Anđelika 13

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:17 pm

Anđelika pobjeđuje

Plete se urota protiv njihova prijatelja guvernera Frontenaca. Zato guverner odlazi u Francusku kod kralja. Prati ga i grof de Peyrac. Anđelika saznaje da je demonka vojvotkinja de Maudribourg još živa i da je stigla u Quebec kao žena novog guvernera. Demonka ubrzo biva svladana. Anđelika odlazi živjeti u utvrdu Wapassou dok je grof u Francuskoj. Wapassou biva napadnut od njezinog prijatelja grofa de Lomenie-Chamborda. Ona ga ubija ali su njegovi ljudi spalili veliku utvrdu. Ona je ostala u maloj utvrdi s troje male djece. Odvojena je od svijeta i prijeti joj smrt od gladi. Spašava ih irokeški poglavica koji joj šalje hranu i njihovog neprijatelja, oca Sebastiena d'Orgevala napola mrtva. Ona ga spašava i u toj snježnoj pustinji rađa se međusobno prijateljstvo. Na kraju zime dolaze irokezi i ubijaju oca d'Orgevala. Dolazi i Cantor s Honorinom te Colin Paturel. Sve je riješeno, više nemaju neprijatelja. Ona odlučuje da se s djecom vrati u Francusku gdje je čeka njezina jedina ljubav - grof Joffrey de Peyrac.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:20 pm

PRVI DIO
SKRUPULE, DVOJBE I MUKE VITEZA DE LOMENIEJA
1.
TUGA ZA HONORINOM
Znao je da ona misli na Honorinu i da jedino njegove muške ruke oko njezinih ramena koje ju privijaju uza sebe mogu donekle ublažiti njezinu tugu. Oboje su u tišini šetali duž mosta koji se lagano ljuljao dok je usidreni brod tugaljivo škripao. Bili su sami u ljetnoj magli, toploj, ali ne manje gustoj od zimskih, te su slušali zvukove što su dopirali s obale.
Joffrey de Peyrac pomisli da bi se Anđelikino raspoloženje mnogima činilo čudnim. No njemu se sviđalo.
Znao je da je ona takva.
I kralj je to znao. U svojoj palači u Versaillesu kralj je sanjao o njoj.
Uza sve počasti i raskoš dvora, njegova prva briga, potajna ali ustrajna, bila je namamiti - strpljivošću i velikodušnošću kojoj se nijedno dobročinstvo nije činilo preskupim - groficu de Peyrac da jednoga dana napusti tmurne i hladne američke krajeve i pojavi se na njegovu dvoru.
A ovdje, na ušću Saguenaya, gdje se daleki sjever javlja polarnim svjetlom, irokeški poglavica namazan ratničkim bojama, s kosom nalik na krijestu, Outtakewatha, najljući neprijatelj Nove Francuske, došao je ususret Joffreyu de Peyracu na mirovne pregovore i govorio mu o njoj, koju je zvao Kawa, sjajna zvijezda; njegovi ratnici bili su svjedoci da je ona izvidala njegove rane u Katarunku, nakon što ga je spasila od noža Abenakija Piksaretta, njegova smrtnog neprijatelja.
No činilo se da je od pregovaranja o miru za račun guvernera Frontenaca bilo važnije okusiti dim indijanskih vatri i lula koje su išle od usta do usta dok se pripovijedala epska pripovijest u kojoj je Anđelika, ta graciozna i zanosna tužna žena koja sad hoda uz njega, sve više postajala legendom.
Joffrey de Peyrac bio je svjestan da između te dvije krajnosti - francuskog kralja i indijanskog poglavice koji je želio istrijebiti sve kanadske Francuze - vrvi mnoštvo različitih muškaraca, kneževa i siromaha, budala i mudraca, rezigniranih ili očajnih, koji su, sretovši je na svom životnom putu, čuvali tu uspomenu poput svjetiljke koja zrači nadom u sreću. Njezina ljepota bi ih obuzela, njezin glas zanio, njezina prisutnost razgalila i njihov život više nije mogao biti isti.
Ne bi li svi ti bezuvjetni obožavatelji bili zapanjeni kad bi otkrili kakav utjecaj u tom srcu koje su smatrali nedostupnim, neosjetljivim, zaboravnim, ima jedna sedmogodišnja djevojčica bakarne kose, sa zelenom kapicom, koju je ostavila negdje daleko dok je plesala u kolu sa svojim vršnjakinjama.
Joffrey de Peyrac dijelio je njezinu tugu i nije joj se rugao. Dok su zajedno hodali, razmišljali su o tuzi srca koje ih nije lišio čak ni njihov pustolovni život, prožet pitanjima o sutrašnjici i opasnostima.
Dobro im je zajedno, mislio je on. Prisjećao se nezadovoljstva koje im je nanijelo to razdvajanje; tijekom cijele te kampanje kod Saguenaya mučila ga je njezina odsutnost. U čudu se pitao kako je mogao prije nekoliko godina i pomisliti da je cijele zime ostavi u Gouldsborou dok je on sam, sa svojim ljudima, krstario dubinom neistražene zemlje? To mu se sad čini izopačenim... Uz nju život je svjetliji.
On je zagrli još čvršće.
Popeli su se stubama i našli se na drugom mostu. Potom su se popeli još više i dospjeli na balkon na krmi Duge.
Blago prosijavanje rumenila kroz maglu naznačivalo je sunce na zalazu, ali magluština je bila neprozirna i skrivala ostale brodove njihove flote.
Već tri dana su pred Tadoussacom u očekivanju da se posljednji vojnici i mornari vrate s jezera Saint-Jean, otprativši Mistassine i Nippisinge koji se nisu usudili uputiti
niz rijeku bez njihove zaštite. Ali, Irokezi su nestali. Ostavili su Joffreyu de Peyracu
»porculansku ogrlicu«, wampum koji kaže: »Nećemo ići u rat protiv Francuza dok god budu vjerni bijelom čovjeku iz Wapassoua, Ticonderogi, mom prijatelju.«
Čim je dobio to obećanje, grof se brzo spustio niz Rijeku svetog Lawrencea, nestrpljiv da se pridruži Anđeliki koja se vraćala iz Montreala, gdje je ostavila Honorinu u školi Kongregacije naše Gospe. Možda je pogriješio što je odmah postavio mnoga pitanja o svojoj kćerkici, jer je i on bio jako vezan za nju i već mu je nedostajala.
Anđelika je zapala u duboku melankoliju. Montreal je vrlo daleko, rekla je, te ona već žali što je pristala da Honorina pođe u školu »da bi naučila čitati i pjevati«.
Redovnice Kongregacije naše Gospe bile su vrlo religiozne; ta sredina posve je različita od one koju je malena poznavala i zato će patiti.
Ali, što ju je spopalo da poželi otići iz Wapassoua? - uzviknu Anđelika prenuvši se iz šutnje i pogledavši Joffreya tužnim očima. - Tako je malena, što ju je spopalo da poželi napustiti nas? Mene, njezinu majku? Vas, oca kojeg je napokon pronašla na drugom kraju svijeta? Zar joj nismo bili dovoljni? Zar joj nismo bili sve?
On zadrži osmijeh.
Tu, na krmi broda, obavijeni pipcima magle koja je zračila približavanjem sutona, on je bio sebično i apsurdno sretan što je ima kraj sebe, volio je njezinu žensku naivnost, tu iskrenost koju materinstvo daje ženama i koja kao da ih obilježava pečatom vječne mladosti, kao da, prožete tom tajanstvenom slavom, još uopće nisu živjele.
Ljubavi moja - reče on razmislivši - zar ste zaboravili logiku djetinjstva? Logiku svog vlastitog djetinjstva? Zar mi niste pripovijedali da ste s deset ili dvanaest godina htjeli otići u Ameriku i da ste otišli na taj put s nekom trupom malih pobunjenih seljaka, ne brinući se ni za koga i ni za što, pa ni za tugu koju su vaši roditelji iskusili kad ste otišli?
Istina je...
Ponovni susret sa starijim bratom Josselinom oživio je njezine uspomene. Rado se sjećala tog djeteta, male Anđelike de Monteloup. Duboko korijenje nije se promijenilo. No, bacivši pogled odrasloga na svoje tadašnje ponašanje bolje je razumjela brige koje je zadala svojoj obitelji.
Vjerujem - reče ona - da u žeđi za pustolovinama i slobodom nisam bila svjesna što ta sloboda znači i što bi moglo uzrokovati to odvajanje od obitelji.
Vjerujete li dakle da malena Honorina zna značenje te riječi koja nam cijepa srce: razdvajanje? Ona želi poći svojim putem, kao što nas privuče miris cvijeća za vrijeme neke šetnje pa odlučimo poći prema njemu da ga vidimo, ne pomišljajući da će se cijeli naš život promijeniti. Sjećam se svoga odrastanja. Sve sam dugovao svojoj majci, svoje zdravlje i spas, a ponajprije to što sam mogao hodati, pa makar i šepajući.
Čim sam ozdravio i prohodao, moja prva odluka bila je poslužiti se svojom novom pokretljivošću i otploviti na more u potrazi za pustolovinama. Otišao sam sve do Kine. Tako sam upoznao oca de Maubeugea. Moje prvo putovanje trajalo je godinama, barem tri godine, a nisam ni pomislio da pošaljem vijesti o sebi u dvorac u Toulouseu. Jako sam se začudio što sam time prouzročio bol i nemir svojoj majci, za koju sam bio sve. Ne samo da nisam ni pomislio da bi njezina ljubav, kakvu sam je pohranio u sebi, mogla pretrpjeti bilo kakav udarac, nego sam smatrao da joj moje pobjede nad opasnostima i kušanje svih plodova ovoga svijeta moraju biti poznate same po sebi. Kad razmišljam o tom ludom i sjajnom razdoblju dok sam kao mladić putovao svijetom, svjestan sam da doista nikad nisam pomislio da sam je napustio.
Rumenilo se prigušilo. Oblaci su prošli, dodirnuvši ih svojim hladnim dahom.
Povjerenje njezina supruga, koji je tako rijetko govorio o sebi, dirnulo je Anđeliku, ali jedan niz misli čiji je nastanak nažalost izmicao Joffreyu de Peyracu pobuđivao je nemir u njoj. Nije se mogla oteti pomisli da Sabine de Castel-Morgeat, prema kojoj je Joffrey pokazao slabosti tijekom njihova boravka u Quebecu, sliči na Joffreyevu majku. Žena vojnog zapovjednika Nove Francuske, lijepa Provansalka teška karaktera, ali vatrenih očiju, bujna i poželjna poprsja, govorila je pjevnim languedočkim jezikom južne Francuske, hermetičnim jezikom Gaskonjaca. Anđelika je tada bila smrtno ljubomorna, i to još više na majčinski dojam koji je Sabine mogla pobuditi u njemu nego na ono što se doista slučajno zbilo među njima, premda je i to bilo bolno. Čudila se što je to tako lako zaboravila... kao što je i obećala Sabini. Ali nije voljela podsjećati se na to. Nedvojbeno je dobro predvidjela, jer je Joffrey, odmah nakon što se prisjetio svoje majke, kao da su mu misli išle istim putem, izrekao te opake riječi:
Uzgred, jeste li pozdravili Castel-Morgeatove kad ste prolazili kroz Quebec? Anđelika se trgnu i odgovori pomalo hladnim glasom:
Kako bih mogla? Dobro znate da su otišli u Francusku prije dvije godine. Začuđen i zbunjen, on prizna grešku.
Zaboravio sam to. Imate li vijesti od njih? Uopće nije mario.
Ne... Nisam mogla dobiti vijesti o prisutnima, pa kako bih mogla saznati nešto o odsutnima? Quebec je bio prazan. Svi su bili na poljima i nisam našla nikakvo zadovoljstvo u tom boravku. U svakom slučaju, nije bilo vas... a to je bilo strašno.
On je opet zagrli svojom umirujućom rukom. Nije mu promaknula njezina uznemirenost nakon povratka. Nije se radilo samo o Honorini. Skrivala je neko razočaranje... ili neki nemir. Osjetio je to još prve večeri. Znao je da će progovoriti kad osjeti potrebu. Kasnije.
Ona položi glavu na njegovo rame.
Bez vas ništa nije imalo čari. Sjećala sam se našega dolaska u Quebec. Ne razumijem kako sam se tada mogla bojati da će me zatvoriti zbog toga što sam supruga grofa de Peyraca. Razmišljala sam o tome dok sam izdaleka promatrala malu kuću Ville d'Avraya. Zašto sam imala takvu potrebu odvojiti se, osjetiti se slobodnom?
Pretpostavljam da vam je bilo dosta da budete kraljica pustolova koji su usred šume i na divljim obalama tražili vašu pozornost danju i noću, kojima ste posvetili tijelo i dušu, cijelu jednu zimu i ljeto, liječili ih, previjali ranjenike, tješili oboljele, održavali njihov duh... Shvaćao sam to i hvalio sam vaš zanos i razboritost. Došavši u Quebec, upoznali ste ugodniji život, a također ste bili pred važnim zadatkom. Donijeli ste odluku koja se činila nužnom, a ja nisam ni pomislio, nesvjestan svih vaših dvojbi, da je vaš povratak među sunarodnjake značio i izazov, obvezu da ih osvojite. Da biste to učinili, morali ste se sabrati, prikupiti svoje snage. Napokon, a nadam se da je bilo kratkotrajno, bilo vam je dosta i supruga koji je ljubomorno stavio na vas breme svoje naprasitosti.
Ne, naprotiv, željela sam da mi pripadate u većoj mjeri, da budemo jedno s drugim, a ne u neprestanom ratu ili političkim raspravama nalik na onu koja se nazirala.
Stotinu puta ste imali pravo, pa i tada. Opet nas je razdvajalo mnogo sitnica, a ja sam loše shvatio vaše pravo na slobodu, lijepa moja divlja ptico. A vi ste u svojoj mudrosti vidjeli da mi nismo onakvi kakvima nas vidi mondeno društvo koje valja zavesti i koje će raspravljati o našoj omiljenosti, držali ste se moje ljubavi, iskušavali moju vjernost i time mi dali moju vlastitu slobodu.
A jeste li se poslužili tom slobodom, gospodine?
Ne više nego vi, anđele moj! - odvrati on uz kratak prasak smijeha.
No, istodobno s odapinjanjem te strelice koja je trebala naznačiti da je čuo neke glasine o njezinoj međuigri s Bardagneom, on se nagnuo prema njoj i poljubio joj vrat na pregibu u rame.
Joffreyev dah i moć njegovih nježnih usana odagnali su kivnost koja se u njoj već dugo nezamjetno rađala. Nakon toliko sretnih godina, sat istine više ništa ne znači. Nije mu se mogla oduprijeti. Sve se opraštalo i padalo u zaborav. Čudo žudnje koja među njima nikad ne slabi, taj dar bogova koji ih povezuje i koji ih je toliko puta spasio od raskida, opet ih je podsjetio da, unatoč svim olujama koje su ih mogle napasti i uzdrmati njihovu vjeru, jedan osjećaj stoji postojano: on ne može živjeti bez nje, ni ona bez njega. On je za nju sve. Ona je za njega cjelokupno obzorje, cilj svih njegovih težnja.
Tako odvojeni u polutami rijeke, noći i magle, izgubljeni u čarima izmijenjenih poljubaca, zaneseni, izražavali su tisuću nesuvislih, neizrazivih riječi, povjeravanja, krikova ili pak ljubavnih izjava i žarkih zavjeta, istinitije nego što to mogu najuzvišenije riječi, napuštali su ovaj svijet i njegove bijedne svađe, tugaljive bitke gordosti i povrijeđene taštine, bitke koje stvaraju više poraženih no pobjednika i ostavljaju više neizlječivih rana nego dobročinstava.
Ondje gdje su oni više nema objašnjenja koja valja dati ni oprosta koje valja udijeliti. Pljuskanje vesala prenulo ih je iz njihovih užitaka. Aura neke svjetiljke približavala se kroz tamu i oni ugledaše obrise čamca koji je šest veslača kroz maglu tjeralo prema Dugi.
Čini mi se da sam razabrao ruho brodskog malog i jednog uniformiranog muškarca. Možda se radi o poruci gospodina de Frontenaca.
Oh! Gospodaru, zašto nismo ranije otplovili? - potuži se ona. - Da vas ne bi opet pozvao u pomoć. Sada, žrtvovavši se za Honorinu, poželjela sam što prije vidjeti bliske ljude u našem domu u Wapassouu.
Slušali su i pokušavali kroz plavičastu noćnu maglu razabrati povike u buci užadi i vesala dok je čamac manevrirao. Obrisi su se pojavljivali i odmah nestajali, kao da teško napreduju, kao da, želeći prekinuti obamrlost toga dana koji je imao svu tugu studenoga, ipak ne žele oživjeti, izići iz ugodnog mrtvila u Tadoussacu i ući u svijet pun nemira.
I na brodovima i na obali, svi su imali isti dojam.
Što god nam dolazilo odozgo, iz Quebeca, zacijelo donosi nevolje!
Napokon su svjetiljke nadvladale maglu i noć te su razaznali obrise koji su se uspeli na palubu.
Joffrey naglo uhvati Anđeliku za ruke, privuče je i poljubi u usne tako snažno da je izgubila dah. Zatim je pusti i ode s tihim smiješkom.
Htio se osvetiti nametljivcima koji su opet došli podvrgnuti ih svojim brigama i sukobima. Kakvu pokoru će im propisati?
Joffrey je odmah preuzeo svoje držanje zapovjednika broda, istodobno neusiljeno i dostojanstveno. Ali, Anđelika se s mukom spuštala s visina radosti i više joj je vremena trebalo da povrati dostojanstvo. Sklonila je sa čela pramen koji je uporno izmicao i kovrčao se na maglenoj vlazi. Potom je zakašljala kako bi se pripremila za susret te je napokon odlučila vidjeti posjetitelje.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:20 pm

2.
VATRENI GOVOR
U svjetlosti svjetiljaka koje su nosili mornari nazirao se grof de Lomenie-Chambord.
Anđelika ga je prvoga ugledala. U Montrealu ga je htjela posjetiti kad je od Marguerite Bourgeoys čula da je ranjen tijekom Frontenacova puta Irokezima. No uzalud ga je tražila u bolnici Jeanne Mance i kod sulpicijanaca te je posumnjala da je vitez namjerno odbija vidjeti.
Zato je osjetila ugodno iznenađenje prepoznavši ga među posjetiteljima i s osmijehom je pošla prema njemu. Pozdravila je gospodina d'Avrenssona, quebečkog gradonačelnika koji je nosio poruku gospodina de Frontenaca; taj je pak već bio blizu Quebeca. Gospodin Topin i njegova dva sina dovezli su ta dva časnika iz Quebeca u svom velikom čamcu s jednim jedrom.
Redovnik koji ih je pratio bio je neki franjevac koji je putovao u misiju Restigouche u Zaljevu svetog Lawrencea.
Grof de Peyrac pozvao ih je u sobu za kartanje kako bi se osvježili prije večere u njihovu društvu.
Anđelika je ispružila raku prema grofu de Lomenie-Chambord te ju je on uzeo pod ruku i tako je otpratio do sobe za kartanje.
No bio je krut i ukočen poput sušene ribe pa je njezina gesta ostala nedorečena. Njezin prvi dojam, koji je dobila vidjevši ga izdaleka, bio je ispravan. Njegov korak više nije imao čvrstoću prožetu lakoćom te više nije bio nalik na korak indijanskih ratnika. Sad joj se taj korak činio malaksalim, teškim do te mjere da je s bolom promatrala tu omršavjelu, pogrbljenu siluetu. Ukratko, ostario je. »To je nedvojbeno zbog rane...«
Zastala je i dopustila da se društvo udalji.
Govorite mi o svojoj rani - reče ona.
Zadrhtao je i podignuo glavu. Njegovo blijedo i izbrazdano lice koje je razaznavala uspkos polusjeni koju su udaljena svjetla bacala s balkona, potvrdilo je njezine bojazni, ali čim ga je upitala za zdravlje, prekinuo ju je zapovjednom kretnjom.
Znam da ste me htjeli vidjeti za vrijeme svoga boravka u Ville-Marie - reče on tako odsječnim glasom kakvim ga nikad nije čula govoriti. - Znam da ste to htjeli učiniti iz uljudnosti, ali nisam mogao s vama hladnokrvno govoriti. No kasnije sam shvatio da ne mogu dopustiti da odete iz Nove Francuske a da vam ne kažem sve što mi tišti srce. To mi je zadaća, moja sveta dužnost. Tako sam se, premda nisam potpuno ozdravio, ukrcao i otplovio niz rijeku da bih presreo vašu flotu prije no što prijeđe granice kanadske pokrajine.
Odavao je dojam kao da čita govor čiju je svaku riječ danima odmjeravao i koji je naučio napamet.
Prošao sam strašnu krizu, ali sad sve vidim jasno i zato ću govoriti. Sad znam, gospođo, da ste vi doista bili ona najavljena žena koju smo svi morali izbjegavati. Prisjećajući se, uspio sam razotkriti vašu vještu, zbunjujuću i domišljatu metodu. Vi ste od amoralnosti učinili vrlinu. Budući da nemate pojam morala, smatrate da ste bez grijeha. Vi ste kao Eva: nesvjesni ste. Nemate kajanja jer su vaša djela počinjena bez namjere. Slijedite samo svoje zakone i sami sebe razrješujete od kršenja onih zakona koje takvima ne smatrate. Vi opraštate krivovjerje, a možda ga čak i odobravate, te se pokazujete popustljivom prema poroku, zbog duha pravednosti, kako kažete, zbog duha milosrđa ili kakvog drugog izgovora. I mi smo svi pali u zamku. Nemoćni smo pred vama kao i pred djecom koja su nam zapalila kuću. Istodobno ih proklinjemo i opraštamo im: ona ne znaju što čine!
»Izgubio je glavu!« - pomisli ona uzbuđeno pošto je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu njegovih riječi.
Zapuhao je još jedan »vjetar ludila«! Nastavio je praznim glasom:
Tako lijepi i puni života, kaže se da ste rođeni da dajete sreću, da nam dajete zemaljski raj, a zapravo se nađemo na pustoj obali nakon što smo izgubili put spasa. Tad je kasno da shvatimo da oboje, vi i on, udružujete njegovu inteligenciju s vašim
čarima te vodite život posve suprotan našemu i brišete likove koji vladaju našim društvom i upravljaju našim djelima.
Ma, ušutite već jednom! - napokon ga bijesno prekinu ona. Dok je govorio samo o njoj, nije se dala odveć uzbuditi. Nije to bilo prvi put da je zaljubljenik optužuje za sve Izraelove grijehe. Ali kad je napao Joffreya, nije više izdržala.
Nije poštovao njezinu zapovijed i nastavio je sa žarom koji su raspirivale nanovo probuđene boli.
Svojim životom vi oboje ismijavate naše žrtve! Rugate se našim odricanjima.
Umuknite! Kakva osa vas je ubola, gospodine? Ako ste doplovili niz rijeku samo da biste me optužili za takve budalaštine, mogli ste uštedjeti napore. Ni moj suprug ni ja nismo zaslužili takve riječi. Nepravedni ste, gospodine de Lomenie-Chambord, nepotrebno ste okrutni i neću vam oprostiti te riječi ni te misli koje dolaze od tako dragog prijatelja u kojega sam čvrsto vjerovala, ako ne naslutim što vas je spopalo i uzbudilo do te mjere da više niste nalik samome sebi.
Nenadanom, nježnom kretnjom ona mu položi dva prsta na lice.
Recite, Claude - promrmljala je. - Što vam se dogodilo, siroti moj prijatelju? Što se zbilo?
On je drhtao.
Dogodilo se... da je on umro!
Procijedio je te riječi kao u hropcu, kao da pljuje krv iz neke unutarnje rane.
Mrtav je - ponovi on očajno. - Umro je kao mučenik od irokeške ruke... Mučili su njegovo tijelo!... Pojeli su mu srce! O, Sebastiene, prijatelju moj! Pojeli su tvoje srce! A ja sam te izdao!
On briznu u strašan plač, plač čovjeka prožetoga tugom, čovjeka koji je predugo zadržavao suze.
Anđelika je predvidjela taj izljev.
Događaji su pošli putem kojeg se bojala. Vijest o smrti oca d'Orgevala, koja je prije godinu dana došla na obale rijeke Hudson, u Novu Francusku došla je tek nedavno preko Pariza. Kolonija je bila u šoku, a Lomenie satrt.
Ona ga suosjećajno uhvati za ruke, a on se okrenu prema njoj i zaplaka na njezinu ramenu. Zagrlila ga je bez riječi, čekajući da se smiri.
Osjetila je da se smiruje i da je primio tu gestu sućuti, blagosti i nježnosti koja mu je nedostajala da bi podnio vijest o smrti svoga prijatelja. Predao se tuzi.
Malo potom uspravio je glavu, pun zbunjenosti.
Oprostite mi.
Nije to ništa. Više niste mogli - reče ona.
Oprostite mi zbog mojih riječi. Moje optužbe protiv vas iznenada mi se čine neumjesnima.
One to zapravo i jesu.
... A moje sumnje nerazumnima.
To je dobro.
Bolje se osjećam. Ne znam što me je spopalo. Vi ste prijateljica, prava prijateljica. Znam to. Osjećam to. Uvijek sam to znao: vi ste iznimna prijateljica. Ništa me ne uznemiruje više od toga što sam vjerovao da sam odjednom uvidio drugu stranu privida i čuo glas koji je nazvao izdajstvom prijateljstvo koje sam vam posvetio.
Obrisao je oči; doimao se omamljenim kao da je primio teške udarce.
Kako da vas ne smatram opasnom? - ponovi on, uspjevši napokon progovoriti glasom lakog humora kojim su ranije govorili. - Došao sam ovamo opterećen nesigurnošću i strogošću, vidjevši u Sebastienu razlog za odbojnost koju sam vam pokazao, odlučivši prekoriti vas za prekid našega prijateljstva, okriviti vas za simpatiju koju osjećam prema vama i vašemu suprugu. A nakraju sam zaplakao na vašem ramenu kao dijete.
Ne prezirite svoju slabost, viteže. Ne hoteći vas izgnati s područja koje vam je bliže nego meni, željela bih vas podsjetiti da nam evanđelja kažu da je Krist kod svojih prijatelja tražio utjehu u boli.
Ali ne kod žena - odvrati Lomenie koji je izgledao kao potišten mladić, rastrgan unutarnjim sukobima.
Ali jest, kako mi se čini - reče ona blago. - Bilo je i žena na putu njegove patnje. Ne samo majka, nego i prijateljice, ljubavnice, prostitutka Marija iz Magdale. Vidite da sam u dobru društvu. A kad već govorimo o ženama, mogu li vas pitati jeste li dobili dobre vijesti o vašoj majci i sestrama. Nadam se da se nikakva žalost ne mora pridodati ovoj...
Lomenie potvrdi da su njegova majka i sestre dobro. Nije imao vremena pomno pročitati njihova duga pisma jer mu je istodobno stiglo i pismo oca de Marvillea u kojem je govorio o posljednjim trenucima njegova prijatelja iz djetinjstva.
Stavio je ruku na prsluk, kao da ga tu peče omotnica koju drži na srcu.
Lucien de Marville ponovio mi je posljednje strašne riječi umirućeg... Nažalost, one vas optužuju, gospođo. »Ona je uzrokovala moju smrt«. Otad me to progoni. Možda niste čuli za te optužbe.
Znam za njih - reče ona.
Objasnila mu je kako je za njihova boravka u Salemu mohikanski poglavica tamo poslao oca de Marvillea pa su oni prvi saznali za tu vijest. Pokazavši na nju, isusovac je krikom ponovio optužbu oca d'Orgevala.
»To je ona! To je ona! Zbog nje umirem!«
Anđelika se oprezno suzdržala od rasprave o morbidnosti i lažnosti te optužbe. Na početku svake rasprave o neprijateljstvu oca d'Orgevala prema njima, a pogotovo prema njoj, argumenti nisu davali za pravo nijednoj strani. Osjećala je da vitez nije u stanju vidjeti događaje u manje okrutnom svjetlu i šutjela je.
Nakon nekoliko trenutaka tišine Claude de Lomenie-Chambord tihim je glasom otkrio da mu je otac de Marville poslao i pisma i spise nađene kod misionara, kao i njegov brevijar. Ostale relikvije tog mučenika prenesene su u Pariz, u crkvu Saint-Roch, kojoj je otac d'Orgeval bio osobito posvećen. Nisu imali putnu odoru, ali zna se da su je irokeški vračevi spasili i sakrili je u nekom selu na obali jezera Ontario. Nakraju će je poslati u Quebec.
A raspelo oca d'Orgevala? Onaj križ koji je nosio na grudima, za koji se govori da je u nj umetnut rubin?
Barbari su ga čuvali. A potom, vjerujući da ih Hatskon Ontsi, kako su ga zvali, tim crvenim okom i dalje gleda, zakopali su ga.
Vidjela je da drhti kao da je u groznici.
Dohvatila je ogrtač, kojemu je on nemarno dopustio da mu sklizne s ramena, i zaogrnula ga poput majke koja se brine za neoprezno dijete.
Magla vas hladi. I ja sam se smrznula. Dođite, kasnije ćemo nastaviti ovaj razgovor ako vam je doista stalo. A sad ćemo se okrijepiti šalicom dobre turske kave. Mediteranac poput vas ne može prezirati taj nektar. Možda ste, poput mene, podložni morskoj bolesti nakon plovidbe ovamo. Kava će nam činiti dobro.
Gotovo ga pridržavajući, povela ga je sa sobom. Izašavši im u susret, pojavi se Joffreyev obris, izronivši iz sjene koju su bacale velike lanterne.
Lomenie zastade, kao da se opet užasnuo.
On - procijedi on teškim glasom. - On, uvijek tako siguran u svoj put, tako pobjedonosan, tako drukčiji od svih nas. On i vi! Tjeskobno se pitam: Niste li vas dvoje došli da biste nas dotukli, Sebastiena i mene. Ponekad se to pitam. Niste li došli da biste nas pobijedili?
Kakva bi to pobjeda bila? I ja se pitam! Dosta je bilo rasprave, viteže! Popijmo kavu i prestanite mučiti sama sebe.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:21 pm

3.
UMIRUJUĆA RAZMIŠLJANJA
Unatoč razlozima koji su je navodili da bude popustljiva prema grofu de Lomenie- Chambordu, ipak mu je željela priopćiti dvije ili tri misli i prijekora, jer mu je htjela pomoći tako da ga suoči s njegovim nelogičnim razmišljanjem i da spriječi njegovo bulažnjenje.
Ujutro ga je izdaleka opazila kako izlazi iz male kapelice u Tadoussacu čije je muklo zvono najavilo misu i zazvonilo za prvu zdravomariju. Čamcem je krenula prema obali.
Ovaj put je na danjoj svjetlosti još bolje vidjela nenadano brzo prolaženje vremena na njegovu liku. Kosa boje kestena nije posijedjela, ali joj je boja izblijedjela, poput njega samoga. Ganuo ju je u svojoj slabosti, dirnula ju je njegova pogrbljena silueta u sivom ogrtaču s bijelim križem na ramenima, znakom Malteškog reda.
Pošao je prema njoj s osmijehom dobrodošlice po kojem ga je poznavala. Sagnuo se i poljubio joj ruku te joj zahvalio na dobroti koju mu iskazuje, što je dokazivalo da se sjeća prizora prošle večeri, ali nedovoljno jasno da bi osjetio potrebu da se zbog njega ispriča. No ona je procijenila da ne bi valjalo hiniti zaborav.
U vašem govoru prošle večeri, gospodine viteže, najviše me je zapanjilo, neću vam to skrivati, to što se čini da ste zaboravili neke pojedinosti. Kad smo se prvi put pojavili u Quebecu, sumnjalo se da sam ja dijabolična žena koju je najavila vizija sestre Magdalene iz uršulinskog samostana u Quebecu. No bila sam nevina. Ja nisam to opasno biće koje je iskrsnulo na nesreću cijele Nove Francuske, a posebno Akadije.
To je posve jasno.
Sestra Magdalena to je potvrdila, a vi ste bili svjedokom njezine nedvosmislene izjave.
Doista. Bio sam među prvima koji su se radovali vašoj rehabilitaciji u koju nikad nisam ni sumnjao.
Očito je zaboravio dio svojih neugodnih riječi koje je izgovorio prošle noći. Štoviše, zaklela bi se da se uopće ne sjeća optužaba koje je iznio protiv nje. Zbunjena, odustala je od osvete.
Govorite mi o svojoj rani, dragi moj prijatelju. Čini mi se da je opasnija nego što su mi rekli.
Nemarnom kretnjom odagnao je tu temu.
Nije to ništa! Strijela me okrznula. No morao sam se vratiti u La Chine i Ville-Marie. Žalim što nisam mogao slijediti gospodina de Frontenaca u Cataracoui. Jer, nalazio sam se nedaleko od malene utvrde Quinte na obali jezera Ontario i mogao sam otići po ogrtač toga Božjeg vojnika, Sebastiena d'Orgevala, koji je umro za svoju vjeru. Umjesto toga bio sam nepokretan, sam i beskoristan na otoku Montreal i prepustio sam se crnim mislima.
Koje su vas zanijele. Vjerujem da ste svjesni toga i da je to pravi razlog putovanja na koje ste se uputili da biste nas sustigli, usprkos svom osjetljivom zdravstvenom stanju. Nije to bilo samo da biste mi izrekli bolne riječi. Uteći se onima koji su vam privrženi i razumiju vas ne znači izdati nestalog prijatelja. Claude, mi smo vam bliži od mnogih osoba koje vas odavno poznaju. Sjetite se našega prvog susreta u Katarunku. Sjetite se simpatije koju smo toga dana svi troje osjetili. Premda ste došli sa svojim divljim saveznicima želeći nas pobiti i spaliti naše naselje1.
Katarunk! Oh! Tad je sve počelo.

1 Anđelika u novom svijetu.
Nemirno je koračao tamo-amo. Pripovijedao je kako je tad prvi put čuo da se govori o njima i o razlozima pohoda na Katarunk. Nalazio se u Quebecu kad je primio hitnu poruku od oca d'Orgevala koji je bio na jugu, u akadijskoj misiji u Norridgewooku na rijeci Kennebec. Isusovac je molio svog prijatelja, malteškog viteza visokog reda, da odmah krene na pohod i spriječi navalu opasne skupine engleskih pustolova, dakako, krivovjernika koji su se nastanili u polupustim krajevima goleme Akadije i već su se zapravo približili ganicama kanadske pokrajine2. Valjalo je iskoristiti odsutnost gusara koji im je zapovijedao i zadati im odlučni udarac u Katarunku, njihovoj glavnoj postaji na Kennebecu. Sebastien d'Orgeval obratio se svom prijatelju, grofu de Lomenie-Chambordu, jer je barun de Saint Castine, u svom naselju na ušću Penobscota u Atlantik, predosjetio neprijateljstva i otišao u obilazak da bi izbjegao sudjelovanje u njima.
D'Orgeval mu je savjetovao koju kanadsku gospodu da povede sa sobom: Pont- Brianda, baruna de Maudreuila, gospodina de Laubignieresa, a od pokrštenih Indijanaca trebao je povesti Piksaretta, velikog Narragansetta i njegove ratnike. Lomenie je brzo pripremio taj pohod a da o tome nije obavijestio Frontenaca. Zato je imao okapanja s guvernerom.
Prvi je stigao u Katarunk i napao ga.
Lomenie je odmahivao glavom kao da tjera nepodnošljive uspomene.
Htio je da vas poubijam i izbrišem odmah, bez najave i pregovora. Njegove upute, zapravo njegove zapovijedi, bile su tako žurne i neopozive da sam se zabrinuo. Želio sam barem pregovarati s gospodinom de Peyracom i suditi mu prije no što ga uništim. A to sam i učinio.
I shvatili ste da mi nismo vaši neprijatelji, to smo vam objasnili, kao i to da je naš dolazak u ničiju zemlju koristio svima.
Smatrao sam da je pogodno slijediti diplomatski put. Bilo je jasno da bi pokolj bio nemilosrdan i obostran. Činilo mi se da uzajamno uništenje nikome ne bi koristilo, ni Novoj Francuskoj, ni matici Francuskoj, ni crkvi, ni naseljima koja ste uzeli pod svoju zaštitu.
A to vam on nikad nije oprostio.
Vjerovao sam da ću mu moći objasniti razloge svog postupka i da ću ga moći uvjeriti... da će razumjeti. Oduvijek smo djelovali u skladu i savršenom savezništvu. A taj put, omalovaživši njegov sud, zadao sam mu smrtni udarac.
Zato što vam se tada kad ste nas prvi put sreli u Katarunku, čistoća njegovih nakana učinila dvojbenom, prožetom neobjašnjivom mržnjom, a možda i... ludošću! - dodala je poluglasno, nagađajući njegovu reakciju.
Vitez je vatreno prosvjedovao.
Ne! Nikad nisam posumnjao da je poludio, Bog me čuvao. Samo sam smatrao, kao što sam vam rekao, da su mu izmaknule posljedice vašeg uništenja i da je to shvatio... da je to potvrdio. Bio sam naivan.
Možda ne poznajete njegovu cjelovitu ličnost. Shvaćam da ste iskusili gorko razočaranje. On se uzjogunio i nastavio smišljati svoje ratoborne i gotovo samoubilačke nakane. Zar vas to tišti? Zar vas to danas muči? Zar to zovete svojom izdajom?
Lomenie je koračao, zadubljen u mislima.
Kad biste znali... Kad biste znali što mi je značio! Bili smo tako dugo povezani. Kad sam ga odlučio slijediti u isusovačkom sjemeništu, odgovorio me je od toga. Savjetovao mi je da pristupim Malteškom redu. Tako smo se trebali nadopunjavati. Bio mi je duhovni vođa. Ja sam bio njegova ratnička ruka. U Katarunku sam se iznenada prvi put izmaknuo i odbio njegov plan.

2 Anđelika u novom svijetu.
Koji su ipak proveli njegovi vjerniji sluge: Maudreuil, Laubigniere... Radujte se, Katarunk je nestao, izgorio... Kao što je on želio. A to što smo mi umaknuli bijesu Irokeza, čije su poglavice umorene pod našim krovom, zar to ne dugujemo čudu?
Čudu koje potvrđuje legendu da posjedujete nadzemaljske moći.
Ali on se smiješio izgovarajući te riječi. Čvrsto je stajao na nogama. Umirila ga je i pomogla mu da jasnije vidi svoju bolnu dilemu.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:21 pm

4.
ČARI POLITIČKE INTELIGENCIJE TAJNE SAGUENAYA
Kad ga je vidjela idućeg dana, smiješio se i činilo se da je nestrpljiv da se popne na brod. Iznenadio ju je neočekivanim pitanjem.
Jeste li poznavali gospodina Vincenta de Paula?
Gspodina Vincenta? - upita ona iznenađeno.
Svećenika sveca koji je savjetovao i ispovijedao kraljicu majku dok je naš suveren bio maloljetan te koji je učinio toliko milosrdnih djela!
Tad sam bila još vrlo mlada i živjela sam u svojoj pokrajini te nisam imala priliku vidjeti tako veliku ličnost. Ali istina je da me je slučaj doveo u njegovu blizinu.
Kad je to bilo?
Za vrijeme posjeta Dvora Poitiersu. Vitez je bio očaran.
Događaji se podudaraju. No, slušajte me i shvatit ćete zašto sam vam postavio to pitanje. Dok sam bio novak pri Malteškim vitezovima u Francuskoj, suučenik mi je bio kandidat poput mene po imenu Henri de Rognier.
To ime mi nešto govori. Čini mi se da su mi ga nedavno spominjali... Ne, to je uspomena koja mi je nadošla u snu, zapravo u noćnoj mori. No, nastavite. Radoznala sam.
Pričao mi je da je njegov vjerski poziv neizravno odredio susret s gospodinom Vincentom u okolnostima koje... Hmmm!
Claude de Lomenie-Chambord gladio je brkove promatrajući je krajičkom oka. Činilo se da mu pripovijest koju kani ispričati razgoni tmurne misli.
Tad je imao šesnaest ili sedamnaest godina i služio je kraljicu majku na Dvoru te se našao u njezinoj pratnji u gradu Poitiersu. Trčao je uličicama izvršavajući naloge kad je slučaj htio da sretne mladu djevojku zelenih očiju.
Oh! Paž! - trgnu se Anđelika. - Onaj koji mi se udvarao.
Ha! Dakle, doista ste vi bili ta djevojka iz Poitiersa o kojoj je taj vitez toliko govorio! Mogu li nastaviti pripovijest?
Dakako! Vrlo je duhovita. Ako se dobro sjećam, taj paž nije bio spreman ući u Red.
Doista! Nestašni mladić imao je druge zamisli u glavi. Lomenie-Chambord se smijao.
Dakle, doista ste vi, gospođo bili ta zanosna mladica koja ga je dovela na propovjedaonicu crkve Notre-Dame-la-Grande u Poitiersu, udijelila mu nekoliko poljubaca, a možda i nešto više... ili je to on samo želio, ne mogavši pronaći drugu sobu za ljubav u tom gradu koji je zauzeo Dvor i njegova pratnja. Taj nestašluk prekinula je pojava gospodina Vincenta de Paula koji se tog dana došao pomoliti u tu crkvu. Svećenik je ukorio mlade ljude.
I Anđelika se smijala polagano se prisjećajući te anegdote iz mladosti. Lomenie je nastavio pripovijest:
Henri de Rognier, svjestan da je proživio bezvremeni trenutak pod pogledom svetog čovjeka, priznao mi je da je njegovoj preobrazbi manje kumovao gospodin Vincent nego prisutnost mlade nepoznate djevojke. Dugo se borio protiv utjecaja te uspomene. Govorio je da je ona neizbrisiva. Razbolio se. Vjerovao je da je začaran. Jednog dana shvatio je da je u osobi nepoznate djevojke kojoj je znao samo ime, Anđelika, upoznao istinsku ljubav. Shvatio je i da više nikad neće naći takvu ljubav, da nijedna druga žena neće u njemu nadahnuti takav osjećaj i da ju je zaludno tražiti, jer u ovom stoljeću, među korovom dvorskih ludosti, ona ne može ni cvjetati ni održati se, pa je odlučio posvetiti se službi onome koji je izvor svake ljubavi: postao je malteški vitez.
Ah, poučne li priče! Drago mi je što sam saznala da nisam odgovorna samo za razuzdanost, kao što ste tvrdili. Što je bilo s njim?
Postao je časnik na malteškim galijama. Tijekom jedne bitke s barbarima zarobljen je i upoznao je smrt naše braće: kamenovan je na alžirskim bregovima.
Jadni mali paž! - Ona zamišljeno reče. - Zaboravila sam ga.
Ah! - iznenada uzviknu Lomenie. - To je dodatna crta vaše zavodljivosti. Ta vaša gotovo okrutna ravnodušnost. Kako lako zaboravljate one kojima je uspomena na vas poput noža u srcu, noža koji ne mogu izvući. Zaboravljate ih, sami ste to priznali. Sve osim jednoga!
Promatrao ju je tjeskobnim i upitnim pogledom.
A što značite za druge?
Ne pričekavši njezin odgovor, zaneseno je mrmljao:
Proturječje. Poziv, krik koji nas ubada u srce, kao mladog Rogniera.
Ah, ne počinjite opet s tim samomučenjem - usprotivi se Anđelika. - I vi sami koprcate se u proturječjima. Vidjela sam kako ste sebični i nezahvalni; plačete nad onim što niste imali, a ne znate se radovati onome što vam je dano. Govorite mi kao da sam provela život ranjavajući srca i uživajući, kao da i ja sama nisam patila zbog ljubavi. Bog zna da sam od svih samo jednoga voljela nezaboravno. Nije uvijek bio uz mene i patila sam od usamljenosti za koju mislite da ste je samo vi iskusili.
Znam. Blažen je onaj kojega ne možete zaboraviti. Ljubav koja vas ujedinjuje navodi nas da vjerujemo u neizrecivo. Jučer navečer promatrao sam vas jedno uz drugo: vaše oči neprekidno su se uvjeravale u prisutnost onoga drugog i uživale u njegovu pogledu. Kad sam došao s gospodinom d'Avrenssonom, opazio sam vaše dvije siluete sjedinjene u zagrljaju na galeriji krme i osjetio sam oštru bol čiji smisao nisam shvaćao. Smatrao sam da me je kivnost prema vama izliječila, cijepila protiv moje slabosti prema vama. A čim sam vas vidio, osjetio sam se bolje i bio sam sretan što živim. Vaša vilinska ljepota uvijek pobjeđuje. Vi pobjeđujete a da se uopće ne borite. Nesvjesni ste lomova koje ste prouzročili, tragedija koje ste pokrenuli, sudbina kojima ste promijenili tijek! Imao je razloga smatrati vas nepobjedivom neprijateljicom svoga djela. Umro je na stupu za mučenje, proklinjući vas, a vi ne pridajete važnost i… strašnoj anatemi koju vam je uputio u času smrti?
No je li je doista izrekao?
Zar optužujete oca de Marvillea da laže?
Ne, ali.. - Kako mu prenijeti dojam kojemu se nije mogla oteti, dojam da se crv laži uvukao u unutrašnjost tog ploda?
Usprkos svojoj tragičnosti, scena koja se odvila u predsoblju kuće gospođe Cranmer u Salemu ostala bi joj u ublaženom sjećanju, kao da je prisustvovala makabričnoj komediji, namjerno pretjeranoj, da nije bilo mladog Kanađanina Emmanuela Laboura, pred kojim ju je oborila nesvjestica. Nedugo potom umro je u tajanstvenim okolnostima. Osim toga, sve ostalo bilo je predstava3.

3 Anđelika na putu nade
U tom trenutku morala se ugristi za usnu da se ne bi nasmijala, jer što je više razmišljala o tom sukobu, to su joj se šaljivijim činile simboličke ličnosti papizma i puritanskog kalvinizma, isusovac de Marville i doktor biblijske teologije Samuel Wexter. Nadmetali su se u fanatizmu dok je divovski Irokez bosih nogu na crno- bijelom blistavom popločanom podu svojom nakostriješenom kosom doticao navoštenu potpornu gredu te novoengleske kuće, a žene su sjedile na stubama, kao u kazalištu; među njima su bile i dvije kvekerske čarobnice, Ruth i Naomi, kao i ona sama, u raskošnoj spavaćici.
Isusovčeve kletve nisu je se dojmile jer ih je očekivala. Izblijedjele su gotovo do zaborava. U tom trenutku osjetila je da plima napada na njih sustaje i mijenja smjer, jer je najvažnija bila poruka na wampumu koji je poglavica irokeških Pet naroda, Outtake, poslao Joffreyu de Peyracu.
»Nema više tvog neprijatelja.«
Malteški vitez koji ju je na trenutak zabavio pripoviješću o Herniju de Rognieru, obnovio je svoje zanovijetanje.
Sebastien je rekao: naš cilj je da cijelim svijetom zavlada jedna vjera. Ja ću taj cilj podržavati do posljednjeg daha.
Ona mu položi ruku na zapešće.
Dragi moj Claude, vi i ja nasljednici smo gotovo dva stoljeća vjerskih ratova koji su utopili Europu u krvi, a njome nije zavladala jedna vjera. Ne bismo li mogli pokušati izgraditi Novi svijet u miru?
Zar bismo mogli? Istina je da ste vrlo uvjerljivi. Ne poričem... Kad bismo vas slušali... Zato vas je Sebastien mrzio smatrajući da odvraćate duh od velike zadaće evangelizacije. Smatrao je opasnim što vaša zavodljivost prikriva političku inteligenciju.
Političku? - uzviknu ona.
Čuvši njezin smijeh, žustro ju je odmjerio i ona je ugledala njegov iskren pogled, sjajan i topao, pun zanimanja za sve što dolazi od nje, a izraz kojim je njegov pogled ponekad zračio, izraz istodobno sanjarski i blistav, otkrivao je neočekivana svojstva ovoga Božjeg svijeta i pitao se o nepoznatim i čarobnim putevima na koje ga je poslao njihov susret.
Taj vaš smijeh! Čini se da sve naše muke baca u zapećak i objavljuje nam Božju volju za ljubavlju.
Ona je veličajna. No, umjesto što ste me nakon optužbe za služenje tamnim silama uresili svetim utjecajima, mogli ste se barem odlučiti za srednje rješenje koje vam predlažem: priznajte da je naše djelovanje u Novom svijetu donijelo više dobra nego zla, više mira i uspjeha nego nereda i nesreća. Nije li uloga redovnika-ratnika boriti se za mir naroda i potlačenih? Pretpostavljajući da je obrambeni rat pobožno djelo čije ciljeve i nužnost moramo brižljivo odrediti, a mača se latiti samo kao posljednjeg sredstva, i vi ćete to priznati. Politička inteligencija, kažete. Dobro, neka bude tako, ako političkim nazivate činjenicu da se žena usuđuje razmišljati o sudbini svijeta i o budućnosti koju vladari svijeta pripremaju svojoj djeci. No ženina je obveza dokučiti u kakvom će svijetu i društvu morati živjeti djeca koju je donijela na svijet.
Anđelika je potvrdila da joj se u tom smislu ženska odgovornost čini većom od muške; uostalom, kod Irokeza tu se sluša i ženska riječ. Ali ako ju je otac d'Orgeval vidio kao zapovjednicu vojnika u ratu - ne, to vrijeme je prošlo4.
Niste li zaustavili vojnike pucajući na moje ljude na gazu kod Katarunka?
Bilo je to pitanje vještine gađanja. Odluku da vas zaustavimo donio je moj suprug. Nisam ništa znala o Americi i smatrala sam je pustom, nažalost, ili nastanjenom izbjeglicama poput nas koji nemaju drugih neprijatelja osim divlje prirode. Nažalost,

4 Anđelika buntovnica
varala sam se. Zimske tegobe i suparništvo između Francuske i Engleske nije bilo dovoljno. Na nas se namjerio i jedan svetac. A ja sam samo žena, kažem vam.
I to divna žena.
On se opet nagnuo prema njoj i poljubio joj ruku.
Oprostite mi. Ja sam samo običan cjepidlaka i nespretnjaković. Moje ponašanje ne može se opravdati.
Tako su proveli dobar dio sljedeća dva dana raspravljajući, bilo na kopnu u šetnji gradom, bilo na palubi Duge, obilazeći je u stotinu koraka nakon ručka s grofom de Peyracom i časnicima, ili pak poslije mise u kapelici.
Ponekad su se smijali, obnavljajući slogu dugotrajnog prijateljstva koje je spontano nastalo, a ponekad bi Lomenie zapao u melankoliju i tjeskobu, kao da se iznenada probudio na rubu ponora.
Između njih se postavila prikaza, ali zahvaljujući njegovu držanju Anđelika ga je uspjela navesti da situaciju vidi jasnije i bez raznih izgovora. Priznao je da je Sebastien d'Orgeval uvijek iskazivao nepovjerenje prema ženama i da se ispod njegove ugodne vanjštine i šarma skrivala zadrta mržnja.
Bio je tako nesretan - uzdahnu Lomenie. - Povjerio mi je da je bio siroče bez majke i cijelo njegovo djetinjstvo bilo je ispunjeno užasnim ženskim stvorenjima, grubima ili opsjednutima duhom zla, pohotnima i čak vještičjima. Braneći se od žena, branio se od ljepote i od ljubavi.
Čini se da se zakleo na nesmiljenu mržnju tog trojstva.
Riječ mržnja kao da je sablaznila Lomenieja, ali suzdržao se od protivljenja.
Te večeri opet su šetali prema Saguenayu poslije večernjice na kojoj su se okupili u Kapelici djevice Marije zajedno s umornim žeteocima i domorocima koji su prispjeli s gornjeg toka Saguenaya i donijeli krzna za trgovinu.
Sutradan je grof de Lomenie-Chambord pošao putem prema Quebecu, a flota grofa de Peyraca okupila je posadu i pripremala se na plovidbu niz rijeku-more Svetog Lawrencea, prema istoimenom zaljevu.
Izmijenili su nekoliko riječi, ne toliko da bi uvjerili jedno drugo, koliko da bi priopćili dojmove te ublažili nemir i tugu rastanka.
Vi ste biće svjetlosti - ponovio je grof de Lomenie - vi ne možete shvatiti takvu osobu.
Ali i vi, Claude, i vi ste, i vi ste bili dijete svjetlosti. I mislim da vas je upravo zato volio taj tmurni mladić iz Dauphineje, bili ste mu potrebni, trebala mu je vaša svjetlost. Zbog toga vas je i dovukao u Kanadu. Ne dopustite da vas uvuče u tamu svoga groba.
Kako znate da je bio iz Dauphineje? - upita Lomenie iznenađeno.
Rekli su mi... čini mi se.
No pomislila je da ga je u djetinjstvu poznavala mnogo bolje od samog Lomenieja. A on ju je promatrao s mješavinom uznemirenosti i divljenja, kao da se u njemu opet rađa strah koji je nadahnuo d'Orgeval, strah od njezinih sotonskih moći i vještine makijavelističke politike.
Kako god bilo - ponovi on - rekli su da je vaša pojava uništila onaj savez među nama, onu vezu koja nas je ujedinjavala od mladosti i pomogla nam živjeti i veličati svoj život na putevima osvajanja naroda u službi Božjoj. Našavši se u Montrealu pošto sam čuo vijest o njegovoj smrti, uvidio sam svoju bijedu. Izgubio sam vas kao ženu koja je nadahnula moje srce jer ste udani za čovjeka s kojim se je uzaludno boriti. A izgubio sam i njega, svog brata kojega sam pustio da ode u daleko izgnanstvo a da nisam podignuo glas u njegovu obranu. Govoreći u vašu korist, ranio sam ga. Nisam kanio razjasniti se s njim. Nisam mu mogao reći što vam dugujem. A danas se opet osjećam krivim zbog toga što sam bio spreman na sve samo da bih
dobio od vas barem osmijeh, barem prijateljsku gestu poput one neke večeri. Ništa više od toga, tvrdim vam, a to je besmisleno.
Besmisleno?... Zašto? Besmisleno je to što se zato osjećate krivim. Prijateljski postupci griju srce. Lijepo je osjetiti se okružen simpatijom; to je isto tako prirodno kao i to što ne volimo biti povrijeđeni antipatijom. Zar u svojim odnosima s bližnjima imamo pravo samo na neslaganja? U svom strahu od bliskih osjećaja, vaš rigorizam postat će gori od puritanskog, kalvinističkog i uopće reformacijskog rigorizma koji tako osuđujete.
Put... - poče Lomenie.
Ali Anđelika prasnu u smijeh:
Dosta je propovijedi!... Put... Ona je čudesna. Sreća je što je imamo. Uhvativši ga za ruku, ona ga odvede do ruba uzvisine.
Pogledajte!
Što to?
Strma obala obrušavala se prema površini vode na ušću Saguenaya. Malo uzvodno flotile kanua bile su izvučene na suho. Nebo je još bilo čisto, boje limuna, a površina rijeke blistala je poput kineske cakline.
Zar vas, vjernika, ljepota ovog obzorja ne navodi na ganuće? Ali ima još nešto. Osjećam da su ovdje.
Tko - oni?
Slušajte...
U tom trenutku ugledaše neki tamni obris koji je klizio kroz vodu i potom nestao; slijedili su ga i drugi, u skladnom plesu nalik na san, sve dok srebrnasti mlazevi nisu briznuli uvis kao da izviru iz morskih dubina; a potom su uperili prema nebu veličanstven red jedrolikih peraja.
Kitovi!
Taj prizor bio je rijedak. Kitovi su pobjegli prije više od pedeset godina, ali ponekad su se majke vraćale da bi u ledenim vodama Saguenaya donijele na svijet mlade ili se pak u miru igrale sa svojim družicama.
Anđelika obeća samoj sebi da će se tu jednoga dana vratiti s blizancima, kad narastu.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:21 pm

