Anđelika

Po povratku u Francusku, Anđeliku su, pod nadzorom kapetana Montadura, poslali u njen zamak u Plesiju, gde će ostati sve dok ne pristane na pokornost kralju i ne prihvati da mu opet postane naložnica. Premda su uslovi takve nagodbe krajnje ponižavajući, Anđelika odlučuje da pristane zarad dobrobiti svoje dece. Ali, kad pruži pribežište progonjenim protestantima, zamak joj zapale dragoni. Njen sin Šarl-Anri tada je ubijen, a ona napastvovana. Florimon jedva uspeva da se spase. Ozlojeđena i puna mržnje, Anđelika podiže na noge seljake i sve seoske plemiće, i katoličke i protestantske, protiv kraljeve vojske. Vodiće očajničku pobunu, tokom koje će na svet doneti malu Onorinu, skrivaće se kako zna i ume, ali da li će uspeti da pobegne kralju i njegovim vojnicima…

PRVI DIO

POBUNA TINJA



1.
DIJETE PUSTINJE
Stigavši u Marselj, gospodin de Breteuil, izaslanik kralja Francuske koji je u Ceuti uhapsio Anđeliku, dade je zatvoriti u tvrđavi admiraliteta.
Dok su boravili u ovom gradu u kome je nedavno markiza du Plessis-Belliere tako sjajno nasamarila kraljevsku policiju, plemić se nije osjećao sigurnim. U tamnoj i strašnoj ćeliji, nekadašnja zarobljenica Berbera, koja je uspjela uz cijenu strahovitih patnja pobjeći iz harema Mule Ismaila, osjeti sa sigurnošću da očekuje dijete. Ova joj misao sine sutradan po svom utamničenju u tvrđavi. Probudivši se, jasnije osjeti svoj položaj ponovo uhvaćene životinje u zamku. Tamnica admiraliteta bila je bez najosnovnijeg komfora. Iako je kroz četvrtaste gvozdene rešetke visoko smještenog prozora mogla vidjeti dio plavog neba, Anđeliku spopadne strašan osjećaj gušenja. Svu se noć borila protiv užasnog osjećaja da je živa zakopana, koji bi ju zahvatio čim bi joj se sklopili očni kapci, a njezini živci koji su dotle vrlo dobro izdržali, u zoru popustiše.
Zahvaćena panikom pojuri na vrata, stane lupati rukama po tvrdom drvu, bez glasa, ali snagom koju joj je ulijevao očaj.
Bože! Bože! Svježeg zraka! Zatvorili su je u ovu grobnicu, nju, koja je živjela samo u beskrajnom i začaranom krugu pustinje. Ta ju je tjeskoba mučila i dovodila do samrtnog straha. I kao prestrašena ptica u svojoj krletci, ona se obarala na onu nesmiljenu zapreku od drva i gvožđi, te lupala, lupala bez glasa.
Njezine prozirne ruke, na kojima su se još opažali tragovi pretrpljenih patnja u pustinji, nisu pravile na čvrstim vratima veću buku, nego što je podiže ptica klepetanjem svojih krila. Kad bi osjetila bol u oguljenim dlanovima, prestala bi lupati, pa bi teturajući uzmicala k zidu i na nj se naslanjala.
Njezine su oči bludile od vrata do prozorčića s rešetkama. Modrina neba pričinjala joj se kao bistra voda za kojom je toliko žeđala.
Ali Osman Feradži neće više dolaziti po nju da je vodi po ravnim krovovima, odakle će napajati oči varljivim osjećajem prostora.
Sad su je okruživali stranci tmurna pogleda, čije su duše bile obavijene sumnjama. Vojvoda de Vivonne, koji se htio iskupiti za svoje pogreške u prošlosti, izdade iz Pariza najstrože naredbe protiv nje. Admiralitet u Marselju bio je dužan da ukaže svaku pomoć gospodinu de Breteuilu. Svaki pokušaj da nekog pridobije bio bi joj uzaludan, a uostalom Anđelika je osjećala da nije u stanju poslužiti se svojim oružjem. Strahovit umor ju je satro, činilo joj se da takvog još nikad nije osjetila, čak ni na putovima Rifa.
Putovanje morem od Ceute do Marselja s pristajanjem u Cadixu bilo je pravo mučenje, u kome je ona svakog dana gubila ponešto od svoje hrabrosti. Uhapsivši je u ime kralja, je li gospodin de Breteuil uspio slomiti njezin polet, koji bi joj omogućio da se ponovo vrati u život?
Ona se dovuče do svog ležaja. To je bila vrlo tvrda slamnjača, ali Anđelika se nije na to žalila. Ona je na njoj spavala bolje nego na mekanom krevetu, a jedini krevet, koga je željela da na njemu odmori svoje umorne udove bio ie komadić zemlje na ravnoj tratini pod cedrovima.
Njezine su oči ponovo zurile u vrata. Kolika zatvorena vrata se ispriječila pred njom u toku njezina života, razmišljala je ona, vrata svaki put sve glomaznija, sve mračnija. Da li se sudbina njome poigravala, da je kazni što je kao dijete Monteloupa jurila bosonoga po stazama gajeva i šuma i što je bila tako strastveno zaljubljena u slobodu, da su seljaci vjerovali da je vila?
"Nećeš proći", govorila su joj vrata.
Svaki put kad bi uspjela pobjeći iz jednog zatvora, druga su se vrata, još nesmiljenija, brzo stvarala pred njom. Najprije su se za njom zatvorila vrata bijede, pa ona francuskog kralja, pa rešetke harema Mule Ismaila, i sada opet ona francuskog kralja. Hoće ova biti tako strašna?

Ona se tada sjeti Fouqueta, markiza de Vardesa, vatrenog i suludog Lauzuna, koji su isto tako tamnovali u nedalekoj tvrđavi Pignerol, sjeti se svih onih, koji su godinama ispaštali iza tamničkih vrata za manje krivice, nego što ih je ona počinila.
Spopade je osjećaj samoće i slabosti. Stupivši ponovno na tlo Francuske, ona je zašla u zemlju, u kojoj su ljudi djelovali dvjema pobudama gonjeni: strahom od kralja ili ljubavlju prema njemu. Tu je vladao samo zakon prvog gospodara.
Na ovim obalama fizička i moralna snaga jednog Colina Paturela, njegova neizmjerna dobrota, njegova rijetka inteligencija nisu ništa značile. Svaki tupavi ljubavnik, ako je samo nosio orukvice i vlasulju, mogao ga je prezirali.
Na ovim obalama, Colin Paturel bio je bez moći. Bio je samo siromašni mornar. Njegova uspomena nije bila ni od kakve koristi Anđeliki. Nestao je za nju nepovratno, kao da je umro.
Ona ga poluglasno zazove: "Coline, Coline, brate moj!"
Tako je bila slaba, da ju je oblio hladan znoj i potpuno klone. A tada joj sine misao da je možda s njim zanijela.
U Ceuti je smatrala da joj je redovito mjesečno čišćenje prestalo zbog narušenog zdravlja, kao posljedica pretrpljenih nadljudskih napora. Ali sada, pošto je već toliko vremena prošlo, nije moglo više biti sumnje.
Bila je u drugom stanju.
Nosila je dijete Colina Paturela! Dijete pustinje! Ležala je nepomično zgrčena na svom ležaju, puštajući da se sumnja pretvori u sigurnost, a nevjerojatno otkriće da napreduje i da je posve obuzme.
Najprije se začudi, zatim njome zavlada neobičan mir, a na kraju radost. To je moglo za nju postati nova briga, sramota, povećanje malodušnosti, međutim ona se tome veselila.
Još je bila previše bliska pustinji i svom burnusu pobjegle robinje a da bi se potpuno saživjela s ulogom visoke francuske gospođe. Još je znatan dio njezina bića bio privezan uz srce Normandijca, u onim slikovitim noćima obrubljenim zlatom, u kojima je snaga ljubavi, koja ih je tjerala jednog k drugome, imala okus smrti i nježnosti.
Pod haljinama izrađenim po francuskoj modi, pod vezenim ogrtačima, pod nakitima koje je našla u Ceuti, koža joj je još uvijek bila hrapava, još ne bijaše nestao dubok ožiljak na izgorenoj nozi, a na izbičevanim leđima ožiljci su malo- pomalo nestajali.
Na njezinim nogama u elegantnim cipelama, još su se vidjeli tvrdi žuljevi, što ih je dobila dok se bosa penjala kamenitim stazama Rifa.
Ona stane zanosno misliti kako će dijete što će ga roditi učiniti neizbrisivim trag njezine nevjerojatne odiseje. Ono će biti plavokoso, plećato, jako. Ništa zato što će biti nezakonito. Plemenitost onoga, koji je bio "kralj" sužanja, spajala se svojim vrlinama s plemenitošću križanih, čija je krv tekla u žilama Anđelike de Sance iz Monteloupa.
Njezin sin imat će njegove oči i snagu. Bit će on mali bog Herkul, koji rukuje buzdovanom, davi zmije, a obasjavat će ga sunčana aureola cijelog Sredozemlja. Bit će lijep kao prvo dijete rođeno na zemlji. Ona ga je već vidjela i divila se njegovu životu. Za njega i po njemu ona će opet steći svoju snagu i borit će se da mu pribavi slobodu.
Dugo je tako stajala prepuštajući se tom ponešto ludom snatrenju, zaboravivši zidove tvrđave i govoreći kadikad poluglasno.
"Uzalud ćeš bježati od mene, Coline", govorila je. "Uzalud ćeš me prezreti i odbaciti. Ipak ćeš, makar i djelomično, ostati sa mnom, Coline, druže moj, prijatelju moj."

Nekoliko dana kasnije neka kočija s rešetkama na vratima i spuštenim crnim zavjesama napustila je Marselj i krenula cestom za Avignon. Osiguravala ju je



solidna vojnička pratnja od deset mušketira. Gospodin de Breteuil sjedio je u unutrašnjosti kočije kod Anđelike i požurivao je vožnju.
Toliko su mu pričali o sposobnosti i lukavosti gospođe du Plessis-Belliere, da je neprestano očekivao, kako će mu izmigoljiti između prstiju, pa je stoga imao samo jednu želju: da što prije završi svoju misiju.
Uznemiravala ga je činjenica što se mlada žena brzo oporavljala. A kako se držala ponosno, a katkad i drsko prema njemu, bojao se najgorega. Da se nije ona možda nadala pomoći od svojih sukrivaca?
Na svakom odmorištu spavao je poprijeko iza njezinih vrata i samo na jedno oko. Prije no što bi ušli u neku šumu, gdje je smatrao da bi ih mogla napasti neka banda zato da oslobodi zarobljenicu, tvrdoglavo je tražio od guvernera najbližeg grada da mu da još izvjestan broj vojnika kao pojačanje. Tako je cijela stvar poprimila izgled vojničke ekspedicije. To je potaklo besposličare da se sakupljaju na trgu gradova, u nastojanju da vide ličnost zbog koje je bila potrebna tolika pratnja. To je do bjesnila dovodilo gospodina de Breteuila, pa je plaćao vojnike da udarcima koplja rastjeraju svjetinu, što je još više podsticalo znatiželju i sakupljanje.
Zbog nespavanja i mučen stalnim nemirom gospodin de Breteuil vidio je u što bržoj vožnji jedini izlaz iz tih muka. Tek u noći bi se, zaustavljali nekoliko sati u nekoj gostionici, odakle bi odstranili sve goste, a gostioničare držali pod okom. Preko dana, konji su jurili bez odmora, stoga su ih stalno izmjenjivali svježim konjima, koje bi kurir unaprijed naručio tako da nisu morali gubiti vrijeme kad bi povorka stigla do stanice za mijenjanje konja.
Izmučena drmusanjem kočije po neravnom putu, srvana luđačkom vožnjom, Anđelika se bunila:
- Vi hoćete da me usmrtite, gospodine! Zaustavimo se nekoliko sati da se odmorimo. Ja ne mogu više izdržati.
Gospodin de Breteuil podrugljivo je odgovarao: "Vi ste previše nježni, gospođo. Zar niste upoznali i veće napore u kraljevini Maroko?"
Nije se usudila kazati mu da je u drugom stanju.
Prilijepljena uz klupu ili vrata, gušena prašinom molila se Bogu samo da već jednom završi to pakleno putovanje.
Jedne večeri, pri kraju napornog dana, kočija u brzoj vožnji uleti u jednu okuku na podnožju brežuljka, te se nagne na dva točka i prevrne. Predosjećajući da će doći do nesreće, kočijaš je uspio nekako zaustaviti konje. Udar je zbog toga bio nešto blaži, ali kočija sleti sa strane u jarak, te Anđelika prignječena istrgnutom klupom, odmah shvati, što joj se dogodilo.
Izvukoše je brzo iz kočije i polegoše na travu na ivici ceste.
Sav blijed, gospodin de Breteuil se nagne nad njom. Znao je, ako gospođa du Plessis umre, da mu kralj to neće nikada oprostiti, odmah je shvatio da mu je glava u opasnosti i već je osjećao hladnoću krvnikove sjekire na svom vratu.
Gospođo - zaklinjao je on - da li ste se ozlijedili? Nije vam ništa, zar ne? Ta udarac je bio beznačajan.
Ona mu poviče izmijenjenim, očajnim, divljim glasom:
Vi ste za ovo krivi, glupane. Zbog te proklete vožnje! Sve ste mi oteli! Vašom krivnjom sam sve izgubila! Bijedniče!
Ispruživši ruke, zarije mu nokte u lice. Vojnici preniješe Anđeliku na improviziranoj nosiljci do obližnjeg trgovišta. Vidjevši kako se krv razlijeva po njezinoj haljini, svi su mislili da je Anđelika ozbiljno ranjena. Ali pozvani kirurg, pošto ju je pregledao, izjavi da ovaj slučaj ne spada u njegov djelokrug, već neka pozovu primalju.
Anđelika je ležala u kući predsjednika općine.

Osjećala je kako joj se život gasi zajedno sa životom što se bijaše začeo u njoj. Miris kupusne čorbe širio se u velikoj građanskoj kući, povećavajući njezino gađenje, njezinu odvratnost prema svemu. S vremena na vrijeme ugledala bi primaljino lice, crveno i znojno, pokriveno seljačkim rupcem, od čega su je boljele



oči kao od sunca na zalazu. Cijelu se noć ta dobra žena predano borila da spasi ovo neobično i skoro bestjelesno stvorenje, kose žute poput meda, mjesečevog sjaja, ispruženo na jastuku, a lica neobično zagasite boje. Vrućica joj smeđim mrljama prekrije voštanu put, dok joj očni kapci dobiše olovnu boju, a koluti sljezove boje prekriše kutove usnica. Primalja prepozna znakove smrti.
Ne, dijete moje - šaptala je polubesvjesnoj Anđeliki - ne...
Anđelika je potpuno ravnodušno gledala, kako se sjene motaju oko nje.
Podigli su je, prostrli pod njom svježe plahte, dok se bakreni disk grijalice okretao u toplom i blistavom plesu.
Ona se odmah bolje osjetila; polako je nestajalo hladnoće što joj je ledila udove. Pošto su je istrljali, dali su joj da popije veliku šalicu vrućeg vina začinjenog mirodijama.
Popijte ovo, mala moja, treba obnoviti krv, mnogo ste je izgubili. Ona osjeti opori miris vina, miris cimeta i đumbira.
Ah! Miris mirodija... miris sretnih putovanja! S tim riječima na usni umro je stari Savary.
Anđelika ponovo otvori oči. Pred njom je bio veliki prozor između teških zavjesa, iza prozorskih stakala, gusta, dimljiva magla.
Kad će svanuti dan? - prošapta.
Žena crvenih obraza, koja je bila uz njezino uzglavlje, zadovoljno ju je promatrala.
Već davno je nastao dan - reče ona veselo. - Ono tamo nije noć, već magla, koja se s rijeke digla. Hladno je danas. Po ovakvom vremenu bolje je ostati u krevetu nego juriti drumovima. Baš ste dobro potrefili. Sad pošto ste se izvukli iz neprilike, može se reći, da je ovaj nesretni slučaj bio za vas sreća. Bar ste se riješili brige!
Opazivši Anđelikine bijesne oči, ona iznenađeno nastavi:
Nego šta! Za veliku gospođu vašeg položaja dijete nije nikad dobrodošlo. Pustite, znam ja o tome štošta. Kolike mi dolaze da ih oslobodim ploda njihovih ljubavi! A kod vas je to već gotovo, i bez velike nevolje, iako ste mi zadali veliki strah…
Zbunjena mučaljivošću svoje pacijentice, nastavi:
Vjerujte mi, mala moja gospođo, ne treba za tim žaliti. Djeca nam samo otežavaju život. Ako ih ne volimo, ona nam smetaju, ako ih volimo, stvaraju od nas slabiće.
I zaključi slegnuvši ramenima:
Vrlo važno! Ako vas to tako žalosti, neće vam biti teško dobiti drugo dijete, budući da ste tako lijepi.
Anđelika je stiskala čeljusti od bola. Dijete Colina Paturela neće se više roditi. Sad je zaista osjećala, da su je potpuno opljačkali.
Oteli su joj sve! Žestok osjećaj, srodan mržnji javio se u njoj i spasio je od očaja. I taj osjećaj nalik podivljaloj bujici, koja još nije našla svoj tok, ulio joj je volju da se bori. U njoj se stvori bjesomučna želja da preživi sve, da se osveti za sve što su joj napravili. Usprkos svemu što je doživjela, bila je svjesna da velika opasnost još uvijek ugrožava njezinu slobodu. Uskoro, okružena oružanim vojnicima, po naredbi gospodara kraljevstva, kao najvjerolomnija podanica, ona će ponovo nastaviti ovo putovanje, nakon čega je čeka tko zna koja konačna kazna i kakva tamnica?

2.
KRALJEV ULTIMATUM
Drhtavi zov začuje se u noći, lebdio je časkom, a zatim se ugasio kao da se iscrpio.



"Šumska sova", pomisli Anđelika. "Traži plijen." Ponovno se začuje blagi, ptičji krik, slab i udaljen, koji kao da je gušio gustu maglu što se prelijevala na mjesečini.
Anđelika se odupre o lakat. Blizu strunjače na kojoj je spavala, vidjela je kako se sjaje mramorne crne i bijele pločice u kojima se odražavalo pokućstvo.
Na kraju sobe neka mekana, mliječna svjetlost prodirala je kroz otvoren prozor, i, šireći se i bujajući kroz mrak, unosila je u sobu sav čar proljetne noći.
Privučena tom svjetlošću, mlada se žena digne, uspije da se uspravi i nesigurnim korakom, poput lutajuće duše, pokroči prema srebrnoj zraci. Obasjana punim mjesecom, koji se uto pojavio, ona klone i morala se nasloniti o dovratak vratiju. Pred njom, pod noćnim nebom, sjena je poput kakve hridine presijecala mnoštvo nepomičnih stabala guste krošnje, vitkih grana neobičnih oblika, pokrivenih lišćem poput kraljevske odjeće, čvrstih debla, čiji su stupovi podupirali ovaj mračan hram, koji se pojavio na kraju čistine obasjane mjesecom. "Ti!" šapne ona.
S obližnjeg hrasta začuje se opet krik sove, ali jasan, prodirući, koji kao da joj je donosio pozdrav šume Nieul.
"Ti to", ponovi ona, "ti! Šumo moja! Ti, gaju moj!"
Pirio je tihi vjetrić, neosjetan i neprispodobive nježnosti, a lagane kretnje njegova pirenja mogle su se katkad osjetiti samo po jačem mirisu procvjetalog gloga. Anđelika udahne. Njezina suha pluća žedno su upijala spasonosnu vlagu, koja je dopirala do nje u širokim izljevima i ovlažena dahom svih izvora i tamjanom novih sokova.
Slabost je napusti, ona uspije da se udalji od svog oslonca i da se ogleda oko sebe. U drvenom, pozlaćenom okviru, mladi olimpijski bog bacakao se između boginja, povrh ložnice. Ona je bila u Plessisu! Ovo je bila zaista ona ista soba, u kojoj je nekada, bilo je to vrlo davno, imala je šesnaest godina, ona, Anđelika, mala znatiželjna divljakuša, vrebala ljubavne izljeve princa de Condea i vojvotkinje de Beaufort.
Na ovim istim crnim i bijelim pločicama, u kojima se odrazuje lijepo pokućstvo, ona je ležala, kao i danas, tužna, iznemogla, pobijeđena, dok se kroz hodnike dvorca nesigurnim korakom udaljavao lijepi Filip, njezin drugi suprug, koji je onako okrutno proslavio svoju prvu bračnu noć.
Baš tu je ona provela dosadne dane svog drugog udovištva, prije nego što je, očarana, popustila zavodljivostima Versaillesa.
Anđelika se ponovno nasloni na svoj ležaj, ispruži se na nj nalazeći u tvrdoći poda užitak, koji joj je donosio odmor. Kad se obavila pokrivačem kao nekim burnusom, zgrčila se poput životinje, kao što je običavala u pustinji činiti. Duboko spokojstvo je sad zamjenjivalo tjeskobu, koja je nije prestajala mučiti, dok je bila u polusvjesnom stanju za vrijeme bolesti.
"Kod svoje sam kuće", pomisli "opet se nalazim u svojoj kući. Sve je, dakle, moguće." Kad se probudila, sunce je smijenilo mjesec, a služavka Barba, svojim kukajućim glasom, jadala se po običaju.
Pogledajte, tamo, jadnu gospođu! Svakog dana se s njom isto događa! Strašno li je to. Na podu, kao pašče! Svaku večer muku mučim, dok je utjeram u krevet, ali čim se udaljim, ona nalazi snage da svoju strunjaču povuče na pod i da se na njoj sklupča poput bolesne životinje. "Da znaš, Barbo, kako je ugodno spavati na podu", kaže mi "da znaš samo kako je to ugodno." Koje li bijede! Ona, koja je toliko voljela udobnost, kojoj nije nikad bilo dovoljno perina da se u njih zarije, toliko je bila zimogrozna. Nevjerojatno je, što su s njom učinili ti ljudi iz Berberije u manje od godinu dana. Vi treba da kažete kralju, gospodo! Što se dogodilo od moje tako lijepe, tako profinjene gospođe. Vi ste je ne baš tako davno vidjeli u Versaillesu, gospodo, a pogledajte je danas, zar čovjek da ne zaplače nad time? Ne bih vjerovala da je to ona, kad ne bi i danas još uvijek sve radila po svojoj volji, usprkos svemu što joj se kaže. Ali divljaci, kao što su oni u Berberiji, ne zaslužuju da žive. Trebao bi ih kralj kazniti, gospodo!



Oko Anđelikinog ležaja poredaše se tri para ukrašenih cipela i jedan par čizama. Ona je znala da vezene cipele s crvenom petom i pozlaćenim kopčama pripadaju gospodinu de Breteuilu, ali ostale su joj bile nepoznate.
Podigne oči. Čizme je nosila neka trbušasta ličnost, stegnuta u modru oficirsku kabanicu nad kojom se kočilo crveno, brkato lice, riđe kose.
Vezene cipele od dabrovine sa srebrnim kopčama, stroge koliko je potrebno, iz kojih su izrasli mršavi, crni listovi, bile bi odale ličnost odanu dvoru, da nije Anđelika odmah prepoznala njihova vlasnika, markiza de Solignaca.
Četvrta ličnost, također u cipelama crvenih peta i s dijamantnim kopčama, nosila je veliki čipkasti ovratnik, pomalo izvan mode, povrh koga se isticalo kruto i fino lice velikaša vojnika, dok je čuperak sijedih dlaka na bradici ispod donje usne, još više isticao njegovu strogost. Naklonivši se mladoj gospođi, koja je ležala pred njihovim nogama, ovaj joj se obrati:
Gospođo, da vam se predstavim. Ja sam markiz de Marillac, guverner Poitoua. Njegovo me veličanstvo zadužilo, da vam prenesem njegove naredbe i odluke, koje se odnose na vas.
Da li biste, gospodine, mogli glasnije govoriti - reče mu Anđelika ističući još više svoju malaksalost - ne čujem što govorite.
Gospodin de Marillac bio je prisiljen da klekne blizu Anđelike, kako bi ga ona mogla čuti, a njegovi pratitelji morali su se povesti za njim. Iza poluzatvorenih trepavica, Anđelika je uživala gledajući ove četiri smiješne prilike kako kleče jednim koljenom na podu oko nje, a njezina se radost još poveća, kad je opazila da se na licu de Breteuillea još vide crveni i naduti tragovi njezinih nokata. Nakon što je skinuo voštane pečate s pergamene, on je razvije pa, nakašljavši se, stane čitati:
Gospođi du Plessis-Belliere, našoj podanici, koja je kriva za opasnu pobunu protiv nas, što je izavalo Naš gnjev, Mi, kralj Francuske, morali smo joj napisati ove retke, kako bi joj priopćili Naše osjećaje, za koje bi ona mogla tvrditi da joj nisu poznati, a koji će joj ujedno biti putokazom u izražavanju svoje pokornosti. "Gospođo.
Naša je bol bila velika unazad nekoliko mjeseci, kad ste na Naša dobročinstva, koja smo se udostojili ukazati vama i članovima vaše obitelji, odgovorili nezahvalnošću i nepokornošću. Iako ste dobili naređenje da ne napuštate Pariz, vi ste ga ipak napustili. Međutim, poznavajući vašu naglu prirodu, Mi smo izdali to naređenje potaknuti željom da vas sačuvamo od vas same i od nepromišljenih djela koja biste možda mogli učiniti. Vi ste ih ipak učinili, sami sebe ste izložili opasnostima i razočaranjima od kojih smo željeli da vas sačuvamo. Zbog toga vas je stigla teška kazna. Vi ste Nam uputili očajnu molbu preko starješine otaca Otkupljenja Kristova, R. P. de Valombreusea. Vrativši se iz Maroka obavijestio Nas je o žalosnom stanju, u koje ste zapali zbog svojih zabluda. Kao zarobljenica Berbera, vi ste počeli shvaćati do čega su vas dovele vaše zablude, pa ste se običajnom nesvjesnošću osoba vašeg spola obratili Vladaru, kojeg ste izvrgli ruglu, da vam ukaže pomoć.
Iz obzira prema velikom imenu koje nosite i prijateljstvu, koje Nas je vezivalo s maršalom du Plessisom, a na kraju i iz samilosti prema vama, jer ste ipak ostali za Nas Naša ljubljena podanica, Mi nismo dopustili da snosite svu težinu kazne prepuštajući vas tim okrutnim barbarima, pa smo se odazvali vašoj molbi.
Eto vas danas žive i zdrave na tlu Francuske. Mi se tome veselimo. Međutim pravedno je, da javno priznate svoj zločin prema Nama.
Mi smo mogli narediti da provedete određeno vrijeme u tišini nekog samostana u potrebnom razmišljanju. Ali pomisao na patnje, koje ste podnijeli, potakla Nas je da odbacimo ovu namjeru. Mi smo vas radije poslali na Vaše imanje, znajući da vam rodni kraj može postati najbolji savjetnik. Vi niste u progonstvu. Tamo ćete ostati samo do onog dana, koga ćete sami odrediti, a onda ćete krenuti za Versailles, gdje ćete nam iskazati svoju pokornost. Očekujući taj dan, a Naša je



želja da on bude uskoro, jedan oficir, koga će odrediti gospodin de Marillac, guverner pokrajine, bit će dužan da vas nadzire."
Tu gospodin de Marillac prekine čitanje i pokazavši na debelog oficira, reče:
Predstavljam vam, gospođo, kapetana Montadoura, kome sam predao čast da vas nadzire.
Kapetan je upravo pokušao da se premjesti s jednog koljena na drugo, jer ga je zaboljelo stojeći u tom položaju na koji njegova trbušasta osoba nije bila navikla. Skoro se srušio, ali se ipak uspije održati i gromkim glasom izjavi, da mu je čast što će služiti markizi du Plessis.
To je učinio iz svoje pobude. Anđelika, koja je cijelo vrijeme ležala zgrčena pod pokrivačem, držala je oči zatvorene, kao da spava.
Gospodin de Marillac hrabro nastavi s čitanjem:
"Mi ćemo ovdje ukratko iznijeti na koji će način gospođa du Plessis-Belliere izvršiti čin pokornosti. Buntovnost članova njezine obitelji, čiji se jedan član nedavno spustio čak do zločina uvrede Veličanstva, previše je poznata, pa će njezina pokora navesti mnoga lica koja bi mogla potaknuta ovakvim žalosnim primjerima doći do ruba pobune, da prije toga dobro razmisle.
Pošto Nas je gospođa du Plessis javno uvrijedila, morat će nam i javno da dade zadovoljštinu.
Ona će se uputiti u Versailles u kočiji od crnog šiblja. Kočija će ostati izvan rešetkastih vrata i neće imati pravo da uđe u počasno dvorište.
Gospođa du Plessis nosit će skromnu haljinu tamne boje.
U prisustvu cijelog Dvora, ona će se uputiti prema Kralju, kleknuti pred njim, poljubiti njegovu ruku i obnoviti prisegu i kao podložna žena i kao vazalka.
Osim toga darovat će Kruni jedno od svojih lenskih dobara u Tureni. Isprave i ugovori o ovom ustupanju morat će biti predani Našem velikom komorniku u toku ove ceremonije u znak pokornosti i javnog priznanja svoje greške.
Odsada će se gospođa du Plessis-Belliere truditi da služi svome vladaru vjerno i bez zadnjih misli. Ona će boraviti u Versaillesu, prihvatit će sve naslove i časti, koje ćemo smatrati potrebnim da joj podijelimo, što će biti teže za njezin ponos, to dobro znamo, nego da ne primi nikakve dužnosti, ona će izvršavati sve obaveze savjesno, ukratko, morat će nastojati da odano služi Kralju, na bilo kojem mjestu u Njegovu kraljevstvu, na Njegovu dvoru..."
... Ili u njegovu krevetu - upadne Anđelika.
Gospodin de Marillac zadrhta. Malo prije toga je bio uvjeren o besmislenosti čitanja te poslanice upućene jednoj nesretnici, koja je ležala polumrtva u beznadnoj bolesti.
Anđelikina upadica i podrugljiv pogled koji se nazirao među njezinim vjeđama, dokazivali su mu, da je ona vrlo pomnjivo slušala i da nije tako iznemogla, kakvom se prikazivala. Njegovi obrazi, slični pergameni, zarumeniše se i on hladno reče:
To nije napisano u pismu njegova veličanstva.
Da, ali to se podrazumijeva - odvrati tiho Anđelika.
Gospodin de Marillac počeša se po vratu i nakon kratkog mumljanja uspio je opet nastaviti prekinuto čitanje.
" …na njegovu dvoru ili na nekom drugom mjestu, koje će njegovo veličanstvo odrediti, da ona tu vrši njegovu službu "
Gospodine, ne biste li završili, jako sam umorna.
I mi smo - reče uvrijeđeno plemić. - Zar ne vidite, gospođo, u koji ste nas položaj natjerali da bismo vam mogli pročitati ovo pismo?
Gospodine, ja sam na umoru.
Na licu velikaša pojavi se zločest i sladunjav izraz.
Ja bih vam preporučio da ne duljite previše, gospođo, jer nemojte misliti da će blagost njegova veličanstva prema vama trajati vječno - I doista, ovim



upozorenjem on i završava pismo. - Treba da znate, gospođo, da vam kralj svojom dobrotom daje mogućnost da nekoliko mjeseci o tome razmišljate, prije nego vas zauvijek bude smatrao nepopravljivom buntovnicom. Ali kad prođe taj rok, on će biti neumoljiv. Sada je mjesec svibanj, gospođo. Kralj zna da ste bolesni, utučeni. On je odlučio da se strpi, ali ako od početka listopada ne budete postupili onako kako vam je naredio da dobijete njegov oproštaj, on će smatrati vaše ustezanje djelom pobune.
Što će se u tom slučaju dogoditi?
Gospodin de Marillac ponovno razvije pismo svog vladara:
"Tada će gospođa du Plessis biti uhapšena i odvedena u neku tvrđavu ili samostan, koji ćemo mi izabrati. Njezina obitavališta bit će zapečaćena, njezini dvorci, palače i zemlje bit će prodane. Samo dvorac Plessis ostat će kao leno i kao nasljedno imanje zajedno s okolnim neposrednim zemljama, koje će biti predane Charlesu Henriju du Plessis, sinu maršala i našem kumčetu, a čije ćemo skrbništvo osigurati već unaprijed."
A moj sin Florimond? - zapita sva blijeda Anđelika.
Ovdje nije spomenut.
Nastane muk u kojem Anđelika osjeti kake su u nju upereni zadovoljni pogledi ovih ljudi koje je jedva poznavala, kojima ona nije nikakvo zlo nanijela, a ipak su se vidljivo radovali njezinu porazu, toliko ljudska zloba želi da vidi pad ljepote i poniženje onoga koji neće da gmiže.
Izdaleka gospođa du Plessis neće moći uspraviti svoju malu, ponosnu glavu, neće moći svojim smaragdnim očima podignuti ogradu između kralja i onih koji su uzaludno nastojali utjecati na njega. Ona će se pojaviti u Versaillesu samo zato da doživi žalosno iskušenje koje će zauvijek poniziti njezinu gordost. Ona bi u tom slučaju zauvijek izgubila svoju neukrotivu snagu, postala bi kao i svi drugi; postala bi poslušno oruđe onih koji upravljaju ljudima i njihovom sudbinom. Zar nisu vješto djelovali, kad su kralju preporučili da bude nepopustljiv?
Gospodin de Solignac prvi prekine muk svojim ganutljivim i muklim glasom. Za nj nije predstavljalo muku ovo dugo klečanje, jer je bio naviknut da se moli bez kraja i konca u svojoj tajnoj sobi, u kojoj je molio Boga da mu udijeli snagu da nastavi svojim teškim i tajnim radom, da nametne Njegov božanski zakon pokvarenom svijetu. On izjavi da mu se čini da je sada baš pogodno vrijeme, da bi gospođa du Plessis-Belliere razmislila o svojim zabludama u prošlosti i da iskoristi vrijeme, koje joj blagost kraljeva ostavlja, kako bi sakupila dokaze o svom nedvojbenom pokajanju. Zar joj kralj ne bi zauvijek oprostio, kad bi mu ona kao zalog donijela obraćenje svojega kraja: Poitoua.
Vama je poznato, gospođo, da vjera koja tvrdi za se da je reformirana, proživljuje sada svoje zadnje dane. Njezine pristalice masovno se obraćaju i vraćaju u krilo matere crkve, katoličke, i apostolske. Poneki tvrdoglavci su još uvijek ustrajni, osobito u ovom udaljenom i divljem kraju, odakle vi potječete i u kome imate svoja imanja. Kapetanu Montadouru, jednom od naših najrevnijih propovjednika koji je unazad nekoliko mjeseci poslan ovamo s tim zadatkom, nekako ne polazi za rukom uvjeriti hugenote u vašim selima da napuste svoja besramna vjerovanja. Mi smo, gospođo, promislili da biste mu vi mogli pomoći u tom svetom poslu. Vi poznajete seljake u ovom kraju, njihov govor. Vi ste njihov lenski gospodar. Vi imate više mogućnosti da prisilite svoje kmetove hugenote, da napuste svoje kažnjivo krivovjerje. Vidite li, gospođo, kakav plemenit zadatak vas očekuje i mislite o tome koliko bi vam kralj, koga ste uvrijedili, bio zahvalan da ste mu pomogli na tom djelu ujedinjavanja njegova kraljevstva, što ga je on poduzeo za veću slavu Božju.
Ono što gospodin Marillac nije postigao čitanjem pisma, uspio je svojim govorom postići gospodin de Solignac. Anđelika napusti svoju hinjenu obamrlost, naglo sjedne i stade zuriti u njih svojim otvorenim velikim i vatrenim očima, koje su se sjajile na njezinu ispijenom licu.



Da li i taj uvjet, to jest da potpomognem obraćenje svoga kraja spada u zahtjeve njegova veličanstva?
Sarkastičan osmijeh otkrije požutjele zube gospodina de Marillaca.
Ne, gospođo - odgovori on - ali se to podrazumijeva.
Istodobno gospoda de Marillac, Solignac i Breteuil nagnuše se nad njom. Montadour je htio učiniti isto, ali ga je u tome spriječio njegov trbuh. Ipak je, međutim, nastojao da se što više nagne. Nije njemu bilo do toga da privoli Anđeliku da se prihvati svetog poziva da obraća hugenote. Druge su njega brige morile. Otkrio je, da je ova polumrtva žena, koja je stjigla u dvorac prije nekoliko dana i koju samo što nisu ušili u mrtvački plašt, bila đavolski lijepa.
Lica četvorice ljudi, koja su joj se približila podsjećala su Anđeliku na grozne sne što su je znali mučiti na Sredozemlju, dok bi joj njezin oslobođeni duh u snu donosio još bliska sjećanja na francuski dvor i na tešku atmosferu Versaillesa, punu zavjera i prijetnji, u kojoj su se neobično ispreplitali strah od trovača, koji su se u tajnim prostorijama bavili spletkama i vršili obrede crnih misa kadeći tamjanom i škropeći blagoslovljenom vodom poput fanatičnih bezumnika. Zlo od kojega bijaše pobjegla i koje bijaše zauvijek odbacila ponovno se javljalo, dobivalo novu snagu; ona je osjećala njegovu otrovnu, njegovu tvrdokornu i podlu moć.
Gospođo - prošapta Marillac - dajte nam dokaze vaše revnosti i mi ćemo vas poštedjeti od najgoreg. Znat ćemo probuditi kraljevu milost prema vama. Mi ga možemo nagovoriti, na primjer, da ublaži strogost pokore, koju vam je odredio. Mi ćemo možda uspjeti da izbjegnete kočiju van ograde, crno ruho, izjavu vazalske poslušnosti...
On nije bio nevješt. Znao je da su za jednu ženu, kao što je Anđelika, teža ova pojedinačna poniženja, nego da ustupi neko svoje lensko dobro kruni. Oni su već očekivali njezina obećanja i spremnost da se založi i spremali se da u skladu s time postupe.
Ali ona ponovno uzmakne.
Da li ste završili, gospodo? Guverner stisne usne.
Ne, nismo još završili, gospođo. Imam još da vam predam osobnu poruku njegova veličanstva. Evo je!
Pošto je raskinula crveni pečat, Andelika prepozna kraljevo pismo.
"Mala moja, moja Bagatello, moja nezaboravna..."
Slova zaigraše pred njezinim očima; ona spusti ruku ne htijući dalje čitati.
Sad kraljevi izaslanici ustanu i povuku se. Gospodin de Marillac baci pogled na njezin ispruženi lik, zatim slegne ramenima. On će uvjeriti kralja, da je ova žena šenula umom. Leži na podu, a bila je nekad kraljica Versaillesa. To je žalosno! Pogriješio je što je poslušao Solignaca i što se umiješao u ovaj zadatak. Ništa u tome svemu nema zanimljivog ni za kralja, ni za njega, ni za Družbu svetog sakramenta. Jasno je kao dan da će ona umrijeti.
Gospodo! - poviče Andelika.
Oni se ukočiše pred vratima. Kad se ona uspravila, njezina joj je neuredna kosa tvorila neku vrst blijede aureole oko glave i tako još više isticala sjaj njezina ponešto divljeg pogleda.
Gospodo, reći ćete kralju, da nema pravo da bude dobar prema meni.
Što znači to, gospođo - upita iznenađeni Marillac - smatrate li se možda nedostojnom kraljeve dobrote?
Ne, hoću da kažem da dobroti nema mjesta među nama. Njegova me ljubav vrijeđa. Jer mi smo neprijatelji, zar ne? Među nama može biti samo rat!
Guvernerovo lice posta kao zemlja crno. Spopade ga vrtoglavica pri pomisli da mu valja te riječi ponoviti kralju.
Tri plemića izađoše zabrinuta lica.



Luda, luda žena, eto što ste - poviče Barba - i pojuri k uzglavlju svoje gospodarice.
Kakvo vas je ludilo spopalo, da sve ništite, nesretnice! Kako ste mogli predbaciti sve to u lice takvim uvaženim velikašima, koje je kralj poslao da urede stvar. Ah! Nema šta, znate kako treba moliti oproštenje!
Barbo, ti si, dakle, prisluškivala iza vrata?
Barba je dalje praskala sva obuzeta svetim gnjevom.
Nije vam dosta što izgledate kao olupina, što ste jadna i bez snage. Spasili ste čudom svoj život, a sada se opet njim lakoumno poigravate.
Barbo, ti si u mome odsustvu poprimila neke autoritativne načine u ophođenju, koje mi se nimalo ne sviđaju.
Morala sam ipak da se branim zajedno s našim malim Charlesom Henrijem. Vi ste nas ostavili, gospođo, a žandarmerija je stalno dolazila; ti prokleti policajci su nas ispitivali, pretraživali spise, otvarali pokućstvo. Zatim su nas ostavili na miru. Trebalo je samo čekati. Ne čini li vam se čudno da netko čeka zrnajući krunicu, i dočeka vas naposljetku jednog dana mršavijom, ogrebenom i divljijom od skitničke mačke. A sada su vojnici u parku, debeli kapetan kroji zakone pod vašim krovom, ždere rezervnu hranu, zadirkuje vaše sluškinje. Silom prilika sam morala naučiti da vičem i da se branim, zar ne?
Žestina njezine vjerne pratilice pokoleba Anđeliku.
Sta bi ti, dakle, htjela da uradim? - prošapta slabim glasom.
Pođite kralju - šapne Barba, a u njoj oživi nada. - Tada će sve biti kao i prije. Vi ćete opet postati najmoćnija osoba u kraljevstvu, vašoj kući i vašem sinu bit će svuda ukazivana čast. Pođite kralju, gospođo. Vratite se u Versailles!
Nagnuta nad Anđelikom, ona je vrebala hoće li na njoj opaziti znakove poraza. Ali pod utučenim vjeđama pojavi se neumoljiv sjaj zelenih očiju.
Ti nisi svjesna svojih riječi. Poći kralju! U svojoj naivnosti ti misliš da ne postoji ništa ljepše nego živjeti na dvoru. Ali ja nešto više o tome znam. Zar nisam već živjela na njemu? Živjeti na dvoru! Kakve li poruge! Crknuti u njemu, to se može! Od dosade, od odvratnosti i na kraju od otrova neke suparnice. Živjeti na dvoru! To ti je kao da plešeš na živom pijesku. Ne bih mogla nikad više živjeti među njima!
Kralj vas ljubi! Vaša moć nad njim je velika.
On me ne ljubi. On me samo hoće. To ne može biti. Slušaj, Barbo. Postoji nešto što ti ne znaš. Kralj Francuske je svemoćan, ali ja sam utekla iz harema Mule Ismaila. Ti ne možeš zamisliti što to znači. Nijedna žena nije nikad uspjela u tome. To je bilo nemoguće, nezamisliva stvar. Zašto onda ne bih mogla držati u škripcu francuskoga kralja?
Zar je to vaš cilj?
Da, mislim... Mislim da mi drugo i ne preostaje da učinim!
Ah! Luda, luda, ženo! Neka vas Bog zaštiti - jecala je Barba pokrivši lice rukama i odlazeći.

3.
ANĐELIKA POD NADZOROM
Kapetan Montadour jeo je u velikoj blagovaonici dvorca. Anđelika ga je s praga promatrala. On nije jeo, on je žderao. Nepokretnih očiju na punokrvnom licu oživljenom riđim brkovima, on se sav posvetio zadatku da smaže čitavu zdjelu svračaka, što je, okružena povećim brojem lonaca, preda nj bila postavljena. Vještom rukom uzimao je svračka, dugo ga vrtio u zdjelici umaka, a zatim ga progutao jednim zalogajem. Hrskao je kosti, bučno ih sisao i brisao ruke o ubrus koji mu je visio na prsima, jednim krajem provučen kroz zapučak.
Zovu ga Gargantua - šapne mala služavka, koja je iza Anđelikinih leđa promatrala taj prizor.



Oficir je izdavao naredbe slugama, kao da su to osobe u njegovoj vlastitoj kući. Jedan sluga nije bio dovoljno brz, kapetan ga nazva buntovnikom i baci mu tanjur u noge.
Anđelika se nečujno povuče. Nije mogla vjerovati da joj je kralj to svinjče poslao u kuću. Sigurno je da kralj nije ni znao za taj izbor što ga je učinio nakon zrelog razmišljanja gospodin de Marillac. Ali uza sve to on nije bio manje odgovoran za poniženje kojemu je ona bila izložena. Kralj je prepustio svojim službenicima brigu o tome da markizu de Plessis urazume.
Što je bila bliže ozdravljenju, Anđeliki je bivalo sve jasnije da je upala u dvostruku zamku: u isto je vrijeme bila prepuštena na milost i nemilost kralju i onih koji su nastojali da potajno upravljaju kraljevstvom. Dok se nalazila u zaklonu svoje sobe nije imala jasnu sliku o svom vlastitom položaju. Odlazila je k prozoru da crpi nove snage promatrajući obližnju šumu. Bujno lišće, svježina, hladovina svaki put su je ispunjavali zanosom. Mislila je pri tom kako je još uvijek živa, kako se njezine kosti ne bjelasaju na pustinjskoj stazi i kako zahvaljujući nevjerojatnom čudu opet vidi svoju zemlju. Bezbroj puta joj se slučilo da snatri o hladovini šume Nieul, dok se suhih usta i okrvavljenih nogu, jedva vukla za tragom Colina Paturela, te joj se činilo sve jednostavnim i lakim, pošto ih je opet pronašla.
Malo-pomalo ona je popustila pred navaljivanjima Barbe, pristala je da jede, da spava u krevetu. Jednog dana je čak i haljinu na sebe navukla. Barba joj je pronašla u nekom kovčegu jednu od nekadašnjih njezinih haljina; one novije su joj bile preširoke.
Obilazeći svoju kuću Anđelika je otkrila i naličje svog povratka. Vojnici su stražarili na vratima. Bilo ih je posvuda. Neki su logorovali iza ograda.
Čuo se gromki glas Montadoura.
Hodajući nesigurnim korakom rekovalescenta, Anđelika nije bila sasvim sigurna da neće odjednom postati žrtvom novih mora. Pričinjalo joj se kao da su poznata lica njezine posluge došla iz nekog minulog, nestalog svijeta, koji joj je donosio dronjke jedne njoj neshvatljive stvarnosti.
U mali salon došli su naizmjenice da je pozdrave i da joj izraze svoje zadovoljstvo što je opet zdrava: Lin Poiroux, kuhar sa svojom ženom, Tourageauxovi veselih lica, koji su služili u Plessisu već petnaest godina iako su se žalili što moraju živjeti među ovim divljacima iz Poitoua, nekadašnji lakej Filipov, La Violette (gle, ona je mislila da ga je otjerala), šef štenare Joseph, šef staje Janicou, kočijaš Hadrien, Malbrant Glavosijek, njezin učitelj jahanja, sijede kose koji se, izgleda, odlično prilagodio seoskom životu. Pušio je lulu, tapšao konje, a da bi opravdao svoje prisustvo poučavao je osnovnim vještinama mačevanja i jahanja mladog Charlesa-Henrija.
Mali nije tako nadaren kao stariji mu brat - govorio je. - Ah! Zašto je Florimond zatvoren u koledžu, dok izvrsni mačevi ovdje rđaju bez posla!
Jedino Malbrant, čovjek pun odlučnosti, nekadašnji mušketir, koji je mnogo toga proživio, izgleda da se osjećao ugodno. Kod svih ostalih opažao se neki nemir, neko nejasno predbacivanje. Dok je ona bila odsutna, oni su se osjećali okrutno napušteni. Žalili su joj se. Vojnici su ih mučili, rugali im se, postupali s njima kao da su u osvojenoj zemlji. Sva je posluga duboko osjećala sramotu nanesenu velikaškom lenskom dobru, koje je moralo ukonačivati vojsku na isti način kao seljaci ili građani. Anđelika ih je slušala bez riječi, njezine zelene oči su ih promatrale, a lagan osmijeh razvuče se na njenim još blijedim usnama.
Zašto se ne branite, zar niste više iz Poitoua? Zar nemate više svojih noževa, svojih sjekira, svojih batina, svojih toljaga od tvrdog drva, a ti Lin Poiroux, gdje su ti ražnjevi?
Služinčad se preneraženo gledala. Zubi Malbranta Glavosijeka veselo se iskesiše. Janicou, kočijaš, promuca:
Dakako da imamo, gospođo markizo, ali se nikako ne usuđujemo. To su kraljevi vojnici.



"U noći sve su mačke sive", glasi poslovica. I kraljev vojnik može izvući batine baš kao i pobunjeni seljak.
Nastade muk. Klimali su glavom, dok su im se lukave oči mreškale. Ove sluge, još bliski svom seljačkom porijetlu, shvaćali su takav govor.
Pa jest, gospođo markizo - progunđa Janicou - ako ste vi sporazumni i mi smo također.
Gledali su se i razumjeli.
Imali su, dakle, pravo što su se povjerili svojoj gospodarici. Ona neće dozvoliti da je tek tako dotuku. Neće dugo proći, a debeli će oficir bježati glavom bez obzira. Odsada će kraljevim vojnicima život po selima postati mukotrpan. Poput djece ili prostodušne čeljadi, naviknuti da idu za sudbinom jednog jedinog gospodara, smatrali su da povratak markize du Plessis označuje prestanak nemirnog razdoblja koje bijaše zaprijetilo njihovu opstanku.
Za Anđeliku, međutim, nije sve bilo tako jednostavno. Praveći se dobro raspoloženom, ona je nastojala da prouči situaciju, prije nego počne djelovati. Ali što joj je situacija bila jasnija, manje je znala što joj je činiti.
Sklonivši se u jedan salon prizemlja, koji je osobito voljela, ona je puštala da se prošlost, klimavim i nesigurnim mostom poveže sa sadašnjošću.
U ovom se istom salonu ona nekad suprotstavila razjarenom princu de Condeu. Slavni velikaš bijaše došao u Poitou da sakupi vojsku protiv Mazarina i kraljice majke i da potajno organizira trovanje malog kralja i njegova brata.
Vidjela je kako diže prema svjetlosti zelenu ampulu, koju mu je dao opat Exili i kako razglaba o prednostima što će ih postići njegovo častoljublje nestankom mladoga Luja XIV. Prinčevska posla! Danas, međutim, Conde vuče svoju kostobolju i igra piket svake večeri s kraljicom pod ukrašenim plafonima Versaillesa. Mali je kralj bio jači.
Ali zar se opori miris spletaka i pobune ne osjeća još u ovom bijelom dvorcu, koji se odrazuje u svom jezeru na rubu šume, u srcu daleke pokrajine?
Anđelika je gledala kroz prozor. Ona spazi kut parka dosta slabo uređen. Raskošni kesteni, sa svojim plamenom, ružičastim i visokim cvjetovima nisu mogli sakriti zapuštenu tratinu, na kojoj su ljudi Montadoura pasli svoje konje. Na desnoj strani sjajilo se jezero, dva su labuda žurila prema obali. Sigurno su opazili Charlesa Henrija, koji je šetao s Barbom, kako se sprema da im baca kruha.
Anđeliki se učini da u toj atmosferi ružnog sna ljepota malog Charlesa Henrija nije bila potpuno istinita.
Barba joj ga dovede. Uskoro će mu biti pet godina. Vjerna guvernanta oblačila ga je stalno u svilu i saten, kao da će već slijedećeg sata biti predstavljen na dvoru. Odjeća mu je bila uvijek čista. Stajao je pred Anđelikom bez riječi; uzalud je ona pokušavala, govoreći mu tiho, da izvuče iz njega koju riječ.
Ali kad hoće vrlo je živahan - reče Barba, kojoj bijaše dosadio muk njezina štićenika.
Treba ga samo čuti, kad ga legnem uvečer i kad mu dam medaljon, u kome je vaša slika. On joj govori, kaže joj mnoge stvari. Ali možda vas ne prepoznaje, jer izgledate sasvim druga nego na slici.
Da li sam se mnogo izmijenila? - zapita Anđelika, koja se i protiv svoje volje uznemiri.
Vi ste sada čak i ljepši nego prije - reče Barba s primjesom zavisti. - Ima nečeg neprirodnog u tome jer kad vas čovjek izbliza zagleda onda vidi da je vaša kosa u žalosnom stanju, a put vam zaista jadno izgleda! Usprkos tome, ima trenutaka kad izgledate kao da vam je dvadeset godina, ne znam zašto, a ima trenutaka kad vam se oči tako čudno sjaje. Reklo bi se dolazite s drugog svijeta!
Imaš donekle pravo.
Da li ste ljepši? Ne znam - ponovi služavka klimajući svojom bijelom kapom - ali znam, osjećam, da ste vi još opasniji sada za ljude, nego prije.
Pusti ljude na miru - odgovori Anđelika slegnuvši ramenima. Ona pogleda svoje ruke.



Nokti mi se još uvijek lome. Ne znam kako da ih njegujem, pa da budu opet jaki.
Uzdahne i pogleda svilene plave uvojke djetetove. Svojim ogromnim plavim očima, svojim gustim trepavicama, svojom bijelom i ružičastom puti, svojim odlučnim i punim obrazima stavio bi na kušnju i flamanske slikare. Njegova ljepota joj je stezala srce. Gledajući ga nije mogla da se ne sjeti Filipa, svog drugog muža, da se ne sjeti svoje užasne sudbine koju je izazvao glasnik Joffreya de Peyraca pošto se već bila preudala. U ono doba ona nije birala sredstva samo da bi se udala za hladnog Filipa i tako je svojim rukama iskopala jamu koja ju je zauvijek rastavila od njezine prve ljubavi.
Ah! Zašto se uvijek igraš sudbinom - govorio joj je Osman Ferađi.
Ona uzdahne, skrene pogled i padne u duboko snatrenje. Dijete se malo poslije toga bojažljivo povuče. Barem za njega neće biti u brizi. Charlesa Henrija du Plessis, sina maršala, kraljevo kumče neće opljačkati zbog zločina njegove majke, ali zar sudbina njezina starijeg sina, ponosnog Florimonda, koji se rodio kao zakoniti nasljednik slavnih grofova tuluških, koji je pripadao najvišem plemićkom rodu i koji je bio bogatiji od svih Plessisa zajedno, zar njegova sudbina nije bila nesigurna i mračna kao sudbina kakva kopileta?
Čim je stigla kući, ona se htjela s njim sastati i vrlo teškim, slomljenim glasom od iscrpljenosti, izdiktirala je pismo gospodinu Molinesu za svog brata R. P. de Sancea. Ona nije znala da je to pismo pobudilo sumnju kapetana Montadoura. Pošto je njegovo obrazovanje bilo slabo, on je dao da mu sadržaj pročita intendant, a zatim, pošto je razmislio o svojoj odgovornosti, poslao ga je gospodinu de Marillacu. Pismo je ipak dospjelo na odredište. Anđelika je baš tog dana primila odgovor svog brata jezuita.
Doznala je tako da je R. P. de Sanceu kralj naredio da drži mladog Florimonda de Morens u koledžu, sve dotle dok njegovo veličanstvo ne bude smatralo da ga se može povratiti majci. R. P. de Sance odobravao je namjere sumnjičavog vladara da sačuva najmanjeg od svojih podanika. Florimond ništa ne bi dobio, kad bi ponovo došao pod utjecaj žene čije vladanje je bilo nezahvalno i lakoumno. Kad pruži dokaze da se pokajala i kad zadobije milost kraljevu, ona može ponovo vidjeti svog sina, ako prestane da bude žalostan primjer pobune i lakoumnosti. U svakom slučaju za dječaka od dvanaest godina bolje je da bude u koledžu, nego u blizini majke koja je uvijek bila labave i nestalne ćudi. Ulazio je u mladićko doba. Njegov je ujak priznavao da je vrlo nadaren za studij, ali da je lijen i nepristupačan usprkos svom otvorenom, ali i prevrtljivom ponašanju. Stalnim nastojanjem moglo bi se možda stvoriti od njega dobrog oficira.
Raymond de Sance završavao je pismo proročanskim riječima koje su odavale njegovu gorčinu. Pisao je da mu je već dosta toga, što mora na svojim leđima osjećati posljedice grešaka svoje braće i sestara i sam se boriti da spase ime de Sance de Monteloup od kraljeve nemilosti. Uskoro će i na nj doći red da snosi teške posljedice te nemilosti, iako je bio i htio ostati vjeran kraljev podanik. A kako da ne navuče kraljevo nezadovoljstvo, kad se već godinama mora zauzimati za krivce, čije je postojano ustrajanje u greškama nepojmljivo kao i njihova nevjerojatna lakomislenost. Čak ni teške posljedice nisu mogle ukrotiti Anđeliku. Zar je on nije neprestano upozoravao, kao i Gontrana, Denisa, Alberta? Na žalost, ni opomene ni upozorenja nisu koristili. Njihova divlja i nedisciplinirana krv bila je uvijek jača.
Jednog dana će prestati da se zauzimlje za njih.
Ovaj odgovor ogorči Anđeliku više od svega drugog. Na taj su joj način oduzimali i Florimonda, a to je bilo podlo. Florimond, sirotan, pripadao je njoj. Samo njoj. On je bio za nju prijatelj, drug.
Jedini i živi dokaz njezine izgubljene ljubavi Florimond i Cantor, njezina dva prva sina postali su joj vrlo bliski nakon njezina putovanja po Sredozemlju.
Činilo joj se da je opet zadobila Cantorovu ljubav slijedeći ga u njegovu luđačkom traganju dijeleći potajna maštanja maloga paža. Postali su bili pomalo saučesnici,



ona i on, umrlo dijete i njegova majka uhvaćeni u istoj zamci, te ga je ona sada osjećala, kao da je manje odsutan, manje "nestao".
Ali njoj je bio potreban stariji sin, Florimond, na čijim je crtama vidjela kako ponovo oživljuje lice njegova oca, lice koje prošlost bijaše izbrisala.
Ona ponovo pročita pismo. Drhtala je od nemoćna bijesa. Zatim joj bratovljeve izjave pobudiše pažnju. Zašto se, dakle, sada tužio na sve članove obitelji, mjesto da kao obično, smatra samo nju, Anđeliku, odgovornom za sve njihove jade. U djetinjstvu je uvijek bila kriva Anđelika, kad bi ih zadesila kakva nesreća. Ovaj je put, međutim, govorio u množini.
Stade razmišljati. Sjeti se jedne rečenice gospodina de Marillaca: "nedisciplina jedne obitelji, čiji su me neki članovi teško uvrijedili", ili slično tome. Ona se nije točnije sjećala izraza, jer tada nije na to obratila pažnju. Uspoređujući te riječi s onima što ih je napisao Raymond, ona se stala pitati ne radi li se tu o nekom događaju koji je njoj bio nepoznat. Stajala je tako udubljena u tim razmišljanjima, dok nije sluga ušao i javio joj da ju barun Sance de Monteloup želi vidjeti.

