Anđelika 11

ANĐELIKA U QUEBECU

Anđelika i njezin suprug, grof Joffrey de Peyrac, dolaze u Quebec koji je administrativno središte državne i vjerske vlasti francuskog teritorija u Sjevernoj Americi. Tijekom duge kanadske zime, koja je zadržala sve kao zarobljenike leda i sprijećila pomorski promet s Europom, Anđelika postiže uspjeh i svi je prihvaćaju. Na kraju zime dolaze kraljevi izaslanici s pismima za Joffreya. Kralj mu vraæa sva njegova dobra i sve titule i poziva ih da doðu na Dvor. Grof šalje starijeg sina Florimonda.

PRVI DIO
DOLAZAK
1.
STRATEGIJA GROFA DE PEYRACA
Odabrala je modru haljinu. Bila je od gotovo bijelog teškog satena, ali kako se tkanina nabirala, svijetlila je čistim plavetnilom koje je svaku kretnju pratilo veličanstvenim ljeskanjem, u kojem se jedva nazirala i ružičasta boja zore.
Pogledavši kroz prozor krmenog dijela broda Gouldsboro, usidrenog u quebečkoj luci, Anđelika pomisli da se njezina haljina posve slaže s tim ledenim, nepomičnim jutrom koje ih čeka vani i svojim biserastim odsjajima prožima mirne vode Rijeke svetog Lawrencea, slične mirnom jezeru.
I sam grad bio je ružičast. Nije se čulo ni glasa. Mali kolonijalni grad bio je nepomičan i uspavan, izgubljen usred neprijateljskih kanadskih krajeva, kao da zadržava dah i čeka. Anđelika je osjećala kao da je grad gleda s leđa, vreba na nju i promatra je kako stoji pred zrcalom u velikom salonu Gouldsboroa: ona, Anđelika de Sance de Monteloup, grofica de Peyrac; ona, prognanica iz francuskoga kraljevstva koju će primiti gospodin de Frontenac, guverner Nove Francuske i predstavnik kralja Luja XIV na američkom tlu, onog istog kralja protiv kojeg se nekoć pobunila.
Zato joj je grlo stisnuo blagi strah, od kojeg se branila time što je svojoj toaleti posvetila svu potrebnu pozornost. Lice joj je ostalo mirno, a njezine velike zelene oči izražavale su samo kritičku budnost kojom je ispitivala svoj odraz u zrcalu.
Nikako nije htjela pred onima koji su je okruživali i pomagali joj - svojim služavkama, svojim krojačem i Kouassi-Baom, velikim crncem koji je nosio njezinu škrinjicu s nakitom - odati ni najmanji znak zabrinutosti.
No bližio se sat kad je morala stupiti na kopno i pojaviše se svi strahovi, sve prepreke koje su činile taj pothvat pravom ludošću. Francuski kralj odavno ih je prognao, nju i njezina muža, grofa de Peyraca. Već godinama se bore protiv tog vladara koji ih je nepravedno osudio zbog ljubomore prema moćnom suparniku.
U Novom svijetu mnogi su ih kanadski Francuzi smatrali saveznicima Engleza, koji su im bili susjedi, pa su ih stoga smatrali neprijateljima.
Ne brinući se za te političke igre, Joffrey de Peyrac je s pet brodova nakanio doći u Quebec da bi se susreo s gospodinom de Frontenacom i s njim potpisao ugovor o dobrosusjedskim odnosima. Učinio je prvi korak da bi vratio svoj položaj u francuskom kraljevstvu i, tko zna, jednog dana i imena i titule koje su mu nepravedno oduzeli. Sati koji će uslijediti odlučit će o njihovoj sudbini.
Anđelika je razmišljala o razlici između ponašanja muškaraca i žena u opasnim situacijama.
Nepravedna mržnja, koju je morala podnositi, boljela ju je više nego njezina muža, kojeg gotovo da je zabavljalo to što se mora suprotstavljati opakim progonima.
Maloprije je ušao, pogledao odjeću i nakit koji su donijeli za nju te uskliknuo:
Neka slavlje počne!
Stao je iza nje, u biserima urešenom odijelu od raskošnog satena boje bjelokosti. Njegov pogled, uperen u Anđelikin odsjaj u zrcalu, blistao je divljenjem. Posvetio je pozornost posljednjim potankostima koje treba dovršiti da bi se njegova žena mogla uputiti u Quebec. No ona nije dvojila da je potiho vrlo nestrpljiv da »počne slavlje«. U tom trenutku osjećala se drukčijom od njega, pa čak i malo dalekom.
Taj povratak u Francusku, korak u malenu kanadsku prijestolnicu, u njoj je pobudio sjećanje na njezinu osobnu borbu protiv francuskog kralja, tog nepopustljivog suverena koji joj nikada neće oprostiti što mu se suprotstavila.
Joffrey je sa svojom flotom, svojim bogatstvom, svojom moći koju mu daju posjedi u Maineu, u mnogo boljem položaju. Događaji tog ljeta doveli su dvije važne osobe na njegov brod: gospodina de Ville d'Avraya, guvernera Akadije,1 i

1 Danas: Nova Škotska. Op. prev.
intendanta Carlona, kojem je imao priliku učiniti uslugu. Uz potporu gospodina de Frontenaca, guvernera, i uz uvjeravanje da se gospodin de Castel-Morgeat, vrhovni vojni zapovjednik, neće miješati, uz sigurnost da će biskup ostati neutralan, mogao se nadati dobru od prijema u Quebecu.
Pa ipak, trebalo je uzeti u obzir isusovca, oca d'Orgevala, s kojim su se borili u Akadiji i koji ima velik utjecaj na francuske saveznike, Indijance Abenakije i Algonkine, te na mnogobrojne pobožne ljude koji mu žele iskazati svoju odanost. Isusovac je potaknuo zlonamjerne težnje prema pridošlom Joffreyu de Peyracu koji se, ne poštujući ničije pravo, nastanio na granicama Akadije, francuskog područja, i ondje trgovao s Englezima. Da bi stanje postalo još teže, jedna opatica iz Quebeca imala je viziju u kojoj joj se pojavila vrlo lijepa žena koja će donijeti mnogo nesreće Novoj Francuskoj. Začele su se glasine da je ta žena grofica de Peyrac, čija ljepota je općepoznata.
To je bilo smiješno. Ali, te fanatične glasine navodile su na rat. Danas će se stanje smiriti ili se preobraziti u pravi rat.
U toj nemirnoj koloniji bilo je toliko različitih stranaka da se gotovo nitko nije držao međusobnih dogovora. Govorilo se da je jedan od isusovčevih sljedbenika i Castel-Morgeat, koji ima u rukama vojsku, a ponajprije njegova žena, Sabine de Castel-Morgeat, koju su opisivali autoritativnom i zlom. Na drugoj strani društvene ljestvice bila je stanovita Janine Gonfarel koja je upravljala kućama sumnjiva ugleda u Donjem gradu. Ona je podupirala crkvenu politiku kako bi pridobila snošljivost klera. S njezine strane može se očekivati šutnja. No neće li dolazak Anđelike u toj čudesnoj haljini, skrojenoj po posljednjoj modi, pobuditi zavist kod tih dama?
Ne bih li ipak trebala doći jednostavno odjevena, neopažena, kao što sam došla u Tadoussac? - upita ona.
Ne - odgovori Peyrac. - Morate ih zavesti, podvrgnuti sebi... a ne smijete ih ni razočarati. Narod očekuje divnu prikazu... Treba mu je i dati. Gospa sa Srebrnog jezera... Junakinja iz legende...
Tako Anđelika nije sama sebi skrivala važnost prvih trenutaka i prvih dojmova koje će ostaviti mnoštvu okupljenom da je vidi, mnoštvu u kojem se prelamaju suprotni osjećaji. Ove večeri će Joffrey de Peyrac i njegova družba mirno spavati unutar zidina Ouebeca ili će se pak morati povući sa svojom malenom poraženom flotom. Povrh toga, na njih će tada vrebati velika sjeverna rijeka koju sve više okiva led.
I Joffrey de Peyrac imao je sličan osjećaj. Anđelika će odigrati odlučujuću ulogu. Misleći na zadaću koju joj je naložio, razradio je hrabar, opasan i za Anđeliku neočekivan plan.
Vi ćete se prvi iskrcati, sami i vidljivi svima. Pratit će vas gospodin de Ville d'Avray. To sam mu već rekao. Očaran je. Štitit će vas dva čamca s naoružanim ljudima: straža vaše časti. Tako ćete doći s broda posve sami da im se pokažete, a pogled na vašu čudesnu i sjajnu pojavu ostavit će ih bez daha. Tako ćete, kao boginja koja dolazi s Kitere, kročiti svojom dražesnom nožicom na quebečku obalu. Gospodin de Frontenac, taj galantni muškarac koji nas je pozvao, uhvatit će vas za ruku i tako će mnoštvo vidjeti da ste samo jedna od najčarobnijih žena, bezopasno biće, samo utjelovljenje ženstvenosti i ženskih čari. Prihvatit će vas kao vas samu, a ne kao moju suprugu koja je pod zaštitom mog oružja.
Dodao je:
Ako se slažete...
Ali nije bilo potrebe da mu odgovori. Sjajne Anđelikine oči govorile su mu koliko joj se taj plan čini dobrim i koliko odgovara njezinoj nestrpljivoj i poduzetnoj naravi.
Jer, mi poznajemo francuski narod, zar ne? S lakoćom pokazujemo odlučno lice oružanoj sili, ali ne možemo odbiti ženu koja nam dolazi sama.
A vi, što ćete vi raditi za to vrijeme?
Ja! Za to vrijeme... opkolit ću grad.

2.
PUSTOLOVINA POČINJE
Haljina je bila vrlo lijepa. Unatoč brigama, Anđelika se morala diviti svom odrazu u zrcalu. Primijetila je neke nove detalje na toj haljini pristigloj iz Pariza. Vidjelo se da se više ne nose gornji dijelovi nabrani u »košarice« iznad jedne ili dvije podsuknje. Gornji dio po novom se sastojao od jednoga komada, iste boje kao i podsuknja, koju je donekle otkrivao.
Titravi preljevi te veličanstvene tkanine ukazivali su se samo najprofinjenijem oku. Anđelika je u toj snovitoj haljini izgledala gotovo nestvarno. Njezina preplanula koža, koju je napudrala, privlačila je svjetlo. Činilo se kao da je nešto osvjetljava iznutra. Posebno brižljivo našminkala je oči, prateći liniju obrva. Još od jutra se bavila šminkom i premda je u kabini bilo vrlo hladno, ona je gorjela od zanosa. Zbog svog pustolovnog života izgubila je dio one vještine s kojom se nekoć laćala šminkanja prije nego što bi se pojavila na dvoru.
Završila je, a po pogledu Joffreya de Peyraca mogla je vjerovati da je uspjela. Tamne grofove oči blistale su od zadovoljstva, ali njegov osmijeh bio je prožet i nježnošću. Opet je otkrio novu Anđeliku, onu koja je bila velika dama u Versaillesu i za kojom je žudio kralj. No nije se zbog toga smračio, jer se pri njihovu ponovnom susretu naučio cijeniti sve strane njezina karaktera. Često ga je iznenađivala, ponekad bi ga uznemirila, ali uvijek ga je očaravala svojom promjenljivom naravi.
Rukom ju je blago pomilovao po vratu.
Ovom čudesnom dekolteu pristaju samo dijamanti. A potom se predomisli:
Ne! Biseri. Nježniji su.
On se okrenu prema škrinjici koju mu je dao crni sluga Kouassi-Ba. Odabrao je jednu nisku s tri reda bisera.
Slika u zrcalu podsjetila ih je na sličan prizor koji su proživjeli davno u svojoj palači uToulouseu. Znali su da se prisjećaju iste slike: Toulousea.
Tada me niste voljeli - reče Peyrac. - Kako se to čini dalekim! Zbog vas sam propatio tisuću smrti. Ali, zaboga, kad bi trebalo, čekao bih vas do kraja svijeta. Želio sam vas kao vas samu, a ne kao nekoga tko mi pripada po pravu. I dalje je tako.
Pogledaše prema gradu s osjećajem da će im taj povratak u okrilje Francuske dati priliku za obnovu svega što je uništeno i porušeno. Napokon više ne moraju bježati morima niti se skrivati u šumama. Našli su se među sebi ravnima, igraju njihove igre i uloge usred društva koje je posve jednako Starom svijetu.
Blago joj je položio ruke na ramena i upitao je:
Bojite li se?
Malo.
A kad je blago zadrhtala, on reče:
Hladno vam je. Potražit će vam ogrtač.
Delphine, mlada sobarica, dozvala je Henriette i Yolande, a zatražila je pomoć i od krojača i Kouassi-Baa, jer nije bila mala stvar nositi taj ogrtač. Bio je načinjen od bijeloga krzna, podstavljenog vunom i bijelim satenom. Usto je imao veliku kapuljaču, obrubljenu zlatom i srebrom. Trebalo je paziti da se ne vuče po podu, jer brodski pod nije bio baš najčišći. Svi zajedno otišli su po njega u susjednu sobu, gdje je bio rasprostrt još od sinoć.
Joffrey de Peyrac promatrao je Anđeliku u zrcalu.
Čega se bojite, ljubavi moja? Ne uspjeti znači ne ganuti ljude. Zar ne znate do koje mjere očaravate one koji vas sretnu? Zar niste svjesni zavodničke moći koja zrači iz vas? Tko je mogao uništiti to nepobjedivo samopouzdanje koje biste morali imati? No ako sumnjate, znajte da je vaš čar očuvao svu svoju moć. Neodoljiviji ste no ikad.
Taj njegov mali govor u kojem je kroz topao i blago prigušen glas provijavao dah
»dvorske ljubavi« languedočkih trubadura - a i sam je bio jedan od najpoznatijih - dah nježnosti i radosti ispod kojeg se ukazivala najpotpunija strast, izmamio je Anđeliki osmijeh. Opet se okrenu ogledalu, a odraz joj vrati sliku. Iz nje je zračio zavodnički dar kojim se poigravala tolikim muškarcima, dar koji je ponekad proklinjala, a ponekad blagoslivljala, ali nikad nije žalila što ga osjeća u sebi.
Joffrey je dobro učinio što ju je podsjetio na nj. Došao je dan kad će opet otkriti onu Anđeliku koja se tijekom godina oporavila od neprestanih poraza.
Pristupit će mnoštvu sa cjelokupnom svojom samosvjesnošću i neće ga razočarati. Ako im se učini lijepom i sretnom, umirit će se njihovi strahovi i nestati neprijateljstva.
Ona dotaknu jednu svoju naušnicu da bi se poigrala s odbljeskom dijamanta. Sve je bilo tako lijepo. Prstima je popravila još neke uvojke. To je posljednja kretnja koju čine sve žene prije no što se pokažu pogledima svijeta. Magični obred.
Dakle, uspjeh je siguran i smiješi joj se iz ogledala.
Sluge su se vratile s bijelom pelerinom, noseći je kao kakav barjak.
Grof de Peyrac im je uze iz ruku i sam je položi Anđeliki na ramena. Poravnao je nabore i namjestio kapuljaču oko njezine sjajne kose. Kao da ju je pripremao za viteški obred i kao da će je pelerina štititi i pripremati na borbu.
To je oružje njezine ženske zavodljivosti kojim će danas položiti Quebec pred noge. Približi joj se Delphine s češljem i iglom za kosu.
Gospo, da li da vas pratim? - upita djevojka. - Imam škrinjicu s vašim stvarima.
Ne, nije potrebno, ne želim vas izlagati. Možda bude opasno. Joffrey de Peyrac se umiješa.
Gospođice, vaša briga čini mi se hvalevrijednom. Ali ne vidim svrhe da vi i vaši drugovi danas budete... u prvim redovima. Vratit ćete se na Rochelais, gdje je sad Yolande s djecom. Ondje ćete dobiti upute, kako biste se iskrcali u pravo vrijeme i sudjelovali u svečanosti.
Djevojke poslušno uzeše svoje stvari, pokloniše se i povukoše se pod zaštitu ljudi s Gouldsboroa koji su bili zaduženi za njihovu zaštitu tijekom iskrcavanja. Anđelika začu kako grof šapće Kouassi-Bau:
Pozovi gospodina de Castel-Morgeata... Ona se trznu.
Gospodin de Castel-Morgeat, pukovnik, vojni guverner Nove Francuske, iako je Gaskonjac, jedan je od njihovih najgorih neprijatelja. Zar je on na palubi? Što to treba značiti?
Shvatila je kad je umjesto neugodnog, brkatog, obraslog guvernera ugledala njegova sina, mladog Anne-Françoisa, koji je, za razliku od svog oca, bio vrlo naočit. Njegovim žilama tekla je gaskonjska krv i davala mu languedočku veselost, sklonost dvorskoj ljubavi i poeziji, radosti života. Bio je vitak i visok, imao je crne oči svoje rase i tamnu put, preplanulu od sunca i pustolovina. Sličio je Florimondu kao brat bratu i nije bilo čudno što su se tako dobro razumjeli kad ih je slučaj združio na obali Slatkog mora, kako su tada nazivali Velika jezera.
Kose skupljene vrpcom urešenom na indijanski način, u odjeći od jelenje kože, ali s čipkom koja mu je davala dojam elegancije, bio je slika i prilika onih mladih ljudi, opijenih slobodom, koje je kolonija stvarala kao nove plodove, nepoznate ljudske vrste koja se sjeća Starog svijeta, njegovih kasta i pokrajina iz kojih potječu.
Pozdravio je s dostojanstvom mladog gospodara, a poseban pozdrav uputio je Anđeliki. Njegove plamene oči nisu skrivale divljenje koje je budio pogled na nju. Bio je sav izvan sebe i umalo nije zaboravio okrenuti se prema Peyracu kako bi mu ovaj objasnio zašto ga je pozvao k sebi. Grof ga je prijateljski promatrao.
Lijepi gospodine - reče mu Peyrac - rekli su mi da ste nekoliko godina služili kao paž na francuskom dvoru...
To je istina. Bio sam u službi gospođe de Valenciennes, majčine prijateljice; nosio sam joj skut. A potom, kad su moji roditelji otišli u Novu Francusku, stupio
sam u službu gospođe de Tounnay-Charente na dvoru. Ali kad je prije tri godine gospodin de Ville d'Avray doputovao u Saint-Cloud da bi mi donio vijesti od kuće, vidio je koliko mi nedostaje majka i odveo me je sa sobom u Quebec. Ne žalim - doda mladić vatreno. - Život u šumi zanimljiviji je od sitnih dvorskih događaja, pa čak i kad nosiš bombonijere princezama.
Dobro. Došao je trenutak da obnovite one vještine koje ste znali. Gospođa de Peyrac treba paža koji će je danas pratiti i pomagati u svemu što zahtijeva mnogo pozornosti. Dodat ću samo da sam vas odabrao zbog glasa o vašoj hrabrosti, spretnosti i ljubaznosti. Poznajete ljude u Quebecu. Bude li potrebno, predstavit ćete im se i tako ponuditi svu pomoć dami koju ćete pratiti. Osjećate li se sposobnim obaviti svoje poslanstvo u službi grofice de Peyrac?
Izraz lica i držanje Anne-Françoisa govorili su da ga je prijedlog očarao. Služiti Anđeliki, koju je neizmjerno štovao otkad ju je sreo u Tadoussacu kad se vratio s dalekog sjevera, za njega je značilo nevjerojatnu sreću.
Nije se brinuo zbog svoje šumske odjeće i obavijestio se o iskrcavanju, a zatim potanko pregledao sadržaj škrinjice, opremljene zrcalom u kojem je dama mogla brzo i diskretno provjeriti svoj izgled. Zapamtio je njezin sadržaj, provjerio češljeve i igle za kosu te posudice sa šminkom. Ima li dosta igala? Staklenka s mirisima za slučaj da se kome zavrti u glavi? Pastila od klinčaca protiv mučnine? Namirisanih rupčića? Dame kojima je ponekad služio bile su posebno podložne mirisima. Uspravio se i u hipu se prisjetio svega, jer život paža na dvoru je težak. Plavih očiju, dostojanstven, u indijanskoj odjeći, bio je vrlo zavodljiv. Dodao je da će se raspitati o Nealsu i Timothyju, koji će držati pelerinu i da će, ako ga gospodin i gospođa de Peyrac više ne trebaju, pričekati na mostu. Otišao je i odnio škrinjicu za njegu.
Anđelika je htjela vidjeti ogrlicu od wampuma koju joj je prošlog proljeća irokeški poglavica Outtake poklonio u znak savezništva. Imala je dojam da će joj donijeti sreću. Wampum je služio kao zlato i srebro te su ga upotrebljavali kao novac. Onaj koji je irokeški poglavica poklonio Anđeliki bio je neprocjenjive vrijednosti. Značio je pravi mirovni ugovor.
Outtake, poglavica pet irokeških naroda, bio je najzagriženiji neprijatelj Nove Francuske. Ali, njegov sporazum s Joffreyem de Peyracom i Anđelikom, koji su također Francuzi, malo je ublažio njegovu mržnju prema kanadskim bijelcima.
Anđeliku prože nenadana samosvijest i samopouzdanje te odloži wampum na njegovo mjesto. Ona se obrati mačku koji je spavao na škrinji u kojoj je bio spremljen wampum:
Razveseli se, mali moj, danas navečer bit ćeš u Quebecu i moći ćeš se potucati pravim gradskim ulicama.
Pustolovina počinje. Ona opet pogleda prema Joffreyu de Peyracu, svojem suprugu, svojoj ljubavi, koji je opet odlučio prihvatiti okladu sa životom i pripremao se za posljednji korak, o kojem ovisi uspjeh ili poraz.
Kako je jak! - reče ona. - Gotovo da je čudan, tako drukčiji od ostalih! Dodala je:
On može samo pobijediti... U svemu i uvijek... Danas je dan ponovnog rođenja. Položila je ruku na zapešće koje joj je ponudio.
Pođimo - reče on - pođimo, gospo! Quebec vas čeka.

3.
"NAJLJEPŠI VELEPOSLANIK AMERIKE"
Kad je stupila na balkon brodskog mosta, stresla se od hladnoće. Podignula se velika graja. Dopirala je i s broda, na kojem su se obavljale posljednje pripreme za iskrcavanje, ali i iz grada, nošena jekom. Kako je samo mogla pomisliti da vani vlada tišina?
Magla se i dalje prostirala nad rijekom i prekrivala dio obale, ali ipak se moglo vidjeti da je luka puna svih mogućih plovila, ribarskih brodića i raznih vrsta kanua u kojima su se oni koji nemaju izbora usuđivali spuštati opasnom rijekom. Joffrey de Peyrac otpratio je Anđeliku na prvi most. Držao ju je za ruku i ona iznenada shvati da ga jako muči što je mora pustiti samu da obavi zadaću koja će je možda dovesti u opasnost daleko od njega. Između njih postaviše veliki srebrni pladanj. Šef kuhinje i njegovi pomoćnici donijeli su srebrne i kristalne vrčeve s rumom i nekakvih prozirnim, aromatiziranim alkoholom koji je gospodar Wapassoua i Gouldsboroa pribavio u Novom Oranju, na izvoru rijeke Hudson, gdje su ga Nizozemci pravili od divljih jagoda.
Za hrabrost - objasni Joffrey de Peyrac. - Za sve moje suborce, od brodskog malog do vas, draga moja, najljepša poslanice na američkom tlu.
Vrčevi s pićem počivali su na podlozi od zdrobljenog leda, jer ga je trebalo piti dobro ohlađeno.
Ja bih radije veliku čašu vode - reče Anđelika, kojoj je grlo bilo tako suho da ne bi mogla izgovoriti ni dvije rečenice. Odmah su joj je donijeli. Nadušak ju je ispila i uzdahnula.
Bolje se osjećam. Što ćete, postala sam poput Indijanaca. Samo izvorska voda daje mi snagu zemlje.
U pogledu Joffreya de Peyraca ugledala je ludu želju da je privije k sebi i prekrije poljupcima.
Lijepi ste! To će biti trijumf. Ne puca se na ženu koja dolazi poput kraljice u svojoj najljepšoj odori. Ljudi tada ogledaju potankosti njezine odjeće, dragulje, frizuru i... bitka je dobijena. Predstava ide dalje, nastavlja se. Nitko je ne želi prekinuti. U ovoj malenoj prijestolnici Nove Francuske život ne nudi takvu zabavu.
I ja se veselim. Uloga će biti teška, ali ničega se ne bojim.
Dakako! Ja sam onaj koji će se bojati - reče grof i iskrivi lice. Potom jednim gutljajem isprazni peharčić ruma.
Na svoju gustu kosu koju je mrsio vjetar on stavi crn šešir ukrašen bijelim perjem, pričvršćenim dijamantnom kopčom te navuče kožne rukavice obrubljene čipkom.
Napuštam vas, gospo. Počinjem s pripremama za iskrcaj. Uz pomoć magle koja pokriva ušće rijeke Saint-Charles kročit ću na obalu i, prateći obalu, doći ću do predgrađa Donjeg grada. Potom ću vam se pridružiti u luci sa sviralama, bubnjevima i trubama. Ne brinite se za djecu, oni su na Rochelaisu. On će malo otploviti na otvoreno more i vratit će se tek kad se iskrca većina naših ljudi. Signal će izvijestiti Gouldsboro o izvedenom manevru i tad ćete se vi uputiti prema Quebecu.
Dok su razgovarali, njihove oči su pitale i odgovarale posve drukčijim riječima:
Ljubim te... ti postojiš... čudesna si...
Ljubim te... ti postojiš, ja sam lijepa i osjećam se snažnom...
A ulog svega toga - prošapta ona. - Ulog cijele ove igre? Hoće li nam kralj vratiti naša prava? Hoćemo li nagovoriti narod koji mu je podložan da mu se odupre? To je ludo, neostvarivo. Branimo se i borimo, ali recite mi, gospodaru, koji je ulog?
Kao i za sve ostale - odgovori on vedro. - Živjeti i preživjeti na ovoj prokletoj zemlji na kojoj uživamo u tolikim čudesima. Živjeti bolje. Boriti se za život. Prestati s nasiljem i prolijevanjem krvi, koliko god je to moguće. Dakako, primiti nas u Novoj Francuskoj posve je nelegalno. Ali, počinje zima. Mjesecima neće biti veza s Francuskom. Naše miroljubive namjere daju nam snagu. Moje dopisivanje s Frontenacom daje plodove.
Rekli ste da imate još jednog saveznika u gradu?
Pssst! - reče Peyrac. - Moj saveznik bit će djelotvorniji ostane li tajnovit. No sve će se malo-pomalo otkriti. Već je mnogo to što imamo pristup guverneru. On se izložio opasnosti da jednog dana padne u nemilost kod kralja. Još ne znamo kakvi su kraljevi osjećaji prema nama. A dotad, što može biti čudesnije dvama izgnanicima od zimovanja u Quebecu, na francuskom tlu, među prijateljima?

4.
OČEKIVANJE PRIJE ISKRCAVANJA
On joj poljubi ruku i udalji se.
Ne brinite se za mene - reče još jednom. - Radi se samo o vama, o vašoj pobjedi, anđeoska markizo.
Ona se nasmija toj davnoj tituli kojom ju je oslovio: Markiza Anđela. To je bilo tajno ime koje je upotrebljavala na Dvoru čudesa u Parizu. Za nj je čuo neke večeri kad ga je pročitao u njezinom pismu Desgrezu. Čuvši ga iz njegovih usta, osjetila je zadovoljstvo i iznenađenje.
Markiza anđela!
Gledajući grad koji je izdaleka sličio kakvom malenom francuskom gradiću u Bretanji ili Normandiji, osjećala je kako se njezina prošlost miješa sa sadašnjošću. Igra počinje. Svi su zauzeli svoja mjesta. Anđelika je u sjeni jedrilja čekala markiza de Ville d'Avraya.
Grad koji se prostirao pred njima bio je izložen. Nastupajuća zima odvojila je protivnike u bezizlaznu samoću. Nitko se ne može nadati nikakvom upletanju. Golemi američki kontinent učinio ih je svojim zarobljenicima, međusobno suočenim i svedenim na sebe same: Francuzi iz Quebeca i Francuzi kojima zapovijeda Peyrac.
Quebec se prostirao pred njima poput cizeliranog zlatarskog rada; njegove bijele kuće na različitim razinama uzdizale su se nad vodom. Velike prostore ispunjavali su drvoredi, vrtovi i voćnjaci. Na samom vrhu, velike zgrade uzdizale su se poput krune nad gradom: katedrala, biskupija, sjemenište, isusovačka škola, uršulinski samostan, bolnica, utvrda Saint-Louis. Tri ili četiri vjetrenjače, raštrkane cijelim gradom, davale su toj cjelini dojam prisnosti.
Nad Dijamantskim rtom uzdizao se obris velikog drvenog križa.
Markiz de Ville d'Avray iznenada doskoči pred Anđeliku, poput tintilinića u prinčevskoj odjeći.
Želite li moj dalekozor?
Okrenuvši se nekoliko puta oko sebe, doda:
Kako vam se činim? Nisam li lijep?
Predivni ste. Ali ja očekujem da vi pohvalite moju haljinu. Ništa niste rekli.
Dakako, čarobni ste. Riječi mi izmiču... Nema opravdanja za mene, ali tako sam veseo i uzbuđen što ću vas pratiti. Primit će vas uz ovacije. Pogledajte to mnoštvo. Puca od radoznalosti da vas vidi.
Doista se vidjelo da se cijeli grad spustio na obalu, poput mrava na pohodu. Anđelika posudi markižev dalekozor i svojim očima ugleda uzbibanu gomilu. U prvim redovima bili su dvorani i časnici u ceremonijalnim odorama sa svojim damama. Pripremali su im doček dostojan visokih gostiju, a ne neprijatelja ili stranaca.
Anđelike se to duboko dojmilo. Već dugo nije vidjela toliko ljudi na jednom mjestu, i to samih Francuza.
Izgledaju zadovoljno.
Očarani su. Možete mi vjerovati na riječ.
A kako se ponaša vojni guverner, gospodin de Castel-Morgeat?
Pokorio se. Guverner je zahtijevao da mora dati riječ da neće ništa učiniti protiv vas. No upravo sam ga pomoću dalekozora opazio pokraj gospodina de Frontenaca. Grize usne, ali je miran.
A... otac d'Orgeval? Vidite li njega?
Vidjele su se brojne svećeničke odore. Ville d'Avray je počeo pozorno tražiti, a potom odmahnu glavom.
Ne vidim ga. Čini se da se i on drži po strani.
Ville d'Avray i dalje je svojim dalekozorom promatrao gomilu. Iznenada poskoči:
Ah! Eno ga! Znao sam, znao sam, rekao sam vam! Pogledajte tamo desno, ispred skupine uglednika. Vidim ga. Onaj svećenik u crnom. Ta rekao sam vam da će me prvi dočekati na molu.
Tko? Otac d'Orgeval?
Ma ne! Moj ispovjednik! - pobjedonosno reče markiz. - Sjećate ga se, gospodin Dagenet mi se pridružio u Gouldsborou i potom me odbio pratiti do kraja Francuskog zaljeva, rekavši da će u Quebec doći kopnom. Ah, rekao sam vam da će doći prije nas. Ha! Vidite što je Akadija napravila od tog četrdesetgodišnjeg redovnika zadubljenog u knjige i molitvu, šumskog putnika s kanuom na ramenima. Uvijek sam vam govorio: ova zemlja izluđuje.
Anđelika uze dalekozor i razabra obris svečanog duhovnika duga nosa, kojeg se sjećala iz Gouldsboroa. To je nedvojbeno bio on. Pribrano je čekao svog zaštitnika i bilo je teško zamisliti da je pješke prešao gotovo tri stotine milja opasne šumovite pokrajine, sam i tako svečan.
Quebec je bio sličan drvetu otežalom od plodova. Posvuda je sve bilo puno ljudi. Na drugoj strani zidina prostirala se široka, zelena ravnica. Izgledala je poput uzburkanog mora. To su bili domoroci, francuski prijatelji i saveznici.
Ville d'Avray se odmaknu i doviknu Anđeliki:
Dakako, kad se budemo uputili u katedralu na Te Deum, dat ću vam svoju nosiljku na raspolaganje. Moja nosiljka gotovo da je jedina u Quebecu. U svakom slučaju, najudobnija je. Ne brinite se. Pod mojom zaštitom ste nedodirljivi. Vidjet ćete.
Taj ne misli na topovske kugle! Otišao je, probijajući put kroz metež koji je vladao na Gouldsborou. Brodski most bio je pun ljudi koji su žurili tamo-amo. Svi su odlično izgledali, odjeveni u bijelo platno, s pojasevima pekinško-plave boje, a na glavi su imali plave kape sa zlatnim resicama. Mnogi su nalikovali pticama spremnim raširiti krila u slučaju uzbune. U paradi se nije zaboravilo na moguća iznenađenja.
Ville d'Avray je pozdravljao barke i kanue koji su plovili oko broda. Neals Abbal, svjetlokosi Šveđanin, i crnac Timothy stali su uz Anđeliku. Bili su odjeveni u kratke crvene kaputiće i bijele hlače, a obuveni u cipele sa srebrnim kopčama. Bili su vrlo ponosni što će nositi Anđelikinu pelerinu.
Ville d'Avray se vrati s njima. Bio je bijesan.
Razbili su jedan komad - reče on Anđeliki. - To je strašno. Jedan od najljepših motiva iz moje fajansne peći.
Još više se razbjesnio kad je vidio Timothyja u livreji.
Što! Niste dali da mi ovaj crnčić bude paž, a sad ste ga uzeli za sebe.
Anđelika mu poče objašnjavati da je to samo privremeno, da tako ispunjava želju malenom robu, ali Ville d'Avray je već mislio na nešto drugo. U razgovoru s ljudima u barkama koje su plovile oko broda saznao je vrlo vedre vijesti.
Čuo sam da se moja služavka vratila iz svoje kućice u Saint-Josephu. Čini se da je sanjala moj skori povratak. Tvrdim da će nam pripremiti jedno od domorodačkih jela od divljači, čije tajne je otkrila. Ah, Anđeliko! Već ove večeri sjedit ćete kod mene, gostit ćete se i gledati kako noć pada na Svetog Lawrencea. Nadam se i da ćete me i vi često pozivati k sebi.
Neće li vaša služavka biti razočarana kad nam ustupite svoju kuću i preselite se u grad?
Učinit će što joj kažem.
On opet pogleda kroz dalekozor.
Htio bih vam pokazati svoju kuću, ali stabla u vrtu moje susjede, gospođice d'Hourredanne ga skrivaju od pogleda. Ipak, mogu razabrati dio strehe i dim koji se diže iz dimnjaka. Život je lijep!

5.
KANONADA NA RIJEKU SVETOG LAWRENCEA
Markiz i Anđelika pogledavali su s vremena na vrijeme prema ušću rijeke Saint- Charles, kamo su se uputile čete pod zapovjedništvom grofa de Peyraca. Nad tim predjelom još se vukla lagana magla.
Što čekamo? - upita ona.
Znak koji nam mora poslati. Možda mu se čini da je magla još pregusta.
Gotovo u istom trenutku magla se poče dizati i oni ugledaše brod nasukan na ušću.
Koji je to brod? - upita Anđelika.
Sveti Ivan Krstitelj, stara olupina koju smo već više puta morali izvlačiti iz poteškoća. čim je stigla prošle noći, nasukala se na ušću. Ali njegova nesreća nam odgovara. Naši brodovi Mont-Desert i Rochelais pomogli su putnicima. Na palubu su uzeli one koji su malo previše smočili noge. Među njima je i gospodin de Bardagne, kraljev izaslanik, i njegove sluge. Uz intendanta Carlona i baruna d'Arrebousta, gospodin de Peyrac raspolaže lijepim brojem talaca. No neće ih upotrijebiti. Divim se njegovoj političkoj mudrosti. Nezgoda Svetog Ivana Krstitelja dala mu je izliku da pomogne brodolomcima i tako se iskrca na kopno. Doći će sa stražnje strane, zajedno s časnim gostima koje je spasio iz vode, uključujući tu i kraljevog izaslanika.
S druge strane se krupnim koracima približi visok mladić, duge kose koju je pridržavala vrpca s indijanskim ukrasima, i stane uz Anđeliku. Na prsima je držao pozlaćenu škrinjicu.
Anne-François - uskliknu Ville d'Avray - ta što radite ovdje, prijatelju moj?
Gospodin de Peyrac zadužio me je da pratim gospođu de Peyrac.
Kako! Da je pratite? Ali ja je trebam pratiti - pobuni se markiz i postavi ruku na srce.
Možda joj dva pratitelja neće biti odviše?
Glupost! Ja je mogu sam braniti. Zacijelo lažete. Nisu vas ni za što zadužili. Osim toga, odurni ste u svojoj šumskoj odjeći.
Moja zadaća je da nosim gospođinu škrinjicu.
Zar tako odjeveni! Prava maškarada! Niste li se mogli odjenuti dostojno svog položaja? A kažete da biste htjeli služiti najljepšoj ženi na svijetu. Ne ide to tako, mali moj!
Znak! - uzviknu Anđelika, koja je kroz maglu opazila svjetleću raketu kako se uzdignula, a zatim pala i ugasila se.
Znak! - ponovi Ville d'Avray. - To je za nas.
U tom važnom trenutku zaboravio je na prepirku.
Spustit ćemo se u barku. Dođite, Anđelika. A vi, paževi, jeste li spremni? A ti, Anne-François, odmakni se malo i nemoj zauzeti moje mjesto ako ne želiš da ti slomim vrat.
Markiz uze Anđeliku za ruku i svečano je otprati do čamca, kao da pleše otmjen ples na dvoru.
Barka se zibala na valovima uz bok Gouldsboroa. Dva paža prvi se spustiše u nju. Slijedio ih je vitez Vauvenart i pomogao Anđeliki da se smjesti u barku koja se ljuljala. Anđeliku je razveselila ljubazna pomoć njezinih kanadskih i akadskih prijatelja koji nikad nisu propuštali priliku pokazati joj koliko je cijene i koliko joj se dive. Odlučila je da će u čamcu radije stajati da ne bi zaprljala haljinu i krzneni ogrtač. Barka je bila prostrana, a more mirno. Zahvalila je nebu na lijepom vremenu. Kad bi vrijeme bilo loše, mogli bi se bojati poraza. No pod tim jasnim nebom sve se odvija mirno. Podigavši pogled, ona opazi jato divljih gusaka. U obliku divovskog slova V, to posljednje jato je odlazilo i kao da ju je pozdravljalo. Ona je u tome vidjela dobar znak. A zatim se prisjetila prigušenog glasa koji joj je šaptao:
Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite... a i ptice... zato što se vama čine lijepima...
Lude i zlobne Ambroisinine riječi ispunile su je strahom, podsjetivši je da postoje neprijatelji koje ne može razoružati.
Zar je ta žena, iako je mrtva, i dalje proganja i donosi joj nesreću?
I gospodin de Ville d'Avray spustio se u čamac i smjestio se na klupi. Veslači prionuše na vesla. Kao i cijela posada, bijahu odjeveni u bijelo, modro i zlatno, a za pasom su nosili pištolje. U barci koja ih je pratila bilo je šest mornara naoružanih mušketama.
Anđelika pogleda prema Quebecu. Bila je nestrpljiva, htjela je osvojiti nove prijatelje, odmjeriti svoju zavodničku moć nad bićima koja joj nisu sklona. Zato je ona prva opazila da je na vrhu Roc iznad Ouebeca zasvijetlila bijela dimna ruža.
Pozor! - uzviknu ona.
Zatim se začu pucanj, a istodobno i hujanje dolazeće kugle, lom drveta i glasan pljusak. Veliki stup vode uzdignu se pred Gouldsboroom do veličanstvene visine i polagano se prelomi uz pljusak. Mladi Anne-François, koji se upravo pripremao da stupi u barku, izgubio je ravnotežu i pao u vodu. No u ruci je još uvijek držao zlatnu škrinjicu.