5.
OKUPLJANJA PRIJATELJA I DRUGIH NEPRIJATELJA "VAŽNO JE BITI ŽIV"
Prve večeri njihova dolaska, Joffrey de Peyrac pozvao je posjetitelje na večeru u salon Duge, a franjevac ga je prihvatio bez oklijevanja, kao i razmetljiv pilot po Svetom Lawrenceu, gospodin Topin i jedan od njegovih sinova, umorni od plovidbe rijekom, jer nije jednostavno upravljati barkom s jednim jedrom, pa čak ni u plovidbi nizvodno.
Ta prokleta rijeka - govorio je Topin s mješavinom divljenja i mržnje. - To čudovište progutat će nas jednog dana.
Još jednom izbjegavši propasti, ti ljudi s rijeke razgalili su se u dvorani za kartanje, okupljeni oko stola koji su postavili glavni kuhar Tissot i njegovi pomoćnici. Upravo to im je bilo potrebno da bi osjetili da su na usidrenom brodu, a ne na kopnu, čija stabilnost ima u sebi nečega krutog i uznemirujućeg. Da bi osjetili rijeku koja ih okružuje, to hladno čudovište, tu zmiju koja se obavija oko njih, ali samo zato da bi ih ljuljala kao djecu u kolijevci, dostajala im je drhtavica od francuskog vina koje se
presijavalo u velikim kristalnim čašama, a kad su dizali čaše i nazdravljali sretnim putovanjima, vino se zrcalilo crvenim i zlatnim odsjajima.
Kršeći pravila lijepog ponašanja koja su određivala da njezino mjesto domaćice bude u sredini stola, nasuprot grofu de Peyracu, Anđelika je sjela kraj njega kao što bi učinila i da nisu imali goste.
Kako mu se tek nedavno pridružila, htjela mu je biti što bliže, napajati se njegovom toplinom, finim dahom njegove ponovno pronađene prisutnosti. Voljela je osjećati miris njegove odjeće kojim su zračile njegove kretnje, blag i profinjen miris njegove kose koji se oslobađao kad bi pomaknuo glavu, njegov dah kad bi se okrenuo prema njoj. I tad bi iskusila želju za tajnim i dugim poljupcima skrivenim od pogleda.
Bilo je vidljivo da uživa u zračenju njegove muževnosti. No nije marila.
Sve je više željela živjeti uz njega i sve je manje željela dijeliti ga s drugima. Njihovi životi uzvisivali su ih iznad uzburkanog javnog života i Anđelika se maštovito trudila ne podvrgnuti se ceremonijalnim propisima. Joffrey joj je pomagao u tome jer je i on želio sačuvati što je moguće više trenutaka bliskosti. Njihovo zajedničko putovanje rijekom nadahnulo je velike nade u njima. No valjalo je brzo napustiti Tadoussac.
Gospodin de Frontenac poslao je glasnike s porukama gospodinu de Peyracu o njegovoj ekspediciji i sa zahvalama na njegovoj pomoći. Lomenie-Chambord došao je da bi joj povjerio svoje muke i dvojbe.
Anđelika je odlučila piti da bi zaboravila razočaranje koje joj je rastužilo srce; njezinoj melankoliji zbog toga što se rastala od kćerkice pridružila se i zabrinutost za viteza de Lomenie-Chamborda kojeg je vidjela tako potučenog i promijenjenog. Bilo joj je potrebno malo pića da bi se raspršili ti bolni dojmovi.
Srce joj je drhtalo od plača tog ratnika čista i kreposna srca koji se skršio na njezinu ramenu. Riječi koje je izgovorio u suzama nalikovale su na odjek druge tužaljke, nevidljive i izgubljene, koja joj je izmicala.
Doista je htjela zaboraviti tog drugog čovjeka o kojem se govorilo i previše, tog Sebastiena d'Orgevala koji se pojavljivao uvijek kad bi se malo opustili i zadavao im najteže brige, bio on živ ili mrtav. Još manje joj je bilo po volji što su Lomeniejeve ispovijedi u njoj pobudile sućut premda to nije željela, znajući da se iza njega skriva zamka u koju ne smije upasti. Isusovac i Ambroisine uvijek su se oslanjali na njegovu velikodušnost i dobrotu da bi naškodili njoj. A ona je to zamalo dopustila.
I zato je pila vino poput lijeka. Nakon prvog dugačkog gutljaja dobrog vina osjetila je da joj se vraća veselost. Mogla je pokazati ljepše lice, zanimala se za d'Avrenssonove priče i odbrusila razmetljivom Topinu koji je uvijek pripovijedao o brodolomima.
Ta večer na brodu s gostima i časnicima podsjećala ju je na gozbu koju su priredili na tom istom mjestu prije nekoliko godina dok su plovili uzvodno prema glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu5.
Slavili su raskošno i neobuzdano, »po francusku«, te su se svi osjećali dovoljno sretnima da bi priznali svoje najskrivenije tajne, što je ojačalo njihov savez u onoj magli studenoga dok su prodirali u posjede francuskoga kralja u Novom svijetu.
Kao i tada, podignula je čašu od lijepog češkoga kristala, neočekivani dar markiza de Ville d'Avraya, te je kroz rubin vina iz Bourgogne promatrala lica svojih večerašnjih gostiju, dobrih ljudi koji im ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Oni su skupina Francuza, dobrih prijatelja koji su sretni što su se sreli na granici svog teritorija, a nemaju loših vijesti, već samo zajedničkih uspomena. Vidjela je kako vitez de Lomenie-Chambord oživljuje pripovijedajući o bici na obali rijeke Saint-Charles, kod franjevačkog samostana pretvorenog u utvrdu.
Guverner je zadužio gospodina d'Avrenssona da zahvali gospodinu de Peyracu na usluzi koju mu je učinio time što je čekao na ušću i spriječio moguć irokeški pohod

5 Anđelika i urota tame.
na Quebec. Potom je pripovijedao o ekspediciji gospodina de Frontenaca.U Cataracouiju na jezeru Ontario izgradili su utvrdu koju su nazvali njegovim imenom: bio je to njegov posjed, njegova zemlja.
Te godine, kao i prethodnih godina, Frontenac je primio šezdeset irokeških poglavica u prijateljski posjet. To što ih je uspio okupiti bila je već velika pobjeda. Irokezi su velikodušni, ali tvrdoglavi.
No oni vole pregovarati isto kao što vole ratovati. Guverner Nove Francuske oslonio se na to. Prema njima je bio odlučan, ali uljudan. Gospodin d'Avrensson nije se mogao načuditi suptilnosti njegova ophođenja.
Nakraju je od njih ishodio obećanje da će živjeti u miru sa svojim susjedima, plemenima Otawa i Andaste te da će prestati sustavno istrebljivati Hurone.
Frontenac je znao kako ukoriti Indijance a da ih se ne uvrijedi. Njegova živahnost i talent da se bučno igra s njihovom djecom raznježivala ih je. Previjali su se od smijeha kad bi čuli kako savršeno izvodi njihove »sasakve«, ratne pokliče koji lede krv u žilama.
Da bi dospjeli u stanje u kojem mogu govoriti mudro i lucidno, priredili su dvije velike svečanosti na kojima se nije jelo ništa nego se samo kadilo, što su nazivali
»svečanosti sanjarenja«. Valja reći da su ih okončavali pijaniji i teturaviji nego nakon najneobuzdanijih pijanki, jer su upotrebljavali crn i težak duhan od kojeg bi ždrijelo tri dana bilo crno.
Potom bi počele prave svečanosti. I tu opet valja naglasiti sličnost između Francuza i Indijanaca, pogotovo Irokeza. Pirove i gozbe održavali su prije i poslije bitaka.
Za gospodina de Frontenaca skuhali su glavu najdebljeg psa i on ju je pojeo do posljednje košćice, što nije bilo najmanje od svih njegovih junačkih pothvata. Jeli su razne ribe, pazeći da njihove ostatke ne bace u vatru, zbog vodenih duhova kojima bi to moglo biti neugodno.
Postavivši na veliku vatru golem kotao, u njemu su skuhali obilne komade mesa. Trojici ratnih poglavica dali su drvenu motku da ga podupiru i potom izliju. Simboličko izlijevanje ratnoga kotla značilo je: »Rat je gotov. Prihvaćamo mir.« Zahvativši tikvicom juhu koja je preostala na dnu, poglavice su istaknuli dostojanstvo svoje geste ponudivši to krepko piće »glavnima« među Francuzima, slijedeći običaj po kojem se pozivalo stare neprijatelje da se nahrane predajom svojih protivnika, jer to piće su zvali juhom pobijeđenih; kolale su neukusne šale da u njoj možda ima i ljudskog mesa i kostiju iz nedavnih pokolja, od čega su problijedjeli mladi časnici, nedavno pristigli u Kanadu.
Ukratko, zakopali su ratnu sjekiru.
Među zidovima od skupocjenog drveta u salonu Duge živo se pljeskalo.
Frontenac se još jednom pokazao mudrim i vještim na način koji se gadio pravovjernicima, ali koji je uvijek bio u temeljnom interesu kolonije.
Prije no što su se Irokezi vratili u svoju dolinu kod Pet jezera, izmijenili su wampume i darove.
Odbili su sol, dragocjenu namirnicu, govoreći da izaziva žeđ i otežava vodu, a oni žele da im mišići budu gipki kako bi što bolje trčali i napinjali luk. Oni nikad nisu žedni. Dovoljan im je njihov bljutavi »sagamite« od kuhanog kukuruza, začinjen gorkim voćem.
No prihvatili su raskošni dar od mnogo vreća brašna jer su pohlepni za pšeničnim kruhom. S njima je u njihovu zemlju pošao i pekar koji im je na početku zime ispekao lijepe, okrugle hljebove kruha koji im je dostajao za cijelo oskudno godišnje doba.
Ostavio im je i oružara s dvojicom pomoćnika koji su otišli s njima u njihova naselja dugih kuća, popravili njihovo vatreno oružje i učvrstili njihove sjekire.
Gospodin de Frontenac iskreno je volio taj divlji narod: on je bio Gaskonjac i uživao je u svijetu kakav jest.
Za stolom je zavladala opća radost. Godišnja ekspedicija uspjela je.
Nazočnost Nicolasa Perrota podsjećala je Anđeliku na njihov težak početak u Novom svijetu i na opasnosti s kojima su se suočili. Bila je zadivljena onim što su otad postigli. Jer, te večeri okupili su se Francuzi i pili u čast svoga suverena i u čast uspjele ekspedicije guvernera Frontenaca koja je učvrstila mir na tom barbarskom kontinentu, veselili se zbog ugovora koji su u sjeni mračnih šuma, o kojima se već raspravljalo i koje se već podijelilo, približili narode koji se žele bolje razumjeti i zajedno raditi da bi im život bio bolji.
Jesi li svi ti napori dovedeni u pitanje time što je u te iste šume prodro zlokoban duh velikog isusovca i njegova ratna zastava s pet križeva - četiri su u kutovima, a peti u sredini - i četiri luka sa strijelama.
Vidjela ga je kako predvodi Abenakije u ubilačkom napadu na englesko selo.
Ma kako to sablaznilo oca de Marvillea, u tome nije bilo ničeg izmišljenog. Čula je i kako isusovac daje oprost onima koji su idućeg dana ubili »krivovjernike« u Katarunku, naime njih, pridošlice. Spazili su je dok je s mukom vodila kobilu u logor te su je ti duhovi, naviknuti na čuda, proglasili za sirotu Wallis koja poput zlokobnog jednoroga najavljuje nesreću Akadiji. Tako je počela teška i žestoka borba. Otac d'Orgeval bio je omiljen među jednostavnim ljudima kao i među najplemenitijim pokajnicima te ga Anđelika nije kanila iščupati iz srdaca njegovih prijatelja niti ocrniti njegovu sliku. A sad, nakon njegove smrti, njegov kult poprimio je novu snagu.
Svi su se prisjećali prokletstva koje je izrekao, a zaboravljali progone čija su žrtva bili oni a da nitko nije ni spoznao njihovu žestinu.
Osjećala je to latentno nepovjerenje i nije bila sigurna da ga može ukloniti. Bilo je to dodatno nezadovoljstvo koje je donijela sa svoga drugog putovanja u Novu Francusku, usprkos radosti neočekivanog susreta sa svojim najstarijim bratom, Josselinom de Sanceom.
Misli su joj ostale jasne i prožete tugom. Prisjećala se te borbe s isusovcem: umom su joj prolazile slike, raskošne i grandiozne poput opere. Wallis i njezina kobila kako se propinju u jesenskoj šumi, barjak s pet križeva kako vijori na vjetru i horda urlajućih domorodaca kako izvire s ruba šume i kulja prema engleskom selu.
Slike pustolovine njihova zajedničkog života u Americi.
Ona se okrenu prema Joffreyu kao da joj on može pomoći da rasprši tijek misli. No on je to doista mogao. Kad je bila blizu njega brzo se oslobađala napetosti koje su često bile pretjerane ili barem preuranjene. On je uvijek ostajao filozofski miran. Govorio je da se ne može provesti život boreći se s budućim katastrofama i izdajama.
»Kako mi je dobro uz njega« - ponavljala je približavajući mu se sve više, gotovo se privivši uz njega. Uhvatila je pogled grofa de Lomenie-Chamborda kojemu nije promaknula njezina mazna kretnja zaljubljene žene koja blista u sjeni muškarca kojega voli.
No nije mogla prestati gledati to lice tako savršene muškosti da za nju nije postojao muškarac koji bi joj mogao dati jači dojam snage i zaštite.
Njezino povjerenje u njega bilo je plod njezine beskrajne ljubavi za koju je vjerovala da ispunja i njega - da ga prožima, kako bi on ponekad govorio - i navodi ga da često ponavlja da je ona njemu sve, a to je jedino što je njoj važno.
Joffrey je piće smatrao sredstvom, ne osjećajući potrebu da zaboravi brige niti, kao neki, da se osveti svijetu koji ih je povrijedio i u kojemu su iskusili samo gorčinu. On je pio da bi uživao u vrsnoći lozina ploda, Božjem daru, i da bi se prepustio njegovoj ljupkoj vrtoglavici, ne tonući u obeznanjenost. Pio je radi društva svojih posjetitelja, da bi ih počastio i učinio sretnima, da bi ih lijepo primio i dao popudbinu putnicima, podijelio s njima zadovoljstva ovoga svijeta, poučio ih umjetnosti življenja, omogućio
im nužan počinak i nadoknadio im neprijateljstvo i okrutnost koje vladaju ovom prokletom zemljom.
Kad je pio, govorili su da prihvaća vino kao što prihvaća svakoga, naime kao prijatelja s kojim se valja zabaviti i što bolje ga razumjeti.
Jedva da su mu oči bile sjajnije, jedva da je toplina njegova osmijeha bila rječitija, a izraz lica zajedljiviji kad bi svisoka, ali bez zloće, razmišljao o ljudskoj slabosti.
Koliko se mogla prisjetiti, oduvijek je bio takav. Još u Toulouseu ga je vidjela kao sjajnog princa na putu ljubavi; dok je prebirao gitaru oči su mu se smijale iza obrazine. Predsjedao je skupom muškaraca i žena koji nisu baš svi bili junaci romana i kraljevne plemenitih misli, ali koji su zato uveličavali i preobražavali čari pjesme i dvorske filozofije, pili birana vina i izmjenjivali strijele ljubavi.
Osvojila je najpoželjnijeg među njima, Joffreya de Peyraca. Pomislila je: »Neprestano ću biti sama s njim.«
Nije ga se mogla nagledati dok je pomno pratio tijek razgovora, vješt u toj igri koja nije manje važna od kopljaništva ili mačevanja, znajući da svaka riječ, svaka sjena ili iskra na licu, svako mrštenje ili osmijeh, ima svoje značenje.
Pri tom vrebanju iskazivao je nešto kraljevsko u sebi. No bio je jači i slobodniji od bilo kojega kralja.
»Kako ga ljubim. Bože, učini da me uvijek ljubi! Bez njega bih umrla. Previše sam pila. Plod loze je tako podmukao! Vidi li se to? Svi se smijemo. Čak i Lomenie! Neka je blažen lozin plod. Važno je živjeti. A mi smo živi. Sutra ću to reći sirotom iznevjerenom grofu da bih ga ohrabrila. Isusovac je mrtav. A on nije nikad saznao kako je lijepo piti s prijateljima. Živio je samo za tamu. Zato je izgubio. Gospode, oprosti mi! Morala bih suosjećati s mučenikom.«
Društvo se razišlo u magli koja ih je oplakivala mirijadama sjajnih kapljica. Anđelika se oprostila od njih, osjetivši drhtavicu kad je, stojeći pokraj svog supruga, u Lomeniejevim očima pročitala misao koja ga je pekla poput žalca dok ih je promatrao: »Oni će se voljeti ove noći.«
Crte lica opet su mu ogrubjele. Demonka ih je vidjela u istim okolnostima uz svoje uzglavlje, tako bliske i nerazdvojne u njihovu ljubavnom suučesništvu, te je ispustila krik očajne ljubomore, krik vječnog prokletstva.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:22 pm

6.
NEPOMIRLJIVE SKLONOSTI
Odmor u Tadoussacu približavao se kraju. Njihovi gosti otplovili su uzvodno. Za dva do četiri mjeseca zima će se vratiti i okovati ih ledom.
Anđelika je još jednom razgovarala s vitezom de Lomenie-Chambordom.
Osjećajući da je slab, nije ga htjela preopteretiti. Željela ga je prodrmati da bi se probudio, poput spavača koji pati u snu.
Htjela je zadovoljiti se nekim riječima koje su mu pobjegle: »vaši argumenti su opravdani«... »nisam se prevario«...
Ali to je trebalo svaki put počinjati iznova.
Izvukao je pismo koje je pažljivo odmotao jer je bilo napisano na krhkoj brezinoj kori i htio joj pročitati odlomke iz posljednje poruke koju mu je isusovac uputio malo nakon svog odlaska iz Quebeca, ima tome već mnogo vremena, a potom više nije bilo vijesti o njemu.
Začudo, u tom posljednjem pismu svom prijatelju iz djetinjstva isusovac ga je uporno upozoravao na opasnost koju predstavlja Dama sa Srebrnog jezera. Reklo bi se da je bio obuzet opsesivnim strahom:
»Bojte se nje, prijatelju moj! To je vrlo moćna žena, žena s političkim darom!...«
Bože, kakva glupost!
No Lomenie je blagim i neumoljivim glasom razvijao splet njegovih ludih optužaba koje su sve ispod krinke mudrog upozorenja imale okus zmijskog otrova.
»Moć osjetila u njihovoj najvećoj snazi, a primijetio sam da niste neosjetljivi na nju ma kako pobožan bio vaš život, ne bi je razlikovale od ostalih žena da nije udvostručena inteligencijom koja je nadahnjuje ambicijom da zavlada duhom muškaraca, a što je još opasnije, da se dočepa njihove duše; no najpodmuklije od svega je njezino nepoznavanje prirode grijeha jer navodi na grešnu slobodu u odnosu na vjersku stegu i propise svetoga zakona kojemu nas poučava sam Bog, a to dovodi do nepovratnog gubljenja spasenja. Ali pustimo to...«
Tim bolje! - odbrusi Anđelika koja je natmureno slušala.
»Ograničimo se na političku moć koja se krije pod ljupkim prividom i koja kao da ne zna za teške tajne kojima se bave ljudi koji vladaju narodima. Tu odgovornost nikad nisu prepustili ženskim rukama.«
To se može osporiti... Engleska se nije žalila na svoju veliku kraljicu Elizabetu I.
»...No neke žene su je prigrabile na podmukao način. Čuo sam da naš kralj, nesklon povjeravati se ženama zbog mržnje prema »frondinama« koje su navele velikaše kraljevstva da se pobune protiv njega dok je bio maloljetan, ne može podnijeti nijednu ženu, pa ni kraljicu, a ni najmoćnija od njegovih ljubavnica ne smije reći ni riječi o državnim poslovima. No pouzdano se sjećam da je samo pred tom ženom, gospođom de Peyrac, u doba kad je bila u Versaillesu kao supruga drugog plemića, kralj odustao od šutnje i više puta zatražio od nje savjet o diplomatskim pitanjima, a otišao je čak dotle da joj je povjerio poslanstva kod stranih kraljeva.« Grof de Lomenie-Chambord podignuo je glavu i promatrao Anđeliku s čuđenjem, očekujući da ona sve to porekne. No ona je samo uzdahnula.
Taj vaš isusovac znao je sve - rekla je nakon trenutka šutnje. - Sve... Čak i to.
Da, on je sve znao - ponovi Lomenie savijajući pismo sanjalačkom sporošću. - Zar nam taj dar proricanja i vidovitosti ne ukazuje na to da je riječ o svecu i da smo krivi što smo zanemarili njegova zaklinjanja?
Tko govori o vidovitosti? Ta posvuda je imao doušnike.
Mogli su o tome razgovarati dva dana i dvije noći a da ne dođu do ishoda koji bi zadovoljio Anđeliku: vratiti mir u srce viteza de Lomenie-Chamborda.
Vrtjeli su se u krugu. No ona se ipak nadala da ti dijalozi nisu bili uzaludni. Rasprave s Lomeniejem pomogle su joj da bolje razazna onu tajnovitu ličnost koja čak i mrtva utječe na njihovu sudbinu. Stekla je mišljenje koje joj je pomoglo da sačuva hladnokrvnost jer je čak i u tom novom mitu koji se stvorio oko njega vidjela sve manje snage, a sve više slabosti. S obzirom na sve što je saznala o njemu, učinio joj se sužnjem mračnih poriva, poput bika čija je ljepota uvijenih rogova, njegov ponos, ujedno i zamka koja ga upropaštava kad se zapletu u grmlje iz kojeg se ne mogu izvući.
Njegova pripadnost isusovačkom redu, čija moć neprekidno raste, sve je još otežavala. Stvoren od elite svih naroda, bio je to red vrhunskih zamisli i filozofskih razmatranja. No u obrani ustanovljenih zakona i Božjih zabrana bila je to Božja vojska, rimska vojska, a to znači - papina vojska. Nije li u svakom stoljeću neki vjerski red predstavljao misao svog vremena i njegovu ideološku boju, da tako kažemo? U stoljeću u kojem je Anđelika rođena to je bio isusovački red. U njima su se ujedinjavali moderni tokovi s bitnim neprihvaćanjima novoga.
No kad je razmislila o tome, nije bila sigurna da je Sebastien d'Orgeval bio »pravi« isusovac, kao njezin brat Raymond, primjerice. Oni su jaki i lukavi, ali ne baš tako licemjerni i nesnošljivi.
Prije bi ga optužila da je iskoristio svoju pripadnost isusovačkom redu kao krinku.
Vidjela ga je kao zapletenog u staro korijenje, kako baca sjenu drevnih prokletstava na tu djevičansku zemlju, kako odbija struje budućnosti koje bi mogle roditi taj Novi svijet, a tko god bi se našao u toj sjeni gubio je priliku da izbije na to novo svjetlo.
Bila je to borba između onoga što donose oni, Joffrey i ona, i onoga što je branio on u naponu svog surovog osobnog autoriteta.
Ostatak svijeta nije sudjelovao u toj odluci. On je htio samo osvetiti se. Kome se osvetiti? »Tebi?... tebi?...« - dovikivao joj je unutarnji glas. »Ali zašto? Što sam učinila?...«
Pod varljivom krinkom svetosti Sebastien d'Orgeval vodio je jalovu borbu koja se ticala samo njega i njegovih vlastitih delirija, a iza te bitke možda se mogla nazrijeti samo opaka sjena Demonke. »Vjerojatno ju je poslao k nama u svojoj službi... Ali to je proturječje. Ona je njime vladala, ona je uvijek vladala njime, još od nježnog djetinjstva.«
Razmišljala je o tom izrazu: nježno djetinjstvo.
I s jezom je zamišljala troje proklete djece u šumovitim dolinama mračne Dauphineje. U toj pripovijesti sve je mračno.
Oni koje su d'Orgeval i Ambroisine privukli u svoje brazde propadali su i bludili... Zar to Lomenie ne vidi? Pomislila je na rečenicu koju je malteški vitez izgovorio onoga dana kad joj je poklonio mali luk sa strelicama.
»Volimo darivati nevinost. Samo ona to zaslužuje.«
Toliko suptilnosti i profinjenosti kod muškarca raznježilo ju je. Danas je ona izblijedjela, isparila. Isusovac je bacio svoju sjenu poput otrovnoga drveta na one koje je htio osvojiti čak i iz groba.
Zima u Quebecu činila joj se poput razdoblja blaženog prijateljstva i radosne slobode. Unatoč nekim iskušenjima, pogreškama i ludostima, iz tog razdoblja proizišlo je mnogo dobra.
Nije bila sigurna može li izbjeći nespretnosti. Bila je to živa rana.
Najmanja riječ ili nebrižno izrečena aluzija mogla je postići posve suprotno od onoga što je željela.
Naslućivala je da su mu nepodnošljive riječi ljubav i užitak, jer je sebi zabranio ljubav; možda je radi više ljubavi mogao otići od nje i rastati se s toliko vedrine i dostojanstvene mudrosti.
U nekim trenucima podsjećao ju je na Bardagnea. Nije se pomirila s tim da je pao i izgubio svoju auru.
No morala se pomiriti s tim da više ne može s njim razgovarati o svim osjetljivim i zanimljivim pitanjima kao što su činili nekad, kad su bili bliski kao brat i sestra, kao zaljubljeni prijatelji, slobodno i čarobno.
Reklo bi se da mu je volja slomljena. Poznavala ga je kao energičnog, lucidnog i čvrstog pred ljubavnim iskušenjima, tako sigurnog u svoje čine otkad je u Katarunku sklopio savez s njima, a i poslije toga, kad je prije njih otišao u Quebec i borio se protiv suprotnih mišljenja, jamčeći za njih svojim ugledom; a danas, on je poput broda bez busole.
Nekoliko sati prije odlaska pogledala ga je gotovo sa suzama u očima i upitala ga:
Jesam li vas izgubila?
Opet je promijenio izraz lica i moglo se reći da je dah svježeg vjetra rastjerao nezdrave pare koje su gušile njegovu dušu.
Oh, prijateljice moja, ne! Ta što vam pada na pamet? Kako da živim bez vas? Ili barem bez misli da čuvate svoje prijateljstvo prema meni, da postojite i da ponekad pomislite na mene, draga i mila prijateljice. Ali, shvatite da patim od nepravednih udaraca koje mi je zadao vrlo dragi prijatelj.
»A oni koje je zadao meni, također nepravedni i opasni, od njih ne patite?« - zamalo mu je odvratila.
No suzdržala se, uvjerena u taštinu te svoje pomisli. Štoviše, nije bilo u njezinoj naravi da popušta vjetrovima predrasuda za koje je posumnjala da im je podložna. Ima neke skromnosti i osobite gordosti u šutnji nekih bića o ranama koje su im zadane. Bila je poput vitezova iz legende koji su suosjećali s tuđom nesrećom, priskakali im u pomoć, osuđivali nepravde koje su im nanesene te se svečano i velikodušno zaklinjali da će rasjeći tuđe neprijatelje, ne misleći na one koji vrebaju na njih i zaboravljajući svoju vlastitu sudbinu.
»S onu stranu legenda« - pomisli ona - »bolje je biti svjestan da je naš oklop vrlo šupljikav i da unutar njega teče krv. Uvijek dopustim da me gane sudbina mojih prijatelja, a oni to iskorištavaju ne brinući se za udarce koje nam zadaju ni za tugu koja nas obuzima. Misle da smo dovoljno jaki i da se možemo uzajamno tješiti i sami sebe braniti.«
Niste me čak ni pitali za vijesti o Honorini - odreza mu ona iznenada. - Gospodine viteže, zadajete bi bol. Vaša promjena u ponašanju može samo uništiti ono što branite, a moram još optužiti vašeg isusovca da je uzrok tome. Upravo sam ostavila svoju kćerkicu na brizi majci Bourgeoys i neću je vidjeti punu godinu dana, a tijekom ovog putovanja, iz razloga koji nisam posve razabrala, ali u kojemu nema ničega imaginarnog, Nova Francuska pokazala mi je svoje zlo lice. Potražila sam vas u Montrealu da bih u vama našla utjehu, a vi ste mi pobjegli. Rastužila sam se i otplovila niz rijeku; dugo se neću vratiti. Zar je to bio trenutak da mi date naslutiti da sam izgubila vaše prijateljstvo? Kao da mi je moglo biti svejedno! Potcijenili ste moju vezanost za prijatelje, koja je, nažalost, moja slabost. Ponašali ste se prema meni kao da sam proračunata diplomatkinja. Nisam. Ja sam samo žena... i trebalo bi vas biti sram što ste napustili prijateljicu poput mene, koja vas je izliječila, spasila i koja je bila dovoljno glupa da vam posveti svoje prijateljstvo zato što vas je smatrala šarmantnim, a vi ste mi iskazali takvu kivnost, mržnju, da...
On je prekinu, uhvati je za ruku i strastveno je poljubi.
Istina je, imate pravo, oprostite mi! Oprostite mi tisuću puta! Preklinjem vas. Moje ponašanje ne može se opravdati. Znam da ste uvijek bili na strani dobra, nisam ni sumnjao u to.
Znači li to da, unatoč svojim vrlinama, vaš sveti mučenik, naš protivnik, ipak nije postupao s dovoljno milosrđa u svojim djelima protiv nas? Priznajete li to?
Željela je da se izjasni, da odluči pogledati situaciju u lice i izabere. Uništavala ga je neodlučnost i dvojba.
Istina je - reče on. - A ipak, možda je u njemu bilo i dobrote...
Dosta! - prekinu ga ona. - Razočaravate me zato što ne želite prestati mučiti sama sebe.
Vidjevši da drži ruku na prsluku, ona pomisli da joj želi pročitati još koje pismo oca d'Orgevala.
Dosta, kažem vam. Ne želim više čuti ni riječi o tom čovjeku.
Ne radi se o njemu!
Slijedio ju je dok je išla prema obali kako bi se popela na palubu Duge; uhvatio ju je za ruku gotovo se smijući.
Prevarili ste se što se tiče mojih nakana, čak i vi, gospođo. Znajte da sam u Montrealu posjetio vašu malenu Honorinu u Kongregaciji naše Gospe i da vam nosim pismo od Marguerite Bourgeoys koja vam potanko piše o maloj gospođici.
Anđelika se trgnu, gotovo ga zagrli i odmah mu živo predbaci što je čekao taj trenutak da joj prenese tu dobru vijest.
Uhvatio se za grudi i priznao da su premorenost i tegobe puta prouzročile svojevrsnu utrnulost pamćenja te je zaboravio poruku koju je donio. No ipak se prisjetio. Ne bi otišao a da joj ne preda taj svitak koji joj govori o djetetu. Vjerovala mu je samo napola. Sumnjala je da ju je htio staviti na kušnju, zadati joj bol, uskratiti joj radost
da bi joj se osvetio. No to je tako malo sličilo na njega. Njegova hipohondrija bila je teža no što je vjerovala. Nije se začudila saznavši da je Marguerite Bourgeoys potražila viteza u sulpicijanskom samostanu i zamolila ga da odnese pismo o Honorini njezinim roditeljima prije no što odu iz Nove Francuske. Svojim autoritetom navela ga je da pođe za njima.
Bila je u pravu, jer se u tih nekoliko sati vidjelo kako se ponovno pojavljuje stari Lomenie, odlučan i ljubazan, koji joj govori o svojim susretima s malenom Honorinom kako samo on zna. Na kraju joj je dao i jedan list koji je malena učenica ispisala velikim slovima A, lijepo oblikovanima i pravilno poredanima; Anđelika ga je stavila u njedra poput ljubavnog pisma.
Kad se približio trenutak rastanka, grof de Peyrac, koji se bio sklonio, donio je svoju poruku Honorini, veliki svitak zapečaćen crvenim pečatom, te zamolio viteza da ga pročita njihovoj kćeri čim stigne u Montreal. Priložio je i prsten koji je skinuo s prsta i poslao ga kćerkici da ga nosi sa sobom kao »znak prepoznavanja«.
Neka zna da smo uz nju.
Anđelika je dopisala nekoliko riječi i povjerila vitezu dugu verbalnu poruku za Marguerite Bourgeoys te nekoliko igračaka za Honorinu.
Vitez je zamolio da mu oprosti što je bio tako loš gost. Rana koju je zadobio na početku pohoda prema Cataracouiju oslabila ga je jer je izgubio mnogo krvi pa često osjeća svojevrsnu prazninu u glavi. A to je vjerojatno bilo istina.
U posljednjem trenutku odglumio je da je još nešto zaboravio, ali to je bila samo šala na vlastiti račun koju je izveo da bi ih zabavio.
Donio je veliku kutiju obloženu korom drveta, urešenu na indijanski način i stavio je na stol.
Podignuvši poklopac, ugledali su niz drvenih, živo obojenih figurica koje je vitez počeo uspravljati i postavljati u skladu s njihovim činom; svaka je imala maleno postolje od kore drveta.
Rekao im je da je saznao da je brat Luc iz franjevačkog samostana na rijeci Saint- Charles radio kao kipar prije no što se posvetio vjeri te izrađivao minijaturne vojnike za dječju igru; stoga je malteški vitez od njega naručio nekoliko drvenih vojnika kao znak sretnog rođenja malenog Raimon-Rogera de Peyraca.
Za vašeg najmlađeg sina - reče on Anđeliki i Joffreyu.
Franjevac i on odlučili su neke vojnike odjenuti u odore kraljevih vojnika, koje su pobudile divljenje prije nekoliko godina kad je dvadesetak gardista bilo u pratnji gospodina de La Vandriea, državnog savjetnika za hitne poslove i poruke i posebnog kraljevog izaslanika. Sljedeće godine državni savjetnik je ponovio to putovanje - krznarski poslovi u Kanadi vrijedili su više od neugodnosti višetjedne plovidbe - i Lomenie nije časio časa da bi se kod njegovih časnika obavijestio o potankostima odora raznih četa Kraljevih vojnika, ugledne elitne vojne postrojbe koja je stoljećima čuvala francuske kraljeve i od čijeg su samog imena drhtali neprijatelji na bojnim poljima.
Raznolikost i preciznost izvedbe figurica pobudila je opće divljenje. Prelazile su iz ruke u ruku.
Bio je to dirljiv dokaz bliskosti grofa de Lomenie-Chamborda s njegovim prijateljima iz Wapassoua, usprkos njihovu ugledu nezavisnih osoba povezanih s francuskim i engleskim krivovjernicima.
Tijekom zime grof de Lomenie nije žalio vremena kako bi pomogao pri oslikavanju malenih likova koje je izdjelao i iscizelirao brat Luc uz pomoć sina kipara i pisara Le Basseura.
Naš najmlađi sin još nije prohodao - reče Peyrac - ali mogu potvrditi da je već dovoljno star da može cijeniti tako lijep dar i da će se on i njegova sestra dobro
zabavljati gledajući ga i igrajući se njime; ako se i ne budu igrali rata, uživat će u ljepoti figurica.
Gospodin de Lomenie priznao je da je proveo divne trenutke prošle zime u hladnom franjevačkom samostanu, pomažući bratu Lucu da dovrši malenu vojsku; naizmjence bi uzimali kist i pincetu i unaprijed se radovali veselju koje će osjećati dječačić kad ih bude postrojavao i njima manevrirao.
Outtake, irokeški poglavica, priuštio je godinu dana mira sirotom vitezu time što je poslao oca de Marvillea s njegovom tužnom porukom na jug, u Novu Englesku.
Zima, razdoblje leda koji sedam do devet mjeseci godišnje lišava pokrajinu Kanadu bilo kakvih vijesti, dobrostivo ga je držala u neznanju o tuzi koja ga je pogodila više no što je očekivao, iako je imao više vremena pripremiti se za nju.
»Vidite, uvijek ćemo biti vaši prijatelji, a ni vi se niste odrekli nas« - govorile su mu Anđelikine oči dok se ljestvama od užadi spuštao u čamac koji ga je trebao odvesti do malenog broda od trideset tona kojim će otploviti u Quebec.
Smiješio se.
Smiješio se dok im je izdaleka mahao pozdravljajući ih.
Anđelika ga je stisnuta srca gledala kako se udaljuje i naslućivala da će ga, čim više ne bude u njezinoj blizini, opet obuzeti skrupule, kajanje i grizodušje, koji će u njemu urezati trag duboke tuge koja je nalik na ljubavnu tugu, i to dvostruku, zbog žene koja je živa i prijatelja koji je umro. Ne mogavši služiti jednome a da ne izda drugoga, ne mogavši izabrati jednoga a da se ne odrekne drugoga, ne mogavši obraniti jednoga a da ne izazove propast drugoga, ne mogavši ih iščupati iz svoga srca i iz svoga života jer ih je volio strašću istodobno jednakom i različitom, usprkos molitvama, stezi, meditacijama, trapljenjima, ispovijedima, nije mogao skrenuti svoje misli s isusovačkog mučenika, svog voljenog prijatelja čiju je blisku prisutnost i dalje osjećao kako ga preklinje da nastavi njegovo djelo u slavu Boga i Francuske, a niti s nje, ženskog utjelovljenja svega što mu je zabranjeno, svoje prijateljice za koju nije znao kako da je nazove, ali njezina slika neprestano je bila u njegovu umu; kad bi netko izgovorio njezino ime, kad bi čuo smijeh nalik na njezin ili namirisao parfem nalik njezinu, ganuo bi se do suza, obuzela bi ga radost i nježnost sjećanja; vitez de Lomenie i dalje je bio rastrgan između dvije privrženosti, dvije dužnosti, dvije obveze.
A sad mu je bez njezina tješiteljskog glasa valjalo prijeći pustinju, gdje je ubijena svaka nada, gdje nema Boga. To je najstrašnije iskušenje za onoga koji je posvetio cijeli život i sve zemaljske užitke nedokučivom Bogu.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:22 pm

DRUGI DIO
IZMEĐU DVA SVIJETA
7.
VRIJEME SNOVA
Napokon su podignuli jedra i otplovili iz Tadoussaca.
Anđeliki je trebalo nekoliko sati da shvati kako je opet sama s Joffreyem, da su odvojeni od zemaljskih briga i slobodni na brodu, što joj se sviđalo više od svega.
Ponovno su otkrili navike čije su čari već gotovo bili zaboravili.
Kad bi bilo vruće, sjedili su jedno uz drugo pod nadstrešnicom koju su postavili na pramcu, a kad je kišilo, kad je vjetar bio prejak ili pak noću boravili su na krmenom balkonu na koji su gledali otvoreni prozori njihovih soba.
Ispruženi na orijentalnim divanima, uživali su u razgovoru koji su vodili u miru i slobodi kakvu su rijetko mogli iskusiti.
Imali su dragocjenu povlasticu: mogli su se odvojiti i raspirivati vatru nježnosti i žudnje.
Kouassi-Ba posluživao ih je turskom kavom u malenim šalicama od finog porculana, urešenim arabeskama, iz kojih se moglo piti a da se ne oprže prsti. Sva ta ritualna oprema za kušanje kave podsjećala ju je na Orijent i vratila je na Sredozemlje, u Candie i na Maltu, o čemu je govorila s grofom de Lomeniejem.
Predložila mu je da se vrati u Francusku i potraži pomoć i savjet kod svoje braće, hospitalaca Svetog Ivana Jeruzalemskog, koji se sad zovu Malteški vitezovi. No on je to odbio. Htio je ostati u Kanadi, gdje počivaju ostaci njegova prijatelja kojeg su umorili Irokezi.
Možda bi mu putovanje koristilo. A i sunce. Volim Maltu, njezinu lijepu svjetlost koja je obasjavala dvorane Velike bolnice. Bolesnike su posluživali u srebrnom posudu. Posjetila sam ljekarnu i kiruršku dvoranu. Potom smo u utvrdi vidjeli kako vijore ratni barjaci svih galija Malteškog reda, spremnih isploviti na more i boriti se protiv barbara.
Ona iznenada zastade. Joffrey vidje kako se hvata rukama za glavu i mrmlja.
Gospode! Pa to je bio on!
Ostala je tako, obuzeta prisjećanjem koje joj je izmicalo.
Henri de Rognier - reče napokon visokim glasom.
Joffrey de Peyrac nije prekidao njezinu zamišljenost. Bilo je to dugo putovanje u prošlost. Anđelika se prenijela u Salem, kad ju je odmah po rođenju blizanaca skrhao napad malarije.
Izmučena tom groznicom kojom se zarazila na Sredozemlju, povjerovala je da se vratila u Alžir, u doba kad je bila zarobljenica Velikog eunuha Osmana Ferađija, vezira Mula Ismaela, marokanskog kralja za kojeg su je kupili6. Iluzija u deliriju bila je tako jaka da je mislila kako još nije pronašla Joffreya. Prepoznavala je ulice bijeloga grada kojima su je vodili muslimanski stražari. Na jednom križanju vidjela je kako gomila nasmrt kamenuje jednog od redovnika-ratnika zarobljenih zajedno s njom na malteškoj galiji, koji joj je - u snomorici - doviknuo: »Ja sam vas prvi poljubio.«
Došavši k sebi, u Salemu, u Novoj Engleskoj, u naručju Joffreya de Peyraca, tu nesuvislu, baroknu scenu pripisala je omami groznice. Je li se kamenovani vitez doista zvao Henri de Rognier? Zbrka više i nije bila tako barokna.
S naporom se pokušavala prisjetiti.
Henri de Rognier?... Da, sad je posve sigurna. Doista se tako zvao jedan od vitezova s kojima je putovala na malteškoj galiji kad je tražila Joffreya po Sredozemlju.
Anđelika podignu glavu.

6 Anđelika neukrotiva.
Uzbuđeno je ispričala svom suprugu anegdotu koju joj je ispripovijedao grof de Lomenie-Chambord, kao i njezin nastavak kojeg se upravo prisjetila; nije bila prepoznala paža iz Poitiersa, svog starog ljubavnika, u odori Malteških vitezova, crvenoj tunici s križem.
A on? Je li on mene prepoznao? Bilo je to mnogo godina kasnije i putovala sam kao markiza du Plessis-Belliere. A on je znao samo moje ime.
Budite sigurni da vas je prepoznao. Oči poput vaših ne zaboravljaju se.
Nije nijednom aludirao na naš davni susret. Barem ja to nisam primijetila.
Pa ipak, nešto je moralo prostrujati među njima da bi joj se godinama kasnije pojavilo u groznici i stavilo mu u usta riječi koje tada nije želio izgovoriti.
Nije se mogla prisjetiti njegova lica, već samo vitke siluete kraj zdepastijeg obrisa drugog redovnika, zapovjednika galije.
Moja ravnodušnost nedvojbeno ga je odvratila od nakane da me podsjeti na tu lakomislenu uspomenu. Tada ste doista za mene postojali samo vi. Bila sam spremna suprotstaviti se svim opasnostima da bih vas pronašla.
Ponovno se zadubi u razmišljanje, odmjeravajući snagu uspomene na sirotog Henrija de Rogniera i na druge svoje avanture. Vivonne, Bardagne, čak i Colin...
Jesam li doista tako »zaboravna« kako me je optužio Claude de Lomenie, osim kad se radi o jednome muškarcu... vama?
Ja vas neću optužiti za to... Ako sam ja taj jedini.
Prisjećajući se žarke nade koja ju je tjerala da se ludo suprotstavlja opasnostima kojima je mogla biti izložena žena sama u Sredozemlju, ponovno je proživljavala etape toga puta. Na jednoj od njih, u Candieu, našla se u blizini tajanstvenoga, maskiranog Rescatora.
U smućenosti koju je tada osjećala nije prepoznala ni njega. Ta nezgoda zbog koje su se opet tragično razdvojili ostavila joj je gorčinu u sjećanju.
Tako sam željela vidjeti vašu palaču ruža u Candieu. Mučila me je nostalgija, a tad me je kupio taj maskirani gusar. Ali pobjegla sam. Kakva glupost, kad pomislim na to! San o sreći bio je tako blizu!... Ne! Ipak ne mogu reći da je to bila glupost. Stari Savary i ja izveli smo taj bijeg s toliko tvrdoglavosti! Nije li dužnost roba da pokušava pobjeći?
On prasnu u smijeh.
To je doista nalik na vas! Kako na to nisam tad pomislio? Zar sam bio zaboravio tko ste? Zar sam zaboravio vašu naprasitost, vašu žarku odlučnost pred svim izazovima? Zar sam vas tako slabo poznavao? Nisam vas dovoljno dobro shvaćao otkad smo se bili razdvojili. Ne znam. Htio sam poreći tu ljubav koja je vladala mnome. Prevario sam se želeći zamijeniti vašu sliku drugom, slikom površne i ravnodušne žene. I bio sam kažnjen zbog toga.
On joj poljubi ruku. Oboje su se smiješili. Bili su sretniji no što bi to mogli izraziti riječima. Promatrali su brazdu broda koji ih je nosio niz dugu mutno srebrnastu struju Svetog Lawrencea. Oslanjali su se jedno o drugo, a ponekad bi se poljubili. Tek rijetko bi osjećali dovoljno mira u sebi da uzmognu prekinuti tijek uspomena. Bila je to osjetljiva tema i dugo su se bojali da će se povrijediti ako je dotaknu.
Imate pravo, ljubavi moja - reče ona. - Tražila sam vas. No tad možda još nismo bili zaslužili svoj ponovni susret. Bili smo puni gordosti.
Ona prstom prijeđe preko brazgotina na tom licu, tako joj dragom.
Kako nisam prozrela tko ste vi, unatoč tom skupu odurnih gusara i toj tržnici roblja na koju ste i vi došli odabrati predmet svojih užitaka? Kako vas nisam prepoznala pod vašom maskom, usprkos bradi, po vašem sigurnom nastupu? Bila sam izluđena. I ja sam kriva. Kako vas nisam prepoznala po vašem pogledu i dodiru ruke? Danas sam bijesna što sam bila podložna takvom sljepilu. Ali zašto se niste odmah predstavili?
Ondje? Pred svim tim morskim razbojnicima i raspusnim muslimanima koji su došli na tržnicu ženskog robija u Candie? Ne, nisam se mogao odlučiti na to. Osim toga, doista sam se bojao i vas. Bojao sam se našega prvog pogleda, strepio sam hoću li shvatiti da sam vas izgubio zauvijek... da ste zavoljeli drugoga, možda kralja, zacijelo upravo kralja, i što će vam onda suprug kojeg više nema, koji je izgnan ili je barem otpadnik u kršćanskim kraljevstvima i u očima vašeg versailleskog svijeta. Bili ste neobjašnjiva i negoznata žena koja se preobrazila daleko od mene. I bez mene. Žena u procvatu ljepote, odvažnosti, nezavisnosti, a ne gotovo dijete koje sam upoznao u Toulouseu, žena čija me krhkost pogodila u srce čim sam je ugledao na podiju, pobijeđenu i izloženu u njezinoj nagosti. Ali to je prošlo. Ostavio sam vas kad ste bili tako mladi pa je bilo neizbježno da u onoj velikoj dami koja je nosila ime drugog muškarca, vidim zaboravnu i ravnodušnu suprugu.
Da nije bilo jedne činjenice: vi ste zauvijek zarobili moje srce. Ali, budući da ste sumnjali u sve žene, sumnjali ste i u mene. Niste htjeli pomisliti da sam pošla na to ludo putovanje protiv kraljeve volje samo da bih vas pronašla. Moju nerazumnost što sam pošla na opasno putovanje pripisali ste hiru.
Kako sam mogao i zamisliti da bi jedna žena mogla dati takav dokaz ljubavi?
To je vaša slaba strana, unatoč vašoj znanosti o ljubavi koju ste učili od trubadura. Morali ste još mnogo naučiti, vrli gospodine. Zar niste znali što ste mi značili od Toulousea?
Valjda mi je nedostajalo vremena da to shvatim i da se uvjerim u to. Strast je tako kratkotrajna, a vjernost tako neumjesna. Bit ljubavi je teško uhvatiti. Ostvarivati ljubav svakoga dana, cijeli život, vrlo je teško u našem životu koji moćnika obasipa udarcima njemu ravnih, a siromahe i progonjene tjera da se bore za preživljavanje. Tek kad sam vas izgubio, tek kad su vas oteli od mene, shvatio sam da ste za mene bili jedinstvena među svim drugim ženama. Trubaduri nisu sve rekli. No nagovijestili su da je ono bitno neizrecivo. Tome me je poučila tama tamnica i progonstva koja je izbrisala moj prošli život i zauvijek me lišila vašeg prisuća.
Bez obzira na to što ste me htjeli zaboraviti ploveći od otoka do otoka i od palače do palače, sve do otomanskih dvorova...
Priznajem da je to bilo dugo putovanje puno skretanja i obrata. U početku nisam smatrao da će mi toliko dugo trebati da bih vas prebolio, a pogotovo ne da ću jednoga dana shvatiti da vas nikad neću preboljeti, da nikad neće zacijeljeti rana koju ste mi nanijeli. Kad sam to shvatio? Istina mi se nametnula u nekoliko navrata. Možda kad mi je Mezzo-Morte u Alžiru dao da biram: odat će mi mjesto gdje ste zarobljeni ako više ne budem njegov suparnik na Sredozemlju? Ili kasnije, kad mi se u Meknesu u snu učinilo da sam predvidio vašu smrt i konačan rastanak od vas? No znao sam da je od svih dvojbi bilo gore to što vas više nikad neću vidjeti. »Kakva žena, prijatelju moj!...« - rekao mi je Mula Ismael, obuzet bijesom, divljenjem i žaljenjem. Bili smo ondje kao dva gospodara, dva moćnika u barbarskim i levantskim zemljama, a nad nama je lebdio duh robinje nezaboravnih očiju, mrtve negdje na pustinjskim stazama. Pogledali smo se i znali smo da ne vjerujemo u tu smrt. »Alah je velik« - rekao mi je. Odbili smo konačnu presudu jer smo se osjećali odveć slabima i pogođenima.
Anđelika ga je pozorno slušala, suzdržavši osmijeh; vizija skršenog Joffreya i Mula Ismaela činila joj se zabavnom.
Prasnuli su u smijeh i zagrlili se, obuzeti silnim osjećajem pobjede: danas se grle, ispunjeni radošću, uživaju u djeci, bogatstvu i uspjesima, okruženi su odanim prijateljima, daleko od pozornice tih tragičnih događaja kojih se prisjećaju, pa im je sve čak i sivi dekor velike sjeverne rijeke iza čijih se udaljenih obala uzdižu planine obrasle crnim šumama, pod nebom punim teškim oblaka, čije su vode uzburkane i neznano duboke, što je sve stvaralo okružje posve suprotno blistavom i šarolikom
Sredozemlju, bilo ugodno i ohrabrujuće te je potvrđivalo njihovu sigurnost da će jedno u drugome naći svoj ostvareni san i beskrajnu sreću.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:22 pm

8.
PREMA MORU
Anđelika je željela da to putovanje potraje vječno, što je značilo da uživa u svakom trenutku. Plovidba Svetim Lawrenceom usamljivala ih je. Kad bi susreli brodove u prolazu, morsko prostranstvo nije bilo posve pusto, ali to je bilo toliko drukčije od pristajanja na obalu. Nekoliko dana - ili tjedana - živjet će izvan vremena. Ponekad bi ih pozdravili izdaleka. Neki su hitali da stignu u Tadoussac, gdje je počinjala kanadska pustolovina, a drugi su kretali preko oceana i njihove prave nevolje započet će tek nakon Terre-Neuve7.
Neki su pretrpjeli oluje i bili u opasnosti od brodoloma, neki naseljenici su umrli od skorbuta, a neki će putnici za Stari kontinet odlučiti da ostanu.
Plovidba je davala veličajnost danima. Svaki putnik koji ju je iskusio bio je pun uspomena. Plovili su između dva svijeta, između budućnosti i prošlosti. Čudili su se svemu što se može dogoditi na toj rijeci, toliko širokoj da se činilo da brodovi na njoj besciljno blude, a obale se uglavnom ne mogu vidjeti.
Anđelika je na palubi spavala dubokim i sretnim snom. Ljuljanje plovidbe i vlaga maglovite noći prigušivali su buku i ona je utonula u dubok san, no ipak se probudila nekoliko puta tijekom noći i mislila na radost življenja koje smo svjesniji u mirnim razdobljima, a potom bi opet zadovoljno usnula kraj njega.
Probudivši se toga jutra, osjetila je da je brod usidren, premda je dan još davno svanuo. Kroz otvoren prozor dopirao je miris zapaljenog drveta na obali, gdje se sušila riba.
Uspravila se u postelji i kraj sebe na jastuku opazila maleni predmet, kutijicu od fine kože ukrašenu zlatom, a kad ju je otvorila, unutra je otkrila sat najljepše izrade, što je bilo očito unatoč njegovoj sićušnosti. Nikad nije vidjela tako savršen rad. Kazaljke su predstavljale dva ljiljanova cvijeta, a kućište od plavog emajla bilo je ukrašeno zlatnim cvjetovima.
Vrpca od plave svile omogućavala je da ga se nosi kao ogrlicu. Znala je da je to bilo u modi u Parizu.
Ona se podigne i ode na balkon.
Duga se usidrila u podnožju rta čiji se vrh gubio u slojevima magle. Nebo je bilo nisko i prizor je podsjećao na tmurne gravure koje prikazuju bijedu brodoloma ili raskalašene gusare pod strmim obalama oko kojih lete raznolike morske ptice.
No kakvo god bilo vrijeme i prizor, Anđeliki se sve činilo ugodno i lijepo. Pridružila se Joffreyu na mostu.
Kojem događaju dugujem vaše zanosno prisustvo ovog jutra? - upita ga ona.
Jednoj zasjedi koja mi je ostala u ružnom sjećanju. Nisam je mogao zaboraviti jer ste mi na ovom istom mjestu jedne mračne i prijevarne noći darovali moj vlastiti život kojeg su me moji neprijatelji još jednom pokušali lišiti. Čudom ste stigli na vrijeme i ubili ste onoga koji se spremao umoriti me: grofa de Varangea8.
Sjećam se: La Croix de Mercy!
»To je dakle bilo ovdje?« - pomisli ona i radoznalo pogleda obalu na koju se iskrcala te noći. To mjesto odavalo je turoban dojam. No nešto se ipak kretalo na žalu unutar

