Anđelika 09

Anne i Serge Golon
ANĐELIKA
09.
ANĐELIKA I DEMONKA

PRVI DIO

GOULDSBORO ILI PRVINE

1.
IZGUBLJENO MAČE
Tko bi znao odakle voda donese to maleno brodsko mače, to zaboravljeno mače što se sad nalazilo pred Anđelikom.
Mršavo je bilo i uprljano, ali je svojim tužnim žutim očima molilo pomoć, molilo i bezazleno i zapovjednički.
Anđelika ga nije gledala. Sjedila je uz uzglavlje vojvotkinje de Maudribourg, zadubljena u žalosne misli.
Mače ju je netremice promatralo. Kako li je ono dospjelo ovamo? Bolesno, krastama pokriveno, a tek što se odbilo od sise, bačeno na žal možda nestrpljivom rukom kakva brodskog »malog«. Ta je životinjica bez kuće i kućišta jamačno morala dugo lutati, onakva napuštena usred svijeta što ne haje za njezin nejak život ugrožen morem, pijeskom, ljudskim nastambama, čovječjim korakom, odveć slaba da bi sebi priskrbila hranu i sačuvala se od pasa Gouldsboroa, ali je ipak, korak po korak, uspjela uvući se u tvrđavu, pa i u tu tihu sobu, možda samo tražeći hladovinu i spokojstvo u kojem će skončati.
Sad je mače motrilo ženu što je sjedila, i pitalo se može li se od nje nadati nužnoj, krajnjoj pomoći. Skupilo je posljednje snage da mijaukne. Glas što ga je istisnulo bio je mukao, gotovo nečujan. Ali je njegov plačni mijauk ipak trgnuo Anđeliku iz njezina snatrenja. Podignula je glavu, trenutak je gledala mače. Slabo i beživotno, činilo se nestvarnim, pa je Anđelika najprije pomislila da se njezinu izmučenu duhu javljaju prikaze, poput onih likova dijaboličnih životinja što su joj se već priviđali posljednjih dana.
Mače je uspjelo još jednom mijauknuti i žute mu oči prože nekakav očaj. Anđelika se nagne prema njemu.
- Ma otkuda si ti došla, nesretnice mala? - usklikne uzimajući mače koje je bilo lagano poput pera. Ono se svojim krhkim šapicama zakvačilo za njezin ogrtač od baršuna i stalo presti neočekivano snažno za biće takva nježna tijela.
»Ah, ipak si me opazila«, kao da je govorilo mače. »Molim te, nemoj me otjerati.«
»Valjda su ga otjerali s kakva broda«, pomisli Anđelika. »Možda s Vanereikova ili engleskog broda... samo što nije umrlo od gladi i slabosti.«
Ustala je i prišla stolu. Na dnu jedne zdjele još je bilo malo mlijeka što su ga bili donijeli vojvotkinji, okrepe radi. Mače ispi mlijeko, ali nimalo pohlepno, jer nije imalo snage.
»Dršće. Zima mu je.«
Anđelika ponovno sjedne uz krevet i smjesti mače u svoje krilo da bi ga ugrijala. Sjetila se svoje kćerkice Honorine koja je toliko voljela životinje i koja bi se s ljubavlju brinula za mače.
Srce joj je otežalo od uspomena. Ponovno je gledala Wapassou gdje je mladu Honorinu ostavila vjernim slugama pa joj se činilo da doziva jedan zanavijek izgubljeni raj. Kakve je sretne dane ondje proživjela sa svojim ljubljenim suprugom Joffreyjem de Peyracom!
Sad joj se činilo da je sve to razbijeno, raskomadano.
Činilo joj se kao da je i sama raskomadana, kao da se više nikada neće moći sastaviti.
Što ih je to, tijekom minulih groznih tjedana, podbadalo jedno protiv drugoga i rastavilo ih strašnim nesporazumom? Jedna ju je užasna sumnja prožela: da nju Joffrey više ne voli.
»Ali smo ipak bili zajedno tijekom te zime«, ponovila je ona u očaju. »Zime u Wapassou. Bezbrojne su bile pogibelji koje je valjalo zajednički svladati, trenutke
gladi, trenutke slavlja proljeća. Ne znam jesmo li sve to proživjeli kao supružnici ili kao ljubavnici vezani zajedničkom borbom. Ali je bilo dobro, toplo, i osjećala sam ga tako bliskim... iako i malo nepredvidivim, malo pogibeljnim. Čitav jedan dio njega bio mi je neuhvatljiv...«
Ustala je uzbuđeno. Neke stvari užasno zamjera svom mužu: na primjer, kad je pošao goniti Pont-Brianda pa je nju pustio u smrtnoj muci mnogo dana, zatim kad joj je na Gouldsborou prešutio da su im djeca, njihova djeca, živa i nedavno, kad ju je nedostojno špijunirao na Otoku starog broda. Znači, tako je slabo poznaje, tako on dvoji u njezinu ljubav! Misli da je ona žena bez srca, obuzeta samo svojim težnjama.
»A ipak, kakva privlačnost zrači iz njega«, govorila je ona sebi. »Takva da ne mogu ni živjeti ni disati ako se ne grijem žarom njegove ljubavi. Ne postoji drugi takav čovjek i možda sam upravo zbog te njegove jedinstvenosti tako silno vezana za nj. Pa, i ja sam prema njemu pogriješila i krivo ga ocijenila.«
Hodala je po sobi, nesvjesno stežući uza se mače koje se bilo zgurilo na njezinim grudima zatvorenih očiju, u nekakvu neobičnom položaju privrženosti i prepuštanja. Mače je osjećalo kako mu se pod dodirom Anđelikinih prstiju život vraća.
- Ah, lako je tebi - Anđelika će poluglasno - ti si sretno; ti si samo naivna i hrabra životinjica koja drugo ne traži doli da živi. Ništa se ne boj, ja ću voditi brigu o tebi pa ćeš mi posve ozdraviti.
Mače je još jače prelo i Anđelika ga pogladi jednim prstom po nježnoj glavici i vratiću. U tom trenu joj je to mače svojim živim i ganutljivim izgledom donosilo nekakvu utjehu.
Je li moguće da su ona i Joffrey postali toliko tuđi jedno drugome?
»Ni ja nisam imala povjerenja u njega. Kad sam se vratila, morala sam mu odmah reći za Colina. Zašto sam se bojala? Bilo bi najlakše reći mu kako je sve teklo, reći mu kako me Colin bio zatekao na spavanju. No, možda mi svijest nije uvijek jasna... u meni živi taj neprekidni strah da ga ne izgubim... da ga ne izgubim i drugi put, ne želim vjerovati u čudo...«
Uspjela je odrediti točne razloge onoj nesvladivoj tjeskobi što joj srce steže i životnu volju oduzima; uzroke što ne leže u onoj napetosti posljednjih dana, nego potječu još od ranije... Radi se o staroj stvari, o strahu zgurenom i smotanom u dnu njezina srca, strahu što je spreman svakog trena ustati i očajno kriknuti: »Eto, gotovo je! - gotovo je, ljubavi moja! Ljubavi moja, nikada te više vidjeti neću! 'Oni' su te odveli, 'oni' su te oteli od mene... više te nikada neću vidjeti!«
U njoj se odmah nešto bunilo, nešto što se odricalo borbe.
»Da, upravo je to«, priznala je sebi. »To je ono što ne ide. Bila sam odveć mlada. U biti, razmaženo dijete koje je od života dobilo sve... a zatim, najednom, više ništa...« Sunce što joj je zasjalo kad je imala osamnaest godina, sunce otkrivene, objavljene i doživljene ljubavi u blještavilu blagdana u Tolouseu, ta zora života natapala je cijelo njezino biće; natapala ga svakim danom, svakim satom, vodeći je poput kakva uzdanja.
»Njegov nejednak korak, njegov glas, njegov pogled na meni... Počela sam vjerovati u čarobnost života. A onda odjednom, led, samoća... Zapravo, nikad ga nisam prihvatila. Sačuvala sam strah... i malo gnjeva prema njemu. 'Oni' će ga uzeti, 'oni' će ga poraziti, i on će se od mene udaljiti i ne hajući za moju bol. Jest, ponovno smo se našli, ali više namam puno povjerenje, povjerenje u nj, u život, u sreću.«
Možda između njih još lebde ostaci one tame rastanka, oni tragovi odveć dubokih rana. U Wapassou, gotovo nadljudska zadaća da zajedno sa svojima prežive pomogla im je da obnove svoje životne veze. Zajednička odgovornost kakvu dotle nisu bili spoznali. Ali su u toj nježnoj vezi ostale skrivene neke različite značajke njihovih ličnosti stvorene dugim rastankom, zbog kojih su vrlo osjetljivi na iznenadna otkrića...
Razmišljala je o užasnu Joffreyjevu bijesu, ali i o njegovu postupku toga jutra, kad joj je poklonio one prekrasne španjolske pištolje što sad leže u otvorenoj kutiji na stolu. I strasno ju je zagrlio.
Međutim, upravo u tom času najaviše dolazak dobrotvorke »kraljevih zjenica«, vojvotkinje de Maudribourg, koju su bili spasili otevši je moru.
Valjalo joj je otići u susret i pobrinuti se za nju, jer se bila onesvijestila na obali. Cijelo ju je popodne Anđelika pokušavala osvijestiti. Sad se činilo da je vojvotkinji bolje, već čitav sat mirno počiva na velikom krevetu. Anđelika je bila otpustila njezine pratilje koje su svojim očajem zbog gospodaričina stanja mogle samo ugroziti njezin blagotvorni odmor. Ali, Anđeliki je sad bilo žao što se ne može udaljiti. Joffrey više nije došao raspitati se za nju, niti joj je poslao kakvu poruku. Ona bi ga htjela potražiti.
Također je žalila što je u trenutku sućuti dala da se »dobrotvorka« odnese u njihov stan u utvrdi.
»Trebala sam zamoliti gospođu Manigault neka joj nađe smještaj. Ili gospođu Carrere? Mislim da ona ima iznad svratišta neke prostorije za smještaj časnika u prolazu. Istina, ondje je bučno i neudobno, a toj jadnici valjalo je pružiti svu moguću pomoć i skrb... Kad sam je vidjela onakvu opruženu, mislila sam da se više nikada neće moći oporaviti...«
Prišla je krevetu, ali je, i ne znajući zašlo, izbjegavala gledati u lice ženu što je spavala s glavom na čipkastom jastuku.
To je lice bilo vrlo mlado, a svojom je nježnom i izmučenom ljepotom izazivalo nekakvu neugodnost.
»Zašto sam vojvotkinju de Maudribourg zamislila kao staru i debelu ženu poput njezine guvernante Petronille Damourt?« pitala se Anđelika. »Sada to sliči na nekakvu neslanu šalu.«
Gospođa Carrere, koja joj je bila pomogla svući vojvotkinju, vjerojatno se također začudila gledajući tijelo boginje u vojvotkinje de Maudribourg; Anđelika ju je čula kako mrmlja nešto nejasno klimajući glavom u svojoj starinskoj kapi.
Međutim, ona i gospođa de Peyrac, kao žene Novoga svijeta naviknute da se nađu pred svakakvim situacijama, ostale su mirne. Koliko su toga samo vidjele u posljednje vrijeme! Valjda neće gubiti vrijeme čuđenjem i zazivanjem nebesa! Samo što je gospođa Carrere, gledajući onu žutu svilenu suknju, modri ogrtač, crveni grudnjak i ljubičastu bluzu, odjeću brodolomnice, tiho promrmljala:
Samo pogledajte te krpe! Ovo nije žena, nego papiga!
Možda je to najnovija pariška moda? - upitala je Anđelika. - Sjećam se kako su se gospođi de Montespan, koja je u tom pogledu bila zakon kad sam ja bila u Parizu, sviđale napadne boje.
Neka jest tako, ali kad se radi o ženi koja se posvetila dobrotvorstvu, kako se tvrdi za ovu!
Suknja i ogrtač bili su poderani i uprljani. Gospođa Carrere odnijela ih je da ih očisti i zakrpa.
Na podu, pokraj kreveta, ležale su zlatom izvezene crvene čarape, nalik na nekakvu skrletnu mrlju.
Upravo su one privukle mače, koje je skočilo s Anđelikina krila i najprije oprezno promotrilo o čemu se radi pa se na njima ugnijezdilo s nekakvim vlasničkim držanjem.
Ma ne, mali moj, ne smiješ ležati na tomu - prosvjedovala je Anđelika.
Kleknula je pa je teškom mukom uspjela uvjeriti mače kako onaj nježni svileni materijal nije podoban ležaj za bolesno mače sivkaste dlake; no, konačno, kad ga je smjestila na komadu mekana pokrivača u jednom kutu, ono je prihvatilo promjenu gledajući je onim svojim kosim, poluzatvorenim očima kao da bi reklo:
»U redu, budući da se već brineš o meni i shvaćaš moju važnost, odričem se onih crvenih čarapa.«
Anđelika uzme čarape i stane ih zamišljeno provlačiti među prstima...
Kupila sam ih u Parizu - začuje se glas - kod gospodina Bernina. Znate gospodina Bernina, trgovca u Galeriji Palače.

2.
BUĐENJE PREKRASNE BRODOLOMNICE
Vojvotkinja de Maudribourg bila se probudila pa je, podlakćene glave, promatrala Anđeliku.
Začuvši joj glas, Anđelika se okrene i ponovno se, kao nedavno na obali, osjeti kao pogođenom predivnim pogledom »dobrotvorke«.
»Kao da je urokljiv taj pogled!« ona pomisli bližeći se vojvotkinji.
Tamne zjenice kao da su zastrle ono ljiljanski čisto, gotovo dječje lice i dale mu nekakvu tragičnu zrelost, poput pogleda u nekih odveć ozbiljnih dječaka što su sazreli patnjom.
Ali taj dojam minu vrlo brzo.
Čim se Anđelika nagnula nad nju, izraz vojvotkinjina lica začas se promijenio. Iz njezinih je očiju zračio blag, smiren sjaj. Prijateljski je gledala groficu de Peyrac, na usnama joj je lebdio monden osmijeh dobrodošlice.
Uzela joj je ruku što je počivala na plahti, osjetila je kako joj je svježa, nema groznice. Ali je u nježnom zglavku snažno kucalo bilo.
Divili ste se mojim čarapama - reče gospođa de Maudribourg. - Zar nisu lijepe? Njezin je harmoničan glas zvučao malo neprirodno.
To je svila isprepletena dlakom afganskog kozlića i zlatnom žicom - objasni vojvotkinja. - Zato su tako mekane i blistave.
Zbilja su vrlo lijepe i elegantne - prihvati Anđelika. - Da, poznavala sam gospodina Bernina i vidim da je očuvao svoj glas.
Imam i rukavice iz Grenoblea - požuri se dometnuti vojvotkinja - s mirisom ambre. Gdje su mi? Htjela bih da ih vidite...
Dok je govorila, pogled joj je lutao naokolo, činilo se kao da joj nije najjasnije gdje se nalazi ni tko je ta žena kraj nje, što drži njezine crvene čarape u ruci.
Možda su vam se rukavice izgubile s ostalom prtljagom... - Anđelika će obazrivo, kako bi joj pomogla shvatiti stvarnost.
Bolesnica se živo zagleda u nju, pa joj preko izražajna pogleda prijeđe izraz tjeskobe koji se odmah ugasi pod sklopljenim vjeđama. Zatvorenih očiju, vojvotkinja spusti glavu na jastuk. Bila je vrlo blijeda, stala je teško disati. Prinijela je ruku čelu i šapnula:
Oh, da! Točno! Onaj užasni brodolom! Sad se sjećam. Oprostite, gospođo, što sam tako glupa...
Tren je šutjela, pa nastavi:
Zašto nam je kapetan rekao da ćemo doći u Quebec? A mi nismo u Quebecu, zar ne?
Vrlo smo daleko od njega!... Uz povoljan vjetar, imali biste tri tjedna puta.
Pa gdje smo onda?
Ovo je Gouldsboro, na obali Mainea, jedno naselje na južnoj strani Francuskoga zaljeva.
Anđelika je htjela pobliže objasniti koliko je Gouldsboro udaljen od Quebeca, ali njezina sugovornica prestrašeno klikne:
Što mi to govorite?! Maine, Francuski zaljev! Ali to znači da smo iza Nove zemlje skrenuli s pravca puta i obišli cijeli poluotok Akadiju na jug umjesto da sa sjevera dođemo u Zaljev st. Lawrencea.
Vidjelo se da zna zemljopis ili je barem prije odlaska u američku pustolovinu proučila zemljopisnu kartu. Činila se užasnutom.
Zar smo tako daleko! - šapne. - Što će sad biti s nama? Jadne djevojke koje sam povela da se udaju u Novoj Francuskoj!...
Žive su, gospođo, i to već mnogo znači. Nijedna se nije utopila, neke jesu teže ozlijeđene, ali će se brzo oporaviti, budite uvjereni.
Neka je Bogu hvala! - šapne vojvotkinja de Maudribourg revno. Zatvorenih očiju i sklopljenih ruku, kao da se bila zadubila u molitvu.
Sunce se na zapadu spuštalo i jedna je njegova zraka ozarila vojvotkinjino lice dajući mu zapanjujuću ljupkost. Još jednom se Anđeliki učini da se nalazi u vlasti ćudljive sudbine. Gdje je ta stara i debela »dobrotvorka kraljevskih zjenica« koju je ona bila zamislila? Umjesto nje ova se mlada žena zadubljena u molitvu čini nestvarnom.
Kako da vam zahvalim, gospođo? - reče vojvotkinja okrećući se k njoj. - Čini mi se da ste vi gospodarica ovoga dvorca pa nedvojbeno dugujemo život vama i vašem suprugu.
Na ovim je dalekim žalima sveta dužnost pomoći svome bližnjemu.
Dakle, evo me u Americi! Ah, kakvo čudnovato otkriće! Neka mi Bog pomogne! Potom, ovladavši sobom, vojvotkinja nastavi:
Pa ipak, upravo me tu uputila Djevica koja mi se prikazala. Znači da se moram pokoriti njezinoj svetoj volji. Zar to što se nijedna djevojka nije utopila, nije već jasan znak da me nebesa štite?
Svakako jest.
Sunce na zapadu preplavilo je sobu purpurnim sjajem. Niz tamnu vojvotkinjinu kosu klizne vatren odsjaj. Njezine su guste i mekane vlasi odisale mirisom koji Anđelika nije mogla prepoznati. U trenu kad se nagnula nad vojvotkinju, onaj je miris u njoj izazvao nekakav čudan, neodređen nemir, osjećaj da se radi o nekom znaku koji bi ona morala shvatiti.
Čudite li se mirisu moje kose? - upita vojvotkinja, ženski pronicljivo shvaćajući Anđelikinu misao. - Drukčiji je od svakog drugog mirisa, zar ne? Pripravljaju ga posebno za mene. Dat ću vam koju kap, da vidite hoće li vam se svidjeti.
Zatim, sjetivši se da joj je dragocjeni miris sada vjerojatno na dnu mora, vojvotkinja duboko uzdahne.
Hoćete li da pozovem vašu pratilju, Petronillu Damourt? - upita Anđelika, željna da pođe potražiti muža.
Ne, ne - naglo odbije gospođa de Maudribourg. - Oh, molim vas, ne nju! Nemam snage... Jadna žena, vrlo je vjerna, ali je tako teška!... A ja sam strašno umorna. Ja bih malo spavala...
Opružila se ispod plahti u nekakvu svečanu položaju - ruku opruženih niz tijelo, zabačene glave - i kao da je odmah zaspala.
Anđelika priđe prozoru da spusti drveni kapak, kako bolesnici ne bi smetalo prejako svjetlo. Trenutak je promatrala žal purpurno obojen sunčevim zalazom, uočila je onu predvečernju živost i u tvrđavi i u naselju. To je bio čas kada žega popušta, u kućama se sprema večernji obrok i s njihovih se dimnjaka dižu perjanice dima, čas kada duž žala i na hridima mornari i Indijanci pale svoje vatre.
Uočila je da su toga dana u Gouldsborou ispekli kruh, što se inače radilo tek jednom mjesečno; imali su za to u zemlji iskopane peći koje su grijali žeravicom i užarenim kamenjem. Osjetila je miris svježeg i slasnog kruha što se dizao do nje i vidjela djecu kako kući nose košarice pune zlatnih velikih glava kruha.
Život se nastavljao unatoč borbama koje su bile potresle maleno naselje.

»Joffrey je tako htio«, reče za se Anđelika. »Koliko je snage u njegovoj želji da nadživi, da održi život! U dodiru s njim, svak je kao zanesen. Ima strašnu snagu... strašnu...«

3.
ANĐELIKA MISLI DA JE NAŠLA PRIJATELJICU
Anđelika naglo pokri lice rukama, jecaj je potrese poput kakva vala pokrenuta iz dubine njezina bića.
Sama pomisao na muža, onoga grofa de Peyraca što s takvom snagom i odvažnošću u isti mah u svojim rukama drži sudbinu svih stanovnika Gouldsboroa, podsjetila ju je na nesreću koja se tih posljednjih dana bila oborila na njih, na ljubav koja ih je tako tijesno vezala.
Tu je nesreću još teže osjećala u večernjem miru, kao kad čovjek promatra propast izazvanu katastrofom iz koje je za dlaku iznio živu glavu... Gotovo je!
Svakako, na izgled je sve u redu, ali jest nešto uništeno... Stezalo ju je gorko razočaranje.
Zašto nije poslao po nju?
Zašto nije došao, raspitati se kako joj je?
Toga cijeloga dana što ga je provela u tvrđavi, kraj uzglavlja vojvotkinje de Maudribourg, neprestano se nadala da će doći, da će što poručiti.
Ništa! Dakle, još se ljuti. Jutros mu je, na odveć kratak čas, mogla prići, govoriti mu, kriknuti da ga voli... I on ju je naglo stegnuo takvom silinom da se i sad, pri samom sjećanju na to, osjećala smućenom. Još je osjećala kako je njegove ruke stežu poput kakva čelična pritezača, kako je grli takvom divljom strašću da joj se cijelo tijelo uzbuđuje dubokom, neopisivom putenom željom. Svijest da pripada njemu, samo njemu, do smrti... Slatke li smrti - u njegovu naručju, bez ikakve druge misli osim sreće, neograničene sreće u spoznaji koliko je silno voli.
Ali, evo, nakon one trenutne stanke, strah joj se vraća.
Isto je tako, tijekom te nedavne drame, propustila mnoge Joffreyjeve prisne geste. Mislila je da ga zna, shvaća, ali sad više nije sigurna u to... Bilo je riječi, pokreta, uzvika ljutita čovjeka, ljubomorna ljubavnika, za koje je ranije držala da mu nisu svojstveni.
Međutim, nije nju to najteže povrijedilo, jer je, premda nejasno, shvatila da je ona, i nitko drugi, potaknula tu nepoznatu značajku njegove naravi.
Ukratko, on - koji je u svakoj prilici znao posve vladati sobom - onim je strašnim izljevima bijesa i ne htijući pokazao koliko voli nju, i samo nju od sviju žena. Sad više nije bila tako sigurna. Željela bi da joj to izrijekom potvrdi. Ali su joj u svakom slučaju draže bile ta silovitost i grubost nego neka njegova okolišanja, neke zamke koje joj je namjestio valjda da bi ona učinila kakav pogrešan korak. Kao na primjer kad ju je namamio na Otok starog broda s Colinom, kako bi ih onda zatekao u naručju... Zar to nije bio opak čin, njega nedostojan?... Razmišljala je o tomu i teško patila, patnjom prema kojoj je beznačajna bila ona pljuska kojom ju je tada udario. Mora ga shvatiti. Mora mu otkriti dušu, bez obzira na sve što se dogodilo, jer je nepodnošljivo muči strah da ga je izgubila zanavijek.
Kako se nešto takvo moglo dogoditi među njima, obrušiti se na njih iznenadno, bez ikakva znaka opomene, poput kakva vihora pustošnika? Ne samo iznenadno, nego i himbeno i podmuklo, izmaknuvši njihovoj budnosti. Anđelika se pitala, pokušavala pronaći početak, shvatiti kad se sve to začelo, na koji se način u nekoliko dana zbilo
toliko kobnih slučajnosti da su oni, takvi nježni ljubavnici, vjerni prijatelji, tako ludo zaljubljeni, stali drhtati jedno pred drugim? Kao po kakvim činima, po nekoj mori!... Činilo se da je sve počelo u Houssnocku, kad ju je Joffrey poslao neka malu Engleskinju Rose-Ann otprati do njezinih djedova, doseljenika što žive u Novoj Engleskoj, blizu granice Mainea. Kako je bio zauzet pregovorima s jednim indijanskim poglavicom, poslao joj je svoje upute po Cantoru, i zakazao sastanak s njom na ušću Kennebeca.
Dalje su se događaji nizali vrtoglavom brzinom.
Englesko su naselje napali Kanađani i njihovi indijanski saveznici Abenaki, po svemu sudeći zato da bi zarobili nju, suprugu grofa de Peyraca.
Anđelika je uspjela pobjeći zahvaljujući Piksarettu, poglavici Patsuiketta, pa je u zaljevu Casco naišla na gusara Zlatobradog, koji se tu motao, a koji nije bio nitko drugi nego njezin nekadašnji ljubavnik Colin Paturel, kralj robova Miqueneza, onaj što ju je spasio iz harema Mule Ismaila, i koji je, možda jedini od svih muškaraca koji su nju voljeli, jedini u njezinim uspomenama i njezinoj puti ostavio nekakvo žaljenje, neodređenu čežnju, posebnu nježnost.
No, taj je osjećaj bio nekako blijed prema nezasitnu žaru, muci, strasti, neodoljivoj žudnji, ludoj, neshvatljivoj, neobjašnjivoj naklonosti koju je osjećala prema Joffreyju. U nekim ju je trenucima stezala poput luđačke košulje, ali je inače to bila predivna sreća, blistavo sunce njezine nutrine koje ju je grijalo, ispunjavalo joj život, udovoljavalo potajnim željama njezina srca, njezinih snova, čitava njezina bića.
Ni sa čime se to nije moglo usporediti. Ali je jednom ljubila Colina, bila je sretna u njegovu naručju, pa kad ga je ponovno srela, u jednom trenutku osamljenosti, izgubljenosti i umora, u njoj se probudila nekakva radost, slatka i senzualna, nadasve senzualna. Bila je na pragu da podlegne u jednom trenu vrtoglavice, da popusti munji žudnje u onom polusnu koji ju je obuzeo kad ju je Colin stisnuo uza se pokrivajući je cjelovima i milovanjem.
Bila je kriva. I odveć je voljela ljubav i njezine tajne i rajske ekstaze.
Osim jednog kratkog razdoblja svoga života, nakon što su je silovali kraljevi mušketiri za vrijeme pobune u Poitouu, razdoblja u kojem nije mogla podnijeti da je muškarac dotakne - i koji je sada posve lijepo zaboravila - inače je oduvijek uživala u ljubavnoj igri, u njoj je iznalazila stalno zadovoljstvo s uvijek novim oćutima.
Odveć voli ljubav! Eto gdje je zlo, slabost i čarolija.
Joffrey. Joffrey čarobnjak, on joj je prvi otvorio vrata čarobnoga carstva, prvi je njezinoj mladosti otkrio užitak. I opet je on, nakon petnaest godina rastanka, za kojih ga je držala mrtvim, izliječio duboke rane nanesene njezinoj ženstvenosti, ponovno je uveo u život osjetila i bezgraničnom nježnošću, brigom i strpljenjem u njoj iznova oživio ljubav...
Kako bi ga mogla zaboraviti? Što se toga dijela života tiče, njemu duguje sve. S njim su joj se osjetila uputila i procvala, on ju je izliječio i uskrsnuo u njoj ljubavni život koji ju je sada, zatekavši je zrelom, bića obogaćena i istančana iskustvom, ispunjavao zanosnim osjećajima, osposobljavao da do dna okusi čudotvornu stvarnost ljubavi.
I odveć je laka bila ta slabost s koje je na tren zadrhtala silnom žudnjom, stegnuta snažnim Colinovim rukama, kad ju je zatekao u snu na svom brodu Marijino srce. S naporom se od njega otrgnula, oduzela mu se...
Kako se dogodilo da ju je vojnik Kurt Ritz, bježeći s broda, ugledao kroz brodsko okno upravo u tom trenutku, »golu u naručju Zlatobradoga«?
Kako se dogodilo da je taj čovjek u službi Joffreyja de Peyraca, ne znajući koja je ona žena što ju je vidio u onakvu položaju, ispričao to ne samo u nazočnosti samoga grofa nego i pred svim odličnicima Gouldsboroa?
Kakav užas! Kakav strašan trenutak za sve! I za njega! Da se prevara, koje je on žrtva, obznani na takav način, pred tolikim ljudima!
Shvaća njegovu grubost kad se ona našla pred njim. Ali, što sada učiniti da umiri njegov revolt? Kako ga urazumiti da nije zbilja ljubila, da nikada ne bi mogla ljubiti drugoga osim njega?... Da ako on nju više ne voli, ona će umrijeti, da, umrijeti...
Odjednom se odluči. Neće ostati tako čekati kao kakva budala. Večeras će opet otići k njemu, molit će ga, pokušat će mu objasniti. Ako je svojim riječima odbije, rani, utoliko gore. Sve joj je milije od ovoga, od ovakva življenja odvojena od njega. Bilo što drugo bolje je od njegove hladnoće.
Neka je ponovno zagrli. Neka je u svom gnjevu stisne toliko da je uguši, da joj slomi kosti.
Žurno priđe toaletnom stolčiću i vidjevši u zrcalu da joj suze teku niz lice, malo se napudra.
Rasplela je pundžu i brzo iščetkala gustu kosu četkom od kornjačevine obložene zlatom - još jednim njegovim darom. Htjela je biti lijepa, ne utučena i napeta kakva je bila tih posljednjih dana.
Otkad ga je bila smjestila na prostirku, mače je ležalo sklupčano, nije se maknulo iz one blažene udobnosti koju nije bilo već odavna a možda još nikada iskusilo. Nepomično, blago, mirno, gotovo nestvarno, onakvo sitno, bolesno krhko, činilo se kao da jedva i postoji. Ali kad mu je ona stala govoriti, odmah je snažno počelo presti, izražavajući svoju zahvalnost i sreću kako je najbolje umjelo.
Slučajno je ono srelo Anđeliku, nakon teškog lutanja, i ona je njemu postala nebo, obzorje, izvjesnost. Od nje, od ljudskog bića koje mu se smilovalo, ono je očekivalo sve i znalo je da se neće razočarati.
Idem - ona mu se povjeri. - Budi dobar. Vratit ću se...
Još jednom je bacila pogled na krevet. Vojvotkinja je spavala, opružena svom svojom dužinom. Sa četkom u ruci, Anđelika se pokušavala dosjetiti nečemu što joj je izmicalo.
Zašto me tako gledate? Ima li na meni nečega što vas brine? - upita bolesnica ne otvarajući oči.
Oprostite, gospođo... ništa posebno... mislim da mi je pozornost privukao položaj u kojem ste spavali. Jeste li možda, kojim slučajem, odgajani u samostanu još od najranije mladosti?... Sjećam se kad sam ja bila ondje, kako su nam zabranjivali da spavamo drukčije, samo nauznak, s rukama i šakama na pokrivaču... pa i zimi. Ne moram vam niti reći da se tome nisam nipošto pokoravala. Bila sam vrlo nedisciplinirana.
Pogodili ste - nasmiješi se gospođa de Maudribourg. - Cijelu sam svoju mladost provela u samostanu i priznajem da ni danas nisam u stanju spavati drukčije nego samo u položaju zbog kojeg me kudite.
Ne kudim vas. U kojem ste samostanu bili?
U Poitiersu, kod uršulinki.
U Rue des Montees?
U Poitiersu nema drugih koludrica osim uršulinki u toj ulici.
I ja sam ondje bila - usklikne Anđelika. - Kakva slučajnost! Jeste li možda iz Poitoua?
Rođena sam u Ratternayju.
Kod Mervanske šume.
Na izlazu iz doline Janot. Znate, ondje teče Roue - reče vojvotkinja odjednom živahno. - Naš je dvorac bio na rubu šume. Imali smo goleme kestenove. Kestenovi i žirovi po tlu mirisali su tako jako da bi samo to gotovo zasitilo čovjeka. U jesen sam satima šetala slušajući kako krčkaju pod nogama.
Oči su joj sjale, obrazi joj se bili oblili rumenilom.
Na drugoj strani Rouea nalazi se dvorac Machecoul - reče Anđelika.
Da - potvrdi mlada žena. Potom će šapatom - Gilles de Retz.
Prokleti.
Đavolov čovjek.
Što je ubijao djecu da bi od Sotone dobio tajnu kamena mudrosti.
A zbog svojih je zločina obješen u Nantesu.
Tako je! Gilles de Retz!
Stale su se smijati. Reklo bi se da su se prisjetile zajedničkog prijatelja. Anđelika sjedne kraj vojvotkinjina uzglavlja.
Znači, iz iste smo provincije. Ja sam rođena u Sanceu, kod Monteloupa, iznad močvara.
Kakva zgodna slučajnost! Ali, samo se izvolite češljati, molim vas - reče Ambroisine uzimajući četku koju je Anđelika bila odložila na krevet. - Imate predivnu kosu. Kao u kakve vile.
U Poitouu, kad sam bila mala, mještani su me često nazivali vilom.
A kladim se da su zamišljali kako za uštapa idete noću u šumu plesati oko kakva druidskog kamena!
Upravo tako! Kako ste to lijepo pogodili?
U našem kraju uvijek se okolo nađe pokoji vilinski kamen - odvrati gospođa de Maudribourg sanjalačkim glasom.
Bilo je nečeg milog i ljupkog u pogledu kojim je pogledala Anđeliku.
Čudno - nastavi vojvotkinja poluglasno - upozorili su me neka se čuvam vas. A odjednom otkrivam da ste mi tako slična, gotovo kao kakva sestra. Iz Poitoua ste, gospođo de Peyrac. Kakva sreća!
Tko vas je upozorio da se čuvate mene? - upita Anđelika. Sugovornica skrene pogled. Kao da se ovlaš stresla pa reče:
Oh, znate kako je, u Parizu se sada već često spominje ime vašega muža kad god se govori o poslovima Kanade. Spominje se... recimo... kao jedan od onih što su blizu... i odveć blizu... posjedima francuskoga kralja. A kladim se da se na isti način govori o njemu u Londonu.
Obujmila je rukama koljena koje je bila podignula sjedeći na krevetu. U tom se položaju činila vrlo mladom, damom bez ikakve izvještačenosti, oslobođenom svojih titula i teškog tereta svojih obveza. Anđelika uoči da jednom šakom steže drugu, što je vjerojatno bio znak duboke emocije, ali je i dalje spokojno i netremice gledala Anđeliki u oči.
»Kao da ima zlata u dnu očiju«, pomisli Anđelika. Iz daljega, vojvotkinjine su se oči činile vrlo tamnima, crnim poput ugljena, ali se iz blizine mogla uočiti njihova jantarna boja iz koje je zračio nekakav odsjaj čistoga zlata.
Šutke su se promatrale. Vojvotkinja je držala malo podignutu glavu, na usnama joj je tek lebdjela sjenka osmijeha. U njezinoj odvažnosti i mondenoj otvorenosti bilo je nečeg usiljenog, smišljenog. Kao da je sebi naložila da drži glavu gore, kako je ne bi oborila i izbjegnula tuđem pogledu.
I lijepo, nalazim da ste vrlo simpatični - reče vojvotkinja kao u zaključku nekog svog tijeka misli.
A zašto ne bih bila? - odvrati Anđelika živo. - Tko me je mogao kod vas oslikati crnim bojama? I tko me u Parizu može poznavati i znati tko sam? Tu u dubokoj šumi...
Nemojte se ljutiti - reče Ambroisine blago, spuštajući ruku na Anđelikin zglavak. - Čujte, draga moja, što se mene tiče, mislim da je divno što sam se ovako našla u Novom svijetu i upoznala vas i vašega muža. Uopće se ne obazirem na brbljanja, ogovaranja i klevete. Obično želim stvoriti svoje vlastito mišljenje o osobama na koje me se upozorava. Dapače, možda zbog svoga neovisnog ili oporbenog duha, jer sam
pomalo tvrdoglava poput svih žena, takvim osobama unaprijed dajem stanovitu prednost. Želim vam nešto priznati. Gledana iz Pariza, Amerika mi se činila golemom, bezgraničnom, a takva i jest. Unatoč tomu, bila sam uvjerena da ću vas jednoga dana sresti u njoj... Nekakav predosjećaj, da... Sad mi pada na um... neka izvjesnost. Onoga dana kad je preda mnom izgovoreno vaše ime, malo prije nego što smo se ukrcali na brod, jedan mi je unutrašnji glas rekao: »Upoznat ćeš je!« I evo... Možda je sve to Bog htio...
Bilo je nekakva čara u onoj neodlučnosti s kojom je govorila. Glas joj je imao blag zvuk, ovlaš zamagljen, tu i tamo je zastajkivala, kao da joj je ponestalo daha. Anđelika primijeti da je pozorno sluša. Htjela bi otkriti kakva je skrivena narav te žene. Vojvotkinjina pomalo izvještačena i teatralna uglađenost bila je izazvana naporom što ga je ona morala uložiti u komuniciranju sa svojim bližnjima.
»Ta je žena, zacijelo, osamljena«, pomisli Anđelika.
Takav se zaključak nije slagao s blistavom mladošću gospođe Ambroisine de Maudribourg. Osim toga, bilo je na njoj nečeg dječjeg, poteklog, kako zaključi Anđelika, iz oblika njezinih usana i izgleda usta. Maleni, lijepi, savršeno ravni gornji zubi ovlaš su joj stršili i podizali ružičastu i lijepo oblikovanu usnu; u nekim trenucima to joj je davalo izgled namrštene djevojčice nakon plača. I smiješila se nekako također ganutljivo naivno. Ali su joj oči bile pronicljive, zrele i sanjalačke.
»Koliko joj je zapravo godina? Trideset? Manje? Više?«
Vi me ne slušate - naglo će vojvotkinja.
I nasmiješi se upravo onim razoružavajućim i zbližavajućim osmijehom, zabacujući gustu crnu kosu što joj je bila skliznula na obraz.
Gospođo - ona će nekako tajnovitim tonom - budući da ste iz Poitoua, jeste li čuli vrisak mandragore kad je iskapaju u Božičnoj noći?
Anđelika osjeti nekakav prizvuk sukrivnje u tom neobičnom pitanju. Zagledala se u oči Ambroisine de Maudribourg, i vidjela kako u njima blista, kao iz tame kakve šumske močvare, odsjaj zvijezda.
Da - prihvati također tišim glasom - ali je to bilo u rujnu. U nas nađu crnog psa da bi iščupali čarobno korijenje iz zemlje u rujnu.
I valja odmah žrtvovati psa u čast božanstva podzemlja - dometne Ambroisine.
I valja ga obući u skrlet kako bi se udaljile đavoske sile koje bi ga se htjele dočepati
nastavi Anđelika.
Obje se grohotom nasmiju.
Kako ste lijepi - najednom će gospođa de Maudribourg. - Da, muškarci zbilja moraju ludjeti za vama.
Ah, ne govorite mi o muškarcima - ljutito otpovrne Anđelika. - Upravo sam se strašno posvađala sa svojim mužem.
To je dobro - prihvati vojvotkinja. - Mislim da je dobro ako se muž i žena od vremena do vremena svađaju. To znači da svatko čuva neokrnjenu svoju ličnost.
Njezina je primjedba otkrivala zrelu narav. Anđelika je sad počinjala shvaćati čime to ona utječe na svoje štićenice. Osjetila je naglu želju da se povjeri toj ženi što joj je do maloprije bila tuđa a sad odjednom tako bliska. Možda bi od nje dobila kakav savjet kojim bi jasnije shvatila samu sebe. U dnu vojvotkinjina pogleda bilo je blagosti i ljubavi, nekakve vječne mudrosti. Anđelika dođe k sebi i promijeni temu.
Imate li možda komadić mandragore u kutijici? - upita položivši prst na zlatni lančić što ga je vojvotkinja imala oko vrata.
Vojvotkinja se lecne.
Oh, ne! Odveć bih se bojala. Ona je ukleta! Ne! Imam slike svojih svetaca zaštitnika.
Iz njedara izvadi tri zlatna medaljončića i položi ih Anđeliki na dlan.
Arkanđel Mihael, sveta Lucija, sveta Katarina - reče. Medaljončići su bili topli od dodira s kožom i Anđeliku prožme nakakav čudan osjećaj.
Nosim ih od svoje prve svete pričesti - nastavi vojvotkinja povjerljivim tonom. - Kad noću ne mogu zaspati, osjećam ih na sebi pa mi se strah smiruje.
Čega se bojite?
Vojvotkinja ne odgovori. Sklopila je oči i licem joj prijeđe izraz patnje. S uzdahom se spusti na jastuke, ruku položenih na medaljončiće.
Kad ste maloprije spomenuli mandragoru - reče Anđelika - jeste li me htjeli iskušati? Jeste li možda htjeli doznati jesam li vještica, kako glupaci govore u Quebecu a možda i u Parizu? Onda znajte, draga moja, da se služim mandragorinim korijenjem radi spravljanja jednog lijeka arapskog podrijetla što se zove
»uspavljujuča spužva«. Pomiješana s malo kukute i kupinova soka, ublažuje bol. Ali je nikada nisam tražila niti iskapala. Imam svega nekoliko komadića koje sam nabavila kod jednog ljekarnika Engleza.
Ambroisine de Maudribourg slušala ju je gledajući je kroza svoje duge trepavice. Odmah ubaci:
Znači, istina je? Imate veze s Englezima? Anđelika slegne ramenima.
Engleza ima posvuda po Francuskom zaljevu. Ovo nije Kanada, nego Akadija, vrlo blizu Novoj Engleskoj. Ugovori su tako dobro sklopljeni da se posjedi francuskoga kralja svugdje isprepliću kao nerazmrsivim labirintom s engleskim trgovinskim postajama.
A posjed kojem ste vi gospodarica ne pripada ni jednoj ni drugoj državi?
Vidim da ste dobro obaviješteni - lako se nasmiješi Anđelika. Kad se prvi put iskrcala u Gouldsborou, kraj joj se učinio izgubljenim žalom, najdaljim i najzabačenijim kutkom na svijetu.
Ali su ruke ljudi i vladara već oblikovale ona poludjevičanska područja. Joffrey de Peyrac postajao je važan pijun, zapreka ili saveznik.
Odjednom se Anđelika trgne.
Što radi ona tu? Nije li maloprije odlučila poći potražiti ga?... Kao da se odjednom, nekakvim činima, ukočila...
Opet požuri k prozoru.
Mračilo se. U sve gušćem polumraku razabrala je brod što je upravo ulazio u luku.
»Opet nečiji posjet, nekakav stranac, tko bilo. Francuz, Englez, Nizozemac, gusar ili tko zna što i tko, pokušat će uvjeriti Joffreyja neka pođe s njim tko zna kamo radi kakve bilo istraživačke ili kaznene operacije. Ah, ne! Ovaj put neće mi pobjeći ispred nosa, bez ikakve obavijesti, neće me pustiti samu neka ga čekam...«
Uzme ogrtač od tuljanova krzna i prebaci ga preko pleća.
Oprostite, gospođo - reče vojvotkinji - moram vas ostaviti. Ne znam hoće li vam se svidjeti, ali poslat ću vam jednu vašu pratilju. Upalit će vam svijeće i, ako se osjećate bolje, donijet će vam kakvo jelo. Ako vam štogod zatreba, samo tražite.
Odlazite? - upita vojvotkinja bezbojnim glasom. - Oh, molim vas, nemojte me napustiti!
Ali, tu ste savršeno sigurni! - odvrati Anđelika osjećajući nemir što je odzvanjao u glasu bolesnice.
Unatoč odvažnom držanju, bila je slaba i jedva se oporavljala od užasa pretrpljeila prilikom brodoloma. Nije li ispripovijedala, kao nešto posve prirodno, da je imala priviđenja?...
Odmah ću poslati nekoga k vama - reče Anđelika uvjeravajući je kao kakvu djevojčicu. - Budite mirni.
Naglo naćuli uši; čula je muške korake uza stube. Časak kasnije kroz vrata proviri Enrico Maltežanin.
Gospođo grofice, Rescator vas zove.

