Anđelika

Mali, pretrpan jedrenjak, kojim upravlja posada sačinjena od odmetnika, nosi neplanirane putnike, hugenotske prognanike što beže od francuskog kralja Luja XIV, i bori se s poznim jesenjim talasima Atlantika na svom neizvesnom putu ka Novom svetu. To teskobno okruženje je pozornica na kojoj se odvija radnja jedne od najuspelijih knjiga iz veličanstvenog serijala o Anđeliki. Na tom brodu, Anđelika je rastrzana između osećanja prema meštru Bernu, prijatelju kojem je pomogla da pobegne od kraljevih dragona, i svoje fascinacije tajanstvenim Reskatorom, gusarom i odmetnikom. Dok tenzije između bogobojažljivih izbeglica i njihovih grubih i prekih spasilaca rastu, Reskatorova tajna se otkriva – ali prekasno! Pobuna koja će izbiti upropastiće živote i svakog na brodu dovesti u smrtnu opasnost…

Anne i Serge Golon ANĐELIKA 06.
ANĐELIKA I NJENA LJUBAV

PRVI DIO

PUTOVANJE
1.
ANĐELIKA UZ UZGLAVLJE RANJENOG GAZDE BERNEA
Osjećaj da je promatra nevidljivo oko osvijesti Anđeliku.
Ona se trgnu i osvrnu oko sebe tražeći pogledom onoga koji ju je dao donijeti u ove raskošne odaje pod krmnicom s orijentalnim namještajem. Ona je bila uvjerena da je on ovdje, ali ga nije vidjela.
Nalazila se u onom istom salonu gdje ju je prošle noći primio Rescator. Brzina događaja, njihov dramatičan tok, pa ovaj sadašnji mir - i neobičnost nove okoline
- sve je to stvaralo utisak nekog sna. Da nije bilo Honorine koja se počela migoljiti i protezati kao mačka, Anđelika bi pomislila da se još nije sasvim osvijestila.
Kroz polumrak je prodiralo blještavilo pozlaćenog pokućstva i drugih ukrasa koje je ona jedva nazirala. Miris, koji je s uzbuđenjem osjetila i koji ju je podsjećao pa Rescatora, svu je obavio. On je sigurno ovu prefinjenost stekao na Mediteranu, kao što se bio navikao na kavu, na ćilime i divane sa svilenim jastucima.
Hladan i vlažan vjetar naglo provali kroz prozor i Anđelka osjeti hladnoću. Tek tada primijeti da joj je steznik skliznuo i grudi razgolio, što ju je zbunilo. Tko ga je otkopčao? Tko se nad nju nadnio dok je ležala u nesvijesti? Koji je to muškarac pogledom istraživao njezino blijedo lice, možda i zabrinuto, ukočenost njenih crta, sklopljene i umorne vjeđe?
Kad je primijetio da ona samo spava, na podu, iznemogla, udaljio se pošto je otkopčao njen steznik da bi mogla lakše disati.
Taj gest, koji je možda bio jednostavan izraz pažnje i odavao muškarca koji je vičan ženama i umije da s njima neusiljeno i ljubazno postupa, natjerao je rumen na lice Anđelike koja se uspravi i žustro poravna svoju haljinu.
Zašto ju je doveo ovamo, u svoju odaju, a ne među njezine drugove? Da li ju je on smatrao svojom ropkinjom, zarobljenicom, koja treba da zadovolji njegove hirove, usprkos nehaju koji je pokazivao?
Ima li ikoga ovdje? - zapita ona glasno.
Da niste vi, vaša svjetlosti?
Nikakva odgovora, samo se čuo šum morskih valova. Honorina se odjednom probudila i sjela na krevet zijevajući. Anđelika se prignu prema njoj, obuhvati je zaštitnički rukama, kako je to činila uvijek kad je trebalo da zaštiti to krhko tijelo od opasnosti.
Dođi, srce moje malo - šapnu ona - i ne boj se više ničega. Na moru smo.
Ona se uputi prema ostakljenim vratima i začudi se što ih je lako otvorila. Dakle, nije bila zarobljenica.
Napolju se još nije smrklo. Po palubi su prolazili mornari i palila se prva svjetla. More se smirilo, gusarski brod, sam na pustom oceanu, nekako se i sam umirio, kao da mu prije nekoliko sati nije prijetila nekoliko puta opasnost da propadne. Čovjek tek tada uživa u životu kad izbjegne sigurnoj smrti.
Neka prilika, koja je sjedila naslonjena na vrata, ustade i Anđelika ugleda pokraj sebe golemog Maurina koji im je, prošle noći, bio pripremio kavu. Na njemu je bila bijela vunena marokanska kapuljača i u rukama kremenjača s kundakom izrezbarenim u srebru, kakvu je nosila tjelesna garda Mule Ismaila.
Gdje su moji drugovi? - zapita ona.
Hajde - odgovori on - gospodar mi je rekao da te povedem čim se probudiš. Poput svih brodova, bili oni teretni ili putnički, Gouldsboro nije bio građen za putnike. Prostor određen za posadu nalazio se na pramčanom dijelu broda, i drugog prostora za ljude nije bilo. Iseljenici su bili smješteni u jednom dijelu međupalublja koji je bio određen za skrivene topove gusarskog broda. Anđelika se spustila niz kratke ljestve i našla se među svojim drugovima koji su se kojekako
smjestili između topova. Lafeti brončanih topova, koji su bili pokriveni, služili su im da na njima odlože svoju oskudnu prtljagu.
Na palubi je polako umirao dan, ali ovdje, dublje, već se hvatao mrak kojemu se otimala ružičasta svjetlost što je dopirala kroz bočne otvore.
Čim je Anđelika ušla, živo joj priđoše djeca i njezini prijatelji.
Gospo Anđeliko! Već smio mislili da ste mrtvi... da ste se utopili... Odmah zatim začuše se predbacivanja:
Ovdje je mračno... zabrtvili su nas kao zarobljenike... djeca su žedna...
U polutami Anđelika ih je prepoznavala samo po glasu. Sve je nadglasala Abigaela.
Trebalo bi pružiti pomoć gazdi Bemeu. On je teško ranjen.
Gdje je on? - zapita Anđelika zamjerajući sebi što ga je zaboravila. Odvedoše je do mjesta gdje je trgovac ležao, pod brodskim otvorom.
Mislili smo da će mu pomoći svjež zrak, ali je još uvijek u nesvijesti.
Anđelika kleknu pored ranjenika. Pri ružičastom svjetlu sa zapada koje je prodiralo u mračno spremište, ona je ugledala blijedo i od bola ukočeno lice ranjenika, iako je bio u nesvijesti, pa se uplašila. Disanje mu je bilo sporo i teško. "Ranila su ga dok me je branio", pomisli ona.
Bilo je nešto uzbudljivo u tome što ga vidi ovdje, lišena snage i ugleda što ga je imao kao bogati trgovac rošelski, snažnih i golih ramena, širokih i dlakavih prsiju kao u kakva nosača. Ležao je ovdje, u nesvijesti i bolu, nemoćan kao i svi drugi ljudi. Njegovi drugovi, bespomoćni, rasjekli su njegov crni kaput natopljen krvlju i njegovu košulju od koje su napravili zavoje za rane. Zbog ovog njegova neobičnog izgleda, Anđeliki je bilo teško da ga prepozna. Razlika između jednog mirnog trgovca hugenota, koji sjedi za svojim pisaćim stolom i pregledava račune, a oko njega puna spremišta robe, i istoga tog čovjeka gola i nemoćna, učini joj se tako duboka kao kakav ponor. U tom čuđenju prođe joj kroz svijest glupa i neumjesna misao: "Mogao je biti moj ljubavnik..."
Odjednom joj se učini sasvim blizak, kao da joj pomalo pripada, pa se jako uznemiri dok je polako spuštala ruku na njega.
Je li se pokrenuo ili progovorio otkad je ovamo donesen?
Nije. Rane nam se nisu učinile teškim. Udarac sabljom mu je zahvatio rame i lijevu stranu grudi. Rane mu ne krvare mnogo.
Treba nešto učiniti.
Ali što? - oglasi se kiselo liječnik Albert Parry - ništa nemam pri ruci, ni sredstva za čišćenje, ni klistera, ni apoteke u blizini da pošaljem po trave.
Mogli ste barem ponijeti sobom svoj liječnički pribor, gospodine Parry - reče neobično žestokim glasom Abigaela - to vam baš ne bi bilo na smetnji.
Ka... ko - zgranuto će liječnik - možete da mi predbacujete da sam zaboravio svoj liječnički pribor kad su me bez riječi izvukli iz kreveta i dovukli do ovog broda gotovo u noćnoj košulji, s noćnom kapom na glavi, a da nisam imao vremena ni da oči protrljam. Uostalom, ja ne mogu mnogo pomoći Berneu. Ja nisam kirurg.
Laurier zavapi držeći se grčevito Anđelike:
Hoće li umrijeti moj otac?
Odasvud su je hvatale nečije ruke, možda Severinine ili Honorinine ili Martialove ili ruke drugih majki, zabrinutih zbog svojih nevolja.
Djeca su žedna - stalno je ponavljala gospođa Carrere.
Na sreću, djeca nisu bila gladna jer je pekar velikodušno razdijelio svoje zalihe kruha i kolača koje je, za razliku od liječnika, hladnokrvno sobom ponio i nije izgubio za vrijeme trčanja.
Ako ovi gusari ne donesu svjetiljke, ja ću razvaliti vrata - povika odjednom Manigault negdje iz mraka.
Kao da su čekali samo na ovaj gromki glas, pojaviše se mornari obasjani trima snažnim svjetiljkama koje objesiše na dva kraja i usred baterije, zatim se vratiše i unesoše jedan kotao, odakle se širio ugodan miris, i još jedan čabar pun mlijeka.
To su bila dva mornara, rodom iz Malte, koji su već bili pratitelji Anđelike. Unatoč maslinastoj boji kože i užagrenom pogledu, što je njihovom licu davalo surov izgled, ipak su to bili čestiti ljudi, kako je ona mislila… ukoliko se to moglo reći za bilo koga od gusarske posade. Oni prijazno pokazaše putnicima kotao sa čorbom.
Čime ćemo jesti? - oštro uzviknu gospođa Manigault - zar mislite da smo svinje koje jedu iz istog korita? Mi nemamjo nijednog tanjura.
Ona briznu u histeričan plač dok je mislila na svoje lijepe tanjure od majolike što ih je razbila na pješčanoj morskoj obali.
On, sve to ne znači ništa - reče gospođa Carrere, starija žena - snaći ćemo se i bez toga.
Ali ni ona sama nije imala ništa drugo nego jednu jedinu šalicu koju je u posljednjem trenutku turila u svoj siromašni zavežljaj. Anđelika je objasnila što je bolje mogla situaciju mornarima služeći se s ono malo arapsko-romanskih riječi što ih je znala. Oni se u neprilici počešaše po glavi. To pitanje tanjura i stolnog pribora zadavalo je muku posadi. Oni odoše govoreći da će se ljudi ipak snaći.
Okupljeni oko kotla, putnici su dugo raspravljali o njegovu sadržaju.

Čorba od povrća.
U svakom slučaju svježa hrana.
Ne daju nam još prepečenac s usoljenim mesom, kako to jedu mornari.
To znači da su hranu opljačkali na kopnu. Ja sam čuo kako rokću svinje i bleji koza u spremištu ispod nas.
Nije istina. Oni su kupili te životinje teškim zvečećim novcem. Napravili su ljudi dobar posao s njima.
Tko to govori? - upita Manigault, kad su mu do ušiju doprle te riječi u šarantskom narječju.
Pri jarkom svjetlu svjetiljaka on otkri nepoznata lica: dva mršava seljaka duge kose sa ženama, oko kojih se okupilo pola tuceta odrpane derištadi.
Odakle ste vi?
Mi smo hugenoti iz seoceta Saint-Maurice.
Koji vas je đavo ovamo doveo?
Pa eto! Kad su svi potrčali prema obali, i mi smo za njima. A onda smo pomislili: kad se svi ukrcavaju, ukrcajmo se i mi. Ne mislite valjda da smo željeli da nas uhvate kraljevi draguni? Vjerojatno bi oni na nama iskalili svoj bijes... naročito onda kad bi primijetili da smo trgovali s gusarima. A što je zapravo ostalo iza nas? Ne baš mnogo, pošto smo im prodali i posljednju kozu i posljednje svinje... A što sad?
I onako nas je mnogo - uzvrati bijesno Manigault - a sada je bez potrebe nadošlo svijeta koji treba hraniti.
Upozoravam vas, dragi gospodine - reče Anđelika - da to nije vaša briga, a osim toga, ovu večeru dugujete seljacima jer je, bez sumnje, pravljena od dijelova jedne od njihovih svinja...
Ali kad se nađemo na otocima... Pastor Beaucaire upade:
Nikada nisu u koloniji emigranata suvišni seljaci koji znaju obrađivati zemlju i timariti stoku. Dobro došli, braćo moja!
Tako je ovaj sukob bio izglađen i krug se otvorio da propusti te siromahe.
Ova prva večer na brodu, koja ih je vodila u nepoznato, za svakoga je bila nešto nestvarno. Još jučer oni su spavali u svome stanu koji je za nekoga bio bogat, a za nekoga siromašan. Neizvjesnost njihove sudbine nije ih uznemiravala jer su bili sasvim zaokupljeni planovima za odlazak. Kad su se već na to odlučili, oni će učiniti sve da ta odluka bude izvršena s najvećom sigurnošću i udobnošću. A sada ih evo izručenih na milost i nemilost oceanskoj noći, odsječenih od svih svojih veza, gotovo neznani kao duše osuđeni u Garonovoj barci. To poređenje padalo je na pamet muškarcima, jer su većinom bili načitani pa su turobnim pogledom promatrali kotao u kome se jelo lagano mućkalo zbog valjanja broda.
Žene su imale drugog posla i nisu im padale na pamet slike iz Danteova spjeva. Kako nisu imale svojih šalica, to su posuđivale šalicu od gospode Carrere i redom davale piti mlijeko djeci. To nije išlo kako treba, jer se brod sve više valjao kako je nadolazila noć. Djeca su se smijala kad bi se poprskala mlijekom, ali su ih majke grdile: nisu imale odjeće da ih presvuku, a gdje da je operu na brodu? Svaki je trenutak donosio odricanja i nedaće. U duši domaćica javljalo se žaljenje za njihovim zalihama luga i sapuna u napuštenim praonicama, za četkama svih vrsta - kako se može prati bez četke? Pekarova žena veselila se pri pomisli da je četku ponijela, pa je slavodobitno pogledavala svoje potištene susjede.
Anđelika je ponovo kleknula pored gazde Gabriela. Pogledom je utvrdila da je Honorina zbrinuta jer je prva dobila mlijeko i sada je, krišom lovila komadiće mesa u kotlu. Honorina će se uvijek snaći!
Trgovčeve rane zabrinjavale su Anđeliku. Njezinu brigu još je više pojačavala grižnja savjesti i osjećaj zahvalnosti.
"Da nije njega bilo, ja bih dobila udarac sabljom ili Honorina..."
Ukočen izraz lica Gabriela Bernea i trajanje nesvijesti činili su joj se neprirodni. Pri svjetlosti njegovo je lice bilo blijedo poput voska.
Kad su se ona dvojica mornara vratila noseći desetak zdjelica koje su razdijelili, ona je jednoga povukla za rukav i dovela ga pred ranjenika objašnjavajući mu da nemaju čime da ga liječe. On se činio sasvim ravnodušan, slegnuo ramjenima, podigao pogled i rekao:
Bilo je, Bogorodice mi, ranjenih među mornarima i samo su ih liječili, kako se to čini na svakom gusarskom brodu, sa dva čudotvorna lijeka: rumom i puščanim prahom da im raskuži i spali rane. Treba se više moliti Bogorodici, - preporučivao je mornar.
Anđelika je uzdahnula. Što je mogla uraditi? Ona se prisjećala svih recepata što ih je kao domaćica i majka znala i što ih je kao vidarica primjenjivala na ranjenike u šumi za vrijeme pobune u Poitouu. Ali sada nije imala ništa, zaista ništa. Kesice sa ljekovitim travama ostale su u njezinoj škrinji u La Rochelleu i nije joj palo na pamet da ih sobom ponese pri polasku.
"Morala sam na to misliti" - prebacivala je ona sebi. "Mogla sam ih ipak turiti u džepove."
Učinilo joj se da je laki drhtaj preletio preko lica Gabriela Bernea, i ona se brižno sagnula. On se pomaknuo, usta mu se malo otvorila tražeći daha. Činilo se da trpi, a ona mu nije miogla pomoći.
"Samo da ne umre", pomisli. Pri tom je osjetila kako je podilazi ježa.
Zar će ovo putovanje početi u znaku prokletstva? Zar će djeca, koju je voljela, izgubiti, njezinom greškom, jedinu svoju podršku? A što će s njome biti? Ona je bila navikla na njega, da se oslanja na njega. U trenutku kad su se ponovno kidale sve veze, ona nije željela da ga nestane. Ne, nikako on! To je bio siguran i vjeran prijatelj i znala je da je on voli.
Ona dodirnu rukom njegove snažne prsi vlažne od hladna znoja. Tim dodirom ona je od svega srca željela da ga vrati životu, da mu udahne vlastitu snagu koju je duboko upila u se na moru.
On uzdrhta. Blagi neuobičajeni dodir ženske ruke na njegovim grudima dopro mu je do podsvijesti.
On se pokrenu i oči mu se umorno otvoriše. Anđelika je žudno očekivala prvi pogled. Da li će to biti pogled umirućega, ili čovjeka koji se vraća životu?
Ona se umirila. Pogled gazde Gabriela govorio je da se ovaj snažan, iznemogao čovjek vraća životu. Usprkos dugoj nesvjestici pogled je sačuvao svoj dubok i razborit izraz.
Časkom je preletio niskim oblukom potpalublja, a zatim se zadržao na Anđelikinom licu koje je bilo sasvim blizu njegova.
Ona je sada primijetila da ranjenik još ne vlada sobom, jer mu je pogled bio tako neprirodno ushićen kako nije bio ni onoga dana kada mu je pala u naručje pošto je zadavio dvije policijske uhode.
Taj joj je pogled očitovao ono što možda nikad ne bi ni on sam priznao sebi - žudnju čitavoga svoga bića za njom! Zatvoren u svoj tvrdi oklop morala, razboritosti, nepovjerenja, snažan poriv takve ljubavi mogao je izbiti samo u takvom jednom trenutku kad je bio sasvim nemoćan, ravnodušan na vanjski svijet.
Gospo Anđeliko - prošapta.
Tu sam.
"Sreća je", pomisli ona, "što nitko ne gleda jer je svatko zauzet svojim poslom." Osim možda Abigaele koja je u pozadini klečala i molila.
Gabriel Berne se okrenu prema Anđeliki, ali odmah jeknu i njegove se oči ponovo sklopiše.
Živ je - promrmlja Abigaela.
Čak je i oči otvorio.
Da, vidjela sam.
Trgovčeve usne jedva se pokrenuše.
Gospo Anđeliko... Gdje... smo?
Na pučini... Vi ste bili ranjeni.
Kad bi zatvorio oči, ona se više nije uznemirivala. Osjećala se samo odgovornom za njega kao i onda kad mu je uvečer, u La Rochelleu, kad se on dugo zadržavao oko svojih računa, nosila šalicu juhe ili kuhanog vina govoreći mu da će upropastiti zdravlje ako ne bude spavao.
Ona ga pomilova po širokom čelu. Često je to bila poželjela u La Rochelleu kad bi ga vidjela zabrinuta i uznemirena, što je on prikrivao svojim vedrim držanjem. To je bio majčinski, prijateljski gest, koji je mogla danas sebi dopustiti.
Tu sam, dragi prijatelju... Budite mirni.
Pod prstima je osjetila njegovu slijepljenu kosu, i ona povuče svoju ruku uprljanu krvlju. Ah! pa on je i u glavu ranjen! Ta je rana, a naročito udarac, i bila razlogom njegovoj dugoj nesvjestici. Sad ga je trebalo uporno liječiti, utopliti ga, previjati mu rane, i on će se sigurno spasti. Ona je vidjela mnogo ranjenika pa je takva misao bila prirodna.
Ona ustade i osjeti čudnovatu tišinu u spremištu. Nije se čulo više raspravljanje oko kotla, čak su se i djeca umirila. Podigla je pogled i srce joj ustrepta, do nogu ranjenika stajao ie Rescator. Otkad je on tu? Gdje god bi se Rescator pojavio, zavladala bi tišina. To je bio znak neprijateljstva ili naprosto nepovjerljivosti što ih je izazivala pojava crne tajanstvene maske.
Anđelika je još jednom pomislila kako je on zaista posebno biće. Drukčije nije mogla objasniti smetenost i strah što ga je osjećala pri toj pomisli. Nije čula njegov dolazak, a sigurno ni ostali, jer su pri svjetlosti svjetiljaka lica protestanata pokazivala neku zaprepaštenost i uznemirenost dok su promatrali zapovjednika broda kao đavolsku pojavu. Pojava Rescatora izazivala je utoliko veću uznemirenost što ga je pratila neobična ličnost, visoka i mršava, u bijeloj odjeći, s dugim izvezenim ogrtačem, lica kao da je izrezbareno, koščata, reklo bi se presvučena starom tamnom kožom, s ogromnim nosom, na kome su se caklile naočari s okvirom od kornjačevine.
Na kraju dana koji je bio pun uzbuđenja njegov je izgled stvarao još veću pometnju, a Rescatorov u onom polumraku nije ulijevao povjerenje.
Doveo sam vam svog arapskog liječnika - muklo reče Rescator.
Možda je te riječi upravio Manigaultu koji se bio približio. Ali je Anđelika mislila da je to rekao njoj.
Hvala vam - odgovori ona. Albert Parry promrmlja:
Arapski liječnik! Samo je to trebalo...
U njega se možete pouzdati - uzvrati ljutito Anđelika - arapski su liječnici odavno poznati kao najsposobniji i najvještiji.
Hvala vam, gospođo - odgovori starac s izvjesnom ironijom na račun svoga kolege iz La Rochellea. Govorio je čistim francuskim jezikom.
On kleknu i svojim vještim i spretnim rukama - kao čarobnim štapićima koji su jedva dodirivali stvari - pregleda rane svoga pacijenta koji se trzao. Odjednom, kad se najmanje očekivalo, gazda Berne sjede i reče žestoko:
Pustite me na miru! Nikad nisam bio bolestan i ne mislim da sam to i sada.
Vi niste bolesni, vi ste ranjeni - reče Anđelika strpljivo. Blagim pokretom ruke obujmi ga oko ramena da ga podrži.
Liječnik je razgovarao s Rescatorom arapski. Rane, govorio je on, nisu teške, mada su duboke. Jedino je rana na glavi, zadana sabljom, teža i treba joj pokloniti više pažnje. Budući da se ranjenik osvijestio, to će, po svoj prilici, bolovi od tog udarca trajati još nekoliko dana.
Anđelika se sagnu prema gazdi Gabrielu da mu prevede tu utješnu vijest.
Liječnik tvrdi da ćete uskoro ozdraviti ako budete mirni. Trgovac je nepovjerljivo pogleda.
Zar vi razumijete arapski, gospo Anđeliko?
Dakako, gospa Anđelika razumije arapski - odgovori Rescator. - Zar ne znate, gospodine, da je u svoje vrijeme bila jedna od najčuvenijih zatočenica na Mediteranu?
Ovo nehajno objašnjenje učini se Anđeliki kao podmukli udarac. Ona nije odmah uzvratila jer joj se to činilo tako odvratnim da nije bila sigurna je li to dobro čula. Ona pokri gazdu Gabriela svojim ogrtačem jer nije imala drugih pokrivača.
Liječnik će vam poslati lijekove koji će ublažiti vaše patnje. Lakše ćete spavati. Ona je mirno govorila, ali joj je duša srdžbom plamtjela.
Rescator je bio visoka rasta. Isticao se iznad skupine ljudi koja je preneraženo šutjela oko njega. Kad se njegovo crno lice okrenulo prema njima, protestanti uzmaknuše. On muškarce nije ni pogledao, već mu se pogled zaustavi na bijelim kapicama žena.
Tada skide šešir s perjanicama, što ga je nosio na rupcu od crne svile, i pozdravi ih vrlo učtivo.
Gospođe, ovom prilikom želim vam izraziti dobrodošlicu na svome brodu. Žao mi je što vam ne mogu pružiti više udobnosti. Na žalost, nismo vas očekivali. Nadam se da vam ovo prekomorsko putovanje neće pričiniti velikih neugodnosti. Laku noć gospođe.
Čak ni Sarah Manigault, u čijem se je salonima okupljalo društvo iz okolice La Rochellea, nije smogla riječi da odgovori na ove uglađene izraze. Pojava osobe koja ih je izrekla, neobičan prizvuk glasa u kome se osjećala poruga i prijetnja, skamenila je sve te žene. One su ga promatrale s izvjesnim užasom u očima. Kada je Rescator, pošto je pozdravio još jednom ili dvaput, prošao između njih zaputivši se prema vratima, u pratnji sablasne prilike starog arapskog liječnika, jedno dijete kriknu užasnuto i sakri se iza suknje svoje majke.
Tada plašljiva Abigaela skupi svu svoju hrabrost i progovori prigušenim glasom:
Hvala na dobrim željama, gospodine, a naročito vam zahvaljujem što ste nam spasili život, i taj ćemo dan trajno zadržati u sjećanju.
Rescator se okrenu. Iz polutamte iskrsnu ponovo njegov mračan i neobičan lik. On pođe prema Abigaeli koja preblijedje i, pogledavši je, blagim i odlučnim pokretom ruke okrenu njezino lice prema svjetlu.
Smješkao se. Pri oštrom svjetlu obližnje svjetiljke, on je promatrao to djevičansko lice flamanske madone, te krupne bezbojne i razborite oči, koje su se činile još krupnije od zaprepaštenja i neizvjesnosti. Naposljetku reče:
Poboljšat će se rasa na američkom otočju kad dođu ovako krasne djevojke. Hoće li Novi svijet znati da cijeni bogatstvo vaših osjećanja, draga moja? Ja se nadam. Dotle, spavajte mirno i neka vas ne muče misli na ovog ranjeka ovdje...
Nehajnim pokretom ruke pokaza na gazdu Gabrijela.

Jamčim vam da mu ne prijeti nikakva opasnost i da ga nećete izgubiti.
Vjetar je već bio zatvorio vrata na međupalublju, a svjedoci ovog prizora još se nisu mogli snaći.
Čini mi se - reče urar turobnim glasom - da je taj gusar utjelovljeni sotona.
Kako ste samo mogli, Abigaelo, da ga oslovite? - reče prigušeno pastor Beaucaire.
Opasno je privući pažnju takvog čovjeka, kćeri moja!
A ona njegova aluzija o rasi na otočju, kakva nepristojnost! - protestirao je Mercelot, trgovac papirom, gledajući svoju kćer Bertillu i nadajući se da nije razumjela.
Abigaela je držala ruke na užarenom licu. U njezinu životu kreposne djevojke, koja nije bila svjesna da je lijepa, nijedan muškarac nije tako postupio prema njoj.
Učinilo mi se... Učinilo mi se da je trebalo da mu se zahvalimo - promrmlja ona... - Ma kakav on bio, ipak je izložio opasnosti svoj brod, svoj život, svoju posadu... zbog nas...
Njezin je pogled lutao s tamnog mjesta gdje je stajala baterija, kuda je nestao Rescator, prema mjestu gdje je ležao gazda Berne.
Zašto je on to rekao? - uzviknu ona - Zašto je to rekao?
Ona pokri lice rukama i briznu u grčevit plač. Sa suzama u očima, posrćući, ona se probi kroz grupu ljudi koji su je okruživali i klonu na lafet topa plačući gorko sasvim iscrpljena.
Ovaj živčani slom mirne Abigaele teško je djelovao na žene. Dugo suzdržavana tuga sasvim ih je obuzela. Strah koji su osjetili u trenutku bijega i ukrcavanja na brod duboko ih je potresao. Kako to često biva kad opasnost prođe, suze i zapomaganja bili su za njih rasterećenje. Mlada i trudna žena udarala je glavom o ogradu uzvikujući:
Pustite me u La Rochelle... Dijete će mi umrijeti... - Muž nije znao kako da je umiri. Tada Manigualt nastupi energično, ali i smireno.
Priberite se malo, žene. Bio sotona ili ne bio, taj čovjek ima pravo: umorni smo i treba spavati... Prestanite vikati. Upozoravam vas da će ona koja se ne umiri dobiti kabao vode u lice.
Odjednom se sve utiša.
A sada se, smrtnici bijedni - reče pastor Beaucaire - pomolimo, jer smo se sve do sad samo tužili, umjesto da se zahvalimo Bogu što nas je spasio.

2.
SVAĐA IZMEĐU RESCATORA I ANĐELIKE
Anđelika je iskoristila opću pometnju te se išuljala napolje. Popevši se uz male ljestve, ona se zaustavi i čvrsto uhvati za obližnju ogradu. Noćna hladnoća u koju se uvukla morska vlaga, svu je prožela, ali se za to nije brinula. Negodovanje i ljutina bili su dovoljni da je zagriju.
Svjetiljke na jarbolima i ogradama jedva su se nazirale kroz gusti mrak. Ali iza podnožja visokog jarbola ona je razaznala crvene prozorčiće Rescatorove kabine, pa krenu onamo sigurnim korakom, jer se bila već prije navikla na Mediteranu da hoda po palubi broda na valovima.
U hodu ona se sudari s nepoznatom osobom i gotovo je kriknula od užasa osjetivši na svojoj ruci vreli stisak. Pri dodiru ona osjeti mušku ruku, i kako se upinjala da je se oslobodi, okrznu je dijamantni prsten.
Kamo hitate, gospo Anđeliko? - zapita Rescator - I zašto se tako otimate? Strašno je to bilo stalno se razgovarati s maskom. On se poigravao svojom kožnatom maskom kao kakav demon. Nije mogla da ga vidi u mraku, pa kad bi upravila svoje lice prema njegovu glasu, bilo je isto kao da se obraćala noći.
Kamo ste se zaputili? Bio bih naročito sretan da čujem kako ste se uputili prema krmnici da me potražite.
Baš tako! - planu ona. - Htjela sam vas upozoriti da neću dozvoliti da pred mojim drugovima spominjete moju prošlost. Ja vam to zabranjujem, razumijete li, ja vam zabranjujem da im govorite da sam bila ropkinja na Sredozemnom moru i
da ste me kupili u Kandiji, ili da sam bila u haremu Mule Ismaila, ili bilo što, što se mene tiče. Kako ste se usudili da to izjavljujete? To je dokaz da nemate ni najosnovnijeg poštovanja prema jednoj ženi.
Ima žena koje izazivaju poštovanje, a ima ih koje ne izazivaju.
Zabranjujem vam da me još više vrijeđate. Vi ste prost i neuglađen. Običan gusar.
U ovoj posljednjoj uvredi sakupio se sav njezin prezir. Ona nije pokušavala da se otrgne jer ju je on čvrsto držao za ruke. Njegove su ruke bile tople kao ruke u zdrava čovjeka koji je navikao na nepogode i različita podneblja, te ju je ova toplina prožimala i blažila njezinu bijedu i očaj.
Pošto ju je razljutio, dodir njegovih ruku djelovao je blagotvorno. Ali ona nije mogla da ga prepozna. Njoj se Rescator sada činio mrskim bićem, i ona je željela da ga uništi
Vi me zbunjujete. - nadoveza on. - Na časnu riječ, vi ne znate što govorite, draga i opaka ženice! Zaboravljate da sam ja jedini gospodar na ovoj lađi i da vas mogu objesiti, baciti u more ili vas predati na milost i nemilost svojoj posadi, ako mi se to svidi. Sigurno ste isto tako razgovarali i s mojim dobrim prijateljem d'Escrainvilleom? Zar vas nije odučio od vaše manije da prkosite gusarima?
Kad je čula kako spominje Escrainvillea, vratiše joj se sjećanja. Ovako budna i neispavana, ona je bila pod utiskom svojih doživljaja koji joj ispuniše svijest. Na ovom brodu, u prisustvu ovog čovjeka, Rescatora, razbudiše se sjećanja na svu njezinu prošlost.
"Ah! neka me pusti na miru", preklinjaše ona u sebi, "inače ću postati njegova ropkinja i sva mu se prepustiti. On mi snagu oduzima. Zašto to?"
Vi mislite da ste još na dvoru kralja Sunca, gospođo du Plessis-Belliere? - reče Rescator tihim glasom - kad ste tako drski? Pazite, ne štiti vas više vaš kraljevski ljubavnik...
Ona je odjednom poslušno popustila, s izvjesnom koketnošću, a također s iskrenošću koja je često znala da ublaži i najopasnije ispade protiv nje.
Gospodine Rescatore, oprostite mojim nesmotrenim riječima. Ja sam bezumna. Točno je da me jedino drži poštovanje mojih drugova. Kakve vam koristi od toga ako me odvojite od mojih posljednjih prijatelja?
Zar vaša prošlost izaziva u vama takav stid da se bojite i same pomisli da oni za nju doznaju.
Ona mu odgovori a da nije bila svjesna svojih riječi.
Kada čovjek prevali polovinu svoga života i kad mnogo toga proživi, koje ljudsko biće, dostojno toga imena, nema nešto stida da sakrije u svojim sjećanjima?
Vašu srdžbu zamijenila je čista filozofija.
"Čudnovato kako mi je taj čovjek", pomisli ona, "ponovo tako blizak. Zašto?"
Treba da shvatite - prihvati ona, kao da prijatelju govori - da je način mišljenja ovih hugenota sasvim drukčiji od našeg. Oni su drukčiji od vas i od vaše posade. Vi ste strašno sablaznili sirotu Abigaelu govoreći s njome tako prisno, pa kad bi oni otkrili da sam ja, i protiv svoje volje, prihvatila tako sablažnjiv život...
Odjednom se dogodilo ono što je ona nesvjesno priželjkivala. On je privuče k sebi i čvrsto je stisnu. Držeći je tako, pođe s njome nekoliko koraka, i ona se nađe uz ogradu broda. Brod se nakrenu i lice joj zapljusnu val. Ona je dolje primijetila bijelu pjenu vala. Slabo svjetlo mjesečevo, koje bi časovito prodrlo kroz guste naslage oblaka, obasjalo je more tamnim srebrnim sjajem.
Zaista? - reče Rescator. - Zar ima toliko razlika između tih hugenota i moje posade? Između tog časnog pastora sijede kose, koga sam zapazio, i mene, okrutnog gusara mora i oceana?... Između čestite i nevine Abigaele i grozne grešnice kao što ste vi... Zar smo toliko različiti? Kakve su to razlike, mila moja? - Pogledajte oko sebe...
Još jednom zapljusnu val trup broda i poprska lice Anđelike koja se prestrašila mračnog bezdana nad kojim se našla kad ju je on uz ogradu pritisnuo, pa se grčevito uhvatila za njegov prsluk od baršuna.
Ne - reče on - mi nismo različiti. Mi smo samo ljudi ukrcani na isti brod, usred oceana!
Ta usta iz kojih su izlazile riječi činila su se sasvim blizu njezinima. Ona mu se još mogla opirati dok je nije bio dirnuo. Ali sada, ona je silno čeznula da mu se sasvim preda. Nije znala kako da nazove ovu čudnu smućenost koja ju je zahvatila. Odavno je nije osjetila. Ona je mislila da je to strah, ali je bila želja. Misao da on ima magičnu moć nad njom da je podvlasti, zanese i dovede u nemoguću situaciju, učini da mu se odupre. "Ako smo dotle došli ove večeri", pomisli ona, "postat ćemo svi neuračunljivi, i mi ćemo se međusobno poubijati prije kraja putovanja."
Ona se okrenu tako da usne gusareve jedva dodirnuše njezine sljepoočice. Samo je osjetila tvrdi dodir njegove kožnate maske, pa se oslobodi njegova snažnog stiska i udalji od njega tražeći naslijepo kakav oslon.
Čula je još njegov ironičan glas.
Zašto bježite? Ja sam samo htio da vas pozovem na večeru. Mogli ste da uživate u jelu, ako ste sladokusac, jer imam izvrsnog kuhara.
Kako možete da mi to predlažete - reče ona ljutito. - Kad vas čovjek sluša, pomislio bi da je negdje u blizini kraljevske palače! Ja moram dijeliti sudbinu svojih prijatelja. Osim toga, gazda Berne je ranjen.
Gazda Berne? Je li to onaj ranjenik nad kojim ste tako brižno stajali?
To je moj najbolji prijatelj. Ono što je on učinio za mene i za moje dijete…
Eh! U redu, neka bude na vašu, prihvaćam plaćanje vaših dugova sa zakašnjenjem, ali nemate pravo što pretpostavljate svoj vlažni brodski prostor mojoj kabini, jer mi izgleda da ste po prirodi zimogrozni. Kad je riječ o tome, što je s ogrtačem koji sam vam posudio prošle noći?
Ne znam - reče Anđelika u neprilici. Prijeđe rukom, preko čela nastojeći da se sjeti. Sigurno ga je zaboravila dok se zaogrnula drugim što joj ga je pripremila Abigaela.
Mislim... mislim da sam ga ostavila kod kuće - reče ona.
I odjednom joj se ukaza pogašeno ognjište u njezinoj kući u La Rochelleu.
Vidjela je tako jasno krasno pokućstvo, sjajno bakreno kuhinjsko posuđe, tamne kutove gdje su se zrcalila venecijanska prekrasna ogledala, a na tapetama duž stepeništa ozbiljni portreti gusara i trgovaca rošelskih.
Sjećanje na taj dom gdje je ona gospodarila kao služavka bilo je jedina uspomena iz Staroga svijeta. Iza ove smirene slike gubile su se versajske svjetiljke, oporost njezinih sukoba, gorčina koju je u njoj izazivala misao na dvorac Plessis, s njegovim tamnim ruševinama, u srcu Poitoua, s opustošenom i zadugo prokletom krajinom.
Već odavno nije mislila na Monteloup. Misao joj prijeđe s Montelouoa na Denisa i na djecu koja su se tu rodila. Sad su oni u hodnicima očekivali savjet stare žene s ispruženim rukama i u svojoj otmjenoj bijedi sanjali o čarobnom djetinjstvu.
Odavno Anđelika više nije pripadala Monteloupu, ni Poitouu. I dok je ulazila u mračni prostor broda, progonilo ju je sjećanje na gazdu Gabriela kako gasi posljednje ugarke na kućnom ognjištu pa uzima za ruku Lauriera i odlazi.
Ove večeri iza sklopljenih vjeđa izgnanika oživjet će sjećanja na lijepe protestantske domove u La Rochelleu, usamljene i napuštene, unatoč čistom svjetlu auniskog1 neba koje obasjava njihova pročelja. Oni čekaju zatvorenih prozora, očiju ugaslih, i jedino šuštanje palminog lišća na šetalištu i plavog jorgovana uz zidove podsjeća na život. Spremište na brodu bilo je mračno i hladno. Dvije su svjetiljke bile pogašene da bi umorna djeca mogla spavati. Čulo se šaputanje i mrmljanje. Jedan je muž hrabrio svoju ženu i uvjeravao: "Vidjet ćeš! Vidjet ćeš kad stignemo na Otoke, sve će biti u redu." Gazdarica Carrere grdila je svoga muža.


1 Aunis - nekadašnja pokrajina u Francuskoj. Glavni grad La Rochelle.
Neće biti ništa gore na Otocima nego u La Rochelleu. Pa što onda ima da izgubimo?
Anđelika se približila mjestu koje je bilo osvijetljeno i gdje su bdjeli pored ranjenika Manigault i pastor. Ranjenik je izgledao smiren. Zaspao je. Ova dvojica izvijestiše kratko Anđeliku da se arapski liječnik vratio s jednim pomoćnikom. Oni su previli gazdu Bernea i dali mu neki napitak koji mu je mnogo pomogao.
Ona nije tražila da ga čuva. Osjećala je potrebu da se odmori, ne zato što je bila umorna, već zato što su joj misli bile sasvim zbunjene. Nije nikako mogla da se sredi, a tama i valjanje broda djelovali su također na njezino stanje.
Sutra će po danu sve biti jasnije.
Gotovo je nesvjesno potražila Honorinu. Neka je ruka dohvati u prolazu. Severina joj pokaza svoja dva brata kako spavaju.
Ja sam im pripremila ležište - reče ona ponosno.
Ona ih je pokrila njihovim ogrtačima i obložila im noge slamom koju je odnekle donijela. Severina je bila prava žena. Osjetljiva u svakidašnjem životu, u teškim trenucima držala se čvrsto. Anđelika je zagrli kao pravu prijateljicu.
Draga, mi se nismo pošteno ni porazgovarale otkad sam te došla potražiti u Saint-Martin-de Reu.
Ah, sve značajne ličnosti su čudnovate - uzdahnu djevojče - a ipak bismo sada morale biti spokojne, gospo Anđeliko. Ja na to stalno mislim, a isto tako i Martial. Mi smo se spasili od samostana i jezuita.
Ona živo nadoveza, kako da je sebi predbacivala svoju lakoumnost:
Točno je da je otac bio ranjen, ali, vidite, to mi se ne čini tako teškim kako bi bilo da je u tamnici ili da smo od njega rastavljeni zauvijek. Osim toga, onaj liječnik u dugoj odjeći rekao je da će se sutra dobro osjećati... Gospo Anđeliko, pokušala sam uspavati Honorinu, ali ona veli da neće spavati jer da ne može bez svoje škrinjice za nakit.
Majčina duša sasvim je drukčija od ostalih. Od svih nevolja koje su se nagomilale posljednih trenutaka, Anđeliki se učini najtežom i nenadoknadivom to što Honorina nema svoje škrinjice. Ona se osjećala potištenom. Njezina se kći sakrila iza jednog topa, stojeći budna kao kakva sova:
Ja hoću svoju škrinjicu.
Anđelika nije znala što da radi: hoće li blago ili energično postupiti; u tom trenutku ugleda neku priliku koja leži i pored koje se sklonila Honorina.
Abigaela? Jeste li to vi? Ali zašto?...
Utučenost Abigaele, koja je uvijek bila dostojanstvena i odmjerena, gotovo joj je smetala.
... Što vam je? Da niste bolesni?
Oh, tako se stidim... - odgovori djevojka prigušenim glasom.
Ali zašto?
Abigaela nije bila ni glupa, ni bogomoljka. Nju ipak nije brinulo što joj je Rescator dodirnuo lice.
Anđelika je prisili da se uspravi i da je pogleda u lice.
Što je? Ne razumijem.
Strašno je to što je on rekao.
Što je rekao?
Anđelika je nastojala da se prisjeti. Iako joj se postupak Rescatorov prema Abigaeli činio neumjesan i drzak - ali takav je bio njegov način - riječi joj se nisu takvim učinile.
Zar zaista niste razumijeli? - promuca Abigaela.
Njezino ju je uzbuđenje pomladilo i njezini uspaljeni obrazi i njezine umorne vjeđe otkrivale su njezinu ljepotu. Trebalo je da taj prokleti Rescator to otkrije. Anđelika pomisli kako ju je on maloprije zagrlio i kako se ona nije ni najmanje zbunila. Tako je on sa svima postupao, naročito sa ženama, kao da ima kneževsko pravo nad njima.
Ona osjeti da se u njoj nešto buni.
Abigaelo, ne osvrćite se uopće na postupak vlasnika ovog broda. Vi niste navikle na ovakvu vrstu ljudi, ali između svih pustolova koje sam ja upoznala, ovaj je najviše... najviše...
Ona nije mogla naći pravu riječ.
... On je nemoguć - reče. - Ali u ovoj opasnosti u koju smo zapali, jedino nas je ovaj odmetnik mogao spasiti od strašne sudbine. Sada smo u njegovoj vlasti. Treba se pomiriti s njime i njegovom posadom i ne izazivati ih. Kad sam putovala po Sredozemnom moru - zašto tajiti kad vam je on to otvoreno rekao - ja sam ga samo jednom susrela, ali mu je ime bilo čuveno. To je gusar koji ne poštuje ni vjeru ni zakon, ali drži do svoje časti.
Oh! Ja ga se ne bojim - promrmlja Abigaela odmahujući glavom.
Izraz se na njezinu licu smirio i ona popogleda Anđeliku svojim prijašnjim pametnim pogledom.
Kakve su sve tajne u bića koje svaki dan susrećemo; - reče ona zamišljeno; - sada kada ste smakli zavjesu s vaše prošlosti, koju ste tako ljubomorno skrivali, čini mi se, Anđeliko, da ste mi bliži, a u isto vrijeme i dalji od mene. Hoćemo li se još moći razumjeti?
Ja se nadam, draga, draga Abigaelo. Ako to želite, mi ćemo biti uvijek prijateljice.
To želim iz sveg srca. Ako tamo kamo odlazimo, Anđeliko, mržnja i sitničavost budu jače od ljubavi, bit ćemo skršeni kao staklo i nećemo moći da preživimo.
Ona je u ovom trenutku izražavala istu misao kao i Rescator. "Mi smo samo muškarci i žene na istom brodu... sa svojim strastima i svojim tugama... i svojim nadama!"
Čudnovato je to, Anđeliko - tiho je nastavila Abigaela - kad se odjednom otkriju druge dimenzije života. Kao da čovjek naglo povuče kazališnu zavjesu pa se otkrije novi dekor i beskrajno proširi ono što se činilo stečenim, nepromenljivim. To mi se danas odjednom dogodilo. Toga ću se sjećati do kraja svoga života. Ne toliko zbog zajedničkih opasnosti koliko zbog povjerljivosti koju ste mi ukazali. Možda je to trebalo prihvatiti zato da se pripremim za život koji nas očekuje preko mora. Trebat će da se svi oslobodimo svoje stare kore... Ja sam duboko uvjerena da je Božji blagoslov to što smo bili prisiljeni da se ukrcamo na ovaj brod, baš na ovaj.
Njezine su se oči iskrile i Anđelika nije više mogla prepoznati pod ovim zanesenim izrazom lica, onu mladu skromnu ženu iz La Rochellea, gotovo krotku, kako je to nekad izgledala.
Siguran sam da taj čovjek, koga vi nazivate pustolovom, zna, Anđeliko, iz ljudskog pogleda čitati tajne koje su duboko zapretane u ljudskom srcu. On u sebi ima neku moć.
Na Sredozemnom moru zvali su ga čarobnjakom - prošaputa Anđelika. Privrženost Abigaele izazivala je u njoj čudno neko zadovoljstvo koje nije mogla objasniti. Trenutak joj se činio zanosan i pun obećanja. Ona je slušala valove kako udaraju u bokove broda. Ljuljanje broda je opijalo, i ona bi bila ostala čitavu noć pokraj Abigaele da joj priča o svojoj prošlosti i razgovara o Rescatoru da je od toga nije odvrćala materinska briga za Honorinu.
Baš je čudna ta Honorina koja neće da spava jer nema svoje škrinjice! - žalila se ona pokazujući na djevojčicu koja je prkosno stajala kraj njih kao kakav sudac.
Oh! ja sam nepopravljiva - reče Abigaela ustajući.
Sasvim se pribrala. Udaljila se i pošla da nešto potraži među svojim stvarima, pa se vratila noseći malu drvenu škrinjicu koju je izradio Martial za Honorinu.
Bože dragi! Abigaelo - uzviknu Anđelika sklapajući ruke - pa vi ste na to mislili. Vi ste anđeo! Vi ste divni... Honorino, evo tvojih školjkica!...
Sada je sve bilo u redu. Honorina se smirila, što je djelovalo i na njezinu majku. Anđelika razastre haljine koje je bila ponijela, i njezina suknja i haljetak poslužit će maloj djevojčici kao udobni pokrivači.
Pripremivši joj ležaj na pregradi pokraj sebe, Anđelika je mislila da je djevojčicu dobro smjestila. I ona je jednom spavala u tamnici, u vrlo lošim uvjetima. Međutim, njoj sada nije bilo toplo i san joj nije dolazio na oči. Ona se nasloni na pregradu i pokuša da sredi svoje misli.
Što joj nosi sutrašnji dan?
Još je uvijek osjećala na svojim rukama stisak Rescatorovih ruku. Misleći na to, sva bi pretrnula. Mada joj je bilo hladno, sjećanje na trenutak kad ju je držao zagrljenu, bilo joj je ugodno. I tjeskobno. Jer pod baršunastim prslukom koji je hvatala njezina ruka, umjesto da osjeti živ dodir muških grudi, ona je napipala tvrdu podlogu. Da li je to bila žičana košulja ili željezni oklop?... To je bio čovjek u stalnoj smrtnoj opasnosti, čovjek željeznog srca. Da li je taj čovjek uopće imao srca?
Da li će je njezina nerazboritost dotle dovesti da se u tog čovjeka zaljubi? Nikako! Ona nije bila sposobna da se u bilo koga zaljubi. Dakle? On ju je privlačio, opčinio na neki čarobnjački način kao netko.... tko je nekad u njoj izazvao takva osjećanja u kojima je bilo i privlačnosti i nepovjerenja? Govorilo se također da je to čovjek koji ima čarobnu moć da privlači žene...
Svjetlo jedne svjetiljke natjera je da zažmiri očima.
Ah! Tu ste!
Neka krupna i rutava glava nagnu se prema njoj. To je bio Nikola Perrot s kapom od krzna.
Šef je naredio da vam donesem ovo, a za djevojčicu mrežu za ležanje.
Bila je to topla tkanina, ogrtač ili pokrivač, težak, izvezen, mekan, kakve tkaju goniči deva u arapskoj pustinji. Iz njega je izbijao istočnjački miris.
Nicolas Perrot svojom iskusnom rukom pričvrsti mrežu za niske grede i u nju položi Honorinu koja se nije probudila.
To je bolji ležaj i ne tako vlažan. Ne mogu svi imati istu udobnost. Mi nemamo na brodu sve što bi bilo potrebno za svakoga. To nije predviđeno za ovakav tovar na brodu. Kad stignemo u hladnije područje, donijet ćemo vam grijalice.
Zahvalite s moje strane gospodinu Rescatoru.
On namignu kao da je sve dobro razumio i odgega posrćući u svojim velikim čizmama od tuljanove kože.
Hrkanje se čulo u spremištu broda. Ugašena je i druga svjetiljka, a ostalo je svjetlo samo tamo gdje se nalazio ranjenik. Ali i tamo je bila tišina. Anđelika se ogrnula skupocjenim ogrtačem.
Ujutro su njezine drugarice primijetile taj znak izvanredne pažnje koji joj je bio ukazan. Zar joj Rescator nije mogao poslati skromniji pokrivač? Ne, to je on hotimice učinio. On je volio da ljude dovede u nepriliku, da izazove njihovo iznenađenje, njihovu ljubomoru, njihove niske i silovite reakcije.
I ovaj pokrivač bio je izazov neimaštini ostalih. Možda on nije ni imao ništa skromnije? Rescator je bio okružen samo skupocjenim predmetima. Nije mu u prirodi bilo da poklanja obične darove. To je bilo nedostojno njega. U krvi mu je bilo dostojanstvo. "On ne nosi mač, već sablju, ali on je, zaklela bih se, plemić pa onaj njegov pozdrav koji je pred večer uputio ženama, to nije bila ni komedija, ni afektacija. On može samo otmjeno pozdravljati. Nikad nisam srela čovjeka koji bi znao nositi ogrtač kao on osim..." Ona je uporno tražila neko poređenje, ali ga nikako nije mogla naći. Sjećala se jednog čovjeka koji ju je podsjećao na Rescatora.
"Sliči na nekoga koga sam poznavala. Možda mi se zato kadšto i čini prisan pa se prema njemu ponašam kao da je jedan od mojih starih prijatelja. Očito je on od iste vrste muškaraca, a reći da "sliči" to je metafora, jer nikad nisam vidjela njegovo lice... Ali ta njegova neusiljenost, taj njegov prirodan način da zapovijeda i da se nehajno odnosi prema drugima... da, to mi je dobro poznato ... uostalom, i onaj Drugi nosio je masku..."
Njezino srce stade neravnomjerno udarati. Odjednom je spopade toplina i hladnoća. Ona sjede i ruku prinese grudima kao da je htjela otkloniti neobjašnjiv strah koji ju je pritiskao.
"Nosio je masku... Ali bi je kadšto i skidao, i onda bi..." Umalo što nije kriknula. Odjednom joj sinu u svijesti. Sjetila se. Zatim se stala nervozno smijati.
"Da, to je... Sada znam na koga sliči... na Joffreya de Peyraca, mog prvog muža. Uzalud sam se pokušavala toga sjetiti."
Neka naročita groznica svu je uspalila. U njezinoj svijesti redale su se šarene slike koje su osvjetljavale njezino mutno sjećanje poput vatrometa u kandijskoj noći... "Da, sliči mu! On nosi masku na licu... i on je gospodario na Sredozemnom moru. To je... On"
Grudi joj se nadimahu od silnog uzbuđenji. Činilo joj se da će joj srce prsnuti i iz grudi izviti krik tjeskobe i radosti.
"To je On... Kako da to nisam znala!"
Odjednom joj se srce smirilo. Ispunilo je olakšanje i razočaranje! "Baš sam; glupa! Kakva mi luda misao pada na pamet! Pa to je smiješno!"
U divnom okviru Toulouse ona je ugledala onoga koji je pristupao mladoj nevjesti. Sjećanje gotovo zaboravljeno. Ako i nije mogla da oživi u svome sjećanju pomalo nejasne crte lica, jasno je vidjela njegovu bujnu crnu kosu koja ju je iznenadila kad je utvrdila da to nije vlasulja. A zatim joj iskrsnu pred očima šepavi hod, koji ju je jako ustrašio, čovjeka koga je onda nazivala: Veliki šepavac iz Languedoca. "Baš sam glupa! Kako sam to mogla i jednog trenutka pomisliti!" Razmišljajući, ona je uvidjela da su je izvjesne pojedinosti mogle zavesti u zabludu i raspaliti njezinu maštu. To je bio jedan vid nehajnog i pakosnog duha. Ali je Rescator imao glavu ptice grabežljivice, naročito glavu, koja se činila sitna i izrasla iz ukrućenog visokog španjolskog ovratnika. I hod mu je bio poseban i čvrst, ramena snažna… "Moj je muž bio šepav. On je znao da se toj nesreći prilagodi pa to nije udaralo u oči... Njegov blistavi duh očaravao je, ali u njemu nije bilo zlobe kao u ovog morskog pustolova..."
Bila je sva u znoju kao da ju je spopala groznica. Navuče na se meki pokrivač milujući ga polako rukom.
"Zloba...? Je li to prikladna riječ...? Možda je Joffrey de Peyrac imao slične, otmjene pokrete... Ali kako bih mogla da ih uspoređujem? Joffrey de Peyrac bio je jedan od najotmjenijih Tulužana, veliki gospodin, gotovo kraljevska ličnost. Iako Rescator dopušta da ga se samodopadno naziva: Monsinjor, on naposljetku nije ništa drugo nego pustolov koji živi od pljačke i nedozvoljene trgovine, koji je danas neizmjerno bogat, a sutra najbjedniji siromah, progonjen kao kakav zlikovac. Ovi gusari misle da mogu sačuvati svoje bogatstvo. Ništa nije nestalnije od toga. Bogatstvo koje isto tako brzo propadne kako je i stečeno..."
Sjeti se markiza d'Escrainvillea pred zapaljenim brodom. "To su igrači koji se bave opasnom igrom jer njihova sudbina zavisi od žrtve ljudskih života. Joffrey de Peyrac bio je, naprotiv, epikurejac. On je odbacivao nasilje. Život jednog Rescatora zasniva se na lešinama. Njegove su ruke krvlju uprljane..."
Ona je mislila na Cantora, na galije koje su potopili gusarski topovi. Vidjela je vlastitim očima brodove kraljevske flote kako nestaju u sukobu s ovim zločincima, dok je gusarski brod Rescatorov kružio oko njih kao orao-lešinar.
"I takav me čovjek privlači... jer zaista me privlači, to ne bih mogla zanijektati" Trebalo je gledati stvari onakve kakve jesu.
Anđelika se okretala na drvenom ležištu. Nikako nije mogla sklopiti oči. Ona je od tog čovjeka tražila pomoć, s povjerenjem se predala u njegove ruke, bez ikakve razboritosti.
Što je on to mislio kad joj je rekao kako "sa zakašnjenjem prima otplatu njenih dugova"? Kako je on to mislio da se naplati za učinjene usluge, a isto tako i za neugodnosti koje mu je nekada pričinila?
"Eto u čemu se on u osnovi razlikuje od mog bivšeg muža. On ne zna za usluge bez naplaćivanja, on ne zna da nešto velikodušno učini, što je osobina pravih plemića. Joffrey de Peyrac bio je pravi kavalir."
Ona se silila da izgovori to ime koje je već davno bilo u njezinom srcu. Joffrey de Peyrac!
Otkad se ona zarekla da neće oživljavati u sebi ovo sjećanje? Otkad je već izgubila nadu da će ga zateći živa na ovome svijetu?
Bilo kako bilo, ona je vjerovala da se pomirila sa sudbinom. Sada kada ju je ovo uzbuđenje spopalo, osjetila je da je još uvijek, usprkos svemu, živa njezina iluzija. Život nije mogao u njoj izbrisati sjećanje na ono vrijeme kada je osjetila što znači potpuna sreća. Pa ipak, koliko malo danas sliči na onu ženu koja je nekada bila mala grofica da Peyrac?
"Ja onda nisam znala ništa. A ipak sam bila potpuno uvjerena da sve znam. Činilo mi se sasvim prirodnim što me voli." Sjećanje na zajednički brak sa grofom de Peyracom izazva joj osmijeh. To je zaista postalo sjećanje, i ona je mogla da ga u duši dočara bez ikakve tuge, kao sliku dvoje stranih ljudi.
Sjaj njihova bogatstva, otmjeno društvo kojim su bili okruženi, uloga koju je imao u kraljevini gospodar Akvitanije, kako je sve to bilo bez veze s tajanstvenim brodom, punim iseljenika i gusara, ploveći prema stranoj zemlji.
Od toga je prošlo već petnaest godina!
Daleko je bila kraljevina, kralj više nikada neće vidjeti Anđeliku du Plessis-Belliere, bivšu groficu de Peyrac. Onaj kralj što je ostao među svojim marionetama, usred velebnog i blistavog dvorca Versaillesa.
Da, ona je bila žena raskošno obučena, miljenica veličajnog društva, zemlje osvajačke pred kojom je drhtao jedan dio svijeta.
Što se brod više udaljavao na pučini oceana, sve se više rasplinjavala slika Versaillesa. Ona je dobivala lažan i varav privid kazališnih dekoracija.
"Tek sada stvarno živim", pomisli ona, "sad sam postala zaista ono što zapravo jesam... ili što treba da postanem. Ja sam uvijek trpjela, čak i na dvoru, zbog toga što sam se osjećala nepotpuna, skrenuta sa svoga puta."
Ona ustade da pogleda mračnu prostoriju, koja je bila loše osvijetljena, gdje su spavali ljudi izmučeni i izmoreni.
Sposobnost brze promjene, koju je u sebi otkrila, gotovo je uplašila Anđeliku. Ne može se tako brzo sasvim zaboraviti prošlost, ne može se tako jednostavno čovjek osloboditi onoga što je u vama ostavilo pečat ljubavi i mržnje. To bi bilo strašno!
Ali je ipak bilo tako. Napuštena, ona se k tome osjećala lišenom svoje prošlosti. Došla je do one točke svoga života kada nam je jedino bogatstvo koje nam nitko ne može oduzeti - vlastita ličnost. Različite ličnosti koje su se u njoj stvarale i međusobno sukobljavale - vjerna ili nestalna žena, častohlepna ili velikodušna, prkosna ili krotka - naposljetku su, bez njezine volje, stvorile u njoj spokojstvo i mir.
"Kao da sam sve to proživjela samo zato da se jednoga dana nađem na nepoznatom brodu, među nepoznatim svijetom, ploveći prema nepoznatom cilju." Da li je trebalo da zaboravi i Joffreya de Peyraca? Da ga prepusti zaboravu?
Oštar bol prostruja njezinim srcem kao ubod nožem kada se sjeti njihove ljubavi. Da li bi ta ljubav ugasla s vremenom kao mnoge ljubavi koje je poznavala? Ili bi ta ljubav odoljela svim zamkama života?
Tko bi to mogao znati. "Ja sam ga tako slabo poznavala..."
Prvi put je otvoreno priznala da joj Jofrey de Peyrac, mada mu je bila žena, nije bio sasvim pristupačan. Ono malo godina zajedničkog života, kada su tajne ljubavnog života u koje ju je uputio iskusni velikaš tuluški, dvanaest godina stariji od nje, mnogo više značile nego nastojanje da se uspostavi dublje razumijevanje, nije joj ostavilo vremena da odmjeri svoje moralne snage i stvarne i nepromjenljive osnove karaktera Joffreya de Peyraca, karaktera koji je bio pun ćudljivosti, što je druge zbunjivalo, a što je on namjerno isticao.
Ona je sebe upoznavala tek u okrutnoj borbi koju je život nametnuo i koju je sama morala voditi.
Ona će uvijek biti sama.
Iako se dvaput udavala, bila mati, sudbina je htjela da ostane sama, usamljena. Sama je morala usmjeriti svoj život, odabirati puteve kojima će krenuti. Nikada nije imala podrške na koju će se osloniti, odmoriti i sanjariti. "Ni do čega mi nije stalo? Vodi me! Ja sam tvoja žena, tvoja je volja i moja volja."
Prisiljena da bude sama, njezini su postupci bili određeni njezinom voljom. I ona je sada osjećala da je umorna, jer to nije bilo u ženinoj prirodi.
Anđelika se snažno oduprla ovoj navali misli. Što joj je da se toliko upustila u razmišljanja o svojoj samoći? Ništa dosad nije pokazivalo da je stvorena da bude pokorna.
Da li bi sada dopustila da je netko vodi? Naposljetku, ona je mnogo bolje znala od većine muškaraca što ima da radi. Bračni jaram ne bi ni mogla podnijeti.
Gazda Berne odmah bi je zaprosio. Sad je ranjen. Još nije vrijeme. Ako je voli, on će je zaprositi, i što će mu odgovoriti? Potvrdan ili niječan odgovor podjednako je bio težak, jer se ona bojala da se veže, ali je u isto vrijeme osjećala potrebu za njegovim prijateljstvom. Ona je željela da je netko voli.
"Evo", pomisli, "jarma za kojim čeznem. Jaram ljubavi. Može li postojati bez ikakvih veza?"
Na tu se misao trgnula.
"To je licemjerno! Ja mrzim ljubav. Ja ne želim ljubavi."
Njezin je put određen. Ona će ostati sama. Ostat će udovica. To je bila njezina sudbina: udovica, vezana uz ljubav prošlu, koje će se sjećati sve do kraja svoga života. Živjet će ispravno. Živjet će zato da učini sretnom i krasnom Honorinu, svoje milo dijete. Neće se dosađivati na Otocima jer će stvoriti nov život. Bit će svima prijateljica, a osobito djeci, pa se neće iznevjeriti svojoj ulozi žene koja se žrtvuje i brine za život drugih.
Što se tiče Rescatora... Ona nije mogla bez Rescatora. Za kratko vrijeme nije mislila na njega, ali se njegova slika vraćala i svijest joj ispunjala. Bio je vrlo blizu.
Nije bio iščezao kako je ona mislila. Njegovo prisustvo bilo je isuviše očito a da se ona ne bi morala boriti protiv zamka, i to vrlo opasnih, koje su možda iz nje izvirale. Srećom, sada je znala zbog čega se uzbuđivalo njezino srce i njezina mašta, zbog čega se uspaljivalo. Nevjerojatna sličnost u ponašanju, u manirima, s onim koga je toliko voljela, dovela ju je malo-pomalo do lažne obmane. Neće dopustiti da bude igračka gospodara Gouldsboroa".
San ju je,naposljetku svladavao. "Nema nikakve sličnosti", ponavljala je prije nego je zaspala, "osim... što to?..." Pažljivo će ispitati Rescatora kad se idući put nađe u njegovoj blizini.
A nije bila sasvim njezina krivnja, nego se zbog sličnosti i uspomena, usprkos svemu, pomalo u njega... zaljubila.

