Tajni dnevnik Anne Boleyn

ZAHVALE


Ova je knjiga plod dvadeset pet godina strastvenog zanimanja za bljutav svijet tudorske Engleske. Moja indoktrinacija započela je s dva romana Nore Lofts u kojima sam upoznala dva ženska titana ranog šesnaestog stoljeća: Anne Boleyn i Katarinu Aragonsku.
Kada je obično zanimanje preraslo u ozbiljno istraživanje, neprocjenjiva znanja i uvide o životima i dobu svojih likova stekla sam čitajući životopise Carolly Erickson, Marie Louise Bruce, Elizabeth Jenkins i Paula Johnsona. Svijet osvijetljen samo vatrom Williama Manchestera bio mi je izvor za razumijevanje Luthera i protestantske reformacije.
Od sveg srca zahvaljujem urednici Jeannette Seaver na dubokom razumijevanju za ovo djelo; lektorici Ann Marlowe, na tome što zna o šesnaestom stoljeću više od mene; i svojoj agentici Kim Witherspoon na predanosti kojom je ovoj knjizi tražila prikladan dom.
Na osobnom polju, duboku zahvalnost dugujem nekolicini osoba:svojoj učiteljici Deeni Metzger koja mi je pomogla preskočiti visoku zapreku između pisanja scenarija i pisanja romana. Billie Morton, koja mi je draga prijateljica i već petnaest godina moj »sukrivac«,moram zahvaliti ne samo na prvom poticaju za pisanje ove knjige nego i na tome što me uporno kinjila dobronamjernim ali opako iskrenim primjedbama i prijekorima zbog propuštenih prilika. Moja majka, zvana Skippy Lavljeg Srca, najstarija je i najvatreruja podupirateljica moje spisateljske karijere i ostaje mi najveće nadahnuće.
Mojem mužu, prijatelju, učitelju i savezniku Maxu Thomasu zahvaljujem na golemoj ljubavi i poštovanju. Svih godina koje smo proveli zajedno, podupirao me tjelesno, duševno, duhovno i materijalno, nepokolebljivom odanošću i strpljenjem.

1


- Za ime Božje! Zar mi nećete dati ni dana počinka od tog svojeg zamornog dodijavanja? Glava me boli od vas.
Kraljičini savjetnici jedva su držali korak s neobično visokom i vitkom ženom koja je dugim koracima grabila prostranim whitehallskim travnjakom prema svome konju.
Njezin glavni savjetnik, William Cecil, strog i pouzdan muškarac srednjih godina, bio je rastrgan između očajanja i divljenja novoj, mladoj kraljici odjevenoj u jahaće ruho od purpurnog baršuna dok su duge zlatnoriđe vlasi slobodno vijorile za njom. Bilo bi premalo reći da je Elizabeta Tudor u dvadeset petoj godini života bila tvrdoglava i neposlušna.
Bila je nepromišljena i krajnje neobuzdana, ali britka uma i poganog jezika posve neprikladnog za engleskog vladara. No morao je priznati da joj je um svestran i sjajan. Šest jezika govorila je glatko kao materinji, a moguće je i da je jednako dojmljiva kao njezin otac Henrik VIII. za svog dugog i burnog života. »Da bar ne uživa tako nastrano u razjarivanju plemenite gospode koju je imenovala svojim savjetnicima«, pomisli Cecil. Odvaži se izazvati novu provalu njezina bijesa.
- Preklinjem Vaše Veličanstvo da još jednom porazmisli o nadvojvodi Karlu. Osim što je najpoželjniji ženik u kršćanskome svijetu, navodno je za muškarca naočit i ima lijepo lice.
- A što je još važnije - doda Elizabeta podsmjehujući se, - ima lijepa bedra i lijepe noge.
- Rečeno mi je da se pogrbljenost uopće ne zamjećuje dok je u sedlu - dometne lord Clinton nadajući se da napreduju. Ali Elizabeta stane kao ukopana i okrene se tako naglo da su se savjetnici nagruvali jedan na drugoga poput glumaca u komediji.
- A meni je rečeno da je on mladi gospar goleme glavurde! Blagi Bože, bijedan izbor ženika što ga stavljate preda me nimalo me ne mami da promijenim bračno stanje.
- Kraljević Erik je...
- Tupi Šveđanin - doreče Elizabeta.
- Ali jako je bogat, Vaše Veličanstvo, i krajnje velikodušan.
- Ali ono smiješno izaslanstvo koje je došlo smijuljeći se u grimiznim haljama s baršunastim, prostrijeljenim srcima...? - Elizabeta zakoluta očima. - Tražite da uzmem u obzir francuskoga kralja koji je oteo Calais, našu posljednju preostalu luku na kontinentu... i Filipa, garavog španjolskog udovca moje sestre, koji je predan i tvrdokoran katolik? Hajde, gospodo, sigurna sam da možete i bolje.
- Bi li vam onda bio miliji engleski ženik?
- Engleski ženik? - Elizabetine crvene usne izviju se u jedva primjetan osmijeh. Okrene se i produži opuštenijim korakom prema svojem vjernom riđanu, prekrivenom teškim pokrovom protkanim zlatom za zaštitu njezinih skuta od blata, i prema visokom, stasitom mladiću samouvjerena držanja i atletske otmjenosti, koji je stajao pokraj njega s uzdama u ruci. Cecil je s prikrivenim nezadovoljstvom promatrao Roberta Dudleyja, kraljevskog konjušnika. Nije bilo sumnje da je on zaslužan za osmijeh na kraljičinim usnama i gotovo čulnu tromost njezina hoda dok je prelazila preostalu udaljenost do konja.
- Doista, engleski su mi udvarači daleko miliji.
Cecil je čuo kako savjetnici nezadovoljno mrmore gledajući Roberta Dudleyja. Udvaranje toga gordoga plemića kraljici i njezino prihvaćanje njegova udvaranja stvarali su nezdravo ozračje koje je ugrožavalo njezine izglede za časnu udaju, bilo u domovini ili u tuđini. Jer Dudley, kojeg su mnogi smatrali Elizabetinim ljubavnikom, bio je oženjen čovjek. Cecil potisne pomisao da Elizabeta razuzdanim ponašanjem hotimice izbjegava udaju i kani umjesto toga tijekom vladavine uzimati jednog ljubavnika za drugim; još je strašnija bila mogućnost da Elizabeta pokazuje crtu naslijeđenu od majke. Krv Boleynovih zatrovana je nastranostima. Kako bilo, od Elizabetinih kraljevskih savjetnika koji su joj nudili beskrajne mogućnosti za udaju, preko njezine stare guvernante Kat Ashley koja je preklinjala kraljicu da se urazumi, do odanih podanika koji su je dnevno umoljavali, svi su redom tražili da se u ime vlastite časti i dobrobiti kraljevstva uda i preda vladarsko žezlo zakonitom mužu.
Elizabeta priđe Dudleyju koji se upravo podizao iz dubokog naklona, a njegove izražajne crte lica i bistar pogled natjerale su čak i Cecila da prizna kako je kraljevski konjušnik dojmljivo utjelovljenje plemenite muževnosti. Dudley se zagleda kraljici ravno u oči. Ne obazirući se na prijekorne poglede svojih savjetnika, Elizabeta pruži ruku i nehajnom prisnošću pomiluje Dudleyjev obraz, klizeći mu licem dugim, bijelim prstima.
Okrenuvši se Cecilu, uputi savjetnicima topao, zaigran osmijeh.
- Moja gospodo Clinton, Arundel i North, duboko sam vam zahvalna na mudrim savjetima i primam ih srcu. - Dopustivši Robertu Dudleyju da je podigne na konja, sjedne uspravnog, kraljevskog držanja u sedlo i spusti pogled na svoje ljude. - Odabir muža i kralja ozbiljno je pitanje te o njemu valja dobro razmisliti. Oprostit ćete slaboj ženi što se oklijeva vezati. Ali obećavam vam sljedeće. Kad donesem odluku, vi ćete je prvi doznati. Dobar vam dan želim, gospodo.
Odjaše odlučno podbovši konja. Dudley se podrugljivo nakloni glavom savjetnicima, skoči na konja i pohita za kraljicom, koja je već ubrzala u puni galop.
Cecil i ostali ojađeni savjetnici okrenu se i, izbjegavajući međusobne poglede, zapute teškim i sumornim korakom natrag u kraljevsku palaču.
 

Bilo je kasno poslijepodne kad su se prve sunčeve zrake probile kroz oblake i nadrle kroz prozor kolibe poput zlatnog vala.
Elizabeta i Dudley žestoko su jahali zelenim, travanjskim poljima i naposljetku stigli u kraljevsku lovačku kuću, malu i jednostavnu kolibu na rubu Ductonske šume. Par je ušao nasmijan i zadihan od napora, pa se prepustio strastvenim zagrljajima i cjelovima.
- Svašta si dopuštaš u nazočnosti svoje vladarke, ljubavi - promrmlja poslije Elizabeta, tek s natruhom oštrine u glasu.
Odvagnuvši riječi i procijenivši da ima prostora za drskost, Dudley odvrati:
- Dopustit ću si još štošta, Vaše Veličanstvo.
Njezin dug i čvrst pogled zacijelo ga je imao smesti. Ali Dudley je bio uzbuđen i gotovo posve bezuman.
Njegova ruka ovila se oko Elizabetina uskog struka i prelazila izbojcima njezine kralježnice. Ugurao je prste pod čipkastu podhaljinu i pronašao meki procijep stražnjice pa privio njezine bokove uza se.
- Robine, prestani.
Na njezinu naredbu odgovorio je vatrenim cjelovom koji joj je utisnuo u usta. Trla se o njegovo tijelo, ali ne iz žudnje.
Okrene lice u stranu.
- Ne zaustavljaj me sada, Elizabeto.
- Prestani kad ti kažem, dosta!
Dudleyjevo lice zarumeni se od bijesa. Nevoljko izvuče ruku iz kraljičinih skuta.
Elizabeta je motrila Dudleyjevo lijepo lice gledajući kako se trudi obuzdati. Njezina naredba da prestane pretvorila je njegovu golu žudnju za njezinim tijelom u naglu navalu gnjeva, a onda i u nešto treće, nešto teže prepoznatljivo. Ona je bila kraljica, a on njezin podanik. U očima mu se čitala zbunjenost tim nezgodnim položajem. Znala je da je ona jedina žena u Engleskoj koja ima moć naređivati tom muškarcu. Ta zanosna moć bila joj je novost, jer je bila okrunjena tek prije tri mjeseca, a Robert Dudley joj je bio drag prijatelj još od ranog djetinjstva. Kad je postala kraljica, njegova odana naklonost poprimila je gorljivost koja joj je bila posve neodoljiva. S vladarskom razmetljivošću, imenovala ga je kraljevskim konjušnikom, pa je ponosno jahao iza nje u krunidbenoj povorci pred očima cijeloga svijeta. Većina je ljudi već tada smatrala da su ljubavnici. Ali Elizabeta mu je uskratila taj krajnji iskaz milosti.
- Robine, ljubavi... - Gladila mu je vruć, vlažan obraz.
- Ne zovi me tako - smrknuto odvrati.
- Zvat ću te kako god poželim - trpko mu odbrusi. Brzo se mračilo, pa su oboje znali da im dragocjeno vrijeme samoće istječe. Elizabeta se uspravi i vrati steznik na mjesto petljajući po brojnim kopčicama. - Dođi mi sad pomoći s ovim.
Dražila ga je koketno se smješkajući, a njega je usprkos ljutnji ponovo opčinila ta krhka djevojka. Nespretnim je prstima gurao sitna, biserna puceta kroz satenske rupice.
- Tvoji su savjetnici izbezumljeni od straha - reče. - Misle da se želiš udati za mene i okruniti me.
Ustavši, zakopča košulju i prsluk, izbjegavajući njezin pogled.
- A što misle da bismo učinili s tvojom dragom suprugom?
- Suprugom? Imam suprugu?
Ona stane preda nj, sileći ga da je pogleda u oči.
- Zar bi i mene tako brzo zaboravio da se vjenčamo?
Vidio je da se zaletio, ne samo omalovaživši svoj hladni brak nego i podsjetivši je na hladnokrvnost kojom se njezin otac rješavao svojih žena, a među njima i Elizabetine majke. Ali ta djevojka, njegova kraljica, njegova ljubljena Elizabeta, izluđivala ga je svojom nestalnošću. Katkad bi mu se otvorila, smijući se, bockajući ga, kujući zločeste naume kao kad su bili djeca. U takvim trenutcima bili bi izvan sebe od užitka u zajedničkom druženju. Čak je i razmišljala o udaji za nj. Ali tada bi se naglo poput ljetne oluje smrknula i postala gruba,pozivajući se na njegovu beznačajnost, poigravajući se njime kao da je šahovska figura.
- Imam previše prosaca, Robine, da bih razmišljala o braku. Kraljeviće, kraljeve i careve...
Rekla je to nehajno, ali je osjetio da se smekšava. Gledao je kako odijeva baršunasti kaputić, opažajući pogurena ramena,oči zagledane u prazno, ukočeno i napeto čelo. Želeći je ponovo raznježiti, podigne joj glavu prema svojoj.
- Zar ne vjeruješ da i među vlastitim odanim podanicima imaš nekoga tko bi mogao biti otac engleskoga prestolonasljednika?
- Prestolonasljednika? - Oči joj sijevnu. - Prestolonasljednika,Robine? Zar je o tome riječ? Ne o ljubavi, već o potomstvu? »Kralj Robert, otac mnogih sinova, vrhovni poglavar Engleske i, zamalo zaboravih, Elizabetin muž.«
- Izvrćeš moje riječi, pogrešno si me shvatila!
Loše je odabrao riječi i ponovo se zaletio. Elizabeta grubo otesanim podom priđe vratima kolibe, zajapurena lica.Njezin put do prijestolja bio je jeziv i posut truplima. Robin Dudley bio joj je ljubav, a ne gospodar. Smatrala je da je u ovako slatkim trenutcima neukusno zboriti o nasljednicima.
Otvori vrata, ali ih Dudley zalupi.
- Pusti me proći.
- Ne, Elizabeta.
- Naređujem ti!
Dudley vidje kako žile pulsiraju pod providnom kožom Elizabetinih koštunjavih sljepoočnica. Primijeti da je na rubu suza. Padne na koljena pred njom.
- Vaše Veličanstvo... - Nekoliko trenutaka nije mogao nastaviti jer su mu strašna čuvstva svladala razboriti um. Podigne ruke i obgrli joj struk. Usprkos brojnim slojevima sukna i rebrima steznika, osjetio je kako drhti. - Oprosti mi, molim te.
- Robine, ustani... nisam željela...
- Ne, ne, pusti mene da govorim. - Premda mu je glava bila pognuta, govorio je tako vatreno da je svaka riječ bila jasna i zvonka. - Poznajem te odmalena, Elizabeta. Rođena si kao kraljevna, a onda te otac kojemu je bilo samo do sinova odbacio kao kopile.Protjerana si s dvora u život u zabiti i siromaštvu. Patila si lišena njegove skrbi. Ali ja sam u toj učionici u koju me otac poslao pronašao dragulj. Blistav um, divnu dušu, ljupko lice blijedo poput jarkširske ruže. Već sam te onda zavolio. Bili smo brat i sestra, prijatelji, školski kolege. Smijali smo se, plakali, pomagali jedno drugome prebroditi teška razdoblja, nismo li?
Dudley nije podigao glavu da čuje odgovor,ali je znao da su njegove riječi primljene. Spomen na minule dane i djetinjstvo zaustavio je njezino drhtanje, umirio joj i usporio disanje.
- Ta krhka, mila djevojčica preživjela je vladavinu i smrt malenog brata, vladavinu krvoločne sestre i njezin pad... da bi postala kraljica Elizabeta. Ta je djevojčica nestala, ali u mojem umu nije nestala partnerica u igri, sestra i prijateljica. One su još tu. Ali sada osjećam i neutaživu strast za tijelom žene. To stvara duboku i strahovitu sponu među nama. Istina, pred zakonom sam oženjen za Amy Dudley. Ali za tebe sam oženjen u svome srcu, duši i umu.
- Robine...
Elizabetin je glas sada bio mek, ali je on ušutka pogledom.
- Dopusti mi da kažem sljedeće. Posve sam tvoj... tvoj podanik, vazal, sluga pokorni. Prihvatiš li me za muža, ostat ćeš moja gospodarica, a ja ću živjeti u raju na zemlji. Odabereš li drugog supružnika radi sklapanja saveza, razumjet ću te i služiti ti. Odabereš li drugoga iz ljubavi... dio mene uvenut će i umrijeti. Ali čuj me, Veličanstvo. Kakvu god mi ulogu dodijelila, zauvijek ću te voljeti kao kad sam te prvi put ugledao, borit ću se i umrijeti, dati se raščetvoriti...
- Bože mili, Robine! - Elizabeta padne pred njim na koljena. - Ne želim da umreš za mene. Želim da živiš za mene...
 

Već je bio mrak kad su dokasali kroz dveri palače Whitehall i zaustavili usoptale konje na prednjem trijemu osvijetljenom bakljama. Stražari i sluge priskoče, ali obore oči dok je Dudley pomagao Elizabeti da sjaše. Bila je zagrnuta njegovim dugim plaštem koji on sad zaštitnički ovije oko nje. Znajući da ih njezini ljudi promatraju ispod spuštenih vjeđa, odjednom obuzeta potrebom za doličnošću, službeno pruži ruku svom kraljevskom konjušniku. Kleknuvši na jedno koljeno, on joj primi prste i poljubi ih.
- Vaše Veličanstvo, uvijek Vam na usluzi.
Dodirnuvši mu rame, ona se okrene, prohuja između stražara na golemim dverima i prođe dvorištem za turnire kraljevske galerije koja vodi u vladarske odaje. Premda je hodnik bio osvijetljen bakljama i sablastan, Elizabeta nije bila osamljena, jer su pogledi njezinih jorkših i tudorskih predaka pratili njezin ponosit prolazak. Oduvijek je bila svjesna težine svojeg podrijetla i ovlasti,koji katkad kao da joj zrače kroz kožu potkrepljujući njezino pravo na englesku krunu.
Prije negoli se popela stražnjim stubištem u svoje odaje,Elizabeta jednom rukom uze baklju sa zida da si osvijetli put, a drugom zadigne suknju iznad gležnja jer su neravne, kamene stube znale biti opasne čak i danju. Put je bio uzak i sumoran, a baklja je na zidove bacala neobične sjene. Istodobno ćuteći miris vlage i Robinove dodire, njemu je njegova rječitost napokon privrijedila nagradu, Elizabeta se odjednom u mislima vrati u neko drugo doba, prije nepunih pet godina, kada se kasno noću šuljala jednim drugim vlažnim, mračnim stubištem, ne stežući baklju već jednu jedinu svijeću, strepeći da je ne uhvate u opasnom i tajnom činu.



Bila je zatočenica u Londonskoj kuli, jer ju je polusestra Marija, postavši kraljicom, optužila za urotu protiv krune.Užasnuta i slaba, budući da je tek nedavno ustala iz bolesničke postelje, Elizabeta je duge dane uzništva provodila proučavajući i prevodeći omiljena grčka djela. No istinu rečeno, taj zadatak koji si je sama nametnula nije joj uspijevao odvratiti misli od okrutnoga straha da će umrijeti mlada. To je zdanje vidjelo previše smaknuća. Sedamnaest godina ranije, i njezina je majka umrla ondje, a nedavno je i peta žena njezina oca, Katarina Howard, ondje također izgubila život. Tek nekoliko mjeseci ranije, njezinoj rođakinji, šesnaestogodišnjoj Jane Grey, koja je kraljevala tek devet kratkih dana, odsjekli su glavu u dvorištu Kule i govorilo se, prisjeti se Elizabeta zadrhtavši, da joj je iz vrata isteklo više krvi nego što bi se očekivalo da kola tako sitnim tijelom.
Elizabeta se oprezno šuljala niz usko stubište kule Beauchamp, zaklanjajući plamen dlanom kako bi luč bila što manje uočljiva. Znala je da joj se loše piše ako je uhvate, a još gore stražaru meka srca koji se sažalio nad krhkom djevojčicom povjerenom mu na čuvanje. A možda je i nije doživljavao kao izdajnicu,cinično pomisli Elizabeta, već kao kćer dobrog kralja Harryja i buduću kraljicu koja će, kad zasjedne na englesko prijestolje, dugo pamtiti ljubaznost svojega nekadašnjeg tamničara. Kako bilo, u pravom trenutku okrenuo je glavu, pa je Elizabeta prvi put u više od dva mjeseca bila blaženo slobodna od pogleda čuvara.
Na pola stubišta se sledi začuvši žalostan, prigušen jauk,dalek i mukao. Na trenutak pomisli da joj se pričinilo, ne, ponada se da joj se pričinilo, jer to je bio stravičan glas čovjeka čiji je život tek razvučena agonija. Mnogi zatočenici nisu imali toliko sreće kao ona, već su bili zasužnjeni u mračnim i hladnim ćelijama bez prozora, u kojima je pljesniva slama jedini ležaj, okovani zglobovi bolni, a koža izranjavana i izbodena ugrizima nametnika.
- Blagi Bože - ponavljaše Elizabeta, pokušavajući se oglušiti na taj zvuk.
Baš kad je stigla na drugo odmorište, nečija ruka odjednom sune iz sjene i ščepa je za zapešće. Prestrašeno dahne i ugleda Roberta Dudleyja.
- Elizabeto, hvala Bogu!
Duboko odahnuvši, jer nije bilo riječi kojima bi mogla izraziti neizmjerno olakšanje ni golemu bujicu ljubavi koju je osjetila prema starom prijatelju, svom težinom klone na Robinove grudi, a njegove ruke obujme njezino drhtavo tijelo.Suze su joj tekle iz očiju i vlažile mu plašt. Čvrsto ju je držao i prigušeno, užurbano šaptao, jer su oboje znali da će njihovo ukradeno vrijeme ubrzo isteći.
- Skrbe li se dobro za te?
- Prilično dobro. - Šmrcne i napokon se sabere. - A za tebe? - Piljila je u njega pod treperavim svjetlom svijeće. - Kobi ne, tako si mršav.
Dodirne mu upali obraz.
- Hrana koju mi donose je pristojna, ali sam zadnjih nekoliko tjedana bolovao od dizenterije.
Premda to nije izgovorio, Elizabeta nasluti da mu je zdravlje narušilo nedavno pogubljenje njegova oca i starijeg brata.
- Tako mi je žao zbog tvojega oca i Johna. Kako su ostali?
- Braća su dobro. Zatvor nije tako strašan kad čamiš u društvu obitelji. Ali mene drže u samici na katu pod njihovim ćelijama.
Dudleyjevi su bili zatočeni zbog sudjelovanja u očevu koristoljubivom i zlosretnom planu da postavi ledi Jane Grey na prijestolje kako bi njegov sin Guildford, Janein muž, bio okrunjen za kralja.
- Možda je Mariju razgnjevilo to što si jedino ti od svoje braće, ondje na tržnici u King's Lynnu, priznao Jane kraljicom pa te zato bacila u samicu - razmišljala je Elizabeta naglas.
- Nije važno - reče Dudley, pustivši Elizabetu iz naručja i držeći je za ramena pruženim rukama. - Reci mi kako si ti. Nema nepravednije zasužnjenog uznika negoli si ti.
To je bila istina. Ona je bila zatočena zbog pobune mladog Thomasa Wyatta, koja je uslijedila odmah za Dudleyjevim ustankom, protiv Marijinih zaruka za tuđinca, španjolskog kraljevića Filipa.
- Ali zar nije razumljivo da Marija vjeruje u moju upletenost, Robine? Cilj urote bio je svrgavanje Marije da bi se okrunilo mene.
- Zar odbija slušati glas razuma svoje razumne sestre?
- Pisala sam joj i preklinjala je da me primi, ali nisam dobila odgovora i poziva. Onaj prokleti Španjolac de Quandra oduvijek me mrzio. On joj truje um protiv mene. Ali nikada neće pronaći pošten dokaz o mojoj upletenosti u naum sirotog Wyatta.
- Kome treba pošten dokaz? Vjerojatnije je da ćemo stradati zbog jedne jedine neprijateljeve laži nego zbog ijedne istinite optužbe.
Onaj jeziv, mukao jauk ponovo odjekne iz utrobe kamenog zatvora, odzvanjajući mračnim stubištem kao da dvoje mladih zatočenika podsjeća na njihovu sudbinu. Kad su štakori protrčali pokraj njihovih stopala, oboje se streslo od ledena gađenja.
Elizabetu odjednom obuze nerazuman strah.
- Da utrnemo plamen? Ako nas uhvate da se ovako sastajemo, dani su nam odbrojeni.
Dudley joj uputi prodoran, očajan pogled, pa utrne svijeću. Našli su se u tami nalik na zavjesu od crnog baršuna koja, začudo, nije prigušivala zvukove već ih izoštravala. Sad im se činilo da bi ih čak i vlastito disanje moglo razotkriti, pa su se ponovo primaknuli jedno drugome.
Elizabeta odjednom postane pojačano svjesna blizine Robinova tijela, topline njegova daha na obrazu, ruke ovijene oko svoga struka. Na to je preplavi grizodušje.
- Kako je Amy?
Učini joj se da je Robinov stisak na njezinu struku na kratko popustio, kao da je pitanje o njegovoj mladoj ženi i u njemu pobudilo krivnju. Ali odgovori joj staloženim glasom.
- Prije dva tjedna njoj i ženama moje braće dopustili su da nas posjete. Strahuje za moj život i... - zastane kao da je zaustio misao koju ne želi dovršiti - jako joj nedostajem.
Elizabeta je ponovo bila sretna što je potpuni mrak jer ovako prijatelj nije mogao vidjeti čuvstva koja su joj se jasno čitala na licu. »Ljubomorna!« pomisli u nevjerici. »Ljubomorna sam na Amy Dudley!«
- Elizabeta - začuje Robinov šapat. - Elizabeta, osjećam se kao izdajnik dok ti ovo govorim, ali osim olakšanja što vidim poznato lice i zahvalnosti na darovima i hrani koju je Amy donijela, njezin dolazak nije me dirnuo. Nisam se sebi usudio priznati da sam je se rijetko sjetio i zaželio, a jedva sam se prisilio... na vođenje ljubavi.
Elizabeta nije odmah našla odgovora na Dudleyjevo neočekivano priznanje, jer ju je njegova žalosna zbunjenost ispunila olakšanjem i neobičnom radošću. Sjetila se kako je prije samo tri mjeseca nazočila Robinovu i Amyjinu proljetnom piru. Kako li su si samo iskazivali nježnost i kako li se samo skladno doimali. Tada se Elizabeta iskreno radovala zbog svog prijatelja iz djetinjstva, premda se sad sjetila kratke ali oštre boli koja ju je žacnula kad je vidjela Robina kako ljubi svoju ljupku mladenku.
- Možda je nedostatak žudnje plod nezdravog djelovanja zatočeništva na tvoj duh i tijelo - napomene Elizabeta, hineći da u to vjeruje.
- Zašto onda - upita Robin jače stegnuvši Elizabetin struk - neprestano sanjam o tebi, vidim tvoje lice u mislima i čeznem samo za tvojim glasom koji mi blaži dušu?
Dok je govorio, Elizabeta primijeti da je posve prestala disati, bojeći se da bi tiho strujanje njezina daha moglo nadglasati koju Robinovu riječ. Podigla je lice prema njegovom i usprkos tami s lakoćom pronašla njegove usne, kao i on njezine. Ostali su tako zagrljeni, zaboravivši svu bol, strah i krivnju, dok s prvim zrakama praskozorja do njih nije dopro panični šapat njezina tamničara.


