Anđelika

Sredina je 17. veka u Francuskoj i vreme je burno. Prosjaci i secikese vršljaju Parizom, a drumski razbojnici haraju po unutrašnjosti, gde odrasta Anđelika, ćerka osiromašenog barona od Sansea. Ona neprikosnoveno vlada srcima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a da bi poradila na svom obrazovanju, otac je šalje kod markiza od Plesi-Belijera, gde joj za oko zapada osioni markizov sin, koji prema njoj iskazuje prezir i nipodaštavanje. Sticajem okolnosti, Anđelika postaje svedok zavere protiv mladog kralja Luja XIV, što je, posle raznih peripetija, odvaja od doma i odvodi u Tuluzu, gde će biti obećana bogatom grofu Žofreju od Pejraka. Njen slobodarski duh se protivi ugovorenom braku i šepavom čoveku unakaženog lica za kojeg se priča da je alhemičar i veštac – ipak, dobrobit porodice joj ne dozvoljava da bira. Anđelikino srce ispunjeno je zebnjom, gnušanjem i osećanjem nemoći, ali u jednom trenutku sve te teskobne emocije zameniće ona jedna jedina, uzvišena, kojoj niko ne odoleva: ljubav. Njena avantura tek počinje…

Serijal Anđelika je od svoje premijere pre više od pola veka doživeo ogroman uspeh i prodat je u više od sto pedeset miliona primeraka na više od trideset jezika, što ga čini ubedljivo najčitanijom istorijskom romansom u istoriji književnosti. Anđelika je i u bivšoj Jugoslaviji dostigla neverovatnu popularnost, a više generacija čitateljki uživalo je u njenim avanturama. Ovo, srpsko izdanje Anđelike prvi je prevod na našim prostorima koji je urađen prema originalu koji je odobrila sama autorka. Pređašnji hrvatski prevod za osnovu je imao urednički prekrajan tekst od koga se An Golon distancirala.

Anne i Serge Golon

ANĐELIKA 01.
MARKIZA ANĐELA

PRVI DIO 1645.
MARKIZA ANĐELA

Dojiljo - upita Anđelika zašto je Gilles de Retz1 pobio toliku djecu?
Zbog zloće, dijete moje. Gilles de Retz, krvolok od Machecoula, htjede postati najmoćniji čovjek na zemlji. Njegov je zamak bio krcat retorti, bočica, sudova punih crvene tekućine iz kojih su strašne pare kuljale. Đavo je od njega tražio da mu prinese za žrtvu srce nekog djeteta. - I tako su počela zločinstva. Ustrašene majke su jedna drugoj pokazivale crnu kulu zamka oko koje su kružili gavranovi privučeni smradom lešina nevinih žrtava što su trunule u podzemnim tamnicama.
A je li ih sve pojeo? - drhtavim glasom upita Madelon, Anđelikina sestrica.
Ne, sve ih nije ni mogao pojesti - odgovori dojilja - Nagnuta nad kotlićem u kojemu se na tihoj vatri kuhala slanina s kupusom, neko je vrijeme šutke miješala čorbu.
Hortense, Anđelika i Madelon, tri kćerkice grofa Sancea od Monteloupe čekale su, spremno držeći kašike pored svojih zdjelica, s tjeskobom u srcu, nastavak dojiljine priče.
Ali radio je on i gore stvari - nastavi dojilja priču s mržnjom u glasu. Najprije bi naredio da dovedu preda nj jadnog dječačića ili djevojčicu, koji bi ludi od straha u sav glas dozivali majku. Gilles de Retz bi, ispružen na krevetu, uživao u njihovu strahu. Potom bi naredio da se dijete okači o neku vrst vješalice na zidu koja bi dijete stisla oko prsiju i oko vrata tako da bi jedva disalo. Dijete se batrgalo kao obješeno pile. Pri tom bi zapomagalo isprekidanim glasom, lice mu od muke bivalo modro, a oči samo što ne ispanu iz glave. Zapomaganje male žrtve miješalo se sa smijehom onih okrutnih ljudi. Tada bi Gilles de Retz naređivao da se dijete skine s vješalice, te ga uzimao na koljena i čelo jadnog anđelčića pritiskao na svoje grudi, i uz to ga nastojao umiriti milo mu šapućući "Sve ovo nije važno", govoraše. "Mi smo se samo htjeli malko pozabaviti, ali sad je sve gotovo. Sad ćeš dobiti slatkiša, krevet od perja, svileno odijelo kakvo nose paževi". Dijete bi se primirilo. Sjaj radosti bi zablistao u njegovim očima punim suza. Uto bi mu iznenada gospodar zamka sjurio bodež u vrat. Ali još strašnije bi se stvari događale kada bi ugrabio koju djevojčicu.
A šta je s njima radio? - upita Hortenzija.
U dojiljino se pričanje umiješa, mumljajući u svoju žutu bradu, stari Guillaume koji je sjedio u uglu ognjišta i mrvio list duhana. - Ušutite već jednom, stara luđakinjo! Od vašeg se budalastog pričanja meni, koji sam se za života naratovao, prevrće srce.
Debela Fantina Lozier se hitro okrene prema njemu.
Budalasto pričanje... Vidi se odmah da niste iz Poitiersa, nego izdaleka, Guillaume Lützen. Ako okrenete malko prema Nantesu ubrzo ćete stići do prokletog zamka u Machecoulu. Dva su stoljeća prošla od zločina o kojima pričam, a svijet se još uvijek križa prolazeći blizu toga mjesta. Ali vi niste iz ovog kraja i vi ništa ne znate o precima ove zemlje.
Lijepe pretke imate ako su svi bili kao i taj vaš Gilles de Retz!
Gilles de Retz je bio tako veliki zločinac da se nijedan drugi kraj, osim Pitoua2, ne može pohvaliti da je imao njemu ravna. Suđen je i osuđen u Nantesu, a kad je umro, pošto se prije toga skrušeno tukao u prsa i zazivao oprost od Boga, sve su majke kojih je djecu mučio i pojeo nosile za njim korotu.

1 Francuski maršal. Živio od 1404. do 1440. Borio se na strani Karla VII i pomagao Jeanne d'Arc da opskrbi hranom Orleans. Bavio se magijom i strašnom smrću umorio oko dvjesta djece, zbog čega je osuđen na smrt i pogubljen.
2 Nekadašnja pokrajina u Francuskoj. Glavni je grad bio Poitiers.
Ala ga sada pretjeraste - poviče stari Guillaume.
Takvi smo, eto, mi ljudi iz Poitoua veliki u zlu, ali veliki i u praštanju. Dojilja otresito pospremi stol, a zatim u zanosu poljubi maloga Denisa.
Istina - nastavi - iako sam tek privirila u školu, ipak znam razlikovati bajke od onoga što se u staro vrijeme dogodilo. Gilles de Retz je zaista postojao. Može biti da mu duša još uvijek luta u kraju oko Machecoula, ali tijelo mu je istrunulo u ovoj zemlji. Zato o tome i ne treba olako govoriti, kao o vilama ili o dusima što oblijeću oko velikog stijenja u polju. Ne smijemo se previše rugati tim zlim dusima…
A sablastima, Nounou, možemo li se njima rugati? - upita Anđelika.
Bolje ne, srećo moja. Sablasti nisu zle. One su uglavnom turobne i osjetljive, a čemu onda ruganjem još i povećati muke tim jadnicima?
A zašto plače stara gospođa što se pojavljuje u dvorcu?
Tko to zna? - Kad sam je prije šest godina posljednji put srela između nekadašnje stražare i stepeništa, čini mi se da više nije plakala. Možda su joj pomogle molitve što su po nalogu vašeg pokojnog djeda moljene u kapelici za pokoj njezine duše.
Ali ja sam čula njezine korake na stepenicama kule - stane tvrditi služavka Babetta.
Sigurno je to bio miš. Stara gospođa od Monteloupa je vrlo obazriva i ne voli da smeta. A možda je slijepa? Možda se to misli zato što hoda ispruženih ruku. Ili nešto traži. Ponekad se prišulja uspavanoj djeci i rukom ih miluje po glavi
Fantinin glas je bivao sve tiši i tužniji.
A ne traži li ona, možda, mrtvorođenčad?
Dobra ženo, u vas je duša jeziva, jezivija od kosturnice - ponovo joj prigovori stari Guillaume. Možda je taj vaš vitez de Retz bio veliki čovjek te smatrate, poslije dva stoljeća što ga više nema, da je za vas čast što ste mu zemljakinja, i da je gospođa od Monteloupa vrlo časna žena, ali kažem vam nije dobro što plašite ovu djecu. Toliko su se uplašila da su čak i trbuščiće zaboravili napuniti.
Gle kako ste postali sada osjetljivi, vojničino i đavolji najamniče! - A koliko ste dječjih trbuščića sličnih ovima ovdje proburazili svojim kopljem dok ste služili austrijskog cara po razbojištima Njemačke, Alzasa i Pikardije? A koliko ste koliba spalili i koliko obitelji u njima ispekli? A nikad nijednog seljaka niste objesili? Toliko ste ih povješali po stablima da su grane nad njima pucale. A što kažete o silovanju žena i djevojaka koje su umirale od pustog srama? Nijednu niste dirnuli, a?
Kao i svi drugi, kao i svi, draga moja. Takav je vojnički život. I rat. Ali život ovim djevojčicama treba da prolazi u igri i veselim pričama.
Dok jednoga dana ne nahrupe ovamo vojnici i razbojnici kao oblaci skakavaca. A tada se život djevojčica pretvara u život vojnika, rata, bijede i straha… ogorčeno je sipala dojilja i pri tom dohvati veliki sud od pješčenjaka pun zečje paštete, namaže kriške kruha i stane dijeliti redom ne zaboravivši ni starog Guillaumea.
Govorim vam ja… Fantina Lozier, slušajte, drage moje djevojčice.
Hortenzija, Anđelika i Madelon koje su iskoristile rječkanje između dojilje i starog Guillaumea da bi ispraznile svoje zdjelice, digoše ponovo nosiće, a Gontran, njihov brat od deset godina, napusti mračan kut u koji se bijaše povukao rasrđen na nešto i priđe bliže. Sad je bila riječ o ratu i pljački, o razularenim vojnicima i razbojničkim družinama, a jedni se i drugi izmiješali u crvenom odsjaju požara, zveketu sabalja, kricima žena…
Vi, Guillaume Lutzen, vi poznate mog sina, koji služi u ovom dvorcu kao kočijaš našeg gospodara grofa Sancea od Monteloupa.
Poznam ga. Snažan je i lijep mladić.
A eto, sve što vam mogu kazati o njegovu ocu jest da je pripadao vojsci gospodina kardinala Richelieua kad je ovaj krenuo na La Rochelle da obračuna s protestantima. Ja nisam bila hugenotkinja i uvijek sam se molila Bogorodici da do udaje sačuvam djevičanstvo. Ali kad su vojnici našega kršćanskoga kralja Luja
XIII prošli kroz selo, najmanje što mogu kazati jest da više nisam bila djevica. - A svoga sam sina nazvala Jean la Cuirasse3 za sjećanje na sve one vragove od kojih mu je jedan bio otac, a čiji su mi oklopi puni čavala rastrgali jedinu košulju koju sam u ono vrijeme posjedovala. A o lupežima i razbojnicima što su, gonjeni glađu, lutali cestama, mogla bih vam pričati čitavu noć a da ni okom ne trepnete. I o onom što su sa mnom radili na slami u ambaru dok su na vatri pekli tabane mome čovjeku da prizna gdje je sakrio ono malo ušteđene sirotinje. Do mene je dopro miris prženoga mesa te sam mislila da čitavo svinjče peku.
Kazavši to, Fantina prasne u smijeh a zatim se napije jabukovače da okvasi jezik koji joj se bijaše osušio od silnog pričanja.

I tako je život Anđelike de Sance od Monteloupa počinjao s pričama o strašnom krvoloku, o sablastima i, razbojnicima.
U dojiljinim je žilama teklo i nešto crnačke krvi što su je Arapi oko jedanaestog stoljeća donijeli do samog Poitoua. Anđelika je sisala ono mlijeko strasti i snova u kojemu se zgusnuo starinski duh njezine pokrajine, kraja punog močvara i šuma, koji su kao kakav zaljev zapuhivali topli vjetrovi s oceana.
Ona je bez reda primala u se čitav jedan svijet bajki i tragedija. Njoj se taj svijet sviđao, a ujedno joj je pružao neku vrstu obrane od straha. Ona je očima punim sažaljenja gledala malu Madelon koja se tresla od straha ili stariju sestru Hortenziju, koja se držala gordo mada je umirala od želje da upita dojilju što su joj to uradili razbojnici na slami u ambaru.
Anđeliki je bilo osam godina i vrlo je dobro znala što se dogodilo u ambaru. Koliko li je puta privela kravu biku, a jarca kozi! A njen joj je prijatelj, pastirić Nikola, rastumačio kako i ljudi rade to isto kad žele imati djece. Tako je i dojilja dobila Jeana la Cuirasse.
Ali Anđeliku je dovodilo u zabunu što se na dojiljinu licu dok je pričala o tim stvarima čas ocrtavao izraz iskrenog užasa, a čas izraz čeznutljivog zanosa.
Ali čemu da se trudi da odgonetne dojilju, njezine šutnje i njezine ljutnje. Dosta da je tu, široka i u stalnom pokretu, sa svojim snažnim rukama s razmaknutim koljenima ispod haljine od parheta među koja te sklanja da ti otpjeva uspavanku ili da ti priča o Gillesu de Retzu.
Mnogo jednostavniji je bio stari Guillaume Lutzen koji je govorio polako i tvrdo naglašavao riječ. Govorilo se da je Švicarac ili Nijemac. Prošlo je petnaest godina otkako su ga vidjeli kako šepajući bosonog hoda rimskom cestom što od Angersa vodi prema Saint-Jean-d'Angelyju. Ušao je u dvorac Monteloup i zamolio zdjelicu mlijeka. Kako je došao tako je i ostao i bio sluga koji je obavljao stotinu raznih poslova. Grof Sance ga je s pismima slao prijateljima u susjedstvo, slao ga da dočeka poreznike kada su dolazili da uberu namete. Stari bi Guillaume dugo slušao poreznike, a onda im odgovarao na svom švicarskom, ili tirolskom narječju i ovi bi, izgubivši strpljenje, odlazili.
Odakle je došao? S bojišta na sjeveru ili istoku? I kako to da je taj tuđinac najamnik došao cestom što je vodila iz Bretanje? O njemu se jedino znalo da je u Lutzenu služio pod zapovjedništvom vojvode Walleinsteina i da ga je zapala čast što je kopljem proburazio krupnu i veličanstvenu trbušinu švedskoga kralja Gustava Adolfa kad se ovaj, izgubivši se u magli, namjerio za vrijeme bitke baš na austrijske kopljanike.
U ambaru punom paučine, gdje se bijaše smjestio, sjajio se na suncu njegov oklop i šljem iz kojega je još uvijek pio kuhano vino i ponekad jeo čorbu. Njegovo ogromno koplje, triput više od njega, služilo je za otresanje oraha sa stabla.
Ali Anđelika mu je više no na ičem drugom zavidjela na maloj trenici za duhan od kornjačevine ukrašene šarama koju je on nazivao "grivoise"4 kao što su je zvali njemački najamnici u francuskoj službi koje narod po tome bijaše okrstio tim istim imenom.

3 Ivan Oklop
4 Njemački vojnik najamnik. Poslije u prenesenom značenju prostak, razvratan čovjek
U prostranoj kuhinji dvorca čitavu se večer otvarahu i zatvarahu vrata. Vrata se otvarahu u noć iz koje su, sa snažnim zapahom gnoja, dolazili paževi, sluge i kočijaš Jean la Cuirasse, tamne puti kao i majka mu.
A ušuljali bi se i dva dugačka hrta Mars i Marjolaine, dva dozlaboga prljava psa. Druga su vrata, s unutarnje strane, vodila u dvorac i davala prolaz lukavoj Nanetti koja se trudila da izuči zanat sobarice. Ona se nadala da će, pošto se nauči lijepom ponašanju, napustiti svoje siromašne gospodare i prijeći u službu gospodina markiza Plessisa de Bellierea čiji je dvorac bio udaljen par kilometara od Monteloupa.
Kroz ta su vrata prolazile osim toga i dvije služavke, čela pokrivena čupavom kosom, i odnosile drva u salon i vodu po sobama. - A na tim bi se vratima pojavila gospođa barunica lica milog i uvelog od poljskog zraka i mnogog rađanja. Nosila je haljinu od serža i kapicu od crne vune jer je zrak u salonu gdje se ona zadržavala s djedom i starim tetkama bio vlažniji nego u kuhinji.
Pitala je da li je uvarak za staroga baruna gotov i da li je dijete s voljom sisalo. U prolazu bi pogladila po licu napola usnulu Anđeliku čije su se zagasitozlatne kose rasule po stolu i sjajile na svjetlosti vatre.
Vrijeme je da se ide u krevet, djeco. Pulcherie će vas odvesti…

Pulcherie, jedna od starih tetaka, bijaše popustljive prirode. Preuzela je na se brigu o svojim nećakinjama.
Bila je bez miraza pa nije našla ni muža niti se mogla skrasiti u samostanu. A kako se trudila da bude od koristi, umjesto da se tuži i da po čitav bogovetni dan radi na goblenu, odnosili su se prema njoj s ponešto prezira i posvećivali joj manje pažnje nego drugoj tetki, debeloj Jeanni.
Pulcherie bi pokupila nećakinje dok bi dojilje odvele u krevet one najmlađe. Gontran, dječak bez odgojitelja, odlazio je u potkrovlje da legne na svoju slamaricu kad mu je bilo volja.
Hortenzija, Anđelika i Madelon su sa svojom mršavom tetkom ulazile u salon dvorca gdje su tri svijećnjaka i vatra s kamina jedva uspijevale raspršiti mrak što se skupljao ispod visokih srednjevjekovnih lukova. Rastegnuti preko zidova nekakvi su ih gobleni pokušavali zaštititi od vlage, ali ti su gobleni bili tako stari i tako izjedeni od moljaca da se na njima, osim blijedih lica s kojih su vas poprijeko motrile mrke oči, ništa drugo i nije vidjelo.
Djevojčice bi se poklonile djedu, koji je sjedio pred kaminom ogrnut u crn i širok plašt postavljen olinjalim krznom. Njegove su ruke, položene na jabučicu štapa, bile kraljevski bijele. Na glavi je imao širok i crn šešir od pusta, a četvrtasta mu se brada, kao i u našega pokojnoga kralja Henrikai IV, odmarala na nabranom ovratniku koji, po Hortenzijinom uvjerenju, nije više bio u modi.
Još jedan naklon tetki Jeanni na čijim se srditim usnama nije javljao smiješak i već su bile na kamenom stubištu, vlažnom kao kakva pećina. Sobe su ljeti bile svježe, a zimi vrlo hladne. U njih se ulazilo samo zato da bi se ušlo u krevet, a krevet u kojemu su spavale tri djevojčice dizao se kao kakav spomenik u uglu opustošene sobe. Posljednje su generacije rasprodale nekadašnji namještaj. Pod, zimi pokriven slamom, bijaše napuknut na više mjesta. Na krevet se uspinjalo pomoću podnoška s tri stepenice. Pošto su navukle košuljice i noćne kapice i pošto su na koljenima zahvalile Bogu na njegovim dobročinstvima, tri gospođice de Sance od Monteloupa su se uspentrale na ležaj napravljen od finog perja i uvukle pod pokrivače pune rupa. Anđelika je u plahti odmah tražila rupu koja se poklapala s rupom pokrivača i kroz nju proturila svoju ružičastu nožicu.
Zatim je micala prstićima čemu se Madelon mnogo smijala.
Madelon se tresla kao kunić od straha kojim su je ispunjale dojiljine priče. I Hortenzija se bojala, ali nije htjela priznati jer je bila najstarija. Anđelika je, međutim, preko mjere uživala u njihovu strahu. Život se sastojao od tajni i otkrića. Čulo se kako miševi grickaju drvo ispod poda, kako jejine i slijepi miševi
oblijeću oko krova ispuštajući oštre krikove. Čulo se i kako hrtovi cvile u dvorištu, kako mazga dolazi s livade i o zid kuće trlja svoje kraste.
Ponekad se, za snježnih noći, čulo zavijanje vukova koji su se iz divljih šuma Monteloupa spuštali u naseljena mjesta. A počevši od prvih proljetnih večeri do dvorca je dopiralo pjevanje seljaka koji su plesali i veselili se na mjesečini… Jednim je svojim zidom dvorac Monteloup bio okrenut prema močvarama. Bio je to njegov najstariji dio, a sagradio ga je u davno vrijeme, još u XII vijeku, barun Ridoue de Sance, drug Guesclinov. Tom su se dijelu na bokovima dizale dvije velike kule s prolazima od drvenih opeka. Kad bi Anđelika s Gontranom ili Denisom tuda prolazila zabavljala se pljuckajući na galerije s kojih su vojnici u srednjem vijeku sipali iz kablova vrelo ulje na napadače. Zidine su se dizale na malom vapnenastom rtu poslije kojega su počinjale močvare. Nekada, u vrijeme prvih ljudi, more je dotle dopiralo, a kad se povuklo, iza sebe je ostavilo čitavu mrežu rječica, kanala, bara, u kojima je rasla zelen i vrbe, gdje je carevala jegulja i žaba, kuda su seljaci saobraćali čamcem. Kolibe i sela bijahu sagrađeni na otocima nekadašnjeg zaljeva. Pošto je prošao tim vodenim krajem, vojvoda La Tremoille, koji se jednog ljeta tu našao kao gost markiza du Plessisa, a zanosio se egzotikom, nazvao ga je zelenom Venecijom.
Prostrana vodena livada, slatkovodna močvara, prostirala se od Niorta i Fontenay- le-Cometa sve do oceana.
Ali nešto prije Maransa, Chaillea i samoga Luoona, ta se slatkovodna močvara miješala sa slanim močvarama, to jest sa, još boćatim vodama. A na kraju je bila obala sa svojim bijelim naslagama dragocjene soli oko koje su se tukli carinici i krijumčari.
Što dojilja nije nikada pričala zgode o carinicima i krijumčarima soli koje su uzbuđivale čitavi taj kraj močvara, to treba pripisati činjenici da je ona pripadala kopnu i da je s prezirom gledala na taj svijet što je, tako reći, živio s nogama u vodi. A osim toga ti su ljudi bili protestanti.
Pročelje dvorca okrenuto prema kopnu bijaše novijeg porijekla i načičkano brojnim prozorima. Stari zarđali pokretni most iskićen kokošima i puranima gotovo nije ni dijelio glavni ulaz od livada na kojima su pasle mazge. S desne strane nalazio se gospodarev golubamik, pokriven okruglim crijepom i jedan majur. Drugi majuri su se nalazili preko jarka. U daljini se vidio zvonik sela Monteloupa.
Iza sela se protezala šuma u zgusnutim valovima hrastova i kestena. Tom se šumom bez čistina moglo stići do obala rijeke Gatine i vandejske Bocage, pa čak gotovo do Loire i Anjoua ukoliko ju je tko htio prijeći s kraja na kraj i ukoliko se nije plašio vukova i razbojnika.
Šuma kraj Nieula, najbliža Monteloupu, pripadala je gospodinu markizu du Plessisu. Svijet iz Monteloupa je u njoj pasao krda svojih svinja zbog čega je dolazio do parnica bez kraja i konca s markizovim upraviteljem, gospodinom Molinesom, u kojega su bile grabežljive ruke.
U njoj je prebivalo nekoliko ugljenara i jedna vračara, stara Melusine. Ona je ponekad zimi izlazila iz šume i dolazila pred ulaz dvorca s ljekovitim biljem za koje bi dobila zdjelu mlijeka.
Ugledajući se na nju Anđelika je brala cvijeće i korijenje, sušila ga potom i mrvila, a na kraju stavljala u vrećice i sakrivala u skrovišta za koja je samo stari Guillaume znao. Pulcherie ju je nekad satima dozivala ali uzalud, ona se nije pojavljivala.
Razmišljajući ponekad o Anđeliki, Pulcherie bi oblile suze. Jasno je vidjela da se djevojčice ne samo ne hvata ono što je ona smatrala mudrim starim odgojem nego da se kod nje gubio osjećaj ponosa na njeno porijeklo i plemstvo, zato što je obitelj živjela u siromaštvu i bijedi.
U zoru bi djevojčica pobjegla od kuće, odjevena tek nešto bolje od seljačke kćeri u košulju, prslučić i izblijedjelu suknjicu. Njena su stopala, bila uska kao u kakve princeze, ali su zato imala tabane kao rog tvrde, jer je svoje cipelice bacala u prvi
grm na koji bi naišla da bi mogla što lakše trčati. Kad bi je zvali, ona bi jedva i okrenula svoje okruglo i od sunca opaljeno lice na kojemu su sjala dva modrozelena oka slična anđeliki, biljki što raste u močvari, a ona nosi njeno ime.
Trebalo bi je staviti u samostan - jadikovala je Pulcherie.
Ali barun de Sance, mrk i nagrizan brigama, samo je slijegao ramenima. Kako da pošalje u samostan svoju drugorođenu kćerku kad nije mogao poslati stariju? Ta imao je jedva četiri tisuće livara prihoda godišnje, a od toga je morao slati pet stotina franaka za dva najstarija sina koji su se odgajali kod augustinaca u Poitiersu.
Na strani gdje su se protezale močvare Anđelika je imala prijatelja Valentina, mlinareva sina.
Na strani gdje su šume rasle imala je prijatelja Nikolu, jednog od sedmoro sinova nekakva seljaka i čobana baruna de Sancea.
S Valentinom se vozila u barki duž potoka u kojima su rasle potočniće, metvica i anđelika. Valentin je brao čitave grane ove snažne i visoke biljke ugodna mirisa.
Poslije ih je nosio u Meul i prodavao ih redovnicima u tamošnjem samostanu, koji su od cvijeta i korijenja proizvodili ljekovit liker, a od stabljike kompot. Redovnici su mu zauzvrat davali škapulare i krunice, a on ih bacaše na dječake po protestantskim selima koji su udarali u bijeg i dizali takvu dreku kao da im je sam vrag pljunuo u lice. Njegov otac, mlinar, zamjerao mu je zbog tih čudnih postupaka. Iako je bio katolik, bio je trpeljiv.
Naposljetku, kakvu je potrebu imao njegov sin da trguje s prućem anđelike kad će u nasljedstvo dobiti mlin podignut na balvanima pored same vode i neće imati druge brige do da se u njemu udobno smjesti?
Ali Valentin je bio vrlo čudan dječak. Taj dvanaestogodišnjak rošava lica i ogromnog rasta za svoju dob, bijaše šutljiv kao šaran a kako mu je pogled bio mutan, oni koji su zavidjeli mlinaru na njegovu mlinu tvrdili su da je dječak bio idiot.
Nikola, pastirić, brbljiv i hvališa, odvlačio je Anđeliku u šumu gdje su tražili gljive, kupine i borovnice.
S njim je ona odlazila brati kestene. On je za nju pravio pištaljke od lijeska.
Ova su se dva dječaka nasmrt mrzili i bili bi jedan drugoga raskomadali zbog njezine naklonosti. A ona je bila već tako lijepa da su je seljaci gledali kao živo utjelovljenje vila koje su obitavale u predjelu keltskih nadgrobnih spomenika na Učaranom polju.
Volila se praviti važna. - Ja sam markiza - govorila je kad bi naišla na slušatelje.
Zar zbilja? A kako to?
Zato što sam se udala za markiza - odgovorila bi.
A markiz je ponekad bio Valentin, a ponekad Nikola ili neki drugi od onih vragolana, bezazlenih poput ptica, što ih je ona vukla za sobom po livadama i šumi.
A znala je kazati na zaista smiješan način - Ja sam Anđelika i vodim u rat svoje male anđele.
Po tome je i prozvana Markiza anđela.

Na početku ljeta godine 1648. kad je Anđelika navršavala osmu godinu, dojilja Fantina je počela pričati kako će u njihov kraj nahrupiti razbojnici i vojnici. Iako je sve bilo mirno, dojilja, koja je pogađala mnoge stvari, predosjećala je razbojnike u teškoj zapari toga ljeta. Vidjeli su je kako gleda cestu što se sa sjevera spuštala, kao da joj prašnjavi vjetar donosi njihov vonj.
Po sitnicama je znala što se događa daleko, ne samo u selu, već u pokrajini, sve tamo do Pariza. Otkako bijaše kupila od jednoga overnjanskog torbara komadić lojanice i nekoliko vrpci, ona je bila u stanju dati podrobne obavijesti gospodinu barunu o najvažnijim događajima koji su se ticali Francuske.
Spremali su se novi nameti, u Flandriji su se nekakve vojske tukle, kraljica majka nije više znala kako da dođe do novca i kako da zadovolji lakomost prinčeva. Pa i
sama je kraljica bila u velikoj neprilici, dok su kralju, dječaku zlatne i kovrdžave kose, obukli suviše kratke hlače, a tako isto njegovu mlađem bratu kojega zovu Mali gospodin, jer je njihov stric, Gospodin, brat Luja XIII, još uvijek bio živ.
A dotle gospodin kardinal Mazarin zgrće razne umjetnine i slike talijanskih slikara. Kraljica ga voli. Saboru u Parizu nije to po volji. On čuje jadikovku siromašnog puka s polja opustošenih ratovima i nametima. U velikim kočijama i lijepim odijelima postavljenim hermelinom ta gospoda, pripadnici sabora, odlaze u Louvre gdje živi mali kralj držeći jednom rukom crnu suknju svoje majke, Španjolke, a drugom crvenu mantiju kardinala Mazarina, Talijana.
Tim velikanima koji sanjaju samo o moći i bogatstvu, zastupnici dokazuju da narod više ne može plaćati, da građani više ne mogu trgovati, da je svijetu preko glave nameta i poreza svake vrste. Neće li se uskoro plaćati i za zdjelicu iz koje se jede? Kraljica majka nije zadovoljna. A niti gospodin Mazarin. A tada velika gospoda iz sabora uzimlju kralja i postavljaju ga na njegovo prijestolje. A on jasnim glasom, mada nešto nesigurnim zato što je kazivao ono što su ga naučili, odgovara onim ozbiljnim zastupnicima da je novac potreban za vojsku, da je potreban zbog mira koji će uskoro biti potpisan.
Kralj je rekao svoje, a zastupnici se klanjaju. Na narod će udariti novi namet. Upravitelji pokrajina će razaslati poreznike, poreznici će se prijetiti, svijet će plakati, preklinjati, pograbit će srpove da pobije činovnike i poreznike, a potom će poći na cestu i pridružit će se odbjeglim vojnicima. I naići će razbojnici…
Slušajući dojilju, nitko nije vjerovao da joj je neki torbar mogao ispričati sve te događaje. Optuživali su je da bulazni, a ona je u stvari samo proricala. Jedna riječ, sjena, nailazak odviše drskog prosjaka, zabrinutog trgovca, sve je to nju dovodilo na pravi put. Predosjećala je razbojnike u vjetrovitoj žezi sunčanog ljeta godine 1648. A kao što ih je ona tako ih je i Anđelika očekivala…

Te večeri je Anđelika odlučila da pođe loviti rakove s pastirom Nikolom. Odjurila je prema kolibi Merlotovih a da nikoga od svojih nije obavijestila.
Zaselak od tri ili četiri kolibe u kojemu su Merlotovi živjeli smjestio se na samom rubu velike šume Nieul. Ali zemlja što su je obrađivali pripadala je barunu de Sanceu.
Prepoznavši gospodarevu kćerku, seljakinja digne poklopac s lonca na vatri i u čorbu baci komad slanine da joj dadne bolji okus.
Anđelika stavi na stol kokoš kojoj je maloprije zavrnula vratom u dvorištu dvorca. Nije joj bilo prvi put što se pozivala na večeru u seljačku kuću. No ona je uvijek u takvim slučajevima donijela neki dar. A kako su vlastelini, moglo bi se reći, po nekom gospodskom pravu, jedini u selu posjedovali golubinjak i kokošinjak, ona je donijela kokoš.
Seljak je sjedio kraj ognjišta i jeo komad crnog kruha. Francina, najstarije dijete u porodici Merlot, priđe Anđeliki i poljubi je. Bila je dvije godine starija od Anđelike, ali se već mnoge godine brinula za manju braću i za poljske radove te nije više trčala okolo tražeći rakove i gljive kao ona skitnica od njezina brata Nikole. Bila je uvijek vedra, ljubazna, obraza crvenih i svježih i gospođa je de Sance snovala da je uzme za sobaricu umjesto Nanette koja joj je išla na živce svojim bezobrazlukom.
Pošto su večerali, Nikola odvuče napolje Anđeliku.
Hajdemo u staju. Uzet ćemo fenjer.
Iziđoše. Noć je bila dosta mračna. Slutilo je na oluju.
Anđelika se poslije prisjećala da je okrenula lice prema pola milje udaljenoj rimskoj cesti i da joj se učinilo da čuje nekakav nejasan šum.
U šumi je bilo još mračnije.
Vukova se ne boj - reče Nikola. U ljetno doba ne dolaze ovamo.
Nije me strah.
Ubrzo stigoše do potoka i košarice, opskrbljene komadićima slanine, postaviše na dno potoka. S vremena na vrijeme su ih izvlačili, uz šum vode koja je s njih curila. Bijahu pune modrikastih rakova privučenih svjetlošću fenjera. Bacali su ih u košaricu donesenu u tu svrhu. Anđeliki nije bilo na kraj pameti da bi ih čuvari i markiza du Plessisa mogli iznenaditi i da bi puknula bruka otkrije li se da je jedna od kćeri baruna de Sancea zajedno s mladim odrpancem uhvaćena na djelu krivolovstva.
Odjednom se ona uspravi, a isto učini i Nikola.
Jesi li što čuo?
Jesam. Netko je vikao.
Oboje se načas ukrutiše, a potom se ponovo vratiše svojim košaricama. Ali im briga nije nestajala s lica. Uskoro ponovo prekinuše lov.
Sad dobro čujem. Tamo viču. Vika dopire od koliba.
Nikola brzo pokupi pribor kojim su lovili i uprti košaricu na rame. Anđelika uze fenjer. Vraćali su se što su tiše mogli stazom obraslom mahovinom. Približivsi se rubu šume, nagio stanu kao ukopani. Crveni blijesak je prodirao u šumu i osvjetljavao stabla.
Ta ne sviće valjda? - upita Anđelika.
Ne. Ovo je požar!
Zaboga, možda tvoja koliba gori? - Pođimo brzo tamo.
Ali on je zadrži. - Čekaj! - Suviše viču. Nije to samo požar, već se još nešto dogodilo.
Vrlo se oprezno došuljaju do prvih stabala. Odatle se duga livada u blagom nagibu spuštala do prve kolibe, a ta je pripadala Merlotovima. Pet stotina metara iza nje, skupile se na samom rubu ceste tri ostale kolibe.
Jedna je od ovih bila u plamenu. Plamen je, izbijajući kroz krov, osvjetljavao uskomešanu gomilu ljudi koji su vikali i trčali, ulazili u kolibe i iz njih izlazili natovareni pršutima ili vukući za sobom krave i magarce.
Glavnina, dolazeći rimskom cestom, tekla je usjeklinom puta kao gusta i crna rijeka. Val naoružan toljagama i kopljima naleti na Merlotovu kolibu, preplavi je i krene u pravcu Monteloupa. Nikola je čuo svoju majku kako viče. Odjednom prasne puška. Stari je Merlot uspio skinuti svoju staru puščetinu sa zida i nabiti je. Ali ubrzo su ga dovukli u dvorište i do krvi izbatinali.
Anđelika opazi jednu ženu kako u košulji pretrčava preko dvorišta nastojeći da umakne nekolicini progonitelja. Vikala je i grcala od plača. Žena usmjeri prema šumi. Dvoje djece stanu uzmicati i, uhvativši se za ruke, udare u bijeg spotičući se o grmlje kupine.
Ali se ponovo vrate na staro mjesto namamljeni požarom i jedinstvenim krikom u koji se slila opća vika.
Taj krik je parao noć. Vidješe da su vojnici dostigli ženu, odvukli je podalje skupivši se oko nje kao mravi na komadiću slanine.
Paolina - šapne Nikola.
Stisnuti jedno uz drugo iza debla ogromnog hrasta, dahtali su i raskolačenim očima promatrali strašan prizor.
Odnijeli su nam magarca i prase - ponovo će Nikola.
Uto stane svitati i blijediti blijesak požara koji se počeo smirivati. Razbojnici nisu zapalili druge kolibe.
Glavnina se nije ni zadržala kraj te četiri beznačajne kućice, već je nastavila prema Monteloupu. Oni koji su se tu zadržali radi pljačke stadoše napuštati mjesto razbojstva. Bili su u dronjcima, mršavih i bradatih lica.
Neki su imali velike šešire ukrašene perjem, a jedan je imao na glavi čak neku vrst šljema tako da ga se moglo smatrati vojnikom. Ali velika većina je na sebi imala izblijedjele dronjke bez ikakva oblika. U jutarnjoj magli l što se digla s močvara čulo se kako se dozivaju. Sada ih nije bilo više od petnaestak. Zaustavili su se podalje od Merlotove kuće da razgledaju plijen. Po njihovim pokretima i po njihovu razgovoru bilo je jasno da su rezultati pljačke bili mršavi: nekoliko plahta i rubaca izvučenih iz škrinja, posuđe, nekoliko velikih hljebova i sireva.
Jedan je zagrizao u pršut držeći ga za nožicu. Opljačkanu stoku su poslali naprijed. Posljednji pljačkaši natrpaju u dvije-tri vreće opljačkanu sirotinju i napuste zaselak a da se nisu više ni okrenuli.
Anđelika i Nikola su se dugo zadržali u svom skrovištu iza stabla. Sunce već bijaše visoko skočilo i slana se blistala na livadi kad su se odvažili i sišli prema kolibama obavijanim čudnom šutnjom.
Dok su se približavali Merlotovu kućerku, čuli su plač jednog djeteta.
To moj brat plače - šapne Nikola. - Barem je on ostao živ.
Bojeći se da se još koji razbojnik nije zadržao, ušli su u dvorište što su tiše mogli. Držali su se za ruke i svaki čas zaustavljali. Najprije su naišli na tijelo oca Merlota, s ustima zarivenim u đubrište. Nikola se sagne i pokuša pridići očevu glavu.
Reci, oče, jesi li mrtav? Uspravi se.
Mislim da je mrtav. Gledaj kako je njegovo uvijek crveno lice sada blijedo.
U kolibi se dijete deralo iza sveg glasa. Sjedeći na ispreturanom krevetu, očajno je mlataralo ručicama. Nikola potrči k njemu i podiže ga na ruke.
Hvala ti, Bogorodice, dijete je živo i zdravo.
Anđelika je užasnutim pogledom promatrala Francinu. Djevojčica je ležala na zemlji, bijela kao krpa i zatvorenih očiju. Suknjica joj se skupila na trbuhu, a između nogu joj je tekla krv.
Nikola - promrmlja Anđelika prigušenim glasom - što su joj… što su joj uradili? Nikola pogleda. Od strašnog mu je prizora odjednom ostarjelo lice. Bacivši pogled prema vratima, opsuje:
Prokleti, prokleti bili. - Naglim pokretom preda Anđeliki brata. - Drži ga.
A on klekne kraj sestre i pokretom punim sažaljenja razderanorn suknjicom sestri pokrije noge.
Francina, ja sam, Nikola. Odgovori, jesi li živa?
Uto začuju stenjanje u blizoj staji. Pojavila se majka. Stenjala je hodajući kao da je slomljena nadvoje.
Sine, jesi li to ti? - Ah, jadna djeco, jadna moja djeco! - Koje li nesreće! - Odnijeli su magarca i svinjče i par škuda što smo ih zaštedjeli. - A govorila sam tvom ocu da bi ih trebalo zakopati.
Boli li te, mama?
Nije meni ništa. Ja sam žena i štošta sam proturila preko glave, ali za Francinu se bojim, ona je previše osjetljiva. Možda nije ni ostala živa.
I njišući kćerku na svojim snažnim seljačkim rukama, plakaše pritom.
A gdje su ostali? - upita Nikola.
Poslije dugog traženja pronađoše troje djece, jednog dječačića i dvije djevojčice, u naćvama gdje su se šćućurili kad su razbojnici počeli silovati majku i sestru.
Uto jedan susjed dođe da vidi što se s Merlotovima zbilo. U zaseoku se svijet počeo okupljati i utvrđivati štetu što ju je razbojnički napad izazvao. Dva su čovjeka ubijena: čiča Merlot i jedan starac koji se također htio poslužiti puškom. Ostali su seljaci vezani za stolice i premlaćeni, ali ne baš na mrtvo ime. Nijedno dijete nije nastradalo. Jedan je napoličar uspio otvoriti vrata štale.
Razbježale će krave poslije sigurno pronaći. Ali koliko li je krasnog rublja i koliko odijela pokradeno, koliko li je krasnog posuđa od kositra nestalo, a tko da broji sireve i pršute i gotov novac rijedak u to vrijeme?
Paolina je još uvijek plakala i vikala.
Šestorica su prešla preko mene!
Umukni! - grubo joj dovikne otac. - Svi znaju da se stalno s mladićima povlačiš po grmlju, pa će se pomisliti da ti je i ovo godilo. Ali nestala je naša steona krava! A sigurno je neću naći tako lako kao što ćeš ti naći ljubavnika.
Treba poći odavde - reče majka Merlot koja je još uvijek držala u naručju onesviještenu Francinu. - Možda za ovima dolaze drugi.
Hajdemo u šumu sa stokom što nam je preostala.
Već smo jednom bježali u šumu, kad je ovuda prošla vojska kardinala Richlieua.
Hajdemo u Monteloup.
U Monteloup! - Ali razbojnici su sigurno tamo.
Hajdemo u dvorac - reći će netko. Svi se slože s tim prijedlogom.
Pradjedovski ih je nagon gonio prema gospodskom domu, pod zaštitu gospodara koji je tokom stoljeća svojim zidinama i kulama bacao zaštitničku sjenu na njihov trud.
Anđelika koja je još uvijek držala na rukama Merlotova sina, osjeti kako joj je mračno grizodušje steglo srce.
"Ta naš je bijedni dvorac sav u ruševinama", - pomisli. "Kako da sada zaštitimo ove nesretnike? Tko zna nisu li razbojnici otišli na nj? A stari ih Guillaume svojim kopljem sigumo neće spriječiti da prodru u nj."
Jest - reče glasno - hajdemo u dvorac. Ali ne smijemo ići cestom, a niti prečicama preko polja, jer ako na toj strani naiđemo na razbojnike, nećemo stići do ulaza u dvorac. Ne preostaje nam drugo do da siđemo do prosušenih močvara i probijemo se do dvorca velikim jarkom. U bedemu su vratašca kojima se nikad nitko ne služi, ali ja znam kako se otvaraju.
Nije dodala da je kroz ta napola zatrpana vratašca mnogo puta pobjegla iz dvorca i da se u jednoj od podzemnih ćelija za postojanje kojih tadašnji baruni de Sance jedva da su i znali, nalazilo skrovište gdje je ona kuhala biljke i napitke kao i vračara Melusine.
Seljaci su povjerovali njezinim riječima. Neki su je tek sada primijetili, ali toliko su se navikli da je smatraju živom vilom da ih njezina pojava u trenutku kad ih je zadesila nesreća gotovo nije ni čudila.
Jedna joj od žena uzme dijete što ga je još uvijek držala na rukama. Potom Anđelika povede malu skupinu zaobilaznim putem kroz močvare, pod nesmiljenom žestinom ljetnoga sunca, duž vrletnog rta koji je u davna vremena dominirao nad tim zaljevom Poitoua u koji bijaše prodrla morska voda. Prljava od prašine i blata ona je hrabro vodila seljake.
Provela ih je kroz uski podzemni prolaz kojim se već odavna nitko nije služio. Godio im je svježi zrak podzemlja, ali mrak je prestrašio djecu i ona udare u plač.
Budite dobri, budite dobri - umirivala ih je Anđelika. - Uskoro ćemo stići u kuhinju i dojilja Fantina će vas nahraniti juhom.
Na dojiljin spomen svi se ohrabre. Jadajući se i posrćući, seljaci su se polurazrušenim stepenicama uspinjali za kćerkom baruna de Sancea, probijali se kroz prostorije pune otpadaka i štakora koji su pred njima bježali. Anđelika je sigurno išla naprijed; ta to je bilo njeno carstvo.
Kad su stigli u veliko predsoblje, do njih dopre buka nečujnih glasova i oni načas zabrinuti zastanu. Ali ni Anđelika ni seljaci nisu ni načas pretpostavili da bi razbojnici napali na dvorac. S druge strane zida je bilo zasigurno mnogo svijeta, ali nisu to bili pljačkaši, jer je razgovor bio tih, odmjeren, čak turoban. Iz drugih su sela i zaselaka stigli seljaci i stavili se pod zaštitu starih ruševnih zidina.
Kad su se pridošlice pojavile, nasta opća pometnja i vika jer su stanovnici dvorca pomislili da su to razbojnici provalili u dvorac, ali kad je dojilja opazila Anđeliku, poleti prema njoj da je zagrli.
Milo moje Živa si! Hvala neka je Gospodu! Sveta Radegondo! Sveti Ilarije! Hvala vam, hvala!
Anđelika se sada prvi put oprla vatrenom zagrljaju dojilje. Ta ona je kroz močvare provela svoj svijet. Satima je iza sebe osjećala onu tužnu četu siromaha.
Više nije bila malo dijete. Gotovo se silom otela iz zagrljaja Fantine Lozier.
Daj im nešto da pojedu - reče.
Poslije, kao u kakvu snu, vidje svoju majku kako joj, očiju punih suza, miluje obraza.
Kćeri moja, koliko smo straha zbog vas pretrpjeli!
Na izmaku svojih snaga, očiju upaljenih od plača, Pulcherie također priđe djevojčici, a za njom otac i djed.
Djevojčica je prilično uživala u tom mimohodu marioneta. Popila je veliku čašu kuhanoga vina i bila je potpuno pijana, a tijelom joj se raširila ugodna toplina.
Oko nje svijet je raspredao o događajima tragične noći, o upadu u selo, o popaljenim kućama, o glavaru mjesta kojega su razbojnici bacili kroz prozor prvog kata njegove tek nedavno sagrađene kuće kojom se toliko ponosio.
Bezbožni su pljačkaši, osim toga, provalili u mjesnu crkvu, pokrali sveto posuđe, a župnika i njegovu služavku vezali za oltar. Mora da su svi vrazi pakleni u njima, inače se ne bi dosjetili takvom svetogrđu!
Pred Anđelikinim očima, jedna je starica na rukama zibala svoju unučicu, djevojčicu nateklih obraza od plača. Baka je odmahivala glavom i stalno ponavljala glasom u kojemu se miješao užas s udivljenjem:
Što li su joj napravili! Što li su joj napravili! Tko bi to i vjerovao…
Govorilo se samo o silovanim ženama, o premlaćenim ljudima, o odvučenim kravama, o opljačkanim kozama. Crkvenjak je svog magarca vukao za rep, a dva su ga lupeža vukla za uši. Pri tom se podigla užasna dreka, a najviše je drečalo samo magare!
Naposljetku, mnogi su se uspjeli spasiti bijegom. Netko je bježao u šumu, netko u močvare, a većina se sklonila u dvorac. Bilo je dosta mjesta u dvorištima i u stajama da se smjeste životinje jedva jedvice spašene. Na nesreću, bježanje seljaka prema dvorcu namamilo je na tu stranu i nekoliko pljačkaša i, usprkos musketi gospodina baruna de Sancea, događaji su mogli okrenuti na zlo da starom Guillaumeu nije iznenada sinula genijalna misao. Bacivši se svom snagom na zarđale lance pokretnog mosta, uspio je dignuti ga u zrak.
Kao bijesni, ali plašljivi vuci, lupeži su se povukli pred bijednim jarkom smrdljive vode.
A tada se pred svima odigrao vrlo čudan prizor: stari je Guillaume, uspravljen kraj ulaznih vrata dvorca, na svom jeziku grdio prijeteći šakom odrpanim likovima koji su bježali u mrak. Odjednom se jedan od pljačkaša zaustavio i odgovorio mu na njegovu jeziku. Vrlo se čudan razgovor vodio među njima, u noći crvenoj od požara, na onom hrapavom jeziku od kojega poštena čovjeka ježuri podilaze.
Ne zna se točno što su Gauillaume i njegov zemljak jedan drugome rekli. Bilo kako bilo, razbojnici se više nisu vratili, a u zoru su se i iz sela povukli. Guillaume je bio junak dana i svijet se umirio pod okriljem njegove vojničke slave.
U svakom slučaju, taj je događaj bio dokazom da ta razbojnička družina nije bila sastavljena kao što se činilo, samo od seljačkih bijednika ili gradskih fukara, nego i od sjevernih vojnika koji su se odali razbojstvima poslije zaključenja westfalskog mira. Bilo je pripadnika svih nacionalnosti u vojskama što su ih kneževi novačili za kraljev račun: Valonaca, Talijana, Flamanaca, Lorenjana, Španjolaca, Nijemaca. Čitav jedan svijet o kojemu mirni stanovnici Poitoua nisu ni znali da postoji. Uskoro su neki tvrdili da je među onim lupežima bio i jedan Poljak, jedan od onih divljaka koje je vojskovođa Jean de Werth neko vrijeme dovodio u Pikardiju da tamo dave dojenčad.
Vidjeli su ga. Lice mu je bilo žute boje, na glavi je nosio šubaru, a u ljubavnim turnirima mu nije bilo ravna, jer je na kraju onog tužnog dana svaka seljanka tvrdila da ju je među ostalima i on silovao.

Popaljene kuće u selu brzo su popravljene. Brzo je to išlo: zidovi od blata miješanog sa slamom i trskom bili su dosta čvrsti. Razbojnici nisu uništili polja i
žetva je bila vrlo dobra, u čemu su mnogi našli utjehe. Samo se dvije djevojčice, jedna je od njih bila Francina nisu oporavile od nasilja koje su nad njima počinili razbojnici. Dobile su veliku groznicu i umrle.
Govorilo se da je žandarmerija iz Niorta poslala nekoliko vojnika u potjeru za razbojničkom družinom koja je, po svemu se činilo, bila izolirana i bez dobrog rukovodstva.
Upad razbojnika na zemlje baruna de Sance nije ni u čemu izmijenio navike života u dvorcu. Jedino je stari djed češće gunđao na nevolje koje su po njegovu sudu bile posljedice smrti dobrog kralja Henrika IV i nepokornosti protestanata.
Taj svijet je živo utjelovljenje propasti kraljevstva. Nekad sam zamjerao gospodinu Richelieuu njegovu okrutnost, ali čini se da je, naprotiv, bio previše blag.
Anđelika i Gontran koji su tog dana bili jedini slušatelji dostojni povjerenja njihova djeda, izmijene između sebe pogled razumijevanja i popustljivosti. Stvarnost je sasvim izmicala njihovu dobrom djedu!
Svi su unuci obožavali starog baruna, iako su se rijetko slagali s njegovim preživjelim shvaćanjima.
Dječak, kojemu je bilo gotovo dvanaest godina, usudi se primijetiti:
Oni razbojnici, djede, nisu hugenoti. Bili su katolici, bjegunci iz izgladnjele vojske, strani najamnici koji nisu dobili plaću ili seljaci iz mjesta gdje su se vodile bitke!
Nisu onda trebali doći ovamo. Osim toga, nećeš me uvjeriti da nisu protestanti. U moje vrijeme je kralj slabo plaćao svoje trupe, priznajem, ali ih je plaćao redovito. Vjeruj mi, čitav ovaj nered su prouzročili stranci, možda Englezi, a možda Holanđani. Oni se bune i ujedinjuju a u tome im ide na ruku Nantski edikt zato što je previše blag prema njima, zato što im je dao ne samo pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru nego i jednaka građanska prava…
Djede, kakva su to prava dana protestantima? - iznenada upita Anđelika.
Suviše si mlada da to shvatiš, dijete moje - odgovori stari barun i doda:
Građanska prava su nešto što se ljudima ne može oduzeti ukoliko se ne ogriješe o čast.
Građanska prava nisu, dakle, novac - primijeti djevojčica. Stari joj vlastelin čestita na primjedbi:
Baš tako, Anđeliko; ti shvaćaš stvari koje ne shvaćaju djeca tvoje dobi.
Ali je Anđelika smatrala da to pitanje zahtijeva još neka objašnjenja, stoga upita:
Znači, ako nas razbojnici do gola opljačkaju, ipak nam nisu odnijeli naših prava?
Upravo tako kao što si rekla, draga moja - odgovori joj brat.
Ali bilo je ruganja u tonu njegova glasa i ona se pitala ne vuče li je on možda za nos.
Gontran je bio dječak o kojemu nisi znao šta bi mislio. Govorio je malo i uvijek se držao po strani. Budući da obitelj nije bila u stanju da mu pribavi odgojitelja niti da ga pošalje van na školovanje, morao se zadovoljiti onim osnovnim intelektualnirn pojmovima kojima su ga mogli naučiti učitelj osnovne škole, i seoski župnik. Često se povlačio u ambar da gnječi košenile5 i mijesi obojenu glinu a potom pravi čudne neke kompozicije koje nazivaše "slikama".
Mada je i on bio neuredan kao i sva djeca baruna de Sancea, često je korio Anđeliku zato što je živjela kao kakva divljakinja i što nije držala do svog dostojanstva.
Pa ti i nisi tako glupa kao što izgledaš - doda na kraju polaskavši joj u neku ruku time.
5 Štitasta uš od koje se dobiva grimizna boja.
Najednom stari barun naćuli uho u pravcu dvorišta odakle su dopirali glasovi, povici izmiješani s kokodakanjem prestrašenih kokoši. Zatim se čuo galop konja i na kraju još snažnije vikanje, pri čemu se posebice isticao Guillaumeov glas.
Bio je krasan jesenji dan i vjerojatno su svi drugi stanovnici dvorca bili napolju.
Ne bojte se djeco - reče djed - bit će da tjeraju nekog prosjaka… Ali je Anđelika već bila na pragu i odmah podigla viku:
Napadaju čiča Guillaumea, hoće da ga pretuku.
Hramajući, barun se dade u potragu i nađe zarđalu sablju, a Gontran se oboruža bičem za pse. Kad su izletili napolje, opazili su na ulazu u dvorac staroga slugu oboružanog kopljem, a pored njega Anđeliku.
A ni neprijatelj nije bio daleko. Stajao je s druge strane pokretnog mosta i nije se dao otjerati. Bio je to momak izgladnjela lica, i, čini sa, vrlo srdit. Ali se ipak trudio da zauzme služben i kruti stav.
Gontran odmah spusti bič i potegne djeda natrag promrmljavši:
To je momak od poreskog ureda. Već su ga više puta otjerali s praga…
Službenik kojemu bijahu priredili tako neljubazan doček uzmicao je malo-pomalo, ali nije napuštao bojno polje, naprotiv, primijetivši nesigurnost pridošlica, rasla mu je hrabrost. Zaustavio se na pristojnoj udaljenosti i, izvukavši iz džepa smotuljak papira, prilično postradalog u toku borbe, stane ga brižljivo odmatati uzdišući pri tom. Zatim, uz pusto namještanje, otpoče čitati nalog prema kojemu je barun de Sance bio dužan bez odlaganja platiti svotu od 875 livara, 19 soldi i
11 dinara što se odnosi na namete što ih napoličari još nisu platili, na desetinu gospodarevih prihoda, na kraljevski namet, na namet za parenje kobila, na takozvano pravo prašine, to jest pravo prolaza stada kraljevskom cestom i na globu zbog zakašnjenja plaćanja.
Starom vlastelinu krv navali u glavu od ljutine.
A šta ti misliš, lupežu, da će vlastelin kao običan pučanin odmah segnuti u džep i platiti čim mu poreznik očita takvu papazjaniju? - poviče namrštivši obrve.
Vi dobro znate da je vaš gospodin sin dosada dosta uredno plaćao godišnje namete - reče čovjek savijajući se u krstima. - Vratit ću se kad on bude kod kuće. Ali vas upozoravam ako sutra u ovo isto vrijeme po četvrti put ne bude kod kuće i ne plati, predat ću ga odmah sudu i vaš će dvorac i sva vaša pokretna dobra biti prodani na dražbi zbog dugovanja kraljevskoj blagajni.
Marš odavde, slugo državnih lihvara!
Gospodine barune, imajte na umu da sam ja prisegnuti službenik zakona, i da bih mogao biti imenovan za pljenidbenog agenta.
Zapljena se ne može vršiti bez osude - urlao je stari vlastelin.
Ništa lakše nego biti osuđen, vjerujte mi, ako ne platite…
Kako da vam se plati kad nemamo od čega? - poviče Gontran videći da se starac smeo. - Budući da ste vi sudski izvršitelj, dođite i utvrdit ćete da su nam razbojnici odvukli još jednoga pastuha, dvije magarice i četiri krave, i da se među nametima koje ste naveli kao dugovanje najveći dio odnosi na namete što ih duguju napoličari mojega oca. On je dosada drage volje plaćao za njih, budući da su njegovi seljaci toliko siromašni da nisu mogli plaćati, ali to ne znači da to on osobno duguje. A zatim, posljednji razbojnički napad je naše seljake pogodio više nego nas i danas, poslije onog pljačkanja, moj otac sigurno neće biti u stanju podmiriti vaša potraživanja…
Poreskoga službenika umire više te razborite riječi nego uvrede staroga baruna. Oprezno pogledajući prema starom Guillaumeu, malko se približi i blažim, gotovo
sažalnim, ali ipak čvrstim glasom, objasni kako on samo prima i dostavlja naloge poreske uprave. Po njegovu mišljenju, zapljenu se moglo zaustaviti jedino na taj način da barun uputi molbu glavnom poreskom upravitelju, i to tako da tu molbu podupre pokrajinski upravitelj u Poitiersu.
Među nama rečeno - doda sudski izvršitelj dok se starome barunu iskreveljilo lice od negodovanja - ni moji pretpostavljeni kao što su povjerenik i poreski kontrolor nemaju ovlaštenje da vam produžuju rok ili da vas oslobode plaćanja. Ipak vi pripadate plemstvu i sigurno poznajete svijet na visokim položajima, stoga vam savjetujem kao prijatelj da nešto poduzmete u tom smislu.
Siguran sam da mi ne bi služilo na čast kad bih se pozvao na vas kao na svog prijatelja - oštro primijeti barun Ridoue.
Ja sam samo želio da moje riječi ponovite svom gospodinu sinu. Bijeda nikome ne gleda u lice, znajte! Mislite li da se ja zabavljam što me se svi boje kao kakve sablasti i što više batina poberem nego šugavi pas? A sada budite mi zdravi i ne ljutite se na mene.
Stavi na glavu šešir i ode hramljući i žalosno promatrajući rukav svoje uniforme koji mu se podrpao za vrijeme natezanja sa starim Guillaumeom.
U sasvim suprotnom smjeru, također hramljući, uputi se stari barun. Ustopice za njim šuteći su išli Gontran i Anđelika.
Stari Guillaume, proklinjući tobožnje neprijatelje, svoje staro koplje spremi u ropotarnicu gdje je čuvao historijske ostatke.
Djed se vrati u salon i ušeta se gore-dolje po njemu.
Djeca se nisu usudila otvoriti usta. Najzad Anđelikin glas zatitra u večernjem sumraku:
Reci, djede, ako su nam razbojnici ostavili građanska prava, da nam ih nije onaj čovjek u crnoj uniformi odnio sa sobom?
Idi k svojoj majci! - reče starac drhtavim glasom.
I ponovo se zavali u svoj istrošen naslonjač i utone u šutnju. Djeca ga smjerno pozdrave i napuste salon.