7 Newfoundland. Prim. prev.
8 Anđelika i urota tame. Prim prev.
trokuta koji je ograničavalo drveće što je svojim korijenjem sprečavalo odrone zemlje na toj strmini.
Indijanski kanui počivali su na obali, napola izvučeni na pijesak, a nekoliko stotina hvati dalje ljuljuškala se barka s dva jarbola.
Mornari, europski Francuzi, došli su se opskrbiti izvorskom vodom. Malo dalje, Indijanci su trgovali sa zapovjednikom brodića. Cijelom duljinom rijeke cvjetala je trgovina krznima.
Nalazili su se na čistini u pustoj zemlji, Labradoru, punom neprohodnih šuma i močvara iz kojih se dižu pramenovi magle i plaze prema površini rijeke.
Najbjednija od svih bila su tamošnja plemena planinskih Indijanaca koji su lovili uz obale divljih i zaleđenih voda. Uvijek su bili obavljeni oblakom crnih mušica i mačetom su se probijali kroz neiskorjenjivo grmlje u kojem bi ponekad zablistalo zlato ljutićeva cvijeta. Ništa nije moglo jače ispuniti srce tjeskobom od pogleda na to mjesto.
Na obronku je bila kućica trgovačke ispostave i kapelica, obje napuštene. Tu je grof de Varange, gonjen vizijom demonke, zakazao sastanak s grofom de Peyracom hoteći ga ubiti.
Anđelika uhvati supruga za ruku. Nevjerojatna sreća omogućila joj je da stigne na vrijeme. Ako postoji mjesto na kojemu su pobijedili duh tame, to je upravo ovdje. No prilika joj se učinila pogodnom da se podsjeti razgovora koji je nedavno imala s policijskim poručnikom u Quebecu.
Garreau d'Entremont i dalje istražuje nestanak tog Varangea. Prema uputama nove policije, mora pronaći leš, pa čak i kad se radi o zloglasnom Sotoninom podaniku.
Koračali su po mostu.
Pod njegovom zaštitom blijedjela su razočaranja i nevolje iz Quebeca te se pretvarala u malene zadjevice čiji razvoj i rješenje su odloženi »za grčke kalende« tim dugotrajnim i sporim putovanjima poruka u kojima se tražila istraga. Policijski poručnik ju je odgodio dok ne uzmogne razgovarati s njezinim suprugom.
Kako ih je zaustavljanje u zaljevu La Mercy, gdje je proteklih stotinjak godina bila trgovačka postaja i kapelica, navelo na spomen zlokobnog Varangea, posljednjega demonkina izaslanika koji je trebao spriječiti njihovo napredovanje, govorila je o pozivu kojem se morala odazvati. A radilo se opet o istome.
Policijski poručnik ispravno je nagađao što se tiče Varangea. Intuicija mu je kazivala da kod njih, putnika iz Akadije, valja potražiti rješenje tajne, a i da je ta tajna povezana s brodolomom Jednoroga i nestankom vojvotkinje de Maudribourg koju su očekivali u Quebecu, a ona je s Kraljevim djevojkama isparila negdje na obali Francuskog zaljeva.
Tvrdi da su članovi dobrotvorkina društva nestrpljivi i da Francuska traži potankosti o potapanju Jednoroga i vojvotkinjinoj smrti.
Ispričala mu je kako je, da bi mu ispunila želju i dobila na vremenu, uz pomoć Delphine du Rosoy načinila popis preživjelih Kraljevih djevojaka.
Jesam li pogriješila?
Ne.
Treba li mu reći za Delphinine sumnje o zamjeni osobe koja dovodi do zaključka da vojvotkinja de Maudribourg nije mrtva i da bi se opet mogla pojaviti? Šutjela je, jer što je više o tome razmišljala, to joj se više činilo »bez glave i repa«.
U Gouldsborou je ispitala Colina i pouzdano saznala što se dogodilo sestri Germaine Maillotin. Potom je pisala Delphini da je ohrabri i umiri.
Koračajući uz Jofrreya po brodskom mostu na kojem je sve bilo mirno i uređeno, nije bila spremna neutemeljeno raspravljati o himerama. Joffrey se toliko trudio da je utješi i vrati joj njezin neusiljeni humor.
Razmišljajući o njezinu razgovoru s policijskim poručnikom, pokušavao je otkriti njegovu ohrabrujuću stranu i umanjiti uzaludna zanovijetanja pristigla iz Pariza.
Tko god bili pojedinci koji dolje raspiruju aferu s Jednorogom i njegovom vlasnicom, gospođom de Maudribourg, on im je poricao moć provođenja istrage u Novom svijetu koja bi sa sigurnošću mogla odrediti što se doista dogodilo.
Joffrey je procjenjivao da se gospodin d'Entremont ispod svoje osorne vanjštine pokazao pouzdanim prijateljem. Nije li dao naslutiti da će odlagati optužbu što dulje bude mogao? Njegova funkcija prisiljavala ga je da traži ubojice tog odurnog Varangea.
Anđelika je dobro učinila što mu je dala popis Kraljevih djevojaka koji će moći baciti gladnim psima. To će mu pomoći da još malo odgodi proces.
Kako se čini, uopće mu se nisu sviđali ti pariški čangrizavci zbog kojih se usred ljeta morao vratiti iz svoje ladanjske kuće i još jednom biti neugodan prema gospođi de Peyrac, za koju je njegovao nježne osjećaje.
Ne bih rekla da je tako - usprotivi se Anđelika, koja se nije rado prisjećala svojih susreta s tim »nadutim veprom«.
Onda recimo da voli razgovarati sa zavodljivom ženom za koju zna da će ga pokušati udobrovoljiti i istodobno mu lagati u lice, a da joj on to neće moći zamjeriti. Njezino srce bilo je rastrgano između razdraženosti i divljenja.
Jadni Garreau! Morao se upustiti u hladno čitanje »Malja za vještice« kako bi upoznao praksu crne magije koja dovodi do krvnih zločina i tako bolje shvatio ubojice i trovače. Kako bi okončali inkvizicijsku pomamu, moderni sudovi su tražili
»materijalne« dokaze i policijski posao bivao je sve težim.
Valjalo je naučiti boriti se protiv Sotone ljudskim silama, naime, boriti se ljudima protiv ljudi, jer je zlo u njihovim pokvarenim srcima. Zato Garreau d'Entremont nije htio olakšati posao onima koji su iz Francuske tražili da im pošalje izvještaj o takozvanoj dobrociniteljici čiji su dolazak u Kanadu pripremili njezini prijatelji La Ferte, Saint-Edme, Varange i ostali, koje je smatrao moćnicima izgnanima u kolonije iz obzira prema njihovim titulama. Strast trovanja da bi se riješili problemi širila se poput kuge.
Dobro su se zabavili one noći na Svetom Lawrenceu koje se prisjećala; dok su, omamljeni vinom, govorili o ljepotama Versaillesa, o svečanostima koje se ondje priređuju, veličajući zadovoljstva života u tom blještavom društvu od kojega ih odvaja cijeli ocean, ona je nenadano uzviknula: »A što je s trovačima?«
Prasnuli su u smijeh kao da je to bila duhovita šala. Baš su se imali čemu smijati! Kao da je manje tragično umrijeti na Dvoru od trovačke ruke nego biti ubijen bodežom u mračnim pariškim četvrtima.
Ta čudnovata reakcija navela ju je da piše policajcu Desgrezu, pomoćniku gospodina de La Reyniea, kraljevskog policijskog poručnika. Napisano u hladnim kanadskim maglama studenoga, to pismo koje je odani sobar gospodina d'Arrebousta odnio u prave ruke, dalo je strpljivom lovcu oružje koje mu je bilo potrebno da bi raskrinkao one koje je želio raskrinkati.
U toj poruci otkrila mu je sve: ime trovačica koje su sudjelovale u versailleskim zločinima, adrese njihovih malenih stanova diljem Pariza u kojima su primale svoje visokorodne klijente, ime one koja je »pripremila košulju«, Athenais de Montespan, kraljeve ljubavnice, te gospođice Desoeillet, koja je također godinama bila Mauvoisinkina posrednica.
To pismo utjecalo je na tijek događaja. Pitala se kako ga je Desgrez iskoristio. No nije htjela razmišljati o tome.
Nije željela pokvariti te lijepe dane na rijeci kad su mogli privremeno zanemariti ružnoću svijeta s kojim će se morati opet sukobiti.
Kretnja kojom ju je Joffrey privio uza se značila joj je da slijedi njezine misli.
Oni su zajedno i razumiju se. Dijele isto pijanstvo bivanja bliskim: on osjeća omamu njezina tijela u kojem se utjelovilo sve što on voli, a ona je prožeta zanosnom i vedrom radošću koju kadšto osjećaju djeca kad sunce sije, cvijeće miriše i ona znaju da su voljena. Bilo joj je dovoljno da osjeti njegov čvrst zagrljaj te više ne bi sumnjala ni u što. Njezin nemir bi se raspršio, a brige izgubile važnost. Živjela je pod zaštitom njihovih čarobnih noći u kojima se taj muškarac kojega je priznavala za svojega gospodara pokazivao tako blagim i brižnim, tako željnim ljubavi i njezinog milovanja, tako pažljivim u zadovoljavanju njezinim žarkih želja i pobudi njezinih zanosa i ludosti kojih se nisu stidjeli i u koje se preobražavao njihov savez što ih je danju činio bliskima i oživljavao im srca.
Otplovili su prema gostoljubivijoj južnoj obali i ondje potražili sidrište za noć u kojem će biti zaštićeni od udara vjetra.
Na obali su vidjeli požnjevena polja. Prenosili su snopove i pravili stogove sijena. Žurba žetve na kraju kratkog ljeta, od koje je ovisila zima, svima je davala nepovjerljiv i mračan izgled. Nebo je bilo neprijatelj, ponekad vedro, a ubrzo bi ga prekrili teški oblaci. Vrele munje noću su davale nemušte znakove sve dok ne bi izbila oluja, često razorna. Drugi neprijatelj tih zemljoradnika bilo je neprestano ponavljanje neradnih dana u slavu rajskih svetaca.
Pokušali su to promijeniti, kao putnici koji su otišli prema Velikim jezerima ili dalekom sjeveru, zanemarivši zabrane i izopćenja. Ali, živjeti u Kanadi i očuvati kožu od zime i opasnosti bilo je nešto drugo i zahtijevalo je sklad s nebom. Bilo je oluja kad bi se nebo prolomilo i brodovi bi plesali poput orahove ljuske po Saint-Guyu. Oluje na Svetom Lawrenceu bile su strašne poput oluja na moru.
Putovanje se nastavilo pod čistim nebom.
Što su se više približavali ušću rijeke, to su rjeđe vidjeli nastambe i obrađena polja. Rijeka se s obje strane proširila u beskraj, rasprostrta se, puna preljeva i odsjaja plavog neba, poput kositrenog bljeska velikih mirnih jezera.
No mutne struje tekle su nasuprot brodskim pramcima i oblikovale crne vrtloge okrunjene bijelom pjenom.
Tada su se približili obali koja je zračila divljom jednoličnošću neke divovske Bretanje, s obroncima i poljima obrubljenima crnogoričnom šumom.
Najvažniji zakupnik u tom području bio je Tancrede Beaujard, prijatelj staroga Loubettea iz djetinjstva. Posjetio ih je na brodu i prisjećao se uspomena prvih doseljenika, kad brod one godine nije stigao do Quebeca pa je Champlain morao prepustiti brigu za život doseljenika milosrđu domorodaca. On sam, u dobi od deset godina, njegova sestra Elisabeth i Loubette, kojem je bilo jedanaest godina, bili su
»smješteni« kod planinskih Indijanaca, što im je bila najdraža uspomena u životu. Rijeka se sve više širila. Zmaj je otvarao svoje golemo ždrijelo, zijevao i pljuvao otoke prije nego što se pridružio moru.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:23 pm

Anđelika 13 The_Yeoman_of_the_Guard_1876

9.
MARKIZ D'ESTREE DE MIREMONT
Kad su prošli kraj gospodstva Mont-Louis, u okolici rijeke Matane, jedne od četiriju rijeka koje su se spuštale s gorja Chikchoks, iz magle je izronio brod za koji se činilo da pripada Kraljevskoj mornarici: nedvojbeno se skrivao u ušću rijeke. Zakosio je i poslao im znakove da je u nevolji.
Ne bez opreza, Joffrey de Peyrac dao je ubrati jedra i poslao mu ususret jahtu, vrlo brzu i pokretljivu. Vjetar je bio tako povoljan da je bilo šteta skretati s pravca, a ne dopustiti da teži brodovi - primjerice Duga - produže istim pravcem. No grof je ipak
primijenio zlatno pravilo Nizozemaca, mornara i trgovaca koji su uspjeh svojih ekspedicija diljem svijeta dugovali načelu da flota uvijek mora ostati na okupu.
Manevrirali su uz glasne povike, mornari su se bacali na užad, penjali se uza snast i sočno psovali.
Zapovjednik se malo potom popeo na palubu Duge: bio je to doista časnik Kraljevske mornarice, jer je nosio plavi kaput s crvenim posuvracima na rukavu, lentu od bijela satena, crne hlače, čarape od grimizne svile i crni pusteni šešir s perjem: tu uniformu propisao je ministar Colbert, ne toliko da bi obvezao mornaričke časnike da se lijepo odijevaju koliko zato da bi smanjio raskoš vrpci, prošivaka, perjanica i ostalih uresa kojima su se pokrivali. Ta reforma nije prošla bez općeg negodovanja. Kako da u bici posada razlikuje časnike u svoj toj gužvi i pometnji? Kako da prepozna »svoga« zapovjednika? Uslijedila je nova odluka kojom se propisalo značenje različitim epoletama kojih se nitko nije htio odreći: od jedne do četiri, srebrne ili zlatne, označivale su funkciju i rang časnika.
Cipele su bile crvene, a košulja i ovratnik bili su čipkani. Boja hlača mogla se odrediti po volji, kao i boja i visina perja na šeširu.
U tome se pridošlica nije ustezao nadmašiti sve granice.
Držeći ruku na balčaku mača, predstavio se: markiz Francois d'Estree de Miremont.
Prepoznao sam vaš barjak, gospodine - reče on i pokloni se vrlo nisko, lelujajući perjanicom svog trorogog šešira - i blagosiljem blagotvornost vašega dolaska. Vidjevši vas, moja duša će se umiriti, ne samo zato što znam da će me susret s vama spasiti iz teške nevolje, nego i zato što ću zadovoljiti radoznalost koju potiču priče o vama, kao i - on uputi još dublji poklon Anđeliki - o vašoj supruzi znamenitoj kako po svojim vrlinama i pothvatima tako i po svojoj ljepoti koja mi se otkrila, a mogu vas uvjeriti da je njome očarana cijela moja posada, sve do posljednjeg malog. Joffrey de Peyrac nije se dao ganuti tim laskavim izjavama i ostao je miran poput kipa očekujući nastavak. Časnik se začudio:
Ne pitate me, gospodine, gdje sam mogao čuti priče o vama i čijim uglednim ustima ih dugujem?
Ne dvojim o tome. Prema vašem jeziku i ponašanju cijenim da ste ih čuli na Dvoru.
Zadivljen sam! Ne mogu se nositi s vama, gospodine. Izgubio bih odviše perja. No niste me pitali iz čijih su usta potekle te riječi.
Igrajući tu igru s osmijehom, jer ne bi ničemu služilo poremetiti navike tog dvoranina, Peyrac odgovori:
Bio bih preuzetan kad bih to nagađao jer znam da je kralj okružen mnoštvom rječitih savjetnika. No ako moram spomenuti samo jednoga, usudio bih se imenovati gospodina de Vivonnea, vašeg admirala.
Gospodine, pokazali ste se odviše skromnim. Riječ je o samom kralju. No istina je da se gospodin de Vivonne također veoma zanima za vas, no njegova dužnost je nadzirati sve što se događa na njegovim morima.
Iz njegovog pogleda nije se moglo prozreti zna li za tajnu Vivonneovog boravka u Novoj Francuskoj ili ih je samo htio podsjetiti da mu visok položaj brata gospođe de Montespan daje veliku moć u kolonijama. Raznolika mimika puna neizrečenih aluzija tvorila je skriveni jezik plemenitih dvorana u kraljevoj okolini i protumačiti je bila je prava umjetnost.
Tijekom tog uvoda brodovi su dolazili i prolazili, skupljali i razapinjali jedra, pokušavajući ostati blizu i teško se odupirući vjetru koji je puhao s kopna.
Gospodine d'Estree de Miremont, zacijelo ste primijetili da sam se spustio niz rijeku i da imam povoljan vjetar. Vrijeme me tjera da to iskoristim. Biste li mi bez okolišanja rekli čime bih vas mogao uslužiti? Jeste li pretrpjeli neku havariju? Nedostaje li vam pilot za plovidbu uz Rijeku svetog Lawrencea? Imate li nevolje s vjetrom koji mi je sklon, ali koji može spriječiti vaš put u Quebec?
Quebec? Ja ne idem u Quebec. Što bih radio u Quebecu?
I on pokaza prema obali kretnjom koja je kazivala koliko mu malo znače svi ti seljaci koji žanju usjeve.
Na tom ušću zadržao se zbog nemile nezgode. Počeo je pripovijedati o svom putovanju i svojim razočaranjima. Isplovio je prije dva mjeseca iz bretonske luke Brest, srca i duha usmjerena točno određenom cilju: trebao je otići na krajnji sjever, u područje na kojem svi kartografi crtaju nejasne obrise otoka i poluotoka ispunjenih djevičanskom bjelinom jer se nitko ne usuđuje naznačiti postojanje zelenila, a ponekad ni tla.
Gospodin d'Estree bio je jedan od onih »ledenih luda« koji nisu oklijevali izložiti svoje lijepe odore francuske mornarice blještavom svjetlu dalekog sjevera. Bilo ih je više nego što se vjerovalo, tih odvažnih moreplovaca koji su putovali prema prozirnom svjetlu sunca koje prelazi preko neba poput goleme ruže i nikad ne zalazi već blista na zaleđenim obalama poput dijamanata; nasuprot svakom razumu, na tim polarnim obalama tražili su nekakav Eldorado i kojekakva blaga.
Na početku su se nadali da će pronaći put za Kinesko more i otkriti kraći put za trgovinu začinima. Potom su se počeli nadati da će pronaći zlato! To su nadoknadili otkrićem drukčijeg zlatnog rudnika, skupocjenih krzna u nepristupačnim tundrama sjevera. Za mnoge, te nerazumne ekspedicije nisu služile ničemu osim zadovoljavanju želje da se ide dalje, upozna nepoznata bića i zemlje, vidi nikad viđene krajolike i pojave o kojima se ništa ne zna.
»Ledene lude«, polarni istraživači, bili su poseban rod moreplovaca koji su osjećali gotovo požudnu strast prema pustim ledenim obzorima na kojima su umirali od studeni, gladi i skorbuta.
Usprkos svom kićenom jeziku i čipkanim ovratnicima koji su ga činili kraljevim dvoraninom, gospodin d'Estree odavao je da pripada tom rodu.
Upravo se vratio iz Hudsonova zaljeva, gdje je prije šezdeset dana našao engleske i francuske stijegove te jedan zaboravljeni danski top, što je svjedočilo o neprestanim upadima zaljubljenika dalekog sjevera. Nije imao nevolja ni havarija. Vrijeme je bilo lijepo te je sredinom srpnja plovio kraj ledenih santi s vrhovima nalik na smaragd ili plavi tirkiz.
No kad su kročili nogom na obalu prekrivenu oblacima crnih mušica žednih krvi, kakva krzna su pronašli! »Kakvo veselje, prijatelji moji!«
Indijanci Odjibway i Nipissing, koji su se sjećali velikog kotla punog robe koji je Button objesio na drvo za lutajuće Indijance, izišli su iz šume. Gospodin d'Estree izvijestio je o utršku dvjesto tisuća funti najljepših krzna, ne toliko dabrovih, ali zato mnogo krzna polarne lisice, crne vidre, kune, nerca i samurovine.
Posjetivši engleska naselja u vlasništvu Hudson Bay Company i Fort Rupert u zaljevu James te spalivši njihove nastambe, odlučio se vratiti.
No, vrativši se pobjedonosno kroz Hudsonov prolaz i ploveći uz obalu u blizini rijeke Melville, naišao je na vrlo jak brod Njegova Veličanstva britanskog kralja koji je htio poći istim putem, a kad ga je zapazio, upitao se koji je to lisac poharao kokošinjac. Započela je potjera kojoj je brod gospodina d'Estreea, Neusporedivi, mogao pobjeći samo tako da prođe kroz tjesnac između Labradora i Terre-Neuve, što nije zadržalo njegova progonitelja. Nakraju francuski brod nije imao drugog izbora nego da se uputi prema ušću Rijeke svetog Lawrencea, teritoriju Nove Francuske na koji ih engleski brod ne smije slijediti a da ne povrijedi mirovni ugovor potpisan između dvaju kraljevstava.
Da bi bio siguran, gospodin d'Estree zaplovio je uz rijeku Matane, tražeći sklonište u dubini francuskog teritorija. Želio je vratiti se u Francusku, ali pitao se ne čeka li ga neprijatelj i dalje na granici francuskog teritorija. Procijenio je da može lakše pobjeći ne bude li sam, pa je stoga zamolio gospodina de Peyraca za pomoć.
Gospodine - odvratio je on - morate shvatiti da unatoč želji da vas uslužim, ne mogu zapodjenuti neprijateljstvo s Britanijom koje bi me uništilo i možda me učinilo odgovornim za sukob Francuske i Engleske.
Ta ja to od vas i ne tražim, već samo da mi dopustite da se pridružim vašoj floti i da zajedno s vama prođem rt Gaspe. Mislim da me neće dalje tražiti. Pod pretpostavkom da me i dalje vreba i izlaže se opasnosti da se nađe u našim teritorijalnim vodama.
Joffrey de Peyrac pristade.
Dobro. Ne bih mogao odbiti uslugu sunarodnjaku.
Dok je pripovijedao, gospodin d'Estree bacao je kratke poglede prema svojim sugovornicima pokušavajući odrediti odobravaju li oni njegovu ekspediciju, jer je čuo mnoge glasine o njima, a ovo je prilika da sazna jesu li oni doista saveznici Engleza i simpatizeri reformacije ili je gospodin de Frontenac bio u pravu što ih je predstavio kao iskrene prijatelje i čvrst oslonac za Novu Francusku.
Iz uljudna dopuštenja gospodina de Peyraca da se smije sakriti među njegovim brodovima kao sunarodnjak nije mogao ništa zaključiti.
Joffrey de Peyrac izbjegao je rasprave koje su mogle odrediti je li taj d'Estree bio u pravu kad je opljačkao i spalio postaje Društva Hudsonova zaljeva, čije je sjedište u Londonu, ali koje su uglavnom utemeljili kanadski Francuzi koji su prvi dospjeli na tu zemlju čija je povijest puna vrlo zapletenih podjela između Francuske i Engleske, kao i povijest Francuskog zaljeva na jugu.
Rastrgan tim proturječjem, Joffrey mu se nije usprotivio, nego je priznao činjenice i nije krivio nikoga.
Čini mi se da vraški dobro poznajete te krajeve - primijeti francuski časnik sumnjičavo, jer je bio gotovo ljubavnički vezan za Hudsonov zaljev i njegove obale. Grof de Peyrac nasmiješio se da bi ohrabrio ljubomornoga i rekao mu da je na nedavnom putovanju prema izvoru Saguenaya dospio u krajeve oko Hudsonova zaljeva. Nije govorio o Irokezima koji su lako mogli na krvav način prekinuti
»trgovanje« gospodina d'Estreea, kao ni o zemljovidima, crtežima i opisima koje je njegov najstariji sin, Florimond de Peyrac, donio s puta oko znamenita zaljeva u društvu Castel-Morgeatova sina.
Plovidbu su nastavili zajedno. Gospodin d'Estree bio je više puta pozvan na ručak ili večeru na palubi Duge.
Tijekom prvog obroka Anđelika je primijetila odsutnost gospodina Tissota, njihova glavnog kuhara. Njegov izostanak ponovio se i pri sljedećem posjetu francuskoga plemića te je htjela saznati je li ta koincidencija tek slučaj. U protivnom, već je naslućivala razloge. Glavni kuhar nije okolišao.
Moram paziti da me gospodin d'Estree ne prepozna. Često je na Dvoru. Pamćenje mu je zacijelo dobro.
Stari časnik kraljeve kuhinje, čovjek o čijoj su prošlosti malo znali, morao je prijeći granice kraljevstva i preploviti mora kako bi izbjegao tužnu sudbinu što ponekad čeka sobara koji »previše zna«.
Kad ste bili s nama u Quebecu, imali ste priliku vidjeti osobe koje niste željeli, a čini se da se niste bojali čak ni onog visokorodnog gospodina koji se skrivao pod lažnim imenom.
Kuhari i poslužitelji u Versaillesu mnogobrojni su. Cijela vojska. Poznajem gospodina de Vivonnea jer sam ga posluživao jelima, ali on me nikad nije zamijetio među mojim kolegama. No gospodin d'Estree bio je intiman prijatelj plemića kojemu sam učinio neke usluge, a gotovo sam odviše kasno shvatio da me žele zaboraviti za sva vremena. Novac koji mi je dao za te usluge poslužio mi je za bijeg. Premda je proteklo mnogo vremena, ne bih htio da me prepozna. Nema mjesta na svijetu kamo bi se mogao sakriti čovjek koji zna što ja znam.
Razumijem vas, gospodine Tissot, samo se vi držite postrani. Vaši pomoćnici dobro su obučeni i obavijaju svoj posao na najbolji mogući način. Za nekoliko dana proći ćemo iznad Gaspea i ući u Zaljev svetog Lawrencea. Gospodin d'Estree napustit će nas i zajedriti prema Francuskoj. U svakom slučaju, mislim da nećemo morati odbijati engleski napad.
Počela je drugim očima gledati govorljivog i ljupkog časnika kraljevske mornarice. Iza »ledene lude« skrivao se dvoranin. Kad završi putovanje i usidri brod, odjurit će u Versailles svojim prijateljima, utjecajnim ženama i svojim zaštitnicima.
Intrige oko prijestolja bit će mu nužne bude li htio nova blistava i izdašna zapovjedništva.
Incident s gospodinom Tissotom, koji se činio malo važnim, podsjetio ju je na snove koji su je mučili kad su prolazili kraj Mercyja i koji su prethodili Varangeovu atentatu. Jesu li one mračne priče o trovanjima dospjele na sud? Je li prošla ta moda?
Prema onome što je rekao Vivonne, brat Athenais de Montespan, koji se čudio što ona o tome razmišlja s gnušanjem, i dalje traje praksa »pića u jedanaest sati« koje se poslužuje nametljivcima, starim supruzima i suparnicima u ljubavi bila je sveprisutna, kao i svetogrdne »crne mise« za bogatstvo ili počasti, kupovina svakovrsnih vještičjih recepata i slično.
»Svi to rade...« - rekao je, promatrajući je posprdnim pogledom, kao da je iz nekog njegova sela.
U Florimondovim pismima koja je primila s Dvora, u kojima se potanko govorilo o dvorskim užicima, plesovima i spektaklima, nije bilo nikakvih aluzija. To je otkrivalo njegovu pristojnost koja ga je sprečavala da napiše ijednu rečenicu o takvim strahotama.
Pismo ubija. Onaj tko bi lakomisleno potpisao pismo čijeg bi glasnika presreli izlagao se opasnosti da izgubi život.
Riječi su manje opasne. One lete i raspršuju se, pogotovo ako su izgovorene između vode i neba, na brodu, u pustim predjelima dalekoga sjevera.
Razmišljala je o tome da navede gospodina d'Estreea da joj povjeri neke tajne o dvorskim događajima, pazeći da neželjene uši ne čuju njihove riječi.
No gospodin d'Estree ipak je bacio brz pogled uokolo kad ga je na kraju druge palube tihim glasom zamolila da joj kaže istinu o nemilosti gospođe de Montespan koju su mnogi glasnici iz Francuske nedavno proglasili konačnom.
Ne mogu to povjerovati! Vi, gospodine, koji živite na Dvoru, poučite me. Zar je Athenais de Montespan prestala tražiti pomoć od svoje proricateljice, ili se ona povukla zaradivši dovoljno novca i tako lišila svoje klijente magijskih usluga?
Tad je gospodin d'Estree, pomalo zbunjen nenadanim upitom, bacio brz pogled oko sebe. Vidjevši samo maglu koja se prostirala do obzora, a jedini svjedoci bile su morske ptice u visinama, procijenio je da su dovoljno daleko od Versaillesa i ohrabrio se.
Obavijestite me, preklinjem vas! - ustrajala je Anđelika. - Ovdje sam odvojena od svega. Mene se ne morate bojati. Što bih vam mogla učiniti u ovoj pustinji? Ne pripadam nikakvoj koteriji. No shvatite da sam poput svake žene radoznala i zanima me što se događa u blizini Sunca, zanima me sudbina osoba koje sam dobro upoznala i koje ću ponovno vidjeti jednog dana, prije no što misle. Želim biti obaviještena, a vi znate da mi pisma koja primam ne mogu biti dovoljna. U listu koji može otvoriti bilo koji doušnik ne može se odgovarati na moja pitanja. Zabavite me i dajte mi uvid u ono što se priča ispod glasa. Bit ću vam zahvalna.
Nakon kraćeg oklijevanja, dao je znak da pristaje. Shvatio je da joj se ne može usprotiviti. Njezin ugled na Dvoru i dalje je rastao, kao i ugled njezina supruga. Njihova dva sina privukla su kraljevu pozornost. Osim toga, sad doista nisu u
hodnicima Versaillesa i on može pričiniti zadovoljstvo lijepoj ženi koja mu je navijestila da će se toga sjećati kad opet bude u kraljevoj milosti.
Dobro! Dopustite mi da vam kažem: ako su vam govorili o nemilosti lijepe Athenais, vaša pisma kasne - reče on. - Kad sam isplovio iz luke Brest, prošavši kroz Pariz kako bih dobio zapovijedi od ministra za kolonije, znao sam da se gospođa de Montespan, vaša prijateljica, vratila u Versailles pobjedonosnije no ikada. No njezina je vladavina donekle potamnjela. Prijestolje joj je uzdrmano. Priredila je kralju strašne scene. To čak nije prvi put da je bila u nemilosti. Prije tri ili četiri godine bila je više mjeseci prognana u Saint-Germain. I pogledajte to čudo! Vratila se i rodila kralju dvoje djece, jedno za drugim, koje je spreman priznati za prinčeve svoje krvi.
Vaše obavijesti me ne iznenađuju. Kralj se nikad nije mogao rastati od nje. Njezina ljepota i polet ga osvajaju.
I više no što mislite! Vaše pitanje o proročici i dalje je otvoreno. Ne želeći potcijeniti ljepotu gospođe de Montespan, niti moć koju ima nad kraljem nakon trinaestogodišnje veze, siguran sam da joj je pomoglo i zlato koje je položila u kesu čarobnica.
Anđelika mu se iznenađeno nasmiješi.
Zar Monvoisinka još radi? - upita ga tihim glasom.
Više no ikad. Cijeli Pariz je posjećuje, najveća imena kraljevstva... Otkad je gospođa de Montespan opet dobila zamah, njezin ured se ne prazni. A što se tiče Athenais, vaše prijateljice, vidio sam i nju.
I što mislite? Je li ikada dopustila da neka druga žena uzme njezino mjesto uz kralja?
Ne. Nikad to neće dopustiti. Nova miljenica neće to dugo ostati, kao i sve ostale.
Gospođa de Maintenon! - uzviknu Anđelika, puna brige za sirotu Francoise d'Aubigne, svoju negdašnju prijateljicu, ali i Athenaisinu. Ali Athenais više nije marila za prijateljstva, obuzeta strašću za kraljem i strahom da će ga izgubiti.
Dvoranin je odmahnuo glavom. - Niste upućeni. Govorim o novoj miljenici, gospođici de Scoraille, lijepoj osamnaestogodišnjoj plavuši. Naš suveren došao je u godine kad su muškarci slabi pred mladim ženama.
No rekli su mi da gospođa de Maintenon...
Ne potcjenjujem usluge koje odgojiteljica kraljeve kopiladi i dalje čini kralju. Učinio ju je markizom, ali to nije ništa. Što ona može učiniti u toj zbrci? Zadovoljava se time da pod svojim krilom okuplja djecu koju su joj povjerili i čuva ih od utjecaja njihove majke koja ih ne voli i koja ima drugih briga. Svidjeti se kralju i pobijediti suparnice oduzima mnogo vremena. Prošle godine kralj je bio teško bolestan, a nije se radilo o groznici. Gospođa de Montespan dala je naslutiti da joj ta bolest nije nepoznata, rekavši i da će se radije lišiti prisutnosti bolesnoga kralja nego vidjeti kako je daruje drugima.
Ako je tako, gospodine d'Estree, ako to znate, ne mislite li da je vaša dužnost da spriječite Njegovo Veličanstvo... na neki način?
Jeste li poludjeli? - odvrati on podrugljivo. - Kad bi to što znam, što svi znamo, izišlo na danje svjetlo, neki od nas bili bi u opasnosti da budu »raščetvoreni konjima«.
Njegova misao prizvala je njezine tamne uspomene.
Aludirao je na muku kojoj se izlažu samo kraljoubojice. Takvima su se smatrali svi koji su namjeravali ubiti kralja, pa i kad ne bi uspjeli.
Kazna se sastojala u tome da se udovi kraljoubojice privežu za konjsko sedlo. Četiri konja potjerali bi u suprotnim smjerovima dok svaka životinja ne bi vukla za sobom dio raščetvorenog tijela.
Što to govorite - mrmljala je Anđelika užasnuto. - Zar je gospođa de Montespan išla dotle da je pokušala otrovati kralja?
Ja nisam ništa rekao! - živo se ogradi časnik kraljevske mornarice.
Činilo se da je požalio svoje riječi. No, vidjevši njezinu strasnu pozornost, nije se mogao suzdržati i dodao je:
Nije riječ o smrtonosnom otrovu, već samo o afrodizijačkom prahu koji je službena miljenica umiješala u kraljevu hranu da bi ga opet osvojila. I uspjela je, kao što sam vam rekao. Ali posljedice su bile dalekosežnije no što je predviđala. Lijekovi koje je kralj i ne znajući uzeo objašnjavaju glad za mladošću koja je spopala Njegovo Veličanstvo, zbog čega je gospođa de Maintenon očajna i odbija ga, iako on voli svake večeri razgovarati s njom i posjećuje je da bi odigrao bilijar s njom. I tako je počeo niz: gospođa de Louvigny, gospođa de Rochefort-Theobon... Govori se da plamti punim plamenom, ako se smijem tako izraziti: kraljičine pratilje, sobarice... Jedna kćerka gospođe de Montespan već dugo je zamjenjuje kod kralja kad mu je teško, neka Desoeillet, a govore da je i s njom imao dijete. Nova miljenica je vrlo lijepa i ljupka, no čini se da je kralj u njoj našao i druge draži. Govori se da ga je privuklo nešto više od njezine plave kose i mladosti. Oni koji je dobro poznaju i koji su dugo na Dvoru tvrde da je jedna pojedinost privukla kraljevu pozornost.
Koja?
Njezino ime.
Kako se zove?
Anđelika.
Uputio joj je mali suučesnički pogled i potom prasnuo u smijeh, zabacivši glavu unazad, a krici morskih ptica razlijegali su se kao odjek njegova smijeha. Što je značio taj škripavi i uvredljivi smijeh čovjeka koji je cijepao njihovu osamu?
Francois d'Estree iznenada pokaza rukom iza nje:
Oh! Gledajte!
Koga? Engleze?...
Ne! Tamo dolje!... One treperave boje.
Pogledala je u smjeru koji je naznačio i iznad sjena u izmaglici, iznad bregova i planina ugledala zastor svjetlucava rumenila koje se slagalo s plavozelenom bojom algi, a porub je bio boje zlata. Vizija je izblijedjela gotovo čim su je zapazili, ali u sredini sjajnoga kruga ostalo je blago titranje, poput sjajne zvijezde, kao da ih neki lakrdijaški bog poziva u nedostupno carstvo etera.
Aurom borealis! Polarno svjetlo! - uzvikivao je grof d'Estree glasom drhtavim od uzbuđenja. - Bože, kako je lijepo! To je vrlo rijetko u ovo doba godine. To je predznak! Hladnoće već dolaze. Led će okovati mora. Englez će morati požuriti želi li zimovati u Fort-Rupertu, a ja sam već spalio njegovo naselje.
Opet se nasmijao, ali drukčijim smijehom, a raspršeno svjetlo nevidljiva sunca obojilo je njegovo lice preplanulo od hladnoće odsjajem djetinjaste strasti.
Pod uvjetom da je odustao od toga da me presretne na izlazu iz tjesnaca. Vratio se na svoj brod kako bi bio spreman za svaku mogućnost.

Kad su prošli Anticosti, velik otok dugačak više od dvije stotine milja, na kojem žive samo bijeli medvjedi i ptice, nije više bilo opasnosti da ih u zasjedi čeka neki engleski brod. Gospodin d'Estree opet ih je posjetio u pratnji svoga barjaktara te im isporučio svoje pozdrave i zahvale.
Budući da iz moje nevolje nije proizišla nikakva neugoda, dopustite mi da joj se radujem, jer mi je dala priliku da upoznam osobe znamenite na Dvoru unatoč tome što su daleko od Sunca. Nema dana da se u Versaillesu ne spomene ugled jedne od najljepših žena kraljevstva ili pak ugled čovjeka koji je našim naseljima u Americi dao nov zamah i sigurnost koja im je dugo nedostajala. Istina je i da ondje imate poslanike, svoja dva sina koji su pridobili milost Njegova Veličanstva.
Sve dotad nije nagovijestio da je sreo Florimonda i Cantora. Rekao je da ih ne poznaje dobro. Čuo je samo dvorske glasine. Sa zanimanjem je slušao o blizancima rođenim u Americi.
Kao znak zahvalnosti za pruženu pomoć dao je Anđeliki malenu bočicu optočenu crvenim draguljima, jednu od onih koje su pronijele francusko ime cijelim svijetom, sve do Dalekog istoka i velikih španjolskih gradova u Novom svijetu. Napomenuvši da ta rubinska bočica postoji samo u jednom primjerku, poput nje same, rekao je da joj želi ostaviti uspomenu kao znak njegova bezgranična divljenja.
Vi ste najdivnije od svih čudesa koje sam vidio, gospođo. Govorit ću kralju o vama.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:23 pm

TREĆI DIO
PREDAVANJE O TREĆOJ ZVIJEZDI
10.
DOLAZAK U GOULDSBORO, ZEMLJU ČUDESA
Kad god bi se Anđelika vraćala u Gouldsboro, kad god bi vidjela pramenove magle nad sedefastim svjetlucanjem mora i ružičastim svjetlucanjem dviju glavica Mont- Deserta koje su najavljivale dolazak u Gouldsboro, obuzelo bi je radosno uzbuđenje. Ničemu ne bi služilo podsjećati je na tegobe i nevolje koje je pretrpjela u tim krajevima i kojih će možda biti još.
Oni su za nju prožeti rajskom divotom koja ju je očarala čim ih je prvi put ugledala u izmaglici prošaranoj dugama, a buka sidrenog lanca koji se odmotavao da bi učvrstio brod na kraju njegova prvog dugog preplovljavanja oceana razlijegala se površinom mora dok je ona s Honorinom stajala na mostu. Ispod nje začuo se tihi uzvik progonjenih koji su pobjegli tamnovanju i smrti: »Novi svijet!...«
Pomislila je da se sve može dogoditi na toj novoj zemlji; sve je unaprijed dopuštala. Jer, napokon su bili spašeni i slobodni.
Kad god bi se vraćala u Gouldsboro, prisjećala se tog trenutka koji je doživjela kao priljev svježe krvi koja ju je oživjela.
Dospjevši u Novi svijet, progonjeni i pobijeđeni vratili su svoju ljudskost i prvi put u životu bili su sigurni. Usprkos svemu što je morala pretrpjeti u tim krajevima, Anđelika nije zaboravila taj prvi dojam neopisiva blaženstva kojemu se idućih dana pridružila čudesna radost: pronašla je svoja dva sina, žive. Nikad neće zaboraviti trenutak kad je ugledala Cantora, golog poput mladog olimpijskog boga, kako izranja iz pjene valova u Pećini anemona i uzvikuje: »Pogledaj me, majko!« To je objasnilo proročki Florimondov san prije njegova odlaska u Ameriku s Nathanaelom de Rambourgom. Mislila je da sanja... ili da je mrtva. No tu je često sve poprimalo privid snova jer je tu život posve drukčiji od onoga u Starom svijetu.
Gouldsboro će uvijek biti mjesto gdje stvarnost nalikuje bajci i gdje vas sreća zabljeskuje poput munje.
Duša joj je drhtala od tog sretnog raspoloženja i u srcu joj se budila nestrpljivost da opet vidi one koji su s njom preživjeli prve sate na toj obali.
Bili su to hugenoti iz La Rochellea koje su ona i Joffrey uspjeli spasiti od tamnice i galija, a među njima bila je i njezina draga prijateljica Abigael, supruga Gabriela Bernea, njihova djeca Martial, Severine i Laurier, koju je smatrala svojom usvojenom djecom, pa stara sluškinja Rebecca, tetka Anna, Manigaultovi, Carereovi i drugi.
Željela je vidjeti i Colina Paturela, a to nikad nije bilo bez uzbuđenja i iskrene radosti koje se više nije stidjela. Kad je razmišljala o osjećaju koji je u njoj pobuđivala pojava njihova »guvernera«, visokog i jakog, kako korača sigurnim korakom mornara naviknutog na ljuljanje broda i pozdravlja je podignutom rukom, okružen cvrkutom djece koja ga uvijek prate, shvatila je samo da je vrlo ugodno i utješno imati prijatelja koji za njih oboje njeguje bezgraničnu privrženost i odanost.
Kad je Colin bio kraj njih, Joffrey i ona osjećali su da njih troje nose breme i dijele odgovornost. Znali su da ih Colin nikad neće iznevjeriti.
Za podnevne plime ušli su u mirne vode kroz tjesnac kojim mogu broditi samo uvježbani piloti. Morali su manevrirati kako bi se mogli usidriti, jer je više brodova različite tonaže već zauzimalo sidrište. Pripremajući se za dolazak, Anđelika nije mislila na barke koje su se obično okupljale oko njih, pa ni na indijanske kanue koji su se uvijek jatili oko novopristigla broda, iz radoznalosti ili želje da prodaju krzna i dobiju rakiju.
Smjestivši se u šalupi koja ih je vozila prema luci udaljenoj nekoliko stotina hvati, sa smiješkom je promatrala bliski joj krajolik u kojem je nalazila toliko čudnovatosti i
koji ju je donekle podsjećao i na njezinu zlu sreću koju je iskusila pri svom ljetnom pristajanju u Quebecu.
Ali... nitko nas ne dočekuje - reče ona okrenuvši se Joffreyu. Doista još nikad nisu vidjeli Gouldsboro tako pust da riječ nitko nije bila dovoljno jaka.
Nazirali su neke mornare koji su prolazili obalom gurajući bačve i prenoseći svežnjeve te druge koji su besposleno tumarali, ali među njima nije bilo nikoga poznatoga. Nije bilo raskošnih svečanih haljina dama iz La Rochellea koje bi se poredale na obali prema stupnju svoga ugleda, ni bijelih kapica kalvinista koji su suzdržano izražavali radost što ih vide. Nije bilo ni male djece koja trčkaraju oko barica, pa čak ni jata ptica koje bi ih dočekivale kricima dobrodošlice. Nije bilo ni uniformiranih oružnika, ni živopisnih parova koje su činili stari Colinovi gusari oženjeni Kraljevim djevojkama ili šarmantnim Akadijkama koje su sreli na putovanjima Francuskim zaljevom.
Stanovnici su bili zaokupljeni svojim zanimanjima pa nisu vidjeli ni obrtnike, zemljoradnike, ribare, trgovce, lučke radnike; nisu napustili svoje poslove da bi ih dočekali i pozdravili ih pri povratku u Gouldsboro, slobodnu luku i koloniju koju je utemeljio grof de Peyrac i održavao je svojim bogatstvom.
Nismo li pucnjem iz topa najavili svoj dolazak? - primijeti Anđelika i istodobno shvati da iz utvrde nisu dobili nikakav odgovor na tu najavu.
Zbunjeno i upitno je pogledala svoga supruga, ali i on se doimao jednako iznenađenim, iako nije pokazivao osjećaje. Njegove oči zamjećivale su svaku neočekivanu pojedinost prizora koji im se svaki put činio i poznatim i novim, jer se Gouldsboro neprestano preobražavao. Bilo je to nalik promatranju lica djeteta koje raste.
Pozorniji pogled otkrio je dva-tri pramena dima koji su se uzdizali iz nekih kuća i dokazivali da tu netko živi. Među nepoznatim mornarima koji su prolazili zamijetili su starijeg čovjeka koji kao da se mirno šetao i bacao štap svome psu da potrči po njega; taj prizor bio je umirujući i činilo se da potvrđuje da Gouldsboro nije bio žrtva napada, jer opasnost od napada nije se mogla posve isključiti.
Gledali su u svim smjerovima i nitko nije vidio Colina Paturela; nije se pojavio sa svojim srdačnim pozdravima, nije bilo ni njegove pratnje, nije bilo ni vojnika iz utvrde ni veselih mladića koji uskaču u čamce, priliježu na vesla i kreću prema njima. Kao na preljevima orijentalnih čilima na kojima i najmanji pokret mijenja boje i svake sekunde mijenja uzorak šara, Anđelika je u svom duhu vidjela sve moguće katastrofe: krvoločne gusare s francuske Tortuge ili s engleske Jamajke kako osvajaju Gouldsboro, Irokeze ili Abenakije kako ubijaju stanovništvo ili, još bolje, Engleze iz Massachusettsa kako, predvođeni Phipsom, opkoljavaju Gouldsboro kako bi kaznili grofa de Peyraca zbog toga što je zauzeo posjede u Maineu oko kojih se spore Francuska i Engleska; a možda su se pobunili hugenoti iz La Rochellea i tako razbili tu osjetljivu posudu u kojoj je živjelo mnogo vrlo različitih ljudi i vjera, katolika i protestanata, gusara i pobožnih građana: možda su se svi međusobno poubijali. Markiz de Ville d'Avray oduvijek je to predviđao!
Plavi stijeg grofa de Peyraca sa srebrnim štitom uvijek je vijorio na vrhu utvrde, uz dvije crveno-zlatne zastave; prva je pripadala hugenotskoj zajednici iz La Rochellea, a druga je predstavljala »Marijino srce« probodeno mačem, umjetničko djelo koje su istkale uršulinke u Quebecu, a Anđelika i Joffrey su je darovali Colinu Paturelu kad su se vratili sa svoga prvog putovanja u Novu Francusku. Prizor ta tri barjaka značio je da su svi u naselju. Ali, kako su se približavali, vidjeli su da su na većini kuća zatvorena vrata i prozori, što je davalo dojam neprijateljstva ili napuštenosti.
»Znam što je! Bolest!« - pomisli Anđelika uplašeno. »Epidemija! Kuga! A možda i velike boginje...«
Ali tad bi Colin izvjesio crnu zastavu! Ako nije već umro! U tom slučaju svi bi bili izbezumljeni i nepoduzetni.
A potom je poput munje pogodi objašnjenje od kojeg je problijedjela, pomisao da se iskrcala demonka, oživljena. To bi objasnilo taj čudni izgled Gouldsboroa. Na Gouldsboro je bačeno prokletstvo! I užas!

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:24 pm

11.
HLADNI PRIJEM U GOULDSBOROU PONOVNI SUSRET S "ANĐELIMA" IZ SALEMA
Pramac šalupe urezao se u pijesak na obali koja se naglo uzdizala prema prvim trgovima na kojima je bila roba, izvan domašaja najviše plime.
Šalupa je bila promijenila smjer. Joffrey de Peyrac jednim ju je znakom skrenuo te su se iskrcali na kraju luke, a ne na novom molu koji se pružao prema sidrištu. Dugačak drveni mol vodio je do velike gostionice gospođe Carrere, nazvane Gostionica pod utvrdom, gdje su putnici svih naroda mogli po dolasku popiti litru francuskoga vina. No danas se i ona doimala pustom, zatvorenih prozora i zakračunatih vrata, pa je grof de Peyrac, prezajući pred svim tim zatvorenim kućama, više volio iskrcati se na udaljenijem mjestu.
Možda je njegovo orlovsko oko zapazilo siluete koje kao da su ih čekale skrivajući se od pogleda.
Anđelika je prihvatila pomoć dvojice mornara kako bi dospjela na obalu a da ne smoči lijepe cipele po pariškoj modi koje je obula u čast svojih prijatelja iz Gouldsboroa - uzalud, kako se čini - a kad se uspravila i pogledala okolo, ugledala je dvije goleme crne prilike kako ih čekaju.
U livreji boje vatre, »stari« Siriki izišao je iz sjene neke barke izvučene na kopno i približavao im se u pratnji svoje supruge, lijepe Akashi iz naroda Peuhl koja nije izgubila ništa od svog kraljevskog hoda unatoč haljetku i suknji koji su prikrili njezin skulpturalni stas sudanske crnkinje. No, oštri izraz njezina lica ustupio je mjesto izrazu ponosa i blagosti koji je samo materinstvo moglo dati toj kraljici od Sabe.
U naručju je držala ljupko dojenče crno poput ebanovine koje je raširenih očiju gledalo pridošlice.
Slijedio ih je stariji Akashin sin, dijete afričkih savana koje su zajedno s njom prodali trgovcima robljem, dječak star desetak godina, kratkih nogu, goleme glave, kojega su zvali »mali čarobnjak«, a u jasnim osmijesima te četiri osobe, uključujući i dojenče iz kojeg je zračila sretna i umirujuća nevinost, ogledala se čudesna radost, naivna i iskrena radost življenja u svijetu u kojem se pronalaze prijatelji te se Anđelikin nemir raspršio poput tamnog zastora rastrganog vjetrom.
Poklonivši se, Siriki je svečanom kretnjom pokazao dojenče.
Sretan sam što imam čast predstaviti vam svoju novorođenu kćer Zoe - najavi on s veseljem koje nije ni pokušao prikriti.
Malena Zoe imala je tek dva mjeseca. Bila je iznimno ljupka u svojoj kapici s vrpcama koja je prekrivala njezinu crnu kovrčavu kosu, a već je imala i blistave naušnice na svojim sićušnim ušima. Oči su joj bile pune odvažnosti i divljenja tom čudesnom svijetu oko nje.
Siriki im objasni da su joj dali ime Zoe zato što ta riječ na grčkom znači život, štoviše, samu životnu bit.
Stari Siriki znao je čitati.
Još jedna sretna vijest - reče Peyrac.
Ali gdje su ostali? - upita Anđelika kad su se pozdravili. - Kako to da ste nas samo vi dočekali, Siriki?
Zar niste čuli naš pozdrav? - upita grof. - Ne vidim ni guvernera, gospodina Paturela. Što se to dogodilo u Gouldsborou?
Zapuhao je vražji vjetar - odgovori Siriki i podignu ruku u biblijskoj kretnji koja je pokazivala prema sivoplavom obzorju nad morem boje uvenulih ruža. - Neki su pobjegli. Drugi su se zatvorili. Ali ne bojte se. Oni koji su pobjegli vratit će se, a oni koji su se zatvorili izići će.
Kada?
Kad strah mine... Kad izblijede razlozi straha.
»Mali čarobnjak« u tišini je uperio prst prema kraju obale i oni pogledaše kamo je pokazao.
Ah! Eno gospodina Paturela!
Colin je pristizao dugim koracima, a kretnje su mu prije izražavale zbunjenost i zapanjenost nego radost.
Sve je pošlo loše - doviknuo im je izdaleka. - Čuo sam vaš pucanj iz topa, ali bio sam u Plavom zatonu i trebalo mi je vremena da se vratim.
Dok se približavao mogli su sve bolje vidjeti njegovo zabrinuto lice na kojemu više nije bilo uobičajenog brzog pogleda posvećenog Anđeliki, nije bilo sjaja njegovih plavih očiju koje bi se ispunile divljenjem čim bi je vidjele i odale počast njezinoj ljepoti, što nijednu ženu ne ostavlja ravnodušnom.
Neustrašivi gospodina Vanereicka stigao je jutros i morao sam ga dovesti do njegova sidrišta. Da sam ranije znao za vaš dolazak... Bojao sam se što bi mogle učiniti te lude glave. No, hvala Bogu, sve je mirno.
Što se tiče mira, sve je doista i te kako mirno - reče Anđelika. - Odveć mirno. Coline, za ime Božje, recite nam... Što se dogodilo? Kakva drama se odigrala?
Jeste li imali poteškoća sa stranim mornarima koje sam vidio na obali? - upita grof de Peyrac.
Nikako! Njihov brod je pristao ovdje. To su Englezi iz Engleske. Nije prvi put da su pristali kod nas prije isplovljavanja za Englesku. Donijeli su nam robu iz Londona i iz Nove Engleske.
Je li onda dolazak gospodina Vanereicka prouzročio nevolje?
Eh... I jest i nije.
Coline, želite mi nešto sakriti! - uzviknu Anđelika osjećajući da ne želi govoriti pred njom.
Gospođo, budite uvjereni da vam ne tajim ništa. Obećao sam vam to. No dopustite mi da prvo razgovaram nasamo s gospodinom de Peyracom.
Dva muškarca udaljila su se nekoliko koraka i razgovarala, napola joj okrenuvši leđa. Colin je žustro govorio. Izgledao je zbunjeno, što nije bilo uobičajeno za njega. Što bi moglo zbuniti Colina Paturela, nekoć poznatog u Karibima kao Zlatobradi, a u Maroku je bio kralj robova u Meknesu, zvan Raspeti Colin, Colin Normanin koji je upoznao krv, zločin i izdaju u svim krajevima svijeta. Na bitke, prepade i napade gusara s noževima u zubima jedva da bi trepnuo i odmahnuo rukom.
Njegovo preplanulo čelo izbrazdalo se dubokim borama dok je poluglasno obavještavao grofa de Peyraca o situaciji koja mu se činila mračnom i zamršenom. Unatoč tome, Anđelika se ohrabri.
»Zacijelo je riječ o 'damama', čini mi se« - pomisli Anđelika, jer usprkos svojoj hladnokrvnosti i mudrosti, Colin je bio od onih muškaraca koji su više voljeli boriti se sabljama nego suočiti se sa ženskom vikom.
Demonka? Ne! Tad Siriki ne bi bio tako vedar i svečan.
Pozorno je pogledala Akashi i njezinu djecu. Oni su se i dalje smiješili, prožeti savršenim blaženstvom, jer su upravo gospodarima Gouldsboroa predstavili svoje
blago, malenu Zoe egipatskih očiju od bijelog ahata čije zjenice blistaju poput crnog dijamanta.
Joffrey de Peyrac vrati se sa smiješkom. - Ništa strašno, draga. Ćud tih dama jako je uznemirila našeg prijatelja Paturela, ali ta vijest će vas vrlo razveseliti.
Engleski brod koji je došao iz Salema dovezao je njihove dvije prijateljice Ruth i Naomi, koje su nazivali »kvekerskim čarobnicama« i kojima su dugovali život svoje najmlađe djece, Raimon-Rogera i Gloriandre. Ti blizanci, rođeni prijevremeno u Salemu, bili su na rubu smrti kad su se one pojavile u kući gospođe Cranmer, u kojoj se Anđelika porodila; svojim umijećem vratile su ih u život9.
Čuvši da su njezine prijateljice kojima toliko duguje došle u Gouldsboro, Anđelika se rastopila od radosti.
Gdje su?
No, kad je vidjela Colinovo lice, prikrila je svoj zanos i pričekala.
Colin je pripovijedao kako je, u odsutnosti grofa i grofice na koje su se pozvale kao na svoje zaštitnike, dolazak dviju čudnih osoba iz Nove Engleske izazvao jaku odbojnost stanovnika Gouldsboroa, neku mješavinu straha i netrpeljivosti, te je malo nedostajalo da ne objese dvije mlade žene u crnim ogrtačima sa šiljastim kapama:
»Vještice! Vještice!«
Kad su ih vidjeli, žitelji Gouldsboroa, i katolici i hugenoti, prisjetili su se da su Englezi vječni neprijatelji Francuza i nacionalna solidarnost zbila je njihove redove. Zato nitko nije htio primiti u svoju kuću dvije žene iz Salema, a kapetan, kao i cijela posada engleskoga broda koji ih je dovezao, posumnjali su da je riječ o uvredi Njegova Veličanstva britanskoga kralja i počeli su se tući s najgorljivijima. Valjalo je umiriti duhove i umilostiviti zapovjednika kako bi mogao, kao i obično, iskrcati namirnice i robu: krzna, francuska vina i slično. Potom su se svi zatvorili u kuće kao Ahil u svoj šator. Guverner je htio dati prijateljicama grofa i grofice de Peyrac udobnost svoga stana, ali to se pokazalo nemogućim. Shvatio je da dvije posjetiteljice ne bi smjele ni proviriti van da bi se prošetale jer su ih svi poprijeko gledali i spremali se na napad. Zato ih je odveo izvan naselja putem koji vodi prema Camp Champlainu, gdje su smještene engleske izbjeglice.
Laknulo mi je! Njihovi sunarodnjaci mogli su ih primiti.
Kako da ne! - uzdahnu Colin.
I ondje je izišlo na zlo. Premda su Englezi u Camp Champlainu uspijevali održavati mir između svojih različitih sljedbi i nisu provodili segregaciju, pa čak ni prema Cromleyu, katoličkom Škotu kojeg su smatrali vođom njihova klana, kad su ugledali
»vještice«, obuzeo ih je sveti strah, jer je u Bibliji pisano: »Ubiste čarobnjaka i ne dozvoliste mu da živi...«
Stari i Novi zavjet ujedinili su se protiv njih te su se Ruth i Naomi morale zadovoljiti skloništem na obali, u blizini izvora, gdje je bila koliba od pruća i križ.
Nisam mogao ništa više učiniti za njih - reče Colin očajno. - Vjerujte da mi je žao, gospođo! Nisu imali vremena za dovođenje zabludjelih ovaca na pravi put.
Dolazak Vanereicka, koji se predstavljao kao gusar francuskoga kralja, ali kojega su svuda, od toplih karipskih mora do ledenih voda oko Newfoundlanda, držali za običnoga pirata, pojačao je uznemirenost. Svi su znali da je taj Vanereick iz Dunkerquea dobar prijatelj Joffreya de Peyraca. Zbog toga je svake godine pristajao na istočnoj obali u Tidmagoucheu ili pak u Gouldsborou. Njegov posljednji boravak uzburkao je strasti, prisutnost njegove drage Ines za koju su smatrali da se razveo od nje, ali vidjeli su je da na Neustrašivom zauzima mjesto gospodarice, ta prisutnost bila je pojačana dvjema ili trima mladim ljepoticama tamnih očiju, prilično