4.
KONAČNO POMIRENJE ANĐELIKE I NJENOG MUŽA
Čim bi se našao na kopnu, Enrico bi svoga gospodara nazivao Rescatorom. Uzburkana srca, i uplašena i obradovana, Anđelika ga je slijedila.
Dakle, unatoč svemu, »On« ju je osobno dao pozvati.
Žurila je za Maltežaninom. Izišli su iz tvrđave, išli prema stablima. Kad su došli na kraj naselja, kojega je zadnja kuća ležala malo podalje, Anđelika začu huk mora što udara u litice i sjeti se sličnih riječi koje su je bile odvukle u zamku. To se dogodilo nekoliko dana prije, kad je uvečer nepoznat mornar blijeda lica i čudnih očiju došao i rekao:
Gospodin Peyrac vas zove.
Onda ju je taj mornar odvukao na Otok starog broda. Nagonski je opipala pojas. Zaboravila je svoje pištolje. Kakva ludost! I ne htijuči, Anđelika dovikne Maltežaninu:
Šalje li te zbilja gospodin de Peyrac? Nećeš li me i ti prevariti?
Što se tu zbiva?
Grof je bio na vratima one zadnje drvene kuće. Njegova je visoka prilika bila osvijetljena vatrom što je plamtjela u seoskom kamenom kaminu.
Anđelika uzdahne olakšano.
Ah, uplašila sam se da upadam u novu zamku. Prošli je put to bio jedan bijeli demon, koji je došao s mora.
Bijeli demon?...
De Peyrac ju je pozorno gledao.
Sišao je njoj u susret i pomogao joj prekoračiti kameni prag.
Jednim je pokretom otpustio Maltežanina, pa je zatvorio vrata koja su svojim debelim drvenim krilima gušila huk valova.
U maloj prostoriji čulo se samo pucketanje vatre. Anđelika priđe kaminu i ispruži ruke nad vatru. Drhtala je od nagla uzbuđenja. Grof je to primijetio.
Vrlo ste nervozni! - reče joj nježno.
Pogledala ga je svojim lijepim očima što su od zemlje bile potamnjele te su joj zjenice bile nalik na uzburkano more.
To i nije čudno, nakon ovih strašnih dana. I mislila sam da valjda niste zaboravili što ste jutros rekli.
Kako bih to mogao zaboraviti, osobito kad me gledate tim svojim divnim očima! Svu ju je prožeo njegov dobro znani glas, s prizvukom nježnosti, i ona se zaneseno zagleda u nj, ne vjerujući da joj on sve oprašta. De Peyrac se nasmiješi.
Ljubavi moja, sad je vrijeme da se objasnimo - on će blago - i odveć smo oklijevali. Sjednite.
Pokazao joj je jedan od dvaju stolaca što su uz grubi stol, drvenu pregradu i nekakav ribarski pribor sačinjavali sav namještaj u kolibi.
Grof je također sjeo za stol, njoj sučelice. Pozorno se zagledao u nju, žarkom su mu strašću sjale oči dok je prelazio preko njezinih crta uokvirenih bogatom svijetloplavom kosom, preko tragova što ih je utisnula bol i udarac koji ju je ranio. Potreslo ga je svjedočanstvo njegove vlastite silovitosti.
Oh, ljubljena moja! - šapnuo je muklo. - Da, imate pravo, ne dopustimo našim neprijateljima da nas nadjačaju. Ne postoji takva uvreda koja bi bila vrednija od onoga što nas veže.
Ja vas nisam uvrijedila - ona zamuca. - Ili barem nisam htjela...
Volim tu ogradbu - reče de Peyrac. I odjednom se nasmije.
Draga moja, divni ste. Uvijek sam se veselio i divio vašoj neposrednosti. No, sjednite.
Nije znala da li joj se ruga, ali je njegov topao glas smirio napetost koja ju je mučila. Sjela je, kako joj je rekao. Pred njegovim pogledom punim ljubavi već je nestajao njezin strah i onaj užasni dojam da ga je izgubila i da je ponovno posve sama na svijetu.
Nismo li možda i odveć dugo bili sami? - on će kao odgovarajući na neku svoju misao. - Možda nekoć, kad nas je kralj svojom zabranom razdvojio, nismo znali izvagati snagu svoje ljubavi pa je moguće da pri ponovnom sastanku nismo umjeli točno ocijeniti dubinu svojih rana. Dugo ste se morali braniti sama, sumnjati u svakoga, bojati se okrutne sudbine koja vas je već jednom tako strašno pogodila.
Oh, da! - gotovo zajeca Anđelika. - Imala sam samo osamnaest godina. Vi ste mi bili i raj i život, a bila sam vas izgubila zauvijek. Kako sam mogla preživjeti takav udarac?...
Da, jadna djevojčice. Nisam točno ocijenio snagu osjećaja što ste mi ga udahnuli, a osobito snagu vaših osjećaja prema meni. Htio sam vjerovati da ćete me mojim nestankom zaboraviti.
Dobro vam je došlo kako biste se mogli pridružiti svojoj prvoj ljubavi, znanosti... Oh, ja vas znam... Bili ste spremni i smrt prihvatiti samo da biste znali kako se Zemlja okreće, a rastavši se sa mnom mogli ste preživjeti i uživati u svim slastima svoga pustolovnog života.
Da, imate pravo... Ipak, počujte što sam otkrio ovih posljednjih dana, tijekom ove oluje koja je potresla nas oboje. U redu, vi ste me svojedobno zaveli i ja sam bio lud za vama; ipak, kako ste maločas rekli, uspio sam nadživjeti. Ali danas, to više ne bih mogao. Evo što ste od mene učinili, gospođo. Valjda vam je jasno da mi nije lako priznati takvo nešto.
Nasmiješio se, ali je ona vidjela kako s njegova izražajna lica, gdje su blijedi ožiljci na bakrenoj puti svjedočili o pečatu što mu ga je okrutni život udario, kako s toga lica zrači snaga iskrena, njoj posvećena osjećaja. Njegov je gorući pogled kao u divljenju bio prikovan za nju.
Ljubav je čudna stvar - nastavi grof kao da govori za se - neobičan cvijet. Kad je čovjek mlad misli da će ga ubrati u punom cvatu i da je unaprijed određeno da s vremenom usahne. A zapravo se radi samo o prvijencu jednog ukusnijeg ploda koji je dosuđen samo ustrajnosti, žaru, obostranom upoznavanju. Tijekom ovih minulih dana, mnogo puta sam vas iznova gledao kako stižete u Touluse; lijepa, uznosita, neiskusna, istodobno djetinjasta i oštroumna. Možda tada nisam ni htio uvidjeti da me još više od vaše ljepote privlači vaša svježa osobnost. Tko zna što li se to sviđa u onom prvom pogledu koji dva bića vezuje jedno za drugo? Često su to, a da sami i ne znamo, skrivena blaga, snage još neslućene, koje će se tek kasnije otkriti... I tad sam ostao pasivan. Mislio sam: promijenit će se, postat će poput ostalih, izgubit će tu predivnu upornost, tu žudnju za životom, tu istančanu inteligenciju... a zatim, ne... našao sam ponovno vas i istodobno drugu... Ne gledajte me tako, ljubavi moja. Ne znam otkuda potječe vaš čar, ali me prožima do srži. Te vaše oči - taj novi, nepoznat pogled što ste mi ga otkrili u La Rochelleu, kad ste iz noći i oluje izbili da biste od mene tražili neka spasim vaše prijatelje hugenote - iz njih potječe cijelo zlo, taj je vaš pogled kriv što se od mene stvorio drugi čovjek kojeg više i ne poznajem. Ah, bojim se da vas i odviše volim. Činite me slabim. Drukčijim nego što jesam... Da, moje je zlo poteklo odatle. Iz vaših očiju tajnovita pogleda kojem nikako ne mogu razotkriti tajnu. Znate li, ljubavi moja, što se dogodilo one noći kad ste došli k meni u La Rochelle? Znate što se dogodilo? Dogodilo se to da sam se zaljubio u vas. Ludo zaljubio. Zaljubio sam se upravo luđački, toliko da, znajući tko ste, nisam htio
shvatiti što se to zbiva. Bila je to čitava zbrka, a često i mučenje. Čudna li osjećaja, zbilja! Kad sam vas gledao na Gouldsborou, kako na rukama držite svoju riđokosu djevojčicu, usred vaših prijatelja hugenota, zaboravljao sam da ste vi žena koju sam nekoć bio oženio. Meni više niste bili ona, nego jedna druga žena, gotovo nepoznata, koja me začarala i zavela do srži moga bića i koja me muči svojom ljepotom, svojom tugom, čarom svojih rijetkih osmijeha, tajnovita jedna žena koja mi je nedokučiva a valja mi je osvojiti pošto-poto. Tako sam se u svom dvoznačnom položaju supruga ludo zaljubljena u vlastitu ženu trudio držati se za ono što sam o vama znao nekoć kako bih vas ponovno priveo k sebi, učinio vas meni bližom, i ako sam se ponekad osjećao čak i nespretnim išćući svoja supružanska prava kako bih vas vezao za sebe, to je zato što sam vas htio imati potpuno, kraj sebe kao svoju ljubavnicu, svoju strast, vas, moju ženu što me po drugi put, ali novim i neočekivanim sredstvima, vezuje za svoj jaram. Onda sam se stao pribojavati gorkoga otkrića da u vama više nema ljubavi prema meni, da ću u vašem srcu razabrati ravnodušnost i zaborav prema mužu koji je i odveć dugo bio odsutan, i u nemiru što me snašao zbog čitave te nepoznanice u vama - ah, kako ste bili neuhvatljivi, nedohvatljivi, mala moja časna majko! - možda svoje osvajanje nisam umio privesti sretnom koncu. Stao sam shvaćati da sam u odnosu na žene i odveć lako uzeo život, a u odnosu prema vama, mojoj ženi, osobito lako. I kakvo sam dragocjeno dobro bio zanemario.
Anđelika ga je slušala gotovo bez daha. Požudno ga je slušala i svaka je njegova riječ udahnjivala u nju nov život. Pred njim je ona bila nalik na pticu u zamci pred ptičarom što se služi svim svojim moćima kako bi uza se zadržao to krhko biće koje mu se sprema pobjeći. Zbog milovanja njegova duboka glasa, njegova žarka pogleda, njegove nazočnosti, njoj i te kako vrijedi žrtvovati svaku slobodu. Što predstavlja samotan bijeg u pogibelj pustoga prostora prema toploj izvjesnosti da je kraj njega stigla u svoju luku! To je oduvijek znala, ali joj valja ponovno toga biti svjesna a taj njegov monolog, ta vrsta ispovijedi koju on na takav način iznosi preda nju, iz ljubavi, u njegovoj istodobno istančanoj i iskrenoj analizi otkriva joj kakvo mjesto ona sveudilj ima u njegovu srcu. Nikada nije ni prestao misliti na nju, trudio se da je shvati kako bi je lakše privio uza se.
Vaša me čudna neovisnost stavljala na tisuće muka; naime, ne znajući kakve vam misli padaju na pamet, još sam jače brinuo, a u toj sam neovisnosti također gledao znak da pripadate samo sebi samoj. Razum mi je govorio da se takve duboke rane kojima ste bili pogođeni dok ste bili daleko od mene ne liječe lako, da mi valja imati strpljenja; ali je u meni ostajao strah, pritiskao me, i upravo je strah odjednom planuo kad... Anđelika, ljubavi moja, recite mi zašto ste tek tako otišli iz Houssnocka prema engleskom naselju, a da mene uopće ne obavijestite?...
Ali... vi ste mi to naložili! - ona uzvikne. De Peyrac se namršti.
Kako?
Anđelika prijeđe dlanom preko čela.
Više se ne sjećam točno kako je to teklo, ali znam da sam se zaputila da odvedem Rose-Ann kod djeda i bake prema vašem izričitom nalogu. Dapače, bilo mi je vrlo krivo što nisam mogla krenuti na taj put u vašem društvu.
Grof je razmišljao. Vidjela je kako steže pesnice i nešto gunđa kroza stisnute zube.
Znači, »oni« su to zapravo smislili.
Što želite reći?
Ništa... odnosno, naprotiv, da, počinjem shvaćati neke stvari. Otvorili ste mi oči onog jutra kad ste mi rekli: »Naši nas neprijatelji žele rastaviti. Hoćemo li im dopustiti da pobijede?«... To je još jedna vaša osobina koja me tako iznimno vezuje uz vas. Način kojim mi pomažete usred svih tih zamki i teškoća što vrebaju na nas; to činite samo vama svojstvenom spretnošću i umješnošću... onom kockicom šećera što ste je pred Katarunkom dali malom Kanađaninu, i koja je sve nas spasila od
pokolja!... ali i s takvim točnim predznanjem da me zapanjuje. Stao sam uživati u tom novom osjećaju: da kraj sebe imam ženu koja sa mnom dijeli sav moj život. Pa vaša odsutnost, vaš nestanak, sumnja u vašu vjernost!... Kako se više može podnijeti nešto takvo! Radije bih se vratio pred krvnikov panj. Oprostite mi, ljubavi, što me gnjev bio obuzeo. Ali samo pomislite u kakvo me stanje bacila strast prema vama, kad sam izgubio onaj smisao za pravičnost što ga nastojim zadržati usred životnih nedaća. Zbog vas sam se survao u bijes, u nepravičnost, čak i prema vama u želji da vas udarim i da vam nanesem bol, vama, moja jedina ljubavi, moja ženo... Izvjesno je da nije lako otkriti jednu istinu kojoj nekadašnji grof Peyrac nije bio tako lako podložan: ljubavnu patnju. Ali vi ste mi je nametnuli zahvaljujući svom čaru kojim ste zarobili čitavo moje biće. Vidite, ono što nekadašnja Anđelika, koliko god bila slatka i nesvjesna zavodnica, nije nikada u meni potaknula, uspjela je potaknuti žena koju sam ponovno našao u La Rochelleu, s njezinom novom dušom, njezinim poznavanjem života, njezinim proturječnim značajem... ona vaša odmjerena ljupkost i nasilnost od kojih je nemoguće obraniti se... potaknula je ta gotovo nepoznata Anđelika, što je k meni došla tražiti pomoć za neke ugrožene ljude.
Ušutio je, na tren je razmišljao. Ponovno je gledao prizor one olujne noći, kad se
Gouldsboro, njegov gusarski brod, ljuljao na sidru u skrivenoj uvali kod La Rochellea.
Sjećate se? Kako je one noći sve bilo neobično, neočekivano i misteriozno? Sudbina nas je gurala jedno prema drugome a da o tome nismo ni sanjali. Bio sam sam u svojoj kabini i mislio sam na vas. Pravio sam neke planove, govorio sam sebi: »Evo me pod zidinama La Rochellea, ali kako da je nađem?« Jedini mi je trag bila Rochatova izjava u jednoj španjolskoj luci: »Ona Francuskinja koju ste kupili u Kandiji i koja je pobjegla, znajte da sam je vidio u La Rochelleu!« A onda odjednom ulazi moj zamjenik, Jason, i onim svojim uobičajenim hladnim načinom - jadni Jason
kaže mi: »Ona Francuskinja što ste je kupili u Kandiji je tu i pita za vas.« Pomislio sam da ću poludjeti, poludjeti od sreće, od čuđenja, a i... od straha. Kako je muškarac glup! Više se boji sreće nego bola ili borbe. Možda se boji da je u sreći zamka koja će ga lakše svladati nego bilo kakva nesreća?... Ne znam! Tom prilikom nisam izbjegao uobičajenom pravilu. Da bih se suočio s tim nezamislivim trenutkom, naoružao sam se svim svojim dvojbama, srdžbama, strahovima, gorčinama, nevjericama...
Anđelika se nasmiješi.
Istina, u meni niste mogli ponovno pronaći nikakvu zavodnicu - reče. - U vašim sam uspomenama bila posve drukčija. Kako sam izgledala one noći?... Do kože mokra, blatna, raščupana, bila sam pala trčeći preko ledine...
Bili ste... ah, kako bih to rekao - grof zamrmlja. - Srce mi se slomilo... Činilo mi se kao da je preda me iskrsnula slika svega onoga što vam je nanijela nepravična sudbina, onoga što je od vas učinila ljudska okrutnost, a i moja, možda nesvjesna, okrutnost... Sledio sam se, nisam znao riječju ponovno učvrstiti uzao koji nas je vezivao onkraj jedne takve katastrofe... U Kandiji bi to bilo lakše... Ali sam u La Rochelleu osjetio da ne pripadate našoj zajedničkoj prošlosti, da ste postali druga. A istodobno se zbivalo sve ono što sam vam objasnio maločas. Upravo sam se stao smrtno zaljubljivati u tu drugu ženu, tako drukčiju, tako uzbudljivu, što ne haje za svoj bijedan izgled, za krv što joj teče, za ledenu vodu kojom je oblivena, nego mi izlaže kako valja spašavati njezine prijatelje, prijatelje one žene na koju više niste bili nalik i na koju ste sveudilj bili nalik. To je bio prasak groma u kojem je bilo sve: i divljenje, i radost, i neobjašnjiv čar, i sućut, i nježnost, i spremnost na zaštitu, i strah od gubitka, od gubitka takva blaga, i neizvjesnost trenutka...
Treba li da vam vjerujem? Niste li mi cinično rekli: »Kakvim je to čudom robinja, za koju sam platio cijelo bogatstvo, postala žena za koju danas ne bih dao ni stotinu pijastera?«
Htio sam ironijom prikriti neuobičajena čuvstva. Da, muškarci su glupi. Hoćete istinu?... Jest, one noći ste ovladali mnome. Ali, nekako sam bio izgubio naviku da volim, sposobnost da izrazim ljubav. Valjalo mi je najprije sve to srediti, a priznat ćete da mi je u onom trenutku, zbog onoga što ste od mene tražili, to bilo nemoguće. Onda sam malo-pomalo razmrsio i jasnije nazreo stvari, što sam vam već rekao. U meni ste stajali poput uspomene, koja me svakako morila, ali kao lik sve nejasnijih obrisa, jer u onom svom životu pustolova što krstari svim oceanima nisam mogao vidjeti uza se onu malenu čarobnu groficu koja mi je bila ženom. I koliko god da sam vas tražio, jer nisam mogao prekinuti vezu koja me s vama spajala, vaš je lik u meni ipak bio postao nejasan. I kad sam vas našao, drukčijom, ali ste to ipak bili vi, iznenađenje je istrgnulo iz letargije moje umrtvljeno srce. Srce mi je iznova stalo živjeti i s novom ljubavlju otkrilo je slasti patnji i nadanja. Nije bilo lako osvojiti vas iznova unatoč svim pogibeljima što su nas razdvajale na Gouldsborou. Nakraju sam vas mogao ljubomorno držati uza se u Wapassouu. No, katkad tijekom minule zime, strah da će iskušenje nadmašiti vaše snage i pogrešno mišljenje o vama silili su me da vas ne ranim, ali su me ostavljali u dvojbi o vama. Jer, strašila me vaša sposobnost prešutnog prihvaćanja svega, nisam znao kako svladati tu vašu novostečenu naviku da u teškoćama i patnjama šutite. Znao sam da bi na tomu mogla izniknuti stamena hrid našega međusobnog razumijevanja, ali i da biste mi mogli izmaknuti sve dokle god tako ljubomorno izbjegavate u meni naći utjehu i dokle god dijelom ostajete vezani za život što ste ga prozivjeli daleko od mene i kojem svejednako možete osjećati čar i zov. I od te mogućnosti sam koji put drhtao... i nisam znao naći drugoga lijeka osim strpljenja i nade da će vrijeme učiniti svoje... Mislim da smo se u toj točki nalazili prije nekoliko tjedana, kad smo došli u Houssnock, na Kennebecu... i kad ste odjednom nestali...
Zastane, načini grimasu, pa joj se ironično osmjehne, ali osmijehom koji ničim nije umanjio žarku toplinu što je zračila iz njegovih očiju.
Jasno, nije ugodno odjednom se naći kao rogonja usred onih ljudi - reče - ali nisu iz toga potekle moje okrutnije patnje... iako se valjalo pobrinuti da to naše ljude ne uzmeniri odviše. No, u tomu ste mi pomogli... Da, u tom pogledu, u toj oluji, niste me razočarali... Bili ste zbilja, kako je valjalo biti, pa ste me čak i u mom bijesu, prisilili da vam se divim, da vas ljubim... ah! kakav strašan osjećaj! Jer, patio sam kao ljubomoran muškarac. Ljubomoran, je li točna riječ? Dapače, kao zaljubljen muškarac koji nije dovršio svoje osvajanje i vidi kako mu izmiče prije nego je dosegnuo onu nepriopćivu točku ljubavi: izvjesnost, uzajamnu izvjesnost. Dok čovjek drhti, tu se odmah pojavljuju i patnja, i dvojba, i strah da se sve to neće završiti prije... prije nego što se spojimo u onom neopisivom susretu što daje sreću, snagu, vječnost.
Na drugoj strani stola od neotesana drveta, Anđelika ga je netremice promatrala gorućim pogledom, nesvjesna vanjskog svijeta. Na zemlji ima samo njega i njihov zajednički život od kojeg, prizvane izgovorenim riječima, izbijaju slike, uspomene, pa i one iz vremena kad su bili rastavljeni.
U njezinoj šutnji on je vidio odbijanje.
Još se ljutite na mene! - reče. - Zbog onoga što se dogodilo posljednjih dana. Ranio sam vas!... Hajde, recite mi što vas je najviše ranilo u mom neopravdanom postupku. Potužite se malo, draga moja, kako bih vas bolje upoznao...
Da se potužim - ona šapne - na vas, na vas, komu dugujem sve?... Ne radi se o tomu... Recimo da ima stvari koje nisam shvatila, jer ni ja vas ne poznajem dostatno.
Više nije znala što reći. Njezina se ljutnja topila na suncu takve nježne i duboke ljubavi.
Pa... imenovali ste Colina guvernerom.

Jeste li možda htjeli da ga dam objesiti?
Ne, ali...
Grof se blago nasmiješi.
Da, shvaćam!... Teško je razumjeti takvo savezništvo dvojice muškaraca koji bi morali biti međusobni neprijatelji zbog ljepote Helene Trojanske!... Je li vas to mučilo, vas?
Pomalo... a to je svojstveno ženi, zar ne?...
Slažem se... i vi ste vrijedni obožavanja - on odvrati. - Što još?
Prisilili ste me da s njim podruku uđem u gozbenu dvoranu...
Priznajem, to je bio odvratan čin. Oprostite mi, ljubavi moja. Ima trenutaka kad čovjek, dok se divljački bori zbog nečega, zadaje nespretne udarce. Zahtijevao sam odviše, možda zbrisati pred mojim očima, zaboraviti...
A vi ste očijukali s onom Ines!
Kojom Ines? - upita grof.
Onom Španjolkom, Vanereikovom milosnicom... za vrijeme gozbe...
Ah, da, sjećam se... dužnost domaćina. Nisam li morao tješiti onu privlačnu mladu ženu zbog pozornosti koju vam je posvetio naš prijatelj iz Dunkerquea? Kad čovjek boluje od otrova ljubomore, osjeća određenu sućut prema onima što su pogođeni istim mukama.
Anđelika obori glavu; s uspomenom se vraća bol.
Ima i nečega težeg - šapne.
A što to?
Ona zamka na Otoku starog broda! Da nas tako namamite, Colina i mene, to je nešto što vama ne doliči!
Grofovo se čelo smrkne.
I zbilja... meni to ne doliči.
Iz džepića pršnjaka izvadi komad papira i pruži ga Anđeliki. Ona pročita tekst ispisan grubim rukopisom:
Vaša se žena nalazi sa Zlatobradim na Otoka starog broda. Priđite im sa sjeverne strane, kako vas ne bi opazili. Tako ćete ih zateći u zagrljaju.
Anđelika se strese. Bezgraničan užas koji bi katkad ovladao njome ponovno ju je obuzeo i krv joj sledi.
Ali tko... tko je to napisao? - izmuca. - Od koga ste dobili ovu cedulju?
Donio mi ju je jedan mornar iz Vanereikeove momčadi, koji je bio samo teklić. Prema njegovu tragu pokušao sam otkriti osobu koja mu je povjerila tu zadaću, ali uzalud. »Oni« tako djeluju, koriste iskrcavanje posade i gužvu koju ona izaziva u luci, kako bi se uvukli među nas i djelovali, a zatim nestaju poput sablasti.
»Oni«! A tko su to »oni«? De Peyrac je bio zabrinut.
U zaljevu ima nekih neznanaca - reče - ukratko, ljudi koji se njime motaju i koji, u to sam sad posve siguran, i odviše vode računa o nama.
Francuzi, Englezi?
Ne znam. Mislim da su Francuzi, ali djeluju kao da nisu ni pod čijom zastavom i čini mi se da im je jedini cilj izazvati neslogu među nama.
Je li možda jedan od njih onaj čovjek blijeda lica što me je došao obavijestiti da me čekate na otoku?
Nedvojbeno. Kao i onaj što me na putu za Houssnock lažno obavijestio kako ste živi i zdravi i da na Rochelaisu plovite prema Gouldsborou...
Onda joj ispripovjedi kako je, nagradivši čovjeka koji mu je donio tu vijest, odlučio poći za Saint-Castineom do Pentagoueta.
Dao sam mu neke bisere.
Ali... tko bi »oni« mogli biti? Tko ih šalje?
To još ne mogu utvrditi. Izvjesno je, međutim, da su bili dobro obaviješteni o nama i našem kretanju, i neće ustuknuti ni pred čim. Evo po čemu se to očituje: među mornarima je prenošenje lažnih vijesti veća sramota od bilo kakva zločina; postoji određena solidarnost ljudi s mora, čak i među neprijateljima, a to će pravilo prekršiti samo podlac ili pravi pravcati razbojnik. A osjećam da su ovi od najgore vrste.
Znači da sam ipak imala pravo - ona šapne - što sam se bojala da je nekakav sotonski pothvat pokrenut protiv nas...
Onda sam vas vidio na otoku sa Zlatobradim. U tomu je bilo nečega nepoznatog našim prijateljima, nešto što nisu mogli znati, naime da je Zlatobradi Colin. A to je mijenjalo sve. Colin Paturel, kralj Miquenezovih robova, i meni gotovo prijatelj, u najmanju ruku čovjek koga sam visoko cijenio jer je u Sredozemlju uživao velik ugled. Da, to je za mene puno značilo. Colin!... čovjek za koga sam držao da nije nečasno što ste mu dopustili, recimo... da vam bude prijatelj... Ali sam se morao uvjeriti u identitet Zlatobradog. Poslao sam natrag Yanna po pojačanje, s nalogom da se ne vrati iz tjesnaca sve dok se plima ne povuče.
A vi ste ostali.
Ja sam ostao.
Htjeli ste znati kakva sam žena? - ona upita gledajući ga u oči.
Doznao sam.
Mogli ste doživjeti gorka otkrića.
Doživio sam divna, koja su ojačala moju hrabrost.
Uvijek ti vaši besmisleni izazovi!
Ne radi se samo o tomu. U mojoj odluci da ostanem na otoku i da se krijem do dolaska mojih ljudi, nije bila samo želja da doznam štogod više o svojoj lijepoj, nepoznatoj supruzi. Naravno, iskoristio sam tu priliku; muž ima mnogo toga naučiti o lijepoj ženi zatečenoj u razgovoru s muškarcem koji joj nekoć nije bio indiferentan i za koga ona zna da je još voli. Ali sama radoznalost ne bi bila dostatna da se upustim u takav mučan izazov, kada me na to ne bi silila sama situacija. Ljubavi moja, imajte na umu da je ta situacija bila škakljiva, dapače trnovita, s više razloga. Da sam se sam pojavio pred vama, mislite li da bi se Colin, budući da sam vam muž, tako lako dao uvjeriti u moje miroljubive nakane? I budući da je gusar, koji može biti obješen bez ikakvih osobitih formalnosti, zar mislite da bi se tek tako pustio da ga uhiti gospodar Gouldsboroa? Optužujete me da i odveć lako prihvaćam nekakve lude izazove, ali vjerujte mi nisam držao ni razumnim ni ikomu korisnim suočiti se s njim u dvoboju, bez ikakvih svjedoka osim vas i tuljana, i s jednim jedinim izvjesnim krajem, njegovom ili mojom smrću. Vaš se Colin nije nikada pročuo kao nekakav popustljiv čovjek. Upitajte Mulu Ismaila, koji je o njemu govorio s poštovanjem i gotovo sa strahom, a Colin je ipak bio samo goloruki rob pred onim nepristupačnim i okrutnim kraljem.
Ali ipak ste toga nepopustljivog čovjeka uspjeli uvjeriti da vam služi, uspjeli ga podložiti vašoj čarobnjačkoj moći.
Zato što su mi ga doveli okovana, među četvoricom naoružanih ljudi. Situacija nije bila ista kao ona na Otoku starog broda. I kad je bilo tako, što sam drugo mogao učiniti, nego ostati nevidljiv svjedok vašeg susreta? Koji je uostalom, što se nas tiče, bio slučajan i nesmišljen, kako doznah kasnije. Ondje su naši neprijatelji igrali na sigurnu pobjedu, spajajući nas troje na onom otoku. Ondje su postojali svi elementi da sami doprinesemo vlastitoj propasti. Protiv takvih sotonskih zamki jedina je obrana da se čovjek vlada suprotno predviđenom. Hvala Bogu, sve troje imali smo moralne snage da se odupremo.
Sotonskih... - šaptom ponovi Anđelika.
Nemojte se prestrašiti. Znat ću im otkrili planove i doskočiti im, što god smjerali. U te smo zamke upadali sve dok nismo stali pomišljati na njihovu nazočnost, a čini se
da ste im vi bili prva žrtva u Houssnocku i u Brunswick Fallsu, gdje ste bili u pogibelji da izgubite slobodu, a možda i život. Je li prema tim njihovim tajnim planovima izvršen i onaj napad Abenaka na englesko naselje, kad je trebalo vas zarobiti?... Ne znam. Ali se sumnja u meni stvorila već onoga trena kad sam dobio ovu cedulju, one večeri pomorske bitke sa Zlatobradim. Znao sam da će se jednog dana »oni« oglasiti. Neko sam vrijeme mislio da je to Zlatobradi, ali sam onom zgodom dobio dokaz da nije on. Kad sam išao na otok, prešao kanal u jednom čamcu i praćen samo jednim čovjekom, držao sam se defanzivno. Pred nepoznatim... i pred samim sobom, jer se moglo raditi o lažnoj optužbi kako bi se i mene navuklo u zamku; ili je optužba mogla biti točna, pa bi »oni« mogli računati da ću u svom gnjevu počiniti štogod nepopravljivo, osobito na vašu štetu. Učinila mi se izvjesnom ta želja da se posebice vama naškodi. Pazi, govorio sam sebi, pazi dobro! Sjeti se da ona ne smije biti pogođena, što se god dogodilo. A to napose ne smiješ ti učiniti... Moj se gnjev usmjerio protiv bijednika koji su svojim makijavelističkim nakanama htjeli od mene napraviti oruđe vaše propasti. Nećeš im dopustiti nešto takvo, rekao sam sebi. Barem taj put, morao sam vas braniti od njihovih napada, kolika god bila cijena koju bih za to morao platiti. Nisam li vas već osvojio u Toulouseu, boreći se u dvoboju s nadbiskupovim nećakom?
To nije bilo - uzvikne Anđelika vatreno - i više nikada neće biti isto. Za koga me držite? Sad vas volim!...
Zastane, iznenađena ovim priznanjem kao kakvim otkrićem, pa nastavi:
Oh, da, volim vas... I previše! Zbilja previše prema onomu koliko zaslužujete. Jeste li vi u svojoj odalečenosti od sviju toliko oholi te ne možete shvatiti koliko vas ljubim? Nismo li se zajednički borili protiv Irokeza, protiv Francuza i njihovih divljaka? Protiv zime, bolesti, smrti? Zar ste me možda prestali štovati?... Molim vas, ako me ne želite mučiti, pazite na sebe, pazite na sebe radi moje ljubavi. Prestanite potcjenjivati život, jer kad bih vas sada izgubila, umrla bih, umrla!
Grof je bio ustao, prišao joj i raširio ruke. Ona ga zagrli, nasloni glavu na njegovo rame, gubeći se u tom zaklonu gdje se činilo da sav život nestaje, da bi u najzad ponovno nađenom dodiru njegove nazočnosti, topline, znanu mirisu, uživala u trenu duboke sreće.
I ja sam za neke stvari kriva - šapne Anđelika - jer sam sumnjala u vašu ljubav prema meni i u snagu vaših osjećaja. Morala sam vam odmah reći: »Eto, susrela sam Colina... « Ali, bojala sam se. Ne znam kakav me je strah zadržao. Sviknuh se nositi se s bijednim podvalama, podlostima i grubostima što upravljaju ljudskim djelima, te naučih radije šutjeti nego govoriti istinu. Oprostite mi. To se više nikada ne smije dogoditi među nama.
Grof uze njezino lice među svoje dlanove, udalji je malo, uroni pogledom u njezin pogled, i nježno je poljubi.
Nakon toliko vremena i tolikih nesreća koje su preobrazile naša srca i obilježile naše duše, nikada se nismo mogli ponovno sastati bez potresa. Na pragu tih divnih i ponovnih otkrića ljubavi ostajao je strah u novo razočaranje. Pošto bismo se jedva izliječili, mi smo se pitali: »Hoće li nas život, s tugom i čežnjom koje nas muče i zanosom koji nas potresa, poučiti koliko smo zbilja bili određeni jedno za drugo?« Onaj put u Toulouseu, to je bila svečanost, omama. Ali nije bilo stabla, postojalo je samo korijenje jedne ljubavi koja je svoj puni cvat čuvala za budućnost. I lijepo, spoznali smo je. Daleko jedno od drugoga, zajednički smo krvarili od svakakvih rana, a da nismo prestali osjećati se, u dubini svoga srca, vezanima jedno za drugo zauvijek. Sad nam se valja još samo naći i to jedno drugom kazati. Mala, draga tuđinko koju još nisam uspio posve pripitomiti, oprostite mi, oprostite mi...
Neizmjerno blago ljubio je modricu na njezinoj sljepoočici.
Moja nova ljubavi, moje zlato oduvijek, moja pretjerana šutljivko...
Ona prstima prođe kroz njegovu gustu kosu, pa niz prosijede zaliske.
Oduvijek ste znali govoriti o ljubavi. Pustolov s mora i osvajač Novoga svijeta nisu uništili trubadura iz Languedoca.
To je davno prošlo. Više nisam grof od Toulousea.
Što me se tiče grof od Toulousea? Ja volim gusara koji mi se smilovao u La Rochelleu i koji mi je dao šalicu kave kad sam umirala od hladnoće, onoga koji je naložio da se puca na kraljeve dragune u obranu mojih prijatelja, progonjenih hugenota, onoga koji ih je, unatoč njihovoj nezahvalnosti, poštedio poslušavši moje molbe, onoga s kim sam spavala u dubini šuma u takvoj sigurnosti kakvu čovjek ne poznaje na zemlji, osim u djetinjstvu, onoga koji je mome djetetu rekao:
»Gospođice, ja sam vaš otac...« Takav ste mi drag. Nisam htjela da ostanete indiferentni prema ovom... ovom incidentu. Imam potrebu da se stalno osjećam vašom... zbiljski.
Tjelesna veza koja je među njima oduvijek bila tako snažna svojim je vrtlogom pridonijela tom trenu sreće bez sjenki; njihove se usne spojiše u dugom i strasnom poljupcu, a zanosne stanke šutnje prekidao je šapat priznanja.
Vještice! Vještice! Kako da se obranim od vas? Ali, jednom ću ipak u tomu uspjeti... Joffrey de Peyrac osvrne se naokolo.
A što ćemo sada, blago srca moga? Ovaj nas narod uništava. Stalno primajući nekakve gusare i brodolomce, ostali smo i bez kutka za sebe. Niste valjda svoj stan ustupili vojvotkinji Maudribourg?
Jesam! Ah, kakva smetnja! Ali, nisam znala gdje bih je smjestila da joj bude barem malo udobno, a vi ste me bili napustili.
Idemo na Gouldsboro - on odluči. - Prošlih sam noći išao tamo da se malo odmorim i izbjegnem napast da dođem u tvrđavu i odveć vam lako oprostim.
Kako je himben muški ponos! Da ste došli, poludjela bih od sreće. Umjesto toga, samo sam plakala... Više nisam mogla prepoznati sebe. Uništili ste me!
Grof je snažno stisne. Anđelika uzme svoj ogrtač.
Radujem se što ću opet biti na Gouldsborou, tom lijepom vjernom brodu, i u vašoj kabini punoj vrijednih predmeta u kojoj me Rescator primao zamaskiran i gdje me tako silno uznemiravao a da nisam mogla pogoditi razloga.
I gdje mi je ona vragoljanka Honorina došla ukrasti dijamante kako bi potvrdila svoja prava na vas.
Koliko zajedničkih uspomena imamo!
Izašli su iz kolibe, polako se u noći spuštali prema naselju i pazili da ne podignu glas, kako ne bi privukli ničiju pozornost.
Poput zaljubljenika, bojali su se da ih tkogod ne prepozna i ne priđe išćući od njih da udovolje kakvoj obvezi svojih dužnosti.
Nema ništa težeg od upravljačkih dužnosti - reče grof. - Evo, moramo tražiti tminu da bismo uživali u kojem trenutku bliskosti.
Nekoliko koraka iza njih, Španjolci su ih pratili, ali bez ikakve sjenke, poput kakvih sablasti.
Daj Bože da nas osim njih nitko drugi ne prati i da bez nevolje stignemo na žal - šapne Anđelika.

5.
NEOČEKIVANA KRIZA VOJVOTKINJE MAUDRIBOURG
Unatoč toj želji, kad su se našli blizu utvrde, jedna se ženska spodoba izdvoji od vrata i potrči im u susret. Činilo se da njih čeka.
To je bila Marie-la Douce, mlada pratilja vojvotkinje de Maudribourg.
Ah, gospođo, najzad ste tu - reče očajnim glasom. - Tražili smo vas svugdje. Moja gospodarica umire.
Što kažete? Pa kad sam maloprije otišla, vojvotkinja de Maudribourg bila je savršeno zdrava.
Odjednom joj je bilo zlo. Najprije je izgubila svijest, onda je stala tresti jaka ognjica, a sad je u strašnom bunilu. On, gospođo, zaklinjem vas, dođite!
Anđelika se okrene mužu. Strah ju je obuzeo. To je bila posljedica svih onih dana zamora i živčane napetosti. Svaka je nezgoda u njezinim očima bivala nesrazmjerno velikom. Osjećala je kao da se cijeli svijet udružuje kako bi je rastavio od muža. Sad, kad su se napokon objasnili, nakon one jezive svađe, ona se više ne želi udaljiti od njega, čak ni samo za koji tren, ako se najprije ne odmore i ne okrijepe od svojih patnji u zajedničkom zagrljaju. Pod skutima ogrtača zgrabila je njegovu toplu i snažnu ruku.
Što se to događa? Ah, više ne mogu podnijeti! Htjela bih najzad ostati nasamo s vama - reče ispotiha okrećući se grofu.
On joj mirno odvrati:
Pođimo najprije vidjeti u kakvu je stanju vojvotkinja. Čini mi se da ipak nije tako strašno. Bude li potrebno, dat ćete joj kakvo sredstvo za umirenje pa ćemo se na miru povući.
U sobi je vladao kaos. Petronille Damourt vrtjela se glasno naričući. Delphine du Rosoy i Antoinette, također »kraljeve mezimice«, nastojale su osvijestiti vojvotkinju, Jeanne Michaud molila se u jednom kutu, a njezino dijete, što je sjedilo kraj nje, filozofski je spokojno sisalo palac.
Gospođa Carrere, koja je bila pozvana u pomoć, pripremala je nekakav napitak od trava sve gunđajući kroza zube.
Usred svih tih žena, nazočnost tajnika s naočalima činila se neumjesnom. Motao se naokolo gledajući kao kakva zbunjena sova i bio je svakomu na putu.
Nasred sobe stajao je vojnik Adhemar, opkoljen mnogobrojnim vjedrima, jer su njega slali čas po vruću, čas po toplu vodu za obloge. Tu je, napokon, bila i mačkica koja se bila sklonila na jednu konzolu i samo je nakostriješena bijesno frktala.
Upravo se na nju najprije spustio Anđelikin pogled.
»Jadna životinjica«, pomislila je srdito, »od ovih luđakinja naposljetku će se posve razboljeti.«
Približi se krevetu i ponovno se sagne nad vojvotkinjino opruženo tijelo. Maločas ju je bila ostavila smirenu i odmornu, a sad je zbilja bila u visokoj groznici. Sklopljenih očiju, mrmljala je nekakve nesuvisle riječi i ispuštala čudne glasove.
Anđelika joj podigne vjeđe, pogleda izvrnute zjenice, opipa joj bilo, koje je vrlo slabo tuklo, opazi kako su joj ukočene ruke i prsti, a zatim, da bi se uvjerila je li možda kakva unutrašnja ozljeda uzrokom ovakva zabrinjavajućeg stanja, podigne pokrivače i još jednom joj pažljivo opipa cijelo tijelo pazeći kako ono reagira na pritisak njezinih prstiju. Ali se žena uopće nije micala, samo su joj kroz polusklopljene vjeđe neodređeno i ukočeno svjetlucale oči.
Anđelika joj sada pokuša pomaknuti noge koje su također bile ukočene. Nožni su joj prsti bili zgrčeni i ledeni. Anđelika joj ih blago protrlja i opazi kako se mišići opružaju.
Pripremite vruće opeke - naloži ženama.
Dok se trudila da ugrije vojvotkinjine noge, Anđelika pomisli kako su joj iznimno lijepe. Jamačno je o njima vodila veliku brigu, jer joj je koža bila mekana i baršunasta.
Zabrinuta tim teškim stanjem, nije se ni bila sjetila kako ispod vrlo lagane košulje od batista, svima pokazuje polunago čarobno tijelo te mlade žene koja je povjerena njezinoj brizi.
Odjednom se u tišini podigne Adhemarov glas.
Ovo zbilja jest lijepa žena - reče kimajući glavom znalački. - Baš je lijepo građena žena, zar ne, gospodine grofe?...
Adhemaru, zašto si tu? - upita Anđelika. - Mislila sam da si večeras na straži.
Poslale su me po vodu - odgovori Adhemar - saletjele su me kao kakve kokoši... Kako sam mogao odbiti? Iako to nije zadaća dostojna vojnika... Ali jest dužnost pomoći damama... osobito u takvoj ukletoj zemlji kakva je ova... Jadnice!... da nije bilo mene...
Anđelika je brižno bila pokrila bolesnicu; činilo se da joj je bolje, iako je svejednako bila u nesvjesti.
Mislim da imate pravo - okrene se Anđelika mužu. - To je vjerojatno živčana kriza nedvojbeno izazvana užasnim strahom što ga je doživjela prigodom brodoloma. Treba joj sredstvo za umirenje.
Napitak je pripremljen - najavi gospoda Carrere donoseći šalicu s čajem.
Hvala, draga!
Anđelika potraži svoju torbu i odmah pripremi potrebnu miksturu. Najednom se u sobi podignu vojvotkinjin glas, jasan i dobro moduliran.
Tok g jednak je umnošku konstante K i drugog korijena od 2gH gdje je g ubrzanje težine a H visina pada vode... Ali, ne, sigurna sam... K ovisi i o trenju...
Ostalo se pretvori u nerazgovijetno mrmljanje.
Što li to treba značiti! - usklikne Adhemar prestrašeno. - Da to nisu kakve vradžbine kojima će vas začarati?
Bože moj, opet je u bunilu - zakuka Delphine kršeći ruke. Grof de Peyrac samo se tajanstveno nasmiješi.
To je formula jednog talijanskog znanstvenika, i mislim da ju je ona točno ispravila
reče. - Ne uzrujavajte se, gospođice. Ne znate da je vaša dobrotvorka jedan od najvećih erudita na ovom svijetu pa u Parizu stalno raspravlja s učenjacima sa Sorbone o matematičkim formulama?
Anđelika je i ne shvaćajući slušala one vojvotkinjine čudne riječi.
Nagnuta nad Ambroisinom, podvukla je ruku pod njezinu glavu kako bi je nagnala da popije čaj. Onaj fini ali i omamljujući miris iz vojvotkinjine crne kose ponovno je u njoj potaknuo nekakav čudan nemir. Kao nekakvo upozorenje.
»Što li treba značiti ovaj miris?« ona se pitala.
Onda primijeti da je Ambroisine de Maudribourg otvorila oči i zuri u nju. Anđelika shvati da je bolesnica došla k sebi. Nasmiješi joj se.
Pijte - ona ponovi - popijte ovo, pomoći će vam.
Vojvotkinja se s mukom podigne. Činila se kao shrvana krizom koja ju je bila pogodila. Ispila je napitak malim gutljajima, kao pri kraju snaga, a pritom ju je Anđelika morala više puta nukati kako bi ispraznila šalicu. Potom se spusti nauznak i opet zaklopi oči. Ali joj je bilo bolje.
Groznica prolazi! - utvrdi Anđelika pošto joj je opipala sad ne tako vruće čelo. - Više nema bojazni.
Ode oprati ruke i srediti lijekove.
Pratilje vojvotkinje de Maudribourg opkoliše je uznemireno.
Oh, gospođo, nemojte nas ostaviti - zamole - Ostanite s nama bdjeti kraj nje noćas. Strašno se bojimo za nju.
Ali, ne treba! Nemate se čega bojati, kažem vam.
Činila joj se pretjeranom zebnja koju su ove žene pokazivale zbog svoje dobrotvorke.
Vjerujte mi, ona će spavati. A i vi pođite spavati - preporuči im. - Adhemaru, pokupi sva ta svoja vjedra i pozdravi dame! Pođi s nama, otpratit ćeš nas s fenjerom do luke.
Što je svim tim ženama da se hvataju nje i Joffreyja poput kakvih puzavica, te im ne daju maknuti? Kao kakva mora!
Stisne se uza svog muža. On je netremice gledao u opruženu vojvotkinju de Maudribourg. Njezino lice, uokvireno i odveć gustom crnom kosom što je ležala na čipkanu jastuku, sad se u snu činilo kao stanjeno i dječje.
Anđelika će tiho:
Idemo?
Ali Joffrey de Peyrac kao da je nije čuo.
U Anđelikinu se duhu sve stalo miješati, boljela ju je glava. Nadasve je željela otići, pobjeći s njim.
To joj je bila nekakva potreba gdje se nije radilo samo o želji da se nađe u njegovu zagrljaju. Njoj se to činilo životnom potrebom, pitanjem života ili smrti. Nipošto nije smjela ostati bez njega i te večeri.
Osjećala je da joj se živci gotovo kidaju od napetosti.
Gospođo, ostanite - ponavljale su žene u jednoglasnoj molbi.
Možda i umire - uzvikne Delphine du Rosoy tragičnim tonom.
Ali, ne!
Natisnuše se još bliže oko nje.
Ostanite, ostanite! - mrmljale su. - Oh, smilujte se, draga gospođo!
U njihovim se očima ogledao nekakav čudan strah. Anđelika u jednom trenu pomisli:
»One su lude...« i nagonski uzme grofa ispod ruke, isteći od njega pomoć.
On kao da dođe k sebi, pogleda je, njezino zgrčeno i blijedo lice. Onda je pred svima zagrli oko struka.
Moje dame, budite razumne - reče. - I gospođi de Peyrac je potreban odmor, ja ću je odvesti, nemojte mi zamjeriti! Ako se bojite zbog svoje gospodarice, pozovite doktora Perryja. On će vam dati korisne savjete.
S tim riječima, u kojima one nisu mogle shvatiti ironiju, on ih vrlo galantno pozdravi i izađe vodeći Anđeliku.

6.
KRIK U NOĆI
Ova vojvotkinja de Maudribourg i njezine pratilje me zamaraju - reče Anđelika kad su se našli vani, na putu prema obali. - One kao da posve izgube glavu zbog nje. Nikad se nisam jače iznenadila nego kad sam nju ugledala. Ne znam zašto, ali bila sam zamislila da mora biti krupna i debela... Zbog titule vojvotkinje, nedvojbeno, pa k tomu »dobrotvorke«... Zatim i to što sam znala da je udovica vojvode de Maudribourga, koji je preminuo prije nekoliko godina u poodmaklim godinama. Ako se ne varam, on bi sad imao više od osamdeset godina... a unatoč tomu bio je suprug toj prekrasnoj ženi, četrdesetak godina mlađoj od njega.
Ah, sad mi je jasno! - usklikne Anđelika. - To je bio brak iz interesa, na koji su prisiljene mnoge djevojke, još djevojčice katkad, jer im obitelj tako hoće!
Strese se i nasloni obraz na grofovo rame.
Sjećam se kako sam i ja, odlazeći u Toulouse, bila uvjerena kako ću se udati za jednog starca... jednu nakazu, jednog Gillesa de Retza...
Vojvoda de Maudribourg bio je mješavina svega toga pomalo - reče grof. - Razuzdan i razvratan, bez savjesti. Govorilo se kako po samostanima o njegovu trošku odgajaju sirotice koje će mu poslije, nakon puberteta, biti ljubavnice, ili koje će oženiti, ako su plemenita podrijetla. Njemu bi one, čini se, brzo dosadile, pa se nakon smrti njegovih prvih triju, dapače, četiriju žena, mnogo govorkalo o tomu kako ih je dao otrovati. Mladi ga je kralj čak i bio na neko vrijeme otjerao iz dvora. Unatoč tomu, došao je na kraljevo vjenčanje u Saint-Jean-de-Luzu. Ali sam ja odbio da se
upoznam s njim... upravo zbog vaše mladosti i ljepote. Najprije je bio došao k meni u Toulouse, htio je doznati nekakve čarobne formule kojima se priziva Sotona.
Bože moj, kakva užasna priča! Je li prilikom kraljeva vjenčanja već bio oženjen ovom vojvotkinjom? Ne, to ne može biti, ona je još bila premlada, jadno dijete!
Nije baš tako mlada kako vi mislite - reče de Peyrac malo podrugljivo. - Ne vjerujem da je tako svježa. Ona je vrlo inteligentna i izvanredno kulturna.
Ali... reklo bi se da je dobro poznajete - usklikne Anđelika.
Samo po čuvenju. U Sorboni je izložila svoju kritiku infinitezimalnog računa što ga je izmislio gospodin Descartes. Zato sam i čuo za nju, jer sam želio biti u tijeku napretka znanosti u Europi. Čak sam i pročitao jednu njezinu brošuru u kojoj je kritizirala ne samo Descartesa, nego i zakone Mjesečeve gravitacije... i kad je upraviteljica »kraljevih mezimica« spomenula ime svoje dobrotvorke, nisam vjerovao da se radi o istoj osobi. I meni se to činilo pomalo nevjerojatnim, ali sad jest činjenica da je Gouldsboro među svoje zidine primio i jednog od prvih doktora honoris causa našeg doba.
Teško mi je vjerovati u sve to - šapne Anđelika. - Koliko događaja u nekoliko dana! Stigli su na obalu. Za plime se preko malog drvenog pristaništa što se protezalo u more čovjek lako mogao ukrcati u kakav čamac koji bi ga čekao. Visoko dižući fenjer, Jacques Vignot im je osvjetljavao put. Iako je nad morem lebdjela gusta magla, noć nije bila posve tamna. S nevidljivog mjeseca kroz gustu maglu probijale su se rijetke zrake s kojih je more svjetlucalo te se činilo kao da nekakve tajnovite krijesnice putuju valovima u olovnom labirintu rtova i hridi. U toj igri slijepih i nestalih bljeskova bilo je nečeg što izaziva nespokojstvo. Lutajući pojasevi magle činili su se kao kakve nakaze u zasjedi.
Upravo su htjeli kročili na mol, kad se odjednom, tko zna odakle, dalek a ipak jasan, podigne jeziv krik, krik žene.
Dugo je jačao, užasan i beskonačan, kao izazvan patnjom ljudskog bića, neopisivom nekom mukom kojoj kraja nema.
Činilo se kao da je izbio iz same noći, iz one najcrnje tmine nemirne magle oko njih. Krik je beskonačno parao tamu, a vjetar kao da mu je širio i beskrajno jačao oštar odjek u kojem je treperila nekakva neznana patnja, ali i hropac demonske mržnje i bijesa.
Oni što su ga čuli, osjetili su kako im se krv ledi u žilama i ostali su kao skamenjeni. Adhemar ispusti fenjer što ga je nosio po Anđelikinu nalogu. Toliko je drhtao da se nije mogao ni prekrižiti.
Vještica... vještica - zamuca. - Sad je baš ona. Jeste li čuli? Koliko god bili okorjeli, i ostali su se mornari uplašili.
Što li se to zbiva ondje? - upita jedan zirkajući u tminu. - Što vi mislite, gospodine?... Je li to neka žena u pogibelji?
Ne, to je glas nekog duha - reče drugi. - Tu se ne varam. Potpuno sam iste glasove čuo na Vražjem otočju, u Zaljevu st. Lawrencea... Ali, ovo ne dolazi s mora...
Da, i ja mislim da dolazi iz mjesta - dometne Peyrac. - Dapače, iz utvrde, rekao bih.
Anđelika pomisli na vojvotkinju de Maudribourg.
Takav je krik moglo ispustiti samo biće koje ispušta svoj posljednji dah. Odjednom uvjerena da je bolesnica mrtva, Anđelika trkom pojuri prema kućama, koreći sebe što nije bila dostatno oprezna pa je onu nesretnu ženu prepustila njezinoj sudbini.
Stigla je bez daha i spazila dvije pognute prilike u osvijetljenoj četvorini jednog otvorenog prozora.
Što je bilo? - ona upita.
Ne znam - odgovori joj Delphine du Rosoy. - Netko je vani vrisnuo. Strašno! Mi još dršćemo.
Kao da je iz šume - dometne Marie-la-Douce koja je stajala kraj nje. Anđelika se zbuni.
Ali, ne, mora biti odavde. Čudno kako to niste zamijetile... A gospođa de Maudribourg, taj krik je nije probudio?
Na sreću, nije!
Marie-la-Douce baci pogled natrag, prema unutrašnjosti sobe.
Hvala Bogu, mirno počiva.
Dobro, zatvorite kapke i pođite i vi spavati. Možda je kakva zvijer upala u zamku u šumi. Kako bilo da bilo, Marie, ne biste više smjeli biti na nogama. Danas ste dosta toga uzbudljiva doživjeli! Odmah u krevet, mala moja, ako mi želite ugoditi.
Da, gospođo. Vrlo ste plemeniti, gospođo - reče djevojka ganutim glasom.
Laku noć, gospođo - uljudno se oprosti Delphine. Djevojke se povuku zatvarajući teške drvene kapke.
U tmini, Anđelika još jednom pokuša osluhnuti odjek onoga užasnog krika. Činilo joj se kao da svejednako treperi oko nje.
»Tko li to tako pati u noći?« jedan se skriveni glas u njoj pitao. »Tko je to opsjednut mukama? 'Oni' će me svojim trikovima otjerati u ludilo!... Joffrey!«
Onda uoči da je ponovno sama i najednom je prožme grozan strah.
Joffrey! - krikne - Joffrey! Joffrey! Gdje ste?
No, tu sam - odgovori grof koji se upravo penjao njoj u susret. - Idemo, ljubavi moja! Što se sada događa? Kakva je to panika? Jasno je da su vas izdale i posljednje snage.
Anđelika mu pojuri u susret i zagrli ga grčevito.
Ah, kako sam se najednom uplašila! Molim vas, više se nemojmo rastati večeras, inače ću umrijeti!

7.
PROJEKTI GOULDSBOROA
GAZDA BERNE TRAŽI ANĐELIKINU POMOĆ
Sad je bilo jutro, nekakve mliječne boje, nabijeno maglom, ali unatoč tomu dostatno jasno i svijetlo te se činilo kako su s novim danom nestale noćne čini.
Nalakćeni na ogradu Gouldsboroa, Anđelika i Joffrey su čekali čamac koji će ih odvesti na obalu.
Nije im se žurilo da ga što prije ugledaju. Ugodno im bilo tako, jednomu kraj drugoga, obavijenima samoćom i tajnovitošću što ih je oko njih tvorila magla.
S nevidljiva su kopna do njih dopirali zvuci djelatnosti u njihovoj koloniji; ubrzo će se oni tamo iskrcati i ponovno se suočiti s odgovornostima koje su ondje preuzeli. Ali toga jutra oni nisu osjećali umora. Bili su sretni, puni snage, osjećali su se bliskima onom intenzivnom životu kojega je odjek dopirao do njih kroz neprozirnu, na pamuk nalik maglenu zapreku. Dozivali se ribari vraćajući se s mora, tešku su buku dizali tesari prikivajući daske, grede i plankače, žene se međusobno dovikivale usred svojih poslova...
Nad onom zvučnom pozadinom lebdjeli su krici morskih ptica i podalje gukanje šumskih grlica, a kroz maglu su prodirali mirisi života: vatri, gnojiva, duhana, ruma, tek ispiljena drveta, mirisi svojstveni utvrdi na toj obali, između kojih osjećaš jaku slanost mora i opojnost šume bogate aromatičnom smolom.
Poći ću se pomiriti sa ženama Gouldsboroa - reče Anđelika. - Nisu prilagodljive... ali to nisam ni ja. Izvjesno je da nismo okončale prepirke. Ali, kad se sve uzme u obzir,
mnogo se volimo, a naša nas neslaganja oživljuju. Inteligentne su i u meni cijene stanovito, njima tuđe svojstvo na kojem se one usavršavaju. Nasuprot većini katolikinja, osobito onih sa sela i iz puka, u hugenotskih žena sviđa mi se to što nemaju onog teškog osjećaja podređenosti, one nerazumne pokornosti mužu ili župniku.
Hm! - na to će de Peyrac - vidi se da ste umjeli sa sebe zbaciti papski jaram.
Zbacila sam svaki jaram - nasmije se Anđelika - osim jarma... ljubavi prema vama...
Gledala ga je nadasve strasno. Tek minuli sati, predivna noć, od jučer do danas izmijenjene misli, prvo u živčanoj napetosti prvog pokušaja pomirenja, a zatim u slijepom zanosu ljubavnog zagrljaja, u milini polusna kao i u blagodati onih noćnih sati kad su, zadovoljenih osjetila, ali tijela još uzbuđena i opčarana doživljenim užicima, duše olakšane ali kao oslobođene zemaljskih briga, mogli razgovarati bez sustezanja - to će za nju uvijek imati neocjenjivu vrijednost. Sve će one riječi ostati u njoj poput kakva blaga koje nikad nije dosadno promatrati, svake će se napose sjećati kako bi im okusila milinu i slast. Jednog će nedalekog dana iz uspomene na te riječi izvući snagu potrebnu da nadvlada strašnu kušnju.
Na onom mirnom jutru, punom svjetla, usred rastuće toplote, ona to još nije znala. Samo je u daljini zanosni zvon izgubljena tornja u nju unosio nekakav lagan osjećaj bolne strepnje. Nije ga htjela prihvatiti. Osjećala se obnovljenom, čak i drukčijom, i s osmijehom je gledala u oči čovjeku kojega je voljela svim svojim srcem. Sve ju je na njemu uzbuđivalo i usrećivalo.
Začuvši ujednačeno bućkanje vode, shvatili su da se čamac približava. Prišli su bočnom slazu s kojega je mornar već bio skinuo letvu.
Mornar je sad klečeći odmatao ljestvice od užeta.
A moj mačić? Zaboravila sam ga - sjeti se Anđelika. - Nadam se da mu je tkogod dao vode... I da vojvotkinja de Maudribourg nije umrla. Sad kad imam malo mira morala bih posjetiti i Abigaille. Bliži se vrijeme poroda.
Smjestili su se u čamcu i mornari navale na teška vesla kako bi prešli kratku udaljenost što ih je dijelila od obale.
Moram također upitati gospođu Carrere je li moguće naći kakav pristojan smještaj vojvotkinji, kako bismo slobodno raspolagali svojim odajama u utvrdi. Vi nećete poći više nikamo, je li tako? Više ne mogu podnijeti da stalno odlazite nekamo, bilo samo tijelom ili duhom... Kad ne znam gdje ste, sati su mi očajno dugi i gorki. Spremna sam posvetiti se svim svojim silama Gouldsborou, ali pokraj vas... Koji je to brod sinoć uplovio u luku?
De Peyrac odmahne glavom.
Bojim se, ponovno su došli da me odvuku od vas; nagovaraju me da idem održati red u Francuskom zaljevu.
Englezi?
Ne. Francuzi. Guverner Akadije osobno, gospodin de Ville d'Avray. Sinoć su mi najavili njegov dolazak, ali sam uputio Colina i d'Urvillea neka ga prime, jer sam se htio posvetiti vama i samo vama.
Čamac je pristajao. Odmah na obali, Anđelika naiđe na nešto maleno i živo što se motalo među olupinama.
Što je to? Rak? Oh, Bože moj, pa to je moje mače - ona usklikne. - Što mi radiš tu? A još si tako slab!
Sagne se i uzme životinju. Oblijepljen pjenom i pijeskom, dlake slijepljene za slabašno tijelo, činilo se da je mačić na pragu smrti. Ali su mu žute oči, kao i prethodnog dana, bile žive i pametne.
Kao da me je došao na obalu pričekati, kao da je znao da ću doći odanle...
I ja vas čekam zajedno s tom životinjicom - začuje se plačni glas Adhemara koji je upravo izbijao iz magle. - Nove su nedaće iskrsnule. Guverner Akadije, što je stigao sinoć, kaže da smo mi, vojnici iz utvrde Sainte Marie, dezerteri i da će nas predati prijekom sudu. Htio je štapom tući onog visokog čovjeka koji nas je poveo sa sobom.
Ah, ondje je i Defour - reče de Peyrac. - I prijeti oluja, jer se braći Defour ne sviđaju funkcionari Quebeca. Tko je ondje?
Iz magle su izlazile nekakve prilike. Bili su to Colin, njegov ađutant Vanneau d'Urville i Gabriel Berne. Rekoše kako žele gospodinu i gospođi de Peyrac izložiti određene hitne probleme o kojima valja raspraviti prije nego što francuski guverner, koga su primili sinoć, i koji je, čini se, vrlo uzbuđen, angažira grofa svojim željama i zahtjevima.
Colin je već znao mnogo toga. Kako je vrlo djelotvorno radio u interesu Gouldsboroa, to je sve više stjecao povjerenje hugenota.
On ima dva prijedloga, reče, o kojima je svoj sud već izreklo pučanstvo, kako katoličko, tako i hugenotsko. Prvo i prvo, da se izgradi jedna utvrda s četiri tornja na mjestu zvanom obala Cayugasa, što je na pola puta između logora Champlain i luke Gouldsboroa. Upravo se s te obale ratoborni Indijanci mogu lako približiti i nanijeti štete bijelcima.
Prošle su godine Irokezi Cayugasi, po kojima je i mjesto dobilo ime, upravo tu napali grofa de Peyraca. Nešto kasnije, u jesen drugo neko pljačkaško pleme tu je ugrabilo jednu ženu a jednog muškarca teško ranilo. U obližnjem seocetu nekoliko je Indijanaca pobijeno, a ostali su otišli.
Neophodno je podignuti takvu jednu isturenu obrambenu utvrdu, kako bi se zaštitili ljudi koji se svojim poslom kreću između logora Champlain i luke, osobito u ovo godišnje doba kad će se irokeški ratnici motati po tom području.
V drugo, trebalo bi podignuti jednu katoličku kapelicu, na suprotnom obronku rta, ondje gdje se žele smjestiti novi naseljenici što su se iskrcali s broda Marijino srce.
U redu - složi se grof. - Pripremimo se da razmotrimo ta osjetljiva pitanja, ali, za početak, pođimo se okrijepiti kod gospođe Carrere njezinom juhom od kapica i toplim vinom s cimetom.
Poveo je Anđeliku prema gostionici s koje se dizao ugodan miris razgorjela drveta, a ostali pođoše za njima zajedno sa španjolskim vojnicima; na začelju je bio Adhemar koji se stalno držao kao u kakvoj pogrebnoj povorci.
Anđelika se brinula zbog svoga mačeta što ga je držala ispod ogrtača pa mu je osjećala drhtaje.
Gabriel Berne priđe joj i pozove je ustranu.
Gospođo, dopustite mi samo riječ-dvije: predosjećam da će gospodin de Peyrac morati poći na koji dan s jednom ekspedicijom na rijeku Saint-Jean i vjerujem da biste ga vi htjeli pratiti... Mojoj se dragoj ženi bliži vrijeme poroda. Vrlo sam zabrinut. Bit ćemo sigurni samo ako znamo da ste vi uz nas.
Ne bojte se, dragi moj Berne - odvrati Anđelika - upravo sam radi toga došla, pa neću napustiti Gouldsboro prije nego što Abigaille rodi i potpuno se oporavi. Ali - ona nastavi stisnuta srca - mislite li zbilja da će moj muž morati na put? Što bi morao raditi na rijeci Saint-Jean?
Ondje je vrlo zapetljano stanje. Onaj Englez iz Bostona, Phips, koji se pojavio s admiralom Sherrylhamom, našao je načina da na rijeci blokira neke važne osobe iz Quebeca. Guverner Akadije uspio mu je pobjeći za dlaku, zajedno sa svojim razdavačem milostinje i još nekolicinom ljudi iz pratnje, pa je došao ovamo po pomoć, jer se radi o stvari koja opet može ugroziti mir između dviju kruna, a samo je vaš suprug u stanju spriječiti nešto takvo.
Glavom je pokazao prema grofu de Peyracu koji je upravo ulazio u gostionicu.