6.
PONOVNI SUSRET SA GROFOM DE LOMENIE- CHAMBORDOM
Kugla je odnijela pramčani jarbol i malo je nedostajalo da pogodi trup Gouldsboroa i usput razori čamac i njegove putnike. Brod su žurno pokrenuli i usmjerili ga izvan dosega vatre.
Barku je uzdignuo golemi val. Veslači su se trudili da je odmaknu od broda da ne bi udarala u njegov trup.
I na Gouldsborou počeše pripremati topove i oslobađati njihova crna ždrijela.
»Dakle, imamo rat!«, pomisli Anđelika, sva izvan sebe od bijesa i razočaranja.
»To je ipak glupo.«
Smjestila se na pramcu u polusjedećem položaju i trudila se održati ravnotežu. Ville d'Avray je ustao i viknuo gospodinu d'Urvilleu, zapovjedniku vatre na Gouldsborou.
Ne pucajte tamo! Uništit ćete moju kuću. Radije pucajte nalijevo, prema kući gospodina de Castel-Morgeata, tog izdajice!
D'Urvilleov glas nadvlada buku:
Pali!
Začuše zaglušujuću salvu i zrak se napuni oštrim dimom. Gouldsboro je manevrirao razapetih jedara. Doplovili su i drugi brodovi iz flotile i postavili mu se uz bok.
Zabrinuta zbog mladog Anne-Françoisa, Anđelika je promatrala površinu mora. Zna li on plivati? Ugleda ga kako se koprca i pozva da mu priskoče u pomoć. Znao je plivati, ali smetala mu je njegova teška odjeća. Konačno ga je pokupio indijanski kanu s dva domoroca, a zatim ga je jedan ribarski brod uzeo na palubu. Čuli su se i drugi pucnji i salve, čiji su se odjeci sudarali. Zatim se sve umiri. Dim se razišao i pojavi se sunce.
Iznenada su opazili da je njihova barka otišla ustranu i da su izgubili oružanu pratnju s drugog čamca. Zahvatila ih je jaka struja i neumoljivo ih vukla prema molima Donjeg grada, malo iznad Kraljevog trga, gdje su ih čekali uglednici.
Na obali, udaljenoj nekoliko hvati, ugledaše ljude koji su stajali i otvorenih usta gledali kako im se približavaju. Čuli su kako neki od njih uzvikuju:
Pogledajte je...
Veslači su se uzalud trudili da okrenu čamac. Plima je upravo zamijenila oseku i jaka struja ih je vukla prema Quebecu.
A što da radimo, pristanimo - odluči Anđelika.
Ali to je četvrt skladišta i tržnica - reče Ville d'Avray.
To je Quebec i ja sam došla da bih se iskrcala.
Ona se uspravi u svojoj kraljevskoj odjeći. Njezini dragulji ljeskali su se na suncu. Barka se vrlo brzo približavala obali. Anđelika je mogla razabrati lica. Na njima je prevladavalo udivljenje. Shvatila je da ti mali ljudi iz siromašnih četvrti, koji su očekivali da će danas doživjeti samo odsjaje veličanstvenog prizora, jednostavno ne vjeruju da su se našli u prvim redovima. Među njima je moglo biti i neprijateljskih elemenata koji se ne slažu s vladinom politikom. Možda su spremni prihvatiti »strance« koje vlasti prikazuju kao saveznike vraga i prijatelje njihovih najgorih neprijatelja, Engleza.
Ville d'Avray bio je bijesan. Ne samo da će se iskrcati u nedostojnoj okolini, nego i među ološ. Ništa neće biti od prelijepog prizora u kojem bi on odigrao vidnu ulogu...
Puk! Puk! - mrmljao je. - Tu smo! - Anđelika je pak uživala u pogledu na zbijeno mnoštvo koje je u njoj vidjelo prikazu dostojnu veličajnosti Versaillesa.
Vauvenart je vikao: - Uhvatite uže! Nesposobnjakovići! Nitko se nije pomaknuo.
Napokon netko uhvati uže koje je Akadijac bacio i priveza ga. Blago udariše u odbojnike malenog mola, već malo raspadnutog i ogrezlog u blato.
Ville d'Avrayu se povrati dobro raspoloženje čim je vrhom satenske cipele stupio na vlažno drvo luke u svom omiljenom gradu. Pružio je ruku Anđeliki i ona uz pomoć paževa zakorači na drveni molo.
Obuze je radost pobjede. Došla je u Quebec. Konačno je tu.
U Tadoussacu su bili stupili na francusko tlo, ali u Quebecu, glavnom gradu kolonije Nove Francuske, opet su našli pravo kraljevstvo, gotovo Versailles, a iza kuća izgrađenih na američkoj zemlji nazirao se lik sveprisutnog kralja, onoga kralja koji ju je volio, kojeg je odbila, a on ju je izopćio, on, Kralj-Sunce, najveći kralj na zemlji, kralj Francuza. Kakvi god da su ljudi koji je čekaju, ološ ili poštenjaci, pučanstvo ili gospoda, ipak su to Francuzi poput nje, njezin narod, govore njezin jezik. Usto, većina njih potječe iz zapadnog dijela Francuske, gdje je i njezina rodna pokrajina Poitou.
Osjetivši da je opet kod kuće, silno se razveseli. To se moglo očitati na njezinu nasmiješenom licu.
Ville d'Avray prihvatio je situaciju kakva jest; stao je uz njezin bok i povikao:
Prijatelji, ja, markiz de Ville d'Avray, opet vas pozdravljam u ovom našem voljenom gradu. Imam čast predstaviti vam groficu de Peyrac. Slučaj je htio da posjeti vas prije nego guvernera. Pokažite joj da ste počašćeni i postavite se u špalir, a ja ću je otpratiti do naših nesretnih uglednika koji je željno očekuju.
Njegov govor popratiše spontani usklici i smijeh.
Hrabro naprijed! - poviknu Ville d'Avray.
Nosio je mač na jednoj strani, a drugom rukom uhvatio je Anđeliku i počeo se penjati po obali koja se širila i pretvarala u prostran trg.
Dobro bi nam došla glazba - reče Ville d'Avray. - Nismo predvidjeli ovakvu pratnju.
Mali Neals Abbal pokaza mu svoju frulu. Pustio je Anđelikinu pelerinu koju je nosio s Timothyjem, stupio na čelo pratnje i počeo svirati. Razlegla se nježna glazba i oni su napredovali u ritmu. Pokušavali su ići polako, jer nisu htjeli da gomila pomisli da je se boje. Ljudi su pljeskali i micali im se.
Anđelika se sjećala gradova u Poitouu i Vendeji, gdje su je nekoć tako pobjedonosno dočekivali. Ljudi su zacijelo osjećali njezino oduševljenje njima, jer su im lica postajala sve vedrija. Iznenada se začu smijeh. Gledali su nešto iza nje. Kad se Anđelika osvrnula, ugledala je svog mačka kako je slijedi. Visoko uzdignuta repa, izgledao je kao da se trudi držati korak s njima, kao da hoće reći:
Dobro! Sviđalo vam se to ili ne, i ja dolazim u Quebec!
Kad ga je vidjela, Anđelika se tako začudila da se zaustavila. Kako ju je mogao slijediti? Morao ju je slijediti iz salona na Gouldsborou i tiho se ušuljati u barku a da to nitko ne opazi. U njegovoj prisutnosti vidjela je dobar znak. Uvijek joj je donosio sreću.
Mačku se učinilo da je time što su ga opazili dobio dopuštenje da se postavi na mjesto koje mu pripada. Prestigao ih je i stao pokraj Nealsa Abbala.
Taj događaj je probio led. Opet su počeli pljeskati, ovaj put toplije i srdačnije. Mnoštvo je bivalo sve gušće. Svi su pristizali da bi vidjeli groficu de Peyrac, tajnovitu Gospu s jezera.
Vidjelo se da je igra dobijena. No kad su došli do kraja trga i pokušali proći ulicom koja je tekla usporedo s rijekom te tako doći do Kraljevog trga, pred njih je stala skupina ljudi, s očitom namjerom da im zatvori put. Bijesno su vikali:
Engleski plaćenici... Izdajice!
Vi ste izdajice! Pustite ih naprijed! Ne miješajte se u stvari koje se događaju u našoj četvrti. Vi sami ste se prodali! Platili su vam! Tko vas je platio? Isusovac?
Šuti, bogohulniče!
Uslijedila je opća vika, zrakom počeše letjeti kamenice. Jedna od njih pogodi mačka. Začu se žalosno mijaukanje.
Moj mačak! - zabrinuto zavapi Anđelika.
Mačak je još nekoliko puta zamijaukao, poskočio i nepomično pao na tlo.
Anđelika se baci na koljena, ne misleći na svoje skupe halje. Nastala je opća strka. Ljudi su vikali i tukli se. Mornari s čamca odmah okružiše Anđeliku. Ona je uzela svog jadnog mačka kako bi vidjela je li ranjen ili je samo u nesvijesti. Srećom, udarac nije bio tako strašan. Ville d'Avray je uspio uzdignuta mača održati sigurnu udaljenost. Nije htio nikoga povrijediti, pa ih je molio da se umire. Nitko ga nije slušao.
Iznenada je kreštav glas nadvladao gomilu.
Prestanite, propalice! Kriminalci! Divljaci! Zar vas nije sram! Pretvorili ste se u životinje! Samljet ću vas u paštetu!
Za nekoliko trenutaka sve je bilo opet jasno. Ljudi se odmaknuše i nastupi jaka i krepka žena zamršene kose, koja je oko sebe velikodušno dijelila udarce rukama i nogama, pa su svi bježali od nje. Kad je ovladala situacijom, stala je pred Anđeliku.
Ne brini se za mačka, mala - reče joj blažim glasom. A zatim još tiše i povjerljivije:
Nije mu ništa. Vidjela sam gdje ga je pogodio kamen. Vidiš, miče se. Ja ću ga izliječiti. Daj ga meni. Sada nije trenutak da se brineš za svoga mačka. Ponosno nastavi pohod. Bolje je da se ovdje ne zadržavaš previše. Poslala sam dječaka da pozove onu gospodu. Uskoro će doći vojnici i otpratiti te do guvernera. Ne boj se i vjeruj mi. Ja ću ti izliječiti mačka.
Pažljivo je uzela životinju u ruke, odlučno i suučesnički pogledala Anđeliku te se izgubila u gomili, koja joj je napravila mjesta. Vidjelo se da je dobro poznaju i da ima velik utjecaj na ljude.
Ville d'Avray si ispraši naramenice i popravi periku. Timothy mu doda šešir.
Kakvi su to običaji - progunđa markiz. - Više ne prepoznajem svoj grad. Prepoznao sam neke propalice. Skupo će platiti svoju besramnost. Policijski poručnik je moj najbolji prijatelj.
Anđelika pogleda oko sebe. Bila je okružena samo ljudima koji je vole. Ali bila je zabrinuta zbog događaja s mačkom. Nešto joj je izmaknulo kad se umiješala debela žena. Pa ipak joj je vjerovala, usprkos njezinoj priprostosti.
Ona pogleda prema Ville d'Avrayu i reče mu:
Moramo se pridružiti gospodinu de Frontenacu.
U tom trenutku mnoštvo se odmaknu i propusti muškarca koji se brzo približavao. I on je u ruci držao mač, spreman suprotstaviti se svakome tko bi mu se suprotstavio. Bio je sav u crnom, a na prsima mu se ljeskao veliki, srebrni križ.
Prepoznala je viteza Claudea de Lomenie-Chamborda, odjevenog u znamenitu odoru Malteškog reda.

7.
DOČEK NA KRALJEVOM TRGU
Na licu mu se pojavi izraz zabrinutosti.
Uzbunili su nas - uzviknu on. - Hvala Bogu da ste živi i zdravi! Kakva nevjerojatna zgoda! Gledali smo prema rijeci da bismo lakše vidjeli što se događa. A vi ste došli straga...
Smiješio se. Anđelika je bila ganuta što ga vidi. Njegova prisutnost ju je potpuno umirila. Malteški vitez vrlo je jako utjecao na narod.
Tko je pucao? - upita Ville d'Avray.
Još ne znamo... Srećom je gospodin de Frontenac djelovao brzo i energično. Bio je bijesan što su prekršili njegove naredbe. Pohitao je u Gornji grad kako bi mogao osobno poduzeti potrebne mjere. Ali čini se da je sve u redu. Dođite! Odvest ću vas do Kraljevog trga, gdje vas čekaju. Uzet ću vas pod svoju zaštitu.
Iznenada mu se oči otvoriše u udivljenju. Postao je svjestan njezine odjeće.
Bože! Gospo, kako ste lijepi!
Ona se veselo nasmija. U Wapassouu ju je vidio uvijenu u kožuhe i debele pulovere, obuvenu u nezgrapne čizme. Godilo joj je što mu se pokazala u svem svojem sjaju.
Htjela sam učiniti čast Quebecu - reče. - Ovo je tako lijep dan za mene.
Toliko su joj govorili da se taj kreposni vitez zaljubio u nju da nije mogla obuzdati svu svoju koketnost.
Jedno je bilo sigurno: tako usrdno se zauzeo za njih da su ga optužili da je
»izgubio razum i dao se opčiniti«. Pokazao se odanim prijateljem. I današnji događaji u velikoj mjeri ovise o njegovoj odvažnosti.
A ja? - umiješa se Ville d'Avray. Kad je čuo da je grof Lomenie izjavio »Uzimam vas pod svoju zaštitu«, namrštio se. - Što? Pucali su na nas! Odvojili su nas od pratnje. Iskrcali smo se u blatu siromašnih četvrti, a nitko to nije opazio niti nam priskočio u pomoć. Morali smo se hrvati s ološem i jedva smo se probili dovde. Branio sam gospođu de Peyrac po cijenu vlastita života. Spriječio sam teški diplomatski spor s gospodinom de Frontenacom. Tko zna? Možda čak i rat. I da ne budem ja taj koji će imati čast predstaviti gospođu de Peyrac guverneru i odličnicima, nego vi? Gospodine de Lomenie, zar mislite da je dovoljno da se pojavite i da vam odmah dodijele najljepšu ulogu?
Umirite se, markiže - reče začuđeni vitez. - Prihvatite moju ispriku. Nisam očekivao vašu nazočnost.
To je sve?
Nisam vas vidio.
Premda sam vam se obratio i odgovorili ste mi... a bili ste odsutni, začarani! Zbog NJE, naravno. Znajte da se ne čudim vašem stanju i mogu ga opravdati, ali... zbog njega se neću ukloniti.
Dobro. Ja ću se ukloniti - uz osmijeh izjavi grof de Lomenie-Chambord. Ipak, nije pustio Anđelikinu ruku. Samo se premjestio na njezinu lijevu stranu, a markiz joj je stao zdesna.
U njihovoj pratnji Anđelika je stigla na Kraljev trg, koji je istodobno bio i tržnica Donjega grada. Bio je prepun ljudi.
Njezin dolazak isprva je prouzročio tišinu, a potom prasnuše uzvici, odobravanje i opće oduševljenje. Odsutnost gospodina de Frontenaca unijela je nered u protokol.
Anđelika ugleda odličnike na kraju trga, okupljene oko pozornice. Svi su bili odjeveni u odore živih boja. Opazivši je, okrenuše se prema njoj. Imala je osjećaj da kreću prema njoj poput jata velikih morskih ptica.
Odmah su je zasuli toplim izrazima prijateljstva i najrazličitijim uljudnim prijedlozima. Odveli su ih prema pozornici postavljenoj na sredini Kraljevog trga; na njoj bijahu postavljeni stolovi s bijelim stolnjacima, prepuni čaša, vrčeva, zdjela i kristalnih posuda koje su se zrcalile na zimskom suncu.
Sama ta pojedinost bila bi Anđeliki dovoljna da je podsjeti da se nalazi u Novoj Francuskoj, a ne u Novoj Engleskoj. Jer, Kraljev trg bio je istodobno i tržnica Donjega grada, a pozornica na njegovoj sredini služila je i za izvršenje smrtnih kazni, iako rijetkih. Zadovoljili su se time što su uklonili klupe i lance, a gubilište su prekrili tkaninom.
Na jednom kraju pozornice bilo je postavljeno mnogo boca vina i nekoliko vrsta ruma s Antila.
Gospodin de Peyrac nam je poklonio to odlično vino - objasni Anđeliki jedna vrlo užurbana dama. - Još jutros ga je dopremio svojom barkom, kao i rum i likere za dame.
Kad su joj objasnili radosno preobilje koje je vladalo, Anđelika pomisli nije li Joffrey namjerno još od jutra gostio stanovništvo Quebeca. Njegova velikodušnost prouzročila je dobru volju i zato nitko nije pravio pitanje oko onih nekoliko topovskih hitaca. Činilo se da se sve sredilo.

8.
GUVERNER NOVE FRANCUSKE
Stazom s planine dotrčao je jedan dugonja, sav zadihan i tako obrastao da je izgledao poput Španjolca zažarenih očiju. Naglo se zaustavio pred Anđelikom, poput konja koji je naletio na zapreku.
Jeste li vi gospođa de Peyrac? - upita on zadihano. - Jesu li vam naudili? Jesu li vas ozlijedili ili ružno postupali s vama?
A kad ga je Anđelika uvjerila da su je lijepo primili, on reče:
Treba upozoriti Indijance - uzviknu on, obraćajući se skupini gorštaka i trapera koji su se u svojoj indijanskoj odjeći umiješali među prisutne. - Veliki Narrangasett sprema se na put prema Abrahamovim poljanama, jer su napali njegove prijatelje... Pokušajte ga brzo obavijestiti...
Jedan od »putnika«, u kojem je Anđelika prepoznala Romaina de L'Aubignierea, dotrči do njih.
Veliki Narrangasett?!... Piksarett! - uskliknu Anđelika. - Stigao je u Quebec prije mene. Rekao je da će me pričekati.
Časnik obrastao u crnu bradu stajao je pred Anđelikom, još uvijek sav izvan sebe. Želeći izvesti propisni dvorski pozdrav, zaboravio je na kojoj mu je strani mač i zapleo se o njega.
Gospodin de Castel-Morgeat, poručnik francuskog kralja u Americi - predstavi ga grof de Lomenie.
Gospodin de Castel-Morgeat - uskliknu Anđelika. - Jeste li vi pucali na našu flotu?
Ne, zaboga! Ta dao sam riječ! Ja držim svoju riječ! - On se nasloni na pozornicu.
Au! Au! Moja noga!
Zar ste ranjeni?
Ne, tu bol sam zaradio na svom zimskom pohodu kod Irokeza...
On se udalji od nje još zbunjeniji i pohita k jednom plemiću koji se pojavio s dvanaest vojnika u sivobijelim pješačkim odorama, s mušketama na ramenima. Poluglasno mu je počeo objašnjavati situaciju.
Anđelika shvati da je pridošlica guverner de Frontenac. Odmah joj se svidio. U tom krepkom pedesetogodišnjaku bilo je neke neobveznosti i jednostavnosti koja je davala dojam da ga već dugo poznaje. Vidjelo se da je ponajprije vojnik i da je svečano odijelo koje je jutros odjenuo zahtijevalo pravi junački podvig od njegovih
sobara. Perika mu je bila malo nakrivljena. Castel-Morgeat pozorno je i nestrpljivo slušao te je podignuo ruku i prekinuo njegovo izlaganje.
To je vaša krivica - čula je kako govori vojničkom guverneru. - Dopustili ste da vas povuku za nos. Zbog vaše greške našao sam se s teškim diplomatskim incidentom na glavi. Grofa Peyraca poznajem po čuvenju i dopisujemo se već više od godine dana kako bismo se dogovorili o savezništvu. A sad su se njegovi brodovi povukli. Što sprema? Zacijelo neće oprostiti uvredu koja ga zamalo nije stajala zapovjedničkog broda... Odmah ću mu poslati poruku. Sami ćete se morati potruditi da je uručite. Hajde, ukrcajte se, a ako budu pucali na vas, to gore...
Kad je to izrekao, objasniše mu da je tu gospoda de Peyrac. On se okrenu, a kad ju je ugledao, sav očaran je uskliknuo i pošao prema njoj raširenih ruku.
Gospođa de Peyrac! Kakvo čudo! Živa i zdrava! A gdje je vaš suprug? Nadam se da nam nije odveć zamjerio?
Ne dočekavši odgovor, on joj poljubi ruku. Oduševljeno ju je gledao, kao da ne može vjerovati očima. Zatim se opet zabrinuo.
Gdje je vaš gospodin suprug? Što radi?
Ne znam...
Ukratko mu je izložila što joj se dogodilo i da je u trenutku kad je počela pucnjava bila već u čamcu te ih je struja zanijela prema Donjem gradu.
Gospodin de Peyrac zacijelo je izvan sebe od bijesa. Svakako ga moram obavijestiti i umiriti.
Izdiktirao je svom tajniku poruku punu isprika i objašnjenja i predao je glasniku.
Ne vi - reče on Castel-Morgeatu - samo biste pogoršali situaciju.
Časnik se ukrca na brod. Izgubili su neko vrijeme tražeći bijelu zastavicu. Umjesto nje upotrijebili su bijeli šal jednog gospodina. Zatim su jakim zaveslajima otplovili prema de Peyracovom brodovlju koje je skrivala magla. Gospodin de Frontenac pratio ih je zabrinutim i nestrpljivim pogledom.
Sad moramo čekati.
Anđelika pomisli da će čekanje biti dugo. Nije mogla predvidjeti Peyracove odluke nakon početka pucnjave. Kad se ukrcala, bio je na kopnu sa svojim ljudima i napredovao je prema Quebecu. Je li se vratio na more? Ili juriša na grad s neprijateljskim namjerama? Je li uopće saznao što se dogodilo s njom?
Treba pričekati na učinak de Frontenacova pisma, ako ga uopće dobije u ruke. Anđelika ga je htjela pitati koja neprijateljska stranka se usudila suprotstaviti velikodušnim guvernerovim planovima. Očito je da ga je pretekao netko tko loše prikriva svoj bijes. On se vrati njoj.
Šteta! Tako lijep doček! Sve sam pripremio prema pravilima etikete. Primili bi vas veličanstveno, kao kraljicu, uz glazbenu pratnju. A pogledajte sad ovaj nered. Ljudi piju, smiju se i zabavljaju, kao da se ništa nije dogodio.
Možda ih je moj dolazak umirio? Kad su vidjeli da je sve u redu?
A što ako gospodin de Peyrac ne bude htio pregovarati?
Zar ja nisam dovoljno važna taokinja? Možete me zamijeniti za oproštaj za vašu uvredu.
A gospodin de Peyrac može zadržati Carlona i Bardagnea kao taoce, jer ih ima u svojoj vlasti - veselo reče Ville d'Avray.
Pssst! Dosta s tim prijetnjama i ucjenama! - potuži se Frontenac. - Ja sam zamišljao posve druge stvari.
Anđelika ga htjede utješiti.
Gospodine, mi se radujemo...
Gospođo, vi se smiješite?
Naravno! Dosad se nemamo na što potužiti. Ja sam u dobrom društvu. A i vaše vino je vrlo dobro.
Tad ću slijediti vaš primjer - reče Frontenac i uze čašu s pladnja koji su mu ponudili. - Dobro će mi doći.
Dignuo je čašu visoko.
Za naš savez! - reče.
Izgledao je ganuto. Sjetila se da je rodom iz Akvitanije i da možda više od ostalih zna o njoj i Peyracu. Njegov pogled, uperen u nju, govorio joj je mnogo.
Lijepa kao što i legenda kaže - prošapta on. - Gospo, ovo nije po protokolu, ali nadam se da ćete mi oprostiti osjećaje nakon tako dugog čekanja i tako teških pregovora. Sada, kad vidim da je snaga prijateljstva nadvladala naizgled nepremostive teškoće i povezala nas, ganut sam više no što to mogu izraziti. Već sam pomislio da je sve propalo i da je to kraj naših nada. A zatim mi rekoše da ste ovdje i začuh poklike odobravanja. I ugledah vas...
Nadušak je ispraznio svoju čašu i zatražio još jednu. Povremeno je pogledavao prema moru.
Što se događa? Što radi?
Anđelika je znala da se Joffrey već iskrcao i nije očekivala da će ga uskoro vidjeti, pogotovo ako je pucnjava zaustavila njegovo napredovanje. No morat će se obavijestiti o stanju svoje flote i namjerama grada, pa će barem tako primiti poruku.
Gomilom su krstarile sluge koje su nosile velike košare pune slastica.
Dječaci odjeveni u crno pili su pivo od gloga, a svećenici koji su ih pratili teško su ih obuzdavali. Bili su to sjemeništarci.
Nedaleko od njih, još jedna skupina ljudi u crnim sutanama privukla je njezinu pozornost i ona shvati da su to isusovci, čiji dolazak na doček je zahtijevao sam guverner kako bi iskazali štovanje posjetiteljima.
Srce joj poče brže kucati. Ona se nagnu prema malteškom vitezu Lomenie- Chambordu i pozva ga na stranu.
Gospodine de Lomenie - reče mu posve tiho - biste li mi među isusovcima pokazali oca Sebastiena d'Orgevala? Znam da je vaš prijatelj i da ste vi naš prijatelj, ali isto tako je istina da se prema nama ponašao kao neprijatelj. Strepim pred trenutkom kad ću se naći pred njim i želim se pripremiti za to.
Čelo grofa Lomenie-Chamborda nabora se. Zatim se on tužno osmjehnu. Zaneseno je gledao lijepo lice žene pred sobom.
Nećete ga vidjeti - reče on. - Nestao je prije tri dana.
Nestao?

9.
DOLAZAK VELIKOG POGLAVICE PIKSARETTA
Anđelika nije znala je li joj vijest donijela olakšanje ili razočaranje.
Nestao? Što želite time reći?
Da je Sebastien d'Orgeval prije tri dana još bio u Quebecu. Više puta sam ga sreo i pokušao ga uvjeriti da prihvati odluku gospodina guvernera i prijateljski vas dočeka. Neke večeri išao sam k njemu u isusovački samostan. Rekli su mi da je otišao guverneru, na njegov poziv. I ja sam pošao tamo. Gospodin de Frontenac nije ga vidio. Uzalud smo ga čekali. Od tada ga više nismo vidjeli u Quebecu.
Anđelika nije znala što da misli o tom postupku nedokučivog isusovca. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja zabrinula se. Što se krije iza toga? Je li se isusovac povukao u šumu kako bi bolje pripremio svoje zamke?
Od svog povratka u Quebec okupljao je divlje Abenakije i Hurone na Abrahamovim poljanama i uvjeravao ih da se oružano suprotstave vašem iskrcavanju. Čudne pojave »vatrenih brodova« pratile su njegova zloguka proročanstva o nesrećama koje će se stuštiti na nas. Neki vrač vidio je na nebu svjetla koja se povremeno pojavljuju na našim širinama.
I ja sam ih vidjela - prošapta Anđelika za sebe.
Preplašene i slabe duše u tome vide vatrene brodove na kojima plove mrtvi gorštaci i misionari mučenici koji su umrli pokušavajući spasiti Novu Francusku... Bilo je lako iskoristiti tu atmosferu preplašenosti; zato sam govorio uzalud. Potom
je došao poglavica Patsuiketta i uvjerio Abenakije da vas prihvate. Malo je nedostajalo da dođe do bitke između Narrangasettovih ratnika i Sebastiena d'Orgevala.
Iz gornjeg dijela grada začu se nekakva buka, čiji odjek ih strese poput groma i prekinu razgovor.
Dolazi li Joffrey? - upita se Anđelika. Buka se sve više pojačavala. Zatim se iz jedne uličice pojavi vojnik, pokaza prstom na vrh i poviče:
Gospodine guverneru! Divljaci! Dolaze!
Stotine Indijanaca se uz divlje krikove spuštalo kroz grad, preskačući vrtove i ograde. Zveket njihovih ogrlica dodavao je buci zanimljiv sinkopirani ritam.
Frontenac podignu pogled u smjeru njihova dolaska.
Što to rade?
On se okrenu prema Castel-Morgeatu:
Zašto niste ostali gore na straži?
Ali, gospodine guverneru, vi ste zahtijevali da budem dolje, pri iskrcavanju.
Tko zapovijeda divljacima?
Piksarett!
Onda se moramo nadati da je ovo samo izraz njihove dobrodošlice. No još nije bilo posve jasno o čemu se radi. Indijanci su nepredvidljivi.
Veliki poglavica Piksarett zauzeo se za vas - reče on Anđeliki. - Tvrdi da je vaš prijatelj, što je u najmanju ruku iznenađujuće.
Učinili smo međusobne usluge - odgovori ona - i vrlo ga cijenim.
Posljednji put je srela Piksaretta prije tri mjeseca u Zaljevu svetog Lawrencea, nakon tragičnih događaja u Akadiji. Potom je nestao u šumi, s okrvavljenim skalpovima vojnika Ambroisine de Maudribourg za pasom i doviknuo joj:
Pođi! Srest ću te u Quebecu. I ondje ćeš trebati moju pomoć.
Održao je riječ. Pojavio se na početku Ulice des Eparges, koja je završavala stubama.
Sam!
Zapovjednom kretnjom zaustavio je četu svojih vojnika koja ga je slijedila. Zavladala je tišina. U tom trenutku se na zidinama pokazaše glave s perjanicama. Piksaretta je bilo lako prepoznati po njegovu visokom stasu. Nije bio uvijen u uobičajene medvjeđe kožuhe, nego je bio lijepo ukrašen. Zavojiti crveni i bijeli crteži prekrivali su ga od glave do pete, u skladu sa zamršenim ritualom. Na glavi je imao veliko pokrivalo, urešeno školjkama, koje je podržavalo ništa manje sjajnu perjanicu svih mogućih boja. Neko vrijeme ostao je tako nepokretan kako bi mu se svi mogli diviti, a zatim se vrlo svečano uputi prema Anđeliki, koja je bila u pratnji francuskih uglednika.
Iz crnih i zlokobnih očiju zračio je osjećaj zadovoljstva.
Uputio joj je zavjerenički pogled. Među njima već je postojala bogata povijest sukoba i savezništava. Hoteći upozoriti prisutne na svoja prava, on položi ruku na Anđelikino rame.
Moja štićenica - reče.
A zatim se okrenu Frontenacu:
Tako je i to trebaš znati. Ova žena je moja štićenica, a ne tvoja. Položio sam svoju ruku na nju u selu Newehevanik, ali rekla mi je da je već krštena i da je Francuskinja. I što sam mogao? Zato sam došao u Quebec, a njezin muž će mi platiti odštetu. Dobro znam te strance iz Gornjeg Kennebeca. I mogu te uvjeriti da u njima nema nikakve prijetvornosti. Molio bih te i da primiš moje taoce sa svim počastima.
Tvoje časne oči vide kakve im počasti iskazujem. Doček koji ćemo im prirediti unutar naših zidina zadovoljit će tvoje srce. Dobro se razumijemo i oni koje poštuješ su i moji prijatelji. I ja sam uvjeren da je danas velik dan, veoma važan za mir među narodima.
Piksarett se zadovoljno obrati stanovnicima i poče govoriti. Anđelika je razabrala da ponajprije hvali nju i nabraja njezine raznovrsne sposobnosti. Posebno je
istaknuo da ona svojim rukama može oživjeti gotovo mrtve ljude. Srećom, njegov hvalospjev bio je kratak i nadala se da ga nisu odveć pozorno slušali.
Predstavio ju je mnoštvu, koje ju je živo pozdravilo. Odjednom se na trgu pojavi skupina glazbenika, a za njima naoružani ljudi čije su čizme svjetlucale na suncu. Bio je to Joffrey de Peyrac sa svojom četom.

10.
TRIJUMFALNI DOLAZAK GROFA DE PEYRACA
Anđelika je morala priznati da je Joffrey sa svojom pratnjom djelovao doista veličanstveno i srce joj zaigra od veselja.
Još dojmljiviji su bili Peyracovi Španjolci koji su tvorili njegovu gardu u oklopima i crnim kacigama. Don Alvarez, njihov kapetan, držao se uzvišeno i strogo poput hidalga koji prodire u flamanski grad.
Barjaci i zastavice kapetana pet brodova lepršali su na vjetru. Na čelu je vijorio barjak koji je grof de Peyrac izvjesio u Gouldsborou i na svojim utvrđenjima u Maineu: srebrn štit na plavom polju.
Pogledajte - uskliknu netko. - Kad je bio u Sredozemlju, imao je srebrni štit na crvenoj podlozi...
Anđelika se žustro osvrnu kako bi otkrila tko je od brojnih ljudi u mnoštvu izrekao tu ponešto sarkastičnu rečenicu. Zar tu netko zna da se iza grofa de Peyraca skriva negdašnji Rescator iz Sredozemlja?
Nije mogla prepoznati nijedno lice. I što onda? Ima li opasnosti? Moglo se očekivati takve susrete. Ako žele prodrijeti u to zatvoreno društvo Nove Francuske, izravno povezano s dvorom i njegovim spletkama, mogu očekivati da će se pojaviti prikaze iz prošlosti.
Zar se ona boji toga?
Nije imala dovoljno vremena za strah. Španjolci se razdvojiše i visoko uzdignutih helebardi postaviše jedan nasuprot drugome. Oblikovali su počasni špalir. Potom se polako pojavi grof Joffrey de Peyrac de Morens d'Irristru.
Gomilom se pronese žamor koji je izražavao strah pomiješan s neprijateljstvom, ali i s čuđenjem.
Jer, vodio je za ruku Honorinu.
Dvosmisleni čar koji je zračio iz njegove visoke pojave i lica obilježenog brazgotinama što su govorile o njegovoj dugoj ratničkoj prošlosti bio je ublažen prisustvom djeteta. Ali najviše je iznenađivala srdačnost njegova osmijeha, a ponajprije jednostavni i prirodni pokreti kojima je vodio djevojčicu prema guverneru i uglednicima. Reklo bi se da mu je bilo više stalo do toga da predstavi djevojčicu nego samog sebe.
Honorina je isijavala ljupkim dostojanstvom. Modra haljina isticala je sjaj njezine lijepe, bakrene kose. Upravo veličanstveno je nosila svečanu odjeću koja je opterećivala malenu djevojčicu. Izgledala je poput kraljevskog djeteta koje obavlja svoju dužnost sa savršenom ozbiljnošću.
Dok su sve oči bile uprte u nju, mornari s Gouldsboroa raspršiše se po trgu. Naoružani ljudi stajali su u svim kutovima.
Iza Joffreya de Peyraca pojaviše se oba grofova sina, Florimond i Cantor, lijepi mladići od šesnaest i osamnaest godina. A iza njih su stupali drugi uglednici, među kojima Quebečani prepoznaše intendanta Nove Francuske, gospodina Carlona, koji se vraćao iz Akadije, te gospodina d'Arrebousta, za kojeg su mislili da je otputovao u Europu. Treću osobu, lijepog muškarca ozbiljnog i odlučnog lica, nisu prepoznali, ali su se već širile glasine da je to posebni kraljev izaslanik, pristigao brodom kojem je otpao jarbol i kojeg je flota gospodina de Peyraca spasila od brodoloma.
Njihova prisutnost preobrazila je dolazak sumnjivog gusara u susret jakih saveznika koji žele pomagati jedni drugima i uspostaviti dobre međususjedske odnose.
Honorina pusti grofovu ruku i duboko se pokloni gospodinu de Frontenacu, a zatim i Piksarettu. Anđelika pomisli da će se sada okrenuti prema njoj, ali pogled joj je pao na gospodina de Lomenie-Chamborda, pa ona pohita k njemu. Malteški vitez, ganut njezinom dječjom zanesenošću, podignu je k sebi i privi je uz svoj srebrni križ.
Jeste li mi donijeli nož za skalpiranje? - upita ga Honorina pošto ga je poljubila u oba obraza. - To ste obećali dok ste bili u Wapassouu s gospodinom d'Arreboustom...
Vitez je bio iznenađen, jer mu je to obećanje nestalo iz pamćenja. Na njegovu sreću, prigrlilo ju je mnoštvo dama i gospode koji su bili oduševljeni njome i svakako je htjeli osobno pozdraviti.
Usprkos guvernerovim naporima, u Quebecu se nije odviše držalo do protokola. Dolazak djeteta je »probio led« i ljudi su se sami od sebe počeli upoznavati i razgovarati. Okružili su gospodina d'Arrebousta, sretni što ga opet vide. Naime, mnogi su mislili da plovi u Bastilju, a njegov pad u nemilost uznemirio je pomiriteljske snage u koloniji.
Frontenac se ipak trudio obaviti nekoliko službenih predstavljanja. Barem među članovima svoje civilne i vojne uprave.
Pošto je predstavio vojnog guvernera i njegove časnike, na red su došli članovi Vrhovnoga vijeća, gospoda Gaubert de la Melloise, Magry de Saint-Chamond, Haubourg de Longchamp, Basile, Gollin, državni tužilac Noel Tardieu de La Vaudiere te pisar Nicolas Carbonnel.
Joffrey de Peyrac ih pozdravi i progovori nekoliko riječi sa svakim. Anđelika se trudila zapamtiti barem neka od tih imena.
Grof je predstavio svoje sinove, svoje poručnike i časnike, a prije svih gospodina de Bardagnea, kraljevog izaslanika, koji je vrlo nestrpljivo čekao.
Kad je predstavljanje dovršeno, Anđelika je konačno mogla pristupiti Joffreyu. Pogledala ga je blistavim očima, a on je uhvati za ruku i poljubi.
Što sam vam rekao? - reče on poluglasno. - Pobijedile su!
Tko?
Vaše zelene oči!
Oh, Joffrey! Već sam mislila da je sve izgubljeno. Kakvi su to bili hici?
Još ne znam. Neki razdražljivac. A možda su to posljednji pokušaji napada vašeg dragog prijatelja oca d'Orgevala.
Nema ga u Quebecu. Nestao je. Gospodin de Lomenie upravo me je obavijestio o tome.
Oh! Zar doista?
Razmislio je i nasmiješio se. Anđelika se mogla zakleti da ga ta vijest uopće nije iznenadila.
Ta to je predivno. Imamo jednog neprijatelja manje. Bio je vrlo dobre volje, kao da ga sve to zabavlja.
Ali što sprema? - zapita se ona. - Što znači taj... taj bijeg oca d'Orgevala? Nije li Joffrey govorio o skrivenom špijunu koji u Ouebecu radi za njih?
Gledala je oko sebe i ispitivala sva ta nova, živahna lica. Svi su postali vrlo veseli.
Drhtao sam zbog vas - reče de Peyrac i iskoristi razgovor da bi je još malo zadržao uz sebe. - Onaj topovski hitac mogao je imati katastrofalne posljedice... Srećom, gospodin de Frontenac poslao mi je poruku u kojoj je objasnio da se radi o žaljenja vrijednoj pometnji i da je, usprkos oštrom odgovoru s Gouldsboroa sada sve u redu.
Da, vaš odgovor je bio grub - umiješa se Frontenac, koji je čuo njegove posljednje riječi. - Srećom, nije bilo mrtvih... Uništena je samo jedna kuća, kuća... Na kraju je sve dobro svršilo. Objasnit ću vam...
Izgledalo je kao da je cijeli grad odahnuo. Djeca su posvuda veselo trčala, pila, jela i izazivala Indijance. Anđelika je bila iznenađena vidjevši da je Honorina poljubila jednog mališana koji je bio učenik sjemeništa. Držali su se za ruke i ozbiljno se gledali.
Anđelika se približi.
Zašto si poljubila tog malenog dječaka? Odakle ga poznaješ? Honorina podignu glavu.
Ta znaš da sam mu dala bombon prošle godine, kad je bio kod nas.
Honorina je vrlo dobro pamtila lica, a i stvari. Anđelika je to opazila već više puta. I sama je prepoznala maloga Marcellina, de L'Aubigniereovog nećaka koji je tri godine bio zarobljenik jednog irokeškog plemena. Bio je posve tih.
Imaš li još špekule koje ti je dao Thomas? Odgovori mi. Jesi li već naučio francuski?
Ali dječak je i dalje šutio. Ipak, po bljesku njegovih očiju shvatila je da ju je prepoznao.
Dolazak Akadijaca, koji su isto tako bili putnici na Gouldsborou izazvao je nove izmjene pozdrava.
Grofe, doista ste uvelike olakšali promet u Zaljevu, koji Englezi sve više otežavaju - reče guverner de Peyracu. - Oduševljen sam što su s vama stigle i Kraljeve djevojke, čija je dobrotvorka, vojvotkinja de Maudribourg, opremila brod i pratila ih.
On zastade i začuđeno se zagleda u nekoga tko je stajao iza Anđelike i grofa de Peyraca.
Zašto si se prekrižio, vojnice?
Zato što ste izgovorili ime te vještice, guverneru - zbunjeno izjavi Adhemar, koji se naveliko križao, skriven iza Anđelike. - Maudribourg! Oh! Teško nama! Svi znaju da je đavolica! - Kraj rečenice se izgubio u žamoru prisutnih koji su htjeli nadvikati Adhemara.
Joffrey je konačno mogao iskoristiti priliku da obavijesti gospodina de Frontenaca o sudbini vojvotkinje de Maudribourg.
Uistinu, gospodine guverneru, vaše slutnje su opravdane. Jednorog, brod te dobrotvorne dame, potopio se na obalama Akadije. Kako sam bio upravo tamo, pohitao sam i spasio nekoliko nesretnih djevojaka, ali - nažalost - vojvotkinja je našla smrt u brodolomu.
Oh! Zaboga! - uskliknu Frontenac. - Družba svetog sakramenta opet će me izgrditi na pasja kola!
Sa sobom smo doveli nekoliko brodolomki...
Što da radim s njima sada, kad njihova dobrotvorka nije više s nama da im pomogne?
Guverner pogleda oko sebe.
Pitat ću gospođu de Mercouville. To je vrlo razumna i poduzetna osoba. Predsjednica je Bratovštine svete obitelji. Zacijelo će se nečega sjetiti. U svakom slučaju, sazvat ću Veliko vijeće sutra, ne, radije prekosutra, kako bih vam dao vremena da se smjestite... Nakon tako dugog putovanja... Dajem vam na raspolaganje jedan od naših najljepših dvoraca, koji sam pripremio za vojvotkinju de Maudribourg.
Svaki put kad bi začuo ime vojvotkinje de Maudribourg, Adhemar se naveliko križao. Vanneau ga je stoga odstranio. Ne smije privlačiti odviše pozornosti, jer bi se inače Adhemar izložio opasnosti da ga u Novoj Francuskoj optuže zbog dezerterstva. Razgovor o vojvotkinji pripremio je pogodne uvjete za predstavljanje isusovaca. Anđelika je bila obaviještena da oca Orgevala nema među njima i pristupila im je bez straha. Ipak, bila je malo razočarana. Taj isusovac, njihov neprijatelj kojeg još nikad nisu vidjeli, nestao je u trenutku kad je moglo doći do susreta i tako je ostao uznemirujući neprijatelj. Bilo bi dobro da su se susreli oči u oči s njegovim čeličnim pogledom o kojemu je govorila Ambroisine.
U skupini je bilo dvanaestak isusovaca. Nisu pobuđivali nikakav strah; izražavali su samo diskretnu uljudnost.
Predstojnik Družbe, časni otac de Maubeuge, Anđeliki se doimao zagonetnom osobom. Govorilo se da je proživio mnoge godine u Kini, među znanstvenicima koji su utemeljili Pekinšku zvjezdarnicu. Možda je to tek učinak njegova ugleda, ali na licu tog duhovnika, rodom iz Pikardije, nametala se sličnost s azijskom rasom među kojom je tako dugo živio.
Imao je šezdesetak godina, možda i više. Bio je srednjeg rasta, gotovo ćelav, glatke, bjelokosne kože, suzdržanih kretnji, bešćutnih crta koje može oživjeti samo stanovit odbljesak humora. Prosijeda brada bila mu je podrezana i šiljasta. Izmijenio je nekoliko riječi dobrodošlice s grofom de Peyracom. Njegove riječi samo su potvrdile dojam da je riječ o svojevrsnom mandarinu. Anđelika je imala dojam da je proučava pripadnik tajnovitog i nedostupnog svijeta, ali nije joj bilo neugodno zbog toga.
Nismo zaboravili da ste spasili život jednom našem bratu, gospođo - reče joj on mirnim i jednoličnim glasom.
Ona se začudi, a otac de Maubeuge okrenu se prema jednom isusovcu pokraj njega, krupnom i zdepastom, crne, guste brade, u kojem Anđelika prepozna oca Masserata, nasmiješenog i vedrog.
Vi, oče! Kakvo ugodno iznenađenje! Oprostite mi što vas nisam odmah prepoznala...
Ja bih se morao ispričati vama, jer u toj raskošnoj pojavi nisam prepoznao svoju ljubaznu domaćicu iz Wapassoua koja me je spasila od žalosne sudbine.
Počeli su se prisjećati one strašne zime kad se otac Masserat zamalo nije smrznuo pomažući bolesnicima u Wapassouu.
Uto prispješe i Kraljeve djevojke, predvođene Yolandom i Cherubinom. Anđelika ih je još izdaleka ugledala kako predstavljaju djevojke ljubaznim Kanađanima koji im nude hranu i piće.
Da, doista su u Quebecu! I što sad? Ima još toliko nerazjašnjenih pojedinosti. Primjerice, što učiniti s nesretnim Englezom iz Connecticuta, Eliejem Kemptonom, kojeg je u Zaljevu sv. Lawrencea zarobio kapetan Svetog Ivana Krstitelja? Zasad ga još nisu otkrili kako bi ga spasili od francuskog zarobljeništva; oni bi ga predali Indijancima ili izručili pobožnim francuskim družbama koje bi ga pokušale preobratiti na katoličanstvo. Anđelika iznenada uskliknu. Zbog Kanađana i njihova krepka pića gotovo da je zaboravila na svog mačka.
Ničega se ne bojte - umiri je Ville d'Avray. - U dobrim je rukama. Možete računati na Janine Gonfarel.
Janine Gonfarel! Ne želite valjda reći da... da je ta debela žena koja se umiješala... Ta rekli su nam da nas mrzi i da je vrlo odana isusovcima...
Da, tako je... Ali jako voli životinje. Sviđalo joj se što bacaju kamenje na vas, ali ne na vašeg mačka... Umirite se - ustrajao je markiz kad je vidio da je Anđelika problijedjela. - Mogu jamčiti za njezino nježno srce. Ljudi je se boje, jer svojim oštrim jezikom terorizira pola grada. Nema dana da se ne uputi županu i štošta traži od njega. Ali možete biti mirni glede svoga mačka. Izliječit će ga i razmaziti. Vlasnica je gostionice koja se zove Francuski brod, gdje se božanski jede. Umirite se, kažem vam! To je vrlo hrabra žena. Volim je kao sestru...
Unatoč markiževim uvjeravanjima, Anđelika se nije mogla umiriti i opet je osjećala da joj radost muti neodređeni nemir. Uopće joj se nije sviđalo što se Janine Gonfarel umiješala u njezin dolazak.
Iznenada se oglasiše crkvena zvona, a gradski uglednici potrčaše prema njima.
Te Deum! - uskliknu guverner. - Biskup nas već više sati očekuje pred katedralom! Samo je još to nedostajalo!

