Anđelika

U Francuskoj, tokom vladavine Luja XIV, Anđelika ima samo jedno na umu: da otkrije šta se dogodilo s njenim voljenim mužem, grofom Žofrejom od Pejraka. Pošto saznaje da je on možda živ, ona kreće u potragu za mužem, uspevajući da izmakne kraljevom budnom oku. U Marselju nailazi na nove tragove i ukrcava se na brod, čime počinju njene brojne pomorske avanture. Njen brod presreću pirati i Anđelika završava na Kritu, odakle uspeva da pobegne. Nakon brojnih neprilika, dospeva u ruke Osmanu Ferađiju, velikom evnuhu i savetniku sultana od Maroka, koji za svog gospodara Mulu Ismaila traži izuzetnu ženu da bi mu postala treća supruga...

PRVI DIO

ODLAZAK
1.
DESGREZ ODBIJA ANĐELIKU
Kočija gospodina Desgreza, pomoćnika šefa policije, iziđe kroz kolni ulaz njegove kuće i polako zaokrene klateći se na kaldrmi ulice Commanderie u predgrađu Saint-Germain. Bila su to otmjena kola, nenapadna ali bogata, izrađena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na često navučenim zavjesama, sa dva šarca, jednim kočijašem, jednim slugom; ukratko, tipična kočija za činovnika na visokom položaju, imućnijeg nego što je to želio da pokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen.
Lijepom bi čovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, priličilo da uza se ima jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih kćeri iz otmjenih građanskih krugova, koje krute majke i despotski očevi odgajaju u sjeni ovih istih obitavališta u predgrađu Saint-Germain. Ali se druževnom i podrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnih žena i sumnjivih lica na pragu njegove kuće miješalo s posjetiteljima koji su nosili vrhunska među istaknutim imenima kraljevstva.
Kočija malo zaškripi prelazeći jarak izlokan posred ulice, a konji upriješe sa sve četiri dok ih je kočijaš vraćao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne večeri, krotko su se sklanjali, k zidu.
Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu čekala. Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz okno što je zbog žege bilo širom otvoreno.
Gospodine Desgreze - reče veselo - smijem li sjesti uz vas i zamoliti vas za mali razgovor?
Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac se trgne, a lice mu istog časa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebno da neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna Anđeliku.
Vi? - progumđa bijesan. - Zar vi zbilja ne razumijete francuski? Nisam li vam rekao da vas više ne želim vidjeti?
Da, znam, ali se radi o nečem vrlo, vrlo važnom, a vi mi jedini možete pomoći, Desgreze. Kolebala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila do istog zaključka: ne postoji osim vas nitko tko bi mi mogao pomoći.
Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti! - protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja mu inače nije bila svojstvena.
Bezočan i tvrd, uvijek je znao obuzdati svoje prve porive. Ali sad, neočekivano, nije više vladao sobom.
Anđelika nije očekivala ovakvu provalu bijesa. Predviđala je, doduše, da će najprije odbiti, jer je ovim postupkom kršila napola dato obećanje da ga više neće uznemirivati. Ali ono što je doznala od kralja bilo je od izuzetne važnosti i potislo je sve obzire što ih je ona imala prema srcu tog tvrdokornog i u nju zaljubljenog policajca. Previše joj je bio potreban. Nije se začudila kad joj je u njegovoj kući u dva navrata rečeno da gospodin pomoćnik šefa policije nije tu i da ima malo izgleda da će ga zateći kad idući put dođe. Stoga je vrebala pogodan trenutak da se s njim sretne, potpuno uvjerena da će je na kraju ipak saslušati, da će na kraju ipak popustiti.
Stvar je vrlo važna, Desgreze! - preklinjala je poluglasno - moj muž je živ.
Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti - ponovi Desgrez po treći put. - Imate dovoljno prijatelja koji će se pozabaviti s vama i vašim mužem, živim ili mrtvim. A sad pustite ta vrata, konji samo što nisu krenuli.
Ne, neću ih pustiti - reče Anđelika razjarena - vaši će me konji vući po pločniku, ali vi ćete me na kraju ipak saslušati.
Pustite ta vrata!
Desgrezov je glas bio opak i oštar. Uzme štap i njegovom ukrašenom jabukom snažno udari Anđeliku po zgrčenim prstima. Mlada žena jaukne i olabavi prste.
Kočija istog trena pojuri. Anđelika posrne. Trgovac vodom, koji je promatrao cijeli prizor i gledao kako ona od prašine čisti suknju, podrugljivo reče:
Večeras nemaš sreće, ljepotice moja, moraš se s tim pomiriti. Veliku je ribu teško upecati. Doduše, priča se da ovaj tu voli lijepe djevojke i gospođe...! Treba priznati da si imala vraškog izgleda. Samo si izabrala krivi trenutak, to je sve. Hoćeš li pehar vode, da dođeš k sebi? Sparina je, grlo se čovjeku suši. Moja je voda čista i zdrava. Šest novčića pehar.
Anđelika se udalji bez rijeći. Bila je duboko povrijeđena Desgrezovim nečuvenim ponašanjem. Razočarenje joj pređe u tugu. Muška sebičnost, reče sama sebi, prelazi sve granice. Naravno, on se htio zaštiti od ljubavnih patnji time što će je potpuno prepustiti zaboravu. A zar se nije mogao još jedanput malko žrtvovati, sad kad je tako bespomoćna i ne zna kome da se obrati, za što da se odluči? Desgrez joj je jedini mogao pomoći. Poznavao ju je još u doba Peyracove parnice u kojoj je kao odvjetnik uzeo učešća. A uz to je on bio policajac. Njegov bi neobično živ duh znao lučiti stvarnost od mašte, izvući zaključke, odrediti polaznu točku za istraživanje, tko zna, možda je i on sa svoje strane otkrio koju pojedinost neobične pripovijesti. Znao je toliko tajnih i zaboravljenih stvari, čuvao ih je uredno razvrstane u svojoj podsvijesti ili pohranjene u obliku papira i izvještaja u kovčezima i škrinjama. Osim toga, osjećala je neodoljivu potrebu - a to ni samoj sebi nije htjela priznati - da s Desgrezom podijeli užasan teret vlastite tajne, pa da ne bude više sama sa svojim ludim nadama i krhkim radostima koje sumnja razara kao što ledeni vjetar razara treperavi plamen. Govoriti s njim o prošlosti, o budućnosti, tom nepoznatom ponoru gdje možda na nju vreba sreća:
„Ti dobro znaš da postoji nešto što te čeka tamo dolje, na dnu tvog života... Ti se toga nećeš odreći..."
Upravo joj je Desgrez te riječi nekoć rekao, a sad ih se tako opako odrekao. Odmahne rukom u nemoćnom bijesu. Hodala je brzo zahvaljujući kratkoj suknji i ljetnom ogrtaču koje bijaše od Janine posudila da bi se lakše umiješala među svjetinu i bila neupadljiva dok bude čekala Desgreza pred njegovom kućom. Čekala je puna tri sata. A šta je dočekala! Noć se spuštala i pješaka je bilo sve manje po ulicama. Prelazeći preko Novog mosta, Anđelika se okrene. Trgne se neugodno iznenađena. Slijedila su je dva čovjeka koje prije nekoliko dana bijaše primijetila na prilazima svojoj palači. Slučajnost? Možda. Ali joj se ipak činilo čudnim što se onaj klipan crvena lica, koji je neprestano prodavao zjake u predjelu Beautreillisa, morao baš danas, u ovo doba noći, šetati po Novom mostu i predgrađu Saint-Germain.
„Tihi obožavatelj, bez sumnje. Ali u svakom slučaju neugodan. Ako s ovim svojim majstorijama nastavi još koji dan, naložit ću Malbrantu Glavosjeku da ga neupadljivo obavijesti neka sreću potraži drugdje..."
Kraj Palače pravde unajmi nosiljku i lučonošu. Zaustavi nosača na Obali Celestina, na nekoliko koraka od sporednog ulaza u svoju oranžeriju. Prođe kroz staklenik gdje se širio opori miris još zelenih plodova što su u velikom broju, kao lopte, visili na granama nježnih stabala, zasađenih u srebrnim posudama. Prošla je pored srednjovjekovnog zdenca s kamenim nemanima i krišom se popela po stepenicama.
U njezinim je odajama kraj pisaćeg stola od ebanovine i sedefa gorjela svetiljka. Tu sjedne i umorno uzdahne. Jednim se zamahom oslobodi cipela. Bose su joj noge gorjele. Bijaše se odvikla od hodanja po neravnom pločniku uličica, a gruba ju je koža sluškinjinih cipela uslijed vrućine nažuljala.
„Nisam tako izdržljiva kao prije. A kad pomislim da mi predstoji naporno putovanje...".
Mučila ju je pomisao na odlazak. Gledala je sebe po drumovima, bosonogu, kukavnu hodočasnicu ljubavi u potrazi za svojom izgubljenom srećom. Otputovati...! Ali kuda? Tada bi se još više udubila u spise koje joj je dao kralj, u tih nekoliko listova od vremena uprljanih, sa žigovima i potpisima. Oni su jedina opipljiva istina o nevjerojatnom otkriću. Kad bi joj se učinilo da sanja, ponovo bi
uranjala u njih i saznavala da je gospodinu Arnaudu de Calistereu, poručniku kraljevih mušketira, osobno kralj povjerio zadatak, a ovaj se zakleo da će sve ostati u najvećoj tajnosti. Odabrao je šest drugova za pomoćnike, sve same mušketire u puku njegova veličanstva, poznate po odanosti kralju i po šutljivoj naravi. Nije im, kao u stara vremena, trebalo odrezati jezik; oni su i bez toga šutjeli kao zaliveni. Na drugom listiću, koji gospodin de Calistere bijaše sastavio kao prava cjepidlaka, nalazio se spisak troškova što ih je ovaj zadatak prouzročio:
20 livara za unajmljivanje krčme "Plavi vinogradi" na dan smaknuća;
30 livara vlasniku krčme, gazdi Gilbertu, da o tome ne govori; 10 lirara mrtvačnici za leš koji je spaljen umjesto osuđenika; 20 livara plaćeno za šutnju dvojici mladića koji su izručili tijelo; 50 livara krvniku za čuvanje tajne;
10 livara za barku natovarenu sijenom, koja je unajmljena za prevoz zatvorenika od luke St-Landry do izvan Pariza,
10 livara lađarima da šute;
5 livara za pse koji su unajmljeni radi traganja za zatvorenikom poslije njegova bjekstva... (Ovdje je Anđeliki srce stalo divlje udarati.)
10 livara zakupnicima koji su iznajmili pse i pomogli pri pretraživanju rijeke.
Ukupno 165 livara.
Anđelika odloži brojke brižljivog Arnauda de Calisterea i nadvije se nad izvještaj koji je ovaj sastavio pun strepnje:
„ ... Zaustavili smo se oko ponoći nizvodno od Nanterrea i tu uz liticu usidrili barku kojom smo prevozili zatvorenika. Svi smo pošli na počinak, a jednog sam stražara ostavio kraj zatvorenika. Otkako smo ga primili iz krvnikovih ruku, nije davao znake života. Morali smo ga nositi kroz podzemni hodnik od podruma krčme „Plavi vinogradi" do luke. Otada je ležao pod sijenom jedva dišući..."
Anđelika sebi dočara veliko, izmučeno tijelo, već zamotano u osuđenički bijeli plašt kao u mrtvačku ponjavu.
„Prije nego što sam se predao snu, upitao sam ga da li mu što treba. Činilo se da me ne čuje."
U stvari je gospodin de Calistere, dok se u svojoj kabanici »predavao snu", bio siguran da će svog zatvorenika sutradan zateći više mrtva nego živa. Međutim, on ga uopće više nije zatekao.
Anđelika prasne u smijeh. Joffrey de Peyrac pobijeđen, na samrti, mrtav, ta joj je slika uvijek izgledala lažna i neprilična. Nije joj uspijevalo da ga „vidi" takvog. Prije ga je zamišljala onakvog kakav mora da je ostao do kraja: oprezna i budna duha u iscrpljenom tijelu, nagonski se suprotstavljajući smrti, riješen da se muški drži do zadnjeg časa. Čudesne li volje! Takav kakvog ga je poznavala, bio je nesumnjivo sposoban i za teže pothvate. Ujutro su ugledali samo udubak što ga je njegovo tijelo ostavilo u sijenu. Stražar je priznao da je smatrao suvišnim strog nadzor nad samrtnikom, pa se, onako umoran, i on predao boginji sna.
„Nestanak zatvorenika nije time postao manje zagonetan. Kako se čovjek, koji više nije imao snage da oči otvori, mogao iskrasti iz čamca, a da mi to nismo opazili? I šta se moglo dogoditi poslije toga? Ako se u takvom stanju, napola gol, i uspio dovući do obale, nije mogao dospjeti daleko a da ne bude uočen."
Odmah su se dali u potragu digavši na uzbunu seljake i njihove pse. Ovi su bezuspješno njuškali po obali. Iz toga je izveden zaključak da je zatvorenika, pošto se posljednjim, očajničkim naporom išuljao iz barke, odnijela matica. Preslab da se dalje bori, utopio se.
Međutim, jedan se seljak kasnije požalio da mu je čamac te noći ukraden; poručnik mušketira nije prešao preko ove nove pojedinosti. Čamac je pronađen u blizini Pochevillea. Čitav je predio pročešljan, a mještani ispitivani nisu li možda
naišli na mršavog šepavog skitnicu. Nekoliko potvrdnih odgovora uputilo je mušketire prema malom samostanu, skrivenom među topolama. Opat predstojnik je priznao da je prije tri dana pružio gostoprimstvo jednom od onih gubavaca kakvi još lutaju poljima. Bijaše to bijednik sav u ranama, a lice je, očito zato što je bilo suviše jezivo, skrivao prljavim krpama. Je li bio velik, šepav? Da... Možda. Redovnici nisu bili sigurni. Je li govorio biranim riječima, neuobičajenim za skitnicu? Ne, bio je nijem. Samo bi s vremena na vrijeme promuklo kriknuo, kako to čine gubavci. Predstojnik mu je saopćio da ga mora odvesti u najbližu bolnicu za gubavce. Čovjek se nije protivio. Sjeo je u dvokolice brata laika, ali je kasnije pobjegao. Kako je put vodio kroz šumu, izgubio mu se trag. Ponovo je viđen u blizini Saint-Denisa na prilazima Parizu. Je li to bio isti ili drugi gubavac? I opet je Arnaud de Calistere, koji je imao posebna ovlašćenja od kralja, digao na uzbunu čitavu parišku policiju. Puna tri tjedna po nestanku zatvorenika, za kojeg je poručnik bio odgovoran, nisu kroz vrata Pariza ušla ni kolica, a da nisu prekopana od vrha do dna, niti ijedan pješak ili konjanik, a da mu nisu izmjerene obje noge i proučena svaka crta lica.
Spisi što ih je Anđelika listala, obilovali su izvještajima iz pera običnih, ali revnosnih podoficira koji su opisivali kako su „tog dana uhvatili starca nejednakih nogu, ali zdepastog i ne lijepog, a niti unakaženog... ili nekog maskiranog velikaša koji je, međutim, masku nosio zato što je išao ljubavnici, i čije su noge bile jednake dužine", itd...
Gubavu protuhu nisu našli. Ali bilo je znakova da je u Parizu. Zavladao je opći strah. Ličio je na đavola. Mora da mu je lice bilo jezivo, budući da ga je uvijek pokrivao platnom ili čak nekom vrstom kukuljice. Jedne noći ga je uhvatio neki policajac, ali nije smogao hrabrosti da mu skine kukuljicu, a on je nestao prije nego što je uspio dozvati vojnike iz stražarnice.
Ovim završavaju nagađanja u istrazi o gubavcu skitnici. Istovremeno je u Gassicourtu, u tršćaku nizvodno od Mantesa, pronađen leš čovjeka koji se utopio otprilike mjesec dana ranije. Tijelo je već bilo u raspadanju, pa se moglo utvrditi samo da je čovjek bio visoka rasta.
Poručnik de Calistere je u izvještaju kralju s olakšanjem primijetio da je jedino ovakav završetak i predviđao. Bjegunac nije shvatio da ga je kralj pomilovao i u zadnji čas oteo plamenu. Bog ga je kaznio izručivši ga ledenoj rijeci. Sve je bilo u redu!
Ne! Ne! - usprotivi se Anđelika. Užasnuta odgurne tužni završetak. Uhvatila se za ono nekoliko riječi što ih je dodao sudac iz Gassicourta koji je sačinio zapisnik o otkriću ovog tijela: „Nekoliko mu se dronjaka crne kabanice još lijepilo o ramena." Kad je pobjegao iz čamca, imao je na sebi samo bijelu košulju. Ali je Arnaud de Calistere u svom izvještaju podvukao: „Osobni opis utopljenika točno odgovara osobnom opisu našeg zatvorenika..."
A bijela košulja? - reče Anđelika glasno. Branila je svoju varavu nadu od sjenki sumnje.
Neki strah se uvuče u nju. Možda su mušketiri pogubljenku navukli crnu kabanicu prije nego što će ga kroz podzemni hodnik dovući do čamca koji ga je imao odvesti izvan Pariza.
Kad bih mogla pronaći i ispitati tog Arnauda de Calisterea ili nekog od njegovih saučesnika, pomisli.
Pokuša se prisjetiti. Nikad nije čula to ime dok je bila na dvoru. Ali bi bilo dosta lako saznati šta se zbilo s negdašnjim poručnikom kraljevih mušketira. Jedva je deset godina proteklo od ovih događaja. Deset godina! Naizgled malo, a u isto joj se vrijeme činilo kao da je otada proživjela nekoliko života, naizmjenice u najcrnjoj bijedi i u najvećem blagostanju. Preudala se. Bila je gospodarica kraljeva srca. Sve je to minulo kao kakav san.
Pismo gospođe de Sevigne ležalo je otvoreno, kraj razbacanih papira, na spuštenoj polici pisaćeg stola:
„Uskoro će se navršiti dva tjedna, mila moja, otkako vas ne vidimo u Versaillesu. Ne znamo šta da mislimo. Kralj je neraspoložen... Što se događa?"
Anđelika slegne ramenima.
Uistinu je napustila Versailles. Neće se u njega vratiti NIKADA. To je neopoziva odluka. Marionete će ubuduće igrati kolo bez nje. Već je i zaboravila da postoje. Sva se usredotočila na onu daleku viziju zimske noći i teretne brodice uz zaleđenu obalu.
Ona joj je dala snage za novi život. Zaboravila je svoje tijelo koje su drugi posjedovali, svoje novo lice, to savršeno lice od kojeg je strepio kralj, i tragove života koje joj je okrutna sudbina utisnula. Učini joj se da je nekim čudom postala čista, samopouzdana i bezazlena kao u ranoj mladosti, sasvim nova žena, beskrajno nježna i privržena njemu...

Neki vas čovjek traži!
Sijeda glava Malbranta Glavosjeka se čudno ocrtavala na zidu pred njom.
Neki vas čovjek traži - ponovi glas.
Ona poskoči i malo zatetura. Mora da je zaspala, onako sjedeći na stoličici koljena obgrlivši rukama. Mačevalac ju je probudio kad je otvorio mala vrata skrivena tapiserijom. Pređe rukom preko čela.
Kako? Što? Da... Neki čovjek? Kakav čovjek...? Koliko je sati?
Tri sata ujutro.
I vi tvrdite da me neki čovjek traži?
Da, gospođo.
I vratar ga je pustio u ovo doba noći?
Vratar, zapravo, nema s tim ništa. Čovjek nije ušao kroz vrata, nego kroz moj prozor. Ja ponekad ostavim prozorčić otvoren, a kako je ovaj gospodin došao po oluku...
Vi se šalite, Malbrante! Sigurno neki provalnik, nadam se da ste ga brzo izbacili iz igre?
Zapravo... Ne, gospodin je mene izbacio iz igre. A onda je tvrdio da ga očekujete i uvjerio me u to. On je sigurno vaš prijatelj, gospođo; rekao mi je o vama stvari koje dokazuju.
Anđelika se namršti. Opet neki luđak! Pomisli na čovjeka koji je, čini se, slijedi već cijeli tjedan.
Kako izgleda? Malen, debeo, crvena lica?
Ne, bogme! Prije bih rekao da je baš lijep momak. Ili bolje rečeno, teško je dati sud o njegovu izgledu. Nosi masku, šešir nabijen na čelo, a ogrtač navučen do nosa. Ali ako želite znati moje mišljenje, gospođo, to je pristojan čovjek.
Koji se u kuće uvlači noću preko krovova... ? No, dobro. Dovedite ga, Malbrante, ali budite spremni da dignete uzbunu.
Unatoč svemu bila je znatiželjna, ali već na prvi pogled prepoznade priliku koja je ulazila.
Vi!

2.
POLICAJČEVA OTKRIĆA O JOFFREYU DE PEYRACU ŠKRINJICA U KAPELI
E, da - odgovori Desgrezov glas. Anđelika dade znak Malbrantu.
Možete nas napustiti.
Desgrez zabaci šešir, skine masku i ogrtač.
Uh! - reče.
Priđe joj, uzme ruku koju mu ne bijaše pružila i poljubi joj vrške prstiju.
Želim vam se ispričati zbog današnje grubosti. Nadam se da vas nisam baš jako pozlijedio?
Umalo mi niste polomili zglavke onim svojim štapom, nevaljalče...! Moram priznati da mi vaše ponašanje nije jasno, gospodine Desgreze.
Ni vaše nije mnogo jasnije, ni ljubaznije - odgovori Desgrez zabrinuto.
Privuče stolicu i zajaše je. Nije imao periku ni besprijekorno odijelo kao obično. U iznošenoj kabanici, koju je još uvijek ponekad koristio za tajne pohode, sa svojom čekinjavom kosom, opet je poprimio izgled policajca što se mota po pariškom podzemlju. I ona postade svjesna da tu pred njim sjedi u Janininoj odjeći i bosih, prekrštenih nogu.
Zar ste me, zbilja, morali posjetiti u ovo doba noći? - upita.
Da, morao sam.
Uvidjeli ste da ste se opako ponijeli i niste mogli dočekati dan da biste se ispričali?
Ne, nije baš tako. Pošto ste mi na sve moguće načine dali do znanja da morate hitno sa mnom raz govarati, nisam htio čekati do dana.
Pokretom nagovijesti da se htio-nehtio morao pomiriti sa sudbinom.
... budući da nećete da shvatite kako mi vas je dosta, kako više ne želim slušati priče o vašoj blaženoj maloj osobi... morao sam bezuvjetno doći!
Stvar je vrlo važna, Desgreze.
Naravno, važna je. Ta poznam vas. Nema opasnosti da ćete policiju uznemirivati zbog kakve tričarije. S vama nema šale: netko hoće da vas ubije, ili ste pak pred samoubojstvom, ili ste odlučili da obaspete uvredama kraljevsku obitelj, da uzdrmate kraljevstvo, da prkosite papi i tko zna šta još... ?
Ali, Desgreze, ja nikad nisam pretjerivala.
Baš to vam i zamjeram. Zar ne možete malo glumiti kao svaka dobra ženica koja drži do sebe? Dramu, da! Ali glumiti dramu! Kad ste vi u pitanju, međutim, čovjeku ne preostaje drugo do da kao lud trči i Nebu se moli da ne stigne prekasno. Ukratko, došao sam... i, kako mi se čini, na vrijeme.
Desgreze, je li to moguće? Zar ste zaista voljni da mi još jedanput pomognete?
Vidjet ćemo - reče natmureno. - Prvo mi recite šta je na stvari.
Zašto ste ušli kroz prozor?
Zar zbilja ne shvaćate? - upita on. - Niste primijetili da vas policija prati već tjedan dana?
Policija me prati? Mene!
Da. Znajte da se mora podnositi izvještaj za svaki korak gospođe du Plessis- Belliere. Čim se samo maknete iz kuće u stopu vas prate dva ili tri anđela čuvara. Sva se vaša pisma kradom dižu i najpažljivije čitaju prije nego što se uruče naslovniku. Samo zbog vas su pojačane straže na svim gradskim vratima. Kojim god pravcem pokušate izići iz grada, bit ćete zaustavljeni prije nego što prijeđete sto metara. Znajte da je jedan vrlo visoki činovnik osobno odgovoran da nećete napustiti glavni grad.
Tko je taj?
Pomoćnik šefa policije de la Reyniea, neki Desgrez. čuli ste za njega, zar ne? Anđeliku je ovo dotuklo.
Htjedoste reći da ste dobili nalog da pazite na mene i spriječite me da napustim grad?
Točno. I sami uviđate kako mi je pod tim uvjetima bilo teško da se s vama javno sastanem. Ta nisam vas mogao primiti u svoju vlastitu kočiju upravo na oči onih kojima sam naredio da vas u stopu prate.
A tko vam je povjerio taj prljavi zadatak?
Kralj.
Kralj... ? A zašto?
Njegovo veličanstvo mi to nije objasnilo, ali vi sigurno slutite razlog, zar ne? Ja znam samo jedno: kralj ne želi da napustite Pariz i ja sam izdao naređenja u
skladu s tim. No izuzme li se to, što mogu učiniti za vas? Što očekujete od svoga sluge?
Anđelika je rukama grčevito stiskala koljena. Dakle, kralj je izgubio povjerenje u nju! Nije trpio njezinu neposlušnost. Silom će je zadržati uza se. Dok... dok je ne urazumi. Ali to se nikada dogoditi neće!
Desgrez ju je promatrao. U jednostavnoj haljini i bosih nogu, šćućurena od zime, nemirna pogleda i upalih očiju koje traže izlaz, ličila mu je na zarobljenu pticu, obuzetu divljom čežnjom za daljinama. Zlatni kavez od skupocjenog namještaja i raskošnih zastora, u kojem je živjela, nije više pristajao ovoj prirodnoj ženi. Bijaše se ostavila mondenog načina života, pa je u ovoj sredini, koju je sama stvorila s puno ukusa i žara, djelovala neobično i strano. Najedanput je opet postala bosonoga pastirica, usamljena i tako daleka, da se Desgrezu srce stislo. Dođe mu misao koju otjera pokretom glave.
„Ona nikad i nije bila stvorena za nas. To je zabluda!"
Što je? Što želite od svog sluge? - ponovi glasno. Anđelikin pogled zablista raznježeno.
Vi zaista hoćete da mi pomognete? - upita.
Da, pod uvjetom da ne zloupotrebite svoj umiljati pogled i da ostanete na pristojnoj udaljenosti. Ostanite gdje ste - naredi on kad je pošla prema njemu. - Budite pametni. Ovaj naš susret baš nije najugodniji, a vi se potrudite da se ne pretvori u mučenje, nesnosna đavolice.
Desgrez uzme burmuticu, izvadi iz džepa na prsluku lulu i poče je polako nabijati.
Deder, dijete moje, ispraznite vreću!
Voljela je njegov suzdržljiv izgled ispovijednika. Sve joj se učini lako.
Moj muž je živ - reče. On ne trepnu.
Koji? Koliko znam, imali ste dva muža i obojica su potpuno mrtvi, bar se tako čini. Jedan je spaljen, a drugi je poginuo u ratu. Možda se još koji pojavio na površinu?
Anđelika odmahne glavom.
Ne pravite se kao da ne znate o čemu se radi, Desgreze. Moj muž je živ, on nije spaljen na trgu Greve, kako su ga suci bili osudili. Kralj ga je pomilovao u zadnji čas i udesio njegovu otmicu. Sam kralj mi je to priznao. Moj muž, grof de Peyrac, izbavljen s lomače, ali još uvijek smatran opasnim po sigurnost kraljevstva, imao je u tajnosti biti odveden u neki zatvor izvan Pariza. Ali on je utekao... Pogledajte, tu su spisi koji potvrđuju to nevjerovatno otkriće.
Policajac zapali lulu. Povuče nekoliko dimova i brižljivo, natanane smota kresivo prije nego što će ravnodušnim pokretom odgurnuti spise koje mu je pružala.
Suvišno je da ih čitam! Poznati su mi.
Poznati su vam? - ponovi Anđelika zaprepaštena. - Već ste imali u rukama ove papire?
Da.
Kad?
Još prije nekoliko godina. Da... Zahvaljujući pukoj znateželji koja me spopala. Bijah upravo stekao zvanje policijskog činovnika pošto sam prije toga udesio da se zaboravi na me. Ljudi se više nisu sjećali bijednog advokata koji je kao luđak bio za peo da brani unaprijed osuđenog vješca. Na taj se slučaj zaboravilo, ali se ipak ponekad spominjao u mom prisustvu... Pričale su se čudne stvari. A ja sam pošao njihovim tragom. Kopao sam. Policajcu su rijetko koja vrata zatvorena. I konačno sam otkrio ove papire i pročitao ih.
I nikad mi o tome niste govorili - prošapće ona u jednom dahu.
Nisam!
Iza vela od plavog dima gledao ju je poluotvorenim očima. Ponovo osjeti da ga mrzi, da joj je odvratan njegov izgled prepredene mačke koja preživa svoje tajne. Nije uopće bila istina da je voli. Nije imao nikakvih slabosti. Uvijek će biti jači od nje.
Sjećate li se, draga - progovori napokon - one večeri kad ste se od mene oprostili u svojoj slastičarnici? Upravo ste mi bili saopćili da se udajete za markiza du Plessis-Bellierea. I u jednom od onih neobičnih nastupa povjerljivosti, koja je svojstvena samo ženama, vi ste mi rekli: „Zar nije čudno, Desgreze, što se ne mogu otresti nade da ću ga jednog dana opet vidjeti? Neki su ljudi tvrdili da nije on bio čovjek koji je spaljen na trgu Greve..."
Tada ste mi morali reći! - uzvikne ona.
Čemu? - reče on tvrdo. - Sjećate se! U tom ste se trenutku spremali da poberete plodove nadljudskih napora. Da biste postigli svoj cilj, niste štedjeli truda, nije vam nedostajalo hrabrosti, niste se žacali ucjenjivačkih smicalica najniže vrste, čak ste i svoju krepost žrtvovali. Sve ste bacili na vagu svojih ambicija. Bili ste pred trijumfom. A da sam progovorio, bili biste sve uništili... zbog nekakvog priviđenja?
Ona ga je jedva saslušala.
Trebali ste progovoriti - ponovi. - Sjetite se kako ste užasan grijeh dozvolili da počinim udajući se za drugog čovjeka dok mi je muž još bio živ!
Desgrez slegne ramenima.
Živ... ? Bilo je vjerojatnije da je on onaj utopljenik iz Gassicourta. Mrtav ovako ili onako, spaljen ili se utopio, što bi to za vas promijenilo na stvari?
Ne, ne, to je nemoguće! - Anđelika poviče digavši se uzbuđena.
Što biste bili učinili da sam progovorio? - navaljivao je Desgrez nemilosrdno. - Bili biste sve razorili kao što se upravo sada spremate da sve razorite. Bili biste nesumce ispucali sve svoje karte, uništili sve šanse, svoju i sudbinu svoje djece. Bili biste se kao luđakinja uputili u potragu za sjenom, za utvarom, kao što to u ovom trenutku smjerate. Priznajte, dakle - reče prijeteći - da vam se upravo to mota po glavi? Otići... otići u potragu za mužem koji je nestao prije deset ili jedanaest godina!
Digne se i stane tik pred nju.
Kuda? Kako? - upita. - I zašto?
Ona poskoči na njegovu posljednju riječ.
Zašto?
Policajac ju je promatrao svojim ispitivačkim pogledom kojim joj je prodirao do dna duše.
Bio je grof od Toulouse - reče... - Grof od Toulouse više ne postoji. Kraljevao je u jednoj palači... Palače više nema. Bio je najbogatiji vlastelin u cijelom kraljevstvu. Bogatstvo mu je oduzeto. Bio je učenjak poznat u čitavu svijetu. Danas je zaboravljen, a gdje da se i bavi svojom naukom... ? Što je ostalo od onog što ste u njemu voljeli?
Desgreze, vi nemate pojma o ljubavi koju čovjek kao on može pobuditi.
Mislim da ipak shvaćam da je posjedovao čari kojima žensko srce nije moglo odoljeti. Ali kad je jedanput tih čari nestalo... ?
Desgreze, ne mogu vjerovati da ste do te mjere neiskusni. Ali nemate pojma o tome kako žene vole.
U svakom slučaju znam nešto malo o tome kako vi volite.
Uhvati je za ramena i okrene je, kako bi se vidjela u visokom ovalnom zrcalu s okvirom od pozlaćenog drveta.
Deset je godina života ostavilo tragove na vama, na vašoj puti, u vašim očima, u vašoj duši, na vašem tijelu. I kakav je to život bio! Svi oni ljubavnici kojima ste se podali...
Istrgne mu se zažarenih obraza. Ali ga ipak nije prestala izazovno gledati.
Da, znam. Ali to nema ništa zajedničko s ljubavlju što je osjećam za njega, što ću je uvijek osjećati za njega. Među nama rečeno, dragi gospodine Desgreze, što biste mislili o ženi koju je priroda obdarila nekim blagodatima, a koja ih, ostavši sama, napuštena od sviju, u krajnjoj bijedi, ne bi iskoristila da se izvuče iz neprilike? Rekli biste da je glupača i bili biste u pravu. Držat ćete me bezočnom, ali ni danas ne bih u takvom slučaju oklijevala da za ostvarenje svojih ciljeva
iskoristim moć koju imam nad muškarcima. Što su muškarci, svi muškarci koji su došli poslije njega, značili za mene? Ništa.
Gledala ga je zlurado.
Ništa, razumijete li? Štaviše, danas osjećam za sve njih nešto što sliči na mržnju. Za sve njih.
Desgrez je zamišljen promatrao svoje nokte.
Nisam uvjeren da ste baš tako bezočni - reče i duboko uzdahne... - Sjećam se izvjesnog malog, zbunjenog pjesnika... A što se tiče lijepog markiza Filipa du Plessisa, zar nije s vaše strane postojalo... nešto prilično nježno, prilično snažno? Ona žestoko odmahne svojom bujnom kosom.
Ah, Desgtreze, vi to niste kadri razumjeti. Morala sam se zavaravati, morala sam pokušati da živim... Žena ima toliku potrebu da voli i da bude voljena... Ali je uspomena, čežnja za njim živjela u meni uvijek.
Baci pogled na svoju ruku.
...On je stavio zlatni prsten na moj prst, u tuluškoj katedrali. To je možda jedino što je ostalo među nama, ali zar ta veza nema svoju snagu... ? Ja sam njegova žena, a on je moj muž. Ja ću uvijek biti njegova, a on će uvijek biti moj. I zato ću ga tražiti... Zemlja je velika, ali ako živi igdje na njoj, ja ću ga pronaći, pa makar morala hodati čitav život ... Dok mi ne bude sto godina!
Glas je izdade, jer sebe vidje na užarenom drumu, svu ostarjelu i uništenu uzaludnom nadom.
Desgrez joj se približi i uzme je u naručje.
No! No! - reče. - Opet sam s vama postupao okrutno, mila moja, ali može se reći da ste mi vratili milo za drago.
Tako ju je stisnuo da je zajauknula, a onda se odmakao i ponovo počeo zamišljeno pušiti.
Dobro! - nastavi malo poslije - kad ste već odlučili činiti gluposti, uništiti svoj opstanak, izgubiti imetak i možda život, a nitko vas od toga ne može odvratiti, što namjeravate činiti?
Ne znam - reče Anđelika. Razmišljala je nekoliko trenutaka.
Držim - nastavi - da bi možda trebalo pokušati pronaći onog Calistera, bivšeg poručnika mušketira. On bi nam jedini, ako se još sjeća, mogao pomoći da isključimo sumnju koja lebdi nad utopljenikom iz Gassicourta.
To je učinjeno - reče Desgrez kratko - pronašao sam tog oficira, dobro ga kuhao i vješto odabrao pojedinosti kojima sam mu oživjeo sjećanje. Na kraju je priznao da mu je stvar s utopljenikom iz Gassicourta došla baš u pravi čas: njome je zaključio tu neugodnu istragu, iako je utopljenik imao tek vrlo mutne sličnosti s odbjeglim uhapšenikom.
Oh, da! - uzvikne Anđelika ustreptala od nade. - Onda bi trag gubave skitnice bio onaj pravi...?
Tko zna!
Trebalo bi otići u Pontoise i ispitati redovnike one male opatije u koju je bio svratio.
To je učinjeno.
Kako to?
Tako, eh... Kad sam zbog jedne istrage bio u onom kraju, uz put sam pozvonio na vratima malog samostana.
Oh! Desgreze, vi ste divan čovjek.
Ostanite na svom mjestu - reče mrzovoljno. - Nisam iz te posjete izvukao bogzna šta. Opat mi nije znao reći mnogo više od onog što je svojevremeno ispričao mušketirima koji su ga ispitivali. Ali se mali brat laik, samostanski bolničar, kojeg sam zatekao među njegovim ljekovitim biljem, sjećao jedne pojedinosti. Obuzet samilošću prema bijednom kukavcu, htio mu je staviti melem na rane, pa je otišao u sušu gdje je skitnica, onako iscrpljen, spavao kao zaklan. "Nije bio gubav", rekao mi je mali brat laik. „Otkrio sam mu lice. Nije bilo izjedeno, nego samo išarano dubokim brazgotinama."
To je, znači, bio on, zar ne, to je bio on! Ali zašto je došao u Pontoise? Da se nije htio vratiti u Pariz? Kakva ludost!
To je vrsta ludosti koju je čovjek kao on u stanju počiniti zbog žene kao što ste vi.
Ali trag mu se gubi na gradskim vratima. Anđelika grozničavo prolista spise.
A ovdje stoji da je primijećen u Parizu.
To je nemoguće! Nije se mogao probiti u grad. Znajte da su u toku tri tjedna po njegovu bjekstvu svi izlazi bli pod najstrožim nadzorom. A onda su otkriće utopljenika iz Gassicourta i izjave Arnauda de Calisterea okončali neizvjesnost. Predmet je zaključen. Da bih umirio savjest, još sam malo kopao po arhivama. Nisam našao više ništa u vezi s ovom stvari.
Mučna se tišina uvuče među njih.
Je li to sve što znate, Desgreze?
Policajac prošeće po sobi prije nego što će odgovoriti:
Nije!
Grickao je lulu i netremice se zagledao ispod sebe. Zatim procijedi kroza zube:
Tko zna?
Što je? Govorite!
Pa dobro! Evo: prije... tri godine... a možda i nešto više, posjetio me nepoznat čovjek. Bio je to neki svećenik, mladić užarenih očiju na voštanom licu, pripadnik one vrste ljudi koji nemaju snage ni da pošteno dahnu, a sebi su utuvili u glavu da spašavaju svijet. Raspitivao se: da li sam zaista onaj odvjetnik Desgrez koji je 1661. godine bio postavljen za branitelja optuženom grofu de Peyracu? Uzalud me je tražio među mojim kolegama u sudnici i jedva me prepoznao u neuglednom odijelu mračnog policijskog agenta. Pošto se uvjerio da sam zaista bivši odvjetnik Desgrez, rekao je tko je: otac Antoine, pripadnik lazarističkog reda koji je osnovao gospodin Vincent. Bio je zatvorski svećenik, i u tom svojstvu pratio grofa de Peyraca na lomaču.
Anđelika se odjedanput prisjeti spodobe malog svećenika kako pred krvnikovom lomačom sjedi kao ustrašeni cvrčak.
Poslije dugog me okolišanja upitao da li znam šta se dogodilo sa ženom grofa de Peyraca. Rekoh mu da znam, ali da bih i ja sa svoje strane volio čuti koga zanima ta žena čije su čak ime svi zaboravili. To ga je jako zbunilo. Njega samog zanima, reče. Često je mislio na tu napuštenu nesretnicu i molio se za nju. Nada se da joj se sudbina napokon ipak smilovala. Ne znam zašto, ali mi je u njegovim riječima nešto zvučalo lažno. Čovjek mog zanata ima istančana čula. Ipak sam mu rekao što sam znao.
Što ste mu rekli, Desgreze?
Istinu: da ste se vrlo uspješno izvukli iz neprilika, da ste se preudali za markiza du Plessis-Bellierea i da ste, u ono vrijeme, bili na francuskom dvoru jedna od žena kojima se najviše zavidi. Čudna stvar, umjesto da ga razvesele, ova su ga saznanja očito porazila. Možda se pobojao za spas vaše duše, jer sam mu natuknuo da ste na putu da izgurate gospođu de Montespan.
Anđelika očajna krikne.
Oh! Zašto ste mu to rekli…? Vi ste čudovište!
Nije li to bila sušta istina? Vaš je drugi muž tada bio na životu, a vi ste tako javno uživali kraljevu blagonaklonost da su svi a tome govorili. Još me je pitao što se dogodilo s vašim sinovima. Odgovorio sam mu da su u dobrom zdravlju i također u velikoj milosti na dvoru negove visosti prijestolonasljednika. A kad je već bio na polasku, rekoh mu kao da mu stavljam nož pod grlo: „Mora da ste dobro upamtili ono pogubljenje. Takve sitne prevare nisu baš česte." On se trgnuo: „Što hoćete time da kažete?" „Da je osuđenik iščezao u zadnji čas, a da ste vi blagoslovili bezimeni leš. Bit će da ste se prilično zbunili kad ste primijetili zamjenu?" „Priznajem da je nisam odmah primijetio..." Na to sam mu se unio u lice, „A kada ste je primijetili, gospodine opate?" upitao sam.
Problijedio je kao krpa. „Ne razumijem o čemu vi to govorite", rekao je da bi se izvukao iz škripca. „Eh, razumijete vi to vrlo dobro. Vi kao i ja znate da grof de Peyrac nije umro na lomači, ali je malo ljudi koji to znaju. Vašu pak šutnju nije trebalo kupovati. Niste bili umiješani u taj slučaj. Ali vi znate. Tko vam je rekao...?" I dalje se pravio kao da ne razumije. Na kraju je otišao.
I pustili ste ga da ode...? Ali to niste smjeli učiniti, Desgreze! Trebalo ga je prisiliti da govori, zaprijetiti mu, staviti ga na muke, natjerati ga da kaže tko ga je obavijestio, tko ga je poslao. Tko... ? Tko...?
Što bi to bilo promijenilo na stvari? - upita Desgrez. - Ta, vi ste bili gospođa du Plessis-Belliere, zar ne?
Anđelika se uhvati za glavu. Desgrez joj ne bi bio ispričao taj događaj da ga je smatrao nevažnim. Desgrez je mislio kao i ona: iza neobičnog poduhvata zatvorskog svećenika stajao je Anđelikin prvi muž. Ali odakle je poslao svog glasnika? Kako je došao u vezu s njim?
Treba ući u trag tom svećeniku - reče ona.
To neće biti teško. Sjećam se da je pripadao redu... Desgrez se smješkao.
Bili biste odličan policajac - reče. - Još jedanput ću vam prištedjeti trud. Svećenik se zove otac Antoine. Nije više u Parizu. Već je nekoliko godina galijaški duhovnik u Marselju.
Anđelikino se lice razvedri. Sad zna odakle treba početi. Prvo će otići u Marselj ocu Antoineu.
Lako će ga pronaći. Svećenik će joj sigurno povjeriti ime tajanstvene osobe koja ga bijaše poslala Desgrezu da se raspita za sudbinu gospođe de Peyrac. Možda će znati gdje se nalazi taj neznanac... ? Razmišljala je blistavih očiju i grickala gornju usnu. Desgrez ju je podrugljivo gledao.
Pod uvjetom da uspijete izići iz Pariza - reče odgovarajući na njezine misli koje su joj se tako jasno mogle pročitati na živahnom licu.
Desgreze, vi me nećete u tome spriječiti.
Drago moje dijete, ja imam nalog da vas u tome spriječim. Zar ne znate da sam ja kad preuzmem neki zadatak, kao pas koji ne ispušta svoj plijen? Spreman sam da vam dadem sva obavještenja koja bi vas mogla zanimati, ali zasigurno neću skrštenih ruku gledati kako hvatate maglu; s tim ne računajte.
Anđelika se živo okrene prema policajcu. Njen pogled je vatreno preklinjao.
Desgreze! Prijatelju moj!
Lice mladog službenika osta neumoljivo.
Ja sam za vas jamčio kralju, a takve obaveze ne uzimam olako, vjerujte mi.
I vi se nazivate mojim prijateljem!
Ukoliko ne moram kršiti naređenja njegova veličanstva.
Razočarenje je pustošilo Anđelikom kao užarena lava. Mrzila je sada Desgreza kao što ga je uvijek mrzila. Znala je da je uporan i savjestan u svom poslu i da će pred nju ispriječiti neprelazan zid. Poput lovačkog psa, uvijek bi na kraju uhvatio svoju žrtvu, a kao dobar tamničar, znat će je čuvati. Njemu se nije moglo umaći.
Kako ste mogli prihvatiti taj gnusni zadatak kad ste znali da se tiče mene? To vam nikada neću oprostiti.
Priznajem da sam bio prilično zadovoljan time što ću vas onemogućiti da počinite glupost.
Ne miješajte se u moj život! - poviče ona izvan sebe. - Mrzim iz dna duše vas i ljude vaše vrste, Gadite mi se svi, svi koliko vas god ima: prokleti policajci, lakrdijaši, cjepidlake, licemeri, puzavi lakeji koji jedva čekate da vam gospodar dobaci kost.
Desgrez se razvedri i prasne u smijeh. Najviše ju je volio ovakvu, s izrazom Markize anđela, tog tajnog poglavlja njezina života, pokopanog ispod raskoši i ugleda. A te bi crte lica poprimala kad god bi se razbjesnila.
Slušajte, dijete moje....
Uhvati je za bradu i prisili da mu gleda u lice.
Mogao sam ne prihvatiti ovaj zadatak, premda mi ga je kralj povjerio zbog glasa koji uživam. On dobro zna da vas samo najbolji policajci Pariza mogu zadržati ako ste sebi zabili u glavu da pobjegnete. Mogao sam odbiti, ali mi je o vama govorio zabrinuto, uzbuđeno, kao čovjek čovjeku... A ja sam sa svoje strane, kako sam vam to već rekao, bio riješen da upotrijebim sva sredstva kako bih vas osujetio da još jedanput uništite svoj život.
Crte lica mu se ublaže i neka duboka nježnost prožme mu pogled dok je promatrao, malo, zatvoreno lice koje je silom držao u svojim rukama.
Ludice! Draga ludice! - prošapće. - Ne zamjerite svom prijatelju Desgrezu. Hoću da vas poštedim kobne, opasne pustolovine... Stavljate na kocku sve, bez izgleda da išta dobijete. A kraljev gnjev bit će strašan. Ne može mu se prkositi preko određene granice. Slušajte mala Anđeliko... jadna mala Anđeliko...
Nikad joj se ranije nije obraćao s toliko ljubavi, kao djevojčici koju pod svaku cijenu treba braniti od nje same, i ona osjeti potrebu da mu nasloni čelo na rame i da zaplače sasvim tiho.
Obećajte mi - reče on - obećajte mi da ćete biti razboriti, a ja vama obećajem da ću učiniti sve da vam pomognem u vašim traganjima... Ali obećajte mi!
Ona odmahne glavom. Dođe joj želja da popusti, ali nije imala povjerenja u kralja, nije imala povjerenja u Desgreza. Oni će uvijek nastojati da je utamniče, da je zadrže. Htjeli bi da ona zaboravi i popusti. A ona nije imala povjerenja ni u samu sebe, bojala se malodušnosti i zamora koji će je jednog dana nagnati da se upita: a čemu? Kralj će joj se vratiti i preklinjati je. Bila je sama, potpuno sama i nenaoružana nasuprot snagama koje su se udružile zato da joj onemoguće odlazak k ljubljenom čovjeku.
Obećajte mi - nije popuštao Desgrez. Ona ponovo odmahne.
Magareća glavo! - reče on i pusti je uzdahnuvši. - Sada, dakle, počinje utakmica između nas dvoje. Vidjet ćemo tko je jači. U redu, kako vam drago! Sretno vam bilo, Markizo anđela!

Unatoč zori, koja se bijelila kroz prozore, Anđelika legne u krevet, ali ne mogaše zaspati. Bila je kao u nekom polusnu, umrtvljenog tijela, ali živa duha. Pokušavala je slijediti tajanstvenu odiseju gubavog skitnice, zamišljajući svog muža pod likom usamljenog i odbojnog stvora viđenog kako hramlje po drumovima Ile-de-Francea usmjerivši svoje korake prema Parizu. Ova posljednja pojedinost morala bi sama po sebi razoriti svaku nadu. Kako bi odbjegli zatvorenik, izrazitog osobnog opisa i svjestan da je potjera za njim, imao hrabrosti da se vrati u Pariz, u taj osinjak? Joffrey de Peyrac ne bi nikad počinio takvu ludost. Ali tko zna! Kad je dobro promislila, Anđelika zaključi da mu je baš ovakav postupak svojstven. Pokušavala je pogoditi njegovu namisao. Da li bi se zbog nje bio vratio u Pariz... Ali kakva smjelost! U Parizu, velikom gradu koji ga bijaše osudio, neće više naći ni prijatelja, ni svoje kuće... Zapečaćen je bio njegov dom u četvrti Saint-Paul, lijepa palača Beautreillis koju je sagradio Anđeliki u čast. Sjećala se kako je onda često putovao iz Languedosa u glavni grad zato da bi osobno nadgledao radove. Da li se prognani Joffrey de Peyrac mogao baviti mišlju da se skloni u svom domu? Lišen svega, možda je smislio plan da se domogne zlata i dragulja iz tajnog skrovišta za koje je samo on znao? Što je više razmišljala, to joj se ova pretpostavka činila vjerovatnijom. Joffrey de Peyrac bio je nedvojbeno kadar da stavi na kocku sve, zato da bi se domogao bar jednog dijela svog blaga. Zlato i novac će mu donijeti spas, dok je kao bijednik bez sredstava osuđen na lutanje, bez izgleda da se izvuče. Seljaci će se nabacivati kamenjem na njega, te će ga prije ili kasnije izručiti policiji. A sa šakom bi zlata stekao slobodu! I on je znao gdje će to zlato naći: u svojoj palači Beautredillis gdje je poznavao svaki kutak.
Anđeliki se činilo da ga čuje. Slijedila je tok njegovih misli, prepoznavala njegov pomalo prezriv način rasuđivanja: „Zlato može sve", govorio je. Samo je častoljublje jednog mladog kralja, jače od pohlepe, nanijelo poraz ovom načelu,
ali opće pravilo važi i dalje: s malo zlata bijednik više nije bespomoćan. On se uputio prema Parizu. I stigao je ovamo: sad je u to bila sigurna. To je očigledno. U ono vrijeme kralj još ne bijaše opljačkao sve njegovo bogatstvo. Palaču još nije bio ponudio princu de Condeu. Pustu palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao.
Anđeliki srce jače zalupa.
Najedanput... našla je sigurnu nit. „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noći malo poslije lomače. Čuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak..."
To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo preuzela palaču Beautreillis.
„Tko ne bi prepoznao njegov korak... ? Korak Velikog šepavca iz Languedoca...! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..."
Anđelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviđenja.
Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riđa, izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenađeno onjuši miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospođa markiza.
Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou".
Začuđena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.
Pazi, ti točno znaš - reče Anđelika - jedan jako star, koji grabi vodu iz zdenca i nosi drva za loženje...
Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali će ubrzo sve saznati. Vrati se poslije nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro prije dvije godine.
Umro? - ponovi Anđelika zaprepaštena. - Umro! Oh! Bože moj! To je užasno! Janina pomisli kako je njezinu gazdaricu sad najedanput tako potresao događaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anđelika je zadrži i prepusti se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruku vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plaćala što nije izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoć čula, ostale su joj vatrenim slovima urezane u sjećanju.
„Naslonio se o vrata kapelice..."
Ona siđe i pođe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba sa dva klecala od kordobske kože i malim oltarom od zelenog mramora nad kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je odisala mirisom cvijeća i tamjana. Kad bi opat de Lesdiguieres boravio u Parizu, ovdje je služio misu. Anđelika klekne.
Oh! Bože moj! - reče glasno. - Mnogo sam griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te molim....
Nije znala šta bi još rekla.
On je bio tu jedine noći. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz? Po šta je došao u ovaj oratorij?
Anđelika prođe pogledom po malom svetištu. Sve što se tu nalazi, potječe od grofa de Peyraca. Princ de Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de Lesdiguieresa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i vodio kućanstvo, rijetko je tko tu ulazio.
Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao otkriti... Anđelika ustane i počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku pukotinu u nadi da će pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve
izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrađena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim zvukom. Zapali svijeću i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle!
Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade odreći. A onda je konačno, uz pomoć noža i ključa koji je uzela iz svežnja o pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku koja odskoči. Vratašca skrovišta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi škrinjicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je već bila obijena. Škrinjica je bila prazna...
Anđelika pritisne na srce prašnjavu kutiju.
On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je vodio! Bog ga je čuvao.
Ali poslije toga... ?
Što se dogodilo s grofom de Peyracom pošto se obogatio malim imetkom do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači...

3.
FLORIMONDOVE LUDORIJE
Kad je pošla u Saint-Cloud po Florimonda, Anđelika shvati da se Desgrez nije šalio, već joj je čistu istinu rekao. Penjući se u svoju kočiju, nije se ni udostojila da pogleda "obožavatelja" čije se lice već nekoliko dana rumenilo pod njezinim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji, iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njezinom kočijom kroz ulice. Ali tek što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz.
Kraljeva zapovijed, gospođo!
Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije gospodina de la Reyniea, prema kojoj se gospođa du Plessis-Belliere ne smije pustiti iz grada.
"Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provođenje ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoći, ali sad to više neće htjeti! Dat će mi sva moguća obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete, ali će isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve zapovijedi."
Stisla je zube i šake, a kočijašu izda naređenje da okrene konje. Nasilje je rasplamsavalo njezin borbeni duh. Joffrey de Peyrac, sakat i progonjen, uspio je tada ući u Pariz, ona će uspjeti, ona, iz njega još danas izići...!
Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog odgojitelja opata de Lesdiguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama gospođe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimondovog zvanja. Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nećaka. Nudi dobru cijenu. „Još ćemo o tome govoriti", reče Anđelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.
Zašto treba da prodam svoje zvanje? - upita Florimond. - Jeste li mi našli bolju službu? Moram li se vratiti u Versailles? Ta u Saint-Cloudu sam se iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost.
Charles Henri dotrči radosno vrišteći. Obožavao je svog starijeg brata, a ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvraćao. Svaki put kad bi došao u Pariz, uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač. Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom.
Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu? Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pravog koji je tako nezgrapan.
Ne govorite tako, Florimonde - opomene ga opat de Lesdiguieres.
Anđelika odvrati pogled od slike koju su pružala njezina dva sina: Charles Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema dvanaestogodišnjem crnomanjastom Florimondu. Neki bi je osjećaj tuge i nemoći obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrey de Peyrac je poslao tajnog izaslanika da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je bio užasan i bezizlazan položaj. Bog ne bi smio dozvoliti da se čine takve stvari!
U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija će s Barbom i svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom gnjevu neće usuditi da dirne u maršalovo dijete i imetak. Za Florimonda je imala druge, tajnije planove.
„Zar će mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ću se vratiti..."
Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.
Mali anđele sa smiješkom kerubina, vi ste dražesni.
Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim - vi ste dražesni - parodirao je Florimond litanije posvećene svecima. A onda Anđelika začuje glas opata de Lesdiguieresa:
Florimonde, ne smijete zbijati šale s tim stvarima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za brinjava.
Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:
Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti - vi ste dražesni...
Mali duše, puni ste zlobe - vi ste dražesni...
Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je po svom običaju brundao, a na platnu se pojave crnomanjaste i plavokose glave Anđelikinih sinova: Florimonda de Peyraca, Charlesa Henrija du Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je voljela.
V Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je večeri posjetio Anđeliku i zatekao je uz vatru.
Majko - upita iznebuha - šta se to događa? Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se, za kaznu drži u Parizu?
Florimonde - poviče Anđelika ljutito - u što se ti to miješaš!
Florimond je dobro znao koliko mu je majka naprasita, pa se čuvao izravnih udaraca. Sjedne na stoličicu do njezinih nogu i pogleda je svojim tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.
Zar niste kraljeva milosnica? - ponovi uz umiljat smiješak.
Anđelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog se razloga, kao čitav dvor od prvog plemića do zadnjeg paža, i on pitao kakav će biti ishod dvoboja između gospođe de Montespan i gospođe du Plessis-Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti podigla ugled kod njegovih drugova. Budući dvorani, već vični spletkama i smutnjama, nastojali su steći njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?"
Florimond se pravio važan i glumio sivu eminenciju. Dužnost velikog admirala već je obećao Bernardu de Chateaurouxu, a položaj ministra rata Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u Parizu daleko od Versaillesa.
Jeste li ozlovoljili kralja? Čime?
Anđelika pruži ruku i podigne dječakove crne kovrče koje su mu stalno padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuđenje obojeno sjetom, koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala razumna bića i da misle vlastitom glavom.
Blago odgovori na Florimondovo pitanje:
Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije oprostio.
Florimond se namršti oponašajući neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na licima dvorana u nemilosti.
Kakva nesreća! Što će bita s nama? Kladim se da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan. Gadura!
Florimonde, kakav je to rječnik?
Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja. Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga filozofski, kao čovjek koji je već mnogo puta vidio kako se podižu i ruše krhki dvorci od karata.
Priča se da se spremate na put?
Tko priča?
Priča se.
To mi se ne sviđa. Ne bih htjela da se moji planovi saznaju.
Obećavam vam da ih neću nikome reći, ali bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je sve pošlo naopako. Da li ćete me povesti sa sobom?
Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla biti puna nepredviđenih nezgoda. Anđelika čak nije znala kako napustiti Pariz. A kakva će tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antoinea i u kojem će je pravcu ona odvesti? Čak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je Florimond moglo biti na smetnju.
Sine moj, bit ćete razboriti. To što ću vam predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja. Povjerit ću vas vašem ujaku isusovcu koji je spreman da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u Poitouu. Opat de Lesdiguieres će vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za vrijeme moje odsutnosti.
Ona je već bila kod oca Raymonda de Sancea i zamolila ga da se stara o Florimondu i uzme ga u zaštitu ako ustreba.
Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i namršten. Anđelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva, on digne glavu i izjavi suho:
Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje mi drugo nego da pođem Cantorovim stopama.
Bože moj, Florimonde! - poviče Anđelika potresena - ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš umrijeti?
O ne! - rede dječak dobro raspoložen.
Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da ideš za Cantorom?
Jer sam ga poželio, a osim toga mi je ipak draže krstariti po moru nego bubati latinski kod isusovaca.
Ali... Cantor je mrtav, Florimonde. Florimond samouvjereno odmahne glavom.
Ne, on je otišao mom ocu.
Anđelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.
Što... šta si to rekao?
Florimond je pogleda pravo u lice.
Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...? Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve. Anđelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije o tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viđali, a sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubomorno pazila da do njih ne dopru razna
govorkanja, i unaprijed strahovala šta će im odgovoriti onog dana kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.
Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato što su znali.
Tko vam je rekao?
Sumnjičava izraza, ne htijući odjedanput ispucati sve adute, Florimond se okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice. Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš onda kad su očekivali da će se pridružiti njihovu smijehu i igri. Ali joj je prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduće miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo, čuvstvo da sazrijeva: jednog će dana odrasti i braniti je.
Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj se sav blistav.
Majčice moja... ! - prošapće.
Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na svijetu. Naslijedio je prirođenu zavodljivost grofa de Peyraca.
Znaš li da si jako sličan svom ocu?
Znam. Stari Pascalou mi je to već rekao.
Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, saznali ?
I jesmo i nismo - odgovori Florimond praveći se važan. - Stari je Pascalou bio naš prijatelj. Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek je govorio kako ličim na prognanog plemića koji je sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom životu. To je bio čovjek koji je znao sve, čak da pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušatelji ostajali kao prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeđivao sve svoje neprijatelje. Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko snažan, te je uspio pobjeći, a on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je govorio kako će umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio njegov gospodar, još živ.
A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ.
Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao, a on nam nije htio reći. Napokon nam je njegovo ime saopćio kao veliku tajnu: grof de Peyrac. Sjećam se, bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda prekorila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim strašnim stvarima. Zar hoće da prokletstvo s oca padne na nesretnu djecu! Ta majka im se već dovoljno namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini... Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou nismo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli reći, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi sinovi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na suhom. Zatim je klepetala i klepetala. Što je to bilo smiješno... ! A bila je toliko glupa i povjerovala da nas se time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira: „Tko je naš otac, Barbo? Je li to on, grof de Peyrac?" Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopćili da ćemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna o našem pravom ocu, paliti tabane kako to čine drumski razbojnici...
Anđelika užasnuta krikne. Je li to bilo moguće! Ovi dječaci, ovi mališani koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazili.
Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog događaja.
Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali smo joj se morali zakleti da vam to nikad nećemo reći. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni što je on naš
otac i što je umakao zlobnicima... A onda je Cantor sebi uvrtio u glavu da mora otići na more i tražiti ga.
Zašto na more?
Jer je to jako daleko - reče i poprati izjavu neodređenim pokretom.
Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasna predodžbu, ali je očito zamišljao da ono vodi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anđelika ga je shvaćala.
Cantor bijaše sastavio pjesmicu - nastavi Florimond. - Više se točno ne sjećam riječi, ali bila je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio je: „Svuda ću pjevati tu pjesmu. Mnogi će ga ljudi u njoj prepoznati i reći mi gdje je...
Anđeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala kako smišljaju nemoguću odiseju malog trubadura koji će se uputiti u potragu za legendarnim čovjekom.
Ja sa svoje strane nisam bio za to - reče Florimond. - Nisam imao volje da mu se pridružim, jer mi se služba u Versaillesu jako sviđala. Položaji se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li da je pronašao mog oca?
Umjesto odgovora Anđelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom platio potragu za priviđenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred očima joj se ukaže beživotno lice stisnutih usana kako lebdi u smaragdnoj prozračnosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov sanjalački pogled.
Samo pjevanjem - promrmlja Florimond koji je slijedio svoju misao...
Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan.
"Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreća je samo u tome što ih moja djeca čine...!"
Međutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenađenja.

4.
PODZEMNI HODNIK
Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice poprimi tjeskoban i tužan izraz.
Mama - nastavi - je li kralj osudio mog oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mučilo, jer kralj je pravedan...
Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:
Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je pomilovao.
Oh! Onda sam sretan - klikne Florimond. - Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad će se on vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao. Hoće li mu dati njegov raniji položaj?
Anđelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.
To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jadni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ovamo po zlato. To je neosporno... a ipak se čini nemoguće. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju probiti?
Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmoćno, a pošto je sad već znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:
Ti, ti znaš i to?
Znam.
A onda joj šapne u uho:
Kroz podzemni hodnik zdenca!
Što hoćeš time da kažeš?
Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku.
Dođi!
U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze među potkresanim zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku, obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anđelika namjerno sačuvala srednjovjekovni izgled. Ruševina jednog stupa, grb na klupi obrastao cvijećem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsjećali su na drevni sjaj XV stoljeća, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i prinčeva.
Pascalou nam je odao tajnu - objasni Florimond. - Rekao je da je moj otac, kad je zidao palaču, osobno nadzirao radove na osposobljavanju starog podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda nam je sve pokazao, budući da smo njegovi sinovi. Pogledajte.
Ne vidim ništa - reče Anđelika nagnuvši se nad crnu jamu.
Pričekajte.
Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca koje su se ljeskale od vlage. Dječak zaustavi lanac na pola puta.
Evo! Nagnite se malo, pa ćete u stijeni razabrati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite točno na tom mjestu, možete ih otvoriti i ući u podzemni hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma susjednih kuća i bedema oko Bastille. Prije je završavao u predgrađu Saint-Antoine gdje ulazi u stare katakombe i negdanje korito Seine. Ali kako su se iznad tog mjesta sagradile kuće, moj ga je otac produžio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio jako dalekovidan, zar ne?
Kako saznati da li je podzemni hodnik još prohodan? - prošapće Anđelika.
Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je brižljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vrata se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam pomičnih vrata, koja vode u vensansku kapelicu, vrlo dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Osluškivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak Velikog šepavca iz Languedoca...
Anđelika ispitivački pogleda svog sina.
Florimonde, nećeš mi valjda tvrditi da ste vi, ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac?
Jesmo! Jesmo! - odgovori Florimond nehajano - i to više puta, uvjeravam vas. Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.
Barba bi nas ovdje čekala moleći krunicu, unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiće.
Ta je debela glupača znala sve!
Ta morala nam je pomagati pri dizanju kabla!
To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete takvim opasnostima a da meni nije rekla ni riječi..
Gospo! Bojala se da ćemo joj opet paliti tabane.
Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio nekoliko vrućih šamara... ?
Florimond ne odgovori. Okači kabao o kuku i postavi svjetiljku na kamenu ogradu. U zdencu ponovo zavlada mrak i tajanstvenost. Anđelika pređe rukom preko lica pokušavajući da sredi svoje misli.
Ne razumijem kako je mogao... - reče ona. Razmisli još malo.
Da. Kako je mogao sam izići iz zdenca? Bez pomagača?
To nije teško. Male željezne kuke zabijene su u stijene u tu svrhu. Ali Pascalou nije htio da se njima služimo, jer smo mi bili još premali, a on pak već malo prestar. Prema tome, bili smo prisiljeni da tražimo Barbinu pomoć i trpimo njezine jadikovke. Kad je stari Pascalou osjetio da mu se bliži kraj, poslao je po mene u
Versailles. Opat i ja bacili smo se u sedlo. Mama, tužno je gledati kako umire dobar sluga. Držao sam mu ruku do zadnjeg trenutka.
Dobro si učinio, Florimonde moj.
A on mi je rekao: „Treba održavati zdenac za slučaj da se gospodar vrati." Ja sam mu to obećao. Svaki put kad dođem u Pariz, silazim i provjeravam da li je uređaj u redu.
Ti to radiš... sam?
Da. Dosta mi je Barbe. Sad sam dovoljno velik da se i sam mogu snaći.
Silaziš po željeznim kukama?
Pa da! To je vrlo jednostavno, uvjeravam vas. Potrebno je samo malo spretnosti.
A opat se nikad nije usprotivio tvojim ludostima?
Opat ništa ne zna. On je spavao. Ne vjerujem da je ikad išta posumnjao.
Ah, moja djeca imaju jako dobre čuvare! - reče Anđelika gorko. - Dakle, noću se upuštaš u ove opasne pothvate? Zar... zar te nikad nije bilo strah, Florimonde, biti sam samcat noću u podzemnom hodniku?
Dječak odmahne glavom. Ako se ponekad i bojao, on to ne bi nikad priznao.
Čuo sam da mi se otac bavio rudnicima. Možda se zbog toga volim zadržavati pod zemljom.
Gledao ju je odozdo, polaskan divljenjem koje nije mogla sakriti, a ona je na mjesečinom obasjanom dječjem licu prepoznala podrugljivu boru na usni, iskru mračnog pogleda i onaj malko satanski izraz zadnjeg tuluškog grofa koji je toliko volio da sablažnjava, straši i zaprepaštava bojažljive građane.
Ako hoćete, majko, odvest ću vas u podzemni hodnik.