4.
TRAGIČNA SUDBINA SLIKARA GONTRANA
Anđelikin otac, barun de Sance, umro je prošle godine u toku zime, dakle smrt ga je zadesila prije njezina putovanja u Marselj. Kad joj je najavljena posjeta, Anđelika se uspravi u svom naslonjaču, ne vjerujući svojim ušima. Čovjek koji se uspinjao stepenicama terase, u zagasitom odijelu i velikim blatnim cipelama, imao je isti hod kao i njezin otac. Ona je gledala kako prolazi hodnikom, prepozna mučaljivo i mrko lice de Sanceovih dječaka. Jedan od njezine braće? Gontran? Ne. Denis?
Jesi li ti to, Denis?
Dobar dan - odgovori on.
Kad ga je posljednji put vidjela bio je vojnik, na vrlo lijepom položaju, u jednom garnizonu u okolici Pariza. A sad ga odjednom vidi kao ladanjskog plemića, koji je svojim teškim hodom i zabrinutim licem podsjeća na baruna Armanda. Vrtio je među prstima pismo i izgledao je zbunjen.
Evo. Primio sam pismo od gospodina de Marillaca, namjesnika provincije. Naređuje mi da te posjetim. Zato sam i došao.
Zaista, u našoj se obitelji radi samo po naređenju. To je dražesno!
Prokletstvo, situacija je teška.
Što se, dakle, događalo?
I to pitaš ti, koja se na vrat naprtila cijelu policiju kraljevstva i koju su sproveli ovamo pod pratnjom kao kakvog zločinca! Cijela zemlja o tome govori!
To mi je poznato, ali što se drugo dogodilo? Denis sjedne sav satrven.
Da, istina je, ti ne znaš i moram ti reći, jer me baš radi toga gospodin de Marillac poslao k tebi, kako bi "te ovo privelo k zdravom razmišljanju". To su njegove riječi.
Što je, dakle?
Ne budi nestrpljiva. Doznat ćeš još uvijek dosta rano. Užasno! Sramota satire našu obitelj. Ah! Anđeliko, zašto si otputovala?
Nisu se valjda usudili udariti na moju obitelj, zato što mi se svidjelo otputovati ne pitajući kralja za odobrenje?
Ne. Nije direktno zbog toga. Ali da si ti tamo bila! Događaj se zbio nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska. Nije se točno znalo zašto si otputovala, ali kralj je bio strahovite volje. Ja to nisam shvaćao tragično. Govorio sam sebi: "Anđelika se već izvukla i iz drugih neprilika. Ako je počinila neku glupost, ona će svojom ljepotom stvar lako izgladiti". Najviše mi je smetalo, priznajem, što nisam znao gdje da te nađem, da mi uzajmiš novaca. Upravo sam bio odlučio da kupim upražnjeni



položaj u gardijskom puku Versaillesa. Računao sam na tebe, da mi pomogneš svojim utjecajem i... svojim novcima. Pošto je posao bio već mnogo odmakao, potražio sam Alberta, jer sam znao da je prokrčio sebi put na Gospodinovu dvoru. Moje pretpostavke su bile točne. Našao sam svog malog Alberta bogatog kao kneza. Rekao mi je, da je Gospodin lud za njim i da ga obasiplje dobročinstvima: darovima, položajima, a tih se dana upravo dočepao i prihoda naše opatije Nieul. Te je planove nosio dugo u glavi taj častoljubnik. Time se taj lukavac do smrti osigurao od siromaštva! Tako mi je mogao dati nekoliko stotina livara, meni siromašnom vojniku, koji nisam imao ni glavu, ni dara da se svidim ljudima. Nije ga trebalo za to mnogo moliti. Kupio sam svoj položaj. Logorovao sam u Versaillesu. Za naš oficire bilo je ljepše nego u Melunu, ali je bila veća disciplina. Morali smo stalno biti u paradi, da ugodimo kralju. Ali ipak bilo je svečanosti, kockanja, življelo se na dvoru. Bilo je i koječega još, manje ugodnih zgoda, u koje su nas, po mom mišljenju, previše miješali: smirivati nezadovoljstvo zidara i zanatlija. Tada su u Versaillesu bili veliki radovi u toku, sjećaš li se?
Sjećam se.
Monotoni glas mladog čovjeka nanovo je oživljavao zaboravljeni dekor: sjaj kamenja nagomilanog u blokove, koje je škripalo pod ogromnim pilama, podizanje skela na dva krila dvorca, buka sa gradilišta brujala je neprestano i dopirala do otmjenih šetača na kraju parka: vika, udaranje čekića, škripanje kolica, struganje lopata čitava vojska radnika vrvila je posvuda.
Pogriješilo se što se mobiliziralo mnogo radne snage, kao za vojsku. Smjestili ih tamo, na samom mjestu. Nisu im dopuštali da posjećuju svoje obitelji, iz straha da se potom ne vrate. Mnogi su postali nezadovoljni. Stanje se još više pogoršalo ljeti, kad je kralj odlučio da se iskopa jezero prema šumi, točno prema velikom stubištu, koje dominira Oranžerijom. Vrućina je bila strahovita. Komarci su grizli, proširila se groznica. Ljudi su pogibali kao muhe... Odredili su nas da ih zakapamo. A zatim jednog dana…
Denis poče opisivati iznenadni nemir koji je zahvatio robove. Poslovođe su pobacali sa skela. Horda u prnjama, s dlijetima i čekićima u ruci provali u vrtove i divljački pobi Švicarce. Srećom, jedan puk je vježbao na vojnom vježbalištu. Smjesta su raspodijelili vojnike u bojni red, te ih uputiše prema dvorcu. Za dva sata je svladana pobuna. Dva sata zaglušeni praskanjem mušketa, vrućinom, kricima mržnje i umirućih. Jadnici su suzbijeni, pa se nanovo utvrdiše po skelama, odakle su bacali blokove kamenja sa visine četvrtog kata, a vojnici su umirali zgnječeni kao stjenice. Ali muškete su gađale točno. Bezbrojna tjelesa prekrihu bijeli pijesak.
Na balkonima, okrenutim prema jugu gospođa Montespan i njezine družbenice promatrale su prizor, užasnute.
Napokon se radnici predadoše. Sutradan u zoru, odveli su kolovođe do ivice šume, točno prema dvorcu, blizu započetog jezera, da ih povješaju. Baš tada, dok su mu stavljali konop oko vrata, Denis ga je prepoznao: Gontrana.
Gontrana, njihova brata! Krvavog čela, divljeg pogleda, u jadnoj, poderanoj odjeći, zamazan bojom, žuljevitih ruku, nagrizenih od kiselina, Gontran de Sance de Monteloup, njihov brat - zanatlija!
Mladi oficir zaurla: "Ne njega!" Bacio se na starijeg brata, pokrivši ga svojim tijelom. Nije se smjelo počiniti takvo svetogrđe: objesiti jednog Sancea de Monteloup!
Ljudi su mislili, da je poludio. Na usnama Gontrana titrao je čudan osmijeh, podrugljiv i umoran.
Pođoše po pukovnika. Denis mu je velikom mukom, sav zadihan, pokušavao objasniti, da je taj buntovnik, vezanih ruku na leđima, njegova imena i plemena, njegov vlastiti brat, rođen od istog oca i majke, a ujedno i brat markize du Plessis-Belliere. To glasovito ime, pa očita sličnost dvoje braće, a možda i drsko, gordo držanje osuđenika, držanje pravog plemića, uvjeriše pukovnika, i on odluči da odgodi izvršenje kazne.



Međutim, nije se moglo prekršiti naredbu, koja je glasila da prije zapada sunca svi buntovnici moraju okajati svoje luđačko djelo. Denis je imao vremena samo do večeri, da izmoli kraljevu milost.
Ali kako će on, neznatan oficir, doprijeti do kralja! Nije nikog poznavao.
Da si barem tada bila tamo, Anđeliko! Dva mjeseca prije bila si na dvoru, kralj je radio ono što si htjela, dovoljno je bilo da kažeš samo jednu riječ. Ali zašto, zašto si baš onda nestala, na vrhuncu svoje moći i slave! Ah! Da si onda bila tamo!
Još jednom se Denis sjetio Alberta, brata, čija mu se sreća činila najsigurnijom. Da bi dopro do jezuita Raymonda, trebalo je izgubiti mnogo vremena, a osim toga jezuiti, mada imaju veliku moć, ne vole se njom služiti na brzinu. Međutim, pukovnik je rekao: do zapada sunca. Denis je uzagrepce odjurio do Saint-Clouda. Gospodin je bio u lovu i, naravno, pratio ga je njegov ljubimac. Denis je na kraju pojurio za lovačkom družinom. Prošlo je dosta vremena dok je stigao do Alberta; već je bilo podne. Trebalo je moliti Gospodina, da neko vrijeme bude bez svoga druga, vrijeme je naprosto jurilo.
Našao sam Alberta, kako se smješka, kako se ulaguje, gore od neke žene. Gledao sam ga kako namiguje i poigrava svojim čipkastim orukvicama i pri tom mislio na Gontrana vezanog kraj stabla. Ti znaš, da mi se Albert gadi, ali moram priznati nije bio kukavica. Sve što je bilo u njegovoj moći, sve je učinio. U Versaillesu, gdje smo predvečer stigli pokucao je na sva vrata. Pristupao je svakome. Ničega se nije ustručavao, ni da uznemiruje, ni da zaklinje, ni da laska, ni da bude grubo odbijen. Ali trebalo je obijati tuđe pragove, čekati ovdje, čekati ondje. Gledao sam kako se sunce spušta. Napokon je gospodin de Brienne pristao da nas sasluša. On se zatim časkom udalji, a onda se vrati i reče nam, da ćemo možda imati priliku da pristupimo kralju kad izađe iz svog kabineta, gdje je primio gradske suce Pariza. Čekali smo pored kurtizana u Salonu rata, na kraju Velike galerije, mislim da su ti poznata ta mjesta?
Da, poznata su mi.
Kad su se vrata otvorila, kralj je izgledao ozbiljan, veličanstven. Čim se pojavio prestade šaputanje, čela se sagnuše, gospođe se pokloniše, dok je na njima šuštala svila.
Mladi Albert problijedi, naglo padne na koljena i dramatično uzvikne: - Milost, veličanstvo, milost za mog brata Gontrana de Sancea!
Kraljev je pogled bio hladan. On je već znao za dva mlada čovjeka, zašto tu stoje i za što ga mole. Ipak je upitao: - Što je učinio? - Oni prignuše glavu.
Veličanstvo, nalazio se među ljudima koji su se jučer pobunili i nekoliko sati divljali u vašoj palači.
Kralj se ironično nakesi:
Jedan Sance de Monteloup, jedan plemić od prastare loze među zidarima! Kakvu mi to priču pričate?
Na žalost, veličanstvo, istina je. Naš brat je imao uvijek čudne ludosti u glavu. Da bi mogao slikati i uprkos bijesu našeg oca, koji ga je zbog toga lišio nasljedstva, on je postao zanatlija.
Zaista, čudno ludilo!
Naša ga je obitelj izgubila iz vida. Tek kad su ga imali vješati moj brat Denis ga je prepoznao!
I vi ste prekršili naredbu o izvršenju smrtne kazne? - zapita kralj, okrenuvši se prema oficiru.
Veličanstvo... brat mi je!
Kralj je ostao hladan. Svatko je znao da jedna utvara prolazi među učesnicima ove drame, svatko je znao za njezino ime, mada ga nitko nije spomenuo, svatko je znao i gordu siluetu žene, ukras Versaillesa, koja je nestala, pobjegla ostavivši kralja utučenog, ranjenog. On nije to mogao oprostiti. Napokon je progovorio muklim glasom:
Gospodo, vi ste članovi buntovne i ohole obitelji, a mi ne smatramo srećom što ste među nama. U vašim žilama teče krv velikih feudalaca punih oholosti, koji su



više puta uzdrmali naše kraljevstvo. Vi ste od onih, koji su često skloni da razmišljaju treba li ili ne treba se pokoravati kralju i koji ponekad odluče da se ne pokoravaju. Mi poznajemo čovjeka za koga molite milost. To je stvor opasan, naprasit, taj se stvor spustio do prostih ljudi da bi ih mogao lakše nagovoriti na zlo i bunu. Mi smo se već obavijestili o njemu. Kad smo doznali za njegovo ime i porijeklo, kakvo li je bilo naše zaprepaštenje! Vi kažete da je on jedan Sance de Monteloup? Čime je to dokazao? Da li je služio u našim armijama? Da li je platio porez u krvi, koji su svi ljudi koji potječu od plemenitog roda dužni kraljevstvu? Ne, on je prezreo mač, a uzeo kist slikara i dlijeto zanatlije, ponizio se, odbacio odgovornosti što ih duguje svome imenu, odrekao se svojih predaka i osramotio se pridruživši se prostacima, koje je više volio nego svoj stalež? Evo što je izjavio: da više voli razgovarati s prostim zidarom, nego otmjenim princom. Da smo stekli uvjerenje da je taj čovjek neshvatljive sudbine bolestan, nemoćan stvor, koji pati od neke mane, koja ga dovodi do ispada, do skitnje. Takvih ima i u najboljim obiteljima... Ali ne... Mi smo saslušali. Htjeli smo ga saslušati. Vidjeli smo da je oštrouman, svjestan, zadahnut neobičnom mržnjom. Mi smo prepoznali taj gordi ton, pun mržnje, koji prkosi kralju...
Luj XIV tu prekine govor. Usprkos njegovoj nadmoćnosti, u njegovu se izrazu osjećalo nešto neopisivo, što ulijeva strah. Duboka bol. Sive oči Alberta de Sancea koje su poprimile zeleni sjaj kad bi ih raskolačio, podsjećale su ga na pogled drugog bića. On potmulo reče:
Ponio se kao luđak, treba da plati za svoje ludilo. Neka umre sramotnom smrću, kao što i dolikuje fukari. Obješen! Nije li se on zanosio drskim sanjama da ga se čuje i u saboru koji je želio potaknuti da nam nametne radnički ostracizam, kao što je nekada Etienne Marcel nametnuo silom i bunom ostracizam korporacija našem pretku Karlu V?
Ove su riječi bile namijenjene gradskim sucima Pariza, koji su mu tog dana došli i podnijeli mu narodne zahtjeve, na koje on nije htio pristati.
Kralj dotakne rukom zlatnu jabuku svog štapa od ebanovine. Uto mladi Albert povikne u zanosu nadahnuća:
Veličanstvo, podignite oči. Vidjet ćete na stropu Versaillesa remek-djelo mog brata zanatlije. Izradio ga je u vašu slavu.
Crvena sunčeva zraka prodrijevši kroz prozor obasja na tavanici naslikan lik boga Marsa u kolima, koja vuku vuci. Kralj je stajao nepomično i snatrio. Izražena ljepota u kojoj je on uživao, mora da ga je načas približila pobunjeniku žuljevitih ruku, koji mu se prkosno odupro, ali mu, eto, otkrivao nepoznati svijet u kojem je ljudska plemenitost poprimala druge vidove. A zatim njegov praktičan duh se naglo uzbunio da iščezne radnik koji je sposoban stvarati takve divote. Pravi umjetnici, to jest oni koji su pošli dalje od onog što su naučili, bili su rijetki. Zašto ga gospodin Perraut, koji je bio odgovoran za radove u Versaillesu nije obavijestio o nadarenosti tog čovjeka, koji je osuđen bez suđenja? U užasu što ga je izazvala pobuna nitko se nije usudio kod razljućenog kralja posredovati za buntovnika. Kralj naglo reče:
Treba odgoditi smrtnu kaznu. Moramo ispitati slučaj ovog čovjeka.
Okrene se prema gospodinu de Brienneu i izdiktira mu naredbu o pomilovanju. Dva brata, još na koljenima, čuli su njegov komentar.
Trebalo bi da radi u ateljeima gospodina Le Bruna.
Dva brata pojuriše kroz zamračene perivoje k jezercu, s kojega se dizalo smrtonosno isparavanje, a zatim do ivice šume, gdje su se njihali obješeni.
Stigoše prekasno. Gontran de Sance de Monteloup umro je obješen na hrastovoj grani, sučelice versajskom dvorcu, koji se kao postojana litica bjelasao u sutonu.
Čulo se, kako žabe krekeću.
Braća su skinula tijelo. Albert pođe da potraži kočiju, svog slugu i kočijaša. U zoru se družina uputila cestom prema Poitouu. Jahali su ne zaustavljajući se nigdje, jahali su pod užarenim ljetnim suncem, jahali u plavoj noćnoj svjetlosti, gonjeni željom da što prije polože u zemlju svojih predaka veliko oboreno tijelo, s rukama



nepokretnim i bespomoćnim kao da je zemlja njihova kraja jedina mogla izliječiti njegove rane, ublažiti njegovu gorku tugu, koja se opažala na otečenom mu licu.
Gontran zanatlija! Gontran umjetnik! Koji je opažao malike u bakrenim loncima u Monteloupu, koji je gnječio crvene školjke i žutu zemlju da bi mazao zidove, koji se opijao zelenilom lišća kao opojnim pićem?
Gontran i njegova divlja duša, divna u potaji.
Plačući poput dvoje djece Albert i Denis su ga sahranili kod seoske crkve Monteloupa, u obiteljskoj grobnici.
A zatim sam došao u zamak - reče Denis. - Sve je bilo tiho. Ni najmanje buke, ni jednog djeteta. Samo je u kuhinji bila dojilja Fantina, oči joj kao dvije žeravice i tetka Marta, uvijek ista, gojazna, grbava, pred svojom vječnom tapiserijom. Dvije stare vile koje su ljuštile grašak mrmljajući. Tada sam ostao. Ti znaš da je naš otac u svojoj oporuci napisao: "Nasljedstvo će pripasti onom sinu, koji ostane na imanju." Zašto to ne bih ja bio? Preuzeo sam mazge, obišao zakupnike, a zatim sam se oženio s Terezom de La Mailleraie. Nije imala miraza, ali je uživala dobar glas i ljupka je. Imat ćemo dijete o berbi jabuka. Eto - zaključi novi barun de Monteloup - što je gospodin de Marillac zahtijevao od mene da ti kažem. Ne o mojoj ženidbi, već ono o Gontranu. I to zato da bi razmislila i bolje shvatila koliko si dužna kralju poslije svih uvreda što si mu ih ti nanijela, ti i naša obitelj. Ali ja molim...
Promatrao je lice svoje sestre. Ona je također bila starija od njega, a on se oduvijek pomalo plašio njezine ljepote, smjelosti i njezinih uzastopnih tajnih nestajanja. I danas je opet tu, opet drugačija, čudna. Nježne kosti njezine čeljusti opažale su se pod finim linijama obraza. Bila je blijeda i ukočena, ganuta događajem što joj ga je brat ispričao. Denis se istodobno veselio i strepio.
Anđelika će ostati uvijek ista, mislio je on i sigurno joj neće donijeti mira dani kojima je išla u susret.
Gospodin de Marillac te vrlo slabo pozna - prošapta. - Ako te je htio pokoriti, napravio je veliku pogrešku, otkrivši ti da je jedan de Sance obješen u ime kralja.

5.
MOLINES NAGOVARA ANĐELIKU DA SE POKORI
Molines, upravitelj imanja, posjećivao je Anđeliku nakon njezina povratka. Stari je čovjek, s knjigama računa pod miškom, lagano hodao velikom alejom, koja je vodila od njegove kuće od opeka s krovom od škriljevca, do dvorca. Nezavisan, skoro svoj gospodar kao nekada, obogativši se svojim osobnim poslovima, gazda Molines bio je uza sve to vrlo vjeran sluga obitelji du Plessis-Belliere. To je trebalo zahvaliti društvenim razlozima pod čijom se zaštitom mogao, za svog dugog i radinog života, baviti svojom vlastitom trgovinom. Anđelika, a još manje markiz Filip, nikada nisu točno znali čime se on bavi. Znali su samo jedno: da je uvijek bio ondje gdje im je bio potreban: u Parizu, kad su se nalazili na dvoru, u Plessisu, kad bi ih slučaj ili kakva nesreća dovukla na svoja imanja.
Tako je upravitelj Molines svoje lice strogih i tvrdih crta, na kome je starost utisnula pečat prastare mudrosti, među prvima nagnuo nad blijedo stvorenje, koje su dva mušketira izvlačila iz kočije, dok je gospodin de Breteuil skoro radosnim glasom vikao dotrčaloj služinčadi.
Dovodim vam gospođu du Plessis. Ona umire. Možda će poživjeti nekoliko dana...
Nikakvo uzbuđenje nije se pojavilo na Molinesovu licu. Pozdravio je Anđeliku isto tako ravnodušno, kao kad je dolazila iz Versaillesa, da tu provede kratko vrijeme radi ubiranja zakupnine, da ugovori prodaju nekog zemljišta, kako bi isplatila kartaške dugove. Slušajući ga, kako je dostojanstveno izvješćuje da će ove godine žetva biti vrlo slaba, ona je počela shvaćati gdje se nalazi, osjetila je kako joj sigurnost rodnog kraja i njezina prošlost prodire u iznemogle udove.



Nije joj ništa spočitavao, a niti joj je postavljao pitanja. Dugotrajna veza, koja ih je spajala i posebna uloga, koju je on imao nekada u odgoju djece Monteloupa, davali su mu prava na to. Ali nije rekao ništa. Nije spomenuo ni smetnje ni uznemirenja koje mu je prouzrokovao Anđelikin odlazak, ni mjere koje je morao aktivno i neumoljivo poduzimati kako bi spasio najuspješnije poslove, kojima je zaprijetio vjetar uništenja. Ne najavljuje li dah nesreće početak propasti? Štakori, gavrani i gmizavi crvi koji su napuštali ugrožena mjesta već su se skupljali. Molines je uspostavio red u tome, davao garancije, uzimao obaveze. Gospođa du Plessis je na putovanju, govorio je. Ona će se vratiti. Nema nikakve likvidacije na vidiku.
A kralj?, odgovarali su oni. A kraljev gnjev? To je svima poznato. Zar se ne govori da će biti uhapšena i u tamnicu bačena?
Molines bi slijegao ramenima, uvjeravao je da će pamtiti prijatelje, a pošto je često dao dokaza o svojoj osvetljivosti i lukavstvu, bura se stišala. Vjerovnici su pristali da čekaju. Tokom te cijele duge godine, u kojoj je Anđelikina neizvjesna sudbina uznemirivala duhove, upravitelj je gvozdenom rukom sačuvao socijalnu i financijsku okosnicu, na kojoj se osnivalo bogatstvo pobjegle markize i njezina nasljednika, malog Charlesa Henrija. Zahvaljujući njemu, služinčad je ostala na svom mjestu, i ona u dvorcu, i ona u Parizu, to jest u palači u ulici Beautreillis, i u palači u predgrađu Saint-Antoine.
Sada je Molines slao na sve strane pisma, kojima je obavještavao stranke o povratku markize. Nije spominjao nadzor nad njom, jedino je navodio prijateljstvo što joj ga je ukazivao kralj i javljao im, da će uskoro ona sama voditi svoje poslove onim autoritetom i poznavanjem stvari, čime je i stekla poštovanje gospodina Colberta. To je bilo namijenjeno pariškim trgovcima i brodograditeljima L'Havrea, s kojima je Anđelika održavala poslovne veze.
On je i dalje vodio brigu o imanju. S istom točnošću kao i prije obilazio je zakupe i majure, vršio obračune, nadzirao usjeve i radove. Obilazio je protestante isto tako kao i katolike. Tada su mu oni pokazivali vojnike, koji su im jeli sir i šunku, odvodili konje da pasu novu zob. To su bili "obraćenici" gospodina de Marillaca. Gazda Molines nije se upuštao u komentare. Ograničio se samo da podsjeti zakupnika na dužnu zakupninu i bilježio neke brojke u svoje knjige.
Gazda Molines, što da radimo? Zar niste i vi kao i mi Kalvinove vjere? - govorili su seljaci hugenoti, koji su stajali pred njim, držeći svoje velike crne šešire na trbuhu, tmurnog i fanatičnog pogleda. - Moramo li se odreći vjere da bismo spasili imanje ili pristati da propadnemo?
Budite strpljivi - odgovarao im je on.
I kod njega su se smjestili draguni, koji su mu opljačkali bogatu kuću blizu parka, spalili mu sto funti lojanica, lupali u lonce dva dana i dvije noći, sprečavajući da ga spava i vikali mu:
Odreci se krivovjerja, stari lišče, odreci se...
To se dogodilo prije Anđelikina dolaska. Kad se Montadour smjestio u dvorcu i uzeo dužnost čuvara jedne od najljepših u kraljevstvu - gospođe du Plessis, koja nije pripadala reformiranoj vjeri, Marillac je smatrao mudrim da naredi da ostave njezinu čeljad na miru. Kad su vojnici napuštali njegovu kuću Molines poče točno posjećivati dvorac, a Montadour, koji ga je smatrao jednim od najgorih hugenota radi njegova utjecaja na seljake, vikao mu je:
Dokle će trajati tvoje vjerovanje, stari krivovjerče?
Kad je vidio prvi put Anđeliku kako sjedi u salonu princa Condea i na njenim obrazima zdravu boju, upravitelj uzdahne. Njegovi blijedi očni kapci se spustiše i njoj se načas učini da zahvaljuje Bogu. To je bilo tako neuobičajeno kod njega da je taj gest umjesto da je gane, pobudio nejasni nemir.
Tog dana Molines joj je prvi put govorio o neredima i o gladi, koji su prijetili ovom kraju, otkada je gospodin de Marillac htio pošto-poto obratiti pokrajinu Poitou.
Našoj je pokrajini suđeno da posluži kao pokusno polje za propagandiste, gospođo. Ako se ovdje pokaže uspješnom i brzom metoda da se zauvijek svrši s



protestantima, bit će proširena na cijelu kraljevinu. Usprkos Nanteskom ediktu protestantizam će biti iskorijenjen u Francuskoj.
Baš me briga! - odgovori Anđelika gledajući kroz otvoren prozor.
Treba da se zabrinete - odvrati hladno Molines.
Otvorivši još jednom knjige računa, bez truda joj dokaže, da su njezina imanja, većinom zakupljena od protestanata, već imala teške gubitke. Zabranjuje im se da idu u polja, da uzgajaju stoku. Zahvaljujući brojkama on je zainteresira.
Treba se žaliti kralju. Zar vaši predstavnici ne mogu najviše mjesto podsjetiti na Nanteski edikt?
Ali kome da se obratimo? Ta guverner je podstrekač ove zloupotrebe. Što se tiče kralja on sluša one savjetnike, koji ga uspiju uvjeriti. Čekao sam da se vratite, gospođo, jer vi možete mnogo pomoći da prestanu ovi neredi. Vi ćete poći kralju, gospođo. To je jedini put da spasite sebe, provinciju, a možda i kraljevstvo.
Na to je, dakle, Molines ciljao.
Anđelika je zurila u Molinesa svojim tužnim očima. Usta su joj bila puna riječi koje ona nije mogla izgovoriti te su joj zatvorene usne samo podrhtavale. On požuri da kaže još koju prije nego ona progovori, jer je već nekoliko dana nagnut nad njenim bolesnim licem, vodio s njom ganutljiv razgovor bez riječi. Otkada je poznavao ovu čudnu djevojku Poitoua, čije se dječje i ljupke dražesti sjećao iz susreta po razrovanim putovima, kad bi ga ona pogledala istodobno drsko i divlje
nikada još nije osjetio da je tako čudna, kao nakon ovog povratka. Nije bio siguran da će ga poslušati. Govorio je isto onako tvrdo, kratko, kao i onog dana kad se ona pojavila u njegovoj kući da ga pita za savjet treba li da se uda za grofa de Peyraca.
Danas joj je govorio:
Pođite kralju!
Ali sve razloge koje je iznosio Anđelika je više puta odbacivala niječno odmahujući glavom.
Poznat mi je vaš ponos - ustrajao je upravitelj - ali i vaš zdrav razum. Zaboravite svoje srdnje. Niste li se već obratili kralju, dok ste bili zarobljenica Berbera i nije li vam on pomogao? Vi možete još sve postići, ako budete vješti. Čak biste mogli još veću moć steći nad tim čovjekom kome ste prkosili, zato što vas je tako dugo želio.
Anđelika je samo odmahivala glavom. Ponovo je vidjela Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote u njegovu zlatom išaranom ogrtaču, ponovo je čula njegov prljavi smijeh homoseksualca, dok je govorio: "Spomenuti Jaff-el-Kaldum umro je od kuge prije tri godine." Shvatila je da je od toga časa počela gubiti nadu. Vidjela je također obješeno tijelo, kako se njiše u polumraku versajskog sutona. Vidjela je zatim, okrenutog prema sebi, svog drugog muža, Filipa du Plessis-Belliera, sjetnog i divnog, kako je gleda onim svojim pogledom kojim ju je motrio zadnje večeri, prije nego je svojevoljno poginuo jurnuvši na neprijateljske topove.
Zbogom srce moje, zbogom moja draga, Budući da nam je služiti kralja
Rastati se moramo jedan od drugoga...
Kralj joj je sve oduzeo.
Ona je odmahivala glavom, a njezina buntovna kosa koju nije uspijevala dobro počešljati, podsjećala ga je, usprkos njezinu kraljevski gordom licu, na dijete s razrovanih putova, koje je nekada na pitanja Molinesa, tako gordo uskraćivalo odgovore.
Napokon ona progovori. Pričala mu je o svom putu, o svom odlasku. Ali nije spominjala prave razloge, već je slučajno u nekim rečenicama spomenula "njega".
Nisam ga našla, shvaćate li, Molines? A možda je zaista umro od kuge ili od čega drugog. Lako se umire u Sredozemlju.
Zastane časkom kao da je razmišljala, a onda podigne glavu i nastavi tiše:
A i uskrsne isto tako lako. Nije važno. Nisam uspjela. Sada sam zarobljenica.



Svoju prozirnu ruku bez prstenja, jer joj je prstenje postalo preširoko, stavi ispred očiju, kao da želi otjerati neko uporno priviđenje.
Sigurno je da nikad neću zaboraviti islamski svijet. Sve ono što sam proživjela stalno mi se vrti pred očima. Kao na nekom velikom istočnjačkom sagu izrađenom od mnogobrojnih boja, po kome je tako ugodno hodati bosih nogu. Mogu li pristati na sve ono što kralj traži od mene? Ne? Mogu li se vratiti u Versailles? Ne! Sama pomisao na to izaziva u meni gađenje. Da se opet spustim do ispraznih brbljarija, do smutnji, zavjera? Vi ne znate što od mene tražite, Molines! Više nema nikakve veze između onog što sam, što osjećam i života u koji biste me vi htjeli gurnuti.
Vi, međutim, nemate drugog izbora: ili se pokoriti ili pobuniti!
Ja se pokoriti neću.
Znači na pobunu pomišljate - reče on ironično. - A gdje vam je vojska? Gdje vam je oružje?
Ipak ima stvari kojih se i kralj boji, iako je moćan: suparništva velikaša, neprijateljski raspoloženih pokrajina.
Ove stvari pogađaju kraljeve tek nakon mnogo prolivene krvi. Ne znam vaše namjere, ali mi se čini da poslije boravka među Berberima prilično prezirete život.
Naprotiv, vjerujem da sam shvatila njegovu pravu vrijednost. Ona se stane smijati, kao da se nečega sjetila.
Mula Ismail je svakog jutra rado odrubio dvije glave, da bi dobio apetit. Život i smrt su se tako usko isprepletali, da se čovjek svakog dana pitao, što je uistinu vrijedno: živjeti ili umrijeti? Tako čovjek sebe upozna.
Stari upravitelj je više put k njoj sagibao svoju glavu. Da, ona je upoznala sebe, i to ga je bas bacalo u očaj. Sve dok neka žena sumnja u sebe, može je se još privesti pameti. Ali kad postane zrela, kad sama sebi postane gospodarom, od nje se možeš najgoremu nadati. Jer ona se tada podvrgava samo svojim zakonima.
Imao je uvijek predosjećaj da se bezbroj vidova krije u Anđelikinoj ličnosti i da će se ti vidovi javljati jedan za drugim, kao valovi, crpeći snagu u stalnim potresima njezina života. Htio je zadržati hod sudbine, nezadrživ polet koji je stalno sve dalje nosio njezin život a on je na svoj užas vidio da mu se Anđelika prepušta s onom podatljivošću žena, koje se ne trude da mnogo upoznaju sebe i koje pristaju da svakog dana budu drukčije.
Nije li mogla i dalje živjeti u Versaillesu, pitao se uznemiren. Ta već je sve bila osvojila. Ona je tada bila pristupačna, potpuna, sebična, ona je tada zagrizla u plodove vlasti, bogatstva, uživanja. Sad ju je val njezine tajnovite odiseje bacio s druge strane privida. Ona se više neće zadovoljiti iluzijama. Njezina snaga je izvirala iz njezine ravnodušnosti, ali je nemoć u tome, što se više neće moći saživiti s oporim i sebičnim društvom, koje je kralj Francuske gradio svom strogošću.
Kako me dobro poznajete, Molines - reče ona, pogađajući njegove misli takvom sigurnošću da je on zadrhtao.
"Bog zna, kakvu je izvanrednu vidovitost ona stekla u onim divljim i tajanstvenim predjelima", mislio je sve više uznemiren.
Istina je, nisam smjela otputovati. Tada bi sve bilo jednostavnije i bila bih i dalje živjela na dvoru sa zavojem na očima. Dvor! Živjeti na dvoru. Sve se može na dvoru, samo ne živjeti. Možda sam počela stariti, ali ne bih se više mogla zadovoljiti tim sjajnim igračkama, koje uznemiravaju tolike lutke! Ah! Dobiti klupicu pred kraljem. Kakav uspjeh! Sjediti pri kraljičinom stolu i igrati s njom karte, kakvog li užitka! To su tako bijedne i neplodne strasti, koje vas na kraju potpuno osvoje i uguše kao zmije: igra, vino, nakit, časti. Možda sam voljela samo ples i ljepotu perivoja, ali sam to morala plaćati time što sam postala rob podlih nagodaba, pohotljivih glupana, kojima sam na kraju podavala... iz dosade svoje tijelo, rob osmijeha koje moraš dijeliti ogavnim bolesnicima, ogavnijim zato što im bolest nazireš u dubini očiju, očiju koje te okružuju, a ne po licima kao što je slučaj kod gubavaca koje sam vidjela na Orijentu. Mislite li zbilja, gospodidine Molines, da sam spasila život uz cijenu tolikih bolova, te je pravo čudo što sam



ostala na životu, zato da bih opet tako nisko pala? Ne! Ne! To bi značilo da nisam ništa naučila u pustinji...
Promatrajući je, onako još slabu, s tragovima mučeništva, koji su poput neke koprene zastrli njezinu ljepotu, pod kojom su se nazirale plemenite crte lica, kruti Molines je osjećao kako ga istodobno zahvaća i poštovanje i malodušnost. Anđelikino rasuđivanje, usprkos njegovim pokušajima, bilo je nepogrešivo, ali na žalost, ona se uticala tom rasuđivanju da bi se nepomirljivom gorčinom oborila na besramnosti vremena. Molines nije mogao zadržati uzdah. U borbi koju je vodio nije toliko nastojao da je uvjeri, koliko da je spasi.
Osjećao je kako se približuje nezapamćena katastrofa, u toku koje će se srušiti sve ono što je predstavljalo uspjeh njegova života. Propast će ne samo njegovo bogatstvo, za koje se nadao, s obzirom da je potjecalo iz više raznih izvora, da će uvijek nešto od njega spasiti, nego i sve ono drugo što mu je bilo više na srcu: slava i veličina du Plessis-Belliereovih, bogatstvo provincije, svake godine sve veći broj reformiranih koji su davali zemlji najradinije i najsposobnije seljake.
Anđelika je svojim utjecajem što ga je stekla nad svemoćnim kraljem predstavljala onaj krhak oslonac, na kome je počivala ravnoteža snaga, koju je on tako strpljivo gradio, a koju bi njezina ravnodušnost mogla gurnuti niz ivicu propasti.
A vaši sinovi? - reče on.
Mlada žena odgovori nervoznim pokretom i okrene k prozoru pogled koji kao da je iz šume crpio pomoć i u njoj nalazio odgovor svojim bojaznima. Njezine osjenčane vjeđe nervozno zatrepere dok su joj misli teškom mukom potiskivale Molinesove razloge.
Znam... Moji sinovi... Oni me sile da se potčinim. Njihovi mladi životi me paraliziraju.
Ona ga pogleda oštro i ironično.
Kojeg li paradoksa, Molines, eto, krepost se služi mojim sinovima, da bi me gurnula u kraljev krevet. Ali tako se događa u vremenu u kojem živimo.
Upravitelj hugenot nije protuslovio. Nije se moglo nijekati osnovanost tog oštroumnog cinizma.
Sam bog zna koliko sam se borila za svoje sinove, dok su bili mali i nemoćni - prihvati ona. - Sredozemlje mi je oduzelo Cantora, kralj i jezuiti Florimonda; uostalom njemu je već dvanaest godina, doba kad plemić može sam upravljati svojom sudbinom. Nasljedstvo du Plessis-Bellierea štiti Charlesa Henrija. Kralj ga neće nikad lišiti nasljedstva. Prema tome, zar nisam slobodna da raspolažem sama sobom?
Nećete da preuzmete na sebe odgovornost prema svojim sinovima, da biste mogli slobodno uništiti svoj opstanak - vikne on.
Slobodna prije svega zato da ne robujem odvratnim tlapnjama. On promijeni taktiku.
Ukratko, gospođo, vi smatrate da neminovno morate žrtvovati kralju svoju krepost? U stvari, od vas se traži da se jasno, pred čitavim dvorom potčinite tako da vaše pomilovanje ne bi izgledalo kao djelo vladareve slabosti. Kad jednom sačuvate prestiž, čini mi se, da jedna žena, žena poput vas, gospođo, posjeduje dovoljno spretnosti i lukavosti da izbjegne...
S kraljem? - reče ona i naglo zadrhta. - To je nemoguće. S obzirom na odnose koji sada vladaju među nama, on mi neće dati mira, a i ja sama...
Ona je grčevito sklapala i rastavljala ruke. Molines je vidio da je ona mnogo nervoznija nego što je prije bila. A opet, s druge strane, spokojnija. Ranjivija, ali ju je i teže bilo napasti.
Anđelika pokuša razmisliti kako stupa dugom galerijom, obučena u crno, dok je dvorjanici prate oštrim i podrugljivim pogledima, pokuša zamisliti uspravnog kralja, njegovo dostojanstvo, nadmoćno držanje, svojstveno njegovu mramornom licu, njegovu oštrom pogledu. Zatim: klečanje, izjave vazalske pokornosti, poljubac roba. A onda, kad bude opet sama s njim i kad joj pristupi kao neprijatelj



da s njom podijeli megdan koji je već unaprijed bio odlučen, čime bi mu se ona mogla suprotstaviti.
Ona više nema ni onaj glupi, mladenački ponos, oklop skovan od neupućenosti, koji često drži u škripcu utjecaj ćutila.
Ali ona je imala iza sebe isuviše veliko puteno iskustvo, a da ne bi osjetila u njegovim bezbrojnim varijantama, tajni sklad ljubavnog osvajanja, i ona bi podlegla suptilnom pristanku, onoj čežnji za jarmom, koja tjera ženu u naručje čovjeka, koji ju je pobijedio.
Tolika proživljena milovanja, tolike želje i ljubavne borbe za njezino lijepo tijelo, stvorile su od nje stopostotnu ženku.
Takvu da je ona bila kadra osjetiti užitak u poniženju.
Luju XIV, tome taktičaru duša, nesumnjivo je to bilo dobro poznato.
Da bi privezao za se svoju divnu buntovnicu, on bi je obilježio svojim plamenim žigom, kao što osuđenike žigošu ljiljanovim cvijetom. Iz stida nije rekla Molinesu ništa o tim priviđenjima što su je uznemirivala.
Kralj nije budala - reče ona osmjehujući se. - Teško vam to mogu razjasniti, Molines. Ako stupim pred kralja, ona se stvar ima obaviti, a ja je ne smijem obaviti. Vi znate zašto, Molines. Čovjek koga sam ljubila, velikaš koji me izabrao za ženu, uz koga sam mogla provesti svoj život... Tada moj život ne bi bio niz bolju obilježenih dana, uzaludnih nada, radosti u korijenu uništenih, tjeskoba, a nakon djetinjaste i opasne tlapnje čovjek naglo dolazi do saznanja da ima stvari koje se ne mogu više popraviti. Bio on mrtav ili živ, pošao je protivnim putem od moga. Ljubio je druge žene, kao što sam ja ljubila druge ljude. Mi smo izdali jedan drugoga. Naš zajednički život, koji je tek bio započeo, uništen je zauvijek. To uništenje prouzrokovao je kralj. To mu ne mogu oprostiti. Ne mogu to zaboraviti. Ne smijem, jer bi to bilo krajnje izdajstvo, zbog koga bi izgubila i posljednje mogućnosti.
Kakve mogućnosti? - zapita on odrešito.
Ona smetenim pokretom ruke prijeđe preko čela.
Ne znam... Neka nada, koja usprkos svemu neće da iščezne. Uostalom...
Onda nastavi živo:- Uostalom, vi govorite o mojoj koristi. Sastoji li se ona u tome, da opet pružim svoj pehar gospođi Montespan, da mi ga nalije otrovom? Znate vrlo dobro da me je pokušala umoriti, mene i mog sina Florimonda.
Vi ste vrlo jaki, gospođo, i vrlo vješti i lako joj se možete oduprijeti. Već se govori, da je njezin utjecaj poprilično uzdrman. Kralju je dojadila njezina zloba. Govori se da se sada dugo zadržava s drugom opasnom smutljivicom, gospođom Scarron, koja je na nesreću prije ispovijedala reformiranu vjeru. Gorljivošću obraćenice, ona će ga nagovoriti da vodi glupu i jalovu borbu protiv njezinih nekadašnjih istovjernika.
Gospođa Scarron? - čudila se Anđelika. - Ta ona je guvernanta njegove djece?
Tako je. Ali kralj vodi računa i o njezinu obraćenju koje nije bez čara.
Anđelika slegne ramenima. Zatim se sjeti da je bijedna Francoisa bila član velikaške obitelji Aubigne i da su je svi velikaši, koji su uzalud nastojali iskoristiti njezinu bijedu da bi je osvojili, s nekom primjesom udivljenja i mržnje, nazvali "Lijepa Indijanka" A sjeti se uz to da je rijetko kada uhvatila gazdu Molinesa da govori, a da time ne kaže ništa.
On uporno nastavi:
Ovo vam govorim zato da vidite kako gospođa de Montespan nije više opasna kako izgleda. Vi ste je već držali u procijepu, još onda, kad je bila na vrhuncu svoje moći. Izbaciti je iz sedla danas bi bila puka igrarija.
Prodati se - prošapta Anđelika. - Voditi groznu podzemnu borbu koju tako dobro poznajem. Fuj! Radije ću voditi drugu - reče ona, dok su joj iz očiju sipale varnice.
Ako ne budem mogla izbjeći borbu, vodit ću je otvoreno, na svojoj zemlji. Čini mi se da je to jedina istinita stvar u ovom kaosu. Biti ovdje, gdje se osjećam i zlo i dobro. Zlo, jer vidim da sam promašila. Dobro, jer me neodoljiva želja vukla da ponovo vidim svoj kraj. Da, ja sam se morala vratiti pa ma šta se dogodilo.



Čudno. Čini mi se da mi je bilo suđeno još onog dana, kad sam prvi put napustila obzorje Monteloupa - sjećate li se Molines, bilo mi je sedamnaest godina kad su me kola grofa Peyraca odvela na Jug - da ću se nakon dugog puta vratiti u zemlju svog djetinjstva da tu zaigram svoju posljednju kartu.

Nakon tih riječi njom ponovo ovlada iznenađenje, zbunjenost i nemir. Napusti Molinesa i lagano se penjući po stepenicama stiže do tornjića, odakle je mogla promatrati horizont. Zar je drobonja Montadour, čijeg bi prostačkog lika ponekad vidjela sjenu na pijesku vrta, mislio da će ona ostati cijelo proljeće i ljeto među zidovima svoga dvorca i čekati jesen i kraljeve ljude da je uhapse i odvedu u neku drugu tamnicu?
Što se danas ne usuđuje čak ni da se spusti u svoje perivoje, to je zato, što je znala da će, kad dođe vrijeme, po svojoj volji otrčati prema šumi, a da o tome debeli čuvar riđih brkova ništa neće znati, već će i dalje važno stražariti kraj začaranog dvorca, iz kojeg je umakla princeza.
Glupan, koji ne zna ništa o životu na selu, koji ne zna da svaka jazbina ima dva izlaza. Ako bude potrebno, ona će potražiti zaklon u šumi Bocage.
Ali prije no što je stanu ganjati i prije no što se zelenim lišćem i granjem bude skrivala pred lovcem, morat će sve baciti na vagu.
"Moju posljednju kartu..."
Da još jedanput osvoji slobodu, izgledalo je teže, nego bijeg iz harema Mule Ismaila, a možda i nemoguće. U prvom pothvatu pomogla joj je njezina ženskost. Skliznuti u mrak, povjeriti se noći, tišini, primjenjivati obranu slabih životinja, koje poprime boju zemlje da bi ih neprijatelj što teže otkrio, naći saveznika u prirodi, sve su to bile lukavštine koje u sadašnjem slučaju ne bi postigle svoj cilj. Da bi se uništila strašna i silna moć francuskog kralja potreban je prasak, buka, izazov, muževna i surova snaga.
Jerihonske trube bi bile nemoćne za taj podvig. Ali gdje da se nađe u ovom kraljevstvu potčinjenom jednom jedinom gospodaru, onoga koji bi ponio barjak ustanka.
Gospođa du Plessis-Belliere vidjela je da nema prijatelja u svom krugu, u svom staležu, među svojim velikašima. Nije se mogla nadati da će prijateljstvom ili strašću steći suradnike, a niti je mogla računati da će joj tko prići radi častoljublja. Mladi je kralj vrlo vješto okupio oko sebe sve one koji su nešto značili. Nema ni jednog ponosnog plemića koji se ne klanja pred njim. Ona se sjeti njihovih imena, kao nekih utvara: Brienne, Cavois, Louvois, Saint-Aignon. Lauzun je u tamnici. Ostat će u njoj dugo godina, izaći će iz nje kao starac, bez radosti.
Stojeći uspravno na uskom kockastom podnožju bijelog kamena, Anđelika je ispitivala obzorje. "O moj kraju, hoćeš li me ti braniti?"
Ploče šiljastih tornjića sjajile su se na suncu metalnim sjajem. Ali vjetar koji je puhao sa močvara donosio je vlažan zrak i pokretao škripave vjetrokaze. Na vedrom nebu kružio je sokol raširenih krila.
Šuma je započinjala iza Plessisa. Sprijeda se vidjelo zelenilo parka, zatim zelenilo polja, a na lijevoj strani vrlo daleko, lebdeći između neba i zemlje, poput poluoblaka i polusna, nazirao se početak poatevenskih močvara.
Sa svog tornjića Anđelika nije primijetila nikakvog znaka života. Jer Bocage sa svojim skrivenim poljima, koja zakriljuju stabla, pruža očima što je promatraju isti talasast izgled lisnatih svodova, obasjanih svjetlošću, što je bitna oznaka šume. Majuri skriveni pod svodom kestenovih stabala, sela tako zabačena da ni zvuk njihovih zvona ne može probiti gusti zid stabala. Čak i u onom dijelu gdje se odvijao seoski život, nazirala se samo zelena pustinja izbrazdana crnim vijugama, to jest, velikim hridinastim usjecima kojima protiču hladne rijeke: Vienne, Vendee, Serres.
Ružičaste litice, otvorene rane u tijelu zemlje, i izdubene spilje u kojima se u svjetlu baklje pojavljuju okeraste ili crne siluete, za koje se pričalo da su ih geniji naslikali. Još kao dijete Gontran ih je nekada poznavao. Njegova sestra, Anđelika,



vila ovih začaranih mjesta pokazala mu ih je. Ali on ih je želio sam promatrati, te je otjerao malu djevojčicu. Ljuta zbog toga, Anđelika više nije nikome odavala svojih otkrića.
Kroz nevidljivu ravnicu, područje žita i put invazija, prolazila je stara rimska cesta. Preko njezina sivog zmijolikog tijela, oklopljenog brušenim pločicama, išli su osvajači i jurišali na ovu čvrstu tvrđavu, koja je nekada zatvarala prilaz galskoj zemlji Poktona, koja se dugo opirala Cezarovim legijama.
Na sjeveru, na šume Nieula, nastavljale su se šume Fonteraulta, Scevollea, Lancloitrea, Chatelleraulta, a između rijeka Vienne i Creuse, šuma La Guerchea, Chantemerlea, a na istoku i jugu močvare Brumea, šarantaske močvare, zatim, osamljeno šipražje, nepristupačan šumski zid, pa vlažne i muljevite zemlje...
Zašto ju je sudbina opet dovela u ovaj dragi kraj stabala i šume, koji je oblikovao njezinu dušu?
Zato da nauči nešto što ona nije htjela shvatiti.
Da joj otkrije istinu za kojom je u svom djetinjstvu tragala, istinu zakopanu u njedrima ove starinske zemlje, ovog plavog zaljeva o koji su udarali valovi raznih civilizacija?
Dolmeni, starinske kamene ploče, sagrađene bogapitaj zašto, dizali su se u njedrima šuma; menhiri su se redali na pustarama, mračne crkvice podignute na svim raskrižjima u čast nekog lokalnog sveca u blizini ruševina rimskih hramova, protiv čijih su logora došle da se bore.
Baš ove dvije nepristupačne stvari: šume i močvare, zaustavile su godine 732. razvijene zastave arapskih hordi, a konjanike izgladnjelog Engleza, za vrijeme stogodišnjeg rata.
Zemlja načičkana crnim kulama, koje su sagradili čarobnjaci ili vitezi, i opatije u kojima su tjerali đavola: Liguge, Airvault, Nieul, Maillezais.
Zemlja vjerskih ratova. Nije daleko prokleto polje La Chataignerie, gdje je katolička vojska zaklala stotinjak ljudi, žena i djece, koji su se sakupili da slušaju protestantsku prodiku, a u blizini Parthenaya još se spominje protestantski konjanik Puyvault, koji je spravljao paprikaš od ušiju katoličkih fratara.
Zemlja pobuna, i razbojnika, Bruscambille, a za Richelieuove vlade "bosonogi", koji su pobili skupljače poreza, a u Mazarinovo vrijeme kraljevi vojnici su bezuspješno proganjali ljude močvara, "koji bi im kliznuli, poput jegulja, u kanalu".
Dok je Anđelika bila dijete, bila je uvjerena da su svi oni koji dolaze iz drugih mjesta, stranci, skoro neprijatelji. Osjećala je prema njima neko sumnjičavo nepovjerenje. Bojala se da nešto ne odnesu iz kraja njezina djetinjstva i tako ne poremete onaj tajni, ugodni red koji je bio znan njoj i njenima.
I danas joj se nametalo isto osjećanje. Zemlja što se protezala pred njenim očima, ne može je izdati, neće pustiti kraljeve izaslanike da je uhapse.
Vojnici, koji su stražarili u podnožju dvorca i rastreseno sitnili smotke duhanskog lišća da bi napunili svoje lule, bili su malobrojni. Na dani znak uništit će ih svijet iz Poitoua, a zajedno s njima i one koji su u odredima odlazili da progone protestante. Već je po jarcima bilo vojnika zaklanih nožem, a žene iz sela Marvaya i Mellesa, nisu dopuštale da ih odvlače na misu, već su na vojnike bacale pepeo i prašinu. Zaslijepljeni, morali su se povući i kukavno se povratiti u svoje konačište u Plessis.
Vojvoda Samuel de la Moriniere i njegova dva brata Hugues i Loneelot, hugenotski velikaši, sklonili su se u velike spilje kod prijelaza Santis, nakon što su ubili poručnika draguna, koji je htio zaposjesti njihov dvorac. Tako su se počeli obistinjavati oni neumitni zaključci u pričama dojilje Fantine: "Pošto su vojnici pravili veliku štetu, stanovnici ovog kraja sklanjali su se u šume", ili pak: "Siromašni vitez, koji je htio izbjeći kraljevoj osveti, povukao se u močvaru u kojoj je živio dvije godine hraneci se jeguljama i divljim patkama."
Kad bi pala noć, kroz šumu je prodirao zov lovačkog roga. To nije bio znak o završetku lova, već izmjenjivanje tajnih poruka između opkoljenog hugenota i



njegovih istovjernika. Jedan od njih, barun Isaac de Rambourg, stanovao je u starom, ruševnom dvorcu nedaleko Plessisa, a njegova se kula ocrtavala na zarumenjenom nebu. Daleka truba odgovarala je na njegove dozive iz daljine, a katkad se čulo dolje u dvorištu kako Montadour uznemiren psuje. Otkada je onaj prokleti, krivovjerni patrijarh, La Moriniere, pobjegao u šumu, obraćenja postadoše rjeđa. Bio bi se okladio da su se, usprkos zatvorenim i zapečaćenim hramovima, ti prokleti noćni leptiri, hvatali šume i odlazili na nepristupačna mjesta da pjevaju svoje crkvene pjesme.
Da bi ih iznenadio, Montadour je htio svoje ljude natjerati u šumu. Ali vojnici su se bojali šumskog labirinta. Uzaludan mu bio trud da potkupi kojeg katoličkog zvjerokradicu da im bude vodičem.
Jedno priviđenje mučilo je Anđeliku: da neki konjanik u galopu ne dojuri do dvorca, ne kucne na vrata i kralj se pred njom ne pojavi u svom liku. A onda je ne zgrabi šapćući joj ono što nije nikada napisao nijednoj ženi: "Moja nezaboravna." Hvala Bogu, više nije ono doba, kad je kralj mogao uzjahati konja i u punom galopu dojuriti do svoje ljubljene, kao što je učinio onda kad je bio zaljubljen u Mariju Mancini.
Sada je i sam postao zarobljenikom svoje veličanstvenosti i morao je čekati da ona dođe i pred noge mu se baci, pa je uzalud kod gospodina de Breuteuila tražio da mu dade neki tračak nade.
Da li će ona doći, gospodine?
Dvorjanik se klanjao prikrivajući porugljiv osmijeh.
Veličanstvo, gospođa du Plessis je još vrlo slaba od strahovitih patnja na putu.
Zar vam nije mogla predati neko pismo? Gaji li još prema našoj osobi onakvu slijepu mržnju?
Na žalost, veličanstvo, bojim se da je tako.
Kralj zatomi uzdah, a pogled mu je bludio po dalekoj svjetlucavosti velike galerije. Hoće li doživjeti dan da slomljena i pokajnički kroči prema njemu?
Sumnjao je. Neka slutnja vraćala mu je sliku ljepotice koja u lancima čami na vrhu kule, koju zaštićuju crna stabla i uspavane vode.

6.
VRAČARA MELUSINA
Anđelika je trčala po šumi. Skinula je cipele i čarape, uživala je da bosa trči po mahovini. Katkad se zaustavljala, pa bi pažljivo i napeto osluškivala. Kad bi munja proparala mrak, prepoznala bi put, pa bi iznova pojurila. Pijanstvo slobode! Tiho se smijala. Bilo je vrlo lako spustiti se u podrum dvorca i između vinskih bačava pronaći mala vrata, koja su vodila u podzemni hodnik, kojih je uvijek bilo u svim gospodskim dvorovima.
Podzemni hodnik Plessisa bio je bijedna rupa u poređenju s čudnim podzemnim hodnikom palače Beautreillis u Parizu, kojim se iz jednog bunara moglo nadsvođenim hodnikom spojenim s kanalima stići u predgrađe Vincennes. U Plessisu je to bio samo vlažan i smradan otvor kojim se ona morala četvoronoške vući. Izišavši napolje u šumi, između grana, opazi dvorac i vojnike u crvenim kabanicama, na straži oko dvorca. Ona je, međutim, bila zaštićena od njihovih pogleda, a ti stražari nisu ni mogli sumnjati da se ona, koju su morali čuvati, nalazi samo nekoliko koraka podalje i promatra ih. Potom se ona tiho udaljila, razmaknuvši isprepletene grane šikare.
Pošto se probila kroz grmlje: šibljak, malinu i šipak, koji su tvorili ivicu šume, nađe se u pravoj, prostranoj, zelenoj katedrali s bezbrojnim stupovima hrasta i kestena. Kucanje se Anđelikinog srca smiri i zanesena svojim uspjelim bijegom, udari u razdraganu trku. Snaga joj se povratila. Nakon teškog iskustva, koje je stekla hodajući po stazama Maroka, činilo joj se djetinjskom igrom uspinjati se na hridine obrasle mahovinom ili se strmim stazama spuštati do potoka zakriljenih



tamnim lišćem. Šuma se preko neke vododerine čas spuštala da se spoji s dolinom, čas se uzdizala do visoravni na kojoj je rastao kratki vrijesak. Anđelika se sigurno kretala kroz tu mješavinu svjetlosti i sjene, suhoće i vlage, pljesnivih zadaha, koji su dopirali iz dubina planinskih potoka i opojnih, skoro južnjačkih mirisa koji su se udisali na visini, tamo gdje su kosti kraja u obliku oštrih litica probijale tanku zemlju, išaranu cvijećem.
Anđelika se opet zaustavi. Vilinski kamen ležao je tamo na čistini između druidskih hrastova, ogroman dolmen s vrlo dugom pločom ispruženom na četiri potpornja, koju su vjekovi duboko utisnuli u tlo.
Ona ga zaobiđe, da bi se orjentirala. Sad je bila sigurna da neće zalutati. Ovaj dio šume s Vilinskim kamenom, Vučjom dolinom, Vrelom Troussepoil, Raskršćem triju sova, gdje su postavili fenjer, bio je u doba njezina djetinjstva, poprište njezinih podviga. Napregnuvši uši, čula je mukle udarce drvosječa nošene vjetrom. Ti su drvosječe dolazili iz zaseoka Gerbier, te bi se ljeti sa svojim dugim sjekirama nastanili u šumi. Prema istoku živjeli su ugljenari u svojim pocrnjelim kolibama, kojima je ona katkad odlazila da jede sira i da traži duge komade drvenog uglja za Gontrana.
Ali ona je tamo odlazila putovima koji su vodili iz Monteloupa. Staze prema Plessisu bile su joj manje poznate, iako je često švrljala blizu imanja svojih snova, nastojeći da spazi bijeli dvorac i jezero nad kojima je danas gospodaricom bila.
Na ovom istom mjestu ona je onim istim nekadašnjim kretnjama stresla sa svoje suknje od parheta iverje, uredila kosu, koju joj je vjetar dok je trčala zamrsio i po ramenima rasuo. Osmjehne se, što još uvijek daje istu važnost tim obrednim pokretima od kojih nekada ne bi bila odustala nizašto na svijetu, a zatim opreznim i sporijim korakom napusti čistinu i počne se spuštati po stepenicama urezanim u litici, pokrivenim sada zemljom crnicom i ilovačom. Posjet koji je imala obaviti, zahtijevao je izvjesno dostojanstvo. Anđelika nije nikada stupila na ovu istu stazu svojim golim nogama divljakuše a da je ne bi spopala neka bojažljivost, nimalo u skladu s njezinom naravi. Njezina tetka Pulcherie je sigurno ne bi prepoznala u tom trenutku. Samo mračni duhovi šume su imali priliku da prate njezine kretnje male pametne djevojčice.
Staza se brzo spuštala između sivo-zelenih udubina. Nekoliko izvora teklo je niz bok brda, okruženih visokim pustikarama grimizne boje. A zatim i njih nestane. Na gustom sagu lišća, koje se pretvorilo u mulj, mogle su rasti samo gljive, čiji su ljepljivi klobuci, narančaste ili sjajno ljubičaste boje, osvjetljavali unutrašnjost šume, kao neke svjetiljke u mračnom kraju. Ta su mjesta obilovala strahom, svetim uzbuđenjem pomiješanim s gašenjem, znatiželjom i sigurnošću da tu počinje drugi svijet, svijet čarolija, koji daje moć i ugled. Anđelika se morala pridržavati stabala, toliko je padina bila opasna. Kosa joj padne na oči. Ona je nestrpljivo zabaci. Bila je potpuno zaboravila da je to mjesto bilo tako daleko i nepristupačno. Naposljetku olakšano uzdahne, primijetivši svjetlost što se s druge strane litice probijala kroz zeleno lišće. Bila je to sunčana svjetlost. Rukom je pipala po mraku tražeći kroz mahovinu čvrstu podlogu litice, stane puziti i malo se ogrebe na uskom nasipu koji je ponešto nadvisivao rijeku, čiji je žubor dopirao do nje.
Stalno se pridržavajući, ona se nagne, podigne jednom rukom zastor od bršljana i otkrije ulaz u spilju. Ona se više nije sjećala koju je riječ bilo potrebno izgovoriti. Uzalud je naprezala sjećanje. Međutim, čula je neko kretanje u unutrašnjosti spilje. Netko je vukao noge, a zatim mršava ruka klizne po zidu i pojavi se lice vrlo stare žene u blijedom polumraku.
Svojom tamnom i smežuranom kosom sličila je osušenoj mušmuli, ali obilna kosa snježne bjeline razvlačila je skup mrtvih čuperaka oko nje. Njezine su oči žmirkale ispitujući došljakinju. Anđelika u narječju zapita:
Jesi li ti vračara, Melusina?
Ja sam. Što hoćeš, djevojko?
Došla sam da ti ovo predam.