Sada je, u svojoj palači u Whitehallu, Elizabeta stigla u mračan labirint privatnih odaja i hodnika, gdje su po dva naoružana kraljevska gardista stražarila na vratima njezine Velike dvorane, Sobe za privatna primanja i Privatne odaje. Prohujavši poput vihora kroz vrata svoje ložnice, rastjerala je dvorske dame kao suho lišće.
- Idite sad, sve.
I dalje je čvrsto stezala plašt oko sebe, nadajući se da je osornim nastupom prikrila treperenje srca i drhtanje nogu. Dvoranke su se redom naklonile i izašle, u miomirisnom kovitlacu šuštavih suknji i podsuknji.
Tada zavlada mir, ali Elizabeta nije bila sama. Blizu vatri još je ukipljeno stajala Katherine Ashley, ruku prekriženih pod grudima, smrknuta lica izbrazdanog brigama.
Elizabeta je bila kraljica, ali se nije usuđivala naložiti svojoj domaćici Ashley da je ostavi. Stoga se primakne vatri nastojeći opustiti napeti smiješak i okrene leđa Kat. Starija žena pruži ruku, skine Dudleyjev vuneni plašt s Elizabetinih ramena i prebaci ga preko ruke. Dogodilo se ono čega se najviše bojala. Mlada kraljevna, za koju se skrbila od najranijeg djetinjstva, pretvorila se u prkosnu kraljicu. U onom blistavom trenutku, dok je deset tisuća svijeća osvjetljavalo Westminstersku opatiju, kada je teška, engleska kruna prvi put položena na glavu tog ljubljenog djeteta,sve što su Kat i Elizabeta dijelile nepovratno se promijenilo. Pa ipak, pomisli zagledana u oči Njezina Kraljevskog Veličanstva, ništa se nije promijenilo. Ama baš ništa. Pruži ruku i počne joj raskapčati baršunasti kaputić.
Elizabetino se ukočeno držanje opusti, a udovi joj omlitave pred Katinim poznatim uslužnostima. Znala je da njezina dvoranka njuši Dudleyjev miris koji joj je obavijao odjeću i tijelo. Znala je da Kat sada nastoji pronaći prave riječi kojima bi izrazila zabrinutost i ljutnju, a da pritom ne naruši nova pravila ponašanja među njima. Dok je Elizabeta bila djevojčica, protjerana s dvora i s malo izgleda da se ikad uspne na prijestolje, Kat joj je, iz ljubavi, nametnula čvrstu stegu. Njezini zaštitnički nagoni bili su žestoki i odani kao u mačke. Oduvijek je otvoreno govorila, čak i strogo, ako je bilo potrebe.Djevojci koju je odbacila vlastita obitelj, Kat Ashley i njezin muž William bili su jedina sigurna luka u burnom, mladom životu.
- Hoćete li se okupati? - suzdržano upita Kat.
- Večeras ne - odgovori Elizabeta. Željela je zadržati posljednje tragove Robina Dudleyja na sebi što je duže moguće. Kat je brižno slagala kraljičinu odjeću, pomažući joj da svuče svaki komad redom. Elizabeta, sada odjevena samo u donje rublje od francuske čipke, zadrhta i primakne se vatri.
- Smijem li nešto reći? - upita Kat hladnim glasom.
- Kad sam te mogla spriječiti u tome, Kat?
Starija žena pruži joj žuti, satenski, kućni ogrtač. Elizabeta uvuče ruke u široke rukave i obavije meku, krznenu podstavu oko sebe. Odjednom je obuzme slabost. Klone u stolicu visokog naslona i podigne pogled prema Kat koja je zurila u svoje ruke.
- Gospodarice - započne - vi ste mi kao oko u glavi i ljubim vas kao da ste moja krv. Zato kažem da morate zaustaviti strašna govorkanja. Govori se da vi i Robert Dudley živite kao u braku. A večeras... - Svrne oči ne mogavši izdržati Elizabetin zažaren pogled - večeras i ja znam da je tako. Tog muškarca poznajem otkako se kao dječak igrao u vašim odajama i poznajem mu obitelj. Cijela je pogubljena zbog veleizdaje.
- Robin Dudley je odan ovoj vladarici!
- Njemu je častohleplje u krvi. Ne mogu tvrditi da vas ne voli, Elizabeta, ali kao i svi ostali, san o moći voli više. Ne vjerujem mu. Ta oženjen je!
Elizabeta svrne pogled. Tog je poslijepodneva nakratko uspjela zaboraviti istinu, a možda je čak ponesena novootkrivenom snagom povjerovala da istina nije važna. Ali samo tri mjeseca nakon njezine krunidbe već su o njoj i Robinu kolale sablažnjive glasine. No, trudnoće se nije bojala jer nije krvarila u skladu s mjesečevim kruženjem kao druge žene. A i vladarka je. Može što hoće.
- Zar ne vidite očito? - reče Kat. - Zar ste tako zaslijepljeni požudom da ne razumijete kamo vas to vodi? Gubite poštovanje, Elizabeta, svojih savjetnika, svojeg dvora i svojih podanika. Uskrate li vam privrženost, savezi će propasti. Znate jednako dobro kao ja da postoje i drugi pretendenti na prijestolje, a izgubi li vaše pravo na uvjerljivosti, ne sumnjajte da će biti prolijevanja krvi. Nevine krvi, i vi ćete biti za to odgovorni. Da sam znala da će do ovoga doći, Vaše Veličanstvo, bila bih vas ugušila u kolijevci!
Elizabeta zadrhti pred žestinom Katine strašne kletve. Ali starija žena nije završila. Kleknula je i uzela kraljičine ruke u svoje.
- Udajte se, Elizabeta. Preklinjem vas, vežite se uz vrijednog prosca dostojnog vašeg položaja... bio tuđinac ili Englez, svejedno. Udajte se. Donesite na svijet tudorskog nasljednika jer će u protivnom zavladati kaos!
Elizabeta pogladi pjegavu kožu ruke Kat Ashley.
- Znam, Kat, da je ovo izraz dobra srca i istinske odanosti. Ali poslušaj me. U ovom svom životu doživjela sam mnogo žalosti i kušnji. A tako malo radosti. Zaslužila sam to malo sreće koju mi ovaj dragi čovjek pruža.
Kat zausti da se usprotivi, ali je Elizabeta ušutka položivši joj prst na usne.
- Ne govori više. Ja sam kraljica i postupit ću kako mi drago. Ako sam doista pronašla zadovoljstvo u tako nečasnom životu, ne postoji nitko u ovoj zemlji, ni na cijelome svijetu, tko mi to može zabraniti.
Kat se osovi na noge i spusti pogled na samovoljnu ženu koja ju je uporno zbunjivala i zaprepašćivala. Učinila je sve u svojoj moći, ali na Elizabetu nije uspjela utjecati.
Ta tajanstvena djevojka, lica punog čiste, prolazne nevinosti, obrubljenog svijetlo crvenom kosom, otjerat će je u grob.
- Gospođo.
Kraljica bane u svoju odaju za privatna primanja poput strijele, probadajući sve savjetnike redom prodornim pogledom. Nijedan od njih nije razumio tu strašnu i zavodljivu vladarku, osim Williama Cecila koji ju je poznavao nekoliko godina prije uspona na prijestolje.
- Vijesti s kontinenta su dobre, Vaše Veličanstvo – progovori Cecil otvarajući jutarnje vijećanje. - Francuzi su se odlučili nagoditi s nama u vezi Calaisa.
- Sjajno. Znači li to da nam vraćaju našu luku koju je izgubila moja cijenjena sestra Marija i koja je oduvijek bila naša? - upita Elizabeta.
- Ne baš, Veličanstvo.
- Što onda predlažu?
- Zadržat će Calais još najmanje osam godina - objasni njezin glavni savjetnik za obranu, lord Clinton.
- Osam - ponovi kraljica. - Krasnog li okruglog broja.Okrenemo li ga vodoravno, postaje simbol beskonačnosti. Možda bi zapravo toliko dugo željeli zadržati Calais.
- Odluče li po isteku osam godina zadržati grad, platit će nam petsto tisuća kruna.
- Dojmljiva svotica - reče Elizabeta. - Samo što nama sada treba novac u našoj siromašnoj riznici.
- Veličanstvo, i dalje postoji mogućnost da nam Calais jednom bude vraćen - dometne lord North.
- Što je još važnije - ubaci se lord Clinton - više nam ne prijeti prodor francuskih snaga preko Škotske. A vaša mlada škotska rođakinja, kraljica Marija, za sada je povukla zahtjev za vašom krunom. A to je sjajna novost.
- Doista - odvrati Elizabeta smiješeći se stisnutih usana. —Kraljevstvo napreduje više u jednoj godini mira nego u deset godina rata. Tako bar kaže moj lord Cecil.
Savjetnici se opuste osmjehujući se jedni drugima.
- Dakle, postigli smo mir - reče kraljica. - Ali u međuvremenu smo, prema vašem savjetu, nepotrebno ispraznili riznicu pripremama za rat.
- Nije baš tako, Vaše Veličanstvo - otpovrne njezin stric lord Howard, najveći vojnik među savjetnicima. - Utvrđivanje dvoraca na sjevernoj granici i streljivo iz Flandrije bili su, usprkos tome, dobro ulaganje. Bit ćemo pripravni za nepredviđene napade u budućnosti.
- Si vis pacem, para bellum - ubaci se lord North.
- Želite li mir, pripremajte se za rat - ponovi Elizabeta.
- Upravo tako, Vaše Veličanstvo.
Ponovo se obrati lordu Howardu.
- Meni se, međutim, čini da moj stric nema vjere u primirje koje je sam sklopio.
- Nemam vjere da će tako fanatični katolici kao što su Marija Škotska i njezina francuska svekrva na dugo odustati od nakane da svladaju protestantsku Englesku i zbace njezinu krivovjernu kraljicu. Ali za sada sam zadovoljan sporazumom kao, nadam se, i vi, Veličanstvo.
Elizabeta promotri lica članova krunskog vijeća i shvati da im je prijeko potrebno njezino odobravanje. Znala je da im je teška,hirovita, nepredvidljiva, nepodnošljivo svojeglava.Uživala je u metežu i zabavljala se gledajući kako padaju u stupice koje im je postavila služeći se njihovim nedostatcima i slabostima te raspirujući međusobne zavade.
- Da, veoma sam zadovoljna, gospodo - reče i nagradi ih svojim najtoplijim osmjehom. - Čak i ako smo tek privremeno pošteđeni pogubnih troškova ratovanja, moramo biti zahvalni. - Obrati se Cecilu. Jedino je u njega imala potpuno povjerenje. Bio je otvoren, dok je ona bila neiskrena. Bio je bistre glave i smirene ćudi dok je ona bila mušičava i sklona teatralnim ispadima samo da joj brže prođe poslijepodne. - Vi ćete me izvijestiti o pojedinostima pregovora na privatnom vijeću, Williame.
- Kako god Vaše Veličanstvo želi - pjevnim glasom potvrdi Cecil i nakloni se. Nije ga prestajala čuditi ta žena koja je odjednom postala kraljica, ta krhka, nestvarno blijeda djevojka koja je preko noći zastrašujuće samouvjereno preuzela vlast nad svojim narodom. U takvim bi trenutcima Cecil sa sigurnošću znao da su krajnje smiješne stare glasine , one koje su kolale u vrijeme suđenja njezinoj majci Ani Boleyn zbog preljuba i veleizdaje, prema kojima ona uopće nije bila Henrikovo dijete. Svaka je budala mogla u toj djevojci prepoznati oca, ne samo u mekoj, riđoj kosi, orlovskom nosu i sunčanom osmijehu nego i u urođenom kraljevskom držanju, neprijepornom autoritetu i čistoj, životinjskoj privlačnosti. Ironično pomisli kako Elizabeta, poput svoga oca, ima rijetku odliku, da se muškarci i žene vežu za nju strastvenom ljubavlju i nepokolebljivom odanošću, unatoč njezinu neiskustvu i povremenim zlobnim uvredama.
Elizabeta, koja je do tada neprekidno koračala, koliko zbog preobilne živčane energije toliko i da odagna jutarnju studen koja je vladala u prostoriji, spusti se u stolicu visokog naslona presvučenu grimizom i počne bubnjati prstima po naslonima za ruke izrezbarena u obliku lavljih šapa.
- Možemo li dalje?
- Došlo je vrijeme, Veličanstvo, da prijedlozi zakona o uniformnosti i zakona o vrhovništvu budu poslani u parlament i stupe na snagu.
- Poput vašeg oca, bit ćete poglavar Engleske crkve - objavi kraljevski rizničar, markiz od Windsora, starac umilna lica čija glava kao da je pogibeljno balansirala na naborima uštirkanog, gustog ovratnika.
- Draži mi je naslov »vladarica«, »vrhovna vladarica« - reče Elizabeta. - A Molitvenik mojeg pokojnog brata Eduarda? Hoće li ponovo biti uveden?
- Odmah, Vaše Veličanstvo - odgovori Cecil. - A bogoslužje će se služiti na engleskom jeziku.
- Hvaljen budi Gospodin - reče kraljica.
- Predlažemo i da nazočnost katoličkoj misi bude zločin kažnjiv zatvorom - nastavi Cecil. - Ponovljen tri puta, doživotnim zatvorom.
- Nije li to pretjerano stroga, gospodo moja, i previše nalik na rimske progone? Na kontinentu je imenovan novi dominikanski inkvizitor, a Židove opet prisiljavaju da nose žute kvadrate na leđima. Ne želim da se priča kako je naša reformacija okrutna.
- Mnogo je manje strogo od spaljivanja protestantskih krivovjernika koje je vaša sestra provodila za svoje vladavine - odgovori lord Clinton.
Elizabeta primijeti da se lord Arundel, jedini preostali katolik u njezinu krunskom vijeću, lecnuo na spomen Marijina besramnog i krvoločnog progona pripadnika Nove vjere. Mnogi dobri muškarci, žene i djeca umrli su stravičnom smrću u buktinji, a među njima i dobar prijatelj njezine majke, nadbiskup Cranmer.
- Svjedočila sam protestantskom fanatizmu svojega brata, koji mi je jednako odvratan kao sestrin katolicizam. Kraljevstvu je potrebno iscjeljenje i jedinstvo, a srednji put u pogledu religije osigurat će nam oboje. Premda neću trpjeti svece, prodaju oprosta i čuda, nastojat ću postići društveni sklad, ne zaboravljajući da je vjera svakog čovjeka posve osobna stvar. Ne kanim otvarati prozore u ljudske duše.
- Vaše Veličanstvo. Još nešto moramo raspraviti - započne Cecil, oprezno poput čovjeka koji ulazi u prostoriju punu udarenih veprova.
Elizabeta, znajući vrlo dobro koja je tema te digresije,prikrije osmijeh zakrivši usne dlanom.
- A što bi to bilo, moj lorde Cecile?
- Vaša udaja, Veličanstvo. To je od najveće važnosti. Savez s drugom zemljom...
- Ne govorite mi o savezima! - Elizabeta skoči sa stolice u kovitlacu brokata i valova teškog miomirisa od kojeg se vjećnicima zavrtjelo u glavi. - Kad sam zauzela prijestolje, pozdravljena sam kao kraljica čijim žilama ne teče miješana španjolska ili kakva druga tuđinska krv, već čista engleska i stoga najprirodnija. Od mene želite dijete koje će biti moje krvi, zar ne? Prestolonasljednika. Zar ne mislite da bi moji podanici željeli pravog, engleskog kraljevića?
- Ali, Vaše Veličanstvo...
- Bolje bi mi bilo da se udam za vas! - Naglo se okrene lordu Stewardu. - Doista, lord Arundel valjda želi da povjerujem kako je on najbolji ženik u cijeloj Engleskoj. - Ponovo se okrene i nađe oči u oči sa starim markizom od Windsora, koji je služio i njezinu ocu, i bratu. Bio je poguren i onemoćao, ali kad mu je kraljica prošla bjelokosnim prstima kroz sijedu bradu, nasmiješio se poput zaljubljenog mladića. —Da je moj rizničar malo mlađi, možda bih odlučila upravo njega uzeti za muža!
- Oprostite mi, Veličanstvo, ali šalite se o veoma ozbiljnoj temi - reče njezin čelni savjetnik.
- A da vas ne poznajem tako dobro, lorde Cecile, pomislila bih da ste se priklonili raširenom uvjerenju da je ljepota dar prirode ženi kako bi joj nadoknadila nedostatak pameti...
- Vaše Veličanstvo... - preklinjao je.
- ... ili pisanju one nadmene budale Johna Knoxa koji smatra kako je zamisao da žena vlada muškarcem jednako razumna kao da slijepac vodi zdrava čovjeka.
Elizabeta se više nije smiješila, već joj se srdito rumenilo razlilo blijedim obrazima.
- Već sam vam rekla i ponovit ću. U toj ću stvari postupiti kako mi Bog zapovjedi. Uz to... - reče obuzdavši vješto samu sebe kao neposlušna konja - već sam udana.
Njezini se vijećnici slede. Nijedan i ne dahne. Zar se dogodilo ono najgore? Zar se kraljica krišom udala za Dudleyja?
Elizabeta podigne desnicu pokazujući vijećnicima težak, krunidbeni prsten od zlata i rubina.
- Moj suprug je englesko kraljevstvo! Ugodan dan, gospodo.

 

Nikada u životu nije vidjela nekog tako starog. Kad je Kat Ashley uvela pogurenu i šepavu staricu u Sobu za primanja, Elizabeta se nije mogla suzdržati od zurenja. Kosa pod kapom bila je tanka i tamnosiva, a lice nevjerojatno naborano, poput jabuke ostavljene na suncu da se suši. Staričina oprava bila je pohabana, izblijedjela i odavno zastarjela, a bila je i preširoka za njezino koštunjavo tijelo. No Elizabeta unatoč tome ni na trenutak nije posumnjala da je to žena visokoga roda. Dubok i pravilan naklon usprkos bolnim zglobovima samo je potvrdio da je plemenita i školovana.
Pobudila je Elizabetinu znatiželju pa je odustala od protokola i, prije negoli se žena imala vremena uspraviti, rekla:
- Govorite. Recite zašto ste ovdje.
Žena je sada stajala uspravno, ali je zbog velike, staračke grbe morala zabaciti sijedu glavu pod velikim kutom da bi uzvratila kraljičin čelični pogled.
- Moramo razgovarati nasamo, Vaše Veličanstvo.
Kat se ljutne na taj nečuveni zahtjev i pogledom zamoli kraljicu da joj dopusti izbaciti tu ženu. No premda je pretjerano uznosito držanje stare dame naizgled bilo u srazu s njezinom otrcanom pojavom, Elizabeta osjeti da je riječ o neobično značajnoj prilici. Stoga otpusti Kat, koja na to crvena od bijesa izjuri iz odaje.
- Imam nešto što je pripadalo vašoj majci - reče starica.
- Recite mi svoje ime, starice, dosta tajanstvenosti. Možda me zanima što nosite, ali strpljenja nemam.
Žena se smjelo zagleda u Elizabetine oči.
—Ja sam ledi Matilda Sommerville, Vaše Veličanstvo. A strpljenje možda dobijete u poznim godinama, kad i škripave zglobove.
Dok je kraljica zurila u staricu ne znajući ni sama zabavlja li je ili ljuti, ona posegne duboko pod nabore suknje i izvadi pohaban, stari svezak, ali onda zastane.
- Da vidim tu knjigu - osorno će Elizabeta.
- Nije to knjiga, Vaše Veličanstvo.
- Hajde, molim vas, pa vidim vlastitim očima da jest.
Kao da točno zna gdje su granice drskosti koju si može dopustiti, ledi Sommerville došepa naprijed i grbavim prstima svijenima pod neprirodnim kutovima pruži svezak u uvezu od tamnocrvene kože. Prišavši kraljici najviše što se usudila, šapne:
- To je dnevnik. Dnevnik vaše majke, Anne Boleyn.
Istoga trenutka Elizabeta se naježi cijelim tijelom, a srce joj se nadme. Njezina majka! Majke se gotovo uopće nije sjećala i dvadeset godina nije joj čak ni izgovorila ime na glas.
Kako bi se sabrala, odgovori tek nakon stanke:
- Dnevnik? A odakle, ako smijem pitati, ledi Sommerville kra|)ičin dnevnik?
Ženine vodenaste oči posve se zamute, kao da je napustila ovo mjesto i vrijeme.
- Imala sam veliku čast služiti vašoj majci prije njezine smrti - reče s odmjerenim ponosom.
Premda je logika tražila da se ženina priča prihvati sa zrnom soli i predmet u njezinoj ruci pomno ispita, Elizabeta posegne za sveskom neobično otvorena srca. Koža pod njezinim prstima bila je gruba, a u nosnice joj se uvuče blagi miris pergamenta i papira.
Starica je motrila kraljicu smirenim i uvjerenim pogledom. Mlada vladarica sigurno zna da govori istinu. Neće biti kažnjena.
- Sjednite - reče Elizabeta, više kao poziv nego kao naredbu. - Pričajte mi o mojoj majci.
Ledi Sommerville zahvalno se spusti u stolicu i položi noge pod širokom suknjom u najmanje bolan položaj.
- Moj ujak, lord Kingston, bio je zapovjednik Londonske kule za vladavine vašega oca. Moj rođak bio je velik ratnik koji se hrabro borio u bitci kod Floddena, gdje je teško ranjen. Često je govorio kako žali što nije ondje slavno poginuo, jer je otada bio bogalj i ogorčen čovjek. Dobri kralj Harry nagradio je mojega ujaka položajem čuvara londonske utvrde i, premda je to bila velika čast, on tim mjestom nije bio zadovoljan. Sivi zidovi ispunjali su ga tjeskobom, sirote kosti boljele ga od hladne, riječne magle, a velika kraljevska oružarnica budila u njemu čežnju za bitkom na otvorenom polju, kreševom sječiva.
Glas ledi Sommerville postajao je sve snažniji i pouzdaniji kako se zagrijavala uspomenama, ponovo proživljavajući svoje djevojaštvo.
- Kingston je bio na dužnosti kad je vaša majka, već u petom mjesecu trudnoće s vama, uoči svoje krunidbe došla proboraviti tri sretna dana u Kuli. Služio joj je nevoljko, jer je kao toliki Englezi bio odani pristaša prve žene vašega oca, Katarine, premda je bila tuđinka. Ali držeći do sigurnosti svoje obitelji, ako ne i do vlastita žgoljavog vrata, poklonio se novoj kraljici i činio joj boravak što udobnijim. Tri kratke godine poslije vratila se onamo osramoćena i optužena za izdaju i vračanje. Pamtio je kako je stigla na teglenici, lica sivog i vlažnog poput neba. Posrnula je hodajući kroz riječne dveri u dvorište Kule, pa ju je uhvatio za ruku. Nasmiješila mu se, rekao je, zahvalna i na najmanjoj ljubaznosti, jer je dugo nije bila doživjela budući da više nije imala prijatelja, već samo neprijatelja.
Elizabeta primijeti da joj ruke drhte pa čvrsto stegne dnevnik da ih smiri. Jer ona je bila dio te zlosretne pripovijesti. Nije samo dijelila sjećanje na Kulu, taj sumorni pakao u kojem je i sama bila mjesecima zatočena kad je njezina sestra Marija kao kraljica posumnjala da snuje njezino svrgnuće. Ne, nije bila riječ samo o tome. Ova starica iznijela je na svjetlo dana mračne dubine Elizabetinih početaka i svršetka njezine majke, koji su bili neraskidivo isprepleteni poput niti zamršene tapiserije. Do sada si nije dopustila da previše razmišlja o Anneinu životu ni njezinoj smrti.
Anna je polagala velike nade u njezino rođenje, u rođenje dječaka, nasljednika kojeg Katarina nije uspjela podariti Henriku. A znala je da je njezin spol skrivio Anneinu smrt. Da je bila rođena kao dječak, njezina bi majka dan danas bila živa i kraljevala.
- Nastavite, ledi Sommerville. Rekli ste da ste služili mojoj majci prije smrti.
- Moj je ujak trebao žene koje bi služile kraljici za njezina strašnog tamnovanja, a malo koja je to bila voljna. Vaša je majka bila strašno ozloglašena, Vaše Veličanstvo.
Starica spusti oči, postiđena što Elizabeti mora priopćiti tu činjenicu.
- Bila je, itekako. Zvali su je 'Nan Bullen, kraljeva priležnica'.
Elizabetina usta zadrhte od bujice sućuti koja je preplavi.I ona je, poput majke, bila predmet mržnje i ljubomore, odbacivana i vrijeđana, premda je bila kraljevna. Prije nekoliko godina, dok joj nije priznato mjesto u prestolonasljednom nizu, bila je tek Henrikovo kopile. Elizabetu zaboli u grudima. Grlo joj je bilo suho i zgrčeno.
- Voljela sam vašu majku - neočekivano će ledi Sommerville- od prvog trenutka kad sam ugledala tu osamljenu dušu.
Elizabeta promotri staričino izborano lice tražeći naznaku osjećaja koji bi potvrdio njezine riječi. Ali vidjela je samo smežurane usne kako se kreću prenoseći dragocjenu tajnu, jedna plemkinja drugoj.
- Bila je krhka rasta, struka poput pruta, a vrata duga kao u labuda... - nastavi ledi Sommerville. - I bila je otmjena,tako otmjena ako si zanemario nezdravu put i oči gotovo prevelike za svoje duplje. Glas joj je bio ljubak, iskričav i vedar, usprkos strašnim okolnostima. A kako li je samo bila duhovita! Vaša me majka znala nasmijati, nema što. Zajedno smo se smijale, samo ona i ja, jer nitko drugi nije želio s nama podijeliti smijeh. Ostale čuvarice zurile su i šaputale, a moj se ujak jako naljutio na mene. Ali ja sam mu odgovorila, smjelo poput muškarca: »Ona je svejedno kraljica do smrti. Ona mi zapovijeda, a ne vi.« Starica zastane i nasmiješi se u bradu, možda se prisjećajući tog trenutka hrabra otpora, a onda nastavi:
- Svake večeri u tim tjednima koje je provela ondje, dopuštala mi je da joj četkam dugu, tamnu kosu. Bila je gusta poput svile i crna poput gavranova krila. U tim bi trenutcima vaša majka plakala. Bile su to bijesne i ogorčene suze. A bilo je i onih ranjivih i uplašenih. Jednom je rekla: »Henrik mi je volio četkati kosu.« To je bilo sve. »Henrik mi je volio četkati kosu.« Jedini drugi put kad sam je vidjela u suzama bilo je kad su joj pogubili brata... dok je s kruništa Kule gledala kako mu odrubljuju glavu. Nisu je toliko pogodila smaknuća onih drugih, onih muškaraca optuženih za bludničenje s njome. Ali brata Georgea doista je voljela. - Ledi Sommerville pogleda kraljicu u oči. - To je bio vaš ujak.
- Da, moj ujak. - Elizabeta se pokuša vratiti u prošlost.
Sjeća li se Georgea Boleyna? Sudeći prema portretima bio je naočit, a prema pričama šarmantan. Ne, nije se sjećala ni njega, ni djeda Thomasa, koji je trampio kći za položaj i napustio je kad mu je zasmetala. Čak su joj i od majke Anne u sjećanju ostali tek nejasni prizori, blagi miris začina, pjevni smijeh. Ali u svakom joj je lice bilo obasjano jarkim svjetlom koje je izbrisalo gotovo sve pojedinosti.
Među Elizabetinim je djetinjim uspomenama rupčić od finog sukna izvežen majčinim inicijalom A i očevim H, isprepletenima kao u ljubavnom zagrljaju. Poslije, kad je Ana odbačena i zaboravljena, zamijenjena Jane Seymour, sva posteljina, rezbarije, slike i veženi ukrasi s tim podsjetnikom na Anne,bili su uništeni ili bačeni, zamijenjeni inicijalom J nove kraljice isprepletenim s Henrikovim H. Cijeloga svog samotnog i tužnog djetinjstva Elizabeta je čuvala taj rupčić, to protuzakonito blago, u kutijici s ono malo dragulja koje su joj dali i bezvrijednim tricama. Kad je odrasla, kutijicu je gurnula na dno drvene škrinje, a sjećanje na majku izblijedjelo je poput oslikane lepeze.
- Pričajte mi o dnevniku.
- O njemu nisam ništa znala do dana kada je vaša majka otišla u nesretnu smrt. Tog je dana bila uznemirena, jer su radnici bili pod prozorom njezine zatvorske ćelije pileći i zakucavajući stratište na kojem će umrijeti. Vaš je otac odbio njezinu posljednju molbu za pomilovanje pa više nije imala nade. Neko se vrijeme činilo da ju je sve dostojanstvo napustilo. Bila je nespretna, spoticala se o vlastite skute i kršila ruke. Grebla bi prstima lice i čupala kosu mrmljajući: »Neka mi se Bog smiluje. Neka mi se Bog smiluje.« Stezao mi se želudac i vrtjelo u glavi. Djelovala je bijedno, a ne kraljevski, kako sam znala da bi se željela pojaviti pred gledateljima na smaknuću. Stoga sam skupila snage i oprezno joj prišla pitajući bi li željela da joj očetkam kosu. Pogledala me i činilo se da se nešto u njoj staložilo. Postala je posve mirna i rekla: »Da, molim vas, ledi Sommerville, bila bih vam zahvalna.« Češljala sam je dugim, sporim potezima koje je voljela, blago joj zagladujući kosu dlanom kad bih prošla kroz nju četkom, a onda me upitala bi li je mogla podići i učvrstiti tako da joj ne zakriva vrat. —Zaplakala sam kad je to rekla, jer sam znala što joj je na umu. - Starica si nehotice dodirne šiju. - Uvezli su vještog francuskog krvnika, ali se svejedno bojala bola i nije željela ničim omesti čist udarac sječiva.
Elizabeta je primijetila da su joj oči vlažne, ali nije se pomaknula da skrije suze od te žene, koja je bila prijateljica njezine majke u životu i smrti.
- Kad joj je kosa bila začešljana, pomogla sam joj odjenuti meku, sivu opravu, a onda je otišla i vratila se s ovim sveskom. Tada je već bila posve smirena i nestalo joj je užasa iz očiju. »Uzmi ovo«, rekla je. »Unutra je moj život. Daj to mojoj kćeri Elizabeti. Daj joj to kad bude odrasla, kad bude kraljica. Trebat će joj.« Stidim se to priznati, Vaše Veličanstvo, ali tada sam mislila da kći koju je rodila toliko prezrena Henrikova žena nikada neće vladati Engleskom. Ali voljela sam vašu majku, koja je tada odlazila u smrt, pa sam odgovorila da će mi biti čast. A ovoliko godina poslije, doista mi je čast što vam mogu uručiti taj dnevnik.
Ledi Sommerville s mukom ustane sa stolice. Elizabeta pruži ruku da je pridrži i pogledi im se sretoše.
- Vaša je majka dostojanstveno umrla, Vaše Veličanstvo. Umrla je kao kraljica.
Ledi Sommerville duboko se nakloni, primi Elizabetinu bijelu ruku prepunu dragulja i poljubi joj prsten.
- Hvala vam, dobra gospo - šapne Elizabeta. - Možete biti ponosni što ste ispunili obećanje koje ste tako davno dali mojoj majci.
Starica se nasmiješi i zagleda u kraljičino blijedo lice.
- Imate očeve oči, Elizabeta, ali u njima sjaji majčin duh.
Ledi Sommerville se okrene i šepajući izađe, ne trudeći se zatvoriti za sobom vrata. Kat i nekoliko mlađih dvorskih dama čekale su pred vratima i sada užurbano navrle u prostoriju. Elizabeta, koja kao da je bila u slatkom snu iz kojeg nije željela da je prenu, podigne ruku i zamoli ih da izađu.
Kraljica, koja je dok je ledi Sommerville pripovijedala cijelo vrijeme stezala dnevnik u rukama, sada ga pomno prouči. Bio je star. Tamnocrvena koža izblijedjela je u ružičastu, a uvez je bio lomljiv. Obruba od zlatnih listića gotovo je nestalo, ali se jasno vidjelo da je to nekoć bio veoma lijep svezak. Kao da dodiruje leptirova krila, Elizabeta rastvori knjigu. Na prvoj stranici, ispisan otmjenim rukopisom, krupnim, crnim pismenima na požutjelom pergamentu, stajao je natpis:
Elizabeta okrene stranicu.

4. siječnja 1522.
Dragi dnevniče,
čudna li čuda, svezak praznih stranica. Nikada u životu ne vidjeh ništa tako neobično i divno kao dnevnik od pergamenta.Za razliku od knjige u kojoj mi autor nudi raskošnu gozbu svojih misli, riječi i djela, ovaj mi prazan svezak prkosi i ruga mi se, izazivljući me da ga ispunim. Ali čime?
Thomas Wyatt, koji mi je darovao ovaj dar, tvrdi da sam to u stanju, potkrepljujući svoje mišljenje činjenicom da sam stekla navadu pisanja na nekoliko jezika te da sam vješta sugovornica, puna duhovitih zgoda i zanimljivih pripovijesti s francuskoga dvora. To su nesumnjivo tek udvorni komplimenti, ali sadržavaju zrnce Istine. Doista, Wyatt me s darom u ruci toga dana zatekao u maloj, dnevnoj sobi namijenjenoj dvorskim damama kraljice Katarine, posve samu za pisaćim stolom s perom u ruci, nad gotovo dovršenim pismom majci,
Okrenuh se prema njemu i iskreno se nasmiješih. Jer Wyatt je velikan među ljudima. Pisac je, štoviše, najvrsniji pjesnik na Henrikovu engleskom dvoru, izuzetno naočit, veoma visok i krepak. Govori se da je ravan Henriku po svemu osim po kraljevskoj krvi, a tudorskom je kralju dobar i odan družbenik. Otkako sam hladno i neveselo dočekana po povratku s francuskog dvora, taj me gospodin odabrao među drugim dvorskim dama i obasuo me s više izraza naklonosti nego čak i moju lijepu sestru Mary. Smjelo mi laska u pjesmama, koje pobuđuju divljenje i jal. Ali čak me ni to nije pripremilo na ovako neobičan dar.
- Malo muškaraca, a još manje žena, izražava se riječima na taj način - rekao je. - Ali meni ne pada na pamet nitko čije bi misli i snovi, duhovitost i zgode dostojnije krasili ove stranice.
Reče da mu je dvorski život suviše pretijesan i predruštven za njegovanje privatnih misli, ali me ujedno podsjeti da smo svi uvijek sami, čak i u društvu. Zatim doda:
- Pronađete li načina da otvorite srce dnevniku, iskreno kao prijatelju, vaš će svezak, poput Petrarcinih djela sadržavati rasute djeliće vaše duše.
Bila sam duboko zaprepaštena. Thomas Wyatt, pametan čovjek, ponudio mi je, poput božćnog oraha utisnutog u meko meso slatke datulje, vrhunski izazov skriven u komplimentu.
Premda bijah svjesna da dvorske dame u životu imaju malo prilike za takav rad, znala sam da moram pisati, ali i dobro smisliti kako sakriti taj privatni čin. Izrezbarena škrinja koju sam donijela iz Francuske ima bravu i ključ, pa će u njoj moj dnevnik pronaći sigurno skrovište.
Stoj! Čujem kako sve bliži smijeh kraljice i njezinih dama odjekuje hodnikom. Vraćaju se s neke razonode, pa moram prekinuti i pridružiti im se. Do sljedeće prilike,
tvoja Anne
15, siječnja 1522.
Dragi dnevniče,
hineći glavobolju, ostadoh kod kuće dok su ostali otišli gledati kuškanje pasa na medvjeda u dvorskom dvorištu. Sjedim pred prozorom svoje izbe s perom u ruci razmišljajući o svojoj svakodnevici i otkrivam da je Vrijeme malo utjecalo na moje sumorno raspoloženje. Od povratka iz Francuske na Henrikov učmao, zaostali dvor, služim njegovoj bogobojaznoj kraljici, noseći njezine vunene rukave i prljavo rublje amo-tamo mračnim, uskim hodnicima sivih, vlažnih zidova, ohlađenih engleskim maglama koje dolaze s Temze, Hlade i moje srce, pa me nose valovi čeznuća.
Da oca nisu pozvali kući iz Francuske budući da je sva uglađena diplomacija propala, sada bih, kao u snovima, svake večeri plesala na Franjinu blistavom dvoru. Ondje je bilo blještavila, sjaja i ljepote, kao i razuzdane, nedopuštene ljubavi. Njihova vragolastog kralja (da budem poštena, priznat ću da se Henrik može mjeriti s njime stasom, dostojanstvom i muževnom ljepotom) odlikuje nešto o čemu naš Vladar nikada nije ni sanjao, niti tome težio - raspojasana, velebna ljubav prema nasladama, koju dopušta i svakom članu svoje otmjene svite.
U Francuskoj sam odrasla i školovana od malih nogu, kao bliska družbenica maloj, hromoj kraljevni Renee. Visoki,lučni prozori kraljevske palače propuštali su kristalno svjetlo pod kojim su sve boje blistale u punom sjaju. Na svakom je zidu nešto visjelo, u svakoj je niši nešto stajalo, svaki kat je bio urešen skupocjenostima , tapiserijama, slikama, kipovima i ukrasima od kovine koji su dražili i mazili osjetila. Veliki filozofi, pisci i znanstvenici sjatili su se onamo sa svih strana. Večerali smo u društvu velikog pjesnika Marota, divili se Da Vincijevoj Mona Lizi koju je taj fini talijanski gospodin donio da krasi kraljevu odaju. O, kako li mi se u misli usjeklo to, mjesto i vrijeme. Čuvam jednu uspomenu - trenutak u savršenom danu, u jednom beskrajno dalekom životu. Opisat tu je u cjelini da vidiš, Dnevniče, kakav je život još donedavno živjela gospa Anne Boleyn.
... Hitah sunčanim hodnikom palače na sastanak s Josette koja mi je kod krojačke obećala ispričati posebno slasnu glasinu.
Ali tada ugledah kralja Franju kako prilazi poput baklje u mrkloj noći, blistaviji u svojoj glasnoći i raskalašenosti od svojih nebrojenih dragulja. Muškarci na njegovu francuskom dvoru blistali su zrcaleći njegov sjaj, šepireći se samouvjereno, drsko i otmjeno, upijajući svaku njegovu riječ, laskajući svakoj njegovoj otmjenoj kretnji, udovoljavajući svakom njegovu hiru.
Bijahu sve bliže. Smjelo pogledah francuskog kralja u oči i nekoliko trenutaka izdržah njegov drzak pogled, a onda mu se duboko, zavodljivo naklonih. Uspravih se znajući da mi se svi njegovi dvorani dive, miluju me i svlače pogledima. Izmijenih nekoliko riječi s kraljem i njegovom svitom, izrazih divljenje njegovim najnovijim plijenom iz Italije, našalih se na račun jedne druge dvorske dame, primih pozdrave za svoga oca, veleposlanika,i poziv na kartanje. Nagnuh glavu u stranu, sijevnuh očima i zavodljivo se nasmiješih. Godine njegovane koketerije očito su djelovale jer sam im jasno čitala misli: »Ovo je Anne de Boullans, sestra Marie, zloglasne britanske kobile. Ova je mlada i još neokaljana. Utjelovljenje zgodnih mogućnosti i mogućeg zavođenja. Smiješit ću se što ljepše, držati se što drskije, izmamljivati dosjetkama što vedriji smijeh. Bit ću joj prvi ljubavnik i zavrijediti kraljevo duboko i strastveno divljenje, ako je on prvi ne odvede u krevet, dakako. Podijelit ću s Njegovim veličanstvom, jer mu to pričinja najveće zadovoljstvo, sve škakljive potankosti naše strastvene veze, sve do riječi izgovorenih u vatrenom zagrljaju.«
I tako, dobacivši dosjetljivu dvosmislicu otidoh hineći da se prepuštam pohotnim mislima, budeći im maštarije kojima sam ja slatko središte. Šećući prema svojoj tričavoj razonodi, nisu znali da sam još gospodarica svoga tijela i čvrsta u djevičanskoj odlučnosti. Djevičanstvo sam čuvala, jer su me dobro poučili o tim stvarima.
Vidjela sam svoju sestru i čula imena koja su joj nadijevali. Mary je bila prava ljepotica, ali je bila tupa i povodila se za svojim žudnjama i jednodnevnim počastima. Nije razmišljala dalje od večernjeg osvajanja.
Učila sam i od kraljice kojoj sam služila, Claude - nedotjerane i čedne. Sve su Claudene dame prezirale njezin način života i s užitkom prepričavale kraljeve izlete. Većini je ona bila beznačajna. Ali ne i meni. Jer vidjela sam da je ona kraljica. Nosila je krunu, držala je francuskog kralja među bedrima i iz krila istiskivala kraljeviće što nose njegovo ime. Gizdave i lukave dvorske dame u svilenim haljinama, blistave od dragulja, vatreno proganjane... nisu imale ništa. Ni ljubav, ni ime, ni trajnu slavu. Ja sam igrala njihovu igru. Smijala sam se i očijukala, glumila razvrat, pila iz kaleža iznutra ukrašenih rezbarijama bludnih prizora... i nisam se rumenila. Svoje mišljenje zadržavala sam za sebe. Bilo mi je tek petnaest.
Sunčani francuski hodnik ispuni se iskričavom glazbom i do mene dolebde teški miomirisi. Dodirnuh obojen mramor gologa boga na postolju. Zagledah se u njegovu kamenu muškost i zamislih meso. Bedro mu bješe hladno, ali moja ruka na njemu, naprotiv, usijana. Duboko udahnuh...
U dvorištu prosta dreka i zavijanje psa na samrti. Moje slatko snatrenje je prekinuto, na prozorskom staklu krhak led.
U Engleskoj sam. Ali srce me boli i osamljena žudim za onim zlatnim životom. Da sam barem u Francuskoj.
Tvoja,
Anne
2
Elizabeta je nepomično sjedila, zaprepaštena onime što je otkrila u dnevniku. Kako li joj je neobična i jedinstvena igra sudbine položila taj zapis u ruke, pružajući joj uvid u najintimnije majčine misli i svijet prije skoro četrdeset godina.
Elizabeta se osjećala kao da je odjednom pronašla ulaz u odavna zaključanu, tajnu odaju , grobnicu , u kojoj su skrivene tajne koliko strašne, toliko i čudesne, koliko opasne, toliko i važne. Pretražila je srce, ali u njemu nije pronašla i ništa što bi se moglo nazvati ljubavlju za tu sjenovitu osobu koja je šest godina bila ljubavnica njezina oca, a tri godine njegova žena i kraljica. Elizabeta je još u djetinjstvu podigla oko srca debele bedeme da ga zaštiti od sramotnog sjećanja na Anne. Kao žbuka poslužila joj je ogorčenost time što je majčina izdajnička smrt okaljala i njezin život.
Elizabeta je tada tek kratko nosila krunu. I svakodnevno su joj se nametale ozbiljne odluke koje nisu utjecale samo na njezin život, već i na cijelu Englesku, na sve njezine podanike. »Ako je sudbina poslala dnevnik baš u ovom, presudnom trenutku«, pomisli, »bila bih glupa da mu se u potpunosti ne posvetim.«
Kraljicu u to prene odrješito kucanje na vratima sobe za audijencije.
—Još trenutak, Kat!
Koliko god to malo vjerojatno zvučalo, njezina majka cijeloga je života vodila tajni dnevnik. Nitko osim nje i ledi Sommerville nije to znao. Elizabeta u tom trenutku odluči da nitko drugi neće ni doznati za nj. Kat će lagati o razlozima tajanstvenog posjeta ledi Sommerville. A dnevnik će kriti pod ključem. Bit će to najosobnija tajna u njezinu izuzetno javnom životu. Elizabeta skrije tamnocrveni svezak pod hrpu državničkih spisa, a onda dozove svoje dvorske dame natrag u sobu za audijencije.
- Tko sljedeći čeka primanje? - blago upita Kat.
- Lord Braxton i njegov sin. Potom slijedi vaše jutarnje vijećanje s lordom Cecilom. Onda pozirate za portret, Veličanstvo.
- Dobro. Idem nakratko u svoje odaje - reče Elizabeta, pokupi spise i pođe prema skrivenim vratima, koja su pokrajinjim putem vodila u njezine odaje.
- Zar sada? - povika Kat. - Lord Braxton čeka. I Lord Cecil...
- Neka čekaju - reče Elizabeta stežući dnevnik na grudima i nestane iz sobe.

