Priče iz 1001 noći

101. noć
Kada nastupi stotinu prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan čestitao svome bratu na spasenju, zahvalio mu na podvizima, a zatim su se usrdno otisnuli na put hitajući ka svojoj vojski.
Što se tiče starice Zatuddavahi, ona izađe pred Behramovu i Rustemovu vojsku, a onda se vrati u šikaru, uzjaha konja i pojuri ne zaustavljajući se dok ne ugleda muslimansku vojsku koja je opkolila Carigrad. Zatim starica sjaha, pa povede konja do šatora u kome je bio dvorjan. Kada je ugleda, dvorjan poskoči, klimnu glavom i reče:
- Dobro došao, pobožni isposniče!
Zatim je upita šta se dogodilo, a ona mu ispriča svoju strašnu priču i opasnu laž, zaključujući:
- Bojim se za komandante Rustema i Behrama. Sreo sam ih usput s vojskom, pa sam ih uputio k caru i njegovim vojnicima. Njih je dvadeset hiljada, a nevjernika ima više. Želim da odmah pošalješ grupu svojih vojnika da ih što prije stignu, kako muslimani ne bi stradali do posljednjega. Požurite! Požurite! - podsticala ih je starica.
Kada dvorjan i ostali muslimani saslušaše staričine riječi, oni klonuše i zaplakaše, a starica reče:
- Molite pomoć od Allaha i budite trpeljivi u ovoj nesreći! Treba da se ugledate na pretke, Muhammedove sljedbenike. Uostalom, u Džennetu ima dvoraca koje je Allah pripremio za šehide. Svako mora umrijeti, ali je najpohvalnije umrijeti u džihadu.
Dvorjan sasluša staričine riječi, pa pozva zapovjednika Behrama, viteza koga su zvali Turkaš, odabra mu deset hiljada hrabrih konjanika i naredi im da krenu na put.
Turkaš krenu ne zaustavljajući se cijeli dan i noć dok ne stiže nadomak muslimanske vojske. Kad osvanu jutro, Šarkan ugleda onaj oblak prašine, poboja se za muslimane pa povika:
- Ako je ta vojska što nam prilazi muslimanska, naša pobjeda je sigurna; ako je pak nevjernička, onda se sudbini ne možemo suprostaviti!
Zatim priđe bratu Davulmekanu i reče mu:
- Nimalo se ne plaši! Ja ću te izbaviti od smrti. Ako je ovo islamska vojska, bit će veoma dobro; ako su neprijatelji, moramo se boriti s njima. Međutim, želim da prije smrti sretnem onog pobožnog čovjeka i zamolim ga da za me prouči dovu kako bih poginuo samo kao šehid.
Dok su oni tako razgovarali, odjednom se zavihoriše zastave na kojima je pisalo: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik. Šarkan uskliknu:
- Kako ste, muslimani?
- Dobro i zdravo - odgovoriše oni. - Došli smo samo zato što se bojimo za vas.
Zatim vojskovođa sjaha, pokloni se pred Šarkanom i reče:
- Gospodaru, kako su car, vezir Dandan, Rustem i moj brat Behram? Jesu li svi dobro?
- Svi su dobro - odgovori Šarkan.
- A ko vas je obavjestio o tome šta se događa s nama?
- Isposnik. Rekao je da je sreo moga brata Behrama i Rustema, te da ih je poslao k vama. Veli da ih je opkolilo mnoštvo nevjernika, ali ja vidim da stvari stoje suprotno i da ste vi pobjednici.
- A kako je isposnik dospio do vas? - upita Šarkan Turkeša.
- Išao je pješice i za jedan dan i noć prevalio je put dug deset dana usrdnog jahanja.
- Nema sumnje da je on svetac! - reče Šarkan.
- Ostavili smo isposnika u našoj, pravovjernoj vojsci, da ih bodri u boju protiv nevjernika i tirana.
Šarkan se obradova, zahvali Allahu na tome što su se spasili oni i isposnik, te zamoliše Allaha da se smiluje poginulima i rekoše:
- Tako je bilo suđeno!
Zatim pohitaše i odjednom ugledaše oblak prašine koji prekri horizont i zamrači dan, te Šarkan pogleda u taj oblak i reče:
- Bojim se da su nevjernici razbili islamsku vojsku, jer je prašina prekrila cijeli horizont i zatamnila cijeli svijet.
Onda se ispod prašine ukaza taman stup, crn da crnji ne može biti. Taj stup im se neprekidno primicao, gori od straha na Sudnjem danu, te konjanici i pješaci pohitaše da vide otkuda je to zlo i ugledaše da je to onaj isposnik o kome je već bilo riječi. Utrkivali su se da mu ljube ruke dok je isposnik vikao:
- O, najbolji narode, bakljo u tmini! Nevjernici su prevarili muslimane! Požurite ka vojsci onih što vjeruju u jednoga Boga i izbavite ih iz ruku opakih nevjernika koji su kidisali na njih još dok su bili u šatorima. Sručila se teška kazna još dok su bili u logoru misleći da su sigurni!
Kada to Šarkan ču, srce mu zaigra od silnoga nemira, te sjaha u velikoj nedoumici. Zatim poljubi isposniku ruke, a njegov primjer su slijedili Davulmekan i ostali konjanici i pješaci - svi osim vezira Dandana koji nije sjahao s konja, nego reče:
- Allaha mi, moje srce zazire od ovoga isposnika, jer znam da su oni koji su odveć pobožni i pokvareni. Ostavite isposnika i stignite svoje saborce muslimane, jer ovaj čovjek je jedan od onih koji su otjerani s kapija milosti Gospodara svjetova. Koliko puta sam vojevao s carem Omerom an-Numanom i gazio ovim zemljama!
Šarkan reče:
- Okani se ružnih misli! Zar nisi vidio kako ovaj pobožni čovjek podstiče muslimane u boj ne mareći za sablje i strijele? Ne kleveći ga, jer je kleveta pokuđeno djelo, a meso bogougodnih ljudi je otrovno. Pogledaj samo kako nas bodri da se borimo protiv dušmana! Da ga ne voli uzvišeni Allah, ne bi mu onako prekratio daleko putovanje, već bi ga udario na teške muke.
Potom Šarkan naredi da isposniku dovedu nubijsku mazgu da je uzjaši i reče mu:
- Uzjaši, isposniče, usrdni bogomoljče!
Isposnik ne pristade i odbi da uzjaši prikazujući se kao isposnik, ne bi li tako postigao svoj cilj. Muslimani nisu znali da je isposnik razvratnik o kome je pjesnik kazao:


Molio se i postio da bi svoj cilj postigao,
A kad cilj postiže nije se više molio ni postio.


Isposnik je ustrajno pješačio među konjanicima i pješacima, kao lisica koja se dovija kako da dođe do plijena. Išao je glasno učeći Kuran i slaveći Samilosnog. Putovali su dok ne ugledaše islamsku vojsku, te Šarkan vidje da su u rasulu. Dvorjan primjeti da se spremaju za bježanje, dok mačevi nevjernika sijevaju između vojnika i kafira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

102. noć
Kada nastupi stotinu druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan vidio da je muslimanska vojska u rasulu, da je dvorjan primjetio kako se spremaju za bježanje, dok su mačevi nevjernika sijevali između vjernika i nevjernika. Muslimani su bili slabi zbog toga što je prokletnica Zatuddavahi, din-dušman, vidjevši da su Behram i Rustem uputili se s vojskom ka Šarkanu i njegovom bratu Davulmekanu, i sama krenula prema muslimanskoj vojsci i poslala zapovjednika Turkaša, kako je već rečeno. Namjeravala je na taj način podijeliti muslimansku vojsku kako bi bili slabiji. Zatim ih je ostavila i uputila se u Carigrad i iz sveg glasa počela dozivati bizantske patricije:
- Spustite uže da vam vežem za njega pismo i predajte ga svome caru Afridunu! Neka ga pročitaju on i njegov sin, bizantski car, i neka postupe prema njegovim naredbama i zabranama!
Oni joj spustiše uže, te starica priveza pismo u kome je pisalo: "U najvećoj nevolji i golemoj opasnosti, Zatuddavahi caru Afridunu. Smislila sam lukavstvo kojim ćete uništiti muslimane, budite sigurni u to. Zarobila sam njih, njihovog cara i vezira, a zatim sam otišla njihovoj vojsci i obavijestila ih o tome, tako da im je odlučnost popustila i klonuli su. Prevarila sam vojsku koja opsjeda Carigrad tako što sam poslala njihovih dvanaest hiljada konjanika sa zapovjednikom Turkašom, ne računajući zarobljene, i sada je ostalo malo muslimana. Vi treba da udarite na njih svim snagama do kraja današnjeg dana, da ih napadnete dok su još pod šatorima. U svakom slučaju, udrite ih svi zajedno i pobijte ih sve do jednoga. Isus i Djeva su zaista pogledali na vas. Molim Isusa da ne zaboravi ono što sam učinila."
Kad njeno pismo stiže caru Afridunu, on se veoma obradova i odmah posla po bizantskog cara, sina Zatuddavahi, koga dovedoše i pročitaše mu pismo. Hardub se obradova:
- Pogledajte zamke moje majke! One će nas spasiti mačeva i njen dolazak zamjenjuje užas strašnoga dana.
Car Afridun povika:
- Neka nam Isus ne uskrati dolazak tvoje majke! Neka te ne liši tvoje pokvarenosti i podmuklosti!
Zatim car naredi plemićima da objave pokret izvan grada i glas o tome pronese se po Carigradu, te kršćanska vojska izađe isukavši britke mačeve i izgovarajući riječi nevjere i bezbožništva, ne priznajući Gospodara pravovjernih. Kada to dvorjan vidje, on reče:
- Dolaze Bizantinci! Saznali su da je naš car odsutan i možda će nas napasti dok je glavnina naše vojske otišla Davulmekanu!
Dvorjan se razgnjevi pa povika:
- Muslimanska vojska i zaštitnici prave vjere! Ako budete bježali izginut će te, a ako istrajete pobijedit ćete! Znajte da se hrabrost sastoji u istrajnosti u odsudnom času i da nema teške situacije u kojoj Allah ne šalje svoju pomoć! Bog vas blagoslovio i neka Svemilosni na vas pogleda.
Potom muslimani proučiše tekbire, te jednobošci počeše vikati i žrvanj rata se pokrenu sijekući i ubijajući, mačevi i koplja počeše vitlati tako da se doline i ravnice ispuniše krvlju. Svećenici i monasi pritegnuše pojaseve i istaknuše križeve i počeše se moliti. Muslimani su veličali Allaha koji obilno nagrađuje i glasno su učili Kuran. Narod Samilosnoga sudari se s đavoljim sljedbenicima i poletješe glave sa tjelesa, meleci okružiše najbolje ljude u zajednici Izabranog Poslanika.
Mačevi su vitlali dok dan ne klonu zapadu i dok se ne primače tamna noć. Nevjernici opkoliše muslimane pomislivši da su izbjegli teške muke i krvoločno su gledali sljedbenike prave vjere. Kad osvanu jutro, dvorjan i njegovi vojnici uzjahaše konje moleći Allaha za pobjedu. Narodi se opet izmiješaše, zametnu se ljuti boj, poletješe glave, hrabri su jurišali, a kukavice uzmicali i bježali. Smrt-presuditelj je presuđivao, junaci su izbacivani iz sedala, poljana se punila mrtvima. Muslimani uzmaknuše sa svojih položaja i Bizantinci zauzeše jedan dio njihovih šatora, te muslimani odlučiše da se povuku. Spremiše se na uzmicanje i bijeg.
U tome času neočekivano stiže Šarkan s muslimanskom vojskom i zastavama vjernika u jednoga Boga. Čim priđe, Šarkan jurnu na nevjernike, a za njim pođoše Davulmekan, vezir Dandan, zapovjednik Dejlemićana Behram, Rustem i njegov brat Turkaš.
Kada to nevjernici vidješe, raspametiše se. Podiže se prašina dok ne prekri obzorje i najbolji muslimani pridružiše se svojim čestitim drugovima. Šarkan se susrete s dvorjanom, pohvali njegovu istrajnost, čestita mu na podršci i pobjedi. Muslimani su se radovali, obodredni, i jurišali su na neprijatelja čista srca u borbi na Allahovom putu. Pošto nevjernici vidješe muslimanske zastave na kojima su bile riječi predanosti islamu, zakukaše i počeše tražiti pomoć od manastirskih patrijarha. Zazivali su svece, Mariju i krst nečisti, i ruke im više nisu imale snage za borbu.
Car Afridun dođe do bizantiskoga cara, a onda jedan pođe na desnu, a drugi na lijevu stranu. S njima je bio čuveni vitez po imenu Lavija koji se zaustavi nasred polja. Nevjernici se poredaše u borbeni poredak, premda su bili preplašeni i uzdrmani. Muslimani se također postrojiše u borbeni poredak, a onda Šarkan priđe bratu Davulmekanu i reče mu:
- Čestiti care, oni očigledno hoće bitku, a to je i naša želja. Međutim, ja bih htio da isturim čvrste i odlučne vojnike, jer planiranje čini polovinu života.
- A šta to namjeravaš, pametni čovječe?
- Želim biti naspram centra nevjernikove vojske. Neka vezir Dandan bude s lijeve, a ti s desne strane. Zapovjednik Behram neka bude na desnom, a zapovjednik Rustem na lijevom krilu. Ti ćeš, veliki care, biti pod zastavama i bajracima, jer si ti naš stup i uz Allaha u tebe se uzdamo. Čuvat ćemo te od svakog zla.
Davulmekan mu zahvali, i onda se začuše povici i sijevnuše sablje. U tome času, iz bizantske vojske se pojavi vitez koji im priđe i muslimani vidješe da jaši mazgu koja gazi sitnim koracima pod udarcima mačeva. Na njoj je bio pokrivač od bijele svile i sedžada kašmirske izrade. Na leđima joj je sjedio lijep sijedi starac veličanstvena izgleda, u isposničkoj košulji od bijele vune. Starac brzo potjera mazgu i kada priđe muslimanskoj vojsci, reče:
- Ja sam poslanik upućen svima vama, a poslanik je dužan samo da prenese obavještenje. Pružite mi sigurnost i zaštitu da vam saopćim poruku.
- Imaš našu zaštitu - odgovori Šarkan. - Ne boj se oštrog mača ni ubojitog koplja.
Starac sjaha, skinu križ s vrata pred carem i skrušeno mu se pokloni, kao čovjek koji se nada dobročinstvu, a muslimani ga upitaše:
- Kakve vijesti donosiš?
- Ja sam izaslanik cara Afriduna. Savjetovao sam mu da se uzdrži od ove ljudske pogibelji i rušenja hramova Božijih. Objašnjavao sam mu da je bolje ne prolijevati krv, već ograničiti se na mejdan dva viteza. Složio se sa mnom i poručuje vam: "Ja ću iskupiti svoju vojsku vlastitim životom. Neka isto tako postupi i vaš car i neka svoju vojsku iskupi vlastitim životom. Ako on ubije mene, nevjernička vojska neće više biti odlučna, a ako ja ubijem njega, islamska vojska više neće biti odlučna."
Kada ga Šarkan sasluša, reče mu:
- Slažemo se, monaše, jer je tako pravo i ne treba mu se suprotstavljati. Ja ću mu izaći na mejdan i navalit ću na njega; ja sam muslimanski, a on je nevjernički vitez. Ako me ubije, on će biti pobjednik i muslimanskoj vojsci će ostati samo da bježi. Idi k njemu, monaše, i reci mu da ćemo mejdan podijeliti sutra, jer smo danas imali naporan put, a nakon odmora neće biti ni umora, ni prebacivanja.
Monah se vrati radostan Afridunu, bizantskome caru, koga obavijesti o onome šta mu je Šarkan rekao, te se car Afridun veoma obradova. Minuše brige koje su ga morile i mislio je: "Nema sumnje da Šarkan najjače udara mačem i da ima najubojitije koplje. Ako ga ubijem, njihova će odvažnost biti slomljena i malaksat će."
Zatuddavahi je o tome pisala caru Afridunu: "Šarkan je najhrabriji vitez". Skrenula je pažnju na Šarkana. Afridun je također bio veličanstven vitez, jer je bio vičan svim vrstama borbe - bacao je kamenje i strijele, udarao je ubojitim kopljem i nije se plašio najtežih situacija.
Kada je čuo monahove riječi da Šarkan prihvaća mejdan, umalo da poleti od radosti, jer je posjedovao samopouzdanje i znao je da niko nije u stanju da ga savlada.
Nevjernici provedoše noć u velikoj radosti ispijajući vino, a kad osvanu jutro, izađoše vitezovi sa sivim kopljima i bijelim sabljama, pa ugledaše jednog viteza kako izlazi na mejdan jašući konja plemenite rase i sa odabranom ratnom opremom. Na njemu bijaše željezni oklop, pripremljen za najgore, na grudima mu ogledalo od dragog kamenja, u ruci mu britka sablja i čvrsto koplje izvanredne franačke izrade. Zatim vitez otkri lice i reče:
- Ko me poznaje, to mu je dovoljno; ko me ne poznaje, vidjet će ko sam. Ja sam Afridun, zaštićen blagoslovom Zatuddavahi.
Tek što je izgovorio te riječi, pred njega izađe muslimanski vitez Šarkan jašući plemenitog dorata vrijednog hiljadu zlatnika. Na Šarkanu bijaše oprema ukrašena biserjem i dijamantima. Bio je opasan indijskim mačem ukrašenim dijamantima, koji je sjekao vratove i rješavao sve probleme. Oh potjera konja između postrojenih vitezova koji su ga zadivljeno gledali, pa povika Afridunu:
- Teško tebi, prokletniče! Zar misliš da sam kao oni vitezovi na koje si se namjerio i koji se nisu mogli s tobom nositi na mejdanu?
Zatim kidisaše jedan na drugoga, nalik na dva brda koja se sudaraju, ili na dva mora što se biju. Približavali su se i odmicali jedan od drugoga, sudarali se i rastavljali. Neprekidno su se tukli, udarali dok su ih dvije vojske posmatrale. Neki su govorili da će Šarkan pobijediti, a drugi da će Afridun trijumfirati.
Ratnici su se borili tako dugo dok ne prestadoše naklapanja, dok se ne podiže prašina, dok dan ne poče izmicati i sunce blijedjeti, a onda car Afridun povika Šarkanu:
- Tako mi Isusa i prave vjere, ti si zaista vitez i nepopustljivi junak, ali si podmukao i nije ti narav kao u najboljih ljudi. Vidim da tvoja djela nisu baš za pohvalu, da se ne boriš kao pravi vođa i tvoji ljudi te porede s robovima. Evo, izvode ti drugog konja i ti ćeš se vratiti u boj, a meni je, tako mi vjere, već dodijala borba, umorili su me tvoji udarci sabljom i kopljem. Ako se želiš sa mnom boriti noćas, ne mijenjaj oružje ni konja kako bi vitezovi vidjeli da si častan i borben!
Kada to ču, Šarkan se razbjesni što su ga poredili s robovima, pa se okrenu saborcima namjeravajući da im da znak i da im naredi da mu ne mijenjaju konja i opremu, ali tada Afridun neočekivano hitnu koplje na njega. Šarkan se okrenu i pošto ne vidje nikoga, shvati da ga je prokletnik prevario, pa hitro okrenu lice, ali ga koplje sustiže. On se htjede skloniti spustivši glavu prema jabučici sedla, ali ga koplje pogodi u grudi. Šarkan je imao široka prsa, te mu koplje prosiječe kožu na njima. On samo jednom jauknu i izgubi svijest. Prokleti Afridun se obradova misleći da ga je ubio, pa to radosno javi nevjernicima. Tirani se uskomešaše, a vjernici zakukaše. Kada Davulmekan vidje da mu brat pada s konja, htjede mu poslati vitezove, i junaci pojuriše utrkujući se da ga dovedu Davulmekanu.
Nevjernici jurnuše na muslimane i dvije vojske se sudariše, bojni redovi se izmiješaše, jemenski mačevi zavitlaše, a vezir Dandan prije svih stiže do Šarkana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