Kad je Armand de Sance doznao na koji su način njegovi dočekali sakupljača poreza, uzdahne i dugo je češkao sivi čuperak što mu je rastao ispod usne kao u Luja XIV.
Anđelika je volila pomalo zaštitničkom ljubavlju tog svog dobrog i mirnog oca kojemu su dnevne brige duboke bore urezale u opaljeno čelo.
Da bi othranio svoj brojni porod taj se sin siromašnog plemića morao odreći svih užitaka što mu ih je pružao njegov društveni položaj. Putovao je rijetko, više ni u lov nije odlazio, protivno od svojih plemenitih susjeda koji nisu bili bogatiji od njega ali su utjehu za svoju bijedu nalazili u gonjenju zečeva i veprova.
Sve svoje vrijeme Armand de Sance je posvećivao njegovanju svojih malih nasada. Bio je obučen jedva nešto bolje od svojih seljaka. I od njega se kao i od njih širio zapah gnoja i konja. Volio je svoju djecu. Igrao se s njima i bio ponosan na njih. On je u njima vidio glavnu svrhu svome životu. Najviše je brige posvećivao svojoj djeci, a zatim svojim mazgama. Neko se vrijeme zanosio mišlju da podigne malo uzgojište tih tovarnih životinja otpornijih od konja, a snažnijih od magaraca.
Ali razbojnici su mu otjerali najboljega pastuha i dvije magarice. Prava nesreća. Sad je pomišljao da proda sve mazge što su mu još preostale i zemljište koje bijaše odredio za njihov uzgoj.
Sutradan po posjetu poreskog službenika barun Armand de Sance pomnjivo zašilji guščje pero i sjedne za sto da napiše predstavku kralju i zamoli ga da ga oslobodi godišnjih nameta.
U molbi je izložio svoje bijedne prilike.
U početku se ispričavao što ne može spomenuti više od devetoro žive djece, ali je naveo da će ih bez sumnje još biti jer su i on i njegova žena bili još prilično mladi i
rado su ih pravili. Dometnuo je da mu je na brizi otac invalid, bez mirovine, koji je pod Lujom XIII dotjerao do pukovničkog čina. Da je sam dospio do kapetanskog čina i bio predložen za viši čin, ali je morao napustiti kraljevu službu jer mu njegova plaća Oficira kraljeve artiljerije od 1700 livara nije bila dovoljna da živi od službe. Spomenuo je kako uzdržava i dvije stare tetke koje nisu htjeli ni muškarci ni samostani zato što nisu imale miraza, a one same nisu kadre obavljati nikakav znatniji posao. Zatim je spomenuo da drži četiri sluge, od kojih starog vojnika bez mirovine, koji mu je bio nadasve potreban. Dva je najstarija sina poslao u samostan na školovanje i trošio je 500 livara godišnje samo za njihov odgoj. Jednu je kćerku također namjeravao poslati u samostan, ali bi to koštalo preko 300 livara. Zaključio je tvrdnjom da je već mnoge godine plaćao namete za svoje napoličare da bi ih zadržao na zemlji i uza sve to je dužan državnoj blagajni 875 livara, 19 soldi i 11 dinara, i to samo za godinu u toku. Njegovi su svi prihodi iznosili jedva 4.000 livara godišnje, a pri tom je morao uzdržavati devetnaest osoba i čuvati svoj ugled plemića u času u kojemu su, da bi nesreća bila veća, razbojnici opljačkali, poharali njegove posjede i pobili seljake, uvalivši preživjele napoličare u još veću bijedu. Na kraju je molio da mu kraljeva dobrota milostivo oprosti dužni porez, te da mu priskoči u pomoć ili mu da zajam od barem tisuću livara. Molio je uz to kraljevu milost, ako bi otplovila flota za Ameriku ili za Indiju da uzme u službu kao zastavnika njegova viteza, njegova najstarijega sina koji je studirao logiku kod otaca augustinaca kojima je također dugovao za njegovo uzdržavanje čitav godišnji iznos.
Dodao je još da je sa svoje strane uvijek spreman prihvatiti bilo kakvu službu koja bi odgovarala njegovu plemićkom položaju, samo da uzmogne hraniti svoje, jer mu posjed, čak da ga i proda, nije više pružao te mogućnosti. Pošto je osušio pijeskom dugu poslanicu nad kojom je potratio nekoliko sati, Armand de Sance napiše par riječi svome zaštitniku i rođaku gospodinu markizu du Plessis de Belliereu moleći ga da njegovu predstavku sam uruči kralju ili kraljici majci i poprati je preporukama koje će pomoći da bude uslišana.
Završio je ovim ljubaznim riječima
"Nadam se, gospodine, da ću vas uskoro vidjeti i da će mi se u ovom kraju pružiti prilika da vam budem od koristi bilo tovarnim mazgama od kojih imam nekoliko zaista divnih primjeraka, bilo voćem, kestenima, sirom i kiselim mlijekom za vaš stol."
Nekoliko tjedana potom na glavu jadnog baruna Armanđa de Sancea sručila se nova nevolja.
Jednu večer, u stvari, prvih studenih dana čuo se najprije na putu, a zatim na starom pokretnom mostu kojega je kao obično krasilo jato purana, topot konjskih kopita.
U dvorištu zalaju psi. Anđelika koju je tetka Pulcherie uspjela zadržati u sobi i prisilila da se prihvati kukice i konca, poleti k prozoru.
Smotrila je jednoga konja s kojega su sjahala dva viteza, visoka i mršava, odjevena u crna odijela, dok je puteljkom nekakav seljačić gonio mazgu natovarenu putnim kovčezima.
Tetko Hortenzijo! - zovne - dođite ovamo. Čini mi se da su stigla naša dva brata Josselin i Raymond.
Dvije djevojčice i stara gospođica navrat-nanos siđoše i stigoše u salon baš u trenutku kad su školarci pozdravljali djeda i tetku Jeanne. Sluge su dojurile sa svih strana. Netko je otrčao u polje po baruna i u vrt po gospođu barunicu.
Mladići su odgovorili dosta mrzovoljno na tu bučnu dobrodošlicu.
Jednome je bilo petnaest, a drugome šesnaest godina, ali često su ih smatrali blizancima jer su bili istoga rasta i vrlo slični jedan drugome. Obojica su bili tamne puti, imali sive oči i crnu i glatku kosu koja je padala na bijeli ovratnik, zgužvan i prljav, njihove uniforme.
Samo su se u crtama lica razlikovali. U Josselinovim je bilo više grubosti, a u Raymondovim više suzdržljivosti.
Dok su oni odgovarali tek s pokojom riječi na djedova pitanja, dojilja, vesela i sretna, lijepi stolnjak prebacila preko stola i potom donijela zdjele s guščjom jetrom, kruh, maslac i kotlić pun kestena. Mladićima oči zasjaše. Ne čekajući nikoga, sjedoše za stol i halapljivo se bace na jelo, čemu se Anđelika mnogo divila.
Ona je odmah primijetila da su bili mršavi i blijedi i da su im odijela od crnoga serža bila prozirna na laktovima i koljenima.
Za razgovora su držali oborene oči. Čini se da je nisu prepoznali, ali ona se dobro sjećala Josselina i vremena kad je za nj vadila ptice iz gnijezda, što je sada Denis radio za nju.
Raymonđ je o pasu nosio šuplji rog. Ona ga upita što mu je to.
U nj se stavlja mastilo - odgovori on nabusito.
Ja sam ga bacio - reče Josselin.
Otac i majka stigoše sa zapaljenim lučima. Mada se radovao dolasku sinova, barun je ipak bio nešto uznemiren.
Kako to, momci moji, da ste sada stigli? Ljetos niste dolazili. Čudnim mi se čini da školski raspust pada u početak zime.
Ljetos nismo došli - objasni Raymond - zato što nismo imali čime unajmiti konja, a nismo imali para ni za poštanska kola koja saobraćaju od Poitiersa do Niorta.
Ovdje se sigurno nismo našli zato što smo sada bogatiji - nastavi Josselin.
…već što su nas oci redovnici izbacili iz samostana - dovrši Raymomd. Zavlada mučna šutnja.
Svetoga vam Dionizija - poviče djed - kakve ste to gluposti počinili, gospodo, da su vas na tako uvredljiv način izjurili?
Nikakve, ali augustinci već dvije godine nisu primili ni dinara za naše uzdržavanje. Dali su nam do znanja da drugi učenici, čiji su očevi velikodušniji, čekaju na naša mjesta…
Barun Armand se ušeta amo-tamo, što je bio znak da je vrlo uzbuđen.
Pa ipak to nije moguće. Ako niste počinili nikakvo nevaljalstvo, oci vas nisu mogli tek tako izbaciti: vi ste plemići! Oci to vrlo dobro znadu…
Jossedinu se smrači lice.
Jest, oci to vrlo dobro znadu, a ja vam mogu samo ponoviti riječi kojima nas je upravitelj otpravio na put. Rekao je da su plemići najgori placi i da, ako nemaju novaca, mogu živjeti bez latinskog i matematike.
Stari barun izbaci skupljena prsa.
Nekako mi ne ide u glavu da govorite istinu. Treba da znate da su crkva i plemstvo jedno tijelo i da đaci predstavljaju budući sjaj države. Dobri oci augustinci to znaju bolje od ikoga!
Odgovorio je Raymond, mlađi dječak, koji je bio određen za svećeničko zvanje. Uporno gledajući u pod, on reče:
Oci su nas učili da Bog zna kako će odabrati svoje službenike. Moguće da nas nije smatrao dostojnim…
Ne govori gluposti, Raymond - prekine ga brat. - Nije vrijeme za to, budi uvjeren. Ako želiš postati fratar pokućarac, na volju ti! Ali ja sam stariji i ja se slažem s djedom: crkva bi morala poštivati plemiće! A što sada više voli pučane, gradske i trgovačke sinove, to je njezina stvar. No time samo pospješuje svoju vlastitu propast!
Dvojica baruna povikaše u isti mah:
Josselin, nisi u pravu što crkvu tako napadaš!
Ja ne napadam, ja samo navodim činjenice. U mom razredu u kojemu se uči logika ja sam bio najmlađi, a po uspjehu drugi između trideset đaka. Točno dvadeset i pet đaka su sinovi trgovaca i činovnika. Za njih se plaća točno do zadnje pare. - A od petorice plemićkih sinova, samo se za dvojicu plaća bez prigovora.
Armanđ de Sance se htjede uhvatiti za to varljivo zadovoljstvo.
Znači da su osim vas i onu dvojicu plemićkih sinova poslali kući?
E to ne. Roditelji, doduše, ne plaćaju, ali su na visokim položajima i redovnici ih se boje.
Zabranjujem ti da tako govoriš o svojim odgojiteljima - reče barun Armand, dok je njegov otac mumljao za se:
Sreća da je kralj umro i ne vidi sve ovo!
Pravo velite, djede, sreća da je umro - reče Josselin i naceri se. - Sreća, ako se uz to još ima na umu da je Henrik IV umro od dobre redovničke ruke.
Šuti, Josseline - poviče Anđelika iznenada. - U riječima nije tvoja snaga, a kad govoriš, nadimlješ se kao žaba. Uostalom, nije Henrika IV ubio redovnik, nego Henrika III.
Dječak poskoči na stolici i iznenađeno pogleda kovrdžavu djevojčicu koja ga bijaše mirno prekorila.
Gle ti nje; žabica, princeza močvara! Markiza anđela… A ja sam čak zaboravio i da te pozdravim, mala moja sestrice.
Zašto me zoveš žabicom?
Zato što si ti mene nazvala žabom. Zar više ne bježiš u travu i močvarnu trsku? Ili si postala mudra i čangrizava kao Hortenzija?
Nadam se da nisam - skromno odgovori Amđelika. Od njezine je upadice svima malko laknulo pri duši.
Uostalom, dva su dječaka bila gotova s jelom i dojilja je već raspremila stol. Raspoloženje je u salonu još uvijek bilo tmurno. Sasvim ih je pomutio ovaj novi udarac sudbine i trudili su se da pronađu neko rješenje. Uto opću šutnju naruši plač najmlađeg djeteta. Majka, tetka i Gontran iskoriste priliku i pođu da vide što se dogodilo. Ali Anđelika je ostala s dvojicom baruna i dvojicom dječaka koji su se iz grada vratili u vrlo lošem stanju.
Djevojčica se pitala neće li obitelj sada izgubiti čast.
Gorjela je od želje da to upita, ali se nije usudila. A braća su u njoj pobuđivala neki nejasan osjećaj nalik pomalo na prezrivo sažaljenje.
Stari Lutzen, koji je bio odsutan kad su dječaci stigli u dvorac, donese još nekoliko svijećnjaka u čast putnika i prospe malko voska grleći nespretno starijega dječaka. Mlađi se ponešto prezirno uklonio gruboj dobrodošlici staroga vojnika.
Ali ne zbunivši se nimalo zbog toga, stara vojničina odmah iznese svoje mišljenje:
Bilo je vrijeme da se vratite! Kakva korist od žvakanja latinskog kad ni svoj vlastiti jezik ne znate kako treba? Kad mi je Fantina rekla da su se mlada gospoda vratila kući zauvijek, odmah sam pomislio da ce se najzad gospodinu Josselinu ispuniti želja i da će se otisnuti na more…
Naredniče Luizene, zar vas moram upozoravati na poslušnost? - odjednom poviče oštrim glasom stari barun.
Stari Guillaume umukne. Anđelika se začudi djedovu oholom i neobičnom tonu.
Nadam se, Josseline - ponovo će djed okrenuvši se prvencu - da si ti zaboravio svoje djetinje planove i da više ne misliš na more.
A zašto bih zaboravio, djede? Čini mi se da sada za me i nema drugog puta.
Dok budem živ, ti u mornare nećeš. Sve, ali to ne! - i starac štapom udari o napukli pod.
Josselina rastuži djedovo iznenadno protivljenje. Želja da postane mornar bijaše mu prirasla za srce i pomogla mu je da bez velikog žaljenja misli na prekinuto školovanje.
"Gotovo je s očenašima i bubanjem latinskog", mislio je. "Slobodan sam i ukrcat ću se na kraljev brod."
Armand de Sance se pokuša umiješati.
Dajte, oče, čemu toliko protivljenje? Bilo bi to rješenje kao i neko drugo. Reći ću vam, uostalom, da sam u molbi što sam je nedavno uputio kralju, između ostalog tražio da se mom najstarijem sinu omogući ukrcanje na trgovački ili ratni brod njegova veličanstva.
Ali stari se barun ljutio preko svake mjere. Anđelika ga nikad nije vidjela tako srdita, pa čak ni kad se onomad dohvatio s ubiračem poreza.
Ne sviđaju mi se ljudi kojima gori pod nogama tlo njihovih predaka. Tamo preko mora, ne idu u susret nikakvim divotama, već golim divljacima tetoviranih ruku. Prvenac jednoga plemića mora služiti u kraljevoj vojsci. To je sve što sam htio reći.
Ta ja i ne tražim drugo do da služim kralja, ali na - moru otpovrne dječak.
Josselinu je šesnaest godina. Prema tome, vrijeme je da sam odluči o svom životnom putu - ne baš odlučno primijeti barun Armand.
Izraz se bola ocrta na naboranu licu optočenu bijelom i kratkom bradom. Starac bezvoljno podigne ruku.
Istina, i drugi su prije njega, u obitelji, pošli svojim putem. Zar je zbilja potrebno da me i vi razočarate, sine moj? - doda starac glasom bezmjerne tuge.
I na kraj pameti mi nije da vam oživljavam mučne uspomene, oče - ispričavao se barun Armand. - Nisam nikad pomišljao da odem jer sam vezan više no što mogu kazati za našu zemlju u Poitouu. Ali se i te kako sjećam koliko je bio težak i nestalan moj položaj u vojsci. Iako sam bio plemić, bez novca se nisam mogao probiti do viših činova. Bio sam pun dugova te sam ponekad bio prisiljen prodati svu svoju opremu konja. Šator, oružje, pa čak i svog slugu iznajmiti. Ta i sami se sjećate: svoje ste najbolje zemlje morali prodati za moje izdržavanje u službi!
Anđelika je s velikim zanimanjem pratila razgovor.
Ona nije nikad vidjela mornara, ali je bila iz kraja u koji su, kroz doline Sevre i Vandee, dopirali dozivi oceana. Ona je znala da su na obali od La Echelle do Nantesa, preko Sables-d'Olonne postojali ribarski brodovi koji su plovili u daleke zemlje gdje su živjeli ljudi crveni kao plamen ili šareni kao veprovi. Pričalo se čak da je neki toretonski mornar iz kraja oko Saint-Maloa, doveo u Francusku nekoliko divljaka kojima je kao i pticama, na tjemenu raslo perje.
Eh, da je ona bila muško, ne bi je bilo briga što djed misli… Bila je kivna na Josselina ne samo zato što je bio tamnoput i jadan već što se, dok su ga korili, držao kao pokislo pile.
Ljutilo ju je, naposljetku, što su ta dva velika tikvana bili smjerni i navukli preko lica izraz krivnje kao da se nalaze na sudu. Da nije to bio rezultat batina što su ih dobivali od svojih učitelja? Nikad Anđelika ne bi dopustila da je tko tuče!
Uostalom, zar su oni bili krivi što su ih otjerali iz škole? Bili su siromašni i u tome je njihova krivica, a zbog toga se nisu morali stidjeti. A na dan Posljednjeg suda grabežljivi će se redovnici crvenjeti pred licem Gospodnjim!
Anđelika, dijete polja, kojoj su se njezini prijatelji seljaci i služinčad više divili nego da je bila gradsko dijete, nije znala za stegu, stid i čednost.
U međuvremenu, ohrabren podrškom svoga oca, Josselin se počeo braniti. Ispočetka bojažljivo, a potom sve žešće i žešće… Govorio je kako je u desetoj godini bio zatvoren u mračan i smrdljivi samostan gdje je pri svjetlu lojanice gonetao značenje grčkih i latinskih slova, gdje je čitao nerazumljive knjige kao što je bila knjiga Isusova muka, u kojoj je sve vrvjelo od likova iz pakla. Uza sve to, pisati francuski jedva da je i znao. Prtljag iz matematike je bio vrlo lagan. A što se tiče povijesti i zemljopisa, više se nauči slušajući dojilju nego predavanja onih ishlapjelih staraca koji o drugim znanostima, kao na primjer o astronomiji i plovidbi, nisu imali nikakva znanja.
Djed se smješkao toj bujici riječi i malko mu se razvedrilo lice.
Ti s velikim omalovažavanjem govoriš o svojim odgojiteljima koji uživaju veliki ugled. Poitiers je treći grad gdje se stiče humanistička kultura. Ipak ne mogu koriti tvoje žaljenje što nisi dovoljno naučio. Ali ni ti ne možeš predbacivati svojim učiteljima što te nisu učili vještini plovidbe, jer to nije nikakva nauka.
No da bi ste stiglo u ovo ili ono mjesto, treba…
Znanost tu nije ni od kakve koristi. Sve zavisi od struje i vjetra. Te se stvari ne mogu objasniti. Ploveći neprestano morima, stari mornari stiču poseban nagon za plovidbu. Samo što se tom životu mogu posvetiti ribari ili trgovci, ali ne plemići.
Oprostite mi djede, ali ja sam uvjeren da se vještina plovidbe može i iz knjiga naučiti. Mnogo je o tome knjiga napisano, počevši od POZNAVANJE PLOVIDBE od
vandejskog kapetana iz XV stoljeća, Garcije Fernande, do knjige moreplovca iz La Roehellea, Alphonsa le Saintongeaisa, koji govori o prekooceanskoj plovidbi. Čuo sam da postoje knjige na višem naučnom nivou koje se služe tablicama o širinama i duljinama temeljeći se na poznavanju točnog vremena da bi se odredila neka točka na moru.
Sve su to puste brbljarije, mladiću moj! Knjige su vam sasvim smutile glavu. Nećeš valjda tvrditi da onaj đavolji izum njihala može nečemu poslužiti? Kao da se vrijeme ne može isto tako dobro izmjeriti pješčanim satom, izmišljenim pred dvadeset vijekova…
Ali, djede, vama ta stvar nije sasvim jasna! Prije svega, iako đavolji izum, kao što ste ih nazvali, satovi s njihalom će biti postavljeni na zvonike svih crkava, a neki već i jesu. Njihalica s većom točnošću mjeri vrijeme. Bez znanja o vremenu ne bi se moglo putovati morima. Za sve one račune vaš pješčani sat nije dovoljno precizan…
Obeshrabren, stari barun odmahne glavom.
Josseline, izgleda da je škola na tebe imala pogubno djelovanje. O sveti Dionizije! Vaša tobožnja znanost smutila je pamet i najozbiljnijim ljudima. I još se tužiš da nisi mogao dosta naučiti! Što bi tek onda bilo? I ovako si već blizu krivovjerstva. Trebalo bi da se što prije ispovijediš!
Ravmond, koji se dotle nije upletao u razgovor, reče mirnim glasom - Vjera nije u suprotnosti ni sa jednom naukom, a nijedna od nauka kojima su nas učili nije đavolji izum, kao što nije ni sat s njihalom.
E ovo je prevršilo svaku mjeru - zlojedio se barun Ridoue. - I ti, Ravmonde, koji stalno snatriš o redovničkim redovima, i ti braniš te moderne budalaštine! Nas te stvari nisu zanimale, a ipak nam nije ništa falilo. Niste li i vi toga mišljenja, Armande?
Ali sin mu ne odgovori i Anđelika shvati da njen otac nije slušao razgovor nego je razbijao glavu kako da nađe časno zanimanje dvojici svojih sinova.
Ne dobivši odgovor, stari promrmlja:
Nećete mi izbiti iz glave uvjerenje da su sve te buntovne imisli o plovidbi i o drugim izumima luteranskog porijekla. A nije li kojim slučajem stari Guillaume, u kojega ja sumnjam da je hugenot, pokušao koji put poučiti svojoj vjeri nekoga od vas?
Suviše je ponosan a da bi to činio odgovori Raymond. - Kunem se da nikad to nije činio.
Ne valja se zaklinjati, no radujem se što ste raspršili moje sumnje o starom slugi kojega sam primio pod svoj krov. Ali dosta je brbljarija. Suviše sam dobar a da bih se prepirao s takvim pjetlićima. Odluka ovisi o meni i o vašem ocu. A vama se valja pokoriti. Jeste li me razumjeli, Josseline?
Jesam, gospodine - skromno odgovori dječak.
Sutradan ujutro, dok se vrzmala po dvorištu, Anđelika primijeti jednog seljačića koji je nosio barunu list zgužvana papira.
Upravitelj Molines me moli da navratim k njemu. Do objeda se sigurno neću povratiti - reče barun i dade znak jednom konjušaru da mu osedla konja.
Gospođa de Sance koja je, sa slamnatim šeširom položenim na rubac za glavu, bila na putu za vrt, stisne usne.
Živimo u nečuveno vrijeme - uzdahne. - Kako možete podnijeti da jedan susjed prostog porijekla, jedan hugenotski upravitelj, poziva u svoj ured vas, pravog pravcatog potomka Filipa Augusta? - Pitam se o kakvim to poštenim poslovima može razgovarati jedan plemić s nadstojnikom susjednog dvorca? Da se ne radi ponovo o mazgama..
Barun ne odgovori već se udalji kimajući glavom.
Anđelika se za to vrijeme uvukla u kuhinju, gdje brzo pronađe cipele i ogrtač. Zatim odjuri k ocu u štalu.
Mogu li i ja s vama, oče? - upita dražesno se i ljupko smiješeći. Nije joj se mogao oduprijeti te je posadi u sedlo.
Anđelika je bila njegova mezimica, činila mu se vrlo lijepom i ponekad je smatrao kako će je udati za nekog vojvodu.

Bijaše vedar jesenji dan. Bliza šuma, s koje još ne bijaše otpalo lišće zarila je svoju rujnu krošnju u nebesku plavet.
Prolazeći ispred ulaza u dvorac markiza du Plessis-Bellierea, Anđelika se nagne neće li opaziti u dnu drvoreda kestenova bijelo prekrasno zdanje koje se odražavalo u svom jezeru kao slika iz sna.
Uokolo je vladala grobna tišina te se činilo da taj dvorac, sagrađen u renesansnom stilu, kojega su njegovi gospodari napustili da bi živjeli na dvoru, spava u tajanstvenoj ljepoti svoga parka i svojih perivoja. Košute iz šume Nieul, koja je okruživala dvorac, prolazile su pustim alejama…
Stan upravitelja Molinesa nalazio se dva kilometra dalje, na jednome od ulaza parka. Lijepi paviljon od crvenih opeka, pokriven modrim pločicama, izgledao je, u svojoj gruboj solidnosti, kao oprezan stražar krhke građevine što je ljupkošću svojih linija izazivala čuđenje seljaka naučenih na srednjevjekovne zamkove.
Upravitelj je bio nalik na svoju kuću. Ozbiljan i imućan, čvrsto zasjevši u svoja prava i u svoju ulogu, u stvari, on je izgledao gospodar prostranog posjeda Plessis, na koji pravi gospodar nikad nije ni dolazio.
Možda svake druge godine, u jesen radi lova i u proleće da beru đurđice, mnoštvo gospode i gospođa bi nahrupilo u Plessis sa svojim kočijama, sa svojim konjima, sa svojim hrtovima i svojim sviračima. Nekoliko bi dana sve treštalo od veselih priredbi i razbibriga. Okolne je vlastelinčiće pomalo obuzimao strah pri tom, a pozivani su na svečanosti da bi se pariška gospoda zabavljala na njihov račun. Poslije su se gospoda vraćala u Pariz, a dvorac bi ponovo utonuo u šutnju i vraćao se pod vlast strogog upravitelja.
Čuvši topot konjskih kopita, Molines pojuri u dvorište svoje kuće i više se puta žustro pokloni, što za nj nije predstavljalo nikakav napor budući da je to smatrao sastavnim dijelom svojih dužnosti. Anđelika je već prilično upoznala surovu i bezobzirnu prirodu ljudske duše te nije previše cijenila tu pretjeranu ljubaznost, ali je barunu Armandu ona očito godila.
Jutros sam imao nešto slobodnog vremena, pa sam pomislio da ne bih smio pustiti da me čekate, gospodine Molines.
Zahvalan sam vam, gospodine barune. Bojao sam se da ćete me smatrati drznikom što sam se usudio poslati k vama slugu s molbom da dođete ovamo.
Nisam se uvrijedio. Znam da vi izbjegavate moju kuću zbog mog oca koji vas smatra zadrtim hugenotom.
Gospodin barun posjeduje neobično istančan dar zapažanja. Ne bih, zaista, htio povrijediti osjećaje gospodina Ridouea ni gospođe barunice koja je vrlo pobožna. Stoga mi je draže porazgovarati s vama ovdje. Nadam se da ćete mi vi i vaša mala gospođica učiniti čast te ćete podijeliti s nama naš ručak.
Ja više nisam mala - živo se umiješa Anđelika. Navršila sam deset i po godina i starija sam od Madelone, Denisa, Marije Agneze, Alberta i još jednog nedavno rođenog brata.
Neka mi gospođica Anđelika oprosti. Od starijih se, u stvari, traži veći razbor i zrelost duha. Bio bih sretan kad bi vas moja kćerka Bertille posjećivala, jer, na žalost, časne sestre kod kojih se odgaja, uvjeravaju me da je u nje ptičji mozak iz kojega se neće bogzna što izvući.
Pretjerujete, gospodine Molines - ljubazno je prosvjedovao barun Armand.
"Ovaj put se slažem s Molinesom", mislila je Anđelika koja je mrzila upraviteljevu kćerku, podmuklu crnoputu djevojčicu.
Njeni osjećaji prema upravitelju nisu bili tako određeni. Iako joj je bio antipatičan, ipak je gajila za nj izvjestan osjećaj poštovanja; nema sumnje, tome je razlog bio pristojan izgled njegov osobe i kuće. Upravitelj je nosio odijelo od lijepog sukna tamne boje. Iznesena odijela je ili poklanjao ili što je vjerojatnije, prodavao prije no što se na njima pojave znakovi istrošenosti. Nosio je cipele s kopčom i dosta visokom petom, što je tada bilo u modi.
U njegovoj se kući jelo izvrsno. Anđeliki zaigraju nosnice kad su ušli u prvu sobu, popločanu opekama i vrlo čistu. Iz te se sobe išlo u kuhinju. Gospođa Molines ih pozdravi dubokim klanjanjem a zatim se vrati svojim kolačima.
Upravitelj odvede svoje goste u mali kabinet i naredi da se donese svježa voda i boca vina.
Ovo mi se vino mnogo sviđa - reče dižući čašu. - Potječe od jednog komada zemljišta na brežuljku koje dugo vremena nije bilo obrađivano. Uz mnogo truda prošlu sam jesen imao prvu berbu. Vina u Poitouu nisu tako jaka kao vina u Loiri, ali imaju fini okus.
Poslije kratke stanke dometne - Ne mogu vam iskazati riječima gospodine, koliko se veselim što ste se osobno odazvali mom pozivu. To me utvrđuje u uvjerenju da posao koji mi je na umu ima izgleda na uspjeh.
Jednom riječju, htjeli ste me iskušati?
Neka se gospodin barun ne ljuti. Ja nisam pohađao univerzitete već sam svoje skromno znanje stekao u seoskoj školi. Ali ću vam priznati da mi se naduto držanje pojedinih plemića ne čini dokazom velike pameti. A pameti treba da bi se govorilo o poslovima, pa makar i vrlo skromnim.
Ladanjski se plemić zavali na naslon tapecirane stolice i stade motriti upravitelja radoznalim pogledom. Bivao je pomalo nestrpljiv; zanimalo ga što će mu to izložiti taj susjed koji nije uživao baš najbolji glas.
Upravitelja su smatrali vrlo bogatim čovjekom. U početku je bio vrlo krut sa seljacima i zakupcima, ali se u posljednje vrijeme trudio da bude ljubazan čak i prema onima koji su živjeli u vrlo bijednim prilikama.
Nije se znalo mnogo o razlozima te promjene i te neobične dobrote. Seljaci su bili nepovjerljivi, ali im je on izlazio u susret u pogledu nameta i drugih davanja što ih je posjed dugovao kralju i markizu, pa su ga susretali s poštovanjem.
Zlobnici su šaputali da on na taj način želi uvaliti u što veće dugove vječito odsutnog gospodara. A što se tiče markize i sina joj Filipa, treba reći da ni oni nisu o imanju vodili veću brigu od samog markiza.
Ako je istina ono što se priča, vama je cilj da se dokopate čitavog imanja markiza du Plessisa - primijeti dosta grubo barun Armand de Sance.
Najobičniji klevete, gospodine barune. Meni je stalo da ostanem pošten službenik gospodina markiza, a i da nije, ne vidim kakvu bih korist izvukao iz takve kupnje. Da bih vas u tom pogledu umirio, povjerit ću vam, mada time ne odajem nikakvu tajnu, da je ovaj posjed prezadužen.
Nemojte samo meni predložiti da ga kupim, ja nemam novaca…
I na kraj mi pameti nije, gospodine barune… Malo vina…
Anđelika koju taj razgovor nije zanimao klizne iz kabineta i vrati se prema salonu gdje se gospođa Molines trudila da smota tijesto ogromnog kolača. Nasmiješi se djevojčici, pruži joj kutiju iz koje se širio vrlo ugodan miris.
Uzmite, pojedite to, draga. To je ušećerena anđelika. Vi imate isto ime. Ja sam je sama ukuhala s finim bijelim šećerom. Bolja je od one što je prave u samostanu, jer redovnici upotrebljavaju grubi šećer. Kako da pariški slastičari cijene njihov proizvod kad on nema nikakva ukusa zato što se kuha u ogromnim i nečistim kacama u kojima su redovnici, prije toga kuhali juhu i krvavice.
Anđelika je slušala i s užitkom krčkala nježne peteljke, zelene i slatke. U što li su se pretvarale nakon branja one velike i snažne biljke koje su u prirodnom stanju imale gorči okus?
Ona je zadivljeno gledala uokolo. Namještaj se sjajio. U jednom je uglu visio sat, đavolji izum govorio je djed.
Da bi ga bolje promotrila i da bi mu čula zvuk, djevojčica se primakne kabinetu gdje su njen otac i gospodin Molines razgovorali. Čula je kako njen otac govori:
Svetoga mi Dionizija, Molines, vi ste me iznenadili. O vama se koješta, priča, ali u jednome se svi slažu da ste čovjek snažna duha i da imate fini nos. A sada sam ravno iz vaših usta čuo da se vi, u stvari, zanašate pustim utopijama.
A što vam se čini nerazumnim u onom što sam vam izložio, gospodine barune?
Pa porazmislite malko. Vi znate da se ja bavim mazgama, da sam križanjem uspio dobiti dosta dobru rasu i nagovarate me da pojačam uzgoj, a vi ćete preuzeti na se prodaju. Sve je to da ne može biti bolje. Ali jedno mi ne ide u glavu: mogućnost da se sklopi dugotrajan ugovor sa… Španjolskom. Ta, prijatelju dragi, mi smo sada u ratu sa Španjolskom.
Rat neće vječito trajati, gospodine barune.
I ja se tome nadam. Ali ozbiljna se trgovina ne može temeljiti na takvim nadama.
Na upraviteljevim se usnama javi sjena popustljiva osmijeha, ali upropašteni je plemić ne zamijeti, već nastavi padajući sve više u vatru:
Kako se može trgovati s jednom zemljom koja je s nama u ratnom stanju? Prije svega to je zabranjeno, i to s pravom, jer Španjolska nam je neprijatelj. Zatim, granice su zatvorene, a ceste i putovi pod nadzorom. Priznajem da snabdijevati neprijatelja mazgama nije tako težak zločin kao snabdijevati ga oružjem, tim prije što se rat ne vodi ovdje već na tuđem zemljištu. Ali ja posjedujem tek nekoliko životinja zbog kojih nije vrijedno ni počinjati trgovinu. Suviše bi koštale i truda i vremena prije no bi stvar krenula. Moja mi novčana sredstva, na žalost, ne dozvoljavaju da se upuštam u takve pokuse.
Samoljublje mu nije dopuštalo da doda kako se baš sprema da likvidira svoje uzgojište.
Neka gospodin barun meni za ljubav ima na umu činjenicu da posjeduje već sada četiri izvrsna pastuha i da će mu biti mnogo lakše nego meni nabaviti druge od okolnih plemića. A što se tiče magaraca, može ih se dobiti na stotine za deset ili dvadeset livara po glavi. Ne bi trebalo uložiti bogzna koliko truda da se malko prosuše močvare i tako poboljša ispaša, mada su vaše tegleće mazge s malim zadovoljne. Ja vjerujem da bi se s dvadeset tisuća livara taj posao mogao staviti na čvrste temelje i da bi za tri-četiri godine imao dobre rezultate.
Jadan barun osjeti kako mu se sve vrti u glavi.
Sto mu jada, vi odmah udarate na veliko! - Dvadeset tisuća livara! - Zar vam se zaista čini da su toliko vrijedne moje jadne mazge zbog kojih ovdašnji svijet samo što nije popucao od smijeha. Dvadeset tisuća livara! Vi sigurno niste čovjek koji bi mi posudio toliki novac!
A zašto ne? - mirno odgovori Molines. Vlastelin ga promjeri razrogačenim očima.
Ta to bi bila prava ludost, Molines, s vaše strane. Moram vam reći da ja nemam jamca.
Ja ću se zadovoljiti običnim ugovorom o udruživanju s jednakom dijelovima i uknjižbom na uzgojište. Ali to ćemo učiniti u Parizu privatno i tajno.
Bojim se da će proći mnogo vremena prije nego smognem novaca za put u glavni grad. Inače, vaš me je prijedlog u ovom trenutku toliko zbunio i čini mi se tako smion da bih se ja htio prethodno posavjetovati s kojim prijateljem…
U tom slučaju, gospodine barune, bolje da se o poslu vise i ne govori. Jer ključ našega uspjeha je u potpunoj tajni. Inače se neće ništa postići.
Ali ja se ne mogu tek tako upustiti u jedan posao za koji mi se, osim toga, čini da bi se mogao okrenuti na štetu moje domovine!
I moje, gospodine barune…
Pa ne bi se reklo, Molines.
Onda ne govorimo više o tome, gospodine barune. Recimo da sam se prevario. Imajući na umu vaše izvanredne rezultate, vjerovao sam da ste u ovoj zemlji jedino vi kadri organizirati uzgojište u velikom obimu i pod svojim imenom.
Barun je smatrao da ima pravo na tu pohvalu.
Nije stvar u tome…
Gospodin barun će mi onda dopustiti da ga podsjetim kako ovo pitanje duboko zasijeca u pitanje što ga zabrinjava, to jest kako da časnim sredstvima osigura pristojan život svojoj obitelji…
Zaslužili ste da vas čovjek izbičuje, Molines, jer te vas se stvari nimalo ne tiču.
Bit će kako želite, gospodine barune. Ipak, iako raspolažem skromnijim sredstvima no što neki zamišljaju, mislio sam vam odmah odobriti, kao predujam za budući posao, naravno, jedan zajam jednak prijašnjoj svoti, to jest dvadeset tisuća livara; zahvaljujući tom zajmu više vas ne bi kinjile brige u pogledu budućnosti vaše djece te biste se mogli sasvim posvetiti svojim poslovima i svom imanju. Ja iz iskustva znam da se poslovi ne razvijaju onako kako bi trebalo, ako čovjeka mori neka briga.
I ako mu poreznik sjedi za vratom - doda barun čije od sunca opaljeno lice oblije lako rumenilo.
Da ti zajmovi ne bi pobudili sumnju, bilo bi u našem vlastitom interesu da se o našem ugovoru nikome ništa ne govori. Zahtijevam stoga, ma kakva bila vaša odluka, da se ovaj naš razgovor nikome ne priopći.
Razumijem vas. Ali samo je po sebi razumljivo da moja žena mora biti upoznata s prijedlogom što ste mi ga učinili. Radi se o budućnosti naše desetoro djece.
Oprostite, gospodine barune, što ću vam postaviti jedno nezgodno pitanje, naime zna li gospođa barunica šutjeti? Nisam još nikad čuo da žena zna čuvati tajnu.
Poznato je da je moja žena vrlo šutljivo stvorenje. Osim toga, mi nikoga ne posjećujemo, te ako je ja zamolim da šuti, ona će šutjeti. U tom trenutku upravitelj opazi vršak Anđelikina nosa. Naslonjena na okvir od vrata i ne krijući se, ona je slušala njihov razgovor. Uto se i barun okrene i opazivši je, nabra obrve.
Anđeliko, dođite ovamo - reče strogim glasom. Čini mi se da ste se počeli učiti lošoj navici, prisluškivanju iza vrata. Vi se uvijek pojavite u najnezgodnijem trenutku, i to sasvim tiho da vas nitko ne čuje. To je vrlo loš običaj.
Molines se u nju zagleda svojim prodornim pogledom, ali izgleda da ga Anđelikin postupak nije rasrdio kao baruna.
Seljaci pričaju da je ona vila - reče smješkajući se. Anđelika se mirno približi.
Jeste li čuli naš razgovor? - upita je otac.
Jesam oče. Molines je rekao da biste Josselina mogli otpremiti u vojsku, a Hortenziju u samostan, ako biste odgajili mnogo mazgi.
Ti stvaraš zaključke na vrlo čudan način - reče upravitelj. Slušaj me dobro sada. Moraš mi obećati da nećeš nikome kazati ni riječi o onome što si čula.
Obećavam, ali što ćete meni dati? Upravitelj suzdrži osmijeh.
Anđeliko.. - poviče zaprepašteni barun. Uto joj Molines odgovori:
Najprije nam dokažite da znate šutjeti, gospođice Anđeliko. Ako se, kao što se nadam, udružim s gospodinom barunom, vašim ocem, valjat će nam pričekati da se poslovi razvijaju bez nezgode i da se ništa ne dozna o našim planovima. A onda ćemo vam za nagradu dati muža…
Ona u prvi čas iskrivi usta, a pošto je malko promislila, reče - U redu, obećavam. Zatim se udalji. U kuhinji gospođa Molines, odstranivši poslugu, sama stavi u pećnicu tortu ukrašenu slojem kreme i trešnjama.
Gospođo Molines, hoćemo li uskoro ručati? - upita Anđelika.
Nećemo još zlato moje. Ako ste gladni namazat ću vam maslacem krišku kruha.
Nisam pitala za ručak zato što sam gladna, već sam htjela znati mogu li do ručka otrčati do Plessisa i natrag.
Možete, možete. Kad stol bude postavljen, poslat ćemo dječaka po vas.
Anđelika otrča napolje i skrenuvši u prvu aleju, skine cipele i sakrije ih pod jedan kamen u namjeri da ih pri povratku ponovo navuče. Zatim ponovo udari u trk, laganija od košute. Pod stablima se osjećao miris gljiva i mahovine. Iza posljednje kiše su tu i tamo zaostale male lokvice koje je ona skokom preskakala. Bila je sretna.
Gospodin Molines joj je obećao muža. Nije baš bila sigurna da se radi o znatnom daru. A što će s njim…
Kad bi bar bio simpatičan kao Nikola, dobro bi joj došao kao drug za lov na rakove.
U dnu drvoreda opazi obris dvorca koji se svojom bjelinom isticao na modroj caklini neba. Dvorac du Plessis-Belliere je bila sigurno kuća iz priča o vilama kojoj u mjestu nijedna nije bila nalik. Prebivališta ladanjskih plemića u njihovoj okolici bila su kao Monteloup, siva, slijepa, obrasla mahovinom. A tu je u prošlom stoljeću neki talijanski umjetnik načičkao ljudsko prebivalište prozorima, vidjelicama, trijemovima. Minijaturni pokretni most nadvisivao je jarke pune lopoča. Na uglovima su se kočili tornjići samo radi ukrasa. Uza sve to, linije su čitavog zdanja bile vrlo jednostavne. Ničeg suvišnog nije bilo u elegantnim lukovima, u vitkim svodovima, već prirodna ljupkost biljaka i vijenaca.
Samo je nad glavnim trijemom grb s likom nemani kojoj iz ralja suklja plameni jezik dozivao u sjećanje najviše iskorištavanu dekoraciju srednjega vijeka.
Anđelika se s iznenađujućom vještinom uspentra na terasu, a zatim, hvatajući se ukrasa na prozorima i balkonima, stigne na prvi kat gdje joj je oluk poslužio kao udoban oslon. Tada priljubi lice uz prozorsko staklo, često je dolazila tu i dugo bi, ne osjećajući umora, stajala nagnuta nad tajnom te dvorane u čijoj su polutami svjetlucali srebro i bjelokost ukrasnih stvarčica porazmještani po izrezbarenom namještaju, svježe boje, crvene i modre, novih goblena, sjajne slike po zidovima. U dnu je bila ložnica s jorganom od damastne svile.
Zastori su se oko kreveta sjali, teški zbog zlatne svile utkane u njihovu potku. Iznad kamina je pogled privlačila velika slika kojoj se Anđelika nadasve divila. Jedan svijet o čijem je postojanju ona tek neki pojam imala, zatvorio se u onaj okvir, neusiljen svijet stanovnika Olimpa, mio u svojoj paganskoj slobodi. Jedan su se bog i boginja grlili pred očima bradatog fauna. Njihova divna tijela simbolizirala su, baš kao i onaj dvorac, ljupkost na rubu divlje šume.
Uzbuđenost što njom bijaše ovladala pritiskala ju je kao mora.
"Sve ove stvari", mislila je, "htjela bih dirnuti, milovati ih svojim rukama. Željela bih da jednoga dana budu moje…"

U maju mladići iz Monteloupa zataknu zeleni klas za šešir, a djevojke se okite lanenim cvijetom te odlaze i plešu oko dolmena, velikih kamenih ploča što ih je prahistorija ostavila po poljima.
Na povratku se uz put još malko pozabave u parovima po livadama i ispod drveća gdje sve miri od đurđica.
U junu je čiča Saulier udao kćer uz veliko slavlje.
Bio je taj Saulier jedini zakupnik baruna de Sancea koji je, osim samoga baruna, obrađivao zemlju s napoličarima.
Bio je imućan jer je uz to i držao krčmu u selu.
Mala crkvica u romanskom stilu bijaše ukrašena cvijećem i lojanicama debelim kao ljudska šaka. Barun je osobno poveo nevjestu oltaru.
Za ručak, koji je trajao sate i sate, pripremljeno je svega u izobilju: krvavica, valjušaka, kobasica i sira svake vrste. Bilo je i vina napretek.
Poslije ručka sve gospođe u selu uputiše se, prema običaju, k mladoj nevjesti svaka sa svojim darom.
Nevjesta je čekala u svojoj kući, u svom novom stanu, sjedeći na klupi pred velikim stolom na kojemu se već nakupilo posuđa, plahta, kotlića od kositra i bakra.
Njeno okruglo lice, pomalo volovskog izraza, sjajilo se od sreće pod ogromnim vijencem od ivančica.
Gospođa de Sance se gotovo stidjela što je donijela samo skromni dar nekoliko tanjura od vrlo lijepog porculana, što ih je čuvala za ovakve prilike. Anđelika odjednom pomisli, kako su kod kuće jeli iz seljačkih zdjelica te ju je u samo srce zapekla takva nelogičnost. Svijet je bio zaista čudan! Bila bi se okladila da se ni ta seljačka kćerka nikad neće služiti tim tanjurima, već će ih brižljivo spremiti u škrinju a i dalje će jesti iz svoje zdjelice. A u dvorcu Plessls je bilo tako prekrasnih stvari koje su tamo ležale kao u kakvu grobu…!
Anđelikino se lice smrači i ona poljubi mladu ženu vrškom svojih usana.
U međuvremenu su se oko velikog bračnog kreveta okupljali mladići i zajedljivo se rugali.
Eh, lijepa moja - poviče jedan od njih - gledajući tebe i tvoga muža nitko ne sumnja da će vam prijati "chaudaut" kad vam ga u zoru donesemo.
Mama - upita Anđelika izlazeći - što je taj "chaudaut" o kojemu se uvijek govori na svadbama?
To ti je seljački običaj, kao što su darivanje i ples - odgovori majka kratko. Kćerku ne zadovolji to objašnjenje, te odluči da prisustvuje tom "chaudautu."
Na seoskom trgu gdje se za svadbenih svečanosti plesalo ispod velikog brijesta, zasad su sjedili na tronošcima ljudi oko iznesenih stolova.
Odjednom Hortenzija, starija Anđelikina sestra, udari u plač te stane moliti da se vrati u dvorac: sramila se što je na sebi imala prostu i zakrpanu haljinu.
Gore glavu! - poviče Anđelika. - Ti sebi samo zagorčavaš život, jadna moja sestro. Zar se ja jadam zbog svoje haljine? A stišče me i prekratka mi je. A uz to me i cipele vraški žuljaju. Ali ponijela sam cokule u jednom zamotuljku i stavit ću ih da bih lakše plesala. Odlučila sam da se večeras zabavim.
Hortenzija se uporno tužila da joj je vruće i da se ne osjeća dobro. Htjela je pošto- poto kući. Gospođa de Sance pođe k mužu koji je sjedio među seoskim odličnicima i obavijesti ga da će ona natrag u dvorac, a s njim ostavlja Anđeliku. Djevojčica je neko vrijeme sjedila pored oca.
Puno je jela pa ju je drijem hvatao.
Otac je sjedio u društvu župnika, seoskog glavara, učitelja koji je po potrebi bio i pjevač, ranarnika, brijača, zvonara i mnogih težaka koje su svi zvali oračima zato što su posjedovali volovska kola i što su zapošljavali takozvane "nadničare" te su i oni pripadali seoskoj eliti. U toj se skupini nalazio i Artheme Callot, mjernik iz obližnjeg gradića, koji se tu nalazio privremeno radi presušivanja obližnjih močvara. Bio je donekle smatran za stručnjaka i stranca, iako je bio iz Limousina. Tu je naposljetku bio i nevjestin otac, Paul Saulier, odgajivač rogate marve, te konja i magarca.
Taj krupni seljak bijaše, u stvari, među sitnim žakupcima najveći, te iako mu je barun de Sance bio gospodar, taj je njegov zakupnik bio bogatiji od njega.
Promatrajući namrgođeno čelo svoga oca koje se nije razvedravalo, Anđelika se lako mogla domisliti o čemu je on razmišljao.
"I ovo je jedan od znakova propadanja plemstva", mislio je sigurno s tugom u srcu.
U međuvremenu se stvorila velika gungula na trgu oko velikog brijesta. Dva čovjeka, noseći svaki pod pazuhom neku vrstu bijelih i punih vreća, popeše se na bačve.
Bili su to gajdaši. Jedan im se flautist pridruži.
Počinje ples! - poviče Anđelika pojurivši prema glavarevoj kući gdje pri dolasku bijaše sakrila svoje cokule.
Otac ju je vidio kako se vratila skakućući s jedne noge na drugu i plješćući rukama u taktu plesne svirke i farandole6 koja će se uskoro plesati. Zagasito zlatna joj se kosa rasula po ramenima. Možda zbog suviše tijesne i kratke haljine, on odjednom primijeti da se ona neobično razvila u nekoliko posljednjih mjeseci. Oduvijek je bila vrlo nježna, a sad je izgledala kao da joj je dvanaest godina. Ramena su joj se razvila, a njezine su grudi malko nadigle izmošenu joj haljinu od serža. Od uzavrelog bogatstva njezine krvi po obrazima joj se razlio rumeni sjaj, a između poluotvorenih i vlažnih usnica bljeskali su savršeni zubići.
Kao većina seoskih djevojaka i ona je utaknula u otvor svoga prslučića kiticu žutih jaglaca i sljezova cvijeta.
Prisutnim je ljudima upadala u oko njezina pojava puna poleta i mladosti.
Vaša se gospođica razvila u vrlo lijepu djevojčicu! - reče čiča Saulier smjernim se smješkom obrativši barunu, i znalački pogledavši susjede.
U baronov se ponos uvuče nemir. "Suviše je velika da bi se miješala s ovim klipanima", - pomisli odjednom. "Nju, prije nju nego Hortenziju treba otpremiti u samostan…"
Ne obazirući se na poglede i misli što ih je pobuđivala, Anđelika se veselo bacila u gužvu, među mladiće i djevojke koji su dotrčavali sa svih strana udvoje ili u skupinama.
Umalo se nije sudarila s jednim kojega ne prepozna odmah, jer je bio vrlo lijepo obučen.
Valentine! - poviče. Gle ti njega, kako je lijep!
Mlinarev sin je imao novo odijelo, sašiveno sigurno u gradu od tako lijepog štofa da su skutovi kaputa izgledali uštirkani. I kaput i prsluk krasilo mu je nekoliko redova svjetlucave dugmadi. Na cipelama metalne kopče, na glavi pusteni šešir, oko listova vrpčice od modrog satena kao vezice za čarape. Dječaku koji je s četrnaest godina bio herkulskog rasta, iako se nezgrapno i smeteno osjećao u svom novom odijelu, lice se sjajilo od zadovoljstva. Anđelika koja ga već nekoliko mjeseci nije vidjela zato što s ocem bijaše otputovao u grad, primijeti da mu doseže jedva do ramena, i to je gotovo zbuni. Da se oslobodi toga osjećaja, ona ga uze za ruku.
Dođi da plešemo.
Ne! Ne! - odbije on. - Neću da uništim svoje novo odijelo. Idem među ljude da nešto popijem - doda važno i uputi se prema skupini odličnika među koje bijaše zasjeo i njegov otac.
Dođi da plešemo - poviče jedan dječak obuhvativši Anđeliku oko pasa. Bio je to Nikola. Njegove oči tamne kao kestenova ljuska veselo su sjale.
Postaviše se jedno prema drugome i stadoše pljeskati rukama u taktu oštrih zvukova i pripjeva gajdi i flaute. Nagonski osjećaj za ritam davao je izvanredan sklad tim plesovima koji su se u prvi mah možda činili dosadni i jednolični. Zajedno s gajdama i flautom glavni instrumenat su predstavljale cokule, koje su jednomjerno udarale o tle. A vrlo složene figure koje su svi izvodili točno u istom trenutku dodavali su ljupkost savršenstvu seoskog plesa.
Pala je večer koja je svojom svježinom ohladila oznojena čela. Sva zanesena plesom, Anđelika se osjećala sretna, bezbrižna. Išla je od ruke do ruke, a u


6 Neka vrst kola
blistavim i nasmijanim očima svojih kavalira čitala je nešto što ju je osobito uznosilo.
Prašina se dizala kao lagani namaz natopljen crvenim tonovima sunca na zalazu. Sviraču flaute obrazi se naduli kao dvije lopte, a oči samo što mu ne iskočiše iz duplji od pustog puhanja u instrument.
Valjalo je odahnuti, te svi pođu k stolovima krcatim pićem da se osvježe.
O čemu razmišljate, oče? - upita Anđelika sjedajući pored stalno namrgođenog baruna.
Bila je zajapurena i bez daha. Gotovo se srdio na nju što je bila bezbrižna i sretna dok su njega kinjile brige zbog kojih nije više uživao kao nekad u seoskim veselicama.
Na namete - odgovori gledajući mračnim pogledom čovjeka što mu je sjedio sučelice, a taj je čovjek bio Corne, pobirač poreza koji je mnogo puta izbačen iz zamka.
Ona ga prekori:
Ne valja misliti o porezu dok se svi oko vas zabavljaju. Zar time razbijaju glavu naši seljaci, a ipak oni najviše plaćaju? Nije li tako, gospodine Corne? - veselo poviče preko stola. - Na ovakav dan nitko ne smije misliti na poreze, pa ni vi, zar ne?
Njenoj se upadici svi od srca nasmiju. Razlegne se pjesma. Čiča Saulier povede s Poreznikom lupežom, pjesmom pripjevom koju je Corne slušao smiješeći se s razumijevanjem. Ali uskoro će doći na red manje nevini pripjevi na što im je davala pravo svadbena svečanost.
Sve zabrinutiji ponašanjem svoje kćerke koja je ispijala čašu za čašom Armand de Sance odluči da se vrati kući.
Reče Anđeliki da ga slijedi. Treba da se oprosti i da se zajedno vrate u dvorac. Raymond i manja djeca zajedno s dojiljom već su odavno napustili selo. Jedino se najstariji Josselin još zadržavao opasujući oko struka jednu od najljubaznijih djevojaka u selu. Barun ga ne htjede pozivati na red. Bio je zadovoljan videći da je mršavi i blijedi školarac u naručju majke prirode dobivao zdraviji izgled i zdravije misli. U njegovim godinama on sam prevrnuo je u sijeno čvrstu pastiricu iz obližnje kolibe. Tko zna neće li ga to zadržati kod kuće?
Uvjeren da ga Anđelika slijedi, vlastelin se stade opraštati s prisutnima.
Ali ona je imala drugačije planove. Već je satima razbijala glavu kako da prisustvuje svečanosti "chaudaut" kad se sunce digne. I tako se ona, iskoristivši metež probije kroz svjetinu i, s cokulama u ruci, pojuri prema kraju sela gdje nije bilo žive duše, jer su čak i bake napustile kuće i na trgu se veselile. Opazi stepenice jednog ambara. Žustro se popne i baci u sijeno, mirišljivo i meko.
Spopane je zijevanje. Vino i ples su je izmorili.
"Zaspat ću", pomisli. "Kad se probudim, bit će vrijeme za chaudaut. " Vjeđe su joj se sklapale i ona začas utone u dubok san.

Probudila se. Prožimao ju je osjećaj bezmjernog zadovoljstva i sreće. Tijelom joj je strujala neka milina i obuze je želja da se rasteže i ježi. Odjednom osjeti kako joj nečija ruka polako prelazi preko grudiju, a zatim joj klizi duž tijela i dodiruje noge. Kratak i topao dah joj je palio obraze. Ispruženi joj prsti nabasaju na kruto sukno.
Valentine, jesi li ti? - šapne.
On ne odgovori samo se još jače pripije uz nju.
Omaglica od vina i laka vrtoglavica zastirale su joj misli. Nije se bojala. Prepoznala je Valentina po teškom disanju, po mirisu njegove puti, po rukama, često izranjavanim trskom i močvarnom travom. Osjetivši njihovu hrapavost na svojoj koži prođu je žmarci.
Zar se više ne bojiš da ćeš upropastiti svoje lijepo odijelo? - šapne ona bezazleno, ali s primjesom urođene joj prepredenosti koje nije bila svjesna.
On nešto promumlja i nasloni čelo na nježan vrat djevojčice.
Mirišeš - uzdahne Valentin - mirišeš kao cvijet anđelike.
Pokuša je poljubiti, ali njoj se ne sviđješe njegova vlažna usta koja su je tražila i ona ga odbije. Silovito je zgrabi, pritisne je svojom težinom. Ta iznenadna grubost sasvim trgne Anđeliku, vrati joj svijest. Pokuša se oteti, dignuti na noge. Ali dječak ju je čvrsto držao oko pasa dašćući. Ona se razbjesni i udari ga stisnutim šakama po licu i stane vikati:
Pusti me, klipane!
On je najzad pusti i ona klizne s hrpe sijena, a zatim se spusti ljestvama ambara. Srdila se i bilo joj teško pri duši, a nije znala zašto… Vika i svjetlost što su ispunjali noć sve su joj se više približavali.
Farandola!
Držeći se za ruke, mladići i djevojke dojure do nje i povukoše je za sobom. Farandola se zavlačila u uličice, ništila prepreke, prelazila poljske međe u polutami svitanja. Mrtvi pijani od vina i jabukovače, svi su stalno posrtali i padali što je izazivalo grohotan smijeh. Vratiše se na trg stolovi i klupe bijahu isprevrtani. Farandola prijeđe preko njih. Baklje su se pomalo gasile.
Chaudaut! - Chaudaut! - javiše se sada glasovi.
I odjekne lupa na glavarevim vratima. On već prije bijaše otišao spavati.
Probudi se, građanine! Valja utješiti mladence!
Anđeliku su od pustog natezanja boljele ruke. Kad se najzad uspjela istrgnuti iz lanca, opazi čudnu neku povorku.
Na čelu su stupale dvije smiješne spodobe obučene u prnje i praporčiće po uzoru na nekadašnje dvorske budale na kraljevskim dvorovima. Za ovima su išla dvojica mladića noseći na ramenu dugu motku na kojoj je visio ogroman kotao. Okružili su ih drugovi s čašama i vrčevima. Svi stanovnici sela koji su se još držali na nogama išli su otraga u velikom broju.
Bez sustezanja nahrupiše u kolibu mladenaca.
Anđelike se ugodno dojmiše ležeći jedno pored drugog u velikom krevetu. Nevjesta je bila crvena kao ruža.
Ipak se napiše, ne čekajući da ih se nuka, kuhanog vina začinjenog mirodijama. Ali jedan je mladić, pijaniji od drugih, htio s njih otrgnuti plahtu u koju su se sramežljivo umotali. Muž ga udari šakom u glavu. Nasta tučnjava u kojoj su se čuli krici jadne mladenke koja se grčevito hvatala pokrivača. Gurana od oznojenih mladića, gušeći se od vinskog isparivanja i loše opranih seljačkih tjelesa, Anđelika umalo nije pala i bila pregažena.
Uto joj je Nikola priskočio u pomoć i izvukao napolje.
Uf - uzdahne kad se najzad našla na čistom zraku. - Nije nimalo ugodna ta vaša zgoda s chaudautom! Reci mi, Nikola, zašto mladence nude kuhanim vinom?
Sto mu jada, pa treba da se okrijepe poslije svadbene noći!
Zar se toliko izmore?
Tako se priča.

I Nikola odjednom prasne u smijeh. Oči su mu sjale, kovrdže njegove crne kose popadale mu po tamnom čelu. Ona primjeti da je i on pijan kao i svi ostali. Uto on prema njoj raširi ruke i posrćući joj priđe.
Anđeliko, baš si zgodna kad tako govoriš… Kako si zgodna, Anđeliko. - I zagrli je oko vrata. Ona se šutke oslobodi i ode.
Sunce se diglo nad opustošeni seoski trg. Svadbene su svečanosti bile gotove. Anđelika je stazom krenula prema dvorcu, nesigurna koraka, uronuvši u gorke misli.
Tako, poslije Valentina i Nikola se prema njoj čudno ponio. Izgubila ih je obojicu odjednom. Činilo joj se da više nema djetinjstva. Spopadala ju je želja da zaplače pri pomisli da više neće lutati močvarama i šumom sa svojim starim drugovima.
Baš je u tom trenutku opaze barun de Sance i stari Guillaume koji su pošll da je traže. Ona je koračala prema njima nesigurnim korakom, razderana odijela, kose pune sijena.
Mein Got! - poviče Guillaume gledajući je s nevjericom.
Odakle dolazite, Anđeliko? - strogo upita vlastelin.
Ali videći da nije u stanju odgovoriti, stari je vojnik uze u naručje i ponese prema zamku.
Zabrinut, Armand de Sance pomisli kako pošto-poto mora doći do novca da svoju drugu kćerku smjesti u samostan.
Anđelika je došla sebi tek sutradan ujutro, to jest pošto je prospavala dvadeset i četiri sata. Probudila se dobre volje ne stideći se nimalo zbog događaja prošle noći. Ipak joj je na dnu srca ostao osjećaj neprilike i nelagodnosti. Odjednom se sjetila da je bila u zavadi s Valentinom, a možda i s Nikolom. Glupi li su ti muškarci! Da je poslušala oca i pošla s njim iskreno je priznala u sebi, svadbena noć ne bi za nju tako žalosno završila. Ništa je ne bi priječilo da slobodno otrči u močvare u potragu za Valentinom i njegovim čamcem.
Pritom pomisli prvi put otkako je znala za sebe: Bože sveti! - kako ponekad valja poslušati starije te odluči da ubuduće bude pametnija.
Dok se oblačila, znatiželjno je promatrala svoje grudi. Činilo joj se da joj čitavo poprsje dobiva dražesne oblike.
Ubrzo ću imati grudi kao Nanette, pomisli. Nije znala da li je to ispunjalo ponosom ili nemirom. Čudila se svim tim preobrazbama svoga tijela i imala je predosjećaj da se nešto primiče kraju. Njen intiman i divlji život je bio ugrožen. Valjalo joj je krenuti u susret nekom drugom, njoj dotad nepoznatom svijetu.
Pulcherie mi je neki dan rekla da ću ubrzo postati djevojka. Bojim se da ću se strašno dosađivati, pomisli i strese se.
Topot konjskih kopita privuče je prozoru. Vidje svog oca kako izlazi iz dvorišta, ali se nije usudila dozvati ga i zamoliti da je povede sa sobom.
Sigurna sam da odlazi upravitelju Molinesu, pomisli. Bilo bi divno kad bi se odlučio da prihvati njegov prijedlog, umjesto da čeka pomoć od kralja, kojemu je do njega kao i do lanjskog snijega. Hortenzija bi dobila lijepe haljine, odlazila bi u posjete obližnjim plemićima, a ne bi se više motala po kući, s onim svojim kao trska dugim nosom. A Josselin bi stupio u vojsku umjesto da ide u lov, kao da je sam vrag, sa sinom baruna de Chaillea. Ne trpim onu prostačku čeljad s kojom se on druži i koja me, kad dolazi ovamo, štiplje tako dušmanski da mi modrice i po osam dana traju. A otac će biti zadovoljan. Po čitav će dan gledati svoje mazge… Usprkos promjenama do kojih je došlo poslije nove barunove posjete upravitelju Molinesu, Anđelikina se predviđanja nisu odmah ostvarila. Ona nije znala da je otac pristao da iskoristi zajam potreban za uređenje uzgojišta, dok mu samoljublje nije dozvoljavalo da prihvati i zajam koji mu je bio ponuđen za zbrinjavanje njegove djece. Kada bi se doznalo u mjestu da se potomci istinskog kneževskog koljena odgajaju na račun upravitelja jednog dvorca, on bi umro od sramote. Jadni su se roditelji pomalo naivno nadali da će zahvaljujući proširenju uzgojišta i kojom dobrom prodajom brzo učvrstiti poljuljani financijski položaj porodice. Molines, pošto je sklopljen ugovor u Diortu pred pravnim licima, ugovor koji je obavezivao baruna više no što je ovaj i pretpostavljao, Molines se svim silama trudio da barun prihvati i onih dodatnih dvadeset tisuća livara zajma, ali de Sance to oholo odbije i upravitelj se morao s time pomiriti.
Seljaci počeše dolaziti k barunu radi prodaje: neki s magarcima, a neki s pastuhom. Barun je pastusima gledao zube i kopita, utvrđivao čistoću soja, zanimao se za podrijetlo i kupovao.
Uredio je štale, podigao ograde. Iz kotara je poslan geometar da prouči mogućnost novog prosušenja močvara oko zamka. Trebalo je prosušiti najveći dio baruštine koja je u davnašnje vrijeme predstavljala obrambeni pojas starog zamka Monteloup.
U svojstvu vile močvara, Anđelika je duboko u sebi negodovala što oskvrnjuju njeno carstvo, ali poslije majske svadbe, šutljivi Valentin je više nije pozivao da je poveze u čamcu, već ju je, naprotiv, izbjegavao. Prema tome, ako močvara i nestane… Ali Nikola se ponovo javio, smijući se svojim bijelim zubima, nimalo se
ne osjećajući u neprilici. S njim je djetinjstvo ponovo sticalo svoja prava: priroda je pomicala rok - nije svemu odjednom dolazio kraj.
Barun je bio sretan. Dokazat će jednom pučaninu da na stručnom polju plemić može biti sposoban i uz to pošten. A za kratko će veću brigu posvetiti zamku i svojoj obitelji ne dugujući nikome ništa.
Jasno, od svih su tih radova seljaci i napoličari imali dosta koristi. Zbog toga je i u zamku sad bilo veće obilje hrane, a mogao se platiti i dio poreza, ali život se u barunovoj kući nije mijenjao.
Još uvijek su kokoši švrljale po salonima, a psi, nimalo se ne srameći, nečistili podove. Kiša je probijala u sobe. Gospođi de Sance su se crvenile ruke od hladnoće jer nije mogla kupiti par novih rukavica. Progoneći zečeve i djevojke, Josselin je sve više bio nalik vuku, a Raymond zagnjuren u svoje knjige, dogorjeloj svijeći.
Jedino se oni najmlađi, šćućureni u kuhinjskoj toplini i na grudima dojilje, nisu tužila. Madelon je, međutim, često plakala i venula. Umirala je od straha slušajući priče o Modrobradom i o vukodlacima. I za nju bi bilo dobro da napusti stari zamak. Anđelika ju je uzimala pod svoju zaštitu i stiskala je čitave noći u zagrljaj. Madelon je znala da je Anđelika vrlo hrabra i da se više nije bojala ni vukova ni sablasti.

Jednoga zimskoga dana, dok je Anđelika kroz prozor promatrala kako pada kiša, u čudu opazi brojne vitezove i drndave kočije kako se probijaju blatnjavim puteljkom koji je vodio k pokretnom mostu.
Nekoliko lakeja sa žutim posuvracima išlo je ispred kočija i jednih kola koja su izgledala puna prtljaga, sobarica i slugu.
Već su kočijaši skakali sa svojih visokih sjedišta da provedu sprege kroz uski prolaz. Lakeji koji su stajali iza prve kočije siđu i otvore lakirane vratnice na koje su bili utisnuti jarko crveni grbovi.
Anđelika sleti niza stepenice kule i stiže na široko stepenište upravo u trenutku kad se veličanstveni gospodin spotakao o hrpu đubra u dvorištu, a šešir mu, ukrašen perjem, pao na zemlju. Žestoki udarac štapa po leđima lakeja te bujica grdnji popratiše tu zgodu.
Skačući s kamena na kamen na vršcima elegantnih cipelica, stiže najzad na prag predvorja gdje je stajala Anđelika sa svojom braćom i promatrala ga.
Za gospodinom je išao mladić od petnaestak godina, također vrlo elegantno odjeven.
Za svetog Dionizija, gdje je moj bratić? - poviče gospodin bacivši oko sebe gnjevan pogled.
Opazivši Anđeliku, poviče:
Svetoga mi Ilarija, evo slike i prilike moje bratučede de Sance kad sam je sretao u Poittersu, u vrijeme njezina vjenčanja. Dopustite, draga, da vas poljubi vaš stari stric.
Podiže je u naručaj i srdačno je poljubi. Kad ju je spustio na zemlju, Anđelika dvaput kihne, toliko je bio jak miris kojim je bilo prožeto gospodinovo odijelo.
Ona rukom obriše nos. Odjednom joj sine u misli da bi je Pulcherie prekorila zbog toga, ali nije pocrvenjela jer nije znala za stid i zbunjenost.
Ljubazno se pokloni pridošlici u kojemu je prepoznala markiza du Plessis de Bellierea a zatim pođe k njegovu sinu, a svom bratiću da ga poljubi.
Ovaj uzmakne korak i zagleda se u markiza prestrašenim pogledom.
Oče, zar baš moram poljubiti ovu… da, djevojčicu?
Dakako, žutokljunče. Ta iskoristi priliku dok si još na vrijeme! - poviče plemeniti gospodin prasnuvši u smijeh.
Mladić oprezno položi usne na okrugle Anđelikine obraze, a zatim, izvukavši iz prsluka izvezen i mirišljiv rupčić, mahaše njime oko lica kao da tjera muhe.
Uto, zablaćen do koljena, stiže barun Armand.
Gospodine markiže du Plessisu, kojeg li iznenađenja! Zašto niste poslali glasnika s viješću o svom dolasku.
Istini za volju reći ću vam, dragi rođače, da sam namjeravao poći ravno u svoj dvorac, ali naše putovanje nije prošlo bez nezgoda: jedna nam je osovina pukla u blizini Neuchauta. Izgubili smo na vremenu, pao je mrak, a mi se smrzosmo. Prolazeći pored vašeg zamka, pomislio sam da vas bez mnogo cifranja zamolim za gostoprimstvo. Sa sobom vučemo krevete s posteljinom. Krevete će sobari postaviti u sobama koje im vi odredite. A dotle ćemo mi porazgovarati ne čekajući drugu zgodu. Filipe, pozdravite svog rođaka de Sancea i svu skupinu njegovih dražesnih nasljednika.
Oslovljen tim riječima, lijepi mladić istupi naprijed i, pomiren sa sudbinom, duboko sagne svoju plavu glavu u donekle pretjerani pozdrav, primijetivši pred sobom čovjeka seljačkog izgleda. A zatim poslušno stade ljubiti bucmaste i prljave obraščiće svojih malih rođaka.
Poslije toga, ponovo izvuče čipkani rupčić i prinese ga nosu poprimivši pri tom vrlo uzvišeno držanje.
Moj sin je dvorski komedijant i nema veze sa životom na selu - izjavi markiz. - Nije dobar nizašto osim za trzanje žica na gitari. Bio sam ga dodijelio gospodinu Mazarinu za paža, ali bojim se da se tamo samo uči ljubavi na talijanski način. Ne čini li vam se da svojim izgledom podsjeća na ljupku djevojčicu. Znate li u čemu se sastoji ljubav na talijanski način?
Ne znam, iskreno - odgovori barun.
Ispričat ću vam već, da ove nevine uši ne čuju. Ali u ovom se vašem predsoblju umire od hladnoće, dragi moj rođače. Mogu li pozdraviti moju ljupku bratučedu.
Barun je bio mišljenja da su gospođe, opazivši dolazak kočija, sigurno požurile u svoje odaje da se malko dotjeraju, ali će njegov otac, stari barun, biti sretan da vidi gospodina markiza.
Anđelika primijeti prezriv pogled koji je njen mladi rođak bacio po mračnom i ofucanom salonu. Filip du Plessis je imao svijetle, vrlo svijetle oči, ali hladne kao čelik. Istim je pogledom osmotrio dotrajale goblene, škrte vatre u kaminu pa čak i staroga djeda s njegovim naboranim ovratnikom izvan mode, a zatim se okrenu prema vratima i podigne svoje plave trepavice dok mu se na usnama ocrtavao podrugljivi smiješak.
Ulazila je gospođa de Sance u pratnji Hortenzije i dviju tetaka. One su obukle svoje najljepše haljine, ali mora da su izgledale vrlo smiješne otmjenom dječaku jer se on grohotom smijao u svoj čipkasti rupčić.
Anđeliku, koja ga nije gubila s očiju, spopade strašna želja da skoči k njemu i nokte mu zarije u lice. Nije li prije on bio smiješan sa svim onim čipkama, sa svim onim vrpčicama što su mu padale niz leđa i rukavima rascijepljenim od pazuha do zapešća da bi se vidjelo fino platno njegove košulje?
Njegov otac, čovjek jednostavan, klanjao se gospođama čisteći pod ispred njih nakovrčenim i lijepim perjem svojega šešira.
Draga rođakinjo, oprostite mi na mom skromnom odijelu. Iznenada sam banuo ovamo da zamolim u vas gostoprimstvo za jednu noć. Ovo ovdje je moj junačina Filip. Narastao je otkad ste ga zadnji put vidjeli, ali zbog toga nije postao nimalo draži. Uskoro ću mu kupiti pukovnički čin: vojska će ga malo prodrmati. Sadašnji dvorski paževi ne znaju ni za kakvu stegu.
Tetka Pulcherie, uvijek vrlo ljubazna, ponudi:
– Nešto ćete ipak popiti. Želite li vina ili kiselog mlijeka? Vidim da izdaleka dolazite.
Hvala. Rado ćemo popiti prst vina sa svježom vodom.
Vina više nemamo - reče barun Armand - ali odmah ćemo poslati slugu da posudi u župnika.
Uto markiz sjedne i dok se zabavljao štapom od ebanovine ukrašenim vrpcama od satena, pričao je kako dolazi pravo iz Saint-Germaina, da su ceste izrovane kao kanali i još se jednom ispriča zbog svog skromnog odijela.
A kako bi izgledali da su raskošno odjeveni, pomisli Anđelika.
Djed, kojemu je išlo na živce sve ovo ispričavanje u vezi s odijelom, vrškom svog štapa dotakne posuvratke na čizmama svoga gosta.
Sudeći po čipkastom ovratniku vaših čizama, rekao bih da je zaboravljena kardinalova naredba iz 1633. kojom se zabranjuje suvišno kinđurenje.
Koješta! - uzdahne markiz ne baš sasvim. Kraljica majka je siromašna i stroga. Malo je nas koji se upropaštavamo da bismo bar neku originalnost sačuvali na onom pobožnom dvoru. Gospodinu Mazarinu se sviđa raskoš, ali nosi mantiju. Prsti samo što mu se ne polome od pustih dijamanata, ali zbog nekakve vrpčice što je prinčevi zataknu za prsluk grdi ih na pasja kola, kao i njegov prethodnik gospodin Richelieu. Posuvraci na čizmama… hm… da…
Ispred sebe ukrsti noge i stane ih promatrati s istom pažnjom kojom barun Armand promatra svoje mazge.
Vjerujem da će moda čizama ukrašenih čipkama preko noći nestati - reče uvjereno. - Neki mladići su počeli nositi posuvratnike široke kao zaglavci za baklje, a kako je tim posuvracima teško odrediti obujam, hoda sa široko razmaknutim nogama. Kad jedna moda postane suviše mušičava, nestane sama od sebe. Niste li i vi mojega mišljenja, draga moja rođakinjo? - upita obrativši se Hortenziji kojoj se od radosti zarumeniše obrazi.
Ona mu odgovori smjelošću i neposrednošću koju nitko nije očekivao od te djevojčice, mršave kao vilenjski konjic.
Oh, rođače dragi, ja vjerujem da postoje razlozi zašto jedna moda nastaje i zašto prestaje postojati. Ipak, o ovom slučaju ne mogu izreći svoj sud jer nikad nisam vidjela čizama kao što su vaše. Vi ste, sigurno najsuvremenije odjeveni od svih naših rođaka.
Sretan sam, gospođice, što vas zabačenost ovog kraja nije spriječila da se uzdignete nad njegova shvaćanja i ukus, jer time što me smatrate suvremenim, napravili ste mi kompliment koji u moje vrijeme jedna gospođica nikad kao prva ne bi bila iskazala jednome muškarcu. Ali, eto to se događa današnjoj mladeži… i nije to baš neugodno čuti. Kako se zovete?
Hortrnzija.
Hortenzijo, treba da dođete u Pariz i da tamo posjećujete salone gdje se okupljaju naši mudraci i naše kaćiperke. Filipe, sine moj dragi, budite oprezni, jer ćete možda naići na koju tvrdu kost za svog boravka na našem lijepom posjedu u Poitouu.
Bearneške mi sablje - poviče stari barun - prilično sam naučio engleski, ponešto i na njemačkom mogu reći, a i svoj sam jezik učio, ali uza sve to nisam razumio ni slovca od svega što ste, markiže, izgovorili ovim ženama.
Gospođe su razumjele, a to je najvažnije kad se govori o čipkama - veselo odgovori velikaš. - A što mislite o mojim cipelicama?
A zašto su tako duge i zašto im je vršak četvrtast? - upita Madelon.
Zašto? Na to pitanje nitko ne može odgovoriti, rođakinjo. Ovo je posljednja moda. Moda je korisna! Nedavno je gospodin Rochefort gospodinu Condeu, koji je bio sasvim zaokupljen onim što je izlagao, vrhove cipelica pribio za pod. Kad se princ htio udaljiti, nije mogao jer je bio prikovan za drveni pod. Dakle, zamislite, da je imao kraće cipele, čavli bi mu probili stopala.
Cipele nisu stvorene zato da netko uživa u tome da zabija čavle u tuđa stopala! - gunđao je djed. - Sve je to vrlo smiješno!
Znate li da se kralj nalazi u Saint-Germainu? - upita markiz.
Ne - odgovori Armand de Sance. - A što ima neobična u toj vijesti?
Ta to je, moj dragi, radi fronde7!
To živo brbljanje je zabavljalo gospođe i djecu, ali dvojica se vlastelinčića, navikla na spori seljački govor, pitahu ne izvrgava li ih ruglu, što je rado činio, taj njihov blagoglagoljivi rođak.
Fronda? Ali to je dječja igra.
Dječja igra? I ta mi je lijepa, dragi moj rođače. Ono što se u Parizu nazivlje frondom je u stvari pobuna sabora protiv kralja. Jeste li ikad išta o tome čuli? Već više mjeseci se ta gospoda što nose četvrtaste kape na glavi svađaju s kraljicom majkom i talijanskim kardinalom. Posrijedi su nameti, mada u njihove interesa nije nitko dirnuo. Ali oni se prave zaštitnicima naroda, te dolaze i samo se tuže. - A kraljici sve to dojadilo. Ta čuli ste nešto o nemirima do kojih je došlo prošlog aprila?
Nešto neodređeno je i do nas doprlo.
Nemire je izazvalo hapšenje zastupnika Broussela. Kraljica majka je naredila da ga se uhvati. Međutim, svjetina se pobunila na viku neke sluškinje. Pukovnik kraljeve garde, Comminges, ne htjede čekati da se zastupnik odjene, već ga onako u kućnoj haljini prebacivao iz kočije u kočiju dok ga nije, ne bez opasnosti, doveo tamo gdje mu je bilo naređeno da ga dovede. Poslije mi je pričao kako bi ga ona jurnjava kroz pobunjeni narod bila više zabavila da je vodio neku lijepu gospođicu nego uplakana starca koji ništa nije shvaćao. Bilo kako bilo, razočarana rulja odmah poče dizati barikade. To je igra kojoj narod pribjegava da bi smirio vlastiti bijes.
A kraljica i mali kralj? - pitala je tetka Pulcherie koja je bila mekana srca.
A što da vam kažem? U početku je bahato primila gospodu iz sabora, a potom je popustila. Otada su se svađali i mirili bezbroj puta. Međutim, vjerujte mi, Pariz je ovih zadnjih mjeseci na mene ostavljao dojam vražjega kotla uzavrelog strastima. Lijep je to grad, ali u njegovim se bijednim gradskim četvrtima krije mnoštvo bijednika i razbojnika kojih bismo se mogli osloboditi jedino da ih se sakupi na hrpu i spali kao stjenice. A da se i ne govori o pamfletistima i stihoklepcima čije pero ubada jače od osinjeg žalca. Pariz je preplavljen pamfletima u stihovima i prozi kao što su ovi
Nećemo Mazarina! Nećemo Mazarina!
Tu vrst umotvorina nazivaju mazarinade. Kraljica ih čak i u svom krevetu nalazi, a ništa nije prikladnije da se nekome upropasti san i da od bijesa dobije žuticu od tih letaka nevina izgleda. Jednom riječju, čir je najzad pukao. Gospoda iz sabora su već odavna to slutili. Bojeći se da kraljica ne odnese iz Pariza mladoga kralja, triput su svake večeri dolazili u velikom broju tražeći da vide lijepo dijete kako slatko spava, a u stvari, da se uvjere da je on tu. Ali Španjolka i Talijan su veliki lisci. Na sveta Tri kralja pili smo i zabavljali se na dvoru i, ništa ne sluteći, jeli tradicionalni kolač. Oko ponoći, baš bijah odlučio da s nekolicinom prijatelja povirim malo po krčmama, dobih nalog da prikupim svoje ljude i svoje kočije i da krenem prema jednim od pariških vrata, a odmah potom u Saint-Germain. Stigavši, tamo sam zatekao kraljicu s njezina dva sina, dvorske gospođe i paževe, a sav taj plemeniti svijet polijegao po slami staroga dvorca punog propuha. Dvoru se poslije pridružio i gospodin Mazarin. Otada Pariz opsjeda princ Conde na čelu kraljevske vojske. Sabor u glavnom gradu i dalje maše barjakom pobune, ali mu je ipak svega preko glave. I koafjutor pariški, princ de Conde, te kardinal Retz, koji bi htio zasjesti na Mazarinovo mjesto, i oni drže s pobunjenicima. Ja sam se, međutim, stavio na Condeovu stranu.
Neobično se veselim svemu tome - uzdahne stari barun. Nikad od vremena Henrika IV se nije vidjelo takvih nereda. Zastupnici i prinčevi podigli pobunu protiv kralja Francuske! Eto, i u tome se vidi utjecaj ideja što dolaze s one strane La

7 Građanski rat koji je buknuo u Francuskoj 1648. zbog samovolje Ane Austrijske, majke malodobnoga Luja XIV, i kardinala Mazarina.
Manchea. Ne čuje li se da je i engleski sabor digao zastavu pobune protiv svog vlastitog kralja, pa ga čak i zasužnjio?
Ne samo da ga je zasužnjio nego mu i glavu položio na panj. Njegovo veličanstvo Karlo I pogubljen je u Londonu prošlog mjeseca.
Koje strahote! - povikaše svi prisutni, užasnuti tom viješću.