11.
MONSINJOR DE LAVAL, APOSTOLSKI VIKAR NOVE FRANCUSKE
Gospodinu de Lavalu donosim dar za koji se nadam da će mu se svidjeti - reče de Peyrac.
O čemu je riječ?
O relikvijama.
Šest mornara s Gouldsboroa priđe i na ramenima donese nosiljku s malenom srebrnom škrinjicom.
Saznavši da vaša bazilika Naše Gospe posjeduje relikvije Svetog Saturnusa i Svete Felicije, htio sam tom blagu pridodati i relikvije Svete Perpetue, koja je, kao što znate, dijelila njihovu mučeničku sudbinu u Kartagi, u prvim stoljećima kršćanstva.
Gospodin de Frontenac to možda i nije znao, ali je s poštovanjem skinuo šešir i prekrižio se.
Relikvije! Biskup će biti očaran. Donio je već više od osamdeset relikvija na oltare naših crkava. Naš grad je svet.
Polako su se počeli kretati naprijed, prvo glazbenici, a zatim svi ostali. Na začelju je išla pratnja sa škrinjicom, isusovci, duhovnici iz sjemeništa i članovi posade koji su ih razdvajali od mnoštva.
Anđelika je odbila nosiljku koju joj je preporučio Ville d'Avray. Frontenac joj je nešto govorio o kočiji koja se nije mogla probiti.
No nije li ugodnije polako pješke popeti se do katedrale koja se ljeska na poznom suncu tog lijepog jesenskog dana? Još je bilo ugodno toplo. Ulice su bile pune ljudi koji su se micali pred povorkom i puštali je da prođe.
U uskim ulicama nisu se mogli odlučiti tko će hodati uz guvernera, gospodin de Peyrac ili gospodin de Bardagne. Guverner je riješio dilemu na francuski način - uzeo je Anđeliku pod ruku i s njom stao na čelo povorke.
Kad se ulica proširila, guverneru slijeva postavi se gospodin de Bardagne, kojeg nitko nije poznavao. Ljudi su ga smatrali za časnika iz de Peyracove pratnje. Svojim visokim stasom i veličanstvenim izgledom privlačio je sve poglede i izazivao oduševljene usklike. Kad su se približili krajnjoj točki puta, Anđelika se zaustavi kako bi pogledom obuhvatila tu čudesnu pokrajinu čija ljepota se povećavala s njihovim usponom, poput himne koja otkriva svoje najdivnije tonove, i rijeku koja se ljeska na suncu. U daljini je opazila brodove male de Peyracove flote, koji su bili razmješteni pred gradom u polukrugu. Nastavivši put, sretoše svećenika u bijelom plaštu na crnoj sutani i s ljubičastim ovratnikom. Pratila su ga dva dječaka, također u crnim sutanama. Jedan je nosio zvončić, a drugi srebrni križ. Slijedila ih je doga.
Svećenik se držao kao prorok koji propovijeda grešnom i zabludjelom čovječanstvu da je život patnja i privodi ga službi Božjoj.
Ali prisutnost psa sve je mijenjala. Dok je duhovnikovo lice izražavalo gnjevne osjećaje, pas je sjedio na repu isplažena jezika i miroljubivo promatrao dolazak gostiju. Oduzimao je dobar dio uzvišenosti koju je propovjednik htio dati svom govoru. Praveći se da ne primjećuje Anđeliku, za koju se nije moglo reći da je nezamjetljiva pojava, on napade guvernera nadmenim tonom:
Zar je ovo vrijeme za Te Deum? Niste došli na vrijeme. Potrošili smo jednotjedne zalihe tamjana, a biskup je već nakanio vratiti se kući.
Ah, oče, zar mislite da je diplomatske poslove moguće urediti na brzinu? Pogotovo ako se umiješa top... Ali, što vi radite ovdje, kad biste morali biti u zboru?
Pozvali su me k umirućim žrtvama bitke.
Što? Ta glupa pucnjava stvorila je i žrtve? Bilo je mrtvih?
Dvojica. Ali primili su posljednje sakramente pred smrt.
Gospodin de Frontenac u hipu se zaustavi i skinu šešir te se zabrinuto udari po čelu.
Kvragu! Što kažu obitelji? I susjedi?
Bili su to lopovi - suho reče vikar. - Nitko se ne uzbuđuje zbog njih. Iskoristili su odsutnost vlasnika i pokušali provaliti u kuću gospodina de Castel-Morgeata, koju su pogodili hici....
Bravo! - začu se uzvik Ville d'Avraya iz mnoštva. Vojnički guverner bijesno se gurao prema njima.
Ponizno vas upozoravam da vas svi čekaju pred katedralom - nastavio je duhovnik.
Molim vas, požurite!
Pozvao je svoja dva mlada pomoćnika i pošao naprijed svojim putem. Pas ih je mudro slijedio.
Časna povorka nastavila je put prema katedrali. Ostavili su rijeku iza sebe i put je postao lakši. Gornji grad prikazao se svojim većim i ljepšim zgradama koje su se uzdizale usred prelijepih vrtova. Zdesna su prošli pokraj groblja koje se u terasama uzdizalo nad rijekom.
Malo prije katedrale, stigli su na maleni trg i ondje se opet poredali prema protokolu. Tako su prispjeli na Veliki trg Gornjega grada sa svim željenim dostojanstvom.
Zamolili su glazbenike da se postave iza duhovnikova križa. Iza njih su nosili škrinjicu s moštima Svete Perpetue, koju su pratili prelati i indijanski poglavice.
Katedrala se uzdizala na kraju velikoga trga, okruženog kućama i drvoredima. Na stubama ispred katedrale stajala je veličanstvena skupina pjevača. Najmlađi su bili odjeveni u crvene sutane, a najstariji u crne. Mahali su kadionicama i nosili svijeće, a usred njih je, na vrhu stubišta, pred otvorenim vratima stajao sam biskup.
Gospodin de Laval bio je vrlo lijep muškarac, star oko pedeset godina. Mitra koju je imao na glavi još je jače isticala njegov visok stas. U ruci je držao biskupski križ.
Grof de Peyrac mu pristupi, duboko se pokloni i poljubi prsten koji mu je ponudio monsinjor Montmorency-Laval.
Kad je mnoštvo vidjelo da se odvojio od povorke, među ljudima se pronese šapat.
Je li to Crni muškarac iz vizije majke Magdalene? Ali nije odjeven u crnu ni u neku drugu tamnu boju.
Joffrey de Peyrac govorio je s biskupom i nedvojbeno mu rekao za svete relikvije koje mu je donio kao dar, jer prelatovo lice iznenada se razvedrilo.
Anđelika je opazila da još uvijek nisu predstavili Nicolasa de Bardagnea, njezina nesretnog prijatelja iz La Rochellea. Neki drugi diplomat bi se već bio potužio za njegovu mjestu. S olakšanjem opazi da se guverner Frontenac iznenada prisjetio prisutnosti kraljevog izaslanika. Možda ga je šaptom upozorio neki od njegovih časnika. Najavio ga je vrlo srdačno. I gospodin de Bardagne je kleknuo i poljubio biskupov prsten, a kad ga je biskup pristojno upitao o njegovu putovanju, de Bardagne je izbjegao odgovor i počeo govoriti o relikvijama.
Anđelika, koja je čula samo pojedine dijelove razgovora, vidjela je da zna s taktom izbjeći situaciju koja je neugodna za njegov ugled.
I odmah se okrenuo k njoj:
Monsinjore, kako se nalazimo na francuskom tlu, a Francuzi bolje od svih znaju iskazati čast damama, htio bih vam bez odlaganja predstaviti gospođu de Peyrac, čija ljepota i čar uveličavaju vaš grad, koji je poznat po muškarcima od ukusa.
Sad je Anđelika došla na red da se pokloni biskupu i poljubi mu prsten, koji je ponudio sa stanovitom ukočenošću. Osjetila je da se i biskup, kao i duhovnik prije njega, trudi da je ne opazi, a čin gospodina de Bardagnea bio je neočekivan. Svi su priznali da predstavljanje plemenite gošće nije zadatak kraljevog izaslanika, koji je time prekoračio svoja prava, a nisu mogli objasniti zašto.
Ta ja ne bih zaboravio groficu de Peyrac - potiho reče ljutiti Frontenac - Zašto se ovaj miješa? No, dobro je počelo!
Ljudi su počeli nagađati nije li se kraljev izaslanik možda zagledao u prelijepu damu i nije li njegov čin posljedica velike strasti. Bio je očaran i gledao je samo u nju. Dakako, ljudi su vjerovali da ga je Amorova strelica pogodila tek u Tadoussacu i da su se ondje prvi put sreli.
Anđelika je i na grofovom licu otkrila trag iznenađenja. Brzo se podigla. Gospodin de Bardagne htio joj je ponuditi ruku, ali ga je Ville d'Avray prestigao i privukao je k sebi. Napokon su donijeli i relikvije te ih postavili pred biskupa. Pogled na njih pobudio je divljenje, radoznalost i mistične osjećaje.
Kakva čudesna zamisao! - prošapta Ville d'Avray Anđeliki. - Vaš suprug nije mogao zamisliti bolji dar za biskupa. Kako taj vražji čovjek uvijek uspije pretvoriti pješaka u damu? Uvijek me iznenađuje. Ljubomoran sam na njega!
Anđelika se slagala s markizom da je Joffrey nikad neće prestati iznenađivati. Pitala se kad je uspio pribaviti relikvije i dovesti ih u Quebec.
Činjenica je da su sad pred njima. Čekali su pred crkvenom zgradom.
Hladno je - reče Ville d'Avray. - Sunce zalazi. Nadam se da će ovdašnja klima odgovarati mučenicima. Nije tako toplo kao u Tunisu. Ogrnite se!
I, da bi svima pokazao da se dobro razumiju, pomogao joj je da potegne satensku kapuljaču na glavu. Time je zaslužio mračan pogled Nicolasa de Bardagnea.
Kako ste čarobni, draga moja! Nitko nije mogao odoljeti vašoj pojavi, jeste li vidjeli? Pobjeda na svim bojištima!
Zahvalivši se na darovima, biskup je pozvao sve stanovnike Quebeca da stupe u Božju kuću i zapjevaju Te Deum.
Pobjeda, pobjeda na svim bojištima - ponavljao je Ville d'Avray dok je s Anđelikom koračao prema ulazu u crkvu iz koje je dopirala orguljska glazba.
Uzgred - reče on - znam tko je pucao iz topa na vaše brodove... Da! Rekli su mi tijekom puta... Nećete vjerovati... To nitko ne bi očekivao...
Ta govorite... Umirem od radoznalosti!
Dakle... Bila je to gospođa de Castel-Morgeat!

12.
TE DEUM
Gospođa de Castel-Morgeat! - ponovi Anđelika. - Žena! Pucala je iz topa! Ta ona je luda! Mogla je ubiti vlastitog sina.
Nije znala da je na palubi. On prasnu u smijeh.
Bila je tako bijesna zbog toga što se Quebec nije kanio oduprijeti vašem dolasku i što je njezin muž popustio pred Frontenacom da je sama prodrla u kulu i prestrašila vojnike, koji su potom počeli pucati. Kažu da je vlastoručno upalila štapin... Kakva amazonka!
Radije recite: kakva budala!
U razgovoru je gotovo zaboravila gdje je, pa se začudila kad se iznenada našla u prvom redu pred oltarom.
Pokleknula je. Pred njom se u mraku ljeskalo zlato oltara. No, buka u crkvi nije odgovarala svečanom prostoru. Ljudi su zauzimali mjesta.
U Quebecu je najvažnije držati se svog položaja u društvu.
Dok su se svi grozničavo borili za svoje sjedalo, gospodin de Bardagne gotovo da je ostao bez mjesta koje bi odgovaralo njegovom položaju kraljevog izaslanika. Nastala je malena pometnja i izmjena mjesta. Neugodnost je riješio sam guverner, koji je odstupio vlastito mjesto gospodinu de Bardagneu.
Zbrka još nije bila posve sređena kad je biskup stupio pred oltar. Pogledao ih je pomalo bijesno, a uto poče svečanost. Došli su pjevači i zapjevali pobjedničku pjesmu.
Svet, svet si ti, Gospodine, Bože nebeskih četa.
Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave.
Anđelika već godinama nije prisustvovala nikakvom katoličkom obredu. Putovala je morima i šumama, žena vihornog vjetra, izgnana iz svoje domovine.
»Kako neobično!« pomisli ona.
Tamjan i glazba baciše je u zanos. Glavom joj se počeše motati najrazličitija sjećanja. Prisjećala se svojih školskih godina kod uršulinki, a zatim joj u ušima odjeknuše prokletstva časnog Patridgea, pastora iz Nove Engleske, koji je grmio:
»Papisti prakticiraju babilonsku i fanatičnu vjeru!« S njim se otac Vernon, isusovac, borio na smrt.
Anđelika podignu glavu i pogleda isusovce koji su u dva reda uspravno sjedili na drvenim klupama zbora. Svoje neizbježne crne odore ovaj put su prekrili bijelim plaštevima. Stroga, bradata lica virila su iz bijelih ovratnika, koji su poticali od njihova osnivača, Ignacija Loyole i koji su im davali izgled španjolskih prinčeva.
Činili su joj se poput čopora vukova na okupu. Izgledali su oprezno i ozbiljno, možda malo sumnjičavo, ali u njima je bilo i nešto što ih je činilo bezazlenima, gotovo prijateljski raspoloženima.
Predbacila si je drske misli. Ta oni nisu neprijatelji. Oni su sila koja se u nekom smislu slaže s njihovom.
Opazila je ruke mladoga isusovca koji je držao molitvenik. Na lijevoj ruci mu je nedostajao palac, a dva prsta bila su spaljena irokeškom vatrom, pa su im članci izgledali kao članci gubavaca. Na drugoj ruci manjkao mu je srednji prst. Šiljasta, kratka, crvena brada krasila je njegovo gotovo mladenačko lice. Ali, bio je već gotovo ćelav. Pola lubanje unakažavala mu je široka brazgotina. Jučer mučenik, a danas pjeva Te Deum u quebečkoj katedrali. Nije pokazivao da je svjestan muka koje je pretrpio. Izraz lica bio mu je nevin i nježan. Ona se prisjeti njegova imena: otac Jorras.
Anđelika pomisli na oca Vernona, s kojim je putovala na Bijeloj ptici i koji je umro pod udarcima engleskog pastora.
»Oh, prijatelju moj! Zašto ste umrli? Vidite, u Quebecu sam, kao što ste me molili...« Obujmila je glavu rukama i pokušala se prisjetiti njegova lika, koji je vrijeme već malo izbrisalo. I pokušala je pročitati tajnu za koju joj se činilo da ju je vidjela u njegovim očima.
Volio me je! - pomisli. - Uvjerena sam da me je volio.
Obuzeta tim nijemim dijalogom, Anđelika je gotovo zaboravila na vrijeme i prostor u kojem se nalazi. Dubinu njezine meditacije zapazili su i drugi. Svi pogledi bili su usmjereni u svijetlu kosu te visoke dame koja je tako ponizno klečala pod oltarom.
Zar je tako pobožna? - prošapta gospođa de Mercouville na uho svojoj susjedi, gospođi Duperrin. - Moram vam priznati da više ništa ne razumijem... Što su nam govorili o tim ljudima! Da su bezbožnici, da mrze crkvu... Ah, draga moja. Kome da čovjek danas vjeruje?...
Zvonjava pet zvona, koja je zibao jaki kanadski sjemeništarac, prenula je Anđeliku iz njezinih misli.
Osvrnula se i pogledala ljude među kojima će proživjeti nekoliko mjeseci svog novog života.
Pokraj nje dostojanstveno je stajao Joffrey. Što misli u tom trenutku? Je li poput nje zadivljen ponovno pronađenim francuskim ozračjem? Izgleda zadovoljno. Ali, je li to iz istih razloga kao i ona?
Zdesna joj je stajao Ville d'Avray, poput kakvog pobožnog pijetla. Jer, on je doista volio moliti i pohoditi crkvu.
Straga je bio Piksarett s huronskim poglavicom i nekim drugim poglavicama. Iza njih je slijedilo mnoštvo glava u dojmljivoj zbrci.
Bilo je dosta Indijanaca i Indijanki. Neki su bili gotovo goli, a drugi zavijeni u svoje prekrivače i kožuhe; rame uz rame stajali su s francuskim plemićima u elegantnim odijelima i s plemenitim gospama u steznicima, nakinđurenim časnicima i obraslim tragačima u odijelima od jelenske kože. Bilo je mnogo francuskih žena sa seljačkim kapicama iz svojih rodnih pokrajina, a druge su nosile bijele kapice.
Svuda je bilo mnogo djece, jasnih i odvažnih očiju, raskuštranih glava, indijanskih i bijelih.
Na jednoj klupi zdesna bila je majka Bourgeoys, okružena svojim »kćerima«. Iz njihovih lica zračio je religiozni zanos.
Lako se moglo prepoznati nove doseljenike koji su se danas iskrcali. Bili su vrlo mršavi i izgledali su loše. Za njih je svečanost zacijelo bila osobit doživljaj. Za doseljenike, koji su došli u Kanadu radi boljeg života, staro kraljevstvo udaljavalo se poput teška broda natovarena prokletstvima i kaznama, koji polako zamiče za obzorje.
Marguerite Bourgeoys podignu pogled sa svog molitvenika, ugleda Anđeliku i prijateljski joj se nasmiješi. Nisu se vidjeli od Tadoussaca. »No vidite! Sve je dobro prošlo«, pročitala je iz njezinog pogleda.
Anđelika se nasmiješi. A taj osmijeh, koji je ublažio sjaj njezinih zelenih očiju, vjernice su prihvatile kao znak prijateljstva.
Samo jedna ju je bijesno pogledala.
Klečala je slijeva, pomalo osamljena, vrlo kruta držanja, koje je izražavalo njezin unutarnji bijes. Bila je odjevena u žalobnu odjeću i bilo je jasno da nije obična građanka, nego vrlo plemenita gospa. Uhvatila je Anđelikin pogled i očima se zabola u nju kao mačem. Zatim je brzo pogledala ustranu.
Anđelika ni trenutka nije posumnjala da je to njezina ratoborna neprijateljica Sabine de Castel-Morgeat.

13.
KUĆA MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA
Jednu za drugom, Anđelika je izvukla pribadače koje su pričvršćivale bisernu ogrlicu na njezinu modru haljinu i odložila ih u posudu od oniksa. U prelijepom ogledalu s pozlaćenim okvirom blistalo je njezino sretno lice, koje nije mogla posve jasno vidjeti. Zašto ne? Možda zbog pare koja se širila iz kade napunjene vrućom vodom i prekrivala zrcalo. Usto joj se činilo da ima blagu vrtoglavicu, ali ne od alkohola, nego od neprestanih napora.
Već je bilo blizu ponoći kad se povukla i osamila se, pa vrtoglavica nije bila ništa neobično. Olakšanje koje je osjetila kad je uklonila pribadače umirilo ju je.
Ta čudesna haljina nije je ostavila na cjedilu. One su se međusobno poštovale i sklopile su savez koji ih je ujedinio, stoljetni savez između žene i njezina dotjerivanja.
Uživala je u tome što može biti sama. Posljednjih godina navikla je slobodno krstariti i govorila je da više nikad neće postati dvorska dama sa sobaricama i slugama. No, tako ipak još nije... Usto, tu je i ljiljanov cvijet koji su joj utisnuli na rame i koji je osuđuje na to da se smije otkriti samo osobi od povjerenja.
Ništa strašno! Malo se ubola u prst, ali ipak je voljela te trenutke samoće i opuštanja u kući markiza de Ville d'Avraya u Quebecu.
Yolande joj je bila pomogla skinuti pelerinu, a zatim ju je otpustila.
Uspjela je ukloniti ovratnik, a potom je razvezala steznik i svukla ga poput kože, jer prianjao je uz nju kao sliven.
Bacila ga je daleko ustranu i odahnula. Rasplela je kosu i pogledala se u zrcalo. Ispod košulje nazirali su joj se vrhovi grudi i njezina bijela koža.
Nad zrcalom je visio golem križ od bjelokosti i srebra. U Ville d'Avrayevoj kući bilo je križeva napretek. Bili su tako lijepi da bi čovjek zaboravio da se radi o pobožnim predmetima.
Odvezala je i posljednju podsuknju, koja je poput vijenca pala oko njezinih nogu na tlo. Sad, kad je sve ležalo na tlu, skinula je i košulju, pa je bila posve gola. Vrpcom si je povezala kosu i kročila u kadu. Umor je polako počeo nestajati. Blagotvorni utjecaj vode polako joj je odagnao sve misli iz glave. Ona položi glavu na zakrivljeni obli drveni rub kade i preda se sretnom sanjarenju.
U Quebecu je. Osjeća se gotovo jednako veličanstveno kao onoga dana kad je stupila na kraljevsko stubište i shvatila da je u Versaillesu.
Što je sve morala proći da bi se našla ovdje!
U Quebecu je, i nakon svih godina putovanja učinilo joj se da je prispjela u luku punu čuda.
U gradu je. U francuskom gradu s kućama, crkvama, vrtovima, trgovinama.
Tu je, do vrata u vrućoj vodi, a oko nje vlada tišina mirne noći. U ogledalima se zrcali njezino raskošno tijelo.
Konačno je došla u tu slavnu kuću markiza de Ville d'Avraya na Gornjem trgu u Quebecu, glavnom gradu Nove Francuske. Kakvim čudom se sve to dogodilo?
Ali tako je malena! - uskliknula je Anđelika kad je ugledala kuću.
Zato je ljupka! - odvratio je Ville d'Avray.
To se moralo priznati. Kad bi se čovjek naviknuo na njegovu skromnu veličinu, prebivalište markiza de Ville d'Avraya postalo bi ugodno i blisko.
Dodao je da je Anđelika razmažena zbog sjećanja na kraljevske dvorce u kojima je živjela. To je bila vrlo velika kuća za Quebec. Imala je dva kata i niz prozora na tavanu. Na obje strane bila su po dva prozora koja su gledala na cestu. Vrata su bila vrlo velika i lijepo izrezbarena. Unatoč tome, Ville d'Avray im je rekao da dođu sa stražnje strane kako bi došli u veliku kuhinju, gdje ih je čekala odlična večera. Ušli su kroz otvorena vrata i našli se u velikoj, niskoj dvorani gdje je veselo pucketala vatra. U sredini je bio postavljen veliki stol, pokriven damastnim stolnjakom i spreman za goste.
Većinu svog pokućstva donio sam iz Francuske - rekao je Ville d'Avray.
Kao što je predvidio, njegova služavka ih je očekivala. I sama se držala tako ozbiljno da je izgledala kao dio pokućstva.
Bila je vrlo visoka i ozbiljna izraza lica, ljutitih očiju. U rukama je držala porculansku zdjelu iz koje je mirisala zlatno zapečena kora znamenite domorodačke pite.
Draga moja, jedinstvena si! - uzviknuo je markiz i poljubio je u oba obraza. - Oh! Još više! Ti si prava dobra vila! To sam uvijek govorio.
Htio je odvesti Anđeliku na gornji kat i pokazati joj raspored soba. Ali, ona se ogledavala i pitala se kako će se svi tu nastaniti. Htjela je pričekati i svog supruga prije nego što se odluče.
U kuću su počeli dolaziti njezini ljudi: konjari, sluge, Kraljeve djevojke i umorni glazbenici koji su bili cijeli dan na paradi i molili su piće, te uopće nisu imali vremena za odmor i okrepu.
Ipak se dogodilo ono što je Anđelika predvidjela. Markiževa služavka je shvatila da će je njezin gospodar ostaviti u službi strane žene, a sam će otići stanovati drugdje, pa se razljutila i stala na vrata.
Ville d'Avray počeo je bijesno vikati.
Misliš li da si francuska kraljica? - upitao je. - Što to znači, besramnice! Ovi ljudi iz kolonija svašta dopuštaju sebi! Da si u Francuskoj, odavno bi te pretukli!
Sav izvan sebe, nekoliko puta ju je udario štapom. Služavka se pogrbila, ali nije odstupila.
Ali, što ćemo danas jesti? - zajaukao je.
Kuhar s Gouldsboroa izjavi da im može pripremiti što god žele, a Florimond ponudi svoju pomoć. Naučio je kuhati kad je služio na brodu kao mornar.
Još uvijek su donosili kovčege, torbe i zavežljaje.
Anđelika je izašla na dvorište puno ljudi. Pod velikim brijestom koji se uzdizao kraj kuće ugledala je Julienne i Aristidea Beaumarchanda s njihovom prtljagom, u kojoj je bilo nekoliko boca ruma koje je preobraćeni gusar »našao« na Svetom Ivanu Krstitelju.
U toj zbrci netko je došao i pokazao na dvorac koji je guverner Frontenac dao na raspolaganje gospodinu i gospođi de Peyrac. Izgledao je dovoljno velik da bi mogao ponuditi prebivalište cijeloj njihovoj pratnji. Neki nosači su počeli tamo nositi najnužnije potrepštine.
Palo je nekoliko naredbi i oni koji su bili vani krenuli su u pokazanom smjeru kako bi prispjeli do posjeda.
Došle su i dvije dame iz Bratovštine svete obitelji i predstavile se u ime nekih dobrih ljudi koji su bili spremni prihvatiti Kraljeve djevojke. Anđelika je nagovarala djevojke da pođu s njima.
Uto se pojavio još i Anne-François de Castel-Morgeat i mahao rukama:
Gospo! Gospo! Oprostite, grozno je to što se dogodilo...
Da, da! Sve vam opraštam... Sve vam opraštam - rekla je Anđelika i počela osjećati umor.
Ville d'Avray odvukao ju je za sobom, otvarao vrata i pokazivao joj kuću kao da je želi prodati.
Moram vam još nešto reći, draga moja. Kuća koju je Frontenac sad namijenio vama ista je ona koju je pripremio za gospođu de Maudribourg. Nećete valjda živjeti među zidovima koje proganja njezin duh?
Napokon ju je ostavio. Neka se ne brine za njega, rekao joj je na kraju. On već zna gdje će stanovati.
Navečer, malo po odlasku Ville d'Avraya, došao joj je dječak, star dvanaestak godina, i poručio joj da se njezin mačak dobro osjeća i već se dobro snalazi u kuhinji gostionice Francuski brod. Dječaka su pratila dva pekarska pomoćnika koji su nosili pladnjeve s posudama u kojima je bio ragu i juha od povrća, a usto i slastice; sve je to poslala gostoljubiva gostioničarka.
Zar je mogla poželjeti veću pažnju?
Anđeliki se mali učinio nekako poznatim. Rekao je da je Gonfarelov sin i da ima devet godina. Zacijelo će se razviti u pravoga gorostasa. Htjela mu je dati malen dar, ali ga je odbio. Poljubila ga je u lice i zamolila ga neka poruči majci da će je sutra posjetiti čim uzmogne te preuzeti mačka i zahvaliti joj.
Potom je ostala sama s Yolande.
Djeca su spavala u sobi iza kuhinje. Zidovi su bili ugodno topli od peći.
Kuća je lijepo mirisala, pokućstvo je bilo lakirano, a metalni ukrasi su blistali. A još prije godinu dana glavni grad Nove Francuske bio je izgubljeno mjesto na sjeveru, daleko od njihovih posjeda u Maineu, i predstavljao je neprijateljsko utvrđenje.
Glavom su joj se počele motati razne misli. Opet su joj se pojavila pitanja na koja joj još nije uspjelo odgovoriti.
Odsutnost oca d'Orgevala... Tajanstveno... Ispad gospođe de Castel-Morgeat... Glupo...
I tko je izrekao onu rečenicu: »Pogledajte! A u Sredozemlju je imao srebrni štit na crvenoj podlozi!«
Netko tko zna da je Joffrey također i Rescator. I da je nekoć veslao na kraljevim galijama...

14.
ZASTRAŠUJUĆE MAŠTARIJE U GRADU-ZAMCI
Anđelika otvori oči. Loše se osjećala. Voda u kadi bila je mlačna. Vjerojatno je izgubila svijest. Jedna svijeća se ugasila. Ostale su bile već pri kraju.
Anđelika ugleda svoj lik u ogledalu nad sobom: golu ženu prestrašenih očiju koja leži u vodi, a kosa joj se raspršila u vodi poput aure.
Zašto Joffrey nije s njom?
Taj kratki san posve je promijenio izgled stvari oko nje. Činilo joj se da je tišina puna prijetnji.
Vani sat odbi tri udarca. To je bio glas uspavanoga grada. Grada-zamke. Plitko je disala da je ne bi obuzela panika.
Gdje je Joffrey? Gdje su njegovi vojnici? Njegovi Španjolci? Časnici?
Obuzeše je crne misli. Počela se bojati da je oduševljeni doček koji su im pripremili tek privid, odvratna komedija koja treba uspavati njihov oprez, kako bi uspjeli svladati čovjeka koji je zaprijetio vlasti najkršćanskijeg kralja na prostranim tlima Sjeverne Amerike.
U zrcalu ugleda vatrena slova koja su govorila: »Uhitili su ga«. Već je vidjela kako su ga odveli u dvorac Saint-Louis i okružili naoružanim vojnicima. »Gospodine de Peyrac, naređeno nam je da vas uhitimo. U kraljevo ime!«
Sve je počelo iznova...
Začula je buku izvana i bila je uvjerena da će je, kao nekoć, Kouassi-Ba pozvati:
»Guspo! Guspo!... Odveli su gospodina!«
Nošena snažnom silom, prenula se iz tromosti i iskočila iz kade. Zgrabila je veliki ručnik i ovila se njime. Otrčala je na stubište.
U podnožju stubišta stajao je neki muškarac. Muškarac odjeven u crno.