Vojnici se postaviše na straži pred vratima. Don Juan Alvarez pođe za grofom u lokal. Nije ga napuštao otkad su bili pristali, nadzirući ga uzdržljivo ali uporno.

8.
ŽENE GOULDSBOROA ADHEMAROV SAN
U velikoj prostoriji već je bilo puno žena.
Žene Gouldsboroa bile su stekle naviku da se tu sastaju, nakon što je ta zgrada bila podignuta; okupljale su se u rane jutarnje sate, pošto bi im djeca ustala a muževi već bili otišli na posao. Tu su se malo dogovarale, ponešto bi i pojele, mirno sjedeći za stolom, oslobođene brige posluživanja svoje obitelji, a nakon nekog vremena vratile bi se svojim svakodnevnim poslovima.
Anđelika odmah primijeti gospođu Manigault koja ustade i lako joj se nakloni. Nekoliko djece i odraslih čistilo je ribu u jednom čabru. I oni je veselo pozdraviše. Smiješila se i gospođa Manigault, koliko joj je to uspijevalo svojim vječito namrgođenim licem.
De Peyrac joj uzvrati osmijeh.
Vidim da su otvorili sanduke s porculanom - reče. - Teško je takvu krhku robu prenositi čak iz Europe, ali Erikson nije štedio slamu pa se nadam da nema velikih šteta.
Samo se na jednoj vazi razbio držak i polomilo se nekoliko komada jedne nizozemske peći. Ali nam je gospodin Mercelot obećao da će on to sve zalijepiti.
Neke dame donesoše na stol nekoliko komada majolike koji su toga jutra bili predmetom razgovora, predmetom mnogo ugodnijim i zanimljivijim od pripovijesti o gusarima, borbama, vješanjima, izdajama i brodolomima, ranjenima i mrtvima, kojima su bile i prezasićene ranijih dana.
Opće je spokojstvo bilo uvećano nazočnošću grofa de Peyraca i Anđelike koji su, očito pomireni, sjedili jedno kraj drugoga.
Svaka je obitelj Gouldsboroa bila dobila na dar nešto što će objesiti na zid ili postaviti na svojoj polici: jedni zdjelu za juhu, drugi tanjure, ili kakav bokal, vazu, pladanj, sve same korisne i lijepo izrađene predmete kojima će uljepšati svoje grube domove.
Sad smo bogati kao kneževi - zaključi gospođa Manigault. - Trebalo je početi s otvaranjem sanduka, a ne da se svađamo.
A vi, ljubavi moja, jeste li stigli pregledati svoje darove? - šapne Joffrey de Peyrac Anđeliki.
Oh, nisam. Nisam se usudila.
Bila je još zabrinuta zbog Berneovih riječi i jela je odsutnih misli. Peyrac je to uočio.
Što vas još brine?
Mislim na toga nezgodnoga francuskog guvernera. Zar ćete morati poći čak do dna Francuskog zaljeva?
Vidjet ćemo. Za sada, barem dva dana vas neću napustiti, makar i sva ona kanadska gospoda bila u pogibelji da ih skalpiraju ili da ih u roku od jednog sata okuju u lance. Nisam zvrk koji stoji na raspolaganju svakoj državi što se upliće u neprilike.
To obećanje umiri Anđeliku. Dva dana! Čitava vječnost!... Dala je mačiću jesti i piti, praćena zainteresiranim očima djece, zatim je s gospođom Carrere razmotrila mogućnost da se vojvotkinji dadne drugi smještaj. Na izlazu iz sela bila je jedna kuća koje je vlasnik bio otišao u unutrašnjost, da trguje krznima. Možda će vojvotkinji i
njezinoj pratnji ondje biti malo tijesno, ali se valja prilagoditi. Kad čovjek ide u Kanadu, treba se pripremiti na sve... Anđelika je također upitala je li uređena odjeća vojvotkinje Ambroisine de Maudribourg.
Još nije. Morala sam potražiti konce svih duginih boja da bih mogla krpati onakvu odjeću!... Znate, u onoj odjeći ima nečega abnormalnog.
Što mislite reći?
Mrlje, poderine...
Što biste vi htjeli, nakon onakva brodoloma?
Nije u tomu stvar! Ni sama ne znam kako to izreći...
Pošto joj je muž obećao da će još za prijepodneva doći za njom u utvrdu, kako bi se malo zajednički odmorili, i da neće bez njezina znanja napustiti naselje i otići u kakav ratni pohod, Anđelika napusti gostionicu. On se bio nasmijao, ponovio svoje obećanje i poljubio joj vrhove prstiju.
Unatoč tomu, nije bila mirna. Strah da ga opet ne izgubi stegnuo ju je iznova i vukao u nekakav smrtni ponor, i toga se osjećaja nije mogla osloboditi.
Međutim, kad je vidjela kako sunce odlučno i konačno probija maglu, kako se na njemu blistaju kuće Gouldsboroa od svijetlog drveta, hridi što im se zelene vrhovi drvljem pokriveni, žali, rtovi krševitih strana, s jedne strane modri, s druge crni ili ružičasti, nju obuze radost i ona se osjeti najsretnijom ženom na svijetu. Što se god dogodilo, sve će zapreke biti svladane. Ništa se ne može postići bez borbe.
Bližila se utvrdi s nadom da se vojvotkinja dostatno oporavila kako bi se mogla preseliti i njoj osloboditi njezine odaje u kojima bi se sad našla sa svojom srećom i novom hrabrošću. Sad ju je obuzela želja da pomno pregleda sadržaj sanduka donesenih s Gouldsboroa. Bila ih je pretražila u velikoj žurbi, da bi našla kakvu odjeću u kojoj bi prisustvovala, tko zna, možda Colinovu vješanju. Kakva strašna uspomena uz koju spokojstvo toga novog dana dobija i veću vrijednost. Smjestit će i svoje mače. Brzo će ozdraviti, čim udovolji svojim životnim potrebama: smještaju, društvu i hrani.
Upravo kad je krenula uz unutrašnje stube utvrde, začula je neke glasove, kao u kakvoj prepirci. Onda iz odaja izađe kapetan Job Simon, prigibajući svoju visoku spodobu kako ne bi još jednom udario u dovratak. Glave uvučene među ramena, kao pritisnut nekim vrlo teškim teretom, činio se gotovo grbavim. Mrko pogleda Anđeliku.
Eto! - usklikne. - Ne samo što sam ostao bez broda, nego me sad još vrijeđaju. Čini li se to vama pravičnim?
Unatoč ružnom licu, koje je usto toga jutra bilo pokriveno prosijedim dlakama, dobrotom svojih sivih očiju skrivenih golemim obrvama bio je nalik na tužnoga psa što prosi malo naklonosti.
Spasili ste svoga jednoroga - reče mu Anđelika utjehe radi. - Zar to nije dobar znak, predznak ljepše budućnosti?
Da, može biti! Ali bi ga trebalo ponovno pozlatiti. A mogu li ovdje naći zlata u listićima? Ta je roba laka kao dašak a skupo stoji. Neću ga baš tako brzo ponovno postaviti na pramac kakva broda. Izgubio sam ugled. I uz to me grde sve u šesnaest.
Među nama rečeno, kapetane, niste li malko krivi? Ako ste morali ići u Quebec, kako ste mogli zalutati na ovo područje?
Kao pogođen tom primjedbom, kapetan je zamišljeno pogledao pa duboko uzdahne.
Neka bude tako. Ali brodolom... tomu ja nisam kriv!...
A tko je onda kriv?
One hulje što su na hridima mahale fenjerima da bi nas privukle na te stijene... Onda je nastavio kao s kakve primisli:
Što ste rekli za mog jednoroga? Kako bi bilo da ga opet pozlatim? To je dobra ideja!... Moj je otac bio zlatar, pa i ja pomalo poznajem taj obrt. Ali gdje li ću naći zlata u ovom prokletom kraju što je pun demona i pljačkaša?
Tko zna, možda ga nađemo. I sami znate da je zlato demonska rabota...
S tim se ne treba šaliti, gospođo - usklikne Adhemar koji ju je pratio. Kapetan se odlučno prekriži, ali ipak dometne:
To gore! To gore za demona! Ako mi nađete zlata u listićima da pozlatim svog jednoroga, možete od mene činiti što god vas volja. Unaprijed hvala, gospođo! Barem ste vi dobri.
I ode, očito ohrabren.
Mače pobjegne iz Anđelikinih ruku i ode njušiti ispod vrata.
Pazi da mi opet ne pobjegne... uhvati ga, Adhemaru. Ali, zašto me stalno pratiš, dječače moj?!
Što mislite, da se želim dati objesiti, kako je zaprijetio onaj guverner Akadije!... Osim toga, htio sam vam ispričati svoj san. Vidio sam u snu anđela, ali je bio crven, sav crven od glave do peta, što nije u redu za anđela...
Anđelika uđe u sobu. Mače uđe držeći se kao gospodar. Uspravna repa, odmah se uputi prema komadu vunene tkanine koji mu je bio dodijeljen prethodne večeri, smjesti se na njemu i stane se pomno lizati.

9.
POJAVA STRAŠNOG DEMONA
Ambroisine de Maudribourg sjedila je kraj prozora. Imala je crnu haljinu od baršuna sa čipkanim ovratnikom. Na toj se crnini još jače isticalo bljedilo njezina lica. Činila se kao kakvo siroče. Ruku sklopljenih u krilu, kao da je bila u dubokom razmišljanju. Pratilje su poštovale njezinu šutnju.
Kad je Anđelika ušla, vojvotkinja živo podigne glavu. Pokreti su joj bili vrlo elegantni, ali su jedva prikrivali njezinu urođenu naglost u kojoj je bilo čara i zbog koje se činila mlađom.
Ah, došli ste, gospođo - reče. - Očekivala sam vas. Bože, kako sam vas očekivala! I tu ste, najzad!...
Oči su joj sjale prigušenom radošću.
Dakle, ustali ste - reče Anđelika - i nadam se da ste se i oporavili nakon tolikih nedaća. Jeste li imali mirnu noć? Još ste vrlo blijedi.
To nije ništa. Upravo sam razmišljala kako sam poremetila mir i vama i vašem suprugu, oduzimajući vam odaje. Iako se osjećam još vrlo slabom, sad se ipak mogu preseliti. Maločas mi je kapetan Simon rekao kako je naš brod izgubljen zauvijek, kako su nastradali i ljudi i dobra. S te strane nema više nikakve nade. Ali se ipak nadam da ću se potpisivanjem kakvih mjenica moći zajedno sa svojim djevojkama ukrcati na kakav brod koji bi nas napokon odveo u Quebec.
Prerano je govoriti o odlasku, gospođo - reče Anđelika misleći na planove s
»kraljevim zjenicama«. - Niste se još posve oporavili, ni vi, ni one...
Onda bih barem htjela da vam više ne smetam, tu, u vašoj kući. Nije važno gdje ćemo se i u kakvoj baraci najzad smjestiti. Kad sam krenula za Novu Francusku, upisala sam i manjak udobnosti među žrtve koje valja prinijeti našem Gospodinu. Žrtava se ne bojim.
Smjestit ćemo vas zajedno s vašim pratiljama - reče Anđelika - a unatoč svim vašim željama za žrtvom, vodit ću računa da imate sve što vam treba.
Laknulo joj je zato što je sama vojvotkinja svojevoljno i taktično ponudila da se preseli iz odaja u utvrdi. Ta mlada žena, tako neobične ličnosti, jamačno je upila sav izvrstan odgoj što ga pružaju samostani a osim toga je, čini se, po naravi svojoj sklona brinuti se za tuđu dobrobit i ugodnost.
Na Anđelikine riječi, odvratila je lakim osmijehom. Jednim je pokretom pokazala na svoju haljinu.
Još jednom vas molim da me ispričate i zahvaljujem vam na ljubaznosti. Vidite kako sam se pokazala indiskretnom. Ne znajući kako se obući, uzajmila sam od vas ovu haljinu.
Mogli ste izabrati i kakvu drugu, koja vam bolje pristaje - spontano će Anđelika. - Ta se ne slaže s vašim tenom. Činite se kao kakva koludrica ili siroče.
Ali ja jesam koludrica - otpovrne vojvotkinja i naglo se nasmije, kao razveseljena. - Zar vam to nisam rekla? I k tomu sam siroče - dometne tiše, ali vrlo jednostavnim tonom.
Anđelika se sjeti onoga što joj je Joffrey de Peyrac bio rekao o braku te mlade žene i starca, pa osjeti nekakvu nejasnu grižnju savjesti pomiješanu sa sućuti. Možda je samo ona, pod prividno sigurnim držanjem vojvotkinje de Maudribourg, koja je uživala glas erudita i sposobne poslovne žene, uočila nekakav nedostatak, nekakvu pukotinu, nešto dječje.
Osjetila je želju da je zaštiti, da joj pomogne i spasi je života koji joj je po svemu sudeći bio vrlo gorak.
Idem vam naći kakvu veseliju odjeću.
Nemojte, molim vas - odvrati vojvotkinja odmahujući glavom. - Dopustite mi da budem u koroti zbog onih jadnika što su se prije dvije noći utopili bez udjele sakramenata. Kakva užasna nesreća! Stalno mislim na to.
Pokrila je lice rukama.
Anđelika nije inzistirala. Ti ljudi što dolaze iz Europe ne mogu se tako brzo naviknuti na način života što ga oni tu vode. Pomislila je kako tu život potiče čovjeka tako silno i smrtna mu je pogibelj tako stalna, da brzo sve zaboravlja, koliko god bio meka srca.
Mlade žene i Petronille Damourt kao da su bile spremne napustiti sobu na jedan mig svoje gospodarice. Sve su bile savršeno sredile i očistile, sad su bile spokojne nakon onih uzbuđenja prethodnog dana.
Tajnik s naočalima, za stolom koji je obično služio de Peyracu za rad, upravo je nešto pisao.
Služio se perom od albatrosova krila, onim prečistim perom pisao je gospodar mjesta, i to je Anđeliku nagonski ljutilo, iako je bila svjesna da jadni vojvotkinjin tajnik, koji je sve izgubio, nije imao drugog izbora.
Armand de Dacaux bio je čovjek neodređene dobi. Onako debeo i pretjerano ozbiljan, jamačno je izazivao poštovanje običnih ljudi. Iz nekakvih neobjašnjivih razloga, Anđeliki nije bio simpatičan. Unatoč svom uljudnom vladanju dobro odgojena dječaka, kao da mu je bilo neugodno i zbog sama sebe i zbog svoga položaja. Ali je to najzad mogao biti samo običan dojam. U svakom slučaju, radom uz visoke ličnosti, koji zahtijeva naizmjenično servilnost i poduzetnost, ne mogu se razvijati nekakve osobito otvorene naravi.
Gospodin Armand popisuje naše gubitke - objasni vojvotkinja de Maudribourg. Iako je bila najavila da će se preseliti, i dalje je sjedila, ruku sklopljenih u krilu, a Anđelika primijeti kako steže jednu simširnu krunicu.
Je li se za mene slučajno raspitao koji crkveni dostojanstvenik? - odjednom upita vojvotkinja.
Ovdje? - usklikne Anđelika. - Ali, gospođo, zar vam nisam rekla da smo daleko od svakog grada? Jedino se u Akadiji nađe kakav putujući isusovac ili razdavač milostinje iz kakve koncesije ili vojne utvrde...
Ušuti odjednom zgođena jednom naglom primisli. Ambroisine de Maudribourg reče živo:
Moj je ispovjednik obavijestio o mom dolasku sve vjerske vlasti u Novoj Francuskoj. Upravo jedan od te gospode iz Isusova društva već bi morao biti obaviješten o mom brodolomu na obalama Mainea i morao bi doći k nama kako bi nam pružio utjehe svete vjere.
Malo ih ima i udaljenosti su velike - neodređeno primijeti Anđelika. Vojvotkinja kao da je osluhnula.
Ne čujem nikakva zvona - šapne. - Kako znate koliko je sati? Htjela bih prisustvovati svetoj misi, ali su mi rekli da ovdje nema čak ni crkve.
Ubrzo ćemo imati jednu kapelicu.
Anđelika je bila sretna što je Colin omogućio, in extremis, da pruži tu obavijest.
Kako možete tako živjeti, a da nikada ne prisustvujete svetoj žrtvi? - upita mlada dobrotvorka gledajući Anđeliku iskreno zaprepašteno. - Rekli su mi da nemate ni razdavača milostinje. Tako sav ovaj narod živi i umire poput zvijeri, bez utjehe sakramenata.
Ima jedan pastor...
Protestant! - užasnuto usklikne vojvotkinja. - Heretik!... Još gore! Ne piše li u Bibliji: »Klonite se heretika nakon što ste ga opomenuli prvi i drugi put... Znajte, tko je s njim iole ljubazan, isto je toliko izopačen.«
Neka je tako - odvrati Anđelika malo zlovoljno - ali ne zaboravite da mi, naseljenici Gouldsboroa, u svojoj izopačenosti ipak sućutno pomažemo bližnjemu svome, što je napokon prva zapovijed Novog zavjeta. Što god rekao vaš slavni kapetan Job Simon, ali mi nismo nikakvi pljačkaši i učinili smo za vas što smo god mogli.
Dok je tako razgovarala s Ambroisinom de Maudribourg, išla je gore-dolje po sobi i premještala neke stvari. Kakva joj je ono čudna pomisao pala na um maločas, kad je vojvotkinja spomenula crkvenog dostojanstvenika?
Ta pomisao bila ju je zgodila kao grom. Bilo je nešto vrlo važno... Više se nije mogla sjetiti.
Otvorila je kovčežić s pištoljima i pregledala predmete u škrinji. Prisjećajući se tako brige kojom se Joffrey iskazao prema njoj, srce joj se grijalo i pozornost joj se skretala s nemira izazvana vojvotkinjinim riječima. Uočila je da ju vojvotkinja promatra radoznalo i pozorno.
Imate oružje - reče vojvotkinja. - Kažu i da ste izvrstan strijelac. Gospođa de Peyrac naglo se okrene.
Vi očito znate mnogo toga o meni - uzvikne. - Na momente mi se čini kao da vas tu nije doveo slučaj...
Vojvotkinja de Maudribourg krikne, kao pogođena u prsa, i pokri lice rukama.
Što kažete? Da to nije slučaj, što je onda bilo? - reče slomljenim glasom. - Ne mogu vjerovati da je to bila providnost, kako sam se sinoć nadala. Ali sad sam svjesna užasne kobi što se oborila na nas. Toliko jadnih ljudi što su se utopili, što su pomrli rastrgnuti, tako daleko od svoga zavičaja. Čini mi se da će njihovo prokletstvo zauvijek lebdjeti nada mnom... Ah, ako nas nije slučaj doveo na ovaj žal, što je onda? Bojim se da nije glavom Sotona... Sotona... Oh, Bože moj, kako ću skupiti dostatnu snagu da mu se oduprem...
Kao da se prisilila i ponovno obuzdala.
Oprostite mi - reče blago. - Molim vas, gospođo... vidim da sam vas maloprije uvrijedila svojim pitanjima i primjedbama na račun vašega života zajedno s krivovjercima. Odveć sam nagla, često mi prigovaraju što i odveć otvoreno izlažem
svoje mišljenje. Takva sam. Rasuđujem logički i svjesna sam da ne pridajem odgovarajući značaj pobudama srca. Znam, sad vi imate pravo. Zar je važno ima li ovdje kapelice ili nema?... Što znači obred ako nema dobrote? »I kad bih govorio svim jezicima ljudi i anđela, ako u meni nema milosrđa, nitko nisam i ništa... I kad bih raspolagao darom proricanja, poznavanjem svih tajni i svake znanosti, kad bih također imao toliko vjere da bih gore maknuti mogao, ako u meni nema milosrđa, nitko sam i ništa...« To je rekao sveti Pavle, učitelj sviju nas... Draga prijateljice, hoćete li mi oprostiti?
Veo patnje bio joj je pomračio divan pogled što je blistao nekakvim dirljivim sjajem. Anđelika ju je slušala pitajući se kakva je zapravo osobnost te žene što je i odveć nadarena, ali i odveć krhka. Zahvaljujući krutom vjerskom odgoju i svom apstraktnom znanstvenom radu, ona je - čini se - živjela izvan realnosti, u atmosferi mistična zanosa. Ona bi se svakako lakše snašla u Quebecu, gdje bi je dočekali biskup, isusovci i gojenice, nego tu, na žalima neovisnog Gouldsboroa.
Surova Amerika neće biti blaga prema toj slabosti. Anđelika opet osjeti sućut.
Nisam se uvrijedila - reče. - Opraštam vam drage volje. Imate pravo da se raspitate o mjestu gdje se nalazite i o načinu života onih koji su vas prihvatili. I ja sam nagla i bez dlake na jeziku izričem ono što mislim. Nema razloga da se toliko uznemirite. Opet ćete se razboljeti.
Ah, što sam umorna - šapne vojvotkinja prelazeći dlanom preko čela. - Tu se više ne osjećam svojom. Ova vrućina, taj neprestani vjetar, miris soli i sumpora što dolazi s mora i krikovi ptica što stalno u velikim jatima lete preko neba, kao da su kakve izgubljene duše... Htjela bih vam ispričali što mi se dogodilo jutros, ali ćete mi se narugati...
Neću... samo mi recite.
Pojavio mi se Sotona - reče vojvotkinja vrlo ozbiljnim tonom, na što se njezine pratilje stadoše križati u strahu. - To mi nije prvi put, svakako, ali mi se danas pojavio u neobičnoj prilici; bio je sav crven...
Kao moj anđeo! - krikne Adhemar koji je bio opčaran i gotovo izazvan takvim pripovijestima.
Crven, i užasan - nastavi vojvotkinja - grohotom se smijao, nakostriješene dlake po cijelom tijelu, poput kakve rutave i smrdljive zvijeri. Jedva sam se uspjela prekrižiti i izgovoriti svetu molitvu... Pobjegao je kroz kamin.
Kroz kamin?
To je učinio i moj anđeo! - opet krikne Adhemar kao obuzet.
Znam da se Sotona može prikazati u bilo kakvu liku i da također voli crveno i crno - nastavi vojvotkinja. - Ali, ovaj put bila sam užasnuta. Pitam se što li znači taj novi izgled koji je on poprimio kako bi me prestrašio? Neka nesreća, neka muka, neka nova kušnja kojoj ću biti izložena... Sad shvaćate zašto sam željela da me posjeti kakav crkveni dostojanstvenik, ako bi ga bilo u ovom kraju - ona završi u jednom dahu i sva dršćući.
Razdavač milostinje s Neustrašivoga je otišao, ali je možda tu negdje otac Baure. On je franjevac, razdavač milostinje gospodina de Saint-Castinea u utvrdi Pentagouet.
Franjevac - šapne vojvotkinja - ne, on neće biti na visini...
U međuvremenu Anđelika je pregledala kamin kroz koji je, prema riječima gospođe de Maudribourg, pobjegao gospodar mraka. Tu je bilo pepela, jer su, unatoč toploj srpanjskoj noći, zbog bolesnice bili naložili vatru. Sama je Anđelika, prethodne večeri, bila nabacila čitav svežanj pruća, kako bi nesretnici, koju su tu bili primili, pružila što ljepši ugođaj sigurnog zaklona.
Prignula se i otkrila trag bosog stopala. Osjetila je poznat, gotovo opipljiv miris.
»Nekakav divljak«, pomisli, »koji se uvukao, s njihovom uobičajenom drskošću!... Da nije mene tražio? Tko je to mogao biti?«
Sjetila se Tahontaguetea, irokeškog izaslanika, koji je bio prodro u Katarunkov logor, među svoje neprijatelje Abenake, kako bi smaknuo de Peyraca. Unatoč tomu što se sjetila Irokeza, koji su već počeli predstavljati tešku pogibelj tom kraju, Anđelika se nekako osjeti sigurnijom i gotovo zadovoljnom.
Mislim da si ti u pravu - reče Adhemaru smijući se. - Bit će prije da je bio anđeo.
Vidim da ne uzimate ozbiljno moju priču - požali se vojvotkinja de Maudribourg.
Ne, gospođo, dapače, uvjerena sam da ste vidjeli nešto... ili nekoga, ali ne vjerujem da je to bio demon. Pogledajte Adhemara. U njega je naivan duh, ali je upravo zato njegov osjećaj za izvanzemaljske stvari vrlo točan.
Uto s vrata odjekne nekoliko žestokih udaraca. Pojaviše se sinovi gospođe Carrere, koje je majka poslala kako bi pomogli vojvotkinji de Maudribourg pri seljenju i odveli je do njezine nove nastambe.
Onakvi preplanuli od morskog zraka i od života na otvorenom, u lovu i ribolovu i na teškim poslovima koje su morali obavljati, dječaci su izgledali vrlo zdravi. Vladali su se onako kako se vlada čovjek navikao na samostalan život, daleko od društva složena i stoljećima zagušena pravilima ponašanja i uljudnosti što su toliko kruta koliko i nekorisna.
Gdje je prtljaga? - upitali su.
Gotovo je i nemam - odgovori vojvotkinja. - Gospodine Armand, jeste li završili s tim piskaranjem?
Tajnik zapraši pijeskom svoje listiće, pa ih smota uz dubok uzdah. Skupina se spusti niza drvene stube utvrde.
Unatoč odbijanju vojvotkinjinu, koja je tvrdila da se osjeća posve zdravom, Anđelika je uze pod ruku kako bi joj pomogla.
Na svu sreću, jer se gospođa Maudribourg ponovno obeznanila čim su stigli na dno stuba.
Međutim, imala je razloga. Pred njima se na ulaznim vratima ispriječio u svoj svojoj veličini poglavica Patsuiketta, Piksarett Veliki, pokrštenik, najveći ratnik Akadije.
Upravo se on, bez ikakve dvojbe i bez ikakva okolišanja, pojavio pred nenaviklim i još neupućenim očima novih doseljenika. Nikakvo čudo što su u njemu ugledali demona.
A toga je dana osobito stravično izgledao. Samo u pregači oko struka, bio je od glave do pete oličen tamnocrvenom, skrletnom i ljubičastom bojom koja kao da je svojim zavojitim i spiralnim šarama omatala njegovo prsno mišičje, trbuh, snažne mišiće bedara, koljena i potkoljenice, pa nadlaktica i podlaktica. Istim su mu ukrasom bili urešeni nos, čelo, brada i jagodice, zbog čega je bio nalik na naživo oderana čovjeka koji se smiješi lukavo i gleda sitnim, prodornim i porugljivim očima.
Anđelika ga odmah prepozna.
Piksarett! - uzvikne - kako mi je drago što te vidim! Dođi, uđi, izvoli! Sjedni tamo u onu sobu. Idem ti naručiti kakvo osvježenje. Jesu li te dopratili Jerome i Michel?
Pomaknuvši koplje kako bi propustio dvojicu neodvojivih, Piksarett odvrati:
Tu su.
Na pojavu novih pera i tetoviranih likova divljaka, još se jače prestraše »kraljeve zjenice« i njihova dobrotvorka. Najzad, gospođa de Maudribourg dođe k sebi uz očit napor. Raspolagala je silnom sposobnošću da se obuzda. Osjećala je da ni pred samim Sotonom osobno ne smije gubiti dostojanstvo pred onim naivnim djevojkama koje su joj bile povjerene.
Nije se pomaknula ni kad se Piksarett približio njima nadohvat i svoju masnu ruku odlučno spustio Anđeliki na rame.
Čekala si moj povratak, nisi pobjegla, dobro - utvrdi Piksarett, obraćajući se svojoj
»robinji« Anđeliki. - Nisi zaboravila da sam tvoj gospodar jer sam u borbi položio ruku na tebe.
Kako bih to mogla zaboraviti? I kamo bi htio da pobjegnem? Sjedni da razgovaramo.
Uvela ih je u glavnu dvoranu utvrde gdje je bilo stolova i stolaca. Potom se okrene Francuskinjama koje su gledale razrogačenim očima, ali sad već nekako umirene.
Predstavljam vam jednog vrlo slavnog i velikog indijanskog poglavicu - reče Anđelika veselo. - Vidite da se ne radi o Sotoni. Naprotiv, on je katolik i k tomu vrlo revan. Veliki branitelj Svetoga križa i isusovaca. Njegovi su pratioci dva njegova ratnika, i oni su kršteni.
Divljaci! - šapne Ambroisine. - Prvi koje vidimo. Kakvo uzbuđenje!
I ustrajno su izdaljega, sa strahom i odvratnošću, promatrale trojicu crvenokožaca koji su bučno sjeli za stol ogledavajući se znatiželjno.
Ali... grozni su, strahotni - nastavi vojvotkinja. - I užasno smrde.
To nije ništa, čovjek se navikne. To je samo mast, medvjeđa ili tuljanova, kojom sebi mažu tijelo kako bi se zimi zaštitili od studeni a ljeti od komaraca. Kažem vam, čovjek se na to navikne. Mislim da ste jutros, u polusnu, vidjeli upravo njega pa vam se učinio nekakvom sotonskom prikazom.
Da... da... vjerujem. Ali, zar bi se usudio tek tako uvući u vaše odaje, a da se ne najavi?
S njima je sve moguće. U njih nema srama, a toliko su samouvjereni i ponosni da uopće ne shvaćaju pravila vladanja što ih se bijelci drže u međusobnom dodiru. Oprostite, ali vas sada moram napustiti da njih primim kako treba, inače bi se zbilja strašno uvrijedili.
Samo izvolite, draga moja. Shvaćam da valja obzirno postupati s tim divljacima, za spas kojih se toliko mole u našim samostanima. Ali, kako se možete tako veseliti i dopustiti da vas dodiruju?
Vojvotkinjino je čuđenje zabavljalo Anđeliku.
To su veseljaci - reče. - Treba ih poštovati i smijati se s njima. Drugo ne traže.

10.
PROROČANSTVO PIKSARETTA, VELIKOG RATNIKA ANĐELIKA ZABRINUTA ZA BUDUĆNOST
Piksarett primi duhan iz Virginije, ali odbi pivo i s još većim negodovanjem rakiju.
Demon pijanstva najgori je od svih demona; oduzima nam život, izaziva ubojstva, remeti nam um...
Govoriš kao Mopountook, poglavica Metallaka, s gornjega Kennebeca. On me je naučio gdje se nalaze vodeni izvori.
Izvorska voda prenosi nam snagu naših djedova što su sahranjeni u zemlji kojom ona prolazi.
Anđelika pošalje po najsvježiju vodu koja se može naći. Sad se Piksarett odjednom činio zamišljenim.
Je li veliko naselje Gouldsboroa plašilo velikoga Abenaka, saveznike Francuza i njihovih duhovnih vođa isusovaca? Je li se, unatoč svojoj neovisnosti, osjećao krivim što skreće s pravoga puta ulaženjem u gotovo englesko naselje da bi dobio otkup za robinju koju nije mogao pretvoriti u katolikinju jer ona to već jest?
Gledajući da mu ugodi, Anđelika ga stade uvjeravati kako će tu naći najbolje željezo za sjekire sebi i svojim ratnicima, a ako on, veliki poglavica, želi bisere, gospodin je Peyrac za nj ostavio neke, plave i zelene, koje je dao dopremiti čak iz Perzije, a i školjke koje će mu u pregovorima ponuditi neće biti obične, skupljene na žalima, nego za njega, takvu ličnost, dovezene s Indijskog oceana. To sredstvo razmjene, vrlo rijetko u Americi, bilo je još prije više stoljeća dovezeno karavelama Indijskog društva. Od njih se pravio izvanredno lijep nakit, čak se i onkraj jezera pričalo kako se neki poglavice iz plemena Sioux, koji nikad nisu imali nikakva dodira s bijelim čovjekom, s ponosom razmeću čitavim nizovima tih školjki što su potekle iz mora o kojima oni nikad nisu mogli ni sanjati. Jerome i Michel oduševili su se takvim izgledom. Oči su im lakomo zasjale, ali je Piksarett naglo prekinuo taj razgovor tvrdeći da ne dolikuje jednoj robinji pregovarati o vlastitu otkupu, pa će on o tome razgovarati osobno s Ticonderogom, »Gromovnikom«.
Hoćeš da te odvedem k njemu? - ponizno upita Anđelika.
Ne, znam ga sam naći - odlučno otpovrne Piksarett.
Što se s njim odjednom zbilo? Nije stvar u tome što se veseli i duhoviti Piksarett naglo namrgodio. Sad se njegovo živobojno tijelo, oličeno mrežom skrletnih spirala, činilo i opasnijim uz onaj nemiran pogled što je sjao ozbiljnošću i teškim razmišljanjem. Indijanac se i dalje ogledavao unaokolo, ali sad nipošto radoznalo, reklo bi se kao da tko zna što njuši. Potom vršcima prstiju dodirne Anđeliki čelo.
Nad glavom ti je pogibelj - šapne. - Znam, osjećam je. Te riječi pobudiše u Anđeliki uzbunu.
Nije joj se sviđalo kad bi divljaci, pa i Adhemar, onakav naivan duh, jasno izložili svoje tajne osjećaje. Mogli bi lako biti u pravu.
Kakva je pogibelj, Piksarett? Reci mi!
Ne znam.
Indijanac je mahnuo svojim pletenicama stegnutim lisičjim šapama.
Jesi li krštena? - upita je mjereći je pogledom isusovca ispovjednika, posve neumjesnim uz one jarke boje.
Zna se da jesam. To sam ti već rekla!
Onda se moli svetoj Djevici i svim svecima. To je sve što možeš činiti. Moli! Moli! Moli! - zaključi zaklinjući je svečano.
Onda podigne ruke, nešto potraži u svome umašćenom perčinu, pa otkine jedan od mnogobrojnih ukrasa, kapucinsku krunicu debelih zrna o kojoj je visio drveni križ, pa je objesi Anđeliki oko vrata. Potom je triput blagoslovi izgovarajući obredni izraz:
- Ad Patrem et Filium et Spirinim...
Najzad skoči na noge i zgrabi svoje koplje.
- Požurimo - reče svojim vjernim pratiocima. - Valja nam poći prije nego što se Irokezi zapute u naše šume. Ti smrdljivi kojoti ljeti izlaze iz svojih jazbina. Sad kad smo završili s Englezima, okončajmo pravedno djelo kako bismo obradovali svoju braću u Bogu, Francuze, i udovoljili svojim vrlo voljenim ocima, Crnim mantijama. Inače će demoni što se ovuda vrte biti brži od nas. Sestro moja, budi hrabra, moram te ostaviti. Ali, ne zaboravi: moli, moli, moli!
Nakon tih svečanih riječi, brzo se izgubi. Njegove pristaše skočiše i pođoše za njim. U utvrdi je još neko vrijeme lebdio njihov jak divljački miris.
Anđelika je stajala u nedoumici; s nemirom se pitala zbog čega je Piksarett tako naglo promijenio raspoloženje.
Je li u Gouldsborou zatekao nešto njemu neugodno?
Odjednom je ponovno istaknuo svoje prijateljstvo s Francuzima i Crnim mantijama. A njegova aluzija na Engleze pobudila je u Anđeliki tešku uspomenu na pokolje kojima je još nedavno bila svjedokom.

Oluja koja je opustošila njezinu i Joffreyevu dušu, borba s gusarima i njezin epilog, neočekivan dolazak većeg broja nahočadi i jedne francuske velike dame, uza svu uzbunu koja ga je popratila, nisu mogli odagnati svijest da se svega nekoliko milja zapadno, onkraj modrog morskog obzorja i ružičastih vršaka Mont-Deserta, i sad zbiva krvava tragedija. Indijanska plemena u valovima izbijaju iz šuma i obaraju se na bijele naseljenike, ubijaju, pljačkaju, pale i skalpiraju.
Pomislila je na izbjeglice iz engleskih naselja s obale, što su bili potražili utočište na mnogobrojnim otocima Zaljeva Casco, i koje je gledala kako se navrat-nanos pripremaju za obranu dok im se djeca, pod nadzorom odraslih, kupaju u uvalicama u društvu tuljana.
Jesu li indijanski čamci došli do njih? Jesu li još živi?
Nasuprot užasima što se možda i toga trena tu zbivaju, sloboda i relativno spokojstvo što ih je uživao Gouldsboro sa svojom okolicom, činili su se nekim čudom. Za to je čudo valjalo zahvaliti isključivo ugledu grofa de Peyraca koji se znao koristiti svojim prijateljstvom s barunom Saint-Castineom, obližnjim indijanskim plemenima, sporazumom s francuskim naseljenicima Akadije i trgovcima iz engleskih postaja.
Kad si stigao u Gouldsboro, kao da si prešao iz jednog u drugi svijet. Unatoč unutrašnjim nesuglasicama i gusarima u prolazu, čovjek se tu osjećao nekako sigurnim, izvan sukoba, kao zaštićen nekakvim nevidljivim zidom što se na tisuće milja unaokolo dizao samim glasom francuskoga grofa de Peyraca, do jučer neznanca, a danas bogataša i darežljivca, neovisna o kraljevima. Iako je blizu bjesnio i prijetio rat, u Gouldsborou se još moglo birati guvernera, trgovati, jednog dana primati teologe iz Bostona, a sutradan predstavnike Quebeca.
U utvrdi je kipjelo životom. Slagala se netom iskrcana roba, plijen sa Marijina srca, govorilo se o skorim svadbama, o podizanju crkve, o novim propisima općine.
Zahvaljujući volji i mudrosti jednog čovjeka, kojega je unatoč svemu vjerno služila zajednica ljudi različita podrijetla i područja, ali spremnih na sve, tu se stvarala jezgra jedne male slobodne države, koja neće biti sputana vezama s dalekim kraljevstvima Engleske i Francuske, i koja će isključivo biti obuzeta izgradnjom, korištenjem zemlje i postavljanjem temelja budućim naraštajima u tom djevičanskom području.
Čovjek se u to mogao uvjeriti samo gledajući kako u tu slobodnu luku, u potrazi za pomoći i pravdom dolaze toliki ljudi kojima je život ugrožen ili kojima je počinjena nepravda.
Ali, nije li upravo ta neobična i čudesna strana takve situacije otkrivala njezinu slabost? Jer, nestalna je bila zbilja što je izniknula iz njihovih napora i njihove upornosti.
Hoće li im ljeto što ga moraju proživjeti, kratko i vrelo, otkriti istinu, svima njima? Donijeti im poraz ili pobjedu?
Anđelika se vrati u svoje odaje.
Osjećala se praznom, kao pred kakvu bitku. Sve je u redu, svaki je detalj proučen. Valja čekati. Što li će se dogoditi?

11.
SPREMA SE PUTOVANJE
Anđelika uzme svoja dva pištolja. Bili su lagani i sigurni, prikladni za rukovanje i brži od bilo kojeg poznatog oružja.
Zakopčala je pojas s kožnom kopčom izvezenom srebrnom žicom. Oružje je mogla gotovo i sakriti u naborima svoje suknje. Dršci od skupocjena drveta, inkrustirana
sedefom i emajlom, mogli su se činiti kao kakav nakit nove vrste, što bi se moglo reći i za vrećicu za barut i vrećicu za kugle što su bile izrađene ženski elegantno. Anđelika se vježbala da što brže uperi jedan pa drugi pištolj i vješto ih nabija. Uvježbala je upotrebu kresiva, neizmjerno praktičniji sustav od bilo kojeg drugog, ali njoj posve nov.
Naoružana, sad se osjećala nekako mirnijom. Mačić je bio skočio na stol i s najvećom je pozornošću pratio njezine kretnje.
Pomno je motrio pokrete prstiju na oružju, da bi odjednom opružio šapicu kao da bi htio vještinom iznenaditi kakve pokretne i neumorne životinjice. Zatim skokom pobježe. Dokopao se jedne kugle, zavaljao je po sobi, zastao, i tako stajao nekoliko trenutaka, uspravljena repa, pred komodom ispod koje se kugla bila otkotrljala.
Anđelika prijeđe na drugo, pa se zaputi do škrinje u kutu sobe, a mače se odmah stade vrtjeti oko nje. Čim je ona podignula prvi poklopac, on se zagnjuri u škrinju i utone među svilu i urese. Tu i tamo bi se pojavila njegova glavica slavodobitno pokrivena kakvom vrpcom ili orukvicom. Anđelika se smijala njegovu trzanju.
»Što si smiješan! Kao kakvo nestašno dijete, mršavo i živo, takav je bio Florimond... No, ne smetaj... odlazi!«
Više ga je puta istjerala iz škrinje. Mače je uvijek iznova nalazilo načina da uskoči a da to ona i ne vidi. Htjela-ne htjela, morala se igrati s njim, toliko je ono bilo puno života i temperamenta. Njegovo je ludovanje nekako olakšavalo atmosferu. Anđelika je mislila samo na sadašnji trenutak pun ugodnih otkrića.
Tog jutra, aludirajući na eleganciju vojvotkinje de Maudribourg a osobito na njezine jedinstvene crvene čarape, Joffrey je bio primijetio:
- Onakvih čarapa ima više pari među robom što je stigla iz Europe, ja sam ih naručio za vas. Još ih niste ni vidjeli...
I zbilja je tu bilo svakakvih čuda od kojih bi se ushitila i najveća pariška dama. U nedjelju, kad je među tom robom grozničavo tražila što će obući, jer mora prisustvovati smaknuću Colina Paturela, nije bila obratila tim stvarima nikakve pozornosti. Tada je bila uočila samo onu crnu haljinu s čipkanim ovratnikom što ju je upravo toga jutra uzela vojvotkinja de Maudribourg i što joj je, u svoj svojoj strogoći, dobro stajala i bila elegantna zahvaljujući ljepoti svoga baršuna. I druga je roba bila od prvoklasnog materijala i novoga kroja, opskrbljena i dragocjenim uresima. S uzbuđenjem je otkrila i haljinice za djevojčicu i dva dječačka odijela od čvrste vune živih boja.
»Kao da je sam Joffrey upravljao tim izborom. Ne vjerujem da je Erikson sposoban za što drugo osim da ukrca ovu robu. Ali bit će da Joffrey ima, i u Parizu i u Londonu, i u svim prijestolnicama, ljude koji znaju kakav mu je ukus i koji ga vjerno uslužuju. Neka kažu što god hoće, ali koliko god on bio daleko od civilizirana svijeta, ostao je grof od Toulousea. Ah, kakav čovjek!«
Možda se upravo zato čovjek uz njega, unatoč tomu što je bio prognan, bez korijena, prividno bez veza, i dalje osjećao vezanim za Stari svijet koji ih je bio odbacio.
Zahvaljujući njemu, do njih su i dalje stizali, u svojim najljepšim, moglo bi se reći i najugodnijim oblicima, proizvodi civilizacije Starog svijeta, njegove prefinjenosti, sve je to i dalje bivalo opipljivo i dobro unatoč barbarstvu, ratovima, nepravdama...
Zar nije jutros bilo govora o majolikama iz Delfta i Giena, što su ih dobile na dar gospođe Gouldsboroa i što su tim ženama, koje su u izgnanstvu ponovno otpočinjale život između četiri slabo postavljena drvena zida, predstavljale nekakav zalog budućih bogatstava?
Misleći na svoga muža i njegove divne ideje, Anđelika nagonski poljubi komad koji je držala u rukama, mali kaputić za dječaka. Jamačno će ga prisvojiti Honorina, koja toliko žali što nije muško...
Začu se šum sa stuba.
Anđelika pojuri uzburkana srca.
»On!«
Pojavi se Joffrey de Peyrac praćen jednim Španjolcem što je nosio nekakvu škrinjicu od laka drveta koju položi na stol, pred Anđeliku, pa se udalji.
Pogledajte što vam donosim - reče de Peyrac. - To je škrinjica za ljekarije, gdje ćete staviti svoje bočice, zdjelice s mašću, vrećice s travama i kirurške instrumente. Pregratke možete razmjestiti po volji. Dao sam ga napraviti u Lyonu. Sam je obrtnik izradio dekorativne minijature likova svetog Kuzme i svetog Damijana, zaštitnika ljekarnika, da vam pomogne, i to je dobro učinio jer se radi spasa tuđeg života ne smije zanemariti ničije posredovanje, nije li tako?
Svakako - odvrati Anđelika. - Vrlo sam privržena tim svecima i raduje me što će me pratiti u mom poslu.
A sviđaju li vam se haljine koje vadite iz škrinje?
Neizmjerno. Kao da se izvjestan grof od Toulousea, obdaren moći da bude sveprisutan, našao ondje u Europi, na mjestu, i osobno ih izabrao.
Ženska odjeća i njezina neumorna maštovitost meni su se uvijek činili vrlo ugodnim predmetom razmišljanja i proučavanja. Priznat ćete da vam je za boravka u istočnom Sredozemlju nedostajala upravo ta ugodna ludost mode, ponekad nepraktična ali tako rječiti izraz ženske osobnosti. I mene čini neizmjerno zadovoljnim što vas mogu iznova odjenuti.
Oduševljena sam. Ali, što ću činiti sa svom tom odjećom u dubini šuma Wapassoua?
Wapassou je kraljevstvo, a vi ste mu kraljica. Tko zna kakvi će se blagdani slaviti jednoga dana? Vidjeli ste da nam ni ovdje ne manjkaju gosti visoka roda. Osim toga, htio bih da zapanjite Quebec.
Anđelika protrne. Bila je uzela na ruke mače kako joj ne bi svojim kandžicama upropastilo kakvu dragocjenu svilu, i mehanički ga gladila.
Quebec! - šapne. - Zar ćemo ići u Quebec?... U tu klopku francuskog kralja? U to gnijezdo naših najgorih i vječitih neprijatelja, licemjera, crkvenih ljudi, isusovaca?
Zašto ne?... Ondje se i kuju sve spletke. Onda, zašto ne bismo išli? Znam da ću prije ili kasnije biti prisiljen na to. Naravno da vas ne želim izlagati nikakvoj pogibelji. Pojavit ću se s brodovima i topovima. Ali također znam da francuska osjetljivost radije popušta pred čarima lijepe žene nego pred prijetnjom rata. I najzad ondje imamo i prijatelja, koji i nisu baš neutjecajni: vojvoda d'Arreboust, vitez de Lomenie- Chambord, pa čak i Frontenac, guverner. Htjeli-ne htjeli, moja je pomoć vitezu de la Salle stvorila nekakav savez između Nove Francuske i mene. Upravo mi je to maloprije potvrdio gospodin de Ville d'Avray.
Guverner Akadije? Kakav je on čovjek? Peyrac se nasmiješi.
Vidjet ćete ga. To je nekakav Peguilin de Lauzun. Po svom smislu za poslove i diletantizmu nalik je pomalo na Fouqueta, a i na Molierea po svojoj kritičkoj analizi bližnjih. Razumije se također u svakovrsne znanosti, više nego što bi se reklo. Ali, rekao mi je da u Quebecu žele vidjeti vas i drži da će vaša pojava, puno više od moje, odlučiti sve.
Nedvojbeno zbog one pripovijesti o proročici i vještici Akadije. Joffrey de Peyrac slegne ramenima.
Ne treba puno da bi se zaokupila pozornost javnosti. Uzmimo činjenice kakve jesu. Crkvena se opozicija zasniva na mističnim elementima koji su mnogo važniji od svih mojih mogućih prisvajanja navodnih francuskih teritorija. Treba razbiti te stare bojazni.
Anđelika uzdahne. Svijet je bolestan, ali tko će ga izliječiti? Nasuprot tom shvaćanju života zasnovana jedino na vječnom spasu i nadnaravnim silama, što može učiniti hladna zbilja topova?
Duh nesnošljivoga Ouebeca, dostojnoga sina katoličke, apostolske i rimske crkve, nikada se neće moći pokoriti silom.
Pošto su došli da divljacima donesu spas i iz poganskih šuma Novoga svijeta istjeraju duh Mraka, njegovi su stanovnici u dnu srca sačuvali stanovito shvaćanje svojedobnih vitezova-križara.
Quebec?... Suprotstaviti se gradu? - zabrinuto reče Anđelika. - Hoćemo li se moći vratiti u Wapassou do zime? Vidite, odviknula sam se od društvenog života i jedva čekam da nađem Honorinu.
Ljeto je zapravo kratko. Prije svega moramo dovesti u red Francuski zaljev, ali... Kad ste spomenuli Honorinu, možete li je zamisliti kako ide u lov u ovome muškom kaputiću?
Ova je odjeća, dakle, za nju?
Da, ona je poduzetna i odvažna kao kakav muškarčić. Zimi, u snijegu, suknje joj smetaju i ona se ljuti što ne može biti hrabra poput Barthelemyja i Thomasa. Ova će joj odjeća ispuniti snove.
Da, da! Vi je shvaćate i znate pogoditi njezine želje.
Vrlo mi je draga i bliska - reče de Peyrac smiješeći se onim svojim osobitim čarobnim osmijehom kojim bi je kadšto htio umiriti i uvjeriti.
I zbilja, njegova tako iskazana briga za Honorinu prožimala ju je takvom dubokom radošću da je nije znala izraziti.
Mače skoči s Anđelikinih ruku na tlo, a odatle na jedan kut stola gdje stade kao odsutno čistiti njuškicu hineći da ne gleda.
Anđelika je bila zagrlila grofa de Peyraca. Sjećanje na Honorinu jačalo je snagu njihove ljubavi. Ona je mogla biti zapreka, ali je međutim postala razlogom više da se osjete vezanima zauvijek. Njezino je nježno biće bilo njima povjereno usred stradanja i bola, sililo ih je da se pošto-poto bore za osiguranje njezine budućnosti, da se ne prepuste klopkama što u njima samima vrebaju, da se natječu kako ne bi obmanuli ono bezazleno očekivanje koje je djevojčica znala potaknuti u njihovim srcima. Kad bi Anđeliku morila briga zbog sudbine tog malenog jadnog kopileta, pomisao da Joffrey misli na nj i da ga voli smirila bi njezin strah. »Jer sam vaš otac, gospođice!« Kakav nezaboravan trenutak! Nikad nije tako silno kao u tom času shvatila kakva golema dobrota obitava u srcu toga čovjeka koga su, tomu nasuprot, život i njegova nadmoćna inteligencija mogli učiniti nesnošljivim, indiferentnim, okrutnim.
Bilo bi mu lako vladati samo pomoću svoje snage, svoje inteligencije, svoje odvažne, domišljate naravi što je u stalnom pokretu i što stalno teži savršenstvu. Unatoč tomu, sačuvao je smisao da životu i njegovim čarima posveti dužnu brigu, da jednostavnima i slabima prepusti ulogu koja je njima dodijeljena, da spontano vodi računa o dječjoj i ženskoj ljupkosti, kao i svemu živom što zaslužuje poštovanje i ljubav.
Zato je bilo tako lijepo uza nj. I Anđelika se čudila kako je umjela, između svih bića, upravo ona osvojiti i za se vezati tu iznimnu mušku osobu u isti mah nepristupačnu i nježnu, nadmoćnu i skromnu. Njegov se skriveni značaj nije otkrivao lako, nije se odavao, ali je bio pouzdan i pravičan. To je nedavna drama dokazala, silivši oboje da se spase od rastanka samo tako što se neće obazirati na sramežljivost u svojim osjećajima, što će se razgoliti jedno pred drugim.
U njegovu društvu, Anđelika je osjećala jedinstvenu sigurnost. S druge strane, spopadao ju je strah.
Pustila je ruke neka joj skliznu niz muževa ramena. Dodirnuti ga, osjetiti ga, bila je njoj utjeha, sreća zbog koje ne bi mogla preživjeti ako bi joj bila oduzeta, pomišljala je ona u strahu. Obori glavu. Najzad krzmajući upita:
Morat ćete otputovati, zar ne? Da pomognete onim osobama iz Quebeca što su Phipsovim brodom blokirane na rijeci Saint-Jean?
Podignuo joj je glavu kao kakvu tužnu djetetu što ćete mu pogledati u oči kako biste ga utješili i uvjerili.
Moram. To je prilika koju valja iskoristiti, kako bih učinio uslugu onim huljama iz Quebeca.
Ali - ona će nervozno - objasnite mi već jednom zašto su ti Kanađani toliko nabrušeni na vas? Zašto u meni gledaju ženu opsjednutu vragom a u vama opasnog osvajača francuskih teritorija? Ovaj kraj prema ugovorima pripada Massachusettsu, vi ste ga legalno stekli. Kanađani ne mogu zahtijevati da pod svojom vlašću drže cijeli američki kontinent.
Ali tako jest, draga moja! Upravo je u tomu njihova težnja, istodobno i nacionalna i katolička... Služiti Bogu i kralju prva je dužnost dobrog Francuza, pa su oni zbog toga spremni i umrijeti, iako ih ima samo šaka od šest tisuća prema dvjesto tisuća Engleza na jugu. Ništa nije nemoguće hrabru srcu. Unatoč ugovorima, oni i dalje drže francuskim sva područja oko Francuskoga zaljeva. To dokazuju mnogobrojna gospodstva i prava na porez što ih drže pomalo svugdje: Pentagouet sa Saint- Castineom, Port-Royal i tako dalje... a guverner Akadije svake godine dođe naplatiti daće od svojih posjeda. To je namet kojemu ne bi smjeli biti podvrgnuti ti daleki podanici francuskoga kralja. Tijekom vremena stanovnici Akadije stali su se držati neovisnima, pomalo po uzoru na Gouldsboro. Zato je Castine došao k meni i zatražio neka pod svoje okrilje preuzmem sve naseljenike nastanjene u Zaljevu, bilo Francuze, Škote ili Engleze, jer s punim pravom svaki sebe drži slobodnim u svom novom domu. Ako je to javljeno u Quebec, očito im ti ljudi smrde, a još gore guverneru Akadije, osobito u trenu kad dolazi uzimati daću od nepokornih podanika. Stoga mi se čini pametnim potezom izvući ga iz nevolje.«
Što mu se dogodilo?
Zbog pokolja koje su u Novoj Engleskoj, na zapadu, počinili Abenaki, potaknuti od Francuza, za odmazdu Massachusetts je poslao jednog admirala s nekoliko brodova kako bi kaznio sve Francuze koji bi mu mogli dopasti šaka. Koliko god bio opravdan, takav je potez pogoršao naš već ionako pogibeljan položaj, a ne može dati nikakav rezultat. Trebalo bi opametiti Quebec i ne bi se smjeli napasti neki mali posjednici u Akadiji koji se kako znaju i umiju drže zemlje što su je naslijedili od svojih predaka i s koje crpe plodove ne samo u dobrim nego i u lošim godinama. Uspio sam nekako nagovoriti admirala Serrylmanna, ali se njegov pratitelj Bostonac Phips nije htio urazumiti, nego je nastavio sam; doznavši da se neki funkcionari iz Quebeca, među kojima guverner Akadije de Ville d'Avray, financijski upravitelj Nove Francuske Carlon i još neka gospoda visokoga ranga nalaze u Jemsegu, on je blokirao ušće rijeke Saint-Jean. I tako im priječi da siđu niz rijeku i nastave put morem. Gospodin de Ville d'Avray, koji ni minute ne može mirovati, odlučio se na bijeg pješice šumom. Uz pomoć magle uspio se udaljiti na jednom ribarskom brodiću ne privukavši pozornost Engleza, pa je došao ovamo i zatražio pomoć. Iako me drži samo prezira vrijednim suparnikom i potencijalnim neprijateljem, nadasve želi spasiti svoj brod, koji je, kako ja mislim, krcat dragocjenim krznima što ih je guverner skupio u svojoj ophodnji. Ako bih mu odbio takvu uslugu, izazvao bih njegovu mržnju. Ako pak Phipsu pođe za rukom da zarobi te ljude i njihove brodove i da ih zarobljene odvede u Boston ili u Salem, to bi se doznalo i u Versaillesu, pa bi kralj mogao imati upravo onu izliku koju traži da objavi rat Velikoj Britaniji. A svi mi ovdje više volimo svoj šepavi mir nego novi sukob.
Anđelika ga je uzbuđeno slušala. Koliko god on ublažavao činjenice da je ne bi odveć prestrašio, ona je iz njegovih usta bolje shvaćala njihovu opasnu situaciju i kakav teret njemu leži na plećima.
Kako je sam, Bože moj! Zašto, za koga se želi boriti?... Za nju, za malu Honorinu, za svoje sinove, za bijednike cijeloga svijeta što su se došli skloniti pod njegovu zastavu u sjenci njegove snage. Radi stvaranja novoga, radi napretka a ne uništenja...
To je jedan od klasičnih incidenata u Francuskom zaljevu s njegovom višenarodnom ljudskom faunom - on zaključi.
Ovlaš se nasmiješi.
Tomu neće doskočiti nikakav ugovor - nastavi - dokle god ima magle, plime i oseke, skloništa u najudaljenijim riječnim rukavcima gdje se čovjek može sakriti od svakoga... Taj je kraj kao stvoren za zasjede i čarke, ali nije važno, od njega ću stvoriti kraljevstvo...
Je li pogibeljna ta ekspedicija u koju se upućujete?
To je obična šetnja. Treba samo pomoći Francuzima, spriječiti da se tamošnji Indijanci umiješaju u sukob i, ukratko, oteti Phipsu plijen na koji bi imao stanovito pravo. Bit će bijesan, ali je isključena svaka teža posljedica.
Stisnuo ju je u naručje.
Htio bih vas povesti sa sobom.
Nije moguće, ne mogu pustiti Abigaille samu. Obećala sam joj da ću joj pomoći pri porođaju i... ne znam zašto, ali se bojim za nju, a osjećam da je i ona zabrinuta, unatoč svojoj hrabrosti. Uza me ona je sigurnija. Stoga moram ostati.
Nekoliko je puta odmahnula glavom kako bi odagnala iskušenje da se uhvati za nj i da ga slijedi pošto-poto, iz nagonske želje koju nije znala shvatiti.
Ne govorimo više o tomu - reče odvažno.
Anđelika sjedne u fotelju, a mače, kao da je shvatilo po tom znaku da su se ono dvoje dostatno igrali i razgovarali, skoči joj na koljena i sklupča se.
Činilo se tako veselim i tako sretnim što živi, da joj dade malo svoga spokojstva.
»Honorina će biti presretna s njim«, pomisli Anđelika.
Honorina! I opet taj osjećaj strepnje! Srce joj se nadimalo. On će ubrzo krenuti, a ona će ostati sama, da se bori... A protiv kakve prijetnje!...
Hoće li što poduzeti onaj nepoznati brod sa svojom posadom koja je, čini se, dobila zadaću da njima zamrsi sudbinu? Tko ih šalje? Kanađani? Englezi?... Nije vjerojatno. Odnosi s njihovim susjedima su jasniji. To Kanađani bacaju anatemu na njih, napadaju. Englezi imaju i drugih glavobolja, nemaju razloga uznemiravati čovjeka koji im je koristan i s kojim su zaključili važne dogovore.
Pa onda?... Kakav osobni Joffreyjev neprijatelj?... Kakav supamik u trgovini koji bi htio izazvati metež u naselju?... Koji bi htio podmuklo obeshrabriti prvo pučanstvo? Zar nju nisu već kriomice bili prodali Zlatobradom?...
Ali zašto su se ustremili na nju? Osjećala se tako žestoko izloženom napadu, da ju je to tištalo. Taj je dojam bio tako silan da joj se činilo kako bi Joffrey mogao živjeti na miru da nje nema.
Nije mogla odoljeti a da mu to ne kaže.
Da mene tu ne držite, vaš bi položaj bio lakši. To osjećam.
Ako ne biste bili pored mene, ja ne bih bio sretan. On se ogledao.
U pustoši sam stvorio ovu tvrđavu. Bili ste nestali iz moga života. Unatoč tomu, u dubini svoga bića nisam htio prihvatiti vašu smrt. Već to što sam ponovno našao Florimonda i Cantora činilo mi se zalogom nekog neodredivog obećanja! Dolazi, govorio sam sebi vrlo tihim glasom, moja ljubljena dolazi... Bio sam lud, ali sam po nagonu dometao neke detalje... u vezi s vama... To je bilo upravo malo prije mog odlaska u Europu, na onaj put gdje sam, slučajno, u jednoj španjolskoj luci sreo