5.
MARSELJ
Kraljevska je galija polako ulazila u marseljsku luku. Kao požar su se na glatkoj površini zaljeva odražavale njezine zastave od grimizne svile i njihove vjetrom iskrivljene zlatne rese, plameni grbovi koji su na vrhu jarbola nosili admiralov znak, i barjak mornarice, također crven i izvezen zlatnim ljiljanima.
Na obali odmah nastade opće komešanje izazvano znatiželjom. Prodavačice ribe i cvijeća zgrabiše svoje košare sa smokvama i mimozama, s dinjama ili karanfilima, s ribom ili školjkama. Glasno razmjenjujući mišljenja, pohrle tamo gdje je lijepa lađa imala da pristane. Otmjene gospođe što su besposleno lunjale sa svojim psićima, i ribari u crvenim kapama koji su krpali mreže, također se upute prema pristaništu. Dva turska nosača u širokim zelenim i crvenim hlačama, čija su se kao mahagonij smeđa poprsja kupala u znoju, ispuste goleme svežnjeve sušene ribe, sjednu na nju, izvuku iza pojasa dugačke lule i zapale ih. Dolazak galije dozvolio im je da povuku nekoliko dimova, jer je užurbana radinost u velikoj luci popuštala. Kapetani, koji su nadzirali ukrcaj u neki brod, trbušasti trgovci koji su trčali tamo-amo i za njima njihovi pisari i pomoćnici, odlože vage i malo odahnu. Svijet je išao na galiju kao na predstavu, ne toliko da bi se divio skladnosti njezinih oblika i njezinim nakićenim oficirima, već više zato da bi vidio robijaše koji će iz nje izaći i proći gradom. Užasan prizor pred kojim su se žene križale iako ga se nikad nisu mogle zasititi.
Anđelika ustane s topovskog postolja gdje je već nekoliko sati sjedila i čekala. Flipot pođe za njom noseći joj torbu, i oboje se umiješaju među svjetinu.
Tamo vani galija je upravo bila stigla do visine tornja Saint-Jean i činilo se kao da oklijeva. Bila je nalik na veliku žutocrvenu pticu, a pozlata se njezinih kipova iskrila na suncu.
Velikim zamasima svojih dvadeset četiriju vesala, bijelih i ukrašenih arabeskama, napokon otklizi prema obali. Pošto se potpuno okrenula, izložila je pučini dugačak, vitak kljun od ebanovine s divovskom sirenom od pozlaćenog drveta, a svjetini na
obali izrezbarenu krmu, ukrašenu grbovima i kipovima od pozlaćenog drveta, na kojoj se izdizala kućica od crvenog i zlatnog brokata. Bio je to zapravo prostran, četvrtast šator koji se nazivao i tabernakul, a služio je oficirskom zboru kao prostorija za dnevni boravak.
Malo prije nego što je galija konačno pristala, vesla su se podigla i ostala nepomična u zraku. Začuše se pištaljke veslačkih starješina i udarci o gong koji je obustavljao veslanje, a sve je to nadvikivao kapetan psujući mornare koji su skupljali jedra.
Na ogradi se, kraj pokretnih stepenica od pozlaćenog drveta, pojavi nekoliko oficira u svečanim uniformama. Jedan se od njih nagne naprijed, skine šešir ukrašen perjem i stane mahati u Anđelikinom pravcu. Ona se okrene i s velikim olakšanjem opazi grupu mladih gospođa i gospode koji su upravo bili sišli s kočije. Očito je njih pozdravljao onaj oficir. Jedna od mladih žena, crnka dražesnog lica koje je previše bilo načičkano umjetnim madežima, usklikne ushićena:
Oh, taj divni Vivonne! Iako je admiral i u Marselju moćniji od njegova veličanstva, ostao je tako ljubazan i jednostavan! Vidio nas je i nije mu bilo ispod časti da nam iskaže poštovanje.
Čim je prepoznala vojvodu de Vivonnea, Anđelika se opet umiješa među svjetinu. Brat gospođe de Montespan stane crvenom peticom na prljavi pločnik i ispruženih se ruku uputi pravo prema mladoj crnki.
Očaran sam što vas vidim na obali, lijepa Ariano. I vas, Cassandro. A nije li ono tamo naš dragi Calistro? Koje li radosti!
Besposličari su otvorenih usta promatrali kako se admiral i njegovi prijatelji međusobno klanjaju i pozdravljaju po svim pravilima lijepog ponašanja. Vojvoda de Vivonne je blistao u svojoj ulozi tako reći vicekralja. Preplanulo mu je lice dobro pristajalo uz plave oči i bujnu plavu kosu. Bio je visoka rasta mada pomalo gojazan, što je, poput savršena glumca, znao i te kako iskoristiti da bi se nametnuo drugima. Podrugljivac, šaljivčina živa duha, imao je mnogo zajedničkog sa svojom blistavom sestrom, kraljevom milosnicom.
Puki je slučaj što sam danas ovdje pristao - objasnio je. - Za dva dana nastavljamo put za Kretu. Kvar na brodu uslijed nevremena i zdravstveno stanje posade prisilili su me da skrenem u Marselj. Pošto sam vas tako lijepo zatekao na okupu, bit ćete moji gosti. Dva ćemo se cijela dana zabavljati do iz nemoglosti.
Društvo se trgne od nekog odsječenog zvuka, sličnog prasku. Pucketajući bičem, jedan je nadzornik robijaša tjerao svjetinu da se razmakne.
Hajdemo, ljepotice moje - reče gospodin de Vivonne i ruku u bijeloj kožnoj rukavici blago stavi mladoj ženi na rame. - Robijaši će odmah sići s galije. Dozvolio sam pedesetorici da odu do svog logora u zatonu Rocher i tamo pokopaju svog druga koji je tako glupo izdahnuo baš kad smo ulazili u luku. Uostalom, zbog toga smo i zakasnili. Moj je prvi oficir predložio, a ja sam se složio, da se tijelo odmah baci u more, kao što se to radi kad je galija na pučini.
Ali se svećenik tome suprotstavio. Rekao je da mu ne preostaje vremena za molitve i uobičajene obrede, da se s kršćaninom ne može postupati kao sa crknutim psom, ukratko: da hoće da ga pokopa. Popustio sam, jer smo bili na domaku luke, a i zato što iz iskustva znam da ovaj mali otac lazarist uvijek na kraju postigne ono što hoće. Kad sebi nešto zabije u glavu, ne da se slomiti ni milom ni silom. Hajdemo, dakle. Sad vas vodim pravo k sladoledaru Scevoli na šerbe od pistacija i tursku kavu.
Oni se udaljiše dok je na podnožju mosta nadglednik robijaša i dalje pucketao bičem. Ličio je na krotitelja koji stoji na ulazu u otvoreni kavez i požuruje zvijeri da izađu u arenu.
Iza pozlaćene ograde jezovito je odjekivalo povlačenje lanaca i promukli glasovi. Nastade žamor kad su se na vrhu mosta pojavili prvi robijaši i kad su se njihove crvene prilike, otežale od dugačkih lanaca, stale uspravljati. Lance su prebacili preko ramena ili ruku, jer su im na zemlji još više otežavali ionako nesiguran hod. Jedan za drugim teturali su preko daske koja je povezivala lađu s obalom. Po
četvorica su bili vezani lancem. Prljavim dronjcima, omotanim oko ručnog zgloba koji je nosio kariku, pokušavali su zaštititi kožu, ali su ovi dronjci ipak na mnogo mjesta bili krvavi.
Ljudi i žene su se križali kad su robijaši prolazili.
Hodali su bosi, oborena pogleda, i češali se zbog gamadi. Njihova je odjeća, crvena vunena košulja i hlače sa širokim, nekoć bijelim pojasom, bila natopljena morskom vodom i širila nepodnošljiv smrad. Većina ih je imala bradu. Zapuštenu im je kosu pokrivala crvena vunena kapa, nabijena na čelo. Neki su imali zelene kape. To su bili "doživotni".
Prvi su prošli ravnodušni. Drugi su pružili očekivani prizor. Užarenih su očiju dobacivali ženama prostote i izvodili bestidne pokrete. Jedan je "doživotni" iskalio svoj bijes na mirnom građaninu kojeg je smatrao krivim samo zato što nije na njegovu mjestu.
To te zabavlja, je li? Mješino, vinska bačvo! Jedan nadglednik jurne s uzdignutim bičem na njega i švigar od konoplje šibne po blijedoj koži, već otprije punoj modrica i rana. Žene samilosno kriknuše.
Uto se pojavi nova grupa robijaša koji su kape držali u ruci. Usne su im se micale; mrmljali su molitve. Svjetinom zavlada svečana tišina. Dvojica su galijota nosila tijelo umotano u grubo platno. Iza njih je išao svećenik Sjajna je crna mantija odudarala od ove gomile crvenih dronjaka.
Anđelika ga je napeto promatrala. Nije bila sigurna da je to on. Deset je godina prošlo od susreta s njim, a okolnosti su bile takve da se njegova izgleda tek mutno sjećala.
Dok se žalosna povorka udaljavala uz zveket lanaca po pločniku, Anelika povuče Flipota za rukav.
Idi za onim svećenikom. Zove se otac Antoine. - Čim mu uzmogneš prići, reci mu... Slušaj dobro! Reci mu :„Gospođa de Peyrac je ovdje u Marselju" i želi se s vama sastati u gostionici kod „Zlatnog roga."

6.
OTAC ANTOINE JE VIDIO GROFA DE PEYRACA POLICIJA TRAGA ZA ANĐELIKOM
Uđite, oče - reče Anđelika.
Svećenik je neodlučno zastao na pragu sobe ugledavši otmjenu gospođu u skupocjenoj, ali jednostavnoj odjeći. Bio je vidljivo zbunjen zbog svojih grubih cipela i iznošene mantije čiji su rukavi bili prekratki, pa su mu se vidjeli zglavci pocrvenjeli i ispucali od morske soli.
Oprostite što vas primam ovako u svojoj sobi - objasni mlada žena. - Ovdje boravim kriomice i htjela bih ostati nepoznata.
Svećenik slegne ramenima dajući na znanje da to shvaća i da mu ove pojedinosti nisu važne. Sjedne na ponuđenu mu klupicu. Sad je tek u njemu prepoznala priliku što ju je one davne večeri vidjela šćućurenu ispred ognjišta pariškog krvnika. Imao je isti onaj izgled protrnulog cvrčka, a crne bi mu oči iznenada bljesnule kad bi podigao vjeđe.
Ona sjedne na stolicu nasuprot njemu.
Sjećate li me se? - upita ona.
Stroge mu se usne načas razvuku u smiješak.
Sjećam.
Promatrao ju je pažljivo uspoređujući ovu ženu s poplašenom, izobličenom, gotovo bezumnom prilikom koja je onog zimskog praskozorja lunjala oko ostataka lomače čiju je zadnju žeravicu vjetar rasplamsavao.
Vi ste tada očekivali dijete - reče blago. - Što se s njim dogodilo?
Bio je dječak - odgovori ona. - Rodio se iste noći. Rodio se... a već je umro. U dobi od devet godina.
Uzbuđena sjećanjem na malog Cantora, okrene se prozoru. „Sredozemno more ga je progutalo", pomisli.
Večer se spuštala. Iz uličica, gdje su Turci, Španjolci, Grci, Arapi, Napolitanci, Crnci i Englezi počinjali da žive, dopirala je vika, pjesma i dozivanje. Javne kuće, i noćna zabavišta otvarala su svoja vrata posjetiteljima.
Negdje u blizini zabruje žice gitare, a muški glas zapjeva toplo i treperavo. Ali se more nametalo te se uza svu graju ulice čulo kako u podnožju grada zuji poput roja pčela.
Otac je Antoine promatrao Anđeliku i razmišljao.
Ova je žena izvanredne ljepote imala malo zajedničkog s mladim, očajnim stvorenjem čiju je sliku nosio u sebi. Osjećao je da je samopouzdana, promišljena i u izvjesnoj mjeri opasna. Zaprepastio se primjetivši još jednom poseban žig što ga život ostavlja na ljudskim bićima. On je ne bi prepoznao, niti mogao ustvrditi da je to ona, da nije s onako bolnim izrazom govorila o svom djetetu.
Ona ga pogleda, i mali svećenik prekriži ruke na koljenima kao da se sprema za borbu. Najednom ga uhvati strah što će morati da govori. Ona će ga prisiliti da kaže sve, a time će se na njega svaliti velika odgovornost.
Oče - reče Anđeliika - nikad nisam znala, ali danas želim saznati koje su bile zadnje riječi mog muža na lomači... Na lomači - naglasila je. - U posljednjem času, kad je već bio vezan za stup. Što je rekao?
Svećenik se namršti.
To je jako zakasnjela želja, gospođo - pobunio se. - Oprostite, ali pamćenje me izdaje. Tolike su godine prošle i odonda sam, avaj, ispovjedio tolike druge na smrt osuđene. Vjerujte mi, nisam u stanju da vam dadem točna obavještenja.
Pa dobro! Onda ću ih ja vama dati. On nije ništa rekao. On nije ništa rekao, jer je već bio mrtav. Mrtvaca su vezali za stup. Drugog mrtvaca. I dok su mog muža, živog, odvlačili kroz podzemni hodnik, vatra je pred očima svjetine izvršavala smrtnu presudu koja mu je nepravedno bila izrečena. Kralj mi je sve priznao.
Očekivala je da će se svećenik iznenaditi, protusloviti. Ali on ostade miran.
Vi ste to znali, zar ne? - reče ona u jednom dahu. - Vi ste to oduvijek znali?
Ne, ne oduvijek. Zamjena je izvršena tako vješto da ništa nisam posumnjao... Na glavu su mu nabili kukuljicu. Tek kasnije...
Kasnije... Gdje? Kada? Otkada ste znali?
Ona se nagne naprijed.. Dah joj je stao, a oči plamtjele.
Vi ste ga vidjeli, zar ne - reče tiho - vi ste ga vidjeli... poslije lomače? Promatrao ju je ispitivački. Sad ju je prepoznao. Nije se promijenila.
Da - reče. - Da, ja sam ga vidio. Slušajte. Onda ispriča svoju potresnu priču.

Dogodilo se to u Parizu, koncem veljače 1861. godine, iste one ledene noći kad je redovnik Becher, „savladan zlim duhovima", izdahnuo vičući: „Milost, Peyrac...!" Dok se otac Antoine molio u kapeli, jedan je brat laik došao i saopćio mu da bi neki siromah htio odmah razgovarati s njim. Siromah je bratu laiku turnuo u ruku zlatnik, i ovaj se nije usudio da ga izbaci. Otac Antoine se uputio u primaću sobu gdje je siromah stajao oslonjen o grubu štaku, a slabo mu je svjetlo uljane svjetiljke bacalo gotovo bezobličnu sjenu na okrečene zidove. Bio je uredno odjeven. Na licu je imao masku od crnog čelika. Kad ju je skinuo, otac Antoine pade na koljena preklinjući Nebo da ga oslobodi užasnih priviđenja, jer je pred njim stajao duh, duh vješca kojega je vlastitim očima vidio kako gori na trgu Greve.
Duh se podrugljivo smješkao. Pokušavao je da govori, ali su mu iz usta izlazili samo hrapavi i nerazumljivi glasovi. Najedanput je avet iščezla. Dosta je dugo potrajalo dok je otac Antoine ustanovio da je nesretnik naprosto izgubio svijet i da
leži na podu do njegovih nogu. Onda je, potaknut samilošću, savladao strah i nagnuo se nad duhom.
Ovaj je bio, doduše, živ, ali već potpuno oslabio i gotovo na umoru. Tijelo mu je ličilo na kostur. Ali se u njegovoj teškoj torbi nalazila zapanjujuća količina cekina i dragulja.
Mnogo je dana duh lebdio između života i smrti. Otac Antoine ga je njegovao povjerivši svoju tajnu starješini samostanske zajednice.
Bio je iscrpljen do krajnjih granica. Bilo je nevjerojatno da je tijelo, koje je krvnik stavljao na muke, moglo podnijeti takav napor. Raščerečena na spravi za mučenje, jedna mu je noga, ona sakata, bila ispod koljena i na bedru pokrivena jezivim, otvorenim ranama. Pa ipak je u tom stanju već mjesec dana neprestano tumarao. Takva volja služi na čast ljudskom robu, gospođo!
Nekoć tako moćan, grof de Peyrac je poniznom zatvorskom duhovniku govorio:
„Vi ste mi sada jedini prijatelji!"
Malog se svećenika sjetio onda kad mu se, pošto je skupio posljednje snage i vratio se u svoju palaču du Beautreillis, činilo da umire od iznemoglosti. Doći iz tolike daljine, pa umrijeti nadomak uspjehu! Iz palače je izišao kroz tajna vrtna vrata čiji je ključ posjedovao. Vukao se kroz Pariz i dovukao do doma lazarista, jer je znao da će tu naći oca Antoinea.
Sad je trebalo udesiti bijeg. Grof nije mogao ostati u Francuskoj. U ono se vrijeme velečasni otac Antoine upravo spremao da u Marselj otprati skupinu galijota. Tamo je trebalo nastaviti svoj milosrdni poziv.
Joffreyu de Peyracu sinula je genijalna misao. Umiješao se među robijaše i tako stigao u Marselj. Tamo je našao svog maurskog slugu po imenu Kuasi-Baa. Otac Antoine je u svojoj odjeći sakrio zlato i dragulje. Vratio mu ih je kad su stigli u Marselj. Malo poslije toga su grof de Peyrac i njegov Maur nestali, a njihov je bijeg u ribarskom čamcu bio čitav događaj.
I vi ih nikad više niste vidjeli?
Nikad.
I nemate pojma što se dogodilo s grofom de Peyracom poslije njegova bijega?
Nemam pojma.
Ona ga upitno pogleda. Gotovo bojažljivo reče:
Niste li prije nekoliko godina vi došli u Pariz da se raspitate za moju sudbinu...? Tko vas je poslao...?
Vidim da znate za moju posjetu odvjetniku Desgrezu.
On osobno me je o njoj obavijestio.
Napeto je čekala njegove rijeci, ali pošto je šutio, ona ponovi:
Tko vas je poslao? Svećenik uzdahne.
To zaista nikad nisam saznao. Bilo je to prije nekoliko godina ovdje u Marselju gdje sam se posebno bavio bolnicom za galijote. Neki arapski trgovac, kakvi često prolaze kroz ovu veliku luku, došao je k meni i u velikoj tajnosti mi saopćio da „se želi" znati što se zbilo s groficom de Peyrac. Zamoljen sam da odem u prijestonicu francuskog kralja., Željena će mi obavještenja vjerojatno dati neki odvjetnik po imenu Desgrez, a isto tako nekoliko drugih osoba čija su mi imena saopćena. Kao protuuslugu primio sam kesu s pozamašnom svotom. Pristao sam na to zbog mojih jadnih robijaša, ali sam od glasnika uzalud pokušavao izvući nešto potanje o njegovu nalogodavcu. Samo mi je pokazao zlatni prsten sa topazom u kojem sam prepoznao jedan od dragulja de Peyraca. Otišao sam u Pariz da izvršim svoj zadatak.
"Tamo sam saznao da se gospođa de Peyrac preudala za jednog maršala, markiza du Plessis-Bellierea, da je vrlo bogata i da skupa sa svojim sinovima uživa kraljevu blagonaklonost.
Bez sumnje ste se zaprepastili kad ste to čuli. Bila sam udata za drugoga dok mi je prvi muž još bio živ! Možda će se vaša svećenička savjest umiriti ako vam
kažem da je maršal poginuo pri opsadi Dolea i da se otada smatram dvostrukom udovicom.
Oca Antoinea nije uvrijedio njezin izljev gorčine. Čak se malo nasmiješio dajući joj na znanje da je vidio već mnogo čudnih sudbina, ali da treba priznati da Proviđenje vodi Andeliku po jako krivudavim stazama. Duboko ju je sažaljevao.
Vratio sam se, dakle, u Marselj, a kad se trgovac ponovo pojavio, ispričao sam mu sve što sam saznao. Odonda o njemu više ništa nisam čuo. To je sve što znam, gospođo, zaista sve.
U Anđelikinom srcu miješali su se razni osjećaji: kajanje, grižnja savjesti, očajanje.
"On je htio znati šta se sa mnom dogodilo."
Ovaj Arapin - reče - šta znate o njemu? Odakle je dolazio? Sjećate li se njegova imena...?
Svećenik je napregnuto razmišljao.
Već se nekoliko trenutaka uzalud pokušavam sjetiti svih pojedinosti o njemu. Zvao se Mohamed Raki, ali nije bio trgovac iz Arabije. To sam zaključio po njegovoj odjeći. Arapski se trgovci s Crvenog mora obično odijevaju kao Turci. Arapi iz Berberije nose široke vunene ogrtače zvane burnus. Ovaj je čovjek bio iz kraljevine Alžira ili kraljevine Maroka. Ali ja o njemu ne znam ništa više, a ovo je zaista malo. Znam, međutim, da sam s njim razgovarao o nekom njegovu ujaku čijeg se imena upravo prisjećam: Ali-Mehtub. Pričali smo o berberskom robu kojeg sam poznavao s robijanja na galiji, a kojeg je otkupio njegov jako bogati ujak. Ali- Mehtub je uspješno trgovao biserima, spužvama i raznom sitnom robom. Živio je na Kreti i vjerojatno je još uvijek tamo. On možda zna nešto više o svom nećaku Mohamedu Rakiju.
Na Kreti? - prošapće Anđelika sanjalački.

* * *

Anđelika i Flipot uputili su se prema pristaništu u nadi da će naći brod koji će ih povesti na dugo putovanje do sredozemnih otoka. Anđelika iznenada stane kao ukopana i protrlja oči misleći da sanja. Na nekoliko koraka opazi malog starca obučenog u crninu koja je izgledala još crnja pod blistavim svijetloplavim nebom. Stajao je nepomičan na rubu obale, utonuo u sanjarenje, i kao da nije primjećivao ni prolaznike koji su se očešavali o njega, ni vjetrić koji mu je blago talasao bijelu bradu. Sjajna kapica, glomazni lornjon od kornjačevine, starinska čipkana ogrlica, kišobran od voštanog platna i do nogu brižljivo postavljena staklenka opletena vrbovim prućem - riječito su govorili da je to meštar Savary, pariški ljekarnik iz ulice Bourg-Tibourg.
Meštre Savary - poviče ona.
On se tako žestoko trgnuo da umalo nije pao u vodu. Kad je prepoznao Anđeliku, oči mu zablistaju od zadovoljstva.
Ah, tu ste, mala radoznalice! Pretpostavljao sam da ću vas ovdje sresti.
Zaista? Puki slučaj me je, međutim, doveo ovamo.
Hm! Hm. Ljude sklone pustolovinama slučaj obično dovodi na ista mjesta. Poznajete li ijedan kutak na zemlji koji bi čovjeka više mamio da krene na put ka neobičnim pustolovinama? Poduzetni kakvi jeste, morali ste prispjeti u Marselj. To vam piše na čelu. Osjećate li opojan miris kojim je zasićena ova obala, onaj pravi miris sretnih putovanja?
On raširi ruke od ushićenja.
Mirodije! Ah, mirodije! Osjećate li miris tih profinjenih zavodnica koje su za sobom namamile najsmionije pomorce...
Odlučnim je tonom stao na prste nabrajati:
... đumbir, cimet, šafran, paprika, klinčić, korijander, kardamom i kraljica svih mirodija - biber! BIBER - ponovi zanesenjački.
Ona ga pusti da sanjari o ovom plamtećem kraljevstvu, jer je Flipot pristigao u pratnji nekog ljudine s crvenom mornarskom kapom.
Vi, dakle, nudite čitav jedan imetak za prevoz do Krete? - poviče on pružajući ruke k nebu. - Nevoljnice! Ja sam vas u najmanju ruku zamišljao kao staru ludu koja ima da izgubi samo još svoje kosti. Vi, znači, nemate muža koji bi vam ulio malo pameti u glavu. Ili vas želja za razvratom goni da završite život u haremu Velikog Turčina?
Rekla sam da hoću na Kretu, a ne u Carigrad.
Ali na Kreti su Turci, mala moja. Otok je pun eunuha, crnih i bijelih, koji tamo kupuju krepko meso za velikog gospodara. Moći ćete govoriti o sreći ako uopće stignete dotamo, a da vas putem ne otmu gusari!
Ali vi u svakom slučaju idete na Kretu!
Ja idem, ja idem - gunđao je Marseljac - ja idem, jasno, ali nisam rekao da ću tamo i stići.
Slušajući vas, čovjek bi pomislio da Berberi čekaju u zasjedi već na izlazu iz luke.
Vi zaista imate pravo, srce moje. Još se prošlog tjedna jedna turska galija muvala oko Hyereskih otoka. Naša flota nije dovoljno jaka, pa je se i ne boje. Budite sigurni da ćete im ubrzo zapeti za oko i da će se svi trgovci robija na Sredozemlju, crni, bijeli ili smeđi, kršćani, Turci ili Berberi jagmiti za vas kako bi vas za suho zlato prodali nekom starom sipljivom paši. Eno, pogledajte! Da li bi vam bilo drago naći se u zagrljaju ovakve maškare... ? - upita on upirući prstom u debelog turskog trgovca koji je u pratnji svojih ljudi silazio prema luci.
Anđelika je znatiželjno promatrala povorku koja je Marseljcima bila obična stvar, dok je njoj taj prizor bio nešto sasvim novo. Ogromni turbani od zelenog ili narančastog muslina, veliki kao bundeve, koji su se klatili nad zagasitim licima Turaka, njihova odjeća od svile koja se prelijevala, njihove papuče s vrhom povijenim naviše i ukrašenim biserima, suncobrani koje su dva mala crnca držala nad svojini gospodarima - sve je to više ličilo na ljupku komediju nego na opasnu najezdu.
Pa i ne izgledaju tako zli - reče Anđelika zadirkujući Marseljca - i vrlo su lijepo obučeni.
Kako ne! Nije zlato sve što sija. Znaju oni dobro da ovdje, u stranoj zemlji, ne smiju raditi što ih je volja. Trgovci koji poslom dolaze u Marselj, ne škrtare sa naklonima i znaju se praviti slatki kao med. Ali kad prođu tvrđavu If, za njih postoji samo gusarstvo... i opet gusarstvo. Ne, gospođo, uzalud me gledate tim svojim očima. Ja vam neću pružiti ruku za ovakvu pustolovinu. Bogorodica mi to ne bi oprostila...
A mene, da li ćete mene povesti? - upita Savary.
I vi hoćete na Kretu?
Na Kretu i još dalje. Da vam pravo kažem, idem u Perziju. Ali to je velika tajna.
Koliko nudite da vas prevezem?
Iskreno rečeno, nisam bogat. Dajem vam trideset livara. Ali budući da posjedujem tajnu koja vrijedi koliko sve zlato svijeta...
Dosta, dosta! Vidim o čemu se radi.
Melkior Pannassave nabere svoje crne guste obrve.
Žao mi je, ali ništa ne mogu učiniti za vas, ni za vas, gospođo. Za vas djede, zato što nemate s čim otići ni do Nice...
Trideset livara! - poviče starac ozlojeđen.
S obzirom na ono što se stavlja na kocku, to je tričarija... A za vas, gospođo, ne mogu ništa učiniti zato što biste privukli Berbere na moj brod kao što strvina, da prostite, privlači ribu u mrežu, ako smijem tako reći.
Skinuvši kapu veličanstvenim pokretom, Melkior Pannassave uputi se prema svom jedrenjaku Jolietti koji je čekao uz obalu.
Svi su isti, ovi Marseljci! - poviče Savary ljutito. - Gramzljivi i sitničavi kao Jermeni. Ne bi svoju kesu nimalo odriješili za dobrobit nauke!
Već sam se ranije uzalud obraćala kapetanima malih brodova - izjavi Anđelika. - Svi odmah govore o haremu i ropstvu. Isploviti na pučinu, znači, po njihovu, dospjeti k Velikom Turčinu.
Ili k tuniskom begu, ili alžirskom, ili marokanskom sultanu - nadopuni je susretljivo Savary.
E da, upravo tako stvari najčešće i završavaju. Ali tko nije voljan da riskira, neka ne putuje...!
Mlada žena uzdahne. Od ranog jutra njezina molba nailazi na isto podrugljivo čuđenje, isto slijeganje ramenima i isto odbijanje: Žena sama! Putovati na Kretu... ? Bezumlje. Trebalo bi imati za pratnju samu kraljevsku flotu.
I Savary je naišao na slične poteškoće zato što nije imao dovoljno novaca.
Udružimo se - predloži Anđelika. - Nađite mi brod, a ja ću platiti i vaš prevoz. Dala mu je adresu gostionice u kojoj je odsjela, i dok se starac udaljavao, ona sjede na cijev novog topa da bi se malo odmorila.
Ova artiljerijska oruđa, koja su u velikom broju bila razbacana po luci i na koja je očito zaboravio kakav mornarički skladištar, izgledala su prije namijenjena besposličarima kao klupe, nego da zapucaju na berberske galije.
Blebetuše iz Avenije Canebiere su na njima sjedile i plele očekujući povratak ribara, a trgovci su tu izlagali svoju robu.
Anđeliku su boljele noge. Osjećala je da je navukla i sunčanicu. Zavidljivo je promatrala žene kojima je obod velikog šešira od vezane slame štitio lijepa grčka lica na kojima su se isticale velike oči i čulne, prezirne usne. Veličanstvena držanja, nudile su prolaznicima karanfile ili školjke, topeći se od ljubaznosti i obasipljući najljepšim željama one koji bi im se odazvali, a proklinjući one koji se ne bi zaustavili pred njihovom tezgom.
Kupite mi ovu ribu - uporno je jedna od njih navaljivala na Anđeliku - to mi je posljednja u košari. Sjaji se kao srebrnjak...!
Ja nisam odavde i nemam je u čemu nositi.
Spremite je u svoj želudac. Neće vam naškoditi.
Da je pojedem ovako sirovu?
Pripremite je na žaru kod kapucina... Evo vam struk majčine dušice, stavite joj ga u trbuh dok se bude istiha pekla.
Nemam tanjura.
Uzmite oblutak sa žala.
Nemam ni viljušku.
Vi pronalazite poteškoće tamo gdje ih nema, jadnice moja... A čemu vam služe vaši lijepi prsti?
Da bi je se riješila, Anđelika na kraju kupi ribu. Držeći je za rep, Flipot se uputi prema zavoju na obali gdje su tri oca kapucina držala neku vrst kuhinje pod vedrim nebom. Iz velikog su lonca grabili riblju juhu i dijelili je siromasima, dok su mornarima za cijenu od nekoliko novčića dozvoljavali da sami kuhaju na dvjema posudama sa žeravicom. Miris roštilja i riblje juhe bio je zamaman i Anđelika osjeti da je gladna. Brige kao da su se rasplinjavale kad je čovjek nalazio vremena da se umiješa u lučki život Marselja. Upravo je bio čas kad su i najčangrižljiviji građani silazili na obalu da bi tu uživali u ovoj jednostavnoj atmosferi.
U Anđelikinoj blizini neka otmjeno odjevena gospođa siđe s nosiljke; pratio ju je dječak koji je odmah počeo da baca zavidljive poglede na mangupčiće što su se po balama pamuka prebacivali preko glave.
Smijem li im se pridružiti, majko? - moljakao je.
Da se niste usudili, Anastase - zabranila je gospođa uvrijeđena. - To su male propalice.
Baš im je lijepo - reče dijete nabusito. Anđelika ga je promatrala suosjećajno. Pomisli na Florimonda i Cantora. I ona je izlegla pačiće.
Nije bilo lako nagovoriti Florimonda da ne pođe s njom. To joj je uspjelo tek kad ga je uvjerila da će biti odsutna najviše tri tjedna, možda i dva, ako bude imala sreće. Izračunavši vrijeme, koje joj je potrebno za putovanje diližansom do Liona,
za spuštanje niz Ronu teretnom lađom, za sastanak s duhovnikom galijota i za povratak, Anđelika se nadala da će se možda vratiti u Pariz i u svoju palaču prije nego što kraljeva policija uopće i nasluti njezinu odsutnost. „To bi bila najbolja šala kojom sam vas ikad nasamarila, gospodine Desgreze", pomisli. Dočarala je sebi, ne bez izvjesnog uzbuđenja, svoj romantični bijeg. Florimond je govorio istinu. Podzemni hodnik bio je prohodan. Srednjovjekovni će svodovi, koje je obnovila ruka vična gradnji rudničkih hodnika, još dugo vremena odoljevati razornom djelovanju vlage. Florimond je doveo svoju majku do napuštene, ruševne kapelice u vensanskoj šumi. Gospođa du Plessis-Belliere je tada odlučila da će se po povratku pobrinuti da se kapelica obnovi. Kao Stari Paccalou, i ona je sada bila mišljenja da sve mora u ispravnom stanju čekati gospodarev povratak. Ali zašto se poslije toliko godina još nije vratio?
Uzbuđena je zagrlila svog sina kad su se prvi sunčevi zraci počeli probijati kroz šumu. Kako je bio hrabar i kako je ona bila gorda što je znao čuvali tajnu! Rekla mu je prije nego što ga je napustila. Motrila je na preklopna vrata koja su se polako zatvorila nad kovrčavom glavom. Prije nego sto je spustio pločicu, Florimond joj je saučesnički namignuo. Sve je to za njega bila igra koja ga je opijala i koja ga je u vlastitim očima činila jako važnim.
Zatim je Anđelika, u pratilji Flipota koji joj je nosio torbu, pješice otišla do obližnjeg sela gdje je unajnila dvokolicu i odvezla se do Nogenta. Odande je produžila diližansom.
Stigla je do svog cilja: Marselja i sad se nazirala druga etapa: Kreta. Razgovor s duhovnikom upućivao je na nov trag, ali tako tegoban i nesiguran...
Dakle, iduća karika u lancu bio je arapski draguljar čiji je nećak zadnji vidio Joffreya de Peyraca živog. Pronaći draguljara u Kreti, nije bila jedina poteškoća; hoće li joj pomoći da dopre do njegova nećaka? Ali Anđelika se tješila da je Kreta sretno znamenje. To je onaj sredozemni otok gdje je kupovinom stekla zvanje konzula Francuske. Međutim, nije znala u kojoj će mjeri moći koristiti taj naslov, budući da je u ovom trenutku grubo kršila kraljevu zapovijed. Zbog ovog, a i zbog mnogih drugih razloga smatrala je uputnim što prije napustiti Marselj i naročito izbjegavati susrete s pripadnicima svoga staleža.
Flipota još nema. Zar mu je toliko vremena potrebno da ispeče jednu ribu? Očima potraži svog mladog slugu i opazi ga kako razgovara s nekim čovjekom u smeđem kaputu. Činilo se da ovaj postavlja pitanja, a Flipot je izgledao zbunjen. Držeći ploštimice na ruci ribu koja se još pušila, skakao je s jedne noge na drugu, a njegovo je kreveljenje jasno pokazivalo da ga bolno peče. Ali čovjek se očito nije žurio. Napokon, sumnjičavo vrteći glavom, udalji se i izgubi u gomili. Anđelika vidje Flipota kako šiša točno u protivnom pravcu od onog gdje se ona nalazila.
Malo kasnije on se ponovo pojavi vješto i lukavo se šuljajući kao da je želi izbjeći, ali istovremeno i privući njezinu pažnju. Anđelika se digne i sustigne ga u mračnoj uličici gdje se sakrio iza stupa u jednom trijemu.
Što znači sve ovo? Tko je čovjek koji je maloprije s tobom razgovarao?
Ne znam... U početku mi nije bilo ništa sumnjivo... Evo vam vaše ribe, gospođo markizo. Nije mnogo ostalo, ispala mi je dva ili tri puta, toliko sam se tresao.
Što te je pitao?
Tko sam. Odakle dolazim. Kod koga sam u službi. Na to sam odgovorio: „Ne znam." „Hajde, hajde, nećeš me valjda uvjeravati da ne znaš kako ti se zove gospodarica!" Samo po tome kako me je zaplotnjački ispitivao, s ciljem da me uhvati u laži, vidio sam s kim imam posla: s policijom. Pa sam ponavljao: „Ne, ne, ne znam..." A onda se prestao praviti fin. „Da to nije slučajno markiza du Plessis- Belliere... U kojoj je gostionici odsjela?" Što je trebalo da mu odgovorim... ?
Šta si odgovorio?
Bubnuo sam nasumice jedno ime, ime gostionice „Bijeli konj" koja se nalazi na drugom kraju grada.
Hajdemo brzo.
Žureći strmim uličicama, Anđelika je pokušavala da shvati. Policija se za nju zanimala? Zašto? Znači li to da je Desgrez već otkrio njezin nestanak i da je poslao za njom svoje uhode... ? A onda je najedanput povjerovala da je riješila zagonetku. Gospodin de Vivonne ju je primijetio jučer među svijetinom kad je silazio s broda. Trenutačno se nije mogao sjetiti tko je bila žena čije mu lice nije bilo nepoznato, a onda je, pošto se prisjetio, naredio svojim slugama da je pronađu. Iz znatiželje? Iz pristojnosti? Iz želje da se dodvori kralju...? Njoj u svakom slučaju nije bilo stalo do susreta s njim, ali je nije niti uznemirilo njegovo zanimanje. Previše je često boravio na ladanju, daleko od dvora, da bi mogao pratiti sve nijanse spletki. Vjerojatno je htio ukazati pažnju gospođi du Plessis- Belliere, budućoj kraljevoj milosnici. Ona se umiri. To je posrijedi. Nema sumnje... Ili je onog čovjeka poslao robijaški duhovnik koji jedini zna da je ona u Marselju? Možda je imao još neka obaviještenja o Ali-Mektubu ili Mohamedu Rakiju... ? Ali on bi svog glasnika poslao u gostionicu „Zlatni rog" znajući da je tamo odsjela...
Stigla je u gostionicu sva u znoju. Srce joj je divlje udaralo.
Što ste to napravili od sebe, kako ste nerazboriti - uzvikne gazdarica. - Ah, te gospođe iz Pariza znaju samo trčati! Dođite za mnom. Napravila sam vam đuveč od patlidžana i rajčica i začinila ga tako da ćete prste lizati.
Anđelika dobro nabijena novčanika pobuđivala je kod nje gotovo materinske osjećaje, poštovanje i razumijevanje za mladu usamljenu ženu. Nije ju prevarila Anđelikina oskudna prtljaga. Odmah je shvatila da se radi o velikoj gospođi koja je navikla na četu slugu, ali koja ne želi biti uočena. Hajde, znamo što je ljubav...!
Idite ovuda - reče - u onaj tihi kutak kraj prozora. Bit ćete nesmetani za onim malim stolom, a moje će vas mušterije moći promatrati samo izdaljega... Što želite piti... Čašu ružice iz Vara?
Zamame oblike gospe Corinne obuzdavala je crvena svilena bluza, zelena suknja i crna vezena pregača. Pokrivena plitkom kapom, crna kao ugljen, nakovrčana i namazana, kosa joj se mrsila s dva dugačka koraljna privjeska s obje strane okruglog lica čija je koža bila čudesno bijela i čista. Stavila je pred Anđeliku kalajisani pehar i pocakljeni zemljani vrč koji se maglio od svježine pića.
Anđelika podiže pogled i na pragu male dvorane opazi Flipota koji joj je uzbuđeno davao znakove rukama. Iskoristivši to što se gospa Corinna okrenula, jednim skokom se stvori kod svoje gospodarice i prišapne joj:
Dolazi...! Zlobnik...! Gad...! Najgori od sviju.
Ona baci pogled kroz prozor. Laganim korakom, utegnut u kaput od ljubičaste svile, držeći štap sa srebrmom jabukom između ruku koje je prekrižio na leđima, poprimivši izgled šetača, gospodin Francois Desgrez penjao se ulicom.

7.
BIJEG KROZ MARSELJ VOJVODA DE VIVONNE SE PREDAJE
Anđelikina prva misao bila je da odgurne stolicu, da preskoči dvije stepenice koje su je dijelile od velike dvorane, pa kad ovu preleti kao munja, da potrči prema drvenom stepeništu koje vodi na prvi kat.
Slijedi me - reče Flipotu. Marseljka podiže ruke prema nebu.
Gospođo, šta se dogodilo. A vaš đuveč?
Dođite - naredi Anđelika - brzo dođite sa mnom u moju sobu. Imam s vama da govorim.
Izraz lica i glas bili su joj tako zapovjednički da je gostioničarka pohitala za njom ne tražeći daljnja objašnjenja.
Anđelika je povuče u sobu. Stisla joj je ruku i zarila nokte u salo.
Slušajte! Jedan čovjek samo što nije ušao u gostionicu. Ima ljubičasti kaput i štap sa srebrnom jabukom.
Možda je to onaj koji vam je jutros poslao poruku.
Koga to mislite?
Gospa Corinna turi ruku u njedra i izvuče list grube pergamene.
Jedan deran je donio ovo za vas malo prije nego što ste se vratili.
Anđelika joj istrgne cedulju i razmota je. Bila je to poruka oca Antoinea. Javljao joj je da ga je posjetio bivši odvjetnik Desgrez s kojim se imao čast sastati u Parizu 1666. godine. Mislio je da pred njim ne mora tajiti boravak gospođe du Plessis u Marselju ni njezinu adresu. Ali on je ipak o tome obavještava…
Mlada žena zgužva pismo koje joj više nije bilo od koristi.
Ova me cedulja više ne zanima. Slušajte dobro, gospa Corinno. Ako se spomenuti čovjek bude raspitivao za mene, vi ćete reći da me ne poznate, da me nikad niste vidjeli. Čim ode, javite mi. Držite, to je za vas.
Gurnula joj je u ruku tri zlatnika. To je proizvelo tako snažan dojam na gospu Corinnu, da nije smogla riječi, nego je samo znalački namignula svojim vatrenim okom i izašla oprezno kao kakav urotnik.
Grizući nokte, Anđelika počne grozničavo hodati po sobi. Flipot ju je gledao uznemiren.
Spremi stvari i zatvori torbu - reče mu. - A i ti budi spreman.
Desgrez je radio brzo. Ali ona neće dozvoliti da je uhvati i odvede kralju, okovanu u lance kao robinju. Sad joj je još jedini izlaz bio more.
Počelo se smrkavati, a po mračnim uličicama što su se između stepenasto nanizanih kuća spuštale sve do pristaništa, započeše gitare i provansalski glasovi, kao i sinoć, svoje pjesme o ljubavi.
Anđelika će umaknuti i Desgrezu i kralju. More će je odvesti. Najzad zastane u uglu kraj prozora osluškujući glasove u gostionici.
Netko tiho pokuca.
Niste ni svjetlo zapalili - prošapće krupna žena ušuljavši se u sobu. Kresne upaljač i zapali svjetiljku.
Još je tu - nastavi. - Taj je uporan. Oh vrlo je uglađen, vrlo pristojan, ali kako li samo gleda! No ja se ne dam zbuniti, budite bez brige. „Kao da ne znam tko mi je u kući", rekla sam mu. „Gospođu koju ste mi opisali, sigurno bih bila zapazila da je kod mene! Zelene oči, kosa takva i takva itd. Ta velim vam da nije ovamo ni privirila..." Napokon mi je povjerovao ili se samo pravio da vjeruje. Naručio je večeru. Činilo se da ga zanima baš ona mala prostorija gdje sam vama bila prostrla stol. Njuškao je po njoj i izgledao kao da nešto njuška svojim dugim nosom.
„Moj parfem", pomisli Anđelika.
Desgrez će prepoznati njezin parfem, tu mješavinu verbene i ružmarina, koji je isključivo za nju spravljala jedna poznata tvornica mirisa u predgrađu Saint- Honore. A Desgrez je taj miris poljskog cvijeća, koji se tako fino stapao s njezinim čarima lijepe biljke, udisao s njezine vlastite kože, s tog tijela koje mu je dozvolila da cjeliva i grli. Ah, neka je proklet život koji vas izručuje takvim ljudima!
I k tome još ono njegovo đavolsko oko - nastavi gostioničarka. - Odmah je otkrio zlatnike koje ste mi dali i koje sam još držala u stisnutoj šaci. "Oh! Oh! Imate zaista velikodušne mušterije, prijo..." Nije mi bilo ugodno... Taj je čovjek vaš muž, gospođo?
Nije - odgovori Anđelika zgranuta. Marseljka je nepovjerljivo vrtila glavom. - Vidim o čemu se radi - reče. A onda naperi uši.
Tko to dolazi? To nije nitko od mojih gostiju. Poznam im korak svima. Odškrine vrata i naglo ih opet zatvori.
On je u hodniku... Otvara vrata od soba. Podbočivši se, stane bjesnjeti.
Drznik! Sad ću ja njemu pokazati s kim ima posla, tom panduru. A onda se predomisli.
Kako da ne! Pa da onda stvar pođe naopako. Poznam ja njih, ljude iz policije. čovjek im se u početku može i odupirati, ali uvijek dođe trenutak kad će zajecati i sliniti u maramicu.
Anđelika zgrabi svoju torbu.
Gospo Corinno, moram odavde izići... Moram... Nisam učinila ništa zla. Pruži joj kesu punu zlata.
Dođite ovuda - prošapće gostioničarka.
Ona povuče Anđeliku na mali balkon i makne rešetku.
Skačite! Skačite! Da, na susjedni krov. Ne gledajte dolje. Tako. Sada ćete na lijevoj strani naći ljestve. Kad dođete u dno vrta, pokucat ćete. Reći ćete Mariju Sicilijancu da vas ja šaljem i neka vas odvede k Santiju Korzikancu. Ne, još dalje: do Juanita, a onda u levantinsku četvrt... Ja ću se pozabaviti s onim radoznalcem, tako da ćete dobiti na vremenu.
Dodade još nekoliko dobrih želja na provansalskom, prekriži se i vrati u sobu.
Bio je to bijeg koji je ličio na dječju igru mačke i miša ili skrivača. Anđelika i Flipot su bez predaha trčali kroz vrtove, padali u jame koje su se pred njima otvarale, prolazili kroz kuće gdje su obitelji blaženo večeravale ne osvrćući se na njih i ne dižući pogled sa svojih tanjura, silazili po stepenicama; izbijali iz rimskog vodovoda u grčki hram koji su zaobišli, razmicali stotinu ružičastih i plavih košulja koje su se sušile na konopcima popriječenim preko ulica, klizali se na kori od lubenica i ribljim otpacima; ljudi su ih dozivali, podstrekivali, zaglušivali na svim jezicima svijeta. Na kraju su se, pod vodstvom jednog Španjolca, našli zadihani na prilazu levantinskoj četvrti.
Sad smo već daleko, - rekao je, - jako daleko od gostionice kod „Zlatnog roga". Da li gospođa možda ipak želi otići još dalje?
Španjolac i Santi Korzikanac gledali su je znatiželjno.
Ona obriše čelo maramicom. Crvenkasti sjaj sumraka, koji se sporo gasio, miješao se na zapadu sa svjetlima grada. Jednolična glazba neobičnog ritma prodirala je kroz zatvorena vrata i drvene kapke iza kojih su se skrivale kavane. U njima su arapski ili turski nosači i trgovci nalazili mekane divane, nargilu i onaj crni napitak koji se na obalama Bospora pije iz malih srebrnih šolja. Nepoznat miomiris miješao se s teškim zadahom pečenja i češnjaka.
Hoću u admiralitet - reče Anđelika - k gospodinu de Vivonneu. Možete li me tamo odvesti?
Oba vodiča zatresu svojom kao ebanovina crnom kosom i zlatnim prstenovima koji su im ukrašavali desno uho. Četvrt u kojoj je smješten admiralitet, smatrali su očito opasnijom od smrdljivog labirinta kroz koji su vodili Anđeliku. Ipak joj, pošto je prema njima bila darežljiva, potanko opisaše put kojim ima da ide.
Jesi li razumio? - upita Flipota.
Mladić zaniječe glavom. Bio se ukočio od straha. Nije poznavao zakone ove šarene lupeške bagre koja je vladala u Marselju i koja se, kako je slutio, brzo laćala noža. Ako mu napadnu gospodaricu, kako će je braniti?
Ne boj se ništa - reče ona.
Stari joj se fokejski grad nije činio neprijateljskim. Desgrez valjda tu nije mogao vedriti i oblačiti kao u srcu Pariza.
Noć se sad već bila spustila, ali je prozračno noćno nebo obasjavalo, grad plavičastim svjetlom, pa su se tu i tamo mogli raspoznavati obrisi drvenih ostataka, kakav slomljen stup, rimski luk, razvaline među kojima su se polugoli derani igrali tiho kao mačke.
Napokon su iza ugla spazili otmjenu, i jarko rasvijetljenu zgradu. Fijakeri i kočije su neprestano stizali, a kroz otvorene prozore dopirali su zvuci lutnje i violine.
Anđelika neodlučno zastane. Poravna nabore na haljini pitajući se da li se takva može pokazati. Neka se zdepasta prilika odvoji od jedne skupine.
Čovjek pođe pravo k njoj, kao da ju je očekivao. Svjetlo mu je udarilo u leđa pa nije mogla razabrati crte lica. Došavši do nje, pogleda je pažljivo i skine šešir.
Gospođa du Plessis-Belliere, zar ne? Da, van svake sumnje. Dozvolite da se predstavim: Carroulet, policijski činovnik u Marselju. Moj vrlo dobar prijatelj gospodin de La Reynie pisao mi je o vama i izrazio želju da vam se nađem pri ruci dok boravite u našem gradu...
Anđelika ga je hrabro gledala pravo u oči. Imao je prostodušno lice dobrog čiče s velikom bradavicom na vrhu nosa. Glas mu se topio od miline.
Vidio sam i njegova pomoćnika, gospodina Desgreza, koji je ovamo stigao jučer ujutro. Pretpostavio je da ćete možda posjetiti gospodina vojvodu de Vivonnea za kojeg zna da vam je prijatelj, pa mi je naredio da vas sačekam pred njegovom palačom, kako nikakav žaljenja vrijedan nesporazum...
Najedanput se njezin strah pretvori u bijes. Desgrez je, dakle, poslao u potjeru za njom sve policajce grada uključivo gospodina Carrouleta, šefa marseljske policije, dobro poznatog po svojoj čvrstoj ruci koja se krije iza ljubazne vanjštine.
Ona naglo progovori:
Ne razumijem šta mi to pričate, gospodine.
Hm! Hm...!. - reče on popustljivo. - Gledajte, gospođo, vaš osobni opis je prilično točan...
Jedna se kočija zaleti na njih. Šef marseljske policije izmakne u stranu. Anđelika se, naprotiv, baci doslovno konjima pod noge, pa se iskoristivši trenutak kad je kočijaš zauzdavao spregu, umiješa među skupine koje su ulazile u palaču vojvode de Vivonnea. Baklje u rukama nepomičnih slugu osvetljavale su stepenice koje vode u predvorje. Ona se sigurnim korakom popne s ostalima uzvanicama.
Flipot ju je slijedio noseći joj torbu. Obazrivo, kao svaka gospođa kad osjeti da joj se razvezala podvezica, Anđelika strugne u mračni ćošak velikog stepeništa.
Spašavaj se kako znaš - prišapne malom sluzi. - Sakrij se u krilu za poslugu, svejedno gdje, samo pazi da te ne uhvate. Sastat ćemo se sutra ujutro u lud kraj kraljevske eskadre. Nastoj saznati vrijeme i mjesto s kojeg isplovljava. Ako te ne bude, otputovat ću bez tebe. Evo ti novaca.
Ona izađe iz svog skrovišta i istim se sigurnim korakom uputi jednim od mramornih stepeništa koja vode na gornje katove.
Gore je bilo pusto, jer su se sluge muvale po salonima u prizemlju i po dvorištima. Tek što je stigla do prvog odmorišta, u predvorju se pojavi policajac kojeg se maloprije otarasila. Anđelikina znatiželja bila je jača od straha pa ga je motrila nagnuta preko ograde, sigurna da on nju ne može vidjeti, jer je bila u tami. Gospodin Carroulet nije odavao zadovoljnog čovjeka. Oslovio, je jednog elugu i postavio mu niz pitanja, čovjek je odrečno vrtio glavom. On se udalji, a odmah iza toga pojavi se vojvoda de Vivonne koji se još smijao nekoj šali. Šef policije ga zbunjeno pozdravi. Admiral kraljevske flote bio je uvažena ličnost. Uživao je kraljevu blagonaklonost i svi su znali da mu je sestra kraljeva milosnica. A kako je povrh toga slovio i kao vrlo razdražljiv gospodin, trebalo je s njim obazrivo postupati.
Što mi tu pričate? - usklikne Vivonne svojim gromkim glasom. - Gospođa du Plessis-Belliere... među mojim gostima? Potražite je radije u kraljevom krevetu... ako su vjerodostojni zadnji glasovi koji su do mene doprli iz Versaillesa...
Gospodin je Carroulet nastavio navaljivati, objašnjavati. Vivonne izgubi strpljenje.
Ta vaša priča nema osnove.. Ona je bila ovdje, velite, a sad najedanput nije više ovdje... Zaslijepilo vas je jako svijetlo, to je sve... Priviđa vam se... treba vas osloboditi toga.
Policajac se pokunjeno povuče.
Vivonne slegne ramenima. Uto mu priđe jedan prijatelj koji mora da se raspitivao za prepirku, jer je Anđelika čula mladog admirala gdje mrzovoljno odgovara:
Ovaj je neotesanac tvrdio da sam u svoje salone pozvao lijepu Anđeliku, najnoviju kraljevu ljubav.
Gospođu đu Plesis-Belliere?
Nju osobno! Neka me Bog čuva ove spletkarice i drolje i njezina prisustva pod mojim krovom...! Moja sestra puca od jada zbog uvreda koje joj ova nanosi... Piše
mi očajna pisma. Ako zelenooka zavodnica postigne svoj cilj, Athenaida se može poražena povući, a pripadnicima obitelji Mortemart zlo se piše.
To bi značilo da je u Marselju ta ljepotica o kojoj sanjarimo iako je znamo samo po čuvenju? Uvijek sam gorio od želje da je upoznam.
Gorjet ćete uzalud. Ona je bezdušna namiguša. To dobro znaju obožavatelji koji uzalud trče za njom. Neće se ona zaboraviti i prepustiti osjećajima ako pred sobom ima neki cilj. A taj cilj je kralj... Spletkarica, velim vam... Sestra mi u svom zad njem pismu kaže...
Kraj rečenice više nije čula, jer su se dva čovjeka udaljila i vratila u salone.
„Dragi moj, to ćeš mi platiti", pomisli Anđelika razjarena de Vivonneovim riječima. Ona se izgubi u mračnom hodniku. Pošto je neko vrijeme pipkala po zidovima, naiđe na jedna vrata i oprezno okrene kvaku. Soba je bila pusta i nikakva svjetiljka nije u njoj gorjela, samo ju je obasjavalo slabo svjetlo koje je kroz otvoren prozor dolazilo izvana. Na izmaku snaga, Anđelika se sruši na udoban istočnjački divan, pokriven ćilimom i jastucima. Istog časa odjekne neki zvuk sličan gongu, a to je ona nogom bila udarila u neku bakrenu posudu na podu. Osluhne ustrašena, a onda konačno nađe svijećnjak kojim je rasvijetlila prostoriju. Budoar, spavaća soba i uz nju kupaonica - to mora da su odaje vojvode de Vivonnea, odaje pomorca koji ima bezbroj ljubavnih pustolovina kad je na kopnu. Ubrzo je u dar-maru dalekozora, mapa, planigloba i uniformi otkrila ormar s poštovanja vrijednom zbirkom ženskih haljina i prozračnih penjoara.
Anđelika odabere jedan, od bijelog kineskog muslina, ukrašenu vezom. Opere se u posudi gdje je za gospodara i njegovu ljubavnicu bila pripremljena voda zamirisana provansalskom lavandom. Zatim iščetka prašnjavu kosu. Uzdahnuvši zadovoljna; zamota se u mekanu odjeću. Bosa se po debelim turskim ćilimima vrati u budoar, posrćući od umora. Još je neko vrijeme osluškivala prigušenu buku iz palače, a onda se srušila na divan. Baš je briga za budućnost i sve policajce svijeta! Ona će sad spavala.
Oh!
Piskav krik probudi Anđeliku. Ona se uspravi i zaštiti rukom oči od zaslijepljujuće svjetlosti.
Oh!
Mlada crnka, s licem načičkanim umjetnim mađežima, stajala je kraj nje i predstavljala živu sliku zaprepaštenosti i bijesa. Naglo se okrene i nekom prilijepi vrući šamar.
Prostače! To je, dakle, najavljeno iznenađenje... čestitam! Uspjelo je. Ovu vam ljutu uvredu neću nikad zaboraviti. Neću više za vas da znam!
Bučno šuškajući haljinom i mašući lepezom, ona prekorači prag i nestane. Držeći se za obraz, vojvoda de Vivonne je naizmjenično zurio u vrata, u Anđeliku, i u svog slugu koji je nosio dva svijećnjaka.
Sluga se prvi pribrao. Stavi svijećnjake na stolić, nakloni se svom gospodaru pa, šta bilo da bilo, i Anđeliki, a onda se iskrade tiho zatvarajući vrata.
Gospodine de Vivomne... strašno mi je neugodno - promrmlja Anđelika uz pokajnički smiješak.
Činilo se da je tek kad je začuo glas, shvatio da ima posla s bićem od krvi i mesa, a ne s duhom.
Dakle, istina je... to što je maloprije pričao onaj glupan... Vi ste u Marselju... pod mojim krovom... Zar sam to mogao slutiti? Zašto se niste pokazali i…?
Nisam htjela da budem prepoznata. U nekoliko sam navrata za dlaku izmakla hapšenju.
Mladi čovjek pređe rukom preko čela, pa ode do pisaćeg stolića od ebanovine i, spustivši mu policu, izvadi bočicu rakije i čašu.
Tako! Gospođi du Plessis-Belliere je za petama čitava policija kraljevine...! Jeste li nekoga ubili?
Nisam! Nešto još gore...! Odbila sam da spavam s kraljem. Dvoranin se začudi i upitno podigne obrve:
Zašto?
Zbog prijateljskih osjećaja prema vašoj dragoj sestri, gospođi de Montespan.
S bočicom u ruci, Vivonne je nijemo zurio u nju, A onda mu se lice opusti i on prasne u smijeh. Natoči čašu i sjedne kraj nje.
Čini mi se da mi se rugate.
Malo... Ali ne toliko koliko mislite.
Ona mu se i dalje bojažljivo smješkala. Još otežali od sna, kapci su joj polako treptali, tako da su joj zelene oči za trenutak ostajale zatvorene, a trepavice bacale sjenu na glatke obraze.
Bila sam tako umorna - uzdahne. - Hodala sam sate i sate kroz ovaj grad, bila sam zalutala... Ovdje sam se osjetila kao u kakvom utočištu. Oprostite mi. Priznajem da sam bila vrlo indiskretna. Okupala sam se u vašoj kupaonici i uzela ovaj haljetak iz vašeg ormara.
Ona pokaže na muslin oko svog golog tijela. Ružičasti je odsjaj tek nagovještavao liniju bedara i bokova pod prozračnom bjelinom. Vivonne pogleda haljetak, pa odvrati pogled. Nadušak popije čašu rakije.
Vraški gadna pripovijest! - progunđa. - Kralj je naredio potjeru za vama, a ja ću biti optužen kao vaš saučesnik.
Gospodine de Vivonne - usprotivi se Anđelika negodujući. - Zar ste poludjeli? Mislila sam da vam je više stalo do sreće svoje sestre... o kojoj pomalo i vaša ovisi. Zar biste zaista željeli da padnem u kraljeve ruke, a Athenalda u nemilost?
Ne, sigurno - zamuckivao je jadni Vivonne koji nije bio dorastao ovoj neobičnoj situaciji - ali ne bih htio ni da izazovem nezadovoljstvo njegova veličanstva... Vama je na volju da mu uskratite svoju naklonost... ali zašto ste došli u Marselj... i k meni... ?
Ona nježno stavi ruku na njegovu,
Zato što bih htjela ići na Kretu.
Što?
On skoči kao da ga je osa ubola.
Vi sutra krećete, zar ne? - navalila je Anđelika. - Povedite me.
Sve ljepše i ljepše! čini mi se da gubite razum. Na Kretu! Zbilja! Znate li uopće gdje je Kreta?
A vi? Znate li uopće da sam ja konzul Krete? Tamo imam vrlo važnih poslova i čini mi se da je upravo nastupio pogodan trenutak da ih osobno posvršavam, dajući kralju vremena da se smiri. Zar to nije sjajna misao?
To je bezumlje...! Kreta...!
On podigne oči prema nebu odustavši od toga da joj objašnjava veličinu njezine ludosti.
Da, znam, znam - reče Anđelika - harem Velikog Turčina, Berberi, gusari itd... Ali s vama se ne bih ničega bojala. Što mi se može dogoditi ako me prati francuska kraljevska eskadra?
Draga gospođo - izjavi Vivonne svečano - Ja sam vas uvijek bezgranično poštovao...
Možda previše - ubaci ona uz laskavi smiješak.
Njena upadica izbaci iz kolotečine mladog admirala kojem se jezik pleo prije nego što je ponovo uhvatio nit svog izlaganja.
Pa šta...! Hm...! Kako bilo da bilo, ja sam vas uvijek smatrao pametnom, razboritom ženom. Ali na svoju veliku žalost moram priznati da nemate mnogo više razuma od onih mladih osoba koje prvo govore, a onda djeluju, i djeluju prije nego što promisle.
Kao što je ona lijepa crnka koja nas je maloprije napustila. Htjela sam da se objasnim s vašom dražesnom ljubavnicom. Kako je bijesna, proširit će glas da sam ovdje.
Ne zna tko ste.
Lako će me opisati, a napasnici će prepoznati moj opis. Povedite me na Kretu.
Vojvodi de Vivonneu se grlo osušilo. Od Anđelikinog pogleda mu se vrtjelo u glavi. Pogled mu se lagano zamuti. Požuri do svog pisaćeg stola i natoči još jednu čašu.
Nikada! - odgovori najzad na njezinu posljednju molbu. - Ja imam zdravog razuma... Ako postanem suučesnik u vašem bijegu, što bi se prije ili kasnije saznalo, navući ću na sebe kraljev gnjev.
Zaboravljate svoju sestru koja bi vam na tome bila zahvalna.
Ali ja bih sigurno pao u nemilost.
Vi potcjenjujete Athenaidinu moć, dragi moj. No vi je poznate bolje nego ja. Ona ostaje sama pored kralja koji joj je... izrazito naklonjen. Ona je umjela da ga uza se veže pomoću tisuću sitnica na koje se on i te kako navikao. Zar je ne smatrate dovoljno jakom i spretnom da ponovo stekne premoć i da smjelo obnovi ono što sam ja u posljednje vrijeme, priznajem, možda malo pokvarila?
Vivone je namršten pokušavao da prosudi.
To da! - reče.
Mora da je sebi dočarao sliku zanosne sestre i jeku njezina zvonkog smijeha i jedinstvenog glasa, jer mu se lice najedanput razvedrilo.
To da! - ponovi. - U nju se čovjek može pouzdati. Klimnuo je glavom nekoliko puta.
A vi - reče - vi gospođo...
Motrio ju je krišom. Svaki njegov plah pogled, koji je osjetila na sebi svjedočio joj je da mu sve više prodire u svijest činjenica da se tu kod njega, u ovo doba noći, nalazi žena koja je bila ukras Versaillesa, za kojom je žudio kralj. S izvjesnim je čuđenjem raščlanjivao njezinu savršenu ljepotu, kao da je vidi po prvi puta. A bila je zaista božanstvena. Imala je jedinstvenu put, zlatniju nego većina plavuša, a crne su joj zjenice još jače isticale svijetlo zelenu boju očiju. U svojim mu je dvorskim haljinama u Versaillesu izgledala kao idol koji je Montespanicu dovodio do bijesa.
U ovom haljetku s mekim naborima djelovala je zastrašujuće ženstveno i živo. Prvi put u svom životu pomisli na kralja: „Jadan čovjek! Ako je istina da ga je odbila..."
Anđelika namjerno nije narušavala tišinu koja ih je obavila. Bilo je prilično zabavno držati jednog Mortemarta u neizvjesnosti i predstavljalo uspjeh kojim se malo žena moglo podičiti. Vatrenosti i razdražljivosti nije, čini se, nedostajalo članovima ove obitelji. Čovjek ih je mogao samo mrziti ili obožavati, uključivo najstariju sestru, predstojnicu opatije Fontevrault, ženu božanske ljepote uokvirene redovničkim ovratnicima i tamnim velovima, ženu koja je opčinila kralja i očarala dvorane. Posjedovala je vatreni duh, na latinskom čitala sve crkvene oce i vodila svoj samostan i podređene joj opatice putem najuzvišenije vrline. Vivonne je bio nalik na svoje sestre koje je priroda obdarila najboljim osobinama i najgorim manama. Bio je mušičav i neusiljen, ponašao se čas odbojno, čas krajnje ljubazno, bio je čas sušta ludost, čas genije... Takav kakav jest, uvijek bi na kraju pobudio strahopoštovanje prema sebi, i kao što je neka vrsta privlačnosti - privlačnosti lunje i magneta - Anđeliku približila Atheriaidi, isto je tako prema vojvodi de Vivonneu uvijek osjećala posebnu naklonost. U usporedbi s ostalim plemićima, koji su u stopu pratili monarha i živjeli od njegovih davanja, on joj se činio plemenitiji i otmjeniji.
Ona ga je i dalje gledala onim svojim nenametljivim smiješkom koji ga je zbunjivao, i priznade sama sebi da u suštini ipak voli ove užasno požudne i luckaste i lijepe Mortemartove. Ona polako podigne ruku i podmetne je pod zabačenu glavu, a onda mladom čovjeku dobaci podrugljiv pogled.
Ali ja? - ponovi ona njegovo pitanje.
Da, vi, gospođo! Vi ste neobična žena. Zar niste sami priznali da ste nastojali istisnuti moju sestru... ? A evo, sad se najedanput povlačite i predajete joj gotovo dobivenu igru... Šta vam je cilj? Kakvu korist možete izvući iz ove komedije?
Nikakvu. Prije neugodnosti.
Onda?
Zar kao svaka druga žena nemam i ja prava na svoje hirove?
Svakako...! Ali birajte prikladnije žrtve. S kraljem vam to može donijeti neugodne posljedice.
Anđelika napući usne.
Bože blagi! Zar sam ja kriva što me ne privlače tako zatvoreni i osjetljivi ljudi koji se ne znaju smijati i koji u intimnim časovima očituju takvo pomanjkanje profinjenosti da ono graniči s prostaštvom?
O kome to govorite?
O kralju.
I vi se usuđujete o njemu suditi na način... Vivonne je bio ozlojeđen.
Dragi moj, kad se radi o ložnicj, dozvolite nam da sudimo kao žene, a ne kao podanice.
Sve gospođe, srećom, ne suđe kao vi.
Na volju im da trpe i da se dosađuju. Sve bih im oprostila, ali to ne mogu. Ni titule, ni ugled, ni počasti ne čine mi se dovoljnom naknadom za tu vrstu ropstva i okova. Ja zaista sa zadovoljstvom sve to prepuštam Athenaidi.
Vi ste... grozni!
Što ćete, nije moja krivica što sam uvijek više voljela nasmijane mladiće, pune života... kao što ste vi, na primjer, galantne plemiće koji ne žale vremena da se sa ženama i pozabave. Do đavola neka idu oni kojima se toliko žuri da se slijepo bacaju na cilj. Ja volim one koji znaju ukrasti cvijeće što im se nađe na putu.
Vojvoda de Vivonne odvrati pogled i nešto progunđa sebi u brk.
Jasno mi je šta je na stvari. Imate ljubavnika koji vas čeka na Kreti, malog mornaričkog zastavnika s lijepim brkom, koji jedino zna milovati djevojke.
Grdno se varate. Nikad nisam bila na Kreti i nitko me tamo ne čeka.
Zašto onda hoćete na taj gusarski otok?
Već sam vam rekla. Imam tamo posla. Istovremeno ću kralju pružiti priliku da me zaboravi.
On vas neće zaboraviti! Zar mislite da ste žena koja se lako zaboravlja? - upita Vivonne kojem se grlo nekako čudno stislo.
On će me zaboraviti, ja vam kažem. Daleko od očiju, daleko od srca. Zar niste vi muškarci svi takvi? On će se sa zadovoljstvom vratiti svojoj Montespanici, svojoj pouzdanoj i neiscrpnoj čulnoj gozbi, i bit će sretan što će kod nje uvijek naći... postavljen stol. On nije ni složen ni osjećajan čovjek.
Vojvoda de Vivonne prasne u gromoglasan smijeh.
Kako ste međusobno zlobne, vi žene!
Vjerujte mi, kralj će vam biti zahvalan što ste mu pomogli da zaboravi jednu beznadnu ljubav. Neće se morati ni ponijeti kao tiranin i baciti me u tamnicu. Dok se ja vratim, vrijeme će učiniti svoje. On će se sam smijati svojoj srdžbi, a Athenaida će znati da cijeni to što ste je oslobodili nepoželjne suparnice.
A ako vas kralj ne zaboravi?
Pa onda još uvijek ima vremena da se iznađe neki izlaz. Mogu mu reći da sam promislila, spoznala svoju grešku. Kraljeva postojanost će me ganuti. Past ću mu u zagrljaj, postat ću njegova miljenica, i... neću ni vas zaboraviti. Vidite, dakle, time što ćete mi pomoći, osiguravate sebi budućnost i s jednim ulogom igrate na dva stola, gospodine dvoranine.
Posljednje riječi izgovorila je malo prezirnim tonom koji podbode plemića. On sav pocrveni i usprotivi se oholo.
Zar mislite da sam kukavica, slugan?
To nisam nikad mislila.
Ali stvar nije u tome - nastavi mladi admiral strogo. - Vi očito zaboravljate, gospođo, da sam zapovjednik eskadre, i da je zadatak, zbog kojeg će se kraljevska flota sutra otisnuti na more, vojnički zadatak, što znači opasan. Naređeno mi je da u ime kralja Francuske zavedem red u anarhičnom Sredozemlju. Imam najstrože zapovijedi: nikakvih putnika, još manje putnica.
Gospodine de Vivonne...
Ne! - zagrmi on - upamtite da sam ja gospodar na brodui i da znam šta mi je posao. Krstarenje po Sredozemnom moru nije šetnja po Velikom kanalu. Svjestan sam važnosti povjerene mi uloge i uvjeren sam da bi kralj na mom mjestu govorio i postupao kao što to ja činim.
Mislite... ? Ja sam, naprotiv, uvjerena da kralj ne bi odbio ono što vam nudim. Ona je govorila vrlo ozbiljno. Vivonne opet promijeni boju, a sljepoočice mu stadoše žestoko udarati. Promatrao ju je smeteno i upitno. U jednom mu se trenutku, za njega beskrajnom, učini da se čitav život usredotočio u blagom podrhtavanju njezinih ženstvenih grudiju pod čipkanim izrezom.
Toliko se iznenadio, da se naprosto ukočio. Gospođa du Plessis slovila je kao ohola, bezosjećajna žena, a sama je priznavala da je ćudljiva. Pošto je u duši bio dvoranin, nije ni u snu sanjao da bi mu se moglo ponuditi ono što se uskratilo kralju.
Najedanput osjeti da su mu se usne osušile, strusi u sebe čašu i metne je pažljivo na policu pisaćeg stola, kao da se bojao da će mu ispasti iz ruke.
Dajte da se razumijemo... - reče.
Ali... ja mislim da se razumijemo vrlo dobro - prošapće Anđelika. Gledala ga je u oči, napućivši usne.
Sav opčaran, napravi nekoliko koraka i pade na koljena pored divana. Ruke mu obujmiše tanak struk. Pokorno i strastveno sagne glavu i priljubi usne na svilenu put ispod vrata, tik do grudi, i ostade tako nagnut nad ovom tajnovitom sjenom odakle se širio opojan miris, miris Anđelikin.
Ona nije davala nikakav otpor. Jedva primjetna drhtavica prođe joj tijelom, dok su joj se lijepe vjeđe načas sklopile nad blistavim očima.
Zatim je osjetio kako se isprsila prepuštajući se milovanju. Uhvati ga ludilo, glad za njezinim mirisavim tijelom, jedrim i čvrstim kao krhki porculan. Njegove su usne požudno klizile po njoj. On se digne i uzme je u zagrljaj tražeći glatku okruglinu ramena i vratnu udubinu od čije ga je topline hvatala nesvjestica.
Anđelika mu obujmi glavu, privuče je k sebi, a onda mu blago stavi ruku na obraz i prisili ga da je pogleda u oči.
Smaragdnozelene oči susrele su se s plavim i tvrdim mortemartovskim očima, konačno pobijeđenim. U djeliću sekunde Vivonne je još dospio da pomisli kako nikad nije vidio slično biće, niti osjetio tako silan užitak.
Hoćete li me povesti na Kretu? - upita ona.
Mislim... Mislim da ću morati - odgovori muklim glasom.

