do lakata, dohvati bič i obrati se hamalu:
- Dovedi jednu kučku!
On na lancu povuče kučku koja je cviljela i glavom davala neke signale djevojci koja joj priđe i udari je po glavi. Kučka je skičala, a djevojka je nije prestajala udarati dok joj ruke ne posustaše. Tada odbaci bič, privinu kučku na grudi, obrisa joj suze i poljubi joj glavu govoreći hamalu:
- Vrati je i dovedi drugu!
On dovede drugu kučku s kojom učini isto što i s prvom. Halifi se srce stegnu i grudi mu se nadimahu. On namignu Džaferu da je zamoli da prestane, ali mu Džafer dade znak da šuti. Domaćica se okrenu Vratarki:
- Ustani i obavi svoju dužnost.
- Dobro - odgovori Vratarka.
Potom se domaćica pope na postelju sagrađenu od mramora, obloženu zlatom i srebrom, pa reče Voditeljici i Vratarki:
- Donesite šta imate!
Vratarka se pope na krevet pored nje, a Voditeljica uđe u jednu ostavu i iznese navlaku od atlasa sa zelenim vrpcama. Ona stade ispred domaćice, razveza navlaku i izvadi iz nje tamburu. Zategnu strune i izrecitira stihove:


Vratite mi san bez koga sam ostala -
Zbog dragog sam razum izgubila;

Pošto se bijah ljubavi potpuno predala,
Shvatih da sam bez mira ostala.

Vele mi: "Bila si žena tako razumna -
Šta bi s tobom", a ja velim: "Tražite uzroka!"

Žao mi je zbog krvi koju sam prolila,
Prosula je i zbog dragog trpila.

U vlastitoj misli vidim odsjaj sunca
Čiji se oganj rasplamsava usred moga srca.

Da me Bog barem od vode načinio,
Ne bi li me dragi kroz brkove procijedio.

Šta se u ljubavi drugo može vidjeti
Osim bola i jada, osim tuge i žalosti?

Vidi se tvoj odraz u vrelu bistrome
Kojim se drugi opija, a da ga ne dotakne.


Zatim izrecitira:


Opijam se čim ga vidim a da riječ ne prozborim,
San mi neće na oči ako ga samo naslutim.

Nije rujno vino, već njegov dah me opija;
Nije britki vjetar, već njegov pogled me zaustavlja.

On je moj ponos sasvim potčinio,
I moj um je zaista pomračio.

Čuvši te riječi, djevojka reče:
- Bog te blagoslovio! - a onda pocijepa vlastitu odjeću i pade na tlo u zanosu.
Pogledavši bolje njeno tijelo, halifa uoči tragove udaraca bičem i silno se iznenadi. Utom ustade Vratarka i poprska je vodom po licu. Donese joj haljinu i obuče je, a halifa se obrati Džaferu:
- Zar ne vidiš tragove udaraca na ovoj ženi? Ja to ne mogu prešutjeti i ne mogu se smiriti dok ne saznam istinu o toj ženi i o dvjema kučkama.
- Gospodaru naš - reče Džafer - one su nam postavile uvjet da ne govorimo o onome što se nas ne tiče, jer ćemo čuti nešto što nam se neće svidjeti.
Onda Voditeljica ustane, uzme tamburu, nasloni na nju dojku pa dotaknu instrument vrhovima prstiju i poče kazivati stihove:


Šta reći kad vas ljubavni jadi more,
Iz bezizlaza kako se vihnuti gore?

Da l glasnika da šaljemo da o nama zbori -
Al' ni on ne može iznijet jade kojim srce gori.

Da trpimo? Ali tako kratko živimo
I u ljubavi se sasvim gubimo!

Ljubav nije ništa osim jad i tuga,
Ništa osim suza što liju sa obraza moga.

Ti što iščeznu iz mog očinjeg vida,
U mome srcu obitavaš bez prekida!

Da l' još pamtiš našu ljubav staru -
Što postojano odoljeva vremenu?


Il' u zaborav pade nakon našeg rastanka
I u tebi nema ničeg osim žala i zamora?

Ah, što želim da nas opet ljubav spoji,
Zato molim Boga da nas dugo ne odvoji!


Kada druga žena sasluša stihove Voditeljice, ona pocijepa odjeću na sebi, upravo kako je učinila i prva žena, zatim vrisnu i pade na tlo bez svijesti. Voditeljica priđe i obuče joj drugu haljinu, pošto je poprska vodom po licu. Zatim ustade treća žena, sjede na postelju i reče Voditeljici:
- Pjevaj mi još da odužim svoj dug, jer više ničega nema osim ovoga glasa!


Dokle ćeš odbojan i grub prema meni biti,
Vrijeme je da zbog ljubavi prestanem patiti;

Zašto si nas tako dugo i namjerno odvojio -
Pakosnik je sada kažnjen, ako si to htio.

Kad bi zla sudbina ljubavniku bila pravedna,
On za jade ne bi znao, nit za poniženja silna.

O, ubico kome ću o svojoj ljubavi kazivati -
Teško onom kome se ljubav ne uzvrati!

Sve jače moja ljubav prema tebi plamti -
Davno si mi obećao, a još te ne mogu vidjeti.

Braćo muslimani, vi mu se osvetite -
Neka mu nikad san na oči ne dođe!

Ako ljubav takve jade prema meni dopušta
Nek i njega druga draga ponižava.

Slatka ljubav mene tako silno davi -
Neka i on nosi teško breme ljubavi!


Treća žena vrisnu kada posluša pjesmu, pocijepa na sebi odjeću i baci se na tlo bez svijesti. Pošto joj se tijelo obnaži, ukazaše se na njemu tragovi biča, kao i na ženi koja je nastupila prije nje. Skitnice povikaše:
- Teško nama što uđosmo u ovu kuću! Bolje bi bilo da smo noć proveli na smetljištu! Zaprepašteni smo kao da nas je neko prebio!
- Zašto to govorite? - obrati im se halifa.
- Ovo nas je veoma potreslo - odgovoriše.
- Zar vi niste iz ove kuće? - upita halifa.
- Ne - rekoše skitnice - i mislili smo da ovo mjesto pripada čovjeku pored tebe.
- Tako mi Allaha - reče hamal - nisam nikada do večeras vidio ovo mjesto i kamo sreće da sam zanoćio na smetljištu, a ne ovdje.
- Ali nas je ovdje sedam muškaraca i tri žene. Nema nikoga više. Pitajmo ih šta to rade, a ako ne odgovore milom, odgovorit će silom.
Dogovoriše se da ih ujutro koje bijaše na domaku dovedu pred halifu i da ih on o svemu pita. Halifa odbi, a Džafer reče:
- Zar mislite da je to ispravno? Mi smo njihovi gosti. One su nam postavile uvjet koji valja poštovati. Ostalo je vrlo malo do jutra i svako od nas će uskoro poći svojim putem - namignu Džafer halifi. Međutim, halifa reče:
- Izdaje me strpljenje. Moram čuti njihovu priču.
Prepirali su se tako, dok najzad ne rekoše:
- A ko će ih ispitati?
- Hamal! - odgovoriše neki.
Tada žene njima rekoše:
- O čemu to razgovarate, prijatelji?
Hamal priđe domaćici:
- Molim te i Allahom zaklinjem, gospođo, da nam ispričaš priču o kučkama. Zašto ih najprije mučiš, a onda plačeš i ljubiš ih? Kaži nam otkuda ožiljak od biča na tijelu tvoje sestre. Eto, samo toliko pitamo.
- Je li istina to što on govori? - upita domaćica prisutne.
Svi rekoše da je to istina, osim Džafera koji je šutio. Kada žena ću šta kažu, ona povika:
Tako mi Boga, gosti, teško ste nas uvrijedili! Na vrijeme smo vam postavile uvjet pod kojim će onaj ko pita o nečemu što ga se ne tiče čuti nešto što mu neće biti drago. Zar vam nije dosta što smo vas pustile u svoju kuću i nahranile svime što smo imale? Ali, niste vi krivi, nego je kriv onaj ko vas je poslao k nama.
Nakon toga, žena zasuka rukave do lakata, pa tri puta udari u pod i povika:
- Vežite ruke ovima što brbljaju, zatim ih uvezujte jednog za drugog!
Sluge tako i učiniše i rekoše:
- Dopusti nam, presvijetla gospođo, da im glave odrubimo.
- Ostavite ih malo dok ih upitam ko su, prije nego što im glave odsiječete.
- Allaha ti, gospođo - zavapi hamal - ne ubijaj mene zbog tuđe krivice! Svi su oni osim mene pogriješili. Kako bi nam bila divna noć da smo se spasili ovih skitnica koji bi i nastanjeni grad opustošili!
Zatim hamal kaza stihove:


Najljepše je kada moćnik prašta,
Naročito kada nemoćnoga pušta!

U ime ljubavi naše ja ću te moliti
Nemoj jedne umjesto drugih ubiti!


Kada hamal završi besjedu, djevojka se nasmija...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

11. noć
Kada nastupi jedanaesta noć, ona nastavi:
- Čula sam, sretni care, da se žena najprije razbjesnjela, a zatim se nasmijala i tražila da joj svako od prisutnih ispriča svoju priču:
- Ostalo vam je još samo sahat života! Da niste uglednici i velikaši u svome narodu, ili da niste suci, kaznila bih vas i prije isteka toga vremena.
- Bolan, Džafere - obrati mu se halifa - reci joj ko smo da nas ne bi ubila.
- Dobit ćemo ono što zaslužujemo - na to će Džafer.
- Nemoj se šaliti u ovako ozbiljnom trenutku! I za šalu i za zbilju ima vremena!
Djevojka se zatim obrati skitnicama:
- Jeste li vi braća?
- Nismo, tako nam Allaha - rekoše oni. - Mi smo samo siromasi koji lutaju.
- Jesi li ti rođen ćorav? - upita jednog od njih.
- Nisam, Boga mi - odgovori on. - Meni se dogodilo nešto vrlo neobično, tako da su mi iskopali oko. O tome postoji cijela pripovijest koja bi bila prava pouka onima kojima je do pouke, ako bi bila ispisana iglama u uglovima očiju.
Kada se obrati drugom i trećem, oni joj odgovoriše kao i prvi, dodajući:
- Svi smo mi iz različitih zemalja. Naše pripovijesti i sudbine su vrlo čudne.
- Neka svaki ispriča svoju priču - reče djevojka. - I neka svaki kaže zašto je došao ovamo, zatim neka rukom dotakne vlastitu glavu i pođe svojim putem.
Najprije istupi hamal i obrati joj se:
- Ja sam običan hamal, gospođo. Dovela me Voditeljica ovamo i dogodilo mi se s vama to što se dogodilo. Eto, to je moja priča.
- Pogladi se rukom po glavi i odlazi - reče djevojka.
- Boga mi - reče hamal - neću otići dok ne saslušam priče svojih drugova.
Nakon toga, istupi prvi skitnica i reče joj:
- Gospo moja! Znaj da mi je obrijana brada i izvađeno oko zato što moj otac bijaše car koji je imao brata. Taj njegov brat također bijaše car u jednoj drugoj zemlji. Dogodi se da me majka rodi onoga dana kada se rodi i moj amidžić. Minuše godine i godine dok ne odrastosmo, a ja sam za to vrijeme povremeno posjećivao svoga amidžića ostajući kod njega i po nekoliko mjeseci. Za vrijeme jedne takve posjete, on mi je ukazivao najveće moguće poštovanje koljući za me stoku i točeći vino. Sjedjeli smo i pili, a kada nam piće udari u glavu, amidžić mi reče:
- Amidžiću moj! Imam jednu veliku molbu za tebe. Volio bih da se ne suprotstavljaš onome što ću učiniti.
- S radošću i zadovoljstvom - rekao sam.
On zatraži da se zakunem svetom vjerom, te istoga trena ustane i izgubi se u noći. Kada se vrati, pratila ga je nagizdana i prefinjena žena sa dragocijenostima na sebi koje su koštale čitavo bogatstvo. Vodeći ženu sa sobom, amidžić mi se obrati:
- Uzmi ovu ženu i pođi ispred mene na to i to groblje. (Opisa mi groblje i ja ga prepoznah.) Uvedi je u turbe i čekaj me tamo.
Nisam mu se mogao oduprijeti, niti sam mogao odbiti njegovu molbu zbog zakletve koju sam dao. Nakon toga, povedem ženu i pođemo do turbeta u koje uđosmo. Pošto sjedosmo, amidžić dođe noseći jednu zdjelu s vodom, vrećom cementa i krampom. Zatim uze kramp, priđe mezaru usred turbeta pa povadi kamenje iz njega i prenese ga na jednu stranu turbeta. Nakon toga, poče kopati krampom u zemlji dok ne otkri poklopac velik kao manja vrata, a ispod poklopca se ukazaše zavojite stepenice. Amidžić se okrenu ženi:
- Pred tobom je ono što si odabrala.
Žena pođe niz stepenice, a on se obrati meni:
- Učini dobro djelo dokraja, amidžiću. Kada se spustim na ovo mjesto, ti spusti poklopac i vrati na njega zemlju kao što je i bila. Time ćeš dovršiti svoje dobro djelo. Cement koji je u vreći izmiješaj s vodom u zdjeli, premaži njime kamenje i zacementiraj kamenje kao što je i bilo, tako da niko ne bi mogao prepoznati da je dirano i da ne bi mogao reći: "Ovo je nedavno otvarano, iako je sadržina grobnice stara." Već punu godinu radim na tome i niko osim Allaha ne zna za to. Eto, to te molim. Ne dao Allah da žalim za tobom, amidžiću - dodao je.
Onda se spusti niz stepenice i pošto mi se izgubi iz vida, ja ustadoh, vratih poklopac i učinih upravo onako kako mi je rekao, sve dok grob nije dobio prijašnji izgled. Zatim se vratih u amidžin dvor, ali amidža bijaše u lovu. Zaspao sam, a čim osvanu jutro, sjetih se prethodne noći i svega što se dogodilo sa mnom i s mojim amidžićem. Pokajah se, ali nije bilo koristi od kajanja. Dođem na groblje i počnem tražiti grobnicu, ali je nisam mogao prepoznati. Tražio sam sve do noći - bez uspjeha. Vratim se u dvor, ali nisam mogao ni jesti ni piti? Bio sam krajnje uznemiren zbog amidžića, jer nisam znao šta je s njim. Ophrvan tugom, probdio sam noć brinući sve do jutra, kada opet pođoh na groblje stalno misleći o tome šta učinih amidžiću. Kajao sam se što sam ga poslušao. Pretražio sam sve grobnice, ali nisam prepoznao onu pravu. Tragao sam tako sedam dana, pa ipak ne nađoh pravoga puta. Moj nemir je toliko rastao da sam zamalo mogao poludjeti. Nisam imao drugog izbora nego da krenem na put i vratim se svome ocu.
Pošto stigoh do očevoga grada, dočeka me gomila ljudi na gradskoj kapiji i svezaše me. Bio sam silno iznenađen, jer sam ja carski sin, a oni su samo dvorjani moga oca i moje sluge. Obuze me veliki strah od njih, te se zapitah šta li se dogodilo s mojim ocem. One što me svezaše pitao sam zašto to čine, ali mi nisu odgovarali. Nedugo zatim, jedan od njih koji bijaše moj sluga reče mi:
- Tvoga oca je napustila sreća. Vojska se protiv njega pobunila i ubio ga je vezir. Mi smo čekali tebe da se vratiš.
Bio sam izvan sebe zbog vijesti o ocu dok su me vodili. Dovedoše me pred vezira koji je ubio oca i s kojim sam ja odavno bio u neprijateljstvu. Uzrok našem neprijateljstvu bijaše moja strast prema streljaštvu.
Desi se jednoga dana dok sam stajao na terasi svoga dvorca da se spusti ptica na terasu vezirovog dvora gdje je i sam vezir stajao. Htjedoh pogoditi pticu, ali je strijela promaši i udari vezira u oko i izbi mu ga - po volji sudbine, baš kao što kaza pjesnik:


Pusti na volju svojoj sudbini
I budi zadovoljan s onim što ona učini.

Ničem se m raduj i nemoj tugovati,
Jer ništa ne može vječno trajati;

Ili kao što reče drugi pjesnik:

Idemo stazom koju nam sudba odredi:
Svako stazom svoje sudbine hodi;

Kome je suđeno da u jednoj zemlji umre
Neće umrijeti u drugoj zemlji osim nje.


Premda veziru izbih oko, nastavi skitnica, nije se usuđivao ništa reći, jer moj otac bijaše car, i - eto to je uzrok našeg neprijateljstva. Dakle, kada se obreh svezan pred njim, on naredi da me pogube, a ja rekoh:
- Zar ćeš me ubiti ni kriva ni dužna?
- Ima li većeg grijeha od ovoga? - pokaza vezir na svoje izbijeno oko.
- Ja sam to učinio nehotice - rekoh mu.
- Ako si ti učinio nehotice - reče vezir - ja ću to tebi učiniti namjerno. Privedite mi ga! - povika zatim.
Privedoše me veziru, te on zarije prst u moje lijevo oko i izbije ga. Od tada sam ćorav, kao što vidite. Zatim vezir naloži da mi svežu ruke i da me polože u jedan sanduk, pa reče krvniku:
- Uzmi ovoga i isuči sablju. Odnesi ga izvan grada, ubij ga i ostavi da ga zvijeri pojedu.
Krvnik me ponese izvan grada i izvadi me iz sanduka. Bile su mi svezane i ruke i noge. Namjeravao je da mi poveže oči i ubije me, ali sam zapomagao i izrecitirao stihove:


Od vas sam štit načinio da biste me branili
Od dušmana, al' vi ste se u strijele pretvorili;

U vas se uzdah u svakoj nevolji -
Da bit ćete mi desnica u mojoj nesreći.

Odbacite sve što vam zlobnici pričaju o meni
I neka me ne biju strijelama moji dušmani.

Ako me nećete od dušmana braniti,
Barem šutite, nemojte me odavati.


Zatim sam kazao i ove stihove:


Prijatelji koje sam svojim štitom smatrao
Kao štit je u ruke mom dušmanu prešao.

Mislio sam da su oni smrtonosne strjelice -
Oni to i jesu, ali mene gađaju u srce.

Rekoše mi da mi srcem pripadaju,
Ali mi srce moje prijatelji probadaju;

Vele mi da se trude svim silama -
Tako i bi, al na strani mog dušmana.


Kada krvnik sasluša stihove, a on u stvari bijaše krvnik i kod moga oca koji mu je milost ukazivao, on reče:
- Šta da radim, gospodaru? Ja sam samo rob koji prima naređenja! Treba još da živiš i nemoj se vraćati u ovu zemlju jer ćeš stradati, a i mene ćeš upropastiti, kao što pjesnik kaza:


Spašavaj se ako ti je život mio,
Nek dom plače za onim ko ga sagradio.

Sebi možeš neku drugu zemlju naći,
Ali dušu osim ove duše nećeš moći.

Čudim se onom što živi u kući srama
Kad Božija zemlja je beskrajno prostrana.

Kome je smrt u jednoj zemlji suđena,
Smrt u drugoj zemlji nije mu mogućna.

I šije lavova postale su samo zato jake,
Jer sve što im treba oni sami rade


Nakon tih stihova, poljubih krvnikovu ruku ne vjerujući da sam spašen sve dok ne umakoh odatle. Gubitak oka izgledao mi je beznačajan nakon izbavljenja od smrti.
Putovao sam zatim do carstva svoga amidže. Kada stigoh k njemu, obavijestih ga o tome šta se dogodilo mome ocu i kako sam izgubio oko. On je gorko plakao govoreći mi:
- Mome bolu dodao si svoj bol i mojim brigama vlastitu brigu. Tvoj amidžić je prije izvjesnog vremena nestao. Ne znam šta se s njim dogodilo i niko mi ništa o njemu nije rekao.
Plakao je do besvijesti, a kada dođe k sebi reče mi:
- Sine moj! Toliko žalim za tvojim amidžićem, a ti mi poveća bol pričom o tome šta se dogodilo tebi i tvome ocu. Međutim, bolje je i da si oko izgubio nego život.
Nisam mogao nakon toga prešutjeti šta se dogodilo s amidžićem i njegovim sinom. Ispričao sam sve što se zbilo s njim, te se amidža silno obradova čuvši priču o svome sinu.
- Pokaži mi tu grobnicu! - reče mi.
- Tako mi Boga, amidža, ne znam gdje se nalazi, jer sam nakon toga više puta odlazio da je tražim, ali ne znam gdje je.
Onda ja i amidža pođosmo na groblje. Osvrtao sam se lijevo i desno dok je nisam najzad prepoznao. Obojica se veoma obradovasmo, te uđosmo u turbe, skinusmo zemlju i podigosmo poklopac. Spustimo se niz pedeset stepenika i kada sidosmo do dna, prema nama pokulja dim i smrači nam se pred očima. Amidža izgovori one riječi koje je kazao Allah a koji se ničega ne plaši:
- Nema sile niti moći nad Allahovom moći!
Zatim nastavismo put i iznenada se nađosmo u jednoj odaji punoj brašna, boba, hrane i još koječega. Na sred odaje vidjesmo zavjesu spuštenu iznad ložnice, te amidža pogleda na ležaj i opazi svoga sina i onu ženu koja se spustila s njim. Bijahu se pretvorili u crni ugalj - zagrljeni kao da ih je neko bacio u ognjenu jamu. Vidjevši to, amidža pijunu u lice svome sinu i reče:
- To si i zaslužio, gade jedan! To ti je kazna na ovome svijetu, a tek će te stići kazna na ahiretu! Ta kazna je žešća i trajnija.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
12. noć
Kada nastupi dvanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je skitnica pripovijedao prisutnima, te halifi i Džaferu, dok su ga oni slušali:
- Onda amidža udari sina cipelom dok je ovaj ležao kao gromada crnog uglja.
Čudilo me zašto ga udara i žalio sam amidžića što se s onom ženom pretvorio u gromadu crnog uglja. Zato rekoh:
- Allaha ti, amidža, ne tuguj toliko. Moj um i moje srce veoma su uznemireni zbog onoga što se dogodilo tvome djetetu. Kako su se pretvorili u crni ugalj? Zar nije dovoljno to što mu se dogodilo, nego ga još i cipelom udaraš?
- Sinko moj - reče amidža - ovo moje dijete od djetinjstva je bilo strasno zaljubljeno u sestru. Zabranjivao sam mu da se viđa s njom misleći istovremeno da su još mali. Ali, kada odrastaše, među njima se zbi ono ogavno djelo. Čuo sam za to i nisam mogao vjerovati, ali sam ga ipak izgrdio, govoreći mu:
- Čuvaj se tih gnusnih djela kakva niko prije ni poslije tebe nije činio. U protivnom, bit ćemo obrukani i osramoćeni među carevima do smrti. Namjernici će raznositi glas o nama. Čuvaj se takvih djela, inače ću se rasrditi i ubit ću te!
Zatim ga odvojih od nje, ali ga je gadura voljela silnom ljubavlju i đavo ih uzme pod svoje. Kada ga odvojih od nje, počeo je krišom graditi ovo mjesto pod zemljom i unio je u njega hranu, kao što vidiš. Prevario me je kada sam pošao u lov i došao je na ovo mjesto. Međutim, na njih se rasrdio Bog, neka je slavljen i uzvišen, i spalio ih je, ali će im kazna na onome svijetu sigurno biti žešća i trajnija.
Dok smo ja i amidža plakali, on mi reče:
- Umjesto njega, ti si mi sin.
Razmišljao sam jedno vrijeme o ovome svijetu i o tome šta se zbiva: kako je vezir ubio moga oca i preuzeo njegovo mjesto, a meni oko izbio, o tome šta se dogodilo amidžiću i o drugim čudnim događajima. Plakao sam.
Zatim smo se uspeli uz stepenice, vratili poklopac na mjesto, nasuli na njega zemlju i doveli grobnicu u pređašnje stanje. Vratili smo se u dvor i tek što smo sjeli, začusmo lupanje u doboš i glas truba. Ratnici su se uskomešali i sve je treštalo od buke, dok se prašina dizala ispod konjskih kopita. Bili smo zbunjeni jer nismo znali o čemu se radi. Car upita šta se događa, pa mu odgovoriše:
- Vezir koji je ubio tvoga brata sakupio je silnu vojsku i doveo je da na juriš zauzmu grad. Stanovnici grada nisu im se mogli oduprijeti, već su se predali.
Mislio sam: "Ako mu padnem u šake, ubit će me." Očajavao sam sjećajući se svega što se dogodilo mome ocu i majci i nisam znao šta da radim. Ako se pojavim, prepoznat će me stanovnici grada i očevi vojnici, pa će se potruditi da me ubiju. Vidio sam spas jedino u tome da obrijem bradu. Tako se obrijah, preruših i napustih grad uputivši se ovamo u nadi da ću se izbaviti, ili da će me neko dovesti gospodaru pravovjernih i namjesniku Allahovom na zemlji kako bih njemu ispričao svoju povijest. Hele, stigoh u ovaj grad noćas i stajao sam u nedoumici ne znajući kamo da pođem, kad ugledah ovu skitnicu. Pozdravim ga i velim mu:
- Ja sam ovdje stranac.
- Ja sam također stranac - odgovori on.
Dok smo tako razgovarali, pojavi se ovaj treći koji nam priđe, pozdravi nas i reče:
- Ja sam stranac.
Mi mu odgovorismo da smo i sami stranci, te se zaputismo, kad nas uhvati mrak i sudbina nas dovede k vama. Eto, zašto sam obrijao bradu i zašto mi je oko izbijeno.
- Pogladi svoju glavu i odlazi - reče mu djevojka.
- Neću otići dok ne čujem pripovijesti ostalih - odgovori skitnica.
Svi bijahu zapanjeni njegovom pričom. Onda se halifa obrati Džaferu:
- Tako mi Boga, nisam vidio nešto slično ovome što se dogodilo skitnici!
Nakon toga, istupi druga skitnica, poljubi tlo i reče:
- Gospo moja! Ja nisam rođen ćorav. Moja priča je također toliko neobična da bi bila pouka onome kome je do pouke, ako bi bila iglom ispisana u uglovima očiju.
Ja sam car i carski sin. Učio sam Kuran na svih sedam načina,{72} proučio sam knjige najviših naučnika, studirao sam astronomiju, poeziju i marljivo sam savladavao druge nauke, tako da sam nadmašio sve svoje savremenike. Moje ime s poštovanjem su izgovarali drugi autori, glas o meni pronio se u druge oblasti i zemlje, za me su čuli ostali carevi. Tako je dočuo o meni i jedan indijski car koji posla izaslanike da me traže od moga oca, poslavši mu darove i rijetkosti dostojne careva. Otac me otpremi sa šest lađa. Plovili smo morem cijeli mjesec dana dok ne stigosmo do kopna, te izvedosmo konje koji su bili s nama na lađi i natovarismo darove na deset deva. Tek što smo krenuli, vidjesmo kako se podiže i uskovitla prašina tako da prekri cijeli kraj i ne sleže se čitav sahat, a zatim se iz nje pojavi šezdeset konjanika sličnih ljutim lavovima. Kada ih bolje pogledasmo, vidjesmo da su beduini, drumski razbojnici. Čim nas ugledaše u tako malom broju sa deset deva natovarenih darovima za indijskoga cara, jurnuše na nas i poslaše kopljanike prema nama. Prstima smo im davali znake da smo mi izaslani velikome indijskom caru i da nam ne učine nešto nažao. Međutim, oni rekoše:
- Mi nismo na njegovoj zemlji, niti pod njegovom vlašću - i pobiše neke momke, a ostali utekoše. Pobjegoh i ja teško ranjen.
Beduini nam oduzeše sav novac i darove koje smo nosili, tako da više nisam znao kuda da krenem. Bio sam neko i nešto, a sada sam ponižen i niko. Išao sam tako dok ne stigoh na vrh nekakve planine. Sklonih se u jednu pećinu dok nije svanulo, a onda pođoh odatle i sretno stigoh do jednoga nastanjenog grada koga je upravo bila napustila žestoka zima, a bijaše se primaklo proljeće sa svojim ružama. Radovao sam se kada dođoh do grada, jer sam bio umoran od puta, morile su me brige i uopće - bio sam se promijenio. Nisam znao kamo da pođem, pa uđoh jednome krojaču. Pozdravih ga, a on mi otpozdravi, lijepo me primi i poče pitati zašto sam se našao u tuđini. Ispričah mu od početka do kraja šta mi se dogodilo, a on se sažali i reče mi:
- Ne govori nikome o tome, mladiću. Bojim se da ti ne učini zlo car ovoga grada, jer je on jedan od najljućih neprijatelja tvoga oca i ima nekakvih razloga da mu se osveti.
Potom mi krojač donese jelo i piće, te zajedno jedosmo razgovarajući tokom noći. Krojač mi dade mjesta u svome dućanu, donese mi posteljinu i pokrivač i ostadoh kod njega tri dana. Nakon toga, reče mi:
- Znaš li kakav zanat da zaradiš za život?
- Ja sam znalac zakona, učenjak, pisac, matematičar - odgovorih, a krojač mi reče:
- U našoj zemlji tvoje znanje ne vrijedi. Ovdje se niko ne bavi znanošću, niti pisanjem, već samo privređivanjem.
- Tako mi Allaha - rekoh mu - ne znam ništa drugo osim toga što ti spomenuh.
- Onda zasuči rukave, pa uzmi sjekiru i uže i donosi drva iz doline dok ti Allah nešto bolje ne da. Nikome ne pričaj o sebi, jer će te sigurno ubiti.
Onda mi kupi sjekiru i uže, posla me nekim drvosječama i preporuči me njima. Pođoh s drvosječama da siječem drva i nosim ih na glavi pa da ih prodajem za pola dinara i da za jedan dio novca ručam, a drugi dio da ostavim. Potraja to cijelu godinu dana, a kada minu godina, pođem jednoga dana, kao i obično, u dolinu da siječem drva. Pošto sidoh u dolinu, zađem u gustu šumu gdje bijaše mnogo drva. Priđem jednome stablu, počnem kopati oko njega i skidati zemlju s panja, kad sjekira udari u nekakvu bakarnu halku. Očistim je od zemlje i vidim da je pričvršćena na drveni poklopac. Podignem poklopac i ispod njega se ukazaše stepenice. Spustim se do dna stepenica i ugledah nekakva vrata. Otvorih ta vrata i vidjeh divno sagrađeni dvorac, a u dvorcu nađoh djevojku poput rijetkog bisera, koja iz srca tjera sve brige i jade. Čim je vidjeh, ničice padoh pred njenim Tvorcem što ju je sazdao tako lijepu i zanosnu. Ona me pogleda i upita:
- Jesi li čovjek ili džin?
- Čovjek sam - odgovorih.
- Ko te je poslao na ovo mjesto gdje sam provela dvadeset i pet godina nikada ne vidjevši ljudsko biće?
Rekoh joj, saslušavši njene opojne riječi:
- Gospo moja, Allah me poslao u tvoje stanište da bi možda otklonio moje brige i jade.
Zatim joj od početka do kraja ispričah šta mi se dogodilo. Teško joj pade moja sudbina, te
djevojka zaplaka govoreći:
- Da i ja tebi ispričam svoju priču. Ja sam kćer cara krajnje Indije, vladara Otoka ebanovine. On me je udao za moga amidžića i u toku prve noći, dok su me vodili mladoženji, oteo me je ifrit po imenu Džirdžeris, sin Redžmusov, koji je sin Iblisov.{73} Poletio je sa mnom i spustio me na ovo mjesto, donio sve što mi je potrebno od odjeće, nakita, tkanina, ukrasa, hrane, pića. Svakih deset dana dođe mi jedanput i prenoći ovdje. Reče mi: Ako mi bilo šta bude potrebno, danju ili noću, da samo rukom dotaknem ova dva reda ispisana na kupoli. Čim ih dotaknem, vidjet ću njega pored sebe. Bio je kod mene prije četiri dana i ostalo je još šest dana do dolaska. Hoćeš li ostati kod mene pet dana i da odeš dan prije nego što on dođe?
- Hoću - rekoh, a ona se obradova, skoči na noge, pa me uze za ruku i povede kroz neka zasvođena vrata. Uvede me u udobno i uređeno kupatilo.
Vidjevši takvo kupatilo, skinuh odjeću, a svuče se i ona. Žena uđe u kupatilo, sjede na jednu klupu i posadi me pored sebe, pa donese šerbe s mošusom i napoji me. Zatim donese jelo i pošto zajedno jedosmo i napričasmo se, ona mi reče:
- Spavaj i odmaraj se, jer si umoran.
Tako ja legoh, moja gospo, zaboravivši šta mi se dogodilo i zahvaljujući djevojci. Pošto se probudih i vidjeh kako mi trlja noge, pomolih se Bogu za nju, te sjedosmo i razgovarasmo čitav sahat. Najzad, djevojka reče:
- Tako mi Allaha, baš sam osjećala tjeskobu ovako sama pod zemljom, bez ikoga da sa mnom razgovara tokom dvadeset i pet godina. Hvala Allahu koji mi te posla - dodade i kaza stihove:


Da sam znala, prostrla bih rad dolaska tvoga
Stazu srca ili tamu oka svoga;

Tebi u susret obraze bih svoje prostirala
A od vjeđa svojih stazu bih načinila.