Kat Ashley zamišljeno si je pjevušila u bradu raspirujući žaračem ugarke u ognjištu Elizabetine ložnice. Elizabetu je žestilo vlastito nemirno koračanje prostorijom i vlažne ruke kojima se sada igrala svilenom kićenkom o pojasu.
- Koju će opravu Vaše Veličanstvo odjenuti za večerašnju svečanost? - upita dvorska dama.
Elizabeta je znala da će odgovorom izazvati vihor neželjenih pitanja. Ali ipak reče:
- Neću se pridružiti slavlju, Kat. Večeras želim biti sama.
- Dobro. Naložit ću da objed donesu ovamo. Večerat ćemo same uz vatru.
- Ne, Kat, želim biti posve sama.
Dvorkinja trepne, ne shvaćajući što to Elizabeta govori. Kraljica nikada nije ostajala posve sama. Kat je spavala na poljskom krevetu u podnožju Elizabetina kreveta. Ona valjda smije ostati i...
- Samo mi donesi svijeća, koliko god pronađeš. Zapali ih oko moje stolice.
- Svijeća?
- Neka bude što svjetlije.
- Ne znam što kanite, Elizabeta.
- Molim vas.
»Kad kraljica nešto odluči, nema se smisla prepirati«, zaključi Kat. Nikakva smisla.

Elizabeta je sjedila u svojoj stolici visokog naslona, a treperave svijeće stvarale su joj zlatni svetokrug oko glave. Čuo se jedino vjetar u dimnjaku i pucketanje voska koji se topio. Kad su Kat i njezine dame otišle, ostavivši kraljicu u blaženoj tišini, Elizabeta izvadi ključić skriven u podstavi srebrne posudice i otvori bogato izrezbarenu talijansku škrinju u dnu kreveta. Iz mekih nabora svoje krsne oprave izvadi majčin dnevnik. Gotovo je tjedan dana čekala ovaj trenutak privatnosti, ali joj je pomisao na skrivenu knjigu plesala na rubu svijesti svakoga sata u svakome danu otkako joj je stara ledi Sommerville unijela tu tajnu u život.
Škrinja, namirisana lavandom, bila je prepuna uredno složenih sukana i odjeće, što njezine, što njezina brata Eduarda, a što očeve, koju je sačuvala za uspomenu - bilo je to sve što je ostalo od njezine obitelji.Sklonivši u stranu izveženu tuniku i kožnate sokolarske rukavice, Elizabeta pronađe drvenu kutijicu s tricama koju je tražila. Kad je vidjela kutijicu, preplavile su je uspomene iz djetinjstva, nepovezani prizori iz dječje sobe, iz Hatfield-dvora, neki su bili topli, neki bolni, ali svi su bili dio nje koliko i sljedeći udah.
Skinuvši poklopac, odmah je vidjela sve što je unutra: bezvrijedna hrpica glinenog nakita, kamenčić u obliku nepravilnog srca koji joj je darovao romantični mladi Robin,pocakljen naprstak za sićušan prst, mišja lubanja, izblijedjelo pero plave sojke. I majčin rupčić.
Elizabeta oslobodi četvorinu finog sukna ostalih sadržaja i zadrži ga u rukama. Požutio je od starosti, a čipkani obrub mjestimice se iskrzao, ali izveženi H i A, inicijali njezinih roditelja, još su bili isprepleteni u vječnom ljubavnom zagrljaju.
Kraljica sjedne s dnevnikom u krilu, služeći se rupčićem kao oznakom, pa otvori svezak na trećem nadnevku. Škiljila je u rukopis na stranici. Morat će čitati polako, jer joj je vid slab, a svako joj naprezanje izaziva glavobolje koje joj zadaju mnogo muke. Budući da je imala tako malo prilika za samoću, znala je da će čitanje dnevnika potrajati. Ali Elizabeti to nije ni najmanje smetalo. Odlučila je jednostavno uživati u njemu kao u dobrom vinu, ćuteći da je Anneina priča dio zagonetke njezina života kao žene i kraljice. Počne čitati.

4. travnja, 1522.
Dragi dnevniče,
kakva li ovo samo bje nedjelja! Po povratku iz kapelice, otac me neuobičajeno rano pozva u svoju poslovnicu, gdje je dovršavao planove za gozbu povodom kardinalova posjeta. Priđoh mjestu gdje je sjedio za stolom prekrivenim zelenom čohom, u privatnom razgovoru s rizničarom, ružnim čovjekom koji me ispod oka pohotno odmjerio od glave do pete. Željela sam otići, jer je kardinalova teglenica upravo pristajala, ali sam bila prisiljena ostati, tiha i poslušna, dok ne bude vremena za kćerinu audijenciju s njezinim gospodarom.
Kad mi se napokon obrati, reče da je sir Piers Butlers imenovan kraljevskim namjesnikom u Irskoj, te mi naloži da svome zaručniku što prije čestitam na očevu novom položaju. Na spomen Jamesa Butlera i njegova roda osjetih kako mi se lice ukrućuje, ali to brzo prikrih umiljatim osmijehom. Strašim se njegova oca vojskovođe, poznatog po ubojstvima rođaka, i prezirem njegova sina, mekušasto magare kojemu se ja ne sviđam ništa više negoli on meni. Pa ipak, kad otac, kardinal i kralj dovrše cjenkanje i odrede miraz, James postat te mi zakonitim mužem. Moj otac, naime, ima velike posjede u Irskoj, ali naš rođak, taj pogani Piers Butler, priječio je Boleynima da ih zauzmu. Stoga je smatrao da te moj brak s Jamesom okončati stare zavade i riješivši sve, donijeti svima mir. Poslat će me u divlji, irski kraj da vladam sirovim, bosonogim seljacima kao ledi Butler. Kažu da će tako biti. Tako kažu.
Napokon oslobođena dužnosti i slobodna, potrčah i zastadoh pred velikim prozorom u izbojku da vidim pozlaćenu i oslikanu teglenicu kardinala Wolseyja kako klizi močvarnim rubom rijeke prema dvorskom pristaništu. Srce mi poskoči i zapitah se bih li se trebala smiriti i smjerno sjesti u kraljičinu odaju ili pohrliti preko travnjaka palače u susret svojoj ljubavi?
Tada kroz obojeno staklo ugledah bljesak grimiznog tafia, a onda i veliku, tešku pojavu. Wolsey, u crvenom od šešira i rukavica do halje, veličanstven u svojoj pretilosti, hodao je za slugama koji su nosili sva njegova kardinalska obilježja-srebrne križeve, štap, šešir, Veliki državni pečat. Kroz dveri palače, uz veliku pompu iziđoše kraljevi službenici urešeni zlatnim lancima, važno udarajuti o tlo visokim, bijelim štapovima. Znah da, ako je ovdje Wolsey, njegova obitelj ne može biti daleko. Uto ugledah jednostavno odjevenu i mojim očima ljupku pojavu, Henryja Percyja, vitkog i povučenog, kojemu blagost poput svetokruga zrači iz bistrog,rumenog lica. Srce mi počne divlje udarati u grudima. Čak i iz daljine, premda me nije vidio, osjećah njegovu ljubav i znah da bi se najradije odvojio od njih i pohrlio k meni.
Stoga požurih gotovo trčeći hodnicima i stubištima do odaja kraljice Katarine gdje su ostale dvoranke opsluživale svoju gospodaricu. Ondje je vladala užurbanost -dvorske dame, kuharice i služavke brzale su, hihotale i zbijale šale. Kraljica je doručkovala i premda joj se u očima vidio umor, tog je nedjeljnog jutra zračila blagom vedrinom. Protekla dva dana provela je onako kako je uvijek provodila petke i subote, klečeći na tvrdom, kamenom podu kapelice, posteći, tražeći Božji oprosti za grijehe koji su u tuđim očima bili dobra djela. Pitala sam se grebe li je franjevačka halja koju krije pod kraljevskim ruhom ili joj pruža utjehu za kojom toliko žudi.
Vidite, premda je muž Henrik još ljubi, više ne pronalazi užitka u bračnoj postelji. Jer ga pronalazi nigdje drugdje nego u moje sestre Mary! Bludnica francuskoga kralja, a sada priležnica velikog Harryja. Zamolila sam Mary da mi kaže kakve to čini baca jer, istini za volju, premda je i ona lijepa, dvor je prepun ljupkih dama. Vragolasto se nasmiješila i rekla:
- Važno je kako muškarca držiš: stegneš i opustiš stisak,onda ih pustiš i ponovno ščepaš.
Ali meni takve ljubavne igrice doista nisu potrebne, jer moj je dragi moj, a ja njegova, što je jasno poput ovih crnih riječi na bijelome listu. Ali skrećem s teme. Vratimo se na onu nedjelju...
Dame u sobi za audijencije odjednom se ukipiše jer se na hodniku začulo komešanje i nečiji dolazak. Uto unutra bane skupina raspoloženih muškaraca pršteći cjelovima, naklonima i komplimentima. Dame su pronašle svaka svog družbenika kako bi jutro provele u svirci, pjesmi i očijukanju. Među gospodom, poput blaga povjetarca sred oluje, bila je i moja ljubav. Isprva si nismo ništa govorili. On pronađe dva jastuka i praznu klupicu pred prozorom na koju ih položi. Uze moju ruku i lagano je okrzne usnama, a onda me povede u naše malo gnijezdo.
Kunem se da mi je srce tako tuklo da sam se bojala kako neću čuti njegove riječi. Bio je mio i velikodušan, toliko različit od pohotne gospode na francuskom dvoru da se moja naučena zavodljivost ubrzo rastopila pod njegovim toplim pogledom. Lako sam mu opraštala sve nespretnosti. Ali vidjeh da mračan pokrov zastire duh mog slatkog Percyja, pa ga upitah o tome. Poželjeh da nisam. Jer iz njegove tužne priče doznah da su odnedavna mojim zarukama za Jamesa Butlera pridodane njegove. Bio je obećan ledi Mary Talbot, što je objasnio mnogim razlozima, među kojima se ljubav nije spominjala.
Takvi pregovori nisu ništa čudno, jer romantična ljubav u našem je svijetu oblik gluposti. Bračna ljubav, jedina dopuštena, puka je dužnost. Ali ja sam u srcu osuđivala takva načela, pa smo moj dragi i ja bjesnjeli nad svojim odvratnim zarukama i kleli one koji nas žele rastaviti.
- Kardinal i kralj podupiru moga oca u tome - tiho će Percy. - Što da radim?
Odgovorih mu drhtavo i još tiše:
- Usprotivi im se i oženi se mnome!
Vidjeh kako mu je lice problijedjelo od straha i užasa.
Upitah ga zar se ne sjeća kraljeve rođene sestre, kraljevne Marije. I ja sam bila u njezinoj pratnji kad je otplovila u Francusku da se uda za starog kralja Luja. Pričah mu o velikoj ljubavi koju je Marija dijelila s lordom Brandonom, vojvodom od Suffolka te kako je radi saveza ta ljubav propala. Kao pokorna službenica bratu i zemlji, kraljevna je znala da mora zasjesti na francusko prijestolje kao kraljica. Ali prije isplovljavanja tog hladnog i vjetrovitog dana s obala Dovera - bila sam i vidjela je na vlastite oči - Marija je preklinjala ondje tražeći dopuštenje da se u slučaju Lujeve smrti uda za Brandona. Henrik joj je to obećao, pa smo isplovili. Pričah Percyju kako je nakon tri kratka mjeseca njezina kraljevanja stari kralj doista umro, na što se ona, ne čekajući Henrikov pristanak, krišom udala za Brandona i vratila se sjedinjena s njime u Englesku. Henrik je bjesnio i vrijeđao ih te ih na kraju oboje osramoćene protjerao s dvora.
- Ali ubrzo ih je, ljubavi moja —pričah mu—pozvao natrag i oprostio im, pa ovdje žive i danas.
- Što zapravo želiš reći? - smeteno me upita Percy.
- Da našem dobrom kralju u grudima tuče nježno srce koje suosjeia s ljubavnicima i da će nam oprostiti naš prijestup kao što je oprostio svojoj sestri. A bude li kralj milostiv, kardinal Wolsey i naši roditelji morat će se ugledati u nj. A mi ćemo se izboriti za rijetku i divnu stvar. Brak iz ljubavi.
Smijući se iz straha i oduševljenja, stegne mi ruke.
- Slatka, slatka Ana, nikada nisam upoznao tebi sličnu ženu. Nevještim riječima ne mogu ti dočarati svu svoju čežnju, pa neka ti o njoj govore moje ruke, usne i tijelo.
- Hoćemo li se vjenčati svima usprkos, kao kraljevna i njezin Brandon?
- Da, da! - povika. Na to obećanje znatiželjne oči dama, gospode i kraljice polete prema nama, pa se vratismo smirenom i doličnom razgovoru. Jutro se protegnulo u poslijepodne, slatko i puno izraza nježnosti, obećanja i nauma. Prebrzo je došao poziv onima koji se vraćaju u kardinalovu palaču da se požure jer će u protivnom propustiti plimu.
Ne želeći ga već izgubiti, otpratih ga do maglovite obale rijeke. Poljubismo se pod plaštem tame. O, kakvu li mi je samo vatru taj poljubac užgao u bedrima, zatresao mi noge i ruke,kao da će mi rastaliti grudi! Grlili smo se i milovali, moja je ruka pronašla njegovu ukrućenu muškost, a njegova moju dojku. Igrala sam se i u Francuskoj, ali ovakav žar, ova slatka žudnja bili su mi novost.
Tada baklje koje su osvjetljavale kardinalu put stigoše do nas, pa se bjesmo prisiljeni rastati. Bijaše to žustar rastanak, posve smjeran pod ledenim pogledom njegova gospodara. Ali to nam ne bje nimalo važno, jer u srcima bijasmo obećani jedno drugome. To će obećanje biti ispunjeno, a ja ću s vremenom postati ledi Percy.
Tvoja
Anne
22. studenoga 1522.
Dragi dnevniče,
odakle da počnem? Srce mi je slomljeno. Moj život je svršen.
Percy, moja mila ljubav, protjeran je na Sjever, a gnjev njegova oca utrnuo je naš plam poput plašta. Ja sam osramoćena otjerana s dvora i sada kopnim u obiteljskom domu u Heveru, na kentskom selu. Kako li je do toga došlo, pitaš?
Kad sam zadnji put pisala, svijet je blistao mogućnostima.Na engleskom sam se dvoru sve više osjećala kao kod kuće, a Francuska je postajala tek ljupka uspomena. Život je bio veseo. Tlo je podrhtavalo pod koracima našeg kralja Velikog Harryja, krepkog i bodrog, koji je vladao dvorom poput živoga boga. Na gozbama je u blistavom satenu bogato opšivenom zlatom predvodio skakutave plesače poput jelena.Jahao je vatreno, na turnirima se borio žestoko, ali je i pjevao, svirao i sastavljao medene stihove, pretvarajući dvor u čudesno mjesto.
Služila sam kraljici i ljetne dane provodila u živahnim užitcima,sokolareći, jašući, plešući, pronalazeći skrovite trenutke za svoju ljubav. Kako li smo samo zajedno blještali i hodali po zraku. Njegove i moje neiskrene zaruke bile su tek zaboravljen, dalek san. Naš brak bio je valjan po svemu osim po zakonu i bili smo sigurni da ćemo uskoro i pred njim biti združeni.
Ali onda se na nas poput kobne munje s nebesa obrušio kardinal Wolsey, gnjevno grmeći, da satre našu ljubav. Pozvan,Percy je stupio pred krupnog svećenika čije su izbuljene, bijesne oči probile oklop smirenosti moga ljubavnika, tako da se počeo tresti poput mladice u oluji.
- Okani je se - rekao je. - Ostavi tu djevojku na miru.
Bila sam tobože preniskoga roda, nedovoljno dobra za nj.Grmio je da su naši zavjeti »strašan prijestup koji ljuti očeve,Boga i kralja«. Henrik je težio pomirenju Talbota i Northtumberlanda,čiji bi savez osigurao njegovim sjevernim granicama snažnu obranu. Stoga se Wolsey, kako bi se dodvorio kralju,opako obrušio na nas, rascijepivši jedno u dvoje, čupajući živa srca iz grudi punih ljubavi.
Percy mi je pisao (potajice, budući da nam nije bilo dopušteno ni da se oprostimo) da me branio, govoreći da sam mu rodom ravna, odbijajući se odreći naših zavjeta. Zadrhtala sam zamislivši tog nježnog mladića oči u oči s tako strahotnim neprijateljem. I tako je Wolsey prokleo moju nesretnu ljubav i poslao ga kući njegovu razjarenom ocu. Naši iskreni zavjeti razderani su, pogaženi, smlavijeni kao da nikada nisu ni postojali.
Mene je, pak, otac pozvao u svoje odaje i dobro istukao.
Žarka bol bila mi je slatka i blaga u usporedbi s vječnom odvojenošću od mog ljubljenog. Premda su me njegovi udarci pekli, nisam plakala, već stameno gledala u njegove oči krute poput mramora.
Rekla sam:
- Veliki kardinal Wolsey misli da je pobijedio u ovoj igri protiv mene, bespomoćne djevojke što se kukavno pogiba pod njegovim udarcima. Ali dopustite da nešto kažem, prisežem da ću, bude li to ikad u mojoj moći, kardinalu nanijeti isto ovoliko jada koliko je on nanio meni.
Moj otac ostade ukipljen i zgrožen mojim svetogrdnim riječima, riječima mlade djevojke koja se drznula prijetiti tako visokom dostojanstveniku. Tada me otac otjera s dvora i posla kući u daleki Hever-dvor u kojem sada pišem.
U Edenbridgeu je život dosadan, a dani pusti poput promočenog polja u zoru. Cvijeće ne miriše, a ptičji pjev vrijeđa mi uho dok se gubim u zelenom labirintu od živice, priželjkujući da izblijedim i nestanem. Jučer mi je stiglo pismo u kojem piše da su Percy i mala Talbotica vjenčani. Nisam plakala, jer sam već sve suze isplakala. Umjesto toga, u meni je poput kužnog i gnojnog čira prsnula nova mržnja protiv kardinala Wolseyja, pa sam ga proklela.
Skršit ću mu dušu, vjerujte. Kada? Kako? Ne znam. Ali Anne Boleyn dočekat će svoj dan.
Tvoja
Anne

25. ožujka, 1523.
Dragi dnevniče,
nezamislivo se dosađujem. Iz dana u dan moja dobra majka i ja samo sjedimo pred ognjištem dok kapelan Parker jednolično recitira psalme i evanđelja, a mi vezemo, vezemo i vezemo neku beskrajnu tapiseriju. Kunem se da ću zavrištati izvezem li još jedan jednorogov rog ili krilo mitskog zmaja! Kako moja majka može trpjeti tako dosadan život? Tjedan za mjesecom i mjesec za godinom ustaje rano kako bi nadgledala pečenje, varenje, izradu sira. Pazi da svi sluge imaju posla, skuplja pera za naše jastuke, izrađuje svijeće i moli se bez prestanka.
U dubini njezinih zamagljenih očiju vidim vatru koja je nekoć ondje jarko i žarko plamtjela, ali ovdje među seljačinama i ovcama, beskrajnim poljima mjestimice presječenima bijednim potokom koji nazivaju rijekom, majčini snovi utrnuti su jedan po jedan poput crkvenih svijeća. Odbija govoriti o tome, ali vjerujem da su si ona i moj vječno izočan otac nekoć bili privrženi. Nije to bio brak sklopljen iz ljubavi, ali im je poslije bilo drago da su u njega ušli. Elizabeth Howard ponosila se svojim mužem koji nije bio visokoga roda, ali je zato bio smion i vjerovao da može osvojiti svijet. Thomasu Boleynu je, pak, bila mila žena koja je uvećala njegov imutak, dobra srca i ljepuškasta lica, koja mu je jednom godišnje rađala dijete i nije pri tom umirala. Bila je to žena koja je smireno skrbila za polja, račune i kuću, podnoseći samotne godine u blaženoj tišini.
Majka mi, poput privatne učiteljice, nastoji usaditi vrline koje moram usvojiti želim li se dobro udati. Čednost, dakako,i skromnost mogu podnijeti. Ali pokornost i staloženost, istinu govoreći, nisu riječi kojima bih se opisala. Vidi moju mrku bol i govori mi:
- Ne prepuštaj se mračnim mislima. Bit ćeš ponovo pozvana na dvor. Idi, povedi svog psa Uriana. Lovi, održavaj vrt, jaši susjedima, prebiri po lutnji.
Ali ništa ne mijenja ovakvu olovnu tamnicu. Liježemo rano radi uštede voska, ustajemo rano radi kućanskih poslova. Dani se razvlače u smrtno dosadnom ritmu.
Kažu da sam ljubavlju prema Percyju izazvala kraljev gnjev, a da je njegov gnjev smrt. Ali ovo progonstvo u koje me poslao strašnije je od smrti. Svaku večer uspinjem se mračnim, uskim, kružnim stubištem do svoje kamene ložnice i svakim korakom proklinjem njegovo i Wolseyjevo ime. Dok ležim na tvrdoj postelji, mjesečina ne može pronaći put kroz uske prozorske otvore da me razvedri.
Dvaput sam pisala Percyju, oba puta unajmivši tajne tekliće da odnesu moje pismo u njegove ruke u Northumberland. Njegove sam odgovore čekala beskrajnim tjednima, koji su se protezali u mjesece. Srce mi je postupno obamiralo dok jednog sivog jutra sva nada nije umrla, a s njom i moje srce. Tada sam uvenula i okamenila se poput neke slatke voćke koja se dozrevši počinje sušiti i stvrdnjavati.
Dok ležim u postelji, strašan mi je muk koji vlada oko mene. Iza ovih zidina samo je tama, livade, stoka, stabla. Nema razigranih, svijećama osvijetljenih odaja punih gospode i dama koje uveseljavaju zabavljači, žongleri i dvorske lude. Nema gozbi, krabuljnih plesova, plesa, glazbe, ljubovanja. Katkad pomislim da ću poludjeti od tišine, tame i samoće. O, slatki moj Percy, koji ležiš u hladnoj i neugodnoj bračnoj postelji, zar nismo okrutno kažnjeni za iskrenu ljubav? Kunem se da me neće snaći majčina bespomoćna sudbina. Kunem se svim zvijezdama.
Tvoja
Anne
6. lipnja 1523.
Dragi dnevniče!
slavlje!Jučer je moj brat George dojahao kući u posjet Hever-dvoru i ostao puna dva tjedna i dan. On je dražestan ljubimac žena, naočite otmjenosti i nepromišljena uma, a ja ga i zbog toga duboko volim. Majka je živnula dok joj je pod krovom bio njezin jedini živi sin kojeg obožava i koji obožava nju. Pripremani su posebni objedi za kojima smo sve troje satima sjedili brbljajući, pijući, svirajući i igrajući se.
Ali kad sam mogla, ukrala bih ga, pa bismo jahali ligama, dok bi Urian trčkarao oko kopita naših konja. Ponijeli bismo sokolove i lovili ili šetali travnatim puteljkom uz rijeku Eden, dokono provodeći dane. Zabavljao me glasinama, pošalicama i igrama riječi koje trenutno kolaju dvorom, ispunjavajući prazninu u mome životu.
Jednoga dana ležali smo u sjeni brijesta, a lijeni pas pod našim nogama. Naša sestra Mary još je kraljeva priležnica.
- Naša sestra služi obitelji na čast - reče sa zločestim podsmijehom na usnama. - Priča se da dok je Mary Boleyn u blizini, kralj nikada ne nosi nakurnjak.
- A kako je taj muževni ukras našega kralja? - upitah ozbiljnim glasom.
- Velik je kao pita, sestro, izvežen tudorskim grbom, mačevima, jelenima i narovima.
- Narovima!
Smijali smo se u glas dok nam suze nisu potekle.
- Ta djevojka je smjela, moram priznati - reče pletući vijenac od poljskih ivančica za moju glavu. - I dobro izgleda. Sva blista u draguljima finim opravama kojima je svakodnevno obasipa.
- A kako je William Carey? Kako naš šurjak podnosi rogove koje mu nabija?
- Kao da se svaki dan događa da ti žena postane kraljeva bludnica. Smatrao bih ga mudrim da se time okoristi i traži usluge u zamjenu za korištenje Mary. Ali on ne cini baš ništa.
- Šteta - rekoh, razmišljajući o sudbini svoje sestre.
- Zapravo nije velika šteta - odgovori brat. - Zahvaljujući Marynoj sudbini, meni je kralj iskazao nešto milosti. Dobio sam rezidenciju. Malena je ali dražesna. Ali naš je otac zato u velikoj milosti. Imenovan je članom Gornjeg doma na istoj svečanosti kada je kopile koje je Henriku rodila Bessie Blount proglašeno vojvodom od Richmonda. Bio je nesnosno vruć dan,ali je nova kraljevska palaća u Bridewellu bila velebna - posvuda trublje i zlatni baldahini. Dakako, dijete je bilo u središtu pozornosti, ali bio je to velik dan i za oca. Doista velik.
- Pretpostavljam da je uz to dobio i novca.
Osjetih kako mi se usne stežu.
- Rentu od tisuću kruna. Što je bilo, Anne? Izgledaš kao da ti je netko prešao preko groba.
Tada prešutjeh svoje mišljenje. George je smatrao kako je posve prirodno da otac izvlači korist iz Maryna razvrata. Svi su muškarci dijelili to mišljenje. A trebala sam i ja. Ali meni se to gadilo. Premda to nisam izrekla, mislila sam: »Žena je poput dvorca ili zemljišta, izuzetno je se cijeni, katkad joj se divi i u nju ulaže. Ali prodaje ju se i kupuje radi novčanog dobitka, radi nasljednika, kao mito, kao nagradu, kao povrat duga. Njezino tijelo, um, bolno srce zaboravljaju se. Još gore, uopće ih se ne uzima u obzir!«
Ustadoh i krenuh. Ali George me zamoli da ostanem. Sunce je toplo, reče, a dvorac sumoran. Obeća mi isplesti kosu. Natjerah srce da se smiri i bavi s mračnim mislima u samoći, a bratu dopustih da me oraspoloži dokonim razgovorom i nježnom skrbi. Razgovarasmo o svršetku mojeg progonstva i mom povratku na dvor.
- Priča s Percyjem je zaboravljena, a sad kad je naša obitelj u usponu, pobrinut ću se da se vratiš u idućoj godini.
- Kriste, molim te da bude tako.
- Thomas Wyatt me neki dan pitao za tvoje zdravlje. Rekao je nešto neobično. Podsjetio me da ti ponesem pera i tinte. Kome to pišeš? Zar Wyattu? On je oženjen čovjek, a takva ti nevolja sad najmanje treba. - Mora da sam se zarumenjela, jer je nastavio: - Ne valjda Percyju, Anne?
- Sigurno ne Percyju. Pišem pjesme. Wyatt me na odlasku ohrabrio, pa sam se okušala u stihovima.
- Žena-pjesnik! Kakve li zamisli. Hoćeš li mi dopustiti da pročitam tvoje stihove? Znaš da i ja pišem.
- Ne, ne! - povikah i objasnih da su loše sročeni, uzaludno trošenje papira. Zatim promijenih temu govoreći da se mrači i da moramo daleko jahati do kuće. Pomogavši mi da ustanem ovio je ruke oko mene iprivio me u čvrst, bratski zagrljaj.
- Donio sam ti pera i tinte - reče. Položih glavu na njegovo udobno rame i pomislih kako me bar jedan muškarac na svijetu voli radi mene same. Tužno je to i pretužno. Pretužno.
Tvoja
Anne
4. srpnja 1524.
Dragi dnevniče,
sinoć spremajući se za spavanje začuh u blizini tihe korake.
Otkrila sam da je to moj brat George koji se sa svijećom kradomice šulja kružnim stubištem do moje ložnice, s darom u ruci. Čim ga razmotah, shvatih čemu tajnovitost. Donio mi je krivovjemi spis, Erazmovu »Pohvalu ludosti«, u kojoj se papa, Crkva i svećenstvo bespoštedno optužuju za izopačenost, svećeničku pohlepu i razvrat.
Zahvalih mu od sveg srca. Na selu je tako teško doći do knjiga, a ovako smiono djelo bilo je pravo blago. George je žalio što se nije uspio domoći najnovijeg sablažnjiva sveska, engleskog prijevoda Novog zavjeta iz pera Williama Tyndalea.
- U dvorištu katedrale Svetog Pavla spaljuju knjige - reče - a pisca progone tako da je prisiljen bježati od kralja. Čujem da se svesci koji izbjegnu lomaču prenose iz ruke u ruku. Crkva, štoviše, upravo tvoj dragi prijatelj Wolsey, pronalazi te sveske pretražujući kuće od vrata do vrata. - Govorio je sve tiše. - Svi poznati školovani ljudi postali su sumnjivi, a dojavljivači se nagrađuju.
- Ne razumijem - rekoh. - U Francuskoj sam čitala fiancuske prijevode Evanđelja. Ondje to nije zabranjeno. Štoviše, to je promicala sama kraljeva sestra i moja učiteljica u vjerskim pitanjima, vojvotkinja Alencon.
- Zaboravljaš da je naš kralj u Rimu papina najblistavija zvijezda. Proglašen je Braniteljem vjere protiv protestantskih krivovjeraca.
Preklinjala sam brata da mi nabavi Lutherovo djelo.
- Pogibeljno je to - odgovori —jer Henrik mrzi Luthera i javno osuđuje ta njemačka djela braneći katoličke sakramente. Razgnjevljeni Luther našeg je vladara nazvao »nesposobnim magarcem, pomamnim luđakom, Kraljem laži.«
Naglas se nasmijah njegovoj drskosti. George mi u strahu položi prst na usne i šapne:
- Mi smo još dobri katolici, zar ne?
- Valjda - odgovorih. - Idemo na misu, pričešćujemo se, ispovijedamo. Ali brate, slušaj. - Privukoh ga bliže. - Zar tebi ove protestantske zamisli nisu bliske srcu? Da Bog i čovjek mogu razgovarati bez svećeničkog posredovanja? Kažem ti da meni ta nova religija odgovara.
Njegove ruke zadrhtaše u mojima pod dojmom mojih riječi.
- Krivovjerce još spaljuju - reče George.
- Bit ću oprezna, neću ništa reći naglas što bi nas moglo ugroziti. Obećavam ti. - Njegova drhtavica jenja, a držanje mu se opusti. - Ali nabavi mi Tyndaleovu Bibliju kad budeš mogao.
Nasmija se i reče:
- Nan, prava li lisica. U grob ćeš me otjerati, časna riječ.
Rekoh mu da ode i sakrih svezak u skrovište iza razlabavljenog kamena. Čeznula sam za dnevnim svjetlom. Knjiga za čitanje! Blago dragocjenije od zlata.
Prije odlaska u postelju spustih se na koljena kao da mi je ložnica kapelica- bogohuljenje! - i ponizno se pomolih Isusu Kristu, svome Gospodinu, za spas svoje sirote duše…i da me što prije vrati na dvor.
Tvoja
Anne