3.
GABRIJEL BERNE PROSI ANĐELIKU
Idućeg dana gazda Berne ju je zaprosio.
On se sasvim osvijestio i činilo se da se oporavio. Lijeva mu je ruka bila povijena i počivala je na velikom jastuku od slame, što su je nakupile Abigaela i Severina u obližnjem spremištu. Sasvim je normalno izgledao, rumen u licu i mirnog pogleda. Pokazivao je jaku želju za jelom. Oko deset sati donese Maurin, čuvar Rescatorovih odaja, mali srebrni lonac pun izvrsnog, fino začinjenog paprikaša, koji je poslao zapovjednik, i bocu starog vina sa dva kruščića od brašna sezamovih sjemenki.
Pojava krupnog Arapina uzbudila je čitavo spremište. Izgledao je dobroćudan, nasmijan, pri čemu je pokazivao snažne bijele zube, pa je izazivao radoznalost mlađarije koja se oko njega okupila.
Svaki put kad jedan od ovih mornara uđe u ovo naše odredište, odmah se uoči da pripada drugoj rasi - primijeti gazda Gabriel, slijedeći mrskim pogledom Maurina koji je odlazio - ova mi momčad izgleda šarenije obučena od kakvog arlekina.
Mi još nismo vidjeli kojeg Azijata, ali sam zato vidio Indijanca - nadoveza Martial vrlo uzbuđeno - da, da, siguran sam da je to Indijanac. Obučen je poput drugih mornara, ali ima crne pletenice i crvenu kožu kao cigla.
Anđelika je postavila ručak pokraj ranjenika.
S vama postupaju kao s uglednim gostom.
Trgovac promrmlja nešto nerazumljivo i kako se Anđelika oko njega bavila da mu pomogne pri jelu, on se gotovo naljutio.
Za koga vi mene držite? Nisam neko novorođenče!
Još ste slabašni.
Slabašan? - reče i slegnu ramenima, pri čemu se zgrči od bola. Anđelika se stade smijati. Voljela je njegovu smirenu snagu. On je oko sebe širio osjećaj smirenosti i sigurnosti. Njegova gojaznost još je jače isticala njegov smireni izgled. To nije bila gojaznost ljudi koji uživaju u tome što ništa ne rade ili se izležavaju, gojaznost napuhnutih mekušaca. Gojaznost je odgovarala njegovom sangviničnom temperamentu, i on je, još u mladosti, morao biti gojazan ne gubeći ništa od svoje snage. Samo je izgledao stariji nego što je bio i brzo se nametnuo svojim mušterijama i svojim drugovima. Svi su mu zbog toga iskazivali poštovanje. Anđelika ga je blago gledala kako iz lonca koji je stajao pokraj njega pohlepno guta paprikaš služeći se onom jednom rukom.
Da niste hugenot, čovjek bi pomislio da ste rođeni sladokusac, gazda Berne.
Mogao bih biti i još nešto drugo - uzvrati on gledajući je zagonetno. - Svaki čovjek nosi u sebi svoje lice i naličje.
On nadoveza, prinoseći polako kašiku ustima: - Ja znam što mislite, ali priznajem da sam sada gladan kao vuk i...
Onda jedite. Ja sam vas samo zadirkivala - reče nježno. - Sjetila sam se kako ste me u La Rochelleu uvijek korili što vodim naročito brigu o vašem jelu i što vašu djecu navodim da se odaju grijehu proždrljivosti.
Pošteno govorite - priznate on s osmijehom. - Mi smo sada, na žalost, od svega toga daleko.
Pastor Beaucaire okupljao je svoju pastvu. Jedan mornar, niži po činu, upozorio ga je da svi putnici moraju izići na palubu da se malo prošeću. Vrijeme je bilo krasno, a sad je bio trenutak kad su najmanje mogli ometati manevriranje broda. Anđelika je ostala sama sa gazdom Berneom. Željela je da iskoristi ovaj trenutak zato da mu se zahvali.
Ja vam se još nisam zahvalila, gazda Berne, ali moram reći da vam mnogo dugujem. Spašavajući moj život, vi ste dopali rana.
On podiže pogled i dugo je promatraše. Ona obori oči. Njegov pogled, inače neustrašiv i hladan, govorio je u ovom trenutku isto onako kao i sinoć kad je on, probudivši se iz nesvjestice, ugledao samo nju.
Kako sam mogao a da vas ne spasim. Vi ste meni što i moj život.
Kako je ona htjela da se ogradi, on reče - Gospo Anđeliko, hoćete li biti mojom ženom?
Anđelika se zbunila. Eto, došao je taj trenutak. Nju nije zahvatio strah. Čak je osjećala neku milinu. Volio ju je i htio je da mu bude drugarica pred Bogom, unatoč svemu što je znao... on nije znao za njezinu prošlost. Jedan čovjek s njegovom moralnom tvrdokornošću time je pokazivao mjeru svoje ljubavi.
Ali ona nije bila kadra da dade određeni odgovor.
Skrstila je svoje ruke snažno ih pritiskujući, sva zbunjena.
Gabriel Berne nije skidao oka s njezina skladnog i čistog profila koji ga je ispunjao gotovo bolnim i čeznutljivim osjećajem Otkad je popustio napasti gledajući u njoj ženu, otkrivao je u njoj sve nove savršenosti. Volio je umornu bljedoću koja se ogledala u crtama njezina lica kada ih je nakon onog dramatičnog dana otrgla od nesmiljenog udesa, kao da ih je na rukama iznijela. On je gledao njezin krasan plamteći pogled, slušao njezin zapovjednički glas koji im je dovikivao da žure.
Ona je trčala preko ledine, dok joj je vjetar dizao kosu, noseći djecu u opasnosti, obuzeta onom čudnom snagom koja se budi u ženama kada im je u pitanju život. Nikad neće zaboraviti tu sliku.
Ta ista žena klečala je sada pokraj njega i činila mu se slabom. Grizla je usnice i on je znao da joj srce ubrzano kuca. Grudi su joj se grčevito nadimale.
Ona najzad odgovori:
Ja sam vrlo počašćena, gazda Berne, prijedlogom koji ste mi učinili, ali... ja nisam žena dostojna vas.
On namršti obrve. Njegova se vilica stisnu i on se jedva suzdrža da ne plane. Trebalo mu je dosta vremena da se smiri, a kad ga je iznenađena njegovom šutnjom, pogledala, vidjela je da je sav poblijedio od jarosti.
Jeza me hvata kada se ponašate licemjerno - reče on otvoreno. - Nisam ja dostojan vas. Ne mislite da se mene može tako lako nasamariti. Moje mi ime2 ne da da budem naivan... Ja znam, ja sam uvjeren, čak siguran da vi ne pripadate istom svijetu kao ja. Da, gospođo. Ja znam da sam, u poređenju s vama, sasvim običan trgovac.
Ona ga pogleda iznenađeno, užasnuta time što je on pogodio njezine misli, i on joj dohvati ruku.
Gospo Anđeliko. Ja sam vaš prijatelj. Ne znam što vas je rastavilo od vaših i koja vas je drama dovela do ove nevolje u kojoj sam vas zatekao. Ja samo znam da su vas otjerali, da su vas se odrekli, kao što vukovi odbacuju iz svoga čopora one koji ne zavijaju s njima. Vi ste našli utočište među nama i tu ste se osjećali sretnom.
Da, zaista sam se osjećala sretnom - reče ona sasvim tiho.
On je stalno držao njezinu ruku, a ona je priljubila svoj obraz uz njegov nježnim i čednim pokretom, od čega ga prođoše srsi.
U La Rochelleu se nisam usudio da vam govorim - reče on prigušenim glasom - jer sam osjećao veliku razliku između sebe i vas. Sada mi se čini da nas je nevolja izjednačila. Mi plovimo prema Novom svijetu, a vama je potrebna zaštita, zar ne? Ona kimnu potvrdno glavom nekoliko puta. Najjednostavnije bi bilo da odgovori: "da, prihvaćam" i da se prepusti skromnoj sudbini poznajući njezine dobre strane.
Volim vašu djecu - reče ona - volim vas dvoriti gazda Berne, ali…
Ali...
Dužnost žene zahtijeva izvjesne obaveze!
On je uporno promatraše. Stalno je držao njezinu ruku i ona je osjetila kako mu drhte prsti.
Jeste li vi žena koja se boji tih obaveza? - zapita on tiho. U glasu mu se osjećalo iznenađenje. - Možda vam je moja ličnost jako antipatična?
Ne, nije to - protestirala je ona iskreno.
Odjednom mu je ona počela bez reda pričati tragičnu priču koju nikad nikome nije pričala: njezin dvorac u plamenu, djeca izbodena kopljima, ona ponižena i silovana od draguna, dok su joj sina ubijali. Dok je pričala, bilo joj je lakše. Sjećanja su gubila svoju snagu i ona je osjetila kako ih može priopćiti a da joj to ne zadaje težak bol. Jedino sjećanje koje joj je zadavalo bol bila je uspomena na Chariesa-Henrija koji je umro na njezinim rukama. Suze su tekle niz njezino lice.
Gazda Berne ju je slušao vrlo pažljivo ne pokazujući ni zgražanja, ni saučešća. On je dugo razmišljao.


2 Berner - u fr. znači: nasamariti, zadirkivati, rugati se.
Nastojao je svom snagom da iz svoga sjećanja ukloni sliku krasnog tijela koje je bilo povrijeđeno, odlučivši da nikad ne ulazi u prošlost žene koju su zvali gospa Anđelika zbog toga što nije znao njezino ime. On je htio da samo zna za ženu koja je tu pred njime i koju je on volio, a ne za nepoznatu ženu čiji se mučan život nazirao u njezinim promjenljivim očima zelenim kao more.
Bude li nastojao da pogodi, da otkrije što je ona bila, bit će opsjednut tom mišlju, poludjet će.
On odlučno reče:
Ja mislim da se vi tako ponašate jer vam se čini da vas to što ste proživjeli sprečava da stupite u nov život zdrave žene pod zaštitom muža koji će vas ljubiti i u dobru i u zlu. Da ste bili djevojka kada vam se to dogodilo, to je na vama moglo ostaviti dubok trag. Ali ste već bili žena, ako je vjerovati jučerašnjim aluzijama onog podmuklog Rescatora, žena koja nije uvijek bila odbojna prema muškarcima. To je već prošlost. Već odavno ni vaše srce, ni vaše tijelo nije više ono koje je pretrpjelo ta poniženja. Žene se brzo obnavljaju, kao mjesec, kao godišnja doba. Vi ste sada sasvim druga žena. Zašto puštate da vas sjećanja muče i pritiskuju, da se upropaštavate, vi čija ljepota izgleda tek od jučer.
Anđelika ga je slušala iznenađeno; ovaj sirovi zdravi razum, koji nije bio bez neke finoće, vraćao joj snagu. Zašto se njezina duša ne bi mogla koristiti životnošću koja se rađala u njezinu tijelu? Zašto da ga ne oslobodi tih mrskih sjećanja? Zašto ne početi sve iznosa, stvarati novo, uvijek tajanstveno ljubavno iskustvo?
Imate vi pravo - reče ona - ja sam morala izbrisati sve te događaje iz svojih misli i moguće je da ih se samo sjećam zato što su vezani za smrt jednog djeteta. To ne mogu iz sjećanja izbrisati!
Nitko to od vas i ne traži. Vi ste međutim ponovo naučili živjeti. Ja ću još više nastojati da odagnam vaše bojazni. Tvrdim da vas očekuje ljubav jednog čovjeka koja će vas sasvim preporoditi i ponovno vratiti životu. Ne želim vam predbacivati koketnost, gospo Anđeliko, ali ima u vama nešto što mami na ljubav... a taj doziv od vas dolazi.
Možete li me optužiti da sam vas ja ikada izazvala - protestirala je Anđelika s negodovanjem.
Vi ste krivi za mnogo mojih neprijatnih trenutaka - reče on grubo.
Pod njegovim upornim pogledom, ona ponovo obori oči. Mada se branila, nije joj zaista bilo neugodno da otkrije slabost neukrotivog protestanta.
Još u La Rochelleu vi ste mi pripadali, pod mojim krovom - prihvati on.- Čini mi se da vas ovdje prate i priželjkuju pogledi svih muškaraca.
Vi mi pridajete pretjeranu moć.
Da, moć koju ja jedini mogu izmjeriti. Što vam je bio Rescator? Vaš ljubavnik, zar ne? To svima udara u oči...
On joj je sada snažno stiskao ruku tako da je osjetila iznimnu snagu njegova stiska, naviknuta na građanske poslove. Ona mu se oduprla.
Nije on bio moj ljubavnik!
Lažete. Kad se nađete u njegovoj blizini, svatko opaža da između vas postoje veze.
Kunem vam se da on nikad nije bio moj ljubavnik.
Što je onda posrijedi?
Nešto možda gore! Gospodar koji me je otkupio za skupe novce i kojemu sam pobjegla prije nego što je pokušao da me iskoristi. Moj položaj prema njemu sada je neodređen, ja to priznajem, i pomalo se plašim.
A ipak vas privlači, to se vidi.
Anđelika je htjela da mu žustro odgovori, ali se predomisli i osmijeh ozari njezino lice
Eto, gazda Berne, novog razloga koji ometa našu bračnu vezu.
Koji je to razlog?
Razlika u karakteru. Mi nismo imali dosta vremena da se dobro upoznamo, vi ste čovjek silovit, gazda Berne. Ja sam pokušala da vas slušam, kao vaša službenica,
ali nisam sigurna da bih isto strpljenje imala kao vaša žena. Navikla sam da sama upravljam svojim životom.
Priznanje za priznanje. Vi ste, gospo Anđeliko, odlučna žena, i vi vladate mojim čuvstvima. Dugo sam razmišljao prije nego sam otkrio istinu, jer sam bio ustrašen kad sam osjetio koliku biste moć mogli imati nada mnom. Vi na život gledate sasvim otvoreno, što nije osobina nas hugenota. Mi smo grešnici. Mi osjećamo zasjede i provalije na svakom svome koraku. Mi se bojimo žene. Možda zato što je u našim očima odgovorna za naše ispaštanje. Ja sam otvoreno iznio svoje nemire pred pastorom Beaucaireom.
Što vam je rekao?
Rekao mi je "Budite ponizni prema samom sebi. Priznajte svoje želje koje su, uostalom, prirodne i posvetite ih sakramentom ženidbe, kako bi vas uzdigle umjesto da vas upropaste." Poslušao sam njegov savjet. Na vama je da ga ostvarite. Na nama je da se otresemo svoga ponosa koji bi nas mogao omesti da se razumijemo.
On ustade, obujmi je oko pasa i privuče k sebi.
Gazda Berne, vi ste ranjeni.
Vi znate da vaša ljepota može i mrtvog uskrsnuti.
Sinoć su je druge ruke grlile s istom ljubavnom željom. Možda je zaista bilo istinito ono što je govorio gazda Berne da ona samo čeka milovanja jednog muškarca pa da osjeti kako se u njoj budi žena. Ali kad je on pokušao da je poljubi, ona ga i nehotice zadrža.
Ne još - promrmlja ona - molim vas, pustite me da još malo razmislim.
Vilice se trgovčeve stegnuše. Jedva se suzdržavao. Sav je poblijedio od napora da to učini. Napusti Anđeliku i spusti se na svoj jastuk od slame. Više je nije gledao, već je upro pogled sa čudnim nekim izrazom u mali srebrni lonac koji mu je čas prije donio Rescatorov Maurin.
Odjednom ga zgrabi i tresnu snažno o obližnji zid.

4.
NEPRIJATELJSTVA POČINJU ANĐELIKA PROVELA NOĆ U RESCATOROJ KABINI
Prošlo je gotovo osam dana otkad je Gouldsboro napustio La Rochelle ploveći prema zapadu. Anđelika je brojila dane na prstima. Gotovo je prošla sedmica dana, a ona još nije dala odgovor gazdi Berneu.
Ništa se nije bilo dogodilo.
A što se i moglo dogoditi? S nestrpljenjem je očekivala kakav važan događaj i imala utisak da će se dogoditi.
Kao da već to nije bilo dovoljno što su se morali snalaziti u uvjetima tako nesigurnim. S dobrom voljom čovjek se snalazio. "Prigovori gospođe Manigault više nisu imali nikakva učinka", govorio je drsko gazda Mercelot, "kao ni papinske litanije." Djeca su se već privikla na more i ništa im nije smetala neudobnost. Pastori su priređivali duhovne vježbe koje su obavezivale emigrante da se okupe u određeno vrijeme.
Kad je vrijeme dopuštalo, svi su se okupljali na palubi da slušaju posljednje čitanje Biblije naočigled neobične posade.
Moramo tim ljudima bez vjere i zakona pokazati kakvi su naši ideali kojima ostajemo do kraja vjerni - reče pastor Beaucaire.
Stari iskusan čovjek, koji je poznavao ljudske duše, osjećao je kako toj maloj zajednici prijeti unutrašnja opasnost, možda teža nego što je bila tamnica i smrt kojoj su se izložili u La Rochelleu. Građani i zanatlije, većinom imućni i zatvoreni između zidova svoga grada, bili su isuviše naglo istrgnuti iz te sredine.
Taj okrutan raskid ogolio je duše. Izmijenili su se i pogledi. Za vrijeme posljednje molitve, Anđelika je sjedila malo postrance, držeći Honorinu na koljenima. Riječi svetog pisma dopirale su joj u noći: "Postoji vrijeme za sve, vrijeme za sve stvari pod nebeskim svodom... vrijeme za uništenje, vrijeme za ozdravljenje... vrijeme za mržnju i vrijeme za ljubav..."
Kad će nadoći vrijeme za ljubav?
Ali se ništa nije događalo. Anđelika je nešto očekivala. Ona nije vidjela Rescatora od one prve večeri kada su se ukrcali, kada je dugo razmišljala o različitim osjećanjima što ih je u njoj pobuđivao. Pošto je odlučila da ne smije vjerovati ni njemu ni sebi, morala je biti sretna što ga ne vidi. A zapravo je bila uznemirena. Njega nije bilo, tako reći, nigdje. Dok su putnici u određeno vrijeme izlazili iz svojih prostorija na palubi zbog šetnje, pokazala bi se u daljini, stroga na krmi, silueta zapovjednika, ogrnuta u tamni ogrtač s kojim se poigravao vjetar.
Ali on se nije miješao više u njihove poslove, a činilo se da se mnogo ne miješa ni u plovidbu.
Zato je kapetan Jason izdavao zapovijedi iz svoje krmnice kroz bakreni daljinoglas. Odličan pomorac, šutljiv i nedruštven, on se nije zanimao za putnike hugenote koji su, bez sumnje, ukrcati bez njegova pristanka. Kada nije nosio masku, lice mu je bilo surovo, hladno i odbojno. A ipak je Anđelika svaki dan morala posredovati, u ime svojih drugova, zbog nekih sitnica. Gdje se moglo oprati rublje? Gdje se može doći do vode? Jer su zalihe pitke vode bile određene za piće. Trebalo se zadovoljiti morskom vodom. To je bila prva nepredviđena neprilika za domaćice... rublje nikako da obijeli, već je ostajalo uprljano. Kada se moglo doći na palubu a da se ne ometaju manevriranja, itd...
Nikola Perrot, čovjek s krznenom kapom, bio joj je od naročite pomoći. Činilo se da on nema neku određenu ulogu među posadom. Često ga se vidjelo kako švrlja pušeći svoju lulu. A onda bi se dugo zadržavao sa Rescatorom u njegovoj kabini. Preko njega je Anđelika slala njihove zahtjeve zapovjedniku i preko njega dobivala odgovore, ublažene ako su bili neugodni, jer je to bio ljubazan i dobroćudan čovjek.
I tako je nastalo opće negodovanje u prostorijama za putnike kada su petoga dana kuhari donijeli, kao dopunu cerecima soljenoga mesa, neku čudnu i kiselu smjesu, pomalo ogavnu, koju su morali svi jesti. Manigault je odbio da jede hranu koja mu je bila sumnjiva. Sve dotada brodska hrana bila je pristojna i dovoljna. Ali ako sada počnu davati pokvarenu hranu, djeca će oboljeti i put, koji je tek počeo, završit će teškom žalošću. Bolje se zadovoljiti slanim mesom i malim komadom dvopeka, hranom koju su mornari dobivali.
Kad su odbili hranu, priđe vođa palube vičući da moraju jesti "kiseli kupus", ako neće, oni će ih prisiliti držeći ih za ruke i noge.
Bio je to neka vrsta patuljaste nakaze, nepoznate narodnosti, koga su negdje otkrili i uzeli za težak mornarski poziv negdje na sjeveru Europe: u Škotskoj, Holandiji ili Baltiku. Govorio je mješavinom engleskog, francuskog i holandskog. Mada su trgovci iz La Rochellea poznavali te jezike, bilo je nemoguće s njime se sporazumjeti.
Anđelika se zbog toga izjadala čestitom Nicolasu Perrotu, kojemu se jedino moglo prići od sve posade na Gouldsborou. On ju je umirio i savjetovao da posluša naređenja vođe palube; on, uostalom, samo prenosi Rescatorova naređenja.
Nas ima isuviše mnogo, a živežnih namirnica malo. Obroci su odsada određeni. Ostalo je još malo mesa: dvije svinje, koza, jedna krava. To se čuva za bolesnike, za svaki slučaj. Zapovjednik je odlučio da se načnu bačve kupusa koje posvuda vozi. On smatra da će tako sasvim izbjeći skorbutu, a to je bogme istina, jer sam s njime već dva putovanja proveo i nisam vidio da je bilo teških slučajeva skorbuta među posadom. Treba upozoriti vaše prijatelje da moraju jesti kupus svakog dana pomalo. To je zapovijed na brodu. Oni koji odbiju, bit će zatvoreni u spremište s rešetkama. Osim toga, može im se na silu ugurati u usta kupus, kako se to čini guskama.
Sutradan su prijaznije dočekali vođu palube. Dok su jeli, gledao ih je svojim sitnim plavim očima, u kojima se vidio hladan odbljesak, i koje su čudno poigravale na njegovu licu crvenom poput kuhane šunke.
Sve više i više vjerujem da me je netko bacio na rijeku paklenog carstva - primijeti Mercelot koji je imao smisla za književni humor. - Gledajte ovu paklenu nakazu... Ima ih raznih vrsta u pomorskim lukama, ali ja nisam nikada susreo takvu jednu gomilu neprijatnog ljudstva koje se okupilo na istom brodu. Vi ste nas brižno vodili, gospo Anđeliko.
Anđelika je sjedila na postolju jednog topa i pokušavala da Honorini ugura u usta nekoliko mrvica kiselog kupusa, kao i još nekoj djeci koja su se oko nje okupila
Vi ste ptići iz gnijezda. Otvorite vaše kljunove! - govorila im je ona.
Uvijek se osjećala pomalo pogođena i odgovorna kad su pljuštale kritike protiv Gouldsboroa, njegova zapovjednika i posade. Bog je svjedok da ona nije taj brod izabrala. Ona odgovori:
Mislite li da je Noeva arka bila manje neobična od ovog našeg broda? Bog je ipak bio zadovoljan.
O tome bi trebalo zaista razmišljati - reče skrušeno pastor Beaucaire i prihvati se rukom za bradu. - Da smo uništeni mi i oni, da li bismo zaslužili da nanovo stvorimo čovječanstvo i obnovimo Zavjet?
S takvom vrsti zločinaca ne čini mi se to mogućim - gunđao je Manigault. - Kad ih čovjek izbliza pogleda, ubrzo primijeti da još nose na nogama tragove lanaca.
Anđelika se nije usudila da išta kaže jer je u dubini duše isto mislila. Vjerojatno je stari mediteranski gusar pokupio svoje najodanije ljude među odbjeglim zločincima. U očima svih tih mornara različitih rasa, čije se neobično pjevanje i smijeh kadšto čulo uvečer sa stražarskih mjesta, vidio se neki izraz koji je, možda, jedino ona mogla razumjeti. Izraz bića koje je trpjelo što je okovano i za koje svijet nije više ni dovoljno velik, a ni more dovoljno prostrano. Biće koje se baca u ovaj svijet koji mu je dugo vremena bio zabranjen, s plašljivim osjećajem da na nj nema prava, sa strahom da će ponovo izgubiti stečeno blago i slobodu.
Recite nam, grbavče - zausti Le Gali - zašto nas gnjavite s tim vašim švapskim kupusom? Mi smo sada vjerojatno u blizini Azora, ili tako nešto, pa bi se moglo pribaviti naranača i svježih namirnica!
Vođa palube ga poprijeko pogleda i slegnu ramenima.
Nije razumio - reče Manigault.
Razumio je on vrlo dobro, ali neće da odgovara - nadoda Gali prateći očima zdepastu priliku gusara u ogromnim čizmama, dok je izlazio iz spremišta iza mornara koji su nosili zdjele.
Trećeg dana je Anđelika, prošetavši se po pramčanom dijelu broda, primijetila Le Galla kako nešto tajanstveno računa služeći se satom i busolom.
Kad se približila, on se trgnu i sakri te predmete pod svoju ribarsku navoštenu kabanicu.
Zar nemate povjerenja u mene? - zapita Anđelika. - Ja svejedno nisam kadra da pogodim što vi tu tajno radite s tim svojim satom i busolom.
Ne, gospo Anđeliko. Ja sam samo mislio da se približava netko od posade. Vi hodate nečujno kao i oni. Čovjek vas ne čuje kad dolazite. Samo vas ugleda. To pomalo uplaši. Kad ste to vi, nema opasnosti.
On spusti glas:
Gore iz koša na jarbolu promatra me stražar, ali to ne smeta. On ne može pogoditi što ja radim. Svi ostali večeraju, osim kormilara. More je mirno večeras, možda ne zadugo ali brod plovi sam. Ja sam iskoristio da utvrdim gdje smo.
|- Jesmo li daleko od Azora?
On je podrugljivo pogleda: - Točno!... Ne znam da li ste primijetili prošle večeri kako onaj grbavac nije htio odgovoriti kad sam ga upitao za Azore, a oni se nalaze upravo na putu kojim se plovi za Američko otočje. Ne bi me začudilo ni da plovimo sasvim južno prolazeći preko otoka Ascensiona. Ali ploviti ovako kako mi plovimo,
sasvim prema zapadu, to je vrlo čudan smjer ako želimo stići do Antila ili drugog otočja tropskih predjela.
Anđelika ga upita kako je to mogao odrediti bez izračunavanja geografske dužine i širine, bez sekstanta i točnog sata.
Ja sam samo čekao udarac brodskog zvona koje označava astronomsko podne. Kad sam bio na krmnici, pogledao sam kradomice na komandni most. Kakvih sve instrumenata ima zapovjednik! Sve što nam treba! Kad zazvoni brodsko zvono, siguran sam da označava točno vrijeme. Momci znaju vrlo dobro smjer broda. Ja onda upoređujem s mojim satom koji još pokazuje vrijeme u La Rochelleu. To, moja busola, položaj sunca, kada se nalazi u zenitu i kada je na zalazu - sve mi to pokazuje da plovimo prema sjeveru: prema području bakalara i kitova. Tim pravcem nisam nikada plovio, ali ja ga raspoznajem. Pogledajte samo more kako se promijenilo.
Anđelika nije bila uvjerena. Pokusi ovog čestitog čovjeka nisu joj se činili znanstveno sigurni i pouzdani. Što se tiče mora, ono nije bilo kao Sredozemno, ali to je bio Atlantski ocean, i ona je slušala mornare kako pričaju o olujama u koje upadaju čim se udalje od Gaskonjskog zaliva. Pričalo se o vrlo hladnom vremenu za neko godišnje doba čak u vodama Azora..
Pogledajte ovu mliječnu boju, gospo Anđeliko - navaljivao je Bretonac. - Jeste li jutrom primijetili sedefasto nebo: takvu boju ima nebo na Sjeveru. To vam ja jamčim! A gledajte ovu magluštinu. Gusta je poput snijega. To je vrlo opasan put s ekvinokcijskim olujama. Nikada ovuda ne prolaze lovci na bakalar u ovo doba godine. A mi smo se eto našli na tom putu. Bog nas očuvao!
Le Gallov glas zvučao je zloslutno. Uzalud je Anđelika izbečila oči: ona nije vidjela magle, samo blijedo nebo koje se prema sjeverozapadu stapalo s morem od koga ga je dijelila crvenkasta traka obzorja.
Dakle, oluja s maglom ove noći... ili sutra - nastavi sumorno Le Gali.
On je bio sklon da gleda stvari sumorno. Kao stari mornar, bio je pod dojmom samoće ovog pustog mora na kome nisu susreli nikakav brod nakon odlaska. Nigdje jedra na vidiku! Putnicima se sve to činilo jednoličnim. Anđelika se tome veselila. Ona je znala da susreti na moru donose neprilike.
Pogled na ocean s njegovim visokim i dugim valovima nikad je nije umarao. Njoj nije škodilo more kao većini njenih drugova u početku.
Sada su oni boravili u međupalublju zbog hladnoće. Prije dva dana mornari su donijeli zemljane posude, išarane primitivnim crtežima, na vrhu i sa strane otvorene, a pune se žeravom. Ta vrsta grijalica ili primitivnih peći dovoljna je bila da održi toplinu i priličnu suhoću, a uvečer bi donosili debele lojane svijeće. Nije trebalo biti iz La Rochellea pa da se čovjek zanima za ovaj čudan sistem grijanja na brodu; zato su sva ta gospoda izricala svoje mišljenje.
U stvari, to je manje opasno nego otvorena grijalica. Odakle su ove čudnovate zemljane peći?
Anđelika se odjednom sjetila riječi Nikole Perrota:
"Kad budemo u području ledenjaka, donijet će vam nešto za grijanje."
Zar može biti ledenjaka - uzviknu ona - u vodama Azora?
U pratnji gazde Bernea i trgovca papirom Mercelota, Manigault se približavao Anđeliki. Trojica hugenota bili su u ogrtačima sa šeširom nabijenim na oči. Sva trojica su bila plećata pa ih je bilo teško raspoznati.
Hladno je, slažem se, ali zima se bliži i ekvinokcijalne oluje osvježe okolinu. Le Gali promrmlja:
Ta okolina, kako vi kažete, nekako se čudno ponaša.
Ti se bojiš oluje?
Ja se bojim svega. - On nadoda s užasom:
Pogledajte... Pogledajte samo. Pa to izgleda kao smak svijeta.
More se bilo odjednom smirilo. Ali pod tim mirnim prividom, ocean se činio naboran, uznemiren poput ključale vode u loncu. Onda se crveno sunce probi kroz mliječno nebo, obasjavajući ga svjetlom poput rastaljenog bakra. Sunce se
odjednom učini ogromnim prekrilivši more. Brzo, gotovo naglo, iščeznu i začas sve utonu u zeleno pa crno.
More mračne tame - uzdahnu Le Gali.
Drevno more starih Vikinga...
Mi naprosto prisustvujemo krasnom zalazu sunca - reče Mercelot. - Što je u tome čudno?
Ali je Anđelika osjetila da je i njega iznenadila neobična slika stvari. Zamračenje, koje im je u početku izgledalo potpuno tako da se nisu mogli ni vidjeti, rastvorilo se i pretvorilo u sumračje. Odjednom je sve postalo vidljivo, čak i obzorje, ali bez života, te se ni boje, ni toplina, nisu mogle razbuditi.
To je polarna noć - reče Le Gali.
Polarna! Koješta! - uzviknu Manigault
Njegov gromki smijeh odjeknu kao svetogrđe u tišini. Ori se pribra i prestade. Da bi pažnju skrenuo na drugu stranu, on pogleda jedra koja su mrtvo visila.
Što radi ta posada na ovom ukletom brodu?
Kao da su očekivali tu primjedbu, odjednom posada nahrupi sa svih strana. Jarbolni podoficiri popeše se uz pripone i počeše se razmještati duž okružica na jarbolima. Sve su to izveli bez buke, kao obično, i pokreti tih sjena upotpunjavali su neobičnu atmosferu. "Večeras, ove noći, nešto će se dogoditi", pomisli Anđelika i prinese ruku srcu kao da joj ponestaje daha. Gazda Berne se našao pokraj nje. Ona nije bila sigurna da bi joj on mogao pomoći.
Odozgo s krmnice čuo se glas kapetana Jasona kako izdaje zapovijedi. Manigault odahnu s olakšanjem.
Vi ste maločas spominjali Azore. Ti si plovio više od mene, Le Galle, pa mi reci kad ćemo pristati u luci. Ja bih htio što prije znati da li su moji portugalski poslovni drugovi u redu primili robu s Istoka koju sam im otpremio.
On pljesnu po džepovima svoga širokog kaputa:
Kad opet dođem do svoga novca, onda ću moći da se isprsim pred ovim drskim gusarskim zapovjednikom. On postupa s nama kao s kakvim bokcima. Morali bismo mu ruke cjelivati. Čekaj samo dok dođemo na Antilsko otočje. Vidjet ćemo onda tko će pobijediti.
Tamo su gusari gazde - promrsi gazda Berne.
Nisu, dragoviću moj. Tamo su crnci i tamo sam ja u boljem položaju, pa kad se tamo prihvatim posla, ja ću imati isključivo pravo prodavanja robe. Kakva ti je korist od broda koji prevozi u Europu duhan i šećer pri odlasku, a ne vraća se krcat crncima na povratku iz Afrike? Ovaj brod na kome se sada nalazimo nije brod za crne robove. On je drukčije opremljen. Otkrio sam ovo pretvarajući se da tražim put u spremište.
On rastvori ruku u kojoj je držao dva zlatnika s otiskom Sunca. - To pripada blagu Inka! Isti zlatnici zbog kojih se kadšto vraćaju Španjolci. Primijetio sam da su brodska spremišta puna čudnih naprava za dubinska ronjenja, naročitih čakija, ljestava, što li? Spremište za glavni tovar isuviše je ograničeno za trgovački brod koji se bavi časnim poslovima.
Što time mislite?
Ništa. Sve što mogu reći to je da ovaj gusar živi od gusarenja. Kako? To je njegova stvar. Meni je to milije nego da imam za suparnika kakvog takmaca. Hm! Ti su ljudi srčani, ali nemaju pojma o trgovačkom poslovanju. Ne mogu oni ozbiljno zagospodariti morima. Nadomjestit ćemo ih malo-pomalo mi trgovci po zanimanju. Zato bi mi bilo drago da se mogu s njime izravno porazgovarati. Mogao me je barem pozvati na večeru.
Kažu da su njegove odaje u stražnjem dijelu broda raskošne i pune dragocjenih predmeta - izjavi trgovac papirom.
Oni su iščekivali Anđelikino mišljenje, ali se ona, kao i uvijek, kad je bila riječ o Rescatoru, osjećala neugodno te nije ni riječi rekla. Gazda Berne je pratio pogledom izraz njenih očiju.
Zašto je tama postajala sve rjeđa umjesto da postaje gušća? Reklo bi se da se pomalja nova zora.
Boja mora ponovo se mijenjala. Od crne poput crnila, izdaleka se činila kao presječena nadvoje pojasom blijedozelenkaste boje poput apsinta. Kada je Gouldsboro upao u ovaj pojas, zadrhtaše njegovi bokovi kao slabine konja kad se približi opasnosti.
S krmnice odjeknuše zapovijedi.
Berne je odjednom razumio riječi stražara koji je s koša na jarbolu vikao na engleskom.
Ledenjak s desne strane broda - ponovi on. U istom se trenutku svi okrenuše.
Ogromna avetna masa uspravila se s druge strane broda. Mornari zaštitiše brod s te strane gužvama od užeta, naoružani čakijama, kako bi izbjegli sudbonosni sudar broda s ledenom brdinom koja je odisala ledenim dahom.
Brod, vođen vještom rukom, izmaknu na sreću opasnoj zapreci. Iza ledenjaka nebo je postalo svjetlije i sumračno sivilo kao da se obojilo crvenilom.
Putnici, koji su zanijemeli od straha i čuđenja, posumnjaše u svoj vid kad na ledenjaku ugledaše tri crne točke koje se tromo odvojiše, uvećaše, i pretvoriše, približavajući se brodu, u čudan, pernati bijeli oblik.
Anđeli! - reče Le Gali u jednom dahu... To je smrt.
Gabriel Berne sačuvao je svoju hladnokrvnost. On je rukom obuhvatio oko ramena Anđeliku, koja to nije ni primijetila.
On hladno ispravi Le Galla:
To su albatrosi… sasvim obični polarni albatrosi.
Tri ogromne ptice slijedile su brazdu broda, čas leteći u širokim krugovima, čas se spuštajući na tamnu i šumnu površinu.
To je znak nesreće - reče Le Gall - Ako nas zahvati oluja, izgubljeni smo. Odjednom Manigault stade kleti.
Jesam li poludio? Ili sanjam? Je li to dan? Ili je noć? Tko misli da smo u vodama Azora? Prokletstvo! Mi plovimo u drugom pravcu ...
Rekao sam ja, gospodine Manigaulte.
To nisi mogao prije reći, zvekane? Le Gali se naljuti.
A što to mijenja na stvari? Niste vi zapovjednik broda, gospodine Manigaulte.
To ćemo vidjeti.
Svi zašutješe, jer se noć ponovo oborila na njih. Čudna se zora rasplinula. Svjetiljke se odmah upališe na brodu. Netko se sa svjetiljkom približavao prema grupi u kojoj je bila Anđelika s četvoricom muškaraca na pramčanom dijelu broda. U krugu svjetla pojavi se oštro lice starog arapskog liječnika Abd-Mehrata. Studen je žuto obojila njegovo lice umotano gotovo sve do očiju.
On se nakloni nekoliko puta pred Anđelikom.
Gospodar vas moli da dođete k njemu. On želi da provedete noć u njegovoj kabini.
Riječi izgovorene francuski na najpristojniji način bile su vrlo jasne. Krv se u Anđeliki naglo uzbunila i ona osjeti toplinu. Htjela je otkloniti uvredljivu poruku, ali je preteče Gabriel Berne.
Prljava stjenico - uzviknu on glasom koji je drhtao od ljutine - mislite li vi da ste na alžirskoj tržnici! Kako se usuđujete prenositi tako uvredljive prijedloge.
On podiže ruku. Pokret je povrijedio ranu i on zadrži ruku jedva sustežući jecaj od bola, Anđelika se umiješala.
Vi ste ludi. Ne govori se tako s jednim efendijom.
Bio on što mu drago, on vas vrijeđa. Zar ćete dopustiti, gospo Anđeliko, da vas smatra za ženu... za ženu koja...
Zar ti ljudi misle da imaju pravo nad našim ženama i kćerima - umiješa se trgovac papirom. - To je prešlo svaku granicu.
Umirite se - preklinjaše Anđelika. - Zbog toga se ne treba uzrujavati jer je samo riječ o meni. Njegova preuzvišenost slavni liječnik Abd-el-Mehrat samo mi je prenio jednu… poruku, koja bi, pod drugim podnebljem, na primjer, na Sredozemlju, mogla značiti naroćitu čast.
To je strašno - reče Manigault gledajući oko sebe nemoćno. - Mi smo zapravo pali u berberske ruke, ni više ni manje. Jedan dio posade sastavljen je od te gamadi i ja bih se kladio da je i sam zapovjednik nevjernik, unatoč njegovu španjolskom izgledu, vjerojatno kakav andaluški Maurin ili kakav mješanac maurski...
Ne, ne - protestirala je žestoko Anđelika - ja jamčim da ne ispovijeda islam. Mi smo na kršćanskom brodu.
Na kršćanskom!
Ha, ha! Lijepe li priče! Kršćanski brod! Gospo Anđeliko, vi gubite pamet. Imate i zbog čega.
Arapski je liječnik čekao mirno i prezrivo ogrnut ogrtačem. Njegovo dostojanstveno držanje i inteligentan pogled njegovih tamnih očiju podsjećali su Anđeliku na Osmana Ferađija i ona je osjećala malo samilosti prema njemu kad je vidjela da drhti u ovoj noći smaka svijeta.
Plemeniti efendijo, oprostite što vas zadržavam i hvala vam na poruci. Ja odbijam zahtjev koji mi upućujete i koji je neprihvatljiv za ženu moje vjere, ali sam spremna da pođem s vama i odnesem odgovor vašem gospodaru.
Zapovjednik ovog broda nije moj gospodar - odgovori blago stari čovjek - već moj prijatelj. Ja sam njega izbavio od smrti, a i on mene, i mi smo učvrstili duhovnu vezu.
Nadam se da ne namjeravate odgovoriti na bezobrazan prijedlog - umiješa se Gabriel Berne.
Anđelika blago dodirnu trgovčevu ruku.
Pustite me da se već jednom objasnim s tim čovjekom. Budući da je on odabrao vrijeme, prihvatimo ga. Ja zapravo ne znam ni što hoće, ni kakve su mu namjere.
Ali zato ja znam - progunđa Berne.
To nije sigurno. Tako čudnovato stvorenje...
Vi govorite o njemu nekako blago i prisno kao da ga odavno poznate...
Ja ga zaista poznajem toliko da znam da se ne moram bojati njega... bojati se onoga čega se vi bojite.
Zatim je nastavila blagim, pomalo izazovnim smiješkom:
Vjerujte mi, gazda Berne, ja se znam braniti. Već sam se suočila i sa strašnijim od njega.
Ne bojim se ja njegove silovitosti - reče poluglasno Berne - već slabosti vašega srca.
Anđelika je šutiela. Razgovarali su u mraku zadržavši se, dok se mornar sa svjetiljkom počeo udaljavati zajedno s arapskim liječnikom, brodarom i trgovcem papirom. Svi se opet nađoše pred grotlom što je vodilo prema potpalublju.
Berne se odluči.
Ako vi idete k njemu, ja ću s vama.
To bi bila teška greška - reče Anđelika nervozno. - Time biste uzalud razbudili njegovu srdžbu.
Gospa Anđelika ima pravo - upade Manigault, - Ona je u mnogo prilika dokazala da se umije braniti. I ja bih se složio s time da se gospa Anđelika objastei s tim tipom. On nas je prihvatio na brod, u redu. Ali se sasvim povukao otkad smo u polarnim vodama. Što to zapravo znači?
Način na koji je arapski liječnik iznio njegov zahtjev ne pretpostavlja pomisao da gospodin Rescator želi razgovarati s gospom Anđelikom o geografskim dužinama i širinama.
Ona će ga na to prisiliti - reče naivno Manigault. - Sjećaš li se kako je vukla za nos Bardagnea. Do đavola, Berne! Što treba da se bojiš toga klipana kojemu je
jedino sredstvo da očara maska od kože! Ne vjerujem da to može zanijeti žene, zar ne?
Ja se bojim onoga što je pod maskom - reče usiljeno Berne.
Trebalo je samo da upotrijebi silu i spriječi Anđeliku da posluša Rescatora. Bio je duboko uvrijeđen što se ona odazvala tako nedoličnom pozivu. Sjetio se tada kako se bojala, ako postane njegova žena, da će joj on nametnuti svoju volju i da neće biti slobodna da postupa po svojoj volji, pa se pokaza popustljivim i savlada svoju sumnjičavu narav.
Pođite! Ali ako se ne vratite za jedan sat; ja ću se umiješati!
Dok se ona spuštala stepenicama do Rescatorove kabine, misli su joj bile uzburkane poput mora. Kao što su se valovi odjednom uzbibali i uskomešali, tako su se i njezina osjećanja uzmiješala, i ona nije bila kadra da ih odredi: je li srdžba, bojazan, radost, nada, ili iznenadna i neka neodređena strava koja joj je pala na ramena kao olovna navlaka. Nešto će se dogoditi! To će biti nešto strašno, ubitačno, od čega se nikad neće oporaviti. Učinilo joj se da su je uveli u Rescatorovu sobu za primanje i tek onda kada su se vrata za njom zatvorila, ona se našla u uskoj ostakljenoj kabini, koju je osvjetljavala svjetiljka obješena između dvije pregrade da se ne ljulja.
U kabini nije bilo nikoga. Kad je izbliže pogledala, Anđelika je pomislila da je ova kabina dio kapetanovih odaja. Mada je bila uska i niska, pri kraju je završavala visokim prozorom kao krmnica. Pod tapetama, koje su zastirale zid, Anđelika je otkrila jedna vrata. To je samo učvrstilo njezin utisak da ta vrata vode u odaje gdje je već jednom bila. Mlada žena dohvati kvaku na vratima da se uvjeri, ali ih nije mogla otvoriti. Vrata su bila ključem zatvorena.
Ona slegnu ramenima uzrujana, fatalistički, i sjede na divan koji je ispunjao gotovo čitavu kabinu. Što je više razmišljala, sve je bila uvjerenija da se u ovoj kabini Rescator odmarao. On se sigurno tu skrivao kad se pri odlasku one večeri ona osvijestila na istočnjačkom divanu i osjetila na sebi kako je promatra nevidljivo oko.
To što ju je doveo ovamo one večeri, već je bilo prilično drsko.
Ali će ona stvari postaviti na svoje mjesto! Čekala je gubeći pomalo strpljenie. A kada je zaključila da to ne može više podnositi i da se on s njome ruga, ustade i htjede otići. Neugodno se iznenadila kad je utvrdila da su i ona vrata kroz koja je ušla takođe zatvorena. To je neodoljivo podsjetilo na Escrainvilleov postupak, i ona stade udarati po drvenim vratima dozivajući. Njezin se glas gubio u fijuku vjetra i buci mora. More se uzburkalo pošto je ponovo pala noć.
Da li je to oluja kako je Le Gali najavio?
Pomisli da bi moglo doći do sudara s ogromnim ledenjacima i spopade je strah. Oslanjajući se na pregradak, stiže do prozora koji je odostraga slabo osvjetljavao veliki fenjer. Valovi su stalno sustizali do debelog stakla niz koje je otjecala bijela pjena što su je pravili valovi.
U trenutku naglog zatišja, Anđelika je kroz prozor ugledala bijelu pticu, sasvim blizu, kako krili u razini vode, pa joj se činilo da je bolno promatra.
Ona ustuknu sva uzbuđena.
"Da to nije duša kakvog utopljenika? Mnogo je brodova potonulo u ovim predjelima... Ali zašto me drže zatvorenu, samu?"
Nagli je udar odvoji od zida i pošto je uzalud pokušavala da se opet vrati, nađe se na krevetu kako sjedi i protiv svoje volje.
Krevet je bio pokriven bijelim, gustim krznenim pokrivačem prilično velikim. Anđelika nesvjesno zavuče u krzno svoje ledene ruke. Pričalo se da na Sjeveru ima tako bijelih medvjeda kao snijeg. Pokrivač je sigurno bio od krzna kakvog medvjeda?"
"Kamo nas vode?"
Iznad nje plesala je čudna naprava svjetiljke koja joj je vezala pažnju, jer je u središtu, ta posuda s uljem stajala nepomično, što joj nikako nije bilo jasno. Svjetiljka je bila čudna naprava od zlata. Nikada u Francuskoj, ni na Istoku, nije
vidjela slične njoj. Imala je oblik kugle ili kaleža, bila je sva izrezbarena, a iz nje je izbijao žuti plamen s fitilja.
Na sreću, oluja se stišavala. Anđelika je čula isprekidane glasove koji su se dozivali. U početku nije mogla nikako odrediti odakle dopiru; jedan je bio tiši, a drugi jači i dublji, i u pojedinim trenucima čule su se riječi. Razlijegali su se povici:
Razvij jedra! Razapnite prednja i stražnja jedra - svom snagom naprijed...!
To je bio glas kapetana Jasona koji je prenosio zapovijedi Rescatorove. Misleći da se nalaze u obližnjoj kabini, Anđelika je stala ponovo udarati u vrata. Tada se sjeti da su iznad nje, na krmnici, na zapovjedničkom mostu. Olujno vrijeme vezalo je pažnju dvojice kapetana. Čitava je posada morala biti u stanju uzbune. Zašto je Rescator pozvao Anđeliku zbog jednog sastanka - svejedno ljubavnog ili ne? - kad je mogao vrlo dobro znati, pozivajući je, da će ga plovidba zadržati na krmnici? "Nadam se da će se Abigaela ili Severina pobrinuti za Honorinu! Uostalom, gazda Gabriel je rekao ga će napraviti lom ako im se ne vratim za jedan sat", umirivala je ona sebe. Ali je već prošao jedan sat, a ona je još uvijek bila tu. Vrijeme je prolazilo i nitko nije dolazio da je oslobodi. Umorna od napora, prilegla je, a zatim se ogrnula krznom bijelog medvjeda od čije se topline uspavala. Obuze je nemiran san isprekidan naglim buđenjima, pa kako se more dizalo do prozora, njoj se činilo da se nalazi na dnu mora u nekoj podvodnoj palači gdje se žamor dvaju glasova u oluji miješao u njenoj svijesti s mišlju na žalobne utvare koje lutaju između ledenjaka u jednom kraju sličnom čistilištu. Kad je otvorila oči, svjetlo svijeće učini joj se blaže. Rađao se dan. Ona se uspravi na svome ležištu.
"Što ja ovdje radim? To je nedopustivo!..." Nitko još nije došao.
Boljela ju je glava. Kosa joj se razmrsila. Pronašla je svoju žensku kapu koju je skinula prije nego što je usnula. Nizašta na svijetu ne bi htjela da je Rescator nađe u ovom položaju, ovako zapuštenu i nedotjeranu. Možda je on to i očekivao. Tko je mogao predvidjeti njegove lukavštine, njegove zamke i njegove namjere, naročito onda kad se nje ticalo? Teško je to bilo prezreti.
Ona žurno ustade da se dotjera i nagonski se ogleda oko sebe da potraži ogledalo. Jedno je visilo na zidu. Okvir mu je bio od zlata. Ovaj nakit, koji nije bio dragocjen, sjajio se đavolskim sjajem. Ona je u sebi bila zadovoljna što ga nije primijetila noću kada je bila u čudnom stanju.
Da ga je noću primijetila, bila bi se ustrašila. To krupno okruglo oko, nemjerljivih dubina, koje ju je promatralo, učinilo bi joj se zlokobno. Okvir je sačinjavao vijenac zlatnih kolutova isprepletenih dugama.
Kad je Anđelika pogledala, ugledala je sliku sirene zelenih očiju, bezbojne kose i usana, lika neodređene dobi, kakve su sirene koje su vječno mlade usprkos vremenu.
Ona je htjela žurno izbrisati ovu sliku pa je oplela svoju meku kosu i metnula je pod kapu. Zatim se ugrize za usne da joj malo pocrvene i pokuša izmijeniti svoj uplašen izraz. Unatoč tome, nije joj se dopala slika u zrcalu. Ovo ogledalo nije kao i svako drugo.
Zračilo je mrkocrvenom bojom te je licu davalo meke obrise i tajanstven okvir. Anđelika je i s ovom kapom čestite domaćice iz La Rochellea imala u svom izgledu nešto što je podsjećalo na izvanredne likove kakvog božanstva.
"Jesam li ja zbilja takva ili je to djelo čarobnog ogledala?"
Kada se vrata otvoriše, ona je još uvijek držala ogledalo u rukama.
Ona ga sakri među nabore svoje suknje zamjeravajući sebi što ga nije mirno stavila na njegovo mjesto. Naposljetku, svaka žena ima pravo da se ogleda u ogledalu.