Saslušavši stihove, zahvalih djevojci, a ljubav prema njoj ophrva mi srce. Moje brige i jadi se raspršiše. Družili smo se tako i provedoh s njom noć kakvu ranije nikada nisam doživio, a kada presretni dočekasmo jutro, rekoh joj:
- Hoćeš li da te izvedem ispod zemlje i oslobodim toga džina?
- Budi zadovoljan i šuti - reče ona smijući se. - Od deset dana samo jedan će biti ifritov, a devet će pripasti tebi.
Ophrvan ljubavlju, govorio sam:
- Ovoga trena razbit ću kupolu na kojoj je urezan natpis da ifrit dođe da ga ubijem, jer ja sam predodređen za to da ubijam ifrite!
Čuvši moje riječi, djevojka izrecitira stihove:


Tiho, ti koji tražiš rastanka -
U ljubavi su potrebna lukavstva!

Strpi se jer sudba je svakako varljiva
I rastanak je kraj svakog druženja.


Ne mareći za njene riječi i stihove, udarih u kupolu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

13. noć
Kada nastupi trinaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je druga skitnica rekao djevojci:
- Kada snažno udarih u kupolu, žena mi reče:
- Dolazi nam ifrit! Zar te nisam upozoravala da to ne činiš?
Upropastio si me, ali spašavaj sebe i bježi tamo odakle si došao!
U silnome strahu, zaboravih obuću i sjekiru i kada pretrčah dva stepenika, osvrnuh se da ih vidim. Tada ugledah kako se zemlja otvori i iz nje se pojavi ifrit odvratnog izgleda. On reče:
- Zašto me uznemiravaš? Kakva ti se nesreća dogodila?
- Ništa mi se nije dogodilo - odgovori djevojka - nego mi se bijaše nešto steglo u grudima, pa poželjeh da štogod popijem da se razgalim. Pošla sam radi svoje muke, ali sam pala na kupolu.
- Lažeš, nevaljalice! - povika ifrit, pa pogleda po dvoru lijevo i desno i kada vidje moju obuću i sjekiru, reče:
- Ovo može pripadati samo ljudskom biću. Ko ti je dolazio?
- Ni ja nisam vidjela obuću do ovog časa. Mora biti da se to zakačilo za te.
- Pričaš gluposti, bludnice! - reče ifrit, pa je obnaži i priveza za četiri koca. Zatim je poče zlostavljati i ispitivati šta se dogodilo. Nisam mogao podnijeti njen plač pa se popeh drhteći od straha, a kada stigoh na površinu, vratih poklopac na njegovo mjesto i zatrpah ga zemljom. Duboko sam se kajao razmišljajući o djevojci, o njenoj ljepoti i o tome kako je prokletnik muči, iako je s njim dvadeset i pet godina. Zlostavljao ju je samo zbog mene. Sjetih se svoga oca i njegovog carstva, te kako sam postao drvosječa. Onda izgovorih stihove:


Kada ti sudbina strašni udarac zada,
Vidjet ćeš: nekad lahko je živjeti, a teško nekada.


Poslije toga krenem i stignem do svoga prijatelja krojača koji me je čekao kao da sjedi na žeravici. On mi reče:
- Sinoć sam probdio noć nemirna srca zbog tebe i plašeći se da nisi stradao od kakve zvijeri, ili nečeg drugog. Hvala Allahu što si zdrav i živ!
Zahvalih mu na njegovoj brižnosti, a onda uđoh u svoj odjeljak i počeh razmišljati o onome što mi se dogodilo proklinjući samoga sebe što udarih u onu kupolu. Utom uđe moj prijatelj krojač i reče mi:
- U dućanu je nekakav stranac koji traži tebe, nosi tvoju sjekiru i obuću. Pokazivao ih je krojačima govoreći im: "Kada je mujezin oglasio sabah namaz, pođem da klanjam i spotaknem se na ovu obuću. Nisam znao kome pripada, pa me vi uputite vlasniku!" Krojači ga uputiše k tebi i eno ga sada sjedi u mome dućanu. Idi i zahvali mu. Uzmi svoju sjekiru i obuću.
Čuvši šta govori, problijedih i sasvim se zbunih, a u tome trenu zemlja se u mome sobičku raspuknu i iz nje se pojavi taj stranac. Bijaše to ifrit, onaj isti što je onako strašno zlostavljao ženu. Međutim, žena mu ništa nije odala, pa je uzeo sjekiru i obuću, govoreći:
- Ne bio ja Džirdžeris, potomak Iblisov, ako ne dovedem vlasnika ove obuće i sjekire!
Onda je s tim lukavstvom pošao krojačima i dospio do mene. Nije oklijevao ni časa, nego me je zgrabio i ponio u visine. Zatim me je spustio i potonuo u zemlju dok sam ja bio izvan sebe. Najzad me unio u dvorac u kome sam već bio i tada ugledah nagu djevojku iz čijih je udova liptala krv. Dok su mi tekle suze, ifrit je uze govoreći:
- Razvratnice! Evo tvoga ljubavnika!
Žena me pogleda govoreći ifritu:
- Ja ga ne poznajem! Nisam ga vidjela nikada prije ovog časa.
- Zar ni poslije ovakve kazne ne priznaješ?! - vikao je ifrit.
- U životu ga nisam vidjela, a nije dopušteno da pred samim Allahom lažem.
- Ako ga ne poznaješ - odgovori ifrit - onda uzmi ovu sablju i odsijeci mu glavu.
Ona uze sablju i priđe mi. Zaustavi se pored moje glave. Ja joj dadoh znak migom, dok su mi suze tekle niz obraze. Ona shvati moju namjeru, namignu mi i reče:
- Ti si taj što nam je sve ovo priredio!
Na to joj rekoh da je kucnuo čas praštanja, recitirajući dvosmislene stihove:


Umjesto jezika neka ti moj pogled govori,
O ljubavi tajnoj u mom srcu neka ti zbori.

Kada se sretosmo i suze kad prolismo,
Zanijemih dok je moje oko o ljubavi govorilo,

Jer oko nam znacima o svemu kazuje
I moj pokret prstom ona razumije.

Obrve nam o svemu što treba pričaju,
Mi šutimo dok nam srca razgovaraju.


Shvativši moje aluzije, djevojka baci sablju iz ruke, moja gospo, a ifrit uze sablju pa je pruži meni i reče:
- Odsijeci joj glavu, pa ću te pustiti i neću te mučiti.
- Dobro - rekoh uzimajući sablju, pa hitro stupih naprijed, a kada zamahnuh rukom, ona meni reče obrvom: "Ja se nisam ogriješila o tebe." Tada mi iz očiju linuše suze, te odbacih sablju i rekoh:
- O, ljuti ifrite, silni junače! Ako žena kratke pameti i nepouzdane vjere nije mogla meni glavu odsjeći, kako da ja nju pogubim kada je nikada u životu nisam vidio?! Ne mogu to nikako učiniti, makar morao samu smrt kušati.
- Ipak ste vi zaljubljeni jedno u drugo - reče ifrit, pa zgrabi sablju, udari djevojku po ruci i odsiječe je, zatim joj odsiječe i drugu ruku. Onda joj odsiječe jednu pa drugu nogu - četiri uda sa četiri udarca. Sve sam to svojim očima posmatrao, uvjeren da ću umrijeti. Djevojka mi i nakon toga dade znak očima, a ifrit to opazi.
- Vršiš preljubu čak i očima! - povika i odrubi joj glavu. Ifrit se potom obrati meni:
- Čovječe! Ako žena učini preljubu, po našem zakonu je dopušteno da je pogubimo. Ovu ženu sam oteo u njenoj svadbenoj noći, kada je imala jedva dvanaest godina i nije upoznala nikoga osim mene. Dolazio sam joj svakih deset dana po jednu noć pojavljujući se u liku čovjeka-stranca. Pošto sam se uvjerio da me je prevarila, pogubio sam je. Što se tiče tebe, nisam siguran da si me ti prevario s njom, ali te u svakom slučaju ne mogu potpuno poštedjeti. Izaberi sam kakvo zlo da ti učinim.
Ja se silno obradovah, moja gospo, nadajući se oproštenju i rekoh mu:
- A šta je to između čega mogu birati?
- Biraj - reče ifrit - u kakvo obličje hoćeš da te pretvorim: u psa, u magarca, ili u majmuna.
I dalje se nadajući oproštenju, rekoh:
- Tako mi Allaha, ako mi oprostiš, i Allah će tebi oprostiti zato što si oprostio jednome muslimanu koji ti nije zlo nanio.
Umoljavao sam ga svim silama, stojeći pred njim. Govorio sam mu:
- Kažnjavaš me ni kriva ni dužna!
- Ne brbljaj! - povika ifrit. - Što se tiče smrti, nje se ne boj, a što se tiče oprosta, njemu se ne nadaj! Moram te na svaki način začarati.
Na te riječi, ifrit probi zemlju i poletje sa mnom kroz zrak tako da sam ispod sebe vidio svijet nalik na zdjelu vode. Nakon toga, spusti me na jednu planinu, uze malo zemlje, promrmlja nešto u nju, pa me posu zemljom govoreći:
- Pređi iz ovoga oblika u obličje majmuna!
U hipu se pretvorih u majmuna starog stotinu godina. Našavši se u tome ružnom obličju, rasplakah se nad vlastitom dušom i zlom sudbinom, znajući da sudbinom nijedan čovjek ne može upravljati.
Onda se spustih s vrha planine u podnožje i putovah cijeli mjesec dok ne stigoh na obalu slanoga mora. Zadržah se tu neko vrijeme, kad opazih nasred mora lađu koju je povoljan vjetar nosio ka obali. Preplašen, sakrijem se iza jedne stijene prema moru. Skrivao sam se dok se najzad ne obreh nasred lađe. Tada jedan čovjek reče:
- Izbacite ovu nakazu s lađe!
- Ubit ćemo ga - reče drugi.
- Ubit ću ga ovom sabljom - dodade treći.
Ja uhvatih ivicu sablje cvileći i lijući suze, tako da se kapetan sažali na me i reče im:
- Trgovci, ovaj majmun me molio i ja sam mu molbu uslišao. On je pod mojom zaštitom i neka ga niko ne gnjavi!
Kapetan se lijepo ponašao prema meni. Sve što mi je govorio shvatao sam i na svaki njegov mig sam skakao. Služio sam ga na toj lađi koju je povoljan vjetar nosio pedeset dana, te pristadosmo u jednome velikom gradu u kome je bilo toliko stanovnika da im niko nije znao broja osim uzvišenog Allaha.
Kada pristadosmo i naša lađa stade, dođoše robovi koje je poslao car toga grada. Spustiše se na lađu, pozdraviše trgovce i rekoše:
- Naš car vas pozdravlja, šalje vam ovaj svitak papira i poručuje da svaki od vas ispiše na papiru po jedan red.
Iako sam bio majmun, ja zgrabih svitak iz njihovih ruku, a oni se pobojaše da ću ga pocijepati i baciti u vodu. Navališe na me u namjeri da me ubiju, a ja im dadoh znak da želim pisati. Kapetan reče:
- Pustite ga da piše! Ako bude škrabao, otjerat ćemo ga, a ako bude lijepo pisao, uzet ću ga za svoga sina. Zaista nisam vidio majmuna pametnijeg od njega.
Ja uzeh pero, umočih ga u tintu i na komadu papira napisah stihove kaligrafskim pismom rik'om:


Vrijeme je zapisah sve dobrote velikana,
Al tvoja dobrota još nije zapisana.

Neka nas Allah nikad ne ostavi bez tebe,
Jer sve najveće dobrote potiču od tebe!

Zatim kaligrafskim pismom rejhani napisah:

Od tvoga pera korist imaju cijeli krajevi,
Tvojim potpisom koriste se čitavi svjetovi.

Pet prstiju tvojih pet rijeka predstavljaju
Sa kojih rijeke čitave oblasti natapaju.


Potom kaligrafskim pismom sulus dometnuh dva distiha:


Sve što drugi napišu jednom će nestati,
A što tvoja ruka napiše vrijeme će sačuvati.

Zato krasnopisom svojim piši samo ono
Što će te do sudnjeg trena radovati vječno.

Najzad, ispod toga kaligrafskim pismom mašk napisah ova dva distiha:

Kad otvoriš mastionicu svoje moći i štedrosti,
Nek ti tinta toči dobrote i plemenitosti;

Koliko god si u stanju ispisuj divotu,
Jer tvoje pero poznaje samo dobrotu.


Pružih ljudima svitak papira, a oni odjuriše s njim caru. Kada car pogleda papir, zadivi se rukopisu kako se nije divio ni jednome drugom. Tada car reče svojim dvorjanima:
- Idite onome čiji je ovaj krasnopis, odjenite mu ovu odoru, posadite ga na mazgu i uz muziku ga dovedite k meni.
Saslušavši cara, oni se nasmijaše, što cara rasrdi pa reče:
- Kako se možete smijati mojim zapovijestima?!
- Ne smijemo se, care, tvojim riječima - odgovoriše oni - već tome što je onaj koji je ovo napisao majmun, a ne ljudsko biće. Pripada kapetanu lađe.
Cara toliko iznenadiše njihove riječi da se sav strese od uzbuđenja i reče:
- Hoću da kupim toga majmuna.
Zatim otposla izaslanike na lađu i oni me uzeše od kapetana, te mi obukoše svečanu odoru. Svi ljudi nađoše se u čudu buljeći u mene. Pošto me dovedoše caru, ja tri puta poljubih zemlju pred njim, a on mi zapovijedi da sjednem, te ja klekoh na koljena, tako da su se prisutni čudili mome odgoju. Car se čudio više nego svi drugi. Onda on naredi narodu da se raziđe, pa svi odoše i ostadosmo samo ja, car sa evnusima i jedan mali rob. Car naredi da prirede trpezu, te postaviše sofru na kojoj bijaše sve što duša može poželjeti i u čemu oko može uživati. On mi dade znak da jedem. Ustadoh, poljubih tlo pred njim sedam puta i sjedoh da jedem s njim. Kada digoše sofru, oprah ruke pa uzeh divit, pero i pergament, te napisah ova dva distiha:


Zdjele pune pečenja svaku bolest liječe
I pladnji puni slatkiša moje želje su najveće.

O, srce što čezneš za bogatom trpezom,
Gosti se kadaifom sa maslom i medom!


Zatim dopisah još dva distiha:


O, kako te još želim, slatki kadaife,
Bez tebe strpljenje me sasvim izdaje!

Svakog dana i noći mogao bih te jesti,
Tobom bih se uvijek mogao iftariti.{74}


Zatim ustadoh i sjedoh podalje dok je car u čudu čitao ono što sam napisao.
- Zar je moguće da jedan majmun bude tako rječit i da ima takav rukopis?! Tako mi Allaha, to je čudo nad čudima! - vikao je car.
Kada donesoše caru šah, on me upita hoću li igrati. Potvrdno klimnuh glavom, poredah figure i odigrah s njim dvije partije pobijedivši ga oba puta. Car je bio potpuno zbunjen:
- Još da je Ademov potomak, sigurno bi nadmašio sve svoje savremenike.
Zatim car reče slugi:
- Pođi svojoj gospodarici i reci joj da dođe da porazgovara s carem ne bi li došla da vidi ovoga čudesnog majmuna.
Evnuh ode i vrati se sa gospodaricom, carevom kćerkom, a kada ona vidje majmuna, pokri lice i reče:
- Oče, kako ti može pasti na pamet da šalješ po mene da bi me tuđi muškarci gledali!
- Kćeri moja - odgovori car - kod mene nema nikog osim maloga roba i evnuha koji te je odgojio, a tu je još ovaj majmun i ja. Od koga onda kriješ lice?
- Ovaj majmun je carević - reče princeza. - Njegov otac se zove Imar, vladar Otoka ebanovine. On je začaran. Začarao ga je ifrit Džirdžeris, potomak Iblisov, a ubio je svoju ženu, kćer cara Aknamusa. Eto, to je taj za koga tvrdiš da je majmun, a on je čovjek, i to pametan i učen.
Car je bio zapanjen riječima svoje kćeri, pa me pogleda i reče:
- Je li istina to šta kaže o tebi?
Potvrdno klimnuh glavom i zaplakah, a car se obrati kćeri:
- Kako si saznala da je začaran?
- Oče, dok sam bila mala - odgovori princeza - sa mnom je bila jedna spretna vračara koja me naučila vradžbinama. Potpuno sam time ovladala naučivši stotinu i sedamdeset načina vračanja. Najbezazlenijim od tih načina mogu prenijeti sve kamenje iz tvoga grada iza Kaf-planine i pretvoriti ga u debelo more, a sve stanovnike pretvoriti u ribe u tome moru.
- Zaklinjem te Bogom - reče joj otac - oslobodi nam ovoga mladića da ga postavim za svoga vezira. Zar ti imaš tako veliku moć, a ja ništa ne znam o tome!? Oslobodi ga da ga postavim za vezira, jer je to jedan čestit i pametan mladić.
- S radošću i zadovoljstvom - reče princeza. Zatim uze nož i načini jedan krug...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom odobrenju.

14. noć
Kada nastupi četrnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je skitnica rekao djevojci:
- Gospo moja! Uze ona nož na kome bijahu napisana jevrejska imena i opisa njime krug usred dvorca. Zatim nožem ispisa nekakva imena i zapise, izgovori neke nerazumljive riječi i odjednom se na dvorac stušti tama, tako da pomislismo da se svijet ruši na nas. Onda iskrsnu ifrit u svome najružnijem mogućem obliku: s rukama kao vilama, nogama kao jarbolima, očima kao buktinjama što iskrama vrcaju. Mi se uplašismo, a princeza progovori:
- Ne pozdravljam te i nisi dobrodošao!
- Vjerolomnice! - povika ifrit pretvorivši se u lava. - Zašto si pogazila zakletvu? Zar se nismo zakleli da nećemo jedno drugome stati na put?
- Prokletniče! - na to će princeza. - Zar ti da govoriš o zakletvi?!
- Dobit ćeš što si zaslužila! - zaurla ifrit, pa u lavljem obličju razjapi čeljusti i kidisa na djevojku. Ona hitro trgnu vlas iz svoje kose, promrsi nešto i vlas se pretvori u britku sablju, te udari lava čija se glava pretvori u škorpiona, a djevojka se pretvori u zmijurinu i jurnu na prokletnika preobraženog u škorpiona. Oni se žestoko sukobiše, ali se škorpion pretvori u orla, a zmija u jastreba. Jastreb je jurio za orlom neko vrijeme, a onda se orao pretvori u crnu mačku, a djevojka u vuka, te se počeše juriti po dvorcu bijući ljuti boj neko vrijeme. Vidjevši da će biti pobijeđena, mačka se preobrati u ogroman crveni nar koji pade usred bazena, pa vuk jurnu prema njemu. Međutim, nar se vinu u zrak i pade na ploče u dvorcu razbivši se, tako da se njegova zrna rasuše na sve strane prekrivši pod u dvorcu. Vuk se u tome času pretvori u pijetla i poče zobati zrnevlje, te ni jedno zrno ne ostade, ali voljom sudbine ipak jedno ostade sakriveno pored fontane. Pijetao poče kukurijekati, lepetati krilima i kljunom nam davati nekakav znak koji nismo razumjeli. Zatim kriknu prema nama tako strašno da pomislismo da se dvorac ruši na nas, pa poče kružiti po dvorcu dok ne ugleda zrno pored fontane i jurnu prema njemu da ga pojede, ali zrno pade u bazen i pretvori se u ribu a potom u vodu. U tom času se pijetao pretvori u oganj iz čijih čeljusti je sipala vatra, iz očiju i nozdrva su mu kuljali vatra i dim. Djevojka se pretvori u ogroman ognjeni ugarak i mi htjedosmo skočiti u vodu u strahu od vatre i propasti, kad se suočismo sa ifritom koji zagrmi iz vatre prema nama i puhnu nam oganj u lice, ali ga sustiže djevojka i puhnu njemu vatru u lice. Padoše na nas i njegove i njene iskre, ali nas njene iskre ne opržiše. Jedna od njegovih iskri pade mi u oko i izbi mi ga dok sam imao lik majmuna. Cara također udari jedna iskra i spali mu donju polovinu lica, bradu i vilicu. Iskra pogodi i evnuhove grudi, tako da on planu i umre istoga trena. Bili smo sigurni da ćemo poginuti. Već smo se oprostili sa životom, i dok bijasmo u takvom položaju, začusmo kako neko kliče:
- Allahu ekber! Allah pobjeđuje i trijumfuje, a odbacuje onoga ko ne vjeruje u vjeru Muhammeda, predvodnika ljudskoga roda!
Odjednom vidjesmo da to kliče princeza sažižući ifrita koga smo gledali kako se pretvara u hrpu pepela. Zatim nam priđe djevojka govoreći:
- Donesite mi zdjelu vode.
Pošto joj donesoše zdjelu vode, ona nad njom nešto promrmlja, pa me poprska tom vodom govoreći:
- Zaklinjem te Istinom i istinitim imenom Allaha uzvišenog, vrati se u svoje prvobitno obličje!
Ja se pretvorili u ljudsko biće, kao što sam i bio, ali mi oko ostade izbijeno. Djevojka je, međutim, vikala:
- Vatra! Vatra, oče moj! Ne mogu preživjeti. Vična sam borbi i da je onaj džin bio ljudsko biće, odmah bih ga ubila. Izgubila sam snagu tek kada se nar rasprsnuo i kada sam njegovo zrnevlje pozobala, a zaboravila sam samo jedno zrno u kome bijaše džinov duh. Da sam i njega pozobala, on bi istoga trena umro, ali voljom sudbine nisam ga vidjela i nisam znala gdje je. Vodila sam s njim ljuti boj pod zemljom, u zraku i u vodi. Pošto bi on mene nadvladavao jednom čarolijom, ja sam njega nadvladavala još većom, sve dok se nije pretvorio u oganj od koga nema spasa. Meni je sami usud pomagao da spalim njega prije nego samu sebe. Prethodno sam ga pozvala da primi islam. A sada moram umrijeti. Ostavljam vas Allahu u amanet.
Zatim je princeza uporno dozivala u pomoć da se izbavi od vatre, ali se tamne iskre podigoše do njenih grudi i do lica. Djevojka zaplaka i reče:
- Tvrdim da nema boga osim Allaha i tvrdim da je Muhammed Allahov poslanik!
Vidjesmo zatim kako se djevojka pretvori u hrpu pepela pored hrpe nastale od ifrita. Ražalostismo se zbog nje i ja poželih da sam na njenome mjestu, a ne da gledam kako se to divno lice koje mi učini tako dobro djelo pretvara u hrpu pepela. Ali, Allahova volja je neizbježna.
Pošto car vidje da se njegova kćer pretvori u hrpu pepela, on počupa ostatak svoje brade. Udarao se po licu i kidao je svoju odjeću. Ja sam činio isto što i on i plakali smo obojica. Onda dođoše dvorjani i državni velikodostojnici. Vidjevši cara ni živa ni mrtva pored dvije hrpe pepela, silno se iznenadiše. Car ostade u tome stanju izvjesno vrijeme, a kada se pribra, reče im šta se dogodilo njegovoj kćeri sa ifritom i oni to doživješe kao vlastitu veliku nesreću. Žene i robinje zakukaše i svi je oplakivahu sedam dana. Potom car naredi da nad princezinim pepelom sagrade veliku kupolu i da u njoj zapale svijeće. Što se tiče ifritovog pepela, baciše ga u zrak - Allah ga prokleo!
Nakon toga, car se razbolje toliko da se nađe na ivici smrti. Njegova bolest potraja mjesec dana, a onda ozdravi, pozva me i reče mi:
- Mladiću, živjeli smo najudobnijim životom, sigurni od prevrtljive sudbine, dok nam ti ne dođe i nevolju ne donese. Kamo sreće da nikada nismo vidjeli tebe ni tvoju odvratnu pojavu koja nas u propast dovede! Prvo, stradala je moja kćer koja vrijedi koliko stotinu muškaraca. Drugo, i mene snađe nevolja od ognja, ostadoh bez zuba i sluga mi poginu. Ali to nije tvoje djelo, već Allahova odredba. Hvala Allahu što te moja kćer oslobodila, a samu sebe uništila. Sada pođi, sinko, iz moje zemlje. Dosta se toga zbog tebe dogodilo. I nama i tebi tako je suđeno. Odlazi u miru.
I tako ja, moja gospo, pođoh od njega ne vjerujući da sam se spasio i ne znajući kamo da krenem. Teško mi bijaše zbog svega što mi se dogodilo: opljačkaše me na drumu, ali se spasih i putovah čitav mjesec dana; sjetih se kako sam u grad ušao kao stranac, kako sam sreo krojača, kako sam naišao na djevojku pod zemljom i kako sam se spasio od ifrita koji je bio riješio da me ubije. Sjetih se svega što mi se dogodilo, od početka do kraja. Zahvalih Allahu što sam sve platio okom, a ne dušom. Prije nego što izađoh iz grada, uđoh u hamam, obrijah bradu i otisnuh se na put, moja gospo, neprestano tugujući i razmišljajući o nevoljama zbog kojih sam stradavao i oko izgubio. Kad god se sjetim šta mi se dogodilo, zaplačem i recitiram stihove:


Zbunjen sam, tako mi Boga, bez sumnje ikakve:
Skoliše me sjete - ne znam ni sam odakle.

Ali trpjet ću dok ljudi ne spoznaju
Da nigdje nema kraja mome trpljenju.

Jer divno li je uz predanost Bogu trpjeti
I odredbu svoga Tvorca tiho podnositi!

Tajne moje duše, tajne moga srca prevode,
I tajna svih tajni je da tajno mislim na tebe.

Što ja nosim, da planine nose bi se srušile,
Oganj bi zgasnuo i bure bi puhati prestale.

Onaj što veli da je život sav od slasti
Neka znade da će jednom u jade zapasti.