Sklapajući majčin dnevnik, Elizabeta zamijeti da drhti. Povratak u vlastiti svijet iz Anneina podsjeti je na teglenicu koja klizi iz sjene Londonskog mosta na zasljepljujuće danje svjetlo. No te večeri mnoge su svijeće koje je Kat zapalila oko njezine stolice dogorjele, pa je izvan malog svetokruga preostalog svjetla odaja bila mračna i turobna, a njezine oči umorne.
Zbog tih tajanstvenih seansi, Kat je postala sumnjičava. Tajnovitost je oduvijek smetala glavnoj dvoranki, jer joj Elizabeta nije ništa tajila od najranijeg djetinjstva. Žalila se da kraljica nakon probdjevenih noći djeluje umorno i da ima strašne kolobare pod očima, a kad bi Elizabeta nastavila uporno šutjeti o tome čime se bavi sama iza zatvorenih vrata, potiho bi gunđala o zlim navadama i đavoljim poslima.
Pred Elizabetinim očima vrtjeli su se kotači svjetla, a u glavu joj nadirao bol. Kad je ustala, spopala ju je tako strašna mučnina da se morala uhvatiti za stolicu kako ne bi pala. Nije bilo sumnje da je to početak jedne od njezinih strašnih glavobolja.
- Prokleta glava! - protisne kroz zube. Celo joj je bilo vlažno i nije bila sigurna da će se domoći kreveta. Bude li čitanje majčina dnevnika ovako djelovalo na nju, mislila je Elizabeta, trebat će joj cijela vječnost da ga dočita. Ali tu je pomisao iz kraljičine glave izbacila oštar bol koji joj je proparalo lubanju. Jedva je smogla snage dozvati dame da joj pomognu prije negoli su svijetleći kotači u njezinoj glavi zgasnuli.
6. studenoga 1525.
Dragi dnevniče,
ne pisah dugo jer u Heveru nemam što opisati osim čemera. Ali sad sam, Bogu hvala, ponovo primljena na dvor i ponovo sam u kraljičinoj službi. Spavam u izravnoj blizini kraljice i njezinih dama, a ukupno nas je sedam. Vrijeme živahno protječe, a kralj nam nameće dnevni ritam - čini mi se da uopće ne spavamo. Sokolarstvo, lov - govori se da Henrik u danu ne izmori nikad manje od osam ili deset konja -hrva se, sudjeluje u viteškim nadmetanjima. A gledati kako igra tenis neopisivo je divno. Omiljeni protivnik mu je Thomas Wyatt, u kojem je pronašao premca. Pjevamo, sviramo flaute i virginale, moj ugodan glas je na cijeni , i plešemo gotovo svake večeri. U usporedbi s kraljevom živošću, kraljičine godine upadaju u oči. Možda su joj njegove bludne oči, ruke i srce otupjele srce, jer mi se čini da su njezine dame blistavije od nje.
Moj otac, uzdignut u neslućene visine, dobio je novo kraljevo dopuštenje da dovede svoju obitelj živjeti na dvor. Stoga moja majka sada dijeli njegove odaje u palači, što je milost koja se ne pruža svakome, i mislim da joj to pričinja zadovoljstvo. Dvije ljupke odaje s drvenom oplatom i finim, izrezbarenim ormarima punim tanjura, a nad krevetom svilena nebnica. Nema više dosadnog Hevera i beskrajnih dana koje tratimo vezući dok nam prsti ne prokrvare. Što je još ljepše, majka provodi dane u spokojnom zadovoljstvu. Primjećujem da izdaleka promatra mlade žene kako igraju dvorske igrice. Mene posebno pozorno motri, ali ne govori ništa. Jasno je da sam očeva štićenica i da ima nakane sa mnom. Nakane koje ne otkriva.
Kardinal Wolsey, koji zahvaljujući kraljevu povjerenju svakodnevno zgrće sve više moći, blaga i posjeda, nikada me ne primjećuje, čak ni kad sam mu pred očima. Ne pamti kako je kaznio Percyja i mene, ne pamti bol koju je nanio. Ali ja pamtim, oh, kako li dobro pamtim! Siroti Percy, još je u progonstvu. Ali moram priznati da mi je otkako sam ga izgubila srce sve ledenije.Imam mnogo nestašnih udvarača. Ne znače mi ništa. Ne dopuštam srcu da išta osjeti. Znam da se od mene očekuje da igram tu ulogu, ali to ne znači da moram išta osjećati, a i znam da za moja čuvstva ionako nitko ne bi hajao.Ja sam oku ugodan ures, imanje koje se kupuje i prodaje. Nikome neću dati srce.
Sinoć je za večerom među svjetinom za jednim od stolova za pulane sjedila neka baba za koju se priča da je vještica. Kad je objed završio, psi poleti skupljati ostatke pod škripavim stolovima, a plemići otišli na večernju razonodu, pronađoh tu ženu i zamolih je da me sasluša. Pogleda me zamagljenim očima, svejednako trpajući u torbu komade hrane koje se psi još nisu dočepali.
- Što trebate, gospojo? - nasmiješi se, ako se to može nazvati smiješkom, budući da su joj zubi za usnama bili crni i gnjili, a dah gnusno smrdljiv. - Urok, čarobni napitak, čudesno sredstvo da vam zauvijek očuva ljepotu?
Umjesto odgovora, položih ruku u njezinu i okrenuh je tako da mi posebno dug i šiljast rukav spuzne u stranu otkrivajući višak mesa i nokat koji nazivaju prstom.
- Šesti prst! - povika i grabežljivo mi stegne ruku. - Vi ste sigurno gospa Anne Boleyn. - Prestraši me pa pokušah istrgnuti ruku. Čvrsto ju je držala. - Znameniti ste po tom prstiću. Kažu da je to đavolji znamen.
- Isti je kao ovo ispupčenje na vratu - šapnuh i spustih usku ogrlicu da joj pokažem smeđe ispupčenje pod njom. - Što kažesl starice, jesam li vještica kao ti?
Oteklina je nije zanimala, već je dugo ostala šutke zagledana u moju ruku. Dim voštanica peckao mi je oči. Njezin smrdljiv dah bio mi je neizdrživ. Kad je nastavila šutjeti, povikah: - Šta kažeš! Reci brzo, jer neću još dugo ostati!
- Stanite, gospojo, jer računam, računam koliko si mogu priuštiti da platim ovaj prstić.
- Što? Želiš kupiti prst?
- Ooooo, da, gospo, odrezati ga, ne bi krvario i krasno bi izgledao u staklenki - cvilila je - uz krila nerođenih šišmiša, skotne žabe i slično.
- Nikako! - povikah i istrgoh ruku.
- Zar niste to tražili?
- Tražila sam tvoje mišljenje o tome, o meni, a ne da budeš nekakav jezivi mesar.
- Moje mišljenje je—položi mi prst na obraz—da ledi Ana ima moći slične dugom i požutjelom svitku koji još nije razmotan. Odluči li, postat će slavna i zloglasna.
Pruži prema meni naboran dlan. Brzo ga napunih novčićima, a onda se okrenuh od nje, udahnuh i pobjegoh. Slavna i zloglasna. Njezine su mi riječi tako glasno odzvanjale u glavi cijeli dan i večer da sam morala zapjevati sa sestrom i damama ne bih li ih nadglasala i pronašla spokoja.
Tvoja
Anne
20. travnja 1526.
Dragi dnevniče,
čuvši danas da je Thomas Wyatt postao Meštrom svibanjskih svečanosti, izjahah ovog veoma lijepog i toplog dana na omiljenoj riđoj kobili do Shooters Hilla iza palače Greenwich. Onamo je iz dubine šume dopiralo piljenje i kuckanje, pa sjahah i zaputih se pješke šumskom stazom te zatekoh tako neobičan prizor da ne mogah vjerovati vlastitim očima.
Ondje kraljevski tesari podizaše šumski dom Robina Hooda i njegove Vesele družine, u gaju johe postavljaše grub stol za gozbu i raščišćavaše prostor za turnir, a balkoni za gledatelje građahu se u razgranatim krošnjama. Wyatta zatekoh kako, oslonjen o stablo s perom u ruci, piše dijaloge za predstavu Sherwoodska šuma. Čelo mu bješe nabrano, a lijepo lice namršteno.
- Hajde, Thomase, ne bi vam smjelo biti teško smisliti odmetničke riječi. Ta i sami ste jedan od njih!
- Anne, kako li ste me iznenadili!
Skoči na noge,ali ja ga gurnuh natrag i sjedoh do njega na tlo.
- Dođoh po uslugu, gosparu.
- Znate da je vaša želja moja zapovijed, stoga recite, molim, kako mogu biti na usluzi?
- Želim biti djeva Marion u ovoj predstavi. Taj mi se lik oduvijek sviđao. Mislim da bih je dobro odglumila. - Thomas se nasmiješi, ali mu oči odavaše tugu. —Što se dogodilo, Thomase, recite mi! Loše izgledate. Jeste li bolesni?
- Ne, Anne, ja sam dobro. Ali pitate se kakve me brige more dok sjedim na šumskom proplanku s tako ljupkom gospom škrabajući maštovite riječi za poganski obred plodnosti ovog sunčanog travanjskog dana? Tišti me moj prijatelj Henrik koji ondje u sumornim vijećnicama sada razbija glavu ozbiljnim svjetskim brigama svakim danom sve sjetniji.
Moram priznati da i sama zamijetih kraljevu bezvoljnost, toliko protivnu njegovoj uobičajenoj, gruboj vedrini, ali joj ne posvetih pozornost.
- Što ga muči?
- Zar vas doista zanima? - reče i uputi mi neobičan pogledi
- Da.
- Nisu to glasine kakve bi zanimale dame.
Sada me već samo dražio.
- Recite mi odmah, Thomase, il’ ću vas povući za uši.
- Onda dobro - reče i ponovo se nasloni na deblo, - pamtite li, ako ste tada uopće bili rođeni, kad se Henrik uspeo na prijestolje? Kako li je tada samo sjao, poput zvijezde. Mladi kralj, željan rata kao lav, prodro je u Francusku u blistavom oklopu progoneći vitezove koji su bježali s polja u Bitci kod Therouannea. Veličanstvenih li vojnih pothvata! Osvajao je gradove, a onda se tako milostivo ponio spram neprijatelja da je zavrijedio nadimak Veliki Harry. Oh, Anne, bio je divan i vjerovao je da će nastaviti tako i jednoga dana osvojiti cijelu Francusku. Nadao se da će se njegov Veliki pothvat, kako ga je nazivao, nastaviti uz pomoć nećaka kraljice Katarine, Henrikova najpouzdanijeg prijatelja i saveznika.
- Mislite na cara Karla Spanjolskog- rekoh. - Kraljici je jako mio.
- Njome se proteklih godina služio kao veleposlanicom i posrednicom među njima dvojicom. Ali, vidite, sada Karlo ima vojnu silu veću nego što je naš Henrik ikada mogao sanjati pa je sam osvojio Francusku. Kralj Franjo njegov je zatočenik.
- To sam čula. Ali što to znači,za Henrika?
- Car više ne želi sudjelovati u Henrikovu Velikom pothvatu. Naumio je sam osvojiti cijeli svijet. I to nakon što je Henrik Karlu dao pola milijuna kruna za njegove pothvate.
- Znači da je izdan.
- Jest, ali to nije sve. Henrik odbija odustati od osvajačkog sna pa je dopustio kardinalu Wolseyju da podanicima nametne novi porez. To zove »dobrovoljnim prilogom«, ali ljudi to zovu nepravdom i bune se. Poreznici diljem zemlje, a i vaš otac među njima, nailaze na glasan, a katkad i nasilan otpor. Svjetina napada povjerenike i odbija platiti Henrikov rat, a oni gori dobacuju uvrede Henriku i kardinalu Wolseyju. Prema tome, uz izdajničkog saveznika, Henrik je sada suočen i s otvorenom pobunom puka koji ga je najviše volio i klicao mu.
- Razumijem zašto je zabrinut, a i Katarina. Razapeta između ljubavi za rođaka i za muža.
- Ali, Anne, i Katarina je kamen spoticanja. U krčmama i vojarnama naveliko se priča da je Henrikov brak proklet.Nema sinova, kraljevna Marija jedina je nasljednica, a govorka se i da je tome razlog rodoskvrnuće.
- Rodoskvmuće! - Tu riječ tako glasno izgovorih da radnici zastadoše i blenuše u nas. Primakoh se njegovu uhu. - Zar rodoskvrnuće? Kako to mislite?
- Katarina je, to sigurno znate, prvo bila udana za Henrikova brata Artura. No on je bio boležljiv i umro je prije negoli je brak konzumiran, bar je tako tvrdila kraljica i svi su joj povjerovali na riječ. Budući da je savez sa Španjolskom bio tako značajan, a kraljevna Katarina tako lijepa i mila, Henrik se rado njome oženio. Godinama je sve bilo dobro, ali sad kad je Katarina prestara za rađanje, a Henrik i dalje bez sina, počela su govorkanja. Zar ga to Bog kažnjava brakom bez sinova zato što je uzeo bratovu udovicu za ženu?
- Okrutne li pomisli—rekoh pomislivši na veliku ljubav koju Katarina gaji prema kralju.
- Vi znate, Anne, da je Henrik dobro upućen u Sveto pismo, pa je u Levitskome zakoniku pronašao jasno objašnjenje svoje tragedije. Ondje piše da čovjek koji se oženi ženom svoga brata, golotinju svoga brata otkriva, i to je nečisto. Neka ostanu bez poroda. Henriku se sve više čini da će ga ta okaljana bračna veza odvesti u propast.
Ostadoh bez daha. Wyattove riječi padoše na svoje mjesto u mojoj glavi poput klinova u savršene rupe. Zahvalih mu i rekoh da nitko nikada nije tako jasno i otvoreno zborio sa mnom o tako ozbiljnim stvarima i važnim novostima. Žurno ga poljubivši, skinuh s pojasa malu pločicu optočenu draguljima na čipkanoj vrpci pa mu je utisnuh u ruku kao dar. Uze ukras i objesi ga oko vrata.
- Nosit ću ga blizu srcu - reče i poljubi me. Poljubac je bio dug i možda bi doveo do nečeg slađeg da se ja ne istrgnuh i rekoh:
- Posjetite me kad napišete pjesmu o meni, ne budite tako kruti... - Poljubih ga u uho i razvratno mu se nasmiješih. - Ili si možda ne možete pomoći?
Zatim, podigavši suknju i podsuknju da njegovom zadivljenom pogledu otkrijem malo stopala i gležnja u čarapi, odskočih i nestadoh u šumi.
Te večeri, noseći svijeću, pronađoh mirnu prostoriju i sjedoh razmisliti. Ono o čemu mi je Wyatt govorio, premda se inače ne zanimam takvim stvarima, zvuči mi značajno, stoga odlučih sve riječi koje sam upamtila potanko zabilježiti crno na bijelom.
Vrijeme će pokazati jesu li doista značajne ili su tek dokona dvorska govorkanja.
Tvoja
Anne

2. svibnja 1526.
Dragi dnevniče,
dok sam se jučer odijevala za svibanjsku svečanost, ni slutila nisam da će večer završiti tako sudbonosno.
Moja oprava, odnosno oprava Djeve Marion, bijaše jednostavna, ali otmjena. Nadhaljina od grube svile prljavobijele boje sa žućkastosmeđim umetcima, rukavi gusto izveženi ružičastim ukrasima. Uski steznik stisnuo mi je struk u prut, ističući grudi, ramena i leđa.
Pustih kraljicu i druge dvorkinje naprijed, pod izgovorom da zaboravih pokrivalo za glavu u našim odajama, pa pričekah, gledajući kako dvorska gospoda i dame u starinskom ruhu šeću vrtnom stazom prema Shooters Hillu. Zadržavši se, vidjeh kako dvije stotine strijelaca odjevenih u jarkozeleni baršun okružuju šumski puteljak. Znah da će uskoro lord Benton, koji glumi Robina Hooda, doći pruženih ruku i pozvati sve nazočne da »dođu u zelenu dubravu vidjeti kako odmetnici žive.«
Dvor se okupi na rubu šume, a potom strijelci, kao što uvježbaše, napnu lukove i odapnu strijele uvis. Ali kad se pojavi Robin Hood, odjeknu snažno klicanje, jer se pokaza da odmetnik nije lord Benton, već kralj glavom i bradom! Uz mnogo smijeha i dobrog raspoloženja, kralj im svima zaželi dobrodošlicu i povede ih u svoju zelenu dubravu. Pričekah da svi nestanu za zidom stabala. Čekala sam dok nisam začula glazbu koja je dolebdjela na vjetru, znajući da je predstava sada otpočela.
Hitajući stazom, znala sam da druge dame šapuću: »Gdje je Anne? Zašto ne dolazi? Tko će glumiti Djevu Marion?« Kucnuo je čas, Robin Hood borio se mačem i bodežom sa Šerifovim ljudima i uspeo na kulu na kojoj će se uskoro pokazati Djeva Marion. Obiđoh je, popeh se drvenima stubama do podignute pozornice,odgurnuh u stranu zaprepaštenu damu koja mi je željela oteti ulogu i stupih na pozornicu.
Kad se pojavih, posvuda odjeknuše oduševljeni poklici, a onda se odjednom nađoh licem u lice s Njegovim Veličanstvom. Nadvi se nada me tako krupan, plavih i nasmijanih očiju, tako blistavih, a osmijeha tako čarobnog da ostadoh bez daha. On smjelo i bistro uputi Marion napisane ljubavne izjave, a ja izgovorih svoje rečenice jednakom draži. Onda me uze u zagrljaj tako da mi se stopala odvojiše od tla. Premda sam znala da je taj čvrsti zagrljaj predviđen tekstom, kunem se da osjetih gibanje pod nakurnjakom, a i poljubac koji mi je dao bio je iskren.
Kad je predstava završila, svi su bili razdragani i velikodušno klicali glumcima. Dvorani su odmah nekamo odveli kralja, jer se prostor morao pripremiti za viteško nadmetanje. Ja se pridružih damama u pratnji kraljice Katarine, ćuteći kako me probada mračnim pogledom. Očito me zamrzila vidjevši da nastup nije bio samo gluma, primijetivši suprugov razbludan pogled i njegove ruke oko mojega struka, koji je bio vitak, a njezin bio sve širi. Ali ne reče ništa, već produži okružena dvorskim damama prema polju za nadmetanje na kojem su se vijorili stjegovi svih duginih boja.
Srce mi je ubrzano tuklo, a um bio pretrpan i smušen. Je li kralj doista meni uputio sve te znakove pažnje? Nemoguće, pomislih, jer moja mu je moja sestra Mary grijala postelju još prije nepunih šest mjeseci. Moje snatrenje prekine treštanje dvadesetak trublji i isto toliko bubnjeva. Zvuci i boje, muškarci u blistavim oklopima na drhtavim konjskim tjelesima. Kralj na svome konju priđe kraljici i kao njezin vitez primi, prema običaju, svileni rubac za sreću. Ali u njegovom pogledu ne vidjeh nikakva čuvstva za nju, ni ljubavi ni brižnosti, dok se u njezinima čitaše tako jarka bol da ostadoh zaslijepljena.
Nadmetanje započne. Sudjelovaše svi vitezovi i vojnici, a svaki strašan i gromoglasan sraz pratila je vriska, klicanje i proklinjanje, tresak oklopa, strašni padovi i kopita koja gaze sve pod sobom. Thomas Wyatt izazove Henrika koji ga obori s konja. Neozlijeđen, ne zamjerajući gospodaru pobjedu, on izađe s borilišta s njim ruku pod ruku.
Na gozbi, u bogato kićenoj sjenici od ispletenih grana johe i cvijeta, posjedoše me do Wyatta koji pod svjetlom svijeta bje čio i dobro raspoložen.
- Recite mi, kad je Henrik ukrao lordu Bentonu ulogu Robina Hooda? - upitah.
- Čim je doznao da ćete vi igrati Djevu Marion. Kad je predstava započela, a vas nitko nije mogao pronaći, bio je vidljivo potresen.
- A kad sam se odjednom pojavila?
- Anne, ne trebam vam ja govoriti što je osjećao. Siguran sam da ste to i sami osjetili.
Obrazi mi se zažariše. Dohvatih pehar i otpih vina da prikrijem postiđenost pa skrenuh razgovor na manje lakomislene teme, u čemu je Wyatt slijedio moj primjer.
Ali kad poslije potražih odmor od plesa u hladnoj tami dubrave izvan dosega svjetla baklji, večerašnja tajanstvena pustolovina dosegne vrhunac. Kad se sagnuh da popravim cipelicu, osjetih kako mi par muževnih ruku s leđa zakriva oči. Muškarac bijaše visok i kršan, pa pomislih da je Thomas Wyatt.
—Jeste li mi već napisali pjesmu? - koketno upitah, a onda se uspravih i okrenuh prema njemu. Drugi put u istome danu nađoh se, na svoje iznenađenje, u čvrstom zagrljaju engleskoga kralja.
- Pjesmu? - nasmiješi mi se svisoka. - Znači, zahtijevate stihove u slavu svoje ljepote i dražesti?
Kako neobično. Kad razmijenismo te riječi, svakojaka mi čuvstva navru u grudi, udove i glavu. Strah, potom hrabrost, žudnja, potom zazor, slatkoća, gorčina, sjećanja na prošlost i slutnje budućnosti. U tom kratkom trenutku tišine između njegovih posljednjih riječi i moje iduće izjave osjetih kako mi se smirenost spušta na glavu poput krilatoga anđela. Hrabrost satre strah, pa otpovrnuh:
- Zar nemam dovoljno vrlina za koji zgodan stih meni u čast?
- I više nego dostatno.
Prodorno me motrio. Oprezno se izvukoh iz njegova zagrljaja.
- Onda počnite.
- Što? - smeteno upita.
- Započnite pjesmu. Čekam, gosparu.
Glasno se nasmija mojoj drskosti i nazove me zahtjevnom ženskom, ali prihvati moj izazov kao bačenu kožnatu rukavicu.
Započne:
- »Ko’ božikovina što raste ne mijenjajuć’ boju, tako i ja vjerno služim ljupku gospu svoju.«
- Dobro, nastavite.
- »K'o božikovina što uz bršljan zelen vječito je mlada, kad drugog cvijeta nije, a šumsko lišće pada... usne moje reći će svima, da u mom srcu mjesta samo za nju ima.«
- Sjajno, Vaše Veličanstvo! - pljesnuh.
- Mogu li sada dobiti cjelov?
- Ali već ste ga dobili, na pozornici.
- Onda ću uzeti ono što za njim slijedi.
Ponovo me snažnim rukama privuče k sebi.
- Prestanite! - povikah i istrgoh mu se.
- Nalažete svome kralju da prestane? Kako se usuđujete?
Srce mi stane divlje udarati u grudima.
- Za njegovo dobro - rekoh - da ga zaštitim od rodoskvrne veze.
Čak sam i u sjeni vidjela kako mu se lice crveni od gnjeva.
- Rodoskvrna?
Zazvuča ošamućeno, smeteno. Pitao se govorim li o njegovom mučnom i grešnom braku s bratovom ženom?
- Smijem li otvoreno zboriti, Vaše Veličanstvo? Moja sestra Mary još je nedavno dijelila postelju s vama - nastavih šaptom - i donijela vam na svijet dijete. Da i ja učinim isto... čini mi se to rodoskvmim.
Pade mu kamen sa srca, pa se sabere i reče:
- Presmjeli ste gospo Anne. Zaboravljate da se obraćate svome vladaru.
- A vi kreposnoj djevojci koja to kani i ostati, gosparu. - Zatim se duboko naklonih, podigoh pogled prema njemu i umilno mu se nasmiješih. - Ali godi mi vaša slatka naklonost.
Stegne mi ruku, srećom onu petoprstu, i poljubi je, zadržavši usne na mojim prstima. Zatim mi bez moje privole skine prsten od granata i natakne na najuži zglob svog malog prsta.
- Kad već ne mogu dobiti vaše srce, uzet ću ovo - reče, okrene se i nestane u šumskim sjenama poput sablasnog jelena.
Preostala dva sata svibanjske svetkovine provela sam izgubljena u sanjama i mogućnostima, pa mi vrijeme proletje, a ja se vratih u krevet ne znajući kako sam onamo dospjela. Ležah u tami slušajući kako svuda oko mene dvorske dame šaptom govorkaju o protekloj večeri, ali meni u glavi bijaše samo jedna misao. Jedna misao od koje sam drhtala i koja me držala budnu do zore - engleski kralj snubi Anne Boleyn.
Tvoja
Anne

17. srpnja 1526.
Dragi dnevniče,
danas sam izvan sebe, istodobno tužna i radosna. Moj dobar prijatelj Thomas Wyatt pobjegao je u progonstvo u Rim, samonametnuto ali neizbježno. A engleski kralj Henrik doista me snubi. Te dvije činjenice prepletu se oko mene poput trnovitih grana kupine. Ne mogu vjerovati da je do toga došlo.
Ne tako davno Wyatt mi je punio glavu dvorskom politikom,a ja sam mu u znak zahvalnosti darovala sitnicu za uspomenu,pločicu optočenu draguljima na čipki. Malo potom, Henrik mi je na svibanjskoj svetkovini ukrao prsten i nataknuo ga na svoj prst. Teško mi je povjerovati da su se ta dva gospodina zamalo potukla radi tih trica. Dogodilo se to ovako.
Neki dan Henrik i njegovi miljenici, Wyatt među njima,kuglali su na travi. Njih su dvojica igrala u protivničkim momčadima, a Henrik ustvrdi da je jedno posebno dobro bacanje , tuđe, zapravo njegovo. Wyatt, zatraživši prvo dopuštenje Njegovoga
Veličanstva, to opovrgne. Na to kralj, kažu, napadno upre malim prstom, baš onim na kojem je nosio moj prsten, i gledajući Thomasa reče:
- Wyatte, kažem ti da je to moje. Moje je, kad ti kažem!
Premda je ozbiljno zborio, kralj bijaše nasmiješen, pa Wyatt zaključi da je dobro raspoložen te stoga odgovori:
- Ali dopustite li mi da to premjetim, Vaše Veličanstvo, nadam se da te biti moje.
Na to jednako napadno skine s vrata čipkanu vrpcu s mojom pločicom optočenom draguljima i sagne se kao da te njome premjeriti bacanje. Vidjevši moj znak naklonosti u Wyattovim rukama, kralj shvati taj potez kao izazov svojoj naklonosti. Poput kakvog plačljivog djeteta, kralj šutne kuglu i reče:
- Ako je tako, ja sam prevaren!
I ljutito napusti igru.
Prije negoli sam uopće čula tu priču i dok još nisam znala za svoju ulogu u njoj, pozvana sam kralju na privatno primanje.Premda mi je od svibanjske svetkovine skrovitim pogledima, plesovima u dvoje i zajedničkim pjevanjem jasno davao do znanja da žudi za mnom, sve je bilo javno. Sada stupih u njegove odaje koje su bile velebnije i raskošnije od svega što sam ikad vidjela ili sanjala. Velike trifore u niši propuštale su svjetlo s tri strane tako da je prostorija bila žarko obasjana, škrinje i stolovi bili su rezbareni i pozlaćeni, na čudovišnom okviru kamina bila su poredana najmanje dva tuceta srebrnih vrčeva, bila je tu i svilena tapiserija čudesne veličine i blistavih boja s prikazom svetog Jurja kako ubija zelenog zmaja, velika stolica s baldahinom, a u kutu nekoliko glazbala.I sam kralj, sav u bijelom baršunu protkanom srebrnim nitima, bio je obasjan sunčevim svjetlom i unutarnjom vatrom koja mu je žarila iz očiju. Srce mi je tuklo u grudima koje sam, moram priznati, promišljeno pokazala. No toga dana velik komad kremaste, namirisane kože nije mogao znatnije ublažiti gnjev koji je šibao iz kralja poput kipućeg, ljetnog vjetra.
- Zar me držite za budalu? - povika. Na grimiznom čelu bubnjala mu je žila, s koje nisam mogla otrgnuti pogleda. Nisam znala što sam skrivila, ali nisam sumnjala da će mi reći.
- Drznuli ste se poigrati naklonošiu svoga kralja istodobno se igrajući Thomasom Wyattom?! Ta zar nisam vašeg oca uzdigao na visok položaj...?
Udovi su mi obamrli na takav spomen moga oca.
- Zar nisam pridonio mirazu žene vašega brata, ponovo iskazujuti vašoj obitelji veliku čast? Zar mi se ovako vraća?
Ruke i noge bile su mi ledene i srce mi je tuklo poput bubnja,ali mi je um radio brzo i bistro, a i vidjela sam da mi kralj udvara,i to ne iz prolaznog hira, već posve ozbiljno. Kakvu to igru igra? Moju sestru je imao. Neki pričaju da je imao i moju majku. Oca i brata držao je u dužničkom ropstvu. Zar mu je izazov porobiti cijelu obitelj Boleyn? Zapitavši se kad je to sve počelo, odjednom sam shvatila da je moja ljubav prema Percyju bila trun u kraljevu oku. Je li bolje da pužem kao svi ostali ili da se igram? Jesam li doista onako poželjna kakvom me Wyatt opisao u stihu, poput plahe košute u začaranoj dubravi? Pomislih: »Da, budi neuhvatljiva poput vjetra kako bi te lovio, ali nikad ulovio.«
- Wyatt je tu tricu ukrao - lagah i smjelo nastavih: - Baš kao što ste mi vi ukrali prsten od granata. Obojica se ponašate kao da ste mi pri tom ukrali i srce. Nije tako ni u jednom slučaju, premda ljubim Vaše Veličanstvo kako svi odani podanici ljube svoga kralja.
- Želim vas, Anne - strastveno zareži. Znajući da je smrtno ozbiljan, nasmijah se što sam vedrije mogla.
- Ako se kralj ovako ophodi prema ženi koju želi, ne usuđujem se zamisliti kako prolaze njegovi dušmani.
- Ne, ja, ja... - zamuca, jer ga moja drskost ostavi bez riječi.
- Dopustite da se povučem, Vaše Veličanstvo - rekoh ne želeći nastaviti razgovor pa se duboko naklonih i ostavih ga da stoji naočita lica urešena dubokim iznenađenjem.
Pohitah u kraljičine odaje, drhtave duše. Što mi je činiti? Rekla sam istinu. Ne ljubim kralja onako kako žena ljubi muškarca. Ali ako ga uopće poznajem, znam da neće odustati dok ne zgrabi vjetar i stegne ga u šakama.
Zatražih majčin savjet, ali ona se samo snuždi i promrmlja:
- On je kralj, on je kralj.. .
Sestra mi savjetova sljedeće;
- Primi ga i dopusti mu da uživa u tebi koliko mu drago. Darovat će ti lijepe oprave, pregršt dragulja i kopile ako ti se posreći. Bit ćeš ljubavnica engleskoga kralja, Anne, a to je sjajan naslov za mršavicu bez plemićkoga naslova.
Naljuti me taj glupi savjet glupe kurve.
Zatim otiđoh ocu koji me pozva u svoje odaje. Djelovao je veoma dostojanstveno u satenskom haljetku koji je blistao crnom i kraljevski zlatnom, s otmjenim francuskim klobukom priljubljenim uz srebrnastu kosu.
- Kraljeva si miljenica - reže. - Barem se tako čini.
Zagrli me, što nije učinio od djetinjstva, i nasmiješi se. No u toj kretnji nije bilo nježnosti. Nije me uspio zavarati.
- Iskoristi ga, Anne - tiho šapne, tako tiho da bi čovjek pomislio kako mu iza leđa prisluškuje sam đavao. - Jesi li me čula? - upita kad nisam odgovorila.
- Da, oče, vaš je savjet posve jasan.
- Hoteš li ga poslušati?
Zgrabi mi rame koščatim prstima i čvrsto ga stegne. Otac mi je oduvijek bio jedini gospodar, ali sada sam u mislima vidjela oca i sebe u nekoj nejasnoj budućnosti. Premda je inače uvijek on bio predvodnik, sada je posrtao i zaostajao za mnom.
- Postupit tu kako mi bude po volji - rekoh.
Oči mu gnjevno sijevnu, ali se ponesena nekom novom i pogibeljnom smjelošću nisam na to obazirala. Izvukoh se iz njegova čeličnog stiska i izađoh iz sobe ne osvrnuvši se.
Tvoja
Anne
24. kolovoza 1526.
Dragi dnevniče,
Njegovo Veličanstvo me progoni, a ja mu izmičem. Tvrdi da je zaljubljen, da je pomahnitao od ljubavi. Čini se da je doista tako. Njegova je sumornost isparila i preporodila se u muževnu čilost. U ulozi kralja ponovo silovito nastupa, a njegova je blistava državnička vještina obnovljena. Govori mi o svojoj obitelji, djeci i njihovim brakovima. Njegov nezakoniti sin s Bessie Blount pomišlja na brak s njegovom zakonitom kćeri Marijom. Kaže da bi sve bilo bolje od žene na engleskom tronu. Žene nisu dovoljno snažne da održe mir.
Thomas Wyatt, koji me poučavao takvoj politici, otjeran je odavde i svi znaju da sam ja razlog njegova progona i neprilika. Voljela bih da mogu ponovo vidjeti svoga prijatelja kako bi me poučio što učiniti sad kad Henrik žudi za mnom. Ne znam zašto se u njemu probudila tako očajnička strast. Taj muškarac, taj kralj, postavlja se kao moj rob. Žeđa da me vidi, ječi poput tužnoga teleta da sam ga začarala i opčinila, danju i noću preklinje me da budem njegova. Donosi mi znakove naklonosti, cvijeće i pozlaćene vrpce, piše mi pjesme i pjeva ih drhtavim glasom.
Možda ipak razumijem što osjeća. Zar nisam i ja tako ljubila Henryja Percyja? Ako je doista tako, ako me kralj uistinu ljubi, što da radim? Ne volim ga i ne želim poći sestrinim stopama. Ali tu je i moja obitelj , u tome je jad. Budem li se držala hladno, odbijala kraljevo snubljenje, izazivala njegov gnjev,što će biti s očevim teškom mukom zauzetim položajem? Moj brat George nedavno je imenovan kraljevim peharnikom. Hoće li majka ponovo kopniti u zabačenim seoskim dvorcima?
Ali izrazim li više ljubavi nego što podanica duguje vladaru, postat tu mu priležnicom, a za to nemam želuca. Moram pronaći načina da zadržim kralja na doličnoj udaljenosti jer ću si u protivnom sručiti nevolju na glavu. Moram se nečemu domisliti! Ovdje na dvoru tako je malo vremena za privatne misli. Nema prostora za razmatranje u miru. Neumorno brbljave dame, razonode, gozbe i obveze prema kraljici. A ovaj zlatokosi div koji kipti od ljubavi progoni me notu i danju. Želim i moram tome doskočiti.
Tvoja
Anne
13. listopada 1526.
Dragi dnevniče,
spašena sam, makar samo privremeno. Rješenje moje neprilike objavilo mi se u snu. Te sam noći sanjala o minulom dobu,o gospi u kuli , udanoj ,i vitezu koji je ljubi, ali joj nije muž.
Gospino lice katkad mi je bilo strano, a katkad moje. Zborila je u stihovima koje bih voljela da sam zapamtila, ali isparili su čim sam se probudila. Ali značajniji je bio prizor koji su odigrali gospa i njezin udvarač pred očima muža koji je sjedio na obližnjoj pojastučenoj stolici. Bila je to igra udvorne ljubavi. Mladić, njezin sluga u svemu, izjavljivao joj je ljubav, pjevao pjesme, obasipao je komplimentima, darivao je malim znacima divljenja, tvrdio da joj je njegova duša na usluzi. Ona ga je dražila, očijukala s njime, hinila da je obnevidjela slušajući njegove ljubavne stihove. To je bilo sve. Nikada nisu legli zajedno. Cjelov u ruku, njegova glava na njezinu koljenu, nježni dodiri, to im je bilo dovoljno. Udvorna ljubav.
Probudivši se, razmišljala sam o tom snu i mogućnostima koje otvara. Znala sam da je opasno poigravati se kraljem, ali nisam imala mnogo izbora.
Sve je započelo kad mi je Henrik pristupio.Odvažno se upustih u ples smijući se, smiješeći i povremeno dopuštajući kratke dodire, duhovitost uzvraćajući duhovitošću, dvosmislicu dvosmislicom. Bockala sam ga, zbunjivala, dražila do ludila, a onda se povlačila hineći čednost, govoreći kako mi vrlina brani da nastavim ili ljubim oženjena čovjeka. Kralj je bio poput konja kojemu je netko bacio klip pod noge. Bjesnio je i pjenio se... a onda se razdragano smijao. Igra mu se svidjela! Stoga ga otjerah oda se, a kad se sutradan vratio, nastavih igru, ali s novim pravilima, novi stihovi, nadmetanja dosjetkama i cjelov koji sam mu dopustila da ukrade. Ali moje izmicanje bilo je posljednji čin predstave, a kad je zavjesa pala, kralj je ostao na sigurnoj udaljenosti od mene. Vidjet ćemo koliko će to potrajati.
Tvoja
Anne
12. studenog 1526.
Dragi dnevniče,
strašno su me iscrpile nedjeljne pustolovine i neobične igrice koje sam prisiljena igrati ne bih li zadržala kralja na doličnoj udaljenosti. Počelo je već rano ujutro kada je cijeli dvor otišao na misu. Ondje sam klečala do kraljice čije su glasne, usrdne, molitve nadglasale sve ostale. Njezine su oči bile uprte u krunicu, ali Henrikove , klečao je na drugoj strani kapelice u Kraljevskoj klupi ,nisu se micale s mene. Kad sam se odvažila uputiti mu osmijeh preko krcate prostorije, uzvratio mi ga je sav se ozarivši, što nije nimalo priličilo kralju u molitvi. Prekorih ga ljutitim i strogim pogledom. A on se na to na nasmija na sav glas! Sve se glave okrenuše prema njemu, pa je prikrio smijeh napadajem kašlja u koji zacijelo nitko nije povjerovao.
Dok smo poslije redom izlazili iz kapelice, dostigne me u hodu i šapne:
- Strogo ste mi lice uputili, gospo.
- Samo sam vježbala. Tim ću se licem služiti kao majka pred nevaljalim sinom.
- Sinom? Kanite imati sina?
- Mnogo sinova - odvratih. - Po jednog za svaki dan u tjednu.
S ljupkim osmijehom poslušno pođoh za kraljicom i njezinom svitom na doručak, praćena Henrikovim pogledom.
Kasnije istog jutra kralj je sa svojom gospodom zaigrao najnoviju muževnu igru zvanu »zapreke«. U tom nadmetanju, sudionici, odjeveni u poseban prsnjak i kacigu, sudjeluju u lažnoj ali žestokoj bitci bez konja, naoružani dvosjeklim mačevima i dvometarskim kopljima. Ja i još nekoliko dama , premda ne i kraljica, koja je opet bila u kapelici ,promatrasmo nadmetanje plješćući smjelosti,ostajući bez daha od nasilja.
Henrik je, kao i u svim sličnim pothvatima, imao prevlast na borilištu. Nije to bilo zato što je bio kralj pa su mu njegovi podanici popuštali. On je doista bio najbolji. Borio se najhrabrije i porazio najviše neprijatelja.
Između okršaja prišao bi rubu borilišta gdje sam stajala drhtureći među damama. Vrućina mu se parila oko tijela. Bio je zadihan od napora i vidjela sam mu zamagljeni dah. Blistava pogleda, bez riječi zatraži od mene znak naklonosti. Druge su dame sa zanimanjem pratile naše kretnje, ali se nisu usuđivale ništa reći, čak ni šaptom. Pružih mu čipkani rupčit, koji prinese nosu i udahne fini, francuski miomiris. Ozari se od veselja i odlučnim se korakom vrati na borilište kao moj vitez i svojski prebije svoje ljude meni u slavu.
Kad igra završi, dame se raziđoše, a ja začuh kako me slijedi zveckajući oklopom.
- Gospo Anne!
Okrenuh se i nasmiješih.
- Dobro ste igrali, Vaše Veličanstvo. Slobodno zadržite rupčić.
- Bio bih ga zadržao i bez vaše privole.
- Kakva li ste samo lopuža!—povikah.
- Zaslužio sam trofej za trud. Sve sam ih potukao.
Skine prsnjak, a ja se morah suzdržati od zurenja u njegova dojmljiva prsa.
- Ali možete li potući mene? - upitah.
- Potući vas?!
Kralj se tako srčano nasmija da mu se trbuh zatrese.
- Nisam mislila u igri zapreka, budalice.
- O kakvom je onda izazovu riječ?
- Šahu - rekoh.
- Ah, šah. Ženska igra. Ali vješt sam u njoj kao u svakoj drugoj. Prihvaćam izazov. U igraonici, jedan sat nakon večere.
- Bit ću ondje.
I bila sam. Presvukla sam se u opravu za koju sam znala da mu se sviđa,jer je nekoliko puta pohvalio njezinu boju , tamnu, smećkastocrvenu ,dodajući kako mi ističe oči u najboljem svjetlu. Steznik je imao dubok izrez. Znala sam da ću se morati saginjati preko stola da povučem potez i nadala se da će pogled na moje izazovne loptice smesti taj britki um,što bi mi išlo u prilog. Dugu kosu pustila sam da mi slobodno pada niz leđa.Blago sam narumenila usne i obraze. Naposljetku sam tankim komadom čipke pomno vezala šiljasto krilo rukava oko petog prsta, zakrivajući tako šesti od njegova pogleda.
Kralj nije stigao na uobičajen način , sav razdragan i glasan, odjeven u razmetljive slojeve krzna, dragulja i finog sukna. Došao je miran, tih i blago nasmiješen. Bio je odjeven u svijetle čarape i široku platnenu košulju pod prslukom od jelenje kože. Bez klobuka. Netom se okupao i sprao svaki trag jutarnjeg napora. Kosa mu se zlaćano blistala na poslijepodnevnom suncu. Sve u svemu, bio je bajan.
Udobno se smjestismo za ploču i, razmijenivši nekoliko riječi, započesmo igru.
Isprva sam povlačila smjele poteze, a on je, iznenađen mojom taktikom, slijedio moj primjer. Igrali smo zdušno i u tišini. Pojela sam mu lovca. On je meni uzeo kulu. Oboje smo gubili pješake. Onda sam počela oklijevati. Hinila sam smetenost. Prikrivala tu smetenost razmetljivošcu. Nasjeo je na spletku. Zamišljen i usredotočen, povukao je nekoliko poteza s ciljem da mi zarobi kraljicu. Glasno sam uzdahnula i zagrizla usnu. Bio je toliko uvjeren da sam posustala da je, slavodobitno uvjeren u vlastitu premoć, previdio moju varku i sledio se kad sam šapnula »šah-mat«.
- Šah-mat - ponovih glasnije. Pokušala sam ga navesti da me pogleda u oči, ali je zurio u ploču pokušavajući shvatiti kako je poražen.
- To je nemoguće - mrmljao je.
- Ali je tako. Porazila sam vas, Vaše Veličanstvo.
- Ne! - vikne i odgurne svoju klupu takvom silinom da je tresnula na pod.
- O, ne ponašajte ste kao razmaženo dijete, Henriče. To je samo igra.
- A vi ste samo žena!
- Žena koja vas je porazila. - Nasmijah se nadajući se da neću zazvučati okrutno, već ublažiti njegov bijes. - Dođite, moram dobiti nagradu za pobjedu.
- Nagradu! Trebali biste biti bačeni u Londonsku kulu radi veleizdaje.
- Veličanstvo!
- Dobro, dobro. Što tražite? - upita plačljivo se podsmjehujući.
- Poljubac... - rekoh. - Od gubitnika.
Oči mu prijeteći sijevnu, jer sam iskušavala granice njegove dobre volje. No njegov se gnjev rastali na neobičnoj toplini mog neobičnog zahtjeva. Pokuša me zagrliti, ali mu zaustavih ruke.
- Ne, Henriče. Ja ću poljubiti vas.
O, kako li je bio u plamenu kad sam se privila uza nj, pronašla njegove usne svojima i jezikom, u francuskom stilu, istražila svu prisnu slatkoću unutrašnjosti njegovih usta.
U nekom trenutku za vrijeme poljupca njegove se ruke ipak oviju oko mene i nije mi bilo lako prekinuti taj zagrljaj. Ali kad nam je to ipak pošlo za rukom i kad smo stajali odvojeni i zadihani, nasmiješi se.
- Pobjednica ove runde - reče i duboko mi se nakloni. - Gospa Anne Boleyn.
Usprkos svim izazovnim riječima i domišljatom bockanju, kunem se da se nisam osjećala kao pobjednica, već kao djevojka nad čijom se glavom sklapa duboka voda. Ali svejedno nisam otišla.
Tvoja
Anne

