Priče iz 1001 noći

201. noć
Kada nastupi dvije stotine i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Kameruzzeman i Merzuvan, uputivši se prema stepi,putovali tokom cijelog dana, sve do večeri. Zatim su sjahali, pojeli nešto i popili, nahranili stoku i malo se odmorili, pa su ponovo uzjahali konje i putovali tri dana. Četvrtog dana, pred očima im puče prostranstvo s nekakvom šumom i oni se tu zaustaviše. Merzuvan uze konja i devu zakla ih, isječe meso na komade i očisti im kosti. Onda dohvati prinčevu odjeću, pocijepa je i umrlja životinjskom krvlju, te i njegov kaftan pocijepa i umrlja krvlju. Najzad sve to pobaca na raskrsnicu. Kada se najedoše, napiše i ponovo otisnuše na put, carević upita mladića zašto je sve ono učinio, a on mu odgovori:
- Znaj, careviću, da će tvoj otac, car Šahraman, ako mu se ne vratiš ni druge noći,uzjahati konja i zaputiti se našim tragom. Kada stigne do one krvi koju sam prolio, kada vidi da ti je košulja pocijepana i krvava, pomislit će da su te presreli razbojnici ili pustinjske zvijeri. Izgubit će svaku nadu i vratit će se u grad. Tako ćemo pomoću lukavstva postići ono što želimo.
- Divno si postupio! - uskliknu Kameruzzeman.
Potom su putovali danonoćno, a Kameruzzeman je tokom cijelog puta jadikovao. Onda
ga obradova blizina njegove drage, te on izgovori stihove:

Hoćeš li surova biti premda te nisam zaboravio, Hoćeš li me odbiti, a tako sam te želio?

Radosti ne imao ako sam te varao, Ne imao te ako sam ti lagao!

Nisam kriv da bih tvoju grubost zaslužio, A ako i jesam, kajući se tebi sam došao.

Čudo je sudbe da ti ostavljaš mene,
A sudba stalno donosi događaje iznenadne.

Tek što Kameruzzeman izgovori stihove, pred njim se pojavi Otočje cara al-Gajura, te se carević silno obradova i zahvali Merzuvanu na svemu onome što je učinio... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

202. noć
Kada nastupi dvije stotine i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Kameruzzeman silno obradovao kada je ugledao Otočjecara al-Gajura, te da je zahvalio Merzuvanu na svemu što je učinio. Potom uđoše u grad i Merzuvan smjesti carevića u jedan han u kome su se tri dana odmarali od puta, a nakon toga mladić odvede Kameruzzemana u hamam i preruši ga u trgovca. Napravi mu pozlaćenu daščicu za gatanje na pijesku i ostali pribor, kao i zlatni astrolab,{9} pa reče:
- Ustani, gospodaru, pa pođi i zaustavi se ispred carskog dvorca vičući: “Ja sam račundžija, pisar i astrolog! Gdje su mušterije?” Kada te car čuje, poslat će nekoga za tobom i dovest će te svojoj kćeri-miljenici. Čim te ona ugleda, nestat će njenog ludila. Njen otac će se obradovati izlječenju, pa će te oženiti djevojkom i podijelit će s tobom carstvo, jer je sam sebi postavio taj uvjet.
Kameruzzeman prihvati mladićev savjet, pa izađe iz hana prerušen u trgovca i noseći spomenuti pribor. Zaustavi se pred dvorcem cara al-Gajura vičući:
- Ja sam pisar, račundžija i astrolog! Svodim račune i ispitujem zahtjeve! Gdje su mušterije?
Kada to čuše građani koji dugo nisu vidjeli račundžiju i astrologa, radoznalo se
okupiše oko njega iščuđujući se mladićevoj ljepoti i njegovoj čudesnoj mladosti. - Allaha ti, gospodine - govorili su - nemoj to činiti u želji da se oženiš kćerkom cara al-Gajura! Pogledaj i sam ove odrubljene glave! Sve su to pobijeni ljudi koji su stradali zbog ženidbe! Zadesila ih je nesreća.
Kameruzzeman nije mario za njihove riječi, već je vikao iz sveg glasa:
- Ja sam pisar i račundžija! Priđite bliže, mušterije!
Oko njega se počeše tiskati ljudi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

203. noć
Kada nastupi dvije stotine i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Kameruzzemana ljudi odvraćali, ali on nije mario zanjihove riječi, već je vikao iz sveg glasa:
- Ja sam pisar i račundžija! Gdje su zahtjevi, mušterije?
Građani se naljutiše na njega:
- Ti si naprosto glup mladić! Šteta zbog tvoje mladosti i ljepote!
- Ja sam astrolog i račundžija! - uporno je uzvikivao carević. - Ima li mušterija?I dok su ljudi odvraćali Kameruzzemana, car al-Gajur začu njegovu viku i žamor, pa reče veziru:
- Idi i dovedi mi toga astrologa!
Vezir siđe i povede Kameruzzemana koji pred carem poljubi zemlju i izgovori stihove:

U sebi samome osam vrlina sakupio je I neka ih sudba uvijek kao sluge svoje daje:

Svoju čvrstu vjeru, pobožnost, darežljivost i slavu, Riječ i misao, čestitost i pobjedu.

Car ga pogleda, pa ga posadi pored sebe i obrati mu se:
- Sinko, ne izdaji se za astrologa i ne prihvataj moj uvjet, jer sam se zavjetovao da ću odrubiti glavu svakome ko uđe mojoj kćeri i ne uspije izliječiti je, a onoga ko je izliječi oženit ću njome. Neka te ne zavara tvoja ljepota i ljupkost, tvoj stas i gracioznost! Tako mi Allaha, ne izliječiš li je, glavu ću ti sigurno odrubiti.
- Prihvaćam taj uvjet - reče Kameruzzeman.
Car al-Gajur pozva kadije za svjedoke, pa predade mladića evnuhu govoreći:
- Odvedi ovoga princezi Buduri! - te ga sluga povede za ruku kroz jednu galeriju. Dok je Kameruzzeman išao za njim, sluga je govorio:
- Teško tebi! Ne srljaj u propast! Allaha mi, nisam vidio da neki astrolog srlja u propast poput tebe! Ti i ne slutiš kakve te nevolje čekaju.
Međutim, Kameruzzeman okrenu glavu od evnuha...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

204. noć
Kada nastupi dvije stotine i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman okrenuo glavu od evnuha i izrecitirao jestihove:

Svi detalji ljepote tvoje meni su poznati Toliko da sam zbunjen i ne mogu je opisati.

Kažem li: “Sunce!”, tvoja ljepota neće zaći, Jer sunce nikad ne zalazi za moje oči.

Tvoja ljepota je savršena da je ne može opisati, Ne može je dokučiti ni stilista riječiti!

Evnuh ostavi Kameruzzemana iza paravana, a carević ga upita:
- Šta ti je milije: da tvoju gospodaricu liječim odavde, ili da odem k njoj i liječim je sone strane zavjese?
Čudeći se tim riječima, evnuh reče:
- Ako je izliječiš odavde, tvoja zasluga će biti veća.
Kameruzzeman sjede iza paravana, uze divit i hartiju i na jednoj ceduljici napisa: “Ove riječi stižu od onoga koga je strast smorila, koga će odanost izliječiti, koji je izgubio volju za životom i koji je siguran u neposrednu smrt. Njegovom slomljenom srcu nema ko pomoći, niti njegovom brižnom oku koje bdije. Po cijeli dan gori u ognju, i noću je na mukama. Tijelo mu kopni, a od drage mu glasnik ne stiže.” Zatim dometnu stihove:

Pišem ti, a duša mi samo tebe spominje I umjesto suza krv mi iz očiju kaplje.

Tuga i očajanje navukoše mi na tijelo
Ruho jada u kome je zamalo skončalo.

Na ljubav se jadah jer ljubav me mučila Iza trpljenje u duši mjesta nije ostavila.

Molim te, budi blaga i darežljiva
Jer srce mi se zbog ljubavi raskomadava.

Nakon stihova, pisao je rimovanu prozu: “Za srce je izlječenje s dragom sjedinjenje; ko je zbog drage obolio, Allah mu je ljekar bio; ko od nas vara sada, želje neće ostvariti nikada; najljepša je ljubav prema dragomu dok je ovaj surov prema njemu.” Zatim uz potpis dodade: “Ovo piše ludo zaljubljeni, sasvim rastrojeni, u ljubavi izgubljeni, strašću uznemireni, u ljubav i čežnju zatočeni - princ Kameruzzeman kom je otac car Šahraman, jedinstvenoj među draguljima i najljepšoj među hurijama, princezi Buduri čiji otac je car al-Gajur. Znaj da noćima bdijem, a danima se ne smirujem; bolestan sam i iznuren, neprestano uzdišem i suze prolijevam; zatočenik sam ljubavi, žrtva strasti što me udavi; strasti sam predan i zato sam bolestan. Ja sam onaj što bdije i nikada ne snije, onaj koga trajan nemir mori i neutješno suze roni; srce mi je u plamenu koji nikada ne zgasnu; moja strast će i dalje plamtjeti i neće se dati sakriti.”
Onda mladić na margini napisa divan distih:

Pozdravi iz najljepše Gospodnje riznice Onoj koja ima moju dušu i srce.

Zatim dometnu:

Makar jednu riječ meni darujte Možda ćete tako dušu da mi smirite.

Moja ljubav prema vama i čežnja
Ništavna je naspram preživljenih poniženja.

Allah neka čuva one na dalekom putu
Jer ja osjećanja za njih imam na svakome mjestu.

I meni se sudba, eto, najzad smilovala Tako što me dragoj na prag dovela.

Vidjeh Buduru, kako sa mnom leži u postelji I moj mjesec se u njenom suncu osvijetli.

Kameruzzeman zapečati pismo, te umjesto adrese napisa stihove:

Pitaj pismo šta napisa pero moje,
Kazivat će ti ljubav i dubinu strasti svoje.

Dok mi ruka piše, oči moje suze liju I strasti se papiru pod perom jadaju.

Suze mi se stalno na hartiju prosipaju,
A kad one presahnu krvlju će oči da se zaliju.

Potom još zapisa:

Šaljem ti prsten koji sam s tobom razmijenio; Vrati prsten koji si uzela kad sam s tobom bio.

Kameruzzeman stavi Budurin prsten u pismo koje pruži evnuhu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

205. noć
Kada nastupi dvije stotine i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman stavio prsten u pismo pa ga pružio evnuhu koji ga uze i odnese princezi Buduri. Ona od evnuha preuze pismo, otvori ga i ugleda u njemu upravo svoj prsten. Potom pročita pismo iz koga je razumjela da je Kameruzzeman njen dragi, te da on stoji iza paravana. Pamet joj se pomuti od silne radosti, grudi joj se otvoriše i radujući se, ona izgovori stihove:

Ah, kako žalim što nas je sudba rastavila Pa je bujica suza iz očiju mi potekla!

Zakleh se ako nas sudba opet sastavi Da mi jezik “rastanak” nikad ne izusti.

Radost me odjednom tako naglo obuze Da mi od radosti na oči navriješe suze.

O, oči moje na suze već navikle, Što ste u radosti i tuzi plakale!

Princeza Budura odrecitira te stihove i ustade, a onda svom snagom upre nogama o zid i poče potezati željezni okovratnik, te ga skide s vrata raskinuvši lanac. Nakon toga, ona nahrupi iza paravana i svom dušom se baci na Kameruzzemana ljubeći ga u usta kao golubovi kad se ljube i grleći ga u silnoj strasti. Zatim uskliknu:
- Gospodaru moj! Je li ovo java ili san? Allah nam je najzad darovao da se nađemo! Princeza je zahvaljivala Allahu na tome što ju je sastavio s dragim nakon što je zapala u očajanje. Kada je sluga vidje u takvom uzletu, on otrča caru al-Gajuru, poljubi tlo pred njim i reče mu:
- Gospodaru, taj astrolog je bolji od svih astrologa! On je izliječio tvoju kćer stojećiiza paravana, nije joj čak ni ušao.
- Je li to istina? - upita car, a evnuh odgovori:
- Gospodaru, pođi da vidiš kako se tvoja kćer oslobodila željeznih okova, kako jepohrlila astrologu da ga ljubi i grli!
Car al-Gajur ustade i ode svojoj kćeri. Kada ga ona vidje, skoči pred njim, pokri glavu i izgovori stihove:

Ja zaista ne podnosim čačkalice
A kad ih spomenem, kažem: “Nisam uz tebe.”

A arak mi uistinu prija, jer spomenem li njega
Kao da sam rekla: “Gledam svog dragoga”.{10}

Radujući se kćerinom ozdravljenju, car je poljubi među oči, jer ju je veoma volio. Onda priđe Kameruzzemanu i upita ga:
- Ko si i iz koje si zemlje?
Carević mu reče ko je, obavijestivši ga da je njegov otac car Šahraman, a onda mu ispriča sve o sebi, od početka do kraja. Kaza sve što mu se dogodilo s princezom
Budurom, kako joj je skinuo prsten, a njoj stavio svoj prsten.
Čudeći se, car al-Gajur reče:
- Vaša priča mora se zabilježiti u knjige da bi je generacije nakon vas čitale.
Potom dovede kadije i svjedoke i vjenča princezu Buduru i Kameruzzemana, pa naredi da grad bude okićen sedam dana. Nakon toga prirediše gozbu, grad se okiti i vojnici odjenuše svečane uniforme, a telali počeše uzvikivati radosne vijesti. Princ Kameruzzeman odvede prinezu Buduru u đerdek, dok se car radovao njenom ozdravljenju i udaji. Svi su zahvaljivali Allahu po čijoj volji se zaljubila u lijepoga mladića i carevića. Princezu su, po običaju, prikazivali Kameruzzemanu na koga je potpuno ličila ljepotom i ljupkošću, otmjenošću i nježnošću. Carević prespava s djevojkom tu noć zadovoljivši se njome, dok se i ona naslađivala njegovom ljepotom i dražima.
Milovali su se sve do jutra, a sutradan car priredi gozbu na koju pozva sve stanovnike Unutrašnjih i Vanjskih otoka. Gostio ih je toliko da gozba potraja cijeli mjesec dana.
Nakon toga, Kameruzzeman poče razmišljati o ocu koga vidje u snu kako mu govori:
- Sine moj, zar se tako postupa sa mnom?! - i poče u snu recitirati:
Mjesec me plaši svojom daljinom u mraku I povjeri mojim vjeđama da zvijezde čuvaju.

Strpi se, srce - možda će se on vratiti; Opečena si, dušo, moraš se strpiti!