15.
PRIMIRJE LJUBAVI POD MJESEČINOM
U podnožju stubišta stajao je Joffrey de Peyrac. Bio je sav u crnom. Uzdignute glave gledao je Anđeliku.
Anđelika ga je gledala kao da je upravo ustao iz mrtvih.
Očaran njezinom pojavom, ali zabrinut njezinim žalosnim izrazom, upitno ju je pogledao. Bila je polugola, šarmantno zamršene kose, a koža joj je blistala.
Na licu koje ju je gledalo, Anđelika ugleda zadivljen osmijeh. Nije mogla vjerovati očima. Tiho je rekla:
Dakle? Pobjegli ste im?
Pobjegao?
Što se dogodilo? Čekala sam vas... Zaspala sam i...
I... još niste došli k sebi, draga! Nije li tako?... Ta obavijestio sam vas o Velikom savjetu u utvrdi Saint-Louis... I doista mi je uspjelo pobjeći odatle... Napokon... Malo su me zadržali, pa nisam mogao prije doći k vama... Ali razišli smo se kao prijatelji...
Anđelika odahnu. Potrčala je niz stube, bacila mu se u naručaj i ponavljala:
Kako je to glupo! O, Bože, kako je to glupo! Naslonila mu je lice na rame i čvrsto ga zagrlila.
Zar će nas opet početi goniti zli duhovi? - upita je on u šali. - Što je to moglo preobraziti blistavu kraljicu Quebeca u preplašenu nimfu?
Mislila sam da su vas zatvorili!
Gluposti! Zar niste danas vidjeli da bi nešto takvo bilo vrlo teško? Obrana nam je dobro postavljena, a prijateljstva su nam osigurana. Povrh svega, vjetar omiljenosti također je na našoj strani. Morali biste biti uvjereni u to.
To bi mogla biti i prijevara.
Ne! Naši kanadski Francuzi odveć su iskreni da bi mogli učiniti nešto slično.
Jako ste me prestrašili - reče ona. - Pogotovo kad sam vas ugledala s vrha stubišta, odjevenog u crno.
Namjerno sam išao tako odjeven na taj noćni sastanak.
Zašto?
Crni čovjek - reče on. - Ta sjećate se, crni čovjek koji stoji iza demonske žene, u viziji majke Magdalene. Znam da su me odmah prepoznali. Kad sam smjestio svoje ljude u utvrdi, presvukao sam se i prikazao svijetu ovakav, u pratnji svojih Španjolaca.
Anđelika je teško disala.
Joffrey, to nije pametno - reče ona uzbuđeno. - Našli smo se u osinjaku, gdje i najmanji nesporazum može usmjeriti najstrašnije strasti protiv nas, a vi se zabavljate i izazivate duhove time što podsjećate ljude na proročanstvo koje su neki možda već i zaboravili, ali ipak još uznemiruje mnogo ljudi.
To je samo još jedan razlog da se to razjasni. Zanimalo me je kako će se ljudi ponašati kad me vide i odlučio sam to iskušati danas, kad biskup nije bio prisutan. Optužili su me da sam crni čovjek, a vas da ste demonka. Predstavivši im se uživo, uništio sam taj mit pred njihovim očima. Na drugoj strani, čini mi se da ni vi sami ne biste oklijevali pokazati im se kao »gola žena koja izranja iz vode«.
Ja nisam išla na Veliki savjet ovako odjevena...
Hvala Bogu! Anđelika, ljubavi moja, vi uzimate život odviše ozbiljno.
Privio ju je k sebi i obasuo je poljupcima. Tako je najbolje mogao odagnati njezine sumnje. Podigla je glavu kako bi ga dobro pogledala i uvjerila se u njegovu prisutnost. Iznenada je kriknula.
Vidjela je kako se iza njega pojavljuje lubanja koju je slijedio par užarenih očiju, a za njima i velika usta.
Peyrac se okrenu.
Dobra večer, gospodine Macollet, primite moju iskrenu ispriku što sam vam omeo san.
Ništa to nije - reče hrapavi glas starog trapera. - Zar da se tužim? Prizor je božanstven.
Uistinu je bilo tako.
Grof de Peyrac u čizmama i teškoj kožnoj odjeći držao je polugolu Anđeliku. Stari Eloi je iz nekakve škrinje uzeo noćnu kapu i stavio je na svoju skalpiranu glavu. Potom je zijevnuo i promrmljao nešto o nekakvom medvjedu kojeg je ubio na Royevom gospodarstvu i zbog čega ga je proganjao gospodin Le Bachoys, zastupnik Društva. Zato je pobjegao k njima, jer u Quebecu se nikad ne zna kako će vlasti nauditi ubogom putniku iz sjevernih pokrajina.
Zato sam mislio da ću kod vas biti na sigurnom kao u Wapassouu.
Dobro ste mislili.
Ali gdje ćete spavati - uzviknu Anđelika i uhvati ručnik, koji joj umalo nije skliznuo niz bedra.
Rastegnuo sam klupu u ležaj. Dolje ima slame i jedan pokrivač... Ako vam to ne smeta, gospo. - Zatim se namjestio na svojem ležaju i dalje spavao.
Iz podruma začuše meketanje koze. Nedvojbeno, u Kanadi su.
Grof de Peyrac zagrli Anđeliku oko ramena i oni se zajedno uspeše stubištem. Zaustavili su se na podestu i pogledali udesno prema vratima spavaće sobe u kojoj se kočila golema, kraljevska postelja što ju je Ville d'Avray tako hvalio.
Naš markiz je jedinstveni domaćin - reče Anđelika.
Nisu odmah uskočili u postelju. Zaustavili su se kod velikog prozora pod kojim su bile postavljene dvije klupe.
Svjetlost koja je prodirala kroz staklo namamila ju je da sjedne na klupicu. Joffrey de Peyrac skinuo je svoj teški ogrtač i omotao ga oko Anđelike te je još jače privio uz sebe.
Kakva je to odjeća? - upita ona.
To je mornarski kaputić koji mi je poklonio neki ovdašnji trgovac. Danas je odgovarao mojem preodijevanju. Uvest ću ga u modu. Možda prodre čak i u Pariz.
Seljačka odjeća.
Ali vrlo pogodna za obilaske ljepotica u hladnim noćima... Naslonjeni jedno na drugo, radoznalo su promatrali krajolik u noći.
Na drugoj strani ceste prostirao se vrt susjedne kuće, a iza drveća nazirali su se zvonici mnogih quebečkih crkava. Grad pod mjesečinom bio je uistinu čaroban.
Joffrey je tiho govorio. Spominjao je različite događaje toga dana i pohvalio sretni ishod. Činilo se da ga nerazuman čin gospođe de Castel-Morgeat gotovo zabavlja.
Priznajem da osjećam posebnu naklonost prema tim drskim i strasnim ženama koje znaju ići do kraja. Vjerna svom ispovjedniku, ocu Orgevalu, držala se njihova dogovora. Usto je iz Akvitanije. A mi Gaskonjci međusobno se razumijemo i opraštamo.
Mislim da odviše olako uzimate čin koji umalo nije prouzročio brodolom Gouldsboroa - odvrati mu Anđelika, zaboravivši da je još prije nekoliko sati mislila jednako. - Pomislite što bi bilo da je kugla pogodila usred cilja. Taj čudesni brod bi se potopio, a s njim i njegov vrijedni tovar. Zacijelo bi bilo i žrtava...
Život nam rijetko naudi onoliko koliko bi mogao... Što se mene tiče, radije uživam u misli da sam izbjegao nesreću nego da se brinem za stvari koje su mi se mogle dogoditi.
Čini mi se da ste danas popili previše francuskoga vina - reče ona.
Osim toga, tko je pobijedio? Gouldsboro, koji se ziba usidren u luci, ili kuća Castel-Morgeatovih, koja ima veliku rupu na pročelju i okrnjen ugao?
Dodao je da je gospodin de Frontenac izjavio da se osjeća dužnim ponuditi im gostoprimstvo u jednom krilu utvrde Saint-Louis.
I dalje je privijao Anđeliku uz sebe i ljubio je. Shvatila je da to govori da bi je razvedrio i udahnuo joj malo svog samopouzdanja, jer zacijelo nije bio tako dobre volje bez razloga.
Joffrey - reče ona ponizno - priznajem da me je maloprije zahvatila panika. Prikazale su mi se sve prepreke koje nas sprečavaju da živimo sretno. Odjednom mi se učinilo da je ova kuća slična onoj u kojoj smo boravili kad smo bili pozvani na kraljevo vjenčanje u Saint-Jean-de-Luz. Sjećate li se? Sve je bilo samo zabava, ali kralj je iskoristio buku i dao vas uhititi.
Pustite ta sjećanja, draga. Sada su druga vremena. Ništa se ne ponavlja na posve isti način. Život je kretanje. Kralj više nije onaj mladi vladar koji teži smanjiti nezavisnost prinčeva koji su prijetili njegovu prijestolju. Njegova moć sada je sigurna. Nijedan vazal ne može biti kralj u svojoj pokrajini, kao što se njemu činilo da sam to ja tada bio. Doista, sad su druga vremena.
Kralj je drukčiji.
A i vi ste drukčija žena. To ste danas dokazali, i to s kakvim sjajem! Promatrao sam vas i činilo mi se da vas ne poznajem. Kako izraziti što sam osjećao uvidjevši da ste utjecište toliko zadivljenih i očaranih pogleda! Vidio sam sva vaša lica: rascvjetano, kao u Versaillesu, a istodobno vedro i mirno, kao pred Irokezima, i nepopustljivo, kao pred demonkom. To me nije umirilo... Ali ja volim rizik i novine.
Upravo to! Odviše volite rizik. Zato imam razloga za zabrinutost. Vidite, išli ste na sastanak s onim Varangeom samo na temelju svoje vjere u pismo koje je potpisao Frontenac. Išli ste gotovo sami, a oni su vas htjeli ubiti...
Zacijelo sam predosjećao da će mi pomoći moj anđeo čuvar. Nije uvijek vidljivo sve što nam se zbiva. Bez vas bih bio mrtav.
Anđelika zadrhta.
Kakav je bio njegov naum? Ostavio je čudan dojam na mene. Poput duha se prikrao u vaš život. Uvjerena sam da je bio jedan od Ambroisininih suučesnika.
Ona je mrtva. Vi ste je pobijedili. Više vam ne može nauditi. Njezine paklenske snage vratile su se u tamu.
Pod prozorom su iskrile vode Svetog Lawrencea. I u te sate po njima je klizilo još nekoliko indijanskih kanua.
Uspio je odagnati njezine sumnje. Opet joj se povratilo samopouzdanje koje ju je ispunjavalo cijeli dan.
Predaleko smo došli da bi nas »oni« dosegnuli. Zar vam se ne čini da je tako? Može nam se dogoditi štošta opasno i teško, ali ništa ozbiljno i tragično.
A mržnja oca Orgevala? Kad sam ugledala vašu crnu priliku u hodniku, mislila sam da je to on.
Joffrey de Peyrac prasnu u smijeh.
Kakva pomisao! Teško mogu zamisliti isusovca, a pogotovo ne njega, kako usred noći odlazi u posjet dami.
Možda bi htio istjerati duhove iz mene.
Odviše ste maštoviti, draga moja. Ne bojte ga se. Neće više doći.
Gdje je? - prošapta Anđelika.
Napustio je grad... Tako kažu.
Ali bio je ovdje nekoliko dana prije našeg dolaska.
Više ga nema.
Ona se prisjeti da je vijest o odsutnosti oca Orgevala primila s iznenađenjem, ali ipak je imala dojam da je to predvidjela. Pitala se događa li se u gradu nešto što Joffrey ne zna. Zacijelo ima skrivenog špijuna u gradu. Nije joj se povjerio.
A što ako se vrati?
Neće se vratiti.
Zar je mrtav?
Ne, nije mrtav.
Čvrsto ju je zagrlio. Osjetila je njegovu kožu na svom licu i to u njoj pobudi putene želje.
Zašto se krije? Zašto se neće pojaviti? Htjela bih to znati.
Zar je to važno?
Vidjela je njegov osmijeh i osjetila njegovu želju.
Nije to tako jednostavno. Bojala sam se.
Kada, ljubavi moja?
Cijelo vrijeme.
Već sam vam rekao da vam strah ne pristaje.
Prošle godine umalo nismo umrli od gladi... Da Irokezi nisu došli...
Ali došli su. Ja sam ih pozvao. Anđelika mu se izvi iz zagrljaja.
I niste mi rekli?
Nisam znao hoće li se odazvati pozivu. A možda bi nas ta nada bila nagnala da brzo potrošimo posljednje zalihe.
Slabo me poznajete.
Tajne čine naše jedinstvo jačim.
Ah! Odviše je gaskonjskog u vama. Ali ipak vas volim.
Isprepletenih ruku, nastavili su razgovor uz milovanja, duge poljupce i riječi isprekidane srsima strasti.
Pod njima je ležao uspavani grad u kojem su neki stanovnici znali njihove tajne. No Anđelika i Joffrey de Peyrac mogli su barem jednu noć postati ono što im je namijenila sudbina: muškarac i žena koji se vole.
Joffreyevi prsti izgubiše se u Anđelikinoj kosi, milujući njezinu glatku kožu, ispitujući divne oblike njezina lica.
Prekrasni ste - govorio joj je. - Vi ste poput zvijezde koja se uzdiže nad tamnim vodama. Poput Afrodite koja se rađa iz vode.
Uvijek ćete ostati pjesnik iz Languedoca.
I uvijek ću pjevati dami svog srca. A vi ćete me gledati tim pogledom koji u meni uvijek pobuđuje strastan zanos.
Joffrey de Peyrac obujmi rukama njezino svijetlo lice, blistavo od radosti. Izgubio se u njezinom pogledu, punom ljubavi. Prošaptao je:
Demoni su se sakrili u nabore noći.

DRUGI DIO
NOĆ NAD QUEBECOM
16.
BIZARNI LIKOVI QUEBECA
Usred noći, gospođica Cleo d'Hourredanne pisala je pismo svojoj udaljenoj prijateljici Marie-Gabrielle, udovi kralja Kazimira V Poljskog, zvanoj Lijepa Travarica. Vrijeme za plovidbu je prošlo. Pošta će otploviti tek po isteku zimskih mjeseci, kad proljeće oslobodi rijeku ledenog oklopa i kad prvi brodovi otplove u Francusku. Ali gospođica d'Hourredanne će dugo razdoblje čekanja ublažiti pisanjem pisama, koja su za nju poput razgovora preko oceana.
Jedno za drugim, složit će ih u ladicu koja joj služi samo za njih.
»Draga moja!
Okrenula sam postelju na drugu stranu, tako da mogu dobro vidjeti novu kuću koju je dao sagraditi Ville d'Avray. Sad će me zabavljati još nešto osim moga vrta i rijeke koju znam već napamet.
Ispripovijedat ću vam o sretnom kraju afere o kojoj sam vam već pisala.
Radi se o onom francuskom plemiću koji je povezan s Novom Engleskom i čiji su nam posjedi na jugu našeg teritorija, na granici Akadije i Kanade, prouzročili strah. Htjeli su ga predstaviti kao neprijatelja i vodili su kampanje protiv njega.
Saznalo se da ima vrlo lijepu ženu. Duhovi su se uzbudili kad je jedna naša uršulinka, vidovnjakinja majka Magdalena, rekla nešto o njezinoj vezi s vragom. Otposlali su izvidnike, koji su se vratili s umirujućim vijestima. Duhovi su se umirili.
Najava njihova dolaska u Quebec na mirovne pregovore potaknula je spor.
Došao je otac d'Orgeval, vjerski voda Akadije, i optužio ih da su spriječili njegov vojni pohod protiv heretika iz Nove Engleske.
Ljudi su se opet uznemirili i došlo je do podijeljenih mišljenja. Kad se njihova flota približila, pojavila su se zla proročanstva i bilo je pitanje da li da izvjesimo barjak Naše Gospe za spas grada.
Čarobnjak iz Donjega grada objavio je da je na nebu vidio vatrene kanue. To je legenda u koju rado vjeruju ljudi koji dolaze iz zapadne Francuske. To znamenje pretkazuje nesreću.
Potom je taj otrovni isusovac iznenada nestao, što je zbunilo njegove pristaše. Frontenac se dobro držao. Uvijek je bio uz njih. Tako se zauzeo u toj stvari da je poslao kralju više poslanica u kojima mu je predočio prednosti koje bi Nova Francuska mogla steći ako uspostavi dobre odnose s tako moćnim susjedom, za kojega kažu da je fantastično bogat.
Očekujući povoljan odgovor, Frontenac je igrao na kartu prijateljstva, posebno zato što on i gospodin de Peyrac potječu iz iste pokrajine u Languedocu. A svi mi znamo da se Gaskonjci vole međusobno podupirati.
Tako je kod nas... Mi u Kanadi trebamo nove događaje i zabave.
Zloslutne duhove su uklonili i bili smo spremni za prijem gospodina i gospođe de Peyrac. Draga moja, teško bih vam mogla opisati radost koju je pokazao narod pri tom toliko očekivanom dolasku.
Gospođa de Peyrac doista posjeduje vrline kraljice. Već sama njezina prisutnost jednostavno omamljuje ljude.
Mnoštvo ju je čekalo u luci još od zore. I da se slučajno nije iskrcala, čekali bi je do Uzašašća.
Gospodin de Magry tvrdi da njezina ljepota zasljepljuje sve oko sebe. Ona je zasigurno čarobnica. U moju kuću neće stupiti!«
Gospođica d'Hourredanne perom podcrta svoju odlučnost.
Nasloni se na jastuke i malo popravi položaj pisaćeg stolića. Pogleda se u ogledalo i namjesti čipkasti ovratnik. Pozva služavku i naredi joj da donese dvije nove svijeće. Odlučila je da se neće odviše baviti tom glupom i nevjernom Engleskinjom. Sama je pospremila smotak s pismima koja još nije pročitala.
Donio ih je markiz de Ville d'Avray, ali nije imao vremena malo dulje zadržati se; tko zna kamo mu se žurilo. Vidjevši da je njegovu mirnu kuću počela posjećivati gomila ljudi, shvatila je zašto.
Nije skrivala da je i to jedan od razloga za njezinu nesklonost ženi koju ona ne naziva demonkom, nego zavodnicom.
»Ni Carlon me nije posjetio, iako se vratio u grad. Ali oprostit ću mu; ta znate da prema njemu njegujem osobite osjećaje.
Cijeli grad je bio na ulici.
Jessy, moja Engleskinja, trčala je sve do luke kako bi ugledala njihove brodove. Zato joj je pobjegla kujica. Jedva smo je opet uhvatili, jer nam nitko nije pomogao. Mogla bih umrijeti u krevetu, a da to nitko ne primijeti. Srećom, pijem čaj od nekakvog korijenja koji mi daje snage.
Gospodin savjetnik Magry de Saint-Chamond suosjeća s mojom samoćom i došao me je posjetiti.
Vi me poznajete. Ništa nisam vidjela, a sve sam saznala. Čula sam topovski hitac. Činilo se da nije ništa strašno.
Pucala je Sabine de Castel-Morgeat, u bijesu zbog toga što su u Quebecu primili osobe koje ona smatra neprijateljima Nove Francuske, a ponajprije neprijateljima njezina dragog ispovjednika, oca d'Orgevala. Svakodnevno se kod njega ispovijeda. Bože dragi, kakvo oskvrnuće! No sad ću ušutjeti o tome, jer se govori da se neprijateljstvom prema Port-Royalu i jansenistima uopće ne osvaja kraljevo srce.«
Cleo d'Hourredanne odloži pismo i ostade s perom u zraku. Neće početi raspravljati o Port-Royalu, jer tako nikad neće dovršiti pismo.
»Gospodin de Peyrac došao je pod zaštitom Svete Perpetue, mučenice. Tako je stekao biskupovu naklonost. Htio mu se suprotstaviti, ali vijest o tako svetim relikvijama nagnala ga je da ga primi sa svim svojim dostojanstvom.
Moram vam reći i da su gospe iz Svete obitelji pretrpjele veliku sramotu zbog jedne svoje članice, Sabine de Castel-Morgeat, i to ne toliko zbog topovskog hica koliko zbog toga što ju je njezin muž prisilio da mora prisustvovati Te Deumu, pa se odjenula u crno, lice je namazala bijelim puderom, a usne obojila jarkocrveno. Bila je nalik na odurnu masku. To je bio doista pravi skandal. Gospođa Daubrun, koja je tako mila i dobra, gotovo je plakala. Sabina misli da si može sve dopustiti. Svojim zazornim ponašanjem stvorila je val simpatije prema onoj koju je htjela uvrijediti, lijepoj gospođi de Peyrac.«
Gospođica d'Hourredanne opet zastade.
Noć je bila mirna i tiha. Crno-bijela kujica ležala je u podnožju postelje.
Malo je odmaknula zavjese da bi bolje vidjela markiževu kuću na drugoj strani ceste. I tamo je sve mirno i tamno. Tu i tamo se svijetli poneka noćna svjetiljka. Ipak, Cleo d'Hourredanne se učini da je na jednom prozoru ugledala dvije prilike koje gledaju u noć.
»Čula sam da su im ustupili dvorac na vrhu, koji su pripremili za neku dobrotvorku, vojvotkinju de Maudribourg, koja je ljetos trebala prispjeti sa svojom družinom... A još je nema... Šire se glasine da se utopila...
Zasad su još kod Ville d'Avraya, kojeg poznajete.
Hoće li ostati u markiževoj kući? Nadam se da hoće, jer sa svoga prozora mogu ih dobro nadzirati.
Oprostite mi, draga prijateljice, što još nisam dospjela pročitati vaša pisma.
Među nama, draga prijateljice, kako sam na sigurnom unutar svojih zidova, zapravo me veseli što su nam naši prijatelji s juga unijeli toliko živosti. Imat ću vam o čemu pisati. Zasad sam vam dala grubu skicu. Brojne pojedinosti prenijet ću vam kasnije.
Dakle, zavodnica je u našem gradu i dugo nas neće napustiti.
Bliži se zima i mjesecima nijedan brod neće ni otploviti ni doploviti. Gosti će provesti zimu s nama, u to nema dvojbe. Stvari će se riješiti u proljeće, kad rijeka
opet postane plovna i kad brodovi dovezu prvu poštu. Tad ćemo saznati i za kraljevu odluku...«

Kad biste poput tihe noćne ptice poletjeli iz skromna prebivališta gospođice d'Hourredanne preko quebečkih krovova prema Gornjem gradu, prispjeli biste do utvrde Saint-Louis, guvernerove rezidencije, koja vlada i nadzire rijeku.
U desnom krilu, jedan prozor još je bio osvijetljen.
Gospodin de Castel-Morgeat tukao je svoju ženu. Pjenio se od bijesa.
Gospođo, ta to je već previše. Ne samo da me zanemarujete u mojoj vlastitoj kući i prema meni se ponašate kao da sam uljez, nego ste i potamnili moj ugled kod guvernera. Dao sam mu časnu riječ da se neću protiviti Peyracovu iskrcavanju, a vi ste me učinili smiješnim pred mojim vojnicima i pred kraljevim predstavnikom u Americi...
Sabine de Castel-Morgeat uklanjala se udarcima. Njezin suprug već godinama nije bio tako nasilan.
Nije mu odricala pravo da bude bijesan, ali mu je zamjerala što je tako lako popustio. Cijelo vrijeme je podupirao oca d'Orgevala i odobravao njegovu nakanu da iz Akadije otkloni opasnost invazije, koju je još pojačavala paklenska prijetnja. Bila je to jedna od rijetkih prilika u kojoj se slagao sa svojom ženom. Je li to požalio? Uvjeravao je isusovce u svoju vjernost...
Ali, zašto je promijenio mišljenje? Je li ga Frontenac uvjerio u savezništvo s Gaskonjcima? A otac d'Orgeval je tako nenadano nestao, kao da je želi poniziti...
Bilo bi dovoljno da je proglasio da dolazi čovjek kojeg se naziva čarobnjakom. Tako bi ga pobijedio bez ispaljenog hica.
Ah, taj hitac! Ona sama ga je ispalila, kao nekad gospođica de Montpensier, koja je pucala na kralja, svog rođaka. Kako je omamno za ženu vlastitim rukama opaliti iz topa! Kako je mogla znati da je na palubi njezin sin, Anne-François? Sve čega se lati okreće se protiv nje!
A kako je Anne-François ipak živ i zdrav, ona se ne kaje zbog svoga čina. Ta neprijateljska gesta uravnotežila je sveopću strašljivost.
Gospođa de Castel-Morgeat tako je izrazila vjernost svojem ispovjedniku, kojem su još jučer svi laskali, a danas mu se smiju. A taj par, živa slika uspjeha i ljubavi, činio joj se krivim za sve. Ona mrzi sve što je podsjeća na činjenicu da ona sama nikad nije upoznala ni sreću ni ljubavni užitak.
Oh! Kakvu bol je osjetila danas kad je ugledala taj prekrasni par! Život joj se nikad nije činio težim. Brak s Castel-Morgeatom, kojega nije nikad voljela, nikad joj se nije činio gorčim. Pred očima joj se pojavio cijeli njezin izgubljeni život kad je ugledala tu pobjedonosnu ženu koju pozdravlja cijeli grad, a da je uopće ne poznaje, samo zato što je tako očaravajuća, samo zbog njezine pojave. A nju, Sabine, nitko ne voli, ona se nikome ne sviđa.
Primorali su je da prisustvuje Te Deumu. Više bi voljela da su je bacili u tamnicu. Nitko nije mario za njezino poniženje i bol, nitko joj nije uputio ljubaznu riječ. Jedini čovjek koji je imalo poštuje, njezin ispovjednik, nije bio ondje.
Zar je Sebastien d'Orgeval, koji je tako moćan, popustio pred strahom? Ne, to je posve nemoguće. Zar je pao u zamku? Njegova iznimna intuicija zacijelo bi ga pravodobno upozorila. I što da sad misli? Da se povukao zato da bi kasnije jače udario? Ali, zašto je tako nestao? Ta imao je situaciju u rukama.
Napustio ju je... Sad je sama i bespomoćna, prepuštena preziru i pritiscima. Suze su joj tekle licem.
Grof de Castel-Morgeat bio je izvan sebe od bijesa. Kružio je po sobi kao lav u kavezu. Povremeno je gnjevno pogledavao prema postelji, koja je bila dovoljno velika i udobna. Kroz zastore se nazirala bjelina ponjava.
Nikad neću spavati s vama u toj postelji! - viknu on.
Ni ja s vama. Pođite spavati k Janine Gonfarel, toj svodnici! Ona vas uvijek lijepo primi.
On gnjevno kriknu i u čizmama skoči na postelju. Ona izleti iz sobe uz očajne vapaje.
Sluga gospodina de Frontenaca, koji je spavao pred gospodarevim vratima, začuo je tresak razbijenog posuđa. Zabrinut, on ustade.
Dvorac je malen i u to doba noći svi bi morali spavati. Stražari vani paze - to bi moralo biti dovoljno. On se uputi tamo odakle je dopirala buka i dospije do kuhinje.
I gospodin de Castel-Morgeat je čuo. Spavao je samo napola. - Opet je nešto razbila - pomisli. Šepajući, jer ga u zoru uvijek boli noga, spusti se stubama.
Ugleda crnu prikazu koja nosi košaru, pred zapanjenim sobarevim očima. Bila je to gospođa de Castel-Morgeat, koja je išla prema velikim vratima.
Uhvatio ju je u trenutku kad je već gotovo došla do vrata.
Kamo biste u ovo doba, nesretnice! Kamo vam se žuri? Ona odgovori mučeničkim glasom:
Nosim nešto hrane siromahu Loubetteu. Danas se nitko nije pobrinuo za njega. Njezine oči se iznenada zažare. Pljune bijesno.
Da, cijeli grad je izgubio glavu! Zaboravili su svoje siromahe i svoje dobrotvorne dužnosti... A sve to zbog žene čija opasna ljepota samo uništava njezine suparnice i baca muškarce pred njezine noge, širi zlo i propast svega dobroga...
Govorila je tako zaneseno da je Castel-Morgeat, premda naviknut na njezine ispade, ostao bez riječi. To je već previše! Nešto mu je promaknulo u tom izljevu osjećaja.
Radoznalo je pogleda kako prelazi preko praga poput žalobne kraljice. Reče joj:
Zašto je tako mrzite?

Okoštala i drhtava ruka starog Pierre-Marie Loubettea ispruži se i teško dohvati tabakeru koja je ležala kraj njegova uzglavlja.
Prokleti život! Tabakera je prazna.
Nasloni se natrag na ponjave i pokuša se pokriti preko ramena, ali pokrivač mu ispade iz ruku, pa ga nije uspio dobro namjestiti. Vrućica ga tako trese da se više otkriva nego pokriva i u trenu mu postade tako vruće da mu se lice zažarilo poput žeravice.
Prokleti život! Što bi napravio kad bi našao barem tri vlati duhana? Malo bi ga žvakao. Sigurno ga ne bi pušio. Čim pripali svoju staru lulu, staru gotovo poput njega, i potegne nekoliko dimova, počne kašljati kao da će se ugušiti, a potom još počne i pljuvati krv.
A žvakati? To još uvijek može. Još uvijek ima gotovo sve zube; dobri su, čvrsti i zdravi gotovo kao kod Indijanaca. To je gotovo sve što ima. Ostalo je odnijela rijeka: njegovu moć, njegov novac i prijatelje. Takav je život. Pogotovo život staraca u ovoj prokletoj koloniji. Ovdje ne žele starce. Previše ih je. Previše su im dužni, pa ih ljudi radije zaboravljaju. Ta vražja zvona mu cijeli dan tuku po glavi. Bong! Bing! I tako - stalno. Nijedno suosjećajno biće nije mu došlo reći što se događa u gradu i što znače oni topovski hici. Jer... nije mu se pričinilo! Pucali su iz topa.
I dalje je bio radoznao. Cijeli grad je bio uzavreo.
Svi su otišli u luku da bi dočekali strance. Ostao je gotovo sam na toj nesretnoj stijeni, gotovo kao u doba djetinjstva, kad se posve sam penjao tom kozjom stazom. Tko bi vjerovao da je veliki popločani trg Gornjega grada, po kojem se danas dame voze kočijama, nekoć bio malen proplanak okružen drvećem, po kojem je trčkarao kad mu je bilo šest godina i brao divlje šparoge koje je potom nosio majci da njima pojača juhu? Onaj potok koji teče kroz glavni trg tada je žuborio kroz visoku travu. U njemu je močio nožice i dizao oči prema krošnjama velikih američkih stabala. Od korijena staroga hrasta koji se uzdizao na mjestu današnje katedrale, izrezao je pastirsku frulu. Od prvotne velike šume ostali su samo vrtovi i parkovi koji okružuju veće zgrade: uršulinski samostan, isusovački
kolegij, sjemenište i biskupiju, te bolnicu. Uz vrtove danas se prostiru ceste po kojima klopotaju kola i kočije...
U doba njegova djetinjstva, prije pedesetak godina, u podnožju stijene živjele su tri doseljeničke obitelji. To je značilo samo nekoliko francuskih mališana koji su poput divljeg raslinja rasli uz izgubljenu rijeku.
Bilo je šest ili sedam žena, a među njima i Helene Boulle, dvadesetogodišnjakinja, supruga gospodina de Champlaina, i njezine tri služavke.
Lijepa Helene Boulle u bijeloj odjeći i s malenim ogledalcem oko vrata, u kojem su se Indijanci ogledavali i jednostavno se raznježili, misleći da ih »čuva u svom srcu«. Svi su živjeli u zgradi koju je gospodin de Champlain podignuo na brijegu.
Bio je to pravi mali drveni dvorac s tri stana, velikim skladištem i malenim golubinjakom. Na drugom katu, gotovo pod krovom, kuću je okruživao balkon s kojega su stražari nadzirali obzor. Oko zgrade je tekao širok obrambeni jarak, a na strateškim točkama bili su postavljeni topovi. Zimi bi se u zgradi okupili svi, doseljenici, prevodioci, vojnici. Grijali su se i branili od Irokeza kad bi postali neprijateljski raspoloženi. Sa stijene koja se nadnosila nad zgradom visjele su ledene sige. A jesenske plime razjedale su temelje.
Zimi bi se hranili krepkom hranom i oštrim moštom, a ponekad i divljači koju bi im donijeli Indijanci ili koju bi sami ulovili.
Ljudi su bili gotovo omamljeni od vonja krzna koje se sušilo. A skorbut je činio svoje - krvave desni, mrtvački blijeda koža, mlohavi mišići.
Ljekarnik Luis Hebert liječio ga je uvarkom od osušenih borovnica, a i Algonkini bi donijeli svoje tajne lijekove.
Navečer bi svi zajedno molili, a u nedjelju bi pri objedu čitali životopise svetaca. Jednom su Englezi zarobili francuske brodove koji su dovozili hranu. Uslijedila je glad. Doseljenici, koji jedva da su znali orati plugom, malo što su poželi. Nisu imali nikakvih zaliha za zimu. Čekala ih je sigurna smrt.
Gospodin de Champlain ukrcao je svoje Francuze na tri broda i svi zajedno su otplovili Rijekom svetog Lawrencea i molili domoroce za milost.
Tako je samilost Indijanaca spasila koloniju. Algonkini, planinska plemena, nomadi raspršeni u svojim wigwamima od životinjskih koža, te sjedilački Huroni, koji su živjeli u kućama načinjenim od kore drveta, dobro opskrbljeni kukuruzom - svi su prihvatili doseljenike. Netko muškarce, netko djecu ili par s dojenčetom, te s njima dijelili zdjelicu kukuruzne juhe te zalihe sušene ribe i dimljenog mesa.
Bila je to iznimna velikodušnost, jer bi svaka dodatna usta mogla značiti smrt za svaku osamljenu obitelj ili pleme u slučaju da zima potraje malo dulje.
Nakraju je ostao samo jedan brodić, na kojem je bio on, jedanaestogodišnjak, njegov dvije godine stariji prijatelj Tancrede Beaujars te njegova sestra Elisabeth Beaujars, koja je imala deset godina. Njih troje stiskalo se pod pokrivačem, posve ukočeni, iscrpljeni hladnoćom i glađu.
I kormilar, Eustache Boulle, zet gospodina de Champlaina, bio je tako iscrpljen da nije mogao ni podignui jedro; jedva da je još držao kormilo.
Brod je kao uklet plutao niz rijeku prema polarnom ušću na obalama Labradora. Voda se počela lediti. Djeca su postajala sve žalosnija. Činilo im se da će vječno morati tako lutati. Kad su se približili obali, bila je pusta, a oni nisu imali snage da bi potražili naselja. Sisali su koru drveta i podijelili posljednji komadić mornarskog prepečenca. Kod Gaspea je jedan algonkinski poglavica prihvatio troje djece. Eustauche Boulle otplovio je naprijed.
Zadimljene kuće bile su prljave i udobne. Zimi je život Indijanaca bio sličan životu životinja zavučenih u svoje brloge. Spavali su, jeli i radili druge ugodne stvari da bi zaboravili na opasnosti koje vrebaju na njih.
Pierre Loubette nasmiješio se sjetivši se vremena koje je proživio u pokrajini Gaspe. Po naravi malo sramežljive, Indijanke su se počele zanimati za dva mladića neobične rase.
Prisjetivši se toga, Pierre se poče smijati, a zatim se zakašlja, a krv zacrveni rukave na ruci koju je prinio ustima.
Prokleti život! Sav onaj dim koji je udisao i neljudska hladnoća polako su mu uništili utrobu. Ali, on ni za čim ne žali.
Na trenutak je vidio sebe kao mladića, krepkog i živahnog, kako se pod kožama igra s lijepom Indijankom glatke kože, koja ga dira, miluje, liže, grize poput psića i tako ga baca u vrtloge smijeha i užitka.
Kakva su to vremena bila!
I kako je moguće nakon takvog djetinjstva naviknuti se na pravi grad s kućama, trgovinama, crkvama, bordelima i svime što ide uz to?
Usto, hrastovi u američkim šumama nisu pripadali francuskom kralju i kanadski doseljenici mogli su od njih izrađivati lijepo pokućstvo, poput njegove prelijepe komode za posuđe. Samo to mu je ostalo. Gospodin de Ville d'Avray čezne za njom, ali neće je imati.
Izgleda da stranci koji su danas prispjeli stanuju kod njega, na vrhu ulice. Čuo je kako je prošla raskošna povorka. Čuo je krike, usklike i graju.
Može li itko vjerovati da je u to doba u Kanadi bilo tako mirno i pusto, a danas se u ovo pozno doba ulicom šire glasovi i smijeh! Trak svjetla osvijetli navošteni papir na njegovu oknu.
To su vrata krčme Izlazeće sunce, koja su se upravo otvorila i propustila teturajućeg pijanca.

Na početku Ulice de La Closerie, upravo nasuprot kuće u kojoj se stari Loubette, zaboravljen kraj svoje komode i kamina od crvene opeke, prisjećao doba gospodina Champlaina, nalazila se krčma Izlazeće sunce, označena zlatastom pločom s koje blješti nasmiješeno sunce.
Gospodin vojvoda de La Ferte, zabrinut i umoran, zatekao se ondje poslije ponoći. Doista je neugodno skrivati se pod tuđim imenom, osobito ako vam pred očima oživi prošlost u liku zavodljive žene, a ne smijete joj se predstaviti.
On se nasloni na šank, koji je habalo već nekoliko naraštaja omamljenih pijanaca i promrmlja:
Tko je nije imao... taj ne zna što je to žena...
Tri muškarca koja su mu pravila društvo prasnuše u podrugljiv smijeh.
Samo se vi smijte, prijatelji. Tko je nije držao u rukama ni ljubio njezinu božansku kožu, tko nije prodro u to tijelo, puno strasnih zamki, taj ne zna što je ljubav.
Iznenada uzviknu:
Krčmaru, pića! Zar hoćeš da se osušim?
Antonin Boisvite baci prezirni pogled na toga čudnoga gosta. Već trideset godina je gostioničar u Izlazećem suncu. Prvi u gradu dobio je kraljevo odobrenje za točenje pića. Poštuje sve zakone, krčmu zatvara za vrijeme službe Božje nedjeljom i za važnijih vjerskih blagdana. Zato je tako prezirno pogledao stranca. Brodovi su ljetos dovezli mnogo neotesanih ljudi. Svake godine ima ih sve više. Zar ljudi smatraju Novu Francusku smetlištem?
Antonin Boisvite procijedi kroz zube:
Nema opasnosti da ćeš se osušiti. Previše si močiš grlo da bi ti se to dogodilo. Ljudi oko njega se nasmijaše i on se približi stolu te gospode s glinenim vrčem u rukama. Dat će im jaka vina. Tako će brže popadati na tlo, pa će moći pozvati njihove sluge da ih pokupe i odnesu kući.
Još od kolovoza, kad su se iskrcali, ta četvorica troše svoje vrijeme tako što piju, proganjaju žene i prave mu neprilike. Hoće li uopće imati novaca da mu plate? Po zakonu ne smije davali piće na vjeru sinovima obitelji, vojnicima i slugama.
Zar da ih smatra »sinovima obitelji«, premda se bliže četrdesetoj ili pedesetoj godini? Ponekad su velikodušni i bace na stol pokoju kovanicu... Onaj koji izgleda najplemenitiji među njima zna zapovijedati i mogao bi biti vojnik, a Boisviteu se zbog svoje odjeće čini sličnijim kakvom »dvoraninu«.
Još nikada nije vidio izbliza prinčeve, kojih je puna versailleska palača, kako kažu. Primajući u svojim prostorijama tu vrstu ljudi, koji su u Kanadi vrlo rijetki, Antonin
je zaboravio na zle osobine svojih novih gostiju, koji se s njim ophode ponižavajuće i s visine. Već je zaboravio da su se tako ponašali prema njemu i prije trideset godina, kad se iskrcao na ovu obalu kao kovački pomoćnik bez ijednog novčića i samo s jednim zavežljajem, čekićem i kliještima, te s imenom koje je unaprijed navijestilo njegovo buduće gostioničarsko zanimanje: Boisvite2. Dok im je nalijevao svoje najbolje vino, promatrao ih je krajičkom oka.
Jedan od gostiju, stariji muškarac, tjera ga na čuđenje. Nalickan je kao kakva ženska, još gore, kao kakva stara svodnica. Zašto gospodin biskup dopušta takvo što u svom gradu? Najmlađi ima lijepe ruke, zaštićene tijesno pripijenim rukavicama od crvene kože.
Četvrti je prilično debeo, ali jedini koji ima glavu na pravome mjestu. Pogled mu je čvrst i neumoljiv. Nazivaju ga baronom, a Boisviteu se čini da gospodin de La Ferte poravnava njegove račune.
Svi nose mačeve. Govori se da su već sudjelovali u dvobojima.
Antonin Boisvite se odmaknu da bi poslužio još jednoga visokoga gosta, čija ga je nazočnost u njegovoj gostionici danas vrlo počastila. To je kraljev izaslanik koji je danas doputovao i koji mu se čini ugodnim i vrijednim poštovanja.
Gostioničar se duboko pokloni pred njim.
Možeš li mi reći tko su ona gospoda? - upita ga Nicolas de Bardagne.
Antonin Boisvite nabroji njihova imena: gospodin de La Ferte i njegovi prijatelji: grof de Saint-Edme, gospodin de Bessart i Martin d'Argenteuil. Potom važno doda:
To su gospoda s dvora, iz kraljeve pratnje...
Usprkos toj izjavi, koja bi mu se učinila nepouzdanom i u drugim okolnostima, Nicolas de Bardagne i dalje ih je promatrao s odbojnošću. Htio bi sumnjati u to, ali bivao je sve uvjerenijim da onaj ljepotan modrih očiju, plave kose i lica na kojem se ogleda razvrat i pijančevanje, a koji spominje ženu koju je negda ljubio, govori o Anđeliki. Bardagne je bio sve bješnji i njegovi živci, već razdraženi od teškog puta, mogli su popustiti svakoga trenutka.
Smjestili su ga u lijepoj kući, ali izgubljenoj usred nekakve šume na kraju travnate ravnice koju zovu Abrahamove poljane. Pustio je da sluge odnesu kovčege i prtljagu te se uputio natrag u grad da bi saznao gdje stanuju gospodin i gospoda de Peyrac.
Došao je u Izlazeće sunce zato što se nalazi na početku ulice u kojoj se nalazi i kuća za koju su mu rekli da će u njoj gospodin i gospođa de Peyrac provesti tu noć. Markiz de Ville d'Avray opet ih je privukao k sebi.
Gospodin de La Ferte ustade i poče vikati s čašom u ruci:
Pijem u čast boginje svih mora i oceana, koja mi je nekoć pripadala i koja nas je danas posjetila!
Tada gospodin de Bardagne više nije mogao izdržati. Odluči se ustati i prekinuti njegove sramotne izjave. Približi se stolu.
Gospodine - reče mu poluglasno - uzmite u obzir da bi vaše riječi mogle nauditi ugledu tako visoke gospe. Ponašajte se viteški i ne podižite glas.
Gospodin de La Ferte je visok i dobro građen muškarac. Neodlučnim pogledom promotri čovjeka koji mu se obratio.
Tko ste vi? - upita ga, štucajući.
Kraljev izaslanik - uvrijeđeno mu odgovori Nicolas de Bardagne. - Zar me niste prepoznali?
Dakako da sam vas prepoznao... A ja sam... Ja sam kraljev brat! Što kažete na to?
Gospodin de Bardagne ustuknu i prestade disati; tako ga je pogodila besramnost njegova sugovornika.
Glupost! Kralj ima samo jednog brata, a to niste vi, hvala Bogu.
Dobro! Priznajem - i dalje se rugao drugi. - Nisam njegov brat... ali, mogao bih reći... njegov rođak... da, na neki način sam njegov rođak... po lijevom koljenu...

