Anđelika 10

Anđelika i urota tame

Nakon strašnog incidenta na sjeveru Francuskog zaljeva, gdje su demonka vojvotkinja Ambrosina Maudribourg i njeni pomagači završili tragično, Anđelika i njezin suprug, grof Joffrey de Peyrac, plove rijekom St. Lawrence prema Quebecu, glavnom gradu Nove Francuske, odati počast gospodinu de Frontenacu, guverneru francuske kolonije, predstavniku Luja XIV u Sjevernoj Americi. Na tri broda i dvije jahte, koje su sačinjavali malu, ali učinkovitu Peyracovu flotu sa šezdeset topova, koju je predvodio brod Gouldsboro, putovali su njihova djeca Cantor i Honorina, plus znatan broj vjernih sljedbenika. Kao pojačanje ove delikatne ekspedicije povratka u francusko društvo, koje ih je u posljednjih petnaest godina diskriminiralo kao pobunjenike i čarobnjake, su ugledni kraljevi službenici, kao Intendant Nove Francuske, Jean Carlon, i guverner Akadije, Markiz de Ville-dAvray.
Prva postaja je Tadoussac. Tu upoznaje predstojnicu samostana majku Marguerite Bourgeoys. Tu dolazi i tajni kraljev izaslanik, bivši Anđelikin udvarač...

PRVI DIO

STRAŠNI SNOVI


1.
POTREBA ZA LJUBAVLJU
Anđelika se probudi. Noć je bila tamna i jasna. Blago zibanje usidrena broda činilo joj se jedinim znakom života oko nje.
Kroz prozore zadnje palube prosijavala je prigušena mjesečina i naglašavala obrise nekoliko veoma lijepih komada namještaja u salonu Gouldsboroa, koji su se ljeskali zlatom ili mramorom iznimne vrijednosti.
Svjetlost je dopirala do ruba alkova1 u podnožju istočnjačkog divana na kojem se skutrila Anđelika.
Probudio ju je osjećaj u kojem se beskrajna ljubavna čežnja stapala s tjeskobom, pa čak i strahom pred nečim užasnim što će joj se dogoditi i što joj opasno prijeti.
Pokuša se prisjetili snova koji su u njoj pobudili tako proturječne osjećaje - strah i požudu - da se naglo probudila.
Je li sanjala da je Joffrey opet uzima u naručje ili ju je pak izmučio san da je žele ubiti?
Nije se mogla točno sjetiti.
Prožimao ju je veoma živ i gotovo razbludan osjećaj, i to od ruku, preko prsnih bradavica do korijena kose...
Ali i strah. Bila je sama. To nije bilo neobično.
Na ležaju se pokraj nje još moglo nazrijeti ulegnuće muškog tijela koje je tu počivalo nekoliko sati.
No veoma često se događalo da Joffrey de Peyrac ustane usred noći i pođe u obilazak svog broda.
Anđelika se naglo uspravi u krevetu.
Prvi put otkad plove uz Rijeku svetog Lawrencea glavom joj prostruja misao koje dotad kao da nije bila svjesna: oni su na teritoriju francuskoga kralja!
On, njezin muž - nekoć osuđen na smrt, i ona, prognanica za čiju je glavu raspisana nagrada, sad prodiru u kraljevstvo iz kojeg su ih jednom otjerali zauvijek.
Doduše, sila je na njihovoj strani, to je istina. Brodovlje od pet odlično opremljenih lađa.
Ali - zar moć kralja Luja XIV, premda veoma daleka, nije još uvijek mnogo veća? Njegova ruka dosiže i do ovih tako dalekih krajeva.
Doista, tu ih očekuje mnogo neprijatelja čijim djelima upravlja francuski kralj. I tu autoritet vladara iz Francuske odlučuje o životu i smrti.
Otkad se davno u šumama Poitoua začela njezina sudbina - sudbina pobunjenice protiv kralja Francuske - Anđelika sve do danas nikad nije tako silovito doživjela osjećaj da će je zgnječiti, da će je uhvatiti u klopku.
Uz nadčovječanske napore ona i grof Joffrey de Peyrac uspjeli su pobjeći iz Francuske i naći svoju dragu slobodu u Americi, a sad se oborene glave upuštaju u silno iskušenje: da posjete Quebec i obnove svoje veze sa Starim svijetom, sa svojom domovinom.
Kakva ludost! Kako je mogla dopustiti Joffreyu da je nagovori na to? Zašto nije onog trenutka kad je odlučio: »Idemo u Qucbec!« jasno vidjela da je taj čin bezuman, da im nema spasa, jer svugdje gdje vlada svemoćni kralj čeka ih samo opasnost i na njih vreba smrt.
Kakva iluzija ju je tako omamila?

1 Arapska riječ: udubina za postelju, niša. - Op. prev.
Kakvoj se to neshvatljivoj nostalgiji odala?
Kako i zašto su bili uvjereni da ista krv i isti rod mogu prevladati sve zapreke, sve suprotnosti i da je vrijeme već ublažilo kraljevu srdžbu? A sad - sad su opet u njegovoj vlasti...
Misao koja se pridružila tom silovitom i mučnom osjećaju u Anđeliki je stvorila dojam da sanja teške snove. Učinilo joj se da se doista vratila u Francusku, da živi u svom gradu u Poitouu, u ono i ne tako davno vrijeme prije šest godina kada je bila tako beskrajno sama, napuštena od svih, i kad ju je usred olujne noći probudila svijest o moći muškarca koji ju je htio voljeti, žal za jednom drugom, izgubljenom ljubavi te tjeskoba pred velikim opasnostima koje su je okruživale i vrebale na nju.
Cijelim tijelom je zadrhtala i nije mogla ovladati tim dojmom davno proživljene strave i neuspjeha, koji ih sad opet neizbježno očekuje.
Ona ustade.
Rukama je pipala po pokućstvu da bi ustanovila gdje se nalazi. Tu je globus majstorske izradbe, tu je astrolab.2
Ali ni taj dodir stvarnosti nije ju umirio.
Preplavio ju je dojam da je zatočenica toga salona, tih nepomičnih komada namještaja, staklenih zaslona prozora na zadnjem mostu broda, koje je nemilosrdna svjetlost mjesečine dijelila na srebrne četverokute i koji su joj se činili nesavladivi, kao da su to rešetke zatvorske ćelije.
Život je bio daleko od nje. Ona je bila mrtva.
Kralj je neprekidno i dalje vrebao i čekao. Zastori neprohodnih šuma njezine drage domovine, u kojima je negda potaknula puk na pobunu, više je nisu štitili. Više se nigdje nije mogla skriti pred kraljevom vlašću. Koliko god i gdje god da je bježala, kralj ju je svugdje dosegnuo i obrušio na nju svu težinu svoje osvete. Zapravo je glavom uletjela ravno u njegovu klopku. A onda je sve bilo svršeno i ona je bila mrtva.
A dragi Joffrey je nestao. Kamo je otišao, Bože dragi, kamo je otišao?
Bio je negdje na drugom kraju svijeta, gdje uvijek sija sunce, a ne treperavi mjesec, gdje blista život i ne prijeti smrt. Ne, nikad više pokraj nje neće biti to snažno, divno, golo tijelo kojim vitla ljubavna požuda.
Bila je osuđena na strahotu da ostane zatočenica tog fantomskog broda, tih mračnih prostora - a nju, njezino srce će mučiti sjećanje na divne zemaljske užitke, na njegove zagrljaje i pomamne poljupce koji su postali nedostižni. Ako to nije pakao... Snažan osjećaj gubitka tako ju je potresao da je glasno uzdahnula i samo što nije izgubila svijest.
Neka me prođe taj strah - zdušno je molila - neka se ne ponovi!
Kad ju je nesmiljeno obuzeo očaj, osluhnula je nijemu noć i učinilo joj se da čuje ljudske korake. Istodobno sa spoznajom toga blagog šuma vratio joj se osjećaj stvarnosti - taj šum je bio tako jednakomjeran i umirujući - i morala je reći samoj sebi:
Ipak smo u Kanadi!
Zatim je vrhovima prstiju opet dodirnula globus, ne više s onim mračnim osjećajem noćne more, nego zato da se uvjeri u živu stvarnost.
Ipak smo na Gouldsborou! - glasno je ponovila. Rekla je »smo« da bi sama sebe uvjerila u neki slatki suživot koji su snovi pokušali izbrisati, a koji prebiva u njezinom sjećanju i umiruje ju.
Ponajprije, tu je on, njezin ljubljeni gospodin i gospodar, Joffrey de Peyrac, koji je zacijelo negdje gore na brodu, u kajuti na palubi. Mirno istražuje tamnu noć u ovom


2 Naprava za određivanje vremena i zemljopisne dužine. - Op. prev.
dalekom, divljem kraju Novoga svijeta. A oko njega su okupljeni njegovi vjerni muževi, njegovi brodovi, cjelokupno njegovo brodovlje, usidreno u podnožju vapnenačkih stijena Sainte-Croix-de Mercy. Da, i to ime joj je ostalo u sjećanju: Sainte-Croix-de Mercy.
Skriveni fjord, zabačeno mjesto, skriveno od dosega snažne riječne matice, kojom su se još od ušća valjali prljavi valovi Atlantika. Peljar, koji je bio rodom iz krajeva oko Rijeke svetog Lawrencea, bio im je rekao:
Ovo ovdje je Sainte-Croix-de Mercy. Tu se možemo usidriti preko noći.
To je bilo samo ime koje je označavalo nimalo jezovit potez obale, pa ipak je za Anđeliku imao nekakav mračni, gotovo mitološki značaj. Kao da se kormilar s vunenom kapicom na glavi iznenada preobrazio u lađara na rijeci Stiks.3 Za nju je u tim krajevima vladala smrt. To kao da su vrata u pakao...
Odjenula se poput automata.
Nije se mogla odlučiti da upali svijeću koja se pokraj njezine postelje bjelasala u svijećnjaku od kovana srebra. Kao da ju je zadržavao strah da će joj iznenadni proplamsaj svjetlosti potvrditi strašnu činjenicu:
Zapravo sam mrtva, jer on je otišao od mene! Ogrnula je pelerinu i otvorila vrata. Vani ju je odmah zahvatio uspuhani i duboki dah noći, zašao joj u grlo te ona prepozna i osjeti znakovit brodski miris: odisao je solju, opranom palubom, konopcima, platnima te po nekom nevidljivom dimu ili vatri koja je dopirala od žarnih peći. Među mornarima cijelog svijeta uvriježena je navika da priprave kakvo jelo u tradiciji svoje rodne zemlje čim im se pruži prilika. Sam Bog zna da se u mornarskom zboru što ga je gospodar skupio sa svih strana svijeta našlo neizmjerno mnogo veoma raznolikih recepata.
Anđelika se nasloni na dovratak. Odmah joj se vratila hladnokrvnost. Disala je punim plućima i nejednoliko kucanje njezina srca se primirilo.
Joffrey je ipak posve blizu. Za koji trenutak bit će s njim. Dovoljno je da napravi nekoliko koraka, prijeđe nekoliko stuba od lakirana drveta i osvrne se udesno - i već će ga ugledati.
Stajat će ondje, uspravan i visok, čestit poput kondotijera,4 a njegov obris odražavat
će se na tamnoj nebeskoj pozadini. Ugledat će njegova čvrsta ramena u lijepom kaputiću, njegova nježna leđa koja ipak skrivaju tako plamene strasti, njegove noge koje postojano počivaju u raskošnim viteškim čizmama.
Ne, neće je odmah opaziti. Bit će odviše udubljen u misli. Jer, upravo je oko ponoći, u samoći svog bdijenja najradije stvarao svoje nakane, spletao niti svojih stostrukih planova i djela.
Približit će mu se.
I on će progovoriti.
Zar ne spavate, ljubljena moja? A ona će odgovoriti:
Tako sam poželjela da vas vidim, da budem kraj vas, da se opet uvjerim da ste tu, ljubavi moja! Sanjala sam nešto strašno. I strah me je tako jako izmučio!
A Joffrey će se nasmijati.
Ugrijat će je plamen njegovog pogleda kojim će je milovati.
Još odavno je shvatila da samo ona može pobuditi takav izraz radosti u njegovom milom pogledu, tako muževnom, ponosnom, prodornom i dominatnom, koji je ponekad tako neumoljiv prema ljudima, a istodobno tako mekan i blag kad struji prema njoj i zrači nježnošću i ljubavlju.
Samo je ona - kad bi položila ruke na njega - mogla u njemu izazvati onu drhtavu slabost muževnosti, jedinu slabost koju si je dopuštao taj visokorodni muž koji je bio

3 Rijeka mrtvih u podzemlju grčke mitologije. - Op. prev.
4 Vojnički zapovjednik, osobito u renesansi. - Op. prev.
gospodar i koji je vladao nnogim ljudskim sudbinama. No pred njenim nogama rado je klečao.
Jednim svojim pogledom mogla je pokoriti toga ponosnog čovjeka, tog rođenog vojnika koji se očeličio u brojnim bitkama. Pogledom bi uvijek uspjela ublažiti njegove skrivene rane. Slatko predavanje koje nije skrivao pomagalo mu je da u životu preboli mnogo poniženja i veoma teških nepravdi.
A nije lagao, nikako ne, kad je tvrdio da je upravo zbog nje i njezine milosti i miline najsretniji čovjek na svijetu.
Svijest o moći nad tim zavodnikom ženskih srdaca, činjenica da njoj priznaje i dopušta prirodnu povlasticu da ga može učiniti ljubomornim, svijest o neizmjerno čistim vezama koje je održavala - sve to je napokon i u tom teškom satu posve utješilo Anđeliku i u njoj rasplamsalo ljubavni oganj koji je svijetlio prema njemu. Još samo nekoliko koraka i bit će pokraj svoga voljenog!
Plahom kretnjom uhvatit će njegovu toplu ruku. Tako jako je voljela njezinu snagu, ljepotu, lagani miris po duhanu. Zatim će ljubiti i opet ljubiti sve njegove prste, kao što muškarci obično cjelivaju prste svoje drage.
A on će je pomilovati po licu i prošaptati:
Moja draga ludice!
Ondje ga nije bilo.

2.
PREDOSJEĆAJ OPASNOSTI
Anđelika je ugledala samo sjevernjaka Ericksona koji je pušio svoju lulu duge cijevi i bdio s onom kamenom mirnoćom koja ga je odlikovala. Bio je besprijekoran izvršavatelj naredbi, razumio bi svaku, čak i nedovršenu rečenicu, bio je genijalan pomorac, čvrst i neumoljiv, koji vodi svoj brod stisnutim zubima, pas čuvar koji uvijek nesmiljeno stišće čeljusti i šuti o svemu što mu je povjereno.
Anđelika ga pomnjivo promotri i uvjeri se da na krovu sjedi on, a ne Joffrey.
U trenutku je gornja kajuta lađe opet postala začaran prostor u kojem se zbiva njezin usud.
I opet je šuma pokazivala svoj crni zastor iza svjetlucave vode i činila joj se tako tuđom i neljudskom.
Stupila je naprijed i rekla:
Dobra večer, gospodine Erickson. A gdje je gospodin de Peyrac?
Kad je stupila bliže, vidjela je da brodska svjetiljka otkriva obalu, bližu nego što je mislila. Mogla se dobro razaznati i u odsjaju plamena koji je gorio na obronku.
Je li možda otišao na kopno?
Erickson se osovio na svoje krive noge i pridignuo svoj mekani šešir s perima kojim je ukrašavao glavu otkad je imenovan kapetanom broda Gouldsboro, za putovanja u Europu koje je lađa obavila tijekom zime. Preuzeo je zapovjedništvo na istinsko zadovoljstvo svih. Autoritet toga malenog muškarca nad posadom bio je bezuvjetan i bez prigovora.
Uistinu, gospođo! Još prije sat vremena gospodin de Peyrac otplovio je na kopno.
Je li uzeo pratnju? - jedva čujno upita Anđelika zamirućim glasom.
S njim je pošao samo njegov štitonoša Yann Le Couennec.
Yann...
Odmah je pogledala tamnu obalu. Ondje se u beskonačnost prostirala gusta kanadska šuma, prebivalište medvjeda i Indijanaca.
Što znači njegov odlazak onamo, njegovo srljanje u to drveće na kratkom zavoju rijeke punom poplavljena korijenja, a u čunu je ostavio samo dva stražara da čekaju na njega?
Ona se osvrnu prema Ericksonu i zagleda se u njegov blijed i neproničan pogled.
Je li vam rekao kamo ide? Erickson je odmahnuo glavom.
Bilo je vidljivo da oklijeva, a zatim je potegnuo dim iz lule i promrmljao:
Donijeli su mu neku poruku.
A tko to? Indijanac?
Ne znam tko je to bio. Ali činilo se da je monseigneur5 upućen u sve. Vidio sam da je pročitao taj list, a potom sam čuo njegovu naredbu da spuste čamac samo s dva veslača. Upozorio me je da pazim na brod i rekao da će se vratiti za sat ili dva.
Anđeliku je u hipu preplavila silna zabrinutost. Svi drugi osjećaji su zamrli u njoj, ostali su samo nemir i tjeskoba.
Dušom joj zavlada hladan i oštar strah. Da, to je ono na što su je upozorili njezini teški snovi. Opasnost. Prodrli su na teritorij francuskoga kralja, pa makar i na nenaseljenu zemlju kod ušća rijeke...
Ona reče Norvežaninu: - Dobro! - i udalji se dostojanstvenim korakom. Stubama se spusti do svoje kabine.
U trenu se u njoj probudi golema snaga.
Koracima je premjeravala pod. Upalila je svjetiljke, iz ladice uzela svoj mali pištolj, vrećicu municije i rog s barutom. Pomnjivo je nabila pištolj i zataknula ga za pojas. Uspela se na palubu. Osvrnula se oko sebe.
Što zapravo traži u toj britkoj noći koja odiše salamurom i pougljenim mladim drvetom?
Nedaleko od nje prošao je jedan mornar iz posade, odjeven u svoj bivolji ogrtač; zijevao je. Izgubio je i u posljednjoj igri kockama te se vraćao u svoju mrežu za spavanje. U njemu je prepoznala Jacquesa Vignota, tesara iz Wapassua. U hipu joj je sinula zamisao. Znala je što mora učiniti.
Jacques - rekla mu je - potražite Kouassi-Ba i Enrica Enzija. Recite im da se naoružaju i pridruže mi se na mostu.
Ona se vrati u gornju kajutu. Odmah je spazila stražara koji je u rukama držao staklenku.
Ericksom vas čeka dolje, gospo - reče joj on. Erickson je već bio naredio da se čamac spusti u vodu.
Pomislio sam, gospo, da biste i vi željeli otići na kopno. Zato mi dopustite da vas pratim, jer bi mi gospodin de Peyrac strašno zamjerio da to ne učinim.
Shvatila je da je i on tjeskobno uznemiren i da je jednostavno upotrijebio tu izliku kad je vidio da Anđelika kani učiniti ono što je i sam smatrao prijeko potrebnim. I njemu bi gospodar nerijetko očitao bukvicu. A kako mu je Norvežanin bio do skrajnosti odan i vjeran, često bi se jako zabrinuo. Neovisnost i bezbrižnost koja bi prelazila u rizik kod gospodina de Peyraca nisu se uvijek slagale s vezanošću i ljubavlju za one koji su mu bili predani srcem i dušom.
Gospodine Erickson, mislim da se to razumije samo po sebi - reče mu Anđelika i uputi mu osmijeh zahvalnosti.
Na Anđelikin zahtjev Erickson je pozvao riječnog kormilara kojeg su bili unajmili iznad Gaspea. Anđelika je htjela temeljito se obavijestiti o tom zapuštenom kraju blizu rta, gdje se brodovlje usidrilo preko te noći.
Što je to Sainte-Croix-de Mercy?
To... vjere mi, nije ništa!


5 Francuski naziv za visokorodnog plemića. - Op. prev.

Pitam još jednom, što je to Sainte-Croix-de Mercy? Je li to indijanski tabor? Trgovačka postaja? Ili možda zaselak?
Ništa - odgovori on.
Doista? Pa kakva onda posla ima Joffrey de Peyrac u kraju koji nije ništa? - reče ona sama sebi.
Zapravo, tamo gore...
Što?
Muškarac vrhom prsta pokaza na vrh oštre stijene na obali.
Malena prastara kapucinska gostionica u ruševinama u kojoj Indijanci ponekad ostavljaju svoja krzna za prodaju.
Tko bi mogao ugovoriti sastanak s Joffreyem na tako zabačenu mjestu?
Ljudi koje je pozvala došli su. Crnac Kouassi-Ba, Maltežanin Enrico i tesar Vignot. Mala skupina ukrcala se u šalupu6 i odmah se otisnula.
Erickson je ispitao oba veslača šalupe i stražare koji su čuvali vatru. Od njih je tražio da mu pokažu točan smjer u kojem je pošao gospodin grof sa svojim štitonošom.
Pokazali su mu početak veoma zarasle staze.

3.
ANĐELIKA SPASI JOFFREYA OD MARKIZA DE VARANGE I NJEGOVIH SLJEDBENIKA
Odmah su se počeli uspinjati strmom stazom. Ugasili su svjetiljku.
Tek ponekad bi iza oblaka prosijala mjesečina i osvijetlila u strminu usječen put koji je vodio do vrha.
Kako se morala probijati kroz granje i gustiš, Anđelika je posve izgubila osjećaj za prostor i vrijeme. Opet se sama sebi činila onakvom kakva je bila u Poitouu kad je počinjala svoju ludu pustolovinu pobune protiv francuskoga kralja. Tada se upravo tako probijala kroz drveće i grmlje u društvu svojih kamerada koji su je slijedili poput vukova. To je bila zastrašujuća banda koju je gonila mržnja i pretrpljene nepravde: hugenoti i katolici, seljaci i mali pokrajinski plemići, svi su slijedili njezin put, na kojem su okrutno sijali smrt. Bili su tihi i mračni poput noći iz koje su izrasli. Penjali su se po kozjim stazama i strminama, u gluhim šumarcima rušili su i obarali drveće na kraljeve konjanike i uspjelo im je više od dvije godine držati u šahu »misionare u čizmama« koji su haračili ubogom zemljom. Pred njima su se morale sklanjati čak i regimente koje je francuski kralj poslao da ih ukrote.7
Dok se tako penjala strminom, tjerana srčanom revnošću zbog koje nije osjećala napor uspinjanja, a ni korijenje i grane koje su je udarale i greble po licu, u njezinom su se duhu budila sjećanja i spoznaje, kao da joj se u tijelu opet naselilo neko davno biće...
I ovaj put se bori da obrani, da spasi onoga kojeg ljubi svim srcem.
Proplanak, koji se doimao malenim i uskim, bio je strmo položen uz liticu i nudio je pogled na vode Rijeke svetoga Lawrencea. Poluotok i mjesto Gaspe sa svojim visokim zidovima i nisu bili tako daleko, pokrajina je bila puna zavoja i ispupčenja na kojima su se gnijezdile tisuće i tisuće ptica.
U to riječno ušće s bogatim sadržajem soli punom je snagom prodirao ocean: čuo se šum valova, a i ledeni morski vjetar je smrzavao vlažna čela putnika.


6 Velik čamac za prijevoz od lađe do kopna i obratno. - Op. prev.
7 Vidi: Anđelika buntovnica
Anđelika je pozorno promatrala okolicu, ali nije vidjela ništa osim ravnih travnjaka s druge strane provalije i staze kojom su se uspeli.
A tad je netko dotaknu da bi privukao njezinu pozornost. Vignot joj rukom pokaza nešto iznad njih, zdesna.
Vidjela je slabašnu svjetlost i obrise nekakve kolibe od balvana. Sve je bilo u dubokoj sjeni šume. Na njezinu rubu smjestila se koliba čiji se ocrt jedva razaznavao. Bilo ju je moguće vidjeti samo zbog titrava svjetla koje je dopiralo možda od jedne jedine svijeće ili pak od majušne vatrice koja je gorjela u unutrašnjosti.
Skupina se zaustavi i zastade na rubu šume.
Anđelika se osvrnu prema Kouassi-Ba i dade mu znak. Navukao je kapicu preko svoje bijele kose i tako se, potpuno nevidljiv zbog svojega crnog lica, pod zaštitom drveća odšuljao sve do kućice.
Zatim su vidjeli da je stigao do cilja i pogledao kroz prozor.
Začas se vratio i šaptom im ispričao da ono svjetlo doista dopire odatle. U kolibi gori vatra, ali ništa nije mogao razaznati u unutrašnjosti, jer su prozorski otvori zastrti neprozirnim kožama. Ipak je čuo šapat, nalik na razgovor dvaju glasova, a mogao bi se zakleti da je jedan od njih bio glas grofa de Peyraca.
Dakle, tu je! Ali s kim? Anđelikina napetost je popustila.
Svijest da je ljubljeni u blizini i da je živ umirila ju je.
Netko je bio pozvao grofa de Peyraca i on je mirno otišao na sastanak ne pobrinuvši se za jaču pratnju koja bi ga branila ako iskrsne potreba. Sa sobom je poveo samo Yanna Le Couenneca, a ne svoju španjolsku gardu, što znači da je ipak zacijelo znao o kome se radi. Možda je već prije računao na taj susret.
Nije ništa govorio o tome. No ona ga je poznavala dovoljno dugo da zna kako bi on unaprijed u tišini pripremio sve potrebno za svoje ekspedicije; prijatelje i poznanstva imao je upravo posvuda.
Tako je i s njihovim putovanjem u Quebec! Tko zna koliko je dugo već razmišljao o njemu? Ne bi se nimalo začudila kad bi saznala da ide poslaniku guvernera Nove Francuske gospodinu de Frontenacu, koji im je bio naklonjen, ali je svoju simpatiju morao izražavati na najskriveniji način, jer je dobro znao za mržnju i strah koje su Peyracovi pobuđivali u njegovu pučanstvu, a osobito u njegovoj vladi.
No premda se umirila, nije se kanila tek tako vratiti.
Nije znala zašto, ali to mjesto joj se nagonski činilo neopisivo mračnim i opasnim. Ta njezina tjeskobna bojazan koju nije htjela glasno izraziti kao da se proširila na sve njezine drugove i prožela ih dubokom ozbiljnošću. Ni oni se nisu micali s mjesta. I njih je prožeo osjećaj strašnoga nepovjerenja. Dok ih je sve redom promatrala u prigušenom svjetlu koje je prosijavalo kroz granje i lišće, vidjela je njihova napeta, mrka i veoma oprezna lica. Jedan od njih opet dotaknu njezin lakat i kažiprstom pokaza nešto novo.
Uprli su pogled na drugu stranu gornjeg proplanka. Zadržali su dah. Vidjeli su da je došao Yann Le Couennec. Bio je gologlav i bezbrižnim je korakom stupao ovim svijetom. Mladi štitonoša usudio se prići rubu provalije, zagledao se u tamu bezdana i činilo se da osluškuje udaranje valova u stijene u podnožju. Potom je krenuo natrag prema kući. Na pola puta je zastao i pripalio lulu. Zatim je zijevnuo, širom razjapivši usta. Noć mu se već činila veoma dugom. Možda baš i ne mora jako oprezno stražariti; ili, možda ipak mora?
Anđelika je još oklijevala da li da Bretoncu otkrije svoju nazočnost. Očito je tako potpuno bezbrižan da uopće ne bi shvatio njezine razloge - možda ih ne bi razumio ni Joffrey.
Ali sve je to sada nevažno. Još prije nekoliko trenutaka Anđeliki se kao u bljesku spoznaje otkrila i druga strana njihove ekspedicije prema Quebecu, u koju se upustio
grof de Peyrac s dijelom svojih ljudi i brodova. Možda taj čin i nije bio izraz nekakve potpune nepromišljenosti - u njihovoj su se svijesti ipak izbrisale sve teškoće i prepreke koje su ih očekivale, ponajprije zato što su svi rođeni Francuzi i idu se sresti s Francuzima...
Na neki način gotovo da su zaboravili na krutu sudbinu zbog koje su zauvijek postali izopćenici i prognanici iz svoje domovine.
Pa i sam Yann, koji je nekoć ubio čuvara plemenitog gospodina Helgoata zato što je dao objesiti njegovog oca samo zbog jednog ubogog ulovljenog zeca, taj Yann, veseljak otvorena srca, očito je sasvim zaboravio da ga na francuskom teritoriju još uvijek čeka uže od konoplje na vješalima.
Umjesto što su drsko žurili naprijed i samo naprijed, trebali su udvostručiti lukavost i oprez, ispitati neće li se naći netko tko bi ih u ime nekakvih zakona i kraljevih ovlasti uhitio zbog optužbi koje su bile nad njima izrečene i koje su ih pred građanima Francuske činile lakim plijenom za vješala ili još štrasniju smrt. Ona im je bila određena iz više od jednog razloga...
Samo njihova snaga, drskost i osobito njihova neprestana budnost omogućit će im put do pobjede, omogućit će im da ostanu zdravi i čili te da pobjedonosno dovrše taj ludi, ali možda ipak potreban pothvat, baš kao što salamander prelazi žeravicu a da se pritom ne opeče.
Najvažnije je da se ne daju prijevarom namamiti.
Čak i u ovim rijetko naseljenim predjelima na obalama velike sjeverne rijeke moraju biti veoma oprezni, jer bi neki nepažljiv postupak s domaćim pučanstvom, bili to Indijanci, seljaci, ribari, svećenici ili kraljevi službenici, mogao za njih biti smrtonosan.
Još je bila zadubljena u svoje misli kad je slučajno bacila pogled na proplanak i ondje ugledala prizor koji joj se odmah učinio živom potvrdom njezina razmišljanja.
Poput dviju ptica grabljivica, iznenada iz šume jurnuše dva muškarca, u nekoliko hitrih skokova dostigoše Yanna i oboriše se na njega. Uslijedila je veoma kratka borba te je Bretonac, kojeg su iznenadili napadom i silovito ga udarili po glavi, nemoćno pao.
Nepomično je ležao na tlu, poput mrtvaca.
Tada je u tišini noći odjeknuo surov i zapovjednički glas.
Nije vrijedno truda da ga vežemo. Dovoljno je privezati mu kamen o vrat i baciti ga u rijeku. Ona će ga dokrajčiti!
To je govorio jedan od napadača.
Ali u tom blijedom svjetlu, usred tamnih sjena pod mutnom mjesečinom koju bi povremeno prekrivala i magla, napad je bio tako iznenadan da su nevidljivi svjedoci na rubu drveća samo promatrali što se događa.
Tek kad su vidjeli da zločinci vuku prema ponoru nepomično štitonošino tijelo, Anđelika i njeni ljudi su se prenuli. Prvo je krenula ona, a za njom muškarci, jednako žurno i nečujno kao što su se maloprije prišuljala dva nepoznata zločinca.
Kao da su se potiho dogovorili, nisu stvarali ni najmanji šum da ne bi prizvali drugove koji su možda bili s grofom de Peyracom u kući.
Stari rapir koji je Erickson bacio svojom silovitom rukom, preklao je vrat prvoga napadača i on pade svom svojom težinom, kao stablo oboreno sjekirom. U tom trenutku drugi se okrenu prema njima. Strahovit udarac izravno u lice presjekao mu je krik koji je htio ispustiti. A tada se crna, kvrgava ruka Kouassi-Baa ovi oko njegova vrata poput boe kad lovi plijen, te mu silovitom kretnjom slomi vrat.
Neprekidan život u bitkama i opasnostima iz većine je de Peyracovih ljudi, osobito njegovih najstarijih drugova, stvorio okorjele ubojice.
I tako su pokraj nesvjesnoga Yanna na oštroj travi ležali leševi neprijatelja. Anđelika znakovima pokaza da se valja skloniti na sigurno.
Htjela je malo ispitati oba neznanca da možda dozna tko ih je poslao: da li su to mornari koji su pobjegli iz pobunjeničkog broda, šumske skitnice, ili pak lopovi u službi ovog ili onog plemića; kako god bilo, to su plaćeni ubojice. No nije dvojila o tome da njihov zadatak nije bio samo da uklone Yanna, nego da potom napadnu i ubiju de Peyraca kad izađe iz kuće u koju su ga doveli.
To je bio jezovit prizor, kakav se uopće ne bi mogao očekivati u srcu djevičanske i još nedirnute kanadske šume, koja je blistala životom čistih voda i divljih životinja.
No Anđelikina slutnja bila je posve ispravna.
To je početak nove bitke protiv grofa de Peyraca, protiv nje.
Preplašeni naglim koracima i nasilnim djelima ljudskih bića, ptići ispali iz gnijezda na vrhovima stijena zacvrkutaše i razbježaše se, dirljivo cijučući. Vidjela su se njihova bijela krila kako lepeću u dubokoj noći. Neki su se vratili i opet sjeli na proplanak koji se kupao u mjesečini.
Kad su opazili da se nešto trgnulo u unutrašnjosti kolibe, Anđelika i njezini drugovi hitro su se sklonili u sjenu stabala, a sa sobom su odvukli i leševe.
Spremni na sve, uprli su oči u vrata čije šarke upravo tada zaškripaše.
Što znače ti vrištavi krici? - upita nepoznat muški glas.
Ništa, to su ptice - odgovori glas Joffreya de Peyraca, čija se visoka prilika sagnula da prijeđe preko praga, a zatim se opet uspravila.
Napravio je još nekoliko koraka. Bio je vrlo vidljiv u svijetlom sjaju mjesečine. Nije bilo teško shvatiti da mu pogled nepovjerljivo pretražuje okolicu. Odmah je prema nesumnjivim znakovima shvatio da nešto nije u redu.
Yann! - uzviknu.
Vjerni štitonoša se ne pojavi, ne odgovori, a za to je bilo dovoljno razloga.
U tom trenutku se na vratima kolibe iza grofa pojavi i drugi stanovnik kolibe.
Koliko su Anđelika i njezini skriveni kamaradi mogli razaznati na toj udaljenosti, bio je to postariji muškarac, pomalo pognutih leđa, ali hod mu je bio nehajan i bezbrižan. Uopće nije izgledao opasno.
I on je poput Peyraca pogledao na proplanak i opazio samo uznemirene ptice živih boja koje su čučale.
Došli su neki ljudi - reče Peyracov glas - ili je to Yann. Ali gdje li se djeo?
Na prigušen zvuk toga glasa koji joj je tako drag, Anđelikino srce zadrhta. Joffrey ovaj put nije nosio ni svoju uobičajenu masku. U blijedoj svjetlosti mjeseca Anđelika prepozna njegovo voljeno lice na kojem su mnoge brazgotine, obrubljene dubokim sjenkama, isticale čvrst karakter - to lice je pobuđivalo strah, ali bilo je neizmjerno nježno za one koji su poznavali njegovu unutarnju dobrotu, njegov razum, duboku mudrost, bogata iskustva i sposobnosti.
Doista, Anđelikino je srce treperilo od nijeme i velike ljubavi. Ljubljeni je živ. Došla je u pravi čas.
Dojam bezbrižnosti koji su odavala oba muškarca koja su izašla iz kolibe nije ju prevario. Dobro je znala i osjećala da prijeti strašna opasnost; u to je posve uvjerena. A možda je to posumnjao i sam Peyrac. Vidjela je to po njegovom oprezu i pozornosti.
Anđelikina ruka grčevito uhvati oroz pištolja, koji je već prije bila otkočila.
Ni na trenutak nije skidala pogled s nepoznatog plemića koji je malo zaostao za Peyracom, stajao kod vrata i također ispitivačkim očima pregledavao okolinu.
Zacijelo se već pita kamo su se djeli njegovi žbiri - pomisli Anđelika - očito misli da predugo odlažu napasti Joffreya i udariti ga u leđa, kao što je dogovoreno. Ne, izgleda da taj čovjek nije od onih koji bi sami obavili posao.
No u tom trenutku, kao da želi opovrgnuti te njezine misli, neznanac s isukanim mačem srnu na Peyraca.
U tom trenutku ona kriknu i opali istodobno.
Grof de Peyrac odskoči ustranu.
Odmah je bio u potpunoj pripravnosti, s mačem u rukama. No vatreni je hitac već zaustavio ubojičin napad.
Spotaknuo se. Potom je zagrmio i drugi hitac i muškarac pade na zemlju koliko je bio dug i širok.
Dok je ležao na tlu, osvijetljen bijelom mjesečinom, vidjelo se da je golem i vitak poput zmije.
Peyrac pogleda oko sebe. Na samom rubu šume ugleda Anđeliku, veoma uspravnu i dostojanstvenu; u ruci, koja nije nimalo drhtala, još je držala oružje iz kojeg se vio tanak pramen dima.
Bila je veličanstvena i silna, prava prilika ratnice.
Sjajan hitac, najdraža!
To su prve riječi koje je izrekao de Peyrac kad mu se približila korakom tako laganim da se činila poput prikaze koja kao da klizi površinom zemlje.
Bljedoća mjesečine još je više isticala čistu bjelinu njezina lica. Kao da je bila prožeta aurom svoje svijetle kose, u srebrnastom plastu od tuljanove kože koji je nehajno nosila na ramenima.
Jedini stvarni i materijalni element u njezinoj pojavi bilo je oružje čiji su se drveni i metalni dijelovi ljeskali dok ga je i dalje oprezno držala u svojoj vilinskoj ruci, tako nježnoj i tako krhkoj.
Ali, snaga toga mekanog zapešća izvirala je iz načina kako je ruka držala oružje. Premda je bilo teško i veliko, nije nimalo drhtala, već je bila spremna i opet ubiti ako se ukaže potreba.
Anđelikin pogled vladao je cijelim prostorom i događajima u njemu hitrom i podrobnom oštrinom koju Peyrac još nije poznavao - kao da joj prodiranje pogledom kroz noćne sjene i duboku tamu šume čini poseban užitak.
Potom mu se približi, stane pokraj njega, još uvijek mrka i na oprezu, te je Peyrac imao dojam da mu se prikazala prilika onih anđela čuvara za koje kršćanska vjera govori da su čuvari ljudskih bića u opasnosti.
Htjeli su vas ubiti - rekla je šaptom.
U to nema dvojbe. A bez vas bih sada bio mrtav.
Kad je izrekao tu rečenicu, Anđelikom prostruji drhtaj. Uistinu, bez njezina bi pothvata njezin voljeni sada bio mrtvo truplo. Opet je obuze onaj mučni osjećaj bezimene more da će se odvojiti od njega, da će ga zauvijek izgubiti.
Moramo pobjeći - reče ona. - Jao! Zašto ste morali napraviti tu glupost, tu nesmotrenost!
Prezirno je gledao na to što je ona nazvala glupošću i nesmotrenošću.
Priznajem da sam kriv. Taj mi se čovjek predstavio kao izaslanik gospodina de Frontenaca. No, od toga plemića čovjek doista ne bi mogao očekivati takvu izdaju. To će mi biti dobra pouka. Odsad ću biti dvostruko oprezniji. Bez vas, najdraža moja... Ali gdje je Yann?
Yannu se vratila svijest.
Muškarci su se okupili oko grofa de Peyraca. Ukratko su mu priopćili o napadu čija je žrtva bio njegov štitonoša i koji je dovoljno jasno dokazivao da su naručeni zločinci imali namjeru umoriti i ubiti.
Peyrac klekne pokraj trupla prvog mrtvaca i okrene ga. Prvu je kuglu dobio posred grudi, druga mu je prostrijelila kičmu, pa se srušio. Bio je konačno i potpuno mrtav, bez pomoći i priziva, a njegovo uvelo lice s ustima u zijevu imalo je izraz velikoga iznenađenja.
Markiz de Varange - reče Peyrac. - Guverner Nove Francuske upotrijebio ga je kao prenositelja nekakve poslanice u kojoj mi je zaželio dobrodošlicu. Veoma čudna dobrodošlica, kao što se doskora pokazalo. Rekao je da guvernerova politika prema
meni ne uživa potporu najviših državnih krugova, ali kako je se neće i ne želi odreći, moli me da ovaj susret s njegovim poslanikom zadržim u najvećoj tajnosti. A on će pak postaviti cijeli Quebec pred svršeni čin i protivnici nam više neće biti opasni. Priznajem da su mi se njegove upute činile razumnima i da nisam nikome, pa ni vama, rekao ni jedne riječi o predviđenom susretu. Kasnije sam to požalio, čim sam se našao pred tim markizom Varangeom. On je u meni pobudio tako čudno nagonsko nepovjerenje da ga nisam nikako mogao razumski objasniti.
Na putu koji se uzdizao od obale čulo se pucketanje grmlja. Jedan glas poviče:
Što se događa?
Uznemireni pucnjevima iz pištolja, čuvari određeni za čuvanje vatre i čamca došli su vidjeti što je bilo.
Uredite to, Ericksone - odreza Peyrac - moramo spriječiti da se ovo previše ne razglasi i ne razviče.
Kapetan Gouldsboroa obratio se svojim vjernim vojnicima.
Momci, sve je u najboljem redu. Vratite se na svoja stražarska mjesta. Zatim se vratio u skupinu.
Morali su se posavjetovati.
Tu su bila tri mrtvaca, među njima i važan kolonijalni službenik koji je bio desna ruka guvernera Nove Francuske. Zabačena okolina koju su bili izabrali za svoj podli napad na Peyraca sada je olakšavala zadatak da izbrišu sve tragove drame koja se odigrala.
Šuma je prostrana, a rijeka beskrajna - reče Peyrac. - A vi koji ste bili ovdje znat ćete dobro čuvati tajnu. Ta neće vam biti prvi put, prijatelji moji.
Redom je pogledao sve koji su došli s Anđelikom. Svi će šutjeti kao grob. Ako treba, njihovo pamćenje je nijemo i gluho. Ono što treba izbrisati iz njega izbrisano je zauvijek. Ničega se ne bi sjetili ni na mučilima.
Ruka Joffreya de Peyraca ovila se oko Anđelikina struka i nježnim stiskom on je svoju ljubljenu prizvao iz napola uspavanoga stanja u koje je bila zapala; prst joj je još uvijek bio na orozu pištolja.
A vi, najdraža moja, kako ste naslutili što se događa i prispjeli u pravi čas?
Predosjećaj, bio je to predosjećaj! Ništa više, samo vrlo jak osjećaj, strepnja u duši, jer ste bili tako slabo zaštićeni, da vam se slučajno ne dogodi nešto strašno u ovoj zemlji koja je za nas, sada kao i prije, puna pakosti i zamki. I taj strah me je gonio, pa više nisam mogla ostati na brodu. Zato sam zamolila neke od vaših ljudi da me prate. No mogu sa sigurnošću tvrditi da osim njih nitko ništa ne zna i ne sluti.
Bez gospođe grofice sada biste bili u koži mrtvaca, monseigneur - reče Erickson.
Da, poput zastave svetoga Lawrencea u koju biste me umotali - šalio se Peyrac sa svojim licem punim ožiljaka.
Anđelika se već bila prenula i zadrhtala te je grof pod rukom osjećao kako je to čudesno tijelo, koje je sve dotad bilo nepomično i neumoljivo kao čelik, iznenada zatreperilo u pravoj ženskoj tjeskobi.
Anđeliki je mašta naslikala zapanjujuću viziju. Joffrey ubijen, a njegovo tijelo s kamenon oko vrata bacili su s vrha vapnenačkih stijena.
Opet su ga htjeli ubiti pomoću iznenađenja i izdaje.
Joffrey je imao pravo. Taj zločin, koji se trebao dogoditi u najpotpunijoj tajnosti - nitko ne bi ništa saznao o njemu - taj zločin ili njegov pokušaj sada treba oviti jednakom potpunom šutnjom. Zato treba ukloniti sve tragove.
Jer, njihov polazak u Quebec već je i sam dovoljno sumnjiv. Ne, ne mogu na svoja leđa natovariti još i smrt markiza de Varangea. Tu smrt bi u Quebecu proglasili za nasilni čin, a ne za zakonitu samoobranu. Svi bi u jedan glas povikali o ubojstvu, o pokolju nedužnih žrtava.
Nemam pojma što si je taj zvekan zabio u glavu - izloži Peyrac nakon trenutka razmišljanja. - Ali gotovo sam uvjeren da se nije ravnao po naredbama koje je dobio od Frontenaca. To je isključeno. Ponašao se u potpunoj suprotnosti s obećanjima o dobrodošlici koju mi je guverner obećao više nego jedanput. Quebec je s obzirom na stajalište prema nama podijeljen na različite stranke. Frontenac je pogriješio samo u tome što je loše izabrao svoga izaslanika. Ako ga je uopće sam izabrao?
Klečeći pokraj umrloga, pretražio mu je džepove i iz njih izvukao neke papire i druge stvari. Kad ih je pregledao ne bi li u njima pronašao trag onih koji su pripremili zavjeru, sve je vratio gdje je bilo.
Nikakva traga! U rukama nemamo ništa što bi nas moglo odvesti do čovjeka koji nas je poslao u gnijezdo tih izdajica. Pismo guvernera Frontenaca ostavit ću u džepu gospodina de Varangea. Tako će ostati dojam da mi ga uopće nije uručio. A zatim će nestati bez traga, putem kojim su nas kanili poslati.
Naredio je Ericksonu da pretraži kuću i osigura da u njoj ne ostane nijedan dokaz tog čudnog i zločinačkog susreta.
Potom je odveo Anđeliku sa sobom; zajedno su se spuštali prema riječnoj obali. Kouassi-Ba, Vignot i Enzi ostali su za njima da očiste poprište.
Na pola puta, u gustoj tami drveća, Joffrey de Peyrac se zaustavi, zagrli Anđeliku i vatreno je privi k sebi.
Ljubavi moja, spasila si mi život - reče. - Tisuću puta hvala!
Tada se oglasiše oštri krici divljih morskih ptica kojima su događaji opet poremetili noćni mir; letjeli su okolicom te se dizali i spuštali u blizini rta.
Izbrisani su svi tragovi onoga što se te mučne noći poput mračne more dogodilo u laurentinskoj pustoši.