Kao što možete i pretpostaviti, ta vijest nije primirila duhove na francuskom dvoru, gdje se, uostalom sada nalazi i rastužena udovica engleskoga kralja sa svoje dvoje djece. Stoga je dvor odlučio da bude okrutan i nepopustljiv prema pobunjenom Parizu. U vezi s tim sam, kao pomoćnik gospodina de Saint-Maura, poslan da novačim vojnike u Poitouu i da ih odvedem gospodinu de Turenneu, koji je, u stvari, najsposobniji zapovjednik u kraljevoj službi. Bio bi pravi belaj, kad ne bih na svojim i vašim imanjima, dragi rođače, uspio unovačiti bar jednu regimentu i staviti je pod zapovjedništvo svoga sina. Predajte, dakle, svoje lijenčine i nepoželjne tipove, mojim narednicima, barune. Napravit ćemo od njih dragane.
Zar se opet mora govoriti o ratu? - polako primijeti barun. - Činilo se da će se prilike srediti malo-pomalo. Nije li prošle jeseni potpisan mir u Westfaliji koji utvrđuje poraz Austrije i Njemačke.. Mislili smo da će se malko odahnuti. No smatram da se mi u Poitouu ne smijemo tužiti, jer kad se sjetim bojišta po Pikardiji i Flandriji gdje još uvijek sjede Španjolci i gde već trideset godina…
Tamošnji se svijet već naučio - reče šaljivim tonom markiz. - Dragi moj, rat je nužno zlo i možda je bogohulstvo zazivati mir koji Bog neće da pošalje nama griješnicima. No pri tom se čovjek mora truditi da se nađe među onima koji ratuju, a ne među onima koji tog ratovanja posljedice trpe… Što se mene tiče, ja sam uvijek za prvu formulu, na što mi i moj položaj daje pravo. Ali u čitavoj toj stvari za mene je vrlo neugodno što je moja supruga ostala u Parizu… s druge strane, pa da, pristala je uz sabor. Ne, ne vjerujem da je našla ljubavnika među onim učenim i ozbiljnim, ali dozlaboga dosadnim činovnicima. Ali izgleda da se ženama sviđa spletkarenje i da ih fronda privlači. Okupile su se oko kćerke Gastona d'Orleans, brata kralja Luja XIII. Preko grudiju nose plave trake i male mačeve obješene na čipkastim opasačima. Sve je to vrlo dražesno, ali sam uza sve to vrlo zabrinut zbog markize…
Moglo bi joj se štogod vrlo neugodno dogoditi - zajada Pulcherie.
Ne. Iako se vrlo lako zanosi, ona je ipak oprezna. Moje su muke druge prirode. Jer ako joj se i desi štogod neugodno, onda će to prije pogoditi mene nego nju. Razumijete li? Odvojenost takve vrste je uvijek pogubna za supružnika koji ne voli tu odvojenost. Što se mene tiče…
Prekine ga siloviti nalet kašlja. Da bi podstakao vatru, bivši konjušar unaprijeđen u čast sobara, bacio je u kamin ogroman naramak vlažne slame.
Do vraga, dragi moj bratiću - poviče markiz konačno došavši do daha - sad razumijem vašu želju da dođete do malo daha. Onaj smušenjak od vašeg sobara zavrijedio bi da ga se dobro išiba zelenom šibom.
On je stvari uzimao s vesele strane i Anđeliki se mnogo sviđao uza sve to što se pravio suviše susretljiv.
Njegove su je brbljarije u najvećoj mjeri zabavljale. Činilo se da se umrtvijeni stari zamak ponovo probudio i otvorio svoja teška vrata nekom drugom svijetu punom života.
Ali što je markiz bivao razgovorljiviji, sin mu se, naprotiv, sve više mrštio. Sjedeći kruto na svojoj stolici, s plavim kovrđžama lijepo složenim na širokom čipkastom ovratniku, on je zaprepaštenim očima promatrao Josselina i Gontrana koji se, pogađajući učinak što su ga ostavljali na mladoga kicoša, stadoše još nepristojnije vladati tako da su na kraju prstima kopali nos i češali se po glavi. Njihov je bezobrazluk strašno ljutio Atiđeliku i izazivao u njoj osjećaj nelagodnosti, gotovo gađenja. Već neko vrijeme se nije osjećala dobro, često ju je bolio želudac te joj je Pulcherie zabranila da jede prijesne mrkve što joj je bilo u običaju. Ali tu večer, poslije brojnih uzbuđenja i rastresenosti što su ih sobom donijeli nenadani
posjetioci, imala je dojam da će se razboljeti. Stoga je šutjela i mirno sjedila na svojemu stocu.
Svaki put, kad bi pogledala svog rođaka Filipa du Plessisa, nešto bi je stislo u grlu, a nije znala da li zbog mržnje ili udivljenja. Ona nikad prije nije vidjela tako lijepa dječaka.
Dječakove kose, s mekim čuperkom spuštenim preko čela, sjajile su se kao suho zlato u usporedbi s njenim tamnim kovrđžama koje su se činile crnima. Imao je savršene crte lica. Njegovo odijelo od finog sivog sukna ukrašeno čipkama i plavim vrpcama još je više isticalo bijelu i crvenu boju njegove puti. Da nije imao onaj tvrdi pogled izgledao bi kao kakva djevojčica.
Zbog njega je čitavo veče za vrijeme večere Anđelika bila na sto muka. Pomanjkanje slugu, neudobnost njezina doma sve je on to pratio podrugljivim osmijehom.
Jean-la-Cuirasse, u ulozi majordoma, donese na stol tanjure, prebacivši ubrus preko ramena. Videći to, markiz prasne u smijeh; reče kako se ubrus na taj način nosi samo kad se posluživa kralj ili prinčeve kraljevske krvi. Doda da se osjeća polaskan čašću koja mu se iskazuje, ali da će se zadovoljiti bude li posluživan s većom jednostavnošću, to jest s ubrusom prebačenim preko ruke.
Konjušar htjede poslušati markiza i pokuša omotati oko dlakave ruke prljavi ubrus, ali njegova nespretnost i njegovi uzdasi samo pojačaše markizovo dobro raspoloženje kojemu se uskoro pridruži i sin.
Evo čovjeka kojega bih radije vidio kao dragona nego kao konobara – reče markiz gledajući Jeana-la-Cuirassea. - A što ti o tome misliš, mladiću!
Zbunjen, konjušar promumlja nešto poput medvjeda, čime, svakako, nije učinio čast jeziku svoje majke. Stolnjak izvučen iz vlažnoga ormara, počeo se pušiti pod toplinom zdjela s juhom. Htijući se pokazati revnim, jedan od slugu je stalno useknjivao svijeće i pri tom ih više puta pogasio.
A da bi nevolja bila veća, dječak, poslan župniku po vino, vrati se i češući se u neprilici po glavi, ispriča kako je župnik otišao u obližnji zaselak da istjeruje vraga iz miševa, a njegova mu služavka, Marija Jeanne, nije htjela napuniti ni onaj manji sud što ga bijaše ponio sa sobom.
Neka vas ne brine ta sitnica, rođakinjo - umiješa se vrlo ljubazno markiz du Plessis. - Napit ćemo se jabukovače, a ako mome sinu ne bude po volji, neka ne pije. Ali zauzvrat ne biste li mi pružili obavještenje o onom što sam upravo čuo. Dosta dobro razumijem narječje ovog kraja, kojim sam i ja govorio dok sam imao dojilju te sam razumio ono što reče onaj momak. Naime, župnik je otišao da istjeruje vraga iz miševa.. Kakva je to priča?
Ništa neobično, bratiću. Stanovnici obližnjeg zaselka se odnedavna stadoše žaliti da im štakori žderu rezervne zalihe žita. Župnik je sigurno otišao tamo da blagoslovljenom vodom i molitvama, koje se pri tom govore, istjera iz tih životinja zle duhove kako više ne bi ljudima nanašale štetu.
Markiz je neko vrijeme u čudu promatrao Armanda de Sancea, a potom se opusti na stolici i počne se smijuljiti.
Nikad nisam čuo nešto tako smiješno. Treba da o tome pišem gospođi de Beaufort. Dakle, da bi se potamanilo miševe, škrape ih blagoslovljenom vodom?
A što je u tome smiješno? - usprotivi se barun koji je počeo gubiti strpljenje. - Svako zlo je djelo zlih duhova koji se uvlače u životinje da bi naškodili ljudima. Prošle su godine gusjenice napale jedno od mojih polja. Pozvao sam svećenika da ih očisti od zlih duhova.
I što je bilo?
Poslije par dana je nestalo gusjenica.
Kad više nisu imale što proždrijeti.
Gospođa de Sance, koja je smatrala da žena treba da čedno šuti, nije se mogla suzdržavati već uze govoriti u obranu svoga vjerovanja, jer joj se činilo da je njezina vjera u pitanju.
Ne vidim, rođače, zašto na štetne životinje ne bi utjecali sveti čini. Zar nije pisano u Svetom pismu da je sam naš Spasitelj naredio zlim dusima da uđu u krdo svinja? Našem je župniku mnogo stalo do tih molitava.
A koliko mu plaćate za svako istjerivanje zlih duhova?
S malim se zadovoljava i kadgod ga se zove, odmah dotrči ne žaleći truda.
Ovaj put Anđelika uhvati začuđen pogled što ga je markiz izmijenio sa svojim sinom. Učinilo joj se da taj pogled kaže: ovi su jadni ljudi, zaista, preko svake mjere glupi.
Treba da razgovaram s gospodinom Vincentom o tim seljačkim običajima - ponovo se javi markiz. - Taj će se čovjek, koji je osnovao poseban red sa svrhom da poučava seosko svećenstvo, taj će se jadni čovjek razboljeti. Ti su redovnici uzeli sebi za zaštitnika sv. Lazara, te su se po njemu i nazvali lazaristima. Po trojica obilaze sela da propovijedaju i poučavaju župnike po našim selima kako se misa ne počinje s očenašom i kako ne bi smjeli spavati sa svojim služavkama. Pothvat, zaista, neobičan, ali gospodin Vincent je pristalica crkvene reforme kroz samu crkvu.
Ta mi se riječ ne sviđa previše! - poviče stari barun. - Reforma, uvijek samo reforma! Vaše miječi imaju protestantski prizvuk, rođače. Od toga pa do izdajstva kralja, bojim se da je samo jedan korak. A što se tiče tog vašeg gospodina Vincenta, makar i posvećeno lice bio, po onome što sam o njemu razumio i čuo da se priča, njegovi postupci smrde na krivovjerstvo i Rim bi morao biti na oprezu.
A ipak to nije smetalo njegovo veličanstvo kralja Luja XIII da ga u trenutku svoje smrti postavi na čelo Savjeta savjesti.
A što mu je sad to?
Lakim pokretom prsta gospodin du Plessls nadigne svoje čipkaste rukave.
Kako da vam to objasnim? Prilično zamršena stvar. Savjest kraljevstva! Gospodin Vincent de Paul8 je savjest kraljevstva. On gotovo svaki dan viđa kraljicu i svi ga prinčevi primaju. Uza sve to, jednostavnijeg i veselijeg čovjeka valjda i nema. Njegova je namisao vodilja da se bijeda može liječiti i izliječiti a velikani ovoga svijeta mu moraju pružiti ruku da je potisne.
Utopije! - razdraženo se umiješa tetka Jeanne. - Za siromaštvo se može kazati ono isto što ste vi maloprije kazali za rat, to jest da je zlo kojim nas Bog kažnjava zbog istočnog grijeha. Suprotstaviti se toj kazni, znači pobuniti se protiv Božjeg učenja!
Gospodin Vincent bi vam odgovorio, moja draga gospođice, da ste vi odgovorni za sva zla koja vas okružuju. I poslao bi vas bez premišljanja da dobrotom i hranom priskočite u pomoć svojim najsiromašnijim seljacima i pri tom bi vas upozorio, ukoliko biste o njima sudili, upotrijebit ću njegove riječi, kao previše grubim i zemaljskim stvorovima, da samo okrenete medalju s druge strane i opazili biste Kristovo izmučeno lice. I tako je taj vrag od čovjeka uspio u svoje milosrdne redove privući gotovo sve visoke ličnosti kraljevstva. Pa čak i ja, kakvoga me ovdje vidite - doda markiz sažaljivim tonom - kad sam boravio u Parizu, dvaput sam išao u opću bolnicu sedmično da bolesnicima dijelim i raznosim hranu.
Vi nikad nećete prestati da me začuđujete - poviče stari barun srdeći se. - Zaista, plemići vašega kova ne znaju što bi još izmislili da bi obeščastili svoje grbove. Moram, na žalost primijetiti da se svijet okrenuo naglavce. stvara se svećenike da bi poučavali druge svećenike, dolazi ovamo čovjek razuzdan, kao što ste vi, gotovo razvratan i drži propovijedi o moralu poštenoj i zdravoj obitelji kakva je naša. E to više ne mogu podnijeti!
Sav izvan sebe starac se digne, a budući da su s večerom bili gotovi, ostali se ugledaju na nj. Anđelika koja nije ništa ni okusila, izvuče se iz sobe. Bilo joj je hladno i podilazili su je srsi. Sve što bijaše čula uzmutilo joj se u glavi: kralj u

8 Svećenik misionar, osnivač Bratstva milosrđa koje se brinulo za bolesnu sirotinju, osnovao je i red milosrdnih kćeri, te red lazarista.
slami, pobunjeni sabor, velika gospoda koja dijeli hranu bolesnim siromasima, Pariz, svijet nabijen životom i privlačnošću. Uspoređujući svoj život sa svim tim uzbudljivim i zanosnim događajima, njoj, Anđeliki, se činilo da živi zatvorena u nekakvu grobu.
Odjednom se povuče u jedan kut hodnika. Njen rođak Filip prođe pored nje a da je nije ni vidio. Čula je kako se popeo na gornji kat i kako zove svoje sluge koji su pri svjetlu nekoliko svijeća pripremali sobe za svoje gospodare. Mladić je svojim kreštavim glasom bijesno vikao:
Upravo nečuveno! Nitko se od vas nije pobrinuo da se na posljednjem odmorištu opskrbite svijećama. Ta mogli ste se i sami dosjetiti da u ovim krajevima Bogu iza leđa takozvani plemići ne vrijede više od njihovih seljaka. Jeste li bar ugrijali vodu za moje kupanje?
Netko mu od ljudi odgovori, ali Anđelika nije čula što. Nato Filip ponovo reče mireći se sudbinom:
Utoliko gore. Okupat ću se u kablu! Za svu sreću, moj mi je otac kazao da dvorac Plessis raspolaže s dvije firentinske kupaonice. Jedva čekam da već jednom stignemo. Čini mi se da mi miris ovog plemena de Sance nikad neće izići iz nosa.
E, ovo ćeš mi platiti, - pomisli Anđelika.
Pri svjetlosti svijeće što je s podupirača osvjetljavala predsoblje vidje ga kako silazi. Kad joj se približio, ona iziđe iz mraka ispod zavojitih stepenica.
Kako se usuđujete svojim lakejima govoriti o nama onako uvredljivim riječima? - upita jasnim glasom koji odjekne ispod svodova. - Nije vam, dakle, nimalo stalo do dostojanstva plemstva? To je, nema sumnje, u vezi s činjenicom da korijen vučete od kraljevskog kopileta. A u našim žilama teče čista krv.
Čista kao što vam je koža prljava - odgovori mladić ledenim glasom.
Iznenada mu se Anđelika baci u lice s isukanim noktima. Ali dječak je gotovo muškom snagom zgrabi za zglavke i silovito odgurne prema zidu. Potom se udalji odmjerenim korakom.
Sva omamljena, Anđelika osjeti kako joj srce ludo tuče. Neki nepoznat osjećaj, mješavina očaja i stida, gušio ju je u grlu.
Mrzim ga, mislila je. Osvetit ću se jednoga dana. Sagnut će se preda mnom i pitati proštenje.
Ali u tom je trenutku ona bila samo bijedna djevojčica koja je živjela u sjeni starog i vlažnog zamka.
Zaškripaše vrata i Anđelika razabra ogroman lik staroga Guillaumea koji je ulazio u hodnik noseći dva vedra kipuće vode da bi se mladi gospodin mogao okupati.
Kad ju je opazio, zaustavi se.
Tko je tu?
Ja - odgovori Anđelika na njemačkom.
Kad je bila sama sa starim vojnikom, govorila je uvijek tim jezikom koji ju je on naučio.
Što radite? - upita stari Guillaume također njemački - Hladno je. Idite u dvoranu gdje se vaš stric markiz naveliko raspričao. Nasmijat ćete se za čitavu godinu.
Mrzim te ljude - reče Anđelika mračna izgleda. Bezobrazni su i potpuno drugačiji od nas. Uništavaju čega se god dodirnu, a potom nas ostave same i praznih ruku, dok oni odlaze u svoje divne dvorce krcate svim i svačim.
Što ti je, kćeri moja? - polako upita stari Lutzen. - A ne bi li vaša duša prešla preko poneke šale?
Anđeliku je sve više hvatala nelagodnost. Hladni joj je znoj izbio na sljepoočicama.
Guillaume, ti nikad nisi bio ni na kakvom prinčevom dvoru, ali ipak mi reci: kad se čovjek namjeri na zlobnika i plašljivca u istoj sobi, što mu je činiti?
Čudnovato pitanje za jednu djevojčicu! A kad me već pitate, odgovorit ću da pakosnika valja ubiti, a plašljivca pustiti da pobjegne.
Pošto je časak promislio doda, ponovo dohvativši vedra:
Ali vaš rođak Filip nije ni pakosnik ni plašljivac. On je samo zelen, i to je sve…
Tako, čak ga i ti braniš? - poviče Anđelika kreštavim glasom. Čak i ti? Zato što je lijep… što je bogat…
Nekakav gorak okus je osjećala u ustima. Zatetura i klznuvši duž zida, sruši se u nesvijest.

Anđelikina je bolest bila potpuno prirodna pojava.
U pogledu znakova što ih je ta bolest ispoljavala, a koji bijahu previše zabrinuli djevojčicu, gospođa de Sance ju je umirila i obavijestila da će joj se ti znakovi javaljati svaki mjesec, sve do poodmakle dobi.
I svaki ću se mjesec onesvijestiti? - pitala je Anđelika čudeći se kako to da nije prije primijetila takozvane obavezne nesvjestice žena među kojima je živjela.
Ne. Ovo je bio puki slučaj. Oporavit ćete se i vrlo brzo navići na svoje novo stanje.
Ali dugo je to do poodmakle dobi! - uzdahne djevojčica. - Jer kad ostarim više se neću moći uspinjati na stabla.
Vi se možete i dalje do mile volje uspinjati na stabla - odgovori gospođa de Sance koja je s mnogo obzirnosti pristupala odgoju svoje djece te je, čini se, njoj odmah bilo jasno za čim Anđelika žali. - Ali kao što i sami shvaćate, sad vam se pruža prilika da se okanite nekih svojih postupaka koji ne priliče vašoj dobi i vašem položaju djevojke plemenitog porijekla.
Zatim joj je pričala o radosti žene da rađa djecu i o kazni što je visila nad glavama svih žena zbog grijeha njihove pramajke Eve.
"Dodajmo to bijedi i ratu", pomisli Anđelika.
Ležeći ispod pokrivača, slušajući romon kiše što je vani lijevala, tijelo joj je preplavio osjećaj sreće. Osjećala se slabom, a u isto vrijeme i starijom. Imala je dojam da se ukrcala na palubu broda koji se udaljava od poznate obale i plovi u susret nekoj drugoj sudbini.
S vremena na vrijeme mišlju se vraćala Filipu i pri tom je stiskala zube. Poslije nesvjestice položili su je u krevet i nad njom je bdjela tetka Pulcherie. Stoga nije ni primijetila odlazak markiza i njegova sina.
Ispričali su joj da se nisu dugo zadržali u Monteloupu. Filip se tužio da od stjenica nije mogao spavati.
A moja molba kralju - upita barun de Sance a trenutku kad se njegov mnogo poštovani rođak peo u kočiju - jeste li mu je uspjeli predati?
Moj dragi, predao sam mu je, ali vjerujem da vam je uzalud nadati se nekoj koristi od nje. Kraljevsko je dijete u ovom trenutku siromašnije od nas i nema, tako rećii čak ni krova pod koji bi sklonilo glavu. - A zatim doda prezrivo - Pričali su mi da se zabavljate uzgajanjem krasnih mazgi. Pa prodajte koju.
Porazmislit ću o vašem savjetu - odgovori Armand de Sance podrugljivim tonom što je zaista rijetko radio. - Jedno je sigurno: plemiću je danas bolje prihvatiti se nekog posla nego računati na velikodušnost svijeta sebi ravnog.
Posla! Zaboga, ružne li riječi! - poviče markiz kitnjasto odmahnuvši rukom. - Pa ostajte mi zbogom, dragi rođače. Pošaljite, dakle, svoje sinove u vojsku, a u moju regimentu svoje seljake čvrste građe. Zbogom.
Primite bezbroj poljubaca.
Kočija se poskakujući udalji. Fina gospodska ruka je neko vrijeme mahala kroz vrata.
Stari je zamak ponovo utonuo u tišinu polja. Anđelika je s prozora gledala u pravcu iz kojega su stizali putnici i odjeci iz daleka svijeta: prodavači pokućarci zimi, glava pokrivenih šubarama i u društvu mršavih pasa, debeli trgovci sa svojom živinom magarcima ili konjima.
Gospoda du Plessis više nisu navratili. Doznalo se da su priredili nekoliko zabava, a zatim da se spremaju na put u ll-de-France s novom vojskom. Narednici koji su novačili prošli su i kroz Monteloup.
U dvorcu, Jeanu-la-Cuirasseu i još jednom momku s barunova posjeda raspalila je maštu slava što ju je budućnost držala u pričuvi za kraljeve dragone. Dojilja Fantina se gorko rasplakala prilikom sinovljeva odlaska.
Nije bio loš, a sad će postati lisac vašega kova - rekla je starom Guillaumeu Lutzenu.
Ta to mu je u krvi, draga moja. Nije li mu možda otac bio neka vojničina?
Što su dani više prolazili, u dvorcu Monteloup je ušlo u običaj da se kaže: bilo je prije ili bilo je poslije posjete markiza du Plessisa, kad bi se raspredali prošli događaji.
Poslije toga stiže u dvorac crni čovjek.
Taj se događaj zasjekao Anđeliki u pamćenje i dublje i dulje. Umjesto da uništi i pozlijedi kao što su učinili prethodni posjetitelji, on je svojim čudnim riječima djevojci ucijepio nadu koja će je pratiti čitava života, jednu nadu tako duboko ukorijenjenu u njoj da joj je, u trenucima klonuća i tuge s kojima se kasnije upoznala, bilo dovoljno zatvoriti oči da oživi romon kiše one proljetne večeri u kojoj se on pojavio u dvorištu zamka.
Anđelika se kao obično nalazila u kuhinji. Oko nje su se igrali Denis, Marija Agneza i mali Albert. Novorođenče je ležalo u kolijevci pored ognjišta. Djeca su kuhinju smatrala najljepšim dijelom kuće. Vatra je stalno gorjela i gotovo nikad nije u njoj bilo dima, jer je pokrov nad ogromnim ognjištem bio vrlo visoko postavljen. Svjetlost od vječitog plamena igrala je i odražavala se na crvenim dnima tiganja i velikim zdjelama od masivnog bakra koje su visile po zidovima. Divlji i maštanjem zanesen Gontran često je čitave sate promatrao blistanje tih odsjeva u kojima mu se činilo da vidi čudna priviđenja, a Anđelika je u tome opet nazirala zaštitničke duhove Monteloupa.
Onu večer je Anđelika pripremala zečju paštetu i već joj bijaše dala oblik torte i rezala isjeckano meso.
Uto izvana dopre topot kopita.
To se vaš otac vratio - reče tetka Pulcherie. - Mislim, Anđeliko, da bi bilo pristojno da se pojavimo u salonu.
Ali poslije kratkotrajne šutnje, za koje vjerojatno, konjanik bijaše sjahao s konja, na vratima zacilika zvonce.
Ja ću otvoriti - poviče Anđelika.
V poleti, ne obazirući se na posuvraćene rukave preko mišića bijelih od brašna, i primijeti, kroz kišu i večernju izmaglicu čovjeka visoka i mršava, umotana u ogrtač niz koji je cijedila voda.
Jeste li sklonili konja - poviče ona. - Ovdje se životinje vrlo lako prehlade. U blizini su močvare pa je zrak vrlo vlažan.
Hvala vam, gospođice - odgovori stranac, skine širok šešir od pusta i duboko se pokloni. Ja sam, eto, i ne pitajući, a po običaju putnika, i svog konja i prtljag odmah spremio u vašu štalu. Prolazeći večeras u blizini zamka Monteloup, utvrdio sam da sam još daleko od svog cilja pa sam pomislio da gospodina baruna zamolim da mi pruži gostoprimstvo za ovu noć.
Po njegovu odijelu od debelog crnog sukna ukrašenog bijelim ovratnikom, Anđelika pomisli da se radi o sitnom nekom trgovčiću ili seljaku odjevenom u blagdanje odijelo. Ali njegov se naglasak razlikovao od naglaska u tom kraju i doimao se pomalo tuđinski. To ju je prilično zbunilo, a bunila ju je i otmjenost njegova govora.
Moj se otac još nije vratio, ali samo dođite u kuhinju, ovdje je toplo. Poslat ćemo slugu da osuši vašega konja.
Baš u trenutku kad je pred pridošlicom ulazila u kuhinju, njen brat Josselin se pojavio na vratima za služinčad. Sav blatnjav, lica crvena i prljava, po podu je vukao nerasta kojega je ubio udarcem lovačkoga koplja.
Dobar lov, gospodine? - upita stranac vrlo uljudno.
Josselin ga odmjeri ne previše ljubaznim pogledom i odgovori gunđanjem. Zatim sjedne na jednu stolicu i noge pruži prema vatri. Pridošlica se također smjesti u kut ognjišta, ali mnogo skromnije i uze tanjur juhe koji mu Fantina bijaše pružila. On objasni da je porijeklom Francuz, budući da je rođen u okolici Secoundignyja, ali da je proboravivši mnoge godine na putovanjima, na kraju govorio svoj vlastiti jezik sa stranim naglaskom.
Ali ubrzo će govoriti kako treba, tvrdio je. Iskrcao se u La Rochelleu, nema tome ni tjedan dana. Na te riječi Josselin podiže glavu i pogleda ga sjajnim očima.
Djeca ga okruže i stanu ga zasipati pitanjima.
U kojima ste sve zemljama bili?
Je li daleko?
Čime se bavite?
Ne bavim se ničim - odgovori neznanac. Vjerujem da bi mi se u ovom trenutku najviše sviđalo prokrstariti Francuskom uzduž i poprijeko i pričati o svojim pustolovinama i o svojim putovanjima svakome tko hoće da sluša.
Kao pjesnici, kao trubaduri u srednjem vijeku? - upita Anđelika kojoj je ipak nešto ostalo u glavi od svega onoga čemu ju je učila tetka Pulcherie.
Tako nekako, samo što ja ne znam pjevati, a niti stihove slažem. Ali umio bih divne stvari ispričati o zemljama gdje vinova loza raste a da je nitko ne sadi. Grozdovi vise po stablima gustim kao šuma, ali stanovnici ne znaju kako se pravi vino. Bolje da je tako, jer Noe se opio, a Gospod ne želi da se svi ljudi pretvore u svinje. Još ima nevina svijeta na ovoj zemlji. Mogao bih vam ispričati i o beskrajnim ravnicama gdje možeš doći do konja ako iza litice čekaš na prolaz divljega čopora koji uzagrepce jezdi razvijorenih griva. Baciš dugi konopac s omčom na kraju i eto ti konja.
A je li ga lako pripitomiti?
Ne uvijek - smiješeći se odgovori neznanac.
Anđeliki odjednom bi jasno da se taj čovjek vrlo rijetko smije. Moglo mu je biti četrdeset godina, a iz pogleda mu je izbijala upornost i zanos.
A da li se u te zemlje stiže morem? - ne uvjeren sasvim upita šutljivi Josselin.
Treba preploviti preko oceana. Tamo, u unutrašnjosti ima jezera i protiču rijeke. Domoroci imaju put kao bakar crvenu. Glavu ukrašuju ptičjim perima, a plove u čamcima napravljenim od životinjskih koža. Bio sam i na otocima gdje žive ljudi crne puti. Hrane se trstikom debelom kao ljudska ruka, zovu je šećernom trstikom, a stvarno se od nje i dobiva šećer. Tamo prave nekakvo gusto piće, jače od rakije napravljene od pšeničnog zrnja, samo što ne opija toliko već čovjeka razveseli i ojača, a to su piće nazvali rum.
Jeste li ponijeli sa sobom tog čudesnog pića? - upita Josselin.
Imam jednu bocu u bisagama na svom sedlu. Ali sam mnogo buradi ostavio kod svog rođaka koji živi u La Rochelleu koji se od njih nada dobroj zaradi. Njegova stvar. Ja nisam trgovac. Ja sam samo putnik, goni me znatiželja da vidim druge zemlje, goni me želja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeđi i gdje se čovjek osjeća slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne slušaju riječ Gospodnju, već je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i uništavaju, već da se ljube.
Kuhinjom ovlada šutnja. Djeca nisu bila naučena na tako neobične govore.
Dakle, život je u Americi savršeniji nego u našim krajevima gdje Bog vlada od pamtivijeka? - iznenada upita Raymond svojim mirnim glasom.
I on se bijaše približio i u njegovu pogledu Anđelika zapazi izraz sličan neznančevu. Ovaj ga pažljivo osmotri.
Teško je na istoj vagi izmjeriti dva sasvim različita savršenstva staroga i novoga svijeta, dragi moj dječače. Što da vam odgovorim? U Americi se živi potpuno drugačijim životom. Veliko gostoprimstvo vlada među ljudima bijele puti. Nitko ne govori o plaćanju. Uostalom, u nekim krajevima novac uopće i ne postoji i živi se od lova, od ribe, od trampe koža i staklenih predmeta.
A što je s poljodjelstvom?
Sad se u razgovor umiješala Fantina Lozier, što ona nikad ne bi učinila u prisutnosti odraslih gospodara. Ali i nju je mučila znatiželja isto tako kao i djecu.
Poljodjelstvo? Na otocima koji su nazvani Antili crnci se nešto malo bave ratarstvom. U Americi, crvenokošci ne obrađuju zemlju već žive skupljajući voće i izdanke. U nekim se krajevima gaji krumpir koji u Evropi zovu gomoljkom, a ovdje još nije poznat. Ali zato ima svakakvoga voća: ima krušaka koje su, u stvari, pune maslaca, a ima i stabala s kruhom.
Stabala s kruhom? Znači da njima nije potreban mlinar! - poviče Fantina.
Dakako da ne treba. Utoliko manje što tamo u izobilju raste kukuruz. U drugim krajevima svijet žvaće nekakvu koru ili kokosove orahe. Poslije toga ne moraju čitav dan ništa ni jesti ni piti. A možeš se prehraniti i nekom vrsti bademove kreme, kakaom, koja se miješa sa šećerom. A piju ekstrakt od boba koji nazivaju kafom. U pustinjskim krajevima ima palmina i agavina soka. Ima životinja…
A može li se čovjek baviti obalnom trgovinom u tim vašim zemljama? - prekine ga Josselin.
Neki iz Dieppea se bave time, a ponetko čak i iz ovih krajeva. Moj rođak radi za jednog brodovlasnika koji otprema ponekad brodove za Franjevačku obalu, naime tako su taj kraj zvali u vrijeme Franje I.
Znam, znam - nestrpljivo ga prekine Josselin. - Znam također da Olonezi ponekad plove za Novu Zemlju, a Sjevernjaci za Novu Francusku, ali izgleda da su to hladni krajevi koji ne privlače svijet.
U stvari, Champlain je poslan u Novu Francusku još 1608. i tamo ima mnogo Francuza. Ali to je hladan kraj i život je vrlo težak.
Kako to?
Teško je to objasniti. Možda su tome krivi francuski jezuiti.
Vi ste protestant, nije li tako? - živo poviče Raymond.
Pogodili ste. U stvari, ja sam pastor, ali bez župe i uglavnom putujem.
Onda ste pokucali na kriva vrata - naceri sa Josselin. - Vjerujem za svoga brata da su ga snažno privukli stega i duhovne vježbe jezuitskog reda koji vi ovdje optužujete.
I na um mi ne pada da ga zbog toga grdim - odgovori hugenot i pri tom mahne rukom u potvrdu svojih riječi. - Tamo sam mnogo puta sretao oce jezuite koji su se probili u unutrašnjost hrabrošću i odricanjem dostojnim apostola. Za neka plemena u Novoj Francuskoj nema većeg heroja od oca Joguesa, mučenika kojega su Irokezi strašnom smrću umorili. Ali svatko je slobodan u svojoj savjesti i u svojim uvjerenjima.
Vjere mi - odgovori Josselin - ne mogu s vama raspravljati o tom pitanju, jer počinjem pomalo zaboravljati latinski. Ali zato moj brat govori izvrsno latinski, bolje nego francuski…
Jedno od najvećih zala koje razdiru našu Francusku - poviče pastor - jest da se čovjek više ne može moliti svome Bogu, Bogu svijetova, na svom materinjem jeziku i iz dubine vlastitoga srca, već se mora služiti onim čarobnjačkim vračanjem na latinskom…
Anđeliki bi žao što se više ne govori o morskim strujama i o brodovima punim crnačkog robija, o neobičnim životinjama te zmijama i ogromnim gušterima u
kojih su zubi kao u štuke, kadri da razderu vola. Da se više ne priča o kitovima velikim kao lađa.
Nije ni primijetila da je dojilja izišla iz kuhinje i ostavila pritvorena vrata, te su čuli nečiji šapat, a zatim glas gospođe de Sance koja reče vjerujući da je u kuhinji ne čuju:
Protestant ili ne, kćeri moja, taj je čovjek naš gost i ostat će ovdje koliko bude htio.
Malo poslije toga barunica u Hortenzijinoj pratnji uđe u kuhinju.
Pridošlića joj se vrlo uljudno pokloni, ali niti joj je poljubio ruku niti se presamitio od pustog klanjanja.
Anđelika pomisli za njega da je sigurno pučkog porijekla, ali joj je bio simpatičan iako je bio hugenot i doimao se donekle kao zanesenjak.
Ja sam pastor Rochefort - predstavi se. - Putujem za Secoundigny, gdje sam rođen, ali put je dugačak pa sam pomislio da se malko odmorim pod vašim gostoljubivim krovom, gospođo.
Gospodarica kuće ga je uvjeravala da će biti dobro primljen pod njihovim krovom, i mada su svi uvjereni katolici koji vrše svoje vjerske dužnosti, to ih neće priječiti da budu trpeljivi, kao što je preporučio dobar kralj Henrik IV.
Tome sam se i nadao, gospođo, ulazeći ovamo - ponovo uze riječ pastor još dublje se poklonivši. - Naime, moram vam priznati da su mi neki prijatelji u povjerenju rekli da već mnoge godine držite slugu protestantske vjere. I tako sam najprije potražio njega, Guillaumea Lutzena, i on me je uvjerio da ćete me noćas primiti na konak.
U to budite sigurni, gospodine. Pa i više dana možete ostati ovdje ako vam se bude sviđalo.
Moja jedina želja je da služim Gospodu svim onim čime mu mogu služiti. On me je naputio dobro, iako moram priznati da bih u prvom redu želio vidjeti vašega muža…
Dolazite s nekom porukom k mojemu mužu? - čudila se gospođa de Sance.
Prije s nalogom, nego porukom. Dozvolite mi, gospođo, da to njemu saopćim.
Pa svakako, gospodine. Uostalom, čujem topot njegova konja.
Malo potom uđe barun Arrnand. Vjerojatno je bio obaviješten o neočekivanoj posjeti. No ne pokaza se ljubazan s gostom kao što je uvijek bio.
Izgledao je zbunjen, uznemiren.
Je li istina, gospodine pastore, da dolazite iz Amerike? - upita poslije uobičajenog pozdrava.
Tako je, gospodine barune. Rado bih s vama izmijenio nekoliko riječi nasamu. Vi znate o kome.
Pst! - odrešito ga zaustavi Armand de Sance zagledavši se u vrata nemirnim pogledom.
I nekako navrat-nanos izjavi kako njihova kuća stoji na raspolaganju gospodinu Rochefortu i kako može bez sustezanja sobarirna narediti da mu donesu sve što bi mu ustrebalo da bi se što udobnije osjećao. Večera će biti gotova za jedan sat. Pastor mu zahvali i uz to doda neka mu dozvole da se povuče kako bi se malo umio.
"Sva ona kiša što je po njemu pala mu nije dovoljna?" pomisli Anđelika. "Ti su hugenoti zaista čudan svijet! I pravo je kad se kaže da nisu kao drugi. Pitat ću Guiilaumea da li se i on stalno pere. No možda je pranje sastavni dio njihovih vjerskih obreda. Zbog toga oni često imaju onaj pokisli izgled ili pak vrlo osjetljiv kao Lutzen. Koža im je kao ostrugana. Bit će da ih to boli… Oni su kao i onaj dripac Filip koji stalno osjeća potrebu da se pere. To vječito briganje o samom sebi i njega će odvući među krivovjerce. Možda će svršiti na lomači, a to je i zaslužio!"
Pridošlica sa uputi k vratima za gospođom de Sance koja ga je htjela otpratiti do sobe određene za nj, ali ga Josselin dosta grubo zgrabi za ruku.
Još samo riječ, pastore. Da bi se čovjek nečim mogao baviti u tim američkim zemljama, mora, bez sumnje, biti vrlo bogat, ili mora kupiti ovlaštenje da može ploviti, ili mora u najmanju ruku imati neki zanat.
Dijete moje, Amerika je slobodna zemlja. Nitko te ništa ne pita ali raditi se mora, mnogo i naporno, i braniti se također.
Tko ste vi, stranče, i kojim pravom nazivate ovog mladića svojim djetetom, i to u prisustvu njegova oca i mojem, a ja sam mu djed? - odjekne podrugljivi glas staroga baruna.
Ja sam pastor Rochefort gospodine barune, bez župe i samo sam na prolazu ovdje.
Hugenot! - zaurla starac. - Koji osim toga dolazi iz onih prokletih zemalja… Stojeći na pragu i oslonjen o štap ispruži se u svoj svojoj visini. Ipak se pobrinuo da prethodno skine dug i širok plašt u koji se zimi zamatao.
Anđeliki je njegovo lice izgledalo bijelo kao i njegova brada. Ne znajući ni sama zašto, nekako se prestrašila i stoga se hitro umiješa.
Djede, ovaj je gospodin sasvim pokisao i mi smo ga pozvali da se osuši. On nam je pričao vrlo uzbudljive događaje…
Neka. Ne krijem da se divim neprijateljevoj hrabrosti, a kad otvoreno kaže tko je, treba se prema njemu odnositi s poštovanjem.
Gospodine, ja ovamo ne dolazim kao neprijatelj.
Poštedite me svojih krivovjerskih prodika. Nisam nikada uzimao učešća u rasprama koje nisu dostupne starom vojniku. Ipak, moram vam reći da u ovoj kući ne postoji duša koju biste mogli obratiti!
Pastor neprimjetno uzdahne.

Istinu ću vam reći. Nisam se vratio iz Amerike kao propovjednik koji bi htio nekoga obratiti. Nama vjernici i znatiželjnici pristupaju slobodno. Vrlo mi je dobro poznato da su članovi vaše obitelji gorljivi katolici i da je prilično teško obratiti ljude čije se vjerovanje temelji na prastarom praznovjerju, a traže da im se prizna da su oni jedini nepogrešivi.
Time, dakle, priznajete da svoje pristaše ne vrbujete među poštenim svijetom, već među kolebljivcima, među razočaranim častoljupcima, među raspopima koji su sretni videći kako se blagosivlja njihova razuzdanost?
Gospodine barune, vi ste suviše nagli u svojim sudovima - odgovori pastor čiji glas je bivao sve tvrđi. - Časne osobe i visoki prelati katoličke vjeroispovijesti su prigrlili naše učenje.
Niste naveli ništa što mi već odavna nije poznato. Oholost i najbolje obara. Ali prednost je nas katolika što nas u našim molitvama podupire čitava crkva, što nas podupiru naši sveci i naši mrtvi, dok vi, u vašoj oholosti niječete to posredovanje i tobože saobraćate sa samim Bogom.
Papisti nas optužuju s oholosti, ali oni sami vjeruju da su nepogrešivi i za se svojataju pravo da nad drugima vrše nasilja. Ja sam otputovao iz Francuske - nastavi pastor gluhim glasom - 1629. godine. Vrlo mlad sam se izvukao iz opsjednutog La Rochellea, opkoljenog sa svih strana vojskom gospodina Richelieua. Potpisivao se mir u Alesu koji je protestantima branio pravo da drže utvrđene gradove!
Ta bilo je i vrijeme. Pretvarali ste se malo-pomalo u državu u državi. Priznajte da vam je bio cilj istrgnuti sve zapadne i centralne oblasti Francuske ispod kraljeve vlasti.
Nije mi poznato. Bio sam u to vrijeme isuviše mlad a da bi mi bile poznate tako važne namjere. Shvatio sam jedino da su nove odluke bile u suprotnosti s Nantskim ediktom kralja Henrika IV. Po svom povratku, srca ispunjena gorčinom, primijetio sam da se nije prestalo osporavati i iskrivljavati njegove glavne točke oštrinom s kojom se mogu uporediti jedino podvale kazuista i sudaca. To su nazvali minimalnim ispunjavanjem edikta. Tako sam doznao da su protestanti prisiljeni noću pokapati svoje mrtve. Zašto? Zato što u ediktu nigdje nije izričito
rečeno da se ukop jednog protestanta može obaviti danju. Dakle, mora se obaviti moću.
Pa to je nešto što bi se moralo sviđati vašoj poniznosti - podrugljivo se naceri stari vlastelinčić.
A kako je protumačen članak 28. koji protestantima daje pravo da otvore škole u svim mjestima gdje im se dozvoljava ispovijedati njihovu vjeru? Budući da edikt ne govori o školskim predmetima, niti o broju učitelja, ni broju razreda za svaku vjeroispovijest, odlučeno je da u svakoj školi i u svakom mjestu bude samo jedan učitelj. Tako sam imao prilike vidjeti da u Mareimesu šest stotina protestantske djece imaju pravo samo na jednog učitelja. Eh, eto do kakve je podmuklosti dovela lažna dijalektika stare crkve! - snažnim glasom je predbacivao pastor.
Nasta grobna šutnja. Anđelika primijeti da je njezina djeda inače čovjeka ispravna i pravedna duha, ponešto zbunilo iznašanje činjenica koje mu nisu bile nepoznate. Iznenada se javi Raymond mirnim glasom.
Gospodine pastore, ja nisam u stanju ocijeniti točnost istrage koju ste vi vodili u ovoj zemlji o nekim zloupotrebama nepomirljivih pobornika katoličke vjeroispovijesti A zahvalan sam vam što niste spomenuli slučajeve kupovanja obraćenja. Ali treba da znate da se u povodu tih pretjerivanja njegova svetost papa više puta osobno zalagao kod francuskog visokog svećenstva i kod kralja. Službena i tajna povjerenstva obilaze zemljom da bi se ispravile nepravde koje se mogu utvrditi. Dapače, uvjeren sam da bi većina stvarno primijećenih nepravdi bila ispravljena kad biste se pojavili u Rimu i vrhovnom svećeniku podnijeli točne podatke o svojem istraživanju.
Mladiću, nije na meni da poboljšavam vašu crkvu - oštrini mu tonom odgovori pastor.
Eto, gospodine pastore, to ćemo mi učiniti sami, i neka vam ne bude žao - poviče mladić u nenadanom izljevu žara. Bog će nas nadahnuti!
Anđelika je u čudu gledala svog brata. Ni u snu nije pomišljala da je pod njegovim smiješnim i pomalo prijetvornim izgledom tinjala tolika strast.
Sad se pastor smeo. Da bi sve skupa nekako izvukao iz neprilike, barun Armand reče bezazleno se smiješeći:
Slušajući vaše raspre, sjetio sam se kako već dulje vremena žalim što i ja nisam hugenot. Priča se, naime, da i do tri tisuća livara može dobiti plemić koji se obrati na katoličku vjeru.
Stari barun skoči kao oparen:
Poštedite nas, sine, svojih neslanih šala. Nisu baš na mjestu u prisustvu jednog protivnika.
Pastor uze sa stolice svoj još uvijek mokar ogrtač.
Nisam došao ovamo kao protivnik. Imao sam obaviti jedno poslanstvo u dvorcu baruna de Sancea. Donio sam poruku iz daleke zemlje. Htio sam o tome nasamu govoriti s barunom Arrnandom, ali vidim da je u vašoj obitelji običaj da otvoreno govorite o vašim poslovima.
Sviđa mi se taj sistem. Tako su radili sveti oci i apostoli.
Anđelika primijeti da je djed postao bljeđi od jabučice svoga štapa i da se oslonio o dovratak.
Bijaše joj ga žao. Htjela je zaustaviti riječi što su imale uslijediti, ali je pastor već zborio:
Gospodin Antoine od Ridouea de Sance, vaš sin, kojega sam imao čast sresti u Floridi, zamolio me da svratim u zamak gdje je rođen i da se raspitam o njegovoj obitelji kako bih ga po svom povratku mogao o njoj obavijestiti. Eto, svoj sam zadatak izvršio…
Stari plemić mu se približi polako koračajući.
Napolje! - vikne drhtavim i promuklim glasom. - Dok budem na životu, nikad neće biti izgovoreno ime moga sina koji je iznevjerio svoga Boga, svoga kralja i svoju domovinu. Napolje, kažem vam. Za hugenote nema mjesta u mojoj kući!
Idem mirno - reče pastor.
Ne!
Ponovo se javi Raymond.
Ostanite, gospodine pastore. Ne možemo vas pustiti u kišovitu i olujnu noć. Nijedan stanovnik Monteloupa neće vam dati zaklon, a do prvog protestantskog sela je previše daleko. Molim vas, budite gost moj i moje sobe.
Ostanite - reče Josselin promuklim glasom - želio bih da mi još pričate o Americi i o moru.
Starom se barunu tresla snježna brada.
Armande - poviče glasom nabreklim od očaja koji je Amđeliki razdirao srce - evo gdje se sklonio buntovni duh vašeg brata Antoinea. U tijelu ove dvojice dječaka koje sam ljubio. Bog neće da me poštedi ni u čemu. Zaista, previše sam živio.
Zaljulja se. Guillaume ga pridrži. Iziđe oslanjajući sa o rame starog vojnika ponavljajući drhtavim glasom: - Antoine… Antoine...

Par sati poslije toga djed je ispustio dušu a da se nije ni znalo od koje bolesti. U stvari, ugasio se kad su već svi vjerovali da se oporavio od uzbuđenja što ga je u njemu izazvao pastorov dolazak.
Ipak, Bog ga je poštedeo velikog bola: umro je prije Jossslinova odlaska.
U stvari, jednog jutra, nešto poslije djedove sahrane, Anđelika, koja je još spavala, začuje kako je netko šapatom dozivlje: - Anđeliko, Anđeliko!
Otvori oči i, začudo, opazi Josselina kraj svog kreveta. Pokretom glave ga upozori da ne budi Madelon, a onda pođe za njim u hodnik.
Odlazim - šapne Josselin. - Pokušaj im to objasniti.
A kamo si naumio poći?
Najprije u La Rochelle, a zatim ću se ukrcati za Ameriku. Pastor Rochefort mi je pričao o svim onim zemljama o Antilima, Novoj Engleskoj, pa čak i o kolonijama Virginiji, Marylandu, Carolini, novom vojvodstvu New-Yorku, Pensilvaniji. Negdje cu se već iskrcati, negdje gdje me budu htjeli.
Pa i mi te hoćemo - reče ona plačljivim glasom. Tresla se od hladnoće u svojoj poderanoj spavaćici.
Ne - odgovori mladić - ovdje za me nema mjesta. Preko glave mi je toga da pripadam jednoj klasi koja uživa privilegije koje ne donose nikakvih koristi. Bogati ili siromašni, plemići više uopće ne znaju čemu još služe. Gledaj oca. Tapka na mjestu. Ponizuje se uzgajajući mazge, ali se ne usuđuje naglavce baciti u taj ponizujući položaj da bi novcem podigao svoj plemićki naslov. I na kraju gubi na obje strane. Upiru u njega prstom jer radi mešetarski posao, a i prema nama se odnose tako jer smo samo plemići bokci. Na sreću, stric Antoine de Sance mi je pokazao put. On je očev stariji brat. Postao je hugenot i napustio Europu.
Nećeš valjda i ti okrenuti vjerom? - prestrašeno ga je molila.
Ne. Mene bogomoljci ne zanimaju. Hoću da živim. - I na brzinu je ostavi, siđe nekoliko stepenica, okrene se, obuhvativši iskusnim pogledom polugolu sestru.
Razvijaš se u snažnu i lijepu djevojku, Anđeliko. Pazi se. I ti bi trebala otići. Inače ćete, prije ili poslije, zavaliti u sijeno kakav konjušar. Ili ćeš postati vlasništvo nekoga od onih debelih vlasteličića tu iz susjedstva.
Odjednom se raznježi i doda:
Vjeruj, draga, mom deranskom iskustvu. Strašan bi to život bio za tebe. Pobjegni od ovih starih zidova. Ja odoh na more.
I u nekoliko skokova, preskačući stepenice dvije po dvije, mladić se izgubi u noći.

Djedova smrt, Josselinov odlazak i riječi što joj ih je dobacio; - Idi i ti odavde - duboko su potresle Anđeliku koja je bila u godinama kad je priroda vrlo osjetljiva i sklona nastranim postupcima.
I tako se na samom početku ljeta Anđelika će Sance od Monteloupa uputila za Ameriku s četom seljačkih dječaka koje bijaše okupila oko sebe i nagovorila ih da pođu s njom u skitnju. O tome se dugo pričalo u selu i imnogi su u tome vidjeli dokaz o njezinu vilinskom porijeklu.
Istini za volju, dječaci nisu nikad dospjeli dalje od šume Nieul. Anđelika je došla k sebi kad se počeo gasiti dan, a sunce se velikim snopovima crvenog svijetla probijalo kroz ogromna debla stoljetne šume. Zadnjih je dana živjela kao u groznici. Zamišljala je kako stižu u La Rochelle, kako se nudi za malog nekom brodu što treba da otplovi, kako se iskrcavaju u nepoznatoj zemlji gdje ih ljubazni stvorovi čekaju ruku punih grožđa. Nikolu je učas omamila. "Rado bih bio mornar, radije nego čuvao stoku. Ta ionako oduvijek osjećam želju da se malko obrem svijetom." Još neki derani kojima se više sviđalo skitati šumom nego rad na polju, zamoliše da mogu i oni poći, a među njima, dakako, i Denis. U svemu ih je bilo osam, a Anđelika, jedina djevojčica, bila im je vođom. Imali su slijepo povjerenje u nju, zabrinuli su se tek kad se mrak počeo uvlačiti u šumu. S rukama punim cvijeća i nosićima zamazanim od kupina, pustolovina im se u prvi mah činila zabavnom. Od samog su jutra hodali, ali su se oko podneva, odmorili kraj jednog potoka i tu pojeli zalihe kestena i kruha punog pepela što bijahu sa sobom ponijeli.
Anđelika, međutim, osjeti kako je podilaze srsi i odjednom joj s takvom jasnoćom doprije do svijesti njezina ludost da su joj se namah osušila usta.
"Ne možemo provesti noć u šumi", pomisli.
Tu ima vukova, Nikola - reče naglas - ne čini li ti se čudnim što još nismo stigli do sela Naille?
Dječak se zabrine.
Mislim da smo se izgubili. Kad sam jednom sa svojim ocem išao u Naille, dok je on još bio živ, čini mi se da nismo tako dugo hodali.
Anđelika osjeti kako je svojom prljavom ručicom hvata za ruku najmlađi dječak, kojemu je bilo tek sedam godina.
Spušta se noć - zacvili tužno. - Možda smo se izgubili.
Ali možda smo već sasvim blizu - umirivala ga je Anđelika. - Hajdemo samo naprijed.
Šuteći pođu dalje. Između grana je nebo bivalo sve bljeđe.
Ako i ne stignemo do sela prije noći, ne moramo se plašiti - reče Anđelika. - Popet ćemo se na stabla i spavat ćemo na granama. Vukovi nas neće vidjeti.
Iako joj je glas bio miran, dušom joj ovlada tjeskoba. Odjednom joj do ušiju dopre srebreni zvuk zvonca.
Olakšano odahne.
To u selu zvoni Zdravomarija - poviče.
Počeše trčati. Put se počeo spuštati, a stabla rijediti. Odjednom se nađoše na rubu šume i zastadoše udivljeni.
Na kraju zelene doline, sasvim dolje, usred šume obavijen divnom šutnjom nalazio se samostan Nieul.
Sunce na zalazu zlatilo je njegove brojne krovove pokrivene crvenim crijepom, njegove tornjiće, njegove bijele zidove u kojima su se nazirale vidjelice i trijemovi, njegova pusta dvorišta. Zvono je odjekivalo. Jedan je redovnik s vedrima išao k bunarima.
Nijema bogzna zbog kakvog vjerskog uzbuđenja, djeca se spustiše do velikog ulaznog trijema. Drvena su vrata bila pritvorena. Uđoše. Stari redovnik, odjeven u smeđu mantiju, sjedio je na klupi i dremuckao. Sijede kose tvorile su malu snježnu krunu brižno postavljenu na golu mu lubanju.
Mali ga vagabundi primijete, a kako su bili napetih živaca zbog mnogih uzbuđenja koja su doživjeli tog dana, prasnu u veseo smijeh, čime su privukli veselog nekog redovnika na prag jednih vrata.
Ej derani - vikne na njih u dijalektu - kakva je to graja!
Mislim da je to fra Anselmo - šapne Nikola.
Fra Anselnio je prolazio ponekad kroz selo sa svojim magarcima. Davao je škapulaire i boce ljekovitog likera pripremljenog od cvijetova anđelike u zamjenu sa pšenično brašno i slaninu. Stvar je bila čudna utoliko što samostan nije pripadao redu fratara prosjaka, već se, naprotiv, pričalo da je vrlo bogat s obzirom na prihode što ih je dobivao sa svojih imanja.
Anđelika mu pođe u susret praćena četom svojih vjernih sljedbenika. Nije se usudila povjeriti mu njihov prvotni naum da otputuju u Ameriku. Uostalom fra Anselmo sigurno nije nikada ništa čuo o Americi. Ispričala mu je samo da su iz Monteloupa, da su krenuli u šumu da beru jagode i maline i pri tom su zalutali.
Jadni moji pilići - reče fratar, inače vrlo dobar čovjek - eto što se događa kad je neko proždrljiv! Vaše će vas majke naokolo tražiti grcajući od plača, a kad se vratite, već vidim, kako će vas peći stražnjice. U ovom trenutku ne vidim što bi se drugo moglo uraditi osim da ostanete ovdje. Dat ću vam zdjelu mlijeka i crnoga kruha. Spavat ćete u ambaru, a sutra ću upregnuti mazgu u kola i otpratit ću vas kući. Baš sam naumio ići u prošnju na tu stranu.
To što je rekao, bilo je na mjestu. Anđelika i njezini drugovi pješačili su čitav dan. Znala je da se ni s kolima nije moglo stići u Monteloup prije kasne noći. Nikakva cesta nije prolazila kroz šumu s jednog njenog kraja do drugog. Jedino su je staze presijecale, one iste koje su djecu dovele do samostana. Trebalo je poći zaobilaznim putem preko Naillea i Varrouta, a ta su mjesta bila prilično udaljena. "Šuma je kao more", pomisli Anđelika, "kroz nju treba hodati s urom njihalicom, kao što je objašnjavao Josselin, inače lutaš okolo kao slijepac."
Pritisla ju je malodušnost. Nije uspijevala sebe zamisliti kako se otiskuje na put noseći pod rukom ogromnu i tešku njihalicu kakvu bijaše vidjela kod gospodina Molinesa. Uostalom, nisu li se njezini ljudi spremali da je napuste? Djevojčica je šutjela dok su drugi jeli sjedeći podno zida u blagoj toplini kojom je smiraj ispunjao prostrana dvorišta.
Zvono je još uvijek brecalo. Lastavice su oštrim cvrkutom parale crvenkasto nebo, a kokoši kokodakale na hrpama slame i gnoja.
Fra Anselmo prođe pored njih navukavši preko glave svoju kukuljicu.
Ja idem da izmolim svoju večernju molitvu. Budite dobri, inače ću vas iskuhati u svome kotlu.
Smeđi su likovi klizili između lukova jednoga trijema, dok je u predvorju stari redovnik još spavao. Vjerojatno je bio oslobođen od obaveznih molitava.
Potaknuta željom da bude sama i da razmišlja, Anđelika napusti svoje društvo. U dvorištu opazi vrlo lijepu kočiju s grbom koja je počivala na rukunicama. Nekoliko se rasnih konja hranilo sijenom u štali. Ta pojedinost izazva njezinu znatiželju a da ni sama nije tome znala razloga. Koračala je sitnim koracima usred posvemašnje šutnje začarana divotom tog velikog prebivališta među drvećem. Kad šumu obavi mrak, a vukovi se budu naokolo šunjali, samostan će, zaštićen debelim zidovima, dalje živjeti svojim zatvorenim tajnim životom, o kojemu
djevojčica nikakve predodžbe nije imala. Iz daljine su dopirali zvuci pobožnih pjesama, tužni i blagi. Privučena zvucima glazbe, Anđelika se stane uspinjati kamenim stepenicama. Nikad nije čula tako ugodan sklad. Župnikovo i učiteljevo pijano deranje u seoskoj crkvi Monteloupa, nije moglo dočarati čete nebeskih likova.
Odjednom začuje šušketanje sukanja i, okrenuvši se, vidje kako polumrakom trijema prolazi vrlo lijepa gospođa raskošno obučena. Tako joj se barem pričinilo. Anđelika nije nikad vidjela ni na svojoj majci, ni na svojim tetkama haljinu od crnog baršuna išaranu sivim cvjetovima. Kako je mogla i pomisliti da je to, u stvari, bila vrlo prosta odjeća, određena za pobožna i tiha povečerja među samostanskim zidinama? Žena je preko kestenaste kose prebacila veo od crnih čipaka, dok je u ruci držala molitvenik prilično velika obujma. Prođe pored Anđelike i okrzne je iznenađenim pogledom.
Što radiš ovdje, djevojčice? Sad se ne dijeli milostinja.
Anđelika uzmakne trudeći se da svom licu dade izraz priglupe i preplašene seljančice.
U sjeni svodova trijema ženine su joj se grudi učinile neobično bijele i nabrekle. Samo je laka čipka prekrivala one čudesne obline, a izvezeni ih je prslučić isticao, kao što rog obilja ističe voće.
"Kad narastem, željela bih imati grudi kao što ih ima ova žena", pomisli Anđelika silazeći zavojitim stepenicama.
Prijeđe rukom preko grudiju, previše nerazvijenih po njezinu mišljenju i za njen ukus, i obuze je nemir. Čuvši klackanje sandala po stepeništu, na brzinu potraži zaklon iza jednog stupa. Jedan je redovnik okrzne svojom mantijom od grubog sukna.
Na brzinu vidje njegovo prekrasno i pomno obrijano lice te dva plava i pametna oka u sjeni kukuljice. On prođe, a odmah potom začuje njegov glas, muški i ugodan.
Ovaj sam čas obaviješten o vašem posjetu, gospođo. Bio sam u samostanskoj knjižnici nagnut nad starim knjigama grčkih filozofa. Ali knjižnica je prilično daleko odavde a ova je vrućina sasvim izmorila moju braću. Iako sam ja gvardijan samostana, nisu me obavijestili o vašem dolasku sve do trenutka večernje molitve.
Nije potrebno da se ispričavate, oče. Poznajem ljude i ja sam se već smjestila. Ah, kako je zdrav zrak što ga se ovdje udiše! Jučer sam stigla na svoja imanja u Richeville i jedva čekala da dođem u Nieul. Dvorski zrak, otkako se dvor preselio u Saint-Germain, je nepodnošljiv. Tamo sada čovjek nailazi samo na podmetanja, žalost i bijedu. Istinu govoreći samo se u Parizu osjećam dobro. Uostalom, nisam po ćudi gospodinu Mazarinu. Kazat ću vam dapače da taj kardinal…
Ostatak se razgovora izgubi. Ono dvoje se sve više udaljavalo.
Anđelika nađe svoje male drugove u prostranoj kuhinji samostana gdje je fra Anselmo, opasan bijelom pregačom, bio uvelike zaposlen. Pomagali su mu dva-tri mladića u previše dugim mantijama. Bili su to klerici, budući redovnici samostana.
Treba pripremiti fini obrok večeras - reče fratar kuhar. - Grofica od Richevillea je stigla u samostan. Dobio sam naređenje da siđem u podrum i da izaberem najukusnija vina, da ispečem šest kopuna i pošto-poto pripremim neko jelo od ribe. A sve to mora biti dobro začinjeno mirodijama - doda i u znak razumijevanja namigne jednom subratu koji je, sjedeći na kraju stola, ispijao čašu likera.
Gospođine su služavke vrlo lukave - odgovori ovaj, debeo i crven, kojemu je redovničko uže, načičkano uzlovima i krunicama, jedva opasivalo ogromnu trbušinu. Pomogao sam onim trima ljupkim gospođicama odnijeti krevet određen za njihovu gospodaricu, a uz to i putne škrinje i rublje.
Ha! Ha! Ha! - tresao se od smijeha fra Anselmo. Nikako vas ne mogu zamisliti, fra Tomo, kako nosite škrinje i rubeninu! Ta vi nemate snage ni da podignete svoju trbušinu!
Pomagao sam im svojim savjetima - reče poprimivši dostojanstveni izgled brat Toma.
Svojim očima zalivenim krvlju okruži po kuhinji, u kojoj je ispod ražnjeva i ogromnih zdjela plamsala vatra.
Kakav je ono čopor prosjačića što ste ih smjestili tamo u ostavu, fra Anselmo?
To su neka djeca iz Monteloupa koja su zalutala u šumi.
Trebalo bi od njih napraviti umak - reče fra Toma strašno izbečivši oči. Dva seljačića od straha udare u plač.
Hej, on se šali - reče fra Anselmo otvarajući jedna vrata. - Pođite ovim hodnikom, na kraju je ambar i tamo ležite i spavajte. Večeras nemam vremena da se za vas više brinem. Na sreću, jedan mi je ribar donio krasnu štuku, inače se naš otac gvardijan mogao razljutiti i kazniti me da na ime pokore stojim tri sata s raspetim rukama, kao na križu. A nekako se osjećam prestar za tu vrst vježbi.