2 Pij brzo (op. prev.)

Zato se čuvajte, gospodine kraljev izaslaniče... Neka se stranci ne miješaju u obiteljske sporove... Bolje bi vam bilo da se ne miješate.
Gospodin de Bardagne bio je spreman baciti mu rukavicu u lice i pozvati ga na dvoboj. No to ne bi bio najbolji način da započne svoj posao u glavnom gradu Nove Francuske. Odjednom mu je žao što ima ulogu koja ga sprečava da toj odurnoj osobi učini ono što takav besramnik i zaslužuje. A taj nastavi otegnutim glasom: - Nova quebečka kraljica, gospođa de Peyrac, doista je lijepa, zar ne?
Gospodine, prestanite miješati ime gospe de Peyrac u svoje ispade!
Bila je moja - izazivački odbrusi plemić. Modre oči svijetlile su mu se kao staklo. Sav bijesan, Nicolas de Bardagne vrati se svom stolu. Dok je razmišljao o plemićevim riječima, privuče ga izraz »po lijevom koljenu«. Prisjeti se da je brat jedne kraljeve ljubavnice, Louise de La Valliere, dugo vremena upravljao dijelom prihoda Indijskog društva, a da je imao utjecaj i na dohodak iz Kanade.
Je li to možda on? I što znači to njegovo hvalisanje Anđelikom? Kako da sazna nešto o ženi koju tako strasno ljubi?
Gospodin de Bardagne uzdahnu. Nakon povjeravanja ciničnog policajca, sad još i ispadi razvratnog plemića. Zar će uvijek patiti, ma koliko daleko otišao?
Njegova intervencija ipak je malo obuzdala gospodina de La Fertea. Ljubomora mu pali srce. Vojvoda je, a ovi gizdelinčići usuđuju se govoriti mu s visoka... Kvragu, gdje se to našao? Došao je na kraj svijeta da bi ga tu vrijeđali...
On osjeti mučninu.
Hej! Krčmaru! Imaš li u ovoj rupi bar malo turske kave?
Odgovori mu muškarac vojničkog izgleda koji je pio i pušio nedaleko od njih.
Gospodine, ako biste htjeli piti tursku kavu, pozivam vas k sebi. Nabavio sam je u Budimpešti dok sam se borio protiv Turaka za njemačkog cara.
Predstavio se kao Melchior Sabanc, umirovljeni poručnik koji je doputovao u Kanadu s regimentom Carignan-Salierea i ostao u zemlji, a potom mu se za zimskog pohoda protiv Irokeza smrznula jedna noga.
Život u Quebecu, dakako, manje je raskošan od života u Versaillesu - doda on, pogledavši bogatu odjeću četiri gospodina. Jedan od gospode podrugljivo zareža.
O! Zar vam se tako čini? Nakon ovoga što ste danas ovdje doživjeli, zar vam se još uvijek čini da bi vam Versailles mogao još nešto pokazati? Dočekali ste jednu od njegovih kraljica, jedinu vladaricu svih srdaca!
Počeo je zapletati jezikom.
Kad samo pomislim! Onaj pirat nasadio je rogove kralju, a i meni... Onaj kojega nazivaju barunom prekinu ga.
Gospodine, govorite tiše... Vaše izjave natovarit će nam neugodnosti na vrat. Ovdje se sve dozna...
Dakako! Uhvatili smo se u mrežu.
I on započe pričati priču koju njegovi prijatelji moraju slušati već četiri mjeseca. Zašto je uopće došao u Quebec? Maleno, glupo, pokrajinsko mjesto u kojem žive prostaci, a smatraju sebe gospodom zato što im je dodijeljeno pravo na lov i ribolov.
Gospodine, zašto se tužite? - ustrajao je Bessart, koji je u skupini prije imao ulogu mentora nego suučesnika. - Ta upravo ste izjavili da nam je ovaj grad danas priredio predstavu o kojoj niste ni sanjali.
Grof de Saint-Edme, starac nalickana lica, nagnu se naprijed.
Gospodine, vidim da ste uznemireni, ali dijelim mišljenje baruna de Bessarta. Dolazi zima. Kad smo se ukrcavali u Le Havreu, bili smo spremni pretrpjeti tisuću tegoba izgnanstva da bismo zameli svoj trag. Policajac nas je slijedio, pa je trebalo zaboraviti onih nekoliko bočica otrova spletkarice Monvoisin...
Bez imena! - prekinu ga gospodin de Bessart.
Dovoljno smo daleko... Zahvalimo... vragu što nas je doveo u ove krajeve, gdje nas još nekoliko mjeseci nitko neće potražiti. Tko bi pomislio da smo u Kanadi? Zapravo, čini mi se da ćemo ovdje upoznati mnoge slasne užitke.
On se još više nagnu i nastavi šaptati.
Ta već sam vam to govorio, braćo. Ponekad treba otputovati daleko, ne samo da bismo pobjegli od bijesa budala, nego i radi prikupljanja snage. Danas se u Parizu svi hvale da prizivaju đavla. Uklonimo se takvim glupostima. Ovdje, u Kanadi možemo naći još gotovo djevičanske prostore na kojima ćemo u miru razvijati svoju znanost. Vjerujte mi, naši rezultati tako će biti samo još bolji...
Govorio je potiho, gotovo luđački nasmiješen i užarenih očiju. Gospodin de La Ferte slušao ga je razočarano. Na licu mu se razabirala odbojnost i sumnja.
U dolasku tih stranaca, koje, kako se čini, poznajete, ima povoljnih znakova - nastavi drugi. - Iza ljepote te žene i osobnosti toga muškarca skrivaju se predznaci. Nije ih slučaj doveo u ove krajeve, gdje se i vi nalazite, nego konjukcija zvijezda. Oni su samo prividno blistave osobnosti, morski putnici kakvih ima mnogo na američkim obalama, a uistinu su mnogo više od toga... mnogo više.
Oh! Dakako, ta znam to - uzviknu vojvoda de La Ferte i prasnu u smijeh, čiji sarkastični prizvuk je samo on razumio.
Hoće li nam nauditi ako vas prepoznaju, gospodine vojvodo? - upita mladi muškarac s crvenim rukavicama.
Ništa nam ne može nauditi - preduhitri ga starac - ponavljam, jači smo, jer smo stupili u savez s gospodarem ovoga svijeta: Sotonom. Samo jedno me brine: grof de Varange, koji nas je dočekao i pomogao nam da pobjegnemo ovamo, nestao je prije više od jednog mjeseca. Srećom, znam kako mogu saznati što se dogodilo s njim.
Mladi muškarac s crvenim rukavicama i dalje je gledao prema gospodinu de La Ferteu kako bi prosudio situaciju. A on polako odmahnu glavom.
Ne... Ne znam... ne znam više. Imate pravo, Saint-Edme, nećemo gubiti vrijeme.
I suho doda:
Gdje god se ona pojavi, život dobija drukčiji okus... I kralj zna nešto o tome... Ali kamo idete, Saint-Edme? - upita on starca, koji je ustao.
Taj namjesti pelerinu na ramena.
Netko mi mora uručiti talisman pomoću kojega ću moći uvidjeti naš položaj i saznati što se dogodilo s Varangeom. Onaj kojega ću pozvati vrlo dobro će nas obavijestiti o svemu.
Gospodin de La Ferte ga ironično pogleda. Nije mu posve jasno ne nadahnjuje li ga taj Saint-Edme i njegova strast prema okultizmu nekakvim strahom. Ali istina je da je sposoban i djelotvoran.
A koga ćete pozvati? - zanimalo ga je.
Na nalickanim usnama opet se ocrta hladan osmijeh.
Ta rekao sam vam... Sotonu!

Grof de Saint-Edme izađe iz krčme Izlazeće sunce i zakri lice ovratnikom ogrtača. Posve nepotreban oprez. U ovakvom gradu lako je svakoga prepoznati već na svjetlu mjesečine. Ulice su puste. Ledena hladnoća kao da se spušta s neba. Grad leži na otvorenom, izložen divljoj prirodi na milost i nemilost. To djevičansko ozračje sviđa se grofu. Nije li upravo govorio o tome da se treba ukloniti pokvarenom svijetu kakav vlada na dvoru? Ometa usredotočenost koja je nužna za ozbiljenje okultnih pojava. Sve nesposobnjakoviće, koji se igraju otrovima i sotonskim obredima kao da je riječ o igri kartama, jednom će zatvoriti i osuditi ih na lomaču. Još nisu shvatili da je kraljeva policija promijenila ćud.
A ovdje veliki, vragom opsjednuti duhovi lutaju slobodno. Ovdašnja zemlja još je prožeta zemaljskim silama. Poznato je da su razne prikaze ovdje vrlo česte, da duhovnici imaju vizije i da se događaju čuda. Iznimni uvjeti za hermetične znanosti.
Kad je Saint-Edme prispio na trg ispred katedrale, osoba iz sjene istupi na čistinu.
Jeste li mi donijeli ono što sam vas molio, Eustache Banistere? - upita grof de Saint- Edme.
Taj potvrdno kimnu glavom.
U ruci je držao malenu, četverokutnu limenu kutijicu.
Gdje ste je dobili?
Kod uršulinki. Kroz svoje podrume imam pristup do njihovih. Grof zadovoljno kimnu glavom.
Uršulinke... To je savršeno! Svete djevojke... Djevice... čistih ruku... Dajte!
U jelenje kože odjeveni div odmaknu ruku u kojoj je držao kutijicu i ispruži drugu. Time je htio naznačiti da očekuje nagradu.
Grof iz ogrtača izvadi debelu kesicu, punu kovanica, i položi je na jaki dlan. Malena kutijica promijeni vlasnika.
Div promumlja nejasan pozdrav i udalji se.
Grof de Saint-Edme prijeđe preko trga i spusti se Ulicom de la Fabrique prema četvrti la Montagne.
Otvori poklopac kutije i na njegovim crvenim, uskim usnicama ocrta se osmijeh: unutra su hostije!
Dok je gospodin de Saint-Edme odlazio s Gornjega grada i primicao se Donjem gradu, div Eustache Banistere brzao je prema vratima niske kuće, skrivene među zidovima uršulinskog vrta i palače obitelji Mercouville.
To je radionica Francoisa Le Basseura, stolarskog majstora, predstavnika Bratovštine Svete Ane i mjesnog sudskog poslužitelja. Osim što izrađuje drvene ukrase za crkvu, on piše i službene spise u gradu u kojem su bilježnici zabranjeni kako bi se izliječilo Francuze od njihove bolesti parničenja.
Francois Le Basseur budan je u ovo doba samo zato što se bavi izradom relikvijarija koji je naručio monsinjor de Laval, kanadski biskup, kako bi u nj spremio svete ostatke mučenice Perpetue, koji su danas prispjeli u Quebec.
Bit će postavljen u velikoj udubini iznad oltara.
Le Basseur zamislio je da bude od orahova drveta, donekle orijentalnog oblika. S obje strane štitit će ga anđeli. Zatvarat će ga vitraž kroz koji će se vidjeti metalno srce s relikvijama.
Majstor se strese čuvši jake udarce na vrata. Pogleda oko sebe i uze uljnu svjetiljku. Oprezno prođe kroz radionicu, prepunu raznih predmeta i nacrta, pazeći da mu kakva kaplja ne padne sa svjetiljke. Kakav nered! Dolazak tih stranaca posve mu je prekinuo sve redovne poslove.
On oprezno otvori vrata i pred njim se nađe divovski Banistere koji mu pruži tešku kesu.
Eustache Banistere, što radiš u ovo doba?
Ovo je novac za moju tužbu. Tužit ću predsjednika Vijeća što je zanemario moja vrijednosna pisma. Tužit ću uršulinke jer su gradile na zemlji koja pripada meni. Tužit ću markiza de Ville d'Avraya jer je kopao pod zemljom koja je moje vlasništvo i želi prisvojiti moje travnjake što graniče s njegovim posjedom...
Banistere, tvoja osvetoljubivost će te uništiti. Živiš samo da bi se prepirao.
Nisam ja počeo s tim. Biskup me je izopćio zato što sam prodavao alkohol divljacima! Kao da sam to samo ja radio! I sad ne smijem otići iz grada... Pa dobro, ostat ću ovdje i odavde nadzirati svoj posjed. Naći ću i novac za parnice. Jesi li ti sudski poslužitelj? Plaćam li ti ili ne?
Male, zlobne oči pretraživale su unutrašnjost radionice.
Obavi svoj posao, stolaru, jer ću ti inače zapaliti radionicu, pa će tvoj oltar izgorjeti prije no što ga odneseš kamo je namijenjen...

Majka Magdalena, mlada vidovita uršulinka, nije mogla ni spavati niti se odmoriti. Uzalud se dizala s neudobne slamnjače. Uzalud je pokleknula na hladno tlo svoje ćelije da bi potražila mir u molitvi. Zato se sa svijećom u ruci uputi prema radionici u kojoj pozlaćuju kipove.
U udaljenoj spavaonici plakala je djevojčica, jedna od mladih pitomica samostana, koju sestre odgajaju pod Božjim okom. Noć je teška i djeca su razdražena...
Zastala je usred radionice i promotrila djelo svojih sestara; polako je poče prožimati mir. U dnu hodnika zasvijetli zublja. Jedna starija opatica zakorači na prag.
Moja sestro Magdaleno, što to radite? Vidim da vam manjka samostanske stege. Morali biste spavati i prikupiti snage za božansku zadaću koja je pred nama.
Majko, oprostite mi! Današnji dan bio je iskušenje za nas, iako smo ga proživjele iza samostanskih zidova. Što nam donosi dolazak tih stranaca? Mir ili metež? Sad ću se morati oči u oči sretati s tom lijepom ženom u kojoj su neki prepoznali osobu koja mi se prikazala kao zla demonka. Hoću li je i ja prepoznati kao takvu? Kakva strašna odgovornost leži na meni! A nema oca d'Orgevala da okrijepi moju slabost. Usto mi se noćas pridružila još jedna tjeskoba. Prikazao mi se otac Brebeuf, irokeški mučenik. Zatražio je da ustanem i molim za obraćenje čarobnjaka koji djeluje u gradu.
Je li vam rekao njegovo ime? Majka Magdalena odmahnu glavom.
Ne. Preporučio mi je samo da molim i molim.
Neka je hvaljen Bog! Priđite, sestro. Navucite ogrtač. Svaki čas će zazvoniti za jutarnjicu. Naša molitva noćas će osobito štititi Quebec.
Jedna za drugom, opatice izađoše iz radionice i uputiše se dugačkim hodnikom koji vodi u crkvu.
Iz uršulinske kapele pjesma se uzdignu u noć. Dopirala je sve do velike, lijepe zgrade Mercouvilleovih u susjedstvu samostana.
Malo, punašno djetešce sjedilo je u svojoj zipki.
Mjesec je gledao kroz prozor. činio mu se poput bombona. Ermeline de Mercouvile, dvije i pol godine stara, kolonijalno dijete XVII. stoljeća, rođena u Quebecu, poče se smijati na sav glas.
I smije se! Smije se!
Smijeh joj je poput zvončića koji ciliče i budi kuću.
Njezina braća i sestre, po troje ili četvoro razvrstani po velikim krevetima, počeše se okretati i gunđati. Ermelinin smijeh prodirao je kroz zidove i kroz najdeblje zastore. Još nikad nije bila tako vesela.
Sutra će ih obasjati sunce. Ona to zna. Dočekat će ih vani, s naručjem punim slatkiša. Radosna i ispunjena tom vizijom, zadrhtala je cijelim tijelom. Malene joj nožice kao da su trčale prema jutru. Smijeh joj je bivao sve zvonkijim.
Gospodin sudac, njezin otac, navuče svoju pamučnu kapicu na uha i uzdahne.
Dijete opet ima napade veselosti! Doista ne znam zašto nas optužuju da bolujemo od sjete.
Zato još ne hoda, a ima već gotovo tri godine - požali se gospođa de Mercouville
i ne trudi se da stane na noge. U očaju sam pošla u Crkvu Svete Ane kod Beauprea da bih upalila svijeću i započela devetnicu koja će danas završiti.
Mala se čini vrlo veselom.
Uistinu, uvijek je dobre volje.
Crna dojilja Perrine približi se Ermelininoj zipki. Gospođa de Mercouville donijela ju je sa sobom s Martiniquea, gdje je živjela prije udaje. Perrine zapjeva djetetu i poče ga zibati. Nedugo potom, njezin poj zamijeni Ermelinin smijeh. Djeca u susjednim sobama opet zaspaše. Sučevo hrkanje polako je nadglasalo crnkinjin pjev.
Samo gospođa de Mercouville, predsjednica Svete obitelji, ostala je budna. Prisjećala se događaja prethodnog dana. Unatoč glupostima Sabine de Castel- Morgeat, dan je uspio. Treba li je isključiti iz Bratovštine?
Gospođa de Mercouville prestade se brinuti. Odjeća joj je dobro pristajala. Gospođa de Peyrac vrlo je simpatična. Odmah su se dobro razumjele. Treba li pak nju primiti u Bratovštinu?
Gospođa de Mercouville bila je sretna. činilo joj se da je radosna poput Ermeline. Gospodin Carlon se vratio i moći će ostvariti mnogo planova. Tkat će platno od
domaće konoplje i lana, pa će žene zimi imati pametna posla i neće ubijati vrijeme brbljanjem i ogovaranjem.
Učini joj se da čuje veseli zvuk tkalačkog stana. Zaspala je s osmijehom na usnama.

Spustimo li se iz Gornjega grada istim putem kojim je maloprije prošao gospodin de Saint-Edme, naći ćemo se u Donjem gradu, usred njegovih visokih kuća zašiljenih krovova, iz kojih rastu golemi dimnjaci.
Tri duge ulice vode do obale i odvajaju naherene kuće u ulici Sous-le-Fort od lijepih palača na obali, koje pripadaju gospodi i bogatim trgovcima kao što su gospodin Le Bachoys, gospodin Basile i gospodin Gaubert de La Melloise. Kad je plima visoka, doseže do samih pragova tih kuća.
Svjetiljke tek ponegdje gore. Kad padne noć, djelatni stanovnici Donjega grada brzo zatvore svoje kuće. Spavaju, igraju karte, piju ili bludniče.
Napustivši osvijetljenu ulicu koja se spušta s Gornjega grada, grof de Saint-Edme utonuo je u tamu ulice Sous-le-Fort, kao da je stupio u paklenski labirint.
Ruka u crvenoj rukavici segnu prema njemu u tami i uhvati ga za zapešće.
Otpratit ću vas - reče glas Martina d'Argenteuila, kraljevog rukavičara. - Vrlo sam radoznao kako u Kanadi izgledaju crne mise.

Komorna glazba odjekuje kod gospodina Le Bachoysa, koji ima četiri kćeri, tri sina i debelu ženu koja ugađa svim muškarcima i veselo mu nabija rogove.
Dakako, drugi muškarci mu unatoč tome zavide na ženi, jer ima više prava na nju nego ostali i poziva se na njih kad god želi i vrlo često. Zato ga nevjera njegove žene gotovo uopće ne smeta i on nosi svoje rogove s pravim dostojanstvom. Ljudi mu se već dugo više ne smiju, čak ni iza leđa. Njegov ugled zapravo raste. On je siva eminencija Quebeca. Nekoć je bio glavni upravitelj Zapadnoindijskog društva i još uvijek nadzire sve što se događa u zemlji.
Trenutno igra bilijar s gospodinom Magryjem de Saint-Chamondom. Zamišljeno se obazre po svojim gostima. Tu su gospodin Gaubert de La Melloise, elegantan, sijede kose; Romain de L'Aubigniere, koji dolazi udvarati njegovoj mlađoj kćerki Marie-Adele. Ona sjedi za klavičembalom, glazbalom sličnom čembalu, ali tananija zvuka. Prate je dvije violine i oboa.
Njegova najstarija kći je odsutna. Cijeli dan bila je zatvorena u sobi i nije se htjela pojaviti. Dugo je bila zaručena za poručnika de Pont-Brianda, za kojega kažu da ga je u dvoboju ubio onaj plemić s juga, gospodin de Peyrac. Ne može se utješiti. Odlučila je da se nikada neće udati.
Nadajmo se da će mlađa imati više sreće.
Marie-Adele se povremeno okreće prema Romaine de L'Aubigniereu i pokušava privući njegovu pozornost.
Ali, mladi gospodin je rastresen. Danas se dogodilo odviše toga. Romain, koji je tako rado slijedio oca d'Orgevala u njegovim kaznenim pohodima u Novu Englesku, nije se baš dobro osjećao kad je ugledao gospodina i gospođu de Peyrac.
Kad su se proširile glasine o »plamenim kanuima«, puk je zahvatio strah. A sad su se kao čudom svi umirili. A de L'Aubignierea muče razna pitanja i brige.
»Gdje je? Što se s njim dogodilo? Što ga je navelo da pobjegne iz Quebeca?... Nestao je... Ili su ga oteli? Umorili? A možda priprema osvetu?«
Traperi su načuli glasine da se isusovac vratio Irokezima. Ako je tako, to je prava ludost!
Gospodin de L'Aubigničre pogleda svoje osakaćene ruke. Spaljen palac, odrezan kažiprst. A nije bio njihov najmrskiji neprijatelj.
Ako se otac d'Orgeval vratio Irokezima, jamačno je izgubljen. Usmrtit će ga najstrašnijim mučenjima.
Gospodin Gaubert de la Melloise, zavaljen u dubokom naslonjaču, razmišlja o burnim događajima dana.
Nije izričito na strani isusovaca, ali ne može ne žaliti njihov poraz. Drski Francuz ipak je izopćenik i njegova prisutnost može utjecati na gospodarsko i moralno stanje kolonije. Gospodin de La Melloise je pobožan čovjek. Pripada Bratovštini Djevice Marije i Bratovštini svete obitelji, a na njemu se vidi i utjecaj Društva svetog sakrameta, kojem je nekoć pripadao.
Zato mu se čini da je gospodin de Frontenac prekoračio svoja ovlaštenja i dao se zavesti iskušenjima raskoši koju su pridošlice donijeli sa sobom.
Gospodin Gaubert de la Melloise odlučio je raščistiti neka pitanja. Primjerice, što učiniti s Kraljevim djevojkama, čija dobrotvorka je nestala - kažu da se utopila. Njemu se čini da se iza toga skriva neka još nerazjašnjena tajna. Jako mu je žao što gospođa de Maudribourg nije uspjela doći do Quebeca. U Parizu su mu je vrlo toplo preporučili. Cijelo ljeto su pripremali maleni dvorac Montigny za njezin dolazak. A bogata dobrotvorka nije došla, a da bi se mjera prevršila, u dvorcu sad prebiva gospodin de Peyrac, kojem se gospodin de La Melloise pokušao suprotstaviti koliko je mogao. Zato je odlučio da mora biti što oprezniji, jer dobro mora pobijediti.
Makinalnom kretnjom poravna svoje elegantne ljubičaste rukavice. Te su rukavice njegova posebnost; ima više parova, a svaki je drukčije namirisan. Izrađuju ih posebno za njega, po osobitom postupku. Jedan od najljepših parova, jarkocrvene boje, poklonio je gospodinu Martinu d'Argenteuilu kad je saznao da taj visokorodni plemić igra tenis s kraljem.
Premda je već vrlo kasno, još uvijek kartaju i kockaju, a ni bilijara se nisu zasitili. Glazbenici su prestali svirati i sada razgovaraju. Puše one neobične svitke duhanskih listova koje im je poklonio gospodin de Peyrac. Te »cigare«, kako ih naziva, imaju okus zabranjenog voća iz Nove Engleske.
Gospodin Magry se čak usudio izjaviti:
Njihov duhan je unatoč svemu bolji od našega. Malo poslije progovorio je gospodin de la Melloise:
Prisutnost tih pustolova unijet će još više nereda u naše pučanstvo, koje već jest nemirno. Problem su i novčarski poslovi. Kako će plaćati svoje izdatke? Naše već i tako načete zalihe pretrpjet će štetu...
Le Bachoys mu odgovori:
Ne brinite se... Basile će urediti sve.
Grof d'Urville posjetio je gospodina Basilea, jednog od najvažnijih trgovaca u gradu. I tamo puše virdžinijske »cigare«. A gospodin Basile je unatoč tome vrlo vrijedan i na malenoj vagi važe srebro koje njegov pomoćnik potom sprema u kožne vrećice.
Možete umiriti gospodina de Peyraca da ništa neće ometati optjecaj ovih srebrnjaka. Osobno ću jamčiti za to.
Gospodin d'Urville ustade i u ime gospodina de Peyraca zahvali Basileu na ljubaznosti. Iz uljudnosti nije pokazao iznenađenje. A još nikad nije vidio majstora i pomoćnika koji su tako različiti. Basile je visok i krupan, a pomoćnik mu je sav malen i tanak. Basile ga je uzgred predstavio:
Paul-le-Fol ili Paul-le-Follet... Kako hoćete.
Držeći ruku na dršku mača, grof d'Urville se pokloni i oprosti.
Kad je otišao, pomoćnik je otvorio prozor da u sobu prodre svjež zrak i pročisti duhanski dim.
Paul-le-Fol nagnu se niz prozor i posluhne glazbu koja je uzduž rijeke dopirala iz doma gospodina Le Bachoysa.
Kad ćemo se vratiti na obale Seine? - upita on. - Uvijek kad slušam rijeku, uhvati me sjeta...
Gospodin Basile odmahnu glavom i nastavi uređivati utege i vagu.
Što se mene tiče, nikad se neću vratiti.
Pomoćnik zatvori prozor i sjedne natrag kraj majstora.
Dakle, umrijet ću, a neću više nikad vidjeti Pariz... Jer nas ništa ne može razdvojiti, zar ne, brate moj?
Nađi mi svinjske nožice - zapovjedi svome pomoćniku Janine Gonfarel, vlasnica gostionice Francuski brod. - Htjela bih skuhati ragu.
Svinjske nožice! U ovo doba? A gdje da ih nađem?... Ta nije još ni Božić. Osim toga, dobro znate da ne smijete kupovati prije devet sati ujutro.
Prije osam! Još nije zima.
I mora proći sat vremena...
Šuti! Ne spominji mi ukaze onog kopileta Tardieua. Nisam došla u Kanadu da bi me takvi vukli za nos... Nađi mi svinjske nožice, kad ti kažem! Radi se o životu ili smrti. Potraži ih kod pomoćnika gospodina Basilea, Paula-le-Folleta. On će probuditi mesara zbog mene. Svakako mi ih moraš donijeti prije zore. Hajde!
Dječak ogrne ogrtač i izgubi se u noći.
Janine Gonfarel zadovoljno se okrene mačku koji je udobno ležao na jastuku. Prstima ga pogladi po glavi, što je očito godilo životinjici.
Baš mi se sviđaš - reče mu. - Zar ti nije udobnije kod mame Gonfarel nego kod one djevojčure koja se smatra princezom. Velike dame nisu društvo za mačku, kažem ti. Ta vidio si koliko te je to koštalo. Vjeruj mi, maleni, radije ostani kod dobre Janine.
Mačak je preo.
Sad vidim da si kao i svi muški... Između djevojčure i poštene žene uvijek izaberete djevojčuru. Nemam jalovih nada. Nju ćeš izabrati. Kao i uvijek.
Ona uzdahne i pogleda kroz prozor. Trg je posve pust u ovo doba. Janine opazi dvije prilike koje brzo zamaknuše iza ugla jedne uličice. To su grof de Saint-Edme i Martin d'Argenteuil.
Vidi, vidi, što u ovoj četvrti rade ta dva visoka gospodina? Pretpostavljam da su se uputili Crvenom Vragu, čarobnjaku iz Donjega grada.

Crveni Vrag živi u bijednoj četvrti gdje je nekoć stajala zgrada koju je Champlain nazvao Prebivalište. Danas su od nje ostali tek tragovi jaraka koje su doseljenici okružili velikim brojem drvenih kućica, baraka i šupa, koje stvaraju glavobolje državnom tužitelju Tardieuu, odgovornom za zaštitu grada od požara.
Kroz takvu gužvu svih mogućih ljudskih, a i životinjskih nastambi moraju proći grof de Saint-Edme i Martin d'Argenteuil žele li doći do kuće Nicolasa Mariela, nazvanog Crveni Vrag ili čarobnjak.
Tko to ide? - poviknu ženski glas iz neke barake.
Treba preskočiti mnogobrojne ograde i plotove. Čarobnjakova kuća je naime posljednja, tik pred obalom. Gore u daljini vide se osvijetljeni prozori utvrde Saint-Louis, guvernerove rezidencije.
Čarobnjakova soba osvijetljena je i u njoj je sve puno biljaka i korijenja koje se suši. Iz brojnih posuda kuljaju raznobojni pramenovi pare i sve klokoće i vrije.
U jednom kutu zgrbila se prilika čije ruke vrijedno pletu mrežu. To je čovječuljak velike, okrugle glave, boje nalaštena mahagonija. To je Indijanac iz roda Eskima. Pod svjetiljkom na kožusima sjedi muškarac i nešto piše. Martin d'Argenteuil začudio se njegovoj odjeći od jelenje kože s resama. Teško je odrediti koliko je uopće star.
Tko ste vi? - upita muškarac i pogleda posjetitelje koji su sjeli pokraj njega. - Ne poznajem vas.
O, molim vas - podsjeti ga gospodin de Saint-Edme - ta ja sam već bio kod vas s grofom de Varangeom.
A gdje je on?
Upravo to bih htio saznati. A mislim da mi samo vi možete pomoći.
Ja nisam vidovnjak.
O, jeste, ta vidio sam vas na djelu, Nicolas Mariel.
Ništa niste vidjeli. Bavim se samo tumačenjem Velikog i Malog Alberta te izrađujem talismane i lijekove.
Možete vi i mnogo više od toga. Spoznali ste ono što je John Dee vidio u crnom zrcalu. Znam da možete razgovarati s duhovima. Ponavljam, nije bilo davno kad sam vas vidio na djelu.
Vremena više nisu ista.
Što se novo dogodilo?
Predznaci su loši.
I što još?
Jedne noći sam nad šumom vidio »plamene kanue«...
To ste već svima rekli.
Ali nisam rekao da je u jednom kanuu bio vaš prijatelj. Prepoznao sam ga.
Ja! - preplašeno kriknu Martin d'Argenteuil.
To otkriće uopće mu se nije svidjelo. Znači li to da će umrijeti? Požalio je što je pratio grofa de Saint-Edmea. On se doista zanima za magiju, a najbolje je ne miješati se u poslove takvih osoba.
No može li u ovoj čudnovatoj Kanadi očekivati išta drugo? Gospodin de Saint- Edme pokuša pridobiti čarobnjaka.
Morate nam pomoći. Donio sam vam što vam je potrebno.
A što je to?
Ponajprije ovo - reče grof i pokaže kesu punu novca - a zatim i ovo.
On izvadi malenu limenu kutijicu koju mu je maloprije predao Eustache Banistere. Otvori poklopac i pokaže bijele hljepčiće beskvasnog tijesta.
Hostije!
Ali čarobnjak nije ni trepnuo. Pravio se kao da ih uopće ne vidi, a potom poče polako odmahivati glavom.
Čuvajte se, gospodine - napokon prošapta. - Ne napadajte gospu koja se danas iskrcala ovamo.
Gospodu de Peyrac?
Ne izgovarajte njezino ime! - uzviknu čarobnjak. - Pst!... - reče iznenada tajanstvenim glasom. - Zar želite nastradati? Ona je jača od svih vaših čaranja. Njezina moć je tako velika da može izbjeći sve zamke koje joj postavite. Može proći kroz vatru, a da je uopće ne dotakne. Znam da je tako. Vidio sam je danas kad je izašla iz vode. Ona je uklonila onu drugu ženu, koju očekujete.
Gospođu de Maudribourg?
Ne izgovarajte imena, rekao sam vam.
Dakle, vizija majke uršulinke bila je točna?
Vizije opatica ne miješam u svoje poslove. Svatko ima svoje područje. Samo majka Magdalena zna što je vidjela. Zato vam opet kažem: zadržite svoje hostije. Ne trebam vaše svetogrdne spletke. Imam svoje knjige i formule, a i dar dvostrukog viđenja koji sam dobio pri rođenju. Znanošću ga izoštravam. Zato ponavljam: neću napasti tu ženu, jer nemam ništa protiv nje, a bilo bi i beskorisno.
Barem nam pomozite pronaći gospodina de Varangea. Poznajete njegove čarobnjačke sposobnosti. On će joj se suprotstaviti, ja vam za to jamčim.
Tek što je dovršio rečenicu, prekinu ga iznenadna buka čiji izvor je bilo teško odrediti. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da je to nezaustavljivi, gromoglasni smijeh njihovog domaćina.
Otiđimo - šaptom mu predloži Martin d'Argenteuil, sav izvan sebe. - Pijan je. I nimalo ne vjerujem u čuda koja se ovdje događaju.
Zašto se smijete? - upita grof.
Čarobnjak s naporom povrati ozbiljnost i ispruži dlan.
Dajte mi novac, štovana gospodo, pa ću vam reći zašto... Prsti mu zgrabe kesu i brzo je skriju pod halje.
U smijeh me baca to što ste upravo rekli, štovana gospodo... Gospodin de Varange nije nimalo moćniji od te žene...
Oči su mu se žarile poput uglja. Tiho je dodao:
Jer ona ga je umorila vlastitim rukama.
Prošavši kraj kuća Ulice Svete Ane, Eustache Banistere vrati se u svoju kuću na Gornjem gradu.
To je malena kućica koju su izgradili njegovi roditelji još u prvim počecima kolonije, na rubu polja koja su njegovo vlasništvo.
Stupio je na maleno dvorište. Približio mu se mršav pas, privezan za stablo. Banistere ga udari nogom i ode do dna dvorišta. Odatle se zagleda u kuću svog susjeda markiza de Ville d'Avraya. Dobro zna da markiz želi njegovo polje kako bi na njemu sagradio vinske klijeti.
Tu ima prirodnih špilja koliko hoćeš. Zamah lopatom dostatan je da se nađeš na susjedovu tlu.
Tako stoji ondje i promatra grad i rijeku ispod sebe, a tamne planine u daljini.
On je zarobljenik svoga grada. Više ne smije ići u šume. Kad bi pošao, zaplijenili bi njegovu imovinu.
Glavom mu odjekuju najstrašnije kletve. Boji se izreći ih naglas. Ne bi htio da mu na trgu odsijeku jezik. Jednoga dana će imati zlata i osvetiti se za sve.
Eustache Banistere slegne ramenima i vrati se u svoju kuću. Mršavi pas ostade sam u noći.

TREĆI DIO
KUĆA MARKIZA DE VILLE D'AVRAYA
17.
BUĐENJE U GRADU
Prve noći koju je provela u kući markiza de Ville d'Avraya Anđelika je sanjala o Poitiersu, lijepom francuskom gradu u kojem je proživjela svoju mladost kao pitomica uršulinskog samostana. Prisjećala se kako se šetala šumskim putevima iznad grada i promatrala pitomu rijeku Clain koja je tekla dolinom. Svježi potoci zavijali su prostranom zelenoplavom šumom. Da, to je bio njezin Poitou, pun brdskih staza i dubokih izvora, bujnih šuma...
Po nemiru i tuzi koji joj obuzeše srce, znala je da je tada imala petnaest ili šesnaest godina.
Uspinjala se prema Crkvi naše Velike Gospe. Ušavši, začudila se mraku i tišini. Očekivala je orguljsku glazbu i upaljene svijeće. Zbunila se i htjela izići, a tad se iznenada našla u naručju mladog, nasmiješenog paža koji ju je požudno zagrlio. Tada se probudila.
Nalaktila se i zagledala u noć, polako shvaćajući gdje je. Dakako, u Quebecu, u Novoj Francuskoj.
Joffrey spava pokraj nje. Ona se pomakne da bi mu bila bliže. Snovi joj ne smiju pomutiti radost. Gotovo je zamijenila Quebec s Poitiersom zbog svečanosti u katedrali.
A tu sličnosti prestaju. Quebec je posve drukčiji od francuskih gradova.
Kad se razbudila, iz obližnjih crkava začu se vesela zvonjava zvona. Joffrey je stao pred prozor, već napola odjeven. Bjelina njegove košulje isticala se nasuprot njegovoj tamnoj koži. Odmaknuo je zavjese i otvorio prozore. U sobu prodre hladan zrak, a s njim i jače svjetlo. Soba je bila tako malena da se s postelje moglo vidjeti što se događa na ulici. Sunce se jedva probijalo kroz nagomilane oblake koji su prekrivali obzorje, a kadšto bi mu uspjelo osloboditi se i zavladati nebom.
Rijeka svetog Lawrencea imala je boju pelinkovca. Obrisi velikog Orleanskog otoka koji dijeli rijeku na dva rukavca jedva su se nazirali.
Na sjeveru se vidjelo do Beauprea, gdje su se kočile osamljene kuće.
Anđelika se nadala da će s tog prozora vidjeti još mnogo svitanja. Ustala je i odjenula krznom obrubljenu kućnu haljinu te još jednom dobro promotrila sobu. Nije se moglo staviti više raskoši u tako malo prostora. Nad predivnim stolićem od orahovine visjelo je firentinsko ogledalo. U jednom kutu stajala je klupica, također u firentinskom stilu. Sama pak postelja, opremljena pokrivačima, baldahinom i zavjesama, doimala se poput manje sobe ugrađene u veću. Anđelika se pridruži grofu kod prozora. On se okrenu prema njoj i nasmiješi se.
Koliko je vremena prošlo otkad su posljednji put zajedno bili u kući koja je dostojna njihova roda i položaja? Petnaest, dvadeset godina?
Nije mogla vjerovati da su doista tu.
»Htjela bih ostati u ovoj malenoj kući«, reče sama sebi, »i svakoga jutra ovako promatrati kako sunce izlazi.«
Kao da joj čita misli, Joffrey poče govoriti o dvorcu Montigny, koji su im dali na raspolaganje.
To je vrlo lijepa zgrada, prostrana, s lijepim pokućstvom, ali čini mi se da ne biste bili posve zadovoljni kad biste morali boraviti u njoj, jer je prvotno bila namijenjena vašoj nepomirljivoj neprijateljici... vojvotkinji de Maudribourg?
Uistinu, pogodili ste... No znam da vi, gospodine de Peyrac, nemate takvih slabosti.
Tako je.
Odviše bi me bilo strah kad bih morala gledati njezinu zlokobnu sjenu... Jamačno je ovdje imala mnogo prijatelja i sve mi se više čini da otac d'Orgeval nije bio njezin jedini saveznik. A tko su ti njezini prijatelji i gdje se skrivaju? Polako će početi izlaziti na sunce, a tada...
I zato biste se bolje osjećali u ovoj malenoj kući - zaključi de Peyrac i nježno je zagrli. - Ta ona kao da je stvorena za vas... Znam da ste dugo sanjali o nečemu takvom. Zaslužili ste odmor. Dovoljno ste pretrpjeli zbog neprestanih putovanja i selidbi. Smještaj naših ljudi u dvorcu Montigny možda će od njega napraviti pravi vojnički karavanseraj, bučan i pun ljudi. Ondje ćemo nastaniti naše časnike, te bolesne i ranjene, pa ćemo imati mjesta za svoj obrambeni garnizon. U velikim salonima priređivat ćemo prijeme, a usto ću pričuvati jedan stan za nas. Istodobno će mi poslužiti i kao zapovjednički ured. A ova kućica bit će vaša. Sviđa li vam se moj plan, lijepi moj zapovjednice?
Ljubio je Anđelikino lice.
A rata ionako neće biti - reče on. - Zla sudbina je pobijeđena. Glavna točka naše strategije bit će pripremanje zabava. Treba naći prijatelje i umiriti naše susjede; možda ćemo jednog dana uspjeti pridobiti i francuskog kralja.
Slušajući ga, Anđelika je osjetila kako u njoj raste unutarnja snaga i želja za srećom. Unatoč svim poteškoćama koje su morali prebroditi po svom ponovnom susretu, osjećali su međusobno jedinstvo i to im je davalo onu nesavladivu moć zbog koje su postali gotovo nepobjedivi.
Zatim su počeli razgovarati o planovima za život u Quebecu. Nabrojili su toliko najnužnijih obveza da ih je obuzeo smijeh.
Zamolit ću guvernera Frontenaca da što prije sazove izvanredni sastanak Velikoga vijeća kako bismo napokon razmotrili našu situaciju i uredili poslove koji se tiču našega boravka u Kanadi.
Anđelika nije zaboravila ni na dodatne probleme: što učiniti s Aristideom i Julienne, pa s Englezom iz Connecticuta, Eliem Kemptonom, koje će ovdašnja policija zacijelo smatrati nepoželjnima. A tu je i dezerter Adhemar, kojeg će možda osuditi na smrt.
Prvo će posjetiti biskupa. Da, zamolit će biskupa za audijenciju. Htjela bi se uz njegovu pomoć suočiti s majkom Magdalenom, vidovitom uršulinkom. Morat će što prije objasniti da Anđelika uopće nije slična ženi koju je vidjela u snovima.
Ona ustade i pozove Yolande.
Ponajprije moram vidjeti biskupa. Potom se moram zahvaliti onoj šarmantnoj ženi iz Donjega grada koja se jučer zauzela za mojeg mačka. Vrlo mi se sviđa i htjela bih je upoznati. Ville d'Avray je jako cijeni... Yolande, podsjetite me da moram još danas razdijeliti darove koje smo donijeli za najvažnije dame u gradu.