9 Anđelika na putu nade.
garava lica i kose crne poput noći, koje su na obali plesale đavolje španjolske plesove kraj vatre, na mjesečini.
Članovi Vijeća Gouldsboroa izišli su iz kuća kako bi se suprotstavili njegovu iskrcavanju. »Nećemo ga više trpjeti u luci. Ovogodišnji skandal dovoljno je dugo trajao.«
Bunili su se i sumnjali da Colin želi otvoriti bordel unutar njihovih zidova. Nije mu bilo dosta da im nametne »vještice«.
Colin je morao odvesti Vanereickov brod na drugo sidrište, u Plavom zatonu.
Tad sam čuo vaš pucanj. Nije se pretpostavljalo da ćete se već vratiti. Da su znali da ste tako blizu, farizejski mutivode bili bi pomirljiviji.
»Kad nema mačke, miševi kolo vode« - pomisli Anđelika. »A kako se nisu bojali da će nas ugledati na ulazu u tjesnac, ti savršeni pravednici prepustili su se porivu svetoga gnjeva. Kakva bagra! A znaju da me zlostavljanje prijatelja boli kao da zlostavljaju mene. No oni me nisu izdali« - pomisli ona i okrene se Sirikiju i njegovoj malenoj obitelji. »Upravo su se oni izložili u naše ime.«
Siriki je priznao da im nije bilo lako »izvući se«.
Kad su čuli top s Duge, Sarah Manigault mi je zabranila da odem pred vas. Ali moja supruga i ja uspjeli smo izići kroz zahod.
Pa oni su nepopravljivi! U njima nema nikakve logike, već samo vjerskih strasti. Kakva ludost ih je spopala?
Zapuhao je vražji vjetar! - ponovi Siriki sa zagonetnom ozbiljnošću. Colin Paturel priznao je da je tijekom kolovoza vladala iscrpljujuća vrućina, a vlažni vjetar opterećivao je živce, donoseći samo umor. Svi su bili otežali i omamljeni. Nebo bez oblaka davalo je varljiv dojam lijepog vremena. Iza hridi koje su štitile pristanište počinjalo je uspjenušano more na kojem je plovidba bila teška, a ribarenje nemoguće.
Razgovarajući i objašnjavajući, prešli su obalu i došli do Gostionice pod utvrdom.
Uđimo! - predloži Colin. - Dobra čašica će nas razvedriti. No Anđelika je odbila.
Vrlo sam ljuta i ne bih se željela naći pred sjedinjenim damama iz Gouldsboroa koje me probadaju pogledima. Ne bi to bilo prvi put; one neprestano zamišljaju da ću jednoga dana popustiti pred njihovim kreposnim razlozima i prestati tražiti pravdu i milosrđe po svojoj savjesti.
Htjela je što prije vidjeti sirote engleske gošće kako bi im pomogla da zaborave neprijateljski doček koji su doživjele na njihovoj zemlji u Francuskom zaljevu.
Zato se odmah uputila prema utvrdi, kamo su odnijeli kovčege i prtljagu. Joffrey joj se pridružio dok je živo četkala kosu pred zrcalom na psihi.
Usprkos promjenljivoj ćudi stanovništva, uvijek je jednako sretna što dolazi u Gouldsboro, rekla mu je.
Ponekad se pitala zašto toliko voli sve i svakoga. Jer, pod ovim ili onim izgovorom, uvijek ju je očekivala neka tragedija.
No jednog će se dana naljutiti.
A vi, gospodaru i supruže moj, prestanite se smijati mojim razočaranjima. Znam da sam glupa, ali ne želim vaše sažaljenje niti želim da se rugate mojoj naivnosti koja me tjera da vjerujem da se ljudsko biće može popraviti i više voljeti sklad i svakodnevnu sreću nego svađe.
Ne smijem se - reče Peyrac - i nisam se htio rugati. On je vatreno zagrli.
Vi ste u pravu, ljubavi moja. Vi ste blago koje nema cijene, a ljudi su ludi i nerazumni. Kao nemoćna i bijesna djeca osvećuju se životu, toj strogoj majci, što nisu sami na svijetu i što ne mogu svima nametati svoja osobna uvjerenja koja su često isto tako luda i nerazumna jer su se skrutila u okoštala pravila.
Osvećuju vam se što ih samom vašom prisutnošću podsjećate na njihove nedosljednosti. Mrzio bih ih zbog njihova ponašanja kad ne bih znao da su nam u biti vjerni i da vas obožavaju. Ne smijem se, samo se smiješim na pomisao o novoj prepirci između vas i vaših prijatelja iz La Rochellea, njihovim predrasudama za koje ne znam kako bi uopće mogle nestati. To će biti izniman prizor i tisuću puta vas podržavam. No to su sukobi u duši i srcu; njih vi znate razrješavati. Ja ću se baviti svojim gusarima: neki su se pokajali ali su krivi zbog negostoljubivosti, a drugi su uvrijeđeni, kao naš hrabri Vanereick. To je moja dužnost. Prenesite moje pozdrave našim sestrama čarobnicama.
Poljubio joj je ruku i ona pođe putem prema obali. Tako, dakle! Gouldsboro je pust. A poslije?
To gore po njih ako su više voljeli zatvoriti se i lišiti se svečanosti. Ovaj put nisu se suzdržavali u svojoj zajedničkoj akciji namijenjenoj njihovoj osudi.
Ispunjena radošću što će vidjeti svoje »anđele« iz Salema, zaboravila je na nedaće. Dok je išla uličicama koje su zavijale oko kućnih vrtova, prožimao ju je mir i vedrina. No i dalje je vladao dojam tišine i pustoši. Nije vidjela ni žive duše. Uspinjući se šljunčanom stazom između visokog bilja, učinilo joj se da je netko, silazeći istim putem, odskočio i sakrio se iza grmlja.
Prošla je ne istražujući tko se to usudio prekršiti zabrane Manigaultovih, Berneovih i njihova društva te je strahovao da ne bude prepoznat na povratku iz posjeta čarobnicama. Poznavala je mjesto kamo su prognali gošće iz Salema i na trenutke je nazirala križ podignut visoko u nebo.
Odozgo je pucao lijep pogled na luku, naselje, sidrište i udaljene raštrkane otoke. Često se tuda šetala. Isprva je tu dolazila razmišljati, svjesna krhkosti onih »kuća od čistog drva« koje su počeli graditi pod zaštitom grube drvene utvrde.
Isusovac Louis-Paul Maraicher de Vernon se tu smjestio tijekom svojega posjeta koji su hugenoti poprijeko gledali. Koliko se sjećala, on je postavio taj križ i izgradio kolibicu kako bi u njoj stanovao njegov mali pomoćnik, Neals Abbial, švedsko siroče koje je prihvatio na molovima New Yorka. Izgradio je i grubi oltar kako bi mogao služiti misu, ispovjedaonicu od nekoliko dasaka kako bi u njoj mogao ispovijedati katolike, naime, pokrštene Indijance i bijelce iz Gouldsboroa i Pentagoueta.
Potom se ustalio običaj da se tamo preko noći šalju putnici koje nisu htjeli primiti unutar gradskih zidova. Valjalo je biti oprezan u toj nestalnoj i odvojenoj zajednici.
Gouldsboro nije više bio velika obitelj kao na početku, kad su se svi poznavali i nadzirali, a još nije postao grad sa zakonima, čuvarima, ustanovama, službenicima, u kojemu bi pojedinac bio podložan stezi urbane discipline. Bojali su se neznanaca, stranaca, onih koje nisu poznavali a koji su se miješali s drugima, bojali su se kradljivaca koje nikad neće otkriti, svađa pijanaca čiji su uzroci nejasni, a u koje su bivali uvučeni i starosjedioci. A ponajviše su se bojali požara potpaljenog nehatom ili zlohotnošću, koji bi mogao preko noći uništiti plodove višegodišnjeg rada.
Kad se Anđelika popela na vrh, pred njom je puknuo vidik u kojem su treperile boje neba i mora, obale i stijena. U zelenilu bilja nazrela je plavetnilo nečijega kaputa i odmah potom pred njom iskrsnu muškarac u kaputu od plavog satena i sa šeširom urešenim perjem; u rukama je držao dva mornarička pištolja koja je uperio u nju.
Zapriječio joj je put prema čistini na kojoj se nalazila koliba u sjeni prvih stabala šume.
Stanite, ni koraka dalje! - uzviknu on na engleskom. - Kakve su vam namjere? Anđelika se zbunjeno pitala nije li se cijeloj toj zbrci pridružilo još i iskrcavanje Bostonaca ili engleskih gusara kojih se grozila. No potom je shvatila.
Dolazim u posjet svojim prijateljicama iz Salema, Ruth Summers i Naomi Shiperhall. Rekli su mi da stanuju ovdje.
Želite li im nauditi?
Ne, nikako!
Ako vas propustim, nećete li ih uvrijediti i zadati im bol?
Ta što vi mislite? One su mi prijateljice, kažem vam. Ja sam gospođa de Peyrac, supruga gospodara Gouldsboroa.
Well! Prepoznajem vas - reče mladi engleski časnik i skloni se sa staze. - Vidio sam vas prošle godine, milady. - U Salemu ste rodili blizance.
Kad je Anđelika dospjela na proplanak, vidjela je kako iz skladišta izgrađena pokraj kolibe izlaze dvije crne prilike - njezine prijateljice. Bacile su joj se u zagrljaj. Anđelika je bila uvjerena da ih više nikad neće vidjeti.
Znajući za njihov nestalan položaj među salemskim puritancima, drhtala je za njihove živote. Nije vjerovala svojim očima da ih vidi, da vidi njihove sve pohabanije ogrtače s njemačkim kapuljačama, sa crvenim slovom »A« prišivenim na grudima. No je li blistavo svjetlo tog sunčanog dana koje je isticalo boje i sjene okrutno razotkrilo sićušne bore u kutu očiju na lijepom blijedom licu Ruth Summers i podočnjake oko plavih očiju Naomi Shiperhall?
Njezine ruke na njihovim ramenima iznenađeno su napipale pogrbljenost mršavih leđa i krhak kostur, što ih je učinilo zemaljskijima i otkrilo što su zapravo te sirote čarobnice: dvije jadne mlade žene, osamljene i odbačene od svih.
Još uvijek ih grleći, ona se ispriča zbog lošeg dočeka koji su doživjele i izrazi žaljenje što nije bila prisutna. Odmah nestadoše znakovi ljudske krhkosti koje je nazrela na njima; rastopili su se u zračenju njihovih osmijeha i serafinski plavih očiju.
Što to govoriš, sestro? Ta mi smo dobro smještene; ovdje je prelijepo. Izvorska voda je tako dobra.
Naomi ode prema skladištu i donese vrč i šalicu.
Pij, sestro. Vrućina je jaka i vjetar isušuje usne.
Anđelika je pila ukusnu, svježu vodu, shvativši da je bila žedna. Pogledala je oko sebe.
Bilo je to upravo mjesto iz sna sestre Magdalene koje je Anđelika prepoznala kao krajolik iz Gouldsboroa gdje se iskrcala demonka. Tu se i ispovijedila ocu de Vernonu nekoliko sati prije njegove dramatične smrti.
Zar vam križ ne smeta? - upita ona znajući da kvekeri odbacuju simbole obožavanja kao izvor idolatrije.
Zašto? Križ je simbol za sve. To je sila koja stremi u visinu. Okomita i vodoravna sila, sila zemlje koja stoji. Ukazuje na prolaznost svega na ovom svijetu gdje srce biva probijeno kopljem.
Ubrzo su progovorile jezikom i glasom svojih salemskih razgovora. Njihov trojni savez obnovio se bez napora. Nekoliko koraka hodale su držeći se za ruke. Bilje je okružavalo proplanak, a sljez i makovi spuštali su se niz obronak sve do obale.
Valjalo je čuvati se visoke plime. More je prodiralo u usječke, pjenilo se, stvaralo vrtloge i šikljalo uvis do iznenađujućih visina te je moglo dohvatiti neoprezne šetače. Izlagale su se opasnosti da budu obilno poprskane.
To im se dva puta i dogodilo.
More je danas zlo.
Odskočile su kad je šiknuo novi pjenasti mlaz i pljusnuo kao da je razočaran što su mu se izmaknule.
O, bijesno i nježno more! - reče Ruth Summers. - Pravi nam društvo otkad smo ovdje. Sjedile smo i promatrale ga, videći u njemu lice Svemogućeg i prijateljstvo prirode koja nam ne želi ništa loše.
Vraćajući se prema malenom konaku, Anđelika ugleda još jednog časnika u plavom kaputu, a na drugom kraju proplanka razabra dvije prilike s vunenim kapama, odjevene u kratke hlače engleskih mornara, koje su držale puške u rukama.
Ma tko su svi ti ljudi? Jedan od njih zabranio mi je prolaz na dolasku, želeći saznati razlog zašto idem k vama.
Oni su se proglasili našim čuvarima. To su članovi posade broda na kojem smo doplovile iz Salema. Sjećate se da nas je prošle godine, kad smo odlazile iz Gouldsboroa, primio kapetan iz Londona, čiji je brod opremio neki kraljev miljenik. Stoga on ima mogućnost trgovine diljem svijeta. Prema nama je bio iskren i uljudan, no, poput nekih Engleza, pomalo prezire naseljenike u Americi i, kao i svi anglikanci, ruga se puritancima koji vladaju Massachusettsom, a mogli su vladati i Velikom Britanijom kad je proglasila republiku. Uistinu se nije svidio salemskim vijećnicima u svom crvenom kaputu i šeširu s perjem. Istim onim vijećnicima koji su nas sa čuvarima čekali na gradskim vratima kad smo se vratile. Naš kapetan posumnjao je da će nas odvesti na stup sramote i umiješao se.
Ne znam što im je rekao. Vjerujem da se pozvao na vašega supruga, obećao da će od njih kupiti bakalar i da će im isporučiti noževe bez plaćanja ikakvih dadžbina. Kad je utovario tone jabuka, otpratio nas je do naše kuće, koja srećom nije bila spaljena, a kad se opraštao, obećao je da će se vratiti iduće godine i vidjeti kako smo. Održao je obećanje. Pri svom ovogodišnjem dolasku u Salem predložio je da nas odveze u Gouldsboro i da nas poslije vrati u Salem kad bude odlazio u Englesku. Guverner, koji inače nije uslužan, pristao je na njegov prijedlog pod uvjetom da nas doveze i natrag.
A ovdje vas je vaš sunarodnjak opet morao braniti.
Ti ljudi s mora su uvijek na oprezu. Zbog sitnice se hvataju za pištolje. Svugdje vide neprijatelje. Uvjeravala sam ih da se ne moraju bojati za naše živote, ali kapetan se slaže s vašim guvernerom Colinom - Ruth je to ime izgovorila na engleski način - da nam trebaju stražari. Nismo htjele otići, jer smo osjećale da ćete ubrzo stići.
Kako su ljudi proturječni - reče Naomi urotničkim glasom. - Stanovnici su nas neprijateljski primili, ali već dvije ili tri osobe prikrale su nam se i tražile lijekove za svoje tegobe.
Jedan od njih nedvojbeno je bio i onaj posjetitelj kojeg je Anđelika vidjela kako se skriva iza grmlja dok je išla prema kolibi.
Tako je i u Salemu - prihvati Ruth. - Danju viču da pripadamo Sotoni, a navečer nam pod krinkom mraka dolaze i traže da ih izliječimo, jer zdravlje zacijelo dolazi od Boga.
Činilo se da je skladište nedavno izgrađeno kako bi zamijenilo staru kolibu.
Rekli su da žele pretvoriti skladište u trgovačku postaju - reče Ruth - ali mislim da bi bilo bolje pretvoriti ga u bolnicu za zarazne bolesti gdje bi se bolesnici mogli liječiti izvan obitelji. Ovdje je zrak čist.
Zašto se niste predstavile mojoj prijateljici Abigael - upita Anđelika koju je mučila odbojnost Gouldsboroa. - Ona bi vas primila, a znate gdje je njezina kuća.
Bile smo ondje. Njezin stan bio je zatvoren i zakračunat. Ne znam je li netko bio unutra, ali nitko se nije javio niti odgovorio na naše pozive.
»Zar i Abigael!« - pomisli Anđelika utučeno. Ogledala se oko sebe. Nešto je nedostajalo... ili netko!
Gdje je Agar? - poviknu ona. - Vaša malena Romkinja?
Nemirno se pitala nisu li je salemski vladari zadržali kao taokinju da bi bili sigurni u povratak dviju žena?
Agar je mrtva - reče Ruth.
Ubili su je - dodala je Naomi glasom praznim poput odjeka. Sjele su na klupu u sjeni skladišta.
Ta tragedija dogodila se za najmračnije zime, onih mjeseci kad more šalje pjenaste kliješte valova daleko u unutrašnjost kopna, kad se gazi blatnim stazama i putevima
izlokanim teškim volovskim kolima koja se valjaju u crvenom glibu boje zgrušane krvi. Tih mjeseci ljudska ćud je oštra i strah obuzima duhove kad razmišljaju za predugih večeri.
Što je spopalo malu Agar da iziđe iz kolibe na proplanku dok je kišilo kao iz kabla? Kamo je otrčala po tako lošem vremenu? Je li se mala Romkinja nekome rugala na putu? Možda ju je privukla živost tržnice? Ili dolazak nekog broda?
Neki su govorili da je ukrala komad sira ili jaje... nisu se slagali. Drugi su rekli da je
»dovela u napast« uglednog pastora koji ju je prekorio, a neki virdžinijski mornar joj je bacao suncokretovo sjeme kao da je maleni majmun.
Nitko se nije slagao.
Izbili su krici bijesa, prokletstva, uvrede i bogohuljenja. Rulja je uprla prstom u nju, naoružala se teškim polugama, klupicama, svime što im je bilo pri ruci i krenula prema toj ludi koja je usred zime trčkarala ukrašena cvijećem, okrunjena bršljanom i sa stručcima tisovine oko struka. Svima je to bilo više nego dovoljno da izgube strpljenje.
Njezine pomajke nisu znale koji su stanovnici Salema potajno donijeli izubijano tijelo na raskvašenu zemlju unutar kruga od bijelog kamenja.
U zadnje vrijeme često je bježala - prizna Ruth Summers i pognu glavu. - Vjerujem da je bez zlih namjera otišla potražiti onoga koji je zbog mene robijao nekoliko tjedana.
Ona uzdahnu:
Kako duga i teška zima! I Brian Newlin je mrtav.
Brian Newlin?
Muškarac za kojeg sam se udala kad sam se u Salemu preobratila na kongregacionalizam. Da bih bila među onima koji imaju pravo proganjati, a ne među proganjanima, kao što su kvekeri, među kojima sam rođena.
Kako je umro?
Mlada žena nije odmah odgovorila i Anđelika je na njezinom lijepom, blijedom licu opet razaznala tragove patnje i neprestanih iskušenja.
Donosio mi je knjige - prizna ona nakon kratke šutnje. - Zato je nestao. Našla sam smotke njegovih knjiga u kamenom krugu: Baxterova djela, ali i Erazmova, a on je zabranjen. I satirički Harvevevi soneti. Sve što volim. Ja, žena, nemam pravo čitati.
»Ti mi donosiš više od komada kruha«, rekla sam mu jednog dana kad sam ga srela na putu. »Znam«, odgovorio je i odvratio oči. Vidjeli su nas kako razgovaramo. Vidjeli su da moj bivši suprug kojega sam uvrijedila šuruje sa mnom umjesto da me izbjegava s grozom. Još jače su zamrzili muškarca koji se odrekao svoje svemoći nad ženom, i to ženom koja je zgriješila, mrzili su ga više nego mene i osudili su ga na vješala optuživši ga da je izgubio razum. Rekli su da sam mu stavila crva u mozak. A to je možda i istina. Pogotovo zato što je jezgra njegove preobrazbe već postojala prije no što sam ja došla, jer je u potaji čitao pjesme Gabriela Harveya.
Na mučilima su mu postavljali svakojaka pitanja da bi dokazali rulji da je lud, a taj tvrdoglavi muškarac doista je u uzbuđenju izgovorio čudne riječi.
»Obrijte brade« - vikao je - »i svi u palaču na moje suđenje!« A potom je rekao svojim sucima: »Ne jedite luka ni češnjaka kako bi vam govor bio svjež! Bojte se pjesnika jer pjesnikovo oko u zanosu prelazi sa zemlje na nebo i sa neba na zemlju.« Kad su izišli na stratište, John Knox Mather rekao mu je: »Slušao sam vas na mučilima i na sudu, ja, koji sam doktor teologije i svih umjetnosti i znanosti, a ne mogu razumjeti vaše riječi. Dakle, vi ste ludi.«
Brian je zastao i pogledao ga s drskošću i prezirom za koji nisam mislila da je sposoban. Odgovorio mu je:
»Ima na nebu i na zemlji više stvari, dragi Horacije, nego što se i sanja u vašoj filozofiji10.«
Ljudi su se pitali zašto je doktora Mathera nazvao Horacijem.
Vikao je i dalje: »Svijet je poremećen! Budi proklet, Ti kojega ja moram ponovno uspostaviti!«
Tek poslije su shvatili da je citirao Shakespearea.
Ruth Summers prasnu u smijeh, a potom suze potekoše niz blijede obraze plavokose Engleskinje. »Kakvog su prijatelja ubili«, jecala je.
Anđelika je i njemu htjela reći što je rekla svojoj prijateljici: »Ne idite! Ne idite! Ne vraćajte se u Salem jer ćete ondje propasti!«
One su to odbile.
Ništa si ne predbacuj. To je naša sudbina. Nismo došle da bismo ostale ovdje. Došle smo samo da ti donesemo grah s našeg polja, onaj od kojega voliš praviti ragu u nedjelju, s vrhnjem i javorovom mliječi. U proljeće smo napravile javorov sok i kuhale smo ga na svoj način da bismo mu dale gustoću meda. Donijele smo ti dva vrča. Donijele smo ti i najbolji kineski čaj, one listove od kojih se pravi okrepljujuće i osvježavajuće piće, lijekove za tvoju ljekarnu, primjerice koru vrbe koja raste kraj jezera i koja je najbolja protiv groznice. No dosta je primamljivih najava! Imamo važnija posla, a nemamo mnogo vremena. Došle smo ponajprije da bismo ti protumačile treću zvijezdu tarota, onu koju nisi htjela čuti jer si se uplašila budućnosti.
Kako ste znale da je danas želim čuti?
Vidjele smo te na rijeci - reče Naomi.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:24 pm

12.
ČAJ U MODI U NOVOJ ENGLESKOJ ABIGAIL I POVRATAK REDA U GOULDSBOROU
Bila si sama na pramcu broda - nastavi mlada Engleskinja iz Salema kao da opisuje jasnu sliku. - Spuštala si se niz rijeku u magli. Pratile su te sjene tvog života. Prethodile su ti i slijedile su te. Sjene tvog života voljele su se okupljati na toj rijeci prije no što bi se otvorio zastor za novi čin. Uloge su se iznova podijelile. Zato su neke sjene koje su bile iza tebe htjele doći naprijed i pokazati ti se. One koje su dugo bile daleko približile su se i davale ti znakove: »Evo i nas, nas si zaboravila.« One koje si navikla smatrati bliskima udaljile su se. U tom tjeskobnom metežu požalila si što nisi vidjela i treću sedmorku, treću zvijezdu koja je govorila o neočekivanom putovanju, a to je bila promjena koja te je uplašila.
Obuzeta slutnjama pred znakovima sudbine, žalila si što se ne možeš prisjetiti razloga koje smo ti navele da se ne bojiš unaprijed, jer smo i u toj zvijezdi pročitale uspjeh i slavlje. Pročitale smo znak tvoje pobjede. I tako, žaleći što nisi htjela vidjeti zvijezdu, pomislila si na nas.
Anđelika se prisjeti duševnog stanja u kojemu je bila dok se spuštala niz Rijeku svetog Lawrencea.
Sjećam se kola koja su mi najavljivala nekakvo putovanje o kojemu nisam htjela ništa znati. Ali to je bilo djetinjasto od mene. Tek poslije sam se prisjetila da ste govorile i o pobjedi.

10 W. Shakespeare, Hamlet, 1. čin, 5. prizor. Prev. J. Torbarina. Prim. prev.
I to ne o nekoj prolaznoj pobjedi. O pobjedi. Onoj koja će izgraditi tvoj novi život prema kojemu napreduješ, koji se već približava. Zato smo, predvidjevši tvoje žaljenje, uzele svoje karte, zaključale kuću i otišle u luku, gdje se istodobno pojavio Londončanin u crvenom kaputu i njegov poručnik u plavom redengotu. I evo nas. Ali prije svega, sklonimo se od sunca i vjetra te popijmo čaj, jer vrijeme je za nj.
Naomi je pristavila čajnik nad ognjištem od tri kamena u kutu skladišta.
Namještaj je bio više nego oskudan. Daska postavljena na grede služila je kao stol. Stogovi slame na utabanoj zemlji i sijeno u koritu dokazivali su da ta zgrada povremeno služi i kao štala.
Dvije mlade žene uvjeravale su je da su tu dobro spavale pod stražom engleskih mornara okupljenih oko vatre, kojima su povremeno donosile šalicu čaja koji nisu pili bez nelagode.
Ti sirovi Englezi bili su još jedan dokaz da naseljenici u Novoj Engleskoj ne čine ništa kao ostali svijet i više bi voljeli džin ili rum nego taj čaj koji se toliko cijeni u Novom Svijetu. Čaj još nije bio zavladao britanskom metropolom, dok su puritanci iz Novoga svijeta, baptisti, kongregacionalisti i drugi disidenti u izgnanstvu u Americi od Nizozemaca u New Yorku preuzeli to rijetko i skupocjeno piće uvezeno iz Kine koje se upotrebljava u medicini, a visoko društvo iz La Hayea uvelo ga je u modu.
Čaj je postao više od mode; postao je ritual. U Massachusettsu se u svim imućnim kućama u određeno doba dana pio kineski čaj. Anđelika je u kući Cranmerovih vidjela da tome služi posebno mjesto u kući, uglavnom jedna malena soba kraj predsoblja. Smiješila se promatrajući kako iz svojih pohabanih kovčega vade šalice od krhkog kineskog porculana i postavljaju ih na grubi stol. Svi posvećenici čajnog rituala tvrdili su da se smije piti samo iz njih. Ta profinjeost nije bila u suprotnosti s njihovom strogošću. Cijenili su trgovinu i obožavali rijetkost lišća i posuđa koje su hrabri mornari dovezli iz dalekih krajeva u brodovima izgrađenim u brodogradilištima Novoga svijeta.
Ruth reče da im je te šalice i čajnik darovala gospođa Cranmer da bi im zahvalila što su izliječile i spasile njezina oca, starog Samuela Wextera.
Žalila je što zbog nedostatka sastojaka ne može pripremiti svelijek koji mu je davala kako bi povratio snagu: vrlo jak čaj pomiješan s istučenim jajima, mlijekom, vrhnjem, vanilijom i kriškama kruha pečenima na maslacu.
Upitale su za vijesti o njezinim blizancima i zapjevale uspavanku kojom su je uspavljivale:
Bring back, bring back,
Bring back my Bonnie to me, to me. O blow ye winds over the ocean,
O blow ye winds over the sea11.
Prekinuo ih je povik.
Muškarac u crvenom redengotu davao im je znakove i mahao pištoljima.
Netko dolazi! - dovikivao je.
Neka žena uspinjala se prema njima, trčeći usprkos strmini i težini košare koju je nosila na leđima. U rukama je nosila manje košarice i bila je vrlo uzbuđena. Uvojci kose virili su joj ispod kape.
To je vaša prijateljica Abigael Berne.
Anđelika nikad nije vidjela Abigael tako neurednu. Jedva je u toj raščupanoj i razbarušenoj ženi prepoznala mirnu Abigael, svoju prijateljicu iz La Rochellea.

11 Vratite mi, vratite, Vratite mi moju Bonnie.
Pušite, vjetri, preko oceana,
Pušite, vjetri, preko mora. - Prim prev.
Ah, napokon sam vas pronašla! - doviknu ona opazivši ih. - A i vi ste ovdje, Anđeliko. Bogu hvala! Spašeni smo!
Odložila je svoj teret i zadihano počela uređivati kosu i stavljati je pod kapu.
Gabriel me je zaključao... kako bi me spriječio da primim vaše prijateljice iz Nove Engleske i pomognem im. Jeste li ikad čule da je takvu ludost počinio čovjek koji... koji... Nikad ne bih ni pomislila da je sposoban za nešto takvo! Rekla sam mu što ga ide, ali sve je zaslužio!
U učima su joj se caklile suze.
Kako god bilo, zaključao me je u ostavu i nisam mogla odgovoriti na vaše dozive kad ste pokucale na moja vrata - reče ona i okrenu se dvjema mladim Engleskinjama. - Nitko me nije mogao čuti, pa ni vi.
Tko vas je oslobodio?
Laurier... Zar nije sramota da dječak poput njega vidi kako se njegov otac ponaša prema svojoj ženi... Ja sam samo njegova pomajka, ali dijete mora imati poštovanja prema meni. To je odurno!
Došla je do daha. Napetost joj je popustila. Vidjelo se da se nakon tog izljeva, neuobičajenog za njezin značaj koji je nesklon bijesu, osjeća iscrpljenom kao nakon prolaska orkana.
Ali što ih je sve spopalo? Kao da ih je ispila morska pijavica! Na rubu suza, ona se nasloni na Anđelikino rame.
Oh, Anđeliko, tako ga volim! Što će biti sa mnom? Moj Gabriel poludio je kao i ostali!
Popijte čaj koji smo skuhale, još je topao - ohrabrivale su je posjetiteljice.
Tri žene su je okružile i odvele pod krov. Naomi je donijela čaj koji se rumenio u šalicama.
Kao što vidite, draga gospođo Berne, nismo napuštene. Imamo čaja, crnoga kruha i... oružnike koji nas čuvaju.
Ona pokaza na muškarce koji čuvaju prilazni put. Abigael objasni:
Donijela sam vam namirnice i pića. A donijela sam zalihe i za sebe jer ne znam hoću li se vratiti pod krov toga tiranina.
Abigael! A vaša mala djeca?
Severine ih je odvela po naredbi njihova oca... kao da sam nedostojna majka kojoj valja oduzeti djecu. Jeste li ikad čule za nešto slično?
Pijte! Poslije ćemo razgovarati.
Abigael je krotko pila i počela se smirivati. Odmahnula je glavom.
Istina je da se Gabriel jako promijenio. Nije više isti nakon onoga što se dogodilo Severini.
A što se dogodilo Severini? - uznemiri se Anđelika, pomislivši da je Severine bila zadužena za svoje male sestre, da je bila živahna i da je to bilo najvažnije.
Oh, istina je, vi niste upućeni - uzdahnu Abigael umorno. - Ovog proljeća, prije no što ste se s Honorinom ukrcali na brod, brzo ste prošli kroz naše naselje. Nismo imale vremena za razgovor. Vodili ste Honorinu u školu u Montreal, što je već bilo dovoljno tužno. Nikad više nećemo vidjeti to dijete - očajavala je dobra Abigael Berne i napokon uzela rupčić te briznula u plač koji je dotad potiskivala.
Draga moja prijateljice - šaptala je Anđelika zagrlivši je jednom rukom oko drhtavih ramena. - Odgovornost nas iscrpljuje. Što bolje uređujemo svoje poslove i što više izmičemo opasnostima, to imamo manje vremena za prijatelje i uživanje u teško stečenu miru.
Riječ je o tome da se treba boriti i da bi ga se održalo - reče mlada žena smiješeći se kroz suze. - Pitam se ne traži li održavanje naše sreće više napora nego jednostavna borba koju smo vodili da bismo do nje došli. Ah, tko je to sad?
Sve četiri su kriknule jer je nekakvo paperjasto klupko mekanim skokom sletjelo na njihov stol.
Gospodin Mačak!
Mislila sam da se ukrcao s nama - govorila je Anđelika milujući svog prijatelja iz teških dana. - Tek u Tadoussacu smo ustanovili da ga nema.
Proveo je ljeto s nama. - Nismo bili uznemireni jer smo znali da je uvijek radio što je htio.
Gospodin Mačak putovao je kad mu je odgovaralo, a ne kad bi to htio netko drugi. Nisu znale kakve su ga želje i slutnje navele da ostane tu. To je ovisilo samo o njegovoj volji. Bilo je dovoljno da se sakrije u trenutku odlaska ako nije želio putovati. Da je htio poći na put, mogao je skočiti na neki kovčeg ili na palubu broda. Taj put ga putovanje u Montreal nije nadahnulo i više je volio dočekati Anđelikin povratak na žal Gouldsboroa, poprište njegovih prvih pothvata.
Je li me slijedio ili je naslutio da ćemo doći? - upita se Abigael.
Kroz vrata skladišta vidjele su kako mornari s engleskog broda gledaju prema stazi i kao da više ne drže stražu.
Ovaj put se prema proplanku penjala skupina ljudi čija je pojava značila da je sve u redu u naselju Gouldsboro.
Kraj Joffreya de Peyraca i Colina Paturela prepoznali su veselog gusara Vanereicka iz Dunkerquea. Skinuo je šešir i mahao njime čim je ugledao ženske prilike na vrhu strmine.
Pratio ih je i vrlo lijep muškarac, star tridesetak godina, u crvenom kaputu prošivenom čipkom.
To je on, kapetan engleskog broda iz Londona koji nas štiti - upozori ih Ruth Summers.
Nekoliko koraka iza njih, ali vrlo dostojanstveno, gospodin Manigault i muškarac kojega su i dalje zvali »advokatom« Carrereom predstavljali su većinsko stanovništvo naselja, francuske hugenote iz La Rochellea.
Slijedila ih je i jedna kći Manigaultovih, Sarah ili Devorah, te Jeremie koji je došao sa sveučilišta Harvard na ljetne praznike. I oni su nosili pune košare.
Kako se činilo, život u Gouldsborou počeo se vraćati u zdravorazumsku kolotečinu. Te večeri su priredili slavlje na glavnom trgu, pred Gostionicom pod utvrdom, i svi su se mogli diviti kako lijepa Ines y Perdito Tenares pleše fandango uz zvukove kastanjeta.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:24 pm

13.
SLUČAJ SEVERINE BERNE
Anđelika je za sutradan odložila predavanje o trećoj zvijezdi. Prvo je htjela razjasniti što se dogodilo Abigael.
Krenula je prema kući Berneovih i ušla u nju kao da je goni vjetar.
Gdje je on?
Abigael se vratila u svoju kuću i ondje našla svoje dvije kćerkice. No bila je sama i tužna.
Nije se vratio. Najavio je da će imati posla s bostonskim ribarima koji su se usidrili kod Mont-Deserta. Pitam se dokle će se duriti.
Iskoristimo njegovu odsutnost i porazgovarajmo bez okolišanja. Abigael, recite mi ukratko što se dogodilo Severini i izazvalo njegov gnjev prema njoj, a i prema meni, čini se.
S obzirom na dob mlade djevojke, pitala se ne radi li se o ljubavnoj priči.
Gabriel vas mrzi jer vas drži odgovornom za tu nesreću zato što ste prošle godine odveli Severinu na putovanje na kojem je srela svakojake osobe pogubne za njezinu nevinost. Ponavlja da je vaš duh utjecao na nju.
Prijeđite na stvar! To je sve vrlo nejasno.
Sirota Abigael nije se mogla odlučiti. Bilo joj je teško govoriti. Počela je opet, s drugog gledišta:
Zima je bila bolna. Gabriela nije napuštalo tmurno raspoloženje. Bio je bijesan na vas. Predbacivao si je što je dopustio da vas njegova mlada kći prati na putu u Novu Englesku, gdje je bila izložena ispraznostima raskalašena života, za što, nažalost, imamo dokaz.
Raskalašen život u Novoj Engleskoj? Zar kod puritanaca? To još nisam čula. Čak ni kod baptista ili luterana ne bi imala priliku da...
Račun nas nije mogao prevariti. Tijekom tog putovanja morala je upoznati onoga tko...
Abigael je napokon stisnula zube i ispripovijedala joj dramu koja je tijekom godine potresala njihovu mirnu i sretnu obitelj.
Prošle jeseni, malo poslije odlaska njihove karavane u Wapassou... Zapravo, ne, bilo je još kasnije, jer je već bio pao snijeg i približavao se Božić, kad je Severine pretrpjela jako krvarenje. Srećom, nije oklijevala pozvati svoju pomajku te je ona uz pomoć savjeta gospođe Carrere, na čiju se diskreciju moglo računati, pomogla mladoj djevojci u nevolji za koju se utvrdilo da je spontani pobačaj dva ili tri mjeseca po začeću. Ta nesreća nije imala posljedica po njezino zdravlje. Ubrzo se oporavila. No u kuću Berneovih ušla je sramota i nesreća, koju Severine nije poricala, ali je odbijala o tome govoriti i pokajati se.
Nismo je uspjeli nagovoriti da oda s kim je zatrudnjela. Zaključili smo da je tu grešku počinila tijekom svoje ljetne odsutnosti. Shvatili smo da se ne radi o nekom mladiću iz Gouldsboroa. Ali nismo uspjeli ništa više postići. Sigurno je da joj ta uspomena mnogo znači, jer nije pokazala nijedan znak kajanja. Smiješila se pred gnjevom svoga oca. Rastuživalo ju je samo to što je izgubila dijete koje je potajice očekivala. Vjerujem da bi ga rodila u radosti. Na naše prijekore ponekad bi odgovarala: »Gospa Anđelika bi me shvatila.« To je izbezumilo Gabriela i navelo ga da na vas preusmjeri dio svoje ljutnje. Ne želim biti prestroga prema njoj. Ja sam samo njezina pomajka. Rekla sam joj: »Severino, trebaš odrasti i pokazivati manje drskosti i lakoumnosti.« Ali ona nas je mrzila jer je shvatila da se radujemo njezinom pobačaju jer tako nije bilo skandala.
S njom nikad nije bilo lako - prizna Anđelika. - U La Rochelleu patila je zato što je ponižavaju kao protestanticu. To je u njoj iskovalo čvrst značaj koji se suprotstavlja imperativima odraslih. No, odbacujem optužbe da sam je ohrabrila da se ponaša s toliko slobode i prezira prema pravilima koja je smatrala običnim ograničenjima koja nisu zasnovana na poštovanju života i osnovnoj životnoj mudrosti. Jer, trudnoća mlade djevojke uvijek je tragedija, pa makar koliko ona bila posljedica velike ljubavi. Očajna sam što vam je zadala takvu bol no mogu vam potvrditi da je dijelim s vama i da razumijem vašu osudu, iako sam katolikinja, a vi protestanti.
Anđeliko - reče Abigael i uhvati je za ruku - nas ništa ne razdvaja i ništa nas neće razdvajati. Vi ste moja sestra. I više od toga. Vi ste moja prijateljica. Po mnogočemu vi ste za nas strankinja, to je istina. Ali kad ste došli u La Rochelle među nas, to je bilo kao da sunce ulazi u naše pomalo učmale živote ili kao da je morski vjetar rastjerao oblake. Podsjećali ste me na anđele glasnike iz Biblije koji su izranjali iz svjetlosti i koji su bili tako nježni prema zastrašenim ljudima, došavši ih podsjetiti da je Gospod blizu, da se valja prenuti i poći pravim putem. Zato sam vas primila svjesna dobrobiti koju će vaša neuobičajena prisutnost značiti za nas, iako sam bila
ljubomorna. Jer, oduvijek sam voljela Gabriela, ali s mnogo popustljivosti. Znala sam da ste ga htjeli spasiti, navesti ga na pravi životni put.
Morao je znati da ste vi stvoreni da na njemu stupate uz njega, vi, draga Abigael, koju nije vidio jer je bio obuzet svojim računskim knjigama.
Kojem dobru bi služilo da se čovjek prožet Božjim dahom posveti osrednjem životu
reče Abigael.
Vaš Gabriel je sretan što vas ima uza se i obvezujem se da ću ga podsjetiti na to.
I on i ja u određenom smislu razumijemo što je Severine htjela reći kad se pozivala na vas govoreći o ljubavi. I ja smatram da dobro znate voljeti, da ste shvatili da je ljubav nebeski dar i da joj se valja prepuštati bez kajanja - doda ona i blago pocrveni. - Danas znam da nikad nisam mogla Gabrielu dati isto što i vi. Ali nije važno. Ono što sam mu ja ponudila nije mogao nitko drugi. Ja ga podržavam. On se boji onoga što je izvan dopuštenih okvira. Ali i tu ima granica. Moja pokornost nije popuštanje, nego ljubav. Nisam mogla odobriti njegovo ponašanje prema vašim prijateljicama iz Salema niti njegovu neopravdanu i pretjeranu mržnju prema Severini.
Abigael, vi ste moja utjeha. Znala sam da možete postati dobra supruga i drago mi je što vidim da me niste razočarali.
Vi ste me naučili da držim glavu uspravno, Anđeliko, kad ste bili u okolnostima koje su mnogo neugodnije za ženu od onih u kojima sam se ja nedavno našla. Zapamtila sam tu pouku. Što sve nismo proživjeli na ovoj strani oceana!
Siriki tvrdi da vražji vjetar ovdje puše često.
Strasti se lako uspale. Vjetar puše i prestane. Kad se vrati mir, svi su sretni ako su što manje potpali pod njegov podmukao utjecaj.
»Radi li se o Nathanaelu de Rambourgu?«, razmišljala je Anđelika o Severininoj nevolji. »Ne znam tko bi dragi mogao biti.«
Abigael, morali ste me prije obavijestiti. Govorit ću sa Severinom i s majstorom Berneom. Mora me saslušati. Njegove očinske brige ne opravdavaju njegovu kućnu tiraniju.
Dugo su razgovarale u povjerenju i skladu. Odjeci svađa potaknutih povrijeđenim osjećajima udaljavali su se od njih poput odbačenih suhih izdanaka.
Anđelika je bila jedina žena na svijetu s kojom je Abigael mogla razgovarati o onome što joj leži na srcu.
Anđeliko, govori se da ste vi na raskrižju života i da primate blaga iz svih smjerova.
U tome često ima i tjeskobe i nedoumice, kao sada. Tijekom godina sve je došlo na svoje mjesto. Izgradili smo čvrste temelje. Uspjeli smo. Pa ipak znam da će se sve iznova uzburkati jer se priroda ne zadovoljava samo uspjehom. Možda me okrivljujete što sam i dalje oprezna, što želim sve razumjeti i prihvatiti, kako vi kažete, sve što dolazi iz svih smjerova.
Ne okrivljujem vas, ali vam zavidim. Ne mogu vas slijediti u svemu.
Tako je Abigael priznala da se sablaznila čuvši da je Anđelika dala da joj čitaju budućnost u tarot-kartama, jer se zbog toga moglo dospjeti na lomaču.
Ali važno je da saznam glavne crte svoje sudbine i u čemu je moja pobjeda - odgovori joj Anđelika.
Dakako. Ja vas neću od toga odvraćati - prizna Abigael smijući se. - I ja sam radoznala poput vas.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:25 pm

Anđelika 13 The_Tribe_of_Benjamin_Seizing_the_Daughter_of_Shiloh_1847

14.
ZAGONETKA MAGIČNE ZVIJEZDE
Sjećate li se kako su bile raspoređene »arkane« u toj zvijezdi? - upita Anđelika.
Naravno! Bila je to vrlo lijepa zvijezda. Često smo je slagale i promatrale je razmišljajući o tebi.
Anđelika, Ruth i Naomi sjedile su na vrhu strmine u niskoj travi oko granitne stijene na kojoj je Ruth razastrla velurni stolnjak i na njemu slagala karte.
Evo kola koja ti se nisu svidjela - reče vidovnjakinja i pokaza kartu. - Nisi nam dala da ti kažemo da ta karta ima više značenja. Kad iziđe ovako visoko, kao prva, nasuprot ludi, onda je to doista neočekivano putovanje... koje će se dogoditi... a da ga se ne planira. Brz odlazak bez priprema.
Kao što smo otišli iz La Rochellea za nekoliko sati.
Tu, u Novom svijetu, njihova putovanja su predviđena i pripremljena. Imaju dobro određen cilj. Krajem zime spuštali bi se niz Kennebec prema Gouldsborou. Potom bi išli u Novu Englesku ili Novu Francusku, naoružani i s teretom robe, zaliha i darova koje će podijeliti.
Govorili ste o bijegu i skretanju?
Vrlo preuranjeno, možda - prizna mlada žena. - Kako god bilo, luda mu se suprotstavlja, ponavljam to. To je neočekivano putovanje, poput bijega. Ali valja se prisjetiti da kola imaju dvostruko značenje, a jedno je i pobjeda nad neprijateljima. Rekla bih da će to putovanje biti nalik na bijeg jer će odluka o njemu biti donesena naglo i ono će biti nužno da bi se zaustavili ili spriječili neprijatelji.
Kakvo putovanje i kamo? - upita ona. Ruth je uhvati za ruku da bi je umirila.
Ne počinji bitku. To putovanje malo je važno. Prisjeti se moje preporuke. Sile koje su ovamo prizvane moćne su. To su sile Daha. Poštuj ih i čuvaj svoj mir. Zvijezda je dobra. Još nisu ništa postigle. Tvoja sudbina napreduje, ali danas, kao i prošle godine, to je samo navještaj onoga što će te okružavati u doba kad sve bude počelo. Odmah ću ti reći zašto i koja karta pojačava ostale arkane i nadilazi njihov smisao.
Ovdje vidim silu i nasuprot njoj pravdu. Sila je lav, simbol sunca, možda kralj. Zacijelo je kralj nasuprot pravdi. To znači da ti taj muškarac, tko god to bio, daje oružje, daje ti što je dužan. Pravednost vlada. Ravnoteža koju je muškarac poremetio ponovno se uspostavila, a djelovanjem pravde to stanje se održava jer je to jedan od stupova tvog budućeg života. Što bolje možeš poželjeti, ti, žena koja si se tako dugo borila da bi tvoj glas dopro do ušiju tiranina ili gospodara ili bilo kojeg muškarca koji ti je oduzeo pravo da živiš u svojoj ženstvenosti?
Na suprotnoj osi su zvijezde i umjerenost koje potvrđuju opći smisao te sedmorke, trajnost pobjede s velikom pouzdanošću kao posljedicom duge i razumne postojanosti.
Zvijezde znače strpljenje jer su one prihvaćanje života takvoga kakav jest, kakvoga ga vidimo: nesavršenog, često ogavnog, ali i čudesnog, opojnog. Valja graditi životnim gradivom koje nam je dano. To se može jer smo iznad svega toga i štite nas zvijezde. Ti to razumiješ po prirodi iako si nestrpljiva značaja.
Kad smo na suprotnoj strani ugledale umjerenost, shvatile smo izvrsnost karata koje su ti se složile.
Umjerenost znači da će ono što je u tami izići na svjetlo. Iz crne vaze izranja zlato. Valja blago i oprezno postupati da bi se postigli ciljevi, valja pustiti da se pojave razviju: otkrića, preobrazbe...
Zvijezde i umjerenost u opoziciji uopće nisu loše. Prvo zvijezde, a potom umjerenost
to je najbolji složaj, jer nas strpljivost zvijezda podsjeća da te štiti kozmos. S druge
strane, ono što je u tami valja iznijeti na svjetlo. To je dugotrajna zadaća i samo zaštita kozmosa može ti omogućiti da je obaviš.
Na kraju, u sredini imaš svijet, arkanu koja na sve ostale baca auru uspjeha i slave. To je znak tvoje pobjede. I to ne tvoje prolazne pobjede, već one koja se odnosi na tvoju najavljenu obnovu. Jer, svijet u sredini ponajprije znači mogućnost vrlo duga života. Junakinji se otvaraju mnogi putevi i možda neće uspjeti svima proći prije no što joj godine budu odbrojane. Kad se ostvari njezino oslobođenje, moći će činiti što želi i živjeti nekoliko života. Dano joj je vrijeme i nadmoćna pobjeda, i to ne samo materijalna i praktična. Komedijaš je stavljen na stranu.
Gdje je komedijaš?
To je karta koja je ostala po strani. Zapravo, u ovoj sedmorki i nije imala što raditi. Komedijaš, plesač po žici, upleće se u uspjeh u trgovini i novčane poslove. Dakle, tvoja sudbina je određena, dovršena. Tvoj ulog je previše važan, a tvoj plan preširok. Odavno si naučila otarasiti se njega. Ova Davidova zvijezda ukazuje na druge ambicije. Moraš početi novi život. Možda se ne radi o posve novom životu, nego o tebi koja izranjaš iz duge borbe kao posve nova. Svijet znači osobu koja ima priliku obnoviti život ako želi, ili barem čistoću. Otvorene su sve mogućnosti i muškarcu i ženi. Zato je predstavljen dvospolnim bićem, zapravo više ženom koja se razodijeva: gola je pred sudbinom, čista, ništa ne skriva, ništa ne žali...
Anđelika se nagnula nad tu kartu i proučavala je: biće puti i ljepote, okrunjeno lovorom, koje u rukama drži zlatne štapiće dok okolo padaju srebrne kapi.
To je žena koja predstavlja tebe i ti je vidiš, kako se kaže, »obasutu« svim milostima, radošću, blaženstvom i mudrošću. Pobjedničko biće je u zanosu.
Što drži u rukama?
Na početku su to bile zrake, a potom su poprimile grublji oblik štapića, kao što na orijentalnim figuricama vidimo prikaz zraka telurskih sila. Tu su sve sile: dobro i zlo, slabost i snaga, kineski Yin i Yang, naime žensko i muško načelo. Sve je u rukama. Pobjeda.
Kad će doći?
Već je došla! Ali u vremenu i prostoru moraš proći posljednje iskušenje. Ona uperi prst u ludu sa zlatnim pojasom:
To kaže luda. Kola, koja ti se ne sviđaju, nisu opasna. Ali s ludom znače iskušenje. Luda nije luđak za koga ga neki drže. On je samo drukčiji. On ne govori i ne objašnjava u čemu je ta »razlika«.
To je čovjek koji ne poštuje zakon što su ga ustanovili drugi ljudi, međusobno slični, slijedeći opći običaj, zajednički zakon. On nije kao ostali. To ne znači da nije važan. On nije kriv, a doima se krivim u očima bližnjih i priznatoga zakona. Njegov zakon je u njemu, a njegov sudac je visoko. Jer njegovo dostojanstvo je iznad zakona.
On - ili ona - dopušta ili čini kojekakve ludosti zbog kojih ga osuđuju i možda odbacuju. Ne čini ih zbog ludosti same, nego zato što sluša višu mudrost koja plamti u njemu, usprkos njemu...
Ona zašuti i pogleda ih.
To si ti, to smo mi. To je muškarac kojeg voliš, grof de Peyrac, tvoj suprug, koji je povezan sa svima, a ipak i odvojen od svih... To je i onaj dolje - doda ona i pokaza čovjeka u plavom kaputu koji je i dalje stražario, spreman pucati na svakoga tko bi htio zadirkivati dvije nesretne žene koje smatraju opasnim ludama i vješticama. - A to je i Londonac, njegov kapetan u crvenom redengotu, koji nas nije zaboravio i došao je po nas da bi nas odvezao k tebi.
I Brian Newlin, zar ne? - reče Anđelika.
Da, tako je. Hvala ti što si ga se sjetila, sestro. Premda smo odvojeni, nismo sami. Mnogo luda iz visokih arkana pleše u kolu. I svaki ima psa koji ga grize za petu. Taj ugriz otkriva ludu koji je nesvjestan svoje sudbine i spava. Zabranjeno je spavati,
gospodine ludo! Ne zaboravimo da je on i slobodni sudac. A čemu bi služilo biti slobodan birati svoj put kad se ne bi moglo odabrati i san. Ugriz! Pas nas grize za petu. Valja se probuditi, valja poći i prihvatiti nužnost djelovanja. Valja proći nametnuto iskušenje jer se inače obećanja sudbine neće ostvariti. Ti već znaš da si prošla iskušenje jer je pobjeda tu i pokazuje se.
Ako se ne radi o putovanju, kakvo je to iskušenje? - upita Anđelika nakon kratke šutnje. Bojala se prići otkriću oko kojega su se vrtjele od početka kao što se lisac prikrada kokošinjcu. »Arkane« živih boja kao da su prijateljski najavile budućnost punu uspjeha i pobjeda, ali su čuvale i otrovni trn koji bi mogao poremetiti njezin krilati hod. A onaj pas? Valja ozbiljno uzeti tog simboličkog ovčara o kojemu Ruth i Naomi govore tako ravnodušno jer ih je nedvojbeno mnogo puta počastio svojim poticajnim ugrizom.
Na Anđelikino pitanje Ruth odgovori:
Ne znam.
A zatim, vidjevši da je razočarala Anđeliku, ona se potrudi vidjeti još nešto. Pogledavši Naomi, ona utonu u duboku kontemplaciju.
Laktove je oslonila na koljena, lice je obavila rukama i zagledala se u more posuto otocima. Prostranstvo treperavog plavetnila gibalo se poput svile koju neka nemarna ruka vuče nebom, a njezini nabori se ovijaju oko stjenovitih vrhova okrunjenih blistavim zelenilom.
Ta kontemplacija stvarala je laganu vrtoglavicu. Vjetar je puhao iznenadnim zapusima, često donoseći morsku pjenu. Vidjelo se kako se na obali uzdižu pjenaste perjanice. Jak vjetar skinuo je kapuljaču s glave Ruth Summers i razbarušio joj kosu. Njezini blijedoplavi uvojci svjetlucali su na suncu poput aure. Anđelika je nazrela i sijede vlasi koje su unutarnje muke, nezacjeljive rane i nepravde potaknule da rastu prije vremena. »Vještica!« Ona se prisjeti čarobnice iz svoga djetinjstva. Je li to bila prva ili druga Meluzina? Zacijelo ona prva, koju su objesili. Imala je sijedu kovrčavu kosu koju je puštala da joj pada na ramena; izgledala je kao neka stara sretna djevojčica. Bila je zdepastija i zaobljenija od Ruth Summers, ali isto tako mudra i vidovita. Čarobnice! Seoske čarobnice! Koliko se puta Anđelika prošetala s njima! Koliko tajni su joj otkrile... Šumske čarobnice... koje spaljuju već stoljećima.
Mlada Engleskinja i dalje je meditirala.
Napokon je svečanim i gotovo grobnim glasom izgovorila:
Govorit ćeš s mrtvacem.
Anđelika osjeti kako joj se ledeni srsi spuštaju iz korijena kose niz leđa.
Što želiš reći?
Ne znam točno - odgovori Engleskinja i odmahnu glavom. - Nejasno je i čudno. Anđeliki se nije svidjelo što je opet počašćena onostranom vizijom nalik na onu sestre Magdalene.
Ne želim razgovarati s mrtvacima.
Kako si svojeglava! Želiš saznati svoju sudbinu, želiš sve znati o budućnosti, a ništa ne prihvaćaš! A što bi bilo da je tvoja sudbina da te mrze i bacaju kamenje na tebe?... Kao što je naša!
I na mene su bacali kamenje.
Imaš pravo, mila. I sve to prođe. Tvoje životne tegobe naučile su te da više ne pripadaš poraženima. Zato za tebe vidimo samo slavu i pobjedu. No slušaj dalje. Zaludno je i nerazumno doslovno shvaćati otkrića tarota. Naše tumačenje mora se uzeti sa zrnom soli. Kao što sam ti već rekla, ova karta možda je kralj, vaš suveren, a možda je to tvoj suprug, a možda obojica ili pak netko treći tko im je nalik. To se tek kasnije shvati. To je samo simbol koji nam se ukazao. Čemu služi pustiti na volju našoj nesavršenoj mašti? Zato budi ponizna i strpljiva pred tim predviđanjima. Razumjet ćeš kad dođe vrijeme.
One prasnuše u smijeh poput djece koja zajedno upoznaju tajne hermetizma i pritom se dobro zabavljaju.
Val je šiknuo uvis sa stjenovite obale i vjetar je raspršio njegove slane kapljice.
Sve je bilo mirno i blago, sve je zračilo slogom, pa i mirna bezazlenost koju je udaljenost pridavala brodovima koji su se mimoilazili u daljini Francuskog zaljeva - trgovačkim brodovima bijelih jedara i ribaricama potamnjelih, smeđih jedara. Premda su svi htjeli ostvariti svoje nakane i suprotstaviti se tuđima, u pastelnom premazu magle izgledali su kao da sanjaju neki elegičan san.
Vjetar je mrsio kosu trima ženama nagnutima nad magičnom zvijezdom.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:25 pm

Anđelika 13 The_Sweetest_Eyes_That_Were_Ever_Seen_1881

15.
ODLAZAK VIDOVNJAKINJA
»Nisu mi govorile o Sjajnom čovjeku ni o svećenici« - mislila je Anđelika silazeći u luku da bi se oprostila s prijateljicama. Nije bila posve zadovoljna. Unatoč najavi uspjeha i sigurne pobjede, Anđelika se sjećala dojma nejasne prijetnje koji je donijela sa svog puta u Novu Francusku i čudila se kako su vidovnjakinje zaboravile govoriti joj o tim dvjema osobama koje su prije najavljivale sa strahom, »crnom čovjeku« i njegovoj pomagaćici »crnoj ženi«, a označavale su ih i kao »Sjajnog čovjeka« i »svećenicu« te se vidjelo da ništa ne znaju o njima i da nisu čule da se o njima govori.
Nije važno. Sad su mrtvi i pokopani. Vidovnjakinje su ih zanemarile i to bi je trebalo ohrabriti.
No Anđelika se nadala da će je Ruth i Naomi sasvim umiriti.
Ruth je gotovo neoprezno spomenula nekakvo »iskušenje« i nejasno odredila njegovu morbidnu narav. Tome nije ništa dodala.Možda je bila samo rastresena, možda je manje povezana s Anđelikom nego što je to bila u Salemu, možda ju je iscrpila smrt male Agar i mučenička smrt njezina bivšeg supruga: vidovnjakinja nije vidjela daleko. No bila je posve mirna s obzirom na Anđelikinu sudbinu. Sve se kupa u kraljevskom plavetnilu carice, jer su je tarot-karte označile kao caricu, nju, Anđeliku, junakinju triju pobjedonosnih zvijezda.
Dvojica engleskih mornara izvedoše pijanca iz Gostionice pod utvrdom; pijanac je povratio pretjerano veliku količinu francuskog vina i popratio to neumjesno vrijeđajući »žabare«.
Uhvatili su ga za ruke i noge i položili u jednu šalupu. Došao je trenutak oproštaja.
Nemoj strepjeti!
Zar nemam razloga za to?
Strepiš prijevremeno. A to je glupost. Trošiš snagu protiv nemoćnih prikaza. U luci je bilo tek nešto više ljudi nego pri njihovu dolasku.
Joffrey ih je pozdravio i odnio im darove; bio je tu i smotak crnog sukna iz kojeg će moći iskrojiti udobnije ogrtače.
Stojeći kraj njega, Anđelika je gledala kako se udaljuju u barci što je plesala na kliještama valova. Uspravno su sjedile jedna nasuprot drugoj u tamnim kaputima s crnim kapuljačama i bile su nalik dvama gavranima. Oko njih sjedili su njihovi zaštitnici u plavim i crvenim redengotima, s pernatim šeširima, u čipkanim košuljama što su lepršale na vjetru, a mornari sa žarko crvenim i bijelim kapama veslali su i pjevali oproštajnu pjesmu s obala Temze.
Vraćale su se u Salem, lijep gradić Novoga svijeta, vraćale su se njegovim jorgovanima, bundevama i stupu sramote.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:25 pm