Poslije toga sam skitao po svijetu, obilazio krajeve i gradove u nadi da ću dospjeti do zapovjednika pravovjernih i ispričati mu sve šta mi se dogodilo. Tako noćas stigoh u Bagdad i zatekoh ovoga svog prvog druga kako izgubljen stoji.
- Es-selamu alejkum! - pozdravili ga i zapodjenuh razgovor s njim, kad nam priđe treći drug i reče:
- Es-selamu alejkum! Ja sam stranac ovdje.
Rekosmo mu da smo i mi stranci i tako se nas trojica zaputismo ove blagoslovljene noći ne znajući ni jedan sudbinu drugoga. Sreća nas dovede na ovu kapiju i dođosmo k vama. Eto, zato sam obrijao bradu i zato mi je oko izbijeno.
Djevojka mu reče:
- Tvoja priča je čudna. Sada pogladi glavu i pođi svojim putem.
- Neću poći - odgovori skitnica - dok ne saslušam priču svoga druga.
Tada istupi treća skitnica i reče:
- Plemenita gospođo! Moja priča nije nalik na njihove, već je moja priča još čudesnija. Naime, njih dvojicu je zadesila zla sudbina, a razlog što sam ja obrijao bradu i izgubio oko je taj što sam navukao na se zlu sudbinu i nevolju.
Bio sam car i carski sin. Kada mi otac preminu, ja preuzeh carstvo. Vladao sam pravedno i dobra djela činio podanicima. Volio sam ploviti po moru, a moj grad bijaše na moru širokome i oko nas su bili brojni otoci. Jednom poželjeh razgledati otoke, te zapovjedih da se spremi deset lađa i ponesoh hrane za cijeli mjesec. Plovio sam dvadeset dana, kad se jedne noći diže vjetar suprotan našem smjeru i puhaše tako do zore. U zoru vjetar stade, smiri se more i izađe sunce, a mi ugledasmo jedan otok na koji se iskrasmo i skuhasmo nešto za jelo. Ostadosmo tu dva dana, pa ponovo zaplovismo dvadeset dana, a cijelo vrijeme vode su bile nepoznate i nama i kapetanu. Dok se kapetan iščuđavao moru, mi rekosmo osmatraču s katarke da pažljivo osmotri more. Osmatrač se pope na katarku, zatim siđe i saopći:
- Kapetane, vidio sam na našoj desnoj strani jednu ribu na površini vode, a kada sam pogledao prema pučini, opazio sam u daljini nešto što se ukazuje čas crno, a čas bijelo.
Saslušavši osmatračev izvještaj, kapetan baci svoj turban na tlo i poče čupati bradu govoreći ljudima:
- Neka znate da ćemo svi stradati i da se niko neće spasiti!
Kapetan poče zapomagati nad svojom sudbinom, kao i svi ostali. Onda ja rekoh:
- Kaži nam šta je to vidio osmatrač?
- Gospodaru - odgovori kapetan - zalutali smo onoga dana kada nam je puhnuo suprotan vjetar koji se nije smirio do jutra. Tada smo odmarali dva dana, pa smo poslije lutali morem. Lutamo već jedanaest dana bez Vjetra koji bi nas vratio tamo gdje smo namjerili. Sutra uvečer doplutat ćemo do jedne planine od crnoga kamena koja se zove Magnetna planina. Već sada nas njene vode vuku k sebi. Naša lađa će se raspasti, svaki ekser poletjet će iz nje ka planini za koju će se zalijepiti jer je Allah u Magnetnu planinu postavio takvu nevidljivu silu da sve željezo leti k njoj. Na toj planini ima željeza tako mnogo da samo Allah zna koliko, jer su se o nju od davnina razbijale lađe. U tome dijelu mora ima jedno kube od žutoga bakra postavljeno na deset stupova, a na kubetu je konjanik od bakra. U konjanikovoj ruci je bakarno koplje, a na konjanikovim prsima obješena je olovna ploča na kojoj su urezana nekakva imena i hamajlije. Dokle god je taj konjanik na konju, care, razbijat će se lađe koje prolaze ispod njega. Svi će putnici stradati i svo željezo u lađama za planinu će se zalijepiti. Jedini spas je u tome da taj konjanik padne s konja.
Potom kapetan gorko zaplaka, gospođo, i mi se uvjerismo da nam nema spasa, te se oprostismo jedan s drugim. Kada osvanu jutro, mi se još više približismo toj planini prema kojoj su nas nosile vode. Čim se lađa nađe ispred planine, ona se raspade, a iz nje poletješe ekseri i sve što je od željeza prema magnetnim stijenama. U smiraj dana, svi smo kružili oko planine. Lađe su se porazbijale. Neko se utopio, a neko spasio, ali se većina putnika utopila. Čak i oni što su se spasili, nisu znali jedni za druge, jer su ih valovi i suprotni vjetrovi raznijeli na sve strane. Mene je, gospo moja, spasio uzvišeni Allah, jer me htio sačuvati za druge patnje i iskušenja. Popeh se na jednu dasku koju vjetar i valovi izbaciše na planinu, te nađoh put ka vrhu planine. Taj put bijaše usječen poput stepenica. Onda izgovorih Allahovo ime...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

15. noć
Kada nastupi petnaesta noć, ona reče:
- Čula sam da je treća skitnica pričao djevojci i svezanoj družini, dok su robovi stajali unaokolo sa isukanim sablja nad glavama:
- Hele, izgovorih Allahovo ime i pomolih Mu se, pa se počeh penjati na planinu držeći se udubljenja na njoj dok Allah ne stiša vjetar u tome času, pomažući mi da se popnem. Sretno se popeh na planinu i silno se obradovali svome uspjehu. Nije bilo druge nego da se popnem do kubeta u koje najzad uđoh i klanjah dva rekata zahvaljujući Allahu što me je spasio. Zatim zaspah i u snu čujem kako neko govori:
- O, Ibn Hasibe! Kada se iz sna probudiš, kopaj ispod svojih nogu i naći ćeš jedan bakarni luk i tri olovne strijele na kojima su urezane hamajlije. Uzmi luk i strijele, pa gađaj konjanika na kubetu i spasi ljude od toga velikog belaja. Čim pogodiš konjanika, on će pasti u more, a luk će ti ispasti iz ruke. Ti dohvati luk i zakopaj ga na njegovo mjesto. Kada to uradiš, more će se uzburkati i uzvisiti dok ne postane visoko kao planina, a na njemu će se pojaviti čamac u kome će biti jedna osoba, ali ne ona koju si ustrijelio. Ta osoba će ti prići s veslom u ruci. Ti se popni s njim u čamac i ne zazivaj Allahovo ime. On će te povesti i ploviti s tobom deset dana, dok te ne dovede do tvoga grada. Sve će se tako okončati ako ne izgovoriš Allahovo ime.
Nakon toga se probudih, hitro ustadoh i uradih kako mi je naredio glas. Ustrijelih konjanika koji pade u more, a meni luk ispade iz ruke. Uzeh luk i zakopah ga, a more se uznemiri i podiže se dok se ne izravna s planinom na kojoj sam bio. Ne prođe malo vremena, kad ugledah čamac na pučini kako ide prema meni i zahvalih uzvišenome Allahu. Pošto čamac stiže do mene, vidjeh u njemu bakarnog čovjeka na čijim prsima bijaše olovna ploča, a na njoj urezana imena i hamajlije. Uđoh u čamac šuteći, bez riječi, te me osoba poveze jedan, drugi, pa treći dan - tako ravno deset dana, sve dok ne ugledah Otoke spasa. Obradovah se silno, toliko da spomenuh Allahovo ime, veličajući Ga i slaveći. Čim to učinih, čamac me izbaci u more i otplovi na pučinu. Međutim, znao sam plivati, te plivah cijelog toga dana do večeri, dok mi se ruke ne zamoriše i pleća ne malaksaše. Nađoh se u smrtnoj opasnosti, te izgovorih kelime šehadet, uvjeren da ću umrijeti zbog silnoga vjetra. Naiđe jedan val kao kakva velika tvrđava i baci me tako snažno da se nađoh na obali, po Allahovoj volji. Podigoh se, iscijedih odjeću i prostrijeh je po zemlji. Provedoh tako noć, a kada osvanu, obukoh se i ustadoh da pogledam kamo ću krenuti. Ugledah jednu šumicu pa došavši do nje, obiđoh je i utvrdih da je mjesto na kome se nalazim otočić, a svuda oko njega more. Pomislih: "Kad god se spasim jedne nevolje, upadnem u još veću!" Razmišljajući tako o svome položaju i priželjkujući smrt, ugledah jednu, lađu na kojoj bijahu ljudi. Ustanem i popnem se na drvo, a lađa pristade uz obalu i s nje siđe deset robova s pijucima. Zaputiše se nasred otoka i počeše kopati zemlju dok ne otkriše jedan poklopac koji podigoše i tako otvoriše ulaz. Zatim se vratiše na lađu i s nje ponesoše hljeb, brašno, masnoću, med i stoku, te sve što je potrebno jednome čovjeku. Robovi su odlazili od lađe do poklopca i silazili kroz otvor dok ne iskrcaše cijeli tovar s lađe. Potom se pojaviše robovi noseći najljepšu odjeću, a među njima bijaše starac u poodmaklim godinama. Vrijeme ga je prilično načelo. Starčeva ruka bila je u ruci mladića savršene ljepote, u najljepšoj odjeći, tako da je po svojoj ljepoti mogao u poslovice ući. Poput svježe grane, očaravao je srce ljepotom i svojim savršenstvom je um opčinjavao.
Kretali su se tako, gospođo, sve dok se najzad ne spustiše ispod poklopca i izgubiše mi se iz vida. Kada konačno odoše, ja se spustih s drveta, priđoh mjestu koje su zatrpali pa počeh skidati zemlju i prenositi je. Strpljivo sam prenosio zemlju dok se ne ukaza poklopac koji bijaše drven, velik kao mlinski kamen. Podigoh poklopac i ispod njega se ukazaše zavojite stepenice u kamenu. Iznenađen, spustih se niz stepenice do samoga njihovog kraja, kad dolje otkrih urednu odaju, zatim jedan vrt, pa drugi, pa treći - i tako trideset devet vrtova a u svakom bijaše divnoga drveća, rijeka, plodova i svakojakih rijetkosti. Ugledah jedna vrata i pomislih: "Šta bi moglo biti na ovome mjestu? Moram ih otvoriti i vidjeti šta ima!" Otvorim vrata i vidim osedlana konja koji bijaše zauzdan i vezan. Odvežem konja i uzjašem ga, a on poletje i donese me na nekakav trg pa me spusti i udari me repom tako da mi oko izbi, te pobježe od mene. Siđem odatle i vidim deset ćoravih mladića. Upitam ih mogu li sjesti kod njih, a oni mi odgovoriše:
- Allaha ti, nemoj sjedati kod nas!
Pođem odatle slomljena srca i suznih očiju, a Allah mi bijaše odredio spasenje, te stigoh do Bagdada. Obrijah bradu i postadoh skitnica. Onda sretoh ovu dvojicu ćoravih ljudi, pozdravih ih i rekoh:
- Ja sam ovdje stranac.
- I mi smo stranci - odgovoriše.
Eto zašto mi je oko izbijeno i brada obrijana.
- Sada pogladi svoju glavu i odlazi - reče mu žena.
- Boga mi, neću poći dok ne čujem priče ostalih - na to će on.
Djevojka se okrenu halifi, Džaferu i Mesruru:
- Ispričajte vi svoje priče.
Džafer kroči naprijed i ispriča joj isto ono što je ispričao Vratarki pri njihovom ulasku, a pošto ga djevojka sasluša, reče:
- Sada vas prepuštam jedne drugima.
Oni izađoše odatle i čim se nađoše na sokaku, halifa se obrati skitnicama:
- Kamo ćete sada?
- Ni sami ne znamo kamo ćemo - odgovoriše.
- Pođite da prenoćite kod nas - reče halifa, pa se obrati Džaferu: - Uzmi ih i dovedi mi ih sutra da vidimo šta ćemo učiniti.
Džafer postupi kako mu je halifa naredio, a ovaj pođe u svoj dvor. Međutim, halifa te noći nikako nije mogao zaspati. Kada osvanu, on sjede na prijestolje i pristupiše mu državni velikodostojnici, te se halifa obrati Džaferu:
- Dovedi mi one tri žene, dvije kučke i skitnice.
Džafer ode i dovede ih halifi. Žene se sakriše iza zavjese, a Džafer im reče:
- Oprošteno vam je, jer ste vi nama već učinile dobročinstvo ne znajući ko smo. Sada vas obavještavam da se nalazite pred petim vladarem dinastije Abbasida, Harun ar-Rešidom, kome ne smijete govoriti ništa osim istine.
Kada djevojke čuše šta im govori Džafer ispred zapovjednika pravovjernih, najstarija priđe i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih! Moja priča je takva da bi bila dobra pouka onome kome je do pouke, ako bi bila ispisana iglama u uglovima očiju...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom odobrenju.
16. noć
Kada nastupi šesnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je najstarija žena istupila pred zapovjednika pravovjernih i kazala mu:
- Moja priča je čudesna, a evo kako je bilo. Ove dvije kučke su moje sestre od istog oca, ali od druge majke. Kada nam je otac umro, ostavi nam pet hiljada dinara. Kako sam ja bila najmlađa, moje sestre se spremiše, udadoše se i proživješe tako neko vrijeme, a potom njihovi muževi pripremiše robu i uzeše od žena po hiljadu dinara, te svi odoše i ostaviše me samu. Nisu se pojavljivali četiri godine. Muževi im potrošiše novac, potom propadoše i ostaviše žene u tuđini. Najzad dođoše k meni kao prosjakinje, tako da ih nisam ni prepoznala kada sam ih vidjela. Kada ih ipak prepoznah, rekoh im:
- U kakvom ste to stanju?
- Ne vrijedi sada o tome govoriti, sestro. Desilo se ono što je suđeno.
Pošaljem ih u hamam i kada se presvukoše, rekoh im:
- Sestre moje, vi ste starije, a ja sam najmlađa. Vi mi zamjenjujete i oca i majku. Nasljedstvo koje mi je dao zajedno s vama Allah je blagoslovio tako da se znatno uvećalo. Ja i vi smo jedno i bit ću prema vama dobra koliko god je moguće.
Ostadoše one kod mene čitavu godinu trošeći moj novac kao vlastiti, a onda rekoše:
- Ipak je za nas bolje biti u braku i više ne možemo izdržati bez njega.
- Zašto brak smatrate tako dobrim? - pitala sam ih. - Danas je malo dobrih muškaraca. Uostalom, brak ste već probale.
Međutim, nisu me slušale, već se udadoše bez mog pristanka. Opremila sam ih svojim novcem i štitila ih, ali one odoše s muževima i nedugo nakon toga muževi ih izigraše. Uzeše im ono što su imale, pa ih ostaviše i odoše. Sutra opet dođoše k meni, gole i izvinjavajući se:
- Nemoj nam zamjeriti. Ti si mlađa od nas, ali si pametnija. Nikada više nećemo spominjati brak.
- Dobro došle! - odgovorih im. - Ja nemam nikoga milijeg od vas.
Izljubim ih i pružim još veće gostoprimstvo. Proživismo tako godinu dana, a onda mi se prohtije da pošaljem lađu u Basru, te zaista opremih veliku lađu na koju ukrcah raznu robu i sve što mi je na lađi potrebno. Zatim upitah sestre:
- Hoćete li ostati u kući dok ja otputujem i vratim se, ili ćete putovati sa mnom?
- Putovat ćemo s tobom - odgovoriše - jer se ne želimo odvajati od tebe.
Povedoh ih na put podijelivši svoju imovinu na dva dijela. Polovicu ponesoh, a drugu polovicu sakrih i rekoh:
- Može se nešto dogoditi lađi, a valja još živjeti pa kada se vratimo, naći ćemo nešto što će nam koristiti.
Putovale smo danima i noćima i lađa zaluta. Kapetan izgubi put, te lađa uplovi u neko drugo more, a ne u ono u koje smo htjeli. Međutim, mi to nismo znali izvjesno vrijeme. Puhao je povoljan vjetar deset dana, kad u daljini ugledasmo grad i upitasmo kapetana:
- Kako se zove ovaj grad što nam se ukaza?
- Bogami, ne znam - odgovori kapetan. - Nisam ga nikada ranije vidio, niti sam kada plovio ovim morem. Ipak se sve dobro svršilo i ne preostaje vam drugo nego da uđete u grad i istovarite robu. Ako budete mogle, prodajte je i za to pokupujte šta tamo ima. Ukoliko pak ne budete mogle prodati, odmorit ćemo se dva dana, snabdjeti se hranom i opet zaploviti.
Mi priđosmo gradu, te se kapetan iskrca i zadrža se neko vrijeme. Zatim se vrati i reče:
- Hajde, pođite u grad da se divite Božijem djelu i molite se da budete spašene Njegovoga gnjeva.
Pošto dođosmo u grad, vidjesmo da je sve u njemu pretvoreno u crno kamenje. Bili smo
veoma iznenađeni, te pođosmo trgovima videći ostavljenu robu, netaknuto zlato i srebro. Obradovasmo se i pomislismo: "Bit će da se krije nešto čudno iza ovoga!" Raziđosmo se po gradskim ulicama i zaboravismo jedni na druge zbog novca i tkanina po gradu. Ja se popeh na tvrđavu uočavajući da je ona nešto posebno. Uđem u kraljevski dvorac i vidjeh da je sve posuđe od zlata i srebra, a zatim opazih cara kako sjedi među dvorjanima, namjesnicima i vezirima. Bio je obučen u nešto što je dah zaustavljalo. Kada priđoh bliže caru, vidjeh da sjedi na tronu ukrašenom biserjem i dijamantima, ali takvim da je svaki biser sijao poput zvijezde. Na caru bijaše odjeća ukrašena zlatom, a oko njega je stajalo pedeset robova obučenih u raznovrsnu svilu, sa isukanim sabljama u rukama.
Pošto vidjeh sve to, zavrti mi se u glavi, a zatim produžih i uđoh u haremsku odaju. Na zidovima bijahu svilene zavjese, a onda ugledah caricu u haljini ukrašenoj divnim biserima. Na glavi joj je bila kruna optočena dijamantima, oko vrata grivine i ogrlice. Sva odjeća na njoj i svi ukrasi sačuvali su svoj izgled, ali se ona bijaše pretvorila u crni kamen. Zatim vidjeh otvorena vrata kroz koja prođoh i otkrih stepenice od sedam stepenika. Popeh se uz njih i ugledah popločanu prostoriju, zastrtu pozlaćenim ćilimima, i vidjeh krevet od mramora, ukrašen biserima i draguljima. S jedne strane je dopirala svjetlost prema kojoj pođoh i otkrih da je to blještavi dijamant velik kao guščije jaje, položen na mali tron, a sijao je kao kakva svjetiljka. Postelja bijaše prekrivena raznovrsnom svilom koja je očaravala posmatrača.
Sagledavši sve to, bila sam zapanjena i posmatrala sam zapaljene svijeće misleći: "Neko je morao zapaliti ove svijeće!" Nastavila sam obilaziti, te uđoh u drugu odaju. I tako sam pretraživala potpuno zaboravivši gdje sam, beskrajno se diveći svemu tome. Dok sam bila utonula u misli, primače se noć i ja htjedoh izaći, ali više nisam znala gdje su vrata od kojih sam odlutala. Vratim se tamo gdje su se nalazile zapaljene svijeće, sjednem na krevet i pokrijem se pokrivačem, pošto prethodno proučih nešto iz Kurana. Htjela sam zaspati, ali nisam mogla, jer me neki nemir uhvatio.
U pola noći, začuh kako neko uči Kuran lijepim i tihim glasom. Pođem prema toj odaji i primjetim da su vrata otvorena, te uđem i vidim da je to mjesto zapravo bogomolja u kojoj bijahu upaljeni obješeni svijećnjaci, prostrti ćilimi, a na njima je sjedio mladić divnoga izgleda. Začudih se kako je od svih žitelja grada jedino on živ, te uđoh i pozdravih ga, a on podiže pogled i otpozdravi. Onda mu rekoh:
- Zaklinjem te istinom koju učiš iz Božije Knjige da mi odgovoriš na pitanje!
Mladić se osmjehnu:
- Reci ti meni zašto si došla ovamo, pa ću odgovoriti na tvoje pitanje.
Kada mu ispričah, on se iznenadi i na moje pitanje šta se dogodilo s ovim gradom odgovori:
- Pričekaj!
Zatim zatvori Kuran, stavi ga u jednu vrećicu od atlasa, pa me posadi pored sebe i tek tada sagledah njegovu ljepotu. Bio je kao pun mjesec, savršenog izgleda, nježnih slabina i blistavog lika, skladne građe, nježnog lica. Imao je svijetle očne kapke, upravo kao da su o njemu kazani ovi stihovi:


Astrolog je jednom u nebo zurio i spazio
Ljepotana što se u svome plastu gordio;

Saturn mu je crne uvojke podario,
Obraze mu kao mošus madežima okitio;

Jarki Mars mu rumen lica dao,
Iz vjeđa mu Strijelac svoje strijele bacao;

Merkur ga je bistrim umom darovao,
Medvjed ga od uroka brižno čuvao.

Astrolog se zbuni onim što je vidio
Dok pun je mjesec pred njim zemlju ljubio.


Gledala sam ga dok mi se hiljadu uzdaha otimalo i cijelo mi srce plamtjelo. Govorila sam mu:
- Gospodaru, odgovori mi na ono što sam te pitala.
- Slušam i pokoravam se - reče on i nastavi: - Ovaj grad je grad moga oca, i njegov je sav ovaj narod. To je onaj car koga si vidjela skamenjenog na prijestolju, a što se tiče carice koju si vidjela - to je moja majka. Svi su bili poklonici vatre, umjesto da se klanjaju uzvišenom Bogu. Zaklinjali su se vatrom i svjetlošću, mrakom i žegom, te nebeskim svodom koji plovi. Moj otac nije imao poroda, pa mu Bog darova mene pred kraj života i on me je odgajao dok ne porastoh. Bio sam sretan. Kod nas bijaše jedna starica u dubokoj starosti, muslimanka, koja je vjerovala u Allaha i Njegovog Poslanika, ali krišom, dok se javno slagala s mojim sunarodnicima. Otac je imao povjerenja u nju, budući da je bila odana i uredna, pa joj je ukazivao velike počasti, ali je bio uvjeren da pripada njegovoj vjeri. Kada odrastoh, otac me predade starici i reče joj:
- Preuzmi ga i odgajaj. Poučavaj ga našoj vjeri. Valjano ga odgajaj i budi mu na usluzi.
Starica me uze i nauči vjeri islamu, čistoći, dnevnim dužnostima, abdestu, namazu, i reče
da Kuran naučim napamet. Kada sve to završih, ona mi reče:
- Sinko moj, krij to od oca i ništa mu ne govori da te ne bi ubio.
Ja sam to zaista krio od oca, ali ne prođe ni nekoliko dana a starica umre i moj narod sasvim potonu u bezbožništvo, zločine i zablude. Dok su oni tako živjeli, iznenada začuše glasnika koji ih doziva glasom sličnim grmljavini, glasom koji su čuli i oni što su blizu i oni što su daleko:
- O, stanovnici grada! Okanite se klanjanja vatri i obožavajte silnoga Allaha!
Stanovnici se uplašiše i sakupiše kod moga oca, jer on bijaše car, i upitaše ga:
- Kakav je ovo strašni glas koji čujemo? Veoma nas je uplašio.
- Neka vas taj glas ne plaši - reče im on. - Nemojte ga se užasavati i neka vas ne odvraća od vaše vjere.
Njihova srca prikloniše se riječima moga oca, te ostadoše kao poklonici vatre i ustrajaše u svojoj tiraniji. Živjeli su tako još godinu dana, kada dođe onaj sudbonosni čas i opet začuše isti glas. Slušali su ga tako tri puta u tri godine - svake godine po jedanput, ali oni ostadoše predani onome čemu su i ranije bili predani, dok se na njih ne sruči prokletstvo i gnjev s neba jednoga dana u zoru, kada se u crno kamenje pretvoriše i oni i sva njihova stoka. Niko osim mene u ovome gradu ne ostade pošteđen. Od dana kada se dogodila ta nesreća nalazim se u ovakvom stanju. Bogu se molim, postim, Kuran učim. Dojadila mi je samoća, jer nemam nikog ko bi mi društvo pravio.
Na to mu ja rekoh:
- Hoćeš li, mladiću, poći sa mnom u Bagdad, da vidiš učene ljude, znalce zakona, da bi proširio vlastito znanje? Ja ću biti tvoja sluškinja, mada sam i sama gospodarica u svome narodu, zapovijedam ljudima, slugama i imam lađu natovarenu trgovačkom robom. Sudbina nas dovede u ovaj grad i to je razlog što smo sve ovo saznali i što smo se sreli.
Nisam prestajala nagovarati ga da pođe dok najzad ne pristade...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

17. noć
Kada nastupi sedamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka lijepim riječima nagovarala mladića da pođe s njom, sve dok je san ne savlada. Tu noć ona prespava podno njegovih nogu ne vjerujući sama svojoj radosti, a zatim je kazivala:
- Kada jutro osvanu, ustadosmo nas dvoje i pođosmo u riznice, te uzesmo ono što je lahko za nošenje, a od velike je vrijednosti. Zatim se spustismo iz tvrđave u grad gdje sretosmo robove i kapetana koji su me tražili. Ugledavši me, pitali su gdje sam bila, pa im rekoh šta sam vidjela i ispričah priču o mladiću, o tome zašto je grad doživio nesreću i šta se dogodilo njegovim stanovnicima. Oni se začudiše, a kada me sestre vidješe s mladićem, pozavidješe mi na njemu, razgnjeviše se i smisliše kako da mi napakoste. Zatim se ukrcasmo na lađu, a ja sam bila izvan sebe od radosti u društvu mladića. Čekali smo povoljan vjetar, a kada on najzad puhnu, razapesmo jedra i zaplovismo. Moje sestre su sjedjele s nama i tokom razgovora rekoše mi:
- Šta namjeravaš s ovim lijepim mladićem, sestro?
- Namjeravam ga uzeti za muža - odgovorih i okrenuh se mladiću: - Gospodaru moj, htjela bih ti reći nešto, ali nemoj mi se suprotstavljati.
- Slušam i pokoravam se - reče on, a zatim se obratih sestrama:
- Meni je dovoljno da imam ovog mladića, a vama dajem sve bogatstvo.
- Pristajemo - rekoše tajeći zlo koje mi bijahu smislile.
Plovili smo niz povoljan vjetar dok ne isplovismo iz Mora užasa i uplovismo u sigurne vode. Putovali smo još nekoliko dana, te stigosmo do grada Basre čije građevine bljesnuše pred nama, a onda nas zateče noć i zaspasmo. Moje sestre uzeše mene i mladića iz postelje i baciše nas u more. Mladić nije znao plivati i utopi se - tako mu bi suđeno da postane šehid. Meni je pak bilo suđeno da se spasim. Naime, kada padoh u more, sami Allah mi dade komad drveta na koje se popeh i valovi me udarahu dok me ne izbaciše na obalu nekakvog otoka. Ostatak noći sam provela hodajući tim otokom a kada jutro osvanu, ugledah stazu široku taman koliko ljudska stopa. Staza je vodila od otoka ka kopnu. Sunce bijaše već izašlo, te na suncu osuših odjeću i nastavih ići dok ne stigoh do kopna na kome se nalazio grad. Odjednom, ugledah zmiju kako se ustremila na me, a iza nje bijaše zmijurina koja je htjela da je proguta i već je bila isplazila jezik od silne jurnjave. Meni se sažali na malu zmiju, te uzmem kamen i bacim ga na glavu zmijurine koja istoga trena uginu. Onda mala zmija uzmahne krilima i poletje u zrak, što mene iznenadi.
Bila sam umorna i odspavah na tome mjestu, a kad se probudih ugledah podno svojih nogu robinju koja mi je trljala noge. Sjedoh postidjevši se robinje i rekoh joj:
- Ko si ti i šta hoćeš?
- Kako brzo zaboravljaš! - odgovori mi ona. - Ja sam ona kojoj si učinila dobro djelo ubivši moga neprijatelja. Ja sam mala zmija koju si spasila od one zmijurine. Ifritka sam, a ona zmijurina je ifrit. On je moj neprijatelj i niko me nije mogao spasiti osim tebe. Čim si me izbavila, poletjela sam u zrak i doletjela do lađe s koje su te bacile tvoje sestre. Sve što je bilo na lađi prenijela sam u tvoju kuću, a lađu sam potopila. Što se tiče tvojih sestara, začarala sam ih u dvije crne kučke, jer znam šta ti se sve dogodilo s njima. Mladić se udavio.
Zatim ifritka ponese mene i dvije kučke, te nas spusti na terasu moje kuće. Sve što je bilo na lađi zatekoh usred kuće, baš ništa nije nedostajalo. Zmija mi reče:
- Zaklinjem te natpisom urezanim na Sulejmanovom prstenu da svaku od njih udariš dnevno po tri stotine puta bičem, inače budi sigurna da ću doći i učiniti te takvom kao što su one.
- Slušam i pokoravam se - rekoh. Neprestano ih tako tučem, zapovjedniče provjerenih, premda ih sažaljevam.
Halifa se začudi priči, pa se obrati drugoj ženi:
- A otkuda tebi tragovi udaraca po tijelu?
- Zapovjedniče pravovjernih! - poče žena kazivati. - Imala sam oca koji umre i ostavi mi veliko bogatstvo. Živjela sam poslije njega lagodno i udadoh se za najsretnijeg čovjeka svoga vremena. Provedoh s njim punu godinu dana, te on umre, a ja naslijedih od njega osamdeset hiljada dinara, kao sumu koju mi je Šerijat propisao. Saših deset haljina - svaka haljina koštala je hiljadu dinara. Dok sam sjedjela jednog dana, priđe mi neka starica smežuranih obraza, prorijeđenih obrva, izbuljenih očiju, polomljenih zuba, slinava nosa, krivoga vrata, kao što pjesnik kaza:


Tu zlobnu staricu kada bi Iblis vidio,
Od njene šutnje bi se gadostima naučio;

Vješta je da hiljadu mazgi može voditi
Na jednoj tanahnoj paukovoj niti;

ili kao što reče drugi pjesnik:

Toj starici su vradžbine u krvi -
I nevine će uvesti u grijeh prvi;

Nadraživala je djevojčicu pa je u djevojku stasala;
Obljubila je ženu i u staricu je pretvorila.