5.
"OBILJEŽENA SAM LJILJANOVIM CVIJETOM"
Vrata koja su vodila u drugu odaju otvoriše se. Na vratima je stajao Rescator, držeći rukom zastor.
Anđelika se uspravi i ledeno ga pogleda.
Smijem li vas upitati, gospodine, zašto ste me pozvali i ovdje zadržali...? On je prekide i dade joj znak da priđe.
Hodite ovamo.
Njegov je glas bio još mukliji nego što je bio, i on zakašlja dvaput. Njoj se učini umoran. Nešto se u njemu promijenilo što ga je činilo manje... "manje Andalužaninom", kako bi to rekao gospodin Manigault. Čak više nije ni imao izgled Španjolca. Bila je uvjerena da je on Francuz. Unatoč tome teško mu je bilo prići. Njegova je maska bila poprskana vlažnim kapljicama, ali se već bio preobukao.
Kada je Anđelika ušla u sobu za primanje, vidjela je porazbacane hlače, kaput i čizme koje je bio obukao zbog oluje.
Ona mu reče sjetivši se jedne svoje misli:
Upropastit ćete svoje krasne čilime.
Ništa za to.
On zijevnu protežući se.
Ah! Kako je to neugodno za muškarca kad ima domaćicu. Kako čovjek može da se ženi?
On se zavali na naslonjač pokraj stola čije su noge bile pričvršćene za pod. Od valjanja i posrtanja broda mnogo je stvari popadalo. Anđelika nije htjela da ih podigne. Riječi Rescatorove su je upozorile da nije bio raspoložen za ljubaznosti i da će svaki njezin pokret iskoristiti da je ponizi.
Nije je ponudio ni da sjedne. Ispružio je svoje dugačke noge i kao da je nešto razmišljao.
Kakva borba! - reče najzad. - More, ledenjaci i naša orahova ljuska u sredini. Hvala Bogu, oluja nije izbila.
Nije izbila! - ponovi Anđelika - a meni se more učinilo burnim.
Samo uzburkano. Trebalo je ipak biti oprezan.
Gdje se nalazimo?
On se ne osvrnu na pitanje i pruži ruku prema Anđeliki.
Dajte mi to ogledalo koje skrivate. Znao sam da će vam se dopasti. On ga stade razgledati:
Još jedan ostatak blaga Inka. Ponekad se pitam nije li priča o Noyumbagi zaista istinita? Veliki grad indijanski s kristalnim kulama, zidinama prekrivenim zlatnim plohama i obloženim dragim kamenjem.
Razgovarao je sa samim sobom.
Inke nisu znale za staklo. Ovo je ogledalo pravljeno na osnovi zlatne smjese i žive. Zato licima koja se u njemu odražavaju ono i daje raskošnost zlata i nestalnost žive. Žena se otkriva onakvom kakva je: čudan i trenutan san. To je ogledalo vrlo rijedak primjerak. Da li vam se dopada? Da li ga želite?
Ne, hvala - reče ona hladno.
Volite li dragulje?
On stavi na stol željeznu škrinjicu i podiže težak poklopac.
Pogledajte.
On pokaza divnu nisku bisera koji su se prelijevali u duginim bojama, a bili montirani na kopču od crvenog dragulja. Pošto joj pokaza nakit, stavi ga na stol, uze drugi, jednu nisku čiji su biseri bili još sjajniji, ali svi iste veličine, istog sjaja i tako mnogobrojni da je njihov sjaj bio čudesan. Deset puta bi se mogla niska oviti oko vrata i još bi jedan spoj sezao do koljena.
Anđelika je zbunjeno gledala tu krasotu, koja je tako uočljivo odskakala od njezine skromne haljine, od crne suknene bluze i košulje od prostog platna. Ona se vrlo neugodno osjećala u ovim priprostim haljinama.
"Biseri...? Takve sam imala dok sam bila na kraljevom dvoru", mislila je ona, "ali ne baš tako krasne", ispravi se odmah.
Osjećaja nelagodnosti začas nestade.
"Bila je to iznimna radost imati te krasne stvari, ali i težak teret. Sada sam slobodna."
Hoćete il da vam poklonim jednu od tih ogrlica? - zapita je Rescator. Anđelika ga pogleda gotovo ustrašeno:
Zar meni? A što će mi ti biseri na Otočju kamo plovimo?
Bolje je da njih prodate nego da sebe prodate.
Ona se trgnu i osjeti kako joj je krv navrla u lice. Nikada ona dosad nije srela muškarca - takav čak nije bio ni Desgrez - koji je s njome tako bezobrazno postupao i s tako nježnom pažnjom.
Njegove zagonetne oči, slične mačjima, uporno su je promatrale. Odjednom on uzdahnu.
Ne - reče razočarano - ne vidim pohlepe u vašim očima, ne vidim onaj gramzivi bljesak koji uspali oči žena kad ugledaju dragulje. Vi ste ozlojeđeni.
Ako sam zaista ozlojeđena - uzvrati Anđelika - zašto dopuštate da stojim pred vama a da me učtivo ne ponudite da sjednem. Znajte da mi to nije ugodno. Zašto ste me ovdje zatvorili čitavu noć?
Ove noći - reče Rescator - bili smo u smrtnoj opasnosti. Nikada se nisu ledenjaci javljali u ovim stranama gdje su ekvinokcijalne oluje vrlo neugodne. I sam sam se iznenadio svemu tome i suočio se sa dvije opasne situacije kojima se teško može izmaknuti: oluja i ledenjaci, i još k tome - noć. Na sreću, kako sam vam već rekao, nagla, gotovo čudesna promijena vjetra nije dopuštala da se more razbjesni do kraja. Napore smo usmjerili na to da izbjegnemo ledenjake i u tome smo uspjeli u zoru. Ali sinoć smo bili pred katastrofom. Tada sam vas pozvao...
Ali zašto? - nadoda Anđelika, koja to nije shvaćala.
Jer je postojala opasnost da potonemo, i ja sam želio da u času smrti budemo zajedno.
Anđelika je gledala u njega s nevjerojatnim čuđenjem. Nije vjerovala da on ozbiljno govori. To su bile jezovite šale.
Prije svega, spavala je za te strašne noći ne sumnjajući da je opasnost tako blizu. Osim toga, kako on može govoriti da želi biti zajedno u času smrti kada s njome postupa tako prezrivo i uvredljivo.
Vi se rugate, gospodine? Zašto mi se rugate?
Ne rugam se i odmah ću vam reći zašto. Anđelika se sabra.
Ako je opasnost zaista bila tako velika kako vi kažete, znajte da bih ja u takvom trenutku najradije bila sa svojim djetetom i svojim prijateljima.
Naročito sa gazdom Gabrielom Berneom.
Da - potvrdi ona - s gazdom Berneom i s njegovom djecom koju volim kao svoju obitelj. Prestanite me smatrati svojim vlasništvom i prestanite sa mnom raspolagati.
Treba da izmirimo neke račune, kako sam vam već prije rekao.
U redu - reče Anđelika koja se sve više uzrujavala - ali vas molim, da to činite bez uvredljivih izraza ubuduće, kad me naumite pozvati.
Kakvih izraza?
Ona je ponovila što je arapski liječnik poručio: Rescator želi da provedete noć u njegovim odajama.
To je točno. U mojim odajama vi biste bili sasvim blizu krmnice i u slučaju sudbonosnog sudara...
On se podrugljivo smijao:
Zar ste očekivali da bih vas zbog nečeg drugog pozvao?
Ne, nisam očekivala - osorno mu uzvrati na isti način Anđelika - već sam se bojala, jer ne bih htjela nizašto na svijetu da mi štovanje iskazuje čovjek tako malo otmjen, čovjek koji...
Ne bojte se! Ja sam vam otvoreno pokazao da me vaš novi izgled duboko razočarao.
Hvala Bogu!
Što se mene tiče, mislim da sam đavo ima svoje prste u tom preobražaju. Kakva nesreća! Ja sam u sjećanju zadržao sliku jedne uzbudljive odaliske; zlatne kose, a sada vidim ženu s kapom na glavi, udatu ženu, s izvjesnim osobinama časne majke opatice. Priznajte da čovjek ima razloga da se čudi, čak i tvrdokorni gusar kao što sam ja, koji je vidio mnogo drugih žena.
Meni je vrlo žao što je došlo do promjene u kupljenoj robi, gospodine. Trebalo je da sačuvate tu robu kad je dotle došlo da...
S visoka govorite! Buntovno odgovarate. Kako ste bili ponizni onda na Kreti, povijene kičme...
Anđelika se sa stidom sjeti tih trenutaka. Sjetila se svoje golotinje izložene pohotnim pogledima ljudi.
"A ipak to nije bilo ništa prema onom što sam poslije doživjela..." Odjednom zatitra u njegovu čudnom glasu iznenadna ozbiljnost:
Ah! Vi ste bili tako krasni, gospođo du Plessis, sa kosom koja je nadomještala haljinu, s pogledom progonjene zvijeri i leđima na kojima je ostao znak zlostavljanja moga dobrog prijatelja Escrainvillea. Sve vam je to bolje pristajalo mnogo bolje nego ta vaša nova građanska drskost. Kada se tome doda i čar milosnice francuskog kralja, što vas je u tuđim očima uzdizalo, onda je plaćena cijena za vas zaista vrijedna... Zaista!
On ju je ogorčio kad joj je tako izravno prebacivao da je bila kraljeva milosnica, ponavljajući klevetu dvorskih ljudi, a naročito kad je isticao njezinu prošlost dajući joj na znanje da je nekada bila ljepša. Kakav prostak! Razljutila se.
Ah! nedostaju vam moja žigosana leđa. E pa pogledajte! Pogledajte što su kraljevi ljudi učinili od tobožnje milosnice njegova veličanstva.
Ona stade rukama kidati vezice na svojoj bluzi. Raskopča je, smaknu košulju i pokaza gola leđa.
Pogledajte! - reče još jednom. - Žigosali su me ljiljanovim cvijetom.
Gusar ustade i priđe joj. Razgledao je žig usijanog željeza s pažnjom naučenjaka koji otkriva rijedak predmet. Na njemu se nije moglo vidjeti kakav je utisak ostavilo otkriće.
Istina - reče naposljetku. - Znaju li hugenoti da se među njima skriva zlikovac? Anđelika je požalila svoj nepromišljeni gest. Ruka je nehajno milovala malu zaraslu brazgotinu, ali su je od toga dodira trnci prolazili. Htjela se pokriti. On je zadrža uhvativši je za gornji dio ruke svojom tvrdom neumoljivom šakom.
Znaju li?
Zna samo jedan.
U kraljevini Francuskoj tako žigošu bludnice i zločince.
Mogla mu je odgovoriti da tako žigošu protestantske žene i da su nju smatrali takvom. Ali ju je obuzeo paničan strah. Znala je ona za taj strah koji bi je ukočio svaki put kad bi se našla u naručju muškarca koji je htio da joj nametne svoju želju.
Ah! svejedno mi je - reče ona otimajući se. - Mislite o meni što god hoćete, ali me pustite.
On ju je tako snažno zagrlio, kao i nekidašnje večeri, da nije mogla podići glave prema krutoj maski koja je bila iznad nje, a ni pokrenuti se da bi je odgurnula. Rescatorova ruka stezala ju je kao željezni okov.
Drugom rukom dodirnu vrat mlade žene, a onda mu prsti polako skliznuše prema grudima kroz raskopčanu košulju.
Dobro skrivate svoje blago - promrmlja.
Odavno se nije nijedan muškarac usudio na tako smiono milovanje. Ona se opirala njegovoj neumoljivoj ruci koja je mirno istraživala njezinu ljepotu.
Ruka je Rescatorova bila sve upornija: ona je poznavala njegovu moć.
Anđelika nije mogla da se makne i jedva je disala. Proživljavala je uzbudljiv trenutak. Obuze je neka toplina i u istom trenutku učini joj se da će izdahnuti.
Njezin nutarnji otpor bio je jači. Ona je još uspjela da kaže:
Ostavite me. Pustite me.
Njezina je glava bila zabačena, te joj je lice izgledalo izmučeno.
Zar u vama izazivam takvo gnušanje? - zapita on. Nije je više tako čvrsto stiskao.
Ona uzmaknu prema zidu i nasloni se na nj.
On ju je promatrao i ona je osjetila njegovu neodlučnost pred njezinim upornim odbijanjem.
U njezinom držanju još se uvijek nije osjećala prava ženstvenost.
"Ti nikad više nećeš biti istinska žena", govorio joj je neki unutrašnji glas pun razočaranja. Zatim se ponovo sabrala: "Zar u rukama toga gusara? Ne, nikada. On je otvoreno pokazao svoj prezir prema meni. Zlostavljati pa milovati, to je način koji uspijeva kod istočnjačkih žena, ali ne kod mene. Ako padnem u zamku i popustim, on će od mene učiniti nesretno, izopačeno stvorenje. Dosta sam ja i bez njega pretrpjela zbog svojih grešaka."
Ali, začudo, razočaranje je i dalje trajalo "Jedino bi on, možda mogao"
Što joj se maločas dogodilo? Ta slatka zebnja pod milovanjem njegove ruke, to je
ona je to osjetila - buđenje njenih čula, napast potpunog predavanja? S njime bi nestalo njezina straha. Ona je u to bila sigurna, ali je on ipak u njezinim očima otkrio odraz strave. On nije znao da se taj strah ne odnosi na njega. Još se uvijek nije usuđivala pogledati ga.
Kao duhovit čovjek, Rescator je filozofski primio svoj neuspjeh.
Na časnu riječ, vi ste plašljivija od kakve djevice. Tko bi to rekao? Naslonio se na stol i skrstio ruke na grudima.
Ne smeta ništa! Vaše odbijanje bremenito je teškim posljedicama. Što će biti s našom pogodbom?
Kakvom pogodbomi?
Kad ste došli k meni u La Rochelleu ja sam mislio i shvatio da ste mi, u zamjenu zato što sam ukrcao vaše prijatelje, predali ropkinju kojom se nisam mogao koristiti prema svojoj želji i svojim pravima.
Anđelika se osjetila krivom kao trgovac koji nije ispunio sve obaveze svoga ugovora. Kada je trčala po pustolini, šibana kišom, obuzeta jedinom mišlju da spasi od kraljevih progona svoje prijatelje i da ih istrgne iz one proklete zemlje, ona je znala da se predaje Rescatoru time što mu se obraća. Sve joj se onda čiinlo lakim. Pobjeći, to je bilo najvažnije.
Sada joj je dao na znanje da je došao trenutak da svoj dug plati.
Ali... niste li mi rekli da vam se ne sviđam - reče ona s prizvukom nade. Njene riječi izazvaše veselost u Rescatora.
Ženska prepredenost i prevrtljivost uvijek nađe neko obrazloženje, čak i najneočekivanije - reče on i promuklo se nasmija, što joj se učinilo strašnim. - Draga moia, ja sam gazda! Ja mogu da promijenim mišljenje, čak i u vezi s vama. Vi ste zavodljivi i kad se ljutite i vaša naglost ima čara. Priznajem da me sada spopada želja da skinem tu vašu kapu, svučem te vaše suknene haljine i razgolim vas više nego što ste mi vi htjeli maločas dopustiti.
Ne - reče Anđelika stežući svoj ogrtač oko sebe.
Zar zaista ne?
On joj priđe hinjenim nehajem. Prilazio je teškim, neumoljivim korakom. Unatoč njegovoj vitkoj pojavi koja ga je odvajala od krutog španjolskog hidalga, to je bio čovjek od čelika. Kadšto se na to nije mislilo. On je mogao zabavljati, razonoditi. A onda bi se otkrila ta sigurna snaga koja je izazivala strah.
U tom je trenutku Anđelika znala da će joj sva fizička i moralna snaga biti od male koristi.
Nemojte to učiniti - reče ona naglo - to je nemoguće! Vi koji poštujete islamske zakone, sjetite se da se ne smije uzeti ženu živog čovjeka. Ja sam dala svoju riječ jednom od svojih drugova. Mi ćemo se vjenčati… za koji dan: na ovom istom brodu.
Nije znala što govori. Trebalo je na bilo koji način spriječiti njegovu naglu odluku. Protiv svakog očekivanja, njezina je izjava uspjela.
Gusar je stao.
Jedan od vaših drugova, velite? Da nije onaj ranjenik?
Da... da.
Onaj koji zna?
Što zna?
Da imate žig ljiljanova cvijeta.
Da, on.
Do vraga! Kao kalvinist zaista je hrabar! Zacopati se u jednu kurvu vašega soja! Iznenadio ju je ovaj njegov ispad. Očekivala je da će njezinu izjavu dočekati cinički, a on je bio pogođen.
"To je zato što sam mu spomenula islamske zakone koji mu leže na srcu", pomisli ona.
Kao da je pročitao njezinu misao, on joj žestoko uzvrati:
Ja isto tako malo važnosti pridajem islamskim zakonima kao i kršćanskim; kojima vi pripadate.
Vi ste bogohulnik - reče Anđelika ustrašeno. - Niste li maločas rekli da nas je Božja milost spasila od oluje?
Bog kome se ja obraćam nema, kako ja mislim, nikakve veze s Bogom, saučesnikom nepravdi i okrutnosti vašeg svijeta... starog gnjilog svijeta - reče on zlobno.
Ova žučljiva prepirka nije odgovarala njegovoj prirodi. "Pogodila sam ga", ponovi u sebi Anđelika.
Bila je zaprepaštena kao i David koji je iznenada oborio Golijata običnom praćkom.
On umorno sjede pokraj stola, izvadi iz škrinjice tešku ogrlicu bisera i stade je premetati rastreseno među prstima.
Da li ga poznajete odavno?
Koga to?
Vašeg budućeg muža.
Opet se u njegovu glasu, osjećala poruga.
Da, odavno.
Već dugo godina?
Dugo godina - odgovori ona, sjećajući se u mislima protestanskog viteza koji joj je milosrdno pomogao na putu za Charenton kad je tražila Cigane koji su joj ukrali maloga Cantora.
Je li on otac vaše kćeri?
Nije.
Baš nije!
Rescator se uvredljivo nasmija.
Poznajete ga već dugo godina, ali to vam nije smetalo da imate dijete s visokim i krupnim, riđokosim ljubavnikom.
Ona nije shvaćala što on misli. "Koji je to riđokosi ljubavnik?"
Odjednom joj rumenilo obli lice i ona se jedva suzdržala. Njezine su oči sijevale.
Nemate pravo tako govoriti. Vi ne poznate moj život, ni prilike u kojima sam upoznala gazdu Bernea, ni kada sam rodila kćer. Kojim me pravom vrijeđate? Kojim me pravom ispitujete kao... kao kakav policajac?
Ja imam sva prava nad vama.
On to reče bez strasti, glasom sumornim, koji joj se činio strašnijim od prijetnje. "Ja imam sva prava nad vama."
To je zvučalo neumoljivo. Utoliko je manje imala razloga da olako uzima njegove riječi ukoliko je više osjećala njegovu moć.
"Ali ja ću mu izbjeći... Gazda Berne će me braniti!"
I ona pogleda oko sebe s čudnim osjećajem da se nalazi izvan prostora i vremena.

6.
RESCATOROVE ČUDNE RIJEČI
Jutarnje bljedilo dana polako se probijalo kroz debela prozorska stakla. Kabina je bila utonula u polutamu koja je njihovu razgovoru davala naizmjenice tajanstven, i zlokoban ton. Sada kada se Rescator bio udaljio od nje, njoj se činio sumornom utvarom u čijim se rukama samo svijetlila biserna ogrlica.
Sad joj je tek bilo jasno zašto joj se danas učinio drukčijim. Obrijao je bradu. To je bio on, a bio je i netko drugi.
Njezino se srce steglo kao i nekadašnje večeri kada je mislila da je shvatila jednu bezumnu misao. I ne pokušavajući da je iskaže, nju ponovo obuze strah što se nalazi tu, s čovjekom koga ne razumije i koji nad njom ima takvu moć da je opčinjava.
Taj će čovjek biti uzrok njezinim bezbrojnim patnjama. Ona pogleda bojažljiva prema vratima:
Sada me pustite - reče ona sasvim tiho.
On se činio kao da je ne čuje, a zatim podiže glavu.
Anđelika.
Njegov prigušen glas bio je odjek nekog drugog glasa.
Kako ste daleko! Nikada vas više neću dostignuti.
Ona je stajala nepomično, razrogačenih očiju. Zašto joj on govori tako tužnim i tihim glasom? Osjetila je u sebi veliku prazninu. Njezine su noge bile prikovane za pod. Htjela je potrčati prema vratima da izbjegne čarolijama kojima ju je htio opsjeniti, ali nije mogla.
Molim vas, pustite me da odem - preklinjaše ga ona.
Treba presjeći ovu smiješnu situaciju. Imao sam namjeru s vama jutros razgovarati o tome, ali su se naše riječi pomele, i sada je situacija još smješnija.
Ja vas ne razumijem. Ne razumijem ništa od svega što mi govorite.
I još govore o ženskoj intuiciji, o glasu srca. Čudnovato... Jedino što mogu utvrditi jeste to da nemate ni jedno ni drugo. Prijeđimo na stvar. Gospođo du Plessis, kada ste došli na Kretu, neki su mislili da ste doputovali zbog poslova, neki da se sastanete s ljubavnikom. Neki opet da ste došli u potragu jednoga od svojih muževa. Što je od svega toga točno?
Zašto me to pitate?
Ta odgovorite - reče on nestrpljivo. - Vi ćete se sigurno do kraja boriti. Vi ste se ukočili od zebnje, ali treba još izdržati. Čega se bojite u mojim pitanjima?
Ne znam ni sama.
Taj odgovor ne priliči vašoj uobičajenoj hladnokrvnosti i samo dokazuje da počinjete sumnjati na što ja ciljam. Gospođo du Plessis, jeste li pronašli muža koga ste tražili?
Ona odmahnu glavom ne progovorivši ni riječi.
Ništa? A ipak ja, Rescator, koji poznajem sve i svakoga na Sredozemlju, mogu potvrditi da vam je on bio vrlo blizu.
Anđelika je osjetila kako joj se kosti rastapaju, a tijelo rasplinjava. Ona vrisnu a da toga gotovo nije bila svjesna:
Ne, ne, to nije istina… To je nemoguće. Da je bio blizu mene, ja bih ga prepoznala među tisućama!
Dobro, vi se varate! Radije pogledajte.

7.
NEVJEROJATNO OTKRIĆE
Rescator je prinio ruke potiljku.
Prije nego što je Anđelika shvatila značenje toga gesta, već je kožnata maska bila na gusarovim koljenima i on je okrenuo prema njoj svoje otkrito lice.
Ona vrisnu užasnuto i pokri oči rukama. Sjetila se da se na Sredozemlju pričalo o maskiranom gusaru kako mu je nos odsječen. Strah da će ugledati to tupasto lice djelovao je na njezin prvi pokret.
Što vam je?
Ona je čula kako ustaje i kako joj se približava.
Zar Rescator nije lijep bez maske? Slažem se. Ali ipak! Zar vam je istina tako teška da se ne usuđujete pogledati je u lice?
Anđelika polako spusti ruku s očiju. Sasvim blizu nje stajao je čovjek koji joj je bio stran, a ipak poznat.
Uzdah olakšanja izvio joj se iz grudi - nos mu nije bio uopće odsječen.
Njegov tamni, prodorni pogled, ispod gustih obrva, bio je onaj isti koji je čas prije prodirao kroz otvore maske. Crte njegova lica bile su oštro izrezane i na njegovu lijevom obrazu vidjele su se stare brazgotine. Zbog tih oznaka koje su ga pomalo izobličile, on je ostavljao neprijatan utisak, ali na njemu nije bilo ništa jezovito.
Kad je progovorio, to je bio Rescatorov glas.
Ne gledajte me tako...! Nisam sablast... Dođite ovamo gdje je svjetlije... Nije moguće da me ne prepoznajete...
On je nestrpljivo povede prema prozoru, ali je ona i dalje gledala s razrogačenim i nepomičnim pogledom koji ništa nije razumijevao.
Dobro me pogledajte... Zar ove brazgotine ne izazivaju u vama nikakvo sjećanje? Zar je vaše pamćenje presahlo kao i vaše srce?...
Zašto - prošapta ona - zašto ste mi maločas rekli da je na Kreti... bio blizu mene...
Njegove tamne oči koje su je promatrale nemirno zaiskriše. On je žestoko prodrma.
Probudite se. Ne pretvarajte se da ne razumijete. Ja sam na Kreti bio blizu vas, doduše, maskiran. Vi me niste prepoznali i ja nisam imao vremena da vam se otkrijem. Ali danas? Jeste li slijepi... ili ludi?
"Da, luda...", pomisli Anđelika. Pred njom je stajao čovjek koji je nekom đavolskom moći uzeo oblik Joffreya de Peyraca.
To voljeno lice, koje je ona dugo vremena duboko u srcu nosila, udaljilo se od nje i sasvim iščezlo jer ona nikad nije sačuvala nikakvu sliku koja bi je na njega podsjetila. Sada je bilo obrnuto: on se ponovo javljao pred njom s nevjerojatnom točnošću. Fina i plemenita linija nosa, usta čvrsta i podrugljiva, istaknute jagodice i vilice, zagasita boja kože kakva je u ljudi iz Akvitanije, i ona dobro poznata linija brazgotina koje su ga nagrđivale i preko kojih je ona nekada blago prelazila rukom.
Vi nemate pravo to činiti - reče ona bezbojnim glasom. - Vi nemate pravo sličiti mu kako biste me što više obmanuli.
Prestanite bulazniti. Zašto nećete da me prepoznate? Ona se borila protiv tog opasnog priviđenja.
Ne, ne, vi niste... on. On je imao kosu... da, bujnu tamnu kosu među kojom se gubilo njegovo lice...
Moja kosa? Već je dugo tome da sam ošišao tu nepriličnu vlasulju. To ne priliči morskom pustolovu.
Ali je on... bio šepav - uzviknu ona. - Čovjek može da ošiša kosu, da maskira lice, ali ne može od kraće noge napraviti dužu.
Ja sam ipak našao kirurga koji je izveo to čudo na meni. Kirurga u crvenoj odjeći... koga ste i vi imali sreću upoznati!
Kako ona i dalje nije shvaćala, on joj dobaci:
Krvnika.
On se ushodao po kabini razgovarajući sam sa sobom.
Gazda Aubin, krvnik grada Pariza. Ah? To je umješan čovjek koji vam zna rastrgati živce i mišiće i svesti vas na pravu mjeru po naređenju našega kralja. Moja je šepavost nastala zbog atrofije tetiva iza koljena. Poslije trećeg natezanja na mučilu, moja je bolesna noga bila razjapljena rana i potpuno ravna drugoj nozi. Izvanrednog li krvnika i dobroga kralja! Bila bi laž kad bih ustvrdio da sam se odmah izmijenio. Mnogo dugujem svome prijatelju Abd-el-Mehratu koji je dovršio umjetnički započeto djelo. Priznajem da se sada moj hod s pomoću uloška u čizmi ne razlikuje nimalo od hoda drugih ljudi. Ugodan je osjećaj kad čovjek poslije trideset godina šepanja zna da mu je pod nogama sigurno tlo. Nisam vjerovao da ću to osjetiti za svoga života. Normalan hod, što je za mnoge ljude sasvim obično blago, kako bih ja to nazvao, zar mene je svakidašnje zadovoljstvo... ja sam volio skakati, komedijati. Mogao sam dati maha svojim sklonostima bogaljastog pitomog dječaka, a zatim odvratnog čovjeka. Utoliko više što me je za to učinilo sposobnim pomorsko zvanje.
Činilo se da govori sa samim sobom: ali se njegov oštar pogled zadržao na licu mlade žene koja je bila blijeda kao vosak. Ona je i dalje izgledala kao da ne čuje i ne shvaća. On pomisli da užas što ga ona pokazuje prelazi sva njegova najmračnija predviđanja. Naposljetku Anđelika progovori:
Njegov glas!... Kako možete tvrditi.. On je imao divan glas. Ja ga se dobro sjećam.
Taj je glas, dopirući iz prošlosti, snažno brujao u njezinim ušima.
Ona se sjećala: stajala je na kraju dugog stola za gozbu jedna prilika u crvenom baršunu, s bujnom crnom kosom, s osmijehom koji je otkrivao blistave zube, i zanosno pjevala, dok je glas odjekivao pod svodovima drevne palače u Toulousi.
Kako ga je samo čula! Od njega joj je glava bolno treperila. Zanos pjesme i strašna tuga zbog onoga što je bilo... i što bi moglo biti...
Gdje je taj njegov glas? Zlatni glas kraljevine...?
Ugasio se!
Tuga je davala glasu koji je izustio ovu riječ još neskladniji prizvuk. Ne, nikada više Anđelika neće povezati ovo lice s tim glasom.
Čovjek stade ispred nje i reče joj blagim glasom:
Sjećate li se? Na Kreti? Kad sam vam rekao da se moj glas prelomio jer sam nekoga dozivao iz velike daljine: Boga. Ali mi je zato dao ono za što sam ga molio: život. Bilo je to pred vratima crkve Notre Dame. Mislio sam tada da je nastupio posljednji čas moga života ja sam zazivao Boga. Zazivao sam ga iza svega glasa, a snaga me sasvim izdala. Moj se glas zauvijek prelomio. Bog dao, Bog uzeo. Sve se plaća.
Više nije sumnjala.
On je povezao sebe i nju ovim užasnim i nezaboravnim sjećanjima koja su pripadala samo njima. Sjećanjima na osuđenika, u košulji, s konopcem oko vrata, koji je molio za oproštenje pred vratima crkve Notre Dame prije petnaest godina. Taj jadni osuđenik, sasvim iscrpljen, koga je pridržavao krvnik i svećenik, bio je samo karika u ovom nevjerojatnom lancu koji je povezivao ponosnog tuluškog velikaša s ovim morskim pustolovom koji je sada stajao pred njom.
To znači - reče ona s nezrecivim preneraženjem - da ste vi... moj muž?
Ja sam to bio... što od svega toga sada ostaje? Čini mi se, vrlo malo. Ona ga prepozna po podrugljivom osmijehu.
Glas koji je u njoj govorio "On je živ" stade ispunjati njezino srce, ali je njegov odjek zvučao zlokobno i razočarano. Ništa od onog zanosnog svjetla njezine radosti kojom je hranila svoje snove za dugih godina.
"On živi... Ali on je i mrtav: čovjek koji me je volio... koji je pjevao i koji više ne može pjevati. I tu ljubav... i taj pjev... ništa ih više neće oživjeti... Nikada više."
Boljele su je grudi kao da će joj se srce raspuknuti. Htjela je ponovo udahniti ali nije mogla. Tama joj pade na oči, i ona utonu u mračni bezdan nesvijesti s posljednjim osjećajem da se nešto užasno i nešto čudesno dogodilo.

8.
PRED SVOJIM USKRSLIM MUŽEM ANĐELIKA SE ONESVIJESTILA
Kada se osvijestila, taj je osjećaj njome ovladao: utisak da je njezino biće ispunjeno sa prebolnom katastrofom i bezimenom srećom, izazivao je u njoj i hladnoću i blagotvornu toplinu, tamu i svjetlo.
Otvorila je oči.
Sreća se oživotvorila u liku čovjeka koji je stajao nad njezinim uzglavljem, u crtama lica koje nije poricala.
Otvrdlo, izrazito, pravilnije jer se činilo da su brazgotine ublažene, muževnije - to je bilo zaista lice Joffreya de Peyraca.
Najmučnije je bilo to što se više nije smijao.
On ju je promatrao bez uzbuđenja, s tako stranim izrazom kao da je više ne prepoznaje. Poletjela je prema njemu - jer se u maglovitoj glavi Anđelike stvorila misao da se dogodilo čudo o kojem je toliko sanjala.
On je zadrža jednim pokretom:
Molim vas, gospođo. Ne morate hiniti strast koja je jednom, možda, postojala, to ne osporavam, ali koja se u međuvremenu u našim srcima ugasila.
Anđelika zastade kao da ju je udarac zadržao. Sekunde su prolazile. U toj tišini čula je oštar fijuk vjetra koji je zavijao među konopcima i jedrima, kao odjek bolnih jecaja koji su razdirali njezino srce.
Dok je izgovarao posljednje rijeći, imao je ponosito držanje nekadašnjeg tuluškog velikaša. Prepoznala ga je u novoj odjeći - morskog pustolova. Bio je to on. Sigurno je bila samrtnički blijeda.
On je otišao da potraži nešto na kraju salona. S leđa je bio Rescator, i ona u jednom trenutku pomisli kako je sve to bio neugodan san. Vratio se i u polutami polarnoga dana neumoljiva sudbina opet joj izbrisa crte njegova lica.
Pruži joj čašu:
Popijte ovo! Ona je odbila.
Pijte - navaljivao je on promuklim glasom.
Da to više ne sluša i prekine s time, ona popi sadržaj čaše.
Da li se osjećate bolje? Zbog čega ta slabost?
Anđelika se pijući zagrcnula, zakašljala i jedva povratila dah. Pitanje je djelomično razbudilo njezin duh.
Kako? Zašto? Otkriti da je čovjek koga oplakujem toliko godina prisutan, živ, pred mojim očima, a vi hoćete da ja…
Ovoga puta zaustavi je njegov osmijeh. Taj je osmijeh otkrio sjaj njegovih zuba koji su ostali isti. To je bio osmijeh jednog od posljednjih trubadura, ali zastrt osjećajem tuge i razočaranja.
Petnaest godina, gospođo. Razmislite malo. Svaki pokušaj zavaravanja bio bi nedostojna i glupa komedija. Nas oboje imamo različite uspomene... različite ljubavi…
Istina kojoj nije htjela zagledati u oči presiječe je kao hladna oštrica noža.
Ona ga je pronašla, ali je on više nije volio. U snovima svoga života, ona je uvijek zamišljala kako joj pruža ruke. Ti su snovi - osjetila je to danas - bili djetinjski kao i većina ženskih maštarija. Život ispisuje svoje doživljaje u kamen tvrđi od običnog i mekog voska od kojeg su sačinjeni naši snovi. Njegov se oblik stvara na krupnim i oštrim sudarima koji vrijeđaju i bole.
"Petnaest godina, gospođo! Razmislite malo!" On je doživio i druge ljubavi.
Možda se oženio nekom drugom ženom? Ženom koju je možda strasno volio, mnogo više, bez sumnje, nego što je nju volio?
Hladni joj znoj obli sljepoočice i njoj se učini da će se ponovo onesvijestiti.
Zašto ste mi to danas otkrili? On se prigušeno nasmija.
Da, zašto danas, a ne jučer ili sutra? Već sam vam rekao: da prekinem smiješnu situaciju. Očekivao sam da ćete me prepoznati, ali se čini da ste me polako i konačno sahranili jer vas čak ni sumnja nije okrznula. Vi ukazujete brigu svome voljenom ranjeniku i niegovoj djeci i, vjere mi mada muž nije nikada imao tako zgodnu priliku da neopazice promatra postupke prevrtljive žene, komedija mi se na kraju učinila sumnjivom. Moram li onda očekivati da ćete doći k meni kao zapovjedniku broda, jedinom gospodaru na brodu, i prema tome jedinom predstavniku zakona, i zamoliti me da vas vjenčam s tim trgovcem? To bi značilo pretjerivati u šali, zar ne... gospođo de Peyrac?
On prsnu u promukli smijeh koji nije mogla podnijeti.
Šutite! - uzviknu ona i začepi rukama uši. - Sve je to užasno!
Ja ne tražim da vi to kažete. Krik srca vas je odao.
On se i dalje rugao. S lakoćom je podnosio ono što je nju pustošilo poput oluje. Imao je vremena da se na to navikne jer je nakon Krete znao tko je ona. Osim toga, njemu je to moralo biti donekle svejedno. Čovjek gleda na činjenice mirno onda kada više ne voli. Ma koliko bila njihova sadašnja situacija dvosmislena i dramatična, on se u dubini duše sigurno zabavljao.
I po tome ga je prepoznavala. Nije li se smijao i onda, u sudištu, kad su ga osudili na lomaču!
Čini mi se da ću poludjeti - zajeca ona kršeći ruke.
Nećete nikako.
Izigravao je smirenu bezbrižnost.
Nećete poludjeti zbog tako neznatnog razloga. No, vi ste upoznali i druge muškarce. Žena koja se oduprla Muli Ismailu, jedina zarobljenica kršćanka koja je ikad uspjela pobjeći iz marokanskog kraljevskog harema. Doduše, pri tome vam je pomogao hrabar drug, kralj robova s legendarnom slavom. Kako se ono zvao? Oh, da: Colin Paturel.
On ponovi to ime promatrajući je zamišljeno:
Colin Paturel.
Ime i čudnovat glas kojim je izgovoren rastjera mrak u koji je utonuo Anđelikin duh.
Zašto mi odjednom spominjete Colina Paturela?
Tmuni i blistavi pogled updo se u nju. Imao je tako privlačnu i neodoljivu snagu da je Anđelika neko vrijeme bila nemoćna da ga se oslobodi kao ni ptica začaranog zmijina pogleda. Pod tim pogledom jedna joj misao iskrsnu jasno, munjevito.
"On dakle zna da me je Colin Paturel volio i da sam ja njega voljela "
Osjećala je strah i slabost, čitav joj se život činio niz nepopravljivih grešaka koje će morati skupo platiti.
"I ja sam imala raznih ljubavi... Ali to ne dolazi u obzir", htjela je ona da povikne s onom gordom ženskom nesvjesnošću.
Kako da mu to objasni? Sve su njezine riječi bile neumjesne.
Njezina ramena klonuše. Život ju je pritiskao teškim teretom. Pod pritiskom tog tereta ona pokri lice rukama.
Vidite, draga moja, da vaši protesti ne koriste - promrmlja on svojim promuklim glasom koji joj se još uvijek činio tuđ - ja vam još jednom kažem da ne držim mnogo do varljive komedje koju vi žene tako dobro izigravate. Volio bih da nemate skrupula, kao što ih nemam ni ja. A da vas sasvim umirim, reći ću vam da razumijem vašu uzrujanost. Nije baš ugodno da, u trenutku kad se spremate preudati za novog odabranika svoga srca, iskrsne muž sasvim zaboravljen i koji
još k tome traži od vas da položite račun. Ali to ne znači ništa, umirite se. Jesam li ja rekao da ću spriječiti vaše ženidbene planove... ako vam je do njih toliko stalo? Takva izjava blagosti bila je najveća uvreda koju je mogla zamisliti. To što je on dopuštao da se ona može udati za nekog drugog, to je otvoreno značilo da mu do nje nije stalo, ali isto tako da on laka srca dopušta pravu hereziju. Postao je okorjeli i nesavjesni grešnik. To je bilo nepojmljivo. Ili je on lud ili je ona sišla s uma!
Ponižena, izgubila je svoje smušeno držanje. Uspravi se i gordo ga pogleda uhvativši se nesvjesno za ruku na kojoj je nekada nosila vjenčani prsten.
Gospodine, vaše su riječi za mene besmislene. Iako je prošlo petnaest godina, budući da ste živi, ja ostajem vaša žena pred Bogom i pred ljudima.
Časovito uzbuđenje odrazilo se na licu Rescatorovu. U liku žene koju on nije htio priznati za svoju, on je ponovo vidio mladu ženu otmjena roda, ponosnu, koja je došla u njegov dvorac u Toulousi.
U njezinu liku vidio je on u munjevitoj viziji veliku gospođu kakva je bila... u Versaillesu, "Najljepša od svih gospođa", govorilo se, "Kraljevskija i od same kraljice."
Odjednom se u njegovoj mašti ukaza njezino tijelo u punom sjaju, bez onih teških i priprostih haljina kakve je sada imala, leđa bijelih kao snijeg pod svjetlom lustera, savršenih ramena na kojima su počivali dragulji, uspravna i neobično vitka.
To je bilo neizdrživo.
On ustade, unatoč nastojanju da bude hladnokrvan, jer ga je taj zamišljeni prizor svega prožeo.
Poslije duge šutnje on ponovo upravi težak i zagonetan pogled prema Anđeliki.
To je točno - reče on popustljivo. - Vi ste zaista jedina žena kojom sam se oženio. U tome me sigurno niste oponašali, ukoliko mogu vjerovati svojim obaveštenjima, jer ste mi vrlo brzo našli zamjenu.
Ja sam mislila da ste mrtvi.
Plessis-Belliere - reče on, kao da se prisjećao. - Što se mene tiče, ja imam dosta sigurno pamćenje, i sjećam se da ste mi govorili o dragom bratiću, čuvenom ljepotanu, u koga ste bili već pomalo zaljubljeni. Kakva izvanredna prilika kad ste se jednom oslobodili muža koga vam je nametnuo otac, šepavog i osim toga i zlosretnog, da ostvarite san o kome ste tako dugo potajno sanjali.
Anđelika sklopi ruke i prinese ih ustima pokretom punim nevjerice.
Zar je u tim riječima sadržan sav osjećaj ljubavi koji sam vam pružila - reče ona bolno.
Vi ste bili vrlo mladi... Ja sam vas zabavljao izvjesno vrijeme. Priznajem da nije bilo dražesnije žene od vas. Ali ja nisam nikada, čak ni onda, mislio da ste stvoreni za vjernost... Pustimo to... Čini mi se da je beskorisno raspravljati o prošlosti, a sasvim je uzaludno pokušavati da je oživimo. Međutim, kako ste sami spomenuli, vi ste još uvijek moja žena, i zato ću vam postaviti neka pitanja koja zanimaju i druge osim nas, a čija važnost nadilazi našu vlastitu.
Crne se obrve skupiše i zasjeniše oči koje su izgledale gotovo zlaćane kad bi ih radost, makar i prividna, obasjala.
Anđelika je sve više otkrivala oznake toga lica koje ju je nekad tako očaralo. "Ah! to je on! To je zaista on", mislila je ona u sebi, svladana tim otkrićem, ne znajući da li je tome uzrok očaj ili radost.
Što ste uradili s mojim sinovima? Gdje se nalaze? Ona uzvrati kao da je pala s oblaka:
Vaši sinovi?
Čini mi se da sam se jasno izrazio. Da, moji sinovi. I vaši! Sinovi čiji sam zacijelo otac. Stariji Florimond, rođen u Toulousi, u Palači radosnog znanja. Drugi koga nisam poznavao, ali sam za njega čuo: Cantor. Gdje su oni! Gdje ste ih ostavili? Ne znam zašto, ja sam zamišljao da bi ih mogao naći među tim prognanim ljudima koje sam ukrcao na vašu molbu. Zamišljao sam vas kao majku koja
pokušava spasiti sinove od nepravedne sudbine, u ulozi zbog koje bih vam bio zaista zahvalan. Ali nijedan od dječaka na brodu nije moj sin. Uostalom vi se samo brinete za svoju kćer. Gdie su oni? Zašto ih niste poveli sa sobom? Kome ste ih prepustili? Tko se za njih brine?

9.
"DOĐI, MAMA, MOLIM TE, DOĐI"
Mučno je bilo odgovoriti. Riječi su samo mogle potvrditi odsutnost dvojice veselih dječaka koji su zauvijek nestali. Zbog njih se ona mučila, zbog njih trpjela. Ona je htjela da ih osigura od bijede, da im vrati izgubljeni ugled. Ona ih je zamišljala snažnim i lijepim, osiguranim, sjajnim. Ona ih nikada neće vidjeti kako rastu, i oni su je napustili. Ona reče s teškom mukom:
Florimond je odavno otputovao. Bilo mu je tada trinaest godina! Nikad nisam doznala što je s njime bilo. Cantor... umro je u devetoj godini.
Njezin jednoličan glas činio se ravnodušnim.
Očekivao sam vaš odgovor. Sumnje su me mučile. Nikad vam neću oprostiti - reče Rescator, bijesno stisnuvši vilicu - vašu ravnodušnost prema mojim sinovima. Oni su vas podsjećali na jedno razdoblje koje ste htjeli zaboraviti. Vi ste ih odbacili. Vi ste mislili na svoja uživanja, na svoje ljubavi. A sada tvrdite bez ikakva uzbuđenja da ne znate ništa o onome koji je vjerojatno ostao živ. Ja bih vam mogao možda mnogo toga oprostiti, ali to nikada. Nikada!
Anđelika je bila kao dotučena, a onda stade ispred njega, uspravna, blijeda kao krpa. Od svih optužbi koje joj je predbacio, ova je bila najodvratnija i najnepravednija. Predbacio joj da ga je zaboravila, što nije bilo istina, da ga je iznevjerila, što je, na žalost, bilo djelomice točno. Da ga nikad nije voljela, što je bilo strašno.
Ali ona nikako neće dopustiti da je smatra za lošu majku, a njoj se činilo kadšto da bi i svoju krv bila dala za sinove. Ona možda nije bila naročito nježna majka i stalno prisutna, ali Florimond i Cantor uvijek su bili u njezinu srcu... S njime... koji joj je eto sada otvoreno predbacivao, on koji je dugo godina plovio morima ne vodeći brigu o njoj, ni o djeci prema kojoj je odjednom pokazao toliku brigu. Da li ih je on izvukao iz nevolje u koju ih je uvalio nevine svojom propašću? Upitat će ga ona čijom je krivnjom mali ponosni Florimond ostao uvijek bezimeno dijete, bez titula, deklasiran više nego da je bio nezakonit. Ona će mu reći u kakvim je prilikama umro Cantor. Njegovom krivnjom! Da, njegovom. Jer je njegov gusarski brod potopio francusku galiju na kojoj je bio mladi paž vojvode Vivonnea.
Sva se grčila od pobune i patnje. Kad je htjela progovoriti, jedan oveći val podiže brod koji zaglavinja. Ona se uhvati za stol. Nije se tako čvrsto držala na nogama kao Rescator koji se činio prikovan za pod.
Ovaj kratak predah bio je dovoljan da Anđelika zadrži te nepovratne riječi koje je imala izreći. Da li je mogla reći ocu da je on odgovoran za smrt svoga deteta? Zar se sudbina nije oborila na Joffreya de Peyraca? Htjeli su ga ubiti, oduzeli su mu njegovo imanje, prognali ga, postao je lutalica, bez ikakvih prava osim onih koja je mogao izboriti svojim mačem.
Kako se čovjek mogao sada vrijeđati zbog toga što je on postao drukčiji, izgrađen na neumoljivim zakonima onih koji moraju ubijati da ne budu ubijeni? Trebalo je žaliti Anđeliku zbog njezine naivnosti što je drukčije zamišljala. Kruta stvarnost zasnivala se na drugim zahtjevima. Zar je ovoj nesreći trebalo dodati još jednu otkrivajući mu da je on krivac za smrt svoga djeteta?
Ne, ona mu to reći neće. Ne, nikada! Ali će mu ipak, kad se prilika ukaže, otkriti ono što se činio da ne zna. Njezine suze, strahovanja mlade žene, koja je bila izložena na milost i nemilost bjedi i odricanju. Ona mu neće reći kako je Cantor umro, već kako se rodio: uoči spaljivanja na trgu Greve, i kako je ona bila
nesretna, vukući po ledenim ulicama Pariza kolica iz kojih su virila punačka lica njezinih sinova, sva modra od zime.
Možda će tada razumjeti. On ju je osuđivao jer nije poznavao njezin život.
Kad to dozna, hoće li ostati neosetljiv? Možda će riječi moći da razgore onu iskru koja je možda tinjala pod pepelom jednog srca u kojem su se nagomilale mnoge razvaline. Srce opustošeno poput njezina.
Ona je barem sposobna za ljubav. Na koljenima će preklinjati. Reći će mu sve što joj je naviralo na usta. Da ga je uvijek voljela. Da je bez njega bila prazna i nezadovoljna... Zar nije nerazborito pošla da ga traži, protiv kraljeve volje, što je na nju navuklo bezbroj opasnosti.
Odjednom je primijetila kako je Rescator skrenuo pažnju na drugu stranu. On je pažljivo promatrao vrata salona koja su se polako, polako otvarala.. To je bilo neobično. Maurin je dobro pazio. Tko se mogao usuditi da uđe neprijavljen u odaje zapovjednika broda?
Vjetar ili magla?
Ledeni dašak provali unutra noseći sa sobom veo magle koja se rasplinu u dodiru s toplinom. Iz ovoga maglenog vala iskrsnu sitna pojava s kapicom od svijetlozelene svile na riđoj kosi što je naročito odudaralo od sive pozadine iza nje. Kroz vrata je provirivala umotana glava berberskog stražara čije je lice od hladnoće postalo žuto.
Zašto si je pustio unutra? - upita na arapskom Rescator.
Dijete je tražilo majku.
Honorina je pojurila prema Anđeliki.
Gdje si, mama? Dođi mama!
Anđelika je nije rado primila. Tupo je gledala u ovo oblo lice koje joj se obratilo, crnih kosih očiju i pronicava pogleda. Čudna pojava njezine kćeri bila joj je tako neobična da su je u jednom trenutku obuzela ista ona osjećanja koja je već jednom osjetila: jeza pred bićem koje je na silu rodila, neprihvaćanje da je posvoji, odricanje od vlastite krvi koja se u ovom djetetu miješala sa nečistim izvorom, pobuna protiv onoga što je bilo, žestoki stid.
Mama, mama, čitave te noći nije bilo. Mama!
Djevojčica je neprestano ponavljala ovaj izraz kojim se inače rijetko služila. Nagon za traženjem i obranom, tako snažan u srcu dječjem, nametao joj je ovu strašnu riječ koja je jedino mogla majku dovesti, otrgnuti od ovog crnog čovjeka koji ju je pozvao i zatvorio u svoj dvorac pun blaga.
Mama, mama!
Honorina je bila tu. Ona je bila znamenje svega onoga što je neoprostivo, žig na zatvorenim vratima izgubljenog raja, kao što su nekad žigosani od kralja, na vratima Palače veselog znanja, zauvijek značili kraj jednog svijeta, jedne epohe, jedne sreće. Slike su se redale pred Anđelikinim očima.
Ona uze za ruku Honorinu.
Joffrey de Peyrac promatrao je djevojčicu. Razmišljao je o njezinim godinama: tri godine? Četiri godine? To nije mogla biti kći maršala du Plessisa. Čija je onda? Po njegovu ironičnom i prezrivom smiješku, ona je pogodila njegove misli: kći slučajnog ljubavnika. "Zgodan ljubavnik riđe kose!" Mnogo toga se pripisivalo lijepoj markizi du Plessis, milosnici francuskog kralja, udovici grofa de Peyraca. Neće mu ona nikada reći ni o tome istinu. Njezin se stid bunio i na samu pomisao da bi to mogla učiniti. Priznati mu takvu ljagu, značilo bi isto što i otkriti sramnu i odvratnu ranu. Ona će je zadržati za se, u potpunoj tajnosti, s neizbrisivim brazgotinama svoga tijela i svoga srca, kao i opeklinu na svojoj nozi koju je liječio Colin Paturel, i smrt nejakog Charlesa Henrija. Honorina, taj plod bezimenog silovanja, plaćala je za sve doživljene ili tražene zagrljaje: za Filipa, za kraljeve poljupce, za otrcanu vatrenu strast sirotog Normandijca, kralja robova, za proste i vesele užitke koje joj je pružio policajac Desgrez, za profinjenije koje je uživala s vojvodom Vivonneom. Ah! Zaboravila je još Rakoczija... i ostale bez sumnje.
Nisu se mogle izbrisati duge protekle... proživljene godine i njegove i njezine.
On je nesvjesno gladio svoju bradu koju je nedavno žrtvovao i koja mu je sada nedostajala.
Priznajte, draga, da je situacija vrlo neugodna.
Kako se mogao rugati kad se ona jedva držala na nogama - toliki je bol bio u njezinu srcu.
Umjesto da je razjasnimo, ona je sve zamršenija.... sve nas dijeli.
Dođi, mama! Molim te, mama, da dođeš - ponavljala je Honorina potežući suknju svoje majke.
Vama zaista nije stalo do zbližavanja koje je bilo prije nekoliko sati sasvim daleko od vaših misli, zauzetih drugim čovjekom...
Dođi, mama.
Prestani već jednom - reče Anđelika, osjećajući da će joj se mozak rasprsnuti.
Što se mene tiče...
On se nesigurno ogleda oko sebe promatrajući kabinu gdje je sakupljao skupocjeno pokućstvo, rijetke sprave, ukras jednog promjenjivog, teškog i uzbudljivog života u kojem Anđelika nije sudjelovala.
Ja sam stari morski orao naviknut na samoću. Ne uzimajući u obzir ono malo godina bračnog života što sam ih proživio u vašem dražesnom društvu, žene su u mome životu imale beznačajnu ulogu. Vama će možda to goditi. Ali to stvara sklonosti koje mi ne određuju ulogu uzornog muža. Ovaj brod nije velik, moje odaje imaju skučen prostor... Imam jedan prijedlog: za vrijeme ovog putovanja, sakupimo bačene kocke i smatrajmo igru neriješenom.
Neriješenom?
Ostanimo svaki na svome mjestu. Vi ćete biti među vašim drugovima, gospo Anđeliko... a ja ostajem... ovdje.
On ju je, dakle, odbijao, on se nje odricao. Zapravo, on nije znao što će ona pored njega, pa ju je slao onima koji su za posljednjih mjeseci postali njezini drugovi.
Niste ni zatražili da zaboravim otkriće koje ste mi učinili? - reče ona sarkastično.
Da zaboravite? Ne. U svakom slučaju, ne morate ga dalje širiti.
Hajdemo, mama - ponavljala je Honorina vukući je prema vratima.
Što više razmišljam, sve više mislim da bi bilo nezgodno da kažete svojim prijateljima kako ste nekada bili moja žena. Oni bi mogli pomisliti da ste moj saučesnik.
Vaš saučesnik? U čemu?
Nije odgovorio. Razmišljao je namrštivši čelo.
Vratite se k njima - reče on odsječno zapovjednički. - Ne govorite ništa. Od toga nema koristi. Uostalom, mogli bi vas smatrati naprosto ludom. Priznajte da se čini sumnjivom priča o nestalom mužu koga ste pronašli i koji vas je poveo na svoj brod a da ga niste odmah prepoznali.
On se okrenu prema stolu i uze svoju kožnatu masku, koja je zaštićivala njegovo upropašteno lice, kojemu je smetalo slano nagrizanje magluštine i radoznalo zagledanje ljudi.
Ne govorite ništa. Oslobodite ih svake sumnje. Osim toga, to nisu ljudi koji mi ulijevaju pouzdanje.
Anđelika je već bila blizu vrata.
Smatrajte da će to biti uzajamna obaveza - promrmlja ona.
Zastavši na vratima, držeći svoju kćer za ruku, ona se okrenu gutajući ga očima. On je opet stavio svoju masku. To joj je pomoglo da shvati ono što je on htio da joj da na znanje.
On je bio ono što jest i što je htio biti: Joffrey de Peyrac i Rescator. Veliki gospar- prognanik i morski gusar koji se, prisiljen da živi, lišio svih svojih ranijih veza i prihvatio krutu sadašnjost.
Čudnovato, njoj se činio bliži nego trenutak prije. Bilo joj je lakše što se mora obraćati samo Rescatoru.
Moji su prijatelji zabrinuti - reče ona - oni su zabrinuti, gospodine Rescatore, jer bi htjeli znati kamo ih vodite. I sami znate da je neobično kad čovjek susreće ledenjake u vodama afričkim gdje bismo se morali nalaziti.
On je prišao globusu od crnog mramora obilježenom čudnim znacima i dodirnuo ga svojom rukom, plemićkom rukom, ali tamnom kao ruka Arapina, prateći prstom urezane zlatne linije. Nakon dužeg razmatranja, sjeti se njezina prisustva i odgovori ravnodušno:
Recite im da sjeverni put također vodi prema Otočju.