Anđelika 13 The_Sound_of_Many_Waters_1876

16.
SEVERININA POVJERLJIVOST
Dođi i pomozi mi - reče Anđelika Severini Berne.
Po odlasku dviju Engleskinja čija je prisutnost uznemirila stanovništvo, ali kojima je mnogo njih potajice otišli po savjet i lijekove, Vijeće je odlučilo, prema prijedlogu posjetiteljica, da se zgrada na obali pretvori u bolnicu.
Tesari i stolari učvršćivali su grede, daske i brave na vratima, popravljali krov i dodavali mu nove crepove istesane od tisovine. Od dasaka su načinili police da bi se na njima moglo poredati bočice, kutijice, vrčeve i ostale posude za lijekove, a istesali su i dva ili tri prostrana kovčega za rublje, zavoje, svijeće i ostale potrepštine.
Potom je valjalo pomesti pod od nabijene zemlje te očistiti stol i klupice.
Anđelika se uspinjala stazom u pratnji mlade djevojke, a slijedilo ih je veselo jato djevojčica, među kojima su bile Dorothee i Jeanneton s otoka Monegan te malena Engleskinja koja je preživjela pokolj kod Brunswick-Fallsa, Rose-Anne, kći Williamovih.
Malo potom, dok su malene pomoćnice nosile košarice pune smeća da bi ga bacile, Anđelika i Severine, opremljene čvrstim snopovima brezinih grančica, počele su žustro čistiti prostoriju i okoliš.
Anđelika pođe u napad.
Reci mi imaš li vijesti od Nathanaela de Rambourga?
Zašto baš od njega? - upita Severine i skrenu pogled.
Zato što možda ima dobre razloge da se raspita o tebi.
Severine slegnu ramenima i nasmija se podrugljivo, ali i popustljivo.
On? To bi me čudilo. Ta što on ima u glavi? Ništa! I manje nego ništa. On je poput velikog albatrosa koji je zalutao u oluji. Još gore! Albatros želi pronaći svoje jato i brine se za sebe. A on, ništa! Ne misli ni na što! Drži se nejasnih planova. Ne zna ništa...
Ona prestade mesti i pogleda Anđeliku svojim velikim, sjajnim i živim crnim očima.
Zamislite da ne zna čak ni odakle dolazi riječ hugenot kojom su okitili nas, francuske protestante. Ne zna da je to iskrivljena njemačka riječ eidgenossen koja znači »saveznici«, a koju su ženevski pobunjenici koji su se htjeli pridružiti švicarskoj konfederaciji protiv francuskog vojvode Savojskog preobrazili u eyguenet. Potom smo se mi, kalvinisti, izjasnili protiv svih starih učenja te su nam naši katolički protivnici dali taj nadimak koji potječe iz Ženeve, Calvinova grada: eyguenet se malo-pomalo pretvorilo u huguenot. Ja to sve znam. Teta Anna je tako pametna, a ja sam često s njom. Ali on! Njegovo neznanje! To je sramota! Moj otac je imao pravo kad je rekao da su protestantski plemići još gluplji i veće neznalice nego katolički plemići.
Ako misliš da je tako glup i tako malo privlačan, ne razumijem zašto si...
Severine nastavi žustro mesti, a zatim baci metlu, pritrča Anđeliki i baci joj se u naručje.
Oh, gospo Anđeliko, to je zbog vas...
Ne govori tako! Tvoji roditelji me optužuju za zlo, da sam te loše savjetovala, da sam te ohrabrila... Što ja znam?
Vi me i jeste ohrabrili. Otvorili ste mi oči za činjenicu da je ljubav tajna. Mislila sam: brak, miraz, dobra partija. Jednoga dana shvatila sam da u ljubavi nema nikakve logike. Istinska ljubav je poput munje. Svi imamo pravo na nju, ali gubimo je jer je ne prepoznajemo i ne priklanjamo joj se... Ne shvaćamo da je ona božanska
milost... Ne mogu se dobro izraziti. Riječi su nesavršene. Valjalo bi satima govoriti o onome što je nedostupno ljudskim očima.
Istina je da sam ga smatrala glupim, nelijepim i nespremnim za život. I kako da vam objasnim što se dogodilo. Bilo je to prošle godine. Isti brod koji je ovih dana odvezao vaše prijateljice u Novu Englesku bio je u luci. Popele su se na naše mjesto da bi vam uputile pozdrave.
Obuzeo me je predosjećaj. Bila sam sigurna da će pokušati otići unatoč trudu koji sam uložila da bih ga dovela u Gouldsboro. Otići će i neću ga više vidjeti. Izišla sam iz kuće kroz stražnja vrata i otrčala sam na trg. Našla sam ga u gomili; kao što sam predosjećala, nosio je prtljagu, svoju staru vreću i išao je prema mostiću za ukrcavanje.
Ne mogu vam opisati što se potom događalo. Bilo je to kao da hodamo u oblacima. Kad sam mu se približila i kad su nam se pogledi susreli, ispustio je vreću i uzeli smo se za ruke. Hodali smo bez riječi, udaljili smo se od naselja i uputili smo se u duboku šumu. Kakva snaga je bila u nama! Kakav polet! On nije ništa znao. A ni ja. Bilo nam je prvi put. Vodili smo ljubav prvi put, ne znajući ništa. Kakva divota unatoč boli! Nebo je blistalo. Njegovo blistavilo ga je preobrazilo. Slab mi je izgovor što me je milovao i milovao. Oh! Sigurna sam da Adam i Eva u raju nisu bili sretniji. Imali ste pravo, gospo Anđeliko. Zanos je vrijedan svih boli i svake žrtve.
Ne, ne osuđujete me. Brinete se za mene zato što gotovo da sam vaša kći, ali znam da odobravate kad netko čvrsto ide svojim putem. Onaj koji se čuva svega nije nikakav uzor. A što se tiče prijekora koje vam upućuju moji roditelji...
Severine se nasmija odmahujući glavom; njezina lijepa crna kosa razasula joj se po ramenima.
Ne! Ne, draga gospo Anđeliko, ne radi se samo o vašim riječima ni o pismu koje ste mi pročitali. Radi se o vašem primjeru, kažem vam. O cjelokupnoj vašoj ličnosti. Vaš život s vašim suprugom naveo me je da shvatim da postoji ljubav. I da postoji ljubav između Abigael i moga oca. I nije im neugodno. Rekla sam im to. Moj otac bio je bijesan što sam mu to spomenula. No morala sam naći nešto čime ću se braniti od njegova gnjeva, jer nisam htjela priznati...
Njezin smijeh pretvorio se u suze. Zaplakala je i pognula glavu.
Izgubila sam plod - prošaptala je gorko.
Jecala je i pripovijedala o svom razočaranju. Vidjela je kako teče njezina krv i u njoj plod njezine nade; s njim su nestala i očekivanja novih radosti, života koji bi dolazak djeteta promijenio u potpunosti.
Da, znam, razumijem te...
Anđelika se sjećala svoje patnje u sličnoj situaciji. Zamalo je iskopala oči plemiću koji ju je vodio u Pariz kao zatvorenicu jer je shvatila da je pri prevrtanju kola izgubila rijetko obećanje sreće.
U tom trenutku nije joj bila važna njezina sudbina, ni sadašnjost, ni budućnost, ni Joffrey, ni Colin, koji su obojica bili nestali. Bio joj je važan samo gubitak djeteta. Žene su takve!
Zašto niste bili ovdje, gospo Anđeliko! Nitko me nije mogao razumjeti. Mislili su samo na jedno: da susjedstvo ne sazna.
Anđelika je pokuša navesti da shvati u kojoj je mjeri nezasluženo iskušenje kojem su bili izloženi siroti Berne i njegova blaga i dobra žena moglo poremetiti njihov život.
Morali bi odgovarati na zlobna pitanja, podnositi porugu, kritiku i nepravdu svojih prijatelja, braniti svoju kćer da bi mogla i dalje normalno živjeti. To bi i činili. Ali, tko zna ne bi li morali prekinuti sa svojom zajednicom koja tako radosno njeguje vještinu sramoćenja? Ne bi li morali napustiti Gouldsboro? I Laurier? I Martial? Svijet je takav. Ne možeš ih mrziti.
Mrzim ih i nikad im neću oprostiti.
Ne budi tako tvrdoglava, mala luda djevice! Sada si žena, a ne više djevojčica koja misli da joj pripada cijeli svijet. Ti čuvaš tu ljubav. Dobro! Pripremi se za supruga koji mora doći. Pisat ću gospodinu Molinesu u New York. Pronašao je mog brata Josselina godinama nakon njegova nestanka. Čudilo bi me da ne pronađe tvoga Nathanaela. Jesi li na njega mislila kad si mi rekla: »U srcu nosim tajnu ljubavi koja mi pomaže da preživim«?
Da.
Anđelika joj ispriča kako je Honorina bila tako zadivljena tom rečenicom da je, držeći ruku na srcu, ponovila tu izjavu u trenutku rastanka u školi Marguerite Bourgeoys.
Honorina! Draga mala sestrica! - reče Severine sa sjetnim smiješkom. - Kako je nepredvidljiva i zabavna. Mnogo bih dala da saznam ime njezine tajne ljubavi. No zacijelo ga nikad nećemo saznati. Uvijek je imala zamisli koje je smatrala odviše važnima da bi ih povjerila neodgovornima odraslima.
Počela je opet mesti, u tišini. Anđelika je upita: - Dakle, nikakvih vijesti?
Od njega? Nikakvih. Ali ne očajavam i strpljivo čekam. Čekam da se vrati. Ne želim ništa drugo. Vratit će se. Nijedna druga žena ne može mu dati ono što smo zajedno doživjeli. Neće to moći zaboraviti. A ni ja.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:26 pm

17.
GNJEV GABRIELA BERNEA
Gabriel Berne zastao je na rubu uličice i bacio mračan i prijekoran pogled na skupinu mladih djevojaka i djece koja su se gurkala i smijala gledajući staroga MacGregora i njegova tri sina u košuljama s remenom. Odjenuli su ih radi svečanosti. Iako se to donekle činilo smiješnim i izazivalo mladenačku veselost, u tome nije bilo ničega nepristojnog.
No čini se da je to podsjetilo majstora Bernea na mučne i gorke misli, a kad je opazio Anđeliku i uvidio da je ne može izbjeći, one su ga obuzele u potpunosti. Izbjegavao ju je već nekoliko dana.
Anđelika ga je svuda tražila i nije htjela otići iz Gouldsboroa a da mu ne kaže što je zaslužio, a kad je opazila okupljanje na ulici, požurila je da mu se pridruži.
Ljut zbog toga što se dao iznenaditi, njezin stari gospodar iz La Rochellea odlučio je napasti prvi.
Pogledajte te djevojčure! - uzviknu on i pokaza na skupinu koja se smijala, i ne pomislivši da je pozdravi. - Gaču kao guske, šapću na uho proste riječi o tim nepristojnim osobama koje se usred dana usuđuju pojaviti u košulji, bez hlača i tako se pokazivati u zajednici koja održava dostojanstvene običaje.
Anđelika obrati pozornost na prizor koji ga je tako sablaznio.
U blagom svjetlu jutarnjega sunca, tri krupna mladića i njihov ne manje krepak otac, usprkos svojim sijedim zaliscima, upravo su prekoračili prag kuće u kojoj su proveli noć. Doista su bili odjeveni samo u košulje dugih skuta.
Ti Škoti iz Novoga svijeta nosili su tradicionalnu košulju boje šafrana, načinjenu od irskog platna, a natapali su je i smolom kako bi štitila od kiše i morske soli.
Istupili su nekoliko koraka i rasporedili se jedan uz drugoga. Skuti njihovih košulja vijorili su na vjetru, što je razdražilo majstora Bernea.
Ne nose rublje. U Londonu sam čuo kako njihovi časnici govore da je to prikladno za šibanje.
Već odavno odvojeni od svake vojske, Škoti s otoka Monegan bili su daleko od tih uspomena. Ovivši oko vrata rubac s dva čvora, učinili su važnu promjenu u odijevanju: počeli su se ogrtati širokim ogrtačima prošaranim bojama svoga klana,
klana MacGregor koji je došao iz Škotske 1628. godine predvođen Williamom Alexanderom, a većina njegovih pripadnika naselila se u Francuskom zaljevu i ondje začela svoju lozu.
Četiri muškarca uredno položiše remenove na tlo. Potom su na svoj remen položili svoj prekrivač s pravokutnim uzorcima koji im je noću služio za pokrivanje. Brižljivo su ga previli i od njega načinili kilt koji je dopirao malo ispod koljena. Potom su prikopčali remen.
Bili su naviknuti na to da zabavljaju gomilu kad napuste svoj otok i veselo su pozdravljali malene gledatelje koji su pljeskali i slijedili ih dok su silazili prema trgu i išli u Gostionicu pod utvrdom. Berne se okrenuo od njih ne odgovorivši na njihov srdačan pozdrav.
Prihvatili smo nepoželjne ljude, osobe bez dostojanstva.
Prije bih rekla da vas vaša nečista savjest navodi da ih gledate prijekim okom, jer ovi gosti s Monegana nedvojbeno su vrlo ugodni ljudi. Premda su Škoti i, kako vi kažete, ne nose rublje, vjerojatno su prezbiterijanci, to jest, privrženici reformacije poput vas. Ali dosta o tome. Moram vam uputiti prijekore i nemojte misliti da ih možete izbjeći. Kako ste se usudili onako ponašati prema tako dobroj ženi kao što je Abigael? Zatvorili ste je, spriječili je da zove pomoć, odvojili je od djece. Prvi put čujem da se civilizirani muškarac tako ponaša prema supruzi koja to nije ničim zaslužila. A Bog mi je svjedok da sam u životu srela svakojake divljake i odurne pojedince. Nitko nije bio takav, kažem vam! Upravo ste vi, majstore Gabriele Berne, prešli granice. Zaslužili ste da prema vama postupi kao ona po kojoj je dobila ime, jadna Abigajila iz Biblije koja više nije mogla podnositi svog supruga Nabala, Maonjanina, vrlo bogata čovjeka koji je posjedovao dobra u Karmelu. »Taj se čovjek zvao Nabal, a njegova žena Abigajila. Žena je bila vrlo lijepa, a čovjek surov i opak12.« Znate li što se dogodilo tom Nabalu kad je sirota Abigajila pobjegla da bi izbjegla prolijevanje krvi koje je izazivala grubost i loša vjera njezina supruga? Znate li? Trebam li vam citirati?
Ne, za ime Božje! - usprotivi se Berne, koji ju je uzalud pokušavao prekinuti. - Nema potrebe. Poznajem Bibliju bolje nego vi.
To tek treba vidjeti. Kako god bilo, neću hiniti da ne znam razloge koji su vas naveli na taj neoprostivi čin prema vašoj Abigael. Htjeli ste je spriječiti da primi moje prijateljice koje su došle iz Salema da bi vidjele mene. Prije no što vas osudim, saslušat ću vašu obranu. Što su vam učinile te žene?
One su Engleskinje, vještice i griješnice.
»Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!13« Znala je da majstor Berne ne podnosi da ona citira Sveto pismo.
Iako joj se potajice divio i obožavao je, smatrao je da joj njezin način života i mišljenja, koji je nazivao »ateističkim i slobodoumnim« ne dopušta da se poziva na svete knjige te ga je njezino citiranje biblijske priče o Abigajili, Nabalovoj supruzi ubolo poput trna, ali nije joj mogao ništa odvratiti.
K tome - nastavi Anđelika - lijepe su i ljupke, što je neoprostiva krivnja u očima nekih... ogorčenih ženomrzačkih duhova u koje ne bih željela ubrajati i vas.
Pisano je: »Čovjek ili žena koji među vama postanu zazivači duhova ili vračari neka se kazne smrću14.«
A ja odvraćam: one čine samo dobro. Pisano je i ovo: »Dakle, prepoznat ćete ih po njihovim rodovima15!« Da biste odbacili to odurno ponašanje kojim ste se usudili povrijediti ne samo Abigael nego i naše engleske posjetiteljice, znajte da mi je bilo

12 Prva Knjiga o Samuelu, 25, 3. Prim. prev.
13 Evanđelje po Ivanu, pogl. 8, stih 7. Prim. prev.
14 Levitski zakonik, 20, 27. Prim. prev.
15 Evanđelje po Mateju, 7, 20. Prim. prev.
vrlo bolno gledati drage prijateljice ponižene od strane prijatelja kojima sam isto tako privržena. To mi je nametnulo nemoguć izbor i ne mogu odlučiti bez tuge i boli u srcu. Zato krivim one koji su me zbog manjka milosrđa postavili pred taj izbor.
Berne crveni, problijedi i ostade bez daha.
Priznajte da su osobe o kojima govorite čudakinje! - planu on. - Shvatite da niste imali pravo kad ste im poklonili svoje prijateljstvo - doda on hrapavim glasom koji je značio da se, kao i uvijek, koleba pred njezinim argumentima i pred sjajem njezinih zelenih očiju.
Obuzelo ga je zlo. Anđelikine oči svjetlucale su poput olujnog neba. Udarila bi šakom po stolu da je neki stol bio u blizini.
A vi, majstore Berne, ne mislite li da ste i vi čudak? I da bih imala razloga da vam uskratim svoje prijateljstvo zbog zla koje ste mi nanijeli, nezahvalni na dobru koje sam vam činila.
Gabriel Berne bio je tako zbunjen da je hodao dugim koracima i nejasno gestikulirao ne nalazeći riječi kojima bi se izrazio, osim nekoliko nepovezanih fraza.
Opasnost za našu djecu... Vidjeti ih samo izdaleka... Primjer sramote... Anđelika ga je odlučno slijedila.
Bili ste popustljiviji prema grijesima kad ste bili mladi - reče ona. - Sjećam se da ste se vratili iz hrama u Charentonu gdje ste svojim prijateljima studentima pomagali pri proučavanju bogoslovlja, a kad ste ugledali ženu kako bosa trči po kiši, dali ste joj da se popne na vašega konja. Ako sam dobro shvatila, danas biste tu sirotu griješnicu pustili da gaca po baricama.
Ne govorite tako! - pobuni se on, zapanjen.
Što sam ja tada bila u vašim očima? Pa ipak ste se pokazali velikodušnim, srdačnim i iskrenim mladićem, punim sućuti, a nije vam bilo ni u primisli da iskoristite moju bijedu.
Čovjek se mijenja s godinama - branio se Berne. - Odgovornosti koje nam donose godine protive se mudrosti. Od studentskog vremena, koje mi je otac odobrio da izađem iz ludih godina, ja sam čovjek zajednice. Nemam u sebi ništa junačko. Da, mladost sanja o pothvatima, o pravdi za nesretne, o preinaci svijeta. No poslije sam se priklonio razlozima svoga mudroga oca. Poput njega, i ja sam čovjek koji osuđuje pustolovine, nisam ratničkog duha i poštujem zakon.
Oh! Dakako! Imam i dokaz za to. Ratnički duh? Čini mi se da ste ga imali dovoljno kad ste se toljagom branili od razbojnika koji su napali vašu karavanu s robom u okolici Sables d'Ollone. Na moje oči ste u La Rochelleu zadavili Baumierove žbire i zakopali njihova tijela u sol dok su policajci i predstojnici za vjerska pitanja, koji su tražili razlog da vas zatvore, lupali na vaša vrata. Vaše poštovanje zakona čini mi se vrlo sumnjivim.
Gabriel Berne trznu se, zaustavi na mjestu i promotri je odsutnim pogledom, kao da su mu događaji koje je spomenula izvjetrili iz pamćenja.
Ona mu se nasmiješi, zadovoljna što ga je podsjetila na vrijeme njegova gnjeva i neporecivih strasti.
On pokuša mirno govoriti.
Prije svega, u to doba kad smo živjeli u Francuskoj, građani su se morali sami boriti za svoja dobra. Njihovi negdašnji zaštitnici, plemići, izvlačili su mač samo u dvobojima i na smotrama pred kraljem. La Rochelle su u doba Richelieua zauzeli stranci, ljuti neprijatelji koji su progonili izvorne stanovnike. Mi hugenoti, koji smo prije više od stotinu godina bili prvi sljedbenici reformacije, rađali smo se u borbi i nastavljali smo je iz naraštaja u naraštaj. Nisam poznavao ništa drugo i nisam ništa drugo ni očekivao.
Ako sam dobro shvatila, bili ste čovjek zajednice, miran i bezbrižan. Doista, život je u La Rochelleu bio jednostavniji nego ovdje; morali ste braniti svoju protestantsku
vjeru i živjeli ste s djecom u miru, osim što ste ih morali čuvati od isusovaca, policijskih »provokatora« koji su dodijavali vašim ženama i kćerima i koje ste morali vlastitim rukama zadaviti i pokopati ih u sol te ih baciti u rudnike gospodina Mercelota...
Bili smo naviknuti na tu borbu - uzviknu Berne. - Ne radi se o tome. Vi to ne možete razumjeti. Biti uništen za ljude kao što smo mi, kao što je bio moj otac, moj djed, to je isto što i umrijeti, pa čak i gore. To stvara gorčinu i otvrdnjuje srce. To je neuspjeh, sramota, jad. Kad radom i požrtvovnošću postignemo željeni cilj i ostvarimo nade, u miru smo s Bogom i sa samim sobom. Osjećamo da smo ispunili svoju dužnost prema djeci i roditeljima. Moj otac htio je da preuzmem i unaprijedim njegovu trgovinu. Vidjevši da se pripremam za to, blagoslovio me je na samrtnoj postelji i predao mi plodove svoga rada čiji ste lijep razvitak imali prilike vidjeti.
Izgubiti sve što je činilo naš život, ostaviti rad mnogih naraštaja u nekoliko sati, ostaviti ga rukama pljačkaša, propalica i... katolika, vrijedno je prijekora. Kreposno bi bilo da smo ostali u La Rochelleu unutar naših zidova.
I umrli na galijama?
Ne znam... Možda bi i bilo bolje.
Evo pravoga muškarca! Niste se brinuli za sudbinu svoje djece koja su bila bez zaštite.
Kao da želi istaknuti njezine riječi, pojavi se mladi Laurier rumenih obraza i razbarušene kose, pobjednički donoseći vedro sa školjkama, a slijedilo ga je jato mlađe djece koja su nosila vedrice.
Gabriel Berne odvrati pogled ne želeći popustiti.
Vi nas odvraćate od junaštva.
Ako mi samo to predbacujete, neću se osjećati krivom. Putovanje kroz cijelu zemlju s kraljevim dragunima za petama, sa skupinom nepokornih hugenota u kolima kojima su htjeli sabljom odrubili glavu nije među najdražim uspomenama moga života.
Berne ništa ne odgovori.
Prolazeći kraj posljednjih kuća na rubu šume, oboje su znali da je taj sukob zapravo zaobilaženje teme koju je valjalo načeti: grijeha Berneove drage i grešne kćeri Severine. Kao da joj se želi zaobilazno približiti, govorio je o svom starijem sinu, Martialu. Opet se postavilo pitanje treba li ga poslati na studij u Novu Englesku. Oni koje je u La Rochelleu slijedio u dobru i u zlu bili su daleko, a zaprijetilo je da će bistri mladić postati »morski traper«, kao što su u Charenteu zvali dječake i mladiće koji su neprekidno »visjeli« na moru, a smatrali su ih ne manje ludima i nestalnima od šumskih trapera, pa još i gorima, jer se ne mogu obogatiti prodajom krzna. Plovili su duž obale i između otoka kojih je bilo mnogo u Francuskom zaljevu. Mladići se nisu skanjivali potajno zaraditi nešto novca nejasnom trgovinom s Akadijcima kad bi njihovi brodovi kasnili. Nitko nije znao potankosti te trgovine niti za nevolje koje su ti mladići zadavali odraslima koji nisu imali autoriteta nad njima. Njihovi roditelji su morali pobjeći iz svoje domovine i nisu prestajali žaliti za napuštenim dobrima. Oni sami su iz Novoga svijeta, bolje su se prilagodili od starijih i preziru njihove savjete. Ako se situacija gleda s tog gledišta, doista je ozbiljna, priznala je Anđelika. No ona i njezin muž ipak smatraju da je djelatnost »morskih trapera« dragocjena za Gouldsboro. Žustri mladići patrolirali su unaokolo kao izvidnica.
Martial je provodio dobar dio vremena na moru sa svojim drugovima, ali ga to nije sprečavalo da služi kao tajnik kod guvernera Paturela; taj posao nastavio je raditi jer je mladić kojega je Anđelika preporučila kao njegovu zamjenu nestao a da se nije udostojio ni pozdraviti.
Hoćete li govoriti s tim... tim Nathanaelom de Rambourgom? - upita Berne poput bijesnoga bika pred crvenom krpom na koridi. - Ne bih se čudio da je taj nedozreli beskrupulozni mladić zapravo... zapravo...
Bio Severinin ljubavnik - dovrši Anđelika. - Pa dobro, ako je tako, a jest tako, nemate se zašto jediti. Neprestano se bojite da se ne zaljubi u nekog katolika. Možete biti mirni. On pripada reformiranoj vjeri, a njegova loza je visoka roda. On ne može osramotiti vašu kćer.
Taj nesposobnjaković već ju je osramotio! - planu Berne. - Ti veliki plemići sramote reformaciju.
On započe dugačak i nejasan govor u kojemu je optužio visokorodne plemiće da su osramotili reformaciju, i to ne toliko svojim vjerskim uvjerenjem koliko pobunjeničkim izazivanjem kraljeve moći. Srećom, kreposno, pobožno i radino građanstvo uistinu se predalo novoj vjeri.
To je objašnjavalo zašto majstor Berne nije smatrao gospodina de Rambourga, posljednjega u svojoj lozi, časnim plemićem s kojim bi se bilo laskavo oroditi.
Njegova kći Severine nije ni gora ni bolja od toga neodgojenog Nathanaela. Ali to dvoje mladih ljudi jednostavno ne pripadaju istom svijetu ni istoj kasti, što postavlja neprelazne prepreke i sprečava njihov brak.
Majstore Berne, podsjećam vas da smo u Americi i da su ovdje vaša shvaćanja o kastama nadiđena i zastarjela. Pogledajte me. Rođena sam kao markiza de Sance de Monteloup. Moj suprug je grof Joffrey de Peyrac de Morrens d'Irristru. U ovom razgovoru nikakva kastinska barijera ne sprečava našu međusobnu iskrenost, iako ste vi građanin iz La Rochellea, a ja plemkinja.
Gospođo, ali to je drukčije!
Ne! Ovdje smo svi istodobno isti i različiti. To nas približava i daje nam srčanost. Kad spustim pogled, često promatram vaše cipele.
Moje cipele? A zašto?
Zato što se svaki put, bile one iste one koje ste tada nosili ili ne, sjetim da su obuvale noge spasitelja kojeg sam nazrijela kroz prozorčić zatvora, noge čovjeka koji je prolazio i za kojega nisam znala je li građanin, sudac, čuvar, svećenik ili plemić, a kojemu sam doviknula: »Tko god da ste, spasite moje dijete koje je ostavljeno samo u šumi!16« Zbog te uspomene nikad se neću svađati s vama, premda ste to sto puta zaslužili. Zato se vraćam na ono što me danas boli. Davno, kad ste me primili pod svoj krov, pomogli ste mi zbog toga što vam je srce bilo dobro. Često ste bili tužni i osorni, ali bili ste dobri. A ovdje imate sve da biste bili sretni i zašto dopuštate da vam srce ogrubi?
U La Rochelleu sam bio kod kuće. Bilo mi je lako biti dobar i pravedan. Ja sam običan čovjek, opet vam kažem. Mislim da većina ljudi više voli držati se običaja nego iskusiti prolaznu sreću; nisu spremni na život koji zahtijeva strast do koje ih njihova narav ne može uzdignuti, koja ih zanima manje nego...
Manje nego redanje brojeva. Znam. Nasmijavate me, majstore Berne. Vidjela sam vas kao žrtvu strasti, spremna žrtvovati joj svoju trgovinu, život i dušu. Vjerujete li da ste prvi i jedini od kojega su se tražile takve žrtve? Tko može reći da Abraham nije volio svoj lijepi grad Ur i da nije bio ogorčen kad mu je Bog rekao: »Ustani i pođi u zemlju koju ću ti pokazati17.«
Dosta!
Majstor Berne stavi ruke na uši.
Zabranjujem vam, čujete li, zabranjujem vam da mi i dalje citirate Bibliju!
Dobro. Zašutjet ću. Ali ću vas podsjetiti da je Biblija sveta knjiga i za katolike i za protestante. Obožavamo istoga Boga.

16 Anđelika buntovnica.
17 : Knjiga Postanka, 12, 1. Prim. prev.
Gabriel Berne objavi predaju.
Uvijek dolazimo do istog zaključka - reče on. - Ili vas slijedimo ili vas gubimo. Vi sve remetite, vi sve uništavate! Prisiljavate nas da razgradimo okvir svog života i načinimo ga od krhkog drva. Krc, krc! Ali znajte da jednoga dana to više neće biti moguće. Doći će dan kad vas neću više moći slijediti, kad ću vas napustiti zbog vjere.
On odlučno odmahnu rukom.
Odreći vas se... Vas oboje! Vas i njega. Unatoč svoj pomoći i dobročinstvima koja smo primili od grofa de Peyraca. Da bismo vam pokazali da se ne radi o pitanju osobnih osjećaja nego o načelima.
Ja bih rekla da prijateljstvo nije pitanje načela. Kad mi je netko u srcu, ne mogu ga tako lako iščupati, a vi znate da već vrlo dugo u njemu zauzimate mnogo mjesta. Majstore Berne, vaša sam sluškinja.
Hoteći prosvjedovati, odmahivao je glavom.
Vi razoružavate... On uzdahnu.
Žene imaju potrebu za skladom. Ne mogu živjeti ako se neprestano ne griju na vatri osjećaja.
Ona ga uhvati za ruke.
Izgubiti me ili me slijediti, kažete? Kakva misao! Poznajem vas, vi ste vješt čovjek. Znat ćete se ponašati tako da me istodobno ne slijedite i ne izgubite.
Rukom pod ruku šetali su uličicom.
On je siroče - reče Anđelika visokim glasom - siroti mladić bez roditelja. Shvatio je da ona govori o Nathanaelu.
Dugo već luta američkim obalama, a tu nema mjesta za njega, jer je sam, jer je Francuz i protestant. Moj brat suočio se s istom nevoljom jer je Francuz i katolik. Nathanael je izgnanik poput nas, izgnanik koji je morao pobjeći od smrti koja mu je prijetila na rodnom tlu. Mislim da ćete se složiti da pišem Molinesu. On zna sve. Pronaći će ga i znat će kako je u njegovu rodnom kraju u Francuskoj i kakve su mogućnosti da prodajom ili kako drukčije povrati što veći dio svog imanja.
Stvari se ne razvijaju u prilog francuskih protestanata ako su točne vijesti koje dobivamo.
Ali još uvijek ima zakona na koje se možete pozvati i primijeniti ih dok se ne ukinu.
Netko bi trebao govoriti s kraljem - reče Berne. - Netko koga bi bio spreman slušati s povjerenjem i koji mu ne bi ništa zatajio. Možda - vi!
Anđelika zadrhta i ništa ne odgovori.
»Gospode! Jadni ljudi! Misle da bi moje zalaganje kod kralja nešto moglo promijeniti u odluci o tako važnom pitanju. Što mogu ja sama protiv saveza isusovaca i posvećenika koji uvjeravaju kralja da je Francuska pokrštena i da je Edikt iz Nantesa zastario i postao beskoristan. Osim toga, morala bih preploviti ocean i vratiti se na Dvor. Još nisam spremna za to.«
Nasadi malina oko Abigaeline kuće privukli su grlice. Bile su to lijepe ptice krhke i graciozne pojave, plavičasta perja, duga i vitka vrata, a njihov neprekidan cvrkut bio je gotovo zaglušujući.
Susjedi koji su živjeli blizu šume žalili su se na njih. Abigael, koja se radovala svemu, voljela ih je. Govorila je da to gugutanje uspavljuje djecu bolje nego ijedna uspavanka.
S praga je sa smiješkom promatrala Anđeliku i svoga supruga kako se penju prema njoj.
Zar niste ljubomorni, Abigael? - doviknu joj Anđelika izdaleka.
Ne više. Ali bila sam. I to žarko ljubomorna. Kad sam vas u La Rochelleu vidjela kraj njega, prvi put otkad ga ja znam podignuo je pogled s Biblije i svojih računa te pogledao neku ženu drugim očima.
Što sam vam rekla, majstore Berne? Biste li ikad dobili ovu dobru Abigael da ste ostali u La Rochelleu? Trebalo je da se nađete usred oceana i da vas vidi ranjenoga kako bi se odala. Inače vam ne bi nikad otkrila svoje osjećaje. Nije li tako?
Nikada - potvrdi Abigael. - Tim više što ste vi bili suparnica čija ljepota i čari su poništavale sve moje izglede. Bila sam očajna... Čak sam pomišljala i na smrt.
Žene su lude - mrmljao je Berne praveći se da je ljut, ali pocrvenio je i odao da mu nije bilo neugodno biti predmetom suparništva dviju velikih dama. Nedvojbeno je bio mlađi nego u vrijeme kad nije dizao nos sa svojih računa.
Ali i muškarci su ludi - prizna on sjedajući na svoje uobičajeno mjesto kraj ognjišta. Uzeo je Abigael za ruku i žarko je poljubio. - Glupo je pretpostaviti običaje sreći... sreći ljubavi. Imate pravo, gospo Anđeliko.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:26 pm

ČETVRTI DIO
TVRĐAVA SRCA

18.
POVRATAK U WAPASSU BOLEST DON JUANA ALVAREZA
Kad god bi se početkom listopada vraćala u Wapassou, Anđelika bi samoj sebi obećavala da će slijedeće godine cijelog ljeta uživati u svojem najdražem boravištu. Tijekom sunčanih mjeseci putovala je duž obale ili u posjete u Novu Francusku ili Novu Englesku, što joj je onemogućavalo da doživi vrijeme cvjetanja u Wapassou, a to je bilo i najbolje vrijeme za berbu ljekovitog bilja.
Srećom, njezini prijatelji Jonasovi i mnoge žene u naselju bili su dragocjeni posvećenici te znanosti te su za njezine odsutnosti u naznačeno vrijeme brali biljke prema njezinim uputama.
U Wapassou nitko nije ljenčario.
Kasna jesen u svom sjaju bila je osobito puna poslova. Išlo se u posljednje velike lovove, bralo se obilje šumskih plodova, tražile su se gljive, a oni koji su doputovali s juga užurbano su obavljali nužne pripreme za zimu.
Valjalo je obaviti poslove koje bi zimske tegobe učinile teškima, ako ne i nemogućima. Drva za potpalu već su bila uskladištena. Unaprijed su cijepali cjepanice i pravili snopove sitnog drva za loženje.
Popravljali su krplje, skije i sanjke.
Odjekivali su posljednji udarci čekića pri uređivanju kuća u kojima će obitelji prezimiti i štala u koje će zatvoriti svoje svinje, krave i koze.
Zima je dopuštala odmor i svi su smatrali da je doista zaslužen.
Gradnja kuće nikad se ne završava. Velika utvrda u Wapassouu povećavala se svake godine. Pridružene zgrade umnožavale su se kao i broj ljudi koji su u njima stanovali. Zajedničke djelatnosti zahtijevale su usklađen rad mnogo ljudi. Održavali su vatru, dimili šunku, usoljavali meso, pekli kruh te pravili svjetiljke i svijeće.
S obale su dovezli nekoliko bačvica dobrog kitova ulja koje je davalo bijelu svjetlost. Te godine Anđelika je imala vremena šetati se šumom i brati bobice koje su nakon prokuhavanja u velikom kotlu izlučivale na površinu vode fini vosak svijetlozelene boje. Taj vosak ulili su u kalupe, a kad bi se skrutnuo, od njega su proizvodili mirisne svijeće.
Prolazeći kroz nizozemsku trgovačku postaju na Kennebecu slučajno je u razgovoru sa starim Joshuom doznala tajnu zelenih svijeća za koju se bojala da ju je otac d'Orgeval odnio u grob. Stari namještenik Petera Boggana poučio ju je da ih se pravi od bobica grma koji se zove waxberry.18 Tad se zapitala zašto prije nije razgovarala s njim o tome. Iako je bio Englez, stari Joshua bio je upućen u tajne biljaka kao da je Indijanac. Kao dijete stigao je s hodočasnicima s broda Mayflower u ove puste krajeve Massachusettsa; preživio je prvu zimu i vidio smrt dvije trećine doseljenika. Nužda je prisilila njegov naraštaj da upozna prirodni okoliš.
Nije tajio da je upravo on prije mnogo godina poučio izradi svijeća isusovca iz Norridgewooka, oca d'Orgevala, kojem su nedostajale svijeće za svetište.
Došao je ovuda - reče on i pokaza na stazicu koja je izvirala iz šume. - Nikad se nisam bojao Crnih Odora ni Francuza.
Što je tražio kod vas?

18 Doslovno: voštane bobice. Prim. prev.
Neke potrepštine: čavle, pokrivače i pšenični kruh. Govorio je sve algonkinške i irokeške jezike. Ponekad se smiješio dok je sjedio u mojoj kolibi. Ne mogu reći kakav je to bio osmijeh. Bilo je to... kao da se zabavlja, kao da smo suučesnici u nečemu.
Govorimo li o istom čovjeku? Je li znao da ste Englez?
Činilo se da stari Joshua ne sumnja da je njegov posjetitelj u sutani poubijao mnoge Engleze. Primio ga je s prostodušnošću hodočasnika s Mayflowera. Oni su pripadali sljedbi koja je održala čvrstoću prvih protestanata i nisu dopuštali da u njihovim srcima i običajima postoji išta drugo osim blagosti koju preporučuju Evanđelja.
To otkriće tajne zelenih svijeća koje je tako željela ispunilo ju je osjećajem opuštenosti. Sve što se događalo tom nestalom neprijatelju pokazivalo se pogrešnim. Imala je dojam da se »stvari nisu morale tako dogoditi«. Ali kad je zapalila jednu zelenu svijeću na srebrnom svijećnjaku nije mogla potisnuti tašt osjećaj uzvraćenog udarca i s olakšanjem je pomislila da on više nije na ovom svijetu.

Malo nakon svog prvog rođendana blizanci su napravili svoje prve korake, što je bilo pozdravljeno ovacijama i smijehom žitelja utvrde. Smijeh je donekle utihnuo kad su počeli neumorno istraživati kuću, silaziti stubama, skrivati se, penjati se na klupe i otvarati vrata. Dojilje su ih morale neprestano čuvati.
Braća i sestre po mlijeku prohodali su istodobno. Bila je to prava četa.
Od Honorinina odlaska Charles-Henri bio je najstariji. Računali su na njega jer je bio pažljiv i pun nježnosti i predanosti za Raimon-Rogera i Gloriandre koji se nisu odvajali od njega.
Honorina bi se veselila da je mogla vidjeti kako Raimon-Rogerova kosa raste u tamnoplavim pramenovima u kojima se mogao nazreti odsjaj crvenila.
Gloriandrina garavo crna kosa padala joj je na ramena. Izgledala je poput malene lutke anđeoskih očiju. Primijetili su da je vrlo svojeglava, ali nikad se zbog toga nije rasplakala. Iza vanjštine mirnog djeteta bila je vrlo aktivna.
No, te karakterne crte razaznavale su se polako. Anđelika je tvrdila da se malena nikad ne buni i da joj mogu činiti što žele, a to znači da ne iskazuje svoju ličnost. Ostajala je pomalo tajanstvena.
Anđelika bi je često držala u naručju i tiho joj govorila promatrajući njezine plave oči koje su je gledale, ali nije mogla naslutiti što misli.
»Kako si lijepa!« - šaptala joj je, privijala je uza se i ljubila njezine svježe okrugle obraze. Dijete se smiješilo. Sreća je zračila iz nje takvom mirnoćom da je Anđelika bila radosna što je donijela na svijet tako sretno dijete.
U drugim trenucima, prisjećajući se njihova rođenja, prisjećajući se da su bili osuđeni da umru, prisjećajući se tuljenja morskih vukova koji su se približili Salemu te noći kao da slave tko zna kakav snoviti događaj, ponovno je proživljavala svoje tadašnje dojmove. Promatrala je Gloriandre i pitala se što je uznemiruje kod te sićušne djevojčice, naizgled tako žive i pametne. Ponekad joj se činilo da još nije »posve prisutna«. Tad bi zadrhtala i privila je čvršće, obuzeta predosjećajem.
Ne odlazi. Ostani s nama.
Primijetila je da i Joffrey ima isti dojam. Ali on se nije uznemirivao. Govorio je da smatra normalnim da dijete koje je rođeno u tako nasilnim i tegobnim okolnostima oklijeva konačno se spustiti na ovaj svijet. Smiješio joj se s ljubavlju i uzimao je u naručje, gdje je izgledala poput lutkice, a potom ju je nosio u svoju radnu sobu i pokazivao joj svakojake sjajne predmete neobičnih oblika, dragulje i zlato.
Zapravo, osobe zadužene za nadzor »male princeze« manje su se brinule no njezini roditelji. Bila je savršena zdravlja i ponekad su je smatrale isto tako »nemogućom« kao i njezina brata.
A on je prestao plašiti svoje bližnje svojim odsutnim raspoloženjima. Kad bi ga korili, skrivao se iza sestre, ali bio je veći od nje pa je izgledalo kao da je štiti.
Gouldsboro je vrvio od djece i životinja; njihov pas i mačak dopratili su ih u Wapassou, što je bio dobar znak.
Svake godine bilo je sve više Indijanaca oko utvrde. Početkom zime dovodili bi starce i bolesne. Neki bi poslije nestali u olujama ili umrli od gladi.
Malo prije Božića Anđelika je pošla u obilazak obitelji jer je svake godine bilo sve više stanovnika.
Susrela se s engleskim »lolardima« koji su šumom došli s jugozapada. Bila je to marginalna kršćanska sekta iz XIII. stoljeća koja, kao i valdenzi Jeana Valdoa, potječe iz Lyona, a »velike crkve« su je odbacile. Te sljedbe tu i tamo su preživljavale i čvrsto su se držale svojih vjerovanja.
Njihov vođa joj je objasnio da se lolardi obvezuju da će služiti bolesnima i besplatno pokapati mrtve. Pjevaju posmrtne himne, odakle i njihov nadimak »lolardi« koji potječe od južnonjemačke riječi lollen ili lullen, što znači uspavljivati pjesmom.
Tu su svi slobodni pripovijedati svoju povijest i sve ono što žele pripovijedati. Ti veliki putnici pred vječnošću rado su slušali priče o nepoznatim zemljama i tradicijama. Bilo ih je malo i izbjegavali su rasprave. Nisu tražili braću, već samo mjesto pod suncem na kojem će raditi i živjeti. Nisu se vezali ni uz koga.
Njihov rad bio je njihova domovina i njihov svakodnevni napor kretanja prema cilju, a plaću koju su primali odlagali su u kutije ili kovčege te je zakapali na tajnim mjestima: bio je to dio njihova sna o budućnosti.
Vijeće Wapassoua se sastalo i raspravilo o tome kako će proslaviti Božić.
Bilo je to prvi put otkad su vjerski sukobi okrvavili kršćanski svijet da vođe različitih sljedbi priznaju da je Božić, rođendan onoga kojeg zovu Mesijom, njihov zajednički blagdan i da ih ništa ne sprečava da ga zajednički proslave i izmijene darove.

Vidjela je Joffreya kako brzo kroči predsobljem i dovikuje:
Pobjegao je kod Lymona Whitea! Anđelika mu priđe.
O kome govorite?
Vidjevši da kreće prema izlazu, ona se zaogrnu pelerinom i pođe za njim. Bilo je malo prije večere, ali noć se već brzo spuštala. Bilo je vrlo mračno. Vjetar je hučao kroz granje. Tog popodneva pao je prvi snijeg i razastro se poput tankog tepiha na zamrznutu tlu.
Udaljavali su se od utvrde iz koje su dopirali ugodni mirisi koji su najavljivali večernji obrok. Dvojica španjolskih vojnika hodali su iza njih i nosili svjetiljke. Joffrey de Peyrac objasnio joj je što ga uznemiruje i ona je osjetila da je zabrinut i ljut, što se rijetko događalo. Shvatila je da si predbacuje što nije bio dovoljno oprezan i što je dopustio da ga don Juan Alvarez prevari. Morao je ranije obavijestiti se o njemu, premda je zapovjednik njegove španjolske garde naredio svojim ljudima da šute. Po dolasku su ga zaokupili radovi, pripreme za zimu i pregledavanje brodova izgrađenih tijekom ljeta. Don Alvareza viđao je samo nakratko i već nekoliko dana uopće ga nije vidio. Napokon se raspitao i saznao - a valjalo je čupati riječ po riječ iz Juana Carilla koji je otvarao usta triput dnevno - da je španjolski plemić već mjesecima bio bolestan i da je predviđao svoju skoru smrt te je otišao Lymonu Whiteu želeći izdahnuti ne uznemirujući mnogobrojno društvo koje živi u velikoj utvrdi i koje bi se rastužilo.
Bila je to prva smrt u Wapassouu.
Lymon White, jedan od četvorice prvih rudara koji su radili u Wapassou, živio je u staroj kući koja je bila sklonište de Peyracovim ljudima prve zime nakon njihova dolaska. Kad su se smjestili u prostranijim zgradama, Englez je ostao ondje i živio po svome, jer je volio samoću. Bio je nijem jer su mu puritanci iz Bostona odsjekli jezik zbog bogohuljenja.
Bio je to pobožan i radin čovjek, sposoban i odgovoran. Obavljao je preradu minerala za koju su bili dovoljni uređaji u maloj utvrdi. Štoviše, kako je bio oružar po zanimanju, bio je zadužen za održavanje oružja. Povremeno bi mu donosili oružje na popravak, čišćenje ili podmazivanje. Kod njega je bilo lovačkih pušaka, mušketa, arkebuza, raznih pištolja, pa čak i samostrijela.
Ušavši u njegovu kuću, našli biste se pred pravim arsenalom. Izrađivao je i kugle i barut.
Anđelika je voljela vidjeti svoje prvo sklonište koje ju je podsjećalo na te dane, koje je smatrala sretnima, jer ih je sretno prebrodila.
Nijemi Englez polegnuo je Španjolca u svoj vlastiti krevet. Ugledavši don Juana Alvareza na jastucima, vrlo mršava i žuta, Anđelika je imala loš predosjećaj. I ona si je također predbacivala da mu nije posvetila dovoljno pažnje u Wapassouu. Tu je sad previše ljudi, previše djece koju valja nadzirati, previše razgovora koje valja voditi, a onaj koji je šutio i otišao izdahnuti u osami bio je oslobođen svega toga.
Ali zašto? - pomisli ona kleknuvši uz njegov ležaj. - Dragi don Alvarez, nikad niste htjeli da vas izliječim! Niste se htjeli poniziti pred ženom čak ni da je zamolite za šalicu čaja. I vidite kako vam je sad...
Posegnula je rukom prema bolesnikovim grudima, ali on ju je zadržao. Bila je to nagonska kretnja čovjeka na kraju snaga kojega smeta i najmanji dodir.
Ne, gospođo. Znam da su vaše ruke iscjeliteljske, ali za mene je prekasno. Znala je da je riječ o tumoru.
Joffrey de Peyrac na španjolskom je uputio riječi prijateljskog prijekora svom zapovjedniku garde.
Dok su se vraćali prema utvrdi, osjećala je kako u njemu raste napetost i gomila se gorčina čije ju je treperenje u njegovu glasu pogodilo jer je uvijek držala da je od bronce. Koliko već godina ima uza se te španjolske plaćenike? Gdje ih je unovačio? Koje bitke su zajedno prošli?
Grof je upita:
Što mislite o njegovu stanju?
Izgubljen je.
Malo potom dodala je:
Ali ja ću ga izliječiti.
»Izliječila ga je... Izliječila ga je! Čini se da je zdrav!«
Glas se širio i nitko nije htio vjerovati. Anđelika je svakog dana nekoliko puta sa svojom vrećicom odlazila u kolibu gdje je Španjolac umirao. Malo je govorila i nije se nikome povjeravala. Svi su znali koliko je don Alvarezova bolest teška. Malo-pomalo prevladala je suzdržana melankolija koja lebdi nad životom koji se bliži kraju.
Neki su predviđali da će Božić biti tužan.
Don Juan Alvarez nije još mogao sudjelovati u božičnim svečanostima, ali primio je prijatelje koji su mu čestitali. Sjedio je u velikom naslonjaču u obliku tetraedra koji je bio jedini Englezov komad pokućstva; on je u njemu sjedio kad bi čitao Bibliju.
Anđelikina nadoknada bilo je radosno svjetlucanje u očima čovjeka kojeg je voljela.
Vi ste moje blago na ovom svijetu - šaptao je on privivši je uza se.
Napomenula je da mu ne bi rekla »izliječit ću ga« da je to smatrala nemogućim. Osjećala je da ga može izliječiti, to je sve.
Imala je i medicinske knjige koje je dobila od Shapleigha; proučavala ih je svake večeri i u njima nalazila zadivljujuće lijekove čiji je sastav raščlanila. Neki od njih podsjetili su je na ono čemu ju je poučila čarobnica Meluzina.
Tijekom tih godina u Americi mogla se u miru Wapassoua posvetiti poslovima i iskustvima kojih je u Francuskoj bila lišena zbog svojega društvenog položaja i zbog sumnje kojoj je bila izložena svaka žena koja se bavi liječenjem - sumnje da je
vještica, dok su neuki muškarci sveučilišne naobrazbe koje su zvali liječnicima zauzimali njihovo mjesto uz bolesničke postelje.
Provodila je duge sate u dvjema velikim sobama u kojima je Joffrey uredio njezinu ljekarnu koja se mogla mjeriti s onima u mnogo znamenitijim opatijama.
Tijekom Španjolčeve bolesti dala je u Englezovu kuću donijeti mnogo bočica i vrećica s biljkama. Osim što je bila oružarnica, stara postaja u Wapassouu postala je i farmakopejsko skladište. Ta činjenica kasnije je postala važna.
Snijeg se zabijelio, ali još nije bilo jakih oluja. Mogli su odvesti Španjolca u utvrdu da se potpuno oporavi. Za njega su priredili stan nedaleko od njihova, u kojem je često posjećivao blizance. Bio je Raimon-Rogerov kum, a jedan španjolski vojnik bio je Gloriandrin. Kad su u Salemu držali stražu u podnožju stubišta dok se razmišljalo o krštenju umiruće novorođenčadi, irska primalja pozvala ih je da im budu kumovi. Nije bilo lako pronaći katolike u gradu kao što je Salem. Samo nebo im je poslalo Španjolce.
Počeli su prokopavati prtine i praviti puteljke u snijegu pomoću teških trokutastih greda koje su vukli konji.
Tim puteljcima Anđelika je često vodila Charles-Henrija kad su išli iz jedne kuće u drugu.
Bio je nalik Jeremieju Manigaultu, svom mladom ujaku, a oči su mu bile iste kao tamne oči njegove majke Jenny.
Kad su jednog dana mirno hodali, Anđelika se zamisli nad sudbinom toga djeteta dok su njihovi koraci pucketali na snijegu. On nema nikoga. Svi se brinu za njega i vole ga, ali on nikome ne pripada. Jenny se nikada neće vratiti. Predala ga je u njezine ruke.
Charles-Henri, zovi me »mama«.
Kao Honorina i blizanci?
Da, kao Honorina i blizanci.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:26 pm

Anđelika 13 The_Romans_Leaving_Britain_1865

19.
VIJESTI OD FLORIMONDA
Zahvaljujući Florimondovim pismima, godine odvojenosti od njezinih starijih sinova nisu bile prožete teškom i mutnom tišinom koja se uspostavlja između onih koji prijeđu ocean i onih koji ostanu na drugoj strani.
Florimond je bio živio u Francuskoj dulje nego njegov brat. Živo su se sjećali njegove društvenosti.
Pisao je da je otišao vidjeti njihov prvi stan u ulici Francs-Bourgeois, gdje su u dobi od dvije ili tri godine živjeli sa sluškinjom Barbe dok je njihova majka radila u gostionici »Kod crvene maske«. Potom je slijedio tragove poput vrsnoga trapera i pronašao Davida Chailloua i Javottea koji su postali uspješni trgovci; i dalje su prodavali toplu čokoladu cijelom Parizu usprkos novom suparniku - čaju.
Sinovi su joj bili savršena zdravlja. Služba kod kralja zahtijevala je stalnu prisutnost u Versaillesu te su on i njegov brat morali potražiti stan u blizini palače.
Ne bez muke, pronašli su jedan od onih malenih stanova kraj Chesnaya koji se grade za one koji žele biti što bliže kralju. Ondje su živjeli sretno, ali skučeno, sve dok Cantor nije našao veći stan.
Florimond nije napisao ništa više o tom osjetljivom pitanju - Cantorovim ljubavima. No u posljednjem pismu barem je razjasnio zagonetnu rečenicu iz jednog ranijeg pisma: »Pronašao sam zlatnu haljinu.« Sretnim slučajem sreo je jednu Anđelikinu sestru.
Govorilo se da je njihova tetka, gospođa Hortense Fallot, jedina žena u Parizu, a nedvojbeno i u cijelom kraljevstvu, kod koje se šiju šeširi »a la Fontange« po najnovijoj modi.
Florimond je znao komplimentima pridobiti svačiju naklonost. Sa svojim bratom Cantorom pojavio se kod njihove tetke koja je živjela u malenom hotelu u četvrti Marais, glasovitoj po uglednicima. Anđelika pomisli da se njezina sestra zacijelo nije proljepšala s godinama. No Hortense se svidjela svojim nećacima kojima je s mnogo duha pripovijedala zgode iz njihova djetinjstva, a i iz svojega djetinjstva s Anđelikom u dvorcu Monteloup. »Bila sam jako ljubomorna na nju« - priznala je uzbuđeno.
»Htjela sam da 'nestane'. Nažalost, doista je nestala i to ne jednom. Žalila sam zbog toga usprkos svim nevoljama koje nam je priredila.«
Potom je govorila o zlatnoj haljini.
»Kod mene je sa svojom prtljagom ostavila i jednu zlatnu haljinu koju je nosila na vjenčanju ili na audijenciji kod kralja. Nismo se usudili prodati je, premda smo bili u bijedi uzrokovanoj nemilošću u koju smo pali zbog procesa njezinom suprugu.« Tetka Hortense odvela ih je na tavan i pokazala im zlatnu haljinu, složenu u kovčegu.
»Nadam se da će se vaša majka vratiti i odjenuti ovu haljinu, ali, avaj, potpuno je izišla iz mode.«
Tako su se prošlost i sadašnjost stapale u Florimondovim pismima i dospijevale u tu drvenu utvrdu na kraju svijeta, donoseći miris imućnih stanova s pokućstvom i podovima navoštenima pčelinjim voskom; taj miris prožimao je i same zidove, što se moglo postići tek nakon mnogih godina, ako ne i stoljeća navoštavanja.
Podovi u Wapassouu još se nisu tako njegovali, ali u stanovima je već bilo tepiha i zastora koji su odavali dojam elegancije uz to što su čuvali toplinu i štitili od propuha.
Protekle godine Anđelika je razmišljala ne bi li odnijela Jobu Simonu na istočnoj obali sliku trojice svojih sinova koju je naslikao njezin brat Gontran, kako bi taj kipar mogao izdjelati okvir dostojan toga djela i ukrasiti ga.
Zidne slike, zrcala i drugi skupocjeni predmeti svake su godine pristizali u Gouldsboro iz Staroga svijeta ili Nove Engleske te je svatko mogao stvoriti dekor koji mu je omogućavao da se zaštiti i odvoji od snježnih oluja, ali ne i da ih zaboravi. Svaki izgnanik nosio je sa sobom nešto što ga vezuje s njegovim prijašnjim životom, neki predmet, neku sitnicu ili knjigu. Unio bi ga u svoj novi život i život svoje obitelji kao što je posadio stablo da cvjeta kao simbol njegove loze, ali Anđelika je često napominjala da je razlog tome i čuvanje uspomene na prošli život koji je često bio bijedan i potresan progonima, ali to je bio život njegova djetinjstva u zemlji gdje je rođen.
I ona sama, koja je vjerovala da je zbog patnji koje je pretrpjela u francuskom kraljevstvu odbacila sve, raznježila se kad je vidjela Florimondova pisma i zamišljala život u četvrti Marais koju je dobro poznavala. Vijesti su je razveselile. Osobe iz prošlosti koje je prepoznala, s kojima je proživjela težak početak, s kojima se nadala lijepoj budućnosti, kao da su se rušile poput kule od karata kad bi nakon mnogo godina čula što im se dogodilo. Toliko uzbuđenja, toliko bitaka.
Mladi pisac pisama žalio je što ne može od svoga oca i majke zatražiti savjet ili pomoć koju bi samo od njih mogao očekivati.
Od onih bića koja su, zajedno ili svako posebno, iskusila izdaju, prijetnje i svakojake inačice ljudske zloće, naučio je nepovjerenje, lukavost, naučio je prozrijeti ljudsku podlost i odbijati da joj bude suučesnik te je dobio mnoge darove i sposobnosti koji uglavnom pripadaju onima koji su već mnogo preživjeli ili pak onima koji su skupo platili svoju naivnost i povjerenje. Ta gotovo urođena osobina tom je mladom čovjeku davala dojam nerazboritosti i lakoumnosti; smijao se svemu, prelijepo se klanjao, laskao kralju s više smjelosti i takta nego mnogi iskusni dvorani. Bio je
oprezan i spreman na obranu, ali - što bi jednog dana moglo biti za njega fatalno - jednim pogledom je otkrivao sva sramotna djela, urote i gnjusne zločine koji su u ime interesa, ambicije, taštine i najnižih strasti pretvarali kraljev dvor u odurnu kloaku.
Prihvativši položaj kod kralja, Florimond je bio svjestan svega toga. Imao je osjećaj odgovornosti koju je i proširivao.
Shvatila je da službu kralju vidi i kao dužnost da bdije nad njim. Luj XIV je posjedovao kraljevsku osobinu da nadahnjuje najdublju odanost.
Florimond je pisao:
»O, draga majko, u mnogim prilikama vaši su mi savjeti bili dragocjeni; vi ste upoznali najskrivenije tajne Dvora.«
Zacijelo je oklijevao pred posljednjom riječju i odabrao onu koja ne može dovesti u sumnju njegovu odanost u slučaju da pismo padne u ruke bilo čijim špijunima.
U svom odgovoru također je morala biti oprezna.
»Znam na kakve se opasnosti može naići na tom ludom dvoru.«
Pišući, osjećala je mir. Nijednom nije zadrhtala od straha za njih otkad su otišli, obdareni mladošću i smionošću, kako bi preuzeli važne položaje na Dvoru. Ušli su u okolinu punu intriga kao kad su preplivali opasne valove u Pećini duga, sigurni u svoju vještinu, vičući: »Gledajte! Gledajte, majko, kako je to lako!«
Osjećala je njihovu snagu koju su iskovali i uoštrili vlastitim rukama. Florimond je oduvijek volio izražavati sve nijanse osjećaja koji su ga prožimali, ali bio je vrlo nezavisan i već je mogao priznati svoje brige i izložiti ih joj; znala je da se tada osjeća bolje i da je jamačno već našao rješenje.
Osjećala je da mu je blizu, usprkos udaljenosti.
»Možda ću se vratiti... jednoga dana.«
Ali unatoč šarmu pariških ulica i velebnosti Versaillesa, smatrala je da će se loše osjećati na drugoj strani oceana.
Tako je uživala u tim mirnim danima. Postigli su mnogo. Dobili su dvoje divne djece. Joffrey će ih moći gledati kako rastu.
Ima poslova kojima se mogu posvetiti u punoj slobodi.
Nit koja ih je povezivala u prošlosti se često kidala i obitelj se razdvajala. No sad on ima vremena za ono što mu je prije ostajalo skriveno.
Danas se u sigurnosti ljubavi koju je proživjela uz Joffreya ovih nekoliko godina, tako različitih, ali obojenih njegovom prisutnošću, tka čvrsto tkanje njihove sreće.
Nit se više neće moći prekinuti. To je predivan osjećaj.
Ona zatvori oči i u mislima se pridruži svojoj odsutnoj djeci; nije bila zabrinuta za njih jer je imala povjerenja u njihovu otpornost.
Oh, dakako, sve bi dala da može saznati što se skriva iza onoga što je Florimond nazvao Cantorovim ljubavima, uživati u nevidljivom duhu versailleskih gajeva, diviti se lijepom stasu mladoga »tajnika kraljevih užitaka«, otvarati noćni bal ili pak na zaleđenoj obali Rijeke svetog Lawrencea, u sjeni zasnježenog krova Kongregacije naše Gospe gledati malenu Honorinu kako na vrhu lista brižljivo piše: »I.M.J., Isus, Marija, Josip«.
Pogled joj je bludio kroz prozor dok joj je srce putovalo daljinama.
Vidjela je da žive svoj život odvažno i s užitkom, a to je najbolje što im se moglo dogoditi.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:27 pm