Kada mi priđe, starica me pozdravi i reče:
- Imam sirotu kćer kojoj večeras priređujem svadbu i dođoh k tebi da zaradiš sevap tako što ćeš doći na svadbu, jer je slomljena srca, budući da nema nikoga osim uzvišenog Allaha.
Zatim starica zaplaka ljubeći mi noge, te se veoma sažalih na nju.
- Hoću - rekoh joj.
- Spremi se - nastavi starica - a ja ću uvečer doći po tebe.
Izljubi mi ruke i ode, a ja ustadoh i počeh se spremati, kad se opet pojavi starica, priđe mi i reče:
- Gospođo, dame iz grada već su došle i čim sam im rekla da ćeš i ti doći, obradovaše se. Upravo te očekuju.
Ustadoh, spremih se i povedoh svoje djevojke, te dođosmo do jednog sokaka u kome je lahorio vjetar. Ugledasmo zasvođena vrata s mramornim, čvrsto sagrađenim kubetom. Iza kapije bijaše dvorac koji je stajao na zemlji, a svezao se za oblake. Kada stigosmo do kapije, starica pokuca i kapija se otvori, a čim uđosmo, nađosmo se u hodniku zastrtom ćilimima, dok su na njemu visili lusteri i zapaljene svijeće, dijamanti i drugi nakit. Prođosmo kroz hodnik i obresmo se u odaji kakvoj nema ravne: bila je zastrta svilom, okićena svijećnjacima i blještavo sijajućim svijećama, a usred odaje nalazila se ložnica od mramora optočena biserima i draguljima. Nad posteljom je bio zastor od atlasa. Iza zavjese se pojavi djevojka nalik na mjesec i reče mi:
- Dobro došla, sestro moja! Ti si mi nada i utjeha. - Zatim kaza stihove:


Kada bi dom znao ko ga je posjetio,
Stope bi mu od radosti ljubio

I jezikom ljudskim sada bi uskliknuo:
O, štedri i plemeniti, dobro došao!


Potom sjede i reče mi:
- Sestro moja, imam brata koji te je vidio na nekom veselju. To je mladić ljepši od mene i on te svim srcem zavolio. Ovoj starici je dao novaca da te domami, a starica smisli lukavstvo kako da te k meni dovede. Moj brat želi da se oženi tobom po propisima Allaha i Negovog Poslanika, a u halalu nema nikakve sramote.
Slušajući šta govori i vidjevši kako sam upala u kuću, rekoh djevojci:
- Slušam i pokoravam se.
Ona se obradova, pa pljesnu rukama i otvoriše se jedna vrata na koja uđe mladić nalik na mjesec, upravo kao što pjesnik kaza:


Njegova ljepota takva je da slava Allahu neka je
Koji ga tako izvaja i toliko ga uzvisuje;

Svom ljepotom svijeta on sam se okiti,
Njegova ljepota svim ljudima razum pomuti.

Ljepota mu na tankom čelu ispisala:
"Ljepšeg od njega nema - ja sam utvrdila."


Čim ga ugledah, leže mi na srce. Mladić dođe i sjede, a onda se pojavi i kadija sa četiri svjedoka. Svi pozdraviše i sjedoše, zatim upisaše da sam se udala za toga mladića i odoše. Onda mi se mladić obrati:
- Neka nam je ova noć blagoslovljena! - Zatim dodade: - Postavljam ti, gospođo, jedan uvjet
- Kakav uvjet, moj gospodaru? - upitah.
On ustade, donese mi Kuran i reče:
- Zakuni se da nećeš drugoga ni pogledati, niti ćeš koga poželjeti.
Pošto se zakleh, mladić se plaho obradova i zagrli me dok mi se srce topilo od ljubavi prema njemu. Prirediše nam sofru, pa se prihvatismo jela i pića dokle god smo mogli. Uđosmo u noć, te me mladić povede i leže sa mnom u postelju. Mazili smo se do samoga jutra i živjeli tako čitav mjesec dana u blaženstvu i radosti, a kada minu mjesec dana, zamolih ga za dozvolu da pođem na pijacu i kupim neko platno. On mi dopusti, te se obukoh, povedoh staricu i pođoh na pijacu. Sjedoh pored dućana mladog trgovca koga je poznavala starica i ona mi reče:
- To je dječak kome je umro otac i ostavio mu veliko bogatstvo. - Zatim se obrati njemu:
- Daj ovoj ženi najskupocjenije platno koje imaš.
- Slušam i pokoravam se - odgovori mladić.
Starica ga poče hvaliti, ali joj rekoh:
- Nije potrebno da ga hvališ. Uzet ćemo od njega što nam treba i vratiti se kući.
On nam izvadi šta smo tražile, a kada mu ponudismo novce, mladić ne htjede uzeti ništa, već reče:
- To vam je danas od mene kao mojim gostima.
- Ako ne uzme novac - obratih se starici - daj mu njegovo platno.
- Tako mi Allaha - reče mladić - neću ništa uzeti. Sve je to poklon od mene za jedan poljubac, jer mi je poljubac vrijedniji od svega što imam u dućanu.
- Kakva ti je korist od poljupca? - upita starica, pa se obrati meni: - Čula si šta veli ovaj mladić, čedo moje. Neće ti se ništa dogoditi ako mu daš jedan poljubac, a zauzvrat uzmeš ono što ti treba.
- Zar ne znaš da sam se zaklela? - upitah je.
- Pusti da te poljubi i šuti. Neće ti se ništa dogoditi, a uzet ćeš ovaj novac.
Nagovarala me je toliko da najzad metnuh glavu u torbu i pristadoh. Zažmirih, zaklonih se krajičkom zara od ljudi, pa mladić ispod zara položi usne na moj obraz i poljubivši me ugrize me tako snažno da mi otkinu komad mesa s obraza. Meni se svijest pomrači. Starica me prihvati u naručje, a kada dođoh k sebi, vidjeh da je dućan zatvoren, dok starica kuka i govori:
- Hvala Allahu što se nije desilo nešto gore! - a onda se obrati meni:
- Hajdemo kući i okrijepi svoju dušu malaksalu, a ja ću ti donijeti lijek koji će ti ugriz izliječiti tako da ćeš brzo ozdraviti.
Nedugo zatim, pođoh s toga mjesta silno zabrinuta i preplašena. Čim stigoh kući, napravih se da sam bolesna, a onda uđe moj muž i reče mi:
- Šta ti se dogodilo dok si bila vani, moja gospo?
- Nije mi ništa - odgovorih mu.
- Kakva ti je to rana na obrazu, i to na jagodici? - upita on gledajući me. Na to mu ja kazah:
- Kada si mi dopustio da danas pođem kupiti platna, priklješti me jedna deva natovarena
drvima, pa mi podera zar i rani mi obraz, kao što vidiš. Putevi su tijesni u ovome gradu.
- Sutra ću poći upravitelju - reče moj muž - i požaliti mu se, a on će povješati sve drvosječe u gradu.
- Tako ti Allaha, nemoj! - povikah. - Ne ogriješi se ni o koga, jer sam ja, zapravo, jahala magarca, a on me oborio tako da sam pala na zemlju. Desi se da padnem na komad drveta i rasjekoh obraz.
- Sutra ću poći Džaferu al-Barmakidu - reče moj muž - i ispričat ću mu cijelu priču, a on će pobiti sve magarce u ovome gradu.
- Zar si u stanju pogubiti sve ljude zbog mene? - upitah. - To mi se dogodilo Božijom voljom i odredbom.
- Nema druge, nego će tako biti! - naljuti se muž. Onda skoči i povika, pa se otvoriše vrata na koja uđe sedam crnih robova koji me izvukoše iz postelje i baciše nasred kuće. Naredi jednome robu da me uhvati za ramena i da mi sjedne na glavu, drugome da mi sjedne na koljena i uhvati me za stopala, a treći priđe sa sabljom u ruci i reče:
- Da je udarim sabljom, gospodaru, i da je rasiječem na dvije polovine, pa da svi uzmemo po jedan komad i bacimo ga u rijeku Tigris da je ribe pojedu? Takva nagrada čeka one koji prekrše zakletvu i ljubav iznevjere.
Zatim izrecitira stihove:


Ako dragu moram s nekim dijeliti,
Uskratit ću ljubav duši i u bolu umrijeti;

Reći ću joj: Dušo moja, umri blagorodna -
Nema dobra u ljubavi kad je podijeljena.


Nakon toga, muž reče robu:
- Udari je, Sade!
Rob trgnu sablju dok mi je muž govorio:
- Sada izgovori kelime šehadet, reci nam posljednju želju i saopći svoju oporuku, jer ovo ti je kraj života!
- Dobri robe, daj mi malo vremena da izgovorim kelime šehadet i saopćim svoju oporuku - rekoh i podigoh glavu. Shvaćajući šta se događa sa mnom nakon udobnosti i u kakvom se poniženju nađoh, gorko zaplakah i kazah ove stihove:


Dok sjediš, riješio si prekinuti ljubav ovu -
Da ne mogu usniti dok ti se predaješ snu.

Tvoj dom mi više nije u srcu ni oku.
Srce mi krvari i suze sakriti ne mogu.

Obećao si mi da ćeš vjeran biti,
Al čim mi srce osvoji poče me varati.

Prema mojoj ljubavi nemaš nikakve milosti;
Zar je u tvojoj ljubavi toliko prevrtljivosti?

Tako vam Boga, kad umrem vi napišite
Na nišanu: Ovdje je žrtvi ljubavi boravište.

Možda će junak koji zna za ljubavne jade
Stati pored groba da rahmet mi predade.


Nakon tih stihova, zaplakah još više, a kada muž sasluša pjesmu i vidje kako plačem, razbjesni se i izgovori stihove:


Ostavih dragu, al ne zato što je se zasitih,
Već zbog grijeha njenog dragu svoju ostavih:

Ona htjede trećeg u našoj ljubavi,
Ali tjera moga srca tako šta ne podnosi.


Kada on završi s recitiranjem, ja sam i dalje plakala i preklinjala ga, misleći: "Molit ću ga i umiljavati se riječima, možda će me poštjediti smrti, pa makar mi i uzeo sve što imam." Jadala sam se na svoju nevolju recitirajući mu:


Da si pravičan prema meni bio ne bi me ubio,
Al Usud rastanka još nikada pravičan nije bio.

Na mene si znao breme ljubavi navaliti,
A ja nejaka ni košulju ne mogu nositi;

I ne čudim se što mi duša sada mre,
Već se čudim kako tijek živi bez tebe.


I nakon ovih stihova plakala sam dok me on promatrao, rugao se i psovao, pa je recitirao:


Napustila si mene i drugoga uzela;
Ne ja, već si ti mene javno napustila.

Ti si mene, al ću i ja tebe ostaviti
I bez tebe trpjeti kao što si trpjela i ti.

Bit ću s drugom kao što si s drugim bila ti,
A grijeh za rastanak tebi će pripasti.


Kada moj muž završi pjesmu, povika robu:
- Presijeci je napola, jer od nje nemamo nikakve koristi!
Pošto mi rob priđe, bila sam sigurna da ću umrijeti. Očajnički sam željela živjeti, ali se prepustih uzvišenome Allahu, kad se iznenada pojavi starica koja se baci pred mladićeve noge ljubeći ih i govoreći:
- Čedo moje! Zaklinjem te odgojem koji sam ti pružila, oprosti ovoj mladoj ženi jer nije učinila grijeh kojim bi to zaslužila. Ti si mlad čovjek, pa se bojim da te ne stigne njena kletva! - plakala je starica ne prestajući moliti ga, a on joj odgovori:
- Opraštam joj, ali moram na njoj ostaviti traga koji će se vidjeti dok je živa.
Zatim naredi robovima da me svuku, a on uze granu od dunje i poče me tući njome. Nije prestajao udarati me po leđima i slabinama dok nisam svijest izgubila od siline udaraca. Bila sam se oprostila sa životom. Onda naredi robovima da me, kad padne noć, ponesu i da povedu staricu, te da me bace u moju kuću u kojoj sam ranije živjela. Oni izvršiše zapovijed svoga gospodara i baciše me u kuću. Brinula sam se sama o sebi i liječila se, ali mi rebra ostadoše izubijana kandžijom, kao što vidiš. Ustrajno sam se liječila četiri mjeseca dok se ne izliječih, a potom pođoh onoj kući u kojoj mi se sve to dogodilo. Otkrih da je porušena, a uličica bijaše od početka do kraja razrušena. Zapravo, na mjestu gdje je bila kuća nađoh gomilu ruševina. Ne znajući razlog svemu tome, pođoh svojoj sestri po ocu i nađoh kod nje ove dvije kučke. Pozdravih je i ispričah šta mi se dogodilo i kako je sve bilo, a ona mi reče:
- Ko je taj što se spasio prevrtljive sudbine? Hvala Allahu koji dade da se sve dobro svrši.
Zatim mi ona ispriča svoju priču o dvjema sestrama. Od tada nas dvije nismo ni spominjale udaju, a potom nam se pridruži ova mlada žena, Voditeljica. Ona svakodnevno izlazi i kupuje nam sve što treba. Tako smo živjele sve do sinoć, kada naša sestra po običaju pođe da nam kupi potrebne namirnice, i bi šta bi. Stigoše hamal, skitnice i vi kao trgovci. Međutim, tek što smo se danas pribrale, dovedoše nas k tebi. Eto, to je cijela naša priča.
Zabezeknuti halifa naredi da se sve to zapiše i pohrani u njegovoj riznici...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom odobrenju.

18. noć
Kada nastupi osamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa naredio da se pripovijesti zapišu u knjige i da se pohrane u carsku riznicu, a potom se obrati prvoj ženi:
- Znate li šta o ifritki koja je začarala tvoje sestre?
- Ona mi je dala, zapovjednice pravovjernih, nekoliko svojih vlasi i objasnila: "Kada poželiš da dođem, zapali jednu vlas i ja ću odmah biti kod tebe, makar se nalazila na kraj svijeta."
- Daj mi tu kosu! - zapovijedi halifa.
Pošto mu žena donese kosu, halifa uze jednu vlas i zapali je i čim se osjeti njen miris, dvorac se uzdrma. Začu se tresak i tutnjava, te se pojavi ifritka koja bijaše muslimanka i ona reče:
- Es-selamu alejkum, halifo!
- Ve alejkumu-s-selam! - otpozdravi halifa, a ifritka nastavi:
- Znaj da je ova žena bila dobra prema meni i ne mogu je dovoljno nagraditi za to. Ubivši moga neprijatelja, ona me je spasila smrti, a kada sam vidjela šta su joj uradile njene sestre, nije bilo druge nego da im se osvetim, pa sam ih začarala u dvije kučke. Prije toga sam ih htjela ubiti, ali sam se plašila da joj to ne padne teško. Ako želiš da ih oslobodim, zapovjedniče pravovjernih, oslobodit ću ih iz poštovanja prema tebi i prema njoj, jer i ja sam muslimanka.
- Oslobodi ih - reče halifa - a poslije ćemo se pozabaviti ovom isprebijanom ženom i ispitati njenu povijest. Ukoliko se pokaže da mi je istinu kazala, ja ću se osvetiti onome ko joj je nepravdu učinio.
- Zapovjedniče pravovjernih - obrati mu se ifritka - ja ću ti kazati ko je ovoj ženi sve to učinio, ko joj je nepravdu nanio i imovinu joj uzeo. To je čovjek koji ti je najbliži.
Nakon toga, ifritka uze zdjelu vode, izgovori nešto nad njom i poprska njuške kučkama, govoreći:
- Vratite se u svoj prvobitni ljudski oblik!
One se vratiše u obličje u kojem ih je Bog stvorio, a ifritka reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, ovu ženu je pretukao tvoj sin al-Emin koji je čuo za njene draži i ljepotu.
Ifritka mu potom ispriča sve šta se desilo ženi, a začuđeni halifa reče:
- Hvala Allahu na izbavljenju ove dvije kučke.
Zatim halifa pozva sina al-Emina i zatraži da mu sve kaže o prvoj ženi, a ovaj mu ispriča cijelu istinu. Halifa pozva kadiju i svjedoke, tri skitnice, prvu ženu i njene dvije sestre koje bijahu začarane u kučke. Sve tri žene udade za tri skitnice koji ispričaše kako su bili carevi, pa ih učini svojim dvorjanima, dade im sve što im je bilo potrebno i nastani ih u bagdadskome dvorcu. Pretučenu ženu vrati svome sinu al-Eminu davši joj mnogo novaca i naredi da im se sagradi kuća ljepša nego što je bila ona. Najzad, halifa se oženi Voditeljicom i provede noć s njom, a kada jutro osvanu, dade i njoj kuću i pratilje koje će je služiti. Odredi joj plaću, a na kraju joj sagradi i dvorac.
Kada se to završi, halifa jedne noći reče Džaferu:
- Hoću da siđem noćas u grad i da se raspitam o upraviteljima i valijama. Otpustit ćemo svakoga na koga nam se požale.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Džafer.
Potom halifa, Džafer i Mesrur izađoše u grad i zaputiše se obilazeći trgove i sokake i neočekivano ugledaše jednog starca koji je na glavi nosio mrežu i korpu, a u ruci štap. Išao je starac lagahno recitirajući stihove:


Govore mi: Ti si među svim ljudima
Svojim znanjem kao noć mjesečinom obasjana,

A ja im velim: Takve priče se okanite,
Jer znanje ne vrijedi ako moć nemate.

Kad bi me neko založio sa svim mojim umom,
Sa svim mojim knjigama i s mojim divitom,

Ne bi mu doteklo ni da se prehrani,
Niti bi mogao preživjeti dan jedan jedini.

Siromaški život uvijek je jadan,
Siromah je uvijek sjetan i život mu bijedan.


Usred ljeta nigdje za njeg nema hrane,
Usred zime traži peć za grijanje.

Kud god krene psi ga stalno slijede,
Prezren je da od njeg nema veće bijede.

Kad se kome žali na nesreću svoju,
Ljudi nisu spremni da ga razumiju.

Kad je takav cijeli život siromaški
Mnogo bolje će mu biti u grobnici.


Saslušavši starčevu recitaciju, halifa reče Džaferu:
- Vidi ovog siromaška i čuj stihove! Oni kazuju o njegovoj bijedi.
Potom halifa priđe starcu i reče mu:
- Šta si po zanimanju, starino?
- Ja sam ribar, gospodine. Imam porodicu i od podneva sam pošao iz kuće, ali mi do ovog trena Allah ne podari ništa čime bih nahranio obitelj, pa sam zbog toga odvratan sam sebi i molim Boga da umrem.
- Hoćeš li poći s nama na rijeku? - upita ga halifa. - Stani na obalu Tigrisa i baci mrežu na moju sreću, a sve što budeš izvadio otkupit ću za stotinu dinara.
Čovjek se obradova čuvši te riječi, pa odgovori:
- Odmah ću poći s vama.
Ribar dođe na rijeku, baci mrežu i pričeka malo, pa povuče konopce i izvuče mrežu, te se ukaza zaključan i vrlo težak sanduk. Halifa pipne sanduk čim ga ugleda, primijeti da je težak, pa plati ribaru stotinu dinara, te ovaj ode, a Mesrur, halifa i Džafer odnesoše sanduk u dvorac. Dok je sanduk stajao pred halifom, upališe svijeće, pa Mesrur i Džafer priđoše, razvališe sanduk i u njemu nađoše korpu od palmina lišća, zašivenu crvenim vunenim koncem. Odrezaše početak konca i ugledaše u korpi komad čilima, pa ga podigoše i ispod njega vidješe zar. Kad podigoše zar, nađoše ispod njega djevojku nalik na grumen srebra. Bila je ubijena i isječena.
Pošto vidje djevojku, halifi potekoše suze niz obraze i on se obrati Džaferu:
- Pseto vezirsko! Ljude ubijaju u vrijeme moje vladavine, bacaju ih u rijeku i odlaze, a ja ću pred Allahom odgovarati! Moram osvetiti ovu djevojku i ubiti onoga ko je nju ubio! - a onda dodade: - Zaklinjem se svim halifama moje abbasidske dinastije, ako mi ne dovedeš onog ko je ubio djevojku da ga mogu zbog nje kazniti, razapet ću te na kapiju svoga dvorca zajedno sa četrdeset tvojih rođaka!
Džafer se obrati razbješnjelom halifi:
- Daj mi vremena tri dana.
- Dajem ti toliko vremena - odgovori halifa, a Džafer ode od njega i zaputi se u grad, tužan i misleći: "Kako ću saznati ko je ubio djevojku i izvesti ga pred halifu? Ako mu dovedem nekog drugog, grijeh će pasti na moju dušu. Ne znam šta da radim." Sjedio je Džafer tri dana u svojoj kući, a četvrtog dana halifa posla po njega. Kada izađe pred halifu, ovaj ga upita:
- Gdje je djevojčin ubica?
- Zapovjedniče pravovjernih - reče Džafer - zar ja mogu spoznati ono što je nepoznato i otkriti djevojčinog ubicu?
Halifa se rasrdi i naredi da ga objese na kapiji njegovog dvorca, a onda zapovijedi telalu da razglasi po bagdadskim ulicama da oni koji žele posmatrati kako se vješa Džafer al-Barmakid i njegovi rođaci neka dođu i vide.
Iz svih ulica izađoše ljudi da posmatraju vješanje Džafera i njegovih rođaka, ne znajući razlog tome. Podigoše vješala od drveta, postaviše ljude ispod vješala i ostadoše da čekaju halifino dopuštenje, dok je narod oplakivao Džafera i njegove rođake.
U tome času pojavi se jedan lijepi mladić u finome odijelu koji se brzo probijao kroz narod i došavši pred vezira, reče mu:
- Treba da budeš oslobođen iz ovog položaja, starješino emira i zaštitniče siromaha. Ja sam ubio djevojku koju ste našli u sanduku. Ubijte mene i osvetite je.
Pošto Džafer ću mladićeve riječi i kad vidje da će ga spasiti, on se obradova vlastitom spasenju, ali mu bijaše žao mladića. Dok su oni tako stajali, kroz gomilu se progura jedan starac hitro se probijajući do Džafera i mladića, pozdravi ih i reče:
- Vezire - obrati mu se opet mladić - ovaj starac priča koješta. Ja sam je ubio i na meni odmazdu izvršite.
- Sinko - reče mu starac - ti si samo mladić željan ovoga svijeta, a ja sam starac koji ga se zasitio. Ja ću iskupiti tebe, vezira i njegove rođake. Djevojku sam ubio ja i niko drugi. Tako ti Allaha, izvrši odmazdu na meni!
- Zapovjednice pravovjernih, pojavio se djevojčin ubica.
- Gdje je? - upita halifa.
- Ovaj mladić govori da je on ubica, a ovaj starac tvrdi da laže i da je on ubica.
Halifa pogleda starca i mladića, pa upita:
- Ko je od vas dvojice ubio djevojku?
- Niko drugi nego ja! - reče mladić.
- Ne, nego sam je ja ubio! - na to će starac.
- Uzmi ih i objesi obojicu! - naredi halifa Džaferu.
- Ako je ubica samo jedan, onda je ubistvo drugoga nasilje - reče Džafer.
- Kunem se - reče mladić - Onim koji je uzdigao nebo i prostro zemlju da sam ja taj koji je ubio djevojku, i to pod ovim okolnostima - i opisa mladić sve ono što je našao halifa, tako da je ovaj bio uvjeren da je mladić ubio djevojku. Onda halifa upita:
- Zašto si ubio dvjevojku na pravdi Boga i zašto priznaješ, bez prisile, da si ubio, te tražiš da se izvrši odmazda nad tobom?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori mladić - znaj da je ta mlada žena bila moja žena i moja amidžična, a ovaj starac je njen otac i moj amidža. Oženio sam je dok je bila sasvim mlada i Allah mi dade s njom tri dječaka. Voljela me je, služila i nije mi činila ništa nažao. Međutim, početkom ovoga mjeseca ona se razbolje, pa joj dovedoh ljekare i taman joj se poče vraćati zdravlje i htjedoh je odvesti u hamam, a ona mi reče:
- Htjela bih nešto prije nego što uđem u kupatilo, jer sam se toga veoma uželjela.
- A šta je to? - upitah je.
- Uželjela sam se jabuke, da je pomirišem i zagrizem makar zalogaj.
Ja odmah pođoh u grad u potragu za jabukama, makar jedna koštala dinar, ali ih ne nađoh. Probdjeh noć razmišljajući, a čim jutro osvanu, izađoh iz kuće i počeh obilaziti jedan po jedan voćnjak, ali nigdje ne bi jabuka. Iznenada sretoh starog baštovana i upitah ga ima li jabuka, a on mi odgovori:
- Sinko, to je rijetkost. Jabuka nema. Mogu se naći samo u halifinom vrtu koji se nalazi u Basri, i to kod vrtlara koji ih čuva za halifu.
Vratih se ženi i moja ljubav prema njoj natjera me da se spremim za put. Putovao sam danonoćno petnaest dana i najzad se vratih sa tri jabuke koje sam kupio u Basri od vrtlara za tri dinara. Kada uđoh k njoj i pružih joj jabuke, žena im se ne obradova, već ih ostavi pored sebe. Njena bolest bijaše uzela maha i neprestano je slabila punih deset dana, a onda ozdravi. Nakon toga, pođem iz kuće, zaputim se do svog dućana i sjedoh da trgujem. I dok sam ja sjedio, usred dana, iznenada pored mene naiđe jedan crni rob držeći u ruci jabuku kojom se poigravao.
- Gdje si uzeo tu jabuku da i ja uzmem jednu takvu? - upitah ga, a on se nasmija:
- Uzeo sam je od svoje drage. Bio sam odsutan, a kada sam se vratio zatekoh je bolesnu. Pored nje su bile tri jabuke, te mi ona reče: "Moj muž, rogonja zbog njih je otputovao čak do Basre i kupio ih je za tri dinara." Od te tri jabuke uzeo sam jednu.
Kada čuh šta rob govori, zapovjedniče pravovjernih, svijet mi se smrači pred očima, te zaključah dućan i pođoh kući pomućena uma zbog silnoga bijesa. Ne vidjevši tamo treću jabuku, rekoh ženi:
- Gdje je treća?
- Ne znam šta je bilo od nje - odgovori.
Tako se uvjerih da je rob govorio istinu, te ustadoh, zgrabih nož, kleknuh joj na grudi i zaklah je. Odsjekoh joj glavu i udove, pa sve to brzo strpah u korpu, pokrih zarom, a preko zara stavih ćilim. Najzad je stavih u sanduk koji zatvorih, natovarih na mazgu i lično bacih u Tigris. Tako ti Allaha, zapovjedniče pravovjernih, pogubi me u znak odmazde jer me strah da ću odgovarati za nju na Sudnjem danu! Pošto je bacih u rijeku Tigris, a da niko nije znao šta sam s njom učinio, vratih se kući i zatekoh svoga najstarijeg sina kako plače, premda nije znao šta sam učinio s njegovom majkom.
- Zašto plačeš? - upitah.
- Uzeo sam jednu jabuku od onih što bijahu pored majke i ponesoh je na sokak da se poigram s braćom, kad naiđe jedan krupan crni rob koji mi ote jabuku i upita me:
- Odakle si ovo dobio?
- Moj babo je putovao i donio je iz Basre mojoj bolesnoj majci. Kupio je tri jabuke za tri dinara. Crnac mi je uze, udari me i odnese jabuku. Uplašio sam se da me majka ne istuče zbog nje. Kada čuh šta dijete govori, shvatih da je rob izmislio laž o mojoj amidžični i uvjerih se da je ubijena nedužna. Počeh gorko plakati, kad dođe ovaj starac, moj amidža a njen otac, i ja mu ispričah sve što se dogodilo, te on sjede pored mene plačući i sam. Plakali smo tako sve do ponoći. Primao sam saučešće pet dana, a do dana današnjeg žalimo zbog njene smrti. Tako ti predaka tvojih, požuri da me ubiješ i tako na meni odmazdu izvršiš.
Halifa je bio zapanjen mladićevim riječima:
- Tako mi Allaha, neću ubiti nikoga drugog do onog odvratnog roba!
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

19. noć
Kada nastupi devetnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako se halifa zakleo da neće ubiti nikoga drugog nego roba, jer je mladić imao nekakvo opravdanje. Onda se halifa obrati Džaferu:
- Dovedi mi onoga odvratnog roba koji je uzrok cijeloj tragediji, a ako mi ga ne dovedeš, ti ćeš biti ubijen umjesto njega!
Džafer ode u grad tugujući i misleći: "Kako da ga dovedem? Ne može krčag zauvijek ostati čitav. U ovoj situaciji ne mogu se ničeg dosjetiti, ali onaj ko me je spasio prvi put spasit će me i drugi put. Tako mi Boga, tri dana neću izaći iz kuće, pa neka uzvišeni Bog čini šta hoće." Ostade Džafer tri dana u kući, a četvrtog dana pozva kadiju, napravi oporuku i oprosti se s djecom. Dok je plakao, dođe mu halifin glasnik i reče:
- Halifa je izvan sebe od bijesa i poslao me k tebi kunući se da će te ubiti do kraja dana ako mu ne dovedeš onoga roba.
Džafer i njegova djeca zaplakaše, a kada se sa svima oprosti, priđe najmlađoj kćeri da se i s njom oprosti. Tu kćer je volio više nego svu drugu djecu, pa je privi na grudi plačući što se mora rastati s njom, a onda osjeti da ona drži u džepu nešto okruglo i upita je:
- Šta to imaš u džepu?
- Babo - odgovori ona - imam jednu jabuku koju mi donese naš rob Rejhan. Čuvam je već četiri dana. On mi je dao jabuku tek pošto mi je uzeo dva dinara.
Čuvši za toga roba i jabuku, Džafer se obradova:
- O, Ti što me uvijek izbavljaš!
Zatim naredi da dovedu roba i kada to učiniše, Džafer ga upita:
- Odakle ti ova jabuka?
- Prije pet dana, gospodaru, dok sam šetao ušao sam u jedan gradski sokak i vidio djecu kako se igraju. Jedno je imalo ovu jabuku koju sam mu oteo i udario ga, a ono je plačući povikalo:
- Ova jabuka pripada mojoj bolesnoj majci koja se toliko uželjela jabuka da je otac otputovao u Basru i donio tri jabuke za tri dinara. Ja sam jednu uzeo da se poigram njome.
Dijete je plakalo, ali ja nisam mario za to, već sam je odnio, a moja mlada gospodarica uzela je jabuku za dva dinara.
Saslušavši priču, Džafer je bio vrlo iznenađen spletkom, ubistvom djevojke zbog roba, pa zapovijedi da roba zatvore, a sam se radovao svome izbavljenju kazujući stihove:


Koga nesreća zbog jednog roba zadesi,
Žrtvujući njega mora dušu svoju da spasi

Jer mnogo drugih robova može naći
A svoju dušu nikad više neće steći.