8.
POBIJEDILA SAM, GOSPODINE DESGREZE!
S ovim prolaznim ljubavnikom Anđelika je primijenila sve svoje umijeće. Zaklela se da će ga vezati uza se, a plemić, prezasićen razbludnik kakav je bio, ne bi se zadovoljio pasivnim zagrljajem.
Čas mazna i nestašna, pa iznenada kao zbunjena i malo plaha, ona se podavala, a onda je pred ponovnim zahtjevom uzmicala i on ju je morao tiho preklinjati, uvjeravati, umirući od nestrpljenja.
Je li to razborito? - pitala bi ona.
A zašto bismo bili razboriti?
Ne znam... Još jučer smo se jedva poznavali.
To nije točno. Ja sam vam se uvijek divio i tiho vas obožavao.
Ja pak priznajem da sam vas smatrala samo zabavnim. Meni je kao da vas večeras prvi put vidim. Vi ste mnogo... uzbudljiviji nego što sam mislila. Malo vas se i bojim.
Bojite se?
Oh, ti okrutni Mortemarti! Svašta se o njima govori.
Gluposti...! Zaboravite svoje nepovjerenje... Draga...!
Ne... gospodine vojvodo, oh! Pustite me da predahnem. Slušajte. Moje je načelo da ima stvari koje se mogu činiti samo s davnašnjim, davnašnjim ljubavnikom.
Vi ste divni! Ali ja ću vas dovesti do toga da se odreknete svojih načela... Zar ne vjerujete da sam za to sposoban?
Možda... ništa više ne znam.
Šaputali su strastveno dok je u polutami podrhtavao plamen svijeće koja se gasila. Anđelika se prepusti, zastrašujućoj i slatkoj igri i bez pretvaranja poče da drhti u snažnim rukama koje su je krotile i ukrotile, činilo joj se da ju je val tame, koja ih je obavila poslije posljednjeg plamsaja svijeće, povukao saučesnički sa sobom. I ona, slijepa i podatna, utone u ponor naslade, neprestano pun iznenađenja i nov za nju. Zaboravivši na sve, postala je iskrena u svojim uzdasima, u svojoj blaženoj i hrabroj borbi postala je dirljiva u priznanjima i jecajima koji je naslada u njoj izazivala.
On je zaspao držeći je u zagrljaju. Ali se ona, iako umorna i tako malaksala od vrtoglavice da joj se činilo da tone u duboku vodu, uspjela odhrvati snu. Jutro se bližilo, a ona je htjela biti budna kad on otvori oči. Nije imala povjerenja u muškarce, bojala se da on neće održati obećanje pošto je zadovoljio želje.
Ležala je otvorenih očiju i zurila u plavi zastor kojim je noć zastrla otvoreni prozor, i slušala potmulu huku mora koja je dopirala sa žala. Ruka joj nesvjesno pomiluje mišićavo tijelo zaspalog čovjeka u čijim je zagrljajima osjetila žar potpunog predavanja za čim je uz Filipa uzalud čeznula.
Dan se nazirao po crvenkastom sivilu koje se prelijevalo kao prsa u grlice i koje je, blago i fino kao sedef, prelazilo u bijelu, zatim u blijedozelenu boju.
Netko pokuca na vrata.
Gospodine admirale, vrijeme je - začuje se slugin glas. Vivonne se hitro digne, kao ratnik navikao na uzbune.
Jesi li to ti, Giuseppe?
Da, gospodine vojvodo. Smijem li ući i pomoći vam da se obučete?
Ne, sam ću. Samo reci mom Turčinu da mi spremi kavu. Dobacivši Anđeliki lukav smiješak, dodade:
Reci mu da stavi dvije šalice i kolače. Sluga se udalji.
Anđelika uzvrati osmijeh de Vivonneu i rukom pomiluje lice svom ljubavniku.
Kako si lijep! - reče.
Od njezina tikanja obuze ga zanos koji je graničio s bunilom. Kralju je ona to uskratila! Zgrabi joj nježnu ruku i poljubi je.
I ti si lijepa. čini mi se da sanjam!
U osvitu dana izgledala je sa svojom dugom kosom gotovo kao dijete.
Hoćeš li me povesti na Kretu? - prošapće. On poskoči.
Naravno! Zar me smatraš tolikim prostakom, te misliš da neću održati svoje obećanje kad si ti tako divno održala svoje? Ali moraš požuriti, jer za jedan sat dižemo sidro. Imaš li prtljage? Kamo treba da pošaljem po nju?
Jedan će me mali lakej s mojom torbom sa čekati na obali. A dotada ću prekopati ovaj ormar koji je tako dobro snabdjeven svim što žena samo poželjeti može. Je li ovo odjeća tvoje žene?
Nije - reče Vivonne smrkavši se. - Moja žena i ja ne živimo zajedno i ne viđamo se otkad me ta zmija prošle godine pokušala otrovati, da bi se udala za svog ljubavnika.
Da, da, sjećam se. O tome se na dvoru mnogo govorilo. Ona se nasmije ne sažalivši se.
Jadni dragi! Kakva nesreća!
Bio sam nasmrt bolestan.
Srećom je sve dobro svršilo - reče ona umiljato i pomiluje ga kako bi se razvedrio. - Ove haljine pripadaju, dakle, vašim ljubavnicama koje su, kako se
priča, isto toliiko raznolike koliko i brojne. Nemam prava da se na to žalim. Odabrat ću ono što mi je potrebno.
Ona se opet nasmije. Ljubavna igra ostavila je na njezinu tijelu neki izazovan miris i kad je prošla pored njega, on nagonski posegne za njom da bi je privukao k sebi.
Ali ona se oslobodi smijući se.
Ne, vaša visosti. Žuri nam se. Nadoknadit ćemo to kasnije.
Jao! - reče on iskrivivši lice - ne možeš ni zamisliti koliko su galije neudobne.
Koješta! Već ćemo tu i tamo naći priliku da se grlimo. Zar na Sredozemnom moru nema pristaništa? Zar nema otoka s plavim uvalicama i mekanim pješčanim žalom?
On duboko uzdahne.
Umukni! Poludjet ću.
Zviždučući je navukao svilene čarape, kratke hlače od plavog satena i došao na prag kupaonice. Ona je iz bakrenog vrča nasula vodu u mramorni lavor i užurbano se pljuskala.
Dozvoli mi da te bar gledam - zaklinjao je. Ona mu se preko mokrog ramena popustljivo osmjehne.
Kako si mlad!
Mislim da nisam ništa mlađi od tebe. Čak bih rekao da sam stariji tri ili četiri godine. Ako me pamćenje ne vara, prvi put sam te vidio prilikom... da, siguran sam, prilikom kraljevog ulaska u Pariz. Imala si oporu i plahu svježinu dvadesetogodišnje žene... Ja sam tada imao dvadeset četiri i smatrao se vrlo iskusnim. A sad tek počinjem shvaćati kako ništa ne znam.
Ali sam ja zato brže starila - reče Anđelika ovlaš. - Ja sam jako stara... Imam sto godina!
Turčin zlatnosmeđeg lica i sa zelenim turbanom na glavi unio je bakreni pladanj na kojem su se pušile dvije šaličice s nekim crnim napitkom. Anđelika prepozna piće koje je pila s perzijskim ambasadorom Baštiari-begom i čiji je miris prožimao levantinsku četvrt u Marselju. Samo što je nakvasila usne, smuči joj se na gorak ukus. Pošto mu je sluga natočio nekoliko šalica zaredom, Vivonne upita da li je sve spremno za polazak.
Anđeliku ponovo uhvati panika. A šta ako policajci, u potrazi za njom, krstare po još usnulom gradu...
Srećom je admiralova palača graničila s lučkim skladištima. Treba samo preći preko dvorišta, pa da se izbije ravno na gat.
Galije su čekale vani na sidrištu. Jedan bijelo-zlatni čamac dolazio je prema obali. Anđelika je umirala od nestrpljenja promatrajući ga kako se približava. U Marselju joj je gorjelo pod petama. Desgrez se mogao svakog časa pojaviti, osujetiti joj planove i razoriti nade. Ona je uokolo gledala lukobrane, obale za utovar i istovar, gatove, luku i, tamo gore u maglici, grad koji je, sa svojim kućama nanizanim jedna poviše druge i crkvom na brežuljku, poprimao izgled ogromnog, pozlaćenog i izrezbarenog kovčega.
Vivonne je razgovarao s oficirima dok su sluge bacale prtljagu u čamac koji je upravo bio pristao.
Tko to dolazi?
Anđelika se okrene. Dvije su se spodobe bojažljivo pomolile među sanducima u skladištu i stale se približavati skupini. Mlada žena odahne pošto je prepoznala Flipota i Savaryja.
To je moja pratnja - predstavi ih. - Moj liječnik i moj lakej.
Neka se ukrcaju. I vi, gospođo.
Čamac se ljuljao uz gat dok se čekalo na neophodne mape koje je netko bio zaboravio uzeti.
Pristanište se budilo. Mornari su navlačili konope, silazili po ljestvicama i uskakali u svoje čamce. Drugi su napuštali barake koje su upravo usidrili, i odlazili da podgriju jelo kod kapucinske braće koja su namještala svoj kazan i roštilj.
Pokrivena velom, jedna turska ili grčka prostitutka počela je plesati dižući visoko ruke u kojima su blještale bakrene kastanjete. Ali to nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se muškarci mame... Možda je plesala danu koji se rađa poslije gnusne noći proživljene među talogom ljudskog društva u istočnjačkoj četvrti. I neobično je bilo čuti taj bojažljiv i jednoličan zveket kastanjeta na gotovo pustoj obali.
Vesla admiralskog čamca podignu se žuboreći, a onda opet urone. Mornari su pokušavali izbjeći raznovrsne otpatke koji su plutali po površini vode u luci. No čamac se ubrzo domogao zatalasane, bistre vode u kojoj se, pozlaćen prvim sunčevim tracima, ogledao toranj Saint-Jean.
Anđelika baci još jedan pogled iza sebe. Grad se sve više smanjivao. Ipak je razabrala kako se jedna muška prilika približavala gatu. Bio je previše daleko da bi mu mogla raspoznati crte lica, ali je bila uvjerena da je to Desgrez. Prekasno! "Pobijedila, sam gospodine Desgreze", pomisli likujući.

DRUGI DIO

KRETA
9.
NA ADMIRALSKOJ GALIJI

Anđelika je zamišljeno promatrala kako zlatne rese brodskih zastora uranjaju u valove i igraju se s pjenom vodene pruge.
Galije su, njih šest na broju, imale povoljan vjetar. Njihovi izduženi i ljupko izvijeni trupovi, čiji su bokovi bili raskošno ukrašeni, propinjali su se na plavim valovima. Kipići od pozlaćenog drveta na njihovim kljunovima veselo su sjekli zatalasano more, dok su na izrezbarenoj krmi tritoni pušući u školjke, amori s ražinim vijencem i sirene sa grudima kao u Venere izranjali žuboreći i pršteći vodu na sve strane, prije nego što će se ponovo zagnjuriti pod valove.
Na jarbolima su se veselo vijorili barjaci, zastavice i trake.
Zavjese na šatoru bile su zabačene, a morski se zrak miješao s mirtinim i mimozinim mirisom koji je dolazio s obližnje obale.
Na istočnjački način, s ćilimima, niskim sećijama i jastučićima, vojvoda de Vivonne je opremio raskošni šator, zvan i „tabernakul", koji je oficirima služio kao blagovaonica i salon. Anđelika se tu prilično udobno osjećala i više se voljela zadržavati u njemu nego u tijesnoj, vlažnoj i mračnoj kabini u potpalublju. Huka što su je stvarali valovi udarajući o brodski trup, i teški zastori prigušivali su ovdje gongove veslačkih starješina i mukla naređenja nadglednika robijaša. Čovjek bi gotovo povjerovao da se nalazi u pravom salonu.
Na nekoliko koraka od nje drugi je oficir, gospodin de Millerand, promatrao obalu kroz dalekozor. Bio je vrlo mlad, gotovo još golobrad, velik i dobro građen. Djed admiral ucijepio mu je ljubav i poštovanje prema kraljevskoj mornarici, pa je, tek izašao iz škole i kruto se pridržavajući načela, bio žestoko protiv prisustva žene na brodu. Natmuren, stisnutih usana, hodao je oholo i izbjegavao oficirski zbor koji se u određene sate okupljao oko Anđelike. Manje strogi od njega, ostali su se članovi admiralovog štaba veselili nazočnosti ovog ženskog putnika koji će bar razbiti dosadu na brodu.
Obala na vidiku činila se kao zastor od purpurnih stijena iza kojih su se uzdizale planine pokrivene tamnozelenim žbunjem i suhim, mirišljivim biljkama. Usprkos ljepoti boja, kraj je djelovao negostoljubivo i pusto: ni jednog krova od crijepa, ni jedne barke uz obale plavih, dubokih uvalica, tako čarobnih i privlačnih pod vijencem rumenih grebena. Samo bi se s vremena na vrijeme ukazao poneki gradić opasan čvrstim zidinama.
Vojvoda de Vivonne pojavi se nasmijan, u pratnji svog crnčića koji je nosio zdjelu sa slatkišima.
Što je s vama, draga? - upita. Poljubi mladoj ženi ruku i sjedne do nje. - Želite li kakvu istočnjačku poslasticu? Millerande, imate li o čemu važnom izvijestiti?
Nemam, vaša svjetlosti, osim da je obala pusta. Ribari iz svojih osamljenih zaselaka bježe pred drskim Berberima koji čak ovamo dolaze u pljačkaške pohode po roblje. Priobalno se stanovništvo sklonilo u gradove.
Čini mi se da smo upravo prošli Antibes. S malo sreće bit ćemo večeras kod mog dobrog prijatelja princa od Monaca.
Da, svjetlosti, pod uvjetom da nam se jedan naš drugi prijatelj, mislim na Rescatora ne ispriječi na putu...
Jeste li što primijetili? - upita Vivonne i naglo se digavši, uzme mu dalekozor iz ruke.
Nisam, budite bez brige. Ali pošto ga tako dobro poznajemo, upravo to me i čudi.
Zamjenik admirala de Vivonnea, gospodin de La Brossardere, i dva druga oficira, grofovi de Saint-Ronan i de Lageneste, uđoše u šator, a za njima ljekarnik Savary. Pojavi se i turski sluga koji uz pomoć mladog roba stane pripremati kavu dok su se gospoda zavaljivala u jastuke.
Volite li kavu, gospođo? - upita gospodin de La Brossardiere Anđeliku.
Ne znam ni sama. Moram se na nju priviknuti.
Kad se čovjek na nju nauči, ne može bez nje.
Kava zadržava sokove u želucu i ne da im da odlaze u glavu - reče Savary vrlo učeno. - Muslimani vole ovo piće ne toliko zbog njegovih korisnih svojstava, koliko zbog predanja koje kaže da ga je pronašao arhanđeo Gabriel zato da bi vratio snagu Muhamedu Neustrašivom. Prorok se sam hvalio da mu se nikad nije dogodilo da je popije a da istog trena ne osjeti snagu kojom bi mogao oboriti četrdeset ljudi i zadovoljiti najmanje četrdeset žena.
Onda pijmo kavu! - poviče veselo Vivonne dobacivši Anđeliki vatren pogled. Ovi su je mladi i snažni ljudi promatrali ne skrivajući svoje divljenje. Bila je zaista prekrasna u haljini svijetloljubičaste boje koja joj je isticala svježu, zagasitu put i zlatnu kosu. Ljupko se smiješeći, primala je ove izraze nijemog obožavanja koje njihove oči nisu mogle sakriti.
Sjećam se da sam kavu pila s Baštiari-begom, perzijskim ambasadorom - reče. Mladi rob podijelio je male damastne ubruse sa zlatnim resama. Turčin je natakao kavu u tanane porculanske šalice, dok je crnčić služio slatkiše iz dviju srebrnih zdjela; u jednoj su bili komadi bijelog šećera, a u drugoj kardamomovi orasi.
Uzmite šećera - preporuči La Brossardiere.
Usitnite u kavu malo kardamoma - posavjetuje Saint-Ronan, - Pijte sasvim polako, ali ne čekajte da vam se napitak ohladi.
Kavu treba piti vrelu.
Svi su pomalo pijuckali. Anđelika je činila sve što su joj savjetovali, i došla do zaključka da kava, iako joj se sama po sebi nije baš sviđala, u svakom slučaju ima divan miris.
Ovo je krstarenje započelo pod sretnim znamenjem - ustanovi La Brossardiere zadovoljan - zapala nas je sreća da s nama plovi jedna od kraljica Versaillesa, a osim toga sam saznao da se Rescator nalazi na putu k svom ortaku Muli Ismailu, kralju Maroka. Pošto njega nema, Sredozemno će more biti miroljubivo.
Ali tko je zapravo taj Rescatof koji vas toliko zaokuplja? - upita Anđelika.
Jedan od onih razbojnika bez vjere i savjesti, koje moramo goniti i po mogućnosti zarobili - reče Vivonne smrknut.
On je, znači, turski gusar?
Gusar je sigurno a da li je Turčin, to ne znam. Neki misle da je brat marokanskog sultana, dok drugi tvrde da je Francuz, jer odlično govori naš jezik. Ja bih sa svoje strane prije rekao da je Španjolac, Teško je znati nešto određenije o tom čovjeku kad stalno nosi masku, kako to često čine odmetnici koji se i namjerno znaju osakatiti samo da ih se ne prepozna.
Za njega se pak priča da je nijem. Navodno su mu iščupali jezik i odsjekli nos. Ali tko je to učinio? U toj se stvari razilaze u mišljenjima ljubitelji sitnih dogodovština na Sredozemlju. Oni koji misle da je Maur, i to andaluzijski Maur, tvrde da je žrtva španjolske inkvizicije. Oni pak, koji su uvjereni da je Španjolac, optužuju Maure. U svakom slučaju mora da je ružan, jer se nitko živ ne može pohvaliti da ga je vidio bez maske.
Ali on uza sve to postiže izvjesne uspjehe kod žena - reče La Brossardiere u smijehu. - Kažu da u svom haremu ima nekoliko bajoslovnih ljepotica za koje se na tržištu nadmetao sa samim carigradskim sultanom. Onomadne je poglavar sultanovih bijelih eunuha, vi ga znate, onaj lijepi Kavkazac Ćamil-beg, bio sav očajan što je Rescatoru, koji je po nudio veću cijenu, morao prepustiti jednu plavokosu Cerkeskinju, pravi dragulj...
Zazubice nam rastu od vašeg pripovijedanja - primijeti Vivonne. - Ali zar se takve stvari pričaju pred gospođama?
Ja ne slušam - javi se Anđelika. - Samo nastavite, molim vas, tu vašu sredozemnu rekla-kazala, gospodine.
La Brossardiere je ispričao da je ove pojedinosti čuo od malteškog viteza talijanskog porijekla, Alfreda di Vacouzoa, kojega je sreo u Marselju. Vitez se
upravo vratio s Krete kamo je osobno vodio robove, i, kaže, nikad neće zaboraviti nadmetanje u toku kojega je Rescator samo bacao kese srebrnjaka pred noge Cerkeskinji, tako da je na kraju do koljena bila zatrpana.
Jasno je da je pun para! - uzvikne Vivonne u nastupu one nagle srdžbe od koje bi uvijek pocrvenio do ruba perike. - Nije bez razloga uzeo nadimak Rescator. Vi ne znate šta ta riječ znači, gospođo?
Anđelika zaniječe glavom.
Tako se na španjolskom zovu ljudi koji trguju zabranjenim novcem, krivotvoritelji novca. Nekoć je reskatora bilo svuda, ali su to bili mali, bezopasni zanatlije koji nikoga nisu uznemirivali. Sada postoji samo još jedan: Rescator.
Sumorna izgleda utone u razmišljanje. Najzad se i mladi poručnik de Millerand, koji je po prirodi bio osjećajan i bojažljiv, odvaži i sa zakašnjenjem umiješa u razgovor.
Rekli ste da se Rescator, unatoč odsječenom nosu, sviđa ženama; ali gusari imaju samo kupljene, a ponekad i silom otete robinje, pa se, mislim, o njihovoj zavodljivosti ne može suditi po broju njihovih žena. Navodim kao primjer alžirskog odmetnika Mezzo-Mortea, tu debelu svinju, najvećeg trgovca robljem u Sredozemlju. Tko ga je ikad vidio, ne može vjerovati da bi mu se ijedna žena podala iz ljubavi, pa čak ni iz puke želje.
Poručnice, to što govorite, prividno je logično - prihvati La Brossardiere - a ipak se varate, i to, dvostruko se varate. Prije svega, iako je najveći trgovac robljem u Sredozemlju, Mezzo-Morte ne drži u svom haremu žene, jer više voli... mladiće. Priča se da ih u svojoj alžirskoj palači ima najmanje pedeset. A s druge je strane i te kako istina da je Rescator veliki ljubimac žena. On ih kupuje mnogo, ali zadržava samo one koje same žele da ostanu kod njega.
Što radi s ostalima?
Pušta ih na slobodu. To mu je strast. On pušta na slobodu sve robove, muškarce i žene, kad mu se za to pruži prilika. Ne znam da li je to točno, ali je u svakom slučaju i to sastavni dio legende o njemu.
Legende o njemu - progunđa Vivonne s gađenjem i gorčinom. - Pa neka! Ta legenda je istinita. On pušta robove na slobodu, svojim sam očima to vidio.
Možda se time misli iskupiti za svoje odmetništvo? - izjavi Anđelika.
Ni to nije isključeno. Ali on time prvenstveno tjera šegu... zezucka... sve redom!
rikne Vivonne - zabavlja se, da, zabavlja se. Sjećate li se, Gramonte, vi koji ste bili u sastavu moje eskadre u bitci kod rta Passero, sjećate li se onih dviju galija koje je zarobio? Znate li šta je učinio sa četiri stotine robijaša s tih galija? Skinuo im je okove i naprosto ih iskrcao na mletačkim obalama. Možete za misliti kako su nam Mlečani bili zahvalni na ovakvom daru! Ovaj događaj je izazvao diplomatski spor, a njegovo veličanstvo mi je podrugljivo primijetilo da sam bar mogao za otmičara izabrati nekog običnog trgovca robljem, kad sam već pustio da mi zarobi galije.
Vaše je pripovijedanje vrlo uzbudljivo - reče Anđelika. - čini mi se da Sredozemlje vrvi od romantičnih ličnosti.
Ne dao vam Bog da se s njima upoznate izbližeg! Svi oni, pustolovi ili odmetnici, trgovci robljem ili krijumčari, koji su se s nevjernicima udružili da bi podrovali moć malteških vitezova ili francuskog kralja, zaslužuju lomaču. Čut ćete priče o Francuzu markizu d'Escrainvilleu, Dancu Ericu Jansenu, o već spomenutom Mezzo-Morteu, alžirskom admiralu, o Španjolcima braći Salvador i o mnogima još koji se nisu toliko razmahali. Oni harače po Sredozemnom moru. Ali dosta razgovora o tom ološu. Vrućina jenjava, pa je baš zgodno vrijeme da vam pokažem galiju. Odoh da vidim da li je sve na svom mjestu.
Dok se admiral udaljavao, oficiri su se oprostili s putnicom i vratili na svoje dužnosti.
Tek tada Anđelika spazi Flipota. Mora da je mali sluga trkom pretrčao ono nekoliko brodskih stepenica. Bio je zadihan, blijed kao krpa, i zurio u svoju gospodaricu velikim, kao podivljalim očima.
Što ti je? - poviče ona.
Tamo - promuca. - Vidio sam... Ona mu priđe i prodrma ga.
Što? Što si vidio...? Koga...?
Sigurna da je pri napuštanju luke vidjela Desgreza na obali, povjerovala je da će sad na pred nju iskočiti kao đavao iz svoje čizme...
Ta govori već jedanput!
Vidio sam... Vidio sam... robijaše. Ah, gospođo markizo....! To me se dojmilo... ne mogu, ne mogu vam reći kako... tamo... tamo dolje za veslačkim klupama...
Počelo mu se štucati i on trkom ode do ograde, pa tamo povrati.
Anđelika se razvedri. Jadan mladić pati od morske bolesti. Mora da su mu izgled galijota i zadah veslarnice pospješili mučninu. Anđelika naredi Turčinu da joj natoči šalicu kave.
Ostani ovdje - reče dječaku. - Svjež zrak će ti prijati.
Ah, dobri Bože, to vidjeti! - ponavljao je - to me je tako uzbudilo. Izgledao je očajno i samilosno.
Naviknut će se - reče vojvoda de Vivonne koji se upravo vratio. - Za koji će dan prkositi olujama. Dođite, gospođo, da obiđete galiju na koju ste se tako lakomisleno ukrcali.

10.
PRIVIĐENJE U VESLARNICI
Zlatna ograda „tabernakula" i njegove zavjese od grimiznog brokata dijelili su raj od pakla.
Čim je Anđelika izišla na stražnji dio krme, vjetar ju je zapuhnuo ogavnim zadahom veslarnice. Ispod nje se crveno mnoštvo robijaša sagibalo i uspravljalo, polako, jednolično, i svojim joj ravnomjernim i beskonačnim klaćenjem izazivalo vrtoglavicu.
Vojvoda de Vivonne pruži ruku svojoj gošći i pomogne joj da siđe niz ono nekoliko stepenica, a onda, pošavši ispred nje, stupi na mostić.
To je bila malo uzdignuta, drvena staza koja se protezala gotovo čitavom dužinom broda. S obje su se strane redale robijaške klupe u zagađenim jamama. Tu više nije bilo ni živih boja ni pozlate, nego samo gruba drvena sjedala na kojima su galijoti, po četvorica, bili lancima vezani.
Podigavši lijepo izvajani list u crvenoj čarapi sa zlatnim prugama, mladi admiral odmjereno zakorači i pažljivo stavi kitnjastu cipelu s crvenkastom petom na ulijepljen pod. Odijelo mu je bilo plavo i bogato izvezeno, s velikim crvenim posuvracima, teškim bijelim pasom sa zlatnim resama i orukvicama od skupocjene čipke. Šešir mu je bio tako nakićen perima, da je na vjetru bio nalik na gnijezdo puno ptica koje se spremaju da polete. Zaustavljao se i sve pomnjivo pregledavao. Stao je kod pripravljaonice - prostora na kojem se kuhalo za robijaše, a koji je bio smješten u sredini galije, na lijevoj strani. Iz dva velika kotla, okačena iznad malog ognjišta, pušila se mršava juha od krtole i varivo od boba, svakidašnja robijaška hrana.
Vivonne okusi juhu i ustanovi da je odvratna. Andeliki je objasnio kako je njegovom zaslugom pripravljaonica usavršena.
Stari je uređaj težio stotinu pedeset centi. Bio je nestabilan pa se često događalo da se od jakog vala vrela tekućina prospe i ofuri najbliže robijaše. Po mom naređenju smanjena je težina i cijeli uređaj snižen.
Anđelika mu je povlađivala neodređenim pokretom glave. Nesnosan smrad veslarnice, s kojom se sada miješao ne baš privlačan miris juhe, izazivao je u njoj mučninu. Ali je Vivonne, presretan što je ona tu i ponosan na svoj brod, nije poštedio ničega. Morala se diviti ljepoti i čvrstini dvaju čamaca za spašavanje -
lijepo oblikovanoj feluki1 i od nje manjoj šajki2, te hvaliti dobar raspored malih topova po brodskim obodnicama.
Vojnici su se za vrijeme plovidbe zadržavali samo na ovim uskim obodnicama pored svojih topova, iznad veslarnice. Mjesta je bilo malo, pa su čitav dan provodili u čučećem ili sjedećem stavu. Nisu se smjeli ni puno micati kako ne bi poremetili ravnotežu teškog broda. Ovi ljudi nisu imali na raspolaganju druge zabave nego da vrijeđaju robijaše dolje u rupi ili da izazivaju robijaše nadglednike starješine veslača. Teško je bilo održavati disciplinu.
Vivonne je nadalje objasnio da su veslači podijeljeni u tri skupine i da svakom upravlja po jedan starješina. Obično dvije skupine veslaju dok se treća odmara. Veslači se regrutuju iz redova kažnjenika i stranih zarobljenika.
Treba biti vrlo snažan, a ako je netko ubojica ili kradljivac, to još ne znači da ima i potrebne mišiće. Osuđenici, koje nam šalju iz zatvora, umiru kao muhe. Zbog toga uzimamo Turke i Maure.
U jednom nizu klupa Anđeliki su pali u oči ljudi velikih plavih brada. Većina ih je oko vrata imala drvena raspela.
Oni tamo nimalo ne liče na Turke, a ono što im visi na prsima, nije polumjesec. Oni su Turci samo zahvaljujući turskom osvajanju. U stvari su Rusi. Kupujemo ih od Turaka, izvrsni su veslači.
A oni tamo sa crnim bradama i ogromnim nosevima?
To su Đurđijanci s Kavkaza, koje smo kupili od malteških vitezova. A ovi ovdje su pravi Turci. Oni su dobrovoljci. Zbog njihove izuzetne snage uzimamo ih za starješine veslačima. Oni održavaju red za vrijeme veslanja.
Anđelika je promatrala kako se savijaju kičme pod crvenom odjećom. Zatim bi ljudi zabacili gornji dio tijela pokazujući svoja blijeda ili bradata lica s ustima otvorenim od napora. A još više nego teški i zagušljivi smrad znoja i izmeta, uznemirivali su je osuđenici koji su vučjim očima proždirali ovu ženu što je iznad njih lebdjela kao neko priviđenje.
Njezina se haljina proljetnih boja svjetlucala na suncu, a pera joj se velikog šešira gibala na povjetarcu. Jedan jači zapuh podigne joj suknju i njezin teški izvezeni obrub udari ravno u lice jednom robijašu koji se nalazio tik uz mostić. On naglo pokrene glavu i zarije zube u tkaninu.
Anđelika krikne prestravljena i povuče suknju. Robijaši prasnuše u divljački smijeh. Jedan nadglednik jurne s podignutim bičem i sruči kišu udaraca na nesretnikovu glavu.
Ali ovaj nije ispuštao plijen. Njegova čupava griva pod zelenom kapom
„doživotnih" napola je zastirala sjaj crnih očiju kojima je Anđeliku proždirao, koje su istovremeno bile drske i divlje i tako molećive da su je gotovo opčinile. Sva potresena, poblijedila je kao krpa. Taj požudan i podrugljiv vučji pogled nije joj bio nepoznat.
Dva druga čuvara skoče u veslarnicu, zgrabe čovjeka, izudaraju mu lice toljagama, razbiju mu zube i konačno ga oblivenog krvlju bace natrag na njegovu klupu.
Oprostite, visosti! Oprostite, gospođo - ponavljao je starješina odgovoran za ovu veslačku skupinu. - On je najgori od sviju, kavgadžija i bundžija. Nikad se ne zna šta sprema.
Vojvoda de Vivonne bio je izvan sebe od bijesa.
Svezat ćete ga za jarbol na kljunu i neka tako ostane jedan sat. Kad nekoliko puta uroni u slanu vodu, umirit će se.
Jednom rukom obuhvati mladu ženu oko struka.
Dođite, draga. Jako mi je žao.
Nije to ništa - reče ona pribravši se. - Ustrašio me je. Sad je već dobro. Dok su se udaljavali, promukao zov odjekne iz veslarnice:
Markizo anđela!

1 Jedrenjak sličan galiji, samo manji
2 Mali jedrenjak s dva jarbola.
Što je rekao? - upita Vivonne. Anđelika se okrenula blijeda kao krpa.
U razini mostića dvije su okovane ruke skliznule kao kandže prema njoj. I u tom oteklom, odvratnom licu, koje se pomaljalo, najedanput je vidjela samo crne oči uskrsle iz davne, zaboravljene prošlosti.
"Nikola!"

Admiral de Vivonne ju je pridržavao dok nisu stigli pod zaštitnički šator na krmi.
Nisam se smio pouzdati u ove pse. Naravno, kad se promatra s mostića galije, čovjek nije lijep. To nije prizor za gospođe. A ipak moje lijepe prijateljice to požudno gledaju. Nisam mislio da si tako meka srca.
Nije to ništa - ponovi Anđelika slabim glasom.
Došlo joj je da povrati, kao Flipotu maloprije kad je, obuzet strahom i užasom, on koji je u ono vrijeme na Dvoru čuda bio još dijete, prepoznao Nikolu Calembredainea, čuvenog razbojnika s Novog mosta, za kojeg se poslije borbe na sajmu Saint-Germain vjerovalo da je mrtav, a koji, evo, već gotovo desetu godinu ispašta svoje zločine za galijotskom klupom.
Mila, premila moja, što vam je? Izgledate tužni.
Vojvoda de Vivonne joj se približio iskoristivši to što ju je našao samu na krmi. Zagledala se u sumrak koji se spuštao na more. Činila se tako daleka i odsutna duhom, da se prestrašio.
Ona se okrene prema njemu i grčevito se uhvati za snažna ramena.
Poljubi me - prošapće.
Osjećala je potrebu za dodirom zdrava i snažna čovjeka, kako bi odagnala slike bijede i poniženja koje su je već satima opsjedale. Neprekidni udari gonga, kojima su starješine određivale ritam veslanju, padali su joj na dušu kao teške kapi i budili u njoj odjek onog očaja, one neoprostive sudbine.
Poljubi me.
On svoje usne položi na njezine i ona se strastveno preda njegovim poljupcima. Htjela je da potone u njih, da zaboravi u njima. On ju je bez prestanka grlio, obuzet onim zanosom koji mu je uzburkao krv. Ruka mu sa struka sklizne prema grudima i on zadrhti dodirnuvši to savršenstvo kojega se još ne bijaše zasitio. Ona se pripije uz njega.
Ne... slušaj, draga - reče on oslobađajući se zadihan. - Ne večeras, nemoguća je. Moramo svi biti na oprezu... More je opasno.
Ona se pokori i nasloni čelo na pozlaćenu epoletu koja joj ogrebe kožu. Gotovo joj je godila ta sitna bol.
Opasno? - upita ona. - Sprema li se oluja?
Ne... Gusari se ovuda vrzmaju. Dok ne prođemo Maltu, moramo biti spremni na susret s njima.
On je ponovo stisne u snažan zagrljaj.
Ne znam šta je to s tobom - reče. - Ti me... ti me zaluđuješ. Tako si promjenljiva, tako zagonetna i iznenađujuća. Maloprije si sva blistala, sve si nas kao krotku janjad opčarala svojim očima i svojim osmijesima. A sad osjećam kako si slaba, kao da te muči misao o nekoj opasnosti koja ti prijeti i od koje bih te htio obraniti. To je čuvstvo koje nikad nisam doživio, znaš... osim uz djecu. Žene su zaista pokvarene!
On je nježno odmakne od sebe i nalakti se na ogradu. Ponekad bi morska pjena prsnula do njega i smočila mu usne koje su gorjele od Anđelikinih poljubaca. Osjećao je još njezine usne na svojima, s njih se još širila slast po njemu. Ponovo ga uhvati glad za njima, želja da ih osjeti kako se, kao protiv volje i nasilu, otvaraju, a onda mu se ispod njih ispriječe glatki zubi koji su se stisli u smiješak i postavili kao prepreka njegovoj nestrpljivosti. Ta je obrana davala posebnu draž njezinu popuštanju pri kojemu bi ona, zabacivši glavu i sklopivši oči, napokon odgovorila na njegova milovanja.
Ona je znala ljubiti... ! Od sveg srca, bez pretvaranja, znala je da se smije i da plače. Sviđalo mu se što je osjećajna, ranjiva. Ali se istovremeno sjećao kako je
podmuklim i okrutnim sredstvima suparnice koja se bori na život i smrt, prisilila neukrotivu Athenaidu da savije kičmu.
Ništa nije shvaćao. To ga je zbunjivalo. Da bi je iskušao, reče blago:
Znam zašto si žalosna. Otkad sam te sreo, bojim se trenutka u kojem ćeš mi o tome govoriti. Ti misliš na svog sina, zar ne, na dijete koje si mi povjerila, a koje je nestalo, utopilo se u toku jedne bitke?
Anđelika pokrije lice rukama.
Da, to je - reče prigušenim glasom. - Patim kad samo gledam ovo plavo, tako lijepo more koje mi je otelo dijete.
I za tu nesreću je kriv prokleti Rescator. Oplovili smo rt Passero kad nas je napao taj morski orao. Nitko nije primijetio da se približava, tim više što je upotrijebio samo niska jedra. To mu je omogućilo da, zahvaljujući vrlo velikim valovima tog dana, dugo ostane neopažen. Kad smo ga primijetili, bilo je već prekasno: jedna jedina salva iz njegovih dvanaest topova potopila nam je dvije galije i istoga su trena Rescatorovi janjičari već jurišali na Flamandu. Na tom su brodu bili moji osobni dvorani među kojima i mali Cantor... Možda ga je uhvatila još veća panika kad je čuo krikove robijaša koji su se u veslarnici otimali iz lanca, ili kad je ugledao Maure naoružane dugačkim, svinutim sabljama... Stitonoša Jean Gallet ga je čuo kako viče: „Oče. Oče!" Jedan ga je vojnik s galije uzeo u naručje i pokušao zaštititi...
A onda?
Galija se prepolovila i ogromnom brzinom nestala u valovima. I same je Maure, koji su se uspentrali na brod, povukla u more. Gusari su ih izvlačili, a mi smo spašavali naše koji su se dočepali olupina. Ali gotovo svi članovi moje pratnje su poginuli: moj svećenik, pjevači u mojoj kapeli, moja četiri poslužitelja... i to lijepo dijete sa slavujevim glasom.
Tračak mjesečine, koji se uvukao kroz razmak između zavjesa, obasjao je Anđeliku i on vidje kako joj se obrazi svjetlucaju od suza. Volio ju je gledati gdje tako plače, nju, koja ima toliku moć nad muškim srcima. Kakvu je tajnu mogla kriti? On se mutno sjećao davnog skandala, pripovijesti o vješcu koji je spaljen na trgu Greve.
Tko mu je otac? Koga je tvoj sin dozivao? - upita iznebuha.
Čovjeka koji je nestao prije mnogo, mnogo vremena.
Mrtav?
Bez sumnje.
Čudan je taj predosjećaj da je kucnuo zadnji čas. Čak i dijete osjeća da je smrt došla po njega.
On duboko uzdahne.
Neobično sam ga volio, tog mladog paža... Ne zamjeraš mi odveć zbog njega? Anđelika pokretom pokaže da se pomirila sa sudbinom.
Zašto bih se na vas ljutila, gospodine de Vivonne? Niste vi krivi. Kriv je rat, život... tako okrutan i tako besmislen!

11.
UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU
Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskadri najveće počasti ukazao rođak savojskog vojvode, Anđeliki se učini da su se mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajući inače život olako, admiral de Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovljavala, on ju je motrio iz „tabernakula" na Royali.
Brossardiere, izdajte joj naređenje neka se smjesta vrati!
Ali, vaša svjetlosti, to će ostaviti vrlo loš dojam na Talijane koji promatraju kako lijepo manevriramo.
Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vidim, a vi to, čini se, ne primjećujete, da je Douphini pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spremište prazno i da će se pri najmanjem vjetru galija prevrnuti...
Pomoćnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upljesnivile, naročito brašno.
Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci.
La Brossardiere izvrši naređenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku galija
Fleur de Lys već je isplovila.
Brossardiere, signalizirajte im neka središna skupina jače zavesla.
To je nemoguće, admirale: ta znate da nju sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom brodu koji je prevozio krijumčareno srebro.
I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave neprilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu. Neka im njihov starješina podijeli dvostruki obrok bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdjelu vodu.
Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo ostaviti na kopnu.
Neka ranarnik ne zabada nos u tuđe stvari. Nikad neću iskrcati Rescatorove ljude, a vi vrlo dobro znate zašto.
Brossardiere je povlađivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne, Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našli na zemlji. Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrađivao novcem one koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u većoj mjeri nego ostali zarobljenici.
... A sad ćemo zaorati more - izjavi Vivonne pošto se svih šest galija udaljilo iz luke.
Anđelika upita šta taj izraz znači i sazna da će isploviti na pučinu.
Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana što sam na brodu, već sam pomislila da galije mogu ploviti samo duž obale.
Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol - zapovjedi admiral. Naredba se prenosila s galije na galiju.
Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lantine sa smotanim jedrima i raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao.
Anđelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Toskanska obala je iza njih već nestala s vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more.
Tek oko podne vođa palube poviče.
Kopno na vidiku!
To je otok Gorgonzola - objasni vojvoda de Vivonne Anđeliki. - Pogledat ćemo da se na njemu ne kriju gusari.
Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na tamnom nebeskom plavetnilu.
Ali osim triju đenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu. Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je htio kupiti, ali je vođa ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im mlijeko i sir jedina hrana.
Reci im - naredi Vivonne jednom od svojih podoficira koji je znao talijanski - neka nam bar donesu slatke vode.
Kažu da je nema!
Onda uhvatite koze.
Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja. Vivonne pozove ribarskog vođu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi. Zlatnici i srebrnjaci
stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke.
Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac, a mi ćemo im kao naknadu za njihove koze ostaviti nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Prevedi to.
Ribari nisu izgledali ni začuđeni ni ozlojeđeni. Anđeliku su njihova lica podsjećala na stare, čađave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju.
Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isključivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a on će iz toga izvući zaključak o pravcu u kojem naša eskadra plovi.
Ali izgledaju tako bezazleno...
Poznam ih ja, poznam ih ja - Izgovorio je Vivonne naglašavajući riječi i rukom zaprijeti mirnim ribarima - to su potkazivači u službi svih razbojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci i zlatnici nose Rescatorovu oznaku.
Vi vidite neprijatelja posvuda - reče Anđelika.
To spada u moj zanat lovca na gusare.
La Brossardiere im priđe i upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše bezazlenim.
Za dva dana imat ćemo jak južni vjetar. Bilo bi pametnije vratiti se bliže kopnu.
Nikad! - odgovori Vivonne.
Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji je, uza sva uvjeravanja o svojim prijateljskim osjećajima prema Francuskoj, pružao u Livornu gostoprimstvo i Englezima i Holanđanima, trgovcima i ratnicima, a naročito Berberima. A baš je Livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova. Ako bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprosto zažmiriti. A pošto njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se zadovoljiti ulogom obične otočke policije.
Spustit ćemo se ravno prema jugu, a gospođa du Plessis će se osvjedočiti da galija može uspješno broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noću i čak pod punim jedrima.
No kad se noć spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba na vesla. Straže su iz predostrožnostl pojačane. Ali veslala je svega jedna skupina galijota dok je blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali tamo-amo po mostiću. Ostali su robijaši legli učetvero na daske pod svojim klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih životinja.
Na drugom kraju galije Andelika je pokušavala zaboraviti tko to pati tamo, na nekoliko koraka od nje. Nikad više neće stupiti na mostić. Nikola ne smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj stranici njezina života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo koje ih je nekoć vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neće dozvoliti slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareći je, jer joj se žurilo na Kretu.
Noć je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni spomenici veličine čovjeka, od pozlaćenog drveta i venecijanskog stakla. U njima bi za jednu noć izgorjelo po dvanaest libri svijeća.
Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se žalili što i noć provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u čučećem stavu, još su se i noću morali mučiti u tom neudobnom položaju.
Na šta se žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine. Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjedećem stavu. Sve je stvar navike.
Andelika poče razmještati jastučiće po divanu s namjerom da tu prilegne. Crnčić joj pritekne u pomoć. Izmučen morskom bolešću, Flipot je bio nesposoban da obavlja svoj posao.
Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka crnčića koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu punašnost imao zahvaliti prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica.
Grickajući ušećerene orahe i rahatlokume, razmišljao je o opasnostima kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noć, pozove glavnog tobdžiju.
Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera.
Topniče, je li vam oružje spremno za borbu?
Izvršio sam vaša naređenja, svjetlosti, oružje je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna i naboje dopremio sam iz spremišta na palubu.
U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossardiere, prijatelju moj...
Trgavši se iza sna, pomoćnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim.
Izvolite, gospodine?
Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de Cleansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno naređenje kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne na njezinu kraju. Na njegovom je brodu sva naša zaliha baruta i tanadi, pa se mora nalaziti na takvom mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja puškarskog slagališta.
A kad se ovaj pojavio, nastavi:
Razdijelite puške, metke i barut. Posebno pazite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite da su nam oni i puške, budući da na pramcu imamo svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju prepada.
Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom posljednje smotre točno je određeno mjesto svakom borcu.
Uto gazda Savary iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s lijekovima ovlažila, što znači promjenu vremena u iduća dvadeset četiri sata.
Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu sam - progunđa Vivonne. - Ako vrijeme ima da se pokvari, to neće nastupiti odmah, a dotada se može još koješta dogoditi.
Da li ste htjeli reći da se bojite napada?
Ljekarniče, upamtite: oficir galije njegova veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hoćete, znajte da predviđam napad i vratite se svojim bočicama.
Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti, da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji za vijećanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo...
Dobro, dobro, činite što vam drago. Vojvoda de Vivonne sjedne do Anđelike.
Obuzeo me neki nemir - reče - osjećam da će se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam bio dijete, moji su se prsti za olujnih noći sami hvatali za predmete. Što bih mogao učiniti da se smirim?
Pošalje po jednog od svojih paževa koji dođe s lutnjom i gitarom.
Zapjevat ćemo zvjezdanoj noći i ljubavi.
Brat Athenaide de Montespan imao je iijep, ponešto visok, ali zvonak glas. Imao je snažna pluća i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je prijatnije prolazilo i veliki se pješčani sat već dvaput okrenuo kad se nad posljednjim, zamirućim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan glas, zatim utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji su tekli, dizali se i spuštali.
Anđeliku podiđoše ledeni srsi.
Slušajte - prošapće grof de Saint-Ronan - robijaši pjevaju!
Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali pučinom. Zvučalo je to kao šum iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskrajno dugo, i ponavljalo se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam zapjeva pripjev.
Sjećam se, govorila mi mati Ne budi divlje ćudi
Ne popuštaj svojoj strasti Pametan i dobar već budi
Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajci Za nju bih svoj život dao.
Pjesma zamre.
U ponovo zavladanoj tišini huka se valova što su se povlačili od trupa broda, činila jačom.
Jedan mornar objavi:
Primjećeno slabo svjetlo na pet milja, prva četvrt kruga s desne strane broda.
Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri stražara na osmatračnicu!
Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje.
Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi o barki koja noću mrežama lovi tune nagoneći ih među flotilu malih čamaca što vuku mreže. Da zaplovimo prema njima, pa da se osvjedočimo?
Ne. Korzika pripada Đenovi, a osim toga se Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na korzikansim obalama. Stanovnici su posebni i čudni ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; među pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem početnom planu i pohodimo otok Capraia koji pripada toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža utočište turskim gusarima.
Kada bismo imali stići do njega?
U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Čujete li nešto?
Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda kao odrezano prestade. Vivonne opsuje.
To oni maurski psi urlaju na mjesec!
La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavatelj arapskih običaja, reče:
To oni urliču od radosti. To im je pobjedonosni poklič.
Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su galijoti noćas vrlo uznemireni. Sa stražarskog mjesta na pramcu siđe podoficir.
Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da pogledate na svoj dalekozor; čini mi se da netko daje signale na onom istom mjestu od maloprije.
Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled.
Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S planine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima nesumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati.
Da, nesumnjivo - odgovori admiral ne baš uvjeren.
Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s Dauphine. Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anđeliki i povjeri joj veliku tajnu:
Moja je mineralna mumija na sigurnom mjestu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se da će izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri na Dauphini najedanput počeli veseliti? Signalne vatre s obale su ih o nečem obavijestile.
Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova kaputića po modi Luja XIII.
Obavijestile su ih, o čemu?
To nisam u stanju reći, visosti, ne znam dogovorenu šifru ovih signala.
Što vas navodi na pomisao da su upućeni Maurima?
To su turske rakete, visosti! Primijetili ste ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u Carigradu; proizvodio sam mu ovakve rakete od baruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim bojama. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski svijet upotrebljava. Zbog toga sam pomislio da to samo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to opet samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i Arape do onih na vašim galijama...
Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko, ljekarniče Savary! - razljuti se vojvoda.
Približavala im se šajka osvijetljena s dva fenjera. La Brossardiere joj dovikne neka pogasi poziciona svjetla, a jedan glas poviče iz tame:
Visosti, imamo poteškoća na Dauphini. Maure iz središnje veslačke skupine uzbuđuju vatre s planine.
Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj feluki što je prevozila skriveno srebro?
Da, visosti.
To sam slutio - procijedi admiral kroza zube.
Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu, izvikujući svoje čarolije.
Što kaže?
Ne znam, visosti, ne razumijem arapski.
Znam ja - upadne Savary - i čuo sam ga. Vikao je: „Kucnuo je čas našeg oslobođenja!" I na taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim urlicima.
Uhvatite mi tog kolovođu i pogubite ga!
Da ga objesimo, visosti?
Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi njegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more.
Šajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska.

Anđelika se čvršće umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrić je iznenada zapuhao. Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu.
Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri veslačke skupine. Ako budemo imali sreće, ujutro ćemo se naći ispred otoka Capraie. Tamo ćemo se opskrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pitkom vodom i narančama.
Anđelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak san, jer najedanput opazi da sviće.
U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini.
Anđelika opazi da je sama u tabernakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa izađe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena predomišljala da li da se uputi mostićem, opazi je poručnik Millerand, vrlo ljubazno dođe po nju i doprati je na pramac.
Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dogled.
Pogledajte, gospođo, kako je ovaj otok privlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da tamo nema ni daška vjetra i da ćemo lako pristati.
Anđeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi poigravali.
Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost s lijeve strane? - upita.
Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjetlo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se. Oficiri se zgledaše. Meštar Savary reče mirno:
Opet signalna raketa. Očekuju vas...
Spremni za bitku - zagrmi Vivonne u svoj razglasnik. - Topnici, na svoja mjesta! Silom ćemo se probiti. Ta mi smo čitava flota, do đavola!
Unatoč vjetru čuli su se leleci s galije Dauphine koja je na malom odstojanju plovila ispred admiralske galije.
Utišajte tu bagru!
Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove i svojim jednoličnim pjevanjem parao uši:
La lila, ha - illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali vali ula.
Napokon opet zavlada tišina.
Vojvoda de Vivonne je i dalje davao naređenja.
Dajte znak za zbor. Rasporedit ćemo se prema važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Brodarica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog streljiva. Ja ću također biti u sredini, nedaleko od nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri ostale straga, u polukrugu.
Barjak na hridini - upozori stražar s jarbola. Vivonne uzme dalekozor.
Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska ruka. To znači objavu rata na kršćanski način. Druga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njezin amblem... čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne škare iz amblema Maroka. To je... to je nečuveno...!
Razumijem šta hoćete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih amblema istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo kršćani.
Ja tu ništa ne razumijem - reče Vivonne zamišljen. - Pitam se s kojom vrstom neprijatelja imamo posla.
Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skraćenim jedrima, i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajući pravac prema grebenu na ulazu u zaton.
U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene jedrilice koje su, međutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u krmu.
Admiral doda dalekozor svom pomoćniku. Pošto se njime poslužio, ponudi ga Anđeliki. Ali ona je već gledala kroz stari, dugački dogled prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje prtljage.
Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim crnaca i nekoliko gadnih mušketa - reče ona.
To je drzak izazov! Vivonne se odluči:
Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka ih goni i potopi. Ovi luđaci nemaju ni topova!
Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Čas zatim top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anđelika brzo vrati dogled Savaryju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši.
Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini.
Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na nišanu, opazivši da će im umaći lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi nekoliko puta.
Pogodak!
Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. Za nekoliko časaka čamac i posada potonuše. Crne glave nekolicine preživjelih izvirivale su iz valova.
Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa
Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjekstvo.
Odlično! - reče admiral. - Neka se ove tri galije vrate na pravac ulaza u zaljev! Lađe, koje su sada bile već prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz dosta poteškoća, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri svrstavanju u predviđeni borbeni poredak.
U tom trenutku stražar s osmatračnice poviče:
Ratni šambek3 s desne strane broda. Ide pravo na nas... !

12.
POMORSKA BITKA S RESCATOROM

Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveći, prošao je kroz tjesnac između stijena.
Okrenite brod, pravac neprijatelj! - zagrmi Vivonne. - Vatra iz tri topa na moju zapovijed. Pali!
Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiću. Miris baruta zagolica Anđeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se nižu kratka i jasna naređenja.
Desni topovi, spremni za gađanje! - Šambek nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni brod pod kut nišana. Pali...!
Paljba prasne i pomiješa se s još brujećom jekom topova. Ali je šambek izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi.
Savary je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod povećalom ima muhu.
Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam godina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog kralja na krmi i neki posebni znak - crven sa srebrnim štitom u sredini.
Znak njegove visosti Rescatora - reče Vivonne zajedljivo. - Bio bih se kladio da je to on.
Anđeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji je kriv za pogibiju njezina sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva, čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujući dojmove, Vivonne i Brossardiere su pažljivo pratili kretanje neprijatelja.
Taj sotonski Rescator ima nov brod. Prekrasna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa ukupno. Sto mu gromova!
Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje.
Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: "Predajte se ili ćemo vas potopiti."
Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog kralja samo tako da zaplašiti? Predaleko je da bi nas mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro će ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu na pramcu i barjak s ljiljanovim cvijetom na krmi!
Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i Concorda, vrativši se iz potjere za felukama koje su bile samo mamac, pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac.
Promašaj! - ustanovi Vivonne bijesan i uzme iz svoje kutije nekoliko ušećerenih pistaća.
A sad oprez. Vratit će se u napad i pokušat će nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu dođemo sučelice.
Galija se okrene.


3 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno je manevrirao i jedrio brže od svih jedrenjaka.
Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca.
A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na njih, baš kao što je predvidio francuski admiral.
Projuri kao morski orao i, ponesen zaletom, nađe se na začelju čitave flote. Naglo se zaustavi i okrene jedra.
Vješto manevrira, taj prokleti gusar! - progunđa La Brossardiere. - Šteta što je neprijatelj.
Čini mi se da niste baš izabrali pravi trenutak da se divite njegovoj vještini, gospodine La Brossardiere - suho će Vivonne. - Topnici, jeste li ponovo napunili svoje oružje?
Da, vaša svjetlosti.
Onda paljba na moju zapovijed. Naš je pramac upravljen u njegov bok. To je pogodan trenutak.
Ali ne zagrmi paljba iz admiralovih, nego iz dvanaest bočnih topova gusarskog broda. Učini se kao da je iz mora šiknuo gejzir sakrivši neprijatelja iza pjenušave zavjese. Krhotine svih vrsta poletješe uvis, a zaglušujući prasak se zaori. Zatim ogroman val zapljusne veslarnicu Royale, i nekoliko se desnih vesala polomi kao šibica.
Potpuno mokra, Anđelika se grčevito držala za ogradu galije koja se polako uspravljala. Vojvoda de Vivonne, kojega je pritisak bacio na tlo, već je stajao na nogama.
Ništa se zlo nije dogodilo - reče. - Promašio nas je. Moj dalekozor, Brossardiere! Mislim da sada...
On zanijemi otvorenih usta, s izrazom zaprepaštenja na licu, ne vjerujući svojim očima.
Na mjestu gdje se maloprije nalazila brodarica, vidjela se još samo neka vrsta ponora čiji je kovitlac sa sobom odnosio krhotine polomljenih dasaka i vesala. Brodarica sa sto robijaša i posadom, sa četristo tona topovskih zrna, naboja i granata bijaše otišla ravno na dno.
Sva naša zaliha streljiva! - reče Vivonne bezbojnim glasom. - Razbojnik! Nasjeli smo njegovoj varci. Njegov cilj nismo bili mi nego brodarica. Ostale su je galije, otišavši u potjeru za felukama, ostavile bez zaštite. Ali mi ćemo ga potopiti... Mi ćemo ga potopiti, da, i mi ćemo njega potopiti. Igra još nije odigrana.
Mladi admiral strgne s glave skroz mokar šešir i pokvašenu periku, te ih silovito baci na pod.
Neka Dauphine dođe na čelo flote. Ona još nije ni opalila. Zaliha streljiva joj je netaknuta.
Neprijatelj je iz daljine vrebao i manevrirao na mjestu, čas izlažući pramac koji je predstavljao slabu metu, a čas lijevi bok s napunjenim topovima, spremnim za paljbu.
Dauphina brzo stiže na određeno joj mjesto. Anđelika se sjeti da se na tom brodu nalaze zarobljeni Rescatorovi saučesnici, oni koji su lelekali na arapskom i čiji je kolovođa pogubljen prošle noći, pa zaključi kako nije baš razborito zarobljenike koristiti pri složenim borbenim zahvatima.
Još to nije pravo ni pomislila, kad opazi kako se dugačka vesla galijota iz središnje skupine podižu u zao čas i međusobno se zapliću. Dovršavajući zaokret, Dauphina se zadrma, zakrzma načas, zadrhti kao ranjena ptica, najedanput se nagne i napola izvrne na lijevi bok. A onda se zaori zlokobna cika i škripa koju su nadjačali piskavi poklici Maura.
Neka sve galije spuste feluke i šajke i neka priteknu u pomoć!
Zahvat se odvijao vrlo sporo. Anđelika se okrene i rukama pokrije oči. Nije više mogla gledati galiju kako se polako izvrće. Većina mornara i svi robijaši bili su osuđeni na smrt; ili će ih smrviti trup broda ili će se udaviti. U more odbačeni vojnici zvali su u pomoć i pokušavali se održati na površini, što su im otežavali teška oprema, sablje i pištolji.
Kad je mlada žena smogla hrabrosti da ponovo otvori oči, opazi deset razvijenih bijelih jedara kako strše u nebo i nadimaju se na vjetru. Šambek je sada bio jedva jedan kabel4 udaljen od admiralske galije. Vidjelo se blistavo drvo njegova ispupčenog trupa koji je s lakoćom plovio, i raspoznavala se crna lica Berbera, umotanih u velike bijele ogrtače s pojasima živih boja. Naoružani puškama, bili su poredani duž ograde od pramca do krme.
Okruženi gardom janjičara sa zelenim turbanima i svinutim sabljama, dva su čovjeka stajala na pramcu. Nepomični; pažljivo su kroz dalekozore promatrali Royalu.
Najprije Anđelika pomisli da su, usprkos svom europskom odijelu i oni Mauri, jer su im lica izgledala tamna, ali onda razabere bijele ruke dvojice ljudi i shvati da su maskirani.
Vidite - reče kraj nje Vivonne muklim glasom. - Onaj viši, u crnom odijelu i bijelom ogrtaču, to je on, to je Rescator. Onaj drugi je njegov pomoćnik i zove se, ili bolje rečeno, nadimak mu je kapetan Jason. Strašan pustolov, ali dobar pomorac. Mislim da je Francuz.
Anđelika drhtavom rukom posegne za Savaryjevim dogledom.
U mutnom krugu naprave učini joj se da se dva čovjeka međusobno razlikuju više nego Sancho Panca i Don Quijote, ali ovako udruženi ulijevali su strah.
Kapetan Jason bio je zdepast čovjek i imao na sebi, po vojnički, kabanicu sa zavracima i širokim, stegnutim opasačem. Ogromna sablja lupkala mu je po čizmama čim bi se maknuo. Bio je sušta protivnost dugačkoj i mršavoj prilici gusara zvanog Rescator, obučenog u crno, malo staromodno odijelo španjolskog kroja. Ovaj je nosio pripijene čizme s malim posuvracima s kojih su visile zlatne kićanke. Na glavi je imao crvenu maramu svezanu po gusarski i veliki crni šešir s crvenim perima.
Ustupak islamskom svijetu bio je, međutim, njegov širok ogrtač od bijele vune sa zlatnim vezom, koji je lepršao na vjetru.
Naježivši se, Anđelika pomisli kako liči na Mefista. Ipak je iz njega zračila neka vrsta privlačnosti.
Da li je isto tako, nepomičan, hladan, promatrao kako pod valovima nestaje galija na kojoj je jedno dijete pružalo ruke zazivajući svog oca?
Ali šta čekamo, kad ćemo ga već potopiti? - poviče ona izgubivši živce. Zaokupljena gusarima, bila je zaboravila na stravičan prizor oko sebe, na Dauphinu koja je još uvijek bila nakrivljena. Nadljudskim su naporima mornari uspijevali održati je na boku, ali je bilo očigledno da je nikakav zahvat neće više uspraviti. Pošto je voda prodirala preko krme, ona je, unatoč crpkama koje su stalno radile, počela lagano da tone.
Jedna se šajka spusti sa šambeka u more i Rescatorov pomoćnik siđe u nju.
Traže pregovore - reče Vivonne iznenađen. Malo poslije čovjek se pope na galiju i pojavi se pred oficirima. Nakloni se duboko, po istočnjačkom običaju.
Pozdravljam vas, gospodine admirale - reče pravilnim francuskim jezikom.
Ja ne pozdravljam otpadnike - odgovori Vivonne.
Ispod crne maske pojavi se neobičan smiješak i čovjek se prekriži.
Ja sam kršćanin kao i vi, gospodine, a i moj gospodar, njegova visost Rescator, je također kršćanin.
Kršćani ne smiju zapovijedati posadama nevjernika!
Naše se posade sastoje od Arapa, Turaka i bijelaca. Točno kao vaše, gospodine!
reče bacajući pogled prema veslarnici - jedina je razlika u tome što naše nisu okovane.
Dosta je razgovora! Što predlažete?
Pustite nas da oslobodimo i uzmemo naše Maure koje držite na galiji Dauphini, a mi ćemo se povući bez borbe.
Vivonne baci pogled na ugroženu galiju.