Pošto se uvjerila da su njezini mali drugovi pozaspali, Anđelika, ležeći u mirišljivu sijenu, osjeti kako joj se oči pune suzama.
Nikola - šapne - mislim da nikad nećemo dospjeti u Ameriku. Razmislila sam o tome i došla do zaključka da bi trebalo imati uru njihalicu.
Neka te to ništa ne brine - odgovori dječak zijevajući. Iako ovaj put nismo uspjeli, ipak smo se dobro zabavili.
Naravno - ljutnu se Anđelika - ti si kao vjeverica, nisi kadar privesti kraju ono na što se jednom odlučiš. A, osim toga tebi je sasvim svejedno što ćemo se vratiti u Monteloup pokisli kao kokoši. Otac ti je umro pa te nitko neće istući, ali će se svi drugi loše provesti.
Ne uznemiravaj se zbog njih - ponovi Nikola napola budan - imaju tvrdu kožu! Par trenutaka potom već je bučno hrkao.
Anđelika pomisli kako će je sve te brige samo spriječiti da usne, ali se malo- pomalo daleki glas fra Anselma, koji je klerike tjerao da požure, sve više gubio, dok se nije sasvim izgubio: zaspala je.
Probudila se. Bilo joj je previše vruće u sijenu. Dječačići su spavali ispunjujući ambar svojim mirnim disanjem.
Idem da malo udahnem svježega zraka, - reče za se.
Pipajući je tražila vrata od hodnika koji je vodio u kuhinju. Čim ih je otvorila, zagluši je buka uzbuđenih glasova i prostačkog smijeha. Odsjaj s vatre je još plesao po prostoriji. Čini se da se brojno društvo okupilo u carstvu fra Anselma.
Djevojčica dođe do kuhinjskog praga.
Opazi desetak fratara kako sjede oko velikog stola natrpanog tanjurima i kositrenim vrčevima. Tanjuri su bili puni ostataka piletine. Miris vina i pečenja miješao se s ugodnim mirisom likera što se širio iz otvorene boce. Pred svakim članom te gozbe stajala je puna čašica. Tri žene, rumene seljanke preobučene u sobarice, sudjelovale su na toj gozbi. Dvije s gotovo iščašenim vilicama bile su već sasvim pijane, dok se treća, stidljivije prirode, branila od lakomih ruku fra Tome koji ju je nastojao privući k sebi.
Hajde, hajde, ljepotice - govorio je debeli redovnik - nemoj biti stidljivija od tvoje preuzvišene gospodarice. Budi uvjerena da u ovom trenutku ne raspravlja više o grčkoj filozofiji s našim ocem gvardijanom. Ti ćeš biti jedina noćas u samostanu koja se nećeš zabavljati.
Služavka je oko sebe bacala razočarane i smetene poglede. Očito, bila je manje ponosna no što se pravila, ali je vjerojatno fra Tomino rumeno lice nije privlačilo. Jedan od ostalih fratara kao da je to primijetio jer je naglo ustao te gospođicu obujmio oko pasa zavdljivim pokretom.
Svetoga mi Bernarda, zaštitnika našega samostana - poviče - ova curica je previše nježna za vas, debela krmačo. Šta ti misliš, zlato? - upita podigavši prstom bradu mlade jogunice. - Nemam li, možda, lijepe oči, mada se ne bih isto
tako mogao pohvaliti i sa svojom kosom? A osim toga, znaš, bio sam vojnik i znam zabavljati djevojke.
Imao je, zaista, crne i vesele oči i lukav izgled. Pobijeđena, sobarica se najzad nasmiješi i prepusti se njegovim spretnim rukama. No dođe do kratke tučnjave koju je izazvao fra Toma, uvrijeđen zato što ga je djevojka napustila. Bi srušen jedan sud od kositra, djevojke se prosvjedovale. Odjednom netko vikne:
Gledajte! Tamo…! Anđeo!
Svi se okrenu k vratima gdje je Anđelika stajala, nepomična. Nije uzmakla jer je nije bilo strah. Dosta često je prisustvovala seljačkim veselicama te je nije plašila buka glasova i uzbuđenja što ih je neminovno izazvalo terevenčenje bez kraja i konca. Ta i riđi je župnik iz Monteloupa, inače velika poštenjačina, živio sa svojom mladom služavkom, te je ova raskalašnost redovnika i nije iznenadila. Ipak joj se duša uzbudila. Činilo joj se da taj prizor nije u skladu s divnim izgledom samostana što se s vrha šume ukazao njezinu pogledu obasjan zlatom večernjeg svjetla, kao kakvo utočište blaženstva i mira.
Ova se djevojčica izgubila u šumi - objasni fra Anselmo.
Jedina djevojčica među čoporom dječaka - doda fra Toma. - Mnogo obećava. Možda je i njoj do smijeha? De, ispij ovo - reče pružajući prema djevojčici čašicu likera - dobro je i slatko. Mi to ovdje pravimo od močvarne anđelike: angelica silvestris, u našim velikim kacama.
Ona posluša, više zbog znatiželje nego oblapornosti, i otpije gutljaj tog ljekovitog likera o kojemu se toliko pričalo i koji je imao isto ime kao i ona. Tekućina, zelenozlatna, joj se učini izvrsna a k tome jaka i slatka, te pošto ju je ispila, ugodna toplina joj prostruji tijelom.
Bravo! - derao se fra Toma. - Ti barem znaš kako se pije!
Njegov pijan dah i zadah njegova masnog habita gadili su se Anđeliki, ali bijaše je omamio liker što ga je popila. Ruka brata Tome lupkala je Anđeliki po koljenima tobože očinskim pokretom.
Ova ja curica zaista ljupka. Uto s vrata dopre jedan glas:
Pustite na miru tu djevojčicu, brate.
Na vratima je stajao kao kakva prikaza redovnik, s kukuljicom prebačenom preko glave i ruku uvučenih u široko rukave.
Hm, evo prznice - gunđao je fra Toma. - Ne tražimo da nam se priključite, brate Ivane, ako vas ne privlači pun stol, ali bar pustite druge da mirno blaguju. Još niste postali naš pretpostavljeni.
Ne radi se o tome - odgovori fra Ivan povišenim glasom. - Ja samo zahtijevam da pustite na miru tu djevojčicu. To je kćerka baruna de Sancea i bilo bi poželjnije da mu se ona pohvali vašim gostoprimstvom, nego da mu se požali na vaše vladanje.
Nasta šutnja, posljedica iznenađenja i zbunjenosti.
Dođite, drago dijete - reče redovnik odlučnim glasom.
Anđelika nesvjesno pođe za njim. Popriječe preko dvorišta. Podigavši oči, djevojčica nad samostanom opazi zvjezdano nebo, čisto kao suza.
Uđite ovamo - reče fra Ivan otvorivši drvena vratašca proviđenja malom rupicom pri vrhu. - Ovo je moja ćelija. Tu se mirno odmarajte do jutra.
Čelija je bila vrlo mala. Zidove je krasilo drveno respelo i jedna ikona Blažene Djevice. U kutu se nalazio nizak ležaj, napravljen od dasaka, preko kojega su bile prebačene plahte i jedan pokrivač. Pod raspelom se nalazilo klečalo s policom punom molitvenika. Tu je vladala ugodna svježina, ali se fratar zimi tu sigurno smrzavao od hladnoće. Polukružni prozor je zatvarao samo drveni kapak. Prozor je sada bio otvoren i kroza nj su iz mračne šume sobicu plavili mirisi mahovine i gljiva.
Slijeva, jedna je stepenica vodila u sobičak gdje je gorio žižak, a tu je bila i jedna klupa pretrpana pergamenama i malim lončićima.
Fratar pokaza Anđeliki na ležaj.
Legnite i spavajte bez brige, dijete moje. Ja ću nastaviti sa svojim poslom. Uđe u sobičak, sjedne na klupicu i nadvije se nad pergarnene.
Sjedeći na rubu tvrdoga ležaja, djevojčica nije mislila na spavanje. Ne bi ni u snu mogla zamisliti da postoje tako neobična mjesta. Digne se, pođe k prozoru i zagleda se u mrak. Dolje je nazirala male i uske redove vrtova koji su jedni od drugih bili odijeljeni visokim zidovima. Svaki je fratar imao svoj vrt, svaki dan ga obrađivao i kopao u njemu svoj grob.
Na vršcima prstiju djevojčica se približi sobičku gdje je radio fra Ivan. Žižak je osvjetljao profil mladoga redovnika, koji se jedva i vidio ispod kukuljice. Brižnom je rukom kopirao starinsku minijaturu. Umakao je svoje kistiće sad u crvenu, sad u zlatnu boju, a sad opet u razne posudice s raznim modrim bojama i spretno reproducirao cvjetiće i nemani kojima je umjetnost srednjega vijeka rado ukrašavala misale.
Osjetivši Anđelikino prisustvo, on diže glavu i nasmiješi joj se.
Ne spavate?
Ne.
Kako se zovete?
Anđelika.
Odjednom se uzbuđenost javi na, od odricanja i isposništva, mršavom licu redovnika.
Anđelika! Kćerka anđela. Baš dobro da je tako - promrmlja.
Hvala vam, oče, što ste došli. Onaj debeli fratar nimalo mi se nije svidio.
Iznenada sam - reče fra Ivan dok su mu se oči čudno krijesile - čuo kako mi neki glas govori: Ustani, pusti svoj posao. Bdij nad mojim izgubljenim ovčicama. Napustio sam ćeliju osjećajući neki neobičan zanos. Dijete, zašto mirno ne živite pod krovom svojih roditelja, kao što bi i morala djevojčica vaših godina i vašeg položaja?
Ne znam - prošaputa Anđelika i, smetena, obori glavu.
Fratar odloži kistove. Digne se i, uvukavši ruke u široke rukave, primakne se prozoru i zagleda se u zvjezdano nebo.
Gledajte - reče ispotiha - vani je još duboka noć. Seljaci spavaju u svojim kolibama, a gospoda u svojim zamcima. U snu su zaboravili svoje ljudske brige. Ali samostan nikada ne spava… Ima mjesta gdje je duh uvijek prisutan. I ovdje, u borbi bez predaha, nadmeću se duh Dobra i duh Zla… Još vrlo mlad sam napustio svijet i zakopao se među ove zidine da bih služio Bogu molitvom i postom. Tu sam, osim velike obrazovanosti i mističnog života, zatekao i besramne i pokvarene običaje. Odbjegli vojnici ili ratni invalidi, te seljaci gotovani i lijenčine, potražili su u samostanu, pod habitom bezbrižan i privilegiran život, te su samostan zarazili svojim pokvarenim navikama. Samostan je kao velika lađa u oluji, koju valovi bacaju amo-tamo i škripi na sve strane. Ali potonuti neće dok među ovim zidovima bude duša koje se mole. Postoji među nama još poneki redovnik koji ovdje provodi život u pokori i poštivajući sveta načela za koja se opredijelio. Ah! Nije lako. Čemu se sve neće domisliti sotona da bi nas odmamio s pravoga puta… Onaj tko nikad nije živio u samostanu ne poznaje njegova lica. Htio bi da zavlada u Božjemu domu.. I valjda smatra nedovoljnim očajnička iskušenja kojima nas izvrgava šaljući nam ovamo žene, koje imaju pravo ući pod ove krovove, te sam noću dolazi ovamo, lupa na naša vrata, budi nas i lema na mrtvo ime…
Zavrne rukav i pokaže ruku punu modrica.
Gledajte - reče jadikujući - gledajte što mi je sotona učinio! Anđelika ga je promatrala sa sve većim strahom.
Ovaj je lud, mislila je.

Ali još veći strah ju je obuzimao pri pomisli da nije lud. Osjećala je da govori istinu te su joj se kose dizale od straha. Kad će već jednom proći ta mučna i očajna noć..
Redovnik uto pade na koljena na tvrdi i hladni pod.
Gospode - vapio je - pomozi mi. Smiluj se mojoj slabosti. Otjeraj Prokletnika od mene!
Sjedeći na rubu ležaja, Anđelika je osjećala kako su joj se osušila usta. Nekakav joj se užas uvukao u dušu a da ni sama nije znala zašto. Riječi zlokobna noć kojima je dojilja bogatila svoja pričanja, vratiše joj se sada u sjećanje. Mučila ju je neka nepodnošljiva tjeskoba, neko neodređeno osjećanje ju je gušilo kao kakva mora.
Naposljetku, tihi zvuk zvona odjekne u noći, narušivši duboki mir samostana.
Evo jutrenje - reče fratar. Još nije svanulo, ali ja moram u kapelicu sa svojom subraćom. Ako želite, ostanite tu. Kad se sasvim razdani, doći ću po vas.
Ne, nije me strah - poviče Anđelika koju je spopadala želja da se uhvati za grubi habit svoga zaštitnika - ali zar ne bih mogla i ja s vama u crkvu? I ja ću se moliti.
Pa dođite, dijete moje, ako baš hoćete. A zatim nadoda uz tužan osmijeh:
Nekad ne bi nikome palo na pamet da neku djevojčicu vodi na jutrenju, ali sad se po našim samostanima susreću tako čudne osobe da se više nemamo čemu ni čuditi. Stoga sam vas i doveo k sebi, gdje ste bili sigurniji nego u onom sjeniku.
Najzad nadoda ozbiljnim glasom - Kad napustite ove zidine, Anđeliko, mogu li vas zamoliti da nikome ne govorite o onom što ste ovdje vidjeli?
Dajem vam riječ - odgovori ona uprijevši mu u lica svoje nevine oči.
Iziđoše na hodnik iz čijih starih zidova kao da je u zoru izbijala vlaga i studen.
A čemu služi ovo okance na vratima vaše ćelije? - upita Anđelika.
Nekad je naš red bio samotnički. Oci nisu nikada izlazili iz svojih ćelija, jedino radi vjerskih obreda, a u vrijeme mesopusta je i to bilo zabranjeno. Laici su ostavljali jelo na tim prozorčićima. A sada, dijete, ne pitajte više ništa i budite po mogućnosti što tiši. Učinit ćete mi veliku uslugu.
Zakukuljeni su likovi prolazili pored njih mrmljajući molitve i podižući buku svojim krunicama.
Anđelika se skupi u uglu kapelice. Trudila se da se pomoli, ali jednolični pjev fratara i miris upaljenih lojanica omame je i ona zaspa.
Kad se probudila, kapelica je bila potpuno prazna, ali tek pogašene svijeće pušile su se ispod tamnih svodova.
Iziđe napolje. Sunce se baš pomaljalo. Pod njegovim crvenim zrakama krovovi su se crvenili poput šeboja.
Golubovi su gukali u perivoju oko kamenog kipa nekog sveca. Anđelika se dugo protezala i zijevala. Pitala se da kojim slučajem ne sanja…

Fra Anselmo, ljubazan ali spor, upregao je mazgu u kola tek poslije ručka.
Ne brinite, mališani - veselo je govorio - što kasnije dođemo, kasnije ćete batine dobiti. Tek ćemo večeras biti u selu i vašima će se spavati.
Ukoliko se nisu razmiljeli po poljima tražeći svoje potomstvo, mislila je Anđelika koja kao da bijaše izgubila nešto od svoje odvažnosti. Činilo joj se da je ostarila u par sati.
Neću više praviti gluposti, zaricala se ne bez izvjesnog žaljenja.
Odajući poštovanje njezinu porijeklu, fra Anselmo je posadi na sjedište pored sebe, dok je seljačiće potrpao straga u kola.
Oj! Oj! Slatka moja mazgo! Dobra moja mazgo! - pjevuckao je stari fratar cukajući uzdama. Ali životinji se nije žurilo. Palo je veče, a oni su još uvijek kasali starom rimskom cestom.
Udarit ću prečacom - reče fratar. - Nije mi baš ugodno proći kraj Vaunoua i Chaillea, protestantskih sela. Dok do njih stignemo, već će zanoćiti pa će dati Bog da nas oni krivovjerci ne primijete. Moj se habit ne sviđa mnogo onima tamo.
Siđe s kola i stane vući mazgu uzbrdnim puteljkom.
Anđelika, koja je htjela protegnuti noge, pođe pored njega. U čudu je gledala oko sebe. Opazila je da nikad nije bila u tom kraju, iako se nalazilo na par kilometara
od Monteloupa. Puteljak je prolazio bokom nekakva usova koji je pomalo bio nalik na napušten kamenolom.
Promatrajući mjesto s više pažnje, Anđelika primijeti neke ruševine. Bose joj noge pokliznu po pocrnjeloj troski.
Čudan neki plovučac - reče sagnuvša se za okruglim i teškim kamenom o koji se spotakla.
Tu su nekad Rimljani kopali olovo - odgovori redovnik. - U našim se starim knjigama spominje pod imenom Argentum jer, čini se da se i srebro tu kopalo. Ovaj se rudnik pokušalo ponovo osposobiti u XIII stoljeću i gotovo sve napuštene peći potječu iz tog, novijeg, doba.
Djevojčica ga je radoznala slušala.
Ova zgrušana lava, crna i teška, to je sigurno ruda iz koje su dobivali olovo? Fra Anselmo zauze profesorsko držanje.
Nipošto! - Ova žuta masa u velikim naslagama, to je ruda. Kažu da se iz nje izvlači i arsen, otrovna ruda. Ne dirajte ovo kamenje. Ali možete dirati do mile volje sjajne komade srebrene boje i krhke građe, što ću vam ih sada pokazati.
Redovnik je neko vrijeme tražio, a zatim zovne Anđeliku da bi joj pokazao na jednoj litici neku vrst crnog reljefa geometrijskog oblika. Zagrebe u jednu i pojavi se sjajna površina srebrenaste boje.
Ali ako je ovo ovdje srebro - primijeti Anđelika u koje bijaše praktičan duh - zašto ga nitko ne kopa? Sigurno vrijedi mnogo i njime bi se moglo barem namete platiti, zar ne?
Stvar nije tako jednostavna, plemenita gospođice. Osim toga, nije srebro sve što se sjaji, a ovo što vidite, u stvari, je olovna rudača. Doduše, u njoj ima srebra, ali teško ga je dobiti van. Jedino Španjolci i Sasi znaju kako se to radi. Izgleda da od toga prave slitinu s ugljenom i smolom i sve skupa tale na jakoj vatri. Tako se dobivaju olovne šipke. Nekad se to taljeno olovo sipalo na neprijatelje s bedema vašeg zamka. A kako se dobiva srebro, to znadu učeni alkemisti, a ja sam u toj struci stigao samo na pola puta.
Fra Anselmo, rekli ste s bedema vašeg zamka, a zašto?
Sto mu jada! S prostog razloga što je onaj napušteni kutak dio vaših posjeda, iako ga od tih posjeda dijeli imanje markiza du Plessisa.
Nikad mi o tome nije govorio moj otac…
Ovaj dio terena je vrlo malen, vrlo uzak i na njemu ništa ne rodi. A što da s tim i učini vaš otac?
Pa ipak, olovo i srebro o kojemu ste pričali…
Koješta. Nema sumnje, zalihe su iscrpljene. A to što sam vam ispričao, doznao sam od nekog starog saskog redovnika. Neobično se zanimao za stijenje i za stare knjige… Mislim da je bio malko ćaknut…
Vukući kola, mazga je sama nastavila put, uspela se uz nagib i izbila na visoravan. Anđelika i fra Anselmo ja sustigoše i popeše se na sjedište. Ubrzo ih je obavio gusti mrak.
Neću upaliti fenjer - tiho će fratar - da nas ne bi opazili. Kad prolazim kraj ovih sela, vjerujte mi, više bih volio da kroz njih prođem gol nego odjeven u habit i s krunicom o pasu. Ono svijetlo što se dolje vidi, nisu li to baklje? - upita naglo povukavši uzde.
Na svega par sto metara pred sobom opaziše brojne pokretne točke koje su se sve više množile. Noćni je vjetar donosio zvuk čudne i žalobne pjesme.
Neka nas Majka Božja štiti! - poviče fra Anselmo skočivši na zemlju. - To hugenoti iz Valoupa pokapaju svoje mrtve. Povorka ide prema nama. Moramo odmah natrag.
Zgrabi uzde i pokuša mazgu okrenuti na uskom puteljku. Ali životinja mu odreče posluh. Fratar je sve više gubio strpljenje. Naposljetku je počeo proklinjati. Više je nije nazivao slatkom mazgom, već prokletom životinjom. Anđelika i Nikola priskoče fratru u pomoć i pokušaju nagovoriti životinju. Povorka se približavala.
Pjevanje je bivalo sve glasnije: "Gospode, utjeho naša u nevoljama…"
Jao! Jao! - cvilio je fratar.
Prvi hugenoti sa bakljama izbiše iza zavoja. Nenadana svjetlost obasja fratrova kolica koja propriječiše puteljak.
Šta je ono?
Belzebubov pomoćnik, fratar… Stao nam je na put.
Nije mu dosta što smo prisiljeni svoje mrtve noću pokapati, kao pse? Hoće da ih obeščasti svojim prisustvom!
Lupežu! Razvratniče! Pseto papino! Svinjo!
Prve kamenice tresnuše o drvena kola. Djeca udare u plač. Anđelika pojuri prema hugenotima s ispruženim rukama.
Stanite! Stanite! Djeca su u kolicima!
Njezina pojava, s kosom koju je nosio vjetar, još gore je razjarila protestante.
I djevojku vodi sa sobom, dakako. To mu je priležnica! A u kolima su njihova kopilad poškropijena blagoslovljenom vodicom…I oni su začeti bez grijeha! Uz pomoć Svetoga Duha!
To su naša djeca koju su pokrali da bi ih žrtvovali svojim idolima!
Smrt đavoljoj kopiladi!
U pomoć našoj djeci!
Grubi seljački likovi u crnim odijelima opkoliše kola.
Hugenoti koji su pozadi stupali ne znajući što se dogodilo, dalje su pjevali: "Vječnost je naša tvrđava…" No svakog se trenutka sve više ljudi okupljalo oko kola.
Pretučen i zlostavljan, fra Anselmo se nekako istrgne i, okretnošću kojoj se nitko ne bi nadao od njegova krupnoga tijela, poleti preko polja što su ga noge nosile.
Nikola, štapovima mlaćen, trudio se uza sve to da okrene uplašenu mazgu. Ljudski čaporci dohvatiše Anđeliku.
Uvijajući se kao zmija, uspije se osloboditi, klizne duž ivice puteljka i udari u bijeg. Jedan se hugenot pusti za njom i stigne je. Bio je to dječak gotovo njezinih godina.
Mladost je u njemu podeseterostručila njegovo vjersko ludilo.
Sruše se u travu. Iznenada Anđelikom ovlada strašno bjesnilo. Grebla je, grizla, zubima grabila komade mesa osjećajući na jeziku slankasti okus krvi. Najzad neprijatelj popusti i ona ponovo udari u bijeg.
Pred kolima se uto našao visoki lik nekoga čovjeka.
Stanite! Stanite, nesretnici! - ponavljao je svjetini one iste rijeci što joj ih maloprije djevojčica bijaše uputila. - To su djeca!
Jest, đavoli sinovi! A od naših, što su od naših učinili? S prozora su ih bacali na oštra koplja u noći Svetog Bartolomea!
To je prošlost, djeco moja. Zaustavite svoje osvetljive ruke. Mir nam je potreban. Stanite, djeco moja, slušajte svoga pastora.
Anđelika začuje škripanje kola koja je Nikola, pošto ih je nekako okrenuo, uspio staviti u pokret.
Skrivajući se iza živice, ona ga dostigne iza prvog zavoja.
Da nije bilo njihova pastora, svi bismo bili izginuli - šapne joj seljačić cvokoćući zubima.
Anđelika je bila prekrivena ogrebotinama i trudila se da dovede u red razderanu i prljavu haljinu. Toliko su je navlačili za kosu da joj se sada činilo da su joj kožu s glave oderali. Strašno ju je boljelo.
Malo dalje, netko se javi prigušenim glasom i fra Anselmo se izvuče iz grmlja.

Morali su sići do rimske ceste. Na sreću, mjesec razbije mrak. Djeca stigoše u Monteloup tek u zoru. Doznadoše da seljaci već dva dana pretražuju šumu Nieul.
Ali ne nađoše nikoga osim vračare koja je brala biljke na jednoj čistini. Optužili su je da je odvela njihovu djecu i bez mnogo premišljanja objesili je o granu jednog hrasta.
Jesi li svjesna - reče barun Armand svojoj kćerci Anđeliki - kakvim se brigama izlažem zbog vas, a osobito zbog tebe…?
Nekoliko dana poslije opisanog bijega Anđelika, koja se bijaše uputila u šetnju jednom stazom, naiđe na svog oca gdje sjedi na jednom panju dok je u blizini pasao njegov konj.
Zar s mazgama nije sve u redu, oče?
Sve je u najboljem redu. Baš sada dolazim od upravitelja Molinesa. Znaš, Anđeliko, poslije tvoje bezumne skitnje po šumi, tvoja tetka Pulcherie je dokazala tvojoj majci i meni da te više ne smijemo držati u dvorcu. Moramo te poslati u samostan. Stoga sam se odlučio na dosta ponižavajući korak koji bih bio vrlo rado izbjegao. Pošao sam, dakle, Molinesu s molbom da mi da onaj predujam što mi ga bijaše ponudio da bih stavio na noge svoju obitelj.
Govorio je tihim i žalosnim glasom kao da mu se nešto slomilo u duši, kao da mu se dogodilo nešto još bolnije od očeve smrti i odlaska najstarijega sina.
Jadan moj oče! - prošaputa Anđelika.
Ali nije sve to tako jednostavno - ponovo će barun. - Kad bi se radilo samo o tome da se ispruži ruka pred jednim pučaninom, bilo bi mi teško, ali me osim toga muči briga što ne uspijevam prokljuviti tajne namjere Molinesove. On mi je za ovaj novi zajam postavio vrlo čudne uvjete.
Kakve uvjete, oče?
On je zabrinuto pogleda i, pruživši žuljevitu ruku, pogladi je po prekrasnim zagasitožutim kosama.
Čudna stvar...! Osjećam kako mi je lakše povjeriti se tebi nego tvojoj majci. Ti si divlja ludica, pa ipak, čini mi se da svaku stvar odmah shvaćaš. Bio sam siguran da Molines u poslu koji se tiče mazga hoće da dođe do velike dobiti, ali mi nije bilo jasno zašto je mene uzeo za partnera, a ne nekog seoskog mešetara. Njega pri tom najviše zanima moj plemićki položaj. Danas mi je kazao kako se nada da ću ja preko svojih veza i rodbine postići da glavni upravitelj državne blagajne, Fouquet, oslobodi svih carinskih taksa i trošarina jednu četvrtinu naše produkcije mazgi i dati nam pravo da tu četvrtinu izvezemo u Englesku ili Španjolsku čim se završi rat s ovom posljednjom zemljom.
Pa to je jasno! - poviče Anđelika u zanosu. - Pametno smišljen posao. S jedne strane Molines, pučanin i lija, a s druge vi, plemić i…
…nimalo lija smijući se dovrši barun.
Ne, ne, već vi niste u toku događaja ali zato vi imate veze i naslove. Morate uspjeti. Neki dan ste vi sami tvrdili kako vam se prodaja mazgi u inozemstvo čini nemogućom sa svim onim carinama i lučkim pristojbama koje uvelike povećavaju troškove. - A budući da se radi samo o jednoj četvrtini produkcije, upravitelj smatra taj zahtjev više nego razumnim! A što ćete učiniti s ostalim mazgama?
Vojna će komanda imati pravo da za se osigura kupnju uz tržnu cijenu na sajmu u Poitiersu.
Sve ste predvidjeli. Taj se Molines razumije u posao! Treba razgovarati s gospodinom du Plessisom i možda pisati vojvodi de la Tremoille. Mišljenja sam da će se sve te velike ličnosti uskoro naći u ovom kraju da bi se pozabavili svojom frondom.
O tome se, zaista, i priča - reče barun zlovoljno. - No ne raduj se prerano. Dođu li prinčevi ili ne, nije sigurno da ću ja dobiti njihovu podršku. Uostalom, nisam ti kazao ono što mi se najčudnije čini.
A što to?
Molines traži da ja ponovo osposobim stari rudnik olova što ga mi posjedujemo u blizini Vauloupa - reče barun zamišljena izgleda. - Ponekad se pitam je li taj čovjek zaista pri zdravoj pameti i priznajem da ne uspjevam stvoriti jasnu sliku o tim tako zamršenim poslovima… ako se zaista o poslovima radi. Jednom riječju, traži da ja zamolim kralja da mi podijeli pravo što su ga nekad uživali moji preci, to jest pravo da proizvodim olovne i srebrne šipke od iskopane rude. Jesi li čula za
napušteni rudnik u Vauloupu? - upita Armand de Sance opazivši odsutan pogled svoje kćerke.
Anđelika potvrdno kimne glavom.
Tko zna što taj prokleti upravitelj misli izvući iz onog starog kamenja. Rudnik će proraditi pod mojim imenom, ali će postrojenja, očito, biti nabavljena za njegove novce. Napravit ćemo tajni ugovor na temelju kojega ću ja njemu na deset godina iznajmiti rudnik s tim što ću ja uzeti na se ulogu vlasnika rudnika i onoga koji ga iskorištava. Ja, međutim, moram od Glavne uprave državnih prihoda postići oslobođenje od poreza jedne četvrtine buduće proizvodnje i one iste uvjete za izvoz kao i za mazge. Sve mi se to čini dosta zamršenim - dovrši barun i ustane. I pri tom u njegovoj torbi zveknuše škude što mu ih Molines bijaše dao. Čuvši njihov zvuk, barun se razvedri.
Dozva zatim konja i baci na zamišljenu Anđeliku pogled kojemu on ovlaš doda strogi izraz.
Potrudi se da zaboraviš sve što sam ti ispričao i pobrini se za svoju opremu. Jer ovaj put je odlučeno, kćeri moja. Ideš u samostan.
Anđelika se spremi. I Hortenzija i Madelon su također odlazile. Raymond i Gontran će ih pratiti i pošto ostave sestre kod uršulinki, poći će k jezuitima u Poitiers, za koje se pričalo da su izvrsni odgojitelji.
Pričalo se da će čak i mali Denis kojemu je bilo tek devet godina, biti član te emigrantske skupine. Ali dojilja se pobunila. Pošto su joj povjerili brigu o desetoro djece, sad su je htjeli bez ijednoga ostaviti. Nju užas hvata od tih krajnjih mjera, govorila je. Denis je, dakle, ostao. Uz Mariju Agnezu, Alberta i posljednjeg muškarčića od dvije godine, kojega su zvali Bebe, Denis je taman dostajao Fantini Lozier da nekako ispuni svoje slobodno vrijeme.
Nekoliko dana prije odlaska jedan događaj umalo nije izmijenio tok Anđelikine sudbine.
Jednog septembarskog dana, gospodin de Sance vrati se bez daha iz dvorca Plessis.
Anđeliko - poviče ulazeći u blagovaonicu gdje se čitava obitelj okupila radi ručka i samo na nj još čekala. - Anđeliko, jesi li tu?
Jesam, oče.
On pogleda ispitljlvim pogledom kćerku koja je zadnjih mjeseci još porasla i imala čiste ruke i kosu lijepo počešljanu. Svi su bili mišljenja da je Anđelika postala razumna djevojčica.
U redu - promrmlja barun.
A zatim će okrenuvši se k ženi.
Zamislite, čitavo je pleme Plessisa, markiz, markiza, sin, paževi, sluge i psi, stiglo na imanje. Imaju slavnoga gosta, princa Condea sa svim svojim dvorom. Upao sam među njih i osjećao se prilično izgubljen. Ali moj se rođak pokazao ljubaznim. Pozvao me, raspitao se za vas, i, znate, što me je zamolio? Da mu dovedem Anđeliku koja bi zamijenila jednu od markizinih dvorskih gospođica. Naime, markiza je morala ostaviti u Parizu sve one gospođice što joj češljaju kosu, zabavljaju je i sviraju na lutnji. Dolazak princa Condea ju je sasvim smutio, te tvrdi da su joj potrebne mlade i ljupke sobarice da joj pomognu.
A zašto ne bih ja pošla? - uvrijeđeno se javi Hortenzija.
Jer je markiz rekao "ljupke" - otpovrne njen otac bez uvijanja.
Pa ipak, markiz je priznao da sam vrlo pametna.
Ali markiza hoće da oko sebe vidi lijepa lišća.
E, to je prevršilo mjeru! - poviče Hortenzija i kao mačka se baci na sestru.
Ali Anđelika je predvidjela napad te mu je hitro izbegla. Penjući se u sobu koju je sada samo s Madelonom dijelila, srce joj je snažno tuklo. S prozora zovne jednoga slugu i naredi mu da joj donese vedro vode i jedan kabao.
Pomno se oprala, a zatim dugo češljala svoju krasnu kosu koja joj je padala po ramenima kao svilena marama. Pulcherie joj donese najljepšu haljinu, sašivenu za njen ulazak u samostan. Anđelika joj se divila, iako je ta haljina sive boje bila bez
pravog sjaja. Ali tu potpuno novu haljinu, baš za tu priliku kupljenu kod glavnog suknara u Niortu, oživljavao je bijeli ovratnik. To je Anđeliki bila prva dugačka haljina. Dok ju je oblačila, sva se sjala od radosti. Tetka je sklopila ruke i nježno je promatrala.
Mala moja Anđeliko, izgledaš kao prava gospođica. Ne bi li, možda, bilo bolje da podigneš kosu?
Anđelika se ne složi. Njen ju je ženski nagon upozoravao da ne smije umanjiti blijesak svog jedinog nakita.
Ona uzjaše lijepu dorastu mazgu što su je, po očevu nalogu, za nju osedlali i u očevu društvu se uputi u dvorac markiza du Plessisa!
Dvorac se bijaše probudio iz svog začaranog sna.

Kad su barun i njegova kćerka pustili svoje životinje kod upravitelja Molinesa i pošli blagim usponom glavnog drvoreda, zapljusnuše ih valovi glazbe. Dugački hrtovi i oštrodlaki pinčevi su se naganjali po čistinama. Gospoda s nakovrčenim kosama i gospođe u blistavim haljinama šetali su drvoredima. Neki su, čudeći se, promatrali vlastelinčiča u odijelu od tamnog i grubog sukna i djevojku u haljini kakve obično nose samostanske školarke.
Smiješna, ali lijepa - reče jedna gospođa mašući lepezom.
Anđelika se pitala odnosi li se na nju gospođina primjedba. Zašto je rekla da je smiješna? Pogledala je bolje raskošne haljine živih boja ukrašene čipkama i njezina joj se siva haljinica učini jadnom.
Ali barun Armand se nije osjećao zbunjen kao njegova kćerka. On je jedva čekao da se nađe s markizom du Plessisom i da ga zamoli za kratak razgovor. Jednu četvrtinu uzgojenih mazgi, te četvrtinu čitave proizvodnje olova osloboditi poreza moglo je biti lako za plemića prastarog koljena kakav je u stvari bio sadašnji barun Ridoue de Sance od Monteloupa. Ali jadan je vlastelin opažao da je živeći daleko od dvora postao nespretan kao seljak među onim ličnostima koje su ga sasvim ošamutile svojim naprašenim perikama, svojim mirišljavim dahom, svojim papagajskim uzvicima. Prisjećao se da je u vrijeme Luja XIII vladala veća jednostavnost. Nije li možda sam Luj XIII, povrijeđen previše otkrivenim grudima jedne lijepe djevojke u Poitiersu, ne srameći se pljunuo u njen otvor na grudima, nečedan i… zavodljiv?
Svjedok tog kraljevskog čina, Armand de Sance ga se rado sjećao dok je, zajedno s Anđelikom, sebi krčio put među onim mnoštvom okićenom vrpcama.
Neki su svirači, okupljeni na malom podiju, udarali u glazbala koja su proizvodili tanahne i ugodne zvukova viole, lutnje, oboe i flaute. U jednom salonu ukrašenom ogledalima Anđelika primijeti mladiće i djevojke kako plešu, i odmah se - upitala je li i njen rođak Filip među njima.
Međutim, barun de Sance, stigavši na kraj salona, skine svoj stari šešir ukrašen nekakvim perom i poče se duboko klanjati. Anđeliki se srce grčilo od muke. U našem siromaštvu, mislila je, samo se drskošću može nešto postići, i umjesto da se previja i klanja kako je to od nje zahtijevala tetka Pulcherie te je triput pred njom morala ponoviti razne naklone držeći se ukočeno kao drvena lutka, ona je gledala ravno preda se. Lica što su je okruživala nije sasvim jasno vidjela, ali je znala da su svi umirali od želje da se smiju vidjeći je. Iznenada zavlada šutnja praćena prigušenim smijehom kad je sluga najavio:
Gospodin barun de Ridoue de Sance od Monteloupa.
Lice markize du Plessis se crvenilo iza njezine lepeze, a oči su joj sjale suzdržanom veselošću. Ali ih je sve markiz du Plessis izvukao iz neprilike pošavši pridošlom barunu i njegovoj kćerci ljubazno u susret.
Dragi moj rođače - poviče - vrlo ste ljubazni što ste tako brzo došli i doveli nam svoju prekrasnu kćerku. Anđeliko, još ste ljepši no što ste bili kad sam zadnji put k vama navratio. Zar ne? Ne izgleda li pravi anđeo? - upita okrenuvši se k svojoj ženi.
Baš tako - potvrdi ova potpuno zagospodarivši sobom. - U drugoj će haljini biti božanstvena. Sjednite na ovu stolicu, dijete, da vas možemo bolje promotriti.
Želio bih, rođače - reče Armand de Sance čiji promukao glas odjekne čudno u skupocjenom salonu - što prije s vama razgovarati o vrlo važnim poslovima.
Markiz u čudu izvije obrvama.
Zbilja? Slušam vas.
Žao mi je, ali radi se o poslovima o kojima možemo razgovarati samo u četiri oka.
Gospodin du Plessis dobaci prisutnima pogled u isto vrijeme i nemoćan i podrugljiv.
U redu, u redu, rođače barune! Hajdemo u moju radnu sobu. Oprostite, gospodo! Do viđenja.
Sjedeći na stolici, Anđelika je bila meta mnogih radoznalih pogleda. Strahovita uzbuđenost koja bijaše njom ovladala, polako ju je napuštala. Sad je jasno razabirala sva lica oko sebe. Veliku većinu nije nikad prije vidjela.
Ali pored markize opazi prekrasnu ženu i poznade je po bijelim i sedefastim grudima - "Gospođa Richeville", pomisli.
Grofičina haljina izvezena zlatom i njen grudnjak posut dijamantima previše su je ispunjali spoznajom kako je njezina siva haljinica ružna. Sve su se one gospođe blistale od peta do glave. Oko pasa su im visile neke čudne sitnice zrcala, češljevi od kornjačevine, kutijice za bombone i satovi. Nikad se Anđelika ne bi mogla odjenuti tako. Nikada ne bi bila u stanju gledati druge s toliko prezira, nikad razgovarati onim kreštavim i izvještačenim glasom koji je svojim zvukom podsjećao na sisanje bombona.
Draga moja - govorila je jedna - ima lijepe kose, ali te kose nikad nisu bile njegovane.
Ima suviše mršave grudi za curicu od petnaest godina.
Ali, draga moja, njoj je jedva trinaesta.
Želite li čuti moje mišljenje, Henriette? Suviše je kasno da se od nje nešto napravi.
Jesam li ja mazga na sajmu? pitala se Anđelika.
Toliko je bila začuđena svim što se oko nje zbivalo da se nije dospjela ni uvrijediti.
A šta biste htjeli - poviče gospođa de Richeville - u nje su zelene oči, a zelene oči donose nesreću, kao smaragdi.
Ali imaju neobičnu neku boju - protivila se jedna.
Ali neprivlačnu. Gledajte kako tvrdi izraz ima ova djevojčica. Ne, zelene mi se oči, zaista, ne sviđaju.
Hoće da obezvrijede moje jedino bogatstvo moje oči i moje kose! mislila je djevojčica.
Sigurno, gospođo - odjednom će Anđelika naglas - uvjerena sam da u modrim očima gvardijana iz Nieula ima više nježnosti… i da vam donose sreću - doda nešto tiše.
Nastade grobna šutnja. Tu i tamo izbije smijeh, ali se odmah i ugasi. Neke se gospođe ogledaju uplašeno oko sebe, gotovo kao da sumnjaju da je riječi što su ih čule izgovorila ta ravnodušna djevojčica.
Krv navali u lice grofici Richeville i razlije joj se potom po grudima.
Sad je prepoznajem! - poviče i odmah se ugrize za usnu.
Svi su u čudu promatrali Anđeliku. Markiza du Plessis u koje bijaše pogan jezik ponovo je prigušivala smijeh iza lepeze, ali ovaj put je htjela od svoje susjede sakriti svoju veselost.
Filipe! Filipe! - poviče da bi održala dostojanstvo. Gdje je moj sin? Gospodine de Barre, ne biste li bili dobri pa dozvali pukovnika.
A kad se mladi pukovnik od šesnaest godina pojavio, reče:
Evo tvoje rođakinje de Sance. Povedi je na ples. U mlađem će se društvu zabavljati bolje nego u našem.
Ne čekajući, Anđelika skoči na noge. Bila je ljuta na sebe zato što joj je srce tuklo kao ludo. Mladi je gospodin gledao majku pogledom punim negodovanja. Kako,
činilo se da kaže, kako se usuđujete baciti mi u naručaj jednu djevojku ovako dotjeranu?
Ali vjerojatno je shvatio po licima prisutnih gospođa da se nešto neobično dogodilo, stoga, pruživši ruku Anđeliki, promrmlja kroz stisnute zube:
Dođite, draga rođakinjo.
Ona položi na otvoreni dlan svoje sitne prste kojih ljepote još ne bijaše svjesna. On ju je šutke doveo do praga galerije gdje su se paževi i mladići njegovih godina zabavljali po svom ukusu.
Mjesta! Mjesta! - poviče on odjednom. - Prijatelji dragi, predstavljam vam moju Rođakinju tužne haljine.
Svi mladići prasnuše u smijeh i pojure prema njima. Paževi su imali čudne i male hlačice, napuhane i skupljene oko bedara. Sa svojim dugim i mršavim nogama naglo odraslih mladića, nataknutim na visoke pete, izgledali su kao štakori.
Naposljetku, u svojoj tužnoj haljini nisam smješnija od njih s onim njihovim tikvama oko bedara, pomisli Anđelika.
Rado bi bila žrtvovala nešto svog samoljublja samo da može još ostati pored Filipa. Ali uto jedan od mladića upita: - Znate li plesati, gospođice?
Malo.
Zbilja? A što sve plešete?
Overnjanac, rigodonku, farandolu.
Ha! Ha! Ha! - iskidaše se od smijeha mladići - Filipe, kakvu si nam ovo ptičicu doveo! Hajte, hajte, gospodo! Izvlačite žrijeb! Tko će plesati sa seljančicom? Ovamo s onima kojima se sviđa overnjanac! - udare u smijeh.
Anđelika naglo istrgne ruku iz Filipove ruke i pobježe.
Projuri kroz velike galone pune slugu i gospode, a zatim kroz predvorje s podom u mozaiku gdje su nekakvi psi spavali na baršunastim jastucima. Tražila je oca i trudila se da ne zaplače. To, zaista, ne bi imalo smisla.
Sve što joj se dogodilo trebalo je izbrisati iz sjećanja, kao lud i čudnovat san. Prepelica ne smije izići iz svog čestara. Zato što je rado poslušala pouke tetke Pulcherie, mislila je Anđelika i pravo je što je kažnjena za taštinu kojom ju je nadahnulo zavodljivo traženje markize du Plessis.
Najzad iz malog salona smještenog po strani, doprije do nje prilično kreštav glas markiza du Plessisa.
Baš nikako, baš nikako! To baš nikako ne ide, moj jadni prijatelju - govorio je sve očajnijim glasom. Vi mislite da je lako za nas plemiće, opterećene troškovima, postići oslobađanje od poreza. Osim toga, niti sam ja, a niti princ Conde ovlašteni da vašu molbu rješavamo.
Ja vas samo molim da se za mene zauzmete kod glavnog upravitelja državne blagajne, gospodina de Tremanta kojega, vi osobno poznate. Taj je posao u interesu i same blagajne. On me oslobađa od poreza i cestarine samo za razdaljinu od Poitoua do mora. A izuzeće od poreza odnosilo bi se, uostalom, samo na jednu četvrtinu proizvodnje mazga i olova. Zauzvrat vojna uprava bi imala pravo da za sebe osigura ostala tri dijela proizvodnje olova i srebra. I za samu je državu bolje da ima nekoliko sigurnih proizvođača pojedinih roba u samoj zemlji nego da te robe kupuje u inozemstvu. Eto, za vuču topova ja posjedujem zaista krasne životinje, snažne i ćvrstih pleća…
Vaše riječi smrde na gnoj i znoj - izjavio je markiz prinoseći s gađenjem ruku k nosu. - Pitam se do koje se mjere vi udaljujete od svog položaja vlastelina upuštajući se u pothvat koji dosta liči, dozvolite mi da kažem, na trgovinu.
Trgovina ili nazovite kako to hoćete, treba živjeti - otpvrne Armand de Sance tvrdoglavošću koja se svidjela Anđeliki.
A ja? - poviče markiz podigavši ruke prema nebu - mislite da se ja ne borim s teškoćama? Uza sve to znajte da se, dok budem disao, neću hvatati nijednog posla koji bi mogao poniziti moj plemićki položaj.
Moji se prihodi, dragi rođače, ne mogu ni izdaleka uporediti s vašim. Zaista, ja sam pravi pravcati prosjak prema kralju koji odbija da mi pomogne i prema lihvarima iz Niorta koji me proždiru.
Znam, znam, dobri moj Armande. Ali jeste li se ikad zapitali kako ja, čovjek s dvora i s dvije važne kraljevske službe, uravnotežujem svoju blagajnu? Niste, siguran sam u to! Pa znajte, moji troškovi su daleko veći od mojih prihoda. Moji prihodi s imanja Plessis, s imanja moje žene u Touraini i dužnošću kraljevskog savjetnika, iznose četrdeset tisuća livara, dok kao glavni zapovjednik brigade iz Poitoua primam ukupno sto šezdeset tisuća livara.
Ja - odgovori barun - ja bih se zadovoljio desetim dijelom toga.
Samo čas, ladanjski rođače. Ja imam sto šezdeset tisuća livara prihoda. Ali znajte i to da s troškovima moje žene, pukom mog sina, mojom palačom u Parizu, stanom u Fontainbleauu, putovanjima s dvorom, kamatima na razna dugovanja, primanjima, odijevanjem, konjskim spregama poslugom itd. trošim tri stotine tisuća livara.
Znači, svake godine upadate u dug za sto pedeset tisuća livara?
Upravo tako, dragi rođače. I ako sam se poslužio slobodom da vam iznašam ovu dosadnu čitulju, učinio sam to zato da biste shvatili moje stanovište, to jest da zasad ne mogu razgovarati s gospodinom de Tremantom, glavnim upraviteljem državne blagajne.
Ta vi ga poznate!
Poznam, ali ga više ne viđam. Ta već sam se umorio ponavljajući vam kako je gospodin de Tremant u službi kralja i kraljice majke. A i Mazarinu je odan…
U redu, a što to znači?
Znači da se s tog razloga više ne viđamo. Zar vam, dakle, nije poznato da je gospodin princ Conde kojemu sam ostao vjeran, u zavadi s dvorom…
A kako bih to mogao znati? - u čudu je pitao Armand de Sance. - Vidio sam vas prije par mjeseci, a u to vrijeme kraljica majka nije imala boljeg podanika od gospodina princa.
Ah! Odonda je mnogo vremena prošlo! - odgovori markiz razdražljivo. - Ta ne mogu vam sve u tančine pričati. Znajte da su se kraljica, njezina dva sina i onaj crveni vrag, kardinal, vratili u Louvre, to jest u Pariz, samo zahvaljujući gospodinu Condeu. A za sve to su se tom velikom čovjeku odužili tako što su ga vrijeđali na svakom koraku. Prije nekoliko tjedana je došlo između njih do raskida. A sad mu je Španjolska učinila neke ponude koje princu izgledaju zanimljive, te je došao ovamo da zajednički proučimo njihovu osnovanost.
Španjolske ponude? - ponovi barun Armand.
Pa da! Ali neka to ostane između nas, jer se pouzdajem u vašu plemićku riječ. Zamislite, Filip IV, španjolski kralj, je našem velikom generalu, te gospodinu de Tureuneu ponudio svakome vojsku od po deset tisuća momaka.
A zašto sve to?
Pa da bi ukrotio kraljicu majku, a osobito onog lupeža, kardinala! Uz pomoć španjolske vojske gospodin de Conde će ući u Pariz, a Gastone d'Orleans, to jest Gospodin, brat pokojnog kralja Luja XIII, bit će proglašen kraljem. Kraljevstvo bi se sačuvalo i oslobodilo jedne žene, dvojice dječaka i jednog stranca koji ga sramoti. Što da radim kraj svih tih lijepih planova, molim vas! Da bili održao način života koji sam vam upravo izložio, ne smijem stavljati na izgubljenu kartu. A narod, sabor, dvor, uglavnom svi, mrze Mazarina. Kraljica se drži uza nj kao pijan plota i nikad ga neće napustiti. Ne mogu vam opisati život što ga već dvije godine provode dvor i mali kralj. Taj se može uporediti samo s životom istočnjačkih cigana bježanja, povraci, svađe, ratovi itd. Sve je to dozlogrdilo. Mali kralj Luj XIV je u izgubljenom položaju. K tome dodajte da je kćerka Gastonea d'Orleansa, gospođica de Montpensier znate, ona djevojka snažnog glasa, strastvena pristalica fronde. Prije godinu dana borila se na strani urotnika i jedva čeka da do borbe opet dođe. Moja žena je obožava, a ona joj uzvraća istom mjerom. Ovaj put neću dopustiti da se Alice opredijeli za stranku koja nije i moja. Vezati plavu vrpcu oko
pasa i klas zataknuti za šešir ne bi bilo teško kad razdvojenost supružnika ne bi imala gorih posljedica. A Alice je već po svom karakteru uvijek bila protiv. Protiv podvezica, a za svilene uzice, protiv kose podrezane na čelu, već za slobodno čelo, itd. Ona je u ovom trenutku protiv Ane Austrijske, kraljice majke, zato što joj je ova jednom prilikom rekla kako je tablete što ih ona upotrebljava za osvježavanje usta podsjećaju na tablete za čišćenje. Nema te sile koja bi Alicu povratila na dvor gdje su, po njezinu tvrđenju, svima dojadile kraljičine molitve i podvizi njenih kraljevskih sinova. Ugledat ću se, dakle, na svoju ženu, budući da ona neće da se ugleda na mene. Moja je slaba strana što je smatram duhovitom i obdarenom izvjesnim ljubavnim smislom koji mi se sviđa… Naposljetku, i ta fronda je vrlo zabavna igra
Ta… ta niste valjda htjeli kazati da i gospodin de Turenne - zamuckivao je Armand de Sance koji nije nikako uspijevao da se sasvim pribere.
Eh! Gospodin de Turenne! Gospodin de Turenne! I on je kao i svi drugi. Ni on ne voli da se omalovažavaju njegove zasluge. Tražio je Sedan za svoju obitelj. Nisu mu ga dali. A on se uvrijedio što je samo po sebi razumljivo. Kako se čini, on je već prihvatio ponudu španjolskoga kralja. Gospodinu de Condeu se ne žuri. Čeka vijesti od svoje sestre de Longueville, koja je s princezom de Conde pošla da pobuni Normandiju. A onda će se i on odlučiti. Moram vam kazati da je ovdje vojvotkinja de Beauforf prema čijoj ljepoti on nije ravnodušan… Dogodilo se, eto, da naš veliki junak ne gori od nestrpljenja da što prije krene u rat. Kad susretnete boginju o kojoj je riječ, rado ćemo mu oprostiti… U nje, je, moj dragi, takva put…! Naslonivši se leđima na jedan goblen, Anđelika je iz podaljega vidjela kako njen otac vadi iz džepa svoj veliki rupčić i njime briše čelo.
"Ništa neće postići, pomisli", a srce joj se ispuni tjeskobom. "A što se njih tiču naše priče o mazgama i olovu u kojemu ima srebra!"
Nepodnošljiva ju je mora davila u grlu. Ponovo se udalji. Spusti se u park koji se bijaše obavio u plavkasti mrak. Iz salona su dopirali zvuci violina i gitara. Već su lakeji jedni za drugima nosili svijećnjake, dok su drugi, popevši se na stolice, palili svijeće udjenute u zidne svijećnjake; iza ovih su bila postavljena ogledala koja su umnožavala svjetlost.
"Kad samo mislim", govorila je u sebi Anđelika šetajući polako drvoredima, "kako je moj otac bio u nedoumici kad je Molines za vrijeme rata htio u Španjolsku prodati nekoliko mazgi! Izdajstvo... Međutim, to nimalo ne zabrinjava prinčeve koji ipak žive na kraljev račun. Je li moguće da se oni misle pobuniti protiv kralja?"
Obišla je oko dvorca i našla se podno onog zida uz koji se nekoć često uspinjala da bi uživala gledajući blago začarane sobe. Mjesto je bilo pusto, jer parovi koji se nisu sklanjali pred gustom večernjom maglom, dosta prohladnom te jesenje večeri, najradije su se zadržavali na zelenim čistinama ispred pročelja.
Odjednom nagonski, bez razmišljanja skine cipele i usprkos dugoj haljni spretno se uzvere do vijenca na prvom katu. Bijaše se već sasvim smračilo. Da je netko i naišao onuda, ne bi je opazio jer se uz to zavukla u sjenu jednog tornjića koji je krasio desno krilo zgrade.
Prozor je bio otvoren. Anđelika se nagne i po zlaćanoj svjetlosti uljanice, svjetlosti koja je još više isticala tajnovitost prekrasnog namještaja i goblena, nasluti da soba nije prazna. Kao iskričavi snijeg blistao je sedef male komode od ebanovine. Odjednom, uprijevši pogled u visok krevet, Anđeliki se učini da je oživljela sliku što je prikazivala boga i boginju.
Dva bijela i naga tijela su se stiskala u neredu odgurnutih plahti čije su se čipke vukle po podu. Tako su se ta dva tijela svojski izmiješala da je ona u prvi mah pomislila da se to dva mladića, dva ratoborna i bestidna paža rvu. Naposljetku razabra da su to, u stvari, bili jedan čovjek i jedna žena.
Muškarčeve crne i kovrdžave kose gotovo su sasvim prekrili ženino lice. Činilo se da će je njegovo dugo tijelo potpunoma smrviti, a ipak se micalo polako,
ujednačeno, podjarivano pohotnom upornošću dok je svjetlost žiška otkrivala igru njegovih snažnih mišića.
Anđelika nije vidjela ženu, tek neke njezine dijelove koji su se gotovo raščinili u polumraku: krhku nogu dignutu i pripijenu uz muškarčevo tijelo, sisu koja je pod pritiskom muškarčeva zagrljaja šiknula ispod njegovih ruku, laku i bijelu ruku kako mehanički klizi gore-dolje po muškarčevu bedru da bi iznenada pala, iskrenuta dlana, niz rub kreveta, dok se duboko stenjanje otkidalo od svilenih zastora.
U trenucima potpune tišine, Anđelika je čula dva daha, izmiješana, sve kraća i brža, nalik na vihor pomamne oluje. Odjednom se oba tijela smire. Zatim se ženino stenjanje ponovo povlačilo u sjenu dok joj je ruka nemoćno klonula na bijelu plahtu, kao ubrani cvijet.
Anđelika osjeti kako joj se u duši miješaju osjećaji zadivljenosti i gađenja. Ona je često promatrala onu sliku Olimpa, uživala u njenoj svježini i uzvišenom zanosu, te je na kraju na nju ostavljao dojam neizrecive ljepote taj prizor čiji je ona, kao iskusna seljančica, pogađala smisao.
"To je, dakle, ljubav!" mislila je a dotle su je ježuri straha i užitka svu prožimali. Dva se ljubavnika na kraju razdvoje. Odmarali su se sada jedno pored drugog kao dva blijeda donjka u mraku podzemne grobnice. Dah im se utapao u nekakvu blaženstvu sličnom snu. Ni ona ni on nisu ništa govorili.
Prva se pomaknula žena. Ispruživši vrlo bijelu ruku, dohvati sa stalka pored kreveta bocu u kojoj je crno vino poput kristala blistalo. Na usnama joj se pojavi skrušeni osmijeh.
Oh, dragi, sasvim sam slomljena - prošaputa. Treba da podijelimo ovo vino iz Roussillona što ga je vaš dalekovidni sluga stavio ovdje. Hoćete li popiti čašu?
Čovjek s kraja kreveta odgovori gunđanjem koje se moglo shvatiti kao njegov pristanak.
Gospođa kojoj su se, izdaleka, povratile snage, napuni dvije čaše, jednu pruži ljubavniku, a drugu slasno ispije nadušak. Odjednom Anđelika osjeti želju da se gola pruži u onom krevetu i da polako pijucka jako južnjačko vino.
"To je chaudaut prinčeva", pomisli.
Nije ni osjećala da se nalazi u vrlo neudobnom položaju. Sad je ženu potpunoma vidjela, divila se njenim okruglim i savršenim grudima, ljubičastim bradavicama, gipkom trbuhu, dugim u križanim nogama.
Na tanjuru je bilo voća. Žena uze breskvu i pohlepno zagrize u nju.
Kuga umorila ova zanovijetala! - poviče odjednom čovjek i prebacivši se preko ljubavnice skoči na pod.
Anđelika koja nije čula udarce na vratima sobe, pomisli da je otkrivena te se stisne uz tornjić više mrtva nego živa.
Kad je ponovo pogledala, vidje da se bog umotao u široku kućnu haljinu, smeđe boje i opasao srebrenim pojasom. Moglo mu je biti tridesetak godina, a lice mu nije bilo lijepo kao tijelo jer je imao dug nos i tvrde oči, ali sjajne kao plamen što mu je davalo izgled grabežljive ptice.
Tu sam s vojvotkinjom de Beaufort - vikne okrenuvši se k vratima.

Usprkos tom upozorenju jedan se sluga pojavi na pragu.
Neka mi vaša visost oprosti, ali u dvorcu se pojavio jedan redovnik koji traži da ga primi gospodin de Conde. Markiz du Plessis je smatrao da će biti najbolje ako ga pošalje vašoj visosti.
Neka uđe! - progunđa princ poslije kratke šutnje. Zatim se približi komodi od ebanovine koja se nalazila pored prozora i otvori nekoliko ladica.
Iz dna sobe jedan je lakej dovodio neku osobu, redovnika ukukuljenog u prosto sukno. Ovaj se približi, više se puta poklonivši s upadljivom lakoćom.
Uspravivši se, otkrije tamnoputo lice na kojemu su sjala dva velika crna oka čeznutljiva pogleda.
Dolazak ovog svećenika kao da nije nimalo zbunio ženu pruženu na krevetu, koja je i dalje bezbrižno jela krasno voće. Samo je preko bedara prebacila jedan šal.
Čovjek crne kose, nagnut nad komodom, iz nje je izvlačio velike omotnice zapečaćene crvenim voskom.
Oče - reče on okrećući se - da li vas šalje gospodin Fouquet?
Baš on, visosti.
Redovnik još nešto doda na nekom vrlo milozvučnom jeziku koji se Anđeliki učini da je talijanski. Dok je govorio francuski, naglasak mu je malko šušketao što mu je davalo neku djetinju draž.
Nije potrebno da mi kažete lozinku, gospodine Exili - reče princ de Conde - poznao bih vas po opisu i po onom modrom znaku što ga imate blizu oka. Vi ste, dakle, najveći evropski majstor u teškom i finom umijeću pripremanja otrova?
Vaša visost me previše hvali. Ja sam samo usavršio neke recepte što sam ih naslijedio od svojih firentinskih predaka.
Talijani su majstori u svakom umijeću - poviče Conde i prasne u grohotan smijeh koji je ličio rzanju konja. No njegovo lice naglo poprimi svoj tvrdi izraz.
Imate li kod sebe onu stvar?
Tu je.
Kapucin izvuče iz širokog rukava izrezbaren kovčežić. On ga sam otvori pritisnuvši na izbočeni ukras skupocjenog drva.
Vidite, presvijetli, dovoljno je da se ugura nokat na ovo mjesto gdje počinje vrat ovog majucnog lika koji na dlanu drži golubicu.
Poklopac se digne. Na svilenom jastučiću blistala je staklena bočica ispunjena tekućinom smaragdne boje.
Princ de Conde oprezno uze bočicu i podigne je prema svjetlosti.
Rimski vitriol - tiho reče otac Exili. - To je smjesa sa sporim, ali sigurnim učinkom. Odlučio sam se za nj radije nego za živin sublimat koji može izazvati smrt u nekoliko sati. Po uputama što sam ih primio od gospodina Fouqueta učinilo mi se da vi prosvijetli, i vaši prijatelji ne želite da se previše opravdane sumnje pojave među pratnjom određene osobe. Tom će osobom ovladati slabost, možda će izdržati tjedan dana, ali će njezina smrt izgledati potpuno prirodna. Svi će vjerovati da je posrijedi upala trbuha izazvana pokvarenom divljači ili nekom drugom pokvarenom hranom. Bilo bi dobro kad bi se za stol te osobe iznijelo mišiće, kamenice ili neke druge školjke koje ponekad mogu i te kako nauditi. Pripisati njima tako nenadanu smrt jednostavno je kao dječja igrarija.
Zahvaljujem vam za vaše izvrsne savjete, oče.
Conde je stalno promatrao blijedozelenu bočicu i pri tom su mu se oči caklile mržnjom. Anđeliku zahvati žestoki osjećaj razočaranja: bog ljubavi što je sa slike sišao na zemlju nije više bio lijep i ispunjao ju je strahom.
Budite, međutim, pažljivi, presvijetli - ponovo će otac Exili. - S ovim otrovom treba rukovati vrlo, vrlo oprezno. Da ga zgušnjavam, moram se zaštititi staklenom maskom. Jedna, jedina kap koja bi vam pala na kožu izazvala bi strašne bolove i ti bi bolovi prestali tek kad bi vam izgrizla određeni ud. Ako vi osobno ne mozete uliti ovaj otrov u jelo dotične osobe, živo preporučite svom slugi kojemu mislite povjeriti taj zadatak, da bude siguran i vješt.
Sluga koji vas je uveo ovamo je čovjek u kojega imam veliko povjerenje. Radujem se što ga dotična osoba ne pozna. Stoga vjerujem da neće biti teško staviti mu ga uz bok.
Princ se podrugljivim pogledom zagleda u kapucina kojega je nadvisivao svojim rastom.
Pretpostavljam, gospodine Exili, da vas život koji ste posvetili tom divnom umijeću nije učinio previše tankoćutnim. Pa ipak, što biste kazali kad bih vam priznao da je ovaj otrov namijenjen jednom vašem zemljaku, Talijanu iz Abruzzija?
Smiješak razvuče tanke usne redovnika Exilija koji se ponovo nakloni.
Moji su zemljaci oni koji cijene moje usluge kao što te usluge i zaslužuju, presvijetli. A u posljednje vrijeme gospodin Fouquet, predsjednik pariškog sabora, je prema meni velikodušniji od izvjesnog Talijana iz Abruzzija kojega dobro poznajem.
Conde se ponovo oglasi svojim konjskim rzanjem.
Sjajno, gospodine! Veselim se što uza se imam ljude vašeg kova.
V polako vrati bočicu na svileni jastučić. Zavlada šutnja. Oči gospodina Exilija samozadovoljno su promatrale vlastito djelo.
Napominjem, presvijetli, ova tekućina ima tu prednost što nema nikakva mirisa, a gotovo ni ukusa. Ne utječe na hranu u koju se miješa te bi dotična osoba, ukoliko je vrlo oprezna pri jelu, jedino mogla prekoriti svoga kuhara da je suviše začinio jelo.
Vi ste dragocjen čovjek - ponovi princ ozbiljno.
Pomalo nervozno pokupi zapečaćene omotnice koje su se nalazile na komodi.
U naknadu za to moram vam ovo uručiti za gospodina Fouqueta. Ova omotnica sadrži izjave markiza de Hocquincourta. A ova ovdje gospodina de Charosta, gospodina du Plessisa, gospođe du Plessis, gospođe de Richeville, vojvotkinje de Beaufort, gospođe de Longueville. Kao što vidite žene su manje lijene… ili manje tankoćutne od gospode. Nedostaju još pisma gospodina de Maupeoua, markiza de Crequija, i još nekih…
A vaše pismo, presvijetli?
Imate pravo. Evo ga ovdje. Upravo sam ga završio i nisam ga još ni potpisao.
Ne bi li vaša visost bila tako ljubazna i pročitala mi ga, kako bih ja mogao provjeriti svaku riječ sadržaja. Gospodinu je Fouquetu neobično mnogo stalo do toga da nijedna riječ ne bude izostavljena.
Kako želite - reče princ i neprimjetno slegne ramenima. Uze zatim pismo i stane čitati naglas:
Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim presvijetlom Fouquetu da neću stati ni na čiju stranu osim na njegovu, da neću obreći poslušnost nikome drugome, da ću mu predati sve svoje gradove i utvrde i drugo svaki put kad mi on to naredi.
Kao zalog predajem mu ovo pismo pisano i potpisano mojom rukom, po mojoj slobodnoj volji a da on to od mene nije ni tražio imajući dobrotu da vjeruje mojoj riječi za koju mu jamčim.
Sastavljeno u Plessis-Belliereu, 20. septembra 1649.
Potpišite, presvijetli - reče otac Exili kojemu su se sjajile oči zasjenjene kapuljačom.
Brzo, kao da želi da s tim što prije svrši, princ de Conde uze sa stola guščije pero i zašilji ga. Dok je ovaj potpisivao pismo, redovnik upali malu grijalicu od pozlaćenog srebra. Conde rastopi malo crvenog voska i zapečati pismo.
Sve ostale izjave su napravljene po uzoru na ovu potpisane - zaključi. - Vjerujem da će vaš gospodar biti zadovoljan i da će nam to potvrditi.
Budite uvjereni, presvijetli. Pa ipak ne mogu napustiti dvorac prije no što dobijem ostale izjave koje ste mi obećali.
Obavezujem se da ćete ih dobiti do sutra u podne.
Ostat ću, dakle, pod ovim krovom do sutra.
Naša prijateljica, markiza du Plessis, pobrinut će se za vaš smještaj, gospodine. Naredio sam da je obavijeste o vašem dolasku.
Mislim da bi bilo mudro kad bi se dotle ova pisma zaključala u tajni kovčežić koji sam vam maloprije uručio. Otvor je nevidljiv stoga neće biti sigurnija od radoznalih očiju ni na jednom drugom mjestu.
Imate pravo, gospodine Exili. Slušajući vas, shvaćam kako je i kovanje urota umijeće koje od čovjeka traži rutinu i iskustvo. Ja sam samo vojnik, i to ne krijem.
Slavni vojnik! - poviče Talijan i duboko se pokloni.
Laskate mi, oče. Ja bih, međutim, želio, otvoreno priznajem, da su gospodin Mazarin i njegovo veličanstvo kraljica majka vašeg mišljenja. Kako bilo da bilo, ipak mislim da vojnu taktiku, mada je grublja i obimnija, treba malko približiti vašim prepredenim potezima. Valja uvijek predvidjeti namjere neprijatelja.
Vi, presvijetli, govorite kao da vam je Machiavelli osobno bio učiteljem.
Zaista mi laskate - ponovi princ. Ali se ipak razvedrio.
Exili ga poduči kako će podići jastučić od satena da bi ispod njega položio pogibeljna pisma. Potom kovčežić bi spremljen u komodu.
Čim se Talijan povukao, de Conde, kao kakvo dijete, uze kovčežić i ponovo ga otvori.
Daj da vidim - promrmlja žena pruživši ruke prema njemu.
Ona se nijednom ne umiješa u razgovor između redovnika i princa, već je za to vrijeme stavljala na prste jedan za drugim, svoje prstenje. Ali je bilo očito da joj nije promakla ni jedna jedina riječ.
Conde se približi krevetu i oboje se nagnu nad bočicom smaragdne boje.
Misliš li, zaista, da je onako strahovit kao što onaj reče - ponovo promrmlja vojvotkinja de Beautart.
Fouquet tvrdi da nema sposobnijeg ljekarnika od tog Firentinca. Kako je da je, moramo se pouzdati u Fouqueta. Njemu je pala na pamet misao o španjolskoj pomoći, u pariškom saboru, prošlog aprila. Ta se pomoć nije nikome svidjela, ali on je uspostavio vezu s njegovim katoličkim veličanstvom. Ja ne bih imao vojske da nije bilo njega.
Gospa se ponovo opusti na jastuke.
Znači, gospodin Mazarin je gotov! - ona polako reče.
Isto kao da je gotov, jer evo ja sad u svojim rukama držim njegovu smrt.
Ne priča li se da ponekad kraljica majka blaguje zajedno s čovjekom kojega strastveno voli?
Zaista je tako - odgovori de Conde poslije kratke šutnje. - Ali ja se ne slažem s vašim planom, draga. Po glavi mi se vrzma nešto sasvim drugo, pothvat bolji i djelotvorniji. Što bi kraljica majka bila bez svojih sinova... Španjolki ne bi preostalo drugo do da se povuče u neki samostan i da ih tamo oplakuje…
Otrovati kralja! - poviče vojvotkinja i trgne se.
Princ veselo zarže. Vrati se ka komodi i u nju odloži kovčežić.
Eto, kakve su žene! - poviče. - Kralj! Obuzima vas sažaljenje što se radi o lijepom dječaku kojega muče nemiri mladosti i koji vas od nekog vremena gleda na dvoru, kao pas u čeki. To je za vas kralj, a za nas pogibeljna prepreka za sve naše planove. A što se tiče njegova brata, Malog gospodina, pokvarenog dječačića koji počinje uživati u tome da se oblači poput djevojčice i prepušta se muškarcima da ga miluju, ja ga još teže mogu smisliti na prijestolju nego vaše kraljevsko nevinašce. Ne, vjerujte mi, u gospodinu d'Orleansu, koji je u pogledu uzorna života sušta protivnost svog brata Luja XIII, imat ćemo kralja koji će nam savršeno odgovarati. Bogat je i slabić. A što nam još treba?
Draga moja - ponovo će de Conde pošto je zaključao komodu i ključ turio u džep svoje kućne halje - mislim da bi bilo vrijeme da se pojavimo pred svojim domaćinima. Ubrzo će i večera. Hoćete li da zovnem Manon, vašu sobaricu?
Bila bih vam zahvalna, dragi moj gospodaru!