4
Živa zmija bila je duga gotovo pet kilometra i sastojala se od tisuća zveckavih, klopotavih djelića koji su odašiljali dug, gust oblak dima u sparno, srpanjsko poslijepodne. U bijegu od londonske vrućine, prljavštine i zaraza, kraljevski ljetni pohod na kentsko ladanje , Elizabetin prvi u ulozi kraljice, trajao je manje od tjedna, a već su teška i pretrpana kola i kočije, krda stoke i mnoštvo teretnih konja nakrcanih prtljagom, namirnicama i pokućstvom za cijeli dvor razrovali glavni put i izazivali metež ,premda dobrodošao , u malim seoskim zajednicama na putu.
James Thomas, njegova punašna žena Joan i njihovo sedmero krupnooke djece, uz vlastelinovo dopuštenje, veći su dio dana plandovali. Sada su sjedili na prostirkama s teglicama sira, tvrdim kruhom i vrčevima piva, pravi pravcati piknik, da bi opčinjeno gledali beskrajnu povorku koja je bez sumnje bila najraskošnija predstava koju će u životu vidjeti. Roba i stoka koji su štropotali njihovim grbavim putom bili su tek početak izuzetne parade, jer kad oni prođu, ostavivši za sobom prašinu i izmet, slijede dostojanstvenici na konjima i stjegonoše s rezbarenim, obojenim grbovima i šarenim stjegovima koji ne lepršaju na povjetarcu već mlitavo vise na nesnosnoj zapari. Stražari i sluge na jogunastim konjima izviđali su put. Šareno odjevene dvorske dame jahale su sljedeće, vedro rupčićima štiteći nosove od prašine koja ih je gušila, a za njima gardisti u svečanim odorama, uspravni i pozorni u sedlima.
- Gle ono - upozori James svoju obitelj, jer je jednom u djetinjstvu vidio sličnu povorku za vladavine Velikog Harryja i to čudo nikada nije zaboravio, kao ni redoslijed sudionika: od običnih kola i krda stoke do otmjenih kočija s damama i gospodom, gospode vijećnika i na koncu straže na konjima koja znači da kralj nije daleko.
- Sad će kraljica. Na noge ajmo, svi - naloži im vukući ih na noge. - Kralj Harry je jaho na konju pa sam ga dobro vidijo. E, taj je bio lijep, visok i kršan, nema šta. A sad imamo ženu, pa mislim da one neće jahat tu po smradu i prašini, neg se vozit u kočiji.
No James na svu sreću nije bio u pravu, pa je njegova obitelj sada iza stražara ugledala dobru, španjolsku kobilu i na njoj riđokosu ženu, blistavu u svilenom brokatu, koja je uspravno sjedila u sedlu i kao da je zračila sunčevom svjetlošću.
- Eno je! - povika Joan. - Kraljica.
James začuje kako djeca ispod glasa ponavljaju »kraljica, kraljica«, dok su stariji dječaci iznosili primjedbe na dobrog konja i ormu.
- Pa visoka je ko Henry i jednako svjetlokosa—zaprepašteno će James Thomas.
- Sva sreća - šapne njegova žena kao da bi je blijeda žena koja je u prolazu mahala i smiješila se mogla čuti. - S takvom materom, sreća što se na oca uvrgnula.
Elizabeta, koju su oči pekle od prašine i jarkog sunca dok je konj poskakivao pod njom, ocjenjivala je Thomasovu obitelj istodobno kad i oni nju, u sebi zahvaljujući svojim dobrim podanicima, kao što je zahvaljivala Bogu svakoga dana od krunidbe na tome što su je postavili na prijestolje.
Ali tok misli odjednom joj prekine bučan dolazak Robina Dudleyja koji je zauzdao usoptala golemog pastuha, točno pokraj kraljice, kao da se upravo vratio iz velike bitke.
- Veličanstvo! - dahtao je, čela orošena znojem.
- Blagi Bože, Robine, pa što si radio tamo naprijed? Ubijao zmaja svetog Jurja?
- Odjahao sam sve do Canterburyja da ispitam večerašnji smještaj.
- I onda jahao cijelim putem natrag! Pa zašto nisi ostao ondje, ludice?
- Jer nisam mogao čekati da te vidim, ljubavi moja. Tvoj bi dolazak trajao satima. Previše te volim gledati u sedlu... kraljica u ljetnom pohodu. Uznosita i veličanstvena.
- I neizrecivo bolne stražnjice. Idi naprijed i zaustavi ih na trenutak, Robine, molim te. Želim nakratko sjahati i produžiti u kočiji.
Nasmiješi se primijetivši kako prisno razgovaraju otkako su ljubavnici.
- Hoćeš li zastati da posjetiš kolibu prelja u Oxtedu? - upita.
- Zar me očekuju? - premoreno uzdahne.
- Da.
- Onda ih nećemo razočarati. - Zaklonivši oči od neumoljivog sunca, zagleda se preko prostranih polja načičkanih ovcama. Elizabeta je tada prvi put vidjela taj dio svoga kraljevstva.
- Robine, misliš li da je ljudima doista drago to što se cijeli dvor obruši na njih poput najezde skakavaca?
- Katkad je to strašna tlaka, ali seoska gostoljubivost drevna je navada. A na kraju krajeva, nosimo vlastito vino i pivo - doda zločesto se osmjehujući. Tada je uze za ruku ne hajući za zurenje kočijaša iza njih. - Vole te, Elizabeta. Tvoj narod želi vidjeti svoju novu kraljicu. I kladio bih se da im se sviđa što vide.
Dudley podbode konja, dojaše do predvodnika kraljevske garde i naloži mu da se zaustave, dok se povorka opskrbnih kola i stoke nastavila vući dalje. Elizabeta dopusti da joj jedan od dostojanstvenika pomogne sjahati. Noge su joj bile gumaste od dugog jahanja, a vraćajući se prema gizdavoj kočiji izrađenoj u Nizozemskoj, stresala je prašinu s teške jahačke suknje od brokata. U kočiji je Kat Ashley drijemala na jastučićima od ružičaste svile, a tanki sloj znoja pridao je ljubak sjaj njezinu blago naboranom licu. Elizabetin star i vjerni sluga Thomas Parry sjedio je preko puta Kat, pognut nad velikom knjigom računa, škiljeći u stupac brojki. Skoči pomoći kraljici da uđe u kočiju.
- Veličanstvo, zar vam je dosta jahanja za danas? - upita.
- Jest, Thomase. Osjećam se kao da mi ga je zauvijek dosta.
Nesvjesno tražeći na kraljičinu licu tragove premorenosti ili bolesti, Parry joj pruži plošku čiste vode. Elizabeta je gotovo iskapi. Parry je, kao Kat Ashley, bio u Elizabetinoj službi od njezina najranijeg djetinjstva. Njegova žena Blanche zibala je kraljevnu u kraljevskoj kolijevci. Mlada kraljica sada umorno klone do Kat i dobaci vremešnoj ženi nježan pogled.
—Jedva je čekala da ode iz one smrdljive, ušljive kuće, ali mislim da joj je putovanje mrskije - šapne Elizabeta da ne probudi svoju dvorsku damu.
- E pa, na to će se morati naviknuti, zar ne? Od srpnja do studenoga, svake godine od sada - reče Perry.
- Vjerojatno ćemo razgledati velik dio moga kraljevstva.
- E, to je istina.
Thomas Perry se nasmiješi. Elizabetino kraljevstvo. Kako li je za dlaku sve izgubila prije negoli je postalo njezino!
I Elizabeta se prisjećala pogibeljnih oluja koje su ona, Kat, Thomas i Blanche Perry zajedno prebrodili. Proteklih joj je dana to doba bilo često na pameti, otkako je pročitala Annein opis prvih mjeseci Henrikova nezvanog snubljenja.
Kakvog li je izbora imala djevojka koja je kralju ili plemćtu zapela za oko? Što joj je preostalo osim predaje?, pomisli Elizabeta.
Žena nije imala izlaza. Poput srne , košute , pred lovačkim psima. Ženski um bio je smušen krutim učenjem da muškarac uvijek mora dobiti što zaželi. Da su ženine potrebe beznačajne, ne, i više nego beznačajne. Njezinu je majku progoni Henrik. A nju je kao djevojku progonio Thomas Seymours
Ministar ratne mornarice. Njegovo ime i lice nepozvani joj iskrsnu u mislima. Jasno ga je vidjela, naočit i razmetljiv, duge, riđe brade i čeličnih ruku.
Parry se na sreću vratio računima, pa nije opazio kako se Elizabetino lice zarumenjelo već pri samoj pomisli na muškarca koji je već deset godina mrtav.
Sklopi oči. Mogla ga je namirisati... o, Bože, okusiti... čak i čuti njegov zvonki glas kako tutnji »Imena mi Božjeg!«, zaigranu kletvu koja je razdrla mutnu izmaglicu njezina sna trenutak prije negoli su se teške zavjese baldahina naglo rastvorile i divovska pojava Thomasa Seymorea zasjenila njezinu sunčanu ložnicu.
- Na noge lagane, kraljevno. Prelijep je dan za izležavanje.
Elizabeta se žarko zarumenjela sjetivši se zakriti sitne, gole grudi plahtom od batista i zavući se dublje pod pokrivače, zanijemjevši od čiste postiđenosti.
- Admirale, sramite se! - povikala je Kat Ashley skačući s ležaja u podnožju Elizabetina kreveta. Seymour, golonog u noćnoj košulji i papučama, već je skočio na Elizabetin krevet s nebnicom i škakljao trinaestogodišnju djevojčicu tako da je njezin prodoran, bespomoćan smijeh odjekivao dvorcem Chelseja. Kat je potrčala na vrata ložnice i zalupila ih, pa stala raširenih ruku pred migoljavim klupkom tijela i posteljine pitajući se kako da prekine tu sramotnu predstavu.
No dok je promatrala tog krupnog, naočitog, riđobradog muškarca i svoju dragu gospodaricu Elizabetu, osjetila je kako se njezine strogo napućene usne razvlače u osmijeh.
Bili su zgodan par, daleko zgodniji od Seymoura i njegove domaćinske, sredovječne žene Katarine. Kat očajno zažali što joj na pamet padaju tako nepoćudne misli, ali morala je priznati da Elizabeta i Katarina nisu jedine žene na dvoru koje je Thomas Seymour opčinio.
Seymor se prevali na leđa i ostane tako zagledan u Kat.
- Hajde, ženo, brzo ocijeni svoju štićenicu. Jer jutros ćemo u lov!
- Odmah ustanite s kreveta - naredi mu, napokon smogavši glasa koji je nažalost bio više zaigran nego strog. - Dobro, Elizabeta - doda - ustanite sad.
- Recite mu da ode.
- Van - reče Kat Seyftiouru. - Kraljevni je potrebna privatnost.
- Okrenut ću leđa - odvrati i okrene se prema teškoj, baršunastoj zavjesi. - Hajde, neću viriti.
Kat i Elizabeta sumnjičavo se pogledaju.
- Neću otići, pa vam je bolje da se požurite, moje dame.
Postiđeno hihoćući, Elizabeta iskoči iz kreveta omotavši se u tanku plahtu i stane dok je njezina služavka žurno navlačila pamučnu haljinu na njezino tijelo tanko poput pruta.
- Odjeni smećkastocrveni kaput i suknju od crnog brokata - vikne Seymour kao da za plovidbe izvikuje zapovijedi mornarima.
Dok joj je Kat vezala steznik od kitove kosti, kraljevna se pitala zna li njezina pomajka gdje joj je muž i zna li kakvu budalu pravi od nje. Elizabeta pokuša potisnuti svaku pomisao na dobroćudnu Katarinu Parr iz misli, jer je tu ženu iskreno voljela. Štoviše, Katarina je bila jedina majka koju je Elizabeta poznavala. Osjetivši da su je netko pljesnuo po stražnjici preko podsuknje, Elizabeta iznenađeno cikne. Okrenuvši se, ugleda Thomasa Seymoura kako joj se vragolasto kesi. Ali prije negoli ga je Kat stigla odgurnuti, poljubio je Elizabetin rumeni obraz i dobro uštinuo njezinu dvorkinju za bedro.
- Krasno - reče žustro odmjeravajući Elizabetu od glave do pete. - U konjušnici za tri četvrt sata, ni trenutka kasnije!
Odskakuta do vrata, ostavivši dvije žene ošamućene njegovom drzovitošću.

Sada, dok se kočija ljuljala i štropotala neravnim putom, Elizabeta prizove u sjećanje svoju obožavanu pomajku Katarinu Parr. Elizabeti je bilo devet kad se Henrik, tada već star i boležljiv, oženio s Katarinom, svojom šestom ženom. Napokon oslobođen iluzije o braku iz ljubavi i o novim muškim nasljednicima, zadovoljio se ženom čiji će posjedi osnažiti njegovu sjevernu granicu i koja će mu pružiti utjehu pod stare dane. Utjehu mu je doista pružila, sjedeći iz sata u sat s njegovom bolnom nogom u krilu, dobrodušno raspravljajući s njim o filozofiji i religiji. Kad je Henrik izabrao Katarinu, ona je godinama bila u središtu kružoka svojeglavih, naprednjačkih plemenitaška koje su, kao pokroviteljice vodećih mislilaca i učitelja s Kontinenta, donijele zamisli o humanizmu i vjerskoj reformi na dvor i uspostavile prvu,premda ograničenu, vlast nad kraljevima kakvu Engleskinje do tada nisu uživale.
No, razmišljala je Elizabeta, njezino divljenje Katarini Parr izviralo je iz nečeg daleko dubljeg od poštovanja, jer je u nekoliko mjeseci od svoje krunidbe ne samo umirila razjaren duh i bolno tijelo svoga muža nego i izbavila odavna otuđeno »kopile« Anne Boleyn iz samotnog progonstva i vratila je u toplo okrilje kraljevske obitelji. Henrik je ponovo obasipao svoju riđokosu djevojčicu ljubavlju i dopustio Katarini da nadzire Elizabetino izuzetno klasično školovanje. Kraljica je jednim odrješitim potezom dala svojoj pokćerki najdragocjeniji dar na svijetu , vratila joj je mjesto u prestolonasljednom nizu.
Četiri godine poslije Henrik je umro i svoju ženu učinio najbogatijom udovicom u zemlji. Elizabeta je stanovala s kraljicom u Chelseaju, gdje je nju i njezina mlađeg polubrata Eduarda , tada devetogodišnjeg kralja , Katarina tješila nježnom skrbi. Ali već tri mjeseca nakon Henrikove smrti, opet se sve promijenilo. Kraljica udova bespomoćno se i vatreno zaljubila u Thomasa Seymoura, ujaka mladog kralja i ministra kraljevske ratne mornarice.
Tih čarobnih dana dvor u Chelseaju brujao je od putenog naboja i pred Elizabetinim romantičnim, djevojačkim očima odvijalo se oduševljeno snubljenje Thomasa i Katarine. Posvuda je bilo smijeha, glazbe, razonode i nježne privrženosti, sve je to opijalo marljivu i povučenu mladu kraljevnu. Elizabeta je opčinjeno promatrala kako se smjerna i ozbiljna Katarina pretvara u opijenu, zaljubljenu djevojku. Stoga kad ju je Thomas Seymour počeo snubiti, Elizabeta isprva nije znala razlikovati nasrtaje od prostodušne zabave.
Thomas. U vrtu joj donosi otmjene stručke cvijeća koje je sam složio debeloprstim rukama.
Thomas. U njezinoj ložnici razigrano je spopada svakoga jutra.
Thomas. Skače po njezinoj učionici poput raspojasanog dječaka dok ona nastoji učiti.
Thomas. Kako je podbada. Kako je lovi. Kako je dodiruje.
Naposljetku više nije mogla ni čuti njegovo ime a da se žarko ne zarumeni. Bilo je uvriježeno mišljenje da je već i zaljubljenost oblik bluda te da se djeva nema razloga ponositi time što joj nijedan muškarac nije taknuo tijelo, ako joj se neki uvukao u srce. A Thomas Seymour njoj se i više nego uvukao u srce. Prodro je u nj i bacio ga na koljena kao da je utvrda probijenih bedema.
Nije bilo koristi od povjeravanja njegovoj novoj ženi.
- Kako možeš uopće pomisliti takvo što o Thomasu! - povikala je ledi Katarina Seymour odsutno vrteći biserni prsten. - Ta on se samo igra, Elizabeta. Živahan je čovjek, ljubi te kao otac.
- Ali, majko, sluge već govorkaju. Kat kaže da je moja čast...
- Kat je glupača!
Elizabeta je bila zabrinuta za svoju pomajku. Znala je da se događa nešto jako loše. Katarina nije bila pri sebi. Kraljevsko samopouzdanje i mir kojima je nekoć sva odisala, sada je, zamijenila neobična, živčana nelagoda. Nije ništa poduzela da obuzda Thomasove ranojutarnje upade u Elizabetinu ložnicu, kao ni govorkanja. Proširila su se izvan zidina dvorca Chelseaja.
- Poslušaj me, Elizabeto - odlučno će Katarina. - Moraš usvojiti prvo pravilo dvorskog života. Ti si kraljevna. Oni su sluge. Sve njihovo zlobno klepetanje ne može ti nauditi.
U nekoć staložen i umirujući glas sada se uvukla neka nova kreštavost. A riječi... ta svako je dijete znalo da nemaju smisla.
- Oduvijek ste mi govorili da je djevojačka čednost...
- Kako mi se usuđuješ bacati vlastite riječi u lice! - vrisne Katarina. - Idi, ostavi me na miru, ne želim više slušati tvoje pritužbe na svoga muža. Imala sam ih tri prije njega i mogu ti reći da me Thomas Seymour usrećio više u jednoj godini nego prethodna trojica u cijelome životu!
Elizabeta je škiljila u Ciceronovo djelo na mutnom, poslijepodnevnom svjetlu u svojoj pustoj učionici. Njezin omiljeni učitelj Asham odjednom se nahladio i povukao u krevet na ostatak dana. Druge učene djeve u kućanstvu ledi Katarine objeručke su iskoristile priliku da jedan dan izbjegnu učenje, ali Elizabeta je marljivo radila na prijevodu opažanja rimskog državnika o posljednjim danima Republike. Elizabeta je samo u učenju pronalazila spokoja od tegobnih misli, jer se odnedavna Katarina pridružila Thomasu Seymouru u ranojutarnjim igricama, pa je skakala zajedno s njim u njezin krevet i nemilosrdno škakljala kraljevnu. Baš je prošloga tjedna kraljica-udova držala Elizabetu u stisku dok joj je Thomas iz neobjašnjive pobude dugim nožem razrezao haljinu na vrpce.
Elizabetu je sve to zbunjivalo. Zašto se Katarina tako čudno ponaša? Je li moguće da je to zato što nosi Seymourovo dijete? Ta je vijest ispunila Elizabetu u jednakoj mjeri ljubavlju i radošću zbog Katarine , pomiješanima s neukrotivom ljubomorom i strašnim stidom zbog strastvenih tajnih maštarija o mužu žene koju je voljela najviše na svijetu. Svakodnevno je gorljivo molila Boga da je izvede na pravi put, ali joj on nije mnogo pomogao. Stoga se ponovo obratila knjigama.
Elizabeta se toliko udubila u prevođenje da nije čula ulazak Thomasa Seymoura dok je nije tiho zazvao imenom. Osvrnula se očekujući jednog tadašnjeg prijatelja koji ju je obično uvijek podbadao i umjesto njega ugledala ozbiljna i uglađena gospodina. Elizabeta se zagleda u Seymourovo lice i prestraši vidjevši da mu se u očima nakupljaju suze.
- Ledi Katarina? Je li bolesna? - Elizabeta stegne Seymourove ruke. On odmahne glavom, ali ne ponudi nikakvo objašnjenje za svoje neobično držanje. - Što se onda dogodilo? Recite mi, morate mi reći!
- Nemam hrabrosti, Elizabeta - napokon reče, ne ispuštajući njezine dugoprste, bijele ruke. - Ali to sada moram izgovoriti jer ću u protivnom poludjeti. Bolujem od strahotne ljubavi prema tebi koja moj brak s ledi Katarinom pretvara u bolnu tlaku.
Elizabeta je imala dojam da je posve prestala disati. Skamenila se. Sve riječi, sve misli isparile su joj iz glave kad je čula njegovu izjavu, poput velikog jata vrabaca koje se razlijeće na sve strane s golubinjaka katedrale.
- Oženio sam se s njom znajući da ćeš joj ti biti povjerena na skrb nakon očeve smrti - tiho reče. - I samo sam želio biti u tvojoj slatkoj blizini. Nisam znao drugog načina da to ostvarim.
Suze su mu se sustizale na obrazima i lice mu je sjalo, ali Elizabeta se iznenadi shvativši da joj iz usta kuljaju samo bijesne riječi.
- Možda sam kratkovidna, gosparu, ali slijepa nisam. Ne želite me mene radi, već radi moje kraljevske krvi i blizine prijestolju!
Gorko ga optužujući, Elizabeta se pitala odakle joj naviru te domišljene tvrdnje, jer si te predodžbe nikada prije nije osvijestila.
- Ne ljubite me. Ne ljubite me! - vikala je moleći se iz dubine duše da Thomas Seymour brzo i odlučno pobije optužbe i dokaže da su njezine grube tvrdnje posve neutemeljene. Nije morala dugo čekati. Pao je na koljena stežući joj skute.
- Zar toliko loše mislite o meni, Elizabeta, da tako malo držite do moje iskrenosti? - Zagleda joj se ravno u oči i snagom volje zabrani joj da se okrene od njega. - Zar toliko loše mislite o sebi? Jer takvim tvrdnjama podcjenjujete vlastitu vrijednost kao da niste žena koju bi mogao obožavati muškarac kakav sam ja. Zar ne vidite kako ste dražesni? Kako poželjni? Mislim... - nastavi glasom drhtavim od preobilne strasti - mislim da ću bez vas umrijeti.
Bila je dražesna. Bila je poželjna. Bila je žena, a ne više djevojka. A taj ju je predivni muškarac volio. Volio. Elizabeti se s usta nehotice otrgne radostan uzdah. Taj je uzdah admiral shvatio kao privolu. Ustao je, uzeo kraljevnu u zagrljaj i poljubio je strastveno i čuvstveno kao muškarac koji voli ženu, onako kako svaka djevojka sanja da bude poljubljena.
- O, Bože!
Čuvsi te riječi kao iz velike daljine, Elizabeta se pokuša istrgnuti iz opčinjenosti. Otvorivši oči ugleda ledi Seymour, svu nabreklu od trudnoće, svom težinom oslonjenu o dovratak učionice.
Elizabeta i Seymour na to se razdvojiše, drhtavi i postiđeni. Nitko se nije oglasio. Elizabeta je jedva disala od nepodnošljiva, neizreciva stida. Muk su napokon prekinula dva čvorka koja su se prepirala na prozorskoj dasci. Elizabeta se odvaži dobaciti Seymouru pogled. Oči su mu bile živahne i plesale amo-tamo. Vidjela je kako u glavi kuje obrazloženja, isprike, laži.
Skupivši ono dostojanstva što joj je preostalo, Katarina se okrene i izađe. A Seymour pođe za njom, dobacivši Elizabeti tek žalostan pogled.

Elizabetina dvorska dama otvori jedno oko i vidje da sjedi sučelice Parryju u zagušljivoj kočiji koja se trucka grbavim drumom.
—Jao, pa zar još nismo stigli?
Parry joj očima dade do znanja da nisu sami.
Kat se odmah uspravi i navuče smiješak na lice. Jer premda je bila najprisnija Elizabetina družbenica, uvijek se držala čvrstih pravila ponašanja i svoga mjesta kraljičine službenice.
- Vaše Veličanstvo...
—Jesi li se dobro naspavala, Kat? - upita Elizabeta.
- Ne bih baš rekla da je bilo dobro, jer sam se truckala do neba i natrag. Ali barem sam prikratila vrijeme. Recite, Parry, Što imamo u košari za jelo? U snu ogladnim.
- Kada vi to niste gladni, gospojo Ashley? Možda jedete šupljom žlicom.
Kat zamahne na Parryja lepezom, a on joj zauzvrat uštipne koščato koljeno. Elizabeta je promatrala njihove lakrdije, svoje dvoje prijatelja koji su bili jednako neusiljeni jedno s drugim kao i sa svojom štićenicom, nekoć kraljevnom, sada kraljicom. Ali nije im uvijek bilo baš tako lako.
- Znači, svi pjevate istu pjesmu? - režao je lord Tyrwhitt.
Elizabeta se trudila ne pokazati inkvizitoru da drhti, premda ju je boljela spoznaja da su Kat Ashley i Thomas Parry također u Kuli i prolaze isto ispitivanje. Thomas Seymour sve ih je upleo u svoju izdajničku urotu.
- Tako je, lorde Tyrwhitt, jer ta je pjesma istina pa ne možemo zaboraviti riječi.
- Pitat ću vas još jednom, kraljevno. Jeste li znali za naum ministra ratne mornarice da otme vašeg brata kralja i potpiri ustanak?
- Ponovit ću. Nisam znala ništa o toj pobuni, kao ni moji sluge.
- Ali vi ste mu imali postati ženom i prestolonasljednicom. Zar ne znate da bi vaša udaja bez pisanog i zapečaćenog pristanka Krunskog vijeća bila posve nezakonita i da biste izgubili mjesto u prestolonasljednom nizu?
- Nisam se kanila udati za Thomasa Seymoura.
Trudila se zadržati miran i siguran glas, premda joj misli nisu bile takve.
Udaja za muškarca koji je izdao vlastitu ženu te naveo i Elizabetu na izdaju?
Udaja za muškarca zbog čijeg je zlonamjernog utjecaja Elizabeta u sramoti po tjerana s pomajčina doma, u sramotim koja ju je koštala zdravlja i sada dovela nju i njezine sluge u ozbiljnu pogibelj?
- Ali vaš čovjek, Thomas Parry, u nekoliko je navrata razgovarao s Thomasom Seymourom o toj mogućnosti - ustrajao je Tyrwhitt.
- Razgovarali su samo o posjedima, što mojim, što njegovim, koji leže u neposrednoj blizini. Nije to ni blizu razgovoru o braku.
Tyrwhitt se nagne prema Elizabeti i prinese lice tako blizu njezinom da osjeti smrad ustajalog piva i luka u njegovome dahu.
- Priča se da ste trudni i da nosite Seymourovo dijete. Ta valjda ćete se udati za njega?
- To ne bi bilo moguće - odvrati Elizabeta prkosno uzvraćajući Tyrwhittu pogled. - Ministar nije na slobodi, već je zatočenik u Londonskoj kuli.
Elizabeta prizove u sjećanje izmučeno lice Thomasa Seymoura i pokuša zamisliti kakva ga je to strašna strast morala obuzeti da se uvuče u kraljevsku palaču i upuca kraljeva omiljenog psa stražara u pokušaju da se dočepa njezina brata. Pitala se što Seymour trpi u tamnici. Muče li ga kao što su se već zaprijetili mučiti Kat i Thomasa Parryja ne daju li im podatke koji bi povezali kraljevnu s izdajnikom?
- Što znate o ljudstvu i oružju koje je Seymour okupio na zapadu zemlje za podršku ustanku?
- Ništa ne znam! Koliko ćete me još mučiti istim pitanjima?
- Dok ne priznate istinu - otrese se.
Elizabeta osjeti kako joj se kralježnica ukrućuje. Obrati mu se odsječnim, ledenim riječima.
- Lorde Tyrwhitt, oduvijek sam vas smatrala sposobnim i bistrim čovjekom. Ali ophoditi se prema osobi koja bi vam jednoga dana mogla biti vladarica kao prema ništavnom prosjaku na ulici, doista je glupo.
Elizabeta vidje mržnju koja se razbuktala u Tyrwhittovim vodenastoplavim očima. Takve riječi iz usta četrnaestogodišnjeg djeteta, još k tome i djevojčice, bile su sramotna uvreda. Ali, razmišljala je Elizabeta, ako je išta preuzela od Katarine Parr, onda je to bilo njezino oštroumno shvaćanje diplomacije. Kad se suzdržavati. Kad šutjeti da zaštitiš odane prijatelje. Kad se oglasiti rječito i neustrašivo.
- Upozorila bih vas - nastavi - da se čuvate, gosparu, jer ja sam očeva kći i naslijedila sam velik dio njegove gnjevne ćudi, kao i njegovo dugo i strašno pamćenje neprijatelja krune.