18.
ČUDO ZA ANĐELIKU
Dakle, takvo je bilo njihovo prvo jutro u Quebecu.
Kad su se svi probudili, zajedno su se uputili u utvrdu Montigny.
De Peyracovi španjolski vojnici i Yann Le Couennec ponudili su im pratnju.
Kako je Joffrey i predvidio, u dvorcu je bilo vrlo živahno, a vladala je posvemašnja zbrka. Joffrey je dao nekoliko naredbi, a zatim se posvetiše svojim poslovima.
Svi putevi u Quebecu vode do katedrale.
Anđelika i njezin suprug stigli su na trg pred katedralom upravo kad je završavala glavna dopodnevna misa.
Njihov dolazak nije ni danas pobudio ništa manje pozornosti.
Naširoko su je pozdravljali, a prišlo im je više dama. Prva im je pristupila gospođa de Mercouville. Anđelika je još jučer zapazila tu vrlo lijepu i elegantnu ženu. Danas je došla na misu sa svojim dvjema starijim kćerima, djevojčicama od četrnaest i petnaest godina. Kad je gospodin de Peyrac pozdravio sve dame, oprostio se i u pratnji Španjolaca otišao prema utvrdi Saint-Louis, gdje ga je čekao guverner. Čim je otišao, oko Anđelike se okupilo još više ljudi.
Gospođa de Mercouville bila je najljubaznija od svih radoznalaca. Pitala je Anđeliku osjeća li se dobro i ponudila joj svoju pomoć bude li joj nešto potrebno.
Predložila je da joj pronađe služavku za teže poslove. Drage volje će joj poslati svog indijanskog roba kojeg je kupila za petnaest livra od nekog putnika. No ne može jamčiti za kakvoću njegovih usluga, jer je nažalost prilično lijen i smušen.
Ponudila joj je i svoju nosiljku i sluge koji bi je nosili po gradu, ako to želi. Usto bi joj rado pomagala svojim savjetima o zimnici, jer je zima sve bliže. Naime, još uvijek se dogodi da čak i u Quebecu zavlada glad kad proljeće zakasni.
Gospođe koje su prisustvovale razgovoru potvrdile su to, nabrojivši razne zimske neugodnosti u gradu. Anđelika im pokuša objasniti da je već prezimila u Americi i da dobro poznaje te neugodnosti, ali uzalud. Kolonijalne gospođe radije su govorile o svojim bogatim iskustvima.
Kako joj je gospođa de Mercouville željela pomoći na svaki način, ona se okrenu prema njoj i upita je kome da se obrati kako bi što prije bila primljena u audijenciju kod monsinjora de Lavala. Gospođa de Mercouville joj odvrati da bi morala pitati gospodina de Bernieresa, upravitelja sjemeništa.
Gospođe su se zauzele kako bi omogućile Anđeliki susret sa svemoćnim prelatom, monsinjorom Francoisom de Lavalom, apostolskim vikarem Nove Francuske, o kojem nisu sve imale isto mišljenje. Neke su ga kovale u nebesa, a druge su ga očito mrzile. Anđelika je pozorno slušala njihova suprotna mnijenja, a tada se nešto dogodilo. Razlegoše se radosni uzvici i malena djevojčica, odjevena u bijelo, poleti prema Anđeliki poput ptičice.
Bila je tako malena i lagana da su joj nožice jedva doticale tlo. Raširenih ruku trčala je ravno prema Anđeliki i smijala se na sav glas. Anđelika se samo sagnula i uzela je u naručaj.
Ermeline! - uskliknu gospođa de Mercouville prepoznavši svoju najmlađu kćer. Svi prisutni bili su začuđeni. Zatim počeše vikati:
Ona hoda! Hoda!
Perrine ju je pustila da joj pobjegne!
Ali još jučer nije hodala!
Ne samo da hoda - reče gospodin de Longchamp svečanim glasom - nego čak i trči.
Držeći u naručju djevojčicu, Anđelika je u svojoj torbici tražila bombončiće koje je uvijek imala kod sebe za Honorinu i Cherubina.
Ništa joj ne dajte! - uskliknu gospođa de Mercouville. - Previše je punašna.
Ali tako je dražesna!
Nije mogla shvatiti zašto je dolazak male djevojčice izazvao takvo čuđenje. Dotrčala je i crna dojilja, sva uplakana, i uskliknula:
Čudo! čudo!
Zatim je kleknula pred Anđelikom i poljubila joj rub haljine.
Gospođa Gaubert de La Melloise pokuša joj objasniti. Kroz suze i smijeh ispripovijeda joj da djevojčica ima već tri godine i još ne hoda, a onda se danas dogodilo ovo...
Malo stvorenjce u njezinu naručju zadovoljno je lizalo svoj bombončić i pobjedonosno promatralo prisutne. Anđelika ju je predala jednoj od njezinih starijih sestara, a ona ju je vratila dojilji. Ljudi oko nje smijali su se i plakali. Pronijela se vijest da se dogodilo čudo. Gospođa de Mercouville, koje se taj događaj najviše ticao, nije časila časa. Odložila je zahvalu za čudo i odvela gospođu de Peyrac gospodinu de Bernieresu, kao što je bila obećala. On je Anđelikinu molbu predao biskupu, koji ju je bio spreman primiti toga dana popodne ili sutra u deset sati ujutro.
Anđelika, koju je začudila brzina kojom se takva pitanja rješavaju u Kanadi, odlučila se za idući dan.
A za popodne je rado prihvatila nosiljku koju joj je ponudila gospođa de Mercouville; tako će moći već danas otići po svog mačka i zahvaliti se gospođi Gonfarel.

19.
PRAVI IDENTITET JANINE GONFAREL
Sluge gospođe de Mercouville koji su nosili Anđelikinu nosiljku, oprezno su silazili prema luci. Mnoštvo je postajalo sve gušće.
Anđelika je kroz razmak među zavjesama radoznalo promatrala Donji grad, u koji su polako ulazili. Sve je bilo puno trapera koji su se vratili iz šume da bi dobili novac za svoje kože i krzna, te Indijanaca koji još nisu potrošili svu rakiju koju su dobili trampom. Skori dolazak zime napravio je od grada pravi mravinjak.
Anđelika je opazila geometra Fallieresa, koji je razgovarao s vlasnikom velike zgrade. Vjerojatno su raspravljali o nekom građevinskom nacrtu.
Primijetila je da gotovo svi puše: plemići, seljaci, muškarci, žene, čak i djeca. To je bila i potreba i užitak uz koji je lakše odagnati dosadu zimi, a komarce ljeti. Duhan se sadio u svakoj ulici, gotovo pred svakom kućom, a njegov miris prožimao je zrak i u najzabačenijem kutu.
Među ljudima su se saplitale svinje i konji. Anđelika se polako probijala kroz šareno mnoštvo.
Nasred jednog trga preko kojeg su prošli opazila je brončanu bistu Njegova veličanstva francuskog kralja Luja XIV.
Janine Gonfarel živjela je u Ulici Sous-le-Fort; njezina gostionica ne bi mogla biti bolje smještena.
Nad ulazom je visio snop grana smreke, što je obvezno za takovrsne ustanove, a pokraj njega vrlo lijep pozlaćen ukras od kovana željeza s natpisom Kod francuskog broda.
Zgrada je budila povjerenje.
Anđelika nije mogla jučer opaziti tu zgradu zbog gužve do koje je došlo.
Prije no što je izašla, dvoumila se na trenutak. Zar Janine Gonfarel doista živi ovdje? Jesu li je dobro obavijestili kad su joj rekli da se vlasnica Francuskog broda pobrinula za njezinog mačka? No opazila je dječaka okrugla lica koji joj je prošle večari donio vijesti o mačku.
Kad je stupila u dvoranu, u trenutku je sve utihnulo i nastala je grobna tišina. Anđelika je očima tražila gospodaricu, no nije ju mogla razaznati u zadimljenom polumraku koji i po danu vlada u krčmama. Očekivala je da će mačak poći prema njoj, ali ništa se nije micalo. Bilo joj je žao što nije povela svog paža, koji bi je najavio. Sluge gospođe de Mercouville ostali su vani. Nisu smjeli ući bez odobrenja svoga gospodara. Kao da se stvorio od dima, iz mraka istupi poglavica Piksarett, ukrašen perjem i ogrlicama. Svečano izjavi:
Ničega se ne boj i hrabro stupi naprijed, štićenice moja. Ovdje si među prijateljima. Poznajem ih i jamčim za njih, osim za neke, koji su loši kršćani; no moja sjekira će ih dovršiti prije no što im u glavi niknu zle misli. Dođi! Ja ću stražariti!
U pozadini se otvoriše vrata i Anđelika ugleda gospodaricu, koja se nasmiješila i pošla prema njoj. Vidjelo se da se na brzinu našminkala i odjenula po posljednjoj modi, tako da je zbog tri podsuknje izgledala dvaput šira nego obično, a Anđeliki se unatoč tome učinila ugodnijom i pristojnijom i od same francuske kraljice.
Gospođo, htjela sam vam svakako zahvaliti.
Čast mi je, markizo - izjavi gospođa Gonfarel i pokloni se na tako složen način da umalo nije izgubila ravnotežu. - Izvolite za mnom u moje odaje, markizo...
Pokazala joj je put. Dok su se približavale njezinim »odajama«, slasni mirisi iz Janinine kuhinje sve su više dražili Anđelikine nosnice. Nije mogla odoljeti i rekla je:
Kod vas vrlo ugodno miriše, gospođo.
Ma nemoj! Tko bi rekao? - radosno uskliknu gostioničarka i oprezno zatvori vrata za njima.
Soba je bila prostrana i lijepo opremljena. Na desnoj strani bilo je ognjište nad kojim je visio velik lonac. Janine Gonfarel tajnovito podignu poklopac.
Pogledaj! Pripremila sam ti svinjske nožice! Nije li to tvoje najomiljenije jelo? Govorila joj je »ti«, kao i jučer. Vidjelo se da je prirodna i spontana osoba koja ne gubi vrijeme na formalnosti.
Anđelika se vrlo ugodno osjećala u društvu te osobe. Nije znala zašto, a već nekoliko godina nije osjetila takvu sigurnost i srdačnost. Brinulo ju je samo to što nije vidjela svoju životinjicu.
Nije li to tvoje najdraže jelo? - ponovi krčmarica. Anđelika se iz uljudnosti nagne nad ragu koji je polako vrio i doimao se vrlo slasnim.
Dakako! Uvijek sam to rado jela...
Oh! Ta znam!
Anđelika začuđeno podignu glavu. Izraz lica njezine domaćice posve se promijenio. U glasu joj se osjećala mješavina likovanja i gorčine, a lice joj se sad doimalo neprijateljskim.
Anđelika je bila zbunjena, samopouzdanje joj se poljuljalo i zahvatila ju je panika, kao jučer u kadi.
Opet je pogledala u lonac. Zahvatio ju je strah. Što ako se ispod njezine ljubaznosti skriva zloća? Što ako su nešto učinili njezinom mačku? Iznenada se pojavi dječak i zapjeva:
Mama Michel izgubila je svog mačka...
Na licu gospođe Gonfarel pokaza se duboko razočaranje. Izgledala je vrlo žalosnom i donja usna joj je zadrhtala kao da će upravo briznuti u plač.
Tako, dakle! Još me nisi prepoznala? - viknu ona iznenada. Kako Anđelika nije rekla ni riječi, Janine je sve više nalikovala uvrijeđenoj brbljavici.
Kako mi se to moglo dogoditi... Kako me nije prepoznala, mene, Poljakinju, koja sam bila njezina sestra na Dvoru čuda u Parizu! Uvijek ćeš biti ista... Uvijek ćeš lomiti srca, vidjet ćeš, Markizo Anđela!

20.
KOD FRANCUSKOG BRODA
Oh! Moja Poljakinja - reče Anđelika i zagrli je. - Nikad ne bih pomislila da ću te opet vidjeti.
Ni ja! Zar misliš da sam vjerovala da si još živa? Nakon svega što se dogodilo na sajmu Saint-Germain... Kad god sam govorila o Markizi Anđela, lijevala sam suze. Tako lijepa djevojka, govorila sam, a panduri su je zgrabili.
I da te nađem u Quebecu! I to kao vlasnicu najveće gostionice u gradu. Poznatu, traženu, štovanu.
A ti? Zar je tebi lošije? Ostavila sam te bosonogu, stražari su te odvodili u tamnicu, a postala si malone francuska kraljica.
U Quebecu! Tko bi to pomislio! Ta to je ludo!
Ne! To je logično. Kad im još nije uspjelo da nas ubiju, gdje bismo se skrile, osim na kraju svijeta? U ovom gradu ima svega...
Položila je ruku na prsa kao da priseže.
Svega. Vjeruj mi. No, dođi, pripremila sam ti svinjske nožice. Nekoć si ih voljela, u kuli Nesle, kad smo se nadmetale za naklonost onog barabe Nicolasa Calembredainea.
Sjele su jedna nasuprot drugoj i čim su kušale kulinarsku umjetninu gospođe Gonfarel, ona je počela pripovijedati kako ju je put doveo u Novu Francusku.
Poslali su me na otoke kao djevojku za naseljenike. No ja sam promijenila smjer puta. Kanada je ipak daleko dostojnija.
Ona snizi glas i doda:
Moja sreća je bila u tome da sam u luci u kojoj su nas ukrcali srela Gonfarela. Zaljubio se u mene i, kako je sam putovao u Kanadu, uredio je sve što je bilo potrebno da pođem s njim... Jadna moja mala... Toliko toga si imamo ispričati. Uopće nećemo doći do kraja. Istina je da sam sada bogata, da imam grad u svojim rukama, a i Gonfarel. Svake godine povećavamo dohodak i imetak u nekretninama. Zamisli, dala sam izgraditi cijelu kapelu za sebe, zapravo sobu za molitve, kako kažu. A zašto ne? I ja sam Božje dijete, bilo to tim bogomoljcima drago ili ne. Imam pravo počastiti svojega Gospoda svojim novcem ako to poželim.
Ona ustade i uze s police vrč odlične rakije, koja »odnosi sve«. Pozva Anđeliku prema kaminu i napuni čaše do vrha.
Zamisli, neki viču da je moja kapela pravi skandal. Zato što znaju da kod mene nije sve kreposno. No, kod koga jest? A drugi ipak zidaju crkve i kapele. Nisu li u svim gradovima kraljevstva bordeli blizu katedrale? Tako je, vjeruj mi, a tome su dobri razlozi. Ja samo slijedim običaje... Ta sjeti se kako je bilo u Parizu. No prošlost je prošlost. I mogu reći da sam dobro živjela. Nisam gubila vrijeme. A najviše volim ovu hladnoću, ona me podsjeća na djetinjstvo u Auvergnei.
Ona se zamišljeno osloni na laktove.
Ne, varam se. Nisam te posljednji put vidjela na sajmu Saint-Germain. Bilo je to kad smo išle tražiti tvog dečka, maloga Cantora, znaš, kad su ga ugrabili Cigani... Sjećaš li se?
Sjećam se.
Jučer sam ga vidjela, tvog Cantora. Baš je lijep, kao neki grčki bog. I ja imam lijepog sina. Nije tako lijep kao tvoj, ali ipak...
Krasan je, vidjela sam ga. Rekla bih da ima dvanaest godina.
A ima ih jedva devet! Otac mu je prava ljudina. Danas nije ovdje, otišao je na Ile-d'Orleans kupiti sira. Vidjet ćeš ga još, njegov stas ga je spasio i omogućio mu da dođe u Kanadu. Izabrali su ga za krvnika...
Janine Gonfarel snizi glas.
To je sad zaboravljeno. Ona gospoda iz Zapadnoindijskog društva nisu mogli naći nikoga u koloniji tko bi se prihvatio tog posla. Nitko nije htio biti krvnik u Kanadi. Što hoćeš, mali? - poviknu na dječaka koji je upravo došao iz blagovaonice. - Zar ne vidiš da razgovaram s gospođom iz Gornjeg grada?
Gospodarice, vani su dvojica koja kažu da se smrzavaju.
To su zacijelo sluge gospođe de Mercouville koji su me donijeli u nosiljci.
Nemaju pravo ući bez potvrde svoga gospodara.
A što ako ja platim za njih - predloži Anđelika.
Nakraju su odlučile da je bolje da ih pošalju kući, jer moraju još mnogo razgovarati. Gospođa Gonfarel je predložila Anđeliki da se presele u blagovaonicu, jer je morala nadzirati posao. Zauzela je svoj nadzornički položaj, što joj nije smetalo da i dalje razgovaraju.
Sjele su za maleni stol, drvenim zidom odvojen od prostorije, pa ih se odatle nije moglo vidjeti, a njih dvije su unatoč tome mogle sve nadzirati.
Poljakinja je poznavala sve. A kad nekoga ne bi poznavala, brzo bi odredila odakle dolazi.
Rekla bih da su oni ondje Akadijci. Po čemu to vidim? Čini mi se da nisu iz Europe, a nisu ni odavde.
Anđelika ih odmah prepozna, jer su putovali zajedno. Bili su to baron de Vauvenart, Grand-Bois i Yolandin brat, Marcellinin sin, Telesphore.
A oni s plavim kapama su iz Ville-Marje, ili Montreala, kako sada kažu. Došli su u Quebec da bi se ukrcali na posljednje brodove. Uskoro će otploviti, prije no što se rijeka zamrzne.
A tko je onaj u kutu? - Anđelika pokaza na čovjeka koji je sam sjedio kod kamina i pio nešto.
Ah, to je Crveni Vrag.
Kako ružno ime - reče Anđelika, zadrhtavši od neugode. Poljakinja snizi glas.
On je malo prije vašeg dolaska vidio na nebu »plamene kanue«.
Je li on bacio kamen na mog mačka?
Možda. Ovdje ima mnogo čarobnjaka i vračeva. Najbolji žive na Orleanskom otoku. On stanuje u Ulici Sous-le-Fort. Imam prijateljicu čarobnicu koja mi sve kaže. Zato sam jako radosna što si došla u petak, koji je Venerin dan. To je dobro za prijateljstvo.
Kako si naobražena, prijateljice moja.
Poučili su me - reče Poljakinja i uze knjigu s police. - Evo, pogledaj... Ovo je znanje.
Imaš knjige?
Dakako, ovdje svi imaju knjige.
Naučila si čitati, Poljakinjo?
Isusovac me je naučio. Vidiš, zato mu moram biti zahvalna. A najviše knjiga ima Crveni Vrag. Poznaje magiju, daje mi vučje zube i sovine kosti za tjeranje nesreće. U Kanadi je čovjeku potrebna zaštita... Vjeruj mi, nikada ti nije previše talismana i medaljona... protiv vraga ili protiv policije.
Kakva je kanadska policija?
Naporna i dosadna, kao i svuda po svijetu. Glavni policijski načelnik je gospodin Garreau d'Entremont. Nije baš veseljak, ali nije loš čovjek. Ima svoje principe. Najopasniji je Noel Tardieu de La Vaudiere, kraljev tužitelj. Zacijelo si ga jučer zapazila među uglednicima. Visok, kovrčave kose, lijep mladić.
Taj mladić? Vrlo je šarmantan.
Čuvaj se njegovih čari! Još ćeš ga upoznati, to je obična gnjida, kažem ti. Oh, vidi tko dolazi! Gospoda!
Ušla je skupina plemića i pobjednički zauzela svoje stolove. Vodio ih je gospodin de Bardagne.
Nije li to kraljev izaslanik kojeg su jučer dočekali, kao i vas? - prošapta Poljakinja.
Kažu da ima veoma važnu zadaću. Možda ćemo objaviti rat Englezima ili nešto slično. Čak i gospodin de Frontenac mora plesati kako on svira.
Kralj mu je doista dao znatne ovlasti, ali ne treba pretjerivati. On je umjeren čovjek. Poznajem ga.
Začudilo bi me kad ga ne bi poznavala - podrugnu se Poljakinja. - A što ga je dovelo u Donji grad k meni? Čini mi se da nekoga traži?
Anđelika uzdahnu.
Vidjela je da je Nicolas de Bardagne ostao stajati i pregledavao sve kutove u gostionici. Na licu mu se kočio onaj dramatični izraz koji mu se ocrtavao uvijek kad bi tražio Anđeliku. Zacijelo su mu rekli da je tu.
Poljakinja izrazi svoj predosjećaj:
Ha! Možda traži tebe.
Bojim se da je tako.
Zar nisam pogodila? Ah, ostala si ista, Markizo Anđela!
A gdje je moj mačak? - iznenada upita Anđelika, prisjetivši se zašto je zapravo došla.
Kako bih ja to znala - odgovori Poljakinja razdraženo. - Ide kamo mu odgovara. Sličan je tebi, razbojnik mali! No mogu ti reći da nije u mom loncu, kao što si htjela natuknuti. To si mislila, zar ne? Ta za koga me smatraš? To je tebi slično! Uvijek si bila sumnjičava i oprezna!
Oprosti, Poljakinjo - reče Anđelika pomirljivo. - Život nas svojim udarcima čini takvima.
Zašto ga ne bi ostavila kod mene? Sviđa mi se. A što da radi u Gornjem gradu? Ovdje u luci sve je puno miševa i štakora...
Ne, s tim mačkom me vežu spone koje ne mogu raskinuti.
Ja imam nesreću da mi se uvijek sviđa isto što i tebi, a uvijek sve dobiješ ti. Još u kuli Nesle ukrala si mi Nicolasa. Uvijek je isto.
Bijesno je bacila kuhaču u vatru. Činilo se da ju je taj čin umirio. Zadovoljno je gledala kako je vatra proždire. Anđelika se poče smijati, uvidjevši da je još uvijek onakva kakva je bila nekoć.
Oštri udarci po vratima prenuše gospođu Gonfarel.
Tko je to?
Oružnici!
U njoj se probudi stari strah od policije. Brzo doskoči do prozora i pogleda van.
Grom i pakao! - uskliknu ona. - Strijelci! Što sam ti rekla!
No Anđelika je prepoznala poručnika Barssempuya, kojeg su pratila tri muškarca s Gouldsboroa. Premda su doista bili naoružani, nisu imali zlih namjera. Upravo suprotno: bila je to službena delegacija i Anđelika je dobro znala zašto su došli.
Neka uđu. Ništa se ne boj. To su izaslanici mojega muža. Donijeli su ti dar...
Meni? - preplašeno upita Poljakinja.
Sve važne gospođe u gradu će ih dobiti.
Uđite - doviknu Poljakinja mladiću koji je lupao po vratima.
Gospođo, ovdje je gospodin koji vas želi vidjeti u ime grofa de Peyraca! Gostioničarka ode da ga dočeka, a Anđelika je radije ostala skrivena. Nije htjela da je opazi Nicolas de Bardagne.
Gostioničarka se vrati nedugo potom, sva izvan sebe. U rukama je nosila malenu škrinjicu podstavljenu crvenim baršunom, ukrašenu zlatom. U škrinjici su bile voštane pločice koje je papa blagoslivljao svake godine i koje zato imaju osobitu zaštitno moć.
Agnus Dei - očarano prošapta Poljakinja. - Ali kako je znao da sanjam upravo o tome?
On sve sazna.
Kakav muškarac! - uzdahnu Poljakinja. - Onda on zacijelo nije vrag. Slušaj, Markizo Anđela, jesi li ti dostojna takvog muža, tako tvrdoglava i mušičava, kakva već jesi? Zna li on kakve si je tegobe navukao na leđa kad te je oženio?
Ništa se ti ne boj. Ni on nije posve nedužan. Padala je večer.
Morat ćeš se vratiti - reče Poljakinja.
Anđelika se nije htjela sresti s Nicolasom de Bardagneom, pa joj je Janine pokazala stražnji izlaz.
Slušaj, anđeoska markizo - reče gospođa Gonfarel - očuvajmo svoje tajne. Kako smo preživjele ta vremena, to je samo naša stvar.
Ona prekriži dva prsta i pljune u vatru.
A moj mačak? - podsjeti je Anđelika.
Neka sam odabere - svečano izjavi Poljakinja.
Anđelika izađe i nađe se u jednoj ulici Donjega grada koji je već prekrivao mrak. Zavila se u ogrtač i pokrila se kapicom. Iznenada se osjetila vrlo sretnom. Bilo joj je žao što ne može reći Joffreyu tko je Janine Gonfarel. Ali ona je imala pravo. Treba reći sve ili ništa. Prolaznika je bilo malo. Nitko je nije prepoznao. Bila je sama i sretna, puna nekog novog osjećaja slobode i ispunjenosti.
Osvrnu se da bi uživala u čudesnom pogledu na rijeku i njezine otoke te iznenada opazi mačka kako je slijedi.

21.
VEČERA SA OBITELJI
Na večeri je mačak oprezno hodao oko stola i njušio hranu.
Gospodine mačku, kako ćemo vas zvati? - upita ga Joffrey de Peyrac.
Oče, ta već si mu dao ime - uskliknu Honorina. - Gospodin Mačak! Kakvo lijepo ime! Gospodine Mačku, budite pozdravljeni.
Anđelika je u svjetlosti svijeća radosno promatrala svoje sinove Florimonda i Cantora. Florimond je pomagao glavnom slugi gospodinu Tissotu pri posluživanju. Uvijek je bio vrijedan i uslužan, a služba na Dvoru razvila je njegove prirodne sklonosti. Bez krzmanja se prihvaćao tisuću poslova. Istraživao je šume i naučio loviti medvjede, trčao je s Indijancima, ali nije zaboravio nositi servijetu na ruci i svečano točiti piće.
A Cantor je bio posve drukčiji.
Jesam li ti ikad rekla da sam bosa trčala charendonskom cestom kako bih te spasila iz ruku Cigana?
Markiz je otišao i nastanio se u Donjem gradu, hraneći se kod gospodarice Francuskog broda koja je kuhala božanstveno. Prihvatio je njezine usluge, ali računao je da će biti čest gost kod svojih prijatelja Peyracovih.
Ima li još uvijek svoju malu srebrnu vojsku?
To pitanje, koje je upućeno iz Florimondovih usta gospodinu Tissotu, zbunilo ju je, pa ga je zamolila da ga objasni.
Kako, majko, zar ne znate da je gospodin Tissot bio u službi u Versaillesu? Više puta sam mu pomagao kad je pravio umake. Odmah sam ga prepoznao u Tadoussacu. Ponekad ga pitam o vijestima s dvora, jer ga je napustio nedavno. Upitao sam ga ima li prijestolonasljednik još uvijek svoju malu srebrnu vojsku koju mu je poklonio gospodin Colbert.
Gospodin Tissot dosad je šutio o svojoj prošlosti. Anđelika ga je pozvala k sebi i tiho ga upitala:
Gospodine, pretpostavljam da ste pali u nemilost kad ste se odlučili napustiti tako ugledno mjesto.
Uistinu je tako, gospo.
A zbog čega?
Iz istog razloga zbog kojeg ste vi, gospo, otišli s Dvora dok je vaša zvijezda najsjajnije sjala...
Otrov? - ona ga upitno pogleda.
Na Dvoru svi upotrebljavaju otrov. Ta znate to, gospođo. To pomaže da se urede mnoge stvari; to je jedan od puteva prema vrhu, bogatstvu i ugledu.
A vi niste htjeli sudjelovati u tome.
Život je najdragocjenije dobro - odgovori on - a usto sam bio odan kralju.
Je li gospođa de Montespan još uvijek u milosti kod kralja?
Omiljenija je no ikada.
A zabave?... Recite mi, gospodine Tissot, jesu li zabave još uvijek tako lijepe i raskošne?
Nijedan europski dvor ne poznaje takvih. Njegovo Veličanstvo posvećuje svu brigu ljepoti svoga dvorca i vrtova. Tako je i sa zabavama: veličanstvene su i galantne.
»Dakle, tako«, pomisli Anđelika. »Dvor se nije promijenio. I dalje se veselo ubijaju i truju.«
Pod zimskim suncem, brod je plovio prema Europi.
Pismo koje je Anđelika u Tadoussacu napisala policijskom inspektoru Desgrezu i koje je sluga gospodina d'Arrebousta nosio sa sobom na brodu Maribelle uskoro će stići u luku. Sluga će dotrčati na Desgrezova vrata... Prepoznat će Anđelikin rukopis... Nasmiješit će se...
Ona pogleda svoju ruku koja je držala izdajničko pero.
Oko nje bila su vesela lica njezinih najdražih. Slušala je Honorinin smijeh, Florimondove šale, glazbu koja je izvirala ispod Cantorovih prstiju...
Znala je da je napisala pismo koje mora doći do kralja i izvršiti pravdu.

22.
SJENA IZ PROŠLOSTI
San je opet izbrisao sjećanja. Crkvena zvona zazvoniše. Šest ujutro... U Quebecu počinje nov dan.
Joffrey je već ustao. Anđelika nije čula kad je otišao. Bila je u dubinama najslađeg sna koji ju je krijepio i bistrio joj duh. Probudivši se, prisjeti se iznenađenja: Poljakinja je u gradu.
Ustala je, puna snage. Danas ide posjetiti biskupa.
Čula je da se nešto miče u donjoj dvorani. Odjenula se i sišla.
U toj malenoj kući bilo je više ljudi no što bi se očekivalo s obzirom na tišinu koja je vladala u njoj. Odnekud iskrsnu Cantor, pa Adhemar, Neals Abbal i crnac Timothy. Zima u Quebecu počela je upravo onako kao što je zamišljala.
Odjeknuše udarci na dvorišnim vratima. Bio je to poručnik de Barssempuy u pratnji dvaju pomoćnika koji su nosili hranu.
Gospodin de Barssempuy upita Anđeliku nije li je gospodin de Peyrac obavijestio o srebrnim kovanicama.
Srebrnim kovanicama? Ne... Objasnite mi.
Mladiću se učinila zamišljenom. Tužno se osmjehnuo, jer ga je podsjećala na njegovu mrtvu zaručnicu Marie-la-Douce. Zatim se prisjeti zašto je uopće došao te preda Anđeliki poruku.
Uručio joj je vrećicu zlatnih kovanica koje su bile iskovane u Wapassouu i ne bi se mogle upotrebljavati ovdje. No Više gradsko vijeće odlučilo je da se unatoč tome ipak mogu upotrebljavati. Dok se ne izdaju posebni dekreti, vrijednost će im se određivati po težini.
Svi trgovci imaju malene vage kojima mogu izvagati kovanice. Veliko vijeće obavijestilo ih je o odluci. Usto joj je Barssempuy uručio i potvrdu s potpisom nekog Basilea, koja joj omogućava kupnju u iznosu pet tisuća funti, što je bilo više no što je kanila utrošiti. Zahvalila mu je na obavijesti.
Netko pokuca na vanjska vrata. Anđelika ih otvori i nađe se pred bradatim muškarcem koji je držao sjekiru na ramenu.
Hoćete li da vam nasiječem drva, gospo?
Gle, Nicaise Heurtebise - uskliknu Eloi Macollet, koji se upravo pojavio na pragu.
Zar već počinješ prodavati rakiju?
Ne, još ne. Čekam da padne snijeg i da se rijeka zamrzne. - Išao je od vrata do vrata i nudio svoje usluge.
Noću je sniježilo, a snijeg se odmah otopio.
Slušajući razgovor starih prijatelja, Anđelika je promatrala susjednu kuću. Bila je posljednja u ulici. Iza nje je počinjalo polje. U daljini je opazila nekoliko indijanskih šatora i njihove žitelje. Malo dalje se iza raskošne živice uzdizala vrlo lijepa kuća s velikim dimnjakom.
Nasuprot markiževoj kući maleni je zid okruživao voćnjak gospođice d'Hourredanne, a malo dalje bila je njezina kuća. Bila je to prilično malena jednokatnica. Anđelika opazi sjenku iza jednog prozora. To je zacijelo engleska služavka koja nije mogla odoljeti a da ne viri. Na drugom prozoru pojavi se kujica, isto tako radoznala.
Nicaise Heurtebise i Macollet i dalje su razgovarali o alkoholu.
Euphrosine Delpech ima najbolji kvasac - reče Nicaise Heurtebise. - A ona sama je pravi otrov. No ipak će ti napraviti najbolje piće, i to od bilo čega: od bazge, ječma, koma...
Pridružila im se i četvrta prilika, do vrata zavijena u kožuhe. Bio je to Aristide Beaumarchand, kojemu ovdašnja hladnoća nije nimalo odgovarala. No brzo je otkrio zajedničku točku s Kanađanima - ljubav prema piću.
Ne kvari nam poslove svojim rumom - reče mu Macollet. - Ionako nije dovoljno jak za Indijance.
Dok su tako raspravljali o pripremi alkoholnih pića, Anđelika opazi da im se približava neka silueta.
Bio je to gospodin de Bardagne. Pozdravio ih je i odmah rekao da su ga namjerno smjestili na posve drugi kraj grada, usred nekakve zapuštene čistine koju zovu Abrahamovim poljanama.
Rekao joj je da ju je jučer posvuda tražio, ali nije ju mogao pronaći. Zatim ju je pitao za zdravlje i smještaj, te napokon načeo temu zbog koje je došao.
U gradu je neki muškarac koji kaže da vas je upoznao u biblijskom smislu te riječi.
Anđelika se poče smijati.
Tko god da je, samo se hvali.
A u prošlosti?
U prošlosti... Sve je moguće. No ne znam tko bi to mogao...
Gospodin de Bardagne tužno ju je gledao. Brzo je preletjela svoju prošlost i shvatila: premda je mnogo ljubila, njezini ljubavnici ne mogu biti baš toliko brojni.
A kakav je bio taj nepoznati?
Visoki plemić.
Anđelika iznenađeno podiže obrve.
Pretpostavljam da je bio pijan.
Upravo tako.
I vi ste ozbiljno uzeli njegove riječi? Doista se hvatate svega što može pojačati vašu ljubomoru.
Hoćete reći - moju bol.
Neka bude tako. No recite mi kamo će vas to odvesti?
Cijeli grad je očaran - reče gospodin de Bardagne mračno - svi govore samo o vama i vašem suprugu.
Zar biste više voljeli da nismo uspjeli? Kraljev izaslanik izgledao je dotučeno.
Ne... Ali želio bih vas štititi, braniti vas.
No to još uvijek možete. Vaš utjecaj je velik. Nije li čudesno da ste upravo vi dužni objasniti kralju položaj mog muža?
Nicolas de Bardagne ne odgovori. Bilo mu je mučno sve što se ticalo de Peyraca. Bio je razapet između mržnje prema Anđelikinu suprugu i svog osjećaja za pravdu.
Moram vam nešto priznati - reče on. - Iskoristio sam isplovljenje Maribelle iz Tadoussaca i poslao Njegovom veličanstvu posebnu poruku.
Prekinu ga lavež. Iz male šume koja je okruživala šumu pojavi se muškarac u pratnji velike, crne doge.
Gospodin de Chambly-Montauban predstavi se kao vrhovni kanadski nadzornik i njihov susjed. Bio je to vrlo lijep muškarac, lijep kao i njegov pas. Njegova titula, po kojoj je bio odgovoran za ceste i putove u zemlji u kojoj su jedine prometnice rijeke i more, bila je uglavnom počasna.
Duboko se poklonio gospodinu de Bardagneu, ali gledao je Anđeliku i nije pokazivao sklonost vidjeti ništa drugo.
Jeste li se dobro smjestili? - upita nemarno Bardagnea.
Slabije nego vi - odgovori on i pokaza u smjeru malenog dvorca koji je virio iz šume. Gospodin de Chambly ga napokon pogleda, jer se očito prisjetio da nije loše biti u dobrim odnosima s kraljevim izaslanikom.
Ljetos je kralj ružno postupio sa mnom - potuži se. - Prisilio me je da prodam dio zemlje za koricu kruha. Htio bih sačuvati što mi je ostalo. Možete li nešto učiniti za mene?
Zacijelo niste dovoljno iskoristili zemlju svog feuda. Ali... Dakako da ću razgovarati s kraljem o tome.
Uto se pojavio i Piksarett, koji je zaustavio dva Indijanca i prekorio ih što se odaju alkoholu.
Zatim je došla Yolande, s molitvenikom u rukama. Iza nje su išli Cherubin i Adhemar. Anđelika uhvati za ruke Honorinu i Timothyja.
Imaš pravo, veliki poglavico - reče Piksarettu - kad nas podsjećaš na naše dužnosti prema Bogu. Pođimo na misu.