10.
RAZMIŠLJANJA JOFFREYA DE PEYRACA O MALOPRIJAŠNJOJ ZGODI
Grof Joffrey de Peyrac, takozvani Rescator, kradom uđe kroz grotlo i brzo siđe niz drvene ljestve koje su vodile u unutrašnjost broda. Ispred njega je išao Maurin u bijelom burnusu sa svjetiljkom, dok je on prolazio kroz uski labirint hodnika.
Ljuljanje broda pod njegovim nogama potvrđivalo je njegov sigurni utisak da je opasnost prošla. Unatoč plovidbi kroz opasnu ledenu maglu, koja je posvuda na okružicama jarbolskim i na palubi ostavljala tanki sloj inja, on je znao da je sve u redu. Gouldsboro je plovio mirno kao brod koji se ne osjeća u opasnosti.
On, Rescator, poznavao je svaki drhtaj, svaku škripu broda, od njegova trupa pa sve do jarbola, sve što je sačinjavalo građu njegova broda koji je građen za polarna mora po njegovu planu u jednom od glavnih brodogradilišta Sjeverne Amerike - u Bostonu.
Dok je prolazio , dodirivao je rukom vlažno drvo ne toliko da se osloni pri prolazu koliko da osjeti dodir sa čvrstom građom ovog valjanog broda.
Udisao je miris sekvojina drva koje je raslo u planinama Klamatha u dalekom Oregonu, miris bijele borovine s visokog Kennebeca i planine Katandin u Maineu - "njegovom" Maineu - mirise koje nije mogla uništiti ni morska sol koja je drvo stalno nagrizala.
Nema šume u Europi koja bi bila ravna po svojoj ljepoti šumama Novog svijeta. Visina, debljina stabala, sjaj njihova lišća - sve je to bilo otkriće za njega koji bi se mogao smatrati pomalo zasićen.
Svijet uvijek pruža nova otkrića - razmišljao je. Mi primjećujemo svaki dan da ne znamo ništa... Čovjek može sve iz početka početi. Priroda i prirodni elementi nas podržavaju i gone naprijed.
Međutim, duga borba koju je izdržao prošle noći protiv stihije mora, ledenjaka, nije stvorila u njegovu srcu ono obično zadovoljstvo, zadovoljstvo da je postigao ne samo pobjedu već da je stekao unutarnje bogatstvo koje mu nitko ne može oteti.
Morao je izdržati drugu jednu oluju koja je, mada se branio, opustošila njegovo srce.
Da li je čovjek mogao zamisliti lakrdiju u kojoj se odvratnost takmiči s lošim ukusom? On još nije htio da to nazove "dramom".
Uvijek je pokušavao da svaki događaj stvarno sagleda. Prošlost žena sadrži u sebi više lakrdija nego dramskog zbivanja. Makar bila riječ i o njegovoj vlastitoj ženi, koja je u njemu ostavila dublji trag nego ikoja druga - na njegovu veliku štetu - on se nije mogao suzdržati od želje da se podrugljivo nasmije, gledajući u svim tim događajima koji su se ticali njegove žene elemente komedije: žena koju nije vidio već petnaest godina dolazi na njegov brod tražeći da je preveze; ona ga ne prepoznaje, a kao vrhunac svega, sprema se da ga zamoli za blagoslov kako bi sklopila brak s novim ljubavnikom. Poznato je da slučaj obiluje najsmješnijim mogućnostima. Ali u ovoj prilici slučaj je prešao svaku granicu. Treba li da ga zato
blagoslivlja? Ili možda da mu zahvaljuje? Da se pouzda u taj šaljivi i zlobni slučaj koji se poigrao pred njihovim očima bljutavom utvarom lijepe mladenačke ljubavi? Ni ona, ni on, ne žele povratak u prošlost. Zašto je onda govorio ovoga jutra? Budući da ga nije prepoznala, zar nije bilo najjednostavnije da je pusti s njezinim dragim protestantom?
Nova svjetlost mjesta kamo je dospio zaslijepi ga istim neprijatnim sjajem kao i jasna misao u njegovu duhu.
"Glupane! Što ti vrijedi da si proživio stotinu života, da si okrznuo smrt i više puta, ako moraš pred sobom skrivati vlastitu istinu! Priznaj da to nisi dopuštao samo zato što to ne bi mogao podnijeti."
On se ljutitim i mračnim pogledom ogleda oko sebe. Nekoliko iscrpljenih ljudi spavalo je u mrežama za ležanje ili na prostim drvenim klupama ispod topovskih lafeta, gdje su bili otvoreni otvori za topove, jer ovaj prostor za drugu prikrivenu bateriju u uskom potpalublju nije imao dovoljno zraka. Za ovo putovanje Joffrey de Peyrac bio je prisiljen da tu smjesti jedan dio posade jer je pramčani dio broda bio određen za putnike.
More bi povremeno zapljusnulo brod i onda bi se začulo gunđanje kojega spavača. Ovaj je prostor bio sasvim blizu linije koja je označavala gornju granicu gaza broda. Tu se čulo klopotanje i šum valova. Čovjek bi ih mogao milovati rukom kao ukroćene zvijeri.
On priđe jednom od otvora. Svjetlo dana poprimalo je sivozelenu boju zbog blizine mora. Koliko god vodio brigu o udobnosti svoje posade, Joffrey de Peyrac u ovom trenutku nije na to mislio.
Blijedozeleni valovi, s tamnim prelivima, u kojima kao da se stalno ogledalo trenutni odbljesak ledenjaka, neodoljivo su ga podsjećali na oči čiju je stvarnost htio zanijekati. "Ne, ja to ne bih mogao podnijeti!" mislio je. "Umjesto da mi bude sasvim ravnodušna... ona mi se stalno nameće!"
To priznavanje ne može pojednostavniti njegove pretpostavke ubuduće. Jasno sagledavanje ne vodi uvijek najlakšem rješenju. On je mogao reći da se u zrelijoj dobi svoga života znao suočiti sa svojim nutarnjim sukobima s izvjesnim spokojstvom. Putovi mržnje, zavisti, očaja, činili su mu se uvijek suviše jalovi a da bi se u to sa zadovoljstvom upuštao. On nije znao za ljubomoru sve dok mu nije javljeno da se njegova "udovica" sretno preudala za vrla lijepog i razvratnog markiza Plessis-Bellierea. On je vrlo brzo svladao svoje razočarenje! Bar je tako mislio.
Rana je bez sumnje bila dublja, od onih zlosretnih rana koje vrlo brzo zacjeljuju, ali tkivo ispod njih trune ili vene. To mu je objasnio arapski liječnik kad mu je liječio nogu držeći mu ranu otvorenu sve dok su se svi dijelovi: nervi, mišići, tetive, obnovili prema prirodnom ritmu rasta.
Kako bilo da bilo, on je trpio zbog jedne žene koja više nije postojala i koja više nije mogla oživjeti.
Razmišljajući o tome, on pomisli, gledajući more, na nedokučive zelene oči, i naglim pokretom spusti drveni kapak.
Maurin Abdulah, čekajući iza njega, spremao se da ugasi fenjer.
Ne gasi, spustit ćemo se još dublje - reče mu on.
I on se ponovo obreo u gustoj tmini idući iza Arapina, otvarajući ulaz za drugi red baterija. Vršenje te svakidašnje kontrole nije mu moglo misli skrenuti na drugu stranu. Sva njegova nastojanja nisu mogla toga jutra tu stalnu misao skrenuti s Anđelike. Zbog nje je od djelomice i skrenuo u spremište broda.
On nije znao što je ovladalo njime: razdraženost, mržnja, smetenost. Ravnodušnost, na žalost, nije bila! Kao da osjećaji što ih je mogla u njemu probuditi jedna žena koja je još prije petnaest godina prestala biti njegovom ženom, koja ga je iznevjerila bezbroj puta, kao da ti osjećaji nisu već bili dosta složeni a da se u njih ne umiješa i žudnja!
Zašto je izvela onaj neobičan i neočekivan gest, kad je rastrgla svoju bluzu i pokazala mu leđa sa žigom ljiljanova cvijeta?
Nije ga uzbudio taj sramotni žig koliko ljepota njezinih kraljevskih leđa. On, nepopravljivi esteta, koji je navikao da analizira svaku pojedinost ženske ljepote, bio je očaran.
Ona nekada nije imala onu nekadašnju savršenost leđa, jer se tek bila oslobodila onih nježnih mladalačkih oblika. Bilo joj je tek sedamnaest godina kad se oženio njome. Sad se sjećao, milujući sasvim netaknuto mlado tijelo, kako je sanjario o tome kakva će biti Anđelika kada život, materinstvo, časti, razviju njezinu ljepotu. I eto, sada su je drugi razvili do savršenstva. Anđelika je oživjela tu njegovu viziju u trenutku kad je to najmanje očekivao. Bez tih bezbrojnih i loše skrojenih haljina njezino je poprsje neodoljivo podsjećalo na one kipove koji su na otocima Sredozemnog mora podignuti boginjama plodnosti. Koliko im se puta divio misleći u sebi da se, na žalost rijetko nađe žena koja im je po obliku slična.
Ali u onom sumraku on se više uzbudio nego na Kreti. Sjaj njezine kože, bijele kao mlijeko, isticao se u onoj turobnosti nordijskog praskozorja, isto tako mliječnog; pokret snažnih ramena, punačkih, ali blage i čiste linije, ruke glatke i snažne, oblina njezina vrata niz koji se rasula kosa i koju je laka brazda obilježila nekom vrstom nevinosti, sve ga je to očaralo na prvi pogled, i njega je obuzeo, prožeo, snažni osjećaj da je ona ljepša nego prije i da mu pripada!
Kako se samo proljepšala! Kako se samo branila! I kad čovjek pomisli da bi se bila još više zaprepastila da je on nastavio svoje pokušaje. Što je izazvalo to njezino zaprepašćenje? Zar njegova maska? Ili tajnovitost njegove ličnosti? Ili sumnja na neku neugodnu stvar koju bi joj mogao otkriti?
Najmanje što bi čovjek mogao reći bilo je to da je on nije privlačio. Ona je imala sasvim drukčije želje.
Naprijed, naprijed - reče nestrpljivo Maurinu. - Rekao sam ti da se spuštamo u utrobu broda, sve do spremišta za zatvorenike. "Oni su joj udarili žig s ljiljanovim cvijetom", razmišljao je. "Kakav je zločin počinila? Kakvo bludno djelo? Do koje je granice u tome stigla? Zašto? Što ju je navelo da padne pod utjecaj tih čudnovatih hugenota? Da nije grešnica koja okajava svoj grijeh? Da, to bi moglo biti. Ženski je duh tako slab..." Osjećao je da na ta pitanja neće biti lak odgovor i slike koje su ta pitanja stvarala u fantaziji još su ga više mučile.
Žig s ljiljanovim cvijetom... ja znam kakva je krvnikova jazbina, kakvu hladnu jezu izazivaju mjesta gdje se zadaje bol i poniženje... Strah što ga stvara usijana žeravica u kojoj se usijavaju čudna oruđa... To je iskušenje za jednu ženu! Kako je ona to izdržala? Zašto to? Znači da je kralj, njezin ljubavnik, nije više štitio.
Stigoše u spremište na dnu broda. Tu dolje, u mraku, nije se više čuo šum valova. Čulo se samo muklo i teško mrmorenje iza tanke drvene pregrade brodskog dna. Vlaga se osjećala u kostima. Joffrey de Peyrac se sjećao vlažnih svodova u mučilištima Bastilje i Chateleta. Grozna mjesta koja se nisu javljala u njegovim maštanjima, u ovim godinama nakon njegova hapšenja i procesa u Parizu. To što se spasio bilo je dovoljno da ga učini vedrim.
Ali žena je nešto drugo. Naročito Anđelika! On nije htio ni da je zamisli na tim užasnim mjestima.
Jesu li je prisilili da klekne? Jesu li joj skinuli košulju? Je li jako vriskala? Je li urlala od bola? On se bio naslonio na jednu ljepljivu pregradu, pa je Arapin, misleći da on želi pregledati spremište na kraju hodnika, visoko podigao fenjer.
Pri svjetlu ukazaše se nagomilani sanduci, obručani i okovani željeznim podlogama, i neki blistavi tovari složeni u redu, kojih su se oblici u početku teško raspoznavali.
A zatim bi se razotkrili kipovi, predmeti uvijeni u smotak: naslonjači, stolovi, posude, svakovrsni predmeti od čistoga zlata, neki opet "posrebreni", to jest od platine. Plamen svijetljke na njima je poigravao, otkrivajući topli sjaj plemenitih metala kojima ne može naškoditi ni voda, ni morska sol.
Gospodaru, zar promatraš svoje blago? - upita ga Arapin svojim grlenim glasom.
Da - odgovori Peyrac, koji zapravo nije vidio ništa.
On pođe dalje i odjednom ga spopade razdražijivost kad se okrznuo o teška bakrena vrata na kraju uskog prolaza.
Sve je ovo zlato sada besmisleno.
Njegovi će poslovni drugovi u Španjolskoj uzalud očekivati njegov dolazak. Zbog ovih putnika iz La Rochellea on se morao ponovo vratiti a da nije dovršio svoje posljednje putovanje s tovarom zlata, ni sretno izveo poslove u vezi sa svojim budućim trgovačkim ugovorima. Sve to zbog jedne žene do koje mu nije bilo stalo. Zato će platiti hugenoti! Platit će vrlo skupo. Naposljetku će sve to završiti najbolje.

11.
JOFFREY DE PEYRAC I GAZDA BERNE
Bez buke je maknuo prstom zirku koja je pokrivala rešetkast otvor i prišao vratima da pogleda zatvorenika.
Taj je sjedio na podu pokraj velikog fenjera koji mu je davao svjetlo i toplinu, ali vrlo oskudno. Njegove ruke, u lancima, počivale su na koljenima i čitavo je njegovo držanje odavalo strpljivost. Joffrey de Peyrac nije u to vjerovao. Vidio je on u životu mnogo ljudskih primjeraka a da ne bi znao ocjeniti čovjeka na prvi pogled. Pomisao da Anđelika, nekad tako profinjena, može da voli ovog nezgrapnog i hladnog hugenota, izazvala je u njemu potmuli bijes.
On je viđao hugenote na poslu gotovo u svim krajevima svijeta. S njima nije bilo lako postupati, nisu bili druželjubivi, ali su žene i muškarci bili čvrstog kova. Divio se njihovom poštenju u trgovačkim poslovima za koje je jamčila čitava njihova grupa, njihovoj svestranoj kulturi, njihovu poznavanju jezika, dok je veliki broj njegovih starih drugova i istomišljenika, francuskih plemića, pokazivao žalosno neznanje ne mogavši zamisliti da mislena bića postoje izvan njihova uskog kruga. On je naročito cijenio njihovu jedinstvenu povezanost koju je stvarala između njih stroga i još uvijek ugrožena vjera. Progonjena manjina predstavlja "sol zemlje". Ali kakvog je, do đavola, posla imala jedna žena visokog porijekla i još k tome katolkinja s ovim ozbiljnim i mračnim trgovcima? Pošto ju čudom izmakla opasnostima islama - gdje je upala bogzna zašto - nije li ponovo nastavila svoje podvige na dvoru? Kad je na nju mislio, uvijek mu se prikazivala u blještavom sjaju kraljevskog Versaillesa i često je mislio kako je ona za to stvorena. Što sve nije smišljala ta mala slavohlepnica, u kojoj se razbudila svijest o vlastitoj moći, da se popne sve do kraljeva prijestolja, kada ju je doveo da prisustvuje vjenčanju Luja XIV u Sant-Jean-de-Luzu? Ona je već tada bila među najljepšima, najljepše odjevena, ali... je li se mogao pohvaliti da je zauvijek osvojio to mlado srce? Zna li on na kakvim sve snovima žene grade svoju sreću? Za neke je vrhunac sreće biserna ogrlica, za neke opet kraljev pogled, a za druge: ljubav jednog jedinog bića, ili sitna zadovoljstva domaćice kad joj uspije slatkiš...
Ali Anđelika? On nikada nije znao što se skriva iza glatkog čela te vrlo mlade žene koja je spavala pored njega, umorna i ushićena prvim ljubavnim milovanjima.
A onda je kasnije, vrlo kasno, doznao da je postigla svoj cilj, i on je mislio: "To je pravo. Zapravo je ona i bila za to stvorena." Zar je nisu nazivali, i to odmah, najljepšom zatočenicom na Sredozemlju?
I u svojoj nagosti ona je ostala raskošna. Pronaći je odjednom u haljinama služavke, vezanu uz trgovca rakijom i usoljenom hranom, koji čita samo Bibliju, to je da čovjek poludi. Nikada on neće zaboraviti njezinu pojavu prokislu i uplašenu, tako varljivu da nije u njemu izazvala ni samilost.
Maltežanin, čuvar spremišta, priđe noseći u ruci svežanj ključeva.
Na znak svoga gospodara on otvori vrata obložena bakrom. Rescator uđe u ćeliju. Gabriel Berne pogleda u njega. Unatoč svojoj bljedoći pogled mu je bio jasan.
Šutke se pogledaše. Berne nije odmah tražio razjašnjenja zbog nečovječnog postupka koji je doživio. Nije u tome bila stvar. Ako je ta ličnost s crnom maskom došla ovamo da ga posjeti, to nije sigurno bilo zbog običnog prigovora ili prijetnje. Druga je stvar bila posrijedi - žena.
Gabriel Berne je pažljivo promatrao odijelo svoga krvnika. Vrijedilo je otprilike jedan zlatnik. Sve je na njemu bilo probrano: dijelovi od kože, baršun, skupocjeno sukno.
Čizme i opasač bili su iz Kordove i izrađeni po narudžbi. Baršun od koga je pravljen kaput bio je talijanski, iz Messine, vjerojatno. U Francuskoj takvog baršuna nije bilo unatoč nastojanjima ministra Colberta. I maska je bila umjetničko zanatlijsko djelo: malena i spretna. Kakvo god bilo lice koje se skrivalo pod maskom, ovo odijelo otmjena izgleda i držanja onoga koji ga je nosio, moglo je očarati jednu ženu. "Sve su one lake pameti", pomisli s gorčinom gazda Berne, "pa i one koje izgledaju najpametnije..."
Što se dogodilo ove noći između razgovornog gusara, koji je navikao da bira žene isto tako kao i dragulje ili pera, i gospe Anđelike, sirote prognanice, koja je bila bez igdje ičega?
Na tu pomisao gazda Berne stegnu šake i laka rumen obli njegovo blijedo lice. Rescator se sagnu prema njemu, dodirnu rukom njegov kaput umrljan krvlju i reče:
Vaše su se rane otvorile, gazda Berne, a vi ste evo u utrobi broda. Najosnovnija razboritost tražila je od vas da se pridržavate, barem ove noći discipline na brodu. Kad je brod u opasnosti, onda je najpreča dužnost putnika da ne izazivaju ni najmanji incident i da nikako ne ometaju manevriranje brodom izlažući opasnosti svačiji život.
Berne se nije dao zaplašiti.
Vi znate zašto sam tako uradio. Nedolično ste zadržali u svojoj kabini jednu od naših žena koju ste drsko pozvali kao... kao ropkinju. Kojim pravom?
Mogao bih vam odgovoriti: pravom vladarskim. Rescator se cinički osmjehnu:
... Pravom gospodara nad svojim plijenom.
Pa mi smo vama povjereni - reče Berne - i...
Niste!
Čovjek sa crnom maskom privuče klupicu i sjede blizu zatvorenika. Crvenkasto svjetlo fenjera isticalo je njihove razlike: jedan je bio krupan, stamen, drugi tajanstven, naoružan svojom ironijom. Kad je Rescator sjeo, Berne je primijetio način na koji je zabacio svoj ogrtač, primijetio je sigurnu i prirodnu dražest pokreta ruke, kad ju je nehotice položio na srebrni kundak dugačke kubure. "Plemić", pomisli on, "razbojnik, ali čovjek visoka roda, bez ikakve sumnje. Što sam ja prema njemu?"
Ne! - ponovi Rescator - vi niste meni povjereni. Vi me niste poznavali, niste sa mnom potpisali nikakav ugovor. Pobjegli ste na moj brod da spasite svoj život, i ja sam vas prihvatio - to je sve. Ne izmičem obavezama gostoprimstva koje sam vam ukazao. Bolje ste smješteni i hranjeni od moje posade i nijedna od vaših žena i vaših kćeri ne može se potužiti da ih je netko uznemiravao ili im smetao.
Gospa Andelika...
Gospa Aneđelika nije hugenotkinja. Poznavao sam je mnogo prije no što se počela baviti Biblijom. Ja je i ne smatram ženom koja pripada vašem društvu...
Ona će uskoro biti moja - dobaci Berne - pa je zato moram štititi. Sinoć sam obećao da ću je izvući iz vaših pandža ako se ne vrati u roku od jednog sata.
On se nagnu naprijed i pri tome zazvečaše lanci na njegovim rukama i nogama.
Zašto su vrata koja vode u potpalublje bila zamandaljena?
Da biste ih mogli udarcem ramena razvaliti, kako ste i pokušali, gazda Berne. Strpljivost Berneova počela je popuštati. On je mnogo trpio od rana, ali patnje njegove duše i srca činile su mu se još teže. On je ove posljednje časove proživio u polubunilu kada mu se priviđalo da se nalazi u svome dućanu pred svojim
računskim knjigama sa guščijim perom u ruci. On više nije mogao vjerovati u sređen i pravilan život kakav je dotada imao. Na ovom prokletom brodu počela ga nagrizati jetka ljubomora koja je rastakala njegove misli. To je bio osjećaj koji dotada nikada nije poznavao. Pokušavao ga se osloboditi kao da ga je pritislo neizbježno zlo. Trpio je kao da mu je zadan udarac nožem kad je Rescator spomenuo da Andelika ne pripada njima. To je bilo točno. Ona je došla među njih, sudjelovala je u njihovoj pobuni i borbi, izvukla ih iz opasnosti zaboravljajući na svoj život, ali ona nije bila dio njihove duše i njihovih vjerovanja. Njezina tajna, tako bliska i tako nedostupna, još je više pojačavala njezinu privlačnost.
Ja ću se s njom oženiti - reče on odlučno - mada ona ne ispovijeda našu vjeru. Mi nismo netoleratni kao vi, katolici. Poznam je kao ženu časnu, odanu, hrabru... Ne znam gospodine, što je ona za vas značila, ni u kakvim ste je prilikama upoznali, ali znam što je značila u mojoj kući za moje, i to mi je dovoljno!
Obuzela ga čežnja za proteklim danima i sjećanje na neupadljivu i brižljivu prisebnost službenice koja je, malo-pomalo, a da se to nije ni osjetilo, prosvijetlila njihov život.
On bi bio iznenađen kad bi znao da u svom sugovorniku izaziva patnju vrlo sličnu svojoj: "ljubomoru i tugu". Dakle, trgovac je pozna i s on strane koja je njemu nepoznata, mislio je Joffrey de Peyrac. On ga eto podsjeća da je ona živjela za druge i da je on izgubio već odavno.
Poznate li je već odavno? - zapita on glasno.
Ne više od godine dana.
Joffrey de Peyrac pomisli da mu je u tome Anđelika već lagala. Zašto to?
Kako ste je upoznali? Kako je dospjela k vama kao službenica?
To je moja stvar - odgovori Berne ljutito - to se vas ne tiče - nadoveza on, osjećajući da njegov odgovor pogađa maskiranog čovjeka.
Da li je volite?
Hugenot nije odgovorio. Pitanje ga je dovodilo u nepriličan položaj. Odjednom se osjetio povrijeđen kao od kakvog bestidnog čina. Podrugljivi osmijeh njegova protivnika izazvao je u njemu nelagodnost.
Ah! kako je teško jednom kalvinistu izgovoriti riječ ljubav. To bi vam usne oderalo.
Gospodine, mi ljubav ukazujemo jedino Bogu. Eto, to je razlog zbog koga neću da izgovorim tu riječ. Naše zemaljske sklonosti nisu dostojne te riječi. Samo je Bog u dubini našeg srca.
Ali je žena u dubini naše utrobe - reče osorno Joffrey de Peyrac. - Svi je mi nosimo u našim krstima. I protiv toga mi ne možemo ništa, ni vi ni ja, gazda Berne... bili vi kalvinist ili ne.
On ustade, odgurnu nestrpljivo klupicu, sagnu se prema hugenotu i reče srdito:
Ne, vi je ne volite. Ljudi vaše vrste ne vole žene. Oni ih samo podnose i njima se služe, žele ih, a to nije isto. Vi želite tu ženu i zbog toga je hoćete oženiti da budete u miru sa svojom savješću.
Gabriel Berne sav pocrveni. Pokuša se uspraviti, ali nije mogao.
Ljudi moga kova ne trebaju savjeta takve vrste ljudi, savjeta jednog gusara, razbojnika, pljačkaša olupina.
Što vi uostalom znate? Iako sam gusar, moji bi savjeti mogli pomoći jednom čovjeku koji se sprema da se oženi ženom na kojoj bi vam i kraljevi zavidjeli. Jeste li je vi dobro pogledali, gazda Berne?
Ovaj je uspio kleknuti oslanjajući se na drvenu pregradu. On se okrenu prema Joffevu de Peyracu i pogleda ga očima u kojima se ogledao luđački odsjev... Duh mu je bio smućen.
Pokušao sam zaboraviti - reče - onu prvu večer, kad sam je ugledao sa raspuštenom kosom koja joj je padala na ramena... na stubištu... Nisam je htio uvrijediti u svojoj kući, postio sam, molio... Ali sam često ustajao, napast me je spopadala i, znajući da je pod mojim krovom, nisam mogao ni spavati mirno...
Govorio je zadihano, presamićen, ne toliko zbog fizičke boli koliko zbog poniženja što ga je u njemu izazvala ova izjava. Peyrac ga je iznenađeno promatrao. "Trgovče, trgovče, i ja sam bio u sličnom položaju", mislio je on. "I ja sam ustajao kad me je ova divlja kozica puštala da dugo čekam ispred njenih vrata. Istina, ja nisam postio, niti se molio, ali sam s tugom gledao svoje neprijatno lice u ogledalu i sebe smatrao blesavcem."
Da, teško je kad čovjek popusti - promrmlja Rescator kao da govori sa samim sobom.
Otkriti da si sam i slab kad se nađeš pred iskonskim elementima: pred morem, samoćom, ženom... kad dođe trenutak da moraš pred njih stati, s njima se sudariti, a čovjek ne zna što da radi... Ali je nemoguće odreći se borbe.
Berne se svalio na svoju slamnjaču. Teško je disao, znoj mu je oblio sljepoočice. Izrečene riječi tako su mu čudno zvučale da je sumnjao u stvarnost događaja. U ovom smrdljivom i ljepljivom spremištu ličnost Rescatora, koji je hodao uznemireno pod prigušenom svjetlošću fenjera, činila mu se više no ikada slikom zlog anđela. Berne se branio kao Jakov u Bibliji.
Vi o tome govorite kao kakav bogohulnik - reče on pribravši se - kao da je žena iskonski elemenat, iskonsko biće.
Ona i jest takva. Nije dobro ako čovjek prezire njezinu moć, ni ako joj suviše moći pridaje. I more je divno. Ali je čovjek u opasnosti da strada ako ne misli na njegovu silu, a svejedno će stradati ako ga ne uspije ukrotiti. Slušajte, gazda Berne, ja se uvijek priklanjam ženi bila ona mlada ili stara, lijepa ili ružna.
Vi mi se rugate.
Ja vam povjeravam tajnu osvajanja. Što ćete učiniti, gospodine hugenote?
Vi iskorišćavate svoj položaj da me ponizite i uvrijedite - planu Berne dršćući od poniženja. - Prezirete me jer ste, ili ste to bili, gospar visoka roda, a ja sam običan građanin.
Priberite se. Ako malo bolje razmislite ne povodeći se za mržnjom, osjetit ćete da vam govorim kao čovjek čovjeku, sasvim ravnopravno. Već sam se odavno navikao da u čovjeku gledam samo ljudsku vrijednost. Između mene i vas postoji samo jedna razlika: moja je prednost pred vama što znam što znači ne imati gole korice kruha, biti bez ičega, posjedovati samo jedino dobro - slabi dašak života. Vi to još niste iskusili, ali ćete, bez sumnje, okusiti. Što se tiče uvreda, vi ste ih meni podosta izrekli: razbojnik, pljačkaš olupina...
U redu. Priznajem - reče Berne teško dišući. - Ali u ovom trenutku vi imate vlast i ja sam u vašim rukama. Što namjeravate sa mnom?
Vi niste lak protivnik, gazda Berne, i kad bih poslušao svoj glas, ja bih vas maknuo sasvim sa svoga puta. Mogao bih vas pustiti da trunete ovdje, ili... ta znate kako postupaju gusari s kojima me poređujete? Vežu oči onome koga se žele otresti i čine ga da hoda po daski. Ali nikada nisam htio iskoristiti situaciju do kraja i samo za se prisvajati sreću. Volim okladu. Ja sam igrač. Priznajem da me to kadšto skupo stajalo. Hajde da još jednom bacimo kocku. Još nekoliko tjedana treba da plovimo. Ja ću vas osloboditi. A kad završimo naše putovanje, neka gospođa Anđelika bira između nas dvojice. Ako ona vas odabere, ja vam je prepuštam. Zašto tako sa sumnjom uzvraćate? Čini se da ste nesigurni u svoju pobjedu.
Već od Eve žene su uvijek sklone zlu.
Čini mi se da ne cijenite mnogo ženu s kojom se želite vjenčati. Zar je tako nevažno oružje kojim raspolažete da biste je osvojili... molitva, post, što li još?... častan život koji joj pružate pored sebe. Čak i u tim stranim zemljama kamo plovimo, poštovanje prema njenoj vrijednosti... Gospa Anđelika može biti na to osjetljiva.
Kapetan je podrugljivo govorio. Protestant je bio na mukama. Sarkastičan način Rescatorova mišljenja prisiljavao ga da ispita sasvim svoje srce, i on se već unaprijed bojao da će otkriti sumnju. On je sada sumnjao u se, u Anđeliku, u
vrijednost onih vrlina koje bi joj donio da nadoknadi paklensku moć onoga koji ga je izazivao.
Zar smatrate da sve to tako malo znači za osvajanje jedne žene? - reče on gorko.
Možda. Ali vi nećete tako loše proći, gazda Berne, kako mislite, jer imate i drugo oružje.
Koje? - upita zatvorenik sa strepnjom, što ga je činilo simpatičnim.
Rescator ga je promatrao. Mislio je kako je opet na putu da počini nerazboritost i da hotimično zamrzi započetu igru koja je za njega mnogo značila. Ali može li on znati što je stvarno Anđelika, što ona misli, što želi, ako protivnik ne raspolaže slobodno svojim mogućnostima.
On se sagnu prema njemu smeškajući se.
Gazda Berne, znajte da ranjen čovjek koji može da razvali vrata kako bi preoteo svoju voljenu bestidnom zatvoreniku: koji, u okovima, još ima... recimo, temperamenta da se rita kao kakav bik na samo njezino spominjanje, takav čovjek, po mome mišljenju, ima najbolje adute da smiri ženinu nepostojanost. Značenje tijela, to je glavni adut naše moći nad ženom... nad bilo kojom ženom.... Vi ste muškarac, Berne, pravi, istinski mužjak, i zato vam ne prepuštam laka srca, priznajem, pravo da odigrate svoju ulogu.
Šutite - zaurla Berne sav izvan sebe, ustavši od silnog gnjeva. Počeo je tresti lancima kao da će ih rastrgati. - Znate li da je pisano: "Tijelo je poput trave i njegova raskoš poput poljskog cvijeta. Trava se suši, cvijet otpada kada dah Svevišnjega na njega puhne ..."
To je moguće ... Priznat ćete da je cvijet poželjan dok dah Svevišnjega nije na njega puhnuo.
Da sam papist - reče na kraju Berne - ja bih se prekrstio jer je u vama đavo. Teška se vrata zatvoriše. On je čuo kako ge gube koraci njegova mučitelja i kako je jeka glasova koji su govorili arapski, utihnula. Nakon toga on se spusti i teško klonu na slamnjaču. Činilo mu se da je za ovo nekoliko dana prešao prijelaz sličan smrti. Ulazio je u drugi život gdje stare vrijednosti nisu imale više svoga značenja. Što je onda ostajalo?

12.
ANĐELIKA PATI
Anđelika se vratila u međupalublje, gdje su se nalazili protestanti, u stanju gotovo ošamućenom. Sjela je u jedan ugao, gdje je smjestila svoje stvari, pored jednog topa pokrivenog ceradom, a da nije bila svjesna da je prešla preko palube držeći Honorinu za ruku, da se spustila niz strme ljestve. Drolazeći kroz maglu, izbjegavajući predmete koji su joj stajali na putu: smotano konoplje, vedra, posude za kalafat i posadu koja je čistila brod. Od svega toga nije ništa vidjela...
Ona je sada sjedila i nije joj bilo jasno što tu radi.
Gospo Anđeliko! Gospo Anđeliko! Gdje ste bili?
Lukavo lice maloga Lauriera ispružilo se prema njoj. Severina je svojom mršavom rukom obujmila njegova ramena.
Odgovorite nam.
Djeca su se okupila oko nje. Bila su omotana prnjama, dijelovima suknji koje su majke rastrgle da bi ih nečim pokrile, gužvama slame koje su im umetnuli pod haljine. Lica su im bila blijeda, nos crven.
Kako je to uvijek činila, ona ih pomilova po licu.
Je li vam hladno?
Nije - odgovoriše veselo. Mali Gedeon Carrere reče:
Rekao nam je grbavko, patuljak morski, da sada ne može više biti toplo, osim ako bi se brod zapalio, jer smo blizu pola, ali da ćemo se uskoro naći južnije.
Ona ih je slušala a da ih nije razumjela.
Odrasli su stajali po strani i kadšto bi je pogledali izdaleka, neki sa gnušanjem, neki samilosno. Što je značilo to njezino dugo izbivanje noću? Njezin smućeni povratak potvrđivao je, na žalost, najgnusnija govorkanja i optužbe koje je Gabriel Berne sinoć izrekao protiv zapovjednika broda.
"Ovaj razbojnik misli da ima neograničeno pravo nad nama... našim ženama... Braćo, mi sada znamo da ne plovimo prema Otočju."
Kako se Anđelika nije vraćala, on ju je htio potražiti. Razbijesnio se kad je našao vrata zamandaljena, pa je, unatoč svojoj povredi, pokušao razvaliti masivna drvena vrata. S pomoću drvenog malja uspio je razbiti jednu ključaonicu. Videći da ga ništa ne može smiriti, Manigault ga je udario rukom. Hladni vjetar je provalio i spremište i majke su stale protestirati ne znajući kako da zaštite djecu. U međuvremenu se pojavio prvi mornar, Skotlanđanin ili Nijemac, grubo psujući, pa Bernea zgrabiše trojica indijskih mornara i njega nestade u mraku. Od tada ga više nisu vidjeli.
Dvojica tesara dođoše da mirno poprave vrata pa ih ponovo zatvoriše. Brod se teško ljuljao. Žene i djeca nagonski osjetiše da noć prijeti opasnošću, pa se šutke zbiše jedni uz druge, dok su muškarci dugo raspravljali što da poduzmu ako se slučajno dogodi kakvo zlo gazdi Berneu ili njegovoj službenici.
Videći da Anđelika sasvim prirodno razgovara s djecom, Abigaela i mlada pekarica, koje su je jako voljele, odlučiše da joj priđu.
Što vam je učinio? - prošaputa Abi gaela.
Što mi je učinio? - ponovi Anđelika - Tko je to on?
On... Rcscator.
To ime izazva u svijesti Anđelike neku vrstu naglog potresa i ona se uhvati za glavu grčeći se od bolova.
On? - reče ona. - Ništa mi nije učinio. Zašto me to pitate?
Sirote djevojke nađoše se u neprilici i ne rekoše ništa. Anđelika niie ni pokušala shvatiti razlog njihove smetenosti.
Jedna je misao stalno kopkala po njenoj glavi: "Ja sam ga pronašla, ali me nije priznao. Nije me priznao kao svoju", popravi se ona. "Čemu tolika maštanja, toliki uzdisaji, tolika nadanja... Tek sam sada prava udovica."
Srsi je prođoše.
"Sve je to ludo... Nemoguće. Sve je to tlapnja i ja se moram osvijestiti." Brodovlasnik Manigualt, po nagovoru svoji žene, priđe.
Gospo Anđeliko, treba porazgovarati. Gdje je Gabriel Berne? Anđelika ga pogleda, ne shvaćajući, i izjavi:
Ne znam.
On joj ispriča što se dogodilo prošle noći kad je njezino izbivanje izazvalo onaj događaj s Berneom.
Možda je taj gusar bacio Bernea u more - reče advokat Carriere.
Vi govorite ludosti!
Ona se postepeno vraćala u stvarnost. Znači, Berne je dok je ona noćas spavala kod Rescatora, izazvao skandal hoteći joj priteći u pomoć. Rescator je sigurno to znao. Zašto joj o tome nije rekao ni riječi? Istina je, oni su imali i drugih važnijih razgovora.
Slušajte - reče ona - suvišno je uzbuđivati se i plašiti djecu tako nevjerovatnim pretpostavkama. Ako je točno da je gazda Berne izazvao posadu ili kapetana svojim gnjevom, ove noći kada je samo manevriranje brodom zahtijevalo svu pažnju kapetanovu, onda pretpostavljam da je on negdje pritvoren. Ali, ni u jednom slučaju njegov život nije u opasnosti. To vam jamčim!
Avaj! ove propalice brzo vrše pravdu - reče odvjetnik zloslutno. - I tu ništa ne pomaže.
Govorite gluposti! - povika Anđelika koju je spopala želja da ga ispljuska po onom njegovom licu boje starog loja.
Vikala je i to joj je godilo, kao što joj je godilo da ih promatra pojedinačno i da zaključi kako život, unatoč svemu, ipak teče dalje. Pri slabom svjetlu u spremištu,
gdje su svi otvori bili zatvoreni zbog hladnoće, sva su ta lica, okrenuta prema njoj, bila sasvim obična, svakidašnja. Svatko je stajao na svome mjestu, zauzet svojim osobnim brigama. Nisu joj dopuštali da se unese u svoju vlastitu dramu i da je sagleda u svoj njezinoj dubini.
Ako vi, gospo Anđeliko - prihvati Manigault - smatrate da nemate razloga da se žalite na postupke tih gusara, utoliko bolje za vas. Što se nas tiče, mi smo vrlo uznemireni zbog Berneove sudbine. Mislili smo da vi za to znate.
Raspitat ću se - reče ona ustajući.
Nemoj ići, mama, nemoj ići - vikala je Honorina, videći da će opet ostati bez majke. Anđelika je pošla, vukući za sobom djevojčicu.
Na palubi je odmah susrela Nicolasa Perrota koji je pušio lulu sjedeći na hrpi konoplja a kraj njega njegov Indijanac, s prekrštenim nogama, koji je pleo svoju dugačku crnu kosu nagnute glave kako to čini djevojčica kad se plete.
Strašne li noći - reče Kanađanin kao da sve zna.
Anđelika se začuđeno pitala što on zapravo zna. Najzad je shvatila da on misli na one teške trenutke između oluje i pojave ledenjaka. Situacija je bila napeta za svu posadu.
Zar smo bili tako blizu propasti?
Zahvalite Bogu što niste znali i što ste još živi - reče on prekriživši se. - Prokleti su ovo krajevi. Jedva čekam da dođem u svoj rodni Hudson.
Ona ga upita da li što zna za jednog od njezinih koji je nestao u toku ove burne noći, za gazdu Bernea.
Čuo sam da su ga bacili u okove zbog nepokornosti. Gospodin je Rescator sada kod njega, ispituje ga.
Sada je mogla javiti svojima da njihova prijatelja nisu bacili u more.
Kuhari su dolazili s kotlom kiselog kupusa i usoljenim goveđim butom, noseći za djecu kriške naranača i ušećerenog limuna. Putnici se bučno poredaše. Dnevni obroci bili su za njih neka vrsta dnevne razonode, a iza ručka je bila šetnja po palubi. Anđelika je dobila punu zdjelu iz koje je Honorina pohlepno grabila pošto je pojela svoj obrok.
Zašto ne jedeš, mama?
Ne zovi me stalno: mama - reče Anđelika ljutito. - Prije to nisi govorila. Ona je čula odlomke razgovora oko sebe.
Jeste li sigurni, Le Galle, da nikako nećemo proći kraj kapverdskih otoka.
Siguran sam, gospodaru. Mi se nalazimo na sjeveru, daleko na sjeveru.
Kamo ćemo stići ako se budemo držali ovog kursa?
U područje bakalara i kitova.
Sjajno! vidjet ćemo kitove - povika jedan dječak plješćući rukama.
Gdje ćemo onda pristati?
Tko to zna? U Novoj Zemlji ili Novoj Francuskoj.
U Novoj Francuskoj? - reče pekarova žena. - Znači da ćemo ponovo pasti u ruke papista.
Ona stade jecati.
Sada je sigurno da će nas onaj razbojnik prodati.
Šutite, glupačo!
Gospođa se Manigualt umiješala:
Da imate imalo pameti, znali biste da se on, iako je razbojnik, ne bi izložio opasnosti da riskira svoj brod pod zidinama La Rochellea i tamo se zadržao samo zato da nas proda na drugoj strani oceana.
Anđelika pogleda gospođu Manigault s iznenađenjem. Žena brodovlasnika sjedila je veličanstveno na jednom čabru, nekoj vrsti izvrnutog kotla. Sjedište je možda bilo neudobno za njezinu krupnu pojavu, ali joj to nije smetalo da jede srebrnom žlicom iz jedne prekrasne zdjele za juhu iz Delffa.
"Gledaj ti, pa ona ju je ipak uspjela sakriti pod svoju suknju kad smo se ukrcali", nesvjesno pomisli Anđelika.
Ali se Manigault potrudio da je ljutito razuvjeri.
Jako vam se čudim, Sarah! To što je zapovjednik ovog broda ugodio vašoj... vašoj maniji dajući vam tu zdjelu, nije razlog da izgubite razbor. Ja sam naučio razboritije misliti.
Moje rasuđivanje vrijedi toliko koliko i vaše. Čovjek koji može sigurno ocijeniti nečiji položaj i odlike i shvatiti kome treba najprije ukazati pažnju, taj čovjek ne mora ulijevati pouzdanje, ali sam sigurna da nije bedak.
Još je nadovezala nešto milom, nešto silom:
A što o tome misli gospa Anđelika?
O kome vi to govorite - zapita ona, jer nije slijedila njezine misli.
Pa o njemu - povikaše sve žene u jedan glas - o vlasniku Gouldsboroa... o maskiranom gusaru... Rescatoru. Vi ga poznajete, gospo Anđeliko, i recite nam tko je on?
Anđelika ih je izgubljeno gledala. Nije bilo na mjestu da joj postavljaju takvo pitanje! Njoj!... U tišini ozva se glas Honorine:
Ja hoću batinu. Hoću da ubijem crnog čovjeka. Manigault je slijegao ramenima čudeći se ženskoj gluposti,
Nije u tome pitanje tko je on, već kamo nas vodi. Možete li nam to reći, gospo Anđeliko?
Rekao mi je još jutros da plovimo prema Otočju. Sjeverni smjer vodi k njima kao i južni.
Oho! - uzdahnu brodovlasnik - što o tome misliš ti, Le Galle?
To je i moje mišljenje... Tim se smjerom rijetko plovi, ali ako se ide duž američke obale, mora se stići u područje Antila. Po svoj prilici naš kapetan više voli ovaj put nego onaj drugi kojim se obično plovi.
Potom se pojavio grbavi patuljak i pokretima objasnio da se može ići na šetnju palubom. Neke su žene ostale da naprave malo reda.
Anđelika se opet zanijela u svoje misli.
Zašto spavaš, mama? - upita Honorina videći da je Anđelika pokrila lice rukama.
Pusti me na miru.
Anđelika se pomalo oporavljala od svoje ošamućenosti. Još je uvijek osjećala kao da je dobila udarac po vratu. Ipak je istina sve više prodirala u njenu svijest. Ništa se nije bilo dogodilo onako kako je ona zamišljala, ali se ipak dogodilo. Njezin toliko oplakivani muž nije više bio neko daleko priviđenje, na nekom nedostupnom dijelu zemaljske kugle, nego se nalazio blizu nje. Kad je na to mislila, govorila je: On. Nije mogla da ga zove Joffrey, jer joj se činio toliko različit od onoga koga je nekada tim imenom zvala. Ali to nije bio ni Rescator, tajanstveni stranac koji ju je toliko privlačio.
Taj je čovjek više nije volio, nije volio!
"Ali što sam to učinila da me ne voli? Da na mene sumnja? Mogu li mu predbaciti za one godine kada nisam ništa značila u njegovu životu? Ni ja, ni on, nismo htjeli taj rastanak. Zašto onda ne pokušamo sve to izbrisati, zaboraviti? Ali muškarac svakako drukčije misli. Ma kakav razlog bio, da li je posrijedi Filip ili kralj, on me više ne voli. A ono što je najgore, to je da sam mu ravnodušna..."
Obuze je strašna uznemirenost:
Da nisam ostarjela? Sigurno sam ostarjela u ovo posljednje vrijeme zbog svih tih iscrpljujućih briga prije našeg odlaska iz La Rochellea.
Ona stade promatrati svoje naborane, ispucale ruke, prave ruke domaćice, od kojih se mogao užasnuti veliki gospar sladostrasnik.
Anđelika nikad nije pridavala veliku važnost svojoj ljepoti. Ona je, doduše, tu ljepotu njegovala kao žena od ukusa, ali nikada nije strahovala od toga da bi je jednog dana mogla izgubiti. Taj božanski dar, kome su se divili od njezinog djetinjstva, kao da je morao trajati sve dok bude na životu. Po prvi put je osjetila da je ta ljepota prolazna. Osjetila je potrebu da je netko umiri.
Abigaelo - reče ona uzrujano svojoj prijateljici - imate li ogledalo?
Abigaela je imala ogledalo. Ta razborita djevica, koja je smatrala da su vrline pristojnost i dobro namještena kapica na glavi, jedina je imala ogledalo koje su zaboravile i one najkoketnije djevojke.
Ona joj ga dade, a Anđelika se stala pažljivo ogledati.
"Znam da imam po koju sijedu kosu, ali on to nije mogao primijetiti zbog ove moje kapice na glavi... osim možda prve večeri kad sam došla na Gouldsboro, ali onda mi je kosa bila sva mokra, pa se nije moglo primijetiti."
Nije bila onako neusiljena kao onda kada se ogledala u onom čeličnom ogledalu i kad joj nije bilo stalo da se dopadne Rescatoru.
Dodirnu svoje obraze. Da nisu crte njezina lica ostarjele? Ne, lice joj je malo upalo, a rumena boja koju je dobila na svježem zraku nije bila jedna od naročitih osobina njezina lica kojoj su se toliko divili u Versaillesu: zbog čega joj je zavidjela gospođa de Montespan?
Ali, kako je mogla znati što o njoj misli čovjek koji ju je u svome sjećanju upoređivao sa slikom njezine mladosti.
"Ja sam toliko toga doživjela... Život je ostavio svoj pečat..."
Mama, pronađi mi kakvu batinu - molila je Honorina - čovjek sa crnom maskom veliki je vukodlak... ja ću ga ubiti!
Šuti... Abigaelo, recite mi iskreno. Ja sam li još uvijek lijepa?
Abigaela je mirno slagala haljine. Nije htjela pokazati koliko joj se ponašanje Anđelikino činilo neobičnim. Kada je nestala prošle noći, pa se moglo pretpostaviti da joj se najgore dogodilo, ona je izjavila da se nije ništa dogodilo, a sada traži ogledalo.
Vi ste najljepša žena koju sam ikada vidjela - odgovori djevojka ravnodušno - vi ste toga svijesni.
Nisam, na žalost - uzdahnu Anđelika i ruka joj malodušno klonu.
Dokaz je da se svi muškarci zanose vama, čak i oni koji toga nisu svijesni - nastavi Abigaela. - Čim svi traže vaše mišljenje, vaš pristanak kad nešto poduzimaju... traže vaš osmijeh. Barem to. Ima ih koji čeznu za vama, pa kad pogledate koga drugoga, oni trpe. Prije nego smo napustili La Rochelle, moj je otac često govorio da će vaš boravak među nama značiti strašnu opasnost za naše duše... On je nagovarao gazdu Bernea da vas oženi prije nego što otputujemo, kako ne bi bilo svađa zbog vas...
Anđelika je napola slušala te riječi koje bi je u drugim prilikama uznemirile. Ona je ponovo uzela ogledalce.
Morala bih staviti na lice oblog od latica amarilisa zbog boje lica... Na nesreću, ostavila sam sve te moje trave u La Rochelleu.
Ja ću ga ubiti - mrmljala je Honorina ispod glasa.
Kad su se putnici vraćali na svoje mjesto, u njihovu društvu bio je i gazda Berne. Dva su ga mornara pridržavala. Odvedoše ga do njegova ležišta. Izgledao je slab, ali nije bio utučen. Moglo bi se reći da je bio ojačan. Iz očiju su mu sijevale munje.
To je čovjek u paklenskoj spodobi - izjavi on svojima čim su otišli mornari - postupao je sa mnom ružno. Mučio me...
Mučio...? Jednog ranjenika...! Kukavica! Uzvici su dopirali sa svih strana.
Mislite li na Rescatora? - zapita gospođa Manigault.
A o kome ću drugome ako ne o njemu - reče Berne, sav izvan sebe. - Nikad u životu nisam imao posla s osobom mrskijom od njega. Bio sam u lancima, na rukama i nogama, a on je došao da me bičuje, da me vrti na roštilju.
Da li vas je zaista mučio - zapita Anđelika koja se neopazice približila, s očima razrogačenim od užasa.
Misao da je Joffrey kadar da počini najgoru okrutnost dovodila ju je do očaja.
Je li vas zaista mučio?
Da, moralno! Što me tako gledate!
Opet ga je spopala groznica - prošapta Abigaela. - Trebalo bi ga previti.
Mene su previli. Stari arapski liječnik došao je sa svim svojim ljekarijama. Oni su me odvili i ponovo previli. Nitko ne zna bolje liječiti tijelo i upropastiti dušu. Ne, nemojte me dirati!
Sklopio je oči da ne gleda Anđeliku.
Ostavite me. Želim spavati.
Njegovi se prijatelji udaljiše, Anđelika ostade uz njegovo uzglavlje. Osjećala je odgovornost zbog njegova stanja. Ona ga je svojim nehotičnim izbivanjem natjerala na opasne postupke. Još se nije bio oporavio od svojih rana, ponovo je krvario i proveo čitavo ovo vrijeme u nezdravim uvjetima dolje, u spremištu, a onda ga je Rescator - njezin muž - vjerojatno dotukao. Tko zna što su ova dva čovjeka, tako različita, izrekla jedan drugome? Berne nije zaslužio da ovako pati, mislila je ona iskreno. On je nju prihvatio, bio joj je prijatelj, savjetnik, s pažnjom ju je štitio i ona je mogla mirno boraviti u njegovoj kući. To je bio čestit i pravedan čovjek izvanredne moralne čvrstine. Zbog nje, Anđelike, slomilo se njegovo strogo dostojanstvo iza koga se skrivala silovitost njegove prirode, kao što se lomi brana koju je more podrovalo. On je ubio zbog nje...
Dok se ona prisjećala trenutka koji su pripadali drugom jednom životu, nije primijetila da je gazda Berne ponovo otvorio oči. On ju je gledao kao kakvo priviđenje, ne vjerujući da je mogla u tako kratko vrijeme zamračiti čitavo njegovo obzorje dotle da više nije mislio na svoju vlastitu sudbinu, niti vodio računa kamo idu i da li će ikada stići. Sada je želio samo jedno: da otrgne Anđeliku od paklenskog utjecanja onoga drugog.
Ona ga je sasvim osvojila. Njegovo biće, sada sasvim prazno, lišeno onoga što ga je dotada ispunjalo: trgovine, ljubavi za svoj rodni grad, obrane vjere, ukazivalo mu je strašne puteve strasti.
Jedan je glas u njemu govorio:
"Teško je popuštati... Pokoriti se ženi - Vezati se s njome putenim vezama..." Sljepoočice su mu udarale... "Možda je samo to potrebno", mislio je on, "pa da se oslobodim i nju pridobijem."
Sve one paklenske muke što su ih u njemu izazivale Rescatorove riječi, mučile su ga. Padalo mu je na pamet da Anđeliku odvuče u neki mračni ugao i da njome fizički ovlada više iz osvete nego iz ljubavi, zbog vlasti koju je ona stekla nad njim.
Sad je već bilo kasno da misli na čulnu nasladu. On, Berne, neće nikada upoznati ljupku neusiljenost u čulnim nasladama kao što je pozna onaj drugi!
"Mi smo grešnici", ponavljaše on u sebi misleći da je čovjek osuđen na neku vrstu prokletstva. "Eto zbog čega ja nikada neću biti slobodan On je slobodan... i ona..."
Vi me gledate kao da sam vam neprijateljica - promrmlja Anđelika. - Što je tome razlog? Što vam je rekao da ste se tako promijenili, gazda Berne.
Trgovac rošelski duboko uzdahnu.
Istina je da sam se promijenio, gospo Anđeliko, treba da se odmah vjenčamo... što je prije moguće!
Prije nego što mu je mogla odgovoriti, on dozva pastora Beaucairea.
Pastore! Dođite ovamo. Čujte me. Trebalo bi odmah obaviti obred vjenčanja.
Ne bi li ti mogao, moj mladiću, počekati dok se oporaviš - mirno reče stari svećenik.
Ne, smirit ću se tek onda kad sve bude gotovo.
Gdje god se mi našli, obred mora biti zakonit. Ja vas mogu blagosloviti u ime Gospoda, ali samo kapetan predstavlja svjetovnu vlast. Treba tražiti njegovo odobrenje da vjenčanje unesemo u brodsku knjigu i dobijemo potvrdu.
On će to odobriti - uzviknu žestoko Berne. - Dao mi je na znanje da se neće protiviti našoj vezi.
To je nemoguće! - viknu Anđelika. - Kako on može i časkom pomisliti na tu komediju? Pa to je da čovjek poludi! On dobro zna da ja ne mogu s vama stupiti u bračni odnos... Ja to ne mogu, ja to neću.
Ona se udalji od straha da ne dobije živčani napadaj pred njima.
Komedija - promrmlja Berne gorko. - Vidite, pastore, do čega je ona dospjela. Kad samo pomislim da smo svi mi žrtva toga nesretnog čarobnjaka i gusara. U njegovim smo rukama, na ovoj ljusci orahovoj... Nema drugog izlaza osim mora... samoće. Kako da to čovjek objasni, pastore? On se u isto vrijeme pokazao i kao moj napasnik i kao moja savjest. Kao da me na zlo nagoni, a u isto vrijeme otkriva sve zlo u meni koje mi je bilo sasvim nepoznato. Rekao mi je: "Kad biste se samo potrudili da me ne mrzite..." Ja nisam ni znao da ga mrzim. Ja inače nikad nikoga nisam mrzio, čak ni one koji su nas proganjali. Zar nisam sve dosad bio čovjek pravednik, pastore? A sada, ništa više ne znam.