Elizabetin kraljevski konjušnik dogalopirao je do kočije i jahao uz nju govoreći kroz otvoren prozor.
- Vase Veličanstvo, nadomak smo Oxtedu. Što nalažete?
- Želim vidjeti što više svojih podanika. I želim da oni vide mene. Kakve su pripreme obavili?
- Uobičajene. Ulice su pometene. Sve kurtizane i slaboumnici sklonjeni s vidika, gubilišta su rastavljena, a kuće, trgovine i javne zgrade svježe obojene i ukrašene. Veliko mnoštvo na seoskom trgu očekuje vaš dolazak.
- Pošaljite glas da ulazim u njihovo naselje - reče Dudleyju,- i da se veoma radujem susretu s njima.
- Da, Veličanstvo.
- I, Robine, neka mi dovedu konja. Ujahat ću u selo.
Dudley se nasmiješi, podbode konja i nestane. Njezin mili Robin. Tako odan. Tako dostojan povjerenja.
Tako različit od Thomasa Seymoura...
Seymour je umro na krvnikovu panju. Elizabeta bi još zadrhtala kad bi se sjetila kako je za dlaku izvukla živu glavu. Ledi Katarina nije bila te sreće. Tri mjeseca nakon što je zatekla Elizabetu u Seymourovu naručju i osramoćenu je potjerala iz kuće, Katarina je rodila djevojčicu. Razboljela se pri porodu, ali je Thomas tri dana odgađao pozvati liječnika. Nekoć gorda kraljeva udovica bila je izbezumljena, vjerojatno sluteći da odmetni muž priželjkuje njezinu smrt. Dok joj je vrućica rasla, bjesomučno je grmjela o izdaji, optužujući i njega i ostale okupljene oko njezine postelje da im nije stalo do nje i da se izruguju njezinoj patnji. Navodno je Thomas legao do nje da je utiša blagim riječima, ali ga je odgurnula okrivljujući ga što ne zove liječnika. Groznica se razbuktala i umrla je dva dana prije Elizabetina četrnaestog rođendana. Sve grube optužbe dobačene sa samrtne postelje odbačene su kao trabunjanje žene u bunilu. Ali Elizabetina bol zbog pomajčine smrti bila je prožeta sumnjama. Pričalo se da se Katarina prije smrti uspjela dovoljno sabrati da izdiktira novu oporuku »pri zdravoj pameti, punoj svijesti i od svoje volje« u kojoj je cijelo svoje golemo bogatstvo ostavila mužu. Ta izjava na samrtnoj postelji, premda je Katarina nije potpisala,žurno je odobrena i prihvaćena. Thomas Seymour preko noći je postao bogataš.
Iskustvo sa Seymourom bilo je Elizabetina prva pouka o izdajama na koje su spremni častohlepni ljudi. Thomasa je zaboravila kao što se bolan san zaboravlja na jutarnjem svjetlu i svih ovih godina nije razmišljala o njemu dok joj majčin dnevnik nije iskopao te slike i sjećanja iz najdubljih zakutaka uma.
Sada se začula zvonjava dobrodošlice s crkvenog zvonika u daljini. Elizabeta zamisli svoj ulazak u Oxted. Bit će isti kao u svim drugim gradovima i selima do sada. Bit će govora dobrodošlice, predstava, povoraka i glazbe, dražesne djece koja pjevaju pjesmice i recitiraju stihove, a sve u njezinu čast. Zaustavit će se da porazgovara s narodom, održati ljubazan govor, saslušati pokoju ozbiljniju pritužbu koju će gradski oci imati prilike iznijeti. Dok njezini dobavljači budu kupovali namirnice od mjesnih seljaka i trgovaca, ona će posjetiti kolibu prelja ili odabrati neku prikladnu kuću , otmjenu ili skromnu, i bez najave zatražiti da je puste unutra pa zamoliti mali tanjur hrane ili hladno piće od svojih duboko počašćenih ali izbezumljenih domaćina.
Uživala je kupati se u toplom slapu naklonosti i, premda je bila umorna i sve ju je boljelo, kraljica primijeti da joj srce brže tuče u iščekivanju svečanog ulaska u selo.
Nisam kraljica još ni pola godine, pomisli Elizabeta, a već halapljivo žudim za ljubavlju svojih podanika.
Zvonjava je sada bila glasnija i Elizabeta je vidjela prve skupine mještana, žene u nedjeljnom ruhu, seljake izribanih lica, dječicu na ramenima otaca i njihovu braću koja se istežu ne bi li na trenutak ugledala kći Velikog Harryja, svoju novu i cijenjenu kraljicu Elizabetu. »Da«, pomisli zaglađujući neposlušne kovrče i poravnavajući haljetak, »dat ću vam priliku da dobro promotrite kćer Velikog Harryja. Da je itekako dobro promotrite.«
Ali kad sutradan stigne u Edenbridge, u majčin dom Hever, sama će postati željna promatračica.
25. ožujka, 1521.
Dragi dnevniče,
katkad mi se čini da je moj život, koji živim iz daha u dah, tek san, a nejasni, uskovitlani noćni prizori stvarnost. Ovaj je dan jedan od takvih. Jer danas me Henrik, engleski kralj, zaprosio za ženu, zakonitu englesku kraljicu!
Snubio me, a ja sam se opirala kako bih bila plijen dostojan lova. Povukoh se u Hever-dvor, kamo su me slijedila njegova pisma koja je donosio kraljevski glasnik. Bila su to pisma puna strastvenih ljubavnih preklinjanja da mu postanem ljubavnicom.Tvrdeći da ga je »prije više od godinu dana pogodila Amorova strelica«, tražio je oprost što me salijeće i zamara. Odgovorila sam mu odbijanjem, navodeći riječi njegove bake Elizabeth Woodwille koja je, dok ju je njegov djed vatreno progonio sa željom da je odvede u postelju, rekla: »Možda nisam dovoljno dobra da vam budem kraljica, gosparu, ali ipak sam predobra da vam budem ljubovca.«
Služila sam se lukavštinama koje sam naučila u Francuskoj, očijukanjem kojim sam mogla izbezumiti muškarca od žudnje,premda je meni to zapravo sve bila igra u kojoj sam se prirodno snalazila. Možda sam se u najslađim snovima čak zamišljala u ulozi kraljice... ali to su bile puste sanje! A on sada tvrdi da su sanje zbilja.
Ne poslavši ni glasnika ni upozorenja, Henrik dojaha rano ujutro pred opkop Hevera i prešavši most, ujaha u popločano dvorište probudivši cijelu kuću topotom kopita. Zatraži da ga primim iz istih stopa,a ja sva izvan sebe navukoh nekakvu opravu, umih se i prožvakah graničicu metvice da očistim zube. Sa svim dostojanstvom što sam ga uspjela smoći u taj pogani sat, izađoh pozdraviti kralja. Bio je izvan sebe, poprskan blatom, zažaren i gotovo je vikao. Zgrabi me, privuče sebi i grubo poljubi u usta. Zaudarao je na znoj, dim i konje, ali njegova neobuzdana strast bila mi je neobično mila i podsjetila me na onog drugog Henryja pa sam osjetila kako se moja odlučnost topi pod njegovim dodirom. Počeo je koračati amo-tamo i bosti prstom zrak naglašavajući riječi.
- Dosta mi je ovog prokletog braka! - vikao je. - Božja gnjevna ruka dovoljno je dugo šibala tu zajednicu bez sinova.
- Ali Katarina...
- Katarina mi je šurjakinja. Bratova žena. Svojta mi je i prema crkvenom zakonu pripada krugu zabranjeno bliskih srodnika!
- Ne razumijem kako biste se mogli rastati od kraljice.
- Papa će mi rado u tome pomoći. Ja sam Branitelj vjere.Klement je već odobravao razrješenja i poništavao kraljevske brakove kad bi se pojavio problem s nasljednikom. Samo mu moram ukazati na pogrešku. Pomoći će mi!
- Ako ga itko može urazumiti - oprezno rekoh - onda ste to vi, Henriče.
- A i kardinal Wolsey ce mi u tome pomoći.
- Što će reći Katarina?
- Složit će se. Dokazat ću joj da smo godinama živjeli u grijehu. Pobožna kakva jest, zaredit će se i postati Kristovom nevjestom. O, Nan, Nan, Nan! —povika kao luđak. - Zar ne vidite da sam bolestan od ljubavi? Ne mogu spavati. Ne mogu jesti. Ne mogu čak više ni vladati kraljevstvom. Samo žudim za vama. Morate biti moji! Ne bude li tako, kunem se da ću vlastitim rukama razderati svijet! - Zatim padne na koljena. - Udajte se za me, udajte se. Rodite mi sinove i raskinite ovu strašnu kletvu što mi vlada životom!
Stajala sam nepomična i tiha poput kipa dok su mi misli bjesomučno šibale amo-tamo. »Blagi Bože«, pomislih, «ovaj muškarac pod mojim nogama riješio bi se radi mene svoje kraljice i poslao je u samostan! Preko starog Wolseyja prepirao bi se s papom u Rimu kako bi me mogao imati. Kako bi to samo zapeklo kardinala! Stoga sam u tom trenutku, više od naslova, pa čak i dragocjene kraljeve ljubavi, njušila slatki miris osvete.
- Pristanite, Ana —povika Henrik. - Pristanite i postanite mojom kraljicom!
Ali dok sam stajala tako u dvorcu Heveru pred kraljem na koljenima, dok je jutarnje sunce grijalo zrak i kamen pod nama, ledena me slutnja zapuhne poput zla vjetra i odgovor mi zapne u grlu. Ruka mi poleti prema vratu da ga istisne, ali uzalud.
- Morat ću razmisliti - rekoh. - Dobro ću porazmisliti i dojaviti vam odgovor čim mi bude objavljen.
Ostao je bez riječi kad nisam objeručke prihvatila njegovu ponudu. Istinu da kažem, i sama sam bila zatečena. Ali skamenilo me nešto čudno i ledeno. Zamolila sam ga da ode, što je on i učinio, proklinjući sve žene sebi u bradu. Još sam na tome i čekam znak koji ce mi pokazati budućnost - propast ili slavu odaberem li put s Henrikom. Stoga čekam.
Tvoja
Anne

9. travnja 1521.
Dragi dnevniče,
upravo se s Georgeom vratih iz Canterburyja, ali putem kući ne razmijenismo ni riječi jer bijah onijemjela. Bijah nijema i drhtava u duši. Budućnost je prostrta preda me poput ivanjske gozbe i njezino me veličanstveno obilje ostavlja bez daha. Ako sveci ne lažu, bit ću engleska kraljica i roditi Henriku toliko žuđenog sina. Znam da je tako i izbavljena sam iz valova straha i neodlučnosti što su me nosili te stojim spašena na čvrstom tlu svoje engleske sudbine. Kraljica Anne. A to doznah ovako:
Henrik navaljivaše i navaljivaše, obasipajući me obećanjima i poljupcima.
- Oženit ću se s vama - govoraše - oženiti se s vama i odbaciti Katarinu.
Premda ugodne, u mom uhu te riječi odjekivahu nepošteno, jer Katarina, čiste španjolske kraljevske krvi, bijaše obljubljena i tako pobožna da je zacijelo bila Bogu mila. No Henrik je bio uvjerljiv. Taj muškarac koji ratuje s carevima, utvrđuje zakone u kraljevstvu i broji svoje neizmjerno zlato, taj muškarac na koljenima se trsi skloniti djevojku niskoga roda da mu bude ženom.
Bijah sluđena od neodlučnosti. Satima šetah labirintom od živice razmišljajući o svojoj sudbini. Mogu li se s povjerenjem prepustiti igri sudbine i položiti život u njegove ruke? Ili je takva igra smrtno opasna glupost?
George, ušiju punih dvorskih tračeva, pohita kući k meni. Bijaše mi drago vidjeti to lice, smireno čelo, topao, bratski osmijeh.
- Hajdemo posjetiti svetu kentsku djevicu - reče.- Priča se da ima moć proricanja.
Čula sam za nju: bila je to mlada seljanka koja je savjetovala kraljeve i državnike i čije su se vizije nerijetko ostvarivale. A sada je bila u canterburyjskom samostanu, nedaleko od nas.
Bio je smješten istočno od Hevera,cijeli dan jahanja razmočenim zemljanim putovima. Kakvih li prizora, zvukova, mirisa!Povorka seljanki s košarama punima kupusa i artičoka, repe, potočnih rakova, graška i ogrozda. Kravlja zvona koja brenče, volovi i njihova škripava kola tonu do pola kotača u blato. Pastiri, ovce, koze, svinje i neuljudni jahač koji je u letu sve poprskao. Mlade seljanke blatnih stopala koje se smiju i gurkaju laktima, muškarci koji me pogledavaju ispod oka. U nosnicama mi miris mokre kože, vlažne vune. Uto se toranj Canterburyjske katedrale pomoli na udaljenom humku. Ispred gradskih zidina puk je podigao grub logor gdje će čekati praskozorje da proda robu.
Ujahalismo u samostan Svete grobnice, zatražili da vidimo svetu djevicu i odmah bili povedeni vlažnim, uskim hodnikom.Ondje sam vidjela žene, neke redovnice, a neke tek plemkinje koje su obitelji odbacile i ostavile da trunu. Oči tih djevojaka su me slijedile, zavideći mi na bogatome ruhu kakvo njih više nikada neće krasiti. Ustajali, uštogljeni životi bez ljubavi, obzidani samostanskim bedemima.
Otvore se jednostavna vrata. Tada je ugledah, seljanku pretvorenu u redovnicu, kako kleči meni okrenuta leđima. Vrata se zatvore. Nađosmo se same u sićušnoj ćeliji. Siv kamen, bez ikakvog ukrasa, bez zavjesa da otklone studen, bez prostirki ili rogoza na podu. Uzak ležaj. Gruba krevetnina. Stolice bez jastuka. Jedino je svjetlo dopiralo kroz maleno okno i padalo na raspelo obješeno na zid što je služilo kao oltar pred kojim je stanovnica te gole izbe sada klečala u predanoj molitvi. Pripremila sam pitanja.Bila je posve nepomična, niti je ustala, niti se okrenula prema meni kad sam začula šapat:
- Anne.
Zna mi ime!
- Časna sestro - rekoh. - Došla sam pitati...
Okrene se i uperi pogled u me. Te oči, o dnevniče, nadam se da takve više nikada neću vidjeti! Boje rastaljenog zlata, lete amo-tamo. Strašne, strašne i mahnite. Nazreh joj tijelo pod kaljom novakinje. Elizabeth Barton bila je obična seoska djevojka, kože još uvijek opaljene suncem. Padala je u trans u polju, u blatnim močvarama, kažu. Pala bi na koljena i ukazale bi joj se vizije -raja, pakla, čistilišta i duša što onuda blude.
Ponovi moje ime, djetinjastim glasom istodobno čistim i slatkim, pa primi obje moje ruke u grub, žuljav stisak. Izgrižene usne nijemo su se micale. Molitva? Riječi božanskog nadahnuća? Odgovor đavlu što joj čuči na uskom, lijevom ramenu? Zacijelo se ukrutih, jer reče:
- Ne bojte se, blaga gospo, jer vaša je sudba zacrtana. Cijeli je vaš život pred mojim očima. Da vam kažem što vidim?
- Da, da! - povikah. Željela sam to čuti, ali je dio mene želio i pobjeći prije negoli sudbonosne besjede budu izgovorene.
Izmučene oči se sklope, beskrvne usne trznu, a onda se začuje:
- Aaaajiiiii...
Nije to bila riječ, već dah, dug uzdah.
- Držim ruke... kraljice.
Koljena mi klecnu, ali se zadržah i oprijeh navali osjećaja.
- Reci mi dalje.
- O da, ima i dalje. Tudorski sin izaći će iz utrobe tvoje i zablistati poput najsjajnije engleske zvijezde koja neće zaći četrdeset godina i još četiri.
- Tudorski sin! - uzviknuh. - Sin za Henrika. Jesi li sigurna?
Djevojka široko razrogaši oči - zurila je žutim šarenicama , bilo je jasno da me ne vidi.
- Umorna sam - zavapi. Pomogoh joj do neudobne stolice.
Bila je obnevidjela, izmučena, još zarobljena među dvama svjetovima.
- Idite —reče. - Budite kraljica. Budite kraljica.
I tako pođoh i otputovah kući, ne podijelivši s dobrim bratom ni riječi. Nemah hrabrosti zboriti o proroštvu. Ali sad u svojoj sivoj, hladnoj odaji, sklona sam povjerovati da je istinito. Kentska redovnica znala mi je ime i prorekla mi život ne čuvši od mene ni riječi. Moja je sudbina zapečaćena. Sutra ću pisati Henriku i uputiti kralju riječi za kojima žudi. Bit ću mu žena, kraljica Ana, i podariti mu sina.
Tvoja,
Anne
25. travnja 1521.
Dragi dnevniče,
Henriku poslah pisani pristanak na prosidbu i priložih broš optočen draguljima da zapečatim novi sporazum. Prikazuje gospu na olujnom moru. Poistovjetih se s tom gospom kao žena koja je svjesna pogibelji takvog obećanja, ali prkosi silovitim valovima u krhkoj korablji zvanoj Ljubav.
Ljubav. U pismu mu je izjavih. Prisegnuh mu na ljubav iznimnu poput njegove, ali to bješe himba. Premda ne bih mogla ni poželjeti prosca predanijeg ili vatrenijeg od njega i premda o daru koji mi nudi - kraljevskoj kruni -ne mogah ni sanjati, u dubini srca gdje počivaju najiskrenija čuvstva... ne ljubim ga. Gorljivo se nadam i molim Bogu da će doći dan kada te se moje srce rastvoriti poput ruže koja u proljeće pozdravlja sunce.
Do tada, premda mu obećah sebe, izbjegoh obećati da ćemo zajedno leti prije negoli naša veza bude okrunjena brakom, tvrdeći da mi, premda žudim za njim, čednost brani to nježno sjedinjenje. U tom pogledu rekoh poluistinu. Doista žudim za njim. Moj budući muž ugodan je svakom ženskom oku: širokih pleća, čvrstih prsa, mišićavih nogu, dobre čeljusti i zdravih obraza. Svjetlokos je, kosa mu je crvenkastozlatna, kovrčava i bujna. Lijepe modre oči nisu bez sjaja. Ali najljepša su od svega njegova usta. Usne su mu pune i podatne, zubi snažni i bijeli, dah sladak. Uživam kad me ljubi tim ustima , silovitima i napasnima, mekima i zaigranima , kao i kad se njima smiješi i smije. Mislim da je u tim trenutcima najljepši muškarac kojeg ikad vidjeh.
Pitah sestru Mary o njegovim ljubavničkim vještinama, ali to je odlučila zadržati za sebe. Jezik za zubima tako je neuobičajen za nju da je bockam i umiljavam se, laskam i nasmijavam, ali zaludu. Kaže da će priznati samo da je velikodušno obdaren. Ali to za me nije novost, jer njegovu krutu muškost osjećam i za čednih zagrljaja.
Zar me doista ljubi? Vjerujem da je tako. Hoće li me učiniti kraljicom? Vjerujem da hoće. O, dnevniče, zahvalna sam što ti mogu otvoriti srce, jer nemam prijatelja kojemu bih povjerila te sumanute misli, sulude događaje. Ti si mi najveća tajna i branit ću te svojim životom.
Tvoja
Anne
6. svibnja 1527.
Dragi dnevniče,
otkako se vratih na dvor, ondje sam kudikamo cjenjenija nego prije, za što je zaslužna kraljeva neprikrivena ljubav i pažnja kojom me redovito obasipa. Većina vjeruje da sam mu ljubavnica dušom i tijelom. Nitko, pa čak ni Wolsey, ne vjeruje u istinu, ne vjeruje da čuvam našu čednost i da, kad Henrik dođe na svoje, neću biti priležnica , nego kraljica.
Ali bila kraljica ili ljubavnica, moj je ugled među visokorođenom gospodom i damama osjetno porastao. Sada mi se dolaze dodvoriti znajući da imam utjecaj na Henrika. Nazivaju me prijateljicom.
- O, gospo Ana, ako biste ikako mogli, recite koju dobru riječ o sinu mojega brata koji bi rado ušao u dvorsku službu.
- Blaga gospo, kako li lijepo danas izgledate. - (Tada slijedi rukoljub.) - Bih li mogao porazgovariti s vama o komadu šume koji opsjedaju lovokradice i potrebna mu je zaštita kraljeve straže?
Kako li mi je godilo njihovo puzanje. Zacijelo me smatraju veoma glupom ako misle da sam već zaboravila kako su se ta dična gospoda još nedavno smatrala mnogo boljima od mene, držeći me kćeri častohlepnog pučanina, a sestru kraljevom bludnicom.
Da, čak mi se i otac dolazi pokloniti. Svakodnevno mi u odaje šalje draguljare, češljačice, svilarice. Premda je inače škrt, sada se brine da kraljeva miljenica izgleda kako i priliči. Pokušava zapodjenuti razgovor o meni i kralju, ali ja mu odbijam otkriti kako se naša veza održava. Otac umire od radoznalosti. Da sam neiskusna balavica kao nekad, sada bi me ispljuskao tako da bih poletjela preko poda i odgovorila mu sve što ga zanima. Ali nisam više to dijete i premda ga ljutim, pristupa mi s određenim poštovanjem, pa čak i strahom. Kako li mi je to samo slatko.
Najneobičnije mi je kako se prema meni ponaša Katarina,kojoj još služim kao dvorska dama.Nije ni glupa ni slijepa, pa zacijelo zna kakvo mjesto držim u Henrikovu srcu, ali je prema meni ljubazna kao uvijek. Dok je opslužujem, pomno je motrim i postupno shvaćam da je to žena koja najviše na svijetu ljubi muškarca koji ljubi mene. Sigurno ne zna što joj sprema, ne može znati. Jer čak i kad bi znala koliko je duboka njegova ljubav prema meni, ipak bi me smatrala običnom priležnicom. Jer kraljevima je po drevnom običaju to zadovoljstvo dopušteno.Katkad suosjećam s njom zamišljajući sebe na njezinu mjestu. Ona ljubi kralja kao što ja ljubljah Henryja Percyja, možda čak i više budući da sam ja bila tek djevojčica, a Henrik je već godinama njezina ljubav. Bila sam prisiljena, doduše izdaleka, gledati kako se Percy veže i liježe s drugom, kao što ona svakodnevno podnosi muževu nevjeru.
Ne smijem se previše zaokupljati takvim mislima ni svojom strašnom izdajom kraljice, jer ću u protivnom pokleknuti. Moram podržati Henrika u čvrstom uvjerenju da je Engleskoj sada najvažniji nasljednik, dječak, sin kojeg ću mu podariti, a ne njegova neplodna žena.
U zadnje vrijeme previše razbijam glavu brigama. Čini mi se da vrijeme prolazi i da se u vezi s razvodom ništa ne poduzima. Znam da je kralj zauzet drugim stvarima. Francuski izaslanik koji je došao sklopiti mir između Francuske i Engleske (i zaratiti protiv cara Karla) zacijelo mu je prvi na pameti. Svakog bogovetnog dana on i Wolsey satima sjede spletkareći i kujući naume, a onda odlaze na diplomatske sastanke s franačkim poslanicima s kojima se prepiru i cjenkaju.
Kad Henrik nakon tih obveza uvečer dođe k meni, vidim da mu napetost bora čelo i čujem mu umor u glasu. Ako se on i Franjo ne udruže protiv cara, taj će čovjek bez sumnje zavladati svijetom. Njemačke zemlje i Španjolska već su pod njegovom vlašću. Karlo drži dva Franjina sina kao taoce, kao što je nekoć držao samog francuskog kralja. Zla je to bila trampa - njegova sloboda za uzništvo sinova.
Kakve li ironije. Francuska i Engleska, vjekovne neprijateljice, sada su prisiljene udružiti snage ili propasti. Mala kraljevna Marija bit će pijun u tim pregovorima. Vjenčat će se s jednim od zatočenih sinova kad bude oslobođen kako bi se brakom sjedinile snage i dostojanstvo dviju zemalja.
Često se pitam koliko će se takve stvari promijeniti kad ja budem kraljica, majka Henrikova sina. Ali znam da politika za sada mora teći kao da je između kralja i kraljice sve u najboljem redu, jer bi svaka rupa u oklopu značila poraz u pregovorima.
Šutjet cu i vjerovati u Henrikovu riječ.
Tvoja
Anne
20. svibnja 1527.
Dragi dnevniče,
strpljenje mi nikad nije bilo vrlina i žestoko me peklo što su francusko-engleski pregovori imali prednost pred mojom sudbinom. Ali ti su pregovori napokon zaključeni i pripremala se gozba i proslava u čast francuskog izaslanika kakva nije viđena od znamenite svetkovine na Polju zlatnog sukna. Ja sam obavljala vlastite pripreme, sate i sate provodeći na probama haljine koja će zasjeniti sve ostale. Zatražih od oca nekoliko ogrlica s draguljima,a s trgovcem miomirisima pogodih se za egzotičnu esenciju koja tobože ima čarobne moći.
Odnedavna prijateljujem s Mauriceom Mamouleom, tadašnjim tajnikom glavnog pregovarača vikonta Turennea. Sjećao me se, žgoljave dvanaestogodišnje djevojčice s Franjina dvora, pa je bio oduševljen vidjevši kako mi je utjecaj porastao, premda je kao i svi vjerovao da sam Henrikova priležnica. To me nije unizilo u njegovim očima, budući da je došao s razvratnoga dvora, već naprotiv. Obavještavao me o svim događajima, a nekoliko dana uoči gozbe priopćio mi je da se u službenim krugovima govorka kako bi Henrik mogao odbaciti svoju suprugu. Zamolih ga da mi kaže još. Francuski je izaslanik vjerovao, a Wolsey se nadao (jer Wolsey je u svemu zagovarao Francusku) da će se Henrik odlučiti za Renee, moju prijateljicu iz djetinjstva, koja je rođena i odrasla kao kraljevna. Srce mi poskoči. Znači proširili su se glasi da se Henrik kani otarasiti Katarine. A ta francuska kraljevna kralju ništa ne znači. Niska je i hroma od rođenja. Znala sam da Henrik ne bi prihvatio nesavršenu majku za svoje savršene sinove.
Stoga se radosno odjenuh za proslavu, sva u blistavocrno i tamnoljubičasto sukno obrubljeno hermelinom, izazvavši haljinom, draguljima i mirisom poprilično komešanje među ostalim damama kad se s njima zaputih za Katarinom na gozbu. Kakav li je to bio dan i kakva noć! Henrik je bio veličanstven u ruhu od žute svile s prorezima i dijamantima neviđene veličine, gromkim glasom želeći gostima dobrodošlicu, svjedočeći osmijehom o uspjehu s Francuzima.
Polje za turnire bijaše velebnije nego ikad. Dug prostor bio je urešen slikovitim tapiserijama s grimiznim cvijećem i voćkama, a ormarići prekrcani srebrnim i zlatnim tanjurima i peharima kao da se želi reći: »Pogledajte, ovoliko je naše blago, stoga vam je bolje stati uz nas.« Najprije su se odigrala viteška nadmetanja, veoma žestoka i srčana, a meni se činilo i gonjenih sanjama o budućim ratovima. Potom je bilo nekoliko predstava, a u jednoj je kraljevna Marija glumila glavnu ulogu.
Doimala se krhko i mlađe od jedanaest godina, koliko je imala u tom pozlaćenom ruhu, sva posuta rubinima, smaragdima i biserjem. Glasić joj nije zadrhtao i napisane je rečenice izgovorila savršeno dostojanstveno, posve nesvjesna da gubi važnost kraljevskog pijuna. Na čelu stola sjedili su kralj i kraljica, veličanstveni jedno do drugoga. Promatrajući, vidjeh da Katarinina ljubav poput rijeke utječe u Henrikovo olujno more, ali da joj nijedna kap tog oceana tu ljubav ne uzvraća. Njegove su oči pratile mene. Ja sam, pak, pazila da na njega ne skrećem pozornost. Ali kad god bih bacila pogled u tom smjeru, njegove bi oči bile prikovane za me. I drugi su primijetili da me gleda. Katarina se pravila da ništa ne vidi.
Netom iza ponoći pojaviše se sva francuska gospoda, sada u kraljevski plavom i crnom baršunu, poput mletačkih velmoža. Glazba ispuni mirisan, mjesečinom obasjan vrt i započne bal. Henrik zamoli vikonta Turennea da prvi ples otpleše s kraljevnom Marijom. Ona mu se savršeno otmjeno nakloni i zaputi s njime na ples. Njezina je majka zračila žarkim, španjolskim ponosom. Vidjelo se da očekuje kako će Henrik sada njoj pružiti ruku. Ali osmijeh joj se u hipu ukiseli jer Henrik prijeđe podij zaputivši se ravno prema meni i naočigled svih, pruži mi ruku. Koliko taj trenutak bješe strašan za moju kraljicu, toliko za mene bijaše divan. Pogledah ga u oči, u sebi mu zahvalih iz sveg srca i prihvatiti pruženu ruku. Držao se sigurno dok smo hodali prema središtu i u njemu nisam osjetila nikakvo drhtanje, već samo (vrstu odlučnost. Priključili smo se glazbi i uskočili u galijardu , savršen trenutak , a on je svoju ljubav prema meni objavio svima.
Tvoja
Anne