Ona pruži starici omot, u kome je bilo duhana za šmrkanje, komad šunke, kesica soli, kesica šećera, komad slanine i kesa puna zlata.
Starica je pomnjivo pregledala stvari, zatim, okrenuvši svoja okrugla leđa mršave mačke, ponovo uđe u unutrašnjost spilje. Anđelika pođe za njom. Došli su do okruglog prostora, s podom od pijeska, a slaba svjetlost dopirala je s nekog otvora u visini zaklonjenog trijema. Kroz taj otvor izlazio je dim s ognjišta, na čijoj je žeravici bio postavljen željezni kotlić. Mlada žena sjedne na ravan kamen i počeka. Tako je radila i nekad kad je dolazila da potraži savjeta u vračare Melusine. Ova vračara nije bila Melusina koja je bila još starija i crnja, a seljaci su je objesili na hrastovoj grani optuživši je da je kriva za smrt njihove djece. Kad su doznali da se nova vračara dovukla u spilju Hauts-de-Merg, iz navike su je nazvali Melusinom.
Odakle dolaze šumske vračare? Kakvi ih to putovi nesreće i prokletstva dovode na ista mjesta, na kojima se udružuju s mjesecom, sovom i biljkama? Govorilo se da je ova vještica najvještija i najopasnija u čitavu kraju. Pričalo se uz to da liječi groznicu napitkom od zmije otrovnice, kostobolju plinovitom solju od žabe babure, a gluhoću mravljim uljem. Isto tako se pričalo da je kadra đavla iz najodabranije legije pakla nabiti u lješnakovu ljusku. Kad bi kome uspjelo da mu neprijatelj zagrize u voće, što mu ga je ona dala, mogao se do mile volje nauživati gledajući kako ovaj đipa sve do stropa. Jedino se hodočašćem do crkve naše gospođe od Milosrđa, u Gatinesu, u čijem ćivotu se nalazi jedna vlas i jedan nokat Blažene djevice, mogao osloboditi tog uroka.
Mlade djevojke koje su posrnule, poznavale su dobro put do njezine spilje, a isto tako su ga dobro poznavali nasljednici, kojima se nije čekalo da im stric umre prirodnom smrću.
Anđelika koja je već čula ta naklapanja, promatrala je sa zanimanjem neobično stvorenje.
Što hoćeš, djevojko? - zapita napokon vračara dubokim i napuklim glasom. - Hoćeš li da ti otkrijem sudbinu? Ili da ti pomognem da uza se još jače vežeš onoga koga ljubiš? Hoćeš li da ti spremim čajeve koji će ti povratiti zdravlje, narušeno na tvojim dugim putovanjima?
Što znaš ti o mojim dugim putovanjima? - prošapta Anđelika.
Vidim prostor oko tebe, i užareno sunce. Daj mi ruku, da ti iz nje sudbinu pročitam.
Mlada žena odbije njezin prijedlog.
Došla sam k tebi s mnogo jednostavnijom molbom. Ti koja poznaješ sve stanovnike šume, bi li mi mogla kazati gdje se kriju ljudi, koji se katkad sastaju da se mole i da pjevaju crkvene pjesme sa seljacima iz okolnih zaselaka? Prijeti im pogibelj. Želim ih upozoriti, ali ne znam mjesto njihovih sastanaka.
Vračara se uznemiri. Ona se napola podigne i žestoko mašući nakaznim rukama, reče:
Zašto bi htjela odvratiti opasnost od tih ljudi tmine, ti, kćeri svjetla? Pusti, dakle, gavrane neka lebde nad tvorovima.
Ti, dakle, znaš gdje se sastaju?
Da li znam? Kako ne bih znala, kad mi lome grane, upropašćuju zamke i gaze moje biljke. Ako se ovo nastavi, neću više nijednu laticu osušiti za svoje napitke kojima liječim. Dolaze u sve većem broju, šunjaju se neprimjetno poput vukova i čim se skupe počnu pjevati. Životinje se prestraše, ptice umuknu, hridine se tresu, a i ja moram bježati, toliku mi muku te njihove pjesme zadaju, razumiješ li, djevojko? Zašto ti ljudi dolaze u šumu?
Gone ih. Kraljevi vojnici ih proganjaju.
Imaju tri vođe. Tri lovca. Najstariji je i najcrnji, tvrd je kao bronca. On je glavni vođa. Malo govori, ali kad govori kao da bodežom vrat košuti reže. Uvijek govori o krvi i o Svevišnjem. Slušaj me...
Ona se toliko približi, da je njezin dah okrznuo Anđeliki lice.



Slušaj, mala. Jedne večeri sakrila sam se među stabla i promatrala tu skupljenu čeljad. Nastojala sam dokučiti što tu rade. Vođa se ustobočio pod jednim hrastom i održao govor. Skrenuo je pogled prema meni. Ne znam je li me opazio. Ali sam osjetila da su mu oči plamene, jer su me moje počele odjednom peći kao da su opržene, pa sam pobjegla, ja, koja netremice gledam u oči i vepru i vuku. U tome je njegova moć. Zato drugi dolaze da ga slušaju i spremni su da izvršavaju njegove naloge. Ima veliku bradu. Sliči na medvjeda, koji je dolazio na vrelo Troussepoil da opere svoje okrvavljene dlake, pošto je proždro mlade djevojčice.
To je vojvoda La Moriniere - reče Anđelika zadržavajući osmijeh - protestantski velikaš.
Melusina nije ništa od svega toga shvaćala. Ona ga je i dalje smatrala medvjedom. Međutim, malo-pomalo njezino se raspoloženje izmijeni i na kraju čak neki smiješak razvuče njezine sive usne nad bezubim desnima. Preostali su joj zubi bili široki i jaki, vrlo bijeli, kao da ih je njegovala. Oni su joj licu davali neki čudan izraz.
Zašto da te ne odvedem k njemu? - reče najednom. - Tebe neće prisiliti da spustiš oči. Ti si lijepa, a on...
Ona se dugo cerila.
Muško je i muško ostaje - reče ona poučno.
Anđeliki nije bilo do toga da isposničkog vojvodu La Morinierea, koga su svi nazivali patrijarhom, povuče u propast. Njezine brige bile su druge vrste. Morala je raditi brzo.
Ići ću, ići ću - mrmljala je Melusina, koja je najednom oživljela. - Odvest ću te, mala djevojko! Tvoja sudbina je tako strašna, nasilna i tako lijepa. Daj mi tvoju ruku...
Što je pročitala? Odbacila je, najzad Anđelikinu ruku kao u nekom bunilu. Sive su joj oči sjale bljeskom plamene zlobe...
Došla si, ti! Donijela si mi soli i duhana, ti si moja sestra, moja kći! Ah! Kako je tvoja moć velika!
Davnašnja vračara je isto tako govorila Anđeliki dok je bila dijete i ponešto plašljivo sjedila na tom istom mjestu. Služila se istim riječima da bi dala maha svom čuđenju nad tolikim događajima urezanim u dlan mlade žene. Strah i zanimanje vračara uvijek su ispunjavale Anđeliku nekim naivnim ponosom. Kad je bila mala, ona je bila sigurna da će jednog dana postići sve što bude zaželjela: sreću, ljepotu, bogatstvo. A danas? Danas kad je znala da se to sve može imati, a ipak ne biti sretan, kakve su dojmove pobuđivala u njoj obećanja o moći? Ona pogleda svoju ruku.
Reci mi... Reci mi još nešto, Melusino... Hoću li pobijediti kralja? Hoću li umaći njegovu gonjenju? Reci mi, hoću li naći svoju ljubav?
Ovoga se puta vračara pokuša izvući.
Sve što bih ti mogla reći ti ionako osjećaš u dubini svog srca!
Nećeš da mi kažeš što si vidjela na dlanu moje ruke zato da me ne obeshrabriš.
Dođi, dođi, dakle! Čovjek crne brade mora čekati - cerila se vračara. Prije nego se izvukla iz spilje, potraži malu vrećicu i predade je Ahđeliki.
To su biljke. Svake večeri moči ih u vrlo vrućoj vodi, izloži ih zatim na mjesečini, a tekućinu pij u zoru kad sunce izađe. Povratit će ti snagu u udove i tijelo, a tvoja prsa će nabreknuti kao da u njih navire mlijeko. Neće ti grudi nabreknuti od mlijeka već od snage tvoje mladosti.
Hodale su jedna za drugom, pošto su izašle iz jaruge. Vračara nije išla običnom stazom. Ona je raspoznavala tragove na stazi po nekim nevidljivim znakovima. Nebo je počelo tamniti iza stabala.
Anđelika se sjeti svog čuvara, Montadoura. Hoće li opaziti njezin nestanak? Za to je bilo malo mogućnosti. Svako jutro je dolazio da je pozdravi. To mu je bila dužnost koju su mu preporučivali gospoda de Marillac i de Solignac. Nije smio da joj dosađuje često, ali nije smio ni da propusti svoj dnevni nadzor. Čini se da debeli kapetan nije ni tražio drugo do da što češće obavlja tu dužnost. Ali ga



zbunjivala gordost Anđelike. Njezin ledeni pogled brzo bi prekinuo svaki njegov pokušaj da se upusti u razgovor ili šalu. Vidjela je kako guta svoje glupe komplimente grickajući pri tom riđi brk. Zatim bi se udaljio izjavljujući da mora poći protiv krivovjernika, što mu je bila druga dužnost. Svako poslijepodne skočio bi na svog zelenka i praćen odredom konjanika odlazio da prisustvuje obraćenjima krivovjernika u susjednim selima. Katkad bi dovukao nekog osobito upornog protestanta i pokušavao ga obratiti na pravu vjeru. Tada bi se u dvorcu čuli udarci i mukli krikovi:
Odreci se, odreci se!
Ako se nadao da će svojom gorljivošću u borbi za vjeru pobuditi udivljenje markize du Plessis, onda se kapetan Montadour teško varao. On ju je ispunjao grozom. Uzalud je on pokušavao kod nje pobuditi zanimanje za svoj rad. Ali kad joj je jutros počeo govoriti o nekom pastoru koji je stigao iz Ženeve i koga bi, zahvaljujući svojim uhodama, mogao navečer uhapsiti u dvorcu Grandhier čiji su ga gospodari primili na konak, ona napne uši.
Kažete da je neki pastor došao iz Ženeve? S kojim ciljem?
Da podstiče ove bezbožnike na ustanak. Srećom su me o tome obavijestili. Večeras će napustiti šumu, u kojoj je imao sastanak s prokletim La Moriniereom. Postavio sam mu zasjedu kod dvorca Grandhier. Možda će ga i vojvoda pratiti. Uhapsit ću i njega. Ah! Gospodin de Marillac je pametno postupio kad me imenovao za vođu ovog pothvata. Vjerujte mi gospođo, slijedeće godine neće biti nijednog protestanta u Poitouu.
Ona je pozvala La Voilettea, nekadašnjeg Slugu Filipova.
Ti si reformirane vjere. Znaš li gdje se krije vojvoda La Moriniere i njegovi sljedbenici? Treba ih upozoriti da im spremaju zasjedu.
Sluga nije znao ništa. Nakon dugog oklijevanja, izjavi da mu vojvoda šalje upute pomoću sokola, izvježbanog da nosi pisma. On, pak, protestantskim pobunjenicima šalje podatke koje doznaje od vojnika. Ali to nisu obavijesti veće važnosti, jer Montadour nije tako glup, kao što izgleda i uprkos svojoj brbljivosti, malo govori.
Stavio bih ruku u vatru da o ovoj priči o protestantskom pastoru, koju ste vi doznali, sami vojnici nemaju pojma. Oni će o tome doznati tek u zadnji čas, jer je kapetan oprezan i podmukao.
Anđelika je poslala La Violettea do dvorca Grandhier da upozori njegove vlasnike. Međutim, ni ovi nisu znali točno na kojem se mjestu u šumi sastaju bjegunci, koji su često mijenjali mjesto sastanka.
Gospodar Grandhiera pokušao se uputiti prema šumi, ali su ga draguni zaustavili, hineći da su tu slučajno zabasali patrolirajući u blizini njegova dvorca.
Tada se Anđelika sjetila vračare Melusine.
Poći ću i sigurno ću ih pronaći.
Već je dugo Anđelika smišljala taj bijeg. Odlučila je da istegne malko konopac kojim je bila vezana. Izgledalo je da će pothvat uspjeti.

Vračara se zaustavila i digla koščat kažiprst.
Slušaj!
S mračne ivice neke litice dopirao je kroz lišće neki šum. U prvi mah mislili su da to vjetar huji, ali što su se više približavali, jasnije su razabirali sumorne melodije, duge žalbe: pjevanje psalama.
Protestanti su se sakupili blizu rijeke Vendee, na kraju klanca zvanog Klanac divova, gdje je, pričalo se, Gargantua jednim udarom leđa srušio ogromne litice koje ga zatvaraju.
Crvenkasto svjetlo vatre probijalo je mrak sutona, koji je zahvatio prisutne. Jedva su se razaznavale pomiješane među širokim pustenim šeširima hugenotskih seljaka, kapice žena, koje su se tu molile.
Zatim se neki čovjek približi ognjištu. Po opisu vračare Anđelika sasvim lako prepozna vojvodu Samuela. Svojim izgledom bradatog lovca on je ostavljao



snažan dojam. Omrznuo je Luju XIV od onog dana kad je vojvoda došao u Versailles s namjerom da u dvorskim spletkama odigra ulogu što ju je admiral Coligny odigrao prošlog vijeka. Pošto je pao u nemilost, živio je povučeno na svom imanju.
U visokim čizmama koje su mu dopirale do polovine bedara, u svom prsluku od crnog sukna, stegnut teškim opasačem, o kome je visio bodež i remen za mač, glave pokrivene ravnim, staromodnim šeširom, kakve su nosili provincijski hugenoti, a koji su ih činili sličnim bilo Kalvinu, bilo Luteru, već prema uzrastu, vojvoda La Moriniere je svojom pojavom ulijevao strah. Izgledalo je da ne spada u ovo vrijeme, da potječe iz epohe surovih običaja, nasilja, neprijateljski raspoložene prema prefinjenostima. Njegovo mjesto je bilo u ovom divljem dekoru hridina i noći i kad se njegov glas digao, jeka sa litica pretvorila ga u neki još niži, brončani, teški i opori glas od koga Anđelika zadrhta.
Braćo moja, sinovi moji, naše se mirovanje bliži kraju, približio se dan kad ćemo podignuti glave i svojim djelima pokazati da služimo Gospodu. Otvorite Knjigu nad knjigama. Što ste našli u njoj?
Svevišnji poput junaka kroči. On bodri sebe i svoj žar kao pravi ratnik. Diže svoj glas. Viče...
"Očituje svoju snagu protiv svojih neprijatelja. Dugo sam šutio, kaže on. Dosad sam šutio, suzdržavao se... Ali sada ću opustošiti brda i brežuljke. Izgorit ću zelen. Uzmaknut će, i pomutit će se razum onima, koji se klanjaju drvenim kumirima, koji govore kumirima od livenog željeza: "Vi ste naši bogovi!"
Njegov je glas odjekivao. Anđelika je osjetila kako joj neka jeza gmiže šijom. Htjela se okrenuti prema vračari, ali se ova nečujno udaljila.
Među vrhovima grana nebo je još bilo sedefasto bijele boje, ali u mraku Klanca divova ljudi su bili gnjevni.
Nečiji glas se javi:
Što možemo mi protiv kraljevih vojnika?
Sve. Nas ima više nego kraljevih vojnika i Bog je na našoj strani.
Kralj je svemoćan.
Kralj je daleko i što on može protiv cijele pokrajine koja je odlučila da se brani?
Katolici će nas izdati.
Katolici se boje draguna kao i mi. Porezi ih upropaštavaju i još vam jedanput kažem, njih ima manje nego nas. U našim su rukama najplodnije zemlje.
Sova je dvaput uzastopce huknula negdje vrlo blizu.
Anđelika se trgne. Učini joj se da je nastao muk u Klancu Vukova. Kad je opet pogledala, opazi da je hugenotski velikaš skrenuo pogled prema njoj. Njegove užarene oči, duboko upale pod crnim obrvama plamtile su crvenim sjajem. "Njegov plamena pogled", govorila je vještica, "ti možeš izdržati".
Opet se začuje blago i tužno hukanje sove. Nije li to bio znak uzbune? Upozorenje na neku opasnost koja prijeti prisutnima? Anđelika se ugrize za usne. "Moram to učiniti", reče u sebi. "Ovo je moja posljednja karta!"
Ona pođe naprijed i zapinjući odjednom o bodljikave grane, spusti se prema sakupljenim hugenotima.
Odlazeći u Klanac divova, da spasi ženevskog pastora, Anđeliki je bilo jasno da je odabrala put koji neće moći tako lako napustiti. Samuel La Moriniere je bio jedini koji je mogao uništiti vjeru u monarhiju u srcima vjernih protestantskih podanika. La Moriniere-patrijarh, bio je čovjek pedesetih godina. Udovac, otac triju djevojčica, zbog čega se osjećao nesretnim, živio je na svom imanju sa svoja dva brata Hughesom i Lancelotom, koji su također bili oženjeni i očevi mnogobrojne djece. Cijela je obitelj živjela pod surovom strogošću patrijarha i posvetila se molitvi i lovu. Prošlo je vrijeme kad se u raskošnom dekoru njihova zamka zabavljalo. U zamku su žene govorile tiho i nisu znale za smijeh. Djecu su odgajali mnogobrojni učitelji, koji su ih već u najranijem djetinjstvu poučavali u grčkom i latinskom jeziku i u proučavanju Svetog pisma. Dječake su vježbali u baratanju kopljem i bodežom.



Je li La Moriniere bio svjestan kad je prvi put susreo Anđeliku, ženu koja se pojavila iz mraka s kukuljicom prebačenom preko zlatne joj kose, bosonoga, uglađena govora velike gospođe, je li on znao da i u njoj bukti ista nezadovoljena strast, ista mržnja, koja je u akciji tražila oduška i koja će je navesti da se poslušno prepusti njegovim sugestijama?

7.
SAMUEL LA MORINIERE, VOĐA PROGONJENIH HUGENOTA
Čovjek koji je uvečer puhao u lovački rog, privremeno je ostao pošteđen od progona Montadoura. Možda i zato što je plemićki dvorac Rambourg bio blizu Plessisa, pa je kapetan bio siguran da može u svako doba spustiti svoju tešku šapu na tog blijedog, drhtavog hugenota, koji se tjeran očajem, našao u ulozi progonjena čovjeka.
U svom djetinjstvu Anđelika i njezine sestre često su se rugale ustrašenom dječaku kojemu je na vratu stršila Adamova jabuka, a koga su susretale prigodom seoskih sabora ili na sajmovima u trgovištima. S godinama, barun de Rambourg je stekao duge brkove, koji su tužno visili, ženu koja je stalno bila u drugom stanju i čitav roj malih, blijedih hugenota, koji su se vješali o skutove njegova kaputa. Protivno od većine njegovih istovjernika bio je siromašan. Seoska čeljad je pričala da je njegova kuća od devete generacije prokleta, jer je neki vitez iz njihove obitelji pokušao zagrliti neku vilu koja je spavala u dvorcu na obali rijeke Sevre. Prokletstvo se, naravno, još i pojačalo, kad je Rambourg prigrlio Kalvinovu vjeru. Zadnji tog roda, Isac, živio je u sjeni svog tornja obraslog bršljanom i čitava se njegova darovitost i posao svodio na to da puše u rog. Svi su se čudili snazi daha koji je izbijao iz njegovih mršavih prsiju. Iz čitava kraja pozivali su ga da sudjeluje u lovu, jer je znao da izvija različite dozive, otegnute i divne zvukove, koji su ushićivali lovce, lovačke pse i divljač. Ali od prošle godine ti lovački sastanci postajali su sve rjeđi. Katolički ili protestantski ladanjski plemići živjeli su povučeno, očekujući prestanak nemira koje su prouzrokovan vojnici. Barun Rambourg je bio prisiljen odazvati se pozivima vojvode La Moriniere, jer je bilo teško suprotstaviti se njegovim odlukama.
Anđeliki je to postalo još jasnije kad je vidjela vođu hugenota kako prelazi ledinu i upućuje se k njoj, u svom velikom crnom plaštu koji je lepršao na vjetru. Bio je još impozantniji sa zlatno-modrim nebom u pozadini, nego u mraku u Klancu divova. Pratila su ga njegova braća.
Na ivici šume, mjesto sastanka je sa strme litice dominiralo okolinom. Na tom rubu zemlje gdje je rasla žutilovka, nekada je bio zimski tabor. Mali hram posvećen Veneri ležao je tu polusrušen, obrastao cjetovima kraljevskog koplja.
Na rubu prokletog zaljeva i opasne galske šume, nisu li se Rimljani molili svojoj božici, da im sačuva znakove muškosti ugrožene od divljih Pikta, koji se nisu ustezali prinašati svojim bogovima užasne trofeje? Ostale su samo ruševine, neka vrst kamenog trijema sačinjenog od dva stupa i kamene plohe položene preko njih, a na kojoj je nešto pisalo na latinskom. Anđelika sjedne u njegovu sjenu. Vojvoda sjedne prema njoj na veliki četvrtasti kameni blok. Dva brata stajala su postrance. Rimski tabor je bilo jedno od tolikih mjesta gdje su se sastajali. Seljaci su u hramu skrivali hranu i oružje za progonjene protestante. S ovog mjesta mogli su nadzirati čitav kraj bez opasnosti da netko iznenada na njih navali.
Vojvoda počne govoriti i još jednom joj zahvali za ono što je učinila za ženevskog pastora. Njezino je djelo dokazivalo da se vjerski zid može preskočiti ako se ljudi, ogorčeni zbog nepravda, slože da bi držali u škripcu moć tiranskih vladara. Poznato mu je dobro koliko je pretrpila od kralja. Uostalom, zar ju nije čuvao kao zatvorenicu?
Kako je gospođa du Plessis uspjela doći do njih? Ona mu reče da je izišla kroz podzemni hodnik. Montadour ništa nije sumnjao.



Teško je bilo ne odgovoriti vojvodi Morinieru, kad bi postavio neko pitanje. Njegov zapovjedajući glas silio je sugovornika da odmah da objašnjenje. Njegove oči, duboko upale pod guste, crne obrve, napregnuto su promatrale, kao dvije zlatne točke. Njihov oštar sjaj je umarao. Anđelika skrene svoj pogled. Sjeti se vračare, koja se bojala ovog mračnog sluge Božjeg.
Zbog današnjeg sastanka ona je obukla haljinu dostojnu njezina ranga, vrlo raskošnu haljinu od tamnog satena, i nije bilo lako provlačiti se kroz uski podzemni prolaz, koji je vodio u šumu, u stezniku koji joj je stezao struk i pod teretom triju sukanja. Pratio ju je sluga La Violette noseći njezin ogrtač. Stajao je nekoliko koraka dalje, nepomičan i smjernog držanja. Anđelika je htjela da ovaj sastanak bude svečan, kako bi mogla govoriti vojvodi kao jednak jednakome.
Sjedila je ispod zimskog trijema, na koji su vijekovi utisli svoju patnju; njezine noge u crvenim cipelama virile su ispod ruba haljine šljivine boje, dok je njezinu kosu, pomnjivo počešljanu, vjetar malo-pomalo lagano mrsio. Slušala je duboki glas, slušala ga je stisnutog srca, privučena, a ipak uznemirena. Činilo joj se da se pred njom otvara neki ponor. Trebalo bi ga preskočiti zavezanih nogu.
Što ste htjeli od mene, gospodine?
Da sklopimo savez. Vi ste katolkinja, ja protestant, ali mi se možemo udružiti, sklopiti savez progonjenih, savez slobodnih duhova. Montadour živi pod vašim krovom - uhodite ga i obavještavajte nas. A zatim, vaši katolički seljaci...
Sagnuo se, spustio glas, kao da je želi što snažnije prožeti svojom zapovjedničkom voljom.
Nastojte im objasniti da im njihovi interesi nalažu da stanu na stranu naših seljaka, žitelja Poitoua kao što su i sami, da im je zajednički neprijatelj kraljev vojnik koji im pljačka žetvu. Podsjetite ih na ubirače poreza, na namet, na glavarinu. Zar im ne bi bilo bolje da njima upravljaju samo njihovi velikaši kao nekada, nego da se muče za dalekog kralja koji im zauzvrat šalje čitave armije stranaca koje moraju hraniti.
I dok joj je tako govorio podbočen rukama u kožnatim rukavicama, kakvim se služe sokolari, o snažna bedra, ona nije mogla s njega skrenuti pogleda. On joj je ulijevao svoje duboko vjerovanje u očajničku pustolovinu, koja je bila nalik samrtnom pokušaju vezanog diva da rastrgne svoje okove. Ona je u duhu gledala veliki narod seljaka, od koga i ona potječe, kako se diže, kako se napinje u nadljudskom naporu da bi se oteo smrtonosnom propadanju u koje ga je guralo robovanje onome, koji je nekad bio samo velikaš Ile-de-Francea.
Novac izvučen iz brazda Bocagea, potrošen je na uživanja u Versaillesu, na beskrajne ratove na granicama Lorene i Pikardije. Visoki plemići Poitoua postali su kraljeve sluge sretni kad im se pruži prilika da mu dodaju košulju ili svijećnjak, dok su njihova imanja dospjela u ruke nepoštenih upravitelja; drugi su osiromašili i žive na svojim imanjima, koje im državna blagajna oduzimlje komad po komad, prezreni od onih plemića koji su umjeli da se dodvore kralju. Poput gladnih zmija, danas propast i glad gmižu ovim krajem, a sve je kriva vojska koju su poslali, bez obzira na pravdu i zdrav razum, da dovede do očaja one koji uzgajaju pšenicu, pasu stoku, beru voće, seljake žuljavih ruku, pod velikim tamnim šeširima, bili oni hugenoti ili katolici.
Anđeliki je sve to bilo dobro znano. Napeto je slušala. Vjetar je jačao. Tijelom joj prođe studen dok je uklanjala uvojak kose koji joj je stalno padao na lice. La Violette se približi i pruži joj ogrtač. Ona se ogrne odlučnom kretnjom. Najednom zalomi rukama i bolnim se pogledom unoseći u oči Samuelu de La Moriniereu, reče:
U redu, pomoći ću vam, ali onda, onda vaša borba mora biti otvorena i strašna. Čemu se nadate od pjevanja običnih molitava po jarugama? Treba da osvajate gradove, da postanete gospodari cesta, da pokrajinu pretvorite u utvrđenu kulu prije no što im stignu pojačanja; treba da letite s juga na sjever, da zatvorite sve prilaze. Morate podjariti ustanak i u drugim pokrajinama: Normandiji, Bretanji,



Saintongeu, Berriju, treba da se jednog dana kralj ponaša prema vama kao sa sebi ravnim, prisiljen da primi vaše uvjete...
Ta žestina iznenadi vojvodu La Moriniera On se uspravi. Njegovo se lice prelije crveno-mrkom bojom, iz očiju su mu sijevale munje. Nije bio naviknut da mu neka žena govori na takav način. Ali se svlada. Neko je vrijeme šutio, gužvajući vršak svoje duge brade. Vidio je da se može osloniti na divlju snagu tog beznačajnog stvora, o kojemu je prije tog mislio kao i o svim drugim ženama. Sjetio se, međutim, nekih mudrih izreka što ih je katkad ponavljao jedan od njegovih stričeva koji je bio kod Richelieua u službi. Ovaj je upotrebljavao žene u bezbrojnim poslovima, u špijunaži ili politici. "Snaga jedne žene je dvostruko veća od snage muškarca kad je potrebno da se potkopaju temelji nekog grada. Žene se nikad ne smatraju pobijeđenima, pa makar to na sav glas priznavale. Treba imati dobre rukavice, da bi se moglo rukovati oštrim oružjem, lukavstvom žene, od kojega ne poznajem oštrije..." Tako je govorio Richelieu.
Od duboko uzdahne.
Gospođo, vaše su riječi točne. Istina je da je to cilj koji treba postići. A ako nismo odlučni da ga postignemo, onda je bolje da smjesta položimo oružje. Budite strpljivi. Pomažite nam. To će se dogoditi jednog dana, ja vam jamčim!

8.
PRETPOSTAVKE O POBUNI
Broj se zločina i čarkanja otada počeo povećavati, a mržnja se na crvene dragune proširi poput tisuća ogranaka nekog izvora u travi. To je započelo, kad se na raskrižju Triju sova pronašlo četiri obješena draguna, a na svakom je bio po jedan natpis: palikuća, pljačkaš, glad, propast. Njihovi drugovi nisu se usuduli skinuti ih jer se to mjesto nalazilo blizu šume, a znalo se već da se u njoj kriju protestantske bande. Zloslutne, grimizne sablasti dugo su se još lagano njihale, podsjećajući prolaznike da im prijete nevolje, koje vojnici šire po provinciji: palež, pljačka, glad, propast. Gusto ljetno lišće stvaralo im je kao neki smaragdni hram, raskošnu crkvicu, u čijoj sredini su izgledali još mrtvijim i groznijim.
Pjeneći se od bijesa Montadour odluči da zada hugenotima velik udarac. Stavio je na muke jednog protestanta, da bi priznao na kome se mjestu sklanja La Moriniere, te sa svojim najhrabrijim ljudima prodre u šumu. Ali poslije nekoliko sati hodanja, tišina i mrak, nevjerojatna gustoća granja i lišća, neobično velika stabla s kojih se na njih spuštao čitav splet isprepletenih grana, te žile stabala u koje su se izdajnički saplitale njihove cipele, pobijediše njihovu hrabrost. Njihov poraz pospješi hukanje sove, koja se naglo probudila.
To je njihov znak, kapetane. Oni su tu, skriveni među stablima. Udarit će na nas.
Draguni su se povlačili u neredu, tražeći neki proplanak, slobodno nebo, poznati put, zapletu se u šikari, zablude i kad su o sumraku prepoznali svršetak šume i obrađena polja, toliko im je laknulo da su neki pali na koljena i obećali da će darovati voštanu svijeću najbližoj Bogorodičinoj crkvi.
Ne bi li bili, možda, izvršili do kraja svoj zadatak da nisu bili loše sreće? Vođe hugenota bile su već obaviještene.
Montadour ni u snu nije pomišljao da bi mogla postojati neka veza između njegovih neuspjeha i iznenadne prijaznosti, koju mu je iskazivala njegova zatvorenica. Prije tako gorda i skoro nevidljiva, sada mu je pristupala, pa se on usudio da je čak pozove za "svoj" stol. Mislio je da se ona dosađuje i da su njegova dobro poznata dražest, kao i njegovo dosadašnje uporno udvaranje urodili plodom. On se rastapao od susretljivosti. Te velike gospođe ne mogu se osvojiti na prost, dragunski način. Treba se više pomučiti.
Montadour je otkrio draž dugom osvajanju i postao je pjesnički raspoložen. Samo da nije bilo tih prokletih krivovjeraca koji su mu trovali tako ugodan boravak.



Napiše pisma gospodinu de Marillacu i zatraži pojačanje. Upozoravao je da ne može istodobno čuvati markizu du Plessis i baviti se poslovima obraćenja koji su se sve više proširivali. Poslan mu je jedan odjel, kojemu je naređeno da se smjesti u predjelu Saint-Maiscenta. Komandant toga odjela, gospodin de Ronce, poruči mu da se nije mogao utaboriti na tom mjestu, jer su oružani hugenoti držali stari dvorac, koji je dominirao cestom i rijekom Sevre. Što da radi, da li da ga osvoji?
Montadour je kleo na pasja kola. Što se to događa? Znači li to da protestanti ne dozvoljavaju više da ih se terorizira? Taj Ronce se uopće ne snalazi. Montadouru bi dosta bilo da se pojavi…
Zar me već napuštate, kapetane? - upitala je Anđelika ljupko.
Sjedila je prema njemu. Donijeli su joj košaru prvih trešanja. Ona ih je pohlepno jela. Sjaj njezinih mladih bijelih zubi miješao se sa crvenim sjajem trešanja.
Montadour odluči da se gospodin de Ronce snađe kako zna i da se smjesti nešto dalje u predjelu Parthenaya. On je ionako bio mnogo zaposlen, sa svih strana okružen općim neprijateljstvom stanovništva. Već su sijali čavle pod kopita njihovih konja. Pobunjeni seljaci su svi isti, bilo hugenoti ili katolici. Po podrumima skrivaju lonce pune škuda, a uza sve to neće da u miru žive. Posvuda vide sjajne oči svoja tri vjekovna neprijatelja: vuka, vojnika i sakupljača poreza.
Pošto bi se požar sa protestantske njive katkad proširio i na katoličke usjeve i ove je hvatao strah. Ali nijedan od tih katoličkih zemljoradnika nije bio voljan da žrtvuje ni tri klasa za pobjedu svoje vjere. Treba ih strpati sve u istu vreću, sve ove Poatevence arapskih očiju, koji im prijete šakom čim im okrenu leđa.
Pošaljite mi te usijane glave - reče Anđelika, ja ću ih ukoriti.
To je dovelo do življeg kretanja u dvorcu. Anđelika je primila neke susjede s katoličkih imanja. Gospodin du Croissec, još gojazniji no što je prije bio, nije se dugo ustezao da sudjeluje u njezinim planovima i da prihvati njezine smjernice, jer su one dolazile iz ustiju, koje je on već godinama potajno obožavao. Gospodin i gospođa de Faymoron, Mermenaulti, Saint-Aubini, Mazieresi. Neka vrsta mondenog života stvarala se između izagnanice i povučenih obitelji Bocagea. Montadour je gledao ove posjete raznježena srca. On javi gospodinu de Marillacu da gospođa du Plessis gorljivo surađuje s njim u njegovu teškom zadatku i gospoda Družbe svetog sakramenta sigurno su se tome potajno veselila.
Kapetan se sve teže mogao oteti utjecaju njezine osobe čiju je privlačnu snagu svakog dana sve snažnije osjećao. Lijepa, u svojim elegantnim haljinama koje je ponovo vrlo rado oblačila, Anđelika je ponovo postala gospodar na svom imanju.
Da li je novi sjaj njezine puti i kose bio posljedica tajnog napitka, koji joj je pripremila vračara? Ona je postala svjesna svoje snage, strast joj je osvojila dušu. U njoj se pojavio opojan osjećaj da je nepobjediva, koji ju je često osvajao, kad je poduzimala neki teški zadatak. Sigurno je da ju je taj osjećaj katkad prevario. Pod njenim koracima je tlo bilo nesigurno, nemir se povećavao, oluja se obarala i u srpnju, kad su se nagomilale silne oblačine na modrom užarenom nebu.
Bilo je ljeto. Kosila se trava. Vrlo često su se radovi prekidali. "Draguni su vukli žene za kosu i tako ih vodili na misu; ako bi koja odbila da prisustvuje, palili su joj tabane i silovali je..." Ali u više navrata seljaci naoružani svojim mlatilima za žito, dočekivali su pljačkaše ili one koji su dolazili da ih obraćaju. Nemir je sve više rastao.

9.
MONTADOUR KUCA NA VRATA ANĐELIKINE SOBE
Vojvoda de La Moriniere održavao je vezu s Anđelikom pomoću izvježbanog sokola koji se spuštao na ruku La Violettea. Ptica je nosila poruku na kojem će se mjestu održati sastanak: u rimskom taboru, kod Međaša, na nekom raskršću, blizu Kristova raspela ili fenjera posvećenog mrtvima, blizu nekog izvora ili u nekoj



spilji. Anđelika je odlazila na sastanke sama. Ne samo da se nije plašila nego je i uživala u tim noćnim šetnjama.
Bi li Montadour prepoznao svoju elegantnu zarobljenicu, u ženi sa suknjom od parheta, koja iz podzemnog hodnika nestaje u šikari, kad mjesec iziđe?
Za kratkog puta, Anđelika je uživala da hoda u polumraku. Na bezbrojnom lišću bukava sjajili su se dijamanti, blistali na vanjskoj strani kestena, a hrastovi su sličili srebrnim vezovima.
Nikada je nije bilo strah divljih zvijeri kojih je bilo u šumi: vepra, vuka, pa čak ni medvjeda, kojih je po općem kazivanju također bilo u tom kraju. Šume se bojala manje nego ljudskog društva, koje opasnije ranjava, te je imala dojam da je ponovo obuzima onaj osjećaj nevinosti koji je osjećala u pustinji i za kojom ju je morila čežnja.
Kad bi stigla do mjesta sastanka, osjećaj sreće ju je napuštao. Stala bi prisluškivati približavanje hugenota nekom mješavinom nestrpljivosti i zebnje. Njihovi su koraci već izdaleka odzvanjali u šumskoj tišini; čula su se šaputanja, dok ne bi među stablima zasjale baklje.
Vojvoda La Moriniere dolazio je u pratnji svoje braće, zatim je sve češće dolazio sam, što ju je počelo uznemirivati.
Kad je dolazio sam, nije nosio baklju. Mogao je da vidi i u noći i da prepoznaje najmanju šumsku stazu. Kad bi se njegova crna prilika u teškim bakandžama koje su lomile iverje pojavila i prelazila preko proplanka obasjanog mjesečinom, nju je hvatala neka jeza koju sebi nije uspijevala objasniti. Patrijarhov glas bio je žestok i vrlo dubok, skoro mukao, njegove užarene oči kao da su je htjele proniknuti do duše. Ona je u njima opažala neki grubi prezir. U tom je čovjeku bilo nečeg što ju je sasvim smućivalo. Mula Ismail joj se činio manje opasan. Bio je krvoločan gospodar, ali ona ga se kao žena nije bojala.
Mula Ismail je volio žene i trudio se da im ugodi. Bio je osjetljiv na njihove čari, ljepotu, lukavstvo i zavodljivost. Mala, vješta ruka mogla je držati na uzdi tog pustinjskog lava.
Naprotiv, vojvoda La Moriniere, dijelio je žene u dvije kategorije: u griješnice i u kreposne. Njegove anateme u Versaillesu protiv lijepih zavodnica bile su glasovite. On sigurno nije nikad primijetio da mu je žena ružna i neprimamljiva. Ostavši udovcem, nije se više oženio. Da li su mu njegov isposnički život, lov, pokora pomogli da svlada strast svoje krvi? Mrzio je ženu, to nečisto biće i sigurno je žalio što je i ona bila djelo Stvoritelja.
Anđelika je to osjećala, i to ju je vrijeđalo. Međutim, njoj je bila potrebna njegova snaga, jer joj je dopuštala da se digne protiv kralja. On će ići do kraja!
Ipak joj se činilo da je sklopivši savez s hugenotom sagriješila i Bogu i Bogorodici. Sukob je između njih izbio jedne noći, dok su se oboje šuljali grebenastim putem da bi doprli do močvare. Neki pastor, koji je došao iz Niorta, prošao je kroz kanal i očekivao je vojvodu. Anđelika mu se ponudi da mu bude vodičem. Šuma je postala svjetlija. Jaka i blijeda mjesečeva svjetlost prodrla je kroz granje i najednom iza uskog prolaza opaze kako se iznad njih sjaje hramovi od ametista i prozračni tornjići.
Pod njihovim nogama uzdizalo se svetište izrezbareno u čistom srebru: zgrada od sjene i svjetlosti, na kojoj je crni vijenac slijedio bijeli obris dvorišta u čijoj se sredini nalazio divno izrađeni zdenac. Opatija Nieul!
Anđelika zadrži dah! Oh, divote. Opatija je stajala jasna, ograđena, obavijena šaputavim molitvama svojih fratara. Anđelika se sjeti jedne noći što ju je još kao dijete provela u opatiji, sjeti se fratra Ivana, koji ju je istrgnuo sumnjivom tetošenju debelog brata Tome. Odveo ju je u svoju ćeliju, da bi tamo bila sigurna. Gledao ju je nekom nadahnutom nježnošću.
Vi se zovete Anđelika... Anđelika, kćerka anđela... ! - On joj pokaže modrice na svom tijelu, žaleći se: "Pogledajte! Pogledajte, što mi je sotona učinio."
Čar te mistične noći dopre joj do srca.



Uto začuje glas vojvode La Moriniera, glas prepun mržnje: "Prokleti da su ovi razvratni fratri što se klanjaju idolima! Jednog dana vatra s neba spalit će ove zidove i neće ostati kamena na kamenu. I zemlja će biti pročišćena!"
Anđelika na to plane sva izvan sebe.
Šutite, krivovjerče! Krivovjerče! Mrzim vašu nedostojnu sektu!
Jeka vrati njezin krik. Njom naglo ovlada potištenost, i sva se naježi od nemoćnog bijesa i strepnje. Vojvoda joj se približi. Čula je kako teško diše. On spusti svoju tešku šaku na njezina leđa, a njegovi kožnati prsti stisnuše je kao kliještima. Osjećala je da se guši. Htjela se osloboditi njegova jarma, ali nije mogla. Bio joj je preblizu, svojim je tijelom sakrio svijetle obrise opatije. Morala je stajati nepomično, nije se mogla micati. Bila je gotovo ošamućena njegovim mirisom ratnika i lovca.
Što ste to rekli - upita zadihano. - Vi nas mrzite? Ništa za to. Usprkos tome, vi ćete nam i dalje pomagati.
Zatim nastavi: - Vi nas nećete izdati.
Nikad nikog nisam izdala - ona odbije gordo njegove sumnje. Noge su joj drhtale, bojala se da se ne onesvijesti, da se ne sruši na nj. Pokuša se osloboditi ruke koja ju je stezala.
Pustite me - reče ona jedva čujnim glasom. - Ja vas se bojim. Stisak njegovih prstiju popusti i on lagano povuče svoju ruku.
Anđelika ponovo krene. Srce joj je snažno tuklo. Bojala se. Ne samo njega nego i same sebe. Bojala se svog šuljanja u nepoznatom mraku, u kojem šumsko granje kao da raspiruje žudnje. U zoru, koja se javi najprije siva, a zatim je među stablima poprimila boju rđe stigli su do nastambe ugljenara.
Hej seljaci - zaviče vojvoda. - Imate li juhe, kruha, sira?
U pocrnjeloj kolibi sjedoše na klimave klupe uza stol, na koji im ugljenareva žena postavi lonac mlijeka. Donese potom još tanjur vrućeg graha začinjenog slaninom i crnim lukom. Djeca polugola i do očiju crna, s udivljenjem su gledala ove dvije osobe, koje su šuteći jele. Zurili su u čovjeka crne brade i u ženu zlatne i od rose vlažne kose, koja joj je padala na ramena. Maloprije su ih opazili kako se kao noćne utvare pojavljuju iz jutarnje magle, a zatim prelaze preko polja posutog pepelom.
Anđelika je kradom promatrala vojvodu La Moriniera. Osjećala je da je nešto privlači k njemu, sigurno ona čvrsta pleća koja su je podsjećala na Colina Paturela. Ali Colin Paturel je bio Adam, divan čovjek iz izgubljenog raja, dok je ovaj ovdje bio čovjek grijeha, čovjek tmine.
Kad se vratila u Plessis, mala služavka joj je šapnula:
Došao je do vrata vaše sobe.
Tko to?
Gargantua! Grebao je, kucao, zvao. Ali vi niste odgovorili. "A zašto i bih", pomisli Anđelika.
Slijedeće je noći kapetan Montadour opet došao. Zvao je:
Markizo! Markizo!
Njegove su ruke klizile po zatvorenim vratima. Čula je kako dugmad njegove uniforme na debelom mu trbuhu stružu o vrata. Slušala je podignuvši se na lakat. Montadour kojega je mučila žudnja, Montadour što je drhtao u noći iza njezinih vrata, zadavao joj je više briga nego straha.
U stvari, on se počeo bojati. Vladao je čudan mrak u noći iza tih vrata. Gotovo je počeo vjerovati pričama slugu koji su pripovijedali da se njihova gospodarica noću pretvara u košutu i da trči po šumi...

Jabuke su rumenile na stablima. Iznenada tri brata La Moriniere na konjima počeše krstariti pokrajinom. Od Tiffaugesa na sjeveru, pa do Moncontoura na istoku protestantski pokret otpora poprimi neočekivane razmjere.
"Ostanite na istom mjestu", pisao je Marillac kapetanu Montadouru. "Predjel u kom se nalazite predstavlja zarište pobune. Nastojte pohvatati vođe."



Nadoda mu na kraju pisma:
"Strogo vodite nadzor nad osobom koja vam je povjerena na čuvanje. Vidim da se nemir sve više širi, a možda je i ona umiješala u to svoje prste."
Zatim se guverner na čelu svojih kopljanika uputi na sjever Poitoua. Četiri protestantska sela, koja su se oprla vojnicima, kojima je naređeno da ih okupiraju, bila su spaljena. Ljude koje su uspjeli uhvatiti, objesiše. Ostali se pridružiše četama što ih je organizirao La Moriniere. Vojska je sakupila žene i djecu, i otjerala ih na cestu, pošto je objavljen slijedeći proglas:
"Nitko ne smije raskolničkim ženama iz sela Noireterre, Pierrefitte, Quinge, Arbec, dati savjeta, pružiti utjehu i pomoć, primiti u kuću, dati hrane, vatre ili vode, ni bilo koju dragu humanu uslugu."
Guvernerova vojska je zatim prodrla u unutrašnjost Poitoua radi progona protestantskih bandi. Međutim, obaviještena da su tri brata La Moriniere uspjeli koncentrirati znatne snage, vojska zatraži pomoć milicije iz Bressuirea. Taj pretežno protestantski grad poslao je malo ljudi. Gospodin de Marillac je doznao odmah zatim, da je mala armija La Morinierea krenula na Bressuire, koji je ostao bez obrane i razlila se po opustjelim ulicama, vičući: "Grad je osvojen! Grad je osvojen!" te je opljačkala skladište oružja.
Gospodin de Marillac nije htio ponovo osvajati grad. Nije još htio priznati da ta čarkanja poprimaju izgled vjerskog rata, da se ne kaže građanskog rata. On se uputi u Plessis da se posavjetuje s Montadourom.
S ogranka gorske kose iznad šume Nieul hugenotski pobunjenici gledali su kako se rimskom cestom kreće siva zmijolika kolona vojske, u stisnutoj formaciji kopljanika. Vojska se sutradan povuče ostavivši samo malo pojačanje Montadourovim dragunima.
Neprijateljstvo stanovništva, čak i katoličkog, koje je odbilo da daje kruh i vino vojnicima i koje ih je dočekalo kamenicama, ozlojedi guvernera. Nije mogao ostaviti svu tu vojsku u tom kraju, a da ne izazove još veći metež. On povuče svoje vojnike na drugu stranu Poitiersa i otputuje u Pariz da se porazgovori s ministrom Louvoisom o mjerama koje bi trebalo poduzeti.

10.
OPASNA STRAST PROTESTANTSKOG VOĐE SLUGE JE BRANE OD PODIVLJALOG MONTADOURA
Anđelika je kao luda trčala kroz šikaru i kad bi se zaplela ljutito je povlačila ogrtač da se oslobodi, ne obazirući se na granje, koje ju je šibalo po licu.
Pogazili ste dogovor - vikne Samuelu La Moriniereu, čim ga je opazila.
On je stajao uspravljen blizu Vilinskog kamena, crn kao neko prethistorijsko čudovište. Mrzila je tu sliku i priliku zla. Što ju je više ispunjao užasom, to je bivala goropadnija.
Vi ste izdali! Vi ste me prevarili. Tražili ste savez katolika da biste ih zatim bolje uništili. Vi ste čovjek bez časti.
Najednom se prekine. Gušila se, u glavi joj je zujalo, činilo joj se da je okrugli mjesec, koji je plovio nad vrhovima hrastova oko proplanka, počeo plesati, da poskakuje na sve strane. Morala se osloniti na dolmen, da ne bi pala. Dodir s kamenom privede je k svijesti.
Vi ste me udarili! - reče ona prigušeno. On skine rukavice i udari je golom rukom po licu.
Vi ste me udarili!
Zvjerski osmijeh osvijetli crnu, patrijarhovu bradu.
Tako se postupa sa bezobraznim i slabim ženama! Nikada se nijedna nije usudila da mi govori takvim tonom!
To poniženje sasvim je uzburkalo Anđelikinu dušu. Uspjela je odapeti jedinu strijelu kadru da pogodi tog fanatika.
Žene! Budite sigurni da one više cijene Satanino štovanje, negoli vaše!
Odmah požali svoje riječi kad je vidjela njihov učinak. On je zgrabi za obje ruke i stade je žestoko drmati, mumljajući:
Moje štovanje! Moje štovanje! Tko govori o štovanju! Podlo, grešno stvorenje! Zlokobno stvorenje! - Stisnuo ju je k sebi luđačkom snagom i njegov vrući dah zapahne joj lice. Shvatila je zašto ga se bojala. Sigurno je nesvijesno predosjećala da će poginuti od njegove ruke. Ugušit će je ili zaklati. To bi lako mogao izvesti u ovom zabačenom kutu šume; žrtveni kamen je već tu stajao.
Uza sve to ona se bijesno otimala. Izranila se o kopču njegova opasača, o grubo sukno njegova prsluka u svom nastojanju da mu se istrgne. Snaga njezina protivnika polako ju je svladavala. Njezin strah popusti, pritiskivan drugim osjećajem u kom je bilo praiskonske žudnje tijela, slijepe i požudne. Erotična groznica koja je, čini se, spopala čovjeka, paralizirala je njezin otpor, oduzimala joj snagu usprkos njezinoj volji da ne popusti.
Nađe se na zemlji, bez glasa pod njegovim snažnim dahom, očiju zaslijepljenih mjesečevom svjetlošću, koja joj je udarala ravno u lice.
Kretnje joj postadoše nesigurne.
Ona je izgubila sjećanje o tome tko je i što je.
Glava joj klone natrag i ona osjeti hladnoću zemlje pod svojim golim krstima.
Ali baš kad se htjela sasvim prepustiti, u mozgu joj iznenada iskrsnu luđačka priviđenja u kojima su se miješali uroci druidskog žrtvenika i proročanstva vračare. Zaviče.
Luđačkim se trzajem oslobodi stiska, savije se po zemlji, skoči na noge i izgubi se u šumi. Dugo je trčala, gonjena užasom. Nagon ju je vodio tim mračnim putovima, koje toliko puta bijaše prešla u toku posljednjih mjeseci. Nije zalutala. Katkad bi se zaustavila, naslonila čelo o stablo i lila suze pod naletima nervne rastrojenosti. Obuzimala ju je želja da zamrzi šumu, tu neustrašivu vladaricu koja ravnodušno krije molitve fratara, pjevanje psalama progonjenih hugenota, zločine zvjerokradica, parenje vukova i poganske obrede vračara. Osjećala je rane, kao dijete koje nema više utočišta na ovom svijetu, rane od udaraca kojima ju je život bio. Bila je još duboka noć kad je stigla do prvih zidova dvorca Plessis.
Ona prinese sklopljene ruke usnama i dvaput hukne, baš kao sova. Sluge su još bdjele. Odgovor je došao s vrha tornjića. Malbrant Glavosijek bio je u podrumu. On ju je s komadićem svijeće u ruci čekao na ulazu podzemnog hodnika.
Ovakav život ne možete dalje provoditi, gospođo - reče. - Trčati noću šumom, to je prava ludost. Slijedeći put ću vas ja pratiti.
Bit će da je stari sluga opazio neurednost njezine haljine i kose, da joj na obrazu opazio tragove još neosušenih suza. Ona se uspravi nastojeći licu dati običan izgled, dok je tražila rubac u džepu svog ogrtača.
Da, slijedeći put ćete me pratiti vi ili još bolje La Violette, jer je šuma previše vlažna za vaše boljetice. A uz to ne gajim baš preveliko povjerenje u tu osobu - nadoda uzdahnuvši. - U koga da se pouzdam? - šaptala je na kraju.
Iz podruma se popeše u stan, u kome je vladala mrtva tišina. Ona se neusiljeno osmjehne.
Spava li onaj proždrljivac? - zapita pokazujući rukom na sobu kapetana Montadoura.
Stigavši u svoju sobu, svuče rastrgane haljine, a zatim se dugo prala u obližnjoj kupaonici. Imala je osjećaj da joj stisci hugenotskog vođe još pale hrptenicu, da joj njegove hrapave i vruće ruke još dodiruju tijelo.
Uzme vrč svježe vode i izlije ga na golo tijelo. Zatim se umota u kućnu haljinu i počešlja kosu punu iverja.
Još je osjećala groznu bol. Pomisao na ono što joj se dogodilo te noći u šumi, nikako je nije napuštala. To ju je podsjećalo na gorko iskustvo kojim ju je obogatio onaj histerični luđak, d'Escrainville. "Vjerujem, međutim, da sam doživjela i gorih stvari", pomisli.
Povrati se u svoju sobu i postavi svijeću blizu ogledala.
Nagnuvši se, promatrala je svoje lice. Velike su promjene nastale na njemu u nekoliko tjedana. Obrazi su joj opet bili okrugli i glatki. Oči su joj manje udubljene, u usne joj je ponovo navrla krv; postale su ružičaste i sjajne kao meso divljih jagoda.
Samo joj se pod jagodice usjekla nova sjena, nešto tragična, koju joj je utisnula patnja. Ta je sjena njezinu mladenačkom licu davala ponosit izgled zrele žene.
Nije bila više milosnica, već kraljica.
"A ako je najgore još morala proživjeti!?"
Htjela je ublažiti onaj još donekle divlji izraz na svom licu. Kako li bi to njezino, novo, lice izgledalo pod šminkom Versaillesa? pitala se.
Ona otvori poklopac toaletne kutije i izvadi iz nje svoje kreme i pudere što ih je držala u lončićima od oniksa. Tu je, također, bila i mala škrinjica od sandalovog drveta, ukrašena sedefom; ne razmišljajući, privuče je k sebi i otvori...
Načas je promatrala te ostatke, ta utjelovljenja pojedinih dijelova svog nemirnog života: pero Stihoklepca, bodež Rodogonea Egipćanina, drveno jaje malog Cantora, ogrlicu gospođa du Plessis-Belliere, onu koju nisu mogle staviti oko vrata "a da ne snatre o ratu ili o frondi..." Dva tirkiza jedan pored drugog, onaj princa Baštiari-Bega i onaj Osmana Ferađija. "Ne boj se ničega, Firuzo, jer zvijezde pričaju najljepšu priču svijeta." Manjkao je samo zlatni prsten, vjenčani prsten njezina prvog muža. Izgubila ga je na Dvoru čudesa. Sigurno joj ga je ukrao onaj probisvijet Nikola jedne noći dok je spavala.
Težak je bio njezin životni put; sjaj i ponori su se izmjenjivali otkad je kraljevom voljom postala udovica bez imena, bez prava i bez utočišta. Njoj je onda bilo samo dvadeset godina. Kasnije, nakon svog vjenčanja s Filipom, pa sve do svog odlaska na Kretu, godine što ih je proživjela u dvorskom sjaju bile su mirne godine njezina života. Jest, ako se pri tom misli samo na likujući, bogati život velike gospođe koja ima svoju palaču u Parizu, svoj stan u Versaillesu, i koja juri od jedne svečanosti na drugu. Ali ne ako se imaju na umu spletke u koje je bila umiješana i zamke što su joj ih posvuda postavljali. Ali tamo je barem živjela po utvrđenom rasporedu, među silnicima ovog svijeta.
Raskid s kraljem ponovo ju je bacio u kaos. Što joj još bijaše prorekao veliki vrač, Osman Ferađi?
"Snaga koju je Stvoritelj ulio u tebe, neće ti dozvoliti da se zaustaviš dok ne stigneš u mjesto u koje moraš stići!"
"Koje je to mjesto, Osman-beže?"
"Nije mi poznato. Ali sve dok ne stigneš do njega, opustošit ćeš sve na svom putu pa čak i svoj vlastiti život..."
Ona će se ponovo sresti sa Samuelom de La Moriniereom. Morala je! Ona ga stane proklinjati u sebi, razdražena nezdravim nemirom, koga je još osjećala u sebi i koji će joj se ponovo nametnuti kad se opet nađe u njegovoj prisutnosti. Taj je čovjek bio najmanje dvadeset godina stariji od nje; Bio je heretik bez duha, tmuran i okrutan. Ali nju je progonila misao na nj i ona se pitala, pobuđena znatiželjom, da li on uistinu ima tu nadnaravnu moć koja ju je tako snažno prestrašila. Dok se ona prisjećala nekih trenutaka njihove borbe, grlo joj se steglo.
Ona uzme iz lončića vrškom prsta nešto ružičaste kreme i počne lagano trljati sljepoočice. Ogledalo, bistro kao šumska voda, odražavalo je sjaj njezine kose. Uto spazi neku priliku, nejasnu, kao kakvu moru, nesigurnog hoda i koja je malo- pomalo poprimala riđu boju usred lica. To su bili brkovi kapetana Montadoura!
Došuljavši se do njezine sobe poput vuka, okrene ručicu na vratima i na svoje iznenađenje utvrdi da se vrata bez po muke otvaraju. Nakon prvog
pobjedonosnog osjećaja zahvati ga strah i, ponešto zadihan, nagne se da vidi što se zbiva u polumraku sobe, gdje je gorjela samo jedna voštanica. Opazio je Anđeliku pred ogledalom.
Ne sprema li se to da se pretvori u košutu?
Kroz dugu, prozirnu kućnu haljinu nazirali su se savršeni oblici njezina tijela. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima kao kakav plašt toplog sjaja. Sagnula bijaše glavu, a pod njenim prstima na obrazima su joj se stvarali ružičasti cvjetovi.
Anđelika se okrene, skamenjena.
Vi?
Niste li vi sami bili tako dobri, pa ostavili otvorena vrata, o najljepša ženo? Obilno se znojio, a oči su mu gotovo nestale iza jabučica okruglih poput loptica. Zaudarao je po vinu, a ispružene su mu ruke drhtale.
Hajde, ljepotice, pustili ste me da dugo čeznem. Pa i vi ste, sigurno, željeli, tako mlada i lijepa! Zar nas dvoje ne bismo mogli lijepo provoditi vrijeme?
Nije bio vješt, i on je to znao. Ali njegov nespretni jezik umjesto madrigala kojim se mislio iskazati, isfrfljao je nekakve neoprostive "budalaštine." Stoga se htjede iskazati na djelu te sa obadvije ruke zagrli mladu ženu. Osjetivši njegovu meku trbušinu spopane je gađenje i ona odskoči nazad, prevali oniksov lončić koji se razbije na podu.
Muške ruke, posvuda se te muške ruke pružaju za njom. Kraljeve ruke, vojničke, protestantske, bezbroj muških ruku, uvijek te ruke i muška tijela žude i grabe za njom...
Iz škrinjice zgrabi oštar bodež Rodogonea Egipćanina i brzom kretnjom, kojoj ju je naučila Poljakinja, pruži ga preda se da se obrani.
Udaljite se ili ću vas kao svinju zaklati!
Kapetan uzmakne dva koraka i izbuljenih očiju gledao je nevjerojatan prizor.
Što... kako... ? - mucao je. - Ali ona bi to zaista učinila!
Njegove nepovjerljive oči promatrale su čas sjajnu oštricu noža, čas još sjajnije oči žene koja ga je držala.
Hajde! Hajde! Nismo se razumjeli... Zatim se okrene i spazi sluge, koji su se skupili u mračnom dijelu sobe i zakrčili vrata. Malbranta s izvučenim mačem, lakeje, sluge, nekoga s batinom u ruci, nekoga s nožem i na kraju Lina Poirouxa, kuhara u bijeloj kuharskoj kapi, te njegove pomoćnike koji su bili naoružani ražnjevima.
Možemo li vas čime poslužiti, gospodine kapetane? - upita konjušar glasom iz kojega je izbijala prijetnja.
Montadour pogleda otvoren prozor, zatim vrata. Što su svi oni tu radili, sa tim svojim divljim pogledima?
Mičite mi se s očiju - zagunđa.
Mi primamo naredbe samo od svoje gospođe - odvrati ironično Malbrant.
La Violette se tiho došulja do prozora i zatvori ga. Montadour nije više mogao zvati. Shvatio je da ih ništa ne bi moglo spriječiti da ga ubiju s nekoliko udaraca mačem ili ražnjem. Njegovi ljudi logorovali su vani, a uostalom, samo četvorica su bila na imanju, pošto ostale bijaše poslao u neko selo, u kome su se pojavile protestantske bande.
Hladan znoj mu probije sljepoočice i klizio među nabore njegova crvenog vrata. Potaknut vojničkim refleksom ruka mu poleti k maču. On odluči da skupo proda svoju kožu.
Pustite ga da prođe - reče Anđelika svojim ljudima. Zatim doda, ledeno se osmjehujući:
Kapetan Montadour je moj gost. Ako se bude vladao uljudno, nikakvo ga zlo neće snaći pod mojim krovom...
On iziđe nepovjerljiv i potresen. Naredi vojnicima da uđu u dvorac. Nije se više osjećao sigurnim u ovom zabačenom imanju. To je gnijezdo razbojnika, koji slušaju zapovijedi opasne ženske, eto u kakav je osinjak on upao...
Tišina u parku, u kome su letjele sove, ledila mu je srce. Postavi vojnika da stražari na vratima njegove sobe.