13.
HONORINA SE BACILA U MORE
Ona se probudila kao da je bolest preboljela: s osjećajem neke mučnine, ali i s utiskom nekog olakšanja. Sanjala je da je on grli, na morskoj obali, smijući se i vičući: "Konačno sam vas pronašao! Posljednji put, naravno. Vi, strašna ženo!" Nepomična je slušala kako u njoj odjekuje posljednja jeka sna. A da je to bila stvarnost?
Tražila je u svom sjećanju stvarnu podlogu za slike svoga sna. Kad ju je on zagrlio, to se obraćao njoj, svojoj ženi. I na Kreti, kada je svojim pažljivim pogledom iza maske nastojao da je ohrabri, on je nju štitio, došao je da je istrgne iz pandža opasnih trgovaca ženskim robljem, jer je znao tko je ona.
"Ali sam onda bila lijepa", reče sebi.
Da, ali na obali rošelskoj? Tek je protekao tjedan dana, mada se činilo da se tada srušio čitav jedan svijet, kao što se činilo to isto i od zore ovoga dana, kad je skinuo svoju masku, pa do večeri koja se spuštala.
Dan se klonio zapadu. Anđelika je spavala nekoliko sati. Kroz otvorena vrata u pozadini baterije, ukazao joj se isječak neba bakrene boje. Putnici su se okupljali na palubi za večernju molitvu.
Ona ustade slomljena kao da ju je netko pretukao.
"Ne smijem se s time pomiriti. Treba da porazgovaramo."
Ona poravna svoju sirotinjsku haljinu dugo promatrajući tamno i hrapavo sukno. Unatoč utješnom sjećanju na morsku obalu i san, još se uvijek plašila. Mnogo toga je ostalo nepoznato u čovjeku kome se htjela približiti, mnogo neprobojnih mračnih dubina.
Ona ga se bojala.
"Mnogo se promijenio! Neugodno je to, ali... Voljela bih da je ostao šepav. Bila bih ga odmah prepoznala, već na Kreti, pa ne bi posumnjao u moj takozvani nedostatak nagona i srca, i to mi predbacivao. Kao da ga je bilo lako prepoznati s tom njegovom maskom...
Ja sam žena, a ne pas kraljeve policije... poput Sorbone."
Stade se nervozno smijati zbog tog nepriličnog poređenja. Zatim je ponovo obuze tuga. Od svih njegovih predbacivanja, najviše ju je pogodilo ono o njegovim sinovima.
"Moje srce svakodnevno krvari zbog toga što sam ih izgubila, a on sebi prisvaja pravo da me optužuje zbog ravnodušnosti! On me tako malo pozna. Zapravo me nikada i nije volio.
Glavobolja je sve više mučila i svi su je živci boljeli. Sve se više vezivala za sjećanje na morsku obalu, za prvu večer na Gouldsborou, kad ju je on uhvatio za bradu govoreći joj na svoj nedostižan način: "Eto što znači trčati po ledini za gusarima." I po tome ga je morala prepoznati. Bio je to on unatoč svojoj maski i svome izmijenjenom glasu.
"Zašto sam bila tako slijepa, tako glupa?
Sva sam bila smućena od pomisli da ćemo sutradan biti svi uhapšeni i da treba pošto-poto bježati."
U isto joj je vrijeme i druga misao pala na pamet i ona se trgnula.
"Što je on zapravo radio u okolini Le Rochellea? Da li je on znao da sam ja u gradu? Da li ga je sam slučaj doveo u taj mali zaliv?"
Ona je još jednom stvorila odluku.
"Treba da ga bezuvjetno vidim, da s njime razgovaram. Čak i onda ako mu smetam. Ne može se ovako, inače ću poludjeti."
Ona se ponovo popela gore i zaustavila pred gazda Berneom. On je također spavao. Kad ga je pogledala, u njoj se probudilo dvostruko osjećanje. Zaželjela je da ga uopće nema, a u isto je vrijeme mrzila Joffreya de Peyraca što muči čovjeka čija je krivnja bila jedino u tome što je bio njezin prijatelj i što se želio njome oženiti.
"Kao da sam ja mogla računati samo na njega, gospodina de Peyraca, za sve ove godine otkad je nestao..."
Trebalo bi da zna što je ona sve prepatila. Ako se udala za Filipa, domogla se dvora, sve je to bilo velikim dijelom samo zato da spasi svoje sinove od nesmiljenog udesa. Ona mora razgovarati s njime, reći mu sve što joj je na srcu. Već se mrak spustio na glavnu palubu, "glavnu ulicu" duboko uglavljenu između strana broda, uskog prolaza i ograda. Okupljeni protestanti, zbijeni, u tamnim odijelima, teško su se razlikovali od sumraka. Čuo se žamor njihovih molitava. A gore, na čistini ispred krmnice, čiji su se prozori sjali poput rubina, Anđelika ugleda njega i srce joj stade snažno udarati. Stajao je osvijetljen posljednjim sunčanim zracima, zagonetan, ali ipak on, i mahnita radost, koja ju je morala jutros obuzeti, ispuni Anđelikino srce i pomete svu njezinu mržnju.
Ona poletje preko stuba i potrča uskim prolazom ne pazeći na morsku prskavicu. Ovoga puta neće dopustiti da je presiječe podrugljiv pogled i ledena riječ. On je morao saslušati...
Kad je došla na čistinu, sve njezine odluke ustuknuše pred prizorom koji je ugledala. Njezine radosti nestade i strah je obuze.
Honorina je stajala tamo, ispriječivši se između njih, kao i jutros, poput zlog vražića. Onako sitna pokraj nogu Rescatorovih, upravila je prema njemu svoje okruglo, zgrčeno i izazovno lice, a ruke je čvrsto zabila u džepove svoje pregače. Anđelika se grčevito prihvatila za ogradu da ne padne natrag.
Što ti tamo radiš? - reče ona oštro. Rescator se okrenu čuvši njen glas. Kad ga je gledala s tom maskom, ona još nije mogla vjerovati u ličnost koju je skrivao.
Došli ste baš u pravi čas - reče on - upravo sam razmišljao o zabrinjavajućem nasljeđu ovog malog stvorenja. Zamislite ukrala mi je dragog kamenja u vrijednosti od dvije tisuće franaka.
Ukrala? - ponovi Anđelika užasnuto.
Kad sam ušao u svoju kabinu, zatekao sam je kako pretražuje škrinjicu koju sam otvorio jutros kad ste vi bili ovdje i koju je ona otkrila kad je ovamo došla. Iznenađena pri činu, dražesna gospođica nije bila nimalo raskajana, već mi je otvoreno pokazala da ne želi vratiti moje blago.
Na nesreću Anđelika nije shvatila sve to olako jer su je dnevna uzbuđenja izmučila. Osjećajući se ponižena zbog Honorine, ona jurnu prema njoj da joj oduzme ukradene dragulje. Pokušavajući joj otvoriti šačice, proklinjala je suhoparnost života. Došavši kao zaljubljena žena, morala se boriti protiv ovog nepodnošljivog derišta koje je silom prilika postala njezina kći i koja je živjela, a njegovi sinovi bili mrtvi; Honorina, vidljiva ljaga u očima čovjeka koga je htjela ponovo osvojiti. Trebalo je samo da Honorina ovamo dođe i da ga pokrade s nevjerojatnom smjelošću. Ona koja nikada ništa nije uzela, čak ni iz kredenca!
Anđelika je uspjela da joj rastavi ruku i oduzme dva dragulja: jadan smaragd i jedan safir.
Ti si zločesta - povika Honorina. Bijesna na majku što ju je svladala, stane uzmicati gledajući ih oboje jarosno, što je bilo vrlo komično kod tako malog djeteta.
Ti si zločesta. Udarit ću te...
Htjela je se osvetiti na način koji bi odgovarao njezinoj jarosti.
Udarit ću te tako da ćeš odletjeti do La Rochellea... pa ćeš se morati vratiti ovamo... pješice...
Rescator se oporo smijao.
Anđeliki popustiše živci i ona bez razmšljanja udari svoju kćer.
Honorina je zabezeknuto gledala, a onda stade piskutljivo kričati. Okrećući se oko sebe kao da je luda, ona jurnu odjednom prema stubama koje su vodile prema uskom hodniku i stane trčati po uskom obrubu kao đavolčić stalno se derući. Brod se nagnu na lijevi bok i nju poprska val.
Zadržite je - kriknula je Anđelika sva skamenjena od groze.
Honorina je još uvijek trčala. Trčala je kao ukleta da umakne iz ovog uskog svijeta sačinjenog od drveta i jedara, iz ovoga broda, gdje je već nekoliko dana nepravedno trpjela.
Plavo se nebo nadvilo iza ograde od drvenih greda. Kad je stigla na kraj uskog prolaza, ona se poče penjati na gomilu složenog konoplja. Kad se popela, ispod nje je zjapio ponor. Brod se još jednom nagnu i gledatelji, sleđeni od munjevitog prizora, vidješe kako se djevojčica sunovratila preko ruba broda. Anđelika je vrisnula, iseljenici stadoše zapomagati, a s njima i posada. Jedan mornar, koji se nalazio na zadnjem krmenom jedru, baci se kao strijela. Dvojica drugih pojuriše prema čamcu za spašavanje koji je bio privezan na palubi. Le Gali i ribar Joris, koji su bili u blizini, pritekoše im u pomoć. Ljudi su trčali. Brod se sasvim okrenu. U tren oka okupiše se ljudi na ogradi lijevog boka. Severina i Laurier plakahu dozivajući Honorinu. Kapetan Jason je vikao kroz svoj megafon da se maknu kako bi se mogao spustiti čamac u more.
Anđelika nije ništa vidjela ni čula. Ona je slijepo jurnula prema ogradi, ali ju je čvrsta ruka zadržala da se ne baci u more. Pred njezinim se očima nejasno gibala modrikasta pučina, išarana zelenim i bijelim prugama. Ona je najzad ugledala kako na površini pliva crna nakostriješena lopta, a pored nje mala zelena lopta, Honorina i njezina kapica.
Spašena je - reče Rescator. - Treba samo počekati dok stigne čamac.
Anđelika se još uvijek bijesno otimala, ali ju je on držao željeznom rukom. Brodski je čekrk cvilio, mali se čamac dizao, njihao, a onda počeo kliziti niz bokove broda. U istom trenutku začu se ponovo krik.
Albatrosi!
Kao da su iskrsle iz pjene valova, poletješe dvije ogromne ptice i spustiše se pored glave mornarove i djetetove, pa se činilo da su ih bijelim krilima zaklonile. Anđelika je vriskala kao luda. Čelični kljunovi ptica rastrgat će svoje žrtve.
Odjeknu pucanj muškete. Rescator je pograbio oružje iz ruku Maurina Abdulaha koji je stajao pokraj njega. Izvanrednom točnošću, koju nije omelo valjanje broda, uspio je pogoditi jednu od ptica koja, sva krvava, pade na valove. Drugi hitac odjeknu: to je pucao Nicolas Perrot kome je Indijanac dodao napunjenu mušketu.
Druga je ptica, pogođena, mahala krilima, ali je bila smrtno pogođena.
Mornar, koji je držao Honorinu, oslobodi se ptice, odbaci je od sebe i poče plivati prema čamcu koji se približavao. Malo kasnije Anđelika je držala u rukama Honorinu koja je pljuvala, gušila se, i s koje je otjecala voda.
Ona ju je držala čvrsto zagrljenu. U tom užasnom trenutku koji se činio da traje čitavu vječnost, proklinjala je sebe što je izazvala djetetovu srdžbu.
Dijete nije bilo krivo. Odrasli su ga zaboravili i napustili, poneseni svojim nerazumnim sukobima.
Sav strah i grižnja savjesti Anđelike pretvoriše se u mržnju protiv onog čije je nesmiljeno ponašanje natjeralo majku da izmuči dijete do očajanja.
Vi ste krivi - povika ona prema njemu, sva izbezumljena od bijesa - toliko ste me izludili vašom zloćom da umalo nisam izgubila kćer. Mrzim vas, ma tko se skrivao iza te maske. Bolje bi bilo da ste umrli, nego da ste postali takav čovjek.
Ona odjuri na drugu stranu broda, vrativši se kao ranjena zvijer na svoje mjesto u potpalublje pokraj topa gdje je svukla Honorinu.
Njezini smeteni pokreti dokazivali su da je dijete živo, ali se ono moglo razboljeti zbog hladne vode.
Svi su se iseljenici okupili oko nje i svatko je preporučivao poneki lijek koji se nije mogao nabaviti: pijavice za noge, obloge od slačice za leđa.
Liječnik Albert Parry ponudio se da će Honorini pustiti krv. Dovoljno bi bilo samo zasjeći usnu resicu, ali kad je Honorina ugledala sječivo nožića, stala je kričati.
Pustite je na miru. Već je dosta pretrpjela - reče Anđelika. Zadovoljila se s malo ruma što su ga muškarci dobivali jedanput dnevno, i njime je natrljala ledeno tijelo djeteta. Zatim je omotala Honorinu toplim pokrivačem. Rumenih obraza, neustrašiva pogleda, spašena i sigurna, Honorina je iskoristila predah i povratila priličnu zalihu slane vode.
Baš si odvratna - reče Anđelika.
Gledajući njezino tvrdoglavo čelo i čudno neukrotivo malo lice, njezino se ogorčenje rasplinu. Ne, ona neće dopustiti da je svladaju lude misli. Ni Joffrey de Peyrac, ni Gabriel Berne, ni ovo vražje derište neće uspjeti da joj pomute pamet. Malo je trebalo pa da skupo plati trenutke zablude što ih je doživjela od jutros. Njezin je muž uskrsnuo, ali je ne voli. A što onda! Koliko god bio silovit udarac, ona mora sačuvati svoje živce da izdrži radi svoje kćeri.
S najvećom spokojnošću ponovo stade trljati Honorinu. Pokrivač zasada nije bio upotrebljiv. Stara Rebeka joj dade u pravi čas neku vrstu krznenog, vrlo udobnog ogrtača.
To mi je poklonio zapovjednik broda da zagrijem svoje staračke kosti, ali za ovu noć, mogu biti i bez njega!
Anđelika ostade sama, klečeći pored djetata čije je rumeno lice izvirivalo iz tamnog ogrtača. Njena dugačka riđa kosa već je bila suha i na svjetlu obješenih fenjera poprimila bakrenu boju. Na Anđelikinu licu pojavi se osmijeh.
Gest njezine kćeri, koja je bila kadra baciti se u more u nastupu bijesa, ispunjao ju je strahom i divljenjem.
Zašto si to učinila, zlato moje, zašto?
Htjela sam napustiti ovaj prljavi brod - odgovori Honorina promuklim glasom - ja neću ovdje ostati... Ja ću se iskrcati. Ti si ovdje jako zločesta...
Anđelika je znala da mala ima pravo. Mislila je na Honorinu kad je jutros ušla u kabinu dok se ona s mužem suočavala.
Dijete je bilo samo pošlo da je traži i nitko se ni trenutka nije za nju pobrinuo. Na brodu, koji je proživio noćnu oluju, ona je mogla pasti u more ili u otvoreno grotlo i slomiti kosti. I nitko nikada ne bi znao što se dogodilo tom malom, bezimenom, prokletom djetetu! Trebalo je da taj Maurin, tamnog lica, pogodi nagonom svoje rase što ona traži kaskajući sitnim koracima između zapreka i kroz jutarnju maglu, i da je dovede majci.
I kasnije, ponovo, pod dojmom svojih vrtoglavih misli, ona je zaboravila na svoju kćer. Mislila je da će drugi voditi o njoj računa: Abigaela, protestantske žene, Severina. Ali su i drugi izgubili glavu. Atmosfera na Gouldsborou rastvarala je svačiji duh. Nakon ovih prvih tjedana putovanja, nijedan od njih ne bi mogao prepoznati svoju dušu u ogledalu. Potiskivane strasti razotkrile su zaboravljene primisli. Svjesno ili nesvjesno suputnici su uvidjeli da Honorina i Anđelika ne pripadaju njima.
"Ti imaš samo mene"
Anđelika je osjećala da je kriva što je dopustila da je događaji tako duboko pogode. Trebalo je da se odmah sjeti da je poslije opatije Nieul najgore prošlo. Što god se dogodilo, bila radost ili bol, sve ima svoj kraj. Zar je život nije tome naučio! Zašto da se onda bez potrebe životinjski muči i udara glavom o zid?
"Ne, ja neću dopustiti da izgubim zdrav razum."
Ona se nagnu nad kćerkom milujući njezino ispupčeno čelo.
Ja neću više biti zločesta, ali nećeš ni ti, Honorina više krasti! Ti znaš da si vrlo ružno učinila kad si uzela one dragulje.
Htjela sam ih staviti u svoju škrinjicu - reče djevojčica, kao da je to bilo jedino objašnjenje.
Međutim je došao čestiti Nikola Perrot i kleknuo pored njih. S njim je došao i Indijanac noseći zdjelicu toplog mlijeka za spasenicu.
Dužnost mi je da se raspitam za djevojčicu usijane glave - izjavi Kanađanin - kako bi je sigurno nazvali Irokezi. Donio sam joj i ovaj napitak u kome ima nekoliko kapljica lijeka koji će je smiriti, ako to već nije. Nema boljeg lijeka od hladne vode za tvrdoglavu narav. Je li tako, gospođice? Hoćemo li opet skakati u vodu?
Oh! ne, vrlo je hladno i slano...
Pažnja tog bradatog čovjeka s krznenom kapom ispunjala ju je radošću. Ona se odmah udobrovoljila i nije više bila onako prkosna kao prema svojoj majci. Poslušno je popila mlijeko.
Htjela bih vidjeti Kestenovu Bodljiku - zahtijevala je Honorina.
Kestenovu Bodljiku?
To je zato jer ima bodljikavo lice, a ja volim kad me on bode - reče Honorina ushićeno. - Ponio me je na ljestve... a zatim u vodu...
Ona misli na Torminija, Sicilijanca - reče Nicolas Perrot - na mornara koji ju je spasio.
On razjasni kako su ga morali previti jer mu je jedan od grabežljivih albatrosa kljucnuo sljepoočnicu. Umalo ga nije oslijepio.
Možete se ponositi, gospođice Honorino, što ste imali dvojicu vrsnih strijelaca. Jedan je vaš ponizni sluga, poznat kao najbolji lovac, a drugi gospodin Rescator.
Andelika je nastojala svladati drhtanje koje ju je obuzelo pri spomenu toga imena. Zaklela se da će svladati svoje uzbuđenje.
Honorina nije više tražila Kestenovu Bodljiku. Oči su joj se sklapale. Utonula je u dubok san, Kanađanin i Indijanac nečujno se udaljiše. Andelika je još dugo promatrala usnulu kćer.
Tri godine!
"Kako možemo išta tražiti za se kad naša djeca počinju živjeti?" mislila je.
Njezino je srce bilo ucviljeno. Trebat će joj više dana dok ostvari ono što je bilo i njezina sreća i nesreća. Čudesno otkriće s tako tragičnim posljedicama.
Kad je legla pokraj djeteta osjećajući hladnoću i kad ju je počeo hvatati san, od tog čudesnog i strašnog dana ostade samo utisak nade.
"Mi smo u isto vrijeme daleki i bliski jedno drugome. Mi ne možemo pobjeći jedno drugome. Brod koji nas vozi po oceanu prisiljava nas da se gledamo oči u oči. Tko zna što sve može biti... ?"
Prije nego što je zaspala, još je uvijek mislila: "Htio je umrijeti pokraj mene. Zašto?"

14.
PRED PERGAMENAMA BUDUĆNOSTI
Mislim da se slažemo - reče Joffrey de Peyrac, sređujući pergamenske karte, jednu po jednu. On ih je složio i odozgo stavio, da bi mu stajale otvorene, četiri teška sjajna kamena tamnosmolaste boje. - Putovanje ovim brodom, za koje ste me bili zamolili, bilo je od koristi, moj dragi Perrote, jer ste ovdje našli, a da se čak niste ni iskrcali, kompanjona koga ste pošli tražiti po Europi. Jer ta srebrnasta rudača, koju ste otkrili u gornjem toku Mississipija, kao da pruža dovoljnu garanciju bogaćenja samim lomljenjem i ispiranjem, pa se isplati da vas pratim sve do tamo plaćajući troškove čitave ekspedicije...
Vi nemate potrebnog novca, ni dovoljno znanja za eksploataciju. Vi ste meni pružili otkriće, kako rekoste, a ja vama potreban novac da to otkriće ostvarite. Mi ćemo kasnije, kad sve to razmotrimo na izvoru, utvrditi uvjete udjela u dobitku.
Mirno lice Nikole Perrota, koji je stajao sučelice, zračilo je zadovoljstvom.
Pravo da kažem, gospodine grofe, kad sam vas zamolio da me primite na brod, znajući da plovite prema Europi, ja sam imao jednu zamisao u glavi, jer se o vama pričalo, da ste izvanredan stručnjak, naročito na području rudarstva. Sada znam da ćete uložiti ne samo potreban novac već i svoje neprocenjivo znanje, što me dovodi u sasvim novu situaciju, mene sirotog lovca i neznalicu. Ja sam, kao što znate, rođen na obalama Sv. Lovrijenca i obrazovanje koje se tamo stječe ne može se uporediti s europskim.
Jeffrey de Peyrac ga pogleda prijateljski.
Vi imate suviše iluzija o duhovnom bogatstvu Starog svijeta, dragi mladiću. Ja mu znam vrijednost, ali on nije ravan ni polovini repa vašeg kojota. Šume huronske i irokeške pune su mojih prijatelja. Europski despoti i njihovi servilni dvorovi - to su za mene primitivci...
Kanađanin je s nepovjerenjem dočekao njegova razlaganja. Istinu govoreći, on se veselio pomisli da će upoznati Pariz i u svojoj mašti već je vidio kako se šeće u krznenoj kapi i čizmama od tuljanove kože između pozlaćenih kočija. Sudbina je odlučila drukčije, i kako je bio realist, on je mislio da je tako najbolje.
Vi se na mene ljutite previše - reče grof, uvijek spreman da shvati misao svojih sugovornika - što sam vas nehotice nasamario, jer su i mene natjerali nepredviđeni događaji. Moje zadržavanje u Španjolskoj bilo je kraće nego što sam mislio, a moj odlazak, kao i dolazak u okolini La Rochellea, bili su sasvim nepredviđeni. Vi ste se zapravo mogli još onda iskrcati...
Kraj mi se nije činio gostoljubiv, a nisam vas mogao napustiti u teškoj situaciji. Kako se vi zanimate za moje planove, ja ne žalim što se vraćam ne stupivši na tlo matice zemlje odakle smo došli mi, stanovnici Sv. Lovrijenca. Možda se nitko tamo ne bi ni zanimao za mene, ni za moju daleku zemlju, i možda bi mi netko ukrao i poslednju paru. Čini mi se da stanovnici Europe nisu naročito pošteni. Gledajte ove bogohulnike koji opet počinju da nam paraju uši svojim psalmima - reče Kanađanin glasno. - U početku su to činili samo uvečer, a sada triput na dan. Kao da su naumili vračanjem istjerati sve zle duhove s broda...
Možda to i namjeravaju. Koliko sam ja mogao shvatiti ne smatraju da smo na glasu svetosti.
Žalosna i nedosleđna pasmina - psovao je Perrot. - Ne namjeravate ih, valjda, upotrijebiti kao rudare tisuću milja od mora, U dubini irokeških šuma?...
Bio se zabrinuo kad je vidio da grof ništa ne odgovara. Ali ovaj odmahnu glavom:
Ne - reče on najzad - ne namjeravam. Nikola Perrot se uzdrža da ga ne zapita: "Što onda namjeravate s njima?"
Osjetio je da je njegov sugovornik napet i odjednom odsutan.
Istina je da je pjevanje psalama, koje je dopiralo s vjetrom i kao da se stapalo s ritmom valova, djelovalo na dušu i činilo čovjeka tužnim stvarajući u njemu neugodno osjećanje. "Kad ih se tako odmalena odgajalo, nikakvo čudo da su drukčiji od drugih", pomisli Perrot, koji je bio samo mlaki katolik.
On stade po džepovima tražiti svoju lulu. Kad je nije našao, prestade.
Čudan li ste prirast dobili, gospodine. Nikako da se na njih priviknem. Neću da spominjem kako prisustvo tih žena i djevojaka djeluju razdražljivo na posadu, koja je već nezadovoljna time što nisu pristali u Španjolskoj, kako im je to bilo obećano, i što su se vratili ne prodavši vaš plijen.
Kanađanin ponovo uzdahnu jer mu se činilo da ga Joffrey de Peyrac ne sluša, ali ga ovaj odjednom oštro pogleda.
Vi me upozoravate na opasnost, Perrot?
Ne baš tako, gospodine grofe. Ništa vam sigurno ne mogu reći. Ali kad čovjek čitav svoj život provede sam u šumi kao ja, onda mu ništa ne izmakne oku, vi to znate. Da budem iskren gospodine grofe, meni nikad nije bilo jasno kako se vi
možete sporazumjeti s kvekerima iz Bostona, a u isto ste vrijeme povezani s ljudima tako različitim od njih, kakav sam ja. Po mome mišljenju, postoje na svijetu dvije ljudske vrste: ljudi poput njih i ljudi drukčiji od njih. Kad se čovjek slaže s jednima, ne može se s drugima... osim vas, ali zašto?
Bostonski kvekeri sposobni su u svom poslu: u trgovini i gradnji brodova, da samo to spomenem. Ja sam od njih zatražio da mi sagrade brod, i za to sam platio. Ako u tom poslu ima išta što bi moglo izazvati čuđenje, onda je prije svega to što su u mene imali povjerenja, iako sam ja dolazio s Istoka sa starim nekim jedrenjakom koga su načele oluje i gusarske borbe. Isto tako ne mogu zaboraviti da mi je jedan čestiti kveker iz Plymoutha, bakalin, doveo sina, mada mu je za to trebalo putovati nekoliko tjedana. Ne zaboravite da mi nije ništa dugovao.
Grof ustane i prijateljski dohvati Kanađanina za bradu.
Vjerujte mi, Perrote - treba mi svašta da izgradimo Novi Svijet: bradatih ljudi poput vas, propalica i usamljenika, pravednika poput njih, nesmiljenih, ali čvrsto povezanih. Mada ovi - naši - nisu još pokazali koliko vrijede.
Pokretom glave prema vratima pokaže na nevidljivu skupinu pjevača psalama.
Ti nisu kao Englezi. S Englezima je lako: zar nije tako? Oni putuju. Skrase se na drugom mjestu. Mi Francuzi imamo strast da stalno mudrujemo: htjeli bismo otputovati, ali u isto vrijeme i ostati. Odbijamo poslušnost kralju, a u isto smo vrijeme njegove vjerne sluge. Nije lako, ja to priznajem, stvoriti od ovih ovdje korisne saveznike. Oni će odbiti posao gdje Bog nema svoga računa. Ali raditi za slavu božju, to da! Novac za njih ima svoju važnost... ali oni to neće da glasno kažu.
Joffrey de Peyrac je hodao gore-dole s izvjesnom nestrpljivošću. Smirenost koju je pokazivao maloprije kad je stajao nad kartama, napustila ga čim je čuo nostalgične glasove protestanata na palubi.
Čestiti je Kanađanin osjetio da je zapovjednik skrenuo začas svoju pažnju s njega na neprivlačnu protestantsku skupinu koju je strpao na svoj brod. On je na njih mislio s istom pažnjom kakvom je mislio maloprije na rudnike o kojima mu je govorio šumski lovac.
Ovaj je ustao i oprostio se od njega, prilično uvrijeđen što više njemu ne poklanja pažnju.

15.
GROF PEYRAC RAZMIŠLJA O SVOJOJ PROŠLOSTI NJEGOV BIJEG PRIJE PETNAEST GODINA
Joffrey de Peyrac nije ga zadržao. Ljutio se što se i sam uzbuđuje do te mjere da se više nije mogao svladavati slušajući cijelog dana jednolično pjevanje protestanata u čudnom skladu s ritmom mora i njegovom veličajnosti.
"Perrot ima pravo, ovi protestanti pretjeruju. Ali tko da im to zabrani? Ja ne mogu... Ipak je morao priznati u sebi da ga privlači to pjevanje koje mu je donosio odjek svijeta različitog od njegova, svijeta zatvorenog i gotovo nedokučivog, pa je, kao i sve ono što u prirodi predstavlja neku tajnu, za njega bilo vrlo zanimljivo. Osim toga, njihovo pjevanje ga je uzbuđivalo i navodilo da sanjari o Anđeliki, ženi koja je bila njegova žena, a kasnije u njegovim očima postala neznanka jer više nije uspijevao da odgonetne njezino srce ni njezinu misao. Da li je nju, koja je nekada bila tako snažna ličnost, zaista prožeo duh te hugenotske sredine... ili je to bilo neko novo pretvaranje i nova lakrdija? Ali što ona sada zapravo glumi? Koketu, ženu nečim zaokupljenu, ili... zaljubljenu ženu? Zaljubljenu u toga Bernea? Ta ga je misao neprestano progonila i svaki put je sa čuđenjem utvrdio da ga i sama pomisao na to strahovito razjaruje. A zatim bi ga opet obuzela ravnodušnost i on bi uspoređivao ženu koju je prije volio s ovom koju je nedavno sreo.
Zar se treba čuditi kada primijetiš da je žena koju si bio godinama napustio i prestao ljubiti sada drukčija? Mogao je samo reći da je ona jedna od njegovih nekadašnjih ljubavnica.
Ali odakle tolika nestrpljivost i težnja da pronikne u sve što se nje tiče?
Kad se pjevanje hugenota izvijalo u blijedi jutarnji zrak ili u bistro i ledeno sumračje, morao se svladavati da smjesta ne otrči do ograde na krmenoj palubi i da ne pokuša doznati nije li i ona među njima.
I ovaj put je stavio masku na lice u namjeri da izađe, a onda se predomislio. Čemu da se toliko muči? On će je primjetiti. A onda? Ona će sjediti malo postrance držeći svoju kćerkicu na koljenima, slična u svojem crnom ogrtaču i bijeloj kapi svim onim dokončalim ženama što su sličile na udovice. Onda će se malo nagnuti s nekom patricijskom dražesti. Zatim će, kadšto vrlo hitro, okrenuti glavu prema krmnici kao da očekuje - ili se boji - da će ga opaziti.
Pođe do stola i uze u ruku komad srebronosnog olova.
Dok mu je odmjeravao težinu, njegova se duša malo-pomalo oslobađala.
Sjetio se svoga nekadašnjeg posla. Bilo je to za onda mnogo perspektive za više godina, novi radovi u djevičanskoj zemlji, čiju je prirodu trebalo ispitati, otkriti bogatstva i pronaći mogućnosti da se ona na veliko iskorištavaju.
Pred sudom koji se bio sastao da mu sudi, vidio je Joffrey de Peyrac utjelovljenu glupost, neznanje, zavist, ograničeni fanatizam, sluganstvo, licemerje i podmuklost, pa slušajući smrtnu osudu, kojom se osuđuje na lomaču kao čarobnjak, bio je strahovito pogođen kad mu je postao jasan završetak drame koju je on malo-pomalo bio već naslutio.
U toku dugog vremena provedenog u zatvoru razmišljao je o svim mogućnostima. Premda mu je tijelo bilo skršeno mučenjima, on je požudno želio živjeti, ali to nije bilo iz straha pred smrću, nego zato što se u njemu sve uzbunilo videći da završava njegovo vrijeme još prije negoli je mogao upotrijebiti sve svoje snage koje su, na nesreću, bile usmjerene putem bez izlaza.
Njegov krik na trgu pred Notre Dame nije tražio milosrđe nego pravdu. On se nije obraćao Bogu čije je zapovijedi često pogazio, nego Onome koji je sav Duh i sav Znanje. "Ne smiješ me ostaviti jer ja te nisam iznevjerio..." Ipak, onog je časa bio čvrsto uvjeren da ide u smrt. I kad se na strmoj obali Sene, daleko od urlanja svjetine, našao živ, osjetio je u svome iznenađenju veličinu čuda.
A dalje? Bila je to vrlo teška igra, ali ona mu nije ostavila tako loše uspomene: dok su mušketiri, koji su ga morali čuvati, hrkali, skliznuo je u studenu rijeku plivajući prema čamcu skrivenom među trstikama, odvezao ga i pustio se da ga nosi struja. Malo se bio onesvijestio, pa se opet osvijestio, svukao svoju osuđeničku košulju i stavio na sebe seljačke prnje koje je našao u čamcu.
Onda se počeo vući smrznutim putovima prema Parizu, bijedan, gladan, jer se nije usudio ulaziti u majure, a držala ga je samo jedna misao:
"Ja sam živ i uteći ću im..." Njegova hroma noga je čudno izgledala. Katkad bi se okrenula a da on to nije ni opazio, i stopalo bi mu se iskretalo kao kod lutke. Od kolaca neke ograde načinio je proste štake. Kad bi počeo hodati, osjetio bi nesnosne boli, i na početku puta suzdržavao se da ne urla kao prokletnik. Vrane po ogoljelim stablima jabuka s neobičnom su pažnjom promatrale kako prolazi to slomljeno biće koje se svakog časa može srušiti. Malo-pomalo bol bi otupjela te je uspijevao čak da ide brzo. Hranio se smrznutim krumpirima koje bi pokupio i jarku ili mrkvom koja bi ispala iz kolica. Redovnici kojima se obratio za sklonište bili su prema njemu milosrdni, ali oni su bili naumili da ga povedu u obližnju bolnicu za gubavce, i dosta se namučio dok se oslobodio njihove sredine. Nastavio je put hramljući u svojim krvavim dronjcima, pod maramom koja je prekrivala njegovo lice, plašeći rijetke seljake koje bi susreo.
Jednoga dana, kad više nije mogao ni da korakne, sabrao je svu svoju odvažnost da pregleda nesretnu nogu. Odvrnuvši uz grozne boli skrućeno sukno svojih kratkih hlača, opazi iza koljena, gdje je zjapila živa rana, dvije bjelkaste badrljice kao da su iz kitova usa. Njihovo neprestano trljanje uzrokovalo mu je bol od koje
se nekoliko puta onesvijestio. Ne znajući od očaja što da učini, bio je odlučio da nekakvim nožem što ga je na putu našao odstrani te badrljice koje su zapravo bile njegove žile. Noga mu je odmah postala posve neposlušna. Sve više se okretala na sve strane, kao noga pajaca, i on nije mogao njome upravljati, ali je uglavnom išlo mnogo bolje.
Ukazaše mu se tornjevi Pariza. Joffrey de Peyrac zaobiđe grad kako je bio i zamislio. Kad je došao nadomak crkvice de Vincennes, obuzeo ga je prvi put osjećaj pobjede.
To skromno svetište, skriveno u šumi, jedino je među svim nekada bajoslovnim dobrima grofa od Toulouse izbjeglo kraljevim pečatima. Pomilovao je kamen njegovih zidova i prošaputao:
"Ti jedino moje vlasništvo, ti ćeš mi poslužiti."
Ta mala kapelica mu je dobro poslužila. Sve što su nekada potajno uredili radnici, koje je masno platio, čudesno je funkcioniralo: podzemlje, kojim je mogao prodrijeti u Pariz, rov, kojim se mogao uspeti do samog središta svojeg napuštenog boravišta, palača du Beautreillis, zatim skrovište u oratoriju, gdje je, predosjećajući vrijeme opasnosti, veoma oprezno sklonio neku količinu zlata i dragog kamenja. Kad je pritisnuo kutiju na prsa iznova je oćutio zadovoljstvo što je dostigao još jednu stepenicu na svom usponu iz pakla. Došavši do imovine, osjetio se sigurniji. Za jedan dijamant mogao je naći teretnu dvokolicu, a za dva zlatnika - konja... Za punu kesu zlata, ljudi koji su ga se jučer odricali, pristali bi uz njega, i on bi mogao pobjeći i ostaviti kraljevstvo.
Ali istovremeno je osjetio da ga guši smrt. Ni prije ni poslije, nikada on nije osjećao smrt tako blizu kao u času kad se iznenadno srušio na pod slušajući tjeskobno kako zamiru kucaji njegova srca. Dobro je znao da ni uz nadljudsku volju neće moći prodrijeti kroz rov.
Da pozove u pomoć starog čuvara boravišta, Pascaloua? Ali starac je već pomalo podjetinjio, i kad bi ga opazio, sigurno bi mislio da je to neki pridošlica, pobjegao bi, možda bi još i susjede pozvao.
Gdje, dakle, da nađe ruku pomoćnicu? Dok se tako domišljao, iskrsnu mu pred očima mršava ruka koja ga je podržavala za vrijeme mučenja. Bila je to ruka malenog svećenika lazarista kojega su mu bili odredili za ispovjednika u posljednjem času.
Ima bića koja ne možeš kupiti ni draguljima ni zlatom. Promatrajući ljude, visoki je gospodin od Toulouse također poznavao tu istinu i računao s njom kao i s podmitljivošću većine ljudi. Ima ljudi kojima je Bog udahnuo dušu anđela. Maleni lazarist bio je jedan od njih. Jer, konačno, ipak treba da na zemlji postoji neko utočište za bijednike. Sakupivši posljednje snage, izašao je iz palače du Beautreillis kroz vrata staklenika za naranče, koja je dobro poznavao - ta vrata su ostavljali slobodna da bi čuvar mogao odlaziti i dolaziti - i nekoliko časaka nakon toga pozvoni na ulazu u samostan lazarista, za koji je znao da se nalazi blizu njegova boravišta.
Za oca Antoinea on je bio pripremio jednu polušaljivu rečenicu po ukusu crkvenom: "Oče, treba da mi pomognete. Bog neće da umrem, a ja sam vrlo blizu tome."
Ali iz njegova rastrganog grla nije mogla izići nijedna riječ. Prošlo je već nekoliko dana otkako je bio opazio da je zanijemio.

Joffrey de Peyrac podiže glavu. Kad je osjetio da se pod njegovim nogama miče pod njegova Gouldsboroa, na njegovim se usnama pojavi smiješak.
"Otac Antoine! Moj najbolji prijatelj, možda, ali sigurno, najodaniji, najnesebičniji." Peyrac koji je vladao Akvitanijom i posjedovao jedno od najvećih bogatstava u kraljevini Francuskoj, prepustio se bio danima i tjednima tim krhkim rukama koje su virile iz rukava izlizane mantije. Svećenik ga je ne samo sakrio i njegovao, nego je upravo on došao na genijalnu misao da ga potakne neka zauzme mjesto i ime jednog od robijaša u skupini koja je odlazila prema Marselju,
a koju je on morao pratiti. Toga su robijaša bili ubili njegovi drugovi, jer je bio policijsko njuškalo. Otac Antoine, koji je nedavno bio imenovan duhovnikom bijednih robijaša, udesio je tu zamjenu. Ležeći na slami u jednim kolima, Joffrey de Peyrac se nije morao bojati da će ga njegovi drugovi u nevolji odati, jer su bili sretni da odatle sretno umaknu. Tupi i opori stražari nisu se pitali ništa o divljači koju su pratili. Međutim je otac Antoine u svojoj maloj prtljazi, među prijenosnim priborom za služenje mise, skrivao kutiju u kojoj je bio grofov imetak.
Divan čovjek!
U Marselju nađoše Kuasi-Baa. Ta je crni rob također bio osuđen na robiju. I njega je svećenik doveo njegovu gospodaru koji je ležao. Bijeg te dvojice bilo je to lakše organizirati što su povjerenici koji su sastavljali odrede za galije smatrali Joffreya de Peyraca neupotrebljivim na robiji, jer su mu noge bile napola uzete, pa je prilikom odlaska prvog odreda na more uspio pobjeći.
Sa svojim robom se sklonio u istočnjačkoj četvrti velikoga grada, što su ga osnovali Fočani, slobodan, ali uza sve to u opasnosti sve dotle dok se nalazio na francuskom tlu, pa je dugo tražio priliku da se ukrca. To, međutim, nipošto nije htio učiniti prije negoli sebi osigura nov identitet i zaštitu, da bi se bez poteškoće mogao kretati među Berberima.
U tu svrhu uputi poruku prosvjećenom muftiji Abd-el Mehratu, arapskom učenjaku, s kojim se nekada dugo dopisivao raspravljajući o najnovijim kemijskim otkrićima. Mimo svakog očekivanja, glasnik je zatekao Svetog muslimana u njegovu gradu Fezu, zloglasnom i bajoslovnom gradu Magreba3. Učenjak je na poruku odgovorio bistrinom obrazovanih duhova koji smatraju da među ljudima postoje jedino one granice koje dijele glupost od pameti, neznanje od znanja.
Jedne noći bez mjesečine, noseći svoga bolesnog gospodara na ramenima, šuljao se snažni crnac Kuasi-Ba po golom kamenu male dražice u okolici Saint-Tropeza. Čekali su ih Berberi pod svojim bijelim burnusima4, spustivši posve jedra. Oni su prilično poznavali okolinu te dražice, kamo su često zalazili tragajući za lijepim bljedolikim Provansalkama, očiju poput crnog jantara. Putovanje je završilo bez neprilike. Novo doba se otvaralo za čovjeka koji je izmakao lomači. Njegovo prijateljstvo s Abd-el-Mehratom, njegovo ozdravljenje u spretnim rukama spomenutoga čovjeka, njegove veze s Mulom Ismailom koji ga je, pošto mu je poslužio pri kopanju zlata u Sudanu, upotrebio kao ambasadora kod carigradskoga sultana, zatim organizacija trgovanja novcem, po čemu je postao najčuvenije ime među gusarima na Mediteranu... Bio je to niz uzbudljivih, zanosnih doživljaja, mnoštvo novih poznanstava kojima se danomice napajao njegov žedan duh. Bez sumnje, nije požalio ono što je doživio! Ni neupjehe ni poraze. Sve što je podnio i poduzimao, činilo mu se zanimljivim i dostojnim da se doživi, pa i ponovno doživi, isto kao i ono nepoznato što je odsada stajalo pred njim. Hrabar se muškarac ugodno osjeća u smionim pothvatima, pa i u neuspjesima.
Kora njegova srca je tvrda. Malo ima stvari od kojih se muškarčevo srce ne bi oporavilo. Srce žena je krhkije, premda se one smiono izlažu udarcima i strahu. Smrt neke ljubavi ili smrt djeteta može zauvijek potamniti ženinu životnu radost.
Čudnovata su bića žene, nježne i nesmiljene u isto vrijeme. Nesmiljene kada lažu, a još više kada su iskrene. Kao i Anđelika jučer, kad mu je dobacila u lice: "Prokleti da ste... Bolje bi bilo da ste umrli..."


3 Magreb je arapski naziv za područje sjeverne Afrike (Maroko, Alžir i dr:).
4 Burnus, velik vuneni plašt s kukuljicom, seže do zemlje…

16.
OPSJEDNUT LJUBAVLJU
Tome je bilo krivo riđokoso dijete. Izvanredno malo biće koje je, kad se bolje pogleda imalo smiješak i crte svoje majke. Usta su bila poveća i manje skladna, ali po izražaju su bila vrlo slična majčinim, premda je kosa bila različita i oči djetetove crne, sitne i ukošene prema sljepoočicama, dok su oči majčine bile vrlo krupne i bistre poput izvora. On je bio siguran, kad ju je ugledao, da je to Anđeliklna kći.
Kći njezine krvi i njezina tijela i tijela nekoga drugoga, začeta u zagrljaju čovjeka kojega je Anđelika primila u svoj naručaj uzdišući od ljubavi, s onim licem zanesenim i predanim kakvo mu je, a da to nije znala, otkrila prve večeri na Gouldsborou.
Skriven iza nekog zaklona vidio je kako se probudila i nadvila nad dijete. Vidjevši je obasjanu posljednjim zrakama sunca, on primijeti da je ljepša nego što je mislio, te planu od ljubomore pitajući se pri tome kojega li ljubavnika obraz ona nazire u crtama svoje usnule kćerkice. Ali kada je naumio krenuti prema njoj i razotkriti se, odjednom je zastao ukočen pred stijenom koja ih je dijelila.
Čuo je kako šapće nježne riječi i strastveno, sasvim tiho govori djetetu. Nikada tako ona nije postupala prema Florimondu, njegovu sinu. Pustio je da se odmakne i nije se pokazao.
Ponovo je stavio svoju masku, uzeo sekstant i, kad je izašao na kapetanski most, Joffrey de Peyrac opazi odmah da su se protestanti povukli s velike palube završivši konačno svoj vjerski sastanak. Osjetio je neko olakšanje pomiješano s razočaranjem. Skupivši ogrtač oko sebe, htjede se popeti na krmicu da odredi položaj broda, ali mu je pažnju zaokupilo ponašnje Abdulaha: činilo se da marokanski sluga, koji je svaki svoj pokret kroz deset godina nastojao udesiti prema kretnjama svoga gospodara, nije primijetio njegovo prisustvo.
Naslonjen na drvenu pozlaćenu ogradu, koja se nalazila ispred staklenih vrata zapovjednikovih odaja, Abdulah je zurio preda se svojim velikim tamnim očima držeći se posve bezbrižno, ali Joffrey de Peyrac, navikao da pogodi skrivene misli ljudi koji su pripadali rasi u isto vrijeme i pokornoj i strastvenoj, nasluti da je ovaj žestoko uzbuđen. Bio je nalik na životinju spremnu da skoči, a plavkaste su mu usnice podrhtavale na njegovu tamnozlatnom licu.
Kad je iznenada opazio da ga gospodar promatra, oborio je podmuklo oči kao da se odmara, i odmah je zauzeo svoje ravnodušno držanje koje je poprimio u svojim mlađim godinama, onda kad je bio strogo obučavan za tjelohranitelja sultana Mule Ismaila. Kao jedan od najzornijih i najvještijih strijelaca u šerifskoj gardi marokanskoga kralja, bio je darovan velikom čarobnjaku Jeffa-el-Kaldumu, kojega je sultan počastio svojim prijateljstvom.
Poslije toga slijedio ga je na svim morima zemljine kugle. Pripremao mu je više puta na dan kavu, a toga se pića nijedan stari pomorac na Istoku ne može odreći, ako je na to bio navikao. Ležao je pred njegovim vratima ili podno njegova kreveta. Išao je na dva koraka iza njega uvijek s napunjenom puškom i Abdulah je spasio život velikoga čarobnjaka bezbroj puta u bitkama, olujama i zavjerama.
Ja te pratim, gospodaru - reče.
Ali nije se ugodno osjećao znajući iz iskustva da pogled Jeff-el-Kalduma (đavla) ima moć da odgonetne njegove misli.
I oči njegova gospodara zaustaviše se u smjeru kuda je on maloprije gledao. Hoće li gospodar vidjeti ono što je on motrio i ono što mu je grudi raspaljivalo lavovskim žarom uza svu hladnoću koja je naoko vladala?
Zar se tebi, Abdulah, toliko žuri da stignemo na odredište? - upita grof.
Ovdje ili tamo, svejedno je – promrmlja uz sumorni: La U la ha, U la la, Mohamed rossoul ul la...
Tada iz svoje galabije5 izvuče malu kesicu s nekom bijelom tvari, uze je vrhom svoga kažiprsta i obilježi čelo i svoje jagodice. Rescator ga je promatrao.
Što si tako sjetan, stari druže, i čemu to maškaranje? Zubi se Mauru zabijeliše od bučnoga smijeha.
O, gospodine, ti si predobar kad se prema meni ništavnom, vladaš kao da smo jednaki. Neka me Alah očuva da te ne ozlovoljim, i ako moram umrijeti, molim ga za milost neka poginem od tvoje ruke. Jer pisano je u kuranu:
Ako gospodar posiječe glavu svome robu, taj ima pravo na raj vjernih...
I razvedrivši se Abdulah pođe uzastopce za svojim obožavanim gospodarom. Ali Rescator, umjesto da se popne prema zapovjedničkom mostu, siđe nekoliko stepenica i krenu uskim prolazom koji je vodio prema pramčanom dijelu broda.
Abdulah je sav uzdrhtao: dakle, njegov ga je gospodar još jednom odgonetnuo. Pošao je za njim obuzet nekom nestrpljivošću i fatalističkim strahom. Znao je, naime, da mu je smrt blizu.

17.
ANĐELIKA SE ISPRIČAVA PRISUSTVO ŽENA UZNEMIRILO POSADU BRODA
Na pramčanom dijelu broda žene protestanata su prale rublje. Njihove bijele kapice izgledale su kao jato galebova okupljenih na malenoj plaži. Približivši se, Rescator stade širokim zamahom šešira pozdravljati gospođu Manigault, gospođu Mercelot i tetku Anu, staru gospođicu matematičarku, čiju je naobrazdu jako cijenio, zatim dražesnu Abigaelu, koja porumenje, onda djevojke, koje se nisu osmjelile da ga pogledaju i držale su se kao konviktkinje.
Nakon toga pođe naprijed i stade pred velikim jarbolom te poče namještati svoj sekstant. Ubrzo nasluti da je ona iza njega.
Okrenu se.
Anđelika poblijedje od napora koji je sebi nametala:
Jučer sam izrekla grozne riječi protiv vas - započe. - Bojala sam se toliko za svoje dijete da sam se posve zaboravila. Ja se želim ispričati.
On odvrati naklonivši se:
Zahvaljujem vam za taj uljudni istup koji nije bio potreban. Izvršili ste svoju dužnost, premda to nije dovoljno da izbriše riječi koje su bez ikakve sumnje vrijedne zato što su bile iskrene. Vjerujte mi, ja sam to razumio.
Ona ga je pogledala zagonetnim pogledom u kojem je bilo i tuge i ljutine.
Vi uopće niste ništa razumjeli - prošaputa ona.
Onda je oborila vijeđe kao da je beskrajno umorna. "Nikada se ona nije tako branila", pomisli.
"Gledala je tako drsko oko sebe, čak i onda kad se bojala. Čemu treba pripisati tu njezinu, treba priznati, prilično dirljivu igru trepavicama - mondenom licemerju ili hugenotskoj čednosti...? Ima ipak nešto što još uvijek nalazim kod nje, a to je njezin izraz dobrosti i zdravlja što sjaji iz nje kao ljetno sunce. A ona, bogme, ima zaista divne ruke."
Dok ju je tako motrio, Anđelika je trpjela grozne muke.
Na usta su joj navirali protesti, ali ni prilike ni mjesto nisu za to bili prikladni. Promatrale su ih pralje, a i posada, koja je uvijek upirala oči u gospodara kad bi se pojavio na palubi. Bezbroj puta od jutros namjeravala je otići k njemu da porazgovara. Zadržavao ju je neki osjećaj u kojemu je bilo i ponosa i bojazni, strah ju je obuzimao i stojeći pred njim, uznemireno je trljala gole ruke koje je sunce grijalo.


5 Galabija - bijeli ogrtač Arapa.
Je li se dijete smirilo? - upitao je još. Ona potvrdno odgovori i odluči da se vrati svojem kabliću.
Čudno! Život je bio takav, trebalo je prati rublje. To gore ako se to ne sviđa gospodinu de Peyracu, tako je u sebi mislila ozlojeđeno. Gledajući je kako češće mora obavljati teške poslove umjesto da pleše na kraljevu dvoru, on će možda razumjeti i uvidjeti da se čovjek mora potruditi da brani svoju ženu želi li da ona ostane netaknuta i zaštićena protiv svih vrsta zavodljivosti kojima je okružena.
On joj je dao znati da su oni jedno drugome postali stranci. Jednoga dana mogli bi postati protivnici. Njoj je postalo mrsko njegovo hladno približavanje i volja da je ponizi. Da su se sreli na kopnu, sigurno je da bi ona već bila postavila između sebe i njega veliku pregradu, da mu pokaže kako ona nije žena koja leti za onim koji je odbija.
Na svu sreću - tako je mislila u sebi dok je žustro ribala rublje - sada su na istom brodu, i nema opasnosti da će jedno drugome uteći.
Sadašnje njezino stanje bilo je ispunjeno srećom i patnjama, jer je i pored svega toga on bio tu, glavom. Čudo je već bilo u tome što ga vidi i što s njime govori. I druga će se čuda dogoditi.
Kad je podigla oči, vidjela ga je s leđa, njegova snažna ramena pod kaputom od baršuna i njegov struk opasan kožnatim pripasačem, a o boku futrola i u njoj pištolj sa srebrnom drškom.
Bio je to on. Ah, grozne li muke: osjećati da je tako blizu i tako daleko! "Ipak, na tom srcu sam ja spavala, u tom naručju sam postala žena. Znajući tko sam, on me u Kandiji držao oko ramena i govorio mi očaravajućom milinom. Ali u Kandiji sam ja bila druga. A što sam ja kriva za zlo koje mi je život donio, koje mi je kralj učinio? Kralj, zbog kojega mi on prebacuje da sam postala njegova ljubavnica, pokušavajući da u tom prigovoru nađe izliku da me prezre i odbaci. A dok sam se ja borila protiv kralja, on je grlio druge žene. Čula sam ja za njega na Sredozemlju. Nisam mu bila na teret u njegovom sjećanju. Sada jesam. On bi zbilja volio da sam zaista umrla negdje u pustinji, od zmije. Ali ja nisam htjela umrijeti! Nije ni on. Mi smo slični jedno drugome. I bili smo muž i žena. Vezani u dobru i u zlu, i kad smo bili daleko jedno od drugoga. Ne može se to izbrisati. I kako naša ljubav da ne oživi kad smo oboje živi?
Njene oči su je pekle motreći ga.
Svaka njegova kretnja ju je toliko čulno uzbuđivala da je drhtala.
Vi ribate i još pravite pjenu, kao da imamo dovoljno sapuna - gunđala je Marcelle Carrere.
Anđeiika je nije čula.
Promatrala ga je kako podiže svoj sekstant, okreće se onako maskiran prema obzorju i govori s vođom palube. Okrenuo se i vratio prema ženama pozdravljajući domaćice s toliko dražesti kao da se obraća damama na dvoru i pri tom bi perom svoga šešira dodirivao tlo. Obratio se Abigaeli, ali bilo je previše daleko da bi Anđeiika mogla čuti njihove riječi koje su se gubile s vjetrom.
Upio je pogledom oči djevojke, čije se lice polako rumenjelo zbog te muške pažnje na koju nije bila navikla.
"Dotakne li je, ja ću vriskati", pomisli Anđeiika.
Rescator uze Abigaelu za ruku i Anđeiika protrne kao da je sama na svojem tijelu osjetila dodir njegovih prstiju.
On odvuče Abigaelu prema pramcu broda pokazujući nešto daleko, jednu jasnu bijelu masu na koju su padale zrake sunca. Bio je to ledenjak, na koji nisu više mislili po ovako blagom vremenu.
Podlaktivši se nehajno, sa smiješkom na usnama, koje su na ivici maske izgledale snažne i zavodljive, slušao je pažljivo riječi svoje sugovornice.
Anđelika je mogla naslutiti da će se Abigaela malo-pomalo osmjeliti: isprva uplašena značajnim izgledom tako značajne osobe, zanesena i ohrabrena da se iskaže, ona će se oduševiti, a njezina inteligentna dražest, koju je prikrivala svojim strogim odgojem, odrazit će se na njezinu nježnom licu. Govorit će
osobito, birano, a onda će vidjeti kako se u pogledu uperenom u nju zrcali odobravanje djevojčinih riječi.
I ovaj običan razgovor ostat će joj u sjećanju kao da je proživjela jedan trenutak sasvim drukčiji negoli njezine drugarice.
Na taj način je zavodnik nepogrešivo pronalazio put do srca žene.
"Ali ne do moga, nipošto", bjesnjela je Anđelika. Nije se ni pomučio kako bi mi se svidio."
Kao što je znao zavoditi, znao je i ranjavati.
"Što želi postići dok pred mojim očima udara na Abigaelu? Da postanem ljubomorna? Da mi dokaže kako me ostavio? Da me podsjeti da smo oboje slobodni? Ali zašto Abigaela...? Ah! On misli da za njega ne vrijede zakoni ni ljudski ni božanski, pogotovo ne oni o braku. U redu! Zapamtit će dobro da ti zakoni postoje. Ja sam njegova žena, i ostat ću to. Držat ću ga se grčevito..."
Ne mlatite tako svojom pratljačom - rekla je gospođa Carrere, koja je s njom dijelila kabao i onu škrtu vodu kojom je bio napunjen. - Uništit ćete rublje. Naskoro ga nećemo imati za promjenu.
Zar on misli da će se ona držati te glupe štednje i još pustiti da joj se osvećuje? Živjela je ona na dvoru, tom zmijskom leglu. Nije dopustila da je se dohvate otrovne spletke. Neće ona baš danas podleći, premda je napadnuta na svojem najosjetljivijem mjestu jer on je bio njezina vječna ljubav.
Ne, ona mu neće dodijavati, kad on to ne želi, neće ništa ni govoriti, niti će se hvaliti njegovim dokazima ljubavi prema njoj, u koje ni on ne sumnja. Ne može se nikoga zadržati silom, a izazvati kod njega grižnju savjesti zato da bi je zavolio, nisko je i nedovoljno mudro. Čemu bi pomoglo ako bi ga podsjetila na to da je ona zbog njega nisko pala? Nije li tada i on morao braniti svoj vlastiti život? I to u tako groznim okolnostima za koje ona nije znala. Samo on zna što je sve prošao. Ako ga ona istinski ljubi, neće još pozljeđivati njegove stare nevolje.
Pošto je tako odlučila da neće biti nerazborita, Anđelika je nastojala potisnuti u sebi najburnije zamisli. Odbijala je nadu isto tako kao očaj i pobunu, želeći da ostane strpljiva i vedra.
I počela je voljeti taj stari "Gouldsboro", kao da je neko ljudsko prijateljsko biće, jer on im nije dopuštao da izmaknu jedno drugome. Ta ih je krhka lađa posve sama na oceanu olovne boje, vezivala i branila od nepopravljivih poteza.
Poželjela je da to putovanje potraje u vječnost.
Rescator se oprostio od Abigaele. Odlazio je s palube desnim stubištem. Gospođa Carrere gurnu laktom Anđeliku i nagne se da joj prišapne:
Još od šesnaeste godine sam sanjarila o gusaru kao što je ovaj ovdje, koji bi me oteo i odveo morem na neki bajoslovi otok.
Zar vi? - reče iznenađena Anđelika. Odvjetnikova žena namigne obješenjački. Ona je bila crni mrav, živ, ali bez miline. Njezina visoka kapica iz pokrajina d'Angoumois, uvijek propisno uštirkana, izgledala je kao da će svojom visinom skršiti slabašno tijelo koje je, međutim, rodilo jedanaestoro djece. Oči joj sijevnuše iza naočara, i ona još potvrdi:
Da, ja. Uvijek sam maštala, što ćete? Još uvijek mislim na toga gusara iz svojih snova. Pa kada vidim takvoga nekoliko koraka od sebe, to za mene nešto znači. Pogledajte kako se raskošno odijeva. Pa onda ta maska, srsi me prolaze.
Drage moje ljepotice, ja ću vam reći odakle je on - reče gospođa Manigault glasom kakvim se priopćuje neka značajna vijest. - Neka ne zamjeri gospođa Anđelika, meni se čini da ga ja poznajem još prije negoli ona.
To bi me čudilo - promrsi Anđelika.
Dobro, a što vi to znate? - upitaše gospođe približivši se. - Da nije Španjolac? Talijan? Turčin?...
Ništa od svega toga. On je iz našega kraja - izlane trijumfalno brbljivica.
Iz našega kraja? Iz La Rochellea?
Zar sam ja spomenula La Rochelle? - reče gospođa Manigault podižući svoja široka, podstavljena ramena. - Kazala sam, iz našega kraja, to znači iz moga.
Angouleme! - povikaše u zboru Rošeljanke, ozlojeđene i sumnjičave.
Ali ne baš odatle, više prema jugu. Tarbesa ili Toulouse, bit će prije Toulouse - doda ona kao preko volje. - Ali ipak, to je zbilja neki gospodin iz Akvitanije, Gaskonjac - promrmlja na kraju s nekim ponosom, tako da su bljesnule njezine crne oči, skrivene među salom.
Anđelika osjeti da joj se grlo steže. Najradije bi bila zagrlila tu krupnu ženu. Samoj sebi je prigovorila da se glupo uzrujava zbog stvari za koje se nije vrijedno mučiti. I što zapravo vrijede takva sjećanja na granici Tmina, tu, gdje za ledenih večeri vidiš kako blistaju sedefaste zore? Ali bilo je to kao isušeno cvijeće koja svatko prinosi na svoje srce, s malo rođene zemlje na vrhu korijena.
Kako sam to doznala? - nastavi brodareva žena. - Treba to znati, male moje. Susrevši me jednog dana na palubi, reče mi: "Gospođo Manigault, vi govorite kao da ste iz Angoulemea." I počesmo razgovarati o kraju....
Kad je bila zadovoljena njezina radoznalost, žena papirničareva, gospođa Mercelot, nije više željela da izgleda previše oduševljena:
Ali on vam, draga moja, nije kazao zašto nosi masku, zašto izbjegava susrete i zašto plovi tako daleko dugi niz godina?
Ne može svatko ostati kod kuće. Avanturistički duh posvuda se javlja.
Duh pljačke, da.
One pogledaše kriomice Anđeliku. To što ona nikada nije htjela da išta potanje kaže o Gouldsborou i njegovu kapetanu, bivalo im je svakog dana sve sumnjivije. Ukrcane silom na brod bez zastave i bez označenog cilja, smatrale su da imaju pravo na objašnjenje. Anđelika je šutjela i pričinjala se kao da ništa nije čula.
Gospođe se udaljiše da po konopima razastru ono što su oprale. Morale su iskoristiti posljednje sate toga divnoga sunca nakon čega će za nekoliko časaka nastupiti hladnoća nordijske noći, u kojoj se i malo vlažna košulja stvrdne kao čelik. Međutim je iznimna suhoća zraka tokom dana, kad je nebo bilo bez oblaka, donosila časove okrepe.
Kako je vruće! - poviče mlada Bertilla Mercelot i skide svoju bluzu. Budući da joj je kapa stajala neuredno, skide i nju te protrese svojom plavom kosom.
Mi smo na kraju svijeta, gdje je sunce jako blizu pa previše grije! Spalit ce nas!
I nasmija se zvučno. Kako joj je košulja bila kratkih rukava, mogao si nazreti njezina nabrekla i tvrda prsa, ramena još nježna, ali zaobljena i čvrsta.
Zaokupljena svojim mislima Anđelika je stajala nekoliko koraka dalje i odjednom podigla pogled prema djevojci.
"Mora da sam u svojoj sedamnaestoj godini bila slična njoj", pomisli.
Jedna od Bertillinih drugarica odmah učini isto te skide svoju bluzu i vuneni kaputić koji je nosila ispod nje. Nije bila lijepa kao kći Mercelota, ali je bila punija i imala oblike razvijene žene. Košulja sa širokim prorezom spala joj je na grudima.
Hladno mi je - poviknu. - Oh, kako sunce peče i miluje u isto vrijeme! To je divno!
I ostale djevojke stadoše se smijati nekako na silu, a to je pokazivalo njihovu uznemirenost i zavist.
Anđelika i Severina pogledaše se tražeći pomoć. Mala Berne, mlađa od ostalih, bila je duboko povrijeđena nepromišljenim postupkom svojih starijih drugarica. Nesvjesno se bunila pritiščući uza se svoju crnu maramicu.
Anđelika shvati da se događa nešto neuobičajeno. Okrenuvši se spazi Maurina. Naslonjen na svoju srebrnu pušku, Abdulah je djevojke motrio s izrazom koji je rječito govorio svakoj razumnoj osobi. Uostalom, tako dražesan prizor nije privukao samo njega. Posada, tamne puti i obješenjačkog izgleda, poče puzati niz konope i približavati se s nekim hinjenim nehajem.
Jedan zvižduk grbavca vratio ih je na njihova mjesta. Patuljak baci preziran pogled na žene, pljunuvši prije toga prema njima.
Samo je Abdulah trijumfalno ostao na mjestu. Njegovo lice poput afričkog idola nesvjesno se okretalo prema predmetu svojih želja, prema plavokosoj djevojci za kojom je on žudio već nekoliko dana dugo potiskivanom željom zbog teškog života
na moru. Anđelika uvidje da je od starijih ostala jedina među tim smušenim ptičicama, i umiješa se:
Bertilla, trebalo bi da se obučete - osorno će ona - i vi, Rahela. Baš ste pametne kad ste se usudile ovako razgolititi na palubi.
Ali jako je vruće - poviče Bertilla, raširivši nedužno svoje azurne oči. - Dosta smo se natrpjele zime i sada treba iskoristiti priliku.
Nije riječ o tome. Vi privlačite pažnju muškaraca, a to nije pametno.
Muškarci? Kakvi muškarci! - odvrati žutokljunka oštrim glasom kao iz puške. - Ah, on! - reče kad je vidjela samo Abdulaha.
Ah, nije on...
I prasne u smijeh koji se srebrno oglasi kao zvonce.
Ja dobro znam da me on obožava. Svake večeri kad se okupimo na palubi, on mi se svaki put približi ako može. Dao mi je nekoliko sitnih darova: staklene ogrlice, srebrni novčić. Ja mislim da me on smatra nekom božicom. To je jako ugodno.
Imate krivo. On vas smatra onim što vi i jeste, to jest...
Ona prestade da ne povrijedi Severinu i ostale djevojke. Bile su tako naivne, nestašne, zadojene Biblijom i dotada čuvane iza debelih zidova svojih protestantskih obitavališta.
Obucite se, Bertillo - ponovi Anđelika blago. - Vjerujte mi, kada steknete više iskustva i budete razumjeli to divljenje koje vam sada godi, stidjet ćete se svog ponašanja.
Bertilli nije trebalo to iskustvo pa da plane rumenilom. Njezino dražesno lice izmijeni se zbog ukora, i nadurivši opako usne, djevojka reče:
Vi tako govorite jer ste ljubomorni… Jer on gleda mene, a ne vas... Znajte dobro da vi niste najljepša... Gospođo Anđeliko, naskoro ću ja biti najljepša i u očima drugih ljudi, onih koji vas obožavaju... Pazite, evo što ja mislim o vašim savjetima.
Obrne se naglom kretnjom prema Abdulahu i nasmija mu se pokazujući svoje krasne biserne zube.
Maurin zadrhta svim svojim bićem. Oči mu zaiskriše, a usne mu se tajnovito raširiše dok je uzvraćao na taj smijeh.
Ah, budalasto derište! - poviče razdražena Anđelika. - Bertillo smjesta prestanite sa svojim spletkarenjem, jer ću inače to reći vašem ocu.
Prijetnja je upalila. Gazda Mercelot se nije šalio kad se radilo o pristojnosti i bio je vrlo osjetljiv na sve što se ticalo njegove obožavane jedinice. Ona dakle nespretno dohvati svoju bluzu. Rahela se bila obukla nakon prvih Anđelikinih opomena, jer ona je, kao i sve djevojke male zajednice, imala duboko poštovanje prema njegovateljici gazde Bernea. Neočekivana Bertillina drskost prema njoj djelovala je na djevojčice kao svetogrđe.
Bertillu je odavna izjedala ljubomora, i nije se htjela priznati pobijeđenom.
Znam ja zašto ste vi tako zajedljivi. Gospodar broda nije se udostojao da vas usreći pogledom... Ali zna se da vi cijele noći provodite u njegovoj kabini... Danas je on, međutim, radije udvarao Abigaeli.
I prasnu u nervozan smijeh.
Nema baš dobar ukus... ! Ta stara isušena djevojka! Što je na njoj našao?... Dvije ili tri njezine prijateljice udvorno se nasmijaše. Anđelika rezignirano uzdahne.
Draga djeco, glupost vaših godina prelazi sve granice. Vi ne razumijete ništa što se događa oko vas i još želite o tome raspravljati. Priznajte barem, ako to niste kadre same prosuditi, da je Abigaela lijepa i zamamna žena. Zar niste vidjele njezine kose? Kad ih rasplete, sežu joj do pojasa. Vi tako lijepe nikada nećete imati, niti vi, Bertillo. Osim toga, ona posjeduje krasna duševna i tjelesna svojstva, dok vaša glupost mnogima koji su zaljubljeni u vašu mladost može brzo dodijati.
Uvrijeđene brbljivice su ušutjele, ne baš uvjerene, ali Bertilla se pod dojmom tolikih argumenata ipak polako odjela opazivsi pri tome da je Maurin još uvijek na istome mjestu, mračan kao kip u svom bijelom burnusu koji mu je nosio vjetar.
Anđelika mu dobaci zapovjedno na arapskom:
Što ćeš ti tu? Odlazi, tvoje je mjesto pokraj tvoga gospodara.
On se trgne kao probuđen iza sna, pogleda začuđeno ženu koja mu je govorila njegovim jezikom. Pod zelenim očima Anđelike strah se ocrtavao u njegovu pogledu, i on odvrati kao dijete zatečeno u pogreški:
Moj gospodar je još ovdje. Ja čekam dok ode da pođem za njim.
Tada je Anđelika opazila da je Rescatora bio zaustavio Le Gali i tri njegova prijatelja s kojima je razgovarao podno kapetanskog mosta.
Dobro, u redu, otići ćemo mi - zaključi ona. - Dođite, djeco! Ona se udalji, a za njom djevojke.
Crnac - prošapta Severina užasnuto. - Jeste li opazili, gospođo Anđeliko? Promatrao je Bertillu kao da će je živu progutati.