Anđelika je počela osjećati izlomljenost po svom tijelu te se malo povukla natrag na vijenac. Mislila je na svog oca koji ju je sigurno naokolo tražio, ali nikako se nije mogla odlučiti da ostavi svoje osmatračko mjesto.
U sobi su sluge oblačile princa i njegovu ljubavnicu uz pusto šuštanje tkanina i poneku psovku princa koji je bio vrlo nestrpljiv.
Kad bi Anđelika odvojila oči s okvira osvijetljenog prozora ništa nije vidjela do mrkle noći iz koje je do nje dopirao mrmor blize šume uznemirene jesenjim povjetarcem.
Naposljetku se soba ispraznila. Noćni je žižak i dalje gorio, a soba je ponovo utonula u svoju tajnovitost.
Djevojka se polako primakne prozoru i spusti se u sobu. Miris ženskih parfema i ličila se nekako čudno stapao s mirisima koji su se probijali iz noćne tame mirisima vlažnog drveća, mahovine i sazrelih kestena.
Anđelika još nije točno znala što će učiniti. Mogli su je iznenaditi, ali to je nije nimalo uznemiravalo. Sve je ovo bilo samo san, kao odlazak u Ameriku, kao luda gospođa od Monteloupa, kao zločini Gillesa de Retza…
Brzim pokretom izvuče iz kućne haljine, prebačene preko stolice, ključić komode, otvori je i iz nje izvuče kovčežić, napravljen od sandalova drveta. Iz kovčežića se širio oštar miris. Pošto je ponovo zatvorila komodu i vratila ključić u haljinu, Anđelika se vrati na vijenac s kovčežićem ispod ruke. Odjednom joj srce počne radosno tući: zamislila je lice gospodina de Condea kad otkrije da je nestalo otrova i opasnih pisama.
"Ovo nije krađa", pomisli, "jer radi se o tome da se izbjegne zločin."
Već je znala gdje će sakriti ukradeni kovčežić. Tornjići što ih je talijanski arhitekt podigao na četiri ugla dražesnog dvorca Plessis, služili su samo za ukras, ali bili su snabdjeveni i puškarnicama i galerijama s kojih se bacalo kamenje na napadače, podražavajući time ratničke dekoracije na srednjevjekovnim građevinama. Osim toga, te su puškarnice i galerijice bile šuplje i imale su male prozorčiće.
Anđelika uvuče kovčežić u šupljinu najbliže puškarnice. Mudar će biti onaj tko ga uspije tu pronaći!
Zatim okretno klizne duž pročelja i nađe se na tlu, osjetivši tek sada da su joj se bosa stopala gotovo smrzla.
Pošto je navukla stare cipele, vrati se u dvorac.
Svi su se sada skupili u salonu. Noć je bila previše mračna i puna magle te nikoga nije privlačila.
Ušavši u predvorje, nosnice joj zagolicaju vrlo primamljivi mirisi gotovih jestivih proizvoda. Vidjela je kako prolazi čitav niz slugu-dječaka u livrejama. Jedva su nosili velike srebrne tanjure. Fazani i šljuke sa svim perjem, odojak okićen cvijećem kao nevjesta, razni komadi prekrasnog srndaća, postavljeni na hrpe garduna i komorača, prodefiliraše ispred nje.
Iz dvorana i s galerija je dolazilo zveckanje porculana i kuckanje kristala. Čitavo se društvo okupilo oko malih stolića pokrivenih čipkama, vrlo ukusno raspoređenih ovdje i tamo. Za svakim stolom sjedilo je desetak osoba.
Anđelika se ustavi na vratima velikog salona i opazi princa Condea u društvu gospođe du Plessis, vojvotkinje de Beaufort i grofice do Richeville. Za prinčevim stolom su se našli i markiz du Plessis i njegov sin Filip te druge gospođe i mlada gospoda. Smeđi habit Talijana Exilija neobično se doimao među svim onim čipkama, vrpcama i skupocjenim haljinama izvezenim u zlatu i srebru. Da je barun de Sance bio prisutan, njegov bi se lik tu isticao svojom samostanskom strogošću.
Odjednom jedan od paževa naiđe noseći bocu od pozlaćenog srebra i prepozna je.
Evo Barunice tužne haljine! - rugao se. - Što ćete piti, Nanon? Jabukovaču ili kiselo mlijeko?
Ona mu brzo isplazi jezik. Ovaj ju je gledao zgranut, a ona pođe ravno prema prinčevskom stolu.
Gospodine, kakvo ovo čudo dolazi k nama? - poviče vojvotkinja de Beaufort. Gospođa du Plessis očima pođe tragom njezina pogleda, opazi Anđeliku i još jednom pozove sina u pomoć.
Filipe! Filipe! Dragi, budite dobri pa otpratite svoju rođakinju de Sance do stola dvorskih gospođica.
Mladić pogleda Anđeliku zlovoljnim pogledom.
Evo stoličice - reče on pokazujući na slobodno mjesto pored sebe.
Ne tu, Filipe, ne tu. To ste mjesto namijenili gospođici de Senlis.
Gospođica de Senlis je mogla doći prije. Kad stigne, vidjet će da je dobila zamjenu… i to dostojnu - dovrši podrugljivo se osmjehujući.
Njegovi susjedi prasnu u smijeh.
Uto Anđelika sjedne. Predaleko je otišla i sad se više nije mogla povući. Nije se usudila pitati za svog oca, a od svjetlucanja čaša, vrčeva, srebra, te dijamanata po gospođama gotovo ju je vrtoglavica hvatala. To je imalo za posljedicu da se ona ukrutila, isprsila se i zabacila obilje svoje zlatne kose. Učinilo joj se da su je neka gospoda gledala sa zanimanjem. Sučelice joj je sjedio princ Conde i čas ju je drsko mjerio svojim očima grabežljive ptice.
Do đavola, gospodine du Plessis, čudnu rodbinu imate! Tko je ova siva patka pupčanica?
Mlada rođakinja iz pokrajine, presvijetli. Imajte smilovanja prema meni! Umjesto da slušam vaše svirače i očaravajuće razgovore ovih gospođa, večeras sam dva duga sata bez prestanka morao slušati optužbe baruna de Sancea, oca ove gospođice, od čijeg mi je daha još slabo kao što bi kazao naš zajedljivi pjesnik Argenteuil:
Bogami, ne lažem, ni dah strvine tako ne smrdi, pa ni smrdež latrine.
Čitav se skup servilno kesio.
A znate što je tražio od mene? - nastavi markiz brišući vjeđe neprirodnim pokretom. - Ne biste nikad pogodili: da mu pomognem da se oslobode poreza neke mazge iz njegove štale i izvjesna proizvodnja - naslađujte se izrazom - olova za koje tvrdi da će pronaći izliveno u šipkama pod gredicama svoga vrta. Nikad nisam čuo takve gluposti.
Do vraga i ti pokrajinski vlastelinčići! - progunđa princ. - Izvrgavaju ruglu naše grbove svojim seljačkim ponašanjem.
Gospođe su se gušile od smijeha.
Jeste li vidjeli pero na njegovu šeširu?
I pete njegovih cipela na koje se slama prilijepila?
Anđeliki je srce snažno tuklo. Činilo joj se da Filip, koji je sjedio kraj nje, to čuje. Baci na nj pogled i zateče hladne i modre oči mladićeve kako je netremice promatraju nekim neodređenim izrazom.
"Ne smijem dozvoliti da ovako vrijeđaju moga oca" mislila je.
Mora da je bila vrlo blijeda. Sjeti se rumenila gospođe de Richeville kad je, prije par sati, ona, Anđelika podigla glas u grobnoj tišini koja je naglo nastala. Postojalo je, dakle, nešto čega su se ti bezočni ljudi bojali...
"Mala de Sance" duboko uzdahne.
Može biti da i jesmo prosjaci - ona će snažnim i jasnim glasom - ali ipak nam ne pada na pamet da otrujemo kralja!
Kao i prošli put, na svim se licima ugasi smijeh i zavlada tako težak muk da se svijet za obližnjim stolovima zabrinuo. Malo-pomalo razgovor utihne, veselost splasne, sve se oči okrenu k princu de Condeu.
Tko… tko… tko? - mucao je markiz du Plessis. Ali odjednom ušuti.
Čudnih li riječi! - najzad zausti princ koji je jedva vladao sobom - Ova djevojčica nije naučena na društvo, već živi vjerujući još u priče svoje dojilje…
"Još trenutak i izvrći će me ruglu i otjerati s obećanjem da ću dobiti četiri po turu", tužno pomisli Anđelika.
Malo se nagne naprijed i zagleda se prema kraju stola.
Čula sam da je gospodin Exili najpoznatiji stručnjak u kraljevstvu u umijeću spravljanja otrova.
Taj novi komadić bačen u tu baru gospoštine izazove strašne valove. Prestrašeni se mrmor posvuda raširi.
U ovoj je djevojčici sam živi vrag! - poviče gospođa du Plessis grizući bijesno svoj čipkasti rupčić. - Ovo je već drugi put što me prekriva brukom. Stoji tamo kao kakva lutka staklenih očiju, iznenada otvori usta i kaže užasne stvari.
Užasno? A zašto užasno? - prosvjedovao je princ blagim glasom i dalje netremice promatrajući Anđeliku. Bile bi kad bi bile istinite. Ali sve su to samo maštanja djevojčice koja ne zna šutjeti.
Ušutjet ću kad mi se to svidi - odlučno reče Anđelika.
A kad će to biti, gospođice?
Kad se prestanete rugati mom ocu i kad mu učinite sitne usluge za koje vas moli!
Lice se gospodina de Condea odjednom smrači. Bruka je dosegla vrhunac. Neke osobe u dnu galerije skočiše na stolice.
Kuga je… Kuga je… - gušio, sa princ. On naglo skoči na noge i pruži ruku kao da svoje trupe baca u napad na španjolske linije.
Za mnom! - zariče.
"Sad će me ubiti", pomisli Anđelika. I prožme je osjećaj straha i radosti pri pogledu na tog velikog gospodina.
Ipak, ta mala patka pupčanica, pođe za velikom grabežljivom ptičurinom.
Pri tom primijeti da je on nosio ispod koljena široke nabore od uškrobijenih, čipaka, a iznad hlača nekakvu suknjicu ukrašenu bezbrojnim širitima. Još nikad nije vidjela čovjeka odijevena u tako neobično odijelo. Pa ipak, divila se njegovu hodu, načinu na koji je on dodirivao pod svojim visokim i svrnutim petama.
Tu smo sad sami - grubo reče de Conde okrenuvši se. - Gospođice, ako ne želite da se na vas ljutim, morate odgovoriti na moja pitanja.
Njegov slatkasti glas više je uplašio Anđeliku nego njegovi nastupi srdžbe. Našla se sama oči u oči s tim moćnim čovjekom kome je mrsila spletke i shvati da je uletjela u njih i u njima se izgubila kao muha u paukovoj mreži. Počela je uzmicati, mucati i zaklanjati se iza tobožnje seljačke gluposti.
Nisam mislila kazati ništa loše.
Zašto izmišljate uvrede i onda ih dobacujete gostima za stolom jednoga rođaka kojega poštivate?
Bilo joj je jasno što je on htio od nje. Oklijevala je i računala da li joj se više isplati priznati ali ne.
S obzirom na sve što je maloprije izjavila, ne bi joj se vjerovalo kad bi sada nijekala da išta znade.
Ja ništa nisam izmislila… samo sam ponovila ono što mi je rečeno - promrmlja - to jest da je gospodin Exili vrlo vješt u spravljanju otrova… A ono o kralju sam izmislila. Nisam smijela, ali bila sam ljuta.
I pri tom je nevjesto gnječila okrajak svoga pojasa.
Tko vam je kazao sve to? Anđelikina je mašta grozničavo radila.

Jedan paž… Ne znam kako se zove.
Možete li mi ga pokazati?
Mogu.
On je povede u predvorje gdje mu ona pokaže na paža što joj se izrugivao.
Kuga pomorila te derane koji prisluškuju iza vrata! - ljutito je gunđao princ. Kako se zovete, gospođice?
Anđelika de Sance.
Slušajte, gospođice de Sance. Nije lijepo da djevojčica vaše dobi nepromišljeno ponavlja nešto što ne razumije. To može dovesti u opasnost i vas i vašu obitelj. Prijeći ću spužvom preko ovog nemilog događaja i ispitat ću slučaj vašega oca i vidjeti mogu li što za nj napraviti. Ali tko mi jemči da ćete vi šutjeti?
Ona se zagleda u nj svojim zelenim očima i reče - Šutim kao zalivena kad postignem ono što hoću, ali znam i podići glas kad me se vrijeđa.
Do vraga! Već sada vidim da će se loše provesti oni koji nalete na vas kad se jednom razvijete u ženu - dometne princ.
Neodređeni mu se smiješak pojavi na licu. Čini se da uopće nije sumnjao da ona zna više od onoga što mu je rekla. Nagao po prirodi i vjetrogonja, de Conde je bio loš psiholog i nedostajao mu je dar opažanja. Pošto je došao k sebi od prvog iznenađenja, bio je siguran da se radi samo o pustom naklapanju.
A kako je inače bio čovjek naučen na laskanja i osjetljiv na žensko divljenje, uzbuđenost te djevojčice već sada znatne ljepote utjecala je na nj i malo-pomalo smirila njegov bijes. Anđelika ga pogleda trudeći se da svojim očima da izraz iskrenog divljenja.
Mogu li vas nešto upitati? - javi se što je bezazlenije mogla.
A što?
Zašto nosite suknjicu?
Suknjicu.. Ali, dijete moje, ta ovo je rhingrave9. Zar nije vrlo elegantna? Rhingrave sakriva hlače koje su vrlo ružne i pristaju samo konjanicima. Vrlo je udobna, a može je se ukrasiti širitima i vrpcama. Zar ovakve suknjice još niste vidjeli, ovdje na selu?
Nisam. A kakvi su ono nabori što ih imate ispod koljena?
Zovu ih "topovi". Svrha im je da istaknu listove kojima daju vitak i savijen oblik.
Zaista je tako - složi se Anđelika. - Prekrasno! Nikad nisam vidjela tako lijepa odijela!
Hm! Dosta je da ženama spomeneš prnje i odmah ćeš ih smiriti pa ne znam kako bile ljute - reče princ oduševljen svojim uspjehom. Ali moram se vratiti k svojim domaćinima. A sad mi obećajte da ćete biti razboriti.
Obećavam, presvijetli - odvrati ona i razvukavši usne u ljupki osmijeh otkrije svoje sedefaste zube.
Vraćajući se kroz salone, princ de Conde je uvjerljivim pokretima ruku mirio uzbuđeno društvo.
Jedite, jedite, dragi, prijatelji. Obična sitnica. Drska će se djevojčica ispričati. Anđelka sama od sebe pođe prema gospođi du Plessis i duboko joj se pokloni.
Molim vas, gospođo, da mi oprostite i date mi dopuštenje da se povučem.
Svi su se malko nasmijali gospođi du Plessis koja je rukom pokazala vrata, budući da nije bila kadra riječi progovoriti.
Ali kraj vrata se stvorila gužva.
Moja kćerka, gdje je moja kćerka? - pitao je barun Armand.
Gospodin barun traži svoju kćerku - poviče jedan lakej podrugljivim tonom. Među elegantnim gostima i slugama u livrejama jadan je vlastelinčić ličio na velikog crnog bumbara. Anđelika potrči prema njemu.
Anđeliko - uzdahne - zbog tebe ću poludjeti.
Već više od tri sata te tražim, u noćnom mraku, između Monteloupa, Molinesova paviljona i Plessisa. Strašnog li dana, kćeri moja! Strašnog li dana!
Hajdemo odavde, oče, hajdemo odmah, molim te - reče.
Već su se spuštali stubištem kadli ih dozove glas markiza du Plessisa.
Samo trenutak, rođače. Gospodin princ želi načas s vama porazgovarati u vezi sa carinskim olakšicama o kojima ste mi pričali… Ostatak njegovih riječi se izgubi. Anđelika sjedne na posljednju stepenicu stubišta i tu je čekala svog oca. Činilo joj se da je potpuno prazna bez misli i bez volje. Sitan pinč bijele dlake joj priđe i stane je njušiti. Ona ga nesvjesno pogladi. Kad se gospodin de Sance ponovo pojavio, uhvati kćerku za zaglavak i reče.
Bojao sam se da nisi opet nekamo odmaglila. Zaista, mora da ti je sam vrag u tijelu. Gospodin de Conde je tako čudne pohvale izrekao na tvoj račun da nisam znao ne moram li se sramiti što sam te dao na svijet.
9 Vrsta hlača koje su se nosile u XVII stoljeću.
Nešto kasnije, dok su se njihove životinje polako probijale kroz mrak, ponovo se javi gospodin de Sance kimajući glavom.
Nikako da shvatim onaj svijet tamo. Najprije me slušaju i podrugljivo mi se cerekaju. Markiz me, s brojkama u ruci, uvjerava da je on u daleko gorim novčanim neprilikama od mene. Puštaju me da odem a da me nisu ponudili ni čašom vina da malo oplahnem grlo, a onda me, iznenada zovu natrag i obećaju sve štogod hoću. Prema riječima princa de Condea izuzeće od carinskih taksa bit će mi podijeljeno do idućeg mjeseca.
Utoliko bolje, oče - prošapta Anđelika.
U mrklini je slušala noćno kreketanje žaba koje su ih upozoravale da se približuju močvarama i starom utvrđenom zamku. Odjednom joj dođe da zaplače.
Misliš li da će te gospođa du Plessis uzeti k sebi za dvorsku gospođicu - ponovo upita barun.
Oh, ne, ne vjerujem! - tiho odgovori Anđelika.
Putovanje do Poitiersa Anđeliki nije ostalo u najugodnijem sjećanju. Za tu su priliku popravili staru kočiju i u nju se Anđelika smjestila zajedno s Hortenzijom i Madlenom. Jedan je sluga upravljao spregom mazge. Raymond i Gontran su jahali čistokrvne konje, svaki svoga, koje im je darovao otac. Pričalo se da su jezuiti u novom koledžu sagradili konjušnice za konje svojih đaka, mladih plemića.
Dva teška tovarna konja su upotpunjavali karavanu.
Na jednom je jahao stari Guillaume koji je dobio nalog da prati mlade gospodare. Po selu su kolale vrlo loše vijesti o nemirima i ratu. Pričalo se da gospodin de la Rochefoucauld podiže vojsku u Poitouu za račun gospodina de Condea. Novačio je vojnike i oduzimao dio žetve da bi ih hranio. - A vojska znači glad i bijedu, lupeže i skitnice po raskršćima cesta.
Stari Guillaume je išao s njima, naslonivši koplje na stremen i sa sabljom o pasu. Putovanje je, međutim, proteklo u miru. Prolazeći kroz šumu, opaziše nekakve sumnjive likove koji su se izgubili među drvećem. Nema sumnje, ili je koplje starog najamnika obeshrabrilo razbojnike ili sirotinjski izgled i kočije i putnika.
Noć su proveli u jednoj gostionici na nekakvu groznom raskršću gdje se čulo samo fijukanje vjetra u ogoljenoj šumi.
Krčmar se udostojio poslužiti putnike sa sirom i s malo tople vode koju je zvao juhom. Večerali su uz svjetlost svijeće napravljene od lošeg loja.
Svi su krčmari jataci razbojnika - u povjerenju će Raymond svojim uplašenim sestrama. - Najveći broj zločina se počini u krčmama smještenim uzduž putova. Za našeg posljednjeg putovanja, prespavali smo na jednom mjestu gdje su mjesec dana prije toga prerezali grkljan nekom bogatašu koji je pogriješio što je putovao sam.
Bijaše mu odmah žao što se prepustio razmatranjima o tim bezbožnim stvarima, stoga nadoda - Ovi zločini što ih vrše ljudi iz naroda, posljedica su nereda među velikašima koji se nalaze na visokim položajima. Nitko se više ne boji Boga!
Potom su još čitav dan putovali. Putovi smrznuti i puni rupa prodrmali su tri sestre kao vreće oraha. Bile su umorne i slomljenih kostiju. Rijetko su nailazili na dijelove rimske ceste postavljene velikim i pravilnom starinskim pločama. Uglavnom su putovali putovima usječenim u ilovaču, razrovanim stalnim prolazom vitezova i kočija. Kad bi stigli do kakvog mosta, ponekad su morali čekati sate i
sate dok se ne bi smrzli, jer je čovjek što je ubirao mostarinu često bio spor i razgovorljiv službenik koji je iskorištavao priliku da sa svakim prolaznikom zametne razgovor. Samo su velika gospoda koja su prezirnim pokretom kroz prozor bacala kesu pred noge službeniku, prolazila bez zadržavanja.
Madelon je plakala i sva se omrzla hvatala Anđelike. Hortenzija je kroz stisnute usne ponavljala:
Ovo je nedopustivo!
Sve tri su bile vrlo umorne te su uzđahnule s olakšanjem kad su navečer drugog dana ugledale Poitiers slojevito položenih krovova uz bok brežuljaka podno kojega je veselo žuborila rječica Clain.
Bio je vedar zimski dan. Krajolik je izgledao južnjački, uostalom, s Poitouom je počinjao jug, jer nebo je tu bilo blago nad crvenim crijepovima krovova. Zvona sa crkava su naizmjenice oglašavala Zdravomariju.
Ta će zvona odsada brojiti Anđelikine sate gotovo punih pet godina. Poitiers je bio grad crkava, samostana i zavoda. Zvona su regulirala život tog svekolikog naroda u mantiji, vojske đaka isto toliko bučnih koliko su im učitelji bili tihi. Popovi i svršeni maturanti susretali su se na uglovima strmih ulica, u sjeni dvorišta, po trgovima koji su poređani jedni ponad drugih kao katovi, služili hodočasnicima kao odmorišta.
Djeca baruna Armanda de Sancea se rastadoše pred katedralom. Samostan uršulinki se nalazio lijevo iznad Claina, dok se zavod jezuita smjestio sasvim na vrhu.
Nezgrapnošću svojstvenom nezrelim godinama oni se raziđoše bez riječi, jedino je mala Madelon, briznuvši u plač, zagrlila oba brata.
I tako su se za Anđelikom zatvorila vrata samostana. Trebalo joj je vremena da shvati kako je osjećaj gušenja koji ju je pritiskao bio posljedica njezina naglog prekida s prostorom. Zidine i samo zidine, i rešetke na prozorima. Njene joj se drugarice nisu sviđale. Oduvijek se igrala s dječacima, seljačićima koji su joj se divili i slušali je. Ovdje je, međutim, bilo gospođica visokog porijekla i solidnog imovnog stanja, te je mjesto Anđeliki de Sance bilo, dakako, u posljednjim redovima.
Morala se podvrći mučenju navlačeći na se steznik s šipkama od kita. Taj je steznik čvrsto stezao tijelo i tako prisiljavao djevojčice da se drže uspravno zbog čega su one čitava života, i u bilo kojoj prilici, poprimale prezirno držanje okrunjenih glava. Snažna i gipkih mišića, nagonski skladna, Anđelika je mogla i ne nositi taj oklop. Ali tu se radilo o jednoj navici koja je naveliko prelazila samostanske okvire. Slušajući starije drugarice nije uopće sumnjala da je steznik s kitovim šipkama imao veliku primjenu u svemu što se odnosilo na modu. Došle su na red i čelične šipke i porubi, vrst grudnika, koji su pomoću otpornog kartona ili željeznih strukova postajali kruti. Taj se grudnik ukrašavao čipkama, vrpcama i draguljima. Svrha je grudnika bila da podrži grudi, gurajući ih prema gore, pod čipke tako da su uvijek izgledale kao da će se sad na oteti stisku grudnika. Naravno, starije su potajice izmjenjivale takve pojedinosti, iako je samostan osobitu brigu posvećivao tome da djevojke pripremi za brak i društveni život.
Trebalo je naučiti plesati, pozdravljati, svirati na lutnji i glasoviru ili sa dvije ili tri drugarice održavati razgovor o određenoj temi; čak su učile kako se treba služiti lepezom i ličilom namazati obraze. Zatim su dolazili na red kućni poslovi, i to po njihovoj važnosti. Računajući s prevrtljivom i ćudljivom igrom sudbine, gojenice su morale obavljati i vrlo proste poslove. Redom su radile u kuhinji, u praonicama rublja, palile su i nadzirale svjetiljke, mele su i prale podove. Na kraju su učile i osnovne pojmove kulture: povijest i geografiju u kratkim izvodima, mitologiju, račun, teologiju i latinski. Mnogo se truda posvećivalo stilističkima vježbama, budući da je umijeće pisanja pisama bilo uglavnom žensko i da je izmjenjivanje pisama s prijateljicama i ljubavnicima bio posao koji je najviše vremena oduzimao ženama visokog društva.
Anđelika nije bila neposlušna učenica, ipak njezini profesori nikad nisu bili zadovoljni njom. Izvršavala je ono što su joj naređivali, ali kao da nije shvaćala zašto je sile da radi tolike glupe stvari. Ponekad su je za vrijeme predavanja uzalud tražili. Na kraju su je nalazili u vrtu, u velikom vrtu koji je nadvisivao tople uličice kojima gotovo nitko nije prolazio. Na najoštrije prekoravanje ona je uvijek odgovarala da ne razumije kakvo je zlo počinila time što gleda kako raste cvjetača.
Slijedećeg je ljeta grad zahvatila ozbiljna epidemija koju su zvali kugom jer su mnogi štakori napuštali svoje rupe i izlazili napolje da bi crkli po ulicama ili kućama.
Urota prinčeva na čijem su se čelu našli gospoda de Conde i de Turenne, donijela je bijedu i glad u te zapadne krajeve, pošteđene dotad od inozemnih vojski. Nije se više znalo tko je bio na kraljevoj, a tko na protivnoj strani. U gradove su grnuli seljaci napustivši popaljena sela. Oni su predstavljali vojsku bijednika kojih je bilo pred svim vratima s ispruženim rukama. Ubrzo ih je bilo više nego popova i đaka. Male su gojenice sestara uršulnki dijelile milostinju u pojedine sate pojedinih dana, siromasima što su se kupili pred vratima samostana. Učili su ih kako će i to biti jedna od dužnosti budućih velikih i dobro odgojenih gospođa.
Prvi put je Anđelika vidjela oči u oči bijedu bez nade, bijedu u dronjcima, pravu bijedu pohotljivih i pakosnih očiju. Ta je bijeda nije ni potresla ni ganula, dok su, naprotiv, neke od njenih drugarica plakale a neke u izraz gađenja razvlačile usne. Činilo joj se da u toj bijedi vidi lik oduvijek utisnut u sebi kao predosjećaj onoga što je čudna sudbina čuvala za nju.
Kuga je lako izbila među tim ološem što je napučio strme uličice u kojima je žarki juli isušio česme.
I među gojenicama je bilo više slučajeva bolesti.
Jednog jutra Anđelika ne nađe Madelon u dvorištu gdje su učenice izlazile na odmor. Raspitala se za nju i rekoše joj da je djevojčica oboljela i da su je smjestili u bolesničku sobu. Nekoliko dana potom Madelon umre.
Pred pomodrelim i sitnim tijelom svoje sestre, koje se pretvorilo u samu kost i kožu, Anđelika nije plakala; ljutila se na Hortenziju zbog njezina obilnog plača. A što se ta duga motka od sedamnaest godina tako rasplakala? Nikad nije voljela Madelon, nikad nikoga nije voljela osim sebe same.
Jao, djeco moja! - nježno im je govorila neka stara opatica. Ovo je po Božjoj volji. Mnogi umiru u djetinjoj dobi. Rečeno mi je da je vaša majka rodila desetoro djece, a samo jedno izgubila. Ovo je znači, drugo. Nije mnogo. Poznam jednu gospođu koja je imala petnaestoro djece, a sedmoro je izgubila. Znate, tako vam je to. Bog daje djecu i Bog ih uzima. Mnogo djece umire. To je zakon Božji… Poslije Madelonine smrti Anđelika se još više tuđila svojih drugarica i društva, pa je čak postala i neposlušna. Radila je ono što je htjela te bi po čitave sate nestala u zakucima ogromnog zdanja. Zabranili su joj da odlazi u vrt, ali ona je uvijek uspijevala da se u nj uvuče. Pomišljali su čak i na to da je otprave kući, ali je barun de Sance, uza sve nevolje što mu ih je pričinjao građanski rat, plaćao redovito stan i hranu za svoje dvije kćerke, čime se nisu mogli pohvaliti roditelji baš svih gojenica. Osim toga, Hortenzija je bila jedna od najboljih gojenica svog godišta. Iz obzira prema starijoj zadržali su i mlađu. Ali su prestali da se za nju brinu.

I tako se jednog januarskog dana 1652. godine Anđelika, koja bijaše tek nedavno navršila petnaest godina, šćućurila, tko zna po koji put, na vrtnom zidu i zabavljala se promatrajući prolaznike na uličici i grijući se na toploti zimskog sunca.
Tih prvih januarskih dana velika je živost vladala u Poitiersu jer su u grad stigli kraljica, kralj i njihove pristaše i tu se smjestili. Jadna kraljica! Jadan mladi kralj kojega su pobune bacale sad ovamo sad tamo! Došli su iz Guyenne gdje su se
borili protiv gospodina de Condea. Na povratku su se zaustavili u pokrajini Poitou namjeri da se pokušaju sporazumjeti s gospodinom de Turenneom, koji je imao u vlasti tu pokrajinu od Fontenay-de-Comtea do mora. Chatellerault i Lucon, nekađašnja protestantska utvrđenja, pridružili su se hugenotskom generalu, ali Poitiers koji nije zaboravio da su prije sto godina heretici opljačkali njegove crkve i objesili glavara, otvorio je kralju svoja vrata.
Sada je pored mladoga kralja bila samo crna haljina njegove majke Španjolke. Narod i čitava Francuska je toliko vikala: - Nećemo Mazarina! Nećemo Mažarina! Onda je čovjek u crvenoj mantiji najzad pokleknuo. Ostavio je kraljicu koju je ljubio i sklonio se u Njemačku.
Ali njegov odlazak nije primirio strasti…
Nagnuta na samostanski zid Anđelika je slušala mrmor uzbuđenog grada, a ta je uzbuđenost zahvatila čak i ovu udaljenu gradsku četvrt.
Psovke kočijaša koji su se sa svojim kočijama uvlačili u krivuđave uličice pa nisu mogli ni naprijed ni nazad, miješala su se sa smijehom i grajom paževa i slugu i njiskom konja.
Nad svom tom bukom razlijegalo se brujanje zvona. Anđelika je prepoznavala zvuk svakoga zvona, i onaj Svete Hilaire, i onaj Svete Radegonde, i onaj velikog zvona Notre-Dame-la-Grande, i onaj teških zvona s tornja Svetog Porchairea.
Odjednom se pod samim zidom pojavi čitav čopor paževa, kao jato otočkih ptica, a u svojim sjajnim odijelima od satena i svile.
Jedan se od njih zaustavi da bi vezao vrpcu na svojim cipelama. Uspravljajući se, podiže glavu i susretne Anđelikine oči koje su ga promatrale ođozgor, sa zida.
Galantnim zamahom šešira paž počisti prašinu po ulici.
Bili mi zdravi, gospođice! Ne bi se reklo da se previše zabavljate tu gore!
Bio je nalik paževima što ih je vidjela kod markiza du Plessisa, odjeven u isto onakve napuhane hlače, takozvane trousse što su se nosile još u XVI stoljeću, uslijed čega su mu noge bile dugačke kao u čaplje.
Bez obzira na to, bio je simpatičan, nasmijana i opaljena lica, kosa kovrdžavih i smeđih.
Anđelika ga upita koliko mu je godina. Odgovorio je da ima šesnaest.
Ali ne brinite, gospođice - dodao je - ja znam udvarati gospođama. Promatrao ju je maznim pogledima. Najednom joj pruži ruke.
Hajdete, pridružite mi se.
Ugodno čuvstvo prožme Anđeliku. Učinilo joj se da se otvorila siva i tužna tamnica u kojoj je njeno srce čamilo. Mio osmijeh okrenut gore, prema njoj, obećavao je nešto ugodno i lijepo, nešto čega je bila gladna kao poslije velikog korizmenog posta.
Dođite - šapne joj paž. - Ako hoćete, odvest ću vas u palaču vojvoda akvitanskih gdje je odsjeo dvor i pokazat ću vam kralja.
Gotovo nije ni oklijevala, već je zakopčavala svoj ogrtač od crne vune s kukuljicom.
Pazi, skačem! - poviče.
I skočila je mladiću gotovo u zagrljaj. Oboje prasnu u smijeh. On je odmah obujmi oko pasa i odvuče je sa sobom.
Što će kazati opatice?
Već su se naučile na moje hirove.
A kako ćete se vratiti?
Pozvonit ću na vrata i zatražit milostinju. - Paž se od srca nasmije.
Anđeliku je sasvim omamio vrtlog u kojemu se našla. Između gospode i gospođa čijim su se lijepim haljinama divili provincijalci, promicali su trgovci. Od jednoga paž kupi dva štapića na koja bijahu nataknuta žablja steganca. Budući da je oduvijek živio u Parizu, to mu se jelo činilo vrlo neobičnim. Ovo dvoje mladih jelo je s tekom. Paž ispriča da se zove Henri de Roguire i da je u kraljevoj službi. A kralj je bio veseo drug te je ponekad napuštao svoje ozbiljne savjetnike da bi s
prijateljima svirao na gitari. Ljupke talijanske djevojke, nećakinje kardinala Mazarina, još uvijek su bile na dvoru, iako ga je njihov stric morao napustiti.
Sve tako brbljajući mladić je lukavo vukao Anđeliku prema manje prometnim ulicama. Ona je to opazila, ali ništa ne reče. Probudivši se iznenada, njeno tijelo je očekivalo nešto što je paževa ruka oko njezina struka obećavala.
On se zaustavi, polako je ugura u udubinu jednih vrata i navali na nju poljupcima kazujući pri tom proste i zabavne stvari:
Kako si samo ljupka… Imaš obraze kao tratinčice, a oči su ti zelene kao u gatalinki… Gatalinki tvojeg kraja… Ne miči se. Hoću da ti otkopčam steznik... Znam kako se to radi. Oh! Nisam nikada vidio tabo bijelih i nježnih grudi. I tvrdih kao jabuke… Sviđa mi se, draga…
Pustila je da bulazni i da je miluje. Glavu je zabacila malo unazad, naslonila je na zid obrastao mahovinom i zagledala se u modrinu neba, tamo pored nazupčanog krova.
Paž je sada šutio. Dah mu je postao brži. Uznemirio se i bacao oko sebe ljutite poglede. Ulica je bila dosta mirna, ali je ipak svijet dolazio i odlazio. Prošla je i grupa đaka na konjima. Opazivši mlađi par u sjeni zida, stadoše vikati: - Gle! Gle! Dječak se povuče i zatopta nogama.
Ah. Požderat ću se od jada! - Kuće su pune kao košnice u ovom prokletom pokrajinskom gradu. Čak su i velika gospoda prisiljena primati svoje ljubavnice u predsobljima. Kaži, gdje bismo mogli naći malo mira?
Pa i ovdje nam je dobro - prošapće ona. Ali on nije bio zadovoljan.
Baci pogled na malu kesu što mu je visila o pasu i lice mu se razvedri.
Dođi! - Nešto mi je palo na pamet! - Hajde, potražit ćemo salončić kao stvoren za nas.
Uze je za ruku i vukao ju je trčeći ulicama, sve do trga pred Notre-Dame-la- Grande. Iako je u Poitiersu bila već više od dvije godine, Anđelika uopće nije poznavala grad. Zadivljeno se zagleda u pročelje katedrale, izrađeno kao hinduski kovčežić i sa strane ukrašeno tornjićima u obliku šišarke. Izgledalo je kao da se sam kamen rascvao pod čudesnim dlijetom kipara.
Mlađi Henri tada reče svojoj prijateljici da ostane pod trijemom i da ga tu čeka. Malo potom se vrati sav radostan noseći u ruci jedan ključ.
Crkvenjak mi je načas iznajmio klupu.
Klupu? - ponovi Anđelika u čudu.
Koješta? Ta nije mu prvi put što slične usluge čini jadnim zaljubljenicima. Ispovjedaonice su jeftinije, ali i neudobnije.
Ponovo ju je obujmio oko struka i oni počnu silaziti stepenicama koje su vodile do svetišta čije predvorje bijaše ispod razine ulica. Anđelika utone u tminu i hlad svodova. Crkve u Poitouu su najmračnije u Francuskoj. Čvrste građevine, podignute na ogromnim stupovima, skrivale su u svojim tminama stare zidne dekoracije čije su se boje malo-pomalo otkrivale iznenađenim očima. Dvoje je mladih šutke išlo naprijed.
Hladno mi je - prošaputa Anđelika umotavši se u svoj ogrtač.
Dođi, dođi - tiho će paž. - Ja ću te ugrijati.
Ali Anđeliku je prolazilo uzbuđenje. Ta crkva, pa dubok mrak koji je probijala lelujava svjetlost lojanica, a onda taj nepoznati dječak… Obuzimao ju je strah.
Uto paž, poznavajući mjesto, otvori prva vrata velebne propovjedaonice, zatim se pope po stepenicama i uđe u krug određen za propovijedi. Anđelika je nesvijesno hodala za njim, ne znajući ni sama zašto. Da se tek tako vrati natrag, činilo joj se smiješnim. A osim toga, sjetivši se mladićevih ruku na svojim grudima, obuze je čežnja. Možda i nije postojao drugi način da doživi trenutak sna, da uživa u modrom nebu bez oblaka do da se ponovo prepusti njegovu milovanju.
On sjedne na pod pokriven sagom od baršuna i ponešto grubo je povuče k sebi prisilivši je da se pruži pored njega. Anđelika je vjerovala da će ponovo početi da
je ljubi, ali mladić joj naglo podigne suknju i htjede joj raširiti noge. Ona se trgne i odgurne ga. Časak su se rvali u polutami prožetoj tamjanom.
Što si tako glupa? - gunđao je paž pritisnuvši je o zemlju. - Što hoćeš?
Ne znam - promuca Anđelika. - Htjela bih… Ne znam… veliki bijeli krevet s čipkama.
Baš ništa ne znaš. Tvrda je podloga najbolja za ljubav. Mi paževi se moramo zadovoljiti sa svakim ležajem, ukoliko se ne radi o običnoj zemlji u kakvu šumarku, stoga se bolje snalazimo od mnoge gospode koja se zarije u svoje krevete od perja i znoje se mnogo, a zauzvrat ne dobiju bogzna što. Deder, budi dobra - navaljivao je svojim maznim glasom. - Nemam vremena za slatke riječi. Stanarinu sam platio samo za pola sata.
Steglo ju je nešto i htjela mu se prepustiti, ali uto se trgne i stane se otimati i pri tom udari glavom o drveni naslon klupe što pod svodovima snažno odjekne.
Ukrutiše se i onako zadihani nisu znali što bi.
Čini mi se da netko dolazi - primijeti Anđelika. Dječak prizna žalosnim glasom:
Zaboravio sam zatvoriti vrata propovjedaonice, tamo u dnu stepenica.
Zatim umukoše osluškujući korake koji su se približavali. Netko se uspinjao stepenicama prema njihovu skrovištu i iznad njih se pojavi glava starog redovnika pokrivena crnom kapicom.
Što ovdje radite, djeco moja? - upita.
U paža je bio okretan jezik i on je već pripremio priču.
Htio sam vidjeti sestru koja živi u Poitiersu, u samostanu, ali nisam znao kako da je nađem. Naši roditelji…
Ne govorite tako glasno u Božjem hramu - reče svećenik. Ustanite i slijedite me. Odvede ih u sakristiju i sjedne na klupicu, Naslonivši potom ruke na koljena, pogleda najprije nju, pa onda njega.
Bijele kose koje su mu provirivale ispod svećeničke kapice oblikovale su aureolu oko njegova lica koje, usprkos starosti, bijaše sačuvalo živu seljačku boju. Imao je krupan nos, oči žive i svijetle, kratku i bijelu bradu.
Henri de Roguler se odjednom uplašio i zbunjeno zašutio.
Je li ovaj ovdje tvoj ljubavnik? - svećenik naglo upita Anđeliku pokazujući bradom na dječaka.
Rumenila joj oblije lice.
Ne! Ja… ja nisam htjela.
Utoliko bolje, kćerko. Kad bi imala lijepi niz bisera, bi li se ti zabavljala bacajući ih po dvorištu punom smeća gdje bi ih svinje pokupile svojim prljavim rilima.
Ne. Ne bih!
Biser se ne baca pred svinje. Ne smiješ rasipati blago svoje nevinosti, već ga moraš čuvati za brak. A tebi, prljavi stvore - nastavi tihim glasom okrenuvši se prema dječaku - kako ti je pala na pamet svetogrdna misao da svoju prijateljicu doveđeš u crkvu da bi je obeščastio?
A gdje da je odvedem? - prosvjedovao je paž zlovoljno. Ne može se mimo razgovarati na ulici ovoga grada, jer su te ulice uže od ormara. Znao sam da crkvenjak Notre-Dame-la-Grande ponekad iznajmljuje propovjedaonicu i ispovjedaonice mladim parovima da bi ispričali svoje tajne na miru, daleko od radoznalih ušiju. U ovim provincijskim gradovima, vi znate, gospodine Vincente, ima mnogo djevojaka nad kojima ljubomorno bdiju njihovi mrzovoljni očevi i čangrizave majke, te im se nikad ne pruža prilika da čuju nježnu riječ…
Kako li ti mene lijepo podučevaš, mladi moj prijatelju!
Propovjedaonica stoji trideset livara, a ispovjedaonica dvadeset. To je mnogo za moj džep, vjerujte mi, gospodine Vincent.
Znam vrlo dobro da govoriš istinu - reče gospodin Vincent - i to ima svoju važnost na vagi na kojoj anđeo i đavo odvaguju grijehe na trgu pred Notre-Dame- la-Grande.
I njegovo se lice na kojemu se do tog trenutka bijaše zadržao izraz vedrine, sad namrgodi. Pruži ruku.
Daj ovamo ključ što ti je povjeren.
A kad mu ga je dječak dao, stari svećenik nastavi:
Zar ne, poći ćeš na ispovijed? Čekat ću te sutra navečer u ovoj istoj crkvi I razriješit ću te grijeha. Vrlo dobro znam u kakvoj sredini živiš, moj bijedni pažu! A bolje je da se igraš čovjeka s djevojčicom svoje dobi nego da služiš za zabavu zrelim gospođama koje te odvlače u svoje ložnice i tamo te kvare… Vidim da se crveniš. Sramiš se pred njom, svježom i neiskusnom, zbog svojih izopačenih ljubavi.
Mladić obori glavu. Izgubio je samopouzdanje. Na kraju promuca:
Gospodine Vincente de Paul, molim vas, ne kažite ništa njezinom veličanstvu kraljici o ovoj stvari. Ako me vrati mom ocu, on više neće znati gdje da me uhljebi. Imam sedam sestara kojima mora pripremiti miraz, a ja sam treće muško dijete. A za veliku milost što sam ušao u kraljevu službu treba da zahvalim gospodinu de Lorraineu koji me je… kojemu sam se svidio - dovrši smeteno. - On je tu službu kupio za mene. Ako me otjeraju, on će, nema sumnje, tražiti od mog oca da mu vrati novac, a to je nemoguće.
Stari ga je svećenik ozbiljno promatrao.
Neću spomenuti tvoje ime. Ali bit će potrebno da još jednom podsjetim kraljicu na besramnosti kojima je okružena. Jao! Ta je žena pobožna i privržena crkvenim ocima, ali što ona može protiv tolike pokvarenosti? Ne može se dekretima izmijeniti ljudske duše…
Uto se otvore vrata sakristije i on ušuti. Unutra uđe mladić duge kovrčave kose, odjeven u vrlo elegantno crno odijelo. Gospodin Vincent ga ošine strogim pogledom.
Gospodine kapelane, ja se nadam da vam nisu poznati poslovi kojima se bavi vaš crkvenjak. Upravo je primio trideset livara od ovog mladog gospodina da bi ga pustio da se sastane sa svojom prijateljicom u propovjedaonici vaše crkve. Bilo bi vrijeme da s više brige nadzirete svoje potčinjene.
Kapelan se dugo zadržao pri zatvaranju vrata da bi dobio na vremenu i zauzeo što prisebnije držanje. Kad se okrenuo, čak ni polumrak što je u sakristiji vladao nije mogao sakriti njegove smetenosti. Kako je i dalje šutio, gospodin Vincent ponovo progovori:
Primjećujem, osim toga, da imate vlasulju i civilno odijjelo. To je zabranjeno svećenicima. Prisiljen sam da o tom nepoštivanju propisa o trgovanju crkvenim prostorom obavijestim korisnika vaše župe.
Kapelan gotovo neprimjetno slegne ramenima.
Malo će njemu biti stalo do toga, gospodine Vincente. Korisnik moje župe je pariški kanonik. Kupio je župu prije tri godine od prijašnjeg župnika koji se povukao na svoje imanje. Nikad ovamo nije dolazio, a kako je on kanonik i u župi Notre-Dame u Parizu, kladim se da mu župa Notre-Dame-la-Grande u Poitiersu izgleda vrlo malom.
Ah! - Bojim se - poviče srdito gospodin Vincent da će to prokleto trgovanje župama i parohijama, koje se prodaju kao magarci i konji na sajmu, crkvu odvući u propast. A tko se danas u ovom kraljevstvu imenuje za biskupa? Velika gospoda vojni zapovjednici i razvratnici koji često nisu ni primili sveti red, ali su zato dosta bogati da kupe biskupije, i da nose odjeću i znakove svećenika... Oh, neka nam Gospod pomogne da ukinemo jednom te ustanove!10
Videći da se grmljavina udaljuje od njega, župnik se usudi primijetiti:
Ja ne zanemarujem svoju župu, naprotiv staram se o njoj i sve joj svoje brige posvećujem. Učinili biste nam veliku čast, gospodine Vincente, kad biste večeras prisustvovali službi Presvetog sakramenta. Vidjet ćete crkvu punu vjernika.


10 Povijesne riječi svetoga Vicenta de Paula.

Zahvaljujući revnosti svojih svećenika, Poitiers nije nagrizen krivovjerstvom. Nije kao Niort, Chatellerault, i…
Starac ga mrko pogleda.
Poroci svećenika su glavni razlog krivovjerstva - poviče oporo.
Ustane i dohvativši paža i Anđeliku za ramena, povede ih k izlazu. Usprkos poodmakloj dobi i pognutim leđima izgledao je snažan i pun životnog poleta.
Na trg pred crkvom se spuštao mrak. Kamene ukrase na pročelju katedrale oživljavalo je blijedo zimsko svjetlo.
Jaganjci moji - reče gospodin Vincent - draga djeco dobroga Boga, htjeli ste okušati nezrelo voće ljubavi. Eto zašto su vam zubi utrnuli, zašto vam je srca ispunila tuga. Pustite da na suncu života sazrije ono što ionako mora sazrijeti. Ne smije se sići s puta kad se traži ljubav jer se može dogoditi da je se nikad ne nađe. Nije li strašno da se zbog nestrpljenja i slabosti čitava života zagriza u plodove bez ukusa i gorke!? Postoji li od te okrutnija kazna? Sad ćete poći svaki svojim putem. Ti, dječače, idi u svoju službu i vrši je savjesno, a ti, djevojko, idi k opaticama i svom poslu. I kad jutro svane, ne zaboravi se pomoliti Bogu, našem ocu na nebesima.
I pusti ih da odu. Pogledom je slijedio dva ljupka lika dok se nisu rastali na uglu trga.
Anđelika je okrenula glavu tek kad je stigla pred vrata samostana. Duša joj se ispunila velikim mirom.
Zaista čudno, ona je zaboravila paža i promašeni pokušaj putenog užitka. Ali je zato na svom ramenu osjećala toplinu jedne stare ruke.
Gospodin Vincent, mislila je, to je, dakle, veliki gospodin Vincent kojega je markiz du Plessis nazivao savješću kraljevstva? To je onaj što sili plemiće da njeguju siromahe? Onaj što se svakog dana viđa s kraljicom i kraljem? Kako mu je izgled jednostavan i blag!
Prije no što je podigla zvekir na vratima, baci još jedan pogled na grad u koji se polako zavlačio mrak.
Blagoslovi me, gospodine Vincente! - prošapće.
Anđelika je bez prigovora podnijela kaznu koja ju je snašla zbog njezina bjekstva. Od tog se dana i njezina nedruževna priroda izmijenila. Marljivo se prihvatila učenja, a i svoje drugarice je susretala s više ljubaznosti.
Činilo se da se najzad pomirila sa strogim životom u samostanu.
U septembru je njezina sestra Hortenzija napustila samostan. Jedna ju je tetka pozvala u Niort da joj bude pratilicom. U stvari, gospođa o kojoj je riječ, plemkinja koja se udala za bogata činovnika neugledna porijekla, željela je da njen sin stupi u brak s djevojkom velikog imena i tako njihovu bogatstvu dadne malo sjaja. Otac je upravo sinu pribavio u Parizu službu kraljevskog prokuratora i bilo je potrebno da se ne osjeća izgubljeno među svijetom s grbovima. Prilika je za obje strane bila neočekivana. Vjenčanje se brzo proslavilo.
Baš u to vrijeme je i mladi kralj Luj XIV kao pobjednik ulazio u prijestolnicu.
U Francuskoj je dokrajčen građanski rat u toku kojega je šest vojski haralo njezine pokrajine, goneći jedna drugu, ali ne nalazeći se uvijek. Jednom od tih vojski je zapovijedao princ de Conde, na čelu kraljeve se nalazio de Turenne koji je ipak ostao vjeran kralju, Gaston d'Orleans se udružio s Englezima i bio u zavadi s francuskim prinčevima, vojska vojvode de Beauforta se tukla protiv svih uz španjolsku pomoć. Vojvoda od Lorene je operirao za svoj vlastiti račun dok je Mazarin iz Njemačke slao pojačanja kraljici. U to vrijeme umalo gospođica de Montpensier nije imenovana za generala zato što je jednoga lijepoga dana. naredila da se s Bastilje iz topova puca na vojsku kralja, njezina bratića. Taj je podvig Velika gospođica platila vrlo skupo, jer je prestrašio mnoge evropske prinčeve, kandidate za njezinu ruku.
Princeza je "ubila" svog muža - promrmljao je svojim talijanskim naglaskom kardinal Mazarin kad je doznao za taj događaj.
Ovaj posljednji je ostao velikim pobjednikom u tom ludom i groznom ratu. Nije prošla ni godina dana, a njegova se grimizna mantija ponovo viđala po hodnicima Louvrea, ali više nije bilo mazarinada. Svi su bili na kraju svojih snaga.

Anđelika je navršila sedamnaest godina kad je doznala za smrt svoje majke. Dugo se molila u kapelici, ali plakala nije. Nije mogla zamisliti da više nikad neće vidjeti njen lik u sivoj haljini i njen rubac na koji je ljeti stavljala slamnati šešir već odavna izišao iz mode.
Provodeći svoje vrijeme u vrtu i voćnjaku, gospođa de Sance je možda više brige posvećivala svojim kruškama i svom kupusu nego svojoj mnogobrojnoj djeci. Glas joj je bio blag, ali ona je bila previše škrta na riječima.
Hranila je i othranila svoju djecu radeći čitav dan, ali ona su je rijetko viđala.
Ipak, kad je navečer legla u svoj uski krevet, Anđelika se odjednom sjeti da ju je upravo ta šutljiva žena koja kao da je uvijek uzdisala u potaji, da ju je upravo ta žena nosila na grudima. Obuze je osjećaj sažaljenja i ona rukom polako prijeđe preko mladog trbuha, gipkog i debeljuškastog. Je li moguće da se u tako ograničenom i zatvorenom prostoru može nositi živo dijete?
I to deset puta zaredom, pa i više? A poslije djeca prelaze u naručje dojilja, a zatim se igraju na cesti, odlaze u Ameriku, odlaze s muževima ili umiru. Odjednom se sjeti čudnog života blijede djevojčice svoje sestre Madelon. Odbijena od majčinih grudi, ona je upoznala samo strah i tjeskobe. Dojiljine su je priče neobično plašile.
Ona je, nevino djetešce, živjela u čudnom nekom svijetu užasnijem od stvarnog i nitko joj nije pružao ruku.
Kad budem imala djecu, mislila je Anđelika, neću pjustiti da umru daleko od mene. Voljet ću ih. Ludo ću ih voljeti! Cjelivat ću ih u svako doba dana.
Prilikom majčine smrti Anđelika je vidjela svoja dva brata Raymonda i Denisa koji su došli k njoj da je o tome obavijeste. Djevojka ih je primila u sobi za razgovor, iza hladnih rešetaka. Takav je bio propis kod sestara uršulinki.
Denis je sada bio u zavodu. Što je bivao stariji, bio je sve više sličan Josselinu tako da je ona u prvi mah mislila da to pred njom stoji njen najstariji brat, onakav kakav joj je ostao u sjećanju, u svojoj đačkoj uniformi i svojom tintarnicom- rogom za pašom. Nju je toliko zatekla ta sličnost da, pošto je pozdravila svećenika što je bio s bratom, nije više svećeniku obraćala nikakve pažnje te je ovaj morao kazati svoje ime.
Ja sam Raymond, Anđeliko. Zar me više ne poznaješ?
Ona se gotovo uplašila. U njezinu samostanu, vrlo strogom u poređenju s mnogim drugim, opatice su susretale svećenike ropskom privrženošcu koja je dobrim dijelom bila izraz nagonske potčinjenosti žene čovjeku. Anđeliku je donekle bunilo što ju je brat svećenik oslovljavao s ti, te je sad bila ona ta koja je oborila oči dok joj se on osmjehivao. S mnogo obzira on je upozna s nesrećom koja ih je zadesila i vrlo je jednostavnim riječima govorio o potčinjenosti koju su dugovali Gospodu. Nešto se bijaše promijenilo u njegovu dugom blijedom licu na kojemu su se sjale plave oči. Reče također da je otac vrlo razočaran što je on, Raymond, ostao dosljedan svom vjerskom pozivu za sve vrijeme što ga je proveo kod jezuita. Poslije Josselinova odlaska, on se bez sumnje nadao da će Raymond naslijediti obiteljsko ime. Ali mladić se odrekao nasljedstva u korist ostale braće i zaredio se. I Gontran je razočarao jadnog baruna Armanda. Umjesto da ode u vojsku, on se uputio u Pariz da studira nije se znalo što. Trebalo je, dakle, čekati na Denisa, kojemu je sada bilo trinaest godina da bi se vidjelo hoće li ime de Sance obasjati vojnički sjaj, shodno tradiciji u starim plemićkim porodicama.
Dok je govorio, otac jezuit je promatrao sestru, djevojku koja je, da bi ga čula, pritisla uz hladne rešetke svoje rumeno lice i čije su čudne oči, u polumraku te prostorije gdje se vodio razgovor, poprimile jasnoću morske vode. U njegovu je glasu bilo samilosti kad je upitao:
A ti, Anđeliko, što ćeš ti uraditi?
Ona zabaci svoje teške kose zlatnoga odsjaja i ravnodušno odgovori da ne zna.

Godinu dana poslije toga Anđeliku ponovo zovnuše u sobu za razgovor.
Našla je tamo starog Guillaumea. Možda mu je glava bila nešto više bijela nego nekad. Bijaše brižno naslonio o zid svoje nerazdvojno koplje.
Reče da je došao zato da je povede natrag u Monteloup. Njenu je školovanju došao kraj. Sad je već bila potpuna djevojka i našli su joj muža.

DRUGI DIO

1656. - 1660.
UDAJA U TOULOUSU
Barun de Sance nije prikrivao svoje zadovoljstvo promatrajući svoju kćerku Anđeliku.
One su opatice od tebe napravile savršenu djevojku, mala moja divljakinjo.
Oh, baš savršenu! Treba to kroz iskustvo provjeriti - protivila se Anđelika zabacujući svoju bujnu grivu pokretom kao što je to nekad radila.
Zrak u Monteloupu s onim svojim slatkastim okusom koji je potjecao od blizih močvara, ispunjao ju je osjećajem slobode. Ona se uspravljala kao uvenuli cvijet pod obilnim pljuskom.
Ali očinska taština baruna Armanda nije bila sklona da je se tek tako slomi.
U svakom slučaju, još si ljepša no što sam očekvao. Tvoja je put, po mom mišljenju tamnija od boje tvoje kose i očiju. Ali u toj oprečnosti ima dosta draži. Uostalom, primijetio sam da većina moje djece ima tamnu put. Bojim se da su to posljednji tragovi one kapi arapske krvi koja se još sačuvala u stanovnicima Poitoua. Jesi li vidjela svog malog brata Jean-Marie? Izgleda pravi Arapin!
A zatim doda bez razmišljanja
Grof de Peyrac de Morens traži tvoju ruku.
Moju ruku? - odgovori Anđelika. Pa ja ga uopće ne poznam.
Nije važno. Poznaje ga Molines, a to je glavno. On me uvjerava da ne bih mogao ni u snu zamisliti poželjniji brak za bilo koju od mojih kćeri.
Barun Armand se rastapao od sreće. Vrškom svog štapa je pokosio nekoliko jaglaca na obronku pored izrovana puteijka kojim je šetao u društvu svoje kćerke tog toplog aprilskog jutra.
Anđelika je sinoć stigla u Monteloup zajedno s Guillaumeom i Denisom. Bijaše joj čudno što taj školarac u vrijeme škole ide kući, našto joj on odgovori da je dobio dozvolu da prisustvuje njezinu vjenčanju.
Kakve su ovo sad priče o mom vjenčanju, mislila je djevojka.
Nije čitavu tu stvar uzimala ozbiljno, ali ju je sad sigurnost u očevu glasu počela zabrinjavati.
On se nije mnogo promijenio posljednjih godina. Nekoliko se sijedih dlaka probilo u njegov brk i u rijetku bradicu kakve su bile u modi za kraljevanja Luja XIII. Anđelika se bojala da će ga zateći utučena i nesigurna poslije ženine smrti, te se začudila viđeći da je, manje-više, dobro raspoložen i vedar.
Kad su izbili na livadu što se obronkom pružala nad osušenim močvarama, ona pokuša skrenuti tok razgovora koji je prijetio da posije svađu među njima što su poslije tolikih godina sad opet bili zajedno.
Pisali ste mi, oče, da ste pretrpjeli, velike gubitke u stoci uslijed rekvizicija i pljačkanja vojske za vrijeme one proklete fronde.
Baš tako. Molines i ja smo izgubili gotovo polovicu živina i da nije njega, bio bih u zatvoru zbog dugova, poslije prodaje svih naših zemalja.
Da li mu još mnogo dugujete? - ona će zabrinuto.
Na žalost! Od onih četrdeset tisuća livara što mi ih je u početku posudio uspio sam mu vratiti u pet godina napornog rada samo pet tisuća. Uza sve to Molines nije htio da ih primi tvrdeći da mi ih je dao kao dio koji mi na račun posla pripada. Morao sam se naljutiti i tek ih je onda primio.
Anđelika jednostavno primijeti ocu kako nije trebao biti previše velikodušan kad je sam upravitelj smatrao da je bio namiren u pogledu onog dugovanja.
Molines vam je predložio onaj posao zato što je računao na zaradu. Nije on čovjek koji bi svoje poklanjao. Ipak je on pošten čovjek. Čim neće da mu vratite četrdeset tisuća livara, znači da po njegovu mišljenju vaš posao i usluge što ste mu ih napravili vrijede toliko.
Istina, naš mali izvoz mazga i olova u Španjolsku, oslobođen cestarine do mora, napreduje dosta dobro. A u godinama kad nema pljačke i država otkupi ostatak proizvodnje, pokriva se troškove… Tako je to. - I zbunjenim se pogledom zagleda u Anđeliku.
Vi se, kćeri moja, neobično jasno izražavate! - Pitam se da li takav jezik, praktičan pa čak i sirov, pristaje ustima djevojke koja je tek napustila samostan!
Anđelika prasne u smijeh.
Izgleda da u Parizu žene upravljaju svime politikom, vjerom, književnošću, pa čak i naukom. Zovu ih "precieuses".11 One se svakog dana sastaju kod neke od njih sa učenim i pametnim ljudima. Gospodarica kuće sjedi na svom krevetu, a gosti se okupe između postelje i zida i raspravljaju. Ponekad razmišljam neću li i ja, kad se jednom nađem u Parizu, otvoriti salon u kojemu će se raspravljati o trgovini i poslovima.
Strašno! - poviče barun iskreno se ljuteći, - Anđeliko, nisu vam, valjda, uršulinke u Poitiersu stavili u glavu takve misli?
One su tvrdile da sam izvrsna u računu i zaključivanju. Čak i previše… Ali im je zato bilo žao što od mene nisu uspjele napraviti bogomoljku i licernjerku kao što je moja sestra Hortenzija. Gajili su nade da će ona ostati u samostanu i prigrliti njihov red. Ali su prokuratorove draži bile jače.
Kćeri moja, ne smijete biti ljubomorni, jer vam je Molines o kojemu ste onako strogo sudili našao muža koji bez sumnje uvelike nadilazi Hortenzijina.
Djevojka nestrpljivo udari nogom o zemlju.
Taj Molines, u stvari, pretjeruje! Slušajući vas, nebi li se kazalo da sam ja prije njegova nego vaša kćerka, budući da se toliko stara o mojoj budućnosti?
Ne bi bilo pravo da se tužite, mazgo mala - reče barun smiješeći se. Slušajte me časak. Grof Joffrey de Peyrac je potomak starih tuluških grofova. Njegovo plemstvo seže dalje u prošlost od plemstva našeg kralja Luja XIV. Osim toga, on je najbogatiji i najmoćniji čovjek u Languedocu.
Sve je to moguće, oče, ali ja se ne mogu tek tako udati za čovjeka kojega ne poznam, a ni vi ga niste nikad vidjeli.
A zašto ne? - čudio se barun. - Sve se plemićke djevojke udaju na taj način. Niti one same, a niti slučaj, ne odlučuju o bračnim vezama korisnim njihovim obiteljima, a niti o njihovu smještaju u koje one zalažu ne samo svoju budućnost nego i svoje ime.
A da li je on… mlad? - upita djevojka pomalo oklijevajući.
Mlad? Mlad? - nestrpljivo je gunđao barun. Postavljate savršeno beskorisna pitanja za praktičnu osobu. Kad već hoćete da znate, vaš budući muž ima dvanaest godina više od vas. Čovjek u tridesetim godinama je na vrhuncu svojih snaga i zavodljivosti. Nebo vas može obdariti s mnogo djece. Imat ćete palaču u Toulousi, zamkove u Albi i u Bearnu, kočije, haljine…
Gospodin de Sance stane iscrpivši sasvim svoju maštu.
Što se mene tiče - najzad će barun Armand - smatram da je prosidba tog čovjeka koji vas nije nikad vidio, za vas izvanredna i nenadana sreća.
Šutke su napravili nekoliko koraka.
Slažem se s vama - promrmlja Anđelika. Tu sreću zaista smatram izvanrednom. I pitam se kako to da taj grof koji ima sve što mu treba da bi sebi izabrao za ženu djevojku s bogatom baštinom traži ovdje, u Poitouu, djevojku bez miraza?
Bez miraza? - ponovi Armand de Sance razvedrivši se u licu. - Vrati se sa mnom u dvorac, Anđeliko, obuci se i iziđimo. Uzjahat ćemo konje pa ću ti nešto pokazati.