11.
POVRATAK FLORIMONDA I OPATA LESDIGUIERESA
Dvije mlade prilike se pojave, vitke i obučene u crno, na vratima obasjane suncem.
Florimond! - usklikne Anđelika. Ona preneraženo ponovi:
Florimond! Gospodin opat de Lesdiguieres!
Oni stupiše naprijed osmjehujući se. Florimond klekne na jedno koljeno i poljubi majčinu ruku. Opat učini to isto.
Ali zašto? Tko? Kako se to dogodilo? Tvoj stric mi je javio...
Pitanja su navirala na njezine usne. Nakon prvotnog iznenađenja, zahvati je strah. Opat joj objasni da je prekasno doznao za njezin povratak u Francusku. Još je imao neke obaveze prema gospodinu maršalu oružanih snaga, kod koga je bio stupio u službu kao pomoćni duhovnik, nakon Anđelikinog odlaska. Čim mu se ukazala mogućnost, pošao je na put i uz put je svratio u koledž Clermont, da vidi što je s Florimondom. Dakle, otac Raymond de Sance odmah mu je predao njegova bivšeg đaka.
Ali zašto? Zašto? - ponavljala je Anđelika, moj brat mi je bio pisao da... Opat od Lesdiguierea spusti svoje duge trepavice, sav smeten.
Mislim da ih Florimond nije zadovoljio - prošapta on - pa su ga poslali natrag. Anđelika je čas gledala ljubazno lice mladog opata, čas lice svog sina. Ona ga je s mukom prepoznala. Međutim, bio je uistinu on. Ali tako je narastao, mršav poput čavla, u crnom kaputu gimnaziste. Stas stisnut opasačem, o kojem je visio roščić tinte i kutija za perca; bio je nježan poput neke žene. Dvanaest godina! Skoro će joj biti do ramena.
Opazi slobodnu i živu kretnju kojom je zabacio natrag uvojak svoje duge kose koji mu je smetao, ona je shvatila odakle njezin nemir što ga je osjetila čim ga je vidjela. Sve više i više sličio je svome ocu. Iz njegovih dječjih crta pojavljivao se kao iz nekog ovoja, čisti obris, obraz malo udubljen, usne pune i podrugljive; lice Joffreya de Peyraca koje se naziralo usprkos njegovim nesretnim ožiljcima. Florimondova kosa bila je sad još bujnija i izvanredno crna. U njegovim zjenicama nazirala se neka živa ironija, koja je bila u suprotnosti s njegovim mirnim ponašanjem dobrog đaka.
Što se dogodilo? Ona ga nije zagrlila, nije ga stisla na svoje srce. Ali ni on joj se nije objesio o vrat kao nekada.
Pokriveni ste prašinom - reče ona. - Sigurno ste umorni.
Iznemogli, zapravo - reče opat. - Zalutali smo, pa smo prevalili najmanje dvadeset milja više. Htjeli smo izbjeći oružane bande krivovjernika, koji obilaze čitavim krajem. U blizini Champdeniersa zaustavili su nas hugenoti. Htjeli su mi skinuti moje svećeničko odijelo. Čim je Florimond spomenuo vaše ime, oni su se smirili i pustili da nastavimo svojim putem. Zatim su nas napale neke bosonoge skitnice, koji su naprosto htjeli naš novac. Srećom sam imao mač. Stekao sam dojam da je provincija jako uznemirena...
Dođite jesti - navaljivala je ona ponešto smirenija.
Sluge su se užurbale, sretni što opet vide dječaka koji je dugo boravio u Plessisu sa svojim bratom Cantorom. Donesoše brzo užinu: voća i mliječne proizvode.
Možda se čudite što nosim mač - započne opet opat čiji joj se ugodan i blag glas činio nestvaran. - Ali gospodin maršal oružanih snaga ne podnosi da plemić ne nosi mač, pa bio on i svećenik. Isposlovao je kod pariškog nadbiskupa da njegovi svećenici plemićkog roda imaju pravo da ga nose.
On ispriča još, rukujući obzirno svojom crvenom žlicom, da maršal kad ide na vojnu hoće da sluša misu s istim sjajem kao i u kapeli svog dvorca. To je katkad
stvaralo živopisne prizore: svećenik govori misu pod zidovima opsjednutog grada, pa bi se dim tamjana miješao s dimom prvih topovskih hitaca.
"Sveti Kovčeg pod zidovima Jerihona", govorio je zaneseno maršal. Takav je bio gospodar koga je opat de Lesdiguieres služio u odsutnosti one koju se nije nadao da će opet vidjeti, a koju je ipak danas vidio, pa je bio neizrecivo sretan.
Dok su se dva došljaka krijepila jelom, Anđelika se udalji do prozora, da pročita pismo, koje joj je predao učitelj njezina sina. Brat jezuit joj je pisao o Florimondu. Isticao je da su se pokazali uzaludni njihovi napori. Ne voli intelektualni rad, a možda, u krajnjoj liniji nije ni inteligentan... Imao je rđav običaj da se za sata mačevanja sakrije da bi proučavao globus i astronomske sprave, ili da odjaše na konju, kad bi nastavnik matematike ulazio u njegov razred. Ukratko, nedostajala mu je najosnovnija školska disciplina i, što je još žalosnije, izgleda da ga to nimalo ne uzbuđuje. Pismo je završavalo tim pesimističkim mišljenjem, bez drugih objašnjenja. Anđelika promisli:
"Znam što to sve znači." Podigavši oči, opazi da je lišće u parku požutjelo i da je gaj divljih trešanja u nekoliko dana poprimio tamnu boju krvi.
Stigla je jesen.
Sve te riječi bile su samo izgovor. Florimond ne bi mogao napustiti koledž bez kraljevog odobrenja. Ona se grozničavo opet povrati k njima.
Treba da odmah otputujete - reče ona opatu. - Niste smjeli doći, ni dovesti Florimonda.
Dolazak Malbranta Glavosijeka, prekine zbunjeni prosvjed malog svećenika.
Dakle, sinci! Što ste učinili sa svojim lijepim mačevima; vi ste zarđali kao i oni učeći razne budalaštine. Ali mi ćemo opet početi s vježbanjem, Drž'te! Evo izabrao sam tri najbolja mača i naoštrio ih za vas. Osjećao sam da ćete uskoro doći.
Gospođo, što vi to kažete - šaptao je opat. - Zar ne možete iskoristiti moje sposobnosti? Mogu nastaviti s podučavanjem Florimonda u latinskom, mogu početi s podučavanjem u čitanju i pisanju vašeg najmlađeg sina. Ja sam postao svećenik; mogu svaki dan govoriti misu u vašoj kapeli, ispovijedati vašu služinčad...
Bio je nesvijesno zbunjen. Iz njegovih nježnih očiju vidjelo se koliko je obožava, koliko je suza prolio u potaji misleći da je zauvijek nestala, kakva ga je radost potresla kad ju je opet ugledao živu.
Zar on ne vidi do koje se mjere ona izmijenila, da je žigosana i potpuno okružena nesrećama?
Zar ne osjeća opasnost od nereda, napetost u čitavom kraju? Pa čak i ovdje, u ovom dvorcu, zar nije osjetio atmosferu putenosti, mržnje, krvi?
Govorite o misi! Vi ste ludi... Vojnici oskrvnjuju moju kuću. Zarobljenica sam, ponižena, a i ja sama... ja sama... sam prokleta...
Ona je cijelo vrijeme nesvjesno govorila niskim, ponešto preplašenim glasom, očiju prikovanih za oči mladog čovjeka djetinjeg lica, kao da traži sklonište u njegovoj nevinosti. Ozbiljna se strast prelije lijepim licem opata Lesdiguieresa.
To je razlog više da se održi misa - reče on nježno.
Uzme Anđelikinu ruku, stisne je žestoko, dok je neka neizreciva blagost izbijala iz njegovih lijepih očiju.
Ona skrene oči, naglo osjeti neku slaboću, potrese više puta glavom kao da hoće da ukloni neki veo, koji je pritiskuje, onda popusti i reće: - Pa dobro! Ostanite... i kažite svoju misu, moj mali opate. Na koncu konca možda će se svi osjećati bolje.

To je bilo doba povratka. Dva dana poslije toga vratio se iz Italije Flipot, pošto je osnovnim pojmovima šatrovačkog jezika naučio sina talijanskog velikaša koji ga bijaše kupio u Livornu. Jašući na mazgi trebalo mu je šest mjeseci, dok je prevalio brda i doline. Služeći u divno građenim palačama, na obalama Jadrana poprimio je držanje sluge iz komedije, brbljivog i okretnog. Na putovanju po alpskim snježnim klancima, po prašnjavim putovima francuskih polja, put mu preplanula, a leđa mu postadoše šira.
Postao je čovjek, lakrdijaškog i lukavog izgleda, lijep mladić, dobar govornik koji bi se odlično snašao u svom ambijentu, među skitnicama s Novog mosta.
Zar te nije vukla želja, da se radije vratiš u Pariz? - zapita ga Anđelika.
Bio sam u njemu da se raspitam o vama. Kad su mi rekli da ste na svom imanju, ponovo sam otputovao i evo me sad ovdje.
Zašto nisi ostao u Parizu? - navaljivala je ona. - Svojom spretnošću bio bi našao u njemu dobro mjesto.
Više mi se sviđa kod vas, gospođo markizo.
Kod mene ništa nije sigurno. U kraljevoj sam nemilosti; ti si pariško dijete, bolje bi ti bilo tamo.
Kamo da idem, gospođo markizo? - reče nekadašnji deran s Dvora čudesa, žalosno iskrivivši lice. - Vi ste čitava moja obitelj. Bili ste mi skoro majka poslije kule Nesle, gdje ste me branili od onih koji su me tukli. Znam sebe. Ako se vratim na Novi most, opet ću postati džepar.
Nadam se da si napustio taj rđavi običaj.
To - reče Flipot - to je već druga stvar. Moram pripaziti na ruku, iako je to moje remek-djelo, a od čega bih bio živio za tako dugog putovanja? Ali ako se živi samo od tog zanata, on brzo postaje opasan. Kad smo bili još dječaci na Dvoru čudesa, bio je neki starac, mislim da je to bio čiča Urlikako, koji bi nam svakog jutra ponavljao: "Moji dječaci, sjetite se, da ste se rodili, da budete obješeni." Meni to nije ništa značilo. Nije mi nikad značilo. Baviti se time s vremena na vrijeme još ide, ali radije ću kod vas služiti...
Kad je tako, rado ću te zadržati, Flipote; ti i ja ionako imamo mnogo zajedničkih uspomena.
Iste večeri neki se torbar penjao prema dvorcu. Jedna služavka javi Anđeliki da je neki čovjek traži, koji joj ima da preda poruku "njezina brata Gontrana." Ona problijedi i zatraži da joj ponovi više puta to ime. Čovjek je bio u kuhinji; pred njim je bila otvorena torba i nudio je pohlepnim slugama svoju robu: vrpce, igle, šarene slike, lijekove. Imao je također i čitav slikarski pribor.
Jeste li, zaista, rekli da dolazite od mog brata Gontrana? - zapita Anđelika.
Tako je, gospođo markizo! Monsinjor vaš brat, koji je naš drug, stavio mi je u dužnost da vam predam neke stvari što mi ih je dao kad sam otputovao da obiđem Francusku. On mi je tad rekao: "Kad prođeš kroz Poitou, pođi do dvorca Plessis-Belliere u predjelu Fontenaya. Obrati se gospodarici dvorca i predaj joj ovo sa strane njezina brata Gontrana."
Koliko već vremena niste vidjeli mog brata?
Više od godinu dana.
Stvar je bila jasna. Dok je on propovijedao o svojem dugom putešestviju po pokrajinama Burgonji, Provansi, Rousillonu, o svojim dugim boravcima u Pirinejima i na obalama sinjeg oceana, pretraživao je u kožnatoj torbi i na kraju izvuče svitak brižljivo umotan u voštano platno.
Anđelika uze predmet i preporuči svojoj čeljadi da vode brigu o zanatliji i izjavi mu da može ostati pod njenim krovom, koliko mu bude drago. U svojoj sobi ona izvadi iz svitka sliku na platnu i kad ju je razvila ugleda čudesno živ portret svoja tri sina. Cantor je bio sprijeda sa svojom gitarom, u zelenom odijelu, iste boje kao i zjenice mu. Slikar je znao oživjeti njihov tako poseban izraz, katkad sanjarski i nasmijan. Bio je baš on, nestali dječak, tolika je životna snaga izbijala iz njega da se nije moglo vjerovati da je mrtav.
"Živjet ću uvijek", kao da je govorio.
Florimond je bio u crvenom odijelu. Gontran - kojom li to vidovitošću - bijaše mu dao sadašnje mladenačko lice: nježno, inteligentno, strasno. Njegova se crna kosa naročito isticala među živim bojama ovog dražesnog djela i još je više isticala zelene, crvene i ružičaste boje djetinjih lica, sjajno zlato uvojaka malog Charlesa Henrija. Stajao je između dva starija brata, djetešce još u dugoj bijeloj haljini, i bio nalik anđelu. Pružao je svoje punačke ručice da se dotakne ruku Cantora i Florimonda, ali ova kao da to ne opažaju. U njihovu ukrućenom držanju bilo je
neke simbolike, nešto od čega se stiskalo Anđelikino srce, kao da je slikar, ah! tko bi ikad mogao prozreti duboke slutnje ove umjetničke duše, htio istaknuti različito porijeklo rasa: dva starija, sinovi grofa de Peyraca sprijeda, odvažni i kao obasjani životnim zrakama, a najmlađi, sin maršala Filipa du Plessisa, malo unatrag, vrlo divan, ali sam.
Radi tog dojma, koji joj je stišao srce, Anđelika nije odmah proučila lik najmlađega.
„Znam kome sliči", sine joj iznenada. „Mojoj sestri Madeloni." A ipak je to bio portret Charlesa Henrija. Fini potezi nadahnutog kista davali su privid života nepomičnim likovima. Ruka koja je držala taj kist bila je nepokretna. Smrt. Život. Propast i vječnost. Zaborav. Uskrsnuće.
Stojeći pred tom slikom, Anđeliki se činilo da vidi kako se, poput promjena na prizmi, poput sjene oblaka što prolaze povrh nekog predjela, izmjenjuju sumorna i divna lica u njezinu životu predosjećajući kako su joj još mnoge stvari ostale sakrivene.

Florimond nije ništa pitao. On je prihvatio bez komentara prisutnost vojnika u parku i kapetana u kući svoje majke.
Poslije one noći, kad mu je čeljad Plessisa zaprijetila Montadourovo vladanje postalo je mješavina nemoćnog bijesa, razularene drskosti i tmurnih razmišljanja. Ostavljajući svog poručnika da pazi na dvorac, po čitave dane je odlazio u potjeru za hugenotima. Ali ovi bi nestajali u šumi, a na putovima su pronalaženi leševi draguna. Tada bi Montadour objesio prvog seljaka, koji bi mu dopao šaka, poslije bi se ustanovilo da je taj bio katolik. Gdje god bi se pojavio, svi su ga proklinjali.
Bio je često pijan. Tada se njegov nejasan strah stapao s oštrom žudnjom koja ga je mučila, te se pretvarao u pomahnitali bijes. Teturajući kroz predvorje, razmahivao je oko sebe sabljom i udarao po mramornoj ogradi, ili po pozlaćenim drvenim okvirima iz kojih su preci Plessis-Bellierea gledali nekim gordim zaprepaštenjem kako ta pijana svinja mahnita. Njegovi su se ljudi sklanjali pred njim kad bi bio u takvom stanju. On je osjećao kako se kroz pritvorena vrata sjaje oči sakrivene služinčadi, a katkad bi u svom bunilu čuo zvonki smijeh mladog Charlesa Henrija, kome je Barba pokazivala taj zabavni prizor. Tada bi počeo kleti. Vikao je da su ga napustili, da je pušten na milost i nemilost demona i jedne vračare. Jadao se na svoju sudbinu, a onda bi ponovo zapadao u bjesnilo:
Kurvo! - urlikao je, iskrećući gubicu gore prema stubištu, nastojeći uzalud da ukorači na prvu stepenicu. - Znam ja dobro, da se noću skitaš po šumi... u potrazi za mužjakom!
Anđelika se nije osjećala potpuno sigurnom. Kako je on mogao doznati da noću ona ide po šumi? Te svoje bljezgarije završavao je nesuvislim optužbama iz kojih su se pomaljale brbljarije o košuti i čarolijama.
Jednog dana, dok je tako galamio, osjeti žestok ubod u zadnjem dijelu tijela. Okrenuvši se, spazi Florimonda, koji ga je bez okolišanja, ubo u mesnatu stražnjicu.
Da vi ne spominjete možda moju majku, kapetane? - upita on. - Ako je tako, morate mi dati zadovoljštinu.
Montadour opsuje i pokuša se obraniti od udaraca brzog mača. Njegov je smućeni pogled vidio samo gustu, crnu grivu kako se kao čigra vrti oko njega. Vučica je poslala svog vučića! Iz ranjene mu ruke ispadne oružje. Vikao je i pozivao svoje ljude u pomoć. Ovi dotrčaše. Florimond pobjegne i isplazi im jezik.
Kad se otrijeznio i pošto su mu povili ranu, zaprijeti da će ih sve potamaniti. Ali je morao čekati pojačanja. Situacija je bila kritična. Bio je odrezan od gospodina de Gormata, a pisma što ih je slao gospodinu de Marillacu sigurno su bila uhvaćena.
Bez obzira na tu zgodu, čini se da Florimond nije bio potpuno svjestan u kakvom su položaju bili. Borio se mačem sa svojim mačevateljem i učiteljem u beskrajnim dvobojima, lovio je vjeverice i čitave je sate nestajao ne zna se gdje. Nosio je na ramenima Charlesa Henrija i trčao s njim kroz hodnike. Bilo je čudno slušati
njihov zvonki smijeh. Osedlao bi svog konja, stavio bi Charlesa Henrija sebi u sedlo i odjahao u polje ne obazirući se na stražara, koji ga je pokušavao zaustaviti i koji bi ga na kraju opet pustio, pošto nije točno znao, koje mjere može poduzimati protiv ovog mladog katoličkog velikaša.
Jednog dana Anđelika zateče Florimonda u kutu dvorane; pred njim je stajao Charles Henri kao đak kojeg ispituju. Stariji je vadio iz nekih malih kesica, na koje bijahu brižljivo nalijepljene etikete, neke praškove i stavljao ih na tanjure, pred sobom.
Kako se zove ova žuta tvar?
To je sumpor.
A ova siva?
To je kalijeva sol ili čilska salitra, u kristalima.
Vrlo dobro, gospodine. Vidim da ste pažljiv.
A ova crna prašina?
To je drveni ugalj koji si ti prosijao kroz svilu.
Vrlo dobro, ali vi ne smijete govoriti „ti" svome profesoru.

Jedne večeri, bilo je već dosta kasno, začuše neku detonaciju blizu terase, a zatim nešto sjajno poleti u mrak i opet padne poput snopa na ledinu. Vojnici jurnuše k oružju, vičući:
"Uzbuna!" Montadoura nije bilo. Prozori se otvoriše. Opaziše Florimonda crnog lica i ruku od čađe, kako stoji ispred neke čudne sprave, koju je sam napravio i Charlesa Henrija u dugoj noćnoj košulji, kako oduševljeno viče zbog uspješno ispaljene rakete, koju je njegov "profesor" tako vješto uspio načiniti.
Svi su se počeli smijati, pa i sami vojnici. Anđelika se smijala, kako već dugo nije, nekim smijehom, od kojega joj je bilo lakše pri duši, i od kojeg su joj navirale suze na oči.
Ah, Derani! - uzdisala je Barba. - Ne date čovjeku mira.
Izgledalo je kao da prokletstvo napušta dvorac. Možda su i mise opata Lesdiguieresa pridonijele tome...
Sutradan jedan sokol proleti preko tornjića i Florimond ga uhvati poput vještog sokolara. Praćen od opata Lesdiguieresa on odnese svojoj majci pismo što je bilo okačeno o nogu ptice. Anđelika porumeni, uzimajući kutijicu. Svojim malim nožićem izvadi iz nje pisamce. Samuel de La Moriniere ju je pozvao na sastanak slijedeće noći kod Vilinskog kamena. Ona stisne zube. Kod Vilinskog kamena! Bezobrazluk! Kako je prezrivo postupao s njom, a uza sve to usudio se poslati joj takvu poruku! Takvu naredbu! Zar misli da je ona njegov rob? Ona neće otići. Više ih neće pomagati. Ali to može učiniti jedino ako bude izbjegavala patrijarha. Ali naći se s njim opet zajedno u svodničkoj šumi, zasićenoj jesenskim mirisima, a magla se diže sa rijeke, to je bilo nemoguće. Ako se usudi da je opet takne, što će učiniti? Hoće li njezin strah nadvladati čudnu omamu kojom joj prizor one noći ispunio žile? Uzalud je nastojala da se rastrese. Mračna prikaza se nadvijala nad njom u snu i ona se budila stenjući.
Nije znala šta bi, razdirana između šume, snage skrivene pod stablima koja ju je zvala poput rike jelena u dubini šume i želje da ostane gdje je, da se povuče.

Jesen je stigla, a ona se nije pokorila kralju. Ali izaslanici što ih je on trebao poslati da je uhapse ne bi više ni mogli probiti gvozdeni i vatreni obruč koji je patrijarh već zatvorio na prilazima Poitoua. S druge strane parka, gdje su se igrali njezini sinovi, tukli su žene, palili usjeve, a seljaci su se šuljali, spremni na sve.
Florimond i opat Lesdiguieres su je promatrali. Kudgod bi okrenula, osjećala je na sebi njihove bistre i upitne oči. Kralj je dobro znao što radi kad joj je poslao Florimonda.
„Djeca su uvijek suvišna", govorila je ona primalja, „ako ih ne volimo na smetnju su nam, a ako ih volimo, stvaraju od nas slabiće."
Srce joj je bilo izranjeno od mnogih primljenih udaraca, pa je radi toga posrtala. Mediteran je ranio Anđeliku. Baš kad je mislila da je otvrdnula, svoju patnju je osjećala s deset-put većom snagom pod zaoštrenim pritiskom svojih misli. Sve joj je zadavalo bol. Ali razularene snage su je privlačile usprkos njezinoj volji. I kad je večer poprimila bakrenu boju, povrh rujne šume razlegne se zov lovačkog roga Isaca de Rambourga. Dogovorili su šifru prema važnosti poruka. Taj lovački zov značio je poziv u pomoć!
Gospođo - treba vam poći - zaklinjao je La Voilette zadihan, jer je trčao do susjednog plemićkog dvorca. - U pitanju su žene. Protestantske žene iz sela Gatine... One koje su prije nekoliko dana istjerali na cestu te su bile bez ikakve pomoći. Sklonile su se kod gospodina de Rambourga. Ako to dozna Montadour, njima nema spasa. Pitaju savjet šta da rade...
Anđelika se provuče kroz podzemni hodnik. Zatim pređe šumu i dođe do travnatih vrtova koji su okruživali dvorac Rambourg podignut na brežuljku. U dvorištu, u podnožju kule sjedile su iscrpljene žene sa svojom mršavom djecom u naručju. Pogledi su im bili sjetni, kape prašnjave i zgužvane. One su pričale barunici Rambourg o svom besciljnom putovanju kroz neprijateljska katolička sela, koja su se pod utjecajem župnika strogo držala zakona, koji im je branio da tim ženama ukazu ljudsku pomoć, da im dadu komad kruha.
Hranile su se repom, koju su noću vadile u poljima i dugo su živjele blizu šume. Na njih su huškali pse. Vojničke su se patrole iznenadno pojavljivale i uznemirivale ih, a te su patrole kružile oko sela njihove vjeroispovijesti i pazile da bi se poštivao zakon. One su hodale pod nesmiljenim ljetnim suncem, pod kišom žestokih oluja. Na kraju su odlučile da pođu do La Rochellea, nekadašnjeg glavnog protestantskog uporišta, u kome su protestanti bili još vrlo brojni, pa su mogli prekršiti zakon i primiti ih. Nekoliko su dana prolazile krajem koji su pod sobom držale čete Samuela de La Morinierea i tako su se mogle odmoriti na imanjima svojih istovjerenika. Ali seljaci su bili siromašni a hrana rijetka. Trebalo je poći dalje. Kad su došle do predjela rijeke Vendee, susrele su crvene dragune Montadoura. Prestraše se i sakriju podalje od ceste. Dospjele su tako u ovu rupu bez izlaza i doznale da je tu udario svoj tabor jedan od najgorih protestantskih mučitelja. Posljednjim snagama popeše se do dvorca Rambourg, na koga su ih uputili.
Šmrkava Rambourgova djeca promatrala su otvorenih usta došljakinje. Anđelika spazi Florimonda kod starijeg Rambourgova sina Nathanaela. Zabrinuta, ona se obrecnu na nj.
Što radiš ovdje? Što se ti miješaš u ove protestantske nevolje?
Florimond se osmjehne. Već u koledžu je stekao običaj da ne odgovara kad mu se nešto predbacuje. To je bilo očajno.
Barunica de Rambourg, koja je bila u sedmom mjesecu devetog začeća, dijelila je ženama komade kruha, starog i crnog. Jedna joj je kćer pomagala, noseći košaru.
Što da radimo, gospođo? - upita ona Anđeliku. - Mi ne možemo čuvati ovdje ove žene, a još manje ih hraniti.
Došao je i barun Rambourg s lovačkim rogom o ramenu.
Pustimo li ih na cestu, one će propasti. Prije nego bi i uspjele stići do Secondignyja, zaobilazeći šumu, Montadour bi ih uhvatio.
Ne - reče Anđelika, koja je o tome već razmišljala. - Treba da stignu do mlina Ablettes, koji se nalazi u močvari. Odatle će ih čamci prebaciti do imanja gospodina Aubinea gdje će biti sigurne. Pod vodstvom vrtlarica malo-pomalo će vodenim putom stići do okolice La Rochellea. Odatle do samoga grada nema više od dvije ili tri milje, i to sve stranputicom i prečacima.
Ali kako će stići do mlina Ablettes?
Neka udare ravno kroz šumu. Nema više od dva ili tri sata hoda. Protestant natmuri lice.
Tko će ih voditi?
Ja.
Pošto su izašle iz šume, njihove su noge počele upadati u spužvastu mahovinu. Tu su počinjale močvare. Sličile su na livade. Žene bi bile pošle dalje između joha i jasika, da nisu opazile čamce, takozvane "plitvice", privezane lancima za obalu, po čemu su zaključile da je tu voda. Anđelika je povela tri mlade sluge, da pomognu pri ukrcaju u čamce. Mladići su bili iz tog kraja i oni su sumnjali, da će taj pothvat uspjeti.
Nećemo se tako lako ukrcati, gospođo markizo. Kod mlina Ablettes mlinar nadzire obalu i on naplaćuje pristojbinu svakome tko hoće preko močvare, a pravi svakojake smetnje reformiranima, jer ih mrzi. On drži ključeve čamaca. Mnogi ljudi iz zaseoka daleko zaobilaze, samo da ne moraju prelaziti blizu njegova mlina.
Nemamo za to vremena. To nam je jedini izlaz. Ja ću nagovoriti mlinara - reče Anđelika.
Uputiše se dobrano prije zalaska sunca noseći svijeće koje će upaliti kad mrak zahvati šumu. Djeca su bila umorna. Put je bio dug. Kad su stigli do mlina Ablettes, sunce bijaše već zapalo. Kreketanje žaba i kreštanje ptica paralo je mrak. Sitna magla pokrila je zemlju; od nje je prodirala hladnoća i ujedala za grlo, dok se nisu malo-pomalo pojavili plavozagasiti obrisi stabala, koja su rasla iz vode.
Naheren mlin se još razaznavao na lijevoj strani. Još su se vidjeli zupci njegova točka u razini mirne vode po kojoj su polegli cvjetovi bijelog lokvanja.
Ostanite tu - reče Anđelika ženama, koje su se dršćući stisle jedna uz drugu. Djeca su kašljala i promatrala taj predio uznemirenih očiju.
Anđelika se gacajući dovuče do mlina. Pronađe istrošen most i odmah zatim dobro poznat uzak mostić povrh jaza. Ruka joj pronađe hrapav zid, na kome se raširio slak.
Vrata su bila otvorena. Mlinar je brojio škude pri svjetlosti lojanice. Bio je to čovjek niskog čela. Čuperak guste kose, koji mu je padao na obrve, još je više isticao njegov izraz ograničene tvrdoglavosti. U sivom odijelu, kao sva čeljad njegova zanata, s okruglim šeširom od dabrovine, ostavljao je dojam imućnog čovjeka. Nosio je crvene čarape i cipele sa čeličnim kopčama. Govorilo se da je taj mlinar vrlo bogat, škrt i drzak.
Anđelika povede pogledom po grubom pokućstvu pokrivenom sitnim brašnom. Nekoliko vreća bilo je naslagano uza zid i osjećao se miris pšeničnog brašna. Ona se osmjehne videći da se u sobi nije ništa izmijenilo.
Stupivši naprijed, ona reče:
Valentine, ja sam. Dobra večer

12.
EKSPEDICIJA U MOČVARE
Čamci su napredovali kroz dugi tamni prolaz. S njihovih pramaca žuto svjetlo fenjera teško je probijalo noć sa svih strana okruženu gustim stablima. Visoki se gazda Valentin morao kadikad naginjati. Davao je naredbe u narječju, pa su se po njima i upravljale i vođe drugih čamaca. Žene se više nisu bojale. One su se smirile, čuo se prigušen smijeh djece. Nakon toliko burnih dana mir se vraćao u srca bjegunaca: mir nepovredivih močvara. Zar nije dobri kralj Henrik IV pisao svojoj prijateljici o poatevenskim močvarama: "čovjek se u njima osjeća ugodno u miru, a sigurno u ratu." Koji bi se neprijatelj usudio tu progoniti svog protivnika? Da je htio, mogao je Montadour ukrcati nešto vojnika na "plitvice", ali bi ih ubrzo vidio kako se vraćaju promrzli, blatnjavi, pošto su bez koristi plovili između kanalića i vodenih jaruga, pristajali uz obalu, gdje bi im noge propadale u mulj, vrtili se u labirintu zelenih ili požutjelih zidova, već prema godišnjem dobi, među preprekama smrznutih grana zimi, da se na kraju nađu na istom mjestu odakle su pošli. Još bi bili sretni kad bi se povratili živi. Ti beskrajni prostori, taj svijet tišine
mogao ih je zauvijek progutati. Mnogo nepoznatih lešina leži na dnu močvare, pod zelenim velom potočarki.
Gazda Valentin se podigao kad ga je Anđelika zazvala. Kao da nije bio iznenađen što je vidi. Pod tupim, crtama lica, ona je prepoznala nekadašnjeg tvrdoglavog i mučaljivog derana, koji bi dogurao čamac da bi odveo gospođicu de Sance u svoje područje močvara i tu je ljubomorno krio od pastira Nikole, koji ju je zvonko dozivao: "Anđeliko! Anđeliko!" Mašući svojim pastirskim štapom, pastir je trčao livadom ukorak sa svojim psom dok su ovce trčale za njima.
Zaklonjeni trstikom, Anđelika i Valentin, krišom su se smijali, a zatim bi otplovili dalje, dok bi pastirevi dozivi zamirali među granama joha, brijestova, jasena, vrba i visokih topola. Valentin je trgao grane biljke anđelike i naizmjence je sisao i mirisao. "Da osvojim tvoju dušu", govorio je Valentin.
Nije bio brbljiv kao Nikola. Brzo bi se zacrvenio i još brže razljutio. Strašno je mrzio protestante, ne zna se zašto. On i Anđelika postavili bi se u zasjedu na raskrižju i kad bi se hugenotska djeca vraćala iz škole, bacao je na njih krunice, dok ne bi čuo kako viču:
"Evo vraga!" Te su uspomene navirale u Anđelikinu dušu, dok je čamac uz lagano pljuskanje vesala pramcem probijao zeleni sag potočnica.
Valentin nije nikad volio protestante, ali je bio osjetljiv na zlatne talire, koje mu je dala markiza du Plessis-Belliere. On uzme ključeve od čamca i ukrca žene i djecu u "plitvice".
Po jačem pirenju vjetra osjetili su da se vodeni put proširuje. Prvi brod udari u kopno. Nad stablima se ukaže mjesec, okružen kolutom dugine boje. Opaze osamljen dvorac velikaša Aubignea, okružen vrbama, među kojim su se sterale livade obrasle visokom travom. Dvorac je bio sagrađen na jednom od mnogobrojnih otoka nekadašnjeg poatenskog zatona, o čije su hridine nekada udarali valovi oceana. Zimi je voda dopirala do prvog velikog kamenog stubišta. Bio je to dvorac u stilu renesanse. Sagradio ga je majstor potaknut željom da odrazi bijelo kamenje u nedokučivom ogledalu vode, a možda i radi nepristupačnog prilaza do tog mjesta. Pravi zavjerenički dvorac!
Psi su lajali.
Mnogi se iz dvorca uputiše prema došljacima, a gospođica de Coesmes rođakinja starog markiza, pojavi se podignuvši visoko svjećnjak. Strogog lica, ona sasluša Anđeliku, koja joj ispriča o jadnom stanju siromašnih žena, većinom udovica, koje je dovela dotle u nadi da će se tu za njih pobrinuti i pomoći im da stignu do La Rochellea. Ona nije odobravala miješanje u poslove reformiranih, jedne tako sumnjive katolkinje, kao što je gospođa du Plessis. Zar njezina razuzdanost na dvoru nije bila isuviše poznata? Međutim, ona je uvede u dvorac i dok su drugi vodili seljakinje u kuhinju, ona je pažljivo promatrala Anđelikinu haljinu od parheta, koju je nosila pod ogrtačem na svojim noćnim putovanjima, njezine plitke i prašnjave cipele i četverouglasti rubac od crnog satena, kojim je privezala kosu.
Stara djevojka nanovo stisne usne i davši svom licu mučenički izgled upozori Anđeliku:
Vojvoda de la Moriniere nalazi se ovdje. Želite li ga vidjeti?
Anđeliku zbuni ta vijest. Ona pocrveni i reče da ne bi htjela uznemiriti vojvodu.
Došao je ovamo sav krvav - šapne gospođica de Coesmes, koju su, usprkos svemu, uzbuđivali svi ti događaji. - Sukobio se s dragunima ozloglašenog Montadoura, nije se mogao izvući, nego se sklonio u močvare. Njegov brat Hughes, čini se, zauzeo je Pouzauges. Gospodin La Moriniere je mnogo žalio što vam se nije mogao pridružiti na ovom putu.
Ali, ako je ranjen...
Dozvolite da ga obavijestim.
Ona je dršćući čekala, ali kad su koraci hugenotskog partrijarha odjeknuli na pločicama pod trijemom, ona se uspravi i dok se on spuštao stepenicama pogledala ga je smjelo i kruto. On joj se približi.
Duboka se rana vidjela na njegovu čelu; oteklina još ne bijaše zacijelila. Ta otvorena rana nije davala blaži izgled njegovu licu. Njoj se učini da je on još veći, teži i crnji no što je ikad bio.
Gospođo - reče on - ja vas pozdravljam. - Napola joj pruži svoju golu ruku. - Da li ćete poštivati savez?
Anđelika odvoji oči od njegova pogleda. Rukom pokaže prema kuhinji, kroz čija se poluotvorena vrata probijala svjetlost vatre i smireni glasovi protestantskih žena.
Ta vidite.
Ona nije nikad mogla pretpostaviti da će joj se onaj događaj kod Vilinskog kamena nametnuti tolikom žestinom, da će je istodobno ispuniti i patnjom i nemirom. Da li je ona pala pod utjecaj te ličnosti o kojoj su neki suvremenici izjavili da opčarava mada je sama po sebi bila neugodna? Njegova braća, njegova supruga, žene njegove braće, njegove kćerke, njegovi unuci, njegova čeljad, njegovi vojnici svi su mu se pokoravali. Trebalo je samo da se pojavi. "Iako je bio blizu Boga, u njemu je bilo neke sotonske snage", napisano je o protestantskom velikašu, koji se u ono doba kratko vrijeme, ali okrutno podigao protiv Luja XIV. Nije joj se ispričao. Da li je njegov pretjerani ponos bio povrijeđen što se ona nije dvaput odazvala njegovu pozivu?
Pouzauges, Bressuire - reče on napokon. - Građani su nam skloni. Zarobili smo oružje u tim gradovima i naoružali čete iz naših sela. Vojska, koju je gospodin de Marillac ostavio na sjeveru, povukla se prema istoku i mi smo odmah zaposjeli njihove položaje u Gatineu. Odredi gospode Gormata i Montadoura su odrezani, ne mogu dobiti pojačanja, a oni još pojma nemaju o tome.
Ona ga je živo gledala, oduševljenog lica.
Je li to moguće? Nisam znala za to.
Kako ste i mogli znati, kad se niste javljali?
Onda - šapne Anđelika poluglasno kao da govori samoj sebi - kralj, kralj me više ne može uhvatiti.
Za nekoliko dana napustit ću močvare i otjerati Montadoura s vašeg imanja. Ona izdrža njegov pogled.
Zahvaljujem vam, gospodine La Moriniere.
Jeste li mi oprostili?
Mora da je u te riječi uložio nadljudski napor, jer čelo mu nabrekne i krv lizne na rubu rane.
Ne znam - reče ona, okrenuvši glavu. Anđelika pođe prema vratima, šapćući:
Moram natrag u Plessis.
Na stubama pred zgradom on pođe za njom i približi joj se. Kad se ona uputila alejom prema pristaništu, on je iznenada zgrabi grčevitom i nezadrživom kretnjom.
Molim vas, pogledajte me, gospođo!
Pazite - šapne ona i pokaže prema mjestu gdje ju je čekao gazda Valentin sa svojim čamcem.
On je gurne iza vrbe i iza zastora od lišća zagrli je svojim mišićavim rukama.
U njoj se, kao i zadnji put, pojavi i odvratnost prema njemu i želja da mu se poda. Da, ljubav s patrijarhom mora da je užasna, neobična stvar. Tijelo joj je otkazalo poslušnost. Zgrčenim rukama ona je stezala hugenotova ramena, ne znajući da li ga time odbija od sebe ili se pak za njega hvata kao za neku nepobjedivu hridinu, za kojom je njezin ugrožen život osjećao potrebu.
Zašto? - dahtala je ona. - Zašto kvariti savez?
Jer morate biti moja.
Ali tko ste vi? - stenjala je ona. - Ništa više ne razumijem. Ne opisuju li vas kao pobožnog čovjeka, puritanskog načina života. Govori se da vi mrzite žene!
Žene? Da. Ali vi... Pod zimskim trijemom vi ste bili Venera. Shvatio sam. Oh, kakav mi je veo pao s očiju. čekao sam tako dugo, čitav jedan život, da bih shvatio što je ljepota jedne žene...
Ali što sam govorila? Što sam učinila onog dana? Zar nismo govorili samo o vašoj borbi za vašu vjeru?
Toga dana sunce vas je obasjavalo, vašu put, vašu kosu. Nisam znao dotad, i odjednom sam shvatio što je ljepota žene...
On je malo udalji od sebe.
Zar i vas ispunjam strahom? Žene su me se uvijek plašile. Nešto ću vam priznati, gospođo, što osjećam u sebi kao neki krvavi sram. Kad bih došao k svojoj supruzi, ona me je sklopljenim rukama molila da je se ne dotičem. Ipak me je odano služila i rodila mi je tri kćerke, ali dobro znam da sam za nju bio neko užasno biće. Zašto?
Ona je znala zašto. Ironija slučaja ili nasljedstva stvorila je od ovog potomka jedne rase, u kojoj je možda teklo i nešto maurske krvi, od ovog protestantskog fanatika, ljubavnika opterećenog strašnim kompleksima. Anđelika je bila za nj porazno otkriće. Postojalo je, dakle, i drugo lice života, čija draž bi mu mogla biti pristupačna. Pošto mu se ona učinila slaba i bez obrane, usprkos snazi svoje ljepote, demon pohote se razulario u njemu.
On je iskorištavao svoju nadmoć nad njom, bojao se njezina pogleda, ali joj je ipak zapovijedao. To je bila iscrpljujuća borba po žestini osjećaja, što ih bijahu zahvatili. Saučesništvo u pobuni ih je zbližavalo. Nešto ih je gonilo da ostvare svoju nemirnu strast kao što ih je gonila potreba da unište kraljeve vojnike ili da prkose gospodaru kraljevstva.
Bit ćete moja - ponavljao je potmulo - postat ćete moja. Isto zaklinjanje kao i kraljevo. Isti zapovjednički postupak.
Možda jednog dana - promuca ona. - Ne budite grubi.
Nisam grub - reče on drhtavim glasom. - Vi ne govorite kao i druge žene, koje me se boje. Znam da me se vi nećete bojati. Čekat ću. Učinit ću sve što hoćete. Ali odazovite se mojim pozivima i dođite na sastanak kod Vilinskog kamena.

Sjedeći na dnu čamca na slami, ona se osjećala praznom, malaksalom, kao da je uistinu i u potpunosti doživjela mahnitu ljubav s njim. Što bi se dogodilo, kad bi ona na to pristala? Anđelika je odmahivala glavom kao da hoće otjerati neke nesnosne misli: onu noć u šumi kad je postala žrtvom crnog lovca, koji ju je prikovao na mahovinu, pritiskujući je svojim ogromnim, nezgrapnim tijelom. Ona se otimala njegovim rukama, njegovoj gustoj bradi sve do onog čarobnog trenutka kad joj je usplamtjelo tijelo zaboravilo sve tjeskobe i osjetilo čulni užitak. Potpuni zaborav, dahtanje, krikovi...
Ona baci glavu unazad umornim pokretom. Sitna kišica joj je močila kosu. Međutim nije padala kiša. Iza broda, pojavila se neka brazda poput crnog mramora, koja je lagano nestajala u mliječnoj zagasitosti sitnih združenih biljki.
Mjesec, kao ogroman biser mliječne dugine boje, bacao je slabu svjetlost pod grane, i lik gazde Valentina, koji je na krmi stajao uspravno i gurao čamac motkom, izgledao je gotovo isto tako neobičan kao i one johe, koje su se nadvile nad njihovim vodenim putom.
Prodoran miris mente najavljivao je blizinu druge obale. Katkad bi se o nju okrznuli i grane su strugale o čamac, ali se mlinar i bez svjetiljke snalazio u tom labirintu. Anđelika počne govoriti, da bi pobjegla svojim razbludnim mislima.
Sjećate li se, gazda Valentine? Vi ste već bili gospodar močvara kad ste me vodili u lov na jegulje.
Da, jest.
Postoji li još uvijek ona koliba u koju smo odlazili da u njoj kuhamo jegulje i da se gostimo.
Još uvijek.
Anđelika nastavi kako bi izbjegla šutnju.
Jedanput sam pala u vodu. Vi ste me iz nje izvukli, pokrivenu aglama, i kad sam se vratila u Monteloup strogo su me kaznili. Zabranili su mi da dalje navraćam u močvare, a malo potom poslali su me u samostan. Nismo se više vidjeli.
Ipak jesmo. Na vjenčanju kćerke čiče Sauliera.
Ah! Da! - Ona se sjeti. - Ti si imao lijepo sukneno odijelo - reče ona smijući se - i vezeni prsluk. Držao si se sasvim ukočeno i nisi se usudio da plešeš.
Zatim joj se u duhu pojavi ambar u kojemu je spavala pošto se umorila od plesanja farandole, a za njom se zatim dovukao Valentin. Bijaše joj stavio ruku na prsa koja su joj tek bubrila. Ovaj krupni mladić, malo priprost, pobudio je prvu žudnju u Markizi anđela. U njoj probudi nelagodu ta davna uspomena.
A zatim - nastavi mlinar tihim glasom, kao da je slijedio tok njezinih misli - ja sam se razbolio. Otac mi je rekao: "To će te naučiti, da više ne miluješ vile." Odveo me u crkvu Naše Gospe od Milosti, gdje su mi čitali molitve nad glavom da me oslobode uroka.
Kojeg uroka? - upita Anđelika uzbuđeno.
Imao je pravo, zar ne? Vi ste vila.
Anđelika ne reče ni da, ni ne. To ju je raspoložilo, ali glas gazde Valentina ostao je i dalje ozbiljan.
Ozdravio sam. Ali je bolest dugo trajala. Nisam se oženio. Živio sam samo sa služavkom. Od vilinske se bolesti ne oporavlja tako lako. Ne trpi tijelo koliko duša. Od neke čežnje. Možda duša ostaje i dalje bolesna.
On umukne i mekani šum odbačenih algi ispuni tišinu u kojoj se najednom začuje kreketanje žabe.
Nije više daleko, stižemo - reče čovjek. Čamac udari o obalu. Miris šume i zemlje dopre do njih. Iza njih, ostali čamci, kojima su upravljali mladi sluge redom su pristajali.
Ne biste li navratili u mlin, gospođo markizo, da popijete čašu?
Ne, hvala, Valentine. Još dug je put preda mnom. On ih otprati do ivice šume, držeći šešir u ruci.
Tu, blizu ovog starog hrasta, pastir Nikola vas je čekao sa šumskim jagodama poredanim na zelenom listu.
Bijaše još čudno što odjek jednog glasa može opet da oživi dječje srce u tijelu žene koja je proživjela mnoge i različite sudbine i da pred njom uskrisi lik dječaka crne i kovrdžave kose, blistavih očiju koji je u jednoj ruci držao svoj štap, a u drugoj mirisavo voće i čekao je na ulazu svog carstva: na livadi i u šumi.
Ona se otrese tog priviđenja od života uprljanog.
Znaš li ti što je bilo s Nikolom? - upita ona. - Postao je razbojnik i poslali su ga na galiju da ispašta svoje zločine. U toku jedne pobune, koju je on vodio, jedan ga je oficir bacio u more.
A kako je Valentin šutio, ona nastavi:
Zar vam nije čudno, gazda Valentine, da, znam tako mnogo o Nikoli Merlotu koji je prije mnogo godina nestao iz ovog kraja?
On kimne glavom.
Ne, vjere mi, samo vi možete poznavati prošlost, kao i budućnost, zar ne? Ta zna se dobro tko ste vi i odakle dolazite!

13.
IĆI ĆETE KRALJU - REKAO JE MOLINES ANĐELIKA PIŠE LUJU XIV
Zidovi u Plessisu su se tresli od Montadourove vike. Anđelika ju je već čula u podrumu.
Da nije možda primijetio da me nema? - pitala se ona, ukočivši se. Zatim se oprezno popne do trijema.
Odreci se! Odreci se!
Neko biće gotovo presamićeno nadvoje, s rukama na licu, izleti iz dvorane i sruši se do Anđelikinih nogu. Bijaše to neki seljak otečenog i krvavog lica.
Gospođo naša - zastenje. - Vi ste bili uvijek dobri prema reformiranim. Milost! Milost!
Ona položi svoju ruku na veliku, čupavu glavu, a čovjek stane jecati poput djeteta; suze su mu kapale po odijelu.
Sve ću ih pobiti! - urlao je Montadour, pojavivši se na pragu dvorane. - Zgniječit ću ih kao stjenke i potamanit ću sve katolike koji im pomažu!
Kako se slične stvari mogu događati pod našim nebom! - usklikne Anđelika izvan sebe od bijesa. - Kao da smo u Meknesu. Vi niste ništa bolji od fanatičnih Maura koji muče zarobljene kršćane u Berberiji!
Kapetan slegne ramenima. Nije ga se ticala sudbina zarobljenih kršćana u Berberiji. Jedva da je i znao da postoji ta zemlja.
Anđelika se poluglasno obrati izmučenom čovjeku. Šapćući mu reče na narječju:
Uzmi svoju kosu i pridruži se La Moriniereovim četama. Neka i ostali, koji mogu, učine to isto. Pođite do raskrižja Triju sova. Tamo će vam vojvoda poslati naredbe i oružje. Za dva dana, a možda i prije, Montadour će biti potjeran s mojih zemalja. Znam sigurno da mu se to sprema.
Vjerujem vam, gospođo markizo - reče on živnuvši, a oči mu zablistaju nadom. A zatim prevagne u njemu njegova seljačka lukavština, te reče:
A sad idem potpisati odricanje. Glavno je da me puste da na miru odem. Za ta dva dana Gospod će mi oprostiti. Činim to radi njega i njegove slave. Ali skupo će mi Montadour platiti svoje vjerovanje.
Treći dan iza toga, dok su Montadour i njegovi ljudi bili u patroli, ostavivši samo nekoliko vojnika da čuvaju dvorac, opaze nekog konjanika kako juri alejom, slegnut na oblučju svog sedla. To je bio ranjeni dragun. Najednom se zanjiše na konju i strovali na šljunak u vrtu. Uspio je samo viknuti drugovima: "Zasjeda! Bande dolaze!"
Nejasna buka začuje se pod hrastovima. Uto se pojave vojvoda La Moriniere i njegov brat Lancelot, s isukanim mačevima u ruci, a za njima vojska naoružanih seljaka u zbijenim redovima. Vojnici pojuriše do sporedne zgrade da zgrabe svoje muškete; u trku jedan od njih ispali svoj pištolj na vojvodu, ali promaši. Protestanti ih pohvataše i divljački poklaše. Vukli su ih po šljunku sve do dvorišta plemićke kuće, koju su oni oskvrnuli i vojvoda La Moriniere naredi svojim ljudima da bace njihove lešine Anđeliki do nogu.