Nakon toga, on zgrabi roba i povede ga halifi koji naredi da se pripovijest zabilježi i da se razglasi u narodu, a zatim mu Džafer reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, nemoj se čuditi ovoj priči, jer ona nije nimalo čudnija od priče o veziru Nuruddinu i njegovom bratu Šemsuddinu.
- Da li je ona zaista čudesnija? - upita halifa.
- Ispričat ću ti je, zapovjedniče pravovjernih - reče Džafer - ali pod uvjetom da poštediš život moga roba.
- Poklonit ću ti njegovu krv - složi se halifa.

PRIČA O VEZIRU NURUDDINU I NJEGOVOM BRATU ŠEMSUDDINU
- Znaj, zapovjedniče pravovjernih - reče Džafer - da u Kairu bijaše jedan car, pravedan i milostiv, i imao je pametna i iskusna vezira koji je znao dobro planirati. Taj vezir je bio oronuli starac koji je imao dvoje djece nalik na dva mjeseca. Starije dijete zvalo se Šemsuddin, a mlađe Nuruddin. Mlađi sin se isticao ljepotom i umilnošću, tako da u njegovo vrijeme nije bilo ljepšega, pa se o njemu pronio glas po raznim zemljama iz kojih su ljudi dolazili u zemlju toga cara da se nagledaju mladićeve ljepote. Desi se da im otac umre, te se car sažali, prihvati dvoje djece, postavi ih blizu sebe i dariva ih. Onda im reče:
- Vi preuzimate položaj svoga oca.
Mladići se obradovaše i poljubiše zemlju pred carem. Zatim su cijeli mjesec dana primali saučešće povodom očeve smrti, a nakon toga preuzeše dužnost vezira. Svaki je obavljao dužnost po sedmicu dana, a kada bi se caru prohtjelo da putuje, putovao je s jednim od njih. Jedne noći, car odluči da ujutro pođe na put, a red je bio na starijem da bude vezir. Te noći braća su razgovarali i stariji reče:
- Želio bih, brate, da se ja i ti oženimo iste noći.
- Uradi kako hoćeš, ja se slažem s tobom.
Tako se dogovoriše, a onda stariji brat reče mlađem:
- Ako Allah bude htio, oženit ćemo dvije djevojke i dovesti ih iste noći, pa će u isto vrijeme začeti. Ako Allah bude htio, tvoja žena će roditi dječaka, a moja žena djevojčicu i mi ćemo ih vjenčati kao amidžiće.
- Brate moj - reče Nuruddin - šta ćeš uzeti uz moga sina kao mehr?{75}
- Kao mehr uz tvoga sina uzet ću tri hiljade dinara, tri voćnjaka i tri farme. Ako mladić potpiše bračni ugovor bez toga, neće valjati.
- Zar takav uvjet postavljaš mome sinu? - povika Nuruddin. - Ne znaš li ti da smo braća, da smo dva vezira na istome položaju, i valjalo bi da svoju kćer daš za moga sina kao dar, bez mehra? Tebi je poznato da je muškarac vredniji od žene, a moje dijete je muško; nas će spominjati po njemu, a ne po tvojoj kćeri.
- A šta je onda ona? - upita Šemsuddin.
- Emiri nas neće spominjati po njoj - odgovori Nuruddin. - Međutim, ti hoćeš da i sa mnom postupiš prema priči u kojoj neko reče: Ako ga želiš odbiti, podigni cijenu. Kažu da je jedan čovjek došao svome prijatelju s molbom, a ovaj ga je odbio pretjeranom cijenom.
- Vidim ja da ti to odbijaš - reče Šemsuddin - jer svoga sina predstavljaš vrednijim od moje kćeri. Nema sumnje da si blesav i neodgojen! Kad već spominješ zajedničko vezirstvo, znaj da sam te uveo u vezirstvo samo iz sažaljenja i da mi pripomogneš, da mi budeš pri ruci. Pričaj ti šta hoćeš i kako hoćeš, ali, tako mi Allaha, neću udati kćer za tvoga sina makar mi dao zlata koliko je teška!
Kada Nuruddin ću šta govori njegov brat, rasrdi se i reče:
- Ni ja neću oženiti sina tvojom kćerkom!
- Ne pristajem da joj on bude muž! - na to će Šemsuddin. - Da ne idem na put, naučio bih te pameti, ali čim se vratim s putovanja drži se dobro!
Nuruddina plaho naljutiše bratove riječi, toliko da mu se navuče mrak na oči, ali se savlada. Provedoše noć svaki u svojoj odaji, a čim osvanu jutro, car se uputi prema Gizi, ka piramidama, u pratnji vezira Šemsuddina. Što se tiče njegovog brata Nuruddina, on provede noć izvan sebe od bijesa, a čim osvanu ustade, klanja sabah i pođe u svoju riznicu pa uze iz nje vrećicu i napuni je zlatom. Sjećajući se bratovih riječi, poniženja i toga kako se on nad njim uznosio, Nuruddin poče recitirati stihove:


Na put kreni - u neslozi drugoga ćeš naći
I radi jer rad životu daje užitak još veći.

Pametnom i učenom u mirovanju nema
Nikakave utjehe - zato pođi drugim krajevima.

Znam da kvari se voda što stoji -
Ako teče dobra je, a loša je ako stoji;

Čak ni mjesec kada ne bi izlazio,
Ja ga ne bih tako željno čekao.

Da iz brloga ne izlazi, ni lovac ne bi ništa ulovio;
Da ne cilja s luka, strijelac ne bi strijelom pogodio.

Zlato kao i prašina leži u jamama,
I rajsko drvo tamo gdje raste pripada drvima.

Ako na put kreneš, slavan ćeš postati;
Ako se ne krećeš, visoko se nećeš uspeti.


Pošto kaza te stihove, Nuruddin naredi svome slugi da mu pripremi jednu visoku i brzu nubijsku mazgu. Sluga je pripremi, stavi na nju sedlo prošiveno zlatom, sa stremenjem od indijskog čelika, s pokrivačem od isfahanskog pliša, tako da bijaše nalik otkrivenoj nevjesti. On naredi da stave na mazgu svileni tepih i sedžadu, a ispod sedžade novac, te reče posluzi i robovima:
- Hoću da razgledam okolicu grada. Poći ću u oblast Kaljubije{76} i tamo ću provesti tri noći. Ne treba niko da me prati. Zbog nečeg mi se srce steglo.
On hitro uzjaha mazgu, uze malo hrane i izađe iz Kaira uputivši se prema pustinji. Prije podneva stiže u grad Bilbis, te sjaha da se odmore i on i mazga, pojede nešto, pa uzme sve što treba njemu i mazgi i opet krenu prema pustinji. Dva dana kasnije, uoči podneva stiže u grad Kuds, tu sjaha da odmori sebe i mazgu i pojede malo hrane. Zatim stavi bisage pod glavu, prostre čilim i pokuša spavati savladan gnjevom. Prenoći na tome mjestu, a kada osvanu, on ponovo uzjaha i potjera mazgu dok ne stiže u grad Alep u kome se zaustavi pred jednim hanom gdje ostade tri dana da odmori mazgu, ali da se i sam odmori i nadiše zraka. Zatim se odluči da nastavi put, te uzjaha mazgu i pođe ni sam ne znajući kuda. Putovao je tako dok jedne noći ne stiže u grad Basru. Ni sam nije bio svjestan toga. Zaustavi se pred jednim hanom, skinu s mazge bisage, prostre sedžadu, a mazgu zajedno s opremom predade čuvaru rekavši mu da je vodi. Čuvar uze mazgu i povede je.
Desi se da je basranski vezir u to vrijeme sjedio kraj prozora na svome dvoru i ugledao mazgu, zapazi skupocjenu opremu na njoj i pomisli da je to vezirska ili carska mazga. Razmišljajući o tome, vezir se nađe u nedoumici, pa reče jednome pažu:
- Dovedi mi onog čuvara!
Paž ode do čuvara i dovede ga veziru, te čuvar pristupi i poljubi tlo pred njim. Vezir koji bijaše oronuli starac upita čuvara:
- Ko je vlasnik one mazge i kako izgleda?
- Gospodaru - odgovori čuvar - vlasnik mazge je jedan mladić prefinjenih osobina. Vidi se po dostojanstvu i izgledu da pripada trgovačkom soju.
Saslušavši čuvareve riječi, vezir skoči na noge, uzjaha konja i pohita u han. Uđe mladiću, a kada Nuruddin vidje vezira kako mu dolazi na noge, on skoči i srdačno mu pohita u susret. Vezir sjaha, pozdravi Nuruddina poželivši mu dobrodošlicu i posadi ga pored sebe, pa ga upita:
- Odakle si došao, sinko i šta si namjerio?
- Gospodaru moj - odgovori Nuruddin - dolazim iz grada Kaira. Moj otac je u tome gradu bio vezir, pa se preselio pod okrilje Allaha.
Zatim Nuruddin ispriča veziru šta mu se sve dogodilo, od početka do kraja, i dodade:
- Odlučio sam da se nipošto ne vratim dok ne obiđem sve gradove i zemlje.
Pošto ga sasluša, vezir mu reče:
- Sinko moj, ne povodi se za svojom dušom jer će te u propast odvesti. Zemlje su zapuštene, pa se plašim da te kakva nesreća ne zadesi.
Zatim uze bisage s mazge, čilim i sedžadu, te povede Nuruddina svojoj kući. Dade mu odabrano mjesto, ukaza mu poštovanje i učini dobročinstvo zavolivši ga neobično.
- Sinko moj - reče vezir Nuruddinu. - Ja sam već ostario čovjek, a nemam muškog poroda.
Allah mi je podario jednu kćer sličnu tebi po ljepoti. Odbio sam mnoge njene prosce, a pošto si mi se ti odmah dopao, da li bi htio uzeti moju kćer za sluškinju koja će te služiti, a ti njen muž biti? Ako prihvaćaš, poći ću s tobom basranskom caru, reći mu da si moj bratić i preporučit ću te, tako da te postavi za vezira umjesto mene. Ja ću ostati u kući, jer sam star čovjek.
Kada Nuruddin ću šta mu vezir govori, klimnu glavom:
- Slušam i pokoravam se.
Vezir se obradova, pa naredi posluzi da mu pripreme sofru, da ukrase veliku odaju namijenjenu za prijem emira. Potom okupi prijatelje, pozva državne velikodostojnike i basranske trgovce, stupi pred njih i reče:
- Imao sam brata vezira u Kairu kome Allah podari dva sina, a meni je, kao što znate, Allah dao kćer. Brat mi je stavio u amanet da udam kćer za jednog od njegovih sinova i ja sam na to pristao. Kad je došlo vrijeme da udam kćer, on je poslao jednog sina. To je ovaj mladić ovdje. Čim je došao, htio sam da sklopi brak s mojom kćerkom i da bude s njom u mojoj kući.
- Dobro si učinio - na to će zvanice.
Nakon toga popiše šerbe, poškropiše se ružinom vodom i odoše. Onda vezir naredi slugama da odvedu Nuruddina u hamam, a vezir mu dade svoju naročitu odjeću, posla mu otirače, zdjele, kadionice i sve ostalo što je potrebno. Kad Nuruddin izađe iz hamama, obuče one haljine i pojavi se nalik na pun mjesec. Potom uzjaha mazgu i pođe ka vezirovom dvoru gdje sjaha, uđe veziru i cjeliva mu ruku. Vezir mu poželi dobrodošlicu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

20. noć
Kada nastupi dvadeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir pošao u susret Nuruddinu, zaželio mu dobrodošlicu, a zatim je rekao:
- Provedi ovu noć sa svojom ženom, a sutra ću te odvesti caru. Molim Allaha da ti da svako dobro.
Nuruddin ustade i pođe svojoj ženi, vezirovoj kćeri.
Tako su se događaji odvijali s Nuruddinom.
Što se tiče Nuruddinovog brata, on provede izvjesno vrijeme s carem na putu, a kada se vrati i ne zateče brata, upita sluge za njega, te mu oni rekoše:
- Onoga dana kada si otputovao s carem on je uzjahao mazgu u svečanoj opremi i rekao da ide u Kaljubiju i da će ostati samo dan-dva jer mu se zbog nečeg srce steglo. Nije dopustio da ga prati neko od nas. Od njegovog odlaska do danas ništa nismo čuli o njemu.
Šemsuddinu teško bi zbog rastanka s bratom i on pade u duboku žalost zbog toga gubitka.
Mislio je: "Nije otišao ni zbog čega drugog nego zato što sam povisio ton one večeri kada sam krenuo na put s carem. Vjerovatno se naljutio i otišao. Moram poslati nekoga za njim." Zatim ode i obavijesti sultana o svemu, a sultan napisa pisma i otposla ih po glasonošama u sve krajeve svoje zemlje. Međutim, kako je Nuruddin otišao u daleke zemlje u vrijeme dok je njegov brat odsustvovao sa sultanom, glasonoše odoše s pismima, ali se vratiše bez ikakvih vijesti. Šemsuddin je očajavao, govoreći: "Pretjerao sam razgovarajući s bratom o braku djece. Kamo sreće da se to nije dogodilo! A dogodilo se zbog moje maloumnosti i nepromišljenosti."
Nedugo nakon toga, Šemsuddin zaprosi kćer jednoga kairskog trgovca. Sklopi brak s njom, ali se dogodi da je te iste noći kada je Šemsuddin prišao svojoj ženi i Nuruddin prišao svojoj supruzi, kćerki basranskog vezira, i to voljom uzvišenog Allaha, kako se izvršila Njegova volja prema Njegovim stvorenjima. Tako se i dogodi sve onako kako se bijahu dogovorila dva brata. Potrefi se, zatim, da obje žene zatrudne, te žena Šemsuddina, kairskog vezira, rodi kćer kakvu grad Kairo nikada ranije nije vidio, a Nuruddinova žena rodi sina, najljepšega u njegovo doba, upravo kako kaza pjesnik:


O, kako je stasit i kako divno lice ima -
Opiti se tom ljepotom kao punim vrčevima!

Niti boja niti ukus rujnog vina
Nisu ništa spram ljepote vjeđa i tim obrazima!


Ili kako reče drugi pjesnik:


Kad bi se ljepota htjela porediti s njime,
Ponikla bi glavom postiđena time;

A kad bi je pitali: "Vidje li šta tako?"
Kazala bi: "Njemu sličnog naći nije lahko!"


Dječaku dadoše ime Hasan{77} i tokom sedam dana nakon njegovog rođenja priređivali su svetkovine i gozbe kakve zaslužuju carevići. Potom basranski vezir povede Nuruddina caru i kada mladić dođe pred cara, poljubi tlo pred njim i kako bijaše rječit, milosrdan, lijep i dobronamjeran, izrecitira stihove:


Ti si taj čovjek što zasjeni sve ljude,
Što širinom nadmašuje i daljine bude;

Hvalim tvoja djela što nemaju nazive druge,
Već su ona ko đerdani za vratove duge;

Cjelivam ti prste koji nisu prsti,
Već ključevi obilja svakojake vrsti.


Car ih primi uz počasti pa zahvaljujući Nuruddinu na onome što je rekao, upita svoga vezira:
- Ko je ovaj mladić?
Vezir mu ispriča sve o njemu, od početka do kraja, dodavši:
- To je moj bratić.
- Kako će biti tvoj bratić, a nismo čuli za njega?
- Gospodaru naš i care - reče vezir - u Kairu sam imao brata vezira koji je umro i ostavio dva sina. Prvi je naslijedio očev položaj, a ovo je njegov mlađi sin. Kada je došao k meni, zakleo sam se da svoju kćer neću udati ni za koga drugog nego za njega, pa sam je vjenčao s njim čim je došao. On je mlad, a ja sam postao oronuli starac, sluh me izdao i moć rasuđivanja mi je oslabila, pa bih da ga naš gospodar car postavi na moje mjesto, jer on je moj bratić i muž moje kćeri. Dostojan je vezirskog položaja, jer je pronicljiv i obazriv.
Car ga je posmatrao s čuđenjem i smatrao je umjesnim vezirove riječi o mladiću kojima ga je preporučivao za položaj vezira. On mu zaista i dade taj položaj naredivši da mu daju sjajnu odoru i jednu od naročitih mazgi, te mu odredi plaću i prinadležnosti. Nuruddin poljubi carevu ruku i uputi se sa svojim puncem kući. Obojica su bili izvan sebe od radosti i govorili su:
- Blagoslovljen je dolazak ovog djeteta na svijet:
Sutradan, Nuruddin ode caru, poljubi tlo pred njim i izrecitira stihove:


Nek te sreća prati svakog trena
I napredak dok ti zlobnik zamke sprema;

Neka su ti dani vječno osunčani,
Tvojim dušmanima neka budu tamni!


Car zapovijedi mladiću da sjedne na vezirsko mjesto, te Nuruddin sjede i poče obavljati svoje poslove, rješavati sporove među ljudima i voditi njihove parnice, kao što obično i rade veziri. Car ga je posmatrao diveći se njemu, njegovoj pronicljivosti, razumnosti i sabranosti, te ga zavolje i približi k sebi. Kada se vijećanje okonča, Nuruddin ode kući i ispriča puncu šta se sve dogodilo, a ovaj se veoma radovao.
Vezir je postojano odgajao sina Hasana sve dok ovaj malo ne ojača. Nuruddin se stalno bavio vezirskim poslovima, ne odvajajući se od cara ni danju ni noću, a car mu je povećavao plaću i nagrađivao ga sve više, tako da je Nuruddin stalno jačao. Stekao je i lađe koje su za njega nosile trgovačke tovare. On zaradi veliki imetak, mline i voćnjake, a kada mu sin Hasan uđe u četvrtu godinu, umre stari vezir, otac Nuruddinove žene, te mu Nuruddin priredi veličanstvenu dženazu i ukopa ga. Nakon toga, on se pozabavi odgajanjem svoga djeteta i kada ono ojača, dovede mu učitelja da ga u kući uči čitati. Naredi učitelju da ga obrazuje i odgaja. Učitelj zaista nauči mladića čitanju, nauči ga da su nauke korisne, a iznad svega - Hasan za nekoliko godina nauči Kuran napamet. Postajao je sve ljepši i ljepši, sve stasitiji, baš kao što reče pjesnik:


On je kao mjesec koji punim sjajem blista
Samo sunce šija s obraza mu čista;

On je poput carstva sve ljepote
I njime se sve na svijetu stvari kite.


Učitelj ga je odgajao u očevom dvoru, jer od svog postanka Hasan nije izlazio iz vezirskog dvorca sve dok ga jednog dana otac, vezir Nuruddin, ne odjenu u najraskošnije odijelo, posadi ga na najbolju mazgu i povede ga caru. Čim uđoše, car pogleda Hasana Bedruddina, sina vezira Nuruddina, i bi zapanjen njegovom ljepotom. Podanici carstva, kada Hasan prođe pored njih idući prvi put s ocem ka caru, bili su zadivljeni njegovom ljepotom, stasitošću i skladnošću, kao da je o njemu pjesnik ispjevao ove stihove:


Astrolog je jednom u nebo zurio i spazio
Ljepotana što se u svome plastu gordio,

I Blizance je vidio kako darivaju štedro
Ljepotom neizmjernom njegovo tijelo;

Saturn mu je crne uvojke podario,
Obraze mu kao mošus madežima okitio;

Jarki Mars mu rumen lica poklonio,
Iz vjeđa mu Strijelac svoje strijele bacao;

Merkur ga je bistrim umom darovao,
Medvjed ga od uroka brižno čuvao.

Astrolog se zbuni onim što je vidio
Dok pun mjesec je pred njim zemlju ljubio.


Čim ga vidje, car zavoli mladića i dariva ga, te reče njegovom ocu:
- Vezire, moraš dječaka dovoditi svakog dana.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir i vrati se sa sinom kući. Odvodio ga je zatim caru svakog dana, sve dok dječak ne navrši petnaest godina, a tada se razbolje njegov otac, vezir Nuruddin, pa pozva sina i reče mu:
- Ovaj svijet je prolazno boravište, a budući svijet je vječni dom.
Hoću da ti ostavim neke oporuke. Shvati šta ću ti reći i poslušaj to srcem svojim.
Zatim ga posavjetova kako će se ponašati prema ljudima i kako će obazriv biti, pa se podsjeti zavičaja i domovine. Zaplaka zbog rastanka s dragima, pa obrisavši suze, reče:
- Sine moj, poslušaj što ću ti reći. Imam brata po imenu Šemsuddin, i to je tvoj amidža. On je vezir u Kairu, a napustio sam ga i otišao mimo njegove volje. Želim da uzmeš svitak papira i da zapišeš ovo što ću ti izdiktirati.
Nuruddin donese papir i poče zapisivati šta mu je otac kazivao, a on mu ispriča sve šta mu se dogodilo, od početka do kraja. Zapisa također datum očeve ženidbe, datum njegova ulaska u vezirsku kuću, datum dolaska u Basru i susreta sa basranskim vezirom, a zapisa i samu oporuku. Onda vezir reče sinu:
- Čuvaj ovaj testament, jer je na tome papiru zapisano porijeklo i rodoslovlje. Ako ti se šta dogodi, pođi u Kairo, pronađi amidžu i pozdravi ga pa mu reci da sam umro u tuđini žudeći za njim.
Hasan Bedruddin uze pismo, savi ga i zaši u kapu ispod postave. Zatim se rasplaka zbog rastanka s ocem jer je bio mlad, a Nuruddin mu je i dalje davao savjete, sve dok dušu ne ispusti. Zavlada tuga u kući. Žalili su za vezirom i car i svi emiri, a zatim ga ukopaše neutješno tugujući cijela dva mjeseca. Za to vrijeme njegov sin nije jahao, nije odlazio u vijeće, niti se susretao s carem. Car se naljuti zbog toga, pa na njegovo mjesto postavi jednog dvorjana ustoličivši ga za novog vezira i naredivši mu da zaplijeni Nuruddinovu kuću i imovinu, sva imanja i spahiluke. Novi vezir dođe, uze vojnike i zaputi se kući vezira Nuruddina da uhapse i njegovog sina Hasana i odvede ga caru da uradi s njim ono što je bio naumio. Među vojnicima bijaše jedan rob umrlog vezira Nuruddina. Bilo mu je žao sina njegovog gospodara, pa odjuri Hasanu Bedruddinu koga zateče pokunjene glave i slomljena srca zbog rastanka s ocem. Kada ga rob obavijesti o tome šta se dogodilo, Hasan upita:
- Imam li vremena da uđem u kuću i ponesem nešto od ovosvjetskih vrijednosti što bi mi koristilo u tuđini?
- Spašavaj se - odgovori mu rob, a Hasan obori glavu čuvši njegove riječi i pođe pješice.
Kada izađe iz grada, čuo je kako ljudi govore da je car poslao novog vezira u kuću preminulog vezira da mu zaplijeni svu imovinu, da uhapsi njegovog sina Hasana i dovede ga njemu da ga ubije. Ljudi su sažaljevali Hasana zbog njegove ljepote. Slušajući šta narod govori, Hasan pođe nasumice, ne znajući kamo da krene. Išao je tako dok ga sudbina ne dovede do groba njegovog oca. Pošto uđe na mezarje, probijao se između grobnica dok ne stiže do očevog mezara. Tu sjede, skinu turban s glave, i dok je sjedio pored očevog mezara, odjednom se pred njim pojavi Židov iz Basre i reče mu:
- Zašto si se tako snuždio, gospodaru?
- Do maloprije sam spavao i u snu čuo kako mi otac prigovara što mu mezar ne posjećujem. Ustao sam prestrašen, bojeći se da ne prođe dan a da ga ne posjetim. To bi mi teško palo.
- Gospodaru - reče Židov - tvoj otac je poslao trgovačke lađe i neke od njih su već stigle. Želim da od tebe kupim robu sa svih lađa što su pristigle za hiljadu dinara.
Židov izvadi kesu punu zlata, izbroja hiljadu dinara, pruži ih Hasanu, sinu vezirovom, i reče mu:
- Napiši mi potvrdu i stavi na nju pečat.
Hasan uze papir i napisa: "Pisac ove potvrde, Bedruddin, sin vezira Nuruddina, prodao je Židovu tome i tome sav teret s lađa svoga oca za hiljadu dinara i unaprijed je primio novac."
Židov uze papir, a Hasan se prepusti plaču sjećajući se moći i ugleda koji je nekada imao. Potom ga zateče noć i savlada san, te zaspa uz očev mezar. Spavao je sve dok ne izađe mjesec. Tada mu glava klonu s mezara, te leže na leđa a lice mu zablista na mjesečini. To groblje bijaše nastanjeno pravovjernim džinima. Izađe jedna ifritka koja uoči usnulog Hasana i čim ga opazi, zadivi se njegovoj ljepoti i ljupkosti, te reče:
- Neka je slava Allahu! Ovaj mladić kao da je iz samog Dženneta došao!
Zatim ifritka poletje u zrak i poče kružiti kao i obično. Odjednom ugleda nekog ifrita koji je također letio, pa ga pozdravi i upita:
- Odakle si došao?
- Iz Kaira - odgovori on.
- Hoćeš li poći sa mnom da vidiš kako je lijep onaj mladić što spava na mezaru?
- Hoću - odgovori ifrit i oni poletješe, pa se spustiše na groblje.
- Jesi li ikada u životu vidio nešto slično? - upita ifritka.
Ifrit ga pogleda i odgovori:
- Neka je slavljen Onaj kome nema sličnih! Ako hoćeš, sestro, ispričat ću ti šta sam ja vidio.
- Ispričaj mi - reče ifritka.
- Vidio sam nešto slično ovome mladiću u oblasti Kaira. To je vezirova kćer za koju je čuo car, pa ju je zaprosio od njenog oca, vezira Šemsuddina, ali mu je vezir rekao:
- Gospodaru naš i care! Primi moje izvinjenje i smiluj se mojim suzama. Ti znaš da je moj brat Nuruddin otišao od nas, a da niko ne zna gdje je. Dijelio je sa mnom vezirski položaj, a otišao je zato što sam sjedeći razgovarao s njim o braku. On se rasrdio i tako srdit otišao.
Potom ispriča caru sve potanko šta se dogodilo među njima i dodade:
- Eto zašto se rasrdio, a ja sam se zakleo da neću udati kćer ni za koga nego za svoga bratića. Zakleo sam se onog dana kad ju je majka rodila, a bilo je to prije osamnaest godina. Nedavno sam čuo da mi se brat oženio kćerkom basranskog vezira i da mu je ona rodila dijete. Kćer neću udati za drugog, nego za njega, iz poštovanja prema bratu. Zapisao sam datum svoje ženidbe, datum kada mi je žena zatrudnjela i kada je rodila kćer namijenjenu njenom amidžiću. Ima mnogo drugih djevojaka.
Kada car ću šta mu vezir govori, razbjesni se i reče:
- Kako je moguće da čovjek kao što sam ja prosi djevojku od čovjeka kao što si ti i da mi je ne daš, već navodiš neuvjerljive razloge za to?! Kunem ti se životom da ću je udati za najnižeg kod sebe, tebi u inat.
U toga cara bijaše jedan grbavi konjušar koji je imao grbu na prednjoj i grbu na zadnjoj strani. Car naredi da mu ga dovedu i silom sklopi brak između njega i vezireve kćeri. Zatim zapovijedi da grbavac iste noći ode k njoj i priredi mu svadbu. Ostavio sam grbavca dok je još bio među carevim slugama koji su se okupili oko njega sa upaljenim svijećama u rukama. Ismijavaju ga i rugaju mu se pred vratima kupatila. Dotle vezirova kćer sjedi plačući među dadiljama i sluškinjama. Ona je najsličnija ovome mladiću. Oca su joj zatvorili da joj ne može prići. Od toga konjušara, sestro, nisam vidio ružnije stvorenje, a djevojka je ljepša i od ovoga mladića...
Šeherzadu zateče jutro, ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