11 Elegantna i otmjena žena

U dvorištu zamka jedan sluga po barunovu naređenju izvede iz štale dva konja i na brzinu ih osedla.
Mada znatiželjna, djevojka nije ništa pitala. Dok se uspinjala u sedlo, mislila je kako joj je na koncu konca bilo suđeno da se uda i da će se većina njenih drugarica poudavati baš tako, s proscima koje će im njihovi roditelji predstaviti. Zašto se, dakle, toliko opirala očevu planu? Čovjek kojega su joj namijenili nije bio star. Bit će bogata…
Anđelika odjedared osjeti kako joj je tijelom prostrujiio ugodno fizičko čuvstvo. Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je shvatila razlog. Ruka sluge koji joj je pomogao da po mušku uzjaše na životinju spustila se na njezin gležanj i nježno ga pogladila. Taj slugm pokret ni najnevinije biće ne bi smatralo pukom nepažnjom.
Barun je ušao u dvorac da promijeni čizme i da stavi čistu ogrlicu. Anđelika se nervozno trgne, a njen konj izmakne u stranu.
Šta ti pada na um, prostačino?
Osjeti kako se zacrvenila. Bila je bijesna na sebe samu zato što joj je bilo jasno da joj je od onog kratkog dodira ugodan ježur prožeo čitavo tijelo.
Sluga, gorostas širokih ramena, podigne glavu. Čuperak crne kose pao mu na tamne oči u kojima je poigravao vragolasti blijesak.
Nikola! - poviče Anđelika dok se u njoj borila radost što vidi svog nekadašnjeg druga i smetenost kojom ju je ispunio njegov drski dodir.
Hej! Prepoznala si Nikolu - poviče barun primičući se velikim koracima. - On ti je najgori delija u ovom kraju. Nitko da ga ukroti. Ne zanimaju ga ni posao ni mazge. Lijenčina i ženskar, to je postao tvoj lijepi nekadašnji drug, Anđeliko!
Ne bi se reklo da se mladić osjećao posramljen sudom svoga gospodara. I nadalje je promatrao Anđeliku gotovo bezobraznom smjelošću i pri tom je smiješkom otkrivao svoje bijele zube. Kroz razdrljenu košulju vidjele su mu se snažne i opaljene grudi.
Deder, mladiću, uzmi konja i dođi za nama - reče barun ništa ne primijetivši.
Dobro, gospodaru.
Tri konjanika prijeđu preko pokretnog mosta i upute se stazom što je vodila lijevo od Monteloupa.
Kamo idemo, oče?
Idemo u stari rudnik olova.
Do onih razrušenih peći blizu samostana u Nieulu…?
Baš tamo.
Anđelika se sjeti samostana i razvratnih redovnika, ludog pothvata svoga djetinjstva, kad je htjela otputovati u Ameriku i objašnjenja fra Anselma u pogledu olova i srebra i radova koji su u tom rudniku poduzimani u srednjem vijeku.
Ne razumijem što onaj komadićak neobrađene zemlje…
Taj komadićak zemlje nije više neobrađen i zove se Argantiere. Eto, taj ću ti komadićak dati u miraz. Sigurno se sjećaš da je Molines od mene tražio da obnovim pravo iskorištavanja što ga je uživala moja obitelj, s tim da se jedna četvrtina proizvodnje izuzme od poreza. Pošto smo to polučili, on je rudare doveo iz Saske. Budući da je on veliku važnost pridavao tom dotad potpuno zapuštenom terenu, rekao sam mu jednoga dana da će taj teren biti tvoj miraz. Verujem da se u to vrijeme u njegovu mozgu začela misao i o tvojoj udaji za grofa de Peyraca. U stvari, taj gospodin iz Toulouse htio bi kupiti ovaj rudnik. Ne znam kakvi odnosi postoje između Molinesa i njega, ali vjerujem da preko njega dospijevaju u Španjolsku mazge i metali što ih mi otpremamo do mora. To samo dokazuje da se više plemića bavi trgovinom no što bi se moglo vjerovati. Pa ipak, ja sam vjerovao da je grof de Peyrac dosta bogat i zemljom i ostalim dobrima i da nema potrebe pribjegavati tim neplemićkim sredstvima. Ali možda ga to zabavlja. Priča se da je veliki osobenjak.
Ako sam dobro shvatila - polako će Anđelika - vi ste znali da bi on htio kupiti rudnik, a vi ste mu stavili do znanja da s rudnikom valja i kćerku uzeti.
Ti baš na neki čudan način sudiš o stvarima, Anđeliko. Mislim da je bila izvrsna moja odluka da ti rudnik dam za miraz. Da što bolje smjestim svoje kćerke, bila je glavna briga i moja i tvoje jadne majke. Sad naša obitelj više ne prodaje svoje zemlje. Usprkos vrlo teškim prilikama, uspjeli smo sačuvati svoju očevinu. Du Plessis je ne jednom bacio oko na naše poznate zemlje što smo ih dobili isušenjem močvara. Ali najveći mi užitak pričinja udati svoju kćer ne samo časno već i bogato. Zemlja se ne smije otuđiti, ne odlazi strancu već novoj grani obitelji, novoj rodbini.
Anđelika je išla malo iza svog oca, te ovaj nije mogao vidjeti izraz njezina lica. Njeni bijeli zubići su zagrizali u usnu nemoćnim bijesom. Budući da je on bio uvjeren da se vrlo uspješno postarao za njezinu sreću, njoj je bilo još teže objasniti mu kako je način na koji je isprošena bio ponižavajući za nju. Ipak je pokušala da se još bori.
Ako se dobro sjećam, čini mi se da ste rudnik iznajmili Molinesu na deset godina. Nije li tako? Prema tome, zakupnina traje još četiri godine. Kako se onda može dati u miraz zemlja koja je data u najam?
Molines ne samo da se slaže s ovim što sam ti izložio, već ću rudnik iskorištavati za račun gospodina de Peyraca. Uostalom, kao što ćeš vidjeti, kopanje je ovdje počelo prije tri godine. Uskoro ćemo stići.
Poslije jednog sata jahanja kasom stigoše na mjesto.
Anđelika je nekoć vjerovala da su taj crni rudnik i protestantska sela oko njega bili na kraj svijeta. Ali sad joj se sve činilo bližim. Dobro održavana cesta ju je podržavala u tom dojmu. Za radnike je tu bila sagrađena mala baraka.
Otac i kćerka sjahaše s konja, a Nikola se približi da pridrži uzde.
To mjesto koje u Anđelikinu sjećanju bijaše pusto i zabačeno, sasvim je promijenilo svoj izgled.
Jedan kanal je dovodio tekuću vodu koja je pokretala više okomitih kamenih žrvnjeva. Maljevi od livenog metala, uz zaglušnu buku, lomili su stijenje dok su veliki blokovi usitnjavani ručnim maljevima.
Dvije su se peći crvenile, a ogromni su kožnati mijehovi podjarivali plamen. Crni brijegovi ugljena bijahu podignuti pored peći, dok je ostali teren rudnika bio natrpan gomilama kamenja.
Nekoliko je radnika lopatom bacalo sitan pijesak, što je istjecao ispod žrvnjeva, u drvene žljebove kojima je pretjecala voda. Drugi su motikama uzvodno grabljali dno tih žljebova.
Jedna dosta velika zgrada, sagrađena po strani, imala je vrata sa željeznim šipkama i rešetkama, zaključane velikim lokotima.
Dva čovjeka oboružana mušketama čuvali su ulaze.
Tamo su zalihe srebrenih i olovnih šipaka - reče barun.
S mnogo je ponosa dodao kako će jednoga dana zamoliti Molinesa da pokaže Anđeliki što se sve nalazi unutra.
Zatim je odveo Anđeliku da pogleda najbliži kamenolom. Ogromne stepenice, od kojih je svaka bila četiri metra visoka, tvorile su neku vrst rimskog amfiteatra.
Tu i tamo tamni su podzemni hodnici silazili ispod klisura otkuda su izlazila kolica koja su vukla magarci.
Tu živi deset saksonskih obitelji, po zanimanju rudari, ljevači i kamenari. Zajedno s njima je Molines organizirao proizvodnju.
A koliko donosi na godinu ovaj rudnik? - upita Anđelika.
Tim pitanjem, u stvari, ja nisam nikada razbijao glavu - zbunjeno prizna Armand de Sance. – Znaš, Molines mi redovito plaća najam. On je o svom trošku postavio sve uređaje. Opeke za peć su došle iz Engleske, a bez sumnje i iz Španjolske, a ovamo su ih prevezli karavane krijumčara iz Languedoca.
Vjerojatno, zar ne, uz suradnju onoga koga ste mi odredili za muža?
Može biti. Izgleda da se bavi s bezbroj različitih poslova. On je učenjak i napravio je skicu one parne mašine.
Barun povede kćerku k ulazu niske galerije.
Pokaže joj ogroman željezni kotao pod kojim je gorjela vatra i od kojeg su vodile dvije debele cijevi omotane malim povojima i spuštale se u jedan bunar. Mlaz vode je s vremena na vrijeme izbijao iz zemlje na površinu.
Ovo je jedna od prvih mašina na paru dosad napravljenih na svijetu. Njom se iz podzemnih hodnika crpi voda. Taj je izum grof de Peyrac dovršio za svog posljednjeg boravka u Engleskoj. Kao što vidiš, ako ti bude stalo do toga da postaneš "precieuse", imat ćeš muža tako učena i otvorena duha koliko sam ja neznalica i sporih misli - nadoda žalosno iskrivivši usta. - Gle, dobar dan, Fritz Haueru!
Jedan od radnika, koji se nalazio pored kotla, skine kapu i duboko se nakloni.
Lice mu je postalo plavkasto zbog kamene prašine što mu se stvrdla na koži tokom njegova dugog bavljenja po rudnicima. Na jednoj su mu ruci nedostajala dva prsta. Budući da je bio zdepast i grbav, ruke su mu izgledale previše duge. Čuperci kose su mu padale na sitne i sjajne oči.
Meni se čini da ti ličiš pomalo na Vulkana, boga pakla - reče gospodin de Sance.
Čini se da ne postoji čovjek koji bolje od ovog saksonskog radnika poznaje zemljinu utrobu. Možda zbog toga i ima onako čudan izgled. Nikad mi ovi poslovi u rudniku nisu bili osobito jasni, i nisam baš siguran nije li magija u sve to umiješala svoje prste. Priča se da Hauer zna tajnu pretvaranja olova u zlato. To bi zaista bilo nešto izvanredno. U svakom slučaju, on već mnoge godine radi s grofom Peyracom koji ga je poslao u Poitou da stavi u pogon Argentiere.
Grof de Peyrac. Uvijek taj grof de Peyrac! - pomisli Anđelika neraspoložena stalnim spominjanjem tog imena.
A zatim - reče naglas - Možda zbog toga i jest bogat taj grof de Peyrac.
Olovo što mu ga šalje Fritz Hauer pretvara u zlato. Ništa onda lakše nego da me pretvori u žabu.
Vi me, zaista, rastužujete, kćeri draga. Čemu taj podrugljivi ton? Izgleda kao da vas ja pošto-poto želim unesrećiti. U mojim namjerama ne postoji nešto na čem biste vi mogli temeljiti svoje nepovjerenje. Vjerovao sam da ćete me obasuti povicima radosti, a vi mi, naprotiv odgovarate zajedljivošću.
Istina je, oče - reče Anđelika zbunjena i očajna zbog razočaranja što ga je primijetila na čestitu očevom licu. - Duvne su često govorile kako ja nisam kao ostale djevojke i da su ih moji postupci često dovodili u nepriliku. Ne krijem vam: ta prosidba umjesto da me obraduje, ispunja me nelagodnošću. Dopustite mi da o svemu tome razmislim, da se naviknem…
I tako se razgovarajući ponovo približe konjima. Anđelika brzo uzjaše konja da bi izbjegla previše revnu Nikolinu pomoć, ali ipak nije mogla spriječiti tamnu sluginu ruku da je dodirne dok joj je pružao uzde.
- Prilično neugodna stvar, - pomisli srdeći se u sebi. Moram ga strogo upozoriti da stoji na svom mjestu.
Po putovima je cvjetao glog. Njegov ugodan miris ju je sjetio djetinjstva i malko primirio njezinu uznemirenost.
Oče - reći će odjedared - čini mi se da biste vi željeli da se u pogledu grofa de Peyraca ja što prije odlučim. Nešto mi je palo na pamet: dozvoljavate li mi da odem do gospodina Molinesa? Htjela bih se s njim ozbiljno porazgovarati.
Barun podigne oči prema suncu da bi utvrdio koliko je sati:
Uskoro će podne. Vjerujem da će te gospodin Molines rado pozvati na ručak. Hajde, kćeri moja. Nikola će te pratiti.
Anđelika se baš htjela odreći te pratnje, ali nije htjela pokazati da ma i najmanju važnost pridaje tom seljaku, stoga ocu radosno mahne glavom, a potorn potjera konja uzagrepce. Nikola je jahao na mazgi te su se odmah odvojili jedno od drugoga. Prolazeći pola sata zatim ispred željezne ograde dvorca Plessis, Anđelika se sagne i pokuša otkriti na dnu drvoreda kestena njegov bijeli obris.
Filip, - pomisli. Začudi se i učini joj se da joj je to ime palo u sjećanje da bi uvećalo njezinu sjetu.
Ali du Plessis su još bili u Parizu. Taj bivši pristalica princa de Condea uspio je ponovo steći milost kraljice majke i kardinala Mazarina, dok je gospodin princ, pobjednik kod Rocroi, jedan od najslavnijih vojskovođa Francuske sramotno otišao u Flandriju, i stavio se u službu španjolskoga kralja. Anđelika se pitala da li je nestanak kovčežića s otrovima imao kakvog udjela u sudbini gospodina de Condea. U svakom slučaju, ni kardinal Mazarin ni kralj ni njegov mlađi brat nisu bili otrovani. A govorilo se da je gospodin Fouquet, duša ondašnje urote protiv njegova veličanstva, imenovan za ravnatelja državne blagajne.
Zaista šaljivo, ako se pomisli da je možda seoska djevojka izmijenila tok historijskih zbivanja. Jednoga dana mora ispitati da li je kovčežić još tamo gdje ga je ona sakrila. A što li su učinili s pažem što ga je ona optužila? Gluposti! Ta sve to ionako nije važno!
Anđelika začuje galop rnazge. Nikola se približavao. Potjera konja trkom i uskoro stiže pred upraviteljeva kuću.
Kad su završili s ručkom, Molines povede Anđeliku u svoj radni kabinet gdje prije nekoliko godina bijaše primio njezina oca. Tu se začeo onaj posao u vezi s mazgama i djevojka se odjedared sjeti upraviteljeva sumnjiva odgovora na njeno pitanje praktične djevojčice:
"A što ćete mi dati?" "Dat ću vam muža."
Nije li možda već onda pomišljao na brak s tim čudnim grofom iz Toulouse? Nije bilo isključeno, jer Molines je bio čovjek čija je misao daleko sezala i tisuću planova smišljala. U stvari, upravitelj obližnjeg dvorca nije bio čovjek antipatičan. Njegovo donekle prepredeno držanje bijaše u skladu s njegovim potčinjenim položajem. Mada je bio potčinjen, znao je da je pametniji od svojih gospodara.
Za siromašnu obitelj susjednog plemića njegovi su poslovni prijedlozi bili prava blagodat. Anđelika je, doduše znala da je upraviteljeva osobna korist bila razlogom njegove velikodušnosti i pomoći. To joj je bilo drago, jer ju je sve više osvajalo uvjerenje da mu ništa ne duguje i da je neće izgrizati ponižavajući osjećaj zahvalnosti. Ipak se čudila simpatiji što ju je osjećala za tog čovjeka pučkog porijekla i vrlo proračunata.
"To je stoga što on stvara nešto novo i trajno", pomisli odjednom.
Samo što ona nije bila sklona i neće pristati da je on miješa u svoje planove i da s njom raspolaže na isti način kao s mazgama ili olovnim šipkama.
Gospodine Molines - reče otvoreno - otac mi je dosta uporno govorio o mojoj udaji za nekoga grofa de Peyraca, udaji za koju ste vi pripremili teren. Imajući u vidu veliki utjecaj što ste ga vi stekli nad mojim ocem posijednjih godina, uvjerena sam da i vi pridajete veliku važnost toj udaji, što znači da ste mi dali neku ulogu u vašim trgovačkim kombinacijama. Željela bih znati kakva je ta uloga?
Hladan osmijeh, se pojavi na tankim usnama upraviteljevim.
Zahvaljujem Nebu što vidim da ste postali onakva djevojka kakva je izgledalo da ćete postati kad su vas u Moateloupu nazivali malom vilom močvara. U stvari, ja sam de Peyracu obećao ženu lijepu i pametnu.
Preveliku ste obavezu preuzeli na sebe. Mogla sam postati ružna i glupa, a to bi bilo na štetu vašem zvanju posrednika.
Ja se nikad ne obavezujem polazeći od pretpostavki. U više su me navrata prijatelji koje imam u Poitiersu obaviješiavali o vama, a i ja sam vas prošle godine vidio u svečanoj povorci jadnog blagdanjeg dana.
Nadzirali ste me, dakle - bijesno poviče Anđelika - kao što se nadzire dinja koja raste pod staklenikom!
Ali ta joj se usporedba učini tako smiješnom da je odmah prasnula u smijeh. I tako ju je bijes prošao. Na kraju, više je voljela doznali kako stoje stvari, nego da je uhvate u stupicu kao bijelu gusku.
Kad bih htio govoriti jezikom vašega staleža - reče ozbiljno Molines - mogao bih se zakloniti iza uobičajenih razmatranja: djevojka još vrlo mlada nije potrebno da
zna zašto su joj roditelji odabrali ovoga a ne onoga muža. Poslovanje sa olovom i srebrom, trgovina i carina ne spadaju u nadležnost žena, nadasve plemićkih žena… A poslovi u vezi s uzgojem mazgi ili neke druge stoke još manje. Ali ja vjerujem da vas poznajem, Anđeliko, pa vam neću govoriti tako.
Nju nije uvrijedio njegov prisni ton.
Zašto mislite da sa mnom možete razgovarati drugačije nego sa mojim ocem?
Teško je to objasniti, gospođice. Ja nisam nikakav mudrac, a sve što sam naučio, naučio sam u poslu. Oprostite što sam iskren. No nešto ću vam reći. Osobe iz vašeg svijeta neće nikad shvatiti kako je posao ono što me pokreće.
Seljaci rade još više. Bar se meni čini.
Oni kuluče, a to nije isto. Osim toga, glupi su, neznalice i nisu svjesni svojih interesa kao i plemići koji ništa ne proizvode. Ovi posljednji su beskorisna bića. Jedino su sposobni da vode pogubne ratove. Vaš otac barem pokušava nešto napraviti, ali, oprostite mi, gospođice, nikad neće shvatiti samu bit posla!
Mislite da neće uspjeti? - uplašeno će djevojka. Ipak, vjerovala sam da njegovi poslovi dobro napreduju, a dokaz je tome da se i vi za njih zanimate.
Dokaz je prije svega u tome da mi zajednički proizvodimo nekoliko tisuća mazgi godišnje, a drugi i važniji dokaz je u tome da to donosi priličnu zaradu i stalno sve veću. To je istinski dokaz da posao ide kako treba.
A nećemo li upravo do toga i stići jednoga dana?
Nećemo, jer jedno uzgojište, pa makar bilo i važno i imalo iza sebe novac osiguran za teške trenutke, bolest ili ratove, jest i ostaje samo uzgojište, a to znači da je to kao i obrađivanje zemlje, dugi trud koji malo donosi. A zatim zemlje i životinje nisu nikad nikoga obogatile. Sjetite se primjera bezbrojnih stada biblijskih pastira! Njihovo je življenje bilo vrlo skromno.
Ako je to vaše uvjerenje, ne razumijem, gospo.dine Molines, zašto ste se vi, čovjek tako oprezan, upustili u takav dug posao koji malo nosi?
Ali zato vas mi i trebamo, gospođice, mi, to jest vaš otac i ja.
Ta ne mogu vam ja pomoći da se vaše magarice ždrijebe dvaput brže nego dosad.
Ali nam možete pomoći da dvaput povećamo svoje prihode.
Ne shvaćam kako ja to mogu postići.
Brao ćete shvatiti ono što mislim. Da bi jedan posao bio unosan, mora se brzo odvijati, ali kako mi me možemo izmijeniti Božje zakone, moramo iskoristiti slabost ljudskoga duha. Mazge predstavljaju naličje našeg posla. One pokrivaju tekuće troškove, pomoću njih održavamo dobre odnose s Vojnom upravom kojoj prodajemo kožu i životinje, a ono što je najvažnije: dozvoljavaju nam da se slobodno krećemo, oslobođeni carine i cestarine, i da opremamo teško natovarene karavane. I tako mi s partijom mazgi otpremamo u Englesku olovo i srebro. Na povratku životinje donose vreće pune crne zgure koju smo nazvali sredstvo za rastvaranje, neophodan proizvod za radove u rudniku, ali to sredstvo je u stvari zlato i srebro španjolskog porijekla, kupljeno u Londonu.
Sad vas više ne razumijem, Molines. Šaljete srebro u London da biste ga odonud opet natrag povukli.
Jest, ali uvažamo dvostruku ili trostruku količinu. A što se zlata tiče, grof Joffrey de Peyrac posjeduje u Languedocu jedan rudnik zlata… Kad bude u posjedu i rudnika Argentiere, operacije koje ću ja obavljati za njegov račun neće izgledati sumnjive s obzirom da zlato i srebro potječu iz rudnika koji njemu pripadaju. U tome i jest naš pravi posao. Jer, znajte, zlato i srebro koje se može iskopati u Francuskoj, ponavljam, ne predstavljaju bogzna kako velike količine. Ali se zato mogu uvesti u zemlju, a da ne upadnemo u oči poreskim, trošarinskim i carinskim vlastima, znatne količine španjolskog zlata i srebra. Šipke što ih ja predajem mjenjačima ne govore. Ne mogu ispričati da umjesto iz Argentiere ili Languedoca stižu preko Londona iz Španjolske. I tako, dok kraljevskoj blagajni plaćamo zakonske prihode, možemo uvesti zahvaljujući proizvodnji u našim rudnicima, znatne količine plemenitih metala ne plaćajući radnu snagu i carinske pristojbe i
ne upropaštavajući se sa suviše skupim uređajima, jer ionako nitko ne zna koliko mi proizvodimo ovdje, a vlasti se moraju, htjele ili ne, zadovoljiti brojkama koje im mi dajemo.
Ali ako se ta podvala otkrije, ne postoji li opasnost da svršite na robiju?
Mi od tih plemenitih kovina ne kujemo krivi novac, a ne mislimo ga ni ubuduće kovati. Naprotiv, mi redovito snabdijevamo kraljevsku blagajnu odgovarajućim zlatom i srebrom u šipkama kojima ona utvrđuje čistoću i na koje udara svoj žig i potom od njih kuje novac. Zaštićeni tom neznatnom nacionalnom proizvodnjom, moći ćemo se, kad rudnik Argentiere i onaj u Languedocu budu pripadali jednom vlasniku, na brzinu obogatiti plemenitim metalima španjolskog porijekla. Ta je zemlja dupkom puna zlata i srebra koje dolazi iz Amerike. Tamo su rad potpuno batalili, trampeći te proizvode za proizvode drugih naroda. Londonske su banke posrednici. Španjolska je najbogatija i najbjednija zemlja u isti mah. A što se tiče Francuske, ovi će je poslovi, koje loše financijsko upravljanje prigušuje koliko samo može, obogatiti usprkos njoj samoj. A najprije ćemo se obogatiti mi, jer će nam se novac uložen u taj posao vraćati brže i u većim zaradama no što ih postižemo trgovinom magarica koje su deset mjeseci bređe a ta nam trgovina može donijeti najviše deset posto od uloženog kapitala.
Anđeliku su i protiv volje zainteresirale te vrlo domišljene kombinacije.
A što mislite s olovom učiniti? Služi li i ono da kamuflira glavnu operaciju ili ima svoju trgovačku vrijednost?
Olovo donosi velike prihode. Potrebno je za ratovanje i za lov. Posljednjih mu je godina porasla cijena, i to otkako je kraljica majka pozvala ovamo neke firentinske inženjere da u svim njenim palačama urede kupaonice, kao što je već prije nje te kupaonice bila uredila njezina svekrva, Katerina de Medici. Možda ste već vidjeli u dvorcu Plessis kako izgleda takva kupaonica, snabdjevena kadom i olovnim cijevima?
A je li markiz, vaš gospodar, upoznat s tim vašim planovima?
Nije - odgovori Molines blago se osmjehujući. Ta on ionako ne bi ništa shvatio, ali bi me zato u najmanju ruku smijenio s dužnosti upravitelja svojih imanja, a tu dužnost, uostalom, ja obavljam na njegovo potpuno zadovoljstvo.
A što moj otac zna o tom mešetarenju sa zlatom i srebrom?
Pa mislio sam da mu ne bi bilo drago kad bi doznao da su španjolske kovine prešle preko njegovih posjeda. Nije li bolje pustiti ga da vjeruje kako su sitne koristi koje mu dozvoljavaju da živi plod poštenog i mukotrpnog rada?
Anđeliku uvrijedi ponešto prezirno ruganje koje se osjećalo u tonu upraviteljevih riječi. Stoga suho odvrati:
A kakvo pravo imam ja da mi otkrivate svoje planove koji na deset kilometara smrde po robiji?
Ne radi se u ovom slučaju ni o kakvoj robiji, a kad bi se i pojavile poteškoće s kojim od državnih službenika, s nekoliko bi se škuda uredile stvari. Nisu li Mazarin i Fouquet ličnosti kojima se vjeruje više nego prinčevima kraljevske kuće pa i samom kralju? A zašto? Zato što su vlasnici ogromnog bogatstva. A što se vas same tiče, znam da biste se opirali dok ne biste doznali ono što se od vas traži. Stvar je, u biti, jednostavna. Grofu de Peyracu je potreban Argeatiere. A vaš mu otac neće ustupiti zemlju, ukoliko grof sa zemljom ne uzme i jednu od njegovih kćeri. I sami znate kako je tvrdoglav. On nikad neće prodati ni pedalj svoje očevine. A kako se s druge strane, grof de Pevrae želi oženiti djevojkom plemenitog porijekla, domislio se rješenju koje bi za sve bilo vrlo korisno.
A ako ja ne bih pristala na njegove kombinacije?
Ta vi valjda ne želite da vaš otac zbog dugova upozna zatvor! Ne vjerujem da ćete to dopustiti - polako će upravitelj. - Malo bi trebalo da padnete u još veću bijedu no što je ona u kojoj ste donedavno živjeli. A kakva bi bila vaša budućnost? Ostarili biste u bijedi kao i vaše tetke… Vaša braća i vaše nejake sestre neće dospjeti u zavode i u samostane, na školovanje i odgoj, već bi morali u inozemstvo…
Primijetivši da u djevojčinim očima blista srdžba, upravitelj doda ulagivačkim glasom:
Ali čemu me siliti da vam stavljam pred oči tako strašne slike? Mislio sam da ste vi drugačijeg kova od plemića kojima je njihov grb jedino što imaju i žive od kraljeve milostinje… Da bi se izvukao iz teškoća, čovjek ih mora čvrsto zgrabiti i založiti se svim svojim bićem. A to znači da treba djelovati. Ništa vam nisam sakrio zato da biste znali u kojem smjeru vam valja upraviti nastojanja.
Ništa nije moglo Anđeliku gore pogoditi od tih riječi. Nikad se nitko nije njoj obratio jezikom tako bližim njezinu značenju. Uspravila se kao da ju je tko bićem ošinuo. Pred očima joj je iskrsnuo Monteloup u ruševinama, njezina braća i sestre kako se valjaju po smetištu, njezina majka s prstima crvenim od hladnoće, njen otac kako za malim pisaćim stolom marljivo piše molbu kralju koji nije nikad odgovorio…
Upravitelj ih je izvukao iz bijede. Sad je trebalo platiti.
U redu, gospodine Molinas - reče bezbojnim glasom udat ću se za grofa de Peyraca.

Vraćala se mirišljavim puteljcima, ali ništa nije osjećala okupljena svojim mislima. Nikola ju je slijedio na mazgi. Nije posvećivala nikakvu pažnju mladom slugi. Ipak se trudila da ne sagleda jasno neodređeni strah, što joj je uznemirivao dušu.
Odlučila se. Ma što se dogodilo, natrag se vratiti neće.
Znači, najbolje da ide ravno naprijed i da nemilice odbaci sve što bi je moglo spriječiti u ostvarivanju jasno zacrtanog programa.
Odjedared je muški glas zovne: - Gospođice! Gospođice Anđeliko!
Ona nesvjesno povuče uzde i konj, koji se već neko vrijeme lijeno vukao, stane. Okrenuvši se, vidje da je Nikola sjahao s mazge i davao joj znak da dođe k njemu.
Šta se dogodilo? - upita ona.
Tajnovita izgleda on joj šapne: - Sjašite, nešto ću vam pokazati.
Ona posluša i sluga, pošto je uzde dviju životinja vezao za mladu brezu, pođe naprijed u mali šumarak.
Djevojka ga je slijedila. Proljetna svjetlost što se probijala kroz mlado lišće, imala je boju anđelike. Jedna je zeba neprestano cvrkutala u šikari.
Nikola je hodao pognute glave, pažljivo zagledajući oko sebe. Najzad klekne, a zatim se uspravi i na otvorenom joj dlanu pruži nekoliko crvenih i mirisnih bobica.
Prve jagode - prošapće. Obješenjački osmijeh sijevne u njegovim crnim očima.
Oh! Nikola to nije dobro - nećkala se ona.
Ali uzbuđenost joj odjedared izmami suze na oči, jer je on tim svojim činom razbudio sav čar djetinjstva, čar Monteloupa, trčanja kroz šumu, opojni miris gloga, svježinu vodenih kanala kojima ju je Valentin vozio, potoka u kojima su lovili rakove, Monteloup kojemu nije bilo ravno nijedno drugo mjesto na zemlji zato što se tu stapala slatkasta tajna močvara, opora tajna šuma…
Sjećaš li se - prošaputa on - kako smo te zvali Markiza anđela…
Baš si lud - reče ona slomljenim glasom - Nije trebalo, Nikola…
Ali je već prisnim pokretom s ispruženih ruku čopala sitne i ukusne bobice. Nikola je stajao pored nje kao nekad, ali sada ju je mršav i okretan dječak, lica kao u vjeverice, nadvisivao za čitavu glavu i ona je, kroz otvorenu košulju udisala seljački miris njegova muškog tijela, opaljenog i obraslog crnom dlakom. Vidjela
je kako mu moćna prsa polako dišu i to ju je toliko smućivalo da se nije usudila podignuti glavu, sigurna da će susresti njegov drzak i vatren pogled.
Nastavila je da jede jagode, unijevši se sasvim u taj užitak kojemu je ona u stvari, pridavala bezgraničnu važnost.
Ovo je posljednji okus Monteloupa! - mislila je. - Posljednji se put naslađujem njim! Sve što je za mene bilo najbolje u njemu sad se nalazi u tim rukama tamo, u opaljenim rukama Nikolinim.
Kad je pojela sve bobice, naglo zatvori oči i nasloni glavu na deblo jednog stabla.
Slušaj, Nikola…
Slušam te - odgovori on.
Ona osjeti na svom licu toplinu njegova daha u kojemu se osjećao miris jabukovače. Bio joj je sasvim blizu, skoro priljubljen uz nju, te ju je obavijao zračenjem svog snažnog tijela. Ipak on je nije dirao i pogledavši ga iznenada, opazi da je ruke zametnuo za leđa kako bi se opro iskušenju da je zagrli i stisne. Ali je u nju upro strašne oči bez osmijeha, zamračene molbom, u čiji smisao nije ni najmanje sumnjala. Anđelika još nikada nijednog muškarca nije ovako privukla, još nikada nije vidjela jasnije priznanje želja koje je pobuđivala njezina ljepota. Hir onog paža u Poitiersu, bio je samo igra, trpko iskustvo dvije mlade životinje koje iskušavaju svoje čaporke.
Ovo je sad bilo nešto sasvim drugo, moćno i tvrdo, staro kao i svijet, kao zemlja, kao orkan.
Mlada se djevojka uplaši. Da je bila iskusnija, ne bi se opirala tom zovu. Tijelo joj se uzbudilo, koljena su joj klecala, i ona je uzmicala kao košuta pred lovcem.
Ono nepoznato što ju je čekalo i seljakova suzdržana silovitost je preplaviše strahom.
Ne gledaj me tako, Nikola - reče trudeći se da joj glas zvuči sigurno - hoću da ti kažem…
Znam što mi želiš reći - prekine je on gluhim glasom. - To čitam u tvojim očima i u načinu kako držiš glavu. Ti si gospođica de Sance, a ja sam samo sluga… Sad se više ni u lice ne gledamo. Ja moram držati pognutu glavu! U redu, gospođice, da, gospođice… A tvoje oči, tvoje oči počivaju na meni a da me i ne vide. Kao da sam klada, gore nego da sam pas. Postoje markize koje po njihovim dvorcima peru njihove sluge, jer nije važno što će se pred njima pojaviti gole… Sluga nije čovjek, on je komad namještaja… komad namještaja koji služi. Hoćeš li ti tako sa mnom postupati?
Šuti, Nikola!
Dobro, ušutit ću. - Silovito je disao, zatvorenih usta kao ranjena životinja. - Ali prije no što ušutim još ću ti nešto reći - ponovo reče - a to je da si u mom životu postojala samo ti. To sam shvatio kad si otputovala. Mnoge sam dane poslije toga živio kao lud. Istina je da sam lijen, da zadižem suknje djevojkama i da ne volim zemlju i životinje. Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te hoda amo i tamo ne znajući zašto. Moje jedino mjesto si bila ti. Kad si se vratila, jedva sam čekao da doznam jesi li još moja ili sam te izgubio. Jest, ja sam drzak i previše slobodan. Jeste, da si htjela bio bih te uzeo, tu, na mahovini, u ovom našem šumarku, na ovoj zemlji Monteloupa koja pripada nama, samo tebi i meni, kao nekad! - vikao je.
Ptice su se uplašile u krošnjama drveća i umukle.
Ti bulazniš, jadni moj Nikola - blago će Anđelika.
Ne, ne, ne bulaznim - odgovori mladić i bljedilo mu se razlije po tamnoj puti. Ona odmahne dugom kosom koju je još uvijek nosila rasutu po ramenima i u nastupu bijesa poviče na narječju - Kojim jezikom da s tobom razgovaram? Sviđalo se tebi ili ne, meni nije slobodno slušati ljubavne izjave jednoga čobana. Uskoro ću se udati za grofa de Peyraca.
Za grofa de Peyraca? - ponovi Nikola u čudu. Povukao se nekoliko koraka i šutke ju je promatrao.
Znači, istina je ono što se pričalo u mjestu? - šapne. - Za grofa de Peyraca! Vi.. Vi.. I vi ćete se udati za onoga čovjeka?
Da Nije htjela ništa pitati. Rekla je da, i to je bilo dovoljno. Inače bi bila rekla da, slijepo, do kraja.
Udari puteljkom koji je vodio k cesti, a njezin je bič nervozno sjekao mlade pupoljke pored puta.
Konj i mazga su mirno pasli na kraju šumarka. Nikola ih odveže. Oborenih očiju pomogne Anđeliki da sjedne u sedlo po mušku. Ona iznenada zadrži sluginu ruku.
Nikola… reci mi, poznaš li ga?
On digne oči prema njoj i ona vidje kako su mu sijevnule pakosnim blijeskom.
Poznam… vidio sam ga. U selu je bio mnogo puta. Tako je ružan da su djevojke bježale kad bi prolazio mjestom na svom vrancu. A šepao je kao Belzebub, a i opak je kao on… Priča se da u svoj zamak u Touiousi mami žene ljubavnim napicima i pjesmom… One što pođu za njim više nitko nikad ne vidi ili pak polude… Ha! Ha! Ha! Nema šta, lijepog ćete muža imati, gospođice de Sance.
Rekao si da je šepav? - ponovi Anđelika kojoj su se ruke u led pretvorile.
Da šepav! Šepav! Pitajte koga bilo i svi će vam odgovoriti: on je Veliki Šepavac Languedoca.
Prasne u smijeh i hodajući prema mazgi navlas je šepao. Anđelika podbođe konja i natjera ga u divlji trk.
Pored glogove živice trčao je cerekavi glas koji je ponavljao - Šepav! Šepav!

Stigla bijaše u dvorište Monteloupa kad jedan konjanik, odmah za njom prijeđe preko pokretnog mosta. Po njegovu oznojenom i prašnjavom licu i po hlačama postavljenim kožom, odmah joj je bilo jasno da je to bio nekakav glasnik.
Nitko isprva nije ništa razumio od onoga što je pitao.
Njegov je naglasak bio tako neobičan da je trebalo dosta vremena da shvati da on govori francuski.
On uruči gospodinu de Sanceu, koji je u međuvremenu dotrčao, svežnjić papira koji je izvukao iz metalne kutijice.
Bože moj, gospodin d'Andijos dolazi sutra! - poviče barun Arraand neobično uzbuđen.
A tko je taj? - upita Anđelika.
Jedan od grofovih prijatelja. Gospodin d’Andijos treba da se s tobom oženi…
Gle, pa i taj?
Putem punomoći, Anđeliko. Ta pusti me da dovršim što sam htio reći, kćeri moja. Sto mu jada, kako je govorio tvoj djed, pitam se što su te naučile opatice, ako ti nisu u dušu usadili poštovanje koje mi duguješ. Grof de Peyrac šalje svog najboljeg prijatelja da ga predstavlja na prvoj svadbenoj svečanosti, koja će se održati ovdje, u kapelici Monteloupa. Drugi će blagoslov biti podijeljen u Toulousi. Na žalost, toj drugoj svečanosti tvoja obitelj ne može prisustvovati. Markiz d'Andijos će te pratiti sve do Languedoca. Nema šta, brzi su ti Južnjaci. Znao sam da su na putu, ali nisam pretpostavljao da će tako brzo stići.
Vidim da je za mene stigao trenutak da se udam - prošapće Anđelika s gorčinom.

Sutradan nešto prije podne dvorište se ispuni škripom kotača, njiskom konja, zvučnim dovikivanjem i lakoumnim razgovorima.
Jug je stigao u Monteloup. Markiz d’Andijos, crnomanjast, brkova sličnih oštrici bodeža, usplamtjelog pogleda, imao je na sebi "rhingrave" od žute i narančaste svile, a ta je "rhingrave" vrlo dražesno sakrivala njegovu gojaznost bonvivana. On predstavi svoje drugove, vjenčane svjedoke grofa Carbon-Dorgeraca i mladog grofa Cerbalauda.
Bili su uvedeni u blagovaonicu gde je na stolove poduprte nogarima obitelj de Sance izložila svoje bogatstvo: med iz košnica, voće, kiselo mlijeko, pržene guske, vino a brežuljaka Chaillea.
Gosti su umirali od žeđi. Pošto je otpio gutljaj, markiz d’Andijos se okrene i oprezno pljucne na pod.
Svetoga mi Pavla, barune, vaša mi se vina iz Poitoua gade! Ono što ste mi usuli je pravi pravcati bućkuriš. Hej, Gaskonjci, dovucite ovamo burad!
Njegova prirodna jednostavnost, njegov pjevuckavi naglasak, njegov dah koji je zaudarao na češnjak ne samo da nisu odbijali gospodina de Sancea, već mu se sve to vrlo mnogo sviđalo. On se sjeti vremena kad su se i na dvoru gospoda među sobom ophodila priprosto i iskreno.
On sam je u Poitiersu vidio kralja Luja XIII kako je, povrijeđen suviše velikim izrezom na prsima jedne gospođice, napunio usta vodom i vinom i preko čitava stola bljusnuo u onu đavolju škropionicu. Dok se jadna djevojka onako mokra dizala da ode pasti u nesvijest u drugu sobu, otac Vassaut, onaj prokleti jezuit s dvora, rekao je, držeći se potpuno ozbiljno, kako su po njegovu mišljenju njezine grudi bile vrijedne gutljaja.
Znamo već naizust tu zgodu - šapne Marija Agneza drsnuvši koljenom Anđeliku. Ova nije imala snage čak ni da se nasmiješi. Od jučer je bez odmora radila s tetkom Pulcherie i dojiljom da bi stari dvorac dobio bar kakav-takav izgled i sad je bila sva slomljena. Bolje tako: umor ju je priječio da misli. Stavila je na se svoju najljepšu haljinu, sašivenu u Poitiersu i ta je haljina bila siva, ali je ipak imala nekoliko modrih čvorića na grudima. Siva patka pupčanica među gospodom na kojoj je blistala svila. Nije znala da je njeno toplo lice, tvrdo i profinjeno kao tek sazrelo voće, izdižući se iznad visokog ovratnika od uškrobljene čipke, bilo samo po sebi zasljepljujuće ljepote. Pogledi trojice gospode stalno su se vraćali k njoj s divljenjem koje njihov južnjački temperamenat nije uspijevao prikriti. Počeli su joj udvarati i sipati pohvale koje je ona tek napola shvaćala zbog njihova brzog govora i onog nevjerojatnog naglaska koji je oživljavao svaku pa i najobičniju riječ kao da je na nju pala sunčana zraka.
Zar ću čitava života slušati taj govor? - pitala se zlovoljno.
U međuvremenu su sluge dovaljali u blagovaonicu nekoliko povećih bačvica, podigli ih na nogare i odmah stavili ruke na njih. Čim je napravljena rupa, u nju su ugurali drvenu slavinu, ali je pri tom vino šiknulo i stvorilo na podu velike mrko-rumene i providne mlake.
Sveti Emelion - govorio je grof de Carbon-Dorgerac koji je bio iz Bordeauxa - Sautemes, Medoc…
Naučeni na kiselkasti okus jabukovače i sok šljiva, stanovnici zamka Monteloup su obazrivo kušali razna vina što ih je grof spominjao. Ali vrlo su brzo Denis i njegova tri mlađa brata postali previše veseli. Opojan je miris udarao u glavu. Anđelika osjeti kako je preplavljuje osjećaj sreće. Vidjela je kako se njen otac smije, kako svoj starinski kaput rastvara nimalo se ne zabrinjavajući što mu se vidi iznošeno rublje. Već su gospoda s Juga driješili kratke prsluke bez rukava, a jedan je čak skinuo vlasulju da bi obrisao znoj, a zatim je stavi malo ukoso.
Marija Agneza se objesila o ruku starije sestre i kreštavim joj glasom urlala u uho:
Anđeliko, dođi već jednom! Anđeliko, dođi da vidiš kakvih sve divota ima u tvojoj sobi..
Pustila je da je odvuku. U prostranu sobu gdje je tolike godine spavala zajedno s Hortenzijom i Madelonom dopremljeni su veliki sanduci od metala i tvrde kože koje se onda zvalo garderobom. Nekoliko je slugu i sluškinja pootvaralo te sanduke i razmještahu njihov sadržaj po podu i po šepesavim naslonjačima. Na ogromnom krevetu Anđelika opazi haljinu od tafta zelenog kao što su joj i oči bile. Jedna čipkica izvanredne finoće ukrašavala je steznik proviđen kitovim šipkama, dok je otvor poruba na stezniku bio sav izvezen dijamantima i smaragdima u obliku cvijeća. Iste cvjetne šare bile su utisnute na crnom baršunu ogrtača.
Dijamantne kopče su držale njegove skutove na onom mjestu gdje se suknja vidjela.
Ovo je vaša vjenčana haljina - reče markiz d’Andijos koji je došao za djevojkom u sobu. - Grof de Peyrac je dugo tražio među tkaninama, što su po njegovu nalogu došle iz Liona, boju koja bi odgovarala boji vaših očiju.
Ali on mojih očiju nije nikad vidio - odlučno će Anđelika.
Gospodin Molines mu ih je potanko opisao: more, rekao je, gledano s obale kad mu sunce svojim zrakama dosegne dno.
Kuga umorila i tog Molinesa! - poviče barun. Nećete me još uvjeravati da se čak i poezijom bavi. Sve se bojim, markiže, da vi cifrate istinu da biste vidjeli kako se smiješe oči mlade nevjeste, očarane i polaskane pažnjom njezina muža.
A ovo! A ovo! Gledaj, Anđeliko! - ponavljala je Marija Agneza čija se lukava njuškica sjajila od zadovoljstva.
Zajedno s dvojicom braće, Albertom i Jean Marie, ona je podizala uvis raskošno rublje, otvarala je kutije s garniturama čipaka, ili lepeze od pergarnene i perja.
Među ostalim stvarima bio je prekrasan putni neseser od zelenog baršuna, postavljen bijelim damastom, okovan pozlaćenim srebrom. U tom su se kovčežiću nalazile dvije četke, zlatna kutija s tri češlja, dva talijanska ogledala, jedna kutijica za igle, dvije kapice za glavu, noćna košulja od batista, mali svijećnjak od slonovače i vrećica od zelene svile sa šest svijeća od pravoga loja.
Bilo je i haljina jednostavnijih, ali ipak vilo lijepih, opasača, rukavica, zlatni satić i bezbroj sitnica za koje Anđelika nije ni znala čemu služe, kao na primjer kutijica od sedefa u kojoj se nalazio izbor madeža od crnog baršuna na gumiranom taftu.
Vrlo bi vam lijepo pristajalo - objasni grof da Carbon kad biste ovaj mali madež zalijepili negdje na lice.
Ja nemam bijelu put, pa nije ni potrebno da je mladežom ističem - reče ona zatvarajući kutiju.
Ushićena, ona je suzdržavala svoju djetinju radost, očaranost žene, koja je nagonski osjećala sklonost za sve što je lijepo, a čega je sada prvi put postala svjesna,
A da li vaša put odbija? - upita markiz d'Andijos - da i s ovim podijeli sjaj?
Otvori plosnati kovčeg i u sobi punoj slugu, lakeja i momaka s imanja prostruji mrmor divljenja.
Na bijelom satenu zablista trostruki niz bisera najčistijeg sjaja, malko zlaćanog. Ništa nije prikladnije za mladu nevjestu. Par naušnica i dva niza sitnijih bisera koje Anđelika u prvi mah smatraše narukvicama, kompletirala su garnituru.
Ovo su ukrasi za kosu - objasni markiz d’Andijos koji je, usprkos svojoj gojaznosti i svom vojničkom držanju, izgleda bio dobro upućen u pojedinosti ljepog odijevanja. - Ovo služi da se podigne kosa. Da pravo kažem ja ne znam kako se to radi.
Ja ću vas očešljati, gospođo - umiješa se visoka i snažna žena približavajući se. Mada mlađa, neobično je bila slična dojilji Fantini Lozier. Isti onaj saracenski plamen, koji je prošao zemljom za davnih vremena, opržio je i njezinu kožu. Već su jedna drugu mjerile neprijateljskim i kao noć mračnim očima.
Ovo je Margerita, sestra po mlijeku grofa de Peyraca. Ona je bila u službi velikih tuluških dama, a dugo je živjela i u Parizu sa svojim gospodarom. Ona će odsada biti vaša sobarica.
Margerita je spretno podigla tešku kosu zlatnog preliva i ukrotila je isprepletenim biserima. Zatim je sigurnom rukom s Anđelikinih ušiju skinula sitne dragulje što ih je barun de Sance poklonio kćerki za prvu pričest i ukrasila joj uši raskošnim nakitom. Potom je došao red na ogrlicu.
Ah, treba više osloboditi grudi - poviče mladi barun de Cerbalaud koji je, svojim očima crnim kao šumske kupine poslije kiše, nastojao dokučiti djevojčine ljupke oblike.
Markiz d’Andijos ga bez ustručavanja svojim štapom udari po glavi. Jedan paž pojuri da donese ogledalo.
Anđelika se vidjela u svom novom sjaju. Činilo se da sve na njoj blista, pa čak i njezina glatka, tek na obrazima malko rumena put. Iznenadan je užitak prožme, pope joj se na usne koje se rastvore u očaravajući osmijeh.
Lijepa sam, - pomisli.

Ali se sve odjednom zamaglilo i iz dubine ogledala kao da joj se do ušiju probio strašan cerek: - Šepav! Šepav! Ružniji je od samog vraga! Ha! Ha! Kako ćete lijepog muža imati, gospođice de Sance!

Vjenčanje putem punomoći obavljeno je osam dana poslije toga, a svečanosti su trajale tri dana. Plesalo se u svim okolnim selima, a na dan vjenčanja su u Monteloupu pucale prangije i rakete.
U dvorištu zamka i čak po obližnjim livadama postavljeni su veliki stolovi krcati vinom i jabukovačom te svakom vrsti voća i mesa koje su seljaci jeli, jedni pa drugi, zabavljajući se uvelike s bučnim Gaskonjcima i Tulužanima pred čijim su se bubnjevima s praporcima, lutnjama i violinama i slavujskim glasovima povukli svirači viola i flauta iz sela.
Navečer dan prije odlaska nevjeste za daleki Laaguedoc priređeno je veliko slavlje u dvorištu zamka na koje su dohrlile poznate ličnosti i okolišni plemići. I Molines je s ženom i kćerkom prisustvovao.

U prostranoj sobi gdje je noću Anđelika bezbroj puta slušala kako jauču ogromni vjetrokazi starog zamka, dojilja joj je pomagala da se obuče. Pošto je s puno ljubavi iščetkala njezine prekrasne kose, zakopča joj prslučac modre boje ukrašen draguljima.
Kako si lijepa, kako si lijepa, dijete moje!
Uzdisala je tužnim glasom. - Imaš tako čvrste grudi da ih ne treba podupirati svim tim šipkama i steznicima. Pazi da ti ne oštete grudi. Daj im više slobode.
A nisam ii ih previše otkrila Nounou?
Velika gospođa mora što više isticati grudi. Kako si lijepa! A za koga, veliki Bože!
uzđisala je prigušenim glasom.
Anđelika primijeti da je staričino lice izbrazdano suzama.
Ne plači, dojiljo, inače će mi ponestati hrabrosti.
Na žalost, bit će ti potrebna, kćeri moja. Sagni glavu da ti zakopčam ogrlicu. Bisere za kosu ćemo prepustiti Margeriti. Ja ti se baš ništa ne razumijem u pusta ona motanja. Ah, zlato moje, crknut ću od muke! Kad samo pomislim da će te Margerita, ta velika mazga što smrdi po češnjaku i po samom nečastivom sto metara daleko, oprati i obrijati navečer na dan vjenčanja, muka me hvata!
V spusti se na koljeno da joj uredi povlaku na haljini. Anđelika začuje kako rida. Nije nikad pomišljala da će takvo očajanje potresati dojilju. Tjeskoba joj stegne srce.
Još uvijek na koljenima, Fantiaa Lozier prošapće: - Oprosti mi, kćeri moja, što te nisam uspjela odbraniti! Ja koja sam te svojim mlijekom othranila. Otkako sam ćula da se govori o onom čovjeku, ne uspijevam sklopiti oka.
Šta se o njemu priča?
Dojilja se diže i zagleda se u Anđeliku svojim moćnim, svojim upornim pogledom proročice.
Zlata, zlata je pun njegov zamak..
Ta nije valjda grijeh posjedovati zlato, dojiljo. Gledaj kakve mi je darove poslao. Osjećam se sretnom.
Ne zavaravaj samu sebe, kćerko! To zlato je prokleto. On ga pravi pomoću svojih retorti i filtara. Jedan od paževa, Henrico, onaj što onako lijepo svira na tamburici, pričao mi je kako u njegovoj palači u Toulousi, palači crvenoj kao krv, postoji jedno odjeljenje gdje nitko ne može ući. Pred ulazom stražari čovjek potpuno crn, cm kao dno naših lonaca. Jednoga dana kad se stražar malo
maknuo, Henrico je kroz odškrinuta vrata vidio dvoranu punu staklenih kugli, retorti i cijevi. Sve je to pištalo i kuhalo! Odjedared sine nekakav plamen i razlegne se grmljavina, Henrico pobježe što ga noge nose.
U onog je dječaka mašta previše živa, kao u svih Južnjaka.
Jao! Glas mu je zvučao tako iskreno i prestrašeno da se ne može sumnjati u istinitost njegovih riječi. Onaj je čovjek, grof de Peyrac, za moć i bogatstvo prodao dušu nečastivome. Gilles de Retz, eto šta je, Gilles de Retz iz Toulouse!
Ne govori gluposti - oštro je prekori Anđelika. Nitko nikad nije pričao da jede djecu.
Mami žene - šaputala je dojilja - nekim neobičnim čarima. U njegovoj se palači održavaju orgije. Izgleda da ga je tuluški nadbiskup javno s propovjedaonice osudio, da je pri tom spominjao sablazan i nečastivog. A onaj pogani sluga što mi je to jučer u kuhinji pričao, smijao se kao lud. Kaže da je poslije nadbiskupove propovijedi grof Peyrac naredio svojim ljudima da isprebijaju nadbiskupove paževe i sluge gdje samo stignu. Čitave su se bitke vodile, te su se čak i u katedrali tukli. Misliš li da bi se takve strahote mogle kod nas dogoditi? A gdje uzima zlato što ga posjeduje? Roditelji su mu ostavili samo dugove i prezadužene posjede. Taj se gospodin ne udvara ni kralju ni drugim velikašima. Kad je gospodin d'Orleans, kao guverner Languedoca, došao u Toulousu, priča se da grof nije htio pred njim saviti koljeno, pod izlikom da ga to umara, a kad mu je odmah potom, nimalo se ne naljutivši, gospodin d’Orleans spomenuo kako bi mu mogao učiniti velike usluge na visokom mjestu, grof de Peyrac je odgovorio da…
Stara Fantina se prekine i nekoliko pribadača stavi u suknju, iako je suknja padala bez greške.
Što je odgovorio?
Da… da mu izdašnost ruke neće produljiti nogu.
Koje li bezobraštine!
Anđelika se promatrala u okruglom ogledalcu iz svog putnog nesesera. Prstom poravna obrve s kojih je sobarica Margerita pažljivo uklonila suvišne dlake.
Dakle, istina je ono što se priča, naime da je šepav? - pitala je trudeći se da svom glasu da što nehajniji prizvuk.
Istina je, istina košuto moja! Oh, Isuse! Ti tako lijepa!
Šuti, dojiljo. Umaraš me svojim uzdisanjem. Pođi po Margeritu. Neka me dođe očešljati. I ne govori više o grofu de Peyracu kao što si dosad govorila. Ne zaboravi da je on sad moj muž.
Kad je pala noć u dvorištu su upalili baklje. Svirači su se okupili na stepeništu i, složivši orkestar od dvije viole, jedne lutnje, flaute i oboe, svirkom su ispotiha pratili bučne razgovore. Anđelika odjednom zatraži da se pođe po seoskog svirača uz čiju su svirku plesali plemići na velikoj livadi podno dvorca. Njeno uho nije bilo vično onoj drugoj glazbi, pomalo izvještačenoj, koja je pristajala dvorskim zabavama i sastancima gospode u čipkanim odijelima. Htjela je još jednom čuti slatki zvuk gajdi i poletni zvuk frule svoga kraja, zvukove kojima se pridružio mukli topot seljačkih cokula.
Nebo se osulo zvijezdama, ali je laka izmaglica oko mjeseca oblikovala zlatni krug. Jelo je i vino stalno donošeno. Košaricu punu okruglih još toplih hljepčića netko stavi pred Anđeliku. Djevojka podiže oči i vidje čovjeka visoka, odjevena u svjetlosivo odijelo kakvo nose mlinari. Budući da ga brašno nije mnogo stajalo, njegove su kose bile naprašene isto tako obilno kao i u prisutnih plemića. Njegov čipkasti ovratnik i rubovi hlača, također čipkama ukrašeni, bijahu od najfinijeg platna.
Evo Valentina, mlinareva sina. Svoj je poklon donio nevjesti - poviče barun Armand.
Valentine - smješkajući mu se obrati Anđelika - nisam te još vidjela otkako sam se vratila. Da li još uvijek čamcem obilaziš kanalima i bereš anđeliku za redovnike u Nieulu?
Mladić ništa ne odgovori već se duboko pokloni. Čekao je da se ona posluži, a zatim uze košaricu i nuđaše sve okolo svojim hljepčićima dok se nije izgubio među mnoštvom i u mraku.
Kad sav ovaj svijet ne bi ovako bučao, sad bih čula kreket žaba u močvari, mislila je Anđelika. Ako se vratim ovamo za nekoliko godina, možda ih više neću čuti, jer će se močvare povući pred radom ljudskih ruku.

Kušajte ovo, ovo morate kušati - na uho joj reče markiz d’Andijos pružajući joj nekakvo jelo ne baš privlačna izgleda, ali zato vrlo ugodna mirisa.
Ovo je ragu od zelenih jelen-gljiva, gospođo. Nabavljene su u Perigordu potpuno su svježe. Treba da znate: ovo je jelo božansko i čudotvorno. Nema jela koje bi bolje pripremilo tijelo mlade žene za muževljeva milovanja. Jelen-gljiva grije želudac i crijeva, ubrzava kolanje krvi a put čini osjetljivom za milovanje.
Ne postoji onda razlog da ih jedem večeras hladno - odgovori Anđelika odgurnuvši srebrni kotlić. Budući da ću se sa svojim mužem sresti tek za nekoliko tjedana…
Ali treba da se pripremite, gospođo. Vjerujte mi, jelen-gljiva je najbolji prijatelj braka. Budete li se njom hranili, bit ćete sama nježnost prve bračne noći.
U mojem mjestu - reče Anđelika gledajući ga ravno u lice uz laki osmijeh - prije Božića guske šopaju komoračom, da bi bile tečnije onaj dan kad ih se pečene iznese na stol…
Markiz, polupijan, prasne u grohotan smijeh, - Ha, ha, ha! Rado bih popapao malu guščicu kao što ste vi! - poviče i toliko se nagne prema njoj da joj je brkovima okrznuo obraze. - Neka me Bog ubije - doda i pri tom se ispravi i stavi ruke na srce - ako vam još samo jednu nepriličnu riječ kažem. Jao! Ali nisam ja jedini krivac. Prevarili su me! Kad me je moj prijatelj grof Joffrey de Peyrac zamolio da ga kod vas zamijenim u ulozi muža, ali bez onih čarobnih prava koja mužu pripadaju, tražio sam od njega da mi se zakune da ste gobava i razroka, ali vidim da on nije nimalo mario što će me staviti na ove muke. Zar, zbilja, nećete kušati ove jelen-gljive?
Ne, hvala!
Onda ću ih ja pojesti - i napravi tako tužno lice da bi se ona u drugoj prilici bila od srca nasmijala njegovoj grimasi - premda sam lažan muž i uz to još neoženjen. Ali ja se nadam da će mi sreća biti sklona te će ove svečane noći usmjeriti prema meni korake neke gospođe ili gospođice manje okrutne od vas.
Morala je sebe prisiliti da se ne smije tim ludostima. Od zapaljenih se luči i baklja širila nepodnosiva toplina.
Nije bilo daška povjetarca. Svi su pili i pjevali. Osjećao se težak zapah vina i umaka.
Anđelika prođe rukom preko sljepoočica i opazi da su vlažne.
Šta mi je? - pitala se. Čini mi se da ću sadna prsnuti, sasuti im u lice svoju mržnju. Zašto? Otac je sretan… Kneževski me udaje. Tetke su izvan sebe od radosti. Grof de Peyrac im je poslao velike ogrlice od pirinejskog dragog kamenja i svu silu sitnica. Moja će braća biti odgojena kao što dolikuje njihovu porijeklu. A što se ja tužim? U samostanu su nas opatice uvijek upozoravale da se čuvamo maštanja. Nije li bogat i plemenit muž glavni cilj plemićke djevojke?
Njom ovlada drhtavica kao konjem kad je na izmaku svojih snaga. A ipak nije bila umorna. Bila je to samo živčana reakcija, fizička pobuna čitava njenog bića što je u najneočekivanijem trenutku popuštalo.
Da ovo nije strah? Pa ono dojiljino pričanje! Ona uživa u tome da posvuda vidi vraga. Zašto da sve to vjerujem? Uvijek je pretjerivala! Ni Molines, ni moj otac nisu mi sakrili da je grof Peyrac učenjak. A to je lakovjernom svijetu dovoljno za zamisli paklenske origije. Da dojilja, zaista, vjeruje da sam ja pala u ruke sličnom čudovištu, ne bi me pustila da otputujem. Ne, ne bojim se toga i ne vjerujem u to. Pored nje je, s ubrusom pod bradom, markiz d’Andijos jednom rukom podigao u zrak jelen-gljivu s koje se cijedio umak, a u drugoj je ruci držao čašu bordovskog
vina. On je malko promuklim glasom, koji se s vremena na vrijeme gubio u zadovoljnom podrigivanju, krasnoslovio: - O božansko jelen-gljivo, dobročiniteljice ljubavnika! Ispuni mi žile radosnim plamenom strasti! Svoju ću prijateljicu milovati sve do zore…
Ovo je ono, - odjednom pomisli Anđelika, - ovo je ono na što ja nikad neću pristati, što nikad neću podnijeti!
I pred njom iskrsne strašan i nakazan čovjek čijim će plijenom biti. U noćnoj tišini dalekog Languedoca, nepoznati će nad njom imati sva prava. Uzalud će ona vikati, dozivati, preklinjati. Nitko joj neće priskočiti u pomoć. On ju je kupio. Prodali su mu je. I tako će to biti do kraja njezina života!
Eto, to svi misle, a nitko o tome ne govori, već se možda šapuće o tome u kuhinji, među poslugom i lakejima. Eto zašto ja opažam nešto kao samilost prema meni u očima južnjačkih svirača, u očima ljupkoga Henrica rudljave kose koji onako vješto svira na svojoj tamburici. Ali licemjerstvo je jače od sažaljenja. Jedna jedina osoba žrtvovana, a toliko sretna svijeta! Zlato i vino mlazevima teku. Zar je možda važno ono što će se dogoditi između njihova gospodara i mene? Ah, kunem se, nikad on neće staviti svoje ruke na mene…
Ustane, jer je osjetila kako je obuzima strašan bijes. Gotovo joj je ponestajalo snage od silnog napora da se svlada. U općem metežu nitko nije ni primijetio njen odlazak.
Opazivši majordoma što ga je njen otac unajmio u Niortu, nekog Klementa Tonnela, ona ga upita za slugu Nikolu.
Nalazi se u ambaru gdje puni boce, gospođo.
Mlada žena pođe svojim putem. Hodala je kao u snu. Nije znala zašto traži Nikolu, ali htjela ga je vidjeti.
Poslije onog slučaja u šumarku, on više nije podizao svojih očiju na nju. Svoju službu sluge vršio je ravnodušno.
Našla ga je u podrumu gdje je vino iz bačve lijevao u vrčeve i boce koje su mu stalno donosili lakeji i paževi.
Na sebi je imao žutu livreju sa zlatnom dugmadi i posuvraćenim širitima, koju je gospodin de Sance za tu priliku negdje nabavio. Mladi seljak nije izgledao nimalo smiješno u toj iznošenoj prnji, naprotiv, držanje mu je bilo dosta prirodno. Ispravi se opazivši Anđeliku i duboko joj se pokloni, točno prema uputama što ih je, u toku četrdeset i osam sati, sa svom kućnom poslugom dobio od majordoma Klementa.
Nikola, tražila sam te.
Gospođo grofice…
Ona baci pogled na paževe i sluge što su čekali s posudama u ruci.
Neka te neki od ovih dječaka zamijeni, a ti dođi sa mnom.
Našavši se napolju, rukom još jednom prijeđe preko čela. Ne, nije uopće znala što će učiniti, ali neko ju je zanosno čuvstvo obuzimalo i širilo se u njoj zajedno s omamljujućim mirisom razlivenog vina po podu. Gurne vrata obližnjeg ambara. I tu je lebdio težak miris vina, jer su se i tu tokom noći punile boce. Burad je sada bila prazna, a ambar pust. Tu je bilo mračno i toplo.
Anđelika stavi ruke na Nikoline snažne grudi. I odjednom se priljubi uza nj, potresana suhim jecajima.
Nikola jecala je druže moj, reci mi da nije istina. Oni me neće odvesti, neće me predati njemu. Strah me je, Nikola. Stisni me, stisni me snažno!
Gospođo grofice…
Šuti! - poviče ona. - Ne budi i ti zločest!
I doda promuklim i dašćućim glasom koji joj se gotovo tuđim učinio: - Stisni me! Snažno me stisni! To je sve što od tebe tražim!
On kao da je trenutak oklijevao, a onda se njegove snažne seljačke ruke sviju oko krhkog tijela.
U amfoaru je bilo mračno. Iz topline nagomilane slame izbijala je neka drhtava napetost kao pred oluju.
Luda, omamljena, Anđelika je trljala čelo o Nikolino rame. Ponovo ju je podjarila divlja želja za muškarcem, ali ovaj joj se put prepuštala.
Ah! Ti si dobar uzdisala je. Ti si mi prijatelj. Htjela bih da me ljubiš… Samo jednom. Jedan jedini put hoću da me voli čovjek mlad i lijep. Shvaćaš li?
V spoji ruke oko njegove snažne šije prisilivši ga da svoje lice sagne prema njezinu. Ona osjeti kako je pali njegov dah prožet vinom.
Maridza anđela… - uzdahne mladić.
Ljubi me - šapne ona i pritisne svoje usne na njegove. - Samo jedanput. Poslije ću otputovati… Nećeš? Možda me više ne ljubiš?
On odgovori muklim povikom i podigne je na ruke. Zatetura u mraku i zajedno s njom se sruši na kup slame.
Anđelika je osjećala neku čudnu jasnoću u sebi i u isto vrijeme neko odvajanje od svih ljudskih dodira.
Omamljena potpunim mrakom u ambaru, toplinom i mirisom zatvorenog prostora, novošću njegova grubog i umješnog milovanja, ona se nadasve trudila da nadvlada svoju stidijivost, koja se opirala i protiv njezine volje.
Bojeći se da ih netko ne iznenadi, htjela je da što prije obave ono što je naumila obaviti. Kroz stisnute zube je ponavljala kako je onaj drugi neće prvi imati. Ovako će se osvetiti, ovo će biti njen odgovor njegovu zlatu kojim je mislio da sve može kupiti.
Nikolin je dah bivao sve brži. Ona je pokorno izvršavala njegove naloge, prepustivši mu se, prihvatila ga, poslušno se rastvorivši pod težinom njegova tijela koje ju je pritislo…

Odjednom svjetlost razbije mrak ambara i na vratima odjekne krik zaprepaštene žene. Nikola se baci na bok. Anđelika vidje kako se nečiji krupan lik bacio za slugom. Prepozna staroga Guillaumea i svom se snagom zakači za nj kad se našao kraj nje. Učas se Nikola dohvatio greda na krovu i otvorio prozorčić. Čulo se kako je skočio i udario u bijeg.
Žena na pragu je i dalje urlala. Bila je to tetka Jeanne. U jednoj je ruci držala bocu, a drugom je pritiskala svoje obilate grudi koje su se naglo dizale i spuštale. Anđelika ispusti Guillaumea i baci se na nju, zarivši joj u mišice svoje prste kao čaporke.
Šutite već jednom, stara luđakinjo.. Hoćete li da izbije sablazan, da markiz d’Andijos pokupi darove i obećanja i klizne? Bilo bi gotovo s vašim pirinejskim draguljima i poslasticama. Urnuknite ili ću vam zabiti šaku u bezuba usta!
Iz obližnjih se ambara stadoše približavati znatiželjni seljaci i sluge. Anđelika među njima opazi dojilju, a zatim svoga oca koji je, usprkos obilnom piću i nesigurnom hodu, kao dobar gospodar, bdio nad odvijanjem svečanosti.
Da li se to vi, Jeanne, derete kao da vas sam đavo škaklje?
Đavo škaklje! - vikala je usidjelica gotovo bez daha. - Ah, Armande, čini mi se da ću umrijeti!
A zašto, draga Jeanne?
Došla sam ovamo po vino. I u ovom sam ambaru vidjela… vidjela…
Tetka Jeanne je vidjela neku životinju - prekine je Anđelika. - Ne znam da li se radi o zmiji ili kuni. Zaista, tetko, nije vrijedno da se toliko uzbuđujete. Bilo bi bolje da se vratite za stol, a ja ću narediti da vam donesu vino.
Tako je, tako je - odobravao je barun zaplećući jezikom. - Jednom ste pokušali biti od neke koristi i pola ste svijeta uskomešali.
Nije njoj bila na pameti nikakva korist, mislila je Anđelika. Ona me je uhodila, slijedila me je. Otkada živi u dvorcu, sjedeći ispred svog posla kao pauk usred svoje mreže, poznaje nas bolje no što se sami poznajemo, naslućuje i pogađa naše misli. Slijedila me je. Zamolila je starog Guillaumea da joj pridrži svijeću.
Prsti su joj čvrsto stezali hladetinastu podlakticu debele žene.
Jeste li me shvatili - šapne joj - nikome ni riječi prije no šta ja otputujem, inače ću vas otrovati travama koje su mi poznate. Kunem vam se!
Tetka Jeanne još jednom uzdahne i onda prevrne očima. Ali spominjanje ogrlice prije ju je ukrotilo nego prijetnje trovanjem. Stisnuvši usne, šutke pođe za svojim bratom.
Nečija gruba ruka zaustavi Anđeliku. Oporim pokretima stari Guillaume joj poskida vlati slame što su joj se bili uhvatili za kosu i haljinu. Ona podigne oči prema njemu, trudeći se da odgonetne izraz njegova bradatog lica.
Guillaume - šapne - željela bih da ti shvatiš…
Nije potrebno da shvatim, gospođo - odgovori on na njemačkom s visoka što ju je ošinulo kao udarac biča. - Dovoljno mi je ono što sam vidio.
On se šakom zaprijeti prema mraku. Pri tom nešto promrmlja, vjerojatno neku kletvu. Ona uspravi glavu i vrati se na mjesto svečanosti. Sjednuvši, očima potraži markiza d’Andijosa i opazi kako pod stolicom mirno spava. Stol je izgledao kao plitica sa svijećama u crkvi kad se posljednje svijeće gase. Dobar dio uzvanika je već otišao ili je spavao. Ali se po livadama još plesalo.
Ukočivši se, Anđelika je bez osmijeha predsjedavala na svom bračnom banketu. Bila je bijesna što su je prekinuli u njenoj osveti na koju se bijaše zarekla, a koja je ostala neizvršena. To ju je boljelo nad svaku mjeru.
Razdirali su je bijes i stid. Izgubila je starog Gullaumea.
Monteloup ju je odbacio. Nije joj ostajalo drug do da pođe svom šepavom mužu.
Sutradan su četiri kočije i dvoja teško natovarena teretna kola krenuli prema Niortu. Anđelika gotovo nije mogla vjerovati da je sav onaj raspored konja i jahača, sva ona vika i škripa, da je sveo bilo njoj u čast. Tolika se prašina dizala zbog gospođice de Sance koja dotad nije znala za drugu pratnju osim one starog najamnika oboružanog kopljem. Nevjerojatna stvar!
Sluge, sobarice i svirači potrpali su se svi u velika teretna kola skupa s prtljagom. Po putu obasjanom suncem, među rascvjetanim vrtovima, promicala je povorka tamnoputih lica. Smijeh, pjesme i zvukovi gitara ostajali su za njima, miješajući se s vonjem balege, kao znak bezbrižna života. Sinovi Juga vraćali su se u svoj blistavi kraj, koji je zaudarao po češnjaku i vinu.
U tom veselom društvu jedino se majordom Klement Tonnel držao kruto. Njegove su usluge trajale koliko i svadbene svečanosti, te je on zamolio da ga povedu do Niorta. Tako je izbjegao da unajmljuje posebnu pratnju. Ali na kraju prvog dana putovanja, on se obrati Anđeliki i ponudi joj svoju službu ili kao majordomo ili kao sobar. Reče joj da je služio u Parizu kod neke gospode i navede njihova imena. Ali kad se vratio u Niort, svoje rodno mjesto radi toga da sredi ostavštinu iza oca mesara, njegovo je mjesto zauzeo neki sluga spletkar. Tražio je, dakle, službu u poštenoj kući izvjesnog ranga gdje bi se ponovo mogao posvetiti svom zanatu.
Izgledao je obziran i pametan te je stekao naklonost sobarice Margerite koja je tvrdila da bi dobro odgojen sobar bio objeručke dočekan u palači u Toulousi, gdje se grof okružio poslugom različitom, svih rasa i boja, koja nije bila baš uzorna u poslu. Svi su besposličili na suncu, a najljeniji od svih bio je sigurno upravitelj Alphonso, koji im je i zapovijedao.
Anđelika uze, dakle, u službu i povede sa sobom majordoma Klementa. Ona ga se nekako plašila, a zašto, nije nikako mogla objasniti. Ali bila mu je zahvalna što je govorio kao i sav drugi svijet, to jest bez onog nepodnošljivog naglaska koji joj je počeo ići na živce.
Naposljetku, taj čovjek, hladan, smjeran, gotovo servilan u iskazivanju poštovanja i pažnje, taj sluga još jučer joj nepoznat on će za nju predstavljati njen kraj.