Rochata koji će mi reći: »Francuskinja zelenih očiju, što ste je kupili u Kandiji... živa je. U La Rochelleu je. Vidio sam je ondje nedavno...« Kako izraziti munjevitu sreću u takvu trenutku! Kako nebo zablista!... Bravo, Rochat! Obasuo sam ga pitanjima. Udovoljio sam mu željama kao da mi je najdraži prijatelj... Da! Sudbina je nama bila milostiva, iako nas je katkad vodila vrlo krivudavim putovima.
Priđe joj i poljubi joj obje ruke.
Ljubavi moja, imajmo i dalje povjerenja u sudbinu.

12.
SUDBINA JENNY MANIGAULT
Anđelika i Abigaille stajale su usred malog povrtnjaka, između visokih strukova trave i cvijeća. To je bio komadić zemlje oko kuće Berneovih, zatvoren ogradom prema običaju u Novoj Engleskoj. Svaka je žena naseljenika nastojala imati takav komad zemlje, kako bi mogla liječiti obitelj ljekovitim travama u onim krajevima gdje je ljekarnik često bio vrlo daleko, a i da bi dala bolji okus često neukusnoj hrani, bilo ribi ili divljači. Tu su one također uzgajale salatu, poriluk, rotkvicu, mrkvu i mnogo cvijeća kojim će ugoditi oku.
Proljeće je bilo blago. Već su izbijale prve mladice.
Abigaille nogom skloni jedan okrugao i dlakav list što je stršio iz trave.
Najesen ću imati tikve. Sačuvat ću ih za zimu. Ali ću neke pobrati tek kad budu velike poput lubenice. Pečemo ih pod pepelom i jedemo ih kao krumpire, pečene u pećnici.
Moja je majka veoma voljela vrtove - odjednom će Anđelika. - Kao da je sada vidim... neumorno je radila u povrtnjaku... da, odjednom je vidim...
Naglo joj se prividjela majka. Pred očima joj prolazi njezina visoka, aristrokratska prilika, poluskrivena slamnim šeširom, s nekakvim košaricama ispod ruke, a katkad s kiticom cvijeća koju steže na srcu poput kakve djevojčice.
Moja majka!...
Bilo je to nejasno priviđenje, odjednom stvorena predodžba bez ikakva povoda.
»Majko moja, zaštiti me«, pomisli Anđelika. Tada joj prvi put pade na um takva molba.
Uzela je za ruku Abigaille, koja je stajala uz nju, i čvrsto je stisnula. Visoka, spokojna, odvažna Abigaille, nije li možda ona nalik na njezinu zaboravljenu majku? Nakon objeda, Berne je bio došao pozvati gospodina i gospođu de Peyrac neka mu ukazu čast da s njim večeraju.
Oholi je i nedruževni protestant tim neočekivanim pozivom htio valjda pokazati kako želi, poput svojih suvjernika, odati dostojnu počast gospodaru Gouldsboroa i posvjedočiti mu njihovu želju da zaborave one srdite riječi izmijenjene prigodom predaje vlasti Zlatobradom. Shvaćajući tu želju za pomirenjem, grof de Peyrac je prihvatio poziv pa je u suton otišao s Anđelikom k Berneu.
Ali su ličnosti protivnika bile tako snažne, a zajedničke uspomene tako nabijene nasiljem, da je taj susret morao stvoriti nekakvu psihičku napetost.
Ostavivši dva muškarca neka razgovaraju, Abigaille je bila povela Anđeliku van, da bi joj pokazala svoj povrtnjak.
Prijateljstvo dviju žena bilo je jače od svake prepirke. Nagonski su se ograđivale, nisu htjele izbliza gledati ono što bi u djelima muškaraca bilo i odveć grubo, odbijale su donositi nepomirljive sudove, kako bi sačuvale onu vezu što im je bila tako potrebna, onaj savez njihove ženske osjećajnosti.

Iako su bile različite, bile su jedna drugoj potrebne. Uzajamna sklonost bila im je zaklon, sigurnost, nešto blago i živo što ni udaljenost više ne može razbiti i što je sa svakom doživljenom kušnjom samo jačalo a ne slabilo.
Biserni sjaj što se gasio na obzorju otoka kao da se odrazom odbijao s Abigaillina fina lica i naglašavao mu ljepotu. Umor izazvan njezinim stanjem nije joj izmijenio crte lica niti je zamutio njegov prečisti ten. Na glavi je uvijek imala skromni šešir iz La Rochellea koji sigurno nije bio najpopularniji ures među gradskim damama; ali ga je bila naslijedila od svoje pokojne majke, koja je bila iz Angoumoisa, kraja gdje se žene neće mučiti nekakvim čipkama i vrpcama. To je pokrivalo strogoga stila njoj bolje pristajalo nego bilo komu drugom.
I tako, jeste li sretni? - upita Anđelika.
Abigaille se lecne, da nije bio sumrak Anđelika bi je vidjela kako se crveni. Ali se Abigaille svlada i Anđeliki se učini da se nasmiješila.
Ne usuđujem se odgovoriti potvrdno. Kako zahvaliti Bogu? Sa svakim minulim danom otkrivam blaga u srcu svoga muža, bogatstvo njegove inteligencije i njegova znanja, njegovu mudrost, njegove osobine jaka čovjeka, ponekad opora ali puna nježnosti... Mislim da je on u biti... neobično dobar. Ali je to pogibeljna vrlina u ovo doba i on to zna.
Onda zamišljeno dometne:
Učim se voljeti jednog čovjeka. To je neobičan doživljaj. Muškarac je nešto vrlo važno, drukčije, ali vrlo zanimljivo. Pitam se nismo li mi žene u tom pogledu malo nemarne, kad ne želimo prihvatiti muškarcima svojstven način rasuđivanja. Iako nas oni ne shvaćaju uvijek, mi se moramo potruditi da ih shvatimo onakve kakvim su ih stoljeća oblikovala, odgovorne za sudbinu naroda, što je vrlo teška zadaća premda su je sami preuzeli svojevoljno.
Naša je baština robovanje, a njihova vladanje - reče Anđelika. - Zapravo se zato ponekad rađaju nesporazumi. Ali je također uzbudljiv doživljaj tražiti dogovor na osnovi ljubavi.
Mrak se bio gotovo posve spustio. Zasjala su svjetla iz kuća i iz luke, opalno bijela u svemu onom tamnom plavetnilu, a na otocima raštrkanim po zaljevu palili se blijedi i crvenkasti bljeskovi što su odavali vatre i lanterne koje za dana nisi mogao vidjeti.
Odjednom Anđelika reče:
Osjećam kao da nas netko gleda... Nešto se pomaknulo među grmljem... Osluhnuše. Obje su imale dojam kao da ih netko, ne tako daleko, promatra zguren između grmlja, i ta ih je nazočnost neznanca stalno pritiskala kao kakvom prijetnjom.
Abigaille obgrli rukom Anđelikina ramena i privuče je k sebi. Kasnije će reći kako je u tom trenu osjećala da neka velika opasnost prijeti Anđeliki de Peyrac.
U jednom trenu učini im se da čuju nekakav dubok i bolah uzdah; ali je to vjerojatno bio samo šum vjetra među borovima na hridima.
Vratimo se - reče Abigaille uzimajući prijateljicu za ruku. Okrenuše se prema kući i prođoše nekoliko koraka. Ali ih u to prestraši krckanje grana a zatim pravo roktanje.
Oh - usklikne Abigaille okrenuvši se - evo što je! Opet je prasac Marcelotovih ušao u naš povrtnjak. S njihove strane imamo samo živicu, a ne paze da im prasac ne pobjegne iz svinjca. Njima je ugodnije i jednostavnije da ga puste neka ide jesti po naselju i tuđim povrtnjacima.
Abigaille se uputi prema živici koja ih je dijelila od susjednog posjeda, kuće slične njihovoj, načinjene od dasaka i greda, što se dizala usred komada zemlje vrlo zapuštena izgleda.
Kućna su vrata bila otvorena, a na svjetlu u kući odražavala se prilika mlade žene koja je u naručju držala maleno dijete od nekoliko mjeseci. Abigaille je glasno zazva:
Bertille! Vaš je prasac opet ušao u moj povrtnjak!
Žena prijđe preko praga i nehajnim korakom pođe prema njima. Ipak joj je držanje bilo ljupko, činila se mladom i zgodnom. Kad se približila, Anđelika prepozna Bertille Marcelot, kćer tvorničara papira iz La Rochellea. Dijete što ga je držala u naručju bilo je bucmasto i kovrčave kose. Držalo se uspravno, mogao se nazrijeti njegov znatiželjni pogled, ali su se, zbog tmine, slabo razabirale njegove crte.
Već sam o tomu govorila svome mužu - reče Bertille žalosnim glasom. - Najzad je pristao da podigne ogradu, dijeleći troškove za drvodjelju s vama. Samo što nije stigao da se za to pobrine, uslijed svih zbivanja ovih dana, tih borbi, tih stranaca, tog novog guvernera...
Znam da je bilo važnijih poslova nego što je podizanje ograde - pomirljivim će tonom Abigaille - ali biste morali paziti da vam prasac ne izađe iz svinjca. Već nam je napravio velike štete.
Gurkajući životinju nogom i potičući je glasom, Anđelika je bila uspjela natjerati prasca da ponovno prijeđe na posjed svojih vlasnika, odakle otkasa u drugom smjeru. Na to se i Bertille udalji, oprostivši se kratkim i jedva uljudnim pozdravom.
Znači, Bertille Marcelot se udala? - Anđelika će začuđeno. - Nisam znala. I već ima dijete. Nije prošla ni godina dana kako smo ovdje, a tada nije ništa takvo bilo na vidiku!
To nije njezino dijete - objasni Abigaille. - To je mali Charles-Henri. Znate, dijete Jenny Manigault, što se rodilo istoga dana kad smo se iskrcali. Jadan anđelčić, ubrzo će mu biti godina dana. Zbilja, možda i ne znate što se dogodilo jadnoj Jenny?
Ne znam! Što joj se dogodilo?
Oteli su je Indijanci. Pri kraju jeseni. Jedva dva mjeseca nakon porođaja. Toga su dana naši išli, tko pješice tko na konju, od logora Champlain u Gouldsboro, kad su na jednom mjestu, na onom mjestu gdje je već ranije bio napad, iskočili Indijanci sa svojim ratnim kricima. Naši su ljudi bili naoružani pa su ih dočekali. Indijanci su se povukli, ali su sa sobom odveli Jenny koja je sa svojom sestrom Sarom bila malo zaostala u šumi berući kupine. Sara je uspjela pobjeći i priključiti se našima.
Anđelika je bila zaprepaštena.
Koje je to indijansko pleme bilo? Irokezi? Bi li se možda moglo...
Već je zamišljala kako bi mogla otkupiti Jenny Manigault Wanpoumovom ogrlicom kojom ju je obdario Outakke. Abigaille zavrti glavom.
Nisu. Nekoliko je dana gospodin d'Urville vodio potragu. Nisu našli nikakve tragove. Gospodin de Saint-Castine je sve učinio da nam pomogne. Najzad je zaključio da se radilo o nekom malenom plemenu iz gornjega Kennebeca, kojeg su se ratnici valjda spustili kanuima. Najvjerojatnije je da su se sa svojom zarobljenicom sakrili u kakvu rukavcu. Gospodin de Saint-Castine je govorio da su to Abenaki, ali da veze nemaju s drugim plemenima. Nomadi su, ne zna se gdje bi ih čovjek mogao naći. Žive negdje gore, bliže Englezima nego Kanadi.
Kakva grozota! - šapne Anđelika. Odjednom joj je bilo hladno, zadrhtala je od svježeg noćnog zraka.
Gospodin je Manigault bio kao lud - nastavi Abigaille. - Htio je pobjeći odavde, govorio kako je ovo ukleto mjesto, htio je otići u Boston. Ali su uto došle oluje i snijeg. Valjalo mu je ovdje provesti zimu. Bilo je straha da će dijete umrijeti bez majčina mlijeka. Gospođa je Manigault energična žena. Hranila je dijete mlijekom koza koje ovdje držimo. I dijete je preživjelo. Jako je. Sad jede povrće i ribu kao veliki. Više nema straha za njega. Njegov se otac prije šest mjeseci oženio Bertilleom. Oduvijek je bila ludo zaljubljena u njega pa je iskoristila tu priliku kako bi ga svakovrsnim vještinama pridobila.
Znači, ponovno se oženio!... Ali... možda Jenny i nije mrtva!...
I to me je rastužilo. Ali su svi govorili kako je vrlo malo vjerojatno da je izbjegla smrti od ruku onih divljaka. Moj se otac složio s tim brakom. Jadni mladac, sav
očajan, nije mogao i dalje živjeti sam sa svojim djetetom siročetom, a Bertille bi ga najzad natjerala da živi u grijehu. To je bilo najbolje što se moglo učiniti, zar ne? Ona se brine za dijete...
Anđelika se morala napregnuti da spokojno primi vijest o takvoj okrutnoj nesreći i njezinu završetku. Shvaćala je da je za te kalviniste, što su prema svojim propisima živjeli u samoći, nesretna Jenny zapravo ulaskom u svijet Indijanaca prešla u nekakav drugi svijet. Jadni mali Charles-Henri, kojemu je ona htjela dati ime poginulog sina, kojega su zaklali kraljevi mušketiri. Je li mu upravo ona i donijela nesreću?
Vratimo se! - reče Abigaille. - Rastužili ste se. To ne želim. Ovdje čovjek mora nastojati da ne misli previše, da se ne obazire na opasnosti koje nas okružuju, na pokoru i na pogreške koje nismo mogli izbjeći, inače gubi hrabrost. Moramo očuvati sve svoje snage kako bismo nastavili svoju zadaću, radi života, radi boljitka...
Da imate pravo.

13.
VEČERA KOD BERNEOVIH
Dva su dječaka igrala triktrak na uglu stola.
Posve obuzeti igrom, prigibali su se nad stol, a kosa, u jednoga plava a u drugoga smeđa, padala im na obraze. Jedan je stari crnac, u koga su bijele vlasi bile nalik na kakvu kapu od kučine, pažljivo pratio njihovu igru. I on se prigibao, podbočivši bradu tamnim šakama na kojima su se isticali ružičasti nokti.
Plamičak svijeće utaknute u kositreni svijećnjak osvjetljavao je prizor blagim bljescima i palio iskre na zlatnim naušnicama što su visjele s ušiju staroga crnca, na njegovim jabučicama, na nosu ebanove boje i na bijeloj caklini zjenica.
Čim su Anđelika i Abigaille ušle, oni za stolom oživješe. Dva dječaka skoče na noge pa se objese Anđeliki oko vrata. I stari je crnac požurio k njoj izgovarajući svakakve dobrodošlice na gotovo pravilnom francuskom jeziku, ali s mekanim i šuštavim naglaskom Afrikanca. To je bio Siriki, sluga Manigaultovih. Oni su ga svojedobno prihvatili, dok je bolestan ležao među ostalim robovima iskrcanim u La Rochelleu, u vrijeme kad se Manigault pokraj svoje ostale trgovačke djelatnosti bavio i prometom
»ebanova drveta«.
Te je večeri na sebi imao svoju nekoć lijepu tamnocrvenu livreju sa zlatnim amblemom, kojom se svojedobno tako ponosio, ali mu je sada bila izlizana i zakrpana. Anđelika se sjeti kako je kao bez duše jurio preko pustare za hugenotima i u bijegu vikao: »Gospodaru moj, gospodaru moj, povedi i mene!«
Kraljevi mušketiri gonili su ga galopom. Kakav užasan trenutak! Ali su danas svi zdravi i čitavi u ovoj kući na drugoj strani oceana.
Očito ponosan, Siriki zamoli Anđeliku neka u plavom Jeremieju Manigaultu prepozna njegova miljenika za koga se brinuo, od prvih godina života.
Zar nije odrastao, gospođo? Postao je čovjek. A još nema ni jedanaest godina. Jeremie je zbilja bio punih obraza, jače nego ikada isticalo mu se plavetnilo očiju i kose.
Laurier Berne, te večeri njegov sudrug u igri, pokraj njega se činio tanjim nego što je bio, iako je i on bio ojačao.
Tko pobjeđuje? - upita Anđelika.
On - reče Jeremie pokazujući u Lauriera sa zavišću - on uvijek pobjeđuje.
Laurier nadme prsa i naruga mu se. Jeremie se namršti. Dječak se bio rodio sa zakašnjenjem, nakon mnogih djevojčica, u obitelji bogatoga građanina La Rochellea
Manigaulta. Toga sina jedinca razmazila je cijela obitelj. Jednoga dana, kad je išao u školu, bio je tako neoprezan te je stao promatrati katoličku procesiju, pa su ga oteli neki ljudi privrženi isusovcima. To je nagnalo Manigaulta da se odluči na prognanstvo. Svoga je sina uspio pronaći nakon mnogih pokušaja, pri kojima mu je Anđelika pomagala. Tako se veliki trgovac iz La Rochellea uvjerio kakve opasnosti prijete već svima protestanatima u Francuskoj, bez obzira na njihov rang i društveni položaj.
Utjehe radi, Abigaille pomiluje Jeremieja i dadne mu komad kolača.
Sutra ćete nastaviti igru - reče. - Evo, stavit ću je na policu, i neću vam pobrkati raspored.
Punih usta, Jeremie pokretom glave pozdravi sve nazočne i uzme Sirikija za ruku. Kuća Berneovih dizala se nasred kosine što se spuštala prema središnjem trgu naselja. Prozori su bili vrlo uski, ne samo zato da bolje štite od hladnoće, nego i zato što je staklo bilo skupo. Unatoč tomu, Gouldsboro je bio jedno od rijetkih naselja gdje za prve zime ljudi nisu bili primorani umjesto stakla služiti se komadima pergamenta ili osušenom ribljom kožom.
Sagrađene u jesen na brzinu, kuće hugenota bile su vrlo male. Berneova je kuća imala dvije sobe, od kojih je jedna služila kao dnevna soba i blagovaonica, a u drugoj je bio krevet roditelja i jedan ormar. Imali su i malo spremište za drva, i drugu ostavu s umivaonikom. Osim toga, pod krovom su imali žitnicu, zatvorenu kapkom do kojeg se dosizalo preko kratkih ljestava. I to je bilo sve. U toj je kući starijem sinu, Martialu, bilo tijesno, pa je on sebi podigao u vrtu kolibu od kore, poput crvenokožaca.
Isto je to učinio naš stari Kanađanin Eloi Macollet - reče Anđelika. Laurier je spavao u prvoj sobi. Severine se bila smjestila u žitnici.
Sad je i Severine bila u kući. Bila je zapalila limunovac, kako bi otjerala komarce. Upravo je ulazila u djevojačko doba, a bila je svejednako mršava, usiljena lica i prevelikih usana. Ali je bila oživjela pored strpljive Abigaille. I ona zagrli Anđeliku i reče bez ikakva ustezanja:
Kako se radujem što su sve one priče koje kolaju o vama obične gluposti, gospođo Anđelika! Htjela bih se ubiti. Ne sviđa mi se život gdje je puno toga zamršeno i puno razočaranja.
Odveć si naivna, Severine. Nisi se promijenila. Lako te je prepoznati.
Za stolom, na kojem se isticala crna staklenka duga grla sa starim rumom, sučelice jedan drugome sjedili su Joffrey Peyrac i Gabriel Berne i živo razgovarali. Činilo se da su svoj razgovor zasnovali na zajedničkoj sklonosti: Honorina. Joffrey de Peyrac opisivao je Honorinina junačka djela u Wapassouu, a Berne je tomu dometao hvaleći njezine pothvate u La Rochelleu. Obojica su se slagali u tomu da je čarobno dijete, izrazite osobnosti, koje čovjek mora zavoljeti od prvoga trena.
Bila je takva odmah čim se rodila - reče Berne. - Dobro se sjećam kako sam je našao u šumi, u podnožju stabla za koje je bila vezana...
Prekine se. Pogled mu se sreo s pogledom Anđelike naglo pogođene strahom, potom pogleda Joffreyja de Peyraca koji ih je napeto promatrao.
To je stara pripovijest - reče. - Dio je onoga svijeta što smo ga ostavili za sobom. Jednom ću vam je ispričati, gospodine, ako mi gospođa Anđelika to dopusti, ili će vam je ona sama ispričati. A dotle pijmo u naše zdravlje i u zdravlje naših nazočnih, odsutnih i budućih potomaka - zaključi Berne iz La Rochellea dižući čašu.
Kad je večera imala početi, odjednom se pojavi jedan mali uzvanik.
Oh, gle tko nam dolazi!
Moje mače! - usklikne Anđelika.
Mače joj skoči na koljena, položi šape na rub stola pa se svima predstavi lakim, muklim ali ugodnim mijaukom. Zatim zatraži svoj dio gozbe.
Drži se baš kao Honorina kad se našla među nama - reče Severine. - Vidjelo se da sebe drži najvažnijom osobom na svijetu...
Anđelika ispriča kako je našla mače.
Neobično je odvažno. I ne znam kako uspijeva, tako maleno, stići me kroz tisuću pogibelji.
Mačke se inače ne vežu za osobe nego za dom - reče učena tetka Anne.
Dok su oni govorili o mačkama, junak te priče častio se mesom pečenim na žeravici, zbilja uvjeren da je najvažnije biće na svijetu. Iako još slabo, sad kad je ponovno našlo snage da se pere, mače je otkrilo svoju poput snijega bijelu dlaku nalik na ogrtačić s polovicom kape i pokojom mrljom boje cimeta. Tamnija mu je boja, gotovo crna, zaokružila jedno oko kao kakvim kolobarom, istočkala jedno uho, obojila mu je trticu i jednu šapicu. Dlaka mu je bila duga i gusta, imalo je čupave zaliske i čuperke malja što su mu izbijale s vrha ušiju i davale mu izgled malog risa. Bilo je dražesno, i kao da je to znalo.

14.
OBJED NA ŽALU OBJAŠNJENJE PLIME I OSEKE
Anđelika zatekne vojvotkinju de Maudribourg kako se moli sa svim svojim ovčicama, uključujući Julienne i Armanda Dacauxa koji je hrabro klečao u svom kutku.
Bilo je vrlo toplo, ali se činilo da nikomu ne smeta neudoban položaj na koljenima na tlu od nabijene zemlje u skromnoj kući gdje je dobrotvorka bila dobila nov smještaj. Kasnije će Anđelika doznati da su takve molitve bile česte u domu »kraljevih zjenica«. Nježna je i čarobna vojvotkinja bila najrevnija i dobro je vladala svojim društvom. Molitva se činila njezinim omiljenim ugođajem. Gotovo je s užitkom uranjala u nju. Usmjeren k nebu, pogled joj je blistao zanosnom srećom, put joj bivala još bjelija, još više nalik na ljiljan, kao osvijetljena nekakvim unutrašnjim svjetlom. Tako je bila vrlo lijepa, ali se činilo da kad joj žar ne bi bio iskren, ne bi mogla izdržati tjelesni napor što ga iziskuju te duge molitvene seanse.
Od preživjelih s brodoloma Jednoroga, jedino Job Simon, visoki kapetan s mrljom boje vina, nije sudjelovao u tim duhovnim vježbama. Tužno je sjedio na pijesku, vani, kraj svoga jednoroga od intarzirana drveta, i kao da je poput kakva kosmatog i uznemirujućeg čuvara bdio, uz bok svojoj mitskoj životinji, nad svim onim okupljenim vestalkama.
Veselite se! - dobaci mu Anđelika u prolazu. - Dobit ćete zlatne listiće. Govorila sam s gospodinom de Peyracom.
Upadajući usred mrmljanja zdravomarije, Anđelika na tren stane neodlučno jer nije očekivala nešto takvo. Ali je gospođa de Maudribourg ugleda, odmah se prekriži, poljubi križ svoje krunice i strpa je u džep. Potom ustane i pođe u susret posjetiteljki.
Jedva sam čekala kad ću vas opet vidjeti, draga prijateljice. Kako vidite, koliko god da smo skromno smještene, već se osjećamo kao kod svoje kuće. Mjesto gdje ćemo se okupiti i zajednički moliti, to je ono što nam je najnužnije kako bismo skupile svoje snage i hrabro se suočile s događajima.
Savršeno - odvrati Anđelika. - Raduje me što ste u stanju poslušati što vam dolazim poručiti.
Izvolite - reče vojvotkinja gledajući Anđeliku u oči.
Priredit ćemo na žalu objed u čast gospodina guvernera Akadije, markiza de Ville d'Avrayja, koji je danas naš gost, pa vas pozivam da dođete zajedno sa svojim djevojkama.
Anđelika je bila uputila poziv ozbiljnim tonom, ali se pri posljednjim riječima nasmiješila. Vojvotkinja shvati skrivenu misao, problijedi, pa joj do čela dopre val rumenila.
Mislim da mi se vi rugate - zamrmlja tonom isprike. - Valjda vam se činim i odveć revnom, zar ne? Oprostite ako vas sablažnjavam, ali, vidite, molitva je strašno potrebna stvar!
Nije nikakvo zlo. Oprostite vi meni - reče Anđelika koja je požalila svoje bockanje vidjevši kako se vojvotkinjin pogled ispunio upravo dječjim strahom. - Dobro je moliti.
A i veseliti se - radosno će vojvotkinja. - Objed na žalu, kakvo veselje! Činit će mi se kao da smo u Versaillesu, na obali Grand Canala... Rekli ste, markiz de Ville d'Avray? Ime mi nije nepoznato. Ima li možda lovni paviljon negdje između Versaillesa i Pariza, gdje kralj rado zalazi?...
Ne znam. Pitajte ga sami. Moj muž vam također želi predstaviti neke ličnosti našeg naselja.
De Ville d'Avray! Ako sam dobro razumjela, on je predstavnik Nove Francuske i kralja u ovoj oblasti. I dolazi vam u posjet?
Dobri smo prijatelji. Pružit će vam se prilika da ispitate svoj položaj i koje vam se mogućnosti pružaju da se iz njega najpovoljnije izvučete.
Anđelika je oprezno sondirala teren. Činilo se da ni jedna od »kraljevih zjenica« nije dobrotvorki bila rekla kako im je guverner bio predložio da ostanu u mjestu. Bi li vojvotkinja de Maudribourg pristala da svoje novakinje oslobodi njima povjerene svete zadaće da napuče Novu Francusku?
Za sada, nije se činila zabrinutom. Počešljala se na brzinu, puštajući crnu kosu neka joj se talasa na plećima, dovela u red čipkani ovratnik na haljini od crnog baršuna, pa je revno pošla za Anđelikom.
Prema već ustaljenom običaju, ljudi su se skupljali ispred gostionice za tih prilika kad je skup bio pomalo vijećanje, a pomalo veselica; na improviziranim stolovima poduprtim nogarima bilo je svakakvih napitaka, voća, nekoliko pladnjeva s ribom i divljači, i svak se služio kako je htio.
Prema uzajamnim sklonostima, već su se stvarale skupine. Najstariji su se rado skupljali oko grofa Joffreyja de Peyraca, grofa d'Urvillea, Colina Paturela, Manigaulta i Bernea. Englezi izbjeglice, naprotiv, nedavno stigli, držali su se sramežljivo postrani, ali blizu hugenota iz La Rochellea, valjda nagonski zbog zajedničke vjere unatoč različitoj nacionalnosti.
Na pročelju su se skupili mornari s Marijina srca, posve novi doseljenici prema kojima, s dobrih razloga, nisu bili skloni njihovi sunarodnjaci Francuzi iz La Rochellea. Bili su prilično mirni i staloženi pod srditim pogledom Colina Paturela koji, primajući i jedne i druge u svojstvu guvernera Gouldsboroa, nije gubio s vida svoju dojučerašnju posadu. U toj mu je zadaći pomagao njegov zamjenik Francois Barssempuy.
Sa časnicima su se nalazili i neki urođenici, veliki poglavice sagamori, ali je Anđelika uzalud potražila visoku skrletnu Piksarettovu spodobu. Međutim, uočila je Jeromea i Michela koji su uznosito šetali rugajući se maslinastoj puti čovjeka s Kariba.
Taj čovjek s toplih otoka, gdje se uzgaja ananas i pamuk, bio je njima, sinovima medvjeđe masti i kukuruza, više tuđ nego što bi pariškom Francuzu bio tuđ Rus iz sibirskih stepa.
Čovjek s Kariba nalazio se u Gouldsborou zato što je njegov gospodar, gusar s Antiia, nakon odlaska svoga broda Neustrašivi htio tu ostati ne izjašnjavajući se o razlogu. Možda su ga bila zamorila putovanja, ili je to učinio zbog prijateljstva s Aristideom,
koji je također tu živio, ili zbog želje da svoju zalihu trava i začina zamijeni za druge, mjesne proizvode.
Čim su se Anđelika i vojvotkinja de Maudribourg približile društvu, iz njega se izdvoji jedna spodoba sva u čipkama i svakakvim uresima i zaputi se prema njima, točnije rečeno prema Ambroisini koja je išla tek malko ispred Anđelike. Živim pokretima pozdrava i dobrodošlice, metući u više navrata pijesak perom svoga šešira, duboko se naklonio pred vojvotkinjom. Bio je niska rasta, debeljuškast, ali se činio vrlo srdačnim i pun zanosa.
Najzad! - usklikne - najzad evo one o čijoj neusporedivoj ljepoti govore svi listovi Nove Francuske. Dopustite mi da se predstavim. Markiz de Ville d'Avray, predstavnik njegova veličanstva kralja Francuske u Akadiji.
Malo zatečena, Ambroisine de Maudribourg odvrati klimanjem glave. Markiz požudno nastavi:
Tako, dakle, vi ste ona zbog koje je izgubio glavu strogi d'Arreboust i koja je uklela onoga sveca de Lomenie-Chamborda! Znate li da vas drže krivom za Pont-Briandovu smrt?
Gospodine, vi se varate - žurno odvrati vojvotkinja. - Nemam čast poznavati tu gospodu, niti imam na savjesti ičiju smrt.
Onda ste nezahvalni.
Ali nisam. Varate se, kažem vam. Ja nisam...
Niste li možda najljepša žena na svijetu? Na to se vojvotkinja nasmije od srca.
Hvala vam tisuću puta, gospodine. Ali, kažem vam još jednom, ja nisam... ona kojoj se morate obratiti takvim riječima. Dapače, kladim se da se radi o grofici de Peyrac, gospodarici ovoga mjesta i koja bi zbilja mogla biti, zahvaljujući svojim čarima, odgovorna za nesreće što ih spomenuste... Zavrtjeti mozak razboritima i ukleti sve svece, njezina je specijalnost... Evo je...
Markiz se okrene Anđeliki u koju je Ambroisine upirala prstom. Problijedi, pa pocrveni i zamuca.
Kakva zabuna! Oprostite. Vrlo sam kratkovidan...
Kopkao je po džepovima prsluka izvezena crvenim i zelenim cvjetićima, vrlo duga prema versajskoj modi, nalik na suknju ispod skuta njegova redengota.
Gdje su mi naočale? Znaš li gdje su mi naočale, Alexandre?
Obraćao se mladiću koji ga je pratio i koji se, unatoč svojoj zelenoj dobi, činio namrštenim, dok je markiz bio srdačan i ushićen.
Naočale? - momak će drzovitim tonom. - A što će vam naočale?
Da vidim, za miloga Boga! Dobro znaš da sam bez svojih stakala gotovo slijep. Upravo sam sada napravio neoprostivu pogrešku. Ah, oprostite mi, gospođe. Ali, da, zbilja, draga grofice, vi ste plavuša. Opis mi se čini točnim. Znači, vi ste dama sa Srebrnog jezera o kojoj legende priča cijeli Quebec.
Ponovno je ovladao sobom, svojom rječitošću i spontanim osmijehom, dok mu je pogled s očitim zadovoljstvom prelazio od jedne na drugu ženu.
Nije važno - odluči - vrijedi plavuša koliko i brineta. Ne bih se smio požaliti. Što je više lijepih žena, to je čovjek sretniji. Nema dvojbe, lijep je život!...
Odlučno uzme obje žene pod ruku.
Ne ljutite se na mene? - upita Anđeliku.
Nipošto - izusti ona, dok se on odmah okrenuo vojvotkinji.
A ni vi, nadam se. Takav sam, iskren, otvoren, kažem sve što mislim, a kad me netko zadivi, onda se ne mogu svladati... Prema ljepoti, prema svakoj vrsti ljepote osjećam nekakvu strast, kao nekakav kult, i to moram izraziti.
To je sitna mana koja vam se, mislim, rado prašta.
Činilo se da se vojvotkinja de Maudribourg zabavlja. Njezino se lijepo lice, inače tužna izraza, bilo preobrazilo. Srdačno se smijala. Smijala se i gledala markiza u oči drzovitošću koja joj se nije činila svojstvenom.
Gospodine - reče - dopuštate li mi jedno pitanje?
Svakako! Takvoj je ljupkoj ženi sve dopušteno!
Zašto vam je lice umrljano crnilom?
Što mi kažete? - uznemireno uzvikne markiz. - Ah, da, donio sam neke uzorke kamenog ugljena iz zaljeva Chignetco gospodinu de Peyracu...
Grozničavo je tražio rupčić.
Znam da cijeni takve darove. Maloprije smo razgledali i divili se ljepoti i kakvoći toga minerala što tako pogodno zamjenjuje drvo za hladnih zimskih dana. Nosim tovar toga u Quebec. Ali strašno maže...
Obrisao se i isprašio, pa je brzo nastavio s novim poletom:
On mi je u zamjenu poklonio jednu lijepu nizozemsku peć. Što kažete na takvu osobitu ljubaznost? Kakav čaroban čovjek! Moja će kuća u Quebecu postati najljepša na cijelom novom kontinentu.
Grofe - reče Joffreyju de Peyracu koji im se približio - vi ste okrutni, nepodnošljivi. U svom ste blaženom Gouldsborou pohranili najrjeđe ljepote. Evo vas opskrbljena dvjema najljepšim ženama na svijetu.
Upoznali ste vojvotkinju de Maudribourg? - upita grof de Peyrac.
Upravo smo se upoznali.
Uzeo je ljubiti vojvotkinjine prste.
Prekrasna je!
Gospođa de Maudribourg je odnedavna naša gošća. Njezin je brod potonuo tu u blizini.
Potonuo! Kakav užas! Ne kažete mi valjda da je ovaj predivni kraj, ovo predivno more, da su pogibeljni!...
Ne pravite se naivnim - nasmije se grof de Peyrac. - To znate bolje od bilo koga drugog nakon neusporediva pothvata što ste ga netom izvršili, kad ste svojim jedrenjakom prešli brzace na ušću Saint-Jeana!
Taj pothvat nisam izveo ja, nego Alexandre - reče grof isprsivši se.
Joffrey de Peyrac predstavi vojvotkinji Colina Paturela, guvernera Gouldsboroa, njegova zamjenika Barssempuya, šefa flote Rolanda d'Urvillea, zapovjednika španjolske straže Don Juana Alvareza, glavne dostojnike hugenota iz La Rochellea i najzad baruna de Saint-Castinea kojega Anđelika tek sada uoči; zatim njegova budućeg tasta, poglavicu plemena Souriquoi s Penobscota, Matecononda, koji je svoje duge pletenice bio pokrio crnom fiorentinskom kapom dobijenom od Yerruzana. Vojvotkinja se svima ljupko nasmiješila.
Grofe, nedvojbeno imate pravo. Čini mi se da u ovom kraju ima više plemenitaša nego u kraljevu predvorju.
Sjetila se pomisli koja joj je bila pala na um prilikom dolaska.
Mi smo svi plemenitaši u potrazi za pustolovinama - usklikne Barssempuy. - Visoko držimo stjegove svojih otaca, dok su u kraljevu predvorju sami građani i kukavice.
Trudio se da ga ona uoči jer je volio Marie-la-Douce i bojao se da vojvotkinja neće biti sklona njemu. Radi veće sigurnosti, ponovio je svoje ime, nakon što ga je grof predstavio, i spomenuo titule svojih predaka iz okoline Nantesa, odakle je potjecao. Vojvotkinja sa zanimanjem pogleda ono suncem sprženo lice mladoga gusara koje je pokazivalo otvorenost i odavalo muškarca vična borbama. Zapravo, takva plemića vojvotkinja ne bi mogla sresti ni u kraljevu predvorju ni u samostanima. Njoj je on bio novost. U njezinim se očima zrcalila nekakva suzdržana znatiželja i ona je pogledom prelazila preko lica onih što su je okružili. Bila je vrlo suzdržljiva pa nije
bilo lako pogoditi joj misli, ali je Anđelika osjećala da u stanovitoj mjeri uživa što se nalazi u tom neuobičajenom društvu.
Barssempuy je nastojao znacima privući pozornost Marie-La-Douce, u čemu ga je, ali mnogo otvorenije, oponašao Aristid Beaumarchand koji je htio sebi osigurati Julienne.
Ali su »kraljeve zjenice« spokojno stajale, u skupini, pod zaštitom svoje dobrotvorke i Petronille Damourt, a za njima je kao na začelju bio tajnik Armand Dacaux.
Markiz de Ville d'Avray primijeti djevojke.
Ali, evo ih još! - usklikne. - Oh, kakvo je ovo bajno mjesto! Priđite, moje dame, priđite da se malo okrijepite.
Prekine krug i odvede cijelo društvo do stola. Anđelika ga je čula kako govori Ambroisini de Maudribourg:
Brodolom! To je stravično! Jadnice moja mala, ispričajte mi kako se to dogodilo. Onda Anđelika pođe obnoviti poznanstvo s barunom de Saint-Castineom koji joj predstavi svoju zaručnicu, Matilde, mladu indijansku princezu u koju je bio zaljubljen. Matilde je bila lijepa i nježna, njezino je ljupko ovalno lice boje zlata bilo uokvireno gustim crnim pletenicama.
Imate li kakvih vijesti o engleskom mornaru Jacku Merwinu? - Anđelika upita baruna.
O ocu de Vernonu? Nastavio je svoj put. Mislim da je pošao k ocu d'Orgevalu na Kennebecu kako bi mu podnio izvješće o svojoj misiji.
Kakva je situacija u ratu s Indijancima?
Moji miruju, za sada, ali ih brinu vijesti koje stižu, pa ih jedva smirujem. Abenaki zapadno od Kennebeca i dalje skupljaju skalpove i zarobljavaju ljude. Tvrdi se da su spustili u vodu svoje čamce kako bi napali Zaljev Casco i pošli za Englezima sve do njihovih posljednjih skloništa. Ako otoci padnu, Nova se Engleska neće lako oporaviti od tog udarca.
Izvrsna stvar - uzvikne de Ville d'Avray koji je nedaleko uživao u jednoj poslastici od rakova pa je bio čuo barunove riječi.
Stvar neće biti tako izvrsna ako gusar Phips zarobi vašeg financijskog upravitelja Nove Francuske - otpovrne de Saint-Castine - i ako svi oni brodovi što krstare zaljevom opsjednu moju utvrdu Pentagouet.
Ne bojte se, prijatelju moj, za Engleze će se pobrinuti gospodin de Peyrac - ustvrdi guverner Akadije punih usta. - Jeste li okusili ove rakove, barune? Izvrsni su, ostavljaju poseban okus u ustima. Ah, kakav je to okus? Muškat, kladim se. Je li tako? - reče upirući prstom prema Anđeliki, a činio se tako uzbuđenim kao da je otkrio nekakvu nadasve važnu tajnu.
Ona mu prizna da je pogodio:
Rakovi su najbolji s muškatom, kaže jedna stara gastronomska formula s obala Saintongeaisea.
Kad je brod Neustrašivi isplovio, iz nepoznatih razloga, u Gouldsborou su bili ostali trgovac mirodijama i njegov rob s Kariba.
Dvije su pojave istodobno privukle pozornost na dva suprotna kraja. Dok se polovica glava okupljenih okretala prema rubu šume odakle je bio izbio jedan redovnik u crnoj mantiji, s indijanskim kanuom na glavi, druga je polovica gledala prema zaljevu u koji je ulazio oveći brod od tridesetak tona.
Fratar Marko, kapucin iz Saint-Aubina na Saint-Croixu - uzvikne de Ville d'Avray pokazujući na redovnika. - Na brodu je onaj div, Grand Fontaine - zaključi pokazujući na more.
Grand Fontaine imao je nadimak »Šumetina« zbog predivnog i naizgled beskrajnog hrastika što mu je opkoljavao posjed na komu je on provodio najviše vremena. Živio
je od svoje trgovine krznima, ali je nadasve bio strastveni lovac i ribar, što mu nije mnogo poboljšavalo stanje.
Služeći se laktovima i bez ikakva obzira gurajući grozdove ljudi koji su gotovo visjeli s rubova broda, iskrcao se i, prepoznavši de Peyraca, stao vikati:
Slapovi ušća Saint-Jeana osvojeni su, i to po Francuzima, onima u čipkama, gospodičićima iz Quebeca. Ali su se te mudonje dale prevariti od Engleza koji su im se našli za leđima. Sad su im Englezi blokirali prolaz. Više se ne mogu vratiti kući. Došao sam vas pozvati da povedete ekspediciju.
Bližio se praćen šarenom skupinom što se iskrcala s broda. Tu je bilo nekoliko Akađana kršne građe, žena i djece, očito Engleza ili Nizozemaca, Indijanaca Malecita ili Mik-Maka sa svojim usiljenim, izvezenim kapama, a između svega toga isticali su se kilt i tartan Škota Cromleyja kojega je grof bio nedavno uputio neka upozori strana naselja u Francuskom zaljevu.
Da - ponovi Šumetina bližeći se-onaj mudonja od guvernera uspio je izvesti pothva t pred kojim valja skinuti kapu, ali je sve nas uvalio u neprilike...
O komu to govorite, gospodine? - javi se markiz de Ville d'Avray dižući se u svoj svojoj visini da bi se dobro pokazao.
Ah, tu ste - reče Šumetina opazivši ga. - Uspjeli ste proći... preko Jemsega? I pješice ste prešli šumu?
Uvijek mi uspijeva što god želim - uzvikne guverner od bijesa isprekidanim glasom.
A vi ćete naučiti kako uvijek mogu srediti bezočnike vašega kova.
Nemojte se ljutiti - odvrati Šumetina malo zbunjeno - rekao sam kako zaslužujete da vam se skine kapa zato što ste se probili preko slapova ušća.
Uzdahne i rukavom od bizonske kože obriše vlažnu naušnicu.
Napokon, istina jest da smo u nevolji vašom krivnjom, pokraj onih Engleza što se vrte kao kakve ose. Bilo bi bolje da ste Engleze izbjegli bordižajući zaljevom, umjesto da uđete u rijeku...
To mi je bio jedini način da spasim svoj dragocjeni teret.
Zna se - naceri se jedan od pridošlih - ne dvojimo da vam je dragocjen, kad ste po našim domovima opljačkali toliko krzna i nas ostavili gole do kože.
Kod vas ništa nisam pljačkao, gospodine Defour - zaurla guverner - s dobra razloga što nisam našao ni mačke kad sam se pojavio na vašem posjedu da naplatim daću.
Mačku jeste našli.