18.
ČUDO STAROG ARAPSKOG UČENJAKA ABD-EL-MEHRATA
Četvorica protestanata se uputiše prema Rescatoru kad je silazio s pramčane palube. To je bila rijetka pojava. Otkako su krenuli iz La Rochellea, nijedan od protestanata nije pokušao da mu se približi i da s njim razgovara. Postojalo je duboko neslaganje između njih i onoga što je on predstavljao u njihovim očima.
Morski vuk, bez roda, bez domovine i vjere, kojemu su k tome oni, pravednici, dugovali svoj život, mogao im je udahnuti samo antipatiju.
Osim s Gabrielom Berneom, on ni s kim od njih nije dolazio u doticaj, i svakim danom se pojačavala neodređena napetost između nepovjerljivih neznanaca, koji su se međusobno motrili i malo-pomalo postajali neprijatelji.
Kad mu Le Gali i trojica njegovih drugova priđoše, on ih je odbojno dočekao. Kolikogod je cijenio bitna svojstva protestanata, on se, kako je to bio povjerio Nicolasu Perrotu, nije nipošto zavaravao da ih može pridobiti kao saveznike. Od svih vjeroispovijesti koje je uspio proučiti, ova mu je izgledala najnepristupačnija. U nazorima Indijanaca ili kojega semitskog crnca ima manje tajna i zatvorenosti nego u pogledima kvekera, jer taj je jednom zauvijek zaključio da ste vi utjelovljenje zla.
Stajali su tu pred njim, sa svojim okruglastim šeširima na trbuhu, kose kratko i vrlo pomnjivo podšišane. Sve nezgode jednog putovanja koje su poduzeli gotovo bez odjeće nisu ih nagnale da se zapuste, kako je to učinila posada broda. Ovima je on poklonio po jedan par škara i oštru britvu najbolje vrsti, ali oni su radije sačuvali svoju plavu bradu i kosmatu grivu. Ti momci su, naime, većinom bili Mediteranci i katolici.
To ga je razmišljanje navelo da se nasmije, ali su četiri hugenota zadržala ukočeno lice. Samo bi iskusan čovjek mogao u njihovim očima razlikovati ljubav, bezbrižnost ili mržnju.
Vaša svjetlosti - započe Le Gali - vrijeme je predugo, a mi smo bez posla. Dolazimo vas zamoliti da nas primite među posadu. Vi ste vidjeli kako radimo kao piloti dok smo prolazili kroz tjesnac. Ja sam prije toga plovio deset godina. Bio sam dobar jarbolni podoficir. Mogu vam biti od koristi, a i ovi ovdje. Poznato nam je, naime, da ste ispred La Rochellea imali ranjenih ljudi i da oni još nisu mogli preuzeti službu. Moji drugovi i ja, mi ćemo ih nadomjestiti.
I on ih predstavi: Breage, brodski tesar, Charron, njegov drug pri ribolovu, u La Rochelleu, i on je stari jarbolni podoficir, zatim njegov šurjak Marengouin, šutljiv kao krtica, ali nije gluh, i on je kao i svaki drugi prošao svoje vrijeme kao mali na nekom trgovačkom brodu prije negoli se počeo baviti ribama i jastozima.
Mi dobro poznajemo more, a ruke naše traže da svežu kakav čvor i da štogod zakrpamo na križnom jedru.
Le Gali je gledao ravno, Joffrey de Peyrac nije bio nipošto zaboravio da je taj čovjek proveo Gouldsboro kroz teški prolaz u bretonskom tjesnacu i, ako se kakva veza bude mogla uspostaviti između broda i protestanata, bit će uspostavljena upravo preko Le Galla.
Ipak je on dugo oklijevao prije nego što je pozvao vođu palube da ga upozna s molbom ovih novaka.
Nakazni se grbavac, daleko od toga da bude nepovjerljiv kao njegov gospodar, pokaže vrlo zadovoljan. Uz grimasu, koja je bila slična smiješku, on otvori svoja velika usta s pokvarenim zubima. Priznao je da mu nedostaje ljudstva. Reče da je onda, kad je one morao iskrcati u Španjolskoj, njegova posada bila upravo na broju. Ali petorica ranjenih pred La Rochelleom bio je za njega strašan gubitak. Morao je manevrirati zapravo s polovicom ljudi manje nego što je bilo potrebno. Zato se on kao vođa palube osjećao neugodno i reče da ga je mnogo muke stajalo da to ne pokaže. Gromoglasan smijeh mornara, koji su napeto slušali uokolo, pozdravi tu izjavu. Loša je Eriksonova narav bila kronično i nepopravljivo zagrižljiva, i sa strahom su se pitali kako bi tek izgledalo kad bi on to slučajno još i pokazao.
Dobro, primljeni ste u službu - reče Rescator četvorici iz La Rochella. - Znate li engleski?
Znali su ga toliko da mogu razumjeti zapovijedi grbavca. On ih predade Eriksonu i pođe na krmu.
Naslonjen na pozlaćenu drvenu ogradu, nikako nije uspijevao da svoj pogled odvoji od svjetla koje je sve do glavne palube, na koju je naglo pala noć, izbijalo u snopu iznad vrata koja su zatvarala boravište protestanata. Anđelika je živjela tu, među ljudstvom čije je neprijateljstvo on osjećao. Je li ona bila s njima i protiv njega? Ili, naprotiv, sama kao i on, između dva svijeta. Ni na jednoj ni na drugoj strani. Iznenadna je tama prekrila brod. Palili su baklje i fenjere. Abdulah je, klečeći poput primitivrlog čuvara vječne vatre, pravio oprezne kretnje dok je puhao u zemljani sud gdje se žarilo usijano ugljevlje.
Tegobna nordijska sjeta, tjeskobnost kraja svijeta, koja je obuzimala nekad srca Vikinga i sviju mornara na svijetu koji su se osmjelili da krenu prema stalnoj zvijezdi, vrzla se sada na moru koje je postalo nevidljivo.
Više se nije trebalo bojati ledenih santa. Ništa nije naviještalo oluju. Ali duh Joffreya de Peyraca bio je nemiran i zbunjen. Prvi put mu je u životu njegov brod izmicao iz ruku. Neka međa ga dijeli nadvoje. Ni njegovi momci se nisu osjećali ugodno. Osjećali su, naime, gospodarevu zabrinutost. On im više nije mogao uliti sigurnost.
Sve više ga je mučila odgovornost za sve te živote koje je imao na duši. Osjećao se umornim.
Već se on nalazio na raskršćima života, doživio je časove, gdje jedno razdoblje završava i valjalo je krenuti novim smjerom, započeti sve iznova. Što se njega samoga, u skrivenosti njegova bića, tiče, on znade da to nikada nije bilo započinjanje. Nastavljao je na zacrtanom putu gdje su se vidici malo-pomalo otvarali njegovim očima. Ali svaki put je morao odbaciti oblike staroga života, osloboditi se prnja privrženosti i prijateljstva onako kao što zmija svlači svoju staru kožu.
Sada bi on morao Abdulaha vratiti njegovoj pustinji jer neće podnositi nordijske šume.
Zato neka Jason njega i starog marabuta Abd-el-Mehrata odvede prema zlaćanim obzorjima Mediterana. Njegov budni čuvar Abdulah spasio mu je bezbroj puta život. Taj stvor se prema navikama svoga gospodara odnosio s poštovanjem kao prema posvećenim obredima.
"Da nađem kojeg Meksikanca da mi sprema moju kavu? Nipošto? Morat ću se toga odreći kad sam već postao stari Berberin."
A onda je zamišljao Abd-el-Mehrata u kabini koju mu je navlas dao namjestiti u krmenom potpalublju, sa svom mogućom udobnošću.
Njegovo je krhko tijelo bilo iscrpljeno od trapljenja, uvijeno u krzneni ogrtač sigurno je sada pisao neumorno. U sedamdesetoj godini je njegova želja za saznanjem bila još uvijek tako živa da je, kad je Joffrey de Peyrac odlazio sa Sredozemlja, svoga prijatelja gotovo molio neka ga povede sa sobom da proučava Novi svijet. Mudri marabut bi vrlo rado obišao svijet da promatra nove izvore za svoja razmatranja. Što je kod muslimana dosta rijetko, bio je otvorena duha. Abd-el-Mehrat bio je i previše razvijen da bi se sviđao fanatiku kakav je bio njegov vladar Mula Ismail.
Joffrey de Peyrac je to dobro znao i zato je pristao na molbu starca kojega je volio, znajući da mu time, po svoj prilici, spašava život.
Abd-el-Mehrat ga je bio primio u raskošnoj medresi koju je taj umni i sveti od svakoga poštovani knez imao u Fezu. Joffrey de Peyrac bijaše došao na nosiljci iz Salea. Sjetio se kako je ležao do nogu svog arapskog prijatelja ne mogavši još povjerovati da je' živ prošao to jezovito putovanje i da se on, kršćanin, prezreni nevjernik, nalazi u krugu misterioznog Magreba. Prikovan je bio uz krevet, duševno umoran od podnesenih tjelesnih patnja i napora na putu, ne imajući nikoga da ga podrži i obavijesti o novoj okolini osim vjernoga crnca Kuasi-Ba, koji je i sam bio prilično uplašen kad se našao među svojima.
"Svi ovi ljudi su divljaci", govorio je Kuasi-Ba kolutajući svojim bijelim očima, pa se grof više puta pitao što ga još sve čeka do kraja te beskonačne ekspedicije.
Abd-el-Mehrat zaista je bio njegov prijatelj. Sreo ga je nekada u Španjolskoj, u Granadi. Poznavao je nježnu siluetu arapskog liječnika uvijena u svoju prebijelu galabiju, njegovo ćelavo čelo iznad velikih naočara čelikom uokvirenih, koje su mu davale izgled smiješne sove.
Ne mogu vjerovati da se nalazim pred vama, u Fezu - reče Joffrey de Peyrac potiho. Unatoč naprezanju, nije mogao glasno govoriti.
Pomišljao sam da ćemo se sastati na obali, potajno. Je li se kraljevina Maroko iznevjerila svom glasu o nepovredivosti ili možda vaša moć nadilazi moć sultana za kojega kršćanin ne može opstojati nego kao rob ili mrtvac? Časti kojima sam okružen uvjeravaju me da nisam ni jedno ni drugo. Hoće li ta opsjena potrajati?
Nadajmo se, dragi prijatelju. Vaš položaj je zaista izniman, jer uživate tajnu zaštitu koju sam djelomično ja uspio za vas postići, zbog vaše učenosti. Ali da ne iznevjerite nade koje se u vas postavljaju, treba prije svega da opet ozdravite, i to bez odlaganja. Moja dužnost je da vas opet ozdravim. Dodajem da je ovo pitanje života ili smrti za vas i za mene, jer svoj neuspjeh mogu platiti glavom.
Premda je ranjenik želio znati više o gospodarima kojih se stari marabut, iako pobožan i mudar, bojao, ranjenik je morao čekati dok se gotovo posve oporavi da stekne pravo i na druga objašnjenja.
Što se Peyraca tiče, zasada je njegova zadaća bila u tome da ozdravi, i on je tome prionuo s punom upornošću volje koja je bila temelj njegova značaja.
Hrabro se podvrgao svakoj njezi, postupku i vježbama koje je tražio njegov brižljivi prijatelj. Radoznalost da je on sam postao primjer za naučno ispitivanje predobila ga je i pomogla da ustraje i onda kad ga je smetenost i bol tjerala da postane malodušan.
Kad se Abd-el-Mehrat isprva nagnuo na njegove rane, lice mu se smračilo, a onda se malo-pomalo razvedrilo kad ih je bolje zagledao.
Alahu budi hvala! - poviče, - Vaša rana na lijevoj nozi, ona koja je bila najteža, ostala je otvorena.
I to još nakon toliko mjeseci...
Blagoslovljen bio Alah! - ponovi on.
I odsada ja jamčim da ćete ne samo ozdraviti nego predviđam da ćete se nakon toga posve osloboditi tjelesnog nedostatka koji je sputavao vašu mladost... Zar se ne sjećate da sam vam, pregledavši vašu nogu u Granadi, rekao da vi ne biste nikada bili hromi da sam vas ja liječio u djetinjstvu?
I on mu je protumačio da europski liječnici napadaju samo vanjštinu bolesti. Našavši se pred ranom, oni samo nastoje da rana na površini što prije zaraste. Ništa se oni ne brinu za to ako ispod te nježne kožice, koju sama priroda nastoji što prije izatkati, ima šupljina, trulog, izranjenog mesa, što sve postaje uzrok atrofije ili nepopravljivih izobličenja. Arapska medicina, nasuprot, pomažući se znanošću drevnih mudraca, afričkih vrača i egipatskih balzamirača, proračunava kod svake rane njezin vlastiti ritam zacjeljivanja. Što je koja rana dublja, to više valja kočiti, a ne pospješivati njezino zacjelivanje. S druge strane, s vezovima za osjećanje i upravljanje ne postupa se tako.
Kako je bio vrlo zadovoljan s početkom svog liječenja, Abd-el-Mehrat mu je priopćio još da su se, zahvaljujući tome što se tu nije umiješao nijedan ranarnik, raskidane i razderane žile na zadovoljavajući način obnovile. Budući da je, hvala nebu, sretno izbjegao strahovitoj gangreni, a za to kod dugotrajnih liječenja postoji prava opasnost, on, Mehrat, nema sada drugog posla nego da dokonča djelo koje je dobro započeo majstor Aubin; krvnik francuskog kralja, a koje je djelo tako sretno nastavljeno na raznovrsnom i dugom putu osuđenika sve dok nije izmakao svojim mučiteljima.
Abd-el-Mehrat je svoje djelo cifrao kao arapski zlatar. Govorio je: "Vaš hod će naskoro zasjeniti najnadutije španjolske prinčeve...!"
Izmučeni Joffrey de Peyrac nije toliko tražio. On se nekada bio već navikao na svoju hromost i bio bi zadovoljan ako nešto od toga i ostane, ali neka to pridizanje ide brzo, uporedo s njegovom uobičajenom vitalnošću i s uporabom ostalih njegovih udova. Međutim, njega je sve toliko bilo izmorilo da je postao podrtina, čije snage su svakog dana opadale. Da bi ga prinudio da se podvrgne novoj potrebnoj disciplini do konačnog uspjeha, Abd-el-Mehrat mu je uspio predočiti korist od toga ako se sakrije iza lika, nepoznata njegovim neprijateljima. Ako bi jednoga dana pokušao staviti nogu na tlo Francuske, tko bi samo i pomisliti mogao da u čovjeka koji hoda kao i svi ostali ljudi, prepozna onoga kojega su nekada zvali "Veliki šepavac iz Langeudoca"?
Pomisao na jednu tako neočekivanu mogućnost uvjeri i zaokupi ranjenika te se on odsada pokazao silno uporan, kao i njegov liječnik, ne bi li pokušao dostići rezultat gotovo ravan savršenosti. Uza sve ublažavajuće meleme i uvarke, mogao je podnijeti dugo mučenje. Pokretati svoju ranjenu nogu, prinuditi je da se formira još dok je rana bila živa. Abd-el-Mahrat ga je nagonio da satima pliva u bazenu kako bi zadržao potrebitu gibljivost, a naročito zato da sačuva ranu otvorenom. Kada mu se ništa drugo nije dalo nego spavati, prisiljavali su ga da ponavlja podvige svoga bijega. Liječnik i njegovi pomoćnici bili su neumoljivi. Uza sve granice dviju civilizacija što su ih dijelile, arapski je učenjak, na sreću, sa svojom velikom finoćom duha znao razumjeti i svoga bolesnika. Ali svaki se već bio dobrano približio drugome. Mirabut je govorio savršeno francuski i španjolski. Grof od Toulouse je poznavao arapski, i to je brzo usavršavao.
Koliko je dana tako proteklo u bijeloj tišini boravka u Magrebu? Ni danas on to ne zna. Tjedni? Mjeseci? Možda godine?... On nije brojio. Vrijeme je bilo zaustavilo svoj tok. Nikakva buka nije prodirala do zatvorene palače kojom su prolazili samo odgojeni i šutljivi službenici. Svijet uokolo kao da je propao. Nedavna prošlost s tamom i hladnoćom tamnica, smrad Pariza ili robijašnice sve se to toliko izbrisalo u duši francuskog plemića da je izgledalo kao čudna opsjena koja je nastala u bolesnikovu bunilu. Nesumnjivu je realnost predstavljalo tamnoplavo nebo nad isječkom popločanog dvorišta, miris ruža koji je na dnevnoj žegi djelovao razdražljivo, a u sumrak opojno, miješajući se s mirisom lovorova cvijeta i gdje- kada jasmina.
On je živio!

19.
JOFFREY DE PEYRAC NA SREDOZEMLJU
Došlo je vrijeme kad mu je Abd-el-Mehrat konačno progovorio o zaštitnicima čija moć je sada njega, kršćanina, u srcu islama, držala u začaranom krugu gdje mu nikakvo zlo nije moglo biti učinjeno. Nakon tih otkrića shvatio je da njegov liječnik igru smatra dobivenom te da je njegovo ozdravljenje samo pitanje dana.
Liječnik mu je tada počeo govoriti o ratovima i pobunama s kojih je krvarilo marokansko kraljevstvo. Na svoje najveće čuđenje doznao je da i sam Fez od vremena do vremena doživljuje primjerne pokolje. A zapravo, trebalo je da se pomakne samo malko od zidina palače pa da ugleda vješala i dobro snabdjevene križeve, gotovo uvijek na svome mjestu, a koji su mijenjali samo svoje... "mušterije". Uzrok tim trzavicama ležao je u agoniji vladavine Mule Aršija kojemu je njegov brat Mula Ismail oteo moć grabežljivošću mladoga kraguja.
Odsada je vladao Mula Ismail. On je želio da sebi osigura usluge velikoga kršćanskog učenjaka.
"Vladao je on, ili još više onaj koji ga predstavlja i upravlja pothvatima mladoga pretendenta još od njegova djetinjstva, njegov ministar, eunuh Osmana Ferađi." Siva eminencija, još tada nesigurne moći, Osman Ferađi bio je crnački Semit; rođen kao rob među Arapima u Maroku. Bio je proniciv i prepreden, znao je da će mu to njegovo rasno podrijetlo neprekidno biti predbacivano ako se ne pokaže nenadoknadiv.
Stoga je slijedio tisuću različitih osnova s pomnjivošću i točnošću pauka koji, pletući paučinu jednu nit prekine, drugu produžuje da je poveže s drugom sve dotle dok ne uguši svoju žrtvu koju je prije mudro učinio nemoćnom.
Crni je ministar s razboritošću promatrao sve spletke prvaka i naroda koji se sastojao od Arapa, Berbera i Maura. Oni uopće nisu poznavali ekonomiju i snošljivost, prezirali su trgovanje, upropaštavali su se međusobnim borbama i rasipnošću, a duh Osmana Ferađija bio je posve oprečan, proniciv i vješt trgovanju i najsloženijim ekonomskim proračunima. Ismailova osvajanja dala su novom sultanu u ruke bajoslovna područja na obalama Nigera, gdje su nekada robovi kraljice od Sabe kopali zlato. Moć novoga sultana odsada se protezala do šuma na Obali mirodija, gdje se i danas još viđa kako goli crnci u sjeni ogromnih drveta kao "sirari" ispiru zlato iz izvora ili ga traže u sitnom kamenju ili na dnu bunara do tri stotine stopa dubokih.
Ono što je uzdrmalo čvrstoću vladavine prethodnog sultana, bilo je najviše to što nije uopće znao smišljeno raspolagati novcem. Osman Ferađi je u toj vještini vidio veliku mogućnost da njegov štićenik učvrsti vlast. Ni novi sultan nije dovoljno poznavao ekonomiju, ali mislio je: ako rudnici osvojeni njegovim mačem budu uspijevali kao u vrijeme kralja Salomona i kraljice od Sabe, Osman Ferađi će mu osigurati moć koja će postati trajna.
Razočarao se prvi put kad su se njegovi izaslanici upućeni na Jug vratili odanle donoseći mu vijesti o nečuvenom nehaju i slaboj volji crnačkih plemena. Ta su plemena upotrebljavala zlato samo zato da ga poklone svojim božanstvima i da od njega prave razne nakite, kao ukrase za odjeću i ogrlice svojim ženama. A svakoga koji bi pokušao da ih uvjeri o nečem drugom, otrovali bi.
Ipak su ti crnci u neznabožačkoj šumi, i to oni sami, poznavali tajne zlata. Ako se s njima nasilno postupa, oni će ostaviti rudnike na ugaru, neće više proizvoditi. To bi bio njihov ultimatum pobijeđenih.
Veliki je eunuh upravo razmišljao o svojim nakanama kad su njegovi doušnici uhvatili pismo što ga je Joffrey de Peyrac poslao marabutu u Fez.
- Da ste vi za moje prijatelje - objašnjavao je Abd-el-Mehrat - bili samo običan nevjernik, stajalo bi me muke da vas obranim, jer će Maroko doskora zapljusnuti val nesnošljivosti. Mula Ismail, naime, smatra sebe mačem Muhamedovim! Sreća
je htjela da ste u pismu spominjali naša nastojanja oko plemenitih kovina, i to je došlo u pravi čas.
Astrolozi koje je Osman Ferađi upitao, obavijestiše ga da je Peyrac čovjek kojega šalje sudbina. Ako je on već znao da će vlast uzurpatora, koji je njegovom pomoći zauzeo prijestolje, biti dugotrajna i sretna, zvijezde su mu kazivale da će u tom blagostanju igrati veliku ulogu neki strani i unesrećeni čarobnjak, jer on, baš kao i Salomon, pozna tajne Zemlje. Kad su o tome upitali Abd-el-Mehrata, on je to proročanstvo potvrdio. Kršćanski stručnjak, njegov prijatelj, bio je u ono vrijeme najupućeniji čovjek u pronalaženju zlata. Štoviše, njemu je polazilo za rukom da ga nađe i u kamenu gdje prije toga ni krajnjim isitnjavanjem ni kemijskim postupcima nije bilo moguće otkriti ni najmanju sjajnu česticu.
Smjesta je izdan nalog da se sačuva čovjek kojega je sudbina, sretna za Mulu Ismaila, izagnala iz njegove francuske zemlje.
Vaša je osoba odsada u islamu sveta - reče još arapski liječnik. - Onda kada ja izjavim da ste se oporavili, vi ćete otići u Sudan s pratnjom, pa i s vojskom, ako to budete smatrali potrebnim. Sve će vam se dati. Zauzvrat vi ćete njegovoj ekselenciji velikom eunuhu morati vrlo brzo uputiti nekoliko zlatnih šipki.
Joffrey de Peyrac je razmišljao. Prividno, on nije imao drugog izbora nego da prihvati i stupi u službu muslimanskog princa i njegova vezira. Stavljene ponude ispunjavale su njegove težnje za proučavanjem i putovanjima. Krajevi kamo su ga slali i o kojima mu je Kuasi-Ba, i sam odande, često pripovijedao, ispunjali su već više godina njegove snove.
Prihvatit ću - reče konačno - prihvatit ću sa zadovoljstvom i ljubavlju, ako se od mene pri tome ne bude tražilo da postanem Maurin. Znam da su vaši isto tako tvrdokorni kao i moji. Više od deset stoljeća Križ i Polumjesec vode bitku. Što se mene tiče, ja sam oduvijek poštovao oblik obreda koji čovjek smatra zgodnim da njime slavi svoga Stvoritelja. Želio bih da se tako postupa i prema meni. Jer, ma koliko danas bilo malo cijenjeno ime mojih predaka u mojoj ličnosti, ja mu ne mogu dodati ime izdajice...
Predvidio sam vašu primjedbu. Kad bi se radilo o Muli Ismailu, vi biste zaista imali malo izgleda da će vaše želje biti uslišene. Bez sumnje, on više voli stvoriti jednoga novog službenika Alahova na zemlji negoli sve zlato u njegovim kovčezima. Međutim, veliki vjernik Osman Ferađi ima druge namjere. U prvom redu, njemu treba služiti. Ništa se od vas neće tražiti što ne biste mogli prihvatiti. I veliki starac završi veselo:
Naravno, i ja ću s vama. Ja moram bdjeti nad vašim dragocjenim zdravljem, moram vas pomagati u vašem radu, a možda neće biti naodmet da vas oslobodim kakve zamke, jer naša se zemlja posve razlikuje od vaše i ne mogu ni pomisliti da vas prepustim slučajnom razvoju događaja i našim špijunima.
Slijedećih godina francuski je plemić obilazio šume žarke sudanske zemlje i druge, gušće ali manje opasne, šume Gvineje i Obale bjelokosti.
Njegov posao tragača i kopača zlata bio je otežan potrebom da bude i istraživač. Morao je prodrijeti među nepoznata plemena. One kremenjače što ih je šerifova garda kojom se morao zaštititi, nosila, urođenike su poticali više na pobunu nego što su im ulijevale povjerenje. On je umio predobiti jedno po jedno pleme, i to jedinom vezom koja je mogla postojati između njega i tih golih divljaka: bio je to dubok osjećaj prema zemlji i njezinim tajnama. Generacijama stara strast nagonila je crnce u tim područjima da uz životnu opasnost silaze u utrobu zemlje, da odande donesu katkada tek nekoliko sićušnih čestica zlata, koje bi oni onda darivali svojem fetišu iz tesanog drveta. Ostvarujući sada tu njihovu baštinjenu sklonost, Joffrey de Peyrac se zbilja osjećao njihovim bratom. Događalo se da je mjesecima ostao sam u šumi koje su se plašili njegovi pratitelji, ljudi pustinje i Sahela. I Kuasi-Ba se zaustavio na samom ulazu u šumu. Peyrac je vodio sa sobom samo Abdulaha, vrlo mlada fanatika, koji je jedanput zauvijek zaključio da
bijeli čarobnjak ima "baraku"6 ili čudesnu amajliju. I zbilja, nikad mu se ništa nije dogodilo. Šerifova garda imala je samo da prati pošiljke zlatnih šipki koje su odlazile prema sjeveru.
Konačno ga je Abd-el-Mehrat nagovorio da se uputi prema sjeveru, jer im je eunuh Osman Ferađi, prezadovoljan uspjesima koje je postigao njegov bijeli čarobnjak, uputio poziv Mule Ismaila koji ih želi primiti u svojoj prijestolnici Meknes. U međuvremenu je sultan bio dobro učvrstio svoju vlast. Blagodati njegova upravljanja osjećale su se već čak u tim dalekim zemljama. Rodom je po majci kao crnac, a prvi put se oženio Sudankom, srž njegove vojske koja mu je bila posve odana, tvorili su najvrsniji ratnici Sudana s obala Nigera i Gornjeg Nila. Krajeve gdje je do njegova dolaska vladao nered, ostavio je Joffrey de Peyrac odlazeći prema Fezu, u punoj djelatnosti. Mali lokalni sultani pokorili su se svojoj sudbini i svoje podanike poticali neka proslijede s poslovima koji su išli u prilog gospodarima na Sjeveru, od kojih su oni u zamjenu dobivali lošu robu, sukno i kremenjače, pa su to onda škrto dijelili svojim najvjernijima.
Nakon crvenih i barbarskih palača po obalama Nigera grad je Meknes živahan, bogat, lijep i zasađen predivnim vrtovima, pružao sliku uljudnosti.
Sklonost Arapa raskoši sviđala se Joffreyu de Peyracu. On sam je, ulazeći u grad sa svojom pratnjom odjevenom u najraskošnija sukna i snabdjevenom po izboru oružjem, koje je bilo nabavljeno od portugalskih prodavača na obali ili od egipatskih trgovaca u unutrašnjosti, napravio snažan utisak na Mulu Ismaila.
Kakav zavidni vladar skupo bi naplatio takav izazov. Grof de Peyrac je to osjetio pod drugim nebom, s Lujom XIV. Ali to nije bio dovoljan razlog da ovdje sebe zataji, mislio je on. I kada je prolazio gradom na svom crnom konju u bijelom vunenom plaštu srebrom izvezenom, primijećeno je da je tek ravnodušno pogledao na bijedne kršćanske robove koji su vukli svoje terete pod bičevima džoldaka, elitne vojske kadifove.
Mula Ismail ga primi najsvečanije. Ne zaviđeći slavi kršanskog učenjaka, osjećao se počašćen što je od njega postigao tako velike usluge ne ponizivši ga prisiljavanjem ili mučenjem. Upozoren od Osmana Ferađija, koji se nije pojavio kod ovog primanja, sultan je izbjegavao da pred svojim gostom načne pitanje koje mu je ležalo najviše na srcu, a to je, da privede islamu tako silno obdarenog čovjeka za kojega je sudbina htjela da se rodi u zabludi.
Njihovo prijateljstvo bi zapečaćeno trodnevnom svečanošću. Na kraju tih svečanosti Mula Ismail najavi Joffreyu de Peyracu da ga šalje u Carigrad kao ambasadora na sultanovu dvoru.
Kad se francuski plemić branio da on nije sposoban za takvo poslanstvo, sultan se smrkne. Morao je priznati da je on sam još vazal carigradskoga sultana, i zapravo je ovaj postavio zahtjev da mu pošalje bijeloga vrača. Njega je carigradski sultan htio zamoliti da mu, uz naplatu, ponovi ono čudo sa zlatom koje je učinio za njegova slavnoga vjernog pristašu, na žalost, kralja Maroka.
Ti pokvarenjaci, ti mlakonje u pravoj vjeri zamišljaju da te ja držim zatvorena u tvrđavi i da mi ti praviš zlato od devine balege - vikao je Ismail razdirući svoj ogrtač u znak prezira.
Joffrey de Peyrac zajamči sultanu da će mu ostati vjeran i da neće prihvatiti nijednu ponudu koja bi mogla škoditi vladaru Maroka.
Malo nakon toga stiže u Alžir. Nakon trogodišnjeg basnoslovnog putovanja po unutrašnjosti Afrike, bivši mučenik, osuđenik, čudom otet tamnicama francuskog kralja, nalazio se sada, preporođen, oporavljen, duševno snažan, na obalama Sredozemnog mora.
Da li je on tokom tih dugih proteklih godina mislio mnogo na Anđeliku, svoju ženu? Je li ga previše morila misao za sudbinu njegovih? Poznajući dobro mišljenje lijepoga spola, on je zapravo znao da bi mu bilo koja žena u svom srcu mogla prigovoriti što sve svoje vrijeme nije proveo u žestokim naricanjima i

6 Baraka, božanski naziv za marabute. "Imati baraku" znači biti sretan.
bolnim suzama. Ali on je bio muškarac, i njegova ga je narav uvijek navodila da se saživljuje sa sadašnjošću. Štoviše, jedini zadatak koji se pred njim postavljao: preživjeti - potpuno ga je bio zaokupio. Joffrey de Peyrac se sjećao časova kad je njegova tjelesna bijeda bila došla dotle da je ugasila i svjetlo njegove misli. Jedino što je osjećao bio je smrtni krug koji se oko njega zatvarao, krug gladi, bolesti i ljudi koji su ga progonili, čemu je on morao izbjeći. Međutim, on je stigao malo dalje.
Onaj koji je uskrsnuo čuva tek blijedu uspomenu na svoj put u kraljevstvo mrtvih. Kad mu se u Fezu opet vratilo zdravlje, taj plemić nije više sebi postavljao pitanja. Obaveza koju je prihvatio prema vladaru Maroka da će mu služiti u Sudanu, pružala mu je sigurnost u budućem životu. Naposljetku, čemu novi život ako se opet morao naći u koži čovjeka koji je odbačen od svakoga, kojemu nema mjesta među živima? Ali sada je on napredovao kako treba. Taj osjećaj ga je čudesno obodrio.
Liječnik mu je preporučio da jaše konja, pa je stoga odlazio na duga jahanja u pustinju i pri tome u glavi brižljivo razmišljao o pojedinostima ekspedicije na koju se spremao.
Čovjek koji ništa nema nego put koji mu nudi njegov zaštitnik, ne može sebi pružiti luksuz da toga zaštitnika zavarava svojim nehajem i da se bavi drugim nekim poslovima, a ne onim koji su mu određeni.
Jedne večeri, međutim, ušavši u stan koji mu je bio dodijeljen u vili Abd-el- Mehrata, iznenadio se kad je pri svjetlu mjesečine opazio lijepu djevojku koja ga je na jastucima čekala. Imala je krasne oči kao košuta, usne crvene kao šipak, a ispod lagane koprene od tila i prozirne haljine naziralo se njezino prelijepo tijelo.
Nekadašnji iskusni majstor udvaranja u Languedocu nije tada ni pomišljao na prolaznu ljubav te je držao da se s njime šali sluškinja. On je djevojku htio udaljiti, ali ona mu priopći da je nju sveti marabut zadužio da olakša noći njegovu gostu koji sada može posvetiti ženama snage koje su se, zahvaljujući njemu, posve obnovile.
Najprije se nasmijao. Promatrao je kako otkopčava sponu na tilu i svlači svoje koprene sa znalačkom jednostavnošću svog zanimanja u koje se združila koketerija i prirodnost. Onda je u brzom i snažnom udaranju svoga srca osjetio u sebi želju za ženom.
Isto tako kao što ga je privlačio kruh onda kad je umirao od gladi, izvor onda kad je umirao od žeđi, tako je sada u blizini ove šafranaste puti namirisane ambrom i jasminom konačno osjetio životnu snagu.
Upravo te noći vratilo mu se po prvi put sjećanje na Anđeliku, sjećanje oštro i neodoljivo, tako da nakon toga nije mogao usniti.
Žena je spavala na ćilimu poput mlađe živinice tako krotko da joj se dah jedva mogao primijetiti.
Opružen na istočnjačkim jastucima, on je razmišljao. Posljednja koju je zadnji put primio u naručaj, bila je ona, Anđelika, njegova supruga, njegova mala vila s poatuških močvara, njegovo malo božanstvo zelenih očiju.
To je iščezavalo u noći vremena. Na mahove se pitao kako je ona, što se s njom dogodilo. Nije bio zabrinut. Znao je da živi u obitelji, da nije sama i u oskudici. On je, naime, na vrijeme bio zamolio svog starog poatuškog druga Molinesa da se brine za novčane potrebe njegove mlade žene u slučaju ako bi njega zadesila nesreća. Mora da se sa svoja dva sina sklonila u provinciju, tako je mislio.
Odjednom ga poče mučiti udaljenost i onaj jaz šutnje i propasti koji se ispostavio između njih. On ju je želio sa svom prirodnom snagom koja ga je dizala s njegova ležaja i tjerala ga da oko sebe potraži neko čudesno sredstvo koje će ga prebaciti preko kruga njegova propadanja i vratiti mu izgubljene dane i noći kad mu je ona sva preobražena bila u naručju.
Kad se ženio u Toulousi, nije pomišljao na iznenađenja koja će taj posao i, zapravo, taj ugovor donijeti njemu koji je, onda u tridesetoj godini, bio već
ponešto prezasićen ženskim avanturama. Iznenadila ga je njezina ljepota, no još više otkriće da je nevina.
Još nije bila upoznala muškarca prije njega. Upućivanje tako poletne djevojke koja je bila čudnovato ćutilna, a ipak plaha kao divokoza, predstavljalo je za njega najljepše ljubavno sjećanje.
Ostale žene su za njega bile prestale postojati, i to one sadašnje i one iz prošlosti. Teško bi se bilo sjetiti njihovih imena, pa i njihovih lica.
On ju je naučio što je to ljubav, što je uživanje. On ju je bio naučio i druge stvari za koje je smatrao da ih ne može priopćiti muškarac ženi. Veze su bile izatkane oko njihovih duša i njihovih srdaca. Promatrao je kako se mijenja njezin pogled, njezino tijelo i njezini pokreti. Tri godine ju je grlio. Ona mu je darovala jednoga sina, dok je drugog nosila. Je li se taj rodio?
On se, dakle, nije nje mogao odreći. Za njega je postojala samo ona. A sada ju je bio izgubio.
Sutradan je postao mračan tako da se Abd-el-Mehrat potiho upitao, da li su mu zabave, kojima se bio predao, donijele potpuno zadovoljstvo, nije li se možda razočarao ili se u njega uvukao nemir koji bi liječničko znanje moglo izliječiti. Joffrey de Peyrac ga je umirio, ali mu nije povjerio svoju patnju. Unatoč vezama koje su između njih postojale, on je znao da ne bi mogao biti shvaćen. Osjećaj za odabiranje kod Muslimana je rijedak, za njih je žena samo predmet užitka, zanimaju se samo za njezino tijelo, ona je nešto što se najbolje nadomještava nekom drugom ženom.
Tako se ne odnose prema konju i prema prijatelju.
Jofrey de Peyrac se trudio da otjera tu opsjednutost, koje se donekle i stidio. Uvijek se na vrijeme znao oteti osjećajnom uplivu, jer je smatrao slabošću ako bi pustio da moć ljubavi prevlada njegovu slobodu i njegove pothvate. Hoće li on sada opaziti da ga je Anđelika svojim finim rukama i smiješkom svojih bisernih zuba opčarala?
Što je mogao učiniti? Da potrči k njoj? On nije bio zarobljenik, ali je bio svjestan unatoč pažnji kojom je bio obasut, da ne može odbiti zaštitu tako moćnih ljudi kao što je sultan Mula Ismail i njegov vezir Osman Ferađi, koji su njegovu sudbinu držali u svojim rukama. Nadvladao je kušnju. S vremenom i strpljivošću, mislio je, moći će jednoga dana naći onu koju nikada ne bi mogao zaboraviti.
Kad se, dakle, našao na obalama Sredozemnog mora, prvo što je učinio bilo je da pošalje u Marselj izaslanika koji će saznati novosti o njegovoj ženi, o njegovom ili o njegovim sinovima. Promislivši zrelo, odluči da se ne pojavljuje među svojim starim prijateljima i perovima kraljevstva francuskog. Nakon toliko vremena mora da su ga oni zaboravili.
I opet se obratio ocu Antoineu, duhovniku kraljevskih robijaša, i zamolio ga da ode u Pariz i ondje potraži odvjetnika Desgreza. Taj spretni i pronicavi mladić, koji ga je odvažno branio još na njegovu procesu, ulijevao mu je pouzdanje.
U međuvremenu morao je otputovati u Carigrad. Još otprije je on kod nekog španjolskog obrtnika iz Bonea bio dao sebi načiniti maske iz fine i tvrde kože, koje su prikrivale njegovo lice. Želio je da ga ne prepoznaju. U životu će se često susresti s podložnicama njegova veličanstva kralja Francuske, zatim s mnogobrojnim članovima svoga roda koje je, kao pripadnik visokog plemstva, imao i među stranim plemićima. I među malteškim vitezovima imao je dva rođaka. Sredozemlje, poprište velikih borbi protiv nevjernika, privlačilo je europske feudalce.
Položaj je bivšega tuluškog velikaša pod barbarskim zastavama postajao vrlo neodređen. Gonjen od svojih, on se pridružio posve protivničkom svijetu, islamu, koji je stoljećima već po zakonu ravnoteže svako nazadovanje kršćanstva obilježavao svojim napredovanjem. Duhovno propadanje kršćanstva otomanski su Turci iskoristili da podjarme zemlje do onda sasvim kršćanske: Srbiju, Albaniju, Grćku. Nekoliko godina nakon toga oni će udariti na zlatna vrata katoličkog Beča.
Vitezovi ivanovci iz Jeruzalema izgubivši veliku Kretu, zatim Rodos držali su u svojoj vlasti samo malu Maltu.
Tako je Joffrey de Peyrac otišao carigradskom sultanu. Njegova savjest nije osjećala nikakvu grižnju. On, kao kršćanin, nije stvarno donosio pomoć neprijateljima svoje vjere koje se nije odricao. U njegovoj se glavi rodila druga misao. Jasno je vidio da je žalosnom neredu koji vlada u vodama Mediterana kriva isto toliko pljačka kršćanske Europe kao i barbarsko gusarenje ili opet turska osvajanja. Prijevare jednog Turčina, relativno neiskusnog u trgovačkim pitanjima, neće nikada dostići mjeru mletačkog, francuskog ili španjolskog bankara u tome poslu.
Ozdraviti valutu, bio je zahtjev mira, a na to nitko nije mislio. Da bi to postigao, Joffrey de Peyrac će u svojim rukama držati pod kontrolom dva velika pokretača cijelog vremena: zlato i srebro, a znao je kako će to postići.
Pošto se sastao s Vrhovnim sultanom i njegovim savjetnicima u Velikom divanu, on je svoj glavni štab smjestio u Kandiji, i to u jednoj od palača u okolici grada. Upravo je održavao neku svečanost kad se njegov izaslanik, vrativši se iz Francuske, najavio. Napustio je odmah svoje poslove, ostavio svoje goste i pošao u susret arapskom sluzi. "Dođi! Uđi brzo. Govori"
Čovjek mu je donio pismo oca Antoniea. Svećenik je ukratko javljao, a namjerice je govorio bezlično, što je sve doznao u Parizu. Od odvjetnika Desgreza doznao je da se bivša grofica de Peyrac, udovica plemića kojega svi smatraju mrtvim i spaljenim na trgu Greve, preudala za nekoga svoga rođaka, markiza du Plessis- Bellierea, s kojim je imala jednoga sina, da živi na dvoru u Versaillesu gdje zauzima istaknut položaj.
Zgužvao je papir u ruci.
Isprva nije u to vjerovao. Nemoguće... Međutim, promislivši, malo-pomalo poče mu se ukazivati kako je on bio naivan što nije pomišljao i prije na takav rasplet. I doista, ima li što prirodnije? Udovica raskošne ljepote i mladosti, zar će se zakopati u starom pokrajinskom dvorcu tkajući kao Penelopa?
Njoj je sudbina odredila da bude tražena, obožavana, udata i slavljena na dvoru francuskoga kralja. Zašto on nije prije na to pomišljao? Kako to da se nije pripravio na takav udarac? Zašto sada tako trpi?
Ljubav čini čovjeka glupim, ljubav zasljepljuje. Mudri grof de Peyrac jedini nije to znao. Zar je to što ju je odgojio po svojem ukusu bilo razlog da ona nikada ne izmakne njegovu utjecaju? Život i žene su promjenljivi. To je morao znati. Pogriješio je jer je sebi previše utvarao.
Činjenica da je ona bila njegova žena, još više ga je utvrđivala, a ona ga je umjela o tome uvjeriti, u njegovu uvjerenju da ona živi po njemu i za njega. Pustio se uhvatiti u zamku najfinijih užitaka koje mu je pružio bogati i veseli duh njegove mlade žene, duh spreman i hitar kao voda gorskih potoka. Tek što je malo uživao u tome da je združena s njime vječnim koncima, sudbina ih je rastavila. Zašto je taj odbačeni čovjek, i sada, bez moći, tražio vjernost u sjećanju? Žena koju je ljubio, njegova žena, njegovo djelo, njegovo blago - ponudila se drugima.
A što je bilo prirodnije?" ponavljao je u sebi. Kako ga je mogla toliko zaslijepiti da on nikada ni pomislio nije da u njoj klijaju druge sklonosti? Žena koja je toliko primila od prirode, nije obdarena za vjernost. Zar nije on poznavao, pošto je to i sam osjetio, moć njezine najneznatnije kretnje, što je zapravo bilo kao bit njezine draži? Mnogo češće negoli što mislimo žene su rođene za to da zarobljuju muškarce, I to ne samo izabrane ljude nego svakoga muškarca koji im se približi. Anđelika je bila te vrsti. Nesvjesno, nedužno. Barem je on tako mislio! Tko zna što je smišljala već onda kad ju je vodio na vjenčanje kralju? On je dobro znao da ona, još posve mlada, tek izašla iz mladenaštva, nosi u sebi svojstva to opasnija što su blistavija: čeličan karakter, bistru domišljatost, spretnost.
Kad se sve to stavi u službu ambicije, dokle je sve mogla stići?
Jao! Sve do lijepog markiza du Plessisa, miljenika Gospodina, kraljeva brata.
Do samoga kralja, a zašto ne? - Zaista je imao pravo kad se nije uznemirivao zbog nje…!
Glasnik se pred sijevajućim pogledom svoga gospodara bio prostro skamenivši se od straha. Joffrey de Peyrac je stiskao pismo u svojoj pesnici kao da svojim zgrčenim prstima želi stisnuti bijeli vrat Anđelike.
Zatim je prasnuo u smijeh. Ali smijeh mu je zapeo u grlu, gušio ga je. On se, naime, nije više mogao smijati lako nakon toga što se njegov glas bio slomio. U tome ni Abd-el-Mehratova njega nije mogla pomoći. Vratio mu je samo sposobnost da se može služiti čujnom riječi. Ne smijati se više. Ne pjevati više.
Činilo mu se kao da mu vrat sapinje željezni okov.
Pjevanje oslobađa dušu žalosti. I danas još, nekoliko godina nakon toga, njegova se duša punila krikovima koji više nisu mogli izbiti. Bio se privikao na tu osakaćenost, ali ju je u časovima tjeskobe teško podnosio. Časovi tjeskobe, koje mu je pribavila samo Anđelika.
Ostalo, on je to sebi ponovio stotinu puta, nije ga pogodilo: tjelesna mučenja, progonstvo, propast - svemu se bio privikao. Ali ovdje je bila ona.
Ona je bila jedina njegova slabost. Jedina žena koja ga je učinila da trpi. I zbog toga ju je toliko mrzio.
Da li da trpi zbog jedne ljubavi? Da li da trpi zbog jedne žene?

20.
NESTANAK BERTILLE
I zar sada, nakon svega što im se dogodilo, kad su se našli zajedno na Gouldsborou koji ih je oboje nosio u nestalnoj noći, sada, kada on više nije bio nego Rescator, gusar, kojega je prožela sol oceana i jezoviti doživljaji, borbe, spletke, mržnje ljudi koji se za prevlast bore oružjem, vatrom, zlatom ili srebrom, i kada je Anđelika postala žena drukčija od one koja ga je činila da trpi, zar će sada opet upasti u zamke starih mučitelja i tuge, kad je već mislio da se toga oslobodio?
I poče razjareno hodati po ćilimu u svojoj kabini.
Zaustavi se ispred nekog sanduka, otvori ga, skine svilen ovoj u koji je bila brižljivo umotana, te odatle izvuče gitaru. Nabavio ju je iz Cremone još u vrijeme dok se nadao da će mu se opet vratiti njegov glas, ali ona je, kao i on, često ostajala nijema. Katkada je zagrebao žice, da bi pružio zadovoljstvo ženama koje su prolazile, ali bi ga pratnja bez pjevanja rastužila. Ipak, on je bio sačuvao svoju nekadašnju vještinu. Prebirao je više nego ljupko: očaravajući, lako, otegnuto. Onda bi uvijek došao čas kada je, obuzet muzičkim osjećajem, osjetio kako zrak nadima njegova pluća i moć pjevanja ga odvodi na svojim poetičkim krilima.
Pokušao je tako i ovaj put. Zaustavio ga je njegov razbijeni, hrapavi, slabašni glas, koji je melodiju lomio. Odmahnu glavom. "Djetinjarija!" Star čovjek nikada se neće spotaknuti o kamenje na putu. Što ide dalje, to više bi htio sve sačuvati, sve obuhvatiti. Ali tu vlada pravilo da nova tečevina dolazi na mjesto druge. Može li čovjek u isto vrijeme osjećati radost ljubavi i slobodu srca?
Odjednom, potaknut nekim predosjećajem, prijeđe sobu te naglo otvori vrata koja su vodila na balkon.
Tu je bila ona, priviđenje druge žene, njezino bijelo lice koje je izranjalo u noći, i ona, svečana u svom crnom ogrtaču, pojavila se kao živi lik one koju je maloprije dozivao. Pomislivši da je ona čula njegove nespretne pokušaje, zbunio se do bezglavosti. Mržnja je njegovu glasu davala izrazito prostački izraz:
Što radite ovdje? Zar zbilja ne možete poštovati red na palubi? Putnici ne smiju dolaziti ovamo nego u propisano vrijeme. Samo vi sebi dopuštate te dolazite i odlazite po svojoj volji. S kakvim pravom?
Zaprepaštena zbog te službenosti Anđelika zagrize usne. Čas prije toga ona je bila zbunjena kad je približivši se odajama svoga muža čula zvukove gitare. Ali nju je drugi posao tjerao ovamo.
Susprežući se da bude mirna, reče:
Ozbiljni razlozi sile me da prekršim red na palubi, gospodine. Došla sam da upitam za Abdulaha, vašeg slugu. Je li on kod vas?
Abdulah! Zašto?
On okrenu glavu, potraži sjenu Maurina umotana u njegovu galabiju, ali ga nije vidio.
Opazila je njegov izraz začuđenosti i uzbuđenja, pa je u svojoj zabrinutosti nastavila:
Nije tamo?
Nije... A zašto? Što se dogodilo?
Jedna od djevojaka je nestala... I ja se za nju bojim... zbog toga Maurina.