Vidjevši kako ga otac u snu kori, Kameruzzeman se sneveseli i reče to svojoj ženi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

206. noć
Kada nastupi dvije stotine i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Kameruzzeman, vidjevši kako ga otac u snu kori, sneveselio i rekao to svojoj ženi, princezi Buduri. Onda njih dvoje odoše princezinom ocu koga upoznaše s time i zatražiše dozvolu da pođu na put. Princeza Budura reče:
- Oče moj, ne mogu podnijeti rastanak s njim.
- Pođi s mužem - odgovori car dopuštajući joj da ostane s Kameruzzemanom cijelu godinu, a da se nakon toga vrati, odnosno da jednom godišnje posjećuje oca.
Princeza i Kameruzzeman poljubiše caru ruku, koji zatim prionu da sprema kćer i zeta nabavljajući sve što im je potrebno za put. Onda im izvedoše konje i mazge, car darova kćeri nosiljku i naredi da im se daju ostale potrepštine. Na dan polaska, car alGajur se oprosti s Kameruzzemanom darujući mu skupocjeno odijelo izvezeno zlatom i ukrašeno draguljima. Dade mu čitavo blago povjeravajući mu kćer Buduru. Potom ih otprati do najudaljenijeg otoka, pa se oprosti s Kameruzzemanom. Kada priđe kćeri koja bijaše u nosiljci, zagrli je i zaplaka recitirajući:

Ti što hoćeš otići, nemoj žuriti
Jer onom koji voli zadovoljstvo je grliti;

Ne žuri jer sudba će vjerolomna biti Rastanak će prijateljstvo prekratiti.

Nakon toga, car priđe Kameruzzemanu, pozdravi se s njim poljubivši ga i najzad ih ostavi, pa se s vojskom vrati na svoj otok naredivši mladencima da krenu.
Kameruzzeman je sa ženom, princezom Budurom, i pratnjom putovao cijeli dan, zatim i drugog dana, pa trećeg i četvrtog. Putovali su tako bez prestanka mjesec dana, a onda se zaustaviše na jednoj prostranoj poljani s bujnom travom. Razapeše šatore, pojedoše, napiše se i odmoriše. Princeza Budura zaspa. Kada Kameruzzeman uđe, zateče je kako spava, a na njoj bijaše samo svilena košulja kroz koju se sve vidjelo. Na glavi je imala mahramu izvezenu zlatom i ukrašenu dijamantima. Lahor joj podiže košulju koja se zagrnu do iznad pupka, do grudi. Ukaza se njen stomak bjelji od snijega, a u svaki nabor njegov mogla je stati uncija maslinovog ulja. Kameruzzemana obuzeše strast i ljubav, te on kliknu stihove:

Kad bi mi ko rekao dok vreli vjetar lahori,
Dok mi oganj u srcu i cijelome tijelu gori:

“Želiš li zaljubljene vidjeti, il' vode popiti?”
Rekao bih: “Želim zaljubljene vidjeti!”

Kameruzzeman stavi ruku na pojas njene spavaćice, pa ga povuče i odriješi, jer se bio uželio djevojke. On ugleda jedan kamen crven poput krvi, svezan za njen pojas. Na njemu su bila u dva reda imena urezana nečitljivim pismom. Kameruzzeman je bio zabezeknut tim kamenom i mislio je: “Da joj taj kamen ne znači mnogo, ne bi ga tako vezala za pojas i skrivala na mjestu koje joj je najmilije, tako da se nikad od njega ne odvaja. Šta li samo radi s tim kamenom i kakva li se tajna u njemu krije!?” Carević uze kamen i izađe iz šatora da ga razgleda na svjetlu...
Šeherzadu zateče jutro te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

207. noć
Kada nastupi dvije stotine i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman uzeo dragulj da ga razgleda na svjetlosti i dok je razmišljao o njemu, jedna ptica: ustremi, zgrabi mu ga iz ruke i odnese, pa se spusti s kamenom na zemlju. Strepeći za dragulj, Kameruzzeman pojuri za pticom, a ptica potrča istom brzinom kao i carević.
Tako je trčao za njom od uvale do uvale, od brežuljka do brežuljka, dok se ne spusti noć i dok ne zavlada tama. Ptica zaspa na jednom visokom drvetu pod kojim se Kameruzzeman zaustavi. Bio je zbunjen, malaksao od gladi i umora toliko da je mislio da će umrijeti. Htjede se vratiti, ali nije znao odakle je došao i kako ga je mrak savladao. Kameruzzeman pomisli: “Nema moći ni sile do moći uzvišenog Allaha!” Zatim do jutra prespava pod stablom na kome je bila ptica, a kada se probudi, vidje da se ptica probudila i da je poletjela s drveta. Kameruzzeman pođe za pticom koja je letjela sporo, taman tako brzo kako je išao Kameruzzeman. Mladić se osmjehnu misleći: “Čuda li Božijega! Ova ptica je jučer letjela tako brzo kao što sam ja trčao, a danas kao da zna da sam umoran i da ne mogu juriti, pa leti onako brzo kako ja idem. To je pravo čudo! Moram je slijediti, jer ona će me odvesti u život ili u smrt. Slijedit ću je ma gdje pošla, jer će se u svakom slučaju zaustaviti tek u nekom naseljenom mjestu!”
I Kameruzzeman nastavi ići ispod ptice koja je svake noći spavala na nekom drvetu. Slijedio ju je tako deset dana hraneći se plodovima sa zemlje i napajajući se na potocima. Nakon deset dana, on ugleda jedan grad i ptica poletje prema gradu brzo poput pogleda izmakavši iz vida Kameruzzemanu koji nije znao kuda je odletjela. Govorio je:
- Hvala Allahu koji me je spasio dovedavši me do ovoga grada! Potom sjede kraj vode, opra ruke, noge i lice, odmori se jedno vrijeme sjeæajući se rahatluka u kome je živio i posmatrajući tuđinu u kojoj se obreo. Pateći od gladi i umora, recitirao je:
Tajih šta sam doživio, a sve se obznanilo i bdijenje mi ugodni san zamijenilo. Uzviknuh kad mi je srce zbog misli malaksalo:

“Ti me, sudbino, ne možeš i ne štediš nimalo!" A duša mi je na mukama i u opasnosti!

Da je car ljubavi prema meni pravedan bio, Ne bi mi sa očiju san progonio!

Gospodo, sažalite se na mene jadnoga,
Smilujte se na mene slavnoga a sad poniznoga!

Na putu ljubavi i bogati će osiromašiti.
Zlobnike koji te kude nisam slušao,

Već sam uši zapušio i njih odbijao.
Rekoše: “Voliš ljepoticu”, a ja sam odgovorio:

“Izabrah je međ drugima koje sam ostavio. ” Stanite, jer sudba je slijepa kad hoće zlo činiti!

Pošto izrecitira te stihove i malo se odmori, Kameruzzeman uđe na gradsku kapiju... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

208. noć
Kada nastupi dvije stotine i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman, pošto je izrecitirao stihove i malo seodmorio, ušao na gradsku kapiju ne znajući kamo da pođe. Prošao je cijeli grad pošto je ušao na kapiju koja je vodila u stepu i stiže na izlaz prema moru. Za sve to vrijeme nije sreo nikoga. Grad se nalazio na moru. Kada je izašao na kapiju prema moru, zaputi se do gradskih vrtova. Probijajući se kroz drveće, on stiže do jednog vrta, zastade na njegovom ulazu, a onda se pojavi vrtlar koji ga pozdravi i reče:
- Hvala Allahu koji te je sigurno doveo kroz ovaj grad! Brzo uđi u vrt prije nego što tevidi neko od stanovnika grada!
Kameruzzeman uđe u vrt, gotovo izbezumljen, te upita vrtlara:
- Kakva je to priča o stanovnicima grada? Šta se dogodilo s njima?
- Znaj da su svi stanovnici ovoga grada magi. Allaha ti, reci mi kako si dospio ovamoi zašto si došao u našu zemlju!
Kameruzzeman ispriča sve šta mu se dogodilo. Silno se čudeći, vrtlar mu reče: - Sinko, islamske zemlje su daleko. Odavde do tih zemalja ima četiri mjeseca plovidbe morem, a kopnom je cijela godina puta. Imamo lađu koja se otiskuje i plovi svake godine s trgovačkom robom do prvih islamskih zemalja. Odavde plovi u more gdje se nalaze Otoci ebanovine, a zatim na Otočje Halidat čiji car se zove Šahraman. Kameruzzeman razmisli i shvati da će biti najbolje da ostane u vrtu kod vrtlara, te da radi kao njegov pomoćnik. Zato ga upita:
- Hoćeš li me primiti za svoga pomoćnika u ovome vrtu?
- Vrlo rado - odgovori vrtlar odredivši mu da navraća vodu između drveća.
Kameruzzeman je navraćao vodu i kosio travu, a vrtlar mu obuče kratak plavi kaftan koji mu je sezao do koljena. Carević je navodnjavao drveće, lio gorke suze i danonoćno recitirao stihove o svojoj dragoj Buduri, među ostalim i ove:

Obećanje mi dadoste, hoćete li ga ispuniti; Nešto rekoste, hoćete li po tome postupiti?

Strast zapovijeda da bdijemo, a vi spavaste; Oni što spavaju nisu ravni vama što bdijete.

Ranije ste obećali da ćete ljubav tajiti
Al' na podsticaj spletkara počeste je odavati.

O, vi koje volim u gnjevu i milosti, Vi ćete uvijek moj cilj jedini ostati!

Neki ljudi su prema meni srca surova Ah, kad bi im duša za me bila milostiva!

Ne plaće svako oko poput oka moga I ne ljubi svako srce poput srca ovoga.

Kad rekoste da je ljubav okrutna okrutni ste bili, Al' tako govoreći istinu ste kazali.

Pitajte - zaljubljeni riječ neće pogaziti Makar u duši morao oganj trpjeti.

Ako mi suparnik u ljubavi počne suditi, Kome ću se onda žaliti, kome jadati?

Da me ljubav i strast nije spopala Ljubav mi srce ne bi upropastila!

Toliko o Kameruzzemanu, sinu cara Šahramana.
Što se tiče njegove supruge, princeze Budure, kćeri cara al-Gajura, ona se u međuvremenu probudi i potraži svoga supruga Kameruzzemana, ali ga ne nađe. Primijeti da su joj razvezane dimije, te da je razvezan i čvor s koga je nestao dragulj. Princeza pomisli: “Čudo Božije! Gdje li je moj dragi? Kao da je on uzeo dragulj i otišao ne znajući njegovu tajnu. Sigurno mu se dogodilo nešto neobično što ga je natjeralo da ode, jer se inače ne može sa mnom razići ni časa. Prokleo Allah dragulj i čas kada je stvoren!” Zatim je princeza dalje razmišljala: “Ako se obratim ljudima i kažem im da mi je muž nestao, oni će me poželjeti. Moram nešto pametno smisliti!” Princeza obuče odijelo svoga muža, zavi njegov turban i navuče čizme, ostavi u nosiljici jednu djevojku, a ona izađe iz šatora i pozva sluge koji joj dovedoše konja. Ona ga uzjaha, pa naredi da se natovari prtljag i otisnuše se na put. Princeza je krila svoj identitet jer je sličila Kameruzzemanu, tako da niko nije sumnjao da je to upravo Kameruzzeman. Putovala je s pratnjom danima i noćima dok se ne ukaza grad koji je gledao na slano more. Tada se ona zaustavi izvan grada, podiže logor da se odmori, a onda se raspita koji je to grad. Rekoše joj da se zove Grad ebanovine i da u njemu caruje Armanus koji ima kćer po imenu Hajatunnufusa...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

209. noć
Kada nastupi dvije stotine i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se princeza Budura zaustavila nadomak Grada ebanovineradi odmora, a car Armanus posla izaslanika da otkrije koji se to car odmara u blizini grada. Kada glasnik stiže i poče se raspitivati, rekoše mu da je to carski sin koji je zalutao na putu prema Otočju Halidat koji pripadaju caru Šahramanu.
Glasnik se vrati caru Armanusu i reče mu šta je saznao, a kada je to čuo, car sa svojim velikodostojnicima pođe u susret došljacima. Čim stiže do logora, car sjaha s konja, a sjaha i car Armanus, te se pozdraviše. Car uvede princezu Buduru u svoj grad, pope se s njom u dvorac i naredi da se pripremi gozba. Potom zapovijedi da princezu Buduru presele u gostinske odaje, gdje ona ostade tri dana. Nakon toga, car Armanus pođe princezi Buduri koja je upravo tog dana pošla u hamam i otkrila lice nalik na pun mjesec, tako da je dovodila u iskušenje cijeli svijet koji ju je gledao. Car Armanus priđe princezi obučenoj u svilenu haljinu izvezenu zlatom i ukrašenu draguljima.
- Čedo moje - oslovi je car - ja sam oronuli starac, a u životu nisam stekao dijete osim jedne kćeri koja je sasvim nalik tebi po ljepoti i ljupkosti. Nemam snage da upravljam carstvom. Možeš li se ti, dijete moje, nastaniti u mome carstvu, pa ću te oženiti svojom kćerkom i dat ću ti svoje carstvo?
Princeza Budura obori glavu dok joj se čelo znojilo od stida, te pomisli: “Šta da radim? Ja sam žena. Ako ne pristanem i odem, možda će za mnom poslati vojsku i ubiti me. Ako se povinujem, možda ću se osramotiti. Svog dragog, Kameruzzemana, izgubila sam i nemam nikakvih vijesti o njemu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da pristanem i ostanem kod njega dok Allah ne izvrši svoju odluku.” Potom princeza Budura podiže glavu i izrazi caru svoju pokornost, te car, radujući se, naredi da telal objavi po Otočju ebanovine radosnu vijest i da se okiti grad, a on sam sazva emire. vezire i sve državne velikodostojnike, kao i gradske kadije pred kojima se odreknu vlasti i za cara postavi princezu Buduru obukavši joj carsko ruho. Onda pred Buduru počeše izlaziti emiri ne sumnjajući u to da je ona mladić, tako da su svi koji su je gledali navlažili čakšire zbog njene ljepote i dražesnosti. Kada carica Budura preuze vlast, u znak slavlja oglasiše se talambasi, a car Armanus prionu da oprema svoju kćer Hajatunnufusu. Nekoliko dana kasnije, caricu Buduru odvedoše Hajatunnufusi, te su izgledale poput dva mjeseca kada se sretnu ili kao dva sunca u vrijeme izlaska. Zatvoriše vrata za njima i navukoše paravane, pošto im zapališe svijeće i pripremiše postelju. Carica Budura sjede s Hajatunnufusom i sjeti se svoga dragog
Kameruzzemana, te je obuze velika tuga. Ona proli suze i poče recitirati:

O, vi što odoste, srce mi je sve nemirnije I u tijelu mi snage ni za dah ne ostaje.