4.
BRAČNA SCENA NA GOULDSBOROU
Gouldsboro je bio utočište u kojem na njih nije vrebala smrt i nije ih očekivala nikakva opasnost.
To, samo to je željela za sebe i svoga voljenoga.
I tek ondje će biti posve uvjerena da ga je uistinu spasila.
Dok se čamac snažnim udarcima vesala približavao velikom brodu što je nepomično počivao s tri lijepe, velike svjetiljke na zadnjem mostu - bile su izrađene u obliku zublje i na mirnoj noćnoj vodi presijavale su se crvenom i zlatnom bojom - Anđelika je opet drhturila. Grčevito je uhvatila Peyracovu ruku. Grof bi je povremeno zabrinuto pogledao, ali nije rekao ni riječi.
Potpuno je razumio da je bila svjedokom silne napetosti posljednih sati i da je vrlo potresena. A ni on sam nije manje uznemiren. Ne toliko zbog opasnosti koja se nadvila nad njim, koliko zbog Anđelikina čudesnog pothvata koji mu je donio spas.
U svakom slučaju, sa svakoga gledišta njezin je čin bio pravo iznenađenje, pravi udarac: pojavila se tako neočekivano i djelotvorno, i tako neukrotljivo da je izgledala posve divlja, spremna upravo na sve da bi ga spasila. I uistinu mu je spasila život.
Tako je opet osjetio kako ga silno voli i postao svjestan mjesta koje mu pripada u srcu te žene; opet je iznova otkrio njezinu gotovo tajnovitu i donekle nepoznatu priliku koju je ugledao u tako potresnom trenutku na rubu šume, kad je neumoljivo stisla šaku i podignula oružje, a potom bez ijednog treptaja ubila čovjeka koji mu je prijetio smrću.
Opet ga je do srži preplavila njezina junačka hrabrost, pa ju je privinuo u čvrsti ljubavnički zagrljaj, s osjećajem radosti i vedrine koji je u njemu nadvladao sve druge osjećaje.
U sebi je govorio da će se vječno sjećati te čudesne noći kao osobita praznika.
Smrt ga je gotovo dotaknula, ali mu to, dakako, nije bilo prvi put u životu. Ono što je bilo posve novo u njegovu doživljaju bila je svijest o istinskoj i neizmjernoj sreći, euforija,8 jer je znao da je ostao živ zaslugom čudesne voljene žene, da mu je ona prije nekoliko trenutaka na najneočekivaniji način darovala život i istodobno posvjedočila svoju žarku ljubav: upravo ta spoznaja grofu de Peyracu rasvijetlila je mračnu kanadsku noć sjajem najčudesnije zvijezde.
Anđelika, koja se čvrsto privinula uz njegovo tijelo, nije tako jednostavno doživljavala svoju ne manju sreću.
Težina tjeskobe koja ju je spopala posljednjih sati i koja je prijetila smrću njezinom ljubljenom, još ju je pritiskala.
Doista je osjećala bol.
Potom, kad je bila s njim u kabini na brodu Gouldsboro u lijepom salonu, njihovom istinskom boravištu koje skriva toliko vedrih prizora njihove ljubavi i njihovih tjelesnih prožimanja, živci su joj iznenada popustili te su iz nje provalili siloviti prijekori.
Zašto ste mi to napravili? Kako je to glupo!.... Da ste mi barem rekli što kanite i kamo idete, bilo bi mi jasno. Ovako me je cijelo vrijeme mučio predosjećaj velike opasnosti... O, već znam i zašto. Nekoć sam srela i upoznala francuskoga kralja. Znam za kakve su izdaje sposobne njegove sluge... Bila sam buntovnica u Poitouu. I vi mi sad niste vjerovali. Kao da me uopće nema. Možda nisam ništa osim žene koju ne poznajete, koju prezirete, koju ne želite upoznati?
Ljubljena moja - šaptao je Peyrac - umirite se. Zar je to moguće: prvo mi na svoj čudesni način spasite život, a zatim mi priredite bračnu svađu?
Meni se čini da je to dvoje posve nezdružljivo.
Potom mu se opet baci u zagrljaj i gotovo ga uguši stiskom.
Oh, ljubavi moja! Ljubavi moja! Mislila sam da se opet vraća strašna mora koju sam negda odviše često doživljavala kad sam bila daleko od vas. Trčala sam prema vama kroz mračnu i sablasnu šumu, ali uvijek, uvijek bih stigla prekasno. Grozni, grozni snovi!
No ovaj put niste stigli prekasno, već u pravi trenutak!
Zagrlio ju je i milovao njezinu svilenu kosu koja mu se kovrčala po licu. Iznenada je zabacila glavu i pogledala ga pravo u lice.
Vratimo se, Joffrey! Vratimo se u Gouldsboro!9 Ne idimo dalje. Sada mi je posve očita ludost koju time nužno činimo. Jer, opet idemo u francusko kraljevstvo. Što dublje budemo zalazili u Ameriku, bit ćemo to više prepušteni kralju i njegovoj Crkvi. Tom kralju protiv kojega sam se borila, toj Crkvi koja vas je osudila. Uspjeli smo im umaknuti, kralju i Crkvi, zadobili smo slobodu i blagostanje, a sad se dobrovoljno vraćamo u njihove ruke. Joffrey, to je ludost!
Vraćamo se s brodovima i zlatom, sa sporazumima i pomilovanjem koje donosi davna prošlost.
Nemam povjerenja.
Zar ćete se ovako ponašati, lijepa moja ratnice, već pri prvom napadu? Sve to nije bilo ništa: nevažna čarka. Dokazali smo da je naša veza tako čvrsta da takve teškoće rješava usput.
Čvrsto ju je privio k sebi da bi dokazao svoju snagu i vjeru. No ona se nije mogla umiriti.

8 Blaženstvo - Op. prev.
9 Peyracov posjed u Akadiji. - Op. prev.
Zar uistinu moramo putovati u Quebec? - rekla je glasom u kojem je treperila sva njezina nerazumna tjeskoba. - Činilo se tako jednostavnim: vratili bismo se kao prijatelji prijateljima. Ali tada mi se u hipu pokazala i druga strana slike: očekuju nas, mame nas samo da bi nas čvršće zgrabili i konačno svršili s nama.
Nemojte tako pretjerivati, ljubljena moja. Stvar očito nije jednostavna, ali nije ni odviše ozbiljna! Ondje zasigurno imamo i istinske i vjerne prijatelje.
Ali i nepomirljive neprijatelje! Sad smo ih vidjeli! Pognula je glavu i opet prošaptala:
Zar doista moramo u Quebec? Nije odmah odgovorio.
Da, mislim da moramo - reče napokon vrlo odlučno. - Ovo je opasnost koju moramo svladati, kušnja kojoj se moramo oduprijeti. Ali, vi i ja možemo samo zajedno svladati mržnju koja se tamo možda skupila protiv nas. A ako pobijedimo, postići ćemo mir koji trebamo da bismo mogli živjeti sretno, mi, naša djeca, naši prijatelji, naše sluge, mir bez kojega je sva naša teško zadobijena sloboda tek obmama. Jer ćemo inače cijelog života ostati prognanici i izopćenici.
Obujmio joj je lice rukama i pogledom uronio u njezine oči koje su blistale poput smaragda i u kojima se mogao vidjeti odsjaj nekakve neizmjerne žalosti i boli. One žalosti i boli koja je nekada mučila lijepu markizu du Plessis-Belliere kad se je sama svojim slabim snagama oduprla moćnom kralju Francuske - nepoznata žena, buntovnica iz Poitoua, čiju je obnovljenu pojavu maloprije vidio na rubu šume, kod kolibe.
Ničega se ne boj, ljubavi moja, samo se ne boj - šaptao je. - Uvijek ću biti s tobom i uz tebe. Sad smo dvoje, sad smo neodvojivi!
Uspio ju je izvući iz njezina silnog straha, pojačati njezinu vjeru i povjerenje u njihovu budućnost i zajedničku sudbinu.
Polako, polako se umirivala. U slučajnoj sreći koja je dopustila da priskoči u pomoć ljubljenom u trenutku njegove smrtne opasnosti vidjela je povjerenje mnogo prije nego poraz.
Radost je zamijenila tjeskobu i strah.
Neizmjerna omama uvjerenja da su strašni snovi bili lažni, da je njezin ljubljeni opet pokraj nje, ta omama ju je tako opila da je malaksala od slasti i sreće.
Čudesna toplina opet joj ispuni srce i dušu - osjećala ju je na mjestu na kojem je počivala Joffreyeva ruka. Spustila je pogled u znak pristanka i suglasja, kao gestu blažene pokornosti.
Pa neka bude tako! Ići ćemo u Quebec, ljubljeni moj gospodine i gospodaru. Ali ovaj put... morate mi obećati... morate mi obećati...
No, što?
Ne znam ni sama!... Da mi nikada nećete umrijeti, da ćete me uvijek čuvati uza sebe... da nas ništa na svijetu neće moći razdvojiti, što god se dogodilo... što god bilo...
To vam obećavam.
On se nasmija. Njihove usne se sastaviše.
Zaboravili su na sve i predali se svojoj silovitoj ljubavi koja ih je spajala, koja je svakim danom bivala sve jača i koja je sama predstavljala najveću pobjedu.

DRUGI DIO

NA RIJECI

5.
NA BRODU PEYRACOVE FLOTE
Ah, ah - uzdisao je mali markiz de Ville d'Avray dok je udisao vlažan i slankast riječni zrak. - Ah, kako mi je pri srcu to ozračje ljubavi...
Intendant Carlon začuđeno ga je pogledao.
Stajali su na brodskoj palubi u mrzlom sumraku mjeseca studenog, a činjenica da se olovno nebo malo razvedrilo negdje daleko na obzoru i propustilo nekoliko zraka zlatne svjetlosti nikako nije opravdavala usklik tolike očaranosti.
Voda je bila tamna i uzburkana. Bilo je tako pusto da je budilo sumnje.
Pod preplanulom kožom, osvijetljenom zorom i prigušenom vatrom, Laurentinac je skrivao divlju narav brđanina, veoma visokog, kukasta nosa, pravog Indijanca algonkinskog plemena, lukavog i divljeg poput vepra.
S vremena na vrijeme jata divljih ptica preletjela bi nebom, a trag im je odjekivao otegnutim, izgubljenim kricima.
I kakve ljubavi uopće može biti u takvom ozračju?
Zar doista ne osjećate, Carlone - nastavio je mali markiz i presavio podstavu kožuha podstavljenog vidrinim krznom - kakvo nadahnuće leži u ljubavi! Ah, ljubav, ljubav! Kakvo blaženo okružje, zapravo jedino, u kojem se ljudsko biće uistinu i potpuno može dokraja razviti, razmahati se kao riba u vodi. Kako je ugodno uroniti u to okružje i obnoviti se u njemu. Rijetko sam ga osjećao oko sebe s tolikom snagom i svježinom kao danas.
Ali, ljubav prema čemu? - upita intendant, blago uznemiren. Markiz de Ville d'Avray donekle je osobit, to stoji. Ali - zar ponekad nema dovoljno uzroka da se uplaši za njegov zdrav razum?
Pod hladnim i nepovjerljivim pogledom svoga sugovornika markiz se sve više raspaljivao.
No, znate, jednostavno ljubav kao ljubav, ljubav sama po sebi! Ljubav sa svim svojim radostima, uzbuđenjima, strasnim sukobima, s tajnama punim iščekivanja, teškim i istodobno slatkim predajama, kratkotrajnim svađama, bojaznima koje se odmah umire, bolesnim strahovima, ali ipak tako krhkima da ih prvi osmijeh razgoni kao što sunčeve zrake tope snijeg, s nadama i sigurnostima, sa svim tim razbuktalim vatrama koje zublje srca i tijela neprestance obnavljaju, a raspaljuje ih svaka životna pojedinost i iznenađenje, te vas prebacuje u posve drugi svijet, u kojemu ste udvoje... čovjek više nije sam, nego udvoje, oboje ste spremni živjeti i, ako treba, umrijeti ovog trenutka, jer se upravo svakog trenutka, svakog sata, svakog dana onome koji ljubi i ljubljenom biću otvaraju sama vrata raja i njegove bajne, nebrojene figure i napete slasti...
Pretjerujete, jako pretjerujete - prekinuo ga je intendant Carlon - ili ste preduboko zavirili u čašicu.
Bacio je ponešto nesiguran pogled na sastojke užine koja ih je očekivala posve blizu, ostavljena na niskom stoliću.
Čaše, kristalni pehari i srebrne šalice ljeskale su se u zracima sunca na zalazu, ali vidjelo se da male boce vina i likera još nisu načete.
Da, dakako da sam pio - prizna Ville d'Avray. - Opio sam se onim božanskim pićem o kojem sam vam pripovijedao: ljubavlju. To omamljujuće piće svjetluca silnom nježnošću i gotovo nedosežnom daljinom, a istodobno je tako silovito, tako silno i plamteće, da me taj osjećaj uvijek napaja svojim divnim mirisom koji doista nikako ne mogu prezreti ili ne osjetiti... Što ćete, ja sam ipak osjećajno biće, čovjek...
Sa svojim mirisom - ponovi Carlon. - Mirisi uistinu nemaju u sebi ništa tako nebeski divno. No doista je zanimljivo da nas miris plime prati sve dovde, iako smo tako duboko u unutrašnjosti kopna.
Ma tko je spomenuo plimu? - otrese se markiz. - Strašno ste realni. Uzalud se trudim da u vama probudim čak i najnedužnije strune uzvišenosti.
Sav razočaran, okrenuo se i uzeo bombon iz kristalne zdjele. Njegov okus valjda mu je vratio dobru volju i iznova je oživio.
Vidite! Znamenje ljubavi ukazuje mi se čak i u ovoj slatkoj stvarci. Moramo u i ovom bombončiću vidjeti moć srca i ljubavi, koja nam je i u ove daleke i zabačene pokrajine poslala slatkoću svojih zlatnih usta. Usprkos grubosti i očitoj negostoljubivosti ovih naših krajeva, i ovdje vlada svemoć i sveprisutnost ljubavi. Jer, doista ljubiti ne znači ništa drugo nego neprestano pred noge svoje ljubljene rasprostirati sva bogatstva i zemaljska dobra, bez prestanka predavati svoje srce i duh slatkom užitku davanja i darovanja. Vidite da je čista istina da nijedno podneblje i nijedno razdoblje ne može ostati izvan dohvata svjetske ljubavi koja je naša zajednička gospa i gospodarica. Pa i vaša...
Upro je prstom u Carlonova prsa i lagano ih udario.
Vi doista pretjerujete - ponovi intendant - i slabo mi je od vaših riječi... Ali gospodin de Ville d'Avray, guverner Akadije, bio je u svom elementu.
Uhvatio je za ovratnik svoga sugovornika, koji ga je nadvisivao za cijelu glavu.
Ne, ne, nikad mi nemojte izjaviti da ste posve bezosjećajni i da ste to uvijek bili. Ako je vaš oklop kraljevog službenika tako krut i bijedan, ipak mi ne možete i nikad nećete moći reći da se pod tim blijedim izgledom hladne ribe koji odaje vaša izvanjskost ne krije živo ljudsko srce i da glas muškog spola drhtavo ne klikće za zadovoljenjem?
Carlon se odmaknu od njega, krajnje ogorčen.
Guverneru, navikao sam na vaše besmislene govore, ali sad prelazite sve granice. Dopustite mi da vam jednom zauvijek kažem da uopće ne razumijem, a niti želim razumjeti vaše suludo klepetanje. Smrzava se, dolazi noć, mi jedrimo prema Quebecu, gdje nas očekuje mnoštvo poteškoća, a vi meni i dalje trubite kako vas oblijeva ozračje ljubavi! Ali ljubavi prema komu, opet vas pitam!
A zašto bi to uvijek morala biti ljubav prema nekomu? - jogunio se markiz. - Bilo bi mnogo pametnije da od mene ne tražite ime tog bića!... Pomislite samo kako ste slijepi! Pogledajte malo i shvatite tko nam se približava!
Teatralnim i pobjedonosnim pokretom pokazao je skupinu koja se upravo pojavila na platformi zadnjega mosta. Dok su se približavali u suprotnom svjetlu, bilo je teško međusobno razlikovati te ljude čiji su se šeširi ukrašeni raskošnim perjanicama tamno ocrtavali na zlatastoj pozadini neba, ali među njima jasno se isticala jedna ženska pojava.
No, eno, vidite je ondje - reče markiz, sav drhteći. - Zar je doista ne vidite - nju, jedinu na svijetu? Žena obdarena svim ljepotama prirode, svim darovima ženstvenosti, bez mrlje i greške, čiji pogled osvjetljuje i najtamniju noć, čija vas riječ, kad se otisne s njezinih čudesnih usana, u hipu posve očara, ona, čija vas milina zavodi, a snaga njezine ljepote potrese vas do dna. Ta gospa je takva da o njoj nikad ne možete znati da li priziva vašu snagu da bi obranila i zaštitila svoju očaravajuću slabost ili pak otkriva i razobličuje vašu slabost da bi pokazala svoju prikrivenu i nepobjedivu moć. Ali uvijek i neprestano u vama budi želju da se privinete uz te tople grudi kao što se dječak privija uz majčina njedra. To je žena za koju nikad ne možete znati da li vas zavodi najčišćim, anđeoskim osobinama svoje duše ili pak najstrašnijim silama svoga spola. Ali kako god bilo - nemoguće je da ijedan muškarac kraj nje ostane hladan i bezbrižan. U njoj je neosvojiv čar, ali koji
osvaja sve, čar što je po mojemu mišljenju prvotna i najbitinija osobina prave žene, ŽENE velikim slovima, žene po sebi, u svojoj najdubljoj biti.
Morao je zastati da dođe do daha.
Intendant Carlon samo je šutio, ali u njegovom pogledu ipak se upalila iskra očita zanimanja.
U tom trenutku je Anđelika, grofica de Peyrac, u pratnji svoga muža grofa de Peyraca i svih časnika grofovog brodovlja, kapetana, drugih časnika te mornarskih i viših službenika, svih prelijepo odjevenih u blistave halje, dostojanstveno koračala niz stubište od lakirana drveta, koje je vodilo na donju palubu.
Čak je i na toj nemaloj udaljenosti sjaj njezina nježnog ženskog lica privlačio svu pozornost i čovjek koji bi je ugledao ne bi mogao reći da li je svjetlost koja isijava iz nje odsjaj sunca na zalazu, koje osvjetljava njezinu dražesnu pojavu, ili pak ta svjetlost izvire iz njezina osmijeha puna miline i umilnosti, koji je blago rastvorio njezine usne dok je mirno slušala što su joj govorili muškarci oko nje, ljudi koje dva udaljena sugovornika nikako nisu mogla razaznati, ali bilo je očito da su vrlo pokretne i živahne, šaljive gotovo do vragolastosti.
Pokrivao ju je velik šešir od snježnobijele kože što ga je nosila po uzoru na konjanike te joj se na vrhu glave doimao kao sjajna i svijetla aura. Pelerina od bijela satena, podstavljena bijelim krznom, otvarala se i otkrivala prsluk s ovratnikom ukrašenim prelijepim trovrsnim malinškim čipkama.10 Haljina joj je bila ružičaste boje, po modi u krilu malo presavijena baršunom tamnije boje. Sprijeda su haljinu ukrašavale i dvije vrste prišivaka od srebrnaste vrpce.
Jednom rukom pridržavala je baršun haljine i lako je silazila niza stube, dok joj je druga ruka bila skrivena u mufu od bijela krzna što joj je visio na zlatnom lančiću oko vrata.
Svaki pokret Anđelike de Peyrac zračio je tolikom dražešću i spretnošću da je Ville d'Avray samo prošaptao:
Zar ta dama ne zaslužuje da upravo sada korača velikim stubištem u Versaillesu, pokraj samoga kralja?
Kažu da se to već dogodilo... - promrmlja Carlon.
Što? Da se uspela velikim versajskim stubištem? Uz kralja?
Intendant nije odgovorio, samo je hvatao dah dišući kroz nos. Ville d'Avray ga iznova napade.
Oho! Pa vi znate mnogošto o njoj? Ta recite mi! No, dobro, sad ste odlučni u šutnji, ali jednoga dana navest ću vas na to da progovorite.
Na brodskoj ogradi se kao taman obris na svijetloj pozadini sutonskoga svjetla prikazala titrava silueta majušne životinjice i u nekoliko vitkih skokova dostigla skupinu na odlasku. Zaustavila se tik pred Anđelikom, napeto je promatrala nekoliko trenutaka, a potom se postavila pred nju na čelo povorke i vrlo svečano koračala, mašući repom iza sebe kao perjanicom.
Mačak! - veselo uskliknu Ville d'Avray. - Vidite, čak i životinje rado prate groficu de Peyrac i s veseljem se podvrgavaju njezinoj volji. Ah! Da ste je vidjeli u Gouldsborou s medvjedom!
Kakvim medvjedom? - poskoči Carlon.
Golemom i dlakavom životinjom, strahovito divljom, a ona, gospođa grofica, sklonila se k njemu, milovala ga i milo mu govorila.
Ali to je jako uzbudljivo! Još nikad mi niste spomenuli da gospođa de Peyrac ima takve nadnaravne moći.
To je bio prizor koji se ne može zaboraviti.
Donekle odiše po magiji.


10 Malines - pokrajina u Francuskoj koja je bila poznata po čipkarskom obrtu. - Op. prev.
Ni govora! To je samo njezin osobni ljudski i ženstveni čar... Zar doista ne vidite koliko je božanstvena?
I da i ne. Pitam se nismo li u rukama čovjeka koji je član flibuste11 i možemo li se u stanovitom smislu smatrati njegovim zarobljenicima? Ne, doista nema razloga da se posebno radujemo.
Ma, hajdete! Kakva vam je to prokleta navada da sve vidite samo crno! Nama ništa ne prijeti, mi smo samo gosti gospodina de Peyraca, toga pustolovnoga plemića gaskonjskog podrijetla koji je istodobno najbogatiji čovjek Sjeverne Amerike. Pošto nam je bio od pomoći na našem inspekcijskom putovanju u Akadiji, sada je tako dobar da nas svojim brodom vozi sve do Quebeca, kamo je namjerio i sam, jer se želi pokloniti guverneru Nove Francuske, gospodinu de Frontenacu.
A vi? Kakva vam je to pak prokleta navada da život uvijek slikate samo ružičastim bojama? - ironično priupita Carlon.
Ja sam čovjek sretne naravi. O tomu se radi. U životnim događajima vidim i osjećam sve što je u njima ugodno, a što bi za čovjeka moje osjećajosti bilo ugodnije od toga da budem u uljudnom društvu na brodu - da, i vaše društvo je ugodno, prigovarali mi koliko god hoćete - te da mogu razgovarati s najčudesnijom ženom na cijelom ovom Božjem svijetu? A sa sobom vodim brod koji mi je gospodin de Peyrac darovao kao zamjenu za moj Asmodee što su ga potopili morski razbojnici. Samo ga pogledajte, ondje je usidren, pogledajte kako je lijep! Još ne znam kako ću ga nazvati... Sa sobom nosim još i mnogo vrijedna blaga: lijep tovar krzna, velik broj boca jamajkanskog ruma... peć od fajanse... Bože moj, sama čudesa! Gospodin de Peyrac naručio je peć za mene izravno iz Francuske. Pogledajte samo.
Pogledajte, pogledajte... samo ta riječ vam je na jeziku i zapravo mi dosađujete... No, doista: pogledam li oko sebe, ne vidim ništa drugo osim sve sumnjivijeg našeg položaja, vidim perspektivu o kojoj sam vam već govorio, perspektivu koja mi je neopisivo mrska, osobito stoga što su gospodin i gospoda de Peyrac dva posve nepredvidljiva ljudska bića koja utjelovljuju, kao što i sami kažete, ljubav i njezine slijepe užitke - upravo zato u Quebecu možemo računati na zbrku i gužvu! Zar da se veselimo takvim izgledima? Za početak će s obje strane zagrmjeti topovi, za to mogu dati ruku u vatru, a zatim, kad se nekako riješimo oružanih napada, bit ćemo, kao i oni - jer smo sudbinski povezani s njima - izloženi samo sramoti i nemilosti, a možda doživimo i ono najgore - izopćenje! I sami dobro znate da se grof monsinjor Laval i isusovci nimalo ne šale s pitanjima čarobnjaštva i slobodnjaštva te baš nikako ne mogu zamisliti da će cijelu našu družbu dočekati s osmijehom na usnama.
Jao, što vam sve ne padne na pamet, dragi moj! Kako pretjerujete! Gotovo kao da će zavladati pometnja, krici, jauci i škripanje zubima. No, ja obožavam tako dinamičan život i priznajem da...
O, dakako. Pa vas svi dobro poznaju. O tome se slažem s gospođom de Peyrac; ona kaže da vas ništa na svijetu ne veseli toliko kao kad možete cijeli grad prevrnuti naglavačke.
Ona je to rekla? Kako ispravno rečeno, i kako pravedno! Doista je čudesna, zar ne?
Da, da, s vama je upravo nemoguće raspravljati, jer ste zaljubljeni u nju.
Nikako, nisam zaljubljen... ili, jedva, jedva. Očito niste baš ništa razumjeli, ništa... Vi doista ne biste znali uliti srčanosti čovjeku... S vama uopće više neću razgovarati. Markiz de Ville d'Avray se okrenu i naduri se.
Tada su Anđelika i grof de Peyrac sa svojom pratnjom došli do njih i obojicu ih zatekli smrknutih lica.
Nakon još jednog dana plovidbe brodovlje se opet usidrilo u zabačenom zaljevu sjeverne obale Rijeke svetog Lawrencea. Kao što je već bio običaj, kapetani ostalih

11 Gusarske družine. - Op. prev.
brodova došli su na Gouldsboro na zakusku i porazgovorali o događajima toga dana te o etapi koja je bila predviđena za idući dan.
Uskoro ćemo biti u Tadoussacu.
Prva francuska postaja!
Nadajmo se da nam neće prirediti nedostojan doček.
A zašto i bi? To je samo malo i zabačeno mjestašce bez jače obrane. Stoga je prava sila na našoj strani. No mi imamo samo posve miroljubive namjere.