4 Pomorska mjera za dužinu - 185 m.
Vašim Maurima je suđeno da poginu skupa s galijom kojoj nema spasa.
To nije točno. Prihvaćate li da je uspravimo?
To je nemoguće!
Mi to možemo. Naš je šambek brži od... od vaših nepokretnih galija - dovrši misao s prizvukom prezira u glasu. - Ali odlučite se brzo, nema vremena za predomišljanje. Za nekoliko će časaka biti prekasno da se bilo šta poduzme.
Vivonne se borio sa samim sobom. Znao je da ništa na vrijeme ne može učiniti za Dauphinu. Ako prihvati, spasit će divni brod i nekoliko stotina ljudi, ali i uzmaknuti pred malobrojnim neprijateljom.
Budući da je bio odgovoran za kraljevsku eskadru nije imao izbora.
Prihvaćam - procijedi kroza zube.
Hvala vam, gospodine admirale. Ja vas pozdravljam.
Izdajico!
Ime mi je Jason - podrugljivo će čovjek. Zatim se udalji u pravcu ljestvica. Vojvoda de Vivonne otpljune za njim.
Kako ste mogli kao Francuz, jer vi jeste Francuz, što nedvojbeno dokazuje vaš govor... bijedniče...! Kako ste se mogli srozati tako nisko i odreći se svojih sunarodnjaka!
Gusar se okrene. Oči mu sijevnuše.
Moji su se sunarodnici mene prvi odrekli - reče. Odlučno pruži ruku prema veslarnici.
I ja sam, gospodine, nekoć veslao na kraljevim galijama, godine i godine, sve lijepe godine svoje mladosti. A nikakva zla nisam počinio!
Dakako... i
Čun se udalji. Stisnutih pesnica, vojvoda de Vivonne dade oduška svom gnjevu. Dozvoliti da odbjegli robijaš nameće odluke, primati uvrede od bivšeg galijota! "A Rescator nas odande promatra i podrugljivo se cereka. On se zabavlja… Ah! On se zabavlja!"
Visosti, zar vjerujte na riječ bezbožniku? - upita jedan poručnik drhteći od srdžbe.
Jedno je sigurno, a to je da vas nisam pitao za mišljenje, mladi glupane. Gusar ponekad više drži do svoje riječi nego princ. Što vi mislite o tome, Brossardiere?
Ova je pogodba iznad svakog očekivanja, visosti, ali potpuno u skladu s postupcima ovog mračnog lakrdijala. Ne bih o tome tako govorio, kad bismo imali posla s alžirskim admiralom Mezzo-Morteom ili s berberskim kapetanima koji su mahom podlaci.
Podignite svečane zastave i objavite primirje.
Šambek se pokrene. Prođe na udaljenosti od nekoliko kabela, bezbrižno, kao da nije izložio čitav svoj desni bok. Doduše, istovremeno je uperio i svojih dvanaest topova.
Ide prebrzo, mimoići će cilj, to je zamka - primijeti poručnik de Saint-Ronan uzbuđen.
Neprijateljski brod iznenada obori jedra, što mu je smanjilo brzinu, promijenilo pravac i pod pravim ga kutom dovelo, zahvaljujući početnom zaletu, tik iza ugrožene Dauphine; oko nje su feluke i šajke, konačno spuštene s galija u more, stale kupiti brodolomnike.
Na Rescatorovom brodu se užurbano radilo. Izvršavajući naređenja, Mauri svezaše konopce za podnožje središnjeg jarbola i privukoše vitlo.
Na palubi Royale oficirima je zastao dah, a vojnici i mornari stajali su nepomično, kao da su se okamenili.
Rescator se bijaše pokrenuo iz svoje prezirne nepomičnosti. Vidjelo se kako se sa svojim pomoćnikom potanko dogovara i pokretima opisuje predstojeći zahvat. Zatim na njegov mig pristupi jedan janjičar i oslobodi ga ogrtača i šešira. Drugi mu pruži kraj od višestruko omotanog užeta. On stavi smotak na rame, gipko skoči na pramčanu obodnicu i prirođenom se lakoćom uspne nekoliko koraka po
jarbolu. U međuvremenu se pomoćnik putem glasnogovornika obratio kapetanu
Dauphine.
On preporuča Tourneuveu neka olabavi pramčano sidro kako se brod ne bi mogao vrtjeti u času kad ga jedrenjak počne potezati. Savjetuje mu neka sav mogući teret stavi na desnu stranu, a onda ga hitro, čim se galija stane uspravljati, prebaci na lijevu kako se ne bi prevrnula na drugu stranu...
Zar mislite da onaj crni demon kani zavitlati konopac kao laso, po indijansku, i zakvačiti desni bok Dauphine?
Sve mi se čini da je tako.
Ali to je nemoguće! Ovi konopci mora da su strašno teški. Trebalo bi imati divovsku snagu za...
Gledajte!
Oštro se ocrtavajući na nebeskom plavetnilu, dugačka se prilika naglo opustila i zamahnula rukom. Konopac zafijuče, a njegova petlja u padu zakvači izbočinu desnog boka Dauphine.
Zanesen ovim zamahom, maskirani se čovjek zanjiše. Spuzne po jarbolu, ali ga s obje ruke ponovo ščepa i zajaši ga spretno kao majmun, a onda se uspravi. Bez žurbe je ispitivao da li se konopac dobro zakačio. Zatim se, uspravan, istini nehajnim korakom, vrati na palubu šambeka.
Na njegovu brodu nastade burno oduševljenje. Mauri su od veselja bacali puške uvis. La Brossardiere duboko uzdahne.
Ni pelivan s Novog mosta ne bi to bolje izveo.
Divite se! Divite se, dragi moj - podrugne se Vivonne ogorčen. - Eto vam nove poslastice za vašu malu sredozemnu kroniku. Ne bojte se, legenda o njegovoj visosti Rescatoru uvijek će imati čime da se pothranjuje.
U međuvremenu je šembek tako podesio jedra, da je polako plovio natrag. Crni i turski mornari dotrčali su na palubu i prihvatili se šest velikih vesala, te time potpomogli djelovanju vjetra.
Konopac se zategne. Svi se ljudi na postradaloj galiji prebace na desnu stranu, i to na ono mjesto gdje je konopac bio pričvršćen.
Potopljeni bok naglo i bučno izroni iz valova. Na Tourneuveovu zapovijed sva posada jurne na lijevu stranu da bi se uspostavila ravnoteža.
Ponovo uspravljena, Dauphina se snažno zaljulja na jednu pa na drugu stranu, a onda se umiri i ustali. Kao poklik spasenja pade posljednje naređenje:
Svi na crpke!
Tada se zaori klicanje i odobravanje s ostalih galija.
Malo poslije šajka s gusarske lađe ponovo napusti svoj brod i uputi se prema
Dauphini.
Nose sa sobom pokretnu kovačnicu i sav kovački alat. Sad će svojim zarobljenicima skinuti lance.
Pothvat je potrajao prilično dugo. Konačno se pojaviše oslobođeni arapski galijoti, a za njima desetak najsnažnijih Turaka iz veslarnice.
Vojvoda de Vivonne od bijesa pocrveni kao rak:
Izdajice, gusari, nevjernički psi! - zaurla u glasnogovornik. - Krišite dogovor... Govorili ste samo o tome da ćete osloboditi svoje Maure... Nemate prava odvoditi Turke.
Kapetan Jason odgovori:
Uzimamo ih kao danak u krvi za onog Maura kojeg ste pogubili.
Gospodine, smirite se, treba vam pustiti krv - posavjetuje La Brossardiere svog pretpostavljenog - pozvat ću ranarnika.
Ranarnik ima pametnijeg posla nego da meni pušta krv - odgovori mladi admiral sumorno. - Neka se prebroje mrtvi i ranjeni.
U daljini gusarov je šambek punim jedrima nestajao s vidika.

13.
POBUNA GALIOTA ANĐELIKA U NJIHOVIM RUKAMA
POGIBIJA NIKOLE CALEMBREDAINEA
Vojvoda de Vivonne siđe u čamac i pogleda gore smijući se.
Do skorog viđenja, mila moja. Za nekoliko ćemo se dana vidjeti na Malti. Molite se za pobjedu mog oružja.
Nagnuta preko ograde, Anđelika se na silu osmjehne. Odriješi pojas od nebeskoplave svile za zlatnim resama i dobaci ga mladom čovjeku.
To je zalog za pobjedu vašeg mača.
Hvala! - poviče Vivonne dok se čamac udaljavao.
Poljubi tkanicu i sveže je oko svog mača. A onda još jedanput veselo mahne. Anđelika pomisli kako je glupo što ju je ovaj rastanak tako potištio. Vivonne je odlučio da goni Rescatora i da ga pokuša opkoliti u blizini Malte, gdje će mu pružiti pomoć galije viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Budući da je admiralska galija Royala bila preteška i neprikladna za pothvat ove vrste, prešao je na Luronnu, a svoju lađu i Anđeliku ostavio na čuvanje La Brossardiereu i nekolicini vojnika. Royala je imala da vozi polaganije prema La Valetti, kao i Dauphina kojoj je bio potreban popravak.
Borbene se galije postroje i naglo iščeznu iza guste kišne zavjese koja se velikom brzinom približavala s jugozapada.
Anđelika se skloni pod tabernakul dok je kiša pljuštala po Royali koja se jako ljuljala.
Nisu bili dovoljni gusari, sad će nam i more dati jada - reče La Brossardiere.
Je li to najavljena oluja?
Još nije, ali brzo će naići.
Kiša je prestala, ali je nebo ostalo sivo, a more bilo uzburkano. Zrak je bio zagušljiv unatoč vlažnom vjetru koji je puhao na mahove.
I pored čavrljanja valjanog Savaryja i poručnika de Milleranda, koji se malo otkravio otkad nije bilo Vivonnea na kojeg je bio ludo ljubomoran, Anđelika se nasmrt dosađivala.
Po što sam došla na ovu galiju? - upita Savaryja.
I tužno sa osmjehne pomislivži na Versailles, na Molierea i njegove lakrdije.
Kad se noć spustila, gospodin La Brossardiere je posavjetuje neka se zatvori u svoju kabinu pod palubom. Ali ona nije za to imala hrabrosti i reče da će sići samo ako na krmi ne bude više mogla izdržati.
Galija se uz škripu propinjala i posrtala. To ju je uspavljivalo, pa je konačno, unatoč nadošlom vjetru i snažnim udarima valova o brod, utonula u dubok san.

Probudi se kao iz kakve more. Bilo je mračno kao u rogu.
Načas ostane poluuspravljena na ležaju. Imala je dojam da se događa nešto neuobičajeno. Galija je i dalje snažno posrtala, ali je vjetar utihnuo.
Najedanput shvati šta ju je probudilo: tišina. Gongovi veslačkih starješina bijahu umukli. Savršena je tišina vladala na brodu. Reklo bi se da je opustjela galija samo još olupina koju valovi valjaju po miloj volji.
Mladu ženu uhvati paničan strah.
Gospodine La Brossardiere! - zazove ona. Nitko ne odgovori.
Ona se digne i, jedva se održavajući na nogama, učini nekoliko nesigurnih koraka. Spotakne se o nešto mekano i umalo ne pade.
Anđelika se prigne i napipa vez od uniforme. Ščepa za rame čovjeka opruženog na podu i snažno ga prodrma.
Gospodine la Brossardiere, probudite se!
On je bio nekako čudno mlitav. Anđelikina ruka stade grozničavo pipati tražeći lice. Odskoči prestravljena od ledenog dodira.
Ponovo se digne da potraži svoju torbu koju je uvijek držala na dohvat ruke, kraj ležaja. Nađe u njoj malu putnu svjetiljku, kresne upaljač i pokuša je upaliti. Ali je pravi đavolji vjetar triput ugasi. Napokon joj uspije, spustivši štitnik od crvenog stakla, sačuvati plamen i obazrijeti se oko sebe.
Gospodin La Brossardiere ležao je skvrčen na zemlji. Oči su mu već bile staklaste, a na čelu jeziva rana iz koje se cijedila krv. Anđelika ga prekorači i približi se ulazu u šator. Tamo se opet spotakla o neko tijelo koje je ležalo poprijeko. Mrtav vojnik, umlaćen. Polako digne zastor i pogleda napolje. U tami je razabrala tračak svjetla koje je dopiralo iz veslarnice. Nekakve prilike su se kretale po mostiću, ali to više nisu bili nadglednici s dugačkim bičevima. Dok su do nje dopirali promukli povici, vidje kako crvene spodobe hodaju amo-tamo.
Anđelika spusti zastor i povuče se u dno šatora ne obazirući se na prskavicu koja ju je škropila na mahove, kad god bi jači val zapljusnuo krmu.
Uhvati je samrtni strah. Sad je shvatila zašto su gongovi umukli.
Kad je do nje dopro šum bosih nogu po podu, stane napeto osluškivati. Na pragu je stajao Nikola, uspravan, u crvenim robijaškim dronjcima. Na bradatom licu pod čupavom kosom prepoznala je onaj užasan pogled i cerekanje koje je bijehu ispunili užasom nekoć dok ju je motrio kroz prozor krčme. Kad je progovorio, njegove nesuvisle i mahnite riječi pojačale su stravu.
Markizo anđela... ljepotice moja... željo moja... Tu sam! Zbog tebe sam pokidao lance... Udarac po starješini... Udarac po nadgledniku... Ha! Ha! Na sve strane smo udarali... već dugo to spremamo... Ali ti si sve pospješila... Gledati te, tamo... živu! Nosio sam tvoju sliku u sebi svih ovih deset godina na galijama... A ti si pripadala drugome, ha... Ljubila si ga, milovala... Poznajem te... Ti si vodila svoj život, dok sam ja vodio svoj... I ti si pobijedila... Ali ne zauvijek. Točak se okreće. On te je opet doveo…
On se približi pružajući prema njoj zglavke išarane još svježim ožiljcima od okova koje je strpljivo podnosio mjesecima i mjesecima. Nikola Calembredaine bijaše dvaput pokušao bijeg u toku pustih godina svog robijanja. Treći put će biti bolje sreće. On i njegovi drugovi poubijali su čitavu posadu, vojnike, oficire. Postali su gospodari galije.
Šutiš... bojiš se... ? A ipak sam te držao u naručju i u ono se vrijeme nisi baš mnogo bojala!
Munja propara nebo i grmljavina odjekne kroz noć.
Ne prepoznaješ me? - navaljivao je galijot. - To nije moguće... Siguran sam da si me još neki dan prepoznala.
Iz njegovih se dronjaka širio miris soli i znoja. Najedanput joj se smuči i ona krikne.
Ne dotiči me se! Ne dotiči me se!
Ah! Prepoznala si me. Reci, tko sam?
Ti si Calembredaine, razbojnik.
Ne, ja sam Nikola, tvoj gospodar iz kule Nesle...
Nagli val prelije se preko palube, poklopi ih oboje, i Anđelika se morala grčevito uhvatiti za ogradu da je voda, otičući, ne otplavi u more.
Vani je neka zlokobna lomljava odgovorila na mahnitanje gromova. Preplašen, mladi galijot se pojavi na pragu.
Šefe, glavni jarbol se slomio. Što da radimo? Nikola psujući istrese svoju mokru odjeću.
Budaletine! - zasopće - zlobnici, ako ne znate šta vam je činiti, zašto ste tražili da pokoljem sve mornare? Govorili ste da znate upravljati brodom.
Ali jedara više nema.
Krasno! Onda ćemo veslati. Upregnut ćemo one koji su još okovani na klupama. Ti ćeš udarati u talambas. A ja ću se postarati da svi ti nevjernici i crni svojski zapnu!
On izađe i malo poslije toga se opet začuje jednolični ritam gongova koji su nadjačali fijuk vjetra. U jednom trenutku, koji se činio beskrajnim, pobješnjela se galija nagnula na onu stranu gdje je ležao srušeni jarbol, ali je onda ponovo uhvatila ravnotežu pošto je Nikola s nekoliko udaraca sjekirom presjekao drvo kojim se jarbol još pridržavao za svoje podnožje i pošto je snažan val povukao jarbol u more. Crpke su stavljene u pogon, a veslači uprli da usprave pramac.
Sad kad je užas poprimio jasne oblika, Anđeliki se vratila hladnokrvnost. U životu joj se već događalo da umire od straha, ali kad bi napetost prevršila mjeru, onda bi u njoj prevladali bijes i borbeni duh.
Mokra joj se halijna lijepila o noge i smetala joj. Dovuče se do svoje torbe, otvori je, izvadi odjeću i, koristeći malo zatišje, uspije napokon, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, svući mokru haljinu i rublje. Predviđajući da bi putovanje moglo biti i burno, ponijela je za svaki slučaj muško odijelo od sivog sukna koje je sada uspjela kako-tako navući. U pripijenim hlačama, u zakopčanom kaputu s ovratnikom od bijelog platna, osjećala se sposobnijom da se hvata ukoštac s brodolomima... i robijašima. Obu je čizme, splete čvrsto kosu i nabijie je pod sivi pusteni šešir. Bila je toliko prisebna, da je još jedanput otvorila svoju torbu, izvadila iz nje sve preostalo joj zlato i skrila ga skupa s mjenicama za pojas. Sve je to izvela teškom mukom, jer se brod ljuljao kao ljuljačka; na mahove se voda razlijevala po podu, pa je tijelo nesretnog Brossardiera klizilo amo-tamo, uz klokotanje prljave vode.
Anđeliko! - zaurla Nikola kad se ponovo pojavio.
Ugledao je priliku mladića i zurio u nju ne razumijevajući ništa.
Ah, to si ti! - odlane mu. - Već sam pomislio da te je voda otplavila. Nisam više vidio tvoje haljine...
Voda otplavila...? To će se i dogoditi ako ovaj ples još potraje. Zavjese se poderaše i vjetar uz fijuk provali u šator.
Zlo je - progunđa čovjek - imam osjećaj da idemo pravo na obalu. Pratio ga je stari robijaš bijele brade i mračna pogleda.
Odavde se dobro vide - reče pogledavši preko krme u mahnitu noć - tamo... tamo dolje, raspoznaješ li treperava svjetla... To je luka, velim ti... Tamo se moramo skloniti...
Ti si poludio… ! Da opet padnemo u šake nadglednicama!
To je mala ribarska luka... Zastrašit ćemo žitelje, pa neće ni mrdnuti. Ostat ćemo samo dok se more ne stiša... Ako ne pokušamo tamo pristati, razbit ćemo se o grebene kao triješće.
Ne slažem se.
Pa što onda predlažeš, šefe?
Da se pokušamo održati na moru dok se oluja ne stiša.
Ti si poludio, šefe, a ne ja. Ova krntija neće izdržati.
Prijedlog ćemo staviti na glasanje. Dođi - reče uhvativši Anđeliku za mišicu. - Sklonit ćeš se pod palubu. Ovdje bi te val mogao odnijeti. Ne bih želio da te ribe pojedu. Ti pripadaš meni...
U tami se darmar na obezglavljenoj galiji više slutio nego vidio. Veslarnica je bila napola pod vodom. Pod prijetećim bičevima svojih dojučerašnjih drugova luđački su veslali strani galijoti, Rusi, Mauri i Turci, kojima su se povremeno otimali očajnički i jezoviti krikovi.
Gdje je ljekarnik Savary? Gdje je Flipot? Nikola se ponovo stvori kraj nje.
Svi hoće u onu luku koja se tamo prijeko vidi - dovikne joj. - Ja neću. S nekoliko drugih momaka spustit ću feluku u more i kidaj. Hajde markizo.
Ona mu pokuša umaknuti jer je jedini spas vidjela u ovoj pobunjenoj galiji koja je smjerala ka zaštitničkoj luci. Ali on je ščepa, podigne je na ruke i odnese u feluku.
Kad se razdanilo, čamac je po krestama valova plesao kao ljuska od oraha. Nebo je bilo vedro. Oblaci bijahu nestali, ali je more bilo vrlo uzburkano i bjesomučno tjeralo prema obali ova bespomoćna ljudska bića koja su se usudila satima prkositi njegovu gnjevu.
S božjom pomoći, neka se spašava kako tko umije! - poviče Nikola kad su pred njima prijeteći zastrašile crvene hridine.
Robijaši poskakaše u vodu.
Znaš li plivati, markizo? - upita Nikola.
Ne.
Ipak ćeš sa mnom.
On se baci s njom u valove pazeći da joj glava ostane izvan vode.
Ona je progutala toliko slane vode, da je pomislila da se davi. Jedan je val istrgne Nikoli i odnese je brzinom pobjesnjelog konja prema obali. Osjeti tvrd udarac o stijenu i natčovječanskim se naporom uhvati za nju. More se povuče kao bujica. Anđelika se uspuže malo naviše. Luda trka se nastavi; hladna se voda prelijevala preko nje, napuštala je, ponovo je sustizala. Ali svaki put se uspjela odvući malo dalje. Napokon osjeti da joj se tijelo, otežalo kao da je od olova, našlo na pješčanom žalu. Još! Još malo…! Konačno nađe nekakav zaklon od pijeska i suhe trave i šćućuri se u nj. A onda se onesvijesti.

Prva Anđelikina misao bila je djetinjasta. Otvori oči, vidje plavo, tvrdo nebo, i užasnuta se prisjeti kako tokom cijele te stravične noći ni za tren nije pomislila na to da dušu preporuči Bogu.
Ovaj je propust prenerazi kao da je u sebi otkrila neko skriveno zlo. Sva izmrcvarena, nije se usudila ispraviti taj propust i zahvali Proviđenju što joj je jutros poklonilo još jedan život. Teško se pridigne, s mučninom od sve one slane vode koje se nagutala za brodoloma, i rastuži se. Zar Proviđenje zaslužuje njezinu zahvalnost? Na nekoliko koraka upravo je bila opazila robijaše oko vatre na žalu.
Sunce je već bilo visoko i njegov joj je žar osušio odjeću, pa čak i kosu joj punu pijeska. Pekla ju je spržena koža na licu.
Ruke su joj bile izgrebene.
Malo su joj pomalo čula proradila, prvo vid, pa onda sluh. Razabrala je hrapave glasove galijota. Bilo ih je desetak. Dvojica su nešto kuhala na vatri, dok su ostali stajali u krugu, a po tonu njihova razgovora moglo se zaključiti da se svađaju.
Ne, to ne može, šefe! - vikao je visok, plavokos i klompav mladić. - Izvršavali smo sva tvoja naređenja. Pokoravali smo se tvojoj volji. Sad je na tebi red da se ti pokoriš našoj.
Mi smo je zaslužili kao i ti, admiralovu markizu - ustvrdi drugi otegnutim glasom i račlajući. - Kako možeš govoriti da ona pripada samo tebi?
Nikola je bio leđima okrenut Anđeliki, pa nije razumjela šta je odgovorio. Ali robijaši su mu se odlučno usprotivili.
To ti tvrdiš da ti je ranije pripadala!
U to nas nećeš uvjeriti... To je gospođa iz otmjenog društva, šta bi ona s takvim probisvjetom kao što si ti?
Ti hoćeš da nas skuhaš, šefe, to nije pravo.
Pa čak i kad bi njegove priče bile istinite, za nas one ne znače ništa. Zakon Pariza je jedno, zakon galija drugo.
Jedan stari kržljavac, bezub i ćelav, reče s uzdignutim kažiprstom.
Ti znaš zakon Sredozemlja: „Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Svima, svima! - derali su se ostali i približavali se prijeteći svom vođi.
Anđelika pogleda prema vrhu litice. Mora se dočepati one ledine gore pa se sakriti u grmlje ili u šumice plutnjaka. Predio je sigurno naseljen. Ribari će ju uzeti u zaštitu.
Oprezno se uspravi i klekne. Kad bi se robijaši potukli, dobila bi na vremenu. Ali činilo se da prepirka jenjava. Jedan glas prozbori:
Tako već može, pa da, na to se nema što prigovoriti. Ti si glava, tvoje je pravo da je prvi uzmeš... ali ostavi malo i drugima...
Na ove se riječi zaori prostački smijeh. Anđelika vidje Nikolu kako velikim koracima grabi prema njoj. Prije nego što joj je uspjelo da se makne, on stiže do nje i ščepa je za ruku. Oči su mu divlje sijevale, usne se razvukle nad zubima pocrnjelim od duhana. Strast je toliko njim ovladala da nje ni primijetio njezin otpor, pa je gotovo trčeći povuče na strmi kozji put koji se uspinjao prema zaravanku. Za njima se orio smijeh i bestidna dobacivanja robijaša koji bijahu ostali na žalu.
Nemoj navrait-nanos, šefe, i ne zaboravi nas... I nama treba...
Kako da ne - gunđao je Nikola - baš ću je vama prepustiti... Ona pripada meni...! Ona pripada meni...!
Jurnuo je preko šljunka i suhog žbunja vukući je za sobom. Snažan nalet vjetra baci Anđeliki kosu u lice kao kakvu zastavu, kao odljepljujući svileni veo.
Stani! - poviče ona. Robijaš je dalje trčao.
Stani, ne mogu više!
Napokon ju je čuo, zaustavio se i pogledao oko sebe kao da se upravo probudio. Trčali su po rubu stijene i sad se ispod njih prostiralo more, gotovo crno prema plavetnilu neba po kojem su galebovi šarali bijele arabeske.
Oštar i mirisav zrak ih je, zbog nagle promjene, omamljivao i gušio. Odbjegli robijaš kao da je najedanput postao svjestan ovog beskraja.
I sve je to - šaptao je - sve je to moje...
Oslobodi Anđeliki ruku da bi protegnuo udove i udahnuo punim plućima pri čemu su mu se već od veslanja razvijena prsa i ramena još više nadula. Ispod majice su mu izbijale kvrgave i tvrde mišice.
Anđelika skoči u stranu i stane bježati. On rikne: - Vrati se! - i jurne za njom. Kad ju je sustigao, ona ga dočeka s isturenim pandžama kao bijesna mačka.
Ne približuj mi se... ne dotiči me se...
Oči su joj tako sijevale da on stade kao ukopan.
Što ti je? - progunđa. - Zar nećeš da te zagrlim? Poslije toliko vremena? Nećeš da te milujem...?
Ne.
Čovjek se namršti. Reklo bi se da su mu riječi teško prodirale u svijest i da se trudio da ih shvati. Htjede je još jedanput privući, ali mu ona izmakne. Bio je razočaran.
Što ti je? To mi ne možeš učiniti, Anđeliko! Već deset godina ne znam što je žena, nisam je dotaknuo, jedva da sam koju i vidio... I onda dolaziš ti, ti si tu, ti... Sve sam stavio na kocku da bih te dobio, da bih te oteo drugom... I da nemam prava da te dotaknem?
Ne.
Crne su robijaševe oči zaplamtjele kao u iznenadnom nastupu ludila. Skoči na nju, zgrabi je, ali ga ona tako divljački izgrebe, da je ponovo ispusti, promatrajući tupava izgleda krvave pruge po svojoj ruci.
Što ti je? - ponovi. - Zar me više ne poznaš, zlato moje? Ti se, dakle, više ne sjećaš... ? Spavala si pripijena uza me, u kuli Nesle... Uzimao sam te, ljubio sam te koliko god puta sam htto... To ja nisam sanjao, to! To je bila stvarnost. Reci: zar nismo skupa odrasli, zar nisam želio samo tebe oduvijek... a ti mene na dan svog vjenčanja... To je sušta istina. Samo tebe sam uvijek volio... Zar se ne sjećaš... ? Nikola, tvoj prijatelj Nikola koji ti je brao jagode...
Ne, ne! - poviče očajna. - Nikola je odavna mrtav. Ti, ti si Calembredaine, razbojnik. Tebe mrzim!
Ali ja tebe volim! - zaurla on.
Opet su jurili, on za njom preko žbunja i trnja za koje su u trku zapinjali. Anđelika se spotakne o panj i padne, ali se pridigne prije nego što ju je dohvatio. Morao ju je čvrsto držati dok se ona otimala udarajući ga šakama po licu.
Ali ja te ljubim - ponavljao je divlje. - Uvijek sam te želio, nikad mi nije dojadilo čekati... Godinama i godinama sam na onoj klupi krepavao od želje... uvijek, uvijek sam iznova počinjao, uzimao te u snu... I sad više ne mogu čekati...
Pokuša joj svući odjeću, ali mu je muško odijelo, koje je Anđelika imala na sebi, otežavalo posao. Ona se i dalje branila natčovječanskom snagom. Ipak mu uspije razderati joj ovratnik kaputa i razgoliti prsa.
Dopusti da te uzmem - preklinjao je. - Pokušaj shvatiti... Gladan sam... Umirem... Umirem od gladi za tobom.
Bila je to luđačka i strašna borba usred žbunja borovice i mirte praćena snažnim puhanjem vjetra.
Iznenada neka nevidljiva sila digne robijaša sa zemlje i baci ga nekoliko koraka dalje. Jedan čovjek iskrsne iz grmlja. Kroz poderanu plavu uniformu vidjela su mu se izranjavana ramena i prsa, nateklo mu je lice bilo išarano skorenom krvlju. Anđelika prepoznade mladog poručnika de Milleranda.
I Nikola ga, dižući se, prepozna.
Oh! Gos'n oficir - reče keseći se podrugljivo.
Niste, znači, bili po ćefu ribama pošto smo vas otpremili s palube. Šteta što taj posao nisam sam obavio. Sad ne biste bili ovdje da nas zezate...
Bijedniče - zareži mlađi čovjek - platit ćeš svoje zločine.
Nikola nasrne na njega, ali ga snažan udarac pesnice obori na zemlju. Robijaš rikne od bijesa i ponovo pređe u napad. Nekoliko beskrajnih minuta padali su gusti i ubojiti udarci. Dva čovjeka bila su gotovo istog rasta i snage. U više navrata je i kraljev oficir pao na zemlju. Nekoliko puta Anđelika pomisli da se više neće dići, jer je Nikola klečao na njemu i udarao ga divljački. Ali se poručnik vještim pokretom oslobodi i udari protivnika nogom u želudac. Trenutak iza toga već je bio na nogama. Od drugog udarca, ovaj put u trbuh, Nikola problijedi ispod prljave brade i složi se kao vreća.
Uhranjeni gade! - psovao je - Ti si žderao jarebice dok sam ja kusao smrdljivu robijašku juhu.
Poručnik de Millerand ga nemilosrno lupi po licu. Nikola opet ustukne. A onda udarci stanu pljuštati kao kiša.
Nikola se posrćući povlačio natraške prema ivici hridine.
Ne! - poviče Anđelika.
Najedanput Nikola izgubi tlo pod nogama. Zanjiše se unazad, prema nebeskom plavetnilu.
Prodoran Anđelikin vrisak pratio je njegov pad kroz blještavo svjetlo i udar o purpurne obalne stijene.
Poručnik de Millerand obriše čelo.
Pravda je izvršena - reče.
Mrtav je - vrisne Anđelika. - Oh! Ovaj je put zaista mrtav. Oh, Nikola! Oh, ovaj puta se više nećeš vratiti...
Da, mrtav je - ponovi oficir. - More ga već odnosi.
Ošamućen od tek minule borbe, nije mogao shvatiti ni ove krikove ni ovu vrstu boli koja ju je izbezumila i uz rub ponora bacila na koljena.
Ne gledajte dolje, gospođo, nema smisla. Zaista je mrtav. Nemate se više čega bojati. Ali sad dođite i budite tihi kao bubica, molim vas. Ne smijemo privuci pažnju ostalih razbojnika.
Ona se digne uz njegovu pomoć i oboje se, korakom mjesečara, udalje od mjesta nesreće.

14.
PLJAČKAŠI OLUPINA
Pošto su dugo hodali duž puste obale, opaze napokon tamnu kulu dvorca koji je visoko stršio nad morem.
Hvala budi Bogu! - prošapće poručnik de Millerand. - Zamolit ćemo gospodara zamka da nas primi.
Mladi je oficir bio na izmaku snaga. Proživio je jezivu noć koju je proplivao u ledenoj vodi boreći se protiv sna, boreći se protiv grča, protiv malodušnosti. U zoru je napokon spazio obalu i dočepao je se zadnjim snagama. Kad se osvijestio, pošao je u potragu za školjkama da utaži ljutu glad. Onda se uputio u unutrašnjost da zatraži pomoć.
U tom je času začuo ženske krikove i potrčao prema mjestu gdje se Anđelika borila s Nikolom.
Kad je ugledao razbojnika, vođu pobune koja je njegove drugove stajala života, gospodin de Millerand se toliko razjario, da je smogao dovoljno snage da ih osveti, ali je u borbi zadobio nekoliko gadnih udaraca, pa je bio potpuno iznemogao.
Ni Anđelika se nije osjećala puno bolje. Oboje ih je morila užasna žeđ.
Opazivši dvorac, razvedrili su se i pružili korak. Divlji i pust predio kao da je oživio. Na udaljenom žalu raspoznali su ljudske prilike, a na zavijutku staze pojavi se stado koza koje su miroljubivo pasle nisku travu.
Poručnik de Millerand ih je pažljivo motrio. Najedanput se namršti i gurne Anđeliku za stijenu dajući joj znak da legne na zemlju.
Što se dogodilo?
Ne znam... Ali ove su mi koze sumnjive.
Po čemu?
Ne bih se začudio kad bi mi netko rekao da im za olujnih noći vješaju fenjere o vrat i tako ih vodaju po obali.
Što hoćete time da kažete?
On stavi prst na usta, zatim otpuže do ruba litice i pošto pogleda dolje, dade joj znak da ga slijedi.
Nisam se prevario - prošapće. - Gledajte.
Pod njima je pukla široka uvala kojom je vladala tamna masa dvorca. Olupine smrskanog broda plutale su među stijenama koje su u ovo doba izvirivale iz vode. Na njenoj nemirnoj površini sudarili su se jarboli, vesla, jedra, komadi pozlaćene ograde, burad nošena uzmakom valova, daske, i posvuda među njima ljudski leševi. Neki su bili odbačeni na stijene, pa se njihova sramna crvena odjeća ogledala u mirnoj vodi lokava. Dok su morske ptice kreštale i kružile nad njima, muškarci i žene na žalu hodali su amo-tamo i kukama privlačili sve što je plutalo. Drugi su na stijenama prevrtali utopljenike.
Neki su se pak u malim barkama otisnuli van, prema velikom trupu razjapljenog broda koji je kao ražanj bio nataknut na šiljaste grebene na ulazu u zaljev.
To su obalni gusari, pljačkaši, koji nastupaju poslije brodoloma - prošapće oficir.
Oni noću vežu fenjere o vrat svojim kozama. Lađe u opasnosti povjeruju da to trepere svjetla neke luke, pa krenu u tom pravcu i onda se slupaju na stijenama tjesnaca.
Galijoti su noćas opazili svjetla i htjeli ovdje pristati.
Oni su svoje platili. Ali šta će reći gospodin de Vivonne kad sazna za propast svoje admiralske galije? Jadna Royala!
Šta ćemo sad?
Pošto se iza njih nečujno stvorilo desetak preplanulih ljudi, poručnik se više nije morao truditi da joj odgovori.

Obalni im gusari svezaše ruke na leđa i odvedoše ih gosparu Paolu de Viscontiju koji je iz svoje kule od vulkanske lave vladao ovim predjelom.
Bio je on Đenovljanin, atletski razvijen, nabrekao te se činilo da će mu se svileni prsluk rasprsnuti. Njegov varav smiješak i krvoločan pogled odavali su hajdučku dušu. Uostalom, na svojoj usamljenoj litici, među ovom šakom divljih i surovih korzičkih vazala, on i nije bio ništa drugo do razbojnik.
Silno se razveselio kad je ugledao dvojicu zarobljenika koje su mu doveli. Staru galiju i nekoliko bijednih robijaša smatrao je isuviše mršavim plijenom.
Oficir njegovog veličanstva kralja Francuske! - poviče mješavinom venecijanskog narječja i iskvarenog francuskog jezika. - Ja mislio vi imate obitelj koja vas puno voli, signore, obitelj koja ima puno pare? Dio mio! Che bello ragazzo...5 - poviče pružajući Anđeliki pod bradu svoju prljavu ruku pretrpanu prstenjem.
Poručnik de Millerand je vrlo ukočen predstavi:
Gospođa đu Plessis-Belliere.
To je žena! Madonna! Ma vidi kako je dražesna! Che bella ragazza...6 Ja mnogo volim mladiće, ali ja kažem sebi, jedna žena, to je rjeđe...!
Od njega je poručnik de Millerand saznao da ih je oluja bacila na obalu Korzike, divljeg i obespravljenog otoka, sada pod čizmom Đenovežana.

Iz poštovanja prema njihovim titulama Talijan ih je pozvao na večeru. Njegova gozba bila je čudna mješavina raskoši i siromaštva. Čipkani stolnjaci na stolovima bili su sušta krasota, ali viljuškama ni traga, tek tu i tamo pokoja kositrena kašika za vađenje jela. Prstima se moralo jesti iz srebrne zdjele u kojoj je bio urezan znak čuvenog venecijanskog zlatara.
Vojvoda de Visconti je dvojicu iznemoglih brodolomnika prvo poslužio odojkom na ražnju uz prilog od kestena i kopra. Zatim su sluge donijele, veliki kositreni lonac pun žute juhe koja je bila začinjena šafranom i po kojoj su plivali tjestenina i komadi pečenog sira.
Iako sva ustrašena, Anđelika navali na jelo. Đenovežanin ju je gutao svojim vatrenim očima. Pri tom joj je u pehar od pozlaćenog srebra, bogato izrađen kao kalež, do vrha natakao crno, gusto vino od kojeg su joj se obrazi ubrzo zažarili.
Kad se najela, stala je poručnika de Milleranda bojažljivo pogledati. On je razumio šta je time htjela i pritekne joj u pomoć.
Gospođa du Plessis je jako umorna. Zar ne bi bilo moguće da se na nekom tihom mjestu malo odmori?
Umorna? Signora je vaša dragana, signore? Mladi čovjek pocrveni do ušiju.
Nije.
Ah! Odahnuo sam - poviče Đenovežanin i stavi na srce ruku lepezasto raširivši prste.- Ja ne htio vas mučiti. Ma... sve će biti dobro.
On se okrene Anđeliki.
Umorna, signora? Razumijem. Ja nisam grubijan... ! Sad ću vas odvesti u vašu... na francuskom se to, mislim, kaže: odaju.
Na samom vrhu kule, u prostoriji izloženoj propuhu, nalazio se krevet s poderanim plahtama i pokrivačima od brokata. Bilo je tu još i venecijanskih ogledala, francuskih satova njihalica, turskog oružja.
Anđelika pomisli kako to sve skupa liči na ono skrovište s pokradenom robom u kuli Nesle.
Mala korzikanska služavka navaljivala je da se Anđelika okupa i presvuče. Izvukla je prilično lijepu haljinu iz škrinje gdje je bilo složeno još mnogo drugih, bez sumnje opljačkanih iz prtljage previše smjelih putnica.
Anđelika se s užitkom zagnjuri u čabar pun tople vode i opusti otežale udove izranjavane od soli i sunca. Ali se onda požuri da opet obuče svoju vlastitu odjeću, iako je bila izgužvana, isprljana i izderana. Uvjeri se da je pojas sa zlatom na svom mjestu. Ovo muško odijelo i ovo zlato pružali su joj izvjesnu mogućnost da se brani.
Kad je legla, činilo joj se da krevet posrće u svim pravcima, kao brod zahvaćen olujom. To joj je mrcvarilo već ionako premorene živce. Nikolino lice, lica robijaša i signor Paola plesala su i kreveljila se oko nje dok je tonula u mučan san.
Probudilo ju je kucanje na teško željezno okno koje je služilo kao vrata. Netko ju je dozivao prigušenim glasom:
Gospodarice! Gospodarice... ! To sam ja. Gospođo markizo, otvorite mi...!

5 Bože moj! lijepog li mladića...
6 Lijepe li djevojke...
Ona pritisne rukama sljepoočnice. Ledeni vjetar zafijuče kroz sobu.
To sam ja, Flipot!
Ah, ti si tu! - reče ona.
Ona se digne teturajući, povuče zasun i, odškrinuvši vrata, ugleda svog malog slugu koji je u ruci držao uljanu svjetiljku.
Kako ste, gospođo markizo? - upita uz smiješak od kojeg su mu se usta razvukla od uha do uha.
Ali... - promuca ona - ali kako... Pamćenje joj se malo-pomalo vraćalo.
Ali Flipote - poviče sva začuđena - odakle dolaziš?
Iz flote, kao i vi, gospođo markizo. Anđelika ga zgrabi za ramena i izljubi ga.
Mali moj, tako sam sretna! Mislila sam da su te galijoti ubili ili da si se utopio.
Nisam. Na galiji me Calembredaine bijaše prepoznao. „To je jedan od naših", rekao je. Zamolio sam ga da poštedi život starom ljekarniku koji im ionako ne može nauditi. Zatvorili su nas u brodsko skladište. A onda se gospodin Savary dao na posao i provalio bravu. To je bilo noću, kad je oluja bila na vrhuncu. Momci su u veslarnici urlali. Oni koji nisu bili okovani hvatali su se za šta su stigli. Kad smo razabrali da niste više na brodu, gospodin Savary i ja smo naprosto spustili čamac za spašavanje u more. Odličan mornar, taj stari, to mu se mora priznati! Ali to nas nije spasilo da ne padnemo u ruke divljacima gospodina Paola. No na kraju krajeva ostali smo živi i zdravi, a oni su nam ipak dali da nešto prigrizemo. Kad smo saznali da ste se i vi izvukli, silno smo se obradovali.
Zaista, biti živ, to je već mnogo, ali naš položaj je unatoč tome vrlo neugodan, dobri moj Flipote! Pali smo u ruke okorjelim razbojnicima.
Zbog toga sam i došao k vama. Ima jedna barka koja će se otisnuti na pučinu... Da, jedan trgovac kojega je gospodin Paolo zadržao i koji pokušava kidnuti. On će nas čekati samo jedan sat, pa treba požuriti.
Anđelika se nije morala mnogo predomišljati prije nego što će donijeti odluku. Ta sav je svoj imetak imala uza se.
Ona pogleda po sobi, dosjeti se da bi joj jedan od bodeža, koji su okolo ležali, mogao dobro doći, pa ga gurne u rukav.
A može li se izići iz zamka? - upita šapatom,
Pokušat ćemo. Ljudi su se napili slaveći propast galije. Našli su nekoliko bačava na brodu. Naljoskali su se kao svinje!
A signor Paolo?
Nisam ga vidio. Možda i on kunja u nekom ćošku.
Mlada se žena sjetila poručnika de Milleranda. Ali je Flipot obavijesti da je oficir zatvoren u dobro čuvanoj tamničkoj ćeliji, pa nema druge nego ga prepustiti njegovoj tužnoj sudbini.
Spuštali su se niz beskrajno zavojito stepenište gdje je vjetar raspirivao plamen svjetiljki i poigravao se s buktinjama pričvršenim za željezne karike.
U najdonjoj dvorani Đenovežanin se šetkao amo-tamo lagano se klateći. Opazio ih je, a njegov smiješak nije slutio na dobro.
Oh! Signora! Što je? Došli ste mi praviti društvo? Baš mi je drago.
Anđelika je pred sobom imala još nekoliko stepenica. Dovoljan joj je bio samo jedan pogled, pa da shvati položaj.
Iznad signora Paola de Viscontija visio je okvir sa četiri teške šipke, a na svakoj od njih po jedna debela lojanica. Ovaj jednostavni svijećnjak pridržavalo je uz svod jedno uže koje je teklo preko kotura i na kraju bilo zakvačeno za željeznu kuku na zidu u stepeništu.
U tren oka Anđelika izvuče svoj nož i presiječe uže koje joj je bilo nadohvat ruke. Nikad nije saznala da li je naprava pala Đenovežaninu na glavu, jer su se svijeće ugasile još u padu.
Čuli su njegovo urlanje, koje zatomi tresak. Bilo je očito da je svakako u teškom stanju, ukoliko nije mrtav.
Koristeći zbrku i tamu, Anđelika i Flipot uspjeli su doći do vrata. Bez muke pređoše preko dvorišta. Zgrada je bila napola u ruševinama. Dvojica su bjegunaca mislili da se još nalaze unutar bedema, kad Flipot opazi stazu koja vodi na mjesto sastanka.
Na noćnom su nebu oblaci brzo plovili i čas zastirali, čas razotkrivali pun mjesec.
Ovuda - reče Flipot.
Čulo se kako more zloslutno zapljuskuje mali pješčani žal. Prošuljaše se kroz grmlje i stigoše u dražicu gdje je nekoliko tamnih prilika čekalo kraj barke.
Jeste li vi oni koji ste naumili nahraniti ribe u vodama Korzike ili Sardinije? - upita glas s marseljskim narječjem.
Da, to sam ja - odgovori Anđelika. - Evo, to vam je nagrada.
O tome ćemo razgovarati kasnije. Ukrcajte se.
Nekoliko koraka dalje ljekarnik Savary je, sličan zlom duhu sipao psovke u noć i vjetar.
Vaša će vam gramzljivost donijeti nesreću, gnusni ucjenjivaču, odvratna krvopijo, pljačkašu svojih bližnjih! Dajem vam sve što imam, a vi nećete da me povedete!
Ja plaćam za ovog gospodina - reče Anđelika.
Bit će nas previše u čamcu - progunđa vlasnik.
Zatim se smjesti na kormilo i pričini se kao da ne vidi starca gdje ulazi u barku sa svojom torbom, svojim suncobranom i svojom pletenkom.
Od davnina sklon krijumčarima i bjeguncima na ovim obalama, mjesec je dugo ostao zastrt. Barka je imala dovoljno vremena da se po mraku provuče između hridina gdje su stražarili Đenovežaninovi ljudi. Nije bilo opasnosti da će je ovi vidjeti.
Kad je mjesec ponovo zasjao srebrnastim sjajem, plamen na vrhu gusarskog zamka bio je već daleko.
Provansalac uzdahne s olakšanjem.
Tako - reče. - Sad možemo i zapjevati. Preuzmi kormilo, Mutcho.
Iz kovčega izvuče gitaru i stane znalački prebirati po žicama. A onda se njegov dubok glas razlije kroz sredozemnu noć.

15.
MELKIOR PANNASSAVE I NJEGOVA JOLIETTA
Dakle vi ste ona gospođa iz Marselja koja je htjela posjetiti harem Velikog Turčina? E da, mora se priznati da ste uporni. Lijepo ste me nasamarili!
Pri jutarnjem svjetlu iznenađena Anđelika je u vlasniku barke Joliette prepoznala Marseljca koji ju je onda tako odlučno upozoravao na opasnosti putovanja. Zvao se Melkior Pannassave. Bio je čovjek četrdesetih godina, veseo i opaljen od sunca. Nosio je crveno-bijelu kapu po napuljski i crne hlače koje je pridržavao širok pojas, nekoliko puta omotan oko struka.
Pošto je neko vrijeme grickao lulu cerekajući se podrugljivo, okrene se svom mornaru i zaključi.
Pa ja kažem, ono što žena naumi... ni sam dobri Bog ne spriječi.
Mornar, bezubi starčić, suh kao trska, izgledao je toliko šutljiv koliko mu je gospodar bio brbljav. On otpljune u znak odobravanja.
Treći član posade bio je mladi Grk po imenu Mutcho.
E pa šta se može, sad ste tu u mom čamcu, gospođo! - zaključi vlasnik brodića - on nije baš jako prostran, pogotovu ne sa svim ovim teretom. Nisam mogao predvidjeti da ću među putnicima imati i jednu gospođu, šta?
Da li biste bili ljubazni, pa da se pokušate sa mnom ophoditi kao s muškarcem? Zar, zaista, ne bih mogla proći za mladića?
Možda ipak, na koncu konca. Ali ovdje smo svoji. Nema potrebe da glumimo.
Htjela sam da se naviknete i da takav postupak prema meni djeluje prirodno. To samo za slučaj da nas napadnu nevjernici.
Jadna moja golubice, svaka vam čast, ali vi se varate. Tim ljudima je savršeno svejedno da li ste mladić ili djevojka. S ovim vašim ljepuškastim licem svakako ste nadrljali. Priupitajte malo Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote. Ha, ha, ha!
On se razuzdano smijao i znalački namigivao svom ravnodušnom mornaru. Anđelika slegne ramenima.
Zaista je malo smiješno što vas toliko opsjeda misao o nekom kobnom susretu s Berberima ili Velikim Turčinom.
To nisu opsesije, gospođo, oprostite... gospodine! Ja, koji stojim tu pred vama, bio sam deset puta uhvaćen. Pet puta sam gotovo odmah zamijenjen, a ostalih pet puta stajalo me ukupno trinaest godina zarobljeništva. Morao sam saditi vinograd na Bosporu, a onda peći kruh za harem ne znam više kojeg paše koji je imao ladansku kuću kraj Carigrada. Možete me zamisliti, mene, kao pekara! Kakva muka... ! A tek one njihove ogavne pogače, tanke poput rupčića, koje se kao palačinke moraju hitnuti u pećnicu. Otkrio sam tajnu te vještine i trebalo je vidjeti kako to izvodim! No najgore od svega bilo mi je to što sam stalno bio okružen eunusima koji su s isukanim sabljama pazili da ne bih kroz haremske rešetke virio u djevojke.
Prijatelju moj - reče Savary - ne možete tvrditi da ste patili u zarobljeništvu, ako niste, kao ja, bili kod Marokanaca. Oni su najzagriženiji od svih muslimana. Nema šale kad se radi o njihovoj vjeri, pa je i veličina njihove mržnje prema kršćanima srazmjerna tome. Bijelcima je zabranjen pristup u gradove u unutrašnjosti, a to važi i za Turke koje smatraju previše mlitavim u vjerskom pogledu. Otpremili su me na rad u rudnike soli u pustinjskom gradu Tombuctu. Kad su vidjeli da nemam namjeru umrijeti, odveli su me u drugi grad, Maroko, gdje sam morao raditi na džamiji El Muasine i na džamiji sultanije Vahide.
He, he! Kažem ja, kad je čovjek tako škrt kao ti i putuje s bocom kiseliša kao jedinom prtljagom, onda i ne zaslužuje drugo nego da miješa zemlju s magarećom balegom i gradi njihove bogohulne džamije, te bijedne gomile šećerlema.
Prijatelju moj, vi me vrijeđate. Vi niste vidjeli ni Es Sabatovu džamiju u Meknesu, ni Karauineovu i Bab Guisovu u Fezu, a najmanje kraljevsku palaču koja je veća od Versaillesa.
Gomile šećerlema, to vam velim ja, jedva prevučene s malo sadre. A zašto ne govorite o Svetoj Sofiji ili o Dvorcu sa sedam kula u Carigradu. To su bile građevine! Ali to su bile kršćanske građevine iz doba kad se Carigrad to jest Istambul zvao Bizant.
Drhteći od srdžbe, ljekarnik Savary je nekoliko puta uzastopce skinuo, obrisao i ponovo natakao svoje naočale.
U svakom slučaju ove marokanske šećerleme vrijede toliko koliko i one turske koje ste pekli za svog istaknutog pašu. Što se tiče moje pletenke s kiselišem, kako kažete, govorili biste o njoj s više poštovanja kad biste znali šta se u njoj nalazi.
Zar zbilja! Ako mi ponudite čašicu, možda ću opovrći svoje izjave i zamoliti vas za oproštenje, djedice.
Savary se svečano digne, pažljivo kao dadilja izvadi čep koji je bio zapečaćen crvenim voskom, i turne bocu Melkioru Pannassaveu pod nos.
Divite se ovom božanskom mirisu, kapetane. Samo za prijevoz ove kraljevske tekućine perzijski bi vam kraljevi platili deset vreća zlata!
Pih! - učini Marseljac - pa to nije ni vino! To je droga?
Čista mineralna mumija, izlučena iz svete stijene perzijskog kralja.
Čuo sam arapske trgovce kako govore o ovom dragocjenom bučkurišu, ali ja baš nisam oduševljen što je ta mješavina na mom brodu.
Marseljac je na pletenku škiljio s nepovjerenjem, ali i sa strahopoštovanjem. Zadovoljan polučenim učinkom, učenjak izvadi iz svojih džepova crveni vosak i kresivo.
Ponovo ću je zapečatiti, ali ću ipak otići na vjetar, jer su i pare ovog minerala zapaljive. To znam iz pokusa što sam ih sam vršio.
Vi ćete nas žive zapaliti! - poviče Pannassave. - Bogorodice Gardska, to mi je nagrada što sam se sažalio nad jadnim starcem koji mi se učinio bezazlen. Ja, zaista, ne znam zašto tu vašu nesretnu bocu već nisam bacio u more.
On rukom zaprijeti u pravcu dragocjene pletenke. Savary je zaštiti svojim tijelom, a kapetan se povuče keseći se.
Anđelika se smijala.
Jeste li, zbilja, uspjeli spasiti svoju mumiju, gospodine Savary? Vi ste divni.
Zar mislite da mi je to bio prvi brodolom? - reče starac trudeći se da izgleda ravnodušan iako je bio jako polaskan.

Vrijeme se opet proljepšalo. Po nebu je plovilo tek nekoliko debelih, suncem obasjanih oblaka. Gonio ih je suh hučan vjetar koji je vrhove valova išarao bijelom pjenom.
Sreća što se oluja stišala čim smo se udaljili od obale - prozbori Marseljac puneći lulu. - A sad do Sicilije imamo pred sobom samo nebo i more.
A Berberi! - upita Savary onako, ne obraćajući se izravno nikome.
Jedno ja ne razumijem - reče Anđelika - kako vi to svi skupa, poslije tolikih loših iskustava, još smognete hrabrosti da se opet otisnete na pučinu. Zašto plovite? Što vas to tjera, pitam se?
Gle! Ali... čini se da vas je stvar zagolicala. To je dobar znak! Zašto plovimo? Što se mene tiče, ja trgujem, gospođo. Vozim malo robe od luke do luke. Ono što tamo upravo vidite, to su mali omoti žalfije i boražine u staniolu. Pošao sam da ih na Levantu zamijenim za sijamski čaj. Bilje za bilje, zar ne?
Čaj nije ni iz porodice mirte, ni komorača - poduči ih Savary. - To je list grma koji sliči oleanderu i koji, prokuhan u vodi, čisti mozak, bistri oči i odstranjuje vjetrove iz tijela.
To ne poričem - primijeti Marseljac podrugljivo - ali ja više volim tursku kavu. Čaj vozim malteškim vitezovima koji ga dalje preprodaju stanovništvu Berberije, Alžircima, Tunižanima i Marokancima. Svi su oni čajopije, kako se čini. Donijet ću i mali tovar koralja, a osim toga nekoliko lijepih bisera iz Indijskog oceana koje ću brižljivo sakriti u pojas. Eto, to je sve... !
Provansalac se protegne i pruži na klupi obasjanoj suncem.
Anđelika se na pramcu borila sa svojom kosom. Odlučila je da izađe na vjetar, pa joj je svileno, tamnozlatno runo lepršalo i mrsilo se. Kosa joj je lagano vukla glavu unazad i prisiljavala je da podigne lice i izloži ga žarkom sunčevom milovanju.
Melkior Pannassave promatrao ju je poluzatvorenim očima.
He! Zašto plovim? - ponovi osmjehujući se.
Zato što za dijete Marselja nema bolje stvari na svijetu nego da se u orahovoj ljusci klati između plavog neba i plavog mora. A kad čovjek još k tome ima pred očima zgodnu djevojku kojoj kosa leprša na vjetru, onda... može reći da...
Trokutasto jedro s desne strane broda na vidiku - objavi stari mornar otvorivši napokon usta.
Šuti, brbljivče, ometaš me u sanjarenju.
To je arapski brod.
Istakni barjak malteškog reda.
Mladi mornar ode i na krmi razvije crvenu zastavu s bijelim križem.
Putnici malog jedrenjaka zabrinuto su gledali kakav će odgovor uslijediti s arapskog broda.
Udaljuju se - reče Pannassave zadovoljno i ponovo se opruži. - Za sve što je tamnoputo i nosi polumjesec na Sredozemnom moru, nema boljeg protuotrova od barjaka ovih dobrih redovnika iz reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Njih očito više nema ni u Jeruzalemu, ni na Cipru, pa čak ni na Rodosu. Ali još su na Malti. Već stoljećima muslimani nemaju ljućeg neprijatelja.
"Španjolci, Francuzi, Đenovežani pa čak i Mlečani - svi su oni samo prolazni neprijatelji. Ali red sv. Ivana, to je Neprijatelj, to je redovnik-ratnik. S bijelim križem na prsima, u svako je doba spreman da proburazi Saracena. Zbog toga sam ja, Melkior Pannassave, koji znam stvari ocijeniti, bez predomišljanja potrošio sto livara da mogu koristiti njihovu zastavu. Svota je velika, ali, kako vidite, dobro uložena. Imam osim toga francusku zastavu, barjačić toskanskog vojvode, nekakav papirić pomoću kojeg bih se, uz malo sreće, mogao izvući kod Španjolaca, i konačno jednu propusnicu za Marokance. Ova isprava vrijedi zlata. Malo je ljudi posjeduje. Ja je čuvam kao glavni adut. Vidite, gospođo, došli Berberi ili netko drugi, mi smo dobro naoružani.

16.
NEUGODAN SUSRET
Na malom provansalskom jedrenjaku nije bilo ni kabine ni prostorije za posadu. Mali od palube Mutcho, objesi dvije mrežne ležaljke i razmota nepromočivo platno da bi Andeliku malo zaštitio od slane, noćne prskavice. Vjetar je jenjao i stišao se, a onda ubrzo opet zapuhao mijenjajući pravac. Noć je bila gotovo potpuno mračna i mornari su imali pune ruke posla s jedrima.
Zar nećete zapaliti fenjer? - upita mlada žena.
Pa da nas lakše uoče!
Tko?
Nikad se ne zna! - reče Provansalac šireći ruke prema tajanstvenom obzoru. Anđelika osluhne mrk žubor mora. Malo poslije mjesec izađe i prospe svoje srebrne zrake po njihovu putu.
Ah! Mislim da bismo mogli zapjevati - reče Melkior Pannassave i, zadovoljan, posegne za gitarom.
Anđelika je slušala treperave tonove napuljske pjesme koja se razlegla u morskoj tišini. Jedna joj se misao nametala. Na Sredozemnom moru svi pjevaju. Robijaši zaboravljaju svoje muke, mornari zaboravljaju opasnosti koje vrebaju na njih. Topao i pun glas oduvijek je bio odlika južnjačkih naroda.
"A zar je on, kojeg su nazivali Zlatnim glasom kraljevstva, pomisli Anđelika, mogao pjevati, a da se njegova slava ne pročuje preko mora i gora..."
Potaknuta iznenadnom nadom, iskoristi trenutak kad je Pannassave uzimao predah, i upita ga da nije možda čuo kako se po Sredozemlju govori o nekom pjevaču s posebno lijepim i neodoljivim glasom. Marseljac razmisli, pa joj nabroji sve one koji su od Bosporskog primorja preko korzičkih i talijanskih pa sve do španjolskih obala poznati kao daroviti tenori, ali nijedan nije odgovarao osobnom opisu negdanjeg trubadura iz Languedoca.
Ona zaspe razočarana.