Nekad mi je oči morila nesanica
Koja bijaše lakša, jer sad uz suze ostajem bez zjenica.

Kad ti ode moja ljubav zatim ostade, Al' pitajte šta ga u tuđini presrete.

Da nije suza što su ih oči moje prolile, Sve zemlje bi se mojim žarom zapalile.

Allahu se žalim što sam svog dragog izgubila, Jer moja nemirna ljubav nije samilost pobudila.

Griješna sam samo zbog ljubavi svoje; U ljubavi ima sretnih i što nesreće se boje.

Kada princeza Budura završi recitaciju, ona sjede pored Hajatunnufuse i poljubi je u usta, a zatim u hipu skoči, uze abdest i poče klanjati ne prekidajući dok Hajatunnufusa nije zaspala. Tada Budura leže s njom u postelju i okrenu joj leđa spavajući tako do jutra. Kad osvanu dan, car i njegova žena dođoše kćeri i upitaše je kako joj je bilo, a ona im ispriča šta se događalo i kakve je stihove čula.
Toliko o Hajatunnufusi i njenim roditeljima.
Što se tiče carice Budure, ona izađe pa sjede na carsko prijestolje, a pred nju izađoše emiri, državni velikodostojnici, svi poglavari i oficiri koji, čestitajući na preuzimanju carstva, poljubiše tlo pred njom i proučiše dove za nju. Carica ih primi i dariva ih smješeći se, posebno nagrađujući zapovjednike, tako da je zavolješe i vojska i puk moleći Boga da dugo vlada i cijelo vrijeme vjerujući da je muškarac. Potom je carica Budura izdavala naređenja, zabrane, vladala je i presuđivala, puštala zatočenike iz tamnice, ukidala poreze. Nije napuštala carsko prijestolje dok ne pade noć. Onda ode u odaju pripremljenu za nju i zateče tamo Hajatunnufusu koja je sjedjela. Carica Budura sjede pored nje, potapša je po leđima, pomilova i poljubi među oči, pa kaza ove stihove:

Suze tajnu moju sada otkrivaju Ljubavne strasti tijelo mi iznuruju.

Ljubav sam krila, ali je rastanak odaje Moje tužno lice mene izdaje.

Zaklinjem se, o ti koji odlaziš, Da mi i tijelo i dušu moriš!

Ti obitavaš duboko u mojoj duši Dok me bujica suza krvavih guši.

Tebe što nisi sa mnom dušom bih kupila Jer svu čežnju sam prema tebi uputila.

Oči moje zbog ljubavi suze liju:
Stalno plaču, a sna nikad nemaju.

Dušmani mišljahu da ću surova biti,
Al moje uši ih neće slušati.

Griješe dušmani tako misleći,
Jer s Kameruzzemanom sve ću postići.

Sve vrline u sebi je dragi sakupio Kakvo niko nije nikad objedinio.

Štedrošću i dobrotom baci u pustolovinu
Plemenitost Ibn Zaida i blagost Muavijinu.{11}

Dugo bih te hvalila, a stihova je malo
Da opišu tu ljepotu premda mi je do stihova stalo.

Potom carica Budura ustade, obrisa suze, uze abdest i poče klanjati ne prekidajući dok san ne savlada princezu Hajatunnufusu. Kada princeza zaspa, carica Budura leže pored nje, a u osvit jutra ustade, klanja sabah pa sjede na prijestolje i poče voditi državne poslove.
U međuvremenu, car Armanus ode svojoj kćeri i upita je kako joj je bilo, a ona mu ispriča sve šta se dogodilo izrecitiravši i poeziju koju je čula od carice Budure. Zatim reče:
- Oče moj, nisam vidjela pametnijeg ni stidljivijeg čovjeka od svoga muža koji stalnoplače i uzdiše.
- Strpi se, kćeri moja - na to će car. - Pred nama je i treća noć, pa ako ti ne priđe inevinost ne uzme, smislit ćemo nešto kako da mu oduzmemo vlast i protjeramo ga iz svoje zemlje.
Car se tako dogovori sa svojom kćerkom smišljajući plan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

210. noć
Kada nastupi dvije stotine deseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se car Armanus dogovorio sa svojom kćerkom smišljajući plan.
Kada pade noć, carica Budura ustade sa prijestolja, pa pređe u dvorac i uđe u odaju pripremljenu za nju. Ona zateče upaljene svijeće i princezu Hajatunnufusu koja je sjedjela. Tada se sjeti svoga muža i svega što im se dogodilo za kratko vrijeme, te
zaplaka, duboko uzdahnu i poče recitirati:

Kunem se da moja nesreća svijet ispunjava Kao sunce kada iz tmine počne da obasjava.

Ono govori znamenjem koje ne mogu shvatiti, Zato će moja čežnja sve veća postajati.

Otkad njega zavoljeh, trpeljivost sam zamrzila;
Zar strpljenje nije odvratno gdje je ljubav zavladala?

Čežnjivi pogledi oštro nas probadaju -
Kao od tih pogleda, ljudi ni od čeg ne stradaju.

Uvojke je rasuo, koprenu sa sebe skinuo, Te mi svoju crno-bijelu ljepotu otkrio.

U njegovoj je ruci moja bolest i iscjeljenje Ljubavne jade liječi ko je kriv za oboljenje.

Ljubim mu pojas oko nježnog struka
Koji zbog zavisti ne napuštaju bedra teška.

Loknice mu oko čela svijetloga Liče na noć prije pohoda jutarnjega.

Kada carica Budura odrecitira stihove, ona htjede ustati da klanja, ali je u tom času Hajatunnufusa uhvati za skute i reče:
- Zar te nije stid moga oca, gospodaru? On ti je učinio toliko dobra, a ti me tako dugozapostavljaš!
Kada to ču, carica Budura sjede na svoje mjesto, pa reče:
- Šta to govoriš, draga moja?
- Kažem ti da nisam vidjela čovjeka zaokupljena sobom kao što si ti. Jesu li svi lijepiljudi toliko zaokupljeni sobom? Međutim, ja to ne govorim zbog toga da bi me ti poželio, već zato što se plašim da ti car Armanus ne učini nešto nažao. Ako me ne obljubiš noćas i ne uzmeš mi nevinost, on je smislio da te skine s prijestolja i da te protjera iz naše zemlje. Možda će se još više razbjesniti pa će te i ubiti. Meni te žao, gospodaru, pa te upozoravam, a ti čini po svome.
Carica Budura na te riječi poniknu pogledom i zbunivši se pomisli: “Ako se suprotstavim, stradat ću, a ako poslušam, osramotit ću se. Međutim, ja sam sada carica Otočja ebanovine. Ona su sva pod mojom vlašću. S Kameruzzemanom se ne mogu naći ni na jednom drugom mjestu, jer on nema puta prema domovini osim preko Otočja ebanovine. Prepustit ću se Allahu, jer on najbolje promišlja.” Zatim carica reče princezi Hajatunnufusi:
- Draga moja, ne izbjegavam te i ne ustručavam se svojom voljom - i carica ispričasve šta joj se dogodilo, pa joj otkri svoj pravi lik i dodade: - Zaklinjem te Allahom da tajiš ko sam dok me Allah ne sastavi s mojim dragim Kameruzzemanom, a onda neka bude šta će biti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

211. noć
Kada nastupi dvije stotine jedanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carica Budura upoznala Hajatunnufusu sa svojim slučajem naredivši joj da to krije. Hajatunnufusa se silno čudila, raznježivši se prema njoj i moleći Boga da se sastane s dragim Kameruzzemanom. Potom joj princeza reče:
- Sestro moja, ne strepi i ne boj se, nego se strpi dok Allah ne učini ono što je suđeno.Onda Hajatunnufusa izgovori stihove:

Tajna je u meni kao u zaključanoj kući Zapečaćenoj, a ključ se ne može naći.

Samo pouzdan čovjek tajnu može čuvati, Samo najbolji ljudi mogu je skrivati.

Nakon stihova, Hajatunnufusa reče:
- Srca slobodnih ljudi, sestro moja, grobnica su za tajne. Ja neću odati tvoju tajnu.I dvije djevojke počeše se igrati i grliti, pa uskoro zaspaše ne budeći se do pred oglašavanje sabah-namaza. Tada ustade Hajatunnufusa, uze jednu kokoš i zakla je, pa se umrlja njenom krvlju. Onda skide dimije i poče vikati. Rodbina pohita k njoj i robinje zažamoriše. Princezina majka uđe i upita je šta je s njom, te ostade uz kćer sve do večeri.
Što se tiče carice Budure, ona ujutro ustade, ode u hamam i okupa se, pa klanjavši sabah, ode u vladarske odaje, sjede na prijestolje i poče suditi ljudima.
Kada car Armanus ču žamor, upita šta se događa. Rekoše mu da je njegovoj kćeri oduzeta nevinost car se silno obradova osjećajući veliko olakšanje. On priredi gozbu i živjeli su tako izvjesno vrijeme.
U međuvremenu je car Šahraman čekao da se vrati njegov sin, pošto je otišao u lov s Merzuvanom, o čemu je ranije bilo riječi. Kada pade noć, a sin mu ne dođe, car se onespokoji i nije mogao oka sklopiti zbog silnog nemira i velike ljubavi prema sinu. Nije vjerovao da će svanuti, ali ipak zora zarudi. Čekao je sina i do podneva, ali se on ne pojavi i car srcem osjeti da ga je izgubio. Bezmjerno čeznući za sinom, on se prepusti plaču toliko da je natopio odjeću. Istovremeno je, slomljena srca, recitirao:

S onima što vole stalno sam se sporio
Dok slast ljubavi i gorčinu nisam i ja okusio,

Dok čašu rastanka nisam i sam popio I pred slobodnim robom ljubavi se ponizio.

Zakle se sudba da će nas razdvojiti I tu zakletvu ona će sada ispuniti.

Pošto izrecitira stihove, Šahraman obrisa suze, pa pozva vojsku da se spremi za dug put. Vojnici uzjahaše konje i car pođe dok mu je srce plamtjelo za sinom Kameruzzemanom za kojim je bezmjerno žalio. Zatim car podijeli vojsku na lijevo i desno krilo, na prethodnicu i začelje, te na još šest odreda i reče im da je zborno mjesto sutra na raskršću.
Vojnici se razidoše prema navedenom rasporedu i jahali su cijeli dan. Pošto pade noć, nastaviše put ne zaustavljajući se do narednog podneva, kada stigoše do mjesta gdje su se ukrštala četiri puta. Nisu znali kojim putem je krenuo Kameruzzeman, a onda ugledaše ostatke poderane odjeće, i vidješe iskidano meso. Nađoše također tragove krvi. Posmatrajući tako komade odjeće i mesa pored njih, car Šahraman kriknu iz sveg glasa i iz dubine srca:
- Avaj, sine moj!
Udarao se po licu, čupao bradu i cijepao odjeću vjerujući da mu je sin stradao. Plakao je i kukao sve više, a onda zakukaše i njegovi vojnici, jer su svi bili uvjereni da je Kameruzzeman stradao. Zbog toga su se posipali prašinom po glavama. Noć ih zateče u kuknjavi, tako da zamalo nisu stradali od žalosti. Carevo srce je plamtjelo dok je uzdisao i recitirao:

Ne korite sjetnoga zbog sjete njegove Jer mu je dovoljno što ima jade ljubavne.

On plače zbog velikog bola i jada, Te zbog strasti on u plamenu strada.

Ah, srećo! Onaj što pati hoće se zakleti Da će vječno on suze prolijevati.

On čezne kad mjesec sjajni nestane Sa svjetlošću što sve obasjava oko sebe.

Smrt ga nagna da punu čašu ispije Na dan odlaska i sada daleko je.

On ostavi zavičaj i daleko od nas ode, Da za slast praštanja s milima ne znade.

Odlaskom i okrutnošću svojim me pogodi, Mučenjem i rastankom jer me ostavi.

On ode i tako nas rano napusti,
Pošto ga Allah sebi uze i u vrtove smjesti.

Nakon tih stihova, car se s vojskom vrati u svoj grad...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

212. noć
Kada nastupi dvije stotine dvanaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se car Šahraman, izgovorivši stihove, vratio s vojskom u svoj grad uvjeren da mu je sin stradao, da ga je napala i rastrgala ili zvijer i drumski razbojnik. Car naredi da se to razglasi po Otočju Halidat kako bi podanici obukli crninu u znak žalosti za njegovim sinom Kameruzzemanom. Zatim mu sagradi turbe koje nazva Kućom žalosti. Ponedjeljkom i četvrtkom vodio je državničke poslove, a ostatak sedmice provodio je u Kući žalosti tugujući za sinom i oplakujući ga
stihovima, među kojima su i ovi:

Sretni dan je kad si uz mene ti, A dan stradanja je kada me napusti.

Čak i ako mi opasnost od smrti zaprijeti, Od sigurnosti draže mi je uz tebe biti.

Ili:

Onog što ode dušom bih svojom iskupio, Premda me je rasplakao i srce mi rastužio.