6.
MEĐU PRIJATELJIMA NA "NEPRIJATELJSKOM TERITORIJU"
Brodovlje je uistinu davalo veoma lijepu sliku. Bilo je usidreno u sjenci rta koji ga je dobro štitio od svakog iznenađenja. Činila su ga tri broda od po dvjesto do tristo tona, što dakako nije predstavljalo brodove najveće tonaže i udarne sile, ali ipak su imali na raspolaganju gotovo šezdeset topova.
Dvije malene jahte nizozemske proizvodnje, vrlo brze i okretne, uz njihove su bokove igrale ulogu pasa čuvara i izvidnika. Bile su tako izgrađene da su u međupalublju mogle nositi po dva topa, a sprijeda i straga na palubi po dva kulevrina12 koji su mogli stvoriti velike neugodnosti onomu na koga bi uperili svoja uska i dugačka ždrijela.
Jedna jahta zvala se Rochelais, a druga Mont-Desert. Cantor, stariji sin Anđelike i Joffreya de Peyraca zapovijedao je lađom Rochelais, jer je usprkos svojih šesnaest godina bio već vrlo zreo i u moreplovstvu iskusan časnik. Doba učenja proživio je na Sredozemlju, po kojem je plovio s ocem od svoje desete godine, a zatim na Karipskom moru.
Vanneau, negdašnji mornar gusara Zlatobradog, vodio je Le Mont-Desert. Zbog njegova ugleda grof de Peyrac dao mu je prednost pred drugima koji su dulje bili u njegovoj službi, jer u staroj Francuskoj nikada nije bio osuđen i bio je vjeran katolik. Pitanje vjere na veoma je strog način određivalo izbor posade i imenovanje viših časnika. Bilo je posve isključeno da u Novu Francusku plove Francuzi protestantske vjere. Oni su se izlagali trenutnom uhićenju, pa čak i vješalima, jer su ih smatrali izdajicama. Upravo zato je bilo veliko pitanje da li da u posadu uzmu strance. No grof de Peyrac vrijedio je kao osobit i neovisan gospodar te je pod njegovom zastavom cjelokupna njegova momčad, kakvog god bila sastava, bila dobro i pošteno primljena.
Ali i među njima je trebalo pomno birati.
Zapovjedništvo nad brodom Gouldsboro dodijeljeno je Norvežaninu Ericksonu, koji je bio šutljiv i pametan čovjek te nije nepotrebno privlačio pozornost na se.
Joffrey de Peyrac zadržao je kod sebe sva četiri Španjolca iz svoje posebne straže, muškarce koji su već dugo nepokolebljivi u odluci da učine sve za njegovu osobnu sigurnost i koji ne bi znali što da rade na ovom svijetu bez tog životnog zadatka.
Ni ta četvorica nisu voljela naklapanja. Družili su se samo međusobno i nisu se miješali s francuskim pukom, pa se nisu družili ni s Peyracovim mornarima i naseljenicima.
Kapetani posljednja dva broda bili su grof d'Urville i vitez de Barssempuy, francuski plemići iz dobrih obitelji koji neće tražiti posebna prijateljstva u plemenitoj quebečkoj družini uz uvjet da nitko odviše ne istražuje njihovu prošlost i ne ispituje razloge zbog kojih su napustili francusko kraljevstvo i otisnuli se na more.

12 Vrsta topića. - Op. prev.
Kad se Anđelika približila, odmah je opazila ražalošćeni izraz de Ville d'Avraya, a također i tugu i pokunjeni lik intendanta Carlona. Eh, no, pomislila je, ova dva kuma morala su se ozbiljno posvađati... jer, već je iz daljine vidjela kako je markiz mahao rukama, a potom se ljutito okrenuo i udario nogom o pod.
Ubogi markiz, kojemu je bilo toliko jako stalo do toga da »život bude lijep«! Anđelika nikad nije bila nezainteresirana za osjećaje i muke svojih bližnjih.
Ville d'Avray umirio se čim je vidio da je postao predmetom zanimanja toga tako prodornog i blistavog pogleda. Jako bi mu se svidjelo kad bi netko pokazao zanimanje za njega, kad bi mario za njegovo duševno raspoloženje. A Anđelika za njega nije bilo tko, ona je jednaka boginji.
Kad je krenula prema njemu, ta ga je njezina kretnja uzdignula do blaženstva.
No što se događa, dragi moj prijatelju? - upita ga ona. - Ili mi se samo čini da nešto nije u redu?
Oh, naravno, mogli bismo tako reći - zastenja Ville d'Avray. - Da su na svijetu bića poput ove individue i da je čovjek prisiljen družiti se s njima - ah, neka teolozi govore što hoće, čistilište zapravo počinje još na ovom svijetu.
Kad tako govorite, mislite li na gospodina Carlona?
Na koga bih drugog mogao misliti?
Sjednite kraj mene i ispričajte mi sve.
Skutrio se pokraj nje na sjedalu koje je bilo podstavljeno debelim jastucima. Anđelika, koja je dakako pozorno slušala njegova jadanja i tužbalice, gledala je oko sebe.
Ta večer bila je vrlo lijepa. Nakon dva dana pljušteće kiše čovjek je osjećao istinsku radost što može udisati pročišćeni zrak.
Nakon zastajanja u Sainte-Croix-de Mercyju putovanje se nastavilo a da se nije proširio ni najmanji glas o tragičnom događaju što su ga neki putnici doživjeli te noći. Anđelika se kadšto morala pitati nije li to možda sanjala.
U toj skrivenoj tragediji najdojmljivija je bila i ostala mala promjena u odnosima između nje i njezina muža. Cijelo vrijeme joj se činilo da je otada gleda nekim novim pogledom, punim divljenja i radoznalosti, te da u njemu nadahnjuje još veće pouzdanje nego prije, da ju još više cijeni.
Još radije no prije uvodio ju je u sve svoje planove, još češće ju je pitao za savjet i molio je za pomoć.
Dakako, bilo je mnogo pitanja koje je trebalo riješiti ili ih barem raspraviti prije no što spuste sidra ispred Quebeca, koji je bio feud francuskoga kralja i prostirao se u Novoj Francuskoj, dakle na francuskom tlu.
No, cilj putovanja još je bio vrlo daleko. Putnici su gotovo imali dojam da plove nekuda izvan svijeta, posebno onda kad bi se mirisi ledenoga zraka pomiješali s morskim mirisima koji su dopirali s rijeke, s mirisima neizmjernih šuma koje su bile posve blizu, pa s neočekivanim i raskošnim mirisima kolača i slastica te s egzotičnim vonjem kave skuhane u bakrenoj posudi, pa čokolade, pa čaja - svim tim je novi glavni kuhar, gospodin Tissot, dvorio visoko društvo, govoreći da je ta kuhinja zadnji krik plemenitaškoga Pariza.
U tom je trenutku, vrlo zadubljen u svoj rad, nadzirao malenu srebrnu posudu koja je počivala na rubu žeravice na braseru.13
To je najograničenije biće na svijetu koje poznajem - nastavio je Ville d'Avray i kušao nadjevene smrdljike.
Još uvijek mislite na gospodina intendanta Nove Francuske?
O, dakako!
No, u tom pogledu ne dijelim vaše mišljenje u potpunosti, markiže. Gospodin Carlon možda ima osobitu narav, ali on je i veoma naobražen čovjek te je razgovor s

13 Originalni američki žeravnik. - Op. prev.
njim vrlo zanimljiv. Moj muž s njim rado razgovara, posebno o pitanjima trgovine, o kojima je očito dobro obaviješten.
A ja? A što je sa mnom? - prigovarao je Ville d'Avray. - Zar ja možda nisam nadležan za trgovačka pitanja?
Da, naravno, dakako da jeste.
Zar ja nisam naobražen čovjek?
Nedvojbeno... jedan od najnaobraženijih plemića koje poznajem... a i jedan od najljubaznijih.
A vi ste čarobni kao i uvijek - prošapta markiz i s pobožnom odanošću poljubi joj ruku. - Kako se veselim tome što ćete mi uskoro biti mnogo bliže... Vidjet ćete - nastavio je i razvio svoj omiljeni kuplet - kako ćemo se dobro osjećati u mojemu malenom salonu u Quebecu, kad budemo sjedili ispred moje peći od fajanse dok vani bude zavijao i bjesnio vihor. Pripremit ću vam šalicu onoga kineskog čaja što mi ga otac Maubeuge ponekad daruje u malenim zapečaćenim zamotuljcima koje mi šalje izravno iz te udaljene zemlje... Sjedit ćete u mom najboljem naslonjaču - pravom, originalnom bouleu14 veoma udobnom i mekanom, što mi ga je po narudžbi izradio stolar - odat ću vam i njegovo ime - a svila na jastucima originalna je tkanina iz Lyona... No, vidjet ćete već... Smjestit ćete se i pripovijedati mi sve, cijeli svoj život. Anđeliki de Peyrac postajalo je sve jasnije da u cijeloj toj avanturi s Quebecom nije i neće biti najzapletenije pitanje kako će ih ondje dočekati, nego će za nju zacijelo najmučnije pitanje biti kako proživjeti cijelu dugu i pustu zimu u bliskom društvu s tim radoznalim markizom kojemu neće smjeti dati priliku da nakraju sazna sve o njoj i njezinoj prošlosti, sve najintimnije pojedinosti njezina života.
Jer, uistinu se činilo da će se morati teško boriti za svoju potpunu slobodu.
No, još ćemo vidjeti - napokon je rekla. - Nakraju krajeva, još nismo u Quebecu. Usprkos pretjeranu Joffreyevu optimizmu, koji u atentatu na sebe nikako nije htio vidjeti plod smišljenog i skupnog plana - a Joffrey je još manje htio vjerovati da plan potječe od samoga guvernera Frontenaca - ipak je bila istina da ih i u Quebecu očekuju vrlo moćni neprijatelji i da baš nigdje ne piše da ti neprijatelji neće moći slaviti pobjedu nad njima.
Kakva osoba je bio markiz de Varange? - posve nedužno upita Ville d'Avraya. On se iznenadi.
Varange? Čuli ste nešto o njemu?
Čini se da...
Ponajprije, zašto ste rekli: kakva osoba je bio? Koliko znam, nije mrtav.
Anđelika se ugrize za usnu i najradije bi sama sebe udarila zbog tih neopreznih riječi koje bi je mogle izdati. Otkad su ušli u francuske vode, očito više nije potpuno vladala situacijom. Imala je osjećaj da su kod kuće, u Francuskoj, a to nije bilo dobro.
Zato sad mora besramno lagati da bi ispravila svoju pogrešku.
Netko mi je govorio o njemu, ni sama više ne znam tko. Ah, dakako, sad se sjećam: to je jamačno bila Ambroisine de Maudribourg, ondje na istočnoj obali. Zacijelo mi je rekla da su ga pozvali natrag u Francusku.
Sasvim moguće, ne poznajem baš dobro te stvari - pomalo ogorčeno reče Ville d'Avray.
Potom je razmišljao jedan dug trenutak.
U svakom slučaju, veoma je moguće da naša draga vojvotkinja ima pismene ili drukčije veze s njim, što bi u potpunosti odgovaralo njezinu značaju. On je bio lijepi stari dosadnjaković koji je stupio u kolonijalnu upravu i u njoj služio s vrlo čudnim nakanama. U Quebecu je postao nešto nalik na državnog rizničara, no ja ga nikad ne

14 Naziv po imenu znamenitog proizvođača. - Op. prev.
posjećujem... Ta vojvodska mrcina očito je dobro poznavala sve tamošnje ljude još prije nego što je vlastitom nogom stupila u Novi svijet! Kakav pokvarenjak! Ubuduće ću Varangeu vjerovati još manje no dosad.
Da bi promijenila temu razgovora, Anđelika mahne Kouassi-Bau.
Da, rado bih popio koju kapljicu - reče Ville d'Avray - toliko sam govorio, a iznad svega uzalud toj ograničenoj individui... Carlonu. Da, govorio sam mu o vama, same čudesne stvari koje ću vam jednoga dana ponoviti i koje bi ga morale ganuti, otvoriti mu oči; a on mi je suprotstavio tvrdi i neumoljivi zid nekakve logike, kroz koji ne možeš ništa vidjeti, ništa slutiti ni osjećati.
Visoki crnac Kouassi-Ba pokloni im se s bakrenim pladnjem u ruci, na kojem je donio malene šalice pune vruće turske kave.
Kouassi-Ba - to je značilo isto što i vjernost nad vjernostima, on je de Peyracove pratio gotovo cijelog njihovog zajedničkog burnog života. Oh, koliko bi taj muškarac mogao ispripovijedati o prošlosti grofa i grofice de Peyrac, toliko toga što bi Ville d'Avray tako rado saznao!
Od onoga davnog trenutka kad je kao rob u Toulouseu ugledao Anđeliku koja se dovezla u kočiji, u zlato odjevena nevjesta, pa do one večeri na Rijeci svetog Lawrencea, kad joj se opet mogao pokloniti, uvijek je bio posvećen njezinu životu. Da bi mogao ići s njima u Quebec, grof de Peyrac mu je naredio da dođe iz Wapassua u Gornjem Kennebecu, gdje je radio u rudniku.
Te večeri je za dvorenje plemenita društva odjenuo svoju livreju ukrašenu zlatnim našivcima, no istodobno vrlo udobno podstavljenu da ne bi trpio hladnoću. Nosio je bijele hlače sa zlatnim prugama, a obuo je cipele s kopčama i veoma visokim petama. Snježnobijelu glavu pokrio je širokim turbanom od skrletnocrvene svile, koji ga je štitio od hladnoće i istodobno davao značajan izgled njegovu posve crnu licu. Uha su mu krasile dvije naušnice od pravog zlata, odakle je visio lančić na kojem su se ljeskala dva velika bisera - vrijedan dar što ga je grof de Peyrac nedavno poklonio svojem vjernom sluzi.
Ville d'Avray ljubomorno je ogledao velikoga crnca i divio se njegovim pokretima punim prirodne plemenitosti i spretnosti.
Taj vaš Maur u Quebecu će doživjeti velik uspjeh... Kako to da ja nisam pomislio na to da nabavim jednog takvog...
Coktao je jezikom na svoj osobit način.
Doista - u ovoj quebečkoj rupi čovjek izgubi svaki smisao za modu i vrijeme... Njegova prijateljica, vojvotkinja de Pontarville, koja stanuje u predgrađu Saint- Germain,15 imala je dva mlada paža iz Sudana. Kad bi je zamolio, zasigurno bi mu ustupila jednog, ali već je prekasno da pošalje glasnika u Europu. Trebat će pričekati do idućeg proljeća.

Gospodin de Vauvenart se zanimao:
Gospodine de Peyrac, zašto ste tako kasno zašli u rijeku? Vrijeme nam je još naklonjeno, ali uskoro ćemo biti u opasnosti od susreta s ledenim santama.
Bolje je susresti se s ledenim santama nego s brodovima! Čuvši taj odgovor, Carlon ga ošinu oštrim pogledom.
Vidi se da dobro poznajete probleme Nove Francuske. Doista, još krajem listopada svi su se brodovi vratili u Europu i zato se uopće ne treba bojati da ćemo naletjeti na pravi brod koji bi vam mogao nametnuti borbu. Nova Francuska nema svoje brodovlje i upravo se glede toga protivim gospodinu Colbertu.16 No ako vam Quebec zatvori vrata i ako se budete morali vraćati - zar ne dolazite u opasnost da se uhvatite u zamku svog vlastitog opreza?

15 Aristokratska četvrt u Parizu. - Op. prev.
16 Ministar za financije kralja Luja XIV. - Op. prev.
A zašto bi nam, po vama, Quebec zatvorio vrata? - planuo je Ville d'Avray, koji ni po koju cijenu nije želio dopustiti da mu netko pokvari ugodnu večer. - To bih htio vidjeti. Ljudi iz moje oblasti bit će na obroncima i priredit će nam veselu budnicu... Bit će tako i nikako drukčije. Nemojte bulazniti, ljudi Božji, nego se radije poslužite ovim sjajnim slasticama...
Tako žustro je mahao oko sebe da se Anđelika doista uplašila za pladanj s kavom koji je držala u rukama, ali istodobno ju je od srca veselila markizova revnost da ih sve obrani i uvjeri da će sve izaći na dobro.
Izbjegla je da crna kava zaprlja njezinu lijepu odjeću. Bakreni lončić za kavu čvrsto je stajao u svom porculanskom kućištu, a domaćica je držala ručku trima prstima da se ne bi opekla. Zatim je sama ispila nekoliko gutljaja.
Putovanje rijekom značilo je primirje i odgodu. Činjenica da se putovalo u osobitom miru, takvom miru da je već gotovo počeo uznemiravati, ta činjenica nije mogla prikriti istinu da još od otoka Anticoste plove francuskom rijekom, Rijekom svetoga Lawrencea, usred države Kanade.
Oni koji se nisu bojali pogledati istini u oči bili su svjesni toga - što je i Anđelika doživjela u svojoj noćnoj mori - da se kreću po neprijateljskom tlu. Ali usprkos svemu, bili su to prijatelji u društvu prijatelja.
Rijeka je i dalje bila posve prazna. Samo pljuskovi kiše ponekad bi pritjerali uz obalu skupine indijanskih kanua ili ribarske barke.
To su bili pojedinačni naseljenici, osamljeni koloni, seljaci raspršeni po zaboravljenim brdima i zaseocima, koji uopće nisu iskazivali pretjeranu radoznalost ni želju da saznaju namjere te tuđe mornarice koja je s razapetim jedrima i s nepoznatim zastavama na vrhu jarbola plovila prema Quebecu.
Već prvih dana mjeseca studenog oplovili su rt Gaspe, gdje su krici divljih ptica postali njihova pratnja. Prošli su pokraj zastrašujućih otoka s gnijezdima pataka i divljih pataka, u cik-caku su pod nepovoljnim vjetrom krstarili od jedne do druge obale da bi se sklonili od burnih i trenutnih oluja na toj velikoj rijeci čije prljave vode prodiru više od sto milja u unutrašnjost kopna.
Iznenađujuće vedro vrijeme što je vladalo tijekom plovidbe po zaljevu i za putovanja prema sjeveru uz obale Akadije, vidno se pokvarilo čim su prošli morski rt Gaspe. U tamnoj pokrajini, koja je pokazivala više ili manje turobno lice, brodovi bi ponekad izmakli pogledu pa bi se dozivali otegnutim zvucima roga.
Kroza sve te turobne i negostoljubive magle zorom bi se na obzoru mogao vidjeti rumeni plašt ogromnih šuma i prašuma čije se lišće žarilo čudesnim bojama kanadske jeseni.
Na rijeci je bilo manje hladno nego za plovidbe zaljevom. Putnici su se mnogo radije zadržavali na palubi.
Kapetanima brodova - to su bili Roland d'Urville, Erickson, Vanneau, Cantor i Barssempuy - koji su se okupili na Gouldsborou radi savjetovanja, pridružili su se službenici francuskoga kralja koje je Joffrey de Peyrac ukrcao u Francuskom zaljevu i na istočnoj obali Akadije. Zbog engleskih gusarskih napada ili zbog nesreća na moru mnogi su ostali bez vlastitih brodova.17
Tu su bila gospoda de Vauvenart, Grand-Bois, Grand-Riviere - francuski plemići koji su htjeli iskoristiti priliku da malo napuste svoje udaljene zakupe i da radi ljepših uspomena posjete gospodina de Frontenaca, guvernera francuskoga kralja, čiji su oni i protiv svoje volje bili manje ili više vjerni podanici.

7.
UZVODNO PREMA QUEBECU
Ražalostili ste je - reče Ville d'Avray intendantu. - Vidite što ste učinili.
Vrlo mi je žao, gospođo - reče Carlon.
Svojim mračnim razmišljanjima...
Ah, ne, ah, ne, gospodin intendant ima potpuno pravo i na pesimistične primjedbe - pomirljivo će Anđelika.
Francuzi u Kanadi prikazivali su Joffreya de Peyraca kao engleskog saveznika koji se naselio na tlu Kennebeca samo da bi držao u šahu francuska područja u Kanadi i Akadiji.
Za druge je opet bio veoma opasan morski razbojnik, opasan i bezobziran poput Morgana. Na njegov račun proširili su toliko objeda i kleveta da je stoga bila posve ispravna njegova misao i nakana da samo potpuno iskrenim razgovorom oči u oči može umiriti uzburkane duhove.
Iz toga razmišljanja izvirala je njegova drska odlučnost da se uputi u Quebec, predstavi se tamošnjim ljudima i upozna ih sa svojim djelima.
Nažalost, prisutnost intendanta na njegovoj palubi - doveo ga je čisti slučaj - još više je zaplitala njegov neugodan položaj.
Dobro znam, gospodine intendante, što vas muči - otpoče Anđelika - i zašto se svaki čas posvađate s gospodinom de Ville d'Avrayem koji nikako ne želi vidjeti ružne strane života.
Taj Carlon je strahovito žučljiv muškarac. Stalno se boji što će se dogoditi kada dođemo u Quebec.
Toga se svi bojimo - odgovori ona mirno.
Osim njega, kladim se...
Ville d'Avray bradom pokaza na grofa de Peyraca, koji očito nije odviše mario za Carlonove crne pretpostavke. Anđelika odmahnu glavom.
On!... Njega je oduvijek veselilo da se bori s burama.
Joffrey je još uvijek razgovarao s gospodinom de Vauvenartom i s geometrom Fallieresom o kretanju leda po rijeci i o tome kako se Sveti Lawrence ponaša u zimskom razdoblju.
Odložio je svoju šalicu kave, a Kouassi-Ba, koji je jednom rukom držao žeravnik s plamtećim ugljenom, drugom rukom mu ponudi smotak od listova savijena duhana. Grof de Peyrac najviše je volio pušiti takve smotuljke u obliku kasnije cigare. Upalio je duhanski smotak na užarenom ugljenu i otpuhnuo nekoliko plavičastih oblaka dima blaga mirisa. To mu je očito neizmjerno godilo.
Kao u Toulouseu - pomisli Anđelika.
Sjećanje na tu sliku umiri je. Kao da je sve nanovo oživjelo, kao da se sve iznova rodilo...
Tako je doživjela nekoliko trenutaka neometane uzvišenosti u kojoj su joj se sve prepreke činile beznačajne.
No te su trenutke nažalost odmah zamijenili drugi, u kojima ju je mučio strah od prošlosti što je još uvijek visjela nad njima poput more. Pogledala je Joffreya.
Doimao se tako silno mirnim, tako samopouzdanim, da je napokon i nju ispunio velikim povjerenjem.
Dok ga je gledala, u nju se prelijevala njegova neizmjerna snaga i uvjeravala je da će sve biti dobro i pravo, da se ne treba baš ničega bojati.
Kad je njezin vreli pogled privukao grofove tamne oči, one su je potražile i kroz mutni veo dima osjetila je bljesak ljubavi kojom su zračile. Davao joj je nemušt znak. Njim joj je htio reći da ni za čim ne žali. Još jedanput, kao i uvijek dosad, htio
ju je uvjeriti da treba nastaviti započetim putem. Uopće, čega da se boji, danas i ubuduće, kad je on uz nju?
Približno u ovo doba prošle godine uputili su se u šume Novoga svijeta. Podignute glave protiv nepoznatih i strašnih opasnosti, zajedno su odbijali napade Kanađana, osvete Indijanaca Irokeza, ubitačnu zimu s avetinjskim mrazevima, glad - a danas su opet zajedno, ali s njima je velika sila, plove na dobro naoružanim brodovima, udobnima, natovarenim s mnogo robe.
Iza njih u Sjevernoj Americi ostali su brojni saveznici i bogati posjedi, svi veoma vjerni politici grofa de Peyraca. Nije li to gotovo nalik na malo čudo? Nije li njezin ljubljeni Peyrac gotovo pokazao sposobnosti čudotvorca?
S njim uza sebe njezin život nikad neće izaći na ono što bi možda neki željeli, što bi možda neki poduzeli protiv nje. Bio je i ostao sjajan mačevalac, kadar za najjače udarce i najmanje očekivane parade.18
Tijekom te posljednje godine mogla je sto puta nastradati. Već su proglasili njihov potpun poraz, čak i smrt, mislili su da su zauvijek pobijeđeni.
A sada - puni slave i časti odvažno plove uzvodno prema Quebecu.

8.
HONORINA SJENA STRANOG BRODA
Razgovor je utihnuo. Prekinuli su ga dječji smijeh i usklici, te brz trk po brodskoj palubi.
Anđelika ugleda svoju kćer Honorinu, koja je izašla, a slijedio ju je njezin prijatelj Cherubin.
Trčali su za mačkom koji se igrao s njima na gotovo ljudski način, izmicao im čim bi se približili; skočio je s navoja užadi na ogradu, odatle pak na čamac za spašavanje koji je bio privezan na sredini mosta. Tu se zgrčio, spreman planuti poput vražićka, upravo u trenutku kad su zadihana djeca pomislila da će ga uhvatiti.
Oboje su klicali od radosti, veselili se i poskakujući mahali rukama.
Još ćemo poginuti zbog tebe - viknu Honorina mačku.
Cherubin je bio sasvim malen, okrugao bumbar, stasom malo manji od razigrane gospođice, iako su oboje bili jednake starosti - četiri godine.
Njegov donekle neugodan položaj nezakonitog sina markiza de Ville d'Avraya trenutno ga nije tištio ni zabrinjavao.
Prije svega bio je zapravo sin »lijepe Marcelline«, znamenite pionirke iz unutrašnjosti zemlje oko Francuskoga zaljeva, pomalo obojene Akadijke što je bila dobra kao kruh i hrabra kao cijela regimenta kraljevih vojnika, a nije bilo većeg stručnjaka za otvaranje školjaka od nje.
Dopustila je da njezin Cherubin ode - posljednji iz niza djece, potomaka iste majke i mnogih slučajnih očeva - samo zato što ga je Anđelika preuzela pod svoje starateljstvo i zato što je njezina najstarija kći, Yolande, stara dvadeset godina, također tada bila na putovanju brodom.
Ne, Marcellini uopće nije palo na pamet da markiz de Ville d'Avray hoće odgojiti svoga sina kao nekakva princa. Nikako! Neka dječačić ide u Quebec s ljudima iz Gouldsboroa, barem preko ove zime. Potom ćemo tek vidjeti kako ćemo i što ćemo.


18 Zaustavljanje i odbijanje napada u mačevanju. - Op. prev.
U tom se trenu iza djece i mačka pojavi odrasla Yolande, zatim vojnik Adhemar, pa Neals Abbial, švedsko siroče bez oca i majke što ga je jednom isusovac Louis Paul de Vernon pokupio s mola u New Yorku.
Svi ti maleni ljudi su zajedno s mačkom putovali u Quebec. Za te male sudbine, okupljene pod zaštitnim okriljem Anđelike i Joffreya de Peyraca, to je putovanje značilo doista mnogo.
Yolande će prvi put u svom životu vidjeti i osjetiti vrevu pravoga grada s katedralom i drugim crkvama i građevinama - sve dosad nije vidjela ništa osim trgovačkih postaja i drvenih utvrđenja, skromih misionarskih kapela blizu mora, te divlje, beskrajne šume.
A Adhemar će se dolaskom u Quebec izložiti opasnosti da ga ondje objese kao vojnog bjegunca.
Što se pak tiče Cherubina, Ville d'Avray je pri pogledu na njega dobro promislio kako bi se puritanski grad Quebec mogao ponašati prema njegovu nezakonitu djetetu. Ni u kojem slučaju ga nije kanio javno priznati i otkriti. U zraku je ionako sve mirisalo po raznim skandalima.
Imao je na umu sličnost između sebe i djeteta, koja je bila gotovo dovoljno vidljiva da polako otvori oči njegovim sumještanima.
U tom trenutku je s toplim mislima u duši gledao svog potomka i pravio velike planove. Jednog će dana Cherubin biti paž na kraljevu dvoru. Nezgodno je samo to što će taj plan primorati markiza da se vrati u Francusku. Ali, ne gori pod petama, ima još mnogo vremena...
Ukratko rečeno, za većinu ljudi na tom brodu »život je bio lijep«... a putovanje idilično.
Kad je mačak ugledao Anđeliku, odmah joj je prišao. Gospođa de Peyrac osjećala je da joj je životinjica poklonila nagonsku ljubav. Početkom ljeta u Gouldsborou je uzela to mače, bijedno i zapušteno, a otada su zajedno doživjeli čudne dogodovštine.
Kad je Honorina vidjela da je mačak skočio prema Anđeliki, odmah je i sama prišla i ljubomorno ovila ruku oko majčinog vrata.
Tmurnim pogledom promatrala je kako se mačak namješta na koljena dobre Anđelike.
Vas puno više voli - reče s ljubomornim žalom.
Otkad je opet bila zajedno s majkom, imala je običaj razgovarati sa starijima, valjda da bi time dokazala da je došao kraj njezinim navikama iz djetinjstva, ili pak da im dokaže svoju zlovolju što su je neko vrijeme ostavili samu u Wapassuu.
Misliš da je tako? Meni se pak čini da se s tobom igra radije no sa mnom, no nije zaboravio kako sam ga njegovala. To je zahvalna životinja, zahvalna gotovo kao čovjek.
Pripovijedala joj je kako je mačak bio ranjen. Nije joj rekla tko ga je ranio. Zato ga je i bila prepustila djeci obitelji Berne. Veselila se što će joj ga vratiti kad ozdravi. Bez njega im je bilo dosadno. Napokon, mačak je na brodu vrlo koristan, isto kao što je potreban u kući.
Honorina ju je slušala i istodobno pazila na svog takmaca koji ju je isto tako napeto promatrao poluotvorenim očima.
Donekle pakosnom kretnjom privila je lice uz majčin obraz, a Anđelika je zagrli s velikom i nježnom ljubavlju. Gledala je kako se uz nju pritišće to maleno, jugunasto lice obrubljeno lijepom kosom bakrenocrvene boje te ju je ponosno pomilovala.
Kći joj je očito veoma lijepa. U njezinu vladanju naslućuju se vladarske odlike. Imat će vrlo dug vrat, ponosan i čvrst. Put joj nije bila nejednake boje, kao što bi netko možda ocijenio, nego nježno i jednakomjerno zlatna, poput Anđelikine. Na njezinu okruglasto ovalnom licu čvrsto oblikovanih crta samo se njezinim malenim i tamnim očima mogla poreći ljepota, ali njihov pogled, istodobno neustrašiv i dubok, upravo
je svladavao sugovornika, promatrajući ga hladnom i istodobno ljubaznom pozornošću.
Da, ta djevojčica već je istinska ličnost.
Hoće li te prihvatiti u Quebecu, barem tebe? - pitala se mati. - Jer ipak si ti Francuskinja, rođena u srcu Poitoua, uz pomoć šumske čarobnice Meluzine?19 Protresla je glavom kao da želi odagnati nevjerojatno sjećanje. A to nije bilo ni tako davno. Ali koliko se toga otada dogodilo i do kakvih je velikih promjena došlo!
Hoćeš li malo slatkiša? - upita Honorina mačka koji ju je napeto promatrao. Anđelika je vidjela da je djevojčica elegantno uzela slasticu s pladnja koji su joj ponudili i potom je držala u ruci s nesigurnim izrazom lica nakon što je odgrizla manji komadić.
Opet je po navici osluhnula riječi odraslih koji su bili u njezinoj blizini. Mačak je očekivao svoj dio i dobio ga je, kao i Honorina.
Na brodu je sve bilo mirno. Noć je polako rasprostirala svoje tamne zastore. Lica i čipkane kravate pod vratovima jasno su se isticali među tim mutnim obrisima i tijelima. Crvenkasto žarenje ugljena u braserima postalo je veoma izrazito.
S krme se poput sjenke približio muškarac i pridružio se sjenci grofa de Peyraca, koji ga je ugledao među svima ostalima.
Zatim se začuo njegov tihi glas koji je prošaptao:
Neki brod nas slijedi!

9.
IZNENAĐUJUĆA PEYRACOVA OTKRIĆA O PROŠLOSTI
U toplom zaljevu bili su ukrcali laurentinskog peljara kojega su obiteljski i drugi poslovi doveli na istočnu obalu Akadije i koji se sad, zaradivši nešto novca, htio vratiti u Kanadu.
Nudio se u službu putničkim brodovima zbog svojega dobrog poznavanja Rijeke svetog Lawrencea, njezinih struja i zamki između otoka.
Nekoliko Akadijaca koji su već bili na palubi jamčilo je za njegovo poštenje i sposobnosti. Joffrey de Peyrac odmah ga je platio okruglom svotom novca da bi bio siguran u njegovu neslomljivu odanost.
Esprit Ganemont - tako se zvao - brinuo se da brodovlje grofa de Peyraca koje su mu povjerili sretno i bez komplikacija doplovi do Quebeca.
On je bio taj koji je poluglasno upozorio Peyraca:
Neki brod nas slijedi.
Anđelika, koja je pozorno slušala, odmah se osvrnu i nagonskim zaštitnim pokretom još čvršće privinu Honorinu i Cherubina.
Kad njezini gosti vidješe da je ustala, iz uljudnosti učiniše isto, premda nisu bili ništa čuli, te pogledaše prema Peyracu.
On je bez iznenađenja primio novost.
Svi su ustali, pa se uspravio i on, ali još uvijek je mirno pušio svoju cigaru.
A kako je vani već bila mračna noć, mornari su objesili svjetiljke na kuke. Iz riječne vode dopirala je vlažna hladnoća.
Došao je trenutak kad se ugodno društvo moralo razići.
Polako i s očitim užitkom potegnuo je posljednji plavičasti dim. Zatim je odložio ostatak tinjajućeg duhanskog štapića u malenu srebrnu zdjelicu na čijem je dnu bilo malo vode.