21. noć
Kada nastupi dvadeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ifrit ispričao ifritki priču o kćeri kairskog vezira koju je car vjenčao s grbavim konjušarem zbog čega je ona silno patila, te da joj nema ravnog po ljepoti osim ovoga mladića. Na to ifritka reče:
- Lažeš! Ovaj mladić je ljepši od svih ljudi svoga vremena!
- Tako mi Allaha, sestro, djevojka je ljepša od njega i samo je on zaslužuje, jer su toliko slični jedno drugome da su, možda, brat i sestra, ili su amidžići. Teško djevojci s tim grbavcem!
- Podignimo ga, brate - reče ifritka - i ponesimo ga do djevojke o kojoj govoriš da vidimo ko je ljepši.
- Pristajem - odgovori ifrit. - Pravilno govoriš i najispravnije rješenje je to što ti predlažeš. Ja ću ga ponijeti.
Ifrit ponese mladića poletjevši kroz zrak, a ifritka poletje tik uz njega dok ne stigoše u grad Kairo, pa ga spustiše na klupu i probudiše. Kada se mladić probudi, vidje da nije na očevom mezaru, u gradu Basri, te se osvrnu lijevo i desno i shvati da se nalazi u nekom drugom gradu, a ne u Basri. Htjede viknuti, ali mu ifrit namignu, pruži mu svijeću i reče:
- Ja sam te donio i želim da s tobom učinim nešto radi Allaha. Uzmi ovu svijeću pa pođi s njom u hamam. Umiješaj se među svijetinu i idi s njima dok ne stigneš do nevjestine odaje, a onda ih prestigni i uđi u odaju nikoga se ne bojeći. Čim uđeš, stani desno od grbavog mladoženje i kad god ti priđu sluškinje, pjevačice i dadilje, zavući ruku u džep i vidjet ćeš da je pun zlata. Grabi zlato šakom i bacaj narodu. Nemoj misliti da ćeš jednom zavući ruku u džep i utvrditi da nije pun zlata. Daji šakom svakome ko ti priđe i ničeg se ne boj. Uzdaj se u Onoga koji te je stvorio, jer sve se to neće događati tvojom zaslugom ni moći, već zaslugom Allaha i Njegovom moći.
Kada Hasan Bedruddin sasluša ifritove riječi, on se začudi:
- Otkud čitav taj problem i zašto takvo dobročinstvo?!
Zatim Hasan pođe, zapali svijeću i zaputi se ka hamamu. Vidje grbavca kako jaše konja, pa se Hasan umiješa među svijet, lijep kakav je već bio, s turbanom na glavi i pod širokim plaštem prošivenim zlatom. Kretao se u povorci, a kad god bi pjevačice zastale da im narod baca novaca, on je stavljao ruku u džep. Videći da je pun zlata, grabio je šakom i bacao na daire pjevačicama i sluškinjama, tako da se daire napuniše zlatom. Pjevačice su bile zapanjene, a narod se divio njegovoj ljepoti.
Sve to potraja dok ne stigoše do vezirove kuće gdje posluga zaustavi ljude i ne dade im dalje. Pjevačice i sluškinje su govorile:
- Bogami, nećemo ući ako ne uđe ovaj mladić s nama jer nas je obasuo dobročinstvom! Nećemo da se mlada otkrije bez njegovog prisustva!
Tako ga uvedoše u svadbenu dvoranu i posadiše ga naspram grbavog mladoženje. Ustadoše sve žene emira, vezira i dvorjana poredavši se u dva reda. Svaka žena je držala upaljenu veliku svijeću. Sve su bile zaogrnute velovima, a formirale su dva reda, lijevo i desno od bračne lože do početka dvorane koja se nalazila uz odaju odakle je trebala izaći nevjesta. Kada žene ugledaše Hasana Bedruddina, njegovu ljepotu, lice koje je blistalo kao polumjesec, sve osjetiše naklonost prema njemu, te pjevačice rekoše prisutnim ženama:
- Znajte da nam je ovaj ljepotan darivao suho zlato. Zato ga dobro služite i slušajte sve što vam bude rekao.
Žene se sa svijećama sjatiše oko Hasana. Posmatrale su njegovu ljepotu gubeći razum zbog nje i svaka poželi da se nađe u njegovom naručju godinu dana, mjesec ili makar sahat. Sve podigoše zarove s lica, sasvim zbunjene i govoreći:
- Blago onoj čiji je ovaj mladić, ili koja njemu pripada!
Zatim počeše proklinjati grbavog konjušara i onoga ko bi uzrok da se oženi ovom ljepoticom. Kako god su blagosiljale Hasana Bedruddina, tako su proklinjale grbavca. Onda pjevačice počeše udarati u defove i pojaviše se sluškinje vodeći vezirovu kćer koju su uredile, namirisale, obukle, kosu joj fino namjestile i uljem je namazale, odjenule je u odjeću hosrojskih careva.{78} Uz sve ostalo što bijaše na njoj, imala je i haljinu prošivenu žeženim zlatom s likovima zvijeri i ptica, i tu haljinu bijaše obukla preko svih ostalih. Na vratu je imala ogrlicu koja je vrijedjela hiljade, a svaki dragulj na njoj vrijedio je bogatstvo kakvo nije imao ni tuba,{79} ni car. Nevjesta je izgledala poput uštapa kada sine u četrnaestoj noći mjeseca. Kada priđe bliže, ličila je na huriju - slavljen neka je Onaj ko je stvori tako predivnu. Žene koje su zurile u nju bile su kao zvijezde, a ona među njima kao mjesec kada se pojavi iza oblaka. Hasan Bedruddin al-Basri sjedio je i ljudi su ga posmatrali. Nevjesta je prilazila njišući se u hodu. Grbavi konjušar poskoči da je poljubi, ali ga ona odbi i okrenu se tako da se nađe naspram Hasana, sina njenog amidže. Ljudi zažagoriše kada je vidješe kako ide prema Hasanu koji stavi ruku u džep, zagrabi zlata i baci ga na daire pjevačicama koje su podvriskivale:
- Tako bismo željele da smo na mjestu ove nevjeste!
Svi su se Hasanu radovali, a grbavi konjušar je ostao sam, kao da je majmun. Kad god bi mu zapalili svijeću, ona bi se ugasila, tako da konjušar zanijemi i ostade sjedeći u mraku, prepušten sam sebi. Ovi ljudi oko njega i svijeće što su gorjele predstavljali su pravo čudo i dovodili u nedoumicu razborite ljude. Nevjesta podiže ruke prema nebu i reče:
- Bože, daj mi ovoga za muža, a oslobodi me grbavog konjušara!
Tada sluškinje otkriše nevjestu i sedam puta je preobukoše pred Hasanom Bedruddinom i grbavim konjušarem. Kada to završiše, dopustiše ljudima, da odu, te izađoše sve žene i djeca koji bijahu na svadbi, tako da ne ostade niko osim Hasana Bedruddina i grbavog konjušara. Onda sluškinje odvedoše nevjestu da skinu s nje odjeću i nakit i da je pripreme za mladoženju. Grbavi konjušar pristupi Hasanu Bedruddinu i reče mu:
- Ti si nas večeras zabavljao i dobra djela nam učinio. Zašto sada ne pođeš svojoj kući bez prisile?
- U ime Allaha - reče Hasan, pa ustade i pođe na vrata, ali ga srete ifrit i reče mu:
- Stani, Bedruddine! Kada grbavac izađe u prostoriju za nuždu, ti uđi i sjedi u đerdek. Čim dođe nevjesta, reci joj: "Ja sam tvoj muž. Car je sve to smislio samo zato što se bojao da te neko ne urekne, a ovaj koga si vidjela jedan je od naših konjušara." Zatim joj priđi, otkrij joj lice i ne plaši se da će ti neko zlo učiniti.
Dok je ifrit govorio Bedruddinu, konjušar odjednom pođe u zahod i sjede, a ifrit mu u obliku miša priđe iza zdjele u kojoj je bila voda, pa cijuknu.
- Šta je to? - upita grbavko.
Miš poče rasti dok ne postade mačka, pa opet poče rasti i postade pas koji poče lajati:
- Av! Av!
Kada to vidje, konjušar se uplaši i povika:
- Odlazi, nesrećo!
Pas je rastao i nadu se, pa se pretvori u magarca koji poče njakati njemu u lice:
- Njak!
Konjušar se uplaši i povika:
- Pomozite mi, vi što ste u kući!
Tada magarac poče rasti i postade velik kao vo, tako da mu odaja postade tijesna, i on progovori ljudskim glasom:
- Teško tebi, grbavko odvratni!
Konjušaru se utroba prevrnu, te on u odjeći sjede na dasku dok su mu zubi cvokotali, a ifrit mu reče:
- Zar ti je mala zemlja pa nemaš kime da se oženiš već mojom dragom?
Konjušar je šutio, a ifrit mu povika:
- Odgovori, ili ću te sa zemljom sravniti!
- Nisam ja kriv - reče konjušar - već su me primorali. Nisam znao da joj je dragi vo. Kajem se pred Allahom i pred tobom!
- Zaklinjem se Allahom - vikao je ifrit - da ću te ubiti ako izađeš s ovoga mjesta i ako progovoriš prije nego što sunce izađe! Ali čim sunce izađe, idi svojim putem i nikada se ne vraćaj u ovu kuću!
Onda ifrit zgrabi grbavog konjušara, okrenu mu glavu prema daskama, naglavačke, a noge mu dođoše gore, pa mu reče:
- Ostani ovdje, ja ću te čuvati do sunčevog izlaska.
Eto, to se događalo s grbavcem.
Što se tiče Hasana, on ostavi grbavca i ifrita da se prepiru, pa uđe u kuću i sjede u đerdek. Tada se pojavi nevjesta i starica s njom. Starica zastade na vratima i reče:
- Ustaj, junače, i uzmi svoju nevjestu. Sada te Allahu prepuštam.
Zatim starica ode, a đerdeku priđe nevjesta koja se zvala Sittulhusn.{80} Bila je slomljena srca i mislila je: "Tako mi Allaha, neću mu se prepustiti, makar mi dušu uzeo!" Međutim, kada uđe u đerdek, ugleda Hasana Bedruddina i kliknu:
- Dragi! Ti još uvijek sjediš! Mislila sam da ću dijeliti tebe i konjušara.
- A šta je dovelo konjušara k tebi i kako te on može dijeliti sa mnom? - upita Hasan.
- Ko je moj muž? Ti ili on?
- Mi smo sve ovo priredili radi šale, moja gospo. Kada su sluškinje, pjevačice i tvoja porodica vidjeli tvoju čudesnu ljepotu, pobojali su se uroka, pa je tvoj otac za deset dinara iznajmio konjušara da nas oslobodi uroka. Sada je otišao.
Sittulhusn se obradova Bedruddinovim riječima i najprije se osmjehnu, a onda se nasmija glasno ali suzdržano, pa reče:
- Tako mi Allaha, ti si ugasio plamen u meni! Tako ti Boga, uzmi me i stegni u naručje!
Kako bijaše bez haljine, ona podigne košulju do grudi, tako da se ukaza njena prednjica i
zadnjica. Kada Bedruddin vidje ljepotu njenoga tijela, u njemu se uzburka strast, te ustade, raskopča odijelo, pa razreza vrećicu sa zlatom koju je uzeo od Židova. Stavi u nju hiljadu dinara koje umota u šarvale, a njih stavi pod jastuk. Zatim skinu turban, odloži ga na stolicu i ostade samo u tankoj košulji koja bijaše prošivena zlatom. Tada mu pođe u susret Sittulhusn i privuče ga k sebi, a Bedruddin je prihvati i zagrli, pa stavi njene noge sebi oko pasa i nabije metak u top. Top opali i poruši kulu. Tako Bedrudin vidje da je ona biser neprobušeni i ždrebica koju drugi nije jahao. On joj uze nevinost, nauživa se njene mladosti ne prestajući puniti top dok ga ne napuni čak petnaest puta. Djevojka zatrudnje. Pošto Bedruddin svrši, stavi ruku pod djevojčinu glavu, a ona stavi svoju ruku pod njegovu glavu, te zaspaše zagrljeni, kao da su njihovo grljenje opjevali baš ovi stihovi:


Posjećuj voljene, a pusti zavidljive riječi
U ljubavi ti zavidljivi neće pomoći.

Ljepšeg prizora Milostivi ne stvori
Od ljubavnika na jednoj postelji,

Od zagrljenih pod čaršafom radosti
Što na mjesto jastuka ruke će staviti

Kada srca s ljubavlju savez osnuju
Ljudi mogu hladno željezo da kuju.

Kada ti se u životu pravi drug pojavi
S njime sretan svoj život proživi.


Tako su se događaji odvijali s Hasanom Bedruddinom i sa Sittulhusn, njegovom amidžičnom. Za to vrijeme ifrit reče ifritki:
- Hajde, podigni mladića da ga odnesemo na njegovo mjesto prije nego što nas zateče jutro koje je već blizu.
Ifritka priđe, uhvati ga dok je još spavao i poletje s njime, onako obučenim u košulju, bez odijela. Letjela je dok ju je ifrit pratio rame uz rame. Tada Allah dopusti svojim melecima da ifrita gađaju ognjenim strijelama i on izgorje, a ifritka se spasi i spusti Bedruddina na mjesto na kome ognjene strijele spališe ifrita. Nije letjela dalje bojeći se za mladića, a sudbina htjede da to mjesto bude Damask sirijski. Ifritka spusti Hasana pred jednu od gradskih kapija i odletje.
Kada osvanu jutro i otvoriše se gradske kapije, ljudi izađoše i ugledaše lijepog mladića u košulji, bez turbana i odijela, duboko utonulog u san nakon probdjevene noći. Ugledavši ga, ljudi rekoše:
- Sretna li je ona kod koje je noćas bio! Nije imao kad ni da se obuče!
Drugi su govorili:
- Nesretna li su djeca nekih ljudi! Izgleda da je ovaj maločas izašao iz krčme pa je, omamljen pićem, skrenuo s puta kojim je htio poći dok nije dospio do gradske kapije i našavši je zatvorenu, ovdje je zaspao.
Zapodjenuše ljudi razgovor o njemu, kad puhnu vjetar na Bedruddina, te podiže košulju iznad njegovog trbuha i ispod košulje se ukaza stomak, okrugao pupak, noge i bedra nalik na kristal. Ljudi su bili zadivljeni prizorom, a Bedruddin se u tom času probudi i vidje da se nalazi na gradskoj kapiji, dok se oko njega okupljao narod. Iznenađeni Bedruddin reče:
- Gdje se nalazim, dobri ljudi, i zašto ste se okupili oko mene? Kakve veze ja imam s vama?
- Zatekli smo te na sabahski ezan kako spavaš na ovoj kapiji i ništa drugo o tebi ne znamo. Gdje si spavao noćas?
- Tako mi Allaha, ljudi - reče Hasan - noćas sam spavao u Kairu.
- Ti pušiš hašiš - začudi se jedan čovjek, a drugi dodade:
- Ti si lud! Kako si mogao zanoćiti u Kairu, a uspio osvanuti u Damasku?
- Tako mi Allaha, dobri ljudi, ne lažem vam - tvrdio je Bedruddin. - Sinoć sam bio u Kairu, a jučer u Basri.
- Ovo je pravo čudo - reče jedan, a drugi ga dopuni: - Ovaj mladić je lud.
Ljudi počeše pljeskati iznad njega, razgovarajući jedni s drugima:
- Nesretne li njegove mladosti! Bogami, sasvim je poludio.
- Priberi se! - govorili su mu neki, a Bedruddin ih je uvjeravao:
- Jučer sam bio mladoženja u Kairu.
- Možda si samo sanjao i u snu si vidio to o čemu govoriš - rekoše mu.
Hasan je bio zbunjen, ali i uporan:
- Allaha mi, to nije bio san. Gdje je grbavi konjušar koji je sjedio s nama i kesa sa zlatom koju sam imao? Gdje mi je veš i odijelo?
Potom Hasan uđe u grad. Hodao je gradskim ulicama i sokacima dok se narod okupljao oko njega prateći ga u stopu, a zatim uđe u jednu kuhinju. Kuhar je bio razmetljiv čovjek i sklon porocima. Imao je svoju kuhinju, a svi stanovnici Damaska zazirali su od kuhara zbog njegove plahovitosti. Kada ljudi vidješe da mladić uđe u aščinicu, razidoše se i uplašiše se kuhara, a čim ovaj vidje Hasana Bedruddina i njegovu ljepotu, odmah mu leže na srce, pa mu reče:
- Odakle si, mladiću? Ispričaj mi šta ti se dogodilo, jer si mi postao draži od vlastite duše.
Hasan mu ispriča od početka do kraja šta se dogodilo, a kuhar će na to:
- Neka znaš, gospodine Bedruddine, da je to čudan događaj i zaista čudesna priča. Ali, sinko, drži to za sebe dok ti Allah ne da neko olakšanje. Ostani sa mnom u ovoj radnji. Ja ionako nemam djece, pa ću tebe smatrati sinom.
- Bit će kako ti kažeš, amidža - reče Bedruddin.
Nakon toga, kuhar ode na pijacu i kupi Bedruddinu raskošno odijelo u koje ga obuče i povede kadiji pred kojim izjavi da je on kuharev sin. Tako Bedruddin ostade u aščinici da prima novac našavši trajnije utočište kod njega.
U međuvremenu je Sittulhusn, njegova amidzična, čim je zora svanula trgnula se iz sna i ne ugledavši Hasana pored sebe, pomisli da je otišao u kupatilo, te sjede čekajući ga jedno vrijeme. Utom se pojavi njen otac zabrinut zbog svega što mu je priredio car koji se naljutio i u bijesu vjenčao njegovu kćer s jednim od svojih slugu, i to s grbavim konjušarem. Razmišljao je: "Ubit ću svoju kćer ako je dopustila onome prokletniku da joj priđe!" Stiže tako do đerdeka, zastade pred vratima i viknu:
- O, Sittulhusn!
- Da, gospodaru moj! - javi se ona i izađe njišući se od radosti, pa poljubi tlo pred njim dok joj se lice još više ozari sjajem i ljepotom, budući da je grlila onoga srndaća. Vidjevši je u takvom raspoloženju, otac povika:
- Gaduro jedna! Zar si tako radosna zbog ovoga konjušara?!
Kada Sittulhusn ću šta joj otac govori, osmjehnu se:
- Allaha mi, dovoljno je ono što mi se jučer dogodilo! Ljudi mi se smiju, rugaju mi se zbog konjušara koji ne vrijedi ni koliko nokat na prstu moga muža. Bogami, u životu nisam imala ljepšu noć od ove koju sam s njim provela. Zato mi se, oče, nemoj podrugivati i nemoj mi spominjati grbavca!
Saslušavši njene riječi, otac se razbjesni i razrogači oči:
- Šta to govoriš, teško tebi?! Grbavi konjušar je proveo noć kod tebe!
- Tako ti Allaha, nemoj mi ga spominjati! Neka Allah nagrdi njega i njegovog oca! Ne zbijaj, šalu spominjući ga! Konjušar je bio samo iznajmljen za deset dinara. Uzeo je svoju nagradu i otišao, a ja sam ušla u đerdek i vidjela svoga muža kako sjedi, pošto su me prije toga njemu pokazivale pjevačice koje je zasipao suhim zlatom tako da su se obogatili i siromasi koji su se tu zatekli. Provela sam noć u naručju svoga razdraganog muža crnih očiju i izvijenih obrva.
Kada otac ću njene riječi, sve mu se smrači pred očima, te reče:
- Šta to govoriš, rospijo! Gdje ti je pamet?
- Oče! - odgovori mu ona - Srce si mi ranio! Zašto me zlostavljaš? Moj muž koji mi je nevinost uzeo otišao je u kupatilo i ja sam zatrudnjela s njim.
Zapanjeni otac ustade, pođe u kupatilo i tamo zateče grbavog konjušara s glavom zagnjurenom u otvor i nogu podignutih nagore. Izbezumljeni vezir povika:
- Ovo nije niko drugi nego grbavko!
Potom mu se vezir obrati, ali ne dobi odgovora, jer je grbavac mislio da s njim razgovara ifrit...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

22. noć
Kada nastupi dvadeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je grbavac, kada mu se obratio vezir, pomislio da je to ifrit i zato mu nije odgovarao. Tada je vezir dreknuo:
- Govori, inače ću ti glavu odsjeći ovom sabljom!
Grbavac progovori:
- Allaha mi, starješino ifrita, otkako si me stavio na ovo mjesto nisam glave digao! Zaklinjem te Allahom da mi se smiluješ!
- Šta kažeš?! - začudi se vezir čuvši grbavčeve riječi. - Ja sam nevjestin otac, a ne ifrit.
- Moj život nije u tvojim rukama, niti mi dušu ti možeš uzeti. Idi svojim putem prije nego što ti dođe onaj koji mi je sve ovo priredio. Oženio si me ljubavnicom vola i ifritskom naložnicom. Proklet bio ko me oženi njome i proklet bio onaj ko je uzrok svemu tome!
Potom je grbavi konjušar, razgovarajući s vezirom, nevjestinim ocem, ponovo proklinjao
onoga ko je bio uzrok svemu tome, a vezir mu reče:
- Ustaj i polazi s toga mjesta!
- Nisam lud da odem s tobom bez ifritovog dopuštenja - reče grbavac. - Rekao mi je: Tek kada izađe sunce, možeš poći svojim putem. Je li izašlo sunce, ili nije? Ne mogu napustiti ovo mjesto dok sunce ne izađe!
- Ko te je ovamo doveo? - upita ga vezir.
- Jučer sam došao da obavim nuždu - odgovori grbavac. - Odjednom se iz vode pojavi miš koji se oglasio, pa poče rasti dok nije postao veliki kao bik, te se oglasio glasom koji mi je duboko u uši prodro. Zatim me je ostavio i otišao. Prokleta bila i nevjesta i onaj ko me oženi njome!
Tada vezir priđe, izvuče ga iz rupe i povede. Grbavac je išao ne vjerujući da je sunce izašlo, a onda stiže caru i ispriča šta mu se sve dogodilo sa ifritom.
Za to vrijeme, vezir, nevjestin otac, uđe u kuću potpuno zbunjen onim što se dogodilo njegovoj kćeri i reče joj:
- Kćeri moja, ispričaj mi potanko šta se zbilo.
- Ljepotan kome su me sinoć pokazivali noćio je sa mnom, uzeo mi nevinost i s njim sam zatrudnjela. Ako mi ne vjeruješ, evo njegovog turbana na stolici i odijela podno kreveta. U njemu je nešto zamotano, ne znam šta je.
Otac uđe u đerdek i nađe turban Hasana Bedruddina, svoga bratića. Uze ga u ruku, okrenu ga i reče:
- Ovo je vezirski turban, i to napravljen u Mosulu.
Zatim primijeti zašivenu hamajliju, pa je uze i otvori, te nađe kesu u kojoj je bilo hiljadu dinara. Otvorivši kesu, nađe u njoj nekakav papir koji pročita i otkri da je to priznanica Židovu. Na njoj bijaše ime: Hasan Bedruddin Kairski. Nađe i hiljadu dinara.
Kada Šemsudddin prouči papir, uskliknu i pade u nesvjest, a čim dođe k sebi i ponovo shvati cijelu priču, zabezeknu se i reče:
- Nema boga osim Allaha, gospodara svega postojećeg! Kćeri moja - reče zatim - znaš li ti ko je taj što ti je uzeo nevinost?
- Ne znam - odgovori ona.
- To je moj bratić, a tvoj amidžić - otkri joj otac. - Ovih hiljadu dinara je tvoj mehr. Slavljen neka je Allah! Da mi je samo znati kako se sve to dogodilo!
Potom vezir otvori hamajliju i nađe u njoj list ispisan rukopisom njegovog brata Nuruddina Kairskoga, oca Hasana Bedruddina. Ugledavši rukopis svoga brata, vezir izrecitira stihove:


Tragove im gledam i topim se od strasti,
U zavičaju ću njinom gorke suze liti.

Molim Onog što nas je nekad rastavio,
Ne bi li me usrećio, ne bi li nas sastavio.


Nakon stihova, vezir prouči hamajliju i otkri da je u njoj zapisan datum kada se Nuruddin oženio kćerkom basranskog cara, datum kada joj je ušao u đerdek, datum njegovog rođenja i smrti, te datum Hasanovog rođenja. Vezir se zabezeknu i sav zadrhta od uzbuđenja. Uporedivši ono što se dogodilo njegovom bratu s onim što se dogodilo njemu, utvrdi da se sve slaže, da se bratova i njegova ženidba podudaraju u datumima, da se podudaraju datumi kada su ušli u đerdek svojim ženama, te da se podudaraju datumi rođenja Hasana Bedruddina, njegovog bratića, i Sittulhusn.
Vezir uze oba papira i pođe s njima caru, te mu ispriča sve od početka do kraja. Car se začudi i naredi da se sve odmah zapiše.
Vezir je zatim čekao bratića, ali o njemu ne bi ni glasa, pa vezir reče:
- Tako mi Allaha, učinit ću nešto što niko prije mene nije učinio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom odobrenju.

23. noć
Kada nastupi dvadeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir rekao:
- Tako mi Allaha, učinit ću nešto što niko prije mene nije učinio!
Zatim uze divit i pero i popisa stvari u kući označivši da se ostava nalazi tu i tu, zavjesa tu i tu, i popisa tako sve što se nalazilo u kući. Onda savi papir i naredi da se sav namještaj pokupi, a uze turban, galabiju{81} i kesu koju zadrža za sebe.
Vezirova kćer nakon devet mjeseci rodi sina nalik na mjesec i vrlo sličnog svome ocu po ljepoti, čarima, savršenstvu i ljupkosti. Odsjekoše mu pupčanu vrpcu, surmom mu potcrtaše oči i predadoše ga dadiljama. Dadoše mu ime Adžib.{82} Njegov dan je bio kao mjesec, mjesec kao godina, a kada navrši sedam godina, djed ga predade učitelju zapovjedivši mu da ga odgaja. Adžib provede četiri godine u osnovnoj školi i poče tući drugu djecu i psovati ih, govoreći:
- Ko je od vas meni ravan? Ja sam sin kairskog vezira!
Djeca se okupiše i požališe se upravitelju na to šta sve podnose od Adžiba, a upravitelj im odgovori:
- Kazat ću vam šta ćete mu reći kada dođe i on će odbiti da ide u školu. Dakle, kada dođe sutra, posjedajte oko njega i recite jedan drugome: "Allaha nam, s nama može igrati ovu igru samo onaj ko nam kaže kako mu se zovu majka i otac, a ko ne zna imena oca i majke on je kopile i neće se s nama igrati."
Kada osvanu jutro, djeca dođoše u školu. Pojavi se i Adžib koga djeca okružiše govoreći:
- Igrat ćemo jednu igru, ali s nama će igrati samo onaj ko nam kaže kako mu se zovu otac i majka.
Pošto se tako dogovoriše, jedan reče:
- Ja se zovem Madžid. Moja majka se zove Alevija, otac Izuddin.
Tako postupiše i ostali dok ne dođe red na Adžiba koji reče:
- Ja se zovem Adžib, moja majka je Sittulhusn a moj otac je Šemsuddin, vezir u Kairu.
- Bogami, vezir nije tvoj otac - rekoše djeca.
- Vezir je zaista moj otac - uvjeravao je Adžib.
Tada mu se djeca nasmijaše i zapljeskaše rukama, govoreći:
- Ti ne poznaješ svoga oca. Odlazi od nas. S nama će se igrati samo onaj ko zna očevo ime.
Istog časa, djeca se razbježaše od njega ismijavajući ga, tako da mu se srce steže i zagrcnu se od plača. Upravitelj mu reče:
- Da li vjeruješ da ti je otac tvoj djed, vezir, otac tvoje majke? Ti ne poznaješ oca, kao što ga ne poznajemo ni mi, jer je car udao tvoju majku za grbavog konjušara, pa su došli džini i spavali s njom. Ako ne poznaješ oca, djeca će te smatrati kopiletom. Zar ne vidiš da trgovčev sin poznaje svoga oca? Kairski vezir je samo tvoj djed, a oca ti ne znamo, niti ga ti poznaješ. Urazumi se!
Nakon toga, Adžib odmah pođe svojoj majci i požali joj se plačući toliko da je jedva mogao govoriti. Kada ona ću njegove riječi i kuknjavu, sažali se, te reče:
- Zašto plačeš, sine moj? Ispričaj mi sve šta se dogodilo.
On joj ispriča šta je čuo od djece i upravitelja i dodade:
- Ko je moj otac, majko?
- Tvoj otac je kairski vezir - odgovori ona.
- Ne, nije mi on otac i nemoj mi lagati, jer je vezir tvoj otac, a ne moj. Ko je, dakle, moj otac? Ako mi ne kažeš istinu, ubit ću se ovim nožem!
Slušajući kako spominje oca, majka se rasplaka sjećajući se amidžića, pamteći ljepotu Hasana Bedruddina i kako joj je bilo s njim, pa ona izgovori stihove:


On zapali ljubav u mom srcu pa ode,
U daleke zemlje mog dragog putevi vode.

Razum izgubih kada me dragi ostavi,
Nemam sna nit rastanak mogu podnositi

Jer on ode i ostadoh bez radosti;
Bez njeg nemam mira već samo žalosti.

Zbog rastanka sad mi gorke suze liju
I lijući u more se pretvaraju.

Kad ga jednom poželim vidjeti,
Kad počnem od čežnje i nade strepjeti

Njegov lik ću u svom srcu stvoriti
Pa će mnome ljubav i strasti ovladati.

Ti, koga moram po odjeći pamtiti,
Umjesto košuljom ja ću te ljubavlju ogrnuti.

Dokle će naše stradanje trajati,
Dokle ćemo daleko jedno od drugoga biti?


Sittulhusn je plakala i naricala zajedno s djetetom, kad se pojavi vezir. Vidjevši ih kako plaču, srce mu se steže pa ih zapita:
- Zašto plačete?
Žena mu kaza šta se dogodilo njenom sinu s dječacima u školi, te i on zaplaka sjetivši se svoga brata i svega što je bilo među njima, šta se dogodilo njegovoj kćeri čija sudbina bijaše mu nejasna. Vezir odmah krenu u divan, dođe k caru i ispričavši šta se dogodilo, zatraži od njega dozvolu da otputuje na istok, da posjeti grad Basru i raspita se za bratića. Zamoli cara da mu napiše poslanice za sve zemlje da bi mogao povesti bratića gdje god ga nađe. Plakao je pred carem tako da ovome omekša srce i napisa mu poslanice za sve zemlje i krajeve. Vezir se obradova, blagoslovi cara i oprosti se s njim pa se poče odmah spremati za put. Uze sve što mu je potrebno i povede sa sobom kćer i njenog sina Adžiba. Putovao je jedan, pa drugi dan dok ne stiže do grada Damaska i vidje da je sav u zelenilu i na rijekama, kao što pjesnik reče:


Pošto provedoh jedan dan i noć u Damasku,
Sudbina reče da nigdje neću provesti takvu.