5
U odaji za kupanje Elizabeta se ogledavala u zrcalu što je sezalo od poda do stropa dok su joj dvije dame češljale sjajnu kosu i upletale joj u crvenozlatne uvojke nize i stručke sitnih, crnih bisera.
- Otvorite, Veličanstvo - naloži joj ledi Sidney, a Elizabeta je posluša i rastvori usne kako bi služavka mogla očistiti kraljevske zube pocakljenom zlatnom čačkalicom.
- Želite li večeras biti napudrani? - upita ledi Bolton držeći posudicu punu sitno smrvljenih ljuski jajeta i stipse.
- Mislim da ne želim - odvrati Elizabeta prihvaćajući od ledi Sidney kristalni pehar s vodom namirisanom mažuranom. Ispere usta i ispljune u lavor. - Još imam dovoljno mlado i svježe lice da mogu i bez toga, zar ne? - upita kraljica, vrlo dobro znajući da će je družice sada obasuti pohvalama njezinoj mladosti i ljepoti u gromkom zboru koji joj je bio melem za uši.
Elizabeta ustane, rastjera dame koje su se vrzmale oko nje i ode u svoju ložnicu gdje su Kat i nekoliko dvoranki na golemi krevet od višebojnog drveta prostrle njezino večerašnje ruho. Velebni dragulji bili su poredani na stoliću srebrne plohe, a na njezinoj omiljenoj stolici bio je izložen izbor otmjenih cipelica. Zbacivši kućni ogrtač, nepomično je stajala dok su dame pomno slagale na nju suknene temelje, baš kao što paževi na svog gospodara slažu dijelove oklopa.Na Elizabetino mršavo tijelo prvo su zavezale steznik koji joj je izravnao trbuh i grudi u klinastu ravninu.
- Imam li nove svilene čarape? - upita kraljica, a ledi Springfield odmah priskoči s dvjema lepršavim, širokim vrpcama od najfinije, predene svile.
- Sviđa li se Vašem Veličanstvu nova talijanska moda? - upita je dvorska dama navlačeći prvo jednu, a onda i drugu čarapu na Elizabetine blijede noge.
—Volim lijepe stvari - odgovori Elizabeta migoljeći se kako bi joj Kat mogla navući preko glave nathaljinu od teškog, grimiznog baršuna i zakopčati niz od stotinu bisernih puceta na leđima. - Ali odijevanje mi nije strast nego državnički čin. Francuski izaslanik došao je prihvatiti mirovni sporazum, ali sada će me ujedno prvi put susresti kao kraljicu, stoga moja osoba mora biti veličanstvena poput slavne Engleske.
Kraljica pomisli, premda prešuti, da za nju ovotjedna raskošna svečanost ima i dublje značenje. Ne samo što je njezina majka odrasla i školovana na dvoru Franje I. nego je i polagala velike nade u francusku naklonost tijekom svoje duge bitke za Henrikov razvod od Katarine Španjolske. Zacijelo nisu zaboravili da je Elizabeta kći Anne de Boullans, znamenite po velikoj ljepoti, vedrini, dražesti i istančanosti. Premda Englezi možda preziru Veliku bludnicu, njezina je majka u očima Francuza ostala osoba čije značajke vrijedi oponašati, pa čak i pokušati nadmašiti.
Dok su rukave od ljubičastog baršuna izvežene zlatom i srebrom vezali za nathaljinu, Kat pruži Elizabeti na izbor dva sata optočena draguljima.
- Cvijet ili brod, Veličanstvo?
- Nijedno. Nosit ću očev broš.
- Kako želite. - Kat su trebale obje ruke da podigne divovski safir optočen dijamantima i ružičastim rubinima. Učvršćujući ga u sredinu prošivenoga grimiznoga gornjega dijela haljine, šapne kraljici: - Pitajte za svoju rođakinju Mariju i njezina netom okrunjenog muža.
- Zašto da pitam? - Elizabeta je zvučala gotovo kao da je zabavlja Katina tipična drskost. - Da pitam uživa li u braku sa svojom ljubavlju iz djetinjstva i napornom svekrvom iz obitelji Medici? Ili da je pitam je li možda trudna i hoće li taj francuski kraljević jednoga dana pokušati zasjesti na moje prijestolje?
Kat je omatala nizu za nizom blistavih bisera oko Elizabetina vrata, zapešća i struka.
- Rugate se svojoj staroj družbenici - frkne nosom Kat - ali ta mlada škotska kraljica nećakinja je vašeg oca i morate je dobro držati na oku.Sad kad je i francuska kraljica, pravit će vam neprilike, pazite što vam kažem.
- Uvijek pazim što kažeš, Kat, ali mislim da večeras nije pravi trenutak za razgovore o mojoj rođakinji Mariji. Večeras slavimo teško stečeni mir. Zar se ne slažeš?
Kat mrzovoljno svrne pogled, ali joj Elizabeta prstom položenim pod bradu okrene naborano lice prema sebi i naceri se, napokon izmamivši osmijeh iz starije žene.
- Blistate, Veličanstvo - reče Kat posljednji put neprimjetno dotjerujući kraljičino ruho. - Ovo će biti vaša noć.
Elizabeta je klizila iz svoje ložnice u Veliku odaju s drvenom oplatom u kojoj ju je već na koljenima čekao Robert Dudley, sada još i obarajući glavu u znak podaničke pokornosti.
- Vaše Veličanstvo.
Pružila mu je ruku blijedu poput kitove kosti, ali toliko prekrcanu krupnim prstenjem da joj je usnama uspio okrznuti samo vrške prstiju.
- Ustani, Robine. Da te pogledam - naloži.
Dudley se osovi pred njom poput stamene kule. Premda je kraljica bila visoka, morala je podići glavu da pogleda kraljevskog konjušnika.
»Doista me ljubi«, pomisli Elizabeta. »Čuvstvo koje mu vidim u očima nije lako hiniti.«
Doista, Dudley je te večeri bio posve opčinjen kraljevskom pojavom svoje prijateljice iz djetinjstva.Nije bio siguran je li taj dojam plod njezine blijede, blistave ljepote, urnebes zlata i titravih dragulja koji su blistali pod zrakama sunca na zalasku ili hipnotički miomiris koji je raspršivala oko sebe malim zamasima lepeze od nojeva perja.
- Bez riječi sam, Elizabeta - šapne joj na uho, jer je takva javna prisnost s kraljicom bila zabranjena. - Zavidim francuskim veleposlanicima koji će te danas svu zaokupiti.
- Nemoj misliti da neću imati vremena za tebe, Robine - odvrati ona diveći se njegovoj pojavi u brokatnom prsluku paunski plave boje. - Očekujem da zaplešeš sa mnom prvu galijardu večeras.
- Tvoja je želja meni najveće zadovoljstvo - odgovori i položivši njezinu ruku na svoju, otprati je do dvorane u kojoj su se okupili Francuzi.
Whitehall je ubrzo postao Elizabetina omiljena londonska palača. Njezina golema, raširena krila protezala su se na više od dvadeset rali na riječnoj obali. Građena je stoljećima pa nije imala jedinstven tlocrt, a mnogi su dijelovi bili zastarjeli, pa čak i oronuli. No Elizabeta je voljela otmjene dvorane prepune raskošnih ukrasa i uživala gledati u toj golemoj zgradi vrevu dvorana i dama kako u najboljem ruhu idu na večernju svečanost, klanjajući joj se dok prolazi ruku pod rukom sa svojim naočitim pratiteljem. Sjajno je biti engleska kraljica! Pošteno i zasluženo. U ovom trenutku, pomisli, nemam nijedne brige na cijelome svijetu.
- Peče ih što se klanjajući tebi, neizbježno klanjaju i meni.
- U pravu si, Robine. Kladila bih se da si najprezreniji muškarac na engleskome dvoru.
On zahihota.
- Ne dvojim da će nakon ovog tjedna imati još više razloga za jal.
- Zašto?
- Zato što sam nadmašio samoga sebe po velebnosti priprema. Bit će to raskošna i veličanstvena svetkovina u svakom pogledu. Hrana, ukrasi, glazba, predstave. Kad to vidiš, smetnut ćeš s uma da si na rubu bankrota - reče prepredeno se cereći.
- Robine!
- Složila si se da je najvažnije prirediti predstavu za Francuze - brzo dometne da odvrati kraljičin napad bijesa. - I stajalo je mnogo manje negoli se čini. Na primjer, sve cvijeće doneseno je iz tvojeg dvorca u Richmondu, a ptice za lov...
- Dobro, dosta! - Zaustavili su se pred velebnim, rezbarenim vratima Vijećnice, pred kojima je stražarila prava mala postrojba engleskih i francuskih vojnika. - Treba mi trenutak da se saberem.
- Očarat ćeš ih, Elizabeta. Ti si poput sunca koje se probija kroz sumorno englesko poslijepodne.
Elizabeta duboko udahne kao da želi uvući u se hrabrost koje joj još manjka.
- Spremna sam - reče naposljetku, na što Dudley dade stražarima znak da otvore visoka vrata Vijećnice. Promatrao je kako veličanstveno klizi pred francuske veleposlanike i njihove profinjene dame, otmjene u blistavoj svili i širokim krinolinama, pa uzima po jednog od dostojanstvenika pod svaku ruku - monsieura de Mont Morencija i monsieura de Viellevilleja. Ondje pod Holbeinovim remek-djelom, portretom cijele obitelji Tudor, Elizabeta je počela presti oko njih svoje čini. Dudley primijeti da se mudro smjestila pod golem i sablasno realističan portret oca kojemu je nevjerojatno sličila, kao da ih želi podsjetiti na svoje neupitno kraljevsko podrijetlo. Elizabeta je veličanstvena žena i kraljica, pomisli Robert Dudley odlazeći da se pobrine za nastupe te večeri. Učinit će sve što bude potrebno da si osigura ne samo njezinu ljubav nego i neuhvatljivu krunu koju nosi brak s kraljicom.
- Kao kraljevna bila sam dva mjeseca zatočena u Londonskoj kuli, uz još nekoliko plemića optuženih za pokušaj svrgavanja moje sestre u moju korist—reče Elizabeta de Mont Morenciju i de Viellevilleu dok su šetali zubljama osvijetljenim kraljevskim vrtom netom po sunčevu zalasku. - Ona bi me bez sumnje dala smaknuti da nije bilo odanosti mojih podanika.
Približili su se kamenom sunčanom satu umetnutom u kićeni vodoskok, okružen trideset trima stupovima s pozlaćenim zvijerima na vrhu koje drže tudorski grb. Dakako da je velebnost vrta blijedjela u prispodobi s mnogim francuskim perivojima, ali Elizabeta im je čvrsto odlučila usaditi dojam da je, unatoč mladosti i ženskom spolu, jednako moćna vladarica kao njezin veliki, razmetljivi otac.
- Pokazuje vrijeme na trideset načina - hvalila se sunčanim satom.
- A isto je toliko načina za sklapanje mira među našim dvjema zemljama - dometne Vielleville s podsmijehom.
- Ah - uzdahne Elizabeta. - Quo homines, tot sententiae.
- Doista, Vaše Veličanstvo - reče Mont Morenci. - Koliko mišljenja, toliko ljudi... i žena, čini se - doda i s poštovanjem pogne glavu.
Tucet trublji objavi da je večera spremna.
- Hoćemo li, gospodo?
- Tout a vous - rekoše veleposlanici nehotice u glas. Svi su se zajedno nasmijali dijeleći trenutak savršene dragosti, na što kao po dogovoru duga obojene vode šikne iz brojnih izljeva na vodoskoku, visoko nad njihovim glavama.

Elizabeta povede Francuze prema vratima sačinjenima samo od crvenih i bijelih tudorskih ruža i njihova lišća. Gurnuvši ih, nađoše se na trgu pod velikim oknima whitehallove Duge galerije. Elizabeta ostane bez daha od oduševljenja.
Prostor je bio pretvoren u vilovit ljetni proplanak. Osvijetljeni zubljama i preplavljeni milozvučnim tonovima lutnji i virginala, zidovi sjenica bili su zastrti teškim srebrnim i zlatnim brokatom. Ali tapiserije su u svoj svojoj raskoši bile gotovo nevidljive od slapova svježeg cvijeća koji su prekrivali zidove, stropove i pod paviljona. Šaroliko preobilje vijenaca i girlandi ljubica, šeboja, jaglaca, maslačaka, jagorčevine i sunovrata visjelo je, vijugalo ili kružilo, padajući u viticama ili klijajući iz potpornih stupova i lukova. Iza povišenog stola za odličnike bila je velika zidna slika koja je prikazivala kraljicu na bijelom pastuhu, sva od sićušnih ruža. Dok je Elizabeta ulazila u paviljon, cipelice joj utonu u sag od mirisnog lišća. Koloplet miomirisa bio je nezamislivo slastan pa ga se kraljica, premda je u pravilu zazirala od jakih mirisa, nije mogla nadisati.
Zastala je sa po jednim francuskim veleposlanikom pod svakom rukom, pa su zajedno gledali kako se pred njima odvija dražesna i neplanirana farsa. Svim francuskim gospama za stolom krinoline su se toliko širile u stranu da je svaka zauzela mjesta za troje. Stoga su izgurane engleske dame, u duhu dobre zabave, posjedale na jastučiće među rogoz na podu gdje su ih, udobno ugniježđene, posluživala engleska gospoda uz mnogo smijeha i pošalica.
Na drugom kralju paviljona kraljica ugleda Robina Dudleyja kao redatelja koji promatra svoje čudesno djelo. To je moj muškarac, pomisli. Dušom i tijelom. Njezin vojnik. Njezin odani sluga. Njezin gospodar. Potonja joj pomisao natjera rumenu krv u blijede obraze. Odjednom se Robin osvrne i ugleda je. Oči im se sretoše preko vreve u paviljonu i sljube poput pogleda crvenog sokola i njegove leteće lovine trenutak uoči smrtonosnog sraza. Jer ljubav koja je tako žustro tekla od Elizabete prema Robinu Dudleyju i natrag bila je žarka, brza i silovita poput te krilate smrti.
Oko kraljice se odjednom sa svih strana sjate desetci dvorana i dama koji su je željeli otpratiti do počasnog mjesta pod nebnicom od visećih ljiljana, boje gotovo istovjetne Elizabetinoj opravi, pa su joj zastrli pogled na njezinog ljubljenog.
Nije važno, pomisli Elizabeta sjedajući okružena francuskim veleposlanicima, noć je mlada i još stigne biti po mom.
Drvena vrata se raskriliše i pokažu se topli, vatrom obasjani zakutci Dudleyjevih osobnih odaja. Elizabeta u baršunastom plaštu s kukuljicom ostade stajati s jedne strane praga sučelice Robinu, čiji se paunski plavi prsluk ovjesio od vlage nakon večeri ispunjene živim plesovima, i kojemu je na lijepom licu bio dobro poznat i topao smiješak. Sva strepnja zbog lakomislenog odlaska u njegove odaje odmah se istopila.
- Brzo uđi - šapne i uvede je unutra. Nježno joj skinuvši kukuljicu, vidje da se Elizabeta s čuđenjem ogledava po njegovim odajama.
- Čudi li te skromnost mojih odaja ili to što si se u njima našla?
- To da sam se u njima našla - reče i vragolasto mu se nasmiješi.
- Mislim da smo večeras ti i ja već izazvali veliku sablazan - reče skidajući joj plašt. - Bila je to državnička prigoda. Nisi smjela plesati samo sa mnom.
- I nisam. Plesala sam s veleposlanicima. Jednom sa svakim. I zaplesala sam s lordom Cecilom.
- Elizabeta!
- E pa, baš me briga. Ti si najbolji plesač, a ja sam kraljica. Plesat ću s kim me volja. Uz to, samo su Englezi na to obratili pozornost. - Uđe dublje u prostoriju. - Francuze je teže sablazniti. Jesi li vidio kako je madame de Vielleville očijukala s mladim lordom Northom?
Dudley se nasmija sjetivši se toga.
- Toliko ga je zaludila da se spoticao sam o sebe.
- Jako je lijepa.
- Ne može se mjeriti s tobom.
Elizabeta vidje kako podiže ruku prema njezinoj, dlana okrenutog prema njoj, pa osjeti kako joj srce odjednom snažnije udara u grudima. Netko drugi bi tako podignut dlan doživio samo kao miroljubiv pozdrav. Ali za Elizabetu je bio odjek minulih događaja, petoprsti znak djetinje ljubavi, polovica slomljenog kruga koji samo ona može popraviti.
Zagledavši se u prošlost, vidjela se u lisnatoj šumi iza dvorca Hatfielda. Ondje su ona i Robin, ne stariji od devet godina, odjeveni za razonodu na zraku, raskuštrani i rumeni od napora. Dva mlada, smeđa uškopljena konja zadovoljno pod krošnjom hrasta pasu travu i zelenu mahovinu pod svojim kopitima. Dudley je niži, jer je Elizabeta oduvijek bila visoka djevojčica. No dječakovo je tijelo čvrsto i snažno, neobično skladnih kretnji. Kad su izjahali iz Hatfielda, što su često činili nakon nastave, utrkujući se i preskačući kamene zidove i živice, Robin bi žestokom upornošću podbadao konja tjerajući ga na pomicanje granica svoje snage i brzine. Elizabeta je nekako uspijevala navesti svoga konja na jednako odane uspjehe isključivo snagom ljubavi i volje.
Djeca su, vragolasto se smiješeći, jedno drugome pokazala dlan - on lijevi, ona desni - i priljubili ih jedan uz drugi.
Robin se prvi oglasio.
- Zajedno smo zvonik.
- Zajedno smo školjka - reče Elizabeta hihoćući. Najdraža joj je odlika njezina najdražeg prijatelja Robina Dudleyja bila sposobnost da je nasmije i potakne na šašave ludorije,koje su vjerojatno bili jedina lakomislenost dopuštena mladoj kraljevni u inače veoma krutom dvorskom životu. Elizabeta odmah primijeti da se nešto u pogledu njezina prijatelja promijenilo. Dok je prije bio zaigran, sada je bio iskren. Dok su mu oči prije letjele amo-tamo, sada su bile čvrsto uperene u nju, kao da je proučava onako kako su zajedno znali proučavati unutrašnjost cvijeta. Kad je progovorio, i glas mu je bio drukčiji.
- Zajedno smo molitva - tiho će Robin.
Osjet koji je tada prožeo Elizabetinu dušu bio je lagan kao dodir leptira kad sleti na nadlanicu. Ali njezino je dječje srce svejedno bilo dirnuto i neizrecivo ushićeno. Nemajući riječi da iskaže nježna čuvstva, jednostavno je jače utisnula dlan u njegov. On joj uzvrati stiskom i taj je trenutak bio čaroban. Elizabeta je odjednom postala svjesna sitnih zrnaca prašine koji su blago lebdjeli ili plesali u toplom zraku, obasjani točkastom sunčevom svjetlošću koja se probijala kroz hrastove grane. Bila je svjesna i ptičjeg poja, tako čistog i ljupkog da joj je mamio suze na oči. Baš kao i Robin Dudley,čija je vlažna toplina isijavala kroz plavi prsluk i obavijala je poput zagrljaja. I on je bio opčinjen tim neobičnim i divotnim trenutkom.
Budući da ga nijedno od njih nije bilo u stanju prekinuti, uplela se priroda. Zapuh vjetra saspe im na glave s grana kišu suhog, bockavog hrastova lišća. Iznenađena se djeca nasmijaše i dlanovi im se razdvojise. Čarolije nestane.
- Što ćemo se igrati? - upita Elizabeta.
- Ponio sam kocke.
- Ne kocka mi se.
- Da ulovimo žabu i pregledamo je? - ponudi očekujući Elizabetin dramatični uzdah odbijanja. - Onda dobro, igrajmo se kraljice i dvoranina.
- Robine! - cikne Elizabeta.
- Što? Voliš tu igru. Štoviše, sjajno je igraš.
- Volim tu igru - prizna Elizabeta. - Ali ne bismo je smjeli igrati.
- Zašto?
- Zato što je... izdajnička.
- Samo ako ti u njoj sudjeluješ - blago odgovori Robin.
- Onda...
Robin uhvati njezin uvojak koji joj se izvukao ispod klobuka i zaljulja ga zadirkujući je.
- Ne voliš tu igru jer bi željela biti kraljica, a bojiš se da to nikada nećeš postati.
Elizabeta osjeti kako joj se blijedo lice žari i rumeni.
- Ne želim biti kraljica. Moj brat je nasljednik, a ja Eduarda volim!
- Oprosti, nisam te želio uvrijediti, Elizabeta. Ali igra nije zlo, doista nije.
Robin se na to, jednog stopala malo ispred drugog, pogne u najdublji mogući naklon, ruku raskriljenih u stranu poput sokolovih krila. Uspravljajući se, skupi ih i stane njima treperiti i lamatati, tim lakrdijaškim izrazom pokornosti neočekivano izmamivši smijeh iz Elizabetina grla.
- Vaše Veličaaaaanstvo - pjevušio je najturobnijim glasom što ga je smogao kao devetogodišnjak.
Elizabeta prihvati igru.
- Viteže Debeljko - odvrati prenaglašenom ozbiljnoscu.
Robin podigne obrvu.
- Znači li to da mi je dodijeljen viteški naslov?
- O, da, zar si zaboravio gozbu koju sam napravila tebi u čast? Cijela je tvoja obitelj došla i svi su sjedili na počasnim mjestima. Tvoj je otac bio veoma ponosan, a braća zavidna.
- Naravno, kako li sam samo mogao zaboraviti tako velebnu proslavu. Nisi li mi darovala šest kuća, dvadeset tisuća ovaca i škrinju punu zlatnih tanjura?
- Konje si zaboravio?
- Nikako, Vaše Veličanstvo! Dobio sam punu konjušnicu. Bili ste izuzetno velikodušni prema meni.
- Doista. A što ste, molim, vi donijeli meni, viteže Roberte?- Elizabeta se, sada posve ponesena igrom, okrene i bahato stane udaljavati od prijatelja. - Vaša kraljica, znate, osim laske zahtijeva i darove. Neprocjenjive dragocjenosti. Blaga. Rijetke knjige. Dragulje. Egzotične životinje.
- Poput zelene papige koja govori i koju sam vam donio prošlog tjedna.
- Jako mi se mudro dodvorava - reče Elizabeta predući priču poput zamršene tapiserije, koračajući pod svodom od grana kao da je u otmjenoj sobi za primanja. - Blagoslovljena kraljice Bess - kriještala je djevojčica oponašajući glasanje izmišljene papige. - Ljepši ste od najdražesnije tudorske ruže i mirišete slađe, slađe, slađe, kraaa, kraa! - Nastavi vlastitim glasom: - Ali to je bilo prošlog tjedna. A gdje je ovotjedni dar? - plačljivo upita.
Dječak uhvati Elizabetu za ruku i rastvori joj prste. Nešto joj položi na dlan. Bio je to kamen, ne toliko poseban glatkoćom crne površine koliko čudesnim oblikom. Premda je kamen očito bio prirodan i neklesan, bilo je to najpravilnije srce koje je priroda mogla stvoriti. Istog trenutka prestavši glumatati, Elizabeta je upijala savršenstvo predmeta i značaj toga dara. Drugi put toga poslijepodneva ostade bez riječi.
I Robin Dudley napusti igru kraljice i dvoranina.
- Sviđa li ti se? - uzbuđeno upita.
- Da, naravno da mi se sviđa. Odakle ti?
- To je tajna.
- Hajde, reci mi! Čudesan je. Moram znati, Robine.
- Neću ti reći. - Brada mu se odlučno ukruti.
- Moraš. Naređuje ti kraljica - objavi Elizabeta.
Porazmislivši, Robin uskoči natrag u igru.
- Na usluzi sam vam, Veličanstvo. Vaša je želja moja zapovijed. Ali ne bih li prije ipak mogao dobiti poljubac kao nagradu?
- Ne, ne bi! - vikne Elizabeta glumeći sablazan.
Robin se teatralno baci ničice na tlo i stane ljubiti baršunaste Elizabetine skute.
- O, Veličanstvo, Veličanstvo,dopustite da vam poljubim skute, stopala, podsuknju, gležanj.
Elizabeta je hihotala, a Robin joj se uvuče pod suknju blebećući udvorne besmislice i nabrajajući različite dijelove njezina tijela i odjeće koje bi mogao poljubiti. Elizabeta se tresla od smijeha dok joj suze nisu potekle obrazima, a onda su se oboje savili u struku držeći se za trbuhe i loveći dah.
- Dođi, hajdemo jahati - reče Robin napokon došavši do daha.
- Kamo ćemo? - upita Elizabeta, moleći se da njegov odgovor dostojno okruni taj jedinstven trenutak.
Dječak joj se zagleda duboko u oči boje tekućeg jantara i shvati kakav mu izazov postavlja ta blijeda, zlatokosa djevojka. A budući da ju je tako dobro poznavao i već onda volio, odgovorio je glasom pustolova, gusara, kralja.
- U budućnost! - povika. - Odjašimo u budućnost!

To su i učinili, smatrala je Elizabeta, smiješeći se dok je njezin um, poput neke velike, nevidljive ptice ponovo pohrlio naprijed kroz vrijeme i spustio je u Robinove odaje osvijetljene vatrom. Pred njom je stajao isti onaj naočiti dječak u plavom prsluku, podignute ruke, dlana okrenuta prema njoj.
- Zajedno smo molitva - šapne uzvraćajući joj osmijeh.
Ona polagano prinese ruku njegovoj, priljubivši dlan o dlan, prst o prst. Elizabeta pomisli kako je to doista onaj isti dječak koji ju je zabavljao i navodio na bespomoćan smijeh. Bio je to isti onaj odan i pouzdan mladić koji je prije nego što je bilo ikakve nade da će ona zasjesti na prijestolje, prodao dijelove svojih imanja da otplati njezine dugove. Isti onaj smioni muškarac koji se usudio pobuniti protiv njezine sestre Marije i ostao postojan poput stijene za mračnih dana uzništva u Londonskoj kuli. Elizabeta pomisli kako je on i jedini koji je pronašao put kroz zamršeni labirint do njezina srca.
Sada joj oči zastanu na zbirci minijatura izloženoj na stolu, pa im priđe da ih pogleda izbliza.
- Tvoja obitelj - tiho reče. Svi su Dudleyji, osim Robina i njegova brata Ambrosea, tada već bili mrtvi. Podigne jedan od zlatnouokvirenih portreta koji je prikazivao dostojanstvenog četrdesetogodišnjeg muškarca čeličnog pogleda.
- Moj djed Edmund - reče Dudley vireći Elizabeti preko ramena. - Odani sluga i pomoćnik kralja Henrika VII.
- Moga djeda... - Elizabeta postupno utihne prisjećajući se priča što ih je čula o prvom kralju tudorske dinastije koji je na silu zauzeo englesko prijestolje. Bio je prvi engleski vladar koji je shvatio da je novac moć. A ovaj čovjek čiju je sliku sada držala u ruci, Edmund Dudley, pomogao je kralju da stekne veliko bogatstvo. —Čula sam - nastavi Elizabeta - da se Edmund Dudley služio, kako da se izrazim, ne posve časnim sredstvima da obogati krunu.
- Iznuda je doista nečasno sredstvo - složi se Robin s gorkim osmijehom. - A pritom je punio i vlastitu riznicu.
- Nije bio omiljen?
- Bolje bi bilo reći da je bio omražen. Uspoređivali su ga s »proždrljivim vukom«.
—Jesi li ga poznavao? - upita Elizabeta.
- Nisam imao prilike.
Dudley se sagne praveći se da prstom otire prašinu s malih portreta, ali je Elizabeta vidjela da muškarac koji je inače uvijek opušten, tom gestom prikriva duboku nelagodu.
- Zato što ga je moj otac dao pogubiti - Elizabeta ponudi odgovor. Vidjevši kako su se Dudleyju lagano pogurila ramena, znala je da je pogodila.
- Čovjek bi pomislio da će mu Henrik biti zahvalan. Nakon očeve smrti naslijedio je četiri milijuna funti, a moj mu je djed... namaknuo gotovo cijelu tu svotu.
- Bilo je to na početku očeve vladavine. Očajnički je želio ljubav svojih podanika. - Elizabeta proguta knedlu braneći očevo krvoločno ponašanje, jer je počela uviđati s kakvim se sve dvojbama susreće mladi vladar. - Vjerojatno je pokleknuo pod pritiskom puka.
- Ali nazvati to veleizdajom...
- Nije bilo pravedno, Robine. Ali moj otac, znaš, nije bio baš slavan po pravednosti.
Elizabeta pruži ruku mimo portreta Edmunda Dudleyja i podigne drugu minijaturu, okvira optočenog sitnim biserjem.
- Mislim da sličiš svome ocu.
—Još jedan veleizdajnik - gorko zapjeva Robin.
Elizabeta mu nadlanicom pogladi obraz.
- Tudori i Dudleyji. Tako smo usko vezani. Tako usko.
Tada odjednom Elizabetu ispuni nelagoda. Otrese misao iz glave - koju je ondje lukavo posijala Kat Ashley - da je Robin Dudley iz duge loze izdajničkih ništarija i da mu žilama teče »loša krv«. Okrene se i vrati minijaturu Johna Dudleyja na mjesto.
- Dakle, kako ti se sviđa moja mala obiteljska galerija? - upita Dudley i stane Elizabeti tik uz bok, svejednako je ne dodirujući. Među njima poteče snažna, nevidljiva struja.
- Sviđa mi se - odgovori ona. - Ali gdje ti je majka?
- Moja je majka bila odveć skromna da bi pozirala slikaru - odgovori dok je Elizabeta prilazila kaminu da ogrije ruke. Dudley se sledi. Na okviru kamina ležalo je otvoreno pismo i kraljičine su se oči već gostile njegovim privatnim sadržajem.
- Najdraži supruže... - pročita naglas i okrene se prema njemu izazovno kipteći.
- Zar se tako gorljivo dopisuješ sa sirotom Amy koja živi daleko od dvora?
Dudley na Elizabetinu licu vidje buru suprotstavljenih čuvstava. Poželi joj ugoditi odgovorom.
- Skrbi za kuću kao sve dobre supruge i izvještava me o svim poslovima - napokon odgovori.
- Riječ je poslu? - Elizabeta podigne pismo i prinese ga vatri da ga pročita, svjesna da je to djetinjasta zloba, znajući da se Robin trese i preznojava pri svakoj riječi.
- ... i tako sam se požurila kako ste tražili i prodala vunu čim je ostrižena, premda za neizbježno nešto nižu cijenu kako biste mogli otplatiti dug koji ste toliko žarko željeli podmiriti.
Elizabeti je vidljivo laknulo i prilično je pokajnički vratila pismo na ogradu kamina.
- Trebaš novca? Pobrinut ću se da dobiješ koliko trebaš.
- Ne želim tvoj novac. Želim tebe, Elizabeta.
Pruži ruke prema njoj, ali se ona izmakne prije negoli je uspije obgrliti.
- Onda si budala, Robine. Ponudim li ti naslove, imanja, zlato, prihvati ih i napreduj. Ja sam kraljica. Na kraju krajeva, ne mogu biti okružena siromasima.
Gledao je kako slatkoća trenutka nezadrživo sipi poput pijeska u klepsidri.
—Je li inače dobro? Mislim na Amy.
Kraljičino se lice ukruti i ona dirne ljubičastu žilu koja joj je bubnjala izbijajući kroz prozirnu kožu.
- Zašto ovo činiš, Elizabeta?
—Je li dobro?
- Ne posve. Na jednoj joj se dojci pojavila izraslina.
Kraljicu odjednom pljusne nevidljiva ruka. Sve gordosti ispari. Okrene se Robertu Dudleyju i upita poput bezazlena djeteta:
—Je li ozbiljno? Poznavala sam jednu ženu, ledi Windham, koja je umrla od takve bolesti. Bila je to strašna smrt.
- Nije, ljubavi moja - reče Dudley nježno je zagrlivši - ne umire.
U sebi se zapita bi li ih ta vijest rastužila ili obradovala.
- O Robine, ljubavi, zašto je život tako težak?
- Dobro znaš odgovor. Ali izvor naše nevolje istodobno je i rješenje naših najtežih muka. A to je engleska kruna na tvojoj glavi. Imaš potpunu odgovornost i neograničenu moć. U svemu možeš postupiti kako te volja. Možeš me uzdići i uniziti. Možeš me okruniti za kralja ili dati da me pogube u dvorištu Kule. Tvoj sam stvor, Elizabeto, i moja je sudbina posve u tvojim rukama.
Dudley pusti Elizabetu iz zagrljaja i okrene se da sakrije povrijeđen pogled. Jer unatoč samouvjerenosti, oholosti i smjeloj prisnosti s najmoćnijom ženom svojega svijeta, postidjela ga je istinitost vlastitih riječi.
- Odjednom me obuzeo nekakav umor, Robine. Hoćeš li mi oprostiti ako ne ostanem?
- Oprostiti, Veličanstvo? - Tiho se nasmija sebi u bradu i okrene prema njoj, pa se duboko, udvorno nakloni. - I da me pošalješ u pakao na cijelu vječnost, oprostio bih ti, Elizabeta. Ali ti neću dopustiti da večeras odeš bez poljupca.
Ona na to poleti prema njemu poput opčinjenog noćnog leptira u žarki plam. Kad ju je zagrlio, njih je dvoje, neokaljano krivnjom, strahom i boli, pronašlo trenutak obasjan žarom najčišće žudnje i najnježnije ljubavi. Ona nije više bila njegova kraljica, a on njezin stvor.
1. lipnja 1527.
Dragi dnevniče,
sretan je ovo dan jer Henrik poduze korake koji će nam u konačnici omogućiti brak. Njegov dosjetljiv naum sastoji se u tome da kardinal Wolsey pozove Henrika kao optuženika pred crkveni sud kako bi dokazao zakonitost svoje bračne zajednice s Katarinom. Zar ta logika nije sasvim jasna? Objasnit ću onako kako je to Henrik večeras objasnio meni.
Kao prvo, Wolsey je znao da se Henrik kani zakonski rastati od kraljice, premda kralj nije bio posve iskren prema kardinalu, ostavivši ga u uvjerenju da mu je konačni cilj brak, ali ne sa mnom, nego s francuskom kraljevnom Renee. I tako Wolsey, kao papinski poslanik (što znači da isključivo priznaje vlast neovisnog Rima, odakle je poslan da nadzire ćudoređe engleskih duša), potajice sazva danas u Yorku povjerenstvo sastavljeno od mudrih i cijenjenih crkvenih dostojanstvenika da odluče o kraljevoj sudbini. Dakako, ti učeni ljudi veoma su pomno odabrani, a među njima je i William Warham, canterburyjski nadbiskup, koji prije nekoliko godina osporavaše zakonitost papinskog oprosta kojim Henriku bje dopušteno oženiti se s Arturovom udovicom. Henrik kaže da će Wolsey uskoro presuditi o rastavi, a papa u Rimu potvrditi njegovu mudru odluku.
No presudna bješe tajnost suđenja. Jer kad bi Katarina doznala za nj, bez sumnje bi se obratila i svome nećaku, caru Karlu, i samom Svetom Ocu. Ali Henrik tvrdi da je sve provedeno krišom, svi su sudionici brodovima i teglenicama pristali u Wolseyjevo pristanište, nakon čega su se velikodostojnici povukli u dvorsku odaju bez ikakve pompe.
Papa zna da je Henrik njegov prijatelj i branitelj od samoga početka kada je kao engleski kraljević vatreno krenuo u boj protiv Luthera. (Usput budi rečeno... nikada ne spomenuh Henriku svoju sklonost protestantskim zamislima. Mislim da to ni sada ne bi bilo mudro. Ne služi našem izravnom cilju. Ali jednoga dana, kad budemo muž i žena, vezani sponama potomstva, ljubavi i vremena, otvorit ću mu dušu...) Henrik doista ljubi papu i jedan od je od najpredanijih katoličkih kraljeva u kršćanskome svijetu. I premda je ovaj naum mudro smišljen i donijet će mu svjetovnu dobit, Henrik (uvijek se pozivaju na Levitski zakonik) najiskrenije vjeruje da je to volja Božja.
Wolseyja, zbog njegove uloge u crvenom sudištu, Henrik veoma cijeni i zahvalan mu je što mu je omogućio da ne nastupi kao muškarac koji se želi otarasiti žene, već kao kralj koji se pred sudom brani od optužbe da su se on i Katarina ogriješili o crkveni zakon i živjeli u grijehu. Kad papinsku povelju kojom im je dopušten bračni suživot iznese kao opravdanje svojih čina, kardinal i njegovi ljudi spremno će ga upozoriti na nehotičnu ali ozbiljnu zabludu, nakon čega te brzo uslijediti poništenje braka.
Premda umoran, Henrik večeras bijaše preplavljen radošću i ispunjen nadom da te sud donijeti pravednu presudu i sjediniti nas. Svim se srcem molim da doista bude tako pa da napokon kralju podarim sina.
Tvoja
Anne