Poći ćete kralju!
Molines ju je rukama čvrsto stezao za ručne zgbolove.
Poći ćete kralju i pokorit ćete mu se. Samo vi možete zaustaviti ovo klanje...
Pustite me, gospođine Molines! - reče Anđelika blago.
Ona protrlja svoje utrnule zglobove. Mir koji se opet nadvio nad dvorcem i parkom, u kome nisu više frkali konji draguna, a niti se čuli njihovi surovi glasovi, bio je neobičan i nije donio smirenje srcima.
Obavijestili su me - nastavi opet upravnik - da je ministar rata Louvois poslao vojsku na Poitou. Odmazda će biti užasna. Kad zarobe ili ubiju vojvodu La Moriniera, istrijebit će protestante pod izlikom da je ustanak bio organiziran. Što se vas tiče...
Anđelika je šutila. Sjedila je pred svojim izrezbarenim stolom. Svjesna vremena što promiče, sat po sat i kao mora pritišće divan jesenji dan prožet mirisom uvelog lišća, dan koji je prodirao kroz otvoreni prozor, lebdio kao nad nekim ponorom, između dviju sudbina, dviju neizbježnih katastrofa.
Čete gospođina La Morinierea biti će do nogu potučene - nastavi Molines. - Uzalud se zanašate, da će se čitav Poitou složno dignuti na ustanak. Katolici će propustiti vojsku nešto iz straha, a nešto zbog toga što ne vole protestante i što žele da prisvoje njihova imanja. Tada ćemo opet vidjeti, a već i sada vidimo, užase vjerskog rata: spaljene žetve, nabadanje djece na koplja. čitava će
pokrajina stenjati pod strašnim jarmom dugi niz godina, odbačena od cijelog kraljevstva. Eto, što ćete postići, gorda i luda ženo!
Ona ga pogleda sumornim i tajanstvenim pogledom, ali ne reče ništa.
Vi ste sve ovo htjeli - navaljivao je tvrdoglavo stari Molines. - Pružila vam se mogućnost da birate, i vi ste popustili željama svoje prirode, popustili ste svom iskonskom nagonu. Stopili ste se na snagama jedne zemlje, čije utjelovljenje ste uvijek bili. Stoga vam i nije bilo teško podjariti težnje ni braće La Moriniere, tih surovih fanatika, a niti praznovjernih seljaka. Dovoljno je da se pojavite, pa da padnu u zanos.
A zar sam ja kriva, što ljudi ne mogu gledati kako prolazi neka žena, a da im se krv ne raspali? Vi pretjerujete, Molines! Godinama sam upravljala ovim imanjem pa čak sam i živjela na njemu u vrijeme udovišta, to jest poslije maršalove smrti, ali nisam nikakav nemir izazvala u ovom kraju.
Vi ste tada bili dvorska gospođa, žena kao i sve druge. Vi niste svjesni što radite danas, niste svjesni učinka jednog jedinog pogleda svojih očiju. Vi ste donijeli sa Istoka neku vrstu začarujuće moći, tajnovitosti, čega li... ali slušam budalaštine koje se šire po kolibama, u kojima se odjednom sjećaju da ste nekad bili malik, da su vas vidjeli i amo i tamo, na više mjesta istodobno, da tamo gdje vi prođete žetva postaje bolja, a sve zato što ste za sobom vukli nekoliko seljačića koji nisu bili skloni radu i bili bi za vama pošli na kraj svijeta i da ste se sada, dok noću obilazite šumom, vratili da oslobodite Poitou njegove bijede i da mu podate blagostanje pomoću svoje čarobne moći.
Vi govorite kao i mlinar Valentin.
Samo nam je on nedostajao - zaškrguta Molines. - Taj škrtac bez duha. Ta i on je jedan od onih blesana, koje ste privukli u svoje vrzino kolo kod Vilinskog kamena, kad vam je bilo deset godina. Siguran sam da vaše čari ni danas nisu izgubile svoju moć. Poslije mlinara, koga sebi mislite uzeti za ljubavnika, gospođo du Plessis?
Gospodine Molines, vi ste prevršili mjeru - reče Anđelika uspravivši se dostojanstveno.
On je očekivao da će ona pobjesniti; umjesto toga lice joj se ublaži i osmijeh se pojavi na njenim usnama.
Ne, ne pokušavajte probuditi grižnju moje nastrane savjesti, oživljujući moju prošlost pokvarene djevojčice. Bila sam tada nevina djevojčica. Vi to dobro znate. Vi ste me još netaknutu prodali grofu Peyracu i... vi u to niste ni načas posumnjali, inače ne biste bili nikad sklopili taj posao. Oh! Molines, volila bih da nisam nikad živjela. Da mi je opet uživati u onim jednostavnim radostima, imati miran život i divan okretan duh... Ali ne možemo se vratiti u svoje djetinjstvo, kao što se vraćamo svojoj kući. Djetinjstvo je jedini kraj u koji se ne možemo više nikad vratiti. Kitica potočnica, koje mi je brao Valentin, divlje jagode koje mi je donosio Nikola, naši plesovi oko Vilinskog kamena, dok se mjesec pojavljivao među stablima, sve je to bilo tako nevino. I neizrecivo lijepo. Nikakva zla nije bilo u svemu tome. Ali kasnije nisam mogla stupiti nogom na ta mjesta, a da ih ne okaljam krvlju, smrću i požudama. Da li sam bila luda? Mislila sam da će me moja zemlja braniti...
Zemlja je kao ženka. Ona služi onima, koji je zaštićuju i oplođuju, a ne onima koji ju bacaju u metež. Slušajte, dijete moje...
Nisam vaše dijete...
Jeste... donekle... Vi ćete ići kralju i nastat će opet mir.
Vi ste reformiran, a zahtijevate od mene da izdam ljude vaše sekte kojima sam obećala pomoć...?
Nećete ih izdati, već ćete ih spasiti. Tu ste na svom imanju, ali već sada ne biste mogli izbrojiti sve one koji se obješeni klate po hrastovim granama u cijelom kraju. Okrutne zvijeri u ljudskoj spodobi siluju žene, djecu bacaju u vatru. Na mnogim mjestima je žetva uništena. Uzrujanost raste, jer se vojnici boje. Ali kad im stignu pojačanja, oni će još više podivljati, da se osvete za pretrpljeni strah.
Njihovi će zločini biti još jeziviji jer će ostati nepoznati ostalim dijelovima kraljevstva, pa čak i kralju. Vješti članovi Družbe svetog sakramenta izvodit će ih krišom, a pošto oni okružuju kralja neće mu dati mogućnost da vidi krvave tragove, nego samo imena obraćenika na spiskovima, koji će biti sve duži i duži. Samo ih vi možete spasiti. Samo vi možete govoriti kralju, upozoriti ga što se snuje protiv njegovih podanika. Vas, vas će poslušati. On će vam vjerovati. Samo vama. I to zato što ste ga usprkos svojim manama i nedisciplini znali nadahnuti prekomjernim pouzdanjem. I radi toga vas on takođe hoće. Vi ćete postati svemoćna... Vi biste mogli od njega postići sve.
On se nagne k njoj: - Postići ćete da Montadour svrši na vješalima i da gospodin de Marillac padne u nemilost. Kralja ćete istrgnuti ispod utjecaja nepomirljivih bogomoljaca.... i mir će se, pravda i rad opet vratiti u sela...
Molines - zastenje ona. - Vi me navodite u užasnu napast. U najgoru...
Gledala ga je kao nekada, kad ju je uvjerio, da se radi spašavanja svoje obitelji, mora udati za nepoznatog plemića, o kome se pričalo da je bogalj samoj sotoni nalik.
Bit ćete svemoćni - ponavljao je on. - Mislite i na vrijeme što će nastupiti poslije vašeg potčinjavanja kraljevim željama. I sami dobro znate, da kraljeve riječi neće biti okrutne.
"Bagatelle moja, moje nesnosno dijete, moja nezaboravna..." U polumraku versajske zore, na izmaku noći u kojoj bi se iza njezinih usana zaustavili krikovi pobune, ili bi se piskavo probili kao vapaj zločinca mučena usijanim gvožđem, kralj bi se nagnuo nad njom. A ona bi još utonula u dubine snova i zasićena - ah, kako je poznavala dobro ono tromo i čudno mrtvilo tijela, ono beskrajno prepuštanje - uživala u raskoši u svom ponovnom sjaju. Pod milovanjem, ona bi se napola probudila i, prevrćući se među čipkama, prožeta putenim željama, naglo bi otvorila svoje velike zjenice zelene kao proljetna šuma. Spazivši ga, prestala bi mu se opirati; na kraju bi čula poslije toliko godina bježanja, zarobljena, sputana, kako joj on poluglasno ponavlja ispotiha, kao kakvu naredbu, kao kakav poziv: "Anđeliko, vi i ja zajedno... mi smo nepobjedivi..."
Ona potpuno smućena trgne glavom.
To je užasno - zastenje ona. - Kao da tražite od mene da umrem ili da izgubim svaku nadu.
Učini joj se da je ovaj prizor s Molinesom već doživljela u prošlosti i pred očima joj sine Osman Ferađi, kako je nagovara da se poda Muli-Ismailu. Ali ona nije popustila Muli-Ismailu. A na to su pogubili sve Židove u melahu i nabili na kolac nekoliko robova.
Tako posvuda, na svakom mjestu, bilo je tiranskih gospodara koji su zbog svojih hirova zlostavljali podjarmljene narode. To je bio neizbježiv zakon.
Vani je počela padati lagana kiša, lišće u šumi je šuštalo i odjednom se začula vika Florimonda i Charlesa Henrija, koji su se spašavali od pljuska. Upravnik pođe do pisaćeg stola, uzme list papira, držalo i tintarnicu i postavi ih ispred Anđelike.
Pišite… Pišite kralju. Ja ću otputovati večeras. Odnijet ću mu pismo.
Što ću mu pisati?
Istinu. Da se obraćate njemu da mu iskažete svoju podaničku vjernost; da to ne radite ni iz kajanja, ni iz grizodušja, već zato što oko vas nepravedno muče njegove najvjernije podanike; da vi nećete poći u Versailles sve dok ne budu povučeni draguni gospodina de Marillaca i dok ne bude opozvana vojska ministra Louvoisa; da ćete mu se ponizno podvrgnuti u roku što ga je njegovo veličanstvo odredilo, jer vi poznajete njegovu pravednost, dobrotu i strpljenje...
Ona je grozničavo pisala, zanesena optužbom protiv mučitelja Poitoua. Navela je sve nesnosne i okrutne mjere protiv žitelja kako ih je pijana soldateska mučila pod njezinim krovom, spomene Montadoura i gospodina de Marillaca, gospodina de Solignaca i Louvoisa, dala je točne podatke o sadašnjem smještaju kraljevskih pukova, govorila je o ustanku seljaka koji se sve više širi i postaje neizbježiv,
molila je milost za njih. Dok je pisala u duhu je vidjela lice mladog kralja, njegove ozbiljne i pažljive oči, u noćnoj tišini njegove radne sobe.
On sigurno nije htio da se ovo dogodi - reče ona Molinesu.
Možda je i htio, ali nesvjesno. On hoće da obrati protestante, jer smatra da će time otkupiti svoje grijehe, pa s toga razloga zatvara oči i uši. Vi ćete ga prisiliti da ih otvori. Dobro je ono što činite...
Kad je završila pismo, osjećala se satrvenom, ali i smirenom. Molines posuši pismo i zapečati ga pečatnim voskom.
Anđelika ga otprati do njegove kuće. Ona više nije znala gdje se nalazi. Tišina u okolici bila joj je sumnjiva. Na mahove, vjetar je donosio miris paljevine.
To još gore usjevi - reče Molines, smjestivši se na svom konju. - Montadour i njegovi ljudi utvrdili su se kod Secondignvja, ali su prije toga sve popalili na svom putu. Lancelot de la Moriniere drži ih u škripcu, ali ako njegove čete popuste... Patrijarh se morao vratiti u Gatine, da suzbije vojsku Louvoisa.
Hoćete li se probiti, Molines?
Naoružan sam - reče on, pokazujući joj ispod ogrtača kundak pištolja. Pratio ga je njegov stari sluga, jašući na mazgi. Oni se udaljiše.
Ispod dvorca Florimond je skakutao na jednoj nozi i gurao komade šljunka. On dođe k Anđeliki i reče joj živo, kao da se radi o nekoj radosnoj novosti.
Majko, sad treba da otputujemo.
Otputujemo? A kamo?
Daleko, vrlo daleko - reče dječačić pokazujući joj rukom horizont. - U neku drugu zemlju. Mi ne možemo ostati ovdje. Vojnici će se, možda vratiti, a mi nemamo ništa čime bismo se mogli obraniti. Pogledao sam stare topove, koji se nalaze tamo gore na bedemima. To su igračke, a još k tome zarđale. Iz njih nije moguće izbaciti ni najmanju kuglu. Svojski sam se trudio da ih osposobim, ali malo da nisam i sam nastradao. Prema tome, i sami dobro vidite, treba dignuti sidro.
Ti si lud. Kako ti padaju na pamet takve misli?
Ali... gledam oko sebe - reče dječak, slegnuvši ramenima. - To je rat, vjerujem da on počinje.
Da li te strah rata?
On pocrveni i ona spazi u njegovim crnim očima izraz čuđenja i prezira.
Nije me strah borbe ako ste na to mislili, majko, ali evo, ne znam protiv koga se treba boriti. Da li protiv protestanata, koji neće da se pokore kralju i obrate se... ? Ili protiv kraljevih vojnika, koji vas vrijeđaju u vašoj vlastitoj kući. Ja to ne znam. To nije dobar rat. Radi toga i hoću da otputujem.
Otkako se vratio nije nikad čula da tako dugo govori. Mislila je da je njemu svejedno što se tu događa.
Ne brini, Florimonde - reče ona. - Ja mislim da će se stvari izgladiti. Slušaj, da li
teškom mukom reče - bi se rado vratio na dvor?
Vjere mi, ne - reče dječak spontano. - Tamo ih je bilo mnogo koji su mi se približavali i mrzili me samo zato što vas je kralj ljubio. A sada me mnogi mrze zato što vas više ne ljubi. Meni je toga dosta. Radije bih otputovao. Osim toga, ja se dosađujem u ovom kraju. Ne volim ga. Ne volim ništa ovdje. Volim samo Charlesa Henrija.
"A mene?" umalo nije kriknula obuzeta tugom.
Evo, sad joj se osvećuje svjesno zato što ga je maloprije pozlijedila, a nesvjesno zato što ga je dovukla na put koji nema izlaza.
"Bog mi je svjedok da sam se borila za svoje sinove i da sam se žrtvovala za njih. I sada se ponovo žrtvujem." Ne odgovorivši ni riječi pođe do terase. Pismo što ga je napisala kralju uzbudilo joj je živce. Ona nije smogla snage da se smiri, da bi razvedrila svog sina.
"Začudo, kako nam djeca izmaknu iz ruku" pomisli ona. "Mislimo da smo ih napokon upoznali, da smo stekli njihovo prijateljstvo... A dovoljno je samo da se malo udaljimo..."
Prije njezina odlaska na Sredozemlje, on ne bi reagirao na ovakav način, nije u nju sumnjao. Ali sad je stupio u doba kad djeca počinju razmišljati o svojoj sudbini. Ako je nju iskustvo što ga je stekla u dodiru s islamom sasvim preobrazilo, zašto Florimonda ne bi izmijenila ta godina dana što ju je proveo kod jezuita? Pred ljudskom se dušom nađu mnoga raskršća i kad jednom krene nekim putom nije ju moguće vratiti natrag.
Čula je, kako je Florimond dotrčao. On stavi svoju ruku na njezinu i navaljujući, opet reče:
Majko, treba otputovati!
Ali kamo bi krenuo, dijete moje?
Ima dosta mjesta u koja se može otići. S Natanaelom sam se već dogovorio o odlasku. Povest ću i Charlesa Henrija...
Nathanaelom de Rambourgom?
Da, prijatelji smo. Bili smo uvijek zajedno, dok sam živio u Plessisu, prije nego sam dospio u službu na dvoru.
O tome mi nisi nikad govorio.
On izvije obrve u neodređeni izraz.
Bilo je dosta toga što joj on nikad nije rekao.
Ako nećete s nama, gore za vas! Ali ja ću odvesti Charlesa Henrija.
Ti bulazniš, Florimonde. Charles Henri ne može napustiti ovo imanje, čiji je nasljednik. Dvorac, park, šuma, polja, sve mu to pripada i naslijedit će sve to kad postane punoljetan.
A ja, što ja posjedujem? Njoj se od muke srce stislo.
Ti, ti ne posjeduješ ništa. Sine moj, moj lijepi, ponosni sine!
Ja, dakle, ništa ne posjedujem?
Glas mu upitno zazvuči. Usprkos svemu on se još uvijek nadao. Ona je šutjela, a on je njezinu šutnju osjećao kao strašno breme, kao osudu koje se već odavno bojao.
Ti ćeš naslijediti ono što sam ja uložila u svoje trgovačke poslove...
Ali moje ime, moja imanja, moje nasljedstvo, gdje se nalaze?
Ti znaš vrlo dobro - započne ona.
On se osorno okrene, dok mu je pogled bludio daleko.
Baš zato i hoću da odem.
Ona ga zagrli i oni se polako vratiše u dvorac.
"Poći ću kralju", snatrila je ona "ponovo ću proći kroz Veliku galeriju, obučena u crno, praćena podrugljivim i zadivljenim pogledima dvorjanika... Kleknut ću... Podat ću se kralju... Ali poslije ću isposlovati da ti vrate tvoje naslove, sine moj; htjela sam obraniti svoje žensko dostojanstvo. Ali nisam uspjela..." Ona ga snažno stisne. On je zbunjeno pogleda i prvi put nakon njegova dolaska, oni se nježno osmjehnuše jedan drugome.
Dođi, odigrat ćemo partiju šaha.
Dječak je bio strastveni igrač. Smjestiše se blizu prozora ispred velike šahovske ploče sa četvorinama od crnog i bijelog mramora. Bio je to dar Henrika II jednom od gospodara Plessisa. Figure su bile od slonove i od obične kosti. Florimond ih pažljivo rasporedi.
Dotle je Anđelika promatrala kroz prozor zgaženu tratinu, egzotična stabla, koja su draguni kao pravi vandali, posjekli radi loženja vatre, iako im je šikara bila par koraka dalje.
Njezin život je sličio ovom opustošenom parku. Ona nije uspjela. Neobične su strasti harale njom, te je na kraju postala njihovom žrtvom. Promatrajući ovog svog sina, koga nitko nije zaštićivao, ona je osjetila koliko je slaba i nemoćna ostavši bez muža, bez svoje obrane. Nekada je ona bila kadra da poduzme i učini sve da bi pobijedila. Danas joj je to "sve" ostavljalo okus žuči u ustima. Upoznala je bijedu ljudske taštine. Islam ju je naučio da se jedino usavršavanjem svog bića
postiže spokojnost duše. Poći će i podat će se kralju. Djelo gore od izdaje sebe same, svoje prošlosti, čovjeka koga nije mogla zaboraviti.
Sad vi vučete potez, majko - reče Florimond. - Ja bih vam savjetovao da igrate kraljicom.
Anđelika se osmjehne i pomakne kraljicu.
Florimond je razmišljao o nekom kompliciranom potezu, a pošto ga je povukao, podigne oči.
Znam dobro, da nije sasvim vaša krivica - reče blagim glasom. - Znam da vam nije lako ponovo se naći među svim onim ljudima koji vas mrze zato što ste lijepi. Stoga sam mišljenja da treba krenuti na put prije no što bude kasno.
Dragi moj, nije sve tako jednostavno, kao što si i ti sam upravo kazao. Kamo da odemo? Nedavno sam bila na dugom putovanju, Florimonde. Prošla sam kroz strašne opasnosti: uza sve to morala sam se vratiti a da nisam našla ono što sam tražila...
Ali ja ću ga naći - reče Florimond vatreno.
Ne budi umišljen! Ta se mana skupo plaća.
Ja vaš više ne prepoznajem - reče on ozbiljno. - Pitam se jesam li zaista vas vodio kroz podzemni hodnik, kad ste pošli na put da potražite moga oca?
Anđelika prasne u smijeh.
Oh! Florimonde, volim tvoju snagu. Ti imaš pravo da me grdiš, uglavnom, ali vidiš li...
Da sam to znao, bio bih vas pratio, umjesto što sam dopustio da me zatvore u onaj njihov prokleti koledž. Nas dvoje bili bismo uspjeli!
Baš si uobražen - ponovi ona nježno.
Okrutno joj se Sredozemlje pojavilo pred očima, sa svojim malim uškopljenim robovima, olujama, bitkama, stalnim sajmovima ljudskog mesa. Hvala Bogu da nije odvela na put i Florimonda. Koliko je puta samu sebe prekorila što je onako nepromišljeno Cantora povjerila vojvodi de Vivonneu, kad je ovaj s flotom krenuo protiv Turaka.
Ti nisi svjestan pogibelji i poteškoća takvog putovanja. Ti si još mlad. Treba svakog dana jesti, tražiti zaklon pod krovom, treba imati svježe konje i mnoge druge stvari. Treba imati novaca da bi se sve to platilo!
Štedio sam te mi je kesa dobro nabijena.
Zbilja? A kad se kesa isprazni? Ljudi su tvrdog srca, Florimonde. Oni ne daju ništa badava, sjeti se toga!
Dobro - reče Florimond vidljivo ogorčen. - Shvatio sam. Neću odvesti Charlesa Henrija, jer je doista još vrlo mlad da bi mogao izdržati sve napore puta. Osim toga, on je nasljednik imanja. Nisam razmišljao o svemu tome. Ali ja idem da pronađem svog oca i Cantora. Znam gdje se nalaze.
Anđelika ga, iznenađena, pogleda, dok je u ruci držala šahovsku figuru.
Što to kažeš?
Da, ja to znam, jer sam ih noćas vidio u snu. Oni se nalaze u zemlji punoj duga. Čudna zemlja. Posvuda se u njoj miješaju oblaci i kad se izmiješaju iz njih izbijaju sve boje prizme. U sredini obojenih magli, opazio sam svog oca. Slabo se razaznavao. Izgledao je kao neka avet, ali ja sam znao da je to on. Htio sam poći k njemu, ali me obavila magla. I odjednom sam opazio, da su mi noge u vodi. To je bilo more. Ja još nikad nisam vidio more, ali sam ga prepoznao po njegovu kretanju, po njegovoj pjeni, koja je bez prestanka nadolazila i prskala mi noge. Valovi su postajali sve viši i viši. Na kraju sam spazio ogroman val, a na njegovu vrhu nalazio se Cantor, koji se smijao i vikao:
Dođi k meni, da samo znaš kako je ova igra zabavna!
Anđelika se uspravi, odgurnuvši stolicu. Osjeti kako joj kičmom struji ledena jeza. Kao da su Florimondove riječi sa sigurnošću utvrđivale ono u što ona nije nikad htjela vjerovati: smrt. Smrt dvaju bića koje je ona ljubila i koja sada lutaju u carstvu tmine.
Šuti! - tiho mu naredi - inače ću se razboljeti.
Odjuri u svoju sobu i sjedne pred pisaći stol i pokrije lice rukama. Malo kasnije se kvaka na vratima lagano okrene i Florimond se uvuče u sobu kroz pritvorena vrata.
Promislio sam, majko, mislim da treba da se ukrcam na drugom moru! Znate, postoji i drugo more, a ne samo Sredozemno. To sam naučio kod jezuita. To je zapadni ocean, koga zovu Atlantski, jer se prostire nad nekadašnjim kopnom Atlantide, što je jednog dana potonulo i tako su se spojile vode Sjevera i Juga. Arapi su ga zvali More tmine, ali danas se zna da se tim morem stiže do Zapadne Indije. Možda tamo...
Florimonde - reče ona na kraju - molim te, o tome ćemo govoriti kasnije, ali sada me pusti na miru, inače, inače ću biti prisiljena da ti opalim par šamara.
Dječačić je bio nezadovoljan. Iziđe i žestoko za sobom zalupi vratima. Anđelika nekoliko časaka nije znala šta da radi. Da ne bi zaplakala, na kraju otvori ladicu i izvadi kraljevo pismo, ono pismo, koje nije htjela pročitati.
"Moja nezaboravna, ne slušajte ludosti svog srca. Vratite se k meni, Anđeliko. U strašnoj nevolji u kojoj ste se nalazili, vi ste me, preko posrednika R. P. Valombreuzea, molili da vam oprostim. Htio bih se uvjeriti u iskrenost vaše molbe i čuti to iz vaših ustiju. Vi ste strašni, lijepa Anđeliko. Vi mi se opirete, neprijateljski ste raspoloženi prema meni. Hoćete li doći i položiti svoje ruke u moje? Ja sam osamljen kralj koji vas čeka. Sva ću vam prava vratiti i neću nikome dopustiti da vas krivo pogleda. Ništa se ne bojte. Znam da vi možete biti iskrena prijateljica, kao i otvorena neprijateljica."
On je u tom tonu nastavljao, a ona je bila zadovoljna što nije nastojao da je prevari i da je podmuklo navuče u neku zamku... Pisao je:
"Bit ćete moja gospodarica; samo vi ćete to biti u punom značenju te riječi. Pouzdajem se u vašu iskrenost, pa imajte i vi povjerenja u moju... Govorite mi, ja ću vas slušati... Pokoravajte mi se, ja ću vam se pokoravati..."
Ona zatvori oči, umorna i skršena. Bolje da popusti. Nepravda će ustupiti mjesto pravdi. Ona će sve svoje snage uložiti da to postigne.

Florimond je lutao po velikoj aleji s praćkom u ruci i nastojao pogoditi vjeverice. Anđelika se sažali na nj, stoga siđe da ga utješi. Htjela mu je govoriti o kralju, htjela mu je u blještavoj slici prikazati naslove koje će mu vratiti i položaje na koje će ga postaviti. Ali, kad je došla u perivoj, Florimondu ni traga ni glasa.
Ona spazi samo Charlesa Henrija, koji je stajao blizu jezera i promatrao labudove. Njegovo odijelo od bijelog satena bilo je divno kao i perje lijepih ptica, a njegova kosa isto tako blistava i plava kao vrbine grane, povrh njegove kose.
Tri su labuda mirno čekala ispred obale. Njihovo držanje uznemiri Anđeliku. Znala je da su te životinje vrlo zločeste i da mogu povući dijete u vodu gdje bi se udavilo. Ona mu se brzo približi i uhvati ga za ruku.
Ne stoj tako blizu vode, dragi. Labudovi su vrlo zločesti.
Zločesti? - zapita on i podigne svoje plave oči. - A ipak su tako lijepi, tako bijeli...
Svoju okruglu ručicu držao je u njezinoj, nježno i povjerljivo. Hodao je lagano uz nju i neprestano je gledao.
Ona je uvijek mislila da sliči samo Filipu, ali Gontran je imao pravo. U njegovu ružičastom licu, ona zamijeti nešto što ju je podsjećalo na Cantora: izraz, svinuta brada kao u njezine braće: Josselina, Gontrana, Denisa, Madelone...
"Ali i ti si moj sin", promisli ona "i ti također, drago moje, malo dijete."
Ona sjedne na mramornu klupu i stavi ga na koljena. Gladeći mu kosu, pitala ga je da li je bio dobar, da li se igrao s Florimondom i da li se zna popeti na magarca. On odgovori:
Da, majko. Da, majko - ganutim i zvonkim glasom.
Da li je bio glup? Ne, bez dvojbe. Njegove oči u sjeni gustih trepavica imale su zagonetan i pomalo melanholičan izraz svog oca. Bio je, kao što je bio i Filip: mali, osamljeni velikaš u dvorcu koji će naslijediti jednog dana. Ona ga privuče k sebi.
Mislila je na Cantora koga je tako malo mazila, a koga više nema. Život je prolaizo u žestokim spletkama odraslih i ona nije imala vremena čak ni da bude dobra majka. Nekad, kad su živjeli u siromaštvu, ona se igrala s Florimondom i s Cantorom u maloj kući u Ulici poštenih građana. Ali poslije, ona je često zanemarivala Charlesa Henrija, a to je bilo zlo, jer nije mogla zanijekati ljubav što ju je osjećala za Filipa: drukčija ljubav, doduše, od one kojom je bila vezana za svog prvog supruga, ali uza sve to ipak ljubav, u kojoj su se izmiješali razdraganost mladenačkog snatrenja, zanos osvajanja i kao neki bratski odnos proistekao iz njihova djetinjstva i zajedničkog im kraja.
Ona privuče njegovo okruglo lice i zagrli ga nježno više puta.
Mnogo te volim, moj mali, ti to znaš...
Mirno je stajao, poput zarobljene ptičice u krleci. Začuđeni osmijeh zasja na poluotvorenim usnama, povrh bijelih zubića. Florimond se opet pojavi među stablima i približi im se skačući na jednoj nozi:
Znate li, djeco, što ćemo sutra učiniti? - reče Anđelika. - Obući ćemo najstarija odijela i sva trojica ćemo krenuti u šumu da lovimo rakove.
Bravo! Bravissimo! Evviva la mamina! - zaviče Florimond kojega je Flipot poučavao u talijanskom jeziku.

14.
SRETNI JESENJI DAN
Bio je to divan dan, u kome kao da su oni zaboravili na poteškoće današnjice i na prijetnje koje im je donosila budućnost. Pod žutim krošnjama vladala je u šumi potpuna tišina. Sunce je sjalo; njegove su se zrake odražavale na riđoj boji hrastova, na grimizu bukava i bakrenom sjaju kestena. Kestenje je padalo na mahovinu, kora je pucala, te bi iz nje iskočio plod tamnosjajan i savršena oblika. Charles Henri je veselo klicao tolikom obilju; kestene je trpao u džepove svojih hlačica od ružičastog sukna, što će reći Barba? Usprkos Anđelikinim preporukama ona ga je obukla kao za neku šetnju u Tuileries. U početku gledao je zabrinuto svoje lijepo odijelo uprljano zelenkastim mrljama. Videći zatim da Anđelika ne vodi brigu o tome osmjelio se te se uze penjati na stabla: pred njim se otvarao raj zaslugom njegove majke. On je uvijek osjećao da je u njoj sva njegova sreća i baš je zato uvečer tako dugo promatrao njezinu sliku.
Flipot i opat Lesdiguieres su ih pratili. Anđelika se osjećala ponosnom što je promatraju Florimond, Flipot i opat, uživala je videći da joj se dive dok ih je sve dublje vodila u šumu skoro nevidljivim stazama i što im je otkrivala tajne potoka. Ona se njima, koji su je upoznali na dvoru, sad ukazivala u neobičnom i novom vidu, te nisu znali što da o njoj misle.
Brzo se prepustiše igri, zahvati ih strast za lovom; gacali su revno po jarugama punim vode i motrili, ležeći na mahovini, kako se rakovi lagano približuju zaronjenim košarama, u koje su stavili strvinu kao meku. Florimond je bio pomalo ljut, što nije uspijevao da ih uhvati rukom, kako je to više puta uspjelo Anđeliki.
Ona se smijala gledajući njegovo razočarano lice, a njezino se srce ispuni radošću pri pomisli da opet stiče Florimondovo povjerenje,
Prelazeći preko jedne čistine susretnu vračaru Melusinu. Starica je brala gljive, pretražujući tlo svojim, čvorugavim prstima.
Lišće s crvene bukve lagano je padalo oko nje, a vjetar ga je zatim pokretao u neki gotovo obredni ples, kao u počast zlokobnom duhu šume, utjelovljenom u crnom i grbavom biću bijele kose, sjajnije od snijega. Anđelika je pozove:
Melusino! Hej!
Starica se uspravi i vidje da joj se oni približuju, ali umjesto da se obraduje susretu s ženom koju je smatrala obdarenom moćima sličnima njenim, na njezinu se licu pojavi izraz užasa. Vračara ispruži naprijed svoju mršavu ruku da je zaustavi:
Odlazi! Odlazi! Ti si prokleta majka! - Zatim odjuri u šikaru i pobjegne.
Malo iza toga poče padati kiša i malo se društvance skloni pod ploču Vilinskog kamena. U unutrašnjosti megalitske grobnice zemlja je bila pokrivena borovim iglicama, pa su mogli sjediti u suhom.
Na stijeni, koja je podupirala zaoštreni kraj ploče bili su urezani prastarim dlijetom klasovi žita, znak izobilja.
U polumraku ispunjenom mirisom smole i vrijesa, Florimond, uz smijeh, izjavi da ga ovo podsjeća na njegove izlete u podzemne hodnike samo sta u ovom nije tako lijepo.
Volim podzemne hodnike - reče. - Htio bih upoznati tajne zemlje, hridine koje su nestale i koje bivstvuju izvan naših pogleda. Jednom, u koledžu, pošao sam u podrum i iskopao pijukom rupu u kojoj sam pronašao neki vrlo važan nalaz.
Ispričao je zatim neobičnu zgodu u vezi s tim nalazom na kojemu su bili zapisi na latinskom jeziku i kemijske formule. On je s tim nalazom htio eksperimentirati da iskuša nema li možda eksplozivnu moć.
Eksplodiralo je mnogo retorti u laboratoriju koledža, pa su me za to kaznili. Međutim, majko, uvjeravam vas, baš sam bio na putu da pronađem izvanredno otkriće, koje bi iz temelja izmijenilo nauku. Već ću vam to objasniti. Vjerujem, da ste samo vi kadri to shvatiti...
Kad pomislim da su jezuiti uvjereni da nije inteligentan - reče Anđelika opatu Lesdiguieresu kao da ga poziva za svjedoka. - Pitam se kakvim su to zaslugama stekli glas dobrih odgojitelja.
Florimond nema smisla za klasiku, i to je njih sasvim zbunilo.
Ako nisu sposobni da razviju njegove umne sposobnosti, nije pravo niti da ih guše! Poslat ću te na studije u Italiju - reče ona okrenuvši se Florimondu. - Na obalama Sredozemlja možeš se uputiti u sve znanosti. Nauka u arapskom svijetu bit će pogodna za tvoja istraživanja. Riječ "alkemija" je arapskog porijekla. A u tajnama koje su doprle iz Kine, ti ćeš koješta otkriti.
Po prvi put, ona mu je pričala o svom putovanju po otocima Levanta. Charles Henri se sav sretan odmarao u njezinu krilu.
Kiša koja je bubnjala po lišću praćena olujnim vjetrom, stvarala je oko njih buku kao da su na moru.
Anđelika je zatim govorila o svojoj neposlušnosti prema kralju.
Njegovo veličanstvo mi je bilo zabranilo da napustim Pariz. Ti sam znaš kako sam pobjegla. Sada će se sve urediti. Kralj mi oprašta. Pozvao me da se vratim na dvor. Poslala sam Molinesa, da mu odnese moju poruku. Vojnici, koji su nas vrijeđali i zlostavljali, bit će ubrzo kažnjeni i zavladat će ponovo mir.
Florimond ju je slušao napregnutom pažnjom.
Vi se, dakle, ne nalazite u opasnosti? Ni Charles Henri?
Ne, uvjeravam te - reče ona pokušavajući se osloboditi tuge, koja joj je i protiv volje ispunjala srce. Ona će osigurati budućnost svojih sinova, oni na to imaju pravo.
Tome se mnogo radujem - reče on s uzdahom olakšanja.
Ne želiš više otputovati?
Ne, ne, kad vi kažete da će se sve urediti.
Povratiše se vrlo kasno. Barba je bila vrlo uznemirena. U to godišnje doba nije baš dobro previše se šetati šumom: može se nabasati na vukove. Zamrla bijaše od straha. U kakvom je tek stanju bilo odijelo Charlesa Henrija! Jadan mališan nije više mogao stajati na nogama. Nije bio naviknut da ide tako kasno spavati.
Hajde - reče Anđelika Barbi - umiri se. Tvoj anđelak se prejeo dudova i kneževski se pozabavio. Ima još vremena da se naspava.
Noć još nije završila...
Ne. Još nije bila završila ta noć, užasna noć Plessisa!

15.
STRAŠNA NOĆ U PLESSISU
Kad se Anđelika počela svlačiti, učini joj se da čuje kako neki konj trči blizu dvorca. Prestane sa svlačenjem i napne uši. Svezavši ponovo vrpcu na bluzi, prođe do trijema, otvori prozor i nagne se napolje.
Zvonki topot konja, koji se sve brže i brže udaljavao polako je zamirao i silueta nekog konjanika, koju ona nije uspjela prepoznati, zaobišavši jezero, nestane u mraku velike aleje.
"Tko bi to mogao biti?" mislila je ona.
Ponovo zatvori prozor, malo se zamisli i uputi se stubištem do trpezarije, u kojoj je možda još neki sluga bdio. Najednom se predomisli, ponovo se vrati i pođe do vrata Florimondove sobe. Polako odškrinu vrata.
Spavaš li?
Te večeri, prije nego ju je napustio, zaželio joj je laku noć, razdragano ju je zagrlio i rekao:
Majko, o majko! Divan li je bio današnji dan! Kako vas volim!
Dražesnom kretnjom, kao nekada, naslonio je na njezino rame svoju bujnu, čupavu kosu punu borovih iglica i mirisa jeseni. Ona ga, smijući se, poljubi u lice, na kome je bila neka ogrebotina.
Dobro spavaj, sine i vidjet ćeš, sve će se urediti.
Ona uđe u sobu i pođe ka krevetu. Nije bio raščinjen. Na čipkastom jastuku nije ležala uspavana glava malog dječaka, umornog od izleta u šumi. Anđelika pogleda oko sebe, opazi da nema ni dječakove odjeće, ni mača, ni ogrtača i pojuri u susjednu sobu, u kojoj je spavao opat Lesdiguieres.
Gdje je Florimond?
Mladić je zurio u nju zapanjen, još napola snen.
Ama... u svojoj sobi!
Ne, nema ga u njoj. Brzo, ustajte, treba ga potražiti!
Probudiše Lina Poirouxa i njegovu ženu, koji su hrkali u sobici do kuhinje. Oni nisu ništa ni vidjeli, ni čuli, a, uostalom, zar nije bila već prošla ponoć?
Anđelika prebaci ogrtač preko ramena i u pratnji nekoliko slugu, koji su se u međuvremenu brzo obukli, potrči do konjušnice. Čupav, mali sluga pjevuckao je blizu fenjera, grickajući ušećerene bademe. Imao ih je punu kesicu, koja je pred njim stajala na klupčici.
Tko ti je dao ovo? - zaviče ona, shvativši sve.
Milostivi gospodin Florimond.
Ti si mu pomogao osedlati konja? On je odjahao?
Jest, gospođo.
Glupane! - cikne ona i opali mu šamar.
Brzo, gospodine opate, uzjašite konja i uhvatite ga!
Opat je bio bez cipela i ogrtača. Potrči do dvorca, dok je Anđelika požurivala malog slugu da osedla drugog konja.
Sluga se odmah prihvati posla, a ona izađe, pojuri do velike aleje, ćuleći uši ne bi li čula topot konjskih kopita u daljini. Ali čula je samo hujanje vjetra koji je pokretao osušeno lišće. Stane dozivati:
Florimonde! Florimonde!
Njezin zov zamro je u vlažnoj noći. Šuma je ostala gluha.
Čim je stigao opat, uze ga zaklinjati: - Pođite brzo! Čim izađete iz parka, priljubite uho uz zemlju da doznate u kom je smjeru krenuo!
Ostade sama, neodlučna da li da osedla konja i pođe u drugom pravcu u potjeru Florimondom.
Uto odjekne kroz noć snažan i turoban zov iz lovačkog roga Isaaca de Rambourga. Zvuci su dozivanja bivali određeniji, ti bakreni zvuci što lutaju kroz noć kao zračni mjehuri koji se trude da se probiju kroz mračnu vodu. Halali!1
Zov se ponovi, bolno, ponovo se javi, pa još jednom. Jeka nije imala vremena da zamre. Šuma se ispuni tragičnim odjecima.
Anđelika se sledi.
Mislila je na Florimonda koji je možda pošao tamo gore da se pridruži Nathanaelu. Neki konjanik, čije približavanje nije ni čula, pojavi se u krugu svjetla, što je s velikog fenjera od kovanog željeza obasjavao predvraće dvorca. Opat sav zadihan, poviče:
Draguni dolaze!
Jeste li našli Florimonda?
Ne. Vojnici su mi zakrčili put te sam se morao vratiti. Ima ih mnogo, nastupaju u stisnutoj formaciji. Zapovijeda im Montadour. Penju se prema dvorcu Rambourg.
Halali se nastavljao, očajno, zaglušujući, kao da se čovjek, koji je puhao u rog, napinjao iz sve snage.
Anđeliki je bilo jasno što se tamo događa. Bit će da su opkoljeni kraljevi draguni uspjeli probiti slab obruč protestantskih četa te nahrupiše u kraj koji im je bio bolje poznat, ali ih je i očaj kinjio jer su znali da idu u susret šumi i močvarama.
Moramo odmah tamo - reče ona. - Rambourgovi zovu u pomoć.
U mislima se stalno navraćala na Florimonda koji je zbog svojih ludih ideja upao u taj osinjak.
U društvu mladog svećenika, ona se poče penjati na brežuljak, na kojem je bio protestantski dvorac. Najednom opaze nekakvu svjetlost među stablima, a do njih dopru nejasni šumovi. Na pola puta sretnu skupinu žena, koje su jecale. Bili su to gospođa Rambourg, njezina djeca i njezine služavke.
Gospođo du Plessis pošli smo k vama da se kod vas sklonimo. Stigli su draguni s bakljama. Izgledaju pijani i bijesni. Zapalili su sporedne zgrade. Vjerujem da će opljačkati dvorac.
Je li Florimond sa Nathanaelom?
Florimond? Kako da to znam? Ne znam ni gdje je Nathanael. Okrenuvši se svojoj djeci, ona zastenja:
Gdje je Natnanael? Gdje je Rebeka. Mislila sam da je vodiš za ruku, Josipe...
Vodim Saru.
Ona je, dakle, ostala tamo, jadna mala. Moram se vratiti po nju. A vaš otac...? Jadna je žena posrtala, držeći rukama golemi trbuh. Za nekoliko dana je imala roditi.
Pođite k meni - odlučno će Anđelika. - Gospodin opat će vas povesti. Ja ću se popeti gore da vidim što se događa.
Ona se dovuče do vrha uzvisine, sakrije se iza zidina stare kule i osta tu nepomična. Sa životinjskim urlanjem draguna, koji su provalili u dvorac, izmiješali su se stravični krikovi ljudi koje su mučili i još stravičniji krikovi silovanih žena.
Lovački rog je umuknuo.
Anđelika je oprezno išla duž lijevog krila, zaštićena sjenom. Odjednom se spotakne o nešto ispruženo po zemlji, o nečije tijelo koje bijaše obavila nekakva zlatolika zmijurina. To je bio barun de Rambourg sa svojim lovačkim rogom oko ramena. Nagnuvši se nada nj, ona opazi da je proboden kopljem s kraja na kraj, kao divljač koju su goniči pasa dotukli.
Nekoliko ljudi protrči u blizini. Anđelika pojuri u šumu i skloni se među stabla. Pojave se draguni igrajući poput crvenih vragova bezumno kolo pljačke.
Mukli krik, prožet radošću izvije im se iz grudi dok su podizali svoja duga koplja prema zidu:
Na koplja! Na koplja!


1 Lovački znak trubom da je jelen oboren.
S jednog od najviših prozora dvorca silovito poleti kroz zrak nekakva sitna stvar, neka lutka: Rebeka!
Anđelika pokrije lice rukama.
Obuzeta užasom, ona se brzo povuče kroz šumu i vrati u Plessis.
Služinčad se okupila u vrtu i promatrala susjednu kulu iz koje su izbijali ogromni plameni jezici.
Jeste li našli Rebeku? - zapita gospođa de Rambourg. - A baruna? Anđelika se morala savladati da joj se ništa ne opazi na licu.
Oni su se... sklonili u šumu. Moramo učiniti isto. Brzo, momci, uzmite ogrtače i hrane! Gdje je Barba? Pođite i probudite je. Neka odmah obuče Charlesa Henrija!
Gospođo - reče La Violette - pogledajte tamo.
On prstom pokaže na mnogobrojne svijetleće točke koje su šumom dolazile prema njima: baklje draguna.
Dolaze ovamo iz Rambourga!
Evo ih, stižu - poviče neki sluga.
Na kraju velike aleje pojavio se čitav bokor drugih baklji. Draguni su se bez žurbe penjali prema dvorcu. Samo su im glasove čuli; dozivali su se u daljini.
Uđimo u kuću i zatvorimo sve izlaze - odluči Anđelika. - Sve, čujte me dobro! Ona je osobno pregledala da li su dobro postavljene pregrade na glavnim vratima, jesu li zasuni navučeni, jesu li zatvoreni veliki drveni kapci na prozorima u prizemlju. Na mnogima su se od tih prozora nalazile željezne šipke. Samo dva prozora na pročelju zgrade, s jedne i s druge strane velikih vrata, bila su nezaštićena.
Uzmite oružje i smjestite se kod ovih prozora!
Opat Lesdiguieres mirno izvuče svoj mač. Malbrant se vrati naramka punog mušketa i pištolja.
Odakle ste izvukli toliko oružja?
Stvorio sam malu zalihu zbog nemira u ovom kraju.
Hvala, Malbrante, hvala!
Učitelj jahanja podijeli muškete momcima, dok je nekoliko pištolja tutnuo u ruke služavkama, koje su s užasom promatrale teške pištolje.
Ako ne znate pucati, uzmite ih za cijev i udarajte po lubanjama, drage moje curice!
Gospođa de Rambourg se sklonila u salon sa svojom djecom i svojim mutnim pogledom pratila Anđeliku.
Što se dogodilo s mojom malom Rebekom? I s mojim mužem? Vi znate nešto o njima, zar ne, gospođo?
Gospođo, molim vas, budite mirni! Hoćete li da vam pomognem smjestiti djecu da se mogu odmoriti? Ne treba ih plašiti!
Barunica de Rambourg klekne i sklopi ruke:
Oh! Djeco moja, pomolimo se! Sad sam shvatila. Došao je onaj tužni dan o kome je Gospod rekao: "napustit ću svoje, prepustit ću ih opakima da iskušam njihova srca!"
Gospođo! Draguni... !
Kroz odškrinuti prozor služinčad je uznemireno gledala napolje. Na nasipu koji se crvenio od svjetlosti baklji, opazili su Montadoura, koji je stražnjicom pritisnuo svog snažnog konja zelenka. Anđeliki se kapetan pričini još deblji i glomazniji. Njegova riđa brada osam dana nebrijana, davala je njegovu licu još suroviji izraz. Kao da je napravljen od crvene gline ili od slabo osušene opeke.
Iza njega se natisli konjanici i pješaci, tko s mušketom tko s kopljem i kao da su se dogovorili što će poduzeti.
Kuća je zatvorena! Ali iza obojenih okana oivičenih olovom, nazirale su se neke sjene u zasjedi.
Otvarajte! - prodere se Montadour - ili ću razvaliti vrata!
Nitko se ni ne pomače. Uto sa strane Rambourga izbiše iz šume drugi draguni i pridruže se prvima. Bijes ih je spopao čim su opazili mjesto odakle su bili otjerani
i vrata pred koja je La Moriniere, nema tome ni tjedan dana, naredio da se bace leševi četvorice njihovih drugova.
Na kapetanov mig, dva se vojnika približe naoružani ogromnim sjekirama. Prvi mukli udarci, koji su pali na izrezbarena drvena vrata, potresoše kuću. Jedno od Rambourgove djece zaplače, ali se odmah smiri i umjesto plača zažamori šapat molitve kojom su se djeca obraćala Nebu ugledavši se na svoju majku.
Malbrante! - šapne Anđelika.
Učitelj jahanja lagano podigne svoje oružje i provuče cijev kroz otvor prozora. Prasne pucanj! Jedan od vojnika što su sa sjekirama navalili na vrata sruši se na stube pred zgradom. Drugi pucanj! I drugi se vojnik sruši.
Draguni bijesno zaurlaše. Tri čovjeka s mušketima jurnuše i podignutim kundacima stadoše mlatiti po vratima.
Malbrant napuni mušketu. S drugog prozora La Violette smišljeno opali jedan, pa drugi hitac. Dva čovjeka padoše, a Malbrant se pobrine za trećeg.
Natrag, glupani, zaurla Montadour - pobit će vas sve, jednog po jednog!
Vojnici se povuku poput gladnih vukova. Na određenoj udaljenosti Montadour poreda svoje ljude naoružane mušketama i naredi paljbu. Okna prsnuše, a tisuće raznobojnih komadića razleti se po pločniku. La Violette, koji se nije na vrijeme sagnuo, padne.
Opat Lesdiguieres dohvati oružje što je ispalo iz ruku sluge i zauzme njegovo mjesto kod oštećenog prozora. Kroz iskrivljene olovne rešetke vidjeli su kako se draguni divljih lica približuju. U međuvremenu se oficiri stadoše dogovarati. Valjalo je promijeniti plan napada, jer su u dotadašnjim pokušajima da kroz glavna vrata prodru u dvorac već izgubili pet ljudi.
Puzeći na koljenima Anđelika se dovuče do la Violettea, uhvati ga za ramena i odvuče do jednog ugla u trijemu. Bio je ranjen u prsa; na njegovoj livreji obitelji du Plessis-Belliere modro-žute boje pojavi se široka krvava mrlja.
Mlada žena odjuri u kuhinju po rakiju i zavoje. Bila je iznenađena spaživši gospu Aureliju, kuharovu ženu, kako blizu ognjišta pomnjivo gleda u kotao i upita je:
Što radiš tu? Kuhaš li juhu?
Ne, gospođo markizo! Kuham ulje, da im ga saspem na glavu, kao u stara dobra vremena!
Na žalost, dvorac du Plessis nije, kao njegovi prethodnici u srednjem vijeku, bio sagrađen kao kula da odoljeva jurišima vojske. Gospođa Aurelija naglo napne uši:
Tu su, iza kapaka! Čujem ih kako grebu, prokletnici!
Vojnici su, zaista, zaobilazili i navalili na debele drvene daske kuhinjskog zida. Čas zatim odjeknuše prvi udarci sjekira. Jedan sluga se popne na kuhinjski izljev da vidi da li se može kroz kapke pucati u vojnike. Ali to je bilo teško.
Popnite se na prvi kat - preporuči Anđelika trojici momaka koji su bili naoružani pištoljima - i pucajte s prozora po njima!
Ja imam samo svoj luk - reče stari Antoine. - Ali vjerujte mi, gospođo markizo, dobra je to naprava. Idem da ove mangupe pretvorim u jastučića za igle.
Anđelika se vrati La Violetteu noseći komad platna. Kroz trijem se širio gusti dim, koji je štipao za oči.
Kleknuvši do njega, odmah joj je bilo jasno da će svi njezini napori biti uzaludni. Sluga je umirao.
Go... pođo markizo - mucao je on, dok mu je krv navirala na usta - htio sam vam reći... Jednom prilikom sam vas nosio na rukama, i to je bila najljepša uspomena u mom životu.
Što to trabunjaš, jadni mladiću? - reče, a zatim pomisli, "bulazni".
Da, da, kad me gospodin maršal poslao da vas ugrabim. Morao sam tada staviti ruke na vas, morao sam vam malko stisnuti vrat da bih vas svladao. Poslije sam vas nosio i promatrao, i to je najljepša uspomena u mom životu, jer ne postoji jedna žena... tako lijepa... Njegov glas je bivao sve tiši. On završi u jednom dahu, koji je njegovim riječima podavao značenje neke tajne:
Kao vi...
Još je samo disao. Ona ga uzme za ruku: - Opraštam ti što si učinio one noći. Hoćeš li da pozovem opata Lesdiguieresa da ti da blagoslov?
Čovjek se trgne, kao da se želi od nečega obraniti:
Ne, ne, hoću da umrem u svojoj vjeri, ja... - reče.
Istina je, ti si protestant, sasvim sam zaboravila na to... - i pomiluje ga po naboranom čelu. - Jadniče! Jadno napaćeno čovječanstvo! Eh! Dobro, idi, idi sada! Nek te Bog primi!
La Violette je umro. Neka mala ranjena služavka stajala je u kutu. Lice Malbranta Glavosijeka bilo je crno od baruta. Sluge su nosile municiju između dva kata. "Treba nešto učiniti. Zaustaviti ovo", pomisli Anđelika. Ona se popne na prvi kat. Odlučno otvori jedan prozor.
Kapetane Montadour!
Njezin jasan glas zatitra u noći zasićenoj oporim dimom.
Kapetan draguna trgne natrag svog konja da bi je bolje vidio. On je prepozna i obuzme ga osjećaj straha i pobjedničke radosti. Pala je u stupicu! Došlo je vrijeme da joj se osveti!
Kapetane, kojim pravom se usuđuješ napadati katoličku kuću? Žalit ću se kralju!
Vaša katolička kuća je gnijezdo hugenota. Predajte nam heretičku vučicu i njezin okot, pa ćemo vas pustiti na miru s vašim sinovima!
Zar ste vi zato ovdje da se bavite sa ženama i s djecom? Bilo bi bolje da pođete u potjeru za La Moriniereovim bandama.
Vašim saučesnikom! - zaurla Montadour. - Mislite li da nisam jasno progledao? Vi ste nas izdali, prodali ste se đavolu, vještice! Dok sam se ja borio za našu vjeru, vi ste odlazili u šumu, da nas prodate onim razbojnicima. Prisilio sam jednog vašeg ljubavnika da progovori...
Žalit ću se za to kralju - poviče Anđelika isto tako snažnim glasom kao i on. - Gospodin de Marillac će biti obaviješten o vašim nedjelima. U spletkama između velikaša, najprije stradaju previše revne sluge... imajte to na umu!
Montadour je časkom oklijevao. Bilo je istine u onom što je ona rekla. Upadajući iz jedne zasjede u drugu, ne dobivajući naređenja od svojih pretpostavljenih, zapovijedajući obeshrabrenim i mrzovoljnim vojnicima, mogao je već sada biti siguran da ga neće pohvaliti zbog načina kako je vodio operacije obraćenja Poitoua. Ali njegovim vojnicima su bila potrebna umorstva i pljačka da bi opet stekli pouzdanje u sebe. Osim toga, nikad više mu se neće pružiti ovakva prilika da zadobije nju, tu ženu koja ga je već mjesecima mučila i vukla ga za nos kao običnu budalu. Njega, Montadoura! Najprije je mora dobiti u svoje šake, da urla, da je ponizi. Poslije neka bude što ima biti.
Prodimite mi ovu jazbinu! - zamumlja dostojanstveno. I podigavši se u stremenu, okrene se prema Anđeliki i prasne u silovit i prostački smijeh koji je odzvanjao mržnjom i pohotom.
Anđelika se povuče. Bilo joj je jasno da pregovorima ništa neće polučiti. Počeo se osjećati miris nekog dima koji se sasvim razlikovao od mirisa baruta. Oštar glas gospe Aurelije urlao je u prizemlju.
Zapalili su kapke na prozorima.
Kroz odškrinuta vrata Barba proturi svoju još snenu glavu:
Kakva je to dreka, gospođo? Probudit će mi mališana!
Draguni su napali na dvorac. Brzo, uzmi Charlesa Henrija, umotaj ga u pokrivač i siđi u podrum. Vidjet ću, je li put slobodan.
Podzemni hodnik! Zadnja nada! Kroza nj će se provući djeca i žene, samo ako su svi draguni napustili šumicu u kojoj će izaći iz hodnika.
Ona pojuri u podrum. Provlačeći se među bačvama, začuje mukle udarce i šum glasova blizu vrata podzemnog hodnika, te joj pred očima sine užasna stvarnost. Pronašli su izlaz; bez dvojbe im ga je odao čovjek koga su podvrgli mukama, pa je progovorio.
Anđelika je stajala kao da je šenula umom. Držeći u ruci noćnu svjetiljku, gledala je drveni, polugnjili poklopac, koji je popuštao pod udarcima, kao da ga gura neka strašna snaga.
Popne se i povuče zasun.
Ostani tu - reče Linu Poirouxu vidjevši ga kako stoji s ražnjem - i probodi svaku smrdljivu životinju koja se pokuša provući kroz ovu rupu!
Požar! Požar! - vikala je gospođa Aurelija povlačeći se.
Draguni su uza zid postavili svežnjeve granja i zapalili ih. Vatra je odmah zahvatila teške drvene kapke na prozorima, koji su praskali dok se dim uvlačio kroz sve otvore u dvorac. Momci siđoše s prvog kata. Više nisu mogli vidjeti napadače, a osim toga ponestalo im je municije:
Zurili su u Anđeliku, a u njihovim je pogledima rastao užas.
Gospođo! Gospođo! Što da radimo?
Treba zatražiti pomoć - reče netko.
Kakvu pomoć? - poviče ona.
Uto se začuje potresno i tugaljivo pjevanje:
"Primi nas u svoj raj, Gospode.
Mi smo ti vjerno služili u svom dugom životu."
To su pjevali njezine sluge hugenoti zajedno s djecom Rambourga, koji su se stisli uz svoju majku i, začudo, strah, koji je izobličio njihova jadna, mala lica nestajao je, a pojavljivala se vedra nada.
Anđeliki se kosa nakostriješi.
Ne, ne, ne - ponovi više puta.
Još se jednom, poput luđakinje, popne gore do tornjića. Iziđe na usku terasu i ogleda se na sve strane. Posvuda oko nje je vladao gusti mrak zasićen užasnim mirisom lomače.
Kakvu pomoć? Kakvu pomoć? - vikala je neprestano.
Ona nije čak ni znala gdje se nalaze čete Samuela de la Morinierea.
U unutrašnjosti dvorca odjekne mukla eksplozija. Mislila je da se ruši neki zid, a u stvari to su se krikovi svih onih nesretnika dolje stopili u jedinstveni, luđački urlik, kada su se pojavili prvi draguni. Anđelika opet siđe i nagne se nad ogradu stubišta. Prizemlje je bilo poprište užasne borbe. Krikovi, krikovi... krikovi služinčadi, koja se očajno borila, krikovi progonjenih žena, krikovi djece koju su surove ruke grabile i rastavljale jednu od druge. Krikovi vojnika, koje je gospa Aurelija zalila kuhanim uljem. Klečeći u sredini dvorane barunica de Rambourg je preklinjala vojnike ispruženim i sklopljenim rukama.
Malbrant Glavosijek zgrabio je za noge stolicu s teškim naslonom i njome je mlatnuo po glavi svakog tko mu se pokušao približiti. Krikovi silovanih, krikovi boli, krikovi umirućih... i krikovi pljačkaša: "Na koplja!"
Anđelika spazi nekog draguna, kako se penje po stubama držeći rukom jedno Rambourgovo dijete. Poleti u pomoć djetetu i spotakne se o napuštenu mušketu. Kesica s barutom stajala je blizu zajedno s ognjilom. Ona zgrabi oružje i stane ga udešavati u nekom hipnotičkom stanju. Nije znala kako se rukuje mušketom. Međutim, kad je podigla teško oružje i kad je pritisla obarač, vojnik koga je gađala zavrti se poput lutke i sruši se na leđa s crnom rupom umjesto lica. Nasloni se na ogradu i nastavi pucati po crvenim kabanicama sve dok je nije nekoliko ruku od ostraga ščepalo i snašno je prikovalo. Njezine su oči primijetile još tri lika. Vidjela je kako Barba trči pritisnuvši Charlesa Henrija na svoje grudi i rasplakano lice svoje služavke Bertille, koju su tri vojnika svlačila bez srama i stida. Vidjela je otvorene prozore kroz koje su u noć bacili nekoliko tjelesa. Zatim iz svijesti nesta sve što se oko nje zbivalo i zaokupi je sasvim nagonska briga za vlastitu sudbinu. Nikad nije vidjela toliku gomilu zvijeri. Ni kada su je u Meknesu privezali za stup da je muče. Tada se njezin duh izdigao iznad ljudi i života, smrti.
Ove noći je ona očajno, slijepo nastojala da izbjegne onom, što se neminovno imalo dogoditi. I što se više otimala, sve ju je veći strah spopadao od svoje nemoći.
Sjeti se zgode kad su je plemići u krčmi "Crvena krinka" bacili na stol da je siluju. Tada joj je pas Sorbona priskočio u pomoć.
Noćas joj nitko neće pomoći. Demoni će se osvetiti nepobjedivoj ženi, koja im je vrlo često pomrsila račune. Nadolazili su odasvuda sa svojim rogatim krinkama, u svom paklenom crvenom ruhu, sa svojim dlakavim rukama. Noćas će uništiti nju i njezin čaroban napitak koji ju je čuvao od svih prljavština. Ona je vrlo često gorjela u plamenu grijeha a da nije izgorjela. Obeščastit će je kao i druge. Nikad im se više neće rugati svojim divnim ljubavnim čarima.
Osjećala je smradne zadahe na svojim ponosnim ustima, pritisak gnusnih njuški na svojim usnama, njihovo odvratno silovanje prigušivalo je njezine krikove, njihovi su joj prsti poput puževa gmizali po tijelu, dok su joj derali haljinu.
Raščerečili su joj tijelo, dok su njihove tvrde ruke, kao željeni koluti, pritiskale o tle njezine krhke gležnjeve. Ovladali su njezinim tijelom. Njihovi krikovi odjekivali su u njezinoj svijesti, dok se ona gušila poput utopljenice na dnu tamne vode, prignječena životinjskim silovanjem.
To je za nju bilo gore od smrtonosnog udarca bodežom. Njezino tijelo više nije bilo njezino, već plijen sramote. Neizdrživi joj bolovi zahvate cijelo biće, sve do onog milostivog časa, kada je izgubila svijest.
Žena što je u blijedoj svjetlosti dana upela sve svoje snage da se podigne, što oslonjena o zid zagleda smeteno oko sebe, neće biti nikada više ona koja se borila, koja se nadala, koja se neprestano preporađala za nove zadatke, za nove ljubavi, s bezobzirnom snagom lijepe biljke, koja se rastvara i buja na najmanji dodir sunčeve topline.

16.
ANĐELIKA NOSI U NARUČJU ZADAVLJENOG SINA NJEZINA OSVETA
Anđelika se upola podigne. Ležala je licem položenim na hladni pločnik. Jutarnja magla pomiješana s dimom obavijala je okolinu. Izbezumljenim očima je zurila u svoje oguljene i nagorene ruke. To su bile posljedice rukovanja mušketom. Onda nije ništa osjećala. Vraćalo joj se sjećanje. Pokušala se podignuti. Zastenje. Ostade na koljenima, naslonivši se na ruke dašćući od bolova. Kosa joj je pala preko natučenog lica, dok ju je njezin trenutačni položaj neobično podsjećao na onu zgodu kad se iznemogla srušila na šljunkovitu stazu Riffa.
Ah! Mislila si da si pobjegla demonima, nepobjediva i previše lijepa ženo! Ali demoni su te dostigli tamo gdje si mislila da si najsigurnija, u kraju svog djetinjstva, među svojima. Najgore te očekivalo baš tu. Nisi se smjela nadati da ćeš uvijek gledati život tim svojim pogledom koji se rugao svima i vrijeđao ojađene duše. Doživjela si ono najgore. Više se nećeš uzdići! Ti još ne znaš sve. Ti još ne znaš kakvu su ti neizlječivu ranu zadali ove noći. Anđeliko, gorda Anđeliko! Kukavne se duše mogu veseliti tome!
Rukom je pipala oko sebe i nesvjesno se trudila da navuče na sebe svoju razderanu haljinu. Sjetivši se onog što joj se dogodilo, muklo jaukne, preplavi je osjećaj gađenja, osjeti smrdljiva usta i besramne dodire zvijeri. Njezino ju je tijelo ispunjalo grozom. Oko nje su ležala nekakva tjelesa. Među njima bilo je draguna u crvenim uniformama. Nije znala da su mrtvi. Strah da će se netko od njih probuditi potjera je k stubištu. Ukočenih udova, počne silaziti. Spazi Barbu kako leži preko stepenica, čvrsto zagrlivši Charlesa Henrija.
Dijete je ležalo u naručju mrtve Barbe. Anđeliku obuzme luđačka radost. Nagne se nada nj ne vjerujući svojim očima. Čudo se bilo dogodilo! Spavao je, kao što samo
dijete može spavati usred uništenog svijeta, s dugim treparvicama preko zatvorenih vjeđa, trepavicama koje su mu bacale sjenu po obrazu, usana razvučenih u blagi osmijeh.
Probudi se - reče mu ona poluglasno - probudi se, mali moj Charles Henri.
Ali on se nije budio. Ona ga nježno pomakne, da bi otvorio oči. Tada mu glavu klone unatrag, poput glave zaklane golubice i ona opazi na vratu otvorenu ranu kroz koju se njegov život ugasio.
Anđelika s mukom razmaknu ruke mrtve služavke i uzme svoje dijete. Činilo joj se da joj je lakše kad je osjetila na svom ramenu njegovo klonulo tijelo. Prošla je kroz prizemlje i ne gledajući poprište pokolja, izbjegavajući lešine, kao što bi izbjegavala bilo koju drugu zapreku, izađe u vrt.
Sunce se u blistavim iskrama osulo po površini jezera. Anđelika je hodala, nije osjećala ništa, ni bolove u svom tijelu, ni težinu djeteta. Samo ga je promatrala. "Najljepše dijete među djecom ljudi..." Nije se više sjećala gdje je čula ovu izreku. "Najljepše..."
Na svoj neizrecivi užas, ona je počela opažati njegovu nepomičnost, njegovu odsutnost, voštano bljedilo njegova okruglog lica, boje ljiljana, kao što je bila i njegova duga košuljica u koju je bio obučen.
"Moj anđele... Dođi... Odvest ću te vrlo daleko. Otputovat ćemo zajedno... Bit ćeš zadovoljan, zar ne...? Igrat ću se s tobom..."
Sunce je obasjavalo svilenu, zlatnu kosu rasutu po njegovu ramenu te činilo kao da je oživjela kad ju je lagani povjetarac počeo micati.
"Jadni mali dječače! Jadni mali gospodine!"
Neki seljaci, koji su se bojažljivo približavavali velikom alejom, opaze kako im ona ide u susret. Uzeše joj iz ruku njezino breme. Odvedoše je do kuće upravnika Molinesa koju su draguni opljačkali, ali je nisu zapalili. Iznijeli su stolice u dvorište na koju posadiše Anđeliku. Ona ne htjede ući u kuću. Uspjeli su je jedino nagovoriti da popije malo rakije; stajala je tu, bez riječi, s rukama na koljenima.
Čitav kraj, svi seljaci, koji su još ostali po majurima i zaseocima, penjali su se prema Plessisu. Začuđeno su gledali lagani oblak dima, koji se vukao nad šumom. Čitavo desno krilo dvorca, gdje su bile kuhinje, bijaše izgorjelo. Požar se ugasio ne zna se kako, i to je preživjele spasilo od smrti u plamenu. Vratiše k svijesti Malbranta Glavosijeka koji se čudom spasio sakrivši se iza pokućstva, te tri služavke, koje su vojnici samo silovali. One su plakale rukama sakrivši lice.
Hajde, hajde! - korile su ih starice. - Nije to tako strašno. Kojoj se od nas to nije dogodilo bar jednom u životu? Glavno je da niste poginule. Uostalom, kako došlo, tako i prošlo. Tako to treba primiti!
Sredinom jutra pojavio se Flipot sa svojim nosom kao u vjeverice. Uspio se spasiti kroz prozor s jednim malim slugom i sakriti se u šumi.
Nečija se ranjena glava oslanjala o Anđelikina koljena, dok su se krhka ramena trzala od jecanja: bio je to opat de Lesdiguieres kome je čelo bilo omotano krvavim zavojem.
Oh! Gospođo, gospođo, to je užasno! Ranili su me. Nisam vas mogao braniti do kraja... kao ni ovog jadnog mališana...
Draguni su ga, sigurno, poštedjeli videći na njemu svećeničko odijelo. Anđelika ga odgurne, grozeći se sebe a ne njega.
Ne dotičite me se, ne, ne dotičite! Zatim odmah zapita:
Gdje je Florimond?
Ne znam. U Rambourgu ga nisu našli, a ni mladog Nathanaela...
Ona to kao da nije ni čula, kao da je ponovo zapala u pređašnje tupo stanje. Pred očima joj iskrsne Florimond, kako se smije sa Charlesom Henrijem, dok je Gontran pravio njihov portret.
"Mali anđele s osmijehom kerubina - vi ste ljupki. Mali zločesti palčiću - vi ste ljupki."
Jadna gospođa, poludjela je - šapne jedna žena, koja je stajala blizu Anđelike i promatrala je.
Ne, moli, šapuće litanije.
Kakva je to buka što se čuje blizu parka? - zapita Anđelika izišavši iz svoje obamrlosti.
Gospođo, to su lopate grobara, zakapaju mrtve...
Idem tamo.
Ona se s mukom uspravi.
Opat Lesdiguieres je pridrži. Na ivici šume, blizu ograde, bilo je već iskopano nekoliko grobova. U njih spustiše mrtvace. U travi su još ležala tijela kuhara Lina Poirouxa i njegove žene gospe Aurelije. Odlučili su ih zakopati posljednje zato što su oboje bili vrlo krupni.
Tamo smo pokopali malog gospodina - reče jedan seljak, pokazujući na humak mahovine po strani. Grob mu je već bio okićen poljskim cvijećem.
Kao da se opravdava pred skamenjenim Anđelikinim licem, čovjek reče poluglasno:
Morali smo obaviti ono što je bilo najhitnije. Poslije ćemo ga uz počasti prenijeti u kapelicu. Ali kapelica je izgorjela...
Slušajte - reče Anđelika - slušajte me!
Njezin slabi glas odjednom posta sigurniji, gotovo strastven.
Slušajte, seljaci! - poviče. - Slušajte! Vojnici su ubili posljednjeg du Plessis- Bellierea... Loza je propala! Ubili su ga. Ubili su vašeg gospodara! Vi nemate više gospodara..
Seljaci kriknuše bolno i tužno, a jecaji žena se podvostruče.
Taj su zločin izvršili kraljevi vojnici. Plaćamo vojsku za to da zlostavlja ljude u provinciji, da upropaštava vašu žetvu... To su pljačkaši, lupeži koji znaju samo ubijati i silovati. To su stranci, koji jedu naš kruh i ubijaju našu djecu! Hoćete li dopustiti da njihovi zločini ostanu nekažnjeni...? Dosta nam je razbojnika koji u kraljevo ime vrše nasilja nad nama. Sam kralj bi ih povješao. Ali mi ćemo se sami pobrinuti za to. Seljaci, vi ih nećete pustiti da pobjegnu iz našeg kraja, zar ne? Zgrabite svoje oružje! Pođite u potjeru za njima...! Moramo osvetiti malog gospodina!