Prenoćih bezbrižno pod okriljem noći,
Ujutro mi sijede grane otvoriše oči;

Jer zablista rosa u tim granama
Poput biserja što pada od dodira lahora.

I ptice kao svoju knjigu potok čitahu,
Vjetri su pisali, a oblaci tačke stavljahu.


Vezir odsjede na Trgu mozaika, razape šator i reče slugama:
- Odmorit ćemo se dva dana.
Posluga ode u grad da posvršava poslove - jedni da prodaju, a drugi da kupuju; jedni u hamam, drugi u Umajadsku džamiju{83} kojoj nema ravne u svijetu. U grad pođe i Adžib sa svojim slugom da ga razgledaju. Sluga je išao iza Adžiba noseći u ruci batinu pod kojom bi i deva pala ako bi je udario.
Kada mještani vidješe Adžiba, njegov stas, skladnost, ljepotu i savršenstvo - a bijaše zaista prelijep, nježniji od sjevernog lahora, slađi od pitke vode žednome, miliji od zdravlja bolesnikova - kada ga vidješe mještani, pođoše za njim. Neki počeše trčati za mladićem, a neki ga prestizati i sjedati na put ispred njega dok naiđe pored njih. Posmatrali su ga tako dok rob, voljom sudbine, ne zastade pored radnje njegovog oca, Hasana Bedruddina, koga je tu postavio kuhar priznavši pred kadijama i svjedocima da je Hasan njegovo dijete. Kada tog dana pred radnjom zastade rob, zastade i ostala posluga, te Hasan Bedruddin pogleda svoga sina i iznenadi se vidjevši koliko je lijep. Duša mu zatreperi i mladić mu na srce pade, a bijaše upravo skuhao narovo zrnevlje. Neka božanska ljubav u njemu se rasplamsa i on strasno povika:
- Gospodaru moj, ti koji si zagospodario mojim srcem i dušom, za kim žudi moje srce! Zar nećeš ući da mi srce zacijeliš i da probaš moju hranu?
Potom mu suze linuše same od sebe, te se on sjeti svoje prošlosti i sadašnjosti. Kada Adžib ću šta mu otac govori, srce mu zaigra. On se okrenu slugi i reče mu:
- Ovaj kuhar mi srce mami, jer izgleda kao da se rastao sa svojim djetetom. Uđimo da mu srce smirimo i njegove poslastice probamo. Možda će me Allah poslije toga sastaviti s mojim ocem kako bih njegovo srce utješio.
Kada ću riječi svoga gospodara Adžiba, sluga reče:
- Tako mi Allaha, gospodaru, sasvim je nepristojno da vezirska djeca ulaze i jedu u takvoj radnji. Ovom batinom ću rastjerati ljude od tebe, jer se plašim što te gledaju. U svakom slučaju, ne možeš ući u dućan.
Hasan Bedruddin se začudi i okrenu se slugi dok su mu suze tekle niz obraze:
- Srcem sam ga zavolio!
- Ne razgovarajmo o tome i nemoj ulaziti! - na to će sluga.
Tada se Adžibov otac obrati slugi:
- Izuzetni, zašto nećeš da mi srce utješiš i uđeš kod mene? Ti što si nalik mrkome kestenu s bijelom jezgrom, ti koga je neko lijepo opisao...
Sluga se nasmija:
- Šta to govoriš?! Tako ti Boga, reci, ali kratko!
Na to Hasan kaza stihove:


Da obrazovan i da pouzdan nije,
Nad dvorima carskim ne bi mogao da bdije;

U harem ne bi puštali tog slugu vrloga
Koga služe i meleci neba samoga!


Sluga je bio iznenađen tim riječima, te uvede Adžiba u dućan, a Hasan Bedruddin nasu zdjelu narovog zrnevlja koje bijaše zaslađeno bademom i šećerom. Dok su njih dvojica jeli, Hasan je govorio:
- Obradovali ste me. Prijatno vam i uzdravlje bilo!
- Sjedi da jedeš s nama - reče Adžib ocu. - Možda će nas Allah sastaviti s onima koje tako želimo.
- Sinko - nastavi Hasan - zar si iskusio rastanak s voljenima uprkos svojoj mladosti?
- Jesam, amidža. - odgovori Adžib. - Srce mi pati zbog rastanka s dragima, a taj koji me je ostavio nije niko drugi nego moj babo. Ja i djed pošli smo da obilazimo svijet tražeći ga. Teško meni! Kada ću se naći s njime?
Mladić gorko zaplaka, pa se i njegov otac rasplaka sjetivši se vlastitog rastanka s dragima, udaljenosti od oca i majke. Sluga se ražalosti. Pojedoše sve dok se ne najedoše, a onda njih dvojica ustadoše i izađoše iz radnje Hasana Bedruddina koji se osjećao kao da mu duša napušta tijelo i odlazi s njima. Nije više mogao ni jednog trenutka izdržati bez njih, te zaključa radnju i pođe za njima ne znajući da je to njegov sin. Zatim ubrza korak da stigne sina prije nego što izađe na veliku kapiju, a sluga se osvrnu i reče mu:
- Šta ti je, kuharu?
- Čim ste pošli od mene, kao da mi se duša s tijelom rastala. Imam nekog posla u gradu pa sam vas htio ispratiti i obaviti taj posao, a onda se vratiti.
Sluga se naljuti i reče Adžibu:
- To malo narovog jela dao nam je kao milostinju da bi nas sada slijedio.
Adžib se također osvrnu i pošto ugleda kuhara, obuze ga gnjev tako da pocrveni, pa se obrati slugi:
- Pusti ga neka ide kuda i svi muslimani, ali ako nas bude slijedio i kada pođemo prema svom šatoru, otjerat ćemo ga.
Adžib obori glavu i pođe sa slugom iza sebe, a Hasan ih je slijedio sve do Trga mozaika. Kada se približiše šatoru, osvrnuše se i ugledaše Hasana iza sebe. Adžib se naljuti i poboja da sluga ne ispriča sve djedu. S njegovim bijesom miješao se strah da će morati reći kako je ušao u kuharevu radnju, a onda ga je kuhar počeo slijediti. Okrenuvši se, Adžibov pogled se susrete s pogledom njegovog oca koji bijaše tijelo bez duše. Adžibu se učini da je to pogled neprijatelja, ili, možda, pogled razvratnika, i zbog toga se naljuti još više pa uze kamen i baci ga na oca. Kamen ga udari u čelo i razbi mu glavu. Hasan pade onesviješćen, dok mu je krv tekla niz lice, a Adžib i sluga odoše u šator. Kada se Hasan osvijesti, obrisa krv, otkinu parče turbana i poveza glavu, koreći samoga sebe:
- Povrijedio sam dječaka zatvorivši dućan i pošavši za njim, tako da je pomislio da sam neprijatelj.
Zatim se vrati u radnju i posveti se prodavanju hrane čeznući za svojom majkom u Basri. Tugujući za njom, recitirao je stihove:


Ne traži pravdu od sudbe jer ćeš je uvrijediti -
Takvom nije stvorena i nemoj joj zamjeriti.

Uzmi što je tvoje, a bol ostavi po strani
Tako će ti dani biti srećom obasjani.


Hasan Bedruddin se posveti prodaji hrane.
Za to vrijeme je njegov amidža, vezir, boravio u Damasku tri dana, a onda je krenuo put Humsa gdje odsjede raspitujući se svuda usput o njemu. Najzad tako stiže u Maridin, u Mosul, pa u Dijar Bekr, ali nije odustajao od putovanja dok ne stiže do grada Basre. Dospjevši u Basru, vezir se smjesti u njoj pa ode njenome caru s kojim se srete. Car ga primi s poštovanjem i uz počasti, a onda ga upita zašto je došao. Vezir mu ispriča cijelu priču napomenuvši da je Nuruddin njegov brat. Car mu predade rahmet i reče:
- Dragi moj, on je bio moj vezir i veoma sam ga volio. Umro je prije petnaest godina ostavivši za sobom sina koga smo izgubili i ništa o njemu ne znamo, osim da mu je majka kod nas jer je ona kćer velikog vezira.
Kada vezir Šemsuddin ću od cara da je majka njegovog bratića zdrava, obradova se i reče:
- Care, želio bih se vidjeti s njom.
Car mu odmah dopusti da ode k njoj, u kuću svoga brata, te Šemsuddin ode i nađe je u bratovoj kući. Bacivši pogled unaokolo, on poljubi kućne pragove misleći na brata Nuruddina, na to kako je umro u tuđini čeznući za svojim bratom. Onda Šemsuddin zaplaka i izgovori stihove:


O, kako si divan, dragi dome,
I kako volim tvoje zidove

Al' ja kuću samu ne bih ljubio
Da nije onog ko je u njoj živio.


Zatim prođe kroz vrata u veliko dvorište i ugleda još jedna vrata s kamenim svodovima, obložena raznobojnim mramorom. On obiđe cijelu kuću, razgleda je i jednim pogledom uhvati ime svoga brata Nuruddina, ispisano zlatom na zidu. Prišavši napisanom imenu, on ga poljubi pa se rasplaka sjećajući se rastanka s bratom i izrecitira stihove:


Sunce pitam o tebi uvijek kada grane
I munju pitam za te uvijek kada plane.

Spavam dok me žal povija i odvija,
Al svoj bol nikom ne kazujem ja.

Ako rastanak, dragi, još dugo potraje,
Znaj da na komade moje srce iskidao je.

Kad bi se bar na tren ukazao mojim očima,
Bilo bi to najljepše što se zbilo med nama.

Nemoj mislit da o drugom snatrim ja -
Drugog ljubit ne može duša moja.


Nakon toga, on nastavi put i nađe se u odaji žene svoga brata, majke Hasana Bedruddina al-Basrija, koja je za sve vrijeme dok je njen sin bio odsutan plakala i kukala, danju i noću. Međutim, kako je to potrajalo, ona svom sinu sagradi mramorno turbe usred odaje i nastavi danonoćno plakati ne mogavši zaspati nigdje drugdje osim pored tog turbeta. Čim uđe u njeno boravište, vezir ću ženin glas, pa zastade iza vrata osluškujući kako nad mezarom izgovara stihove:


Grobnico, zar je nestala njegova ljepota,
Zar se izmijenila ta mladićka divota?

Grobnico, ti nisi vrt, niti svod nebeski -
Kako, onda, granu i mjesec u sebi sjedini?!


I dok je ona tako naricala, vezir Šemsuddin uđe, pozdravi je i reče da je on brat njenoga muža, a zatim je upozna sa svime što se dogodilo. Reče joj da je njen sin Hasan Bedruddin proveo jednu noć s njegovom kćerkom, a ujutro je nestao. Zatim dodade:
- Moja kćer je začela s tvojim sinom i rodila je sina koji je sa mnom. To je tvoj sin i potomak.
Kada ću vijesti o svome sinu i da je živ, kada ugleda djevera, ona mu priskoči, pade pred
njegove noge i poče ih ljubiti govoreći stihove:


Neka Allah nagradi takvoga vjesnika
Što donese vijest kakvu ne čuh od svog postanka.

Ako bi ti prihvatio nešto iskidano,
Dala bih ti srce davno rastrgano.


Zatim vezir posla da dovedu Adžiba i kada ovaj stiže, nena pođe prema njemu pa ga zagrli i zaplaka. Šemsuddin joj reče:
- Nije vrijeme za plač, već je vrijeme da se spremaš poći s nama u Kairo. Možda će Allah tebe i nas sastaviti s tvojim sinom, a mojim bratićem.
- Slušam i pokoravam se - reče žena pa ustade, spakova stvari, dragocjenosti, pripremi i pratilje i brzo bi gotova. Onda vezir Šemsuddin ode basranskome caru i oprosti se s njim, a car posla egipatskom caru darove i dragocijenosti. Nakon toga, vezir pođe s bratovom ženom ne zaustavljajući se dok ne stiže nadomak grada Damaska. Tada odsjede u Kanunu,{84} podiže logor i obrati se pratiocima:
- Provest ćemo u Damasku sedam dana, dok ne pokupujem darove caru.
Onda se Adžib obrati slugi:
- Poželio sam šetati. Pođimo na pijacu u Damasku da vidimo šta ima tamo i da saznamo šta se dogodilo onome kuharu kod koga smo jeli, pa sam ga udario u glavu. Bio je dobar prema meni, a ja sam mu nanio zlo.
- Slušam i pokoravam se - reče sluga, a onda Adžib i sluga napustiše logor, jer je mladića vukla krv njegovom ocu. Pošto uđoše u grad, nisu se zaustavljali dok ne stigoše do kuhara koga zatekoše kako stoji u dućanu. Bilo je to u kasno popodne i slučaj htjede da je on upravo skuhao narovo zrnevlje. Kada mu priđoše i čim ga Adžib ugleda, on osjeti kako mu srce zaigra, pa vidjevši ožiljak od kamena na njegovom čelu, reče:
- Es-selamu alejkum! Treba da znaš da su moje misli s tobom.
Kada Bedruddin ugleda mladića, sve u njemu zatreperi, srce mu zaigra, te glavom poniknu i htjede progovoriti, ali nije bio u stanju. Onda podiže pogled prema sinu, smjerno i skoro ponizno, te izgovori stihove:


Žudio sam i čim vidjeh onog koga srce voli,
Zbunih se, te ne može ni oko ni jezik da zbori.

Zbog poštovanja i ljubavi u zemlju propadoh
I htjedoh sakriti osjećanja, ali ne mogoh.

Bijah spreman dugo ga koriti,
Al kad se sretosmo ne mogoh slova prozboriti.


Zatim im reče:
- Pojedite malo moje hrane i tako mi srce smirite. Allaha mi, dječače, čim sam te ugledao, srce mi je zaigralo i išao sam za tobom kao da sam razum izgubio.
- Ti nas voliš - odgovori Adžib - a pošto smo prezalogajili kod tebe, pratio si nas i mogao si nas obrukati. Sada ćemo jesti kod tebe, ali pod uvjetom da se zakuneš da nećeš ići za nama i slijediti nas, inače ti više nećemo doći, a u gradu ćemo provesti sedam dana, kako bi moj djed pokupovao darove caru.
- Bit će kako vi kažete - složi se Bedruddin.
Adžib i sluga uđoše u aščinicu, a Bedruddin im pruži zdjelu napunjenu narovim zrnevljem. Adžib ga pozva:
- Jedi s nama, možda će Bog na nas pogledati.
Bedruddin se obradova i poče jesti s njima ne skidajući pogleda s Adžibova lica, dok mu je srce treperilo za njega i cijela duša mu se otvarala.
- Zar ti nisam rekao da si dosadno zaljubljen? - reče mu Adžib. - Neprestano buljiš u mene? Na to Bedruddin kaza stihove:


Za te u srcu imam malu tajnu skrivenu,
O njoj ne zborim i držim je u muk zavijenu.

Tvojom ljepotom se sjajni mjesec obasjava,
A u liku tvome se jarko jutro otkriva.

U tvojoj ljepoti baš ništa ne skončava,
Već susrete stalne ona nagovještava.

Tvoj lik je raj dok topim se ja u vatri -
Zar da umrem jadan pored vrela tvojih usni?!


Bedruddin je nudio čas Adžiba, čas slugu. Najzad im poli da operu ruke, pa odveza svileni peškir sa svoga pojasa i obrisa im ruke. Onda ih poprska đulsijom iz bočice koju je imao pri sebi, pa izađe iz radnje i vrati se sa dva bokala pića pomiješanog s đulsijom i mošusom. Pruži ih gostima govoreći:
- Učinite mi zadovoljstvo dokraja!
Adžib uze bokal i otpi, pa ga pruži slugi. Ispijali su dok im se stomaci ne napuniše i dok se ne nasitiše kako inače nisu imali običaj. Zatim pođoše ubrzavši korak dok ne stigoše do logora, te Adžib uđe svojoj neni, koja ga poljubi sjetivši se sina Bedruddina. Ona duboko uzdahnu i zaplaka recitirajući stihove:


Da ne bijaše nade da ću tebe sresti,
U životu mome ne bi bilo strasti.

Zaklinjem se da mi srce samo za te zna,
Jedino je Gospod predan mojim tajnama.


Zatim upita Adžiba:
- Gdje si bio, čedo moje?
- U gradu Damasku - odgovori on.
Nakon toga, nena ustade i pruži mu zdjelu s narovim zrnevljem koje bijaše nedovoljno slatko i naredi slugi:
- Sjedi sa svojim gospodarem!
- Tako mi Allaha, nama se ne jede! - odbi sluga.
Zatim sluga sjede, a Adžib, sjedavši, osjeti kako mu je stomak pun jela i pića. Ipak uze jedan zalogaj hljeba, umoči ga u narovo zrnevlje i jedući ga osjeti da nije dovoljno slatko, jer je, zapravo, bio sit. Izražavajući gađenje, on reče:
- Kako je ružno ovo jelo!
- Zar moje jelo kudiš, sinko? Ja sam ga skuhala i niko ga ne zna tako dobro skuhati kao ja, osim tvoga oca, Hasana Bedruddina.
- Gospođo - reče Adžib - tvoje jelo nije dobro. Maločas smo u gradu vidjeli kuhara koji kuha narovo zrno, ali ima takav miris i takav ukus da ti se duša otvara. Tvoje jelo u poređenju s njegovim ne liči ni na šta.
Kada ću te riječi, nena se silno naljuti i pogleda slugu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

24. noć
Kada nastupi dvadeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Adžibova nena, saslušavši njegove riječi, rasrdila se, pogledala slugu i rekla mu:
- Teško tebi što si mi iskvario unuka! Zalaziš s njim u kojekakve gostionice!
Uplašeni sluga je poricao:
- Allaha mi, nismo ulazili u radnju, već smo prolazili pored nje.
- Bogami - dodade Adžib - samo smo ušli da malo pojedemo, ali to je bilo ljepše od tvoga jela. Nena ustade i obavijesti svoga djevera koji se također naljuti na slugu, pa ga pozva i reče mu:
- Ulazio si s mojim unukom u gostionicu!
Uplašeni sluga se branio:
- Nismo ulazili!
Međutim, Adžib reče:
- Ušli smo i jeli narovo zrnevlje dok se nismo zasitili, a onda nas je kuhar napojio pićem s ledom i šećerom!
Vezir se još više naljuti na slugu i nastavi ga ispitivati, ali je sluga poricao. Onda mu vezir reče:
- Ako istinu govoriš, sjedi i jedi s nama!
Sluga priđe i htjede jesti, ali nije mogao, već baci komad hljeba i reče:
- Gospodaru moj, sit sam od jučer.
Tako veziru bi jasno da je jeo kod kuhara, te naredi posluzi da ga obore na zemlju. Oni ga oboriše, pa ga vezir poče žestoko tući dok je sluga vapio:
- Gospodaru, sit sam od jučer!
Najzad ga vezir prestade tuči i reče mu:
- Istinu govori!
- Ušli smo u radnju kada je aščija kuhao narovo zrnevlje, pa nas je ugostio njime. Allaha mi, nešto slično u životu nisam jeo, niti nešto gore od ovoga što je pred nama.
Bedruddinova majka bila je bijesna:
- Moraš otiči tome aščiji i donijeti nam od njega zdjelu narovog zrnevlja. Pokaži ga svome gospodaru da on može reći koji je bolji i ukusniji.
- Dobro - reče sluga, a ona mu istog časa dade zdjelu i jedan dinar, te sluga ode u radnju i reče gostioničaru:
- Raspravljali smo o tvojoj hrani kod našeg gospodara, jer su i oni tamo skuhali narovo zrnevlje. Daj mi za pola dinara zrnevlja, ali se ubuduće moraš dobro paziti jer sam zbog tvoga kuhanja pokusao dobre batine.
Bedruddin se nasmija:
- Ovo jelo niko ne zna dobro napraviti osim mene i moje majke koja je sada u dalekoj zemlji.
Zatim uze zdjelu, napuni je i na kraju dodade mošusa i đulsije, te sluga uze zdjelu i pohita ka svojima. Hasanova majka uze jelo i okusi ga, pa osjetivši kako je ukusno i kvalitetno, shvati ko ga je pripremio. Ona vrisnu i pade u nesvijest. Vezir se nađe u čudu zbog toga, a onda je poprskaše đulsijom i nakon kratkog vremena, žena dođe k sebi pa reče:
- Ako je moj sin još na dunjaluku, onda ovo jelo nije skuhao niko drugi nego on, Hasan Bedruddin. Nema nikakve sumnje da je ovo jelo njegovo, jer ga ne zna kuhati niko osim mene, a ja sam njega naučila.
Vezira silno obradovaše te riječi.
- Kako želim vidjeti svoga bratića! Hoće li me sudbina s njime sastaviti? Molim samo uzvišenog Allaha da nas sastavi! - govorio je on, a onda ustade, dozva pratioce i reče im:
- Neka pođe vas dvadeset u gostioničarsku radnju i srušite je. Aščiju svežite njegovim turbanom i silom ga dovucite k meni, ali ga nemojte povrijediti.
- Hoćemo - rekoše sluge, a vezir odmah odjaha u Kuću sreće gdje se nađe s damaškim namjesnikom i predoči mu careve poslanice koje je nosio. Namjesnik ih stavi na glavu poljubivši ih prije toga i reče:
- Ko je taj što vas je povrijedio?
- To je neki gostioničar - odgovori vezir.
Namjesnik odmah zapovijedi da se ode u njegovu radnju, te se ljudi zaputiše i nađoše radnju srušenu. Sve u njoj bilo je polupano, jer kada se vezir uputio u Kuću sreće, grupa njegovih ljudi bijaše već izvršila vezirovu zapovijest i sada su čekali da se vezir vrati iz Kuće sreće. Dotle je Hasan Bedruddin razmišljao: "Šta li su to vidjeli u narovu zrnevlju da mi se ovako nešto dogodi?!"
Pošto vezir stiže od namjesnika, dopusti mu da uzme toga što ga je povrijedio i da ga odvede i čim uđe u logor, on zatraži gostioničara koga mu dovedoše svezanog njegovim turbanom. Hasan Bedruddin vidje svoga amidžu, pa gorko zaplaka i reče:
- Šta sam zgriješio, gospodaru?
- Jesi li ti onaj što je skuhao narovo zrnevlje? - upita vezir.
- Jesam - odgovori Hasan. - A jeste li vi našli u njemu nešto zbog čega treba da izgubim glavu?
- To je najmanje što možemo učiniti za tebe - reče vezir.
- Zar mi nećeš predočiti moj grijeh, gospodaru?
- Hoću ovoga časa - reče vezir, pa dozva poslugu i reče im:
- Dovedite deve!
Zatim uzeše Hasana Bedruddina, staviše ga u jedan sanduk koji zaključaše i krenuše na put ne zaustavljajući se dok se ne primače noć. Tada zastadoše, prezalogajiše i izvedoše Hasana Bedruddina koga nahraniše i vratiše u sanduk. Tako su stalno činili dok ne stigoše do svoga odredišta, te izvadiše Hasana iz sanduka i vezir ga upita:
- Jesi li ti onaj što je skuhao narovo zrnevlje?
- Jesam, gospodaru - odgovori Hasan.
- Svežite ga!
Sluge ga svezaše, vratiše u sanduk i nastaviše put do Kaira. Zaustaviše se u al-Zejdaniji, te vezir naredi da izvedu Hasana iz sanduka, a da mu dovedu stolara.
- Napravi mi drvenu lutku - obrati se stolaru.
- A šta ćeš uraditi s njom? - upita Hasan.
- Razapet ću te i zakovati na nju, a onda ću te provesti kroz cijeli grad.
- Zašto ćeš mi to učiniti?
- Zato što si loše skuhao narovo zrnevlje. Kako si ga mogao kuhati s malo začina?
- Zar sve ovo činiš samo zato što nije bilo dovoljno začina? Zar nije dovoljno što si me zatvorio i hranio jednom dnevno?!
- Zbog toga što je bilo malo začina, ne zaslužuješ ništa drugo nego smrt.
Hasan Bedruddin se čudio i tugovao razmišljajući o svojoj sudbini.
- O čemu razmišljaš?
- O glupim glavama kao što je tvoja - odgovori Hasan. - Da imaš pameti, ne bi mi sve to činio samo zato što je bilo nedovoljno začina.
- Moramo te zlostavljati da to više ne bi činio - reče vezir.
- To što radiš sa mnom zaista je pravo mučenje.
- Moram te razapeti.
Dok su oni tako razgovarali, stolar je obrađivao drvo, a Hasan ga je posmatrao. Utom pade noć, te amidža stavi Hasana u sanduk i reče:
- Sutra ću te razapeti.
Vezir sačeka dok nije bio siguran da je Hasan zaspao, zatim uzjaha konja, stavi ispred sebe sanduk i ujaha u grad. Dojahavši, reče svojoj kćeri, Sittulhusn:
- Hvala Allahu koji te je sastavio s tvojim amidžićem. Ustaj i spremi kuću onako kako je bila uređena one noći kada je mladoženja došao da te vidi.
Sittulhusn prenese zapovijed sluškinjama koje poskočiše i zapališe svijeće, a vezir izvadi papir na kome bijaše popisan raspored namještaja u sobi. On pročita sadržinu papira i zapovijedi da sve stave na svoje mjesto, tako da onaj koji je sve to već vidio, kada ponovo ugleda, ne posumnja da je to ona noć u kojoj je mladoženja došao da gleda nevjestu. Vezir naredi da Bedruddinov turban stave na mjesto na koje ga je on stavio svojom rukom, zatim čakšire i kesu koja bijaše ispod jastuka. Najzad reče svojoj kćeri da se obuče onako kako je bila obučena one noći i da uđe u đerdek.
- Kada ti uđe amidžić - dodade vezir - reci mu: "Dugo te čekam da se vratiš iz zahoda!" Neka noći kod tebe. Razgovaraj s njim do jutra, pa ćemo mu pokazati ove datume.
Zatim vezir iznese Bedruddina iz sanduka, skinu mu okove s nogu i odjeću koja bijaše na njemu, tako da ostade samo u košulji za spavanje. Bijaše visok onako bez čakšira. Sve se to događalo dok je Hasan spavao ne znajući ništa.
Bedruddin se probudi i vidje da se nalazi u nekakvom osvijetljenom prolazu. On pomisli: "Jesu li ovo košmarni snovi, ili java?" Onda ustade i pođe do drugih vrata, pa pogledavši dobro, shvati da je to odaja u kojoj mu se nevjesta pokazala. On ugleda đerdek, postelju, svoj turban i ostale stvari. Vidjevši sve to, Bedruddin se zbuni i poče cupkati s noge na nogu, misleći: "Da li je ovo san, ili java?" Trljao je čelo čudeći se: "Allaha mi, ovo je nevjestina soba u kojoj mi se otkrila! Ali ja sam bio u sanduku!"
Dok je on tako razgovarao sam sa sobom, pojavi se Sittulhusn koja podiže zavjesu i reče mu:
- Zar nećeš ući, gospodaru? Dugo čekam da se vratiš iz zahoda!
Kada ću njene riječi i ugleda joj lice, Hasan se nasmija i reče:
- To su zaista košmarni snovi!
Potom uđe i poče uzdisati razmišljajući o tome šta mu se dogodilo. Bio je veoma zbunjen vlastitim položajem. Vidjevši svoj turban, čakšire i kesu u kojoj bijaše onih hiljadu dinara, Hasan reče:
- Allah zna da su ovo košmarni snovi!
Dok se on čudom čudio, Sittulhusn mu reče:
- Zašto si tako začuđen i zbunjen? Nisi bio takav na početku noći.
Hasan se nasmija:
- Koliko godina nisam bio s tobom?
- Neka ti Allah svako dobro da - reče ona. - Otišao si u zahod radi nužde i sada se vraćaš. Šta se to zbiva u tvojoj glavi?
- Pravo veliš - nasmija se Hasan. - Kada sam izašao od tebe, savladao me san u zahodu i sanjao sam da sam gostioničar u Damasku u kome sam proveo dvadeset godina. Sanjah da mi je došao nekakav velikaški dječak sa slugom i dogodi se....
Hasan Bedruddin protrlja rukom čelo i osjeti ožiljak na njemu, pa reče:
- Bogami, gospođo, kao da je to bila stvarnost, jer me je dječak udario u čelo i razbio mi glavu. Kao da se to zbilo na javi. Možda sam sve sanjao kada sam se zagrlio s tobom. Tada sam u snu vidio da putujem u Damask bez turbana i bez čakšira i tamo sam postao gostioničar...
Zbunjeni Hasan zatim nastavi:
- Kao da sam jednom skuhao narovo zrnevlje u kome je bilo malo začina. Bogami, bit će da sam zaspao u kupatilu i sve to vidio u snu.
- Tako ti Boga - reče Sittulhusn - šta si još vidio u snu osim toga?
Hasan joj ispriča sve što je vidio, dodajući:
- Allaha mi, da se nisam probudio, razapeli bi me na drvenu lutku.
- Zašto? - upita ona.
- Zato što je bilo malo začina u narovom zrnevlju. Vidio sam kao da su porušili moj dućan, porazbijali mi posuđe i stavili me u sanduk. Onda su doveli stolara da za mene napravi drvenu lutku, jer su me htjeli razapeti na nju. Hvala Allahu koji je učinio da mi se to dogodi u snu, a ne na javi.
Sittulhusn se nasmija, pa čvrsto zagrliše jedno drugo. Potom Hasan reče prisjećajući se:
- Allaha mi, ipak je to bilo na javi. Ne znam o čemu se tu radi!
Najzad Hasan zaspa sasvim zbunjen, čas govoreći da je to vidio u snu, čas govoreći da je vidio na javi.
Tako je to trajalo sve do jutra kada mu dođe amidža, vezir Šemsuddin, i pozdravi ga. Hasan Bedruddin pogleda amidžu i reče:
- Tako ti Allaha, jesi li ti onaj što je naredio da me svežu i sruše mi dućan samo zbog narovog zrnevlja u kome je bilo malo začina?
- Istina je izašla na vidjelo, sinko moj - reče vezir. - Ono što bijaše tajna, sada je javno. Ti si moj bratić. Sve sam to činio zato da bih se uvjerio da si ti one noći bio s mojom kćerkom. A mogao sam se uvjeriti samo ako vidim jesi li prepoznao kuću, svoj turban i čakšire, svoj novac i papire koje si vlastitom rukom napisao, kao i zapis koji je ispisao tvoj otac, a moj brat. Ranije te nisam vidio ni poznavao. Tvoja majka je došla sa mnom iz Basre.
Zatim vezir pohrli ka Bedruddinu plačući, a kada Bedruddin sasluša amidžine riječi, zabezeknu se, pa zagrli amidžu i zaplaka od silne radosti. Potom mu vezir reče:
- Sinko, uzrok svemu je ono što se dogodilo između mene i tvoga oca.
I vezir ispriča šta se zbilo između njega i njegovog brata rekavši mu zašto je njegov otac otputovao u Basru. Onda vezir posla po Adžiba i kada ga njegov otac ugleda, uskliknu:
- To je onaj što me udario kamenom!
- Ovo je tvoj sin - reče vezir, a Bedruddin mu pohrli izgovarajući stihove:


Gorko plakah kada nas sudba rastavi
I suze ronih zbog svoje ljubavi;

I zakleh se ako se nekad nađemo
Da ni riječi o rastanku ne zborimo.