Anđelika 13 The_Return_of_the_Dove_to_the_Ark_1851

20.
DESGREZ I SOTONISTIČKA LUDOST ZA NEKOLIKO SATI SNA
Florimond u Parizu...
Tog sunčanog zimskog jutra kad su se pročelja kuća u Pont Notre-Dame blistavo ogledavala u Seini, Florimond de Peyrac našao se na drugom katu jedne od njih, u skromnoj građanskoj sobi u kojoj nitko ne bi ni pomislio potražiti policajca na visokom položaju, gospodina Francoisa Desgreza, »desnu ruku« jednog od najvažnijih ljudi u kraljevstvu, poručnika civilne i kriminalne policije, gospodina de La Reyniea.
Zahvaljujem vam, gospodine de Peyrac - reče Francois Desgrez - na mnogim obavijestima koje ste mi dali. Dodavši ih svojim obavijestima, teže prikupljenim, jer imamo manje mogućnosti približiti se onima koje želimo raskrinkati no što ih imate vi, moći ćemo jednoga dana predočiti kralju pouzdan izvještaj u kojemu će biti potvrđene optužbe koje će ga, nažalost, teško pogoditi. No on će se suočiti s njima. Zapravo, neprestano nam ponavlja kako želi da se rasvijetle svi zločini za koje se smatra da se njihovi počinitelji nalaze u njegovoj blizini, a glas o njima proširio se i u narodu. Još živi u iluziji da će istina, kad se ustanovi, oprati Dvor od svake sumnje i da neće biti skandala. Nada se da će sitničava i nepristrana pravda nakon isto tako podrobne i nepristrane policijske istrage pokazati da su glasine pretjerane i da je riječ o nekolicini nevažnih zločinaca koji će biti kažnjeni. Dobro. On oklijeva pred veličinom tragedije, ali mi mu moramo podastrijeti neoborive dokaze za javni sud koji je ustanovio i koji želi što ranije objaviti. Zato vam neću kriti da ponajprije želim vidjeti vašega brata, mladoga Cantora, s kojim sam se danas želio sastati. Njegovo svjedočenje bilo bi mi dragocjeno jer je on jedini upoznao i izbliza vidio jednu od najopasnijih trovačica stoljeća, prijateljicu markize de Brinvilliers koju sam prije nekoliko godina uhitio i poslao na stratište. Ali ona mi je iskliznula iz ruku i pobjegla u Ameriku. Vaš brat ju je vidio i mogao bi me obavijestiti o njezinoj sudbini. Ona bi bila jedna od nevažnih zločinki kojima naš kralj želi prvima suditi na otvorenju tog Suda Pravde, a uslijedit će i bolniji procesi.
Moj brat zaokupljen je svojim ljubavima - odgovori Florimond odmjerenim glasom oca obitelji. - Premda me njegove galantne pustolovine ne zanimaju, njemu su važne. Usto vam želim napomenuti da nije govorljiv po prirodi i da iz njega nećete izvući ni riječ ako sam ne odluči govoriti.
Razumjet ćemo se - reče Desgrez blago se osmjehnuvši. - Ne zaboravimo da sam vas obojicu ljuljao na koljenima.
Dobro - prihvati Florimond s uzdahom odustajanja. - Pokušat ću ga izvući iz postelje njegove ljubavnice, što neće biti jednostavan pothvat. Poslat ću vam ga ili ću vam ga sam dovesti.
Kad je Florimond de Peyrac lakim korakom otišao iz ureda, Francois Desgrez stao je kraj prozora i promatrao Seinu koja je tekla ispod njega između lukova mosta.
Oči su mu lutale po crno-bijelom popločanom podu sobe. A tad se nasmiješio jer se prvi put nakon mnogo vremena prisjetio dostojanstvenog i vjernog psa Sorbonne koji je sjedio kraj radnoga stola.
Davno je to bilo - mrmljao je.
Među prstima vrtio je ključić jedne ladice. Otvorio ju je i pismo je bilo u njoj, kao i uvijek. Pažljivo ga je uzeo jer je bilo istrošeno na rubovima i blago ga prinio licu.
Riječi je znao napamet.
»Desgrez, prijatelju moj,
Pišem vam iz daleke zemlje, vi znate koje. Jamačno znate ili barem sumnjate. Uvijek ste znali sve o meni...«
Kad je uzeo to pismo u ruke, to nije bilo samo da bi ga pročitao. Bilo je to zbog svega što mu ono znači: zbog papira, zbog napisanih riječi, zbog pomisli da je ona držala pero koje je pisalo po tom papiru, da su ga savili njezini laki i fini prsti i da ga je prožela djelićem svoje neopipljive prisutnosti.
To je često činio i radije bi propao u zemlju nego to nekome priznao. Ali nije mogao tome odoljeti.
Zadužen za poslove koji su mu davali ugled manihejca, zbog čega su ga se još više bojali svih tih godina njegova istraživanja zločina, vidio je mnogo čestitih ljudi koji se upuštaju u zločin savršeno nesvjesni toga što čine, ponekad to smatrajući vrlinom, ponašajući se kao da žive u poganskim civilizacijama. Budući da takav nazadak nije moguć nakon toliko stoljeća kršćanstva, morao je prihvatiti zamisao o zarazi sotonističkom ludošću, nesvjesnom propadanju koje je obuzimalo srce, um i dušu poput epidemije koja ih je oslijepila da ne vide granice koje je priroda postavila između užasnog i normalnog.
Kao svaka epidemija, ni taj delirij neće vječno trajati. Valja ga spoznati i ne potpasti pod njegov utjecaj.
Ono što ga je plašilo i zbunjivalo bila je svojevrsna mistična egzaltacija, pogotovo kod žena, s kojom su se neki zločinici predavali zlu i prali ruke u krvi.
»Dakle, u pariškim noćima koje vrve najgorim sramotnim djelima a da Pariz to i ne zna, ja imam samo ovo pismo koje mogu staviti na srce.
Poznavao sam ženu koja je bila kadra zariti bodež u srce čudovišta, ali to je učinila da bi spasila svoje dijete i zato je ostala prava žena, jer svaka žena mora biti sposobna braniti svoju djecu. One koje sam mogao uhititi zahvaljujući njezinu pismu sjedile su na ovoj stolici. Ispitivao sam ih i shvatio da bi bile kadre zariti bodež u srce vlastita djeteta, a ponekad bi to i učinile kad bi im to omogućilo da sretnu Sotonu i zadobiju dio njegove paklene moći. Zbog toga su mi se činile hladne i okamenjene kao da su mrtve, unatoč svojoj ljepoti. Kad bi me tijekom ispitivanja spopalo gađenje, udaljio bih se nekoliko koraka, otvorio ladicu, bacio pogled na njezino pismo... ili bih pogledao kroz prozor, promatrao Seinu i posve tiho govorio: 'Markizo anđela! Markizo anđela... Čarolije su u igri! Znam da si živa... i da ćeš se možda vratiti.'
Na svijetu uvijek ostaje svjetlost... A to je ona.
Jedne noći u Novom svijetu, koji zamišljam kao tamna, ledena prostranstva kojima odjekuju čudni i nepoznati krici, ona je pisala i prepisivala pismo za mene. Na nekom brodu, vjerujem da je to bilo na brodu, ona je ispisivala ove riječi.
'Desgrez, prijatelju moj, želim vam nešto reći...'
Kad god to pročitam, spopadne me vrtoglavica koja me je obuzela kad sam slomio pečat na pismu koje mi je donio diskretni glasnik i kad sam shvatio da ga je ona napisala i uputila meni.
Nikad zaboravljen okus njezinih usana na mojima... Njezini strasni poljupci oplemenjivali su usne kužnoga policajca koji nije prestajao sipati uvrede da bi zastrašio kužne osobe i prisilio ih da priznaju. Njezin pogled obavio me je njezinom svjetlošću, a njezin glas raznosio je vjetar: 'Zbogom, zbogom, prijatelju moj...'
To mi je omogućilo da zadržim ljudskost.«

Netko je zalupao na vrata. Oružnik koji je stražario na vratima kuće upozorio ga je na dolazak novog posjetitelja.
Taj je malo potom ušao u pratnji stražara. Desgrez ga je prepoznao i uputio mu širok i srdačan osmijeh.
Pozdravljam vas, gospodine de Bardagne. Sjednite.
Posjetitelj je bez riječi ostao stajati sa šeširom na glavi. Gledao je oko sebe, a potom je iznenada upitao:
Nije li mladić kojega sam upravo vidio kako izlazi iz vašeg stana mladi Florimond de Peyrac?
Jest.
Nicolas de Bardagne problijedi, pocrveni i prošapta:
Bože dragi! Oni su u Parizu.
Ne, još nisu. No njihovi stariji sinovi nalaze se u izaslanstvu kod kralja već gotovo tri godine.
Već gotovo tri godine! - ponovi gost. - Doista, proteklo je toliko vremena!
I dalje odbijajući sjesti, potom ga je hladno obavijestio da je to njegovo prvo putovanje u glavni grad nakon njegova povratka iz Kanade i da je htio obaviti ono što je nakanio učiniti u tim okolnostima, naime, posjetiti gospodina policijskog službenika Desgreza i reći mu što misli o njemu i njegovu makijaveličnom ponašanju. Dugo mu je trebalo da otkrije svu niskost njegovih čina. On, Nicolas de Bardagne, vjerovao je da ga je Francois Desgrez preporučio kralju za posebnu misiju u Novoj Francuskoj zbog njegova iskustva i sposobnosti, ali Desgrez je savršeno dobro znao... ili, recimo da je opravdano sumnjao koga će kraljev izaslanik ondje sresti, a znao je i što je ta osoba značila u njegovu životu. Ne znajući ništa o prošlosti te osobe, de Bardagne ju je opisao u pismu kralju i tako zauvijek izgubio naklonost Njegova Veličanstva. No najgore je bilo to što je cijele te zime u Quebecu, tijekom koje nije mogao očekivati nikakav odgovor, čestitao sebi na sposobnostima, vjerovao je da je djelovao kako je najbolje mogao, a ispao je glup i naivan, što i jest.
Desgrez ga je slušao s rukama na leđima, bestrasna lica.
Jeste li požalili što ste proživjeli tu dugu zimu i studen u Quebecu?
- N... Ne.
Na što se onda žalite?
Nije li ta podvala ponižavajuća? Ona je odmah shvatila da se iza toga nalaze vaši prsti i da ste mi namijenili ulogu pajaca. Od prvoga trenutka znala je da sam izvrgnut ruglu.
Je li se sažalila na vas?
Nicolas de Bardagne pocrveni i spusti pogled, bježeći od oštrog policajčevog oka.
Da. Sažalila se na mene - prizna on prigušenim glasom. Desgrez se naglo okrenuo prema prozoru i Bardagne nije mogao vidjeti lice svog sugovornika nakon svog priznanja.
Vidio je da se njegova ramena grčevito tresu; Desgrez se okrenu i pokaza mu veselo lice razvedreno širokim osmijehom koji je otkrivao njegove jake bijele zube.
I mislio sam da će se to dogoditi! Ha, ha, ha! Nema plemenitije i velikodušnije žene. Sposobna je za sve. Sve bi učinila da ispravi nepravdu, da utješi to naivno srce koje je nepravedno povrijedio zli policajac. Dragi moj, vrlo ste nezahvalni ako tu utjehu dugujete mojim spletkama.
Trljao je rake.
Ha, ha, ha! Koliko je puta, vidjevši kako sam vas nasamario, pomislila: »Taj Desgrez! Kakav podli zbir!« Vidite, meni je dovoljno da me vrijeđa u svom srcu! - Njegov smijeh naglo je utihnuo i stajali su u tišini.
Hoće li se vratiti? - prošapta Bardagne.
Kralj se još nada... Ali, shvatite, gospodine: vi, ja, kralj... Mi smo uvijek bili samo trice i kučine... To je tako. I zato je to tako dragocjeno... To čini naš susret s njom nezaboravnim. Mislite na to koliko smo povlašteni. Jednoga dana će proći kroz vašu pokrajinu, u pratnji muškarca kojega obožava ili pak bez njega, proći će kroz vaš Berry, na proputovanju za Akvitaniju i zaustavit će se na vašem posjedu... Primit
ćete ih za svojim stolom. Pokazat ćete im svoje vrtove, svoju zemlju, a možda i, tko zna, svoju ljupku ženu i veselu djecu.
Zar niste spremni strpljivo čekati tih nekoliko sati svoga sna?
A ja? Odvratni žbir pred kojim drhte ulični razbijači i gospoda koja su počinila zločine, koji prlja ruke besramnim intrigama i peče svakojaka odurna stvorenja na ražnju svojih pitanja, a od njih dobiva samo laži jer im je srce od kamena, ako već nije trulo poput otvorena groba. Pokušavam ozdraviti Pariz i Dvor te neprestano progonim zločince i vještice, trovače i ubojice, a što mislite, kakvu nagradu ću dobiti za taj nezahvalan i često opasan posao kad se jednoga dana vrati? Ne očekujem ništa drugo nego da me izdaleka prepozna u nekom predsoblju među dvoranima i posveti mi jedan osmijeh, jedan pogled.
To su prave tajne muškaraca. To smatraju najvećom čašću. Nadaju se da će im se ukazati sretna zvijezda i da će zahvaljujući sretnom susretu, najčešće kratkom, ponekad bolnom, moći cijeloga života govoriti u sebi: »Volio sam je barem jednom.«
Cantor u Versaillesu...

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:27 pm

21.
ZNANOST O LJUBAVI NEBESKI DAR
Markiza de Chaulnes igrala je karte s gospodom de Sougreom, de Chavignyjem i d'Oremansom kad je drugim krajem galerije prošao mladi paž odjeven u bijelo, neprimjetno se pojavio iza igrača i stavio ruku na bok.
Bila je to malena igra, kralj je bio u Marlyju i osobe za stolom nisu dale da ih omete nazočnost mladića koji je nepomično stajao iza njih.
Tko vas šalje, gospodine de Peyrac? - upita Sougre razdraženo.
Prepoznao je mlađega od dvojice braće koja su došla iz Gaskonje, što bi se reklo prema njihovim imenima, a neki kažu da su došli iz Novoga svijeta, što je već manje blistavo.
Čim su došli, našli su svoje mjesto u kraljevoj okolini, a stariji je odmah dobio dužnost »tajnika kraljevih užitaka«, vrlo cijenjenu dužnost koja donosi mnogo povlastica, ali ju je teško obavljati.
Nešto smo vas pitali, mladi Cantore - prekori ga gospodin de Sougre koji se hvalio da dobro poznaje mladu braću kojoj kralj otvoreno iskazuje naklonost.
Usprkos svojoj mladosti, čini se da su već proputovali svijetom, a još čudnije je što sve znaju i o Versaillesu.
Gospođa de Chaulnes, koja se dotad bavila svojim osrednjim kartama zbog kojih je mogla izgubiti svoj ulog te nije obratila pozornost na uljeza, podignula je pogled prema njemu i iznenadila se zapazivši dvije činjenice: bio je prozračno lijep i gledao je samo nju.
Gospođa de Chaulnes, vitka stasa, savršenih grudi, ni premalenih ni odviše napadnih, nježno rumena tena koji nije prelazio u crvenilo i nije mijenjao boju kad bi se uzbudila, glatke, ali ne i krhke kože, pepeljasto plave kose, bila je od onih žena koje uvijek izgledaju kao da imaju trideset godina i kao da nikad neće prekoračiti četrdesetu.
No premda je bila mlađa od markize de Montespan, osjećala je da joj godine prijete jače no bujnoj markizi koja i nakon iskušenja nedavnog materinstva nameće Dvoru svoju vatrenu ćud, pri čemu se služi i svojim tijelom koje je u zenitu ljepote i raskoši.
Strah od starenja bio je unutarnji osjećaj gospođe de Chaulnes. Nikome nije govorila o tome. Znala je da se to ne vidi i da joj svi zavide na mladolikosti zbog koje su je neki koji je nisu poznavali smatrali za djevojku koja je tek izišla iz samostana i koja je došla na Dvor da bi naučila lijepo se ponašati u društvu visokoga plemstva, kojemu doduše i sama pripada. Kad bi netko počinio takvu grešku, ona bi se nasmijala i razjasnila zbrku podsjetivši da je na Dvor došla kad je imala četrnaest godina i potom proživjela prve godine pod nadzorom gospođe de Maray.
U to doba najmlađe djevojke učile su plesati s kraljem koji je bio njihovih godina. Gospođa de Chaulnes bila je sušta lukavost. Više od dvadeset godina iskustva na Dvoru poučilo ju je svim istančanim postupcima i skrivenim zamkama.
Kao kraljičina dvorska dama, znala je uskladiti odanost kraljici a da ne uvrijedi kralja, kao što je znala obavljati tu dužnost a da ne bude stalno prisutna. Vidjeli su je svuda, što je nije sprečavalo da ponekad umakne u svoj mali stan u Rue des Reservoirs, nedaleko od Versaillesa, zbog umora, radi neke galantne pustolovine ili pak zato što joj se tako prohtjelo. Trebalo joj je malo samoće da bi mogla igrati svoju ulogu i nitko joj to nije zamjerao, a to se činilo i nemogućim jer su svi bili uvjereni da je sve što ona radi sušto savršenstvo koje pridonosi ispunjenju njezine zadaće. Bila je savršena dvorska dama, puna takta, odmjerene drskosti i šarma. Zvali su je na plesove, na šetnje i za stolove za kojima se kartalo i bacalo kocke.
Dobro je igrala, umjereno dobivala, dostojanstveno gubila, a dugove bi plaćala u roku kraćem od jednog sata.
Svi su je vidjeli kao nezavisnu osobu, zapravo, kao najnezavisniju damu u Versaillesu i nitko se više nije sjećao je li udovica ili joj je muž još živ i gdje bi mogao biti. Je li na svom posjedu, u vojsci ili možda čak na Dvoru, tko zna?
Takva je bila žena koja je tog jutra podignula pogled sa karata koje je držala u rukama i pogledala mladoga gospodina koji ju je promatrao. Oči su mu imale sjaj i postojanost dragoga kamenja, a blistale su smaragdnom bojom.
Zbog nekog nepoznatog razloga, možda zbog odsjaja stakla i vitraža, njegovo lice i cjelokupna pojava doimali su se kao da su od neke prozirne tvari, kao da mu žilama ne teče krv nego svjetlost. O tome je razmišljala u dubokoj tišini koja je vladala i zgušnjavala sve dok se prisutni, pa i ona sama, nisu osjetili pomalo glupo.
Čula je samu sebe kako ga pita odsutnim, ali jakim glasom:
Dakle?... Što vam se dogodilo, gospodine? Preklinjem vas, odajte nam svoju poruku.
Poruka, gospođo, glasi da mi se beskrajno sviđate.
Njegova ozbiljnost dala je toj izjavi dojam drskosti. Gospođa de Chaulnes se iznenađeno uspravi; njezino hladnokrvno samosvladavanje neobjašnjivo je zakazalo.
Što... Što želite reći?
Da bih bio najsretniji muškarac kad biste me, gospođo, primili u svojoj postelji.
Poludjeli ste!
Gospođo, zar tako malo cijenite svoje čari da ne možete shvatiti moj zahtjev i, premda ga smatrate drskim, ocijeniti ga kao posve prirodno štovanje vaših savršenstava.
Jeste li svjesni svoje dobi? - prasnu ona, jedva se suzdržavši da ne doda: »I moje!«
Moja dob? Upravo me ona dovela k vama, gospođo! Neznanje koje ju prati uzrokovalo mi je više neugodnosti nego što mi je ljubavni žar dao radosti. Kako sam rijetko vodio ljubav, a nikada s damom vašega ranga, vaše ljepote i gordosti, u vašoj božanskoj osobi, tako mudroj i iskusnoj u svemu što svijet može dati, nalazim odgovor svojoj žudnji.
Markiza de Chaulnes ostala je bez riječi. Mucala je:
Vaša... vaša žudnja... Vaša drskost nadilazi sve što se može zamisliti... Savjetujem vam da čekate... Mlijeko vam još curi iz usta i usuđujete se...
Da čekam? Zar ste vi, gospođo, sljedbenica onih precioza koje od svojih obožavatelja traže da čekaju pet ili deset godina kako bi dokazali iskrenost i stalnost svojih osjećaja? To vam ne pristoji. Ne vjerujem u to. Glasovi koji se šire o vama možda su zlobni ali za mene samo povećavaju vašu privlačnost, a kažu da niste odviše okrutni i da ste spremni ponuditi svoju žrtvu na Venerin oltar ako vas žrtvovatelj preklinje.
Kakva je to drskost! - viknu gospođa de Chaulnes prasnuvši u nervozan smijeh. Izgubljenim pogledom tražila je od suigrača potporu svom gnjevu, ali nitko joj nije pritekao u pomoć. Ukočeno su držali karte u rukama, gledali preda se i pokazivali sve znakove zabezeknutosti. Živahnost i žestina dijaloga nisu im dopustili da ga prate.
Uznemirena smionošću riječi mladoga uljeza, gospođa de Chaulnes nije primijetila da su joj suze potekle niz obraze ostavljajući srebrni trag na njezinu napudranom licu.
Zaslužujete da vas uhvatim za riječ!
Utješili ste me, gospođo. Gdje i kada?
Kod mene, u Rue des Reservoirs. Nakon zakuske kod kraljice.
Bit ću ondje.
Toliko uznositosti i uglađenosti kod jednog paža zapanjilo ju je i gotovo uplašilo. Htjela je izvući se podsmjehivanjem.
Dakle, doći ćete? I ponudit ćete mi svježinu svojih obraza, čvrstoću svojih usana i... svoju krepost?
A vi, gospođo, što ćete mi ponuditi zauzvrat? Odvratila mu je drsko i provokativno, sva izvan sebe:
Umijeće ljubavi koje tražite... lijepi paže. Je li to premalo?
Ne mogavši više izdržati, drhteći od gnjeva koji nije mogla objasniti, ona uze svoj dobitak, sklopi lepezu i ode.
Suigrači su ostali sami u duševnom stanju ljudi koje su iznenada probudili iz drijemeža, no navika da svaki događaj poprate komentarom nije ih napustila usprkos smetenosti.
Mladiću ne manjka drskosti - reče gospodin d'Oremans. - Ima uspjeha kod žena.
I te kako je uspješan - progunđa gospodin de Chavigny. - Bogatiji je od nje, a svima je poznato da su on i njegov brat u posebnoj kraljevoj milosti.
Dakle? Što ga je spopalo?
Što je njih spopalo?
Pogotovo nju.
Ne! Njega!
Ma ne! Nju!...

Vrativši se u svoj stan, markiza je izludila sluge tražeći od njih tisuće usluga i istodobno ih tjerajući da odu što prije. Nikoga nije željela u kući. Nije više znala što želi ni što očekuje. Nikad nije voljela djecu i nije ih imala. Njihovom odsutnošću bila je lišena i povlastica koje imaju majke, pogotovo ako donesu na svijet nasljednika. Možda joj se upravo uslijed toga mladi ljudi nisu sviđali, a primijetila je da dječaci koji ulaze u pubertet u njoj izazivaju istinsku jarost. Gadio joj se njihov promijenjeni glas i njihovo drsko ponašanje mladih mužjaka koji teže za moći. No ovaj je stariji. Daju mu šesnaest ili sedamnaest godina. Ali drskosti mu ne manjka.
Pripremala se na to da zatvori vrata pred njim, da ga ukori, a bude li ustrajao... pobjeći će, borit će se...
Hoće li doći? Ako ne dođe, bit će spremna na nerazumne postupke: u bijesu bi mogla razbiti krhke figurice koje voli, razrezati svoje najdraže slike, pa čak i posve novi paravan od prošivene lionske svile.
Ali ako dođe... Unaprijed je drhtala od zebnje.
Kad ga je ugledala pred sobom, osjećaji su joj se vidjeli na licu; nakon kraće šutnje, on se začudi:
Gospođo, kakav strah vas mori? Imam mač. Ako vam netko prijeti, pokažite mi ga i spreman sam ga rasjeći.
Istina je, bojim se.
Koga se bojite?
Vas... Ne shvaćam što želite.
On se ukoči i začudi, a potom mu osmijeh ozari usne. U nekoliko koraka dohitao je do nje, kleknuo i obuhvatio je rukama, zarivši čelo u njezine grudi. Bila je tako zapanjena da se zamalo počela tresti, ali on ju je držao čvrsto, s nepatvorenom strašću.
Gospođo, zašto strepite preda mnom? Ja sam samo mladić neupućen u ljubavne tajne. Vaša osobnost me nadahnula povjerenjem, a vaša ljepota žudnjom. Ostalo je u vašim rukama. Što kažete, to ću učiniti. Pokažite mi i naučit ću. Predajem se vama. Ona ga podignu.
Prsti su joj drhtali dok je raskopčavala njegovo svileno odijelo. Svlačila ga je kao da je dijete. Stisnuta grla bojala se ne znači li njegova nepoduzetnost da se razočarao vidjevši tragove starenja na njoj, sve dok nije shvatila da se neće zadovoljiti prešućivanjem svojih zahtjeva prema njoj, da je on mlado biće spremno da zadovolji ono što su manje srčani muškarci smatrali njezinim pretjeranim prohtjevima.
Šaptala je riječi molitve koje nikad prije nije izgovorila.
Još... Ostani tu... Opet!...
On je udovoljavao tim molitvama ne samo strastveno nego i vješto.
Ohrabrena očitim i neporecivim dokazima njegove žudnje i naklonosti, gospođa de Chaulnes se opustila i prestala se brinuti zbog njegove tišine, tim više što nije skrivao svoje misli kad bi ga upitala. Prstom mu je milovala čelo, ovila oko njega jedan kovrčavi uvojak i upitala ga:
Gdje si?... O kome sanjaš?
Promatrala je njegovu savršenu ljepotu dok je ležao na boku oslonivši se laktom, a drugu ruku je držao na koljenu pokrivenom čipkanom tkaninom; njegova prsa blistala su poput mramora u igri sunčeva svjetla.
Mislim na njega - reče on. - Daleko je... i sam je. To je maleno šumsko stvorenje. Smatraju da je krvoločan i obuzet demonskom dušom. Ali to nije istina. Ima ljudsku inteligenciju, ponekad je pametniji od ljudi koji ga progone. Da, neki iz njegova roda su krvoločni jer se vješto brane, uništavaju zamke i otežavaju život onima koji ih muče. Ali moj je odrastao uz ljude.
Napokon je shvatila da on opisuje neku divlju životinju koja živi u Americi, odakle se on vratio, a nepoznata je u Francuskoj.
Boje ih se zato što im je priroda dala crnu masku oko očiju nalik na krinke drumskih razbojnika, a imaju i dva oštra i duga zuba, poput vampira, ali duša im je nježna - rječito je govorio Cantor o toj krznatoj životinji koju je uzeo dok je bila posve malena; dok je rasla, svuda ga je slijedila poput psa ili kućne mačke.
On misli na mene... Jednog dana zaboravit ćemo jedan drugoga, ali znam da još misli na mene unatoč tome što sad živi u šumi. A ako me ne zaboravi, to će biti zato što još nije sve gotovo između nas. Ponekad osjećam da me zove. Nije to poziv u pomoć, on se ničega ne boji. To je veza, shvaćate li... Povezani smo. Gospođo, što mislite? Hoćemo li se on i ja još sresti?
Gospođa de Chaulnes pokuša mu odgovoriti i dati mu savjet. Pritom se u mislima vrati u djetinjstvo i prisjeti se kako je u okolici obiteljskog dvorca često razgovarala s nekom starom sovom.
No on se iznenada nasmiješi, obuzet krivicom zbog njezina ozbiljnog lica.
Lijepa moja prijateljice, odabrao sam temu koja nije dovoljno dostojanstvena da bi održala pozornost lijepe dvorske dame.
Dragocjeno mi je sve što vi kažete, dragi moj. Volim vašu nevinost, a vi ste mi povratili i moju.
Dokažimo to! - uzviknu on, zagrli je i obasu sočnim poljupcima. U njegovom mišićavom naručju, obraslom svijetlim maljama, ona se ushitila i omamila tako snažno da se gotovo onesvijestila.
Sviđalo joj se što je tako pun duha iza privida svoje naivnosti i tako pun senzualnosti iza privida kreposti. Zapravo, njegova senzualnost bila je tako snažna da se zapitala je li ikad prije iskusila užitak i slast.
U usporedbi s onim što joj je darovao, sve što su joj dali drugi muškarci bilo je lažno i patvoreno.
Napokon, njezina sobarica odala joj je da se taj mladić smiješi samo njoj.
Čak i u kraljevoj prisutnosti, gospođo, unatoč naklonosti Njegova Veličanstva, taj mladi plemić se ne smiješi. To mi je rekao vaš kočijaš koji poznaje kraljevog sobara, gospodina Bontempsa.
Dakle... Kažeš da ga samo ja mogu navesti da se smiješi?
Čak ni kralj to ne može, kažem vam! Ni ja. A pokušavala sam. Samo vi to možete, gospođo. Dakle, sklon vam je i uživa u vašem društvu. Ne vidim kako bi se to moglo drukčije objasniti.
Doista? Tako misliš? - oklijevala je gospođa de Chaulnes, očekujući djevojčinu presudu s takvom tjeskobom da je odustala od glume i pustila srcu da govori.
Gospođa de Chaulnes uzela ju je u službu zato što je bila ljupka i dostojanstvena.
Vi ga zaslužujete, gospođo - reče ona blago. - Vjerujte mi, zaslužujete ga svojom ljepotom i dobrotom.

Ona se topi u slasti - govorio je gospodin de Maray, dvoranin gotovo od rođenja - neka dvorska dama Ane Austrijske potajice ga je rodila u hodnicima Louvrea - i znao je sve o svima, kao da su mu svi povjeravali najintimnije tajne. Ali nije bilo tako. Naprotiv, strahujući da može prozreti svaku tajnu jednim pogledom, izbjegavali su ga čim bi nešto doista skrivali. Ali, uzalud. Govorilo se da se u svakom kutku skriva neki vražićak koji je doušnik u njegovoj službi.
Gospođa de Scudery govorila je o raspoloženju markize de Chaulnes otmjeno, jezikom precioza, koji je počeo zastarijevati otkad mu se narugao Jean-Baptiste Moliere, kraljev dramatičar. Ovo su bile njezine riječi: »Zabludjela je u šumi strasti i dospjela u pećinu bluda koja vodi do palače tajnih uzvišenosti.« Bilo je to pomalo izvještačeno, ali dobro je izražavalo stvarnost.

Tekli su dani i mjeseci bezgraničnih ludosti. Život markize de Chaulnes vrtio se oko napetih sati očekivanja, ali ta tjeskoba uvijek se razrješavala iznad očekivanja, a njezine muke su se utišavale tijekom radosnih sati kad su se prepuštali opojnim vještinama kojima ga je poučavala s radosnom i neumornom gorljivošću.
U njemu je nalazila svu ljepotu, čari i slasti. Zvala ga je svojom »slasticom«. Nije u njemu nalazila nijednu grešku.
Sprečavala ga je da poslije ljubavnog odnosa odlazi poškropiti se vodom, jer ju je opajao njegov jak mladićki miris koji joj se činio najjačim afrodizijakom.
Govorila mu je: Pij! Jedi!
Sama mu je točila malvaziju i gledala kako pije, a zubi mu se svjetlucaju uz kristal; gledala je kako bijela ponjava pada s njegova gola ramena i otkriva tu jabuku koju bi snažno zagrizla, puna radosti života.
Bila je na vrhuncu zaljubljenosti kad je shvatila da taj mladi savršeni i prelijepi princ, koji je ima u svojoj moći i koji bi joj jednom svojom podrugljivom riječju mogao zadati tisuću nepodnošljivih boli, jednostavno nema nikakve zloće u sebi.
Bila je u zanosu, bila je opijena.
Lebdjela je u sreći ne usuđujući se pomisliti da je tek to istinska sreća. Bilo je to više nego sreća.
Pomisao da svoju novu strast ispovijedi i za nju dobije oprost, kao što je činila za svakog svog ljubavnika, nije joj uopće pala na um.
Naprotiv. Ludost koja ju je obuzela bila je tolika da se često budila u blagosti mirne noći i promatrala kako spava na boku u zlatnoj svjetlosti noćne svjetiljke, promatrala je njegovo nevino i daleko tijelo, prkosne usne koje se nije usuđivala poljubiti da ga ne bi probudila, te se s poniznošću i golemom zahvalnošću Bogu pitala kakvo je to dobročinstvo učinila u svom sebičnom i frivolnom životu da je zaslužila taj nebeski dar.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:28 pm

22.
POSEBNO DIJETE CATHERINE TEKAKWITHA
Honorina u Montrealu...
Honorina je pomogla majci Bourgeoys da napravi svijeće. Predstojnica Kongregacije naše Gospe često je obavljala taj posao. Podsjećala je da je ona kći majstora svjećara iz Troyesa.
Pomagala bi joj učenica kojoj je to bila čast i nagrada. Za iskusnu učiteljicu to je bila prilika da prijateljski i s povjerenjem govori s jednom od djevojčica koje su joj povjerene.
Tog dana to je bila Honorina de Peyrac. Bila je zadužena da drži pamučne konce u kalupu, na koje je redovnica pomoću žlice lijevala vosak.
Honorina se uživjela u svoju ulogu, sjećajući se da su i u Wapassou pravili svijeće. Ondje je pomagala svojoj majci u branju bilja za čajeve.
Margeurite Bourgeoys ispitivala ju je i slušala je sa zanimanjem. Pustolovina tih Europljana koji su se nastanili u srcu najnepristupačnijeg područja Sjeverne Amerike, koje su napustila čak i domorodačka plemena, po hrabrosti i vjeri u uspjeh pothvata podsjećala ju je na utemeljenje Ville-Marie. S druge strane, često se pitala zašto malena šuti o mjestu na kojemu je, kako se čini, bila vrlo sretna.
Ne želim se vratiti u Wapassou - reče Honorina odlučno.
Majka Bourgeoys pitala se kad će joj Honorina napokon odati pravi razlog te odbojnosti.
Nikad ne vidim starca na obronku planine, a svi drugi ga vide. To je nepravedno. Ako imamo oči da vidimo, trebali bismo vidjeti sve.
Nažalost, ne. To bi bilo previše za nas. Oči vide ono što je nužno da bismo otkrili svijet. Ne možemo primiti sve darove istodobno. Budite strpljivi. Jednoga dana objavit će vam se i taj dar.
Honorini se sviđalo što joj je predstojnica govorila »vi«, kao da je odrasla, kad bi razgovarale o ozbiljnim stvarima, a prešla bi na »ti« u razgovoru o svakodnevnim pitanjima.
Ponekad je pokazivala neskriven bijes koji redovnica nije pripisivala ljubomori na svog mlađega brata i sestricu.
Ali starija braća su je napustila, a to ju je jače pogodilo. Osobito joj je nedostajao Cantor.
Napustio ju je i njezin medvjed Lancelot. Nije ga našla kad se vratila iz Quebeca. Pustili su ga da se vrati u šumu. Zamišljala je kako spava zimski san u šumi.
Ali - vukovi! Tko sad govori s vukovima kad ondje više nema njezina brata Cantora ni nje?
Svatko od nas može obaviti samo dio posla koji se tiče drugih - objasni joj majka Bourgeoys odgovarajući na njezin tjeskoban pogled.
Govorila je o djeci koju je naučila čitati i za koju se brinula; oni su sad odrasli ljudi koji trpe iskušenja daleko od nje, možda se izlažu velikim opasnostima kod nevjernika ili na rijeci, a ona im nikako ne može pomoći.
No uvijek im možemo pomoći izdaleka tako da ih volimo.
Da, ljubav ljubavnika - reče Honorina zamišljeno.
Majka Bourgeoys znatiželjno je pogleda i nasmiješi se prisjetivši se pisma koje je napisala gospođi de Peyrac.
Da, ljubav ljubavnika - ponovi ona. - Ne boji se ničega i može sve jer je njezin izvor u božanskoj ljubavi i brine se samo za dobrobit drugog bića. Nemoguće čini mogućim. Tako možemo pomoći onima koji su daleko od nas.
Čak i vukovima?
Čak i vukovima. To nam kazuje sveti Franjo Asiški.
Kad su riješile ta dva pitanja, činilo se da je Honorini bilo mnogo lakše. Brbljala je dok je priređivala limene kalupe za desetak svijeća.
Govorila je o nekim osobama iz Wapassoua, a kad je opisala blizance, obuzela ju je nostalgija.
Htjela bih ih vidjeti. Tako su smiješni. Ne govore, ali razumiju sve što kažem. Hoćete li mi dopustiti da na ljeto pođem šumom s traperima u Wapassou?
Šumom? To je ludost!
Zašto? Spretna sam kao dječaci i znam sjediti u kanuu.
To područje puno je opasnosti. Rekli su mi da se putovi gube u šumi i da se teško plovi rijekama. I najizdržljiviji muškarci prelaze ih s mukom.
Put brodovima je dulji. Znam, gledala sam zemljovide sa svojim ocem i bratom Florimondom.
»Na kakvu će još zamisao nadoći« - pomisli predstojnica. »Zabila si je u glavicu da ode u šumu kao da je mala Indijanka!«
Na ljeto će vam vaši roditelji doći u posjet, i to brodom. Kako ćemo se veseliti kad dođu! Ali dotad morate još bolje naučiti pisati!
Počele su vaditi ohlađene i skrutnute svijeće iz kalupa, a Honorina je bila zadužena čistiti ih i nožićem strugati ostatke voska.
Jeste li sretni što ste naučili čitati i pisati? - upita je majka Bourgeoys. Poznavala je svoju malenu učenicu dovoljno dobro i znala je da neće skrivati svoje mišljenje ako je se pristojno upita.
Zato sam i došla - odgovori djevojčica ne prekidajući rad.
Anđelika je napomenula predstojnici da je sama Honorina željela doći u Montreal, a predstojnica je htjela čuti potvrdu iz njezinih usta, jer se ona možda više ne sjeća toga ili je to bio samo hir, a predstojnica se najviše brinula da je razlog tome ljubomora prema najmlađoj djeci, na što nisu posumnjali.
Predbacivala je samoj sebi što je postavila zaobilazno pitanje, ali nije li ponekad potrebno »propovijedati laž da bi se saznala istina«?
Niste li požalili što su vas roditelji poslali tako daleko da naučite čitati i pisati? Montreal je još dalje nego Quebec.
Honorina prekinu rad i zagleda se u predstojnicu. U očima joj je blistala strogost koja se potom ublažila i pretvorila u osmijeh. Marguerite Bourgeoys pomisli da na svijetu
nema ničega ljepšeg i dirljivijeg od pogleda malenoga djeteta koje odaje svoju nevinu dušu s potpunim povjerenjem i bezazlenošću.
Sama sam htjela otići - odgovori Honorina glasom koji je govorio: »Kao da to ne znate«. - Vidjela sam vas u Tadoussacu, kao i katedralu u kojoj su pjevali Te Deum. Svidjela mi se svjetlost oko vaše glave.
Redovnica se strese, ganuta tim neočekivanim odgovorom.
Kćeri moja malena, ti doista nisi obično dijete. To valja prihvatiti bez ljutnje na one koji te ne razumiju uvijek. Jer ti vidiš stvari koje mnogi ne vide.
Ali ne sviđa mi se svjetlost oko glave majke Delamare - nastavi Honorina brižljivo skupljajući bijele voštane krhotine. - Ako vi odete, majko Bourgeoys, i ja ću otići.
Ali, dijete drago, zašto bih ja otišla?
Nemojte me napustiti ako majka Delamare bude predstojnica. Ona nije vi i ona me ne voli.
»To je istina« - pomisli dobra ravnateljica.
Ona rukom opisa križ nad Honorininim čelom i reče da se valja pomoliti Bogu. Zamišljeno je milovala dugu kovrčavu kosu kretnjom koja je imala vrijednost blagoslova.
Potom su se vratile praktičnim pitanjima.
Drago moje dijete, ljeto će uskoro stići. Ta duga kosa smetat će ti na vrućini. A ne želiš da te ošišamo. Kako bi bilo da ti je podrežem do ramena da ti bude lakše?
Moja majka to ne želi. Čim taknem svoju kosu, ona od toga napravi cijelu priču. Ona ispripovijeda kako je htjela ošišati se na irokeški način i kakve su neugode proistekle iz toga.
Ta priča u najvećoj je mjeri zabavila Marguerite Bourgeoys. Smijala se tako iskreno i radosno da je Honorina bila očarana time što je uspjela razveseliti predstojnicu koju je smatrala prestrogom te je radosno otišla igrati se loptom sa svojim malenim prijateljicama.
U toj igri loptom često su sudjelovala i irokeška djeca iz misije Khanawake. Primili su ih u Kongregaciju naše Gospe kad bi došli trgovati s Francuzima u Montreal.
Prebivalište preobraćenih Irokeza bilo je više puta premješteno, jer je na obali jezera Huron bilo izloženo napadima poganskih sunarodnjaka te je stoga valjalo dovesti velik broj irokeških kršćana u blizinu Montreala, pod zaštitu francuskih utvrda i naselja.
Naselili su se na desnoj obali Rijeke svetog Lawrencea, na mjestu zvanom Khanawake: Brzaci. Dvadeset godina ranije to je naselje bilo bliže gradu i brojilo je pet koliba. Sad ih ima pedeset, a u njima živi oko tisuću ljudi. Prije četiri godine premjestilo se na rijeku, na granicu prema barbarima, jer su se isusovci htjeli što više udaljiti od Francuza za koje su smatrali da štetno utječu na obraćenike.
Majka Bourgeoys govorila je da preobraćeni Irokezi mogu biti primjer svima. Usprkos pokoljima čije su žrtve bili, osjećali su se odgovornima za spas svoje poganske braće i održavali su prijateljske veze s plemenima Pet naroda. Mogli su izdržati sudbinu naroda bez zemlje i korijena zato što se nisu smatrali odvojenima od naroda Dugih kuća koji je živio u Svetoj dolini gdje je uzgajao kukuruz, bundeve i grah, a žutjela su se i polja suncokreta.
Honorina je žalila što ih ne može dovesti u zgradu Naše Gospe, naoružane i namazane ratničkim bojama, ali slušajući majku Bourgeoys shvatila je da ona voli sretati Irokeze u misiji Prairie. Voljela je sjediti s njima dok uče i hvaliti se da dobro poznaje Tahontaghetea, velikog poglavicu Seneka, te Outtakea, boga oblaka.
Zvali su ga: Crvena Oblačina.
Među ženama koje su pratile djecu na višednevnim boravcima u Ville-Marie, bila je i mlada Indijanka s kojom se Honorina voljela igrati, pjevati i moliti. U očima mlade
Francuskinje svjetlosna aura okruživala je njezinu lijepu glavu prekrivenu crnim pletenicama koje je na čelu pridržavala vrpca prošivena tradicionalnim uresima.
Zvala se Catherine. Izgnali su je iz plemena Mohikanaca zato što je željela živjeti prema kršćanskim idealima i krstiti se kao i njezina majka, algonkinska kršćanka koju su odgojili Irokezi. Cijela Catherinina obitelj poumirala je tijekom epidemije velikih boginja, a samo je ona preživjela.
Ujak ju je zlostavljao i htio joj nametnuti supruga pa je pobjegla u Khanawake. Zračila je srećom što je našla svoje izabrano mjesto, blizu crkve i kapelica gdje živi Bog ljubavi kojega je izabrala svojim srcem. Sunarodnjaci su njezinom kršćanskom imenu Catherine, ili Kateri, što su lakše izgovarali, dodali ime Tekakwitha, simbolično ime dvostruka značenja. Prvo značenje je »ona koja prelazi prepreke«, čime su odali počast njezinoj volji da preživi iskušenja, a drugo je »ona koja hoda s ispruženim rukama da ne bi udarala u prepreke«, jer je preboljevši velike boginje u dobi od četiri godine ostala napola slijepa.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:28 pm

Anđelika 13 The_Proscribed_Royalist_1651_1853

PETI DIO
LUDA I NJEGOV ZLATNI POJAS
23.
POSJETA DEMONKINOM GROBU
Jučer su stigli u Tidmagouche, na istočnoj obali. Obavijestili su ih da je sidrište zauzela flota sezonskih ribara, a njima su se pridružili i brodovi na odlasku za Francusku i oni koji su odatle pristizali, pa su morali baciti sidro južnije, u luci nasuprot otoku Saint-Jean, te doći u postaju kopnenim putem; članovi posade na leđima su nosili vreće i kovčege potrebne za kratak boravak.
Mjesto je bilo vrlo siromašno, osim lučke opreme, skladišta i baraka u kojima su živjeli ribari iz Saint-Maloa i Bretanje koji su ih »unajmljivali« svake godine.
Grof de Peyrac i njegova žena uselili su se u staru utvrdu Nicolasa Parysa, gdje će ostati nekoliko dana.
Još nisu imali vremena učiniti je prostranijom i udobnijom.
Grof je svaki put obećavao da će narediti radove, ali manjkalo je pouzdanih ljudi, osim staroga Joba Simona koji se bavio svojim ribaricama, trgovinom i svojom drvodjeljskom radionicom u kojoj je rezbario likove za brodske pramce, a nju se nije moglo pretvoriti u brodogradilište.
Tidmagouche je i dalje bio samo pristanište.
Anđelika se nikad nije rado vraćala u nj, obuzeta sjećanjima na strašne i odlučne dane svoga obračuna s demonkom koji se odvio u tom kraju. Uspomene su joj počele navirati u sjećanje čim ju je vjetar zapuhnuo slanim mirisom ribarnica, pomiješanim sa smolastim dahom vruće ljetne šume u pozadini.
Tidmagouche je bio i postaja na pola puta između Quebeca i Gouldsboroa. Zato se u Anđeliki unatoč svemu budilo nestrpljenje da se vrati u posjede na jugu ili pak, kao ovaj put, da vidi svoje prijatelje u Quebecu, Honorinu, koju već dugo želi posjetiti u Montrealu, kao i obitelj svog starijeg brata.
Zbog svega toga, Anđelika je sve priredila da tu ne ostane dulje od dvadeset i četiri sata. No to je bilo i mjesto susreta na kojima je Joffrey morao raspraviti mnogo pitanja.
Te godine blizanci su s njima otputovali u Gouldsboro. Postavilo se pitanje valja li ih odvesti sve do Nove Francuske. No malom princu i princezi bila bi potrebna dvostruka pratnja pa su odustali od toga. Blizanci su ostali u Gouldsborou na brizi velikodušnog bića koje bi sve učinilo za njih. Abigael ih je voljela cijelim svojim srcem.
Prepustivši gospodinu Tissotu i njegovoj četi da naprave reda u kući na kojoj su izvjesili modri barjak sa srebrnim štitom, Anđelika je izišla i s visoravni promatrala golemu arenu zaljeva u jutarnjoj izmaglici; napola je zatvorila oči pred raspršenim svjetlom, slušala zbrkane glasove koji su dopirali do nje: ribari su sušili bakalar, ulazili u barke i izlazili, mornari su odlazili na kopno po izvorsku vodu i namirnice ili su pak odnosili ribu na obradu.
Bilo joj je nepodnošljivo što ne može prestati misliti na onu koja je svojom ekscentričnom odjećom, svojim lijepim stasom statue iz Tanagre, svojim nevinim osmijehom i velikim dirljivim očima neko vrijeme vladala ovim razbaštinjenim kraljevstvom napučenim osamljenim ljudima, naivnima i sirovima, iskrenima poput djece ili zlim poput demona, koje je slučaj ili nužnost ribolova doveo na tu obalu izvan prostora i vremena, poput nekog prokletog otoka pod izgubljenom zvijezdom. Prošle godine, na povratku iz Nove Francuske, pod utjecajem crnih misli Delphine du Rosoy o demonkinoj dvojnici i izmorena ispitivanjem policijskog poručnika Garreau d'Entremonta, pokušala je otjerati tamne oblake sa svojih misli. Danas, putujući s Joffreyem koji je neće napuštati sve do kraja, osjećala se bolje.
Tu ju je dočekalo pismo gospođe de Mercouville koja je uvijek bila plodna spisateljica pisama. U njemu ju je obavijestila da Delphine du Rosoy očekuje dijete krajem kolovoza, a Anđelika je izračunala da će moći prisustvovati sretnom događaju ili barem krštenju. Bilo je tu i srdačno pismo Marguerite Bourgeoys, napisano u lipnju i dopremljeno prvim brodom koji je mogao proći Rijekom svetog Lawrencea nakon odleđivanja, u kojemu je pročitala podrobne i povoljne vijesti o svojoj kćerkici, a pismu je bio priložen i list papira s velikim ukrašenim slovima: »Draga majko, dragi oče...« To je bilo sve i ispunilo je cijeli list, ali taj prvi opipljivi dokaz Honorinina dobra zdravlja i dražesti ispunio je njihova srca radošću.