103. noć
Kada nastupi stotinu treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Davulmekan vidio kako je prokletnik pogodio kopljem njegovog brata Šarkana. Pomisli da je poginuo i posla mu konjanike, ali do njega najprije stiže vezir Dandan, zapovjednik Turaka Behram i zapovjednik Dejlemićana koji se nađoše uz Šarkana u trenutku kada je padao s konja. Oni ga prihvatiše i odvedoše bratu Davulmekanu. Zatim ga predadoše njegovim momcima, pa se vratiše u boj. Rasplamsa se bitka, lomila su se koplja, ni riječ se nije čula. Ništa se nije vidjelo osim krvi koja je liptala i odsječenih glava. Sablje su udarale po šijama i sve žešća bitka je trajala dok ne prođe veći dio noći. Obje vojske se zamoriše bitkom, te se začu poklič za povlačenje. Vojske se vratiše svojim logorima. Nevjernici se okupiše oko cara Afriduna i pokloniše se, a svećenici i monasi čestitaše mu pobjedu nad Šarkanom.
Potom car Afridun ode u Carigrad i sjede na prijestolje. Onda mu dođe bizantski car Hardub i Afridun mu reče:
- Neka ti Isus ojača mišice, neka ti uvijek bude od pomoći, neka usliša tvoju dobru majku Zatuddavahi i dove koje uči za tebe. Znaj da muslimani ne mogu ostati ovdje nakon Šarkanove pogibije. Sutra će biti kraj - dodade Afridun - kada izađem na mejdan Davulmekanu i ubijem ga. Njihova vojska će se okrenuti i pobjeći.
Tako su se događaji odvijali u taboru nevjernika.
Što se tiče islamske vojske, tamo se Davulmekan vrati u logor i potpuno se predade svome bratu. Kada mu priđe, vidje da je u veoma teškom stanju i u grdnoj nevolji, pa pozva vezira Dandana, Rustema i Behrama na savjetovanje. Oni dođoše i rekoše da treba dovesti ljekare da liječe Šarkana. Zatim briznuše u plač, govoreći:
- Sudbina nam više neće dati njemu sličnoga.
Provedoše uz cara noć, a pred jutro pojavi se isposnik koji je plakao. Kada ga Davulmekan vidje, ustade s poštovanjem, a isposnik pomilova njegovog brata, prouči nešto iz Kurana vidajući ga riječima Samilosnoga. Bdio je uz Šarkana do jutra, a onda Šarkan dođe k sebi, otvori oči i pokrenu jezik, pa progovori, a radosni Davulmekan reče:
- Pomogao mu je isposnikov blagoslov.
- Hvala Allahu na mome ozdravljenju - progovori Šarkan. - Sada sam dobro. Onaj prokletnik me je prevario. Da se nisam sageo brže od munje, koplje bi mi probilo grudi. Hvala Allahu koji me je spasio. Šta je s muslimanima?
- Žale za tobom - odgovori Davulmekan.
- Ja sam dobro i zdravo. Gdje je isposnik?
Sjedajući uz njegovo uzglavlje, on odgovori:
- Uz tebe sam.
Šarkan se okrenu prema njemu i poljubi mu ruku, a isposnik reče:
- Čedo moje, treba da budeš veoma strpljiv, pa će te Allah još više nagraditi, jer nagrada se daje prema iskušenjima.
- Prouči jednu dovu za me - zamoli ga Šarkan.
Kad osvanu jutro i svjetlost sinu, muslimani se pojaviše na bojištu, a nevjernici se spremiše za ljutu bitku. Muslimanski vojnici istupiše željni borbe i isukaše sablje. Carevi Davulmekan i Afridun htjedoše nasrnuti jedan na drugoga. Davulmekan izađe na mejdan, a uz njega bijahu vezir Dandan, dvorjan i Behram. Oni rekoše Davulmekanu:
- Mi smo tvoj zalog.
- Tako mi Kabe i Zemzema, ne odustajem od borbe s ovim ništarijama! - odgovori Davulmekan.
Našavši se na bojištu, on tako zavitla sabljom i kopljem da se vitezovi zadiviše i objema vojskama dah zastade. On jurnu na desno krilo i pogubi dva plemića, zatim na lijevom krilu pogubi dva plemića, pa na centru bojnog polja povika:
- Gdje je Afridun? Natjerat ću ga da kuša patnju!
Prokletnik koji bijaše potišten htjede se vratiti, ali ga je Davulmekan zaklinjao da ne napušta bojište, govoreći mu:
- Care, jučer si se borio s mojim bratom, a danas ćeš sa mnom. Neću spominjati njegovu hrabrost!
Zatim car izađe s britkom sabljom u ruci, a pod njim bijaše konj poput Antarinog u ljutome boju.{121} Bio je to plahoviti vranac, kao da je upravo o njemu pjesnik pjevao:


Čistokrvni konj se s pogledom nadmeće
Kao da bi htio sudbinu da dosegne!

Potpuno crn je da mami oči,
Nalik je kakvoj najcrnjoj noći.

Kad zahrže, sve koji ga čuju uzbuđuje -
Kao da je grom koji nebo rascjepljuje.

Kad bi se s vjetrom takmičio, prije bi stigao;
Ako bi htio, i munju bi prestigao.


Zatim kidisaše jedan na drugoga odbijajući udarce i čineći prava čuda koja su poznavali. Jurišali su i uzmicali dok su daha imali i dok sudbi nije strpljenja ponestalo. Onda car Davulmekan povika, pa jurnu na Afriduna, cara Carigrada, i udari ga tako da mu glava odletje i dah mu presiječe. Kada to nevjernici vidješe, svi jurnuše na njega i svi kidisaše, a Davulmekan ih dočeka na bojnome polju. Udaranje i ubijanje potraja dok krv potocima ne poteče. Muslimani su učili tekbire i blagosiljali Radosnog Vjerovjesnika, žestoko se boreći, te Allah darova pobjedu pravovjernima i poniženje nevjernicima. Vezir Dandan povika:
- Osvetite cara Omera an-Numana! Osvetite njegova sina Šarkana!
Zatim skinu turban s glave i povika:
- O, Turci!
Uz njega bijaše više od deset hiljada konjanika koji složno s njim navališe i nevjernicima ne preostade ništa nego da bježe, te se oni okrenuše da uzmiču dok su nad njima sablje uzmahivale. Izginu oko pedeset hiljada nevjerničkih konjanika, a zarobiše ih još više. U gužvi pri ulasku na gradsku kapiju izginu mnoštvo ljudi. Zatim se kapija zatvori i nevjernici se popeše na zidine bojeći se muka, a muslimanski odredi se vratiše pobjedonosno i od Allaha podržani. Oni uđoše u svoj logor, pa Davulmekan ode bratu i našavši ga u dobrom stanju, pade ničice zahvaljujući Uzvišenom i Plemenitom. Zatim mu priđe i čestita na ozdravljenju, a Šarkan reče:
- Štitio nas je blagoslov ovog pobožnog isposnika. Pobijedili ste zahvaljujući samo tome što je njegova molba uslišena. Cijeli dan je presjedio moleći se za pobjedu muslimana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

104. noć
Kada nastupi stotinu četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Davulmekan otišao svome bratu Šarkanu i zatekao ga kako sjedi pored pobožnog isposnika. Car se tome obradova, pa priđe bratu, čestita mu ozdravljenje, a Šarkan reče:
- Sve nas štiti blagoslov ovog isposnika. Pobijedili ste zahvaljujući samo njegovim dovama. Cijeli dan se molio za muslimane. Meni se snaga vratila kada sam čuo vaše tekbire, jer sam znao da ste pobijedili neprijatelja. Ispričaj mi, brate, šta se s tobom događalo.
Davulmekan mu ispriča šta se događalo s prokletim Afridunom i reče da ga je on ubio i poslao u Allahovu nemilost. Šarkan ga pohvali ističući njegovu mudrost, a kada Zatuddavahi, prerušena u isposnika, ču za pogibiju svoga sina Harduba,{122} promijeni boju lica i linuše joj suze iz očiju. Ona je to krila, pokazujući muslimanima da se raduje i da plače zbog radosti. Mislila je: "Isusa mi, od moga života nema ništa ako mu srce ne spalim ubijajući njegovog brata Šarkana, kao što je on sažegao moje srce srušivši stup kršćanstva i krsnog bratstva, cara Afriduna." Međutim, prikrivala je svoje misli.
Vezir Dandan, car Šarkan i dvorjan ostadoše sjedeći i pripremajući Šarkanu mehleme i dajući mu lijekove, te se on poče oporavljati. Svi su se tome veoma radovali, pa obavijestiše i vojnike koji se ushitiše, govoreći:
- Sutra će on s nama jahati i učestvovati u opsadi!
Onda se Šarkan obrati svojim pratiocima:
- Vi ste se danas borili i umorili ste se, pa bi valjalo da pođete na svoja mjesta, da spavate, a ne da bdijete.
Oni se složiše s njim, te svako ode u svoj šator, a uz Šarkana ostade samo nekoliko momaka i starica Zatuddavahi s kojom Šarkan provede jedan dio noći u razgovoru. Potom leže da spava, kao i njegovi momci koje savlada san, tako da zaspaše kao zaklani.
Pošto oni zaspaše, starica Zatuddavahi jedina ostade budna pod šatorom. Ona pogleda Šarkana utonulog u san, pa skoči na noge kao medvjedica bez krzna, ili kao otrovnica, te iza pojasa izvadi handžar zatrovan tako jakim otrovom da bi i kamen istopio ako bi se na nj stavio. Izvuče ga iz korica i priđe Šarkanovoj glavi, pa povuče preko njegovog vrata i zakla ga tako da mu glava pade s ramena. Zatim skoči na noge, pa priđe usnulim momcima i odsiječe im glave da se ne bi probudili. Najzad izađe ispod šatora i pođe prema carevom šatoru, ali naiđe na budne stražare, te se uputi ka šatoru vezira Dandana koga zateče kako uči Kuran. Kada je opazi, vezir reče:
- Dobro došao, pobožni isposniče.
Srce joj ustrepta na te vezirove riječi, pa mu odgovori:
- Dolazim u ovo doba zato što sam čuo glas evlije{123} kome sada idem.
Kada isposnik ode, vezir Dandan pomisli: "Allaha mi, noćas ću ovog isposnika zasigurno pratiti!" Zatim ustade i pođe za njim, a kada prokletnica osjeti da vezir ide za njom, bi joj jasno da je prati, pa se poboja da ne bude otkrivena. Mislila je: "Ako ga ne nadmudrim, osramotit ću se!" Zatim priđe i reče:
- Vezire, ja idem onom evliji da ga upoznam, a čim ga upoznam zamolit ću ga za dopuštenje da i ti dođeš. Doći ću i obavijestiti te. Pođeš li sa mnom bez dopuštenja evlijinog, bojim se da će biti neraspoložen prema meni kada te vidi.
Vezira bi stid da odgovori, te ostavi staricu i vrati se u svoj šator. Htjede da zaspi, ali mu san nije dolazio na oči, kao da se cijeli svijet sručio na njega. Ustade i izađe ispred šatora razmišljajući: "Idem Šarkanu da porazgovaram s njim dok ne svane."
Vezir uđe pod šator i vidje da krv teče potokom, pa kad ugleda preklane momke ciknu tako strašno da se trgnuše svi koji su spavali. Ljudi pohitaše veziru i čim ugledaše kako krv lipti, zakukaše iz sveg glasa. Car Davulmekan se probudi i upita šta se događa, pa mu rekoše da su ubijeni njegov brat Šarkan i momci koji su bili uz njega. Car hitro ustade pa ode pod šator gdje zateče vezira Dandana kako viče. Vidje obezglavljeni leš svoga brata, te mu se smrači pred očima. Ratnici su vikali i kukali obilazeći neko vrijeme Davulmekana koji dođe k sebi, pa vidjevši Šarkana ponovo briznu u plač. Zakukaše zbog njega vezir, Rustem i Behram, dok je dvorjan vikao iz sveg glasa, a onda je tražio da ode užasavajući se prizora. Car upita:
- Zar ne znate ko je to učinio mome bratu? Zašto ne vidim isposnika koji se lišava ovosvjetskih užitaka?
- A ko nam je drugi zadao toliki jad nego onaj šejtanski isposnik? - na to će vezir. - Allaha mi, srce mi je zaziralo od njega od samog početka, jer znam da je svaki pretjerano pobožan čovjek zao i pokvaren!
Ljudi su galamili i kukali, molili Bliskoga i Milostivoga da im padne šaka taj isposnik koji huli Allahove riječi. Zatim opremiše Šarkana i ukopaše ga na spomenutom brdu, žaleći ga zbog njegovih znamenitih vrlina...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

105. noć
Kada nastupi stotinu peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su opremili Šarkana i ukopali ga na spomenutom brdu, žaleći ga zbog znamenitih vrlina. Zatim prokletnica, okončavši započete nevolje i smicalice koje je sama smislila, uze papir i pero pa napisa: "Od pakosnice Zatuddavahi vrlim muslimanima. Znajte da sam dolazila u vašu zemlju i da sam vašu plemenitost pokvarila svojom pakošću. Ranije sam umorila vašeg cara Omera an-Numana usred njegovog dvora i pobila sam mnoštvo ljudi na ulazu u klanac i pećinu. Posljednji koje sam ubila u svojoj zlobi i krvoločnosti jesu Šarkan i njegove sluge. Da me je pomogla sudbina i da me je podržao sotona, ubila bih cara i vezira Dandana. Bila sam kod vas prerušena u isposnika i ja sam smislila sve one varke i podvale. Ako hoćete da se nakon svega spasite, odlazite, a ako hoćete da stradate, onda ostanite ovdje. Međutim, nećete postići ono što želite, makar ostali godinama."
Kad napisa pismo, starica provede tri dana oplakujući cara Afriduna, a četvrtog dana pozva jednog patricija kome naredi da uzme pismo, da ga priveže na strijelu i baci muslimanima. Potom ode u crkvu gdje je kukala i oplakivala gubitak Afriduna, pa se obrati onome što je preuzeo vlast nakon njega:
- Moram ubiti Davulmekana i sve islamske zapovjednike.
Tako su se odvijali događaji sa Zatuddavahi.
Dotle muslimani provedoše tri dana u brizi i jadu, a četvrtog dana na zidinama ugledaše patricija s drvenom strijelom na čijem kraju bijaše pismo. Oni pričekaše da plemić baci strijelu, a onda car naredi veziru Dandanu da ga pročita. Kada ovaj pročita pismo i pošto saznaše za njegovu sadržinu, Davulmekana obliše suze, te on ciknu zbog staričine podmuklosti i reče veziru:
- Allaha mi, srce mi je zaziralo od nje!
- Kako nas je mogla dva puta nadmudriti, razvratnica? - upita car. - Allaha mi, neću se pomjeriti odavde dok joj polni organ ne zalijem olovom i dok je ne zatvorim kao što se ptice zatvaraju u kafez! Onda ću je objesiti za kosu na kapiji Carigrada!
Sjetivši se opet brata, on gorko zaplaka. Dotle su se nevjernici silno radovali Šarkanovoj pogibiji i izbavljenju Zatuddavahi, o čemu ih ona obavijesti čim se vrati. Muslimani se povratiše na kapiju Carigrada i car im obeća da će im, ako osvoje grad, podijeliti sve blago u gradu na jednake dijelove. Za to vrijeme, car nije prestajao žaliti brata i toliko je smršao da je ličio na čačkalicu. Vezir Dandan mu priđe i reče:
- Smiri se! Tvoj brat je umro jer mu je tako suđeno. Od tugovanja nema koristi. Divno li je rekao pjesnik:


Ni lukavstvo ne pomaže za ono što se neće zbiti,
A ono što će biti mora se dogoditi.

Ono što će biti u određen čas će se dogoditi,
Samo će neznalica potišten zauvijek ostati.


Okani se plača i kukanja i osokoli se da bi mogao nositi oružje!
- Srce mi pati zbog očeve i bratove smrti i zbog toga što smo daleko od domovine. Mislim o svojim podanicima.
Vezir i svi prisutni zaplakaše.
Opsijedali su Carigrad izvjesno vrijeme, kad jedan emir neočekivano donese vijest iz Bagdada da je Davulmekanova žena rodila sina i da je Nuzhatuzzemana, careva sestra, nadjenula mu ime Kanmakan, te da će taj dječak biti znamenit, jer su na njemu već uočena neka čuda i neobičnosti. Carica je naredila učenjacima i hatibima da za vas uče dove na mimberima pri svakom namazu. Poručuje da su dobro, da padaju obilne kiše, da ložač živi u pravom izobilju, da ima sluge, ali ni do danas ne zna šta se dogodilo caru. Neka vas sreća prati.
- Sada sam jači jer sam dobio sina Kanmakana - reče Davulmekan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

106. noć
Kada nastupi stotinu šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se car Davulmekan, pošto stiže vijest da mu je žena rodila sina, veoma obradova i reče:
- Sada sam jači jer sam dobio sina po imenu Kanmakan - a onda se obrati veziru Dandanu: - Prekinut ću ovo tugovanje, pa ću proučiti bratu hatmu i radi njega ću činiti dobra djela.
- Divno je to što si odlučio! - reče vezir Dandan. Zatim car naredi da razapnu šator na mezaru njegovog brata, i kada podigoše šator, okupiše se vojnici da uče Kuran. Jedni su učili Kuran, a drugi veličali Allaha do zore. Onda Davulmekan priđe bratovom mezaru, zaplaka i izgovori stihove:


Iznesoše ga i svima koji su za njim plakali
Bijaše teško ko Musau kad se brijeg strovali.

Donesoše ga do groba i bijaše ta grobnica
Iskopana u dnu muslimanskih srca.

Dok si živ bio ne nadah se da ću vidjeti
Kako će ljudi Radvu na rukama ponijeti.

Prije nego što će tebe u zemlju ukopati,
Ne znadoh da i zvijezde mogu u zemlji blistati.

Može li on u grobu sada talac biti,
Tamo gdje će svjetlost na licu mu sijati?

Pohvale kazuju da će on živjeti,
Jer i kada umre vječno će trajati.


Davulmekan zaplaka kada završi recitiranje stihova, a uz njega zaplakaše i svi ostali. Onda vezir Dandan priđe mezaru, pade po njemu izbezumljen i izgovori stihove:


Ostavio si prolazno, a vječno stekao
I mnogi prije tebe već te je pretekao.

Ovaj svijet si nesumnjivo ostavio -
Ostavit će ga svako ko je na njemu živio.

Zaštita si nam bio od naših dušmana
Kad god bi nas zasuli ubojitim strijelama.

Na ovom svijetu sve je lažno i varljivo,
A uzvišen je samo onaj ko je Boga tražio.

Neka te milosni Allah sad Džennetom nagradi,
U tome tihom staništu neka te nastani!

Tužan sam jer sam tebe sad izgubio,
Vidim da se zapad i istok od jada snuždio.