19 U bajkama 15, stoljeća, morska vila. - Op. prev. Vidi: Anđelika buntovnica.
Što se događa? - upita Ville d'Avray. Grof ponovi:
Neki brod nas slijedi.
Sve se glave kao jedna okrenuše prema tamnoj noći i pogledaše nizvodno.
Hoćete reći da nepoznati brod plovi za nama uzvodno Rijekom svetog Lawrencea? - uskliknu D'Urville.
Pomorac nato slegnu ramenima.
U ovo doba? Ali, ta to je nemoguće. To bi bila čista ludost!
Možda je to ratni brod što ga je kralj poslao u pomoć nezaštićenom Quebecu - reče neki glas.
Peyrac se nasmiješi.
A kakva to opasnost prijeti Quebecu? I tko bi ondje u dalekoj Francuskoj uopće mogao znati ili uopće slutiti da namjeravam otputovati u Quebec?
Stanovite misli ponekad putuju brže od brodova i mogu preko velikih udaljenosti utjecati na ljudski duh...
Grof odmahnu glavom.
Ja ne bih miješao čarobnjaštvo s posve razumnim i stvarnim djelima. A ni francuski kralj nije među onima koji svoje kraljevstvo vode čarobnim formulama, niti bi se na njega ikada moglo utjecati u tom smislu.
U svakom slučaju čini mi se da je francuskom kralju jako stalo do toga - na što ste mislili svojim prijašnjim riječima - da taj brod dolazi u Quebec prije zimskog leda i također... prije nas.
Vi ne vjerujete u čarobnjaštvo, gospodine de Peyrac?
To nikad nisam rekao.
Peyrac nagnu glavu i pokuša razaznati tko to zapravo govori. Možda je to Fallieres ili jedan od akadske gospode, Vauvenart ili Saint-Aubin. Erickson priđe:
Želite li mi dati upute, gospodine, glede broda što se upravo pojavio?
Nikakvih, zasad. Sad smo usidreni i ne možemo učiniti ništa bolje nego da tako usidreni ostanemo do zore... Ni taj brod, kao ni mi, nedvojbeno ne može nastaviti svoj put u tami.
Laurentinski peljar reče da se taj brod s malim zakašnjenjem početkom popodneva pojavio kod Štakorskog rta na sjevernoj riječnoj obali.
To je vrlo daleko - reče Carlon, duboko razmišljajući, zavijen u svoju pelerinu čiji mu je ovratnik sezao gotovo do nosa - Kako su vas uopće mogli obavijestiti?
Javila nam je skupina muškaraca koje sam poslao na kopno ispred rta Gaspe da bi nam štitila začelje putujući južnom obalom rijeke. Oni su poslali indijanskog glasnika koji nam je prenio poruku.
Možda se radi o brodu koji dolazi iz Akadije - mislila je Anđelika.
Zacijelo nije tako, jer bi nas tada upozorili na njegovo kretanje još dok smo bili u Tidmagoucheu. Osim naših vlastitih brodova koje smo odaslali tamo dolje i koji su dobili smjer i cilj, još prije no što smo ih napustili - bilo da ostanu na istočnoj obali, bilo da se opet vrate u Gouldsboro - te osim broda Neustrašivi gusara Van Ereicka, koji je na putu za Karibe, ne poznajem nijednog Akadijca koji bi u ovo doba godine ušao u Rijeku svetog Lawrencea. Zar nije tako, gospodine de Vauvenart - i vi ste radije stupili na moju palubu nego da izložite svoj brod takvoj pustolovini?
Posve očito! - reče Vauvenart i slegnu ramenima.
Ne, njega sve to nimalo nije brinulo. Putovao je u Quebec da pokuša od Frontenaca dobiti oprost od poreza te da posjeti damu koju je kanio učiniti svojom ženom.
Kako je živio na rubu velikih šuma, nikako nije bio upućen u sporove gospodara Gouldsboroa s Novom Francuskom te uopće nije vidio razloga zašto ne bi iskoristio priliku da pođe na put u prijestolnicu na dobrosusjedskom brodu, u najboljim uvjetima.
A možda je Englez?... To bi značilo glavobolju.
Ali, grof de Peyrac odmahnu glavom.
Nije ni Englez. Osim našega prijatelja, drskog Phipsa, o kojem mi se čini da je obavio svoje ovogodišnje zadatke i po svoj se prilici vratio na zimovanje u Boston, dakle osim njega uopće ne vidim nijednog Engleza iz Nove Engleske koji bi se usudio sam u francusku mrežu, posebno zato što se izlaže opasnosti da ga zarobi led i bio bi na milost i nemilost... Ne, što se mene tiče, sklon sam smatrati da je riječ o trgovačkom brodu koji se vrlo kasno otputio iz Le Havrea ili Nantesa te još zakasnio zbog nepovoljnih vjetrova. Umjesto jednog, trebala su mu četiri mjeseca da dođe ovamo, to je sve.
No dok je govorio, grof de Peyrac napravio je nekoliko koraka.
Tako se naglo našao tik kraj Anđelike i ona je to prije osjetila nego vidjela, jer bilo je vrlo mračno. No cijelim bićem osjetila je njegovu nazočnost i udahnula onaj karakteristični miris duhana i ljubičica kojim je odisala njegova odjeća. Potom se ugodno trznu kad joj je njegova ruka obuhvatila ramena i privinula je k sebi kao što je ona privinula djecu.
Što kanite poduzeti? - upita Carlon.
Rekao sam vam. Počekati... Počekati do zore, pričekati da nam se brod predstavi.
A zatim?
Zatim sve ovisi o njegovu ponašanju. Ako me napadne, borit ćemo se. Ako ne... No, doista! Svakako ću od njega htjeti saznati odakle dolazi, koga nosi na palubi, a ako bude neprijateljski - kakav plijen ćemo naći u njegovu potpalublju.
Ali tako govore gusari! - uzviknu intendant u gnjevu iznenadna ogorčenja.
Pa ja i jesam gusar, gospodine! - odgovori Joffrey de Peyrac opasnom ljubaznošću - bar tako govore o meni, i sami znate tko.
Anđelika je jasno vidjela smiješak koji se jamačno ocrtao na njegovim usnama.
-... A također sam i čarobnjak - nastavio je grof - čarobnjak kojega su živoga spalili na trgu Greve u Parizu, bit će tome već sedamnaest godina.
Zavladala je mukla tišina.
Potom se markiz Ville d'Avray potrudi da situaciji dade šaljivi obrat.
A ipak ste još uvijek živi, i te kako! - uzviknu s odobravanjem.
Upravo zato što sam čarobnjak, mogao sam se izvući iz tog bezizlaza... Govorimo istinu, gospodo. Francuski kralj - neka mu Bog bude milostiv - izrekao je smrtnu presudu. Grof de Peyrac de Morens d'Irristru, plemić u Toulouseu, bio je spaljen in effigie,20 ali unatoč tome nestao je zauvijek. No danas je oživio.
Tišina je vladala još jedan dug trenutak. Potpuno su zaboravili na najavljeni brod.
I... kralj vas je pomilovao? - upita potom intendant plaho i tiho.
Da i ne... Prije me je zaboravio. No vidite, upravo to je jedan od razloga što se sad upućujem u njegov feud. Hoću opet podsjetiti njegovo dobro pamćenje. Jer već je krajnje vrijeme. Od te osude već sam više nego dovoljno vremena bludio po svijetu. Prišli su mornari koji su u rukama nosili štapove s gorućim spužvama za paljenje. Tu i tamo po brodu zapalili su svjetiljke koje su počivale u rogovima od lijevanoga bakra.
Prizor se u hipu osvijetlio i pokazao lica veoma različitih izraza.
Ville d'Avray gotovo je uzviknuo. Sa svjetlošću pojačala se i napetost. Postalo je zanimljivije.
Carlon je bio samrtnički blijed. Osinjak u koji je zašao očito je opasniji no što je mislio.
Stari Peyracovi drugovi Erickson i d'Urville nisu pokazali nikakvo čuđenje, samo su donekle bili u neprilici zbog svih tih gospodarevih priznanja i otkrića. Od svog su vođe očekivali gotovo sve jer su s njim navikli na to.

20 Bila je spaljena njegova slika, jer je on sam bio u bijegu. - Op. prev.
On nikad nije ništa rekao niti učinio bez trijeznog razmišljanja, uvijek je djelovao po unaprijed smišljenom planu, s posve određenim ciljem i nakanama.
Oni koji su kraće bili pod njegovim zapovjedništvom, kao Barssempuy i Vanneau, također su pokazivali stanovitu bezbrižnost.
Sve su to bili pustolovni plemići što su u životu prošli kroz veoma različite i sumnjive avanture te su svi negdje u dubini nosili mračne tajne koje su pripadale samo njima i samo o njima je ovisilo hoće li ih otkriti ili ih čuvati do smrti.
Te večeri je zapovjednik brodovlja iz Gouldsboroa odlučio progovoriti. To je bila njegova i samo njegova stvar.
Anđelika je bila osupnuta i zbunjena. Zadrhtala je kad je njezin muž ni manje ni više nego razotkrio svoju prošlost i podastro tako strašno priznanje.
Premda je ona još uvijek imala dojam da se nad njih nadnosi sav strah i odlučnost francuskoga kralja te da stoga moraju brižljivo paziti, Joffrey je upravo viknuo cijelom svijetu: »Veličanstvo, ovdje sam! Ovdje je onaj gospodin i plemić iz Toulousea što ste ga dali osuditi na smrt kako biste slomili njegov oholi ponos koji je bacao sjenu na vaše kraljevsko veličanstvo...«
Nije li takvo izazivanje ludost?
Intendant Carlon kao da je izgovorio odjek njezinih vlastitih misli:
Očito ste poludjeli! Takvo priznanje! Pred svima nama! Francuski kralj predstavlja golemu moć, a vi je upravo izazivate!
Ma nemojte! A što sam to izjavio što njegovo veličanstvo kralj već ne zna? Ako i mislim da doista nije mogao predvidjeti da ću se upravo ove zime uputiti u njegov Quebec, ipak sam posve uvjeren u to da je dobro obaviješten o svemu što se tiče nas, s obzirom na vijesti koje su mu poslali i koje su jasno spominjale moj posjed u Maineu. Usto, sve tri godine, otkad sam stupio na tlo sjeverne Amerike, uopće nisam krio svoje pravo ime, koje glasi: grof de Peyrac de Morens d'Irristru. Dao sam mu dovoljno vremena da se sjeti onoga vazala, jednom osuđenog i prognanog, i da ga možda pogleda drukčijim očima nego tada. Danas i ja predstavljam određenu snagu. U međuvremenu su protekle godine. Kralj je na vrhuncu slave. Mogao bi s većom obzirnošću gledati na sadašnju situaciju.
Bez obzira na sve to, kakva drskost s vaše strane! - ponovi intendant Carlon.
Mislim da bi mu se ta drskost mogla svidjeti.
Vi ste kockar.
A vi, gospodine intendante, nema li u vama prstohvat licemjerja? Zar doista nikad niste čuli ni riječi o svim tim nekadašnjim događajima? Zar vlasti u Quebecu zaista nisu upućene u tu stvar? U poruci koja je došla u ruke gospodinu de Frontenacu te su činjenice zacijelo bile navedene. Još jednom ponavljam: otkad živim u Novom svijetu, nikad nisam pokušao prikriti ni svoje pravo ime ni svoje podrijetlo, a kako je o svemu tome obaviješten Pariz, nije bilo teško dobiti svakojake podatke o meni. Dobro znam, primjerice, da ih je priskrbio otac d'Orgeval.
Intendant slegnu ramenima i uzdahnu tako duboko da bi njegov uzdah pokrenuo mlinski kamen.
Dakako da su kružile razne glasine, ali što se mene tiče, mogu tvrditi da im nikad nisam posvećivao posebnu pozornost. Ta ljudi su govorili i da je vaša supruga demonska žena Akadije, no to mi se uvijek činilo smiješnim. Sva ta naklapanja koja su vas ogovarala i optuživala vidio sam kao pretjerivanja priproste ljudske mašte u kojoj ste bili osuđeni kao čarobnjak. Sad mi je veoma teško što ih čujem iz vaših vlastitih usta.
Možda doista niste imali prilike, gospodine intendante, pročitati tu poruku o meni!
Ne, gospodine! Naš guverner gospodin de Frontenac držao ju je u velikoj tajnosti. Ne znam ni da li ju je prenio monsinjoru Lavalu. Posebno ne isusovcima.
To je izvrsno - veselo uskliknu Peyrac. - Upravo to sam uvijek očekivao od
»rođenog brata« i smatram da će akcija koju sad kanim izvesti uroditi bogatim plodom. Gospodo moja, posve je nepotrebno da se uzbuđujete. Odlazim u Quebec razriješiti sve nesporazume i proturječja. Ne znam koliko mi je još godina dano na ovom svijetu, no bio njihov broj malen ili velik, želim ih izdržati u punoj svjetlosti dana, u miru sa svojim bližnjima, posebno sa svojim zemljacima. Svatko neka radi za dobro svih, osobito za blagodat zemlje u kojoj smo se nastanili. Nismo li svi suglasni u tome, gospodo?
Tako je - reče Ville d'Avray i žustro zapljeska - gusar, čarobnjak ili oboje zajedno, meni je samo jedno jasno, samo jedno važno, i to priznajem u punoj mjeri: vi ste najbogatiji čovjek Amerike i svi mi možemo imati samo prednosti i koristi budemo li se razumjeli s vama. Nije li tako, dragi moj intendante? A sad pijmo za uspjeh i sreću svih vaših djela, kakva god ona bila. Ovo vino je izvrsno. Možda bi ga trebalo malo osladiti mesom, ali i tijestu čudesno mijenja okus. To je španjolsko vino, zar ne, dragi moj grofe i čarobnjače?
Uistinu. Van Ereick poslao mi ga je iz Novog Meksika. Preporučio sam mu da mi pošalje nekoliko bačvica dobroga francuskog vina, burgundca ili bordoa, ali... Nije imao prilike. U klijeti imam samo dvije bačvice koje sam donio iz Gouldsboroa, a te dvije kanim sačuvati za gospodina de Frontenaca. Znam da često mora priređivati proslave i da se tuži kako mu nedostaje francuskih vina. Izniman je poznavalac.
Svi smo mi poznavaoci. To je francuska osobina ili bolest, a mi ćemo joj nazdraviti na ovoj vašoj gostoljubivoj palubi. Dakle, pijmo! Nazdravlje, Carlone, nasmiješite se, život je lijep!
Kouassi-Ba obišao ih je sve redom i iznova napunio čaše.

10.
NOĆ NA BRODU
Honorina je ležala u svom sigurnom krevetu, sa svojom voljenom mačkicom i svojom kutijicom s blagom.
U međupalublju, gdje su svojedobno protestanti iz La Rochellea boravili za svojeg puta u Ameriku, koje je prostrano i zračno, pripremili su nekakvo boravište za oba djeteta i Marcellininu kćer. Osjećale su se poput princeza s dobrim posteljama, jastucima i toplim krznima.
Zastori koje su danju dizali odvajali su ih od prostora u kojem su svoje mjesto imale
»kraljeve djevojke« pod zaštitom Delphine Rosoy.
Posve na drugom kraju stanovala su tri svećenika koja su se ukrcala u Tidmagoucheu, i to ispovjednici gospodina de Vauvenarta i viteza Grand Rivierea, koji su obojica bili franjevci, te gospodin Quentin, koji je bio oratorijanac. Dakako, Adhemar je uredio tako da se smjestio među konopcima, to jest, u tamnom kutu odložio je svoj bijedni zavežljaj, onaj zamotuljak koji ga je pratio od odlaska u bitke u Gornjem Kennebecu, pa preko Port-Royala i Bostona, gdje je pao u englesko zarobljeništvo, dok ga oni nisu - jer nisu mogli ništa protiv toga izvrsnog primjerka francuske vojske - poslali natrag u zemlju u kojoj je taj čovjek mogao lakše iživjeti svoju bogatu maštu.
U tom trenutku učio je vrlog Cherubina svirati frulu, a istodobno je svako malo pogledavao ustranu prema lijepoj Yolande koja je žustro četkala kosu - bila je čudesno bujna i morala ju je gotovo na silu svijati pod tvrdu kapicu od bijeljenog platna.
Kraljeve djevojke klečale su na podu i pobožno mrmljajući molile krunicu. Završivši, prekrižile su se i ustale te odmah počele pripremati svoje siromašne postelje za tu noć.
Honorina pregleda svoje blago: školjke, šarene kamenčiće, osušene ruže, zlatnu zvečku koju su joj darovali kad je još bila dojenče, prsten što joj ga je dao Joffrey prvoga dana nakon njihova iskrcavanja u Americi i slično.
Govorila je sama sebi:
Kad budemo u Quebecu, pokazat ću svoje blago, ali samo onima koji budu dobri i ljubazni sa mnom.
Gotovo bismo pomislili da je pesimizam intendanta Carlona potaknuo razmišljanja u malenoj glavici, iako se pravila da ih uopće ne sluša.
Sada priprema svoje vlastite planove.
A one druge, koji budu zlobni, njih ću ubiti.
Anđelika jedva zadrži osmijeh. Već dugo Honorina nije dala tako silovitu izjavu. Putovanje prema Ouebecu, francusko ozračje koje je dok su napredovali putem sve jače prožimalo prostor oko njih, moralo je probudili sjećanje na njezino rano djetinjstvo kad je živjela u Rochelleu i nagonski oko sebe osjećala mnoge neobjašnjive opasnosti. Da, upravo u to vrijeme negda je uzela palicu i bosih nogu potrčala prema osobi koja ju je uznemirila:
Ubit ću te...
Jednog dana tako je htjela »ubiti« muškarca po imenu Baumier, katoličkog izaslanika koji je došao da izazove svađe između protestanata u Bernu, pod njihovim vlastitim krovom...
Dok je dijete pomnjivo spremalo svoje dragocjenosti nazad u kutijicu, Anđelika je prstom nježno milovala njezino okruglo lice. Honorina naglim pokretom strese svoju jogunastu glavicu.
Da, bili su to trenuci u kojima su joj znakovi nježnosti njezine majke jako smetali i dosađivali joj u njezinim samostalnim djelima.
I ja sam imala kutijicu s blagom - povjeri joj Anđelika.
A što je bilo u njoj?
Honorina je pokazala očito zanimanje. Odložila je svoju škrinjicu, uvukla se pod pokrivač i sneno upitala:
Reci mi, što je bilo u njoj?
Više se ne sjećam dobro... Bilo je... Da, bilo je pero, guščje pero pjesnika iz Pariza koji je pisao lijepe pjesme, zatim je bio nož, vlasništvo jednog Egipćanina...
Oh, ja nemam nož - reče Honorina i munjevito otvori oči. - A morala bih ga imati. Gospodin d'Arreboust mi ga je obećao... A gdje je tvoja škrinjica?
To više ne znam.
Honorinine trepavice su titrale.
Morala se jako potruditi da bi mogla upitati:
A gdje je taj pjesnik?
Prije no što je otišla iz međupalublja, Anđelika je toplo poljubila usnulu djevojčicu i maloga Cherubina. Yolande je tiho upita:
Gospođo, trebate li me u svojoj sobi? Pomoći ću vam da otkopčate odjeću. Majka mi je naglasila da vam moram biti u svemu na usluzi i upozorila me da vam nikad neću moći dovoljno zahvaliti za vašu dobrotu.
Ali imaš već dovoljno posla s tim vražićima.
To uopće nije nikakav trud. Navikla sam na djecu i njihove postupke. A na ovom brodu doista sam se ulijenila. Možda se bojite da ne bih znala baratati svim potrepštinama i navikama velikih dama? Možda je to uistinu zapleteno, ali brzo ću se priviknuti. Imam deset zdravih prstiju, iako možda odajem loš dojam.
Ma tko ti je to rekao? - reče Anđelika smijući se.
Veoma joj se sviđala ta vrla djevojka čvrste građe i oštra poput britve, a krasila ju je slijepa i najodlučnija odanost.
Znam da si veoma vrijedna kći lijepe Marcelline, nije li tako, Adhemare?
Dakako, istina je - oduševljeno potvrdi vojnik. - Ta ona zna sve urediti poput svoje majke.
Ali ne znam otvarati školjke kao što to ona zna - odgovori Yolande i sva pocrveni od skromnosti. - To ne! Ne mogu i ne mogu ih otvoriti tako brzo kao ona.
No njezinu spretnost nitko drugi nikada neće dostići.
Dosadno mi je bez nje - prizna Yolande. - No ništa zato. Ona ne bi bila mirna zbog ovoga vašeg putovanja u Quebec, brinula bi se za vas, gospođo, i za maloga Cherubina, kad vas ne bih ja pratila.
Uistinu je besprimjerna prijateljica.
Anđeliku je ganulo kad je čula da se Marcellina podjednako brinula za nju i za maloga Cherubina.
I ja, i ja također čeznem za njom. Ali na proljeće ćemo se opet vidjeti u Francuskom zaljevu i znat ćemo da smo u Kanadi napravili dobro djelo. I nikad ne brini za moje poslove, Yolande. Radije bih da bdiješ nad djecom nego da postaneš moja sobarica.
A da uzmete jednu od mojih djevojaka - predloži Delphine de Rosoy - na primjer, Henriette. Vidi se da je vrlo točna, a to je zato što je služila kod uglednih i velikih dama i veoma je spretna u tome. Uvijek je pomagala gospođi de Maudribourg u njezinim osobnim poslovima.
Ne, ne, nikako! - žustro odbije Anđelika.
Onda biste možda prihvatili mene? - uzdahnu Delphine plahim glasom. - Iskusna sam u takvoj službi i od srca bi me veselilo, gospođo, da vam udovoljim kako najbolje mogu.
Ne, ne! - ponovi Anđelika.
Već samo ime gospođe de Maudribourg izazvalo joj je drhtaje po cijelom tijelu.
Obje ste vrlo ljubazne, ali u ovom trenutku najradije bih se svukla sama. Vidjet ćemo kasnije, u Quebecu. Yolande, otkopčaj me samo malo ovdje gore, gdje teško mogu dosegnuti. Potom ću si sama pomoći.
Muškarac koji ju je otpratio svjetiljkom bio je Enrico Enzi, Maltežanin. Vodio ju je po mračnoj palubi, jer je noć bila bez zvijezda.
Da, i ja sam imala svoju kutijicu s blagom - prisjećala se Anđelika dok ga je zamišljeno slijedila - samo gdje sam li je ostavila? Gdje sam je izgubila?
U sjećanju je tražila predmete koje je čuvala u kutijici. Niz događaja potresao je njezin život u francuskom kraljevstvu, a pogotovo na Dvoru čudesa u niskim četvrtima Pariza. Ondje je doista bilo pero pjesnika Crottea, pamfletista koji je bio jedan od njezinih obožavatelja i kojeg su objesili, ondje je bio i bodež Egipćanina Rodogona... dugačak, ukrašen nož plaćenog ubojice, kojim je kasnije i sama ubila Velikoga Cara...
Ovila je pelerinu oko tijela. S neba se počela spuštati sitna i neočekivana kišica. Gotovo da je bila više nalik na maglu kroz koju je mjesec još uvijek prosijavao svoje zlataste zrake metalna odsjaja.
Anđelika ugleda Joffreya na mostu i njezino srce utonu u slatku radost. Na tamnoj pozadini noći boje kositra ocrtavala se njegova još tamnija prilika. U magli je izgledao još veći, još veličanstveniji. Činilo se da se napeto ogledava po rijeci nizvodno. Je li ga brinula lađa koja ih slijedi? Je li računao na mogućnost skorašnje bitke?
Mislite li da brod koji plovi iza nas ima namjeru boriti se? - upita ona Enrica. - Kakve su vijesti o njemu?
Maltežanin odmahnu glavom.
Baš nikakve... Gospodin grof misli da je taj brod samo zakasnio zbog oštećenja ili nepovoljnih struja. Moramo pričekati i vidjeti. U svakom slučaju, sam je i mi smo mnogo jači od njega.
Napravio je kružnu kretnju kojom kao da je htio pokazati druge brodove koji su bili nevidljivi u noći, ali njihova prisutnost mogla se utvrditi pomoću povika koji su ih povezivali, gorućih plamenova ili brodskih svjetiljaka koje su prodirale kroz tamu.
Gospodin grof je dao okrijepiti straže i naredio je svim časnicima da ostanu budni cijelu noć i odrede si zamjenike tek kad zora zarudi. Nekoliko muškaraca otišlo je na obalu i istražuje kopno.
Kad su prešli oba stubišta koja vode na treću palubu, Enrico i Anđelika zaustaviše se pred vratima s urezanim krilima, koja su zatvarala ulaz u veliki salon.
Dva drvena kipa izdjelana od ebanovine predstavljala su dva Maurina s očima od bijelog ahata koji su držali zublje od suhoga zlata i s obje su strane podupirali vrata. Prostor su jarko osvjetljavale dvije svjetiljke od debeloga venecijanskog stakla, a njihov sjaj nadmašivao je svjetlost zublji. Zaslon je štitio plamen mnogih voštanica koje su već dugo gorjele i davale vrlo živahnu svjetlost.
Neka gospođa grofica otpočine bez ikakve brige i bojazni - reče Enrico pozdravljajući je - jer nije nam prvi put da moramo biti budni i oprezni zbog sumnjive strane lađe. No mi smo nedvojbeno majstori u opažanju s brodova i u obrani, ako to bude potrebno.
Anđelika mu zahvali osmijehom.
Doista te veoma veseli što opet ploviš, zar ne? Zacijelo ti je plovidba draža od sjedenja u jazbini usred šume u Wapassuu?
Maltežanin odgovori vrlo živahno i s posve mediteranskom galantnošću.
Dok god postojim i živim, sretan sam što smijem biti u društvu gospodina Rescatora i vas, gospođo grofice.
Vrlo lijepo znaš dijeliti komplimente, dragi Enrico. U Quebecu možemo očekivati probleme kad budeš okružen tolikim mladim tamošnjim djevojkama...
Enrico Enzi veselo se nasmije i vrlo zadovoljno se udalji sa svjetiljkom u ruci. Namjeravajući stupiti u svoje odaje, Anđelika je osjećala da je netko gleda, a kad je nagonski dignula glavu, razabrala je Joffreya de Peyraca koji se na palubi naginjao preko brodske ograde.
Mjesec koji se probijao između dva oblaka tvorio je svijetlu auru oko njega pa Anđelika nije mogla razaznati Joffreyeve pokrete.
Začuo sam vaš smijeh, ljubljena; s kim ste tako veselo razgovarali?
S Enricom, vašim Maltežaninom. Umirio me je.
A zašto vas je trebalo umirivati, draga moja djevojčice?
Onaj brod...
Taj brod je otišao. Ne bojimo ga se. Sad ima više nego dovoljno posla s obranom od valova.
A nakon kratke tišine doda:
No kad dođe pravi trenutak, ja ću se pozabaviti njime.
Ona ne odgovori. Lice je napeto okrenula prema van, a pelerinu je privila hladnom rukom. Te večeri utjerao joj je čudan strah u kosti kad je tako otvoreno izjavio:
Ja sam čarobnjak što su ga nekoć spalili na trgu Greve.21 Bilo bi joj draže da je sve ostalo tajno.
Bojala se je svakog svjetla nad tim tamnim razdobljem njihova i osobito svojega života, kad je, da bi preživjela, morala pobjeći u podzemlje Pariza i kad je obranu svoga života morala povjeriti razbojnicima i pljačkašima na Dvoru čudesa.



21 Trg u Parizu gdje su vješali i spaljivali osuđenike. - Op. prev.
On je tada bio nestao kao da je u zemlju propao, prognan, mrtav, optužen za svakojake strahote.
Kad je u duhu probudila to zlo vrijeme, sjećanja su navrla svom oštrinom. Ozračje nad Rijekom svetog Lawrencea počelo je zaudarati po lomačama te ona postade svjesna da je daleki kralj koji je bio osudio grofa de Peyraca svojim žezlom označio i ove strane i divlje pokrajine.
A sad putuju prema njegovoj silnoj svemoći, a Joffrey je ove večeri jasno i javno rekao da je odlučio nakon toliko godina otkrivena lica pojaviti se pred svojim velikim i strašnim protivnikom. Neće li borba koja se priprema biti odlučna?
Opet joj na uho blago zašumi dragi glas tog ljubljenog čovjeka, ali u njemu su već bili osobiti preljevi, ugodni poput ruke koja miluje.
Prehladit ćete se, najdraža. Pođite brzo u sobu i dobro se ugrijte. Pridružit ću vam se malo kasnije.

11.
DAMSKA TOALETA
U stražnjem salonu lađe Gouldsboro, žeravnik koji je počivao na teškom tronošcu od kovana željeza zračio je ugodnu toplinu.
Sasvim otraga bio je damski alkov na kojem su podigli brokatne zastore te se vidjela mekana postelja s čipkanim plahtama pripremljenim za spavanje, iznad pokrivača od svile i krzna.
Soba je bila vrlo udobna i puna lijepih i dragocjenih predmeta. Velika prozorska stakla u pozadini presijavala su se raspršenom svjetlošću brodskih svjetiljaka koje su gorjele vani. Ta nejasna svjetlost tvorila je majušne iskrice na bakrenim i zlatnim rubovima pokućstva te na skupocjenim uvezima knjiga koje su bile poredane u ormarima od palisandrovine.
Kad god je Anđelika mogla umaknuti u to svoje tiho sklonište, uvijek bi doživjela osjećaj sigurnosti i blagostanja.
Odložila je pelerinu na hrbat naslonjača, otišla u budoar i počela se svlačiti. No ubrzo je pala u očajanje. Čestita Yolande i Delphine imale su pravo. Za njezinu novu knezevsku odjeću bile su potrebne sobarice kad bi se htjela skinuti, ili bi morala biti spretna i gipka poput zmije da bi mogla dosegnuti mnoge spone i očice na leđima, te strpljiva poput mrava ako želi izvaditi nebrojene igle i pribadače a da pritom ne zaboravi koju.
Umorna, kao što je bila te večeri, uplašila se tako naporna posla. Sjela je na rub postelje i opustila podvezice nad čarapama od lionske svile. Dobro je znala zašto se toliko odupire pomoći tih mladih i uslužnih djevojaka. Ali nikako neće moći izdržati bez njih.
Zar velika dama uopće može brinuti o svojoj toaleti bez uzorne pomoći barem jedne služavke? U vrijeme »vesele znanosti« - Gay Savoir - imala je Margot, a poslije, kad je postala gospođa du Plessis-Belliere i otišla na kraljev dvor, Javotte joj je već bila na raspolaganju - ona Javotte koja se kasnije zaručila za Davida Chailloua, proizvođača čokolade - a osim Javotte još gomila gospođica koje su joj svojim ludostima i glupostima oduzele mnogo vremena, ali njihova nazočnost bila je neizbježna ako je htjela biti odjevena po modi i običajima te pod silnim svijećnjacima Versaillesa blistati više od svojih suparnica.
Ne, ni u Quebecu ne može biti drukčije. Morat će paziti na svoje dostojanstvo. Kakva šteta što nije mogla sa sobom dovesti Elviru ili gospođu Jonas! S njima se ne bi bojala indiskretnosti kao s mladim djevojkama.
Ali one su pripadale R. P. R. - Religion Pretendue Reforme, reformiranoj protestantskoj vjeri - pa bi za njih atmosfera Nove Francuske mogla biti pogubna - protestanti su bili plijen za vješala!
Anđelika se strese i posreći joj se da joj popuca nekoliko pribadača na leđima.
Zatim se posveti teškom zadatku da izvuče sve igle iz biserastog plastrona. Raskopčala je i odložila bjelokosni grudnjak obrubljen satenom. Tako je oslobodila grudi i ruke.
S olakšanjem u duši potom se sama latila odjeće svih uglednih dama koje se riješe svojih okova - počela si je masirati kožu. Uistinu, opet će morati početi nositi steznike. To će još biti najlakše. No ona bi se rado opet odala radosti bogatih i zapletenih damskih tjelesnih ukrasa kad je ne bi ometala briga da poslije neće moći izdržati bez tuđe pomoći. Pri oblačenju i svlačenju dosad joj je često pomagao Joffrey, ali neće ga moći uvijek moliti za tu malenu uslugu, premda ju je znao oblačiti s čudesnim talentom. Morat će naći nekoga.
No neprestano joj se u mislima budila napast: strah da će se potom brzo otkriti ono što se nikada ne bi smjelo. Rukom je opipala svoje golo rame, glatko i toplo, te prstom malo niže na plećki potražila znamen srama - ljiljanov cvijet što joj ga je vrelim željezom utisnuo kraljev krvnik.
Znamen je još tu. Kakva sramota!
Uistinu, nikad neće moći nositi duboko izrezane haljine koje je tako rado oblačila tada u Versaillesu i koje su joj otkrivale ramena i leđa sve do onoga sjenovitog pregiba što je u produžetku davao naslutiti oblik bokova skrivenih širokim suknjama. A kraljev pogled toliko je puta klizio po njezinoj goloti...
Uz misli na negdašnji način života, već odavno zaboravljen, tegobe su se gomilale jedna na drugu.
Je li Joffrey uopće dovoljno dobro odvagnuo i ocijenio što znači to putovanje u Quebec, koje je gotovo isto što i povratak u Francusku, njihovu zabranjenu domovinu?

12.
ANĐELIKA SANJA QUEBEC
Quebec - cilj njihovoga putovanja. Quebec, kraj svega.
Quebec, poput igle uboden u srce američkoga kontinenta, skriveni sjajni biser.
U svojoj još veoma kratkoj povijesti grad Quebec je više puta osvajan, gubljen, opet zadobijen... A za koga? Zašto?
Quebec zapravo nije imao nikakva značaja.
Ležao je ondje na svome mjestu u dubokoj noći američkih šuma, a više od sedam mjeseci godišnje led ga je odvajao od cjelokupnog ostalog svijeta.
Duboko udubljena u ta svoja razmišljanja, Anđelika je odmah shvatila da se ni za što na svijetu više neće odreći iskušenja da otputuje u Quebec.
Ništa zato - unatoč svemu doći će ponosna čela i visoko uzdignute glave. Usprkos mogućim topovskim kuglama i unatoč jamačnoj ljudskoj mržnji iskrcat će se u Quebecu i tu preživjeti zimu. A ona sad žarko želi upravo to.
Bože, daj mi to veselje - sasvim tiho je molila u svojoj gotovo dječjoj molitvi. Preživjeti zimu u pravom francuskom gradu, toplom i životnom! Ići će na ples i na procesije. Imat će susjede, prijatelje. Pozivat će ih na ćaskanje i šalicu kave ili čokolade. I, dakako, bit će i večeri uz fajansnu peć sa Ville d'Avrayem. Sve to već dugo je zapisano u opsežnom programu. Poslat će Honorinu sestrama uršulinkama da tu nauči čitati i pisati.
Ali naći će i vremena da pročita nove knjige stigle iz Francuske. Već godinama i godinama nije više znala, nije mogla ni slutiti čime se ondje bave pametne glave. Kupovat će sitnice u dobro opskrbljenim trgovinama, gdje će se sretati s uglednim društvom.
Klizat će se na smrznutoj Rijeci svetog Lawrencea, a u katedrali će se na Božić održati velika misa s biskupovom propovijedi. Na Sveta tri kralja bit će slavlje kod guvernera, a potom će doći karneval tijekom kojeg će se odvijati veseli skandali pod zaštitom krinka i kostima. Ville d'Avray joj je bio obećao da će je odmah opskrbiti svim novostima o ljubavnim dogodovštinama.
Dok su je omamljivali ti zamišljaji, Anđelika je umalo sama sebi zatajila Wapassu. Doživjela je dovoljno pustoši, samoće, straha i smrti koja je uvijek vrebala skrivena iza stabala.
Prije godinu dana Joffrey ju je bio privio uza se u utvrdi Katarunk, koja je pala u ruke Kanadanima:
Ako se živi izvučemo iz zamki koje nas opsjedaju sa svih strana, jednog dana bit ćemo jači od svih njih...
To se i dogodilo.
Izdržali su, pobijedili i sad su jači od svih ostalih.
Minula je tek godina dana, a imaju zlata i srebra na pretek, imaju brojne postaje na riječnim obalama, bogate rudnike u srcu gora, pristaništa koja su cijele godine otvorena za bogatstva Atlantika, dobre veze s najznamenitijim indijanskim plemenima.
Tek nedavno je Joffrcv de Peyrac rasprostro svoj utjecaj i na istočnu obalu Akadije, gdje je za svoj račun preuzeo posjed staroga Nicolasa Parysa sa svim njegovim bogatim lovištima i ribolovištima, rudnicima staklenih bisera i »zelenim zlatom« bakalara.
No ipak se nije mogla otresti grozničavog drhtanja svaki put kad bi se sjetila što su pretrpjeli.
Uistinu, Joffrey je pravo rekao: morali su doslovno preživjeti sve moguće strahote surove Amerike.
Ne samo da im je na stotine i stotine puta prijetila strašna smrt - od Kanađana, od Irokeza, te konačno od nesmiljena zagrljaja ledene zime. Utvrda Katarunk bila je spaljena i ostali su bez ičega u neizmjerno dalekoj i zabačenoj zemlji.
Bili su bolesni, mučila ih je nostalgija,22 glad i bili bi umrli od nje da ih pred kraj zime kao nekim čudom nisu spasili Outtakeovi Irokezi koji su im iz svoje daleke zemlje Sedam naroda donijeli graha: u utvrdi Wapassu tada im nije bilo ostalo zaliha ni za dva dana.
Pri sjećanju na to Anđeliku bi još uvijek uhvatila vrtloglavica od gladi, posebno kad bi se prisjetila dana kad je Honorina ležala u njezinu naručju lagana poput pera, s nateklim desnima, a za vratom im je disala smrt koja je dostigla tolike druge pionire Novog svijeta u njihovoj osamljenosti.
Ne, nešto takvo ne bi mogla preživjeti još jednom. Bar ne ako ne bi okusila i lakši život.
Govorila je sebi da više ne bi imala snage za onakav život u najvećoj bijedi među bijednima kakav je izdržala dok su prebivali u Gornjem Kennebecu.
Nikad više neće morati mučiti dlanove svojih ruku kojima je palila i potpirivala vatru, nikad više lomiti nokte vješajući velike lonce nad plamen, nikad više nositi svežnjeve suha drva da bi mogla skuhati hranu i preživjeti te pomoći nekim ubogim, ali dragocjenim i ljubljenim bićima da prežive usred dubokih, negostoljubivih šuma.