Obuzima me radost da mi se čini
Kako mi suze liju u radosnoj silini.


Pošto izgovori te stihove, Bedruddinova majka svom dušom pohrli k njemu recitirajući:


O, sudbino, bila si mi tako surova;
Dosta si mi bila, sudbo, vjerolomna!

Sreća mi je sada s dragim potpuna
I moja radost s njime je stamena.


Poslije stihova, majka ispriča šta joj se sve dogodilo nakon njegova nestanka, a Hasan njoj ispriča šta je on sve pretrpio. Potom zahvališe Allahu što ih je sve objedinio, te vezir ode caru i ispriča mu šta se dogodilo. Iznenađeni car naredi da se sve zabilježi u knjige, kako bi to bila poučna priča budućim vremenima.
Poslije toga, vezir je sa svojim bratićem, svojom kćerkom i njenim sinom, te sa ženom svoga brata živio sretno sve dok im ne bi suđeno da se rastanu.
Eto, zapovjedniče pravovjernih, šta se zbilo veziru Šemsuddinu i njegovom bratu Nuruddinu.
- Allaha mi, to je zaista čudna priča! - reče Harun ar-Rešid.
Zatim halifa pokloni mladiću jednu djevojku, dade mu plaću od koje će dobro živjeti i primi ga za svoga sagovornika.
- Međutim - reče Šeherzada - to nije nimalo čudesnije od priče o krojaču, grbavcu, Židovu, nadzorniku i kršćaninu i o onome što se njima dogodilo.
- A kakva je to priča? - upita car.

PRIČA O KROJAČU, GRBAVCU, ŽIDOVU, NADZORNIKU I KRŠĆANINU
- Čula sam, sretni care - reče Šeherzada - da u davnom vaktu i zemanu, u minulim vijekovima i prohujalim stoljećima, u jednome kineskom gradu življaše krojač široke ruke, ljubitelj zabave i veselja. Povremeno je izlazio sa svojom ženom da razgledaju neobičnosti. Jednoga dana izađoše ujutro a vraćali su se predveče kući, kad usput sretoše grbavca čija pojava je zasmijavala i ljutitog čovjeka i mogla mu je otjerati sve brige i tuge. Krojač i njegova žena priđoše da ga pogledaju, a zatim ga pozvaše da pođe s njima njihovoj kući da im pravi društvo te noći. Grbavac prihvati poziv i pođe. Dok se noć spuštala, krojač ode na pijacu, kupi pržene ribe, hljeba, limun i halve da se zaslade. Kada se vrati, stavi ribu pred grbavca, te sjedoše da jedu. Krojačeva žena uze poveći komad ribe, stavi ga u usta grbavcu i rukom mu zatvori usta, govoreći:
- Allaha mi, pojest ćeš to odjednom i neću te ostaviti na miru dok to ne progutaš!
Grbavac proguta zalogaj u kome bijaše podebela kost koja mu zastade u grlu. Dođe, dakle, grbavcu suđeni čas i on umre...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

25. noć
Kada nastupi dvadeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je krojačeva žena stavila grbavcu komad ribe u usta i da mu je bilo suđeno da istog časa umre. Onda krojač reče:
- Nema moći do Allahove moći, niti sile do Allahove sile! Jadniku je suđeno da umre baš od naše ruke.
- Zašto okolišati? - reče njegova žena. - Zar nisi čuo kako pjesnik kaže:


Zašto da se nemogućim tješim,
Tuge i brige zašto sam da snosim?

Ko to još na vatri neugasloj sjedi -
Sjedenje na plamu u nesreću vodi!


- Šta da radim? - reče joj muž na to.
- Ustani, uzmi grbavca u naručje i pokrij ga svilenom mahramom. Ja ću zatim, još noćas, poći ispred tebe, a ti me slijedi, govoreći: "Ovo je moje dijete, a ovo mu je majka. Želimo ga odnijeti ljekaru da ga liječi."
Krojač ustade i ponese grbavca u naručju, dok je njegova žena vikala:
- Neka te Bog spasi, dijete moje! Gdje te boli? Gdje su ti se pojavile boginje?
- Nose dijete bolesno od boginja - govorili su svi koji su ih vidjeli.
Oni su tako išli neprestano se raspitujući za ljekarevu kuću, te ih najzad uputiše kući jednog ljekara Židova. Oni pokucaše na vrata i pojavi se crna robinja koja im otvori vrata i ugleda čovjeka kako nosi dijete u pratnji njegove majke.
- Šta želite? - upita sluškinja.
- S nama je malo dijete - odgovori krojačeva žena. - Želimo da ga pregleda ljekar. Uzmi četvrt dinara i daj svome gospodaru, pa ga pozovi da pregleda moje dijete. Obuzela ga nekakva nemoć.
Sluškinja ode, a krojačeva žena pređe preko praga i reče mužu:
- Ostavi grbavca ovdje, a mi ćemo se spašavati.
Krojač spusti leš, pa ga nasloni na zid i sa ženom ode. U međuvremenu, sluškinja uđe Židovu i reče mu:
- U prizemlju je jedan bolesnik u pratnji žene i muškarca. Dali su mi četvrt dinara za te da mu propišeš nešto što će pomoći djetetu.
Kada Židov vidje četvrt dinara, obradova se i hitro poče silaziti u mraku. Čim siđe, spotaknu se o mrtvog grbavca, pa povika:
- O, dragi Bože! O, Mojsije i deset zapovijedi! Harane i Jošua, sine Numin! Spotaknuo sam se o bolesnika, koji je pao i umro! Kako da iznesem žrtvu iz svoje kuće?
Židov ponese leš do svoje žene i saopći joj šta se dogodilo, a ona mu reče:
- Zašto sjediš tu? Ako budeš tako sjedio do zore, propali smo. Poći ćemo oboje na krov i baciti ga u kuću našeg komšije muslimana. On je nadzornik u carskoj kuhinji. U njegovu kuću često dolaze mačke da tu jedu i love miševe. Ako tu ostane noću, doći će psi preko terase i pojesti ga cijeloga.
Židov i njegova žena se popeše noseći grbavca i spustiše ga na tlo držeći ga za noge i ruke. Nasloniše ga na zid i odoše. Tek što oni ostaviše grbavca, nadzornik dođe kući, otvori je i uđe noseći upaljenu svijeću. Odjednom ugleda kako ljudsko stvorenje stoji u uglu pored kuhinje, pa povika:
- Šta li je to?! Allaha mi, to je taj što mi krade namirnice! On mi uzima meso i maslo koje krijem od mačaka i pasa! Ne bi bilo fajde da sam pobio sve mačke i pse, jer se on spušta s krova!
Nadzornik dohvati veliki čekić pa zamahnu i udari grbavca u prsa. Grbavac se stropošta i nadzornik vidje da je mrtav, pa se rastuži i reče:
- Nema moći nad Božijom moći!
Uplašivši se, nadzornik zapomaga:
- Prokleo Allah i maslo i meso! Ubih čovjeka vlastitim rukama!
Osmotrivši ga bolje, primijeti da je grbav pa reče:
- Nije ti dosta što si grbav, već kradeš meso i maslo, lopužo! O, Bože, zaštiti me svojom blagom zaštitom!
Potom nadzornik ponese grbavca na leđima iz kuće, dok je noć već bila na izmaku. Nosio ga je do početka pijace, pa ga spusti pored nekog dućana, na uglu ulice, i ode. Nedugo zatim, pojavi se jedan kršćanin koji bijaše carev posrednik. Bio je pijan i išao je u hamam, misleći kako je jutarnja molitva blizu. Teturao je dok se ne približi grbavcu, pa zastade da mokri i odjednom ugleda kako neko stoji. Početkom te noći, kršćaninu bijahu ukrali turban i kada on ugleda grbavca kako stoji pomisli da mu zacijelo on hoće ukrasti turban, te stegnu šaku i tresnu grbavca po vratu. Grbavac se stropošta, a kršćanin poče dozivati pijačnog čuvara. Zatim se spusti prema grbavcu i mrtav pijan nastavi ga tući i daviti. Utom dođe čuvar i vidje kako je kršćanin kleknuo na muslimana i tuče ga.
- Diži se s njega! - povika čuvar.
Kršćanin ustane, a čuvar priđe grbavcu i vidjeviši da je mrtav, reče:
- Lijepo, bogami! Kršćanin ubija muslimana!
Zatim čuvar ščepa kršćanina, sveza ga i povede upravitelju gradske policije. Kršćanin je mislio: "O, Isuse i Djevico! Kako sam ga ubio i kako je tako brzo umro od jednog udarca?!" Njegovog pijanstva nestade i on se pribra.
Grbavac i kršćanin provedoše noć u valijinoj kući.{85} Valija naredi dželatu da slučaj razglasi. Napraviše vješala za kršćanina, dovedoše ga ispod njih, te priđe krvnik koji stavi omču oko kršćaninovog vrata namjeravajući da ga objesi, kad se odjednom pojavi nadzornik probijajući se kroz gomilu. Pošto ugleda kršćanina kako stoji pod vješalima, razgrnu masu i reče dželatu:
- Ne čini to! Ja sam ga ubio!
- Zašto si ga ubio? - upita valija.
- Sinoć sam došao kući i vidio kako se spustio s krova i krao moje namirnice. Udario sam ga čekićem u grudi i umro je. Onda sam ga donio do pijace i stavio ga na ono mjesto na uglu. Zar nije dosta što sam ubio muslimana nego ćete zbog mene ubiti i kršćanina? Mene objesite!
Kada valija ču šta govori nadzornik, on oslobodi kršćanina i reče dželatu da objesi nadzornika zbog njegovog priznanja. Dželat skinu uže s kršćaninovog vrata i stavi ga na nadzornikov vrat namjeravajući da ga objesi, kad se odjednom pojavi ljekar Židov probijajući se kroz masu i vičući dželatu:
- Nemojte to činiti! Ja sam ga ubio kada je došao mojoj kući da traži ljekarsku pomoć. Pošao sam k njemu i spotaknuo se o njega nogom tako da je umro. Ne ubijajte nadzornika, već ubijte mene!
Valija naredi da ubiju ljekara Židova, te dželat skinu omču s nadzornikovog vrata i namaknu ga Židovu. Tada se kroz gomilu progura krojač dovikujući dželatu:
- Nemojte! Nije ga ubio niko drugi nego ja! Tokom dana pošao sam u šetnju i vraćajući se uvečer, sreo sam ovoga pijanog grbavca koji je svirao u daire. Stao sam da ga malo bolje pogledam i poveo sam ga kući kupivši usput ribe. Sjeli smo da jedemo, kad mu moja žena stavi veliki komad ribe u usta, ali mu ona zastade u grlu, tako da istog trena umre. Poslije toga, ponesemo ga ja i moja žena i dođemo do kuće Židova. Kada siđe djevojka i otvori nam vrata, rekoh joj da prenese svome gospodaru da su na vratima muškarac i žena sa bolesnikom; treba da dođe, pregleda ga i propiše mu lijekove. Dadoh joj četvrt dinara, te ona ode gospodaru, a ja naslonim grbavca na stepenice, te ja i žena odemo. Nakon toga, siđe Židov, spotakne se o njega i pomisli da ga je on ubio.
Zatim se krojač obrati Židovu:
- Je li to istina?
- Jeste - odgovori on. Zatim se krojač obrati valiji:
- Oslobodi Židova i objesi mene!
Kada sve to sasluša, valija se silno iznenadi:
- Zaista je to slučaj koji se mora zapisati u knjige. Oslobodi Židova - obrati se dželatu - i objesi krojača, pošto je priznao.
Krvnik ga dovede gunđajući:
- Jednoga privodim, a drugog odvodim! Nikoga ne vješam!
Dželat stavi uže krojaču na vrat.
Eto, tako su se događaji odvijali s njima.
Što se tiče grbavca, priča se da je on bio dvorska budala. Car nije bio u stanju da se rastane s njim. Grbavac se te noći napio i otišao od cara i kako se nije pojavio ni do sredine idućeg dana, car poče pitati prisutne za njega, a oni mu odgovoriše:
- Gospodaru, njega je valija našao mrtvog i naredio je da objese njegovog ubicu. Kada se valija pojavio da objesi ubicu, prišao mu je drugi, pa treći čovjek, i svaki je govorio: Ja sam ga ubio i svaki je izlagao zašto ga je ubio.
Kada ću te riječi, car dozva slugu i reče mu:
- Idi valiji i sve mi ih dovedi!
Sluga ode i zateče dželata spremnog da ubije krojača, pa mu doviknu:
- Ne čini to!
Zatim obavijesti valiju da je čitav problem dospio do cara, pa ih sve povede i grbavca ponesoše. Kada se valija nađe pred carem, poljubi zemlju i ispriča sve što im se dogodilo, a od našeg ponavljanja nema koristi.
Pošto car sasluša priču, začudi se i ushiti, te naredi da se sve zapiše zlatnim slovima, a onda upita prisutne:
- Jeste li čuli išta slično?
- Care presvijetli, ako mi dopustiš ispričat ću ti nešto što mi se dogodilo, a čudesnije je i uzbudljivije od priče o grbavcu - reče kršćanin.
- Pripovijedaj nam što je bilo - reče car.
- Presvijetli care - poče pričati kršćanin - kada sam stupio na ovu zemlju, došao sam s trgovačkom robom i sudbina me dovede k vama. Rođen sam u Kairu i pripadam koptima. Tamo sam i odgojen. Moj otac bijaše posrednik, a kada sam ja postao odrastao čovjek, umre mi otac, te ja umjesto njega počeh raditi kao posrednik.
Dok sam jednog dana sjedio, pojavi se mladić lijep da ljepši ne može biti, u raskošnoj odjeći i jašući magarca. Kada me ugleda, mladić me pozdravi i ja ustadoh iz poštovanja prema njemu, a on izvadi mahramu u kojoj bijaše malo sezama i reče mi:
- Koliko košta jedan erdeb ovoga?{86}
- Stotinu dirhema - odgovorih mu.
- Nađi nosače i mjerače pa dođi u al-Dževanijev han u naselju Babunnasr. Tamo ćeš me naći.
On me napusti i ode, ali mi dade sezam s mahramom u kojoj bijaše uzorak. Tada ja počnem obilaziti kupce i ispade da svaki erdeb vrijedi stotinu i dvadeset drahmi. Povedoh četiri nosača i dođoh mladiću koji me je očekivao. Čim me vidje, mladić pođe u magazu, otvori je, te izmjerismo sezam i utvrdismo da ukupno ima pedeset erdeba. Mladić mi reče:
- Za svaki erdeb tebi pripada deset dirhema za posredništvo. Uzmi novac i čuvaj ga. Pošto je cjelokupni iznos pet hiljada dirhema, tebi pripada pet stotina, a meni ostaje četiri hiljade i pet stotina. Kada prodam sve što imam, doći ću ti i uzeti novac.
- Bit će kako kažeš - rekoh, pa mu poljubih ruku i odoh.
Toga dana, zaradih hiljadu drahmi. Mladić se ne pojavi mjesec dana, a onda dođe i upita me:
- Gdje je novac?
- Evo, tu je novac - odgovorih.
- Čuvaj ga dok ne dođem da ga uzmem.
Sjedio sam i čekao ga, ali se ne pojavi mjesec dana, a onda dođe i upita:
- Gdje je novac?
Ja ustanem, pozdravim ga i velim:
- Hoćeš li pojesti nešto?
Odbijajući da jede, mladić mi reče:
- Čuvaj novac. Ja ću otputovati i doći ću da ga uzmem.
Mladić ode, a ja spremim novac očekujući ga. Njega ne bi opet mjesec dana, a zatim se pojavi i reče:
- Večeras ću uzeti novac.
Ja mu spremih novac nadajući se da će doći, ali se on nije pojavljivao mjesec dana, pa sam mislio: "Ovaj mladić je savršeno trpeljiv." A kada minu mjesec dana, on se pojavi u gizdavoj odjeći, nalik na pun mjesec. Lice mu bijaše blistavo kao da je upravo izašao iz hamama, obrazi rumeni, čelo sjajno i imao je madež nalik na ambrin kružić, kao da je o njemu pjesnik rekao:


Pun mjesec i sunce u Zodijaku se sretoše,
Te u gaju ljepote i sreće oni zasjaše.

Njina ljepota posmatračima ljubav povećava
I onom ko sreću zaziva ljubav mu se obećava.

U svojoj ljepoti i sjaju su savršeni -
I srce i duša njima hrle ushićeni.

Slava Allahu koji tako nešto stvara -
Sve što hoće Gospod stvori da mu nema para.


Kada ga ugledah, poljubih mu ruke i rekoh:
- Gospodaru, zar nećeš sada uzeti svoj novac?
- Ne požuruj me - odgovori on. - Čim obavim neke poslove, uzet ću ga.
Mladić ode, a ja sam mislio: "Bogami, kada dođe ugostit ću ga, jer hoću da obrnem njegov novac". I tako ja pomoću njega stekoh bogatstvo. Kada se primače kraj godine, mladić se pojavi u još gizdavijem odijelu i ja ga zaklinjah da odsjedne kod mene i da mi bude gost.
- Pod uvjetom da potrošiš nešto od mog novca koji je kod tebe - reče mladić.
- Pristajem - rekoh i posadih ga, pa siđoh da spremim sve što treba od jela, pića i ostaloga. Donesoh mu to i rekoh:
- U ime Allaha!
Mladić priđe sofri, pruži lijevu ruku i poče jesti sa mnom. Čudio sam se njegovom postupku. Pošto završismo s jelom, on opra ruku i ja mu pružih ubrus da je obriše. Sjedosmo da razgovaramo.
- Gospodaru - rekoh mu - otkloni mi jednu brigu tako što ćeš mi reći zašto si jeo lijevom rukom. Možda te zbog nečeg boli desna ruka?
On me sasluša, pa kaza ove stihove:


Ne pitaj me, prijatelju, šta mi je na duši -
Bol i patnja moju dušu ruši.

Svoju Selmu ja sam zamijenio,
Jer često se silom zakon promijenio.


Nakon toga, on izvuče ruku iz rukava i ja vidjeh da mu je šaka odsječena. Čudio sam se tome, a mladić mi reče:
- Ne čudi se i nemoj misliti da sam s tobom jeo lijevom rukom da bih pobudio čuđenje. Čudan je razlog što su mi odsjekli desnu ruku.
- Koji je to razlog? - upitah.
- Ja sam iz Bagdada - reče mladić. - Moj otac je jedan od bagdadskih uglednika. Kada sam postao zreo čovjek, slušao sam šta pričaju putnici i trgovci o egipatskim zemljama. To mi je prijanjalo za srce, tako da sam, nakon očeve smrti, uzeo dosta novaca, spremio trgovačku robu i platno bagdadsko i mosulsko, te ostale dragocjenosti. Spremih sve to i pođoh iz Bagdada. Allah dade da me prati sreća dok ne dospjeh u ovaj vaš grad. - Potom mladić zaplaka i izrecitira stihove:


I slijepac se može jame spasiti
U koju onaj s oštrim vidom može pasti.

Glupak može nekad riječ izbjeći
Koja će i velikog znalca u propast povući.

Vjernik s mukom svoj hljeb zarađuje,
A nevjernik i bludnik svime se opskrbljuje.

I čovjek tu ništa ne može učiniti
Jer Svemoćni je htio tako odlučiti.


Kada izgovori stihove, mladić nastavi kazivati:
- Tako stigoh u Kairo, odložih platno u jednome hanu, razvezah pakete i unesoh ih. Dadoh slugi nekoliko novčanica da mi kupi nešto za jelo i odspavah. Čim ustadoh, pođoh u šetnju Bejne-l-Kasrejnom, a onda se vratih i prespavah noć. Kada osvanu, otpakovah jednu balu platna i pomislih: "Poći ću da obiđem neke trgove i da vidim šta ima tamo." Uzeh neke tkanine i dadoh ih slugi da ih ponese, te se zaputih na natkriveni Džirdžisov trg. Tu me presretoše posrednici koji su saznali da sam došao, uzeše mi tkanine i počeše izvikivati cijene. Međutim, cijena nije dostizala sumu koju sam ja platio. Tada mi jedan savjetnik reče:
- Gospodaru, reći ću ti nešto od čega ćeš imati koristi. Uradi onako kako rade trgovci, tj. daj svoju robu na veresiju na određen rok, i to pred pisarom, svjedocima i mjenjačem. Zaradu ćeš uzimati svakog četvrtka i ponedjeljka i tako ćeš zaraditi na svaki dirhem dva. Osim toga, moći ćeš razgledati Kairo i njegov Nil.
- To je prava ideja - rekoh i povedoh posrednike u han. Oni odnesoše tkanine na pijacu, te ih prodah trgovcima i napisah potvrdu. Dadoh jednu potvrdu mjenjaču i uzeh od njega priznanicu. Potom se vratih u han i provedoh tu nekoliko dana doručkujući svakog dana uz pehar pića, šaljući po janjeće meso i slatkiše. Onda dođe mjesec u kome je trebalo da počnem primati novac. Svakog četvrtka i ponedjeljka sjedio sam pred trgovačkim dućanima, a dolazili su mjenjači i pisar donoseći novac od trgovaca. Potraja to tako dok jednog dana ne odoh u hamam, a odatle pođoh u han. Tamo uđoh u svoju sobu i jedoh uz pehar pića, a onda zaspah. Kada se probudih, pojedoh kokoš, namirisah se i krenuh u dućan jednoga trgovca koji se zvao Bedruddin al-Bustani. Trgovac me ugleda, poželi mi dobrodošlicu i upusti se u razgovor. Dok smo mi razgovarali, pojavi se neka žena koja priđe i sjede pored mene. Nosila je divnu mahramu i mirisala finim mirisima. Pamet mi se poče ukradati zbog njene ljepote i ljupkosti. Kada podiže veo, ja ugledah crne oči, a ona pozdravi Bedruddina koji joj uzvrati pozdrav i poče razgovarati s njom. Slušajući njene riječi, zaljubih se u tu ženu.
- Imaš li komad tkanine vezen zlatom? - upita žena Bedruddina.
On joj izvadi jedan komad, a žena reče:
- Mogu li ga ponijeti i poslati ti novac?
- Ne možeš, gospođo - odgovori joj trgovac. - Ovo je vlasnik platna i on ima svoj dio u njemu.
- Jadan bio! - povisi žena ton. - Obično uzimam od tebe svaki komad tkanine za gomilu novaca. Plaćam ti više nego što tražiš i šaljem ti novac.
- Tako je - reče trgovac - ali i ja danas moram platiti.
Žena uze komad tkanine, pa ga baci trgovcu na grudi podvikujući:
- Vaš soj ne zna nikoga cijeniti!
Ona htjede poći, a meni se učini da će mi duša s njom otići. Zato ustadoh i zaustavili je govoreći:
- Gospođo, budi mi prijatelj tako što ćeš se vratiti svojim milim hodom.
- Vratit ću se radi tebe - reče žena vraćajući se i osmjehujući. Zatim sjede pored mene, uz dućan, te se ja obratih Bedruddinu:
- Koliko ti cijeniš ovaj komad?
- Hiljadu i stotinu dirhema - odgovori on.
- Dobit ćeš stotinu dirhema više - rekoh mu. - Daj papir da ti napišem iznos.
Uzeh od njega komad platna, napisah mu priznanicu i pružih platno ženi govoreći:
- Samo ti uzmi i idi. Ako hoćeš donesi mi novac na trg, a ako hoćeš, to ti je dar od mene.
- Neka ti Allah da svako dobro! Neka ti plati i neka te mojim mužem učini! Neka Bog usliši moju molbu - reče žena.
- Ovaj komad platna je tvoj, gospođo, a dat ću ti još nešto slično tome, ali mi dopusti da ti vidim lice.
Ona skinu veo s lica i čim ga ugledah, ote mi se hiljadu uzdaha. Pade mi tako na srce da nisam mogao sobom vladati. Onda žena spusti veo, uze platno i reče:
- Gospodine, nemoj mi nanositi bol - i ona ode, a ja ostadoh na trgu sjedeći do popodneva. Misli su mi bludjele, jer me ljubav bijaše obuzela. Tjeran snagom ljubavi, upitah trgovca o njoj, a on mi reče:
- To je bogata žena. Kćer je jednoga emira. Otac joj je umro i ostavio joj veliko bogatstvo.
Nakon toga, pozdravih se s trgovcem i pođoh u han. Uvečer se opet sjetih žene, tako da nisam mogao ništa ni okusiti. Pođoh na spavanje, ali mi san nije dolazio na oči, te probdjeh noć do jutra. Kada osvanu, ustadoh, obukoh drugo odijelo, popih čašu pića i malo prezalogajih, pa pođoh ka dućanu onog trgovca. Pozdravim ga i sjednem pored njega, kad se pojavi djevojka u haljini gizdavijoj nego što je bila ona jučer i vodila je sluškinju. Ona sjede, pozdravi mene, ali ne i Bedruddina, i obrati mi se tako finim jezikom da nisam čuo slađi i umilniji:
- Pošalji nekoga sa mnom da uzme hiljadu i dvije stotine dirhema za onaj komad tkanine.
- Čemu žurba? - upitah je.
- Ne bih htjela da te izgubim - odgovori žena i dade mi novac. Sjedio sam i razgovarao s njom dajući joj znak koji ona shvati kao da bih je htio imati, te poskoči plašeći se mene dok je moje srce za nju treperilo. Onda ja pođem s trga prateći je, kad mi priđe njena sluškinja i reče:
- Gospodine, porazgovaraj s mojom gospodaricom.
- Ali mene ovdje niko ne poznaje! - čudio sam se.
- Kako si brzo zaboravio moju gospodaricu koja je danas bila u dućanu, gospodine!
Pođoh za sluškinjom na mjesto gdje su bili mjenjači i čim me djevojka ugleda, privuče me
k sebi i reče:
- Na srce si mi pao, dragi! Moje srce te ljubi, jer od onog časa kada sam te vidjela ne mogu oka sklopiti, jesti, ni piti.
- Ja prema tebi osjećam još više.
- Mili moj, da pođem s tobom, ili ti dođi kod mene - reče djevojka.
- Ja sam stranac i za mene nema utočišta osim hana. Ako zaista hoćeš da idem kod tebe, bit će to prava sreća.
- Lijepo - reče djevojka - ali noćas je uoči petka. Zato, ništa od toga večeras, već sutra poslije džume. Klanjaj pa uzjaši magarca i raspitaj se za Habaniju. Kad je nađeš, pitaj gdje su dvori Barakata, poznatog kao Abu Šama. Tamo živim. Nemoj kasniti jer ću te čekati.
Plaho sam se radovao. Onda se rastasmo, te ja pođoh u han u kome sam odsjeo i probdjeh noć. Nisam mogao vjerovati da je najzad svanulo. Ustanem, promijenim odijelo, namirišem se i namažem, pa stavim pedeset dinara u mahramu i pođem iz Mesrurovog hana do kapije Zuvejla. Uzjašem magarca i kažem njegovom vlasniku:
- Pođimo u Habaniju.
Čovjek me brzo dovede, zaustavi se u četvrti koju zovu al-Munkari i ja mu rekoh:
- Uđi u mahalu i raspitaj se za načelnikove dvore.
Njega ne bi jedno vrijeme, a kada se vrati, reče mi:
- Sjaši!
- Pođi ispred mene do kuće - velim mu ja, a kada stigosmo do kuće rekoh: - Sutra ćeš mi doći ovdje i povesti me.
- U ime Allaha - odgovori vlasnik magarca. Pružih mu četvrt dinara, on ga uze i ode. Zatim pokucah na vrata iza kojih se pojaviše dvije mlade djevojke čvrstih grudi, nalik na dva mjeseca.
- Uđi - rekoše mi. - Naša gospodarica te čeka. Svu noć nije spavala zbog tebe.
Uđoh u odaju sa sedam vrata, oko koje bijahu prozori što su gledali na vrt pun voća svih boja, gdje su potoci žuborili i ptice pjevale. Odaja bijaše carski okrečena, tako da se čovjek mogao na zidovima ogledati. Strop je bio okićen zlatom, a u krugovima su bili natpisi ispisani glazurom koji su zaslijepljivali posmatrača. Pod je bio prekriven šarenim mramorom, a u sredini odaje bijaše fontana čiji rubovi su ukrašeni biserima i draguljima. Odaja bijaše zastrta šarenim svilenim tepihom.
Pošto uđoh, sjedoh....
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.