Škrgutava svirka cvrčaka slavila je lijepo vrijeme. Anđelika pođe stazicom koja se uspinjala kroz visoko grmlje već gotovo sprženo vrućinom. Bilo je to prvi put da se usudila proći tuda; od pristajanja u Tidmagoucheu izbjegavala je okrenuti glavu prema šumi.
Pronašla je grob.
Koliko se mogla prisjetiti, jer je pomagala pri ukopu, morao je biti tu.
Usprkos bilju koje ga je obraslo, uzdizao se drveni križ, pri dnu već nagrizen radom kolonije mravi.
Očito je da proteklih godina nitko nije čistio taj grob. Nakon ukopa Joffrey de Peyrac položio je tešku ploču na svježu zemlju, a jedan bretonski ribar, kamenoklesar, uklesao je ime i prezime, bez epitafa, te bogate, plemenite i pobožne francuske vojvotkinje, koja je tragično umrla na toj nesretnoj obali Novoga svijeta.
Bretonac je savjesno obavio svoj posao, a kako je imao teškoća pri klesanju imena Ambroisine i prezimena de Maudribourg, rastavio ih je na slogove i pomalo suzio neka slova. Uspio je uklesati i križ i datum preminuća. Datum rođenja nisu znali.
»Ako valja vjerovati njezinoj guvernanti Petronilli Damourt, bila je starija od mene, ali odavala je dojam da joj je mnogo manje. I ona je otkrila tajnu vječne mladosti. Ali, za razliku od Ruth i Naomi, ona ju je dobila djelovanjem Mefista!«
No je li ona doista bila tako lijepa i mlada? Ili je to tek posljedica šarma kojim je zračila, bacajući ljudima koprenu na oči?
Anđelika se sagnu i pokuša pročitati natpis prekriven paučinom. Razgrnula je korov i naslage prljavštine te prstom slijedila trag slova:
Ovdje počiva gospa Ambroisine de Maudribourg
Ona se uspravi, odmaknu se nekoliko koraka i pogleda grob. U tom trenutku nije osjetila nikakav napad straha i odvratnosti kao svaki put kad bi joj spomenuli njezino ime.
Tko tu počiva? Ona, njezin leš, ostaci demonke koju je razotkrio isusovac, otac Jean- Paul de Vernon, ili pak Henriette Maillotin, sirota djevojka odana svojoj gospodarici, spremna na sve jer ju je obožavala, a ona i njezini skriveni suučesnici gnjusno su je prevarili, žrtvovali i umorili?
Kad su je donijeli iz šume na nosilima, Anđelika se nije htjela približiti njezinu lešu koji je tek izdaleka prepoznala po naborima njezine žuto-plave suknje.
Velikodušna Marcelline htjela je dati doličan izgled tom osakaćenu tijelu te ga je umotala u pokrov prije no što su ga pokopali.
O njezinu licu govorila je da je neprepoznatljivo: »Smjesa mesa i kostiju... kao da su je tukli maljem...«. Nitko nije spominjao njezinu primjedbu koju ona nije prenijela svima. Stanje vojvotkinjina leša objašnjavali su ugrizima vukova i risova.
»A kosa, Marcelline? Kakva joj je bila kosa? Duga? Crna?«
Zacijelo je bila umrljana krvlju i raščupana. Svejedno, jednog dana će morati postaviti to pitanje Marcellini.
Ona sjednu uz grob.
U brujanju kukaca mjesto je zračilo blagošću i vedrinom. Čudila se što ne osjeća mučninu Tidmagouchea. Okruživale su je stablike sljeza, uzdižući se poput svijeća, dok je vjetar njihao vrhove krošanja poput ljuljačke. Bijeli zvončići, malene rumene lijepe kate i ružičasti vučji bob miješali su se s korovom, a slak se jednim bezazlenim izdankom počeo uspinjati uz križ.
»Ona nije ovdje! Kad bi bila ovdje... cvijeće ne bi moglo cvjetati« - pomisli Anđelika. Potom se podignu i udalji pošto se ohrabrila i prekrižila, uvjeravajući se da su njezine misli o cvijeću djetinjaste jer priroda ne vodi računa o takvim potankostima.
V uz pretpostavku da je svojom lukavošću i utjecajem na Nicolasa Parysa ili nekog drugog čovjeka kojega je mogla potčiniti vojvotkinja de Maudribourg mogla spasiti svoj život, Anđelika nije vjerovala da bi mogla biti onako opasna kao prije.
Bitke koje su prošli ne mogu se ponoviti u istim okolnostima ni s istim osobama, jer su se i jedni i drugi promijenili.
Što se tiče prošlosti, cijenila je da se nije loše borila, ali danas se ne bi dala razoružati himbom i laskavim osmijesima te pokvarenice. Zadrhtala je i pognula glavu prisjetivši se odsjaja u Ambroisininim očima koji su blistali u zjenicama te zavodnice, odsjaja koji se ne mogu pripisati ljudskom biću. Tim očima gledao je demon. Pred tim susretom s duhom iz tame nitko nije mogao potisnuti drhtaj, a čak i najjači bi ponekad podlegli i ukočili se poput zečeva pred zmijskim pogledom.
»Mea culpa! Ako sam naučila nešto u toj borbi, neka to bude barem ova pouka: nikad više neću se smatrati jačom od paklenih bića. Zbog te zablude dovela sam se u opasnost.
'S tim stvarima ne valja se šaliti' - rekao je markiz de Ville-d'Avrav, vragolast kakav već jest. Na onoj črčkariji prepoznala sam Sotonin rukopis. Draga moja, ne diraj to!« Isusovac Jeanrousse proučio je potpis gospođe de Maudribourg. Markiz je ozbiljno uzimao okultne opasnosti koje je ona predstavljala, ali ga to nije sprečavalo da se prema njoj i dalje ponaša s dvorskom uljudnošću, obasipa Ambroisinu komplimentima i pravi se nevještim, što je bila najbolja obrana.
»Osamdeset legija, drago moje dijete, to nije ništa!... Da, ja sam pomalo proučavao demonologiju« - govorio je neobvezno, vadeći bombon iz bombonijere.
Proživjevši uz njega zlokobne dane u Tidmagoucheu, zapazila je da uistinu mnogo zna o svim znanostima.
Dok se raznježivala nad uspomenama na njega, pojavio se nitko drugi nego on sam; kročio je odmjerenim korakom, sa štapom od bjelokosti, hodao je s kraljevskom elegancijom dok su mu crvene cipele škripale pješčanom stazom, a saten njegova odijela i čipka prošivenog prsluka čudesno su blistali na mutnom suncu koje je prosijavalo kroz maglu istočne obale.
Opazivši je, on zastade. Ljubazan osmijeh koji nikad nije silazio s njegova lica odjednom je izblijedio.
Anđeliko! - viknu on. - Vi ovdje? A da ja to ne znam! Probuđena iz utonulosti, gledala ga je ne vjerujući svojim očima.
Gospodin de Ville d'Avray! Mislila sam da ste u Francuskoj!
Ali došao sam vidjeti Marcellinu - reče on kao da je riječ o posjetu susjedstvu.
Prešli ste ocean da posjetite Marcellinu?
Ona to zaslužuje - odgovori on dostojanstveno. - Htio sam da zagrli svoga sina.
Kako je Cherubin, taj »vrag na četiri noge«?
Dobro je, postao je pravi dvoranin, kao i njegov otac. Osim toga, ne zaboravite da sam još uvijek guverner Akadije. Vjerujete li da sam trebao pustiti braću Defour i ostale razbojnike u toj pokrajini da gomilaju blago dok me nema i ne daju mi moje dividende! Neću ništa reći o gospodinu de Peyracu. Njegov bankar u Parizu uvijek mi je isplaćivao njegovu desetinu. Nisam nezadovoljan svojim putovanjem.
Hoćete li produžiti u Quebec?
Quebec! Ne dolazi u obzir! Ondje je postalo neugodno boraviti. No moji planovi su nestalni. Vidite, jučer sam bio u Shediacu, otišao sam prema Chignectouu gdje sam ostavio Cherubina i saznao da će gospodin de Frontenac pristati u Tidmagoucheu. Više sam volio dočekati ga ovdje nego da ga tražim u zaljevu.
Gospodin de Frontenac je na putu po istočnoj obali? Nitko nam to nije rekao.
Samo ja to znam. Imam doušnike. Gospodin de Frontenac stiže na Kraljici Ani, admiralskom brodu u pratnji Neukrotivog i Hrabrog, jednog manjeg broda od tristo tona. Lijepa flota koju mu je poslao kralj. Naumio sam ga dočekati. Nikad nije loše biti u pratnji tijekom preplovljavanja oceana. Osim toga, siguran sam da će gospodin de Frontenac cijeniti prisutnost pouzdanog prijatelja kao što sam ja.
On kani zaploviti u Francusku?
Ville d'Avray uzdignu glavu i spusti kapke.
Po kraljevoj zapovijedi. Pogledavši uokolo, on joj povjeri:
Zlo mu se piše. Njegovi neprijatelji, posebno isusovci, na putu su da mu unište ugled.
To se dogodilo tako naglo! Što se može zamjeriti vladanju gospodina de Frontenaca?
Intriga je oružje koje se ne brine za zasluge. Ali sigurno je... a samo ja to znam... jer on to još ne zna, čak i ne sumnja... vama ću to reći... kad sam odlazio, govorilo se da će ga smijeniti s položaja guvernera Nove Francuske... Ali, tiho! Bit će dovoljno vremena da se to razglasi i da ga se upozori ako još ne zna.
Ne pretjerujete li?
Anđelika je bila zapanjena. Ponajprije, nije navikla razgovarati s ljudima koji su o putovanjima preko Atlantika govorili kao o putu kočijama od Pariza do Toursa.
U Kanadi su postojale dvije vrlo različite vrste ljudi: oni koji ne oklijevaju preploviti ocean da bi raspravljali o svojim pitanjima u glavnom gradu ne strahujući od oluja, gusara ni morske bolesti te oni koji bi prije umrli nego stupili nogom na brod. Ne pridružujući se ni jednima ni drugima, Anđelika je ipak bila sklonija drugoj vrsti.
Tegobe njihova prvog putovanja19 u nju su urezale dojam neprelaznih udaljenosti i nepovratnog odlaska.
Slušajući kako Ville d'Avray govori o Frontenacovu odlasku u Francusku, nije ni pomislila da će se moći vratiti prije zime ako bude htio te je tu najavu smatrala najavom katastrofe.
Tko bi mogao željeti uništiti tako dobra guvernera? Vi, koji imate pristup na Dvor...
Oh, vrlo malo! - reče markiz s kretnjom žaljenja. - Znate da me kralj ne voli. Kad sam se pojavio u Versaillesu nakon toliko godina, kralj, koji ima iznimno pamćenje, namrštio se kad me je vidio. No bio sam pametan i upotrijebio sam svoje tajno oružje: govorio sam mu o vama. Otad me podržava ali ipak se ne junačim previše. Moje riječi svidjele su mu se jer je, spomenuvši vaše poznavanje biljaka i aromatičnih začina, zatražio da gospodin Le Notre načini vrt po vašoj zamisli u kutu povrtnjaka. Ah! Nisu vas zaboravili, draga Anđeliko. Vidio sam vaše sinove. Govorit ću vam o njima. Vrlo su omiljeni. Opazio sam i gospođu de Castel-Morgeat koja blista ljepotom.
Blago joj je namignuo, ali bila je zamišljena i to joj je promaklo.
Na obali su sreli grofa de Peyraca koji je upravo bio primio vijesti o dolasku kraljevske mornarice iz Quebeca, a govorilo se da dolazi i guverner, gospodin de Frontenac.

19 Anđelika i njezina ljubav.
Ville d'Avray potvrdi. Radovao se iznenađenju koje je izazvao njegov dolazak, a još više ga je veselilo što je mogao pokazati da je upućen u sve, čak i u događaje u koloniji.
Dok su se u daljini pomaljala bijela jedra na zlatastim jarbolima, Joffrey je postavio markizu isto pitanje kao i Anđelika.
Znate li tko u Francuskoj pokušava uništiti gospodina de Frontenaca?
Ne, nažalost! Držao sam se malo podalje od glasina, ne želeći biti zapažen. No doušnik kojeg imam u ministarstvu mornarice govorio mi je o molbi koju je stari vlasnik istočne obale, Nicolas Parys, podnio kralju na svom povratku iz Amerike. Tražio je zadovoljštinu na temelju svog djela u Novom svijetu ili barem mirovinu koju je zaslužio. Ali umro je, što umanjuje snagu njegovih zahtjeva, a priča se da nije postignuo što je htio. Afera bi se uskoro mogla okrenuti protiv vas, gospodine de Peyrac. Branite se, jer njegov zet smatra da ima pravo na te posjede.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:28 pm

24.
BROD VILLE D'AVRAYA BRIGE GUVERNERA FRONTENACA
ZET NICOLASA PARYSA
S plaže su promatrali kako se približavaju brodovi. Sidrište u Tidmagoucheu, u kojem su pristajele skromnije flote, nikad nije primilo tako mnogo blistavih posjetitelja.
Ville d'Avray štapom pokaza Anđeliki brod koji je bio manji od onih koji su dolazili, ali urešen kipovima i rezbarijama poput kakve kutijice za nakit. Upravo je bio podignuo sidro i dostojanstveno manevrirao da bi omogućio velikim brodovima Njegova Veličanstva da nađu mjesto na sidrištu.
To je moj brod... Zar se ne sjećate? Onaj koji mi je gospodin de Peyrac ponudio kao zamjenu za moj jadni Asmodee koji su potopili razbojnici.
Anđelika je na pramcu izdaleka razaznavala figuru vrlo lijepe sirene zavodljiva poprsja.
Kako je brod manevrirao zaljevom, mogli su vidjeti i ukrase na krmi. Nadsvođena obiljem vitica i izrezbarenog zlatnog voća, živim bojama urešena ploča kazivala je ime te lijepe morske ptice.
Afrodita!...
Vidim da ste održali obećanje dano gospodinu de Saint Chamondu da svom ratnom plijenu nećete dati pogansko ime kao što je Asmodee - reče Anđelika smijući se.
Još se slađe nasmijala ugledavši prizor naslikan na krmnici, koji je prikazivao
»Afroditu koja se rađa iz morske pjene«; bila je to vrlo lijepa naga žena čije su crte kod upućenih izazivale dojam bliskosti.
Ipak ste uspjeli ostvariti svoj najpretjeraniji hir.
Namučio sam se, ali sam pronašao umjetnika. Nije li sličnost dojmljiva? - upita on razdragano. - Svi vas prepoznaju. Slika koju ima gospodin Paturel na Marijinu srcu nije ovoj ni do koljena.
Niste li pobrkali simbole? Sjećate li se da je ovaj brod, prije no što je pripao vama, bio u rukama suučesnika gospođe de Maudribourg i da je bio dio flote koju je okupila da bi nas otjerala i ubila.
Upravo tako! Ima li bolje zaštite od prokletstva tog broda nego da ga stavimo pod zaštitu božice ljepote i vas, spojenih u jednoj osobi. Uvijek jednako zračite šarmom koji vas čini neranjivom. Očekivalo bi se da ga gubite i da dopustite da ta iznimna
esencija donekle ispari, a vi ste svaki put drukčiji, ali još zavodljiviji. Kako to činite? Mislim na kralja. Reći ću mu to. On vas čeka, ali znam da sumnja da ćete se pojaviti nakon toliko godina. Pokušat ću vas ohrabriti.
Ne miješajte se u to.
O, Anđeliko, kako ste grubi prema meni!
Šalupe su pristale i guverner Frontenac je u novoj odori kraljevske mornarice dugim koracima kročio prema grofu de Peyracu i njegovoj ženi.
Sretan sam što sam vas sreo prije no što nastavim putovanje. Možda je to ludost, ali vjerujem da ćete je odobriti. Odlučio sam otići u Francusku i govoriti s kraljem. Mislim da neće osuditi taj moj naum. To je samo jedan odlazak i povratak. Moramo porazgovarati u četiri oka, jer ondje ima osoba koje rade protiv mene.
Anđelika pogleda Ville d'Avraya. Po onome što je Frontenac rekao dalo se razumjeti da je gotovo pao u nemilost kod kralja. Markiz je odgovorio sažalno podignuvši oči prema nebu. Potom se obrati Frontenacu kao da govori s teškim bolesnikom:
Ići ćemo zajedno. Bit će lijepo.
Gle, i vi ste ovdje?... - progunđa Frontenac vidjevši ga. - Loše ste odabrali trenutak povratka. U Quebecu je neizdrživo!
Nemam namjeru ići u Quebec.
Frontenac je bio vrlo veseo, premda je žalio što ga je to neočekivano putovanje spriječilo da ode na jezero Ontario, u Fort Frontenac, te ondje raskošno daruje Irokeze i uvjeri se da je ratna sjekira duboko zakopana.
Odvagnuvši razloge za i protiv, govorio je, odlučio je provesti ljeto u plovidbi da bi uništio izvor zlih kleveta.
Njegova supruga, koja je na versailleskom dvoru, stavila mu je »bubu u uho«. Govoreći o njoj, obratio se izravno Anđeliki.
Vi znate da je usprkos našoj obiteljskoj svađi stalna prisutnost moje žene Anne de la Grange vrlo sretna, jer se ne libi braniti kanadske interese i suprotstavlja se spletkama koje se vode protiv mene. No ovaj put mi je navijestila da ne može otkriti odakle dolazi zlo i da je njegov zagovornik moćan i vješt. Gospođa de Montpensier, njezina stara prijateljica za koju znate da je spretna spletkarica, priznala je poraz. Moram doći. Napominjem da ne znam mogu li te dame još raditi za mene. Zloupotrebljavao sam gotovo obiteljske veze između moje loze i Bourbona. Moj otac bio je drug u igri Njegova Veličanstva Luja XIII, koji me je krstio. Smatrao sam da mi je kralj rođak, a nisam se dovoljno družio s njim. No ne mogu razočarati groficu koja zna da duboko poštujem njezina gledišta. Ne mogu ništa izgubiti. U Quebecu sve ide s lošega na gore i to više nije sigurno mjesto.
On joj pokaza biskupovo pismo koje je prepisao neki njegov doušnik, u kojemu ga optužuje da je dao sagraditi utvrdu Cataracoui da bi se obogatio potajnom trgovinom krznima.
Čak i biskup me napušta, premda sam ga podržavao protiv isusovaca. I Carlon mi podmeće nogu.
Zar i intendant? Smatrali smo da je u nemilosti.
I jest, ali i dalje mi se suprotstavlja i podržava svog rođaka koji se osilio u Montrealu i kojega sam dao uhititi. Misli da će tim suprotstavljanjem stati na pravu stranu. Zavarava se... Njegov nasljednik već je na putu, ali Carlon ga očekuje čvrsto stojeći na nogama jer su mu rekli da se radi samo o zamjeniku koji će obavljati njegovu dužnost dok on bude u Francuskoj podnosio izvještaj. Ja odlazim a da nisam nikome predao svoje ovlasti. Moj tajnik rješavat će tekuće probleme. To će omesti novoga intendanta. Čini se da je dobio neke zapovijedi.
Od koga?
To valja razjasniti. Gospodin de La Vandrie, koji mi je donio kraljeve poruke, nije upućen. Barem tako kaže.
Kralj ne može tek tako uklanjati moćnike u koloniji.
Valja biti oprezan. Zato i idem u Francusku. No to je samo posjet kralju. On zabrinuto uzdahnu.
To je još jedan udarac isusovaca - promrmlja on. - Diplomatski glas oca de Maubeugea, koji šalje te pljačkaše na Velika jezera pod krinkom vjere, donekle ga je ublažio.
Da bi s njima povjerljivo razgovarao, on se približi skupini koju su činili Joffrey de Peyrac, Anđelika i Ville d'Avray, a okruživali su ih časnici de Peyracove flote koje je upoznao u dvorcu Saint-Louis: Barssempuy, Urville, Le Couennec i drugi.
Dok su predstavnici kraljevske mornarice mahali rupčićima kako bi rastjerali miris usoljene ribe i ulja koji im je smetao, dok su se bretonski ribari okupljali da bolje vide te lijepo odjevene ljude, on je nastavio prigušenim glasom:
Ne možete zamisliti duh koji vlada Quebecom. Podsjeća na godinu prije velikog potresa ili pak prije vašega dolaska, kad je otac d'Orgeval htio vladati svima. Nitko više nije bio siguran u svojoj kolibi, pa ni guverner u svojoj palači. Odahnuo sam s olakšanjem kad sam saznao za njegovu smrt. Nije moglo bolje završiti. To vam kažem bez okolišanja.
No bio on živ ili mrtav, zadaje mi mnogo briga. Svi se sjećaju njegovih riječi i kao da žele zaratiti sa svima kako bi mu odali počast.
Kad sam odlazio iz Quebeca, pronio se glas da su »vatreni kanui« prošli nad gradom. Ja ih nisam vidio, ali znate da se ljudi uvijek zabrinu. U njima vide najavu nesreće ili poruku iz drugog svijeta koju su poslali oni koji su u kanuima, želeći podsjetiti žive na njihove dužnosti. A ovaj put, to je on.
Tko?
D'Orgeval. Uvjeravaju me da su ga vidjeli i prepoznali. Bio je u društvu prvih mučenika, isusovaca i trapera. Što sam mogao protiv toga? Budale! Morao sam poslati konjičku žandarmeriju protiv razbješnjele rulje koja je htjela otići na Orleanski otok i napasti Guillemette de Montsarrat-Behars, zemljoposjednicu koju smatraju vješticom. Moram objasniti kralju sukobe s kojima se suočavam i zlo koje isusovci čine kraljevim interesima potpirujući strasti.
Joffrey de Peyrac položi ruku na rame svog sunarodnjaka.
Dragi moj prijatelju, iza vas je već nekoliko dana plovidbe. Sunce je u zenitu. Ako još ostanemo na ovoj obali, osušit ćemo se poput ovih bakalara. Predlažem vam da se osvježite na svom brodu. Pozivam vas da večeras večerate s nama. Tad ćemo razgovarati o svemu i kovati planove.
Njegov glas i držanje ohrabrili su Frontenaca do te mjere da se nasmiješio. Grof de Peyrac se okrenu prema gospodinu de La Vandrieu i njegovoj pratnji i pozva ih da popiju šalicu turske kave pod sjenicom njegova skromnog kolonijalnog prebivališta. Taj uljudni poziv omogućio mu je da ih ne mora pozvati na večeru s Frontenacom. Popivši slasno piće i obišavši posjed, vratili su se na svoje brodove, sretni što će opet moći disati morski zrak, a gospodin Tissot, glavni kuhar, počeo je pripremati veliku dvoranu u utvrdi za večerašnji dostojanstveni prijem u čast guvernera Nove Francuske.

Zet Nicolasa Parysa bio je težak i tvrdoglav čovjek star tridesetak godina. Bio je rođen na posjedu Saint-Pierre u vrijeme kad su tamo bile samo četiri doseljeničke kolibe i jedna kapelica za tamošnje Indijance Mic-Mac, kojih više nema. Najezda ribara i mornara iz Staroga svijeta oživljavala je akadijske doseljenike, po naravi vrlo mirne.
Nicolas Parys podastro je svoju molbu kralju prije tri ili četiri godine. Stoga se nije moglo utjecaju tih stranica, koje se kralj možda nije udostojio ni pročitati, pripisivati iznenadne promjene u kolonijalnoj politici gospode iz Pariza. Starac se potom oženio i
umro u dalekoj pokrajini, kamo je otišao uživati u bogatstvu koje je dobio prodajom svojih posjeda u Akadiji. Njegova udovica preudala se za vrlo visoku ličnost u toj pokrajini, nekog intendanta, pa se činilo da je ne zanima nasljedstvo u Americi.
No njezin muž mislio je drukčije. Obavijestivši se o pojedinostima starčeve molbe, ponadao se da može dobiti njegove negdašnje posjede. Bilježnici u Versaillesu naveli su ga da vjeruje da se iz dokumenata o prodaji ipak može izvući neka korist, barem što se tiče posjeda u Akadiji.
Ovdje je stvar jasna, prijatelju moj - prekinu ga Ville d'Avray - Neće proći dugo i upisat će se na pergament sa svim potrebnim pečatima i potpisima. Ne nadajte se da ćete nekakvim beskonačnim procesom uspjeti vratiti posjede koje je vaš punac prodao gospodinu de Peyracu. Bio sam svjedok prijenosa prava u ispravnoj formi kod gospodina Carlona, intendanta Nove Francuske. Ostavio vam je Canso, gdje ima nalazišta ugljena. Što se tiče posjeda u Francuskoj, ništa vas ne sprečava da se ukrcate na brod i sami vidite što će biti.
Zet Nicolasa Parysa otišao je ne ustrajavši u svojim zahtjevima.
Dugo je razmišljao uz bočicu dobrog engleskog džina te je rekao svojoj ženi da moraju biti strpljivi. Valja čekati i vidjeti odakle vjetar puše.
Nije li se počelo govoriti da gospodin de Frontenac pada u nemilost? Možda će ga slijediti i intendant Carlon? Što će tada vrijediti prava tog pustolovnog plemića bez vjere i zakona, tog takozvanog grofa de Peyraca koji ubire desetinu od svih poslova na istočnoj obali. Više no jednom su ga već mogli istjerati odatle kao gusara ili engleskog saveznika.
Doći će red i na njega, zeta Nicolasa Parysa, da bude kralj istočne obale. A što se tiče sporenja s onim razbojnicima u Starome svijetu, bolje je čekati. Možda iduće godine. Zasad će bilježnicima najaviti svoj dolazak da »pripreme koplja«.

U velikoj dvorani utvrde sa četiri tornja u Tidmagoucheu, naizgled skromne, moglo se primati goste sa svim počastima i raskoši koju je Joffrey de Peyrac htio ponuditi svojim gostima. Kad bi se pojavila prilika, mogao je prirediti svečanost ne manje dostojanstvenu od bilo kojeg službenog prijema u Quebecu, s biranim vinima i raznim jelima posluženim u zlatnom posuđu, a te večeri mogao je poslužiti guvernera vinom koje se prelijevalo crvenim odsjajima u kristalnim čašama iz Češke, koje nije imao ni sam kralj.
Posluživao ih je glavni kuhar, gospodin Tissot, njegova četiri pomoćnika i osam poslužitelja, a svi su bili odjeveni bolje od glumaca koji izvode predstavu pred kraljem.
Gospodin de Frontenac bio je oduševljen što je primljen tako prinčevski, a očekivao je da će pojesti samo pečenu divljač.
Došao je u pratnji gospodina d'Avrenssona, quebečkoga gradonačelnika i nekih drugih važnih osoba.
Bio je vrlo tmuran, jer je vjerojatno razmišljao o budućnosti, ali vino je raspršilo njegovu zlovolju. U veselju pred kraj gozbe svi su pripovijedali o bitkama i pothvatima kojima su se ponosili svi njegovi časnici; te priče polako su se pretopile u pripovijesti o dvoru i galantnim pustolovinama pa je Frontenac recitirao pjesmu koju se usudio napisati u svojoj oholosti kad je zaveo kraljevu ljubavnicu, što je svjedočilo o njegovu zavodničkom daru i muškoj snazi, jer je on ipak dvanaest godina stariji od kralja. To ga je koštalo izgnanstva na drugu stranu Atlantika, ali, budući da je bio Gaskonjac, nikad nije požalio što je izazvao skandal.
Recitirao je:
Sretan što kralj, vladar u Parizu, Voli dragu mi markizu,
Ja, Frontenac, pucam od smijeha
Sjećajuć se našijeh grijeha.
Ne bijah škrt, jer meni bje dosta, Pa rehoh: ti uzmi što od mene osta. O, kralju, ti uzmi što od mene osta.
Opojnost pića stvorila je ozračje prijateljske sloge. Kralj je bio daleko. Strahopoštovanje koje stvara njegova prisutnost ustupilo je mjesto zlobnom zadovoljstvu da ga se zamišlja kao običnog smrtnika. Svi su mu se prepuštali bez grizodušja, znajući da će biti kratko i prolazno.
Omamljeni alkoholnim parama, neki od prisutnih nisu se libili prepričavati anegdote o svom samouvjerenom guverneru.
Frontenac se nije ljutio. U očima svog domaćina pročitao je prijateljsko upozorenje. Shvatio je da polazak na put preko oceana da bi prijateljski razgovarao s kraljem nije dobar trenutak za prizivanje takvih uspomena.
Anđelika se bojala za njega zato što je tako pun samopouzdanja. Očekivao je da će njegov posjet kralju donijeti mnogo dobra koloniji. No budući da je bio političar, u sebi je već dugo krio nemir, jer je, pozorno slušajući razgovore i boju glasa svojih savjetnika i prijatelja, pa i najiskrenijih, shvatio da nitko ne dijeli njegov optimizam.
Možda griješim, ali nisam se mogao odreći ovog posjeta Francuskoj; smatram ga nužnim.
Zar ste imali izbora? - reče Ville d'Avray. - Zar vas nije kralj pozvao?
Varate se. Ja sam sam odlučio poći. Pitajte gospodina de La Vandriea.
Gospodin de La Vandrie je podlac koji vam zavidi, koji vas mrzi i koji je već trojici svojih prijatelja navijestio da će vas naslijediti na guvernerskoj stolici.
Frontenac se trgnu, popi čašu vode i potom se umiri.
Ne vjerujem ni riječ tih vaših budalaština. Još prije sam razmišljao o svom susretu s kraljem.
Kad je La Vandrie došao s ukazom o vašem opozivu u džepu, nije mu bilo ugodno obaviti svoj zadatak. Vidjevši da ste skloni odlasku, zadovoljio se time da vas ohrabruje.
Varalica!... Ako istinu govorite, morao bih ga pronaći i natjerati ga da pokaže pisma koja mi se nije usudio uručiti.
Beskorisno je pokazati mu da ste prozreli njegovu igru. Ostanite vedri. No budite oprezniji!
A ako me uhite u luci i odvedu u Bastilju?
Nije još dotle došlo! - usprotivi se Ville d'Avray glasom iz kojega se dalo naslutiti da nije ni daleko od toga.
Ta govorite otvoreno! - uzviknu iznenada Frontenac i uhvati ga za prsluk. - Recite što znate.
Ville d'Avray uvjeravao ga je da ne zna mnogo. Kad je otišao - u svibnju, a sad je već početak kolovoza - radilo se samo o glasinama u nižim krugovima ministarstava. On bi se kladio da kralj ništa ne zna o tome te da i dalje dobrohotno gleda na Frontenaca i nada se da će ga on pomiriti s gospodinom i gospođom de Peyrac. Ali valja reći da su se glasine brzo proširile dok je on, Ville d'Avrav, bio u Akadiji kod Lijepe Marcelline. Stigavši na obalu, zabrinuo se za Frontenaca ponajprije zato što poznaje namjere gospodina de La Vandriea; saznavši da je taj došao u Quebec, namirisao je zlo, a kad se radi o zlu koje se sprema njegovim prijateljima, njegov nos se nikad nije prevario.
Frontenac se okrenu Joffreyu de Peyracu kao da od njega očekuje savjet. Grof ga ohrabri da se ponaša kao guverner koji je uvijek u pravu i raspravi s kraljem pitanja za koja je zadužen.
Kralj cijeni one koji savjesno rade svoj posao, a vi ste jedan od takvih. Francuski kralj nikad se neće lišiti svog vrijednoga sluge samo da bi udovoljio intrigantima.
To je istina - prizna Frontenac. - Ali tu je i ta pjesma - doda on tužno. - Rugao sam mu se i nikad mi neće oprostiti.
Zatim ga spopade bijes. Prisjetio se svih lažnih optužaba koje su njegovi neprijatelji nagomilali protiv njega, a koje bi mogle izbrisati povjerenje monarha koji nije bio sklon popustljivosti.
Znate li da su me htjeli ocrniti čak i time što su mi zamjerili što sam za kraljevski i nacionalni barjak Nove Francuske odabrao bijelu zastavu s ljiljanovim cvijetom, stijeg Bourbona! Dobro znam da potječe tek od Henrija IV i da su ga Francuzi teško prihvatili zato što su hugenoti imali bijelu zastavu i zato što podsjeća na bijelu perjanicu Henrija od Navarre kad je ratovao protiv katolika i izgladnio Pariz, prije no što je postao Henri IV, prvi Bourbon. Znam i da Francuzi još uvijek vole crveni Saint- Denisov barjak, pa čak i još stariji, plavi barjak Saint-Martinova plašta. Što se mene tiče, uvjeravam vas da najviše volim nebeskoplavi konjički stijeg kojemu je naš vladar Luj XIV dodao zlatno sunce. Ali, stigavši u Kanadu, morao sam razmisliti i o drugim okolnostima koje su me bacile u dilemu. Za Irokeze crveno znači rat, dakle i smrt, bijelo znači mir, a zlatno - bogatsvo. Stjecajem okolnosti, bijeli stijeg s ljiljanovim cvijetom, koji se u Francuskoj rijetko vidi, ovdje simbolički znači mnogo više. Zato sam odabrao njega.
I dobro ste učinili. Kralj vam ne može zamjeriti što ste odabrali zastavu koja ne predstavlja samo Francusku nego i njegovu vlastitu lozu Bourbona.
Kako da to saznam? - promrmlja Frontenac razočarano. - Moju gestu mogli su mu predstaviti u drukčijem svjetlu... Ljudi su tako zli... i tako glupi. Dobro im je sve što mi može nauditi. Išli su tako daleko da su rekli da sam izazvao rat s Irokezima jer sam im poslao svog oružnika da ih opskrbljuje oružjem i popravlja ga.
Frontenac se namršti i nastavi: - Posjedujem mnoštvo ogrlica od wampuma neprocjenjive vrijednosti, koje su mi u više navrata dali poglavice Pet naroda. Mogu ih pokazati kralju.
Njegovi sugovornici izmijeniše sažalne poglede, a Ville d'Avray prezrivo reče:
Sumnjam da će kralj i gospodin Colbert shvatiti važnost tih nepoznatih trofeja.
Ali oni znače mir u Sjevernoj Americi, mir s Irokezima i otvoren put prema Mississipiju...
U svakom slučaju, to su potankosti o kojima je nužno razgovarati s Njegovim Veličanstvom i gospodinom Colbertom - reče gospodin d'Avrensson.
A za to bi trebalo zadužiti nekoga kome će ta dvojica biti skloni vjerovati - doda markiz. - Usprkos naklonosti koju osjećam prema vama, ja se ne mogu prihvatiti toga. U nemilosti sam nakon afere s kineskim porculanom za kraljevog brata.
Ali ja ću se sam braniti.
Morat ćete odbijati njegove napade, jedan po jedan.
Frontenaca je najviše mučila optužba da se koristi guvernerskim položajem da bi se obogatio, dok je on za Kanadu trošio novac iz vlastite riznice.
Ako mi to spomene, neću se ustručavati odati trgovinu kojom se bave isusovci. Potom je zašutio, shvativši da kralja ne zanimaju ta naklapanja i da su isusovci utjecajni na Dvoru.
Ne! Ne! - uzviknu on iznenada s kretnjom od koje je zamalo odletio njegov pehar koji je sobar jedva zadržao na stolu. - Ne, ne mogu poduzeti tako važnu misiju s tako malo aduta i tako malo iskrenih i marljivih suradnika. Aduta? Što ja to govorim? Imam li uopće aduta? Dolazim opterećen klevetama. Bojno polje pripremili su spletkari koji nemaju pojma o našim poslovima ni o opasnostima na indijanskim teritorijima i žele samo da me unište. Kad god otvorim usta želeći založiti se za Kanadu pred kraljem, između nas će se postaviti moji neprijatelji i moje davne nepodopštine. Kako bih se mogao nadati da će me slušati? Što bih mogao očekivati?
On tužno nastavi: - A pod barjakom s ljiljanovim cvijetom Nova Francuska upoznala je samo slavu i veličinu.
Oslonivši se laktom na stol, podupro je čelo rukom i zamislio se. - To se mora - čuli su kako šapće - To se mora! Nema drugoga rješenja. Inače bi ovo putovanje bilo neuspjeh i cirkus.
On odlučno podignu glavu, a oči mu više nisu sjajile očajem i nesigurnošću.
Nije važno što će to biti drzak pothvat i lukavstvo. Naviknuo sam na to, a kralj mi neće zamjeriti što ću ga iznenaditi, jer je to radi uspjeha njegovih težnji, u namjeri da mu što bolje služim. No uvjeren sam da bi ga jedan jedini čovjek na mojoj strani, koji bi govorio meni u prilog, mogao odvratiti da prida previše važnosti mojoj osobi i mojim davnim nepodopštinama te svojim jasnim argumentima navesti Njegovo Veličanstvo da razmotri kolonijalna pitanja koja smatra dosadnima i iscrpljujućima. To nitko ne može i neće, osim jednoga čovjeka. A to ste vi, gospodine de Peyrac.
On se uspravi i dugo osta tako, gledajući pred sebe, a njegov pogled gubio se u crvenom svjetlucanju vina u kristalu. Podignuvši čaše, on se okrenu svom domaćinu:
Gospodine de Peyrac de Morrens d'Irristru, sunarodnjače, u ime prijateljstva koje nas veže, u ime usluga koje smo učinili jedan drugome, u ime veličajnih i divnih planova koje smo skovali za dobrobit i mir naroda ovih zemalja koje su nam prirasle srcu, molim vas usrdno, molim vas ponizno, preklinjem vas: pođite sa mnom!

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:29 pm

Anđelika 13 The_Princes_in_the_Tower_1878

25.
NEIZBJEŽNI PREKID
Sunarodnjače moj, preklinjem vas, pođite sa mnom u Francusku i založite se za mene i Novu Francusku - svečano se obratio Frontenac grofu de Peyracu.
Nikada! - odgovorio je jedan ženski glas, Anđelikin glas, čim je shvatila smisao upravo izgovorenih riječi.
Nikada! - ponovila je kategoričnim glasom.
No istodobno je znala da Frontenac ima pravo i da će se to zbiti, jer... jer je to najbolje rješenje.
Molines je u jednom od posljednjih pisama nagovijestio dobrobiti koje bi proizišle iz takva »posjeta« koji bi ugodio kraljevoj dugotrajnoj strpljivosti. I to ne samo na političkom polju!
Ne! Ne. Nikada. Neću pustiti da ode.
Stari kontinent je predaleko. Ocean je prevelik. Kad se prelazi s jednog kontinenta na drugi, to je zauvijek.
Odavno je prestala gledati prema istoku, osim u posljednje vrijeme, otkad su njezini sinovi ondje. A danas se radi o njezinom životu. Njezin život je Joffrey. Ne može živjeti bez njega. Zaklela se da se više nikad neće rastati ni razdvojiti, jer svako razdvajanje u sebi nosi opasnost da bude konačno.
A to će se dogoditi ako Joffrey preplovi ocean i stupi na francusko tlo. Joffrey de Peyrac pred kraljem! To će biti njezin poraz.
Ne, nikada ga neće pustiti da ode. Ponavljala je: »To - nikada.«
Prkosno je promatrala te ljude koji su, svaki na svoj način, vidjeli, prihvatili i prosudili njezin nagonski ispad, njezin gnjev i pobunu. Neki su se čudili, drugi su bili zbunjeni ili ih je to zabavljalo. Frontenac nije shvaćao. Bio je zadovoljan onim što se dogodilo. Nije ni pomišljao da će protivljenje doći od gospođe de Peyrac. Ville d'Avray je shvatio, ali se nije začudio. On je znao što znači voljeti i kakva se ljubav skriva u
ženinu srcu. Pomislio je da će poslije rasprave imati priliku razgovarati s njom i počeo se pripremati.
A što se tiče Joffreya... Ne, Anđelika nije željela na njegovu licu pročitati ono u što je bila sigurna: da će prihvatiti Frontenacov prijedlog... Izdat će je, napustiti je!
Ona istrča van, prođe kroz seoce i zabrza putem preko obronaka, gotovo trčeći, kao da joj trčanje omogućuje da pobjegne od bremena koje će nalegnuti na njezina ramena, od dileme koja će je mučiti, o kojoj će raspravljati ne samo sama sa sobom nego i s drugima, a nakraju će ostati slomljena srca i doživjeti ono što je obećala da nikad više neće prihvatiti: razdvajanje.
Došavši do kraja stazice koja se spuštala prema žalu, ona se okrenu i na kraju snage i živaca svali se kraj jednog bretonskog križa koji su tu prije više od stoljeća postavili pustolovni ribolovci u potrazi za bakalarom. Zatim se uspravi i ode odatle, prisjetivši se da je na tom mjestu odvratni Ambroisinin tajnik Armand Dacaux napao sirotu Lijepu Mariju. Nije se mogla svega prisjetiti, ali znala je da mrzi tu groznu istočnu obalu koja joj je donijela samo nesreću.
Nakraju je sjela uz stazu, usprkos tome što je upravo tu plakala u Piksarettovu krilu misleći da ju je Joffrey prevario s njezinom perfidnom suparnicom, demonkom.
Sve je to prošlost. Dobila je tu bitku i iz nje izišla drukčija i jača. A sad je oslabljena i nalazi se pred novom preprekom.
»Bijeg! Putovanje! Eto što znači luda kojeg pas grize za petu! Ne! To ne! Dosta je bjegova i putovanja, osobito ako se radi o opasnostima koje se ne mogu predvidjeti i koje vode do ruba tjelesne ili moralne smrti.
Sad možemo sve predviđati. Što kažu tarot-karte? 'Neželjeno putovanje na koje ćete morati poći' potjerani ugrizom psa. Obveza koja se ne može izbjeći. Luda u nebeskoplavom, duh i njegov zlatni pojas, mistika... Putovanje? Neka bude. Ako je ono upisano u našoj sudbini: oprez i uspjeh. Ali bez razdvajanja! Ne! Nećemo se opet razdvojiti! To mučenje, ta tjeskoba... Nećemo se razdvajati. Suprotstavit ću mu se svim svojim snagama.
Razdvajanje je more tame. Ja sam bila na jednoj obali, a on na drugoj.
Zajedno smo došli u Novi svijet i zajedno smo vodili borbu za zajednički uspjeh. Povremena razdvajanja koja su nam nametnuta samo su učvršćivala taj uspjeh koji je za nas značio da možemo živjeti u miru kao što smo obećali sebi u zoru naše ljubavi kad smo se sreli u Toulouseu, a sreća se prostirala pred nama.
Često smo razgovarali o tom prvom trenutku kad se začela naša strast. Udar munje!
Nismo li barem u Novom svijetu zaslužili da ono što smo opet zadobili ne bude iščupano.
Ovo što sad prijeti je pukotina, ponor.
Ne, neću dopustiti da počini grešku. Neću dopustiti da se udalji.«
Kad se vratila u utvrdu Tidmagouche, Joffrey de Peyrac čekao ju je u njihovoj sobi. Nedvojbeno je kroz prozor vidio kako dolazi. Stajao je prekriženih ruku. Naslonio se na komodu, pomalo pognute glave, a kutom usana smiješio se da je ne bi uznemirio... ili možda upravo da bi je uznemirio. »Oh, to si samo ti« - pomisli ona -
»čovjek osamljen u ovom pustom svijetu, sa svojim mislima, snovima, vještinom, snagom i slabošću. A ako nestaneš, ja ću se naći u praznini!«
Ako ti nestaneš, naći ću se u praznini - reče ona naglas, povišenim glasom.
Ludost je govoriti takve riječi - reče on. - Draga moja, ti koja se u samoći poigravaš hirovitom kobilom svog života!
Ništa više nemam - odgovori ona - ti si uzeo sve.
Njezino postojanje bilo je uzdrmano. Pod njegovom zaštitom mogla je sanjati o slobodi, slijediti tajne putove, svoje vlastite planove. Ali kad se u njezinoj mašti pojavila vizija rastanka od njega, postala je samo zarobljenica srca, obuzele su je
strepnje svih žena koje slijede svog muškarca, koje se drže njegovih skuta, ljube stopala konjanika u sedlu i posipaju glavu prahom kad ode.
Žene imaju sreću što se mogu predati takvim izljevima - reče on sklopivši oči dok su mu licem tekle suze. - Imaju sreću što im se priznaje pravo na plač, suze, skršene ruke, čupanje kose, posipanje pepelom, a to sve ublažuje pretešku bol. A što će biti dopušteno meni, muškarcu, kad budete odlazili od mene, vi koja ste utočište mog srca, utjeha mojih gorčina i obećanje najopojnije ljubavi koju muškarac može iskusiti? Što da kažem ja, siroti muškarac, prepušten tegobama života u kojemu je jedino sunce nada da ću vas vidjeti što prije? Podvrgnut sam suhoparnim dužnostima diplomatskih susreta, a jedina utjeha mi je da nakon njih mogu razgovarati s vama. Morat ću se žrtvovati komediji ludog i taštog svijeta, a neću moći ublažiti njegovu blaziranu oholost pogledom na najdivnije i najsjajnije stvorenje na svijetu; tijekom večeri neću se moći odmoriti od dugih i lukavih političkih poteza u društvu jedine žene koja me može utješiti i zabaviti.
Držeći čelo na njegovu ramenu, ona se nasmiješi, a potom prasnu u smijeh.
Ne vjerujem vam ni riječi. Nećete me navesti da se sažalim nad vašom sudbinom. Sumnjam u to što ste rekli, osobito u vašu kletu sudbu.
Ona položi prste na njegove usne spriječivši ga da odgovori.
Nikakvih obećanja!... Rekla sam vam da im ne vjerujem i ne želim vjerovati. Ne želim ni zamišljati kako ćete živjeti daleko od mene. Nije važno! Svejedno mi je. Ništa neće biti važno kad budete daleko od mene. Živjet ćete i bit ćete daleko od mene. Kako bih to mogla podnijeti!
Ona opet zaplače.
Umrijet ću...
Ona zari glavu u njegove grudi i zagrli ga kao da želi upiti svu njegovu toplinu, miris i sve što voli kod njega. U njegovu zagrljaju osjećala je treperenje života koji je prožimao njegovo snažno tijelo i zračio iz svake njegove kretnje i izraza lica, a to je u njoj izazivalo žudnju i nadahnjivalo je životnom radošću.
Bio je tako živ da su se svi drugi u usporedbi s njim činili ne samo otužnima nego i smrtno dosadnima, nepodnošljivima.
Dakle, doista vas ne mogu uvjeriti da ću bez vas biti vrlo nesretan?
Ne. Uopće ne vjerujem u to. Predobro vas poznajem. Uživate vladati ljudima, razotkrivati spletke, svladavati prepreke, graditi iz ničega, obnavljati što je porušeno. Vi ste muškarac. I sam kralj je ulog u vašoj igri. Ne biste oklijevali prevariti ga kad bi vam se ukazala prilika. Imat ćete što raditi da vam prođe vrijeme.
Nećete li i vi činiti isto, gospo? - reče on i ovije svoje tople i krepke ruke oko njezina lica da bi je prisilio da ga gleda u oči. - I ja vas dobro poznajem. Bogu hvala, vaša ljubav za životom pomoći će vam u mnogočemu kad ne budem s vama i znam da ćete do moga povratka pobijediti neprijatelje, vaše i moje, i bit ćete ljepša no ikad!
Dobro, vidim da se moram pokoriti svojoj sudbini supruge. Ona je teža od vaše jer muškarci su oni koji odlaze.
Ponekad i žene. Potcjenjujete mjesto koje zauzimate u mom životu. I ja ću patiti zamišljajući kako odlazite, kako se vraćate u Gouldsboro živjeti život u kojemu me neće biti mjesecima. Neću vam moći iskazivati svoju bol i nemir a, neka vas to ne naljuti, također i ljubomoru koja me već žari kad pomislim da ćete opet biti sami i da ćete sami gospodariti svojim životom. Osim toga, stanje u Americi moglo bi se pogoršati. Mogli biste se naći u opasnosti.
Te riječi, koje su treperile od iskrene zabrinutosti, pomogle su joj da se pribere.
Jamčim za samu sebe. Ne bojte se za mene. Možete otići u miru.
Onda mi dopustite da izrazim isto. Vjerujte da će me ljubav prema vama očuvati i odvratiti od svih pogrešnih poteza. Vaša uzrujanost je bezrazložna. Razmislimo li
hladnokrvno, radi se samo o jednoj zimi koju ćemo provesti daleko jedno od drugog, ali ne i jedno bez drugog. Misija koju mi je povjerio gospodin de Frontenac od goleme je važnosti. Znate to isto tako dobro kao ja. Vjerujem da je naša audijencija kod kralja nužna: sve bi moglo biti dobijeno ili izgubljeno ako jedna riječ bude ili ne bude izrečena; ta riječ mogla bi odlučiti o beskorisnim ratovima i zlokobnim zatočenjima. Tijekom te borbe bit ćete uz mene, a ja ću biti uz vas.
Tako je, mudro iznijevši razloge koji su se doimali razumnima i bezazlenima, uspio ublažiti njezino početno slijepo odbijanje.
U njegovu zagrljaju priznala je da postoji i viša sila koja odlučuje o njihovoj budućnosti i budućnosti njezine djece, o njihovim posjedima, prijateljima i saveznicima, a to je ulog koji obvezuje na žrtvu. Dobrobiti koje će proisteći iz te žrtve nerazmjerno su veće od iskušenja jednog putovanja.
Sve će biti dobro - ponavljao je. - Mjeseci razdvojenosti brzo će proći.
Vjerovala mu je. Znala je da će sve biti dobro. Vidjela je kako preplovljava ocean bez poteškoća. Jesu li ga ikada zarobili? Je li ikad doživio brodolom? Vidjela je kako se iskrcava u nekoj francuskoj luci, gdje ga dočekuju suradnici i okružuju ga zaštitnim zastorom koji je istkao u svim krajevima svijeta. Vidjela je kako izlazi pred kralja. Ništa nije bilo jednostavnije ni prirodnije od toga. Plemić koji pripada drevnoj akvitanskoj lozi uzima mjesto među sebi ravnima.
»Bilo bi dobro da se to dogodi jednoga dana« - rekao je Molines.
Kralj i Joffrey de Peyrac! Dva muškarca koji su imali sve manje razloga da se ne priznaju zbog mržnje iz prošlosti i sentimentalne ljubomore, jer je razlog tog povratka i neočekivanog susreta važan obojici: veličina francuskog kraljevstva i njegovi posjedi u Americi. Luj XIV htio je sve sam provjeriti. Imala je povjerenja u Joffreya. Tako je jak, tako vješt. Sve vidi jasno i potpuno i prozire sve namjere.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:29 pm

Anđelika 13 The_Order_of_Release_1746_1853

26.
BOL RAZDVAJANJA POSLJEDNJA NOĆ LJUBAVI ZBOGOM
ABIGAILINA UTJEHA
Sutradan je, izišavši iz utvrde, ugledala markiza de Ville d'Avraya koji ju je očekivao i uslužno uzeo pod ruku. Hodajući pješčanom stazom, počeo joj je pripovijedati o kraljevim vrtovima.
Ne govorim vam o vrtovima i parkovima, nego o povrtnjacima. Njihov sjaj rađa se iz ljepote voća, povrća i cvijeća, izmiješanih s beskrajnim ukusom i vještinom, tako da su nalik slici najboljeg slikara. Miris krušaka u podnožju »zida stotinu koraka«, gdje je kralj dao zasaditi pedeset stabala krušaka, taj miomiris odiše u vrućini poznog ljeta i potiče nevinu i slatku požudu za nekim poput vas.
Zašto me uvlačite u te ljepote, kad smo vrlo daleko odatle, okruženi divljom prirodom, a da i ne govorim o vonju sušionica bakalara koji nam puni nosnice. A u Wapassouu mi nije uspjelo uzgojiti nijednu normansku jabuku.
Upravo tako. Kad sam govorio o kraljevim vrtovima, znao sam da vas vaša ljubav prema životu čini osjetljivom na takve uspomene i da ćete možda poželjeti da ih opet vidite.
Etienne, dobro znate da ne mogu ići s gospodinom de Peyracom. Sve me veže za Ameriku. Moje mjesto je uz moju djecu, naše prijatelje i suradnike. Usto dodajem: osim tih obveza da budem ovdje dok mi je suprug na putu, uopće nisam sigurna hoću li ikad odlučiti da se vratim u Francusku.
Hoćete! Doći ćete! Prisjetite se. Pozivao sam vas u Quebec, a vi ste govorili: »Ne mogu stupiti nogom na francuski teritorij jer ću se naći u opasnosti.« Pa ipak ste došli i proveli vrlo ugodnu zimu u našemu malenom glavnom gradu i stekli mnoge prijateljske veze.
Taj sretni ishod sad je u opasnosti.
Ali tko to kaže? Kako ste pesimistični, draga Anđeliko! Nije to ništa! To je samo intriga nekolicine zavidljivaca koji su rasrdili Frontenaca i naveli ga da ode u Pariz i ondje se objasni. Ne znam jesu li istinite glasine da ga je kralj opozvao. Frontenac ima pravo. To je samo jedna intriga »kolonijalnih« trgovaca krznom i nesnošljivih isusovaca. Mislim da ni kralj još nije čuo da se govori o tome.
Doimao se vrlo sigurnim.
Pitala se ne skriva li joj nešto zato što je uznemirena zbog Joffreveva odlaska. No ona je prihvatila stanje kakvo jest i unatoč svemu znala je da valja opet početi živjeti svakodnevnim životom.
Ta odluka dovela je i do drugih. Cilj njihova putovanja zapravo je posjet Honorini. Željela je nastaviti prema Quebecu i Montrealu, uz veliku Rijeku svetog Lawrencea, ali Joffrey se usprotivio. To je dokazalo Anđeliki da se njegovo nepovjerenje opet probudilo i da ne želi da ona boravi u Novoj Francuskoj u odsutnosti gospodina de Frontenaca.
»A Honorina?«
Razočaranja su se gomilala. U iznenadnoj lavini novih saznanja, radosna bezbrižnost njihova odlaska u posjet kćeri ustupila je mjesto gruboj nesigurnosti.
Nakon dva dana rasprava i raznih prijedloga, odlučili su da brod Joba Simona, Saint- Corentin, kojim zapovijeda poručnik de Barssempuy, odveze putnike u Quebec i Montreal. Bili su to gospodin de Vauvenart i njegov prijatelj La Dentelliere, Adhemar i Yolande, koji su htjeli predstaviti svoju djecu roditeljima u Quebecu, Yann Le Couennec, koji je odlučio opet vidjeti Maurkinju i drugi.
Barssempuy i oratorijanac, gospodin Quentin, nastavit će u Montreal kao glasnici gospodina i gospođe de Peyrac. Vidjet će Honorinu, razgovarati s majkom Bourgeoys, posjetiti gospodara du Loupa i njegovu obitelj, prenijeti vijesti i poruke te iz Quebeca vratiti par Adhemar-Yolande i Yanna, a možda i njegovu zaručnicu.
Anđelika je pisala mnoga pisma. Misao da će Honorina posjetiti prijatelji iz Gouldsboroa i Wapassoua i da će joj prenijeti vijesti o njezinoj djevojčici nije mogla ublažiti njezino žaljenje.
Ići ću u Ville-Marie i sama je vidjeti - obećala joj je dobra Yolande. - Izvijestit ću vas o svemu. Kad vidi mene, utješit će se što ove godine nije vidjela vas.
»No treba li tješiti Honorinu?« - upita se Anđelika. Osjećala je da se dijete zacijelo promijenilo živeći tako daleko od nje. Jamačno se naviknula na život koji su ispunjavale igre, učenje i molitve s djevojčicama njezine dobi, pod blagim nadzorom dobrih sestara Kongregacije naše Gospe. Zbog toga je Anđelika još teže podnijela odgodu posjeta. Nezadovoljstvo koje je osjećala zbog toga što neće posjetiti kćerku, čemu se toliko radovala, povećavalo se kako se približavao trenutak rastanka.
Prvo je isplovio Saint-Corentin prema Quebecu, a potom je trebala isploviti Kraljica Ana, na kojoj je bio Frontenac sa svojom pratnjom te Sunčev sjaj i Mont-Desert, brodovi grofa de Peyraca.
Kad je Saint-Corentin kretao prema Gaspeu, Anđelika i Yolande porazgovarale su na molu.
Dovedi je - rekla je odlučno. - Dovedi je ako ti tvoje srce tako kaže. Dovedi je. Napisala sam to i u pismu majci Bourgeoys. Nedvojbeno će me smatrati slabom i budalastom ženom, ali bojim se ostaviti je još jednu godinu tako daleko dok moj suprug nije ovdje.
A ako mi se bude činilo da je sretna i da se ne želi vratiti? - upitala je Yolande koja je poznavala malu gospođicu. - Prisjetite se, gospođo, da je ona sama željela otići u samostan, kod majke Bourgeoys.
Anđelika je oklijevala.
Ako joj je dobro i ako je sretna, ostavi je. Vratit ćemo se iduće godine. Ali... Pogledaj oko sebe. Uvjeri se da nije u opasnosti. Ako ti se učini da gubimo ugled u Novoj Francuskoj i da će uslijediti teškoće, dovedi je. Imam povjerenja u tebe. Pisala sam i svom bratu. Govorit ću i s gospodinom de Barssempuyem.
Toga dana, dok se približavao čas polaska, bolje je shvatila sve boli i svu hrabrost žena iz davne prošlosti čiji su muževi odlazili u dugogodišnje križarske vojne iz kojih se često ne bi nikada vratili.
»To nije isto. Ljudi tog doba nisu se voljeli kao mi danas. Valjalo je imati kameno srce da bi se podnijeli ti rastanci, valjalo je imati prazan i trom duh koji se brine samo za svakodnevicu mučna života u surovim dvorcima srednjeg vijeka, kad su svi imali potrebu udarati mačem i prolijevati krv, pokazujući svoju grubu silu.«
No odmah potom se pribrala i zatražila oproštaj od svojih predaka, prisjetivši se da su odlazili da bi oslobodili Kristov grob.
Ljubav, ljubav-strast i mistična ljubav prožimale su ljudsku povijest. Bila je to vječna pjesma od koje je ona čula samo odjeke, samo pozdrave žena muževima koji odlaze u rat, osjećala je samo tugu žena koje gledaju kako onaj koga vole odlazi braniti slabe i potlačene, uspostavljati pravdu u svijetu svojim teškim mačem kojim vitlaju njegove snažne ruke, često surove i okrvavljene, ali bez njih svijet se ne bi mogao obraniti od kaosa.
Joffrey je tu sliku postavio naopačke.
Vi ćete poći prije nas, draga moja. Tako nećete patiti gledajući kako naša jedra nestaju pod obzorom.
Ali ona to nije htjela. Bila je žena poput ostalih. A žene ostaju na obali.
On joj se unio u lice i zatvorenih očiju prošaptao: »Draga moja! Draga moja!«
Vjetar ih je neumoljivo udaljavao dok su išli svojim različitim putevima što su ih vodili u pustolovine u kojima ih čekaju točno određeni zadaci. A svatko ih mora riješiti sam. Njihova bolna srca nisu bila navikla na takva razdvajanja. Dok su etape Joffreyeve zadaće jasno ocrtane, on bi se iznenadio kad bi znao da Anđelika nosi teže breme i da je čeka teža bitka. On je toptao poput konja koji se priprema preskočiti prepreku, njezina zadaća bila je bez određenog cilja. No znao je da mora ublažiti njezinu zabrinutost za njega i uvjeriti je da je bezrazložna, jer je i on tijekom dugih godina razdvojenosti iskusio tjeskobu zbog koje je proklinjao svoju sudbinu.
Anđelika ga je ugledala kako hoda dugim i zabrinutim koracima. Ne, nije razmišljao o onome što će reći kralju, jer nije bio njegov običaj da prihvati dužnost koju nije spreman početi izvršavati odmah, bez razmišljanja i odlaganja. Iznenadio ju je odavši joj da se pita gdje bi bilo najbolje da boravi dok on bude na putu.
Nije li Wapassou predaleko i preduboko u unutrašnjosti? Predložio joj je da provede zimu s djecom u Gouldsborou. Za nju bi to značilo da u slučaju opasnosti može pobjeći morem. Odjednom se ponašao poput Engleza. More je smatrao dobrohotnim suučesnikom kojemu mogu povjeriti svoje dragocjene živote.
Ako se nešto desi, možete otići u Salem ili u New York kod gospodina Molinesa.
Čega se bojite?
Zapravo, ničega. Ali u Gouldsborou ćete biti manje sami, bit ćete u većem društvu.
Volim Wapassou. Ondje nisam sama i osjećam da mi je to dom. Usto, osjećam da sam ondje potrebna. To je izbočena postaja i oni koji je održavaju imaju potrebu da jedno od nas bude s njima tijekom zime, zar ne mislite tako?
Bilo je posve jasno da jedno od njih mora ostati na američkom tlu i bdjeti nad francuskim stijegom u Gouldsborou i Wapassouu.
Njegova spontana strategija odgovarala je razvoju njihovih odnosa s kraljem. Počelo je kao odnos muškaraca. Žena, jabuka razdora, stigla je kasnije, kad je došao njezin čas u mirnijem vremenu.
Pod žestinom njegove tuge nestale su sve obrane: grof de Peyrac nikad nije tako jako osjetio svoju ljubav za nju. Nikad se još nisu osjećali tako bliskima kao tih dana koji su prethodili odlasku; tad su se prepuštali izljevima nježnosti i obožavanja na koje se nikad prije nisu usudili i koji će ispunjavati njihove snove kad ne budu zajedno. U tom trenutku među njima više nije bilo nikakvih ograda. Osjećali su da ih je okrutna nesreća razdvajanja pogodila u doba savršene sreće kad su postigli čudesni vrhunac svoga saveza. Uzajamno poznavanje je poput savršenstva ljubavnog užitka. Ne mogu mu se odrediti granice.
Ono što su preživjeli otvorilo je novo poglavlje u povijesti njihova zajedničkog života, a sad se čini da s bolom zatvaraju jednu svijetlu i vedru stranicu svoje ljubavi.
»Tek što smo se pronašli, a već se rastajemo« - žalila se Anđelika, donekle nepravedno, jer su već nekoliko godina živjeli zajedno, ali ona je samo izražavala svoj osjećaj da više neće moći uživati u čudu njihovih sastanaka, svoje žaljenje što se u početku predugo nije mogla oteti svom nepovjerenju prema njemu i što nije dovoljno uživala u svakom danu i svakom satu. No ipak, u svakom satu i svakom danu koji su preživjeli u Novom svijetu tkala se pređa njihove sve čvršće, sve blistavije, neuništive ljubavi. Posljednje večeri nalazili su se unutar zidova utvrde, pod crvenim nebom. Grlili su se kao ludi, kao pijani, ponavljajući da je to posljednje iskušenje koje im je nametnuto i da će ga oboje prebroditi da bi zadobili pravo da zauvijek ostanu jedno uz drugo i više se ne razdvajaju.
Milujući joj kosu, govorio joj je da se ovaj put neće rastati. Ona će mu pomoći ne samo time što će ostati u Americi i bdjeti nad Gouldsboroom i Wapassouom, nego i time što će ostati vezana uz njega svojom ljubavlju čiju snagu napokon vidi u potpunosti. Opet su zaboravili, kao i prvi put: nisu se dovoljno voljeli.
Razdvojenost je prekinula srebrnu nit njihove strasti. Našli su se pred prazninom, urlajući od nezadovoljene strasti, od razočaranja koje su smatrali konačnim, osakaćeni gubitkom koji su smatrali nepopravljivim kao što djeca žale za slomljenom igračkom.
Ali nisu li se uzajamno podupirali svih tih godina? Nije li ih upravo žarka ljubav ponovno spojila? »Ljubavna silo, sad u te vjerujemo.« Neće više dati da ih muče neopravdani strahovi, neutemeljene bojazni i sitničavo nepovjerenje.
»Žal za sadašnjošću, žeđ za susretima, tegobe odsutnosti koja lišava našu put dijela nas samih prekalit će ono što nas veže i pojačati ono što nas privlači. Ta privlačnost nije tek veza koja se ne može prekinuti, ona nas održava i umnožava naše snage za borbe u kojima moramo sudjelovati.
Neprestano ću misliti na vas, ljubavi moja. Kao negda. Žalit ću za vašim lijepim očima. Ali ne kao negda, sa strahom i nepovjerenjem, vrebajući ženu koju volim, zato što sam je bio izgubio. Sad znam tko ste vi. Vi ste vi. I volim sve što jeste. Ne bojim se ničega u vama. Želim vas. Očaravate me. Shvatio sam, jer ste me time darivali svakoga dana, da sam ja plamen vašega života, kao što ste vi plamen moga života. Ništa ne može ugasiti tu vatru i samo to mi je važno.
Budite jaki, ljubavi moja, budite ono što jeste, budite radost za oči i srca naših naroda i kraljevstava. Živite, smijte se, širite radost života oko sebe, nadahnjujte sve svojim vlastitim životom, radošću ljubavi, smijeha i stvaranja. Vidim vas takvu i
volim vas takvu. Za mene vi nemate mrlja i nikad niste pogriješili. Vi ste moje blago i cijeli moj svijet, moj život. Nastavite živjeti i postojati, i dalje okupljajte prijatelje oko sebe, liječite, slušajte priče i legende, razgovarajte sa svima i vidjet ćete: vjetar će puhati u naša jedra i ja ću se uskoro vratiti. Radi se samo o jednoj zimi.
Dani će slijediti jedan za drugim, a svaki će biti drukčiji, svaki će donijeti svoje malo kazalište puno drama i komedija.
Vidjet ćete: Radi se samo o jednoj zimi. Čuvajte se! Čuvajte svoj život. Samo to tražim od vas.«
Takva je bila njihova bol posljednje večeri kad nisu osjećali žudnju; nisu imali snage. Tek u zoru poslije noći provedene u polusnu, kad su se probudili zagrljeni, smiješeći se kao da su pred licem vječnosti u blagom svjetlu praskozorja, tek u tom posljednjem trenutku očaranja, radosti i zaborava, pažnje i vatrenosti, opojnosti i nježnosti, darovan im je sat ljubavi za koji su se bojali da im je posljednji na ovom svijetu.