22 Vidi Anđelika u Novom svijetu.
A sad će se malo pobrinuti i za sebe, živjeti i plesati, preporoditi se, opet postati nekadašnja anđeoska gospa, Anđelika, velika francuska dama, grofica de Peyrac, kraljeva ljubimica. Morat će probuditi i ovu novu legendu o sebi: o gospi sa Srebrnog jezera.
No ponajprije će morati nadvladati prijeteće prikaze koje spadaju u prošlost, ali ipak plaze oko nje gotovo poput živih fantoma, kao tamne magle kroz koje se vide odavno zaboravljena lica.
Anđelika! Anđelika... gdje si? U što si se pretvorila... ti, koju nismo mogli izbrisati iz pamćenja...
Bilo je i drugih prikaza, neodređenih i gotovo bezimenih, koje će ipak morati razotkrivati bez straha - prilike i obrisi okupljeni da pričaju o nemiru, žalosti i ognju što ih bude sva neobična djela, ljepota, različitost u jednakosti, sve ono što ne razumijemo odmah.
Quebec je kao stvoren i izabran za njezinu obnovu i lako je razumjeti različite odzive koje je osjećala u srcu dok su pripremali putovanje: isprva ju je veoma privlačilo, osjetila je slast i radost zbog slavlja i užitaka koji je tu čekaju.
Na drugoj strani, najradije bi otkazala putovanje zbog očekivanih opasnosti, onih koje je mogla unaprijed jasno vidjeti i onih koje je neodređeno slutila.
No zar je uopće mogla birati?
Ne, jer ih je sudbina sama tjerala naprijed i za njima zatvarala čeljusti goleme američke pokrajine.
Iza Gaspea napredovali su prema Quebecu, ploveći širokom rijekom, prostranom poput mora. Jedrili su pod povoljnim vjetrom i još uvijek plovili po širokim oceanskim valovima, a magle su im skrivale obzorje.
Ali obale su bile međusobno toliko udaljene da se s jedne nije mogla vidjeti druga - zar to ušće Rijeke svetoga Lawrencea nije prava zamka u koju se raširenim jedrima uputilo pet brodova iz flote grofa de Peyraca?
Arktička jesen, taj neumoljivi tamničar, a potom dolazeća zima sa svojim ledom, snijegom, olujama i vihorima, zatvaraju im svaki mogući put za povratak.
Ne, moraju nastaviti put rijekom uzvodno, utopiti se u tišinu tajanstvenih zemalja, u pravu pustinju voda i dalekih šumskih masiva što se crno odražavaju pod tamnim, prijetećim oblacima.
A zatim - kad već budu mislili da su se izgubili u neistraženim krajevima, u srcu tamne, divlje i beskonačne tvari otkrit će grad... grad bijelih kamenova i strijeha od srebrnastih škriljaca, bučan, radišan grad, nasrtljiv, samosvojan: francuski grad Quebec!
Iznenadni dragulj, bezimeno čudo, nekakav bajni otok, mali Pariz, djelić Versaillesa, klepetav, nestrpljiv, elegantan, pobožan, bezbrižan, odan molitvi i umjetnosti, raskoši i ratu, mistici i preljubništvu, kajanju, političkim intrigama, veličanstvenim podvizima i djelima... francuski grad Quebec.
Doista, to je grad usred ogromnog oceana, oaza usred pustinje, ruža civilizacije i kulture u srcu primitivnog barbarstva, utočište i okupljalište protiv neukrotivih i podmuklih elementa što su se udružili radi smrti i uništenja čovjeka: hladnoće, gladi, negostoljubive divljine.
Ali otac de Vernon, kojemu se ljetos ispovjedila, rekao joj je:
Pođite u Quebec. Upravo to vam nalažem kao pokoru: pođite u Quebec! Pokažite srčanost i pogledajte tom gradu u lice - bez straha, bez srama. Možda će se naposljetku iz toga roditi nešto dobro za američke države.
Mrtav je, ubili su ga.
Sjetivši se njega, osjetila se još obveznijom dovršiti pokoru koju joj je naložio. Otići u Quebec!
A onaj ljiljanov cvijet koji je obilježio njezino rame? - Život je lijep...
Ove zime ići će na plesove, igrat će karte i objedovati u media-noche23, a u danima čistoga sunca će se s Honorinom šetati po opkopima i gledati u daljini divlje šume Laurentide.

13.
MOJA LJUBAVI...
Ušao je i vidio da Anđelika spava.
U polumraku sobe lebdjeli su tragovi ženskog parfema koji mu je postao tako blizak. Pogled na tu i tamo odložene ženske odjevne predmete prizvao mu je osmijeh na usne.
No gdje je ona stroga i gruba mala hugenotkinja iz La Rochellea koju je jednoga dana, dok su jedrili prema Americi, Rescator prihvatio u svoju raskošnu kabinu u odjeći služavke da bi je pokušao ukrotiti? Gdje je ona pionirka što je cijele duge i strašne zime u Gornjem Kennebecu stajala uz njega i pomagala mu svojom neizmjernom srčanošću?
Podignuo je komad čipkane odjeće, grudnjak čija je mekana svila čuvala oblike čudesnih oblina.
Pošto je bila bezimena služavka, a potom družica mužu koji je istraživao i prodirao u Novi svijet, njegova je Anđelika napokon postala gospođa de Peyrac, grofica Toulousea.
To je Božja volja! - prošaptao je i plamenim pogledom razaznao dubinu alkova u kojem se ocrtavalo svjetlucanje bujne kose.
Anđelika je spavala.
Došao je do pisaćeg stola od mahagonija da bi uzeo svjetiljku od venecijanskog stakla i upalio je. Potom joj se približio mekanim koracima.
Stao je kraj njezine postelje i gledao je.
Spavala je onim dubokim i čistim snom koji je imala svaki put kad bi nadvladala strašne događaje i iskušenja što bi neko vrijeme zauzimali sve njezine snage. Već više puta je opazio tu njezinu osobinu. Uvijek je imala veoma lagan san, san žena čije je srce neprestano budno, koje uznemiri svaki šušanj, pa skoče iz sna ili se barem okrenu u snu, spremne da pohitaju u pomoć djetetu čim ih probudi i najtiši šum.
Ali najgore je prošlo. Može reći da je opet sve u redu i da su svi njezini izvan opasnosti i trenutno ne trebaju njezinu pomoć, pa se slatko skutrila u svom kutu i zaspala poput ruže koja zatvara svoj cvijet.
Više puta se dogodilo da je u kasne sate opazio njezin neobičan odmor kojem je milina sasvim oslobođenoga ženskog tijela i ljepota lica u gotovo potpunoj odsutnosti svijesti davala začudan i neopisivo privlačan čar.
Gdje je bila u tim razdobljima svoje nenazočnosti? Je li bježala nekamo daleko i bila još nedosežnija? Je li sama plovila stranim vođama?
Pobjegla je u ono svetilište svoje neotuđive duše što ga svako ljudsko biće nosi u sebi i kamo nitko drugi ne može stupiti.
U takvim se trenucima ljubav koju je živo osjećao prema njoj pretvarala gotovo u bolest.
Tijekom toga ljeta umalo je nije opet izgubio, no još jedanput ju je iznova otkrio, promijenjenu.


23 Noćni lokal. - Op. prev.
Ne, cijelog života neće zaboraviti trenutak kad ju je ugledao kako trči na obalu raširenih ruku, smijući se i plačući istodobno.
Nikad neće zaboraviti izraz na njezinom licu kad je srnula prema njemu i grčevito se uhvatila za njega te jecala besmislene ljubavne riječi što su joj spontano navirale iz najdubljih dijelova srca, kamo ih je sakrila i pokopala za dugih godina. U tom trenutku ih je izvikala iz sebe, spremna i na smrt ako treba, samo ne na život daleko od njega... ne daleko od njega!
U bljesku toga plamtećeg, silnog trenutka shvatio je što joj znači i kakvom ljubavlju ga ljubi, kakvom neizmjernom ljubavlju ga je uvijek ljubila, usprkos udaljenosti koja ih je bila razdvajala petnaest godina.
Njezin zanos tada je u hipu posve ispunio prazninu što ga je strašno mučila dok je mislio da ga je ona zaboravila.
A potom?
Ah, kako bi potom mogao opisati onaj dojam ozdravljenja, onaj osjećaj njihovoga čudesnog obnavljanja?
Tada je trebalo srediti mučnu priču s demonskom ženom, pomiriti zemlju, pripremiti zajednički odlazak u Quebec, a potom su opet bili sami sa sobom.
Pomalo se brinuo za nju, činilo mu se da otkriva neko novo biće iza njezinih spokojnih osmijeha, njenih tako pametnih riječi.
Ona se još uvijek svladavala u potpunosti.
Ali čim su napustili one proklete obale, čim su razapeli jedra prema Quebecu, oduševljenje skorom pobjedom posve ju je promijenilo. Iz nje je zračila iznimna radost koja je omamljivala cjelokupnu njezinu okolinu. S Francuzima koji su se ukrcali na njihov brod vodila je duhovite razgovore, pripovijedala je zabavne ili smiješne događaje i kipjela od toploga smijeha.
Čovjek bi pomislio da se ta družba uopće nije uputila na opasan vojni pohod. Prije bi povjerovao da Peyracovo brodovlje odlazi na put kao galantan izaslanik s prinčevskom porukom koja potvrđuje vječne prijateljske veze.
Anđelika je davala ton cjelokupnoj društvenosti na brodovima, pa su čak i strogi muškarci iz posade pokazivali sve više živahnosti i dobre volje. Bili su tako vezani uz nju da bi im mogla narediti da prođu kroz ušicu igle...
Tako su jedrili, daleko od kopna i posve slobodni, odvažni i ponosni, veoma samopouzdani i s vjerom u sebe. Nebo i more presijavali su se bisernim bojama, a otoci po zaljevu blistali su se poput dragulja.
Anđelika se smijala, zabavljalo ju je sve što je pričao Ville d'Avray, pri svakom i najmanjem događaju bila je vesela i pravila tisuće planova.
Bilo je kao da je sasvim zaboravila sva ostala razdoblja svog života. A on, grof de Peyrac, iznova je otkrivao svoju ženu: u njoj je opet našao nekadašnju svjetsku ženu i gotovo drznicu s francuskoga dvora. To je Anđelika kakvu su vidjeli i htjeli poznavati »svi drugi«.
Čudno će se ponašati u Quebecu...
Mamila ga je želja da dublje prodre u njezinu prošlost, da sazna što više o nepoznatom životu te neobične žene - sve ono što je doista čini, sve ono što je dosad silom odstranjivao iz svijesti, što nikada nije htio saznati, ni znati u kojoj mjeri ga je nekad prevarila ili izdala u osjećajima.
Ali - ljubomora je sasvim izgubila svoj otrovni žalac, a zle spodobe svoju tiransku vlast. Zid među njima srušio se - možda upravo zaslugom đavolje demonke.
Sad je za njih važna samo činjenica da je ona kod njega, živa i živahna, da ga strasno ljubi, da je može imati uz sebe kad hoće i vruće je uzeti u naručje.
Sve drugo mu je malo važno. Samo povremeno bi poželio malo se udubiti u tajne njezina života da bi joj se još više približio u srcu.
O, ženo moja!
Joffrey de Peyrac malo je povisio svjetiljku kako bi lakše mogao na prstu njezine slobodne ruke gledati blistavi krug prstena.
Zatim je kleknuo i jedan po jedan poljubio njezine prste. Jao, kako duboko spava! Gotovo se zabrinuo.
Svaki put bi ga kraj nje spopao čudan, nerazumljiv i nerazuman strah.
Odložio je svjetiljčicu na stolić uz postelju te se još više približio svojoj ženi; na njezinu snom prožetu licu tražio je lagani drhtaj života, a na njezinim usnama trag vlažnog daha. Zatim se sam sebi ironično nasmiješio.
On, koji je toliko puta imao pred očima mrski i hladni prizor ljudske smrti i njezinih znakova, lica u agoniji - čemu on traži takve stigme na tom lijepom i blistavom usnulom licu?
Ona slatko spava i u miru obnavlja svoje snage.
Tko je stajao uz nju dok mene nije bilo kraj nje? - pitao se. - Neki drugi muškarac? I zamišljao je dodir tuđih usana na toj nježnoj koži, usana koje su htjele piti slast i užitak, a istodobno su same u toj osjetljivoj ženi pobuđivale snagu strasti koja omamljuje i oživljuje.
Da ga ta misao ne bi pretjerano mučila, sam je u sebi bez trpljenja prihvaćao činjenicu da su, na svu sreću, neki muškarci stali uz nju i pomogli joj, uzeli je u naručje u strašnim trenucima kad ju je trebalo spasiti od očaja.
Jer je tako krhka i nježna.
A ipak je slomila veoma važne muškarce: Mula Ismaela, kralja Luja XIV.
Samo, kojim i kakvim oružjem je znala udariti ravno u srce - grubog, tuđeg sultana i bezobzirnog i nepopustljivog kralja?
I Joffrey otkri da više uopće nije ljubomoran - ili gotovo nije.
Sad mu je stalo do toga da upozna sve tajne njezina srca kao što je upoznao sve tajne njezina tijela.
Kad je na njezin nježni prst nataknuo taj vjenčani prsten, činilo mu se da je konačno potvrdio i ustanovio svoje pravo pred svim nevidljivim i neznanim takmacima iz prošlosti i prestao ih mrziti.
Zar takva mržnja ne bi bila djetinjasta?
Zar ne bi bilo bolje priznati i osjetiti da su prevladali međusobnu krizu, da su duboke otvorene rane opet zarasle i tako otklonile sve sumnje i tjeskobe te neizmjerno očistile i uveličale njihova ljudska srca?
Ta neznana i nepoznata Anđelikina prošlost, čije spodobe su možda oživljavale iza zatvorenih vjeđa u njezinu snu - kakva je bila ta prošlost?
Ne, ni izdaleka ne zna sve o njoj.
U sjećanje su mu dolazili pabirci raznih pripovijesti o njoj. No od one afere s Colinom Paturelom pokazala je veliku zlovolju kad god bi je Joffrey pokušao navesti na put povjerenja ili priznanja.
No u svemu tome bilo je i mnogo njegove krivnje. Loše je postupao s njom, neopisivo gnjusno.
Svojim bijesom kojim je prikrivao silovitu bol zbog životne nepravde u dobroj mjeri je pojačao udarce što su je već ionako pogađali.
Drago moje zlato!
S vatrom u duši nagnuo se nad njezin san i nije se mogao suzdržati da joj na poluotvorene usne ne položi svoja goruća usta.
Istog trena shvatio je da je uznemirio njezin miran san, ali njegova nestrpljiva želja da je vidi kako otvara svoje nježne oči i gleda ga kraj sebe, da uhvati odsjaj njezine radosti dok ga bude gledala - ta pomalo sebična želja bila je jača od svih misli.
Samo, što će biti njezina prva riječ? Njezin prvi dah? Anđelika se pomaknu i Joffrey odmah prošapta:
Spavaj, ljubljena moja, spavaj!
No već je otvorila oči i čim ga je ugledala tako blizu sebe žar sreće je ispunio njezine smaragdne zjenice, još malo mutne od dubokoga sna.
Smiješila si se u snu; reci mi o čemu si sanjala?
Bila sam na obali, u tvojem naručju.
Na kojoj obali? - upita on zamišljeno. - Ima toliko obala...
Ona se nasmije i ovi ruke oko njegova vrata, približi svoje lice njegovom te osjeti dodir svoga lica o njegovo, glatko i toplo.
Pitam se... - započe on.
No, što?
Na kojoj si od svih tih mnogih obala bila najljepša, najdirljivija, najblistavija? Ne znam, ne mogu reći... U sjećanju te opet vidim uvijek i svuda, na vjetru i suncu, pod zastorima kiše u La Rochelleu, kad si onog dana pobjegla k meni... Ne, ne bih se mogao odlučiti... i reći na kojoj od mnogih obala si bila najljepša?
Zar je to važno? Ah, kako mi je to malo značilo onda kad sam trčala k tebi.
Bila je trčala, lebdjela, letjela... Uopće nije osjećala tlo pod nogama, tjeralo ju je divlje ludilo da mu se pridruži, da ga dosegne, da uz sebe privije njegovo živo tijelo... pa čak i ako je nakon toga odgurne od sebe.
Ali, nije ju odgurnuo.
Raširio je ruke i privio je k sebi cjelokupnom svojom snagom.
I taj trenutak u Tidmagoucheu, u zbrci i dimu bitke, ostao je između njih kao svjetlost koja mijenja izgled mnogih stvari. To je bilo čudo, nebeski dar što blagoslivlje njihovu međusobnu vjernost i ustrajnost pred nebrojenim zamkama u koje ih je sudbina htjela uhvatiti.
Ne, više se ne trebaju bojati buđenja strašnih duhova.
Samim pogledom, a potom i ljubavnim pokretima jedno drugom su dokazivali taj neizbrisivi i posve novi osjećaj.
Uvjerila se u njegovu dobrotu: to je istinska i iskrena, očita dobrota, nezamućena nikakvom slabošću. Možda je jedina njegova slabost u tome što je previše ljubi. I sam joj je tako rekao.
A ona je sebi predbacivala da se te prve godine njihova ponovnog susreta preplašila njegove ustrajnosti, njegove lukavosti, snage i vladanja drugim ljudima i svojom sudbinom koju očito nitko nije mogao zaustaviti.
Ne, doista nije spadao među ljude koje je lako pročitati ili barem shvatiti, pa iako bi mu bilo drago kad bi ga ljudi razumjeli, nije mario ni kad bi ostao neshvaćen. Njegova unutarnja snaga u velikoj je mjeri izvirala iz činjenice da je malo bića ili stvari imalo moć da mu nanese bol.
Čudan, neobičan čovjek, kojeg su mnogi mrzili upravo zato što je bio tako daleko od prosjeka!
Vidio je rušenje svojih djela, svojih palača, svog imetka.
Ali sve to uopće ga nije pogađalo, jer njegove radosti i boli izvirale su iz daleko tajnovitijih studenaca.
O čemu sanjaš?
O tebi.

14.
NOĆ LJUBAVI
Nagnuo se nad nju i prstom poravnavao njezine zlatne trepavice, kao da osjeća posebno veselje meko risajući njihovu laganu krivulju. Poljubio joj je vrhove prstiju i na gola joj ramena navukao plahtu sa čipkanim obrubima.
Ali Anđelika se odgrnu, podignu ruke i naglo preko glave skinu svoju tanušnu košulju.
Zagrli me! Poljubi me!
Ludice! - reče on smijući se. - Hladno je.
Onda me ugrij!
Njezine gole ruke strasno zagrliše njegov vrat i potegnuše ga k sebi. Svom svojom snagom, svom svojom dušom hrlila je k njemu, a također i svim svojim slabostima srca i osjećaja.
Ah, predragi moj - uzdisala je sva u sjaju - ti, čovječe koji me ljubiš!
Vidio je i osjetio kako se po njezinu čudesnom licu odmah razlijeva blistavilo osmijeha koji odaje ekstazu, a istodobno i onaj izraz očaja i gotovo boli, što često prati duboke ljubavne radosti.
Muškarac koji me voli, muškarac koji me želi! Muškarac koji treba mekoću mojega tijela kao što je meni neizmjerno potrebna njegova toplina. Muškarac s kojim me prožimaju jeza i slast. Neprestano mi izmiče, a ipak znam da će uvijek biti tu, meni za ljubav, da mi nikada neće pobjeći. Ah, kakva slatka omama!
Strasnim pokretom privinu njegovu glavu na svoje grudi, nasmija se donekle luckastim smijehom, a on je privuče k sebi, nestrpljiv u želji da tako odgovori njezinoj ženskoj požudi što ju je žarila poput žeravice, da zasiti njezinu ljubavnu glad koju je priznavala bez stida i tjeskobe. Još od Akadije nije se više bojala pokazati strasnom i željnom.
Je li bila takva i u zagrljaju drugih svojih ljubavnika? - nijemo se pitao Joffrey de Peyrac.
Zapravo... možda? Nehotice je zamislio gospođu du Plessis-Belliere, kraljicu u Versaillesu... a i drugdje, kako se u naručju nekoga ljubljenog muškarca smije onim svojim iskrenim smijehom, bez prikrivanja i bez suzdržanosti.
Colin? Kralj Luj XIV?
Uz takve misli morao je bezuvjetno priznati da zapravo ne zna ništa o njoj, ili toliko malo...
S kojim drugim muškarcima je već dijelila te ljubavne drskosti, te raznolike vještine kojima je uporabljala čudesno ljubavno znanje koje žena može naučiti samo od različitih majstora, od kojih je svaki u tu igru unio svoj ukus i svoju maštu?
Koji muškarci su stavljali svoje pohotne ruke na tu opojnu i omamnu Veneru, polagali čelo na njezine grudi, označavali je znamenjem i žigom svoje strasne ljubavi?
Ali ona je još bolje stavljala svoj žig na njih. A to, ah, to je bila njezina osveta nad njima. Ta njezina osveta bila je još silnija kad mu je pomogla da u slasti njezina užitka potpuno zaboravi na sve one druge.
Za njega je bila i ostala uvijek čista i nova.
Neznanom, tajnom čarolijom je sve što su zajedno radili imalo okus potpune novosti. Podbočila se na plahte, bila je gola i tako neizmjerno lijepa, a kosa joj se spuštala poput vela. Odmaknula ju je pokretom ruke i otkrila nježna, bijela ramena, da ih može milovati, svoje pune grudi na koje je tako volio pritisnuti svoja požudna usta. A potom su se njegove usne spuštale niz mramorno tijelo boginje, posve bijelo s blagim zlatnim preljevom, a osjenčane udubine zračile su tajnovitošću.
Predala mu se kao izgubljena u golemoj slasti, prepustila se u svojoj slatkoj obamrlosti, svoju drhtavu i nestrpljivu ženskost nudila je njegovim poljupcima. Bilo je to potpuno i bezuvjetno predavanje i bilo mu je jasno da ga se više uopće ne boji i da ga za sve ljubavne igre prihvaća kao jednakovrijedoga partnera.
Danas je tako manje postao njezin gospodar, a više njezin prijatelj koji je zavodi i nastoji se svidjeti, kao da se među njima radi samo o jednom ljubavnom činu jedne
večeri, darovanom i uživanom u punoj mjeri, a taj osjećaj je njihovu odnosu davao crtu slobode i lakoće.
Silno je uživao u svojoj i njezinoj ljubavnoj vatrenosti i predanosti. Bili su očarani i istodobno iscrpljeni svojim zajedničkim, prijateljskim drugarstvom u ljubavi. Ona je imala čarobnu moć da u njima potisne sve druge brige i poslove - ostajao je samo užitak do potpunog poništenja kad bi nakraju u međusobnom zagrljaju doživjeli potpunu i blagotvornu posustalost te se vraćali u život s jedva prošaptanim riječima.
Je li bilo lijepo?
Oh, bilo je čudesno!
Više me se ne bojiš?
Oh, gluposti.
No, dakle... A ako se ipak pokušaš malo udaljiti od mene, ili me ukloniti svojim slatkim čarolijama?
Ona se smijala, a on joj je opet i opet tvrdio, prekrivajući je strasnim poljupcima, da je lud za njom u pravom smislu te riječi, da ga još nikad nijedna žena nije tako potpuno omamila kao ona, nijedna ga nije tako zadovoljila, te ju je malo bocnuo time što joj je rekao da sasvim razumije da su svi muškarci ljubomorni na njega, zavide mu i čak ga žele ubiti zato što je ona doista neprocjenjivo blago u njegovim rukama. Sve među njima bilo je slobodno, raskošno i blistavo.

15.
MOJA SNAGA JE U VAMA
Oh, kad bih barem mogla zauvijek ostati na lađi koja se ziba, s morem pred sobom... - uzdahnu Anđelika.
Ništa se ne bojte, najdraža. I na kopnu nas čekaju dobre stvari.
Doista ne znam, ali imam osjećaj kao da sanjam... a što više napredujemo, snovi se izmiču iz dosega mojih ruku i postaju neostvarljivi. Zato se preda mnom uzdiže sve strašno i opasno što me odvaja od tih snova, otkrivam stvari koje sam u svojoj sreći već zaboravila, otkrivam bića kakva jesu, a kakva ne bi morala biti. Sve ih poznajem i odviše dobro.
Ali premalo poznajete sebe. Treba vam samo pokazati i... I dalje i dalje joj je govorio.
Sve promatrate i vidite samo u prošlosti. Zato premalo znate kakva je vaša snaga danas.
Sva moja snaga samo je u vama - uzdahula je i privila se k njemu. Bilo joj je tako ugodno što može sigurno počivati u sjenci njegove blizine.
Dobro je osjećao njezinu nemoć i vruće je zagrlio i poljubio.
Još ćemo govoriti o svemu torne i o vašoj snazi koja doista nije malena: vidio sam vas s pištoljem u ruci. Sad smo još vrlo daleko od Quebeca, slobodni smo na ovoj rijeci. Pristat ćemo u Tadoussacu. Ondje ćemo se zajedno malo odmoriti od naporne plovidbe. Rekao bih da ćemo tamo sresti prijatelje ili barem buduće prijatelje s kojima ćemo uspostaviti korisne i srdačne veze. Očekujem mnogo dobroga od Tadoussaca.
Ako nas ondje ne dočekaju muškete i topovske kugle...
Ne, to je samo trgovačko mjesto, a ne utvrđenje; ondje su seljaci i kapelica. Samo maleno naselje useljenika i Indijanaca koji trguju, mole se, čuvaju stada. To je i opskrbna postaja za vodu za brodove, gdje ima veoma malo mogućnosti za razonodu i zabave. Zato ćemo im mi ponuditi tu mogućnost. Zabava i ples na riječnoj obali! Što kažete na to?
Kažem da mi se s toga gledišta osvajanje Nove Francuske čini prilično zabavnim... Ušutjeli su.
Lađa ih je zibala.
Magla je izvana donosila odjeke najrazličitijih šumova, povika ili glasova koji su se gubili u noći, a istodobno držali u opreznoj budnosti muškarce koji su bili za to zaduženi. Ipak je sve bilo mirno.
Anđelika zatvori oči. Je li zaspala?
Vidjela je sebe kako silovito juri kroz plamene lomače da bi odozdo dosegnula visoku priliku, privezanu za stup, svu crnu u zlatnoj draperiji plamenova čija su je paklenska buka i ognjena vrelina neprolazno odvajali od njega. A on - to je bio onaj čarobnjak, onaj prokletnik što su ga htjeli spaliti na trgu Greve.
Taj privid nije trajao više od sekunde i ona se s mukom osvijestila. Pomislila je da je zavrištala u snu.
Ali on je spavao uz nju, bio je čudesno stvaran, sav vedar i svijetao. Iz njega je zračila snaga.
Položila je toplu ruku na njegovo glatko i pulsirajuće zapešće, a da ga nije probudila, i osjećala je kako život tuče pod njezinim prstima.
Snovi iz kojih se upravo probudila potom su se opet pomiješali s osjećajima što ih je bila doživjela kad je skočila kroz baskijsku vatru na otoku Monegan, one noći Ivana Krstitelja.
Željezna ruka Hernanija d'Astiguera primorala ju je da skoči, da srne i poleti kroz plamenove i bez povrede doskoči na drugu stranu smrtonosne vatre.
Sad ste sigurni, gospođo - bio je rekao veliki Bask. - Đavao ove godine neće imati više nikakve moći nad vama.
A zatim se nagnuo i vruće je poljubio u bolne usne.

16.
ŠUTNJA JE ZLATO
Brod koji ih je slijedio pojavio se sredinom idućega dana. Izronio je iz zelenkaste magle koja se nadvila nad rijeku, a svojim crnilom gasio je svjetlinu šume i zastirao blijedi obzor.
Peyracovo brodovlje je u polukružnoj formaciji od jednog do drugog kraja prostranoga Svetog Lawrencea zatvorilo put neznancu koji dolazi.
Kao što je grof još prije bio shvatio, uskoro se pokazalo da je to zakasnjeli brod koji se s mukom vukao prema svojem cilju, jer se nije mogao bez oštećenja probiti kroz sve tegobe i nevolje svoje plovidbe. Nagnuo se na desni bok i tako je duboko zaranjao pod rub svog uobičajenog gaza da je zibanje valova tek ponekad dopuštalo pogled na njegove jarbole s razderanim, dotrajalim jedrima. Na sve jačim valovima brod je svako malo nestajao iz vida i promatrači su imali dojam da će svaki čas potonuti.
Slijedio ih je na određenoj udaljenosti, poput uplašene, smrtno ranjene životinje. Doslovno se vukao, ne bi se mogao ni okrenuti natrag, niti sam zajedriti u razbrazdanu maticu što su je za sobom ostavljali brodovi grofa Peyraca.
Kad je ugledao brodove koji su ostavljali dojam da se zaustavljaju i čekaju na nj, zaplovio je u zavojima, kao da želi što više usporiti svoje već ionako bijedno napredovanje.
Honorina je naglas i iskreno izrazila osjećaj tjeskobe koji je mučio to nježno srce.
Jadnik! Jadni brod - zastenjala je suosjećajno - ubogi brod! Kako da ga uvjerimo da mu ne želimo nikakva zla?
Bila je na mostu pokraj Joffreya de Peyraca, koji ju je podignuo, posjeo na topovsku cijev i nakratko joj posudio svoj dalekozor.
Hoćeš li je zaista začas potopiti? - upita ga osjećajnim glasom? Govorila mu je »ti« kao da želi s njim razgovarati kao sa sebi jednakim.
Ne, gospođice! Taj brod je već dovoljno bijedan.
Anđelika ih je opazila izdaleka, svojeg muža i svoju zlatnu kćerkicu. Stajala je na prvom mostu, gdje se skupilo mnoštvo ljudi. Nije mogla čuti riječi koje su izmjenjivali Peyrac i Honorina, ali su joj blistave oči odavale da se veseli njihovom tako očitom suglasju. Nježna ljubav grofa Joffreya de Peyraca davala je neobičan sjaj malenoj prilici crvene kose. Quebec je čekao i na nju.
To biće, preko kojeg je toliko puta prelazila tama nesreće, sudbina je povezala sa kobi neobičnog čovjeka, ovjenčanog blistavom i opojnom legendom. Sve je to dakako čudesno odgovaralo mladoj Honorini de Peyrac. Nimalo nije sumnjala u to da je sudbina Kanade i njezina ohologa grada potpuno u njezinim rukama. A tako je i pravilno i pravedno.
Trenutak kasnije Joffrey i Honorina su nestali Anđeliki iz vida te ih je opet vidjela malo poslije, dok su se jedno za drugim uspinjali uza stube zapovjedničkog mosta, pri čemu je Joffrey držao dijete za ruku.
Kad je stao na svoje zapovjedničko mjesto, pokrio je lice maskom od crne kože, kao što je često činio. To je još pojačavalo donekle divlji izgled njegove pojave i bilo je u velikoj suprotnosti s krhkošću malene kćerkine pojave što je uz njega koračala u svojoj šuštavoj haljini.
Anđelika začu kako Peyrac kaže Honorini:
Nastavit ćemo put do Tadoussaca, a strani brod ćemo pustiti da jednostavno nastavi svojim putem.
A u Tadoussacu?
Tad ćemo im se predstaviti i zanimati se nisu li možda na njegovoj palubi opasne osobe. Potom ćemo pretražiti njegovo potpalublje.
Gospodine, vi ste pravi i istinski gusar - uskliknu malena Honorina, namjerno podražavajući Carlonov glas i naglasak.
Anđelika nije mogla a da ne prsne u smijeh. Osjetila je i pomislila da ništa na svijetu nije tako jako kao ta njihova ljubav koja ih tijesno veže. Sati koje je protekle noći provela u Joffreyevu zagrljaju oslavili su joj u srcu slatki osjećaj blaženosti.
Njezino je srce lebdjelo u sedmom nebu dok je gledala oba tako draga joj bića. S nadom je slutila njihov bogat i blistav život u budućnosti; bit će poput raketa na nebu dok u snopu žarnica padaju prema zemlji. Tako je htjela sudbina koju je sada prihvatila.
Taj umirući brod koji se polako vukao njihovom brazdom simbolizirao je posljednje grčeve nekog neprijatelja koji nije znao za milost, pa jamačno neće za milost ni moliti.
Je li upravo zato Joffrey tako miran, sada kad se upućuje u Novu Francusku pod svojim pravim imenom i titulom tuluškoga grofa? Je li tako čvrsto uvjeren u potpunu amnestiju koju će mu napokon udijeliti francuski kralj?
Unatoč svim tjeskobnim mislima polako je dokučila da je Joffreyeva moć danas veća negoli je bila nekoć, jer - a to je bitno - sada je slobodan. Nikakav sustav vazalske podređenosti više ga ne veže svojim sponama, kao što je bilo nekoć, kad je unatoč svojoj vlasti plemića i gospodara Akvitanije24 još uvijek bio podložnik koji se mora pokoriti ili se boriti. Što bi dakle izgubio francuski kralj kad bi mu iskazao pravdu i