Nakon toga, vezir gorko zaplaka i iz očiju mu potekoše suze poput nanizanih bisera, a onda istupi jedan čovjek blizak Šarkanu, pa poče plakati tako gorko da su mu suze tekle kao potoci. On se podsjeti Šarkanovih plemenitih djela i izgovori stihove:


Gdje su darovi kad pod zemljom je tvoj dlan milosni
I nakon tebe tijelo mi u bolesti iskopni?

Predvodnice deva, de raduj se sada -
Mojim suzama na obrazu ispisana je legenda

Poput prizora u kome se može uživati
Jer ti ćeš zauvijek u mojoj svijesti ostati.

Tvoja visost uvijek će mi biti u pameti
I suze će mi vječno iz očiju liti.

Ako se drugom ikad budem okretao,
Na oči mi san nikad ne došao!


Kada čovjek izrecitira stihove, zaplakaše Davulmekan i vezir Dandan. Prisutni vojnici zažagoriše i također zaplakaše, a onda odoše pod svoje šatore. Car priđe veziru Dandanu i poče se savjetovati s njim o vojničkim pitanjima.
Tako su provodili dane i noći. Davulmekana su morile brige i tuga, te reče:
- Poželio sam da slušam predanja, priče o carevima i velikim ljubavnicima. Možda će mi tako Allah odagnati iz srca silnu moru, prekratiti mi plač i jadikovku.
- Ako tvoju brigu ne može odagnati ništa osim priča o carevima, neobičnih predanja i povijesti o velikim ljubavnicima, onda je to lahko, jer dok je bio živ tvoj otac, moja jedina briga je bila da mu pričam priče i recitiram stihove. Večeras ću ti pričati priču o ljubavniku i ljubavnici da ti se srce razgali.
Vezirove riječi i obećanje mehko padoše na carevo srce, tako da je jedva čekao da se spusti noć da bi čuo šta će mu vezir pripovijedati o precima, carevima i strasnim ljubavnicima. Čim se uvjeri da je pala noć, car naredi da donesu svijeće i lampe, sva potrebna jela i pića, te kadionice. Pošto sve to donesoše, on posla po vezira Dandana, Behrama, Rustema, Turkaša i velikog dvorjana. Svi se okupiše pred carem koji se zatim obrati veziru:
- Vezire, noć je, evo, nastupila. Spustila je na nas svoje koprene i želimo da nam ispričaš priče koje si obećao.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

107. noć
Kada nastupi stotinu sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Davulmekan pozvao vezira, dvorjana, Rustema i Behrama, pa se obratio veziru Dandanu riječima:
- Vezire, noć je, evo, nastupila. Spustila je na nas svoje koprene i želimo da nam ispričaš priče koje si obećao.
- S radošću i zadovoljstvom - odgovori vezir.

PRIČA O LJUBAVNIKU I LJUBAVNICI
- Znaj, sretni care, da sam čuo priču o jednom ljubavniku i ljubavnici, o posredniku među njima, te o zgodama i čudima koja su im se dogodila, a koja tjeraju brige iz srca, tjeraju tugu sličnu Jakubovoj.
U davna vremena, bijaše jedan grad iza isfahanskih planina, a zvao se Zelengrad. U njemu je bio car po imenu Sulejman, vrlo darežljiv čovjek i dobročinitelj, pravičan i povjerljiv, pun vrlina i pouzdanosti. Dolazili su mu namjernici sa svih strana, tako da se za njega čulo širom svijeta. Dugo je vladao svojom carevinom, voljen i poštovan, ali nije imao žena ni djece. Imao je vezira koji mu je bio sličan po darežljivosti i plemenitosti. Jednoga dana, car posla po svoga vezira koji dođe i car mu reče:
- Teško mi je na srcu, strpljenje me izdaje i popušta moja odlučnost, jer nemam žene ni djeteta. To nije dobro za careve koji upravljaju emirima i skitnicama, jer se oni raduju kada ih djeca nasljeđuju, pošto se tako njihov broj povećava. Božiji Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Ženite se i razmnožavajte, a ja ću se vašim brojem ponositi na Sudnjem danu!" Šta misliš ti o tome, vezire? Posavjetuj me i smisli nešto.
Na te riječi, veziru linuše suze i on reče:
- Ne mogu ja, čestiti care, govoriti o onome što pripada jedino Samilosnome. Zar hoćeš da odem u Džehennem zbog gnjeva silnoga Gospodara?
- Znaj, vezire - odgovori mu car - da kada car kupi neku djevojku ne zna ko je ni šta je. Ne zna je li djevojka mizernog porijekla pa da je otjera, ili je časnog porijekla da bi mu mogla biti naložnica. Kada dođe u njenu ložnicu, ona može zatrudnjeti i roditi dijete koje će biti licemjer, mučitelj i krvnik, jer žena je poput močvare: ako čovjek u nju posadi biljku, ta biljka neće valjano izrasti i neće biti dovoljno čvrsta. Takvo dijete može biti izloženo gnjevu svoga Gospoda i može se dogoditi da ne postupa onako kako mu je naređeno, odnosno da ne izbjegava ono što mu je zabranjeno. Ja neću da budem uzrok tome tako što ću kupovati djevojku, već želim da mi isprosiš carsku kćer čija je loza poznata i čija ljepota je velika. Ako me uputiš djevojci znamenitog roda i ako je uz to pobožna, a kćer je muslimanskog cara, ja ću je isprositi i vjenčat ću se s njom pred svjedocima ne bih li tako zadovoljio Gospodara robova.
Vezir mu na to reče:
- Allah će zadovoljiti tvoju potrebu i ispunit će ti želju.
- Kako to? - upita car.
- Znaj, care - odgovori vezir - da sam čuo kako car Zahr-šah, car Bijele zemlje, ima kćer izvanredne ljepote, tako da se riječima ne može ni opisati. U današnje vrijeme nema joj ravne, jer je savršena u svemu: skladan stas, izražajne oči, duga kosa, vitke noge, masivna zadnjica. Kada se približi kome, omami ga; ako ga se kloni, ubija; plijeni srce i oko, kao što već pjesnik o njoj reče:


Stasita je da se njenog stasa stide grane,
Nije joj nalik mjesec, niti sunce kada sine.

Usta su joj slatki med pomiješani
S vinom, a u njima biseri nanizani.

Vitka je stasa kao vitka topola,
Očiju crnih i lica bijela.

Zbog tuge za njom mnogi su preminuli;
I nju ljubeći opasnosti se izložili.

Preživim li, a ona je kao smrt, neću reći njeno ime;
Umrem li, život bez nje nije više za me.


Pošto opisa djevojku, vezir reče Sulejman-šahu:
- Mislim da je najbolje, care, da njenom ocu pošalješ izaslanika, ali pametnog i upućenog u svašta i koga je sudbina već stavljala na kušnju, da je on pažljivo isprosi od oca. Nema joj ravne na zemaljskom šaru, a ti ćeš se nagledati njenog lijepog lica i tobom će biti zadovoljan uzvišeni Gospodar. Kažu da je Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, rekao: "U islamu nema monaštva!"
Car se silno obradova, na duši mu lahnu i brige ga minuše, te se on obrati veziru:
- Neće otići da to obavi niko nego ti, budući da si veoma pametan i obrazovan. Idi kući, obavi svoje poslove i sutra pođi da zaprosiš tu djevojku kojom si mi već pamet zavrtio. Ne vraćaj se bez nje!
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir, pa ode kući i naredi da se donesu darovi dostojni careva: dragulji, skupocjene stvari i ostalo što je lahko za nositi, a ima veliku vrijednost, zatim čistokrvne arapske konje, Davidove oklope,{124} sanduke s blagom koje se ne da ni opisati. Sve to natovariše na mazge i deve, te se vezir zaputi vodeći stotinu bijelih i stotinu crnih robova, i još stotinu robinja, a nad njihovim glavama zavihoriše se bajraci.
Car je rekao veziru da se vrati za nekoliko dana. Nakon vezirovog odlaska, car Sulejman-šah je bio kao na žeravici, danju i noću obuzet ljubavlju prema djevojci. Vezir je danonoćno putovao, prevaljujući stepe i pustinje, dok između njega i grada u koji se namjerio ne ostade samo jedan dan hoda. Tada se vezir zaustavi na obali neke rijeke, pozva jednog pouzdanog čovjeka i naredi mu da odmah pođe Zahr-šahu i kaže mu da vezir dolazi.
- Slušam i pokoravam se - reče čovjek, pa požuri u onaj grad. Kad stiže u grad, slučaj htjede da je car Zahr-šah sjedio na jednom šetalištu blizu gradske kapije. Čim vidje glasnika, caru bi jasno da je stranac, te naredi da mu ga dovedu. Glasnik dođe i obavijesti cara o tome da dolazi vezir velikoga cara Sulejman-šaha, vladara Zelene zemlje i Isfahanskih planina. Zahr-šah se obradova, pa poželi dobrodošlicu glasniku koga povede u svoj dvorac i reče:
- Neka te Allah zauvijek blagoslovi i neka se tvojim roditeljima smiluje!
Zatim naredi jednom od svojih vezira da povede većinu njegovih povjerljivih ljudi, dvorjane i namjesnike, državne prvake, te da pođu veziru u susret, u znak poštovanja prema caru Sulejman-šahu, jer je njegova vlast sezala po cijeloj zemlji.
Što se tiče vezira, on ostade na svome mjestu do ponoći, a zatim odjaha prema gradu. Kad osvanu jutro i sunce ogrija brežuljke i ravnice, pred njim se iznenada nađoše vezir cara Zahr-šaha, dvorjani i namjesnici, te državni velikodostojnici i povjerljivi carski ljudi. Oni ga sretoše na dva fersaha daleko od grada, te veziru postade sasvim jasno da će se ostvariti njegova želja. Vezir pozdravi ljude koji su mu dolazili u susret i oni pođoše ispred njega dok ne stigoše do carskog dvora. Dođoše do cara prošavši kroz kapiju i sedmi prolaz kroz koji niko nije prošao jašući, budući da se nalazio blizu cara. Vezir pohita pješice dok ne stiže do odaje s visokim stropom. Nasred odaje bijaše divan napravljen od mramora, ukrašen biserima i dijamantima sa četiri noge od slonovih kljova. Na divanu je bio jastuk od zelenog atlasa, prošiven žeženim zlatom, a nad njim zastor ukrašen biserima i draguljima. Na tome divanu je sjedio car Zahr-šah, dok su državni velikodostojnici stajali dvoreći ga. Kad se vezir nađe pred njim, odvaži se i progovori ispoljavajući vezirsku rječitost i glagoljivost ljudi vičnih govoru...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

108. noć
Kada nastupi stotinu osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir cara Sulejman-šaha došao caru Zahr-šahu, te da se odvažio i progovorio ispoljavajući vezirsku rječitost i glagoljivost ljudi vičnih govoru. Ljubazno se obratio caru recitirajući stihove:


I pojavi se kršeći se u tamnoj odjeći,
Pa plod i berače obiljem orosi;

On nas opčinjava, a nemoćna su bajanja
I čarolije pred pogledom koji nas očarava.

Onima što kore recite: "Nemojte me koriti,
Jer cijelog ću života samo njega voljeti.

Srce me prevari i samo njemu pripade,
Zbog ljubavi sna mi s očiju nestade. "

Ti si, srce, sa mnom sada iz samilosti -
I ti s njime budi, a mene samog ostavi.

Uši moje neće sada ništa čuti
Osim onog ko će Zahr-šaha hvaliti.

Kad bi ti cijeli svoj život potrošio
Gledajući njegovo lice, bi se obogatio.

Kada bi za njeg najbolju dovu birao,
Pravi vjernik tako bi postao.

To je takav car da onaj ko ga neće, ljudi,
Nije vjernik, niti onaj ko za drugim žudi.


Vezir završi recitiranje stihova, te car Zahr-šah reče da mu priđe i ukaza mu najveće poštovanje. Smjesti ga pored sebe smiješeći mu se i zapodjenuše ugodan razgovor koji potraja do jutra. Zatim postaviše trpezu u toj odaji i prihvatiše se jela dok se siti ne najedoše, pa odnesoše sofru i u odaji ostadoše samo povjerljivi ljudi. Vidjevši da je odaja prazna, vezir skoči na noge, pohvali cara i pokloni mu se, pa reče:
- Veliki care i uvaženi gospodaru! Potrudio sam se da dođem k tebi i stigao sam radi jednog posla koji će ti donijeti mira, dobra i uspjeha. Naime, dolazim kao poslanik i prosac tvoje kćeri, djevojke od roda i plemena, za cara Sulejman-šaha, pravednika, povjerljivog čovjeka i dobročinitelja, cara Zelene zemlje i Isfahanskih planina. On ti šalje mnoge darove i dragocjenosti u želji da postane tvoj zet. Da li i ti želiš to?
Vezir ušuti očekujući odgovor, a kada car Zahr-šah sasluša njegove riječi, skoči na noge, pa cjeliva zemlju kako je red. Prisutni se začudiše carevoj skrušenosti pred poslanikom i bijahu zapanjeni. Zatim car zahvali Svevišnjem i Milostivom i reče stojeći:
- Veliki vezire i plemeniti gospodaru, poslušaj šta ću reći! Mi smo podanici cara Sulejman-šaha, te je za nas čast da se orodimo s njim jer mi naprosto žudimo za njim. Moja kćer je jedna od njegovih sluškinja, a najveća želja mi je da on bude moj oslonac i potpora.
Zatim car pozva kadije i svjedoke koji posvjedočiše da je car Sulejman-šah opunomoćio svog vezira da sklopi brak, te car Zahr-šah sa zadovoljstvom sačini vjenčanicu za svoju kćer. Kadije ovjeriše bračni ugovor, pomoliše se za sreću i uspjeh mladencima. Onda vezir iznese poklone i dragocjenosti, pa ih sve predade caru Zahr-šahu. Nakon toga, car poče opremati kćer, iskazujući poštovanje veziru, te sakupi na gozbe bogate i siromašne. Veselje potraja dva mjeseca i za to vrijeme ne ostade van dohvata ništa što godi srcu i oku.
Kada bi gotovo sve što je bilo potrebno nevjesti, car naredi da se podignu šatori koje razapeše izvan grada, zatim spakovaše tkanine u sanduke, opremiše bizantske robinje i turske sluškinje, i car posla uz nevjestu velike dragocjenosti i dijamante. Načini joj nosiljku od suhoga zlata, ukrašenu biserima i draguljima, i odvoji joj deset mazgi za putovanje. Nosiljka je izgledala poput najljepše odaje, vlasnica poput hurije,{125} njena kupola kao jedan od džennetskih dvoraca. Spakovaše dragocjenosti i blago, natovariše ga na mazge i deve i car Zahr-šah otprati ih tri fersaha izvan grada. Onda se oprosti sa kćerkom, s vezirom i njegovom pratnjom, pa se vrati u rodni grad radostan i smiren. Vezir ode s carevom kćerkom prevaljujući pustinje i stepe...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

109. noć
Kada nastupi stotinu deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir otišao s carevom kćerkom prevaljujući pustinje i stepe i usrdno jašući danonoćno dok ne ostade između njega i njegovog grada tri dana hoda. Tada posla caru Sulejman-šahu glasnika da ga obavijesti o dolasku nevjeste, te glasnik pohita do cara i obavijesti ga da stiže nevjesta. Radujući se, car Sulejman-šah dariva glasnika i naredi vojnicima da u veličanstvenoj povorci pođu u susret nevjesti i njenoj pratnji u znak poštovanja, da obuku najljepše uniforme, te da iznad sebe razviju bajrake. Vojnici se povinovaše naređenju, a telal poče izvikivati želju da ne ostane ni jedna djevojka niti slobodna žena, kao ni jedna krhka starica, već da pođu u susret nevjesti. Tako sve izađoše da je sretnu. Uglednije žene počeše je dvoriti i dogovoriše se da je uvečer odvedu u carev dvor. Državni velikodostojnici se složiše da okite put i da stoje dok pored njih prolazi nevjesta s evnusima ispred sebe i robinjama oko sebe. Djevojka je nosila haljinu koju joj je dao otac, i kada priđe bliže, okružiše je vojnici s lijeve i desne strane i ponesoše je u nosiljci dok ne priđoše dvoru. Svi izađoše da je vide. Dotle se u doboš udaralo, koplja su uzmahivala, trube treštale, mirisi se širili, bajraci se vihorili i konji se utrkivali. Najzad povorka stiže do kapije dvora, te momci ponesoše nosiljku do tajnih vrata. Odaja sinu od sjaja careve kćeri i posvuda zablista nakit kojim je bila okićena.
Kada pade noć, evnusi otvoriše vrata na odaji i stadoše oko njih, a onda se pojavi nevjesta među robinjama kao mjesec među zvijezdama, ili kao jedinstven biser u nisci bisera. Ona uđe u đerdek, a bijahu joj već namjestili mramornu postelju ukrašenu biserima i draguljima. Pošto nevjesta sjede na postelju, pojavi se car kome Allah bijaše djevojku stavio na srce i uze joj nevinost, tako da ga minuše nemir i potištenost.
Car ostade kod nje mjesec dana, a djevojka zatrudnje već prve noći. Kada se navrši mjesec dana, car izađe, pa sjede na carsko prijestolje pravično vladajući svojim podanicima dok ne prođe devet mjeseci. Posljednje noći devetog mjeseca, u zoru, ženu spopadoše trudovi, te ona sjede na porodiljsku postelju i Allah joj olakša porođaj, tako da rodi dječaka na kome su se uočavali znaci sreće.
Caru stiže vijest o rođenju sina. On se veoma obradova i dade muštuluk donosiocu radosne vijesti, pa sav sretan pođe dječaku, poljubi ga među oči iznenađen njegovom čudesnom ljepotom, kao da su se u njemu ostvarile pjesnikove riječi:


Tvrđavama slavnim Allah posla u tome mladiću
Lava i zvijezdu sjajnu on posla obzorju.

Njemu se zadime koplja i carsko prijestolje
Hitra košuta, vojnik u stroju i silne gomile

Ne stavljaj ga nikad na ženske grudi,
Jer on sada već za konjskim sapima žudi.

Od majčine dojke treba ga odbiti -
Njemu će krv dušmanska najslađa biti.


Babice prihvatiše novorođenče, odrezaše mu pupak, namazaše mu oči i nadjenuše mu ime Tadžulmuluk Haran. Zadajahu ga na grudima nježnosti i odgajahu ga s mnogo pažnje.
Prolazili su dani i godine, a kada dječak napuni sedam godina, car Sulejman-šah dovede naučnike i mudrace, te im zapovijedi da poučavaju njegovog sina pisanju, filozofiji i književnosti. Oni ustrajaše na tome poslu nekoliko godina, dok dječak ne nauči sve što je bilo potrebno. Kad savlada ono što je car zahtijevao, car ga uze od poznavalaca prava i učitelja, pa mu dovede nastavnika koji ga nauči jahati, ne prestajući da ga uči dok ne napuni četrnaest godina. Kada bi mladić izašao kakvim poslom, bili su očarani svi koji su ga vidjeli...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

110. noć
Kada nastupi stotinu deseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Tadžulmuluk Haran, sin cara Sulejman-šaha, postao vješt jahač, nadmašujući ljepotom svoje suvremenike. Čim bi izašao kakvim poslom, bili su očarani svi koji su ga vidjeli, tako da su o njemu pjesme pisali i slobodni ljudi su se sramili zaljubljujući se u njegovu blistavu ljepotu, baš kao da je o njemu pjesnik kazao:


Zagrlih se s njim - dah njegov me opio,
On je kao mlada grana kojom se lahor omamio

Pa je pijan premda vino nije okusio,
Već se vlagom s njegovih usana opio.