Cijelog dana su išli za Montadourovim dragunima. Seljaci su lako razaznavali njihove tragove i pri kraju dana obuzme ih neka vrsta divlje radosti kad su primijetili da vojnici nisu uspjeli preći preko rijeke i nanovo se povući u unutrašnjost. Jesu li znali da su progonjeni? Ne, bez sumnje. Ali su na svom putu naišli na opustjela sela i ovaj kraj, utonuo u šutnju svojih šuma, počinjao ih je užasavati.
Pala je noć, pojavio se mjesec. Seljaci su nastupali po zabitnim stazama. Nisu bili umorni. Nagonski su osjećali da se lov primiče kraju. Sag opalog lišća prigušivao je buku njihovih glomaznih cokula. Ta nezgrapna bića nečujno su se i oprezno kretala, kao pravi pravcati potomci zvjerokradica.
Anđelika je prva začula zvuk podbradaca na žvalama konja, koji su pasli.
Stoga im dade znak da se zaustave. Popevši se uz obronak uze viriti kroz granje. Na malko nagnutom polju, obasjani blijedom mjesečinom, spavali su draguni, stisnuti jedan uz drugog, umorni od orgija prošle noći i od nemirnog i bezuspješnog marša. Jedan stražar je dremuckao kraj vatre, odakle se dim lagano dizao prema nebu osutom zvijezdama.
Martin Genet, jedan od napoličara, koji je preuzeo vodstvo nad seljacima odmah shvati situaciju. Naređenja u dijalektu pođu šapatom od jednog do drugog seljaka, te se jedan dio odmah odvoji ne praveći veću buku no što je podiže lišće kad šušti.
Malo kasnije, sa strane uvalice, razlegne se drhtav krik sove kome se odazove drugi krik.
Stražar se uznemireno pomakne, a potom ponovo nastavi kunjati.
Sa sve četiri strane polja, mnogobrojne sjene krišom jurnuše. Nije se čuo nijedan krik, već samo neko muklo gunđanje ljudi, koji se bude, pa opet zaspu.

Sutradan, poručnik Gormat prodre u ovaj kraj s odjelom od šezdeset vojnika u namjeri da se pridruži Montadouru. Tražio je dragune. Našao ih je usred polja, zaklane. Izgledalo je kao da spavaju. Poklani su udarcima kosa i kosira. Montadoura su prepoznali samo po njegovoj trbušini. Glave mu nigdje i nikad ne pronađoše.
To je polje poslije nazvano Poljem draguna. Nikad na njemu nije više ništa raslo, osim korova i kupine.
Tako je započeo veliki ustanak u Poitouu.

DRUGI DIO
HONORINA
17.
POBUNA POITOUA
Uzalud je kralj smijenio gospodina de Marillaca sa uprave provincije i zamijenio ga sa Bavilleom.
Posredničko pismo što ga je nosio stari upravnik Molines, kojega je po njegovu dolasku u Versailles kralj odmah osobno primio, stiglo je prekasno.
Dok je njegovo veličanstvo psovalo Louvoisa, saučesnika Marillaca, čovjeka licemjerna i dosadna, da se obavijesti o stvarnom stanju i da mu izda naredbe, u Poitouu bukne ustanak.
Nitko nije znao da je uzrok zbog kojega je planuo ovaj nagli požar, bilo odvratno ubojstvo malog dječaka zlatnih uvojaka. Situacija je odmah postala vrlo nejasna te se uništenje dvorca Plessis i nestanak markize i njezinih sinova dugo vremena pripisivalo razbojništvu protestanata. Ništa nije bilo jednostavnije nego okriviti heretike za sve zločine. Ali prve čete koje su pokušale prodrijeti u Gatine sukobile su se, na njihovo veliko čuđenje, s katolicima kojima je zapovijedao Gordon de La Lande, staro ime, ali malo poznato, kao i svih plemića, koji su tada živjeli na svojim imanjima.
Međutim, na jugu Bocagea, Samuel La Moliniere, hugenot, prešao je opet u ofanzivu.
Kraljevski su se pukovi povukli na liniju koja je išla od Louduna do Niorta prelazeći preko Parthenava. Zima je ubrzo prodrla sa svojim sivim maglama kroz ogoljela stabla; započelo je gerilsko ratovanje, strašno zbog svojih grozota, tajanstvenosti i neukrotivih karaktera onih koje je trebalo upokoriti. Kao da se ratovalo protiv sjena. Naizgled, sav taj kraj je ostavljao dojam kraja napučenog stanovnicima koje nitko nije vidio, kraja zatvorenog, sličnog pustinji. S kime da se pregovara? Što je prouzrokovalo takvu naglu žestinu? Koga su mrzili? Kralja, vojsku ili skupljače poreza? Zašto su se tukli? Iz vjerskih, provincijskih ili lokalnih razloga? Koji su cilj htjeli postići ti okrutni seljaci i ladanjski plemići, koji tako brzo planu? Kraljevi savjetnici su smatrali otmjenim da dižu ruke prema nebu i da se gube u raznim pretpostavkama. Uglavnom, nitko nije bio u stanju da otvoreno kaže ono što se znalo, ono što se osjećalo. Nitko nije htio priznati da je onaj krik, ono muklo mumljanje opkoljene divljači, koja se budi ranjena u dnu šume, odlučna i da se bori do smrti, u stvari trzaj jednog naroda, koji neće da bude rob.
Zima je u Poitouu počela s oskudicom. Pokušaj gospodina de Marillaca da protestante obrati uništavajući im žetvu survao je, zbog golemih poreza i slabe prošlogodišnje ljetine, u katastrofu opće stanje ionako već poljuljane ravnoteže. Dok je Montadour palio žito blizu protestantskih hramova, poreznici su kraj katoličkih zvonika čak rušili kuće i prodavali grede iz njih. Plijenili su za porez: krevete, odjeću, tegleću stoku, pa čak i kruh, one okrugle mirisave glave, velike kao točak, naslagane po policama za zimske mjesece. Zar da nekoga boli glava zbog jednog upropaštenog čovjeka? Ali kad ih je mnogo, to su onda napuštena sela, to su onda bijednici koji se u jesen pojavljuju na cestama, to su onda ispijeni ljudi koji se boje gladi, koji hoće da otmu onima koji su njima oteli.
Seljaci su sasvim opljačkali bezbrojne komore koje su iz Nantesa vozile snabdijevanje za vojsku.
Baš onda kad je nebo bilo vedro, sunce vruće i kad se od ljeta moglo sve očekivati, neredi su uništili zadnju nadu i nastala je glad.
Malo-pomalo se doznalo za ulogu što ju je jedna žena odigrala u ovom velikom požaru mržnje i kako je ona uspjela složiti u jednom cilju protestante i katolike, plemiće i seljake, pa čak i građane malih gradova.
Neki su se na dvoru podsmjehivali legendi o ovoj ženi.
Drugi su u nju vjerovali! Vrijeme lijepih pripadnica fronde nije tako davno prošlo i svakome je u Francuskoj bilo vrlo dobro znano da je iz njihove zemlje nekad potekla neka žena Jehane koja je vodila konjanike u borbu. Ova pak nije bila
seljakinja, jer ju je plemstvo slušalo. Malo-pomalo nepoznati ladanjski plemići uglednih imena, kojima su se u Versaillesu podrugivali, jer su bili siromašniji od prosjaka, nekim su se čudom složili i naoružali svoju čeljad svakojakim oružjem poskidanim sa zidova povrh ognjišta: mušketama, kopljima, helebardama, starim kremenjačama na kotačić i na fitilj, "lansquenettama", to jest, kratkim mačevima s dvostrukom oštricom, koji su podsjećali na njemačke plaćenike iz vjerskih ratova, bradate, okićene perjem, obučene u prnje i koji su bili strah i trepet stanovnika. Njihov ratnički duh preselio se sada u seljake kojima su se u rukama našli njihovi mačevi, pokupljeni nekad po poljima poslije bitaka. Bilo je čak ljudi naoružanih lukom i strijelom. To je bilo strahovito oružje kad se našlo u rukama strijelca sakrivenog među lišćem nekog hrasta povrh ceste. Kraljevi vojnici su ubrzo zažalili za nekadašnjim oklopima.
Govorilo se, osim toga, da je ta žena bila lijepa i mlada i da ima veliku moć nad vođama ustanka. Ona je poput Amazonke jahala na konju u tamnom ogrtaču, čija je široka kukuljica zakljanjala njezinu plavu kosu.
Anđelika je obišla sve dvorce i sve zamkove. I one najopasnije, sagrađene na brežuljcima i opkoljene jarcima punim ustajale vode, i one sagrađene na liticama iznad rijeka radi obrane. Obišla je visoke kule koje više nikoga nisu bile u stanju braniti, a gdje je ona zaticala promrzle obitelji blizu slabe vatre; obišla je dvorce renesanse, stvorene za svečanosti, čije su ogromne dvorane zjapile prazne, nastanjene jedino miševima. U njima je bilo vrlo hladno.
Vlastelini su u tom kraju bili vrlo siromašni ili su imali sina na dvoru u Versaillesu, koji je rasipao nasljedstvo. Obišla je dvorce sagrađene od velikog kamenja, udobnije zato što su bili jednostavniji, u kojima su, međutim, njihovi vlasnici živjeli oskudno i sanjarili da se izvuku iz bijede, što nikako nisu uspjeli ostvariti.
Anđelika je lako nalazila riječi da uvjeri te ljude. Ona ih je podsjećala na imena, na slavu njihovih predaka i na današnja poniženja.
Ti plemići bi potom sakupili seljake u dvorištu dvorca ili na osamljenoj ledini. Kada bi se ona pojavila na svom konju ili na vrhu sivog stubišta, gorda, u svom tamnom ogrtaču i kad bi počela govoriti sigurnim i mirnim glasom, koji se čuo daleko u hladnom zraku, taj bi primitivan svijet odjednom zahvatilo neko posebno čuvstvo te su pažljivo pratili njezina izlaganja.
Ona im je otkrivala ono što je već odavna stvaralo ranu u njihovim potlačenim srcima. Ona ih je podsjećala na dvije strašne godine 1662. i 1663. kad su jeli sijeno i travu, koru sa stabala, korijenje kupusa i drugih biljki, kad su čak mljeli ljuske oraha pa to miješali sa zadnjim pregrštima raži ili zobi. Ona ih je podsjećala na njihovu pomrlu djecu, na iseljavanje u gradove, na onu godinu kad su Nikola i drugi gladni seljaci prodrli u Pariz poput vukova. A te iste godine, održavao se veliki karneval u Parizu, na kome su se pojavili kralj, njegov brat i prinčevi okićeni blistavim draguljama.
A slijedeće godine, kad su počele zacjeljivati njihove rane, ministar Colbert je opet uveo porez na sol, onaj masovan "za lonac i soljenku" i onaj "za soljenje namirnica i za stoku", to jest, obavezu za svakog da kupuje u državnoj prodaji i uz cijenu zlata taj prijeko potreban začin.
Podsjećajući na sve to, ona je doticala bolno mjesto svih francuskih seljaka. Pod lavinom katastrofa, koje su bile na pomolu, nezaposleni su seljaci, strepeći pred zimom koja se primicala, u njezinu pozivu na ustanak vidjeli ponajprije mogućnost da neko vrijeme ne plate porez. Budući da je ustanak zahvatio čitavu pokrajinu, mogli bi poreznika baciti u bunar ili ga protjerati udarcima vila. Kako bi bilo divno kad bi ono malo roda mogli sačuvati za sebe.
Ona im je govorila:
Vlastela u ovom kraju je prava vlastela. Kad ste vi gladni i ona je gladna. Koliko je puta platila desetinu za rat, glavarinu, desetinu, namet na neplemićke zemlje, koje se nalaze na njezinu lenskom dobru? Ona to čini da bi vas zaštitila od grabežljivih ruku.
Istina je... pravo zbori... - mrmljali su seljaci.
Pođite za njima. Oni će vam donijeti blagostanje u novoj pravdi. Vrijeme je da se oslobodite bijede!
Navodila je razne brojke: rasipanje koje je ona vidjela na dvoru, podmitljivost prigodom dobivanja položaja, poslove velikih financijera, sve ono što je sililo državu da svake godine sve više i više novaca uzimlje na izvoru, to jest, iz seljačke zdjele.
Massoni de la Guvonniere, Goilardi d'Amboise, Chesbroni de La Fouliere, Aubery d'Aspremont, Grosboisi, Guinefoli i drugi plemići neznatnijeg roda digoše se na oružje.
Neki gradovi kao Parthenay, Monterray, La Roche, koji su oklijevali, pridružili su se, na kraju pobuni, bilo silom, bilo uslijed pobjede protestantskih četa ili što je uspjelo da ih se uvjeri. I među građanima je bilo mnogo onih koji su imali dovoljno razloga da budu nezadovoljni s kraljem. Anđelika je s njima govorila jezikom škuda i poslova, jezikom koji su oni dobro razumjeli.
Rezerve u gradovima su bile ravnomjerno podijeljene pri čemu se imalo na umu mogućnost da glad potraje godinu dana. Međutim, ni sve te mjere ni pljačkanje vojnih komora ne bi bile dovoljne da spase ovaj narod koji se odijelio od kraljevstva, da se narod s altantske obale nije svrstao na stranu svoje braće iz Bocagea.
To je bio kraj pretežno protestantski, ali je to bila i zemlja soli, središte oštre i skoro vjekovne borbe između naroda i krune. Neki krijumčar soli iz Sabiesa, po imenu Ponce-le-Palud povukao je za sobom ljude svog staleža. Odsada je preko nepoznatih obala, preko malih tajnih rijeka hrana pristizala u Poitou. Zlatom je za nju plaćano. Neki građanin iz Fontenay-le-Comtea objasnio je ljudima svog staleža da im zlato neće biti ni od kakve koristi kad od gladi pocrkaju.
Vlast je pažljivo pratila događaje u Poitouu. Ali zima je bila za nju zapreka isto tako jaka kao i ustanak. Vlast je čekala da prestanu hladnoća i magle, snijeg i led, pa da onda prodre u ovu tvrđavu i prebroji mrtvace. Ali ljudi u Poitouu nisu umirali.
Za svih onih hladnih mjeseci, Anđelika se kratko zadržavala na istom mjestu. Najviše se zadržavala po seljačkim kućama. Posjećivala je one koji su joj bili potrebni, sjedila je blizu ognjišta u nekom starom dvorcu, ili ispred kotlića, na nekom majuru, ili u stražnjem dijelu dućana utjecajnog trgovca u kakvu trgovštinu. Nije joj bilo neprijatno dolaziti u dodir s toliko različitih osoba, a njihova spremnost da je slušaju, još ju je više utvrđivala u njezina uvjerenju. Svi su osjećali da će se nešto dogoditi!
Ali njezin pravi stan, njezino omiljeno mjesto bila je cesta na kojoj su odjekivala kopita njezina konja i konja njezine pratnje. Pratio ju je barun de Croissec. Kod njega je najprije zatražila gostoprimstvo nakon one noći. Poslije toga ju je taj krupni čovjek pratio svuda s nekoliko svojih slugu.
Što se tiče Anđelikine čeljadi, protestanti su se pridružili četama La Morinierea. Ostali, pod vodstvom napoličara Martina Goneta, stvorili su neku vrst samostalne jedinice; svaki je član živio kod svoje kuće, ali svi su bili spremni na najmanji znak zgrabiti oružje.
Uz Anđeliku su stalno bili njezine sluge koje su preživjele jezivu noć u Plessisu: konjušar Alain, pomoćnik kuhara Camille, stari Antoine sa svojom kremenjačom, Flipot, pariški mangup, Malbrant Glavosijek, koji je brundao, ali je bio sretan što opet živi surovim ratnim životom. Od samog početka opat Lesdiguieres je bio stalno uz nju... čim je ne bi vidio, odlazio je da ju traži. Bojao se onog što je bilo sakriveno iza njezina glatkog, ledenog lica i iza njezina nepomičnog pogleda. Mučila ga je tjeskoba, bojao se da se ona ne ubije.
Za vrijeme odmora, padala je u duboki muk; činilo se da ne vidi nikoga od ljudi što je okružuju. Sjedila je kod vatre u velikoj dvorani, po čijim su zidovima visili oružje i gobleni. To ju je podsjećalo na njezino djetinjstvo. Vani je vjetar zavijao i drmao rasklimane prozorske kapke, vjetrokazi su škripali na vrhu oštrih tornjeva. Osim pucketanja vatre često bi se čulo jednolično udaranje cipela vojvode de La
Morinierea po pločicama. Bio je i on tu, hodao je uzduž i poprijeko, a njegova golema sjena proigravala je uslijed titranja plamena. S vremena na vrijeme zaustavio bi se i bacio na ognjište svežanj granja. Njoj je bilo hladno, trebalo ju je ugrijati. Zatim bi nastavljao da hoda poput zvijeri u kavezu. Katkad bi mu pogled pao na Anđeliku, koja je sjedila potpuno odsutna duhom i na nježno tijelo opata Lesdiguieresa, koji je malo unazad sjedio na klupi, a glava mu kimala od umora. Mumljao je u bradu riječi nemoći i bijesa. Ne toliko na malog opata, mada mu nije bilo savim pravo što se nalazio tu. Zapreka, koja se stvorila između njega i ove žene, za kojom je žudio svakog dana sve luđom strašću, bila je druge vrste i mnogo jača od prisutnosti njezina paža, očiju kao u djevojčice. On bi ga uklonio jednim okretom ruke, ali bilo je tu nešto drugo što ni njegova neumoljiva volja, ni njegova ljubavna strast nije mogla ukloniti.
Danas mu je ona zauvijek izmakla.
Čim je doznao za napad na dvorac Plessis, vratio se usiljenim maršem u taj kraj. Nekoliko dana je tražio nestalu gospodaricu dvorca i ponovo je pronašao. Bjesnilu Samuela de La Morinierea zbog zločina Montadourovih vojnika pridružio se i neki osjećaj, koji mu je do tada bio nepoznat, i taj mu je osjećaj zadavao bol. Pomisao, da su mu obesčastili ovu ženu, tjerala ga je u ludilo. Dok ju je tražio više puta se pokušao baciti na svoj mač, da se oslobodi patnje, koja mu je izgrizla i tijelo i dušu. Nije mogao više podnijeti ni da se spomene Gospodnje ime, ni da mu se obraća.

Jedne večeri, na stepenicama nekog križnog puta, na raskrižju, gdje je puhao vjetar, pod nebom na kome su jurili oblaci, taj grozan čovjek osjeti kako mu srce krvari, a suze naviru na oči... On ju je ljubio. Za nj se Anđelikin lik okruži odjednom sjajem zanosnog otkrića: ljubavlju.
Kad ju je našao, skoro je pred njom pao na koljena, da poljubi rub njezine haljine. Ona je mirno gledala, a tamni podočnjaci još su više isticali tajnovitost njezinih očiju. Njena ranjena, odsutna ljepota sasvim ga smuti, podjari u njemu groznicu, koju su njegovi snovi samo povećali. Čim se našao s njom nasamo, htio ju je zagrliti.
Ona problijedi i uzmakne, lica izobličena od užasa.
Ne približujte mi se, neću da mi se približite!
Njezin užas dovodio ga do ludila. Htio je poljubiti te usne, koje su drugi pozlijedili, da na njima izbriše njihove tragove, da je učini svojom, da je pročisti od ljage. Spopadne ga neshvatljivo ludilo, u kom su se izmiješali očaj, nesnosna ljubav, želja da je osvoji. On prečuje njezinu molbu i strastveno je zagrli. Ali kad ju je vidio zgrčenu, blijedu od mramora, zatvorenih očiju, on se smiri. Izgubila je svijest. Dršćući, sav prestravljen, položi je na pod. Opat Lesdiguieres dojuri i od serafina pretvori se u arkanđela osvete.
Bijednice! Kako ste se usudili dotaknuti je!
Sklanjao je sa Anđelike njegove jake, dlakave ruke i borio se s Goliatom.
Kako ste se usudili? Vi, dakle, ne shvaćate? Ona ne može više podnijeti dodir muškarčeve ruke. Bijedniče!
Gotovo čitav sat im je trebalo da je osvijeste.
Za tih mjeseci gerilskog ratovanja vojvoda La Moriniere i Anđelika su se ponovo sastali kod svojih pristaša. Za tih dugih večeri domaćini, uznemireni nejasnim strahom, ostavljali su nasamo hugenota i katolkinju. Muk, šum koraka, poigravanje plamena... Tako je prolazilo vrijeme u toj neizraženoj i bolnoj drami.

Nekako u veljači Anđelika se opet nalazila u predjelu Plessisa. Nije htjela da vidi ruševine nekadašnjeg dvorca, već je svratila u plemićki dvorac Guemenee vlasništvo de Croisseca. Debeli barun kao da je u svojoj postojanoj privrženosti prema Anđelikinoj borbi nalazio neko opravdanje što kuburi životom neoženjenog ladanjskog plemića. On se više izmučio u ova četiri mjeseca, nego u čitavom svom životu. Osjećao se istinskim Anđelikinim prijateljem, na koga se ona mogla osloniti
u svakoj prigodi. Zaista, on joj nije bio na smetnju. Tri brata La Moriniere i druge zavjereničke vođe sastali su se tu da raspravljaju o situaciji. Predviđali su da će u proljeće kraljevske čete poduzeti napad sa svih strana. Sjever je bio vrlo slabo branjen. Da li su mogli računati na Bretonce, koji su, uostalom, bili Bretonci samo napola, jer su bili s ove strane Loire?
Nešto poslije začele su se vrlo oštre borbe u okolici. Ovaj kraj je bio meta kraljevskih četa, jer je baš ovdje započeo ustanak. Sigurno su doznali da se tu nalazi žena što je pobunila Poitou. Na njezinu je glavu raspisana ucjena, iako nisu znali za njezino ime i ličnost. Polje draguna bilo je u blizini i sjećanje na nj gonila je vojnike u potjeru za njom. Anđelika umalo nije upala u jednu zasjedu. Spasio ju je mlinar Valentin, a potom i nju i opata Lesdiguieresa, koji je tom prilikom ranjen, sklonio u svoju mlinicu. Da ju sačuva od eventualnih potjera, Valentin ju je odveo dublje u močvare, gdje je nitko nije mogao progoniti.

18.
UŽASNO OTKRIĆE
Anđelika je proživjela više tjedana u Valentinovoj kućici. Niska, trošna kuća u razini vode, sa svojim pocrnjelim slamnatim krovom, koji je sličio na krznenu kapu, bila je udobna. Posebna žbuka koja je bila tajna "graditelja koliba", napravljena od modrikaste gline, slame i đubra pokrivala je unutarnje zidove, kao neka vrst pusta, koji je upijao vlagu i štitio od hladnoće. U njoj je bilo toplo i suho i dok su komadi treseta gorjeli na ognjištu kratkim, ljubičastim plamenom, toliko je ta toplina bila ugodna, da se skoro zaboravljalo na taj jezerski kraj, zasićen vodom, koja je u sve probijala. U njoj je bila samo jedna niska prostorija, a do nje neka vrsta šupe, pola staja, a pola podrum, odakle se čulo brecanje zvončića na kozi koju je Valentin doveo na svoju "plitvicu", da bi imao svakog dana mlijeka i sira. Bila je tu i jedna kamenica u kojoj su se vrtile crne jegulje za "riblju čorbu", te zaliha boba i crnog luka, glave kruha na niskim policama i bačva crnog vina. Pokućstvo je bilo čudno. Krevet, na kome je strunjača napunjena s paprati ležala na ograđenim daskama, bijaše vrlo jednostavan.
Gazda Valentin nije zaboravio da u svoju kolibu u močvari donese ikonu Djevice Marije, tako dragu vandejskim srcima. Govorilo se da je ikona vlasnika Abletskog mlina ljepša od svih ostalih. To je čudno djelo bilo, u stvari, stakleno zvono u kojemu je Bogorodičina slika bila okružena cvjetovima od školjki ili bisera, te vrpcama, obojenim kamenčićima i pravim talirima raspoređenim u obliku aureole oko slike. Anđeliki je to zvono s Bogorodičinim likom bilo znano, te joj se činilo, gledajući ga, da se vraća u prošlost. Načas se vrijeme zaustavilo i ona se sjeti kako mu se ona kao dijete nevino divila. Zatim joj je naglo, ponovo iskrsavalo u svijesti njezino izranjeno tijelo i njezina izranjena duša, njezine odrasle patnje koje su se komešale u njoj kao jegulje u kamenici. Kao pakleno kolo, tmurno i ogavno, javljale su se u njoj misli od kojih ju je ponekad vrtoglavica spopadala. Tada se naslanjala o zid. Činilo joj se da se neki ponor otvara pod njezinim nogama. Njezina podsvijest ju je upozoravala na užasnu pogibelj koja je gmizala oko nje ili u njoj. Zatim bi sve prestalo i u njezinu bi se dušu ponovo vraćao izvjestan mir.
Ovdje ona nije osjećala potrebu da neprestano bježi od sebe same, kao kad se nalazila na čvrstom tlu, gdje ju je bez prestanka nešto tjeralo da podiže brane između sebe i kralja Francuske. Strah od njega postao je njezina fiksna ideja. Kraljevi se vojnici ne usuđuju da je tu progone. Ona odluči počekati neko vrijeme. Napustit će močvare u proljeće kad započnu borbe. Tada ona mora biti tamo, da ohrabri klonule, da ih podsjeti na svrhu za koju se bore.
Valentin joj je donosio novosti. U čitavu kraju vlada mir. Sve je na ratnoj nozi, ali mirno. I dalje se skupljalo vojsku, a posebice se vodila borba protiv gladi. Zahvaljujući ustanku, narod je sačuvao ono malo hrane, koju bi, inače, kao bunar
bez dna, progutale rekvizicije i porezi. Tako je i Poitou bio dovoljan sam sebi i ljudi su se smatrali sretnima.
"Sve je bolje, kad se ljudi snalaze kako znadu."
Da li će znati odbraniti slobodu, koja im je tako potrebna? Svi su se spremali za to.
Gazda Valentin je dolazio skoro svaki dan. Da li je ostali dio vremena provodio u mlinu? Da li se bavio ribolovom ili lovom u tršćaku? Često je dolazio s punim vršama ribe ili je donosio ptice šarenog perja, privezane za štap s glavama nadolje.
Stanovnici kućice malo su govorili. Bolesni opat spavao je gore na sjeniku. Njegova rana na boku zacijelila je zahvaljujući oblozima od trava. Ali je često imao groznicu. Bio je kao bolna i nježna sjena među drugim dvjema sjenama: podjednako utonulim u svoje snove. To su bila tri različita bića: jedna lijepa i tragična žena, mučaljiv mlinar, trome i čudne ćudi i mali, blijedi i drhtavi dvorski opat; svi troje zarobljenici tihe i ustajale vode.
Anđelika je spavala na krevetu od paprati i pokrivala se teškom ovčjom kožom. Spavala je kao zaklana, bez snova, spavala je kao nikad prije. Čini se da drama nije ostavila tragova na njezinu tijelu. Kad bi se probudila, slušala bi romor kiše, koja je padajući po mirnoj površini močvare postostručila svoj tihi žubor. Ili bi slušala kreketanje žaba, oštre krikove vodenih štakora, zov noćnih ptica i ostale zvukove te vodene džungle. To ju je donekle smirivalo. Kada bi Valentin bio tu, ona bi vidjela kako noću sjedi u svom naslonjaču od slame i sjajnog drva. Sjedio bi otvorenih očiju, a modrikasti odsjevi plamena odražavali su se na njegovim grubim crtama lica, sumornim i bezizražajnim. Za trenutak bi bljesnula neka svjetlost u dubini njegovih očnih šupljina. Imala je dojam da je promatra. Tada bi zatvorila oči i ponovo zaspala.
Gazda Valentin je za nju bio samo prijatelj iz prošlosti, koji ju je služio. Lomio je komade treseta za vatru, muzao kozu, stavljao mlijeko da se usiri u sanduk pod kamen ispod ognjišta, pripremao juhu i ribu, palio vinske pare da ne bi umak pečenja bio gorak. Bio je kuhar dostojan da služi pod velikim Vatelom. Katkad joj je donosio pune košare pletenica i pogača pripremljenih sa sirom, pogača kakve prave u tom kraju o Uskrsu, kora im je crna, a iznutra su zlatne boje. Anđelika je naglo i halapljivo jela. Bila je uvijek gladna. Neki sjaj, nalik pomalo na osmijeh, pojavio bi se u neustrašivim očima čovjeka, dok bi gledao kako svojim bijelim zubima zagriza u pogaču. Tada bi ona prestala jesti osjećajući neku nelagodnost, stoga bi izašla iz sobe da izbjegne njegovu pogledu.
Kad je ona stigla na mali otok usred močvare, još je vladala zima, a na poplavljenoj zemlji se nanovo oblikovao zaljev, kao u davna vremena. Po slanom su se mulju kotrljali morski ježevi, mekušci i okamenjene školjke. Neke morske ptice još su dolazile da prave gnijezda među trskom. Visoke topole, što su ih donijeli Holanđani za vrijeme Henrika IV preobrazile su ovaj morski pejzaž. Johe, jasike i jaseni, su pri prozračnoj, porculanskoj svjetlosti izgledali kao nacrtani do najmanjih sitnica nekom crnom bojom, iznad sjajne vode i lake izmaglice. Gore visoko kričali su gavranovi, lebdeći nad opustjelim krajem. Stojeći uspravno među trskama, Anđelika je dugo promatrala taj splet grana i grančica, visoka debla stabala, tu nerazmrsivu arhitekturu močvare. Taj crno-bijeli bakrorez očarao je njezino zdvojno srce i odjednom joj se pričini da vidi kako u magli prolaze Florimond, Charles Henri i Cantor držeći se za ruku. Tada je ona, lomeći ruke, vikala:
O sinovi moji! Sinovi moji!
Vikala je, a njezin se glas gubio u beskraju sve dok posrćući po blatu, ne bi došao opat Lesdiguieres, uzeo je za ruku i polako odveo kući.
"Ti si žrtvovala svoje sinove", govorio je u njoj neki mukli glas. "Nevaljala, bezumna ženo! Nisi smjela nikad napustiti Versailles, nikad nisi smjela poći u zemlje Istoka, koje su te izopačile. Morala si se podvrći kralju. Morala si leći s
kraljem..." Tada bi je potresli grozni jecaji, te bi ih dozivala tihim glasom zaklinjujući ih da joj oproste.
Proljeće je došlo rano i bujno, te prekrilo smaragdima široka prostranstva, preobrazilo taj pusti kraj u divnu raskoš, dugim potočarkama vratilo njihovu sivozelenu tajanstvenost. Bijeli lokvanji, mireći na vosak i med, ponovo su procvjetali. Vretenca su počela da krstare svojim laganim letom spuštajući se na žbunove potočnica i metvice. U barama bacakale su se divlje patke, pupavci s krunom, debele, sive guske, oprezne čaplje. Iza spuštenih grana tiho su prolazili čamci. Život je bio različit i bujan u tim naizgled pustim močvarama i šumama. Stanovnici koliba, koji su potjecali od plemena Collibert predstavljali su i nezavisnu republiku. "U močvarama ima zločeste čeljadi, koja ne plaća porez ni kralju, ni biskupu", pričala je nekada dojilja.
Bio je mjesec ožujak, ali je vrijeme bilo izvanredno blago.
Zima nije bila oštra - reče Anđelika jedne večeri gazdi Valentinu - Dobri su dusi s nama, vjerujem. Naskoro ću se vratiti na kopno.
Mlinar položi na stol vrč kuhanog vina i nekoliko zdjelica. Večera je bila svršila. Opat Lesdiguieres se popne i legne na svoju balu sijena na sjeniku. To je bilo vrijeme kad su Anđelika i Valentin sjedili ispred ognjišta, pili vruće vino, koje je mirisalo na razne trave i cimet. Valentin je posluži, zatim sjedne na klupu i bučno srkne piće. Ona ga pogleda, kao da ga vidi prvi put i začudi se njegovoj zaokruženoj i snažnoj kičmi pod kaputom od sive tkanine i njegovim glomaznim cipelama s metalnim kopčama. Ni građanin, ni seljak. Gazda Valentin, mlinar u Abletskom mlinu. Neznano biće, koje se uvijek nalazilo tu.
Pogleda je preko ruba svoje zdjelice. Oči su mu bile sive.
Ti ćeš otputovati?
Govorio je narječjem, a ona mu je isto tako odgovarala.
Da, treba da vidim što rade naši. Ovog će ljeta biti rata. On otpije gutljaj, pa još jedan. Bučno je disao.
Zatim stavi zdjelicu na stol i ustoboči se ispred Anđelike, opustivši ruke niz tijelo i pažljivo je motreći.
Sledivši se od njegova pogleda, ona mu pruži posudu koju je ispraznila.
Stavi na stol!
On posluša i opet se zagleda u nju. Imao je kozičavo rumeno lice, a iza poluotvorenih usana pokvarene zube. Osamljenost tog mjesta, koja prije nije djelovala na Anđeliku, večeras ju je tištila. Ona je nervozno stiskala naslon naslonjača na kom je sjedila.
Idem spavati - reče. On stupi korak naprijed.
Stavio sam potpuno svježu paprat, koju sam ubrao u šumi, da bi krevet bio mekši.
Nagne se nad nju, uzme je za ruku i zaklinjući je očima, reče:
Dođi sa mnom na paprat.
Anđelika naglo povuče svoju ruku, kao da se opekla.
Što te je spopalo? Zar si poludio?
Ona skoči, gledajući ga puna strepnje. Užas koji je on u njoj pobuđivao, koji su u njoj pobuđivali sada svi ljudi, spriječio ju je da se brani onako kao što je željela. Srce joj je luđački lupao u grudima. Ako je on dotakne, onesvijestit će se kao onda s vojvodom La Moriniereom. Silan ju je strah spopao sjetivši se oštrog grča koji je umalo nije zagušio onog dana, dok je sjećanje na onu noć u Plessisu ponovo oživljelo u duši i ispunilo ju užasom. U mlinarevim očima opazi žestok i nesiguran sjaj, kojega se ustrašila.
Valentine, ne dotiči me se!
Stajao je kraj nje nadvisujući je svojim visokim stasom, malko pogrbljen, obješene donje usne, istog onog glupog izraza lica kao nekada, izraza koji je u njoj izazivao želju da se smije.
A zašto ne ja? - reče on s mukom. - Ja koji te ljubim, kome je cijeli život propao zbog ljubavi kojom si mi ranila srce... Predugo sam očekivao ovaj čas... mislio sam da je to nemoguće, ali sada znam, da ćeš biti moja...
"Kao Nikola!" mislila je ona smućena. "Kao Nikola!
Promatram te otkad si ovdje. Vidim kako debljaš poput lijepe, oplođene ovce. Tada mi je sreća ispunila srce, jer sam shvatio da nisi vila da te mogu milovati a da me ne urekneš…
Ona je slušala, ne shvaćajući njegove besmislene riječi, promumljane na muklom, ali uza sve to dragom narječju njihova kraja.
Dođi mila moja, lijepa moja. Dođi na paprat.
On joj se približi i privuče je k sebi. Svojom je rukom stane milovati po ramenima. Ona se uspije svladati i svom ga snagom tresne po licu.
Pusti me, prostačino!
Valentin zadrhta i uzmakne pred uvredom. On se ponovo pretvori u mlinara Ablettesa, čije se oštre i napradite ćudi bojao cijeli kraj.
Kao onaj put - režao je - kao onaj put u ambaru, u noći chaudauta2. Nisi se izmijenila, ali nije važno. Večeras me nije strah, jer nisi vila. Platit ćeš mi. Noćas ćeš biti moja! - To reče odlučnim i strašnim izrazom na licu.
Zatim se okrene, teškim se korakom dovuče do stola i nalije svoju čašu.
Imam ja vremena, ali sjeti se da se ne može nekažnjivo uvrijediti gazdu Valentina. Srce si mi prožderala, platit ćeš mi za to!
Ona pokuša smiriti ovog bjesomučnika.
Shvati me, Valentine - reče ona slomljenim glasom - ja te ne prezirem. Ali da si čak i kralj, ja bih te odbila. Ne mogu podnijeti da me neki čovjek dirne. To je tako. To je kao neka bolest, razumij me...
Valetin ju je pomnjivo slušao promatrajući je zlobnim pogledom. Zatim nadlanicom ruke otare mokra usta od vina.
Nije istina. Ti lažeš. Ti se bacaš smijući se u zagrljaje mnogih. Morao te dirnuti onaj koji ti je stavio tvog bucu u trbuh.
Izraz je poticao iz jugozapada, ali su ga katkad više upotrebljavali na sjeveru. Buco! Dijete!
Kakvog bucu? - upita ona gledajući ga kao netko tko zaista ne shvaća, tako da ga je to zaista zbunilo.
Do đavola! Onog što nosiš u sebi. Po tome sam i zaključio da nisi vila. Za vile se govori da ne mogu imati djece s ljudima. To mi je rekao neki čarobnjak. Prave vile ne mogu imati djece.
O kakvom to djetetu bulazniš? - poviče ona oštro.
Ponor se otvorio pred njom. Prijetnja se pojavila s ruba podsvijesti, nabujala je, nametnula se. Odjednom joj bi jasno da je vrtoglavica, koju je ona pripisivala nekoj vrsti slabosti, poticala od laganog kretanja zametka u njoj.
Nećeš valjda tvrditi da to nisi znala - objašnjavao je mlinar, dalekim, prigušenim glasom. - Već je pet ili šest mjeseci da ga nosiš.
Pet ili šest mjeseci! Ali to je nemoguće. Poslije Colina Paturela ona nije ljubila nijednog čovjeka. Nije ni sa jednim bila...
Pet ili šest mjeseci... ! Jesen... ! Krvava noć u Plessisu, pucnjava, krv, požar, jecanje izgubljene djece, urlikanje žena, nesnosni prizori, draguni s otkopčanim hlačama... Borba i bol, luđačko poniženje, a pet mjeseci potom grozna istina.
Poput ranjene zvijeri, ona bolno zaurla:
Ne, ne! Ne to!
Čitavo vrijeme, dok je jahala po Poitouu, težeći samo za jednim ciljem, nije nimalo vodila računa o sebi, stoga i ne bijaše ništa primijetila. Htjela je zaboraviti na svoje tijelo, te se nije ni brinula za razne anomalije, koje je pripisivala pretrpljenim patnjama i naporima svojih putovanja.


2 Običaj da se mladence za prve bračne noći počasti vrućim vinom.
Sad se sjetila svega, stvarnost je bila tu. Grozni se plod već razvio. On je napinjao rublje pod njezinim prslučetom. Stas joj je izgubio vitkost. Pred njezinim luđačkim pogledom Valentin je izgledao zbunjen. Nastane muk, začuje se, kako je ispred kuće neka mala riba skočila iz mirne vode.
To nije važno - prihvati opet mlinar - ti si još ljepša...
On joj se ponovo primakne. Ona je bježala ispred njegovih ispruženih ruku, sakrivala se po mračnim uglovima sobe, a užas ju je priječio da viče. Na kraju njemu pođe za rukom da je uhvati i zagrli.
U taj čas žestoki udarac potrese vrata, drvena kvaka na vratima poleti, a visoki stas Samuela de La Morinierea se sagne i uđe u kućicu. Preleti pogledom po sobi i zamumlja spazivši ih.
Otkad je Anđelika nestala, njega je izjedala nestrpljivost. Čuo je da je postala zarobljenica prokletog mlinara, koji ju je svojim čaranjem zadržavao u močvari. Ali što da čovjek misli o tom blesavom praznovjerju. Bila je, međutim, istina da je taj papistički mlinar bio sumnjiv i opasan. Zašto je ta velika gospođa pošla k njemu? Zašto se ne vraća? Ne mogavši više izdržati i ne obavijestivši nikoga, našao je vodiča da ga odvede do nje.
Kad je stigao, spazio ju je u zagrljaju te tupe živine.
Prerezat ću ti grkljan, seljačino! - rikne on vadeći svoj bodež.
Gazda Valentin izbjegne udarac. Sagne se i pojuri u drugi kraj prostorije, da se tamo skloni. Od bijesa i razočaranja lice mu se izobličilo, kao što je i hugenotovo bilo.
Nećete je imati - sav zadihan reče svojim lijenim glasom. - Ona je moja!
Mrcino, svinjo, prosut ću ti crijeva!
Mlinar je bio snažan i golem kao i hugenotskl velikaš. Ali je bio bez oružja. Povukao se iza stola i pažljivo vrebao pokrete došljaka. Ovaj se tresao od bezumne ljubomore i nastojao iskoristiti trenutak mlinarove nepažnje da bi ga zaklao. Vatra se na ognjištu počela gasiti, te se u uglove prostorije stao uvlačiti mrak.
Valentinu je opet bio cilj da se dočepa velike sjekire koja je bila iza škrinje. Anđelika poleti prema ljestvama, koje su vodile na tavan, spotakne se o sijeno i nagnuvši se nad malim Lesdiguieresom, stane ga svom snagom drmati.
Opate! Tuku se... Oni se tuku zbog mene!
Još sanen, pri svjetlosti starog fenjera koji je visio o gredi, mladi je čovjek začuđeno promatrao tu ženu raskolačenih očiju, koja je od straha cvokotala zubima.
On ispruži ruke:
Ne bojte se ničega, gospođo, tu sam.
Odozdo dopre grozan urlik i mukli pad jednog tijela.
Slušajte...
Ne bojte se ničega - ponovi on. Dohvati svoj mač, koji je bio blizu njega i spusti se po ljestvama iza Anđelike. Kao gromom ošinuto, ležalo je tijelo hugenotskog patrijarha, licem okrenuto prema zemlji. Lubanja mu je prsla, a među čupavom kosom zjapila je krvava i široka rana.
Valentin je stajao blizu stola i pio vino iz vrča. Okrvavljena sjekira ležala je kraj njega. Njegovo sivo odijelo bilo je krvavo. U očima mu se odražavalo ludilo.

19.
ZLOČIN U MOČVARAMA
On spazi Anđeliku, položi vrč na stol i pri tom zadovoljno uzrigne.
Da bi se zadobilo princezu, treba se uvijek boriti protiv zmajeva - reče on petljajući jezikom. - Zmaj je došao i ja sam ga ubio. Evo, gotovo je. Jesam li te zaslužio, a? Više mi nećeš umaći!
Pošao je prema njoj posrćući, pijan od vina, naprasitosti i razdraženih želja. Spretnim skokom opat, koga mlinar nije dotada vidio, klizne kraj Anđelike i stavi se ispred nje s isukanim mačem.
Natrag, mlinaru! - reče mirnim glasom.
Pojava nježnog svećenika zbuni mlinara. Ali se brzo sabra. Obuzet strašću nije bio više u stanju da posluša glas razuma.
Uklonite se, opate - progunđa. - Ove vas se stvari ne tiču. Vi ste nevini. Udaljite se!
Ostavi ovu ženu na miru.
Ona mi pripada.
Ona pripada samo Bogu! Povuci se, ostavi ovu kuću. Pazi da ne izgubiš svoju dušu zauvijek!
Poštedi me propovijedi, opate, pusti me da prođem!
U ime Krista i Djevice Marije, naređujem ti da se povučeš!
Zgazit ću vas kao stjenicu!
Jedna varnica s poluugašenog ognjišta zaiskri na vrhu ispruženog mača.
Ne primiči se, mlinaru - prošapta opat. - Ne primiči se, zaklinjem te! Valentin nasrne na nj... Andelika sakri lice objema rukama.
Mlinar uzmakne, pritiskujući rukama slabine. Sruši se na ognjište. Odjednom stane urlati:
Odriješite me, opate, odriješite me! Umrijet ću. Neću da umrem u smrtnom grijehu. Spasite me! Spasite me pakla, umrijet ću!
Njegovi neljudski krikovi ispunjavali su kućicu.
Zatim krikovi oslabiše, presječeni jadikovkama i smrtnim hroptanjima, s kojima se miješalo šaptanje umirućeg.
Naposljetku sve zamukne.
Andelika je bila nesposobna da se makne. Opat je morao sam odvući dvije lešine, ukrcati ih u "plitvicu", malko se udaljiti i baciti u tamnu vodu.
Vrativši se, ustanovi da je mlada žena stajala ukipljena na istom mjestu. On pažljivo zatvori vrata, pođe do ognjišta, složi treset i drva i raspali vatru. Zatim Anđeliku primi za ruku.
Sjednite, gospođo - reče poluglasno. - Ogrijte se. A kad mu se učinilo da ona dolazi k sebi, reče:
Čovjek što je vojvodu doveo ovamo, pobjegao je. Čuo sam šum njegova čuna. Sigurno jedan od Collibertovih. Taj neće pričati.
Anđeliku spopadne drhtavica.
To je užasno! To je užasno!
Da, užasno! Dva mrtva čovjeka.
Ne, nije to užasno već ono što mi je prije rekao... Ona ga je netremice gledala:
Rekao mi je da ću dobiti dijete!
Mladi čovjek sagne glavu, crveneći se. Andelika ga ljutito prodrma za krhka ramena.
Vi ste to znali, a niste mi ništa rekli.
Ali, gospođo - mucao je on - ja sam mislio...
Luda, luda sam bila. Kako je moglo proći toliko a da ja to ne primijetim!
Ona je zaista imala dojam da će šenuti razumom. Opat Lesdiguieres htio joj je uzeti ruku, ali mu se ona otme, jer je osjetila da se ono neizrecivo nešto počelo micati u njoj. To je za nju bilo gore nego da je ljuta zvijer živu raskomada.
Izvijala se, čupala kosu, htjela se utopiti u močvari. On ju je zaklinjao, zadržavao, a ona ga je tjerala od sebe, prepustivši se užasnoj mahnitosti, dok joj je on uzaludno govorio nježnim i ozbiljnim glasom o Bogu, o životu, o molitvama i šaptao joj plačući ljubavne riječi.
Ona se napokon smiri, a dušu joj malo-pomalo preplavi ono isto vedro raspoloženje u kojem je živjela u zadnje vrijeme. Prisili sebe da mu se osmjehne.
Pođite spavati, moj mali dječače, vi ne možete više izdržati.
Njena ruka je sažalno gladila njegovu zagasitu kosu, što mu je okruživala nježno, mladenačko lice s vrlo lijepim očima, u kojima je ona čitala vatreni izraz boli i obožavanja.
Svaka od nevolja što vas pogodi, gospođo, postaje kalvarija za moje srce.
Znam, jadni moj dječače.
Ona ga privine na prsa, osjećajući utjehu u njegovoj blizini, jer bio je nevin i ljubio ju je, jer je bio jedino drago biće koje joj je ostalo na tom svijetu.
Moj jadni anđele čuvaru. Pođite spavati.
On joj poljubi ruku i nerado se udalji, uznemiren, ali toliko iscrpljen da ga je ona čula kako se spotakao o prečagu ljestava i kako se teško srušio na krevet...
Ona je mnoge sate proboravila stojeći nepomično poput kipa. Kad se pojavila zora, ona se nečujno digne, omota se ogrtačem i izađe iz kućice.
Mlinarov čamac je čekao pred kućicom privezan lancem za prsten, učvršćen za zid napravljen od ilovače i slame.
Ona odriješi čamac i dohvativši drvenu lopaticu, lakšu za rukovanje od motke, gurne čamac u zelenu vodu kanala. Još se ne bijaše sasvim razdanilo. Čamac je prolazio praćen kriještarijem divljih ptica, koje su se probudile.
Anđelika pomisli na malog opata. Kad se probudi, on će je očajno dozivati. Ali je neće dostići i neće je spriječiti u njezinu naumu. U podrumu se nalazio čun, te se mogao njime poslužiti da dopre do ljudi koji nastavaju kolibe u močvari.
Sunce se pojavi na obzoru i pretvori vrlo tanku maglu u zlatnu koprenu. Bivalo je sve toplije. Anđelika načas zaluta po kanalima boje pelina ili bisera. Ali sredinom jutra pristane uz čvrsto kopno.

20.
NOĆ PATNJE KOD VILINSKOG KAMENA
Učinit ćeš to. Melusino, učinit ćeš to ili ću te prokleti! Anđelika je rukama stiskala koščata staričina ramena.
Njezin strašan pogled sukobio se s vračarinim. Izgledale su kao dvije furije koje se bore i da ih je tko spazio u polumraku spilje, raspletenih kosa i sijevajućih očiju, bio bi od straha pobjegao.
Moje prokletstvo je jače od tvoga - zasikće Melusina.
Nije! Mrtva ću biti jača od tebe. Ako mi ne pomogneš, ja ću umrijeti, a kad umrem lišit ću te tvoje moći. Zarit ću bodež sebi u trbuh, da ga ubijem!
U redu. - reče starica, popustivši odjednom. - Pusti me, dakle.
Ona prodrma svoja stara ukočena leđa pokrivena dronjcima. Zima provedena u vlažnoj spilji nastavila je njezinu sporu preobrazbu od ljudskog u nekakvo biljno i životinjsko biće, te je njezino tijelo postalo nalik starom, krčkavom panju, kosa joj je poprimila oblik drvenastih biljki ili konaca što ih pauci tku, dok su joj oči bile kao u lisice skrivene u čestaru.
Ona došepesa do svog kotla, podozrivim se pogledom zagleda u kipuću vodu, a onda, kao da se odjednom odlučila, uze u nju bacati čitave pregršti trava, lišća i praškova.
To što sam ti rekla, bilo je za tvoje dobro. Sad je vrlo kasno. Ti si u šestom mjesecu trudnoće. Ako popiješ ovo sredstvo, mogla bi lako umrijeti!
Nije važno! Moram se osloboditi ploda.
Tvrdoglava si kao mazga... Eh! Neka, umrijet ćeš, ali ne mojom krivnjom. Nećeš, dakle, doći s onog svijeta da me mučiš?
Obećavam ti!
Ne bi bilo dobro, da ja budem uzrok tvojoj smrti - mrmljala je starica. - Jer ti je suđeno da dugo živiš. Nije dobro prkositi sudbini koja je odlučila da živiš a ne da umreš. Ti si krepka i snažna. Možda ćeš izdržati. Sad ću pokušati vračanjem umoliti sudbinu da ti bude sklona. Kad ispiješ napitak što ću ti ga dati, poći ćeš do Vilinskog kamena i tamo ćeš leći. To je mjesto osamljeno. Duhovi će ti pomoći.
Napitak je bio gotov tek u sumrak. Melusina napuni drvenu zdjelu nekim crnkastim uvarkom i pruži ga Anđeliki, koja ga odlučno ispije do zadnje kapi. Njegov okus nije bio neugodan. Ona olakšano uzdahnu, usprkos zebnji, koja ju je mučila pri pomisli na ono što će potom uslijediti. Ali se tješila time da će se osloboditi trudnoće. Zlo će izaći iz nje. Samo treba da bude hrabra i izdrži kušnju. Ona se digne u namjeri da pođe do čistine gdje se nalazio Vilinski kamen. Vračara je ispotiha dugo bajala. Naposljetku joj dade neku vrst oraha.
Budeš li mnogo trpila, pregrizi jednog ili dva. Bol će popustiti. Kad dijete izađe iz tebe, ostavit ćeš ga na druidskom kamenu. Naberi bijele imele i njom mu pokri tijelo!
Anđelika je hodala stazom na kojoj se mlada trava probijala kroz sagnjilo lišće. Vlati trave su bile naizgled vrlo krhke, ali njihovu krepku snagu nije mogla zaustaviti težina humusa. Sve je bilo zeleno, sve je treperilo. Ona dođe do brežuljka, a dolmen je stajao tu, nasukan poput morskog psa, u ljubičastoj sjeni večeri. Lišće je pucketalo pod njenim nogama, ona prepozna miris hrastova koji su se poput velikana poredali oko čistine, prepozna njihove glomazne panjeve pokrivene mahovinom, prepozna široke svijećnjake njihovih ukrštenih grana. Ona se ispruži po kamenu ugrijanom od sunca, jer je toga dana bilo toplo kao da je ljeto. Tijelo joj je bilo još mirno. Ispruži ruke u križ, a oči upre u lijepo i još svijetlo nebo na kojemu je treperila samo jedna mala, majušna zvijezda.
Na tu je čistinu ona dolazila da pleše sa seoskom djecom. Pjevali su čudne i zabranjene pjesme, da bi privukli vile il malike, željni da ih bar jedan jedini put vide. Ona je čula njihove ponešto oštre glasove i tapkanje njihovih malih cokula po palom žiru ili po suhom vrijesu. A zatim su uzbuđeno vikali: "Tamo, vidio sam ga... vidio sam đavolka... Verao se po hrastu... To je bio miš. - To je bio đavolak...!"
Svjetlost je ustuknula pred mrakom, pala je noć. Iza stabala pojavi se mjesec, najprije crven, zatim sumporaste i plave boje, a na kraju zasja povrh čistine svojim srebrnastim sjajem.
Anđelika se previjala na sivom kamenu. Bolovi joj zahvate utrobu i nisu joj više dali mira.
Dahtala je i mislila pri tom hoće li biti u stanju izdržati još jedan napadaj.
"Treba da ovo već jednom svrši!" - mislila je. Ali bolovi nisu prestajali. Znoj joj je curio niz sljepoočice, a mjesečina je smetala njezinim očima punim suza. Mjesec je miljio po nebu neizmjernom sporošću. Ona zaurla, napeta i opustošena, a uznjihane grane,oživljavahu aveti koje su se naginjale nad njom. Ono crno deblo bio je Nikola, razbojnik; drugo Valentin sa svojom sjekirom, a treće što je išlo naprijed i lomilo grane bio je crni, bradati hugenot s očima poput dvije upaljene svijeće, s lubanjom otvorenom kao raspuknuti šipak. Sad je pak vidjela braću đavolčiće, kako se penju i spuštaju po deblima vrtoglavom brzinom, vidjela je crne mačke, čije su pandže ostavljale fosforescentne tragove, dok su joj sove, slijepi miševi i noćni leptiri, ti stari drugovi na posijelima vještica lepršali oko glave. Groznica ju je tresla. Osjetivši novi i još jači napadaj grča sjeti se oraha što ih joj je dala vračara. Izvadi iz džepa jednog i pojede ga. Malo potom popuste bolovi, ne, doduše, sasvim ali ih je sada osjećala kao daleku, prigušenu patnju. Halapljivo je jela orahe iz straha da se oštra i okrutna bol opet ne pojavi. Malo- pomalo utone u san sličan smrti.

Kad se probudila, šuma više nije izgledala opasna. Neka je ptica pjevala na vrhu grane pod sivim, bisernim nebom s nijansom ružičaste boje.
"Gotovo je", pomisli Anđelika. "Spašena sam!"
Sva izlomljena ni ne pokuša u početku da se pomakne, a kad se najzad pridigla, činilo joj se da joj je tijelo od olova. Ona je i dalje sjedila podupirući se objema rukama; gledala je i prepoznala mirni kraj. Misli su joj bile nejasne, ali se osjećala sretnom.
"Slobodna si! Slobodna kao prije što si bila!"
Ali ona ne primijeti nikakvih tragova drame kojoj se nadala: duhovi su ih poništili. Polako je dolazila k svijesti. Nešto ipak nije shvaćala.
"Što se dogodilo?"
Odgovor dobi kad je u sebi osjetila lagani trzaj. Začudi se, zaprepasti i odjednom shvati.
"Ništa se nije dogodilo. Uzalud sam trpjela. Prokletstvo! Prokletstvo!"
Sram se nije otkinuo od nje. Spopade je silan bijes, tukla se šakama, udarala čelom o kamen kao da je poludjela. Skočivši sa dolmena pojuri k Melusininoj spilji. Umalo u tom svom bijesu nije udavila staru vračaru.
Daj mi još onog napitka!
Da bi spasla svoj jadni život, vračara pribjegne lukavim razlaganjima.
Zašto hoćeš da se oslobodiš svog ploda kad ionako već svi znaju za tvoj grijeh? Čekaj, dakle, još dva ili tri mjeseca. čekaj svoje vrijeme. Dijete će svakako izaći iz tebe, htjela ti ili ne. I nećeš se naći u pogibelji da umreš, kao što je danas bilo. Doći ćeš k meni. Ja ću ti pomoći. Poslije ćeš učiniti s njim što te volja. Možeš ga baciti u rijeku Vandee sa litice Klanca divova, ili ćeš ga ostaviti na pragu nečijih vrata, u gradu...
Anđelika je na kraju posluša.
Neću smoći snage da još čekam - zajeca. Ali joj je ipak bilo jasno da vračara ima pravo.
Ona napusti šumu i pridruži se braći vojvode La Morinierea. Nađe ih u dvorcu Roncay, blizu Bressuirea. Reče im, da je patrijarh umro, ali da oni moraju nastaviti njegovo djelo. Nije im bilo zgodno ispitivati je za okolnosti pod kojima je umro visoki protestantski velikaš. Anđelikino držanje ledilo je i one najsmjelije. Njezino je materinstvo sada bilo vidljivo i ona to više nije krila. Bilo je nešto u njoj što je zatvaralo svačija usta. Dva brata La Moriniere i dalje su joj iskazivali najveće poštovanje. Misliii su da je dijete Samuela La Moriniera.
Poslije se ponovo sastala s opatom Lesdiguleresom. Nisu nijednom riječi spomenuli ono što se dogodilo, i mladi svećenik zauze opet svoje mjesto u skitničkoj pratnji Buntovnice Poitoua...