Neka u radosti prođe ovo čekanje -
Tri puta se zaklinjući, napustih blagostanje!{12}

Toliko o caru Šahramanu.
U međuvremenu je princeza Budura, kćer cara al-Gajura, postala caricom Otočja ebanovine. te su ljudi na nju upirali prstima govoreći:
- To je zet cara Armanusa!
Svake noći je spavala s princezom Hajatunnufusom jadajući se koliko joj nedostaje muž Kameruzzeman, opisujući joj njegovu ljepotu i ljupkost i želeći da se makar u snu sastane s njime. Što se tiče Kameruzzemana, on ostade izvjesno vrijeme kod vrtlara u vrtu jadikujući danonoćno, tugujući i recitirajući stihove o sretnim vremenima. Onda mu vrtlar reče:
- Krajem svake godine jedna lađa plovi u muslimanske zemlje.
Kameruzzeman je tako živio dok jednom ne vidje kako se ljudi okupljaju. On se tome čudio, a onda mu vrtlar priđe i reče:
- Sinko, nemoj danas više raditi. Prestani navraćati vodu prema drveću. Danas je praznik, te ljudi odlaze u posjete jedni drugima. Odmori se i samo nadgledaj vrt. Ja bih htio pogledati za tebe kada će krenuti lađa, jer je ostalo još malo vremena. Otpremit ću te u muslimanske zemlje.
Potom vrtlar izađe, a Kameruzzeman ostade sam slomljena srca i suznih očiju. Plakao je do besvijesti, a kada dođe k sebi, poče šetati po vrtu razmišljajući o zlehudoj sudbini, o daljini i rastanku. Pamet mu se pomuti, pa posrnu i pade na lice tako da čelom udari o korijen drveta. Poteče mu krv miješajući se sa suzama. On obrisa krv,
otre suze i povije čelo jednom krpom. Zatim nastavi hodati po vrtu gotovo raspamećen. Baci pogled na jedno drvo na kome su bile dvije ptice što su se svađale. Jedna ptica pobijedi udarivši kljunom drugu pticu u vrat tako da joj odvoji glavu od tijela. Onda zgrabi tu glavu i odletje s njom, a ubijena ptica pade na zemlju pred Kameruzzemana. Dok je on to posmatrao, odjednom se dvije velike ptice spustiše pored one poginule. Jedna se pusti kraj njene glave, a druga pored repa. Spustiše krila nad njom, poviše vratove i počeše jadikovati, te se i Kameruzzeman rasplaka zbog rastanka sa suprugom, dok je posmatrao ptice kako oplakuju svoga prijatelja... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

213. noć
Kada nastupi dvije stotine trinaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman plakao zbog rastanka sa suprugom kada je vidio kako dvije ptice jadikuju za svojim drugom. Potom je posmatrao kako ptice kopaju rupu u koju sahraniše ubijenu pticu pa odletješe. Nije ih bilo neko vrijeme, a onda se vratiše s pticom ubicom. Spustiše se na humku ubijene ptice, pa navališe na ubicu dok je ne usmrtiše. Zatim joj meso iskidaše, utrobu joj izvadiše i krv joj prosuše po mezaru ubijene ptice. Meso joj razbacaše unaokolo. Sve se to događalo pred zabezeknutim Kameruzzemanom. On skrenu pogled na mjesto na kome bijaše ubijena ptica i ugleda kako nešto sija. Kada priđe, mladić vidje da je to guša one ptice koju uze, otvori i u njoj nađe dragulj zbog kojeg se rastao sa ženom. Ugledavši dragulj i prepoznavši ga, mladić se stropošta ošamućen od radosti. Kada dođe k sebi, pomisli: “Ovo je dobar znak i radostan nagovještaj da ću se sresti sa svojom dragom”. On razgleda dragulj prinoseći ga očima, a onda ga priveza za ruku likujući. Hodao je iščekujući vrtlara i nadajući mu se sve do noći. Kameruzzeman prespava noć, a onda pođe za svojim poslom zategnuvši pojas od palminih vlakana. Uze sjekiru i korpu pa probijajući se kroz vrt, priđe roščićevom stablu, udari sjekirom u korjen tako da udarac zazvoni. Kameruzzeman odgrnu zemlju s toga mjesta pa ugleda jedan poklopac koji otvori...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

214. noć
Kada nastupi dvije stotine četrnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman podigao poklopac i ugledao vrata. Kada se spustio, našao se u jednoj prostranoj odaji iz vremena Semuda i Ada.{13}
Odaja je bila prostrana i puna suhoga zlata. Kameruzzeman pomisli: “Vrijeme nevolja je prošlo, a stiže vrijeme radosti i veselja!” Potom se on vrati u vrt stavivši poklopac
u pređašnji položaj i ponovo se posveti vrtu i navraćanju vode na rastinje. Bavio se time tokom cijelog dana, a onda dođe vrtlar i reče mu:
- Sinko, raduj se povratku u domovinu! Trgovci se spremaju za put i lađa će za tridana zaploviti prema Gradu ebanovine. To je prvi muslimanski grad. Kada stigneš tamo, putovat ćeš kopnom još šest mjeseci dok ne stigneš do Otočja Halidat i do cara Šahramana.
Razdragani Kameruzzeman poljubi vrtlarovu ruku i reče:
- Oče moj, kao što si ti mene obradovao, i ja ću tebe obradovati.
Zatim mu ispriča o onoj odaji. Vrtlar se obradova:
- Sinko, ja sam u ovome vrtu već osamdeset godina i nisam ništa našao. Ti si kod mene jedva godinu dana, a već si to otkrio. To je tvoja nafaka koja će ti prekratiti nevolje, pomoći ti da stigneš do svoje porodice i nađeš se s onom koju voliš.
- Mi to moramo podijeliti - reče Kameruzzeman, pa povede vrtlara u onu odaju ipokaza mu zlato smješteno u dvadeset ćupova. Kameruzzeman uze deset, a vrtlar deset. Onda vrtlar reče:
- Dijete moje, ponesi nekoliko mjerica ptičjih maslina iz ovoga vrta, jer ih nema nigdje. Trgovci ih odavde izvoze u sve druge zemlje. Zlato stavi u mjerice, a masline na zlato, pa zatvori mjerice i ponesi ih na lađu.
Kameruzzeman istog časa ustade pa napuni zlatom pedeset mjerica i zatvori ih, pošto prije toga preko zlata stavi masline, a dragulj stavi u mjericu koju sam ponese. Onda zapodjenu razgovor s vrtlarom, uvjeren da će se uskoro sastati s porodicom. Mislio je: “Kada stignem na Otočje ebanovine, otići ću odatle u očevu zemlju i raspitati se za svoju dragu Buduru. Da li se vratila u zemlju, ili joj se nešto dogodilo na putu? Potom Kameruzzeman sjede očekujući kraj dana i ispriča vrtlaru događaj s pticama. Vrtlar je bio zapanjen. Onda zaspaše, a ujutro se vrtlar razboli. Bolovao je dva dana, i trećeg dana bolest se pogorša toliko da izgubiše nadu da će preživjeti. Kameruzzeman je tugovao zbog vrtlara. Dok se sve to zbivalo, pojavi se kapetan lađe s mornarima koji zapitaše šta je s vrtlarom. Kad im rekoše da je bolestan, oni upitaše:
- Gdje je mladić koji želi putovati s nama na Otočje ebanovine?
- To je rob koji upravo stoji pred vama - odgovori Kameruzzeman, a potom im reče daponesu mjerice na lađu. Mornari prenesoše mjerice, pa mu rekoše:
- Požuri, jer sada je povoljan vjetar.
- Sa zadovoljstvom - prihvati Kameruzzeman i ponese na lađu svoju torbu s hranom.Onda se vrati vrtlaru da se oprosti s njim, ali ga zateče na izdisaju, te ostade sjedeći kraj njegova uzglavlja dok ne preminu. Sklopi mu oči, opremi ga i sahrani, pa pođe ka lađi koja već bijaše zaplovila sa razapetim jedrima. Plovila je sijekući morsku pučinu dok mu ne izmače iz vida. Kameruzzeman je stajao zbunjen, a onda se vrati u vrt,
zabrinut i mračan, posipajući se prašinom po glavi...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

215. noć
Kada nastupi dvije stotine petnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Kameruzzeman vratio u vrt, zabrinut i mračan, pošto je lađa otplovila. On iznajmi vrt od njegovog vlasnika i uze jednog čovjeka koji će mu pomagati da navodnjava rastinje. Zatim ode u onu odaju i smjesti preostalo zlato u pedeset posuda stavivši po vrhu masline. Nakon toga, raspita se za drugu lađu, ali mu rekoše da ona plovi samo jedanput godišnje. Kameruzzemana obuze još veća tuga. Bio je slomljen svim što mu se dogodilo, naročito gubitkom dragulja princeze Budure.
Danonoćno je jadikovao recitirajući stihove.
U međuvremenu, lađa pod povoljnim vjetrom doplovi do Otočja ebanovine. Voljom sudbine, carica Budura je upravo tada sjedjela kraj jednog prozora i ona ugleda lađu kako pristade uz obalu. Caričino srce ustrepta, te ona uzjaha konje sa svojim emirima i dvorjanima, zaputi se na obalu i zaustavi se kraj lađe. U to vrijeme istovarala se roba u skladište. Carica naredi da dovedu kapetana koga upita šta je dovezao.
- Care - na to će kapetan - na lađi sam dovezao bilja, sredstva za trljanje, napitaka,mehlema, blaga, gizdavog platna i toliko druge skupocjene robe da je ne mogu ponijeti deve ni mazge. Tu su svakojaki mirisi, kakilska aloja, indijske smokve i ptičije masline koje su prava rijetkost u ovim zemljama.
Caričina duša poželje te masline, te ona reče vlasniku lađe:
- Koliko imaš maslina?
- Imam pedeset punih mjerica, ali njihov vlasnik nije doplovio s nama. Car ipak možeuzeti onoliko mjerica koliko hoće.
- Iznesite ih na kopno da pogledam.
Car dozva mornare koji iznesoše pedeset mjerica. Zatim otvori jednu, pogleda masline i reče:
- Uzet ću ovih pedeset mjerica i platit ću koliko god tražiš.
- U našoj zemlji one nemaju naročitu vrijednost. Njihov vlasnik, jedan siromah, zakasnio je da se ukrca s nama.
- Koliko koštaju? - upita carica.
- Hiljadu dirhema.
- Uzet ću ih za hiljadu dinara.
Ona naredi da prenesu masline u dvorac, a kada pade noć zapovijedi da joj donesu jednu mjericu. Carica je otvori u vrijeme kada tu nije bilo nikoga osim nje i Hajatunnufuse. Stavi preda se jednu posudu na koju položi mjericu i izruči u posudu
gomilu suhoga zlata.
- Kakvo je ovo zlato? - upita carica Hajatunnufusu. Zatim naloži da joj donesu svemjerice i vidje da su sve pune zlata, a da maslina ima dovoljno tek za jednu mjericu. Pretražujući zlato, carica nađe u njemu dragulj koji uze, razgleda ga i otkri da je to onaj dragulj koji je bio na vrpci njene haljine, a uzeo ga je Kameruzzeman. Kada se uvjeri u to, Budura ciknu od radosti i izgubi svijest...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

216. noć
Kada nastupi dvije stotine šesnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carica Budura, vidjevši dragulj, ciknula od radosti iizgubila svijest. Kada dođe k sebi, pomisli: “Zbog ovog kamena rastala sam se sa svojim dragim Kameruzzemanom, ali dragulj je vjesnik dobra”! Onda reče princezi Hajatunnufusi da joj dragulj nagovještava susret s dragim.
Kad osvanu jutro, carica sjede na prijestolje i naredi da dovedu kapetana lađe koji dođe, poljubi tlo pred njom, a carica upita:
- Gdje si ostavio vlasnika ovih maslina?
- Čestiti care - odgovori kapetan - ostavili smo ga u zemlji maga. To je jedan vrtlar.- Ako mi ga ne dovedeš, ne možeš ni naslutiti kakva će nevolja zadesiti tebe i tvoju lađu.
Zatim carica naredi da zapečate trgovačke magacine i reče:
- Vlasnik ovih maslina je moj dužnik. Dužan mi je, i ako mi ga ne dovedete, zasigurnoću vas sve poubijati, a vašu robu ću zaplijeniti.
Trgovci obećaše kapetanu da će iznajmiti njegovu lađu i da će se vratiti. Zatim rekoše: - Spasi nas od ovog tiranina!
Kapetan se ukrca na lađu i razvi jedra, a Allah mu podari sreću tako da noću stiže na Otočje i odmah ode u vrt. Kameruzzemanu se noć bijaše oduljila dok se prisjećao drage. Sjedio je u vrtu jadikujući zbog svega što mu se dogodilo.
Kapetan pokuca na kapiju. Kameruzzeman otvori vrata i izađe, a mornari ga zgrabiše i odnesoše na lađu. Zatim razviše jedra i zaploviše. Plovili su danima i noćima, a Kameruzzeman nije znao šta je uzrok tome. Pitao je mornare zašto se sve to događa i oni mu rekoše:
- Ti si dužnik caru Otočja ebanovine, zetu cara Armanusa. Poharao si mu blago, nesretniče.
- Allaha mi, nikada nisam kročio u tu zemlju, niti je poznajem - na to će Kameruzzeman.
Plovili su s njim dok ne ugledaše Otočje ebanovine, a onda ga odvedoše carici Buduri. Čim ga ona ugleda, prepozna ga i reče:
- Dajte ga slugama da ga vode u hamam.
Potom Budura ukinu zabranu na trgovinu, a kapetana dariva darovima vrijednim deset hiljada dinara i uđe princezi Hajatunnufusi koju o svemu obavijesti i reče:
- To treba da tajiš dok ne postignem cilj i dok ne uradim nešto što će se u knjigezapisati, pa će se poslije nas čitati carevima i običnom narodu.
Pošto naredi slugama da odvedu u hamam Kameruzzemana, oni ga odvedoše. Zatim ga carski obukoše, a kad mladić izađe iz hamama, izgledao je poput vrbove grane, ili zvijezde koja svojim izlaskom postiđuje mjesec. Povrati mu se živahnost, te se uputi u dvorac, a kada ga Budura ugleda, ona stegnu srce do ispunjenja svoje želje. Pokloni mladiću robove i sluge, deve i mazge. Dade mu i riznicu blaga, uzdižući Kameruzzemana s jednog na drugi položaj, dok ga ne postavi za haznadara kome povjeri novac. Ponašala se lijepo prema mladiću zbliživši se s njim, a kada emirima reče kakav položaj ima, i oni ga zavolješe. Carica Budura ga je svakodnevno nagrađivala sve više, a Kameruzzeman nije znao otkud toliko poštovanje. Budući da je imao mnogo novaca, dijelio je poklone i čašćavao služeći cara Armanusa, tako da ga je i on zavolio. Zavolješe ga emiri, ugledni ljudi i puk koji se poče zaklinjati njegovim životom. Za sve vrijeme, Kameruzzeman se čudio kako mu carica Budura iskazuje poštovanje i mislio je: “Tolika ljubav mora da ima nekog razloga. Možda mi ovaj car iskazuje tolike počasti ne zbog njih samih, već zbog neke zle namjere. Moram zatražiti dopuštenje da odem iz njegove zemlje.” Potom ode carici Buduri i reče joj:
- Care, ukazuješ mi velike počasti. Neka vrhunac toga bude tvoje dopuštenje da otputujem, a oduzmi mi sve ono što si mi darovao.
Carica Budura se osmjehnu:
- Šta te natjeralo da tražiš dopuštenje za odlazak i da srljaš u opasnosti kad uživašnajviše počasti i primaš bogate darove?
- Ako ovi izrazi poštovanja nemaju neki uzrok, onda su pravo čudo, care - reče Kameruzzeman. - Ovo utoliko prije što si mi davao položaje koje zaslužuju samo ugledni šejhovi, a ja sam vrlo mlad.
- Uzrok je taj - reče carica Budura - što te volim zbog tvoje izuzetne ljepote, čudesneljupkosti i gracioznosti. Ako mi omogućiš da učinim s tobom ono što želim, ukazivat ću ti još veće počasti i darivat ću te još obilnije. Postavit ću te za vezira uprkos tvojoj mladosti, kao što su ljudi i mene učinili carem u ovim godinama. Danas se niko ne čudi starješinstvu mladih ljudi. Kako je lijepo neko rekao:

Kao da naše doba Lutovu{14} narodu pripada Jer on rado mlade naprijed postavlja.