Ali samo nju! - rikne de Ville d'Avray zapjenjenih usta. - Četiri su gospodina Defour iščeznula, umjesto da se vladaju kako se dolikuje vjernim podanicima njegova veličanstva i da časno prime njegova predstavnika, to jest mene! A jedan od njih, bježeći, još je našao načina da potkupi šestoricu vojnika iz tvrđave Sainte-Marie, kako bi otišao služiti gospodinu de Peyracu!
U redu! Sad ste zadovoljni, jer vam gospodin de Peyrac može biti od koristi. Dovodeći ih ovamo, unaprijed smo udovoljili vašim zahtjevima. I umjesto da nam zahvalite...
Dva su brata Defour bila slična; mlađi, koji se upravo iskrcavao, bio je i viši i širih pleća od starijega brata. De Ville d'Avray ih je mrgodno promatrao.
Lijepo! Nadajmo se da će se te četiri hulje začas naći okupljene tu, kako bih ih mogao okovati od glava do peta i pod stražom odvesti u Quebec.
Dva brata i Šumetina nasmijaše se grohotno i drsko, u čemu ih s velikom bukom popratiše svi njihovi Mik-Maki, rođaci i braća po krvi.
Šumetina izvuče iz džepa golem seljački rubac kako bi obrisao oči zamagljene suzama što su mu izbile od silnog smijeha.
Ovdje niste na francuskom teritoriju, gospodine guverneru! Gouldsboro je neutralno područje a to smo i mi.
Neutralno područje! - ponovi guverner izbuljenih očiju što su mu iskakale iz duplji.
Što to čujem? Ali, to je pobuna!... Pobuna protiv zastave Francuske!...
Joffrey de Peyrac nije se zanimao za prepirku. Svađe između guvernera Akadije i njegovih podložnika bile su već na glasu i ponavljale su se otprilike u istom obliku prigodom svakog njegova godišnjeg posjeta.
Grof je bio otišao da se kratko zadrži sa Škotom i malobrojnim prebjezima iz engleskih i nizozemskih trgovačkih postaja koje je on poveo više iz predostrožnosti nego zbog neposredne ratne opasnosti s Indijancima. Najzad je bilo jasno da se strani naseljenici Francuskog zaljeva više zanimaju za postupke svoga sunarodnjaka Bostonca Phipsa nego za ono što rade Francuzi, pa su bili odmah iskoristili prigodu da se sklone u Gouldsborou očekujući da se na ušću Saint-Jean stanje sredi. Jedan akađanski brod, što je onuda prolazio, rado ih je primio.
Okrijepite se - reče im de Peyrac, pošto ih je predstavio velečasnom Patridgeu, gospođici Pidgeon i Englezima izbjeglicama iz Zaljeva Massachusettsa. - Za nekoliko dana moći ćete se vratiti svojim domovima. Stari poglavica Skoudoun dobro drži na uzdi svoje Indijance a ja ću ga osobno posjetiti kako bih ga umirio.
Skoudoun me je posebno pozvao u svoje selo Metudic kako bi me uputio k vama. Preko Jemsega mu ona gospoda iz Quebeca poručuju neka pošalje svoje ratnike na Engleze. Još se nije odlučio i šalje vam ovo.
Samo jedan niz!
De Peyrac prevuče preko dlana nizom školjki. Dar je bio ništavan. Mogao je značiti ili: »Što da učinim? Čekam«, ili: »To je znak poštovanja prema vama prije odlaska ratnom stazom, ali ću djelovali kako se meni sviđa.«
Što vi kažete, oče, vi, koji ste ga vidjeli? - upita de Peyrac obraćajući se kapucinu.
Neće se pokrenuti prije nego sazna što vi mislite. Ali svejedno valja prirediti kakvu ratnu igru kako bi se ugodilo onoj gospodi brodovi kojih su u pogibelji od Engleza.
Kapucin je govorio ravnodušno. Osjećalo se da ga malo zanimaju ishodi tih razgovora. Bio je mlad, odlučnih i pravilnih crta lica, vrlo preplanuo, golobrad, smeđe kose raščupane vjetrom, mantiju je opasao visoko u struku, a na nogama je imao mokasine. Iako je bio zaređen i mogao služiti misu, zbog nečega na njemu zvali su ga fra Markom, kao da je kakav iskušenik ili laik.
Sretni ste što vas je Skoudoun poslao kroz šumu - napadne ga de Ville d’Avray oporim tonom - to više volite od očenaša, a? Pa ste i mogli ludovati na svim brzacima Saint-Jeana, Saint-Croixa pa i Meduxnakeaga. Koliko ste se puta vratili s kanuom na glavi?... Ti mladi na drugo i ne misle doli na smione pothvate na vodi, poludjeli su u ovom kraju - reče okrećući se Anđeliki. - Pogledajte ovog redovnika. Zapanjuje čak i Indijance hrabrošću kojom se spušta niza sve vodene tokove koje oni drže neprelaznim i opasnim. Misli li on na služenje Bogu, zbog čega su ga i poslali ovamo? Ni govora!... A moj Alexandre? Njegovi roditelji povjerili su mi ga da bih od njega stvorio staložena gospodina a ne nekakva divljaka što samo sanja o tomu da juri kakvom rijekom uzvodno brzinom od deset konja u galopu, kako je lani učinio na Petit Condiacu. Ove je godine pak htio osvojiti ušće rijeke Saint-Jean...
Znači, priznajete da ste sve nas uvalili u nesreću samo da biste ugodili svome miljeniku! - vikne Bertrand Defour.
Nisam ja pozvao Phipsa - rikne de Ville d'Avray izvan sebe.
Nije važno, podvig ostaje - pomirljivo će fra Marko. - Vidite da od njega nemate samo štete. Upravo zbog te plovidbe, one lanjske i ove nedavne, Skoudoun je pun udivljenja pa se pita nije li uputno pomoći Francuzima i tako se u zbilji pokazati iskrenim saveznikom.
Markiževo se lice ozari osmijehom koji ga je činio dvadeset godina mlađim.
Što sam ja rekao! - usklikne. - Alexandre nije uzalud izložio pogibelji svoj život... a i moj. To je izvanredan mladić. Vidite, grofe, da nije bilo Alexandrea, svi bismo bili gotovi.
Polako, još se nismo spasili - ispravi ga de Peyrac smijući se. - Dapače, ne bih želio da se Skoudoun pokaže odveć vjeran Francuzima. U ovoj prigodi draže mi je ako zadrži svoje bahato držanje. Valja meni smisliti štogod čime ću ga potresti.
Ogleda se i pođe prema skupini Engleza koji su većinom sjedili na pijesku, na samoj obali morskoj, smireno jeli i pili pivo.
Je li s vama Elia Kempton, torbar? - upita grof.
Bio je među njima. Revno je mjerio sve noge koje su mu pružali i obećavao za sutradan, a najkasnije idućeg tjedna, londonski elegantne cipele, a trajne i otporne da im nema premca. Ima li dostatno robe da udovolji svim tim narudžbama? Ima je, bez brige, i to najbolje vrste! Ako mu uzmanjka, može se dobaviti za cigla dva dana. Zna na jednom otoku...
Na grofovo pitanje trgovčić iz Connecticuta kroči naprijed, podižući svoj usiljeni nos. Oko vrata visjele su mu nekakve vrpce te je bio nalik na fakira ili krotitelja zmija.
Gospodine Kempton - reče grof - bio bi mi potreban vaš medvjed.
Moj medvjed! ? - začudi se Elia Kempton sumnjičavo. - A što će vam on?
Htio bih ga uzeti za saveznika. Odnosno, bolje rečeno, povjeriti mu jednu zadaću od najvećeg značaja. Tako inteligentan medvjed zaslužuje ući u diplomaciju u službi Engleske. Htio bih ga povesti u Metudic, da se pomirim s poglavicom Malecita, Skoudounom, od kojeg očekujem važne usluge, pored ostaloga to da se ne udruži s Francuzima u ratu.
Elia Kempton zavrti glavom.
Nije moguće. Gospodin Willoagby ne može biti umiješan u tako opasne pothvate. Kako bilo da bilo, ja se ne mogu rastati od svoga medvjeda.
Ali možete poći s njim.
Oh, yes. Ima li ondje Europljanki? - upita torbar neodlučno.
Svakako! I vrlo su loše opskrbljene. Primit će vas oduševljeno.
Oh, I see. To mijenja stvar iz temelja - Elia će Kempton ushićeno.
Što su razvratni ti Englezi! - s gađenjem primijeti de Ville d'Avray grickajući kolač od borovnica.
Ne, imate pogrešan dojam - ispravi ga Anđelika smijući se. - Taj je dobri čovjek trgovac iz Nove Engleske koji traži kupce, njegova je torba bez dna. Uvijek ima nešto na prodaju. Zahvaljujući njemu na ovom smo području doživjeli upravo čudotvorno množenje čipkanih orukvica i vrpca. I naravno, sve se žene raduju njegovu dolasku. Kempton se bio odlučio.
U redu. Obavijestit ću gospodina Willoagbyja i sutra ću vam priopćiti njegovu odluku - zaključi žurno, želeći se vratiti svojem prekinutom poslu. Onda krene vičući:
Divne cipele! Divne nove cipele!...
Kakav izvanredan tip - reče vojvotkinja de Maudribourg - i kako su svi ti ljudi puni života!... Još nikada nisam ovoliko uživala - usklikne gledajući Anđeliku ushićeno poput kakve djevojke na svom prvom balu.
Činila se očaranom. Zaboravila je svoju dužnost »dobrotvorke«, pa su to iskoristili oni novi naseljenici što su sebe držali »zaručnicima« »kraljevskih zjenica« da bi odigrali svoju igru kod spomenutih gospođica, te su, pod izlikom da ih vode do stolova kako bi ih ponudili jelom i pićem, nagovarali svoje izabrane ljepotice da pristanu na kakav razgovor negdje nasamu. Barssempuy se trudio da ljubaznošću umiri sramežljivu Marie-de-Douce, a mornarski je kaplar Wanneau stao Delphini Barbier du Rosoy pričati o svojim pohodima širom svijeta. Aristide Beaumarchand, naravno, dao se na posao oko Julienne koja se nije mogla suzdržati a da se tu i tamo ne nasmije grleno, na što bi odmah dlanom začepila usta i zabrinuto pogledala prema
vojvotkinji i Petronilli Damourt. Ali je i nadzor debele guvernante bio popustio. Cromley je svojim dolaskom stubokom izmijenio mišljenje te dobre žene o muškom rodu. Taj uzorak u suknji, s riđim zaliscima što su mu usred obraza stršili poput kakve metle, očito je potaknuo njezinu znatiželju; vidjevši kakvo je zanimanje izazvao, Škot joj je sada na svoj način prostodušno pričao svakakve užasne pripovijesti o prikazama u zaljevu, o brodovima-sablastima i morskim čudovištima.
Anđelika uoči kako se samo Maurkinja, koliko god bila ljupka i draga, čini malo zapostavljenom. Colinovi mornari, želeći se pokazati poštenima, valjda su se bojali da će udvarajući se mještanki potaknuti sjećanje na avanture koje su tijekom svojih putovanja imali s djevojkama na otocima.
Anđelika joj je upravo htjela prići da je razveseli i povjeri djevojkama Gouldsboroa, kad upravo u tom trenu djevojci pristupi Yann Couennec koji je također bio uočio da je ona sama.
Govorite li francuski, gospođice?
Svakako! - ona usklikne. - Odgojena sam u samostanu, kod uršulinki, u Neuillyju, blizu Pariza, pismena sam i znam pravila lijepog ponašanja.
Zbilja sam očaran - prihvati mladić. - Hoćete li popiti čašu piva, ili limunadu od bijelog ruja, ili možda malo španjolskog vina, da sebi olakšate srce?
Španjolsko vino - reče djevojka nasmiješivši se najzad. Vojvotkinja, koja je stajala kraj Anđelike, također je pratila mladićev pristup.
Dobar je taj mladić što je preuzeo brigu o njoj - reče uzdahnuvši. - Moja jadna Maurkinja! Nisam je htjela preuzeti na svoju skrb, ali je moja prijateljica markiza de Roquencourt svakako htjela da i nju povedem. Ne znam hoće li u Ouebecu naći nekoga koji bi je htio uzeti za ženu. A žao mi je, jer mi je sada postala draga. Na kraju krajeva, moći će uvijek otići u koludrice. Vrlo je uglađena.
Na tren Anđeliki pade na um kopilad koju su rađale razbludne velike dame iz odnošaja sa svojim crncima, pa ih zatim »skrivale« u kakvu samostanu, ili bi ih sluge u košari odnijeli prodati na Cour des Miracles.
Na što mislite? - upita vojvotkinja dodirnuvši joj ruku.
Ništa određeno - odvrati Anđelika odmahnuvši glavom kako bi odagnala sjećanja. Pariz i njegove izopačenosti bile su daleko. Vojvotkinja ju je netremice promatrala svojim velikim jantarnim očima.
Ponekad je na vašem licu izraz - reče vojvotkinja - koji vam daje izvanrednu ljepotu. Bit će da imate vrlo bujan čuvstveni život.
Ne znam - nasmiješi se Anđelika. - Nemam vremena misliti na to.
Pitala se je li zgodno već sada govoriti vojvotkinji o mogućnosti smještaja njezinih
»zjenica« u Gouldsborou; trenutak joj se učini pogodnim. Ali se uto pojavi Joffrey de Peyrac.
Zašto mi niste rekli da je poglavica Piksarett jutros bio u Gouldsborou?
Da, zbilja. Došao je tražiti otkup za mene, tako mi je rekao, a htio je s vama govoriti, vrlo hitno. Ali ga ne vidim ovdje.
O kakvu se to otkupu radi? - upita vojvotkinja šireći oči. - I jutros ste ga spomenuli.
Anđelika ukratko ispripovijeda kako ju je, u jednoj borbi u Novoj Engleskoj, zarobio slavni Piksarett. On je nju pustio na slobodu, ali je prema indijanskim ratnim običajima gospodin Peyrac imao platiti određeni otkup, kao što je drugoj dvojici ratnika Abenaka platio za Engleze koje su oni bili zarobili i za koje je on isposlovao slobodu.
Nečuvene stvari! - zapanji se vojvotkinja gledajući Anđeliku zaprepašteno. - Zašto se jednostavno ne oslobodite tih bezobraznih Indijanaca?
Treba poštovati njihove običaje...
U međuvremenu, bili su pozvani ratnici Jerome i Michel, koji su pokraj vatre jeli pečene jareće butove; pošto su obrisali ruke na svojim mokasinima i kosi, dođoše.
Gdje je Piksarett? - upita ih Anđelika na abenačkom jeziku. Dva se ratnika zgledaše; činilo se da su u nedoumici.
Pobjegao je - reče Jerome.
Riječ je odzvanjala neobično, pogotovo kad je riječ o Piksarettu, uznositom Piksarettu. De Peyrac je to htio ponovno čuti, pa je upitao Castinea za mišljenje. Ali, za tu abenačku riječ nije postojao drukčiji smisao. Piksarett je bio »pobjegao«. Zašto? Pred kakvom pogibelji? To valjda nitko nije znao. Anđelika i grof se pogledaju.
Žao mi je što nije tu, s nama - reče de Peyrac. - Htio sam ga zamoliti neka pođe na put sa mnom. Skoudoun je vrlo zabrinut zbog tih saveza s drugim abenačkim plemenima, pa bi ga sigurno nadasve obradovao posjet Velikog pokrštenika kojem zna ugled i o kojem mi govori s poštovanjem. Razgovarali bi o vjeri, pušili bi moj dobri virdžinijski duhan a ja bih imao vremena uhvatiti bika za rogove.
Povedite Matecononda, moga budućeg tasta - predloži mu mladi gaskonjski barun.
I on zna vrlo lijepo govoriti o vjeri.
Uto se Jerome i Michel stanu raspitivati za Engleze zarobljene kod Brunsvvick-Fallsa, koje već dugo slijede. Došao je trenutak da saznaju mogu li ih povesti sa sobom ili će se za njih isplatiti otkup. Trebalo je na to pitanje odgovoriti, jer su dva drugara do toga trena dovoljno dokazala svoju strpljivost.
Divni su ti divljaci, zar ne? - reče markiz de Ville d'Avray dok su čekali dolazak zarobljenika o kojima je bila riječ, prečasnoga Patridgea i gospođice Pidgeon, za koje su Abenaki tvrdili da su ih zarobili.
Pogledajte te mišiće! Ni grama sala. Na svaki im se pokret koža sjaji poput zlata. Ali imaju gadan vonj. Šteta! Znate li da mogu trčati brzinom jelena? To sam gledao u Bulonjskoj šumi, kad sam s gospodinom Romagnyjem odveo nekolicinu njih u Francusku, kako bih zabavljao kralja. Jedan se mladi Irokez utrkivao s jelenom. Stigao je jelena i zgrabio ga za rogove. Kralj nije mogao k sebi doći od čuđenja. Sad je taj mladić poglavica saveza Pet naroda i najveći neprijatelj Nove Francuske. Nije vrijedilo voditi ga na tako lijep put. Pa onda shvati te životinje!
Ja sam od njega dobila ogrlicu od wampuma - reče Anđelika, koja se vrlo ponosila tim darom irokeškog poglavice.
Draga moja, vi ste sposobni za sve - prekrati markiz, obarajući se na tanjur kolačića od oraščića i nerafinirana šećera. - Ali - zaključi punih usta - Irokezi su čudovišta i Nova Francuska neće imati mira dok ne budu do zadnjega potamanjeni.
Oh, ali nemojmo misliti na takve stvari - uzvikne skačući s jedne na drugu temu. - Dragi moj de Peyrac, ako hoćete djelovati na malecitskog poglavicu, povedite moga Alexandra. Jeste li čuli što je maloprije rekao fra Marko? Nakon svega što je učinio, ne treba li odati počast tom mladom junaku?
S tim nije rečeno da to nije bila glupost - zabrinuto otpovrne Šumetina. - Da se zadovoljio samo time što će prijeći Petit Codiac pri smjeni plime i oseke, to bi se moglo svatiti, bilo bi korisno. Ako čovjek ne izgubi glavu, za jedan sat prijeći će toliko koliko mu inače treba da cijeli dan ide tokom rijeke. Ali, ludi slapovi Saint-Jeana!...
A slava podviga?... Ali to neotesanci vašega kova ne mogu pojmiti.
Svi su nastavili živo raspravljati, a fra Marko je bio najvatreniji. Njega se moglo slušati sa zanimanjem, jer je bio vrlo iskusan, a tvrdilo se da čak ni urođenici ne poznaju bolje od njega sve »skokove« mnogostrukih vodenih tokova, rijeka, potoka, od Loupa na St. Lawrenceu, sve do Kennebeca, preko rijeka Saint-Jean, Sainte-Croix i Penobscot.
Ugrijali su se tom temom - reče Anđelika grofu d'Urvilleu koji se našao kraj nje.
Kad biste poznavali taj kraj, to biste shvatili - odgovori mladi Normandijac. - Tamo kao da je sav život uvjetovan kretanjem voda. One su svugdje oko vas, svugdje kuhaju. Sva šuma odjekuje slapovima...
Kad barem ne bi bilo takvih plima i oseka od gotovo jedanaest sežanja... - reče Defour.
Ali ih ima upravo od jedanaest sežanja - dočeka Ville d'Avray - a i od dvanaest, kako su mi rekli. Dok u Sredozemlju nisu ni od jednoga sežnja. Drugoga zaključka nema nego da se nalazimo na području fantastičnih pojava pa se zbog toga moramo ponašati drukčije, a ne kako bi bilo normalno.
Na krajnjem rtu Bretanje ima plima i oseka od osam sežanja, ali Bretonci ipak ne lude zbog toga.
Gori su od luđaka. Nisu nalik na druge ljude, to svatko zna, posebnog su kova. Ali, vratimo se na naš Francuski zaljev. Koji je razlog da se ovdje javljaju takve silne plime i oseke?
Ja ću vam reći - javi se jedan mornar s Marijina srca, koji je bio upravo Bretonac. - To su mi objasnili neki žitelji Saint-Maloa. Oni dolaze u ribolov za svake sezone, oduvijek. Njihovi su preci dolazili već stoljećima, mnogo prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku. Zato i poznaju sve tajne ove obale.
I onda?
Kažu da u drevna vremena nije bilo takvih plima i oseka, ali je onda došlo jedno ogromno morsko čudovište, dugo više milja, koje se nasukalo na pješčanu dnu. Ondje je ostalo i svaki put kad se okrene more se razlijeva.
Šuti, razmetljivče - vikne Colin, dok su se drugi smijali. - Takve se stvari u naše vrijeme više ne pričaju.
Zašto ne? - prosvjedova mornar uvrijeđeno. - Oni iz Saint-Maloa su mi čak govorili kako se ponekad, s petorih otoka, sučelice Parsborou, vide oči čudovišta kako blistaju u vodi. Njuška mu je dijelom u Zelenom zaljevu, a dijelom u zaljevu Chignetco, upravo na ušću Petit Codiaca, pa je jasno da je more na onom području uzburkano kad čudovište otvara i zatvara gubicu.
De, šuti, prijatelju moj - dobaci mu blago de Ville d'Avray. - Ako te čuje gospodin de Peyrac, koji je učenjak, izgrdit će te na pasja kola.
Ali su mornari uglavnom bili uzbuđeni objašnjenjem što ga je pružio Bretonac.
Zar to nije određeno objašnjenje, iako nije »učeno«, kako vi kažete, gospodine markiže? - reče drugi Bretonac, željan da brani svoga zemljaka. - Najzad, tomu nema davno, u Bretanji, zemlja se micala tamo kod Pont Brieuca. Čarobnjak Merlin dao je izbušiti jednu rupu pa su pronađeni divovski zmajevi, jedan je bio bijel a drugi crven... A ovaj kraj sličan je našem kraju. Oni iz Saint-Maloa, što stalno dolaze u Francuski zaljev, jamačno znaju mnogo toga o ovim krajevima. I najzad, nije normalno da se more odjednom toliko izlije, a onda se povuče, kao da ga iznutra nešto pokreće najprije naprijed, pa natrag. Mi koji smo se rodili na morskoj obali obiknuli smo na to, više se i ne obaziremo na takve pojave, ali svejedno one moraju imati svojih razloga.
De Ville d'Avray je morao priznati da je i njemu ta pojava tajanstvena.
Nije li to možda zbog mnoštva riba koje se pomiču, ili se silno umnože pošto polože jaja? - natukne fra Marko. - Tako bi se mogla objasniti razlika između Francuskog zaljeva i drugih obala, jer ovdje ima neizmjerno puno riba, pa su tu i tuljani, kitovi... Colin sumnjičavo odmahne glavom, a markiz se namršti.
Ne zadovoljava me vaša pretpostavka... Ah, evo vraća se grof. Tko zna, možda nam on objasni sve to.
Činilo se da je pitanje otkupa zarobljenih Engleza bilo riješeno vrlo brzo, ili su za to barem bile postavljene osnove koje su zadovoljavale oštećene Abenake.

Stvar je bila jednostavnija budući da se nije radilo ni o kakvoj bijeloj djeci; Jerome nije odveć uporno tražio da sa sobom povede kao roba svoj gnjevni plijen, velečasnog Patridgea, pa se zadovoljio da po de Peyracovu prijedlogu primi u znak otkupa gomilu plavih i skrletnih pokrivača visoku koliko i njegov zarobljenik, što je predstavljalo pravičnu odštetu.
Zbog tih pogađanja pastor je bio pobjesnio, pa je sad grmio, proklinjao Indijance i gađao ih samim biblijskim stihovima, dok su se oni valjali od smijeha.
Michelu je bilo žao što ne može odvesti gospođicu Pidgeon u misiju Saint-Francois, ispod Quebeca. Bila je malo stara, ali dobra, radina i odvažna. Francuzi bi je rado otkupili kako bi je preobratili. Ali ju je ipak rado prepustio njezinim istovjernicima za šaku školjki s južnih mora.
Grofe, objasnite nam nešto - reče de Ville d'Avray kao krzmajući. - Imam dojam da možda vi možete odgovoriti na pitanje, ili na pitanja, koja upravo ovdje postavljamo. Redom: prvo, koja je to pojava koja izaziva plimu i oseku uopće; drugo, zašto su u našem Francuskom zaljevu tako čudovišne plime i oseke te se za nekoliko sati čitav predjel tako promijeni da ga ne možete prepoznati? Na nekom vodenom toku, pristanete na rubu kakve šume, a šest sati kasnije, na istoj točki, nalazite se u podnožju hridi. Zar to nije čudno?
Joffrey de Peyrac ljubazno pogleda skupinu i nasmiješi se.
Za tu je prigodu imao na sebi jednostavni kaput od zelenog baršuna koji se Anđeliki nadasve sviđao jer ga je imao i onoga dana kad se našla s njim kod La Rochellea. Nosio ga je najradije u slobodno vrijeme i kad nije imao kakvu tešku zadaću zbog koje bi morao nametnuti svoju volju. Anđelika je osjećala da je on zbilja spokojan i da bez ikakve skrivene misli uživa u društvu svih onih što su mu unatoč svojim različitim značajima prijatelji i vjerni i koji prešutno priznaju njegovu vlast i nužnost njegove nazočnosti među njima.
Bio je stvorio nekakav novi ugođaj, pa se Anđelika, gledajući s udaljenosti od nekoliko koraka ljubazno lice svoga muža, dobrotu njegova pogleda, onoga istog pogleda što je ponekad znao gorjeti bijesom, ali koji je često strastveno i radosno počivao na njoj, i sama osjećala nekako spokojnijom.
Učini joj se da su srebrne niti na Joffreyjevim sljepoočicama brojnije i srce joj se stisne od nježnosti. Iz ovih vrlo uzbudljivih dana, rodit će se među njima nešto neizbrisivo. Još u sebi nose biljege preživjelih patnji, to je osjećala. Ali, i odveć je toga valjalo učiniti za tih ljetnih dana. Nije važno, ono što je dobro malo će se pomalo razviti, a oni će mu kasnije, ne u ovakvu metežu, ljepše okusiti smisao i vrijednost.
Moraju ostati na svojim mjestima, obavljati svoju dužnost, jer su im odgovornosti i odveć velike da bi mogli sebi priuštiti odmor koji im je toliko potreban. Ali, još malo pa će se vratiti u Wapassou, »svome domu«, ona sebi reče da bi se ohrabrila. Ako joj muž odustane od nauma, koji joj se čini pogibeljnim, da odu u Quebec.
Rado bih odgovorio na prvo pitanje - reče de Peyrac - ali bih više volio da netko drugi između vas to učini umjesto mene. Podarit ću nečim onoga tko rasuđivanjem i na osnovi vlastitih zapažanja dođe do točnog zaključka. Hajdemo, gospodo, vi ste ljudi s mora i nedvojbeno ste naučili mnogo toga tijekom svojih putovanja. Potražite malo među svojim uspomenama i sažmite svoja iskustva. Uvjeren sam da ćete se vrlo brzo približiti znanstvenom odgovoru, matematički dokazanom, na pitanje što na našoj Zemljinoj kugli izaziva plime i oseke.
Ljudi su se stali međusobno zgledati, došaptavati, mrštiti i uranjati u duboko razmišljanje.
Vidim kako Yann diže oči put neba - reče grof. - Goriš od znatiželje, mladiću moj!
Treba li možda tu tajnu tražiti među zvijezdama? - upita Yann.Itekako! Upravo na nebu - začuje se jedan glas. – Jer su plima i oseka izazvane privlačnom snagom Mjeseca.

15.
VOJVOTKINJA DE MAUDRIBOURG GLAVNA NA ZABAVI ANĐELIKA OSJEĆA LJUBOMORU
To je bio ženski glas.
Sve se oči okrenuše u smjeru odakle je dolazio.
Vojvotkinja de Maudribourg, i dalje stojeći kraj Anđelike, hrabro se suoči s pogledima u kojima je bilo i zaprepaštenja, i poruge, i negodovanja.
Uspravila je ljupki vrat i dobacila lagan osmijeh izazova onim muškarcima što su je gledali.
Na tren je vladao muk zaprepaštenja, pa i sablazni. Očekivao se pravorijek. De Peyrac se za nekoliko koraka približi vojvotkinji.
Pobijedili ste, gospođo - reče joj naklonivši se. - Znajte da je Gouldsboro počašćen što među svojim zidinama, ako se tako mogu izraziti, ima jednu učenicu velikog astronoma Gassendija, Francuza koji je prvi na svijetu, i to u Francuskoj Gvajani, izmjerio dužinu Zemljina podnevnika.
Mjesec! Ali kakve veze ima Mjesec s tim zbivanjima? - usklikne guverner. Lice mu se bilo smiješno iskrivilo od čuđenja.
Prvo i prvo, plime i oseke ima i po danu i po noći - nastavi guverner.
Vi me zapanjujete, dragi moj - dobaci mu de Peyrac. - Promislite malo da za našu Zemlju, planet pored ostalih planeta, Mjesec postoji uvijek kako noću tako i danju, točno kao i Sunce.
A privlačna snaga, što ona treba značiti? - upita Vanneau.
Jeste li kada gledali kako magnet privlači igle? - reče mu vojvotkinja de Maudribourg. - U određeno vrijeme Mjesec to isto čini s nama.
Svi su shvatili tu jednostavnu sliku pa je opet zavladao muk, još od čuđenja, ali više ne od potpune nevjerice.
Prisutni su ponajviše gledali u nebo. I upravo de Ville d'Avray, na jasnom nebu što se već pomalo žutjelo bliženjem sutona, otkri blijedi Mjesečev krug.
Ah, to nam ti praviš, mangupe! - uzvikne. - Istina je. Bergerac, onaj učen čovjek što je pisao stihove i što je tu i tamo nabadao na mač, kao na ražanj, svakoga tko bi se narugao njegovu i odveć dugu nosu, upravo je nešto slično i rekao, u prošlom stoljeću, ali sam ja toga Gaskonjca držao luđakom, poput svih Gaskonjaca - veselo će uzimajući pod ruku Peyraca i Castinea. - A sad bih htio znati zašto u određene sate, koji nisu uvijek isti, tom lakrdijašu pada na um da nas usiše, dok nas u drugo vrijeme ostavlja na miru.
Joffrey de Peyrac mahne prema Ambroisine de Maudribourg.
Vama pripada čast, gospođo.
Grofe, to biste vi mogli objasniti jednako dobro kao ja - ona će pomalo koketno. - Je li to neki ispit?
Joffrey odmahne glavom. Njegov se taman i pozoran pogled zadržao na Ambroisini de Maudribourg.
U tom trenu Anđelika osjeti silnu, nepodnošljivu bol, koja joj se učini gotovo tjelesnom, kao da joj je srce odjednom stegnula nečija surova šaka.
To je bila duboka, podmukla bol, spojena s osjećajem straha. Njezin je izvor bio nevidljiv i bio joj je potreban koji trenutak da bi mogla dokučiti odakle joj je došao
taj udarac. Radilo se o de Peyracovu pogledu. I onda shvati da je Joffreyjev pogled u onom trenu bio pogled što je inače bio namijenjen samo njoj, Anđeliki, njegovoj ljubavi, njegovoj ženi.
Sad je međutim njime gledao lice one mlade žene, lice što je na sedefastom svjetlu dana pred suton bilo prozirno poput alabastra i na kojem su velike tamne oči sjale živim žarom inteligencije. Na njegovim je usnama lebdio nekakav poluosmijeh, ali nitko ne bi umio točno pogoditi kakav mu je smisao.
Ispit? Ne, vojvotkinjo - de Peyrac zaniječe - ja se i odveć često nalazim za katedrom. Htio bih koji časak biti vaš učenik.
Ambroisine se nasmije gotovo dječjim smijehom i načini nekakav odbojni pokret od kojeg joj se na plećima zatalasa gusta crna kosa.
Koješta! Sigurna sam da vas ne mogu ničemu naučiti!
A ja sam siguran u suprotno.
»Ali... pa oni flertuju«, pomisli Anđelika obuzeta zebnjom od koje je kao skamenjena stajala na mjestu dok su ono dvoje razgovarali; kao kakvu daleku moru slušala je duboki glas svoga muža i čarobni glas vojvotkinje, njezin grleni smijeh.
Grofe, postavljate mi zamke!... Učenjaka vašega glasa! Zar zbilja ne znate zbog čega plime i oseke nema kad je Mjesec u svom zenitu, nego se to vrijeme pomiče?...
Na žalost, ne znam. Još nisam uspio matematički odrediti razlog tom fenomenu...
Vi mi se rugate...
Nipošto! Dapače, to biste vi imali pravo da se rugate meni. Ali, to nije nikakva sramota... U tom našem neznanju možemo se utješiti spoznajom što imamo čast da nas pouči jedna tako lijepa žena... Onda, poslušajmo profesora nauka...
Čekajte! Čekajte! - vikne de Ville d'Avray. - I ja želim shvatiti. Počnimo od početka. Pretpostavljajući da postoji ta Mjesečeva privlačnost, na koji način ona izaziva plime i oseke? Dobro poslušaj, Alexandre!
To su stvari koje već znam - odgovori mladić sliježući ramenima.
Ambroisine se okrene prema mladiću gledajući ga istodobno upitno i zapovjednički. Mladac je bio dostatno oprezan da se povuče.
Hoću reći da mi je o tomu već govorio otac Maubenge, u Quebecu, ali mu nisam posvetio nikakve pozornost.
Otac Maubenge?
Ambroisine se činila vrlo radoznalom.
On je bio u Kini, je li tako? I sudjelovao je u izgradnji opservatorija u Pekingu? Jedva čekam kad ću se sresti s njim!
Onda, što je s Mjesecom? - nestrpljivo će de Ville d'Avray.
Tu sam, markiže, izvolite mi postaviti koja god pitanja želite - odgovori Ambroisine de Maudribourg obraćajući se guverneru Akadije.
U redu - počne guverner učenjačkim tonom. - Ovaj, ako Mjesec, kako vi kažete, utječe na cijelu kuglu zemaljsku u gotovo jednakoj mjeri, kako to da je u nekim područjima plima slabija, a u drugima jača pa i golema?
Pametna primjedba. I zbilja, o tomu se mnogo raspravljalo. Do danas, zaključilo se da se razlika u razmjerima te pojave mora pripisati viskozitetu vode koji nije jednak u svim morima. Tako, na primjer, Sredozemno je more zatvoreno, njegove vode imaju velik postotak soli, pa Mjesečeva privlačnost ne stvara takvo svijanje koje bi nadvladalo viskozitet površine, dok...
Što podrazumijevate pod »viskozitetom površine«? - netko upita.
Debljinu sloja morske »kože«.
Morske kože! - De Ville d'Avray se sav tresao od smijeha.
Pa da, dragi moj!Anđelika je dolazila k sebi. Kako je na scenu stupio markiz pa se razgovor više nije odvijao samo između grofa de Peyraca i vojvotkinje, ona se počela oporavljati od onoga osjećaja vrtoglavice koji ju je bio naglo spopao.
Po vrućini koju je osjećala na čelu shvatila je da je nekoliko trenutaka morala biti blijeda poput mrtvaca. U ušima su joj i dalje zujale riječi, ona se silila da ih sluša i shvati im smisao, dok se u sebi pitala:
»Što se to dogodilo? Što je to bilo? Ali, ništa! Što me to odjednom uhvatilo?... Ništa se nije dogodilo... Sve je posve normalno, posve prirodno...«
Slušala je glas Ambroisine de Maudribourg koja je vrlo jasno obrazlagala kako će puščani metak vodoravno opaljen u samu površinu mora odskočiti. To dokazuje da more pruža otpor prodoru, i to čini svojom »kožom«. U zatvorenim morima, kakvo je Sredozemno more, ta se »koža« valjda neizbježno steže, stoga postaje vrlo gusta i pruža veći otpor zvijezdi noći. Oprečno tomu, što je površina veća to se više proteže, pa se tu u Francuskom zaljevu i u bretonskom »ćorsokaku« kod Mont-Saint-Michela, dokle sežu dvije krajnje točke ogromnog oceana, more poslušnije pokorava zovu Mjesečeve privlačne snage.
Osim toga, geografi su utvrdili da na tim spomenutim točkama postoje ledene podloge o kojima se maločas govorilo, a mala je dubina mora dodatni razlog krajnjem stanjivanju one otporne vodene površine. Tako se na našem području Mjesec može poigravati kako god želi s jednim tankim slojem što se pokorno odaziva svim njegovim ćudima. Grofe, jesam li se svojim objašnjenjem možda odveć udaljila od znanstvene točnosti?
Ono je točno i pristupačno svima - složi se de Peyrac. Kimne glavom više puta u znak odobravanja. Ambroisine ga je gledala kao zanesena.
Usne su joj bile poluotvorene, nazirali su se rubovi njezinih blistavih i savršenih zubi.
Sve se to čini logičnim - složi se guverner - ali, je li se moglo utvrditi u kojem trenu taj slatki Mjesec utječe na naše vode, osim što utječe na naše snove?
Najjače utječe kad se nalazi između Zemlje i Sunca...
A plima i oseka?
Svojim bistrim glasom, što ga je valjda poprimala kad bi govorila o znanstvenim stvarima, vojvotkinja objasni kako se tada Mjesec ne nalazi u istom položaju u odnosu na Sunce. Kad se nalazi prema Suncu u pravom kutu, dva se utjecaja sukobljavaju pa je privlačna snaga slabija; tada je podizanje površine vode maleno. Radi se o »mrtvoj vodi« ili maloj plimi, podizanju upola manjem nego inače, i koje ne treba brkati, kako to često čine oni što nisu navikli na pomorske termine, s osekom.
A što se zbiva prilikom oseke?
Mjesec se udaljuje, privlačnost prestaje i vode što su se podignule padaju, kratko i jasno.
Hvata me vrtoglavica - primijeti de Ville d'Avray skeptički. - Kao da smo na ljuljački, je li?
Ispod oka je motrio de Peyracove reakcije, ali grof po svemu sudeći nije nimalo dvojio u tvrdnje one lijepe žene. Dapače. Iza njegovih markantnih crta, namjerice ravnodušnih, naslućivalo se određeno zadovoljstvo.
I tako, čini se da su potvrđeni Keplerovi zakoni? - upita.
Jesu. Uostalom, ja sam se dopisivala s njim. Grof ovlaš podigne obrve.
S Keplerom? - upita s laganim prizvukom sumnje. Ona ga je opet izazovno gledala.
Mislite li vi da jedna žena ne može shvatiti zakone što ih je on izveo promatranjem faza planeta Marsa? Ne može znati da su putanje planeta elipse kojima je Sunce jedno od dvaju žarišta i da su krugovi opisani radijus-vektorom što spaja središte Sunca sa središtem planete srazmjerni vremenu potrebnom da se oni opišu, to jest
prijeđu, niti može poznavati zakon prema kojem je kvadrat vremena okretanja planeta oko Sunca srazmjeran kubusu veće poluosi elipse?
Zakoni iz kojih je engleski učenjak Newton sigurno izvukao pravilo teže svemira, među kojima i pravilo Mjesečeve privlačnosti - zaključi de Peyrac koji je cijelo vrijeme s najvećom pozornošću slušao vojvotkinju.
U odjeku njegova glasa Anđelika osjeti nekakvu tajnu poruku. Ovaj put nije bilo dvojbe. Njega su se duboko dojmile riječi što ih je netom izmijenio s vojvotkinjom de Maudribourg i što su svima ostalima bile nerazumljive.
Vratimo se Mjesecu! On je nama bliži od vaših blaženih nestvarnih središta. Još jedno pitanje, vojvotkinjo, radi udovoljenja mojoj radoznalosti glede plima. Dopustimo da prihvaćam to nadimanje vode na onoj strani Zemlje koja je okrenuta Mjesecu u času privlačenja, ali kako to da se ista pojava javlja na antipodu, na suprotnom kraju Zemlje?
Ona ga pogleda s osmijehom sažaljenja.
Ali, gospodine - odgovori blago - što je Zemlja u beskrajnom sustavu oko nas? Samo jedna točka neznatne veličine. Utjecaj Mjeseca, kao i utjecaj Sunca, uostalom, ne dosiže nas samo u jednoj točki. To jest, ondje gdje se vi nalazite. Taj utjecaj doslovce nas omata, prožima nas od jedne na drugu stranu, i kad se bolje promisli, nije li predivno to spajanje s vidljivim i nevidljivim sustavima koji nas okružuju u beskonačnost, i što drugo možemo učiniti nego priznati veličinu Stvaraoca, Boga, oca našega što je na nebu - zaključi revno, očiju uprtih u nebo.
Jedna se zvijezda palila na večernjem zlatnom žutilu.
Upravo u tom trenu prođe jato ptica uvelike lepetajući krilima, dižući se u zrak kao kakav dubok i tih uzdah iznad one šutljive skupine.
Onda Anđelika uoči jednu neobičnu pojavu, posve neočekivanu, koje čini se nitko osim nje nije bio svjestan. I ona ju je osjetila tek u prolazu, kao nešto što se zbilo negdje drugdje i nje se uopće ne tiče. Ali joj se slika kao munja usjekla u mrežicu oka. Svi su nazočni muškarci gledali Ambroisine de Maudribourg.
Vojvotkinja je blistala iznenađujućom ljepotom, mlado joj i lijepo lice bilo zaneseno i kao ozareno nekakvom presvetom strašću. Anđelika ne bi znala reći koliko je časaka prošlo, ali se možda radilo o najmanjem djeliću vremena, ili možda toga uopće i nije bilo.
Svojim novim frivolnim tonom »dobrotvorka« upita grofa de Peyraca:
Onda, magistre, jeste li zadovoljni? Mogu li odložiti togu?
Svakako, vojvotkinjo. Izvanredno ste dobro odgovorili na ta teška pitanja. Svi smo vam zahvalni.
Ona ga je i dalje gledala. Potom načini malu grimasu.
A moj dar? - reče odlučivši se napokon. - Niste li rekli da ćete dati nekakav dar onomu tko zna objasniti zbog čega dolazi do plime i oseke i zašto su one tako jake u Francuskom zaljevu?
Istina je - on prihvati - ali...
Niste bili predvidjeli da će vam žena odgovoriti, je li? - nasmije se vojvotkinja.
Da - složi se grof smiješeći se - pa sam računao na kakvu pletenicu duhana za gospodu...
I zato niste predvidjeli ništa za mene... ženu.
Sveudilj se smijala, ali blažim, tišim i gotovo popustljivim smijehom.
Nije važno! Meni nije teško udovoljiti. U brodolomu sam sve izgubila... Radovat ću se i kakvoj stvari od manje vrijednosti. Ali, imam pravo na nagradu... Zar nije tako? De Peyrac skrene pogled kao da se boji suočiti se s pogledom, i drskim i bezazlenim, vojvotkinje Maudribourg. Činilo se kao da će s prsta skinuti jedan svoj prsten i pružiti ga grofici, ali se zatim na vrijeme zadrža, potraži u kožnoj torbi što mu je visjela za pojasom i izvadi jednu poput oraha veliku pepitu od sirova zlata.
Što je to? - ona usklikne.
Jedna od najljepših pepita nađenih u našem rudniku u Wapassouu.
Kakva divota! Nikad nisam vidjela nešto takvo. Pružila je ruku. No, grof zadrža već pruženu ruku.
Niste odgovorili na moje pitanje zašto se vrijeme pojave Mjesečeve privlačnosti mijenja u odnosu na tren kad je Mjesec u svom zenitu.
Oh, neka bude za drugi put, molim vas - vojvotkinja zamoli gotovo dječje koketno. S osmijehom joj je on pružio pepitu koju vojvotkinja podigne na vršcima svojih finih prstiju te je zlato zasjalo na svjetlu zalazećeg sunca.
I ponovno je strah obuzimao Anđeliku, spopadala je strepnja koju nije mogla izraziti nikakvim krikom, nikakvim pokretom, nikakvom reakcijom, jer je opreznost nalagala da ostane mirna i nepokretna, kako se ne bi izložila pogibelji da vidi gdje se pod njom, još šire i strašnije otvara onaj naslućeni ponor.

16.
LJEPOTICA I ZVIJER
Odjednom tišinu prekine vika, nastane gužva, odjekne provala smijeha.
Niz kosinu se, poput kakva topovskog taneta, spuštao nesit Wolwerines. Probio se kroz gomilu, koseći nemilice svakoga tko mu se našao na putu, pa je najzad, uspravna prekrasna repa nalik na perjanicu i k tlu prignute šiljate njuške glodavca stao pred Anđeliku gledajući je svojim velikim očima u kojima su blistali rumeni bljeskovi s neba.
Vojvotkinja de Maudribourg ustuknula je kriknuvši, pa je stala žestoko drhtati.
Kakvo je to čudovište? - vikne prestravljeno. - Anđelika, preklinjem vas, spasite me!
To je samo nesit. Nije opasan. Pitom je.
Anđelika je kleknula i pogladila životinju. Odjednom se silno obradovala pojavi Wolwerinesa. Kao da joj je laknulo.
Traži Cantora. Kao da je poludio otkad je Cantor otišao.
Bilo bi bolje da ga je vaš sin poveo sa sobom - dovikne gospođa Manigault koja se bila našla sa sve četiri u zraku, srećom bez ikakvih posljedica.
Ali ga je tražio - odgovori Martial Berne. - Obojica smo ga tražili kad je htio krenuti. Ali je Wolwerines bio otišao u šumu igrati se s medvjedom. I tako ga nismo našli, a Cantor se morao ukrcati.
On i medvjed su veliki prijatelji - objasni mala Engleskinja Rose-Ann.
Ah, evo i medvjeda - netko vikne.
U krug je ulazio Elia Kempton, praćen svojim ogromnim drugarom.
Dovodim vam gospodina Willoagbyja - svečano će Elia grofu de Peyracu. - Upoznao sam ga s onim što očekujete od njega i on nije protivan da vas prati do dna Francuskog zaljeva, iako mu je lijepo u Gouldsborou i ne sviđa mu se mnogo plovidba. Ali, radi se o ugledu Engleske i on je toga svjestan.
Zahvaljujem tom vjernom podaniku engleskoga kralja - reče Peyrac i medvjedu dobaci nekoliko riječi na engleskom.
Medvjed je bio narastao u Gouldsborou gdje se kljukao borovnicama, oraščićima i medom. Činio se dvostruko višim nego onda kad se bio iskrcao. Stao je njuškati u svim smjerovima kao da među nazočnim ljudima traži kakvo poznato lice pa se podigne na stražnje noge i gegajući se pođe prema Anđeliki.
Uspravan, bio je za glavu viši od nje i ulijevao strah.
Vojvotkinja opet prigušeno krikne i umalo se ne onesvijesti. Najbliži ustuknu navrat- nanos. Joffrey de Peyrac i Colin Paturel i ne htijući zakroče prema životinji. Ali ga Anđelika s nekoliko riječi na engleskom nagovori da se opet spusti na sve četiri. Onda ga pogladi stalno mu tepajući.
Ljepotica i zvijer - oduševljeno će markiz de Ville d Avray. - To je zbilja izvanredan prizor!

17.
ANĐELIKA, POZVANA U QUEBEC
Da, zbilja - ponavljao je markiz nešto kasnije - kakav neuobičajen prizor! Vaša plava kosa i vaša ljupkost što ga uživate u Quebecu. Ne, nemojte ih odnijeti, mila gospođo - skoči da spriječi gospođu Carrere koja je htjela pokupiti tanjure što su ostali na stolu - tu ima još malo tih predivnih rakova. Dodajte mi ih! Ah! Apsolutno su božanstveni!... Što sam ono govorio? Da, draga Anđeliko, upravo odgovarate slici kojom vas opisuju vaši obožavatelji u Quebecu. Kad samo pomislim kakav je skandal izazvao takav staložen čovjek kakav je d’Arremboust braneći vas nakon povratka sa svoga puta u Kennebec! Prije se nismo slagali. On je mene držao malo odveć razuzdanim. Ali mi se svidio svojom odvaznošću u odnosu na vas i to nas je zbližilo. Nedvojbeno je zaljubljen u vas. U Montrealu njegova se žena već sva predaje molitvama za spas njegove duše. Ali, zašto odbija ići u krevet s njim. Dobila je što zaslužuje.
Anđelika ga je samo upola slušala. Društva se razilazilo. Žene su odlagale pladnjeve, čaše, bokale. Neki su se kršni dječaci prihvatili posla da rasklope improvizirane stolove. Ljubičaste su sjenke piavjele žal i dozivanje onih što su se tražili napose je zvučno odjekivalo jer je sumrak bio bistar a vjetar se smirivao.
Anđelika je pogledom tražila muža ali ga nije mogla naći.
Za vrijeme velike gladi u Quebecu, kad se govorilo kako ste svi vi pomrli u dubokoj šumi, malteški je vitez Lomenie-Chambord naručio devetnicu za vas. To se činilo pretjeranim. Ja sam bio. Uvijek sam volio štogod učiniti za lijepe žene, pa i moliti za njih. Iz tog je razloga bilo i neke bune. Janine Gonfarel je podbadala žene protiv vas. To je učinila da bi ugodila isusovcima. Tako ona postupa kako bi je ostavili na miru s njezinim bordelom što ga drži u donjem gradu. Vidite, u Quebecu ima svakakvih zanimljivih osoba. Obožavam taj grad. U njemu se stalno zbiva nešto neuobičajeno. Bio sam ondje još 1662. kad je prošao komet, znak rata, a mrtvaci, žrtve Irokeza, plovili su pirogama u plamenu... Kažu da ste vi ubili Pont-Brianda, je li to istina?
Ja? Ja nikoga nisam ubila...
Ukratko, da je umro zbog vas. Bio mi je izvrstan prijatelj ali je odviše volio lijepe žene. Držao je sebe neodoljivim. Bio je lak plijen onom lukavom isusovcu.
O komu to govorite? - upita Anđelika povišenim tonom.
Upravo je, odjednom, spazila Joffreyja. Stajao je kod vrata gostionice i razgovarao s vojvotkinjom de Maudribourg. Ona je sjedila na jednoj od drvenih klupa postavljenih s jedne i druge strane vrata.
Ali, dovraga, o Sebastienu d'Orgevelu! - otpovrne Ville d'Avray. - Silan čovjek! Vrlo mi je drag. U početku smo se svađali. Ali se ja ne bojim isusovaca. To su ljudi koji imaju svoga čara. Da, moja ga je kočija očešala na ulici, na usponu. Onda je zahtijevao da mi se zabrani upotreba kočije, govorio je kako ulice Quebeca nisu pogodne za kočije. Ima pravo, ali, tu sam kočiju uz velike troškove dopremio iz Europe pa je moram koristiti...
Ruku sklopljenih na koljenima, Ambroisine de Maudribourg podizala je svoje bijelo lice prema grofu de Peyracu. Na osvijetljenoj pozadini zaljeva isticao se grofov visok, otmjen i dostojanstven lik. Tu i tamo bi ga ljudi što su ulazili u gostionicu i izlazili iz nje skrivali od Anđelikinih očiju.
Odnesite ovo, prijatelju moj - reče markiz de Ville d'Avray pružajući prazan tanjur jednom sinu gospode Carrere koji je upravo prolazio.
Imate li još tih bajnih kolača od oraha?
Ne, gospodine, djeca su sve pojela.
Šteta!
Obrisao je usta svojim čipkanim rupčićem i zadovoljno se protegnuo.
Anđeliko, život je lijep! Zar nije tako?... Ne odgovarate? Zašto? Zar vrijeme nije divno? I nismo li proveli izvanredne trenutke slušajući kako nas poučava ona lijepa vojvotkinja?... Ah, dobro sam učinio što sam se malo maknuo iz Quebeca. Ondje, nakon zime, svi postaju nervozni. Moja se dvorkinja svađala. Htjela je poći u posjet obitelji na otok Orleans. Samo izlika da bi malo lutala, kako to rade svi Kanađani kad zima prođe. »Dobro«, rekao sam joj, »idi, nisam novorođenče da ne mogu bez tebe!« Ali joj nema ravne kad mi priprema čokoladu ujutro. Sviđa mi se vrlo pikantna, na španjolski način. I mali se Mandreuil pomamio da ide lutati. Htio je poći u prekup krzna, na sjever, poput svih tih mladića usijane glave. »Dobro«, rekao sam mu, »samo pođi, Eliacin.« I on će se vratiti. Bojao se da će ga prisilno oženiti. Nove su naredbe vrlo stroge. No, ja bih u tom slučaju ionako intervenirao. Samo što on nema povjerenja u mene. Njega su odgojili Irokezi, znate? A što se tiče Alexandra, on se htio posvetiti pomorskim podvizima.
Sad je na žalu bio mrak. Ali još nisu bile upaljene svjetiljke i fenjeri. Temperatura je bila tako blaga da su se ljudi još zadržali i nisu žurili svojim kućama. U skupinama su lijeno razgovarali.
Da, život je lijep - ponovi markiz de Ville d'Avray. - Sviđa mi se ambijent Francuskog zaljeva. Jer su ovdje svi pomalo na rubu ludila. S izuzetkom vašega muža koji sustavno teži svojim ciljevima i ne čini ludosti. Ali, i on želi ostvariti neke ludosti.
Kakve ludosti? - upita Anđelika okrećući se nervozno prema markizu.
Evo, na primjer, stvaranje ovoga naselja. Rame uz rame katolici i kalvinisti... To ne može biti duga vijeka. Kada djeca odrastu, zavoljet će se, htjet će se uzeti... Ali će pastori i svećenici odbiti da ih vežu brakom, očevi će kleti, majke plakati...
Ah, prestanite, utukli ste me! - iznureno vikne Anđelika.
Ali, što vam je? Nisam vas namjeravao ogorčiti. Dapače, htio sam vam reći kako mi se sviđa ovaj kraj što ga vi oživljavate svojom pojavom. Kakva ekscentričnost, kakva šarolikost mnogih ljudskih likova pridošlih iz svih krajeva svijeta!
Prođe nekoliko ptica ispuštajući prodorne krikove.
Kakvo kretanje! Kakav život!
Da, to je zbog veselice - ona reče.
Ne, zbog ljeta - odvrati markiz. - Ljeto je vrlo kratko. U ovim sjevernim krajevima valja živjeti na brzinu, intenzivno, grozničavo, valja sve učiniti za svega nekoliko mjeseci. Ali onda... No, dođite u Quebec na jesen... Vrlo je lijepo. Brodovi tada odu, led postaje ružičast, rijeka St. Lawrence nalik je na kakvo veliko bistro jezero u podnožju Roca, i prepušta se postupnom stezanju leda. No, dođite!
Ali, i sami kažete da se onda ne može isploviti.
U redu, provest ćete ondje cijelu zimu. Stavljam svoju kuću na raspolaganje vama i gospodinu de Peyracu. Jedna je od najudobnijih u gradu... Lijepo ćete se smjestiti u njoj. Ne, ne, ništa mi nećete smetati, imam jedan apartman u donjem gradu...
Oprostite - žurno dobaci Anđelika i naprečac ga ostavi. Netom je vidjela kako lik Ambroisine de Maudribourg izranja iz sjenke gostionice i upućuje se prema gornjem dijelu naselja.
Nagonski joj pođe u susret.
Vojvotkinja je žurno kročila, gotovo trkom.
Upravo su se imale sresti, a Ambroisine, ugledavši Anđeliku na slabom svjetlu sumraka, kao da se prestraši.
Što vam je? - upita Anđelika. - Kao da ste uzrujani.
I vi!
Nekoliko je trenutaka vladao muk. Na mramornom licu vojvotkinjine su oči bile nalik na dvije crne rupe. Zjenice su joj bile gotovo bolno prodorno uprte u Anđelikine oči.
Kako ste lijepi - šapne vojvotkinja kao nagonski.
Razgovarali ste s mojim mužem. Što vam je rekao da ste se toliko uzrujali?
Ništa, zbilja. Govorili smo... - vojvotkinja je krzmala, potom izmuca: - Govorili smo... o matematici.
Onda, još ste raspravljali o matematičkim problemima s gospođom de Maudribourg? - upita Anđelika muža. - Ona je svakako vrlo obrazovana žena.
Možda i odviše za lijepu ženu - grof će ležernim tonom. - Ne, večeras smo dovoljno naučili iz onog majstorskog predavanja o plimama, koje je bilo vrlo zanimljivo, priznajem. Stoga sam je samo upoznao s mogućnošću da se neke njezine štićenice nastane tu.
I što je rekla?
Da će razmisliti o tomu.