23.
U PREDSOBLJU MONSINJORA DE LAVALA KORISNA AUDIJENCIJA
Ono što su u Quebecu nazivali sjemeništem zapravo je bila biskupija. Monsinjor de Laval, apostolski vikar Nove Francuske, u njemu je okupio svoje duhovnike koji su bili isusovački ili franjevački misionari, a sad su se umirovili. U tim dvjema zgradama na dva ili tri kata dobili su utočište i opskrbu.
Tu je bila i škola za mjesne dječake. Bilo je mnogo pitomaca, a među njima i nekoliko malih Indijanaca koje su kanili pofrancuziti; bilo je i djece s udaljenih posjeda te siročadi za koju se brinula zajednica. Duhovnici su podučavali zajedno s isusovcima, kod kojih su djeca učila matematiku, gramatiku, prirodne znanosti i koješta drugo.
Mladići posvećeni svećeničkom pozivu studirali su kod njih sve dok ih biskup ne bi zaredio.
Ispred biskupije bilo je veliko dvorište koje ju je odvajalo od glavnoga trga. Bilo je ograđeno visokom ogradom od kovana željeza.
Anđelika je čvrstim korakom prešla dvorište. Pozvonila je i otvorio joj je jedan gospodin iz sjemeništa.
Dame su prepustile Anđeliku njegovoj zaštiti i on ju je odveo dugim hodnikom do stubišta.
U daljini se čuo dječački pjev i grmljavina orgulja. Orguljaš je izvodio snažne akorde s primjetnom radošću. Ozračje je bilo djelatno i prisno.
Kad su prispjeli u gornji kat, svećenik je otvorio posjetiteljici vrata koja su je uvela u prostrano predsoblje u kojem je čekalo još mnogo ljudi i povukao se.
Prostorija nije bila zagrijana, nego su čak otvorili i visoki prozor kroz koji je u mračnu prostoriju prosijavalo zimsko sunce i donekle nadomještalo peć. Kroza nj je pucao veličanstven pogled na gradsku okolicu i rijeku. Anđelika se zagleda van. Opazi da su u luci ostala samo dva broda: Rochelais i Mont-Desert.
Brzo se priviknula na mrak u dvorani i među ljudima koji su čekali prepoznala Marguerite Bourgeoys i njezine prijateljice. Zadovoljno se uputila prema njima. Jedna mlada djevojka hitro je ustala i ustupila joj stolac s visokim naslonjačem, a sama je sjela na klupicu. Ljudi su se morali naviknuti na dugo čekanje. Svatko je nečim kratio vrijeme. Gospođica Bourgeoys i njezine djevojke plele su nekakve vrpce od raznobojnih konopaca, kao što to čine Indijanci. Od njih bi potom izrađivale opasače koje Kanađani rado nose zimi kako bi se zaštitili od hladnoće.
Prekosutra ćemo otploviti u Ville-Marie - objavi voditeljica malene družine. - Već je krajnje vrijeme. Voda će se početi lediti svaki čas. Htjele bismo prije odlaska razgovarati s biskupom i oprostiti se od njega. Vrlo je ljubomoran na svoju ulogu pastira Nove Fracuske, ali mi u Ville-Marie nismo pod njegovom jurisdikcijom, pa bismo mogle otići i bez njegova odobrenja; no to je pitanje uljudnosti.
Razjasnivši tako svoj položaj, gospođica Bourgeoys je rado priznala da je biskup de Laval pravedan, djelatan i predan spašavanju duša u svojoj biskupiji.
Ali - uzdahnu ona - ovdje ništa nije jednostavno. U mojoj odsutnosti biskup je objavio da sam odjenula svoje sestre u halje na koje nisam imala pravo. Sad bi trebao kanonizirati našu kongregaciju.
Potom su gospođe još neko vrijeme mirno razgovarale: gospođica Bourgeoys ponudila je Anđeliki svoje mjesto u redu, što je Anđelika zahvalno prihvatila, jer je popodne kanila s Joffreyem poći u dvorac Saint-Louis na guvernerov prijem. Njihov mirni razgovor prekinuo je događaj koji je Anđeliku bacio izvan sebe. Otvorila su se vrata dvorane u kojoj je biskup primao posjetitelje i izašao je markiz de Ville d'Avray, blebećući nešto o tome kako je savjesno obavio svoju kršćansku dužnost u Akadiji.
Gospodine biskupe, uistinu smo dobro izrešetali Engleze. Ispunio sam obećanje i poslao vam mnogo engleskih skalpova...
Zatim je kleknuo pred biskupom, poljubio mu prsten, okrenuo se na peti i ponosno prošao čekaonicom, ne opazivši Anđeliku. Ona je potrčala za njim i jedva ga dostigla na stubama. Kad ju je ugledao, lice mu se razvedrilo.
Oh! Najdraža...
Nije mu dopustila da dovrši rečenicu.
Što ste to trabunjali biskupu? Engleski skalpovi? Zar ćete preuzeti kovčeg koji je barun de Saint-Castine poslao u Quebec i kojim je htio posvjedočiti svoju vjeru pred vlašću...
A zašto ne? - reče on i nasmiješi se.
Sama ću se obavijestiti o sadržaju toga kovčega, iako mi se gadi. Neću dopustiti da se kitite tuđim perjem, a da jadnoga Saint-Castinea proganjate zato što nije podržao vojni pohod oca d'Orgevala!
Vidjevši da se Anđelika ne šali, on je pokuša umiriti.
Sve akadijske glave pripadaju meni - izjavi samosvjesno.
To ćemo još vidjeti. Zabranit ću mornarima na Gouldsborou na vam izruče taj kovčeg.
Već sam ga...
I nakon izmjene još nekoliko oštrih riječi, Ville d'Avray je bijesno otišao.
Anđelika se vrati u čekaonicu. Zbog prepirke s Ville d'Avrayem izgubila je prednost koju joj je ustupila gospođica Bourgeoys, jer su je u međuvremenu pozvali k biskupu.
Zvona oglasiše podne. Anđeliki pristupi neki svećenik i poruči joj da monsinjor de Laval žali što je još ne može primiti. Naime, mora se posvetiti laganom obroku. Gospođu de Peyrac očekuje početkom popodneva.
Anđelika požuri van. Nizašto na svijetu nije htjela izostati s Joffrevevog posjeta guverneru.
Vani je malo oklijevala. Da uzme kočiju? Ili nosiljku? U žurbi je u Quebecu najbolje ići pješice.
Brzo je stigla u utvrdu Saint-Louis i već pri ulasku opazila Joffreya u razgovoru s dražesnom brinetom crnih očiju, Berengere-Aimee de La Vaudiere, ženom suca Noela Tardieua.
Bila je to plemenita gospođa rodom iz Tarbesa. Kraj nje su stajale i druge dame i gospođe; sve su čekale na ručak kod guvernera. Razgovarale su o iznenađenju što ih je obuzelo zbog darova koje im je jučer poslao gospodin de Peyrac. Svatko je ponešto dobio i svi su bili oduševljeni.
Berengere-Aimee de La Vaudiere imala je suzne oči koje su zbog toga samo još jače blistale.
Sve su upravo zaneseno promatrale Joffreya. On se s osmijehom na usnama branio da sve to nije ništa i da mu je bila dužnost zahvaliti se na ljubaznom prijemu.
Sva zadihana Anđelika rastreseno odgovori na pozdrave i krenu prema Joffreyu. Činilo joj se da ga tako dugo nije vidjela.
Što ste radili? - upita i poželi poljubiti ga i priviti se uz njega.
A vi, gospo?
Posjetila sam biskupa.
I kako je bilo?
Anđelika odvrati da je proživjela ugodno dopodne s Marguerite Bourgeoys, ali da nije uspjela vidjeti biskupa.
Došao je gospodin de Frontenac i poljubio Anđeliku u obje ruke te je posjeo pokraj sebe. Gospođa de Castel-Morgeat mu je pak sjedila slijeva. Imala je natečeno lice i nitko je nije gledao.
Iza ručka je guverner predložio obilazak svog vrta.
Anđelika je napustila društvo, jer je htjela što prije posjetiti biskupa.
Ovaj put je bila na redu čim je došla, pa nije imala vremena ni pripremiti uvodnu riječ. Gospodin de Laval bio je sličan Bossuetu. Tanki, tek naznačeni brkovi isticali su lijepe i dominantne usne. Istodobno je davao znakove jednostavnosti i veličine. Ta sličnost pomogla je Anđeliki da se lakše snađe pred svojim časnim sugovornikom.
Htjela je prva progovoriti, a kako je biskup počeo govoriti u istom trenutku, umuknula je. I on je učinio isto. Oboje se nasmiješiše.
Potom je Anđelika izrazila udivljenje crkvom i jučerašnjom ceremonijom u njoj. Biskup nije skrivao da mu je ugodno slušati njezine riječi. Crkveni ljudi mnogo su učinili za Quebec. Zaslugom uršulinki i isusovaca Kanađani su naučili čitati, pisati i pjevati na latinskom. Zato je bilo potrebno osnovati i malo i veliko sjemenište. Djecu treba već u dobi od petnaest godina udaljiti od strašnog poziva trapera.
Biskup joj naglasi da naseljenici imaju potrebu za duhovnim pastirima, jer se isusovci odviše bave Indijancima, a kolonima nedostaje vjerske strogosti.
Takav uvod ohrabrio je Anđeliku i ona započe razgovor o majci Magdaleni. Biskupovo lice se uozbilji. No Anđelika je shvatila da se opredijelio protiv oca d'Orgevala i da je odlučio zauzeti se za njih.
To je ozbiljna stvar. Uzburkala je toliko strasti.
To je samo razlog više da ih umirimo uz pomoć majke Magdalene. Ako još postoje sumnje.
A vi ste uvjereni da će njezino mišljenje ići u vašu korist?
Hoćete reći: uvjerena da me neće smatrati demonkom? Da, uvjerena sam, ako je ta opatica poštena... A vi to jeste, monsinjore. Inače me ne biste primili.
Biskup se blago osmjehnu, a zatim mu se lice smrknu.
Nažalost - uzdahnu on.
Što želite reći? - preplašeno ga upita Anđelika.
Morat ćete počekati. Ja bih rado brzo odgovorio na vašu molbu, jer mi se sviđa. Ali dogodilo se nešto neugodno zbog čega moramo počekati. Prekjučer, u noći nakon vašega dolaska, netko je ukrao uršulinkama kutijicu s hostijama.
Anđelika isprva nije shvatila zašto bi to bio razlog da se posjet odgodi. I zašto je to rekao tako ozbiljnim glasom? Potom se prisjetila svog jučerašnjeg razgovora s Tissotom i razumjela je biskupovu zabrinutost.
Bojite li se da su hostije ukrali kako bi ih upotrijebili pri nekakvim magijskim obredima?
Hostije se uvijek kradu s tom namjerom - tužno izjavi biskup.
Zar u Quebecu, monsinjore? Je li to moguće? Ova zemlja je nova, pobožna, stroga... Ljudi još ne mogu biti tako pokvareni.
Nažalost! - ponovi biskup. - Više nisu takva vremena. Nekoć je grijeh bio gotovo nepoznat u ovoj zemlji. Ljudi su živjeli samo od pobožnosti i vjere. Ali, prepredenost i lažljivost trgovaca odnijela je pobjedu nad iskrenošću misionara. Počelo je dolaziti sve više zazornih osoba...
Monsinjore, ne odlažete li moj posjet majci Magdaleni samo da biste me zaštitili? Mirno je odmahnuo glavom.
Posjet se samo odlaže - ponovi on. - Uršulinke su započele devetnice diljem pokrajine da bi spriječile zlo koje se može roditi iz svega toga. Treba pričekati da mine vrijeme pokore. No, dakako da ću proslijediti vašu molbu.
Anđelika se toplo zahvali. Dobro je učinila što se prvo obratila biskupu. Vidi se da ima zdravo i pravedno stajalište o cijelom tom pitanju.
Pokazao se zanimljivim i osjetljivim čovjekom, rođenim za crkveni poziv. Rekli su joj da su ga zaredili kad je imao devet godina.
Gospodine - reče mu ona - mogu li vam postaviti još jedno pitanje, iz čiste radoznalosti? Zašto nosite titulu biskup Petre, kad je Petra mjesto u Mezopotamiji, a vi ste biskup u Kanadi?
Monsinjor se opet osmjehnu i objasni joj da je njegova neobična titula posljedica ogorčene utakmice koja se vodila oko njegove kandidature. Rouenski biskup, o kojem je ovisio, nije ga htio imenovati, zato što su ga poduprle strane misije i Rim.
Većina članova Instituta za strane misije bili su moji prijatelji i željeli su to mjesto za mene. Ja sam molio sam Tonking. Nadugo i naširoko su proučavali član kanoničkog prava koji mi ne dopušta da postanem biskup bez potvrde rouenskog biskupa, a zatim su me imenovali biskupom »in partibus infidelium«, ili skraćeno
»in partibus«. To je stari dogovor iz XII. stoljeća, po kojem se tako imenuje biskupa kojeg se šalje na Bliski Istok ili u Afriku, u mjesta koja su zaposjeli Muslimani, dakle, među nevjernike. Zato još uvijek tako nazivamo biskupe koji odlaze u nekatoličke zemlje da bi ondje propovijedali Božje kraljevstvo. Tako me je papski nuncij Piccolomini, koji je sam biskup Cezareje u Palestini, imenovao biskupom Petre, u dirljivom obredu koji se odvijao u Saint-Germain-des-Pres u Parizu. Potom sam otišao u Kanadu.
Dakle, spletkari rovare i među Božjim slugama?
Kao i svugdje - reče biskup. - A možda i više. Ali Bog će otkupiti ljudsku zlobu. Kako Anđelika nije skrivala oduševljenje svečanošću koju su pripremili u njihovu čast, postao je još povjerljiviji. Rekao joj je da su njegova najveća briga preprodavači alkohola koji zavode Indijance.
Nažalost, Indijanci žele upravo to u zamjenu za kože. Kažu da uz pomoć pića uspostavljaju dodir s onostranim. Teško ih je uvjeriti da si time škode.
Tu se biskup nije složio s njom. Bijelci su krivi, a također i domoroci, pa svi moraju činiti pokoru.
Bilo bi najjednostavnije kad im ga više ne bi donosili - izjavi on. Kad je bila riječ o alkoholu, gubio bi svaki smisao za humor i najradije bi ih sve izopćio.
Zar bi Nova Francuska preživjela bez krzna? - upita Anđelika.
Niste li vi malo skloni molinistima? - bocnu je on. Anđeliku zahvati blagi strah. Srećom, nekoć se kretala po pariškim filozofskim salonima i barem približno je poznavala moderne filozofske i teološke zamisli. Zato je odvratila da osjetljivost za slabosti bližnjih ne znači da zagovara slobodnjaštvo, a još manje zanemarivanje spasenja.
Njezin odgovor očito se svidio biskupu - lice mu se vidno razvedrilo. Bio je zadovoljan, a malo ga je i zabavljalo kad je vidio da se ne da smesti.
Kanite li se pridružiti Bratovštini svete obitelji? - upita je on. Po tom prijedlogu bilo je jasno da je smatra jednakovrijednom članicom svoje zajednice.
Ona mu odgovori:
Gospođa de Mercouville već mi je govorila o tome...
Kolonija mnogo duguje toj družbi.
Objasnio joj je da je takva družba potrebna Kanadi.
Potreban nam je posrednik između Najvišega i našeg bijednog ovozemaljskog života. Sveta obitelj je naša zaštitnica. Isus, Marija, Josip, siromasi, težaci, svi ujedinjeni, nude idealnu sliku osamljenom kanadskom puku. Isto tako, Sveti Joakim i Sveta Ana, djed i baka Božanskog Djeteta. Imamo i Družbu svetog sakramenta, koja je možda najutjecajnija. Velik broj ovdašnjih utjecajnih mještana njezini su članovi. Posavjetujte se sa svojim ispovjednikom, možda će vam dati savjet.
Anđelika kleknu pred njim i poljubi mu prsten. Biskup nije bio nezadovoljan njezinim posjetom. Zacijelo je cijenio osobe koje ga se ne boje i iskreno razgovaraju s njim. Otpratio ju je do vrata.
Anđelika je zastala na dvorištu i dvaput duboko udahula. Pitala se što bi bilo da se morala sresti s ocem d'Orgevalom kad ju je razgovor s biskupom tako iscrpio. Hvala Bogu! Nebo joj postavlja samo ona iskušenja koja su u dosegu njezinih moći. S obzirom na sva pitanja, uključujući i ono o molinizmu, mogla je reći da se dobro držala i bila je zadovoljna sobom. No mora priznati da sva njezina putovanja po šumama i moru nisu povećala njezino znanje filozofije i teologije.
Gospođe u Novoj Francuskoj većinom su dobro naobražene. Zamolit će ih za neke knjige i početi odlaziti na predavanja i propovijedi.
No ponajprije mora naći ispovjednika i odabrati kakav vjerski krug.
Svanula je treća zora.

24.
SASTANAK VELIKOG VIJEĆA
Tog jutra sastat će se Veliko vijeće, na koje je pozvana i Anđelika.
Bio je to sajmeni dan i seljaci su na ramenima nosili tovare prema luci. Bili su namijenjeni Quebecu; tu je trebalo prodati povrće, jaja, mlijeko, maslac, svježu i dimljenu ribu, meso i mesne proizvode.
Na istoku se sunce dizalo nad gorjem Appalachi.
Činilo se da će dan biti oblačan. Nije obećavao ništa od jučerašnjega sjaja.
U pratnji gospodina de Barssempuya i Piksaretta uputila se Ulicom de la Petite- Chapelle na sjednicu Velikog vijeća koju su sazvali u njihovu čast. Bio je to izvanredan sastanak koji bi trebao riješiti pitanja koja je postavio njihov dolazak u grad. Ona i gospođa de Mercouville bit će jedine žene ondje. Visoko su cijenili mišljenje te gospođe, jer je djelotvorno pomagala intendantu Carlonu pri rješavanju komercijalnih pitanja u koloniji. Na trgu pred katedralom sreli su se s Joffreyem, koji je dolazio iz dvorca Montigny s grofom d'Urvilleom, Kouassi-Baom, svojim bretonskim štitonošom Yannom Le Couennecom i gardom od četiri Španjolca. Yann je nosio torbe s papirima i dokumentima koje će možda trebati na sjednici.
Pratili su ih stjegonoše i bubnjari koji su udarcima davali ritam njihovim koracima. Premda pratnja nije bila glasna, ipak se na ulici okupilo mnogo ljudi. U Quebecu ljudi rano ustaju.
Pred sjemeništem sretoše skupinu dječaka u crnim odorama koji su bili na putu u isusovačku školu. Pratio ih je mlad svećenik.
Uskoro su prispjeli do utvrde Saint-Louis, gdje je živio guverner. Dvorac se uzdizao na mjestu prve Champlainove utvrde; bila je to velika dvokatna zgrada koja se prostirala u smjeru sjever-jug. Ulaz je bio na zapadu. Gledao je na dvorište, dijelom ograđeno zidom i zgradama u kojima su živjeli vojnici.
Iz susjednih ulica dolazili su posjetitelji. Malo prije njih sjašiše dva gospodina i sretoše se s policijskim načelnikom, gospodinom Garreauom d'Entremontom. Pozdravivši se, sva trojica uputiše se prema gradu. Putem ih je prestigla kočija. Gospodin de Frontenac vraćao se s mise. Kako je bio u tihom ratu s isusovcima i nije htio podupirati ni biskupa, išao je na misu k franjevcima, koji su imali maleni samostan na prilazu gradu.
Vrlo malo quebečkih velikaša je započinjalo dan a da ne odu na misu. Frontenac skoči iz kočije i priđe grofu i grofici de Peyrac. Uz smiješak poljubi Anđelikinu ruku i zadrži je u svojoj.
Gospođo, oprostite nama, neumornim pojedincima, što smo vas pozvali u rano jutro... S obzirom na stvari o kojima moramo razgovarati, mislim da nam neće biti dovoljno nekoliko sati. A vaša prisutnost nam je neophodno potrebna... Oh!... Što to govorim? Pravi sam licemjer. Ustrajao sam na vašoj nazočnosti iz nekoliko razloga. Pomoći ćete nam glede djevojaka s potopljenog broda koje ste spasili i
doveli ih sa sobom... ali istina je ovakva... a to vrijedi i za ostalu gospodu... Bojim se da više NE MOŽEMO BEZ VAS...
Njegova galantnost izmamila je smiješak na Anđelikina usta. Odvratila je da će s veseljem prisustvovati Vijeću, jer je Quebec već mjesecima u središtu njezinih misli. Uđoše u utvrdu. Nad ulaznim vratima bio je uzidan malteški križ. Pozdravila ih je straža. Piksarett, koji se sam pozvao na sastanak Vijeća, svečano im otpozdravi. Bio je odjeven u crveni kaput engleskog časnika, a na nogama je imao mokasine. Prvi je ušao u rezidenciju.
Gospodin de Frontenac odveo je Anđeliku na terasu koja je gledala na rijeku. Dan se već bio zabijelio. Odatle se pružao divan pogled na rijeku i planine u daljini.
Frontenac je bio sav sretan. Izlazeće sunce preplavilo je terasu i odbijalo se od blistave fasade utvrde.
Ne bih se začudio kad bi počelo sniježiti - reče guverner. Stupili su ravno u dvoranu u kojoj se sastalo Vijeće.
Na jednom kraju goleme dvorane pucketala je vatra i davala toplinu i svjetlost. Nad kaminom je visjela golema slika, alegorija slave francuskoga kralja. Naslikao ju je neki učenik slavnog Le Bruna. Na suprotnom zidu visio je portret grofice de Frontenac, vojnički odjevene. Anđelika je znala da gospođa de Frontenac ima ugled ljepotice i smatrala je da joj slikar nije polaskao. Govorilo se da je kralj zbog nje imenovao grofa de Frontenaca guvernerom Kanade.
Dvorana je djelovala vrlo svečano. Nije bila posve nalik na versajsku, ali bilo je brojnih sličnosti.
Frontenac dostojanstvenim korakom priđe dugačkom stolu za kojim će predsjedati. Posjeo je Anđeliku sa svoje desne strane, a gospodina de Bardagnea slijeva. Njezine oči sretoše se s izaslanikovima i nije mogla suspregnuti osmijeh.
Gospoda su još uvijek dolazila u svečanim odijelima. Nakraju je ušao biskup u ljubičastoj sutani, u pratnji svoga komornika. Sjeo je u sredinu, nasuprot intendantu Carlonu, a i ostali su zauzeli svoja mjesta. Svi su nosili gospodske kape i pelerine.
Ville d'Avray, napudran i namirisan, povjeri Anđeliki da je Basile važniji od svih pravnika i notara u koloniji. On nadzire sve mjesne tržnice i skladišta.
Piksarett je sjeo između Anđelike i gospodina de Frontenaca. Kako su na sastanku kanili raspravljati o sudbini Akadije, smatrao je potrebnim da i sam prisustvuje. Zastupao je plemena abenakijskog saveza, francuske saveznike.
Sudionici su ga nemirno promatrali, jer im je bila poznata indijanska govorljivost. Indijanci su bili sposobni držati višesatne govore. Kad bi htjeli održati dugačku raspravu, koristili su se štapićima koji su ih podsjećali na teme koje valja naglasiti. Piksarett je upravo počeo slagati takve štapiće.
Članovi Vijeća zabrinuto su ga pogledavali. Dakle, Piksarett se priprema za sudjelovanje u raspravi. To najavljuje oštru borbu za riječ.
Došla je i gospođa de Mercouville, u pratnji svog indijanskog roba. Nedavno mu je lice obilježeno znakom ljiljana.
Na ovom sastanku nećemo se moći dohvatiti svih pitanja - reče gospođa de Mercouville i pozdravi Anđeliku - ali potrudit ću se da dođemo do povoljnog rješenja za Kraljeve djevojke. Vi ste već učinili za njih što ste mogli, a sad je na nama da preuzmemo brigu na sebe.
Bila je to kreolka, rođena na osunčanim otocima Kariba, gdje je njezin otac bio guverner. Ondje je stekla sklonost moru, blistavim bojama, jakim mirisima i robovima.
Prije početka zasjedanja uspjela je došapnuti Anđeliki da ima dobre veze u Parizu i da joj se jedna od njih čini osobito važnom. Radi se o jednoj od njezinih prijateljica iz djetinjstva, s kojom je proživjela prve godine života na Martiniqueu, a potom su zajedno bile u školi u Francuskoj. Sad je u Versaillesu i kažu da ondje igra važnu ulogu. O njoj se već govori kao o budućoj kraljevoj miljenici.
Kako se zove vaša prijateljica? - upita Anđelika jer ju je zanimalo tko je suparnica Athenais de Montespan.
Markiza de Maintenon.
Anđelika je prebirala po sjećanju, ali to joj ime nije govorilo ništa. Gospođa de Mercouville skromno je sjela pokraj Pierrea Golina, koji je bio najneupadljiviji od petorice vijećnika. Nije htjela ostaviti dojam da se miješa u rad članova Vijeća.
Joffrey de Peyrac sjedio je na kraju stola, odjeven u pripijeno odijelo od crvenog baršuna sa srebrnastim čipkama. Na prsima mu je na svilenoj vrpci visjela dijamantna zvijezda. Dok je Anđelika promatrala okupljene, pitala se ne sjedi li među njima i Joffreyev »špijun«. Zacijelo je Joffrey odabrao darove prema njegovim uputama. Očito je dobro pogodio što je svatko želio, jer su svi brujali o tim darovima. Samo gospođa de Castel-Morgeat nije dobila svoj vrijedan dar od zlata i dijamanata koji je njoj namijenio.
Gdje je sad Sabina de Castel-Morgeat? Zacijelo se zatvorila u svoj stan u gradu i razmišljala o svojem oštećenom domu. A ljudi koje je htjela otjerati topovskim hicima sad pobjedonosno sjede u dvorani Vijeća.
Prije no što je guverner otvorio sjednicu, zamolio je biskupa da ih blagoslovi molitvom.

25.
VELIKO VIJEĆE DJELUJE
Predmet te izvanredne sjednice bila je rasprava o stanju koje je nastalo dolaskom gospodina de Peyraca i njegovih ljudi. Svatko je pripremio svoju poruku i prijedloge. Nitko nije očekivao napad tužitelja Tardieua ni osobitu narav njegovih optužbi. Ako je htio iznenaditi slušateljstvo, potpuno je uspio.
Mladi Tardieu de La Vaudiere autoritativnim je glasom prosvjedovao zbog toga što su na tlo Nove Francuske uvezli stranu robu za koju nisu platili carinske pristojbe.
Kakvu robu? - upita intendant.
Svakojaku.
Da, ali kakvu?
Noel Tardieu da znak svom zapisničaru i on mu uruči dug popis. Počeo ga je čitati glasom koji je odavao zaprepaštenje:
Slike vjerskog sadržaja, dobre izrade. Crkveni ukrasi, vjerski predmeti, zlatnina, srebrnina, bjelokost, drago kamenje, tkanine, svila, baršun, znanstveni pribor, ebanovina, palisandrovina, kararski mramor i tako dalje... - Prešao je na parfeme, duhan, vino i alkoholna pića različitog porijekla i tako dalje, i tako dalje. Svu tu robu morali bi dvostruko ocariniti, ne samo zato što je iz inozemstva, nego i zato što su to luksuzni predmeti. Približan zbroj daje znatnu svotu; kolonija će biti oštećena ako je ne utjera.
Ali to su darovi - uskliknu monsinjor de Laval. Čak i njemu su se takvi zahtjevi činili pretjeranima.
Ako dopustite, to je roba - nije se dao uplašiti mladi tužitelj.
Ne biste li uračunali još i streljivo? - podbode ga Ville d'Avray. - One dvije inozemne kugle koje su se zarile u zid gospodina de Castel-Morgeata?
Ne, streljivo neću uračunati - odvrati on - ali brod... njega ne treba zanemariti... Vaš brod, gospodine de Ville d'Avray.
Markiz je ostao bez riječi.
Zar niste izjavili da je jedan od brodova usidrenih u zaljevu vaš? Da vam ga je darovao gospodin de Peyrac?
Ville d'Avray pocrvenio je od bijesa. Još nekoliko trenutaka je Noel Tardieu de La Vaudiere neometano iznosio svoje prijedloge.
Biskup se zbunjeno pitao ne napada li time crkvu ili čak njega samoga. Frontenac nije znao što bi. Otkad se taj mladi plemić iskrcao u Kanadi, samo ga iznenađuje i pravi mu neprilike.
Zabrinuti trgovci razmišljali su o teškoćama kojih ionako imaju dovoljno, a tako revan službenik natovarit će im još neprilika na leđa.
Ali taj brod su mi dali u zamjenu za moj jadni Asmodee koji su potopili gusari - napokon prasnu Ville d'Avray, došavši do daha. - Čuvajte se! Budete li se prepirali sa mnom, tražit ću odštetu za ono što sam izgubio u službi kralja. I vjerujte mi da bi to iznosilo više od ovih nekoliko novčića koje mi želite uzeti kao porez!
Hoćete li reći da je riječ o vojnom plijenu? - upita tvrdoglavac.
Vojni plijen! - uzviknu Basile i udari objema šakama po stolu. Još od početka prepirke bio je zamišljen i promatrao de La Vaudierea kao kakvu nepoznatu životinju koju valja dobro proučiti kako bi se saznalo kako se kreće i učinilo je bezopasnom.
Vojni plijen! To je doista dobro rješenje, dečko moj - reče i položi ruku na sučevu. No taj nažalost nije odveć cijenio prisnost. - Griješim li kad kažem da vas manje zabrinjavaju porezi koje biste htjeli priskrbiti državnoj blagajni nego želja da nađete opravdanje za uvoz te robe, a da vas vaši nadređeni ne optuže za nemarnost? Vaš položaj nije uvijek jednostavan i uopće vam ne zamjeramo. Znam da ste jednaki svima nama i da vam nije do toga da oporezujete prelijep zlatni sat kojim se od večeras krasi vaša gospa i tako se uvrstite među krivce. Vaša primjedba koja se odnosi na brod gospodina de Ville d'Avraya znači da ste na pravom putu prema kompromisu za sve nas. Za vojni plijen se ne plaća porez...
Ville d'Avray je shvatio nakanu tog poslovnog čovjeka i počeo vatreno pripovijedati kako mu je brod uništen u borbi sa strašnim gusarima. Govorio je uvjerljivo. Tragični događaji su mu svježi u sjećanju. - Malo je nedostajalo da izgubim i vlastiti život... - I doista je bilo tako. Kako god bilo, izgubio je svoj brod Asmodee. Počeo je opisivati tužne prizore iz Francuskog zaljeva3 po kojem krstare Englezi i gusari svih nacionalnosti. Ali stanje u Akadiji nije se baš sviđalo Frontenacu...
Što se tiče stanja u Akadiji, o tome ćemo imati poseban sastanak - reče on Ville d'Avrayu. - Danas kanimo pregovarati s gospodinom de Peyracom. A izgubili smo se u nevažnostima. Gospodine de La Vaudiere, molim vas da prestanete s prigovorima i mislim da bi bilo lijepo kad biste prihvatili prijedlog gospodina Basilea; tako ćete biti oslobođeni svake odgovornosti. Mi ćemo zadržati svoje darove kao vojni plijen.
Znači, brod mi pripada bez ikakvih preduvjeta? - upita Ville d'Avray još jednom.
Brod je u potpunosti u vašem vlasništvu.
U olakšanju koje je uslijedilo intendant Carlon je izrekao nesretnu rečenicu. Ville d'Avray je počeo nabrajati što će sve učiniti s brodom, a Carlon je dodao:
No, najprije istjerajte zle duhove s broda...
A zašto ih treba istjerati? - upita monsinjor de Laval iznenađeno.
Jean Carlon ugrize se za jezik. Prisjetio se paklenskih događaja kojima je bio nevoljan svjedok i nepromišljeno se izlanuo. Izvukao se nespretnim »šalio sam se«, što je još više iznenadilo prisutne. Naime, vrijedio je za strogog i ozbiljnog čovjeka koji se nikada ne šali. Markiz je odvratio da su brod izgradili gusari, koji su jamačno krivovjerci.
Biskup je to iskoristio kao izliku da bi Velikom vijeću rekao nešto što ga već odavno muči. Napomenuo je da je tog ljeta u Novu Francusku doputovalo toliko ološa oba spola, što je prouzročilo brojne zločine: bludničenje, krađe, ubojstva, čarobnjaštvo. Jaki vjerski temelji bit će najbolja obrana protiv tih opasnosti. A kako bi obrana bila još jača, on će ove godine pozvati egzorcista da im pomogne. Prva trojica vijećnika bili su pobožni ljudi i podržali su njegov prijedlog. Nezadovoljni gospodin de Frontenac rekao je da bi biskup mogao pričekati s obznanom te vijesti do nedjeljne propovijedi. No monsinjor de Laval mu je odvratio da je primjerno da o toj nakani prvo obavijesti Veliko vijeće. Vrlo mu je

3 Danas se zove Zaljev Bundy, između američke države Maine i Nove Škotske, tj. Akadije. Op. prev.
stalo do toga da gospodin de Peyrac čuje za njegove namjere, da ne bi mislio da se optužbe tiču njega i njegove pratnje. Crkva je već odavno morala obaviti takve postupke, jer zlo je poput kužne bolesti koja se stalno širi. Nije dostatno biti oprezan, jer te može iznenaditi s posve neočekivane strane. U Quebec se iskrcavaju osobe koje izgledaju sasvim pošteno.
Gospodin de Peyrac se zahvalio biskupu na njegovoj uviđavnosti i izjavio da jamči za sve svoje ljude i da će se oni savjesno pridržavati svih vjerskih i civilnih zakona države. A ako ne budu, kaznit će ih s istom strogošću koja se primjenjuje i na brodu.
Biskup je na kraju rekao da će obred istjerivanja đavla započeti u subotu u četiri popodne.
A sad se pozabavimo gospođom de Maudribourg - odluči Frontenac, ne predvidjevši da će ta iznenadna izjava izazvati neugodu i lupanje srca u nekih prisutnih ljudi.
Razgovor o markiževom brodu naveo ga je na drugi brod, na kojem je bila i utopila se gospođa de Maudribourg, ostavivši mu nekoliko djevojaka za udaju.
Ne opazivši osjećaje koje je pobudio protiv svoje volje, nastavio je:
Što se zapravo dogodilo? Gdje... i kad se brod potopio? No, taj...
Jednorog - reče gospodin Gaubert de La Melloise.
Znate li što o tome? - upita Frontenac.
Znam samo ono što su mi o dolasku gospođe de Maudribourg priopćili članovi Družbe svetoga sakramenta, koji su zamolili gospodina de Longchampa, gospodina de Varangea i mene da se pobrinemo za njezin smještaj u Quebecu. Ne znam ništa više od toga.
Dakle, Ambroisine je nakanila doći u Quebec nakon izvršenja svoje razorne zadaće u Akadiji. Uvijek bi uspjela naći muškarce koji su joj polagali pred noge sav svoj imetak.
No, dakle? - Guverner je ispitivački promatrao prisutne. Intendant Carlon hladnokrvno preuze riječ. Rekao je da je u Akadiji sreo grofa i groficu de Peyrac, koji su se upravo bili pripremali na put u Quebec. S njima je bilo onih nekoliko preživjelih iz brodoloma.
Bio sam svjedok bijede tih nesretnica. Njihova sudbina u potpunosti je bila u rukama njihove dobrotvorke, gospođe de Maudribourg. Na potopljenom brodu su bili svi dokumenti koji su im potrebni u Kanadi. Bez njih su izgubljene. Nazivaju se
»Kraljeve djevojke«.
Zacijelo postoji način da saznamo tko su bili suradnici i naručitelji gospođe de Maudribourg u Francuskoj...
Kakav način? Ne možemo ništa do proljeća...
Jedna od tih djevojaka čini mi se vrlo bistrom. Zove se Delphine, pokušat ću izvući nešto iz nje - reče gospođa de Mercouville.
Gospodin Hauborg de Longchamp bio je zabrinut. Rekao je da je za svog posljednjeg boravka u Parizu čuo vrlo neugodne glasine o gospođi de Maudribourg.
Želite li reći da je gospođi de Maudribourg nedostajalo novca kojim bi poduprla svoj pothvat? - razdraženo upita Tardieu de La Vaudiere.
No grof de Varange, koji ju je posjetio u Parizu, potvrdio mi je da je naslijedila golemo bogatstvo od svoga muža - ispravi ga Gaubert de La Melloise.
Je li se pokojnikova obitelj suprotstavila takvoj oporuci?
Gaubert nije znao ništa određeno o tome. Ponudio je da će se pobrinuti za njezin smještaj zato što ga je zamolio gospodin Le Charrier, koji je bio član Družbe u Parizu. On mu je potvrdio da isusovci podupiru namjere gospođe de Maudribourg. Nije naveo imena, ali navijestio je da su to utjecajni ljudi iz kraljeve blizine.
Anđelika je podržavala ponašanje svog supruga i bila je posve mirna. Carlon nije bio tako opušten, ali nije to pokazivao.
Ono što se dogodilo mrtvima izvan je naše moći - reče on. - Treba se usredotočiti na sudbinu preživjelih, dakle tih djevojaka koje su prispjele k nama bez ičega svoga. Ne možemo ih ni poslati u Francusku, jer je prekasno.
Padali su razni prijedlozi.
Zašto ih ne bismo predstavili mladićima koji bi se htjeli oženiti? Ta došle su s takvom namjerom, zar ne?
Slijedili su prigovori.
Ta one su bez miraza. Jesu li to uistinu Kraljeve djevojke?... Gdje da im nađemo novac za miraz?
Gospođa de Mercouville uzela je stvar u svoje ruke. Pokazala je svoje organizatorske sposobnosti. Predložila je da država dade svakoj djevojci sto livra miraza. Taj iznos bi vratile porezima koje posjednici moraju plaćati državi.
Gospođa de Mercouville je obećala da će kod dobrotvornih ustanova i vjerskih društava potražiti pogodnu odjeću i druge nužne stvari.
Tako im je ostala samo još najteža zadaća: naći muževe.
Našim muškarcima se baš ne žuri u brak - prišapne Frontenac Anđeliki.
Bili su rođeni u državi u kojoj slobodno lutanje šumama vrijedi više od svega ostalog. Zato su doneseni vrlo strogi zakoni. Kad se mladić ne bi oženio do dvadesete godine života ili kad bi djevojka ostala neudana do šesnaeste, roditelji bi to morali objašnjavati vlastima. U vrijeme kad su došle Kraljeve djevojke bio je izdan zakon koji je određivao da se svakom muškarcu koji se ne oženi za četrnaest dana oduzme pravo na lov, a to je bilo isto kao da mu se zabrani živjeti...
Napokon su se dogovorili kako će urediti najnužnija pitanja glede djevojaka. Ali Noel de La Vaudiere opet je našao prigovor.
No, jesu li sve to gospođice? Naime, miraz od sto livra namijenjen je samo za mladenke iz dobrih obitelji, siromašne, a dobro odgojene: mladenke koje se kane udati za časnike ili službenike u koloniji. Za siročad ili za djevojke iz Opće bolnice namijenjeno je samo pedeset livra...
Opet se gubite u nebitnim pojedinostima - prasnu Frontenac, izgubivši strpljenje. - Završimo već jednom! Bilježniče, zapišite.
Počeli su sastavljati odluku koja će zajamčiti djevojkama miraz i vjenčanje. Jedan glas se začu:
Morali bismo se bolje obavijestiti o brodolomu Jednoroga. Je li dobrotvorka uistinu mrtva? Što ako nam se njezini nasljednici obrate i zatraže podrobnije objašnjenje događaja?
Bio je to debeli policijski poručnik Garreau d'Entremont. Umiješao se na način koji je nedvojbeno odavao njegovo zanimanje. Njegova primjedba izazvala je mrtvu tišinu.
Tko je bio svjedok smrti gospođe de Maudribourg? - upita on.
Ja - odvrati Carlon. - Vidio sam njezin leš. Mogu vam pokazati mjesto gdje je pokopana. Ali to nema nikakve veze s onim što moramo učiniti za nesretne preživjele.
Time su zaključili tu raspravu.
Gospodin Gaubert de La Melloise poslije se opet vratio toj temi, predloživši dirljivim glasom:
Za koji dan slavimo Svetog Ambrozija. Predlažem da na taj dan damo misu za mir i pokoj duše te gospe koja je tako skupo platila svoju odanost Kanadi.
To bi raznijelo oltar - prišapnu Ville d'Avray Anđeliki. Prijedlog je prihvaćen. Članovi Družbe svetog sakramenta obećali su da će platiti za tamjan i svijeće. Činilo se da nitko ne zna za njezinu vezu s ocem d'Orgevalom. Prepustio je drugima brigu za nju, njezinu prokletu dušu.
Anđelika se stresla čuvši pitanje Garreaua d'Entremonta. Je li mrtva? Uzdahnula je tako glasno da su je čuli. Okrenuli su se prema njoj, a Frontenac uskliknu:
Gospođo, nećemo vas više zadržavati! Oprostite nam što tako dugo raspravljamo. No vaša prisutnost doista je bila potrebna...
Ta nije mi žao što sam došla. Vidjela sam s kakvom se ozbiljnošću i odgovornošću laćate danih poteškoća...
Vidjeli ste? Bezbrojne su...
No, moram priznati da umirem od žeđi...
Poslužitelji odmah donesoše čaše. Gospoda se odlučiše za pivo, a Anđelika se zadovolji velikom čašom vode.
Netko reče: - Zagušljivo je! - i sluge otvoriše prozore prema terasi. Unutra je tu i tamo dolepršala koja snježna pahuljica.
Anđelika je s užitkom pila ledenu vodu koja joj je vraćala snagu. Indijanci su je naučili piti vodu - sok zemlje, eliksir života.
U Quebecu je voda posebno dobra - reče Basile, opazivši kako ona pije.
Zato ovdje pravimo tako dobro pivo - doda Carlon.
Bio je vrlo ponosan na svoju pivovaru koju je osnovao da bi iskoristio višak žita. Napokon se malo razvedrio nakon mučne rasprave.