Kad se probudila, sunce se već diglo visoko na nebu. More je bilo lijepo, čamac je jedrio osrednjom brzinom. Činilo se da vlasnik dremucka na kormilu. Stari se mornar odmarao žvačući duhan. Anđelika vidje zgurenu Flipotovu priliku, a i Mutcho je također spavao dok mu je razdrljena crvena košulja razotkrivala smeđa prsa. Savaryju ni traga ni glasa, a ni njegovoj boci sa skupocjenom mumijom.
Anđelika skoči i prodrma polubudnog vlasnika.
Što ste učinili s ljekarnikom Savaryjem? Da ga niste možda po noći silom iskrcali?
Ako se i dalje mislite ovako uzbuđivati, mala gospođo, bolje će biti da vas iskrcam.
Oh! Bili ste tako podli...! Zato što nije imao novaca? Ta rekla sam da ću ja za njega platiti.
O-ho-ho! - reče blago. - Vi ste pravo čudo, časna riječ! Šta mislite, da brod može noću uploviti u luku kao u kakav oblak, zatim isploviti, a sve to nečujno i
glatko, bez posjeta iz admiraliteta i zdravstvene policije, ako je čovjek već imao toliko sreće da ne naiđe na gusare...? Morali biste imati više nego tvrd san, pa da ništa od svega ne čujete.
Ali onda gdje je? - poviče Anđelika očajna. - Je li pao u more?
Zaista je čudno - složi se iznenada Marseljac bacivši pogled oko sebe. Dokle je oko dopiralo, more je bilo plavo i blistavo.
Tu sam - začu se glas kao iz groba. Čovjek bi pomislio da se to javio sam bog mora.
Lice kao u ugljenara pomoli se kroz otvor spremišta podižući njegov poklopac. Stari se učenjak uspije izvući iz rupe i stane jednom rukom brisati garavo čelo, dok je u drugoj ruci držao neki crni predmet i pažljivo ga ispitivao.
Marseljac prasne u smijeh:
Ne mučite se uzalud, djede, "pinio" nećete skinuti. To vam je gore od hrastove šišarke.
Neobična tvar - reče učenjak. - Izgleda kao olovna rudača.
Jedan ga val zaljulja, a grumen mu iz ruke pade na pod i odjekne teško i tupo. Melkior Panoassave se iznenada razbjesni.
Zar ne možete malo pripaziti? Da je to palo u more, imao bih platiti tisuću livara odštete.
Olovna je rudača jako poskupila u ovim krajevima - reče ljekarnik zamišljeno. Pannassave se umiri. Činilo se da je požalio svoje riječi.
Kazao sam to onako, nasumce. Nema zla u tome što se prevozi olovo, ali bih više volio da se ponašate kao da ništa niste vidjeli. Uostalom, šta ste radili u mom spremištu?
Htio sam čvršće ukopati svoju bocu. Ovdje joj na palubi prijeti opasnost da se otkotrlja u more ili da je tko nogom lupi. Imate li malo pitke vode da se operem, prijatelju?
I kad bih je imao napretek, ne bih vam je dao. Nema te vode ni sapuna koji bi tu pomogli. Po treban je limun ili vrlo jak ocat, ali ja toga na brodu nemam. Morate se strpjeti dok ne dođemo na kopno.
Neobična tvar - ponovi učenjak i sjedne u jedan ćošak pomirivši se s tim da će mu lice ostati čađavo.
Anđelika se smjesti na smotano jedro u dnu čamca gdje je donekle bila zaklonjena od vjetra. Bez teka je žvakala krišku usoljenog mesa, dvopek i papriku, obrok što ga je Pannassave podijelio svojim putnicima. Zurila je u onaj komad "pinija" koji je u njezinu sjećanju oživio davno zaboravljene stvari. činilo se da Savary, uza svu svoju učenost, ne zna da "pinio" nije sirovo olovo, nego zgrudano, amalgamirano srebro u prahu, koje je namjerno bilo izloženo izgaranju sumpornih para, baš zato da bi potamnjelo i izgledalo slično zemlji. Taj je isti način kamufliranja grof de Peyrac nekoć primjenjivao za prebacivanje srebra iz svog aržantijerskog rudnika u Španjolsku i Englesku, a ona bijaše čula da i krijumčari na Sredozemnom moru postupaju isto tako.
Kad je Melkior Pannassave iza ručka pošao da otpočine i smjestio se na svojoj omiljenoj klupi, Anđelika sjedne kraj njega.
Gospodine Pannassave? - zazove ga upola glasa.
Da, lijepa moja gospođo.
Jedno malo pitanje. Da li vi to za Rescatorov račun prevozite ovo srebro? Marseljac je upravo razmatao veliku maramicu kojom je htio pokriti lice da bi ga zaštitio od žarkog sunca.
On se naglo uspravi. Veseo izraz bijaše iščezao s njegova lica.
Nisam dobro čuo. Što ste mi rekli, mala gospođo - reče suho. - Opasno je govoriti o ovakvim stvarima, znate. Rescator je kršćanski gusar u savezništvu s Turcima i Berberima, što znači opasan čovjek. Ja ga nikad nisam vidio i ne želim ga vidjeti. A ovo je olovo, ovo što prevozim u spremištu svog čamca.
U mojoj zemlji rudari to nazivaju "sirovom kovinom". Vi ovdje kažete "pinio". Ali sve je to isto: sirovo, kamuflirano srebro, ja ga dobro poznam. Mazge mog oca su
ga nekoć prenosile do obala oceana gdje se neugledno, crno grumenje u brodove utovaruje bez kraljevog žiga. Ja se ne varam. Slušajte, gospodine Pannassave, sve ću vam reći.
I ona mu ispriča da traži ljubljenog čovjeka koji se nekoć bavio rudarstvom.
I vi mislite da bi on to još i danas mogao činiti?
Da.
Baveći se trgovinom ove vrste, zar nije čuo za jednog vrlo učenog, šepavog čovjeka... ? Unakažena lica?
Melkior Pannassave zaniječe glavom i upita:
Kako se zove?
Ne znam. Mora da je bio prisiljen, promijeniti ime.
I ne znate mu ni ime! - zaključi Marseljac. - Ah! Ljubav je, zaista, slijepa i udara gdje joj se prohtije.
On utone u duboko razmišljanje. Lice mu se razvedrilo, ali je ostao nepovjerljiv.
Slušajte, dijete moje. - nastavi konačno - ne mislim raspravljati o vašem ukusu, ni pitati vas zašto vam je toliko stalo do tog ljubavnika kad svijet vrvi od lijepih, uspravnih mladića koji imaju besprijekorne obraze, nos usred lica, i koji ponosno nose ime što im ga je dobri Bog i njihov roditelj podario na krštenju... Ne, nije moje da vam dijelim lekcije. Niste više šmrkavica, znate šta hoćete. Ali se ne smijete zavaravati. "Pinio" se po Sredozemnom moru uvijek prevozio i uvijek će se prevoziti. Nije trebalo čekati da dođe vaš krivonogi ljubavnik, pa da tek onda počne taj posao. Hoćete li da vam kažem: već je moj otac prevozio "pinio". I on je bio reskator, kako se govorilo...
"Ali on je bio mali reskator u usporedbi s ovim. Ovaj je aždaja. Navodno je došao iz Južne Amerike kamo ga je španjolski kralj poslao da počisti zlato i srebro iz riznice Inka. Vjerojatno mu se onda prohtjelo da radi za vlastiti račun. Čim se pojavio ovdje na Sredozemnom moru, progutao je sve male trgovce. Moralo se ili raditi za njega ili propasti.
"Prigrabio je monopol, kako se kaže. Nije da se tužim na to. Poslovi sada cvjetaju na Sredozemnom moru. Lakše se dolazi do robe, može se disati! Ranije se teškom mukom moglo naći malo srebra na tržištu. Vrlo škrto je pritjecalo i jedva da ga je i bilo u prometu. Ako je trgovac htio na Istoku kupiti malo više svile ili druge robe, često mu nije preostajalo drugo nego da srebro nabavi po lihvarskoj cijeni kod novčara. Jer Turci, naravno, nisu htjeli primati sumnjivu valutu. A operacije ove vrste remetile su sve tečajeve. Sada srebro pritječe u velikim količinama. Odakle dolazi? To nitko ne pita. Glavno je da ga ima.
"Naravno, to baš svima nije bilo po ćefu, prije svega ne onima koji su nekoć čvrsto držali blago i ispuštali ga iz ruku tek za peterostruku vrijednost To su kraljevstva, male države, Španjolski kralj, na primjer, koji je uvjeren da sva bogatstva Novog Svijeta pripadaju njemu, pa onda oni manji ali isto toliko gramzljivi toskanski vojvoda, mletački dužd, malteški vitezovi. Svi su oni prisiljeni da se pridržavaju općevažećih tečajeva.
Sve u svemu, on je spasitelj, taj vaš gazda! Marseljac se natmuri.
Nije on moj gazda. Neću da imam posla s tim prokletim gusarom.
Ipak, ako vi prevozite srebro, a on ima monopol…
Slušajte, mala moja, dat ću vam jedan savjet. Čuvajte se da u ovim krajevima izvodite zaključke i ulazite u srž stvari. Nitko se ovdje ne trudi da ih vidi izbliza. Nema potrebe znati gdje počinje uže koje se drži u rukama, pa niti gdje svršava. Ja preuzmem teret u Cadixu ili drugde, ali gotovo uvijek u Španjolskoj. Ja ga vozim u kolonije na Levantu, ne uvijek u ista mjesta. Ja isporučim robu i za nju dobijem ili drugu robu ili mjenicu koju mogu unovčiti svuda u Sredozemlju, u Messini, u Đenovi, pa čak i u Alžiru ako me spopadne želja da se prošećem dotamo. Time je stvar svršena, a ti, Melkiore, opet natrag u Canebiere!
Poslije ovih riječi Marseijac razmota maramicu da bi nedvosmisleno pokazao kako je rekao sve što je imao reći.
"Ne treba istraživati kamo vodi uže koje se drži u rukama..." Anđelika zatrese glavom. Ona se neće pokoravati zakonu ovih krajeva gdje se isprepleće previše strasti i suprotnih interesa iz kojih proizlazi nužnost da se sve lijepo zaboravi, da se ništa ne pamti. Tananu nit, koju je ščepala, neće ispustiti dok ne dođe do svog cilja.
Ali se na mahove činilo kao da joj ta nit izmiče iz ruku, postaje nestvarna i rasplinjuje se u nebeskom plavetnilu. Kad se more bezbrižno zatalasa i sunce pripeče, stvarnost postaje legenda, nedostižan san. I shvatljivo je zašto su se baš na ovim obalama rodili antički mitovi.
„Možda i ja slijedim samo mit... legendu o heroju kojeg više nema među živima... Pokušavam otkriti njegove tragove na ovom putu gdje se ne smije ulaziti u srž stvari, ali svaki čas zalutam."
ispričali ste mi vrlo zanimljive stvari, gospodine Pannassave - reče glasno - zahvaljujem vam na tome.
Marseijac se otmjeno nakloni prije nego što će se pružiti na svojoj klupi.
Ja sam to malo proučavao - reče popustljivo.
Uvečer je na obzorju zaiskrio snježni vrh neke planine.
Vezuv - reče Savary.
Mutcho, koji se uzverao na jarbolu, objavi da je jedro na vidiku. Oni pričekaše da se brod približi. Bio je to brigantin7 , vrlo lijep ratni brod.
Koja zastava?
Francuska - poviče Mutcho veselo.
Istakni zastavu malteškog reda - naredi Pannassave napeta lica.
Zašto ne podignemo stijeg s ljiljanovim cvijetom kad su to naši sunarodnjaci - upita Anđelika.
Jer nemam povjerenja u sunarodnjake koji plove na španjolskim ratnim brodovima.
Činilo se da galeon8 namjerava presjeći put Jolietti. Signalne zastavice se pojaviše po čitavom užetu.
Melkior Pannassave proguta psovku.
Pa to sam vam i rekao! Postavili su zahtjev da pregledaju brod. To nije po propisu: oni su u napuljskim vodama, a Francuska nije u ratu s malteškim redom. To je sigurno neki razbojnik kakvih ima mnogo i koji sramote našu zastavu. Pričekajmo još malo.
Galeon je manevrirao da bi se približio Jolietti. On skrati jedra. A onda Anđelika iznenada opazi kako se francuski stijeg spušta, i na njegovu mjestu pojavljuje sasvim nepoznata zastava.
Zastava toskanskog velikog vojvode - reče Savary. - To znači da brodom zapovijedaju Francuzi, ali da su kupili pravo da svoj plijen prodaju u Livornu, Palermu i Napulju.
Još nas nemaju, djeco moja - reče Marseijac upola glasa. - Pripremite se na paradu za slučaj da ne popuste.
Iz oficirske kabine na krmi promatrao ih je kroz dalekozor plemić u crvenom kaputu i šeširu s perjem. Kad je napravu spustio, Anđelika je otkrila da nosi masku.
To je zlo - progunđa Pannassave - kad maskirani ljudi dolaze da pregledaju brod, to nisu čista posla.
Čovjek zlikovačka lica, koji mora da je bio plemićev prvi oficir, pruži mu glasnogovornik.
Vaš teret? - poviče nasilnik na talijanskom.
Olovo iz Španjolske za malteški red - odgovori Pannassave na istom jeziku.
Ništa drugo? - prodere se na francuskom jedan nestrpljiv i drzak glas.
I čajno bilje - dopuni Marseljac također na francuskom.


7 Brigantin - jedrenjak s dva jarbola.
8 Španjolski Jedrenjak, dug oko 15 m.
Posada galeona, koja je nagnuta na ogradu pratila saslušanje, prasne u grohotan smijeh. Pannassave namigne svojima.
Dobro sam se dosjetio da spomenem bilje, to će im pokvariti volju!
Ali poslije vijećanja, sa svojim pomoćnikom plemić ponovo uze glasnogovornik:
Spustite jedra i pripremite robne iskaze. Sad ćemo ih pregledati. Marseljac pocrveni i pomodri.
Što on to sebi uobražava, taj slatkovodni gusar? Da svoju volju može nametati poštenim ljudima? Sad ću mu ga ja pripremiti, dobit će on već svoj iskaz!
S brigantina se spusti čamac u more. Posadu su sačinjavali mornari naoružani puškama, a vodstvo je preuzeo onaj pomoćnik mračna pogleda koji je preko jednog oka imao crnu traku, što je upotpunjavalo njegovu odbojnu vanjštinu.
Mutcho, skrati jedra - reče kapetan. - Scaiano, budi spreman da preuzmeš krmeno veslo kad ti to budem rekao. Djede, vi koji ste lukaviji nego što izgledate, priđite mi neupadljivo: sigurno nas promatraju. Okrenite im leđa. Dobro. Evo vam ključ od sanduka s barutom. Izvadite i nekoliko tanadi kad okrenem brod, i oni ne budu vidjeli. Top je već nabijen, ali možda će biti potrebno da ga se ponovo puni. Još ne skidajte zaštitno platno s topa. Moguće je da ga nisu ni primijetili.
Jedra se tromo objesiše. Jolietta se, tjerana vjetrom, lagano kretala. Razbojnički čamac je veslao svom snagom nestajući u dolinama valova da bi iz njih izronio svaki puta sve bliži Jolietti.
Melkior Pannassave poviče u svoj glasnogovornik:
Ne dozvoljavam da mi pregledate brod. Podrugljiv smijeh dopre do njega.
Sad je razdaljina najpovoljnija - prošapće Marseljac. - Uzmite kormilo, djede.
I već je strgnuo presvlaku sa svog malog topa. Zgrabi fitilj, prekine ga zubima, zapali i gurnu ga u stražnji dio topa.
S božjom pomoći! Potopite se, barabe! Prasak odjekne, a jedrenjak se tako strese, da njegova posada popada na pod.
Promašaj! Sacramento - opsuje Pannassave. U gustom oblaku, koji ga je obavio, pokušavao je naslijepo ponovo napuniti top.
Pucanj je promašio napadača za nekoliko aršina i samo ga vodom poprskao. Poslije kratkotrajnog zaprepaštenja razbojnici se vidješe živi i zdravi. Stadoše kleti i puniti puške.
Joliettu je i dalje tjerao vjetar i ona je predstavljala lak plijen za mnogo nadmoćnijeg neprijatelja.
Krmeno veslo, Scalano, krmeno veslo! A vi, djede, pokušajte kormilariti u cik- cak liniji.
Pucnji iz pušaka uzvitlali su vodu oko njih. Marseljac zastenje i uhvati se za desnu ruku.
Oh! Vi ste ranjeni - poviče Anđelika jurnuvši prema njemu.
Hulje! Sad će mi to platiti. Djede, možete li vi preuzeti na sebe brigu oko topa?
Ta ja sam bio vatrometar Soliman-paše.
Dobro; onda zatvorite stražnji dio topa i pripremite fitilj. Preuzmi kormilo, Mutcho.
Čamac se sada već bio približio na svega pedesetak aršina izloživši ovog puta pramac. To je bio loš cilj. More je bilo uzburkano, a od nepravilnih udara vjetra skakali su gore-dolje i jedrenjak i njegov napadač.
Predajte se, budale! - poviče čovjek s crnim povojem.
Još uvijek držeći svoju povrijeđenu ruku, Melkior se Pannassave okrene svojim drugovima. Kad mu dadoše odrečan znak, on poviče:
Još nikad niste od provansalskog mornara doživjeli i čuli ono što vas ide, vi i vaš gusarski kapetan!
Zatim podigne kažiprst prema Savaryju i tiho zapovjedi: "Pali!"
Brod se zatrese od ponovnog praska. Kad se dim razišao, vidjelo se kako plutaju vesla i olupine za koje su se ljudi hvatali.
Odlično! - prošapće Marseljac. - A sad razapni sva jedra! Pokušat ćemo bijeg.
Ali Jolietta zadrhti od muklog udara. Anđeliki se učini da joj se ograda, na koju je bila naslonjena, topi pod rukama, a vlažno i klizavo tlo izmiče pod nogama. Usta joj se napuniše slanom vodom.

17.
ANĐELIKA U RUKAMA MARKIZA D'ESCRAINVILLEA, BAUKA SREDOZEMNOG MORA
Kapetan gusarske lađe bijaše skinuo masku. Lice mu je bilo još mlado, a preplanula put lijepo je pristajala uz sive oči i plavu kosu, ali su mu duboke bore davale izraz gorčine i zlobe. Jako naglašene kesice ispod očiju odavale su čovjeka neumjerena u svemu. Sljepoočice su mu se osule sjedinama.
On se približi prezrivo razvukavši usne.
U cijelom svom životu nisam vidio ovako bijedan brodski tovar. Osim ovog marseljskog prilično snažnog klipana koji je dobio kuglu u rame, tu su samo još dva kao kostur mršava derana i dva kržljava starca od kojih se jedan, iz nepoznatih razloga, nacrnio kao crnac.
Priđe Savaryju i zlobno ga povuče za bradicu.
Zar si mislio da ćeš me time prevariti, stari jarče? Bio crnac ili ne, ja za taj tvoj kostur ne bih dao ni dvadeset cekina!
Pomoćnik, onaj s crnim ovojem preko oka, nisko, crnomanjasto čeljade, zdepasto kao ćup za duhan, upre drhtavim prstom u starca.
On, on je otpremio naš čamac na dno.
Cvokotao je u svom mokrom odijelu. Izvukli su ga iz vode skupa s još trojicom preživjelih, ali je pet članova posade brigantina Hermesa našlo smrt krivicom ove male jedrilice koja je izgledala tako bezazleno.
Zbilja? On je taj? - reče gusar i prostrijeli pogurenog starca hladnim, zmijskim pogledom; ali je ovaj izgledao tako jadno da kapetan posumnja u tvrdnju svog pomoćnika.
Slegne ramenima i okrene glavu od ne baš blistave skupine koju su sačinjavali Savary, Flipot, mali od palube Mutcho i stari Scaiano s čijih se dronjaka cijedila morska voda. Baci pogled na snažnog Marseljca koji je s licem zgrčenim od boli ležao na palubi.
Ovim provansalskim budalama čovjek nikad ne smije vjerovati... Misliš da su bezopasni šaljivđžije, a kad tamo, ne boje se prkositi čitavoj jednoj floti. Glupane! Što si dobio svojim junačenjem? Da sad tu ležiš ranjen i da ti je jedrenjak oštećen topovskim tanetom. Da se nije radilo o tako lijepom čamcu, bio bih ga pustio da potone. Ali kad se pokrpa, možda ću iz njega nešto i izvući. A sad ćemo se pozabaviti s mladim vlastelinom koji mi izgleda jedina vrijedna roba u ovoj orahovoj ljusci.
Nehajnim se korakom uputi prema Anđeliki koju bijaše odvojio od ostalih. I ona je cvokotala u mokrom odijelu, jer je sunce zapadalo i svjež vjetar zapuhao. Otežala od vode, kosa joj se objesila na ramena.
Kapetan ju je promatrao isto onako hladno i pažljivo, kao maloprije ostale brodolomnike.
Mlada se žena nelagodno osjećala pod tim ispitivačkim pogledom. Bila je svjesna činjenice da joj pripijena odjeća odaje oblike tijela. Svijetle joj se gusareve obrve približiše, a njegovo joj se oko, dok je usne razvlačio u opak smiješak, učini kao jeziva pukotina.
Onda, mladiću - reče - tebi je drago putovati?
Naglo izvuče sablju i njezin vrh upre u Anđelikina prsa, u izrez na vratu koji je ona nesvjesno pokušavala pokriti košuljom. Ona osjeti ubod čelika, ali ne trepne.
Hrabar?
On pritisne malo jače. Anđeliki su živci bili napeti do krajnjih granica. Oštrica najedanput sklizne u prorez njezine bluze, odsječnim pokretom razmakne tkaninu i otkrije bijele grudi.
Vidi, vidi, žena!
Mornari, koji su prisustvovali ovom prizoru, udariše u smijeh i prostačku dernjavu. Anđelika brzo prekrije gola prsa poderanom odjećom. Oči su joj plamtjele.
Gusar se i dalje cerekao.
Žena! Danas je očito dan komedije na Hermesu. Starac prerušen u crnca, žena prerušena u muškarca, Marseljac prerušen u junaka, a naš je pak pomoćnik Coriano izabrao ulogu Tritona.
Mrzovoljno lice spomenutog Coriana, čovjeka, s crnim povojem, izazva još bučniji smijeh od maloprijašnjeg.
Anđelika pričeka da se graja stiša.
I prostačina prerušen u francuskog plemića! - dobaci ona. On primi udarac i dalje se smiješeći.
Vidi! Vidi! Iznenađenja se nastavljaju. Žena koja umije brzo i duhovito odgovoriti... Ta je vrsta robe vrlo rijetka u turskim lukama na Levantu! Dan možda i neće biti tako loš za nas, gospodo! Odakle ste, ljepotice moja? Iz Provance, kao i vaši drugovi?
Kako nije davala odgovora, on se približi i ne zbunivši se njezinim uzmakom, oduzme joj bodež i skine pojas. Znalački ga odvagne i otvori, a zlatnici mu potekoše u ruku. Ljudi se približiše blistavih očiju, ali ih on zapovjedničkim pogledom prisili da se povuku.
Prekapajući i dalje po pojasu, iščupa iz njega mjenicu koja je bila zaštićena navlakom od gumiranog papira.
Pošto ju je odgonetnuo, bio je vidljivo zbunjen.
Gospođa du Plessis-Belliere... - reče. A onda se odluči:
Slobodan sam predstaviti se: markiz d'Escrainville.
Način, na koji joj je iskazao poštovanje, govorio je da ima izvjestan odgoj. Njegovi plemićki naslovi mora da su bili istiniti. Ona se ponada da će prema njoj, obzirom na njihov isti društveni položaj, bar donekle biti pažljiv.
Ja sam udovica francuskog maršala - reče - i pošla sam na Kretu gdje moj muž ima neka potraživanja.
On se nasmiješi, ali mu oči ostadoše hladne.
Zovu me također Bauk Sredozemnog mora - reče.
Međutim, pošto je malo promislio, naredi da je odvedu u kabinu koju je očigledno čuvao za ugledne putnike, osobito putnice.
I ovdje je u starom, neurednom kožnom kovčegu sa zabijenim čavlićima Anđelika našla europske i turske haljine, koprene, lažni nakit, cipele i papuče.
Nije se mogla odlučiti da skine odijelo. Nije se osjećala sigurnom na ovom brodu. Činilo joj se da nečije oči svjetlucaju kroz pukotine između greda.
Ali se odijelo pripilo uz nju kao ledeni mrtvački plašt i nikako nije mogla obuzdati cvokotanje. Napokon skupi snage i svuče se. S gađenjem obuče staromodnu, bijelu haljinu koja joj je po veličini odgovarala, samo što nije bila baš najčišćeg izgleda. Pomisli kako u njoj sigurno izgleda kao strašilo. Preko ramena prebaci španjolsku maramu i odmah se osjeti ugodnije. Skvrči se na ležaju i ostade dugo nepomična, zaokupljena sumornim mislima. Slijepljena joj je kosa, kao i vlažno drvo kabine, mirisala po morskoj vodi. Taj joj je slani miris izazivao mučninu.
Osjećala se sama usred mora, izgubljena i napuštena kao brodolomnik na splavi. Vlastitim je rukama porušila sve mostove koji su vodili u blistavi život, a na drugoj obali nitko nije čekao da joj pruži ruku... Kako povezati pokidanu nit? Pa čak i pod pretpostavkom da će ovaj plemić-gusar biti voljan odvesti je na Kretu, šta bi ona tamo bez prebijene pare? Imala je samo jedan jedini putokaz: arapskog trgovca Ali-Mektuba... A onda se sjeti da se tamo vjerojatno nalazi jedan Francuz, čovjek koji obavlja njezine konzularne poslove. Na njega se može obratiti. Pokuša se prisjetiti njegova imena: Rocher... Pocher? Pocha... ? Ne, ne zove se tako...
Iz obamrlosti je trgnu ženski krici i jecaji koji su dolazili iz velike blizine. Slabašne crvene zrake prodirale su kroz zidne daske, a kad je otvorila vrata, u lice joj udari purpurni odbljesak sutona. Poput vatrene lopte, sunce je tonulo u more. Anđelika zaštiti rukom oči. Dva su člana posade, na nekoliko koraka od nje, zgrabila jednu djevojku, gotovo još dijete, koja se otimala jaučući. Jedan joj je čovjek držao ruke, dok ju je drugi grozničavo gladio cereći se.
Anđeliki krv uzavre.
Pustite tu malu! - cikne.
A kako se činilo da je ne čuju, ona pritrči i strgne vunenu kapu onom koji je držao dijete.
Ostavši bez kape koja je kod mornara, tako reći, srasla s njim isto kao i njegova čupava griva, čovjek popusti i pruži ruke.
Hej, moja kapa! - poviče.
Gledaj šta ću s njom učiniti, propalico! - odgovori Anđelika i baci je u more. Djevojka se hitro oslobodila. S izvjesne udaljenosti je napregnuta i zaprepaštena promatrala prizor... Ni dvojica ljudi nisu bili ništa manje iznenađeni. Pošto su se, blesavo zinuvši, okrenuli za kapom koja je plivala po valovima, pogled im klizne na Anđeliku, pa se stanu gurkati laktovima.
Oprez! - progunđa jedan - tu smo ženu maloprije izvukli iz vode. Žena s dukatima! Ako je naš markiz bacio oko na nju...
Oni se bez prigovora udalje. Anđelika se okrene mladoj djevojci. Bila je starija nego što joj se to učinilo u prvi mah. Mogla je imati dvadeset godina, sudeći po blijedom licu s velikim crnim očima. Kosa joj je bila tamna, gusta i kudrava. Ali je slabaško tijelo u bijeloj haljini odavalo još nesazrelu djevojku.
Kako se zoveš? - upita Anđelika iako nije očekivala da će je ova razumjeti. Začudi se kad dobi odgovor:
Ellis.
Zatim djevojka klekne, zgrabi ruku svojoj spasiteljici i poljubi je.
Što radiš na ovom brodu? - pitala je dalje Anđelika.
Ali ova iznenada skoči skokom preplašene mačke i skrije se u tamu koja se uvlačila u lađu.
Anđelika se okrene. Markiz d'Escrainville promatrao ju je sa stepenica krmnice i ona shvati da on tamo već dugo stoji i da je vidio sve što se odigralo.
On napusti svoju osmatračnicu i dođe k njoj. Sad kad je bio blizu, ona vidje kako mu oči sijevaju mržnjom.
Vidim što je na stvari - reče. - Gospođa markiza misli da je još uvijek okružena svojim slugama. Izdajemo naređenja, izigravamo veliku gospođu. Ali ja ću se potruditi da shvatite da se nalazite na gusarskom brodu, draga moja!
Zaista? Uzmimo kao da to još nisam primijetila! - podsmijehne mu se ona. Oči markiza d'Escrainvillea bile su ledene kao čelik.
Okani se tih duhovitosti! Zar misliš da si u salonima Versaillesa, s ljudima koji gutaju skupocjene riječi što ih blagoizvoljevaš izustiti... ? S ljudima koji pužu pred tobom...? Koji te preklinju? Koji plaču…? A ti se smiješ, rugaš im se? I kažeš: "Ah! Draga moja, kad biste samo znali kako je dosadan, on me obožava..." A onda se pretvaraš, smišljaš sitna lukavstva, puštaš u promet svoje najlaskavije osmijehe. Hladno, proračunato vučeš konce i nagoniš te svoje lutke da plešu kako ti sviraš...! Pomiluješ ovog, dobaciš pogled onom... A onog trećeg, koji mi više nije potreban, njega ću odbaciti. On očajava! Vrlo važno... On želi smrt…? Oh, kako je to zabavno...! Oh! Oh...! Ali ja ću ušutkati taj smijeh namiguše, taj smijeh koji mi para uši.
Digne ruku kao da će je udariti. Što je više govorio, to se više uzbuđivao, tako da je na koncu drhtao od bijesa.
Anđelika je zabezeknuto zurila u njega.
Obori oči - reče - obori oči, bestidnice… Ovdje više nisi kraljica. Konačno ćeš naučiti da se pokoravaš svom gospodaru... Gotovo je s prenemaganjem i hirovima. Ja ću te ukrotiti, ja!
A pošto ga je ona i dalje mirno gledala, on je snažno udari u lice. Anđelika krikne:
Ah! Nemate prava da ine tučete! On se cerio.
Ja imam sva prava, ovdje... Sva prava nad svim djevojčurama tvoje vrste, koje treba podučiti kako se kičma savija... I ti ćeš ubrzo shvatiti; još ove noći, ljepotice moja. Naučit ćeš jedanput zauvijek tko si ti, a tko sam ja.
On je uhvati za kosu i baci u kabinu. Zalupi vratima i zaključa ih.
Ubrzo se opet začuje zveket ključeva koji su najavljivali novu posjetu. Ona se uspravi, spremna na sve.
Ali to je bio samo pomoćnik Coriano sa svjetiljkom u ruci i u pratnji crnčića koji je nosio pladanj. On objesi svjetiljku na prozorčić, a crnčiću naredi da pladanj stavi na pod. Zatim svojim jednim okom odmjeri zatvorenicu od glave dp pete, a onda upre u hranu skvrčenim prstom koji je bio okićen prstenjem:
Jedite!
Kad se povukao, Anđelika nije mogla odoljeti primamljivom mirisu koji se širio iz pladnja. Na njezinu su biti prženi rakovi, juha od školjki, naranče i još k tome boca dobrog vina. Anđelika je smazala sve. Bila je na izmaku snaga, iznurena od umora i uzbuđenja.
Kad je čula markiza d'Escrainvillea kako se laganim korakom približava po palubi, umalo nije urliknula.
Gusar okrene ključ u bravi i uđe. Visoka rasta, morao se malo pognuti pod niskim stropom. Crveno-žuto svjetlo svjetiljke obasjavalo ga je odozdo. Gotovo je bio lijep s onim svojim posrebrenim sljepoočicama, preplanula lica i bistrih očiju, da nije bilo onog okrutnog cerenja koje mu je izobličavalo usta.
Dakle - upita bacivši pogled na prazan pladanj - gospođa markiza je sve pokušala?
Ona ništa ne odgovori, već mu okrene leđa. On joj stavi ruku na golo rame. Ona se otme i pobjegne u ćošak u dnu prostorije. Očima je potražila bilo kakvo oružje, ali ga ne nađe. On je vrebao poput krvoločne mačke.
Ne - reče - nećeš mi umaći... Večeras ne. Večeras ćemo se obračunati i večeras ćeš mi platiti.
Ali ja vam nisam ništa učinila - usprotivi se Anđelika. On se nasmije.
Ako nisi ti, onda su tvoje sestre... Hajdel Toliko si drugima učinila nažao da zaslužuješ stostruku kaznu. Reci, koliko ih je pred tobom puzalo! Reci mi, koliko? Prestravljena iskrom ludila i njegovim očima, pogledom je tražila neki izlaz.
Počinješ se bojati, ah? To mi se već više sviđa... Nisi više gorda? Uskoro ćeš me moliti i preklinjati. Znam ja kako s tobom treba postupati.
On otkopča opasač i baci ga na ležaj skupa sa sabljom. Isto učini s remenom, a onda stane drsko i bez ikakvog stida raskopčavati odjeću.
Ona zgrabi klupicu koja joj je prva došla pod ruku, i baci je u njega. Ali on se pravovremeno izmakne, cereći se priđe mladoj ženi i ščepa je s obje ruke. Kako joj se pri tom unio u lice, ona ga ugrize za obraz.
Vučice! - poviče on.
Pomahnitao od bijesa, pograbi je i pokuša baciti na tlo.
I opet nastade nijema i divlja borba u tijesnoj kabini čiji su drveni zidovi odzvanjali od žestokih udaraca njihovih isprepletenih tijela.
Anđelika osjeti kako je snaga brzo napušta. Pade. D'Escrainville je zadihan zadrži na tlu pritisnuvši je svom svojom težinom. Promatrao je zadnje trzaje gnjeva svoje žrtve. Bila je gotova; osjećala je kako je snaga napušta. Smogla je jedino snage da glavu okrene s jedne strane na drugu, da ne bi gledala ono posprdno lice što se nagnulo nad nju.
Mir, golubice moja... Mir. Tako, tako, konačno si se opametila... Dopusti da te izbližega gledam.
On joj razdere bluzu i, zadovoljno gunđajući pritisne požudne usne na njezinu put. Potaknuta osjećajem gađenja, pokuša mu se oprijeti skvrčivši se, no on je još jače
stegne, razmakne joj noge i malo-pomalo zagospodari njezinim buntovnim tijelom. Trenutak prije no što će postati plijenom njegove požude, ona se po posljednji put opre čitavim svojim bićem. On opsuje i divljački je udari, a ona zaurla od boli. Činilo joj se da je beskrajno dugo morala podnositi slijepu pomamu koja je po njoj pustošila, puštati ga da, stenjući poput životinje u brlogu, utaži svoju glad na njoj.
Kad se konačno uspravio, ona je gorjela od stida.
On je podigne i, vidjevši joj voštano lice, ponovo je odgurne, a ona mu poput kamena padne do nogu.
Takve mi se žene sviđaju - reče. - Sad još samo suze nedostaju. On poravna svoje odijelo od crvenog sukna i pripaše opasač.
Anđelika se jednom rukom oslanjala o pod, dok je drugom kupila ostatke svoje haljine i njima se pokušavala pokriti. Plava joj je kosa pala poput vela na lice i otkrivala savijeni potiljak.
D'Escrainville je još jedanput gurne nogom.
Plači, ta zaplači već jednom!
Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio. A onda joj poteče vrela bujica niz obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost.
Poput paklenskog vrtuljka motale su joj se po glavi riječi starog galijota na žalu: "Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoći, tiho kucanje na vratima nije trglo iz očaja
Tko je?
Ja sam, Savary

18.
KAKO SE KROTI ROBINJA
Mogu li ući? - prošapće starac i kroz odškrinuta vrata proturi lice nagaravljeno "pinijem".
Naravno - odgovori Anđelika pokušavajući pokriti se. - Sreća što me ovaj nasilnik nije zaključao.
Hm! - izusti Savary bacivši pogled na rječit nered koji je vladao u kabini. On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči.
Avaj, gospođo! Otkad se nalazim na ovoj lađi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim, za oproštenje,
Niste vi krivi, gospodine Savary!
Anđelika odlučno obriše mokre obraze i digne glavu.
Sama sam kriva.. Dovoljno su me opominjali. Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam... Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a to je glavno... Kako je jadni Pannassave?
Loše. Ima groznicu i bunca.
A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti time što ste došli k meni?
Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za jarbol, već prema raspoloženju našeg plemenitog markiza.
Anđelika se naježi.
Taj je čovjek grozan, Savary, sposoban za sve!
On uživa hašiš - reče stari ljekarnik zabrinut. - To sam odmah vidio po njegovu ponekad izbezumljenu pogledu. Ova arapska biljka izaziva kod onih koji je uživaju prave nastupe ludila. Naš je položaj opasan...
On protrlja svoje mršave bijele ruke. Anđeliki se srce stislo pri pomisli kako joj je sada jedini oslonac ovaj krhki, odrpani starčić sijede kose koja leprša oko njegova plavozelenog mrtvačkog lica.
Gospodin Savary je prigušenim glasom poče bodriti uvjeravajući je kako će im se za nekoliko dana pružiti prilika za bijeg.
Bijeg! Ah! Zar mislite da je to moguće, gospodine Savary? Ali kako...
Pst! To, doduše, nije lak pothvat, ali ovaj put će nam pomoći to što je Pannassave Rescatorov čovjek. Vi ste to, uostalom, i slutili. On je jedan od mnogobrojnih moreplovaca, ribara i trgovaca koji mu pomažu u krijumčarenju. Pannassave mi je to podrobno objasnio. I onom zadnjem prevozniku "pinija", bio on musliman ili kršćanin, udruženje jamči da neće trunuti u brodskim spremištima trgovaca robljem. Da bi mogao spašavati svoje ljude, Rescator se posvuda osigurao ortacima. Zahvaljujući tome, mnogi ljudi i rade za njega.
Savary se prigne, a glas mu se pretvori u šapat.
Čak i ovdje, na ovom brodu, ima saučesnika. Tajanstvena propusnica koju je Marseljac imao na svom brodu skupa sa zastavama malteških vitezova i toskanskog vojvode, poslužit će mu kao znak raspoznavanja na temelju kojeg će mu pružiti pomoć stražari što ga sad čuvaju.
Zar zbilja vjerujete da će stražari ovog groznog Escrainvillea nešto učiniti za nas? Oni time stavljaju na kocku svoj život.
... ali s velikim izgledima da se obogate! Čini se da ceh trgovaca srebrom basnoslovnim svotama nagrađuje one koji njegovim članovima pomognu pri bijegu. Tako je odlučio tajanstveni meštar, taj Rescator kojeg smo već imali čast upoznati. Ne zna se da li je Berber, Turčin ili Španjolac, je li kršćanin ili otpadnik ili naprosto musliman, ali jedno je sigurno: nije u savezništvu s gusarima na Sredozemnom moru, ni bijelim ni crnim, koji su listom prodavači robova. On je svoje basnoslovno bogatstvo stekao krijumčareći i trgujući srebrom. To dovodi do bijesa ostale kojima je još uvijek zagonetno kako se to gusar može obogatiti a da ne trguje ljudskim mesom, Protiv njega su svi: Venecijanci, Đenovežani, malteški vitezovi, Mezzo-Morteovi Alžirci ili turski trgovci iz Bejruta. Ali on je svemoćan, jer svi koji za njega rade, sjajno zarađuju. Na primjer, Pannassave, koji je uspio spasiti dio svog tereta, dobit će nagradu kojom bi se mogao kupiti bar tako lijep brod kao što je Jolietta. Ali treba sačekati da se naš jadni Marseljac oporavi od zadobivene rane, pa se tek onda upustiti u pustolovinu.
Samo da se to čekanje ne oduži. Oh, gospodine Savary, kako da vam zahvalim što me niste napustili sad kad vam više nisam ni od kakve koristi?
Zar mogu zaboraviti gospođo, koliko ste bili susretljivi, i žrtvovali se da biste mi pribavili mineralnu mumiju koju je perzijski ambasador donio na dar našem kralju Luju XIV? Vi ste mnogo učinili za stvar nauke koja je meni jedina svrha života. Ali za mene još više od učinjene usluge znači vaša uviđavnost prema nauci, gospođo, i ja vam na tome zahvaljujem. Žena, koja toliko poštuje znanost i tajanstveno djelo učenjaka, ne zaslužuje da svrši u labirintu nekog harema kao igračka bludnim muslimanima. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da bih vas spasio takve sudbine.
Jeste li htjeli reći da mi je takva sudbinu namijenio markiz d'Escrainville?
To me ne bi mnogo iznenadilo.
Ali to nije moguće! On je nedvojbeno gadan pustolov, ali je Francuz kao i mi, a potječe iz stare plemićke obitelji. Isključeno je da bi mu se tako čudovišna namisao mogla roditi u glavi.
Taj je čovjek stalno živio u kolonijama na Levantu, gospođo. On je samo po svojoj vanjštini francuski plemić. Duša mu je, ako je uopće ima, istočnjačka. A tom se utjecaju teško odrvati - reče Savary jedva se osmjehnuvši. - Na Istoku se prezir prema ženi udiše skupa s mirisom kave. D'Escrainville će vas ili prodati ili sačuvati za sebe.
Priznajem da me ni jedno ni drugo baš ne oduševljava.
Nemojte se bez potrebe zabrinjavati. Dok stignemo do Messine, najbližeg tržišta robova, Pannassave će, nadam se, ozdraviti, a mi pripremiti svoje planove.
Zahvaljujući posjeti starog prijatelja, Anđelika je idući dan dočekala ohrabrena. Iznenadila se kad je, probudivši se, svoje sivo odijelo zatekla na škrinji oprano,
suho i čak izglačano, a svoje čizme u ćošku očišćene i sjajne. Dok se oblačila, trudila se da misli na Savaryja i njegova obećanja, a zaboravi užas sinoćnjeg doživljaja. Htjela je samu sebe uvjeriti da sve što se dogodilo, u stvari, je beznačajno. Ne smije pokazati da je dotučena, inače će postati žrtva koju će taj gusar s užitkom mučiti; prema tome, najbolje će učiniti bude li se pravila ravnodušnom. Kako je sunce počelo zagrijavati kabinu, ona se odšulja na palubu gdje na svu sreću nije bilo nikoga... čvrsto je odlučila da će biti tiha kao bubica i da neće na sebe svraćati pažnju. Ali je bolni jauci djeteta trgoše iz razmišljanja i pokolebaše njezinu odluku.
Postoji nešto što nijedna majka ne može podnijeti a da se u njoj ne probude iskonski i slijepi nagoni majčinstva: vapijući i užasnuti krikovi djeteta u opasnosti. Kad je čula taj tanani glas, izbezumljen od straha, koji je dopro do nje kroz užareni zrak, Anđeliku podiđoše ledeni srsi.
Napravi nekoliko koraka i neodlučno zastane. Učini joj se da se s prestravljenim jecajima miješa surov muški smijeh, pa iznenada jurne i pretrči stepenice krmnice odakle je galama dolazila. U prvi mah nije mogla shvatiti smisao prizora koji je ugledala.
U isturenoj ruci preko ograde, jedan je mornar držao trogodišnje ili četvorogodišnje dijete koje je cvililo. Bilo je dovoljno da ispusti ovratnik košuljice, pa da dječačića nestane u moru. Markiz d'Escrainville je to promatrao sa smiješkom na usnama i okružen s nekoliko članova posade koja se, kao i on, odlično zabavljala.
Nekoliko koraka dalje jedna se uplašena žena nijemo otimala dvojici mornara koji su je čvrsto držali. Escrainville joj se obrati na Anđeliki nepoznatom jeziku, vjerojatno grčkom. Žena stane na koljenima puzati prema njemu. Kad je stigla do gusarovih nogu, pogne glavu, ali onda iznenada zakrzma.
Markiz dade naređenje; mornar ispusti dječačića, ali ga drugom rukom opet uhvati; dijete se deralo:
Mama! Mama!
Ženu uhvati užasna drhtavica. Ona se još malo prigne i usnama dotakne gusarove čizme.
Ljudi su urlali od veselja. Mornar baci dijete na tlo kao mače. Dok ga je majka polako uzimala u naručje, d'Escrainville se grohotom smijao.
E, to ti je pravi užitak kad ti žena čizme liže. Ha, ha... !
U Anđeliki se pobunio sav njezin ponos, savjest i žensko dostojanstvo. Ona pređe preko kapetanskog mosta, priđe markizu d'Escrainvilleu i ošamari ga svom snagom.
He! - učini on hvatajući se rukom za obraz.
Prosto ne vjerujući onome što se dogodilo, zurio je u mladog paža koji se iznenada pojavio sijevajući očima.
Vi ste najgnusniji, najpodliji i najodvratniji stvor koji sam ikad vidjela - procijedi ona kroza zube.
Gusaru udari krv u glavu. On zamahne svojim bičem kratkog drška od kojeg se nikad nije rastajao, i ošine po drznici. Anđelika se zaštiti s obije ruke, a onda digne glavu i pljune na d'Escrainvillea. Pljuvačka ga pogodi usred lica.
Ljudi umukoše. Nisu se usudili maknuti; ponižavanje njihova gospodara istovremeno ih je prestravilo i zbunilo.
Zar je smio dozvoliti da robinja s njim ovako postupa, i to pred vlastitom posadom... ! Markiz d'Escrainville polako izvuče maramicu i obriše lice. Bio je blijed kao krpa, te su mu se na licu jasno vidjeli crveni tragovi Anđelikinih prstiju i njezina sinoćnjeg ujeda.
Ah! Gospođa markiza opet diže glavu - reče muklim glasom koji kao da se gušio od bijesa. - Sinoćna mala poduka nije bila dovoljna da smiri njezino ratničko raspoloženje? Ali ja, srećom, imam na zalihi još sredstava.
Okrenuvši se svojim ljudima, rikne:
Šta čekate? Zašto je već niste ščepali? Odvucite je dolje u spremište!
Čvrsto je držeći, ljudi gurnuše Anđeliku na drvene ljestve koje vode u utrobu broda. Markiz d'Escrainville je išao za njima. Pošto su prošli kroz mračan hodnik, zaustave se pred jednim vratima.
Otvori! - reče gospodar mornaru koji je čuvao stražu u tami pri komadiću svijeće koja je dogorjevala.
Čovjek uzme svežanj ključeva i otključa nekoliko brava.
Niskim spremištem, koje je svoje bijedno osvjetljenje dobivalo kroz jedan jedini otvor, prolazio je donji dio glavnog jarbola. Ovaj središnji stup služio je kao potporanj mnogobrojnim karikama za koje su bili pričvršćeni lanci. Svuda okolo ležali su među pregradama ljudi koji se nesigurno podigoše.
Skini im okove - rekne markiz tamničaru.
Svima?
Da.
Vi znate, oni su opasni?
Tim bolje...! Čini što ti kažem. A zatim neka se postroje preda mnom.
Tamničar otključa brave na željeznim obručima koje su zatvorenici nosili oko gležnja. Oni se dignu. Podmukli pogledi na kosmatim licima, niska čela pod vunenim kapama ili maramama svezanim po gusarski, nisu djelovali baš umirujuće. Među njima je bilo Francuza, Talijana, Arapa, pa i jedan ogroman crnac čija su prsa bila istetovirana barbarskim znakovima.
Markiz d'Escrainville ih je dugo promatrao, a onda mu se usne razvukoše u okrutan cerek. On se okrene Anđeliki.
Po svemu izgleda da te jedan čovjek sam ne može ukrotiti. Ali više njih, tko zna? Dobro ih pogledaj! Zar nisu dražesni...? Ovo su moji momci, ali se previše jogune, stoga ih moram s vremena na vrijeme baciti u lance; tako ih privikavam disciplini. Većina ovih ovdje je kažnjena zabranom izlaska, pa već mjesecima nisu uživali slasti koje pruža lučki grad. Vjerujem da će ih tvoja posjeta oduševiti.
On je grubo gurne među njih, a njezina je zlatokosa prilika u smrdljivoj polutami ćelije djelovala kao priviđenje.
Madona! - progunđa jedan zatvorenik.
Dajem vam je!
Žena?
Da. Činite s njom što vam drago!
On zatvori vrata za sobom i Anđelika začuje kako se ključevi okreću u bravama. Ljudi su je promatrali nepomični i kao opčinjeni.
Je li to, zbilja žena?
Jeste.
Dvije ogromne ruke iznenada obujmiše mladu ženu. Crnac joj se prišuljao iza leđa i uhvatio je za grudi. Vikala je i otimala se, zgrozivši se crnih šapa koje su počivale na njoj. Crnčev dubok smijeh odjekne kao truba. Ostali se približiše gipkim skokovima grabežljivih zvijeri.
Pa to je, zaista, žena. Nema sumnje.
Anđelika se sagne da bi izmakla bestidnim dodirima, i udari nogom ispred sebe. Čizma pogodi u nečije nasmijano lice. Čovjek drekne i uhvati se za nos.
Sad je po cijelom tijelu osjećala šake koje su je sasvim stegle. Prekrižili su joj ruke i svezali konopac oko zglavaka. Prljavom krpom su joj začepili usta.
Najedanput surovi kovitlac kao čarolijom prestade. Pucketanje biča odjekivalo je kroz prostoriju poput praska puške.
Razbarušene kose i izgužvane odjeće, ali zdrava i čitava, Anđelika je stajala pred Corianom jednookim koji je vitlao bičem i prostake silio na uzmak.
Stavi im ponovo okove! Hajde, miči se - drekne na tamničara i udari ga nogom da bi ga požurio.
Budući da zatvorenici nisu izgledah voljni da se pokore već su ratoborno gunđali, zapovjednikov pomoćnik trgne dugački pištolj i opali u gomilu. Jedan se čovjek sruši jaučući.
Markiz d'Escrainville se pojavi na pragu.
Što se ti tu miješaš, Coriano? Ja sam naredio da im se skinu okovi.
Pomoćnik se okrene oko sebe mnogo hitnje nego što bi to čovjek očekivao od tog krupnog trbonje.
Jeste li poludjeli, šta li? - rikne - Vi ste im dali ovu ženu?
Samo ja izričem kazne neposlušnim robovima. Coriano je ličio na vepra spremnog da napadne.
Jeste li poludjeli? - ponovi on. - Ženu koja vrijedi čitavo bogatstvo dati ovoj bagri, ovom ološu, ovom izmetu ljudskog društva! Nije vam dovoljno što su nam malteški vitezovi zarobili brigantin u vodama Tunisa....Nije vam dovoljno što je propao čitav teret streljiva i robe u vrijednosti od šest tisuća pijastera...? Nije vam. dovoljno što posada već šest mjeseci nije dobila svoj dio plijena...? Zar da dirinčimo za bijedni džeparac, da se mučimo za bijedni starež, jedino što nam afričke obale i otoci mogu pružiti? Je li...? Sad još treba samo to da upropastite ovu ženu koju nam je sama sreća bacila u mrežu... Takva žena! Plavuša, bjeloputa, s očima boje mora, dobro građena, ni visoka, ni sitna... Ni premlada, ni prezrela... upravo ono što se traži... Žena koja je imala dovoljno momaka da bi znala kako se ono radi, a da pri tom ipak nije ocvala... Zar ne znate da je "djevicama" pala cijena na tržištu...? Da je ona upravo to što se traži u Carigradu...? A vi ste je bacili kao krmu ovim divljacima...! Zar im niste pogledali gubice? Niste...? Ima ovdje i Maura... A kad se oni razulare, onda se samo mecima mogu prisiliti da ispuste plijen...! Sjećate li se u kakvom je stanju bila mala Talijanka koju ste prošle godine izručili ovim vucibatinama...? Nije nam preostalo drugo nego da je bacimo u more...!
Coriano zastane da bi malo predahnuo.
...Vjerujte mi, gospodaru - nastavi mirnije - na tržištu robova na Kreti svi će se za nju trgati. Triput možemo obići svijet a da ne natrapamo na ovakvu ženku.
On stane brojati na prste.
... Prvo: Francuskinja je. Tražena i rijetka roba. Drugo: dobro je odgojena, to joj se vidi po držanju. Treće: ima karaktera, za razliku od istočnjačkih meduza. četvrto: plavuša je...
To si već rekao - upadne d'Escrainville zlovoljno.
I konačno mi...! Mi smo je ulovili. Ne smije mo proigrati sreću što nas je zapala. Ja vam tvrdim da ćemo za nju dobiti deset tisuća pijastera, a možda i dvanaest. A s tim možemo kupiti čitav brod...!
Gusar iskrivi lice. Razmišljao je; konačno se okrene i udalji bez riječi.
Coriano izvede Anđeliku iz ogavne jazbine. Popne se s njom čuvajući je ljubomorno, i smjesti je u njezinu kabinu.
Ona je još uvijek drhtala.
Htjela bih vam se zahvaliti, gospodine - reče.
Nemate na čemu - progunđa jednooki plaho - nisam to učinio zbog vas, nego zbog novca.. Žao mi je da se dobra roba upropasti.

19.
GUSARSKA PRAVDA
Gospo! Lijepa gospo.,.! Hoćeš li piti...?
Blagi glas je bio uporan. Anđelika se pridigne i osloni o lakat. Glava ju je boljela, čelo joj je bilo kao od olova.
Pij! Žedna si.
Mlada žena primakne usne pruženoj čaši. Svježa joj je voda godila. Da, bila je žedna, užasno žedna.
Ellis... - reče.
Činilo joj se da sitno lice s velikim crnim očima mutno pleše pred njom.
Ti znaš francuski?
Gospodar me naučio.
Odakle si?
Ja sam Grkinja.
Što radiš na ovom brodu?
Robinja sam. Prošlo je dvanaest uštapa otkako me gospodar kupio. Ali sad me se zasitio... Pušta da me njegovi ljudi muče... Neki dan, da nije bilo tebe...
Gdje smo sada?
U vodama Sicilije. U noći sam vidjela vatru vulkana. Dimi se, prokletnik.
Sicilije... - ponovi nesvjesno Anđelika. Pruži ruku i pogladi kovrčavu kosu. Godilo joj |e gotovo sestrinsko ophođenje ove žene.
Ostani malo kod mene.
Grkinja se plašljivo obazre oko sebe.
Ne usuđujem se dugo ostati... ali vratit ću se. Služit ču te, jer si bila dobra prema meni... Hoćeš li još piti?
Da, rado. Pomozi mi da skinem odijelo. Pali mi kožu... Jesi li ga ti jučer osušila i izglačala?
Da.
Ellis je blagim pokretima pomogla Anđeliki da skine čizme, odijelo, hlače i košulju. Opazila je plave podočnjake na licu francuske zarobljenice i zagledala je plašljivim pogledima. Anđelika se umota u plahtu i sruši na ležaj.
Bilo mi je prevruće - reče. - Ovako je bolje.
Nije čula kad se robinja iskrala. Uspavljivalo ju je pravilno ljuljanje broda koji je brzo plovio. S vremena na vrijeme razabrala bi kako vjetar šušti u nadutim jedrima.
Brod je odmicao i Anđelika pomisli kako je more vodi k njezinoj sudbini. Ona o tome sanja otkako joj je brat Josselin doviknuo: „Idem na more..."
Lađa je vodi k njezinoj ljubavi... Ali ta ljubav uzmiče sve dalje i dalje... „Da li me se Joffrey de Peyrac još sjeća, da li me još želi?" upita se ona naglo se razbudivši.
„Ja sam se odrekla njegova imena, on se odrekao uspomene na mene..."
„Vulkanski pepeo pada odasvud. On pokriva putove kojima već dugo nitko nije prolazio... Njihovi se tragovi više neće otkriti... Umrijet ću pod tim pepelom, pomisli Anđelika. „Gušim se, tako mi je vruće, peče me po čitavu tijelu, ali sad znam da mi nitko neće priteći u pomoć..."
Vrata se odškrinu i zapaljen fenjer razbije tamu u kabini, lice markiza d'Escrainvillea, žuto poput ispucale gline, pojavi se pred njom u dimljivom svjetlu.
Eh, dakle, lijepa furijo, jeste li promislili? Jeste li odlučili da pognete šiju?
Ležala je na trbuhu i glavu obujmila rukama. Sa svojim sjajnobijelim ramenima i rasutom kosom ličila je u polutami na mramorni kip. Ali njezina nepomičnost nije bila nepomičnost usnulog bića.
On se namršti, hitro stavi fenjer na stolić i nagne se da bi je podigao. Anđelikino mu se tijelo prepusti bez otpora. Glava joj klone na gusarevo rame.
Pokrivač spuzne i otkrije pozlaćenu bjelinu njezina lijepog poprsja, išaranu mekim sjenama.
Njena mu je put gorjela pod rukom. Gusar poskoči. Zabrinuvši se, htjede vidjeti kakvo joj je lice. Anđelikina glava padne unazad, kao da ju je povukla težina bujne kose. S usana, koje su se razvukle u zagonetan smiješak, naglo potekoše riječi:
Ljubavi moja! Ljubavi moja!
Kroz poluotvorene vjeđe vidio se pogled bez svijesti.
Oči markiza d'Escrainvillea pređoše s napregnutog lica, na kojemu se snažno odražavala bol i nježnost na golo tijelo koje je poslušno ležalo na njegovim rukama.
On se napokon uspravi, položi je na ležaj i pokrije.
Vani mu se učini da je neka prilika strugnula ispred njega. On zazove:
Ellis!
Ova se vrati i povuče veo na svoje velike, tamne oči. On rukom pokaže prema Anđeliki:
Ova je žena bolesna. Ti ćeš je njegovati.

Anđelika je bila kao u nekoj mori, sama u tami na brodu koji usred noći juri ka nepoznatom cilju. Čula je kako vjetar zviždi kroz užad, kako jedra šušte i valovi potmulo udaraju o drveni trup broda. Dašak zraka je pomiluje. Vrata kabine, koja su vodila na palubu, lupkala su amo-tamo. Vani se nije ništa vidjelo, jer je noć bila oblačna, ali je tračak svjetla prodirao odozgo kroz otvor, a stran je, prigušen napjev, nježan i - reklo bi se - pobožan, na mahove dopirao do nje.
Anđelika se uspravi. Osjećala je da je slaba; Morala je upotrijebiti svu svoju snagu da bi došla do vrata. Ostala je oslonjena o dovratak i nesvjesno navlačila na svoje vlažno tijelo skutove dugačkog šala kojim se bijaše ogrnula.
Kad je mjesec načas izvirio iza oblaka, ukaza joj se šetalište na palubi kao neki srebrni put i ona stane hodati, sretna što pod bosim nogama osjeća još mlake daske.
Dvije sa sjene prolazile, a svinuta maurska sarblja i puščana cijev zablještaše ispred nje.
Čuvari - reče sama sebi.
Pokušavala je shvatiti, ali su joj se misli osipale kao pijesak kroz prste. Mjesec je iščezao. Sva je bilo mračno i njoj se učini da opet tone u ništavilo... Ali su joj čula ipak radila. Fenjer se klatio pored stražara. Neki poklopac se podiže. Crveno svjetlo, koje je dolazilo iz dubine, postade veće i otkrije razapljenu utrobu broda škrto osvijetljenu uljanicama, i zbijena blijeda i smeđa lica koja su se, natiskivala prema otvoru.
Ogavan smrad ljudske gomile širio se odande.
"Takav isti miris vladao je u Dvorcu čudesa", pomisli Anđelika, "a i u veslarnici na galiji. To su robovi, jadni robovi."
Ona nastavi svojim putem i prođe pored stražara koji se trgoše, zatim, približiše glave i stadoše ustrašeno šaputati. Možda su vjerovali da to sablast brodom hoda?!
Bijela pojava dolazila je Anđeliki u susret. Jedna joj ruka obgrli ramena.
Gdje si bila? Svuda sam te tražila. Oh, kako sam bila u brizi za tebe! Dođi da legneš! Ne ostaj ovdje, mjesec će ti naškoditi. Dođi prijateljice moja.. Dođi, sestro moja...

Brod je bio usidren. Anđelika je to osjetila po njegovu laganom i isprekidanom ljuljanju. Ona se uspravi i nasloni umorna leđa na drvenu stijenu. Sunce je poput lopte stajalo nad otvorom. Njegov je žar probudio mladu ženu. Ona se pomakne u potrazi za hladovinom. Glasna i nejasna buka zamijenila je noćnu tišinu. Iznad sebe je čula tapkanje bosih nogu. Povici i zvižduci nadglasavali su šum...
Gdje sam ja?
Rukama prijeđe preko lica pokušavajući skinuti veo koji joj je zamagljivao misli. Vlastiti prsti su joj se činili prozračni, prozirni. Nije ih prepoznavala. Kosa joj je tekla preko ramena, svilena, meka, i čak malo mirisava. Reklo bi se da su je brižne ruke dugo četkale.
Ona očima potraži svoju odjeću i opazi je složenu i čistu na kovčegu. "To je Ellisino djelo. Ellis, ta mila robinja koja me zove: sestro moja."
Ona se stane oblačiti i iznenadi se kad vidje koliko joj je kaput preširok. Ne našavši čizme, navuče papuče. A onda je dugo tražila svoj pojas.
Oh, pa da! Gusar mi ga je oduzeo.
Pamćenje joj se malo-pomalo vraćalo. Digne se. Noge je nisu slušale. Pridržavajući se zida, uspije izići. Na palubi nije bilo nikoga. Galama je dolazila s pramca. Ona se odvuče još nekoliko koraka. Svjež zrak je ošamuti i ona stane posrtati: umalo ne pade. A onda oduševljena tiho klikne. Pred njom je bio otok iznad kojeg su se na zlatastom nebu ocrtavali bijeli i čisti obrisi malog antičkog hrama. Usamljeni je spomenik, poput bisera na vrhu dijademe, stršio s napola zelenog napola sivog brežuljka, istovremeno krševitog i bujnog. Od njegove je
bjeline titrao zrak prezasićen svjetlošću. Izgledao je kao nestvarni brod spreman da se otisne ka spokojstvu elizejskih poljana. Mnogobrojni stupovi oko njega, uspravni kao ljiljani među korovom, dozivali su u sjećanje druge hramove, druge iščezle žrtvenike. Ruševine...!
Anđelikin pogled spuzne s brežuljka na obalu i zapne za selo s nezgrapnim, četvrtastim kućama oko zvonika u istočnjačkom stilu. Muškarci i žene u crnini okupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i odigravao.
U Anđelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izađe. Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo izblijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo, izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luđački gnjev: markiz d'Escrainville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i kad se ona borila protiv užasnog osjećaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice podsjećalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je najbolje umjela. Trgnuo ju je usklik u njezinoj blizini.
Oh! Zbilja si ozdravila - poviče Ellis... - Zato si se noćas i digla... Je li ti bolje?
I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež? Mlada se Grkinja smrkne.
Jedan je rob noćas pobjegao, onaj starčić, tvoj prijatelj.
Savary! - poviče Anđelika dok ju je obuzimao neki osjećaj praznine.
Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao do njega, zbog njegove učenosti. Anđelika htjede jurnuti na pramac odakle je galama dolazila. Ellis je zadrži.
Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitao!
Ali ja moram sve saznati.
Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoće. One se približe koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa.
Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i šarena gomila ljudi, vjerojatno robovi koje je Anđelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladića pa čak i staraca, svih predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeđih i crnih, a nosili su najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih velova grčkih žena.
D'Escrainville pređe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati Corianu koji se svojim teškim i mirnim korakom uspinjao k njemu.
Vidiš čemu vodi popustljivost! - zaurla. - Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znaš li šta je uradio? Kidnuo je. To je već drugi rob koji je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda. Meni se to ranije nikad nije događalo, meni, Bauku Sredozemnog mora!
„Nisam bez razloga dobio taj nadimak. A nasamario me bijedni kepec za kojeg u Livornu nisan mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspio dovući na ove nesretne otoke pod izgovorom da ću se tu obogatiti pomoću nekog čudesnog proizvoda koji se ovdje samo zgrće lopatama. A ja sam mu povjerovao! Baš sam pravi pravcati magarac! Nisam smio smetnuti s uma da sam ga uhvatio s onim prokletim Provansalcem koji je uspio odmagliti sa svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome ja pokrpao zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A danas još i taj ljekarnik!
Sigurno je imao saučesnika među stražarima, posadom ili robovima.
Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano jesu li svi na okupu?
Da, gospodine.
Onda ćemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha. Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jednog dana pronađem tog prokletog ljekarnika, prignječit ću ga kao stjenicu. Kako sam mogao zaboraviti da nam je baš taj stari đavo potopio onu šajku. Naprijed! Svi!
Svi su već tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajući uznemireno prema kapetanskom mostu.
Noćas je jedan rob spustio u more čamac za spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u noćnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istupe. Javite
se! Život će vam biti poklonjen. Krivca ili krivce, ako se sami prijave, kaznit ću samo time što ću ih najuriti s mog broda i iskrcati na ovaj otok. Prijavite se prije nego što svoju izjavu dokrajčim na talijanskom, grčkom i turskom.
On svoj govor ponovi na tri jezika. Kapetan Metthieu, prevede ga na arapski. Nakon toga zavlada savršena tišina. Nekoliko je dojenčadi zakmečalo, ali su ih uplašene majke brzo ušutkale. Napokon istupi jedan robijaški nadglednik i nešto vikne. D'Escrainville i Coriano se očima sporazumješe.
Oni ništa ne znaju. Kao i uvijek. Pa dobro! Kad ste tako tvrdoglavi, gospodo moja, pripada vas uobičajena kazna. Stražari će bacati kocku. Tko izvuče pogodak, bit će obješen. Da počnemo! Ti tamo i ti, istupite!
Dvojica ljudi napuste svoja mjesta i popnu se na kapetanski most.
Jedan je bio crnoput, lijep čovjek, a drugi svjetlokos i preplanuo južnjak, vjerojatno Korzikanac ili Sardinac.
Nijedan od njih nije zadrhtao. Gusari su običavali sudbini prepustiti da odluči tko će platiti za sve. Nitko se nije pokušavao izvući.
Ovo je školjka za božji sud - reče d'Escrainville. - Poleđina školjke je glava, a udubina pismo. Glava znači smrt. Ti si prvi, Mustafa. Počni!
Crnčeve usne su se micale.
Inch Alah!
On uzme školjku i baci je u zrak.
Pismo.
Sad ti, Santario!
Sardinac se prekriži i baci školjku.
Glava!
Izraz neopisivog olakšanja pojavi se na crnčevom licu. Sardinac obori glavu. Escrainville se cerio.
Sudbina je tako htjela, Santario. A možda nisi ni kriv? Da si progovorio, bio bi ti život pošteđen. Ali sad je prekasno! Na jarbol s njim!
Dva mornara priđu i ščepaju čovjeka.
Stanite - reče gusar - neće on tamo gore visiti sam. Sad su robovi na redu. Oni bjekstvo nisu ni čuli i, naravno, nitko neće ni slova reći. Ali i oni treba da plate, a sudbina će odrediti krivca među njima. Pošto je maloprijašnja osuda izrečena kršćaninu, to će ovaj put ždrebati samo muslimani.
Čim su ove riječi prevedene, nastade negodovanje u redovima maurskih i turskih zarobljenika. Jedan stariji čovjek s finim arapskim licem i riđom, kaniranom bradom odlučno se pobunio, a Cariano je preveo:
Kaže da božja pravda treba da bira i među vjernicima i među nevjernicima. D'Escrainville se podrugljivo smijao.
Dobro, dobro, djeco moja, i u zarobljeništvu se svađate oko toga tko je pravovjeran. Pa dobro! Neka ovaj stari mujezin baci školjku. Ako ispadne glava, onda će on odrediti žrtvu među svojom vjerskom braćom.
Starac se okrene istoku, padne ničice i triput čelom dotakne tlo, a onda izgovori nekoliko riječi.
Kaže, ako je Bog odredio da muhamedanac ima da plati, onda on sam želi umrijeti, jer je mulah, to jest alžirski svećenik.
Može! Samo manje kerefeka. Baci već tu školjku, stari majmune! Svećenik posluša.
Pismo! - poviče d'Escrainville prasnuvši u histeričan smijeh. - Stari lakrdijašu! Imaš sreće, jeftino si se izvukao. Sad je na redu kršćanski svećenik. Hajde, kršćani, pošaljite svog dušobrižnika. Što? Nema svećenika? Nema svećenika?
Nema svećenika? - urlao je d'Escrainville smijući se suludo. Onda ćemo se još malo zabavljati. Kocku će vući najstariji i najmlađi kršćanski rob, ne ispod deset godina, naravno. Ta ja nisam čudovište.
Prvo zavlada mrtvačka tišina, zatim žene zakukaše, a majke napraviše zid kojim su zaštitile svoje nedorasle sinove.
Požurite! - derao se d'Escrainville - pravda na brodu mora biti brza. Istupite sami ili ću...
Uto iz utrobe broda odjekne potmuo i snažan prasak od kojeg bjesomučniku zapne riječ u grlu. Poslije trenutka zaprepaštenosti jedan glas poviče:
Na oružje!
Bijeli dim izbijao je iz Hermesove krme navirući polako kroz rešetkaste drvene otvore za zračenje.
Val panike zahvati robove, ali ih bičevi čuvara ubrzo stjeraše u red. D'Escrainville sa svojim štabom pojuri na krmu.
Gdje je vođa palube? - rikne.
Nekoliko ustrašenih mornara priđe mu neodlučno.
Četiri čovjeka neka podignu poklopac, a druga četvorica neka siđu da vide šta se dogodilo! Dim dolazi iz spremišta za hranu kraj kuhinje.
Ali nitko ni prstom da mrdne. Činilo se da je nešto neobično skamenilo sve prisutne.
To je vatra samog Sotone, gospodine - promuca jedan mornar. - Pogledajte ovaj dim, to nije prirodan, kršćanski dim...
Debeli su se oblaci, koji su izbijali iz grotla, zbilja vukli po tlu, bijeli kao gust gvaš, a onda se naglo razilazili poput magle koja se diže iz udolina u vlažnim krajevima. Kao da je htio zagrabiti maglu d'Escrainville posegne u prazno, a onda ruku prinese nosu.
Miris je čudan.
Ali se odmah snađe, trgne pištolj Corianu iz opasača i prodere se na mornare:
Pucat ću vam u stražnjicu ako smjesta ne siđete kako sam vam maloprije naredio.
Najedanput se rešetkasti poklopac stane dizati usred para koje su i dalje izbijale. Očevici kriknuše, a i sam d'Escrainville ustukne.
Sablast!
Uskrsnuo mrtvac!
Iz gustog oblaka izroni prilika umotana u bijelo mokro platno, a prigušen glas progovori:
Molim vas, gospodine d'Escrainville, ne uznemiravajte se, nije to ništa...
Što... što to znači? - promuca gusar zbunjezin. - Nesretni alkemičar! Nije ti dosta što od ranog jutra jurimo za tobom, nego si mi još i brod zapalio?
Konačno se prilika iščahurila. Savaryjeva se glava i bradica načas pojave, onda on kihne, zakašlje, opet se pokrije plaštom, pa, izrazivši pokretima uvjeravanje da nema razloga bojazni, uroni pod poklopac koji se zatvori nad utvarom.
Anđelika i svi prisutni vjerovali su da je to bila čarolija. Međutim se Savary ubrzo opet pokazao, ali ovaj se put penjao po ljestvama koje vode na palubu. Izgledao je smiren i vrlo dobro raspoložen, iako još uvijek garav. Iz njegova se izgužvanog, prljavog i poderanog odijela širio sladunjav i otužan miris. On dostojanstveno objasni da se ne radi o požaru, nego da je ove pare i prasak izazvao „pokus koji daje najveće nade nauci uopće, a posebno pomorstvu".
Razbojnički ga vođa bijesno premjeri od glave do pete.
Znači da nisi pobjegao?
Ja pobjegao? A zašto bih pobjegao? Meni je vrlo dobro na vašoj lađi, gospodine markiže.
Ali onda gdje je... šajka? Tko ju je skinuo s broda?
Mlad, pjegav mornar šiljata nosa pojavi se na vanjskoj strani ograde. Popeo se po pletenoj ljestvici uz dok broda i zaustavio se iznenađen pred ovim skupom.
Pitate za šajku, gospodaru? Ja sam je jutros uzeo i otišao s njom na otok po vino.
D'Escrainville se umiri dok se Coriano zadovoljno smijuljio.
Ho, ho, šefe! Otkako je nestao onaj prokleti Marseljac, vi svuda vidite bjegunce. Ja sam osobno poslao jutros Pierrika po piće.
Glupane!
Pošto mu stvar više nije bila zanimljiva, gusar slegne ramenima i okrene se. Uto spazi Anđeliku.
Napeto mu se lice opusti. Mora da je učinio veliki napor, jer je poprimio blaži, gotovo ljubazan izgled.
Ah, evo i naše ljupke markize! Konačno ste ipak ozdravili. Kako se osjećate?
Ona je ostala naslonjena na zid i gledala ga s nekom mješavinom gađenja i nerazumijevanja. Napokon prošapće:
Oprostite, gospodine, ali ne znam šta se sa mnom događalo. Zar sam zaista bila tako dugo bolesna?
Više od mjesec dana - progunđa gusar.
Mjesec dana? Oh, Bože moj! A gdje sam sada? Markiz rukom pokaže otok ovjenčan ruševinama.
Pred Keosom, draga gospođo, negdje usred Ciklada, grčkog otočja.