18.
ANĐELIKA TRAŽI RAZUMIJEVANJE VOJVOTKINJE U VEZI UDAJE DJEVOJAKA
Protekla su dva dana sa svojim teretom nezgoda, obveza kojima je valjalo udovoljiti, problema koje je trebalo riješiti, gostiju, više ili manje po volji, koji su se valjda stjecali u Gouldsborou kao da je to jedina točka na zemlji gdje će biti sigurni da im se neće izmaknuti tlo pod nogama, gdje će naći sklonište i zajamčenu sigurnost u onom razdoblju napetosti koja je bila zavladala Francuskim zaljevom.
Anđelika je bila pokušala ispitati samu sebe, shvatiti što joj se dogodilo na žalu kad je vidjela kako Joffrey gleda Ambroisine da Maudribourg. Ali su činjenice gubile važnost, blijedjele su. Više nije mogla sebi objasniti onaj nemir. Kako se obazirati na nj kad je Joffrey svejednako tu, s njom provodi noći i kad se čini da njegova ljubav prema njoj nije nikada bila tako silno žarka?
Medu njima je vladala ljubav bez sjenki, a ukoliko je svatko za sebe možda krio nekakvu potajnu brigu, to je udesetorostručivalo dubinu onoga osjećaja što ih je tjerao da se priviju jedno uz drugo, iznalazeći jedno u drugom nužnu snagu, oboje svjesno, u svojoj osobnoj samoći, da im je ta uzajamna ljubav najbolje sklonište.
Kako sam sretan - govorio joj on vrlo tiho. - Tvojom je prisutnošću udovoljeno svim mojim željama.
Više nije govorio o odlasku ali je ona znala da ga svakog trenutka može nešto prisiliti da se odluči podignuti sidro. Stoga su bili još dragocjeniji i zanosniji trenuci što su im bili dodijeljeni.
Blagoslivljala je noć, utočište ljubavnika. Noć! Upravo se za noćnih sati ljudima priprema sreća ili nesreća.
Sutradan nakon veselice na žalu jedan se ribarski brodić iz Saint-Maloa došao opskrbiti vodom, i s njega se iskrcao crkveni dostojanstvenik koji je ljutito pridizao reverendu preko kaljuža na žalu.
Ma pazi tko nam dolazi! - usklikne de Ville d'Avray spazivši ga izdaleka. - Velečasni Dagenet! Prijatelju mili, znači da ste i vi ostavili na cjedilu u Jemsegu sve one akadske ladanjske plemiće pogana jezika i antipatičnog Carlona! Dobro ste učinili. Ovdje je barem lijepo i čovjek se može oporaviti. Ova je gospođa Carrere prava umjetnica. Rado bih je uzeo za kuharicu da nije hugenotkinja, shvatit ćete!... U Quebec, uz moje nastranosti... da još dovedem kuharicu hugenotkinju!... Je li moj brod još na svom mjestu, nisu ga opljačkali? Ah, nemojte mi reći da su mi ga Englezi oteli!
Velečasni Dagenet to ne reče. Englezi su zapravo još u zasjedi ispred ušća rijeke i čekaju da se divljač umori i pokuša izaći iz jazbine. Velečasnom je to već bilo dojadilo, pa je pošao šumom, a zatim morem, da bi se pridružio guverneru kojem je bio privatni razdavač milostinje.
Ali, bolje biste učinili da ste ostali i pazili na moju prtljagu - prigovori mu de Ville d'Avray. - No, u osnovi vas shvaćam. Sigurno je ljepše u Gouldsborou nego u Jemsegu gdje drugoga jela nema osim kuhanoga kukuruza i divljači. Samo se nemojte prestrašiti. Ovdje vrvi od hugenota i Engleza, ali je vrlo zabavno. Vidjet ćete, ima čarobnih, bajnih žena...
Zatim stiže otac Tournel, razdavač milostinje iz Port-Royala, na brodu od stotinu četrdeset tona koji je Akadsko društvo stavljalo na raspolaganje gospodaru Port- Royala. Došao je po vijesti, poslala ga je mjesna gospodarica koja je bila zabrinuta što joj još nema muža. Glasnika gospođe La Roche-Posay pratio je Hubert d'Arpentigny, mladi akadijski vlastelin sa rta Sable.
Hoćete li doći sa mnom da prestrašimo Engleze na ušću rijeke Saint-Jean? - upita ga de Peyrac.
Što bih time dobio?
Naklonost upravitelja Carlona koji bi im mogao dopasti šaka.
Hubert d'Arpentigny ode se posavjetovati sa svojim upraviteljem Polom Renartom i svojim Mik-Makima. Uostalom, bio je došao zato što je čuo da se vrše neke ratne pripreme kojih je središte morao biti Gouldsboro, jedino mjesto gdje se pružala mogućnost odlaska na kakav pohod morskim putem. Rat za koga? U kojem cilju? U tim krajevima, to odrediti nije bilo tek tako lako, ali se čovjek uvijek mogao nadati da će opljačkati kakvu tvrđavu ili zarobiti kakve brodove, a time bi sebi pomogla ona bijedna vlastelinstva razasuta duž morske obale francuske Akadije i osuđena na kratak život.
Grozničav je ritam poprimao život za onih sati što su bili nabijeni istom jačinom i žarom kojim se isticalo obilje boja u okolnoj prirodi.
S lijepim vremenom, što je vladalo za tih dvaju dana, more je imalo nepojmljivo tamnomodru boju. Vjetar je neprestance brisao sedefasto nebo kao da bi ga oživio i dao mu savršenu modrinu.
To je također bilo vrijeme vrbovice... u svakom su kutku svugdje nicali grozdovi plavoružičastih i crvenih cvjetova. I najmanji je suncu izložen prodol bio prekriven tamnoljubičastim sagom, svaka bi se pukotina u hridima naglo okitila purpurnim resama koje su na vodi plutale poput kakva gorućeg pramenja.
Vrbovica ima cvijeće u grozdu, na visokoj i gipkoj stabljici, a lišće mu je uzano, kopljasto, zelenomodre boje. Raste na kamenitom i toplom rubu šuma i u zbijenim redovima pokriva svaku jarugu i dolinu koja mu pruža mogućnost prodora.
Svojim je procvatom pojačala ljepotu ljeta u svom zenitu. More je, međutim, i dalje bilo uzburkano, na žal je izlijevalo bujice bijele pjene i neprestanom, kao od malja teškom bukom udaranja u ružičaste i modre hridi i stijene kao da je izazivalo tisuću
prigušenih odjeka na kraju, stvarajući u ljudima ovlaš sjetnu napetost, zanos životom i želju da desetorostruko jače sudjeluju u svakom zbivanju.
Da, zrak je odisao ratom i ljubavlju, što se odražavalo u porivu da se kopa, gradi, obaraju stabla, stalno uvećava životni prostor, oplođava sve, stvaraju novi parovi koji će se smjestiti u novim kućama, uređuju i ograđuju vrtovi oko tih kuća, probijaju nove staze, nove ulice, podiže crkva za pridošlice kako bi oni duhovnom vezom tu pustili trajne žile, grade utvrde na sve četiri strane svijeta radi konačne zaštite od svakog napada.
Nekakvim su neobjašnjivim porivom bili nadahnuti žitelji Gouldsboroa, i hugenoti i novodošli doseljenici, unatoč njihovoj posebnosti a možda upravo zbog toga, jedinom željom da sami sebi, potaknuti de Peyracom i Colinom Paturelom, dokažu kako mogu preživjeti, a novoj Americi pokažu kako je njihova jedinstvena nazočnost njoj nužna. Toga je ljeta njihova nezamjenjiva zadaća bila dokazana navalom puritanaca i katolika, trgovaca krznima i gusara, Indijanaca i Akađana koji su tu tražili utočište. I, kakva god bila mišljenja, sklonosti ili težnje jednih ili drugih sticao se dojam da ta bogata i dobro opskrbljena luka već sada svima predstavlja trgovinsko središte neophodno cijelom zapadnom dijelu Sjeverne Amerike.
Povučena tom strujom, što je vrcala to jačom snagom što je teže bilo postignuti cilj i što je nužnija bila uzajamna pomoć, što je više trebalo upokoriti i duh i tijelo u jednom cilju, Anđelika je za kasnije odlagala... što?... unutarnju analizu određenih nemira, određenih strepnji. Sad nije imala vremena za cjepidlačenje.
Nekakav joj je glas došaptavao da joj valja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. I, koliko god priopćavali jedno drugom svoje misli, znala je da se Joffrey de Peyrac vlada na isti način.
Činilo se kao da je isključivo obuzet pripremama za put, svu je pozornost posvećivao kalafatiranju brodova, njihovu naoružanju, obrambenoj snazi utvrda, gradnjama. Često se dogovora radi sastajao s Colinom, d'Urvilleom i drugim odličnicima. No, nije li u potaji mislio na one za koje se zakleo da će ih otkriti i raskrinkati, na zlotvore zaljeva?
Je li smišljao kakve planove protiv njih? O tomu nije nikada govorio a slijedeći njegov primjer Anđelika je također šutjela, čak se trudila da na to ne misli.
Hoće li demoni biti poraženi?
Uvečer su se u gostionici kod luke okupljali žitelji i prolazni gosti.
Valjalo je zabavljati guvernera i njegova razdavača milostinje, vojvotkinju i njezina tajnika, gospodina Randona i njegova krvnog brata velikog poglavicu Mik-Maka, baruna de Saint-Castinea i njegova budućeg tasta, poglavicu Matecononda, pastora Patridgea i razne razdavače milostinje.
Tijekom tih zabava vojvotkinja de Maudribourg nije pokušavala ponovno načeti razgovor o znanstvenim pitanjima, na veliko Anđelikino olakšanje. Najveći je teret razgovora podnio rječiti markiz de Ville d'Avray, a grof de Peyrac, više nego ikada opušten i veseo, razmetao se svojom starom ironijom pa mu je često vrlo duhovito upadao u riječ.
U toj razmjeni duhovitih upadica našli su se na nišanu drevni filozofi, što je bio neutralan i srazmjerno neopasan teren za uzvanike takvih različitih religioznih uvjerenja.
Čak se i velečasni Patridge, inače vrlo obrazovan čovjek, udostojio nasmiješiti. Ti papisti zaslužuju pakao, ali su zabavni. U takvim su raspravama indijanski poglavice znali sudjelovati tako pronicavo, da je to bilo divljenja vrijedno. Jeli su rukama, podrigivali, brisali prste o kosu i mokasine, ali njihova filozofija nije bila manje vrijedna od Soletove ili Epikurove.
Na udaru je bio i Alexandre de Rosny, vječno i neobjtnjivo mrgodan. Markiz de Ville d'Avray i grof Joffrey de Peyrac pokušali su objasniti tu pojavu - da je tako lijep
mladić toliko mrgodno zaolcnljen metapsihikom, đavoljom napašću, naslijeđem, utjecajem zvijezda itd. Sve to bez ikakve zlobe, već naprotiv vrlo živo i veselo. Mladić je samo slušao i ni za jotu nije ispravljao opis svoga karaktera. Tolika je ravnodušnost na koncu izazvala opći smijeh. Međutim, Anđelika uoči da vojvotkinja ne sudjeluje u općem veselju. Tek se blijedo, ovlaš smiješila a u njezinim je velikim očima na trenutke počivao tragičan izraz. Ali njezina joj je briga bila dobro poznata. Pred dilemom se našla odmah sutradan pošto je tako blistavo bila izložila Galilejevu i Newtonovu teoriju o plimi i oseki.
Ujutro je gospođa Carrere bila Anđeliki odnijela zakrpanu vojvotkinjinu odjeću, osim suknenog ogrtača na kojem je, čini se, valjalo poduže radili.
Učinila sam što sam mogla - rekla je žena iz La Rochellea na onaj svoj škrti način kojim se služila kad god bi spomenula vojvotkinjinu odjeću - ali, što ćete, još nikad nisam vidjela sličnih krpa!
Noseći preko ruke svijetložutu atlasnu suknju, modri prsluk i crveni naprsnik, Anđelika se bila zaputila prema vojvotkinjinu prebivalištu kadli je na jednom zavoju staze zaustavi Aristide Beaumarchand koji ju je valjda tu čekao.
Pretjerano je bilo reći da mu je izgled bio lijep i da više nije bio nalik na gusara kojem je ona bila rasporila a zatim i sašila trbuh kod rta Maquoit. Ali, dobro obrijan, kose vezane na zatiljku kožnom uzicom, čiste ali i odveć široke odjeće zbog omršavjela tijela, držeći šešir ispred sebe objema rukama, imao je pristojan izgled. Anđelika se sjeti tjelesnih napora koje je taj čovjek redovno svladavao i pade joj na pamet nevjerojatna otpornost mačaka prema bolestima i gladi, njihova životna žilavost koja katkad u ljudi potiče divljenje. Aristide je zbilja bio stari mačak, izranjen po cijelom tijelu, ali koji svejedno ne crkava, i njegova je volja da živi, da se održi na nogama, sav pomodrio i teturajući, i dalje hropćući i grdeći, uz pogibelj da »sve baci u zrak«, najzad ulijevala određeno poštovanje.
Čekao sam vas, gospođo grofice - protisne kroz rijetke preostale zube.
Zbilja? - Anđelika će oprezno. - S dobrim nakanama, nadam se. Aristide se tobože uvrijedi.
Ta, zna se! Što vam pada na um? Zar me ne poznajete?
Upravo zato!...
Znate da sam u biti dobar momak...
U vrlo dobroj biti.
Aristide je smeteno vrtio šešir među rukama.
Dakle - odluči se najzad - gospođo grofice, htio bih se oženiti.
Oženiti! Ti? - ona usklikne.
A zašto se ja ne bih mogao oženiti poput svih ostalih ljudi? - Aristide odvrati podižući se u svom dostojanstvu gusara pokajnika.
Voliš li Julienne?
Činilo se pomalo neumjesnim služiti se riječju »voljeti« u odnosu na te dvije osobe... ali, zašto ne? Kako on sam kaže... Pa ipak, radilo se upravo o ljubavi. Za to je bilo dovoljno uočiti kako se žućkasto Aristideovo lice gotovo crveni, dok sramežljivo skreće pogled svojih krmeljivih očiju.
Da, pogodili ste. Moram. Ona je najvrednija od sviju. A mene ne zanimaju kakve bilo djevojke, nije me lako upecati, osobito ako se radi o drolji. Ali je Julienne zbilja žena iznad prosjeka.
Imaš pravo. Julienne je djevojka na svome mjestu. U početku sam je morala potresti, kako bih je natjerala da vodi računa o sebi, ali se nadam da mi to ne zamjera.
Ni govora! Dobro ste to učinili, da joj malo stresete glavu. A jest joj tvrda glava! - on će zadivljeno. - I sama govori: »Dobro je napravila gospoda grofica što me ispljuskala. Prava sam kuga!« Obožava vas, više vas nego Majku Božju.
Lijepo! To bolje! Jesi li govorio sa svojim zapovjednikom, gospodinom Paturelom?
Jesam! Ne bih se usudio zaprositi Julienne ako joj ne bih mogao osigurati budućnost. Zlatobradom sam objasnio kakve namjere imam. Sa svojim dijelom plijena, što sam ga sakrio gdje ja znam, i mirazom koji se ovdje dobije, mogu kupiti brod za obalnu plovidbu, te bih obilazio vojne postaje i prodavao svoju tafiju.
Što to?
To je moja ideja. Ja se razumijem u rum, znate?... Da, kad kažem tafija, to nije prava tafija, pravi destilirani rum, jer napokon tu nigdje nema šećerne trske. Ali bih pravio dobru »mješanciju«, na osnovi ostataka od melase za pravljenje šećera. To ništa ne košta. Dapače, na otocima bi mi platili samo da je se oslobode! Tek toliko da se natovari, u košarama, a za to bi brinuo Hyacinthe. O tome sam se već dogovorio s njim. Dakle, ostacima melase dodam malo vode da fermentira, dometnem dobar
»sos« da dobije boju i okus. Za to ima mnogo recepata: malo izribane kože, ili izgorjela hrastova drveta, smole, katrana. Onda mi to odstoji u bačvama s kakvom komadinom mesine, pa ga mogu prodavati sve u šesnaest. Dobar rum, a prilično jeftin! Vojnicima iz postaja tu blizu svidjet će se, a osobito Englezima, a moći ću za nj trampiti s Indijancima. Oni ne gledaju mnogo na kakvoću, samo neka je jako. Govorio sam o tome s gospodinom grofom. On me shvaća, jer, kako vidim, i on ima takav sistem: da dobavi jeftinu robu kojom će praviti stvari koje može skupo prodavati. To se zove posao, samo čovjek mora biti upućen i točno znati što hoće...
A što ti je on rekao?
Nije rekao »ne«.
Anđelika nije bila odveć uvjerena da se grof de Peyrac oduševio tom zamisli da se na njegovu teritoriju pravi loš rum koji će se prodavati kao pravi naseljenicima Francuskog zaljeva. Ali, dobra je volja Aristidea Beaumarchanda da postane ispravan i radin čovjek zaslužila poticaja.
Dobro! Želim ti svaku sreću, prijatelju moj! Znači više se ne želiš vratiti na Otoke?
Ne! Hoću se skrasiti. Na Karibima život nije pogodan za ozbiljnu obitelj i za lijepu djevojku kakva je Julienne. Hyacinthe bi mi je oteo. Zasada stvar još nije zaključena, dok ne dobijem pristanak Trovačice. I upravo zato, gospođo, molim vas da posredujete za nas.
Trovačice? - upita Anđelika, ne shvaćajući.
»Dobrotvorke«! Vojvotkinja, ona izgleda ne želi pustiti svoju štićenicu. A ja ne govorim samo u svoje ime. Tu je i Vanneau koji bi želio dobiti Delphine...
U redu. Upitat ću gospođu de Maudribourg je li štogod odlučila u tom pogledu; reći ću joj i za tebe.
Hvala vam neizmjerno, gospođo grofice - ponizno će Aristide. - Čim vi uzimate na sebe tu brigu, mnogo mi je lakše. S vama se zna kako se maršira, uz bubnjeve! To vam kaže Rasporeni!
V namigne joj urotnički. Anđeliku je ljutilo kako on govori o vojvotkinji de Maudribourg, ali je znala da ga mora uzeti takva kakav jest: kao »brata obale«, nižeg reda, čovjeka bez vjere, bez Boga, bez gospodara. Takvom će taktičnost uvijek ostati tuđa.

Marie-La-Douce joj reče da je gospoda de Maudribourg upravo pri molitvi. Ali, čim je čula Anđelikin glas, vojvotkinja izađe iz sobice u kojoj se molila.
Vraćam vam odjeću - reče Anđelika - osim ogrtača...
Ambroisine dobaci žutoj suknji i crvenom naprsniku ukočen pogled, pa se strese i mahne rukom u znak odbijanja.
Ne, ne, nemoguće!... Želim zadržati ovu crnu haljinu. Pustite mi je! Hoćete? U koroti sam, u koroti zbog broda i onog stravičnog brodoloma... Danas, na Marijin dan, imali bismo biti u Quebecu. I najzad bih mogla moliti u spokojstvu ćelije. Bila
sam se vrlo zagrijala za red cistercita, pošto sam obudovjela, jer su vrlo skromne. Uršulinke su im slične. Osjećam da bih tu bila spokojna. Taj mi vjerski red odgovara bolje nego ijedan drugi, jer se u njih razgovara s bližnjim više onako kako je Gospodin naš govorio upućujući duše. Zašto... oh, zašto me bacio na ova divlja i pusta žala umjesto da me odvede u ono slatko sklonište?...
Bila je nalik na zbunjenu djevojčicu, velike su joj oči upitno i prestrašeno prelazile s Anđelikina lica na modro obzorje ošarano bjelinom mora, što se naziralo kroz odškrinuta vrata.
U seoskoj kući s grubim posobljem bilo je toplo. Pod je bio od nabijene zemlje pokaldrmljene oblim i ravnim šljunkom. Ta bijeda, kojoj su se prilagođavali američki kolonisti u svojoj želji da sebi stvore nov život u djevičanskom kraju, činila se zapravo, odjednom, neobičnom i okrutnom pokraj onih dviju žena istaknute aristokratske ljepote što je i na jednoj i na drugoj bila znakom drevne plemićke baštine, dostojne sjaja najljepše odjeće, dragulja, poštovanja i divljenja kojima bi valjalo da budu okružene na samom kraljevom dvoru...
V zbilja, svaki bi se nepristran promatrač mogao upitati kakva im se nesuvisla i nastrana sudbina narugala kad ih je sastavila tu, na tom pustom mjestu gdje je svaki trenutak življenja svak morao plaćati nadljudskim naporima, gdje čovjek gotovo nikada nije bio siguran hoće li živ dočekati sutrašnji dan.
Svojim je tankoćutnim duhom vojvotkinja de Maudribourg shvatila samu skrivenu bit toga stanja, pa su joj zebnja i malodušnost bile tako duboke da ih je na tren uspjela prenijeti na Anđeliku.
Ali je Anđelika imala svoj stožer, svoju točku oslonca, prisutnost muškarca za kojeg je bila vezala svoje življenje i ona joj je služila kao utočište i sigurnost. Više se nije pitala bi li joj bolje bilo prebivati tu ili negdje drugdje.
Unatoč tomu, mogla je shvatiti zbunjenost mlade žene stiješnjene brojnim odgovornostima, žene bez oslonca i bez okvira vjerskog života na koji je bila navikla. Položi odjeću na jednu od slamarica ispunjenih morskim algama koje su tu bile pripremljene za »kraljeve zjenice«.
Ne uzrujavajte se - reče - i ne mislite odviše na sve što vam tu nedostaje. Ubrzo ćete doći u Quebec i pridružiti se uršulinkama.
Ah, kad bih barem mogla prisustvovati svetoj misi...

To ćete već od sutra ujutro moći! More nam upravo dovodi mnoge svećenike među naše zidove.
Dugo je vremena prošlo, već mnogo tjedana, da nisam prisustvovala svetoj žrtvi. U njoj uvijek nađem utjehu.
Zar niste na brodu imali jednog razdavača milostinje? - upita Anđelika. Vojvotkinjina primjedba o ljudima što su pomrli bez posljednjih sakramenata, podsjetila je Anđeliku kako među leševima što ih je more nanijelo nije nađen nijedan u svećeničkoj odjeći ili mantiji.
Misleći na to, činilo joj se čudnim za brod unajmljen radi vjerske misije i vođen takvom pobožnom ženom kakva je vojvotkinja Maudribourg.
Da - reče vojvotkinja šupljim glasom - imali smo na brodu velečasnog oca Quentina, oratorijanca kojeg mi je preporučio moj ispovjednik. Nadasve gorljiva duša željna se posvetiti isključivo spasenju divljaka. Ali vidite kakvo prokletstvo prati ovaj moj put! Taj se nesretnik utopio na pučini ispred Nove Zemlje. Bila je gusta magla. Prošli smo tik uz ogromnu masu leda. Sva je posada kriknula: »Gospode Bože, gotovi smo!« Svojim sam očima gledala onaj užasni ledeni brijeg. Čulo ga se kako škripi, tako nam je bio blizu. Zbog magle nismo mu mogli vidjeti vrha...
Činilo se kao da će se obeznaniti. Anđelika primakne stolac, sjedne i mahne vojvotkinji neka i ona sjedne.
A otac Quentin? - upita.Nestao je toga dana. Nitko ne zna što se dogodilo. Još i sad gledam onaj čudovišni ledenjak kako nas dodiruje, još mu osjećam studeni i smrtni dah. Pomišljam da su na njemu morali biti demoni što su ga bili usmjerili na nas...
Anđelika pomisli kako je »dobrotvorka«, koliko god bila obrazovana, pobožna i bogata, ipak odveć osjetljiva da bi se mogla uputiti u takva, uvijek pogibeljna i neugodna putovanja. Slabo joj je savjetovao njezin ispovjednik, ili se varao ako ju je držao kakvom Jeanneom Mance ili Margueritom Bourgeoys, tim čudesnim i već proslavljenim ženama francuske Kanade koje više i nisu znale koliko su puta prevalile ocean. Ili je možda taj isusovac - jer je morao biti isusovac - htio u korist misija Nove Francuske, koje su bile u rukama njegova reda, izrabiti mistični zanos te jadne i odveć bogate udovice?
Anđeliki se u srce uvuče nekakva sućut i ona se prekori što se dan ranije bila naljutila na vojvotkinju, kad se istaknula lekcijom o plimama i privlačnoj snazi Mjeseca.
U crnoj haljini, sjedeći s rukama prekriženim na koljenima, dubokim pogledom zagledana negdje u daljinu u tko zna kakvu tužnu sliku, lica nalik na krhki porculan i guste crne kose, podsjećala je više nego ikada na siroče.
Anđelika je shvaćala kakvom je teškom samoćom okružena ta žena. Ali, nije bilo lako priteći joj u pomoć jer je živjela u posebnu svijetu.
Gdje ste se ukrcali?
U Dieppeu... Na izlazu iz La Manchea umalo nas nisu zarobili Španjolci i žitelji Dunkerquea. Nisam znala da su mora tako nesigurna...
Svladala se, mahnula glavom i bijelo joj se lice ozari osmijehom.
Jesam li vam smiješna?... Uplašim se svega, kao kakvo dijete... Vi ste bili u bezbrojnim pogibeljima, a uvijek ste vedri, veseli i jaki iako vas je toliko puta dodirnula smrt.
Otkud znate?
Osjećam... Naravno, prije odlaska, ove zime u Parizu slušala sam što se govori o vama. O gospodinu de Peyracu govorilo se kao o plemiću pustolovu koji svojim podvizima ugrožava posjede u Novoj Francuskoj. Također se govorilo kako je godinu dana ranije bio odveo jednu skupinu hugenota i jednu vrlo lijepu ženu, ali nitko nije bio siguran da ste njegova žena. Možda mu ipak niste... Ali, to i nije važno!... Nikada neću zaboraviti dojam što sam ga imala kad sam vas ugledala na obali, tako lijepu i umirujuču, usred tolikih nepoznatih i divljih muških likova. I odmah sam osjetila da ste drukčija od svih žena...
Onda dometne kao zaneseno:
I on je drukčiji...
- On?...
Vaš muž, grof de Peyrac.
Naravno, jest drukčiji - reče Anđelika s osmijehom. - I upravo ga zato volim! Tražila je načina kako navesti vojvotkinju na pitanje udaje njezinih »zjenica«.
I tako, gospođo, unatoč okolnostima pod kojima ste se našli tu, Gouldsboro ipak nije odveć neugodan?
Vojvotkinja se prene i živo pogleda Anđeliku. Potom, glasom što joj je drhtao od zebnje, upita:
Ne želite me zvati Ambroisine? Anđeliku iznenadi pitanje.
Ako hoćete.
A vi nećete?
Poznajemo li se dostatno da bismo bile toliko bliske?
Vojvotkinja de Maudribourg sva je drhtala, činila se duboko rastuženom.
Skrenula je pogled pa se opet zagledala, kroz odškrinuta vrata, u obzorje na moru, kao da joj ondje leži jedina nada.Gouldsboro? - šapne napokon. - Ne! Ova mi se mjesta ne sviđaju. Osjećam da tu žive strasti koje su meni tuđe; i protiv svoje volje, otkad sam tu muče me nekakvi nemiri, očaj i zdvojnost, i strah od uvjerenja da mi je, još prije nego što sam ovamo dospjela, život već bio usmjeren jednim kobnim putom.
Možda je njezina slutnja bila točna. Izašavši iz svoje uobičajene sredine, i našavši se u nemilosrdnom vrtlogu Gouldsboroa, je li mlada udovica stala nazirati da bi mogla upoznati drukčiji život u kojem ima više ljubavi i više radosti?
Anđelika nije bila voljna uputiti se dublje u to pitanje. I njoj je ličnost vojvotkinje de Maudribourg bila i odveć tuđa, iako je u srcu shvaćala što nju muči, kao i sve čega je bila lišena i zbog čega je postala tako čudna.
Iako ju je žalila, nije se osjećala podobnom da toj izmučenoj duši preporuči neka se radije drži sjene i mirisa tamjana ispovjedaonica u Saint-Sulpiceu nego ove odveć grube i priproste američke sredine.
Činilo se da trenutak nije pogodan za razgovor o zemaljskim temama kao što je konačni smještaj »kraljevih zjenica«, ali je to pitanje valjalo ipak riješiti jer su Colinovi ljudi gubili strpljenje u strahu da ne ostanu bez svojih »zaručnica«.
Jeste li razmišljali o prijedlogu što vam ga je dao moj muž sinoć? - upita Anđelika. Ovaj put je Ambroisine de Maudribourg pogleda upravo prestravljenim očima. Lice joj obli smrtno bljedilo.
Što hoćete reći? - izmuca. Anđelika se naoruža strpljenjem.
Nije li vam on govorio o tomu kako su neke vaše djevojke naumile tu se nastaniti i vezati dobrim katoličkim brakom s nekim našim naseljenicima?
Ah, o tomu se radi? - Ambroisine će šupljim glasom. - Oprostite... pobojala sam se... da sam shvatila nešto drugo...
Rukom je najprije prešla preko čela, pa ju je spustila na grudi da smiri lupanje srca. Onda sklopi ruke, zatvori oči te se koji trenutak molila.
Kad je ponovno pogledala Anđeliku, vidjelo se da je ovladala sobom. Sad je progovorila sigurnim glasom:
Istina, neke su mi moje djevojke priznale što osjećaju prema nekim muškarcima koji su se žrtvovali za njihov spas prigodom brodoloma. Tome nisam pridavala pozornosti. Kakva je to ludost?... Stvarati obitelj u jednom naselju krivovjeraca?...
Među nama ima puno katolika.
Katolici koji pristaju živjeti kraj osvjedočenih hugenota pa čak i imati veze s njima? U mojim su očima takvi katolici slabe vjere ili upola krivovjerni. Takvim osobama ne mogu povjeriti duše svojih djevojaka.
Anđelika se sjeti riječi kojima je markiz de Ville d'Avray iskazao svoj sud o njihovu naselju.
Da, markiz nije bio ni tako glup ni tako ohol kakvim se htio prikazati. Svojim je gledištem vojvotkinja još jednom potvrdila koliko su jake duhovne zapreke koje razdvajaju ljude i posvećuju ih, u ime Boga, beskonačnim sukobima i ratovima, ne obazirući se na ljudski napredak prema nekom plodnijem i uljudnijem obliku življenja. Još nije došlo vrijeme pomirenja...
Unatoč tom sudu, stala je braniti svoje gledište jezikom razuma i mudrosti:
Zar nam u našem stoljeću sve države, pa i Francuska, ne pružaju upravo takav primjer? Katolici i protestanti žive zajedno unutar zajedničkih granica i zapravo surađuju za napredak zemlje.
Kad na to pomislim, čini mi se da gledam gdje krvare rane Gospodina našega i stoga teško trpim. On je umro zato da mu se riječ prenese i ne iskrivi!... A danas svugdje cvjeta krivovjerstvo!... Zbilja, zar vas takvo stanje ne muči?
Gledala je Anđeliku s izrazom nerazumijevanja. Anđelika izbjegne odgovor:
Ne smijemo se stalno opterećivati pitanjima čije su rješenje preuzele na sebe ličnosti mnogo važnije od nas i posve mjerodavne. Na primjer, nije li, što se
Francuske tiče, kralj Henrik IV jednom zauvijek odlučio da su pred državom jednaki i katolici i protestanti? Svoje je odluke potvrdio ediktom u Nantesu i od toga je kraljevstvo imalo koristi.
Vidi se - reče vojvotkinja smiješeći se - da niste u toku stvari, draga moja. Govori se da će kralj opozvati svoj edikt iz Nantesa.
To je Anđeliki bio pravi udarac.
Ali, to je nemoguće! - vikne. - Kralj ne može opozvati obvezu koju je tako svečano preuzeo njegov predak pred svim Francuzima i u ime svojih baštinika i nasljednika! U čitavoj se ljudskoj povijesti ne bi mogla naći slična sramota!...
Gledala je kako se nesreća ruši na Francusku. Ako bi edikt iz Nantesa bio opozvan, francuski bi hugenoti izgubili sve svoje slobode i pravo građanstva. Ne bi se smjeli zakonski vjenčati; njihova bi djeca bila tretirana kao vanbračna, potpisi im ne bi bili pravovaljani, i drugoga izlaza ne bi imali nego se preobratiti ili pobjeći iz zemlje.
Međutim, u zbilji, edikt se već odavno nije poštovao. Ona to dobro zna. Samo što je u slobodi svoga novog života, u Americi, stala zaboravljati tlačenje i progon kojima su bili izloženi hugenoti i koje je s njima doživjela u La Rochelleu.
Unatoč tome, njezino se poštenje bunilo protiv takve zlobe koja upravlja ljudskom sudbinom.
Ne nije moguće - ponovi naglo ustajući. - To bi značilo da sve ljudske težnje prema dobrobiti ovise o sudu kraljeva...
Govorite kao kakav antički tribun - ironično dobaci vojvotkinja.
A vi kao vjerski licemjer - otpovrne Anđelika idući prema vratima. Vojvotkinja je stigne jednim skokom.
On, oprostite mi, najdraža - zamoli je uzrujanim glasom. - Ne znam što mi bi da vam govorim takvim tonom... vama, vama koji ste utjelovljenje milosrđa. Oprostite! Tako silno potresate pravila pomoću kojih sam živjela da mi katkad dođe želja da vas mrzim! A i da vam zavidim... Tako ste živi, tako ste istinski! Ah, kako bih željela da se varate... A ipak se bojim da imate pravo... Ali oprosiite... Tu se osjećam slabom i nepostojanom... i poniženom...
Ruke su joj zgrabile Anđelikinu mišicu kako bi je zadržale, a oči su tražile Anđelikine oči.
Kad su se Anđelikine zelene oči, smračene bijesom poput kakva uzburkana i olujna mora, srele s njezinim, tamnozlatne joj zjenice kao da se ozariše neopisivom srećom.
Vidite kako se kajem - šapne vojvotkinja. - Oprostite mi... ja sam... pomalo slična vama, ja sam žena navikla da je slušaju, ili, pak, da je shvate... barem da je poštuju. Znam da bih morala ispraviti jednu manu: ponos. Ali, ne bih htjela da među nama ostanu kakve dvojbe, unatoč svemu što nas razdvaja... jer, ne znam kakvom čarolijom, za ovih nekoliko dana uvelike ste zagospodarili mojim srcem koje se inače ne prepušta tako lako...
Iz dna onih prelijepih očiju kao da je nekakvo prestrašeno biće preklinjalo za pomoć. Taj je trenutni dojam zbrisao Anđelikin gnjev. Ne može se ljutiti na vojvotkinju Ambroisine de Maudribourg ako joj je shvaćanje života ograničeno skučenom vjerskom etikom što joj je usađena još u djetinjstvu, ako je uvjerena da je protiv Boga svak tko nije uz katoličkog Boga i njegovu crkvu.
Usprkos tomu - kako ona sluti - vojvotkinjina znanstvena naobrazba, inače u to doba rijetkost u žene, čini je sposobnom da razvije određeno šire gledanje na život.
Vojvotkinjine ruke skliznuše niz Anđelikine mišice i toplo joj stisnuše prste.
Hajde da se pomirimo, hoćete? A zatim pokušajmo mirno, bez ljutnje, obrazložiti svoje različite poglede. Obje smo i odveć osjetljive, kakvi su Francuzi općenito, a žene iz Poitoua osobito, zar ne?
Osmijehom je molila oproštaj. Bila je visoka gotovo kao Anđelika, ali se činila nižom zbog svoje izrazite krhkosti koja se na trenutke tako isticala te bi se reklo da će
svakog trena izgubiti svijest. U takvim je trenucima iz nje izbijala tolika draž da bi joj Anđelika vrlo teško odoljela.
U redu - reče, odlučivši se da vojvotkinji uzvrati osmijeh. - Priznajem da smo se ediktom iz Nantesa zaputile jednim gorućim područjem koje se nas, uostalom, mnogo i ne tiče. Jer ćemo i vi i ja konačno živjeti u Americi.
Da, to nas sili da ispitamo druge oblike života i možda dijelom izmijenimo svoja uvjerenja. Pokušat ću...
Ponovno sjednu i gospođa de Maudribourg zamoli Anđeliku neka joj potanje objasni plan o ženidbama.
Anđelika se potrudila da trijezno izloži situaciju Gouldsboroa i njegove okoline u složenoj igri koju su Nova Francuska i Nova Engleska vodile na sjevernom području američkoga kontinenta. U tome je ipak bila sreća što se već nekoliko desetljeća Španjolci više nisu uplitali. Otkako ih je Englez Drake doveo u red, više nisu bili sigurni da mogu, prema papinoj odluci, zajedno s Portugalcima dijeliti čitav Novi svijet.
Opisala je položaj Francuskoga zaljeva, koji je bliži Englezima nego Francuzima, u vlasništvu prvih prema ugovoru u Bredi, ali pod utjecajem Francuske zbog svojih žitelja, vojnih uređaja i trgovinskih postaja koje ona tu ima. Zapravo je to područje i od jednih i od drugih odveć udaljeno i odveć osamljeno da bi njime mogle upravljati kakve daleke vlasti. Osim toga, kako je otvoreno moru izvanredno bogatom ribom i koje se nikad ne ledi, prirodna nezavisnost obećava bogat trgovački procvat u budućnost, samo neka se malo sredi prema vlastitim zakonima.
Kad se govorilo o poslovima, vojvotkinja de Maudribourg bila je vrlo pažljiva, i više se nije trudila da svoje vladanje uskladi prema nekakvim vrlo uzvišenim, ali i neizvjesnim mističnim načelima.
To je objema bilo zajedničko obilježje. Mogle su se shvatiti u letu i položiti karte na stol.
Mlada je udovica bila vrlo vješt i dobar poznavalac svih mogućih i nemogućih pogibelji i mijena, kako francuske tako i engleske kolonijalne trgovine. Dobro je shvaćala jezik brojki, znala je što u početku, ili na polasku, valja zahtijevati, da bi se određeni pothvat kako-tako isplatio.
Poput svih Francuza koji su svoje poglede i želje usmjeravali na kolonije, zanimala se za krzna. Anđelika joj potvrdi ono što je, kako se činilo, već znala: najviše se trguje s domorocima s rijeke Pentagouet i Saint-Jean. U onih s Pentagoueta ima uglavnom losovih i medvjeđih krzna, a oni sa Saint-Jeana imaju ponajviše dabrova i vidrina krzna. Za normalnih godina, losova krzna s rijeke Saint-Jeana prodaju se po tri tisuće, a ona s rijeke Pentagouet dvostruko skuplje.
Eto zašto je barun de Saint-Castine tako bogat! - reče vojvotkinja zanesenim tonom. - A bi li Gouldsboro mogao postati slobodna luka?
Anđelika joj ne reče da Gouldsboro to već jest. Valja vojvotkinji dati vremena neka bira između svoje privrženosti francuskom kralju, koja obuhvaća i spas duše, i financijskih interesa. Što se toga tiče, po njoj bi se reklo da se uvijek znala lijepo snaći, ali sada kao da se našla pred dilemom.
Prema onome što mi govorite i što sam sama, na vlastite oči tu vidjela, budućnost je Amerike nedvojbeno u nezavisnosti ljudi koji joj žele napredak, a ne u obvezama i potčinjenosti nekakvu dalekom interesu. Kad bi se tu smjestile, moje bi djevojke od toga imale sigurnu materijalnu korist. Ali, bogatstvo nije sve na zemlji...
Duboko uzdahne.
Ah, kako bih voljela da mogu razgovarati s gospodom iz Isusove družbe, radi pomoći i savjeta. Imaju izuzetnu sposobnost da pouče duše a mnogo su širih nazora nego što vi zacijelo mislite. Tako, oni priznaju samo sveti cilj, ali kojem su još skloniji ako se može uskladiti s kakvim dobrim materijalnim probitkom. Isusovac bi u ovom
poslu možda gledao mogućnost pariranja utjecaju hugenta i Engleza u vašem kraju. Vjera je u mojih djevojaka čvrsta. Znat će je prenijeti na svoje muževe i na ovim žalima održati prisutnost prave vjere. Što vi kažete?
Stvar gledišta - osmjehne se Anđelika. - U svakom slučaju, bolje od težnje da se samom silom iskorijeni krivovjerstvo.
Pomislila je kako su i sami isusovci kadšto morali imati grdna posla sa svojom naizgled bezazlenom i pokornom pokajnicom vojvotkinjom de Maudribourg. Što se tiče kazuistike, jamačno bi je znala tući na njihovu vlastitu terenu. Nedvojbeno je upravo tome i dugovala svoj utjecaj i glas na području teologije. Ali je u sebi
»dobrotvorka« svejednako nepovjerljivo gledala u mogućnost da svoje djevojke skrene sa zadaće radi koje su bile upućene.
Obećala sam Našoj Gospi da ću joj pomoći u izgradnji Nove Francuske - ona će uporno - pa se bojim da ću prekršiti taj zavjet ako se prepustim materijalnim momentima.
Ništa vam ne priječi da odvedete u Quebec ostale tri djevojke koje ne žele ostati tu. A one što žele ostati, našavši sreću koju su došle potražiti u Novom svijetu, bit će zalog saveza s našim zemljacima na sjeveru. Želimo se dogovoriti...
Nastavile su razgovor sve dok se mrak nije stao uvlačiti u kuću. U polutmini zujali su komarci i mušice, pa se Ambroisine, ispraćajući Anđeliku, potuži na te kukce i muke koje joj zadaju čim se stane bližiti sumrak.
Donijet ću vam malo trave iz Abigaillina vrta - reče joj Anđelika. - To je lišće koje se zapali pa se iz njega širi osobit miris što tjera te naše večernje mučitelje.
Znači, istina je što pričaju misionari, kako su komarci ovdje jedina nesreća protiv koje se čovjek može boriti samo dimom? No, hvala vam za travu unaprijed.
Kao potaknuta naglim porivom, Ambroisine dometne:
Vašoj se prijateljici bliži kraj trudnoće, je li?
Da. Mislim da će za tjedan dana naše naselje imali jednog malog stanovnika više. Vojvotkinja de Maudribourg gledala je u zaljev istočkan otocima gdje je još jednom od zalaza sunca plamsalo tisuću vatri.
Od njihova odsjaja oživjela joj je blijeda put, a oči su joj jače sjale.
Ne znam zašto, ali imam dojam da će ta mlada žena umrijeti za vrijeme poroda - reče tupim glasom.
Što govorite? - vikne Anđelika. - Vi ste ludi!
Odjednom su vojvotkinjine riječi uobličile jedan od onih nejasnih strahova koji su je tištili. Da, to nije htjela priznati... Ali, i ona se pobojala zbog Abigaille. Osjeti kako joj se srce steže.
Pogriješila sam što sam vam to rekla - uplašeno će Ambroisine, gledajući kako je Anđelika mrtvački problijedjela. - Samo sam vas uznemirila. Ne obazirite se na mene! U samostanu su me moje družbenice držale gatarom, sposobnom proreći budućnost. Ali to nije točno. Vidite, pomislila sam na nevolje u kojima bi se moje djevojke mogle naći, na ovom izgubljenom području, daleko od ičije pomoći, kad se sa svoje strane budu našle u takvu pogibeljnom položaju, pred porodom, pa me je uhvatio strah.
Anđelika se trudila da se svlada.
Ne bojte se. Do toga trenutka u Gouldsborou će već biti bolje opremljena ljekarna i boljih liječnika nego što se mogu naći u Quebecu. A što se tiće Abigaille...
Uspravila se, činila se još višom s te svoje odlučnosti da se suoči sa sudbinom. Na zalazećem suncu blistala joj je plava kosa.
Ja ću biti s njom, ja, njezina prijateljica! Pomoći ću joj, i vjerujte mi, neće umrijeti!

19.
DOLAZAK ISUSOVCA, OCA VERNONA
Sad je na sidrištu opet bilo puno brodova.
No, bio je već treći dan, i unatoč tome što je sve bilo spremno, Joffrey dve Peyrac nije davao znak da se krene.
Što radite? - uzrujavao se de Ville d'Avray. - Zašto čekate da počnete napad?
Nikad nije odveć kasno. Ne bojte se za svoje prijatelje. Ako padnu u šake Englezima...
Fućka se meni za moje prijatelje! - uzvikne markiz kratko i jasno. - Brinem se za svoj brod! U njemu ima stvari neprocjenjive vrijednosti, ne računajući tisuće i tisuće franaka u krznima.
Grof de Peyrac nasmiješi se promatrajući vjetrovito, ali svejedno modro nebo po kojem je tu i tamo plovio koji veliki bijeli oblak. Međutim, ipak nije naložio da se krene niti je objasnio zbog čega već ne polazi kaznena ekspedicija kojoj je određeno da očisti Francuski zaljev. No, ostala je atmosfera odlaska i svi su grozničavo radili. Mateconondo je htio da ga kći i zet prate na putu do dna Francuskog zaljeva gdje valja prkositi pogibeljnom i strašnom bijesu voda izazvanom, prema praznovjerju Mik-Maka i Souriquosia, borbi što je vode bog Cloosecap i dabar. Ali barun odbije.
Moram ostati - reče. - Brodski je promet sad najveći, a moji Indijanci dobijaju rakiju sa svih strana. Ubrzo će se nasmrt napiti; ne budem li tu, bit će zločina u vigvamima. Ne računajući da će ih, ako mene nema, obrlatiti misionari i opet ih uvući u rat protiv Engleza.
Složili su se da će oca pratiti samo Mathilde, sa dva-tri vjerna ratnika.
Gaskonjski je vlastelin bio tužan što se rastaje od svoje čarobne indijanske zaručnice, ali je znao da će inteligentna i pronicava Mathilda biti korisna kod poglavice Etchemina.
Elia Kempton opet je jurio šumom tražeći svoga medvjeda Willoagbyja koji je, ne hajući za svoju diplomatsku zadaću, valjda bio pošao nekamo na izlet sa svojim prijateljem nesitom.
Da bi se nekako umirio zabrinuti markiz de Ville d'Avray, stalo se govoriti o odlasku prve skupine. Indijanci će poći s gospodom de Randon i d'Arpentignuyem. Kao opomenuti nekakvim tajnim znakom, žitelji su se uputili u luku i stali su dotičnima, koji još nisu ni bili obaviješteni, predavati poruke za one prijeko, na dnu Francuskog zaljeva.
Otac je Tournel htio da se pođe k ocu Jeanu Rousseu, isusovcu upravitelju oblasti od kojeg su se očekivale upute. De Ville d'Avray nagovarao je svoga sulpicijanca neka se vrati na rijeku Saint-Jean i drži brod na oku. Sulpicijancu nije bilo do toga stalo. Fra Marko je oklijevao da se ukrca s Mik-Makima, jer je bio u iskušenju da se kopnenim putem, to jest, preko rijeka, vrati k monsinjoru de Vauvenartu. Put bi bio duži, ali zabavniji...
Na žal se trkom, cvrkutajući poput kakvih vrabaca, obruši jato hugenotske djece.
Gospodo Anđelika, brzo dođite! - sitnim glasom vikne Laurier Berne. - Dolazi jedan isusovac!...
Odmah nasta opća strka, pa i među nazočnim duhovnicima. Isusova je družba uživala takav glas da se pred njezinim predstavnicima nisu osjećali lagodno duhovnici iz drugih, manje cijenjenih redova. Svi se oni skupe, pitajući se tko bi mogao biti došljak.
Sigurna sam da je to Jack Merwin - veselo će Anđelika. - To jest, otac Maraicher de Vernon.I zbilja je bio on. Idući mu u susret, vođena djecom, Anđelika je ugledala na vrhu kosine visoku tamnu priliku isusovca Jacka Merwina, kojem je uz bok bio dječak Šveđanin.
Bili su opkoljeni čitavom skupinom izbjeglica iz La Rochellea. Bližeći se, Anđelika je čula graju uzbuđenih glasova. Slučaj je htio da isusovac sa svojim jakim pratiocem izbije iz šume upravo u trenu kad su se s obalnog puta pojavili Englezi iz logora Champlain na čelu s velečasnim Thomasom Patridgeom.
Patridge je odmah prepoznao svoga zakletog neprijatelja, dvostruko, dapače trostruko mrskog - kao papista, kao isusovca i kao pilota broda Bijela ptica, kojega je prezirnu drskost Patridge morao tri dana trpjeti.
Stoga je neočekivani susret izazvao žestok posljedak. Puritanski je pastor najprije riknuo, pa je katoličkog popa obasuo grdnjama i prokletstvima u najboljem biblijskom stilu.
Ton su tom dočeku dali i francuski hugenoti, također zabrinuti i uznemireni tim dolaskom.
Pojava jednog od tih tako mrskih duhovnika budila je u njima još nestišani strah i mržnju.
Anđelika začu kako Manigault pila Merwina nimalo uljudno:
Zašto ste došli ovamo? Mi smo hugenoti iz La Rochellea, koje je prognao kralj kojem služite i koji vama služi. Nismo se otisnuli do tako dalekih krajeva da bismo svejednako imali posla s tipovima vašega kova.
Otac de Vernon pogleda ga oholo.
Jeste li vi gospodar ove baze?
Ovo nije baza. Jest francusko naselje, ali slobodno.
Naselje slobodnih ljudi - naglasi Berne.
Prema tome, u nj svak može slobodno uči? - reče isusovac gledajući ga prodorno.
Svakako, ako se ne ponaša neprijateljski... - odgovori Berne nakon časka krzmanja.
U međuvremenu stigne Anđelika, malo zadihana. Požurila je, bojeći se da ti ljudi, svi i odveć prijeke naravi, ne izazovu štogod nepopravljivoga. Hugenotska su joj djeca vikala:
Gospođo Anđelika, požurite, isusovac će nam ubiti roditelje!
Vidjevši je, otac de Vernon se razvedri. Tako joj se barem učinilo, jer je bilo teško nazrijeti bilo kakav osjećaj na njegovu oholom, obično hladnom i ravnodušnom licu. Ali, kad mu je pružila ruku, on je stisne toplo i srdačno.
Evo vas najzad! - ona mu reče. - Bojala sam se da ne stignete tek nakon odlaska moga muža.
Zar ste me očekivali, gospođo?
Svakako.
Oduvijek je bila sigurna da će doći. Pogledala je Indijance koji su ga pratili.
Je li Piksarett s vama?
Ne. Zar nije tu?... Obavijestio me je da će doći u Gouldsboro po vaš otkup.
I zbilja jest došao. Ali je zatim... nestao.
On je čudak - reče otac de Vernon, naviknut na Indijance. Dok je tako obnavljala svoje poznanstvo s njim. Anđelika je bivala svjesna kakav je dojam u njoj izazvala ličnost Jacka Merwina koja je budila, a da nije znala zašto, mnoge njezine misli i strahove. Je li prijatelj? Neprijatelj? Je li pogibeljan ili mogući saveznik?...
Imao je onu istu malo izblijedjelu i malo prekratku mantiju što je otkrivala njegove mršave, mornarske gležnjeve, koju je bio iskopao ispod jednog stabla na prilazu Penobscotu, ali koja mu je uz visok crni ovratnik s bijelim zavracima i širok ogrtač davala izgled španjolskog plemića, izgled što ga isusovac duguje osnivaču reda
lgnaziju Lovoli. Sva je promjena na njemu bila to što se sad tu i tamo smiješio i što više nije neprestano žvakao duhan.
Radi lakšeg hoda, držao je u ruci dugačak proštenički štap kojem je na vrhu bio običan željezni križ. Taj je križ vrlo smetao protestantima koji su se bojali njegova ulaska u Gouldsboro. Ali, valjalo im se naviknuti na crkvu koja se bila počela graditi na drugoj strani luke. Bez velikoga gunđanja pođoše za Anđelikom i isusovcem koji su se spuštali glavnim putem. Iza njih je tihim glasom gospođica Pidgeon smirivala velečasnog Patridgea, pobješnjela zbog onog paklenjaka nametljivca.
Na pola puta spaze grofa de Peyraca koji im je išao u susret.
Evo moga muža - reče Anđelika nemoćna da u svom glasu priguši prizvuk sreće i ponosa.