24 Staro ime za jugozapadnu Galiju. - Op. prev.
vratio dostojanstvo? I čime bi ga taj udaljeni takmac sada mogao uplašiti i nadvladati kao što je to učinio nekoć?
Unatoč tome - već idućeg dana vjetar je okrenuo, a to se nije vidjelo samo u vremenu koje je bilo maglovito, ali još toplije, nego osobito u Anđelikinu raspoloženju. Opet je utonula u strah i tjeskobu, nakon samo jedne rečenice koju je izrekao vojnik Adhemar.
Opet su svi bili zajedno na palubi. Zapovjednici brodova po običaju su došli na svakodnevno savjetovanje da bi porazgovarali o brodu koji je očito nastavljao put s najvećim poteškoćama. Da li bi trebali ponuditi pomoć?
Kouassi-Ba i nekoliko kuharskih pomoćnika kojima su pomagali šegrti ponudili su osvježavajuća jela i pića. No sva pozornost nazočnih muškaraca i dalje je bila posvećena udaljenom i sve sporijem kretanju broda koji je bio u teškoćama. Shvatili su da se radi o trgovačkom brodu iz Le Havrea ili Honfleura koji vjerojatno pripada Savezu stotinu ortaka.
Kad su na brodu vidjeli da su se udaljili sumnjivi brodovi koji su ga bili okružili prethodne večeri, a koje su očito smatrali engleskima ili gusarskima, opet je nastavio svoju mučnu plovidbu. Pitanje na koje treba odgovoriti glasilo je hoće li brod uopće izdržati do Tadoussaca.
Raspravljali su o razlozima koji su ga nagnali da se uputi u Kanadu u tako kasno doba godine. Zacijelo je bacio sidro u Zaljevu svetog Lawrencea, možda u Shediacu, ili čak u Tidmagoucheu? Ali zar ne bi bio bolje učinio da je tu i ostao i pričekao proljeće?
Dok su raspoloživi dalekozori išli iz ruke u ruku, začuo se plačljivi Adhemarov glas.
A što ako je ta nesretna jedrilica uzela vojvotkinju na svoju palubu?
Kakvu vojvotkinju? - uskliknuše i okrenuše se k njemu. Isprva uopće nije htio odgovoriti i samo se križao, ali zatim su ga shvatili. Kako je mladić bio vrlo priprost, poput ljudi koji dolaze sa sela i imaju slutnje i proročke snove, srca su im se ohladila od strašne tjeskobe.
Što to govoriš? - zavapi Anđelika. - Vojvotkinja! Ta ona je mrtva. Stoput mrtva! Mrtva i pokopana!
Zar išta određeno znamo o bićima kao što su demoni - promrmljao je Adhemar i opet se prekrižio.
U dirljivom suglasju svi su se pogledi okrenuli prema grofu de Peyracu da bi u njemu našli umirenje. No bio je odviše udaljen i zato je umjesto njega morao progovoriti markiz Ville d'Avray.
Prijatelji dragi, smirimo se - odlučno reče markiz. - Još uvijek smo pod prevelikim dojmom nedavnih strašnih događaja što su nas silovito potresli. Ali ipak moramo zaboraviti - sve, upravo sve moramo zaboraviti. Dobro me shvatite! Moramo doći u Quebec tako čista srca kao da smo posve, u potpunosti i do korijena zaboravili što se dogodilo u Zaljevu svetog Lawrencea. Da, Carlone, i vi morate zaboraviti. Nemamo nikakva izbora, jer je to jedini način da se riješimo svega strašnoga...
Ustrajao je u svojim mislima s doslovnošću koja je za njega bila uobičajena i koja je dokazivala da ni sam ne omalovažava ono što se skrivalo iza drame u kojoj su sudjelovali. I on je mislio na moguće zaplete s inkvizicijskim sudom.
Čak i u slučaju potpune čistoće pred... sotonom - počeo je i poslije te riječi pognuo glavu i istodobno pogledao sve nazočne oko sebe - čak i u tom slučaju znamo da je moguće naći se usred paklenskog procesa. Carlone, kao što sam vam već više puta rekao: šutnja i zaborav. To je uvijek najbolji način da se ne bismo »skrivali« pred odviše radoznalim ljudima.
A što ako se »ona« vrati? - iznova je počeo Adhemar i opet se počeo križati.
»Ona« se neće vratiti - odreže Ville d'Avray - i ako si samo još jednom među nama dopustiš takve slutnje, slomit ću svoj štap na tvojim leđima - dodao je i verbalnoj
prijetnji pridružio pokret - i dat ću te okovati odmah čim dođemo u Quebec, ili čak objesiti zbog kukavičluka.
Adhemar pobježe u neizmjernom strahu.
Gospodin de Peyrac na najbolji je način sredio to pitanje, pa o tome više nećemo govoriti - reče markiz, koji bi iza nasmijana vanjskog izgleda rado i odlučno volio pokazati da je guverner Akadije i da zato ima na brizi mnogo duša. - Još bih rado dodao - nastavio je - da ćemo svi stići u Kanadu živi i zdravi, da je pravo čudo da smo dosad sve sretno izdržali, a za to čudo moramo zahvaliti gospodu Bogu.
... A ako nas još uvijek bude mučila bojazan pred nekakvim demonskim duhovima, ne zaboravimo da smo sada već u gotovo kršćanskoj državi. A to je zasluga naših vrlih misionara koji se već više od pedeset godina muče u znoju svojeg tijela i krvi mučenika te poganske pokrajine. Kanada doista nije više Akadija, gdje, što nažalost moram iskreno priznati, živi još previše nevjernika.
On pogleda prema braći Defour.
...A kad sam već to rekao, motam još reći da se i u svojoj zemlji vrlo borimo protiv nepobožnosti, što nedvojbeno dokazuje i činjenica da smo pobijedili sve sotonine sile. Sve je gotovo, sve je svršeno. Dakle, možemo se umiriti i utješiti. Sad smo u sigurnoj zavjetrini. Osim toga i iznad svega, na palubi imamo i pobožne muževe naše svete crkve, koji nam nude svoju pomoć i svoju duševnu utjehu. Jutros smo slušali misu koju nam je čitao sam otac Quentin... Dakle, pakao više nema nikakve moći nad nama.
Amen! - reče Carlon s podsmješljivim izrazom lica.
Vi se samo pravite ludim, ako hoćete, ali ja sam imao posla i sa strašnijim stvarima, ja sam! S ništa manje od osamdeset legija demona, blago rečeno! - vikao je Ville d'Avray i vitlao svojim štapom sa srebrnom glavom. - Dobro znam o čemu govorim! Zajedno s gospođom de Peyrac morao sam se boriti protiv ludih nasrtaja... A vi, vi ste došli tek nakraju i čak ni tada vam nije bilo lako pri srcu na obali Tidmagouchea kad je ona luđakinja kriknula svoj strahoviti krik. Vidio sam kako ste i vi problijedjeli! A sada, sad lijepo slušajte moj savjet. Sve što kažem među nama mora i ostati među nama! Samo tako ćemo se moći riješiti odvratnih ispitivanja… Neka to bude zid šutnje. Nasmiješite se i zaboravite sve! Život je lijep!
On odvede Anđeliku malo na stranu, s rukom oko njezina struka.
Ništa se ne brinite.
Ali ja...
Poznajem vas dobro, predobro... Čujem kako vam kuca srce... Ah, kako je ranjiva moja srna!
Prstom ju je pomilovao po licu.
Ah, ondje na nebu nad nama gori zvjezdano znamenje Strijelca, koji vam već cijeloga života dijeli radost i bol, bol i radost. Ljubav koju nadahnjuje taj nebeski plamen istodobno je nebeska i zemaljska. Ta luč šalje svoju strelicu ravno kroz oblake, čini se neukrotivom i nepobjedivom, jer dolazi istodobno iz neba i zemlje.
Govorite li o mojem nebeskom znaku sreće? - upita Anđelika ponešto uznemirena.
Da! Vaš znak je Strijelac.
Ville d'Avray pogleda u noćno nebo kao da ondje želi vidjeti sliku mitskoga kentaura u trku, na paperjastim zvijezdama pri rubu gljivastih oblaka.
To je izaslanik svijeta snova u onostrana područja. Vidite, Anđelika, upravo zato ste i vi bili više od drugih žrtvom onoga demonskog bića, jer u određenoj mjeri - on se prignu k njezinu uhu - i vi ste pripadali njezinoj vrsti, razumijete li me? Vi ste je vidjeli i prepoznali, tu demonsku osobu, mogli ste slijediti njezine greške... no bili ste stvoreni da je pobijedite, jer vi pripadate zemaljskom kraljevstvu, a ne kraljevstvu sjena i tame. Kentaur se čvrsto drži tla. Nije ga lako preplašiti ni zbuniti. Dakle, ne brinite se više za ono što je bilo, a niti za ono što će tek biti...
Nije mi dobro - reče Anđelika i položi ruku na svoj steznik. - Dovoljno je da se sjetim onog njezinog strahovitog krika i da osjetim bol. Mogu to reći i priznati da sam se tada uistinu bojala. Što ćete, ipak sam malo praznovjerna... Lagala sam kad sam joj govorila da u meni ne budi strah... Incubus ili succubus25 - svi zli duhovi napajaju me jezom.
Znali ste im vratiti milo za drago.
Zar vi poznajete i znanost o zvijezdama, gospodine markiže?
Poznajem gotovo sve znanosti - unatoč svemu vrlo skromno prizna Ville d'Avray.
I uvjereni ste da još uvijek nismo u potpunosti gotovi s njom, s tom demonkom? Predubokim korijenima se usidrila u našem svijetu. Tražit će je u Quebecu, htjet će znati što joj se dogodilo.
Šutnja je zlato, kažem vam.
Kraljeve djevojke će progovoriti i ispričati.
One se već boje i previše. Potrudio sam se da im dovoljno jasno predočim da su bile u službi kod ljudi koji su plijen inkvizicije i da uopće ne bi bilo teško poslati i njih na lomaču. Jadne djevojke! Mislim da će sve do svog smrtnog časa moliti da im se ONA nikada više ne prikaže pred očima.
Anđelika je razmišljala o napadu u kojem je gospodin de Varange našao smrt. I o tome treba šutjeti! Drugovi koji su zapravo skrivili tu smrt će šutjeti, jer su to urotnici usred mreže podmuklosti i intriga, iz koje se ne mogu izvući unatoč svojoj hrabrosti, volji i duhovnim snagama. Dakle, kad se budu iskrcali u Quebecu, ti će drugovi biti čvrsta masa i u naborima ogrtača nosit će sve glasove neiskažljvih tajni koje potresaju zemlju Akadiju.
Vjerujete li da je mrtva? - upita Anđelika tihim glasom.
Ne samo da vjerujem, nego ona JEST mrtva! - odlučno utvrdi Ville d'Avray. - A u jedno možete biti posve uvjereni - ni mrtva, ni živa, ona više ne može ništa protiv vas. Ranjeni strijelac se oporavio i opet ide naprijed svojim zvjezdanim putem, visoko noseći svoj napeti luk u pobjedu... A što se tiče znanosti o zvijezdama, u Quebecu ću vas upoznati s duhovnikom, svojim prijateljem koji je vrlo učen u tim stvarima. Ispripovijedat će vam mnogo zanimljivih stvari o vašoj sudbini i o sudbini grofa de Peyraca... Vidjet ćete!

25 Dvije vrste zlih duhova u drevnom vjerovanju. - Op. prev.

TREĆI DIO

TADOUSSAC




Tišina, mornari!
17.
DOLAZAK PRED TADOUSSAC
Duboko promukli Ericksonov glas, kao iz bačve, odjekivao je nad vodom i donosio početne zapovijedi svim zapovjednicima brodova.
Tišina, mornari!
Zatim je nastavio sa svojim popisom naredbi.
Odvežite užad za spuštanje donjih jedara!
Pripremite donje uže za glavno jedro!
U tišini što je zavladala još pri prvoj zapovijesti čulo se naglo toptanje bosih nogu po palubi.
Ljudi su hitali da izvrše zapovjeđeni manevar.
Spustite pokrajnju užad na bočnom jedru!
Pričvrstite svu spuštenu užad!
Oko brodova što su se poredali u propisanoj crti rudilo je jutro čudesne pastelne boje.
Na svakom su brodu časnici ponavljali iste naredbe, a u njihove povike miješali su se samo krici galebova i kormorana26 što su lagano plivali u zagasitoj jutarnjoj svjetlosti koja je još spajala vodu i nebo.
Mornari s jedrenih prečaka, penjite se!
Poput spretnih i izvježbanih majmuna, muškarci su srnuli uz ljestve od užadi.
Pazite na užad i ljestve!
Ovijte užad oko jedara!
Na prednjoj palubi broda Gouldsboro stajala je Anđelika tik uz grofa de Peyraca. Tu su bili i drugi putnici, okupljeni oko njih dok je na brodovima tekao manevar svijanja jedara i spremanja užadi.
Široko otvorenih očiju, puni čuđenja i očekivanja gledali su kako se pred njima prostire panorama obale, posijane drvenim kućicama i velikim štagljevima od sivkastoga kamena.
Na sunčanoj strani bilo je mnogo vinograda i voćnjaka, a potom dugi nizovi obrađenih njiva koje je pokrivala tanka korica blještavog leda.
U samom središtu, na pola puta kroz naselje, malena je crkvica uzdizala svoj zašiljeni zvonik, vrlo umjetnički izrađen. Njegovi rubnici od čistoga olova svijetljeli su se u raspršenu jutarnjem svjetlu.
Slijeva, na samom kraju rta, uzdizalo se maleno drveno utvrđenje sa četiri kule na uglovima i grubo zidanom glavnom kulom. Na njegovu vrhu vijorila se bijela zastava s tri zlatna ljiljana...27
To je Tadoussac! To je Francuska!
Štropot lanaca na kojima su se odvijala sidra ispunio je spokojni zaljev jakim zvukom koji se odbijao od stjenovitih obala od crvenoga granita što su se nadnosile nad rijeku Saguenay. Ona se iza obližnjeg riječnog zavoja ulijevala u vode Rijeke svetog Lawrencea.
Potom se opet vratio mir i čuli su se samo još vrištavi krici morskih galebova.
U gustoj, ljepljivoj i laganoj magli koja je obavijala cijelu pokrajinu boje su bile tamne ali i vrlo žive. Brijestovi i javori, raspršeni tu i tamo među jednokatnim kućama naselja, odražavali su se purpurnim i zlatnim mrljama svojeg uvelog lišća.


26 Vodena ptica, morska vrana. - Op. prev.
27 Zastava francuskoga kraljevstva. - Op. prev.
Dim se vio iz dimnjaka i za sobom ostavljao dugačke, posve bijele tragove mekog, bijelog drveta za potpalu - kao da ih je narisala ruka slikara umjetnika.
Prostrana ruža sivkaste pare odavala je maleno indijansko naselje koje je stajalo na pola puta između utvrde i prvih smreka djevičanske šume.
Na prvi pogled sve mi se čini posve mirnim - reče Peyrac gledajući kroz svoj izvrsni dalekozor. - Stanovnici čekaju na obali, ali ne pokazuju borbene namjere. Kod utvrde se ne vidi nikakav pokret, nikakav znak.
Ako nisu poslali nikoga iz Quebeca kao popunu posade, onda preostaju samo četiri vojnika - reče Carlon.
Hvala vam što ste mi to rekli, gospodine intendante.
Grof de Peyrac sklopi svoj dugi dalekozor i obrati se intendantu Nove Francuske i guverneru Akadije.
No, doista! Gospodo, ne preostaje nam drugo nego da se lijepo uputimo na suho. Vaša nazočnost na mojoj strani potvrdit će tim vrlim ljudima moje miroljubive namjere.
Znate što - reče Carlon - vidi se da ste napokon razotkrili svoje karte: nas dvojicu upotrijebit ćete kao taoce...
Gospodine, na palubu moga broda nikako niste došli u tom svojstvu. Ta sjetite se! Niste imali drugog izbora nego da pričekate kraj oštre zime u kakvom izgubljenom zakutku Rijeke svetog Ivana, gdje bi vam cijelo vrijeme prijetili Englezi, ili da zapnete među divljacima negdje na istočnoj obali. Ili biste možda radije stupili na palubu onog broda - ne preostaje vam nijedan drugi - koji se vuče našim tragom i mogao bi potonuti svakog časa?
Svi su se pogledi okrenuli unazad.
Magla je skrivala obzor i nije se vidjelo ništa, upravo ništa.
Njime ćemo se baviti kasnije - reče Peyrac. - A sada, najprije Tadoussac.
Ville d'Avray kimnu Anđeliki u znak slaganja, kao i njezinoj uobičajenoj pratnji djece i mladih djevojaka.
Doći ću po vas - reče im tiho. - Pričekajte samo da uredimo dva ili tri pitanja.
Htjela bih vidjeti malenog Isusa u Tadoussacu - molio je glas male Honorine.
Vidjet ćeš ga, ta već sam ti obećao.

18.
NE BOJIM SE NARODA, NEGO OPASNE VLASTI...
Od broda se udaljavala velika šalupa koju su pratila dva široka čamca puna naoružanih ljudi. No usprkos toj sigurnosnoj mjeri vladao je dojam da ni na jednoj ni na drugoj strani nema nikakvih znakova borbenog raspoloženja. Bilo je miroljubivo. Ipak - svi su ostali krajnje oprezni. Jer, zbog magle nisu mogli točno razaznati moguće udaljene pokrete ili poslove.
Slušajte zvono - začu se glas jedne od kraljevih djevojaka - zove na misu.
Ne, to zvoni na uzbunu...
Nije se moglo jasno čuti, ali srebrnasti zvuk malena zvona što je u valovima dolazio iz crkvenog zvonika izgnanicima je istodobno davao osjećaj toploga doma. Francuski kralj...
...osim ako...
Hoću li vidjeti maloga Isusa u Tadoussacu? - ljupko je molio sitni Honorinin glasić.
Da, vidjet ćeš ga.
Sve je bilo mirno kao i prije. Napetost je polako popustila. A Anđeliki je postajao sve jasniji cilj koji je grof de Peyrac imao za svoje putovanje u Kanadu. To će biti posjet
gospodara gospodaru, guvernera guverneru. Tadoussac je samo zgodna postaja na putu. Francuski seljaci u Kanadi zasigurno neće pokazati nikakva neprijateljstva prema tim Francuzima koji im iskazuju samo znakove prijateljstva.
Peyrac i njegovi ljudi uvijek su održavali najbolje odnose s tim tragačima po kanadskim šumama. U Peyracovim postajama uvijek bi dobili utočište i pomoć. Sve dosad je izbjegao - što nije bilo bez žrtve i samosvladavanja - silom odgovoriti na vojnička izazivanja i tako je mir sačuvan sve dosad. Tako je trajalo već pune tri godine, jer o grofu de Peyracu išao je dobar glas diljem zemlje, ponajprije iz usta onih naseljenika koji su kod njega naišli na dobar prijem - svi su govorili da se kod gospodara Mainea, daleko dolje na američkom jugu, može naći dobar temelj za uspješnu trgovinu.
Anđelika je još određenije shvatila i što joj u srcu budi tjeskobne osjećaje.
Ne bojim se naroda, nego opasne vlasti...
Narod ima svoje intuitivne spoznaje. Nisu to mjehuri od sapunice. Ne, narod ovdje nije moguće zaslijepiti. Jer, u gruboj Kanadi čovjek iz naroda uvijek je bio slobodan čovjek - drvosječa sa sjekirom za pojasom, seljak s kosom, trgovac s puškom o ramenu. To je doista bila njegova zemlja, dom naseljenika...
Kako su ga oplemenili ideali i čežnja za radom i slobodom, što ga je dovelo u Novu Francusku, gdje se usred neizmjernih opasnosti i teških kušnja kolonizatorskog života pobratimio sa svima, Kanađanin je pripadao posebnoj rasi, bio je mnogo neovisniji i objektivniji od svojih zemljaka koji su ostali u Francuskoj.
Šalupa se vrati i prisloni uz bok Gouldsboroa. Iz nje se pope grof de Peyrac, dok je malo društvo živahno poskakivalo i pripremalo se da sjedne u čamac. Honorina je cvrkutala poput male lastavice.
Dođi! Dođi! Mamice, dođi brzo! Odvest ćemo se na kopno. Anđelika je požurila.
Sve ide dobro - reče joj grof. - Osigurao sam glasnike mira. Mislim da će ovdašnji ljudi radije razgovarati sa mnom nego s intendantom Carlonom koji im upravo sada
»čita bukvicu«. No meni neće moći predbaciti nikakvu posebnu izdaju. Vrlo brzo će se priviknuti na nas. Svi su se sad skrili u svoje kolibe, ali rekao bih da iza svakog prozora jedno oko gleda u nas. Došao je trenutak. Sad pođite i odigrajte svoju igru na svoj vlastiti način. Ville d'Avray vas očekuje. Ne sumnjam u to da će vam biti potrebno vrlo malo vremena i začas ćete osvojiti to iskreno pučanstvo - lako, kao kad navlačite rukavicu.
On joj poljubi ruku.
A sad pođite, najdraža moja! Pođite! Opet kročite svojom dražesnom nožicom na francusko tlo. I pobijedite u igri!
Anđelika pogleda na obalu. Sad pustolovina uistinu počinje.
Za mnom, gospodo Kanađani! - pomisli ona.
Dok se čamac uz ravnomjerno udaranje vesala približavao obali, sama je sebe pitala nije li se trebala elegantnije odjenuti. Tog jutra odjenula se veoma brzo, jer ju je mučila nestrpljivost da što prije vidi naselje Tadoussac.
Na sebi je imala kaputić od čiste runske vune, opušteni šal podstavljen krznom sive vjeverice, vunenu pelerinu tamne boje s dugom kapuljačom, a oko kose koju je savila povrh glave nad tjemenom ovila je vrpcu od crnog satena.
Sve to davalo joj je malo stroži izgled, ali ništa zato. Nije više bilo vremena da ga popravi.
Osim djece, kraljevih djevojaka, Yolande i Adhemara u čamac su se smjestila još dva španjolska vojnika, Luis i Carlos.
Mornari i veslači su za svojim indijanskim remenovima ili na konopcima nosili čvrste pištolje s dugim drškama i s dvije cijevi; bili su francuske izrade te ih na drugim brodovima nisu imali ni časnici visoka čina.
Ali Peyracove posade uvijek su bile najbolje opremljene od svih.

19.
LJUBLJENA FRANCUSKA
Peter Baure i gospodin Quentin već su čekali na obali, okruženi mnoštvom Indijanaca i radoznalaca, a malo poviše kod crkve gospodin de Ville d'Avray već je mahao svojom palicom sa srebrnom glavicom:
Požurite, požurite! Otac Dafarel otvorit će nam ormar s blagom...
Nedaleko od njega čekala je prilika u crnoj sutani,28 nedvojbeno tamošnji isusovac. Očito ga je Ville d'Avray već pridobio na svoju stranu.
Magla se raspršila. Sunce je bilo živo i žarko. Iz tog naselja na terasastim padinama moglo se vidjeti daleko uokrug. Dakako, obala je bila najniže pa su i stanovnici najudaljenijih kuća mogli jasno vidjeti tko se iskrcao.
Onih nekoliko vojnika u utvrdi, koji su neumorno pušili lule ili obrađivali svoje malene vrtove na brdu, također su mogli razaznati brodove, čamce ili kanue koji dolaze ili od Saguenaya ili od Svetog Lawrencea. Nitko nije bio neupućen u to tko je došao k susjedu ili otišao od njega, moglo se vidjeti odozdo nagore kao i odozgo nadolje - na sve strane.
Anđelika je gledala prema gospodinu de Vile d'Avrayu i isusovačkom misionaru, a istodobno je osjećala da je vide svi ti ljudi što su se prividno opet latili svojih svakodnevnih poslova u kući ili na polju, u ribolovu ili trgovini. A zapravo nisu gubili iz vida ništa od onoga što se događalo u luci ili u šalupi s putnicima i mornarima.
Jeste li vidjeli kakve pištolje imaju ti ljudi?
I mnoštvo vojnika s kacigama i crnim oklopima?
Kažu da su to sve sami Španjolci!
U kojoj dobi mogu biti one mlade djevojke?
I odakle uopće dolaze?
A djeca, nisu li čudnovata izgleda, mališani tako punih lica, tako crveni i svježi unatoč napornom putovanju?
A ona žena, dama koja je upravo stupila na tlo i uspinje se prema kapelici, a djecu vodi za ruku, ah, kako je čudesno lijepa! Čak i izdaleka u njoj se može prepoznati visokorodnu gospođu, to je ona... ona koju očekuju u Quebecu!
Staza je bila zgodno položena, poput ulice u naselju, pa se Anđelika brže no što se nadala našla na trgu pred crkvom, na pola puta do vrha brijega.
Odatle se lijepo vidjelo koliko široko se prostire Rijeka svetog Lawrencea, zastrta mliječnobijelim isparenjima. Magla se već bila povukla na drugu stranu rijeke.
Kad se Anđelika našla na samo dva koraka od isusovca koji je stajao nasuprot Ville d'Avrayu, odmah mu je pristupila:
Oče, kako je velik bio užitak kad smo nakon tako duga putovanja po divljim krajevima začuli crkveno zvono i postali svjesni da nas čeka sveto i drago Božje prisustvo!
I ona se uputi prema crkvenom pragu.
Prije no što se počnemo diviti ljepotama o kojima nam je govorio gospodin de Ville d'Avray, molim vas dopustite mi da zajedno sa svojom djecom i ovim mladim djevojkama kleknem pred Njim, koji nam je svima tako neizmjerno potreban i kojega zahvaljujući vašem trudu, odanosti i službi možemo pronaći čak i u najudaljenijim krajevima svijeta. Zato vam najljepše zahvaljujem!

28 Svećenička odjeća. - Op. prev.
Otac Dafarel potvrdio je uljudnim naklonom. Moglo bi se reći da je u dnu njegovih očiju, koje su bile sivih nijansi, ležao donekle podsmješljiv izraz. Ali taj izraz imali su gotovo svi isusovci, jer bi petnaestogodišnje školovanje u »egzercicijama svetoga Ignacija Lovolskoga«29 uzrokovalo da na svijet, njegove pokrete i boje, njegove skromne lukavštine, gledaju s nekom trpeljivošću i istodobnom nepopustljivošću.
Taj plamen dobrodušnosti s istodobnim pozornim ispitivačkim pogledom Anđelika je već vidjela kod svoga brata, isusovca Raymonda de Sancea. Potom je opet naišla na nj kod oca Louis-Paula Maraichera de Vernona, koji ju je pod krinkom engleskog mornara spasio od utapljanja. Zatim i kod oca Masserata u Wapassuu, koji je tako dobro pripremao pivo i pritom si bez oklijevanja visoko zavrtao rukave.
Stoga se nije odviše bojala tako važnih predstavnika katoličke crkve kao što su bili isusovci. Osjećala im se u nekom smislu dovoljno bliskom po tome što je njihova unutarnja sloboda općenja s drugim ljudskim bićima donekle slična njezinoj.
No nije ponudila ruku ocu Dafarelu, jer je znala da katolički duhovnici općenito izbjegavaju običaj dodirivanja ženskih ruku.
Slijedili su isusovca i stupili u malu crkvicu što je imala samo jednu lađu, mračnu i prožetu mirisima tamjana. U njoj je svijetlila uljanica od crvenog stakla i njezina slaba svjetlost padala je na svete slike i predmete u crkvi.
U Anđeliki se u trenutku probudila lavina uspomena i osjetila je neočekivanu i potresnu ganutost.
Ah, koliko je vremena, koliko je godina proteklo otkad nije stupila u posvećen prostor
u crkvu, u kojoj je nekoć minulo toliko njezina mladog, djevojačkog života! Mise jutarnjice, pa večernjice, bili su blagoslovljeni sati svakodnevnih pobožnosti, bile su to velike svetkovine katoličke crkve, kantate, ispovijedi, pričesti - crkva je bila tako blizak prostor da se u njoj osjećala gotovo kao u rodnoj kući.
Spontano je pokleknula pred tabernakulom i položila dlanove na lice.
O, ljubljena Francusko! - rekla je vrlo tiho.
I u oči su joj navrle suze svom snagom dubokih osjećaja radosti i ljubavi, dugo zadržavanih i zatajivanih, koje sama sebi nije smjela priznati: ljubavi prema zemlji svog rođenja i vezanosti za vjeru u kojoj je krštena.
Dugo je klečala u polutami, u sabranosti svoga srca.
O, Bože moj - molila je u svom slijepom zanosu - Bože na nebesima! Ti, koji me dobro poznaješ! Ti, koji dobro znaš tko sam ja!
Bravo - reče joj Ville d'Avray kad su se zajedno uputili prema sakristiji - vaš govor bio je nadasve ganutljiv, nisam znao da ste tako taktični i tako jako pobožni. Doista ste glumica vrijedna divljenja!
Ali u mojoj molitvi nije bilo ni takta ni glume! - živo mu prigovori ona.
Onda je sve još strasnije i opasnije. Doista se počinjem bojati da ćemo u Kanadi još doživjeti čudne stvari.

20.
DOČEK NA FRANCUSKOM TERITORIJU
Maleni Isus iz Tadoussaca bio je voštani kip koji je isusovskim misionarima darovao Luj XIV još kao dijete. Kraljica majka Ana Austrijska izvezla mu je odjeću od srebrnastosivog satena i obrubila je biserima i trunčićiama čistog srebra.
Honorina istegnu ručicu prema kipu i poželi ga kao svoju igračku.


29 Utemeljitelj isusovačkog reda. - Op. prev.
Misni plaštevi, misali30 sa skupocjenim inicijalima, dva svijećnjaka od bjelokosti i zlata, zlatni kaleži s poklopcima i križem u sredini, ukrašeni rubinima i kuglicama od bjelokosti - bilo je to crkveno blago čija je vrijednost i ljepota bila u neskladu s bijedom i siromaštvom crkve i okolice. Sve za Božju slavu i čast!
Čisto zlato mističnih i čudesnih vjerovanja u toj se zemlji miješalo s okrutnom i bijednom istinom, rubini s krvlju mučenika koje su mirne duše ubijali ljudi mračnog podrijetla, jer su bili plebejci kao u prvim godinama kršćanstva. Bujna raskoš crkvenog blaga još je jače opominjala koliko je u toj okolini lažno svako bogatstvo u zlatu, jer se istinsko bogatstvo skriva i izražava u mučnim svakodnevnim poslovima, u svakodnevnom krutom žrtvovanju.
Kad su izašli iz crkve, na trgu pred crkvom skupio se cijeli Tadoussac, uključivši i Indijance iz gornjeg logora, kao i ljude iz donjih tabora i onoga kod rijeke Saguenay. Bilo je uistinu dirljivo.
Pred tim gusto stisnutim mnoštvom kamenih lica, tek nekoliko koraka udaljenim, koje joj se divilo, Anđelika uistinu požali što se nije elegantnije odjenula. Nije znala što ti ljudi zapravo očekuju od nje. Možda su bili duboko razočarani što su je vidjeli u tako skromnoj odjeći.
Promatrala je njihova okrugla lica, mirna i spokojna - pod bijelim ženskim kapicama i vunenim, crvenim, muškim beretkama. U prvom redu promatrača bili su Indijanci sa svojom golom i krastavom djecom koja su im se motala među nogama i prepirala se s malenim seljačićima koji su isto tako htjeli biti prvi i najbolje vidjeti. Zatim su majke pohvatale i ukrotile svoje potomstvo. Kad bi bilo potrebno, protresle bi djecu kao mačke, te se sve začas umirilo i postalo nepomično poput slike iz snova.
Anđelika kimnu mnoštvu, ali njezin uljudni pozdrav ne dobi nikakva odgovora. Ljudi su je nijemo promatrali.
Tu je bilo tragača, nogu čvrsto omotanih u čizme i mokasine, bilo je seljaka u čizmama ili grubim cipelama na spone. Bilo je žena s kapicama, no preko tog pokrivala ovile su debele šalove nalik na velike rupce, kojima su si na indijanski način prekrile ramena.
Gledali su je čvrsto zatvorenih usta - osim onih kojima je među zubima stršala lula. Da, to nijemo promatranje trajalo bi sve do večeri.
Anđelika se ogledala oko sebe i ubrzo opazila da ni isusovac ni Ville d'Avray, možda zbunjeni ili odviše bezbrižni, nemaju namjeru preuzeti situaciju u svoje ruke.
Tada spazi starca koji je na desnoj strani crkvenih vrata sjedio na kamenoj klupi. Usprkos svojoj visokoj starosti izgledao je spretno i živahno. Njegova kapica od crvene vune, otrcana, gotovo izblijedjela zbog uporabe na svakom vremenu, no puna medalja i pera, bila je u čudnovatom skladu s njegovim rumenim licem, naboranim poput mušmule.
Ona mu se malo približi i reče mu ljubaznim glasom i vrlo glasno:
Držim, gospodine, da ste najstariji u Tadoussacu. Nitko mi ne može bolje od vas predstaviti sve ove dobre ljude koji su ljubazno došli da me pozdrave i kojima bih se rado zahvalila na pažnji. - Nije oklijevala, nego je mirno stala pred njega i dodala: - Zovem se grofica de Peyrac i upravo sam se iskrcala s broda što ga vidite ondje u luci.
Time nije nikome rekla ništa novo. Ali osjećala je da ponajprije treba postaviti stvari na pravo mjesto. Sama još nije osjećala nikakva neprijateljstva u ponašanju tih Kanađana. Gledaju je, promatraju je - to je sve.
Pomisli da im mora pomoći da stvore svoj sud.
Nekoć su istu suzdržanost pokazali njezini seljaci u Poituu, koje je vodila u bitku. Istu suzdržanost u istim okolnostima, koje su zahtijevale dobru mjeru pameti i


30 * Misne knjige. - Op. prev.
razmišljanja. Ovim ubogim ljudima u Tadoussacu govorili su o ženi koja... o ženi kakva... No, vidjet ćemo!
Starac nije ništa odgovorio, ali pokazao je da nije ni gluh ni slabouman.
Odmaknuo se da joj načini mjesta, a na njegovim preplanulim crtama zaigrao je osmijeh kad je vidio Honorinu i Cherubina. Dječaka je očito najviše zanimala njegova vunena kapica.
Markiz de Ville d'Avray imao je veliki smisao za kazališno ozračje. Jako je volio trenutke u kojima su mu događaji dopuštali ili omogućavali da stane na pozornicu. Tad bi ga prožela velika napetost, postao bi svjestan svoje važnosti, ušao bi u igru i odlučio kakvu ulogu će zaigrati. No sad im je poklonio još nekoliko trenutaka značajne tišine, da bi njome pojačao opću radoznalost. Blago je pogledao isusovca, kojega se cijela ta stvar nije jako ticala, i potom rekao:
Moja draga Anđelika, niste mogli odabrati bolju osobu od toga plemenitog starca. To je Carillon. U ove krajeve došao je još davno, zajedno s našim hrabrim Champlainom. I morate znati da je upravo on bio onaj kojega je taj istraživač ostavio Algonkinima u zamjenu za jednoga njihovog člana kojega je odveo u Francusku i predstavio kralju kao primjerak indijanske vrste. Prije nekih sedamdeset godina ovaj je naš prijatelj sam živio s Indijancima gotovo pune dvije godine. I kad se istraživač vratio sa svojim Indijancem, on, Carillon, znao je mnoštvo narječja ove zemlje i živio je po običajima i navikama ovdašnjih naroda.
Gospodine, vrlo sam počašćena što sam vas upoznala - izjavi Anđelika i okrene se prema svom susjedu.
On je prihvatio predstavljanje kojim ga je počastio Ville d'Avray i ne pokazavši da ga je čuo. Njegov prepredeni pogled kružio je po nazočnima. Istegnuo je skvrčeni prst i tim znakom pokazao nekome da izađe iz gustih redova slušatelja.
Tad se mnoštvo pokrenulo, posebno žene, koje su se odmah uznemirile. Raspravljale su i gurale pred sebe vrlo lijepu crnokosu djecu, koja su davala dojam kao da se odupiru. Stajali su na mjestu, kao da im se cijela situacija čini mrskom i prisilnom.
Starac joj je još uvijek slao znakove naredbe i time je pozivao da stupi bliže. Njegov kažiprst bio je vrlo rječit - očito je imao običaj njime govoriti više nego jezikom, možda zato da prištedi svoje snage, a možda je smatrao glupim i beskorisnim već više od devedesetčetiri godine služiti se istim riječima za iste stvari.
Djevojka koju su gurkali sa svih strana ipak je ostala ondje gdje je bila.
Ali to je Mariette - veselo uskliknu Ville d'Avray i raširi ruke. - Kako je lijepa i kako je narasla! Uistinu, prošle godine se udala.
Mjesto na kojem su stajale žene zgusnulo se i neka su lica opasno pocrvenjela. Ville d'Avray pohita među njih kako bi se postavio kao sudac u neugodnom sporu. Brzo je uspio pridobiti žensko povjerenje i dvije visoke, u šal uvijene žene rječito su mu opisivale situaciju.
Zatim se vratio Anđeliki.
Gledajte što se događa. Ta djevojka je Carillonova praunuka - objasni on i nagne se bliže njezinu uhu - ima problema sa svojim dojenčem, a stari si je zabio u glavu da vi možete nešto učiniti za njezino zdravlje. Jer, uz ostalo što govore o vama, sve dovde je došao i glas o vašem medicinskom znanju. O tome govore otkad se proširila vijest da putujete prema Quebecu. Stari je tvrdoglav kao tikva...
A ona, zar ona neće?
Ovdašnje seoske djevojke djetinjaste su i praznovjerne.
Ne, nego se djevojka boji da zla kob ne bi pogodila dijete - reče Anđelika. - Takve stvari su im ulili u glavu. No stari Carillon kao da ne vjeruje u naklapanja. Znam i osjećam da bi mogao biti naš saveznik.
Ona se okrenu prema starcu koji je pogledom ošinuo žene.
Gospodine Carillon, posve sam na raspolaganju da pomognem svakome tko bi to htio. No nikako nemojte misliti da imam čarobne moći u tom ili nekom drugom smislu. Možda ste vi učeniji od mene u znanosti o ljekovitom bilju, jer ste toliko putovali po šumama i posjećivali Indijance. No ipak ću dati da mi donesu moj kovčežić s lijekovima, pa kad se malo bolje upoznamo, možda ću moći uvjeriti tu mladu ženu da mi pokaže svoje dijete.
Vidjelo se da je starac bijesan. Nije se moglo znati je li tako gnjevan zbog Anđelikinih riječi ili zbog upornosti svoje praunuke.
Ona se usprkos starčevoj ljutnji nije pomaknula ni za palac. Spadala je u naraštaj koji je odrastao na rubu šuma iz kojih se svakog trenutka mogao pojaviti divlji Irokez sa sjekirom u ruci. To je kalilo karakter i današnja mladež više ne poznaje nekadašnju poslušnost.
Gotovo je s nekadašnjom Europom koja se temeljila na volji starijih i predaka! Gotovo je s glupostima! Mnogo se govorio tome da kanadska mladež sve radi po svojoj tvrdoglavoj glavi.
Starac se tresao kao da ga je spopala kap. Ispljunuo je dug ispljuvak sline, crvene od duhana, i to na udaljenost koja je dovoljno rječito govorila o njegovom bijesu. Potom se predao nizu nekakvih kabalističkih znakova čiji je rezultat bio to da je odnekuda dotrčao dječak bosih nogu i svijetle kose koja je vijorila na vjetru i donio kalumet31 od crvenog kamena, torbicu s duhanom i komadić ugljena.
Kad je Carillon pripalio svoju lulu, bio je spreman na pomirenje.
Ali taj neočekivani spor prekinuo je nepomičnost i tišinu mnoštva te je nastalo veliko komešanje u koje su se umiješali i domoroci.
Ljudi su klicali glasnim krikovima i vidjelo se kako jedna mušketa prelazi iz ruke u ruku, manje ili više grubim pokretima.
Sve je ukazivalo na to da će se stvar zapetljati i Anđelika je pogledala prema stranim vojnicima koji su joj dodijeljeni kao straža. Ostali su nepomični. Navikli su svladavati razjarene gomile svih vrsta, od Indijanaca s Amazone do gusara s Tortuge, od pobunjenih crnih robova do - nedavno - bande vojvotkinjinih slugu. U svojoj službi morali su se baviti i Irokezima i Abenakijima, a i ribarima s baskijskih i maloskih brodova...
Taj skup čistokrvnih Kanađana, skupljenih sa svih krajeva svijeta nije ih se nimalo dojmio. Vidjelo se da su u službi grofa de Peyraca stekli nekakvo šesto osjetilo koje bi ih uvijek upozorilo na trenutak kad stvar postaje ozbiljna i kad moraju zaprijetiti vatrom...
Sporno oružje Kanađana konačno je došlo u ruke velikog urođenika crvene boje poput limunova drveta, koji se Anđeliki činio nekako poznatim. U tom trenutku su svi nazočni prasnuli u smijeh. Vrli ljudi su se okrenuli prema Anđeliki s izrazom lica kao u djeteta koje se priprema na vragoliju.
Tim obradovanim licima Anđelika je odgovorila osmijehom. Donekle joj se činilo da opet stoji na seoskom trgu svojeg djetinjstva, da sjedi pod malenim brijestom, kao nekoć uz svoje roditelje, baruna i barunicu de Sance, koji su uvijek bili zadovoljni i strpljivi gledaoci seoskih lakrdija i predstava. Njezini roditelji uistinu su ih uvijek rado gledali. A sad ona sama - kao po davnom primjeru - privija k sebi Cherubina i Honorinu, kao što ju je nekoć u davno vrijeme njezina majka privijala na svoje grudi. Sada je razgovor tekao na indijanskom jeziku, na narječju bliskom irokeškom.
Anđelika nije znala dovoljno riječi da bi nešto mogla razumjeti, ali isusovac je ukratko upoznao sa sadržajem markiza, kojemu se lice odmah rasvijetlilo.