Pokazivao je sin ljepotu koju je zaplijenio
I zato je sva srca mladić taj omamio.

Allaha mi, neću ga nikad zaboraviti
Dokle živ sam, al ni poslije smrti.

Poživim li, zbog njegove ljubavi ću živjeti,
A umrem li, divnom ću smrću umrijeti!


Kada mladić napuni osamnaest godina, iz njegova čudesna madeža na rumenom obrazu izbiše malje nalik na zrno ambre. Mamio je srca i poglede, kao što pjesnik o njemu reče:


Ljepotom svojom mladić je Jusufa{126} naslijedio,
Svaki ljubavnik strijepi čim bi se on pojavio.

Sačekaj i pogledaj ga pa ćeš vidjeti
Crni znak da će vlast naslijediti.


Drugi pjesnik je rekao:


Ništa ljepše oči nisu vidjele
Među svim stvarima koje su gledale

Od madeža finog na obrazu rumenom
Što se nalazi nadomak oku crnom.


Zatim je jedan pjesnik rekao:


Čudim se nevjerniku što vatru obožava
Na licu tvome što se rasplamsava.

Još čudnije je što čarobnik vjeruje u ajete
Koje objavljuju tvoje oči od Boga poslate.

Tvoje lice ne bi tako lijepo bilo
Da se mnogo žuči nije zbog njega izlilo.


Onda je još jedan pjesnik rekao:


Ne čudim se kada upitaju ljudi
Gdje se ta tečnost života budi,

Jer on ima usta slična mladim gazelama
Slatka i sa lijepim naušnicama.

Pravo je čudo kako je Musa u njemu sreo
Požudu kojoj odoljeti nije mogao.


Budući da je bio takav, njegova ljepota postade još veća kada se razvi u zrelog čovjeka. Oko Tadžulmuluka su se iskupljali prijatelji i ahbabi, i mnogi drugi koji su željeli približiti mu se u nadi da će postati car nakon očeve smrti, a da će oni biti njegovi emiri. Tadžulmuluk strasno zavolje lov, tako da je stalno lovio, a njegov otac, Sulejman-šah, zabrani mu loviti bojeći se zvijeri i nesreće u pustinji. Mladić ga nije poslušao, već jednog dana reče svojim slugama:
- Ponesite hrane za deset dana.
Sluge se povinovaše naređenju i on pođe u lov s pratnjom putujući neprekidno četiri dana, dok ne ugledaše Zelenu zemlju u kojoj vidješe razigrane životinje, drveće s plodovima, bujna vrela. Tadžulmuluk reče svojim pratiocima:
- Postavite ovdje mreže i načinite širok krug. Naći ćemo se na početku kruga, na tome i tome mjestu.
Oni ga poslušaše, pa zategoše mreže opasavši širok krug u kome se nađe mnogo vrsta životinja koje su dizale buku jureći ispred konja. Onda pustiše na njih pse, hrtove i sokole i počeše gađati životinje strijelama, tako da su odmah padale mrtve. Nisu ni stigli do kraja kruga, a već su bili ulovili mnoštvo životinja, dok ostale pobjegoše. Zatim Tadžulmuluk dođe do vode, pa naredi da donesu ulov koji razdijeli, a za svoga oca Sulejman-šaha odabra naročitu divljač i posla mu je. Preostali dio razdijeli dostojanstvenicima.
Noć provedoše na tome mjestu, a kad osvanu jutro, naiđe veliki trgovački karavan s robovima i slugama. Karavan odsjede pored vode u zelenilu, a kada ih Tadžulmuluk vidje, reče jednom svome pratiocu:
- Javi mi ko su ovi ljudi i pitaj ih zašto su se zaustavili ovdje.
Glasnik ode i obrati im se:
- Recite nam ko ste, i što prije odgovorite!
- Mi smo trgovci. Zaustavili smo se ovdje da se odmorimo. Daleko smo od kuće. Zastali smo na ovome mjestu, jer imamo povjerenja u cara Sulejman-šaha i njegovog sina, i znamo da je siguran svako ko odsjedne u njegovoj blizini. Nosimo skupocjene tkanine za carevog sina Tadžulmuluka.
Glasnik se vrati careviću i reče mu o čemu se radi, šta je čuo od trgovaca, a carević će na to:
- Pošto je kod njih to što nose za me, neću se vratiti u grad niti ću se pomaknuti s ovog mjesta dok mi to ne pokažu.
Zatim uzjaha konja, pa pođe u pratnji robova dok se ne nađe kod karavana. Trgovci ustadoše pred njim poželivši mu uspjeh i sreću, vječnu slavu i moć. Podigoše mu šator od crvenog atlasa, ukrašen biserima i draguljima, pa mu staviše carsku stolicu na svileni ćilim koji bijaše na sredini ukrašen smaragdima. Tadžulmuluk sjede, a robovi su stajali dvoreći ga.
Carević posla jednog čovjeka trgovcima naredivši im da donesu sve što imaju, te se trgovci pojaviše sa svojom robom. Tadžulmuluk je svu razgleda, pa uze ono što mu se svidjelo plativši im koliko su tražili. Zatim uzjaha konja i htjede poći, ali mu pogled pade na karavan i on vidje prelijepog mladića u čistom odijelu, produhovljenog izgleda, svijetla čela i lica nalik na pun mjesec. Međutim, ljepota tog mladića bila je malo uvehla, a lice problijedilo zbog rastanka s voljenima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

111. noć
Kada nastupi stotinu jedanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Tadžulmuluk bacio pogled na karavan i ugledao prelijepog mladića u čistom odijelu i produhovljenog izgleda. Međutim, ljepota toga lica bila je malo uvehla, a lice problijedilo zbog rastanka s dragima. Mladić je neutješno plakao i iz očiju su mu lile suze dok je recitirao stihove:


Dugo smo rastavljeni i brige me stalno more,
Suze mi iz očiju kao potoci žubore;

Kad se razidosmo srce sam ostavio,
Sad ni srca nemam i nadu sam izgubio.

Stani, prijatelju, htio bih se oprostiti
S onim čije će riječi moju bolest izliječiti.


Kad mladić završi recitiranje, prepusti se plaču tako da se obeznani, dok ga je Tadžulmuluk u čudu posmatrao. Pošto mladić dođe k sebi nakon nekoliko trenutaka, kaza ove stihove:


Čuvajte se njenih očiju, čarobnu moć imaju,
Neće se spasiti onaj koga one ustreljuju.

To crno oko premda je umorno
Od bijele sablje bolje je naoštreno.

Ne dajte da vas njena nježna riječ potčinjava,
Jer vatrena je tako da um opčinjava.

O, kako divne udove je od Boga dobila -
Kad bi ih dotakla, i svila bi se okrvavila!

U dalekom svijetu njene grivne sada su;
Ali, šta je mošus prema njenom mirisu!


Mladić opet zaplaka i um mu se pomuti. Tadžulmuluk ga je gledao u nedoumici i kada mu priđe, mladić se pribra, pa vidjevši carevića iznad sebe, skoči na noge i pokloni mu se, a Tadžulmuluk mu reče:
- Zašto mi ti nisi pokazao svoju robu?
- Gospodaru - odgovori mladić - u mojoj robi nema ničega što bi bilo dostojno tvoje sreće.
- Moraš mi pokazati šta imaš i reći mi šta ti je, jer vidim da si suznih očiju i slomljena srca. Ako ti je nanesena nepravda, mi ćemo je ispraviti, a ako si dužan, platit ćemo tvoje dugove. Na srce si mi pao čim sam te ugledao.
Zatim carević naredi da postave stolicu, te mu namjestiše stolicu od slonovače i crne ebanovine, prepletenu zlatom i svilom. Prostriješe mu svileni čilim, te carević sjede na tu stolicu, a mladiću naredi da sjedne na ćilim, pa reče:
- Pokaži mi svoju robu.
- Gospodaru - odgovori mladić - nemoj mi to spominjati, jer moja roba nije dostojna tebe.
- Moraš mi pokazati - navaljivao je carević koji naredi jednome svom momku da donese robu, pa kada je donesoše protiv mladićeve volje, on gorko zaplaka i tužno uzdišući, izgovori stihove:


Kunem se treptajem tvojih očiju i surmom,
Kunem se tvojim vitkim i tanahnim stasom,

Kunem se tvojih opojnih usta medom,
Tvojom dobrotom i tvojom naravi blagom:

Kada me tvoj lik, nado, u snu pohodi
Draži mi je od spokoja za kim prestrašeni žudi.


Nakon toga, mladić raspakova svoju robu pred Tadžulmulukom, pokazujući mu komad po komad, dio po dio, pa iz gomile izvadi odijelo od atlasa, prošiveno zlatom i vrijedno hiljadu dinara. Kad razmota odijelo iz njega ispade komad tkanine, a mladić je hitro uze i stavi pod nogu. Bio je veoma zbunjen, pa kaza stihove:


Kada ćeš liječiti napaćeno srce moje
Jer zviježđe Plejada bliže je od ljubavi tvoje?

Daljina, rastanak i čežnja me mori,
Zbog stalnog oklijevanja srce mi gori.

Ljubav mi život ne daje i rastanak me ubija;
Nisi mi blizu, nit me daljina još više udaljava.

Ti za pravdu ne znaš, niti imaš milosti;
Ne mogu ti pobjeći, a nećeš mi pomoć pružiti.

Za ljubav k tebi svi putevi su mi pretijesni
Tako da ne znam kamo ću se uputiti.


Car se zadivi mladićevoj recitaciji, ne znajući povod tome. Kad mladić uze komad platna i stavi ga pod nogu, Tadžulmuluk reče:
- Kakva je to krpa?
- Ova ti krpa ne treba, gospodaru - odgovori mladić.
- Pokaži mi je - bio je uporan carević.
- Gospodaru - reče mladić - svoju robu ti nisam htio pokazati samo zbog te krpe, pa ti ne mogu dati da je vidiš...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

112. noć
Kada nastupi stotinu dvanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić rekao careviću:
- Svoju robu ti nisam htio pokazati samo zbog te krpe, pa ti ne mogu dati da je vidiš.
- Moram je vidjeti - navaljivao je carević i naljuti se, pa je izvadi ispod noge mladiću koji zaplaka i zastenja recitirajući stihove:


Ne kori ga jer će ga prijekor boljeti,
Rekoh istinu, al je nema ko slušati.

Allaha molim da mi čuva mjesec u dolini,
Da mi se opet živi na toj mjesečini.

Volim je - ah, kad bi me mogla tako voljeti!
Dok sam živ neću se s njom oprostiti!

Svijet mi se smrači na dan rastanka
I suze lijem od tada bez prestanka.

Ne lažem, bogami, krpa nevinosti se pocijepa
Na dan rastanka, al će da se zakrpa.

Moje tijelo nema mira u postelji,
Niti ona ima mira otkad smo se rastali.

Da nam napakosti sudbina se trudila:
Sreću mi uze, a ni njoj sreću nije nudila.

Samo brigom sudbina nam pehar nali
Iz kojeg i ja i ona sve smo progutali.

Kada završi recitaciju, Tadžulmuluk mu reče:
- Vidim da s tobom nešto nije u redu. Reci mi zašto plačeš čim pogledaš ovu tkaninu?
Pošto carević spomenu komad tkanine, mladić uzdahnu i reče:
- Čudna je moja priča o ovoj krpi i njenoj vlasnici, gospodaru, te o onoj koja je načinila ove likove i figure.
Zatim mladić razmota komad tkanine na kome se ukaza figura gazele izvezena svilom i suhim zlatom, a naspram nje bijaše druga gazela izvezena srebrom; oko vrata joj ogrlica od suhoga zlata i tri izbušena topaza. Kada carević vidje kako je lijepo urađena ta figura, uskliknu:
- Slava Allahu koji je naučio čovjeka onome što nije znao!
Careviću se svidje mladićeva priča, te mu reče:
- Ispričaj mi priču o onoj koja je načinila tu gazelu.

PRIČA O AZIZU I AZIZI
- Znaj, gospodaru - poče mladić - da je moj otac bio veliki trgovac, ali nije imao djece osim mene. Imao sam amidžičnu s kojom sam odrastao u očevoj kući, jer je njen otac umro, a pred smrt se dogovorio s mojim babom da me ožene njome. Kada sam postao zreo muškarac a ona zrela žena, nisu nas odvajali. Jednom, otac povede razgovor s majkom:
- Ove godine vjenčat ćemo Aziza i Azizu.
Tako se on dogovori s majkom, pa se prihvati priprema za svadbu. Za sve to vrijeme, ja sam s amidžičnom spavao u istoj postelji i nismo znali o čemu se zapravo radi. Ona je bila osjećajnija od mene, razumnija i pametnija. Pošto moj otac sve pripremi za slavlje i kada je preostalo još samo da se obavi vjenčanje i da odem u đerdek sa svojom amidžičnom, otac odluči da vjenčanje obavi poslije džume, te ode trgovcima i ostalim prijateljima i obavijesti ih o tome. Majka također obavijesti svoje prijateljice i rođake.
Kad dođe petak, očistiše dvoranu namijenjenu za sjedenje, opraše mramor, a po našoj kući prostriješe ćilime i postaviše sve što je bilo potrebno. Najzad okitiše zidove izvezenim platnom. Ljudi se dogovoriše da dođu u našu kuću poslije džume, a otac ode da pripremi halvu i druge slatkiše.
Mene majka otpremi u hamam i posla mi novo, najgizdavije odijelo. Kad izađoh iz hamama, obukoh tu gizdavu odjeću koja je bila namirisana tako da se od mene usput širio fini miris. Htjedoh poći u džamiju, ali se sjetih jednog prijatelja i vratih se da ga potražim, ne bi li i on došao na vjenčanje. Mislio sam: "Pozabavit ću se time dok ne bude vrijeme za namaz." Onda odoh u jedan sokak u koji nikada nisam zalazio. Znojio sam se zbog boravka u hamamu i zbog novog odijela na sebi, tako da je znoj kiptio dok se miris širio od mene. Na početku sokaka sjedoh da se odmorim na jednoj klupi i razastrijeh mahramu s porubom koju sam bio ponio. Bilo mi je sve toplije, tako da mi se znojilo čelo i znoj mi je curio niz lice. Nisam mogao mahramom obrisati znaj s lica, jer sam je bio prostro ispod sebe. Htjedoh se obrisati rubom košulje, kad na me pade bijela mahrama, ni sam ne znam otkuda. Ta mahrama bijaše nježnija od lahora; pogledati je bilo je ugodnije nego otrovanom lijek dati. Dohvatih je rukom, pa podigoh glavu da vidim odakle je pala i pogled mi se susrete s pogledom one što je načinila ovu gazelu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

113. noć
Kada nastupi stotinu trinaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku:
- Podigoh glavu da vidim odakle je pala mahrama i pogled mi se susrete s pogledom one što je načinila ovu gazelu. Vidjeh je kako posmatra kroz prozor s bakarnim rešetkama. Moje oči nisu vidjele ništa ljepše od nje, tako da je ni opisati ne mogu. Pošto primijeti da je gledam, ona stavi prst na usta, a zatim srednji prst primakne kažiprstu i stavi ih na grudi, među dojke. Potom ukloni glavu s prozora, zatvori kapak i ode, a meni u srcu planu oganj bukteći sve više, i pogled na nju izmami mi hiljadu uzdaha. Bio sam toliko zbunjen da nisam čuo šta mi je rekla, niti sam razumio šta mi je išaretila. Ponovo pogledah u prozor i vidjeh da je zatvoren. Strpljivo sam čekao do zalaska sunca, ali ništa više nisam čuo, niti sam koga vidio. Očajavajući što je više ne vidim, ustadoh, ponesoh rubac i kada ga razvih, zapahnu me miris mošusa. Miris me uzbudi tako da sam se osjećao kao u Džennetu. Onda razastrijeh mahramu ispred sebe, a iz nje ispade nježni listić. Razvih ga i vidjeh da je natopljen finim mirisom, a na njemu su bili napisani stihovi:


Poslah pismo na ljubav se žaleći,
Napisah ga linije pažljivo izvlačeći.

"Šta bi od tvoga rukopisa, prijatelju:
Tako je tanahan da ga jedva čitati mogu?"

Rekoh: "I sam sam mršav i tanak postao -
Takvim rukopisom svaki ljubavnik je pisao."


Kada pročitah stihove, zagledah se u prelijepu mahramu, te u njenom uglu vidjeh ispisane stihove:


O, kako malje ispisaše poruku dimu,
Dva reda na tom lijepom liku!

Obrazi mu poput dva mjeseca puna;
Kad se izvija, stidi ga se i grana tanahna.

Na drugom rubu bili su ispisani stihovi:

Na tom biseru malje ispisaše ambrom
Dva reda kao na jabuci ahatom.

Čežnjive oči nas ubijaju čim nas pogledaju;
Nije vino, već slatki obrazi nas opijaju.


Pošto vidjeh stihove na mahrami, u srcu mi oganj planu - moja čežnja i nemir postadoše još veći. Uzeh mahramu i cedulju i odnesoh ih kući ne znajući kakvim lukavstvom da se poslužim da bih se sastao s njom. O toj ljubavi ne mogu govoriti potanko.
Kući stigoh kasno u noć i vidjeh amidžičnu kako sjedi plačući. Čim me ugleda, ona obrisa suze, pa mi priđe, skinu mi odjeću i upita gdje sam bio. Reče mi da su svi ljudi - emiri, velikaši i trgovci - bili se okupili u našoj kući. Došao je i kadija sa svjedocima, nahranili se, posjedili jedno vrijeme čekajući da ja dođem radi vjenčanja. Kada su izgubili nadu da ću doći, razišli su se i otišli svojim putem. Zatim reče:
- Tvoj otac je veoma ljut zbog toga i zakleo se da će nas vjenčati tek iduće godine, jer je za ovaj pir potrošio mnogo novaca. Šta se danas dogodilo s tobom? Zašto si se zadržao do ovih doba? Sve se ovo zbilo zbog tvog odsustva!
- Dogodilo mi se to i to - rekoh pa spomenuh mahramu i ispričah joj sve, od početka do kraja. Ona uze cedulju i mahramu i kad pročita ono što je pisalo, suze joj linuše niz obraze, te kaza stihove:


Onom ko reče: "Početak strasti je u izboru"
Reci: "Lažeš, sve je u moranju!"

Nema sramote kad je u pitanju moranje,
Da je to tačno govori i predanje.

Ako hoćeš, red: Slast je u stradanju,
Ili duševna bol je u mučenju.

Blagodat, mržnja il željenje
Dušu blaži il je upropašćuje.

Uz njega su dani kao blagdani,
A usta mu praznici nasmijani.

Ona tako prefinjeno miriše,
A on odbija sve što na ljubav kidiše.