20.
VJERNI PRIJATELJ
Svojim odlučnim korakom, malo nejednakim ali punim snage, vrlo se mladim činio gospodar Gouldsboroa, a i vrlo otmjenim u širokom plaštu što je lepršao oko njega tako kako ga nitko drugi ne bi znao nositi.
Izdaleka se vidjelo kako mu se blista osmijeh. Podigne ruke u znak dobrodošlice.
Dobrodošli, oče! - dovikne ljubaznim tonom čim je bio na dometu glasa.
Pazi, molim te! - zamrmlja otac de Vernon gotovo i protiv svoje volje.
Ironijom slučaja, Joffrey de Peyrac prilazio je u pratnji svih duhovnika što su se toga trena bili zatekli u Gouldsborou; svi su oni, željni prvi doći do isusovca kojega je dolazak bio najavljen, žurno krenuli za grofom.
I tako se gospodar Gouldsboroa, u Quebecu držan nevjernikom, sad predstavljao u svetoj pratnji poput kakva biskupa. Reklo bi se da je to i njemu samom zabavno.
Eh, da - reče srdačno, prilazeći pridošlici - kako vidite, oče moj, još malo pa bih mogao utemeljiti samostan. Još smo samo vas čekali kako bismo tu imali predstavnike svih redova što su se tako odvažno posvetili duhovnom spasu Nove Francuske.
-Isee, Isee! - protisne kroza zube mornar Jack Merwin prelazeći svojim najjetkijim pogledom preko ove smotre mantija i tunika: sulpicijanac, oratorijanac, franjevac i kapucin, nitko nije manjkao.
Zbilja! Gotovo kao koncil! Ali, kako to postižete, grofe de Peyrac? - uzvikne isusovac odlučujući se najzad pomiriti sa činjenicom.
Kako postižem... što? Da u svoju jazbinu privučem najsvetije ljude iz cijeloga kraja?... Vjere mi, ne znam. Upitajte vlastitu dušu, oče, koji su vas razlozi naveli da me dođete posjetiti, pa ćete možda naći odgovor.
Zatim, tišim i ozbiljnim tonom, grof nastavi:
Kakvi god bili ti razlozi, veselim se vašem posjetu, jer sam svjestan da vam dugujem život jedne meni vrlo drage osobe i raduje me što vam mogu živom riječi izraziti svoju zahvalnost.
Klimnuvši glavom, de Vernon pokaže da je shvatio aluziju.
Želio sam se obavijestiti kako je putovala gospoda de Peyrac - reče ležernim tonom. - Pošto sam imao čast da je tijekom nekoliko dana pratim kroz teške pogibelji, bio sam svjedokom patnji kojima je bila izložena zbog rastanka od vas, gospodine, i njezina nestrpljenja da se što prije nađe s vama. Zato mi čini veliko zadovoljstvo što vas vidim zajedno na vašem posjedu.
Anđelika je blagoslivljala isusovčevu taktičnost. Rekao je upravo ono što je trebalo da se rasprše i posljednji oblaci nad njom i Joffreyjem. Pogledala ga je s ljubavlju.
Nastavili su put prema središnjem trgu između radoznalih žitelja. Pojavio se Colin Paturel, opkoljen svojim gusarima pokajnicima.
Oče moj, kladim se da ćete večeras, budete li ispovijedali, imati pokajnike. Otac de Vernon ugleda guvernera francuske Akadije.
Zar ste i vi ovdje, gospodine de Ville d'Avray?
A zašto ne bih bio, poput tolikih drugih... pa i vas? - otpovrne markiz dižući nos izazovnim pokretom.
Anđelika se ispriča i potrči do kuće »kraljevih zjenica« gdje nađe vojvotkinju de Maudribourg koja pukim slučajem taj put nije bila pri molitvi.
Dođite, brzo - reče joj - sad je tu duhovnik pravog ranga koga tražite za ispovjednika. Pravi isusovac, plemićkog podrijetla. Otac Louis-Paul Maraicher de Vernon.
Vojvotkinju su upravo češljale njezine pratilje. Činilo se da je zadubljena u nekakvo tužno maštanje. Ali, shvativši što joj Anđelika govori, nasmije se.
Vi ste fantastični - reče - i kako dobri! Uvijek nastojite svakome ugoditi koliko god možete. No, znam da sam vam bila smiješna sa svojim zahtjevima.
Ali niste. Svjesna sam toga da je doseljenicima život težak. Treba svakome pomoći da nađe materijalno blagostanje i duhovnu utjehu.
Fantastični ste - ponovi vojvotkinja nježno. - Pravi isusovac! Kakva divota! Ambroisine de Maudribourg ustane. S njezine lijepo počešljane kose širio se onaj neobičan miris što je Anđeliku bio napose obuzeo još prvog dana kad je njegovala vojvotkinju. To je bio osobito zanosan i nježan miris, što je savršeno pristajao vojvotkinjinu izgledu, jačajući mu čar i tužnu krhku ljepotu.
Kako to... - zausti Anđelika, ali joj, i ne shvaćajući zašto, nekako izmakne što je zapravo htjela reći.
Vojvotkinja je spontano uzme podruku pa se zajedno zapute. Na putu im pozornost privuče nekakva mala sjena koja im je prethodila posrćući.
Oh, vaše mače! - usklikne vojvotkinja.
Ali, što radiš tu, mangupe mali? - vikne Anđelika, spazivši svoga miljenika kako je gleda svojim velikim očima i uspravna repa, usmjerena nebu. - Zaključavam ga i nikako ne shvaćam kako mu uspijeva pobjeći.
Zadivila ju je i raznježila hrabrost kojom se mače upuštalo u ovaj prostrani, pogibeljni svijet, samo da bi nju našlo i pratilo.
»Naposljetku će ga snaći kakva nesreća«, reče ona u sebi, jednom rukom podižući mače. »Tako je malen, sitan. A ipak, ne vjerujem da sam srela ljudsku dušu prožetu tolikim životom i privrženošću. Samo čuj kako odmah stane presti čim ga stisnem uza se...«

21.
POVRATAK CANTORA NA ROCHELAISU
Čim su stigli na mol, isusovčev je pogled privukla flota na sidrištu.
Znam da ste mornar! - reče mu de Peyrac. - Malo odahnite pa ćemo poći posjetiti brodove.
Anđelika i Ambroisine de Maudribourg pridruže im se na molu gdje je usred opće pozornosti grof de Peyrac objašnjavao novom gostu osobine svakog svog broda i brodića.
Kako je ovdje zabavan život - reče vojvotkinja tiho. - Uvijek se nešto novo zbiva!... Ovaj isusovac ima vrlo otmjen izgled. Ne znam zašto, ali u njemu vidim nekakvu sličnost s vašim mužem...
Da, možda... točno je.
Vojvotkinja je imala pravo. Visoki, gipkih pokreta, krepki, dva su muškarca, isusovac i pustolov, bili istog tjelesnog tipa, ali su bili slični osobito po unutrašnjoj snazi koja se osjećala kako zrači iz njih: to je bila nekakva obuzdana žestina i neumitna volja u težnji k svom cilju. Osim toga, obojica su bili kadri uživati u različitim oblicima života i znali u svim nijansama cijeniti izgled jednog lijepo građenog broda.
Crne su oči u Jacka Merwina blistale dok mu je grof de Peyrac potanko opisivao sve jedinice svoje flote, zamišljene i sagrađene u posve određene svrhe, za prijevoz, ribarenje, plovidbu, ili jednostavno za trku, to jest brzine radi (ali ne radi gusarenja, kako su gusari podrazumijevali brzinu).
Ponekad se valja morem kretati brže od bilo koga drugog, onako kako čistokrvni konj bez napora prestigne šestopreg kočije. I u tu svrhu eno onog malog, vrlo laganog jedrenjaka, što leži nisko na vodi.
Vidim samo osam ljudi posade, a nigdje nikakve kabine. A to ipak nije čamac.
To je jemenski brod, s Crvenog mora, od javanskog je drveta koje ne gnjije. Lijep jedrenjak: sa svoja dva jedra i s povoljnim vjetrom može juriti dvanaest čvorova.
Ima vrlo plitak gaz.
I može se uvući u svaku uvalu, kojih ovdje ima puno. Ribarski su brodovi bili nalik na baskijske kitolovce.
Bila su dva takva broda. Treći je bio u lovu na bakalare u Zaljevu st. Lawrencea. Vratit će se najesen kad se lojke, što ih Bostonci zovu shads, stanu u milijunima spuštati niz priobalne rijeke gdje su položile jaja.
Obalnoj su plovidbi bile namijenjene neke male nizozemske jahte, sporije, ali lako pokretljive i vrlo prostrane, koje su po potrebi mogle služiti i za prijevoz vojske.
Gouldsboro je bio biser te nezavisne malene flote koja je, međutim, od svih takvih flota u lukama tog područja bila najsnažnija i najaktivnija.
Na nacrtima pomagao mi je Rieder iz Bostona - reče de Peyrac.
On je iz Rotterdama, je li tako?'
Da. Obojica se vrlo ponosimo ishodom jer nam se čini sretnim spojem dviju oprečnih potreba: naoružanja za akcije prepada i velike transportne mogućnosti.
A ona karavela? - upita de Ville d'Avray. - Čini se čvrstom, ali ne modernom poput vaših brodova. Ah, što joj je predivna ona slika na krmi! Djevica okružena anđelima. Kako je lijepa ta Djevica! Ne znam je li to samo moj dojam, ali, vjere mi, čini mi se slična vama, draga Anđeliko!... Ne mislite li i vi tako, grofe?...
Nastala je nekakva smetena šutnja.
Ako je Anđelika bila sretna zbog takta kojim se iskazao isusovac, to nije mogla reći za guvernera Akadije. Zbilja se isticao darom da izrekne upravo ono što bi valjalo prešutjeti. I nije bilo prvi put da izvede takvu svoju igru.
»Platit ćeš mi to«, pomisli Anđelika.
To je moj brod - najzad reče Colin Paturel. - Marijino srce.
Zbilja? - dočeka markiz bezazleno gledajući plavokosog diva.
Onda lijepo, dragi, dragi moj, preporučit ćete me svom slikaru! Hoću da mi na moj brod naslika nešto slično. To je remek-djelo!
Ako vam nije već u rukama Engleza ili na dnu rijeke Saint-Jean - dobaci mu Anđelika.
Vedro se i veselo lice markiza de Ville d'Avrayja odmah smrači tužnim izrazom.
Oh, nije lijepo od vas što me na to podsjećate! - reče prijekornim tonom. - Upravo sam zadovoljno opuštao svoju napetost u ovom ugodnom društvu, a sad ste me opet zabrinuli. To nije nimalo lijepo od vas, Anđeliko!... Ali, što još čekate da pođete u lov na one Engleze? - nestrpljivo će de Peyracu, udarivši po tlu vrhom svoga štapa sa srebrnom jabučicom. - To zakašnjenje je nedopustivo! Ako tako nastavite, potužit će
se na vas u Quebecu!... Upozoravam vas! Ah, nemojte se smijati! Tu nema ničega smiješnog! No, što upravo čekate?
Možda ono! - reče grof pokazujući u nešto na obzorju. Skine s pojasa dalekozor, rasklopi ga i prinese očima.
Da, baš je on! - promrmlja.
Već se cijeli sat razabiralo jedno jedro koje je u daljini krstarilo kao očekujući pogodan trenutak da uđe u luku.
I sad je brod upravo i ulazio; bila je to mala jahta zdepasta izgleda, ali je dobro brazdila morem.
Rochelais! - uzvikne Anđelika naglo poskočivši od radosti. Ambroisine je zapanjeno pogleda.
Markiz je iz džepa svoga izvezenog prsluka vadio malen dalekozor sa zlatnim obručima. Namršteno lice njegovo sad se preobrazi.
No, tko je onaj lijepi momčić na pramcu? - oduševljeno uzvikne.
To je zapovjednik - odgovori mu de Peyrac - a istodobno i naš sin Cantor.
Koliko mu je godina?
Šesnaest.
Je li tako dobar mornar kao Alexandre?
To valja vidjeti.
Anđelika nije očekivala da će se Rochelais tako brzo vratiti, ali ju je njegov povratak vrlo obradovao, nekako joj je laknulo. Silno ju je brinulo što su joj djeca tako razbacana po svijetu - Honorina u Wapassouu, Cantor na plovidbi, a Florimond u dubini šuma Novog svijeta. Htjela bi ih opet okupiti pod svoja krila, poput svih majki kad je pogibelj na vidiku. Barem se Cantor vratio.
Kako je bila oseka, nije mogao pristati uz mol. Spustio je sidro između Gouldsboroa i očeva jedrenjaka, spustio se u čamac i čitavo se društvo na obali premjesti da ga dočeka.
Kakav lijep momak - reče vojvotkinja de Maudribourg Anđeliki. - Morate se ponositi njime, gospođo.
I zbilja se ponosim.
Sa zadovoljstvom je na onom oblom i iskrenom licu, još dječačkom, gledala odvažan i pomalo rezerviran izraz svoga Cantora, mladoga plemića rođena za jedan drukčiji život, ali koji se iskrcavao na obalu onako uljudno i sigurno kako bi to učinio pred kakvim kraljem. Oca pozdravi klimnuvši glavom smjerno i vojnički, a majci poljubi ruku.
Čaroban je! - usklikne markiz de Ville d'Avray.
Kao kakav arhanđeo - reče vojvotkinja de Maudribourg. Grof predstavi mladića svim osobama koje su bile došle u Gouldsboro za vrijeme njegove odsutnosti.
Predstavljanje prekine Wolverines koji na svoj uobičajeni način izbi odnekud plahovito, poput topovskog hica, i natjera sve u bijeg.
Cantor se odmah pretvori u sretnog dječaka koji dočekuje svog miljenika.
Već sam mislio da se izgubio, da se vratio u šumu.
On te nedvojbeno cijelo vrijeme čekao, lutajući rubom šume sa svojim prijateljem medvjedom - objasni mu Anđelika.
A evo i medvjeda - netko reče.

22.
NEZABORAVNA BORBA ISUSOVCA I MEDVJEDA
Joffrey de Peyrac odmah odluči:
Ako je medvjed tu, valja ga odmah ukrcati, sad je dobra prilika koja nam se više neće ukazati. Gospodine Kempton, jeste li pripravni isploviti još večeras?
Yes, sir! Još jutros sam dao donijeti moju prtljagu u luku, kako ste mi preporučili. I već sam noge polomio jureći za tim razbojnikom. Nije ni bio daieko, vjerojatno se skrivao iza kakva stabla i rugao mi se.
Gospodin je Willoagby prilazio bez žurbe, zastajkujući tu i tamo da bi okrenuo kakav kamen, ili da bi se podignuo na stražnje šape, onjušio zrak i mirno se ogledao naokolo.
Platit ćete mi svoje vrdanje, gospodine - zagunđa torbar pripremajući uže kako bi se dočepao one lakoumne životinje.
U međuvremenu, ugođaj se bio promijenio, svak je nešto marljivo radio, prema ranije utvrđenom planu. Bilo je odlučeno da, čim se pronađe medvjed, važan član ekspedicije, prva skupina sporijih brodova krene; s njom će krenuti i brod koji je dovezao Akađane, i koji će ih sada povesti natrag, sad s prtljagom i oružjem, a s njima će poći torbar i njegov medvjed. Mateconondo, njegovi ratnici i njegova kći, dva Patsuiketta, gospodin d'Urville i njegov tast Indijanac, gospodin de Randon i drugi. Mješovita bi flota mogla pobuditi sumnje Engleza. Zato će Peyrac s bržim brodovima doći kasnije kad prvi brodovi već zauzmu položaj za iskrcavanje na ušću rijeke Saint-Jean.
Indijanci, pozvani, skupe se također pojačavši buku svojim uobičajenim brbljanjem. Castine je bio zabrinut. Blago je držao za ramena mladu Mathilde i šaptao joj slatke riječi na abenačkom jeziku. Mathilde ga je vedro gledala i umirivala utješnim riječima. To nije nikakav ratni pohod, reče, nego najobičnija šetnja; i one čudne, lude zemlje boga Gloosecapa donijet će svakakve nove pripovijesti, nepoznata blaga, uvjerljiva savezništva, neočekivane darove.
Onaj što je svojim dolaskom izazvao toliku gužvu, medvjed Willoagby, kao da uopće nije shvaćao ozbiljnost trenutka. Vrlo je okretno i posve britanski hladnokrvno izmicao gospodaru koji ga je pokušavao uhvatiti i ukrcati ga, a što se medvjedu nikad nije sviđalo. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, Elia se Kempton poče ljutiti.
Sad je dosta! - viknuo je naglo okrećući kapu na glavi, što je u njega redovito bio znak velikog bijesa. - Willoagby, nećete se još dugo rugali pristojnim ljudima! Najzad, vi ste običan medvjed!...
Umjesto odgovora, medvjed je polagano odgalopirao među Indijance koji su se razbježali uz velike krike i smijeh; zatim, našavši se odjednom pred ocem Maraicherom de Vernonom, naglo se podiže u svoj svojoj visini i položi mu na ramena svoje šape s opasnim pandžama.
Isusovac i ne trepne okom, ne pomakne se. Poznavao je toga neobičnog suputnika, koga je nedavno bio ukrcao kao putnika u New Yorku, pa ga uljudno pozdravi na engleskom. Koliko je god duhovnik bio visoka rasta, medvjed je bio još viši i njegova se razjapljena, crvena gubica oštrih zuba njihala na nekoliko palaca od duhovnikova lica.
Smijeh prestane i Anđelika prestrašeno priđe.
Zasićen voćem, zrakom divljine i slobodom, činilo se da je medvjed opet podivljao. Naglo se pomakne, stane pred isusovca raširenih šapa i počne se ljuljali i gunđati, kao da bi ga htio uhvatiti i stisnuti.
Želi se tući - vikne Kempton. - Ah, jeste li ikad vidjeli tako šaljiva medvjeda? Drži da nemamo dovoljno obzira prema njemu. Kakav komedijaš! Želi se tući s vama, Merwin.
Ne! - uplašeno vikne Anđelika - to je neoprezno! Zar ne vidite da je životinja razdražena?
Ali se činilo da otac de Vernon nije nimalo uplašen. Dobroćudno je i s lakim osmijehom promatrao svoga strašnog protivnika. To nije bio prvi put da ga medvjed izaziva na tuču.
Potucite se s njim, Merwin - navali torbar. - Inače nećemo nikada izaći na kraj s njim. To možete učiniti za njega, zar nije tako? Nakon svega onoga što je on učinio za vas...
Valjalo bi se upitati kakve je posebne usluge gospodin Willoagby, medvjed, učinio gospodaru Bijele ptice, ali je mali torbar iz Connecticuta sudio o životu posve posebnim pogledom usred kojega je stajao njegov prijatelj i drug iz djetinjstva - medvjed.
Ali right - odluči se isusovac.
Skine plašt i doda ga malom Šveđaninu, izuje mokasine kako bi se borio bos, i podigne mantiju, otkrivajući mršave i žilave noge, pa je utakne za pojas. Onda se postavi pred medvjeda.
Životinja zadovoljno zagunđa, na što se gledatelji uplašeno lecnu.
U srpnju je medvjed u dobi tjeranja - netko reče. - Isusovac je lud!
Vrlo važno. Pomoći će mu đavo, njegov gospodar! - vikne velečasni Patridge prasnuvši u ironičan smijeh.
Gomila se bila stisnula u čvrst krug. Čak su i Indijanci šutjeli. Visoke, stožaste, crne frizure Mik-Maka njihale su se jedna kraj druge.
Svi su pogledi bili uprti u onaj neobični prizor. Zvijer, uspravna u svoj svojoj divljoj snazi, i goloruk čovjek, spremni da se dohvate.
One pogibeljne pandže mogu samo jednim udarcem čovjeku rasporiti trbuh ili ga unakaziti zauvijek. Za svojih uobičajenih sukoba, gospodin se Willoagby nije služio njima. Kempton mu ih je bio malo skresao. Ali su se danas te pandže činile nadasve oštrima, jer se ni medvjed nije držao onako dobroćudno kako je običavao. Režao je njišući se i oči mu se krijesile crvenkastim bljeskom.
Odjednom skoči naprijed. Protivnik mu izbjegne taj prvi napad i iskoristi da ga žestoko bubne u slabine. Medvjed kao da to uopće nije osjetio i napola se okrene. Ali mu je Vernon-Merwin već zadao snažan udarac koljenom u trbuh. No, činilo se da se radi o stablu, a ne o gospodinu Willoagbyju. Međutim, ipak se zaustavi. Merwin ga zaobiđe, nasloni se leđima na onu ogromnu dlakavu grbaču i stane ga udarati i bubnjati kako bi medvjed izgubio ravnotežu i pao na sve četiri noge. Medvjed odoli i sam pokuša leđima oboriti svoga protivnika. Kad bi u tome uspio i pao na nj, zdrobio bi ga.
Čovjek se odupirao nogu uprtih u pijesak. Nekoliko su minuta tako stajali, leđa o leđa, trudeći se da protivnika izbace iz ravnoteže.
Elia Kempton razdragano je toptao nogama i trljao ruke.
Dobro je počelo! Wonderful! Izvanredni su, ta dvojica! Gledatelji su se stali oduševljavati.
Kladim se na isusovca!
Nemoguće! Medvjed je odveć težak!...
Odjednom se otac de Vernon oslobodi neugodna položaja bacajući se ustranu, a medvjed, povučen vlastitom težinom, tresnu na leđa. Odmah ustane prevrnuvši se na bok i nađe se na sve četiri. Činio se zbunjenim.
Isusovac ga je čekao koji metar dalje. Gospodin se Willoagby ogledao nezadovoljnim pogledom.
Naglo se zajuri galopom, poput topovskog metka, i sruši se na čovjeka, koji odleti u zrak i padne koji korak dalje.
I medvjed zna trikove - poluglasno izusti jedan gledalac. Merwin, lica zarivena u pijesak, ležao je poluopružen, očito omamljen udarcem.
Udesio ga je!Jeste li pobijeđeni, Merwin? - upita Kempton. Zadovoljan sobom, Willoagby se ponašao kao pobjednik. Njišući se, približio se nepomičnom tijelu, onjušio ga.
Ali, naglo se skupivši, Merwin ga žestoko opali nogom po njuški, a medvjed na to uzmakne, pa doslovce pobjegne do suprotnog kraja kruga kojim je bilo omeđeno borilište, brundajući od bola.
Tako nešto ne smijete učiniti, Merwin - prekori ga Kempton. - Znate da je u tih životinja osjetljiva njuška.
Ako se tučemo, onda se tučemo - zagunđa isusovac koji se pridizao teško dišući. - Ni on nema obzira prema meni.
Pazite! - netko vikne.
Medvjed je opet navaljivao. Otac de Vernon ga za dlaku izbjegne. Uslijedilo je niz izmicanja i okretanja kojima je isusovac živo, ali sve teže, parirao udarcima njuške, nasrtaju ili pak pukoj sili gibanja svoga ogromnog protivnika.
S vremena na vrijeme, uspravan da bi nadvisio protivnika, ili na sve četiri da bi se brže kretao, medvjed se u svojoj taktici iskazao gotovo ljudskom inteligencijom. S druge strane, čovjekova odvažnost, smionost, poznavanje životinje, snaga i spretnost bili su vrijedni divljenja.
To je bila lijepa borba. Ali je napetost jačala.
I protiv volje, ljudi su osjećali stanovitu zebnju.
Predajte se, Merwin - vikne torbar - bit će bolje za vas! Isusovcu je duga crna kosa visjela preko oznojena lica.
Kao da i nije čuo torbareve riječi. S večernjega svjetla širili se zlatni odsjaji. Merwinovo je lice bilo prozirne bjelokosne boje, ali bi se reklo da se smiješi a oči mu se bile preobrazile nekakvim iskrama veselja.
Upravo u tom trenu, medvjed ga stisne među šape. Gledatelji jednoglasno viknu.
Pazi, ugušit će ga!
Duga crna spodoba gotovo je nestala među onim golemim šapama.
Na sreću, Willoagby, držeći da je pobijedio, pusti protivnika. Isusovac sklizne na tlo i ostane nepomičan.
Medvjed se stao ponosno ogledati, da pobere pljesak.
Gotovo u isti mah, posrne i sruši se na tlo, dižući čitav oblak prašine.
Duhovnik se s mukom oslobađao one dlakave mase koja ga je padom bila gotovo zgnječila.
Isusovac ustane i ravnodušno otrese prašinu sa sebe.
Hoćemo li nastaviti, gospodine Wilioagby? - upita na engleskom.
Ali se medvjed više nije micao. Bio je nalik na ogromnu stijenu pokrivenu mahovinom. Oči su mu bile zatvorene.
Hej, što se to dogodilo? - upita mali torbar iz Connecticuta zapanjeno. Približi se zabrinuto. - Willoagby, prijatelju moj, čini se kao da ti nije dobro!...
Medvjed se uopće nije micao, ležao je poput kakva kamena.
Teško je bilo vjerovati da se upravo on još prije nekoliko sekundi tako okretao i gunđao pred zadivljenim pogledima radoznalaca.
Prestravljen, Elia Kempton se ogledao ne vjerujući vlastitim očima.
Ubili ste ga, prokleti papistu! - zaurla čupajući malobrojno pramenje prosijede kose.
Prijatelju moj, brate moj! Kakva užasna nesreća! Vi ste čudovište, krvoločan skot poput svih prokletih papista!
Pretjerujete, old boy - prosvjedova Merwin. - Pogledajte u kakvu stanju sam ja! Dobro znate da svi udarci koje sam mu zadao ne bole ga više od uboda komarca. Samo sam ga povukao za šapu, pa je pao.
Ali je od toga poginuo! - očajno zajeca Kempton. - Vi ste životinja, Merwin, ubojica kao što su svi vama slični. Nisam smio dopustiti da se vi borite s njim, vi, isusovac! Ubili ste ovu bezazlenu životinju svojim sotonskim činima!
Dosta gluposti! - otpovrne isusovac gubeći strpljenje. - Jamčim vam da se nije tako teško ozlijedio. Ne razumijem zašto se više ne miče.
Zato što je umro, kažem vam! Ili umire!... Milady, milady! - stane zaklinjati torbar okrećući se Anđeliki - vi ste iscjeliteljica, poduzmite štogod! Pomognite toj jadnoj životinji!
Iako je bila u najvećoj neprilici, Anđelika nije mogla odbiti Englezovu molbu. Još nikada nije imala prilike njegovati tako golema medvjeda. Nije shvaćala kakvo je zlo moglo tako naglo oboriti gospodina Willoagbyja. Otac de Vernon bio je u pravu rekavši da on, iako vrlo opasan borac za ljudsko biće, nije mogao svojim udarcima tko zna kako djelovati na onakvu ogromnu tjelesinu pokrivenu salom i dlakama.
Anđelika klekne na pijesak kraj opruženog i nepomičnog medvjeda i pogleda mu njušku gdje je bio dobio udarac zbog kojeg je tako žestoko trpio; prema zdepastu vratu i čudovišnoj grbači, medvjedova se glava činila vrlo malenom i nježnom. Anđelika mu blago opipa nos koji mu je bio mekan i vlažan. Nije bilo krvi. Pogladi ga više puta, od nosa do čela, kako se obično radi psu. Pognuta, promatrala je sklopljene kapke među gustim dlakama. Jedan je kapak kao zadrhtao, potom se malo rastvori i pokaže Anđeliki pogled tako ljudski i tužan da je gane.
Što je to s vama, gospodine Willoagby? - nježno mu reče. - On, molim vas, recite mi...
Životinja ovlaš trepne kapcima, Anđelika bi se zaklela da se jedna suza spustila niz medvjedovu njušku. Potom mu se prsa podignu u dubokom uzdahu, i medvjed zatvori oči, kao da ne želi imati posla s tako tužnim svijetom.
Anđelika ustane i priđe Kemptonu i ocu de Vernonu koji su je zabrinuto čekali, jedan kraj drugoga.
Čujte - reče ispotiha na engleskom - možda se varam, ali reći ću vam što mislim. Njemu nije ništa, samo je strašno uvrijeđen. Taj pad, taj poraz, u času kad se držao pobjednikom...
Oh, svakako, sigurno imate pravo - usklikne Kempton razvedrivši se naglo. - Bio sam zaboravio! To mu se već jednom dogodilo!... I nismo ga uspjeli maknuli cijela tri dana!
Tri dana? Sad smo pečeni - dobaci de Peyrac smijući se.
Još se smijete! - rasrdi se torbar. - Ali tu nema mjesta smijehu! Imajte na umu da propada vaša ekspedicija na rijeku Saint-Jean! I vi ste tome krivi, Merwin!... Više ste ga puta doveli u smiješan položaj, a osobito kad ste ga udarili po nosu. Ako je uvrijeđen, ja ga razumijem.
Gospodin de Ville d'Avray, koji nije znao engleski, upita što se tu kuje. Ostali mu objasniše. Onda on prasne:
Kako! Da se ne može krenuti bez medvjeda? I da sada sudbina funkcionera iz Quebeca ovisi o dobroj volji jednog medvjeda!... Pa to je nedopustivo! Gospodine de Peyrac, preklinjem vas zapovjedite medvjedu neka odmah ustane ili... naljutit ću se na vas!...
Vjerujte mi da bih vam s užitkom udovoljio, gospodine - reče mirno de Peyrac - ali mi se to ne čini baš tako jednostavnim.
Gledao je u gotovo kamenu, nepomičnu spodobu gospodina Willoagbyja koji se činio zaspalim za vječna vremena.
Možda bi mu se na neki način mogla ublažiti bol zbog ranjena samoljublja - predloži Anđelika. - Kad biste se vi pravili mrtvim, Merwin? - reče obraćajući se isusovcu. - Mislit će da je pobijedio...
Dobra zamisao! - odmah se oduševljeno složi Elia Kempton. - Znam ga! Ima zlatno srce! Ali ne može priznati da je slabiji od čovjeka. I to je zbilja nelogično. Morali biste biti mrtav, Merwin. Pravite se kao da jeste...
Ali right! - prihvati isusovac.
Spusti se svom dužinom ispred medvjeda i više se ne pomakne. Trgovac je nukao svoga prijatelja neka opet otvori oči i pogleda onaj tužni prizor.
Pogledajte što ste učinili, gospodine Willoagby! Kakva žalost! Vi ste najjači medvjed na svijetu!... Izvrsnu ste lekciju dali tom bezobrazniku! To će ga naučiti da se ne tuče s gospodinom Willoagbyjem!... Najdivljiji i najjači medvjed na svijetu, jedini nepobjedivi medvjed!...
Gospodine Willoagby - zaklinjala je Anđelika milujući medvjeda - uživajte u svojoj pobjedi! Kako će se znati da ste pobjednik, ako ne ustanete? Kako će se znati da ste vi najjači medvjed na svijetu?...
U tom trenu priđe mače da dometne svoje zrnce soli. Odjednom je ušlo u borilište i prije nego što su ga mogli spriječiti nekoliko je puta šapicom udarilo medvjeda po nosu. Anđelika ga otjera, ali se mače vraćalo, zainteresirano onom gomilom dlaka oko koje su se svi bili okupili. Kempton je i dalje nukao životinju:
Dajte, pogledajte što ste napravili od onoga đavola u crnoj odjeći! Dobio je svoje jer je papist, ali nemojte zaboraviti da vas je bio primio na svoj brod.
Ta navala utješnih riječi, uz pakost mačeta koje ga je škakljalo, kao da su u gospodinu Willoagbyju razbili njegovo ranjeno samoljublje.
Pristao je da otvori jedno oko, zatim drugo, pa da se zagleda u Merwina, da vidi u kakvu je stanju. Uzdahne. Polako, gotovo žalosno, stade se pridizati na teške noge. Oprezno se približi onom ispruženom tijelu, onjuši ga, prevrne, opet ga ispita.
Gledatelji su zadržali dah.
Nego, dobro pogledajte kako ste još jednom pobijedili, gospodine Willoagby! - poticao ga je Kempton. - De, kličite mu, ruljo glupa - naloži gomili.
Živio gospodin WilIoagby! - viknu nazočni. - Hura! Živio!...
Kad mu je ona buka odjeknula u ušima, medvjed kao da se posve smirio. Podigao se na stražnje šape pa je obišao cijeli skup pobirući darove i izraze poštovanja, milovanja, čestitke i pohvale.
U međuvremenu crnčić Timothy brzo pruži bisage torbaru koji iz njih izvadi jedan medenjak. To je bila uobičajena nagrada medvjedu kad god bi pobijedio. Životinja uzme kolačić i dok je uživala u toj poslastici gospodar joj namakne lanac na vrat. Zatim torbar izvadi ispod skuta kaputa platneni rubac velik kao kakav ručnik i njime stane dugo brisati znoj.
Spašeni smo! - reče. - Dobro, sad ga volim. Gospodine de Peyrac, naći ćemo se kod Skoudouna. Vidite da možete računati na moga medvjeda!... Ima nenadmašnu inteligenciju. A vi, crvene zmije, ponesite moju prtljagu i robu - naloži Mik-Makima koji su, odstupajući od svojih načela, požurili da ga poslušaju jer su bili oduševljeni što će se ukrcati s tako ugodnim društvom. - Pođite sa mnom, gospodine Willoagby! Pustimo sve te papiste i njihove gluposti!
Jadan gospodin Willoagby, možda se i nije dao posve zavarati onom komedijom, ali mu je čast bila spašena.
Pokorno je pošao za gospodarom.
Pošto se brod, s medvjedom, torbarom, crnčićem, Indijancima, Akađanima i još pokojim putnikom udaljio od obale, praćen pozdravima i srdačnim željama, otac de Vernon je mogao ustati.
Bio je sav pokriven pijeskom, ogrebotinama, masnicama, mantija mu bila razderana. Anđelika pogledom potraži nekoga tko bi mu donio vode, ali se tu odmah nađe mladi Martial Berne s punim vedrom.
Isusovac je dugo ispirao lice.Kakva zabava! - reče vojvotkinja de Maudribourg blistavih očiju.
Da, čini mi se da nismo u Quebecu - zlobno dometne markiz de Ville d'Avray. - U životu nisam vidio isusovca da se ovako šarlatanski ponese! Kad to budem ispričao monsinjoru Lavalu...
Bio bih vam zahvalan, gospodine, ako ne biste govorili o... o ovom slučaju u Quebecu - oholo mu dobaci duhovnik.
Da?... Mislite da ću od toga odustati? - prasne u smijeh mali markiz gledajući ga drsko i oduševljeno. - Tako lijepa pripovijest! Bila bi pusta šteta!... Ali, neka vam bude, šutjet ću!... Međutim, udijelit ćete mi oprost grijeha!... Usluga za uslugu. Najzad mi se pružila prilika da jednog isusovca držim u šaci!

23.
"JEDINSTVENI STE NA OVOM SVIJETU!"
Anđelika je bila čula kako joj muž pita Cantora, dok se momak iskrcavao:
Je li s tobom Clovis?
Nije.
Zašto?
Nestao je.
Sad požuri pridružiti se mužu, daleko od čitave one gužve koja je sa svim tim neprestanim dolascima i odlascima bila postala stalan prizor na žalu Gouldsboroa.
Najzad su bili sami. Vrata sobe u tvrđavi Anđelika je zatvorila za sobom s osjećajem olakšanja.
Još nekoliko sati otetih vremenu, onom nemiru koji je htio uništiti njihovu volju i želju da se povjere.
Blagoslovila je milostivu noć, punu zvijezda i šuma valova, noć koja će ih osamiti za nekoliko kratkih sati.
Joffrey joj priđe smiješeći se:
Ljubavi moja, kako ste bili čarobni pored onoga medvjeda danas! Nema žene vama ravne na cijelom svijetu! Umirao sam od želje da vas zagrlim!
Njegova je radost bila zarazna. Kao da ga uopće nije smela sva ona buka, ono neprekidno gomilanje problema, neprekidnih odluka i potankosti koje valja srediti.
Jedinstveni ste na ovom svijetu!
I Anđelika je bila svladana izvanrednim spokojstvom koje ju je naglo obuzelo.
»I on je jedinstven«, pomisli, osjećajući svu snagu njegove nazočnosti. »Što god dodirnuo, na svemu ostaje znak osobita traga... I taj me čovjek voli... Ja sam mu žena...«
Tišinu je remetilo samo mače što se igralo olovnom kuglicom koju je bilo iščeprkalo ispod jedne komode. Moglo ga se držati kakvim đavolkom, duhom čuvarom što bdije nad srećom ljudskih bića.
Zabrinuti ste - reče de Pevrae - uočio sam to čim ste ušli. Zašto?
Zaboravljam razloge čim sam s vama - odgovori Anđelika privijajući se uza nj. - Htjela bih ovako ostati cijeli život... a napose bih htjela da ne odete... Oh, da ne odete!... Ne znam zašto, ali me na tu pomisao grabi užasna zebnja. Nemojte otići!
Ali moram...
Zašto?
Jer bi se inače gospodin Ville d'Avray naljutio - on će, hineći strah.
Ah, kao da je to važno! Neka se samo ljuti! Barem će nas pustiti na miru i više neće ubacivati svoju zlobu u svaki razgovor. Vidjeli ste? Čim markiz zatvori usta, odmah
Alexandre progovori. Vidjela sam ga gdje razgovara s Cantorom. Markiz i njegov štićenik sigurno su se dogovarali da naizmjenično budu namršteni...
Nasmijali su se, ali je Anđeliku svejedno stezala zebnja.
Jeste li čekali Cantora da biste mogli krenuti?
Jesam, dijelom.
Vodite ga sa sobom?
Ne, ostavit ću ga neka vas štiti... a i on - dometne pokazujući mače. Anđelika uzme na ruku životinjicu velikih očiju.
A od kojih me pogibelji ima štititi to dvoje?
Odjednom joj na um padne Colin. Puštajući je samu u Gouldsborou kojem je sad Colin guverner, želi li de Peyrac možda iskušati kakav nov izazov?
Ne, nije tako. Odjednom joj se učini da je svatko od njih, ona, on i Colin, zauzeo svoje mjesto. U tom pogledu više nema mjesta nikakvim pitanjima, ni njoj, ni njemu, a ni Colinu.
Gledajući mužu u oči, Anđelika ne otkri nikakvu skrivenu misao. I pomisli: »Može li za mene, osim njega, postojati ikakav drugi muškarac?«
To je bio zaključak tako jednostavan i siguran, da se imao prihvatiti kao nepromjenljiva istina te je osjećala da je i Joffrey prevalio sve one brige i nezdrave dvojbe što izjedaju čovjeka.
A to zna i Colin, pravični, jaki, iskreni i vjerni Colin.
Ako ostaje u Gouldsborou, s dužnostima koje odgovaraju njegovim sposobnostima, to je zato što je sebi tu našao mjesto, ravnotežu u kojoj mu spokojstvo prihvaćene žrtve jača radost življenja i djelovanja.
Dapače, budući da je svojom prisutnošču pomagao de Peyracu, to je u Anđeliki rađalo topao osjećaj utjehe.
Polako upita:
Dobro je što je Colin tu, zar ne?
Jest. Kad on ne bi bio tu, da preuzme dužnost upravljanja mjestom, ne bih se smio udaljiti.
Te riječi ispune Anđelikino srce srećom koja joj, i ne htijuči ozari lice. Gledajući je, de Peyrac se ovlaš nasmiješi.
Naš je položaj u svemu još neizvjestan - reče. - Odviše nas neprijatelja prati, čak i u ovom trenutku. Paturel je oprezan. Ima siguran njuh i željeznu pesnicu, nitko ga ne može lako nadmudriti. Upoznao sam ga sa svim što bi nam moglo naštetiti. Svjestan je onoga što mi tu predstavljamo... onoga što možemo dobiti od ove zemlje, od ovih ljudi. Ništa neće prepustiti slučaju. Uklopit će se. Ukratko... sve te ljude drži čvrsto u šaci. Izvjesno je da ga je nebo podarilo jednim dobrim darom, utjecajem na ljude.
Kao i vas.
Ja sam nešto drugo - zamišljeno će de Peyrac. - Ja ih očaravam, on ih uvjerava. Ja im mogu privući pozornost ili ih odvratiti od nečega nagradama, ali ostajem njima dalek. On je njima sličan, ista je kova. Čudesan je. Da, hvala Bogu, tu je Colin, pa se mogu posvetiti drugim poslovima.
Anđelika pogodi da de Peyrac ne misli samo na ekspediciju kojoj je zadaća osloboditi funkcionare iz Quebeca. Odlazeći iz Gouldsboroa, njemu je također cilj da nađe trag i iz jazbine istjera one tajnovite neprijatelje kojima su već više puta njih dvoje upali u zamke.
Što se dogodilo s Clovisom?
Bio sam rekao Cantoru neka ga dovede iz onog rudnika između Kennebeca i Penobscota gdje sam ga bio ostavio. Htio sam ga ispitati u povodu onoga nesporazuma u Houssnoku, kad ste otišli na put u englesko naselje misleći da to činite po mom nalogu. Vijest vam je donio Cantor, ali ju je on, kako mi je rekao, bio
dobio od Maupertuisa. Od njega ne možemo ništa saznati, jer su ga Kanađani odveli. Međutim, Cantor mi je rekao kako mu se čini da je Maupertuis bio spomenuo Clovisa, navodno da je od njega bio dobio taj nalog. Siguran sam da bih uz Clovisovu pomoć mogao dobiti potanje obavijesti o onima koji se toliko trude zaplesti nam život. A sad, Clovis je nestao.
Opet njihovim djelovanjem?
Predosjećam da je tako.
Tko to može biti?
Pokazat će nam budućnost. Nadam se da će to biti skora budućnost. Gonit ću ih bez milosti. Na otocima u zaljevu vidjeli su zastavu s njihova broda. Možda su povezani s društvom koje je Colinu predalo područje Gouldsboroa.
Anđelika se silila da se sjeti nečega što joj je bio rekao Colinov čovjek Lopez. Činilo joj se kao da pred sobom ima povjesmo kojem nikako ne može dohvatiti konca.
A otac de Vernon? Koja bi mu mogla biti uloga u cijeloj toj pripovijesti?
Vaš isusovac, mornar i sajamski rvač?... Mislim da je nama sklon, toliko koliko ste ga spleli u svoje mreže.
Što kažete? To je komad mramora, ledeni monument. Da samo znate kako me je ravnodušno gledao kad sam se utapala kod rta Monegan!
Ali se ipak bacio u more.
Istina.
Anđelika nervozno pogladi mače.
Priznajem da mi je simpatičan. Oduvijek su mi se sviđali duhovnici - reče smijući se. - Neka mi Bog oprosti. Mislim da se s njima dobro razumijem, samo mi nije jasno kako.
Jer im pružate njima nepoznat lik žene, koja nije ni grešnica ni bogomoljka, i koja im uspavljuje nepovjerenje.
Kako je doznao da me Zlatobradi bio zarobio? I tko ga je poslao da me potraži na
Marijinu srcu?
Natjerajte ga da vam se ispovjedi!
Zar jednog isusovca?! Izvela sam mnoge pothvate za koje bi se reklo da su neizvedivi, kao na primjer bijeg iz harema Mule Ismaila... Ali, ispovjediti jednog isusovca, to nikako!... Unatoč tome, pokušat ću!

24.
RASTANCI I ODLASCI
Zbogom - reče vojvotkinja Ambroisine de Maudribourg stežući Anđelikine ruke. - Zbogom, nikad vas neću zaboraviti!
Predivan joj je pogled bio uprt Anđeliki u lice tako očajnički silno, kao da bi ga htjela u sebi usjeći zauvijek. Bila je zastrašujuće blijeda i Anđelika osjeti kako su
»dobrotvorkine« ruke studene.
Prezirete me, zar ne? - šapne Ambroisine. - Ali moram poslušati volju Božju. Ah, srce mi se lomi što napuštam ovaj kraj! Svu me je osvojio svojom čari. Još nikada mi sveti posluh nije bio tako težak. Ali je otac de Vernon bio jasan. Ne smijem ostati tu. Moram poći u Novu Francusku...
Već ste mi to objasnili - reče Anđelika. - Vjerujte i meni je s mnogih razloga žao što ste morali donijeti takvu odluku. Danas vidim više njih, i muškaraca i žena u žalosti.
Moram poslušati - šapne Ambroisine.
U redu, poslušajte. Što god o nama pričali, nismo ljudi koji će u takvim slučajevima primijeniti silu nad onima koji ne žele ostati s nama.
Okrutni ste - prosvjedova Ambroisine prigušenim glasom, kao da će briznuti u plač.
A što biste od mene htjeli? - prekori je Anđelika ljutito.
Da me ne zaboravite - odgovori Ambroisine za koju bi se reklo da će se svakog trena obeznaniti.
Pokri lice rukama, odmakne se od Anđelike, pa se sporim korakom udalji. U onoj šarenoj odjeći koju je ponovo bila obukla više je nego ikada bila nalik na kakvu krhku ptičicu.
Kratki je boravak u Gouldsborou ostavio u njoj trag poput kakve tajnovite rane. Uvečer prethodnog dana, pošto se otac de Vernon oporavio od svoje borbe s medvjedom te dao podignuti jednu kolibu od granja u kojoj će primiti pokajnike, vojvotkinja je požurila k njemu na ispovijed.
Malo zatim Anđelika ju je vidjela kako joj prilazi sva uzrujana.
Odbija - viknula je - najodlučnije odbija da tu ostavim svoje djevojke. Kaže da moram napustiti ovaj kraj gdje se dostojno ne poštuju Bog i francuski kralj, da mi je dužnost odvesti djevojke u Novu Francusku, u Quebec ili u Montreal, i da sam se prepustila iskušenju vaših pogibeljnih sloboda. Rekao mi je kako to jest ugodna sredina, ali bi u njoj te mlade žene brzo skrenule s pravog puta i izgubile iz vida vječni spas, posvetile bi se samo materijalnim dobrima... tu gdje dotječe zemaljsko bogatstvo.
Bogatstvo?... U Gouldsborou?... Izgubljen kraj gdje smo u stalnoj pogibelji da izgubimo i ona skučena, jadna dobra naša, ako računamo i svoje živote!... Zar ne vidite koliko pretjeruje taj Merwin? To je još jedna tipična njegova...
Anđelika je bila duboko razočarana i ožalošćena isusovčevim postupkom. I odveć je brzopleto računala na sklonost za koju je mislila da ju je u njemu pobudila.
Htjela ga je poći potražiti, kako bi mu rekla svoje, ali joj Ambroisine reče da se otac de Vernon već zaputio u jedno selo čiji poglavica ga je bio pozvao da prenoći.
Rekao je kako ga je zadivila dota gospodina de Peyraca. Kako svi privatni i vojni uređaji u Novoj Francuskoj zajedno nemaju takav trgovački i vojni potencijal.
Francuske su postaje u kolonijama redovito vrlo siromašne zbog nemara kraljevine i njihove vlastite uprave. Nema nikakva smisla uzeti njih za primjer...
Anđelika je svoga muža obavijestila o odluci gospođe de Maudribourg.
U redu, neka ide - rekao je grof tako oštro da se ona gotovo iznenadila. - Upravo mi je jučer otac Tournel, razdavač milostinje iz Port-Royala, predlagao da se te žene odvedu tamo gdje ih gospođa de la Roche-Posay može prihvatiti na francuskom tlu.
Zar se muškarci neće žestoko razočarati?... Govorilo se o brakovima...
Ja ću im zajedno s Colinom objasniti kako stoje stvari. Reći ćemo im kako Port- Royal nije daleko. I kako će odsutnost od svega nekoliko dana, neophodna da se izvrše razne obveze, samo pojačati uzajamne osjećaje. Ta kušnja rastanka može im koristiti prije nego što se obvežu za cijeli život...
Hoće li to prihvatiti?
Hoće, jer je to neophodno - odgovorio je grof. Ona nije posve shvatila smisao njegova odgovora.
I zbilja su zaručnici »kraljevih zjednica« prisustvovali odlasku svojih budućih supruga ne pokazujući nikakav pretjeran nemir i očaj.
Ali je vladao nekakav čudan muk, gotovo kao s kakva neizražena neraspoloženja. Anđelika je to osjećala tako duboko da se morala siliti kako bi sačuvala mir.
Ništa je nije utješila žalost koju je izrazila »dobrotvorka«. Osjećala je nekakvu sućut i zebnju zbog te mlade, nemoćne žene koja se činila od sviju napuštenom; taj je osjećaj u njoj protuslovio ljutnji koju je Ambroisine potaknula svojom pretjeranom pokornošću pred nalozima isusovca.
Žalila je što nema oca de Vernona, da mu očita svoje.Veliki je pobjednik trenutka bio Aristide Beaumarchand. Zadržao je svoju Julienne.
»Dobrotvorka« je po svoj prilici iskoristila izvrsnu priliku da se oslobodi svoje crne ovce.
Anđelika uoči da crna ovca nije nazočna odlasku svojih bivših kolegica. Možda se bojala da se ćudljiva i samovoljna vojvotkinja de Maudribourg ne predomisli u zadnji čas.
Tako je naglo Ambroisine odlučila napustiti Gouldsboro, da to mnogi njegovi žitelji i nisu znali. Gospođa je Carrere stigla in actremis, žaleći se uvelike.
Nikad mi ništa ne kažu. Ljudi dođu, a onda odjednom odu bez ikakva upozorenja. Gospođo vojvotkinjo, molim vas da me ispričate, ali nisam stigla zakrpati rupe na vašem ogrtaču.
Nije važno, ostavljam ga vama, draga prijateljice - muklim je glasom odgovorila Ambroisine de Maudribourg.
Osvrtala se kao da traži pomoć.
Gospodine de Ville d'Avray - naglo vikne obraćajući se akadskom guverneru koji je tužno i skrušeno pratio odlazak - zašto nas ne pratite? Svojom čarobnom prisutnošću olakšat ćete nam put, a Port-Royal je pod vašom vlašću, je li tako?
Izvrsna ideja - složi se markiz svojim veselim osmijehom. - Silno sam željan da se najedem trešanja u Port-Royalu. Randon, jesu li trešnje tamo sad zrele?
Ne, još nisu - odgovori mu akadski vlastelin.
Onda utoliko gore, baš mi je žao. - Markiz napravi ožalošćeno lice. - Prisiljen sam pričekati da trešnje sazriju. Zbilja mi je žao. Ali, strpite se, lijepa gospođo, samo ću malko obići dno Francuskoga zaljeva, tek toliko da okusim školjke koje sprema Marceline-la-Belle pa ču vam se pridružiti.
U tom neočekivanom spominjanju školjki i trešanja bilo je nečeg smiješnog, ali se začudo nitko nije mogao ni smijati ni smiješiti. Činilo se nestvarnim.
Dugo se Anđelika u svojim osjećajima prema vojvotkinji Ambroisine de Maudribourg kolebala, nije znala za što se odlučiti. Ali sad, kad ju je gledala na odlasku tužna lica okrenuta njoj, vojvotkinja je potaknula njezinu sućut i sklonost.
U onoj je ženi tridesetih godina bilo nekakve bezazlenosti, nečeg nedovršenog, ili, bolje rečeno, prekinutog; Anđelika je bila ganuta gledajući tu mladu i lijepu ženu, prirodno obdarenu, kojoj je naizgled bila namijenjena budućnost, sad mučenu nekakvom patnjom koju nikako nije znala odrediti.
U nekim se trenucima bila žestoko naljutila zbog te oprečnosti između vojvotkinjine zrele i oštroumne ličnosti i njezinih neočekivanih djetinjastih izljeva.
Takva je oprečnost zbunjivala ljude, ali je i očaravala one koji bi pristali pasti pod vojvotkinjin utjecaj.
Anđelika je razmišljala kako se ta djetinjasta strana njezine naravi očituje osobito kad se vojvotkinja nalazi u muškom društvu. Nagon ili nadoknada. Vladala se kao kakva djevojka pri svojim prvim koracima u umijeću zavođenja.
Možda u mladosti nije imala dovoljno prilika da se tako vlada?
Anđelika zacijelo nije bila raspoložena da zaboravi strah što ga je doživjela kad je tijekom one znanstvene rasprave vidjela kako Ambroisine svojim divnim očima gleda Joffreyja de Peyraca. Ali je sad shvaćala da se bezrazložno uplašila, u svom strahu dajući pretjerano značenje jednom pukom slučaju.
Joffrey de Peyrac nije se nipošto činio zabrinutim zbog vojvotkinjina odlaska, dapače, kao da je jedva čekao kad će se »dobrotvorka« brodolomnica ukrcati. A ona je svu svoju pažnju bila usmjerila na Anđeliku.
Mogle smo postati izvrsne prijateljice - reče joj. - Bliski ste mi iz tisuću razloga, unatoč svemu što nas dijeli.
Dobro je rekla. Iako stiješnjena vjerskim odgojem kojeg se nije mogla, ili nije htjela osloboditi, katkad se u svom sudu isticala bljeskom intuicije dostojnim onog šestog čula kojim je bila obdarena Anđelika.
Jednog joj je dana bila rekla:
»Nekakva pogibelj vam prijeti.«
Činilo se da je napušta protiv svoje volje, tako ju je očajno gledala.
Ambroisine prihvati pomoć Armanda Dacauxa i kapetana Joba Simona te se popne u čamac. »Kraljeve zjenice« već su se bile ukrcale. Vojvotkinja se čamcem prebaci do malog broda od trideset gona nad kojim je zapovjedništvo bio preuzeo gospodin Randon. Nakon pristajanja u Port-Royalu, brod se imao pridružiti Peyracu na rijeci Saint-Jean.
Iza Joba Simona išla su dva brodska momka s nosiljkom na kojoj je ležao drveni jednorog što ga je kapetan bio ponio sa sobom. Još nije bio dovršio pozlatu na njemu, pa se dječački narogušio i stao prepirati kad je čuo za odlazak.
Morate poći sa mnom - rekla mu je vojvotkinja - vi ste jedini preostali od posade koju sam unajmila...
Namršten, gunđajući, ukrcao se zadnji, pošto je podigao i na krmu čamca posadio svoj blistavi jednorog.
Gledajući kako se njegova visoka i snuždena prilika, vjetrom raščupane duge kose, održava na skrletnoj pozadini sumraka, Anđelika se naglo sjeti onoga što joj je rekao Lopez, Colinov čovjek:
»Kad budeš vidjela kapetana s ljubičastom mrljom, znaj da ti neprijatelji nisu daleko!...«
Kakvo su značenje mogle imati te riječi? Unatoč biljegu vinske boje na kapetanovoj sljepoočici, one se riječi nekako nisu mogle odnositi na jadnoga Simona, nespretna pilota, što je nesrećom doživio brodolom u Francuskom zaljevu.
Grleći jednom rukom jednoroga, tužno se udaljavao od Gouldsboroa tu i tamo dižući ruku u znak pozdrava.
Djeca su mu odvraćala i ona dižući ruku, ali nije bilo ni povika ni poklika.
Job Simon i njegov jednorog krili su ostale u čamcu. Međutim, kad je u jednom trenu čamac skrenuo, Anđelika je ugledala Ambroisine de Maudribourg koja je skretala pogled k njoj.
Učinilo joj se kao da je one plameno blistave oči grabe nekako zapovjednički, načinom kojem nije mogla shvatiti smisla. »Igra među nama još nije završena«, kao da joj govori onaj proždirući pogled.
U tom se trenu kraj Anđelike nalazila Abigaille. Nagonski je Anđelika zgrabila prijateljičinu ruku te se iznenadi osjećajući kako joj Abigaille snažno steže prste, kao da je ta smirena, mlada žena iz La Rochellea također duboko u sebi osjetila čudni smisao kojim je odisao taj prizor.
Crveno se sunce naglo spuštalo između slojeva oblaka nagomilanih na obzorju. Vjetar se dizao, puna su jedra bijelo i svjetlucavo blistala na tamnom modrilu neba, s one strane s koje se prikradala noć.
Više se nije vidjelo kretanje čamca. Međutim, kad su na brod podignuli drveni, pozlaćeni jednorog, pod sunčevim je zrakama još jednom zablistao u svom sjaju.
Malo kasnije, zaobišao je krajnju točku lukobrana te ga polutama sutona proguta. Onda se djeca razgalame i stanu skakati po pijesku. Uzevši se za ruke, stanu igrati u kolu i juriti veselo si dovikujući.
Abigaille i Anđelika se pogledaju. Ni jednu riječ nisu izmijenile svjesne da ne bi točno znale što reći, ali također svjesne da obje osjećaju nekakvo olakšanje.
Na žalu se ugođaj promijenio. Samo su neki muškarci, vidjevši kako im odlaze djevojke koje vole, bili tužni i mrgodni. Držali su se postrani i razgovarali između sebe. Colin priđe svojim ljudima i opet im stane govoriti.
Ali, sve u svemu, činilo se da se mnogo ne oplakuje odlazak putnica Jednoroga, nastradala dva tjedna ranije ispred Gouldsboroa.
Ti odlasci olakšavali su žiteljima zadaću i rad, pa su se oni radovali što su odjednom opet sami.
Sad je na nas red - reče de Peyrac prebacujući preko pleća ogrtač što mu zaleprša na večernjem vjetru.
Odlazite? - oduševljeno skoči de Ville d'Avray.
Pri idućoj plimi.
Konačno! Anđelika, anđele moj, život je lijep. Vaš je muž čaroban čovjek. Apsolutno morate oboje doći u Quebec! Vaša će prisutnost pretvoriti iduću zimu u blistavu svečanost... Da, dođite, do toga mi je nadasve stalo...