Neka vas ne mori strah, ja ću bdjeti nad njim - prošaptao je Ville d'Avray držeći je u gotovo ljubavničkom zagrljaju. - Više bih volio ostati uz vas, ali bolje ću vam služiti ako odem. Mislit ću samo na gospodina de Peyraca, bdjeti nad njim - ponovi on. - To nije tašto razmetanje. Ja imam dobar nos na Dvoru, znam sve o svima i nitko me ne može prevariti.
No zasad je odlučio ostati posljednji na kopnu uz Anđeliku i pomoći joj da prebrodi posljednje bolne trenutke razdvajanja.
Afrodita će isploviti za iduće plime, a on je tvrdio da joj neće trebati dugo da dostigne glavninu flote.
Nije imao vremena potražiti Cherubina u Chignectouu, morao ga je ostaviti da provede još jednu godinu u Francuskom zaljevu, nadajući se da neće zaboraviti svoj dobar odgoj i abecedu koje je s mukom usvojio.
Ove obale vidjele su toliko odlazaka! Valjalo je zadržati prisebnost. Pred očima promatrača naviklih na taj prizor, Anđelika i Joffrey de Peyrac smjeli su se zagrliti, jer nisu više bili u Bostonu, već s francuskim plemićima njihova ranga. Joffrey de Peyrac nije zaboravio nikoga spomenuti u svojim pozdravima i preporukama.
Potom se vratio Anđeliki, govoreći u sebi da na svijetu nema ljepših očiju od njezinih. Ona se u posljednjem trenutku prisjeti i zamoli ga preklinjućim glasom:
Obećajte mi!... Obećajte mi...
Slušam vas.
Obećajte mi da nećete ići u Prag.
U Prag?
Nemam dovoljno vremena da vam objasnim... Samo mi obećajte! Obećao je. Ona je tako nepredvidljiva.
Prag? Doista, prisjetio se da je oduvijek želio posjetiti taj grad. Dok je silazio u čamac, gledao je prema Anđeliki s veselim sjajem u očima. »Moja divna žena! Moja nepredvidljivica!«
Anđelika je bila zadovoljna i utješena što nije zaboravila u posljednjem trenutku iznuditi to obećanje od njega.
Kad je gospodin de Frontenac nedavno spomenuo čarobnicu s Orleanskog otoka, prisjetila se toga nejasnoga Guillemettinog predviđanja. Sva predviđanja o sudbini valja uzeti obiljno...
Taj događaj skršio je nepodnošljiv osjećaj koji se budio u njoj kad su prva vesla zaparala površinu vode i potjerala barku koja ga je odvezla do broda na sidrištu. Sunčev sjaj bio je vrlo lijep brod koji je Joffrey de Peyrac naručio u salemskom brodogradilištu. Bit će mu to prvo preplovljavanje oceana.
Stojeći na krmi, grof de Peyrac dugo je gledao prema kopnu na kojem se nazirala voljena silueta koju je jedinu razaznavao u gomili.
Nikad nije toliko žalio što ljudska moć ne može podizati planine, što on ne može proživjeti iskušenja bića koje obožava. Osjećaj nemoći spriječio ga je da i dalje razmišlja kako bi joj mogao pomoći.
»Uvijek ću biti uz tebe, obećavam ti, neprestano ću biti uz tebe, ljubavi moja, ljepoto moja, voljeno moje dijete. Moja snaga bit će tvoja u svakoj borbi.«
Njegov pobočnik, Enrico Enzi, prvi put otkako slijedi svoga gospodara bez mane na svim putovanjima, kroz sve opasnosti i tragedije, u njegovim crnim očima punim prkosa ugledao je sjaj koji je nalikovao suzama.
Anđelika se vratila na Dugu, koja se pripremala za ispiovljavanje u isto vrijeme kad i Afrodita. Priznala je da joj prisutnost vragolastog markiza umnogome ublažava tugu. Nakon što ju je naveo da s njim popije butelju dobrog vina, markiz ju je zabavljao pripovijestima o Dvoru, o Versaillesu, o dvorcu kraljevog brata, Saint-Cloudu, gdje vlada njegova druga žena, dvorska dama, jako i veselo stvorenje, koja stvara vrlo ugodno okružje. Na kraju joj je nadugo i naširoko govorio o njezina dva sina, Florimondu i Cantoru.
Kad su isplovili, došao je trenutak razdvajanja. Putnici su se isprva domahivali, potom su signalizirali zastavicama, a nakraju su se razdvojili. Jedan brod je krenuo prema istoku, u more tame, a drugi se uputio na jug, duž divljih obala s kojih je dopirao miris cvjetnih livada.

Stigavši u Gouldsboro, Anđelika se bacila Abigael u zagrljaj i iskreno zaplakala. Abigael ju je strpljivo pustila da se izjada i isplače, a potom je sjela kraj nje, puna blagosti i sućuti, i upitala je:
Osim te nevolje, tog višemjesečnog rastanka od vašeg supruga, postoji li još neki razlog vašeg očajanja?
Da i ne - prizna Anđelika. - Shvatila sam da je sudbina žena da prebrode iskušenje rastanka koje je za njih mnogo teže nego za muškarce. Tko se može pohvaliti da je proživio cijeli život uz voljenoga bračnog druga bez ijednog rastanka? Pogotovo u ovim teškim vremenima... Ali osjećam nelagodu koja me nadahnjuje strahom: nije li to najava drugih nevolja?
Povjerila joj je da često misli na rečenicu koju je izrekao Piksarett: »Vjeruj u svoju intuiciju.« Bojala se svoje intuicije jer joj je najavljivala da ta nelagoda nije toliko znak prirodne osobne tuge koju će nadvladati, koliko upozorenje na nesreću koja će se u Joffrevevoj odsutnosti sručiti na nju, na sve njih.
Ne znam jesam li se smutila, ali povremeno me prožima tjeskoba. Ali ne bojim se za njega ni za svoje sinove. Znam da su svi oni dovoljno jaki.
Budući da je znala da ta vedra mlada žena s istom pozornom popustljivošću sluša tepanje beba, zagonetne Severinine izjave, negodovanja gospođe Manigault i mudrovanja tetke Anne, Anđelika se usudila pružiti joj uvid u svoje strahove bez ikakva ozbiljna temelja, ali nije se mogla oteti dojmu da su sretne kočije njihova života, koji je oduvijek priželjkivala tako skladnim i radosnim, počele škripati i zanositi se poput kakvih slabo podmazanih seoskih kola.
Vidite, Abigael, to je poput udara vjetra na moru, koji naglo mijenja vrijeme oko vas. Sve postaje hladno i tmurno.
Sjećala se protekle godine kad je tijekom svog posljednjeg putovanja u Novu Francusku primijetila promijenjeno ozračje u Quebecu, što je moglo biti prirodnom posljedicom ljetnih poslova. No tu je bilo i ispitivanje Garreaua d'Entremonta o Jednorogu i kraljevim djevojkama.
Upoznala je Abigael s poslom koji je obavila zajedno s Delphine du Rozier; shvatile su da ne znaju što se dogodilo s jednom od kraljevih djevojaka i posumnjale da je demonka živa.
Jeste li o tome govorili s gospodinom de Peyracom?
Što bih mu rekla?
Sestra Germaine Maillotin je nestala, a nitko ne zna kada, kamo ni kako.
A sad je stigao opoziv gospodina de Frontenaca. To možda i nije ni u kakvoj vezi, ali ne sviđa mi se taj svežanj nespretnosti i nezgoda, intriga i nesporazuma.
Abigael je pozorno slušala. Napokon je rekla da udvoje razmotriti stanje već znači razjasniti ga. Valja ga sagledati s drugog gledišta. Ako postoji urota protiv njih, mogu sami sebi čestitati na mjerama koje su poduzeli. Joffrey de Peyrac u Francuskoj neće dopustiti da ga nasamare i moći će pogoditi hobotnicu u srce, ako je bude.
Složile su se da će idući mjeseci biti puni mogućih preokreta i poremećaja. Morat će biti budni i udvostručiti opreznost. Bit će to prijelazno razdoblje.
Sve se mijenja - zaključi Abigael. - Svjetlo i sjena. Sunce i oluja. To bi nas trebalo opametiti da više nikad ne pomislimo da možemo živjeti izvan tijeka tih promjena.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:29 pm

Anđelika 13 The_North-_West_Passage_1874

ŠESTI DIO
ĐAVOLJI VJETAR
27.
LJULJANJE NA VALOVIMA
Nevolje su počele preranim povratkom Adhemara i Yolande.
Pojavili su se tu, jedno kraj drugoga, smušeni i ukočeni, zajedno sa živopisnim šumskim traperima na koje su i nalikovali.
Anđelika ih je ugledala kad je izišla iz utvrde držeći blizance za ruke i uputila se prema gostionici da ih počasti slasnim obrokom; upitala se jesu li to doista oni, odakle su se stvorili i kad ih je posljednji put vidjela. Prisjetivši se da je to bilo u Tidmagoucheu, shvatila je da njihovo putovanje nije prošlo kako je bilo predviđeno. Sjećala se da ih je vidjela kako se sa svoje dvoje djece ukrcavaju na Saint-Corentin, brigantin Joba Simona, u nakani da posjete obitelj u Quebecu te potom nastave put prema Montrealu, ondje saznaju novosti o Honorini i dovedu je bude li moguće.
Da su imali i najpovoljniji vjetar, još se ne bi mogli vratiti. Što to znači?
Nakon duge šutnje tijekom koje je mladi par doista sličio »drvenim marijama«, Anđelika ih napokon upita:
Što radite ovdje? Gdje je Honorina?
Nismo uspjeli prijeći Gaspe - odgovori Yolande turobnim glasom.
Zašto?
Zbog brodoloma.
Saint-Corentin je potonuo - dovrši Adhemar.
Potonuo!
Da, potonuo.
Otkad su naselili ovu divlju zemlju, nijedan brod iz Gouldsboroove flote nije potonuo. Umirali su od trošnosti nakon mnogih plovidaba i trijumfalnih preplovljavanja oceana, ali nijedan nije pretrpio brodolom.
Anđelika je nekoliko časaka šutjela u nevjerici.
Oluja? - upita napokon.
Valjalo je imati na umu da je Rijeka svetog Lawrencea često izložena nevremenu ne manje strašnom od oluje na oceanu.
Oni to porekoše i pogledaše se, ukočeno trzajući glavom, poput lutaka na koncu. Već ih je htjela prodrmati kako bi se pribrali i progovorili kad je Yolande odlučila probiti led.
Pucali su na nas.
Dva taneta su nas pogodila! - nastavi Adhemar. - Saint-Corentin je potonuo i mi smo se našli u valovima.
Oboje su govorili istodobno. To se dogodilo kad je brodić već bio duboko zašao u ušće Rijeke svetog Lawrencea.
Neki velik brod, koji su jedva nazirali u magli, ispalio je kuglu i svi su popadali na pod. Brod se počeo naginjati, a ljudi su pomagali tesarima da začepe rupu.
Gospodin de Barssempuy zapovjedio je da se velika šalupa porine u vodu i savjetovao putnicima, ponajprije ženama, da zauzmu mjesta u njoj, a on sam je sjeo u maleni kanu sa četvoricom članova posade. Snažno su zaveslali prema obrisu velikog nepomičnog broda, golema poput nekakve zlokobne prikaze. Barssempuy se uspravio i vikao iz sveg glasa mašući zastavom grofa de Peyraca; ponavljao je da su iz Gouldsboroa te da zahtijevaju objašnjenje i pomoć.
Kanu im je nestao iz vida; nedvojbeno su se ukrcali na brod.
Za to vrijeme su se svi putnici sa Saint-Corentina koji nisu pomagali pri popravljanju ukrcali u šalupu.
Malo potom, kad se spustila još gušća magla, bljesnula je još jedna munja, začuo se još jedan pucanj i taj put se brod Joba Simona, pogođen u vodenu liniju, prevrnuo i potonuo.
Jesu li se svi spasili?
Nisu, nažalost. Dva mornara koja nisu imali vremena popeti se iz poplavljenog potpalublja nestala su sa Saint-Corentinom.
Ostali su skočili u more i domogli se šalupe koja je bila pretovarena i u opasnosti da se i sama prevrne. Stari Job Simon zadihano je govorio o prokletstvu koje će ga pratiti do kraja života. Preživjeli su plutali na površini rijeke, ovijeni gustom maglom, nošeni strujom velike rijeke.
Ma vi ste to sanjali!
Na njihovim licima tražila je znakove poremećenosti duha ili - kao što se ponadala na trenutak - šaljive urote koju su skovali da bi se našalili s njom, nedvojbeno neumjesne, ali možda su to učinili iz nestašnosti.
Ne! Njihova utučenost, zastrašenost i smetenost bila je odviše iskrena. Yolande briznu u plač.
Gdje su vaša djeca? - upita Anđelika, obuzeta strašnom sumnjom. Mlada žena zaplače još gorče.
Napokon je Anđelika u stankama između suza, jecaja i uzdaha uspjela s olakšanjem doznati da su dvoje njihove djece, Melanie i Anselme, na sigurnom kod svoje znamenite bake, Lijepe Marcelline, u mlinu u Chignectouu.
No i ta jadna djeca bila su u životnoj opasnosti dok se pretovarena šalupa ljuljala poput teška kovčega.
Nakraju su sreli veliku barku naseljenika iz tog kraja, Tancredea Beaujarsa, koji ih je ukrcao i dovezao do svoje zakupljene zemlje na obroncima Gaspea. Čuvši pripovijest prijatelja gospodina i gospođe de Peyrac, preporučio im je da ne pokušavaju nastaviti put prema Quebecu. Po njegovu mišljenju, Quebec se priprema za prostaka koga su poslali da zamijeni gospodina de Frontenaca. Mogao bi se kladiti da je Frontenacov nasljednik bio na brodu koji je pucao na njih.
»Vratite se što prije i upozorite gospodina de Peyraca« - rekao im je stari Beaujars. Ustupio im je svoj maleni kuter i svog peljara: »Vratit ćete ga kad budete mogli, s tovarom ugljena s Rta Breton i nekoliko svežanja sušenoga bakalara.«
Ploveći od pristaništa do pristaništa, brodolomci su dospjeli do Tidmagouchea. Tu su ugledali golem broj tuljana koji su htjeli prijeći tjesnac između obale i otoka Saint- Jean, na putu svoje nasljedne migracije.
Nije samo novi guverner odgovoran za to - reče Anđelika.
Kad ljudi počnu gubiti glavu, i sama priroda se poremeti - reče Adhemar mudro. - A vrijedi i obratno. Kad se priroda poremeti, ljudi gube glavu.
Adhemar je govorio plačljivo propovjednim glasom. Uzdisao je i žalio se.
Ah! Dvjesto tisuća tuljana u tom tjesnacu! Vjerujte mi, gospođo, kad se priroda prevari, to je najstrašniji prizor. Ali to je i znak. Kraj svijeta nije daleko! Ovo je početak katastrofa.
Kako su tuljani, koje je na migraciju naveo tko zna koji utjecaj zvijezda, Mjeseca ili Sunca, prekinuli njihov put, iskrcali su se na obali Shediaca i potom prepješačili prevlaku koja ih je odvajala od Francuskog zaljeva.
Ostavivši djecu kod Marcelline, odmah su se ukrcali na brod i stigli u Gouldsboro.
Tancrede je spomenuo novoga guvernera - čudila se Anđelika. - No ne radi li se ipak o novom intendantu?
Rekao je: guverner.
Jesu li Barssempuy i njegovi ljudi ostali u rukama tih gusara? Govorite!
Da. Dok smo se ukrcavali na šalupu i pokušavali spasiti Saint-Corentin koji se bio nagnuo - tad još nije bilo ispaljeno drugo tane - imali smo dojam da u magli naziremo poručnika de Barssempuya obješenog na jarbolu.
Obješenog!?
Nismo ga samo mi vidjeli. Pitajte one tamo.
Adhemar pokaza dvojicu ljudi koji su se pridružili skupini oko Anđelike i njezine djece; oni potvrdiše tužnu priču.
Podrijetlom iz Francuskog zaljeva, bili su u posadi Saint-Corentina. Spasili su se i sad su doveli svoje obitelji u zaštitu slobodne luke Gouldsboro.
Vidjevši ih još na rubu plača, ona ih odvede Colinu Paturelu da mu objasne što se redom dogodilo. Mogli su bez prestanka nagađati o uzrocima incidenta, od pogreške u magli do nove objave rata između Francuske i Engleske za koju se još nije čulo u Americi.
Ali Barssempuyeva smrt ostala je neobjašnjena i neobjašnjiva. Nadala se da je to lažna vijest. Osjećala je naklonost prema tom mladom čovjeku, zapravo i ne više tako mladom, koji ju je ganuo svojom čistom i iskrenom ljubavlju za Lijepu Marie, jednu od kraljevih djevojaka. Nju je kukavički ubio Armand Dacaux, demonkin tajnik, a poručnik se nije nikad utješio. Ljubav i patnje otkupile su zločine i pljačku koje je počinio taj pustolovni plemić dok je bio poručnik normanskog gusara Zlatobradog.
Obješen! - ponavljala je. - To je nemoguće. Čak ni neki engleski kapetan zalutao u Rijeku svetog Lawrencea ne bi se usudio... Ti prestrašeni ljudi krivo su vidjeli.
Ljuljajući se na valovima, kao što je rekao Adhemar, smeteni pucnjem iz topa, poluslijepi u magli koja im je dopuštala da vide samo obrise napadača, zamišljali su najgore. A Joffrey je otišao! I gospodin de Frontenac!
Ta mješavina nagađanja i loših vijesti podsjetila ju je na nered koji je zavladao kad je došla demonka. Bila je to najava podmuklih događaja.
Ne mogavši jasno izraziti što osjeća, pomislila je samo: »Sve ide s lošeg na gore.« Slijed događaja neće joj dati vremena da razradi svoju procjenu.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:30 pm

28. "ONA DOLAZI"
Demonka! Paukova mreža njezinih lukavština pomalo je umrtvila svoje žrtve, oslabila njihovu volju, uspavala budnost, promijenila izgled svega!...
Anđelika je osjećala kako ih obavijaju niti te mreže. Zato se jedva pribrala kad je jednog jutra čula buku koja je dopirala iz luke. Vidjevši razbarušenu ženu koja je raspravljala s nekolicinom muškaraca, zapanjila se. »Ne, to ne može biti.«
Dotrčala su neka djeca, vičući.
Gospo Anđeliko, dođite brzo! Upravo se iskrcala neka žena koja ima napad padavice.
Morala je odmah povratiti hladnokrvnost, jer će jedino tako moći svladati ženinu histeriju koja se već izražavala oštrim kricima.
Izdaleka je vidjela siluetu mlade žene koja je pokušavala oteti se rukama koje su je zadržavale. Zbacila je svoju kapu, obuzeta padavicom i raščupana joj je kosa prekrivala lice. Zacijelo je bila strankinja, nepoznata u ovim krajevima, jer su ljudi iz Gouldsboroa imali ravnodušan i istodobno podrugljiv izraz lica onih koji promatraju prizor čija besmislenost ih zabavlja, a ne prijeti zajednici, jer se radi o nekome koga
»ne poznaju«. Iako se na nekim licima moglo pročitati malo sućuti, jer uvijek je tužno vidjeti ljudsko biće koje razum napušta, većinu je primamio sam prizor; pratili
su Anđeliku dok je išla prema sredini kruga što se oblikovao oko nesretnice koja je pala na koljena.
Što se događa? Tko je ta žena?
Tko zna? Nije nam htjela reći kako se zove - objasni jedan od mornara koji su je držali za ruke.
On se predstavi i reče da je Bretonac, mornar s ribarskog broda u lovu na bakalar. Bio je zadužen da u velikoj šalupi odvede tu nesretnicu koja je stalno ponavljala:
»Gouldsboro! Gouldsboro!« i u svakom je pristaništu, još od Rijeke svetog Lawrencea, tražila da je »iz milosrđa« dovezu u Gouldsboro. Dok je govorio, mlada žena, vrlo vitka i dobro građena, već je bila iznemogla i na koljenima jer su je držali u tom položaju da ne bi pala glavom u pijesak. Smirila se čim je čula Anđelikin glas, a možda je to bilo i zato što su joj u tom trenutku prestali govoriti na svim jezicima da se »smiri«. Tad se iznenada trgnula, poput ulovljene ribe koju već smatraju mrtvom, a koja se uspije posljednjim grčem prebaciti preko palube u more, istrgnula iz ruku onih koji su je držali, bacila pred Anđelikine noge i ovila joj ruke oko koljena. Potom je podignula glavu te hrapavim i očajnim glasom viknula:
Ona dolazi! Ona dolazi!
Anđelika zaprepašteno u toj blijedoj, prljavoj i raščupanoj ženi prepozna lijepu suprugu mornaričkog potporučnika Gildasa iz regimente Carignan-Sallierea, Delphinu Barbier du Rosoy. Vidjela ju je prošle godine tijekom svog posljednjeg boravka u Quebecu.
Delphine! Pa to ste vi! Delphine, što vam se dogodilo? Zašto ste došli? I to u ovakvom stanju? Odgovorite mi.
Ispucale i izranjene usne mlade žene drhtale su, prekrivene bjeličastom pjenom. Činilo se da joj se jezik prilijepio za nepce i da teško guta.
Žedna je - reče netko.
Bretonci potvrdiše da već mnogo dana ne uzima hranu ni vodu i ponavlja samo:
»Gouldsboro - brzo, brzo!«
Prestrašena je.
Anđelika joj je rukama obuhvatila glavu i blago joj govorila želeći joj pomoći da se pribere: uvjeravala ju je da je stigla u pravu luku i da se treba osvježiti i odmoriti. Ovdje, u Gouldsborou, ne može joj se dogoditi nikakvo zlo.
Njezine riječi doprle su do tog iscrpljenog duha i pogled mlade žene izgubio je dio svoje ukočenosti. Ona pokuša objasniti svoje ponašanje.
Vidjela sam je - reče napokon jasno, ali ne bez napora. - Vidjela sam je! Ah, znala sam da su naši predosjećaji bili ispravni I da nije tako jednostavno riješiti je se. Vratila se! Izgubljeni smo! Vidjela sam je.
Ali koga to?
Nju! - uzdahnu Delphine du Rosoy, a zjenice joj se raširiše. Dobro je poznajete. Nju, vojvotkinju, dobrotvorku. Nju, tu...
Ona se onesvijesti kod zadnje riječi i pade.
Anđelika ju je dala odnijeti u svoj stan u utvrdi i položiti u svoju vlastitu postelju. To mjesto bilo je najpogodnije da bi se nekoga izliječilo i saslušalo njegova povjeravanja.
Prvo joj je vlažila usne kao bolesniku od groznice, a potom joj je dala malo svježe vode. Delphine je polako popila nekoliko gutljaja koji su joj povratili život i malo boje u obraze. Ona se zavali na jastuke s dubokim uzdahom, ali domalo je opet obuze drhtanje.
Bože moj! Što će biti s nama? - šaptala je kršeći ruke. - Uvijek me je mrzila, ponajprije mene. Mrzila je bjegove, čak i pokušaje bijega. Htjela me je ubiti, a i Gildasa, mog jadnog supruga. Zaklela se da će me uništiti. Čak i tijekom zadnjih nekoliko godina pojavljivala mi se u snu, dozivala me i prijetila mi da će mi se
osvetiti sedamdeset i sedam puta... A sad je uskrsnula iz groba! Oh, gospo Anđeliko, pomozite mi.
I želim vam pomoći, ali morate se smiriti i objasniti mi što je u vama uzrokovalo takav strah. - Pa dobro! Vidjela sam je kao što vas vidim, a znam da je i ona vidjela mene! Bože, kakav užas!
Gdje to, Delphine? Gdje ste bili kad ste je vidjeli? U postelji?... Možda ste sanjali?
Ne. Na molu, kao i svi. Gledala sam kako se iskrcava novi guverner koji je trebao doći iz Francuske sa suprugom i odmah sam je ugledala, okruženu pratnjom. Ah! Krv mi se zaledila u žilama. Znala sam da je došao trenutak istine. Bila je to ona!
Nije li vas prevarila sličnost? Uvijek ste se bojali da će ona uskrsnuti.
Upravo tako! Nismo li to već predvidjele? Otkad smo otkrile nestanak Henriette Maillotin, izgubila sam svaku nadu. Zar to ne znate i bolje od mene? Grob u Tidmagoucheu je grob Henriette Maillotin, Germainene sestre koja je skupo platila svoju odanost onoj koju je htjela spasiti. Ubili su je, unakazili i izložili u šumi odjevenu u vojvotkinjinu odjeću, a vojvotkinja je opet bila slobodna i mogla je i dalje činiti svoja zlodjela.
Kako je preživjela svoje rane?
Stari Nicolas Parys pobrinuo se za sve. Nije mu nedostajalo suučesnika na otočnim utočištima. Ne zaboravite da je bio kralj istočne obale, moćniji od svih indijanskih sagamora, pa čak i od gospodina de Ville d'Avraya. Tako je bilo, sigurna sam u to. Dvoje drugova iz pakla... koji su se dobro poznavali.
Ali, ako je to ona, zašto je toliko dugo čekala da se opet pojavi? Mlada žena slegnu ramenima.
Kako to saznati... Za nju vrijeme ne postoji. Ona je vječna. To je demonka. Demonka kojoj je trebalo vremena da je zaborave... da povjeruju u tu smrt koja joj je omogućila da izbjegne inkvizicijski sud i da povrati zdravlje i ljepotu. A možda i da izbjegne naše svjedočenje. U Francuskoj, kamo se vratila, progonili su je kao suučesnicu gospođe de Brinvilliers. Ranili su je. Bila je u tužnom stanju... kad ste je iščupali iz njihovih ruku.
Stari Parys je mrtav.
Zato se ona i vratila. Vidite, sve se slaže. Godine - što njoj one znače? A tako su kratke nama koji tegobno gradimo svoju uništenu sreću. Ona ih je iskoristila tako što se riješila svog starog ljubavnika, uništila ga, ubila ga i udala se za drugoga, koji joj je omogućio da se pod novim imenom pojavi u Kanadi, gdje će povući za nos sve, jer zna sve o njima, te snovati kako da nam se osveti.
Ako prihvatimo da je to ona, jer ste je tako nedvojbeno i brzo prepoznali, nisu li i drugi nešto naslutili? Mogli bi je razotkriti, čak još i danas.
Tko bi to mogao? Na tu aferu pao je mrak voljom svih nas koji smo u njoj sudjelovali. Tko bi se usudio?
Intendant Carlon, primjerice. On je odigrao važnu ulogu. Delphine se suho nasmija.
Što može intendant? Nije na dovoljno dobrom položaju da bi se mogao igrati dojavljivača. Zna da se izlaže opasnosti da ga ismiju... ili ubiju. Novi guverner ima svu moć u rukama, a zasad ima i ovlasti intendanta.
To ne sprečava intendanta...
I te kako ga sprečava! Ta novi guverner de Gorrestat je oženjen, njegova žena je s njim došla u Kanadu, a... to je ona! Sve ostale će prevariti. Nije izgubila ništa od svoje dijabolične moći. Ta moć je tajnovitija i jača no ikad. U Quebecu će prevariti sve, kao i ovdje, kad je čak i vas obmanula iskrcavši se kao samozvana brodolomka u namjerno poderanoj odjeći, ali s namirisanom i urednom kosom, jer je obožavala svoju kosu. I nitko nije ništa primijetio, ni vi koji ste joj odmah pritekli u pomoć, ni mi koji smo je obožavali i vidjeli samo njezinu savršenost i ljepotu. Kako ljudska bića
vole iluzije i boje se stvarnosti! Voljela je igrati se s tom ljudskom potrebom za snom i zaboravom. Uspavala ih je, očarala svojim smijehom, svojim ljupkim riječima i pogledima punim značenja i obećanja.
Čuvši te riječi, Anđelika je imala dojam da vidi Abroisinino lice i da je obuzima njezin omamljujući pogled.
To je nemoguće! - viknu ona punim plućima, odbijaći stvarnost. - Delphine, je li to doista bila ona?
Bila je malo drukčija, možda. Drukčije crte lica... Druga boja kose, no to se lako postiže. Odjevena je po modi koja joj ne pristaje. Drukčija je. Manje je lijepa... Doima se starijom.
No, vidite!
Ali pogled joj je isti, smijeh i kretnje su joj iste, a kad me pogledala... bila sam ukočena poput zeca koji je pogledao zmiju. Prošla je kraj mene u gomili, smiješeći se, okružena pratnjom, a kad nitko nije mogao čuti, rekla mi je: »Večeras ćeš umrijeti!« Gledala me je u lice, a usne gotovo da joj se nisu micale.
Jeste li doista čuli te riječi i prepoznali njezin glas? Delphine uzdahnu i umorno zatvori oči.
Rekla bih to i pred Bogom. A to mi je govorio i njezin pogled. Sjećajući se njezine lukavosti i neodložnosti s kojom zadaje udarce, shvatila sam da joj ne smijem dati ni jednu priliku da me nađe i pošalje svoje ubojice. Quebec je zatvorena zamka; morala sam pobjeći odmah ako sam uopće htjela pobjeći.
Iskoristila sam metež dolaska i uskočila u šalupu koja me je malo potom odvezla do brodića što je isplovljavao prema Tadoussacu. Isplovio je za iduće plime, a posada, koja je odložila polazak da bi pomagala pri dolasku tog kraljevskog broda na kojem je doplovio guverner i kraljevi službenici, nije obratila pozornost na mene. I tako...
Ona zastade, kao da će se onesvijestiti.
I evo me ovdje - uzdahnu ona. - Evo me, izgubljene, na rubu smrti nakon tog strašnog putovanja. Na početku nisam imala pojma kamo me vozi ona šalupa. Mislila sam samo kako da pobjegnem, kako da odem što dalje od Quebeca... prije večeri. Potom se u meni rodila misao: moram poći k vama jer me jedino vi možete shvatiti i povjerovati mi.
Ona zašuti i opet snažno zadrhta.
Ali, jadna moja Delphine - reče Anđelika odmjeravajući riječi - ne mislite li da ste podlegli odveć naglom porivu? Ta osoba nalazila se među pridošlicama, bilo je mnogo novih lica. Znamo kakav metež prati dolazak brodova. Jedna slična osoba... i vi ste povjerovali...
Ne! Ne! Taj pogled se ne zaboravlja! Ni onaj pobjednički osmijeh kad me je prepoznala. Očekivali smo novoga guvernera, gospodina de Gorrestata i njegovu suprugu... a to je ona, kažem vam.
Slučajna sličnost s najavljenom velikom damom podsjetila vas je na bolne događaje.
Mlada žena tresla se i začuđeno gledala Anđeliku.
Ne vjerujete mi?
Da bi je odvratila od njezine opsesije, Anđelika je upita:
Gdje je Gildas?
Gildas? - reče Delphine odsutno.
Da, Gildas, vaš suprug.
Delphine otre čelo nadlanicom. - Gildas! Ah, da - reče ona kao da se budi iz sna. - Siroti moj prijatelj! Ne, on srećom ne zna ništa. Ništa nije shvatio. No ona mu ne može učiniti zlo. U svakom slučaju, pobjegla sam joj.
Ali, Delphine, ta on je vaš suprug! Jeste li ga upozorili?
Ne! Ne. Otišla sam tako brzo! Morala sam. Njezine oči govorile su: večeras. Imala sam samo jedan izlaz. Nestati što prije, pobjeći rijekom... Poznavala sam njezinu dijaboličku lukavost, znala sam kako vuče konce zamki u koje će nas uloviti prije no što uspijemo razaznati pauka koji nas vreba u sredini. Predobro je poznajem. Često me je u nekoliko riječi upoznavala sa svojim planovima, a oni su se ostvarivali kao da su njezine riječi zmije koje joj izlaze iz usta i upućuju se prema cilju koji im je odredila.
Dok se Anđelika pitala u kojoj mjeri može povjerovati njezinoj pripovijesti, Delphine je došla k sebi. Sjela je na rub kreveta i potom ustala te hodala odmjerenim koracima. Pogledavši oko sebe i prepoznavši gdje se nalazi, izravnala je nabore haljine i krenula prema prozoru.
Naslonila se na okvir i gledala van. Bila je mirna. Pomalo je izraz melankolične radosti i nježnosti osvijetlio njezino lice. Podignula je ruke u kretnji koja je mogla biti preklinjanje neba, a krasila ju je ljupkost čarolije.
Oh! Gouldsboro! Gouldsboro! - šaptala je. - Kako te volim i kako te mrzim. Ovdje je počela moja kalvarija, ali i moj preporod. Ovdje se sve otkrilo i ona je ovdje razotkivena. Gouldsboro, kako te mrzim što si mi otkrio tko je ona i kako te volim što si me od nje oslobodio!
Kad je Delphine bila u Gouldsborou, pokazala je mnogo hrabrosti u nevolji. Anđelika je odmah ocijenila da je nadmoćna svojim družicama koje su se nagonski okupljale oko nje jer je bila hladnokrvna i dobro je vladala sobom. Vojvotkinja de Maudribourg imala je moć mistifikacije, ali ona je bila među prvima koje su je jasno vidjele.
Dokazala je da ne gubi glavu zbog sitnice.
Ne okrenuvši se prema Anđeliki, Delphine opet progovori. Glas joj je bio normalan i donekle rezigniran, pun tužnog prijekora.
Zašto sumnjate u mene, gospođo de Peyrac? Zašto želite da me smatraju ludom? I dalje je gledala kroz prozor.
Uzalud se branite: morat ćete podijeliti taj strah sa mnom. Prošle godine ste me ispitivali o broju mojih drugarica. Gospodin d'Entremont tražio je da sastavimo njihov popis. I ja sam poput vas, znam da se uvijek nadamo iako ništa ne može poduprijeti tobožnju sigurnost koju gajimo u strahu da se naš strah ne bi uobličio u nešto stvarno. No iz iskustva bismo trebali naučiti da budemo mudri, oprezni i spremni na najgore. Ja sam spremna. Nisam prestala živjeti. Trebali biste mi čestitati, gospo Anđeliko, što nisam ni trenutka oklijevala, iako sam vas uznemirila svojim ponašanjem i poremećenošću. Ali vi me dobro poznajete i znate da me naša demonka može navesti na očito luđačke postupke, ali me ne može učiniti ludom.
Takvo razmišljanje dojmilo se Anđelike. Zbunila se i nije više znala što da misli. Promatrala je Delphinu i proučavala mršavu priliku koja se ocrtavala u protusvjetlu; tad se prisjetila jedne pojedinosti.
Delphine, nisu li mi najavili da ste trudni? Ako sam dobro izračunala, sad biste morali biti u šestom ili sedmom mjesecu.
Delphine se slomi kao da ju je obuzela neizdržljiva bol.
Izgubila sam ga - kriknu ona plačući i prekri lice rukama. - Oh, Bože moj! Tako velika sreća bila mi je obećana. A tada... bilo je gotovo! Jadno dijete! Jadni Giidas! Kakva tuga za njega koji je bio tako sretan!
Cijela ta drama mogla se drukčije objasniti. Zbog razočaranja je možda izgubila glavu. To se ponekad događa.
Delphine je naslutila njezine misli.
Varate se. To se nije dogodilo u Quebecu - reče Delphine. - U Quebecu sam se dobro osjećala i pripremala sam se za sretno materinstvo. Možda ga je njezin pogled ubio u meni, ali prije bih rekla da su to učinile muke i tegobe toga strašnog putovanja.
Ona zadihano ispripovijeda o svom pobačaju:
To se dogodilo na onom prokletom brodu kao posljedica strašne oluje koja nas je zahvatila u Zaljevu svetog Lawrencea. Mi putnici bili smo u potpalublju i ljuljanje broda bacalo nas je jedne preko dragih; dobijali smo na tisuće udaraca. Malo poslije oluje osjetila sam da mi se utroba para, zamalo sam se onesvijestila i ugledala sam ga u krvi na onim prljavim daskama. O, jadno moje dijete!
Očajnički je plakala i njihala se naprijed-nazad.
Već je bio tako sladak, tako nježan, tako čudesan. Mornari su ga htjeli baciti u more kao hranu pticama. Otela sam im ga i držala ga na svom srcu što sam dulje mogla. Na kraju je kapetan shvatio kakva je moja bol i dao mi malen drveni lijes i zapečatio ga. Sama sam u nj položila to siroto biće. Sama sam ga odnijela na most. Htjela sam ga sama spustiti u more. Ali kad sam izišla na otvoreno, na vjetar, preplavila me paklena buka. Reklo bi se da su se čuli svi krici prokletih. Približivši se ogradi, vidjela sam da se more zacrnilo tuljanima koji su greškom zalutali u tjesnac i urlali od gnjeva i nezadovoljstva; i sam brod bio je u opasnosti. Ostala sam omamljena i zastrašena tim prizorom te je kapetan uzeo lijes u ruke i sam ga bacio u more. Bogu hvala, vidjela sam da je odmah potonuo... Kapetan je bio hrabar - prizna ona na kraju.
Zašutjela je i puštala da joj suze teku niz lice.
Izliječili su me Indijanci u idućem pristaništu u Zaljevu. Ali više nikoga nisam vidjela. Sanjala sam samo o jednom: doći k vama. Ponavljala sam: »Gouldsboro! Gouldsboro!« Kapetan me je ukrcao na ovaj ribarski brod, a njegova posada obećala je da će me dovesti k vama.
Ona ušuti, iscrpljena. Anđelika je bila očajna. Sudbina žena doista je teška, mislila je. Upitala se kako je Delphinin razum izdržao ta iskušenja.
Njezina pripovijest dokazala je da je očuvala bistrinu. Podatak o tuljanima u zaljevu bio je točan jer je o njemu govorio i Adhemar. Pogled na njih zacijelo je bio bolan za mladu majku koja je sahranjivala sićušno tijelo. Delphine nije luda. Naprotiv, s mnogo duševne snage suočila se s tim teškim iskušenjem.
Jadno malo biće - šaptala je Delphine s beskrajnom tugom. - Malo moje drago. Bilo je prva žrtva demonkina povratka, njezina prvog zločina. Bit će i drugih!

Bit će i drugih - upozorila je Delphine du Rosoy. Čuvajte se, gospođo, jer ona se vratila u Kanadu upravo zbog mržnje prema vama.
Povremeno je pritrčavala do prozora i gledala prema luci kao da očekuje da se ona pojavi.
Odmorite se, Delphine! Neće se odmah stvoriti ovdje. Jamačno nema dar sveprisutnosti niti može doletjeti iz Quebeca u Gouldsboro.
Ona je zagrli oko mršavih i drhtavih ramena.
Morate se odmoriti, sirota moja Delphine. Izliječit ću vas. Ovdje ćete moći spavati u miru, a to dugo niste mogli. Ponavljam: ovdje ste na sigurnom.
A ako je isplovila prema Gouldsborou čim vas nije našla u Quebecu?
Neće stići već sutra.
Ali hoće, stići će sutra - zaplaka Delphine djetinjasto.
Neće! Razmislite. Otišli ste iz Quebeca čim se ona iskrcala. Ako je došla kao supruga novoga guvernera, morali su je kao takvu primiti, morala se svima predstaviti, morala se smjestiti. Ako vas je i prepoznala, nije se mogla odmah uputiti vašim tragom.
O, da, mogla je.
Ali nije!
Mogla je poslati svoje plaćenike.
A ja vam kažem da u svakom slučaju imamo nekoliko dana da se pripremimo. Govorit ćemo o tome s gospodinom Paturelom. Ovdje smo među prijateljima, dobro smo zaštićeni.
Snažno je i prijateljski zagrlila to iscrpljeno tijelo želeći je ohrabriti. To ju je sprečavalo da misli unaprijed jer se bojala da će je obuzeti panika ako bude razmišljala.
Umirite se - ponavljala je po stoti put. Nije joj mogla ništa drugo reći.
Prijateljice moja, što god se dogodilo, prisjetite se da je spas i mir na zemlji dan onima koji žele pobjedu dobra. Čak i ako se pojavi kod nas, u pratnji svih demona ovoga svijeta i pakla, nemojte zaboraviti da je Bog jači.

od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:30 pm

29.
SOLIDARNE PRIJATELJICE PROTIV DEMONKE
Te večeri Anđelika je smjestila Delphinu kod tetke Anne, koja je često iznajmljivala jednu sobu u svojoj kući.
Nije mogla razgovarati s Colinom Paturelom jer je bio u obilasku. Morala se posvetiti i svojoj djeci koja su bila kod Berneovih. Abigaeli je nabacila dvije riječi o neočekivanom dolasku Delphine du Rosoy, ali izbjegavala joj je odati njezinu priču. Željela je uvjeriti samu sebe, barem pred Abigael i barem dok ne dobije opipljivije dokaze, da je Delphinu prevarila sličnost.
Bila je gotovo uvjerena u to kad se probudila idućeg jutra i započela novi dan u kojemu nije manjkalo poslova. Valjalo je planirati odlazak u Wapassou i pripremiti što je potrebno za karavanu.
No kad su s obale pristigli glasovi o dolasku broda, morala je požuriti prema luci. Uplašila se da je u skupini udaljenih pridošlica razaznala siluetu zloglasne žene, no odmah se urazumila. »Pa čak i ako je ovdje, više se nemam čega bojati. Izgubila je. Spremna sam vidjeti je.«
Zapazivši da dvije pridošle dame pitaju za nju, bila je uvjerena da ju je vidjela, doista vidjela u njezinoj crveno-plavo-žutoj opravi vojvotkinje.
»Evo nas opet« - pomisli Anđelika i zastade da prikupi snage. Odjednom širom otvori oči. Nije bilo nikakvih raskošnih haljina, nikakvih jarkih boja na odjeći dviju putnica. Poljakinja je hitala pješčanom obalom Gouldsboroa i korila svog malog slugu, a to se nije moglo usporediti s vilovitom pojavom navodno uskrsnule gospe de Maudribourg koja se pretvorila u gospođu de Gorrestat.
Poljakinja je psovala: zbog svoje težine tonula je gotovo do gležanja u šljunak.
Pomozi mi - reče ona i pruži ruku prema Anđeliki, koja je još stajala. - No, dobro! Da, da, to sam ja! A što si ti mislila? Da ja nisam kadra, kao i svatko drugi, ukrcati se na brod i posjetiti te u tvom Gouldsborou na kraju svijeta?
Morska prskavica namočila je svojevrsnu čipkanu kapicu koju je povremeno namještala jer je jadno padala.
To je vrpčani ukras na glavi - objasni ona. - Kraljeva ljubavnica, ona koja se zove kao ti, Anđelika, ne pojavljuje se bez njega. A tvoja gospođa de Gorrestat uvela ga je u modu u Quebecu.
Moja gospođa de Gorrestat? - prekinu je Anđelika - Što to znači?
Julienne me je obavijestila - namignu joj Janine Gonfarel. - Znam sve. Ali, nikom ni riječi. Sve ću ti polako objasniti; mnogo toga ću ti ispričati. No ponajprije mi treba dobra juha i čaša crnog vina jer sam na rubu nesvjestice.
Anđelika u liku druge putnice prepozna Julienne. I ona je bila kraljeva djevojka koja je doživjela brodolom Jednoroga na toj obali te je osjećala potrebu da se tu vrati.
Njezin suprug, Aristide, pokajani gusar, nije bio daleko i nosio je njihove damske kovčege od štavljene kože. Unatoč svom dostojanstvenom izgledu gospodina u čipkanom prsluku i trorogom šeširu, nije mu bilo ugodno što se opet našao u Gouldsborou jer ga je u davnom vremenu upoznao kao mjesto puno zarobljenika u lancima.
Da nema Julienne, ne biste me vidjeli ovdje, gospođo - reče on opazivši Anđeliku. - Ali htjela je otići iz Quebeca kao da joj je vrag u gaćama.
On doda tihim glasom:
Čini se da je dobrotvorka, vražja vojvotkinja, ipak živa!
Otkad joj je Janine Gonfarel dobacila »tvoja gospođa de Gorrestat«, Anđelika nije mogla izgovoriti ni riječi niti se predati izrazima iznenađenja i radosti kao što je prilika zahtijevala. Ledena gvalja stvorila joj se u utrobi. Shvatila je da sve dotad nije povjerovala Delphininoj pripovijesti. A sad ima dokaze: demonka Ambroisine se vratila!

U tišini je vodila svoje posjetiteljice koje kao da nisu primijetile njezino mucanje i zadovoljile su se njezinim osmijehom. Same su pitale i odgovarale, uzbuđene i sretne što su stigle na cilj nakon mnogo dana plovidbe.
Dovela ih je u Gostionicu pod utvrdom i smjestila ih za stol odvojen od dvorane, gdje su mogle razgovarati da ih se ne čuje i gdje neće biti predmet radoznale javnosti.
Kao da ju je upozorila intuicija, Delphine du Rosoy već je bila ondje i odmah se bacila u zagrljaj Julienne.
Dakle, i ti si je prepoznala - viknu ona, zaboravivši u uzbuđenju da je uvijek održavala hladne odnose sa sirotom Julienne dok su bile u istoj skupini kraljevih djevojaka koje je u Kanadu poslala njihova dobrotvorka gospođa de Maudribourg.
Juliennina radost kad je prepoznala Delphinu također je bila iznenađujuća, jer one su se uvijek međusobno izbjegavale.
Delphine, draga moja, ponekad sam vas smatrala umišljenom, ali zajedno smo preživjele brodolom, nije li tako? Zajedno smo propatile smrti i nevolje s tom đavolicom, zajedno smo godinama živjele u Quebecu u miru i dobru te sam sretna što vidim da ste joj uspjeli pobjeći.
Dakle, istina je? I vi, Julienne, i vi ste je prepoznali? - upita Anđelika.
Prepoznala? Nego što?! Nema dvojbe u to. Ponajprije njezine oči. Lice joj se malo promijenilo zbog rana koje je zadobila. Odmah sam je ugledala. Nije više onako lijepa. Ali to je ona. Vidjela sam njezine ožiljke.
Julienne se nije još nikad prevarila kad je riječ o dobrotvorki, što joj je svojedobno pribavilo neprijateljstvo njezinih drugarica.
Kakav udarac! Već odavno sam zaboravila tu gaduru! Bila je mrtva i ostaje mrtva. Ne znam što da kažem o dolasku te gospođe de Gorrestat. Nisam imala vremena otići u luku i pozdraviti novoga guvernera i njegovu ženu. Imala sam ozbiljna posla u bolnici sa svim onim ranjenicima, Indijancima i Francuzima. A idućeg dana donijeli su nam Henriette.
Koju Henriette?
Henriette Goubay, gospođicu iz pratnje gospođe de Baumont. Proljetos su došle iz Francuske. Vidjela sam Henriette. Govorila je o Parizu. Bila je zaručena za intendanta kuće gospođe de Baumont. Bila je sretna. A onda su nam je donijeli na umoru. Nesreća, rekli su. Pala je. Dotrčala sam prva, jer pripadale smo istom sestrinstvu, nije li tako? Odmah sam vidjela da je izgubljena. Nagnula sam se nad nju i upitala je: »Jadna moja Henriette, što ti se dogodilo?« Svećenik koga je pozvala majka Jannerot došao je s posljednjim sakramentima, a kad sam pogledala gore, osjetila sam da me privlači neki pogled i ugledala sam nju na samo nekoliko koraka, na drugoj strani kreveta. Prepoznala sam je po pogledu i osmijehu. Nije umrla i sad se
vratila. Prvo sam pomislila da je to prikaza, a potom sam shvatila i prestrašila se kao nikad prije. Gospođa de Baumont mi je rekla da je gospođa de Gorrestat, njihova susjeda, bila tako dobra da je pritekla u pomoć Henrietti kad je pala s krova na koji se popela da bi provjerila jesu li štitnici od požara dobro pričvršćeni, a potom ju je svojom kočijom odvezla u bolnicu i pozvala svećenika. Tko zna nije li Henriette pala kad ju je prepoznala vidjevši je s krova u susjednoj kući? Tko zna nije li je ona dotukla u kočiji? Tko će to ikad saznati? U svakom slučaju, ako nisam odmah umrla, to je zato što sam čvrsta i zato što imam predosjećaje otkad me je Ronchon ispitovao o Jednorogu i tražio iz Francuske naša imena. Vidjela sam previše da ne bih shvatila da se moram braniti. Pobjegla sam kroz stražnja vrata bolnice i spasila se. Odmah sam potražila Delphinu, no nisam je našla kod kuće. Pomislila sam da nemam više vremena i potrčala sam Aristideu koji je bio u šumi i pekao rakiju.
Ta vojvotkinja omela je moje planove za proizvodnju rakije kakvu ni gospodin guverner de Frontenac nema na svom stolu. Morao sam poći za svojom Julienne i odmah se ukrcati... a nisam znao ni kamo smo krenuli!
Možda sam te dvostruko spasila od smrti - reče Julienne. - Otrovao bi se tom svojom mješavinom.
Anđelika je slušala njihove glasove i još se nije mogla odlučiti nisu li svi oni žrtve kolektivne ludosti.
Bilo je abnormalnih pojava koje su uzbudile jednostavne duhove: vatreni kanui na nebu, oluje, tuljani u tjesnacu...
Kako god bilo, Henriette je mrtva - zaključi Julienne, - a da se nismo spasile, i mi bismo došle na red.
Poljakinja poče govoriti tihim i tajanstvenim glasom:
Ja sam je odmah vidjela, tu »guvernerku«, nije me prevarila ta slatkica... Stara majmunica ne može naučiti nove grimase. Odmah mi je rekla da će doći k meni; smiješila mi se jer su joj rekli da imam najbolja jela u gradu, a malo-pomalo navela me je da govorim o tebi: »Gospođa de Peyrac! Poznajete li gospođu de Peyrac?« Kad sam izgovorila tvoje ime, Anđelika, učinilo mi se da se obliznula.
Opiši mi je.
Ne mogu ništa reći. Sjećam se samo očiju: ponekad zlatne boje, a ponekad boje noći. Ali to ne bi bilo dovoljno da me potjera na put. Bilo je još nešto.
Jednog jutra dobila sam poruku iz uršulinskog samostana da su gotovi moji svjećnjaci koje sam dala na pozlatu. Znaš da sam uvijek htjela ugoditi ljudima crkve. U radionici sam ugledala sestru Magdalenu. Imala sam dojam da joj je laknulo što sam došla.
Oh, došli ste, draga gospođo - rekla mi je gotovo mi ljubeći ruke. Odvela me je u svoju odaju. - Srećom, sad smo same - nastavila je i ogledala se oko sebe. - Gospođo Gonfarel, vi ste prijateljica gospođe de Peyrac i htjela bih da joj prenesete poruku. Recite joj da sam je ovaj put prepoznala.
Koga to? - upitala sam je.
Demonku iz Akadije. Čim sam je ugledala. Dobra gospo Gonfarel, vi koja sve znate, niste li čuli da se govori o viziji demonke iz Akadije koju sam imala prije nekoliko godina?
Dakako - rekla sam. - Znam tu viziju napamet, kao i svi ostali, a znam i da su neki drsko tvrdili da je riječ o gospođi de Peyrac. No vi ste je oslobodili te optužbe. A sad kažete da ste vidjeli pravu? - Tihim glasom povjerila mi je da se radi o plemenitoj dami koja se dan prije s novim guvernerom pojavila u predvorju samostana. Neka sestra je nekoliko puta provirila u sobu, a sestra Magdalena ponašala se kao da ju je uhvatila u nečemu nedoličnom.
Ali, draga sestro - rekla sam joj još tišim glasom. - Ako ste uvjereni da je ta dama, koja mi se nimalo ne sviđa, istinu govoreći, vaša demonka, zašto ne obavijestite
biskupa ili vašeg ispovjednika? Oni bi se trebali pozabaviti njome. Nikad više neće im pasti na pamet da u to miješaju našu prijateljicu gospođu de Peyrac, ne mislite li tako, draga sestro?
Bila je na rubu plača:
Rekla sam im to, svima... Ali ne vjeruju mi.
Kad sam to shvatila, odlučila sam otići - nastavi Poljakinja. - Morala sam te upozoriti, jer je to tvoja protivnica. Tebe traži... da bi se osvetila, čini se.
Nije me našla u Quebecu. Put ovamo je težak. A ovaj put smo upozoreni. Ovdje smo dobro zaštićeni, jer kanadski guverner ovdje nema nikakva utjecaja.
Ali mogla bi doći u Montreal - prošapta Delphine.
U Montreal!
Anđelika odjednom problijedi. Val straha razli se njezinom utrobom. Montreal znači - Honorina.
U Montrealu je Honorina.
Ako je saznala da je Anđelikina kći pitomica u Montrealu, to gnjusno biće poći će u Ville-Marie i napasti Honorinu.
Anđelika je na svim licima razaznavala strah koji je potaknula ta pretpostavka.
Ali zašto ste pobjegle poput zečeva? - viknu ona i okrenu se pridošlicama. - Niste smjele skidati pogled s nje, a kad bi krenula u Montreal, morale biste poći istim brodom!
Istim brodom? - ponovi Julienne očiju raširenih u strahu.
Valjalo ju je slijediti, razobličavati je, sprečavati je da uništava! Zar ne shvaćate? Ako ode u Montreal i ako je to doista ona, Honorina će pasti u njezine ruke!
Poljakinja skoči na noge i poput metka izleti iz sobe i zalupi vratima.
Vratila se malo potom u pratnji gospođe Carrere i njezinih kćeri koje su rasprostrle zdjele, tanjure, šalice, noževe i žlice, a kao kruna svega tu su bila dva lonca sa školjkama i mesnim raguom.
Anđeliku su nečije ruke posjele na klupu kao da je djevojčica, a Poljakinja joj je donijela čašu vina i naredila joj da je mora odmah popiti, jer će je inače prisiliti na to, i to spretnije nego što su njoj pariški istražitelji ulili dva lonca hladne vode u želudac da bi je naveli na priznanje da je ukrala dvije boce rakije.
To su bile lijepe godine, nego što. Nećemo ih opet proživjeti. Sad smo slobodne. Neću dopustiti da nas jedna od tih velikih dama trovačica ovdje otruje. Jedi i pij, a poslije ćemo razgovarati. Rekla sam gospođi Carrere da nas dobro nahrani jer ovako više ne možemo. Spopala bi nas nesvjestica.
Ne misleći ni na što, Anđelika je jela s prijateljicama koje su bile iscrpljene od proživljenih osjećaja i od tegoba koje su pretrpjele na putovanju.

od Sponsored content

Anđelika 13

Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13

Re: Anđelika 13