20.
ZORA NA CIKLADIMA
Anđelika se sjećala da je zaspala u vodama Sicilije, a evo gdje se mjesec dana kasnije probudila na kraju svijeta, usred ovih grčkih otoka, bogu za leđima, u rukama gusara i trgovca robljem.
Sklonivši se opet u svoju tijesnu kabinu, ona se bezuspješno pokušavala prisjetiti šta se dogodilo.
Sćućurena do njezinih nogu, Ellis joj je ispričala kako su je Savary i ona dan i noć njegovali i borili se protiv opake groznice koja ju je izjedala. Markiz d'Escrainville je ponekad dolazio. On je hladno promatrao besvjesno biće koje se bacalo po uskom ležaju. Zatim bi im stisnutih zubi prijetio da će ih žive oderati ako puste da mu „ovakav zgoditak krepa".
Ja sam te zdušno njegovala, znaš, prijateljice moja... Kad sam vidjela da te glavobolja više ne muči, počela sam ti četkati kosu mirišljavim prahom. Sad ti je vrlo lijepa. A uskoro ćeš i ti opet postati lijepa.
Daj mi zrcalo - reče Anđelika uznemirena. Kad se vidje, namršti se: obrazi su joj bili upali i blijedi, oči ogromne. Možda će gusar sada odustati od namjere da je proda.
Zar se ne osjećaš nelagodno u tom muškom odijelu? - upita Ellis.
Ne. Mislim da je tako bolje.
Šteta! Mora da si neobično lijepa odjevena kao Francuskinje o kojima se toliko govori.
Da bi je obradovala, Anđelika joj opiše nekoliko haljina koje je nosila u Versaillesu. Ellis se očarano smijala i pljeskala rukama. Gledajući joj mlado lice s blagim, tamnim očima, Anđelika se pitala kako se žena, koja je godinu dana živjela s čovjekom kao što je markiz d'Escrainville, mogla još tako prostodušno veseliti.
Ona joj to i reče. Mlada Grkinja obori oči.
Oh! Znaš... tamo gdje sam ranije bila, bilo je još gore... On i nije tako strašan. Darivao me je... Naučio me čitati, da. Naučio me francuski i talijanski... Voljela sam njegov zagrljaj i njegova milovanja... Ali on me se zasitio. Sad me više ne voli.
A koga voli?
Na robinjinom se čelu ukaže srdita bora.
Svoju lulu za hašiš.
Zatim uzdahne pokorivši se sudbini.
Puši zato što stalno misli na nešto nedostižno.
Coriano jednooki pojavio se s namješteno ljubaznim smiješkom na usnama koje su mu razotkrivale nekoliko preostalih pocrnjelih krnjaka. Izjavi da mlada gospođa treba da dođe na palubu; svjež zrak će pospješiti njezino ozdravljenje.
Ellis prebaci Anđeliki preko leđa laganu maramu i smjesti je na smotanu užad pokraj otvora spremišta odakle se pružao pogled na otok. Puhao je ugodan vjetrić i one ostadoše neko vrijeme zagledane u nebo i more koji su se prelijevali u duginim bojama.
Poslije kraćeg vremena priđe im markiz d'Escrainville. Bio je toliko pristojan, da svojoj zarobljenici nije uputio nijednu riječ, samo joj se duboko naklonio. Onda se postavi pokraj otvora spremišta da bi nadzirao ukrcaj „robe".
Na otoku je vladala velika živost. Ponekad bi se začuo jedan, pa za njim više prodornih krikova koji bi opet naglo umuknuli.
Jedan čamac pristane uz Hermes. „Roba" se popne na brod. To su bili mladić od osamnaestak godina i desetogodišiji dječak, obojica lijepi kao slika. Put im je bila boje zrele breskve, a duga kosa crna i kovrčava. Imali su na sebi pastirske kožuhe od ovčje kože, a pogled im je bio pastirski nevin. Dijete je još uvijek držalo u ruci sviralu od trske, kojom je dozivalo svoje koze. Ono se očajno okrene i stane kukati pružajući ruke prema svom otoku, ali ga jedan mornar zgrabi i odvuče u brod. Zatim je došla jedna žena. Bila je to ona ista žena što je čas prije vriskala da se čovjeku srce paralo. Činilo se da nije potpuno pri svijesti. Jedan je mornar povuče gore i ona se pognute glave sruši na palubu, a duga joj se tamna kosa razaspe po prljavom brodskom podu. Žene, koje su nailazile, spoticale su se o nju. Poslije njih pojavili su se muškarci i mnogo staraca. Posljednji, inače trgovac, donio je sa sobom košare crnog grožđa Escrainvilleu na dar. Ovaj uze grozd i ponudi ga Anđeliki. Mlada žena prezrivo odbije.
Griješite - reče gusar - to bi vašim obrazima vratilo boju. Grožđe s čarobnog Keosa je glasovito i vaš prijatelj Savary tvrdi da ga treba jesti kako se ne bi dobio skorbut. Uostalom, gdje je opet taj stari majmun?
Jedan mornar odgovori smješkajući se:
Na otoku je, gospodine, češlja jarce. Markiz d'Escrainville se grohotom smijao.
Češlja jarce...! Ha, ha, ha! To je najbolja šala koju sam ikad čuo. A ipak me je uspio nasamariti uvjeravajući me da ću se obogatiti ako počešljam sve jarce na grčkim otocima. Ha, ha, ha!
Raspoloženost mu se najedanput prometne u bijes.
Ali neka ne misli da će me samo tako vući za nos. Gdje je? Pronađite mi ga! Nemam namjere da ovdje noćim.
Eno ga! - reče netko.
Na obali se nešto slično vražićku trčeći probijalo kroz crnu gomilu i u zadnji čas uskočilo u čamac koji se upravo otisnuo.
Dok se, spretno kao majmun, pentrao uz ljestve od užeta, mali se ljekarnik obratio d'Escrainvilleu i bez predaha mu govorio:
Zadržavanje na ovom otoku, gospodine, zaista će vas učiniti bogatašem! Sakupio sam više od sto unci ladanuma, ali imajte na umu da cijena čuvenom
„crnom balzamu", koji se iz njega dobiva, iznosi nekoliko desetina livara po unci. Zahvaljujući mirisima, koje ćete njime proizvesti, imat ćete u džepu sve europske dvorove.
Stupivši na palubu, Savary dostojanstveno turne ruku u svoj prsluk... ali ova iz njega malo dalje izroni kroz rupu iz koje sklizne i lula starog učenjaka. On je htjede uhvatiti, ali je time nehotice baci u more.
Njegovi zbunjeni pokreti uveseljavali su razbojnike. Starčeva iznošena odjeća bila je sva premazana nekom vrstom tutkala. Ulijepljena mu je bila i sijeda kosa koja je izvirivala ispod crne kapice. Mrtvačko su mu lice išarale neke čudne plave i zelene pruge, ali su mu se oči živo krijesile. Malom mornaru, koji ga je pratio, istrgne iz ruku pliticu i njezin sadržaj gurne d'Escrainvilleu pod nos.
Pogledajte, to je pravi pravcati ladanum, vrlo skupocjena tvar. Ona se može mjeriti sa samim indiskim mošusom koji se tako teško dobavlja... Gospođo, ja vas pozdravljam, napokon ste ozdravili... Pogledajte ovo čudo. Kako rekoh, radi se o ladanumu, gumastoj smoli koju u obliku kapljica izlučuje lišće određenih grmova iz porodica Cistus ladaniferus. Ona se dobiva pročešljavanjem brade kozama i jarcima koji brste ovo grmlje. Kad se pretopi i prečisti, ova će masna tvar dati tekući ladanum ili crni balzam koji ću spremiti u male, tanke epruvete.
I ti tvrdiš da ću namlatiti pare na ovom smrdežu? - upita d'Escrainville sumnjičavo.
Ja vam to jamčim. Upravo se ova tekućina dodaje najboljim parfemima zato da ne bi ishlapjeli. Francuski i talijanski proizvođači parfema plaćaju je zlatom. I ja vam jamčim bogatu žetvu, naročite na Santorinu...
Ja ne idem u Santorin, stari gavrane! - prodere se markiz-gusar opet se rasrdivši. - Voljan sam te odvesti još u Delos i Mikonos, ali onda moram na Kretu. Zar hoćeš da propustim godišnji sajam?
Što to znači u usporedbi s bogatstvom koje...
Dosta, nemoj me dražiti! Pokupi svoje drangulije i nestani! Još ću požaliti što i tebe nisam u Livornu prodao skupa s tvojim drugovima.
Glumeći poniznost, gospodin Savary užurbano pokupi svoju pliticu, dva velika drvena češlja i komad vreće. Onda se prigne kao da će izmigoljiti.
Znate - prošapće Anđeliki u prolazu - uspio sam "je" spasiti.
Koga to?
Mineralnu mumiju. Jolietta nije potonula iako je bila teško oštećena. Ovaj ju je lupeški markiz digao na brod, a ja sam se kasnije uspio ušuljati i uzeti svoju pletenku.
A Jolietta je sad daleko - reče Anđelika gorko.
Jadni Pannassave na žalost nije mogao čekati da ozdravite. Postojala je opasnost da ga prodaju kao roba ili da mu otkriju namjere prije nego što ih ostvari. Markiz je već u Livornu prodao čitavo mnoštvo ljudi među kojima i vašeg malog slugu.
Jadni moj Flipot! Prodan!
Da, a ja sam se dobro namučio dok sam našeg gospodara nagovorio da me zadrži za sebe.
Ah! Ti si još uvijek tu, vražji lakrdijašu - poviče d'Escrainville zaprijetivši mu rukom.
Učenjak pobježe kao miš i netragom nestade. Ali kad se Anđelika vratila u svoju kabinu, on se ponovo pojavi.
Htio bih s vama razgovarati, gospođo. Mala moja - obrati se Ellisi - idi van i čuvaj stražu da nas ne bi tko iznenadio.
I tako ste vi zbog mene ostali u ropstvu, gospodine Savary? - upita Anđelika ganuta.
Zar sam vas mogao napustiti? - reče starac jednostavno. - Bili ste jako bolesni, a ni sada još dobro ne izgledate, ali sve će biti u redu.
Da niste i vi bili bolesni? Lice vam je puno modrica.
To je još uvijek "pinio", Pannassaveovo olovo. Teško ga je skinuti. Pokušao sam limunom, vinskom kiselinom... Mislim da će nestati zajedno s mojom kožom - zaključi učenjak veselo - ali to nije važno. Važno je... da se riješimo ovih opasnih gusara - prošapće i pogleda plašljivo oko sebe. Ali ja sam nešto smislio. Pst!
Vjerujete li da markiz d'Escrainville ide na Kretu?
Naravna. Ta on vas namjerava prodati u batistanu.
Šta je to batistan?
Karavan-saraj gdje se vrši prodaja posebno vrijednih robova. Ostali se izlažu po bazarima ili na javnim mjestima. Kretski batistan je najznačajniji na Sredozemlju. Anđelika se naježi.
Ne gubite živce - nastavi Savary - jer ja sam smislio nešto novo. Zato sam, pod izgovorom da će se obogatiti na ovom rijetkom proizvodu koji je neophodan dodatak parfemima, i dovukao tog pohlepnog razbojnika na ovo otočje.
Zašto? - upita Anđelika.
Zato što nam trebaju saučesnici.
I vi se nadate da ćete ih naći na grčkim otocima?
Tko zna - reče Savary tajanstveno. - Gospođo, smatrat ćete me indiskretnim, ali pošto nas je sjedinio ovaj opaki slučaj, vi nećete zamjeriti svom starom prijatelju što će vam postaviti nekoliko pitanja. Zašto ste se, sasvim sami, uputili na ovo opasno putovanje? Što se mene tiče, ja idem za svojom "mumijom", ali vi?
Anđelika uzdahne. Poslije kratkog oklijevanja ona se povjeri starom učenjaku. Ispričala mu je kako je, pošto je tolike godine proživjela u uvjerenju da joj je muž grof de Peyrac mrtav, saznala da je on umakao krvniku. Zatim, da je istraživala što se dogodilo s nestalim čovjekom i da je naišla na trag koji vodi na Kretu.
Savary bez riječi zaklima bradicom.
Sigurno me smatrate ludom i besavjesnom kad sam sa samo tako mogla baciti u pustolovinu? - reče Anđelika.
Vi to i jeste. Ali ja ću vam oprostiti. I ja sam stara budala. Ostavio sam sve i nepromišljeno pošao u susret najvećim opasnostima. Ja jurim tragom svojih snova o "mumiji" kao što vi brzopleto činite najgore gluposti zato što tamo dolje, ne znate zapravo ni gdje, sja vaša ljubav poput zvijezde u mračnoj pustinji. Ali jesmo li mi zaista ludi? Ne vjerujem. Van granica razuma postoji nagon koji nas vodi i potresa kao što se trese ljeskov prut nad skrivenim izvorom. Jeste li ikad čuli za grčku vatru? - upita on iznenada mijenjajući predmet razgovora. - Jedna ju je skupina učenjaka posjedovala u bizantsko vrijeme. Odakle ju je dobila? Prema mojim istraživanjima na licu mjesta, ona potječe od Zaratustrinih obožavatelja vatre u predjelu Persepolisa na perzijsko-indijskoj granici. Zahvaljujući toj tajni, Bizant je bio i ostao nepobjediv sve dok su bizantinski učenjaci znali čuvati formulu neugasive vatre. Ona se zagubila oko 1203. godine prilikom provale križara u Bizant. Ali ja sam siguran da se ova tajna krije u mineralnoj mumiji. Kad se jedanput zapali, ona se više ne gasi, a kad se s njom postupa na određen način, iz nje se oslobađa hlapljivo, lako zapaljivo, gotovo eksplozivno ulje. Ja sam taj pokus izvršio jutros na jednoj maloj čestici. Da, gospođo, ja sam ponovo otkrio tajnu grčke vatre!
Od velikog uzbuđenja on bijaše podigao glas. Ona ga opomene na oprez. Podsjeti ga da su oboje samo siroti robovi u šakama nemilosrdnog nasilnika.
Ništa se ne bojte - umiri je Savary. - Ja vam ne govorim o svojim otkrićima zato što sam se zanio, nego zato što će nam ona pomoći da opet steknemo slobodu. Ja imam izvrsnu zamisao i jamčim vam da ću je ostvariti ako nam uspije doći do otoka Santorina.
Zašto baš Santorina?
Reći ću vam kad za to dođe vrijeme.
Savary iščezne isto onako nečujno kao što se i pojavio.
Pred večer je brod opet postao bučan. Čuli stt se ženski krici pomiješani s muškim glasovima i psovkama; udarci, bojažljivo tapkanje bosih nogu kroz hodnike broda, plač, zatim grčevito jecanje prigušeno muškim basovima i grohotnim smijehom.
Što je sad ovo? - upita Anđelika svoju prijateljicu.
Ljudi krote nove zarobljenice.
Što rade s njima? Mlada Grkinja odvrati oči.
Ali to je užasno! - pobuni se Anđelika bezbojnim glasom - to je nepodnošljivo. Treba nešto učiniti.
Tu sasvim blizu jedna je silovana žena cvilila i preklinjala. Ellis zadrži Anđeliku.
Ne idi tamo! Uvijek tako rade. To je njihovo pravo.
Njihovo pravo.
Ellis blago objasni da gusari imaju pravo na dio plijena. Oni ga dobivaju "u robi", i u novcu poslije prodaje. Naročito lijepe žene ostavljaju se za nasladu bogatim mušterijama, dok se pretežan broj prodaje kao roblje, to jest kao tegleća marva koja se pridodaje brojnoj posluzi u karavan-sarajima. Cijena se tim ženama na tržištu povećava ako u svojoj utrobi nose dijete, budućeg roba. Ljudi markiza d'Escrainvillea su sada, dakle, prionuli da povećaju vrijednost „robi".
Anđelika začepi uši i stane vikati da joj je dosta ovih divljaka, da hoće otići odavde. Kad se pomoćnik Coriano pojavio u pratnji dvaju malih crnaca koji su nosili pladanj s hranom, ona ga obaspe pogrdnim riječima i ne htjede uzeti ni zalogaja.
Ali morate jesti! - poviče jednooki zabrinuto. - Ta vi ste sama kost i koža. To je propast.
Neka prestanu mučiti te žene! Obustavite ovu orgiju! Ona nogom gurne pladanj i baci na zemlju zdjelu.
Ne mogu više slušati ove krikove!
Coriano odjuri van što je brže mogao na svojim kratkim nogama. Čulo se kako d'Escrainville bjesni.
Ah, bilo ti je drago što ona ima karaktera! Sada si, nadam se, dobio svoje! Zar da moja posada ne smije više ni na vlastitom brodu zadovoljavati svoje prohtjeve...!
Vidjela ga je kako sav opak grabi velikim koracima.
Čujem da odbijate hranu?
Možda mislite da mi ove vaše saturnalije otvaraju tek!
Omršav jela i nakostriješena u preširokom muškom kaputu, Anđelika je ličila na uzjogunjenog dječarca. Gusarove se usne razvukoše u jedva primjetan smiješak.
Dobro, dobro! Izdao sam odgovarajuća naređenja. Ali, pokažite i vi sa svoje strane malo dobre volje. Gospođo du Plessis-Belliere, biste li mi ukazali čast i sa mnom večerali u krmnici?

21.
LEGENDA O RESCATORU
Oko niskog stola bili su razmješteni jastuci. Prvo su donesene okrugle srebrne zdjelice s gustim kiselim mlijekom po kojem su plivale mirisave mesne loptice umotane u list vinove loze. Male šalice s umakom od češnjaka, paprike i šafrana istočkale su to zelenim, crvenim i žutim točkama.
Probajte "dolmu" - reče Coriano nasuvši punu kutlaču u Anđelikin tanjur. - Ako vam se ne bude svidjela, dobit ćete ribu.
Gusarski je poglavar podrugljivo promatrao svog pomoćnika.
Dobro ti pristaje uloga dadilje. Nema sumnje, rođen si za to. Coriano se naljuti.
Pa netko treba da popravi učinjenu štetu - prodere se. - čudo što je još i živa. Ako je pustimo da i dalje slabi, možemo pokopati svoje nade.
I markiz se sa svoje strane rasrdi.
Šta bi ti još htio od mene? - zaurla. - Trpim njezino kočoperenje, pozivam je uz duboki naklon na večeru, svi hodamo na vršcima prstiju. Moji se ljudi moraju ponašati kao dječica iz crkvenog hora: u osam sati navečer u krevet...
Anđelika prasne u smijeh. Razbojnici umuknu i blenu u nju.
Ona se smije!
Corianovo se kosmato lice razvedri.
Madona! Kad bi se ovako smijala na sajmištu, dobili bismo za nju dvije tisuće pijastera više.
Glupane! - reče d'Escrainville prezirno. - Rijetko si vidio koju da se na sajmu smije! Ova ovdje nikako ne spada u tu vrstu. Bit ćemo sretni i presretni ako samo bude mirna. Zašto se smijete, lijepa moja golubice?
Ne mogu neprestano plakati - odgovori ona.
Anđelika je podlegla čarobnom djelovanju noćne tišine. Činilo se da otočić, poput broda iz snova, iščezava iza lagane magle skupa sa svojim hramom po kojemu je izlazeći Mjesec prosuo srebrne zrake. Slijedeći njezin pogled, markiz d'Escrainville reče:
Apolon je u drevno doba imao šest hramova. Dan za danom se na ovom otoku plesalo ljepoti u čast.
A sad, zahvaljujući vama, vlada strah i trepet.
Ne raznježujte se previše. Ovi degenerirani Grci ipak moraju nečem poslužiti.
A čemu služi otimati majkama djecu?
Ona su na ovim neplodnim otocima ionako osuđena na smrt od gladi.
A oni jadni, nemoćni starci koje ste utrpali u svoj brod?
Oh, to je nešto drugo! Njima činim uslugu i samo ih zato uzimam.
Zaista? - primijeti ona podrugljivo.
Pa da! - Zamislite, na otoku Keosu vlada običaj prema kojem se stanovnici, kad navrše šezdeset godina, moraju otrovati ili otići u progonstvo. Nema tamo starih ljudi koji čuče u zapećku.
Promatrao ju je bezočno se smješkajući.
Vi imate još mnogo toga da naučite o Sredozemlju, lijepa gospo.
Jedan rob priđe i stavi kraj njega vodenu tursku lulu. Zabacivši glavu, on stane pušiti.
Pogledajte ovo zvjezdano nebo. Sutra ćemo se u zoru približiti Kyourosu. Tamo pod oleanderima počiva bog Mars. Stanovnici otoka još ga nisu stukli u prah i načinili od njega vapno. Ja svaki put odlazim tamo i promatram ga. Volite li vi kipove?
Da. Kralj je njima ukrasio vrtove u Versaiilesu…
Hram je sad izronio iz tame; izgledao je kao da lebdi na nebu. Anđelika reče tiho:
Bogovi sa mrtvi
Ali boginje nisu.
Markiz d'Escrainville ju je promatrao poluotvorenim očima.
Ovo vam odijelo niti ne stoji tako loše. Ono skriva ugodna iznenađenja, ali ih istovremeno daje i naslutiti.
Anđelika se napravi kao da nije čula primjedbu. Bijaše počela jesti, jer od gladi više nije mogla izdržati, a i okus kiselog mlijeka joj se sviđao.
Jesmo li daleko od Krete? - upita ona.
Ne baš jako. Već bismo odavna bili tamo da me taj vražji ljekarnik nije saletio svojim pričama, pa me sad vuče po ovim otocima gdje samo gubim vrijeme. Kad ga nema, dolazi mi želja da ga zgnječim kao stjenicu, ali kad se pojavi, uhvati mi dugme od kaputa, pa me stane uvjeravati kako mi donosi sreću i bogatstvo, onda sam potpuno razoružan. Ah! Vrlo važno! To je blaženi Istok gdje vrijeme ne znači mnogo.
On odbije nekoliko dimova.
Zar vam se toliko žuri na Kretu?
Žuri mi se da saznam kakva mi je sudbina namijenjena. Kako čujem, u Livornu ste prodali mog malog slugu?
Jesam, i čak sam napravio dobar posao. Nisam očekivao da ću za njega toliko dobiti, ali sam imao sreću i naletio na talijanskog plemića koji je za svog sina tražio učitelja francuskog jezika. Tako sam mu mogao povisiti cijenu.
Flipot kao nastavnik francuskog! - poviče Anđelika i ponovo prasne u smijeh. Jedva joj je uspjelo da se uozbilji. Poslije malog predaha upita trgovca robljem da li se sjeća imena talijanskog plemića kojem je Flipota prodao. Ona će, naime, otkupiti svog jadnog slugu.
Sad se markiz d'Escrainville stane grohotom smijati.
Otkupit ćete ga? Pa zar mislite da ćete se vi sami ikad osloboditi? Upamtite, draga moja, da se iz harema ne može pobjeći!
Mlada žena ga je dugo gledala trudeći se da otkrije trag čovječnosti na njegovu licu koje, obasjano upravo upaljenim svjetionikom, izroni iz tame pred nju.
Vi ćete to zbilja učiniti?
A zašto bih na svom brodu držao djevojčuru kao što ste vi?
Slušajte - reče Anđelika u kojoj sa iznenada rodila nada - ako vam je stalo samo do novca, ja vam mogu dati otkupninu. Imam veliki imetak u Francuskoj.
On zaklima glavom.
Ne. Neću da se petljam s Francuzima. Oni su suviše opasni. Po novac bih morao otići u Marselj. To je nezgodno... i predugo traje. Ne mogu čekati. Moram kupiti nov brod... Imaš li ti dovoljno novaca za to?
Možda.
Ali ona se sjećala u kakvom su lošem stanju bili njezini poslovi kad je odlazila. Morala je založiti svoju lađu i njezin budući teret da bi podmirila svoje izdatke na dvoru. A zar nije još k tome i njezin položaj u Francuskoj bio potpuno neizvjestan, pošto je na sebe navukla kraljev gnjev?
Ona se očajna ugrize za usnu.
Vidiš - reče on - u mojim si rukama. Ja sam tvoj gospodar i uradit ću s tobom što mi se prohtije.

Putovanje se nastavilo. Proklinjući Savaryja, gusar je svaki dan bacao sidro pred drugim krševitim otokom punim bijelih pikova. Sa škrtog su tla stršile samo veličanstvene ruševine i vinova loza. Stanovnici su proizvodili jako vino i batom tucali antikni mramor. Njegovu su prašinu pekli i od nje pravili vapno za krečenje kuća. Ali ne može se živjeti samo od vina i kamenih bogova.
Ugroženi glađu, prodavali su svoja vina, svoje vapno, svoje žene i svoju djecu rijetkim brodovima koji su ovuda prolazili. Turski bi žandar, predstavnik carigradske vlasti na ovim siromašnim otocima, zatvarao oči pred trgovačkim poslovanjem kršćanskog gusara. D'Escrainville bi ga pozivao na brod. Skupa bi pili kavu i pušili nargilu u krmnici. Pošto bi dobio nekoliko cekina, Turčin bi osobno nadzirao ukrcaj svojih podanika u spremište za roblje.
Prošli su pored Kitnosa, Sire, Mikonosa i Delosa.
Unatoč Savaryjevim obećanjima, Anđelika je bila malodušna i Ellis ponekad nije znala kako da joj podigne duh.
Kakva šteta - poviče jednog dana - što je Rescator otišao u posjetu marokanskom kralju! On bi te sigurno kupio.
Anđelika skoči.
Kakva korist preći iz ruku jednog u ruke drugog gusara.
To bi ti bilo bolje nego da te zatvore u saraj... Samo smrt ponovo otvara vrata onim jadnicama koje su eunusi jedanput uveli u nj. Čak ni kad ostare, ne stiču slobodu. Ja više volim gusare - reče Ellis vrlo ozbiljno. - A onaj o kojem ti govorim, ne postupa sa ženama kao ostali. Slušaj, sestro moja, ispričat ću ti doživljaj Talijanke Lucije koju su Berberi uhvatili na toskanskim obalama. Čula sam ga kad sam bila u alžirskoj tamnici... od jedne žene koja je Luciju upoznala pošto ju je Rescator odveo u svoje carstvo. Kod njega, na njegovu utvrđenom otoku, ona je dobivala izvanrednu hranu, svaki dan slatkiše i mnogo ljubavi.
Anđelika se morala nasmijati prostodušnosti mlade djevojke.
Ja ne volim ni slatkiše ni ljubav... Bar ne pod takvim okolnostima.
Ali, Lucija ih je voljela. Ona se u svojoj siromašnoj Toscani nikad nije do sita najela. Bila je lijepa poput boginje, te je vrlo rano upoznala čulni užitak. I tako su je radovali i slatkiši i ljubav.
Ali ja nisam Lucija i ne posjedujem ukus i sklonosti odaliske.
Ellis je izgledala razočarana. A onda se iznenada nečemu dosjeti i nastavi:
Slušaj dalje, sestro moja... Na Kreti je bila Jermenka Marija. U batistanu se bacila na pod, tako da ju je dražbeni povjerenik Erivan morao držati za kosu, da bi joj mušterije vidjele lice... Zbog takvog vladanja nitko je nije htio kupiti, iako je bila lijepa kao lijep dan... Rescator ju je kupio... Odveo ju je u svoju palaču u
Milosu. Obasuo ju je darovima. Ali ništa je nije moglo trgnuti iz ravnodušnosti. Onda je Rescator otišao. Vratio se s dvoje male djece koja su bila prodana nekom Etiopljaninu. To bijahu djeca Jermenke Marije.
Mlada Grkinja iznenada ustane i pokretima svojih tankih ruku poprati svoje opisivanje.
Kad ih je pogledala, zaurlala je kao životinja. Držala ih je na prsima čitav dan i nitko joj se nije smio približiti. Ali kad se večer spustila i kad su djeca zaspala, ona se digla, namirisala tijelo i okitila se nakitom koji joj Rescator bijaše poklonio. Popela se na njegovu terasu i pred njim zaplesala zato da bi je poželio... Oh! Shvaćaš li, sestro moja. Shvaćaš li kakav je to čovjek... ?
Izvijajući rukama, ona se zavrti na bosim prstima i plesala je kao Jermenka Marija, kao što su nekoć plesale vestalke pod bijelim trijemovima na ovim otocima.
Zatim se opet šćućuri Anđeliki do nogu.
Razumiješ li šta hoću da ti objasnim?
Ne.
Robinja reče sanjalački.
On sa svakom ženom govori drugim, njezinim jezikom. On je čarobnjak.

Čarobnjak - reče markiz d'Escrainville gorko. - To su brbljarije ove drolje! Ne treba mnogo da se takvima zavrti ptičji mozak. Nastran čovjek, da, to je on, taj prokleti Rescator.
I vi ga smatrate nastranim. Zašto?
Zato što je on jedini, čujete li, jedini gusar koji ne trguje robljem, a ipak je najbogatiji. Ima odlično organiziranu trgovinu srebrom, remeti sve te čajeve i nas uništava.
"Čarobnjak... ? Da, da. On se uvijek stvori tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Nitko ne zna gdje mu je prebivalište. Dugo se zadržavao u Điđeliju kraj Alžira. Zatim je viđen na Rodosu. Poslije toga u Tripolisu. Ja mislim da bi mu baza prije mogla biti na Cipru. On je opasan zato što se ne može ustanoviti iz kojih pobuda sve to radi. Mora da je malo lud. To se događa u našem zanatu.
Je li istina da ponekad pušta na slobodu čitave tovare robova sa zaplijenjenih lađa?
Escrainville zaškrguće zubima i slegne ramenima.
Ludjak! Pošto je dovoljno bogat, zabavlja se time što rastrojava tržište i uništava ostale. Trgovci i novčari u velikim gradovima duboko mu se klanjaju, tobože zato što je ustalio tečaj srebra. Svuda gospodari. Ali to tako neće ostati. Uzalud ga štiti njegova tjelesna garda; jednog će se dana ipak naći netko tko će na onaj svijet poslati tog tupana odrezana nosa, tu karnevalsku masku, tog nadričarobnjaka. Čarobnjak sa Sredozemnog mora... Ha, ha! Ali ja sam Bauk Sredozemnog mora... Vidjet ćemo...! Mrzim ga kao što ga mrze svi gusari, trgovci robljem: Mezzo- Morte, Simon Dansat, Fabrice Oligliero, braća Salvador, Pedro Garmantaz Španjolac, pa čak i malteški vitezovi, svi, svi... Kako je stekao blagonaklonost Mule Ismaila, marokanskog kralja to je zagonetka! Silni mu je sultan stavio na raspolaganje cvoju zastavu i Maure za tjelesnu gardu. Ali sad je dosta razgovora o tom klipanu. Hoćete li probati kebab...?
On joj pruži zdjelu s mesnom paštetom začinjenu kiselkastim sjemenkama tamarinde i isprženu na ovčjoj masti

22.
PRED OČIMA EROSA
Markiz d'Escrainville ju je svaki dan pozivao u krmnicu k sebi na večeru. Bio je pristojan koliko god je mogao, vjerojatno zbog toga što bi mu Coriano prethodno očitao bukvicu. Na mahove bi izbijala njegova narav, pa bi je tikao i govorio joj
neugodne stvari. A onda bi se opet počeo ponašati kao dobro odgojen čovjek i tako bi lijepo vodio razgovor, da ga je mlada žena vrlo pažljivo i sa zanimanjem slušala. Otkrila je da je vrlo obrazovan, da zna sve istočnjačke jezike i da grčke klasike čita u originalu. Bio je zaista vrlo proturječna ličnost.
Dok je u nastupima sadizma mučio svoje robove, prema drugima je bio gotovo očinski pažljiv. Često bi pred njih na kapetanski most dovodio desetak ljupkih crnčića koje bijaše kupio u Tripolisu.
Djeca bi se obazrivo spustila na tlo i prekrižila bose noge, dok su im bjeloočnice blistale u tami.
Zar nisu lijepi? - govorio je d'Escrainville gledajući ih raznježenim očima. - Znate li da ti mali divljaci iz Sudana vrijede onoliko zlata koliko teže?
Zbilja?
Oni su eunusi.
Jadni mališani!
Zašto jadni?
Zar nije užasno što su ih tako osakatili?
Koješta! Njihovi vrači to izvode vrlo vješto i brzo. Potom se rana prelije kipućim uljem i djecu do struka zakapaju u vreo pustinjski pijesak, te tako ostaju sve dok im rana ne zaraste. Postupak je sigurno dobar, jer plemenski poglavice, koji nam ih šalju na obalu, tvrde da ih svega dva posto umire od toga.
Jadni mališani! - ponovi mlada žena. Gusar slegne ramenima.
Vjerujte mi, vama je samilost bezrazložna. Zar ovi ljudožderski mladunci mogu poželjeti bolju sudbinu? Oni potječu iz užasne zemlje gdje onaj tko umakne lavljim raljama, ne može uteći koplju svog neprijatelja koji će ga živog pojesti. Kod kuće su se hranili korjenjem i štakorima. Sad se mogu do sita najesti. A kako će tek uživati kod svog budućeg vlasnika. Dok su mladi, neće raditi ništa drugo, nego na stepenicama neke palače igrati triktrak i šah sa sultanovim sinovima, ili ih pratiti u lov sa sokolovima. Kad odrastu, njihova uloga postaje prvorazredna. Zar se ne sjećate iz povjesti da je nekoliko eunuha krunisano za careve Bizanta? Mnogo njih - a ja ih znam - ima potpunu vlast nad gospodarom koji se sav predao, svojim užicima. Čut ćete za poglavara crnih eunuha kod sultana nad sultanima, za poglavara bijelih eunuha kod njegova brata Solimana, nekog Čamil- bega, ili za Osmana Ferađija, velikog eunuha Mule Ismaila, marokanskog kralja. Taj je div gotovo hvat visok. Ljudina u svakom pogledu: svirep, prepreden, genijalan. On je i doveo Mulu Ismaila na prijestolje pomogavši mu da poubija nekoliko desetaka pretendenata koji su mu stajali na putu.
Iznenada mu sine zlobna misao; zastane i počne se smijati:
Da! Da! Vjerujem da ćete se ubrzo i sami uvjeriti u moć eunuha na Istoku, lijepa zarobljenice.

Anđelika se nasloni na napukli stup po kojem se iskrilo svjetlo Ciklada.
U ruci je gnječila struk bosiljka. Maloprije, kad je prolazila kroz selo, u susret joj je došao pravoslavni pop s kamilavkom i crnim, velom na glavi i pružio joj u znak dobrodošlice ovu mirisavu grančicu. Jadan je bezazleni starac nastojao svoju pastvu zaštititi od gusarskog nasilja. Pokušavao je pobuditi razumijevanje bar kod mladog, plavokosog gusara koji se na obalu iskrcao s mornarima zlikovačka izgleda. Možda će se on smilovati jadnim nesretnicima...?
Escrainville ga je, međutim, bez puno predomišljanja ščepao za bradu i bacio na tlo, a onda ga, psujući na grčkom, još izudarao nogama.
Bogohulniče! - kriknula je Anđelika.
Pop je pružao mršave ruke prema njoj i obasuo je bujicom riječi. Markiz se grohotom smijao.
Misli da ste mi sin i zaklinje vas ljubavlju što je gajim prema vama da se zauzmete za njegove dvije kćerke. Ha, ha, ha! Smješnije stvari još u svom životu nisam čuo.
A ako bih vas za to zamolila?
On joj je preko starca dobacio dug, neodređen pogled.
Udaljite se - rekao je. - Ne miješajte se u ono što mi ovdje činimo. Ona se okrenula od žalosnog prizora kakvih se dosad već nagledala.
Otkad je ozdravila, Coriano je zahtijevao da siđe s broda prilikom svakog pristajanja. Tvrdio je da će se na svježem zraku bolje oporaviti. Kao da ga nije bilo dovoljno na palubi broda! Ali je Coriano bio nepopustljiv. Tražio je da izlazi i da se kreće.
Kad je prvi put bojažljivo stala na obalu, iznenadila se što pod nogama osjeća čvrsto tlo. Bijaše se udaljila iz sela ostavivši razbojnike koji su se cjenkali pri kupovini. U sjenci jednog hrama, među krhotinama snježnobijelih srušenih kipova, našla je toliko željenu samoću.
Struk bosiljka odisao je mirisom ove izmučene zemlje. Ovdje nije bilo ni stabla ni grma; sve samo siromaštvo, i pustoš, a ipak vječni sjaj. Nije bilo vode, ali je zato bilo u obilju pjesničkog nadahnuća zahvaljujući kojem su legenda i bajka ovdje uhvatile korijena za vječna vremena.
S uzvisina je odjekivalo piskavo dozivanje pastira, dok je Savary, naoružan svojim drvenim, češljevima, veselo skakutao poljem u potrazi za kozama i jarcima. Večeras će opet donijeti uobičajenu količinu ladanuma. Večeras će žene opet doći na obalu, plakat će, čupat će svoje sdijede kose i posipati se pepelom.
Ona zatvori oči. Miris biljke ju je poticao na sanjarenje, a sunce joj je davalo volju za život...
Na nekoliko koraka od nje stajao je markiz d'Escrainviille i promatrao je. Oslonila se o taj bijeli stup ljupko i mladalački, lice malo spustila pod bujnom plavom kosom, usne priljubila uz zelenu grančicu, vjeđe sanjalački oborila, i on morade sebi priznati da nije ravnodušan prema dvostrukoj čari koju joj je podavalo muško odijelo što ga je tvrdoglavo nosila. Da je bila obučena u haljinu, previše bi ličila na "onu drugu". I on bi je na kraju morao ubiti. Jer, bila bi previše ženstvena, previše zavodljiva i povrh toga previše nezaštićena. Neizvještačena, u starom jahaćem kaputu čiji ovratnik nije skrivao njezin gipki vrat, posjedovala je posebnu, samo njoj svojstvenu draž što se uklapala u mrtvilo i čeznutljivost kojom su odisala ova mjesta gdje su nekoć dolazili efebi da se ljube.
Anđelika osjeti na sebi pogled, podigne oči i nagonski uzmakne. On je pogleda zapovjednički.
Dođi.
Ona mu se približavala bez žurbe, kotrljajući vrhom papuče kamenčiće na stazi. Ispod srebrne kopče, kojom su joj na koljenima hlače bile stisnute, vidjeli su se obli i pocrnjeli listovi.
Corianova se upornost pokazala opravdanom. Zarobljenici su se obrazi zaokružili, a put opet postala svježa i zagasita.
Escrainville je uhvati za mišicu i nagnuvši se nad nju, reče podrugljivo:
Veseli se, sine dragi! Popove kćerke, znaš... ? Ostavili smo ih u njihovoj neimaštini...
Ona ga pogleda ne vjerujući da govori ozbiljno. U sivim gusarovim očima, koje su bile sasvim blizu njezinih, opazila je neuobičajen sjaj.
Ona procijedi kroz zube:
To mi je drago.
Nije krio da je popove kćerke poštedio samo njoj za ljubav. Povukao ju je na stazu i penjao se s njom uz strmi brežuljak koji je stršio nad morem. Ona je kroz rukav osjećala kako mu dlan gori, a on sav lagano drhti.
Što me gledaš kao da ću te pojesti! - reče on. - Zar me smatraš čudovištem?
Ne, nego onim što jeste.
A to je?
Baukom Sredozemnog mora.
Činilo se da je zadovoljan ovim odgovorom, pa joj jače stisne mišicu. Bijahu stigli gotovo na sam vrh otoka odakle je usidreni Hermes na blistavom morskom zrcalu izgledao kao lijepa igračka.
Sad zatvori oči - reče Escrainville.
Anđelika se naježi. Kakvu okrutnu igru sad opet smišlja? On se začudi njezinu ustrašenom pogledu.
Zatvori oči, jogunice.
Da bi bio sigurniji, pokrije joj rukom vjeđe i povuče je još malo dalje. Zatim makne ruku. Dok joj je njegova ruka klizila niz lice, imala je osjećaj da je netko miluje.
Gledaj!
Oh!
Stigli su na zaravanak s kojeg su se uzdizale ruševine hrama.
Tri snježnobijele stepenice vodile su do trijema čije su raspucale pločice zarasle u nisko bilje.
Ovdje, među grmovima divlje maline s žutim i ružičastim bobicama, puklo je pred očima čudo: dva dugačka niza netaknutih kipova koji su se u svoj svojoj neokaljanoj ljepoti vinuli s postolja uvis, nepomičan ples kamena kojem je usijano nebesko plavetnilo udahnulo dušu.
Što je to? - prošapće Anđelika
Boginje.
On ju je laganim korakom vodio kroz mramornu aleju, pored nasmiješenih boginja koje su prema njima pružale svoje nježne ruke, pored sjetnog, božanskog skupa kojemu je, zaboravljenom na planini, miris maline zamjenjivao tamjan, a dah mora žrtvenu molitvu. U svom zanosu Anđelika nije ni opažala da njegova ruka još uvijek počiva na njezinu ramenu.
Na žrtveniku pri kraju aleje, pod udarom vjetrova, stajao je dječak, pobjedonosni mali bog s razapetim lukom, ljupko djetešce od bijelog kamena i pozlate.
Eros!
Kako je lijep! - klikne Anđelika. - To je bog ljubavi, zar ne?
Da li vas je kad pogodio svojom strelicom?
Gusar se bijaše odmaknuo od nje. Vrškom biča lupkao je nervozno po svojim čizmama. Anđelika osjeti kako se opčinjenost rasplinjuije.
Ona ne odgovori, nego ode u potragu za sjenom i nasloni se na postolje vitke Afrodite.
Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljubljeni - nastavi on poslije duge šutnje. Izgledao je satrven. Pogled mu odluta s boginja na Anđeliku, ali ona nije znala s njegova lica pročitati što ga muči. Šta je time htio postići...?
Zar ti sebi umišljaš da si mi svojom nadmenošću ulila strahopoštovanje i da te zato večerom ne dolazim krotiti kako to zaslužuješ? - reče zajedljivo.
Dovoljno si uobražena, da tako misliš, ali se grdno varaš. Nije to razlog. Ne postoji rob koji bi mogao nametnuti svoju volju Bauku Sredozemnog mora. Stvar je u tome što mi je dosadilo slušati izraze tvoje mržnje i trpjeti ogrebotine tvojih noktiju. S vremena na vrijeme to može pustolovini dati čari, ali kad dulje potraje, onda čovjeka umara. Zar se ne bi mogla sa mnom ophoditi malo ljubaznije?
Ona mu dobaci leden pogled koji on nije vidio, jer je u međuvremenu stao koračati amo-tamo. Čizme su mu odjekivale po mramornim pločama i njihov je ravnomjerni bat prigušivao piskut cvrčaka.
Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljubljeni - ponovi on muklo. - Kad samo pomislim kako vam je bilo lice one večeri kad ste zabačene glave i zatvorenih, očiju ležali na mojim rukama, a vaše poluotvorene usne šaptale: „Ljubavi moja!" Odgovarajući na njezin zbunjeni izraz lica, nastavi:
Vi se ne sjećate. Bili ste bolesni, buncali ste. Ali ja neprestano mislim na to. Ono me lice opsjeda. Mora da ste neobično lijepi u zagrljaju čovjeka kojeg ljubite.
On se zaustavi i podiže pogled prema malom bogu Erosu, dok su mu oči blistale zanosom.
Htio bih biti taj čovjek - reče. - Htio bih da me volite...! Anđelika je očekivala svaku drugu želju osim ove.
Vas voljeti? Vas! - cikne ona.
To joj se učini toliko nemogućim da je prsnula u smijeh. Zar on ne zna da je gusar, zločinac, bezdušan mučitelj? I on želi biti voljen...!
Njen smijeh se prospe i zatitra u tišini pustog mjesta. Dugo je odjekivao piskavo i podrugljivo, dok ga konačno vjetar nije odnio.
... Vas voljeti? Vas...?
Markiz d'Escrainville bijaše pobijelio kao kamen. Priđe AnđellM i udari je. Mlada žena osjeti u ustima slankast okus krvi. On je ponovo izudara i ona mu pade do nogu. Iz uglova usana tekla joj je krv.
Taj smijeh! - zaurla on. Hvatao je ustima zrak kao da se gušio.
Droljo…! Kako si se samo usudila! Gora si od one druge! Gora od svih drugih! Prodat ću te! Prodat ću te razvratnom paši, bazarskom trgovcu, Mauru, grubijanu koji će te uništiti... I nikom više nećeš pokazivati zaljubljeno lice.. Ja ti to zabranjujem... A sad se gubi! Gubi se! Neću da sebi natovarim na grbaču Coriana i svoje ljude. Gubi se dok te nisam udavio...!

Sutradan se brod usidrio pred Santorinom. Markiz d'Escrainville izađe iz svoje kabine gdje je već dva dana ležao satrven i obavljen dimom hašiša.
Ipak si me doveo kud si htio, prokleti žoharu - vikao je pun mržnje na Savaryja.
Pitam se što možeš naći na ovim grebenima, na ovom kamenju. Oči mi iispadoše gledajući, ali ja ne vidim više koza nego drugdje, čak bih rekao da ih je i manje. Jao tebi ako si me varao, stara lisico!
Gospodin je Savary tvrdio da će žetva ladanuma prevazići sva očekivanja, ali gusar ostade nepovjerljiv.
Pitam se kako ti tvoji jarci uopće mogu doći do te tvoje smjese. Dokle oko dopire, ne vidiš ni stabla, ni grma.
To je bilo točno. Santorin, nekadašnja Thera, razlikovao se od ostalih otoka. Bio je čudo prirode, okomita litica, visoka tristo hvati, koja je tu stršila poput čaše raznobojnog napuljskog sladoleda i otkrivala tajnu svog postanka: kroz slojeve smeđih stijena, crne okamenjene lave i crvene zemlje tekle su bjeličaste žile plavučca i svjedočile da je ovaj čudni otok samo unutarnja strana vulkanskog kratera čije je žarište more poplavilo. Otok Therasia, što se dizao iz mora sučelice ovom sačinjavao je drugi dio tog kratera.
Podvodni je vulkan, uostalom, još uvijek radio. Stanovnici su se žalili na česte potrese koji su im rušili kućerke od nepečene cigle i vapna, i naglo iz mora izbacivali vulkanske otočiće koji bi idući udar opet zbrisao.
S one strane nadsvođenih kućica u luci stepenasta je staza vodila na vrh otoka. Na njemu se smjestila vjetrenjača s tankim crvenim i zelenim krilima, a pored nje ruševine.
Poslije kraće šetnje Anđelika sjedne u hladovinu drevnog vježbališta grčkih mladića, među mlade, nepomične plesače. Na zemlji pored nje, pomiješane sa šljunkom, ležale su jedna slomljena mišica i jedna šaka s tankim prstima. Taj je ljupki predmet, ta dječačka ili mladićka ruka bila teška kao da je na sebi nosila teret prohujalih stoljeća. Anđelika je pokuša podići, ali joj to ne pođe za rukom i ona sjedne u sjenu jednog bacača diska. Još je na sebi osjećala jučerašnje udarce. Tuga je potpuno svlada. Pomisli na pokušaj bjekstva u unutrašnjost, ali se odmah i obeshrabri pogledavši škrtu prirodu otoka.
Malo zatim začuje zvonjavu praporaca, a na stazi se pojavi gospodin Savary u pratnji svojih neizbježnih koza i jednog Grka s kojim je prijateljski čavrljao. Učenjakovo je lice blistalo.
Dozvolite da vam predstavim Vasosa Mikolesa, gospođo! - reče on. - Što mislite o ovom lijepom momku?
Anđelika nije pokazala koliko je razočarana. Ona se već često divila ljepoti grčikih muškaraca od kojih su neki naslijedili ljupkost i snagu efeba što su tu oko nje plesali svoj kameni ples. Ali u ovog mladića ni traga tim svojstvima, naprotiv, činio joj se izrazito zakržljao. Čak su mu lukavo lice, zaraslo u smeđu rijetku
bradu, i mršava, malo pogurena leđa imali neke sličnosti sa starim Savaryem. Anđelikine oči bludjele su s jednog na drugog.
Da, da, pogodili ste - reče Savary očaran - to mi je sin.
Vaš sin, gospodine Savary! Zar vi imate djece?
Imam ih svuda po Levantu - odgovori starac raširivši ruke - He, he! Što ćete, kad sam se prije trideset godina po prvi put iskrcao na otok Santorin, bio sam mlađi i čiliji nego danas, mali Francuz kao i svi Francuzi: siromašan, ali sklon ljubavnim pustolovinama.
Ispričao je kako je, prošavši ovuda petnaestak godina kasnije, sa zadovoljstvom ustanovio da mu potomak na Cikladima postaje izvrstan ribar. Također je tada obitelji Mikoles, koja je svjetskom putniku iskazivala takvo strahopoštovanje kao da je glavom veliki Odisej, povjerio na čuvanje čitavo bure mineralne mumije koju je uz opasnost po život bio donio iz Perzije.
Možete li ocijeniti, gospođo, šta to znači? Čitavo bure! Sad smo spašeni.
Anđeliki nije baš bilo jasno zašto i kako bi im slabašni izdanak malog pariškog ljekarnika mogao biti od velike pomoći u borbi protiv razbojničke družine. Ali je Savary bio pun pouzdanja. Bijaše našao saučesnike. Vasos i njegovi ujaci doći će za njima na Kretu i donijeti bure s "mumijom".
A onda će se u kraljevstvu robova zbiti veliki događaji!

23.
DOLAZAK NA KRETU
U TAMNICI S OSTALIM ZAROBLJENICIMA
Hermes se već nekoliko sati blago ljuljao pred kretskom lukom. Svjetlo se pojačalo. Drečave su boje stalno čovjeka podsjećale da se nalazi na Istoku. Povjetarac je s kopna donosio zadah vrelog ulja i mladih naranača.
Tlo se uz obalu i u udubinama uličica crvenjelo. Ružičasta prašina prekrivala je cijeli grad i mletačke zidine koje su nosile još svježe tragove zadnjih borbi za Kretu, nekoć kršćanski, sada muslimanski otok. Prisustvo njegovih trenutačnih gospodara očitovalo se u vitkim minaretima koje su poput velikih bijelih svijeća rasijali među zvonike i kupole grčkih i mletačkih crkava.
Još čim su stigli, Escrainville bijaše uzeo čamac i otišao na kopno.
Anđelika je s palube promatrala toliko željeni grad, cilj njezina nerazboritog putovanja. Od drevne Krete, domovine Minotaura i strašnog labirinta, ostala je Kandija, nezasitan i bučan grad, moderan labirint gdje su se miješale sve rase, jer je, budući na jednakoj udaljenosti od azijskih, afričkih i europskih obala, bio njihov gordijski čvor.
Međutim, jedva da se vidio koji Turčin. Kad je gusarska fregata razvila zeleno- bijelu zastavu toskanskog vojvode, s vrha jedne tvrđave odgovoreno je crvenom otomanskom zastavom s bijelim polumjesecom. Time su bile završene sve formalnosti oko posjete.
Dvadesetak galija i ratnih lađa, kao i nekoliko čamaca i jedrenjaka bilo je u luci na sidrištu ili vezano uz obalu.
Anđelika primijeti kitnjastu, novu novcatu malu galiju s deset sjajnih topova.
Je li to francuska galija? - ponada se ona. Sjedeći kraj nje s kišobranom među nogama, Savary rastreseno pogleda preko.
To je malteška galija, što možete zaključiti po zastavi s bijelim križem. Malteško je brodovlje među najljepšim na Sredozemnom moru. Kristovi su vitezovi vrlo bogati. Uostalom, šta biste vi, kao zarobljenica, i mogli očekivati od Francuza na Kreti... ?
On joj objasni da je Kreta bila grčka, francuska, mletačka ili turska, uvijek ostala ono što je stoljećima bila: pribježište kršćanskih gusara kao što je Aleksandreta utočište otomanslklih, a Alžir berberskih.
Oslobođeni plaćanja carine turskom namjesniku, razbojnički brodovi pod toskanskom, napuljskom, malteškom, sicilijanskom i portugalskom zastavom koja često štiti najgore primjerke kršćanskog roda, uporno dolaze u Kandiju da bi tu trgovali.
Anđelika je promatrala robu nabacanu na obali ili u čamcima: bilo je tu tkanina, ribe, bačava s uljem, brda lubenica i dinja, ali se ti proizvodi ni po količini ni po raznovrsnosti nisu mogli usporediti s mnoštvom robe u svakoj drugoj trgovačkoj luci. Osim toga, činilo se da je robe premalo u odnosu na tolik broj brodova u luci.
To su većinom ratni brodovi - nastavi Anđelika. - Što rade ovdje?
A što mi radimo ovdje? - reče Savary dok su mu se oči krijesile. - Pogledajte malo bolje te lađe; spremišta su im zatvorena, dok ih trgovački brod, koji vozi pravu robu, mora obično otvoriti kad stigne u luku. Vidite li pojačanu stražu na palubama? Što ona čuva? Najskupocjeniju robu.
Anđelika nije mogla savladati drhtavicu.
Roblje? To su, znači, sve sami trgovci robljem... ?
Savary joj ne odgovori, jer je neki bijedni čamac upravo sebi krčio put do Hermesa. Europljanin u šeširu, s otrcanim perjem i u prljavom odijelu stajao je na pramcu istakavši majušni barjačić, ne veći od maramice: zlatne ljiljane na srebrnoj podlozi.
Francuz! - poviče opet Anđelika koja se unatoč zajedljivim učenjakovim obavještenjima, nadala da će naći saveznike među svojim sunarodnjacima.
Putnik u čamcu ju je čuo i poslije izvjesnog predomišljanja dotakne šešir u znak pozdrava.
Da li je Escrainville na brodu? - poviče.
Pošto se nitko nije potrudio da mu odgovori, on se uspentra po visećoj ljestvici. Malobrojni se mornari na straži nisu ni osvrnuli na nezvanog gosta, nego su i dalje igrali karte i krskali sjemenke suncokreta kao da se ništa nije dogodilo.
Pitam da li vam je gospodar tu! - navaljivao je došljak i postavio se pred jednog stražara.
Možda ćete ga naći u luci - odgovori mu drugi nehajno.
Je li ostavio kakve omote za mene?
Ja nisam brodski skladištar - odvrati mornar, ispljune ljusku i opet se udubi u igru.
Čovjek ljutito protrlja neobrijano lice. Ellis se pojavi iza neke pregrade. Ona mu se ljubazno nasmiješi, zatim ode do Anđelike i prišapne joj:
To je gospodin Rochat, francuski konzul. Zar ne bi s njim pokušala razgovarati? On bi ti mogao pomoći... Donijet ću vam francuskog vina.
Oh, sad se sjećam! - reče Anđelka. - Gospodin Rochat! Taj čovjek vodi moje konzularne poslove u Kandiji! Možda će moći nešto učiniti za mene.
U međuvremenu se i gospodin Rochat približio pošto je razabrao da mladić na krmi uopće nije mladić, nego žena u jahaćem odijelu.
Vdim da je mom starom drugaru Escrainvilleu sreća i dalje naklonjena. Dozvolite da se predstavim, lijepa putnice: Rochat, konzul francuskog kralja na Kreti.
A ja sam - odgovori ona - markiza du Plessis-Belliere, počasni konzul francuskog kralja na Kreti.
Na licu gospodina Rochata odražavali su se najraznovrsniji osjećaji, od zaprepaštenja i nevjerice do zabrinutosti i nepovjerljivosti.
Zar niste za mene čuli onda kad sam kupila to zvanje? - upita Anđelika blago.
Jesam, gospođo, ali mi ne smijete zamjeriti što sam se toliko iznenadio. Pod pretpostavkom da ste zaista markiza du Plessis-Belliere, šta vas je moglo navesti da dolutate ovamo? Volio bih imati dokaze za vaše tvrdnje.
Morat ćete se zadovoljiti mojom riječju, gospodine. Čim nas je zarobio, vaš mi je
„drugar", markiz d'Escrainville, oduzeo sve isprave, uključivo i potvrde o mom zvanju...
Razumijem...! - reče diplomata jadnog izgleda mjereći sad već drukčije nju i starog Savaryja.
Ukratko, vi ste... prisilni gosti mog dobrog prijatelja d'Escrainvillea?
Da, a ovo tu je gospodin Savary, moj dvorski upravitelj i savjetnik. Savary se odmah snašao.
Ne gubimo dragocjeno vrijeme! - izjavi on. - Gospodine, predlažemo vam zaključenje jednog poslića koji bi vam u najkraćem roku mogao donijeti sto livara. Rochat progunđa da ne shvaća kako bi zarobljenici mogli...
Ovi su zarobljenici u mogućnosti da vam u roku od tri dana priskrbe sto livara ako im sad odmah pružite malu, malu pomoć.
Činilo se da se konzularni predstavnik bori sa svojom savješću. On poravna izgužvani čipkani naprsnik.
Elis donese i stavi pred njih pladanj s vrčem i nekoliko čaša, zatim nestane poput savršene služavke. Dobivao se dojam da njezino držanje prema Anđeliki učvršćuje kod Rochata vjerovanje da nema posla s običnom robinjom, nego s gospođom iz gornjih staleža. Pošto su izmijenili nekoliko riječi o zajedničkim znancima, činovnik uopće više nije sumnjao u Anđelikine izjave - ali ga je to dovelo u vrlo nezgodan položaj.
Strašno mi je žao, gospođo. Pasti u ruke d'Escrainvilleu, to je najgore što vam se moglo dogoditi. On je ženomrzac i kad odluči da će se nekoj ženi osvetiti, nije ga lako od toga odvratiti. Ja osobno ne mogu učiniti ništa. Trgovci robljem ovdje užvaju građanska prava i, kako poslovica kaže, „plijen pripada gusaru". A ja ne posjedujem nikakvu moć, ni novčanu ni upravnu. Ne očekujte od mene da ću se suprotstaviti namjerama markiza d'Esorainvillea, niti da ću staviti na kocku ono malo koristi što mi je donosi zvanje otpravnika konzularnih poslova.
Ne prestajući dotjerivati pohabanu odjeću i gledati vrh ponošenih cipela, on prigušeno i uzbuđeno uze opravdavati svoj postupak. Bio je najmlađi sin u grofovskoj, ali siromašnoj obitelji de Rochat i, kad je navršio osam godina, poslali su ga na „učenje jezika" u „koloniju" na Levantu. To je bio zavod za siromašnu plemićku djecu koja su tu učila jezik i običaje zemlje, i osposobljavala se za zvanje konzularnog tumača. On je, dakle, odrastao u francuskoj četvrti Carigrada, pohađajući povremeno tečajeve kurana i igrajući se sa sinovima paša. Tu je i upoznao Escrainvillea koji je isto tako „učio jezik". Skupa su završili školovanje. Mladi je Escrainville započeo kao kolonijalni činovnik i sjajno napredovao sve dok se nije zaljubilo u prekrasnu ženu kraljevog ambasadora u Carigradu. Ova je imala ljubavnika koji se davio u dugovima. Da bi ih platila a da to ambasador ne sazna, namliguša se obratila mladom d'Escrainvilleu i zamolila ga da krivotvori brojke na priznanicama. Očaran njome, on je to učinio.
Naravno, kad se stvar otkrila, platio je on. Ljepotica je sve poricala i tome još nadodala nekoliko sitnih kleveta kako bi ga dokraja upropastila.
Bila je to otrcana, svakodnevna pripovijetka, ali je d'Escrainville ipak izgubio glavu. Prodao je svoje zvanje, kupio mali brod i počeo gusariti za vlastiti račun. No u usporedbi sa svojim vršnjakom čini se da je odabrao bolji put. Rochat se, naime, trudio da se uspne po diplomatskoj ljestvici, ali se zapetljao u šumi zvanja i položaja koje su dvorani u Versaillesu jedan drugom prodavali i preprodavali. Jedino je znao da ga pripadaju predstavnički troškovi u visini od dva i po posto od vrijednosti prometa francuske robe na Kreti. Međutim, već četiri godine ni Trgovinskoj komori u Marselju, ni ministru Colbertu ne pada na pamet da mu plate ove zaostatke koji vjerojatno idu u džep novom ili novoj korisnici zvanja.
Ne prikazujete li vi stvari namjerno gorima nego što jesu? - upita Anđelika. - Opasno je optuživati kralja i ministra! Nepravedno je činiti ih odgovornim. Zašto niste uzeli čitav svoj predmet i otišli u Versailles?
Nisam imao sredstava za to. I još moram biti sretan što me Turci puštaju na miru. Ako mislite da pretjerujem, onda ću vam reći da se jedan mnogo viši činovnik i s boljim vezama od mene, naš amba sador u Turskoj markiz de la Haye, zbog dugova nalazi u carigradskom zatvoru, naprosto zato što ga već godinama ministar ne plaća. Vidite, dakle, da se sam moram snalaziti. Imam ženu i djecu, do đavola!
On zaključi uzdahnuvši:
Ipak sam voljan izaći vam u susret, ukoliko se time neću zamjeriti markizu. Što mogu za vas učiniti?
Dvije stvari - izjavi Savary. - Prvo: pronaći u ovom, vama dobro poznatom gradu arapskog trgovca Ali-Mehtuba koji ima nećaka po imenu Mohameda Rakija. Treba da ga zamolite neka se, ako želi učiniti Proroku ugodno djelo, nađe na kretskoj obali u času kad brod francuskog gusara bude iskrcavao tovar i vjerojatno na dražbi prodavao dio svojih robova.
To mogu, bez daljnjega - prihvati Rochat s olakšanjem. - Mislim da čak znam gdje taj trgovac stanuje.
Ali je mnogo mučnije bilo provesti drugi dio namisli. Savary je, naime, zatražio da mu kraljev predstavnik tu na licu mjesta istrese svoju kesu s nekoliko bijednih cekina. Poslije izvjesnog opiranja, on je i na to pristao.
Nego recite mi kad će mi mojih četrdeset cekina donijeti sto livara... A kako zapravo stoji stvar s prodajom mojih spužvi u Marselju? Escrainvalle mi je osim toga bio obećao da će mi dopremiti bačvu banjulskog vina. Gdje je bačva?
Anđelika i Savary nisu o tome ništa znali.
To mi je žao! Ali nemam vremena da čekam domaćina. Kad ga vidite, recite mu da je njegov drug bio ovdje i da bi želio vidjeti novac od svojih spužvi i obećano burence banjulskog vina... Ili radije ne, nemojte mu ništa govoriti. Bolje je da ga ne obavijestite o našem razgovoru. Nikad se ne zna...
Na istoku desnica nikad ne smije znati što čini ljevica - pouči ih Savary.
Da… A pogotovo ne smije naslutiti da sam vama, zarobljenicima, posudio novaca... Kakva mi je to briga! Pitam se neće li mi moja velikodušnost još donijeti neprilike. Moj je položaj i bez toga već dosta zamršen i težak. Što mogu...!
On ode ne ispivši vino, toliko su ga uznemirivale misli kojima se predao i opasnosti kojima se izlagao.