Kameruzzeman se na te riječi zastidje i obrazi mu pocrvenješe poput plamena, te on reče:
- Ne treba mi takva počast koja vodi u prijestup. Živjet ću s malo novaca, ali bogat čestitošću i savršenstvom.
- Mene neće prevariti tvoja revnost koja potiče iz samoljublja i uobraženosti - rečecarica Budura. - Divno li je neko rekao:

Podsjetih ga na vrijeme ljubavnih sastanaka, a on uzvrati:
“Koliko ćeš dugo o bolnim stvarima pričati?”

Dinar mu pokazah, a on će stih izreći:
“Može li se od sudbine svoje pobjeći?”

Kameruzzeman sasluša stihove i reče:
- Care, ja nisam navikao na takve stvari, niti mogu ponijeti takav teret koji prevazilazimoje moći. Kako ga mogu nositi ovako mlad?
Carica Budura se osmjehnu:
- To je zaista čudno! Kako se greška može vidjeti u ispravnom radu? Ako si već mlad,zašto se bojiš harama i grijeha, a još nisi u godinama pune muževnosti? Mladosti se ne zamjera zbog griješenja, niti zbog nepromišljenosti. Sam si naveo taj dokaz sporeći se sa mnom. Moramo se zbližiti. Nemoj me odbijati i izbjegavati, jer je Božija odredba neizbježna. Ja treba da se plašim da ne učinim neku grešku više nego ti. Izvrstan je onaj koji je rekao:

Kita mi velika, a mali mi govori:
“Gurni mi ga unutra i ti se ohrabri!”

“Nije dopušteno”, rekoh, a on mi veli:
“Za me jeste”, pa ja na njeg navali.

Kada Kameruzzeman ču te riječi, pade mu mrak na oči, te reče:
- Care, ti možeš naći žene i djevojke tako lijepe kakvih danas nema. Zar ćeš se zadovoljavati mnome umjesto njima? Okreni se kojoj hoćeš od njih, a mene ostavi. - Pravo govoriš - na to će Budura - ali ja pomoću tih žena ne mogu zaliječiti čežnju za tobom, niti svoj bol i jade. Kada se pokvari karakter i priroda, onda ona ne sluša
nikakve savjete. Okani se prepirke i poslušaj šta je neko rekao:

Zar ne vidiš kako na trgu voće redaju; Jedni smokve, a drugi sikomore uzimaju?

Drugi je rekao:

Ti, kojoj grivna na nozi šuti, a pojas zvecka, Jedno je zadovoljno, a drugo se na bijedu jada!

Htjela bi da se drugom ljepoticom tješim, Al' sam bio vjeran i neću da griješim.

Kunem se maljama ljepšim od uvojaka njenih:
Djevicom umjesto tobom neću da se zadovoljim.

Zatim:

Ljepotane, ljubav prema tebi za mene je vjera Koju izabrah među svim drugim vjerama.

Sve žene sam radi tebe ostavio Zato tvrde da sam sada monah postao.

Zatim:

Umjesto Zejnebom i Nurom, moje misli se tješe Ružičastim licem na kome brčići strše.

U toga srndaća sam zaljubljen strasno, A za ženu sa grivnama srce mi ne bije glasno.

Moj prijatelj u intimi i potaji Nije onaj isti koji je i u odaji.

Ti koji me koriš što sam Hindu i Zejnebu napustio,
Njegov lik s maljama kao jutro mi se ukazao!

Zar hoćeš da postanem rob u utvrdi, Ili da me čvrsto okružuju zidovi?

Zatim:

Nemoj mladiće sa ženama porediti I onog što veli da je to ružno nemoj slušati.

Između žene čije lice mi noge cjeliva I srndaća što zemlju ljubi velika je razlika.

Zatim:

Tebe sam izabrao kao smisao za se Jer nemaš menstruaciju, niti porađaš se.

Kad bi svi težili parenju s ljepoticama,
Od potomstva se ne bi moglo proći našim zemljama.

Zatim:

Ona mi veli kao koketno se ljuteći I na ljubav me uzalud navodeći:

“Ako me ne obljubiš kao što muž ženu obljubi, Ne okrivljuj me kad ti porastu rogovi.

Kao da ti je ćuna svijeća što gasne -
Čim je rukom dohvatim, ona odmah splasne. ”

Zatim:

Otimajući se bunilu, ona mi veli:
“Ti si zbilja glup, bezbeli!

Prije moga na lice ti poljubac nije pao,
Niti si drugima poljupce davao!”

Zatim:

Ona mi nudi podatnu picu
A ja velim: “Obljubiti te neću!”

Ona ode i poče govoriti:
“Od njega će otić' za kog se znalo da će se odvratiti”{15}

Danas nije moderno tucati sprijeda Ta ljubav prošlim vremenima pripada.

Onda mi ona zadnjicu okrenu
Nalik na srebrenu gromadu izlivenu.

“Divno se, moja gospo, divno namjesti; Divno je tako, neće te boljeti!

Divno je tako, guzo koja si šira
I od carevine našeg gospodara!”

Zatim:

Muškarci oprost Božiji traže podižući ruke, A žene oprost traže podižući noge.

Ko može divnome djelu da odoli Koje Allah diže kada ga povali!?

Kada Kameruzzeman sasluša stihove i kada se uvjeri da ne može izbjeći ono što se njoj prohtjelo, on reče:
- Čestiti care, ako već mora tako biti, barem obećaj da ćeš mi to učiniti samo jedanput. Time se neće popraviti izopačena priroda, a poslije me o tome nikad nemoj
pitati. Molim Boga da popravi u meni ono što je pokvareno.
- Dajem ti obećanje - reče Budura. - Molit ću Allaha da nam oprosti i da nam svojom milošću izbriše velike grijehe. Zaista, Njegova svekolika milost nije tako mala da ne može nas obuhvatiti i prikriti naša velika zlodjela, te izvesti nas na svjetlo pravoga puta iz tmine zabluda. Kako je divno rečeno:

Ljudi nas sumnjiče za nešto i ustrajavaju Dušom i srcem u tom sumnjičenju.

Učinimo to što misle da im olakšamo Zgriješimo samo jednom, a onda se pokajmo!

Zatim Budura zada riječ i čvrsto obećanje, zakle mu se svim najsvetijim da će to učiniti samo jednom, jer ju je strast prema njemu dovela na ivicu smrti i propasti. Pod tim uvjetom, Kameruzzeman pođe s njom u ložnicu, ne bi li ugasio plam njene strasti, a usput je mislio: “Nema moći ni sile do Božije moći! Tako je odredio Slavni i Sveznajući!”
Zatim odveza čakšire potpuno postiđen, dok su mu suze tekle zbog nelagode. Budura se osmjehnu, pa ga povede u postelju i reče:
- Nakon ove noći nećeš vidjeti onoga koga osuđuješ.
Onda se nagnu prema njemu, poče ga ljubiti i grliti, preplitati noge s njegovima, pa mu reče:
- Stavi mi ruku među butine, na ono mjesto, možda će se tako uspraviti.
- Ja to ne znam lijepo uraditi! - zavapi Kameruzzeman, a ona ga zamoli:
- Tako ti života, učini to što ti naređujem!
Kameruzzeman pruži ruku ustreptala srca i otkri da su joj butine mekše od maslaca i nježnije od svile. On se poče naslađivati tim dodirom i poče lutati rukom na sve strane dok ne stiže do kubeta bezbrojnih blagodati i živosti. Mislio je: “Možda je ovaj car hermafrodita, ni muško ni žensko!” Zatim reče:
- Care, nisam ti našao halatku kakve imaju ostali muškarci. Šta te tjera da ovo činiš?
Carica Budura se zagrcnu od smijeha, pa reče:
- Dragi moj, kako si brzo zaboravio noći koje smo zajedno proveli!
Zatim mu otkri svoj identitet i on shvati da je to njegova žena, princeza Budura, kćer cara al-Gajura, gospodara otočja i mora. Onda zagrliše jedno drugo, počeše se ljubiti, pa legoše u postelju ljubavi i počeše recitirati stihove:

Na ljubav sam ga zvala vrat izvijajući
I prema njemu se stalno naginjući.

Srce sam mu okorjelo blagošću napajala; Uporno je odbijao, al sam ga pridobila.

Bojao se da ga neki zlobnik ne ugleda Kad se pojavi ispod sjajnoga oklopa.

Butine se na bedra žale jer poput deve Kad korača noge ga jedva nose.

Sječivom pogleda svojih on se opasao I oklop poput mraka na se je navukao.

Miris mu njegov sretni dolazak najavljuje, A ja trčim kao ptica što iz kafeza puštena je.

Svoj obraz mu sterem da po njemu gazi I da prahom me liječi hodajući po toj stazi.

Grleći ga, vezala sam zastave ljubavi I nesretnoj sudbini razvezaše se uzlovi.

Gozbu priredih i na nju mi se odazvaše Radosti same koje sijede ne imaše.

Uštap mu je usta načičkao kao zvijezdama Opojnim kao vino i titravim mjehurićima.

U mihrabu{16} slasti vijek sam proživjela Kraj onog kojeg je greška istini vratila.

Kunem se ajetima ad-Duha na njegovom licu Da suru Ihlas{17} nikad zaboravit' neću.

Carica Budura zatim ispriča Kameruzzemanu sve što joj se dogodilo, te i on njoj ispriča šta mu se zbilo. Onda je poče koriti, govoreći:
- Šta te je natjeralo da noćas tako postupaš sa mnom?
- Nemoj mi zamjeriti - odgovori ona. - Htjela sam se samo našaliti ne bi li nam bilozabavnije.
Kad osvanu jutro i sinu danje svjetlo, carica Budura pozva cara Armanusa, oca princeze Hajatunnufuse i otkri mu istinu o sebi, rekavši da je ona žena Kameruzzemana. Ispriča mu njihovu povijest i uzrok rastanka. Reče mu da je njegova kćer Hajatunnufasa nevina kao što je i bila. Kada car Armanus, vladar Otočja ebanovine, sasluša priču carice Budure, kćeri cara al-Gajura, silno se začudi i naredi da se pripovijest zapiše zlatnom tintom. Potom se obrati Kameruzzemanu:
- Careviću, hoćeš li da budeš moj zet i da se oženiš mojom kćerkom Hajatunnufusom?- Posavjetovat ću se s caricom Budurom, jer ona ima neograničeno pravo na me odgovori Kameruzzeman, a kada se posavjetova s njom, Budura mu reče:
- To je divna ideja! Oženi se njome, a ja ću joj biti sluškinja, jer mi je učinila dobro.Bila je pažljiva i milostiva, utoliko više što smo u njenom domu. Njen otac nas je obasipao dobročinstvima.
Pošto Kameruzzeman vidje da je carica Budura sklona tome i da nije ljubomorna na Hajatunnufusu, on se s njom dogovori...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

217. noć
Kada nastupi dvije stotine sedamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Kameruzzeman dogovorio sa svojom ženom, caricom Budurom, te da je izvijestio cara Armanusa o tome šta mu je kazala carica Budura, odnosno da ona rado pristaje na to, te da će biti sluškinja princezi Hajatunnufusi. Pošto car Armanus ču riječi Kameruzzemana, veoma se obradova, pa sjede na svoje prijestolje i pozva sve emire, vezire, dvorjane i državne velikodostojnike. Ispriča im cijelu povijest Kameruzzemana i njegove žene, carice Budure. Reče im da želi udati svoju kćer Hajatunnufusu za Kameruzzemana, te da ga postavi za njihovog cara umjesto njegove žene, carice Budure. Prisutni rekoše:
- Budući da je Kameruzzeman muž carice Budure, koja je prije njega bila naš car, amislili smo da je to zet cara Armanusa, svi pristajemo da nam on bude car, a mi njegove sluge koje će mu uvijek biti pokorne.
Car Armanus se veoma obradova, pa pozva kadije, svjedoke i državne poglavare i vjenča Kameruzzemana sa svojom kćerkom Hajatunnufusom. Potom priredi pir i bogatu gozbu, obilno dariva sve emire i starješine, podijeli sadaku siromasima i bijednicima, oslobodi sve zatvorenike, te se svi obradovaše postavljenju Kameruzzemana za cara. Molili su se za njegovu trajnu slavu, napredak, sreću i znamenistost.
Pošto postade vladar, Kameruzzeman ukinu carine, oslobodi preostale zatvorenike i uopće - postupao je s podanicima na način dostojan hvale. Živio je sa svojim ženama u sreći i zadovoljstvu, radosti i veselju, provodeći sa svakom po jednu noć.