S proljeća isti nemir zahvati i prirodu i ljude. Vrijeme borbe se približavalo. Okršaji su postajali sve češći, počinjalo je doba borbe.
Jedna je neumorna žena jahala kroz provinciju u pratnji svojih pristaša. Pričalo se da će pobjeda pripasti njenim pristašama gdje se god pojavil... Početkom srpnja se vratila u predjel Nieula gdje je potom iščezla na neko vrijeme.
Njezini drugovi i njezine sluge su je u početku tražili pitajući se što li se s njom zbilo, ali su svi odjednom shvatali zašto se ona odijelila i udaljila od njih.
Puni tjeskobe, okupljali su se oko vatre i čekali da se vrati. Ona će se vratiti, nema sumnje, blijeda, izmijenjena, s istim tajanstvenim pogledom u dubini svojih zelenih zjenica. Nitko se neće usuditi da gleda njezino tijelo, odjednom ponovo vitko.
Nisu napuštali čistinu, gdje ih je ostavila i gdje će ih najlakše pronaći.
Na žalost, nisu joj mogli nimalo pomoći. Nisu joj mogli olakšati bol i agoniju u dubini šume. Oni su bili muškarci, a ona je bila žena. Bila je lijepa, ponosna i visoka roda, ali i ona je bila ukleta kao i sve žene. Nisu se usudili misliti na nju, samu u šumi, i stidjeli su se što su muškarci.

21.
RAĐANJE U ŠUMI
Anđelika je jahala kao luda do šume Nieul. Svog konja ostavi na nekom majuru, gdje je živjela neka žena koja ju je obožavala: zatim pođe u šumu. Sva se zapuhala probijajući se kroz grmlje. U šumi se bolje osjećala, samo što je još dugi put trebalo prevaliti. Strah ju je mučio da neće prevaliti strmu stazu, koja je
vodila do Melusinog boravišta. Kad je napokon stigla, sruši se kao ranjena zvijer na pijesak spilje.
Vračara je nježnošću stare brižne majke podigne i položi je na krevet od paprati, pa je svojim čakljastim prstima milovala njezinu mokru, znojnu kosu.
Dadne joj na kraju da popije neko umirujuće piće i stavi joj obloge, koji su joj olakšali bolove. Dijete dođe vrlo brzo na svijet. Anđelika se uspravi i sa strahom se zagleda u to novo biće, u taj plod zločina. Ona je uvijek sa strepnjom pomišljala na nj i bila je uvjerena da će roditi nakazu i bogalja, jer dijete začeto kao što je začeto ovo i nije moglo biti zdravo.
Odjednom zaviče, užasnuta:
Oh, Melusino, pogledaj... To je nakaza... Nema spola... Vračara je zbunjeno pogleda ispod pramena sijedih vlasi i reče:
Eh, gospođo, ta žensko je.
Anđelika padne na leđa i stane se luđački smijati.
Oh, kako sam glupa, nisam na to mislila. Oh, ne... djevojčica! Kćerkica! Oh, nisam na to mislila. Nisam navikla... shvaćaš li... Nisam navikla... Rađala sam samo mušku djecu... Da, tri dječaka... tri sina. Ali sada ne mogu više. Niti jednog! Kćerkica! Oh, to je vrlo smiješno...
Njezin se smijeh pretvori u nesuzdržljive jecaje koji su njom pustošili kao olujna kiša. Još onako uplakana padne u dubok san. Okružena svijetlom kosom, lice joj u snu dobi bezazlen izraz.
Kad se probudila, osjećala se mirnom. Bijaše to, doduše, tjelesni mir, ali taj joj je mir i izmučenu dušu smirio. Pridigavši se na lakat, baci pogled prema ulazu spilje i odjednom spazi čaroban prizor. Na zelenoj pozadini lišća pasla je košuta, a za njom je išlo njezino lane. Mora da joj je pristup u spilju bio dobro poznat, jer se na njoj nije opažalo ono nemirno podrhtavanje što ga osjećaju životinje u blizini ljudi. Ona ih je dugo promatrala suzdržana daha, a kad su dražesne životinje nestale s ulaza, ona se ispruži na paprat s uzdahom olakšanja. Bilo je mirno tu kod Melusine. Shvatila je kako je žensko srce izranjeno od mnogih udaraca, moglo naći utjehu u šumskoj samoći i u njoj se zauvijek skloniti. Tako i nastaju šumske vračare.
U predvečerje je probudi neki šum i ona se odmah uspravi, zahvaćena strepnjom: čula je slabašan i prigušen krik, krik koji nije potjecao od životinje.
Žedna je - reče vračara i uputi se prema kraju spilje gdje nešto uzme. Vrati se noseći nekakav omot umotan u komad crvene krpe, odakle su dopirali krikovi. Anđelika pogleda vračaru s nevjericom na licu.
Kako! Živa je... ! A meni se učinilo da nije vikala kad se rodila.
Imaš pravo, ali sada viče. Žedna je.
Melusina htjede položiti dijete na njedra mlade porodilje, ali se cijelo njezino biće uzbuni. Zjenice joj sijevnu.
Ne - poviče divljački - ne to nikad... ! Dala sam joj svoju krv, ali joj neću dati svoje mlijeko! Ono je za male velikaše, a ne za vojničko kopile. Odnesi je, Melusino! Odnesi je, neću da je gledam! Daj joj vode ili bilo što da se umiri, ali ne stavljaj je blizu mene. Sutra ću je odnijeti u grad...
Tu noć Anđelika uze bulazniti. Ne bijaše čvrsto zaspala već samo pala u polusan. Raspričala se o svemu što je vidjela u Plessisu one noći kad su je draguni prikovali za zemlju i zaklali njezina najmlađeg sina, o svemu što je vidjela dok je prolazila opustošenim dvorcem, noseći na srcu mrtvo dijete. Prizori zauvijek utisnuti u njezinoj zjenici, prizori koje nikad neće zaboraviti.
Da, da, sjećam se sada - mrmljala je vračara koja je stajala blizu vatre. - Kad sam te jesenas susrela na čistini, vidjela sam znak smrti povrh glavice plavog dječaka...
Sutradan se digne. Žurilo joj se. Htjela se što prije osloboditi djevojčice. Dijete se deralo bez prestanka. Anđeliki se činilo da će šenuti umom.
Obuje se, pokrije kosu maramom od crnog satena i baci na rame svoj ogrtač.
Dodaj mi je - reče ona čvrstim glasom.
Melusina joj pruži novorođenče, koje se deralo umotano u crvenoj krpi. Anđelika je uzme i uputi se čvrstim korakom prema izlazu spilje.
Melusina je dostigne.
Poslušaj me, kćerko, poslušaj moj savjet. Čvrsto joj je stisla ruku svojim crnim čaporcima.
Poslušaj me, kćeri... Dijete ne smiješ ubiti!
I neću - odgovori s naporom. - Budi bez brige, to neću učiniti!
Ona je obilježena posebnim znakom. Pogledaj.
Stara je bila uporna i prisili Anđeliku da svrne oči na mrski znak u obliku zvijezde što je bio utisnut na nejakom djetetovom ramenu.
Djecu obilježenu tim znakom zaštićuju zvjezdana božanstva.
Stisnuvši zube, Anđelika odmakne u stranu vračaru, kako bi mogla proći. Melusina je opet dostigne.
Mogu ti čak reći i ime ovog rijetkog znaka, to je Neptunov znak.
Neptunov?
More - reče vračara, dok su joj oči sjale nekim čudnim sjajem.
Mlada žena slegne ramenima i ode. Uprkos svojoj slabosti, ona se uspne bez napora do vrha brežuljka. Imala je snažnu volju i htjela je dovršiti što je naumila. Pređe čistinu kod Vilinskog kamena i zaokrene desno prema izlazu iz šume Nieul, preko raskrižja gdje se nalazio fenjer za pokojnike. To je raskrižje inače bilo nazvano Fenjer golubice, radi bijele ptice, koja bijaše uklesana u njegovu vrhu. Cesta, koja je vodila prema Fontenay-le-Comteu bila je blizu.
Poslije dva sata hoda Anđelika se zaustavila u kolibi nekog prostolara da se odmori. Bila je iscrpljena. Znoj joj je orosio sljepoočice. Možda ju je taj postolar i poznavao, ali to je njoj bilo od male koristi, jer je bio gluhonijem. Tu je živio stalno sa svojim desetogodišnjim sinom, koji je također bio gluhonijem.
Anđelika zamoli zdjelicu mlijeka i komad kruha.
Ona umoči komadić kruha u mlijeko i stavi ga djetetu među usne. Dijete se smiri. Naposljetku, i ona popije nekoliko gutljaja mlijeka. Pošto se odmorila, napusti kolibu i naskoro dođe do ceste. Sretne neka stara kola i zamoli kočijaša da je poveze. Nije išao do Fontenay-le-Comtea, ali joj reče da će je dovesti gotovo do samog grada. Pri kraju putovanja dijete se ponovo rasplače.
Daj joj da pije - reče joj seljak ljutito.
Nemam mlijeka? - odgovori mu ona hladno.
On je doveze do određenog mjesta. Vrhom svog biča joj pokaže daleke bedeme i zvonike grada.
Fontenay-le-Comte bio je u rukama pobunjenika. Ona nije željela da građani u seljakinji, koja je došla u grad da tu napusti svoje dijete, prepoznaju ženu, koju su nazivali Buntovnica Poitoua i čije su odluke bile zakonom za bogate građane Fontenaya, kad je o Božiću bila u njemu. Zato odluči da sačeka noć, te da onda uđe u grad.
Okruglu glavicu novorođenčeta osjećaše u svom naručju kao komad olova. Jedva je vukla noge. Sa živcima je bila pri kraju. Spopadala ju je želja da uguši djetetov prodoran plač, da mu zavrne vratom. Željela je da uništi, da zauvijek zbriše ono što se dogodilo. Zaustavi se, prestrašena tim svojim željama.
"Trebalo bi se pomoliti", pomisli.
Međutim, nije bila u stanju. Bog je nestao iz njezina srca i ona se katkad pitala, nije li čak i na nj već zamrzila.
Najzad se uputi prema gradu koji je počeo obavijati sumrak.
Pod bedemima je dugo oklijevala i šuljala se poput šumske životinje, koja se plaši gradske vreve.
Kad je opazila noćne stražare, kako se spremaju da zatvore vrata, ona stvori odluku i uđe u grad kroz vrata zvana Žitni toranj. Po uskim uličicama stanovnici su se još bavili svojim poslom. Uživali su udišući mirisavi zrak prekrasnog ranog proljeća, koje kao da bijaše takvo da bi ih obeštetilo za njihove patnje. Ljudi se nisu žurili svojim kućama, već su veselo ćaskali na pragovima svojih dućana.
Anđelika je znala da se Ured za nahočad nalazi na trgu gdje se nalazio stup sramote, blizu gradske vijećnice. Broj napuštene djece je bio tako velik da ih samostani više nisu mogli primati, pa su u doba gospodina Vincenta osnovana i građanska nahodišta. Rodilište u Fontenayu bijaše nekada, u srednjem vijeku, skladište žita; poslije je pretvoreno u sirotište. Njegovo pročelje s izbočenim gredicama bilo je ukrašeno drvenim kipovima. Anđelika se nije usudila približiti, da krikovi njezina djeteta ne privuku pažnju primalja. Lutala je obližnjim uličicama i čekala da padne duboka noć, kad ne bude nikog u blizini. Idući tako otkrila je iza zgrade ono što je tražila: "ormarić za nahočad".
Opće milosrđe postavilo ga je u tamnu i neprijatnu uličicu, da bi prikrilo sramotu nesretnica koje su tu dolazile. To je mjesto osvjetljavala slaba svjetlost uljenice postavljene blizu kipa malog Isusa što se nalazio povrh ormarića, u kojemu je bilo nešto slame. Anđelika tu položi dijete. Zatim povuče konopčić zvonca na desnoj strani, koje potom dugo odjekivaše.
Ona se povuče u mrak na drugoj strani uličice. Drhtala je poput lista. Činilo joj se da će krikovi djeteta uzbuniti čitavo susjedstvo.
Napokon nešto zaškripi iza vrata. "Ormarić" se pokrene i malo-pomalo vrisak novorođenčeta oslabi i prestane. Anđelika se nasloni o zid. Činilo joj se da će se srušiti. Osjećala je neizrecivo olakšanje, ali i ogromnu tjeskobu, koja ju je odvukla više godina unazad. Ovaj ju je događaj na vrlo bolan način sjetio grozne atmosfere što je vladala na Dvoru čudesa, atmosfere koju ona, bila se zaklela, nikad više neće doživjeti. Zar nije život samo pakleno kolo, koje nas baca iz jedne u drugu krajnost?
Sporim korakom napusti uličicu. Silila se da podigne glavu. Trebalo je zaboraviti. Trebalo je umaći samoći koja muči griješnu ženu. Trebalo je umaći anonimnosti pod kojom se skrivala.
Šibala je svoj vlastiti ponos: "Ti si Anđelika du Plessis-Belliere, ti si ona koja si čitavu pokrajinu digla na ustanak protiv kralja!"

22.
SVETI HONORE SE UPLEO
Kapela svetog Honorea, sagrađena da ohrabri putnike, bila je slika i prilika mjesta kojemu je bila namijenjena da štiti: mračna kao kakva spilja, kusasta poput hrasta, obrasla u životinjsku i šumsku bujnost, koju su predstavljali mnogobrojni kipovi što su krasili pročelje na kojem su se vidjeli, pod oštrim poput trnja tornjićima, likovi dugih brada i očiju kao u puža, kako dave apokaliptičke nemani. Nalazila se na vrhu duge, puste i opasne ceste obrasle korovom na granici Gatine i Bocagea.
Na tom je mjestu Anđelika održala sastanak s najglavnijim zavjereničkim vođama, da u sporazumu s njima odredi smjernice za vođenje ljetnih borbi. Uspjela je još jednom uvjeriti katolike i protestante da moraju napustiti vjerske svađe radi postignuća uzvišenijeg cilja. Pobjeda se može postići jedino slogom.
Ostali su tri dana na brežuljcima Gatinea, paleći vatre u noći oko kapele svetog Honorea, i spavajući pod hrastovima u šuštavoj toplini.
Sveti Honore, koji se objema rukama držao za glavu, kao da ih je blagoslivljao. Katolici su u njegovoj zaštiti vidjeli dobar znak za ishod njihove borbe.
Sveti Honore je bio čestit trgovac volovima, koji je živio u XII stoljeću, a ubili su ga lopovi. Le Berri, predjel u kom se on rodio i Poitou, gdje je bio umoren, dugo vremena su se svađali zbog njegovih relikvija.
Poitou je na kraju uspio sačuvati za sebe glavu svetog trgovca.
Ljudi su odlazili na izvor da zamoče svoje oružje u blagoslovljenoj vodi, koja je izbijala iz jedne litice i tekla u kameno korito.
Anđelika je krišom umakala u izvor svoj veo da njime rashladi svoje užareno čelo. Groznica joj je tukla u sljepoočicama i očima joj davala abnormalan sjaj. Usprkos
vračarinoj njezi, ona se slabo oporavljala od svog tajnog poroda. Čim se vratila iz Fontenay-le-Comtea, htjela je otputovati u Gatine. Htjela je zanijekati sve ono što se dogodilo, ali priroda je bila tu da je podsjeti na prokletstvo kojim je Bog obilježio Evine kćeri.
Naročito je patila noću. Kad bi legla, njezina je razdraženost, poticana ratom i željom za osvetom, popuštala te bi u svojoj podsvijesti osjećala neku nelagodnost i čula bi cviljenje novorođenčeta. Jedne noći joj se u snu prikaže sveti Honore, koji je rukama držao glavu.
Što si učinila s djevojčicom? - reče joj. - Potraži je prije nego umre.
Anđelika se probudi. Svuda oko nje magla. Sveti Honore je stajao na svom mjestu, na portalu kapele. Svitalo je. Bilo je hladno, a ipak se ona kupala u znoju. Diže se i pođe k izvoru da se napije i osvježi.
"Kad ostanem bez mlijeka, prestat ću misliti na dijete", pomisli u sebi.
Sredinom jutra stražari koji su bili u zasjedi, javili su da krivudavom cestom dolazi neka kočija. Dotad je cestom prošao samo neki konjanik, nesumnjivo tvrgovac, na kome se zapažao veliki strah kad je prolazio ovim pustim krajem i koji je odmah pobjegao u galopu, čim je među stablima opazio neka sumnjiva lica. Pobunjenici nestanu među stablima, ali njihov se logor mogao lako uočiti, pa Anđelika pošalje Martina Geneta i još nekoliko svojih ljudi da zaustave kočiju kad stigne na vrh brežuljka. Morali su se čuvati putnika, koji su išli iz jednog kraja u drugi. Ti su za novac mogli odati njihove pokrete kraljevskim vojnicima, koji su bili ulogoreni u okolici.
Čula je kako se pred zaustavljenom kočijom ljudi grohotom smiju, a kako njihov razgovor nije nikako prestajao, Anđelika pođe da vidi što se događa.
Opazi kukavna kola koja je vuklo isto tako kukavno kljuse. Kočijaš, bezubi starac, toliko je drhtao od straha da nije mogao ni riječi progovoriti.
Pod zakrpljenim tendom, u smradnom zraku skutrile se tri debele, crvene i znojne žene i čitav skup sitne dječice, koji su kao zečići gmizali po prljavoj slami.
Gospodo razbojnici, nemojte nam praviti zla - preklinjale su dojilje na koljenima.
Kamo idete?
U Poitiers... Pošli smo ovom cestom preko Parthenaya, jer su nam rekli da na cesti koja vodi preko Saint-Maiscanta ima vojnika. Tada smo se mi, jadne žene, prepale tih bludnika, pa smo odlučile da ih zaobiđemo i udarimo nekom mirnom cestom... da smo znale...
Odakle dolazite? - upita Anđelika.
Iz Fontenay-le-Comtea.
Opazivši ženu, najdebljoj se razvezao jezik.
Mi smo doljilje u rodilištu u Fontenayu, u Uredu za zbrinjavanje djece. Poslali su nas s ovom dječicom u Poitiers, jer ih kod nas u Fontanayu previše ima. Mi smo poštene osobe, gospođo, zaprisegnute... da gospođo.. .
Pustimo ih da prođu - reče Malbrant Glavosijek. - One osim mlijeka ništa drugo i nemaju, a vjere mi, sudeći po broju dječurlije, one ga sigurno nemaju dovoljno za svih.
Baš je tako kao što kažete, dobri moj gospodine - poviče dojilja prostački se smijući.
Ne znaju što rade oni što su samo nas tri odredile na dvadeset dječice. Bar polovinu ćemo hraniti s ovim ovdje.
Ona pokaže krčag u kome se močio kruh u vodi izmiješanoj s vinom.
A da i ne spominjem one koje ćemo ostaviti uz put. Jedno dijete je skoro mrtvo. Morat ćemo se zaustaviti u slijedećem selu da ga predamo župniku radi ukopa.
Ona im pred oči prinese nešto što je izgledalo kao oguljen nepomičan zečić, umotan u crvenoj krpi.
Čovjeku dođe da zaplače! Gledajte, moja draga gospođo. Ljudima se iskrive usta od gađenja.
Dobro je. Možete sad ići. Ali kad siđete u ravnicu držite jezik za zubima. Ne pričajte što ste vidjele u planini.
Žene cmizdravo obećaše da će postupiti po njihovoj želji.
Ošini, kočijašu! - poviče Malbrant mlatnuvši po mršavim leđima jadnog konja.
Ne, čekajte!
Anđelikino lice je bilo mrtvački blijedo.
Čim je dojilja rekla da dolaze iz Fontenay-le-Comtea, njoj je odmah bilo jasno zašto joj se te noći prikazivao sveti Honore.
Stajala je kao ukopana; kretnje su joj bile spore. Uza sve to, ona se sagne i dohvati dijete što joj ga dojilja bijaše pružila.
Pođite sada!
Što ćete s djetetom učiniti, lijepa moja gospođo? Ta kažem vam, jedva da je i duhato.
Odlazite - ponovi Andelika i tako ih oštro pogleda da su se dobre žene povukle i zašutjele.
Ađelika se brzo udalji. Blizu izvora noge joj otkažu poslušnost te se morala spustiti na rub kamena.
Odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Dvije tamne zjenice, pune prijateljske ozbiljnosti, tražile su njezine. Opat Lesdiguieres je pošao za njom. Nagnuo se nad njom, podržao je, obavio je plamenom svoje sućuti. Trudio se da nađe objašnjenje u njenim očima.
To je vaša djevojčica, zar ne?
Ona odgovori gotovo neprimjetnim, ali potvrdnim kimanjem glave.
Jeste li sasvim sigurni da je vaša?
Prepoznala sam je po ovom znaku na ramenu i po crvenoj krpi u koju je umotana.
Je li krštena prije no što ste je napustili?
Nije.
Tko zna jesu li to učinili u sirotištu. U naše doba ima mnogo aljkavosti i bezbožnih srca. Gospođo, treba je krstiti!
Ona je već mrtva!
Nije još. Koje ime hoćete da joj se da?
Nije važno!
On se ogleda oko sebe.
Sveti Honore vam ju je vratio. Dat ćemo joj ime Honorina.
On gurne ruku u izvor, zagrabi nešto vode i poškropi djetetovo čelo šapčući pri tom molitve određene za taj obred. A kako su te riječi bile namijenjene bijednom stvorenju koje je ona začela u sramoti, nju su te riječi pogađale zasljepljujućom žestinom, tako da je kao okamenjena stajala.
Budi svjetlost, Honorina, u ovom svijetu mraka u koji si pozvana da živiš. Neka se tvoje oči otvore na sve što je lijepo, na sve što je dobro.
Ne, ne - poviče Andelika. - Ja joj nisam majka. Ne može se to od mene zahtijevati...
Ona se zdvojno zagleda u opata Lesdiguieresa koji se bio sagnuo nad njom. Pročitala je svoju osudu u njegovim nevinim očima.
Ne prezrite život koji je Stvoritelj dao.
Ne tražite to od mene!
Samo je vi možete spasiti. Vi ste joj majka.
Ne, ne to nikako ne.
Vidje kako se njezina bol odrazuje u tamnim očima opata, koji ju je zaklinjao.
Ah! Bože! - uzviknu on. - Bože, zašto si stvorio ovaj svijet?
On potrči prema kapeli, čula je kako se glasno moli, čelom naslonjenim na vrata. U Anđelikinim se rukama dijete malko pomaknu. Tada ga ona pritisne na svoje grudi.

23.
ANĐELIKA PREKLINJE OPATA LESDIGUIERESA DA JE NAPUSTI
Kad su izašli iz klanca, konji zađoše u šumu. Opalo lišće pucketalo je pod njihovim kopitima, koja su odbacivala lagani, pozlaćeni pokrivač, što je poput pjene pokrivao jarugu. Među ogoljenim granama naziralo se nebo olovne boje. Posljednje lišće je lagano i postepeno padalo sa stabala.
Anđelika uze sa svog ogrtača list narančaste boje u obliku zvijezde, koja je pala na nj i snatreći uze promatrati to malo remek-djelo prirode išarano tankim žilicama.
Još jedna jesen! Još jedna zima! Mlakost sunca nije varala. Ljuta se zima nazirala u dalekim maglama, u kojima je blijedila boja zlata i šafrana, ustupajući mjesto sljezovoj i sivoj boji mjeseca studenog.
Anđelika svrati pažnju na opata Lesdiguieresa, koji joj je jahao uz bok i, okrenuvši se prema njemu, reče:
Da li je tko kada vidio smješniji prizor, oče? Vojskovođa se pretvorio u dojilju, a vojni svećenik u zibačicu.
Mladi čovjek prasne u smijeh, milo je pogleda i odgovori:
Vrlo važno! Uza sve to, vaša je vojska odnijela pobjedu, gospođo. Gotovo bi čovjek povjerovao da nam je dijete donijelo sreću.
Ponosno je promatrao Honorinu, koja je spavala u njegovu naručju, zaklonjena njegovom crnom svećeničkom mantijom. Kolijevka Honorine je bio obluk konja i naručaj ljudi, koji su je dodavali jedan drugome sve dok se ne bi zaustavili da se odmore. Tada se Anđelika sklanjala u stranu da je nahrani. Čim ju je stavila na svoje grudi, dijete se vratilo u život. Njezina je savjest bila mirna. Uza sve to, žrtva nije bila manje okrutna, a poniženje manje gorko. Prepustila je ljudima svoje pratnje brigu da nose tu nepriličnu životinjicu od koje je sudbina nije htjela osloboditi.
Prelazeći s konja opata Lesdiguieresa na konja Malbranta Glavosijeka pa na Flipotova i starog Antoinea, Honorina je upoznala sve vrsti kasa i galopa. Pa čak ju je i čestiti i debeli barun Croissec uzimao i ljuljuškao u svom širokom krilu. Ali čim bi pala noć, ma gdje se nalazila, ona bi počela plakati i ne bi se smirila sve dok je Anđelika ne bi uzela u naručaj. Tako je Anđelika bila prisiljena da bude uz nju.
Ovo je zaista smiješno - ponova ona. - Pitam se, kako mi se u ovakvim prilikama moji ljudi još uvijek pokoravaju.
Vi ste stekli veliki utjecaj na njih, gospođo. A postignuti uspjesi samo su učvrstili njihovo povjerenje prema vama.
Anđelikino lice postade tmurno.
Uspjesi? Pobjeda? Ne smijemo se tome prerano veseliti. Još nije pala odluka. Kraljevska vojska nije, doduše, uspjela slomiti obranu Poitoua, ali mi smo još uvijek opkoljeni. A evo i zima se približuje. Najveći dio zemlje je neobrađen, žetva je nedovoljna. Glad će posijati malodušnost. A kralj baš na to i računa.
Ako izdržimo do ljeta, naša je pobjeda sigurna. Morate u to uvjeriti svoje ljude. Kralj ne smije dopustiti da čitava jedna pokrajina ustraje u ustanku. Zemlja se nalazi u velikim ekonomskim neprilikama. Kralj mora stupiti u pregovore ili ugušiti ustanak u krvi. Nas, međutim, zaštićuju šume. Vojnici se ne usuđuju prodrijeti u njih...
Vi govorite kao pravi pravcati vojskovođa, pa me to pomalo i uznemiruje. Što bi rekle vaše crkvene starješine, kad bi vas čule?
Sjetile bi se da u mojim žilama kola krv staroga Lesdiguieresa, velikog dofineskog hugenota, koji se dugo borio protiv kraljevske moći. Iako se moja
obitelj obratila, moje je ime ipak pobuđivalo sumnju kod mojih starješina, kad sam bio u sjemeništu. Možda i nisu imali krivo?
I dalje se veselo smijao. Povjetarac je njihao uvojke njegove kose nad pocrnjelim mu obrazima. Prašina i vremenske nepogode sasvim su mu uništili kabanicu, šešir sa srebrnim kopčama, ovratnik i odijelo.
Poplašivši se žile nekog stabla, opatov konj poskoči u stranu i pojuri naprijed. Anđelika je neko vrijeme gledala za njim, potom podbode konja i dostigne ga.
Gospodine opate - reče ozbiljno. - Slušajte me. Vi ne smijete ostati sa mnom. Griješim što sam vas uvukla u jednu pustolovinu, koja nije u skladu ni s vašim zvanjem, ni s vašim položajem. Vratite se među svoje. Biskup de Condom vas je zagovarao i mnoge je nade polagao u vaše sposobnosti. On će vam naći neko bolje mjesto na dvoru. Ukoliko vas ponovo uzme k sebi gospodin de La Force... Međutim, ne smije se znati da ste bili sa mnom. Ne smijete o tome govoriti… Njezine riječi žestoko uzbude i zbune mladog čovjeka.
Zar me tjerate, gospođo?
Ne, dijete moje. Vi to dobro znate. Ali naša borba podliježe kazni, a vama nije mjesto među otpadnicima.
A zašto ne bi bilo? - prošapta opat. - Gospođo, ako se bojite da me samo moja privrženost vašoj osobi drži uz vas, onda vas moram razuvjeriti. Jest, moj život... pripada vama, ali postoji još nešto što me uz vas veže. Osjećam... osjećam, da vi imate pravo, gospođo. Ta ja sam živio na dvoru. Kako da vas danas ne slušaju oni koji su gladni i žedni pravde? Sjećam se svega, i moje mi srce ponavlja da vi imate pravo.
Anđelika stisne zube, a prsti joj stegnu konjske uzde.
Ne tražite opravdanja za moja djela - reče ona tvrdo. - Meni se ne može oprostiti. Ja sam puna mržnje, ja ne vidim dna svojoj mržnji...
On je poglefla svojim velikim očima punim užasa.
Nije li vas strah, da neko prokletstvo ne leži na vama?
Te riječi nemaju za mene više značenja. Znam samo jedno, a to je da bez velikog plamena mržnje, koji nosim u dubini srca ne bih mogla živjeti. Sanjati o bitkama i o kraljevu porazu daje mi hrabrosti da preživim, i jedino to me još veseli.
Opazivši njegovo rastuženo lice, ona nastavi:
Zašto ee grozite nad mojom sudbinom, opate? Nisam nikad mogla živjeti u sjaju Versaillesa, nisam se mogla privići na počasti, nisu mi prijale. Uvijek sam bila neposlušno i divlje stvorenje, naviknuta da bosonogo hoda po trnovitom putu. Dok sam bila dijete, moj brat Gontran, onaj što ga je kralj objesio, naslikao je moj portret; prikazao me kao vođu razbojnika. On je uvijek bio vrlo dalekovidan. Ja sam živjela u pariškom podzemlju, među razbojnicima i lopovima. Zar nikad niste čuli Flipota kako priča o onom vremenu kad sam se susretala s Velikim Coesreom, kraljem skitnica i lupeža? Prošla sam svim cestama, svim putovima, upoznala sve nevolje, sve zatvore, na oguljenim sam se koljenima, u prnjama, vukla stranputicama Rifa... Takva je moja sudbina i ne volim da imam krov nad glavom. Ništa me neće spasiti, sada to znam. Ne žalostite se, dragi moj opate. I prepustite me mojoj sudbini.
Na kraju doda tihim glasom:
Donosim nesreću onima, koji me ljube.
On ništa ne odgovori. Anđelika, međutim, primijeti kako mu duge trepavice naglo trepću i kako mu usne podrhtavaju.
Konji su se spuštali po kamenitom boku strmog brežuljka.
Na vidiku se pojavi dvorac obitelji Gordon de la Grande, poduprt sa četiri kule, okružen mrkocrvenim tonovima parka.
Putnici nisu morali znakovima najaviti svoj dolazak. Nisu se morali bojati zasjede u toj kući daleko na osami, izgubljenoj u dubini Bocagea.
Tu se zaboravljalo krajeve opustošene ratom, okrutne borbe po pustarama ili još strašnije zasjede na kraju uskih klanaca, borbe bez milosti. Sela na granici provincije bila su pusta. U unutrašnjosti su seljaci proveli ljeto držeći jednom
rukom ručicu pluga, a drugom mušketu. Krajem rujna jedan puk kraljevske vojske je duboko prodro u unutrašnjost ništeći sve na svom putu. Stanovnici kao da su bez traga iščezli ispred njega. Vojnici su povješali ono malo ljudi što su ih pronašli i sve popalili: zaseoke, trgovišta, žetvu. U Versaillesu se već govorilo o sigurnoj predaji ustrašenih seljaka, sve dok vojska nije stigla u okolicu Pouzaugesa. Odjednom kao da je u zemlju propala. Nikakve vijesti o njoj nisu stizale. Kraj ih je obuhvatio kao neka ogromna kliješta.
Neki preživjeli vojnici, koji su od šikare do šikare uspjeli doprijeti i prijeći preko Loire pričali su s užasom o sjenama, koje su ih u noći napale, o blistavim kosama kojim su ih ubijali, o skupinama ljudi koji su se s grana bacali na njih kad su se tome najmanje nadali i oštre im noževe zarivali u pleća prije nego što su mogli kriknuti. Bili su uništeni usprkos svom oružju i oficirima, Poitou ih je neumoljivo gutao jednog po jednog. Zavlada zaprepaštenje. Nakon te kobne vojne, vojska i visoko vojno rukovodstvo su bili u stanju iščekivanja. Dolazila je zima. Uzalud bi bilo nagovarati vojsku da poduzme nove napade. Obadvije su se strane povukle u zimovnike.
Anđelika je provela tri mjeseca u dvorcu La Grande. Tu je primila neke zavjereničke vođe, kao i načelnike nekih gradova, koji su došli da joj povjere svoje strepnje. Tužili su se da je svima opao dohodak. Trgovina je bila paralizirana, svuda počinju da mrmljaju. Na sreću, zima nije bila preoštra.
U ožujku je Anđelika opet počela na konju krstariti provincijom. Prestala je dojiti djevojčicu te je htjede ostaviti u dvorcu, gdje se našla čestita služavka koja je zavoljela dijete. Ali opat Lesdiguieres je odgovori od tog nauma.
Ne napuštajte je, gospođo, Umrijet će daleko od vas.
Doći ću opet po nju, kad događaji...
Ne - reče on gledajući je u oči. - Vi nećete doći po nju.
Je li pametno sitno dijete vući preko brda i dolina?
Njoj taj život prija, jer ste vi, njezina majka, uz nju...
On Honorinu zamota u topli pokrivač i popne se u sedlo, privinuvši je ljubomorno na svoje grudi.
U to vrijeme Anđeliku je mučila neka sumnja, dok bi promatrala svoju kćerku. Bijaše to kao strah od neke neodređene prijetnje, neka sumnja, neka slutnja, koja se malo-pomalo pretvarala u sigurnost.
Nalazili su se u opasnom kraju u koji su se zalijetali kraljevi vojnici. Da ne bi upali u zasjedu, Anđelika se sa svojom pratnjom svaku noć sklanjala u spilje kojih je bilo na tisuće u liticama doline Sevresa. Seljakinje iz susjednih zaseoka, običavale su se navečer tu sastajati da predu i pletu. One su se tu skupljale, jer je u njima bilo toplije, pa su mogli zaštedjeti ogrev. Poslije večere su dolazile s preslicom, noseći kučinu, kudelju te žeravnicom za grijanje nogu, koju su napunili žeravom prije no što su napuštali svoje domove. One pokazaše Anđeliki najprostraniju od onih prirodnih prostorija, gdje se mala četa odmarala zaštićena od hladnoće prvih proljetnih noći.
U jednu rupu u stijeni spilje bilo je utaknuto primitivno svjetlo, to jest struk lopuha natopljen u orahovo ulje.
Anđelika je promatrala djevojčicu koja se valjala po tlu i pokušavala da puže. Imala je deset mjeseci i izgledala snažna. Da li je riđa svjetlost luči davala njezinim kratkim kovrdžama bakreni odsjev? U kontrastu s kosom oči su joj bile crne i uske i širile su se prema sljepoočicama, kada bi se smijala. Tada se činilo da joj se jagodice sakrivaju, a njezin izraz... njezin izraz kao da nije bio nepoznat Anđeliki, podsjećao ju je na nečiju fizionomiju, ali izobličenu, bludnu. Tako se žestoko trgla unazad da je glavom udarila o zid spilje.
Montadour! Njegovo okruglo, riđe, svinjsko lice! Znoj joj oblije sljepoočice. Ta to nije moguće...
Mržnja, koju majka može da osjeća prema svom nezakonitom djetetu vrlo često je samo odraz mržnje kojom je nadahnjuje onaj što je tu mržnju i pobudio u njoj.
Osjećala bi ljubav za dijete Colina Paturela. Ali pomisao da ona, Anđelika de Sance dijeli odgovornost za jedno ljudsko biće s vojničinom najgore vrste, stvarao je u njoj dojam da je sukrivac u ljigavom, gadljivom razvratu, u jednoj sramoti, na koju ju je sudbina htjela prisiliti. Nikad ona ne bi na to pristala. Život je samo grozna, odvratna komedija, koju stvara neki lijepi i sadistički bog.
Na njezin krik dotrči opat Lesdiguieres.
Nosite je odavde! - zaviče sva zadihana. - Nosite mi je s očiju! U stanju sam da je ubijem...

Već je bila ponoć, a spilja je još odjekivala od Honorinine dernjave.
Ispružena na svom ležaju od sijena, Anđelika se očajno okretala sad na jednu sad na drugu stranu.
"Naravno, oni su joj zaboravili dati struk paprati."
Honorina nije mogla zaspati bez stručka paprati u ruci, bez te svoje omiljene igračke, čiji zupci kao da su je činili sretnom.
Na kraju Anđelika nije mogla više izdržati. Pođe u glavnu prostoriju gdje su, okupljeni oko vatre, opat, učitelj jahanja, sluge i barun, već bil iscrpli sve teme svog razgovora. Pogledavši ih oštrim, prezrivim pogledom, oduzme im dijete, koje kao čudom odmah umukne, i odnese ga u svoje skrovište. Naravno, mala je bila mokra, promrzla i balava. Anđelika je vještom i sigurnom rukom osuši, umota je u svoj vuneni šal i strpa je u sijeno do očiju. Zatim izađe napolje, pođe do ivice šume, ubere paprat i otkine nekoliko listića na dnu stabljike. Honorina ih čvrsto, zgrabi šakom; zaneseno je promatrala goleme sjene prethistorijskih nemani što ih je dlakavi list stvarao na zidovima spilje.
Kad se smirila stavi palac u usta i svojim sitnim stisnutim očima iskosa pogleda Anđeliku sretna što je vidi.
"Ta ti me poznaješ", kao da je govorila, "kad sam s tobom, onda sam mirna..." "Da, poznajem te," prošapta Anđelika. "Da, ne možemo ništa tu učiniti... ni ti, ni ja, zar ne?"
Poduprijevši rukom obraz, Anđelika je vrlo pažljivo promatrala kćerkicu. Blaženi izraz na djetetovu licu raščini bolni grč što joj bijaše stegnuo srce.
Ni prošlost, ni sutrašnjica. Trenutak tišine u njedrima zemlje. U njoj su se javljale slike više nego riječi, kao nježne i kratkotrajne sjene, koje su je smirivale.
" ... Ti si ničije dijete... Ti si mala šumska djevojčica... samo mala šumska djevojčica. Kosa ti je riđa kao šumsko lišće! Zjenice crne kao kupine na grmu. Koža bijela, sedefasta, kao pijesak u spilji... ti si utjelovljenje šume... ti si malik... vragoljan... Ništa drugo. Ti si ničije dijete... Spavaj, spavaj, mirno."

24.
LJUBAV MLADOG OPATA ČARKANJE S KRALJEVIM TRUPAMA
Opat Lesdiguieres izađe iz šikare s punim rukama gljiva.
- Ovo su slatkiši za tebe, Honorino. Ona se uputi k njemu, teturajući.
Tog je ljeta navršila godinu dana, baš u trenutku kad su kraljevi vojnici opkolili majur gdje se Anđelika sklonila zajedno sa svojima.
Zatvoreni kao zečevi u svom brlogu baš se htjedoše predati, ali uto im dojuri u pomoć Hughes de La Moriniere sa svojim protestantima i oslobodi ih. Anđelika je napustila majur spotičući se o lešine poginulih vojnika. Honorina je kašljala. Miris baruta i požara postali su dijelom njezina života, kao i buka eksplozija, krv, znoj na licima obješenih, bježanje u galopu i mračne noći u dubini šume.
Svoje prve korake načinila je u Parthenayu, dok je zvono zvonilo na uzbunu u malom opkoljenom gradu. Napadači su bili odbijeni i povukli se, ali grad iscrpljen
mnogim nevoljama bio je bez snage i života. Anđelika nije Honorinu našla na stolici u sobi u kojoj ju je bila ostavila. Našla ju je na ulici. Tako su doznali da je prohodala i da čak silazi po stepenicama.
Svoju prvu riječ izgovorila je onog dana kad je Lancelot de la Moriniere ubijen u toku žestoke bitke u pustarama Machecoul. Njena prva riječ je pogodila Anđeliku u srce kao kugla iz muškete.
Rekla je "krv", opazivši divlji mak. Smiješno je mrštila svoj nosić i kreveljila lice u bolnu grimasu kao što je vidjela da rade ranjenici.
Ponosno je ponavljala "krv... krv..." pokazujući cvijet. To je bio njezin osnovni motiv čitave večeri. Anđelika je mislila da će poludjeti. Izmorila ju je žestina borbi tog ljeta. U srce joj se počeo uvlačiti strah. Kralj se nije povlačio, a Poitou je već posrtao. Hughes de la Moriniere, bez ostala dva brata, bio je kao tijelo bez glave. Nikad nije bio u stanju da sam misli. Nije više bilo Lancelota, koji je podržavao njegovu vjeru u Anđeliku te je u njemu počelo uzimati maha puritansko nepovjerenje prema ženama. A nije bilo ni Samuela, koji je znao podnositi njegov ponos vazala koji se digao protfv kralja. Svršetak ljeta mogao bi otkloniti neminovnu propast. Zbunjeni žestokim otporom pobunjenika, vojni komandanti nisu znali što bi poduzeli. Kralj je bio mišljenja da će se ustanici umoriti, a onda će ih dotući glad, bijeda i pomanjkanje municije. Njegovi su ministri naprotiv, tražili da se protiv ustanika pošalje ogromna vojska koju će sam kralj voditi i predlagali su krvavu odmazdu koja je imala zastrašiti i sve ostale provincije. U prilog tom svom zahtevu navodili su kako su se i Akvitanija, Provansa i Bretanja počele buniti, a ni nedavno upokorene provincije Pikardija, Rusillon i druge nisu još sasvim sigurne.
Anđelika nije znala za ta odgađanja. Ona je nagađala da bi to moglo bili tako, ali bez dokaza nije mogla u to uvjeriti svoje iscrpljene borce. Međutim, jedino ih je ona još podsjećala da za njih ne postoji drugi izbor već ili borba do pobjede ili ropstvo. I tako se poslije grčevitih borbi za vrućih ljetnjih dana povukla s velikašem La Grangeom i s njegovim ljudima na sam kraj klanca Merveut. Logorovali su u dubini stogodišnje šume, koja se na sjeveru nastavljala na šumu Nieul. Tu su se oporavljali i liječili svoje rane.

Opat Lesdiguieres je napabirčio suhih grančica i potom kresivom zapalio vatru. Htio je Honorini pripremiti gljive što ih bijaše ubrao. Svoju pušku, koju nije više ostavljao, položio je na travu, preporučio djetetu da je ne dotiče. Ona mu je znakovima dala do znanja da već odavna nema povjerenja u taj predmet koji se dimi i praska.
Sjedeći nešto podalje na litici obrasloj mahovinom, Anđelika ih je promatrala.
Opat je imao na sebi grub prsluk od jagnjećeg krzna. Svoj šešir sa srebrnim kopčama zamijenio je s golemim, izblijedjelim šeširom, kakvog nose seljaci u tom kraju. Nije više nosio svećenički naprsnik, a kroz ovratnik njegove istrošene košulje vidjele su mu se pocrnjele mlade grudi, na kojima se sjajio zlatni križ obješen o izblijedjelu vrpcu. I tako je ona uglađenog i profinjenog odgojitelja svoje djece pretvorila u šumskog čovjeka. Nije više sličio na mladića iz Versaillesa ili iz Saint-Clouda, koji je podnosio dirljivom uglađenošću zlobno ruganje dvorskih gospođa i njihove izazovne poglede i koji je znao tako lijepo saviti nogu, kad bi pozdravljao velikaše iskvarenih navika. Ramena su mu sad bila šira te su još više isticala njegov vitak stas. Više nije bio krhko i slabašno biće, ali mu je pogled i dalje bio mio i blag kao u košute. Koliko je godina mogao imati? Dvadeset i dvije? Anđelika ga iznenada zovne; on joj priđe svojom običajnom hitnjom, punom poštovanja, koja ju je sjetila mnogobrojne služinčadi u njezinoj nekadašnjoj raskošnoj palači.
Gospođo?
Gospodine opate, više puta sam vas preklinjala da otputujete, da nas napustite. Sada to morate uraditi. Progone nas. Ne znam kakve nas nevolje očekuju. Vratite
se k svojima. Zaklinjem vas, učinite to radi mene. Ne bih mogla podnijeti misao da sam odgovorna za vašu propast.
Kao svaki put kad bi se ona dotakla tog razgovora, on bi poblijedio i stavio ruku na srce.
To je nemoguće, gospođo. Ne bih mogao živjeti daleko od vas...
Ali zašto?
On ju je netremice gledao svojim vatrenim očima koje su izražavale više nego bilo kakve riječi. Nju to ne uvrijedi, naprotiv, gane je do suza. Ona skrene oči, puna tjeskobe.
Ne, moje drago dijete - zaklinjala je ona tiho - ne, ne smijete... Ja sam... On je prekine:
Znam tko ste... Vi ste žena koju obožavam... Žena koju ljubim takvom ljubavlju da sam zahvaljujući toj ljubavi shvatio kako se čak i na Boga može zaboraviti zbog usana neke žene.
Ne govorite tako!
Kako je bila ispružila ruku prema njemu, on je uzme i zadrža u svojoj. Nije se usuđivala da je povuče, toliko ju je njegov stisak iznenadio svojom svježinom i snagom.
Dopustite mi da vam se... makar samo jedanput ispovijedim - reče on prigušenim glasamo. - Vi ste ispunili moj život zemaljskim i životvornim osjećajem, što mi nije žao. Vaš je pogled očarao moje biće i svaka vaša riječ...
Pa ipak, vama su poznati moji grijesi.
Po njima ste postali još draži mom srcu, jer ste sad slabašno ljudsko stvorenje. Htio bih vas... zagrliti i braniti vas od vaših neprijatelja i od vas same... Htio bih vas zaštititi svim svojim snagama...
Ta snaga, na koju se pozivao, izbijala je iz njega neodoljivom žestinom njegove mladosti. Po prvi put, poslije toliko mjeseci, ona je osjetila to strujanje života, zbijeno, prodorno koje kao da ju je htjelo privući i istrgnuti iz kandži dubokog očaja.
Ona je znala da on uvečer ide u šumu i da se na koljenima dugo moli. Ali dokle će u njegovu srcu biti mjesta za ljubav prema Bogu i za ljubav što ju je osjećao prema prokletoj ženi?
Nemoćna da govori, ona povuče ruku i protrnuvši od hladnoće još se jače umota u svoj ogrtač.
Ne bojte se mene - reče joj on nježno. - Ja bih vas obožavao da ste se samo udostojili da me pogledate. Da ste mi samo dali znak, bio bih se izgubio u vama... Neka vas ove moje riječi ne uvrijede, gospođo. Vaš sam ponizni sluga... Znam da vas od mene dijeli najnepremostivija zapreka...
Vaše zvanje?
Ne, vi sami ste zapreka... Taj užas, koji osjećate prema ljudima i njihovim željama, otkad... Tu zapreku ja u svom neznanju nisam kadar savladati...
Šutite... Vi ne znate što govorite...
Bol je dao oštar i tvrd izraz crtama njegova lica.
Znam... Uništili su vas... Mnoga ste zla doživjeli. I bolest je vaše duše zahvatila i vaše tijelo...! Da je bilo drukčije, bio bih dopuzao do vaših koljena... i zaklinjao vas da me ljubite ... Pustite me, da vam to kažem, molim vas. Već mnogo godina vas pratim na vašim putovanjima i vaš mi je lik postao prijeko potreban, kao i zrak koga dišem. Da niste postali tako neranjiva, sve bi bilo drugačije.
On ušuti.
Kad već ne može drukčije da bude - nastavi on tiho - onda je bolje ovako. Ta zapreka me sili da ostanem vjeran Bogu. Nikada neću biti vaš ljubavnik.. Taj san...
I nadljudskim naporom, dometne:
Barem ću vas spasiti...!
U njegovim divnim očima javi se božanski sjaj.
Ja ću vas spasiti. Učinit ću za vas više no što su učinili oni koji su vas držali u svom zagrljaju. Povratit ću vam sve ono što ste iz gubili: vašu dušu, vaše srce, vašu ženskost, sve ono što su vam oduzeli. Zasada ne mogu učiniti ništa, ali umrijet ću za vas i samo onog dana... Onog dana, kad prodrem do Božjeg svjetla steći ću moć da vas spasim. Onog dana kad umrem... Ah! Da bi bar taj dan što prije osvanuo!
On sklopi ruke na grudima i zanosno usklikne:
Ah! Smrti! Požuri da je mogu spasiti...!
Prečuli su sovin zov. Najednom se na ulazu u klanac pojavi konjanik s velikim čipkanim ovratnikom i s perjanicom, koju je vjetar vijao, a za njim ljudi u crvenim kabanicama, naoružani kopljima.
Anđelika skoči do Honorine. Opat zgrabi mušket da zaštiti njezino povlačenje. Anđelika se zaleti prema stablima i uze se penjati uz bok litice s djetetom na leđima, koje se grčevito držalo o njezinu vratu. Kamenje se odronjavalo pod nogama ustanika koji su se penjali uz sklizavu stranu.
Oficir se prvi snašao:
Tu su - zaviče. - Otkrili smo njihovo razbojničko skrovište! Hej, djeco, naprijed, za vukovima!
Vojnici sjahaše i počeše se penjati uz brijeg. Anđelika i njezini drugovi pratili su zadihani njihovo približavanje.
Penji se...
Čekajte još malo. Popnimo se još više...
Kad su vojnici stigli no najstrmijeg, gotovo okomitog mjesta, ona zaviče:
Kotrljaj kamenje! Gromade!
Mukla grmljavina ispuni mračni klanac. Seljaci su zakotrljali ogromno kamenje, čitave komade litica. Lavina se sručila na vojnike rušeći ih na nesigurnom putu. Pod naletom kamenica su prskala vojnička čela, vojnička prsa, te se vojnici stanu povlačiti obarajući jedni druge.
Seljaci su ramenima odvaljivali iz glinenog ležišta okrugle granitne kugle, koje su već vjekovima visjele nad ponorom. Najprije su se kotrljale sporo, a zatim sve brže i brže. Uz put su se odbijale od debala, koja su muklo odzvanjala u skokovima se rušile na vojnike u podnožju litice gnječeći ih kao stjenke.
Oficir naredi da se zatrubi zbor. Oprezno noseći svoje ranjenike i napustivši mrtve, vojnici se počeše povlačiti.
Sunce je svojim grimiznim zrakama obasjalo njihove uniforme. Vireći kroz granje. Anđelika ih je promatrala. Odmah je prepoznala oficira. Bio je to gospodin de Brienne, jedan od nekadašnjih njezinih udvarača u Versaillesu. Njegova pojava ju je sjetila puta što ga je prevalila od one njezine kratkotrajne slave u Versaillesu do danas i kako ju je ponor dublji od provalije što se pod njom otvarala, odijelio zauvijek od njezina nekadašnjeg svijeta.
Nagnuvši se, poviče podrugljivim glasom, koji je dugo odjekivao:
Pozdravljam vas, gospodine de Brienne. Pođite njegovom veličanstvu i podsjetite ga na Bagatellu...!
Kad su njezine riječi priopćili kralju, on problijedi. Na nekoliko se sati zatvori u svoju radnu sobu, zarivši lice u dlanove. Zatim je pozvao ministra rata i naredio mu da poduzme sve što je potrebno da se ustanak u Poitouu uguši prije proljeća...