Kad su navečer robovi iskrcani u luci, pored gata je čekao Arapin u dugačkoj haljini. Anđelika je stupila na tlo u pratnji jednookog Coriana, a Savary je udesio da ide tik iza njih. On iznenada turne šaku cekina Corianu u ruku.
Odakle ti taj novac, stari gade? - promrmlja razbojnik.
Ako ti i kažem, nećeš se time obogatiti, a niti bi ti donijelo koristi da to ispričaš svom gazdi - prišapne mu ljekarnik. - Pusti me da pet minuta porazgovorim s onim Arapinom, a ja ću ti poslije dati još toliko novaca.
Misliš se s njim dogovoriti o bijegu?
Kad bi tako i bilo, od kakve ti je to važnosti? Nećeš od prodaje mog starog kostura dobiti ni tri deset cekina, koliko sam ti upravo dao.
Coriano rukom odvagne novčiće, razmisli trenutak da li ljekarnik ispravno rasuđuje, zatim se okrene i svu svoju pažnju posveti razvrstavanju svoje robe: stari i nemoćni u jedan ćošak, snažni muškarci u drugi, mlade i lijepe žene posebno, i tako dalje..
Savary bijaše dokaskao do Arapina. Malo poslije se vrati i prišulja Anđeliki.
Taj je čovjek zbilja Ali-Mehtub za kojeg ste čuli, i on zaista ima nećaka Mohameda Rakija, ali taj živi u Alžiru. Njegov se ujak, međutim, sjeća da mu je nećak u Marselj išao po nalogu nekog bijelca u čijoj je službi bio dugo vremena u Sudanu, a koji je bio učenjak i tamo proizvodio zlato.
A kakav je bio taj čovjek? Može li ga opisati?
Ne uzbuđujte se. Nisam ga na brzinu mogao pitati tolike pojedinosti. Ali vidjet ću se s njim opet večeras ili sutra i onda ćemo opširnije razgovarati.
Kako ćete to izvesti?
To je moja stvar. Ništa ne brinite.
Coriano tih razdvoji. Anđeliku pod jakom pratnjom odvedoše u francusku četvrt grada. Noć se spuštala, a iz kavana koje su se otvarale na ulicu, dopirali su zvuci flaute i defa.
Kuća, u koju su ušli, izgledala je kao mala tvrđava. Tamo ih je čekao Escrainville u polueuropskom ambijentu gdje su pored lijepog pokućstva i portreta u pozlaćenim okvirima stajali istočnjački divani i obavezna nargila. U prostoriji se osjećao miris hašiša.
On je pozove na kavu, po prvi puta poslije događaja na otoku boginja.
Dakle, ljepotice moja, stigli smo u luku. Za nekoliko će se dana ljubitelji lijepih djevojaka, koji su riješili platiti svaku cijenu da bi došli u posjed rijetkog predmeta, moći diviti svim pojedinostima vaših oblika. A mi ćemo im za to dati dovoljno vremena, vjerujte mi!
Vi ste prostak - reče Anđelika prezrivo. - Ali mislim da ipak nećete imati toliko drskosti da me prodate... i to da me prodate golu!
Gusar prasne u grohotan smijeh.
Što više vaše golotinje pokažem, to ću vjerojatnije postići cijenu od dvanaest tisuća pijastera.
Anđelika poskoči, a oči joj sijevnuše.
Ne, to se neće dogoditi - poviče. - Nikad neću dozvoliti tu sramotu. Ja nisam robinja. Ja pripadam francuskoj plemićkoj obitelji. Nikad, nikad to neću dozvoliti. Samo pokušajte sa mnom tako postupati... Stostruko ću vam se odužiti što ste na to samo i pomislili.
Bezobraznice! - rikne on i zamahne bičem. I opet se umiješa jednooki pomoćnik.
Pustite je, gospodaru. Nagrdit ćete je. Nema smisla da se uzbuđujete. Kratkotrajan boravak u ćeliji već će je naučiti pameti.
Ali markiz d'Escrainville nije bio pristupačan razlozima, pa ga njegov pomoćnik nemilice gurne, a bjesomučnik se sruši na divan i ispusti bič koji pade na pod. Zatim Coriano htjede uhvatiti Anđeliku za mišicu, ali se ona istrgne rekavši da može i sama hodati. Nikad joj nije bio simpatičan ovaj tip dlakavih ruku, plavo istetoviranih kao u divljaka. Njegova je vanjština suviše rječito govorila tko je i što je: razbojnik najniže vrste, s onim svojim crnim povezom preko oka i crvenom, izblijedjelom maramom na masnoj kosi koja mu je u uvojcima padala niz neobrijano lice. On slegne ramenima i povede je kroz hodnike i hodničiće stare kuće napola tvrđave, napola karavan-saraja. Pošto ju je potjerao niz kamene stepenice, on se zaustavi pred teškim srednjovjekovnim okovanim vratima, izvuče svežanj ključeva i otvori škripave brave.
Uđite!
Mlada je žena neodlučno stajala na pragu mračne rupčage. On je gurne cereći se i zatvori za njom vrata.
Sad je bila sama u tamnoj ćeliji koja je svjetlo dobivala samo kroz mali prozorčić prekriven rešetkom od gustih, unakrsnih željeznih šipki. U ovom zatvoru nije bilo čak ni slame, a čitav se namještaj sastojao od tri debela lanca pričvršćena za zid i sa željeznim alkama po sebi. Taj je grubijan bar nije okovao.
Boje se da će me "nagrđiti".
Ramena su joj gorjela tamo gdje je bič dohvatio. Ona se spusti na nabijenu zemlju. Bar će moći razmišljati, ako ne okružena udobnostima, a ono bar u miru. Unutarnje spokojstvo prevladalo je u njoj zahvaljujući dobroj vijesti koju joj Savary bijaše prišapnuo u vezi s arapskim trgovcem Ali-Mehtubom. Ovaj je imao nećaka Mohameda Rakija. Nećak je ujaku pričao o bijelcu koji je tražio zlato u Sudanu i po čijem nalogu bijaše putovao u Marselj. Anđelika je u sebi doslovce ponavljala Savaryjevo izlaganje i iz njega crpila nadu. Nije se mogla varati. Iako su događaji poprimili najgori obrat, dobro je učinila što je došla na Kretu, jer se uhvaćena nit nije prekinula, a nada na kraju puta i dalje svijetlila. Međutim, ne treba se suviše zanositi. Na neki opipljiv uspjeh u svojim traganjima morat će još dugo čekati. Kada i gdje će se sastati s Ali-Mehtubovim nećakom? Nije znala čak ni kako bi se mogla dočepati slobode i da li joj, zaista, nije namijenjena užasna sudbina haremske robinje.
Unatoč brigama mora da je čvrsto zaspala, jer je, kad se probudila, kraj sebe našla bakreni pladanj s turskom kavom zamamna mirisa, ušećerenim pistaćima i
medenim kolačem. Sve je to odavalo brižnu žensku ruku, a kad je otkrila dugačak smotak satkan od biljnog vlakna - hasuru slobodne robinjice Ellis, Anđelika shvati kome to duguje.
Upravo je dovršila doručak kad u podzemnom hodniku odjeknuše glasovi, koraci se približiše, zasun i ključ zaškripaše, a jednoolki čuvar robova grubo ugura dvije žene od kojih je jedna bila pokrivena koprenom. Obadvije su prodorno vikale živo negodujući na turskom. Njihov im je tamničar uzvratio mnoštvom psovki na istom jeziku, a kad je spustio zasun, čulo se kako se kunući udaljuje.
Obje se žene šćućuriše u kutu ćelije dobacujući Anđeliki ustrašene poglede. Kad su razabrale da je to žena, one se kao dvije male glupače zasmijaše.
Anđelika se u međuvremenu već bila privikla na polumrak. Vidje da žena s koprenom ima na sebi široke nabrane hlače, bluzu od crne svile i kaputić od baršuna. Na bujnoj joj je crnoj kosi, još tamnijoj zbog kaniranja, počivala plitka crvena baršunasta kapa koja joj je pridržavala veo preko lica. Ona ga podigne, pošto je sad već znala da ono tamo nije muškarac. Imala je oči poput gazelinih i dugačke trepavice. Bila bi krasotica da je nije kvario velik, stršeći nos. Oko vrata je nosila zlatni lančić. Posegne za zlatnim križićem koji je visio na njemu, poljubi ga i prekriži se s desna nalijevo. Pošto je popratila učinak ovog svog pokreta na Anđeliku, ode i sjedne do nje, i na Anđelikino veliko iznenađenje stane govoriti francuski, doduše meko i nesigurno, ali potpuno ispravno. Bila je Jermenka iz Tiblisa s Kavkaza, pravoslavne vjere, a francuski je naučila od isusovca koji je podučavao nju i njezinu braću. Predstavila je i svoju plavokosu drugaricu, Moskovljanku koju su Turci zarobili kod Kijeva.
Anđelika ih upita kako su pale u ruke markizu d'Escrainvilleu. One su ga jedva poznavale, jer su tek nedavno ovdje iskrcane, a došle su preko Erzeruma i Carigrada, te Bejruta u Siriji gdje su prilikom duljeg zadržavanja mnogo toga pretrpjele. Obadvije su bile presretne što su na Kreti, jer su znale da se ovaj put neće s njima postupati kao sa stokom i da neće biti gole izložene na javnom trgu, nego da će kao "vrijedna roba" biti predmet nadmetanja iza zatvorenih vrata.
Anđelika ju je zbunjeno gledala i slušala. Ovu su gospođicu, dakle, mjesecima i mjesecima vodili i golu izlagali po bazarima na Levantu, a da joj nitko nije skinuo teške zlatne grivne na njezinim rukama i nogama, ni teški pojas načinjen od zlatnih cekina i dvaput ili triput omotan oko njezina struka. Bilo je na njoj nekoliko libri zlata. Koliko ga je onda u ovoj zemlji trebalo imati, da bi se čovjek otkupio?
Jermenka prasne u smijeh. To ovisi o okolnostima! Prema njenoj tvrdnji, ne radi se toliko o novcu, nego je važno steći naklonost čovjeka koji uživa ugled i poštovanje i koji će biti dobar zaštitnik. Ona je bila uvjerena da će takvog lakše naći ovdje, u ovom gradu koji je do jučer pripadao kršćanima i koji je ostao pribježište europskih gusara i sklonište za trgovačke brodove Zapada. Ona je na ulici vidjela pravoslavne popove, i to joj je dalo još više nade.
Slavenka je držala veće odstojanje, ili pak nije bila toliko brbljava. Činilo se da je vlastita sudbina uopće ne zanima. Bez puno pitanja se raširila na Anđelikinoj hasuri i gotovo odmah zaspala.
Ova tu nije opasan takmac - reče Jermenka namignuvši. - Lijepa je, ali se odmah vidi da joj nedostaje zavodnička crta. A što se vas tiče, nadam se da mi nećete oduzeti mogućnost da nađem dobrog gospodara.
Zar nikad niste pomišljali na bijeg? - upita Anđelika.
Na bijeg? A kuda bih išla? Put do Kavkaza, do moje kuće je dalek. On prolazi kroz ogromno tursko carstvo. Zar nisu i Kretu, koja je bila kršćanska, nedavno osvojili Turci? Nemam ja više doma na Kavkazu: oni su i tamo! Zaklali su mi oca i stariju braću, a mlađu su uškopili na moje oči i onda ih kao bijele eunuhe prodali paši u Karsu. Ne, ne, za mene je najbolje da potražim kakvog moćnog gospodara. Zatim ona stane ispitivati Anđeliku. Da li možda dolazi s tržišta robova na Malti? U glasu joj se osjećalo veliko poštovanje prema Anđeliki.
Zar je tolika čast biti robinja koju su uhvatili pobožni malteški vitezovi? - upita Anđelika podrugljivo.
Oni su najmoćniji kršćanski velikaši na Levantu - reče Jermenka kolutajući osjenčanim očima - čak ih se i Turci boje i ukazuju im poštovanje, jer je njihova trgovina jako razgranata, a oni neizmjerno bogati. Znate li da mjima pripada kretski batistan? A čula sam da je jedna njihova galija pristala ovdje uz samu obalu i da će robovski nadzornik njihova reda prisustvovati nadmetanju na kojem ćemo biti prodane. Ali ja sam luda, ta vi ste Francuskinja, te sigurno i u vašoj zemlji postoje tržišta robova. Govori se da je Francuska vrlo moćna. Pričajte mi o njoj. Sigurno nije veća od Malte?
Anđelika joj objasni da u Francuskoj ne postoji trgovina robljem, i da je Francuska stoput veća od Malte. Jermenka joj se bezobrazno nasmije u brk. Zašto Francuskinja izmišlja priče koje su nevjerojatnije od arapskih bajki? Ta poznato je da ne postoji veća kršćanska zemlja od Malte. Anđelika odustane od daljnjeg uvjeravanja. Reče da joj izgledi da će biti prodana u batistanu plemenitih vitezova, nije nikakva utjeha za gubitak slobode, i da se nada da će joj bijeg uspjeti. Jermenka je sumnjičavo vrtjela glavom. Ona ne vjeruje da se može pobjeći iz kandži tako značajnog trgovca robljem kao što je „francezijski gusar". Ona se već gotovo godinu dana nalazi u turskom ropstvu, ali još nikad nije čula da je neka žena uspjela pobjeći. Doduše bilo je žena koje su uspjele pobjeći, ali su kasnije nađene izbodene nožem ili su im kosti oglođali psi i mačke.
Mačke?
Neka muslimanska plemena obučavaju mačke za čuvare zarobljenica. A mačka je krvoločnija i spretnija od psa.
Ja sam mislila da žene čuvaju eunusi?
Ona saznade da eunusi nadziru one žene koje su se uspjele uzdići do harema. Ali uhvaćene su robinje čuvale mačke i svinje kojima su ponekad bacane buntovnice da ih žive požderu. Gnusne im životinje prvo ispiju oči i pojedu grudi.
Anđelika se naježi. Nije se bojala smrti, ali ovakve se grozila!
Ogladnjele unatoč svemu, navale na Ellisine slatkiše i brzo ih utroje dokrajče, jer se i Slavenka u međuvremenu probudila. Onda tih stane moriti žeđ. Iako je Jermenka vikala iz sve snage, nitko se ne pojavi. Konačno im je noćna svježina olakšala muke, pa su čak i zaspale. Kad se razdanilo, uhvati ih još gora žeđ, ali nitko nije odgovarao na njihovo dozivanje.
Vrućina je kroz mali otvor prodirala duboko u njihov podrum. A zatvorenice su bile gladne i žedne. Vanjska svjetlost postade opet crvenkasta, pa ljubičasta, a onda se ugasi. Ponovo je nastupila noć, gora od prethodne. Anđeliku su leđa boljela. Gusarov joj je bič rasjekao meso i odjeća joj se prilijepila na ranu.
Ujutro ih probudi zamaman miris.
To je kavkaski „šašlik" - ustanovi Jermenka šmrčući nosom - na ražnju pečena ovčetina s kriškama slanine.
I one obradovane začuju kako u hodniku zvecka metalno posuđe.
Stavite to ovamo - odjekne Escrainvilleov glas.
Zasun odskoči, a u istom času trak svjetla bljesne u prostoriji.
Jesu li te, ljepotice moja, urazumili ovaj mali post i ovo društvo koje jako dobro pozna prilike? Hoćeš li se konačno ponašati kao pokorna robinja? Obori glavu i reci: „Da, gospodaru moj, činit ću sve što želite..."
Gusar je mirisao po vinu i drogi. Bio je neobrijan. Budući da je Anđelika šutjela, on opsuje i izjavi da mu je strpljenje na izmaku.
Ta zar mogu pristupiti pregovorima o nadmetanju, a da prethodno ne smekšam ovu drolju? Ona će me upropastiti! Ponavljaj za mnom, magareća glavo: „Da, gospodaru moj..."
Anđelika stisne zube. Robovlasnik pljune od bijesa. I on opet zamahne bičem, a jednooki se opet umiješa. Urazumivši se, gusar se pokuša savladati.
Nisam ti još dosad zgulio kožu s lica naprosto zato što bi to utjecalo na cijenu... On se obrati mornarima koji su nosili zdjele:
Odvedite druge dvije zarobljenice u susjednu ćeliju i neka se tamo dobro najedu i napiju, ali ova mazga ovdje neka gladuje.
Na Anđelikino veliko čuđenje, Jermenka i njezina drugarica Moskovljanka odbiše povlasticu koja je njoj bila uskraćena. Uzajamno pomaganje u ropstvu bilo je nepisani zakon.
Nasilnik pošalje k vragu sve žene psujući što ta pasmina uopće postoji na svijetu, i naredi da se jelo opet iznese.

24.
JEZIVA KUŠNJA - MAČKE ANĐELIKA JE SLOMLJENA
Dan je nekako prošao. Ali je navečer glad postala neizdržljiva.
Te noći Anđelika nije mogla zaspati. Zar još čitav jedan dan treba podnositi ove užasne patnje zato da bi konačno ipak svršila na dražbi čiju će glavnu točku nesumnjivo predstavljati ova trojka? Savary bijaše obećao da će je spasiti tužne sudbine. Bez sredstava, i sam zarobljenik, oslanjajući se jedino na nekoliko neukih Grka, Savary je imao malo izgleda na uspjeh, u ovom opasnom osinjaku gdje su najmoćniji predstavnici gusarskog zanata raspolagali svim potrebnim sredstvima da osiguraju unosno, stoljetno trgovanje robljem.
Oko ponoći joj se učini da na prozorčiću svjetlucaju dva oka.
Mačka! - krikne Anđelika koju je stalno progonila Jermenkina priča.
Ali to je, u stvari, bila uljana svjetiljka s dva fitilja. Netko je zastre i tiho zazove:
Gospođo Anđelika, ovdje je... Ellis.
Ona posrćući dođe do prozora i primi u ruke nešto hladno i ljepljivo, što užasnuta ispusti na pod, jer u prvi mah nije razabrala da su to tri krasna grozda.
Stari vam ljekarnik poručuje... da ne smijete očajavati ma šta se dogodilo. U zoru, kad začujete prvi mujezinov pjev s velike džamije, on će biti ovdje.
Hvala ti, Ellis! Velika je tvoja dobrota....! Kakva se to buka čuje? Je li to podzemni vulkan?
Nije. To oluja vani bjesni. More je noćas vrlo uzburkano, a tako se jako čuje zato što se gospodarova kuća nalazi na samoj obali.
Ona iščezne poput sjenke. Anđelika navali na grožđe, a onda se posramljena sjeti da ga nije ponudila svojim supatnicama. Htjede ih probuditi, ali joj to ne pođe za rukom te im ostavi njihov dio, a svoj halapljivo pojede. Noć joj se užasno oduljila. Kad je donekle utažila glad, uhvati je san, ali je zbog Savaryja morala ostati budna. Pred jutro se huka pobješnjelog mora stiša. Anđelika se naslonila na zid, tik uz prozorčić, i napokon ipak zaspala.

Gospođo du Plessis, morate napisati jedno pismo!
Anđelika poskoči i prepozna starog ljekarnika koji joj je kroz rešetku pokušavao doturiti list papira, tintarnicu i pero.
Ali ovdje je mračno, nemam stola...
Pa šta onda. Poslužite se zidom ili podom.
Anđelika prisloni list papira na hrapavu stijenu. Savary je držao rog sa crnilom.
Napisati pismo... ali kome? - upita Anđelika koja se već bila pribrala.
Vašem mužu.
Mom mužu...?
Da... Ponovo sam razgovarao s Ali-Mehtubom. On je voljan da ode u Alžir svom nećaku i da ga o svemu ispita. Moglo bi se dogoditi da ga nećak odvede pravo u prebivalište vašeg muža. Kao dokaz da dolazi od vas, poslužit će mu riječi koje ćete vi napisati svojom rukom.
Amđeliki je ruka drhtala nad izgužvanim papirom. Pisati mužu! Duh se pretvara u živog čovjeka! Luđačkom joj se učini pomisao da bi njegove ruke mogle dotaknuti ovo pismo, da bi ga njegove oči mogle čitati. Da li je uopće vjerovala u njegovo uskrsnuće, upita sama sebe.
Šta da mu kažem, gospodine Savary? Ja ne znam... Što treba da napišem?
Bilo što, važno je da vidi vaš rukopis.
Od velikog uzbuđenja Anđelika je perom parala papir. Ona napisa:
"Sjećajte se mene. Bila sam vaša žena i uvijek sam vas voljela. Anđelika."
Je li potrebno da ga obavijestim o svom užasnom položaju, da mu naznačim mjesto gdje se nalazim?
Ali-Mehtub će mu to usmeno priopćiti.
Zar vi zbilja vjerujete da će ga pronaći?
U svakom će slučaju on sa svoje strane učiniti sve da to postigne.
Kako ste ga uspjeli skloniti da se za nas sirote robove bez igdje ičega upusti u takav pothvat?
Morate znati - reče Savary - da muslimani ne misle uvijek samo na zaradu. Vjerski propisi su im iznad svega, oni su svetinja. Trgovac Ali-Mehtub je vašu sudbinu i sudbinu vašeg supruga shvatio kao prst Božji. U pogledu vas i njega Alah ima određene namjere koje su za Ali-Mehtuba zapovijed. Vaša je potraga sveto djelo i on vam sa svoje strane mora pomoći, jer će ga inače stići Božja kazna. Za njega je ovo putovanje isto što i hodočašće u Meku. I on će ga, naravno, obaviti na svoj trošak. Isto tako mi je dao sto livara koje sam obećao gospodinu Rochatu za njegove usluge. I unaprijed sam znao da će on to drage volje učiniti.
Možda je to zaista znak Božje milosti. Ali će ovo putovanje biti dugotrajno... Što će se u međuvremenu sa mnom dogoditi? Jeste li čuli da me ubrzo kane dati na dražbu?
Jesam - reče Savary zabrinut - ali ne gubite hrabrost. Možda ću dotad biti gotov s pripremama za bjekstvo. Ali bi ipak bilo dobro kad biste bar za nekoliko dana mogli odgoditi prodaju, da dobijemo na vremenu. Time bi nam se izgledi na uspjeh znatno povećali.
Ja sam već i sama razmišljala o tome, a i posavjetovala se sa svojim drugaricama. One mi kažu da se zarobljenice znaju namjerno unakaziti ili nagrditi zato da izbjegnu prodaji. Ja toliko hrabrosti nemam, ali sam se dosjetila da bih mogla odrezati kosu i tako zadati nemalo jada svojim tamničarima. Oni velike nade polažu u činjenicu što sam plavuša, što posjedujem osobinu koja je vrlo privlačna za istočnjake. Bez kose ću mnogo manje vrijediti. Oni se neće usuditi da me takvu stave u prodaju i morat će sačekati dok mi kosa ponovo naraste. I tako ćemo dobiti na vremenu.
Zamisao nije loša. Jedino se bojim da bi on da onaj nitkov na vama iskalio svoj bijes.
Ne bojte se za mene. Polako se privikavam na sve. Ali škara nemam.
Pokušat ću vam ih doturiti Ne znam da li ću to sam moći, jer sam pod nadzorom, ali ću već naći nekoga tko će to izvesti. Budite hrabri! Inch Alah!
Osvanulo je i treće jutro u tamnici. Anđelika je očekivala da će robovlasnik još pooštriti kaznene mjere. Osjećala je laganu groznicu. Glava joj je bila prazna, a udovi malaksali.
Kad je začula korake u hodniku pred njihovom ćelijom, ona sva protrne.
Na vratima se pojavi Coriano, izvede je i bez riječi doprati u salon po kojem je Escrainville hodao gore-dolje, bijesan kao ris.
On povede po Anđeliki zloslutnim pogledom, a onda iz svog kaputa izvuče velike škare.
Ovo je nađeno kod grčkog klipana koji se pokušao prišuljati prozorčiću ćelije. To je bilo tebi namijenjeno, je li? Što će ti to?
Umjesto odgovora, Anđelika prezrivo okrene glavu. Njena je zamisao, dakle, propala.
Sigurno je spremala neku smicalicu - reče Coriano. - Ta vi znate da su kadre svašta izmisliti da bi izbjegle prodaju! Sjećate se Sicilijanke koja se hotimice polila vitriolom i one druge koja se bacila sa zidina. Čist gubitak.
Ne govori o nesrećama! - upozori ga gusar. On ponovo stade hodati uzduž i poprijeko po sobi. Zatim priđe Andeliki i povuče je za kosu kako bi joj mogao gledati pravo u oči.
Ti si odlučila da ne ideš na prodaju, he? Ti ćeš učiniti sve samo da je izbjegneš? Ti ćeš vikati? Urlati? Otimati se...? Deset će te ljudi držati, jer nećeš dopustiti da te svuku?
On je pusti i nastavi svoju šetnju.
Već vidim. To će biti krasna bruka. Ni malteški vitezovi, vlasnici batistana, ni ljubitelji krotkih djevojaka ne vole takve ispade.
A da joj damo kakvo opojno sredstvo?
Ti dobro znaš da to ne valja. Od droge otupe i omlitave, a takve nikoga ne oduševljavaju. Ali ja ipak moram doći do svojih dvanaest tisuća pijastera!
On se zaustavi pred Anđelikom.
Ako se pokoriš, siguran sam da ću ih dobiti... Ali ti se nećeš pokoriti i do zadnjeg časa ćeš nam prkositi. To ti ja kažem, Coriano! I ja ću morati, na kraju, još i platiti da se otresem te drolje.
Jednooki bijesno procijedi kroza zube:
Treba je slomiti!
Kako? Sve smo pokušali.
Nismo.
Pomoćnikove jedino oko bljesne.
Ona još nije vidjela ćeliju u bedemima. Tamo će shvatiti šta je očekuje ako se ne predomisli.
Krezuba su se usta odvratno cerila. D'Escrainville odgovori pogledom punim razumijevanja.
Zamisao ti je dobra, Coriano. Možemo pokušati još i to. On se približi zarobljenici.
Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako mi upropastiš posao? Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako ne pcstigneš cijenu od dvanaest tisuća pijastera...? Aiko mi rastjeraš kupce...?
Držeći je za kosu, nagnuo se nad nju sav izobličen i ona u njegovu dahu osjeti sladunjav miris hašiša.
Jer smrt ti ne gine! Ne očekuj da ću se smilovati...! Ako ne postigneš dvanaest tisuća pijastera, povući ću te iz prodaje i ti ćeš umrijeti. Želiš li znati kako...?

Vrata nove ćelije zatvore se za njom. Kao i prva, bila je vlažna i mračna, ali Anđeliika ne opazi ništa neobično u njoj. Pošto je dugo prostajala, napokon sjedne na pregradu u ćošku. Markizu d'Escrainvilleu nije htjela pokazati da se boji, ali ona se i te kako bojala, ona je umirala od straha! Kad je zatvarao vrata ćelije, ona se umalo nije bacila gusaru pred noge, preklinjala ga, obećala sve što se od nje traži... Ali ju je ponos po zadnji put zadržao.
Kako se užasno bojim - reče glasno. - Bože moj, kako se užasno bojim...!
Živci su joj počeli popuštati od mučenja koje je trajalo već nekoliko dana. Ovdje je bila kao u grobu. Ona pokrije lice rukama i naćuli uši.
Učini joj se da je čula mukli udar; kao da je nešto palo tik do nje. A onda ponovo zavlada tišina.
Ali ona više nije bila sama u ćeliji. Neko se neobjašnjivo biće šunjalo oko nje, nečiji je pogled počivao na njoj. Ona sasvim polako proviri kroz prste i jedva se suzdrži da ne krikne od užasa. Iz sredine ćelije zurila je u nju ogromna mačka.
Njene su se oči krijesile u polutami. Anđelika se skameni.
Zatim se kroz rešetku provuče još jedna mačka i skoči nečujno na pod, a onda dođe treća, četvrta, peta. Sad je bila potpuno opkoljena puzavim životinjama. U tami ćelije vidjela je samo njihove svjetlucave, vrebajuće oči. Jedan joj se mačak prišunja i sklupčan spremi na skok. Imala je osjećaj da cilja na njezine oči. Pokuša ga odgurnuti nogom. Životinja odgovori bijesnim mijaukanjem što ostale prihvatiše u horu koji je sličio na neki đavolji koncert.
Anđelika skoči. Htjela se dočepati vrata. Uto osjeti neku težinu na ramenima, i dok su joj se jedne pandže zarivale u meso, druge su joj trgale odjeću.
Zaštitivši rukama oči, ona stane urlikati kao da je poludjela:
Ne... ne to... ne to... U pomoć! U pomoć...!
Vrata se otvore i na pragu se pojavi Coriano. On stane kunući udarati oko sebe bičem i jedva mu je uspjelo rastjerati ogavne, izgladnjele životinje. Izvuče Anđeliku u hodnik. Skvrčena na podu, dahtala je i urlala izbezumljena od straha.
D'Escrainville ju je promatrao tako dotučenu, konačno slomljenu, samo još pokornu ženu. Njeni krhki živci nisu izdržali mučenje. Njena je ženska slabost odnijela pobjedu nad njezinom čudesnom voljom. Bila je samo još žena kao i sve ostale.
Izraz patnje pojavi se na gusarovu licu. To je bila njegova najljepša pobjeda... i najgorča. Dođe mu da zaurla od boli, ali se svlada i stisne zube.
Jesi li razumjela? - reče. - Hoćeš li biti poslušna? Ona je jecajući ponavljala:
Ne, samo to ne... Ne mačke! Ne mačke! On joj podigne glavu.
Hoćeš li biti poslušna...? Pristaješ li ići na batistan?
Da, da.
Pristaješ da te se izloži, svuče do gola?
Da, da... Sve... Sve što hoćete... Samo ne mačke. Dva se razbojnika pogledaju.
Mislim da smo postigli što smo htjeli, gospodaru! - reče Coriano.
On se nagne nad Anđeliku koja je smožđena bolno jecala, i pokaže na njezino povrijeđeno rame:
Ušao sam čim je počela zapomagati, ali su ipak dospjele da je pošteno zaderu. Dražbeni će nas povjerenik Erivan i batistanski procjenjivač izgrditi na pasja kola. Markiz d'Escrainville obriše znoj sa ćela.
Kakvu ju je Bog dao, to je najmanje što nam se moglo dogoditi. Možemo biti sretni što nije pustila da joj oči ispiju.
Imate pravo! Ovako žilavo stvorenje još nisam vidio, madona! Dok budem živ, kud god budem išao po moru i po kraju, pričat ću o Francuskinji zelenih očiju.

25.
KROZ KRETSKE ULICE SAVARY KUJE UROTU
Anđelika je poslije užasnog prizora živjela u nekom stanju otupijenosti i ravnodušnosti, ne pokušavajući više ni da se sabere, ni da se opire.
Njezine se dvije drugarice pogledaše znalački kad su vidjele kako Francuskinja, maloprije još tako prkosna, satima leži i zuri u prazno. Gusar umije ukrotiti i najbuntovnije robinje. Bio je to čovjek s velikim iskustvom. Pobuđivao je u njima poštovanje i one su bile ponosne što su potpale pod njegovu vlast.
Sutradan je maurski stražar sa Hermesa doveo dva debela crnca. Anđelika u prvi mah nije ništa posumnjala, jer su nosili mušku odjeću, na glavi ogroman turski turban, a o pojasu sablju, Ali kad ih je vidjela izbližeg, učini joj se da su to žene poodmaklih godina... jer su im se uvenule grudi naslućivale ispod kaputića od izvezenog baršuna, a na punim, masnim obrazima ni traga bradi. Starija se posadi pred Anđeliku i reče visokim glasom:
Hamam!
Francuskinja upitno pogleda Jermenku.
Hamam? Nije li to perzijski izraz za kupelj?
Choch vakchi (na turskom: da, vrlo dobro) - potvrdi stara žena uz blistav smiješak, zatim se okrene Moskovljanki i doda: "Bania" (na ruskom: kupelj). Napokon upre narančasto obojenim prstom u svoje grudi i predstavi se.
Hamamči!
To je glavni kupalištar - reče Jermenka vrlo uzbuđena.
Ona objasni da su to eunusi koji će ih odvesti u tursko kupalište, te im tamo odstraniti dlake i odjenuti ih. Slavenka se konačno razbudila i stala vrlo živo i ljubazno ćeretati s odvratnim stvorenjima. Ona i njezina drugarica bile su očito sretne i zadovoljne. Jermenka prevede Anđeliki sadržaj razgovora:
Kažu da u bazaru možemo odabrati najskuplje haljine i nakit. Ali, prethodno morate pokriti lice. Eunuh još veli da je nepristojno što nosite muško odijelo i da se stidi zbog vas.
Eunusi ih odvedoše gore u kuću gdje ih je čekao doručak od uštipaka i mesa te sokovi od limuna i naranče. Anđelika poskoči kad joj je stari eunuh svoju ruku sa žutim noktima stavio na rame i maknuo kosu da bi vidio kakva su joj leđa. Uto se na pragu pojavi markiz d'Escrainville.
Eunuh mu se žestokim riječima obrati na turskom. Jermenka prišapne Anđeliki:
Pita ga nije li lud kad je tako lijepu ženu mogao izudarati neposredno pred prodaju. On ne jamči da će do večeri ukloniti tragove zlostavljanja.
D'Escrainville na istom jeziku grubo odgovori na prijekore. Eunuh se poput uvrijeđene matrone ugrize za usnu i ušuti.
Gusarove su oči bile zakrvavljene, usta bolno iskrivljena. Pogled mu je bludio, ali se nije zaustavljao na Anđeliki. Poslije nekoliko trenutaka izađe teškim korakom.
Sluge donesoše ženama odjeću za izlazak. Anđelika je preko glave morala navući crnu feredžu s prorezom u visini očiju.
Vani su odrpani derani držali za uzde nekoliko osamarenih magaraca. Jermenka primijeti da činjenica što jašu na magarcima, znači da im je tržna cijena porasla. Zatim se ona i njezina drugarica na turskom upustiše u razgovor sa starim eunuhom, dok se Anđelika, koja nije razumjela ni riječi, držala po strani.
Stari se eunuh pokazao kao vrlo susretljiv i brbljiv čovjek. Prvo je kupio neke crvene i zelene piktijaste bonbončiće i ponudio žene objasnivši da je to rahatlokum od maline i metvice, ali da ga prije kupanja nije dobro puno pojesti. Anđelika ustanovi da ovi slatkiši od vodenih biljki imaju otužan i gadan okus, pa ih ponudi deranu koji je vodio njezina magarca, ali joj ih crnac oduzme i korbačem od volujske žile ošine dječaka po listovima.
Poslije toliko dana zatvora godio joj je svjež zrak. Oluja je bila prestala. More, koje bi se s vremena na vrijeme ukazalo u dnu kakve uličice, ostalo je ljubičasto i pjenušavo, ali je nebo bilo plavo i čisto, a sparina popuštala. Mala je povorka vrlo sporo odmicala, jer su ulice već u ranim jutarnjim satima bile preplavljene svjetinom. Isto kao u luci pripadnici svih sredozemnih rasa natiskivali su se u tijesnim prolazima između slijepih zidova grčkih kuća ili pod ispupčenim balkonima malih venecijanskih palača. Grčki gorštaci, seljaci iz okolice, koje je lako bilo prepoznati po bijelim suknjicama i golim koljenima, miješali su se ovdje s arapskim trgovcima u smeđim ili izvezenim haljinama zvanim dželabama. Zastupljeni u malom broju, Turci su se razlikovali po svojim ogromnim turbanima od bijelog muslina ili vatrenocrvene svile, koje je pridržavala kopča ukrašena draguljem, po širokim, nabranim hlačama i pojasima bezbroj puta omotanim oko struka. Maltežani maslinaste puti išli su rame uz rame sa Sardincima i Talijanima u narodnim nošnjama. To su većinom biti svaštari koji su u barkama doplovili držeći se obala i otoka i pomalo trgujući. Pošto su uspjeli umaći gusarima, oni su u Kretu ulazili kao slobodni ljudi i ravnopravno trgovali sa dovezenom robom kao što bi to mogao i Melkior Pannassave, da ga je sreća bolje poslužila. Ovo su šarenilo dopunjavala i brojna europska odijela, veliki šeširi s perima, čizme s posuvracima i cipele s potpeticama.
Bila su to više ili manje pohabana odijela, više ili manje izgužvani mundiri kolonijalnih činovnika, zaboravljenih na ovom dalekom otoku. Samo bi se tu i
tamo vidjeli baršun, njegova pera i fina koža na kakvom talijanskom novčaru ili imućnom trgovcu.
Mala je povorka na svakih sto koraka susretala bradatog popa u crnoj mantiji s ogromnim srebrnim, zlatnim ili izrezbarenim drvenim križem na prsima.
Jermenka je od svakog pojedinog tražila blagoslov koji je ovaj rastreseno davao crtajući po zraku znak križa.
U krojačkoj je četvrti glavni eunuh obavio brojne kupovine; uzeo je čitave bale koprenaste tkanine najrazličitijih boja i odgovarajući nakit. Zatim je predložio povratak kroz luku.
Mala je karavana ponovo krenula i prošla kraj niza dućančića od kojih su neki bili pod vedrim nebom, a neki nadsvođeni i mračni kao na primjer kazandžijski u kojima se bakar obrađivao uz zaglušnu zvonjavu. Gungula se povećavala. Trgovci s pokretnim trgovinama na glavi probijali su se tako vješto da nisu remetili ravnotežu svojih ogromnih drvenih pladnjeva koje su pridržavali djelimično turbanima, a djelimično drvenim stalkom pričvršćenim za rame. Svega je bilo na tim pladnjima: voća, oraha, slatkiša, čak i srebrnih kantica s kavom i neizostavna čaša vode, dragocjenog povrća na Istoku.
Djeca svih boja, gola ili u šarenim dronjcima, po jarcima su naganjala pse. I djeca i psi bili su mršavi. Šarene mačke bile su, naprotiv, dobro uhranjene. Anđelika je s užasom promatrala te podmukle krznaše koji su se izležavali pod strehama dućana, u sjenama stupova i balkona. Na malom trgu jednog je čovjeka s visokom crvenom kapom i posudom sa sirovim ražnjićima na ramenima bio opkolio čitav mijaučući zbor. To je trgovac ovčjom jetrom, po naređenju gradskih vlasti, dijelio poslastice životinji-ljubimcu otomanske civilizacije.
Zatim je povorka magarčića stigla na obalu popločanu velikim crnim kamenjem. Hrpe voća ležale su po njoj: datulje, dinje, lubenice, naranče, limuni, smokve. Iza njih je stršila šuma brodskih jarbola i jedara.
Na palubi male galije na kojoj je vijorila tuniska zastava, dugokos i bradat gorostas u katranom isprljanim hlačama i crvenim kožnim čizmama bučao je kao da je sam bog mora.
Eunusi zaustave magarce da bi uživali u prizoru, i sa zarobljenicama razmijene mišljenje o tome šta se tu događa. Jermenka je vrlo ljubazno prevodila Anđeliki. Objasnila je da je to danski odmetnik Eric Jansen koji je prije dvadeset godina prešao Berberima i naučio ih graditi oble brodove po uzoru na zapadnjačke.
Noćas ga je, na putu za Albaniju, uhvatila oluja i on svoj pretovareni brod spasio time što je jedan dio tereta - oko stotinjak robova - bacio u more.
Dok mu se plava brada pod crvenim turbanom lelujala na vjetru, stari je Viking praskajući nadzirao prodaju preostalih robova koji su bili "oštećeni", jer su proveli užasnu noć u utrobi gotovo postradalog broda. Povrijeđene muškarce, od straha polumršave žene i djecu davao je na kretskoj obali budzašto, a zadržavao samo najbolje primjerke iz svog zadnjeg lova na ljude. Zbog ovog poslovnog neuspjeha bio je loše volje i cikao kao lav, a robovski su nadglednici šibali bičevima na sve strane.
Žalosno je stado bilo izloženo po naslaganim jarbolima ili bačvama, kako bi ga javnost dobro mogla vidjeti. Arapski članovi posade u bijelim humusima glasno su hvalili robu. Mušterije su imale pravo da dotiču, opipavaju, da ženama skidaju velove s lica. Ove su gole drhtale na rubu obale, izložene pogledima svih prisutnih. Neke su se pokušavale prekriti kosom, ali bi čuvari oštrim udarcima biča brzo presjekli njihove stidljive pokrete. Nisu bile drugo, nego stoka na prodaju. Morale su otvarati usta, kako bi se vidjelo da li su krezube.
Anđeliku je ovaj prizor posramio.
"To nije moguće", reče sama sebi, „ne ja, ne to." Ona se obazre oko sebe tražeći pomoć. Osjeti na sebi nečiji pogled i opazi bijednog prodavača naranča odjevenog u široku dželabu. On joj neprimjetno dade znak i izgubi se u gomili.
Jednu je otupjelu ženu luđačka pogleda crni trgovac upravo odvojio od njezine troje gole i rasplakane djece.
Eto tako su mojoj majci oteli moju braću - reče Jermenka rastužena. Saslušavši objašnjenja eunuha, ona nastavi:
Ova je žena kupljena za egipatski harem duboko u pustinji. Trgovac se ne može opteretiti s tako sitnom djecom; ona bi putem umrla.
Anđelika ne odgovori. Bijaše je obuzela neka tupa ravnodušnost.
Ova će dječica biti kupljena za nekoliko pijastera - nastavi Jermenka - ili pak prepuštena kretskim ulicama gdje će lunjati sa psima i mačkama. Prokletstvo! Proklet neka je dan kad su se rodila!
Mlada je orijentalka dugo mahala glavom.
Mi smo bolje sreće. Bar ne gladujemo.
Zatim veselo zamoli eunuha da odjaše još malo dalje, kako bi se izlbliza mogla diviti dvjema malteškim galijama čije su crvene zastave s bijelim križem vijorile na vjetru.
Ovdje je prodaja bila pri kraju. "Sluge oružja" - borci maltešikog reda - održavali su s kopljem u ruci red i mir među okovanim sužnjima koje su njihovi novi vlasnici upravo odvodili. S čizmama na nogama i kacigama na glavama, ovi su se vojnici razlikovali od običnih najamnika po svojim crnim misnicama, koje su na prsima imale veliki bijeli križ s osam šiljaka.
Mlada je Jermenka pravoslavka sva očarana gledala predstavnike najveće kršćanske flote.
Eunuh je morao odlučno nastupiti da bi je trgnuo iz zanosa. On bi, doduše, zarobijenicama, koje će sutra otputovati u daleke hareme, rado bio priuštio da se po posljednji put nagledaju "tomascha", istočnjacima omiljenog uličnog prizora koji se ne smije uskratiti čak ni osuđenima na smrt, ali sad je već trebalo požuriti. Vrijeme prodaje se približavalo.
Hamam! Hamam! - ponavljao je požurujući svoju družinu.
Pred turskim kupalištem Anđelika ponovo opazi prosjaka s košaricom naranača. On se saplete baš o noge njezina magarca i ona prepozna Savaryja.
Večeras - prišapne joj - kad budete izlazili iz batistana, budite spremni. Znak će biti plava raketa. Moj će vas sin Vasos voditi. Ako se ne uzmogne probiti do vas morat ćete se sami snaći i nekako doći do križarske kule u luci.
To je nemoguće. Kako ću umaknuti čuvarima?
Mislim da će u tom trenutku vaši čuvari, tko bili da bili, imati, važnijeg posla nego da paze na vas - reče Savary posprdno dok su mu oči iza stakla od naočala sijevale đavoljim sjajem. - Budite spremni...!

26.
BATISTAN
POSLJEDNJI POKUŠAJ MALTEŠKIH VITEZOVA
Sunce je već zapadalo kad su pred kretski batistan robovi dopremili tri žene u nosiljkama s navučenim zavjesama.
Smješten na uzvisini, batistan je bio velika četvrtasta zgrada u bizantiskom stilu, u koju se ulazilo kroz velika rešetkasta vrata od kovanog željeza. Svjetina je opsjela prilaze, pa su zarobljenice, stalno pod nadzorom eunuha, pješice morale do ulaznih vrata gdje se jedna skupina natiskivala pred crnom pločom od neobrađenog mramora. Jedan čovjek potamnjele puti i šiljata nosa, u zlatom protkanom kaputu, ali bez turbana, brižljivo je ispisivao obavijesti na dva jezika: na talijanskom i turskom. Anđelika je znala toliko talijanski da je mogla odgonetnuti njegove riječi. One su kazivale otprilike slijedeće:
Grčki raskolnici 50 zlatnih talira. Snažni Rusi 100 talira.
Mauri i Turci 75 talira.
Francuzi uđuture, za razmjenu 30 talira.
Tečajevi za razmjenu:
1 Francuz - 3 Maura u Marselju. 1 Englez - 6 Maura u Tani.
1 Španjolac - 7 Maura u Monte Christiju (Agadir). 1 Holanđanin - 10 Maura u Livornu ili Đenovi.
Čuvari gurnuše Anđeliku koja je bila zastala, i mala skupina uđe u prostran dvorišni vrt popločan skupocjenim četvrtastim pločicama od plave, vrlo stare maolike, i zasađen ružama, oleanderima i narančama. U središtu je žuborila fontana, pravi dragulj venecijanske umjetnosti. Gradska se buka gubila unutar debelih zidina ovog karavan-saraja gdje je poslovna užurbanost samo naglašavala sjaj i dostojanstvo ambijenta visoke trgovine. Jer ovo ovdje nije bio bazar. Oko čitavog se vrta protezao natkriveni peristil čiji su stupovi bili izvajani i ukrašeni bizantiskim freskama. Iz njega su vodila vrata u unutarnje dvorane gdje su se održavale dražbe.
Pošto su prošli čitav vrt, hamamči ostavi svoje ovčice pred peristilom i ode da se raspita koja je dvorana određena za njih.
Anđelika se gušila pod gustim velovima kojima su je pokrili. Sve joj se to činilo kao ružan san. Zahvaćena neumitnim tokom događaja, ona se već vidjela kako stoji u jednoj od ovih tržnica ljudskog mesa gdje će se pohotljiva pogleda ljudi svih rasa svađati oko nje. Ona makne veo s lica, da bi došla do zraka. Mladi je eunuh odlučno upozori da se pokrije, ali ga ona ne posluša.
Sumornim i ustrašenim pogledom pratila je dolazak turskih, arapskih i europskih kupaca koji su prelazili vrt i ulazili pod trijem učtivo se pozdravljajući.
Najedanput spazi konzularnog otpravnika poslova Rochata. Ovaj je po svom običaju bio neobrijan i nosio pod miškom svežanj papira.
Anđelika se naglo zaleti i trčeći pređe vrt.
Gospodine Rochate - oslovi ga zadihana - saslušajte me brzo. Vaš je podli drugar d'Escrainville odlučio da me proda. Pokušajte mi pomoći, a ja ću vam se odužiti. Posjedujem veliko bogatstvo u Francuskoj, a ne zaboravite ni to da vas nisam prevarila za onih stotinu livara koje sam vam bila obećala. Znam da vi osobno ništa ne možete, ali ne biste li na moju užasnu sudbinu mogli upozoriti kršćanske kupce, na primjer malteške vitezove koji su ovdje tako utjecajni? Ježim se pri pomisli da bi me mogao musliman kupiti i odvesti u harem. Uvjerite vitezove da sam spremna platiti svaku otkupninu ako uspiju dobiti licitaciju i iščupati me iz kandži nevjernika. Oni će se sigurno smilovati kršćanki.
Francuski je predstavnik u početku odavao čovjeka koji se dosađuje i koji će brzo izmigolijiti, ali, što je ona dulje govorila, to mu se lice više razvedravalo.
To je odlična misao - reče on češući se po potiljku - to je bez daljnjega ostvarivo. Večeras će nadmetanju prisustvovati povjernik za robove pri malteškom redu, Don Jose de Almada, rodom iz Castille, kao i još jedna vrlo visoka ličnost ovog reda, upravnik dobara Charles de La Marche, iz Auvergnea, naš sunarodnjak. Ja ću se potruditi da pobudim njihovo zanimanje za vaš slučaj. Uvjeren sam da ću u tome uspjeti.
Budući, da se radi o ženi, neće li biti čudno što pripadnici vjerskog reda nastupaju kao kupci?
Rochat podigne oči k nebu.
Jadno moje dijete, vidi se da niste odavde. Ovaj red oduvijek kupuje i prodaje kako muške tako i ženske robove. Nitko se na to ne obazire. Nalazimo se na istoku i imajmo na umu da ovi dobri vitezovi polažu zavjet neženstva, ali ne i djevićanstva. U svakom im slučaju ta sitnica nije važna; njima je važna otkupnina. Redu je potreban novac da bi mogao održavati moćnu ratnu flotu. Ja ću im jamčiti da nosite plemićke naslove, da pripadate visokom staležu i da posjedujete imetak. Osim toga, vitezovi koriste svaku priliku da ugode kralju
Francuske, a ja sam čuo da ste vi u milosti kod njegovog veličanstva Luja XIV. Sve će ih to ponukati da vam pruže pomoć.
Oh, hvala vam, gospodine Rochate...! Vi ste moj spasitelj!
Ona je zaboravila da je bijedan, zamazan i neobrijan... On će za nju nešto učiniti, a to je jedino važno. Ona mu srdačno stisne ruke. On odgovori ganut i zbunjen:
Ne zahvaljujte mi... Bit ću sretan ako vam uzmognem pomoći... Teško mi je bilo zbog vas, ali nisam dosad mogao ništa, vi to shvaćate, zar ne? Ali sad, pouzdajte se u mene!
Mladi je eunuh, koji je dotrčao do njih, kreštao kao morski orao. Konačno zgrabi Anđeliku za mišicu i prekine ovaj neumjesni razgovor udvoje. Rochat se brzo udalji.
Osjetivši crne ruke na svojoj mišici, Anđelika se bijesno okrene i ošamari eunuha po mlohavom licu. Ovaj potegne sablju, ali neodlučno zastane, jer nije znao smije li upotrijebiti oružje protiv skupocjene robe koja mu je povjerena na čuvanje. Bio je to mlad eunuh, došao iz malog pokrajinskog saraja gdje je nadzirao samo krotke, ravnodušne žene. Još ga nisu podučili kako se postupa s jogunastim strankinjama. On napući debele usne kao da će zaplakati.
Kad je čuo za izgred, hamamči očajan ispruži ruke i sklopi ih nad glavom. Njemu se jedino žurilo da se riješi odgovornosti. Na njegovu se sreću pojavi markiz d'Escrainville. Dva mu eunuha opširno ispričaše kakve poteškoće imaju.
Gusar s mržnjom pogleda pokrivenu ženu u kojoj je jedva prepoznao mladog plemića s putovanja. Pod prozračnim naborima muslina i svile Anđelikina je ženstvenost dolazila do punog izražaja. Ljudi antike, koja je žensko tijelo obavila bogato nabranom odjećom umjesto da ga utegne u steznike i pripijene haljine, znali su koliko draži daje tkanina koja mekano pada preko slobodnog i poželjnog tijela.
D'Escrainville je škrgutao zubima. On tako snažno stisne Anđeliki mišicu, da ona poblijedi od boli.
Zar si već zaboravila, droljo, što sam ti obećao ako ne budeš mirna? Još ćeš se večeras naći u rukama eunuha ili izručena na milost i nemilost mačkama... Mačkama...
Lice mu se izobličilo u okrutnu grimasu. Njoj se učini da pred sobom vidi glavom samoga vraga.
On se pribere, jer je dvoredom dolazio jedan uzvanik, trbušasti venecijanski novčar, nakićen perjem, čipkama i pozlatom.
Gospodine markize d'Escrainville - poviče pridošlica glasno - drago mi je što vas opet vidim. Kako ste?
Loše - odgovori plemić-gusar brišući znoj sa čela. - Imam migrenu. Glava mi puca. A migrena mi neće proći sve dok se ne riješim djevojke koju tu vidite.
Je li lijepa?
Prosudite sami.
Kretnjom trgovca konjima on makne Anđeliki veo s lica, a Talijan zazvižduće.
Phiiii...! Vi zaista imate sreće, gospodine d'Escrainville. Ovu ćete ženu prodati za suho zlato.
I ja tako računam. Neću je dati ispod dvanaest tisuća pijastera.
Na novčarovom se licu s mlohavim, piktijastim obrazima vidjelo da je razočaran. Vjerojatno je pomislio kako cijena lijepoj zarobljenici prelazi njegove mogućnosti.
Dvanaest tisuća pijastera... Sigurno, ona toliko vrijedi, ali vi ste malo suviše lakomi!
Ima ljubitelja koji će bez predomišljanja ići do te svote. Očekujem čerkeskog princa Rioma Mirzu, prijatelja velikog sultana kojem ima da pronađe najskupoojeniji dragulj; nadam se i Čamil-begu, velikom eunuhu paše Soliman- age, koji ne gleda na cijenu kad je u pitanju užitak njegova gospodara...
Venecijanac duboko uzdahne.
Teško nam je ići ukorak s ovim basnoslovno bogatim istočnjacima. Ali ja ću ipak prisustvovati prodaji. Ako se ne varam, imat ćemo biranu predstavu. Sretno vam bilo, dragi prijatelju!

Prodajna je dvorana ličila na ogroman salon. Pod je bio pokriven skupocjenim ćilimima, a duž zidova nizali su se niski divani. U dnu prostorije izdizao se podij na koji je vodilo nekoliko stepenica. Sa stropa su se od bezbrojnih kristalnih privjesaka na bogatim venecijanskim lusterima odbijala svjetla koja su malteške sluge upravo zapalile.
Dvorana je već bila napola puna. Ljudi su stalno pridolazili. Turske sluge s dugim brkovima i šiljatim kapicama od zlatom ili srebrom prošarane tkanine užurbano su po niskim bakrenim ili srebrnim stolićima raspoređivali šaličice s kavom i tanjuriće sa slatkišima. Onima koji su to tražili, donesene su neizostavne nargile čije se tiho klokotanje miješalo sa žamorom ljudskih glasova.
Istočnjačka je odjeća prevladavala. Ali je pored izvesnih kaftana bilo i desetak gusara bijelaca u katranom isprljanim hlačama. Neki su od njih kao markiz d'Escrainville, navukli ne baš previše iznošen kaput i stavili šešir s još dosta dobrim perima, ali su svi bili naoružani puštoljima ili bojnim sabljama. Umjesto nargile, ispod brkova im je stršila njezina zapadnjačka sestra - holandska lula s malom glavom i dugačkom cijevi.
Konačno se pojavio i bradati danski otpadnik Eric Jansen u pratnji trojice tuniskih tjelohranitelja i gordo sjeo pokraj starog sudanskog trgovca. Ovaj crnac u odjeći afričkih divljaka bijaše ugledna ličnost; zastupao je trgovce s Nila koji su preko sebe imali snabdijevanje harema Arabije i Etiopije, kao i harema svih vladara i vladarčića u unutrašnjosti Afrike. Njegova je sijeda i kudrava kosa, koja je izvirivala ispod kapice prolivene biserima, odudarala od crne kože, malo požutjele na jagodicama i nosu.
Tri pokrivene žene prođoše pod vodstvom eunuha čitavom dužinom dvorane. Kad su se po stepenicama popele na podij, gurnuše ih sasvim u dno, iza zastora koji ih je napola sakrio. Tamo je bilo jastučića na kojima su se mogle odmoriti.
Društvu markiza d'Escrainvillea prišao je Jermenac koji je maloprije na ulazu u batistan ispisivao tečajeve robova.
To je bio Erivan, dražbeni povjerenik i ceremonijar. Nosio je široku smeđu haljinu, asirsku bradu s uredno počešljanim kovrčama, a i kosa mu je bila kovrčava i namirisana. Po njegovu se smirenom nastupu moglo naslutiti da će istim ovim usrdnim i umiljatim smiješkom odgovoriti na dražbenu groznicu, na plač robova i na zahtjeve vlasnika.
On vrlo smjerno pozdravi Anđeliku na francuskom, a Slavenku i Jermenku na turskom i upita ih da li žele da im se donese kava i šerbe, ušećereno voće i kolači, kako bi im vrijeme brže prošlo.
A onda se upusti u živu prepirku s d'Escrainvilleom.
Zašto joj podići kosu - bunio se markiz. - Vidjet ćete da je to pravi zlatni plašt.
Znam ja šta radim - reče Erivan poluzatvorenih očiju. - Ne možemo odjedanput izigrati sve karte. Treba koje iznenađenje ostaviti i za kasnije.
Pljeskom dozove dvije sluškinjice. One po njegovim uputama spletu Anđeliki kosu u tešku punđu koju podignu na zatiljak i pričvrste bisernim pribadačama. Zatim je ponovo obaviju koprenama.
Anđelika se ravnodušno bila prepustila ovom činu. Sva je njezina pažnja bila usredotočena na pojavu malteških vitezova čiju joj je pomoć Rochat obećao. Uzalud je buljila kroz prorez zastora; među kaftanima i kaputima nije bilo skromnih crnih ogrtača s bijelim križem - odjeće ovog reda. Hladan je znoj oblije pri pomisli da Rochat možda nije uspio naći prave riječi kojima bi ove oprezne trgovce privolio da je kreditiraju.
Nadmetanje započe. Prvo je prikazan Maur, iskusan pomorac. U tišini koja je odmah zavladala, kupci su procjenjivali vrijednost ovog bronzanog kipa čije je tijelo bilo brižljivo nauljeno, kako bi mu se istakli kvrgavi mišići i herkulska građa.
Zatim opću pažnju privukoše dva malteška viteza koji su upravo ušli. U svojim širokim crnim ogrtačima sa srebrnim križem oni prođoše dvoranom klanjajući se carigradskim odličnicima, dođoše do podija i uputiše nekoliko riječi Erivanu. Ovaj im rukom pokaže na zarobljenice iza zastora.
Anđelika skoči puna nade. Dva joj se viteza naklone držeći ruke na dršku od mača. Jedan je bio Španjolac, drugi Francuz, obojica pripadnici najotmjenijih europskih obitelji, jer je za sticanje naslova viteza u najvećem kršćanskom redu trebalo imati bar osam plemićkih predaka. Iako stroga i jednostavna, odjeća im je bila istovremeno i raskošna. Ispod ogrtača su nosili kratku crnu halju, sličnu misnici, koja je također imala bijeli križ i bila navučena preko kaputa.
Ali su im orukvice i kravate bile od venecijanske čipke, svilene čarape protkane srebrnom žicom, a obuća ukrašena srebrnim kopčama.
Jeste li vi ona francuska plemkinja o kojoj nas je gospodin Rochat upravo obavijestio? - upita stariji koji je po versajskoj modi nosio bijelu vlasulju.
On se predstavi:
Upravnik dobara Charles de la Marche, Overnjanin. A ovo je Don Jose de Almada, rodom iz Castille, povjerenik za robove u malteškom redu. U tom se svojstvu on može zauzeti za vas. Kako sam čuo, vas je zarobilo markiz d'Escrainville, taj gnusni lešinar, kad ste se po nalogu francuskog kralja nalazili na putu za Kretu.
Anđelika je u sebi blagoslivljala jadnog Rochata što je stvarima dao ovakvo tumačenje. Time joj je ukazao put koji ima slijediti.
Ona odmah započe, kao osoba u prisnim odnosima s dvorom govoriti o kralju, nabrajati svoje najuglednije poznanike, od gospodina Colberta do gospođe Montespan. Zatim je spomenula vojvodu de Vivonnea koji joj je stavio na raspolaganje svoju admiralsku galiju u pratnji kraljevske eskadre, i ispričala kako ih je napao Rescator i pobrkao im planove...
Ah! Rescator...! - povikaše vitezovi i poput mučenika podigoše oči k nebu.
Poslije toga je, nastavi Anđelika, pokušala pomoću malog jedrenjaka doći do cilja kako bi izvršila svoj zadatak. Ali je brod ubrzo postao plijen drugog gusara, maririza d'Escrainvillea.
To su žalosne posljedice nereda koji vlada na Sredozemnom moru otkako je zlbog prodora nevjernika nestalo kršanske discipline - reče upravnik de la Marche. Oni su je obojica slušali klimajući glavama. Brzo su povjerovali da govori istinu. Ličnosti koje je imenovala, pojedinosti koje je navela o svom položaju na dvoru Francuske, otklonile su svaku sumnju.
To je žalosna pripovijest - priznade Španjolac turobno. - Mi smo dužni zbog kralja Francuske, a i zbog vas, gospođo, pokušati sve da vas izvučemo iz ovog opasnog položaja. Ali mi, na žalost, više nismo gospodari Krete! Međutim, pošto smo vlasnici batistana, Turci nas moraju poštivati. Mi ćemo sudjelovati u nadmetanju. Ja sam povjerenik za robove i prema tome mogu po vlastitom nahođenju raspolagati sa svotom za koju imam jamstvo i pokriće.
D'Escrainville mnogo traži - primijeti upravitelj de la Marche - on bi htio najmanje dvanaest tisuća pijastera.
Ja vam kao otkupninu obećajem dvostruku svotu - reče Anđelika živo. - Prodat ću zemlju ako ustreba, prodat ću svoja zvanja i počasti, ali vi ćete doći do svojih novaca, ja se na to obavezujem. Pobožni redovnici neće požaliti što su me spasili užasne sudbine. Imajte na umu da mi, ako budem odvedena u kakav saraj u Turskoj, nitko više neće moći pomoći, pa ni sam kralj Francuske.
To je, na žalost, istina! Ali ne gubite hrabrost. Mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći. Ali je Don Jose izgledao zabrinut.
Moramo biti spremni na visoke ponude. Najavljen je Riom Mirza, prijatelj Velikog Gospodara. Sultan mu je naredio da mu pronađe bijelu robinju izuzetne ljepote. Priča se da je već obišao tržište u Palermu i Alžiru, ali da nije našao ono što traži. Već se bio pomirio s tim da će se vratiti neobavljena posla, kad je čuo za
Francuskinju markiza d'Escrainvillea. Nema sumnje da će tu zagristi ako ocijeni da gospođa du Plessis predstavlja ono savršenstvo za kojim je dosad uzalud tragao u želji da ugodi svom uzvišenom prijatelju.
Kao mogući takmaci spominju se još Čamil-beg i bogati arapski zlatar Naker-Ali. Dva se viteza malo odmaknu, a zatim se vrate, pošto su se poluglasno, ali rječito posavjetovali.
Mi ćemo ići do osamnaest tisuća pijastera - reče Don Jose. - To je ogroman raspon, pa će se sigurno i naši najtvrdokorniji takmaci obeshrabreni povući. Pouzdajte se u nas, gospođo.
Ona osjeti malo olakšanje i zahvali im bezbojnim glasom. Srce joj se ledilo dok je gledala kako se udaljuju u svojim nabranim crnim ogrtačima s bijelim križem. Da li bi bili tako velikodušni da su znali kako je velika gospođa, koju žele spasiti, vlastitom voljom pala u nemilost kod kralja?
Ali trebalo je otkloniti najveću opasnost. Istina, robovlasnik jedan, robovlasnik drugi, no ona bi se svakako radije našla na strani križa nego na strani polumjeseca.