31 Dugačka indijanska lula. - Op. prev.
Ah, već smo tu! A sad me poslušajte, draga gospođo: oni hoće znati je li istina sve ono što ljudi govore o vašim neusporedivim streljačkim sposobnostima. Ovaj domorodac kaže da ste ga vi ranili prije godinu dana u ne znam kojem kraju.
Anaštaha! - uskliknu Anđelika. - To je Anaštaha, stotnik Hurona, dobro ga se sjećam. To se dogodilo na pličini Sakoos, blizu Katarunka.
Kad je vidio da ga je prepoznala, Huron je bio sav oduševljen. Anđelika se tiho zahvaljivala nebu što joj je dalo izuzetno dobro pamćenje imena, pa i indijanskih. Huron i njegovi prijatelji prsnuli su u silan smijeh i led je bio probijen u potpunosti. Domoroci su čak zaplesali, djeca su se prevrtala preko glave dok su odrasli Kanađani veselo pljeskali.
Ali ja nisam bila ona koja ga je ranila - htjela je dodati. No kako je očito svima odgovaralo da ga je ranila upravo ona - to se sviđalo čak i samoj žrtvi - Anđelika je mudro šutjela.
Anaštaha se hrabro približio i stavio joj mušketu na koljena.
Što hoće?
Da pucate, kvragu! Hoće da im pokažete svoju streljačku nadarenost o kojoj je glas došao sve dovde.
Anđelika je oklijevala.
Dakako, rado bi im udovoljila i zadovoljila radoznalost tog simpatičnog pučanstva koje je čekalo na svaku mogućnost da malo razvedri svoj krut i tegoban život.
Takvi događaji poslije bi išli od usta do usta i još dugo su ih prepričavali.
Činilo se kao da je situacija srdačna i iskrena - ali, pitala se Anđelika, ne krije li se iza tog prijedloga nekakva strašna zamka? Nema li možda među tim prostodušnim ljudima i onih koji će poslije njezinu spretnost pripisivati magičnim ili čarobim moćima te je opet pokušati žigosati kao vješticu?
A što mogu - odluči ona. - Valja pokušati.

21.
NATJECANJE U STRIJELJANJU
Pitala je kome pripada oružje.
Iz gusto zbijenih redova istupio je mladić u kožnom kaputiću s resama i približio se malo se ljuljajući. Ali i on je odavao vrlo prisan i druževan dojam. Bio je sličan mnogim svojim zemljacima, svim Laubigniercima, Maudrenilcima i drugima koje je bila sretala u utvrdama Katarunk i Wapassu.
Blago se kolebajući, skinuo je svoju vunenu kapu i odmah je opet stavio na glavu. No mladić nije bio skalpiran poput starog Macolleta, naprotiv, imao je vrlo lijepu i gustu kosu. Ali taj dio njegove odjeće, crvena kanadska kapa, valjda je bila neodvojivi dio njegove osobe i njegove opreme te ju je skidao samo u crkvi, ili pred guvernerom ili kraljem, kad bi toj gospodi kakvog lijepog dana palo na pamet da se malo prošetaju po »svojoj« Kanadi.
Sada mora svom popisu plemenitaša dodati još jedno ime, još jednu osobu pred kojom se morao otkriti. To je dama visoka roda, i to dama koja ga gleda pogledom istodobno plašljivim i silno prijateljskim, s čudesnim osmijehom u kutu usana.
Mladić se morao zapitati da li ta gospođa možda o njemu već nešto zna?
Kako se zovete, gospodine? - ljubazno upita Anđelika.
Martin du Lougre, s nadimkom Lijepo Oko, milostiva gospođo. Stojim vam na usluzi.
Lijepo, lijepo! Gospodine du Lougre, imate vrlo lijepu nizozemsku pušku.
Istaknula je svoj osmijeh i mladiću se činilo kao da želi dodati: »Zacijelo ste je dobili u zamjenu za krzna na kakvoj graničnoj postaji Nove Engleske ili Orangea.« - To bi dodala da ga ne dovede u nepriliku.
Potom je malo zašutjela i nastavila bez zahtjeva za odgovorom.
Ovo oružje dakako nije ravno oružju francuske izrade koje mi imamo sa sobom, ali takvo nešto ne biste si mogli priuštiti s lakoćom. No dobro - natjecat ćemo se, gospodine! Ništa zato... Dajem vam prednost da izaberete oružje, premda ćete zacijelo htjeti pucati svojom puškom, razumljivo. Pucat ćete prvi, a kako vas već zovu Lijepo Oko, to gotovo sigurno znači da ste odličan strijelac. Nisam odviše uvjerena da mogu odnijeti pobjedu nad vama i iznenaditi gledatelje. Sve što želim jest da vam budem jednaka, sa svojim oružjem ili s vašim!
Uz te riječi ustala je i ponudila mu svoju pušku. Uzeo ju je.
Nasmijao se i kimnuo glavom. Uopće nije mislio na gađanje, ali sada više ne može odstupiti.
Skupljeno mnoštvo zgledalo se i Anđelika pomisli da je srećom upotrijebila pravu taktiku. Natječući se s vještim strijelcem svima će moći dokazati svoj dar za baratanje oružjem, a neće morati praviti predstavu nekakve magične spretnosti.
Mladić je dao primaknuti metu.
Razdaljina koju je izabrao Anđeliki se činila posve prihvatljivom. Moći će se časno iskazati.
Krug radoznalaca i besposličara razmaknuo se i dao mjesta natjecateljima.
Anđelikin spokoj i druževnost otklonili su svaki osjećaj agresivnosti na objema stranama.
U trenutku je zavladala samo želja za natjecanjem.
Po naredbi staroga Carillona, koji je svoje želje iskazivao pokretima svojih koščatih, dugih, staračkih prstiju, Lijepo Oko je izjavio da će sporazumno isprva ciljati u sredinu napete kože, a potom će odstrijeliti pero koje su postavili na ogradu.
Opalio je.
Rupa koju je hitac načinio u meti nije bila u samoj sredini, ali s te udaljenosti i to je bio dobar pogodak.
Zatim je opet nabio pušku, dugo nišanio i hicem dotaknuo pero, kao što su se bili dogovorili.
Nato ga Anđelika zamoli da malo pričeka i sama nabi mušketu. Osjećala je da je mladi tragač promatra s velikom radoznalošću, jer mu se još nikad u životu nije dogodilo da vidi ili pomogne dami tako lijepih ruku, koja je punila tako tešku, nimalo žensku mušketu.
Kad je vidio Anđelikinu spretnost dok je čistila cijev, nasipala prah, napela oružje i prepremila ga za hitac, morao je u čuđenju odmahivati glavom, kao da nikad nije ni sanjao o nečemu takvom.
Potom ga je zamolila da joj objasni nešto o paljenju štapina, no to je učinila iz pristojnosti, a mladić se mogao uvjeriti da se prelijepa dama čudesno dobro razumije u oružje.
Među promatračima vladala je takva tišina da bi se čula muha u letu: utihnuli su svi uobičajeni glasovi koji ispunjavaju sva naselja.
Svi nazočni doista su oglušili za sve zvukove koji nisu dolazili od napetoga događanja kojem su bili svjedoci. Čak i indijanska djeca bila su posve tiha.
Sve je prožeo drhtaj napetosti kad je Anđelika podignula oružje i usprkos njegovoj težini spretno ga uprla o rame.
Pozorno su pratili sve njezine kretnje. Vidjelo se da su mirne, spokojne, ali i iznenađujuće odlučne.
Mnogi mladići medu prisutnima ne bi to priznali niti su bili toga svjesni, ali očarala ih je neopisiva ženska milina s kojom je nagnula glavu k oružju da bi bolje nanišanila. Čovjek bi rekao da joj je puška postala živa družica, da joj posve tiho govori:
Idemo zajedno, prijateljice! Obje ćemo ih neizmjerno iznenaditi! Vilie d'Avray bio je sav u vatri.
Odlična je, zar ne? - reče ocu Dafarelu, koji je ostao hladan kao kamen.
U tom trenutku Anđelika je konačno pripremila oružje i upitala starog Carillona što mu je draže: da pogodi u sredinu mete ili u točku koju je pogodio Lijepo Oko.
Promrmljao je nešto svojim bezubim ustima i pokretom potvrdio: Drugi prijedlog - pogodak Lijepog Oka - bio bi nešto sjajno.
Anđelika opet postavi pušku na rame, a zatim vrlo precizno ocijeni udaljenost i put metka. Još malo je zastala i zamolila da odmaknu metu još jedan hvat dalje.
Dvadesetak mladih ljudi odmah je skočilo da ispune njezinu želju, a drugi su glasno odobravali. Kvragu, pa to je prava drskost! Ta žena umije izazvati napetost! Ta uvijek se govori da ona nije obično ljudsko biće! Ako pogodi s te udaljenosti, to neće biti posve bez čarobnjaštva!
Mnoštvo je iščekivalo kao na žeravici, ali istodobno se držalo oholo u najvećoj mjeri. Anđelika, koja je osjećala da mnoštvo postaje nestrpljivo, napokon se odluči. Sve njezine mjere pripomogle su joj da čvrsto uhvati pušku u ruke.
Živahno je podignu i odmah opali, toliko naglo da ljudi uopće nisu imali vremena da to shvate i učinilo im se da sanjaju.
Potrčali su prema meti. Morali su utvrditi da je na njoj još uvijek samo jedna rupa, ali malo proširena na rubu. To je bio dostatan dokaz da je i drugo tane upravo tu proletjelo kroz metu. Mušketa se još dimila i Anđelika, kojoj je pomogao Lijepo Oko, napuni je još jednom.
Radoznalci su se morali malo odmaknuti, a ona je opet uprla oružje o rame i okinula. Pero je zalepršalo zrakom kad ga je pogodila njezina kugla.
Potom je Anđelika gotovo ravnodušno vratila oružje mladom tragaču.
Tako - reče i obrati se mnoštvu. - Pucala sam i mislim da sam dokazala da vam Anaštaha nije nimalo slagao kad je veličao moj streljački talent. Znam pucati barem tako dobro kao gospodin Lougre, ali to me ipak ne čini nikakvom čarobnicom. Bilo bi krivo kad...
Njezina iskrenost je osvojila ljude i u pridobila ih u trenu. Uslijedili su veseli usklici i smijeh. A zatim je zabučalo poput orkana. Oduševljenje i zadovoljstvo, kojima se pridružilo nekakvo unutarnje olakšanje, morali su doći do punoga izražaja. Tapšajući se po leđima, ljudi su davali oduška neizrecivom iznenađenju koje ih je obuzelo.
Anđelika ugleda muškarca građanskog izgleda u kaputiću i suknenu odijelu koji je odbrojavao zlatnike u ruku jednog tragača. Dakle nije pogriješila kad je zaključila da su pale oklade o tom neočekivanom natjecanju.
I to još prije njezina dolaska u Tadoussac.

22.
ANĐELIKINI BRANITELJI
Do uha su joj doprli francuski glasovi:
Već dolazimo! Držite se dobro!
Slični usklici iz smjera utvrde čuli su se kao jeka.
Gore, naprijed! Hrabro! - vikala su sva trojica vojnika iz utvrde. Morali su se brzo odjenuti u svoje plave uniforme i sad su sva trojica trčala prema crkvi s oružjem u
ruci, dok se uzbrdo naglim korakom od obale približavao vod mornara s broda
Gouldsboro, što ga je vodio Yann Le Couennec. Svi su bili naoružani.
Šalupa, puna pušaka i mušketa, odvojila se od Gouldsboroa i brzo veslala prema obali. Na pramcu je stajao Erickson sa sabljom u zraku.
Zbog toga dvostrukog napada u mnoštvu je zavladao osjećaj straha.
Što se događa? - uzviknu Anđelika i okrenu se k Yannu koji se upravo iskrcao i sav zasoptan neodlučno se zaustavio kad ju je našao kako spokojno sjedi nasuprot starom Carillonu.
Što se događa? - pitali su i Kanađani, koji su se opet sabrali nakon nekoliko trenutaka iznenađenja.
To bismo i mi htjeli pitati vas! - zagrmio je jedan od vojnika iz utvrde.
Obje »armade« koje su se odjednom suprotstavile iznenađeno su se pogledale, a potom se okrenule prema okupljenom mnoštvu i zahtijevale objašnjenje.
Tko je pucao i zašto? Gospođo, mislili smo da ste u opasnosti - reče Yann.
Čuli smo pucnje iz puške - jednako glasno napomene kraljev narednik. Uto se pojavi sam Erickson.
Gospodin de Peyrac, koji je prije njih otišao s broda, odlučno mu je naredio da mora biti budan, na straži. Grofica je ipak na kopnu. Možda sve dobro prođe. A možda i ne... A kad je čuo pucnje, Erickson je skočio poput preplašene životinje i naredio da se šalupa spusti u more.
Sa svojom ogromnom sabljom u jakim rukama obazirao se na sve strane i gledao kojeg neprijatelja mora zaklati.
Sve su mu objasnili.
Svi ti vojnički pokreti bili su posve nepotrebni. Radilo se samo o običnom natjecanju u gađanju. Nedužnoj igri.
Ali - prepredene oči prisutnih seljaka i tragača već su ustanovile koliko jakom silom bi raspolagala grofica de Peyrac za svoju obranu kad bi joj slučajno u Tadoussacu htjeli učiniti nešto nažao.
Njihova uboga tri vojnika iz utvrde izgledala su kao bijedne prilike, unatoč svojoj očitoj i iskazanoj hrabrosti.
Ti novi došljaci, što su ih nazivali gusarima ili korsarima iz Francuskog zaljeva, naoružani su do zuba, do nosa. I kakvim sjajnim oružjem, posve novim, svijetlim, blještavim kao bijeli dan!
Po svemu tome trebalo je shvatiti i priznati da je upravo ta dama ona gospa sa Srebrnoga jezera o kojoj su mnogi ljudi u Quebecu, koji je nisu još nikad vidjeli, pripovijedali same strahote, dok su mnogi drugi - Indijanci, drvosječe, tragači - koji su je već vidjeli i upoznali, o njoj govorili kao da je nebeska prikaza.
Isprva su se još dvoumili. Stupila je na kopno i tako spokojno držala svoju djecu za ruku.
Što su zapravo očekivali, čega su se bojali? Zacijelo ih je mučila uznemirujuća misao, jer svi su čuli da je silno lijepa, da je to ljepota koja ubija, od koje se ljudi razbole i umiru.
Tako je prva reakcija pučanstva bilo iznenađenje, čak zapanjenost.
Isprva su na njoj pogledima tražili tragove vlasti pakla. Bili su spremni prekrižiti se pri prvom susretu s njom.
Potom se sve odvijalo i teklo sasvim drukčije. Konačno, pa i nije tako uznemirujuće lijepa u tom više nego jednostavnom ogrtaču i bijelom ovratniku, s kapom na bujnoj kosi. Gotovo da je nalikovala svim ostalim Kanađankama.
Potom im se neočekivano nasmiješila. Zatim je pucala i čudesno pogodila.
A onda im se obratila i rekla:
Vidite, i sami vidite da nisam nikakva čarobnica... Bila je to prava i dobra gospođa de Peyrac.

23.
ANĐELIKA OSVAJA LOKALNO STANOVNIŠTVO
Mamice! Jako je vruće i ja sam žedna - iznenada je uskliknula Honorina, koja se dosađivala čim više nije bila riječ o pucanju ili vojevanju.
Uistinu - sunce je paklenski peklo. Usprkos skoroj zimi božanska je zvijezda grijala snagom koja je uobičajena samo u područjima blizu ekvatora. Stjecao se dojam da sunčeva toplina u slapovima pljušti na zemlju i baca vrlo tamne sjene, dok istodobno stvara žive boje.
A kad padne mrak, na zemlju će se spustiti nagla i hladna noć.
Zato su dnevni sati bili plameni, suhi i treperavi, pa je bilo posve razumljivo da je žeđ mučila ljudska bića.
Iz gomile je istupila jedna žena.
Da li biste željeli piva, gospođo? - upitala je Anđeliku.
Lijepo vam zahvaljujem, ali radije bismo malo mlijeka. Ima tako dugo kako ga nismo pili.
Onda svi pođite za mnom - pozvao je Ville d'Avray. - Ta dobra Katarina-Gertruda odmah će nam donijeti osvježavajuća pića.
On uhvati Anđeliku za lakat.
Što kažete - upita Anđelika - zar imate i svoj hotel u Tadoussacu?
Ne hotel, nego skladište... Za svoju trgovačku robu. Službenik mojeg društva upravlja njime tijekom moje odsutnosti. On ima i ključ. Nije daleko od luke.
Skladište je bila gruba građevina od dasaka, izgrađena na humku zemlje. Tu je bio i jedan od onih vrlo dugih stolova na koje prodavači odlažu svoja krzna te vaga za vaganje željezarije. U kutu na ognjištu od velikih kamenova mogla se upaliti vatra.
Vidjelo se da je skladište Ville d'Avraya dobro opskrbljeno. Muškarac u suknenom odijelu koji je maloprije platio tragaču izgubljenu okladu bio je skladištar. Zacijelo je dobijao dobar postotak dobiti u poslovima Ville d'Avraya, jer markiz ga je pogledao poluotvorenih očiju dok je poluglasno objašnjavao Anđeliki:
Kad se vraćam iz Akadije, rado ostavljam dio svojih stvari ovdje i poslije ih mirno prebacim u Quebec. Ta razumijete... U ovo naše neugodno doba čovjeka vrlo brzo osude i okleveću. Ne bi mi se isplatilo mučiti se po Akadiji - i sami znate po cijenu kakvih opasnosti - ako bi mi se potom dobit rastopila kao maslac na suncu i zauvijek propala u ne znam kakvom glupom državnom džepu.
A je li gospodin Carlon upućen u sve to?
Dakako, no to su takvi detalji da se intendant nema vremena njima baviti. Gospodin pomoćnik iz Sjevernog društva, kojeg vidite ondje, daje mi ruku i svoje ime, a njegov neposredni predstojnik gospodin Ducrest, koji važi za kralja u Tadoussacu, također zažmiri na jedno oko čim mu se drugo razveseli pri pogledu na žutu kovinu. Kakav lijep pogled imamo odavde, zar ne? No u Quebecu, u mojoj kućici u koju ću vas smjestiti, sve je još mnogo ljepše... Ah, u daljini vidim nekoliko ponosnih jedara. To je zacijelo brodovlje gospodina de Peyraca, koje manevrira.
Markizovo skladište otvorili su odmah po njegovu dolasku. Računao je da će tamo odvesti Anđeliku. Isto tako je računao s tim da će Anđelika čim uđe ugledati svog mačka koji se sklupčao na stolu kao da je kod kuće.
Da, iskrcao se jutros kad i ja - reče Ville d'Avray očarano. - Jako je vezan uz mene.
Na plosnatom kamenju ognjišta zapalili su vatru. Domaći narod koji ih je slijedio gurao se da zauzme bolje mjesto, pri čemu su na čelu bila indijanska djeca.
No, no, nemojmo se gurati - reče markiz, vrlo zadovoljan svojom velikom omiljenošću. - Pridobili ste ih - reče Anđeliki.
Žena koja je bila ponudila pivo vratila se s glinenim vrčem u kojem je nosila mlijeko s vrhnjem. Slijedile su je kćerke i unuke koje su nosile jaja i kruh.
Anđelika i djeca sjeli su na klupu pokraj ognja. Mačak se nakostriješio prema psima koji su ga otkrili.
To je mačak gospođe de Peyrac - uskliknu Ville d'Avray dramatičnim glasom. - Nemojte mu učiniti ništa nažao.
Udarcima su otjerali pse.
Prisutne žene su predlagale da umute jaja u mlijeku za djecu gospođe de Peyrac. Uistinu, svi su hvalili tu lijepu i vrijednu djecu. Divili su se glatkom i milom Cherubinovu licu i Honorininoj kosi. Zatim su se muški pogledi žarko okrenuli prema mladim djevojkama koje su tvorile Anđelikinu pratnju.
Već se proširio glas da su to one znamenite kraljeve djevojke. Ali odakle dolaze? Iz Pariza? Ili su možda iz naše zemlje? Tko im je omogućio putovanje? Hoće li u Kanadi potražiti muževe?
Nažalost! - uzdahnu Henriette na uho Jeanne Michaud. - Kad bi znali da smo bez ikakva miraza...
Od svega što su morale pretrpjeti najviše ih je žalostio upravo taj gubitak: što su izgubile kraljevu kutijicu s novcem. Bez miraza - tko će ih u Kanadi htjeti za žene? Morat će se zaposliti kao sluškinje i potom štedjeti godine i godine dok im se ne pruži mogućnost da se dostojno smjeste ili da se vrate u Francusku.
Ali nije bio trenutak za crne misli, jer opet su donijeli pivo i jabukovaču, pa nekoliko boca dobre rakije, čišće od dijamanta i zamamnije od topaza...
Da, mora se priznati da kod nas ima dobra pića! - razlagao je trgovački pomoćnik. Posada broda Gouldsboro već se blago napila i iskazivala je veliko oduševljenje koje se pojačavalo svakim novim gutljajem što bi ga natočili u malene glinene šalice. One su zacijelo stigle izravno iz Normandije ili Perchea. A domaći župnik odličan je pri destilaciji rakije. Zato se još nije pojavio.
Donijeli su veliki hljeb kukuruznoga kruha te omote maslaca i slastice.
Ovi domaćini su doista čarobni - reče Ville d'Avray, koji je već bio raznježen. - Zar vam to nisam unaprijed rekao?
Čarobni - možda to nije prava riječ za Kanađane u tim krajevima i u to vrijeme. Nebrojeni sukobi, strašne borbe, grub i primitivan život, bitke s Irokezima te tegobne zime - sve to je od njih isklesalo surovu i čvrstu vrstu ljudi, uglavnom vrlo šutljivih i zatvorenih u sebe.
No na svoj način su ti ljudi bili istinski ljubazni i rado su iskazivali iskrenu i poštenu gostoljubivost.
Unatoč barjaku s kraljevim ljiljanima tu je vladalo toplo ozračje slobodne luke, donekle slično ozračju akadijskih bregova. Pravosuđe je bilo francusko, ali službenici su nažalost živjeli više u Quebecu nego u Tadoussacu. Radije su se ondje nastanili sa svojim obiteljima, mnogo radije nego da žive u tom malom trgovištu ribara i seljaka. Njih su naime svi malo prezirali i nisu imali posebna utjecaja. Pravi gospodari u tim krajevima bili su predstavnici udruga, osobito trgovine krznom.
Anđelika se prisjetila svojih sumnji i bojazni, svog straha prethodnog dana i sama se sebi začudila kad je vidjela s kakvom lakoćom su se događaji okrenuli u njezinu korist.
Dakle, umirili ste se i opustili? Ta rekao sam vam da će tako biti - govorio joj je Ville d'Avray. - No, dakle! I, vjerujte mi, u Quebecu će biti posve isto! A znate li zašto? Zato što su Francuzi najveći promatrači na ovom svijetu! A kad ugledaju vas,
upravo vas! Koji Božji stvor ne bi zanijemio pri tom prizoru? Što je istina, istina je: ovdje su ljudi već očarani vašim dolaskom... Upravo tako bit će i u Quebecu...
No u tom trenutku začuše topovski hitac.

24.
INCIDENT SA FRANCUSKIM BRODOM
Da, bio je to pravi topovski hitac.
Nije to ništa! Baš ništa! - uskliknuo je markiz Ville d'Avray, ali usprkos tome je istrčao kroz vrata.
Uzeo je svoj dalekozor i pritisnuo ga na oči.
To je zacijelo gospodin de Peyrac koji je ponudio pomoć brodu što nas je cijelo vrijeme slijedio uz poteškoće.
Ali čemu onda topovski hitac?
Svi su bili okupljeni na čistini pred skladištem i napeto su upirali oči u udaljeno, zamagljeno obzorje. Ništa nisu vidjeli, čak ni izvježbani pogledi mornara nisu ništa razaznali.
Samo Ville d'Avray mogao je razaznati što se dogodilo ondje dolje. Povremeno se moglo razabrati bjelinu jedara koja su se pomicala onom brzinom manevriranja koju vidi čovjek koji opaža izdaleka. Uto zasvijetli nov bljesak, kojem je uslijedio prasak nove eksplozije.
Stvar se ponešto zapliće!
Čudno, unesrećeni brod je onaj koji puca! - objasni Ville d'Avray.
To je doista čudno!
S rukom nad očima, da bi bolje vidjeli u daljinu, ljudi su napeto promatrali i svatko je pokušavao razabrati tajne udaljenih, u bojni red postavljenih brodova.
Ali sve je bilo prilično bezoblično, a svi su već dugo znali iz iskustva da ništa ne dolazi tako sporo kao vijesti o događajima na moru.
Zato su svi morali potisnuti svoju nestrpljivost i samo promatrati pokrete brodova što su se jedan uz drugog pojavljivali sad u boljem, sad u bljeđem svjetlu, a potom bi opet posve nestali.
Uto je netko uzviknuo:
Dolaze k nama!
Razvijena jedra brodova doista su postajala sve vidljivijima i bilo ih je lako razaznati. To je bio znak da su brodovi okrenuli pramac prema luci.
Potom se sve dogodilo izuzetno naglo.
Bijela zibajuća flotila vidno se povećavala i u podnevni sat, kad je sunce bilo najviše, brodovlje grofa de Peyraca - osim samoga Gouldsboroa, koji je još ostao pred zaljevom, na otvorenom moru - uplovilo je u luku Tadoussac. Pratilo je nepoznati francuski brod, sav zasoptao, koji je odavao dojam kao da će se svaki čas nagnuti na bok i potopiti se.
Mala jahta Rochelais, kojom je zapovijedao Cantor, služila je kao pilotska lađa vođenom brodu što ga je užetom privezala na sebe.
Anđelika je pokušala razabrati Joffreyevu siluetu na mostu nekog od brodova, ali uzalud - nije ništa vidjela i zato ju je spopao velik nemir.
I ostali su bili posve tihi. Zar je doista došlo do kakvog napada - tko je to skrivio i protiv koga?
Zatim se čulo struganje lanaca kad su bacali sidra na dno čiste vode. Mornari su se već ukrcali u čamce, a brodovi su čvrsto stajali na svojim mjestima.
Uz njih su odmah pristali indijanski kanui koji su došli od obale i francuskim brodovima ponudili krzna u zamjenu za rakiju.
Anđelika je gledala tu olupinu oko koje su se poredali brodovi i pitala se da li je Joffrey »pomogao« francuskom brodu ili ga osvojio.
U misli joj se vrati Adhemarova zlokobna slutnja: što ako je na brodu vojvotkinja? Protiv svoje volje problijedila je kao zid...
Oko nje su Kanađani iz Tadoussaca opet oživjeli. Iz njihovih riječi jasno je zračila odlučnost da se ne postave ni na jednu ni na drugu stranu.
Lijep izgled dobro održavanih brodova grofa de Peyraca koji su se u zalazu sunca pojavili pred Tadoussacom ostavio je povoljan dojam na pučanstvo. Zato su sad mnogo sumnjičavijim očima gledali na tobožnju francusku trgovačku lađu koju je grof de Peyrac dovukao u pristanište Tadoussac.
Uto netko iznenada uzvikne:
Pa to je Sveti Ivan Krstitelj, barka onog lopova Renea Dugasta iz Rouena.
Samo kako se dogodilo da dođe tako kasno... Neće više moći natrag.
Da je barem potonuo na dno mora!
Uvijek nam na svojoj palubi doveze nekakve barabe!
I opet će gospodin Gonfarel iz Quebeca imati priliku da se obogati!
Sve to znači da je Dugast još uvijek kapetan? Nikakvo čudo da je opalio iz topa! Vjerojatno bi radije da ga potope nego da netko vidi njegov tovar... Ta dobro znate čime taj čovjek trguje!

25.
SVETI IVAN KRSTITELJ, PUN FRANCUSKIH VINA
Hodali su nizbrdo prema luci i Anđelika se našla na molu upravo u trenutku kad je uz obalu pristao grof d'Urville s novim vođom svoje posade.
Kao i uvijek, veseli d'Urville ni sad nije pokazivao nikakve zabrinutosti, nego je bio zaposlen.
S izrazom sreće u očima još izdaleka je pozdravio Anđeliku.
Što se događa? - upita ga i pridruži mu se. - Zašto su opalili iz topa?
Zacijelo je netko na tom nesretnom brodu izgubio živce. Okružili smo ga, predstavili se i ponudili mu svoju pomoć, a zatim nam je neznanac poslao salvu po boku, namijenjenu našoj palubi, pa smo se jedva izmaknuli. Naša želja za prijateljskim dodirom sa strancima, a i zemljacima, nije se baš dobro ostvarila. Jesu li možda u našoj dobroj volji željeli vidjeti loše namjere? Ili je kapetan, unatoč tome što mu je brod u najvećoj opasnosti, više želio da ga pošalje na dno nego da se otkrije i predstavi? Zacijelo je surovi pijanac ili luđak. Ali iz njega nismo mogli ništa izvući. Putnici u potpalublju, sve novi naseljenici, u žalosnom su stanju. Više od trećine onih koji su se bili ukrcali umrli su tijekom puta.
A zašto taj brod stiže u tako kasno doba godine i po tako lošem vremenu?
Bio je među posljednjima koji su još ljetos otplovili iz Europe. Uz malo više sreće mogao je doploviti ovamo i natrag. No imao je veliku smolu: orkani, potom bezvjetrica, pa oštećenja... Barem su nam tako rekli neki ljudi na brodu... a to su gotovo sve sami divljaci.
Pristupi Ville d'Avray.
Kažu da u njegovu potpalublju ima na tone francuskih vina, primjerice burgundca najviše kakvoće!
No očito ste se dobro obavijestili, gospodine markiže - reče d'Urville i nasmiješi se.
Nadam se da je gospodin de Peyrac osvojio brod?
Ma kakvi! Gospodin de Peyrac htio ga je naučiti pameti prije no što produži put prema Quebecu. Naime, nikako se ne može izložiti opasnosti da mu se pod zidinama grada Quebeca uz bok prisloni brod s opasnim namjerama. Ni u kojem slučaju ne želi da se o njemu širi glas kao o gusaru, koji mu tako rado pripisuju.
Ne postupa dobro - naglasi Ville d'Avray. - Ja se na njegovu mjestu ne bih uopće brinuo. Bože moj - burgundsko vino, a možda čak i iz pokrajine Beaune...32 Zločin je propustiti takvo nešto...
I odmah je pao u svoj meditativni zanos.

26.
VISOKA LIČNOST NA FRANCUSKOM BRODU
Anđelika je jako željela vratiti se na Gouldsboro i pridružiti se Joffreyu de Peyracu. Htjela je s njim razgovarati o tom ponešto uzbudljivom dopodnevu njihova dolaska, o kojem nije imala siguran osjećaj je li počeo dobro ili loše.
Oprostila se od svih koji su je tako lijepo primili, posebno od Kanađanke, domorotkinje Katarine-Gertrude Ganvin, koja je očito bila važna osoba u selu i obećala je da će se popodne opet vratiti.
Na brodu joj je njezin muž potvrdio sve što joj je već ispripovijedao grof d'Urville. Usprkos svom više nego bijednom stanju, rouenski brod koji nosi tako pobožno ime Sveti Ivan Krstitelj pokazao se otvoreno neprijateljskim, što se uostalom moglo shvatiti kad pomislimo da ga je opkolilo tuđe brodovlje, prisililo ga da promijeni smjer i primoralo da se predstavi. No Joffrey je smatrao da bi zbog dolaska tog broda ljudi u Tadoussacu i njih same mogli unaprijed loše procijeniti, pa zato nije na slab doček gledao odviše strpljivo. Naprotiv - bio je strog.
Zabranio sam posadi da pod bilo kojim izgovorom ode na kopno. Ljudi s tog broda mogli bi nam jako naštetiti kod domaćina u Tadoussacu. Kako smo dobri prijatelji s njima, ne bi imalo nikakva smisla pokvariti svoj položaj. Samo popodne ću dopustiti maloj skupini mornara sa Svetog Ivana Krstitelja da pod strogom stražom odu na kopno po vodu. Možda ću dopustiti iskrcavanje i nekim bolesnim ženama i djeci od svih tih putnika bijedna zdravstvenog stanja. Poslao sam im na palubu nekoliko tesara i drugih radnika da im pomognu pri popravku havarija.33 No moji ljudi su dobro naoružani kako bi se mogli braniti, a kapetana sam upozorio da će biti u dosegu mojih topova.
A zašto je pucao?
To ne zna ni on sam. Alkohol ga je potpuno uništio. Možda on nije ni dao tu naredbu...
Anđelika shvati da postoji nešto što joj nisu rekli. Uprla je u njega odlučan i upitan pogled.
Odmahnuo je glavom i vidjelo se da je malo neodlučan.
To su samo glasine koje smo čuli - konačno se odluči - ali čini se da je na njihovoj palubi kraljev predstavnik s poslanstvom koje je istodobno službeno i tajno. Zacijelo neka visoka ličnost dolazi izravno s dvora. Možda je upravo ta osoba dala naredbu za paljbu.
A tko bi to bio? Njegovo ime? - vrlo gorljivo upita Anđelika. Dijelila je neizraženo Peyracovo mišljenje da možda taj posebni dvorski izaslanik donosi ukaze koji se tiču njih. U tom slučaju bi bilo smotreno da požure i prije njih stignu u Quebec.