25.
PRED VRATIMA OPATIJE NIEUL
Među pukovima koje je kralj poslao u Poitou 1673. godine, bio je i I. puk iz Auvergnea i pet najslavnijih četa iz Ardennesa. Kralj je čuo o praznovjernom strahu vojnika od zasjeda u šumama Poitoua, stoga je naredio da se tamo pošalju sinovi Auvergnea i Ardennesa, u tu svrhu posebno odabrani, koji su živjeli u šumi, koji su od djetinjstva bili naviknuti na tamu i na očaranost šume, na veprove,
vukove, na hridine, koji su bili vješti u čitanju nevidljivih tragova; sve su to bili sinovi cokulara, drvosječa ili ugljenara. Nisu više bili obučeni u crveno kao draguni, nego u crno i njihova uniforma podsjećala je na zlokobne Španjolce, što su na glavi imali čelične šljemove, s visokom, oštrom perjanicom, a njihove uske čizme dopirale su im do bedara. Sa sobom su vodili lovačke pse, snažne i krvožedne doge. Tamburanje njihovih visokih bubnjeva dugo je odjekivalo po opustjelim i užasnutim selima?
Zajedno s njima prodirao je i užas u Poitou. Tri tisuće pješaka, tisuću pet stotina konjanika, dvije tisuće posluživača, dodijeljenih konjici, intendanturi i artiljeriji. Vukli su i topove za osvajanje gradova... Kralj je rekao: Prije proljeća! Zima nije zaustavila rat.
U proljeće ostala je nepokorena još samo tvrđava. Ona odakle je i započeo ustanak, kraj između Chataigneraie i močvara, u kome su se utvrdili posljednji buntovnici. Okrutno proljeće! Hladnoća je i dalje trajala i još krajem ožujka poleđena zemlja bila je nemilostiva. Kroz uzak prozor dvorca, Anđelika je vrebala na povratak Flipota.
On uđe mršav, sama kost i koža, kao izgladnjeli vuk. Ni glad, ni zima, ni život progonjene zvijeri nisu mogli uništiti njegovu veselu ćud.
Uspio sam vas pronaći, - reče on. - Mislili su da ste mrtvi ili da ste uhvaćeni. Pričao sam im kako ste se usred noći uspjeli probiti iz dvorca Fougeroux. Nikad ne bih povjerovao da su čak tamo došli da vas traže! Sigurno nas je netko izdao, prodao. Sad posvuda ima izdajica!
Krišom pogleda seljakinju i njezina starog oca, koji su sjedili ispred ognjišta, otare rukavom svoj crveni nos i nastavi nižim glasom:
Vidio sam opata, Malbranta Glavosijeka, gospodina baruna, Martina Geneta. Svi su sporazumni. Treba napustiti zemlju. Sada je nastao lov na čovjeka kako se kaže ili točnije na ženu. Vas traže, gospođo markizo. Vaša je glava ucijenjena sa pet stotina livara. Sigurni su da će se naći netko tko će vas prodati. Dakle, evo što su odlučili. Večeras ćemo poći do Fenjera golubice; kad se tamo svi okupimo, kroz šumu ćemo krenuti prema močvarama, a zatim k obali. Ponce-le-Palud, koga još nisu uspjeli da uhvate, pomoći će nam da se sakrijemo... ili da se ukrcamo.
Da se ukrcamo - ponovi Anđelika.
Ta riječ je značila njezin poraz. U toku te jezive zime, ona je malo-pomalo izgubila osjećaj za borbu što ju je vodila.
Gonjeni od mjesta do mjesta jedina im je briga bila izvući živu glavu i sastati se navečer na okupu. Nikakvog drugog izlaza više nije bilo, osim bijega.
Sastanak nisam zakazao - šapne joj Flipot - jer se ne pouzdajem u ovu čeljad. Znadu tko ste i kao svuda, smatraju vas odgovornom za svoje nesreće.
Seljaci su mrmljali, gledajući ih mračnim pogledom. Muž seljakinje poginuo je u borbi protiv kraljeve vojske. Vojnici su im na prolazu oduzeli sve: kruh, stoku, žito i na kraju sa sobom odveli njihovu stariju kćer. Nisu znali što se s njom poslije dogodilo.
Na kraju sobe, gdje se nalazio veliki vandejski krevet, ispod poderanih pokrivača virile su četiri male njuškice. Držali su djecu cijelog dana u krevetu, da im bude toplije i da manje osjećaju glad.
Nekoliko časaka potom stari djed izmijeni neke znakove sa svojom snahom, a onda se digne, obuče svoju prostranu kabanicu, uze svoju sjekiru i reče da ide u šumarak nasjeći drva.
Vjere mi, otišao je obavijestiti vojnike - šapne Flipot. - Bit će bolje da odmah pobjegnemo.
Anđelika je bila istog mišljenja. Seljakinja ih je iz neshvatljivih razloga nastojala zadržati. Anđelika požuri s odlaskom. Uzme okrajak kruha i sira za Honorinu, dok se žena derala na nju:
Idite! Idite! Otiđite što dalje! Vi i ta vaša prokleta djevojčica. Vi ste me zavadili s domaćima. Otkad ste došli, ne čujem ih više da grebu u zidu. Ako nas domaći napuste, što će se s nama dogoditi?
To što se njezini obiteljski duhovi nisu više javljali izgledalo joj je teže, nego sve nevolje koje je dotada pretrpila.
Anđelika se uputi jašući na mršavoj mazgi koja se jedva vukla. Flipot ju je vodio za uzdu.
Prošli su kroz popaljena sela. U svakom su, na trgu, vidjeli tužne prizore. O granama brestova njihala su se tjelesa obješenih ljudi.
Već se spustila noć, kad su stigli do Fenjera golubice. Bio je upaljen. Fenjeri mrtvih su svjetionici Bocagea. Ti fenjeri su, u stvari, neka vrst kamenih lojanica sa stepenastim podnožjem, podignuti na raskržjima putova da pokazuju put noćnim putnicima koji često zalutaju zbog neprozirne tame. Osim toga, tu su i zato da primame lutajuće duše i spriječe ih da muče žive ljude dok spavaju. Usprkos pomanjkanju ulja i masti pri kraju zime, pobožne ruke su se trudile da ti fenjeri budu uvijek upaljeni. Blizu Fenjera golubice živio je neki cokular, koji je svaku večer kresivom palio fitilj od konoplje što se nalazio unutar kamenog fenjerčića.
Anđelika siđe s mazge i sjedne na kamene stepenice obrasle mahovinom.
Nema nikog - reče ona. - Ako budemo čekali ovdje više sati s Honorinom, prijeti nam opasnost da se smrznemo. Flipote popni se na mazgu i pođi u susret ostalima. Kaži im da požure ili da pronađu neki ambar gdje ćemo provesti noć.
Flipot se udalji, a umorno udaranje mazginih kopita po stvrdnutom tlu, dugo je odjekivalo u suhom zraku. Smrznuta su stabla pucketala poput stakla kad se lomi. Studen je stezala sve jače, oštra, reska, studen koja je skroz naskroz probijala tijelo. Anđelika je nepomično sjedila: promrzla je do srži. Dah joj se zgušnjavao u ledenu paru. Mada zaštićeni ogrtačem, Honorinini obrazi su bili hladni. U nejasnoj svjetlosti fenjera Anđelika uhvati djetetov pogled, njezine crne i pažljive oči, koje su kao oči vjeverice zirkale u noć. Njezine ručice koje su čvrsto držale komad sira i kruha, bile su crvene od hladnoće. Anđelika više nije imala dovoljno topline u naručju da je ugrije.
"Prokleto dijete?" Dakle, tako je zovu.
Njezine su usne zadrhtale od ljutine. - A što se miješaju u to, ovi prostaci? Ja jedina mogu znati jesi li prokleta ili nisi...
Još jedanput svojim ukočenim prstima izravna krajeve šala oko djetetova tijela. Napne uši, nadajući se stalno da će čuti galop u daljini. Šuštanje i pucketanje grančica privuku njezinu pažnju.
Tko je? - zaviče glasno.
Napne oči da vidi što se to miče u šumi.
Odjednom, u noći odjekne dugo zavijanje. Ona skoči: srce joj je zamrlo u grudima. Vukovi! Ta trebalo se nadati tome.
Drskost tih gladnih zvijeri, koje je duga zima tjerala iz šume stavila je nju i njezinu pratnju više puta u nezgodan položaj u toku zadnjih mjeseci. Čopori su jurili čak za skupinama konjanika. Lutali su oko logorske vatre i morali su na njih bacati zapaljene glavnje. Svjetlost Fenjera mrtvih ne bi bila dovoljna da ih udalji. Anđelika je imala o pojasu pištolj. Mogla bi ih pucnjem preplašiti, ali samo za kratko vrijeme.
Sjeti se cokulareve kućice, koja se nalazila nešto poviše. Morala je stići do nje prije nego joj se vukovi sasvim približe i dok se još nešto vidjelo pod neobično vedrim nebom, vedrim zbog studeni. Krene. Znala je da je vukovi slijede jer je čula njihove mukle skokove u šikari.
Kad bi se okrenula, vidjela bi kako im se u mraku sjaje zjenice. Ne usporavajući hoda saginjala se za kamenjem da bi ga potom bacala na njih kao na pobješnjele pse. Morala je dobro paziti da ne posrne i ne padne. Kad je ugledala crveni prozor kolibe skutrene pod stablima, njoj se ote uzdah olakšanja. Dugo je morala žestoko drmati vratima dok joj gluhonijemi cokl nije otvorio. Anđelika mu znakovima rastumači da je gone vukovi i da se moraju dobro utvrditi.
Da bi smirila tog bijednog čovjeka i njegova sina bogalja, ona stavi na stol jedan zlatnik, sve što joj je još ostalo od novca koji joj nedavno bijaše dao u zajam barun Croissec. U to gladno vrijeme cokularu bi bio draži pršut od zlatnika. Ipak je
on, svojim rukama pocrnjelim od soka sirovog drva uzeo zlatnik, dugo ga okretao i na kraju ga stavio za opasač.
Anđelika sjedne blizu ognjišta. Tu je barem bilo toplo. Gluhonijemi momčić baci na žeravu šaku triješčica. Anđelika primakne vatri Honorinine nožice, stane ih nježno trljati da u njima pospješi kolanje krvi. Kad se djevojčica ugrijala, povrati joj se boja, stane jesti svoj sir, a uz to je svojim uobičajenim oštroumnim pogledom promatrala novu okolinu. Osobito su je zanimale cokule, koje su kao grozdovi visile o gredi. Anđelika je pažljivo slušala, jer se nadala da će čuti pucnjeve mušketa njezinih drugova, koji će se sigurno domisliti da je zbog vukova morala napustiti mjesto sastanka. Tada će ona izaći na prag kolibe i ispaliti hitac iz pištolja. Ali ništa nije čula. Premorena, ona naposljetku legne s Honorinom na niski krevet koji joj je rukom pokazao cokular. Ležaj od suhom lišća bio je udoban. Nije se htjela pokriti prilično prljavim pokrivačem; bila joj je draža gruba ovčja koža.
Osjećala se neobično mirnom. Uspjela je odspavati nekoliko sati, bez snova. Već odavno je prestala prekapati u mislima o prošlosti, o onom što je moglo ili što nije moglo biti, o dramatičnim zapletima u koje se zaplela u svom relativno kratkom životu.
Ta sama je sebi naprtila na leđa brige i nesreće! Htjela je živjeti van zakona i suprotstavljajući se svemu što su je učili. Nije li njezin prvi muž skupo platio taj isti zločin? Mjesto da se opameti, ona je nastavila da se buni protiv ustaljenog poretka stvari. Nije se više, kao nekad, čudom čudila što je postala žrtvom tog poretka. Borba za život postala je sastavnim dijelom njezina bića. Iz povlaštenog, pitomog svijeta prešla je u svijet dviljih zvijeri, koje se moraju danomice boriti za svoj opstanak i braniti se od tisuću pogibelji.
Oko ponoći se probudi i opazi cokulara kako viri kroz uski prozor. Ona mu se primakne i opazi na čistini vukove, kako se šunjaju. Najveći među njima je, podvinuvši stražnje noge, često i dugo zavijao. Koza u štalici je trzala konopcem i prestrašeno meketala.
Anđelika ponovo legne kraj Honorine. Dodirom joj prsta popravi riđe uvojke koji joj bijahu pali na čelo, pri tom promatrajući njezino smireno i usnulo lice.
Zloslutno zavijanje vuka kao da je potvrđivalo slutnje njezina srca. "Ovo je početak kraja", mislila je u sebi.
Ujutro je padao snijeg, koji je nekim sitnim prahom prekrio čitavu okolinu. Snijeg se nečujnim korakom prikrao i uništio nade o skorom proljeću. Osuđena zemlja nikako da oživi.
Anđelika je uzalud tražila u kolibi komad papira i pero. Na kraju uzme komad platna i drvenim ugljenom napiše na njemu poruku. Zatim je morala dugo i strpljivo objašnjavati cokularovom sinu gdje se nalazi majur Favet, kamo ga je naumila poslati s porukom.
Napokon se momčić uputi po snježnom putu, stiskajući na prsima Anđelikino pismo, kojim je ona pokušala obavijestiti opata Lesdiguieresa o svom skloništu.
Momčić se tek sutradan vratio. Pomoću znakova joj objasnio da je našao neke njezine drugove i da su joj zakazali sastanak kod Vilinskog kamena, pa joj je cokular vrlo uspješno nacrtao to mjesto na ploči od stola.
Zašto oni nisu došli ovamo? Zašto opat Lesdiguieres nije gluhonijemome dječaku dao neko pismo? Pošto od domaćina nije mogla ništa više saznati, ona odluči da pođe na čistinu gdje se nalazio dolmen. Bilo je vrlo vjerojatno da je tamo čekaju. Ona pođe žaleći što nije obučena u muško odijelo, jer su joj suknje smetale pri hodanju po snijegu. Srećom imala je na sebi seljačku suknju koja joj je dopirala samo do gležanja.
Kad je stigla blizu Doline vukova, opazi visoke smetove snijega i pokoleba se. Ako pođe tim putem preko grebena, izgubit će mnogo više vremena. Odluči da pređe jarugu, ali joj je Honorina smetala. Stavi je stoga pod jedno stablo pod čijim je isprepletenim granama bilo suho, veže je za deblo stabla svojim pojasom i preporuči joj da bude mirna. Po nju će doći kasnije opat i Flipot. Honorina je bila
naviknuta na takve postupke. Često je tako u zalaznici očekivala završetak nekog sukoba ili izviđanja.
Anđelika se strahovito mučila da pređe jarugu. Više puta je pala, upadajući cijelim tijelom u snijeg. Kad se dovukla do vrha, učini joj se da su se s lijeve strane pojavili neki ljudi i misleći da su to njezini drugovi, htjela ih je već dozvati, kad joj krik zamre u grlu.
Nekoliko vojnika izbije iz šume.
Nisu je opazili i išli su dalje ivicom šume desnom stranom dolinice. Pocrnjeli i mršavi, sa svojim blistavim šljemovima, svojim kopljima uperenim u sivo nebo izgledali su poput krvoločnih i podmuklil vukova.
Paralizirana od užasa Anđelika je čekala da nestanu, a onda krene dalje. Odakle su došli ti vojnici? Što su radili u ovim zabačenim šumskim predjelima? Što su tražili?
Usporivši hod, ona se vukla prema Vilinskom kamenu. Od tjeskobe joj je gotovo ponestalo daha. Stigavši na početak čistine, bi joj odmah jasno da je prekasno stigla.
Na hrastovim granama oko dolmena njihala su se tjelesa obješenih ljudi. U prvome na koje joj je pao pogled prepozna Flipota.
Jadni Flipot! Još jučer je bio tako pun života! Nije ga mogla istrgnuti njegovoj sudbini. Rođen je bio da bude obješen i umro je obješen. Tada ona prepozna i ostale, jednog za drugim, opata Lesdiguieresa, Malbranta Galvosijeka, Martina Goneta, konjušara Allaina, baruna Croisseca... Ti obješeni ljudi, tu na čistini, ta draga lica, izgledali su kao da su živi i malo da im nije viknula:
"Napokon, našla sam vas, prijatelji dragi..." Morala se nasloniti o stablo.
Proklet bio, kralju Francuske! - prošapta. - Proklet bio!
Zaprepaštena je zurila preda se ne vjerujući svojim očima. U kakvu su zasjedu upali? Tko ih je prodao? Vojnici što ih je maloprije vidjela? Sigurno su oni izvršili ovaj grozan zločin...
Luda nada da još nisu umrli i da će možda nekoga od njih oživjeti, natjera je da se popne na kamen; pokuša osloboditi opata Lesdiguieresa. Ona uspije u tome i njegovo tijelo lagano klizne na tlo. Usprkos hladnoći još nije bilo ukočeno. Kleknuvši do njega, Anđelika pokuša utvrditi da li mu srce još kuca, tražila je neki znak života. Ali smrt je napravila svoje.
Privinula ga je na svoje srce i ljubila mu nevino čelo.
"O, moj dragi anđele čuvaru... ! Drago moje dijete...! Evo, mrtvi ste... Mrtvi zbog mene... Što će biti sa mnom bez vas...?"
Srce joj se kidalo od bola dok je promatrala njegove lijepe oči koje je više nisu vidjele. Nježno zatvori njegove vjeđe i otečena usta.
Slabi krik, koji odjekne u ledenom zraku, uspravi je. Honorina!
Anđelika se otrgne iz tuposti što bijaše njom ovladala. Treba požuriti u pomoć djetetu...
Honorina je stalno bila pod stablom. Nije plakala, ali nosić joj je bio crven poput bobice božikovine. Da iskaže svoju radost što je ugledala majku, naveliko se razmahala rukama po zraku. Anđelika je odriješi i uzme je na ruke. Odjednom je imala dojam da nečiji pogled počiva na njoj. Okrene se i spazi s druge strane Doline vukova vojnika, kako je promatra.
Kad je vidio da će Anđelika udariti u bijeg, on stane vikati.
Anđelika se brzo uspentra uz obronak i pojuri u šumu. Mokra i teška suknja joj je smetala, ali užas je gonio da sve brže juri.
Iz daljine do nje dopre zvučni lavež pasa. Nisu li to vojnici pošli u potjeru za njom sa svojim psima? Dahtala je, ruke su joj utrnule od djetetove težine.
Sad više nije bilo sumnje: gonili su je. Lavež se približavao i ona je čula kako se vojnici glasno dozivlju. Mora da su držali pse na uzdi. Tragovi Anđelikinih nogu jasno su se vidjeli u vlažnom snijegu. Iako je skretala sad desno, sad lijevo, pribjegavajući lukavstvu progonjene zvijeri, psi su je lako pronalazili i sa sigurnošću joj se sve više približavali.
Spustio se mrak. Olovno nebo kao da je pritislo zemlju dolaskom noći. Anđelika osjeti na svojim obrazima mekani dodir lepršavih pahuljica, koje su sve brže i gušće padale. Naskoro se probijala kao kroz neki neprozirni, pokretni zastor, ali je barem snijeg pokrivao njezine tragove...
I zaista, izgledalo je, da se potjera zaustavila. Nije više čula lavež pasa, ni drugu buku. Hodala je u grobnoj tišini napučenoj snijegom koji je naglo padao. Znojno joj je lice bilo paralizirano od hladnoće. Nekoliko puta je žestoko udarila o debla drveća. Najzad se zaustavi. Bila je gluha noć. Nije znala gdje se nalazi. Snijeg ju je polako pokrivao. Spopala ju je želja da barem trenutak sjedne. Uguši i tu želju jer je znala da se više ne bi digla. Dijete se malko pomakne u njezinu naručju.
Ne boj se - reče Anđelika poluglasno, teškom mukom mičući usne. - Ne boj se, znaš, ja dobro poznam šumu...
Najednom se ponovo javi pasji lavež! Nisu napuštali potjeru. Ona opet požuri. Odjednom posrne, ali se nekim čudom održi na nogama. Pod nogama joj je nestalo tlo. Bit će da se nalazi na rubu nekog grebena ili neke strme padine. Osjetila je prazninu, neke nove prostore u noći gdje više nije bilo zagušljivog pritiska šume. Dok je nepomično stajala, dopre do nje isprekidana zvonjava nekog zvona. Učini joj se da je njegovi brecavi zvuci zovu i da joj nude utočište.
Ispunjena nadom, počne se oprezno spuštati niz padinu, i naskoro razazna ispod sebe visoke zidove opatije Nieul. Snažno potegne za konop na vratima. U zaklonu samostanskih vrata osjećala se bolje; odjednom se raščinila u njoj teška i ledena strava što ju je dotad pritiskala.
Netko je podigao kapak na malom otvoru, nečiji se glas javi:
Blagoslovljen budi Bog! Što želite?
Zalutala sam sa svojim djetetom u šumi. Dajte mi utočište.
Ne primamo žene u opatiji. Produžite još pedeset koraka nalijevo i naći ćete gostionicu: tamo će vas ukonačiti.
Ne... vojnici me gone... Moram se skloniti pod zaštitu vaših zidova.
Pođite u gostionicu! - ponovi isti glas.
Osjetila je da će se okance zatvoriti. Krikne van sebe:
Ja sam sestra vašeg dobročinitelja Alberta de Sancea od Monteloupa. Za ljubav Božju, otvorite mi... otvorite mi...
Učini joj se da čovjek s druge strane vrata oklijeva. Zatim okance lupne, a odmah potom zaškripi ključ u bravi i netko povuče zasun. Ona poput oluje sune kroz odškrinuta vrata, a za njom navali snježna vijavica.
Dva mala fratra bijele kose promatrala su je zbunjenim očima.
Zatvorite vrata - preklinjala je - i nikako ih ne otvarajte ako vojnici stanu lupati o njih.
Oni je poslušaše. Anđelika je odahnula tek kad je vidjela da se jaki drveni zasun spustio preko vratiju.
Rekli ste da ste sestra dobročinitelja opatije, gospodina de Sancea? - upita jedan fratar.
Istina.
Čekajte tu - reče fratar pokazavši joj neku vrst sobe za razgovore, gdje je gorjela debela voštanica u bakrenom svijećnjaku. Pod kamenitim svodovima bilo je možda nešto mala toplije nego vani.
Anđelika je cvokotala zubima, čitavo joj se tijelo treslo od hladnoće. Nije osjećala svoje ukočene ruke, koje su držale Honorinu, isto tako promrzlu i cvokotavu.
Napokon opazi druga dva fratra koji su dolazili iz samostanskog dvorišta.. Jedan je držao uljenicu. Bili su odjeveni u bijele habite, što je značilo da su starješine.
Uđoše u sobu za razgovore i stadoše ispred nje. Mlađi se još više približi, podigne visoko svoju svijeću, da bolje osvijetli ženino lice.
Jest, to je baš ona - reče napokon. - Zaista je ona, moja sestra Anđelika de Sance...
Alberte! - šapne Anđelika.

26.
UTOČIŠTE! UTOČIŠTE!
Zvonce na ulaznim vratima žestoko je odjeknulo. Fratar-vratar, došao ih je obavijestiti da nekakvi ljudi pod oružjem traže da ih se pusti u samostan.
Nemojte im otvoriti - zaklinjala je Anđelika. - Inače sam propala. Oni mene gone!
Buntovnicu Poitoua - reče poluglasno Albert.
Ona ih prestrašeno pogleda. Dosta dobro je poznavala ljudsku opačinu, stoga je i sada gledajući te fratre ledenog pogleda, vidjela u njima samo neprijatelje. Oni će je sigurno izručiti vojnicima.
Padne na koljena zureći u mramorno lice opata; njezine su usne živo ponavljale stari krik srednjeg vijeka, koji je toliko vijekova zaustavljao na pragu crkava krvoločne borce na ljude.
Utočište! Utočište!
Opat joj dade rukom znak da se smiri i u svojoj bijeloj mantiji, poput neke utvare, pođe do svoda crkvenog predvorja. Malo potom se vrati. Bit će da je vojnike poslao u gostionicu. Umorni od potjere po snijegu, oni i nisu bili a stanju navaliti na zidine opatije koja je doživjela i nadživjela mnoge napade i ratove. Stoga su se, manje-više, bez prigovora udaljili, tim prije što im je otac vratar doviknuo kao će se u gostionici okrijepiti dobrim vinom iz Charentesa, rijetkom robom u tim nemirnim vremenima.
Tišina je opet zavladala u unutrašnjosti samostana. Anđelika je još uvijek klečala, potpuno iznemogla. Albert se sagne i uzme joj iz ruku malo drhtavo biće, crnih i živih očiju, kao u neke šumske zvjerčice, što ga je stiskala na prsima.
Dignite se, gospođo!
Otac opat joj pruži ruku. Mršavu, ali neobično snažnu. Ona se uspravi.
Malo ima udobnosti u opatiji, gospođo!
Imao je dubok, jednoličan gluhi glas, glas naviknut na pjevanje monotonih psalama.
Možemo vam staviti na raspolaganje samo dva donekle udobna mjesta: kuhinju, da se u njoj okrijepite i staju, da u njoj spavate.
Sigurno je opazio na Anđelikinom, poput mramora ledenom, licu izraz ushićenja kad je čula za ta dva skromna mjesta, jer mu se grimasa nalik na smijeh pojavila na isposničkom licu.
Pođite u miru - reče na kraju. - Vaš brat će vas odvesti gdje treba.

Dok joj je iz otežale mokre haljine izbijala para, Anđelika je, smjestivši se kraj velike vatre u kuhinji, trljala Honorini prozeble nožice. Potom joj dade šalicu vrućeg mlijeka, a na kraju je svuče i umota u vrući pokrivač. Braća laici, u crnoj mantiji, posluživali su ju bez riječi kao što su im propisi nalagali. Čulo se samo lagano škripanje njihovih sandala i pucketanje vatre, na koju su bacili dva krupna snopa granja. Anđelikina odjeća je bila ubrzo suha, ali ona sama je toliko bila iscrpljena da nije čak ni glad osjećala.
Srušila se u sijeno i smjesta zaspala, kao da se onesvijestila. Albert Sance je malu Honorinu položio u jasle, u tu grubu kolijevku, koju je dobro napunio slamom i sijenom. Prije nego se udaljio nabacao je još sijena oko usnule sestre.
Vani je i dalje lagano padao snijeg. Bijeli plašt je pokrio opatiju, nepomičnu šumu, bijeli mrtvački plašt je pokrio Anđelikine drugove obješene kod Vilinskog kamena...

27.
OPATIJA NIEUL
U noći se Anđelika probudila. Čula je zvuk zvona. Krave koje su počivale u svojim pregradama iza razdvojnog zidića katkad bi se pomakle snažno otpuhujući zrak kroz nozdrve. Negdje u daljini titralo je tiho, jednolično pjevanje molitava, te se činilo kao da to nevin anđeoski zbor pjeva.
Ona pruži ruku i trgne se. Dotakla se nečeg vrućeg. Brzo skine veliki fenjer koji je visio o čavlu blizu vrata i pri njegovoj žućkastoj svjetlosti opazi da je Honorina crvena i da joj je disanje kratko i ubrzano.
Čitava tri dana je bila kao prikovana uz djetetovo uzglavlje. Brat bolničar je često dolazio. Imao je sijedu kosu i oči blijedoljubičaste, kao što su bili cvjetovi što ih je brao u šumi da od njih spravlja čajeve.
Ako umre - govorila je u bijesu Anđelika - poći ću i vlastitim ću rukama pobiti vojnike koji su nas gonili.
Hajde, hajde, bolje bi bilo da se pomolite Bogorodici, majci kao što ste i vi - blago je odgovarao fratar.
Jednog se jutra probudi i opazi Honorinu, kako se ozbiljno igra klasom žita. Sva sretna pozove brata laika, koji je muzao krave nekoliko pregrada dalje.
Fra Anselmo! Dođite da vidite! Čini mi se da je ozdravila.
Debeli fra Anselmo i dva fratrića, koji su mu pomagali, okružiše Honorinu. Djevojčica je smršavila, veliki podočnjaci su joj okružili oči, ali joj je pogled bio bistar dok se zabavljala svojim klasom. Uzevši mlijeko i slušajući radosna čestitanja fratara, ona se držala dostojanstveno kao što se kraljica drži prema uzbuđenim paževima.
Ovaj mali Isus nas neće napustiti - reče razdragano fra Anselmo. Zatim će oporim glasom, obraćajući se Anđeliki:
Zahvalite, dakle, Gospodu i slavite ga, bezbožna ženo! Otkad ste ovdje, još nisam vidio da ste se prekrižili.
Albert de Sance je došao da posjeti svoju sestru, noseći u ruci kovčežić od crvene kože išaran zlatnim arabeskama. Čudno, ali Anđeliki se činilo da fratarski habit od grubog sukna bolje pristaje njezinu bratu od najfinije svile u koju se oblačio u doba kad je živio na dvoru. Činilo se, uz to, da je njegovu blijedom i mršavom licu bilo suđeno da se odriče užitaka i vrši pokoru. Obrijano tjeme okruženo gustom kosom bolje mu je pristajalo od vlasulje. Nabori na habitu, te široki rukavi isticali su njegove odmjerene kretnje, koje su nekad išle čovjeku na živce. Nekada je davao dojam pomalo izopačenog prevejanca, a sad se to lukavstvo pretvorilo u vedrinu i strpljenje. Boležljiv izgled njegove previše bijele puti, upadao je u oči među dobro uhranjenim mladićima na dvoru, dok je ovdje davao dojam asketske prozirnosti.
Sjećaš li se, Anđeliko - reče joj on - nekad sam ti često ponavljao: jednog dana dobit ću opatiju Nieul. I evo, postigao sam svoj cilj.
Promatrajući njegov visok i nježan lik obilježen bičevanjem, taj lik, u kojemu bi rijetki prepoznali nekadašnjeg milosnika kraljevog brata, Anđelika je pomislila u sebi:
"Po mom mišljenju, prije će biti da je opatija dobila tebe."
Oni nisu govorili o događaju koji je izazvao temeljitu promjenu u mladićevu životu, nisu govorili o ljutoj boli i tjeskobi koja ga je, pošto je ukopao brata Gontrana, tjerala ulicama grada pa seoskim cestama, njega zaplakanih očiju koje je brisao čipkastim rukavima, njega milosnika, pokvarenjaka, nisu govorili o mirisu procvjetalog bijelog gloga što ga je u mislima vraćao djetinjstvu, lutanju koje ga je dovelo pred vrata opatije Nieul. Kad je Albert Sance bio dijete, dolazio je često u opatiju da uči latinski. I baš na tim satovima učenja, draž opatije se uvukla u kutak njegova srca, kao neka neprolazna, suptilna nostalgija, koju ni uživanje u kraljevskoj palači i Saint-Cloudu nisu nikad mogla ugušiti.
Toga je dana potegao za zvono na vratima i vrata su mu se otvorila...
Na tavanima opatije nađe se čudnih stvari - reče on Anđeliki. - U toku vijekova, nije tu vladala uvijek isposnička strogost. Ostalo je nekih predmeta iz tih vremena. Otac nastojnik je pomislio da bi ti neka od tih stvarčica mogla poslužiti. Ovlastio me da ti predam ovo.
Kad je otvorila kožni kovčežić, našla je u njemu toaletni neseser; a predmeti su bili izrađeni od sedefa i zlata.
Kad je ostala sama, Anđelika je dugo četkala svoju kosu, držeći u jednoj ruci okruglo ogledalo, jasno kao sunce, a u drugoj skupocjenu i, vrlo tešku, ali mekanu četku. Očarana, Honorina se pomače u svojim jaslama tražeći od majke svoj dio. Anđelika joj dade drugu, manju četku i pomagalo za obuvanje cipela također od sedefa i zlata.
Koja je dama iz plemićkog roda Richeville, senzualna i mistična, ostavila među ovim zidovima te predmete taštine?
Bivši starješina opatije, čije su plave oči nekada zanosile groficu de Richeville, bio je epikurejac, koji je uživao u učenim raspravama ali i u manje eteričnim zadovoljstvima. Anđelika se sad sjeti da je u dnu podruma vidjela ostatke visokog kreveta s baldahinom, koji bi fratri namještali čim bi lijepa gospođa dolazila u opatiju da tu traži odmor i zaborav.
Njegov nasljednik obračunao je u samostanu s tim razuzdanim navikama. Govorilo se o njemu da je krut i nepristupačan.
Usprkos tome, Anđelika zatraži da je on primi, da bi mu se zahvalila. Ona je opet poprimila ljudski izgled, pa je željela da je nastojnik samostana vidi i uvjeri se da ona nije ono jadno, slomljeno biće, kome je morao pružuti ruku da bi je podigao. Haljina, koju je ona oprala i izglačala nije bila elegantna, ali je zato pustila da joj kosa, oprana i počešljana, slobodno pada po ramenima. Nagnuta nad ogledalom promatrala je sebe nekom nemirnom sumnjom. Nisu li duge sunčane pruge u toplim tonovima njezinih uvojaka bile novi pramenovi sijede kose, koji su se nedavno pojavili? Ona je sijedila odjednom, a nije joj kosa postepeno postajala siva. Imala je samo trideset i tri godine, ali je već osjećala da se bliži dan, kad će njezino glatko lice, još ukrašeno svim dražima mladosti, biti okrunjeno bijelom aureolom. Starost ju je već doticala svojom snježnom rukom, a ona još nije pravo ni živjela. Dok se ženi ne ispune želje, život joj prolazi u stalnoj nadi...
Ona prođe samostanskim trijemom, a zatim, pošto se popela stubištem čije su stepenice bile izlizane od mnogih procesija, pođe otvorenom galerijom koja je podsjećala na popločano dvorište unutar arapskih kuća. Kroz otvor pod polukružnim lukom koji je počivao na zdepastim stupovima, ona ugleda dvorište, zdenac iz kojega je brat Anselmo grabio vodu te Honorinu kako čuči na petama.
Hodnici su bili pusti. Šum njezinih koraka sjetio ju je ponosite gospođe de Richeville, te joj se učini da je vidi kako glave umotane u crni svileni rubac prolazi kraj začuđene Anđelike, koja je u ono vrijeme bila još djevojčica.
Nastojnik samostana ju je čekao u prostranoj biblioteci, u kojoj su zidovi bili prekriveni neprocjenjenim bogatstvom. Vrlo rijetki prvotisci iz prvih štamparija, tisuće uvezanih knjiga svih oblika i svih debljina sjajile su se svojom izblijedjelom zlatnom bojom u polumraku hladne dvorane, u kojoj se osjećao miris skupocjenih knjiga uvezanih u kožu, miris pergamene, štamparske boje, pultova od ebanovine na kojima su ležali golemi otvoreni misali, ukrašeni slikama. Sjedio je pod oslikanim crkvenim prozorom, u gotskoj stolici, a ukrućenost njegova bijelog lika davala je još impresivniju živost njegovim očima koje su se činile crne, a u stvari su bile tamne kao bronca ili čelik i nisu imale dobi, baš kao oči mnogih asketa. Izraz njegovih tankih, strogih usana sledi Anđeliku i ona zauze odbrambeni stav. Pošto je najprije klekla preda nj, ona se podigne i sjedne na stolac bez naslona koji je već prije tu bio postavljen. Uvukavši ruke u duge rukave od grubog sukna, on ju je promatrao nekom pretjeranom pažnjom i ona je bila prisiljena da prva progovori, kako bi prekinula taj muk koji ju je ispunjavao nelagodriošću.
Oče, htjela bih vam bezbroj puta zahvaliti što ste me primili pod krov samostana. Da su me oni vojnici uhvatili, bila bih izgubljena... Sudbina koja me očekivala...
On se malo nakloni.
Znam to. Vaša je glava ucijenjena... Vi ste Buntovnica Poitoua.
Nešto u njegovom glasu uznemiri Anđeliku. Prikriveno neprijateljstvo što ga je osjetila prema njemu odjednom bukne:
Osuđujete li moj postupak? - reče ona gordo. - Kojim pravom? Što možete vi znati u osami svog samostana o nevoljama, vani u svijetu i o uzrocima koji mogu natjerati neku ženu da se lati oružja da bi branila svoju slobodu?
Izazivala ga je. Slabo bi se bio proveo taj redovnik da ju je podsjetio da se žena mora podvrgavati. Bila bi mu u lice dobacila kraljeve zahtjeve.
Znam o tome podosta, jer vidim kako vam iz očiju viri odvratno lice Nečastivog. Ona se zajedljivo osmjehne.
Mogla sam i očekivati da ću ovdje čuti ovakvu vrst gluposti. Uskoro ćete mi reći da je sam vrag ovladao sa mnom.
Postoji li u vašem srcu makar jedan osjećaj a da nije ispunjen mržnjom? Ona je šutjela, a on nastavi svojim monotonim i potresnim glasom:
Nečastivi je mržnja. Nečastivi je onaj koji više ne zna za ljubav. To je drugo, protivno lice, to je ono lice u kojemu, da se tako izrazim, nema ni truna ljubavi; to je mržnja. To je otrovan cvijet koji nečastivi sije. Plemenita srca su sklonija mržnji od ostalih. Zar ne znate da se nečastivi hrani krvlju, bolovima i porazima...?
Neočekivani izraz gotovo fizičke patnje izobliči mu lice. On poviče s neizrecivom tugom u glasu:
Iskoristili ste moć svoje ljepote da biste odvukli ljude na put mržnje, zločina i ustanka... A zovete se Anđelika... kćerka anđela.
Odjednom ga ona prepozna.
Brate Ivane...! Brate Ivane...! Oh! Niste li me, možda, vi nekoć... jedne noći odveli u svoju ćeliju da biste me zaštitili od zla...? Oh! To ste vi! To ste baš vi! Prepoznajem vaše sjajne oči...
Potvrdio je šuteći. Činilo mu se da opet vidi djevojčicu kojoj svijetla kosa, okružuje dražesno, nevino lice, kao što je lice djetinjstva, lice prepredeno kao što je lice odrasle žene i čije ga oči boje proljeća znatiželjno promatraju.
Nevina djevojčice - šapne on - što se s vama dogodilo? Nešto se slomilo u Anđelikinu srcu.
Uvrijedili su me i ponizili - promuca ona. - Oh, da znate, brate Ivane, kako je život bio opak sa mnom!
On svrne pogled na ogromno raspelo što je visilo na suprotnom zidu:
A on, a što sve on nije pretrpio?

Te noći ona nije mogla zaspati. Mir u samostanu je, kao nekada, raskinuo varljivi veo i otkrio prisutnost Duha tmine. Tihi zvuk zvona koje je otkucavalo noćne sate i vrijeme jutarnje molitve sjećalo ju je vječne borbe. Sa svijećama u ruci fratri su dugim trijemovima odlazili u crkvu.
"Molite se, molite, fratri", mislila je ona, "i treba da se molite dok tmina vlada nad usnulom zemljom."
Tu je Duh zla otkrivao svoje grozno lice. Kad bi zatvorila oči, činilo joj se da čuje kako krv teče. Tada bi ona ispružila ruku da bi takla ručicu usnule Honorine. Nevinost njezine kćerke činila joj se jedinim bedemom iza kojega se mogla zaštititi od užasa te beskonačne noći. Tek u zoru, kad je pijetao zapjevao, ona je uspjela zaspati.
Međutim, ona se nije tek tako predavala. Zatraži da opet vidi oca nastojnika.
Što bi bilo od mene da nije bilo mržnje? - reče mu ona. - Da se nisam mržnjom branila, bila bih crkla od očaja, bila bih se ubila, bila bih poludjela. Duh osvete koji vlada mnome je kao neki oklop koji mi omogućava da živim i da sam svjesna toga, vjerujte mi.
Ne sumnjam u to. Postoje trenuci u životu koje ne bismo doživjeli bez pomoći duha snažnijeg od svojeg. Ljudski duh nije otporan. U trenucima sreće je dovoljan sam sebi za pomoć, ali u nesreći mora se obratiti za pomoć ili Bogu ili vragu...
Vi, dakle, ne potcjenjujete snagu osjećaja kome sam se prepustila?
Neću nikad potcijeniti moć i duhovnu snagu gospara Lucifera. Previše ga dobro poznajem.
Ah! Vi se uvijek gubite u prilično grubim vizijama. Ne shvaćate naprosto ništa od onog što se zbiva na zemlji.
Ona se ushodala gore-dolje ispred njega, ponosna, s kosom rasutom po ramenima, visoko dignute glave, sijevajućih očiju nimalo ne mareći za svoj izgled u tom trenutku, jer je sve svoje snage upregla u borbu što se u njezinoj nutrini vodila.
Nepomičniji i bešćutniji od kamenog kipa, otac nastojnik je promatrao kako prolazi ispred njega. Naposljetku mu na usnama zatitra podrugljiv i jedva primjetljiv osmijeh.
Uzalud vam nijekati, kćerko, da vrag nije ovladao vašim duhom. I neiskusnim očima je jasno da bi vaš nemir trebalo smiriti s nekoliko kapi blagoslovljene vode.
Vi me tjerate u očaj! - poviče ona. - Nervozna sam jer hoću da se opravdam, a zapustila sam naviku da razmišljam o ovim pitanjima. Osveta zbog koje me korite a koja me natjerala da se s oružjem dignem protiv pretjerane tiranije, zar ta osveta nije bliža duhu pravde, koju je Krist propovijedao negoli rušilačkom zlu?
Izgledalo je kao da on razmišlja o tome.
Vi niste lak protivnik - dopusti on. - Govorite, dakle, izložite sve što imate reći... Godinama je šutjela pa joj je sada bilo teško govoriti. Riječi su joj se gomilale na usnama, rečenice joj se lomile u ustima kao istrgnute iz srca bez ikakva reda i veze što ju je strašno ljutilo. Pričala je o kralju, lomači, o Colinu Paturelu i gospodinu de Breteuilu, o sirotinji iz pariškog podzemlja, o svom zaklanom djetetu, o korupciji, porezima...
Šta je on mogao razumjeti od čitave te zbrke? Ništa! Mogao joj je držati propovijedi. Obuzeta žarom izlaganja s vremena na vrijeme je zabacivala kosu koja je padala po obrazima. Stalno je hodala i govorila. Katkad se oslanjala objema rukama na naslon stolice, naginjala se nada nj, kao da mu hoće bolje predočiti svoju istinu.
Vi me smatrate odgovornom za krv prolivenu po mojim naredbama. A da li je krv prolivena u Božje ime manje crvena, manje kriminalna?
On je njezinoj srdžbi i mržnji suprotstavio kameno lice, svoj pogled koji je odjednom postao hladan i neprobojan.
Da, znam što mislite - nastavi ona grozničavo. - Krv protestantske djece, koju vojnici dočekuju na koplja, razumije se, nije čista, dok su, naprotiv, kraljeve želje svete; patnje naroda su pravedne i opravdane, pa čak i zaslužene... Nisu smjeli da se rode kao bijednici... Pokoravati se velikima, smrviti slabe... Takav je zakon...
Najzad je zašutjela gotovo potpuno iscrpljena, niz čelo joj je curio znoj, osjećala je prazninu u sebi.
On se digne, podsjetivši je da se približuje vrijeme čitanja brevijara. Ona ga je gledala kako se udaljuje uz samostanski trijem, s rukama u rukavima habita, s kapuljačom prebačenom preko glave, nalik na dugu voštanicu. Nije ništa shvatio. Bio je miran i vedar.
Te noći, međutim, Anđelika je bolje spavala i kad se probudila, kao da je pao s nje ogroman teret.
Otac nastojnik pošalje po nju. Da joj nije mislio održati neku svečanu propovijed kojoj je bio cilj da je ukroti? Veselila se što će s njim ukrstiti oružje. Uđe spuštene glave i začudi se videći kako se on grohotom smije.
Izgleda mi, gospođo, da se spremate za borbu. Zar sam, dakle, tako opasan neprijatelj da je Buntovnica Poitoua odlučila na me udariti svim svojim oružjem?
Molim vas, ne zovite me više tako - zamoli ga ona donekle smetena.
Mislio sam da se ponosite tim imenom.
Ona skrene pogled u stranu, osjetivši naglo da je nasmrt umorna.
Ne kajem se nimalo i nikad se neću pokajati za ono što sam učinila!
Ali vi se same sebe bojite. Anđelika se ugrize za donju usnu.
Kako vidim, vi ništa ne shvaćate, oče...!
To je moguće. Ali osjećam da patite, a nadasve vidim mračnu aureolu koja vas okružuje...
Aureola - reče ona sanjarski - Muslimanski sveci o njoj govore. Da li je moja aureola mračna, oče?
Vi drhtite od same pomisli da zagledate u svoju dušu. Zašto se bojite? Što mislite da ćete vidjeti u njoj?
Ona ga je netremice gledala.
Njegove zjenice koje su se sjale poput žive, prodirale su joj do dna duše. Nije bila kadra da svoje oči odvoji od njih.
Oslobodite se - navaljivao je on - inače nikad više nećete ponovo živjeti.
Ponovo živjeti! Ponovo živjeti! Ali zašto da ponovo živim? Nije mi stalo do života. Ona je u zanosu vikala, uhvativši se objema rukama za vrat, kao da se guši...
A što će mi život? Gadi mi se, mrzim ga, sve mi je uzeo. On je od mene stvorio ženu koje... da... istina je... koje se bojim...
Ona se bez snage sruši na stolicu.
Vi to ne možete shvatati, ali ja bih rado umrla.
To nije istina. Vi ne želite umrijeti.
Oh! Želim, vjerujte mi.
To je samo posljedica umora. Ali znajte da želja za smrću, volja za smrću, dolazi samo onima koji su u svom dugom ili kratkom životu proživjeli ono što su željeli da prožive. Sjetite se pjesme starca Simeona: "Moje su oči vidjele Otkupitelja svijeta, sad mogu da umrem." Ali sve dok neko biće to nije ispunilo, sve dok luta daleko od svog cilja, sve dok poznaje samo poraze... ono ne želi da umre... Zaborav, san, ništavilo... da. Umor od života? To nije smrt. Smrt, to je blago koje nam je Bog dao sa životom, to je neizrecivo obećanje...
Anđelika se sjeti opata Lesdiguieresa, njegova mladog zanesenog lica. "O smrti, požuri", govorio je on. Mislila je na Colina Paturela, koji je toliko puta bio predan krvnicima i na ono što je sama osjećala dok su je, privezanu za stup, gledale krvoločne oči Mule Ismaila. Tada bi bila mirne duše umrla, jer je osjećala da odlazi prema uzvišenosti. Ali nikako danas.
Imate pravo - reče ona zahvaćena nenadanim strahom. - Ne mogu sad umrijeti, to bi bila prevara.
On se nasmije.
Volim te nagle prelaze vaših raspoloženja. Da, gospođo. Vi morate živjeti. Da umrete poražena, kakva bi to za vas bila poruga. Najgora...
Borila se. Bojala se da ga pogleda, da se sretne sa pogledom njegovih tamnih očiju.
Vi vrebate na mene - reče ona - kao na neku žrtvu.
Htio bih da se oslobodite bremena koje vas je pritislo, htio bih da živite slobodno.
Ali kakvog to bremena da se oslobodim? - poviče ona ljutito.
Onog nevidljivog bremena koje vas priječi da živite u miru sa samom sobom i sa svojim životom.
Nikad neću oprostiti!
To od vas nitko i ne traži! Anđelika se borila u sebi.
I on je bio na mukama videći je kako naglo diše i kako tjeskoba muči njezino lijepo lice. Kako, zašto, koga je dana otišla k njemu i pred njega klekla?
Ona je grčila ruke na njegovom bijelom habitu, a napor kojim se svladavala, opažao se u njenim svijetlim očima.
Slušajte me... brate Ivane... Slušajte me. Jeste li čuli što o pokolju na Polju draguna.
On potvrdi kimanjem glave.
Ja sam naredila da se pokolj izvrši.
Mi to znamo.
To nije sve... Slušajte, i to je za mene bilo... neizrecivo zadovoljstvo. Htjela sam oprati ruke u njegovoj krvi.
Redovnik zatvori oči.
Od te se noći - šapne Anđelika - bojim i izbjegavam da zavirim u svoju nutrinu.
Pakleni su vas ponori privukli. Želite li se zauvijek osloboditi tih uspomena?
Cijelom svojom dušom.
U njezinim očima bljesne nada.
Možete li to vi učiniti?
Vi ste potpuno izgubili vjeru što ste je u djetinjstvu imali, ako sumnjate u to.
Bog zna sve, zar je onda potrebno da priznam svoje grijehe na ispovijedi?
Bog zna sve, ali bez vašeg priznanja i pokajanja, ni On sam ne može poništiti vaš grijeh. U tome se i sastoji ljudska sloboda.
Pobijedio ju je.
Pošto je dobila odriješenje, činilo joj se da joj je pri duši bolje. Gledajući svoje raširene prste, reče:
A hoće li nestati krvi s ovih ruku?
Ne radi se o tome da se izbriše ono što se zbilo, ni da izbjegnete posljedice za svoja djela, već se radi o tome da ponovo oživite. Godinama ste bili utjelovljenje mržnje, odsada budite samo ljubavi. To je cijena za vaše uskrsnuće.
Ona se razočarano nasmije.
Taj mi program ne odgovara, moja borba nije završena.
To je unutarnja stvar.
Ona se naruga svom uzbuđenju i strese izazovno svoju bujnu kosu.
Koliko riječi za jednu odrezanu glavu! Mula Ismail je svakog dana žrtvovao dvije ili tri da ugodi Bogu. Vidite li, vrlo je teško definirati što je Dobro ili Zlo, kad čovjek mnogo putuje i koješta vidi na svojim putovanjima.
Te riječi kao da su mnogo razveselile oca nastojnika. Osmijeh, nalik blijesku sunčane zrake na snijegu, kao da je razbio ukočenu i strogu masku na njegovu licu, i sad je ono sjalo ljubaznošću i nevjerojatnom mladošću. Obično mu je izraz lica bio ukočen i hladan. Činilo se da ga ništa nije moglo smekšati. Međutim, u toku razgovora, bezbrojna su se čuvstva smjenjivala na njemu: radost, bol, srdžba, simpatija. Kad je Anđelika mislila na nj, uvijek joj je pred oči iskrsavao njegov strog i nepristupačan lik. U stvari, u njega je bilo vrlo pokretno i uvijek budno lice.
U početku, prije nego što je opazila ta njegova svojstva i prije no što se ogrijala na njegovoj životnoj toplini, ona ga se bijaše prestrašila.
Odgovarajući na njezinu dosjetku, koja se odnosila na Mulu Ismaila, reče:
Zlo je ono što osjećate da šteti vašem moralnom zdravlju. Dobro je ono što zadovoljava vaš osobni osjećaj pravde.
Ali, oče, dozvolite mi da vas upitam, ne mirišu li te vaše tvrdnje ponešto na herezu?
Ja ih iskazujem samo pred onima koji to mogu da shvate.
Zar, dakle, toliko povjerenja imate u mene? On ju je dugo posmatrao.
Jest, imam. Vaša sudbina nije obična. Vi se morate boriti izvan utrtih putova. Mnogo ju je ispitivao o islamu. Ona mu je pričala o onome što je vidjela i čula. Pričala mu je o arapskim običajima, o njihovoj tvrdoj i okrutnoj vjeri, što je na njega učinilo snažan dojam. Ona se nije žacala da mu otkrije svoje divljenje i nostalgiju prema toj vjeri.
Prelistaše skupa ogromne knjižurine u kojima je, što minijaturama u boji, a što riječima, bila opisana povijest arapskih invazija, u kojima je bilo izneseno
naučavanja Muhamedovo, a tumačenje su tog naučavanja dali Crkveni oci. To su za Anđeliku bili nezaboravni trenuci. Ona je na sve zaboravljala dok je on prevrtao stranice rukom, tako dugom, mršavom i prozračnom, da je izgledala kao ženska. Kopirajući mnogo primitivce i razmišljajući o njima, on je sam stekao neku prozračnu ljupkost.
Jedno poslijepodne, dok ga je čekala, Anđelika u jednoj minijaturi primijeti anđela sa zelenim očima na licu koje joj se činilo poznato. Taj se anđeo pojavljivao više puta u misalu, negdje tužnog, a negdje sjajnog pogleda, spuštenih vjeđa, svijetle kose, negdje nasmijan, a negdje ozbiljan.
Da nije možda brat Ivan, novak u opatiji Nieula, ukrasio nekada ovu knjigu? - upita ona osmjehujući se, kad je otac nastojnik opet ušao.
Kako bih mogao zaboraviti djevojčicu one noći, izvanrednu ljepotu, koja je izbijala iz nje? Svježina, ljepota, želja za životom, sva su ta bogatstva izbijala iz nje kroz njezine zelene oči. Činilo mi se da ju je Bog poslao u samostan, da bi me podsjetio na ljepotu onog što je stvorio.
A sada sam stara i ružna. Opat prasne u grohotan smijeh.
Kako vam mogu pasti na pamet takve budalaštine? Kako tako lijepa usta mogu izgovoriti tako gorke riječi. Vi ste mladi! Oh, Kako ste mladi - ponovi on gledajući je gorljivo. - Vi ste sačuvali u sebi životnu bujnost, a to je pravo čudo. Vi ste, zaista, mnogo proživjeli, ali ja vam kažem da je vaš pravi život pred vama.
Počela mi je kosa sijediti
Još jedan ukras više - reče on podrugljivim glasom
I po prvi put nakon dugih mjeseci ona kao da je našla sebe u očima koje su je netremice promatrale i u kojima kao da je vidjela svoj lik. Osjećala je snagu svog tijela, koju je stekla zahvaljujući šumskom zraku i stalnom jahanju. Stas joj nije bio vitak kao prije, ramena su joj bila razvijenija, put joj je ponovo dobila ružičasto-zlaćene tonove, dok su podočnjaci bili ne samo znakom prolivenih suza, već su davali sjetu njezinu pogledu i još više isticali sjaj njezinih očiju.
Bijaše se sasvim odvikla da misli o svom izgledu, i gotovo je bila u neprilici otkrivši ponovo svoje tijelo, te nesvjesno pokrije grudi krajem svog ogrtača.
Uzalud me pokušavate ohrabriti - reče ona odmahnuvši glavom. - Vi to ne možete shvatiti. Izgledam tako živa. Ali se osjećam tako iscrpljena.
Ne može se u jednom jedinom danu ozdraviti od teške bolesti.
Svojim laganim korakom, kao da kliže po kamenim pločicama, opat pođe do svoje stolice i pošto je opet na nju sjeo, zamišljeno ju je promatrao.
Ipak ozdravljenje je u toku. Velika se razlika opaža na vama od one noći kad ste sa svojim djetetom potražili utočište u opatiji. Budite strpljivi Okrenite se k svjetlu, a ne tminama i ozdravit će vam i duša i tijelo.
Ona se začudi
I tijelo? Ta ja nisam bolesna!
Vi se bojite i mrzite čovjeka. To je vaša bolest ili bolje rečeno "anomalija" od koje morate ozdraviti. Inače će vam ona ugušiti dušu, jer ste vi stvoreni za ljubav. Anđelika je bila zapanjena, a onda odjednom plane.
O čemu vi to govorite? - poviče kreštavim glasom. - U što se vi to miješate? Što vi znate o patnjama žene koju proganjaju ljudi svojim željama? Što vi znate o užasu što ga ona na kraju osjeća i prema njima i prema sebi? Što vi znate o padu u koji ljubav može da odvuče? Osim toga, niste li vi prvi uprli prstom u avet pohote i povikali: pokora!?
On se osmjehivao kao da nije bio potresen žestinom njezina napada.
Zašto se osmjehujete?
Pa eto, što vas više gledam, sve sam više uvjeren da ste stvoreni da spavate u muškarčevu zagrljaju.
Ta ju je predodžba istodobno i uznemirila i umirila. On mirno nastavi:
Nisam govorio u množini. Rekao sam: muškarčevu. Previše ste puteni da biste mogli živjeti bez ljubavi. Nastojte ozdraviti za onoga koji mora doći, onaj...
Da, za muža... koga čestita djevica očekuje sa svijećom u ruci. Navlas moj slučaj...
Bezgranična joj tuga obuze dušu. Mislila je:
"Muž...! Imala sam ga. Obasipao me ljubavlju, ali su ga istrgli iz mog zagrljaja."
Morate svoj pogled okrenuti prema budućnosti. Treba da prepoznate onog koji će doći. Treba da se pripremite, da ga dočekate. Zar ne mislite osloboditi svoju dušu bremena svojih grijeha? Ne budite gordi na svoje tijelo. Ono nije zavrijedilo da mislite o njegovoj sramoti. Proljeće uvijek dolazi iza zime. Krv i tijelo se obnavljaju. Izgleda da ste dobrog zdravlja...!
Što joj je on otvoreno govorio o tajnom zlu koje ju je izjedalo, nju je i zbunilo i utješilo u isto vrijeme.
To neće biti lako - odgovori ona. - Vidi se da vi niste onaj, koji...
Luda glavo. Izbjegavajte sve ono što vas muči. Naučite to već jednom. Evo, poslije mnogih ružnih dana, pojavilo se sunce. Uzmite svoju kćerkicu za ruku i pođite s njom u park, šetajte se i razmišljajte o svojoj nadi.
Ona nije bila baš sigurna da želi budućnost koju joj je on proricao.
Postoji li na svijetu čovjek koji bi bio sposoban da je ponovo osvoji? Rana je bila previše duboka. Međutim, kad je razmišljala o nagonu, koji je njezino srce, željno utjehe, okretalo prema nastojniku nielskog samostana, morala je priznati da je njezina duša počela kopniti. On ju je privukao strpljivošću ptičara. Ali draž njegove muževne ličnosti, iscrpljene pokorama, ipak je pri tom odigrala znatnu ulogu.
Da, imao je pravo: ona je bila žena i to je ostala...
Što mi se, dakle, dogodilo u opatiji? - zapita ona. - Imam katkad osjećaj da sam izgubljena, da lebdim u zraku.
Vi se nalazite u stanju koje matematičari nazivaju "prelaz u beskraj".
Što ste htjeli time kazati?
Učeći matematiku, doznajemo da sva rješenja nekog problema ne moraju biti izračunljiva, to jest da proizlaze jedna iz drugih i da se svedu na pozitivan rezultat. Nekoliko prostih primjera: rješenje jedne matematičke jednadžbe, mi ne znamo da li je "pozitivno" ili "negativno". Drukčije rečeno da li se dobilo ili izgubilo. Obično vađenje drugog korijena stavlja nas pred filozofski problem od znatne važnosti, pred neizračunljiv problem, to jest, pred problem da izračunamo korijen negativnog broja. Pred vrtoglavicom, pred nemoći duha da riješi taj problem, mi se mirimo izjavljujući da je problem "zamišljen", ili ga pretvaramo u trigonometrijsku liniju. A to znači da više ne znamo što se događa, jer smo prešli na drugi plan fizičke strukture. To se onda zove, radi lijenosti duha, "prelaz na rješenje kontinuiteta" ili "prelaz u beskrajnost". Shvaćate li?
Mislim da shvaćam. Osjećam tu vrst trenutačnog nestajanja problema.
Dubok li je ponor taj beskraj, pa makar samo u čistoj matematici! Ali on je uvijek prisutan i u našem običnom životu. I kad naš duh ne nalazi više nikakvog "planskog" rješenja, prelaz u beskraj, ili iracionalnost ili u nadnaravnost - nameće se samo po sebi. Mi tad isplivamo na površinu, da bismo zaplivali običajnim tokom ali u stvari, rješenje je već nađeno...
Mogu li usprkos svemu ponovo uspostaviti vezu sa životom? Moj su život rastrgle bezbrojne proturječnosti.
Vi ste jedna od onih žena, kojima je borba potrebna da bi osjetila samu sebe i da... Oh! i toga ima... da bi ostala mlada i lijepa. Što vam više odgovara: običan život s preslicom u ruci ili lakouman život?
Ne znam više. Katkad mi se činilo da sam stvorena za običan seoski život: želja mi je bila da imam muža kojega bih voljela, djecu oko stola kojima bih mijesila kolače. Sve žene nose tu odliku u jednom kutu svog srca, čak i one što su nisko pale, čak i bludnice. A isto tako kao i sve žene željela sam steći bogatstvo, zbog uživanja, što nam ih ono pruža: nakit, divljenje ljudi... Ali brzo sam opazila da mi je bogatstvo omogućilo lagodan život, ali mi nije donijelo sreću. Sve to nije bilo u skladu sa željama. Međutim, strastveno sam se uživjela u ulogu vojskovođe. Vi
ćete mi reći: žena nije stvorena da prolijeva krv, to je neprirodno. Ali, ja volim rat. Lagala bih kad bih to poricala. Volim voditi bitke, očekivati pobjede, skupljati raštrkane snage, nadahnuti ih nekim ciljem, a volim čak i strah, tjeskobu, nadu da se spasi očajna situacija. Mnogo sam toga prepatila za dvije protekle godine, ali se nisam nikad dosađivala.
Priča se da je za čovjeka, a naročito za ženu, jedan od bitnih uvjeta da bude sretan: da se ne dosađuje.
Nisu li vas sablaznila moja priznanja? Kako tumačite ova moja protivurječja?
Ljudsko biće je sposobno za mnoge stvari. To je srž njegova života u kome se isprepleću i dobro i zlo, bunt i podložnost, blagost i nasilje.
Šaptao je dalje:
Sve se zbiva u svoje vrijeme, sve pod kapom nebeskom: postoji vrijeme kad se rađamo i vrijeme kad umiremo, vrijeme kad se ubijamo i vrijeme kad se liječimo, vrijeme kad plačemo i vrijeme kad se smijemo, vrijeme kad jadikujemo i vrijeme kad plešemo, vrijeme kad grlimo i vrijeme kad se uklanjamo zagrljajima... vrijeme kad šutimo i vrijeme kad govorimo, vrijeme kod mrzimo i vrijeme kad ljubimo...
Tko je to rekao?
Jedan od velikih biblijskih mudraca! Eklezijast.
Dakle, moja pobuna nije bila samo skup ružnih i odvratnih djela?
Dakako da nije. Anđelikino se lice razvedri.
Vaša blagost mnogo me više tješi nego vaša strogost. Vi ste bili u početku tako kruti prema meni…
Ustrašio sam vas da bih vas iščupao iz kaljuže u koju ste sve dublje upadali. Osim toga, htio sam vas navesti da govorite. Sretan sam da sam u tome uspio. Zatvoreno srce se na kraju pokvari.
Poduprijevši bradu rukom, duboko se zamislio, kao da rješava neki mučan problem.
Vi biste morali napustiti ovu zemlju - reče on napokon.
Htjeli ste reći da moram umrijeti? - uzvikne ona zahvaćena nenadanim užasom.
Ne, sto puta ne, draga dušo. Ta vi ste utjelovljenje života! Htio sara reći da biste morali napustiti ovu zemlju, zemlju svog djetinjstva i također... ovo kraljevstvo u kojemu je raspisana ucjena na vašu glavu. Treba da ostavite ovaj uzburkani kraj, koji zbog svoje kratkovijeke kršćanske kulture ne uspijeva da se oslobodi osnovnog sukoba: sukoba između Boga i Sotone. Vi ste bliži prirodi. Vaša pravičnost, vaša ravnoteža ne mogu se zadovoljiti krajnjim i u neku ruku protuprirodnim osjećajima. Vi sasvim drugačije sudite o problemima koji vas zanimaju, stoga ćete uvijek biti u srazu s onima koji vas okružuju. Vi ste pomalo, zamišljam tako, nalik prvoj ženi koju je Bog stvorio i koja se čudila voću u raju zemaljskom. Vi biste morali otići nekamo...
Kamo?
Ne znam. Sagraditi nov svijet, zemaljskiji, snošljiviji... On skrene pogled prema prozoru.
Snijega je nestalo, sunce sja. Stiglo je proljeće. Jeste li to opazili?
Plavetnilo neba odražavalo se na krivini romantičnog svoda, a na njegovoj ivici gukale su pripitomljene grlice.
Raspitao sam se. Vojnici su napustili ovo područje. Kraj je miran, mada još nije upokoren. Mogli biste bez zapreke doći do Maillezaisa u području močvara, a zatim do obale. Ne biste li mogli potražiti nekoga od svojih pristaša?
Hoćete da kažete, da moram otputovati? - šapne ona.
Vrijeme je.
Činilo joj se da već vidi neprijateljski raspoložen svijet kako je čeka na vratima opatije, među koji se morala zaputiti sama i progonjena sa svojim kopiletom u naručju.
Anđelika padne pred nastojnikom na koljena.
Nemojte me tjerati. Ovdje mi je dobro. Ovdje je utočište Božje.
Cijeli svijet je utočište Božje za one koji vjeruju u njegovo milosrđe.
Zatvorila je oči, a ispod dugih trepavica tekle su joj suze tvoreći sjajne brazde na njenim obrazima. On je vidio crni krug nesreće oko njezina lika. Još nije bila izvan pogibelji, ali već je on bio siguran da će ona na kraju pobijediti. Njegova je dužnost bila da je preda cesti i vjetru.
Otac Ivan ispruži ruku i ona na svojoj kosi osjeti neizrecivo nježan dodir njegove mršave ruke.
Hrabro, draga dušo, i neka vas Bog blagoslovi.
Sutradan ju je brat vratar potražio. Osedlao joj je mazgu kao što je molila. Poslat će im je natrag preko fratara iz Maillezausa. Stavio je na životinju dvije košare namirnica i jedan pokrivač. Anđelika brižljivo zamota glavu svoje kćerke. Ako nije mogla sakriti boju svojih očiju, mogla je barem sakriti kćerinu kosu. Ona je dobro znala da su oni koji su je tražili znali njezin opis: žena zelenih očiju, koja u naručju nosi dijete riđe kose. Imala je baš peh što je Honorina upadala u oko.
Držeći ruku na mazginom vratu, ona se časkom pokoleba. Ne bi li još jednom pozdravila oca nastojnika i svoga brata? Vratar odmahne glavom. Veliki tjedan je bio na domaku. Fratri su se već povukli u svoje ćelije.
Težak muk pritisnuo opatiju, teži no obično. Ljudi posvećeni Bogu su se okupljali radi strašnog hodočašća koje prethodi Uskrsu. Žena se morala udaljiti.
Još se nešto trzalo u Anđelikinu srcu, ono je još bolno krvarilo. Ali nije li ta patnja što ju je osjećala, nije li ona bila znak njezina uskrsnuća?
Ona zajaše mazgu na muškarački, podigne k sebi Honorinu i prođe kroz samostanska vrata.
Dok se uspinjala stazom što je vodila u šumu, dopre do nje škripanje vrata koja su se za njom zatvarala, a skoro odmah zatim oglasi se zvono sa tri jasna zvuka. Koliko se već vratiju zatvorilo za njom, zatvarajući joj svaki put prolaz, kao hajkači progonjenoj divljači!
Svaki put su se smanjivale mogućnosti da umakne svojoj sudbini i uskoro će joj ostati jedan jedini put: njezin vlastiti put. Koji je to put? Ona još nije znala. Samo ga je predosjećala. Počela je shvaćati da su je nepremostive nesreće i zapreke svaki put nemilosrdno skretale sa njezinih stramputica prema jednom jedinom, njezinu nevidljivom cilju. I ovaj put, zadnji put, ona je prolazila kroz šumu. Nije se usudila da po danu ide cestom. Kroz šumu, a zatim preko močvara, ona će stići bez zapreka do opatije Maillezais.
Kad je došla do Vučje doline, sunce se već diglo visoko na nebo. Njegove su zrake okomito obasjavale dolinu. Anđelika se zaustavi i nije se mogla načuditi. Ne bijahu još ni dva tjedna prošla što je na tom mjestu posrtala u snijegu, što ju je tu davila oštra zima, i čitavo joj tijelo drhtalo kao prut na vjetru. Danas je dolina bila sva zelena, a potok koji je duboko drijemao ispod debelog leda, sad je poskakivao dražesno poput mladog kozlića, dok su ljubice krasile korijenje stabala. Kukavica se glasala svojim pjevom, punim obećanja. Najavljivala je toplinu, cvijetanje, ustoličavala je proljeće.
Anđelikin se pogled zamagli pred svim tim divotama. Ponekad nas priroda i život iznenade svojom blagošću. Duga i oštra zima postostručila je bogatstvo trava i cvijeća. Iz gnusnog zločina, iz bezimenog užasa niknuo je ovaj dražestan cvijet, okrugao, bijel, okrunjen plamenom, vedar, koji je ona držala usnuo na svojim prsima: Honorina.
Crni gavrani nisu više kružili, zlokobni i gladni povrh Vilinske čistine. Reklo bi se da smrt nije nikad pohodila ove krajeve.
Opat Lesdiguieres, opat Ivan! Ta dva arhanđela su je izvukli iz ponora, u koji je bila upala. Ta dva nevina redovnika najzad su izbrisali u njoj zlokobnu uspomenu na fratra Bechera.
Bilo je pravo i potrebno da ostane na životu, mislila je.