27.
NEVIĐENO NADMETANJE
ANĐELIKA PRODANA ZA TRIDESET I PET TISUĆA PIJASTERA
Nadmetanje je teklo dalje dok su dva viteza razgovarala sa zarobljenicom. Dobitnikom Maura bio je proglašen talijanski gusar Fabricio Oligliero. Ovaj ga je kupio za člana posade.
Zatim je na dražbu stavljen gorostasni Slaven plave kose i divnog mišičja. Don Jose de Almada se samo formalno upustio u nadmetanje sa Dancem iz Tunisa. Vidjevši se dosuđenim danskom odmetniku, on se baci na koljena i stane preklinjati. Osuđen je, dakle, vikao je, da čitav život vesla na berberskim galijama! Nikad više neće vidjeti svoju rodnu zemlju i njezine sive ravnice po kojima briše hladni vjetar. Sluge Maltežani, koji su održavali red u batistanu, priđu mu, zgrabe ga i predaju stražarima njegova surovog vlasnika.
Zatim na podij stupi skupina bijele dječice. Jermenka zarije svoje prste u Anđelikino rame.
Pogledaj, tamo kraj stupa, to je moj brat Arminak.
Reklo bi se da je djevojčica. Lice mu je narumenjeno.
On je eunuh, to sam ti već pričala, a ti vrlo dobro znaš da se kod nas i dječaci šminkaju. Nisam se nadala da ću ga ovdje vidjeti, ali tim bolje. To dokazuje da će mu udariti visoku cijenu. Samo da mu se posreći, pa da ga kupi kakav veliki bogataš: kako je lukav, neće proći ni dvadeset godina, a on će se domoći imetka svog blesavog gospodara koji će od njega napraviti svog pouzdanika i vezira.
Stari Sudanac pokaže svojim kaniranim prstom na mladića i grlenim glasom izvikne jednu brojku. Turski namjesnik na Kreti odmah ponudi više. Redovnik u crnoj mantiji s bijelim križem priđe dvojici vitezova i sjede kraj njih. Bio je to kapelan malteškog reda. On uhvati dražbenog povjerenika za kaftan i prišapne mu nekoliko riječi. Ovaj neodlučno zastane, zatim upitno pogleda turskog namjesnika koji velikodušno klimne glavom u znak pristanka. Na to dječaci stanu pjevati. Kapelan Talijan poslušao je svakog posebno i iz skupine izdvojio petoricu među kojima i brata Anđelikine drugarice.
Tisuću pijastera za svu petoricu - ponudi.
Čovjek bijele puti s izvezenim turbanom, vjerovatno čerkez, ustane i poviče:
Tisuću i pet stotina pijastera. Jermenka prošapće:
Koje li sreće! To je Čamil-beg, poglavar bijelih eunuha kod Soliman-age. Ako moj brat dospije u taj ugledni saraj, bogatstvo mu ne gine.
Dvije tisuće - povisi kapelan malteškog reda.
On dobije skupinu. Jermenka se rasplače i krajem svoje koprene stane brisati vrele suze s očiju, namazanih crnilom.
Avaj! Jadni moj Arminak. Uzalud mu sve njegovo lukavstvo, nikad mu neće uspjeti da zavara ove oprezne redovnike koji se ne podaju čulnim užicima i misle samo na to kako će što više zlata zgrnuti za svoje oružane snage. A sigurna sam da ga je svećenik kupio zbog njegova uškopljeničkog glasa i da ga je namijenio za pjevača u katoličkoj crkvi. Koje li sramote. Možda ce biti odveden i u Rim da pjeva pred papom.
Pri posljednjoj riječi ona ljutito otpljune.
Nadmetanje se na podiju nastavilo. Ostala su samo još dva slabunjava dječaka koje nitko nije htio i koje je napokon ipak pristao u bescenje da uzme stari Sudanac, iako time, kako je izjavio, sam sebi krnji ugled koji uživa kao čovjek od ukusa i kao dobar trgovac.
Malo zatim nastade u dvorani opći žamor. Osobni je izaslanik sultana svih vjernika upravo ulazio. Čerkeski je princ nosio astrahansku šubaru i crnu svilenu odoru. S prsa mu je na kratkim uzicama od crvene svile visilo mnoštvo zlatnih, iscizeliranih tuljčića za barut, suženih u sliku koja je predstavljala prizor iz rata. Bodež i sablja bili su mu optočeni rubinima. Koračao je kroz dvoranu u pratnji svojih osobnih stražara, nehajno pozdravio turskog namjesnika i zaustavio se pred velikim eunuhom Čamil-begom s kojim se upustio u žustar razgovor.
Prepiru se - šapne Jermenka - princ kaže da neće dozvoliti da Solimanov eunuh nastupi kao kupac lijepe zarobljenice, jer je ona namijenjena sultanu nad sultanima. Nadam se da sam ja ta lijepa zarobljenica.
Ona se isprsi i zanjiše bokovima.
Unatoč odluci da neće dopustiti osjećajima da prevladaju razumom, Anđelika umalo ne udari u plač. Ovi muškarci, koji su došli da se za nju natječu, već su odredili njezinu sudbinu. Uhvati je vrtoglavica. Samo je snagom volje uspjela čuti nastavak događaja: prodaju d'Escrainvilleovih crnčića eunuha, zatim Ruskinje i napokon jadne Jermenke. Nikad nije saznala da li joj se ispunila želja da bude kupljena za prinčevski harem, ili je pak pala u ruke starom sudanskom posredniku ili čak kakvom gusaru koji će je, pošto je se zasiti, opet preprodati.
Vječno nasmiješena lica pod nauljenim kovrčama, Erivan se nakloni pred njom.
Izvolite za mnom, lijepa gospo.
Markiz se d'Escrainville stvori iza njih i uhvati Anđeliku za rame.
Ne zaboravi! - reče. - Mačke...
Pomisao na užasnu smrt koja joj je prijetila, i nada da će je spasiti malteški vitezovi, dale su Anđeliki snage da podnese stotine vatrenih pogleda koji su se upravili na nju čim se pojavila.
Zavladala je napeta tišina. Već je tri dana glas o Francuskinji držao Kretu u groznici. Nagnuvši se naprijed, gledatelji su pokušavali odgonetnuti tajnu ovog bića pod koprenom koje je konačno izloženo njihovim pohotljivim očima.
Erivan dade znak mladom, službujućem eunuhu koji priđe i skine zarobljenici veo s lica.
Anđelika poskoči. Oči joj sijevnuše. U blještavom svjetlu lustera vidjela je napeta lica, ukočene i pažljive poglede mužjaka koji vrebaju. Od pomisli da će je sad odmah golu izložiti njihovoj požudi, njezino se pobunjeno tijelo ukoči i ona sva problijedi dok ju je hvatala nesavladiva drhtavica.
Činilo se da su ovo divlje podrhtavanje, ohol i gotovo zapovjednički izraz njezinih očiju boje mora naelektrizirali skup i trgli iz dotad nijemog iščekivanja. Iznenadno zanimanje i strast prostruji dvoranom i glave se zatalasaše. Erivan izvikne brojku:
Pet tisuća pijastera.
D'Escrainville poskoči u svom zaklonu iza zavjese. To je dvostruko više od svote koja je bila dogovorena kao početna cijena.
Baš je lopov taj Erivan! On je već u prvom trenutku nanjušio kako se kod svih ovih muškaraca naglo budi ona slijepa pohota koja je spremna na svaku ludost. Ljudi će se predati dvostrukoj slasti: draži kocke i čulnog užitka.
Pet tisuća pijastera.
Sedam tisuća - poviče čerkeški princ. Poglavar bijelih eunuha promrmlja neku brojku.
Po prirodi naprasit, a riješen da iz nadmetanja izađe kao pobjednik, Riom Mirza povisi:
Deset tisuća pijastera. Zatim nastade tajac.
Anđelika baci pogled na malteške vitezove koji još nisu izašli sa svojom ponudom. S jedva primjetnim smiješkom na strogim usnama Don Jose se nagne naprijed.
Prinče - reče - zadnji je imam Velikog Gospodara propovijedao krajnju štednju. Ja odajem poštovanje sultanovom imetku, ali zar deset tisuća pijastera nije cijena posade za jednu galiju?
Sultan nad sultanima može sebi priuštiti da žrtvuje jednu od svojih bezbrojnih galija ako se to njegovoj uzvišenosti prohtije - suho odgovori Kavkazac i pobjedonosno pogleda eunuha Čamil-bega na čijem se debelom i blagom ženskom licu odražavala duboka žalost. Kako bi Soliman-agin veliki eunuh bio ponosan da je ovu skupocjenu i neobičnu robinju mogao dovesti svom glasovitom gospodaru, ali pošto je upravljao njegovim imetkom, sam je najbolje znao njegove mogućnosti i sebi predbacivao što ih je već dosad bio prekoračio.
Tišina je i dalje vladala. Anđelika na svojim ramenima najedanput osjeti vješte ruke mladog eunuha. On spretno otkači tkaninu koja joj je pokrivala grudi, i ona ostade gola do bokova, blijeda u jantarastom svjetlu svijeća. Od muke joj po koži izbiše sitne kuglice znoja i dadoše njezinu tijelu sedefasti sjaj.
Ona ustukne, ali je eunuh bio brži i već izvadio pribadače iz kose koja joj poput zlatnog slapa poteče niz ramena. Anđelika nagonski učini kretnju svojstvenu ženama kad osjete da im je punđa na zatiljku olabavila: digne ruke da bi zadržala svilenu, kovrčavu bujicu, pa tim pokretom istakne svoje čvrste, savršene grudi i pruži intimnu i ljupku sliku žene koja njeguje svoje tijelo.
Zamor prostruji dvoranom. Jedan talijanski gusar glasno opsuje. Od uzbuđenja i slasti uskomešaše se zbijeni kaftani, evropska odijela, odore.
Eunuh Čamil-beg ocijeni da će mu za ljubav ovakvom blagu gospodar oprostiti što ga je doveo u novčane poteškoće, pa vikne:
Jedanaest, tisuća pijastera.
Stari sudanski trgovac ustane i jednolično izgovori dugačku rečenicu. Erivan je prevede:
Jedanaest i po tisuća pijastera nudi bijedni starac koji žrtvuje sav svoj imetak da bi dobio ovaj dragulj o čiju će se naklonost otimati šeici Arabije, rasovi Etiopije, kraljevi Sudana, pa čak i daleke afričke Kampare.
Opet nastane zastoj.
Anđelika se pobojala da će stari crnac iz dalekih krajeva svojom previsokom ponudom otjerati dva moćna natjecatelja.
Ali malteški vitez spusti vjeđe i reče:
Dvanaest tisuća pijastera.
Trinaest tisuća - poviče Riom Mirza. Španjolac se još jedanput naruga:
Zar mislite da će vam sultan nad sultanima biti zahvalan što ste ga dokraja upropastili. Ta cijeli svijet zna da mu novčane prilike nisu baš sjajne.
Ja više ne nastupam za Sultana - odgovori čerkeski princ - ja tu ženu hoću za sebe.
On nije skidao oči s Anđelike.
Zar se u oba slučaja ne izlažete opasnosti da vam odrube glavu? - nije propuštao povjerenik za robove u malteškom redu. Umjesto odgovora, princ nestrpljivo ponovi:
Trinaest tisuća pijastera. Don Jose uzdahne.
Petnaest tisuća pijastera.
U dvorani opet nastane došaptavanje. Čamil-beg je šutio boreći se sam sa sobom. Što da radi: da popusti i time za mnogo mjeseci unaprijed poremeti svoj budžet, ili da se odrekne slave koja će ga pripasti ako Soliman-agin saraj ukrasi ovim rijetkim bi serom... ?
Šesnaest tisuća - vikne Riom Mirza.
Ali se činilo da i on već posustaje, jer je podigao astrahansku šubaru i brisao znoj sa čela.
Tko da više? - reče dražbeni povjerenik i svoje pitanje ponovi na nekoliko jezika. Nitko ne poremeti mučnu tišinu. Europski gusari nisu dotad otvorili usta. Od samog početka im je bilo jasno da će ponude daleko preći granicu njihovih mogućnosti. Prokleti d'Escranville! Znao je uloviti pravu ribu. Od prodaje ove djevojke on će ne samo platiti sve svoje dugove, nego još i kupiti brod sa cjelokupnom posadom.
Tko nudi više? - ponovi Erivan pogledavši Don Josea.
Šesnaest i po tisuća - reče ovaj suho. Princ je ostao uporan.
Sedamnaest tisuća.
Brojke su pljuštale kao meci. U Anđelikinoj su glavi odjekivali glasovi i riječi izgovorene čas na francuskom, čas na talijanskom ili grčkom jeziku. Nije joj uspijevalo da prati njihov smisao. Bojala se. Vidjela je kako se zgrčilo zagasito lice Don Josea i kako se upravitelj dobara de la Marche natmurio. Drhtala je i pokušavala se pokriti kosom. Kada će doći kraj ovom mučenju?
U dnu dvorane podigao se visok Arapin u bijelom burnusu i gipkim se korakom pantera uputio kroz dvoranu prema podiju klanjajući se na sve strane.
Anđelika je čula kako Erivan izgovara njegovo ime: Naker-Ali. Pod crveno-bijelim prugastim turbanom iskrile su se kao ugljen crne oči na tamnoputom licu s orlovskim nosom i sjajnocrnom bradom.
On čučne ne skidajući oči s mlade žene, i uze iz prsnog džepa nekoliko sićušnih predmeta koje odmah zatim izloži na svom dlanu. To su bili najljepši primjerci odabrani među dragim kamenjem što ih je donio sa svog zadnjeg putovanja u Indiju: dva safira, rubin veličine lješnjaka, smaragd, plavi beril, više opala i tirkiza. Drugom rukom Naker-Ali izvuče malu zlatarsku vagu koja je imala bakreni tesić i umjesto poluge bodlju dikobraza. On je vagao jedan po jedan kamen. Nagnuvši se nad njega, Erivan je mičući prstima i usnama izračunavao vrijednost što baš nije bio jednostavan posao. Napokon objavi slavodobitno:
Dvadeset tisuća pijastera!
Anđelika dobaci užasnut pogled Don Joseu. Granica koju je malteški vitez sebi odredio, bila je prekoračena.
Upravitelj de la Marche ga glasno zamoli:
Brate, pokušajmo još jedanput!
Čerkeski je princ Riom Mirza doslovno škrgutao zubima. On je sa svoje strane već odustao od daljnjeg nadmetanja. Ali se ova veličanstvena Francuskinja ne smije prepustiti, doduše, bogatom ali prostom trgovcu s Crvenog mora čiji kramarski harem u drvenim kućicama Krete ili Aleksandrete mora da smrdi po užeglom ulju i pečenim skakavcima.
On se obrati Don Joseu, ukori ga i pozove da se bez oklijevanja dalje nadmeće, a ako to ne učini, on će ga svojom rukom ubiti. Malteški je vitez, očiju upravljenih u strop, poprimio izgled mučenika na španjolskom oltaru. On sačeka da se graja stiša, zatim uzvikne:
Dvadeset jednu tisuću pijastera!
Zlobno zažmirivši, turski namjesnik na Kreti izvadi nargilu iz usta okruženih sijedom bradom i prozbori blago:
Dvadeset jednu i po tisuću.
Don Jose ga prostrijeli otrovnim pogledom. On je točno znao da Turčin ne raspolaže tolikom svotom i da mu je cilj samo da pretekne suverenu državu Maltu,
snažnu kršćansku državu. Za trenutak dođe u napast da se povuče iz nadmetanja, pa da vidi kako će stari paša lakrdijaš smoći dvadeset jednu i po tisuću pijastera da bi isplatio za svoju prelijepu robinju. Ali ga gane Anđelikin očajnički izraz, iako se branio od toga da mu postupcima upravljaju osjećaji.
Erivan, koji je isto tako znao da je posljednja namjesnikova ponuda samo šala, vješto je zavlačio prodaju kako bi ovom dao vremena da razmisli i odustane od daljnjeg nadmetanja. Zatim se okrene povjereniku za robove pri malteškom redu i upita:
Aracho (Tko nudi više)?
Dvadeset dvije tisuće - odsiječe Don Jose de Almada.
Ovog je puta neodlučna šutnja potrajala vrlo dugo. Ali Erivan još ne bijaše ispucao sve adute. On je iz iskustva znao da je strast kod muškaraca jača od njihova trgovačkog opreza.
Don Jose de Almada, koji se u bitku upustio zbog "posla", nije se mogao natjecati tako uporno kao ovi ljudi zaslijepljeni posjedničkom strašću.
Arapin Naker-Ali, koji je klečao uz podij, zurio je bunovno u bijelu zarobljenicu. Nježne su mu usne podrhtavale i na mahove je ruku prinosio džepu od haljine, ali bi svaki put u zadnji čas neodlučno zastao.
Eunuh priđe i otvori kopču koja je pridržavala pojas na donjem velu. Lagana tkanina spuzne Anđeliki niz noge.
Ona opazi kako je žestoko uzbuđenje obuzelo muškarce kad su ugledali bijelu priliku, lijepu kao one statue koje se susreću pod oleandrima na grčkim otocima.
Ali je ova statua bila živa. Ona je drhtala i svi su mogli vidjeti kako njezino lijepo, izmučeno tijelo podilazi jeza, taj razlog naslade, to obećanje zaborava i podavanja onog tko će je znati zavesti.
Svi su sanjarili o mukotrpnom osvajanju i opojnoj pobjedi.
Svi su se zamišljali kao gospodari koji će je svojim umijećem natjerati da malakše od naslade.
Anđelika je najedanput sva gorjela, poslije osjećaja samrtne hladnoće koji ju je bio obuzeo.
Budući da više nije mogla podnijeti poglede koji su je proždirali, ona zagnjuri lice u ruku. Stid i očaj su je tako dotukli, da je oslijepila i ogluvjela za sve što se dosad oko nje događalo.
Nije vidjela kako je Naker-Ali izvukao prilično velik bijeli dijamant prekrasnog sjaja i stavio ga na svoju vagu.
Dvadeset tri tisuće pijastera - poviče Erivan. Don Jose okrene glavu.
Arracho? Arracho? - prošapće Erivan i posegne za zvoncem kojim se objavljuje da je nadmetanje zaključeno.
Čerkeski princ zaurla i zagrebe noktima po licu u znak očaja. Arapinu su se oči smijuljile.
Onda se digne Čamil-beg, veliki bijeli eunuh. Zadnji dio nadmetanja dao mu je vremena da izmudruje razne novčane manipulacije pomoću kojih će srediti uzdrmano bogatstvo svog gospodara i začepiti onu veliku rupu.
Hladan i ravnodušan, on procijedi kroza zube:
Dvadeset pet tisuća pijastera.
Plamen u Naker-Alijevim očima se ugasi. On pokupi svoje drago kamenje, vrati ga u džep na prsima, polako ustane i stane se udaljavati od podija, utone u sjenu i iščezne iz dražbene dvorane.
Okrenut Čamil-begu, Erivan polako podigne zvonce.
A onda mu se ruka zaustavi kao da se ukočila, i više se ne pomače.
Tajac je postao mučan i čudnovat, beskonačan... Toliko se otegnuo, da je i Anđelika postala svjesna savršene i neobične tišine, pa je nagonski podigla glavu. I tada je tek došao pravi šok, žestok, jedan od onih udaraca koji pomućuju razum i izazivaju sulude krikove.
Velik i mračan čovjek stajao je uz podij kuda je stigao odmjerenim korakom prošavši kroz dvoranu bez žurbe, praćen zapanjenim pogledima. Crn od glave do pete. Crne su mu bile dugačke kožne rukavice ukrašene srebrnim čavlićima, crna mu je bila kožna maska preko lica koje je uokvirivala tamna brada i podavala nešto stravično toj iznenadnoj pojavi.
U zdepastoj prilici koja ga je slijedila, ona prepozna kapetana Jasona.
Erivan polako spusti ruku sa zvoncem. On još nije oglasio kraj nadmetanja. Nakloni se do zemlje i usrdno prošapće.
Ova je žena na prodaju. Da li vas zanima, milostivi gospodine Rescatoru?
Do koje svote je došla ponuda?
Glas koji je dolazio ispod crne maske bio je dubok i promukao.
Dvadeset pet tisuća pijastera – odgovori Erivan.
Trideset pet tisuća! Jermenac zine od čuda.
Okrenuvši se skupu, kapetan Jason ponovi gromkim glasom.
Trideset pet tisuća pijastera za mog gospodara, njegovu visost Rescatora. Tko da više?
Čamil-beg se bez riječi sruši na jastuke.
Anđelika začuje sitnu zvonjavu. Ova tamna prilika, u koju je preplašeno zurila, sve je više rasla u njenim očima, sve joj se više približavala, a onda osjeti toplinu teškog ogrtača od crnog baršuna, koji je Rescator prebacio sa svojih na njezina ramena. Nabori odjeće spuštali su joj se do nogu. Ona je bijesnim pokretom omota oko sebe. Nikad, nikad za života neće zaboraviti sramotu koju je morala podnijeti.
Nepoznate su je ruke i dalje čvrsto držale. Bile su to posjedničke ruke čija ju je snaga održavala u uspravnom položaju. Onda osjeti kako je noge izdaju i kako bi bila na koljena pala da nije bilo njegove pomoći.
Mukli i hrapavi glas reče:
Ovo je lijepa večer za vas, Erivane! Francuskinja... I to kakva! Tko je njezin vlasnik?
Markiz d'Escrainville se približi teturajući kao pijan. Oči su mu buktjele, a lice pobijeljelo kao kreda. Drhtavim prstom upre u Anđeliku.
Djevojčura! - promuca sumorno. - Najgora djevojčura koju je svijet ikad vidio. Pazi se, prokleti vješče, ona će ti slomiti srce...
Coriano, jednooki, koji je skriven iza zastave pratio nadmetanje, skoči na pozornicu i umiješa se u razgovor razvukavši krezuba usta u najponizniji smiješak:
Ne slušajte ga, visosti, silna radost mu je po mutila razum. Ova je gospa dražesna... Neobično dražesna, savršeno krotka i pristupačna.
Lažljivče! - odbrusi Rescator.
On posegne u zlatom protkanu platnenu vrećicu koja mu je visila o pojasu, iz nje izvuče novčarku punu dukata i dobaci je Corianu čije se oči raskolačiše.
Ali, visosti - promuca razbojnik - ja ću dobiti svoj dio plijena.
Uzmi to kao predujam.
Zašto?
Zato što hoću da se večeras svi vesele.
Vrlo dobro! Odlično! - derao se Coriano bacajući u zrak kapu. - Neka živi njegova visost Rescator!
Ovaj zapovjednički podigne ruku:
Svečanost počinje.
Kapetan Jason objavi poziv koji najveći trgovac srebrom na Sredozemnom moru upućuje ovom otmjenom skupu. Sluge su otišle po plesačice, vino, kavu, svirače i po pečenu ovčetinu. Čitavi će volovi biti podijeljeni posadama gusarskih brodova usidrenih u luci, a iz trideset će se bačava na svim gradskim raskršćima točiti smirnsko vino i malvazija. Sluge će po ulicama nositi košare pune pogača i ražnjića, a s krovova će padati kiša novčića.
Kreta će noćas pirovati Francuskinji u čast. To želi njegova visost Rescator.
El vivat! - čuli su se povici sa svih strana.
Pah, pah, pah! - učine Turci ponovo se zavaljujući na divane u dvorani koju su već htjeli napustiti. Svi su se, i gusari i prinčevi, vraćali na svoja mjesta spremni da se zabavljaju i vesele. Samo su dva malteška viteza pošla k vratima. Rescator ih osobno pozove.
Caballeros! Caballeros! Zar nećete s nama?
Don Jose ga prostrijeli pogledom i gordo se povuče skupa sa upraviteljem da la Marcheom.

28.
NOVI GOSPODAR POŽAR KRETE
Tek sada je Anđeliki prodrla u svijest činjenica da je prodana. Prodana gusaru koji je za nju platio cijenu čitavog jednog broda s posadom. Shvati da je samo prešla iz ruku jednog gospodara u ruke drugog, da je to sudbina koja će je odsad stalno pratiti, sudbina prelijepe, uvijek poželjne žene. Ote joj se prodoran krik kojim je konačno dala oduška očaju i užasu što se u njoj nakupio, kojim se pobunila protiv svog položaja žene uhvaćene u zamku.
Ne. Ne prodana! Ne prodana.
Ona se baci prema živom, šarenom obruču koji se paklenski stezao oko nje, i upusti se u borbu s Rescatorovim janjičarima koji je čvrsto uhvatiše i grubo baciše svom gospodaru do nogu.
Ona je kao izbezumljena ponavljala:
Ne, ne prodana.
Je li u Francuskoj običaj da otmjene gospođe odlaze iz društva ovako oskudno odjevene? Pričekajte barem da vas obuku, gospođo.
Mukli i podrugljivi Rescatorov glas dopre joj do svijesti:
Mogu vam ponuditi nekoliko haljina. Pogledajte da li vam odgovaraju. Odaberite šta vam se sviđa.
Anđelikin pogled koji je odavao neshvaćanje, prođe po ovoj dugačkoj crnoj prilici koja ju je nadvisivala, i zaustavi se na strašnoj, krutoj maski kroz čije se proreze vidio samo bljesak podrugljivih očiju. On se stane smijati.
Ustanite - reče pružajući joj ruku.
A kad je ona poslušala, on joj iz lica odstrani razbarušenu kosu i pomiluje joj obraz kao jogunastom, djetetu.
Prodana... ? Ma ne. Večeras ste moja gošća, ništa drugo. A sad izaberite haljinu. On pokaže na tri crnčića s crvenim turbanima. Svaki je od njih, kao u bajci, držao po raskošnu haljinu: jedna je bila od ružičastog tafta, druga od bijelog brokata, a treća od zeleno-plavog satena i ukrašena niskama indijskog sedefa koji se pod svjetlom prelijevao.
Vi se ne možete odlučiti... ? A koja bi se žena mogla... ? Ali pošto uzvanici samo na nas čekaju, ja ću biti tako slobodan i posavjetovati vas. Ja bih na vašem mjestu uzeo ovu - reče on pokazujući haljinu ukrašenu sedefom. Da vam pravo kažem, ja sam je i izabrao za vas, jer sam čuo da Francuskinja ima oči boje mora. Izgledat ćete u njoj kao sirena. To je gotovo simbolično. Lijepa markiza oteta vodama...!
A kako je ona i dalje šutjela, on nastavi:
Vidim šta vas zbunjuje. Kako se u ovoj zabačenoj Kreti mogu nabaviti haljine po zadnjoj versajskoj modi? Ne razbijajte time svoju glavicu. Znam ja još puno drugih čarolija. Zar niste čuli da sam čarobnjak... ?
Bila je kao omađijana podrugljivom borom na njegovim ustima, osjenčenim kratkom saracenskom bradom. Na mahove bi smiješak razvedrio njegovo tmurno
lice. Njegov je težak i polagan govor izazivao kod Anđelike nelagodnost koja je graničila sa strahom. Kad bi joj se obraćao, podilazila bi je jeza. Osjećala se potpuno malaksalom.
Trgla se iz tuposti tek kad su se dvije robinjice, koje su je oblačile, zaplele u trake, uzice i grudnike na europskoj haljini. Izazvana njihovom nespretnošću, ona živo utakne pribadače i sveže vrpce. Njezine kretnje nisu izbjegle Rescatorovom oku. On morađe opet prigušiti smijeh od kojeg ga uhvati napad kašlja.
Rekao bih da ste vični ovim pokretima - reče on kad je opet došao do daha. - Čak kad se jednom nogom nađete u grobu, nećete dozvoliti da budete neuredno odjeveni, zar ne? Ah, te Francuskinje! A sad pogledajmo nakit.
On se nagne nad kovčežić koji mu je donio paž, i izvuče prekrasnu ogrlicu od tri niske lazurnog kamena.
On joj je sam stavi oko vrata. Kad joj je podigao kosu sa zatiljka da bi mogao skopčati ogrlicu, ona osjeti kako mu se prsti zadržavaju na ožiljku koji su joj preko leđa ostavile kandže užasne mačke. Ali Anđelikin novi vlasnik ne reče ni slova. Pomogao joj je da pričvrsti naušnice.
Iza ograde od janjičara koji su čuvali stražu, skup je postajao sve bučniji. Plesačice i svirači upravo su bili stigli. A sluge su stalno donosile zdjele s voćem i kolačima.
Volite li slatkiše? - upita Rescator. - Želite li možda halve, poslasticu od oraha...? Poznajete li perzijski nugat?
Ona je i dalje šutjela kao zalivena, a on nastavi.
Znam što biste željeli... U ovom vas trenutku ne privlače ni šećerleme ni svi užici ovog svijeta. Vi imate samo jednu želju: da se isplačete.
Anđeliki usne zadrhtaše, a grlo joj se stisne.
Ne - reče on - ne ovdje. Kad budete kod moje kuće, moći ćete plakati do mile volje, ali ne ovdje, ne pred ovim nevjernicima. Vi niste robinja. Vi ste praunuka križara, do đavola! Pogledajte me.
Dva joj plamena oka uhvate pogled i prisile je da digne glavu.
Tako je već bolje. Pogledajte se u zrcalo... Vi ste kraljica večeri.... Kraljica Sredozemnog mora. Dajte mi ruku.
Tako je Anđelika, odjevena poput princeze, položivši ruku na Rescatorovu, sišla po stepenicama sramnog podija. Kičme su se savijale dok je prolazila.
Rescator sjedne pored paše, koji je predstavljao vlast velikog sultana, a Anđeliku smjesti sebi s desna. Obavljene oblacima, koji su se dizali iz kadionica, plesačice su svojim dugačkim, prozračnim velovima vitlale po taktu bubnjeva i „nanova", malih, milozvučnih gitara s tri žice.
Pijmo dobru kretsku kavu - predloži Rescator pružajući joj majušnu porculansku šalicu s pladnja na niskom stoliću - nema boljeg sredstva da se razbije tuga i okrijepi duša. Udahnite ovaj fini miris, gospođo.
Ona uze pruženu šalicu i stane pijuckati.
Kavu je zavoljela još na Hermesu i sad je uživala u njezinu mirisnom okusu. Oči strašnog gusara promatrale su je kroz izreske maski. To nije bila obična Maska koja se stavlja na hrbat nosa i koja dosiže tek do jagodica. Ona je pokrivala čitavo lice i spuštala se sve do usana. Čak je na njoj i nos s dvije rupice umjesto nozdrva bio oblikovan. Anđeliki se uporno nametala misao kako gnusno mora biti ovo lice koje se krije iza maske. Zar postoji žena koja može podnijeti da se nad nju nagne ovo kožnato lice, pogotovo kad zna da je ono užasno unakaženo. Ona protrne.
Da... ? - reče gusar kao da je primijetio taj drhtaj. - Recite mi kakve osjećaje u vama pobuđujem...
Mislila sam da vam je i jezik odrezan? Rescator se zavalio u jastuke i slatko se smijao.
Napokon sam - reče - čuo zvuk glasa. I šta sam saznao? Vi nalazite da moje nevolje još uvijek nisu dovoljno velike. Ah! Mojim neprijateljima nikad neće dosaditi da me slikaju crnjim nego što jesam.
Bili bi sretni da sam bogalj, da su mi noge uzete. A još sretniji da sam mrtav! Meni samom dovoljno je što sam izbrazdan ožiljcima poput starog hrasta koji je čitav vijek prkosio gromovima i olujama. Ali neka je hvala Bogu, što mi je ostavio dar govora da mogu razgovarati s gospođama. Priznajem da bi za mene bila teška kazna kad se ne bih mogao koristiti govorom za zavođenje divnih bića što ih je Gospod stvorio kao ukras ovoga svijeta.
Nagnuvši se prema njoj, čavrljao je kao da oko njih nema nikoga, a ona je na sebi osjećala ispitivački pogled njegovih vatrenih očiju.
Recite još nešto, gospođo. Imate čaroban glas... Priznajem da to za svoj ne mogu tvrditi. Moj se glas prelomio jednog dana kad sam zazivao nekoga tko je bio jako daleko. Dozivao sam i glas mi se skrhao...
Koga ste dozivali? - upita ona zabezeknuta. On upre prst u zadimljeni strop.
Alaha...! Alaha u raju. A raj je jako daleko. Glas mi se slomo. Ali je dopro do njega... Alah me je čuo i podario mi ono za što sam ga molio: život.
Ona pomisli da joj se ruga i osjeti se malo uvrijeđena. Od kave je živnula. Napokon je počela da gricka kolačić.
U svomu ću vam domu - primijeti on - ponuditi sve moguće vrste jela. Iz svake zemlje, u kojoj sam bio, doveo sam po jednog stručnjaka za specijalitete njegova kraja. Prema tome, mogu udovoljiti najraznovrsnijim željama svojih gostiju.
Kod vas... ima li kod vas mačaka?
Uprkos svim njezinim naporima, glas joj zadrhti pri zadnjim riječima.
U prvi mah se gusar začudi, ali onda odmah shvati o čemu se radi, i krvnički pogleda markiza d'Escrainvillea.
Ne, u mojoj kući nema mačaka. Nema ničega što bi vas plašilo ili vam se ne bi sviđalo. Ima ruža svjetla... prozora koji gledaju na pučinu. Hajde, okanite se tog prestravljenog izgleda koji vam nikako ne pristaje. Mora da je moj dobar prijatelj d'Escrainville s vama surovo postupao kad je od vas napravio ženu oborena pogleda, spremnu da liže čizme svom gospodara!
Anđelika poskoči kao podbodena, uspravi se i ošine ga pogledom. On se ponovo nasmije, iskašlje se i napokon uzmogne govoriti.
Aha! Baš ono što sam očekivao. Ponovo postajete ohola markiza, velika francuska gospođa, drska i čarobna.
Da li ću to ikad opet postati? - prošapće ona. - Ne vjerujem da Sredozemno more tako lako ispušta svoj plijen.
lstina je da Sredozemno more lišava ljude potrebe da se pretvaraju. Ono uništava slabiće, ali oplemenjene poput zlata izbacuje na obalu one koji su imali snage da mu prkose i da prozru njegove varke.
Kako je mogao pogoditi da je ona manje mislila na povratak u Francusku nego na svoju unutarnju nesposobnost da se ikad više preobrati u onu likujuću ženu koja je još prije nekoliko mjeseci, tamo pod raskošnim svijećnjacima Versaillesa, svima ulijevala strahopoštovanje... ? To joj se u usporedbi s čarima Istoka činilo daleko, nestvarno i kao izblijedjelo.
Došao je trenutak kad je morala potražiti zagonetne gusareve oči, kako bi našla odgovor na to. Pitala se kakvu to moć posjeduje ovaj čovjek koji je iz nekoliko njezinih riječi zaključio sve i pronikao joj u dušu. Danima je već živjela slomljena, progonjena, ponižavana. Rescator ju je najedanput izvukao s dna ponora. On ju je razdrmao, podbo, očarao i ona je, poput uvenule biljke koju je netko zalio, živnula i oslobodila se, poniženog držanja. Uspravila se. Misaona i vedra iskra života vratila se u njezine oči.
Ponosni stvore - reče on blago - takvu vas volim.
Zurila je u njega kao da mu se moli, kao u boga kojeg zaklinje za život. I nije bila svjesna da joj u očima blista izgladnjeli izraz što ga upućujemo onima od kojih se nadamo svakom dobru.
V što je dulje Rescator pogledom prelijevao svoju snagu u nju, to se njezino uzburkano srce sve više smirivalo. Oko nje se rasplinjavala slika glava pokrivenih
turbanima, zadimljenih razbojničkih lica pod svilenim maramama, kao što se gubila buka glasova i svirke.
Bila je kao u začaranom krugu, sama uz čovjeka koji joj je posvetio svu svoju pažnju. Osjećala je istočnjački parfem koji je strujio iz gusarovog odijela, taj miomiris koji ju je podsjećao na miris otoka i miješao se s mirisom skupocjene kože njegove maske, duhana iz njegove dugačke lule i vrele kave koju su im bez prestanka natakali.
Iznenada je obuze užasna malaksalost, neki neizmjeran umor. Duboko uzdahne i zatvori oči.
Umorni ste – reče on. - Spavat ćete u mojoj palači izvan grada. Već jako dugo niste spavali. Ispružit ćete se na terasi, pod zvijezdama... Moj će vam arapski liječnik pripremiti umirujući čaj od ljekovitih trava i vi ćete spavati... spavat ćete do mile volje. Uz šum mora... i uz zvuke harfe mog paža-glazbenika. Sviđa li vam se ovaj prijedlog? Što mislite o njemu?
Mislim - prošapće ona - da vi kao gospodar nemate velikih zahtjeva. Gusarove oči obijesno zaiskriše.
Možda ću to jednog dana postati? Vašoj ljepoti čovjek ne bi mogao dugo odolijevati... Ali to neće biti bez vašeg pristanka, ja vam to obećajem... Večeras vas molim samo za jednu stvar, meni od neprocjenjive vrijednosti... za jedan smiješak vaših usna... Želim biti siguran da više niste tužni, ni ustrašeni... Nasmiješite mi se.
Najedanput se prolomi neki neljudski urlik koji je nadglasao opću galamu. Poput crvene sablasti markiz d'Escrainville je teturao prema njima, obavijen gustim dimom. Mahao je isukanom sabljom i nitko se nije usudio da mu priđe.
Ti ćeš je imati - hroptao je. - Tebi će ona - dakle, pokazati svoje zaljubljeno lice, prokleti vješče Sredozemnog mora... Meni nije htjela... Ja sam samo Bauk... čujete, li, čujete li vi svi, Bauk... a ne vještac...! Ali nećeš je imati. Ubit ću te...
On nasrne sabljom. Jednim udarcem noge Rescator baci u njega pladanj s posuđem za kavu i dok je nasilnik posrtao, on skoči i isuče sablju. Dva su se oružja ukrstila. Escrainville se luđački borio. Oba su se gusara kroz dar-mar od jastuka i stolića provukli do podija na koji se markiz, natjeran u škripac, morao popeti, dok su se plesačice razbježale preplašeno vrišteći.
Borba je bila na život i smrt. Crvena prilika protiv crne, ali oba borca majstori svog oružja: ubojitih sabalja. Malteški se službenici, koji su bili odgovorni za red i mir u batistanu, nisu usuđivali umiješati se. Rescator im je podijelio po dvadeset srebrnih cekina i po grumen američkog duhana... I tako su u svečanoj tišini gledatelji čekali ishod dvoboja.
Napokon se Rescatorova sablja zarije u ruku bjesomučniku koji ispusti svoje oružje. D'Escrainville stane štucati, a bijela mu pjena izbije na usta. Erivan hrabro priskoči, uhvati ga i odvuče, da bi ga predao Corianu.
Šteta! - reče jednostavno Rescator vraćajući sablju u korice. Da se mali Jermenac nije umiješao, leš markiza d'Escrainvillea bio bi sigurno prinesen kao žrtva za sve one jadnike što ih je na tom istom mjestu prodao.
Rescator podiže ruke.
Svečanost je završena! - objavi glasno.
On se klanjao desno i lijevo, pozdravljajući na turskom, talijanskom i španjolskom. Uz uobičajenu galamu učesnici ovog svjetskog skupa stadoše napuštati dvoranu. Rescator se vrati Anđeliki. On se ponovo nakloni, ovaj put tako duboko da je crnim perom syog šešira dotakao pod.
Hoćete li me slijediti, gospođo?
U tom bi ga trenutku bila slijedila do nakraj svijeta.
Ona ne prepoznade vrt kroz koji je sa zebnjom u srcu prošla prije nekoliko sati. Gusar joj po drugi put preko ramena prebaci svoj bogati ogrtač.
Noć je svježa... ali kakav divan miris.
Na trgu pred batistanom čitav se vol pekao na ogromnoj mangali čija je žeravica osvjetljavala zadovoljna lica članova brodskih posada i gradskih stanovnika koji su
bili pozvani na gozbu. Iz kretskih je uličica dopirala pjesma gusara koji su se raspištoljili od smirnskog vina.
Kad se Rescator pojavio, zaoriše povici „živio"!
U istom se trenutku plava raketa vine u nebo i padne na zemlju u obliku vatrenog kišobrana.
„Vidi, vatromet..."
U kojem se trenutku izraz na licima ljudi promijenio, u kojem je trenutku užas s njih zbrisao radost i smijeh?
Rescator je prvi osjetio da se događa nešto neobično. On se odvoji od Anđelike i potrči prema zidinama koje su nadvisivale grad.
U istom se trenutku detonacije prolomiše kroz noć, a iz unutrašnjosti batistana se začuje lomljava stakla i lustera. Crveni kolobar osvijetli nebo.
Neka nestalna svjetlost, koja je dolazila s dna grada, plesala je po crnim, skamenjenim licima janjičara koji su također jurnuli prema bedemima.
Zvona su već naveliko zvonila. Prodoran se krik ponavljao na svim jezicima:
Požar...!
Anđeliku najednom odbaci pritisak znatiželjne svjetine. Ona se povuče do pločnika i skloni se u dovratak neke veže. Jedna ruka iznenada zgrabi njezinu.
Dođi! Dođi...!
Ona opazi zlobno lice Vasosa Mikolesa i sjeti se Savaryjevih riječi: "Kad budete izlazili iz batistana, plava će raketa dati znak..."
Ona ga bijaše zamolila da je izbavi iz ruku novog kupca i da joj tako vrati slobodu, i, eto, održao je svoje obećanje.
Stajala je kao kip, prestravljena do u dno duše, nesposobna da se makne, dok je mali Grk ustrašeno navaljivao:
Dođi! Dođi!
Konačno se ipak pokrene i pođe za njim. Trčali su kroz uličice, nošeni moćnom bujicom svjetine koja je silazila prema luci.
Svuda je bila neopisiva, gužva. Ljudi su u panici gazili po djeci, mačke su nakostriješene i mijaučući skakale s krovova na balkone, a njihovi su crni obrisi u svjetlu plamena djelovali poput kakvih duhova s kandžama. Jedan se novi krik orio sa svih strana:
Brodovi.....!
Kad je zajedno s Vasosom Mikolesom stigla do križarske kule na obali Anđelika je sve shvatila.
U luci je gorio brigantin markiza d'Escrainvillea; Hermes je plamtio kao buktinja. Od broda je ostao samo još jarko osvijetljen kostur.
Vjetar je raspirivao ugljevlje koje je pljuštalo po usidrenim brodovima. Galija danskog odmetnika već je bila u plamenu. Požar se munjevito širio i u paklenskoj rasvjeti Anđelika prepoznade Rescatorov šambek. Vatra je izbila na pramcu. Stražari koji su ostali na brodu, ogorčeno su je pokušavali suzbiti; konačno su se morali povući zbog neizdržljive vreline koja je dolazila s okolnih brodova.
Sayary!
Očekivao sam vas - reče Savary radosno. - Vi ne gledate na pravu stranu, gospođo, pogledajte u onom pravcu!
On joj, u sjeni Križarskih vrata, koja su turski stražari napustili zbog požara, pokaže jednu barku koja je upravo dovršavala pripreme za odlazak. Tama ju je skrivala gotovo čitavu i samo su se na mahove, pri crvenom odsjaju požara, mcgla vidjeti uplašena lica odbjeglih robova koji su se skupili u gomilu, i grčkih mornara koji su razapinjali jedra. To je bila barka Vasosa Mikolesa i njegovih ujaka.
Dođite brzo!
Ali ova vatra, Savary, ova je vatra...
To je grčka vatra - prasne stari učenjak skačući od veselja. - Upalio sam neugasivu vatru. Ah! Ah! Neka je pokušaju suzbiti. To je tajna antike... Tajna Bizanta koju sam ja ponovno otkrio...!
Plesao je kao đavolak uskrsnuo iz podzemlja. Vasos Mikoles zgrabi svog uzvišenog oca i odvede ga do barke. Na obali neka žena priđe Anđeliki.
Ovaj je papir bio u pojasu koji ti je on bio oduzeo, zbogom, sestro moja, prijateljice moja. Neka te štite svi sveci!
Ellis! Zar nećeš s nama?
Mlada Grkinja okrene glavu prema luci. Hermesovi su se jarboli, slični prozračnim, zlatnim stupovima, rušili obavijeni kišom varnica.
Markiz d'Escrainville je hodao kao lud. Gledao je prizor bunovnim očima.
Ne, ja ostajem s njim - krikne Ellis. I potrči prema paklenskom ognju.
Anđelika se ukrca u barku koja se tiho odlijepi od obale. Ribari su se pokušavali držati sjene što ju je bacala uzvisina s rta, ali se požar bez prestanka širio, pa ih je njegov plamen na mahove obasjavao.
Stojeći na krmi, Savary se naslađivao gledajući rasvijetljenu luku koja je vrvjela od ljudi.
Podmetnuo sam kučinu na više mjesta na Hermesu, u sam trup broda - objašnjavao je. - Dok smo obilazili otoke, ja sam svaki dan silazio u spremišta i sve pripremio. A večeras sam mu pramac i iznutra i izvana polio ekstraktom moje mumije koja u takvom stanju još mnogo jače gori. Pošto su me vatrogasci pozvali, da im pomognem u njihovu poslu, s lakoćom sam na prikladnom mjestu na palubi podmetnuo rakete koje sam sam napravio. Vatra se širila kao uragan... Anđelika najedanput postade nestrpljiva. Digne se ukočena pogleda, nesposobna da izusti riječ. Savary zanijemi. On uzme iz pojasa svoj stari dalekozor i prinese ga očima.
Što on to radi? Taj čovjek je lud!
Na zadimljenoj krmnici Morskog orla prepoznali su Rescatorove obrise. Maurski su mornari pokidali sidra i šambek, po kojem se vatra širila, već se udaljavao od žarišta u luci.
Plamen je buktao sve većom žestinom. Pramčani jarbol se sruši. Zatim se začuje potmuo prasak.
Spremište za barut - prošapće Anđelika.
Nije.
Savary joj je svojim teškim cipelama gazio po nogama. Vasos Mikoles je svog uzvišenog oca bezuspješno uvjeravao kako treba da se smiri.
Kakav je to bijeli oblak na površini vode - poviče učenjak - Što je to? Što je to...?
Sa sredine plamtećeg šambeka dizao se nekakav žut i težak dim i "tekao" u more, a ubrzo zatim obavio čitav brod osim najvišeg jarbola. Vatra se ugasi, a šambek sa svojim oklopom od pare istovremeno utone u tamu.
Još uvijek osvijetljena požarom, luka se sve više udaljavala. Grci su veslali svom snagom. Uskoro podigoše trokutasto jedro. Lađa s bjeguncima poskakivala je po crnim valovima.
Savary spusti dalekozor.
Što se dogodilo? Reklo bi se da je taj čovjek nekom čarolijom uspio ugasiti vatru na svom brodu.
On utone u duboko razmišljanje pokušavajući odgonetnuti tajnu. Njegov sin to iskoristi i smjesti ga smjerno na dno lađe. I Anđelika je, ali iz drugih razloga, imala isti dojam kao i stari učenjak da je sve ovo nestvarno.
Kreta se udaljavala. Dugo, dugo je njezin crvenkasti odsjaj poigravao na valovima.
Anđelika tek sad postade svjesna da joj je Rescatorov ogrtač još uvijek na ramenima. Onda je neka čudna bol stegne u grlu. Ona zagnjuri lice u ruke i zajeca.
Žena, koja je stajala kraj nje, lagano joj dodirne ruku.
Što ti je? Zar nisi sretna što si opet stekla slobodu? Govorila je grčki, ali ju je Anđelika razumjela.
Ne znam - reče grcajući - ne znam. Oh! Ne znam više ništa!
Poslije toga je naišla oluja.

29.
MALTA

Dva se dana oluja opako poigravala s lađom i bjeguncima.
Tek su se u zoru trećeg dana valovi malo smirili. Barka je još uvijek plutala. Njezin razbijeni jarbol i kormilo bili su samo olupine. Kao nekim čudom, svi su putnici još bili živi i na broju. Pobjesnjelo more nije nijedno dijete uspjelo iščupati iz majčinog zagrljaja, ni otplaviti ijednog mornara s palube na kojoj su se ovi očajnički borili da brod održe na valovima. Bila je to samo još šaka skroz-naskroz mokrih brodolomnika koji su cvokotali i od neba očekivali pomoć nemajući pojma gdje se nalaze. More kao da je sasvim opustjelo. Napokon pred večer jedna malteška galija opazi barku i pokupi brodolomnike.

Anđelika se nasloni na mramornu ogradu balkona. Crvene su zrake sa zapada ulazile u njezinu sobu i odbijale se od crnih i bijelih pločica na podu. Na stoliću pored nje stajala je košarica puna krasnog grožđa koje joj je poslao vitez de Rochebrune. Ovaj se ljubazni plemić i na Malti pridržavao svih pravila lijepog ponašanja kojim je još na dvoru stekao opće poštovanje.- Bio je neobično sretan što mu se, kao poglavaru francuskog ogranka malteškog reda, ukazala prilika da gospođi du Plessis-Belliere pruži gostoprimstvo u svom domu. Ovaj je skroman naziv nosila veličanstvena palača koju je francuski ogranak, poput ostalih, podigao za svoje sunarodnjake. Takvih palača bilo je ukupno osam, i simbolizirale su osam ogranaka križa, amblema ovih vitezova.
To su bili ogranci: Provansa, Auvergne, Francuska, Italija, Aragon, Castilla, Njemačka i Engleska. Engleski je ogranak ukinut u doba crkvene reforme. Njegova je palača otad služila kao skladište.
Anđelika uzme zrno muškata i utone u razmišljanje sišući mu sok. Bila je zadovoljna što je dospjela u Maltu. Poslije onog zbrkanog i raspojasanog istočnjačkog vašara, uživala je u jednostavnoj, strogoj atmosferi moćne kršćanske države. činilo se da su raskoš i isposništvo dvije proturječne parole kršćanskih kaluđera.
Francuski je dom, taj prostrani i blistavi karavan-saraj, ukrašen kipovima i ispresijecan lođama i trijemovima s venecijanskim staklom, pružao sve udobnosti francuske palače. Anđelika je u sobi imala zidne tapiserije, krevet sa stupovima i brokatnim baldahinom, a u susjednoj prostoriji kupaonicu koja se mogla mjeriti s versajskim. Ovi su apartmani na gornjim katovima bili namijenjeni otmjenim gostima. A u prizemlju su u ćelijama s prostim krevetima od dasaka stanovali vitezovi, kapelani i braća laici. Ponekad bi Anđelika u prolazu opazila Francuze kako učetvero iz istog drvenog čanka jedu monašku juhu.

Pristupajući malteškom redu, najmlađi sinovi otmjenih obitelji nisu olako uzimali tri položena zavjeta: poslušnost, osobno siromaštvo i neženstvo. Oni su u neprestanoj borbi protiv nevjernika zadovoljavali svoje ratničke prohtjeve, nalazili vjerski ideal i sticali slavu kao pripadnici reda kojeg se svi boje i kojeg se imaju zašto bojati. Bogatstvo reda, sazdano na čvrstim temeljima, omogućavalo im je da vode borbu na koju su se obavezali. Flota viteškog reda spadala je u najmoćnije europske flote. Malteške su galije, uvijek spremne za napad i borbu, neprestano krstarile po Sredozemnom moru i nametale islamskoj trgovini onu sudbinu koju je islam namijenio kršćanstvu.
Anđeliki je poslije zadnjih doživljaja posebno godila uljuđena ćudorednost koja je vladala na Malti.
Za redovnike je u tom pogledu bila propisana stroga disciplina, pa ako bi se ponekad i dogodilo da za opasnih pothvata ili zanosnih pobjeda neki vitez
trenutačno podlegne čarima kakve lijepe, bludne robinje, na samoj je Malti, uporištu vjere, vladala najdoličnija suzdržljivost.
Tu nije bilo slobodnih žena, osim Maltežanki, otočkih seljanki u crnim velovima, a robinje su bile samo roba. Tek bi s vremena na vrijeme sa španjolskom, engleskom ili francuskom flotom u ratnom pohodu naišla pokoja prolazna gošća, najčešće u pratnji svog ljubavnika, a rjeđe muža.
Anđelikin je slučaj bio usamljen. Ona je, doduše, bila otmjena gospođa koja zaslužuje postupak u skladu s njezinom staleškom pripadnošću, ali je s druge strane bila usred mora nađena sa šakom odbjeglih robova. Ona je bila načistu da će se malteškom redu za učinjene joj usluge morati odužiti teškim zlatnicima.
S francuskim se rizničarom reda dogovorila da će svom upravitelju dobara Molinesu pismeno dati nalog da predstojniku pariškog templarskog reda isplati određenu svotu kao brodolomničku otkupninu.
Ali je bila ozlojeđena kad je, raspitujući se što je učinjeno s "njezinim" Grcima, ove otkrila zatočene skupa s robovima u nekom skladištu na otoku. S jadnim ribarima sa Santorina postupalo se isto kao sa zarobljenim nevjernicama.
U velikoj su prostoriji muškarci, žene i djeca svih boja, s istim onim smirenim i pokornim pogledima kakve je viđala na kretskoj obali i u spremištima d'Escrainvilleovog broda, ležeći na slami čekali da budu preprodani. Tu je zatekla Savaryja, Vasosa Mikolesa i njegove ujake, njihove žene i djecu, koji se bijahu pridružili pothvatu, kao i nekoliko odbjeglih robova koje su oni primili na svoj brod. Svi su se stisli u jedan ćošak i strpljivo griskali masline.
Anđelika je rizničaru gospodinu de Sarmontiu, koji ju je pratio, otvoreno rekla što misli o neljudskom postupku tobožnjih Kristovih vojnika. Redovnik se zapanjio.
Što želite time reći, gospođo?
Da ste najobičniji trgovci robljem kao i svi ostali.
U tome se očituje naša snaga!
A ovo tu? - upita ona pokazujući na gomile Grka, Turaka, Bugara, Maura, crnaca, Rusa, koji su dremuckali pod ukrašenim svodovima prostranog skladišta - zar mislite da postoji velika razlika između vaše kaznionice i robijašnica na Kreti ili Alžiru? Koliko god se vi pozivali na svoj sveti zadatak, to je čisto gusarstvo!
Rizničar nije popuštao.
Varate se, gospođo - reče suho. - Mi se ne bavimo lovom na ljude, mi samo plijenimo.
Ja tu ne vidim nikakvu razliku.
Htio sam reći da mi ne haračimo po obalama Italije, Tripolitanije, ili čak Španjolske i Provanse zato da bismo došli do plijena "kao i svi ostali" gusari. Robovi, koji dospiju u naše ruke, potječu s neprijateljskih galija protiv kojih smo se borili. Mi zadržavamo samo Maure, Turke i crnce za naše veslarnice, ali isto tako svaki put puštamo na slobodu tisuće kršćanskih robova koji bi inače do smrti robijali za nevjernike. Znate li da Tunis, Alžir i kraljevina Maroko ukupno imaju više od pedeset tisuća kršćanskih zarobljenika, a da se i ne govori o broju turskih?
Ja sam čula da ih vaš red, između Cipra, Livorna, Krete i Malte, ima više od trideset pet tisuća!
To je moguće, ali mi ih ne izrabljujemo, mi ih ne koristimo za svoj osobni užitak. Mi ih samo razmjenjujemo ili izvlačimo iz njih novac koji nam je potreban za održavanje flote. Zar ne znate da na Sredozemlju robovi predstavljaju jedinu dobru robu za razmjenu i unosnu trgovinu? Za oslobođenje jednog kršćana mi dajemo tri ili četiri muslimana.
Ali zašto ove jadne Grke, koji su pravoslavni kršćani i povrh toga brodolomci, zašto njih svrstavate među robove?
A šta bismo s njima činili? Nahranili smo ih, obukli, smjestili pod krov. Zar možda treba da ih ukrcamo na brod i ljubazno razvezemo jednog po jednog po njihovim grčkim otocima pod turskom vlašću...? Mi nemamo toliko galija da bismo besplatno vraćali u domovinu sve one robove koji lutaju po Sredozemnom moru. A odakle sredstva za održavanje naših brodova i naših posada?
Anđelika morađe priznati da ovakvo rasuđivanje ima osnove. Ona zamoli da se njezin liječnik Savary smjesti u francusko svratiste, a za ostale se obaveže platiti otkupninu i troškove putovanja koje će uslijediti kad neki malteški brod bude išao u obilazak Srednjeg istoka.
Sada joj nije preostajalo drugo nego da čeka odgovor na nalog koji je dala svom upravitelju Molinesu. Nije pokazivala koliko je zabrinuta. Zar pismo nije moglo na putu biti zadržano? A što ako joj je kralj u svom gnjevu zaplijenio imetak?
U svakom joj se slučaju nije žurilo napustiti Maltu. Osjećala se zaštićenom u ovom zadnjem križarskom uporištu. Ispod nje i oko nje, sagrađen od mramora koji je slana prskavica prevukla posebnom patinom, stari se grad Valetta poput zlatnog okvira uzdizao na pozadini od purpurnog neba i mora. Bio je to čudesan kup zvonika, kupola, palača uklesanih u stijene i obrambenih utvrđenja načičkanih topovima, kup koji se pružao sve do veličanstvene, prirodno zaštićene luke čije su se vode poput ticala hobotnice granale među otoke s mnoštvom razbacanih tvrđavica.
"Grad koji su plemići sagradili za plemiće", kako je rekao velikaš La Valetta, jedan od velikih meštara reda, koji ga je i osnovao u XVI stoljeću kad su se zadnji vitezovi s Rodosa, skupa sa svojim relikvijama i galijama, sklonili ispred Turaka na ovu osamljenu hridinu između Sicilije i Tunisa.
Uz pomoć buntovnih i surovih Maltežana on je od ovog otočića napravio neosvojivu tvrđavu.
V tako ju je prije pet godina carigradski sultan bezuspješno bio opkolio. Neobavljena se posla morao povući s ostacima svog brodovlja koje nisu desetkovali samo tanad i jurišne galije vjere, nego i odabrana ronilačka skupina, taj čudesni odred ljudi-riba koji imaju posebno izvježbana pluća i koji su noću plivali do otomanske flote, te dizali u zrak i podmetali požare na neprijateljske brodove.
Da, Anđelika se mogla osjećati sigurnom. Od grofa je Rochebrunea saznala da malteške obrambene snage sačinjavaju: dva puka od po sedam ratnih lađa, tristo galija, tisuću dvjesto odabranih strijelaca, stotinu tobdžija, tisuću dvjesto mornara za posluživanje topova, isto toliko vojnika milicije i nekih trista novaka.
Ratno stanje za malteški red traje neprekidno od onih davnih vremena kad milosrdna braća Sv. Ivana Jerusalemskog bijahu započela krstariti po drumovima Palestine, kako bi pomogla kršćanima u nevolji. Osnovan za prihvat hodočasnika Svete Zemlje, ovaj je red bolničara ubrzo zamijenio žičanom košuljom i teškim mačem svoju posudu s toplom vodom koja je služila za pranje nogu putnicima. I tada je njegovim zavjetima dodan i četvrti: da će do zadnje kapi krvi braniti Sveti Grob i znak Križa i da će tući nevjernike svuda gdje na njih naiđu. Protjerana iz Jerusalema u tvrđavu Margat, s otoka Cipra na otok Rodos, zatim na Maltu, bratovština, redovnika-ratnika pretvorila se silom prilika u ovu nezavisnu i vojničku državu koja bez predaha vodi borbu protiv Muhamedovih sljedbenika.
Galija, koja je večeras polako uplovila u luku i na kojoj se vila crvena ratna zastava s bijelim križem, možda je prije nekoliko sati napala nekog berberskog gusara. Ona je sa sobom dovezla maurske zarobljenike koji će odsad veslati na kršćanskim galijama, i oslobođene kršćane koje će malteški red uputiti njihovim obiteljima, pošto utanači cijenu svojih usluga.
Upravo takva je galija bila prihvatila Anđeliku i njezine drugove brodolomce. Opazivši malu barku s polomljenim jarbolima, posada galije je prekrcala nesretne putnike, dala im pokrivače, okrijepila ih i ugrijala čašom vina iz Astija. Malo kasnije, kad se malo oporavila, Anđelika se predstavila zapovjedniku, njemačkom vitezu pedesetih godina, baronu Wolfu de Nesselhoodu, gorostasnom i plavokosom Germanu sijedih sljepoočnica koje su dobro pristajale uz njegovo opaljeno čelo s tri poprečne blijede bore. Uživao je glas izvrsnog pomorca i ratnika. Berberi su ga se bojali i smatrali ga svojim najljućim neprijateljem. Pričalo se da se alžirski admiral Mezzo-Morte zakleo da će ga raščerečiti ako ga se ikad dočepa. Pomoćnik mu je bio Francuz tridesetih godina, vitez de Roguier,
mladić prostodušna lica, na kojeg je, kako se činilo, Anđelika ostavila snažan dojam.
Pošto je nabrojala svoje plemićke naslove, ispričala je dvojici vitezova svoje nedaće.
Kad ju je grof de Rochebrune, sunarodnjak i stari prijatelj iz Versaillesa, prihvatio u La Valetti i smjestio kao uglednog gosta, saznala je da vojvoda de Vivonne traga za njom. Francuska je eskadra dva tjedna boravila u La Valetti, tako da se francuskim vitezovima i plemićima pružila prilika da natanane pretresu sva gusarska nedjela.
Vijest o brodolomu Royale na korzičkim obalama bila je za Vivonnea strašan udarac. U svojstvu kraljevog admirala bio je duboko pogođen. A kao ljubavnik je - jer se istinski zaljubio u Anđeliku - očajavao pri pomisli na užasan kraj ove tako lijepe žene. Poslije sina, sada da strada i majka. On se optuživao da im je donio nesreću, krivio je sebe što su se utopili, pod gotovo istim okolnostima, govorio o povoljnom znamenju koje se bilo ukazalo na nebu, o prokletoj sudbini... Ništa se nije moglo shvatiti iz njegova buncanja sve do časa kad je stigao glasnik poručnika de Milleranda koji je dospio u zarobljeništvo barona Paola de Viscontija. Poručnik je molio da se u Korziku hitno pošalje nemala svota od tisuću pijastera koju je đenoveški razbojnik tražio kao otkupninu za njega. On je potvrdio propast Royale koju obalni gusari bijahu namamili na podvodne grebene, ali je javio i to da je marlriza du Plessis živa i zdrava. U međuvremenu je neustrašiva putnica uspjela kidnuti njihovu tamničaru i sada na malom provansalskom kuteru po svoj prilici brodi prema Kreti.
Vojvoda de Vivonne je bio tako sretan da je zaboravio sve ostale neugodnosti. Čim je u dokovima La Valette popravio svoje galije, i on je isplovio prema Kreti nadajući se da će tamo naći lijepu markizu koja se pak nekoliko dana kasnije iskrcala na obali La Valette stežući oko sebe i svoje prljave, morem ispržene haljine, crni Rescatorov ogrtač.
Kao da su se igrali skrivača! Anđelika se žalosno osmjehne: Vivonne, robijaši, sablasna pojava Nikole kao galijota, i njegova smrt - sve je to već bilo tako daleko. Je li ona to zaista doživjela? Događaji su se odvijali velikom brzinom. Njezino je tijelo već nosilo tragove strašnijih i novijih doživljaja. Tjedan dana po dolasku u Maltu, srela je prilikom jedne šetnje Don Josea de Almadu i upravitelja dobara de la Marchea koji su se upravo bili vratili.
Pretrpjevši toliko toga kao dvostruki brodolomnik i trostruki bjegunac, Anđelika više nije bila kadra da pocrveni pred čovjekom koji ju je najoskudnije odjevenu vidio izloženu na podiju batistana, a iživjeli povjerenik za robove bijaše već odavna prešao stadij bespotrebne sramežljivosti. Oni se jednako obradovaše što se ponovo vide i pozdravile se kao stari prijatelji koji imaju što pitati i ispričati jedni drugima.
Iskreno obradovan što ju je zatekao živu i zdravu, izvan gusarskih šaka, strogi se Španjolac malo oslobodio svoje ukočenosti.
Nadam se, gospođo, da nam ne zamjerate previše što smo se morali povući pred nevjerojatnim ponudama ostalih natjecatelja. Nikad, ali baš nikad nisu na dražbi dostignute takve brojke... To je bez sumnje. Ja sam išao najdalje što sam mogao. Anđelika im odade priznanje za njihove napore, i reče da će im, sad kada je uspjela umaknuti svojoj tužnoj sudbini, vječno iskazivati zahvalnost za njihovo posredovanje.
Neka vas Bog očuva od toga da još jedanput padnete u ruke Rescatoru! - uzdahne upravitelj de la Marche. - Vama nesumnjivo duguje svoj najveći neuspjeh u životu: dozvoliti da iste noći, odmah po kupnji, pobjegne - pa makar zahvaljujući požaru - robinja za koju je platio besmislenu svotu od trideset pet tisuća pijastera... Dobro ste mu podvalili, gospođo. Ali čuvajte se!
Oni joj ispričaše što se još one paklenske noći dogodilo u Kreti.
Požar se proširio na tursku četvrt gdje su stare drvene kuće plamsale kao baklje. U luci je mnogo brodova do kraja izgorjelo ili teško oštećeno. Markiz d'Escrainville
je ostao kao gromom pogođen kad je Hermes na njegove oči šišteći potonuo obavijen oblacima dima.
Rescator je, naprotiv, spasio svoj šambek. Uspio je, pomoću nekog tajanstvenog postupka, ugasiti vatru na brodu.
Odsada stari Savary u domu Auvergne ili Castille nije radio ništa drugo, nego ispitivao vitezove o ovom događaju: kako, pomoću čega, za koliko je vremena Rescator uspio ugušiti požar? Don Jose mu to nije znao reći. Upravitelj dobara bijaše čuo za neku arapsku tekućinu koja se u dodiru s vatrom pretvara u plin. Svima je poznato da su Arapi dobro upućeni u neku znanost po imenu kemija. Pošto je spasio svoj brod, Rescator je pomogao u gašenju ostalih žarišta. Ali šteta time nije umanjena, jer se vatra širila munjevitom brzinom.
He, he! U to ne sumnjam - cerio se Savary, a oči mu iza naočala podrugljivo bljesnuše. - Grčka vatra...
Na kraju je izazvao podozrenje kod svojih sugovornika.
Da niste vi možda jedan od onih bijednika, vjerojatno robova, koji su izazvali ovu groznu nesreću? I mi smo u njoj izgubili jednu galiju.
Savary postade oprezan i povuče se.
Anđeliki je povjerio koliko ga sve ovo zbunjuje. Kojim putem treba sada poći? Da li se vratiti u Pariz i tamo za Akademiju nauka napisati tezu o senzacionalnim otkrićima i ishodu pokusa s mumijom? Ili se pak dati u potragu za Rescatorom i iz njega izmamiti tajnu zagonetne, nezapaljive tvari? Ili nastaviti započeto putovanje koje je isto toliko ovisno o slučaju koliko je izloženo opasnostima, putovanje do perzijskih izvora gdje bi se snabdio novim zalihama mumije? Da, Savary je bio malo kao izgubljen otkako više nije imao na brizi svoju dragocjenu bocu.
A gospođa du Plessis-Belliere, kojim pravcem ona misli udariti? Ona to ni sama nije znala.
Neki joj je unutarnji glas govorio: „Ovo ti je dovoljno. Vrati se kući. Zamoli kralja za milost. A zatim..."
Ona je težila za takvom budućnošću. Ali joj je protiv njezine volje pogled bludio pučinom tražeći neki drugi izlaz.
Sunce nestade s obzorja. Galije, čiji su tamni obrisi stršili sa zlatno-sjajne morske površine, ličile su sa svoja dvadeset četiri prislonjena vesla na ogromne noćne ptice sa spuštenim krilima. Maurski i turski galijoti stizali su prazni na spavanje u skladište, dok su ronioci nauljenih tijela silazili pod vodu, da bi preispitali lance i razapete mreže koje su zatvarale ulaz u luku.
Zvona mnogobrojnih crkava stadoše zvoniti na večernju Zdravomariju. Bilo je ovdje više od stotinu crkava, svih veličina i vrsta. Kao pobožno su ih djelo, samo nedjeljom, gradile ruke vjerskih zanesenjaka. Istovremena zvonjava svih zvona prolamala bi se kao tutnjava grmljavine, a Malta se triput dnevno pretvarala u brujeće čudovište koje gromko objavljivaše slavu Djevice Marije, dok su morske ptice usplahireno klepetale krilima.
Anđelika zatvori prozor i naglo se povuče. Od silne se buke ne bi čulo na dva koraka udaljenosti. Sjedeći na rubu kreveta, čekala je da buka prestane.
Rescatorov je ogrtač bio tu, prebačen preko brokatnog pokrivača.
Ona nije zadržala haljinu ukrašenu niskama indijskog sedefa, koju je bura sasvim uništila. Ali se nije htjela rastati s teškim, baršunastim ogrtačem, koji joj je one večeri u Kreti gusar prebacio preko ramena. Nije li to bila neka vrsta trofeja? Anđelika se iznenada baci na krevet i zagnjuri lice u nabore kaputa.
Ni morski vjetar, ni njegova bjesomučna slana prskavica nisu uspjeli da ga liše onog prodornog mirisa. Bilo je dovoljno da ga udahne, pa da sebi dočara zapovjedničku priliku. Ona je čula njegov promukao, dubok glas i ponovo proživljavala one čudesne trenutke u Kreti, u onoj nestvarnoj atmosferi dima koji se dizao iz kadionica i nargila, mirisavih para crne kave i zvuka malih harfi s tri žice.
Kroz proreze kožnate maske gledala su je dva plamena oka...
Ona zajeca pripijajući uza se izgužvanu tkaninu, i tako je mahala glavom obuzeta žaljenjem koje nije htjela nazvati pravim imenom.
Zvona utihnuše, odjek im se prostre na sve strane. Još jedan dubok ton velikog zvona odgovori na ovaj posljednji pjev.
Tek tada Anđelika primijeti da netko opetovano kuca na vrata i da je ona to zbog buke prečula.
Naprijed! - poviče digavši se. Na pragu se pojavi paž u crnoj misnici.
Gospođo, oprostite što vam remetim odmor - reče podižući glas da bi nadjačao posljednje brujanje zvona - ali neki vas Arapin traži. Kaže da se zove Mohamed Baki i da ga šalje vaš muž.