Čim je pratnja gospođe de Peyrac napustila Niort, glavni grad močvara, i onu njegovu glomaznu kulu, crnu kao željezni liv, odjednom je uletjela u sunčanije krajeve. Pred Anđelikom se pružao neobičan krajolik, bez sjena, u svim pravcima izbrazdan vinogradima, a da to nije ni opazila. Prošli su nedaleko Bordeauxa. Polja kukuruza su se smjenjivala s vinogradima. Ušavši u Bearn, putnici su odmah bili primljeni u dvorcu gospodina Antonina de Caumonta, markiza de Peguilin, vojvode de Lauzun. Anđelika je promatrala, i u čudu i razdragana, tog čovječuljka koji je bio, zahvaljujući svojoj duhovitosti i ljubaznom ponašanju, tvrdio je markiz d’Andijos, "dječak kojemu su se najviše ulagivali na dvoru". Sam se kralj, koji je u svojoj mladosti bio vrlo ozbiljnog držanja, nije mogao suzdržati već se grohotom smijao dosjetkama što bi ih Peguilin izvalio u kraljevskom vijeću. A sad se Peguilin nalazio na svojim posjedima, gdje je ispaštao za zaista pretjerane drzovitosti kojima je povrijedio gospodina Mazarina. Ali čini se da se nije pokajao jer je pričao na stotine šaljivih priča.
Nenavikla na govor pun ljubaznosti kojim se tada govorilo po dvorovima, Anđelika je razumjela, da i ne, polovicu od njegovih pričica, ali sastanak je bio veseo i živahan i raspoložio ju je. Vojvoda de Lauzun se oduševio njezinom ljepotom, i to je svoje oduševljenje pretvorio u stihove odmah, na licu mjesta.
Ah! Prijatelji dragi - poviče - pitam se neće li Zlatni glas kraljevstva ostati bez glasa kad je vidi!
Tu je Anđelika prvi put čula za Zlatni glas kraljevstva.
To je veliki pjevač Toulouse - objasniše joj.
Poslije velikih trubadura srednjega vijeka Languedoc nije imao takvoga pjevača! Čut ćete ga, gospođo, i nećete se odrvati draži njegova glasa.
Anđelika se trudila da ne oneraspoloži svoje domaćine namrgođenošću svoga lica. Svi su joj ti ljudi bili simpatični, ponekad malko prosti, ali i vrlo ljubazni.
Ugrijan zrak, crijepovi na krovovima, lišće platana imali su boju bijeloga vina, a duh lakoću.
Ali što su se više približavali kraju putovanja, Anđelika je imala dojam da joj je srce bivalo sve teže.
Dan prije no što će ući u Toulousu, prespavali su u jednom dvorcu grofa de Peyraca. Taj je dvorac bio sagrađen od bijelog kamena u renesansnom stilu. Anđelika isproba udobnost kupaonice u kojoj je kada bila obložena mozaikom. Margerita se trudila oko nje. Bojala se da prašina i vrućina na putu nisu potamnili ionako već tamnu gospodaričinu put, koja se njoj baš nije previše sviđala.
Namazala ju je raznim mirisavim uljima i naredila joj da se pruži na jednu ležaljku. Potom joj je snažno trljala čitavo tijelo i sve joj dlake s njega poskidala.
Anđeliku ne povrijedi taj običaj koji se nekad, u vrijeme kad su svi gradovi imali rimska kupatila, bijaše i u običnom puku uvriježio. Sad su se tom običaju još jedino djevojke iz plemićkih obitelji podvrgavale. Smatralo se vrlo nepriličnim da velike gospođe i najmanji mašak sačuvaju na svom tijelu. Ipak je Anđeliku, dok se sobarica trudila da joj tijelo dovede u savršeni red, hvatao osjećaj užasa.
"Neće me dodirnuti", ponavljala je u sebi. "Prije ću se baciti kroz prozor". Ali više ništa neće zadržati njezinu ludu trku, onaj vrtlog koji ju je povukao.
Sutradan ujutro, gotovo bolesna od straha, posljednji put se pope u kočiju koja ju je imala za nekoliko sati uvesti u Toulousu.
Markiz d’Andijos sjedne pored nje. Sjajno raspoložen, on je stalno pjevuckao i nešto motao. Toliko je svoje brčiće namazao nekakvom mirisavom kremom da su izgledali tušem nacrtani.
Odjednom ga Anđelika zgrabi za lakat: - Ah, gospodine d’Andijos, željela bih da ste vi moj pravi muž! Zašto vi niste? Upoznala sam vas i zavoljela.
Gospođo - odgovori markiz ljubazno joj poljubivši ruku - iskazujete mi veliku čast. Ali ništa ne žalite i neka vas ne zavedu u bludnju moje vrpce, iako vam se
moj trbuh svidio. Znajte da sam siromašniji od prosjaka i da nema grofa de Peyraca, hodao bih bosonog po svojoj trošnoj ladanjskoj vilici. Za sve što posjedujem, treba grofu de Peyracu da zahvalim. Rekoh vam to zato da ne žalite. A on posjeduje i zlato i drago kamenje.
Nije mi ni do zlata ni do dijamanata. Ah! Vi ne shvaćate! Ja se bojim!
Bojite se? - ponovi on. - A čega se bojite, srce moje?
Ona ne odgovori, već se okrene i nasloni čelo na prozorsko staklo kočije, prljavo od prašine. Grizla je usne da ne udari u plač.
Zbunjen i ganut, on pomisli da se to u njoj njen djevojački stid uzbunio i muči je.
Ničega se ne bojte, mala guščice - poviče on veselo. - Svaka žena jednoga dana mora to iskusiti. E da! Ne završava ta stvar bez malog krika, ali odmah se potom čuje drugačija pjesma. A grof, vaš muž, je pravi majstor u pitanjima sladostrašća. Zna napamet ljubavno umijeće tankoćutnog Andrea le Chapelaina. Vjerujte mi, danas će mnogo crno oko zaplakati u grofoviji tuluškoj, i mnogo će vas ošinuti ljubomornim bijesom..
Ali Anđelika nije slušala što govori. Bijaše upravo primijetila da jahač na prvom konju zaustavlja konje.
Mnoštvo služinčadi i konjanika prepriječilo je put kočiji.
Kad se ova zaustavila, jasnije su se čule pjesme i povici što su se razlijegali uz ritmičko udaranje bubnjeva.
Svetoga mi Severina - poviče markiz skočivši na noge - čini mi se da vam vaš suprug dolazi u susret!
Već!
Anđelika osjeti da blijedi. Paževi otvore vrata kočije. Morala je sići na prašnjavu cestu. Sunce je nesmiljeno žeglo. Nebo je bilo žive modre boje. Plamenim su dahom disala sazrela polja kukuruza što su se protezala s obje strane puta kojim se prema njoj kretala blistava farandola. Odjeveno u čudna odijela obojena velikim crvenim i zelenim rombovima, čitavo je jato dječaka skakalo, iznenada se prekobacivalo i padalo konjima među noge. Na konjima su jahali nekakvi ljudi također odjeveni u neobična odijela od ružičasta satena i okićeni bijelim perjem.
Prinčevi ljubavi! Talijanski lakrdijaši! - klikne markiz i u zanosu baci ruke uvis, vrlo opasnim pokretom za svoje susjede. - Ah! Toulouse! Toulouse!
Mnoštvo se rastvori. U tom se otvoru pojavi visoki lik iščašen i nesiguran na nogama, odjeven u grimizni baršun i podštapajući se štapom od ebanovine.
Što se više približavao šepajući, sve ga se bolje vidjelo. Oko glave mu popadali gusti uvojci crne vlasulje, a lice mu bilo odbojno kao i čitav lik. Dvije duboke brazgotine zasjekle mu lijevu sljepoočicu i obraz sve do polovice obrve. Lice mu je oko usana bilo sasvim obrijano, te je to, budući da tada nije bilo u modi, davalo još čudniji izgled tom strašilu.
"Ne, to nije on", molila se Anđelika. "Učini, Bože, da ovo nije on!"
Vaš suprug, grof de Peyrac, gospođo - reče u tom trenutku markiz d’Andijos koji se nalazio pored nje.
Ona se pokloni kao što je bila podučena. Njen budan duh je primjećivao najsitnije pojedinosti: dijamantnu kopču na grofovim cipelama, pa čak i to da je na jednoj cipeli peta bila viša nego na drugoj zato da bi ublažila šepanje, čarape naborane i ukrašene svilenom čipkom, raskošno odijelo, ogroman ovratnik od bijelih čipaka.
Netko joj je nešto govorio. Ona odgovori nasumice.
Muklo udaranje bubnjeva i kreštavo i prodorno tuljenje truba sasvim ju je zaglušilo.
Dok je ponovo sjedala u kočiju, bokor ruža i ljubica joj padne na koljena.
Cvijeće ili "najveća radost" - reče nečiji glas - vlada Toulousom.
Anđelika primijeti da joj uz bok više ne sjedi markiz d’Andijos već drugi. Da ne bi ponovo vidjela ono strašno lice, ona sagne glavu nad cvijeće.
Malo potom ukaže joj se grad načičkan tornjevima i crvenkastim zvonicima. Povorka se probijala uskim uličicama, tim dubokim i sjenovitim hodnicima gdje se zadržavala grimizna svjetlost.
Odjednom je djevojci iz Poitoua postalo jasno od kakvih je opeka sagrađena Toulousa: grad to bijaše tamnocrven, sa lijepim zgradama, gotovo maurskim, tvrda izgleda, krvave boje. Tu se očitovao samovoljni genij Toulouse, dok je po uličicama i trgovima bujala pjesma i glazba, dok je cvijeće pričalo samo o ugodnu životu.
U palači grofa de Peyraca Anđeliku su na brzinu preobukli u prekrasnu haljinu od bijelog baršuna, s umecima od bijelog atlasa. Na vrpcama i vezovima su se isticali dijamanti. Dok su je njezine druzbenice oblačile nudile su je ledenim pićem jer je umirala od žeđi. Uz zvonjavu zvona u podne povorka krene prema katedrali, gdje je, na trgu pred crkvom, supružnika čekao glavom sam nadbiskup.
Pošto je primila blagoslov, Anđelika, po prinčevskom običaju, sama prođe crkvenom lađom. Šepavi je gospodin išao pred njom i njegov crveni i klimatav lik joj se odjedared učini, pod onim svodovima zadimljenim tamjanom, neobičan, slika i prilika samoga vraga. Vani je čitav grad bio u svečanom raspoloženju. Anđelika nikako da poveže svu tu buku sa svojom osobom, to jest sa svojim vjenčanjem za grofa de Peyraca. Nesvjesno je naokolo tražila prizor koji je svjetini mamio široke osmijehe na usne i poticao je da skače i pleše. Ali sve su oči bile u nju uprte. Pred njom su se klanjala gospoda zažagrenih očiju i gospođe u raskošnim haljinama.
Vraćajući se iz katedrale u palaču, mladenci su jahali na sjajno opremljenim konjima. Put duž obala Garonne bio je posut cvijećem, a konjanici što ih je markiz d’Andijos nazvao "prinčevima ljubavi" još su uvijek po njemu prosipali košare pune latica.
Na lijevoj obali rijeka se kao pozlaćena blistala. Mornari su ih iz svojih brodova radosno pozdravljali. Anđelika zateče sebe kako se nesvjesno osmjehuje. Nebo je bilo modro, modro, a miris cvijeća ju je opijao. Iznenada htjede kriknuti, ali se suzdrži: pratili su je paževi crna lica. U prvi je mah pomislila da su se samo prerušili, ali sad je jasno vidjela da su zaista imali crnu put. Nikada prije nije vidjela ljude crne puti.
U stvari, sve što je tu vidjela imalo je primjesu nestvarnosti. Osjećala se neizmjerno sama u nekom nejasnom snu. Kad se probudi možda će pokušati da ga se sjeti.
A uz svoj je bok stalno razaznavala, obasjan suncem, unakažen profil čovjeka kojega su zvali njenim mužem i kojega su svi pozdravljali. Zlatni su novčići zveckali po kaldrmi. Nekoliko paževa je bacalo novčiće među svjetinu koja se u prašini otimala za njima.
Dugi stolovi bijahu raspoređeni u vrtovima palače, u hladovini stabala. Iz česama pred vratima palače teklo je vino i svijet s ulice je mogao do mile volje piti. Gospoda i bogato građanstvo sudjelovali su na gozbi u vrtovima.
Sjedeći između nadbiskupa i čovjeka u crvenom baršunu, Anđelika nije imala teka, te je gledala kako pred njom promiče neizmjeran broj pladanja i jela: duboke zdjele pune mladih jarebica, pečenih pataka, mogranja u krvi, pirjanih prepelica, pastrmki, zečeva, janjećih tripica, salata, guščjih jetara. Pa slatkiša: pečenih krema s nareznicama od bresaka, marmelada svih vrsta, medenih kolača, svega u obilju. Crnčići su posluživali goste voćem naslaganim u visoke piramide, više no što su i oni sami bili. A onda zaredaše vina svih mogućih boja, od tamno crvenih do boje svjetlog zlata.
Anđelika primijeti kraj svojega tanjura neki zlatni predmet sličan rašljama. Ogledavši se, vidje da se većina uzvanika služila tim predmetom nabadajući njime meso i onda ga prinoseći ustima. Pokušala se ugledati na ostale, ali poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, vratila se kašiki koju su joj ostavili opazivši da se ne zna služiti tim malim predmetom koji su svi nazivali viljuška.
Ta smiješna zgoda je povećala njeno loše raspoloženje.
Ništa nije tako teško podnositi kao zabave kojima se ne prisustvuje rado. Anđeliku je izjedala tjeskoba i kivnost, te joj je bilo preko glave svega onog obilja i sve one buke. A kako je po prirodi bila ponosna, nije htjela da se to na njoj vidi te je za
svakog našla lijepu riječ i ljubazan osmijeh. Zahvaljujući željeznoj disciplini kojoj je bila podvrgnuta u uršulinskom samostanu, uspijevala je sjediti uspravno i ponosno usprkos svom umoru. Ali sebe nije mogla prisiliti da se okrene prema grofu de Peyracu i, mada je bila svjesna koliko je bilo neobično njeno ponašanje, ona je svu svoju pažnju poklanjala svom drugom susjedu nadbiskupu. Ovaj je bio lijep čovjek od četrdesetak godina. Ophođenje mu je bilo uglađeno, imao je ljubazno držanje, svijetle i hladne oči.
On je, čini se, jedini koji nije učestvovao u općoj veselosti.

Kojeg li rasipništva! Kojeg li rasipništva! - uzdisao je ogledavajući se ako sebe. - Kad pomislim na sve one siromahe što se svakog dana okupljaju pred vratima nadbiskupskog dvora, kad pomislim na bolesne koje nitko ne njeguje, kad pomislim na djecu po selima krivovjeraca koju se ne može iščupati iz njihovih zabluda zato što nema dovoljno novca, onda mi se srce kida. A da li se vi odajete dobročinstvima, kćerko?
Tek sam izišla iz samostana, presvijetli. Ali bit ću sretna ako se po vašim uputama budem mogla posvetiti vjernicima svoje župe.
On spusti na nju svoj sjajan pogled i malko se osmjehne ukočivši pri tom svoj gojazan podbradak.
Zahvaljujem vam na vašoj poslušnosti, kćeri moja, ali mi je poznato također da je život mlade gospodarice pun novosti kojima ona mora posvetiti svu svoju brigu. Prema tome, neću vas odvajati od vaših poslova ukoliko vi sami to ne poželite. A nije li najglavnija briga jedne žene, kojoj bi trebala posvetiti sve svoje snage, da prije svega stekne utjecaj nad duhom svoga muža? Žena koja voli, žena sposobna, može u ovo naše vrijeme zagospodariti potpuno mislima svoga muža.
Nagne se prema njoj i pri tom drago kamenje s njegova biskupskog križa zablista ljubičastim sjajem. - Jedna žena može sve - ponovi - ali, rečeno u povjerenju, gospođo, vi ste sebi izabrali zaista vrlo čudnog muža…
"Izabrala…", pomislila je Anđelika zajedljivo. "Je li moj otac bar jednom vidio ovu groznu lutku? Sumnjam da jest. Otac me je iskreno volio. Nizašta na svijetu ne bi me bio unesrećio. Ali stvar je u ovome: on me je htio učiniti bogatom, a ja sam željela ljubav. Časna sestra Sainte-Anne bi mi ponovno rekla da ne smijem biti suviše romantična… Ovaj nadbiskup mi izgleda dobar čovjek. A nisu li se s njegovom pratnjom tukli u katedrali paževi grofa de Peyraca?"
Malo-pomalo predveče je popustila nesnosna žega.
Trebao je otpočeti ples. Anđelika uzdahne: "Plesat ću čitavu noć," pomisli, "i nizašto na svijetu neću pristati da ostanem sama s njim…"
Uznemireni pogled baci na muža. Svaki put kad bi ga pogledala i vidjela ono njegovo lice puno ožiljaka na kojemu su blistale oči, kao ugljen crne, dušom bi joj ovladao osjećaj nelagodnosti. Lijevi očni kapak napola zatvoren zbog otekline jedne brazgotine davao je grofu de Peyracu izraz zlobnog podrugljivca.
Uvaljen u svoj naslonjač baš je prinio ustima nekakav crni štapić. Jedan sluga mu priskoči držeći kliještima komad zažarena ugljena koji prisloni na vršak štapića.
Zaboga, grofe, vi dajete drugima primjer dostojan žaljenja! - poviče nadbiskup mršteći obrve. - Uvjeren sam da je uživanje duhana sam vrag izmislio. Da ga se upotrebljava u prahu po uputi liječnika kao sredstvo protiv neraspoloženja, još bih se nekako pomirio s tim, mada mi se čini da oni što ga uzimaju nalaze u tome nezdravi užitak i svaki čas ga sitne, dakako, opravdajući to zdravstvenim razlozima. A lulu puši samo ološ po krčmetinama, gdje se čitave sate zaglupljuje tom prokletom biljkom. Dosada nisam nikad vidio ni čuo da neki plemić uživa duhan na taj prostački način.
Ja nemam lula, a niti duhan šmrćern, već pušim smotani list. Vidio sam da tako rade neki divljaci u Americi. Nitko me ne može optužiti da sam prost kao kakav mušketir ili izvještačen kao kakav kicoš s dvora…
Kad postoje dva načina da se nešto uradi, vi uvijek morate iznaći i treći - odgovori nadbiskup mrzovoljno. - Osim toga, upravo sam sada primijetio jednu osobitost jedino vama svojstvenu. Vi ne stavljate nikad u svoju čašu ni
okamenjeni zub ni komadić roga jednoroga. A ipak svi znaju da su to najbolja sredstva da bi se izbjeglo otrovu što vam ga uvijek može neprijateljska ruka usuti u vino. Pa čak se i vaša mlada žena povinovala tom mudrom običaju. A svatko zna da okamenjeni zub i komadić roga jednoroga, u stvari, promijene boju u dodiru s pogibeljnim pićima. Smatrate li da ste neranjivi ili da nemate neprijatelja? - doda crkveni dostojanstvenik bljesnuvši očima što se neobično dojmilo Anđelike.
Ne, presvijetli - odgovori grof de Peyrac - smatram jedino da je najbolji način da se čovjek sačuva od otrova, ništa ne stavljati u čašu već sve stavljati u tijelo.
Što ste time htjeli reći?
Ovo: svakog dana dok ste živi uzimljite neznatnu količinu nekog strašnog otrova.
Zar vi to činite? - poviče nadbiskup prestravljeno.
Od svoje najnježnije dobi, presvijetli. Vama nije nepoznato da je moj otac umro od posljedica nekakvog firentinskog otrova, iako je okamenjeni zub što ga je stavljao u čašu bio velik kao golubije jaje. Moja majka, žena bez predrasuda, tražila je istinsko sredstvo da mene sačuva. Od jednog maurskog roba, kupljenog u Narbonni, doznala je da je otrov najsigurnije sredstvo da se braniš od otrova.
U vašim rasuđivanjima uvijek postoji neka proturječnost što me ozbiljno zabrinjava - odgovori nadbiskup zamišljeno. - Reklo bi se da želite sve reformirati, a ipak svima je poznato koliki je metež podigla riječ reformacija i u crkvi i u kraljevstvu. Ponavljam, čemu se služiti jednim sredstvom za koje niste sigurni, dok su druga sredstva iskušana kao dobra? Dakako, treba posjedovati pravi rog jednoroga i pravi okamenjeni zub. Mnogi su šarlatani počeli trgovati tim predmetima prodajući ljudima rog za svijeću. Ali, na primjer, moj redovnik Becher, franjevački obraćenik velikog kalibra, koji se na moj nagovor bavi alkemijskim pokusima, mogao bi vam nabaviti izvrsnih okamenjenih zubi i rogova jednoroga.
Grof de Peyrac se nagne malko i pogleda nadbiskupa. Pri tom njegovi bujni i crni uvojci dotakoše Anđeliku. Ona se trgne natrag i u tom trenutku primijeti da njen muž nije nosio vlasulju, već su one guste kovrdže bila njegova prava kosa.
Htio bih, međutim, znati kako ih on pribavlja - izjavi grof. - Kad sam bio dječak, mnogo sam žaba potamanio, ali u njihovim mozgovima nisam nikada našao glasoviti zaštitnički kamen koji nazivaju okamenjeni zub, a koji bi se, čini se, u njihovu mozgu morao nalaziti. A što se tiče roga jednoroga, kazat ću vam da sam proputovao čitav svijet i da sam uvjeren u ovo: jednorog je životinja mitološka, izmišljena, životinja, koja, u stvari, i ne postoji.
Takve se stvari ne smiju tvrditi, gospodine. Tajne treba pustiti na miru, a vi biste htjeli sve znati.
Za mene je, međutim, tajna - polako je sricao grof - kako jedan čovjek bistra uma kao vi može vjerovati u slične… izmišljotine.
"Sveti Bože", "pomisli Anđelika, nisam nikad čula da se tko tako uvredljivo ponaša prema crkvenom dostojanstveniku na tako visoku položaju".
Ona je gledala sad jednoga sad drugoga, dok su se oni očima mjerili. Čini se da je njen muž prvi primijetio uzbuđenost što njom bijaše ovladala. On joj se osmijehne i pri tom mu se nekako čudno zgrči lice, ali i bljesnuše vrlo bijeli zubi:
Oprostite nam, gospođo, što ovako raspravljamo pred vama. Presvijetli i ja smo usrdni neprijatelji!
Ja nikoga ne smatram svojim neprijateljem - odgovori nadbiskup ljutit. - Zar ste zaboravili na milosrđe koje mora prebivati u srcu svakog sluge Božjega? Ako vi mene mrzite, ja vas ni najmanje ne mrzim. Ja samo za vas osjećam onaj nemir što ga osjeća pastir za izgubljenu ovcu. A ne budete li slušali moje riječi, ja ću već razlučiti kukolj od dobrog žita!
Ah! - poviče grof uz grozan smijeh - evo zaista pravog nasljednika onog Foulquesa de Neuillyja, biskupa i desne ruke strašnoga Simona de Monforta koji je podigao lomače u Albigeoisu i pretvorio u prah i pepeo profinjenu civilizaciju
Akvitanije! Odonda su prošla četiri stoljeća, a Languedoc još uvijek žali za svojom slavom uništenom u Kristovo ime i drhti od straha pri spomenu opisanih užasa. Ja pripadam najstarijoj tuluškoj lozi, u mojim žilama teče ligurska i vizitgotska krv, pa ipak se tresem od straha kad moj pogled susretne vaše plave oči ljudi sa sjevera. Nasljedniče Foulquesa, nasljedniče grubih barbara koji su kod nas presadili sektaštvo i netrpeljivost, eto to ja čitam u vašim očima!
Moja je obitelj jedna od najstarijih u Languedocu - poviče nadbiskup napola se dignuvšl. Sad je njegov južnjački naglasak zazvučio jedva razumljivo u ušima Anđelikinim. - Vi, drsko čudovište, sami najbolje znate da mi po nasljedstvu pripada pola Toulouse. Već vjekovima posjedujemo svoja lena u tuluškom kraju.
Četiri vijeka! Jedva četiri vijeka, gospodine! - poviče sada Joffrey de Peyrac skočivši i on na noge. Došli ste ovamo na kolima Simona de Monforta, s omraženim križarima. Došli ste kao zavojevači! Čovječe sa Sjevera, čovječe sa Sjevera, što radite ovdje za mojim stolom...
Sva uplašena, Anđelika se pitala neće li sad planuti bitka. Uto grohotan smijeh uzvanika poprati posljednje riječi tuluškog grofa. Nadbiskupov osmijeh je bio manje iskren. Pa ipak, kad se ogromno tijelo Joffreya de Peyraca zaljuljalo i pošlo da se pokloni pred prelatom u znak isprike, ovaj pruži grofu svoj pastirski prsten da ga poljubi.
Sve je to previše smutilo Anđeliku a da bi se ona miješala u njihovu žestoku raspru. Riječi što su ta dva čovjeka jedan drugome dobacili u lice nisu bile beznačajne, ali je isto tako istina da je za ljude s Juga smijeh vrlo često uvod u najstrašnije tragedije. Iznenada je Anđelika osjetila ono zanosno ushićenje kojim je dojilja Fantina prožela čitavo njeno djetinjstvo. Zahvaljujući njoj, neće joj biti tuđa naglost ovog svijeta.
Da li vam smeta dim duhana? - odjedared će upitati grof nagnuvši se prema njoj i trudeći se da uhvati njen pogled.
Ona odrečno odmahne glavom. Fini miris duhana pojača njezinu sjetu prizvavši joj u sjećanje starog Guillaumea kako sjedi u uglu ognjišta, i prostranu kuhinju u Monteloupu. Stari Guillaume, dojilja, obiteljski problemi sve joj je to odjednom postalo daleko.
U šumici je nekoliko violina počelo svirati. Iako je bila mrtva umorna, Anđelika je vrlo rado prihvatila poziv markiza d’Andijosa. Plesači su se okupili u velikom popločanom dvorištu, gdje je jedan vodoskok oko sebe širio svježinu. Anđelika je u samostanu naučila mnoge plesne figure u to vrijeme u modi tako da se nije osjećala nimalo nelagodno između gospode i gospođa ovog vrlo modernog kraja. Ta su gospoda i gospođe ponekad vrlo dugo boravili u Parizu. Njoj je ovo bilo prvi put što pleše na pravom primanju i baš je počela uživati u zabavi kadli se stvori mali metež. Parovi su bili rastavljeni pod pritiskom mnoštva koje se guralo prema mjestu gdje se održavao banket. Plesači su se bunili, ali netko povikne: - Sad će pjevati. - Drugi su ponavljali: - Zlatni glas! Zlatni glas kraljevstva..
U tom trenutku jedna ruka dotakne oprezno Anđelikinu golu podlakticu.
Gospođo - šapne joj sobarica Margerita - vrijeme je da se povučete odavde. Gospodin grof mi je naredio da vas otpratim u paviljon kraj Garonne, gdje ćete provesti noć.
Ali ja ne želim sada otići! - bunila se Anđelika. - Htjela bih čuti toga pjevača kojega mnogo hvale. Ja ga još nisam čula.
Pjevat će za vas, gospođo, samo za vas! Grof se već s njim dogovorio - tvrdila je ta žena ogromnih dimenzija. - Nosiljka vas čeka.
Dok je govorila, prebacivala je gospodarici preko ramena ogrtač s kukuljicom i pruži joj masku od crnog baršuna.
Stavite ovo preko očiju - šapne. - Tako vas neće prepoznati. Inače bi mladi bukači bili kadri otrčati za vama do paviljona i uznemiriti vašu prvu bračnu noć lupom tiganja.
I sobarica prasne u smijeh pokrivši rukom usta.
Tako je to oduvijek u Toulousi - dometne. - Mladenci koji ne uspiju kliznuti kao lopovi, moraju ili otrpjeti paklenu buku tih đavola ili dobro posegnuti u džep. Uzaludna su nastojanja presvijetlog nadbiskupa i policije da zatru taj običaj… Prema tome, najbolje je napustiti grad.
Gurne Anđeliku u jednu nosiljku koju dvojica čvrstih služitelja odmah podignu na ramena. Nekoliko konjanika izbije iz mraka i pođu uz nosiljku kao pratnja.
Pošto su prošli kroz labirint uskih uličica, skupina se uhvati polja.
Paviljon je bio skromno obitavalište okruženo vrtovima koji su se spuštali do same rijeke. Dodirnuvši nogom zemlju, Anđelika se začudi tišini koju je narušavalo samo zrikanje zrikavaca.
Margerita koja bijaše uzjahala na sapi zajedno s jednim od konjanika klizne na zemlju i uvede mladu nevjestu u pustu kuću.
Po sjaju što joj je blistao u očima i po osmijehu što joj je titrao na usnama, bilo je očito da se radovala svim tim ljubavnim tajnama.
Anđelika uđe u sobu s podom od mozaika. Noćna je lampica gorjela pored bračnog kreveta, ali i ta je svijetlost bila nepotrebna jer je mjesečina obasjavala čitavu sobu tako da su se izvezene plahte na velikom krevetu bijelile kao snijeg.
Margerita još jednom kritičkim pogledom promjeri mladu gospođu, zatim u svojoj torbi potraži bočicu s vodom za poljepšavanje da bi joj očistila kožu.
Ostavite me - nestrpljivo se obrecne Anđelika.
Gospođo, vaš će suprug uskoro stići, treba…
Ništa ne treba. Ostavite me.
Dobro gospođo. Sobarica se nakloni.
Želim gospođi da provede ugodnu noć.
Ostavite me! - po treći put vikne Anđelika srdito.
Ostala je sama i sad se grizla što nije mogla savladati bijes pred svojom sobaricom.
A nije joj bila nimalo draga. Zazirala je od njenih sigurnih i spretnih pokreta i bojala se sprdnje njenih crnih očiju.
Dugo je stajala nepomično. Najzad joj je tišina sobe postala nepodnošljiva.
Strah što ga uzbuđenost i razgovori bijahu potisli ponovo se u njoj javi. Stisne zube.
Ne bojim se, - reče skoro naglas, - znam što mi je raditi. Prije ću umrijeti no što će me dodirnuti.
Pođe prema ostakljenim vratima što su se otvarala na terasu. Anđelika je vidjela jedino u dvorcu Plessis ovako lijepo oblikovane balkone koji su došli u modu za vrijeme renesanse.
Divan prekriven zelenim baršunom pozivao ju je da sjedne i promatra veličanstveni krajolik. S tog se mjesta nije vidjela Toulousa, skrivana rukavom rijeke. Pred njom su se pružali vrtovi i blistava rijeka, a nešto dalje kukuruzišta i vinogradi.
Anđelika sjedne na rub divana, a čelo nasloni na ogradu balkona.
Kose, podržane i stegnute dijamantnim iglama i biserima, sad su je boljele. S dosta ih je muke rasplela.
Zašto mi ona glupača nije rasplela kose i zašto mi nije pomogla da se svučem? -
pomisli. - Misli li da će tu brigu preuzeti na se moj muž? I tužan i podrugljiv smiješak joj razvuče usne.
Časna majka Sainte-Anne bi mi, nema sumnje, održala govor o poslušnosti što je žena mora pokazati prema svim željama svoga muža. A kad je ona govorila svim, prevrtala je očima kao kuglicama, a mi smo se ludo smijale jer smo dobro znale šta je pod tim mislila. Ali ja nisam od onih poslušnih. Ima pravo Molines kad kaže da se ja ne saginjem ni pred čim što ne razumijem. Pokorila sam se da bih spasila Monteloup. Što bi još htjeli od mene? Rudnik Argentiere pripada sad grofu de Peyracu. On i Molines mogu nastaviti sa svojim poslom.
A moj otac može i dalje odgajati mazge da nose španjolsko zlato… Da se bacim kroz ovaj prozor i ostanem mrtva, ništa se ne bi promijenilo. Svi bi dobili ono što su željeli…
Naposljetku je rasplela kose koje joj se rasuše po golim ramenima, a koje ona zabaci pomalo neukroćenim pokretom glave, što joj je još od djetinjstva ostalo.
Uto joj se učini da čuje tihi šum. Okrenuvši se jedva se suzdrža da ne krikne od straha. Naslonjen na dovratnik od ostakljenih vrata, šepavac ju je promatrao.
Na sebi više nije imao crveno odijelo već hlače i vrlo kratak prsluk od crnog baršuna ispod kojega se vidjela košulja od finog batista.
On pođe naprijed svojim nejednakim korakom i duboko se pokloni, - Mogu li sjesti pored vas, gospođo?
Ona šutke pogne glavu. On sjedne i naslonivši se laktovima na kameni podboj, nehajno se zagleda ispred sebe.
Pred mnogo vjekova - reče - pod ovim istim zvjezđama gospe i trubaduri su se penjali na bedeme zamkova radi ljubavnog udvaranja. Jeste li kada čuli za trubadure iz Languedoca, gospođo?
Anđelika se nije nadala takvom toku razgovora. Sva se bijaše skupila spremivši se za obranu, te stoga samo promuca: - Da, vjerujem… Tako su zvali neke pjesnike u srednjem vijeku. Pjesnike ljubavi. Langue d'oc! Slatki jezik! Potpuno različit od tvrdog govora na Sjeveru langue d'oil. U Akvitaniji se učilo ljubavnom umijeću jer, kao što je kazao Ovidije mnogo prije trubadura ljubav je umijeće koje se može naučiti i u kojemu se može dostići savršenstvo proučavajući njegove zakone… Jeste li se već ogledali u tom umijeću, gospođo?
Nije znala što bi odgovorila. Bila je dovoljno bistra da u njegovu glasu osjeti laki prizvuk ruganja. To je pitanje bilo postavljeno tako da bi i jasan i niječan odgovor bio jednako smiješan. Ona nije bila vična toj vrsti šale. Omamljena pustim događajima, nije više bila u stanju da ishitri prikladan odgovor. Stoga samo okrene u stranu glavu i nesvjesno se zagleda prema uspavanoj ravnici.
Osjećala je da joj se on približio, ali se ona ne pomače.
Vidite li - ponovo će on - tamo dolje, u vrtu, onu kamenicu punu zelene vode u koju mjesec uranja kao okamenjeni zub u čašu aniša… Znate, ona voda tamo ima boju vaših očiju, draga. Nisam nikad naišao, putujući svijetom, tako neobične, tako zavodljive zjenice. A sad pogledajte one ruže što su stvorile vijenac oko našeg balkona. Imaju boju vaših usana. Ne, zaista nikad nisam naišao na usne tako ružičaste… i tako zatvorene. A o njihovoj ću slasti… sam prosuditi sada.
Odjedared je dvije ruke dočepaju oko pasa. Anđelika osjeti kako je taj visok i mršavi čovjek savija unazad. Nikad ne bi bila pretpostavila da je tako snažan.
On joj je rukom tako ukliještio šiju da se nije mogla maknuti. Njegovo strašno lice nagne se nad nju i gotovo ju je dodirnulo. Iz grudiju joj se ote krik užasa. Ispunjena odvratnošću, stane se otimati. Već slijedećeg trenutka bila je slobodna. Grof ju je ispustio. Gledao ju je smiješeći se pri tom.
Baš kao što sam i pretpostavljao. Moj vas lik užasom ispunja. Prije biste se bacili s balkona nego postali mojom. Nije li tako?
Mjerila ga je očima, srce joj je snažno tuklo. On ustane i njegov se dugi obris istegne na mjesečini.
Ne, neću vas silovati, mala moja djevice. Nije to po mom ukusu. Tako, dakle, dali su vas čistu i neporočnu Velikom Šepavcu iz Languedoca? Strašna je to stvar!
I nagne se prema njoj. Ona nije mogla podnijeti onaj njegov podrugljivi smiješak.
Treba da znate: u svom sam životu posjedovao mnoge žene. I bijele, i crne, i žute, i crvene, ali nikad ni jednu nisam uzeo silom ili privukao novcem. Došle su same. I vi ćete doći jednoga dana, jedne noći…
Nikad!
Odgovor je bio trenutačan, silovit. Uza sve to, s grofova neobičnog lica nije nestalo osmijeha.

Vi ste mlada divljakinja, ali to meni nije žao. Brzi uspjeh ljubavi oduzima vrijednost, dok joj je teški podiže. Tako tvrdi Andre le Chapelain, pisac knjige Ljubavno umijeće. Zbogom, ljepotice, dobro spavajte u svom velikom krevetu, sama sa svojim ljupkim tijelom, sa svojim prekrasnim grudima, tužnim što će ostati bez milovanja. Zbogom!

Probudivši se sutradan, Anđelika opazi da se sunce već bijaše visoko podiglo na nebu. Ptice bijahu utihnule među krošnjom drveća u vrtu. Velika vrućina ih smirila.
Više se nije jasno sjećala kako se svukla i kako je legla u onaj krevet čije su plahte obilježene grbom mirisale na ljubičice. Plakala je, od umora i ljutine, a možda i zato što je bila sama. Sad se vedrije osjećala. Tvrđenje njezina čudnoga muža da je neće dodirnuti ukoliko ona sama to ne poželi, prilično ju je primirilo. Ne umišlja li možda on da će se meni činiti prekrasnom njegova kratka noga i njegovo izgoreno lice..
I poče se zanositi mislima o ugodnom životu pored muža s kojim će živjeti u dobrom prijateljstvu. Naposljetku, život bi joj čak mogao poteći ne bez izvjesnog čara. U Toulousi je bilo zabava napretek!
Neupadljiva i tiha Margerita dođe da je odjene.
U podne se Anđelika povratila u grad. Klement joj se javi i reče joj kako mu je gospodin grof naredio da obavijesti gospođu groficu neka ne čeka na nj, jer je zauzet poslom u svom laboratoriju, te neće ni doći na ručak. Anđeliki bi lakše pri duši. Klement uz to doda kako ga je gospodin grof uzeo u službu u svojstvu majordoma. Bio je sretan. Svijet je tu, doduše, bio bučan i lijen, ali vrlo srdačan. Kuća mu je izgledala bogata i on će učiniti sve što bolje bude umio da bi zadovoljio nove gospodare. Anđelika mu zahvali na tim riječima u kojima se uslužnost miješala sa servilizmom. Bilo joj je drago što pored sebe ima tog mladića čije ponašanje bijaše u suprotnosti s živim ponašanjem svijeta što ju je okruživao.
Usprkos jučerašnjim svadbenim svečanostima i sve jačoj vrućini, u palači se osjećao stalni pokret. Anđelika je imala dojam da se u nju moglo potpuno slobodno ući, a isto tako i iz nje izići. Tu i tamo bi načas ugledala crnpurasta lišća malih prodavača ljubica, španjolskih prosjaka koji su, sa nekakvim sabljetinama o boku, ponosito pružali ruke, žene puti tamne kao mahagonij koje su bile kadre da za nekoliko novčića iz dlana predskažu divnu sudbinu. Gungula paževa, slugu i sobarica stapala se sa grajom što su je podizala gospoda koja su sa svim svojim pratiocima dolazili u posjetu.
U uglovima dugih trijemova sa stupovima svirači su stalno udarali u gitare i lutnje u čast lijepih žena što su, ulazeći, jedva i pozdravljale Anđeliku, a zatim grupimice odlazile da strastveno raspravljaju o pjesništvu. Sve će se to plemenito društvo poslije ponovo naći na Ferie, glavnoj ulici grada, da u modroj večeri sluša pjevače serenada, ili u katedrali gdje će gospođe, bezbrižno pokrećući lepezama težak zrak zasićen tamjanom, krajičkom oka žmirkati na haljine svojih susjeda.

Slijedećih se dana Anđelika mogla uvjeriti da je palača grofa de Peyraca bila sigurno najposjećenije mjesto grada. Gospodar kuće je rado prisustvovao svim zabavama. Njegov visok i klimav lik je od jedne skupine išao do druge. Anđelika se čudila živosti što ju je samo njegovo prisustvo pobuđivalo.
Ona se malo-pomalo navikavala na njegov izgled i ona odbojnost kojom ju je njegov lik ispunjao prvoga dana sad se već znatno ublažila. Pomisao na tjelesnu poslušnost koju je ona njemu kao svom mužu dugovala, sigurno je mnogo utjecala na silovitost njenih osjećanja i na strah što ga je on u njoj pobuđivao.
A budući da je sada u tom pogledu bila mirna, morala je priznati da je taj čovjek vatrene riječi, vesele i neobične naravi pobuđivao svačiju simpatiju.
Prema njoj se on pokazivao vrlo ravnodušan. Iako joj je iskazivao pažnju na koju je svojim položajem imala pravo, on se držao kao da je jedva i opaža. Svako jutro ju je pozdravljao i ona je sjedila na čelu stola, sučelice njemu, za svakog obroka kojima je obično prisustvovalo desetak osoba. Zahvaljujući tome, oni nikad nisu bili sami, čega se ona najviše i bojala.
Ipak, nije prošao dan a da Anđelika u svojoj sobi ne nađe neki dar: neki privjesak ili dragulj, novu haljinu, pa čak i slatkiše ili cvijeće. Svaka je stvar bila vrlo, vrlo ukusna i vrlo, vrlo raskošna, što je nju i zanosilo i očaravalo i… zbunjivalo. Nije znala kako da grofu pokaže radost kojom su je ispunjali njegovi darovi. Svaki put kad mu se morala izravno obratiti nekom riječi, nije se usuđivala podignuti oči na njegovo iznakaženo lice, te je nespretno zamuckivala.
Jednoga dana nađe, pored prozora uz koji je obično sjedila, kutiju od crvene kože. Otvori je i ukaže joj se dijamantna ogrlica tako lijepa da ljepšu ni u snu ne bi mogla zamisliti.
Sva je drhtala dok ju je promatrala. Sigurno ni kraljica nije imala takvu, mislila je. Uto začuje poseban korak svoga muža.
Sjajnih očiju zanosno poleti k njemu.
Krasna li je! Kako da vam zahvalim, gospodine?
Njeno ju je oduševljenje suviše brzo ponijelo k njemu. Gotovo ga je srušila. Ona svojim obrazom dotakne baršun njegova prsluka, a njegova je željezna ruka odmah zadrža. Lice kojega se ona grozila našlo joj se toliko blizu da joj se osmijeh učas ugasio i ona se baci unazad obuzeta drhtavicom straha koji nikako nije mogla prigušiti.
Ruka Joffreya de Peyraca namah klone. On joj reče pomalo prezrivom nehajnošću.
Da mi zahvalite? A zašto… Ne zaboravite, draga, da ste žena grofa de Peyraca, posljednjeg potomka slavnih grofova tuluših. Stoga i treba da ste najljepša i najljepšim nakitom ukrašena. Odsada se ne smatrajte obaveznom da mi zahvaljujete.
I tako su njezine obaveze bile vrlo neznatne te se mogla smatrati gošćom palače, ali još slobodnija od drugih da po svojoj želji raspolaže svojim vremenom.
Joffrey de Peyrac ju je zaista vrlo rijetko podsjećao na to da joj je muž. I to jedino onda kad je, na primjer, bio pozivan na ples kod guvernera ili nekog drugog visokog gradskog službenika. Takva je prilika zahtijevala da gospođa de Peyrac bude ljepša i ljepše dotjerana od ijedne druge gospođe u gradu.
Bez najave je tada dolazio, sjedao pored ogledala i pažljivo nadgledao dotjerivanje mlade gospođe, vodeći s ponekom riječi spretne ruke Margerite i sobarica. Nijedna mu pojedinost ne bi izmakla. On je savršeno poznavao sve tajne ženskog odijevanja i ukrašavanja. Anđelika se čudom čudila točnosti njegovih primjedbi i pomnji njegovih izbora. - A budući da je njoj bilo stalo do toga da postane prava pravcata velika gospođa, trudila se da joj ne promakne nijedna njegova riječ. U tim je trenucima ona zaboravljala svoju kivnost i svoje bojazni.
Ali jedne večeri, dok se promatrala u velikom ogledalu, odjevena u sjajnu haljinu od svilenog satena boje bjelokosti, ukrašenu visokim čipkastim ovratnikom načičkanim biserima, nazre uz svoj bok tamnu priliku grofa de Peyraca i iznenada joj očaj pritisne ramena kao kakav olovni poklopac.
Ni bogatstvo ni raskoš, pomislila je, ne mogu biti naknadom ovako strašne sudbine čitava života biti vezana za muža krivih nogu i nakazna lica.
On opazi da ga ona promatra u ogledalu i brzo se odmakne.
Što vam je? Ne čini li vam se da ste lijepi? Ona sad prebaci na svoj lik svoj sjetan pogled.
Da, gospodine, čini mi se da jesam - skromno odgovori.
Pa onda biste se mogli bar malo nasmiješiti… Njoj se učini da je on tiho uzdahnuo.

Prolazili su mjeseci i ona je, htjela-ne htjela, morala primijetiti da je on veću pažnju i komplimente iskazivao drugim ženama nego svojoj.
Njegova je ljubaznost bila iskrena, vesela, profinjena i gospođama je očito bila ugodna.
I ovdje su gospođe, po uzoru na Pariz, izigravale "precieuses".
Ovo je Palača radosnog znanja - reče jednoga dana grof. - Sve ono što je predstavljalo ljupkost i ljubaznost Akvitanije pa, prema tome, i Francuske, mora se naći među ovim zidinama. Tako je Toulousa upoznala glasovite cvjetne igre. Zlatna ljubica je bila dodijeljena mladom pjesniku du Roussillonu. Iz svih zakutaka Francuske, pa čak i svijeta, dolaze u Toulousu pjesnici rondoa12 da im se ovdje ocijene stihovi, pod okriljem Clemence Isaure, sjajne žene koja se nadahnula primjerom trubadura iz daleke prošlosti. A vi se, Anđeliko, ne plašite svih onih nepoznatih lica što ulaze i izlaze iz moje palače. Ako vas u bilo čemu smetaju, vi se možete povući u paviljon na Garonni.
Ali Anđeliki nije bilo na kraj pameti da se usami.
Malo-pomalo potpuno ju je osvojio čar tog raspjevanog života. Neke gospođe koje su je u početku susretale s visoka, opaziše da njoj ne nedostaje duha te je primiše u svoj krug. Suočena s uspjehom primanja što ih je grof priređivao u tom svom obitavalištu, koje usprkos svemu bijaše i njeno, mlada je žena s užitkom preuzela na se brigu da bi ta primanja što bolje uspjela. Trčala je od kuhinja do vrtova, od tavana do podruma praćena stalno trojicom svojih crnčića.
Bijaše se navikla na njihova zgodna lišća, okrugla i crna. Bilo je u Toulousi mnogo crnih robova jer su luke Aigues-Mortes i Narbonne bile na Sredozemnom moru koje u to vrijeme bijaše veliko gusarsko jezero. Morem se uputiti iz Narbonne u Marsej bijaše pravi podvig!
U Toulousi su tada izazvale mnogo smijeha nevolje nekog gaskonjskog plemića koji je za jednog putovanja dospio u ropstvo arapskog gusara. Francuski ga je kralj odmah otkupio od berberskog sultana, ali taj je plemić poprilično mršav došao kući, a i grdnoga se straha kod Arapa napatio.
Jedino je Kuasi-Ba malko uznemirivao Anđeliku.
Kad bi ona opazila ispred sebe tog tamnog orijaša bjeloočnica bijelih poput bijele gleđi, ona bi od straha ustuknula korak unazad. Pa ipak Kuasi-Ba je, izgleda, bio velika dobričina. Nikad nije ostavljao grofa de Peyraca i on je stražario pred vratima tajanstvenih odaja na kraju palače, gdje se grof povlačio svaku večer, a ponekad i po danu. Anđelika je bila uvjerena da se u tim prostorijama nalaze retorte i bočice o kojima je Henrico pričao dojilji.
Bila bi rado zavirila tamo, ali se nije usudila. Ali jedan joj je posjetilac Palače radosnog znanja omogućio da otkrije čudnovatu ličnost svoga muža u još jednom vidu.
Posjetilac je bio prekriven prašinom. Putovao je na konju, a dolazio je iz Liona prošavši kroz Nimes.


12 Pjesmica od trinaest stihova

Bijaše prilično visok i otprilike trideset i pet godina star. Počeo je govoriti talijanski, a potom je prešao na latinski, koji je Anđelika tek nešto razumjela, da bi naposljetku okrenuo na njemački.
Na tom jeziku, poznatom Anđeliki, grof joj je i predstavio gosta.
Profesor Bernalli iz Geneve ukazao mi je veliku čast došavši ovamo da sa mnom porazgovori o nekim naučnim problemima o kojima već mnoge godine izmjenjujemo bogatu prepisku.
Stranac se ljubazno klanjao pred Anđelikom i trudio da se ispriča što će sigurno biti dosadan, sa svojim formulama i svojim apstraktnim razgovorom, prekrasnoj gospođi koju sigurno muče samo lake brige.
Ni prkosom potaknuta, a niti stvarnom radoznalošću, Anđelika ipak zamoli da može prisustvovati razgovoru.
Ali da ne bi bila na smetnji pođe i sjedne u kut visokog i otvorenog prozora što je gledao na dvorište.
Bilo je zimsko doba. Vladala je suha studen, a sunce je napolju sjalo. Iz dvorišta je dopirao miris žeravice s mangala oko kojih su se grijale sluge.
S pletivom u ruci Anđelika je pozorno pratila riječi dvojice mladih ljudi koji su sjeli jedan sučelice drugome kraj kamina, u kojemu je gorjela tiha vatra.
U početku su spominjali ličnosti koje su joj bile sasvim nepoznate: govorili su o engleskom filozofu Baconu, o Francuzu Descartesu, o francuskom inženjeru Blondetu.
Protiv ovoga su se žestoko borili, jer je smatrao Galileove misli jalovim besmislicama.
Iz svega što je rečeno Anđelika shvati da je pridošlica bio strastven pristalica Descartesa, čije ideje njezin muž, naprotiv pobijaše.
Zavalivši se u svoj naslonjač, Joffrey de Peyrac je svom tijelu dao nehajni položaj koji mu je najviše godio. Pri tom se držao, možda, nešto ozbiljnije no što se držao dok je s gospođama raspravljao o stihovima kakvoga soneta. Njegovo neusiljeno držanje se uvelike razlikovalo od držanja njegova sugovornika koji se, zanesen strašću rasprave, bijaše sasvim ukrutio na kraju svoga stoca.
Nema sumnje, vaš je Descartes genij - govorio je grof - ali to ne znači da on u svemu mora imati pravo.
Talijan se žestio.
Baš sam nadasve radoznao kako ćete ga uhvatiti u pogreški. Pa da vidimo! On je prvi čovjek koji je svoju eksperimentalnu metodu suprotstavio skolastici i apstraktnim i religioznim idejama. Odsada pa ubuduće, umjesto da se sudi o stvarima kao nekada prema apsolutnim načelima, sudit će se o njima na temelju iskustva, a potom će se izvoditi matematski zakoni. To dugujemo Descartesu. Kako to da vi, koji se hvalite da posjedujete realističan duh drag ljudima renesanse, ne pristajete uz ovaj sistem?
Pristajem, vjerujte mi, dragi prijatelju. Uvjeren sam da bez Descartesa znanost ne bi nikad bila probila koru gluposti pod kojom je posljednjih vjekova bijahu pokopali. Ali ja mu zamjeram što nije bio dovoljno iskren prema svom vlastitom geniju. Ali njegove teorije nose obilježja očiglednih zabluda. Ako ste vi uvjereni u protivno, ne želim vam protivrječiti.
Dolazim iz Geneve. Prešao sam preko snijega i rijeka da bih prihvatio vaš izazov u pogledu Descartesa. Slušam vas.
Ako hoćete, počnimo sa zakonom o gravitaciji, to jest o privlačenju tijela, a, prema tome, i o njihovu padu. Descartes tvrdi da jedno tijelo može staviti u pokret drugo samo onda ako ima veću masu. Na primjer, udari li kuglica pluta, jednu kuglicu željeza, neće je pokrenuti. Očito kao na dlanu. Dopustite mi da navedem Descartesovu formulu: "Artimetički zbroj količina u pokretu raznih dijelova svemira uvijek je isti"
Ne - poviče Joffrey de Peyrac skočivši tako naglo na noge da se Anđelika uplašeno trgla. - Ne, to je samo prividna točnost, a Descartes to nije pokusom potvrdio. Bilo bi dovoljno da iz kubure ispali olovnu kuglicu od jedne unce u kuglu
nabijenih krpa čija težina prelazi dvije libre da primijeti svoju zabludu. Kugla napravljena od krpa bi se pomakla.
Barnalli je promatrao grofa raskolačenim očima.
Priznajem da ste me doveli u zabunu. Ali jeste li dobro izabrali primjer? Nije li se, možda, umiješao u taj pokus s pucnjem iz kubure, neki novi elemenat. Kako da ga se nazove? Sila, snaga…
Taj elemenat je brzina. Ali nije svojstven samo pucnju. Kadgod se neko tijelo pomakne, ovaj elemenat ulazi u igru. Ono što Descartes naziva količinom kretanja jeste zakon brzine a ne aritmetički zbir stvari.
Ali ako Desacrtesov zakon nije točan, koji onda zakon priznajete?
Onaj Kopernikov kad govori o uzajamnom privlačenju tjelesa, o onom nevidljivom svojstvu, sličnom svojstvu magneta koje se ne može izmjeriti, ali ni pobiti.
S rukom preko usta Bemalli se pokušavao pribrati.
I ja sam malko razmišljao o svemu tome i sa samim Descartesom o tom raspravljao kad sam ga susreo u La Hayeu prije no što je krenuo za Švedsku, gdje je, na žalost, i umro. Znate šta mi je odgovorio? Rekao mi je da zakon privlačenja treba odbaciti jer u njemu postoji neka nejasnoća, neka tajnovitost i zato što a priori izgleda krivovjeran i sumnjiv.
Grof de Peyrac prasne u smijeh.
Descartes je bio kukavica, a nadasve mu je bilo do onih tisuću dukata penzije što ih je primao od Mazarina. Bila mu je u sjećanju sudbina jadnog Galileja koji je pod mukama inkvizicije morao povući svoje "krivovjerno učenje o okretanju zemlje". A ipak je taj isti Galileo umro uadahnuvši: "A ipak se okreće..." I tako, kad je Descartes u svom Traite du monde prihvatio teoriju Poljaka Kopernika izloženu u knjizi De revolutionibus otbium coelistium, dobro se čuvao da ne kaza štogod o okretanju Zemlje. On se ograničio samo na ovu rečenicu: "Zemlja se ne okreće, ali je zahvaćena vrtlogom". Dražesnog li pretjeravanja!
Vidim da baš niste nimalo obazrivi prema jadnome Descartesu - reče Ženevljanin ali ipak mu ne odričete genijalnost. Ja dvaput više zamjeram velikim duhovima kad se pokažu kukavice. Descartes je, na žalost, morao voditi računa da ne svrši na lomači i da sebi osigura kruh naš svagdanji za koji je imao da zahvali obilatoj pomoći mogućnika. Dodat ću samo da se, po mom mišljenju, pokazao genijem u čistoj matematici, ali to se ne može reći i za dinamiku, a niti za fiziku. Njegovi eksperimenti o padu tjelesa, ukoliko je uopće vršio prave pravcate eksperimente, su početnički. Da bi ih upotpunio, trebalo je da objavi neku izvanrednu tvrdnju, što, po mom mišljenju i nije isključeno, kao što bi bila tvrdnja da zrak nije prazan.
Šta time mislite kazati? Vi me zaprepašćujete svojim paradoksima!
Htio sam kazati da ovaj zrak u kojemu se krećemo nije, u stvari, nego gusti elemenat, nešto kao voda koju udišu ribe. Elemenat donekle rastezljiv i otporan, ukratko, elemenat stvaran mada nevidljiv, mada ga naše oči ne primjećuju.
Vi me plašite - reče Talijan.
Digne se i vrlo uzbuđen napravi nekoliko koraka po sobi. Zaustavivši se nekoliko puta, poput ribe otvorenih usta, odmahne glavom i vrati se i sjedne u ugao kamina.
Morao bih vas smatrati luđakom - dometne Talijan - ali neka unutarnja sila, nešto duboko u meni, goni me da se s vama složim. Vaša teorija znači usavršavanje mojih proučavanja o tekućinama u pokretu. Ah! Nije mi žao što sam se izložio pogibeljima putovanja, jer mi se, eto, pružila prilika da razgovaram s velikim učenjakom što me neobično raduje. Ali budite oprezni, dragi prijatelju! Jer ako se mene, zbog mojih tvrdnji koje nikad nisu dosegle smjelost vaših, smatra krivovjercem te zbog toga moram živjeti kao prognanik u Švicarskoj, a što bi tek od vas bilo?
Ja ne pokušavam nikoga uvjeriti u svoje pretpostavke - odgovori grof - osim duhove koji su se posvetili nauci i koji me mogu razumjeti. Osim toga, ništa me
ne vuče da pišem i da objavljujem rezultate svojih istraživanja. Ja sam se tim istraživanjima posvetio zbog vlastitog užitka, kao što se bavim stihovima zajedno sa prijaznim gospođama. Živim mirno u svojoj tuluškoj palači, i tko da mi dođe ovamo zanovijetati?
Oko vlasti sve vidi - primijeti Bernalli i obazre se oko sebe. Očito, njegovo zanosno raspoloženje bijaše splasnulo.
U tom trenutku Anđelika zamijeti lagani šum u svojoj blizini i učini joj se da se zastor na jednim vratima malko pomakao. Prođe joj osjećaj nelagode. Od tog je trenutka prilično rastreseno pratila razgovor dvojice ljudi. Njen pogled se sve češće zaustavljao, a da toga nije ni bila svjesna, na licu Joffreya de Peyraca. Polumrak koji se ranim zimskim sumrakom uvukao u sobu ublaživao je unakažene crte njegova lica. Ali su mu se zato crne oči sjale strasnim žarom i bijeli zubi razgoljeni osmijehom pratili nehajno njegove ozbiljne riječi. U Anđelikino se srce uvlačio nemir.
Kad se Bernalli povukao da se malo uredi prije ručka, Anđelika zatvori prozor. Nekoliko je slugu razmještalo svijećnjake po stolovima, dok je jedna sobarica oživjela žaračem oganj. Joffrey de Peyrac ustane i primakne se udubljenju prozora gdje je sjedila njegova žena.
Vi ste vrlo šutljivi, draga prijateljice. Uostalom, vi ste navikli na šutnju. Jeste li zaspali slušajući naše razgovore?
Nisam. Naprotiv, sa zanimanjem sam ih slušala - polako odgovori Anđelika i po prvi put svoj pogled ne odvrati od muževljeva. - Nisam baš sve shvatila, ali vam priznajem da mi se više sviđaju ti razgovori nego razgovori gospođa i njihovih paževa o pjesništvu.
Joffrey de Peyrac podiže nogu na stepenicu prozora i sagne se da pažljivo osmotri Anđeliku.
Vi ste vrlo čudna ženica, čini mi se da se počinjete pripitomljavati, ali me uza sve to začuđujete. Ja sam se mnogim i raznim sredstvima služio da bih osvojio ženu koju sam želio, ali još nikad nisam pomislio da u svoju igru upletem matematiku.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije, dok joj se rumenilo osulo obrazima. Obori oči na svoj posao, u neprilici. A zatim, da bi promijenila razgovor upita: - Vi se, dakle, bavite fizičkim pokusima u onom tajanstvenom laboratoriju koji Kuasi-Ba onako ljubomorno čuva?
Da i ne. Tamo sam smjestio neke aparate za mjerenja, ali laboratorij mi uglavnom služi za kemijska ispitivanja nekih metala, kao što je zlato i srebro.
Alkemija! - uzbuđeno poviče Anđelika i pred njenim očima iskrsnu priviđenje zamka Gillssa de Retea. - Zašto se toliko upinjete oko zlata i srebra? - upita ona planuvši iznebuha. - Čini se da ih posvuda tražite! Ne samo u svom laboratoriju, već i u Španjolskoj, u Engleskoj, pa čak i u onom malom rudniku olova što ga je moja obitelj posjedovala u Poitouu… A Molines mi je pričao da posjedujete jedan rudnik zlata u Pirinejima. Što će vam toliko zlato?
Mnogo zlata i srebra mora čovjek imati da bi bio slobodan, gospođo. A znate li što kaže Andre le Chapelain na početku svoga rukopisa Ljubavno umijeće? Da bi se čovjek mogao posvetiti ljubavi, ne smiju ga kinjiti materijalne brige.
Ta valjda ne mislite da ćete me osvojiti poklonima i bogatstvom? – uzvikne Anđelika naglo.
Ništa ja ne mislim, draga moja. Čekam vas. Uzdišem. Svaki zaljubljenik blijedi pred licem one koju ljubi. Ja blijedim. Ili vam se čini da nisam dovoljno problijedio? Trubadurima se preporučalo, a to je meni vrlo dobro poznato, da kleknu pred svojom gospom, ali ja taj pokret, s obzirom na svoju nogu, ne izvodim bogzna kako spretno. Stoga vas molim da mi oprostite što to neću učiniti. Ah, budite uvjereni da bih ja mogao ponoviti zajedno s Bernardom de Ventadeurom, božanskim pjesnikom: "Ljubavni jad kojima me muči ova lijepa gospa čijoj ljepoti pokorno robujem u smrt će me otjerati". Umirem gospo!
Anđelika smijući se odmahne glavom.
Ne vjerujem. Ne izgledate kao čovjek na samrti… Naprotiv, vi ćete se sada zatvoriti u svoj laboratorij ili ćete otrčati u palaču neke od otmjenih tuluških gospođa da biste je podučili u skladanju pjesama.
Da vam, možda ne fali moje društvo, gospođo?
Ona zastane, sa smiješkom na usnama, ali u želji da nastavi tim šaljivim tonom, odgovori:
Zabave mi fale, a vi ste živo utjelovljenje Zabave i Raznolikosti!
I Ponovo prione poslu. Nije znala da li joj je godio ili se bojala izraza kojim ju je Joffrey de Peyrac s vremena na vrijeme promatrao za tih veselih dvoboja kojih je podosta bilo zahvaljujući njihovu mondenom životu. Odjedared se on prestane šaliti. U nastaloj tišini ona ja imala dojam da on nad njom stiče neku čudnu vlast, da je zahvaća, da je pali. Činilo joj se da je gola, a sitne joj grudi nadimaju čipku grudnjaka. Spopadala ju je želja da zatvori oči.
"Moje nepovjerenje je uspavano i on koristi činjenicu da bi me začarao", mislila je tu večer i pri tom joj je tijelom prostruji osjećaj groze i naslade.
Joffrey de Peyrac je privlačio žene. Anđelika to nije mogla nijekati. Ono čemu se prvih dana čudom čudila, sad joj je bilo razumljivo. Nisu joj izbjegli izvjesni trzaji, smućeni izrazi lica njenih lijepih prijateljica kad bi se hodnikom začuo neujednačeni korak šepava plemića.
Čim bi se pojavio, neka grozničavost bi prostrujala skupinom lijepih žena. On je znao govoriti njima. Obraćao im se riječima zajedljivim i nježnim. Poznavao je tajnu snagu riječi te je žena kojoj bi se obratio imala dojam da se izdvaja od drugih. Anđelika se propinjala, kao jogunasti konj, pod njegovim milozvučnim glasom. Spopadao ju je osjećaj vrtoglavice kad bi se sjetila povjerljivosti svoje dojilje. "Privlači žene nekim čudnim pjevanjem…"
Kad se Bernalli pojavio, Anđelika ustane i pođe mu u susret. U prolazu okrzne grofa de Peyraca i odjednom joj bi žao što se njegova ruka nije ispružila i obuhvatila je oko pasa.
Histerični smijeh odjekne pustom galerijom.
Anđelika se zaustavi kao ukopana i ogleda se oko sebe. Smijeh potraja i izduži se u kreštavi zvuk, a onda se spuštao u jecaj i ponovo se dizao. To se neka žena smijala, neka žena koju Anđelika nije vidjela. Krilo palače u koji bijaše zabasala u taj vrući sat bijaše mirno.
April s prvim vrućinama ispunjao je Palaču radosnog znanja izvjesnim mrtvilom. Paževi su spavali po stepeništu. Anđelika, koja poslije podne nije spavala, obilazila je svojom palačom čije sve kutove i zakutke još ne bijaše dospjela upoznati. Bilo je u njoj bezbroj stepenica, hodnika isprekidanih stupovima. Kroz prozore i krovne vidjelice pogled se pružao na grad načičkan zvonicima s modro obojenim udubinama, te na velike crvene ulice duž obala Garonne.
Sve je u palači spavalo. Duga Anđelikina suknja vukla se po podu i šuštala kao lišće.
Odjedared se razlegne onaj kreštavi smijeh. Mlada žena opazi u dnu galerije pritvorena vrata. Uto začuje šum vode bačene po podu i smijeh se umah prekine. Muški glas reče:
Tako, budite mirni pa ću vas slušati. Bio je to glas Joffreya de Payraca.
Anđelika se polako primakne i pogleda kroz odškrinuta vrata. Njen muž je sjedio. Vidjela je samo naslon naslonjača i jednu od njegovih ruku naslonjenu na
podupirač sa strane na kojemu se nalazio i jedan od onih štapića duhana koje on nazivaše cigarama.
Pred njim, usred lokve vode, klečala je prekrasna žena koju Anđelika nikad prije ne bijaše vidjela. Bila je odjevena u vrlo lijepu crnu haljinu, ali mora da je bila sve do košulje mokra. Pored nje prazan brončani sud jasno je davao do znanja za što je poslužila njegova sadržina u kojoj su se obično hladile boce najfinijih vina.
Žena duge i crne kose zalijepljene uz sljepoočice, zaprepašteno je promatrala svoje orukvice od zgužvanih čipaka.
Ti sa mnom - poviče prigušenim glasom - ti, dakle, sa mnom ovako postupaš?!
Morao sam, ljepotice moja - odgovori Joffrey glasom u kojemu se osjećao praštajući prijekor. - Nisam mogao dozvoliti da se i dalje ponižavate preda mnom. Nikad mi to ne biste oprostili. Hajde, Carmencita, ustanite. Na ovoj vrućini vaša će haljina uskoro biti suha. Sjednite u ovaj naslonjač prema meni.
Ona se teškom mukom pridigne. Bijaše to žena visoka stasa i krupnog tijela, jedna od onih žena kojih su ljepotu ovjenčali slikari Rubens i Rembrandt.
Sjedne u označeni naslonjač. Njezine crne oči, širom rastvorene i smućene, netremice su se zagledale u nešto ispred sebe.
Šta je, dakle? - ponovo će grof. Anđelika se trgne jer je taj ravnodušan glas, dolazeći od nevidljive osobe, imao neki posebni čar što Anđelika dotad ne bijaše primijetila. - Zaboga, Carmencita, već je više od godine dana što ste napustili Toulousu. Otišli ste u Pariz sa svojim mužem, čiji visoki položaj bijaše jamstvom da ćete provoditi sjajan život. Toliko ste se pokazali nezahvalni prema našem malom provincijskom društvu da nam se nikad nijednom riječi niste javili. A sad iznebuha upadoste u Palaču radosnog znanja vičući i zahtijevajući…A što zapravo?
Ljubav! - odgovori ona promuklim i dršćućim glasom. - Ne mogu više živjeti bez tebe. Ah! Ne prekidaj me! Ne možeš zamisliti moje muke za te duge godine. Da, vjerovala sam da će Pariz utažiti moju žeđ za uživanjem i nasladama. Ali usred najljepših dvorskih zabava obuzimala me dosada. Mislila sam na Toulousu, na Palaču radosnog znanja. Zatekla bih se kako o njoj govorim sjajnih očiju, a svijet mi se rugao. Imala sam više ljubavnika. Ali njihova me je grubost vrijeđala. Tada sam shvatila ti si mi nedostajao. Noću bih ležala otvorenih očiju i vidjela te. Vidjela sam tvoje oči osvijetljene vatrom podjarivane kovačkim mijehom, tako sjajne da mi je ponestajalo daha, vidjela sam tvoje ruke bijele i mudre…
Moj dražestan hod! - uzvikne on i kratko se nasmije. Zatim ustane i približi joj se pojačavši svoje šepanje.
Ona ga pogleda.
Ne trudi se da me prezirom od sebe odvojiš - reče. - A što su tvoje tjelesne mane i tvoje brazgotine za žene koje si volio, prema užitku koje si im poklonio?
I pruži ruke prema njemu.
Ti si ih gladostrašću naučio - šaptala je. - Prije no što sam tebe upoznala bila sam hladna. Ti si u meni zapalio oganj koji me sada proždire.
U Anđelikinim je grudima srce tuklo kao da će prsnuti. Strah ju je obuzimao a da ni sama nije znala zbog čega. Možda se bojala da ruka njezina muža ne dohvati ono lijepo pozlaćeno rame koje mu se bestidno nudilo.
Ali grof je stajao naslonjen na stol i nehajno pušio svoju cigaru. Vidjela ga je u profilu, i to nenagrđenu stranu njegova lica. Odjednom Anđelika u njemu otkrije potpuno drugog čovjeka. Crte njegova lica pod gustom i crnom kosom bijahu čiste i jasne kao da su u medalju urezane.
Istinski ljubiti ne može onaj koji se oda previše velikoj putenosti - reče grof i nehajno otpuhne iz usta oblak modrikastog dima. - Sjeti se uputa o uglađenoj ljubavi, koje si dobila u Palači radosnog znanja. Vrati se u Pariz, Carmencita! Pariz je sklonište za ljude tvoga kova!
Ako me ti otjeraš, povući ću se u samostan. Uostalom, moj me muž u nj želi zatvoriti.
Sjajna ideja, draga. Čujem da su u Parizu, gdje je pobožnost u velikoj modi, osnovali veliki broj pobožnih skloništa. Nije li Ana Austrijska, kraljica, upravo sada
dovršila krasan samostan u Val-de-Grace u koji će biti smještene benediktinke? Pa i Visitation de Chaillot je sada u velikoj modi.
Carmencitine su oči gorjele.
Tako, dakle, na te djeluje moja odluka? Ja se spremam da se pokopam pod koludričkim velom, a ti čak za me nemaš ni riječi sažaljenja?
Moje su zalihe sažaljenja vrlo neznatne. Ako u čitavoj toj stvari nekoga treba žaliti, onda je to vojvoda de Mericourt, tvoj muž, koji je počinio veliku glupost kad te je u teretnim kolima ambasade poveo iz Madrida. A ti ne pokušavaj da me uplićeš u tvoj vulkanski život, Carmencita. Još ću ti jednom ponoviti nekoliko uputa o uglađenoj ljubavi: "Ljubavnik na smije imati više od jedne ljubavnice ujedanput". Ili: "Nova ljubav potiskuje staru".
Govoriš li to meni ili sebi? - upita ona promuklim uzvikom.
Između crnila kosa i crnih haljina njeno se lice isticalo mramornom bljedoćom. Da li ti zbog one žene, svoje supruge, govoriš tako? Mislila sam, s njom se ženiš da udovoljiš svojoj gramzljivosti. Posrijedi je bilo neko zemljište, govorio si mi. Ili si je uzeo sebi za ljubavnicu.. Ah! Sigurna sam da će u tvojim iskusnim rukama postati dobra učenica. Ali kako si se mogao zaljubiti u djevojku sa Sjevera?
Nije ona sa Sjevera, već iz Poitoua. Poznajem onaj kraj. Prošao sam ga uzduž i poprijeko. Lijep je, a nekad je bio u sastavu akvitanskog kraljevstva. U njihovu narječju ima natruha jezika d'oc, a i Anđelika ima put naših djevojaka.
Vidim da me više ne voliš - odjedared poviče Carmencita. - Ah, znam te bolje no što ti i misliš.
Ona klizne na koljena i pri tom se grčevito uhvati za njegov prsluk.
Još ima vremena. Ljubi me! Uzmi me! Uzmi me!
Anđelika nije više mogla izdržati te pobježe. Trčeći projuri galerijom, siđe niz zavojite stube tornja. Pri dnu stepenica naleti na Kuasi-Ba koji je nabijao po gitari i svojim dubokim baršunastim glasom pjevuckao neku pjesmicu iz svog kraja. Svim joj se zubima osmjehne i zažubori:
Dobra dan, gospoža!
Ona i ne odgovori već otrča dalje. Palača se budila. U salonu se već okupilo nekoliko gospođa. Pijuckale su svježa pića i držale knjige u rukama. Jedna od njih je zovne:
Anđeliko, srce moje, pošaljite nam svoga muža. Na ovoj vrućini naša moć zamišijanja trpi od iznemoglosti13, a za razgovor…
Anđelika se nije zaustavila, ali je ipak smogla snage da se tim brbljivicama nasmiješi.
Razgovarajte! Razgovarajte! Uskoro ću se vratiti.
Naposljetku je stigla u svoju sobu i bacila se na krevet. Ovo je previše… ponavljala je. Ali malo-pomalo se sabrala te je morala priznati da ne zna što ju je toliko potreslo. U svakom slučaju, to se više nije moglo trpjeti i više se nije moglo tako nastaviti.
Anđelika bijesno zarije zube u čipkasti rupčić i obazre se oko sebe mračna izgleda. Previše je u toj palači bilo ljubavi, eto to ju je tjeralo u očaj. Svi su govorili o ljubavi, svi su raspravljali o ljubavi u toj palači, u tom gradu u kojemu je nadbiskup s visoke propovjedaonice grmio s vremena na vrijeme i osuđivao na vječni oganj pakla, u pomanjkanju lomača inkvizicije, razvratnike i veseljake i njihove ljubaznice prekrivene draguljama i raskošnim haljinama. A tim je svojim propovjedima ciljao na Palaču radosnog znanja.
A što sve nije prošle nedelje dobacio u lice velikim gospođama tuluškim!
"Mislite li dakle, vi besramnice, da ćete zaslužiti nebo dužinom skutova na svojim haljinama? Ah! Kad vidim kako u posvećeni prostor crkve ulaze djevojke ohole na svoje ogrtače, kao da su kraljice ili princeze, podilazi me želja da naredim paževima i slugama da im podignu skutove, pa čak i košulje i da ih dobro išibaju…"