21.
ZLOČIN MAURINA ABDULAHA BERNE SASVIM IZGUBIO GLAVU
Severina i Rahela došuljaše se do Anđellke:
Gospo Anđeliko, nema Bertille.
Nije razumjela što djevojčice misle. Rahela joj ispriča kako je u času kad su se morali vratiti do baterije u međupalublju, koje je njima svima služilo kao zajedničko boravište, Bertilla odlučila da ostane još napolju.
Zašto?
Ona je u ovom trenutku malo čudna - reče Rahela. - Govorila je kako joj je dodijalo u tom tijesnom prostoru kao u staji i da želi malo osamljenosti. U La Rochelleu je ona imala posebnu sobu - reče starija kćerka obitelji Carrere s nekim zavidnim divljenjem - pa možete razumjeti...
Ali odonda je prošlo više od dva sata, a ona se još nije vratila - isticala je Severina uzbuđeno. - Da je nije možda odnio val?
Anđelika ustade i ode do gospođe Mercelot koja je plela u jednom uglu s dvije susjede. Navikli su bili da se međusobno posjećuju, iz jednoga ugla u drugi.
Gospođa Mercelot je bila iznenađena. Mislila je da je Bertilla sa svojim prijateljicama.
Svi su se odjednom uzbunili i sa zaprepaštenjem utvrdiše: Bertille nema među njima. Gazda Mercelot pojuri izbezumljeno napolje. Posljednjih je dana Bertilla bila previše hirovita. Ona će na svoju štetu naučiti da kćerka svuda na svijetu i u svim prilikama mora biti poslušna svojim roditeljima.
Vratio se malo kasnije, zabrinut. Nije je našao. Nije se vidio ni prst pred nosom na tom prokletom brodu, a mornari koje je sretao gledali su tupo, kao grubijani, kakvi su i bili.
Gospo Anđeliko, pomozite mi. Vi znate jezik ovih ljudi. Oni nam moraju pomoći. Treba da nam pomognu u našim potragama. Možda je Bertilla pala u kakvo grotlo i iščašila nogu.
More je uzburkano - reče odvjetnik Carrere. - Djevojku je mogao odnijeti val kao malu Honorinu nekidan.
Gospode! - zavapi gospođa Mercelot bacivši se na koljena.
Putnici su bili uzbuđeni. Svima su lica pod svjetiljkama bila blijeda i izdužena. To je bila već treći tjedan putovanja, vrijeme kada uslijed putnih nevolja slabi moral i snaga, i ako se bilo kome od njih što dogodi, oni će izgubiti svoj prividni mir.
Anđelika nije nipošto željela da ide s papirničarem na palubu. Opčinjena kao i sve djevojke njezine dobi, Bertilla mora da negdje u tamnom kutu sanjari i niti na čas ne pomišlja da su ljudi zbog nje zabrinuti. Konačno, njezina želja za osamljenošću
bila je posve razumljiva. Svatko je to iskusio. Ipak je, osjećajući neku neodređenu odgovornost Anđelika zamolila Abigaelu, neka pripazi na Honorinu dok ona bude odsutna.
Na palubi je zatekla Mercelota, Bernea i Manigaulta kako raspravljaju s grbavcem koji im je mašući nalagao neka se vrate u svoje boravište. On nije ništa htio objašnjavati. I dade znak svojim momcima koji su prihvatili trojicu protestanata pod ruku...
Ne dodirujte me se, razbojnici - urlao je Manigault - jer ću vas smrviti.
On je bio dvostruko jači negoli murgasti Maltežani koji misle da će ga naučiti pameti, ali oni su imali noževe. Hitro su ih istrgli iza svojih pojasa. Položaj je bio tim nejasniji što je bilo mračno.
Umiješao se pomirljivo građanin Nicolas Perrot i još jednom spriječio prolijevanje krvi koje je prijetilo. Pozvala ga je Anđelika. Ona njegove riječi prevede nepopustljivom Eriksonu, ali on se držao propisa, a taj je glasio: kada se spusti noć, putnici ne smiju izlaziti na palubu. Ipak je zbunjeno klimao glavom kad je saznao da je jedna od putnica nestala.
Mercelot je od vremena na vrijeme zvao stavljajući ruke na usta poput megafona:
Bertilla, gdje si?
Ali nitko se ne oglasi nego vjetar i jednolično škripanje broda koji se ljuljao na crnim valovima.
Glas papirničara se gubio.
Erikson je na kraju pristao da otac ostane na palubi. Ostali, rekao je, moraju natrag u međupalublje, gdje su bili bezobzirce zatvoreni.
Anđelika je ostala uz Nikolu Perrota.
Bojim se - povjeri joj on poluglasno.
Priznat ću vam da me manje strah mora nego ljudi. Nije li možda koji od njih, opazivši da je ona sama, pokušao djevojku odvući?
Kanađanin je vođi palube govorio engleski. Ovaj se zamumljao, ljutito odmahnuo glavom i udaljio se dobacivši nešto s visoka.
Kaže da će sazvati zbor cjelokupne posade, i one koji su po jarbolima, i one koje se sada odmaraju. Za to vrijeme ćemo pretražiti palubu.
On im je pribavio svjetiljke. Pretražili su i najmanju naslagu konopa, a Nikola Perrot nije propustio da pretraži ni unutrašnjost šalupe, i čamca za spašavanje.
Nađoše se pred spavaonicom posade, pod krmnicom, odakle ih je grbavac dozivao natrag.
Svi ljudi su na mjestu - reče im - nitko ne manjka.
Mornari su jeli juhu pri nejasnom svjetlu uljenih svjetiljaka. Zrak, zasićen dimom iz Maroka, bio je gust da si ga mogao nožem rezati. Tu je žestoko zaudaralo na alkohol i duhan. Kad je gazda Mercelot opazio kako se pred njim okreću ta zagasita lica tamnih i krijesećih se očiju, on je jasno shvatio da more nije jedina pogibelj koja je mogla zateći Bertillu.
Mislite li da je koji od ovih individua mogao napasti moju stidljivu kćerku? - prošaputa i problijedje poput njegova ovratnika.
Nitko od ovih ovdje, jer su svi prisutni.
Ali, proradivši jednom, mašta trgovca papirom je prelazila sve granice.
Ništa to ne znači. Kad je nedjelo učinjeno, mogli su je zadaviti i baciti u more, da ne može govoriti o tome...
Sljepoočice mu se prekriše znojem.
Molim vas - zakljinjala je Anđelika - ne zabrinjujte se toliko. - Erikson je odredio ljude koji će pretražiti brod od dna do vrha.
A dok je to govorila, odjednom je pomislila na Maurina Abdulaha.
Sigurna da je na tragu istini, Anđelika bez razmišljanja poletje prema gornjoj palubi. Maurin nije bio na straži pred vratima svoga gospodara, kao što je to morao. Anđelika je ostala nepomična moleći u dubini svoje duše:
"Gospođe Bože, ne daj da to bude istina. Bilo bi previše strahovito za sve nas."
Iza stakala dopirao je glas gitare. Onda je pred njom iskrsnuo Joffrey de Peyrac, tvrd i neumoljiv.
Bio je tako neobičan da je, dok mu je govorila o Abdulahu, očekivala da će vidjeti kako mu oči sijevaju od ljutine.
Umjesto toga činilo se da se vratila njegova hladnokrvnost, i odjednom je opet postao gospodar broda, pažljiv i budan.
On je promotrio mjesto gdje je Abdulah obično boravio i koje taj maurski rob već godinama nije bez zapovijedi ostavljao. Njegove se obrve nabraše nemirno i on prokune:
Do vraga, pa ja sam na njega morao paziti. Hajdemo brzo!
I vrati se u svoju odaju da ondje uzme fenjer kome se može svjetlo prikriti. Joffrey de Peyrac stiže na donju palubu, u "glavnu ulicu". Sam je skinuo kvake na nekom grotlu. Uletje u otvor i poče silaziti, a pri tome se pomagao jednom rukom, dok je drugom držao svjetiljku. Anđelika je bila toliko uzbuđena da ga je slijedila i ne osvrćući se na strmost tih ljestava. Nikola Perrot im se pridružio, a za njima je, jako nespretno, išao gazda Mercelot kojega je tjeskoba, a da on toga nije bio svjestan, nagonila da pravi pokrete od kojih se davno odvikao.
Još su uvijek silazili. Nikada Anđelika ne bi bila mogla povjerovati da brod može biti tako dubok. Gorkoslani vlažan miris stezao je grlo.
Oni se zaustaviše pred nekim dugim prolazom. Joffrey de Peyrac je držao ruku nad otvorom svjetiljke da tako bolje zasjeni svjetlo.
Tada, u daljini, na kraju prolaza Anđelika opazi drugo neko svjetlo, tako rumenkasto kao svjetlo plamena iza grimiznog zastora.
Zar je tamo? - prošapta Nikola.
Joffrey de Peyrac kimnu potvrdno. Gazda Mercelot se još mučio na posljednjoj stepenici, a podržavala ga je šutljiva i uslužna sjena Indijca, koji je potrčao za svojim gospodarom. Grof doda svoju svjetiljku Kanađaninu davši mu znak da posvijetli papirničaru pri spuštanju.
Zatim se oprezno zaputi u hodnik. Hodao je hitro i bez ikakve buke. I u toj tišini, u koju je dopirala mukla i kao daleka huka mora, učinilo se Anđeliki kao da joj do ušiju dopiru hrapavi, zatim prigušeni zvuci neobičnog recitativa, jednoličnog, koji se svega na dvije note dizao, zatim spuštao, od krika do šapata.
Ne, ona to nije sanjala. Vraćanje je postajalo jače što su se više približavali, ispunjujući uzani, mračni i ljepljivi prolaz smradnim okusom kao u nekom strašnom snu.
Krik je postajao surov kao neko zaklinjanje, zatim je opet zamirao i razvlačio se dugo prožimajući se nekom bolnom i dražećom milinom koja je Anđeliku podsjetila na gugut zvijeri u parenju, noću u Rifu.
Njezine se kose naježiše i nesvjesnom kretnjom dohvati ruku svoga muža. On je već bio dohvatio svojom rukom crveni i dronjavi zastor te ga razgrnuo.
Prizor koji se pokazao njegovim očima bio je jezovit, ali u isto vrijeme i neobično lijep da je i sam Joffrey de Peyrac načas zastao kao ukopan ne znajući što da učini.
Ta rupa na dnu utrobe broda, kao neka izba, osvijetljena rijetkim svjetlom koje je bacala srebrna noćna uljanica, bila je sklonište Maurinovo.
Tu je on bio razastro svoje blago, svoj plijen sabran kroz duge godine putovanja po moru. Bili su to kožnati kovčezi krcati tisućama sitnica, ćilimi, jastuci od rijetke svile, boce i čaše od nekog debelog stakla, plave, crvene ili crne, zatim starinski emajlirani tanjuri s rubovima poput veza. Iz jednoga mijeha od kozine kože rasuo je po tlu zlatan nakit i drago kamenje. Svežnjići kudelje, napola izjedene od vlage, visjeli su na zidu i bili su određeni za nafgilu kojoj se bakar sjajio u polutami. Gotovo nepodnošljiv miris mošusa miješao se sa svježim mirisom metvice i opet s reskim mirisom morske soli, koji je nagrizao i crnio neke skupocjenosti koje je tu bio sabrao taj sin pustinje.
A usred te skupocjene i jadne zbirke ležala je Bertilla u nesvijesti.
Njezina plava kosa vukla se po ćilimu i miješala se razasutim draguljima. Njezine klonule ruke sličile su na beživotna stabla.
Maurin joj nije bio skinuo odjeću. Samo noge su joj bile gole. Sjajile se onako blijede, sedefaste, vitke i nježne te se činilo kao da pripadaju biću iz snova, prozračnoj nimfi koju je od alabastra modelirala ruka nekog božanstva.
Prignut nad tim krhkim stvorenjem Maurin je, zadihan, jednolično pjevao.
Njegovo posve golo tijelo bilo je kao veličanstveni bronzani kip koji se tresao u drhtajima i izobličenim kretnjama. Između njegovih napetih ruku, na koje se naslanjao, vidjelo se kako, ovješena o vrat, poigrava malena kožnata kesica u kojoj su se nalazile amajlije njegove "barake". Nalik na dva neslomljiva stupa; njegove su ruke izgledale kao da zarobljuju plijen kojega se bio domogao.
Izgledao je kao ogroman div, svi mišići njegova tijela bili su napeti od snažne požude koja ga je obuzimala, Niz njegova oznojena leđa i slabine svaki njegov pokret kao da je izvijao pozlaćene zmije.
Na njegovim otvorenim usnama začarana melodija postajala je brža, izazovnija i sve izrazitije sinkopirana, do histerije...
Abdulah!
Đavolski pjev smjesta se prekide. Mukli glas njegova gospodara probudio je poludjelog iz njegova zanosa.
Abdulah!
Maurin zadrhta kao stablo pod udarcem sjekire. Iznenada se, režeći, uspravi, odskoči natrag, oči su mu se bijelo sijale, a usne mu se prekriše pjenom.
Rukama dohvati demeškinju koja je bila na zidu.
Anđelika prodorno kriknu. Njoj se učini da je njegova sablja sijevnula dva prsta od glave Joffreya de Peyraca. I opet je izbjegao udarcu te mu uspije obuhvatiti bjesomučnika. Govorio mu je njegovim jezikom nastojeći da ga privede razumu. Ali Arapin ga je nadjačao.
Strah od prikraćene požude nevjerovatno mu je jačao snagu.
Umiješao se Nicolas Perrot i u toj tijesnoj kabini se kroz nekoliko časaka razvila divlja i neodlučna borba.
Netko je gurnuo uljenu svjetiljku, i ona se napola prevrnula. Opečen na leđima, Abdulah kriknu. Odjednom kao da je došao k sebi.
Napustila ga je strast koja ga je bila učinila službenikom vječnog obreda. Vratio se opet u stanje običnog smrtnika, nesigurnog sluge, gledajući oko sebe izgubljeno. Njegovo tijelo poče drhtati dok se polagano, kao pod pritiskom ruke svoga gospodara, spuštao na koljena. Odjednom prignu glavu prema zemlji i položi na svoje sklopljene ruke šapćući muklo tužne i krotke riječi.
Anđelika se bila nagnula nad Bertillom. Djevojka se od silnog straha bila samo onesvijestila. Nije bila upropaštena. Možda ju je Maurin malko rukom gušio da bi spriječio njezine glasne krikove, dok je herkulskom snagom nosio svoj plijen na dno broda. Anđelika je podigne, malko protrese i ubrzo joj popravi zgužvanu odjeću. Ali ne tako brzo da gazda Mercelot ne bi zapazio potpun smisao prizora koji je ugledao.
Grozno! Sramota! - poviče. - Draga kćerko, dijete moje drago! Gospode!
I pade na koljena pored Bertille grleći je, zovući je očajnički, zatim se uspravi i baci se na srušenog Maurina koga stade udarati. Opazivši krivošiju on ju je dohvatio prije negoli su ostali na vrijeme opazili njegovu namjeru.
Pesnica Joffreya de Peyraca još jednom je u pravi čas spriječila smrtonosan udarac. On sam, Nicolas Perrot i Indijanac teškom su mukom svladali razjarenog oca. On je na kraju prestao da nasrće pa je i sam klonuo.
Proklet nek je dan kad smo stupili na ovaj brod - promrmljao je divlje gledajući.
Ovoga ću nesretnika ubiti svojom rukom, kunem se.
Ja sam poslije Boga jedini gospodar na brodu - odvrati oporo Rescator. - Jedini ja imam pravo suditi.
Ubit ću i vas - reče Mecelot pomodrivši. - Sada znamo tko ste vi: razbojnik, trgovac bijelim robljem, koji se ne ustručava da naše kćeri i žene prepusti najprije
svojoj posadi, a nas ostale, ponosne građane La Rochellea, sprema da proda kao roblje. Ali mi ćemo raskrinkati vaše planove...
Mercelot klone u teškoj šutnji. Joffrey de Peyrac je još uvijek stajao pred arabiziranim crncem koji je kao dotučen jecao. Na usnama mu je titrao čudan smiješak koji je izobličavao njegovo hrapavo lice čineći ga pravim strašilom.
Shvaćam vaše uzbuđenje, gospodine Mercelot - reče mirno. - Žalim ovaj slučaj...
Samo slučaj! - plane papirničar. - Obeščašćenje moje kćeri! Mučeništvo jednog djeteta koje...
On se sagnu, pokri lice rukama i zajeca.
Gazda Mercelote, molim vas - Anđelika će - saslušajte nas najprije i ne žalostite se tako. Bogu hvala, mi smo stigli na vrijeme. Bertilla će se oporaviti od straha, a ovo iskustvo će je poučiti da ubuduće bude razumnija...
Papirničar, međutim, kao da nije čuo riječi koje su mu bile upućene, a nisu se usudili da ga ostave, jer nisu znali što bi sve mogao učiniti u takvom stanju.
Bertilla, koja je dolazila k svijesti, povratila mu je mir.
Oče! Oče! - kričala je. I on pođe k njoj da je umiri.

Kad se Bertilla vratila u međupalublje, svi su se ondje uzbudili i zaprepastili.
Na rukama svoga oca i Indijca jecala je kao da umire, a onda bi od vremena na vrijeme kriknula histerički. Polegoše je na njezin neudobni ležaj, koji je bio načinjen od slame i ogrtača. Ona je odbijala svoju majku, ali se, nitko nije znao zašto, hvatala Anđelike, koja je morala ostati uz njezin krevet, a iznad njihovih glava kružila su i ispreplitala se pitanja, usklici, prepričavale su se najnevjerovatnije pojedinosti.
Vaše slutnje su bile opravdane, Manigault - reče papirničar satrt. - A moja jadna kćerka postala je prva njihova žrtva.
Slutnje! - ponovi Manigault. - Valjda želite reći: izvjesnost, dragi prijatelju. Pošto je Le Gali otkrio njihove zločinačke osnove, nema više nikakve sumnje o njihovim namjerama. Mi smo obadvojica zarobljenici koje čeka tužna sudbina...
Žene udariše u plač. Bertilla je sve jače zavijala boreći se s nekim nevidljivim protivnikom.
Prestanite da unosite histeriju među ljude - poviče Anđelika. Pograbi papirničara za njegov ovratnik i protrese ga nemilosrdno.
Koliko vam puta moram ponoviti da joj se ništa ozbiljno nije dogodilo. Ona je nedirnuta kao i na dan rođenja. Da li vam treba potanko ispričati dokle je stvar bila došla u času kad smo se mi umiješali, ako vi niste kadri da razumijete na pola riječi i da umirite svoju ženu i svoju kćerku?
Gazda Mercelot se povukao, Anđelika je u času srdžbe imala izgled pred kojim je muškarac morao uzmaknuti. Tada je nastupio odvjetnik Carrere.
Vi i sami priznajete da ste se umiješali baš u pravi čas - reče podsmjehujući se – a to znači, da ste bili došli čas kasnije, jadna djevojčica...
Ta "jadna djevojčica" je sve učinila da dođe do ove nesreće... ona dobro zna - reče Anđelika pogledajući žrtvu koja je odjednom prestala jecati, i činilo se da joj je neugodno.
Želite li reći da je moja kćerka izazvala odurno udvaranje toga crnca? - upita gospođa Mercelot sva nakostriješena.
Ja to ozbiljno mislim. Ja sam Bertillu na to već prije upozoravala. Čule su to njezine drugarice.
Istina je - reče Rahela bojažljivo.
Ah, to vam je dobro došlo da možete dijeliti lekcije iz morala.
Anđelika je osjetila zlobni žalac, ali se nije uzrujavala. Ti ljudi su imali razloga da se uzrujavaju.
Ako čovjek pozna život, tada zaista može prosuditi da li je vladanje lakoumne djevojke nepristojno ili nije. To još nije razlog da se cijeloj posadi, pa i njihovu kapetanu, pripisuju najpodlije nakane.
Čuo se mrmor. Manigault se pokrene teško, krene naprijed i stane pred nju:
Koga vi to branite, gospo Anđeliko? - upita on hladno. - Posadu razbojnika i bijednih razvratnika? Ili, što je još gore, njihova kapetana? Sumnjiva čovjeka, kojemu ste nas vi izručili?
Čuvši to ona se prenerazila. Zar je ovaj poludio? I ostali muškarci pokraj njega također izbuljiše svoja stroga i tvrda lica, a škrto je svjetlo međupalublja isticalo upornost njihovih pogleda ispod spuštenih obrva, pogleda nemilostivih i pravdoljubivih koji su tražili obračun. Ona očima potraži Bernea te opazi da je i on na nogama među ostalima, i on je bio hladan, sumnjičav.
Izmače joj nestrpljiva kretnja. Dajući oduška svojim pritužbama i svojoj tjeskobi u ovoj prisilnoj dokolici putovanja, oni su sebi tražili neprijatelje. Možda su im nedostajali papisti da ih mogu proklinjati.
Ja nikoga ne branim. Stavljam sve na svoje mjesto. Da se Bertilla na isti način vladala u luci, bila bi također izvrgnuta istoj opasnosti. Ona je učinila nesmotrenost, a vi, njezini roditelji, niste na nju pazili. A što se tiče optužbe da sam vas ja predala, zar ja?...
Izgubila je svoj mir.
Zar ste već zaboravili zašto ste pobjegli iz La Rochellea? Zašto ste ovdje? Još niste to razumjeli?... Bili ste osuđeni... svi!
I ukratko spomene nešto od onoga što je podnijela dok je bila u pandžama Baumiera i Desgreza. Policija je o njima sve znala. Mjesto je hugenotima bilo već određeno u kraljevim tamnicama, na robiji. Nitko ih ne bi spasio.
... Ako su vas vaša braća izdala i prodala, ne bacajte krivnju za to na one koji su vam pomogli. Ja vas nisam prodala... naprotiv, morala sam moliti gospodara Gouldsboroa da vas uzme na svoj brod. Vi dobro poznate život pomoraca i možete ocijeniti što to znači ukrcati pedeset putnika više na brod koji za to nije bio pripravljen. Njegova se momčad još od prvoga dana hrani dvopekom i soljenim namirnicama da bi za vašu djecu bilo svježe hrane.
A što su spremili za naše žene? - dobaci podrugljivo odvjetnik.
A za njega samoga? - nadoda Manigault. - Zar ćete vi, gospo Anđeliko, biti toliko naivni i povjerovati da će nam on učiniti uslugu ne tražeći za to protuuslugu?
Sigurno ne. Na vama je da to s njime uredite.
Da razgovaramo s pljačkašem olupina?
Vi mu dugujete život; a nije li to ipak mnogo?
Pa vi pretjerujete!
Nipošto! Vi to dobro znate, gospodine Manigaulte. Sjetite se one zmije koja vas je davila i koja je imala glavu gospodina Thomasa, vašega druga? A sada, kad ste izbjegli većoj opasnosti, zar ne biste morali osjećati zahvalnost prema stranim osobama koje su vam iskazale milost spasivši vas, najuvaženijega i najmoćnijega građanina La Rochellea? A zašto to? Jednostavno zato jer nije od vaših, jer nije kao vi... Pomogao vam je kao samaritanac, povio vam rane, ali u vašim očima nepogrešivih levita sada on više nije samaritanac. Kakvo dobro može doći iz Samarije...?
Zadihavši se okrenula se ponosno.
"Kad bi oni znali", mislila je u sebi, "kakve me veze drže uz njega, sigurno bi me ubili. Izgubila bih i ovo malo povjerenja koje još mogu imati kod njih..."
Njezine su ih riječi ipak pokolebale. Njezin utjecaj je rastao i slabio njihovo nepovjerenje. Obuzelo ju je silno oduševljenje na pomisao da se bori za njega i da ga mora braniti. Bez odlaganja je stala uz njega, premda ju je on prezirao, i ona će nastojati da spriječi opasnosti koje bi mu mogle zaprijetiti. Nešto ju je ipak tješilo: žene nisu podigle glas u ovom sukobu. Po svojoj prilici, bilo im je teško odlučiti se na koju će stranu. Dekor njihova svijeta previše se brzo potresao. U njihovu držanju mogao si nazreti malu smetenost, jer nisu znale što ih između minulih i budućih opasnosti više zaokuplja.
Ipak - promrmlja Manigault nakon napete šutnje - ne može se poreći da su namjere gospodina Rescatora, što se nas tiče, više nego sumnjive. Znaju to Le
Gali, i Briage i Charrom... Pomiješavši se među posadu, oni su otkrilli neke aluzije koje potpuno rasvjetljuju njihove namjere. Ne vode nas na otoke. Nikada to nisu ni namjeravali.
Možda nas vode u Kinu - krupno se naruga liječnik. - Da, neki ljudi kao da vjeruju da je Rescator otkrio sjeverni prolaz prema čudesnoj zemlji Kitaj, zemlji, koju su uzaludno tražili pomorci i konkvistadori...
Oni se iznova pogledaše za zebnjom. Još nisu na kraju svojih patnja. Tu, nasred uzburkanog oceana, bili su prepušteni svojim golim snagama. Za vrijeme tišine čulo se kako Bertilla plače, pa je privukla pažnju na sebe.
Moja će kćerka biti osvećena - reće Mercelot. - Ako budemo popustljivi i ako zločin Maurina ostane nekažnjen...
Naglo se ušutio na znak Manigaulta. Ljudi su potiho govorili koji časak. Anđeliki je bilo jasno da je stanje vrlo ozbiljno. Osjećala se odgovornom.
Oborila je oči osjetivši sućut prema djeci na čijim se licima odražavao nemir. Neki su, tražeći pomoć protiv te uznemirenosti i ludovanja odraslih, poput ptičica prišli starijima koji su svojim rukama zakrilili mališane. Ona klekne do njih, privine Honorinu uza se, pod svoj plašt, i pokuša ih rastresti pričajući im o kitovima. Mornari su bili obećali da će im ih doskora pokazati.
Ona je podsjetila uzbuđene majke na to da djeci treba spremiti njihov kut za spavanje. Malo-pomalo uspostavljen je red. Bertilla je priznala da se, osim jezovitog straha koji je oćutjela osjetivši kako je nose snažne crnčeve ruke, sjeća tek toga da ju je bila obuzela neka neodređena tuga, ali ni od koga ništa nije pretrpjela.
Pastor Beaucaire se držao po strani, a Abigaela pokraj njega. Pošto je polegla svoje dijete, Anđelika priđe k njima.
Oh, pastore - prošapta sva iscrpljena - što vi kažete na sve to? Zašto uza sve nevolje što ih moramo podnositi dolazi još nova kušnja, naša nesioga? Recite im štogod.
Starac je ostao vedar.
Mi smo u središtu vrtloga - reče on - ja čujem, ali razumijem samo nesuvislu viku. Riječi su slaba protuteža zidu uzbuktalih strasti. Dođe dan kada se mora sukobiti ono najbolje i najlošije u ljudskom srcu. Kod nekih je taj dan već došao... Čekajući da se završi ta borba između Dobra i Zla, ja mogu samo moliti. Sve to nije od danas.
Jedino se taj pastor, ponešto omršavio i posijedio od napora putovanja, nije mijenjao.
Vaša mudrost je velika, pastore.
Bio sam mnogo u tamnici - reče stari ćovjek s uzdahom.
Da je on bio svećenik njezine vjere, ona bi se kod njega bila rado ispovjedila, rekla bi mu pod pečatom sakramentalne tajne istinu i pitala ga za savjet. Ali bila joj je uskraćena ta duševna pomoć.
Ona se okrene prema Abigaeli čije je vladanje bilo kao i u njezina oca: vedro i strpljivo.
Abigaela, što nas čeka? Dokle će nas dovesti ova mržnja koja se evo uvlači među nas?
Mržnja je često plod patnje - prošapta djevojka. Njezine smirene oči gledale su nekoga preko Aniđelike.
Krupna pojava Gabriela Bernea tamno se ocrtavala na kolobaru od svjetiljaka. Anđelika mu je htjela izbjeći, ali on ju je uporno slijedio te je prisilio da s njime pođe prema tami na kraju potpalublja. Tamo, po strani, moći će izmijeniti nekoliko riječi, a to su rijetko kada mogli u tom neprestanom metežu.
Ne izmičite mi opet. Vi me izbjegavate. Vrijeme prolazi, a ja više ne postojim u vašim očima...
To je bila istina.
Svakog je dana Anđelika osjećala kako cijelo njezino biće osvaja ličnost i prisutnost onoga kojega je ljubila, kojega još uvijek ljubi i uz kojega je, unatoč
svemu, bila vezana. U njezinu srcu nije više bilo mjesta za drugog muškarca, pa ni najmanjeg osjećaja prema njemu, i ona je gotovo posve bezbrižno bila pustila Abigaelu da se brine za zdravlje gazde Bernea, čije su je rane na početku putovanja bile toliko zabrinule.
Sada je on ozdravio. Držao se, naime, ravno i u njegovim pokretima nisi vidio ništa neobično.
On ju je čvrsto uhvatio za ruke, i ona je vidjela kako mu se sjaje oči a da pri tome nije raspoznavala crte njegova lica. Neuobičajena vatrenost toga pogleda bila je jedina stvar kojom se sada razlikovao od čovjeka uz kojega je ona posve mirno boravila u La Rochelleu. Ali videći ga kako joj se približuje, bilo je sada dovoljno da se uznemiri. Štoviše, savjest joj je prigovarala.
Čujte me, gospo Anđeliko - započeo je on odmjereno - treba da se odlučite! Onaj koji nije s nama, taj je protiv nas. S kime ste vi?
Ona spremno odgovori:
Ja sam uz ljude razborite, protiv glupaka.
Vaše riječi u duhu salona ne pristaju ovdje. To znate i vi sami. Što se mene tiče, nemam odvažnosti da im se smijem. Odgovorite ozbiljno.
Tada on zarije svoje prste u njezine ruke tako da je gotovo zajauknula. On se, dakle, oporavio od svojih rana. Vratila mu se sva njegova bodrost.
Ja se ne šalim, gazda Berne. U općoj pometnji, koja prijeti da će vas sve zahvatiti i koja vas može dovesti do žalosnih čina, ja sam za one koji ne zatvaraju oči pred teškoćama koje ih čekaju, ali ipak, s pouzdanjem gledaju u budućnost i ne gube glavu toliko da zaluđuju i našu djecu.
Ako jednoga dana utvrdimo da smo se prevarili, bit će još na vrijeme da požalimo svoju naivnost. Poznajete li vi namjere toga gusarskog vođe koji vas je toliko zarobio? Da li vam je o lome govorio? U to ozbiljno sumnjam. Kakav ste sporazum s njime mogli sklopiti?
On ju je gotovo tresao, ali je ona bila i suviše izmučena a da bi to osjetila. "Konačno, što ja o njemu znam? reče u sebi. "I meni samoj on je neznanac. Previše godina je proteklo između onoga čovjeka za kojega sam mislila da ga poznajem i onoga kojemu smo se mi povjerili danas... Njegov ugled na Sredozemlju? Taj ne jamči mnogo...
Kralj je slao svoje galije protiv njega. Je li moguće da je on zaista postao čovjek bez skrupula i opteretio se nasiljem i zlodjelima?" Ostala je bez odgovora.
Zašto odbija da nas primi? - nastavi Berne. - Zašto se bahato drži na sve naše pritužbe? Vi vjerujete u njega? Ipak ne možete jamčiti za njegova djela.
On je pristao da vas ukrca u času kad su vam životi bili u opasnosti, to je dosta!
Vi ćete ga uvijek braniti, vidim, čak i ako nas proda kao roblje - progunđa Berne.
Kakvim li vas je čarolijama tako zaslijepio? Kakve veze i kakva prošlost mogu učiniti da postanete njegov privjesak, vi, čiju neporočnost ništa nije moglo dodirnuti onda... kad smo bili... u La Rochelleu?
Palo je između njih to ime oživljujuči draž onih dana kada je Anđelika u tišini Berneova doma kao ranjena lavica skočila da zavije njegove rane. Te slatke uspomene kao da su za protestanta imale bolan i neizbrisiv dojam.
Anđelika je bila u njegovu domu, a on onda nije znao da ona nosi u sebi, u svom blistavom smijehu, sve zemaljske slasti. Takvo carstvo - govorio je sada u sebi - on nije naslućivao i bio ga je posve odbacio. U dnu srca se osjećao posve siguran u sebe gledajući u ženskoj privlačnosti samo opasnost, grešnu zavodnicu Evu. Nepovjerenje, trijeznost i neusiljen prezir - to je bilo njegovo pravilo. Sada, kad mu je taj grabežljivac oteo ovo blago kraj kojega sva materijalna bogatstva što ih je bio izgubio nisu značila ništa, sada je to spoznao. Svaki dan ovoga paklenog putovanja dubio je u njemu nepodnosivu ranu. Mrzio je toga zagonetnog čovjeka obdarena neobičnom draži, koji bi se samo pojavio, a već bi se prema njemu okretale, poput jata galebova, ženske glave.
"Sve su ženske bez duše", govorio je pretjerujući. "Takve su i najbolje... pa i ova ovdje." I on stiskaše Anđeliku premda se otimala. Srdžba je podvostručila njegovu
snagu, a požuda ga je toliko zaslijepila da on nije čuo riječi koje mu je ona govorila nastojeći da ga odbije. Konačno je do njegove svijesti doprla riječ "skandal!".
Zar večeras nije dovoljan jedan skandal? - preklinjala je Anđelika. - Zaboga, gazda Berne, saberite se... Budite jaki. Svladajte se. Budite vođa i otac.
On je znao samo jednu stvar, a to je, da mu ona odbija svoje usne, koje bi mu u mraku bila mogla dati.
Čemu se toliko branite? - potiho će. - Zar između nas ne postoji obećanje za ženidbu?
Ne, ne, vi se varate. To je nemoguće. To neće nikada biti. Sada ja pripadam samo njemu. Njemu...
On ispusti njezine ruke kao da je bio smrtno pogođen.
Jednoga dana ću vam sve razjasniti - nastavi ona želeći ublažiti tragičan učinak svoje izjave - shvatit ćete da spone koje me uz njega vezuju nisu takve da bi se mogle prekinuti...
Vi ste bijednica!
Njegovo disanje posta uzbuđeno. Šaptali su jer nisu mogli glasno govoriti.
Zašto ste učinili sve ovo zlo? Sve ovo zlo?
Koje zlo? - reče ona jecajući. - Ja sam željela spasiti vaše živote, uz opasnost svoga života.
To je još gore.
Učinio je kretnju kao da proklinje. On više nije znao što želi izraziti. Zlo koje mu je ona počinila bilo je u tome što je ona bila tako lijepa, što je bila samosvojna, što je bila žena sposobna da se žrtvuje za druge, a i zato što mu je izmicala poslije nego mu je dala da nasluti raj što bi ga osjećao kad bi mu bila žena.
Anđelika je na svom ležištu počivala otvorenih očiju. Oko nje su konačno bili utihli svi razgovori. Gorjela je samo jedna svjetiljka pod niskim stropom, s debelim gredama, po kojima su bile karike i kuke.
"Bezuvjetno moram objasniti Gabrietu Berneu kakve me veze vezuju sa Joffreyom de Peyracom. Berne je čovjek pravedan i poštuje tajne. On će se pokoriti, ali ako bude smatrao da sam ja u vlasti jednog pustolova, on je kadar upustiti se u najgore krajnosti da me otrgne iz njegovih ruku."
Što nije odmah rekla, bilo je to iz bojazni da ne prekrši zapovijed koju je bio dao onaj što ga je ona još uvijek smatrala svojim mužem. On joj je rekao:
"Ne govorite!
Nizašto na svijetu ona se ne bi usudila suprotstaviti se ovoj zabrani što je bila izgovorena neobičnim glasom od kojega su je trnci prošli po leđima.
"Ne govorite. Potrebno mi je da ih nadzirete... Kad bi oni doznali, smatrali bi da ste sa mnom u dogovoru..." I koliko god je u sebi to odbijala, gledajući te protestante nije se mogla suzdržati da ne razbija glavu kako bi odgonetnula smisao njegovih zagonetnih riječi...
"Kad bi bila istina da nas je on prevario... da su njegovi planovi zločinački... da on više nema srca... ni za mene... niti za ikoga..."
Što je vrijeme dalje odmicalo, umjesto da između njih nastane više svjetla, mrak je postajao gušći.
"Ah, kako ga se strašim! Kako me privlači!"
Zatvori oči i, kao da je posve napuštena, okrenu glavu prema tvrdom drvenom zidu. Iza toga zaklona udaralo je more neprestano i nehajno.
"More... More koje nas nosiš, čuj nas... More... približi nas."
Nizašto na svijetu ona ne bi željela biti drugdje. Je li onda žalila što više nije mlada grofica de Peyrac, okružena u svom dvorcu štovanjem i raskoši? Sigurno ne. Ono što je najviše željela, bilo je; biti tu, na lađi bez imena i bez cilja, jer taj metež je imao okus nečega čarobnog. Proživljavala je u isto vrijeme nešto strašno i nešto veličanstveno što je kidalo njezino biće. Kroz svu tu neizvjesnost i tjeskobu čuvala je nadu u ljubav, ljubav veliku i toliko različitu od one koju je dotada poznavala, te je smatrala da je vrijedno nešto podnijeti da doživiš takvu ljubav.
Kroz prozračnost sna nazirala je konce nevidljive stvarnosti koju njezine oči nisu vidjele u budnom stanju.
Taj brod je, naime, nosio njezinu ljubav, kao i mržnju. Anđelika je sebe gledala gdje se uspinje i puzi uz beskonačne stepenice koje su se dizale i talasale u noći. Neka nadljudska snaga ju je tjerala prema njemu. Ali je orijaški val zgrabi i baci u još crnji zijevajući jaz. Počela se penjati uz te stepenice bez kraja dok ju je sve više morio strah pojačan žestokim osjećajem da je izgubila nešto veoma dragocjeno što bi je jedino moglo spasiti.
Zlo koje ju je razdiralo bilo je trojako: izvana oluja, pod nogama crni mrak razjapljenih jazova, a iznad nje noć u kojoj je bila bacana i odbacivana u neprestanom kovitlanju, dok ju je rastakala ona nepodnosiva težnja da dohvati čarobni sezam i pronađe ključ sna i način kako da se odatle oslobodi.
Odjednom nađe ljubav, ljubav lišenu otrovnih primjesa oholosti i straha. Pod njezinim su se prstima drvene ljestve pretvarale u tvrda i nesalomiva pleća o koja se ona padajući vješala. Slabost je obuzimala njezine noge. Ništa je više nije držalo nad ponorom nego ruke koje su je stiskale do boli. Ona se držala privita uza nj kao gipka povijuša na čvrstom deblu. Nije više živjela po sebi. Usne su bile pripijene uz njezine, i iz njih je ona pohlepno srkala svoj vlastiti dah. Bez poljupca njegovih usana ona bi umrla. Cijelo njezino tijelo žeđalo je za nepresušnim izvorom ljubavi koje se ona napajala na njegovim usnama. Sva njezina otimanja su prestala, njezino tijelo prepustilo se i predalo zovu cjelova ljubavi i bilo je slično algi koja je plutala u beskonačnoj struji noći. Više nije postojalo ništa nego dodir dviju vrućih, usana koje su joj bile poznate... ah, i te kako poznate...
Probudila se sva u znoju, zadihana, i podigavši se na ležaju, ostala je tako s rukom na prstima da bi prigušila udarce svoga srca, uzrujana što je preko razularenog sna mogla doživjeti osjećaj tako snažne požude. To joj se nije već odavna dogodilo.
Bilo je to bez sumnje zbog onoga što se dogodilo na dnu broda. Obredna pjesma primitivca, ta opijajuća pjesma koja je pratila tok njegove žudnje, prodirala je svuda, miješala se s pjesmom buke mora i mučila je snove usnulih bića.
Dok je još bila u bunilu, pogleda naokolo, i s grozom opazi do svog kreveta lik čovjeka na koljenima: Gabriela Bernea.
Jeste li to vi - promuca - jeste li vi onaj koji... Jeste li me vi... Jeste li me vi poljubili...?
Poljubio?
Zaprepašten, on potiho ponovi tu riječ i zaniječe glavom.
Čuo sam kako jecate u snu. Nisam mogao spavati. Došao sam. Da li mu je možda tama skrila njezin nesvjesni zanos? Ona reče:
Sanjala sam, nije to ništa.
Ali on se, još uvijek klečeći, približi.
Cijelo njezino biće je odisalo ljubavlju koju je malo prije okusila, i u raspoloženju kakvom se nalazio, on nije mogao odoljeti, nego je podlegao privlačnosti zova koji je toliko star kao i svijet.
Ruke su obujmile Anđeliku, ali ovaj put nije to više bio san i više to nije bio on. Bila je dovoljno budna da to sazna. Unatoč vatri koja ju je još držala, njen duh je smogao dovoljno bistrine da odbije strani zagrljaj.
Preklinjala je:
Ne!
Bila je kao paralizirana. Sjetila se da je gazda Berne strahovito snažan. Vidjela ga je kako guši čovjeka.
Zvati! Njeno stisnuto grlo nije davalo nikakav glas. Uostalom, to je bilo tako gadno i nepojmljivo te ona nije mogla vjerovati da on to radi. Pokušala se boriti. "Na ovom brodu svi mi postajemo ludi", pomisli u očaju.
Noć ih je prekrivala, oprezne kretnje nisu odavale namjeru, ali ona je vidjela kako joj se taj muškarac s prikrivenom upornošću sve više približuje.
Ona se još jednom trgnu te okrznu njegovu golu ruku tik do svoga lica i, okrenuvši glavu, zagrize iz sve snage. U početku je pokušao da olabavi njezino stiskanje, ali kako mu te nije uspjelo, muklo zajaukne od bola:
Bijesna kujo!
Krv je šiknula u Anđelikina usta. Kad je konačno razmakla kliješta svojih zuba, Gabriel Berne se savijao od silne boli.
Idite - prošapta ona. - Udaljite se od mene... Kako ste se usudili? Na dva koraka od naše djece...!
On se povuče.
Mala se Honorina okrenu u svojoj mreži. Jedan val je muklim udarcem tresnuo o grotlo. Anđelika se pribrala. Noć će se konačno dobro svršiti i dan svanuti. Neizbježni su bili sukobi za vrijeme prijevoza na toj brodskoj grdosiji od hrastovine, gdje su na silu bila okupljena silovita bića nestalne budućnosti. Ali njezin se duh smirivao brže negoli njezino tijelo. Bila je zbunjena ne mogavši zaboraviti žudnju koja ju je nakon toga sna morila. Ona je čekala muškarca. Ali to nije bio ovaj. Od onoga kojega ljubi bila je rastavljena, i njemu je pružala ruke. "Privini me k sebi... Oslobodi me, tako si jak... Zašto sam te izgubila! Ako me odbiješ, umrijet ću!"
Mucala je potiho uljuljkujući se toplinom probuđenog zanosa. Kako je prema njemu mogla ostati ledena? Da li se tako vlada zaljubljena žena? On je čak mogao misliti da ga više ne ljubi. Ali ona je u snu prepoznala njegove usne.
Joffreyevi poljupci! Kako ih je mogla zaboraviti? Sjeti se kako je nekada bila iznenađena njegovim prvim poljupcem i zatim ostala sva smetena. Dugo je ta mlada žena više voljela onu vrtoglavu opojnost usana negoli žar posjedovanja. U njegovu naručju, pod njegovim cjelovima, ona je uživala u tom nestajanju ljubavnice koja zaslugom ljubljenoga, nije više ništa nego bezimena sreća.
Zbog toga je usne nijednog drugog muškarca nisu mogle više toliko zadovoljiti. Ona je poljubac smatrala intimnošću koju ne smije dijeliti ni s kim drugim nego s njim. Svakako, ona je poljubac prihvaćala kao bezuvjetni uvod u doživljaj većeg značenja.
Poljupce koji su joj bili oteti, spretno i neosjetno bi uklapala u obred igre uživajući pri tom neposredno i s oduševljenjem. Ljubavnici su je zadovoljavali, ali se usana nijednoga nije s užitkom sjećala.
Cijeloga svoga života ona je, i nesvijesna toga, za sebe bila sačuvala jedinstvenu ljepotu onih nezasitnih i bajnih poljubaca koje su oni davno u Toulousi izmjenjivali, vedri i nikada zasićeni. Njih joj je sada san, koji katkada skida sve koprene, kao nekim čudom vratio.

22.
VJEŠANJE NA BRODU
Stajao je tu tako mračan pod svojom maskom da je u ono blijedo jutro, zamagljeno dimom ugašenih svjetiljki, sličio na čovjeka od čelika.
Kad se iznenada pojavio, putnici se uznemiriše. Istom su se probudili iz svoga teškoga i bunovnog sna. Hladno im je bilo. Djeca su kašljala i cvokotala zubima.
Oko Rescatora su bili naoružani mornari.
On je promatrao iseljenike pogledom koji se činio još prodorniji zbog toga što je bio skriven iza proreza na maski.
Muškarci, izvolite se sakupiti i doći na palubu.
Što želite od nas? - upita Manigauit zakopčavajući svoj zgužvani kaput.
Odmah ćete saznati. Poredajte se tamo, molim vas.
Vratio se u prostor između stupova promatrajući pri tom žene. Pred Sarom Manigault se zaustavi i pozdravi je uljudno.
Gospođo, bit ću vam zahvalan ako pođete s nama. I vi, gospođo - reče okrećući se prema ženi papirničarevoj.
Takav izbor i tako naročit postupak zbunio je najodvažnlje žene.
Dobro, dolazim - odvrati gospođa Manigault zamatajući se u svoju crnu maramu.
Ali jako sam radoznala što nam to pripremate.
Ništa ugodno, gospođo, uvjeravam vas, meni je najviše žao, ali potrebno je da vi budete prisutni.
Još se zaustavi pred tetkom Anom i Abigaelom te ih pokretom pozva da se poredaju pokraj skupine muškarca koji su tu čekali između oboružanih mornara.
Onda pođe do Anđelike koja je bila nijema od čuđenja. Primjetno joj se dublje nakloni i nekako podrugljivo nasmiješi.
Gospođo, budite ljubazni, slijedite me.
Što se dogodilo!
Idite sa mnom, i vaša će radoznalost biti zadovoljena.
Ona se okrene prema Honorini da je uzme u naručaj, ali on se suprotstavi.
Ne! Djeca ne smiju na palubu. Prizor nije za njih, vjerujte.
Honorina stade zavijati iz svega glasa. Tada Rescator posegnu u svoju kožnatu torbicu i odande izvadi, kao lješnjak velik, plavi safir, koji je bacao čudno svjetlo. Pruži ga djetetu. Honorina je bila predobijena i ušutje. Domogavši se safira, više ništa oko sebe nije vidjela.
A vi - nastavi obraćajući se iznova Anđeliki - dođite i ne mislite da vam je kucnuo posljednji čas. Zamalo ćete se vratiti svojoj kćerki.
Posada je bila okupljena na pramčanoj palubi. U šarenilu odjeće, izbor koje je bio prepušten svakome od njih na volju, jasno si mogao prepoznati južnjake s pojasevima i sa svilenim rupcima živih boja, Anglosaksonce pod vunenim kapama, a mnogi od njih su nosili krznene prsluke. Dva Crnca i jedan Arapin isticali su se tamnom bojom lica među Englezima plave kose. Međutim, vođa palube i jarbolni podoficiri, koji su bili odgovorni za pojedine odrede, toga su jutra bili odjeveni u crvene kapute opšivene zlatnim gajtanima, i po toj uniformi mogao si doznati koju od podoficirskih službi pojedini od njih vrši na palubi. S Indijancem bakrene boje, koji je stajao do bradatog i kosmatog Nicolasa Perrota, završavala se ta veoma živopisna slika ljudskih rasa.
Anđelika nikada nije znala da ih je toliko. Ponajviše su bili raštrkani po križju i konopima, a od njih si raspoznavao samo najamnike i hitre siluete koje su se gubile u nedosežnoj šumi okružica i jedara, u tom njihovu carstvu, odakle se visoko iznad glava čuo grohotan smijeh, dozivanje i pjevanje.
Sišavši danas sa svojih visina, činilo se da se neugodno osjećaju na tlu-palubi koja se ipak pomicala. Izgubili su zapanjujuću akrobatsku lakoću "onih s jedara" i odjednom su postali nespretni i zbunjeni. Opažalo se da su im lica vrlo izrazita, da su više ozbiljna nego nasmijana, i svima su oči, bile svjetle ili tamne, imale onaj naročit sjaj pogleda koji je navikao da vrlo nepovjerljivo ispituje obzorje, a nad očima su im se isticale obrve poput svoda, koje su ih štitile od prejakog sunca.
Anđelika je opazila da su njezine drugarice bile, kao i ona, mučno impresionirane. Jedno je vidjeti vesele mornare gdje šeću po obalama La Rochellea, a drugo opet upoznati ih ovdje u njihovu osamljenu carstvu, gdje se, odijeljeni od svih blaženstava zemlje, grublje očituju kao ljudi negoli svi oni koje svakodnevno susrećemo sa ženama i njihovom djecom, a navečer sjede u krugu svoje obitelji.
Promatrajući ih tako licem u lice, žene su osjećale sućut i bojazan. Bio je to svijet druge ljudske vrsti. Za njih je postojao samo život mora, dok su im ostali stanovnici zemlje bili posve strani.
Vjetar je napuhivao tamni Rescatorov plašt. On je stao ponešto naprijed. Mislila je o tome kako je on gospodar tih neobičnih i stranih ljudi, kako mu je uspijevalo da ih upokori i da ga razumiju najmračniji duhovi u tim krupnim tijelima.
Kakvu li je vlast trebalo imati nad životom, nad prirodom i nad samim sobom da se uzmogneš nametnuti tim izgubljenim srcima, tim opaljenim licima, tim nedruštvenim bićima, neprijateljima svega na zemlji.
Vjetar i njegov velebni pjev u konopima bila je jedina buka koja je nadglasavala sve ostalo na brodu. Ljudi nepokretni i oborenih očiju, kao da su bili okamenjeni od nekog nerazjašnjivog osjećaja, svima zajedničkoga.
To je njihovo raspoloženje pomalo obuzimalo i ljude s kopna, protestante, koji su se bili okupili na drugom kraju palube, do ograde.
Njima se obratio Rescator riječima:
Gospodine Mercelote, jučer ste tražili pravdu zbog zlostavljanja kojemu je bila izvrgnuta vaša kći. Dobili ste zadovoljštinu. Pravda je izvršena.
Pokaza im rukom i svi pogledaše. Šapat groze začu se odasvud.
Iznad njih se, obješeno na okružici prednjeg jarbola, trideset stopa visoko, njihalo ljudsko tijelo.
Abigaela prekrije lice rukama. Na dani znak, konopac na kojemu je visio osuđenik, naglo se odmotao. Tijelo je palo na sredinu palube i ondje ostalo opruženo, bez života.
Natečene usne Maurina Abdulaha se rastvoriše i bljesnuše bijeli zubi. Ista mrtva sedefasta svjetlost izbijala je iz njegovih poluotvorenih kapaka. Njegovi snažni udovi sasvim su klonuli, ali mu je tijelo bilo poprimilo sivkastu boju, i od pogleda na njegovu golotinju zadrhtaše svi gledatelji pod ledenim jutarnjim vjetrom.
Anđelika se sjetila toga golog čovjeka, prostrtog u svojoj bijedi, i slušala njegov hrapavi glas kako govori arapski, do nogu svoga gospodara:
"Podigao sam ruku na tebe, ali ta tvoja ruka će me kazniti. Budi hvala Alahu!"
Dva Crnca stupiše naprijed mumljajući neku zbornu skladbu s nostalgičnim i kratkim otpjevima. Podigavši tijelo svoga mrtvog brata, skinuše sramotni konopac te se udaljiše noseći ga prema jarbolu na pramcu broda. Izgubiše se iza dvoreda mornara.
Rescator se tada okrenu prema protestantima:
Sada treba da znate, jednom zauvijek. Dao sam objesiti ovoga čovjeka ne zato što je napao čast vaše kćeri, gospodine Mercelote, nego zato što mene nije poslušao. Kad ste stupili na moj brod, vi, vaše žene i vaša djeca, dao sam izričitu zapovijed svojoj posadi: nijedan od mojih momaka ne smije se približiti ženama i kćerkama niti im uskratiti dužno poštovanje... pod prijetnjom smrti. Prekršivši to, Abdulah je znao čemu se izlaže. Sad je platio.
Priđe im, stane ispred Manigaulta ispitljivo promatrajući jednog po jednog, Bernea, Mercelota i pastora Beaucairea, za koje je, po općem držanju njihovih drugova smatrao da su glavari zajednice. Kroz otvor na njegovu vjetrom nošenu plaštu mogao si vidjeti njegove ruke u rukavicama kako stežu drške dvaju pištolja o pojasu.
A želim dodati i ovo - nastavi on isto tako oporo i prijeteći - kako biste izvukli korisnu pouku:
Gospodo, vi ste Rošeljani i poznati su vam pomorski propisi. Znate da sam poslije Boga ja jedini gospodar na Gouldsborou. Svi na brodu, časnici, posada i putnici, dužni su se meni pokoravati. Objesio sam ovog Maurina, svoga vjernog slugu, jer se usprotivio mojim naredbama... Ako ih jednoga dana prekršite vi, znajte da ću i vas objesiti...