26.
"SVI VLADAJU"
Vijeće je nastavilo razgovore u opuštenoj atmosferi. Donijeli su zemljovide. Gospodin de Frontenac je u nekoliko crta naznačio budućnost Kanade i Akadije, ujedinjene pod nazivom Nova Francuska. Vitez de La Salle napredovao je prema Mississipiju. Gospodin de Peyrac podržao je tu ekspediciju. Njegovi brodovi u Francuskom zaljevu predstavljali su svojevrstan štit pred prodorima Engleza. Posjeduje rudnike srebra. Oteo je blaga Španjolcima. Njegovo bogatstvo je golemo.
Povrh toga je i Gaskonjac. Poput vas - kiselo doda Pierre Gollin.
Frontenac je prečuo tu primjedbu. Zaključio je da nekim čudom trenutno nema rata između Engleske i Francuske. No zar se ne treba bojati da će prečeste čarke između francuske kolonije i država Nove Engleske spor o tome tko će vladati Amerikom pretvoriti u zamršeni rat?
Moramo li upravo mi upozoriti naše vladare da nisu dobro učinili što su odložili oružje?
Ali vijećnike je to pitanje zanimalo daleko manje od činjenice da postoji opasnost da će se povezati s pustolovom kojeg se može smatrati neprijateljem francuskoga kralja. Gospodin de Longchamp, koji je podupirao oca d'Orgevala, uzeo je riječ.
Gospodo, ne smijete zaboraviti - reče on strogo - da otac d'Orgeval ima
»kraljeve uši«. Čuo sam da je pri svojem posljednjem posjetu Francuskoj dobio od kralja upute da nastavi boj s engleskim kolonijama...
Iako Engleska i Francuska barem sad nisu u ratu.
Možda, no zato u Francuskom zaljevu nema manje engleskih gusara koji ugrožavaju Akadiju. Ta maloprije ste to priznali, gospodine de Ville d'Avray.
Još jedan razlog više da vjerujemo gospodinu de Peyracu, koji će nam pomoći da održimo mir u tim pokrajinama.
A što ako je otac d'Orgeval dobio od kralja upute da mora poticati rat. Čuo sam...
Gospodine - prekinu ga biskup - glasine su odveć varljiva stvar da bismo se na njih oslonili u ovako važnim pitanjima. Mislim da nije potrebno da vas upozoravam na ono što svi znate. Čestiti otac d'Orgeval uzeo je u svoje ruke ne samo Akadiju, nego i cijelu Novu Francusku. Njegovi pozivi na rat prekoračili su mjeru običnih savjeta i upozorenja koja je ispovjednik dužan dati kolebljivim dušama. Mene su imenovali biskupom kako bih toj gospodi iz Družbe Isusove oduzeo sve odgovornosti koje su natovarili sebi na pleća i omogućio im da se posvete svojoj misionarskoj ulozi. Sad je sve u redu. Nitko od njih već dugo se nije miješao u sastanke Savjeta i upravne poslove. Moja prisutnost dovoljno dobro predstavlja
crkvene interese. Dakako da time ne uskraćujem poštovanje onima koji su me odgojili i obilježili moju mladost; s njima sam uvijek održavao odlične odnose.
To jasno izlaganje stvorilo je tišinu. Nitko nije htio da mu biskup bude neprijatelj. Bio je sposoban za spletke kad bi netko zadro u njegovu duhovnu svemoć. Odsutnost oca d'Orgevala učinila ga je gospodarom situacije.
Piksarettu se taj trenutak učinio pogodnim da se umiješa i svojim govorom pohvali Onontija, kako su Indijanci nazvali guvernera.
Indijanci su oduševljavali Francuze svojim govorništvom i zanimljivim retoričkim figurama. Izražavali su se kitnjastim francuskim u koji su umetali indijanske izraze koji su bili razumljivi i bijelcima.
Sunce se okreće i slijedi svoje nebeske pute. Doći će vrijeme kad će mudri ljudi koji su odgovorni za sudbine naroda morati prestati s pričama, jer u vrtoglavici koju stvara prazan želudac ili pak zbrka odveć zbrkanih misli, poput blata na dnu ribnjaka, neće moći donijeti jasne odluke.
Vi bijelci griješite što ne znate pušiti tijekom svojih razgovora. Zato ste lišeni božanske moći koju daje duhan. On čisti misli i daje nove snage. Zanemarujete počinak koji nastaje kad predajemo lulu iz ruke u ruku i tišinu u kojoj tiho razmišljamo.
Ni ne pomišljate da ta jednostavna kretnja u vašem protivniku ili neprijatelju začinje mir i prožima mu tijelo olakšanjem i milinom. Vi u svojim razgovorima ne znate poštovati takva pomagala, pomaže vam samo vino. Vino ili rakija, a oboje tjeraju ljude u ludilo. Dakle, zašto da se čudimo što ne znate poštovati misli drugoga i stalno jedan drugoga prekidate? Ne treba se čuditi ni tome što se nama Indijancima »pawe« bijelaca čine tako zabavnima, ali na njima se nažalost odlučuje o ozbiljnim, često i tragičnim pitanjima. Ovih dana sam čuo kako iz vaših usta izlaze brojne i smiješne riječi koje podsjećaju na ženske brbljarije s tržnice. Kad vas ne bih poznavao, pomislio bih da pripadate kukavnom plemenu Sauteux, koje, tko zna zašto, kreće u napad na selo tako da se udalji, rasprši i čak mu okrene leđa.
Ali poznajem vas i znam da niste zaboravili na »selo« koje je u središtu vaših misli, naime na budućnost o kojoj odlučujete, na rat ili mir koji su vam se pojavili u obličju Ticonderoge4 na ovom Vijeću Quebeca. Svi znamo da smo se ovdje okupili da bismo položili temelje za mir s Ticonderogom, čovjekom koji je podignuo planinu u zrak i bacio svoju sjenu od izvora Kennebeca do oceana i istočne obale, odakle dolaze lovci na bakalar. Sada stoji između Engleza i nas, između Irokeza i nas. Pred nama su dani mira i blagostanja ili pak dani rata i vojnih pohoda.
Moram govoriti i zato da saznate tko je Piksarett, poglavica Narrangasetta, kakve misli nosim u srcu i zašto su se u njemu razvile. Ne bojim se rata. Oganj koji me goni da uništim one koji su poklali moje ljude, naime Irokeze i proklete Engleze koji su razapeli našega gospodina Isusa Krista i skalpirali toliko moje voljene francuske braće, može ugasiti samo smrt koju bih posijao na sela i wigwame tih Božjih neprijatelja.
No vidio sam razaranja koja donosi rat. Smrt, bol, glad, bolesti. Zato sam, misleći na sve te nesreće, iznenada ugledao svjetlo pravde u savezničkom ugovoru s Ticonderogom. Neću još dugo govoriti. Znat ćete razabrati prednosti koje imaju djela onih koji nisu ni Englezi ni Francuzi. Upozorit ću vas još samo na jedno.
On i njegova supruga imaju kod sebe »wampume« koji imaju neprocjenjivu vrijednost i osiguravaju mir s Irokezima za mnogih mjeseci. Kamo god pođu, najokrutniji irokeški pas kojeg sretnu zapjevat će im svoju mirovnu pjesmu.
To suglasje već je urodilo plodom. Nije li istina da se ljetos nitko nije tužio na upade Irokeza? Mogli ste sijati u miru.
Mislim da ćete me razumjeti. Outtake, taj osvetljivi kojot, nije išao u vojne pohode na Quebec, kao što je to činio svake godine, gladan skalpova Francuza,

4 Ticonderoga - ime koje su Indijanci nadjenuti Joffreyu de Peyracu.
Hurona, a i nas, Abenakija, djece zore; naime, između njih i vas uzdignuo se Ticonderoga.
Govorio sam.
U tišini punoj poštovanja sjeo je na svoje mjesto, vrlo zadovoljan što su ga saslušali. Složio je svoje štapiće u džep, a zatim je izvukao osušenu zmiju i počeo je rezati na djeliće. Kako mu je način kako bijelci sjede na stolicama postao zamoran, jer nije mogao ni prekrižiti noge, sjeo je na tlo i počeo jesti komadiće zmije, promatrajući prisutne kako bi procijenio kakav je dojam ostavio svojim govorom. Čekao je tko će prvi progovoriti. Koliko ih je poznavao, bio je uvjeren da će svi progovoriti u isti mah.
Narrangasettove odmjerene i istinite riječi su na sve ostavile jak dojam. Njegovi argumenti su poduprli one koji su se zalagali za to da se potpiše sporazum.
Tvoje riječi su zlato, sagamore - zahvali se guverner. - Imao si pravo što si nas doveo do bitnih pitanja, zbog kojih smo se i sastali. Nije li žalosno - reče on ostalima - što nas je divljak morao podsjetiti na našu zadaću?
Kako su ostali i dalje šutjeli, guverner se okoristio tim trenutkom kako bi potegnuo svoje karte.
Pisao sam kralju - objavi on. - Pismo je odnio glasnik na brodu koji se vratio u Francusku u srpnju. Kako sam najbolje mogao predstavio sam mu događaje s kojima se suočavamo, a predložio sam mu i neka rješenja. Spomenuo sam i gospodina de Peyraca da ne bi ništa ostalo skriveno i da bi Njegovo Veličanstvo moglo ispravno ocijeniti to pitanje.
Nije li bilo malo nepromišljeno spomenuti gospodina de Peyraca kralju? - uskliknu gospodin Haubourg de Longchamp.
Gospodin Magry de Saint-Chamond malo zakašlja i obrati se Peyracu, ne pogledavši ga:
Rekli su nam, gospodine, da ste prije petnaestak godina u Akvitaniji podigli ustanak koji je zadao kralju mnogo briga.
A u kojoj pokrajini nije bilo pobune u to doba? - hladnokrvno odvrati grof. Ustao je i pomno promotrio sve prisutne.
Nismo li svi mi ovdje manje ili više žrtve nemilosti? - reče. - Nemilosti koju je malo tko zaslužio po pravdi. A ipak ih moramo mirno podnositi. Dok je kralj bio još maloljetan, protiv njega se podigla većina najvažnijih ljudi u kraljevstvu, koji su povrh toga bili i njegovi rođaci. Primjerice, njegov vlastiti stric, Gaston d'Orleans, brat njegova oca Luja XIII. Zato nije čudno što se uvijek boji jakih pokrajina i svih onih za koje mu se čini da ugrožavaju prijestolje i jedinstvo Francuske. Kao i mnogi drugi, morao sam nositi breme tog neprijateljstva, iako mislim da ne treba isticati da sam u doba Fronde bio još vrlo mlad i nisam bio upleten u te urote. Ono što se dogodilo u Akvitaniji bilo je nešto posve drugo. No pustimo to, jer to nije toliko važno kao što bi me neki htjeli uvjeriti. Sada su drukčija vremena. Kardinal Mazarin, koji je bdio nad kraljevom mladošću i omogućio mu da pobijedi Frondu, bio je posljednji prvi ministar. Danas kralj vlada sam. Nitko se ne suprotstavlja njegovoj vlasti. Tako danas vidimo da u Versaillesu oko njega kruži mnoštvo onih koji su se nekoć dignuli na oružje protiv njega. Naime, kralj zaboravlja ono što mu se svidi zaboraviti, pa često i ono što ne bismo očekivali.
Anđelika je bila očarana vještinom izražavanja Joffreya de Peyraca. Prisutnima je bilo neugodno što su ga uopće pitali o tome.
Istaknuo je važnu činjenicu koja je igrala bitnu ulogu u njihovoj sudbini: kraljevu velikodušnost. Znali su da kralj pretjeruje i u svojoj dobrodušnosti kao i u mržnji. Kad bi iskazivao milost, brisao bi sve i zasipao ugodnostima one koje je prije unizio.
Promatrajući toga plemića u odjeći od crvenog baršuna s dijamantnom zvijezdom koja mu je blistala na prsima kako im govori tako pribrano i ponosno, postali su svjesni da je Joffrey de Peyrac ostao jedan od rijetkih velikih prinčeva koje kralj i dalje progoni. A zato što je ostao izopćen iz kraljevstva postao je moćniji i
slobodniji od drugih, koji su bili zlatnim lancima prikovani za Versailles. Oni su ostali daleko od svojih feuda i nisu više imali nikakve moći. Kralj ih je stalno imao pred očima i nadzirao ih.
A on je ostao slobodan. Zaboravljen, prognan, izbrisan, ipak je još uvijek nosio oznake negdašnjih privilegija.
Gospodin Magry de Saint-Chamond reče:
Vaša poslanica kralju posve je promijenila stvari. Nažalost, saznat ćemo što misli Njegovo Veličanstvo već kad se vrate prvi brodovi.
Njegovo Veličanstvo ima vrlo pozitivno mišljenje o tome.
To je izrekao Nicolas de Bardagne, koji je dosad bio posve tih. Prisutni se zapanjiše. Najviše se iznenadio gospodin de Frontenac.
Nervozno je počeo uvijati brkove. On je prvi shvatio što znači poslanikova izjava.
Želite li reći da je cilj vaše misije u Kanadi proučiti mogućnosti koje smo naveli glede gospodina de Peyraca?
Između ostalog i to - suho odvrati kraljev izaslanik. Frontenac je ustrajao.
Je li vas Njegovo Veličanstvo zamolilo da se obavijestite o stanju koje je nastalo u Akadiji nazočnošću gospodina de Peyraca?
I to - ponovi Bardagne, koji je htio da njegova zadaća ostane razmjerno tajnovita. - Istinu govoreći - nastavi nakon kratke šutnje - Njegovo Veličanstvo ponajprije zanima tko je gospodin de Peyrac. Htio bi dobiti što više obavijesti o njemu.
Ali to znači - radosno uskliknu Frontenac - to znači... da je kralj već dobio moje pismo? Zar se za vaš dolazak u Novu Francusku odlučio pošto je pročitao moje pismo?
Vijećnici su nemirno brojali dane koje brod treba za plovidbu iz Kanade u Francusku.
Kako god bilo, kralj je obaviješten. Žurba s kojom je djelovao dokaz je njegova zanimanja. Što su vam rekli o tome, gospodine kraljev izaslaniče?
Državna tajna. No unatoč tome mogu navijestiti da Njegovo Veličanstvo sa simpatijama gleda na vaš projekt. Iz Tadoussaca sam mu poslao pismo u kojem sam mu priopćio svoje mišljenje.
Nadam se da je povoljno - brzo reče Frontenac. Bio je radostan.
Vidite, gospodo, nema dvojbe. Njegovo Veličanstvo podupire savezničku politiku koju pokušavam voditi s gospodinon de Peyracom.
Možda će je odobriti - ispravi ga prvi vijećnik Magry de Saint-Chamond i podignu kažiprst u gesti upozorenja.
Nitko se nije pridružio njegovom pesimizmu.
Kad je kraljev izaslanik rekao da se kralj zanima za njihove miroljubive planove, opće mnijenje posve se promijenilo. Zašto taj Nicolas de Bardagne nije prije progovorio, pitali su se vijećnici. Uštedio bi im mnoge riječi.
Gospodin de Chambly-Montauban, koji je znao sve začiniti erotikom, dodao je da bi i ljepota gospođe de Peyrac pridonijela pobjedi kad bi je kralj mogao vidjeti. Dobili su igru. Bardagne im je gotovo nehotice pomogao da pobijede. Priopćio im je kraljevo mišljenje. Za te ljude jedino je kralj važan. Anđelika podignu pogled prema velikom portretu iznad kamina.
Za nju je Luj XIV postao mit.
Polako je zaboravljala njegov ljudski lik. No sad je opet ugledala njegove smeđe oči koje su znale gledati tako pohotno.
Nekoć ju je htio učiniti kraljicom Versaillesa.
Gospođa de Mercouville, misleći da su završili s teškim političkim pitanjima, odabrala je taj trenutak da progovori o svojim novim prijedlozima za tkanje i bojanje vune i platna. U Kanadi još nisu dovoljno učinili s obzirom na to. Rekli su joj da ona dva zarobljenika iz Bostona znaju tajnu bojanja biljnim ekstraktima. Trebalo bi ih dovesti u Quebec i navesti ih da objasne Kanađanima cijeli taj postupak.
Gospodin Gaubert de La Melloise je više puta upotrebljavao zarobljenike - reče ona.
A gospodin Gaubert de La Melloise prekriži svoje nježne ruke u rukavicama i izjavi da su ti engleski plebejci strašno ograničeni i da nikad ne bi izdali svoje tajne.
Ne znaju ni riječi francuskog.
Zato ja znam engleski.
Budite uvjereni da se njihovi indijanski gospodari neće dobrovoljno odreći njihovih usluga čak i samo na osam dana.
Gospodin intendant Carlon izdat će im ukaz.
Gaubert de La Melloise se dobrodušno nasmiješi. Ustvrdio je da jedino on može razgovarati s Indijancima i uvjeriti engleske zarobljenike da povremeno načine po koju zdjelicu prirodne boje, čiju tajnu nikad neće izdati.
Zapravo biste ih htjeli zadržati za sebe - uvrijeđeno uskliknu gospoda de Mercouville.
Vidjevši kamo kreće razgovor, Frontenac zaključi sjednicu. Danas su obavili mnogo posla. Ustao je a ostali su ga slijedili.
Au! Moja noga! - uzviknu gospodin de Castel-Morgeat. Nitko se nije obazirao na uzvike boli koji su dolazili iz njegovih usta.
On se ispriča damama.
Muči li vas kakva stara rana? - upita ga Anđelika.
Ne, zapravo ne. To bi bilo časnije. Stekao sam tu bolest u jednom zimskom pohodu protiv Irokeza.
Anđelika mu je zamalo predložila mast protiv bolova, čiji recept je znala, a u posljednjem trenutku se predomislila i prepustila jadnoga Castel-Morgeata njegovim bolovima. Iz opreza je bila odlučila da neće pojačavati svoj ugled iscjeliteljice. Jer, odatle do čarobnice samo je jedan korak.
U Quebecu je htjela povratiti ugled velike dame.
Odzvonilo je podne. Gospodin de Laval izmolio je molitvu i tako zaključio sastanak Vijeća.
Prisutni su u malenim skupinama napustili dvoranu. Anđelika pristupi Nicolasu de Bardagneu.
Svidjela mi se lojalnost vaše intervencije - reče mu. - Htjela bih vam se zahvaliti.
Položio je dug pogled na nju. Njegovo lice je ganu i ona shvati da mu je time što je tako govorila s njime sto puta platila njegovu pomoć. Upijao je svaku riječ i svaku njezinu kretnju.
Kako ste puni života! - reče on. - Gledam vas kako živite i uvijek iznova otkrivam u vama ono što me je tako očaralo u La Rochelleu. Vatru s kojom živite i tražite najbolje putove. U La Rochelleu me je začudilo što ste se tako zauzeli za svoje gospodare hugenote, kao da se nepravda koja ih je pogodila tiče i vas. Tada sam se pitao koja je boja vaše kose koju ste tako brižljivo skrivali pod kapicom sluškinje... Sada znam - reče i zaustavi se na pragu. - Vi ste poput vile...
Podignuo je ruku da bi je pomilovao po zlatnoj kosi. Izgubljen u sanjama, mislio je da su sami na svijetu. Pristupio im je grof de Lomenie da bi se oprostio. Gospodin de Bardagne poljubi joj ruku i udalji se.
Joffrey de Peyrac je zaostao. Razgovarao je s guvernerom i nekim Morillonom, pomoćnikom intendanta koji je po deklaraciji iz Brede bio zadužen za misije u Novoj Engleskoj. Zbog sramežljivosti nije se htio miješati u sjednicu, ali bio je sretan što može razgovarati o nečemu što dobro poznaje i potvrditi ono što je grof rekao o granicama pokrajina kod izvora Kennebeca.
Ville d'Avray izašao je iz dvorca u pratnji vijećnika, kojima je objašnjavao kako će uresiti svoj novi brod.
Nadam se da ćete mu dati malo manje pogansko ime - reče gospodin de Saint- Chamond.
Nazvat ću ga Afrodita... Zamolit ću stolara Le Basseura da mi izradi kakvu lijepu skulpturu na pramcu. Afroditu kako se rađa iz morske pjene, primjerice.
Dvorište je mirisalo po vojničkoj hrani. Članovi Vijeća požurili su svaki na svoju stranu. Mirisi su im potakli apetit.
Gospođa de Mercouville i dalje se prepirala s gospodinom Gaubertom de La Melloiseom o engleskim zarobljenicima. Anđelika je bila iza nje i čula je kako Joffrey govori gospodinu Basileu:
Vrlo sam vam zahvalan. Bez vas ne bismo ništa obavili.
Prolazeći pokraj Anđelike, gospodin Basile je podignuo šešir i pozdravio je. Na vratima se opet osvrnuo i urotnički im namignuo.
Joffrey uhvati Anđeliku pod ruku. Vani ih dočekaše Španjolci i postaviše se u red pred njima.
Gospodin de Laval je u pratnji svojih duhovnika otišao prema sjemeništu. Ono što je danas iznenadilo Anđeliku bio je autoritet svih prisutnih. Guverner? Intendant? Biskup? Basile, siva eminencija? Isusovci? Tužitelj?
Tko ovdje vlada? - upita ona Joffreya.
Svi vladaju... - odvrati on.

27.
SPAŠAVANJE SVETOG IVANA KRSTITELJA I MISTERA WILLOAGBYA
GONFARELOVA ZAHVALA
Anđelika je opet otišla vidjeti Poljakinju i ispripovijedala joj kako je prošao njezin posjet biskupu. Rekla joj je da joj je biskup predložio da se pridruži nekoj vjerskoj družbi.
Odaberi Vječnog Oca! - savjetova joj prijateljica.
Kao majka Marija kod uršulinki?
Ne, kao svi pariški odrpanci. Zar si zaboravila?... Kipić Vječnog Oca na uglu Ulice de la Pierre-aux-Boeufs u predgrađu Saint-Denis. Kakve smo mu molitve upućivali! Ha! Ha! Ha! Bogohuljenja i prokletstva...
Potom se opet uozbiljila.
Ne smijemo se smijati tim stvarima. Ne, dosta! Neka mi Bog oprosti! Prošlost je izbrisana. Mnogo puta sam se ispovjedila. Ne bih se htjela peći u paklu.
Anđelika je zanijemila od čuđenja. Nije mogla vjerovati da govori s Poljakinjom i da je s njom proživjela toliko strašnih događaja. Upitala ju je kad bi mogla upoznati Gonfarela. Prekinula ih je buka koja je dolazila iz luke. Otišle su na prag gostionice kako bi vidjele što se vani događa.
Ljudi koji su se okupili na obali pokazivali su na more gdje se na velikim valovima ljuljao brod bez jarbola koji je izgledao kao da će svaki čas potonuti.
Ali to je Sveti Ivan Krstitelj! - uskliknu Janine Gonfarel.
Potopit će ga - reče netko.
Anđeliku poput munje ošinu misao: a što je s medvjedom, mister Willoaghbyjem, koji je na brodu!
U potkrovlju nasukanog broda spavao je svoj zimski san taj pripitomljeni medvjed Elliea Kemptona, a sad će olupinu koja mu služi kao utočište usmjeriti na otvoreno more da ondje potone.
Poljakinja, koja je stajala pokraj nje, također je ostala bez riječi. No krčmarica je tako reagirala iz drugih razloga.
Počela je buniti prisutne i nagovarati ih da to spriječe, vičući da će ona i njezin muž, koji su vlasnici dijela broda, izgubiti imetak, da će biti uništeni...
Gonfarelica je potrčala prema moru i uzalud mahala rukama. Prisutni su se smijali ili odmahivali glavama.
Na brodu je kuga - govorili su.
Ipak je moj - vapila je Janine.
Odlučili su ga potopiti.
Tko? Koji kurvin sin mi je to zakuhao? Zacijelo tužitelj... Ili pak župan... Ne, nego Le Bachoys... To je samo njemu slično... A isusovca nema... Markizo, učini nešto, molim te... - reče ona potiho svojoj prijateljici. - Ja ne mogu k guverneru. Možda bi se onaj tvoj htio umiješati? Sve ih ima u šakama. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.
Da, imaš pravo. To ne smijemo dopustiti - reče Anđelika, doista uplašena. Pogledala je oko sebe da bi našla nekoga tko bi joj mogao pomoći. Srećom je ugledala velik čamac s ljudima iz Gouldsboroove posade, kojima je zapovijedao poručnik Vanneau. Pohitala je prema njima. Dolazili su s Crvenog rta. Vanneau joj je rekao da je grof de Peyrac negdje u gradu.
Pokušat ću ga potražiti - reče ona Vanneauu - a vi dotad učinite sve što možete da ne odvuku brod na otvoreno more. Pokušajte dobiti na vremenu! Tko god da je izdao zapovijed, pa bio to i sam guverner, preuzimam odgovornost da prekinu s tim manevrom. Jamačno se radi o nesporazumu.
Brzo je potrčala prema dvorcu Montigny, koji se činio očajno dalekim, a uopće nije bila uvjerena da će ondje naći svog muža. Pokušala je među mnoštvom razabrati Piksaretta, čije bi joj duge noge bile od velike pomoći.
Na putu joj se približi vrlo lijepa kočija. Dok je prolazila, ona ugleda lijepo lice Berengere-Aimee Tardieu de La Vaudiere.
Gospođo, što se dogodilo? Izgledate vrlo zabrinuti.
Pokušavam pronaći svog muža - odvrati joj Anđelika i predbaci si što je tako zabrinuta, jer zato izgleda smiješna. Učinilo joj se da je u očima njezine sugovornice zaigrala iskra podsmijeha.
Gospodina de Peyraca? Čini mi se da znam gdje ćete ga naći - reče ona važno. - No, uđite...
Lakaj hitro skoči s kola i otvori joj vrata, a zatim kočija zabrza ulicom.
Gospođa de La Vaudiere promatrala je Anđeliku krajičkom oka i uopće nije skrivala zadovoljstvo što je može pobliže pogledati. I Anđeliki je bilo drago što je može kritički odmjeriti. Bila je to doista šarmantna osoba, više zanimljiva nego lijepa, odlučnog izraza lica, koji je govorio da dobro zna što hoće.
Bila je vrlo neozbiljne naravi i rado se smijala. Smijehom bi presjekla ozbiljne razgovore i zato su pred njom izbjegavali govoriti o važnim temama. No vrlo dobro je znala slušati. Još prije no što su došle do prvog zavoja, Anđelika joj je već objasnila da mora pronaći svog muža zato što netko namjerava potopiti brod Sveti Ivan Krstitelj, a time bi njegova vlasnica Janine Gonfarel bila teško oštećena.
Gospođa de La Vaudiere se još više začudila: - Ali što ste našli na toj ženi? Pa ona je tako prosta!
Anđelika se svim snagama trudila ne odati da se zapravo brine za sudbinu mistera Willoaghbyja. Uspjela je očuvati tajnovitost svojih razloga i neprestano je ponavljala da mora obavijestiti gospodina de Peyraca.
Naći ćete ga, ne bojte se - pokuša je umiriti njezina suputnica.
Premda valja priznati da naš grof nije od onih ljudi koji su uvijek kod kuće. Želim li ga sresti, moram se cijeli dan vrtjeti po gradu. Kažu mi: ondje je. A kad dođem tamo, već je negdje drugdje.
Anđelika je opazila da je za manje od tri dana Joffrey postao »naš dragi grof« za te dame i da gospođa sutkinja uopće ne skriva da trči za njim.
Vaš muž je tako galantan čovjek. Pogledajte kakvu uru mi je darovao. Dok je govorila, stalno je pogledavala van. Iznenada je uskliknula:
Oh, pogledajte! Tu je netko tko će nam zacijelo znati reći gdje da ga potražimo. U okviru prozorčića pojavi se lice indijanskog roba gospođe de Mercouville.
Taj dečko zna sve o svima, iako je malo zbunjen. Treba znati postupati s njim.
Malo su razgovarali na narječju koje Anđelika uopće nije razumjela. Zatim je Indijanac skočio na sjedalo pokraj kočijaša i oni se zajedno odvezoše. Gospođa de La Vaudiere namignu Anđeliki da ne gubi hrabrost.
Ostatak puta provela je slušajući o običajima plemena Panis, jedinog indijanskog plemena koje je poznavalo ropstvo. Oni potječu iz neistraženih predjela južno od Slatkih mora.5 Indijance koje bi zarobili prodavali su bijelcima.
Anđelika je nestrpljivo slušala i cijelo vrijeme mislila na mistera Willoaghbyja. Ispred katedrale Indijanac skoči na tlo, otrči nekamo i nedugo potom vrati se, hodajući korakom bojnog plesa. Time je najavio da je našao što su tražili.
To sam i mislila - pobjedonosno izjavi gospoda de La Vaudiere.
Gospodin de Peyrac je kod isusovaca.
Kod isusovaca!
Berengere-Aimee je već iskočila iz kočije.
Da bi se došlo do nastambe isusovaca, trebalo je preskočiti malen potok.
Brzo su stupili na njihovo područje koje se poput malenog kraljevstva prostiralo na drugoj strani potoka. Velika stabla dostojanstveno su skrivala isusovačke zgrade: crkvu, sjemenište, samostan i kuću za goste i umirovljene svećenike.
Berengere ju je dovela do pokrajnjih vrata koja su vodila u unutrašnje dvorište.
Tražimo gospodina de Peyraca - reče gospođa de La Vaudiere monahu koji ih je dočekao.
To »mi« je pecnulo Anđeliku.
Berengere se unutar tih zidova osjećala kao kod kuće i nije bila očarana raskošnim predmetima, raspećem i škropionicom.
Pitomac u crnom odveo ih je u prostranu čekaonicu, a potom je otišao pitati nalazi li se gospodin de Peyrac doista kod njih.
Dok su čekale, promatrale su velike slike koje su visjele na zidovima. U prostoriji je vladala potpuna tišina. Tu je bilo posve drukčije ozračje nego u sjemeništu. Čovjek se osjećao kao u tvrđavi. Ljudi koji tu žive doista su iznimni. Sposobni su posve se odreći svijeta i predati se životu o kojem obični ljudi ništa ni ne slute.
Anđelika pomisli da bi se otac d'Orgeval tu mogao skrivati posve neopažen i čekati na svoj trenutak.
Iznenada začu korake iza sebe. Hitro okrenu glavu. Iza nje je stajao isusovac koji je ušao kroz skrivena vrata.
Unatoč mraku razabrala je svijetlu bradu i blijedu kožu. Kako je ostao nepomičan, ona ga odmjereno pozdravi.
Čini mi se da smo se već sreli. U Akadiji. Vi ste otac Philippe de Guerande, zar ne? Pomoćnik oca d'Orgevala?
On kimnu. Njegov jasni pogled postao je oštar poput kamena. Napokon je pomaknuo usne. Tiho je rekao:
Vašom krivicom mora umrijeti.
Zatim je nestao u mraku poput duha. Prestrašena Anđelika nije bila sigurna je li dobro razumjela njegove riječi.
Dođite, draga! - pozva je Berengere. Sjemeništarac je došao po njih. Gospodin de Peyrac doista je bio tu.
Pratitelj ih je dugačkim hodnikom doveo do prostrane sobe koja je izgledala kao knjižnica.
Jedna velika knjiga bila je na stolu. Gospodin de Peyrac je s jednim isusovcem stajao pred njom i oprezno je listao. Kad se vrata otvoriše, oni pogledaše prema damama. Anđelika prepozna predstojnika, oca de Maubeugea.
Soba je bila puna raznih znanstvenih pomagala neprocjenjive vrijednosti. Anđeliki se učini da je neke od tih predmeta opazila među darovima koje je grof de Peyrac nosio u Quebec.
Dame se ispričaše zbog tog nepozvanog posjeta; gospođa de La Vaudiere brzo objasni da je gospođa de Peyrac tražila svog supruga po cijelom gradu.

5 Danas: Velika jezera. - Op. prev.
Anđelika se još jednom ispriča i brzo objasni grofu uzrok svog posjeta.
Treba spasiti Svetog Ivana Krstitelja kojega kane potopiti. Joffrey je bio malo začuđen.
Ali to je stara olupina. Osim toga nije ni moja. Ta zašto da se uzbuđujemo...
Ali medvjed je na brodu - uskliknu Anđelika. - Oh! Joffrey, treba spasiti mistera Willoaghbyja...

Spasili su medvjeda!
Svetog Ivana Krstitelja oteglili su u zimsko pristanište koje je grof de Peyrac pripremao za svoje brodovlje.
Ubogi Ellie Kempton, puritanac iz Connecticuta, bio je skriven u dvorcu Montigny i sam je drhtao od straha da ga ne otkriju. Njegovi prijatelji s Gouldsboroa poslali su ga u posjet njegovom krznatom prijatelju.
Medvjed je još uvijek spavao i uopće nije znao što se događa na brodu. Ellie Kempton ga je još bolje pokrio slamom i za svaki slučaj ostavio mu još malo hrane.
Navečer se na pragu kuće markiza de Ville d'Avraya, u kojoj je prebivao grof de Peyrac, pojavio krupan muškarac. Pod miškom je držao tri velika okrugla sira.
Društvo je upravo večeralo, a Gospodin Mačak je, kao što i pristoji, hodao po stolu među ostacima hrane. Anđelika je sjedila na znamenitoj sofi, čije tajne još nije upoznala. Grof de Peyrac joj je pravio društvo. Večer je bila ugodna i u posjet su došli prijatelji, Piksarett, grof Lomenie i gospodin d'Arreboust.
Muškarac koji se pojavio na pragu ušao je i prijateljski pozdravio. Predstavio se kao Boniface Gonfarel.
To je ostavilo jak dojam. Većina prisutnih ga je poznavala, a Anđelika je radoznalo promatrala muškarca koji je združio svoju sudbinu s Poljakinjom i tako joj pomogao da se spasi od bijede.
Kanadski zrak i društveni uspjeh su mu posve izbrisali grube crte lica. Izgledao je kao najiskreniji čovjek na svijetu.
Gospodine - poče on svečano se obrativši Joffreyu. - Dopustite mi da se zahvalim što ste žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme i tako pomogli da se spasi moj imetak. Znajte da nikad neću zaboraviti vaš čin. Bit ću počašćen budem li vam ikada mogao vratiti uslugu. Kao zahvalu sad vam poklanjam ova tri sira koja sam sasvim svježe dobio s Orleanskog otoka.
Peyrac mu se zahvali na daru i potvrdi da mu je čast što je mogao pomoći jednom od najuglednijih quebečkih stanovnika.
Naposljetku, vaš brod može doživjeti drugu mladost - reče on. - Predlažem vam da ga spremite u zimovalište koje malo uzvodno gradim za svoje brodove. Na proljeće ćemo vidjeti što se može napraviti s njim.
Anđelika je jednim uhom slušala njihov razgovor i razmišljala o burnom danu koji upravo završava.

28.
POSLJEDNJI UKRCAJ PRIJE LEDA
Posljednji konvoj za Montreal bio je spreman. Uskoro će se rijeka zalediti i onemogućiti promet između tri grada Nove Francuske: Trois-Rivieres, Montreala i Quebeca. Jedina veza među njima je rijeka Svetog Lawrencea. Premda bi se moglo zaleđenom rijekom poslati glasnike na sanjkama ili krpljama, takvi su pothvati opasni zbog zimskih oluja. Kanađani su se stoga za više mjeseci oprostili jedan od drugoga.
Posljednji putnici u zaljevu Salut-au-Matelot razdijelili su se u skupine. Sunce je ugodno sijalo i zrcalilo se na prozorima. Sve je preplavila nekakva nejasna radost. Puhao je jak vjetar i nebom rastjerivao oblake.
Rijeka se polako uvijala poput goleme zmije i zadivljavala ljude raskošnim bojama. Indijanci su je zvali »pokretni put«. To je bio Nil sjevera, veličanstven i podmukao. Nitko više nije brojao živote i blaga koja je rijeka progutala.
No ljudi je ipak vole i uvijek se s oduševljenjem otiskuju na plovidbu njome. Anđelika je došla u pratnji gospodina Tissota i njegovih pomoćnika. Donijeli su košare pune zaliha hrane za gospođicu Bourgeoys i njezine djevojke koje su doista trebale svu moguću pomoć.
Bilo je tu i djece, kao što su Yolande i Adhemar te mladi paževi, zatim Eloi Macollet i Piksarett, koji je opet bio odjeven u medvjeđu kožu i opremljen tomahawkom te lukom i strijelama. Kao i obično, u mnoštvu je bilo mnogo Indijanaca.
Pojavio se i markiz de Ville d'Avray. On je naime bio svugdje gdje se nešto događalo. Pristupio je Anđeliki da bi je predstavio nekim ljudima koje još nije bila upoznala. Među njima je bila i gospođa Le Bachoys, o kojoj su govorili da je u svakom pogledu jaka žena. Pratile su je njezine kćeri. Tu su bili i njezini zetovi i unuci. U pratnji su bili još i gospodin de Chambly-Montauban i Romain de L'Aubigniere. Prvi je naime udvarao starijoj kćeri, a drugi je gledao mlađu, dražesnu crvenokosu osamnaestogodišnjakinju. Gospođa Le Bachoys se smijala i brzo okupila ugledno društvo.
Danas dijeli glavnu ulogu s Anđelikom, čiji dolazak je potaknuo okupljanje ljudi i oko nje.
Gospodin d'Arreboust pokušao se približiti gospođici Bourgeoys kako bi joj predao pismo za svoju ženu koja je odlučila posvetiti život Bogu. Sklonila se unutar samostanskih zidova u Montrealu, hoteći ondje završiti svoje dane u molitvi i tišini.
Uz mol su bila privezana dva velika broda. Na krmama je bilo razapeto platno koje je ženama i djeci nudilo sklonište u slučaju lošeg vremena.
Anđelika je opazila obitelj useljenika koju je srela u biskupovoj čekaonici. Očekivali su ukrcavanje. Bili su dobro ututkani u tople ogrtače i obuveni u debele čizme. Namjeravali su preživjeti zimu kod nekog seljaka malo uzvodno, gdje će se priučiti životu u Kanadi, a na proljeće će početi obrađivati svoju zemlju i graditi kuću.
Na putu u svoj dvorac bio je i mlad plemić, star dvadesetak godina, i njegova žena koja nije imala više od sedamnaest. Toplo su se zahvalili gospodinu de Bernieresu, quebečkom župniku i upravitelju sjemeništa, koji im je iskazao čast time što je krstio njihovu kćerkicu. Mlada žena došla je još ljetos, pa je rodila u quebečkoj bolnici.
Dok se mladi par bavio ukrcavanjem prtljage, gospodin de Bernieres, simpatičan duhovnik četrdesetih godina, materinskom je brižnošću milovao dijete. Raznježeno je gledao dojenče i davao majci upute za njegu. Bio je u dalekom srodstvu s mladim parom. Naime, potjecali su iz iste, vrlo poznate normandijske porodice. Djetetu su dali ime Jourdaine, po jednoj njezinoj pratetki koja je bila sestra Jeana de Bernieresa, velikog mistika iz Caena i prijatelja gospođe de La Peltrie, jedne od osnivačica Kanade.
Ville d'Avray je nadugo i naširoko raspravljao s gospođicom Bourgeoys. Anđelika je već pomislila da se neće uspjeti ni oprostiti od nje. Markiz je držao za ruku Cherubina i nije ni opazio da još netko stoji pokraj njega.
Nisam sklon povjeriti ga isusovcima - reče on - a niti gospodi iz sjemeništa.
I tako je premalen da biste ga dali u školu - odvrati gospođica Bourgeoys.
Uistinu. Htio bih ga povjeriti odgojiteljici kao što ste vi, majko Bourgeoys. Naime, on mora postići karijeru.
A zašto mora? I kakvu karijeru? - strogo upita gospođica Bourgeoys.
Mora postati kraljev paž. Ne mogu zamisliti ništa drugo za njega. Htio bih ga poslati u Francusku kad mu bude osam ili devet godina. Ili da ga prepustim Marcellini, njegovoj majci? Ne, to je sasvim nemoguće. To je čudesna žena,
obožavam je, ali nikad neće htjeti napustiti Kanadu. A ja ga ne mogu ostaviti ovdje da postane baraba kao što su braća Defour... Ne, doista, to nikako.
Hej! Što imate protiv nas? - zagrmi Amedee Defour, koji je stajao dva koraka postrani.
Barun de Vauvenart, Akadijac, bio je među onima koji su, kao i Grand Bois, došli u Quebec da bi se oženili.
Vauvenart je udvarao bogatoj i privlačnoj udovici koju su nazivali čipkarica. Potjecala je iz Flandrije i vladala je umijećem izrade čipaka. Stanovala je u istoj ulici kao i Anđelika, koja ju je već bila zamijetila, jer je stalno bila naslonjena na prozor i vezla.
Tako ste Cherubina predstavili cijelom svijetu kao svog sina - primijeti Anđelika kad joj se Ville d'Avray opet pridružio.
Čovjek se ne može pretvarati pred gospođicom Bourgeoys. Već davno je opazila... Kad mi je tako sličan - reče on i zagleda se u maloga.
I što vam je savjetovala, kako da umirite svoje očinske brige?
Da ga prepustim vama... što ću, dakako, i učiniti.
Sad je s osnivačicom kongregacije Naše gospe razgovarao Eloi Macollet. Vidjelo se da mu ona nešto potiho govori, a on je ponizno sluša.
Potom joj je gospodin d'Arreboust uručio pripremljeno pismo. Anđelika je čula kako joj upućuje molbu:
Poručite joj da je ljubim...
A zašto ne dođete i sami joj to kažete? - upita ga gospođica Bourgeoys. Buka koja je iznenada nastala oko njih spriječila ju je da čuje odgovor, ali gospodin d'Arreboust vratio se do nje i zaviknuo: - Otputovat ću!
Poslao je svog slugu kući da mu brzo donese neke od najnužnijih stvari za put. Načelnik luke upozorio je da se bliži plima. Ne smiju propustiti trenutak kad tok mijenja smjer. Vjetar je povoljan.
Na molu je postalo još življe. Donosili su posljednje komade tovara.
Iz Gornjega grada dovezoše se dvije raskošne kočije i izazvaše pozornost. Ljudi koji su se vozili u njima jasno su pokazivali da se ne namjeravaju miješati s ostalima. Među njima je bilo jako nalickanih žena, ali ni muškarci nisu bili ništa manje namazani.
Odvezli su se do kraja mola i zagledali se prema Orleanskom otoku kao da nešto očekuju odatle.
Na čelu skupine bila je vrlo elegantna dama. Ville d'Avray i Chambly-Motauban bili su jedini koji su je otišli pozdraviti.
To je gospođa de Campvert - reče Ville d'Avray Anđeliki vrativši se. - Kralj ju je prognao jer je varala na kartama. Došla je ovamo za svojim mladim ljubavnikom, kanadskim časnikom. Toliko karta da već ima nagrizene prste. A zna pripremati i lijepe prijeme.
Jesmo li imali priliku sresti te ljude po našem dolasku?
Neke od njih... Ne poznajem sve. Gospođa de Campvert drži se po strani. Ima svoje društvo, a osim toga, tako je bijesna što je morala u izgnanstvo da bi najradije sve htjela zaboraviti. U mojoj odsutnosti iskrcala su se neka gospoda. Uskoro ću saznati tko su oni.
Uz mol pristade jedrilica s jednim jarbolom, koja je pristigla iz smjera Orleanskog otoka. Iz nje se iskrca stariji muškarac, odjeven u dugu pelerinu. Oni koji su ga očekivali odmah se okupiše oko njega.
Ville d'Avray uputi se prema njima da bi saznao tko je to.
To je grof de Saint-Edme, koji prati vojvodu de La Fertea. Kažu da je taj starac čarobnjak i da je otišao na otok razgovarati s jednom drugom čarobnicom. Doista neobično društvo. Nadam se da nam neće pokvariti zimu.
Skupina se vrati, praveći se da uopće ne primjećuje ostale Kanađane.
Jedan od gospode okrenu se prema Anđeliki i pozdravi je. Ona mu ne odgovori, praveći se da ga nije vidjela. Bila je sretna, gotovo ponosna što je pokraj
gospođice Bourgeoys, Lomeniea i Vauvenarta, što je dokazivalo da ju je kanadsko društvo prihvatilo.
Dok su čekali prtljagu gospodina d'Arrebousta, Anđelika je napokon pristupila Marguerite Bourgeoys i predala joj hranu koju je pripremila za nju i njezine pratiteljice. Gospođica joj se iskreno zahvalila.
Unatoč tome što su bili tik pred odlaskom, uopće joj se nije žurilo. I dalje je sa zanimanjem promatrala gospođu de Peyrac, kao i prije u Tadoussacu i uvijek kad bi se srele; zato je Anđelika iznenada upita:
Proučavate li kako izgleda demonka?
Opatica se trgnu, a zatim se poče iskreno smijati.
Zapravo je tako! - odvrati ona. - Još kad sam vas prvi put vidjela, pomislila sam da me podsjećate na nekoga. Je li to slučaj? Upozorenje? Kako bih to znala? Doista podsjećate na jednu djevojku koju smo prije nekoliko godina imali u našoj školi u Ville-Marie i koju su zvali »mala vragolanka«... Doista je bila neobuzdana! Premda smo je godinama krotili, ne bi nam se moglo čestitati na njezinom odgoju.
Je li bila Indijanka?
Ne, uopće ne. Kći jednog doseljenika. Sestre su joj bile dobre i poslušne, ali ona... Pravi tintilinić! Pravi vilenjak! Neki vaši pokreti i vaš pogled podsjećaju me na nju. Zacijelo je to i zbog vaših očiju. I ona je imala zelene oči, što nije baš često...
Zar se i ona zove Anđelika?
Ne!
No, tim bolje!
Ali...
Gospođica Bourgeoys je zlobno pogleda.
Zove se Marie-Ange. Anđelika se nasmija.
To je doista neobično.
Zacijelo vam se činimo strašno praznovjerni? To je zato što neprestano živimo u opasnosti... Dođite nas najesen posjetiti u Ville-Marie, predstavit ću vam veoma važne ljude... Oh, još nešto! Onim damama iz Svete obitelji govorila sam o vašim Kraljevim djevojkama... Pobrinut će se za njih.
Jučer sam vidjela gospođu de Mercouville na sastanku Velikog vijeća. Najljepša vam hvala.
Majko Bourgeoys! Majko Bourgeoys!
Svi su htjeli govoriti s njom. Morala se otimati ljudima ako je htjela ukrcati se na brod. Doista je pripadala Kanadi. Kad ih je napuštala, ljudi su se osjećali kao da su osirotjeli. Brodovi se napokon otisnuše od obale i otploviše prema svom cilju.
Ljudi su ostali na obali, puni tuge.
Brodovi su se udaljavali, a za njima su brzali i indijanski kanui.
Bilo je krajnje vrijeme - napomenu gospodin de Berniere, duhovnik. - Pogledajte. Pokazao je prstom prema otoku. Rijekom je plutalo nešto bijelo.
Led... - reče on.