32 Ondje se uzgajaju najbolja francuska vina. - Op. prev.
33 Oštećenja na brodu. - Op. prev.
Ali Joffrey je odmah umirio njezinu uzburkanu maštu.
A možda ga uopće nema? Rekao sam da su to samo glasine. Tek indicije, jer sam zahtijevao popis svih putnika da bih podrobno pregledao tko je sve na njihovoj palubi. Nije bilo nikakvih imena, nikakvih pojedinosti. Ali ljudi su bili vrlo neprijateljski raspoloženi. Ako je među njima kraljev glasnik, morao ih je potkupiti da ne bi odali njegovu nazočnost na brodu.
Jamačno se boji da biste ga mogli zarobiti i tražiti otkupninu.
To je bio i moj dojam.
Ali trebalo bi pretražiti brod od vrha do dna, ući u sve kabine i prisiliti ga da se pokaže na danjem svjetlu.
Joffrey de Peyrac se nasmiješi.
Samo mirno, samo mirno! I vi ste poput našeg dragog, razdražljivog markiza koji uvijek želi samo silu i najradije bi se ponašao kao pravi flibustijer.34 Ali ja nikako ne kanim da me u Kanadi smatraju nasilnikom. Želim djelovati pomirljivo u najvećoj mogućoj mjeri, a ne zastrašivati i navući si kritiku zbog neopravdanih i nepravednih mjera, pa makar one bile samo prividno takve... Ako je dakle istina da je na palubi Svetog Ivana Krstitelja poslanik iz Versaillesa, zasad ću ga ostaviti u njegovoj anonimnosti. Ta ne može nam ništa, posebno ako se ne želi pokazati. Samo ćemo biti slobodniji u svojim postupcima na putovanju.
A koliko dugo kanite ostati u Tadoussacu?
Grof de Peyrac je odgovorio posve neodređenim pokretom, i ona je opet imala dojam da joj ne želi reći sve.
Tog popodneva se s djecom vratila na kopno.

27.
ŽENA U CRNOM
Došla je upravo u trenutku kad je gospodin d'Urville na obali raspoređivao dva reda naoružanih vojnika.
Kakvu stražu pripremate?
Sveti Ivan Krstitelj šalje šačicu svojih ljudi radi opskrbe vodom. Imam nalog da ih pomno nadzirem.
Pristao je čamac koji je dovezao mornare s oštećenog broda.
Izgledali su kao surovi obješenjaci, bilo da su uistinu bili samo lopovi i ubojice, bilo da su ih tegobe života na moru u najlošijim uvjetima pretvorile u poludivlje i iscrpljene životinje. Bili su mršavi kao trska, visoki i poderani. Psovali su hrapavim, kreštavim glasom i počeli stavljati na obalu svoje posude i prazne kante. Bez imalo uljudnosti zvjerali su okolo i očito tražili priliku za svađu i tuču.
Ljudi s Gouldsboroa nadzirali su ih bez riječi i odlučili da ih odvedu do izvora nekoliko koraka ustranu, u jednu prirodnu kamenu vrtaču.
Na drugoj strani ih stanovnici Tadoussaca, koji su se iz radoznalosti okupili u velikom broju, nisu najtoplije primili. Taj brod bio im je već dobro poznat po tome što je uvijek sa sobom donosio sve moguće nevolje, nasilno se ponašao i slabo plaćao.
D'Urvilleovi vojnici odlučno su ih odveli do studenca kako bi spriječili nerede.
Ali - tik iza mornara iz čamca je izašla jedna žena. Bila je bijedno odjevena u crninu i vidjelo se da je u godinama, no još čvrsta i očito navikla sama voditi svoje poslove, i to u svakakvim okolnostima.


34 Gusar, pirat. - Op. prev.
Nije molila za pomoć pri iskrcaju na obalu, sama je izašla iz čamca na obalu; jednom rukom je podigla rub haljine, a u drugoj je nosila dijete.
Oko vrata je nosila svoje velike cipele koje su visjele na trakama. Popela se na obalu i sjela u pijesak da se na miru obuje. Dijete joj je stajalo sa strane.
Nekoliko trenutaka ostala je nepomična.
Taj prizor podsjetio je Anđeliku na iskrcavanje »dobročiniteljke« koja je u naručju držala maloga Pierrea. No ta imitacija bila je bijedna i bezbojna, bez značaja, slabunjava, anonimna.
Žena je imala boje zemlje. Oči su joj bile obrubljene crvenim, zacijelo je imala nekakvu upalu koju je nedvojbeno uzrokovao morski zrak. Ispod crnog rupca virili su pramenovi sijede kose. Stisnula ih je pod kapom koja nije izgledala pretjerano čista, ali izbijali su ispod nje.
Prije no što se uspravila, iz osjećaja pristojnosti pokušala je malo popraviti frizuru, ali nije od toga imala koristi. Zatim je vrlo živahnim pokretom naglo ustala i Anđelika vidje da uopće ne može biti tako stara.
Žena je opet uzela dijete u naručje i počela se penjati uz brijeg. D'Urville je zaustavi:
Gospođo! - reče s prirođenom uljudnošću. - Tko ste vi i što radite ovdje? Imam naređenje da nijednom putniku sa Svetog Ivana Krstitelja ne dopustim da stupi na kopno bez izričitog dopuštenja ili naredbe gospodina de Peyraca.
Žena podigne prema njemu svoje mirne oči kojima se nije mogla odrediti boja, bile su toliko isprane zbog anemije.
Gospodina de Peyraca, rekli ste? Je li to onaj gusar što nas je jutros prisilio da pođemo njegovim putem, zar govorite o njemu? No, u tom slučaju vam mogu reći da mi je upravo on dao dozvolu za odlazak na kopno, jer se moram pobrinuti za ovo umiruće dijete. Na palubi manjka svega...
Glas joj je bio svijetao i ugodan, čak čist i krepak, mnogo mlađi nego što je pokazivala njezina iscrpljena pojava.
Jedan od mornara s Gouldsboroa koji su pratili ukrcaj potvrdio je putničinu izjavu i gospodinu d'Urvilleu uručio list na kojem je mogao razabrati rukopis i potpis grofa de Peyraca.
Pročitavši poruku, dopustio je ženi da ode.
Sve je u redu. Možete poći, gospođo, i oporavite se po svojoj volji i kako želite. Žena se zahvalila. Taj događaj očito je donekle oslabio njezinu početnu hrabrost. Uzdahnula je i nakon blagog oklijevanja krenula ozbiljnim i teškim korakom.
No, mnoštvo se već bilo razišlo. Neki više nisu htjeli razgovarati s mornarima sa Svetog Ivana Krstitelja, a drugi su ih slijedili jer su htjeli saznati okolnosti koje su u tako kasno doba godine dovele brod iz Francuske u vode Rijeke svetog Lawrencea. Neke je zanimao i brodski tovar.
Na obali je napokon ostala samo Anđelika sa svojom djecom i s nekim kraljevim djevojkama.
Osjetila je jaku sućut s tom ženom koja je očito sama stupila u novi svijet poslije mnogih mjeseci putovanja čije se teške kušnje moglo očitati s njezina praznog, blijedog lica. Dobro se sjećala u kakvom su stanju bili oni sami kad su došli u Gouldsboro i kako su malena djeca bila iscrpljena i bijedna. I Joffrey je svim svojim snagama bdio nad njima te im za vrijeme prekomorskog putovanja donosio sve što su trebali.
Ona istupi korak naprijed.
Gospođo, mogu li vam pomoći u nečemu?
Žena je pogledala radoznalim i gotovo neuljudnim pogledom. Isprva se kolebala, a zatim je potvrdila.
Ne bih željela odbiti pomoć i zahvaljujem vam na njoj, gospođo. Posebno zbog ovog ubogog mališana koji umire. Potrebno mu je malo mlijeka ili juhe. Već tjedne i tjedne za hranu smo imali samo namočene korice kruha - i to u morskoj vodi - a pili smo samo pokvarenu jabukovaču.
Pođite sa mnom - reče Anđelika.
Uspele su se prema skladištu Ville d'Avraya, koje nije bilo daleko.
Čim je markiz ugledao Anđeliku, pošao je prema njoj, ali njegov zanos je ponešto oslabio kad je vidio ženu koju vodi, te je spustio pogled i nije rekao ni riječi. Zatim je odmah nestao kao da mu gori pod nogama.
Putnica ga uopće nije bila opazila. Ušla je u kuću i s uzdahom olakšanja sjela pokraj vatre.
Ah, kakve li radosti kad čovjek opet osjeća čvrsto domaće tlo pod nogama!
Jeste li vi možda iz Tadoussaca? - začudi se Anđelika.
Ne. Iz Ville-Marie... No ovo je sve Kanada i čim sam položila nogu na ovu blagoslovljenu zemlju, nemam dovoljno riječi da se dostojno zahvalim Bogu. Osjećam se kao preporođenom.
Anđelika pristavi lonac s mlijekom na žeravicu.
Je li to vaš unuk? - upita je i rukom pokaza na dječaka kojem je žena počela skidati vlažne navoje, natopljene solju. Potom je njegove sitne, nježne udove izložila blaženoj toplini vatre. Pridošlica odmahnu glavom.
Ne... to je sin bračnog para useljenika koji su bili na palubi i oboje su umrli. Na životu je ostao samo mališan koji je bio na samom kraju snaga i nitko nije mario za njega. Čula sam kako su mornari razgovarali o tome da ga bace u more, pa mi se smilio u dnu srca. Uzela sam ga protiv volje svoje skupine, u kojoj su se svi razboljeli. I sama sam bila na kraju snaga i na rubu smrti. Izgubili smo dvije osobe. Anđelika joj ponudi drvenu žlicu u koju je ulila toploga mlijeka. Žena ga pažljivo uli djetetu u usta.
Već nakon nekoliko gutljaja dječak se uspravi i poče pohlepno piti.
Kažu da ste imali strašno putovanje - reče Anđelika.
Nije moglo biti gore. Pretrpjeli smo sve najgore osim brodoloma. Treba reći da je brod postao prava bolnica. Čim smo isplovili iz Rouena na njemu je izbila kuga. Imali smo mnogo mrtvih. Srećom je na palubi bio gospodin Bichard, sulspicijanac,35 koji se brinuo za bolesnike. Kapetan je čovjek bez savjesti...
Dok je žena govorila, Anđelika je iz svoje torbice uzela malenu bočicu s balzamom koji iscjeljuje rane i istodobno ublažuje bolove. Njime je istrljala dječakovo tijelo i udove. Potom je skinula rubac s glave i ponudila ga ženi da u nj dobro umota svojega štićenika.
A sad treba pričekati. Pojeo je malo hrane i nije ju povratio, što je dobar znak. Lijek kojim sam ga namazala ugrijat će ga i okrijepiti. Zasad ne možemo više ništa učiniti za njega.
Smjestila je dječaka pokraj ognjišta, na deke koje je bila uzela s polica u skladištu Ville d'Avraya. Potom se obratila djevojkama, Delphini i Henrietti, i naredila im da odu Katarini-Gertrudi te je u njezino ime zamole da skuha dobru juhu.
Žena ju je samo gledala i očito je uvidjela živahnost i zapovjednički karakter njezinih pokreta i riječi.
A sad ste vi na redu! - reče joj Anđelika i nasmiješi joj se. - Možda to i ne znate, ali zbog vašeg bijednog izgleda smilovalo bi vam se i srce od kamena.
Priznajem da nam doista nije bilo osobito udobno. Kapetanova zla volja još je povećavala našu bijedu. Kad smo se ukrcali u Rouenu, gospodin Quampois, koji je glavni opskrbitelj broda i uopće nije loš čovjek, dao je utovariti više barela vode nego

35 Vrsta redovnika. - Op. prev.
što je uobičajeno, i to radi mojih sestara i mene, jer ne pijemo vina. No čim se brod više nije mogao vidjeti iz luke strogo su nam zabranili vodu i naredili da pijemo isto piće kao i mornari. Kako se pridružila još i bolest, moje sestre i ja smo u doista očajnom stanju.
Anđelika joj ponudi šalicu mlijeka koje je ugrijala i u nj nadrobila mrvice kruha.
Brzo popijte! Rekla bih da već duge tjedne niste ni pojeli ni popili ništa toploga...
Ništa zato, ništa zato! Bog nas je doveo u dobru luku.
Ali ne odviše udobno, čini mi se, a to je najmanje što bismo mogli reći.
Dobro rečeno! Molili smo ga samo da nas dovede u Kanadu - odgovori putnica i stidljivim osmijehom otkrije svoje upaljene desni.
Još malo i skorbut bi sredio tu ubogu jadnicu - pomisli Anđelika.
Kad se tog popodneva opet vratila na suho, za svaki slučaj ponijela je svoj kovčezić s lijekovima. Stavila ga je na stol i počela tražiti u njemu ljekovite biljke.
Pripravit ću vam čaj koji će vam jako dobro činiti.
Kako ste ljubazni! - prošapta žena glasom punim hvale. - Ali tko ste vi? Uopće vas ne poznajem. Jeste li došli u Kanadu za vrijeme moje odsutnosti? Uistinu, ovu zemlju napustila sam još prije dvije godine...
Pijte! - zamoli je Anđelika. - Poslije će biti dovoljno vremena da se predstavimo jedna drugoj.
Žena je posluša, milo se nasmiješi. Pila je s nekakvom pobožnom pribranošću, vrlo brižno, kao što očito radi sve svoje poslove.
Unatoč užitku što ga je morala osjetiti pri pijenju tog okrepljujućeg pića, vidjelo se da su njezin duh i misli negdje drugdje. I dalje je vrlo napeto promatrala Anđeliku. Zjenice, koje su joj posve izblijedjele od pothranjenosti, još uvijek su zračile osobitim sjajem. Kad se malo okrijepila, opustile su joj se crte lica i vrlo dobro se vidjelo da je to osoba velike probranosti i finoće.
Uskoro je njezin pogled s raznježenom milinom počivao na licima Cherubina i Honorine.
Zatim je odložila šalicu na koljeno i misli su joj odlutale. Opet je upitala:
Jesu li to vaša djeca?
Da i ne. Ovo je moja kćerkica Honorina, a pokraj nje je Cherubin, mali dječak što su mi ga povjerili.
U pogledu njezine sugovornice zaplamtjela je radost, polako je spustila pogled i pogledala maloga.
Anđelika je intuitivno shvatila da je strankinja zacijelo u trenutku uvidjela djetetovu sličnost s nekim drugim poznatim joj licem.
Nije li onaj čovjek kojega sam maloprije ugledala bio gospodin de Ville d'Avray? - upita ona. - Čovjek bi rekao da je pobjegao preda mnom.
Očito joj nije promakla nijedna, ni najmanja stvar. Zatim je promijenila temu:
Je li vaš kovčeg s lijekovima na onom stolu?
Da, u njemu imam stvari koje mogu u nuždi ublažiti i vrlo teške bolesti. Uvijek ga nosim sa sobom.
Rekla je da će pripremiti obloge za cijeljenje rana što ih je uzrokovala stalna vlaga koja vlada na brodu, a koje je vidjela na dječakovu tijelu i na njegovoj zaštitnici. Koža na strankinjinim rukama izgledala je nagrizenom, a vrat u izrezu njezina ovratnika otkrivao je ružno crvenilo upale.
Zacijelo ste strašno trpjeli!
Nije to ništa. Pomislite samo na rane koje je morao pretrpjeti naš gospodin Isus Krist!
Ona vrati šalicu Anđeliki, pokretom koji je bio odraz prijateljske jednostavnosti. Anđelika je odloži, ali strankinja je uhvati za lakat i zadrži je.
A sad je na vama red, gospođo. Poslušala sam vas, a sad mi dugujete odgovor. Tko ste vi?

28.
ANĐELIKA UPOZNAJE MARGUERITE BOURGEOYS
Anđelika je osjetila da će njezin odgovor odlučiti o njezinoj sudbini u Kanadi. Razgovor je skrenuo na područje na kojem ne vrijedi ni sila oružja ni moć bogatstva. Ali nije mogla uzmaknuti. Morala je skupiti svu svoju hrabrost.
Ja sam »gusareva« žena - reče ona. - Da, onoga čovjeka kojeg ste maloprije tako nazvali.
Drugim riječima, vi ste grofica de Peyrac? Anđelika potvrdno kimnu glavom.
Strankinja ni tada nije promijenila izraz lica, i čvrsto je promatrala Anđeliku. Vidjelo se da se već prilično oporavila, uspravila se, držala se ravno i proučavala Anđeliku. A i Anđelika se iznenadila kad je shvatila da i ona proučava svoju nepoznatu sugovornicu.
Isprva ju je smatrala nekakvom siroticom, jednom od onih novih useljenica, seljakinjom ili ženom obrtnika, koja prvi put dolazi u Novi svijet. Potom je otkrila da je ona već domaća u toj zemlji, osjetila je njezin autoritet, njezinu samosvijest. Shvatila je da se radi o čistokrvnoj Kanađanki. No ona je bila još više od toga.
Unatoč jednostavnom ponašanju, unatoč krajnje bijednom stanju njezine odjeće, osobnost te žene iznenada joj se učini posve iznimnom, a ta spoznaja došla je vrlo naglo. To je bila nekovrsna duhovna razmjena među njima i Anđelika je dobila dojam da su se predugo promatrale - a da nisu pazile što se događa oko njih.
Uto je strankinjin pogled pao na poklopac kovčežića za lijekove, koji je bio pridignut. Na njegovoj unutrašnjoj strani bili su naslikani likovi svetog Kuzme i svetog Damjana, zaštitnika ljekarnika i travara.
Zar štujete svete slike? - upita glasom u kojem se osjećalo iznenađenje.
A zašto ih ne bih štovala? Zar u meni ima nešto što bi vas moglo navesti na pomisao da možda ne štujem svece koji nas štite?... Vjerojatno su vam ispričali ružne stvari o meni, zar ne? Osjećam to. A osjećam i da to ogovaranje dolazi ravno iz Pariza. Odakle dolazite? Tko ste vi?
Pridošlica nije odgovorila. Ustala je, nagnula se nad dijete i uvjerila se da spokojno spava. Zatim je pristupila stolu i pomogla Anđeliki koja je razmatala tkaninu za zavoje.
U tom trenutku ušla je debela seljakinja, Katarina-Gertruda, koja je u naručju nosila dojenče.
Odmah je usklikhula:
Oh, čestita majko, nisam znala da ste ovdje!
Ušutjela je, jer joj je žena brzo dala znak da mora šutjeti.
Dakle, vi ste pionirka ili čak utemeljiteljica reda - nastavi Anđelika pokušavajući razotkriti tu tajanstvenu osobu.
Ta vas kao da muči radoznalost - reče tajanstvena žena. A zatim prasnu u smijeh pun mladolike veselosti. No još ništa nije rekla o sebi i zabavljala se Anđelikinim upitnim pogledima.
Tada u sobu stupi netko tko je u trenutku prepoznao strankinju.
Bogu hvala! - uskliknuo je. - Dakle, vratili ste se u Kanadu, majko Bourgeoys, kakva sreća!
Dakle, vi ste Marguerite Bourgeoys?
Poslije, kad su joj tamošnje žene dovele svoju djecu na liječenje - vrlo brzo je kod majki u Tadoussacu pobudila veliko povjerenje - Anđelika je razmišljala o slučaju ili čudnoj sreći koja joj je još pri prvim koracima omogućila da se nađe u prisutnosti jedne od najvažnijih žena Nove Francuske. Prošlog ljeta je u Katarunku prvi put čula da se govori o njoj. Žilavi tragači i u bitkama očeličeni vojnički zapovjednici spominjali su je s odanošću. Još kao vrlo mlada djevojka došla je s prvim naseljenicama gospodina de Maisonneva tada kad je taj slavni čovjek osnovao Montreal na malenom otoku Rijeke svetog Lawrencea. Grad se isprva zvao Ville- Marie, Marijin grad, jer je bio posvećen nebeskoj kraljici.
Marguerite Bourgeoys tada je došla posve sama, bez straha, nadahnuta Božjom ljubavlju, podizati djecu i divlje domoroce pripremati za obred krštenja. Potom je radila na poljima, osnivala škole, njegovala ranjenike u bitkama s Irokezima.
Nije li upravo ona spasila život Eloi Macolletu kad su ga okrutno skalpirali?
Kao što vidim, već ste čuli nešto o meni? - pripomenu gospođica Bourgeoys.
Ali s posve drukčije strane - živahno odvrati Anđelika. - Dok mene prikazuju samo u crnoj boji, vi ste naprotiv najčistiji anđeo.
Gospođica Bourgeoys živo je reagirala.
Uopće ne želim slušati takve riječi! - uskliknu ona odlučno. - Pogrešne su u oba smisla. Grijeh je već čuti ih, izgovoriti ih. Lijepo vas molim da ih ubuduće ne potvrđujete ni time što biste ih ponavljali za drugima.
U tom trenutku njezino lice zablista i ona posve neočekivano kažiprstom desne ruke pomilova Anđelikino lice.
Sad vidim što je: vi ste pravo impulzivno dijete.
Potom su obje bile u potpunosti zabavljene odgovaranjem na nebrojena pitanja stanovnika koji su se jatili i molili savjete i lijekove.
Izgledalo je kao da je cjelokupno stanovništvo Tadoussaca, još jučer tako zdravo i krepko, u trenu oboljelo od svih bolesti ovoga svijeta.
Iskustvo Marguerite Bourgeoys, koje se pridružilo Anđelikinom znanju i bogatstvu njezine ljekarne, značilo je neočekivanu priliku za liječničku njegu - priliku koja se možda nikad više neće ponoviti, ili bar ne tako uskoro.
Iskrena simpatija koju je pokazivala novodošla žena potresla je Anđeliku, a činjenica da je ta žena koju svi vole stala na njezinu stranu upravo u trenutku kad je stupila na kanadsko tlo činila joj se znakom osobite sreće. Odmah se osjetila domaćom, kao da odavno živi među tim Kanađanima i Kanađankama, kojih se još jučer - bojala. A i ljudi su se prema njoj ponašali kao da je već odavno poznaju.
Brzo su uvidjeli kako lijepo zna umiriti preplašenu djecu i mnogi su uskoro osjetili blagotvornost njezinih tako lijepih ruku koje su znale previjati čudesno spretno. Samim dodirom na bolesno čelo ili povrijeđeni ud ustanovile bi uzrok bolesti i odmah davale čudesno olakšanje.
Dogovorili su se da novi posjet bude već idućeg dana, koji će biti posvećen vađenju zubi i otvaranju gnojnih čireva...
A tad su Honorina i Cherubin počeli sa svojim glupostima.

29.
PREDAJA GRADONAČELNIKA TADOUSSACA
To se dogodilo u trenutku kad je Anđelika prebirala po svom liječničkom kovčežiću kako bi u njemu našla potrebnu vrećicu s različitim bobicama protiv kašlja. Majka Bourgeoys je pravodobno opazila da je mala Honorina sakrila vrećicu i pokušala istresti njezin sadržaj u Cherubinove cipele. Prije no što se Anđelika stigla umiješati,
majka Bourgeoys oglasila se kao pedagog koji često odvraća djecu od svakakvih gluposti. Sad se latila Honorine.
Ali te bobice su za gospodina Willoaghbyja - odgovori djevojčica.
A tko je taj gospodin Willoaghby, mala moja? - upita Marguerite Bourgeoys s ljubaznom strpljivošću svih odgojitelja.
Medvjed, jedan medvjed koji je moj veliki prijatelj. I jako voli bobice borovnice.
Nimalo ne sumnjam u to. Ali zar ne bi bilo bolje za njega nabrati svježih borovnica nego da mu daješ sušene? Dobro poznajem mjesto u Tadoussacu gdje ih možeš nabrati jako mnogo. Ondje sam bila već više puta.
Zar i vi imate medvjeda? - htjela je znati Honorine, a majka Bourgeoys joj je spretno uzela lijek.
Ne, draga moja, i vrlo mi je žao što ga nemam. Uvjerena sam da medvjed može biti očaravajući drug. Na palubi Svetog Ivana Krstitelja bio je jedan kojega sam dobro upoznala. I moram reći da je bio pažljiv i neopisivo plemenit gospodin.
Honorina prasnu u smijeh.
Uz te i takve doskočice razgovor je pomalo utihnuo i s vrata se čulo raspravljanje i šapat. Zatim je netko kojeg se još nije moglo vidjeti, povikao bijesnim glasom:
Ali... zar ovdje nitko ne zna ni za pristojnost ni za strah? A ako je doista opasna? To je upravo nevjerojatno...
Trgovački pomoćnik, koji je bio drugi sugovornik, odgovarao je neodlučnim glasom i kao da se opravdava. Zatim je opet zagrmio zapovjednički glas:
Uistinu... I kažete da je ovdje? I čini vam se takvom da ste joj čak dovodili djecu na liječenje? Krajnje ste neoprezni...
Anđelika donekle zabrinuto shvati da govore o njoj. Istupila je naprijed i držala za ruku maloga Cherubina, koji je bio sav zamazan slatkišima.
Želite li govoriti sa mnom, messire?36 - obrati se muškarcu u kaputiću i redengotu te sa šeširom s resama. Gotovo da je nalikovao kakvom kraljevu službeniku koji je svisoka razgovarao s trgovačkim pomoćnikom.
Pratila ga je pomalo smiješna žena u mjesnoj nošnji, po svoj prilici njegova žena, te muškarac neodređene starosti, naizgled pisar. Plemić pogleda Anđeliku drsko i zlovoljno.
Odakle dolazite?... Rekao bih sa Svetog Ivana Krstitelja! To je doista prokleto zapušten brod, i u kakvu je samo stanju! Gospodi iz pomorske službe u Rouenu ne može se čestitati na njemu. Gdje se sve nije skitao, a baš je sad morao doći u ove vode! A onda se još da svladati od gusara - usred francuskog zaljeva Tadoussaca... Ali neće to tako lako proći. Ta već su vas upozorili...
Jednom rukom zapovjednički je odgurnuo trgovačkog pomoćnika, a drugom rukom vlastitu ženu koja ga je htjela slijediti.
Ostani vani, draga, jer čovjek nikad ne zna... I on izbočenih grudi kroči u skladište.
Gdje je?
Na kraju krajeva, pomisli Anđelika, on se i ne ponaša toliko pogrešno. Ako svi uokolo pričaju da stiže demonska žena, onda se tome ne valja smijati. Tada je korisno i potrebno upravo čvrsto izbočiti grudi i skupiti svoje snage. Ne, život nije lak u takvim okolnostima - to Anđelika i sama dobro zna iz vlastitog iskustva. I ona je srela demonku i upoznala se s njom. I koliko glavobolja joj je uzrokovala!
Prizvala je u sjećanje Ambroisinin dolazak na obalu Gouldsboroa. Ambroisine se tada privijala uz njezine noge poput umiruće ptice. Anđelika se opet sva stresla kad je pomislila na to. Taj vrli muž, službenik francuskoga kralja, ima puno pravo da se boji. Ali Ambroisine, koja je doista bila vražja žena, Ambroisine u onoj svojoj žutoj

36 Francuska dvorska titula. - Op. prev.
odjeći, u svijetlomodroj pelerini, crvenom prsluku i sa svojom mačje dopadljivom ljupkošću - Ambroisine bi i toga strogog muškarca smekšala kao rukavicu na ruci.
Ne, uopće nije jednostavno izbjeći zamke takvih demonskih bića. Zar možda i ona sama pokazuje neke od tih nemirnih i uznemirujućih paklenskih osobina? Bilo joj je drago što se tako jednostavno odjenula i cijenila je mudrost kojom je to priprosto stanovništvo Tadoussaca prihvaćalo događaje i ljude.
Taj novi pridošlica nije na seljake i njihove žene djelovao ni toplo ni hladno i morao se zbog tako ravnodušnog prijema donekle umiriti, osobito kad je ugledao Marguerite Bourgeoys.
Ah! I vi ste tu, majko Bourgeoys... On se opusti.
Budite dobrodošli, časna majko. No što se to ovdje događa? Rekli su mi da... Ogledao se po prostoriji, vidio je otvoreni kovčežić s rasprostrtim lijekovima i žene s djecom na koljenima.
Ali kvragu, to je ludost... Prava ludost.
Pokušao je otkriti to strašno lice, razabrati među svim tim ženskim likovima onu neznanku, strašnu ženu na kojoj se koče sva Luciferova znamenja - groficu de Peyrac.
Gdje je ona? Zar se raspršila u dim? Majko Bourgeoys, lijepo vas molim, vi ste razumna žena... Pokažite mi je!
Ali koga to? - upita gospođica Bourgeoys, koja ga nije mogla razumjeti.
Nju, koja se usuđuje nazivati se groficom de Peyrac i o kojoj su mi rekli da je još prije nekoliko trenutaka bila ovdje!
Zapravo sam još uvijek ovdje - odlučno reče Anđelika i istupi ravno pred njega. On je pozorno pogleda, a zatim se opet upusti u nove i grube prijekore.
Dosta je toga. Vi pravite budalu od mene.
Kako to?
Pravite budalu od mene! To je nedopustivo! Što se uopće ovdje događa? Ljudi gube glavu! Ne iskazuju mi više nikakvo poštovanje, nikakvu poniznost, sve ih je prokleto malo briga za moje savjete i upozorenja...
Zauzeo je teatralnu pozu i zaorio:
Zahtijevam da mi pokažete groficu de Peyrac!
No, doista! Pa pogledajte je! - punim glasom poviknu Anđelika. - Pred vama sam! Ja sam grofica de Peyrac, glavom i bradom, messire. Još jednom kažem: pogledajte me i budite toliko ljubazni te mi napokon kažite što mi želite reći!
Lice njezina sugovornika promijenilo je sve dugine boje. Još nikad nije vidjela čovjeka koji bi bio u većoj neprilici i jače se zbunio. Lice mu je izražavalo sve nijanse iznenađenja i osupnutosti, sumnje, nevolje i straha, dok nisu prevladali sumnja i osupnutost.
Anđelika ga se ponovo lati i doda s neizmjernim dostojanstvom:
A tko ste uopće vi, gospodine? Vičete i urlate oko mene, a još se niste ni predstavili...
Čovječuljak je planuo i u krajnjem očaju oborio se na trgovačkog pomoćnika. Zgrabio ga je za ovratnik i divlje ga protresao.
Budalo jedna! Zar me nisi mogao opomenuti i spriječiti me da ispadnem smiješan!
Ne govorite tako s mojim pomoćnikom - uzviknu Ville d'Avray i skoči na noge. - Kako se to ponašate? S kojim pravom ga gnjavite?
Ah! Napokon ste se oglasili, gospodine guverneru Akadije! Sad se više uopće ne čudim što stvari poprimaju tako paklenski smjer!
Paklenski? Ponovite još jednom!
U tom trenutku krajnje zaprepaštenosti on se pojavi na pragu. Nosio je masku.
Pojavio se na svoj znakovit način: nitko nije čuo kako dolazi, i to u trenutku kad je pozornost svih nazočnih bila prikovana na spor koji je lebdio u zraku.
Prikazao se poput duha.
Zato je njegova pojava djelovala sablasno. Ljudi su nehotice zadržali krik u grudima i pitali se nije li izronio iz zemlje pred njihove oči.
U prvom trenutku zapanjenosti svi su uočili pojedinosti njegova izgleda koji je privukao sve poglede. Tako prisutni uopće nisu mogli shvatiti što je omogućilo zapovjedniku broda Gouldsboro da u trenu ovlada situacijom i čvrsto je drži u rukama!
Posebnu pozornost mamila je njegova krinka, koju su svi promatrali, te dijamantna zvijezda besprimjerne ljepote koja mu je visjela o vratu na širokoj vrpci od bijele svile, optočena čudesnom srebrnom dalijom. Drugi dijamant jednake veličine krasio je dršku njegova mača.
U svemu ostalom njegova odjeća bila je jednostavna, bliska tadašnjoj engleskoj modi. No i ta činjenica pobuđivala je nejasan nemir u ljudima kojima su još donedavno Englezi gospodarili u Tadoussacu. Ta neprijateljska okupacija trajala je cijeli niz godina.
Doista ni po čemu nije bio sličan francuskim plemićima, kičasto ukrašenima perjem i čipkama - od cipela sa kopčama do izvezenih kaputića.
Uistinu je odgovarao onoj opjevanoj prilici stranca, gusara koji se ne pokorava nijednom knezu i nikakvom zakonu i čije je bajno bogatstvo, što je nastalo na Karibima, sad već dosegnulo Sjevernu Ameriku.
Takav kakav jest, donio je udaljenoj, polarnoj Kanadi - zemlji izgrađenoj naporima priprostih seljaka, zemlji šuma koja je nažalost lišena onih rudnih bogatstava štu su značila Eldorado za osvajače - tim negostoljubivim sjevernjačkim maglama i tim surovim, strogim planinama donio je sliku najblistavije osobnosti, priliku jednog od onih muškaraca o kojima su često razgovarali mornari što često putuju ili Akadijci koji ga bolje poznaju: priliku pustolova i gusara. Za samotnih i hladnih večeri pri vatri pripovijedali bi o njihovim borbenim podvizima, neizmjernim bogatstvima, a i o njihovim velikim zločinima.
Ne, ti jednostavni Kanađani uistinu nisu očekivali da će i u svojoj sredini ugledati takvog čovjeka, i to jednoga od najznamenitijih.
Dakle, u trenu se pojavio na pragu. Došao je sa svojom pratnjom, a da ga uopće nisu čuli od vike i galame u prostoriji.
Galantno je uveo u sobu blijedu suprugu službenika francuskog kralja, koja je čekala na pragu, zanemarena. Po njezinu očaranom osmijehu svima je bilo jasno da joj je izrekao cijelo brdo ljubaznosti koje zacijelo nije čula još nikad u životu, jer mu je upućivala poglede preplašene i istodobno umirene ovčice.
Potom se njezin pogled usmjerio na čovjeka se svađao s Ville d'Avrayem, jer su obojica bila u najvrućoj vatri.
Da se niste toliko upirali da se nastanite na drugoj strani Saguenaya, mogli ste biti na mjestu kad su se iskrcali ti navodni gusari. Bilo je to jutros i naglašavam vam da sam i sam bio s njima. Tad sam vas mogao dostojno predstaviti gospođi grofici de Peyrac - zapjenjeno je razlagao Ville d'Avray.
I sami dobro znate da je za zdravlje moje žene bolji zrak tamo dolje, na imanju Haut-Clocher.
Onda se nemojte žaliti što uvijek zakasnite na događaje koji su možda u vašoj jurisdikciji.
Markiz se tad obrati Anđeliki:
Draga prijateljice, dopustite mi da vam predstavim plemenitoga gospodina Ducresta de Lamotta.
A kad je ugledao Joffreya, odmah je dodao:
A ovo je njezin muž, gospodin de Peyrac, čije brodovlje je usidreno pred Tadoussacom.
Dok je promatrao plemenit Anđelikin stas nasuprot tamnoj silueti maskiranoga kondotijera, Ducrest de Lamotte doživio je drugi šok toga dana. Njegov smeteni pogled titrao je između jednostavne Anđelikine pojave i pridošlice koji se bez riječi predstavio kao potpuni pobjednik s jakom vojničkom pratnjom. Oklopi i kacige Španjolaca su mu služili kao osobna garda, dovoljno jasno su govorili da s takvim čovjekom nema šale.
No najviše ga je zgrozila činjenica da je Joffrey de Peyrac vlastitom rukom doveo u sobu njegovu ubogu ženu i rekao joj:
Nikako nemojte ostati vani, gospođo. Budući je društvo unutra tako mnogobrojno, dođite i sjednite među nas, molim vas.
U bljesku svojih ne odviše razumnih misli francuski službenik ugledao je svoju nesretnu ženu, još tako slaba zdravlja, kao taokinju ili štit nekakvom barbarinu nalik na Morgana ili Olonaisa, znamenite gusare što su gospodarili južnim morima.
I tako je uzviknuo:
Gospodine, lijepo vas molim, nemojte joj učiniti ništa nažao. Ta predajem se, evo mog mača...