23.
LJUBAV SE PONOVO RAĐA BOJAZNI KAPETANA JASONA
Ona ga je promatrala vatreno, upravo ga gutala očima. Kako je on sam! Sam na vjetru! Onako kako ga je vidjela sama na pustari.
Sam poput onih koji ne sliče na druge ljude.
Pa ipak, on je svoju osamljenost nosio s istom lakoćom kao i svoj crni plašt koji je onako lijepo pustio da se teškim naborima vije na vjetru.
Tako je na svojim muškim leđima nosio sve terete života, i isto tako, siromašan ili bogat, moćan ili prognan, bolestan ili krepak, provodio svoje življenje ne kolebajući se i ne tužeći se nikome, a ona je znala da se u tome sastoji njegova plemenitost.
Uvijek će biti velik gospodin.
I ona poželje da poleti prema toj nepokolebljivoj snazi, da je on podrži u njenoj slabosti i da je privine k sebi, kako bi konačno otpočinula.
Jedan zvižduk rastjera posadu. Ljudi se raspršiše po jarbovlju. S krmnice je kapetan Jason vikao zapovijedi u svoj mjedeni daljinoglas.
Konopi su se prekrivali jedrima. Slika je oživjela.
Protestanti su bez riječi napustili palubu. Anđelika nije pošla za njima. U tom času bili su tamo ona i on, i beskrajno obzorje oko njih.
Kad se okrenuo, ugledao je nju.
Kako je banalno na moru to izvršenje egzemplarne smrtne osude, da bi se održao opći red! - reče Peyrac. - Tu se čovjek nema što uzrujavati, gospođo. To biste morali znati vi, gospođo, koji ste plovili po Sredozemnom moru i bili među gusarima i trgovcima robljem.
Ja to znam.
Vlast ima svoje obaveze. Naporno je kovati red i održavati ga.
I to znam - reče ona.
I obuze je neko čuđenje kad se sjetila da je i sama bila vođa u ratu i da je ljude vodila u bitku.
I Crnac je znao - nadoda ona zamišljeno. - Razumjela sam ono što vam je rekao jučer navečer kad smo ga zatekli.
Odjednom je pred njezine oči iskrsla bestidna slika koju su oni vidjeli, izvanredno čulna i neobična njezina atmosfera, te se Anđelikino lice poče živo rumenjeti, i ona se zbuni. Sjetila se tada da je bila pružila svoju ruku i stisnula mišku onoga koji je bio pokraj nje. Još je na dlanu svoje ruke osjećala dodir mišićavog tijela, tvrdog kao drvo, pod tkaninom prsluka. Svoju ljubavi.
On je sada bio tu! Usne o kojima je sanjala sačuvale su ispod opore maske svoju žarku i živu plastičnost.
Nije više morala očajnički trčati za nestalnim likom jedne uspomene. On je bio tu! Sve što ih je sada rastavljalo bilo je sitnica. To će samo od sebe nestati…
Istinitost stvarnosti, za kojom je dugo u snu čeznula, ispunila ju je dubokom srećom.
Stajala je pred njim i nije se micala, slijepa za sve što nije on. Na drugom kraju broda večeras će baciti u more tijelo osuđenika.
Ljubav... smrt. Ljubav je i dalje plela svoje tkanje i u žice sudbine uplitala ono što život stvara i razara.
Držim da bi trebalo da otpočinete - na koncu će Joffrey de Peyrac. Ona obori oči pokazujući tako da je razumjela i da će poslušati.
Doista, između njih još nisu bile pale sve zapreke. Ali to su bile tek sitne pojedinosti. Već su bili pali najneprelazniji zidovi, oni iza kojih ona nije prestajala da ga zove lomeći ruke: zidovi smrti i odsutnosti.
Što je drugo važno? Jednoga će dana i njihova ljubav također uskrsnuti. Gospođa Manigualt se naglo okrenu prema Bertilli i pljusnu je iz blizine.
Smradna mala stjenice! Sada ste zadovoljni. Na svojoj savjesti imate smrt jednoga čovjeka.
To je podiglo veliku buru. Usprkos poštovanju koje je dugovala supruzi brodovlasnika, gospođa Mercelot uze u obranu svoju prvorođenu.
Vi ste uvijek bili ljubomorni na ljepotu moje kćeri, jer vaše...
Ma kako lijepa bila, vaša Bertilla nije smjela skidati bluzu pred crncem. To pokazuje da ste još jako zeleni, kumo draga...!
Teškom mukom ih rastaviše,
Budite mirne, žene - progunđa Manigualt. - Nećete nam pomoći da iziđemo iz ove zamke budete li čupale kose jedna drugoj.
Okrenuvši se prijateljima, nastavi:
Kad se on jutros pojavio, mislio sam da je otkrio ono što mi spremamo. Na sreću, ništa od toga.
Ipak nešto sumnja - promrsi odvjetnik zabrinuto.
Ušutješe kad je došla Anđelika. Vrata se za njom zatvoriše i čuo se štropot veriga koje su ih vezivale.
Što da se zavaravamo. Mi smo obični zatvorenici! - završi Manigault.
Gabriel Berne je bio odsutan. Dva mornara su ga vani bila zadržala. Bilo im je naređeno da ga vrlo obzirno, ali sigurno, dovedu pred njegovu svjetlost Rescatora.
Čudno je to, mišljaše. Maloprije dok sam s njom razgovarao, gledala me posve zaljubljenim pogledom. Može li čovjek u to vjerovati?
Dok je još razmišljao o tom jedinstvenom trenutku što ga je tako brzo proživio, hugenot uđe.
Izvolite gospodine - reče Joffrey de Peyrac, pokazujući sjedalo ispred sebe. Gabriel Berne sjede. Uljudnost njegova domaćina nije nagovještavala ništa dobro, i imao je pravo.
Nakon prilično duge šutnje, za koje su se protivnici promatrali, dvoboj započe.
Dokle su doprle vaše zamisli da se oženite gospođom Anđelikom? - upita mukli glas s prizvukom podrugljivosti.
Berne se nije ni pomakao. Peyracu se to svladavanje nije svidjelo. "Stari bumbar ne izmiče ubodima", pomisli. "On se nipošto ne predaje. Ali tko zna neće li me njegova nepokretnost povući da ja na kraju posrnem."
Konačno Berne zaniječe glavom rekavši:
Mislim da je nepotrebno o tome govoriti - reče.
Ja ne mislim. Mene ta žena zanima. Ja, dakle, želim o tome govoriti.
Biste li joj i vi predložili brak? - reče Berne, i on nekako porugljivo.
Nipošto.
Smijeh njegova sugovornika bio je hugenotu neobjašnjiv, pa je podvostručio njegovu mržnju. Ipak je ostao miran.
Pozvavši me, vi ste gospodine, možda željeli doznati od mene da li gospođa Anđelika podliježe vašem cinizmu i nije li možda spremna upropastiti svoj život i svoja prijateljstva da bi vam se svidjela?
Zaista sam tako nešto i želio. Dobro, što velite na to?
Smatram je previše pametnom da bi se dala uhvatiti u vašu mrežu - odvrati Berne s toliko većom žestinom što je sumnjao, na žalost u svoje vlastite riječi. - Ona je uza me tražila zaborav od svog mučnog života. Dobro joj je poznata cijena mira. Ona ne može pljunuti na sve što nas veže. Dani prijateljstva, međusobnog pomaganja... Ja sam spasio život njezinoj kćerci.
Ah, pa dobro, i ja sam. Mi smo, dakle, takmaci za dvije žene umjesto za jednu.
Mala joj mnogo znači - odgovori Berne prijeteći, kao da tjera neko strašilo. - Gospođa Anđelika neće je nikada napustiti! Ni za koga!
Znam. Ali ja imam nešto čime mogu privući mlade gospođice.
Skine pokrov s kovčežića i uze, kao da se zabavlja, rukama premetati dragulje.
Čini mi se da je dijete osjetljivo na sjaj dragog kamenja.
Gabriel stisnu pesnice. Stojeći nasuprot tome čovjeku, bio je posve uvjeren da ima posla s nekim paklenim bićem. Smatrao ga je odgovornim za zlo što ga osjeća u sebi samome kao i za trajnu zlovolju koja ga je obuzimala zbog toga što se nalazi među svojim demonima. Jetka uspomena na kratku dramu koja se minule noći bila odigrala između Anđelike i njega bila ga je toliko obuzela da je izvršenju osude nad Maurinom prisustvovao samo kao automat.
Kako vaše rane? - upita slatkasto Joffrey de Peyrac.
Ne osjećam ih više - odgovori Berne kratko.
A ova? - upita opet vraški sugovornik, pokazujući na pocrvenjelu krpu kojom je bila umotana trgovčeva ruka, zagrizena zubima mlade žene.
Berne pocrvenje i uspravi se. Joffrey de Peyrac učini isto.
Ujed žene - promrmlja - otrovniji je u srcu negoli na mesu.
Joffrey je znao da, dovodeći u očaj toga poniženog čovjeka, čini krupnu grešku. Nedostajala mu je i najosnovnija razboritost kad je Bernea dao dovesti preda se. Ali jutros je opazio zavijenu ruku, pa nije mogao odoljeti želji da provjeri pretpostavku koja se pokazala istinitom.
"Ona ga je odbila", govorio je trijumfirajući u sebi, "odbila ga je. On, dakle nije njezin ljubavnik!" Sigurno je da će to zadovoljstvo morati skupo platiti. Berne neće zaboraviti, on će se osvetiti. U njegovim očima prevejanog trgovca skupljala se nepomirljiva gorčina.
Što mislite da ste odgonetnuli, vaša svjetlosti?
Ono što vi znate, gazda Berne. Gospođa Anđelika je okrutna.
Vidite li vi možda u tome pobjedu svoje stvari? U tom se slučaju varate. Bilo bi čudno kad bi vam ona dopustila ono što odbija svim muškarcima.
"Dobio sam svoje", pomisli Joffrey de Peyrac sjetivši se kako se Anđelika otela iz njegova zagrljaja.
S pozornošću je promatrao protivnikovo lice, koje je opet postalo hladnokrvno. "Što on znade o njoj što ja ne znam?"
Berne je osjetio njegovo uzmicanje. Zaželio je iskoristiti svoju prednost. Govorio je. Njegov je glas s jezom obnavljao priču koja je bila puna grozota. Dvorac u plamenu, sluge pobijene, ona izmrcvarena i silovana od vojničina dok je na rukama nosila zaklano dijete. Poslije one grozne noći ta žena nije mogla prihvatiti ljubav a da pri tome u njezinu sjećanju ne iskrsnu preboljene grozote. I još nešto gore. Dijete, njezina kćerka, rođena iz toga zlodjela. Ona nikada neće znati koji je od tih odurnih plaćenika otac.
Odakle vi znate za tu priču? - upita iznenada čovjek pod maskom.
Od nje. Pričala je sama.
Nemoguće.
Berne je već uživao u svojoj osveti. Njegov protivnik se pred njim kolebao premda je ostajao uspravan i prividno nije pokazivao svoje uzbuđenje.
Kažete, kraljevi draguni? To su glupe brbljarije. Jer takva odlična žena, prijateljica njegova veličanstva i sviju velikih ljudi u kraljevstvu, nije mogla dopustiti da bude žrtva soldateske. Kako to da su se na nju oborili? Znam da se u Francuskoj progone hugenoti, ali ona nije pripadala njihovoj vjeri. Pomagala ih je. Trgovac se zadihao i na njegovu čelu izbije znoj.
Bila je to buna u Poitouu - promrmlja. - Ja sam u to uvijek sumnjao, a sada mi vaše riječi to potvrđuju. Mi smo znali da je neka ugledna gospođa, nekada obožavana na dvoru, bila digla svoje ljudstvo protiv kralja i povukla za sobom cijelu pokrajinu, hugenote i katolike. Ustanak je trajao gotovo tri godine. Na koncu su buntovnici bili pobijeđeni, Poitou je bio opustošen. Žena je iščezla. Glava joj je bila ucijenjena na pet stotina franaka. Sjećam se. To je bila ona.
Idite! - reče Joffrey de Peyrac jedva čujnim glasom.
Eto, dakle, čime je ispunjeno tih pet godina njezina života, koje nije poznavao i za koje vrijeme je on držao da je ili mrtva ili da se pokorila kralju Francuske.
Pobuniti se protiv kralja, bezumnica! Najgroznija sramota! Kad samo pomisli da ju je držao na Kreti! Bio bi joj to prištedio.
U Kandiji je još bila slika one kakvu je poznavao, koja ga je bila dirnula do srži. Nezaboravna li časa kad ju je kroz dim orijentalnog batistana7 opazio i prepoznao! Na to ga je bio upozorio neki trgovac onda kad se Rescator usidrio pred otokom Milošom. U batistanu u Kandiji bilo je oglašeno da se prodaje slavna ropkinja. On je bio poznat kao velik lovac na "izabrane primjerke". U tome se ponešto pretjerivalo, ali arapski raskoš, potreban na njegovu mjestu, tražio je da žene ne potcjenjuje.

7 Batistan (bathlistan - tur.) mjesto sreće (harem).

Uživao je u tome da se razbacuje bučnim gestama, što je širilo legendu o njemu, a kod požudnih orijentalaca mu je osiguravalo sve veći ugled i vrijednost. I inače je bio cijenjen njegov ukus u odabiranju lijepih ljudskih stvorenja za nasladu.
Uzbuđenje koje je pratilo prodaju i nadmetanje, interes da će pod koprenom tjelesnosti i raskoša otkriti stidljivu ljudsku strast tih poniženih žena, pomisao da će ih vidjeti kako oživljuju, da će čuti svaku od njih kako priča o svom djetinjstvu i bijedi, žene sa svih četiriju strana svijeta: Čerkeskinju, Moskovljanku, Grkinju, Etiopljanku... to ga je znalo rastresti nakon najtežih i najopasnijih napora. U njihovu zagrljaju on je tražio počinak, kratak zaborav, a katkada se zavaravao novim užitkom. One su brzo postajale njegove prijateljice, odane do smrti. Načas se zabavljao otkrivajući i milujući nježnu i dražesnu krasoticu, ili je opet uživao kad bi ukrotio lijepu divlju zvjerku. Kad bi je osvojio ne bi mu više bila zanimljiva. Upoznao je previše žena a da bi ijednu od njih mogao prigrliti. Ali prije nego li bi ih ostavio, trudio se da im pokloni neku novu životnu sreću, bilo da je ugrabljenu ropkinju vratio u njezinu domovinu, drugu opet, koja je od djetinjstva bila navikla na prodavanje tijela, opskrbio da sama slobodno može izabrati svoj put, pri- godice djecu vraćao njihovoj majci koja ih je bila izgubila...
Ali kolike su se privijale uza nj, moleći: "Zadrži me zauvijek, ja ti neću smetati... Meni treba malo mjesta... To je sve što od tebe tražim."
No tada je morao biti oprezan s čarobnim napicima koje su mu pokušavale davati da pije, i morao se čuvati njihovih otrovnih lukavština. "Ti si silno jak!" umiljavale su se kad bi štogod nanjušio, "ti vidiš sve, sve pogađaš. To nije pravo. Ja sam tako sićušna. Ja sam samo žena koja želi ostati u tvojoj sjeni." On se tada smijao, cjelivao bi sočne usne koje su za njega bile isto toliko važne koliko i voće brzo pojedeno, i onda bi krenuo na more.
Bilo je zgoda kad je glas o nekoj novoj ljepoti podražio njegovu radoznalost, te bi on uznastojao da je se domogne.
Kad mu je trgovac s Miloša govorio o ropkinji zelenih očiju, zabavljalo ga dok mu je s levantinskim žarom uznosio "kakvoću robe", Jedinstveno...! Divno...! Natjecao se Camil-beg bijeli eunuh, nabavljač sultanovih harema. Već samo zbog toga se pristojalo da se njegova svjetlost Rescator uhvati ukoštac. Ali on neće dopustiti da bude prevaren... Treba dobro procijeniti! Narodnost? Francuskinja, to je bilo sve što su kazali. Svojstva? Zapanjujuća. To je prava visoka dama s dvora Luja XIV. Potajno, i za one koji su se zaista usudili da stave svoju ponudu, šaputalo se da je to čak jedna od miljenica francuskog kralja.
Njezin hod, njezino držanje i njezin govor nisu varali i pridruživali su se svim krasotama koje čovjek može samo zamisliti: zlatnoj kosi, očima svjetlim kao morska voda, tijelu boginje. Njeno ime? Konačno, zašto ne bismo rekli, da ovjekovimo veliku tajnu: markiza du Plessis-Belliere. Veliko ime, rekoše. Francuski konzul Rochat ju je vidio, s njome razgovarao, i izričito to potvrđuje.
Da poludiš! Uvjerivši se unakrsnim pitanjima da njegov subesjednik ne priča bajke, Rescator je prekinuo sve poslove i doslovce pojurio da otplovi prema Kandiji. Na putu je doznao uzrok zašto je ta mlada žena dospjela u ruke trgovaca robljem. Uputila se u Kandiju poslovno, a drugi su kazali da ondje nađe nekog ljubavnika. Francuska galija, kojom je plovila, doživjela je brodolom, pa ju je markiz d'Escrainville, čuveni morski gusar, spasio čamcem, a s njom najdragoceniji plijen u svom gusarenju.
Svi su predviđali da će svota na dražbi doseći vrtoglavu visinu.
Ipak, da bi mogao vjerovati, trebalo je da je vidi. Držao se hladnokrvno, ali se ipak nejasno sjećao onog trenutka kad je odjednom spoznao da je to zaista ona i da joj prijeti opasnost da bude prodana. Najprije treba prekinuti dražbu, otkupiti je odmah čim objave prvu svotu. 35.000 pijastera. Prava ludost!
A nakon toga pokriti je, zaštiti je od pogleda.
Tek tada ju je on osjetio, opipao, posve živu, stvarnu. Na prvi je pogled također vidio da su joj živci gotovo uništeni, da je dokončala žena, izbezumljena prijetnjama i grubostima tih prljavih trgovaca ljudskim mesom, žena kao i sve
druge koje je on, usplahirene, bio pokupio na tržištima Mediterana. Smućena do izbezumljenosti, nije ga prepoznala... Tada on odluči da odloži demaskiranje, da je najprije otme nezasitnom i znatiželjnom mnoštvu kojim je bila okružena. Odvest će je u svoju palaču, pobrinut će se za njezinu njegu, a kad dođe k sebi, on će biti tu, kraj njezina kreveta.
Na žalost, njegovu romantičku zamisao omela je sama Anđelika. Zar je mogao i pomisliti da će tako ustrašeno stvorenje, tako iznemoglo, smoći snage da mu padne u zagrljaj tek izišavši iz batistana? Njezini ortaci su zapalili luku. Malo- pomalo, još dok su se ruševine dimile, sve je izišlo na vidjelo: opaziše čamac s robovima koji su, iskoristivši metež oko požara, pobjegli. Ona je bila među njima. Prokletstvo! Njegov bijes je onda bio gotovo jednak ovome koji je osjećao danas. Mogao je u sebi priznati da Anđeliki duguje svoje najveće boli, ali također i svoja najžešća uzrujavanja.
Kao onda u Kandiji, i sada je proklinjao sudbinu. Ona je bila pobjegla i pet je godina proteklo otkako ju je izgubio zauvijek. Istina, sudbina mu ju je vratila, ali to je bilo nakon toga što je od nje učinila posve novu ženu koja mu više ništa nije dugovala. Kako da čovjek u ovoj amazonki, kojoj se i govor izmijenio i postao nerazumljiv, kako da prepozna nježnu košutu s poatuških močvara ili čak privlačnu ropkinju iz Kandije? Nju je prožimala čudna strast koju je teško bilo razjasniti.
Još danas se pitao zašto je ona s toliko volje, s toliko oduševljenja htjela spasti sve "svoje" protestante, kad mu je bila prišla neobuzdana, opora i blistava.
Ali nije bila ni olupina života. U tom slučaju još mu je mogla nadahnuti barem sućut. Njemu bi bilo jasnije da je ona, u strahu da ne padne u ruke kraljevih ljudi
ukoliko je to istina da je na nju bila stavljena ucjena - pala pred njim na koljena kako bi spasila svoj život i život svoje kćeri. Takvu, kukavnu, skamenjenu od straha, poniženu, on bi ljepše primio negoli ovu koja je posve tuđa njegovoj prošlosti. Poniženu! Konačno, ona je i bila takva. Žena koja se svuda potucala, hladna prema sudbini svojih sinova, a sada je, eto, zauzeta oko nekog kopileta rođenog s nekim neznancem.
Nije bilo, dakle, dosta što se lakoumno dala na put Mediteranom da dostigne svoga ljubavnika. Svaki put kad se on pojavio da je izbavi iz nekog škripca, ona je našla načina da mu ludo izmakne, kako bi se opet izložila još većim opasnostima: Mezzo-Morte, Mula Ismail, bijeg u Rif. čovjek mora povjerovati da ona iz golog užitka izabire najgore avanture. Nerazboritost koja graniči s glupošću. Konačno, jednom se već mora uvjeriti. Da, ona je glupa, slabost većine žena. Nije se zadovoljila što je izvukla živu glavu, nego se pobunila protiv kralja Francuske. Koji ju je bijes gonio? Kakva je to sklonost da sebe uništava? Zar je to posao jedne žene, majke obitelji, da diže ustanke? Nije li mogla lijepo ostati u svom dvorcu, a ne pasti u ruke soldateski? Ili, u najgorem slučaju, mogla je i dalje glumiti koketu na kraljevu dvoru u Versaillesu.
Nikada se ne bi smjelo dopustiti da žene odlučuju same o svojoj sudbini. Anđeliki je nedostajalo ono svojstvo muslimana, koje je bio navikao cijeniti, a to je: znati se katkada predati sudbini, pustiti da djeluju nepobjedive sile Svemira. Ali ne, Anđelika je morala upravljati zbivanjima i voditi ih po svojoj volji. Eto, u tome je bila njezina nevolja. Bila je previše inteligentna za ženu!
Joffrey de Peyrac pokri lice rukama misleći u sebi da se ništa, ama baš ništa ne razumije u žene, a posebno ne u svoju ženu.
Veliki majstor u ljubavnom umijeću, kome su se trubaduri Languedoca rado obraćali za savjet, taj profinjeni kapelan još nipošto nije sve kazao, jer još nije bio dovoljno upoznao život. A njega samoga, Joffreya, knjige, filozofija i naučna iskustva još nisu bili svemu naučili. Tako srce čovjeka, ma kako on učen bio, uvijek ostaje čist, neispisan vosak. Joffrey opazi da je za posljednjih nekoliko minuta predbacio ženi i da je glupa i vrlo inteligentna, da se podala kralju Francuske i da se borila protiv njega, da je velik slabić i da je izvanredno energična, pa je tako utvrdio da je on, bistra i muška glava, sa svom
dekartovskom naukom koju je vrlo spremno prihvaćao kao svoju, nemoćan i nesposoban da jasno u sebi rasuđuje. U sebi je osjećao samo srdžbu i tugu.
Premda je to bilo nalogično, njemu se i silovanje što ga je ona podnijela, činilo kao najgore izdajstvo, jer je u njemu odjekivao strahoviti urlik ljubomore i primitivnog nagona za posjedovanjem. Ogorčen u dnu svoga srca, vikaše:
"Zar nisi mogla živjeti tako da se sačuvaš za mene?"
Ako je već on, muškarac, bio pobijeđen od sudbine tako da je nije mogao braniti, ona se nije smjela izlagati.
Danas je on gutao svu gorčinu svoga poraza. Vae victis!8
Odjednom mu je postao razumljiv osjećaj koji neka divlja afrička plemena nagoni da unakaze svoje vlastite žene, pa ih čine da na usnama nose bakrene pločice kako bi pobjednik koji ih zarobi dobio samo nagrđena stvorenja...
Ona je bila previše lijepa, previše zamamna. Bila je tim opasnija što se oko toga uopće nije trudila i što se činilo kao da moć njezina pogleda, njezina glasa i njezinih kretanja izvire iz nje kao iz prirodnog vrela.
Najgora od svih koketerija, upravo najrazornija!
Vaša svjetlosti, oprostite mi!
Pred njim je stajao njegov prijatelj, kapetan Jason.
Kucao sam više puta i držeći da ste odsutni, ušao sam.
Dobro.
Veliki gospodar mora, kakav je postao Rescator, mogao je osjećati strahovitu srdžbu, ali to nikada nije pokazivao. Oni koji su ga vrlo dobro poznavali, mogli su tu unutarnju napetost nazreti u plamenom pogledu koji je obično bio veseo i strastven, a odjednom bi se izmijenio postavši ukočen i strašan.
Jason se nije prevario. Bilo je, tako je on mislio, više različitih uzroka koji su izazvali promjenu u raspoloženju njegova gospodara. Na brodu više ništa nije teklo u redu! To gore ako izbije kakva pobuna! Tako će se stvari urediti prije negoli sve ode posve nizbrdo.
Prvi oficir pokaza, mrzovoljno, rukom na ogroman svežanj što su ga mornari koji su ga dopratili upravo bili odložili na pod, a onda se odmah udaljiti.
Iz nekog starog pokrivača od devine dlake ispadala je nevjerovatna starudija. Nebrušeni dijamanti, kojih je smolasti izgled bio gotovo sličan sjaju nekadašnjih opće poznatih čepova za boce, zlatni primitivni nakiti, mješina od jarčje kože naduta još od neke preostale slatke vode koja je, dakako, bila prljava, kuran sav izgrižen vlagom i masnoćom, a na kuranu bila je prikovana amajlija ili "baraka".
Joffrey de Peyrac se prigne da dohvati kožnatu kesu i otvori je. U njoj je bilo malo mošusa iz Meke i narukvica načinjena od žirafine dlake uz koju su kao privjesak bila dva očnjaka od otrovnice.
Sjećam se onoga dana, u kraju Ashantisa, kad je Abdulah ubio ljuticu koja je skočila prema meni - reče zamišljeno - i pitam se...
Da, ja bih to također učinio - prekine Jason, protiv svakog reda i običaja. - Stavit će se "baraka" na njegova prsa i sašit ćemo ga u njegovu najljepšu galabiju.
Neka se onda u sumrak spusti u more. Njegova bi duša bila još sretnija da je bio pokopan u zemlju...
Ipak će to biti neko zadovoljstvo za njegovu braću muslimane na palubi, koji očekuju da će se s njime, zato što je bio obješen, postupati kao sa psetom.
Joffrey de Peyrac razmišljaše koju sekundu. Lice mu je bilo izmučeno, usta gorka. Oči mu bijahu hladne i podsjećale su na dragi kamen ahat. Deset godina na moru proveo je zajedno s tim zdepastim i šutljivim momkom.
Posada gunđa - Jason će. - Ah, očito je da ti što nam prkose nisu toliko oni naši stari drugovi s Orijenta, to su novi, a posebno oni koje smo morali uzeti u Kanadi i u Španjolskoj da popunimo broj na Gouldsborou. Ima nas gotovo šezdeset. Naporno je držati na uzdi takav ološ, utoliko više što bi oni htjeli znati što vi sada snujete. Tuže se da se u Cadixu nisu odmarali tako dugo kako je bilo predviđeno i

8 Vae victis - teško pobijeđenima.
da nisu dobili dio španjolskog zlata što su ga naši malteški ronioci izvukli u moru pred Panamom... Još vele da im branite udvarati ženama na brodu... ali da sebi dopuštate najljepšu...
Taj krupni prigovor, koji prvi oficir nije govorio u vjetar, djelovao je da je gospodar Gouldsboroa prasnuo u smijeh.
To je zato što je ona najljepša, zar ne, Jasone...?
Znao je dobro da će njegov smijeh na koncu izbezumiti kapetana kojega na svijetu ništa nije moglo razvedriti.
Ona je, dakle, najljepša? - ponovi on zajedljivo.
Baš je meni stalo do toga - progunđa drugi razljutivši se. - Ja samo znam da na ovom brodu ima loših pojava i da vi to ne primjećujete zbog toga jer vas je ta žena opčinila.
To je tako djelovalo da je Joffrey de Peyrac odskočio. Prestade se smijati i nabra obrve.
Opčinila? Jeste li, Jasone, vidjeli da me je koja žena opčinila?
Nikada niti jedna... Ali ova jest. Zar radi ove niste počinili dosta budalaština u Kandiji i kasnije? Pusti besmisleni pothvat! Koliko poslova ste loše obavili, jer ste pod svaku cijenu bili odlučili da je nađete, a niste se brinuli za drugo.
Priznat ćete da je posve razumljivo da čovjek traži ropkinju koja ga je stajala
35.000 pijastera.
Ali posrijedi je nešto drugo - uporno će Jason. - Nešto o čemu mi nikada niste govorili. Ali pustimo to, to je prošlost. Ja sam držao da je ona odavno već posve iščezla, mrtva, pokopana. Međutim, ona se iznova pojavila.
Jasone, vi ste nepopravljiv ženomrzac. Zato što vas je neka djevojčura, s kojom ste se nekoć nerazborito oženili, otjerala na robiju kako bi mogla slobodno ljubovati sa svojim ljubavnikom, vi ste tako silno zamrzili cijeli ženski rod da ste zbog toga propustili mnoge krasne prilike. Koliko bi vam siromašnih muževa, koji su vezani uz opake žene, zavidjelo na vašoj iznovice stečenoj slobodi kojom se vi, međutim, tako loše služite!
Jason je i dalje ostao mračan.
Ima žena koje vam ucijepe neki otrov od koga čovjek ne zna kako da ozdravi. I vi isti, vaša svjetlosti, jeste li sigurni da ste uvijek zaštićeni od te bolesti? Plašim se vaše ropkinje iz Kandije... Eto tako.
Barem bi vas njezin sadašnji izgled morao umiriti. Priznajem da sam se silno iznenadio, a donekle i razočarao kada sam je prepoznao pod kapom skromne građanke.
Jason je, međutim, odlučno odmahnuo glavom.
I opet zamka, vaša svjetlosti! Ja više volim običnu odalisku u njenoj golotinji negoli one koje se licemjerno pokrivaju, a čini se kao da ti u jednom jedinom svom pogledu obećavaju raj. Teški njihov otrov poprima tada vid prefine esencije... previše profinjene da biste ga mogli prepoznati i čuvati se. Ali što kažem esencije... ? Kvintisencije...!
Joffrey de Peyrac ga je zamišljeno slušao glađeći svoju bradu.
Čudno, Jasone... vrlo čudno! - promrmlja. - Držao sam da me ona više uopće ne zanima... baš ništa.
Na žalost - Jason će tugaljivo. - Kad bi moglo biti tako! Ali mi se razilazimo u računu...
Joffrey ga uze za ruku i odvede napolje, na balkon.
Dođite... "Blago" mog jadnog Abdulaha zasmrđuje moju kabinu.
I on se prepusti razmišljanju gledajući nebo pastelno narančaste boje, dok je more zadržalo neugodnu sivu boju.
Približujemo se... Vi pođite i umirite ljude. Recite im da je španjolsko zlato još uvijek na brodu. Čim za nekoliko dana pristanemo na kopno, dat ću im neki predujam na račun skorašnje prodaje.
Oni će biti plaćeni, kako su uostalom i uvijek bili. Ali oni znadu da smo na gubitku za jedan prijevoz. Pitaju čemu je trebalo tako naglo otputovati u La
Rochelle. Čemu smo ukrcali ove ljude koji nam samo smjetaju i zbog kojih se moramo odricati, a nikada od njih nećemo izvući ni pare, jer je očito da nemaju ništa do košulje na sebi.
Budući da je Joffrey đe Peyrac i dalje šutio, kapetan Jason započe ponešto zlobno.
Smatrate da sam jako indiskretan, vaša svjetlosti? I upozoravate me da se ne smijemo pačati u vaše poslove? To je ono što nas tišti. Posada, a isto tako i ja, osjećamo da ste odsutni duhom... Mornari su naročito osjetljivi na to. Vi dobro znate kakvi su pomorci, bili oni ne znam koje rase. Oni vjeruju u znamenja, više ih privlači ono što je nevidljivo negoli očite pojave... Oni uporno tvrde da ih vi više ne štitite.
Rescatorove se usne raširiše u osmijeh.
Neka dođe kakva oluja, pa će vidjeti da li ih ja štitim!
Znam... Vi ste još uvijek ovdje među nama. Ali oni već naslućuju dalje. Jason pokaza glavom prema pramcu broda.
Pretpostavimo da ste nakanili ovim ukrcanim ljudima naseliti svoje stečene zemlje na Dawn Eastu, ali što se to tiče nas mornara na Gouldsborou!
Grof de Peyrac položi ruku na rame svoga prijatelja. Pogled mu je lutao po obzorju, ali je rukom snažno držao veliku plovidbenu mapu nad kojom je često stajao nagnut za vrijeme njihovih beskonačnih putovanja.
Dragi druže Jasone, kad ste me sreli, bio sam čovjek koji je prešao polovicu puta svoga života. Ne poznajete me sasvim kao što ni ja, mislim, ne poznajem vas. Znajte dobro: otkada sam na svijetu, moj život koleba između dviju strasti: bogatstva zemlje i draži mora.
A ljepotice...?
Ljudi pretjeruju. Recimo da su ljepotice igrale prigodnu ulogu u ovoj ili onoj pustolovini. Zemlja i more, Jasone - dvije bitnosti. To su ljubavnice velikih zahtjeva. Ako sam pružio previše jednoj, druga odmah traži. Evo, već je deset godina otkako mi je carigradski sultan naložio da monopoliziram trgovanje novcem, i ja nisam sišao s palube jednog broda.
Vi ste mi pomogli da mogu zapovijedati hirovitim elementima, i od Mediterana do Oceana, od polarnih mora do Karipskog mora, stekli smo zapanjujuća iskustva...
A sada vas je opet obuzela želja da prodrete u utrobu zemlje?
Upravo tako!
Rečenica je pala kao mrtvo tijelo. Jason obori glavu.
Čuo je ono čega se bojao. Njegove jake ruke obrasle riđom dlakom nabraše se na pozlaćenoj drvenoj ogradi.
Snažan osjećaj prijateljstva Joffreya de Peyraca još se jače izrazi:
Ostavit ću vama brod, Jasone! Jason zaniječe glavom.
To više neće biti isto. Meni je bilo potrebno vaše prijateljstvo da mogu preživjeti. Vaša strast, vaša životna radost me uvijek oduševljavala. Meni je to trebalo da i ja mogu opstojati.
Koješta! Zar želite i vi biti sentimentalni, stara kremeniko? Okrenite se i pogledajte, more vas čeka.
Ali Jason ne podiže oka na prostranu sinju pučinu.
Vi to ne možete razumjeti, vaša svjetlosti. Vi ste živa vatra, ja sam led.
Pa razbijte led.
Previše kasno. Jason teško uzdahne.
Trebalo je da prije upoznam tajnu koja vama omogućuje da svakoga časa na svijet pogledate drugim okom. Koja je to tajna?
Ali, Jasone, tu nema tajni - reče Joffrey de Peyrac - osim ako nisu različite. Svatko ima svoje tajne. Što da vam kažem?... Biti uvijek spreman da iznova započneš život... Nikako se ne pomiriti s time da imaš samo jedan život... Nego živote mnogostruke...

24.
SUMNJIVO ORUŽJE
To beskonačno putovanje nastavljalo se u nedogled, jer kad bi u bjeličasto jutro putnici izašli na palubu, vidjeli bi more i samo more. Ono je još jednom izmijenilo svoj izgled. Pričinjalo se kao jezero gotovo bez ijednog nabora. Premda su sva jedra bila razapeta, brod se jedva micao i onima koji su bili u potpalublju pričinilo se da su na sidrištu. Čuli su se glasovi puni nade. Jesmo li stigli?
Molite Boga da to ne bude - poviče Manigault. - Nismo još dovoljno na jugu, da bismo mogli biti na San Domingu. To bi, dakle, značilo da smo dosegli puste obale Nove Škotske, a tko bi znao što nas tu sve čeka.
Gledajući sumornu pučinu ispred sebe, obuzela ih je mješavina razočaranja i olakšanja. Jedra su se objesila i jedino se gore na okrižicama vidjelo kako se posada napreže da razvije križna jedra kako bi uhvatili dašak vjetra kojega gotovo uopće nije bilo.
Nastupila je opasnost potpunih tišina, kojih se mornari strašno boje. Vrijeme je bilo prilično toplo. Dan se činio dug.
I kad su navečer putnici, izašavši opet na palubu, ustanovili da jedra i dalje tužno vise i da uza sve napore posade ona ostaju i dalje mlitava i nabrana, začuše se duboki uzdisaji. Starija Manigaultova kćerka, Jenny, koja je očekivala porođaj, brizne u plač.
Ako ovaj brod ne krene, ja ću poludjeti. Neka već stigne! Neka stigne makar gdje, samo da ovo putovanje jednom završi!
I ona se obrati Anđeliki preklinjući:
Recite mi... Recite mi da ćemo uskoro stići.
Ahđelika je otprati do njezina kreveta nastojeći da je ohrabri. Mlada stvorenja su pokazivala prema njoj veliko povjerenje, a to je za nju bilo pomalo tegobno jer se nije osjećala naročito sposobna da ga opravda. Nije, naime, mogla zapovijedati vjetrovima i moru i određivati sudbinu Gouldsboroa. Nikada se još nije našla pred tako nesigurnom budućnošću i nesposobna da donese određenu odluku. A činilo se kao da uvijek od nje očekuju da upravlja događajima u svakoj prilici.
Kad ćemo se iskrcati? - preklinjala je Jenny koja se teško smirivala.
Ne mogu vam to reći, drago dijete.
Ah, zašto onda nismo ostali u La Rochelleu? Pogledajte našu bijedu... Tamo smo imali toliko lijepo platno koje je dolazilo ravno iz Holandije za pelenice mog novorođenčeta.
Ovoga časa konji kraljevskih draguna leže na vašim holandskim plahtama, Jenny. Vidjela sam kako to rade u nastambama hugenota u Poitouu. Svoje vojničke čizme prali su u vinu iz vaših podruma, a laštili su ih vašim čipkama iz Malinesa. Bilo je određeno da se vaše dijete rodi u nekoj tamnici i da vam smjesta bude oduzeto. Sada će se naprotiv, roditi slobodno. Sve treba steći, sve treba platiti...!
Jest, ja to znam - mlada će žena susprežući se da ne zaplače - ali toliko želim da se već jednom nađemo na kopnu... Ovo vječno gibanje mora čini me bolesnom. A konačno, na ovom brodu sve ide naopako. Krv će na koncu poteći, znam ja. A možda će i moj muž biti među mrtvima... Nesreća!
Vi bulazite, Jenny. Čemu toliki strah?
Ustrašena Jenny tjeskobno se osvrnu oko sebe. A zatim se i dalje hvatala Anđelike.
Gospo Anđelika - prošapta - vi poznajete Rescatora i sve ćete učiniti da se ne dogodi štogod strašno?...
Čega se bojite? - odvrati preneražena Anđelika.
U taj čas osjeti nečiju ruku na svome ramenu i ugleda tetku Anu koja joj je davala znak.
Dođite, draga - stara će gospođica - mislim da znam što muči Jenny.
Anđelika pođe za njom dok je ona išla prema kraju baterije. Tetka Ana otvori vrata iza kojih se, na početku njihova putovanja, čulo blejanje koza i roktanje svinja. Već odavno je koza i svinja nestalo, ali spremište je bilo zadržalo takav stajski zadah da te hvatala vrtoglavica.
Uklonivši prnje koje su se nakupile u kutu, zatim nekoliko slamnatih čizama, gospođica Ana otkri oko tuce naslaganih kremenjača i još nekoliko vrećica sačme i bačvicu praha.
Što kažete na to?
To su muškete...
Anđelika je nevoljko gledala to oružje.
Čije je?
Ne znam. Ali mislim da to nije mjesto za spremanje oružja na brodu, gdje je, čini mi se, disciplina prilično oštra.
Anđelika se bojala da pogleda istini u oči.
Moj nećak me zabrinjuje - odvrati tetka prešavši prividno na drugi predmet. - Vama nije nepoznata nestalnost njegova karaktera. Ali ne bi trebalo da ga njegovo razočaranje dovede do nerazumnih postupaka.
Mislite li da je ovo oružje odložio ovdje gazda Berne? S kojom namjerom? A kako je mogao do njega doći?
Ja o tome ništa ne znam - stara će gospođica podigavši glavu. - Ali neki dan sam čula gospodina Manigaulta kako govori: ubiti pljačkaša nije grijeh.
Je li moguće? - promrmlja Anđelika. - Zar bi naši prijatelji mogli dići ruku na onoga koji ih je spasio?
Oni ga teško sumnjiče da im sprema zlo.
Neka barem nastoje da te provjere.
Kažu da će biti prekasno ako budu čekali.
Što namjeravaju?
Osjetivši da ih netko motri, ušutješe. Promatrala su ih s nepovjerenjem dva mornara koji su kao nekim čudom iskrsli iz toga mračnoga kuta. Nisu izgledali baš zadovoljni. Približili su se govoreći vješto španjolski. Anđelika je dobro razumjela njihov jezik. Ona se povuče natrag s tetkom Anom i prišapne joj:
Vele da to oružje pripada njima i da se mi ne trebamo za to brinuti, a da brbljavim ženama treba odrezati jezik...
Ona doda s nekim olakšanjem:
Vidite, dakle, vaši su utisci bili pogrešni. To oružje, dakle, pripada posadi.
Oružju posade nije mjesto među slamnatim čizmama - ponovi odlučno tetka Ana
znam što se tu sprema. Naši su preci bili gusari. A zašto ti neotesanci govore da će nam odrezati jezik ako im je savjest čista? Gospo Anđeliko, ne biste li vi mogli reći njegovoj svjetlosti Rescatoru što sam vam danas pokazala?
Zar smatrate da sam toliko u njegovoj milosti da mu mogu davati savjete kako da postupa sa svojim ljudima? Lijepo bi me primio. On je previše ponosan i nepristupačan da bi poslušao neku ženu ma tko ona bila.
Njezina žalost bila je očita. Svaki put kada su se obraćali njoj kao sivoj eminenciji vlasti, ona je uviđala koliko nju onaj isti uz kojega bi morala opet započeti prisan život, drži zapravo daleko od sebe.
Mislila sam... - reče gospođica Ana zamišljeno. - Ipak između vas i toga čovjeka ima nešto što vas zbližava. To je vaša prošlost, zar ne?... Vi ste njegova slika. Kad sam ga ugledala, opazila sam da moj siromašni Gabriel nema više izgleda kod vas. S druge strane, ja uviđam da vaš komandant ulijeva neku bojazan našim vjernicima ne nastojeći pri tom da to razbije. Međutim, ja imam povjerenja u njegove pothvate. Čudnovato je to. Uvjerena sam da on radi razborito i da želi dobro. Osim toga... on je velik učenjak.
Njezini se obrazi zarumenješe kao da sebi prebacuje neki sumnjiv zanos.
Posudio mi je neke izvanredne knjige.
Iz svilenog zavoja, u koji ih je bila pomno umotala, tetka Ana izvadi dvije knjige sa crvenim rezovima, uvezane u kožu.
Ovo su vrlo rijetki primjerci: "Osnovi analitičke geometrije" od Descartesa, zatim "O okretanja nebeskih tijela" od Kopernika. U Francuskoj sam uvijek željela da ih čitam, ali ih nikada nisam mogla naći u La Rochelleu. A Rescator mi ih je posudio nasred oceana. Zanimljivo!
Gospođica Ana se smjesti na podu, sjedeći na svom smotanom ogrtaču, i prisloni svoja mršava leđa uz neudobne zidove.
Večeras neću na šetnju. Žurim da pročitam ova djela. Obećao mi je da će mi posuditi i druga...
Anđelika je razumijela da je skromna gospođica rijetko kada bila tako sretna. "Joffrey je uvijek umio zadobiti žene - pomisli. - Po tome ga dobro prepoznajem." Ona je takođe poznavala njegovu sposobnost da ljude uznemiri, da od tiha čovjeka, kao što je bio gazda Berne, učini razbješnjelo čeljade, i da od opake žene, kao što je gospođa Manigault, učini gotovo krotku ženu.
Sve je bilo drukčije, izmijenilo se, i to nabolje. Anđelika je na kopnu uvijek imala muškarce uza se, žene su se, međutim, prema njoj uvijek kiselo držale. A evo sada, čini se, žene joj se približuju, dok muškarci prema njoj postupaju kao prema neprijatelji. Po nekom prastarom, sigurno vrlo duboko zakopanom nagonu, naslućivali su da se između nje i njih postavio neki grabežljivac, i to posve druge vrsti negoli su oni sami. Dokle će ih dovesti ta gorčina u koju kao da se ucijepilo nepovjerenje i stvarna sumnja...?

Mala Honorina je buktala od unutrašnjeg ponosa. Konačno je pronašla pokrovitelja muškarca, i to moćnog, na tom brodu nesreće, što ne samo da ju je bacao amo- tamo - imala je kvrge na nosu, na čelu - nego tu su se svi, pa i njezina majka, odjednom prestali za nju zanimati.
Želeći pobjeći od toga svijeta koji je više nego zločest, jer je indiferentan, ona je bila skočila u more da je valovi ponesu u kraj gdje će naći dječake velike i jake, koji će joj biti braća, i jednog još većeg i jačeg muškarca koji će joj biti otac.
Ali i more ju je izdalo i utonulo kad je odvažno po njemu koraknula.
More, koje je neprestano nosilo led i ptice, nije htjelo nju. Ptice su bile postale zločeste i htjele su joj iskopati oči. Ali onda je iz valova izronio prijatelj s licem kao jež, "Kestenova Bodlja". On je potjerao morsku pticu, zgrabio je u svoje ruke u času kad joj je već zločesta slana voda ulazila u usta.
Onda ju je "Kestenova Bodlja" proveo na brod, gdje se njezina mati cijelu večer bavila njome. I sada joj je ostao "Kestenova Bodlja", koji je na mjestima gdje ga je izranila ptica imao crne i nabubrene jamice. Preko njih je Honorina polagano prelazila svojim prstićima.
"Da te ozdravim", govorila je.
Jednom se Sicilijanac snebio ugledavši medaljicu Bogorodice što ju je nosila o vratu.
Sveta Bogorodice, zar je ova djevojčica katolkinja...?
Honorina nije razumjela talijanski i nije se za to brinula. Sam način njegova govora bio je dovoljan da je ispuni srećom.
Jesi li ti moj otac? - upita ona obuzeta iznenadnom nadom.
Sicilijanac kao da se začudio, a onda udari u smijeh. Glavom je zanijekao tumačeći blagoglagoljivo i s tužnom mimikom, po čemu je ona zaključila da on nije njen otac i da je jako žali.
Osvrnuvši se naokolo na sve strane, on prinese ruku do pojasa i odande izvuče nož. Iz njegove talijanske košulje, bijele i s crvenkastim prugama, nešto izviri, i od toga on izreže vrpcu pa je objesi o vrat Honorini koja je to pratila sa silnim zanimanjem. Zatim je, želeći da je promatra na jačem svjetlu, ponese na rumenkastu zraku sunca.
Činilo se da ga je uspjeh zadovoljio. I on prošapta:
Čuj, nemoj reći tko ti je to dao. Zakuni se: "Pljujem! Pljujem!"
Budući da Honorina nije razumjela, mornar pljune na pod pozvavši je da i ona to učini, a dijete s užitkom učini tako. Mornar se udalji s prstom na ustima, opazio je, naime, da se približava Anđelika tražeći svoju kćerku.
Honorina je bila dvostruko sretna. Ona je dobila i drugog prijatelja i počeli su joj dijeliti darove. Prekapala je po džepu svoje pregačice i tu pronašla sjajni kamen koji joj je bio dao Crni čovjek. Kad je vidjela da joj se majka približava, uplaši se i hitro ga ubaci natrag pričinivši se kao da ne vidi da majka dolazi.
Zraka sunca je otkrila riđu boju djevojčine kose i Anđelika odmah, kao suprotnost, opazi sjajni lančić od zelenog zlata na vratu djevojčice, a o lančiću privjesak vjerovatno s nekim relikvijama: među slijepljenim sitnim komadima drva mora da su bile čestice pravog križa ili kakva oruđa kojim je mučen kakav sveti mučenik.
Gdje si našla ovu skupocjenost, Honorina?
Darovali su mi.
A tko?
Nije mi je darovao Crni čovjek.
Nego tko?
Ne znam.
Osim zlatnog lančića na vratu djeteta visila je kositrena medaljica dobivena od redovnica u sirotištu de Fontenay-le-Comte, koju se Anđelika nikada nije usudila skinuti djetetu jer je željela da je taj spomenik sjeća na izbavljenje.
Ne laži. Ta valjda taj privjesak nije pao s neba.
Honorini se prikazalo kako sivi ocean otima nebu taj nakit. I reče naoko sigurno:
Jest. Ptica ga je držala u kljunu. Morala ga je spustiti, i on je pao na moj vrat. Onda pljune na zemlju i nekako izazivački reče:
Svete mi Bogorodice, kunem se!
Anđelika se kidala između želje da se smije, da se ljuti, ili da nastavi ispitivati. Da nije dijete opet ukralo?
Podiže je i vrlo snažno zagrli. Osjetila je da joj to dijete izmiče.
Ja bih tako rado potražila svog oca - reče Honorina. - Mora da je jako dobar kad si ti tako zločesta!
Anđelika uzdahne. Eto, počevši od njezine kćerke pa do njezina muža, nitko joj nije praštao ni najmanju od njenih slabosti...
Onda sačuvaj te dragocjenosti! - reče joj. - Vidiš da ja nisam tako zločesta.
Jesi, jesi, vrlo si zločesta, jako - uporno će neumoljiva Honorina. - Uvijek se izvlačiš, spašavaš svoj život, a mene ostavljaš. Tada ja pomislim da ću umrijeti i dosađujem se.
Nitko se ne dosađuje dok je još djevojčica. Život je uvijek lijep. Vidiš, ptica ti je već donijela dar.
Honorina se grohotom nasmija skrivajući glavu na Anđelikinom ramenu. Začudila se da joj je majka tako lakovjerna.
Ove večeri je sve išlo bolje.
Brod je pristojan - reče. - Ne miče se više.
Da.
Anđeliki se ote nov uzdah dok je bacala pogled na mirnu i posve neubičajenu površinu mora.
Večer se spuštala u nekoj iskonskoj, narančastoj, gustoj, mekoj i tromoj svjetlosti, ali hladnoj poput prijetnje.
U priviđenju su vidjeli kako između crvenih valića niču i opet uranjaju tamni i sivi otoci. Njihovo neprestano pomicanje bilo je nalik na plesne kretnje u baletu. "Sanjam", pomisli Anđelika i osjeti potrebu da protrlja oči.
Gore s konopa dopre glas, glas Sicilijanca:
Hej, dječice! Kitovi!
Djeca koja su se na "glavnoj ulici" igrala strelica, navališe.
Anđeliku okruži ta kričeća družina. Oni najveći digli su jako malene da i oni mogu promatrati prizor.
I zaista su to bili kitovi koje je maloprije ona smatrala otocima. Njihova ogromna crna i blistava tjelesa pojavljivala su se pa opet uranjala i klizila između dvije vode, čija je prozirnost još više uvećavala njihove gorostasne siluete.
Tada odjednom ugledaše kako veličanstveno izranja crna silueta sa silnim hrbatom, iz kojega je brizgao pjenušavi gejzir, završavajući na kraju ogromnim i uspravnim repom poput kormila.
Jonin kit - poviče udarajući nogama mali dječak - Jonin kit! Bio je sav izvan sebe od radosti.
Ja bih htjela uvijek živjeti na ovom brodu - reče jedna od djevojčica.
Ja bih htjela da nikada ne stignemo - druga će.
Anđelika, koja je također uživala u igri kitova, slušala je zabezeknuto nadmetanje tih malih gospođica.
Vi ste, dakle, zadovoljni što ste na Gouldsborou? - upita.
I te kako! - odgovore djeca u zboru. Ona upita i odraslije što misle. Severina, koja je inače bila povučena, reče prva:
Da, ovdje smo mirne. Nema više opasnosti da će nas poslati u samostan. Ne dosađuju nam više onim raspravama iz teologije koje mi je na otoku de Re moja tetka davala da učim. Ovdje imamo pravo da sami mislimo.
Ona uzdahne s olakšanjem. Ta tjeskobna Severina se oslobodila. Teret potištenosti, koji je još od djetinjstva nosila, pao je s njenih krhkih ramena kao olovni plašt.
Osim toga, sigurni smo da nećemo u tamnicu - reče Martial.
Već od početka putovanja Anđelika se čudila odvažnosti djece. Nisu bili čangrizavi ni plačljivi, kako bi čovjek mogao očekivati. Ako bi oboljeli, vjerovali su čvrsto da će brzo ozdraviti. Roditelji su, naprotiv, kukali i tužili se na nestašnost svoje djece.
Zbilja, ta djeca su osjećala da su izmakla najgoremu. Štoviše, oni nikada još nisu bili tako slobodni kao na ograničenom prostoru od dasaka. Više nema škole, nema više dugog beskonačnog pisanja i učenja Biblije.
Kad bi nas naši očevi pustili da se malo veremo po konopima i da učestvujemo u manevriranju, bilo bi još ljepše? - tumačio je Martial.
Mene je neki mornar naučio uzlovima koje uopće nisam poznavao - reče jedan od dječaka odvjetnika Carrerea.
Ipak su se odrasliji i dalje držali ponešto suzdržano. Severina reče:
Gospođo Anđeliko, je li istina da nam Rescator sprema zlo?
Ja to ne vjerujem.
Ona položi ruku na slabašna ramena.
Otvoreno Severinino lice zasja pouzdanjem i nadom. Anđelika je ovdje kao i u La Rochelleu, promatrajući djecu, doživjela onaj osjećaj vječnosti koji ju je razuvjeravao u prolaznosti života. Pomoći im da prežive - bio je smisao njezina života.
Zar se, dakle, ne sjećate da su vas on i njegovi ljudi spasli od kraljevih draguna koji su vas progonili?
Da. Ali naši očevi kažu da ne znaju kamo nas vodi.
Vaši očevi su uznemireni zbog toga što su Rescator i njegova posada posve drukčiji od nas. Oni govore drugim jezikom, imaju drukčije navike. Teško je katkada sporazumjeti se s nekim od koga se razlikuješ.
Martial izreče nešto silno mudro.
Ali zemlja kamo mi idemo također je različita od one koju smo poznavali. Morat ćemo se na nju dobro priviknuti. Mi plovimo prema drugoj strani svijeta.
Mali Jeremija, kojega je Anđelika voljela, jer je bio nalik na Charlesa Henrija, odmaknu zlaćani pramen kose koji je sakrivao njegove plave oči, i povika:
On nas vodi u Obećanu zemlju.
Anđeliki je bilo lakše pri srcu. Kao suprotnost borbi koju je trebalo voditi s prirodnim silama i s razularenim ljudskim strastima, čuli su se glasovi djece koji su poput kora anđela ponavljali:
Mi plovimo prema Obećanoj zemlji.
Jest - potvrdi ona čvrsto. - Vi, djeco, doista imate pravo.
Onda se s poznatom svojom neusiljenošću okrenu prema krmi broda te uzdrhta, jer je tamo na krmnici bio on, i pričini joj se da gleda prema njoj.

25.
JOFFREY DE PEYRAC POČINJE SHVAČATI...
Kad ju je vidio okruženu djecom, koja su joj oduševljeno pristupila i kojima je sa smiješkom odgovarala, bilo je za njega veliko iznenađenje, pa je bio zbunjen otkrivši novu ženu.
Tamni plašt, koji je s njenih ramena padao u dugim naborima, uveličavao je Anđeliku. Očuvala je svoje držanje i pod iznošenom odjećom na koju se on na koncu privikao. Tako skromna odjeća isticala je tajnovitost i plemenitost njenih crta.
Vodila je za ruku svoju malu riđokosu djevojčicu. A maloprije je vidio kako je stišće u svom naručju. Ako je istina da je to dijete porod tragedije i da je ono samo podsjeća na grozne doživljaje, odakle joj snaga da se tom djetetu nasmije i da ga tako strasno voli? Berne je pričao da su pred njezinim očima zaklali njezina najmlađeg sina. To je, dakle, bio sin du Plessis-Bellierea...
Kako to da se ona otkriva protestantima, a pred njime, svojim mužem šuti? Kako to da mu ona, kao što bi druge na njezinu mjestu bile učinile, nije razvila priču i tužaljku o svojim patnjama, jer to bi je rječito branilo u njegovim očima...?
To je ustezanje duše i tijela. Ona nikada neće govoriti. Ah, kako je zbog toga mrzi! Ne zato što je postala ono što jest, nego što je takva postala po drugima, a bez njega! Mrzio ju je - da - zbog njezine vedrine, zbog njezina otpora i zato što je, i nakon toga što se sukobila s tisuću opasnosti i proživjela strahovite časove, imala smionosti pokazati ono glatko lice kao lijepu plažu u čarobnoj dražici koju valovi mogu prekriti i opet se povući ne ostavljajući traga i ne slabeći njezin sedefasti sjaj.
Je li to ona ista žena koja se oprla Muli Ismailu, koja je bila mučena, trpjela glad, žeđu? "A što sam još doznao? Da je vodila seljake protiv kralja! Bila je žigosana ljiljanovim cvijetom. I ona se, gle, smije među tom djecom promatrajući igru kitova.'"
"Smijem li tvrditi da nije trpjela...? Kako onda da je čovjek odredi? Nije ni ponižena, ni prosta, ni ravnodušna." Vanredna žena.
Vrag bi se mogao snaći ocjenjujući tu neznanku. Njegova vidovitost čovjeka kojega su nazivali čarobnjakom, pokazala se ovdje nemoćnom. Kako da joj čovjek priđe i da je pridobije?
Jedna Jasonova riječ otkrila mu je njegova vlastita protivrječja. "Vi ste opčinjeni tom ženom!..."
Opčinjen. Ona, dakle, opčinjava. Morao je to priznati. Anđelikin čar postajao je sve tajanstveniji i time još moćniji. Nije bio poput onih koji ishlapljuju kao mirisi loše kakvoće. Pa neka je iz đavolske, ili tjelesne ili druge koje tajanstvene esencije, taj čar je postojao, a gospodin de Peyrac, nazvan Rescator, bio je jednostavno zarobljen, premda se tome silno odupirao.
Saletjelo ga je tisuću pitanja na koja bi mu samo ona mogla dati odgovor, morilo ga tisuću želja koje mu je jedino ona mogla ispuniti.
Ludo je utvarati sebi da možeš sasvim poznati neko biće, ili mu uskratiti pravo da ide svojim određenim putem. To kako je Anđelika živjela dok je bila daleko od njega, a posebno za posljednjih pet godina, nije bilo nimalo čudno.
Promatrao ju je kako jaše na čelu seljačkih četa koje je povela u borbu. Gledao je kako se kao ranjena ptica vuče, gonjena od kraljevih ljudi... Tu je počivala tajna koju on možda nikada neće razjasniti, i srdio se pri pomisli da se i u tom načinu preobražavanja kroz koje je ona prošla, nalazilo vječno žensko.
Ljubomora što ju je osjetio promatrajući kako se žrtvuje za svoje prijatelje, i onda kad je otkrio da ima kćerku i da obasipa to dijete izazovnom ljubavi, pa kad ju je najzad vidio gdje uznemirena kleči pred protestantom položivši blago ruku na gola ranjenikova pleća - sve ga je to više izjedalo negoli da ju je zatekao kao besramnicu u zagrljaju nekog ljubavnika. Barem bi je bio prezreo i upoznao koliko vrijedi. I uzeo bi je takvom kakva jest.
Od kakva li je to nova tijesta ona sada načinjena? Kakav li je to kvasac pridodala svojoj zreloj ljepoti koju je sunce njezina života još uzvisilo; otkuda ono nježno i žarko zračenje koje je podgrijavalo želju da na njezine grudi položiš umorno čelo, da čuješ njezine blage i ohrabrujuće riječi?
Bila je to nekakva slabost koju je rijetko kada osjetio... Zašto mu je to raspoloženje morala nadahnuti baš ta silovita žena, ta amazonka, ta objesnica, hitra na jeziku, ta senzualna i drska žena koja ga je besramno varala?
I kad je sunce na obzorju zalazilo, Joffrey de Peyrac pronađe jedno od rješenja koje mu je, na njegovo veliko iznenađenje, otkrilo tajnu Anđelikina vladanja u raznim okolnostima.
"Da, ona je velikodušna", reče u sebi. To je bilo kao neka obmana.
Spuštala se noć. Djeca više nisu promatrala more ni kitove. Čule su se samo njihove nožice kako silaze stubištem u potpalublje.
Anđelika je stajala nepomično i gledala u daljinu.
"Ona je velikodušna. Ona je dobra. Postavio sam zamke njenoj pakosti, a ona nije posrnula... Zato mi nije prigovorila da sam kriv za njezine nevolje. I zato je spremna da podnese moje nepravde i predbacivanja radije negoli da mi dobaci u lice onu užasnu stvar koju ona misli da znade, a to je da sam ja, njegov otac, odgovoran za smrt sina Cantora!"