13 Tako su sa izražavale učene gospođe XVII stoljeća.

Gospođe su prinijele licima svoje lepeze i jedna drugu gledale zanosnim očima. Nadbiskup je bio nenadmašiv. Smatrali su ga čarobnim. Njegova je ispovjedaonica bila uvijek puna. Ali Anđelika je bila bijesna na nj.
"Na mene je ciljao, jer je moja haljina imala najdulje skutove", mislila je. Nadbiskup je zaista bio nepravedan. Ta svi su u Palači radosnog znanja govorili o ljubavi, a jedino je Anđelika…
Veselo znanje! Što je to značilo? Veselo znanje! Slatko znanje! Na zvuk su tih tajnih riječi blistale lijepe oči, uzdisale lijepe grudi, te su riječi nadahnjivale pjesnike, davale poleta glazbenicima. A čovjek koji je upravljao tim nježnim i ludim plesom bio je bogalj, ponekad podrugljiv, a ponekad pjesnik, čarobnjak koji je bogatstvom i uživanjima potčinio Toulousu! Nikad od vremena trubadura naovamo Toulousa nije doživjela ovakvog procvata, ovakvih svečanosti. Ona je sa sebe stresla jaram ljudi sa Sjevera, ponovo je našla svoj pravi put…
Oh! Mrzim ga! Mrzim! - poviče Anđelika bijesno lupajući nogama o pod.
Snažno povuče zvonce od pozlaćenog srebra. Kad se pojavila Margerita, naredi joj da joj se donese nosiljka i pošalje pratnja jer će odmah krenuti u paviljon na Garonni.
Pala je noć. Anđelika se dugo zadržala na terasi svoje sobe. Malo-pomalo tišina uzduž rijeke primiri i njezine uznemirene živce.
Ona nije mogla izdržati tu večer u Toulousi, nije bila kadra poći najprije u kočiji na Ferie da sluša pjevače, a zatim predsjedati na velikom banketu što ga je grof de Peyrac priređivao u vrtovima, uz svjetlost venecijanskih fenjera. Očekivala je da će je muž silom vratiti natrag da dočeka goste, ali nikakav se glasnik nije pojavio pred vilicom da pita za bjegunicu. Eto dokaza da mu ona nije potrebna. Nikome ona tu nije bila potrebna. Bila je tuđinka.
Videći da je Margerita razočarana što neće prisustvovati svečanostima te večeri, ona ju je poslala natrag u palaču zadržavši uza se samo jednu mladu sobaricu i nekoliko stražara budući da periferija Toulouse, gdje su gospoda gradila svoje vile, nije bila sigurna od lopova i španjolskih dezertera.
Ostavši sama, Anđelika se nastojala sabrati i jasno vidjeti u svojoj duši.
Njen ju je otac često opominjao da će jednoga dana biti kažnjena zbog svoje prevelike radoznalosti. U stvari, Anđelika sebe nije zbog toga korila, nije ju uopće pakla savjest što je tako postupala. Je li, možda, ona bila kriva što je doznavala stvari koje nije trebala znati, što joj je korak bio lagan, što je imala dara da postane nevidljiva kao što su nekad seljaci u Monteloupu tvrdili?
Kako bilo da bilo, ona je više voljela da zna.
A što da zna? Morala je biti pravična prema Joffrejru de Peyracu: on je ni u čemu nije prevario. Zašto se onda osjećala poniženom toliko da su joj suze navirale?
Ipak, ona u svojoj prostodušnosti nije čak ni pomislila da je grof de Peyrac u toku godine dana, otkako mu je bila ženom, možda negdje drugdje potražio ono što mu je ona uskraćivala. Uostalom, u Toulousi su nevjerne žene i varani muževi bili obična pojava, s jednom razlikom što su varani muževi bili predmetom ruganja, dok su prevarene žene svi sažaljevali. Ali kao i u Parizu i na samom kraljevskom dvoru, otmjeni supruzi nisu smjeli biti previše vjerni jedno drugom. Vjernost je bila svojstvena puku i seljacima.
Prislonivši čelo na ogradu, Anđelika je tužno ponavljala:
Ja nikad neću upoznati ljubav!
Kad se na kraju, umorna i ne znajući što bi radila, htjela povući u sobu, pod njenim prozorima odjeknuše zvuci gitare. Anđelika se nagne, ali nikoga nije zamijetila u tamnoj sjeni šumarka.
Da nije možda došao Henrico? Ljubazan je taj dječak. Došao je da me malko zabavi…
Uto nevidljivi svirač poče pjevati. Njegov dubok i muški glas bio je dokazom da to nije bio paž.
Već prvi zvuci prodru mladoj ženi do samog srca.
Svojom bojom i modulacijama sad mekim kao baršun, a sad zvučnim, pa savršenom dikcijom, taj se glas uvelike razlikovao od glasova uglađenih ljubavnika koji su se čuli noću po čitavoj Toulousi. U području gdje se govorilo jezikom d'oc lijepi glasovi nisu bili rijetkost. Melodija se sama od sebe javlja na usnama vičnim smijehu i recitaciji. Ali ovaj je put umjetnik pobuđivao divljenje.
Njegov je dah bio izvanredno izdržljiv. Činilo se da je sav perivoj preplavio, da sam mjesec treperi. Pjevao je neku starinsku sjetnu pjesmu na onom jeziku d’oc čiju je profinjenost grof de Pevrae često hvalio. A svaki je preljev pri tom dolazio do izražaja.
Anđelika nije razumjela sve riječi pjesme, ali jedna se stalno ponavljala: "Amore! Amore!"
Ljubavi! Ljubavi!
U jedno je bila sigurna: "To je on, posljednji trubadur, to je Zlatni glas kraljevstva!"
Nikad nije čula tako divan glas. Ponekad su joj govorili: - Ah! Da čujete Zlatni glas kraljevstva! Ali više ne pjeva. Kad će ponovo pjevati? - I dobacivali su joj obješenjačke poglede žaleći je što još ne bijaše upoznala to slavno ime Languedoca.
Čuti ga jednom pa umrijeti! - govorila je gospođa Aubertre žena predsjednika gradskog suda, koja je imala pedeset godina i upaljivo srce.
To je on! To je on! - šaptala je Anđelika. - Kako to da je došao ovamo? Možda zbog mene?
Opazi vlastiti lik u velikom ogledalu: držala je ruku na grudima, a oči širom rastvorila. Naruga se samoj sebi: - Smiješna li sam! Možda je to d’Andijos ili neki drugi čeznutljivi ljubavnik platio nekakva pjevača i poslao ga ovamo da mi pjeva serenade…
Ipak je otvorila vrata. Pritisnuvši grudi rukama, da bi zadržala lupanje srca, ona se polako išulja kroz predsoblje, siđe niza stepenice od bijelog mramora, iziđe u vrt. Je li počinjao život za Anđeliku de Sance od Monteloupa, groficu de Peyrac? Jer ljubav je, u stvari, život!
Glas je dopirao iz jedne sjenice smještene na rubu rijeke, one u kojoj se nalazila statua božice Pomone.
Kad se mlađa žena približila, pjevač zamukne, ali je i dalje ispotiha kljucao po žicama svoje gitare.
Te večeri mjesec nije bio pun, imao je oblik bajame. Ali je svojom svjetlošću dovoljno obasjavao vrt i Anđelika zamijeti u unutrašnjosti sjenice tamni lik kako sjedi sučelice podnošku na koji bijaše postavljen boginjin kip.
Opazivši je, neznanac se i ne pomače. Neki crnac, pomisli Anđelika, razočarana.
Ali odmah se uvjerila da je u zabludi, čovjek je preko lica imao masku od crnog baršuna ali njegove neobično bijele ruke što su počivale na glazbalu bile su očitim dokazom njegova rase. Rubac od crne svile privezan na šiji, kao što Talijani rade, sakrivao mu je kosu. Koliko je mogla dokučiti u mraku sjenice, njegovo iznošeno odijelo bijaše neka neobična mješavina, napola služinsko, a napola odijelo kakvo su nosili lakrdijaši. Na nogama je imao krupne cipele od dabrovine, kao ljudi koji mnogo pješače: kočijaši i pokućarci, ali su mu zato ispod rukava od kaputa provirivale čipkaste rese orukvice.
Vi divno pjevate! - reče Anđelika videći da se onaj ne miče. - Ali vrlo bih rado znala tko vas je poslao.
Nitko, gospođo. Došao sam ovamo jer mi je bilo poznato da se u ovoj vili sklonila jedna od najljepših žena Toulouse.
Čovjek je govorio dubokim glasom i dosta polako, kao da se bojao da ga tko ne čuje.
U Toulousu sam stigao večeras i odmah sam se uputio u Palaču radosnog znanja da tamo pjevam, jer tamo je večeras velika gozba. Ali kad sam doznao da vas nema na toj gozbi, pošao sam u potragu za vama. U našem kraju je pukao glas o izvanrednoj vašoj ljepoti te mi je već davna želja da vas vidim.
Ali i o vama se mnogo čuje. Niste li vi onaj pjevač kojega nazivlju Zlatni glas kraljevstva?
Jesam, gospođo. A uz to sam i vaš pokorni sluga.
Anđelika sjedne na klupu od bijelog mramora koja bijaše postavljena uokrug čitave sjenice. Opijao ju je miris kozje krvi, biljke penjačice.
Pjevajte još štogod - reče Anđelika.
I ponovo zatreperl glas topao, ali sada još nježniji i kao prigušen. Nije to više bio pjev koji zove, već pjev nježnosti, pjev priznanja.
Gospođo - reče pjevač prekinuvši pjesmu - oprostite mi moju smjelost. Naime, želio bih vam otpjevati na francuskom jeziku pjesmu kojom su me nadahnute vaše oči.
Anđelika mu potvrdno klimne glavom.
Nije znala koliko se već vremena nalazila tu. Ništa više nije bilo važno. Noć je bila njihova.
On se dosta dugo spremao, kao da traži nit melodije. Najzad, pošto je duboko uzdahnuo, otpoče:
Njene su oči, zelene kao morski vali Koji su me progutali
Te sad, žrtva ljubavnog brodoloma, Plutam u beskrajnim dubinama Njenoga srca.
Anđelika je zatvorila oči. Još više od vatrenih riječi, pjevačev glas joj je čitavo tijelo prožeo nekakvim užitkom koji ona nikad prije ne bijaše osjetila.
Kad ona otvori svoje zelene oči
U njima blistaju zvijezde divne noći Kao na dnu jezera u proljeće…
Sad bi trebalo da se dogodi, u zanosu je željela Anđelika, jer ovaj se trenutak više nikad neće ponoviti.
Ne može se dvaput doživjeti nešto ovome slično. Naposljetku, ovo ovdje je baš nalik na ljubavne zgode o kojima smo u samostanu stalno snatrile.
Glas utihne. Neznanac klizne po klupi. Po sigurnom stisku kojim ju je zgrabio, po ruci koja joj je podigla bradu, sigurno i nježno, Anđelika osjeti muškarca koji je odnio više od jedne nježne pobjede. Načas je okupi žaljenje, ali čim su se pjevačeve usne dotakle njenih, zahvati je vrtlog. Nije znala da će u muškim usnama osjetiti svježinu cvijeta, nježnost od koje se duša rastapa. Mišićava ju je ruka savila, a usne na kojoj su još titrale zamamne riječi, i njegova draž, i njegova snaga, povukli su je u vrtlog. Ona je uzalud nastojala da se uhvati za neku misao.
Ne smijem se prepustiti… Nije to dobro.. Ako nas Joffrey iznenadi…
Odjedared se sve oko nje smrači. Njegove su usne napola rastvorile njezine.
Njegov
žarki dah joj je ispunio usta i preplavio joj čitavo biće divnim osjećajem sreće. Zatvorenih se očiju prepustila beskrajnom poljupcu, sladostrasnoj vlasti koja je već zamišljala i tražila drugi.
Zapljuskivali su je valovi užitka, užitka previše novog za njeno tijelo djevojčice, tako da je ona iznenada osjetila kao neki bijes, kao neki bol, te se naglim trzajem istrgne.
Činilo joj se da će izgubiti svijest ili zaplakati. Vidje da joj pjevačevi prsti miluju gole grudi koje on bijaše podmuklo izvukao iz steznika dok ju je ljubio.
Malko se odmakne od njega i sredi svoju haljinu.
Oprostite mi - zamuca - sigurno me smatrate vrlo razdražljivim stvorenjem… ali ja nisam znala… ja nisam znala…
A što to niste znali, dušo?
A kako je ona šutjela, on šapne: - Da tako sladak može biti poljubac?
Anđelika ustane, te pođe da se nasloni na dovratak sjenice. Vani je mjesec zalazio i poprimao žutu boju zlata spuštajući se prema rijeci. Sigurno je prošlo nekoliko sati otkako je Anđelika sižla u vrt. Osjećala se sretnom, čudesno sretnom. Sve drugo je gubilo važnost u poređeaju s ovim trenucima.
Vi ste stvoreni za ljubav - mrmljao je trubadur. To je čovjeku jasno čim se dotakne vaše puti. Onaj tko uspije razbuditi vaše lijepo tijelo, povest će vas do najviših vrhova sladostrašća.
Šutite! Ne smijete govoriti tako. Ja sam udata, vi to znate, a preljub je veliki grijeh.
Ali još je veći kad tako lijepa gospođa odabere sebi za muža šepava gospodina.
Nisam ga ja odabrala, već me je on kupio.
No odmah se pokajala zbog tih riječi koje su uvukle neki nemir u njeno vedro raspoloženje.
Pjevajte još - molila je. - Još samo jednom, a onda ćemo svaki svojim putem. On se digne da bi uzeo gitaru, ali pri tom napravi tako neobičan pokret da to odmah pobudi Anđelikine sumnje. Ona ga sad bolje pogleda. Nije znala zašto, ali spopane je strah.
Dok je on ispotiha pjevao neku pjesmicu, čudnom nekom sjetom natopljenu, ona ga je pažljivo promatrala.
Maloprije, dok ju je ljubio, načas je osjetila kako od njega struji neki dah njoj vrlo blizak. Sad se sjetila: u pjevačevu je dahu osjetila miris ljubica i onaj poseban dah duhana… Grof da Peyrac je ponekad grickao bonbone koji su mirisali kao ljubice… A osim toga je pušio.
Strašna sumnja prožme Anđeliku.. Uz to je čas prije, kad se podigao da uzme gitaru, čudno nekako posrnuo…
Anđeliki se iz grla ote najprije krik užasa, a onda bijesa. Uze čupati kozju krv sa sjenice i lupati nogama o pod.
Eh, ovo je previše, ovo je zaista prevršilo svaku mjeru… Grozno… Skinite masku, Joffrey de Peyrac… Skinite masku ili ću vam iskopati oči, udavit ću vas, ja ću vas… Pjevanje se odjednom prekine. Gitara još jednom bolno zaječi. Ispod baršunaste krinke zubi grofa de Peyraca zablistaše u širokom smijehu.
On joj se približi svojim neujednačenim korakom. Anđelika je bila užasnuta, van sebe.
Oči bih vam iskopala - ponovi kroz stisnute zube. On je dohvati za ruke i dalje se smijući.
A što će ostati od ovog groznog šepavog gospodina ako mu iskopate oči?
Lagali ste, bezočno, drsko. Predstavili ste mi se kao… kao Zlatni glas kraljevstva.
Ali ja i jesam Zlatni glas kraljevstva!
A kako ga je ona u nedoumici gledala, on će.
A što u tome ima čudnoga? Bio sam obdaren. Školovao sam se kod velikih talijanskih majstora. Pjevanje je umjetnost, ali i društvena zabava i danas je u velikoj modi. Iskreno recite, draga, da li vam se moj glas svidio?
Anđelika okrene glavu u stranu i na brzinu obriše suze što su joj od ljutine potekle niz obraze.
Kako to da ja dosad nisam zapazila tu važu darovitost, nisam ni u što sumnjala?
Naredio sam da vam o tome nitko ništa ne govori. A možda i stoga što vam nije bilo stalo da otkrijete moja darovitosti!
Ah! To je previše! - ponavljala je Anđelika.
Ali kad ju je prošao trenutak bijesa, spopala ju je želja da se od srca nasmije.
Tko bi ikad i pomislio da će je on u svojoj bezočnosti navesti na to da ga prevari s njim samim! U njemu je zaista bio sam vrag.. Bio je slika i prilika živog vraga!
Nikad vam neću oprostiti ovu odurnu komediju - protisne kroz stisnute usne i trudeći se da poprimi što dostojanstvenije držanje.
Uživam recitirajući komedije. Znate, draga, sudbina nije bila uvijek milostiva prema meni. Često se svijet cerekao viđeći me kako prolazim te ja naprosto uživam kad se mogu drugima narugati.
Anđelika se nije mogla suzdržati a da prema njemu ne podigne svoj ozbiljan pogled.
Zar ste mi se, zaista, htjeli narugati?
Ni na kraj pameti mi nije bilo i vi to vrlo dobro znate - odgovori grof. Anđelika se bez riječi okrene i udalji..
Anđeliko! Anđeliko! Tiho ju je dozivao.
Uspravijen na vratima sjenice, držeći se tajanstveno poput kakva lakrdijaša, on stavi prst preko usta.
Zaklinjem vas, gospođo, ne pričajte o ovoj zgodi nikome, pa čak ni svojoj najdražoj sobarici. Ako se dozna da sam napustio svoje goste, preobukao se, zamaskirao i došao ovamo zato da bih svojoj ženi ukrao jedan poljubac, to bi me izložilo svačijem ruganju.
Nepodnošljivi ste! - poviče mu ona.
Držeći suknju jednom rukom, hitrim se korakom uspinjala pošljunčanim puteljkom. Uzlazeći uza stepenice ustanovi da joj osmijeh ozaruje lice. Stane se svlačiti, ali pri tom je pokidala kopče i onako nervozna sva se izbola pribadačama. Okretala se i preokretala između plahti bila je kao na žeravi te nikako da usne. Pred razigranom joj je maštom promicalo njegovo zakrinkano, njegovo ranjeno lice, te njegov profil jasnih crta. Kakve je sve tajne u sebi krio taj varavi čovjek? Odjednom bi joj se duša uzbudila da bi je odmah zatim strast što ju je osjetila u njegovu zagrljaju sasvim raznježila.
Vi ste stvoreni za ljubav, gospođo!
Naposljetku je usnula. U snu je vidjela oči Joffreya de Peyraca "obasjane vatrom podjarene mijehovima" i u njima je vidjela lelujavi ples plamena.

Anđelika je sjedila u galeriji ukrašenoj venecijanskim ogledalima i još nije znala što će učiniti i kako će držanje zauzeti. Pošto se tog istog jutra vratila iz vile na Garonni, još se ne bijaše vidjela s Joffreyem de Peyracom. Klement je obavijesti da se grof s Kuasi-Baom zatvorio u prostorije na desnom krilu, gdje se obično sav predavao svojim alkemijskim ispitivanjima. Anđelika ljutito zagrize usne. Bilo je vjerojatno da se Joffrey neće tako brzo pojaviti, a uostalom nije to ni željela. Bilo joj je sasvim svejedno. Još je isuviše bila ljuta zbog šale kojoj je ona poslužila kao meta.
Mlada žena odluči poći u smočnice gdje su se toga dana punile boce prvim pićima što ih je sezona dala. Stol Palače radosnog znanja smatran je najizbirljivijim u čitavoj pokrajini. Joffrey de Peyrac je sam vrlo mnogo vodio računa o jelima i pićima kojima će biti posluženi njegovi gosti, a Klement, koji je za te stvari imao neospornog smisla, postao je neobično važna osoba u vođenju kućanstva.
Tek što je Anđelika ušla u kuhinje koje su mirisale na naranče, aniš i mirodije, jedan crnčić sav zadihan dotrči i javi joj da barun Benoit de Fontenac, nadbiskup tuluški, želi da pozdravi nju i njezina muža.
Nije bilo u običaju da se ujutro prave posjete, već se to ostavljalo za svježije večernje sate. Osim toga, nadbiskup, poslije tko bi znao kolikih raspra o prvenstvu, nije već mjesecima stavio nogu u palaču grofa de Peyraca, kojega je uz put optuživao da suzbija njegov utjecaj kod Tulužana. Radoznala, a pomalo i zabrinuta, Anđelika skine pregaču koju bijaše prebacila preko haljine i brzo se vrati natrag poravnavajući rukama kosu, koja joj je, kao što je u to vrijeme bila moda, bila dosta duga te joj je u kovrdžama padala po kratkoj pelerini od čipaka. Stigla je u ulaznu galeriju upravo u trenutku kad se visoki lik baruna nadbiskupa u crvenoj mantiji s bijelim ovratnikom pojavio na vrhu stepeništa.
Nešto niže, u vrtovima, nadbiskupova pratnja, lakeji s mačevima o boku, paževi i plemići na konjima, podigli su veliku viku oko nadbiskupove kočije u koju bijaše upregnuto šest dorata.
Anđelika se baci na koljena i poljubi pastirski prsten, ali nadbiskup je podigne i sad on njoj poljubi ruku hoteći dati na znanje tim svjetovnim činom da njegov posjet nema nikakvo službeno obilježje.
Molim vas, gospođo, nemojte me svojim klanjanjem podsjećati da sam već čovjek u godinama.
Presvijetli, htjela sam vam samo posvjedočiti poštovanje što ga osjećam prema vama kao čovjeku ugodnom i zaogrnutom svećeničkim dostojanstvom na koje ga je uzdignula njegova svetost papa i sam Bog…
Svaki put kad bi izgovorila takve riječi, u Anđelikinu bi se sjećanju javio lik časne majke Sainte-Anne, njezine odgojiteljice u samostanu u Poitiersu. Majka Sainte- Anne bi bez sumnje bila zadovoljna jednom učenicom koja baš nije bila najposlušnija.
Crkveni je dostojanstvenik, međutim, skinuo šešir i rukavice i predao ih mladom redovniku iz svoje pratnje, a zatim ga pokretom ruke otpustio.
Moji će me napolju čekati. Htio bih, gospođo, porazgovarati s vama daleko od taštih ušiju.
Anđelika se podsmješljivo zagleda u mladog redovnika optuženog za tašte uši, i on se zacrveni.
U salonu se mlada žena, pošto je naredila da ih se posluži osvježavajućim pićem, ispriča zbog muževljevog odsustva dodavši da će ga odmah pozvati.
Ja sama bih se morala ispričati što sam vas pustila da čekate, ali bila sam u smočnicama gdje sam nadzirala spremanje raznih pića. Ali ja vam kradem vrijeme, presvijetli, pričajući vam o nevažnim pojedinostima.
Ništa nije nevažno pred našim Gospodom. Sjetite se Marte, sluškinje. Prava je rijetkost, u ovo naše vrijeme, vidjeti veliku gospođu zabavljenu kućnim poslovima! Pa ipak, gospodarica daje ton dostojanstva i radinosti svojoj kućnoj služinčadL A kad se uz to, kao u vašem slučaju, grofice, ujedini ljupkost Marije Magdalene s razboritošću Marte…
Ali nadbiskup je govorio rastreseno. Osim toga, on nije nalazio zadovoljstva da govori tričarije omiljene visokom društvu. Usprkos njegovoj naočitosti i otvorenom pogledu njegovih plavih očiju, iz njega je izbijala neka podozrivost koja se neugodno doimala njegovih sugovornika. Joffrey de Peyrac je jednom prilikom primijetio kako se nadbiskup odlikuje u tome da ljude uvijek zbog nečega optužuje. Pošto je zamišljeno protrljao ruke, on ponovi kako mu pričinja veliko zadovoljstvo što vidi mladu ženu čiji su posjeti nadbiskupiji bili vrlo rijetki od onog sad već davnog dana kad je on blagoslovio njen brak u katedrali svetog Severina. Vidim vas na službi božjoj, a vaše revno posjećivanje korizmenih pobožnosti mogu samo pohvaliti. Ali priznajem, kćeri moja, da sam donekle razočaran što vas još nisam čuo u svojoj ispovjedaonici.
Moj ispovjednik je kapelan visitandinki, prosvijetli.
Dostojan je to svećenik, ali za vas, gospođo, budući da je vaš položaj vrlo ugledan, čini mi se da…
Oprostite mi, prosvijetli - poviče Anđelika i nasmiješi se - ali htjela bih vam objasniti svoj stav. Moji su grijesi isuviše neznatni da ih ispovjedim tako važnom svećeniku. Osjećala bih se nelagodno.
Čini mi se, kćerko, da ste u zabludi u pogledu prave prirode sakramenta pokajanja. Ne može grešnik mjeriti težinu svojih grijeha. A kad mi glasovi iz grada javljaju o razuzdanostima kojima je ova palača pozornicom, ja najozbiljnije sumnjam da mlada žena vaše ljepote i ljupkosti može ostati netaknuta kao na dan svog krštenja.
Ja i nemam tih želja, prosvijetli - prošapće Anđelika oborivši oči ali - vjerujem da su ti glasovi pretjerani. U stvari, zabave su ovdje vesele. Skladaju se stihovi, pjeva se, govori se o ljubavi i svi se mnogo smiju. Ali ja nisam nikad bila svjedokom takvih razuzdanosti da bih se ja zbog njih morala pred svojom savješću sramiti.
Vjerujem, dijete moje, da je vaše srce sklonije bezazlenosti nego licemjerstvu. Previše mladi ste bačeni u zagrljaj jednom suprugu čije su usne ne samo jednom izgovorile krivovjerne misli, a njegova spretnost i iskustvo stečeno kod žena omogućili mu da bez po muke obradi vaš savitljivi duh. Treba samo da se prisjetim onih njegovih općepoznatih ljubavnih udvaranja koja se svake godine održavaju u njegovoj palači, a kojima prisustvuju ne samo velikaši grada, nego i žene odličnijih građana, te mladi plemići iz čitave okolice. Tako sam ja utvrdio da on svojim bogatstvom svakim danom sve veći utjecaj stječe nad gradom. Već se glavni gradski suci koji su, kao što znate, konzuli naših pokrajina, službenici strogi i neporočni, uznemiruju videći da se njihove žene prima u Palači radosnog znanja.
To je prilično nerazumljiv svijet - primijeti Anđelika praveći se uvrijeđenom. - Uvijek sam slušala kako je otmjenim građanskim krugovima neobično stalo do toga da ih se prima u krugovima visokog plemstva sve dok jednoga dana i sami ne postanu kraljevskim dekretom plemići. Moj muž nije toliko osjetljiv na obiteljski grb koliko na prastaro porijeklo svoje obitelji. On prima u svoju palaču pametne ljude, muškarce i žene. čudim se da su gospoda gradski suci podigli toliku galamu.
Duša prije svega! - zagrmi biskup kao da se nalazi na propovjedaonici. Duša prije svega, gospođo, a tek onda časti.
Zar zbilja vjerujete, presvijetli, da su imoja duša i duša moga muža u velikoj pogibelji? - upita Anđelika rastvorivši širom svoje jasne oči.
Ona se poslušno predavala uobičajenim pobožnostima koje su obavljale sve gospođice i gospođe njezina položaja: slušala je redovito službu božju, obavljala ispovijedi i pričesti, održavala postove, ali njen bi se kritički duh odmah pobunio čim bi se njen urođeni zdravi razum sukobio s raznim pretjeranostima.
Osjećala je da nadbiskup nije bio iskren, mada nije znala zašto.
S vjeđama spuštenim na oči, s rukom na križu od dijamanata i ametista, on kao da se pribrao i tražio u dubini svoga srca jeku božanskoga odgovora.
Kako da ja to znam? - najzad će uzdahnuvši. Ja ništa ne znam. Ono što se događa u ovoj palači za me je dugo bila tajnom, a iz dana u dan postajalo je sve večom mojom brigom.
Odjednom upita.
Jeste li u toku, gospođo, alkemijskih istraživanja svoga muža?
Nisam - odgovori Anđelika ne trepnuvši okom - grof de Peyrac se bavi naukom.
Priča se da je on veliki učenjak.
Vjerujem da jest. Čitave sate provodi u svom laboratoriju, ali nikad me nije pozvao da tamo uđem. Vjerojatno misli da te stvari ne zanimaju žene.
Otvorila je lepezu da bi iza nje sakrila osmijeh, a možda i nelagodu koja ju je obuzimala pod prodornim nadbiskupovim pogledom.
Moja je dužnost da ispitujem ljudsko srce - reče prelat koji kao da bijaše primijetio njezinu zbunjenost. Ali neka vas to ne uznemiruje, kćeri moja. Vidim po
vašem pogledu da ste poštene duše i da je u vas, usprkos mladim godinama, izvanredna ličnost. A što se tiče vašega muža, možda je još vrijeme da se pokaje za svoje grijehe i da se odrekne krivovjerstva.
Anđelika ispusti kratak krik.
Ali ja vam se kunem, presvijetli, da ste u zabludi! Možda se moj muž i ne pokazuje uzornim katolikom, ali njemu nije stalo do reformacije i raznih hugenotskih vjerovanja. Naprotiv, čula sam kako se ruga onim tugaljivim brađonjama ženevskim koji su, govorio je, primili od Boga nalog da čitavom čovječanstvu oduzmu užitak smijanja.
Te mu riječi služe da zametne trag - odgovori prelat mračnoga lica. - Ne vide li se u njegovoj kući. U vašoj kući, grofice, mnogi poznati protestanti?
Sve su to učenjaci s kojima on razgovara o nauci a ne o vjeri.
Nauka i vjera su vrlo usko povezane. Ljudi moje pratnje su mi pričali da ga je nedavno posjetio Talijan Bemalli. Je li vam poznato da je taj čovjek radi nekih svojih bezbožničkih knjiga došao u sukob s Rimom, pa se stoga sklonio u Švicarsku i prešao na protestantizam? Ali čemu da se zadržavamo na vanjskim znakovima njegova duševnog stanja. Evo pitanja koje me već mnogo godina muči: grof de Peyrac je vrlo bogat, stalno sve bogatiji. Odakle sad odjednom toliko obilje zlata?
Ali, presvijetli, ne pripada li on jednoj od najstarijih obitelji Languedoca, koja vuče koljeno od nekadašnjih grofova tuluških koji su vladali Akvitanijom, kao što su ondašnji kraljevi vladali Ile-de-Franceom?
Nadbiskup se prezrivo nasmiješi.
Točno. Ali plemićki grbovi nisu isto što i bogatstvo. Ta roditelji vašega supruga bijahu tako siromašni da je veličanstvena palača u kojoj vi sada vladate bila sva u ruševinama, nema tome ni petnaest godina. Je li vam gospodin de Pejrac govorio o svojoj mladosti?
Ne… - nije prošaputa Anđelika i ona sama iznenađena kako malo znade o svom mužu.
On je bio mlađi sin u obitelji i tako siromašan, ponavljam vam, da se sa šesnaest godina ukrcao na brod i otplovio u daleki svijet. Mnogo je godina prošlo i već se vjerovalo da je negdje poginuo, kadli se iznebuha pojavio. Njegovi su roditelji i stariji brat u međuvremenu pomrli. Vjerovnici bijahu razgrabili njihove posjede. On je sve otkupio i odonda njegovo bogatstvo samo raste. Treba tome dodati da je on plemić koji se nikad nije pojavio na dvoru, koji se pretvara da se drži daleko i koji ne uživa nikakvu kraljevu potporu.
Ali on posjeduje mnoga imanja - reče Anđelika koja se počela osjećati potišteno, možda zbog vrućine koja je bivala sve jača - posjeduje uzgajilišta ovnova u planini od kojih dobiva vunu, posjeduje veliku predionicu, uzgojišta svilenih buba, rudnike zlata i srebra.
Rekli ste rudnike zlata i srebra?
Da, prosvijetli, grof de Peyrac posjeduje brojne rudnike u Francuskoj iz kojih, tvrdi, dobiva izvjesnu količinu zlata i srebra.
Kako li ste to pravo kazali, gospođo! - reče prelat mekanim glasom - iz kojih, tvrdi dobiva srebro i zlato.. Eto, to sam htio znati. Strašna pretpostavka postaje sve jasnija.
Šta ste time mislili kazati, presvijetli? Vi ste me uplašili!
Nadbiskup tuluški se ponovo zagleda u nju onim svojim previše svijetlim očima koje su na trenutke imale hladnoću čelika. A zatim polako prozbori.
Ne sumnjam da je vaš muž jedan od najvećih učenjaka našeg vremena, stoga, gospođo, i vjerujem da je on zaista otkrio onaj filozofski kamen, to jest tajnu koju je posjedovao Salomon o čarobnoj proizvodnji zlata. Ali kako je samo stigao do toga? Bojim se, zaista da je tu moć postigao stupivši u trgovinu s vragom!
Anđelika ponovo prinese lepezu k usnama da ne prasne u smijeh. Očekivala je da će nadbiskup nešto natuknuti o trgovini kojom se zaista bavio grof, a o čemu je ponešto doznala zahvaljujući Molinesovim i svoga oca povjerljivostima. Ona se
donekle bojala jer je znala da te djelatnosti, s obzirom da se u njih upustio jedan plemić, mogu baciti ljagu na njezinu kuću. I tako se njoj čudna optužba nadbiskupova, koji je bio smatran za pametna čovjeka, učinila vrlo smiješnom. Da li je ozbiljno govorio?
U jedanput, nenadanim povezivanjem misli, ona se sjeti da je Toulousa grad u kojemu je inkvizicija još imala svoj glavni stan. Stravična srednjovjekovna sudska ustanova protiv krivovjemika u Toulousi je još imala povlastice u koje se nije usudila dirati čak ni kraljeva vlast.
Toulousa je bila veseo grad, ali je Toulousa bila i crveni grad koji je u toku zadnjeg stoljeća poklao najveći broj hugenota. Ona je mnogo prije Pariza imala svoju krvavu Bartolomejsku noć. U njoj su vjerske svečanosti bile brojnije nego drugamo. Bijaše to pravi otok zvonjave, gdje su zvona stalno pozivala vjernike u crkvu, grad preplavljen križevima, svetim slikama i relikvijama kao cvijećem. Španjolski je plamen ovdje gušio jasnu svjetlost latinskog duha koju su tu ostavili nekadašnji pobjednici došavši iz Rima. I tako su se pored veselih bratstva kao što su bili Prinčevi ljubavi i Redovnici mladosti, poznati po svojim dosjetkama, u Toulousi mogle sresti povorke flagelanata, u kojih su oči izgarale mističnom strašću, koji su šibama i tmjem kidali svoje meso dok ne bi po pločniku ostavili krvave tragove.
Pod prvim svodom mosta svetog Mihovila nalazio se željezni kavez u koji su zatvarani protestanti, a onda ga se uranjalo u vodu dok se oni koji su bili unutra ne bi podavili ili se ne bi odrekli svojih vjerovanja. Ponekad je vjetar popuhujući iz pravca Garonne donosio sve do Palače radosnog znanja smradne zapahe izgorena mesa. A taj je smrad potjecao s trga Saline gdje bi gdjekad spalili na lomači živa hugenota ili kakvog narodnog liječnika kojega se optužilo kao vješca.
Zahvaćena vrtlogom lagana života, Anđelika nije glavu razbijala tim izgledom Toulouse. Ali joj je dobro bilo poznato da je baš nadbiskup, čovjek što je sjedio pred njom u naslonjaču, a koji je baš u tom trenutku prinašao ustima čašu svježe limunade, bio veliki meštar inkvizicije.
Stoga ona promijenjenim glasom prigovori:
Presvijetli, nije moguće da ćete vi mog muža optužiti zbog vraćanja! Praviti zlato, nije li to stvar jednostavna u ovoj zemlji koju je Bog obilato obdario svojim darovima obasuvši je zlatom u čistom stanju?
A zatim lukavo nadoda - A rečeno mi je da i vi sami držite ekipe ispirača zlata koji ispiru pijesak u nekim rukavcima Garonne i često vam donose zlatnu prašinu i grumenje da biste vi ublažili time život bijednicima.
Vaša primjedba, kćerko, nije lišena zdravog razuma. Ali baš zato što vrlo dobro znam koliko se zlata može izvući iz zemlje, mogu sa sigurnošću tvrditi ovo: kad bi se isprao pijesak svih potoka i rijeka u Languedocu ne bi se dobilo ni polovicu zlata što ga, čini, grof de Peyrac posjeduje. Vjerujte mi, ja sam dobro obaviješten.
I ne sumnjam u to, - pomisli Anđelika, onaj promet sa španjolskim zlatom pomoću mazgi traje već godinama. Modro oko je vrebalo njezino oklijevanje. Ona pomalo nervoznim pokretom sklopi svoju lepezu.
Jedan učenjak ne mora pošto-poto biti i sotonin sluga. Ne priča li se da na kraljevu dvoru žive učenjaci koji su instalirali nekakvu leću da bi gledali zvijezde i planine na Mjesecu i da se gospodin Gaston d’Orleans, kraljev stric, bavi tim promatranjima zajedno s opatom Picardom?
Istina je i ja osobno poznajem opata Picarda. On nije samo astronom već i veliki geometar kraljev.
Pa vidite li…
Crkva je, gospođo, širokogrudna. Ona se ne protivi istraživanjima, pa čak i smjelim, kao što je istraživanje opata Picarda kojega ste, eto, spomenuli vi sami. Idem čak i dalje. Ja kod sebe u nadbiskupiji držim jednog vrlo učenog redovnika iz redova reformiranih pa ponovo obraćenih fratara franjevaca. To je redovnik Becher koji se već godinama bavi istraživanjima dobivanja zlata alkemijskim putem, ali uz moje odobrenje i odobrenje Rima. Priznajem da me ta njegova
ispitivanja mnogo koštaju. Najviše se troši na neke posebne proizvode koje moramo dopremati iz Španjolske i Italije. Taj čovjek kojemu nisu nepoznate najstarije tradicije tog umijeća tvrdi da se do otkrića tajne može doći jedino posredstvom više snage ili Božje ili vražje.
A je li on uspio?
Još nije.
Jadnik! Znači da nije ni u milosti Božjoj ni u milosti sotoninoj, usprkos vašem visokom pokroviteljstvu.
Anđelika se odmah ugrize za usnu i odmah požali zbog tih svojih zlobnih riječi. Činilo joj se da se guši i da joj je valjalo govoriti gluposti da bi se oslobodila te tjeskobe. Taj razgovor je bio isto toliko glup koliko i pogibeljan.
Okrene se prema vratima, činilo joj se da čuje neujednačeni korak svoga muža na galeriji i pri tom se malko trgnula.
Oh! Bili ste tu?
Upravo sam stigao - reče grof - znam da mi ne možete oprostiti, gospodine, što sam vas pustio da tako dugo čekate na mene. Priznajem da sam već prije jedan sat obaviješten o vašem posjetu, ali nisam nikako mogao prekinuti jedan vrlo osjetljiv postupak u jednoj retorti.
Još uvijek je imao na sebi ogrtač alkemičara koji mu je sezao sve do peta. A taj ogrtač bijaše neka vrst široke košulje na kojoj su se izvezeni znakovi zodijaka izmiješali s obojenim tragovima kiselina. Anđelika je bila sigurna da je on zadržao na sebi taj ogrtač za inat, kao što je nadbiskupa tuluškog nazivao gospodinom pokazujući time da ima posla sa sebi ravnim, to jest barunom Benoitom de Btantenacom.
Grof de Peyrac dade znak jednome slugi u predsoblju koji mu je potom pomagao da se oslobodi onog svog ogrtača.
Kad je s tim bio gotov, stupi naprijed i pokloni se.
Jedna sunčana zraka obasja široke i sjajne kovrdže njegove crne kose kojoj je on posvećivao mnogo pažnje i koja se svojom bujnošću mogla takmičiti s pariškim vlasuljama tada u velikoj modi On ima najljepšu kosu na svijetu, pomisli Anđelika. Srce joj je tuklo brže no što je ona željela. Prizor prethodne večeri oživi joj u sjećanju.
"Ne može biti, još uvijek je ponavljala, netko drugi je sinoć pjevao u sjenici. Peyrac. Oh! Nikad mu oprostiti neću!"
Uto grof de Peyrac privuče visoki stolac i sjedne kraj Anđelike, ponešto iza nje, tako da ga nije mogla vidjeti, ali joj je zato do nozdrva dopirao miris koji ju je isuviše podsjećao na časove opojnosti. Osim toga, ona je bila sigurna da je Joffrey de Peyrac, brbljajući o koječemu s nadbiskupom, koristio priliku da pogledom miluje šiju i ramena svoje mlade žene, uranjajući smjelo u zasjenjeni lijevak gdje su počivale mlade grudi u čiji se savršen oblik sinoć uvjerio.
Toj se igri namjerice predavao pred tim prelatom koji je bio na glasu sa svoje tvrdokorne kreposti.
U stvari, iako je nadbiskup tuluški nadbiskupiju naslijedio od jednoga od svojih stričeva, on se nije time zadovoljio nego se zaredio i tako preuzeo na sebe odgovornosti ne samo upravitelja jedne od najvažnijih biskupija francuskih, nego i pastira ljudskih duša. Njegov uzoran život kojemu se ništa nije moglo predbaciti učinio ga je još pogibeljnijim.
Anđeliku je spopadala želja da se okrene k mužu i da ga zamoli: "Molim vas, budite oprezni!"
U međuvremenu nju je radovalo to njegovo nijemo obožavanje. Njena djevičanska put, lišena milovanja, žudjela je za određenim dodirom, za dodirom iskusnih usana koje bi u njoj razbudile putenu nasladu. Uspravna i donekle ukrućena osjetila je da joj rumenilo napada obraze. Uvjeravala je sebe kako je čitava ta igra smiješna i beznačajna i kako u njoj ne postoji nešto što bi moglo naljutiti nadbiskupa. Naposljetku, ona je bila žena tome čovjeku, pripadala mu je. Odjednom je zahvati želja da postane njegova, da se prepusti, otežala, zatvorenih
očiju, njegovu zagrljaju. Njezina smućenost sigurno nije izbjegla Joffreyu de Peyracu. Bit će da ga je uvelike zabavljala. "Igra se sa mnom kao mačka s mišem. Osvećuje mi se za moja odbijanja", mislila je smutivši se sasvim.
Da bi se nekako oslobodila nelagode, dozove jednoga crnčića koji je dremuckao na jastuku u jednom uglu prostorije i naredi mu da potraži i donese stolić sa slasticama. Kad se dječak pojavio sa stolićima od ebanovine ukrašen sedefom, u čijoj je šupljini bilo ušećerenih oraha i voća, medenjaka i ružična šećera, Anđelika svlada svoj nemir i stane s više pažnje pratiti razgovor dvojice ljudi.
Ne, gospodine - govorio je grof de Peyrac nehajno grickajući bombone koji su imali okus ljubica - ne mislite da sam se ja posvetio nauci s namjerom da otkrijem tajnu vlasti i moći. Ja sam oduvijek imao prirodnu sklonost za istraživanja. Da sam, na primjer, ostao siromah, bio bih se sigurno osposobio za mjernika kraljevih voda. Vi ne možete ni zamisliti koliko smo rni Francuzi zaostali u pogledu navodnjavanja, crpljenja vode i tome slično! Rimljani su deset puta bolje bili upućeni u te stvari od nas. A kad sam posjetio Egipat i Kinu…
Poznato mi je, grofe, da ste mnogo putovali. A niste li posjetili i one krajeve na Istoku gdje još uvijek poznaju tajne Sveta tri kralja čarobnjaka?
Joffrey de Peyrac se nasmije.
Bio sam, ali tamo nisam susreo kraljeve čarobnjake. Mene čarolije ne zanimaju. Neka se njima bavi vaš valjan i naivan Becher.
Becher stalno pita kad ćete mu pružiti užitak da prisustvuje jednom od vaših kemijskih pokusa te da postane vašim učenikom.
Gospodine, ja nisam nikakav učitelj, ali kad bih i bio, u tu moju školu ne bi imali pristupa ljudi ograničena uma.
Pa ipak taj redovnik važi za učena čovjeka.
Nema sumnje, u skolastici, ali u znanosti opažanja on je neznalica, on ne vidi stvari onakvima kakve one jesu, nego onakvima kakve on vjeruje da jesu. A ja takve ljude smatram priglupim i ograničenim.
U redu, to je vaše mišljenje, a ja sam isuviše velika neznalica u svjetovnim stvarima a da bih mogao suditi imaju li vaše antipatije kakva osnova. Ali ne zaboravite da je opat Becher, kojega vi nazivate neznalicom, 1639. objavio značajno djelo o alkemiji. Uostalom, imao sam prilično neprilika dok sam iz Rima dobio dozvolu za njegovo objavljivanje.
U naučna djela ne bi smjela dirati crkva ni svojim dozvolama ni svojim zabranama - reče grof ponešto oštrije.
Dozvolite mi da budem drugačijeg mišljenja. Ne obuhvaća li duh crkve i prirodu i prirodne pojave?
Ne vidim zašto bi moralo biti tako. Sjetite se Kristovih riječi: Dajte Cezaru ono što je Cezarovo…
Cezar, to predstavlja vanjsku moć ljudi, ali i stvari. Kazavši to, sin je Božji htio ustvrditi nezavisnost duhovne, vjerske vlasti od materijalne vlasti, a siguran sam da se u ovu uklapa i apstraktna nauka.
Crkveni velikodostojnik je više puta odmahnuo glavom dok mu je sladunjav osmijeh razvlačio tanke usne.
Divim se vašoj dijalektici, dostojnoj velike tradicije, što dokazuje da ste temeljito usvojili teološko učenje studirajući na sveučilištu našega grada. Ipak, tu se treba pokoriti mišljenju visokog svećenstva kojemu je cilj da prekine raspravljanja, s obzirom na to da ništa nije tako blisko razumu kao nerazumnost.
Presvijetli, ja se iskreno divim tim vašim riječima. Zaista, ukoliko se ne radi o stvarima usko povezanim uz crkveno učenje, kao što je dogma i učenje o ćudoređu, smatram da, što se tiče znanosti, zaključke moram stvarati imajući u vidu promatrane činjenice, a ne logička nadmudrivanja. Drugim riječima, ja se moram osloniti na metode promatranja što ih je Bacan izložio u svom djelu Novum organum, objavljenom 1620. a isto tako i na upute što ih je dao matematičar Descartes čije će djelo Discours de la methode biti trajno, kao spomenik filozofije i matematike…
Anđelika je primijetila da su imena tih učenjaka bila gotovo nepoznata nadbiskupu iako je važio za učena čovjeka. Ona se bojala da razgovor ne poprimi oštriji ton i da se Joffrey ne zaboravi i nečim ne uvrijedi nadbiskupa.
"Kakvu to potrebu osjećaju ljudi da raspravljaju o zaslugama iglenih glava?", mislila je. Ali više od svega se bojala da nadbiskup spretnim zastranjivanjima ne navuče Joffreya de Peyraca na tanak led.
Čini se da su ovaj put riječi Joffreya de Peyraca žestoko pogodile čovjeka crkve. Njegovi blijedi obrazi pomnjivo obrijani prekriju se rumenilom. On sklopi vjeđe, a lice mu poprimi izraz uzvišenog nekog lukavstva što uplaši mladu ženu.
Gospodine de Peyrac - reče - vi govorite o moći, o moći nad ljudima, o moći nad stvarima. Jeste li vi ikad pomislili da su se vaši izvanredni uspjesi mogli mnogima učiniti sumnjivi, a nadasve budnoj pažnji crkve? Te vaše bogatstvo koje svakim danom samo buja, te vaši naučni radovi koji k vama dovode učenjake osijedele od silnog posla? Ja sam prošle godine razgovarao s jednim od njih, njemačkim matematičarom Leibnitzom. On je bio zaprepašten činjenicom da ste vi uspjeli kao od šale riješiti probleme s kojima su se najveći umovi našeg vremena uzalud nosili. Vi govorite dvanaest jezika…
Pico della Mirandola, koji je živio u prošlom stoljeću, govorio ih je osamnaest.
Vi imate tako divan glas da je veliki talijanski pjevač Maroni požutio od bijesa slušajući vas, vi pravite savršene stihove, vi ste do savršenstva dotjerali, oprostite mi, gospođo, umijeće zavođenja žena…
A ovo..
Anđelika je slutila da je Joffrey de Peyrac prinio ruku upropaštenom licu i njoj se od muke srce stislo.
Nadbiskupova zbunjenost prijeđe u srditu grimasu.
Ah! Vi uspijevate, ne znam kako, da se na to zaboravi. Previše darova imate, vjerujte mi.
Vaše me optužbe iznenađuju i uznemiruju - polako će grof. - Nisam dosad bio svjestan tuđe zavisti. Naprotiv, činilo mi se da za sobom vučem okrutan nedostatak.
Nagne se, a oči mu bljesnuše kao da mu je pala na pamet neka sjajna šala.
Znate li, presvijetli, da sam ja u neku ruku hugenotski mučenik?
Vi, hugenot? - prestrašeno poviče prelat.
Rekao sam u neku ruku. Evo vam zgode. Pošto sam došao na svijet, moja majka me je povjerila dojilji koju je odabrala ne vodeći računa o njenoj vjeri nego o obimu njenih sisa. A ta je dojilja bila hugenotkinja. Ona me je odvela u svoje selo Cevennes koje se nalazilo pod vlašću nekog bijednog plemića protestanta. Nedaleko od tog mjesta nalazio se zamak nekog drugog plemića i nekoliko katoličkih sela, što je i logično. Ne znam kako je došlo do svađe. Meni su bile tri godine kad su se hugenoti i katolici dohvatili. Moja dojilja i žene iz njezina sela, sklonile su se u zamak plemića protestanta. Oko pola noći katolici osvojiše zamak na juriš. Sve živo su poklali, a zatim podmetnuli vatru. Ja sam pri tom zadobio tri udarca sablje preko lica a zatim sam bačen kroz prozor i ja sam s drugog kata pao u dvorište puno snijega koji me je spasio od zapaljenih trijesaka koje su svuda oko mene pljuštale. Sutradan ujutro jedan se katolik vratio u zamak radi pljačke. Našao me je, a kako je znao da sam ja dijete grofova tuluških, pokupio me je i stavio u svoju košaru zajedno sa mojom mliječnom sestrom Margeritom, koja je jedina preostala iza onog pokolja.
Čovjek je prošao kroz mnoge sniježne mećave prije no što je stigao u ravnicu. Kad je stigao u Toulousu ja sam još disao. Moja me je majka odnijela na suncem obasjanu terasu, svukla me je i zabranila je ljekarima da mi se približe jer, govorila je, oni će me samo umoriti. Godinama sam tako ležao na suncu. Tek kad mi je bilo dvanaest godina uspio sam hodati. U šesnaestoj sam otplovio u svijet. I tako mi se, eto, pružila prilika da naučim mnoge stvari. Najprije zahvaljujući bolesti i nepokretnosti, a poslije svojim putovanjima. U svemu tome nema ničega sumnjivog.
Nakon trenutka šutnje, nadbiskup će sanjalačkim glasom:
Vaša priča objašnjava mnoge stvari. Sad se više i ne čudim vašim simpatijama za protestante.
Nikakvih ja simpatija ne osjećam za protestante.
Pa kažimo onda vašim antipatijama za katolike.
A niti antipatija za katolike. Ja sam, gospodine, čovjek prošlosti i ja se teško snalazim u ovom našem netrpeljivom vremenu. Trebao sam se roditi jedan ili dva vijeka prije, u vrijeme renesanse. Ta riječ ima ljepši zvuk od reformacije. Trebao sam se roditi u ono vrijeme kad su francuski baruni otkrili Italiju, a preko nje svjetlo nasljedstvo prastarih epoha Rim, Grčku, Egipat, biblijske zemlje…
Gospodin de Fontenac se neprimjetno trgne što nije izmaklo budnom Anđelikinom oku. "Doveo ga je tamo gdje je htio", pomisli ona.
Pa razgovarajmo malo o biblijskim zemljama - blago će nadbiskup. - Ne govore li svete knjige da je kralj Salomon bio jedan od prvih čarobnjaka i da ja pošao s brodovima u Ophyr, gdje je, daleko od radoznalih pogleda, proste metale pretvorio u skupocjene? Povijest tvrdi da se vratio kući s lađama punima zlata.
Povijest također kaže da je Salomon po svom povratku udario dvostruko veće namete na narod, što dokazuje da nije baš s punim lađama zlata doplovio u Izrael, a dokazuje još više da on nije bio siguran kad će ponovo obnoviti svoje zalihe zlata. Da je, zaista, otkrio postupak kako se prosti metali pretvaraju u zlato, ne bi bio udario namete na narod niti bi svoje brodove slao u Ophyr. Možda on, u svojoj mudrosti, nije htio svojim podanicima otkriti tajnu da je oni ne bi zloupotrijebili.
Reći ću vam još nešto - primijeti sada grof. Salomon nije mogao poznavati postupak pretvaranja drugih metala u zlato zato što taj postupak nije moguće izvršiti. Alkemija kao znanost ne postoji, već je ona zlosretna izmišljotina srednjega vijeka, koja će postati predmet ruganja jer nikad nitko neće pretvoriti jedan metal u drugi.
A ja vam tvrdim - poviče nadbiskup blijeda lica - da sam ovim svojim očima vidio kako je Becher uronio kositrenu žlicu u tekućinu čiji je sastav sam sačinio i izvukao je napolje i ta je žlica bila zlatna.
Nije ta žlica postala zlatna već samo pozlaćena. Da se ta dobričina potrudio i dlijetom malo ogrebao zlatnu pokožicu, bio bi odmah vidio da se ispod pokožice nalazi kositar.
Istina je, ali Becher tvrdi da je to samo početak pretvorbe, te neobične pojave. Nastala je šutnja. Ruka Joffreya de Peyraca klizne niz naslon Anđelikina naslonjača i okrzne zglavak mlade žene.
Nato će grof reći ravnodušnim glasom:
Ako ste uvjereni da je vaš opat pronašao čarobnu formulu, što vas je onda jutros dovelo k meni?
Nadbiskup ni da bi trepavicama maknuo.
Becher je uvjeren da vi poznajete tajnu potpunog pretvaranja drugih kovina u zlato.
Grof de Peyrac prasne u grohotan smijeh.
Nisam nikad čuo nešto smješnije. Zar ja da se bavim takvim djetinjastim istraživanjima? Jadni Becher, rado mu prepuštam sva uzbuđenja i sve nade varljive nauke kojom se on bavi i…
Strašna buka slična gromu ili pucnju topa ga prekine. Joffrey skoči na noge posivjela lica.
To je... to je u laboratoriju. Bože, Bože samo da Kuasi-Ba nije nastradao! I grof brzo pođe prema vratima.
Nadbiskup se uspravio kao kakav krvnik. Šutke je promatrao Anđeliku.
Idem, gospođo - na kraju reče. - Čini mi se da se to sotona razgnjevio zbog mog prisustva u ovoj kući. Dozvolite mi da se povučem.
V velikim se koracima udalji. Čulo se pucketanje bičeva i vika kočijaša dok je biskupska kočija prolazila kroz ulazna vrata.
Ostavši sama, Anđelika, zapanjena, prođe rupčićem preko oznojena čela. Razgovor što ga je slušala s velikim zanimanjem, sasvim ju je smutio. A ipak je osjećala kako joj je bilo preko glave i Boga, i Salomona, i krivovjerstva i čarobnjaštva. Ali se odmah prekori zbog tih bezbožnih misli i pokaje se. Zaključi na kraju da su ljudi nepodnošljivi sa svojim cjepidlačenjem i da su, na kraju, i samom Bogu morali već dojaditi.