DRUGI DIO

GOULDSBORO ILI LAŽI


25.
ODLAZAK PEYRACA
Oh, ljubavi moja - reče Anđelika - čini mi se da se nismo stigli ni dovoljno voljeti, pa ni to jedno drugom reći, a eto već odlazite! To je užasno. Ah, mrzim plimu i njezinu nepogrešivu točnost!... Plima ne čeka!... I odnosi vas daleko od mene...
Ali, što je s vama? Pa ja vas ne prepoznajem!
Joffrey de Peyrac držao ju je u naručju i milovao joj grozničavo čelo. Naglo zatutnji grom. Tijekom večeri oblaci se bili nagomilali pa je olovno nebo bilo spremno da sijevne tisućama munja. Teška je žega odstupala pred naglim šibajima vjetra. Drveni je prozorski kapak udarao o zid.
Valjda nećete krenuti po takvoj oluji?! - upita Anđelika ispunjena nadom.
Oluja? Pa to je običan, lagan udar vjetra. Ljubavi moja, večeras se vladate kao kakvo dijete.
Da, i jesam dijete - ona će uporno, stežući ga rukama oko vrata - dijete koje je izgubljeno bez vas, dijete što je u palači ostalo samo kad su vas istrgnuli iz njegova obzorja. Nikad se više od toga neću oporaviti.
Ni ja, znaš?... Neku je večer moja žestina upravo bila izazvana time: strahom što se u meni usadio da te opet ne izgubim, da sile zla još jednom ne likuju nad nama. Ali sve je to djetinjasto, mi postajemo zreli, iskusniji; tome je najzad vrijeme - reče, smijući se i obasipajući je poljupcima - i pogledajmo istini u oči; idem tek na šest do deset dana, dobro naoružan, dobro opremljen. To je šetnja do dna Francuskog zaljeva...
Toga se dna Francuskog zaljeva i bojim. Svi o njemu govore i ja ga zamišljam kao neku crnu rupu, punu paklenog dima, nastanjenu zmajevima, čudovištima i idolima...
Ima svega toga pomalo. Ali su mi predjeli pakla poznati, puno sam se puta u svom životu približio njegovim vratima. Ali ni sada, vjeruj mi, ljubavi moja, neće me htjeti primiti.
Najzad je svojom šalom svladao Anđelikin strah.
Možda se vratim još prije nego Abigaille rodi sina - dometne grof.
Anđelika je prešutjela u kakvu je strahu zbog svoje prijateljice. Bojala se da će muža razočarati takvim zebnjama nedostojnim prave žene.
Ne zaboravite pozvati staru Indijanku - preporuči joj Joffrey. - Ona je na glasu zbog svojih ljekarija za porođaj.
Zvat ću je. Sve će biti u redu - odvrati Anđelika.
Znala je da on mora poći. Nije se radilo samo o Phipsu. To su bili i oni »drugi«; oni što ih je i ona stala nazivati demonima. Ne može spriječiti pothvat što ga on poduzima pošto je brižljivo ocijenio mogućnost uspjeha. Slutila je njegovu skrivenu snagu, djelatnu spremnost. Nije nimalo dvojila da će on udariti brzo i žestoko, a onda će sve teći drukčije.
Ali, bojala se njegove odsutnosti, nije se lako mirila s rastankom, nije mogla prihvatiti udaljenost.
Pogladila mu je leđa, dovela je u red uzao na vrpci i čipkani rubac na grudima. Godili su joj ti vlasnički gesti što su joj svjedočili da Peyrac pripada samo njoj i da joj je još blizu.
Imao je ono divno englesko odijelo od sedefasta satena s crvenim razrezima, optočenim perlicama, s kojim su mu skladno stajale do pola stegna visoke crvene čizme od mekane kože.
Već sam ga gledala na vama - reče mu promatrajući odijelo. - Niste li ga nosili one večeri kad sam se vratila u Gouldsboro?

Točno. Morao sam pokazati malo raskoši, kao kad se ide u boj. Nije laka uloga prevarenog muža... ili koji se drži takvim - zaključi smijući se ženinoj nagonskoj kretnji prosvjeda.
Dobro pazite na sebe, ljubavi moja! - šapne s usnama u njezinoj kosi. - Ah, dobro se pazite!... Molim vas!
Učini joj se da još nikad nije bio toliko zabrinut napuštajući je. Prodornim se pogledom zagledao u nju. Jednim je prstom lagano milovao jednu njezinu vjeđu pa se spuštao oblinom lica, kao da bi mu htio oćutjeti savršenstvo.
Zatim ode do stola, uzme svoje pištolje i utakne ih u korice prekoramice.
Sad se više ne može ustuknuti - reče kao govoreći za se. - Valja ići naprijed, istjerati iz jazbine neprijatelja, raskrinkati ga, prisiliti ga da pokaže lice... pa neka je i demonsko lice. Kocka je bačena... Gouldsboro postoji, Wapassou postoji, tu su vojne postaje, rudnici na Kennebecu i Penobscotu, naša flota... Moramo sve poduzeti kako bismo ih sačuvali.
Što valja činiti?
Opet ju je zagrlio. Na usnama mu je lebdio uobičajeni podrugljiv osmijeh, kao da bi njime htio ublažiti težinu svojih riječi.
Ne podati se strahu - reče - ni dvojbama. Vidite... Bojao sam se, bojao sam se da vas ne izgubim, dvojio sam, a danas znam da bih bez vaših upozorenja upao u postavljene zamke... i takve nas lekcije čine poniznima. I opreznima. Prema tome, pamtite, ljubavi moja, ne bojte se... ničega, imajte povjerenja, budite oprezni... pa ni vrata nas paklena neće nadvladati.

26.
ANĐELIKA U SVOJOJ SOBI PRIMI NEOČEKIVANU POSJETU
Otišao je i već se, nakon kišnog i olujnog dana, spuštao mrak.
Soba u tvrđavi kao da je izgubila svoju toplinu. Našavši se ponovo sama, bez muževne i žive nazočnosti voljenog čovjeka, Anđeliki je bilo teško odoljeti nekakvu osjećaju studene i neodređene zebnje što se podmuklo uvlačio u nju.
Rado bi zadržala Cantora, da s njim dokasna priča, da bi joj noć bila što kraća; ali se mladić predvečer negdje izgubio s Martialom Berneom, Alistairom Mac Gregorom i još dvojicom-trojicom mladića, valjda po nekom svom tajnom poslu.
Ža dana je Anđelika bila posjetila Abigaille.
Nametnula sam vam tešku žrtvu, zar ne? - rekla joj je Gabrielova žena. - Da nije mene, mogli ste otputovati s gospodinom de Peyracom...
Da nije vas! Svakako, ali tu ste vi, draga moja Abigaille - odvratila je veselim tonom Anđelika - i k tome taj mali dragocjeni život koji će uskoro doći i donijeti nam novost i radost.
Nisam posve spokojna - odlučila je priznati Abigaille, tonom kao da sebe optužuje za neoprostiv grijeh. - Bojim se da ću se slabo suočiti s teškoćom pred kojom se nalazim. Prva je Gabrielova žena umrla pri porođaju. Sjećam se, bila sam prisutna. Užasno je to bilo, biti nemoćan! A osjećam da i njega muči ta uspomena, kako mi se više bliži vrijeme...
Ah, nemojte se opteretiti nepotrebnim brigama! - uzviknula je Anđelika hineći sigurnost.
Sjela je pored Abigaille, na rub grubog bračnog kreveta, pa joj je ispričala sve porođaje koji su sretno završili a kojih se mogla sjetiti.
Osjećam kao neku kuglu koja mi se tu miče - rekla je Abigaille spustivši ruku na visinu želuca. - Je li to glava djeteta? Da mi se neće pojaviti s nogama naprijed?
Ostavila je Abigaille umirenu. Ali je na se preuzela zebnju od koje je oslobodila prijateljicu.
»Može biti! Ali svejedno, to nije razlog za strah. Katkad se takvi porođaji zbivaju lakše nego drugi..«
Otišla je gospođi Carrere.
Gospođo Carrere, hoćete li mi pomoći kod Abigaille? Odvjetnikova se žena namrgodi.
Svojim iskustvom i sposobnošću, s jedanaestoro djece što su se znali vladati kako valja, gospođa je Carrere sve više zauzimala važno mjesto u Gouldsborou.
Abigaille nije više tako mlada - rekla je zabrinuto. - Odveć je kasno rađati prvi put s trideset i pet godina.
To je točno, ali je Abigaille odvažna i strpljiva. To mnogo vrijedi u porođaju za koji se čini da će poduže trajati.
Pitam se da li se dijete nalazi u pravilnom položaju.
Čini se da ne.
Ako odveć dugo ostane u maternici, umrijet će.
Neće umrijeti - odvratila je Anđelika spokojno i sigurno. - Onda, mogu računati na vas?
Otišla je i u indijansko selo, da potraži preporučenu joj staru Indijanku. Našla ju je gdje u svojoj kolibi puši lulu. Dogovorile su se da će joj Anđelika, za usluge, savjete i ljekarije koje će dati prilikom poroda, uzvratiti jednom bocom rakije, dvjema glavama bijeloga kruha i jednim skrletnim pokrivačem.
Indijanka je bila vrlo iskusna i znala je tajnu nekih univerzalnih ljekarija za koje bi Anđelika voljela doznati kako se pripravljaju. Radilo se, pored ostaloga, o soku nekoga korijena kojim su se mogli ublažiti bolovi, a da se pritom ne uspore niti zaustave trudovi, i o jednoj masti sa kojom je izlazak ploda bio bezbolan. Prošle se godine time poslužila Jenny Manigault, kad je rađala malog Charlesa-Henrija.
Jadna Jenny Manigault! Jadna mala iz La Rochellea!... Zgrabila ju je velika, još necivilizirana Amerika, progutala ju je zauvijek u dubini svojih šuma.
Vraćajući se u naselje pod sitnom i žestokom kišom, Anđelika se ježila. Sa svih strana opkoljen zidom crne šume, Gouldsboro se držao žala, nadasve malene točke između onih dviju pokretnih i nemilosrdnih pustoši: šume i oceana.
Zbog odsutnosti brodova na sidrištu, odlaska većeg dijela gostiju proteklih dana, te Akađana i njegovih crvenokožaca, »kraljevih zjenica« i njihove »dobrotvorke«, nemirnog gospodina de Ville d'Avraya i njegove pratnje duhovnika, zbog olovnog neba što se, gušeći boje i udaljenosti, bilo spustilo iznad samih kućnih krovova od dasaka ili od strnike, jače se osjećala sva krhkost i nestalnost onih malobrojnih kuća što su se stisnule u svojoj želji da nadžive unatoč neizvjesnim izgledima na pobjedu u borbi s bijesom elementa kojem su bile izložene.
Ali je taj izgled slabosti poticao svoju suprotnost, pomisao na snagu kojom su bili nadahnuti ti ljudi zgureni pod svojim bijednim krovovima, a vatra s kamina što se vidjela kroza stakla bila je kao nekakav simbol njihova neukrotiva duha.
Tamo dolje, malo niže, bili su Englezi izbjeglice, smješteni u logoru Champlain. U njima je još živjela nada da će ponovno izgraditi što su im Indijanci uništili. Čekali su strpljivo, pod zaštitom tih velikodušnih Francuza, moleći se i pjevajući psalme, da se oluja stiša. Blizina jednog isusovca, njihova najgoreg neprijatelja, nije ih uznemirivala.
Gouldsboro je značio mir. Pravo na odmor progonjenim ljudima dobre volje. Sjetivši se kako je mladi protestant Martial Berne spontano pružio vedro svježe vode iznemoglom isusovcu, Anđelika se upita da li se unatoč svemu ipak nešto ne mijenja u ovom kutu svijeta.
Krzmala je, nesigurna bi li pošla u posjet Colinu. Htjela je doznati kako njegovi ljudi, nov element u naselju, još nedostatno prilagođeni, podnose razočaranje izazvano odlaskom »kraljevih zjenica«.
Ali joj je hod pod kišom oslabio volju. Noge su joj bile mokre. Ušla je u gostionicu kod luke koja se, nakon one živosti proteklih dana, sad činila praznom. Vidjela je da tu nema Cantora, ispila jednu šalicu riblje juhe pa se vratila kući.
Bila je zbilja zabrinuta.
Njega više nema. Otišao je. Tu je samo mače, nalik na kakva bijela đavolka kome ništa ne može oduzeti radost življenja, što oživljuje polutamu svojim skokovima, okretima i trkom.
Mače bi ponekad sjelo na rep, držeći se kao kakva ozbiljna mačka, i naginjalo glavu ustranu gledajući Anđeliku kao da bi je pitalo:
»Onda? Nešto nije u redu?«
Potom bi se nastavilo igrati s desetostrukim oduševljenjem.
Anđelika prizna samoj sebi da je raduje nazočnost mačića. Noć što će doći, i dani koji će joj slijediti, već joj se čine beskonačnim.
Te je večeri soba bila vrlo vlažna. Htjela je zapaliti vatru, ali je odustala vidjevši da nema drva. U sobi su se štropot kiše i fijuk vjetra uvijek činili jačim, miješajući se s bukom mlatnje, jer je tvrđava bila podignuta na jednom rtu.
Odjednom, oko deset sati, s početkom noći, nastao je muk.
Kad je Anđelika prišla prozoru, da učvrsti kapak, sve se bilo smirilo - i vjetar, i kiša, i moćno udaranje mora u hridi.
Ali se zato stala spuštati vrlo gusta magla. Dolazila je s mora, nalik na kakav visok bjeličast zid.
Njezino se gusto pramenje prostre nad žalom, gdje su plamsale vatre što su ih bili zapalili mornari, i opkoli tvrđavu. Više se ništa nije moglo nazrijeti kroz mutni zastor magle koja je imala okus soli i mokre zemlje. Njezin je studeni dah prodro u sobu. Sva su okolna svjetla nestala, kako vatre na žalu tako i svjetiljke iza prozora kuća kojima više nisi mogao razabrati ni obrise.
Anđelika se obodri i zatvori kapak. Joffrey! Gdje li je sada? More poznaje, ali magla nije nikad prijatelj mornarima.
Zamišljeno se posvetila pripremama pred odlazak na počinak. Nije joj se spavalo, ali je osjećala potrebu da počine.
Međutim, te večeri to nije mogla a da prethodno ne pospremi sobu pažljivo, ne pogleda svaku stvar i ne upamti je li sve na svom mjestu. To je bila potreba nametnuta joj više željom da se osigura nego ljubavlju prema redu. Dapače, voljela je stanovitu živost, stanovito uzbuđenje prilikom raspoređivanja predmeta. U tome je gledala određen oćut života, dokaz da su kuća, ili soba, nastanjene, da dišu, da imaju udjela u njezinu življenju.
Također joj se sviđalo imati predmete na dohvat ruke. Ali ih je te večeri htjela prebirati, staviti točku, početi iznova.
Brižljivo je složila odjeću, odložila je u škrinje, pregledala svoje bočice, vrećice, ljekarije i ljekovito bilje, razbacane na jednoj konzoli, bacila sve što joj ne treba, spremila sve što želi imati pri ruci prilikom Abigaillina porođaja. Drveni je kovčežič sa slikom svetog Damjana bio prostran i praktičan. Uživala je da sve sredi kako najbolje može. S nježnošću se prisjećala Joffreyjeve pažljivosti, a istodobno je u njoj jačao osjećaj neizvjesnosti i lagane zebnje.
»Zašto bih se bojala za njega«? ponavljala je tko zna koji put. »Ovaj njegov put nije nipošto drukčiji od prethodnih koji su se svi redom završili sretno. Napokon, postoji li više pogibelj koju on ne poznaje i s kojom se ne može suočiti - nakon toga duga života provedena u savladavanju udaraca sudbine i ljudske zlobe?«
Brzo će se vratiti, pošto smiri kraj i osigura spokojstvo obali barem na neko vrijeme - vrijeme za koje će se žitelji Gouldsboroa u relativnom miru suočiti s teškoćama svoje druge zime, neprijatelja koji nije nipošto manje pogibeljan od gusara i Kanađana.
Vedre će duše Anđelika i njezin muž moći otići u Wapassou, pa iako ih ondje čeka život možda još dalji od bilo kakve pomoći, još pogibeljniji od života pionira obale, na nj ona misli s divnim osjećajem da će biti u svom domu, na svom tlu, u mjestu gdje će se s njim zbilja osjećati na sigurnom. Gdje oboje mogu živjeti svojim pravim životom, u smjeni rada i jednostavnih a uvijek novih radosti njihova obiteljskog življenja, nadanja i ostvarenja snivanih zamisli na kojima će poraditi zajedno.
Tamo će samo o njima, o njoj i njemu, ovisiti hoće li održati srdačne i natjecateljske veze sa svojim prijateljima koji, unatoč drugome podrijetlu, ostaju ipak pouzdani drugovi koje spaja želja da na rubu civilizacije žive, grade i krče, svoje koristi radi, svakako, ali i zato da stvore bolje uvjete budućeg života u tom djevičanskom i bogatom kraju.
Nije se brinula za Wapassou za njihove odsutnosti, koja će zapravo biti srazmjerno kratka. Antine i Ritz su pouzdani a teški će ljetni radovi pružiti malo mogućnosti nadošlim najamnicima, kao i prvim žiteljima područja, da se pozabave nekakvim svojim poteškoćama u zajedničkom životu. Peyrac im je bio dao neke planove o proširenju utvrde i zidina, zbog kojih će najamnici imati pune ruke posla - da obaraju stabla za gradnju.
Ni rudari neće imati mogućnosti da sjede skrštenih ruku: valja im kopati zlato i srebro, bušiti nova okna, postaviti nove tijeske. Zatim će svi raditi na obradi zemlje, ići u lov i ribolov, morat će misliti na stvaranje zaliha hrane.
Ni djeca neće biti besposlena. Anđelika je zamišljala kako se Honorina posvećuje skupljanju jagoda i lješnjaka u društvu medvjedića Lancelota.
Dok je sređivala svoje predmete za toaletu, koje je držala u onoj velikoj torbi od koje se rijetko rastajala, našla je ogrlicu od wampuma koju joj je poslao Quttake, poglavica saveza pet irokeških naroda. Zastala je da prouči one simbole izrađene od ljubičastih i bijelih bisera u kojima je također nazirala izvjesnost svoga spokojstva u Wapassouu.
Ovaj put neće smjeti prepustiti svoje zalihe hrane Irokezima. S visokom ogradom od cedrovih stupova zaštićenom tornjićima na svakom uglu, s malom ali dobro naoružanom posadom koja može uliti strah odveć smionim Kanađanima, ukoliko bi se pojavili, s napunjenim drvarnicama i čvrstim dimnjacima, tamo dolje mogli bi ugodno provesti zimske dane.
I unatoč svim preživljenim nevoljama, sjećala se protekle zime sa čežnjom.
»Bili smo sretni, usprkos svemu«, reče sebi. »Tako smo skriveni ondje, u dnu naše svete doline Srebrnog jezera, da nas valjda ni sami demoni ne mogu dosegnuti...« Spomen demona ponovno je oneraspoloži. Dostatna je najmanja sitnica da je oduševi ili poklopi. Tome će biti kriva ta zagušljiva magla koju osjećaš kako je svojom snagom pritisnula i noć i more.
»Hoće li on 'njih' naći?... I što se krije iza onih klopki kojima smo mi bili žrtve?« Misao joj opet poleti k crnom i uzburkanom moru po kojem Joffrey de Peyrac luta u potrazi za nevidljivim i tajnovitim neprijateljima. Jedva je disala. Onda se prekori zbog bezrazložna straha.
Ali je ipak, prije odlaska u krevet, nabila jedan svoj pištolj i stavila ga pod jastuk. Tišina što je vladala vani, tako neobična, davala joj je dojam da je posve sama u jednoj samotnoj utvrdi u kojoj nema žive duše.
Taj dojam bio je tako jak da mu nije mogla odoljeti pa je otišla otvoriti vrata na stubama. Začula je glasove stražara koji su u zajedničkoj sobi pili u društvu Colinovih ljudi i nekolicine Indijanaca. To ju je umirilo.
Odluči poći u krevet, ali su joj živci, unatoč svakom naporu, ostali napeti kao u kakvu očekivanju.
Najzad padne u nemiran san, u nekakav polusan u kojem je, gotovo kao kroz fantazmagorične magle Francuskog zaljeva, nazirala nekakve nejasne obrise. Marceline-la Belle i njezinih dvanaest sinova među školjkama što lete nevjerojatnom brzinom; morsko čudovište što leži na dnu zaljeva Parsborro i koje se prevrće, a vode se nadimaju poput kakva tijesta od kvasa; boga Glosecapa što se divovski diže, a kroz čađave oblake nazire se samo njegova modra demonska maska s očima prozirnim poput ahata.
Probudila se s osjećajem strašne more, činilo joj se kao da se sva ona čudovišna bića što su joj remetila san još tiskaju oko nje, krijući se u gustom mraku, vrebajući je i stežući obruč oko nje.
Ništa nije vidjela. Noć je još bila gusta. Ali je ona »njih« osjećala. Muk je svejednako bio nekako neprirodan. Magla je valjda vani stezala sve, neprobojna poput kakvih zidina, poput bedema kojima je drvena utvrda opkoljena, odvojena od svakog dodira, od svake pomoći.
Crni su trenuci prolazili mučno sporo. Prolazili su kao mjereni naglim otkucajima njezina srca, a da nije mogla iz one tišine i one tame dokučiti kojim je zemaljskim razlozima bio izazvan njezin toliki užas.
Najzad shvati da ju je morao probuditi neznatan i neobičan šum, njoj vrlo blizu, gotovo kraj sama uha. Kao neko struganje odmah popraćeno malim šikljajem pare. Prestalo bi, a potom bi se opet čulo. Nije mogla odrediti od čega to potiče. Od drveta? Od željeza? Ali je bilo vrlo blizu, tako blizu da se odjednom dosjeti: to je životinja!
Prestrašena, već je htjela skočiti iz kreveta, ali se odmah svlada: životinja?... Pa da, zna se... njezino mače! Nedvojbeno se uvuklo pokraj nje da spava. Ali, zašto pravi takav smiješan šum? Guši li se? Ili povraća? Je li bolesno? Napregnula je oči, zagledala se u tamu. Odmah ga je zamislila kako stoji uspravno na krhkim nogama, oblučenih leđa i nakostriješene dlake. Evo šuma što ga čuje!... Da!...
Vladajući se prema naslijeđenim reakcijama svoje vrste pred neposrednom pogibelji, mače je naizmjenično puhalo i frktalo. Onda Anđelika shvati.
Mače u mraku gleda nešto što ona ne može vidjeti, nešto što ga ispunjava grozom i strahom. I ona osjeti kako joj trnci plaze uz leđa sve do korijena kose.
Na tren, koji joj se učini beskonačnim, stajala je kao ukočena, skamenjena, nesposobna i za najmanji pokret. U mraku je bilo nešto čega je malo-pomalo osjećala opipljivu nazočnost. To je nešto strahotno, čudovišno, nevidljivo, ali mače to vidi.
Najzad je uspjela ispružiti ruku, uvući je pod jastuk i dohvatiti pištolj. Oćut glatkog drvenog drška u šaci dao joj je veću sigurnost. Mirnije je disala, ponovno je ovladala sobom.
Da upali svjetlo?... Ispružila je drugu ruku prema noćnom ormariću. Prsti joj dodirnu mlačnu mačju dlaku, dlaku nakostriješenu poput igala. Kad mu je dodirnula leđa, kao da su kresnule nekakve varnice. Mače prodorno mijaukne i skoči s kreveta. Skloni se pod komodu gdje se zguri u najvećem užasu.
Anđelika je nasumce pipajući tražila kresalo i svjetiljku. Nije ih mogla naći. Srce joj je tuklo u grlu i to joj ometalo pokrete. U sobi jest netko, u to je bila sigurna, ali tko? Obori nešto, svlada se.
»Neka je i sam Sotona«, pomisli cvokoćući zubima, nije važno, moram ga vidjeti!« Osjeća!... Osjeća!... Nešto što dopire do nje, što je zapljuskuje poput vala, što je podsjeća na nešto neodoljivo. Na jedno pitanje koje je morala postaviti... Zaboravila ga je i tako gubi ključ odgovora.
Drhtavim je i nespretnim prstima baratala kresalom. Mora požuriti, taj val će je zagušiti. Najzad kresne iskra. Ali nije uspjela upaliti trud.
Međutim, pri onoj iskri, vidjela je ono što joj se činilo da je tu. Nekakvu priliku! Jedna ljudska prilika. U dnu sobe, u kutu lijevo od vrata. Jedna crna nepomična prilika, kao zakoprenjena dugim velovima korote.
Zašto joj je tako mučno? Zbog onog nepodnošljivog mirisa. U onom je mirisu objašnjenje svega, pogibelj!
Osjećajući kako joj od strave znoj izbija iz svih pora kože, Anđelika skupi svu snagu volje. Kad je trud najzad stao gorjeti, prisili se da se ne okrene, polako ga primakne stijenju, pričeka da se plamičak razvije i visoko ga podigne, da razagna tamu i njezine sjene sve do zidova.
Onda uzme svijećnjak i odlučnijim pokretom podigne ga prema mjestu gdje joj se učinilo da vidi nepomičnu priliku. Sileći se da ostane mirna, zurila je u polumrak. Više nije bilo nikakve dvojbe. Netko jest ondje - stoji. Crna jedna prilika, kao mračna sablast, biće omotano crnim ogrtačem s kukuljicom spuštenom preko čela tako da joj posve skriva pognutu glavu, nalik na one likove žalosnih fratara isklesane na uglovima kraljevskih sarkofaga.
Na tren pokuša se uvjeriti da se radi o optičkoj varci, o sablasnom izgledu nekog komada pokućstva što se pričinja njezinu prestrašenu duhu. Ali se u tom trenu ona prilika pomakne i kao da zakorači naprijed.
Anđeliki srce poskoči. Unatoč tome, uspjela je čvrstom rukom zadržati svijećnjak.
Tko je to? - upita koliko je god mogla sigurnijim glasom.
Nitko ne odgovori. Odjednom je bijes spopadne. Spusti svijećnjak na stol, prevrne pokrivače i sjedne na rub kreveta. Ne skidajući očiju s one prilike u polumraku, nogama potraži papuče.
Trenutak postaja tako. Potom opet uzme svijećnjak i polako pođe prema onoj crnoj sablasti.
Onda do nje dopre val mirisa od kojeg je bila osjetila muku, pa ga naglo prepozna i takva je strava spopadne da joj se učini da će se onesvijestiti.
»Ambroisine!«
U isti mah, njezino se uzbuđenje stane smirivati. Nerazumna groza nestane i ona se upita:
»Ako je zbilja ona, zašto bih se bojala?«
I zakorači odlučnijim korakom. Miris je prizivao gotovo već prisnu nazočnost one koja je nekoliko dana bila njihova gošća, one šarene ptice, »dobrotvorke« s dvoznačnom i tajnovitom osobnošću, složenom od sjete, čari, pobožnosti, učenosti, bezazlene mladosti i tomu oprečnog, zrelog rasuđivanja.
Blizu nje, Anđelika je bez najmanje dvojbe »osjeti«. Podigne ruku prema sablasti i smakne crnu kukuljicu. Nimalo se ne iznenadi ugledavši blistave vojvotkinjine oči što su nekakvom tamnom vatrom gorjele na kao krpa blijedom licu.
Ambroisine - reče s mukom vraćajući prisebnost duha - Ambroisine, što radite tu? Usne su vojvotkinji de Maudribourg drhtale, ali iz nje nije bilo glasa.
Kao da gubi snagu, ona se spusti na koljena, rukama obujmi Anđeliku oko struka i glavu položi na njezine grudi.
Nisam mogla - najzad očajno vikne - nisam mogla...
Što niste mogli?
Udaljiti se odavde... Udaljiti se od vas... Kako je obala nestajala, tako sam mislila da ću umrijeti od očaja. Činilo mi se da mi se još jednom oduzima mogućnost da živim nekakvim vedrim i spokojnim životom... Činilo mi se da sam morala ostati tu... tu! I da ne mogu drukčije!
Tresla se od grčevitih jecaja. Anđelika je kroz tanku noćnu košulju od batista osjećala kako je vojvotkinjine ruke stežu poput elastične povijuše ali nezadrživim i vrelim
stiskom... Od težine onoga čela na njezinu tijelu osjećala je nekakvu neodredivu tegobu i milinu.
Uspjela je spustiti svijećnjak na jednu obližnju konzolu, dohvatiti vojvotkinjine ruke stegnute za njezinim leđima, rasplesti joj prste i osloboditi se.
Uto, valjda iz neke uvale u zaljevu, jekne i podigne se glas roga za maglu, da bi onda dugo plutao kroz njezinu pamučnu gustoću.
Od onog otegnutog tužnog jauka Anđelika se naježi pa se opet na tren upita ima li ta prilika tu, što kleči pred njom, ikakve veze s onom ženom što se prije malo vremena ukrcala za Port-Royal. Ne radi li se možda o prikazi, opsesiji, mori koju doživljava otvorenih očiju, nemoćna da razluči san i javu?
U nju uprte oči Ambroisine de Maudribourg bile su zanosno lijepe. Zračile su sjajem koji kao da je prodirao u Anđelikinu najskriveniju bit nekakvim nijemim i zamamnim pozivom.
Rog za maglu ponovno je zatulio, opominjući mornare na pogibelj.
Magla - reče Anđelika - kako ste uspjeli proći kroz maglu? Gdje su vaše djevojke? Kad ste se iskrcali?
Moje djevojke moraju dosad već biti u Port-Royalu - odgovori vojvotkinja. - Na jednom mjestu sreli smo se s jednim ribarskim brodićem. Išao je za Gouldsboro. Nisam mogla odoljeti. Rekla sam svojima neka nastave put bez mene, a ribare sam zamolila da me prime na brod. Iskrcali su me nedaleko odavde. Unatoč magli, snašla sam se bez velike muke. Pošla sam u utvrdu, jer sam znala da ćete biti tu. Stražari su me prepoznali...
Stražari su me morali upozoriti - prekine je Anđelika ljutilo.
Nije važno! Znala sam gdje vam je soba. Popela sam se. Vrata nisu bila zatvorena. Anđelika se sjeti kako je uvečer, tražeći ohrabrenje bila izašla pred vrata da bi čula glasove u utvrdi. Zatim je zaboravila ponovno namaknuti zasunke...
Lijep je strah doživjela zbog nervoze i nemara! Bila je sva znojna i slaba kao od kakve užasne žege. Istodobno joj je bilo hladno i jedva se suzdržavala da ne cvokoće zubima.
Neka joj ovo služi kao pouka da se ne prepusti uzbuđenju i nekakvu neodređenu strahu!
Rado bi istukla Ambroisine kako bi je naučila da se tek tako ne ulazi k nekome koji spava. Ali je shvaćala da vojvotkinja nije u normalnom stanju. Po njoj bi se reklo da je put natrag u Gouldsboro i pješačenje kroz maglu provela kao u kakvu transu, potaknuta nekom očajničkom i bezumnom silom.
Vojvotkinjine ruke, koje je Anđelika još držala, hladjele su se sve više i stale su drhtati. Vojvotkinja je još klečala, ali kao da je dolazila k sebi i bivala svjesna svoje ludosti.
Oprostite mi - šapne. - Oh, oprostite mi, što sam to počinila?... Ali sam stigla do vas!... Nećete me napustiti, je li?... Inače bih bila izgubljena. - Bulaznila je.
Ustanite i pođite leći - reče Anđelika. - Iscrpljeni ste.

Pomogla je vojvotkinji, koja je nesigurno koračala da dođe do kreveta.
Kad joj je pomogla da skine crni ogrtač, ispod njega izbi kao nekakav crven bljesak koji ih omota obadvije. To je bila crvena atlasna podstava ogrtača što se na svjetlu svijeće sjajila. Prebačena preko kreveta, imala je izgled nekakve mrlje raskošne tamnocrvene boje.
»Gdje li je uzela ovaj ogrtač?« upita se Anđelika.
Ali je ta briga napusti gotovo odmah. I dalje joj se sve to nekako činilo nestvarnim. Pomogla je vojvotkinji da se opruži na još mlačnu krevetsku plahtu.
Zima mi je - zajeca mlada žena sklopljenih očiju. Tresli su je grčeviti drhtaji.
Čak i u tom trenu, dok je gornjim krevetskim pokrivačem pokrivala ukočenu i gotovo obeznanjenu Ambroisine, Anđelika je sumnjala je li to zbilja ona.

Uširenih očiju, mače skoči na krevet, trenutak je krzmalo, potom munjevito pretrči krevet, pa sobu, i ponovno se zabije ispod komode.
»Čega se boji?«
Činilo se kao da se magla kroza sve pukotine uvlači u sobu i kupa je studenom vlagom. Anđelika se ježila, i nju je zahvaćala klonulost koja je bila shrvala vojvotkinju.
Upalila je vatru u kaminu, pa je na žeravici sebi skuhala jaku kavu. Nakon toga bilo joj je bolje i duh joj se razbistri.
»Kakva ludost, da se sama vrati po ovakvu vremenu! Njezine štićenice u Port- Royalu, a ona ovdje! Sav taj ludi misionarski svijet kao da živi u oblacima... Amerika je i odveć surova za te zanesene žene...«
Dirnula ju je sudbina vojvotkinje Ambroisine de Maudribourg, njezina prošlost opterećena sjenama, patnjama, neispovjedivim morama, što ih je zamišljala kako se ponovno naginju nad ono krhko opruženo tijelo. Što je došla tražiti od nje, a što sebi već ne može priskrbiti svojim bogatstvom, društvenim položajem i poslugom?
Pijte - reče podižući jednom rukom vojvotkinjinu nepokretnu glavu i primičući šalicu njezinim usnama.
Ne sviđa mi se - odgovori Ambroisine s grimasom.
To je kava, najbolja ljekarija koja postoji. Za nekoliko trenutaka bit će vam bolje. A sad, recite mi - nastavi vidjevši kako se obrazi mlade žene ovlaš rumene - jeste li ovamo došli sami, ili je s vama koja od vaših pratilja? A gdje je vaš tajnik? I Job Simon?
Ne, ne, nitko nije sa mnom, kažem vam! Odlučila sam se posve sama, kad sam vidjela kako nam u susret ide onaj akadski brodić. Gouldsboro! Vi! Vaša tako privlačna prijateljica Abigaille, sve one duhovite, simpatične i odvažne osobe, dani puni radosti i uzbuđenja, ova sloboda, zrak što ga čovjek ovdje udiše... Ne znam što me obuzelo... Htjela sam vas ponovno vidjeti, uvjeriti se da zbilja postojite da ste stvarni...
I dopustili su vam da ih tako napustite?...
Svi su vikali. Ali se na to nisam uopće obazirala. Nagon mi je bio jači od njihova rasuđivanja. Morali su me pustiti da uradim ono što želim i da nastave put kako sam im naložila.
»Morala je biti divna galama«, reče u sebi Anđelika.
Umijem nametnuti svoju volju - dometne vojvotkinja s bljeskom izazova u velikim očima.
Da, znam. Ali ipak, počinili ste ludost.
Ah, nemojte me koriti. Samoj sebi nisam jasna. Ali sam možda danas prvi put postupila po jednom opravdanom poticaju, a ne prema onim neprestanim prinudama koje će me najzad uništiti...
Govorila je stenjući, oči su joj se punile suzama. Glavu s crnom gustom kosom naslanjala je na Anđelikino rame, kako bi to učinilo jadno, skršeno dijete.
Smirite se. O svemu ćemo sutra razgovarati. Za sada vam se valja oporaviti. Sad smo usred noći, treba spavati.
Sutra ću se opet smjestiti u kući tamo dolje... Voljela sam s vrata gledati more. Neću vam smetati, vidjet ćete... Živjet ću sama, u molitvi... Samo to želim...
Vidjet ćemo. Sad spavajte.
Anđelika se uvuče u krevet, na svoje još mlačno mjesto, i osjeti nekakvo zadovoljstvo što se može ugrijati.
Noć je bila izričito hladna. Krzno što ga je bila prethodnog dana prostrla preko kreveta nije bilo nimalo naodmet.Sveudilj potresena maloprije doživljenim strahom, nije se mogla odlučiti da ugasi svijeću. Pomislila je da upali jednu uljnu lampu koja je bila u suprotnom kutu sobe, ali nije imala hrabrosti da ponovno ustane.
Gdje je mače? Hoće li sada, ohrabreno, doći da se zguri pokraj nje?
Još jednom se okrene da pogleda Ambroisine. Činila se utonulom u dubok san. Na njezinu nježnu licu počivao je izraz dječjeg spokojstva.
Anđelika zavrti glavom. Jadno je to biće.
Ugasi svijeću, ali najprije brižno postavi na dohvat ruku kresalo i trud. Duh joj je nekoliko trenutaka neodlučno lutao, potom ona sklizne u san unoseći u svoje snove lagan i prodoran miris s kose Ambroisine de Maudribourg koja je ležala kraj nje.
Sanjala je onu užasnu moru koja ju je već bila prestrašila. Našla se u ljubavnom zagrljaju s čudovištem što se grozno cerilo. Težak ju je zagrljaj gušio, koprcala se da se oslobodi onog užasnog stiska.
Probudi se i u crnoj tami spazi gdje se s poda blistaju nekakve oči - zurila je u njih nekoliko trenutaka u neizrecivu strahu. Najzad shvati da su to oči mačića što se zgurio u suprotnom kutu sobe, pod komodom. Nije spavao. I dalje je bdio, čudnovato prestrašen.
Malo-pomalo Anđelikino se srce urazumi, prestane tući poput kakva pomahnitala bubnja. Ponovno je stekla smisao za stvarnost. Još je bila noć, tišina je vladala. Vani je nedvojbeno svejednako ležala ona gusta i nemilosrdna magla.
Anđelika pomisli na kućice Gouldsboroa. Pokuša se prisjetiti svake napose, sad osamljene u onom mutnom pramenju, kao zakopane, bez ikakva izlaza. U jednoj drijema Abigaille, ako je uspjela zaspati, jer su joj sad noći uznemirene teretom što ga nosi u krilu. Mali Laurier, on je sigurno u dubokom snu, s kosom što mu je pala na oči. U drugoj je kućici Bertille, s plavokosim djetetom rođenim u zemlji Americi i nazvanim Charles-Henri. U trećoj je pak plavokosi dječak Jeremie, uz noge mu leži visok rob crnac dok u susjednoj sobi Manigault spava kraj svoje kršne žene. Najzad, pod jednim drugim krovom, nalazi se Colin. Ni u to doba ne može ga zamisliti drukčije nego na poslu, ne haje za maglu, kraj upaljene svijeće samo se trudi da o svemu bude obaviješten. On bdije, nema straha. Neustrašiv je unatoč činima što noćas prijete Gouldsborou.
Odjednom se sjeti vojvotkinje i ispruži ruku prema njoj. Njezino je mjesto bilo prazno!
Ovaj put Anđelika glasno reče:
Jesam li luda, ili što se događa?
I upali svijeću onom odlučnošću kojom se čovjek suprotstavlja sudbini.
Ambroisine je bila tu. Na nekoliko koraka od kreveta, klečala je i sklopljenih ruku, očiju uprtih u nebo, revno se molila.
Što to radite? - bijesno vikne Anđelika. - Pa ovo nije vrijeme da se molite!
Da, jest vrijeme - odvrati vojvotkinja muklim i gotovo prestravljenim glasom. - Treba se moliti. Sotona ovuda obilazi!...
Dosta gluposti! Vratite se u krevet!
Anđelika je podizala glas to više što se bojala da je ne obuzme strah. Osjećala je kako joj trnci plaze niz leđa. Sjećala se jednog davnašnjeg prizora, iz one noći što ju je, još kao djevojka, provela u opatiji Nieula, kad je mladi fratar zasukao rukave da joj pokaže tragove rana što mu ih je zadao Sotona. »Pogledajte što mi je učinio Zloduh, pogledajte!«
Stisnula je zube kako bi savladala rastuću stravu. Sve bi dala da se u tom času može Joffrey pojaviti i svojim je snažnim rukama zagrliti, ili da ona može otrčati do Colinove kuće kako bi on, svojom nazočnošću muškarca sigurna u sebe, odagnao te mutne prijetnje.
Ali, prije nego što bi stigla do njega, umrla bi od straha. Čak se nije usudila ni izaći iz kreveta za koji se držala kao za kakvu splav. Činilo joj se da će je, čim stupi nogom na tlo, nekakve goruće i dlakave ruke zgrabiti za zaglavke!...
Zašto se mače onako trese ispod komode, onako prestrašeno?
Pustite me da se još malo molim - vojvotkinja će molećivim tonom. - Ubrzo će jutro! Pijetao će kukuriknuti! Prokleti će se udaljiti!...
Ovdje nema pijetlova - otpovrne Anđelika grubo. - Budete li čekali da vam kukurikne, past ćete od umora.
Ah, čujte ga! - uzvikne mlada žena, izmučena lica sad ozarena nekakvim olakšanjem.
I zbilja, koliko god to čudno bilo, Anđelika začu glas pijetla iz dvorišta utvrde, glas prigušen maglom, ali dostatno jasan, koji se ponovi više puta.
Taj glas, tako običan zorom na selu, i u njoj olakša nervnu napetost.
Odlazi - šapne Ambroisine de Maudribourg. - Sotona odlazi. Boji se dana, boji se svjetlosti.
Znači, u Gouldsborou ima pijetlova - reče Anđelika. - Nisam ih dosad vidjela. Ali, kad je već tako, molim vas, Ambroisine, imajte na umu da nam predstoji svega nekoliko sati spavanja, pa hoćete li najzad leći? Više nemam snage...
Poslušno se mlada žena dovukla do kreveta i uvuče se u nj, i ona iscrpljena.
Kakva groza! - zamrmlja navlačeći pokrivač na se i kao s užitkom zarivajući lice u jastuk. - Ah, kako je ugodno kod vas, Anđelika! Vi ste spokojni, sigurni. U vas je nekakva snaga koja me privlači više od ičega drugog. Nikakav strah na vas ne djeluje. Otkud crpite takvu hrabrost? To vam je u krvi, je li tako? Ah, zašto ja nisam takva? Zašto mi je Zloduh za petama još od rođenja?
Ovaj put Anđelika ostavi upaljenu svijeću. Unatoč umoru, nije željela opet zaspati. Onaj je tužni glas pokraj nje u njoj poticao sućut što je izvirala iz dalekih uspomena. Znala je što znači biti zanemaren, što znači osamljenost u neshvaćene, od sviju odbačene žene, kao s kakve nesvjesne urote. Upravo je takvim očajem odzvanjao vojvotkinjin glas. Iz one je izmučene osobe izbijalo dijete, dijete što je zvalo u pomoć.
Gotovo i protiv volje Anđelika ispruži ruku i pomilova gustu crnu kosu s odsjajima noći i plamena. Vojvotkinjine se zjenice raznježiše i zagledaše se u nju poput djeteta zapanjeno.
Dobri ste - izmrmlja Ambroisine neodlučnim glasom. - Zašto ste dobri prema meni?
A zašto ne bih bila? Potrebna vam je pomoć i daleko ste od svojih. Htjela bih da dođete k sebi i da se ohrabrite.
Kakva je divota vas gledati i slušati - šapne Ambroisine kao u snu. - Tako ste lijepi! A i srce vam je živo. Dar ljubavi, u tome je stvar. Vi ga imate. U stanju ste ljubiti druge i osjećati se ljubljenom. Ja nikad ništa ne osjećam... osim straha i nepovjerenja što ga pobuđujem...
Ispružila je ruku i oprezno, kao zaslijepljena, dodirnula Anđeliki kosu, obraz, usne.
Tako ste lijepi...
Gluposti - reče Anđelika koja ju je pažljivo slušala kako bi iza onih nesuvislih riječi nazrijela ključ kojim bi mogla ispitati tajnu onog ranjenog srca. - Što mi to govorite? I vi ste lijepi. I to znate! Što se tiče tvrdnje da niste voljeni, odanost vaših pratilja, i svih vaših prijatelja uopće, dokazuje koliku privrženost u njima pobuđujete...
Naglo joj padne na um pitanje koje je više puta htjela postaviti vojvotkinji, pa usklikne:
Ambroisine... miris vaše kose!... Stalno me uznemiruje... Morali ste nedavno namirisati kosu. Niste li rekli kako ste i posljednju bočicu izgubili u brodolomu?
Ambroisine načini grimasu i ovlaš se nasmiješi.Da, ovim se i potvrđuje vaša tvrdnja da sam okružena osobama koje me vole. Samo zamislite! Znajući koliko držim do toga parfema i bojeći se da će mi u Novoj Francuskoj pomanjkati, moj je tajnik Armand Dacaux sa sobom ponio jednu bočicu više. Kako je savjestan i pedantan čovjek, umotao ju je u voštano platno podstavljeno suknom i taj je paketić sebi ušio u skute kaputa. Gledajući kako sam ožalošćena zbog gubitka svoga nesesera, dao mi je taj divni nektar.
Nije li vam također on, kako sam čula, pomogao da siđete u čamac sa sinom Jeanne Michaud?... Vidite kakvu privrženost možete probuditi čak u jednom pisarčiču kojem po pozivu zacijelo nije suđeno igrati ulogu heroja!...
I Ambroisine se smiješila, ali joj je sustegnut osmijeh stvarao nekakve tužne brazde s obiju strana usana.
Taj prostak - izmrmlja.
Opet se zagleda u Anđeliku i strastveno reče:
Vas svi muškarci vole, i to oni što su najdostojniji toga naziva. Muškarac poput vašeg muža, na primjer... izvanredan muškarac, koji ima sve osobine, sve draži, pravi zavodnik, muškarac koga bi svaka žena htjela osvojiti, a vi ga očaravate već samom svojom pojavom. Prati vas očima, pogled mu se raznježi kad počine na vama, kao da se smiješi samo na vaše duhovitosti... a onaj drugi, onaj plavokosi, mučaljivi tip, što je između vas dvoje? Osjeća se na samoj koži... Čak i onaj isusovac visokog ranga. I na njemu sam osjetila tu bliskost, prisnost, koju znate stvoriti između bilo kojeg muškarca i sebe, čak i s najprostodušnijim, s onim glupim vojnikom, onim neotesanim gusarom, pa i s onim strašnim Indijancem... I Indijanac vas voli, to je očito. Ubio bi svakoga tko bi se usudio samo dlaku vam skinuti s glave, to sam osjetila... Dostatno je da se pojavite i odmah se nešto mijenja, reklo bi se da se ljudi osjećaju sretnijima... I medvjed, čak vas i medvjed obožava! - vikne kršeći ruke.
Anđelika prasne u smijeh.
Što ste se tako raspalili? Pa vi pretjerujete, draga moja!
Ne - uporno će Ambroisine. - Vi ste obdareni ljubavlju, možda zato što znate ljubav primiti, osjetiti je. Dala bih cijelo bogatstvo da posjedujem takav dar!
Zar je tako teško voljeti život? - upita Anđelika motreći je ozbiljno.
Stala je shvaćati da u dubini te ličnosti pune čara i vrline leži nekakav smrtni očaj.
Zar se sve sastoji u tome? U daru ljubavi? - zamišljeno ponovi Ambroisine. - Ne, nije tako jednostavno...
Ispruži ruku i pogladi Anđelikino rame i nadlakticu, preplanule od sunca i vjetra.
Vi imate sretno tijelo - reče - u tome je tajna. Ne samo vaše srce, nego vam i sama put sudjeluje u sreći i nesreći, uživa u suncu, u pticama što lete, u boji mora, u svakoj radosti koja će se, možda, zbiti sutra... u ljubavi koju gaje prema vama i u onoj koju vi udjeljujete...
Što vam priječi da radite isto?
Što mi priječi?!...
Te je riječi uzviknula. Užasom uširene vojvotkinjine oči kao da su u svojoj nutrini gledale nekakav nepodnošljiv prizor. One tužne brazde oko usana tako su se isticale da se činila starački ružnom i smežuranom.
Pustite me - naglo reče odbijajući ruku kojom ju je Anđelika sućutno grlila oko ramena. - Pustite me, hoću da obračunam sa životom, kako sam to morala učiniti još one noći...
Koje noći, Ambroisine?...
Ne, ne, - odvrati vojvotkinja s nekakvim pomamnim kretnjama odbijanja - ne pitajte me! Ubit ću se i to je sve!
Bog zabranjuje takav čin. Vi, koji ste tako pobožni...Pobožna!... Da, jesam. Nešto i moram biti, kad sam za sve drugo mrtva. Ništa drugo nisam našla da bih mogla živjeti! Moliti se, biti pobožna, baviti se vjerskim poslovima... Vi, koja imate sve, rugate se, je li tako, mojoj pobožnosti? Ne možete shvatiti...
A što ne mogu shvatiti, Ambroisine?
Ne, ne! To nikad neću moći izreći. Ne možete shvatiti.
Otkud to znate?
Anđelika je uza se stezala tijelo vojvotkinje de Maudribourg što se grčevito treslo, jer se činilo da će svakog trena vojvotkinja skočiti s kreveta i počiniti tko zna kakav bezuman čin. U svom bunilu nije bila svjesna da se polugola trza. Tijelo joj bilo izvanredno, neporočno lijepo. Čovjek bi mogao pomisliti da je to tijelo djevice.
Mislite li da tek od jučer živim? - upita Anđelika. - Dosta sam toga prošla, vjerujte mi, malo mi je ljudskih patnji nepoznato...
Ne, ne! Vi ste bili jaki... dok sam ja... Vi ne znate što znači biti...
Biti što, Ambroisine?
Biti djevojčica od petnaest godina u rukama razvratnog starca - vikne Ambroisine kao da povraća otrov koji joj upravo razdire utrobu.
Ležala je sklupčana, teško dišući.
Vikala sam - šapne - vikala sam... Nitko mi nije došao u pomoć... Cijelu sam se noć otimala... Najzad je doveo sluge da me drže... A tu su bili i popovi da blagoslove!... Blijeda, baci se natrag na jastuk. Znoj joj curio niz sljepoočice. Ispod sklopljenih vjeđa ležao je modar kolobar. Na tren se činila mrtvom. Anđelika joj obriše lice.
Nećete pričati, je li? - zamuca vojvotkinja gotovo nečujno. - Nećete pričati da sam vikala... Bila sam vrlo ponosna... Bila sam čista, zanesena djevojka, ali ponosna... U samostanu sam se isticala među svojim kolegicama; bila sam najljepša, najobrazovanija, najvoljenija. Već u djetinjstvu zapanjila sam teologe i matematičare koji su došli među one zidine samo zato da mene ispitaju. S duhovnicima, tim neznalicama, postupala sam svisoka... A onda je naglo došlo poniženje... otkriće da sve te lijepe vrline ničemu ne služe, ne štite me od obične sudbine, da sam samo plijen muškaraca kojima zakoni daju pravo da me prodaju najpovoljnijem ponuđaču s blagoslovom i pomoći klera... čovjeku izopačenom porocima i pedeset pet godina starijem od mene.
Prekine se bez daha, opet se činilo kao da će povraćati.
Anđelika ju je držala i šutjela. Što reći? Sjećala se. I njoj, udatoj po tuđoj punomoći, sve je moglo ispasti jednako sramotno, jednako stravično. Ali je nju u Toulouseu čekao grof Joffrey de Peyrac, pa je iskusila neobičan doživljaj procvata ljubavi, između prodane nevine djevojčice i plemića koji ju je kupio.
Jednom je prilikom vojvoda de Maudribourg bio došao u Toulouse, kako bi doznao tajnu pretvaranja kovina u zlato, a grof ga nije htio primiti zato što je bio na zlu glasu kao razvratnik. I upravo je tom nečasnom čovjeku bila ustupljena Ambroisine. Svitalo je. Mutna je svjetlost probijala tamu iza svijetlog kruga svijeće. Mače sklizne iz svoga zaklona i mijaučući priđe vratima. Anđelika ustane da mu ih otvori.
Raskrilila je prozorski kapak. Magla je još bila tu, bijela poput snijega. Ali je izvana dopirao miris razgorjela drveta. Odozdo, sa stražarskog mjesta, čulo se neko kretanje.
Anđelika poželi da se Piksarett vrati, da joj onim svojim osmijehom što ga čini nalik na lisicu kaže: »Ti si moja robinja.« To je život, njihov život na američkom tlu, daleko od nečasnosti i sramota Staroga svijeta.
U grlu je svejednako osjećala gađenje. Vrati se do vojvotkinje i dadne joj da popije čašu svježe vode.
Vojvotkinja je bila iscrpljena, oči joj bile sklopljene. Unatoč tome, opet progovori, sad i jasnim i bistrijim glasom:
Još nisam oprostila, prihvatila. Stalno me peče, poput užarena željeza. Zato i jesam umrla u svojoj nutrini.
Smirite se - dobrohotno će Anđelika, milujući znojem orošeno čelo kao kakvu djetetu. - Rekli ste što vam je na srcu i to je uvijek dobro. Sad nastojte na to ne misliti i gledajte se odmoriti. Tu ste na sigurnom, daleko od svake obveze i od svakog svjedoka vaše prošlosti. Ako se želite još povjeriti meni, rado ću vas poslušati, malo kasnije. Ali sad spavajte.
Spusti ruku na one izmučene oči nalažući im odmor.
Kakva sreća što sam vas ponovno našla - uzdahne Ambroisine i gotovo odmah uroni u dubok san.