Priča o al-Emdžedu i al-Esadu
Živio je tako Kameruzzeman dugo vremena, oslobodivši se briga i žalosti. On zaboravi svoga oca, cara Šahramana, svu slavu i veličinu koju je uživao s njim. Uzvišeni Allah mu podari sa ženama dva sina nalik na dva sjajna mjeseca. Stariji je bio od carice Budure i zvao se al-Melikulemdžed, a mlađi je bio od princeze Hajatunnufuse i zvao se al-Melikulesad.
Al-Esad je bio ljepši od brata al-Emdžeda. Odgajani su u sjaju i raskoši, obrazovani su i usavršavani, učili su kaligrafiju, razne nauke i politiku, te vještinu jahanja. Tako postigoše savršenstvo, dostigoše vrhunac ljepote i ljupkosti, te su očaravali i žene i muškarce. Imali su sedamnaest godina, a nisu se odvajali jedan od drugoga: zajedno su jeli i pili ne rastajući se ni jednoga časa. Svi su im zavidjeli na tome.
Kada dospješe u muževno doba i postadoše uistinu savršeni, otac ih je, kada bi putovao, postavljao u carski divan, tako da je svaki od njih vodio državne poslove po jedan dan.
Voljom neizbježne sudbine, dogodi se da ljubav prema al-Esadu, sinu Hajatunnufuse, pade na srce carici Buduri, ženi njegovog oca, te da ljubav prema al-Emdžedu, sinu carice Budure, pade na srce carici Hajatunnufusi, drugoj ženi njegovog oca. Obje žene počeše se igrati sa sinom one druge, ljubeći mladiće i privijajući ih na grudi. Kada bi to njihove majke vidjele, mislile su da je to od milja i majčinske nježnosti prema djeci. Međutim, ljubav se učvrsti u srcima žena koje su bile očarane dječacima. Kada bi se pojavio sin one druge žene, svaka je svog privijala na grudi ne želeći da je ostavlja.
Pošto to potraja duže, a žene ne nađoše načina da se sjedine s mladićima, one prestadoše piti i jesti i napusti ih slatki san. Jednom, car pođe u lov, pa naredi sinovima da budu u divanu, po jedan dan kao i obično...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

218. noć
Kada nastupi dvije stotine osamnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car pošao u lov i naredio sinovima da zauzmu njegovo mjesto u divanu, po jedan dan kao i obično.
Prvoga dana na prijestolje sjede al-Emdžed, sin carice Budure, koji se prihvati državničkih poslova. Carica Hajatunnufusa, majka al-Esadova, napisa al-Emdžedu pismo želeći pobuditi njegovu nježnost, stavljajući mu na znanje da je vezana za njega i da ga voli. Ona nastupi sasvim otvoreno, otkrivajući da želi voditi ljubav s njim. Elem, ona uze papir i napisa mu ove rimovane rečenice: “Od sirote zaljubljenice, tužne usamljenice, koja je mladost u ljubavi za te izgubila i koja je zbog tebe dugo patila. Kad bih ti dužinu svog jada opisala, šta sam sve podnijela, kakva mi je strast u srcu planula, kako plačem i uzdišem, kako srce svoje tugom kidam, kako se smjenjuju moje brige i kako me prate muke, šta sve preživljavam zbog rastanka i kako me sažiže tugovanka - dugo bih pismom morala izlagati i račundžije to ne bi mogle zbrajati. Zemlja i nebo tijesni su mi postali, samo u tebi su mi nade i spas ostali. Smrt sam, evo, ugledala i strahote nestanka se uplašila. Sve više plamtim i ne mogu da te ostavim. Ako bih htjela svu strast svoju opisati, na gomilu papira ne bi moglo stati.” Potom dometnu stihove:

Kad bih htjela svu vatru u sebi opisati,
Svu patnju, ljubav i da ne mogu spavati,

Na zemlji ne bi dovoljno svitaka ni pera bilo, Ne bi tinte, niti bi hartije doteklo.

Carica Hajatunnufusa umota papir u komad skupocjene svile poprskan mošusom i ambrom i stavi uz njega uvojak svoje kose koja je vrijedjela čitavo blago. Sve to zamota u jednu mahramu i dade je slugi kome naredi da je odnese caru al-Emdžedu... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

219. noć
Kada nastupi dvije stotine devetnaesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carica Hajatunnufusa predala pismo slugi naredivši mu da ga uruči al-Emdžedu. Sluga odnese zavežljaj ne sluteći šta je suđeno, a Onaj koji to zna On i određuje kako hoće.
Sluga priđe al-Emdžedu, poljubi tlo pred njim i pruži mu mahramu s pismom. AlEmdžed uze mahramu od sluge, odveza je i vidje papir koji otvori i pročita. Pročitavši šta na njemu piše, on shvati da je žena njegovog oca preljubnica koja vara Kameruzzemana. Al-Emdžed se razbjesni prezirući žene zbog njihovih djela i uzviknu: - Prokleo Allah žene vjerolomnice koje nemaju ni pameti ni vjere!
Potom isuka sablju i reče slugi:
- Teško tebi, zli robe! Zar ti raznosiš pisma u kojima je vjerolomnost žene tvoga gospodara?! U tebi nema ništa dobro, crnčugo, odvratni i mrski čovječe!
Zatim ga udari po vratu i odvoji mu glavu od tijela, pa mahramu sa svim što bijaše u njoj stavi u džep. Onda ode majci i obavijesti je o onome što se dogodilo, grdeći i psujući. Vikao je:
- Sve ste vi gora jedna od druge! Allaha mi, da se ne bojim ogrješenja o pristojnost prema ocu Kameruzzemanu i bratu al-Esadu, sigurno bih otišao k njoj i glavu joj odrubio kao i njenom slugi!
Potom mladić ode od majke pomaman od bijesa. Kada Hajatunnufusa saznade šta je učinio s njenim slugom, ona ga poče grditi i proklinjati smišljajući mu spletke. AlEmdžed provede noć malaksao od gnjeva, žalosti i nemirnih misli. Nisu mu prijali hrana, piće, ni san.
Kad osvanu jutro, brat al-Esad sjede na očevo prijestolje da vodi državne poslove. Njegova majka Hajatunnufusa bijaše bolesna zbog svega što je čula od al-Emdžeda i zbog toga što joj je pogubio slugu. Pošto al-Esad zasjede toga dana na prijestolje, on se posveti državničkim poslovima i sjedio je na prijestolju do popodneva. Tada carica Budura, majka al-Emdžedova, posla jednu lukavu staricu povjerivši joj šta joj leži na srcu. Carica uze papir da napiše pismo al-Esadu, sinu njenoga muža i požali mu se na silnu svoju ljubav i strast prema njemu. Napisa mu ove rimovane rečenice: "Od one koju ljubav i strast ubi - najljepšem od svih ljudi; onome što se ljepotom uznosi i nježnošću se svojom ponosi, koga ne privlače ljubavni odnosi; koji neće da je u okruženju ljudi sklonih odanosti i poniženju; onome što je surov bio jer mu je zaljubljeni dojadio - al-Esadu čija ljepota je savršena i dražesnost nenadmašna; čije lice kao mjesec blista, i čelo mu poput cvijeta u jarkoj svjetlosti cvjeta. Ovo moje pismo onome je zbog kog mi se tijelo topi, zbog kog mi se koža ljušti i lome se moje kosti. Znaj da me strpljenje izdaje i da me ovakvo stanje izbezumljuje; čežnja i daljina mira mi ne daju, strpljenje i san me napuštaju, nesanica i sjeta me opsjedaju, ljubav i strast me iscrpljuju, bolest i jad me ne napucaju; tvojoj duši ću oprostiti ako si odlučio
ljubavlju me pogubiti; neka te Allah sačuva od svakog zla koje te ophrvava.” Nakon tih rimovanih i ritmiziranih rečenica, carica napisa stihove:

Sudbina htjede da se u te zaljubim ja, Ti čija ljepota kao pun mjesec sja.

Rječitost i svu ljepotu u sebi si sakupio, Među svim što postoji samo ti si sinuo.

Da me ti mučiš mogu pristati Možda ćeš me tako pogleda udostojiti.

Sretan je onaj ko je umro ljubeći te -
Ko ne ljubi i ne voli, ljepote su mu nepoznate.

Zatim dopisa stihove:

Tebi se jadam, Esade, na ljubav što plamti:
Smiluj se jer ću u čežnji sagorjeti!

Dokle će se ljubav mnome poigravati, Dokle će me strast, nesanica i misli moriti?

Čas sam u moru, a čas kao u plamenu Što me pali i u smrt vodi čudesnu.

Ne kori me, kudioče, već bježi od ljubavi Jer suze mi liju kao potoci bujni.

Rastavši se s dragim, smrt sam dozivala, Ali me kuknjava i vriska nije spasila.

Bolest zbog rastanka ne mogu podnijeti Ti si liječnik i znaš kako ćeš me viđati.

Kudioci, nemojte me sada koriti Čuvajte se da vas ljubav ne usmrti!

Carica Budura poprska pismo mirisnim mošusom, zaveza ga trakom iz svoje kose koja bijaše od iračke svile, a na njoj je bila kitica od zrnja zelenog smaragda, optočena biserjem i draguljima. Onda predade pismo starici i naredi joj da ga preda al-Esadu, sinu njenog muža Kameruzzemana. Starica odmah pođe al-Esadu koji bijaše sam u času kada je ušla. Dade mu pismo i stade očekujući neko vrijeme odgovor.
Al-Esad pročita pisamce, shvati njegovu sadržinu, a onda zaveza pismo trakama i stavi ga u džep cjepteći od bijesa i proklinjući nevjerne žene. On ustade, isuka sablju iz korica i udari staricu tako da joj odvoji glavu od tijela. Potom ode svojoj majci Hajatunnufusi koju zateče kako leži u postelji bolesna zbog onoga što joj se dogodilo sa al-Emdžedom. Mladić je izgrdi i prokle, pa ode od nje i srete se s bratom al-
Emdžedom kome ispriča šta mu se dogodilo s njegovom majkom, caricom Budurom.
Reče mu da je pogubio staricu koja je donijela pismo i dodade:
- Allaha mi, brate, da me nije stid tebe, ovog časa bih otišao k njoj i glavu bih jojskinuo s ramena!
- Bogami - na to će al-Emdžed - dok sam ja jučer sjedio na prijestolju, dogodilo mi seisto što se tebi dogodilo danas. Naime, tvoja majka mi je poslala pismo slične sadržine.
Onda mu ispriča sve šta se zbilo s njegovom majkom Hajatunnufusom i dodade: - Da me nije stid tebe, brate, otišao bih k njoj i učinio bih isto što sam učinio sa slugom.
Mladići provedoše ostatak noći u razgovoru, proklinjući nevjerne žene. Preporučiše jedan drugome da o svemu šute kako za to ne bi čuo njihov otac Kameruzzeman koji bi pogubio obje žene. Brinuli su cijelu noć. Kad osvanu jutro, car s vojskom dođe iz lova, uđe u dvorac i uputi emire da idu svojim poslom.
Pošto uđe u odaje, car zateče supruge u posteljama, sasvim onemoćale. Njih dvije su skovale zavjeru protiv svoje djece dogovorivši se da im duše upropaste, budući da su se obje obrukale i plašile su se poniženja. Kada ih car vidje u takvom stanju, upita:
- Šta vam je?
One ustadoše, poljubiše mu ruke i ispričaše sve naopako.
- Znaj, care - rekoše - da su tvoji sinovi koji su odrasli u tvojoj blagodati prevarili tes tvojim ženama i osramotili te.
Kada Kameruzzeman ču riječi svojih žena, pade mu mrak na oči i razbjesni se tako silno da mu se pamet pomuti.
- Objasnite mi to! - reče ženama, a carica Budura poče pričati:
- Znaj, čestiti care, da tvoj sin al-Esad, sin Hajatunnufuse, već nekoliko dana šalje mipisma nagovarajući me na preljubu. Zabranjivala sam mu da to čini, ali on nije obraćao pažnju. Međutim, kada si ti otišao, nasrnuo je na me pijan, sa sabljom u ruci. Bojala sam se da će me ubiti ako mu se oduprem, kao što je ubio moga slugu. Tako me je silovao. Ako mi ne daš zadovoljštinu, care, sama ću se ubiti. Ne treba da živim poslije tako gnusnoga djela!
Zatim mu Hajatunnufusa ispriča priču poput one koju je čuo od prve žene...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

220. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, daje carica Hajatunnufusa ispričala svome mužu, caru Kameruzzemanu, priču sličnu onoj koju mu je ispripovijedala carica Budura, i rekla mu je
- Meni se isto to dogodilo s tvojim sinom al-Emdžedom.
Potom carica brižnu u plač i kuknjavu, govoreći:
- Ako mi ne daš zadovoljštinu, obavijestit ću svoga oca, cara Armanusa!
Dvije žene su gorko plakale pred mužem, carom Kameruzzemanom, koji ih sasluša i povjerava da je to istina, pa se silno razbjesni. On skoči i htjede kidisati na sinove da ih ubije, ali naiđe njegov punac, car Armanus, koji je upravo ulazio da ga pozdravi jer je saznao da se vratio iz lova. Kad vidje da nosi isukanu sablju i da mu vatra bije iz nozdrva zbog silnoga gnjeva, Armanus ga upita šta se događa. Kameruzzeman mu reče šta su uradili njegovi sinovi al- Emdžed i al-Esad. Potom dodade:
- Sada idem da ih umorim najgorom smrću kako bi bili grozan primjer.
- Dobro je što ćeš tako postupiti, dijete moje! - reče car Armanus koji je također bioveoma ljut. - Neka im Allah ne da blagoslova, niti bilo kojoj djeci koja tako postupaju prema očevima! Međutim, sinko moj, jedna poslovica veli: “Ko ne gleda na posljedice, sudbina mu nije saveznik.” Oni su ipak tvoja djeca i ne treba da ih pogubiš svojom rukom, te da na duši nosiš njihovu smrt. Poslije ćeš se kajati što si ih pogubio, ali od kajanja neće biti koristi. Pošalji ih s nekim svojim robom, neka ih on pobije u stepi, kada ti ne budu na očima.
Kameruzzeman sasluša punca i zaključi da je to ispravno mišljenje, pa gurnu sablju u korice, vrati se i sjede na prijestolje. Pozva starog haznadara koji je dobro poznavao stvari i prevrtljivost sudbine, pa mu reče:
- Idi mojim sinovima al-Emdžedu i al-Esadu, dobro ih sveži i stavi ih u dva sandukakoje ćeš natovariti na mazgu. Uzjaši mazgu i iznesi ih daleko u stepu, pa ih tamo zakolji i napuni mi dvije posude njihovom krvlju koje ćeš mi odmah donijeti. - Slušam i pokoravam se - reče haznadar koji odmah skoči i pođe al-Emdžedu i alEsadu. Srete ih na putu, dok su upravo prolazili kroz dvorski prolaz, obučeni u najgizdaviju odjeću. Krenuli su ocu Kameruzzemanu da ga pozdrave i čestitaju mu sretan povratak iz lova. Kada haznadar vidje mladiće, zgrabi ih i reče:
- Djeco moja, znajte da sam ja samo rob koji sluša naređenje, te da mi je vaš otacizdao jednu zapovijest. Hoćete li se povinovati njegovom naređenju?
- Hoćemo - odgovoriše oni.
Onda haznadar priđe, poveza ih, stavi ih u dva sanduka i natovari na mazgu, pa ih iznese iz grada. Nosio ih je kroz stepu do podneva i zaustavi se s njima na jednom osamljenom mjestu. Sjaha s konja, skinu sanduke s mazge i otvori ih, pa izvadi alEmdžeda i al-Esada. Gledajući ih, starac gorko zaplaka za njihovom ljepotom i umilnošću, a onda isuka sablju govoreći:
- Allaha mi, gospodari, teško mi je da vam učinim nešto nažao, ali ja nisam kriv jerrobujem naređenjima, a vaš otac, Kameruzzeman, naredio mi je da vas pogubim.
- Emire - odgovoriše mladići - uradi kako ti je car naredio. Mi ćemo podnijeti ono štoje uzvišeni Allah odredio. Naša krv ti je oproštena.
Mladići se zagrliše i oprostiše se jedan s drugim. Onda al-Esad reče haznadaru: - Allaha ti, amidža, ne primoravaj me da gledam bratovu agoniju i da posmatram njegovo smaknuće. Nego, najprije ubij mene, jer će mi tako biti lakše.
Al-Emdžed se obrati haznadaru riječima sličnim al-Esadovim, umoljavajući ga da ga pogubi prije njegovog brata. Govorio je:
- Moj brat je mlađi i ne tjeraj me da patim zbog njega.
Zatim oba briznuše u plač rasplakavši i haznadara...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

221. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i prva noć ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je plač mladića rasplakao haznadara. Zatim su se braćazagrlila i oprostiše se govoreći jedan drugome:
- Sve je to podlost onih dviju rospija, tvoje i moje majke. To je nagrada za ono štosam ja učinio s tvojom i što si ti učinio s mojom majkom. Nema moći ni sile do sile uzvišenoga Allaha! Mi Allahu pripadamo i njemu se vraćamo. Al-Esad zagrli brata i duboko uzdišući poče recitirati:

O, Ti kome se i u strahu teži,
Utočište si kome se od svih zala bježi!