Zatim me amidžična upita:
- Šta ti je rekla i kakve ti je znake davala?
- Nije rekla ništa - odgovorih - već je stavila prst na usta, onda ga spojila sa srednjim prstom, pa je oba stavila na grudi i pokazala na zemlju. Zatim se uklonila s prozora i zatvorila ga. Nisam je poslije vidio, ali mi je srce uzela tako da sam sjedio do zalaska sunca očekujući da opet pogleda kroz prozor. Nije se pojavila. Kada sam već izgubio nadu, otišao sam s toga mjesta. To je moja priča, i želim da mi pomogneš u ovom iskušenju.
Ona me pogleda i reče:
- Amidžiću, da mi oči moje zatražiš, ja bih ih za tebe iskopala. Zaista ću ti pomoći u nevolji, a pomoći ću i njoj u njenoj nevolji, jer ona je zaljubljena u tebe, kao što si i ti zaljubljen u nju.
- Kako tumačiš onaj njen išaret?
- Stavljanje prsta na usta znači da si joj važan koliko je važna duša tijelu i da će ona i zubima gristi da bi se s tobom sastala. Što se tiče mahrame, to je znak pozdrava zaljubljenih. Cedulja znači da njena duša pripada tebi. Dva prsta na grudima, među njenim dojkama, znače: Poručuje ti da za dva dana dođeš na to mjesto da bi joj svojim dolaskom jad rastjerao. Znaj, amidžiću, da je zaljubljena u tebe i da ti vjeruje. Tako tumačim njene znake. Kad bih se mogla kretati, sigurno bih vas sastavila za kratko vrijeme i svojim skutima bih vas zaklonila.
Kada to čuh od nje, zahvalili joj i pomislih: "Strpit ću se dva dana." Sjedio sam dva dana u kući nigdje ne izlazeći, ne jedući i ne pijući. Stavio sam glavu u krilo amidžične koja me je tješila:
- Budi čvršći i odvažniji, smiri svoje srce i misao...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

114. noć
Kada nastupi stotinu četrnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku.
- Kad prođoše dva dana, amidžična mi reče:
- Razgali se i osokoli! Obuci odijelo i pođi na sastanak.
Zatim ona poskoči pa mi promijeni odijelo, namirisa me, obodri i osokoli, te ja pođoh do onoga sokaka. Posjedih malo na klupi, kad se otvori prozor i ugledah je. Čim je vidjeh, pretrnuh. Kada se pribrah, odvažih se i pogledah je po drugi put, ali se izgubih. Čim se osvijestih, vidjeh da drži ogledalo i crvenu mahramu, a pošto ona mene ugleda, zasuka rukave, pa raširi svih pet prstiju i udari se dlanom i raširenim prstima po grudima. Zatim diže obje ruke i ukloni ogledalo s prozora, te uze crvenu mahramu i odnese je. Kada se vrati, poče mahramu spuštati s prozora u pravcu sokaka, i tako učini tri puta, spuštajući i dižući mahramu. Onda je savi, stavi je pod ruku i obori glavu. Najzad se povuče s prozora, zatvori ga i ode ne rekavši ni jedne riječi. Ostavi me zbunjena, jer nisam znao kakve mi je znake davala. Sjedio sam tu do večeri, pa kući stigoh pred ponoć i zatekoh amidžičnu s rukama na obrazu. Dok su joj iz očiju lile suze, recitirala je stihove:


Baš me briga za pokude britke!
Utjehe nema, jer si poput grane vitke.

O, ti što mi srce uze i nestade,
Za ljubav uzritsku{127} nema pregrade!

Od njenih turskih očiju duša mi strada,
Jer tako je ni britka sablja ne probada.

Prisili me breme ljubavi podnositi,
Al' tako sam slab da ni košulju ne mogu nositi.

Ljuto plakah čujući šta zlobnici vele:
"Opasnost ti prijeti iz oka voljene. "

O, kad bi moje srce tvome srcu sličilo;
Tijelo mi je kao tvoj stas, jer je propalo.

Surov su nadzornik tvoje oči, moj emire,
Čuvar su koji ne mari za moje nemire.

Lažu da Jusuf uspije svu ljepotu sabrati
Jer koliko Jusufa je u tvojoj ljepoti!

Htjela bih otići bojeći se tih očiju
Što me motre - ah, kako nada mnom bdiju!


Slušajući te stihove, moji jadi postadoše još veći, te klonuh u jedan ćošak kuće. Amidžična ustade, prenese me i svuče, pa mi obrisa lice rukavom i upita šta mi se dogodilo. Ispričah joj sve što mi se dogodilo s onom djevojkom, a ona reče:
- Znak koji je dala dlanom i sa pet prstiju znači: Dođi mi za pet dana. Znak koji je dala ogledalom i promaljanjem glave kroz prozor znači: Sjedi ispred dućana bojadžije dok ti ne dođe glasnik.
Kada saslušah njene riječi, planu mi vatra u srcu, pa uzviknuh:
- Allaha mi, amidžično, tvoje tumačenje je pravilno, jer sam u tome sokaku vidio jednog bojadžiju Jevrejina.
Zatim ja zaplakah, a amidžična reče:
- Budi čvršći i odlučniji! Druge godinama mori ljubav, pa se opiru žaru strasti, a ti si zaljubljen tek sedam dana. Čemu onda toliko tugovanje?!
Tješila me je pričom, a onda mi donese jelo i ja uzeh zalogaj u namjeri da ga pojedem, ali nisam mogao. Okanio sam se jela i pića. Napusti me ugodan san, požutjeh i moja ljepota svehnu, jer prije nisam volio, niti sam osjetio toplinu ljubavi prije toga slučaja. Smršao sam, a zbog mene oslabi i amidžična koja je, tješeći me, svake noći pričala o zaljubljenima dok me ne bi uspavala. Budio sam se zatičući je kako bdije pored mene dok joj suze teku niz obraze.
Provedoh tako pet dana, te amidžična ustade, zagrija mi vode, opra me i obuče mi odijelo, pa reče:
- Idi k njoj! Neka ti Allah da uspjeha i da ostvariš svoje želje u vezi s onom koju voliš.
Pođoh do ulaza u sokak. Bijaše subota i vidjeh da je bojadžijin dućan zatvoren, pa sjedoh
pred njega do ikindije. Sunce poče gubiti sjaj. Onda mujezin oglasi akšam i pade noć, a od djevojke ni traga. Ništa nisam čuo ni vidio. Bilo me strah što sjedim sam, te ustadoh i pođoh kao da sam pijan dok ne stigoh do kuće. Kad uđoh, vidjeh amidžičnu Azizu kako se jednom rukom uhvatila za klin zabijen u zid, a druga ruka joj na grudima i recitira stihove:


Velika je ljubav beduinke kad joj rodbina otputuje
Iza topolom hidžaskom ona silno tuguje.

Kad putnike ugleda, ona će im dati
Vatru čežnje, a suzama mješine naliti.

Ni to jače od ljubavi moje ne može biti,
A on me smatra grješnom zbog moje strasti.


Kada Aziza završi recitiranje, okrenu se prema meni, rukavom obrisa moje i svoje suze, osmjehnu mi se i reče:
- Neka ti Allah dobro podari! Zašto nisi proveo noć sa svojom dragom, i zašto nisi svoju želju njome utažio?
Na te njene riječi, udarih je nogom u grudi, a ona se prevrnu i udari u dovratak gdje bijaše onaj drveni klin koji joj se zari u čelo. Pogledah je pažljivije, te vidjeh da joj je čelo rasječeno i da iz njega lipti krv...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

115. noć
Kada nastupi stotinu petnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku:
- Pošto udarih amidžičnu u grudi, ona se prevrnu na dovratak tako da udari u onaj klin koji joj probi čelo i krv joj poteče. Aziza ne reče ni riječi, već odmah ustade, pocijepa komad tkanine, poveza njime ranu i obrisa krv koja je bila istekla na čilim tako da je izgledalo kao da se ništa nije dogodilo. Zatim mi priđe, osmjehnu se i reče blagim tonom:
- Allaha mi, nisam to rekla da bih se narugala tebi ili njoj. Veoma me je boljela glava, pa sam htjela krv pustiti, a sad mi je lakše. Kaži mi šta ti se danas dogodilo s onom ženom.
Ispričah joj sve što mi se toga dana zbilo i zaplakah nakon priče, a Aziza mi reče:
- Jesi li ustrajan, ili nisi? Da li je iskreno voliš ili ne? Sutra pođi na ono mjesto i pogledaj koje će ti znake dati. Uskoro ćeš se radovati i tvoji jadi će nestati.
Aziza me je tješila dok sam ja bio sve tužniji i potišteniji. Onda mi donese jelo i ja ga odgurnuh tako da se posuđe razletje na sve strane. Vikao sam:
- Svaki zaljubljenik je luđak kome nije do jela, niti do uživanja u snu!
- Allaha mi, to su znaci ljubavi - reče Aziza gorko plačući i kupeći krhotine razbijenog posuđa. Zatim obrisa ostatke prosutog jela i sjede da me tješi dok sam se ja Bogu molio da što prije svane. Čim osvanu jutro i svjetlost sinu, pođoh onoj djevojci. Brzo stigoh u sokak i tek što sjedoh na klupu, otvori se prozor na kome se pojavi njena glava, s osmijehom. Zatim je nestade, pa se vrati s ogledalom, kesom i zdjelom punom zelenog bilja. U ruci je imala lampu. Najprije uze ogledalo, stavi ga u kesu koju zaveza i baci u kuću. Zatim raspusti kosu po licu, prinese lampu vrhovima biljaka i sve to pokupi, pa ode zatvorivši prozor. Srce mi se kidalo zbog toga i zbog njenih tajnovitih znakova. Nije mi se obratila ni jednom riječju, te me je zbog toga strast još više morila. Moja ljubav i izgubljenost su rasli.
Vratih se kući suznih očiju i slomljena srca, a kada uđoh ugledah amidžičnu kako sjedi okrenuvši se prema zidu, srca rastrganog brigama, žalom i ljubomorom. Međutim, ljubav joj nije dopuštala da ispoljava ljubomoru, pošto je vidjela koliko sam zaljubljen i izbezumljen. Pogledah je i uočih da ima dva zavoja na glavi, jedan od udarca u čelo, a drugi na oku koje ju je boljelo zbog dugog plača. Bila je u vrlo lošem stanju i recitirala je stihove:


Ma gdje da si, putniče, išao
U mome si srcu utočište našao.

Ma gdje da omrkneš, neka te Allah čuva;
Od zle sudbe i nesreće neka te spašava!

Otišao si i nedostaješ mojim očima
Koje se bez prestanka kupaju u suzama.

Da mi je znati u kojoj si pokrajini,
U kom narodu, u čijoj domovini!

Ako ti piješ vode čiste i nezamućene
Ja pijem suze svoje nepresušne.

Osim rastanka s tobom, sve mi je slatko
Kao opuštanje kad zadrijemam kratko.


Pošto završi recitiranje, ona me pogleda plačući. Onda obrisa suze i ustade prema meni, ali od uzbuđenja nije mogla ni riječ prozboriti. Šutila je jedno vrijeme, a zatim reče:
- Reci mi šta se dogodilo ovaj put.
Ispričah joj sve što se zbilo, a ona će:
- Strpi se, dolazi vrijeme sastanka s njom i ostvaruju se tvoje nade. Znak koji ti je davala stavljajući ogledalo u kesu znači: Strpi se dok sunce zađe. Rasplitanje kose po licu znači: Kada padne noć, kada mrkli mrak zakloni dnevnu svjetlost, onda dođi. Što se tiče zdjele sa zelenim biljem, to znači: Kada dođeš, uđi kroz vrt iza sokaka. Išaret s lampom znači: Pošto uđeš u vrt, pođi prema upaljenoj lampi koju ćeš ugledati, pa sjedi ispod lampe i čekaj me, jer me ubija ljubav prema tebi.
Nakon tih riječi, povikah u zanosu:
- Koliko ćeš mi još obećavati? Odlazim k njoj ne postižući cilj i ne čine mi se tačnim tvoja tumačenja!
Ona se nasmija:
- Treba da se strpiš do kraja današnjeg dana, dok dan ne klone zapadu i ne primakne se mrkla noć. Tada ćeš se sretno sastati s njom i ostvariti svoje želje. To je puna istina, bez laži.
Zatim izrecitira stihove:


Pusti vrijeme neka ide,
U dom svoj ne puštaj brige;

Mnoštvo stvari teško se dočeka,
Al blizu je čas njihova dolaska.


Potom mi amidžična priđe i poče me blago tješiti, ali se više nije usuđivala da mi donosi hranu, bojeći se mog bijesa i nadajući se mojoj naklonosti. Namjeravala je samo da mi priđe i svuče mi odjeću. Onda reče:
- Sjedi da ti ispričam nešto što će te zabaviti do kraja dana i, ako Bog da, čim padne noć ti ćeš biti uz svoju dragu.
Međutim, ja se nisam osvrtao na nju, već sam, u iščekivanju da padne noć, govorio:
- Bože, daj da što prije padne noć!
Kada pade noć, Aziza gorko zaplaka, dade mi zrno čistog mošusa i reče:
- Amidžiću, stavi ovo zrnce u usta, pa kada se nađeš s dragom i ona ti dopusti da zadovoljiš svoju želju, izrecitiraj joj stihove:


Allaha vam, recite, o zaljubljeni ljudi,
Šta da čini mladić kada se zaljubi!


Zatim me poljubi i zatraži da se zakunem da ću te stihove izrecitirati tek kada se zadovoljim onom djevojkom.
- Naravno - odgovorih joj, pa krenuh u predvečerje i pošto stigoh do vrata, vidjeh da su otvorena, te uđoh i ugledah svjetlost na izvjesnom rastojanju. Pođoh prema svjetlosti i kada stigoh do nje, vidjeh veliki divan zasvođen kubetom od slonovače i ebanovine, a nasred kubeta bila je obješena lampa. Divan je bio zastrt svilenim ćilimima protkanim zlatom i srebrom. Tu se nalazila zapaljena velika svijeća u zlatnom svijećnjaku ispod kandilja, a nasred divana bio je šadrvan s raznim figurama. Pored šadrvana stajala je sofra prekrivena svilenom boščom, a uz nju veliki bardak od kineske keramike, pun vina, te kristalni pehar ukrašen zlatom. Pored svega toga, bio je zastrt veliki srebreni poslužavnik na kome sam vidio razne vrste voća: smokava, nara, grožđa, naranči, raznih vrsta limuna. Bilo je i raznovrsnog cvijeća: ruža, jasmina, mirte, ruža puzavica, narcisa i ostalog mirišljavog bilja. Bio sam opčinjen mjestom i silno sam se radovao. Moje brige i jadi minuše. Međutim, u prostoriji ne vidjeh živoga stvora...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

116. noć
Kada nastupi stotinu šesnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pripovijedao Tadžulmuluku:
- Bio sam opčinjen tim mjestom i silno sam se radovao, ali ne vidjeh živoga stvora. Nisam vidio roba, ni robinju, nikoga ko se brine o tim stvarima. Sjedoh u divanu očekujući da se pojavi draga moga srca. Minu prvi sahat noći, zatim drugi, pa treći, a ona ne dođe. Glad me je sve više mučila, jer dugo već nisam ništa jeo zbog silne ljubavi. Pošto vidjeh to mjesto i kada mi bi jasno da je moja amidžična pravilno shvatila one znake, lahnu mi na duši. Poče me glad moriti, jer mi probudiše želju mirisi jela na sofri koju zatekoh. Duša mi se smiri zbog ljubavnog sastanka i poželjeh da jedem. Priđoh sofri, skinuh stolnjak i nasred sofre ugledah kinesku činiju u kojoj su bile četiri pečene kokoši prelivene začinima, a oko zdjele bijahu četiri tanjira: jedan s halvom, drugi s narovim zrnom, treći s baklavama, četvrti s kadaifom. Na tanjirima je bilo slatkog i kiselog jela. Pojedoh malo kadaifa i komad mesa, pa se prihvatih baklave. Zatim uzeh halve jednu kašiku, pa drugu, treću, četvrtu. Pojedoh kokošijeg mesa, zalogaj hljeba. Tako napunih stomak, mišići mi se opustiše i otromih od bdijenja, te naslonih glavu na jastuk, pošto prije toga oprah ruke. Savlada me san, tako da nisam znao šta se poslije događalo sa mnom. Probudih se tek kada me sunce ogrija, jer danima prije toga nisam spavao. Čim se probudih, ugledah na stomaku soli i uglja, te ustadoh i otresoh odjeću. Osvrnuh se lijevo i desno, ali ne vidjeh nikoga. Ustanovih da sam spavao na mramornim pločama, bez postelje. Zbunih se i obuze me velika tuga, tako da mi suze potekoše niz obraze. Žalio sam samog sebe. Onda ustadoh i pođoh kući. Kada uđoh, zatekoh Azizu kako se busa u prsa i plače lijući suze kao kišu. Pri tom je recitirala stihove:


Puše vjetar, lahor topli puše
I ljubav uzburka u dnu moje duše.

Puhni nam, lahore lagahni -
Sreću il sudbinu očekuju zaljubljeni.

Ah, kad bih te mogla strasno grliti
Kao što se grle zaljubljeni!

Kada mi Allah amidžića ne da,
Nek mi život uzme, nek me nema!

Hoće li se i njegovo srce, da mi je znati,
Od ljubavnog žara, od strasti istopiti?


Čim me ugleda, Aziza hitro ustade, obrisa suze i blago mi se obrati:
- Allah je bio dobar prema tvojoj ljubavi ulivši i ljubav onoj koju voliš, dok ja plačem i tugujem zbog rastanka s tobom. Ko mi može zbog toga prigovoriti? Ali, neka ti to Allah ne upiše u grijeh zbog mene!
Zatim mi se s mukom osmjehnu i poče mi se umiljavati. Svlačila mi je zatim odjeću koju razgrnu, pomirisa je, pa reče:
- Allaha mi, ovo nisu mirisi naslađivanja s dragom! Kaži mi šta je bilo, amidžiću.
Ispričah joj sve šta se dogodilo, a ona se usiljeno nasmija i uzviknu:
- Zaista mi je srce puno bola! Ne živio onaj ko tvome srcu bol zadaje! Ta žena smatra da je iznad tebe i bogami, amidžiću, bojim se da ti ne učini kakvo zlo! Onu so treba ovako tumačiti: Ti si utonuo u san i kao da si neukusno jelo koje odbija dušu i valja te osoliti da čovjek ne bi povraćao. Predstavljaš se kao da si plemeniti ljubavnik, a ljubavnici ne smiju spavati. Tvoje predstavljanje je lažno, ali je i njena ljubav prema tebi lažna jer te nije probudila kad je vidjela da spavaš.
Da te zaista voli, probudila bi te. Što se tiče uglja, njegovo značenje je slijedeće: Neka ti Allah ocrni obraz kad si se lažno predstavljao kao zaljubljenik; ti si malo dijete koje nema druge brige osim šta će pojesti, popiti i da odspava. Eto šta znače njeni išareti! Neka te uzvišeni Allah spasi te žene!
Na te riječi, udarih se u grudi i povikah:
- Allaha mi, to je tačno, jer sam spavao, a ljubavnici ne spavaju! Ja vršim nasilje nad samim sobom, a najveću štetu nanijeli su mi jelo i san! Šta li će se dogoditi?
Plakao sam sve jače, a onda rekoh Azizi:
- Reci mi šta da radim. Smiluj mi se, pa će se Allah tebi smilovati, inače ću presvisnuti. Budući da me je amidžična veoma voljela...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

117. noć
Kada nastupi stotinu sedamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pripovijedao Tadžulmuluku kako je rekao amidžični:
- Reci mi šta da radim. Smiluj mi se, pa će se Allah tebi smilovati.
Budući da me je amidžična veoma voljela, ona odgovori:
- Mislim ja na to, ali, amidžiću, rekla sam ti više puta: Kad bih mogla izlaziti, ja bih vas brzo sastavila i svojim skutima bih vas zaklonila. To ću učiniti samo zato da bi ti zadovoljan bio. Ako Bog da, uložit ću najveći trud da vas sastavim. Slušaj me i slijedi moje upute. Pođi na to isto mjesto i sjedi tamo. Kad padne večer, budi tu gdje si bio, ali se čuvaj da ne pojedeš nešto, jer jelo tjera san na oči, a zaspati ne smiješ. Ona će ti doći tek kada prođe četvrtina noći. Neka te Allah čuva njenoga zla!
Pošto je saslušah, počeh se moliti da padne noć, a kada sam već htio poći, Aziza mi reče:
- Kada se nađeš s njom, izrecitiraj one stihove na polasku od nje.
- Svakako - odgovorih.
Kada izađoh i stigoh u vrt, vidjeh da je mjesto pripremljeno na isti način kao i onda kada sam ga vidio prvi put. Tu je bila sva potrebna hrana i piće, zakuska, cvijeće i ostalo. Popeh se i namirisali hranu tako da mi je duša žudila za njom. Obuzdavao sam se više puta, ali se nisam mogao savladati, već ustadoh, priđoh sofri i kad skinuh bošču s nje, ugledah zdjelu s kokošima, a oko nje četiri tanjira sa četiri vrste jela. Pojedoh od svakog po malo, zatim malo halve, pa malo mesa i popih šafranova soka koji mi se dopade tako da sam ga kusao kašikom dok se ne zasitih i dok stomak sasvim ne napunih. Nakon toga, prevrnuh očima, uzeh jastuk, stavih ga pod glavu i pomislih: "Valjda ću se samo nasloniti na njega i neću zaspati." Međutim, oči mi se sklopiše, te zaspah i ne probudili se dok sunce ne izađe. Tada ugledah na stomaku kocku načinjenu od kosti, štapić za igranje taba, košticu hurme i sjemenku rogača. U prostoriji nije bilo nikakve prostirke, niti bilo šta drugo - kao da tu jučer ničeg nije bilo. Ustadoh, stresoh sve sa sebe i izađoh bijesan. Stigoh kući i zatekoh Azizu kako duboko uzdiše i recitira:


Tijelo mi je mršavo i srce mi ranjeno,
Suze mi teku niz obraze obilno.