Na Tvoja vrata još samo mogu zakucati Odbiješ li me, kome ću se obratiti?

O, Ti čija je velika riznica u riječi “budi!”, Primi me, jer u Tebi se svako dobro skupi!

Slušajući kako njegov brat plače, al-Emdžed i sam zaplaka, privi brata na grudi i poče recitirati:

O, Ti što si mi obje ruke uvijek pružao, Čije darove ni izbrojati nisam mogao!

Kad god me prevrtljiva sudbina presretala,
Tvoja ruka mi se uvijek pružala!

Al-Emdžed se zatim obrati haznadaru:
- Zaklinjem te Onim koji sve pokorava, Gospodarem koji sve zaklanja, da me pogubišprije moga brata al-Esada! Možda će tako zgasnuti oganj u mome srcu i ne daj mu da opet plane. Al-Esad je opet zapomagao:
- Moraš mene prije pogubiti! - a onda al-Emdžed reče:
- Najbolje će biti da se zagrlimo kako bi sablja, kada padne, ubila nas jednim udarcem. Dva brata se zagrliše, licem u lice, pripijeni jedan uz drugog, a haznadar pritegnu sveze na njima plačući, pa trgnu sablju i reče:
- Allaha mi, gospodari, teško mi pada da vas pogubim! Koja vam je posljednja želja,ispunit ću je? Ako imate neku oporuku da je izvršim ili pismo da ga pošaljem? - Nemamo nikakvu potrebu - reče al-Emdžed. - Što se tiče oporuke, ostavljam ti u amanet da moga brata al-Esada staviš donjeg, a mene gornjeg, kako bi udarac najprije pao na me. Kada nas pogubiš i odeš caru a on te upita šta si čuo od nas prije naše smrti, reci mu: “Sinovi ti šalju selam i poručuju da ti ne znaš jesu li nevini, ili su krivi. Pogubio si ih, a nisi se uvjerio u njihovu krivnju, niti si ispitao njihov položaj.” Zatim mu izrecitiraj ove stihove:

Žene su đavoli koji su za nas stvoreni Bože, njihovih spletki ti nas zakloni!

One su izvori svim mogućim nevoljama
Što javljaju se u vjeri i životu med' ljudima.

Zatim al-Emdžed reče:
- Sve što želimo od tebe jest da ocu preneseš ove stihove koje si čuo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

222. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i druga noć ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Emdžed rekao haznadaru:
- Sve što želimo od tebe jest da ocu preneseš ove stihove koje si čuo. Allahom tezaklinjemo da nas poštediš dok bratu izgovorim još ove stihove. Zatim gorko plačući izgovori stihove:

Carevi koji su davno živjeli
Dobra su nam pouka bili,

Jer ovom stazom su prolazili Mnogi carevi veliki i mali.

Haznadar zaplaka tako gorko da nakvasi bradu suzama. Istovremeno su al-Esadu lile suze iz očiju dok je recitirao:

Sudba nas bolno presreće i obara Čemu plač nad likovima i siluetama?!

Šta nam sudba može kad nam Bog oprašta I kad je sudbina i sama nestalna?!

Ibn Zubejru razape zamku sudbina
Premda je utočište tražio u kuli od kamena.{18}

Kada je on Amra Haridžom iskupio, Kamo sreće da je bilo kime Aliju otkupio!

Obraza vlažnih od suza, recitirao je zatim stihove:

Zaista je priroda dan i noć tako stvorila Da ih je prijevarama i lukavstvom obdarila.

Varljiva je opsjena za njih bljesak zuba I surma za oči za njih je tama strašna.

Kriv sam sudbini pa neka me presretne, Kao što je kriv mač kada junak uzmakne.

Duboko uzdišući, dalje je recitirao:

O, ti kome je stalo do ovoga podlog svijeta, On je samo mreža jada i carstvo nevolja!

Ako si se danas u tome staništu smijao, Sutra si u njemu sigurno zaplakao.

Nikad kraja nema njegovim uvredama, Niti rob može izmaknuti svojim okovima.

Koliko njih je ovim svijetom zaneseno I preko svake mjere postalo bezočno!

Takvima je zatim sudba leđa okrenula I osvetnički im noževe u leđa zarila.

Njene nedaće uvijek čovjeka iznenađuju Bez obzira što do nas dugo putuju.

Cijeni život da ti ne bi zalud prošao Tako što za oprez nikakav nisi mario.

Privrženost dunjaluku valja prekinuti Pa ćeš pravim putem i mirom krenuti.

Kada al-Esad završi kazivanje stihova, on tako zagrli brata al-Emdžeda da su izgledali kao jedna osoba. Haznadar isuka sablju i htjede ih udariti, kad njegov konj odjuri u stepu, a vrijedio je hiljadu dinara. Na njemu je samo sedlo vrijedilo gomilu novaca. On odbaci sablju i pođe za svojim konjem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

223. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je haznadar pošao za svojim konjem ustreptala srca. Jurio je za njim da ga uhvati dok konj ne zađe u šikaru. Haznadar uđe za njim u gustiš kroz čiju se sredinu probijao konj udarajući nogama o tlo tako da je dizao prašinu i buku. Konj je frktao, puhao i hrzao, kao da se pomamio.
U toj šumi bijaše jedan strašni i opasni lav, ružna izgleda. Iz očiju su mu varnice sijevale, njuška mu je bila mračna, tako da je cijelom svojom pojavom utjerivao strah u kosti. Haznadar se osvrnu i ugleda toga lava koji se sprema da navali na njega. Nije
znao kako da mu umakne; a nije imao ni sablje. Haznadar pomisli: “Nema moći ni sile do Allahove sile! Nevolja me snašla samo zbog al-Emdžedova i al-Esadova grijeha! Ovaj put je zlosretan od samog početka!”
Za to vrijeme je al-Emdžedu i al-Esadu bilo veoma vruće i bili su toliko žedni da su jezike isplazili. Dozivali su u pomoć zbog žeđi, ali im niko nije pružao pomoć. Onda oni rekoše:
- Kamo sreće da su nas ubili, da se oslobodimo svega ovoga! Kamo li je odjurio konj,pa je haznadar potrčao za njim ostavivši nas svezane?! Kada bi neko došao i ubio nas, bilo bi nam bolje nego da ovako strašno patimo!
- Brate moj! - reče zatim al-Esad. - Strpi se, jer uskoro će nam uzvišeni Allah poslatiolakšanje. Konj je odjurio samo zbog toga što je Allah bio milostiv prema nama i nije nas snašlo nikakvo zlo osim ove žeđi.
Nakon toga al-Esad se strese, pomjeri se lijevo i desno i oslobodi se sveza. Onda ustade i oslobodi brata, pa dohvati sablju i reče:
- Allaha mi, nećemo otići odavde dok ne utvrdimo šta je s njim i dok ne saznamo štamu se dogodilo!
I oni pođoše haznadarevim tragom koji ih dovede do šikare, te rekoše jedan drugome:
- Haznadar i njegov konj nisu otišli dalje od ove šikare.
- Ti ostani ovdje, a ja ću ući u šikaru i razgledati je - reče al-Esad, a al-Emdžed mu odgovori:
- Neću te pustiti da sam ideš, nego ćemo ući zajedno. Ako se spasimo, spasit ćemo seoba, a ako stradamo, stradat ćemo oba.
Braća uđoše zajedno i vidješe kako je lav navalio na haznadara koji se nalazio ispod lava poput vrapca. Molio se Allahu upirući rukom prema nebu.
Kada to vidje al-Emdžed, on prihvati sablju i jurnu na lava, te ga udari među oči i ubi ga. Lav se opruži po zemlji, a haznadar skoči zabezeknut onim što se dogodilo. On ugleda al-Emdžeda i al-Esada, sinove njegovog gospodara, koji su tu stajali. Haznadar im se baci pred noge govoreći:
- Allaha mi, gospodo, meni ne priliči da vas pogubim! Nema toga ko vas može pogubiti! Ja ću vas svojom dušom iskupiti!
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

224. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je haznadar rekao al-Emdžedu i al-Esadu:
- Ja ću vas svojom dušom iskupiti!
Zatim skoči, zagrli mladiće pitajući ih kako su se oslobodili sveza i kako su ovamo
došli.
Rekoše mu da ih je morila žeđ, da su se razvezala užad na jednome od njih koji je oslobodio drugoga u plemenitoj namjeri, a onda su slijedili trag dok nisu stigli do njega.
Pošto ih sasluša, haznadar zahvali mladićima na onome što su učinili, pa izađe s njima iz šikare. Kada se nađoše izvan nje, mladići mu rekoše:
- Amidža, uradi ono što ti je naredio naš otac.
- Ne dao Allah da vam priđem sa zlim namjerama! - uzviknu haznadar. - Svući ću vašu odjeću, a obući ću vam svoju, pa ću lavljom krvlju napuniti dvije posude. Otići ću caru i reći mu: "Pogubio sam ih.” Vi putujte po svijetu, prostrana je Allahova zemlja. Znajte, gospodari, da će mi rastanak s vama teško pasti.
I zaplakaše haznadar i dva mladića koji svukoše odjeću i obukoše njegovu. Haznadar pođe caru uzevši im odjeću koju zamota u zasebne zavežljaje i napuni dvije posude lavljom krvlju. Zavežljaje stavi ispred sebe na konja, oprosti se s mladićima i zaputi se u grad.
Kada stiže caru, duboko se pokloni pred njim, a car uoči da je promijenio boju lica zbog onoga što mu se dogodilo s lavom. Misleći da je uzrok toj promjeni pogubljenje njegovih sinova, car se obradova i reče:
- Jesi li obavio posao?
- Jesam, gospodaru - odgovori haznadar, pa pruži caru zavežljaje u kojima je bilaodjeća i posude napunjene krvlju.
- Kako su izgledali? - upita car. - Jesu li ostavili kakvu oporuku?
- Bili su trpeljivi dobro podnoseći ono što ih je snašlo. Rekli su: “Našem ocu nijezamjeriti. Prenesi mu pozdrave i reci da nije odgovoran za našu pogibiju i krv. Ostavljamo ti u amanet da mu odrecitiraš ove stihove:

Žene su đavoli koji su za nas stvoreni Bože, njihovih spletki Ti nas zakloni!

One su izvor svim mogućim nevoljama
Što javljaju se u vjeri i životu međ' ljudima.

Na haznadareve riječi, car obori glavu dugo gledajući preda se i znajući da riječi njegove djece govore o tome da su nepravedno pogubljeni. Razmišljao je o ženskim smicalicama i spletkama. Onda uze zavežljaje, raspakova ih, pa poče prevrtati odjeću svoje djece plačući... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

225. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman raspakovao zavežljaje, pa je počeo prevrtati odijela svojih sinova plačući. Razgrnuvši al-Esadovu odjeću, nađe u džepu cedulju napisanu rukom njegove žene Budure. Tu su bile i trake iz njene kose. Car otvori cedulju, pročita je i kad shvati njenu sadržinu, bi mu jasno da je njegov sin alEsad žrtva nepravde. Pošto ispretura i al-Emdžedovu odjeću, nađe u džepu cedulju napisanu rukom njegove žene Hajatunnufuse, a s ceduljom su bile i trake iz njene kose. Car otvori cedulju i pročita je shvativši da je i drugi sin žrtva nepravde. On udari dlanom o dlan viknuvši:
- Nema moći ni sile do Allahove moći! Nepravedno sam pogubio svoju djecu!
Zatim se poče udarati po licu vičući:
- Avaj, djeco moja! Tugo neprebolna!
Car naredi da se podignu dvije grobnice u zdanju koje nazva Kućom tuge. Na grobnicama ispisaše imena njegove djece, a on se baci na al-Emdžedov mezar i brižnu u plač recitirajući stihove:

O, mjesece što pod prahom počiva, Za tobom plače zvijezda blistava!

Grano vitka, tebe više nema
I vitkost takva vidjeti se više ne da!

Moje oči neće te više vidjeti
Osim na drugi svijet kad se htjednem preseliti.

Oči mi u krvavoj nesanici bdiju I tako sa mnom u paklu prebivaju.

Potom se baci po al-Esadovom mezaru, proli gorke suze i poče izgovarati stihove:

Htio bih s tobom smrt podijeliti, Ali Allah drukčije htjede odrediti.

Od obzorja do mojih očiju sve crno postade, A iz očiju mi sve što bijaše crno nestade.

Svoje suze ja ne mogu isplakati, Jer srce moje opet će ih okrijepiti.

Smiluj se i da te vidim ti mi podari
Tamo gdje jednaki su sluge i gospodari.{19}

Kada prestade kazivati stihove, car napusti drage i mile i osami se u zdanju koje je zvao Kućom tuge. Plakao je za sinovima napustivši žene i prijatelje.
U međuvremenu, al-Emdžed i al-Esad su neprekidno išli pustim predjelima hraneći se biljem i pijući sakupljenu kišnicu. Putovali su mjesec dana dok ne stigoše do jedne planine od crnog kremena kojoj se nije znalo za kraj. Nadomak te planine put se granao na dvije strane. Jedan je vodio središtu planine, a drugi na njen vrh. Oni pođoše putem prema vrhu planine. Uspinjali su se pet dana nikada ne videći kraja. Bili su premoreni, jer nisu navikli da hodaju po planini i po sličnim mjestima. Kada izgubiše nadu da će stići do kraja, vratiše se i pođoše putem koji je vodio središtu planine...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

226. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su al-Emdžed i al-Esad, sinovi cara Kameruzzemana, vratili se s puta prema vrhu planine, pa su pošli putem koji vodi prema njenom središtu. Išli su tako cijeli dan do večeri, te se al-Esad umori od silnog pješačenja i reče:
- Brate, ja više ne mogu ići. Potpuno sam malaksao.
- Drži se, brate - na to će al-Emdžed. - Možda će nam Allah olakšati.
Zatim su putovali neko vrijeme noću i al-Esad se umori da gore nije moglo biti, te prozbori:
- Premorio sam se hodajući - i on se opruži po zemlji i zaplaka. Al-Emdžed ga poneseidući jedan sahat a sahat vremena odmarajući se, dok ne svanu zora.
Onda se pope s bratom na planinu i nađoše vrelo iz koga je oticala voda. Pored izvora se nalazilo šipkovo stablo i mihrab. Nisu mogli vjerovati svojim očima. Braća sjedoše pored izvora, napiše se vode i pojedoše šipak s toga drveta. Potom zaspaše dok sunce ne izađe, a onda sjedoše, umiše se na izvoru i opet pojedoše šipak sa stabla. Spavali su do popodneva i kad htjedoše poći, al-Esad nije mogao jer su mu noge bile otekle.
Ostadoše na tome mjestu tri dana da se odmore, a onda su danima išli kroz planinu moreni žeđu, dok ne ugledaše jedan grad u daljini. Silno se radujući, priđoše gradu zahvalni uzvišenom Allahu. Tada al-Emdžed reče al-Esadu:
- Sjedi ti ovdje, brate, a ja ću poći u grad i razgledati ga. Raspitat ću se kakav je tograd kako bismo znali gdje se na prostranoj zemlji Allahovoj nalazimo. Saznat ćemo kroz koje smo zemlje prošli prevaljujući ovu planinu. Da smo išli kroz središte planine, ne bismo dospjeli do ovoga grada ni za godinu dana. Hvala Allahu što smo sretno stigli.
- Brate - odgovori al-Esad - ja ću poći u grad. Ja sam zalog za te. Ako me ostaviš ispustiš se u grad pa se ne pojaviš, ophrvat će me misli zbog tebe, a ja bez tebe nemam snage.
- Idi i nemoj se dugo zadržavati - reče al-Emdžed.
Al-Esad se spusti s planine ponijevši novaca i ostavi brata da ga čeka. Išao je podnožjem planine dok ne stiže u grad i zaputi se njegovim sokacima. Usput ga srete jedan oronuli starac u poodmaklom dobu života. Brada mu je padala na prsa i bila je raščešljana na dva dijela. U ruci je imao štap, bio je gizdavo obučen, a na glavi je nosio veliku crvenu čalmu. Al-Esad se začudi njegovoj nošnji i izgledu, pa mu priđe, pozdravi ga i reče:
- Kojim putem se ide na trg, gospodine?
Starac mu se osmjehnu:
- Ti kao da si stranac, sinko?
- Tako je, ja sam stranac - potvrdi al-Esad...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

227. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je starac koji je naišao na al-Esada osmjenuo mu se irekao:
- Ti kao da si stranac, sinko?
- Tako je, ja sam stranac - potvrdi al-Esad, a starac reče:
- Učinio si čast našoj zemlji, sinko, a nedostajat ćeš svojoj porodici. Zašto hoćeš natrg?
- Amidža, imam brata koga sam ostavio u planini, a dolazimo iz daleke zemlje. Putovali smo tri mjeseca dok nismo ugledali ovaj grad. Dolazim ovdje da kupim hrane i ponesem je bratu da se prehranimo.
- Sinko moj - na to će starac - raduj se i znaj da sam priredio gozbu. Imam mnogogostiju pa sam pripremio najljepša i najukusnija jela kakva se samo poželjeti mogu.
Hoćeš li poći k meni? Dat ću ti sve što želiš, a neću ti uzeti ništa. Pričat ću ti o ovome gradu. Hvala Allahu, sinko, što sam te ja sreo, a ne neko drugi.
- Učini šta misliš da je najbolje i požuri, jer brat me čeka i brine za me.
Starac uze al-Esada za ruku i pođe s njim u jednu tijesnu uličicu osmjehujući mu se.
Onda reče:
- Slava Onome koji te je spasio od stanovnika ovoga grada!
Starac ga dovede do neke velike kuće u kojoj je bila odaja gdje je sjedjelo četrdeset staraca u poodmaklom dobu života. Sjedjeli su u obliku halke, a u sredini je gorjela vatra oko koje su se smjestili starci klanjajući joj se i ničice padajući pred njom. Kada to al-Esad vidje, naježi se jer nije znao šta starci rade. Onda reče starac koji ga je doveo:
- Poklonici vatre! Baš je blagoslovljen današnji dan! Hej, Gadbane! - povika zatim ipojavi se jedan crni rob nakazna lica, namršten i spljoštena nosa, pognut - uopće zastrašujućeg izgleda. On dade znak robu koji čvrsto sveza al-Esada, a starac reče: - Vodi ga u onu prostoriju pod zemljom. Ostavi ga tamo i reci djevojci al-Falaniji da ga zlostavlja danonoćno.
Rob spusti mladića u tu odaju i predade ga djevojci koja ga poče stavljati na muke. Za jelo mu je davala jednu pogaču ujutro i jednu uvečer, te bokal slane vode za ručak i uvečer. Onda starci rekoše jedan drugome:
- Kada dođe praznik ognja, zaklat ćemo ga u planini i kao kurban ga prinijeti ognju.Djevojka mu je prilazila i bolno ga udarala tako da su mu udovi krvarili i svijest je gubio.
Onda stavi kraj njegove glave pogaču i bokal slane vode i ode. Al-Esad se osvijesti sredinom noći i vidje da je svezan. Tijelo ga je boljelo od udaraca, tako da je gorko zaplakao sjećajući se nekadašnje sreće i zadovoljstva, carevanja i gospostva... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

228. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Esad vidio da je svezan i da je osjećao bolove od udaraca sjećajući se nekadašnje sreće i zadovoljstva, carevanja i gospostva. Plakao je uzdišući i kazujući stihove:

Zastani kraj bivaka i pitaj sada gdje smo, Ne misli da tu smo kao što nekad bijasmo.

Sudbina nas natjerala da se rastanemo
I zlobnici bi željeli da sada stradamo.

Bičevima prezira sada muče me
Što im srce puni mržnjom spram mene.

Možda će me Allah opet s tobom sastaviti I kaznom dušmane od nas odagnati!

Nakon kazivanja, al-Esad pruži ruku prema svojoj glavi, pa napipa pogaču i bokal slane vode. Pojede malo pogače da se okrijepi i popi malo vode probdjevši noć do jutra zbog mnoštva stjenica i ušiju. Kad osvanu jutro, siđe ona djevojka i promijeni mu odjeću koja se već bila namočila krvlju i prilijepila za kožu, tako da mu je koža otpadala s košuljom. Stenjao je i vikao:
- Bože moj, ako ovo Tebi pričinjava zadovoljstvo, povećaj mi bol! Bože, Ti nećeš zaboraviti onoga ko čini nasilje nada mnom! Naplati mu to za mene! Zatim je, uzdišući, govorio:

Odvoji se od svojih problema Jer svima njima konac se sprema!

Ima stvari koje ti teško padaju.
Ali dobre posljedice imaju.

Možda će se tegoba u lagodu pretvoriti, Možda će se i sam svemir suziti.

Po svojoj volji Allah će raditi Zato Mu se nemoj opirati.

Raduj se dobu koje brzo dolazi, Zaboravljaj ono što već prolazi!

Kada mladić završi stihove, djevojka ga poče tući dok nije svijest izgubio, pa mu dobaci pogaču i bokal slane vode i ode od njega. Al-Esad ostade sam samcijat i tužan, dok mu je iz udova liptala krv. Bio je okovan u željezo i daleko od voljenih, pa se sjećao brata i lagodnosti u kojoj je živio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

229. noć
Kada nastupi dvije stotine dvadeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se al-Esad sjećao brata i lagodnosti u kojoj je živio, te zaplaka, proli suze i poče recitirati:

Stani, sudbo - dosta si zla i nasilna bila, Dokle bi mi drage odvoditi i dovoditi htjela?

Zar nije vrijeme da žališ zbog duga rastanka I nježnija da budeš, sudbo srca kamena?

Moji mili su nesretni jer ti me rastavi I time što učini sve dušmane mi zabavi.

Dušmanima na srcu bi lakše kada vidješe Kako me u tuđini ljubav i čama obuzeše.

Nije im dosta što me svi jadi snađoše,
Što sam od dragih daleko i oči mi pobijelješe.

Evo me stradam u pretijesnoj tamnici
I uza me je samo onaj što me grize po ruci;

Uza me su suze što kao iz oblaka liju
I ljubavne čežnje što me vatrom griju;

Uza me su sjete, ljubav i sjećanja, Muke, boli i duboka uzdisanja.

Borim se s čežnjom i sjeta mori me; Ljubav me čas obara, a čas podiže me.

Ne nađoh nekog ko će mi se smilovati,
Ko će pažljiv biti i nepokornog mi dovesti.

Hoću li pravog i iskrenog prijatelja naći Kog će bol i nesanica moja dotaći?

Žalio bih mu se na nesreću i na tugu svoju, Na oči što bdiju i nikad ne spavaju.

Duga noć meni je pravo mučenje Brige su mi kao vrela vatra za pečenje.

Buhe i stjenice sada mi krv ispijaju Kao vino što piju na dlan koje nalivaju.

Vaške su mi cijelo tijelo prekrile,
Te sam kao novčić na dlanu bezbožnog kadije.

Sad živim u tamnici čiji zidovi tri lakta sežu Tu me okivaju i u teške lance vežu.

Suze su mi vino, a okovi instrument veselja, Misli su mi hrana, a brige postelja.

Nakon tako sročene pjesme, mladić poče stenjati i plakati, jadajući se i prisjećajući onog što je bilo i onog što je sve podnio nakon rastanka s bratom.
Toliko o al-Esadu.
U međuvremenu, njegov brat al-Emdžed čekao je brata do podne, ali ga ne bi. U srce mu se useli nemir, pa poče patiti zbog rastanka i gorke suze liti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

230. noć
Kada nastupi dvije stotine trideseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je al-Emdžed čekao brata do podne, ali se on ne vrati, temu se u srce useli nemir i poče sve više patiti zbog rastanka. Ronio je suze i vikao:
- Kuku, nesreće! Toliko sam strahovao zbog rastanka!
Potom mladić siđe s planine lijući suze niz obraze. Uđe u grad kroz koji je hodao dok ne stiže do trga, te upita ljude kako se zove grad i ko su njegovi stanovnici. Rekoše
mu:
- Ovo je grad poklonika vatre. Njegovi žitelji klanjaju se ognju umjesto svemoćnom Gospodaru.
Kad upita za Otočje ebanovine, odgovoriše mu:
- Odavde do tamo ima godinu dana hoda kopnom, a morem šest mjeseci. Tamošnji carzove se Armanus. On je sada punac jednome caru koga je postavio da vlada umjesto njega. Taj car zove se Kameruzzeman, koji je veoma pravičan, darežljiv i pouzdan. Kada ču kako ti ljudi spominju njegovog oca, al-Emdžed zakuka i zaplaka ne znajući ni sam kamo da pođe. Kupi nešto za jelo, pa ode na jedno mjesto da se skloni. Onda sjede i htjede da jede, ali se sjeti brata pa zaplaka i pojede tek toliko da preživi. Zatim ustade i pođe u grad da se raspita za brata. Naiđe na jednog muslimana krojača koji bijaše u dućanu, te sjede kod njega i ispriča mu svoju priču. Krojač mu reče: - Ako je pao u ruke nekom magu, teško da ćeš ga vidjeti, a možda će vas ipak Allah sastaviti. Nego, hoćeš li ti, brate, poći k meni?
- Hoću - odgovori al-Emdžed i ostade nekoliko dana kod krojača koji ga je tješio ipodsticao na trpeljivost učeći ga krojačkom zanatu dok se mladić nije izvještio. Jednog dana pođe na morsku obalu, opra odjeću, pa ode u hamam i obuče čisto odijelo. Kad izađe iz hamama, pođe u šetnju gradom i usput srete jednu lijepu i dražesnu ženu, tanahnog struka i skladne građe. Nije joj bilo ravne. Kada vidje mladića, ona podiže veo s lica i namignu mu koketirajući s njim pogledima i govoreći stihove:

Vidjeh kako dolaziš pa sam pogled oborila, Kao da sam u tebi jarko sunce vidjela.

Uistinu, ti si od svih ljudi najljepši Jučer si bio lijep, a danas još ljepši.

Kad bi se ljepota mogla dijeliti,
Jusuf bi jedva petinu tvoje mogao imati.

Sva ostala ljepota tebi bi pripala, Tvoja duša svaku bi dušu iskupila.

Na te riječi, duša al-Emdžedova se razgali i cijelo mu srce ustrepta za njom. Strast se poče poigravati njime, te joj namignu i kaza stihove:

Ružu obraza njenih trn brani bodljama, Pa ko će se drznuti da je ubere rukama?

Ne pružaj ruke jer će dugi ratovi izbiti I zbog onog što okom smo drznuli se gledati!

Reci onoj što nas je nasilno zavodila:
Da si pravična, još više bi nas sablaznila!

Još više nas izluđuješ kad lice pokrivaš, A bilo bi bolje da ljepotu otkrivaš.

Lice ti je kao sunce u koje se ne da gledati Tek kada ga oblačak prekrije možeš ga osmotriti.

Vitki se palminom vitkošću čuvaju Pitajte tako stasite čega nas lišavaju!

Ako hoće da me satru dušmani, Nek me s ovom ženom ostave na osami.

Krenu li na me, neće me oni satrti
Kao madež i njene oči kad me počne gledati.

Na tu al-Emdžedovu pjesmu, žena duboko uzdahnu i kaza stihove:

Nisam ja, već stazom odlaska pošao si ti Daruj mi ljubav, sad je vrijeme vjernosti.

O, ti što bisernim čelom poput jutra blistaš
I kovrdžama svojim noć crnu odašiljaš,

Nagna nas da se idolu klanjamo
I da se odavno njime očaravamo!

Nije čudno što mi srce u ljubavi sad gori Vatre je dostojan ko idolu se moli.

Ovakve kao što sam ja badava prodaješ, Ali - prodaš li me, treba dobro da naplatiš.

Nakon tih stihova, al-Emdžed reče ženi:
- Hoćeš li ti poći meni, ili ću ja tebi?
Ona stidljivo obori pogled i izgovori riječi uzvišenog Allaha: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima.”{20} Al-Emdžedu je bilo jasno na šta žena cilja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.