Neprekidno mi prigovara dragi,
Al lijepo je sve što ljepotan radi.

Amidžiću, ti si mi srce strašću ispunio,
Zbog tebe mi vid očinji oslabio.


Počeh grditi i psovati Azizu, a ona briznu u plač. Zatim obrisa suze, priđe mi i poljubi me, pa me poče privijati na grudi, dok sam se ja izmicao koreći sam sebe. Aziza mi reče:
- Čini mi se da si i noćas prespavao, amidžiću.
- Jesam - odgovorih - ali kada sam se probudio, nađoh na stomaku kocku načinjenu od kosti i štapić za igranje taba, hurminu košticu i sjemenku rogača. Ne znam zašto je to učinila.
Zatim plačući zamolih Azizu:
- Protumači mi šta je htjela time i reci mi šta da radim. Pomozi mi u nevolji.
- Naravno - odgovori Aziza. - Što se tiče štapića za igranje taba koji ti je stavila na stomak, time hoće reći da si ti došao, ali da ti je srce odsutno, kao da ti veli: Tako se ne voli i ne smatraj sebe ljubavnikom. Hurminom košticom ti kazuje: Da si zaljubljen, srce bi ti sagorjevalo od ljubavi i ne bi se snom naslađivalo; ljubav je poput hurme koja raspaljuje žar u duši. Sjemenka roščića znači da se srce ljubavnika zamorilo i poručuje ti da podneseš rastanak s njom onako kako ga je Ejjub podnio.
Slušajući njeno tumačenje, u duši mi planu oganj i srce mi obuze još veća žal, tako da sam povikao:
- Allah mi je odredio da zaspim, jer imam tako malo sreće! Života ti, Aziza, smisli neko lukavstvo kako da dođem do nje.
Ona mi plačući odgovori:
- Azize, amidžiću moj! Ophrvana sam mislima, tako da ni govoriti ne mogu. Međutim, pođi noćas na ono isto mjesto, ali pazi da ne zaspiš, pa ćeš postići što želiš. Eto, tako je najbolje, i neka ti je sa srećom!
- Ako Bog da, neću zaspati - rekoh joj - i sigurno ću učiniti onako kako mi nalažeš.
Aziza ustade, pa donese hranu i reče mi:
- Jedi sada koliko hoćeš da ti to ne bi padalo na pamet kasnije!
Najedoh se, a kad pade noć Aziza ustade, donese mi veličanstveno odijelo, obuče me tražeći da se zakunem da ću ženi izrecitirati one stihove i skrenu mi pažnju da ne zaspim.
Pođoh od nje i stigoh u onaj vrt, pa se popeh u istu odaju. Gledao sam u vrt, prstima otvarao oči i glavom klimao dok ne zavlada noć...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

118. noć
Kada nastupi stotinu osamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pripovijedao Tadžulmuluku:
- Stigoh u onaj vrt, pa se popeh u istu odaju. Gledao sam u vrt, prstima otvarao oči i klimao glavom dok ne zavlada noć. Ogladnio sam bdijući dok me je zapahnjivao miris jela, tako da me sve više morila glad. Najzad priđoh sofri, skinuh s nje bošču i od svega uzeh pomalo. Pojedoh komad mesa, pa pomislih prilazeći bokalu vina: "Popit ću jednu čašu." Popijem čašu, pa drugu, treću, dok ne popih deset čaša. Piće mi udari u glavu, te padoh na zemlju kao mrtav i ostadoh tako dok sunce ne ogrija. Prenuh se i vidjeh da nisam u vrtu, a da mi na stomaku stoje oštar nož i metalni novčić. Drhteći, uzeh ta dva predmeta i ponesoh ih kući gdje zatekoh Azizu kako kuka:
- Ja sam jadnica i žalosnica u ovoj kući! Ništa mi ne može pomoći osim plača!
Čim uđoh, opružih se koliko sam dug, odbacih nož i novčić i obeznanih se. Kada dođoh k sebi, upoznah je s onim što mi se dogodilo i rekoh:
- Nisam postigao što sam želio.
Žalila me je utoliko više što je vidjela da sam zaljubljen i kako plačem.
- Već mi je dodijalo da ti savjetujem da ne spavaš. Ne slušaš savjete. Tebi uopće ne koriste moje riječi - odgovori Aziza.
- Molim te u ime Allaha da mi objasniš šta znače nož i metalni novčić.
- Što se tiče novčića, njime ti ukazuje na svoje desno oko, zaklinje se tim okom i poručuje ti: Tako mi Gospodara svjetova i moga desnog oka, ako još jednom dođeš i zaspiš, sigurno ću te ovim nožem zaklati. Bojim se, Azize, da ti ne učini kakvo zlo. Srce mi je tako tužno zbog tebe da nisam kadra ni govoriti. Ako si siguran da nećeš zaspati kad joj opet odeš, ti pođi i čuvaj se sna, pa ćeš postići što želiš. Ako znaš da ćeš zaspati kao i obično, a ipak se vratiš i zaspiš, ona će te zaklati.
- Šta da radim, Aziza? Zaklinjem te Allahom da mi pomogneš u nevolji.
- Naravno da hoću - odgovori ona. - Ako budeš slušao moje riječi i povinovao se mojim uputama, ostvarit će ti se želja.
- Slušat ću te i povinovat ću se - rekoh.
- Kad bude vrijeme da pođeš, reći ću ti.
Zatim me Aziza privinu na grudi, pa me položi na postelju i poče mi trljati noge ne prestajući dok me san ne savlada. Čim utonuh u san, ona uze lepezu, pa mi sjede pored uzglavlja i poče rashlađivati lice dok dan ne izmaknu. Kada se prenuh, vidjeh da je još pored mog uzglavlja s lepezom u ruci i da plače toliko da je odjeću nakvasila.
Primjetivši da se budim, Aziza obrisa suze i donese jelo, a kada ga počeh odbijati ona reče:
- Zar ti nisam rekla da me slušaš? Zato jedi!
Jeo sam ne protiveći se. Aziza me je hranila, a ja sam samo žvakao dok se ne najedoh. Tada me napoji slatkim sokom, pa mi opra ruke, obrisa ih mahramom i poprska me đulsijom. Potom sam sjedio s njom sasvim zadovoljan. Kad pade noć, Aziza mi obuče odijelo i reče:
- Probdij cijelu noć. Nemoj spavati. Ona će ti doći tek pred kraj noći i ako Allah ushtjedne, noćas će se s tobom sastati. Ne zaboravi šta sam ti savjetovala.
Zatim Aziza zaplaka toliko da me je srce boljelo zbog njenog plača.
- Kakav savjet si mi obećala? - upitah je.
- Kada pođeš od nje, izrecitiraj onaj stih koji sam ti govorila.
Nakon toga, pođoh razdragan i stigavši do vrta, popeh se u onu odaju. Bio sam sit, te sjedoh bdijući prvu četvrtinu noći. Noć je bila duga kao godina, ali sam bdio dok ne prođoše tri četvrtine noći i ne oglasiše se pijetlovi. Tada me spopade glad zbog nespavanja, te priđoh sofri i počeh jesti dok se ne zasitih. Glava mi oteža i taman htjedoh zaspati kad začuh neku buku u daljini. Ustadoh, oprah ruke i usta i uskoro se pojavi ona sa deset djevojaka među kojima je bila poput punog mjeseca među zvijezdama. Nosila je haljinu od zelenog atlasa izvezenu suhim zlatom. Kao da je o njoj pjesnik kazao:


Gordi se pred dragim u zelenoj odjeći,
S uvojcima opuštenim, raskopčanih kopči.

Pitam je kako se zove, a ona mi veli:
"Ja sam ona što ljubavnička srca pali. "

Požalih se njoj na muku ljubavnu,
A ona će: "Bolje da se jadaš kamenu. "

Rekoh joj: "lako je kamen tvoje srce,
Allah htjede da iz stijene voda teče."{128}


Kada me ugleda, nasmija se i reče mi:
- Kako si ostao budan i kako te nije san savladao? Pošto si probdio noć, znam da si zaljubljen, jer zaljubljeni bdiju hrvući se sa osjećanjima.
Zatim priđe svojim djevojkama, namignu im i one se udaljiše a djevojka priđe meni, zagrli me i poljubi. Uzvratih joj poljubac, te mi ona poče sisati donju usnu, a ja njoj gornju. Onda je uhvatih i stegoh oko struka pa se spustismo na tlo. Ona razveza dimije koje joj spadoše do nožnih članaka pa se počesmo igrati, grliti, maziti, nježno razgovarati, ujedati se, ispreplitati noge obilaziti kuću i stupove - sve dok njeni udovi ne malaksaše i dok se ne obeznani. Bila je to noć radosti za srce, i praznik za oko, baš kao što reče pjesnik:


Ljepše noći nikad nisam imao
Svoj sam pehar u njoj sasvim uposlio;

Te noći nisam ni oka sklopio,
Već sam joj grivnu na nozi s minđušom spajao.


Kad osvanu jutro, ja htjedoh poći, ali me ona ščepa i reče:
- Pričekaj da ti kažem nešto...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

119. noć
Kada nastupi stotinu devetnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pripovijedao Tadžulmuluku:
- Kad osvanu jutro, htjedoh poći, ali me ona ščepa i reče:
- Pričekaj da ti kažem nešto i da ti dam jedan savjet.
Ja stadoh, a ona razveza mahramu i izvadi iz nje ovaj komad tkanine koji raširi preda
mnom i ja ugledah figuru gazele. Bio sam zapanjen. Uzeh tkaninu dogovorivši se s njom da ću svake noći dolaziti u vrt. Zatim odoh sav sretan, tako da sam u radosti zaboravio one stihove koje mi je kazivala amidžična. Kad mi je dala tkaninu s figurom gazele, djevojka je rekla:
- To je rad moje sestre.
- Kako ti se zove sestra? - upitah je.
- Nurulhuda - odgovori. - Čuvaj ovaj komad tkanine.
Pozdravih se s njom i odoh razdragan. Kad stigoh Azizi, zatekoh je kako leži. Ona me ugleda, pa ustade lijući suze, priđe mi i poljubi me u grudi govoreći:
- Jesi li recitirao stihove kako sam ti savjetovala?
- Zaboravio sam, a pažnju mi je odvratila figura ove gazele - odgovorih i bacih komad tkanine pred nju. Aziza ustade pa sjede, jer nije bila u stanju da to podnese. Prolijevajući suze, ona izgovori stihove:


Polahko, ti što težiš rastanku,
Nek te zagrljaji ne obmanu!

Polahko jer sudbina je varljiva
I rastanak kraj je prijateljstva.


Pošto završi stihove, Aziza reče:
- Pokloni mi taj komad tkanine.
Poklonih joj ga, a ona uze tkaninu, razgrnu je i pogleda šta je na njoj. Kad je bilo vrijeme da pođem, Aziza mi reče:
- Neka te sreća prati. Međutim, kad pođeš od nje, izrecitiraj joj one stihove koje sam ti kazala, a koje si zaboravio.
- Ponovi mi ih - rekoh, i ona ponovi stihove.
Zatim odoh u vrt i popevši se u onu odaju, vidjeh djevojku koja me je čekala. Ona ustade, poljubi me i posadi sebi u krilo. Potom smo jeli i pili, zadovoljavali se kao i ranije, tako da nije ni potrebno ponavljati. Kada osvanu jutro, izrecitirah joj stihove:


Allaha vam, recite, o zaljubljeni ljudi,
Šta da čini mladić kada se zaljubi!


Njoj suze potekoše, te mi odgovori stihovima:


On ljubav krije i tajnu svoju čuva,
Strpljivo sve podnosi i on se pokorava.


Upamtih njene stihove radujući se što sam postupao onako kako mi je amidžična savjetovala. Zatim odoh kući i zatekoh Azizu kako leži, dok je moja majka plakala zbog nje kraj njenog uzglavlja. Čim uđoh, majka mi reče:
- Sram te bilo! Kako možeš ostaviti amidžičnu u takvom stanju i ne pitajući šta je boli!? Amidžična me vidje, podiže glavu, pa sjede i reče mi:
- Jesi li recitirao stihove koje sam ti kazala?
- Jesam - odgovorih - a ona je zaplakala i recitirala druge stihove koje sam zapamtio.
Aziza reče da joj ponovim stihove i kada ih izgovorih, ona gorko zaplaka, pa kaza:


Pokušavao je smjerno trpiti,
Al' samo bol nije mogao u svom srcu otkriti.


Zatim Aziza reče:
- Kada odeš k njoj kao i obično, izrecitiraj ovaj distih.
- Vrlo rado - odgovorih.
Po običaju, odoh u vrt i među nama opet bi svašta što jezik nije u stanju opisati. Kada htjedoh poći, izrecitirah one stihove "Pokušavao je..." itd. Djevojka proli suze govoreći:


Ako strpljenja nema da krije tajnu svoju,
Neka umre - učinit će stvar najkorisniju.


Zapamtih njene stihove. Kada se vratih kući, zatekoh Azizu opruženu i bez svijesti, dok je moja majka sjedjela pored njenog uzglavlja. Načuvši moj glas, Aziza progleda i upita:
- Azize, jesi li joj izrecitirao one stihove?
- Jesam. Kada ih je djevojka čula, zaplakala je i izgovorila stihove: "Ako strpljenja nema..."
Čim moja amidžična ču stihove, obeznani se, a kad dođe k sebi, izgovori:


Slušam i pokoravam se; kad umrem prenesite pozdrave
onom što mi zabrani ljubavne susrete.


Pade noć i ja žurno pođoh u onaj vrt, po običaju. Zatekoh djevojku koja me je očekivala. Sjedjeli smo, jeli i pili, a onda se jedno drugim naslađivali. Zatim smo spavali do jutra, a kada htjedoh poći, izgovorih stihove koje mi je kazala Aziza. Djevojka ih sasluša, pa vrisnu i uzbuđeno reče:
- Allaha mi, preminula je ona čiji su ti stihovi!
Zatim nastavi plačući:
- Teško tebi! Koliko ti je bliska ta što ti je kazala stihove?
- To je moja amidžična - odgovorih.
- Lažeš, Allaha mi! Da je to tvoja amidžična, osjećao bi istu ljubav kakvu ona gaji prema tebi. Ubio si je, Allah tebe ubio! Da si mi rekao da imaš amidžičnu, ne bih se s tobom zbližila.
- Ona mi je tumačila znake koje si mi davala i ona me je podučavala kako da se ponašam prema tebi. Ne bih došao do tebe bez njenog brižljivog planiranja.
- Zar ona zna za nas?
- Zna - odgovorih.
- Allah ti mladost upropastio kao što si ti njenu mladost uništio! Idi da je vidiš!
Pođoh rastrojenih misli i ne zaustavljajući se do našeg sokaka. Začuh kuknjavu i zapitah šta je to, pa mi rekoše:
- Našli smo Azizu mrtvu za vratima.
Uđem u kuću, a kada me majka vidje, povika:
- Zbog nje si navukao grijeh na vrat! Neka ti Allah ne oprosti njenu krv...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

120. noć
Kada nastupi stotinu dvadeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pripovijedao Tadžulmuluku:
- Uđem u kuću, a kada me majka vidje, povika:
- Zbog nje si grijeh navukao na vrat! Neka ti Allah ne oprosti njenu krv! Ne bilo te, amidžiću!
Potom se pojavi moj otac, te opremismo Azizu, otpratismo dženazu, ukopasmo je i na njenom mezaru proučismo hatmu. Provedosmo na mezaru tri dana, a onda se ja vratih kući tužan zbog Azize. Majka mi priđe i reče:
- Hoću da znam šta si joj učinio, pa joj je pukao žučni mjehur! Ja sam je, sinko, cijelo vrijeme pitala od čega boluje, ali mi nije rekla. Tako ti Allaha, reci mi šta si joj učinio te je umrla.
- Nisam joj učinio ništa.
- Allah će ti naplatiti za nju! Ništa mi nije govorila, već je svoju muku tajila dok nije umrla zadovoljna. Kad je umirala, bila sam pored nje. Otvorila je oči i rekla mi: "Amidžinice, neka Allah tvome sinu ne naplati moju krv i neka mu ne upiše u grijeh ono što mi je učinio! Mene Allah samo preseljava sa ovog prolaznog na budući vječni svijet." "Kćeri moja", rekla sam joj, "neka Allah čuva tebe i tvoju mladost." Pitala sam je od čega boluje, ali mi ne odgovori, već se osmjehnu i reče: "Amidžinice, kada tvoj sin bude htio ići tamo gdje obično ide, reci mu da izgovori ove riječi pri povratku: Vjernost je divna, a nevjera odvratna. Tim riječima ću ga zaštititi. Tako ću ga živa štititi i nakon svoje smrti." Zatim mi je dala nešto za tebe i zaklela me da ti to predam samo ako vidim da plačeš i tuguješ za njom. Pošto vidim da se ponašaš onako kako je govorila, predat ću ti to.
- Pokaži mi - rekoh, ali majka ipak ne pristade.
Potom se ja prepustih uživanju zaboravivši smrt amidžične, jer sam u lahkomislenosti i sebičnosti želio da dane i noći provodim pored svoje drage. Gotovo ne vjerujući da je pala noć, pođoh u vrt i zatekoh djevojku kako sjedi kao na žeravici zbog duga čekanja. Nije mogla povjerovati kada me ugleda, pa pohita k meni, obavi mi se oko vrata i upita me za amidžičnu. Odgovorili joj da je umrla, da smo joj proučili hatmu i od tada su prošle četiri noći, ovo je peta. Kada to ču, djevojka ciknu, zaplaka i reče:
- Nisam li ti rekla da si je ubio! Da si mi kazao za nju prije nego što je umrla, sigurno bih je nagradila za pažnju prema meni, jer mi je učinila uslugu tako što nas je sastavila. Da nije bilo nje, ja se ne bih sastala s tobom. Strah me da te ne zadesi nesreća zbog toga što si se ogriješio o nju.
- Aziza mi je sve oprostila prije smrti - rekoh i ispričah šta mi je majka kazala, a ona će na to:
- Allaha ti, čim odeš majci, saznaj kakva se to stvar nalazi kod nje.
- Majka mi reče da je amidžična pred smrt ostavila oporuku za me govoreći: "Kada tvoj sin bude htio ići tamo gdje obično ide, reci mu da izgovori ove riječi pri povratku: Vjernost je divna, a nevjera je odvratna.
Na te riječi, djevojka progovori:
- Neka joj se smiluje uzvišeni Allah! Ona te je spasila od mene, jer sam bila naumila da ti naudim. Sada ti neću nikakvo zlo učiniti, niti ću te uznemiravati.
Bio sam veoma iznenađen, pa je upitah:
- A šta si to namjeravala učiniti sa mnom, iako se među nama pojavila ljubav?
- Ti si zaljubljen u mene, ali si još mlad i u tvome srcu nema prepredenosti. Ne znaš naše spletke i smicalice. Da je ona živa, sigurno bi ti pomagala. Ona te je spasila propasti. Sada ti preporučujem: ne razgovaraj ni s jednom ženom sličnom nama, ni s mladom ni sa starom. Dobro se čuvaj, jer si prostodušan i ne znaš za ženske spletke i smicalice. Ona koja ti je tumačila moje išarete preminula je i strah me da ti se ne dogodi kakva nesreća, jer neće imati ko da te spasi nakon smrti tvoje amidžične...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

121. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku:
- Djevojka mi reče da se boji da mi se ne dogodi kakva nesreća, jer neće imati ko da me spasi nakon smrti moje amidžične.
- Ah, da sam je poznavala prije nego što je umrla da joj uzvratim pažnju koju je ona iskazala! Krila je svoju tajnu i nikom je nije saopćavala. Da nije bilo nje, ti nikada ne bi dospio do mene. Hoću da mi učiniš nešto.
- A šta to? - upitah.
- Hoću da me odvedeš na njen mezar, da posjetim mjesto na kome počiva i da na njemu ispišem nekoliko stihova.
- Sutra, ako Bog da - odgovorih. Zatim provedoh s njom tu noć, a ona mi je često govorila:
- Da si mi samo rekao za amidžičnu prije nego što je umrla!
- Šta znače one dvije rečenice koje je izgovorila: "Vjernost je divna, a nevjera odvratna"?
Djevojka mi ne odgovori.
Kad osvanu jutro, ona ustade, uze kesu s novcem i reče mi:
- Ustani i pokaži mi Azizin mezar da ga posjetim, da na njemu ispišem nekoliko stihova, da podignem turbe i molit ću se da joj se Allah smiluje. Ovaj novac ću razdijeliti kao sadaku za njenu dušu.
- Sa zadovoljstvom - rekoh pa pođoh naprijed, a ona je iza mene usput dijelila sadaku. Svaki put kada bi dijelila sadaku, govorila je:
- Ovo je sadaka za dušu Azize koja je tajila svoju muku dok nije ispila čašu smrti. Ona nije odala tajnu svoje ljubavi.
Neprekidno je govorila dijeleći sadaku iz kese:
- Za Azizinu dušu.
Dok smo stigli na mezar, ona je podijelila sve što je bilo u kesi. Ugledavši mezar, djevojka se opruži po njemu i gorko zaplaka. Zatim izvadi čelično dlijeto i mali čekić, te poče dlijetom urezivati tanahni red na nišanu. Najzad isklesa ove stihove:


Prođoh u lugu kraj mezara trošnoga -
Na njemu prašina, znamenje zaboravljenoga.

Kad bih mogla, oko tebe bih vrt gajila,
Suzama nepresušnim ja bih ga zalijevala.


Zatim je gorko plakala. Najzad ustadosmo i zaputismo se u onaj vrt, te mi ona reče:
- Allaha ti, nemoj nikada prekinuti sa mnom!
- Naravno da neću - odgovorih.
Često sam joj odlazio nakon toga i kad god bih proveo noć kod nje, bila je dobra prema meni, častila me i pitala za one dvije rečenice koje je Aziza izgovorila mojoj majci, te sam ih ponavljao. Tako sam stalno jeo, pio, stiskao je i grlio i mijenjao fina odijela, pa se udebljah. Nisam znao ni za kakve brige i nevolje. Amidžičnu sam već bio zaboravio potpuno se prepustivši užicima cijelu godinu dana.
Početkom naredne godine, pođoh u hamam i uredih se, obukoh gizdavo odijelo, a kad izađoh iz hamama, popih čašu vina udišući miris vlastitog odijela poprskanog raznim miomirisima. Bio sam bezbrižan ne sluteći hirovitost vremena i sudbe.
Kada bi vrijeme za večeru, poželjeh da odem onoj djevojci. Onako pijan, nisam znao kuda idem. Pijanstvo me dovede u jednu ulicu koju su zvali Starješinskom. Dok sam išao sokakom, iznenada ugledah nekakvu staricu koja je išla noseći u jednoj ruci zapaljenu svijeću, a u drugoj savijeno pismo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

122. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić po imenu km pričao Tadžulmuluku:
- Kada uđoh u jedan sokak koga su zvali Starješinskom ulicom, iznenada ugledah nekakvu staricu koja je išla noseći u jednoj ruci zapaljenu svijeću, a u drugoj savijeno pismo. Priđem joj i vidim kako suznih očiju recitira:


Ah, dobrodošao radovijesniče!
Kako je ugodno slušati tvoje priče!

Kad bi se ti nečim otrcanim zadovoljio,
Srce iskidano rastankom ja bih ti poklonio.


Starica me ugleda i upita:
- Znaš li čitati, sinko?
- Znam, teto - odgovorih joj.
- Uzmi ovo pismo i pročitaj mi ga - reče starica pružajući mi pismo koje uzeh, otvorih ga i pročitah: "Pismo od onih koji su odsutni uz pozdrav voljenima."
Kada to starica ču, silno se obradova, pa poče učiti dove za me govoreći mi:
- Neka ti Allah brige odagna kao što je odagnao moje!
Zatim uze pismo i pođe nekoliko koraka, a meni dođe da moram pustiti vodu. Čučnuh, pomokrili se, pa ustadoh, obrisah se, i spustih skute namjeravajući da pođem kad mi priđe starica, poljubi mi ruku i reče:
- Gospodine, neka ti uzvišeni Allah mladost učini lagodnom i neka te ne unesreći. Molim te da pođeš sa mnom do onih vrata. Prenijela sam svojima ono što si mi rekao da piše u pismu, ali mi ne vjeruju. Zato te molim da pođeš sa mnom i pročitaš im pismo na vratima. Primi moje blagoslove za to.
- Kakvo je to pismo? - upitah je.
- Ovo pismo, sinko, stiže od moga sina koji je odsutan dvadeset godina. Otputovao je s trgovačkom robom i u tuđini je cijelo vrijeme. Nismo mu se više ni nadali. Mislili smo da je umro, a onda nam stiže ovo pismo. Ima sestru koja neprekidno plače za njim otkako je otišao, te sam joj rekla da je dobro, ali mi nije vjerovala, već je govorila da joj moram dovesti nekoga ko će joj pročitati to pismo kako bi srce i misao smirila. Ti znaš, sinko, da je onaj ko voli sklon crnim mislima. Učini mi dobro tako što ćeš pročitati pismo stojeći iza zastora. Njegova sestra će s vrata čuti. Zaradit ćeš sevap smirujući dušu jednom muslimanu. Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Ko nesretnome ublaži jednu nesreću na ovome svijetu, njemu će Allah odagnati nesreću na budućem svijetu." Jedna druga njegova izreka glasi: "Ko svome bratu otkloni nesreću na ovome svijetu, njemu će Allah sedamdeset i dvije nesreće odagnati na budućem svijetu." Ja sam došla k tebi i nemoj me iznevjeriti.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih joj. - Pođi ispred mene.
Starica pođe naprijed, a ja za njom i uskoro stigosmo pred vrata jedne velike kuće. Vrata su bila napravljena od crnoga bakra. Zaustavili se pred vratima, a starica viknu na nekom stranom jeziku i odmah se pojavi djevojka koja priđe živahno i okretno. Bila je zavrnula nogavice do koljena, tako da sam gledao njene noge koje su me zbunjivale. Kao da je upravo nju opisao pjesnik:


O, ti što šarvale zagrćeš da bi noge pokazala
I ljubavnici da slute šta si gore ostavila!

Zbog tebe čaša kruži među zaljubljenima -
Ljudi su najviše očarani čašom i nogama.


Noge su joj divno izgledale, kao da su dva mramorna stupa ukrašena zlatnim grivnama s dijamantima. Također je zasukala rukave do ispod pazuha. Obnažila je ruke, tako da sam vidio njene bijele podlaktice, a na rukama je imala grivne na čijim kopčama su bili biseri. Oko vrata je nosila ogrlicu od skupocjenog dragog kamenja. Na glavi je imala mahramu, prugastu i obrubljenu skupocjenim draguljima. Krajeve košulje zadjenula je za pojas. Izjedala je kao da je nešto radila. Kad me vidje, ona progovori tečnim i tako slatkim jezikom da slađeg nikada nisam čuo:
- Majko, je li taj čovjek došao da pročita pismo?
- Da - odgovori ona, a djevojka mi pruži ruku s pismom. Rastojanje od nje do kapije iznosilo je oko pola aršina. Ja također pružih ruku da prihvatim pismo provlačeči glavu i ramena kroz vrata ne bih li bio bliže njoj. U tom času starica nasloni glavu na moja leđa i gurnu me dok sam se držao za vrata. Iznenada se obreh usred avlije i nađoh se u jednome prolazu. Brže od munje, starica uđe i još samo preostade da zatvori vrata...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

123. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku:
- Iznenada se obreh usred avlije i nađoh se u jednome prolazu. Brže od munje, starica uđe i ostade joj samo da zatvori vrata. Vidjevši da sam unutra, u prolazu, djevojka mi priđe, privinu me na grudi, pa me obori na tlo i uzjaha na moja prsa. Stomak mi je čvrsto stegnula rukama tako da sam dah gubio. Uze me za ruku i toliko me je čvrsto držala da se nisam mogao otrgnuti. Zatim me povede, a starica je išla ispred nje s upaljenom svijećom, te prođosmo kroz sedam hodnika. Najzad me uvede u jednu veliku odaju sa četiri galerije i u kojoj bi se konjanici mogli loptom igrati. Djevojka me posadi i reče:
- Otvori oči!
Ja otvorih oči ošamućen silinom njenog zagrljaja i stezanja, te vidjeh da je cijelo zdanje sagrađeno od najljepšeg mramora i da je prekriveno svilom. Tu su bili i jastuci i minderluci. U odaji su se nalazile dvije klupice od žutoga bakra i postelja od suhoga zlata, ukrašena biserima i draguljima, dostojna samo cara kao što si ti.
- Azize - obrati mi se djevojka - šta ti je draže, smrt ili život?
- Život - odgovorih, a ona nastavi:
- Ako ti je život draži, oženi se mnome.
- Neću da se ženim takvom kao što si ti.
- Ako se oženiš mnome, spasit ćeš se kćeri Delile Lukavice.
- Ko je Delila Lukavica? - upitah.
- Kako je ne poznaješ kad si s njom već godinu dana i četiri mjeseca, ubio je Allah uzvišeni! Allaha mi, ne postoji ništa odvratnije od nje! Koliko je ljudi ubila prije tebe i šta sve nije učinila! Kako si se spasio da te ne ubije, ili ne izludi?
Potpuno iznenađen njenim riječima, upitah:
- Gospođice, ko te je upoznao s njom?
- Znam je kao što vrijeme poznaje nesreće, ali hoću da mi ispričaš sve što ti se dogodilo s njom da bih saznala kako si se izvukao.
Ispričah potanko šta mi se dogodilo s onom djevojkom i s amidžičnom Azizom. Ona Azizi predade rahmet i zaplaka. Na vijest o Azizinoj smrti, djevojka udari dlanom o dlan i reče:
- Neka ti Allah dobrotom plati za nju, Azize, jer ona te je spasila kćeri Delile Lukavice. Da nije bilo nje, stradao bi. Bojim se za tebe zbog njene podmuklosti i zloće, ali ne mogu više govoriti.
- Allaha mi, sve se upravo tako zbilo - rekoh, a ona klimnu glavom i povika:
- Danas nema djevojke kao što je bila Aziza!
- Prije nego što će umrijeti, savjetovala mi je da onoj djevojci izgovorim samo dvije rečenice: Vjernost je divna, a nevjera odvratna.
Na te riječi, djevojka ciknu:
- Upravo te dvije rečenice su te spasile! Zbog njih te nije ubila! Dok je bila živa a i kada je mrtva tvoja amidžična te spašava. Allaha mi, željela sam se sresti s tobom makar na jedan dan, ali sam uspjela tek sada smislivši ovo lukavstvo. Ti si mlad čovjek koji ne poznaje ženske pakosti ni smicalice starica.
- Ne znam, bogami.
- Smiri se - reče ona. - Mrtvac uživa Božiju milost, a živome će se dobrota ukazivati. Ti si divan mladić i želim da te imam po Božijim i Poslanikovim propisima. Što god zaželiš od novca ili platna, odmah će ti biti doneseno. Neću te ničim opterećivati. Hljeb je kod mene uvijek pečen i voda je u ibriku. Sve što želimo od tebe jest da postupaš sa mnom kao pijetao.
- A šta to radi pijetao? - upitah.
Ona se nasmija, pa pljesnuvši rukama zavali se od silnoga smijeha. Zatim sjede i reče mi:
- Zar ne znaš kako to radi pijetao?
- Bogami, ne znam kako radi pijetao.
- Pijetlov posao je da jede, pije i tuca.
Postiđen njenim riječima, upitah:
- Zar je to pijetlov posao?
- Da - odgovori djevojka. - Sada želim samo da stisneš petlju, da budeš odvažniji i da tucaš što bolje.
Zatim opet pljesnu rukama:
- Majko, dovedi one što su kod tebe!
Starica se pojavi sa četiri pozvana svjedoka, zapali četiri svijeće, a kada svjedoci uđoše, pozdraviše me i sjedoše. Djevojka ustade, pokri se žarom i ovlasti jednog svjedoka da obavi vjenčanje. Oni sačiniše ugovor, a djevojka izjavi da je dobila cijeli mehr, prvi i posljednji dio, te da to iznosi deset hiljada dirhema...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

124. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić pričao Tadžulmuluku:
- Djevojka izjavi da je dobila cijeli mehr, prvi i posljednji dio u iznosu od deset hiljada dirhema. Zatim plati svjedoke koji odoše tamo otkuda su i došli. Onda djevojka ustade, svuče se i pojavi u tankoj košulji izvezenoj zlatom. Kada se svuče, uze me za ruku, pope me na onaj krevet i reče:
- U halalu nema nikakve sramote.
Potom se pope na postelju, opruži se na leđa, pa me povuče sebi na grudi ciknuvši. Onda povuče košulju do iznad grudi i čim je vidjeh takvu, nisam se mogao savladati da ne prodrem u nju. Prije toga sam joj sisao usne dok je ona uzdisala potpuno se predajući i cvileći. U sjećanju mi iskrsnuše stihovi:


Kad podiže košulju sa pice svoje
Vidjeh da je tijesna poput sudbe moje.

Gurnuh joj ga do pola, a ona uzdahnu.
"Zašto?", pitam. "Hoću i drugu polovinu!"


Vikala je:
- Mili moj, guraj do kraja, jer ja sam tvoja robinja! Daj mi ga cijeloga, života ti! Daj mi ga da ga svojom rukom metnem i srce svoje zadovoljim!
Neprekidno sam slušao njeno udvaranje i stenjanje praćeno poljupcima i grljenjem, dok se naši glasovi ne začuše na ulici, dok ne dospjesmo do potpune sreće i zadovoljstva. Zatim smo spavali do jutra, a kada htjedoh poći, ona mi priđe i smijući se, reče mi:
- Zar misliš da se izlazi iz hamama na isti način na koji se i ulazi u njega? Čini mi se da misliš kako sam ista kao Delila Lukavica. Čuvaj se takvih primisli! Ti si ipak samo moj muž po zakonu i propisu, a ako si pijan otrijezni se i opameti! Kuća u kojoj se sada nalaziš otvara se samo jednog dana u godini. Pođi do glavne kapije i pogledaj.
Pođoh do glavne kapije i vidjeh da je zatvorena, zakovana. Vratih se i rekoh da su vrata zakovana, a ona će na to:
- Azize, imamo brašna, graha, voća, šipaka, šećera, mesa, bravetine, kokoša i svega ostalog što je dovoljno za više godina. Od noćas, vrata će se otvoriti tek za godinu dana. Nećeš izaći iz ove kuće prije godinu dana.
- Nema moći ni sile do Allahove sile! - rekoh, a ona će na to:
- A šta ti fali ovdje ako dobro znaš pijetlov posao, o čemu sam ti već govorila?!
Smijala se, te se i ja nasmijah pokoravajući se njenim riječima. Ostadoh kod žene radeći pijetlov posao: jeo sam, pio i tucao dok ne prođe dvanaest mjeseci. Kada se navrši godina dana, ona zatrudnje i rodi mi sina. Početkom naredne godine, začuh kako se otvara kapija, te ljudi unesoše hljeb, brašno i šećer. Htjedoh izaći, ali mi žena reče:
- Strpi se do večeri, a onda izađi kao što si i ušao.
Strpih se do večeri i htjedoh poći, uplašen i nesiguran, kad mi ona reče:
- Allaha mi, neću te pustiti da izađeš dok mi se ne zakuneš da ćeš se vratiti.
Potom odoh od nje i stigoh u onaj vrt koji bijaše otvoren kao i obično. Naljutih se misleći: "Odsutan sam godinu dana i kad dođem iznenada, nađem otvorena vrata. Da li je ona djevojka ostala kao što je nekada bila, ili nije? Moram ući i vidjeti prije nego što pođem majci. Uostalom, tek je večer!"
Onda uđoh u vrt...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

125. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Aziz pričao Tadžulmuluku:
- Onda uđoh u vrt i stigoh do one odaje. Zatekoh Delilu Lukavicu kako sjedi s glavom na koljenima i naslonivši obraz na ruku. Bila je promijenila boju lica i oči su joj upale. Kad me ugleda, povika:
- Hvala Allahu što si dobro!
Htjede ustati, ali se stropošta od radosti i mene bi stid, te nikom poniknuh. Onda joj priđoh, poljubih je i upitah:
- Kako si znala da ću ti doći u ovo doba?
- Nisam znala. Godinu dana ne znam za san, već svaku noć bdijem čekajući te. Tako mi je od dana kada si otišao, kada sam ti dala odijelo od novog platna i kada si obećao da ćeš doći. Čekala sam te, ali nisi došao prve noći, ni druge, pa ni treće. Stalno čekam da dođeš, kako već priliči zaljubljenima. Hoću da mi ispričaš zašto si bio odsutan ovu godinu.
Ispripovijedah joj sve, a kad ona shvati da sam se oženio, problijedi je, te joj rekoh:
- Došao sam ti noćas, a otići ću prije zore.
- Zar joj nije dovoljno što se udala za te i lukavstvom te zadržala godinu dana, nego te je i razvodom zaklela da joj se vratiš prije zore!? Ne dopušta ti da se odmoriš kod majke i kod mene! Ne podnosi da kod nas provedeš makar jednu noć, a kako je tek onoj od koje si odsutan cijelu godinu dana! Uostalom, ja sam te upoznala prije nje. Neka se Allah smiluje Azizi, jer se njoj dogodilo ono što se nikome nije dogodilo i podnosila je što niko nije podnosio. Umrla je zbog poniženja koje si joj ti nanio, a ona te je zaštitila od mene. Mislila sam da ćeš se vratiti, pa sam te pustila da ideš, a mogla sam te zatvoriti i upropastiti!
Onda zaplaka, naljuti se i pogleda me tako ljutito da mi koljena zaklecaše. Uplaših se i bio sam kao na žeravici dok je ona govorila:
- Nema više nikakve koristi od tebe pošto si se oženio i dijete dobio. Ti više nisi za mene. Treba mi neženja. Oženjen čovjek mi ne treba. Dao si me za tu rospiju! Allaha mi, unesrećit ću je svojim postupkom prema tebi, pa nećeš biti ni za mene ni za nju!
Zatim žena povika. Nisam stigao ni da se snađem, kad se pojavi deset robinja koje me oboriše na zemlju i pošto se nađoh u njihovim rukama, ona ustade, uze nož i reče:
- Zaklat ću te kao jarca i to će biti najmanja kazna za ono što si učinio amidžični!
Videći da sam pao u ruke robinjama, da su mi obrazi umrljani zemljom i videći nož u njenim rukama, bio sam siguran da ću umrijeti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

126. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan pričao Davulmuluku kako je mladić Aziz kazivao Tadžulmuluku:
- Videći da sam pao u ruke robinja, da su mi obrazi umrljani zemljom i videći nož u njenim rukama, bio sam siguran da ću umrijeti. Počeh je moliti za milost, ali ona postade još surovija i naredi robinjama da me svežu. Djevojke me zaista svezaše, baciše me na leđa, sjedoše mi na stomak i uhvatiše za glavu. Dvije robinje se digoše, uhvatiše me za noge, druge dvije mi sjedoše na donji stomak, a onda djevojka ustade sa dvjema robinjama kojima naredi da me tuku dok se ne obeznanih i dok ne umuknuh.
Kada dođoh k sebi, pomislih: "Lakše je umrijeti pod nožem nego podnijeti ove batine." Sjetih se kako mi je Aziza govorila: "Neka te Allah sačuva njenoga zla!"
Vikao sam i plakao dok me glas ne izdade, a ona naoštri nož i reče robinjama:
- Svucite ga!
Allah mi dade da izgovorim one dvije rečenice koje mi je u amanet ostavila Aziza:
- Vjernost je divna, a nevjera odvratna.
Kada ću te riječi, djevojka povika:
- Neka ti se Allah smiluje, Aziza! Neka Bog poštedi tvoju mladost, jer si svome amidžiću koristila dok si živa bila, a i sada nakon smrti! Izvukao si se iz mojih šaka zahvaljujući tim riječima. Ipak moram ostaviti traga na tebi kako bih zadala udarac onoj rospiji koja mi te ugrabila! Uzjašite ga! - viknu zatim robinjama i naredi im da mi svežu noge užadima, te one izvršiše naređenje. Djevojka ode od mene, pa se vrati s bakarnom tavom koju stavi na vatru, metnu u nju masla i isprži malo sira dok sam ja bio bez svijesti. Zatim mi priđe, raskopča mi odjeću i priveza mi jaja užetom koje dodade robinjama govoreći im!
- Vucite uže!
One povukoše, a ja se od silnoga bola nađoh u nekom drugom svijetu. Zatim djevojka podiže ruku i odsiječe mi ćunu britvom, te postadoh poput žene, a ona zapeče ono mjesto gdje je odsjekla i stavi malo praha dok sam ja cijelo vrijeme bio u nesvijesti. Kada dođoh k sebi, krv je već bila zaustavljena. Ona mi dade da popijem čašu vina i reče:
- Idi sada onoj koju si oženio i koja je bila toliko škrta da mi te nije dala nijednu noć. Neka se Allah smiluje tvojoj amidžični koja te je spasila. Da nisi izgovorio one njene dvije rečenice, sigurno bih te zaklala. Sada idi kome hoćeš. Meni je dovoljno što sam ti ga odsjekla. Više te ne želim, niti si mi potreban. Ustani, pogladi se po glavi i predaj rahmet amidžični.
Zatim me ćušnu nogom i ja ustadoh. Jedva sam mogao ići, te sam koračao malo-pomalo dok ne stigoh do kapije koju zatekoh otvorenu. Stropoštah se na kapiji bez svijesti. Onda se pojavi moja žena koja me unese u odaju i vidje da sam postao poput žene. Ja utonuh u san, a kada se probudih vidjeh kako su me izbacili pored ulaza u onaj vrt...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

127. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan pripovjedao caru Davulmuluku kako je mladić Aziz kazivao Tadžulmuluku:
- Kada se probudih, vidjeh kako su me izbacili pored ulaza u onaj vrt. Ustadoh stenjući i stigoh svojoj kući. Uđoh i zatekoh majku kako plače za mnom, govoreći:
- U kojoj li si zemlji sada, čedo moje?
Priđoh majci bacivši se prema njoj. Ona me prepozna i vidje da nešto nije u redu sa mnom, da sam sav požutio i pocrnio. Sjetih se Azize, dobra koje mi je učinila i uvjerih se da me je voljela. Plakao sam za njom zajedno s majkom koja mi reče:
- Sine, otac ti je umro.
Ja se toliko uzbuditi i plakah da mi se svijest pomuti. Kad dođoh k sebi, pogledah na mjesto gdje je boravila amidžična, te iznova zaplakah i onesvijestih se od silnoga plača. Plakao sam i kukao do ponoći, pa mi majka reče:
- Već je deset dana kako ti je otac umro.
- Ja uopće nisam u stanju misliti o nečem drugom osim o amidžični. Zaslužio sam ono što mi se dogodilo kad sam je mogao zanemariti dok je ona mene voljela.
- A šta ti se dogodilo? - upita majka.
Ispričah joj šta mi se dogodilo, te majka briznu u plač jedno vrijeme, a onda ustade i donese mi nešto za jelo. Pojedoh i malo popih, pa joj ponovo ispričah šta mi se dogodilo, a ona će na to:
- Hvala Allahu, što ti se to dogodilo i što te nije zaklala!
Potom majka prionu da me liječi i vida dok mi se zdravlje sasvim ne povrati, te mi reče:
- Sine, sada ću ti izvaditi ono što mi je tvoja amidžična ostavila na čuvanje. To pripada tebi, ali me zaklela da ti ne pokazujem dok ne vidim da je se sjećaš i tuguješ za njom, te da si s drugim ženama prekinuo. Nadam se da su sada ti uvjeti ispunjeni.
Potom ustade, otvori seharu i izvadi iz nje ovaj komad tkanine s figurom gazele. Taj komad tkanine svojevremeno sam poklonio Azizi, a kada ga ponovo uzeh, vidjeh da su na njemu napisani stihovi:


Srce si mi ljubavlju uzvisio pa ga sunovratio,
San mi s očiju odagnao pa si me uspavao.

Između sna i jave mene si postavio;
I kad bi sagorjelo, srce mi ne bi utješio.

Obećao si mi da ćeš ljubav kriti,
Al su klevetnici počeli klevetati.

Boga vam, braćo, kada umrem napišite
Na nadgrobnom spomeniku: Ovo je stratište.


Pročitavši stihove, briznuh u plač i počeh se po licu udarati, a kada razvih tkaninu, iz nje ispade papir koji otvorih i vidjeh da piše:
"Amidžiću moj, znaj da sam te oslobodila odgovornosti za svoju krv i molim Allaha da pomogne tebi i onoj koju voliš. Ali ako ti nešto učini Delila Lukavica, nemoj više odlaziti njoj, niti nekoj drugoj. Nakon toga podnosi svoju nesreću. Da nije sudbine, davno bi već stradao. Međutim, hvala Allahu koji je odredio da moj suđeni čas bude prije tvoga. Pozdravljam te. Čuvaj ovaj komad tkanine s likom gazele i nemoj se rastajati od njega. Taj lik je meni pravio društvo kada tebe nije bilo..."
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

128. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmuluku da je mladić Aziz rekao Tadžulmuluku:
- Amidžična mi je pisala: "Čuvaj ovaj komad tkanine s likom gazele i nemoj se nikad rastajati od njega. Taj lik pravio mi je društvo kada tebe nije bilo. Ako osvojiš onu koja je načinila lik gazele, Allaha ti kloni je se, ne daj da ti priđe i nemoj se oženiti njome. Ako pak ona ne bude tvoja, ako ne nađeš puta do nje, nemoj ni jednoj drugoj ženi nakon nje prilaziti. Znaj da ona koja je načinila ovu gazelu svake godine načini po jednu takvu i šalje je u najudaljenije zemlje ne bi li se pronio glas o njoj i ljepoti njenog rada kakav niko više ne može izvesti. Što se tiče tvoje drage Delile Lukavice, kad je njoj dospio ovaj komad tkanine s likom gazele, pokazivala ga je ljudima govoreći: 'Imam jednu sestru koja to radi. Ona laže, lišio je Allah svoje zaštite! Ovu ti oporuku ostavljam samo zbog toga što znam da će ti život biti tegoban nakon moje smrti, a možda ćeš zbog svega otići u tuđinu, lutati svijetom i čuti nešto o onoj koja je načinila ovu figuru. Poželjet ćeš da je upoznaš. Znaj da je ona što je načinila figuru gazele kćer cara Kamfomih otoka."
Kada pročitah pisamce i shvatih šta u njemu piše, zaplakasmo i ja i majka. Buljio sam u pisamce plačući dok ne pade noć.
Provedoh tako godinu dana, a nakon godinu dana trgovci iz moga grada spremiše se za put, upravo ovi s kojima sam sada u karavanu. Majka me posavjetova da se spremim i pođem s njima, govoreći da će mi, možda, put odagnati tugu.
- Odsustvovat ćeš godinu-dvije, ili tri, dok se ne vrati karavan - govorila je. - Možda će ti tako biti lakše.
Neprekidno me je molila dok najzad ne spremih robu i krenuh s trgovcima ne prestajući plakati za sve vrijeme putovanja. Na svakoj postaji gdje smo odmarali odmotavam ovu tkaninu i gledam lik gazele sjećajući se amidžične i oplakujući je, kao što vidiš. Ona me je veoma voljela i umrla je mojom krivicom. Činio sam joj samo zlo, premda je ona meni činila jedino dobro. Kad se trgovci vrate, i ja ću se vratiti s njima, tako da ću biti odsutan svega godinu dana provodeći je u velikom bolu. Moja tuga i jad utoliko su veći što sam proputovao Kamforne otoke i Kristalnu tvrđavu. Ima sedam tih otoka i njima vlada car po imenu Šahreman, koji ima kćer po imenu Dunja. Rekoše mi da ona izrađuje figuru gazele i da je ovaj koji ja imam jedan od njenih radova.
Kada sam sve to čuo, obuze me još veća patnja i utonuh u more misli. Oplakivao sam samog sebe zato što sam postao kao žena, zato što nemam "spravu" kao muškarci i nemam više nikakve potrebe za dovitljivošću. Otkako sam napustio Kamforne otoke, plačem i tugujem slomljena srca. Dugo sam u takvom stanju i ne znam hoću li se moći vratiti u svoj grad i umrijeti pored majke. Života sam se zasitio.
Mladić je plakao i cvilio gledajući figuru gazele. Suze su mu tekle niz obraze dok je recitirao stihove:


Rekoše mi: "Mora doći olakšanje".
Pitam zlo: "Kad će stići olakšanje?"


"Vremenom", kažu, a ja velim: "Vidi čuda!
Ko će me poživjeti - vi ste sišli s uma!"


To je moja priča, care.
Car Tadžulmuluk beskrajno se čudio mladićevoj priči i u srcu mu planu oganj kad ću za ljepotu Dunje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

129. noć
Kada nastupi stotinu dvadeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmekanu:
- Car Tadžulmuluk beskrajno se čudio mladićevoj priči i u srcu mu planu oganj kad ću za ljepotu Dunje. Pošto saznade da ona pravi likove gazele, njegova strast postade još veća i on reče mladiću:
- Bogami, tebi se dogodilo nešto što se nikome nije dogodilo, ali je to Božija odredba. Hoću da te pitam nešto.
- A šta to? - reče Aziz.
- Opiši mi kako si došao do djevojke koja pravi gazele.
- Gospodaru - odgovori Aziz - dospio sam do nje pomoću lukavstva. Naime, kada sam s karavanom ušao u njen grad, odvojio sam se da prošetam po vrtovima u kojima ima mnogo drveća. Čuvara vrtova, čovjeka u poodmakloj dobi, upitah:
- Čiji je ovo vrt, starce?
- Careve kćeri, gospođice Dunje - odgovori on. - Mi se nalazimo pod njenim dvorcem. Ako hoćeš da prošetaš, otvori tajna vrata i prošetaj vrtom da se nadišeš cvjetnih mirisa.
- Učini mi dobro tako što ćeš mi dopustiti da posjedim u vrtu dok ona ne naiđe. Možda ću imati sreće da bacim jedan pogled na nju.
- U tome nema ničeg lošeg - reče starac, a ja mu dadoh nešto novaca, govoreći:
- Kupi nam štogod za jelo.
On se obradova, otvori vrata i uvede me, te pođosmo dok ne stigosmo do jednog ugodnog mjesta. Starac mi dade ukusnog voća i reče:
- Sjedi ovdje dok se ne vratim.
Ostavi me i ne bi ga jedno vrijeme, a onda se vrati s pečenim janjetom. Jeli smo i siti se najedosmo, dok sam ja žudio da vidim djevojku.
Sjedili smo tako, kad se vrata otvoriše i starac mi reče:
- Ustaj i sakrij se!
Ja ustadoh i sakrih se, a onda se pojavi crni evnuh pomolivši glavu kroz vrata i reče:
- Ima li koga s tobom, starče?
- Nema - odgovori starac.
- Zatvori vrata - naredi evnuh i starac zatvori vrtna vrata, te se Dunja pojavi na kapiji. Kada je ugledah, učini mi se da se mjesec spustio na zemlju. Bio sam zadivljen i obuze me čežnja za njom kao što žedan čezne za vodom. Nakon izvjesnog vremena, ona zatvori vrata i ode, a ja izađoh iz vrta i zaputih se kući znajući da ne mogu doći do nje i da nisam muškarac za nju, naročito otkako sam postao poput žene. Mislio sam: "Ona je careva kćer, a ja sam trgovac, i kako onda mogu dospjeti do nje?"
Kada se moji prijatelji spremiše za putovanje, spremih se i ja i pođoh s njima prema ovome gradu. Pošto stigosmo ovdje, naiđosmo na tebe. Eto, to je cijela priča o onome što mi se dogodilo.

PRIČA O TADŽULMULUKU I PRINCEZI DUNJI
Kada Tadžulmuluk ču te riječi, srce mu obuze ljubav prema princezi Dunji, te on uzjaha konja i povede Aziza. Uputiše se u grad njegovog oca koji Azizu dade zasebnu kuću i sve što mu je bilo potrebno. Princ se vrati u svoj dvorac lijući suze niz obraze, jer i ono što čovjek čuje može zamijeniti viđenje i lične kontakte.
Tadžulmuluk je bio tako tužan dok ne dođe njegov otac koji primjeti da mu je sin promijenio boju lica, te mu bi jasno da je tužan i brižan. Zato mu reče:
- Sine, kaži mi kako si i šta se dogodilo te si promijenio boju lica.
Princ ispriča šta mu se to dogodilo zbog priče o Dunji koju mu izloži od početka do kraja. Reče da ju je zavolio po čuvenju, premda je nije vidio.
- Sine - na to će car - njen otac je car čija zemlja je daleko od nas. Idi ti u dvor svojoj majci... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

130. noć
Kada nastupi stotinu trideseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao Davulmekanu da je otac rekao Tadžulmuluku:
- Sine, njen otac je car čija zemlja je daleko od nas. Nego, idi u dvor svojoj majci. Tamo ima pet stotina mjesecolikih djevojaka i uzmi onu koja ti se dopadne. Ako ti se ne dopadne nijedna robinja, isprosit ću ti neku carsku kćer ljepšu od princeze Dunje.
- Oče moj - odgovori Tadžulmuluk - neću nijednu drugu. Ona je izvezla onu gazelu koju sam vidio i moram je imati, inače ću se odmetnuti u pustare i ubit ću se zbog nje.
- Daj mi vremena, sine, da pošaljem glasnika njenom ocu i da je isprosim. Ispunit ću ti želju kao što sam ispunio svoju uzevši tvoju majku. Ako njen otac ne bude zadovoljan, uzdrmat ću mu carstvo i poslat ću na njega takvu vojsku čije će začelje biti kod mene a čelo kod njega.
Zatim car pozva mladića Aziza i reče mu:
- Znaš li put, sinko?
- Znam - odgovori mladić.
- Hoću da pođeš s mojim vezirom.
- Sa zadovoljstvom, čestiti care - odgovori mladić, a car pozva vezira i reče mu:
- Smisli nešto za moga sina, onako kao što ti znaš, pa pođi na Kamforne otoke i isprosi kćer tamošnjeg cara.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir.
Tadžulmuluk se vrati u svoj dvorac postajući sve bolesniji i žalosniji. Kada pade noć, on poče recitirati stihove:


Pade tama i rijeka suza mi lije;
Ljubav što kao oganj gori srce mi grije.

Reći će vam noći ako ih za me pitate
Da ničim osim tugom srce mi ne kitite.

Noću zvijezde ja napasam bolujući
Kao krupan grad niz obraze suze lijući.

Ostadoh sam bez igdje ikoga,
Bez djece, bez ikoga svoga.


Nakon tih stihova, carević se obeznani i nije dolazio k sebi do jutra, a kad jutro osvanu, dođe njegov otac i vidjevši da je još blijedi, reče mu da se strpi i obeća da će ga sastaviti s princezom. Zatim opremi Aziza i svoga vezira, dade im darove, te se oni otisnuše na put putujući danima i noćima dok ne ugledaše Kamforne otoke. Zaustaviše se na obali rijeke i poslaše vezirovog glasnika caru da ga obavijesti o njihovom dolasku. Pola dana nakon odlaska glasnika, pojaviše se carevi dvorjani i emiri i susretoše ih na jedan fersah udaljenosti. Tu se sretoše s njima i staviše im se na raspolaganje dok ih ne dovedoše do cara. Aziz i vezir predadoše caru darove i provedoše kod njega četiri dana, a petoga dana vezir pođe caru, stade pred njega i ispriča mu zašto je došao. Car se nađe u nedoumici šta da odgovori, jer njegova kćer nije željela da se udaje. Jedno vrijeme je gledao preda se, a onda podiže glavu i reče slugi:
- Idi svojoj gospodarici Dunji, kaži joj šta si čuo i zbog čega je došao ovaj vezir.
Sluga ode i ne bi ga neko vrijeme, a kada se vrati caru, reče mu:
- Čestiti care, kada sam došao princezi Dunji i prenio joj ono što sam čuo, naljutila se tako da je nasrnula na me štapom htijući mi glavu razbiti. Pobjegao sam navrat-nanos. Rekla mi je:
- Ako me otac prisili da se udam, ubit ću onoga za koga se udam.
Onda se car obrati Azizu i veziru:
- Pozdravite cara i recite mu da moja kćer ne želi da se udaje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.