21. lipnja 1521.
Dragi dnevniče,
nada se pretvori u užas, a radost u tugu. Jer u Rimu vlada ludilo. Njemački vojnici i nešto španjolskih plaćeničkih vojnika carske vojske ustaše protiv cara i poharaše Sveti grad u krvavom pokolju.Ranjavajući, ubijajući, pljačkajući crkvene riznice. Pljačkajući od vrata do vrata. Svećenici i kardinali, mučeni i ubijani. Redovnice silovane, dekapitirane. Nezamislivo krvološtvo. Popljačkane svetačke relikvije, porazbijani oltari. Vatikan pretvoren u krvavu staju. Papa Klement sada se skriva na sigurnom onkraj Tibeta, u palači San Angelu.
Ali to nije sve. Premda žalim ljude, sebične misli ipak odnose prevagu. Jer Wolseyjev sud i njegova presuda o kraljevu braku nije pravovaljana bez potvrde Svetoga Oca. No on je sada i sam carev zatočenik i ne usuđuje se razjariti nećaka kraljice Katarine odlukom koja bi njezin brak proglasila lakrdijom- kraljicu pretvorila u kraljevsku priležnicu, a kraljevnu u dobro odjeveno kopile.
Stoga, odbijajući prihvatiti poraz, Wolsey raspusti tajni sud (nije bio tajan ni pred kime - Katarina je za njega doznala za nekoliko sati), a potom se u velikom stilu, po običaju, zaputi u Francusku gdje se nada ugovoriti njihovu potporu u borbi protiv Španjolske i pomoći papi te ga osloboditi bude li moguće. Ali slutim, kao i Henrik, da se Wolsey nada neuspjehu, kako bi se sam uspeo na papinski tron.
Henriku uz bok, promatrah kako Wolseyjeva duga povorka od nekoliko desetaka ljudi u crnom baršunu crkvenoga ruha, noseći Veliki državni pečat, izlazi kroz westminsterske dveri.
Tada mi reče:
- Kardinal mi je obećao ubrzo nastaviti rad na mojem tajnom naumu, čim mir bude sklopljen. Mislite li, Anne, da me ostavio na cjedilu?
Odgovorih:
- Zapamtite da je častohlepan za svoj račun. Vi i ja stojimo sami protiv svijeta. Dok je Wolsey zauzet u Francuskoj, moramo nastaviti djelovati sami.
Uze moju ruku i prineseje svom srcu koje je snažno udarah.
- Moram se suočiti s Katarinom. Rastati se od stola i postelje.
- Da, morate - rekoh i prinijeh njegovu ruku svojim grudima. Zarumeni se i vatreno me poljubi. - Idite sutra - šapnuh mu u uho. To će i učiniti, i donijeti mi vijesti o svršetku njihova braka, a ja potiskujem svako suosjećanje prema njoj jer u protivnom neću moći živjeti sama sa sobom.
Tvoja
Anne
6. kolovoza 1527.
Dragi dnevniče,
vratih se provesti ljetne mjesece u dvorcu Heveru dok je kralj sa svojom svitom na lovačkom proputovanju zemljom. Kad se moj brat George rastao od tog muškog društva da me posjeti, doznah da sam bila duboko u krivu kad sam mislila da samo Henrik i ja priželjkujemo svoj brak. Vidite, moja obitelj -otac, ujak vojvoda od Norfolka, brat - ostala je uz Njegovo Veličanstvo kujući naume, domišljajući se, spletkareći u moju korist (a pritom i u svoju). Doista, imutak budućih kraljevih rođaka brzo se množi. Henrik im je darovao nove posjede, naslove i položaje bliže sebi.Poput paukove obitelji predu mreže oko kralja, privlačeći ga sebi čvrstim premda jedva vidljivim nitima i love da ga nahrane plijenom. Ne sviđa mi se takvo postupanje moje obitelji, ali za sada nemam izbora. Premda vladam Henrikovim srcem, svijetom još vladaju muškarci.
George mi donije pregršt novosti o Wolseyju, koji je još u Francuskoj. Trbušasta svinja u crvenom - kako ga George naziva - radi u svoju korist, trudeći se zasnovati papinsku vladu u progonstvu, u gradu Avignonu. Kao samoprozvani spasitelj Crkve, on će, dakako, preuzeti papinu ulogu dok je Klement još u zatočeništvu. Za taj mu je naum trebala Henrikova privola, ali je kralj uputio poslanicu izravno papi tražeći da mu dopusti, ni više ni manje, nego mnogoženstvo. To je pismo Wolsey presreo. George kaže da Wolsey sada zna da sam ja predmet Henrikove želje, a ne francuska kraljevna Renee. Izvan sebe je od gnjeva, ali je još više prestrašen. Prestrašen i bespomoćan.
George je vidio pismo koje je kardinal Wolsey napisao kralju. U njemu preklinje Henrika da odustane od tog dopisa, tvrdeći da je dao sve od sebe da dovede Henrikov »tajni naum« do sretnog raspleta i potpisuje ga: »nedostojnom, drhtavom rukom Vašeg najodanijeg sluge i kapelana, T Carlis Ebor«. »T Carlis Ebor«, koješta! Debela budala. Nadam se da te se udaviti svojim sladunjavim riječima.
George mi zatim pokaza baršunastu vrećicu i iz nje izvuče svijeni spis zapečaćen Henrikovim grimiznim voskom. Bilo je to drugo pismo zatočenom Svetom Ocu, objasnio mi je, koji će u San Angelo odnijeti naš najodaniji župnik u heverskoj crkvi, John Barlow. George me upozori da ga ne smijemo otvoriti, ali ja sam svejedno željela vidjeti sadržaj spisa u kojem se Henrik zalaže za brak sa mnom. Dodvoravah se Georgeu i prijetih mu sve dok se noć prije nego što je pismo predano u Barlowljeve ruke brat i ja se odšuljasmo niz dvorske stube u mračnu i pustu kuhinju, izuzev štakora koji su posvuda tapkali. Zakipjevši kotao vode, najopreznije otvorismo pismo na pari i pod titravim svjetlom svijeće pročitasmo naum koji kralj skova s ostalima koji me žele za kraljicu.
U pismu me ne spominje poimence, što se može, ali nakana je jasna: neka papa dopusti Henriku brak sa ženom koja mu je rodbinski bliska. Škiljeći u pismo, George objasni da se to odnosi na kraljevu prisnu vezu s našom sestrom Mary. Pitah Georgea je li to baš mudro spominjati, budući da je upravo Henrikovo krvno srodstvo s bratom Arturom tobožnji razlog za razvrgnute njegova braka: George se odbi izjasniti je li to mudro ili nije, već me samo požuri da dočitam pismo.
Zatim se spominje pitanje Henrikova prava da se oženi sa ženom koja je već bila zaručena (premda brak nije ostvaren). To se očito odnosi na mene i Henryja Percy ja. Imah dojam da je taj stavak mudar, jer zacijelo ima mnogih koji bi se tim mladenačkim ljubavnim sporazumom mogli poslužiti za osporavanje kraljeva novog braka. Na silu umirih srce koje zadrhta pri pomisli na milog Percyja i naše nasilno razdvojene sudbine. Ali to je prošlost, a samo mi budućnost preostaje.
Kada pročitasmo posljednji stavak spisa, ne znah bih li plakala ili se smijala, a George ostade jednostavno zatečen. Traži se dopuštenje da se kralj oženi s nekim s kime je već legao.
- Ovaj potonji stavak posve je nepotreban - uzviknuh i stadoh pečatiti spis. George me upitno pogleda. - Slušaj me pozorno, brate. Nisam kraljeva ljubovca niti ću to biti dok ne budem kraljica. Neću leći bez krune na glavi i to je kraj priče.
- A ja mišljah da otac u našoj obitelji ima gvozdenu kralježnicu - reče. Zatim me sa svijećom u ruci povede zavojitim stubištem u krevet. - Iznenađuješ me, mila sestro.
Doista, Dnevniče, katkad iznenađujem i samu sebe.
Tvoja
Anne
22. studenoga 1527.
Dragi dnevniče,
svanuo je dan slatke osvete! Dva su tjedna prošla otkako se dvor preselio u palaču Richmond, a ja, jedini predmet kraljeve žudnje, preselih se s njime. Ondje me obasipao pažnjom i držao me uvijek uza se kao da sam mu prijeko potreban dodatak. Otvoreno preda mnom vijeća sa savjetnicima, premda još ne traži moje mišljenje o državničkim pitanjima, već samo o razvodu, ponovnom braku i prestolonasljednicima.
Stigoše nam vijesti o Wolseyju i njegovu poslanju u tuđini i posve je jasno da su sva njegova nastojanja bezvrijedna. Papinsko sjedište u Avignonu nije uspostavljeno, a nije ugovoren ni mir, niti pomoć pri razvodu. Wolsey je doznao za naše pismo papi i bez sumnje se osjetio izdanim. Strepeći da moj otac kralju na uho šapće zlobne klevete o njemu, kardinal pohita natrag iz Francuske. Vrativši se kući slab i praznih ruku, jašući iz Dovera ravno prema palači Richmondu, posla Henriku glasnika da pita hoće li ga kralj uskoro primiti.
Stajah uz Henrika kada je Wolseyjev poslanik došao po upute, znajući veoma dobro da bi ga kralj po običaju trebao primiti nasamo. No prije negoli doreče, moje misli polete davnim izdajama i prisjetih se najokrutnije kardinalove odluke u mom i Percyjevu slučaju. Sjetih se da me nazvao »malom dvorskom glupačom«. Sad je on bio glupan, pa progovorih prije kralja i odgovorih na glasnikovo pitanje, uznosito i gordo:
- Kamo bi drugamo kardinal trebao poći negoli ovamo gdje je kralj?
Muškarac ostade zaprepašten što sam se drznula govoriti prije kralja, pa pogleda Henrika išćući prikladniji odgovor. Ali Henriku se očito moj odgovor učinio mudrim jer ga je i samog ražestio T Carlis Ebor, pa reče samo:
- Poslušajte gospu.
Na te riječi glasnik problijedi, bez sumnje zamišljajući svoj sljedeći zadatak, prenošenje tog odgovora Wolseyju. Kaže se da glasnik koji donosi loše vijesti, glavu uvijek nosi u torbi. Stoga se ošamućen tom misli okrene i ode.
Henrik mi ne reče ništa, ali i ne zatraži da se povučem kad dođe Wolsey. Stoga je kardinal, napokon stigavši, još prašan s puta i ne posebno dostojanstven, spuštajući se na koljeno pred kraljem, budući da sam stajala Henriku uz bok, kleknuo i preda me. Obrazi mu bijahu grimizni, oči oborene, a riječi isprekidane, razapete između zažarena gnjeva i straha.
Tada ustade i s kraljem porazgovara o koječemu, ali kunem se da ne čuh ni riječi jer mi je u ušima gromoglasno i radosno zvonilo. Muškarca u crvenom pobijedila je djevojčica i osvetila mu se za njegovo okrutno djelo.
Tvoja
Anne
16. siječnja 1528.
Dragi dnevniče,
kako li mi je neobično i dalje službovati kao Katarinina dvorska dama. Među kraljem i kraljicom vlada konvencija i uljudnost, premda ću je jednoga dana svrgnuti s prijestolja. Sva se stresem kad je pogledam, ratoborno zažarenih ledenih očiju, drhtavih nosnica, stisnutih i odlučnih usana. Ne dijelim s Henrikom njegovo uvjerenje da će Katarina pokleknuti pod njegovom voljom. Kaže da je dobro poznaje i da će mu se pokoriti. Pomno je motrim, ali ne otkrivam znaka slabljenja volje.
Često uvečer traži da kartam s njom i ostalim damama.Katkad se pitam zove li me kako bi me držala na oku i udaljila od Henrika. Katarina i ja sinoć smo sjedile sučelice. Primijetih da joj oči padaju na moje ruke i da neprikriveno pilji u moj šesti prsti koji je nemoguće sakriti. To mi je isprva zasmetalo, ali me potom ohrabrilo. Stadoh se češće služiti tom rukom, ističući svoj čudovišni znamen otmjenim zamasima i okretima, a druge se dame krišom smješkahu mojoj drzovitosti. Kraljica postade još hladnija i tiša. Igra se nastavi, a ja u jednom trenutku igre izvukoh za se povoljnu kartu... kralja herca. Otrovna karta pade među nas na stolu, gizdavi vladar ispružen na leđima. Svi se ukipe.
Svi zanijeme. Zrak bješe nabijen zavišću -ona meni zavidje na budućnosti, a ja njoj na prošlosti. Tada kraljica prekine muk snažnim španjolskim naglaskom prepunim gorčine:
- Gospo Ana, imali ste veliku sreću da vas dopadne kralj. Ali vi niste poput ostalih. Vi ćete imati sve ili ništa.
Zatim skupi karte u ruci i položi ih na moga kralja, pa izađe iz prostorije. Srce mi se sledi u grudima. Jer upravo shvatih da sam stekla neprijateljstvo velike kraljice u čijim žilama teku naraštaji kraljevske krvi. Čak i kad se udam za kralja i budem okrunjena, neću steći njezinu veličinu, sigurnost i premoć koju pruža loza.
Što onda imam? Henrikovu ljubav? Obiteljsko častohleplje? Obećanje mahnite redovnice? Ali, želim li biti iskrena, moram priznati da me tjera vlastita želja da nadogradim karte koje mi je sudbina dodijelila. Katarina dobro vidi. Imala sam sreće da me dopadne kralj, ali s tom jednom jedinom kartom kanim odigrati velebnu i pogibeljnu igru - u kojoj ću pobijediti. Ili izgubiti sve.
Tvoja
Anne
29. ožujka 1528.
Dragi dnevniče,
poniženi je kardinal po povratku uložio sav trud da se kralj i ja doista vjenčamo. Otac, koji je i sam pronicavo motrio razvoj događaja,odvede me u stranu da me posavjetuje, a ja ga slušah držeći jezik za zubima. Reče mi da bih dobro postupila kad bih stekla kardinalovu naklonost.
—Još ima moć da te stvori ili uništi - upozori me.
Pričalo se da je papa nedavno pobjegao iz Rima i pronašao sigurno utošište u gradu Orvietu - premda ondje bjesni kuga- kamo ne seže moć carevih pljačkaških postrojba. Wolsey se nadao da će papa odande poslati potvrdan odgovor na njegove zahtjeve.
Govoreći mi o urotama i naumima, otac mi se obraćao kao sebi ravnoj, a ne najmlađoj kteri, Nan. Kunem se da se tada nešto u meni probudilo, neka moć koja je rasla svakom izgovorenom riječi. Imah dojam da mi je duša prostrana, mirna i otvorena poput osunčanog polja. Bijah zadovoljna, velikodušna. Stoga zahvalih ocu na dobrim savjetima i obećah mu da ću u budućnosti iskazati starom Wolseyju poštovanje i ljubav radi njegove uloge u obiteljskom poslu.
Tako i postupih. On i Henrik nedavno uzeše u službu dvojicu gospode, doktora Edwarda Foxa i doktora Stephena Gardinera, koji na putu u Orvieto s pismima za Klementa svratiše da me pozdrave i pokažu kako su njihovi gospodari željni što prije
privesti taj posao svršetku. Doniješe mi pisamce od Henrika u kojem mi piše kako se moli da što prije ostvarimo ono čemu se nadamo, jer bi mu to olakšalo srce i umirilo dušu više i od šega na svijetu.
Pokazaše mi i drugi dopis, odnosno popis svih mojih vrlina koji sastaviše Wolsey i kralj i koji će naglas pred papom pročitati izaslanici Fox i Gardiner. To laskavo remek-djelo izmami mi smiješak, pa čak i razdragani smijeh. Jer ja sam razborita i krotka djeva, čista života i savršenog djevičanstva. Mudra sam i lijepa, visoke, plemenite krvi, školovana, uglađena i sposobna donijeti na svijet zdravo potomstvo.
Kako bi ulio više nade zatočenom Klementu, Henrik posla glasnika u grad Burgos da objavi rat caru Karlu. Bijaše to pusta prijetnja - nikada se on ne bi upustio u rat sa Španjolskom i Flandrijom jer bi izgubio tamošnje tržište vune. No Henrik je znao da Francuzi hitro napreduju Italijom te da će njihove snage ubrzo osloboditi zemlju i Svetoga Oca.
Stoga čekamo glase. Zimski dani sumorni su i hladni. Ali unutar dvorskih zidova grije me plašt Henrikove ljubavi koji me obavija. Puna sam nade, pa čak i radosti. Grli me gotovo čedno, toliko je siguran da ćemo uspjeti i uskoro biti sjedinjeni u braku i postelji. Više me čudi kardinal. Svakoga ponedjeljka, bez iznimke, kada je dvor u Londonu, Wolsey nam priređuje raskošne svečanosti, bogate gozbe i svečane bankete u svojoj palači Yorku i dvorcu Hamptonu. Objedujemo s tanjura od čistoga zlata, plešemo, glumimo i veselimo se, katkad čak dočekujući svitanje.
Nedavno čak poslah pismo Wolseyju u kojem mu zahvaljujem na ljubaznoj brizi i svemu dobrome što je učinio za me s obećanjem da ću mu se odužiti kad postanem kraljicom. Dok mu krotko pisah riječi hvale, zastadoh i začudih se samoj sebi jer sam mu još ne tako davno željela bolest, pa čak i smrt. Jesam li dvolična djevojka hirovitih i nepostojanih naklonosti? Ili iskreno mislim ovo što pišem? Zbunjena sam. Vjerujem da se ljudi mogu promijeniti. Ali tko se ovdje promijenio? On se doima iskreno.
Pa čak i ako mu je pobuda nečista (ljubi kralja i boji se njegova gnjeva), važna su djela. Ako me svojim spletkama učini kraljicom, zar da ga ljubim manje zato što on mene ne ljubi iskreno? Mislim da ne. Stoga mi je za sada prijatelj, dok čekamo novosti iz Italije.
Tvoja
Anne
3. svibnja 1528.
Dragi dnevniče,
doktori Fox i Gardiner, prkoseći uzburkanim morima i poplavljenim rijekama, napokon pronađoše papu u Orvietu. Nekoliko pisama u kojem nam prenose Klementove odgovore pružilo nam je nadu. Sveti Otac, premda pati u bijedi svojih skučenih, prognaničkih odaja, obećao je ispuniti dva naša zahtjeva. Prvi - suđenje o Katarininu i Henrikovu braku održat će se na engleskom tlu. Papa će poslati svoga kardinala Campeggia, posve nepristranog suca, da pomogne Wolseyju. Drugo -kad ta dva svećenika donesu presudu, ona će biti konačna i neće je moći osporiti ni rimska kurija niti tko drugi.
Obradovali smo se pročitavši u izaslaničkim pismima kako Klement tvrdi da će stati na Henrikovu stranu čak i ako car tome prigovori. Te smo poslanice željno iščekivali cijelo proljeće. Za to je vrijeme kardinal Wolsey nastavio ugađati mojoj obitelji - pravedno je zaključio onaj stari prijepor s Piersom Butlerom o zemlji na sjeveru dodijelivši mome ocu ne samo posjede nego i, što je još važnije, naslov grofa od Ormonda, učinivši me tako velikaškom kćeri.
U tom razdoblju čekanja u Greenwichu su se neki zarazili kozicama, pa me Henrik premjestio u odaje nad dvorištem za viteška nadmetanja, gdje neću biti u opasnosti. Ta odaja, premda se nikada nije koristila kao ložnica, bila je veoma vedra- veliki prozori gledali su na dvorište i propuštali mnogo sunca. Ali još je važnija bila privatnost, koja je Henriku omogućila da češće dolazi, pa smo proveli nekoliko zabavnih poslijepodneva. Pisao mi je pjesme koje smo pjevali i svirali na flauti i virginalu. Pripovijedao mi je o bitkama, kreševu sječiva i oklopa, svojim vojnicima i njihovoj odvažnosti. Neobično je što se govoreći o tim muževnim temama doima više kao dječak negoli kralj. Vidjela sam iskricu ljudske dobrote koja mi se svidjela i pomislila: Da, ovaj muškarac koji se bori poput vojnika bit će mi muž i usrećiti me. Tako smo provodili dane u iščekivanju pisama.
A onda se jučer, dok je sunce zalazilo, na mojim vratima, obliven zlatom, pojavi muškarac kojeg zamalo ne prepoznah. Bio je to doktor Fox, blatan i premoren, koji je pristavši u Calaisu bjesomučno jahao cijeli dan i noć kako bi nam donio vijesti od pape - potpisane spise u kojima Klement engleskom sudu prepušta punu mjerodavnost! Poslužih ga vinom, mesom i kruhom te ga posjedoh do vatre. Uto stigne i Henrik, a izaslanik, jedući, stade pripovijedati o svim lukavštinama i mudrim potezima koje je doktor Gardiner povukao protiv pape kako bi osigurao povoljan ishod. Strašna je to bila bitka protiv Klementovih osnovanih prigovora, vješto pobijenih prijetnjama i laskom. Na koncu je u suzama popustio pod prijetnjom da će mu odani engleski kralj uskratiti potporu.
Drugi spis, onaj koji jamči da neće biti osporavanja odluke, odbio je potpisati, ali je dao usmeno obećanje istog sadržaja. To je bio dovoljan razlog za slavlje. Henrik me poljubi, privije uza se i zavrti oko sebe, a onda zagrli doktora Foxa i na druge čudesne načine iskaza radost.
Kasno te večeri, kad je doktor Fox poslan kući da se naspava, Henrik i ja čvrsto se zagrlismo. Cjelivaše, mi lice, vrat, gola ramena. Sad kad bijasmo nadomak oltaru, osjećah kako se moja suzdržanost topi. Među nogama mi je bilo toplo i njegovo se tijelo spremno stapalo s mojim. Spustih steznik pred njegovim i gladnim ustima, pa pronađe moje oble, bijele loptice ukrućenih i tvrdih bradavica.
- Hoćete li biti moji, Ana, hoćete U odmah biti moji, ljubavi? - šapne dubokim, hrapavim glasom. Moje međunožje govoraše »da«, ali ja rekoh »ne«. Toliko smo dugo ustrajali u čednosti. Složi se sa mnom i pusti me. Drhtavih nogu i treperavih srdaca, rastadosmo se radosno, puni nade da ćemo čim kardinal Campeggio stigne imati bračnu ložnicu u kojoj ćemo se sjediniti i napraviti sina. Dok pišem pod svjetlom voštanica, blaga proljetna noć prodire kroz okna što gledaju na dvorište.
Uskoro će sve biti dobro.
Tvoja
Anne

15. srpnja 1528.
Dragi dnevniče,
neka nam Isukrst pomogne, jer znojna groznica je na putu.Dvor u Greenwichu, usred priprema za preseljenje u Waltham,zanijemio je čuvši vijesti iz Londona. Svakodnevno umiru tisuće ljudi. Cijele obitelji bivaju pokošene u nekoliko sati.
Otišavši potražiti kralja, zatekoh ga u ljekarnikovoj sobi.Čuvši vijesti, on i stari John Coke zajedno se dadoše na posao nadajući se pronaći lijek. Bili su pognuti nad stolićem krcatim staklenkama, košaricama punim mirisnih trava i pripravama neobičnih boja. Henrik je mrvio mužar pun smrdljivih cvjetova dok mu je meštar Coke šaptao recepte za napitke u uho.
- Henriče - rekoh, a on se okrene prema meni. Kunem se da mu je lice bilo veselo.
- Ana, uđite i pogledajte što smo pripravili. - Primakoh se, pa mi pokaza što ima pod tučkom u mužaru. Bila je to sivkasto-zelena masa koja je zaudarala na plijesan. - Vidite li ovu biljnu pomast? Kada se razmaže po koži, izvlači otrov zaraze.
Meštar Coke na to podigne čašu s kljunom u kojoj je miješao žućkastosmeđu tekućinu.
- Njegovo Veličanstvo veoma je mudro kada je riječ o liječenju. Pripravilo je mješavinu bunike, vina i đumbira koju devet dana za redom mora piti osoba zaražena takozvanom novopridošlicom, a zatim popiti i ovu - reče podižući posudu do pola punu nekakva sirupa.
- Henriče - pokušah privući njegovu pozornost.
- Poslušajte me,mila—prekine me. - Ne zaboravite da dok vlada ova bolest, morate jesti malo, piti još manje i jednom tjedno piti pilule za čišćenje. Pročistite odaje od otrova octom i vrućim žeravnicima koji neka gore noć i dan.
- Već sam vidio ovakvu pošast—mrmljao je stari Coke okrećući se svojem vještičjem stolu. - Prije negoli bol ošine glavu i srce, prije negoli počne znojenje, bolesnika obuzme strašna strepnja, zla slutnja ako vam je draže. A onda ga bolest pokosi poput batine. Uopće nije važno hoćete li se utopliti ili ne. Smrdljiv znoj počinje izbijati na glavi, pazusima i međunožju.
- Henriče! —povikah. - Moja se sobarica razboljela. - On se na to odmah uozbilji i problijedi.
- To znači da ne mogu u Walham s ostatkom dvora. Moram se rastati od vas. Odlazim u Hever. Ostat ću ondje dok pošast ne mine.
- Zar rastanak sada... ne mogu podnijeti tu pomisao!
Tada se nepozvan oglasi John Coke.
- Ali mora, Vaše Veličanstvo, takav je zakon. Svaki član kućanstva...
- Poznajem zakon! - povika Henrik, razljućen obrazloženjem.
- Ostavite nas, majstore Coke - nastavi blaže, na što starac izađe vukući noge. Henrik je stajao metar od mene, ali nije pružio ruku da me dotakne. Izgledao je posve bespomoćno, kakvoga ga nikada nisam vidjela. - Što da radim? Vi ste moja ljubav i želim biti uz vas... ali kralj sam. Moram sačuvati vlastiti život.
- Otići ću. Nema više razgovora - rekoh i okrenuh se da odem.
- Uzmite ove napitke, molim vast
- Napravite mi paketić s uputama i poslat ću nekoga po njega.
Ruka mi već bje na vratima kadli osjetih njegov drhtav zagrljaj. Okrenuh se i nađoh s njime licem u lice.
- Neka nam Bog pomogne, Nan. Molim vas, ne dajte se ovoj bolesti.
Tada me poljubi. Njegova su slatka usta bila gorka od straha.
- Ni vi, ljubavi moja. - Pustio me. Oči su mu bile vlažne.
- Zbogom - rekoh i odoh.
Tvoja
Anne
23. lipnja 1528.
Dragi dnevniče,
pišem drhtavom rukom. Možda mi se bliži kraj jer smrt se šulja heverskim hodnicima i bojim se da dolazi po mene. Toliko ih je već pokosila. Prije nego što sam uspjela u hitnji napustiti dvorac Greenwich, stotine su umrle u nekoliko sati, a mnogi od njih bijahu iz kraljeve svite. Norfolk je bolestan, a Suffolkov je najstariji sin i nasljednik mrtav. Kosac luta i cestama od Greenwicha sve do Edenbridgea. Oborene, prestravljene oši kočijaša, seljaka, seljanki, kočije zatvorene od pogleda, ništa od prijateljskih pozdrava među putnicima. Gnjila tijela leže gdje su pala i kostima im se goste gavranovi.
Hever odiše smrću. Sestrin muž William Carey već je sa Stvoriteljem. Otac i brat George ozbiljno su bolesni. Majka je za sada dobro, Bogu hvala, ali budući da njeguje muža i sina, i ona bi svakoga dana mogla biti pokošena.
Jutros je mladi Zouche, kraljev poslanik koji je prenosio mnoga naša pisma, stigao u Hever netom nakon podneva s pisamcem od Henrika. Ali prije nego što se oprostio od mene, uhvati se za trbuh, a lice mu problijedi. Zamoli dopuštenje da se povuče, a ja mu ga svesrdno dadoh. Ali kad nam se pogledi sretoše, vidjeh mu u očima panični strah. Tada se rastadosmo. Pao je pred vratima moje odaje i prenesen je u služinski dio kuće negdje oko četiri sata.
Pismo koje mi posla Henrik, posve zdrav i osamljen u Waithamu, dade mi nadu da će me bolest mimoći podsjećajući me da je »malo žena, ako ijedna« zaraženo ovom bolešću te da na našem dvoru nijedna nije od nje umrla, a drugdje tek malo koja. No pusta je to i neutemeljena nada. Moja sobarica je umrla. Pomoćnica naše kuharice i majčina majka također. Molim se za kraljevo zdravlje, ali me jedi njegovo vedro raspoloženje. Vrijeme provodi u samoći, šećuti pustim perivojima, misleći i pišući o razvodu u nadi u Campeggiov skori dolazak. Ne znam kako mu to može biti u mislima dok ovako tužna pošast caruje u našim dušama. Povremeno se pobojim da je kralj bezosjećajan, čudan i hladan.
Ponovo je pala noć i dvori su prepušteni tami jer sluge ne trčkaraju po zgradi paleći voštanice. Sama obiđoh zgradu, jer su neosvijetljeni hodnici previše zlokobni i zazivaju vraga. Upalih sve luči redom, ali malo je utjehe u njima, samo duže sjene, mračni, šaptavi zakutci, sablasna škripa vrata. Kad se napokon uspeh zavojitim stubištem u svoju ložnicu, začuh šuštanje skuta i sablasne korake tik iza svojih leđa. Okrenuh se da se suočim s utvarom kadli ugledah kukavnog stvora sazdanog od vlastitoga straha. Kažu da to je prvi znak bolesti. Nemam se kamo skriti.
Dnevniče, prijatelju... moli za me. Jer moj je život sada u Božjim rukama.
Tvoja
Anne
Bog mi pomogao, oboljeh. Ne mogu više pisati.
2. srpnja, 1528.
Dragi dnevniče,
susretoh Smrt i preživjeh da o tome svjedočim. Malo toga pamtim od tjelesnih muka, osim bola što mi je poput bodeža probadao oči i strašne vrućine od koje kao da mi je ključala krv. Zazvala sam majku i njezino lice posljednje je čega se jasno sjećam na ovome svijetu prije nego što mi se duga, mračna noć spustila na dušu. Kažu da sam pet dana ležala u postelji dražeći Kosca, grčeći se pod plahtama, vičući u bunilu, katkad sretna, a katkada kao da sam se sa samim đavlom uhvatila u koštac u borbi na život i smrt.
Moja mi majka, ta mila i uvijek odana gospa, kaže da je bolest išla po zlu, jer umjesto da iznojim otrove, oni su djelovali iznutra tako da mi je tijelo zaudaralo od odvratnih isparina. Uvjerena da nema nade, poslala je po kapelana Barlowa da mi da Posljednju pomast, a on je otišao opraštajući se od djevojke koju je prije dvadeset godina krstio.
Ali ponešto pamtim iz stanja nesvjestice, mnogo boja, žarkih i uvijek u pokretu. Katkad bi poprimile oblike vilenjaka koji prepleteni plešu u razuzdanom kolu. Bilo je i glazbe, slatkog zveckanja vilinskih zvona u daljini, tako divotnog i vedrog. Ali katkad bi se na me spustila zagušljiva tama. Ne bijaše ni svjetla, ni zvuka. Taj ponor bijaše crn, kao da će me smlaviti, pa bjeh sigurna da umrijeh i otidoh u pakao, jer ta crnoća bješe tako strašna. Bog i Isus ne obitavaju na takvome mjestu, u to bjeh sigurna. Stoga zacijelo, kad su boje i zvuci prodrli u crninu, radosno kriknuh, jer spoznah da sam živa i na putu u raj.
A netom uoči povratka na ovaj svijet vidjeh majčinu majku Margaretu, odavno mrtvu. Bila je prelijepa, čak i s naboranim licem i sijedom kosom, jer se ukazala u finom ruhu i djevojačkom tijelu. Činilo se da je obasjana sa svih strana, pa čak i da sama zrači nekakvim svjetlom. Na glavi imaše veliku krunu i dragulje na vratu, zapešćima i prstima. Tada vidjeh da joj trbuh nije više vitak nego nabrekao u trudnoći, kao da je kakva mila Bogorodica. Položivši ruke na trbuh, nasmiješi se. Ali odjednom primijetih da to više nije bakino lice, nego moje. Tada otvorih oči i ugledah majku, pogleda spuštena prema meni, s onim slatkim osmijehom na usnama.
Zadnjih dana od povratka s onoga svijeta slaba sam poput novorođenčeta, ali zahvalna Bogu ne samo na vlastitome životu nego i na bratovom i očevom,jer oni se također oporaviše. Henrik mi je poslao svojega liječnika, doktora Buttsa, čim je čuo za moju bolest. Bio je duboko ožalošćen što je njegov glavni liječnik bio odsutan pa nije mogao do mene, ali se molio da i čovjek što mi ga šalje ima moć da me izliječi. Stigao je prekasno, pa mi tijelu više nije imao kako pomoći, ali je donio od Henrika spis koji mi je okrijepio um. Bilo je to pismo francuskoga kralja u kojem potvrđuje čvrstu potporu Henrikovu razvodu, a to je veoma važno. Jer bez Franjine naklonosti naš bi cilj bio neostvariv. Doktor Butts donio mi je i Henrikovo pismo u kojem me preklinje da se vratim na dvor čim se osjetim zdravo i čilo.
Za sada sam ipak zadovoljna počivajući u Heveru, moleći se da kardinal Campeggio živ i zdrav doputuje iz Italije u Francusku, a odatle u Englesku, i zahvaljujući Bogu što sam živa.
Tvoja
Anne
5. kolovoza 1528.
Dragi dnevniče,
krvi mu Božje! Pa Campeggio sve ovo vrijeme nije još ni krenuo u Francusku, a ja mišljah, kao i Henrik, da je naše spasenje na putu. Siroti čovjek boluje od gihta pa je ostao u postelji, u Italiji, dok napad ne popusti. Za to vrijeme carska vojska svaki danom sve dalje potiskuje francuske postrojbe primičući se Orvietu gdje papa još stoluje. Što će biti ako car Karlo zarobi staroga Klementa? Što će tada biti s njegovom potporom našem cilju? Netragom će nestati i naše te nade zgasnuti.
Neprestano ispitujem oca, brata i lorda Norfolka o novostima iz Italije. Noću pokušavam zaspati, ali umjesto toga bdijem u grozničavoj molitvi, preklinjući Boga za pomoć vojnicima kralja Franje i za njihovu smionost, sreću i odvažnost. Neka im oklopi, mačevi i štitovi budu čvrsti u pogibeljnom kreševu pod carevim nasrtajima. Henrik želi da još dva tjedna ostanem s njim u Anthillu, ali sam to odbila. Vraćam se u Edenbridge, jer jezici bruje.Henriku, naime, bješe izuzetno drago što me vidi, pa svakodnevno izazivaše sablazan pokazujući mi koliko me ljubi i koliko za mnom žudi, i milujući me u javnosti. Čak me i nuka da počnem osmišljavati svadbu, ali to je ludost! Kardinal Campeggio uskoro će ozdraviti i krenuti na put ovamo. Kad stigne, ne smije steći dojam da se kralj želi razvesti kako bi se oženio mnome. Govorim to Henriku, ali on se samo smije i cjeliva me, lakomislen od žudnje. Boli me što ga moram obuzdavati. Stoga se nevoljko spremam natrag u dvorac Hever čekati da nekom starcu popusti giht i moliti za pobjedu Francuza. Ali ne posustajem u nadi.
Tvoja
Anne
19. listopada 1528.
Dragi dnevniče,
zdvojna sam. Vrativši se iz lova s Urianom za petama,prolazeći pokraj kuhinje slučajno načuh šaptanje dviju sluškinja. Bilo je to obično bapsko naklapanje, ali me svejedno pogodilo ravno u srce. Smijuckale su se, razdragano sablažnjene, što je njihova mlada gospodarica predmet govorkanja koje je stiglo do njih iz Londona sa začinima i flandrijskom vunom. Zovu me »Nan Bullen, crnooka kraljeva bludnica!" Ja, pa bludnica? Sve sam to vrijeme čvrsto ustrajala u odluci da sačuvam djevičanstvo. Držala sam se čvrsto i čedno, pohotnome kralju ne dajući blizu. Zar bi se vladar prepirao s papom i carem da se zakonski oženi s bludnicom?
Sve je to djelovanje dokonih jezika, puka trica i sitan prijestup. Mnogo je gore što razvod nije ništa bliže. Campeggio, napokon stigavši u Englesku,beskrajno se izgovara gihtom i odbija sazvati sud. Čini mi se da je sve to puka varka i bijedan izgovor za pravu nakanu, a to je odugovlačenje. Njegov je gospodar papa i srce mi govori da unatoč tvrdnjama kako je Klement Henriku naklonjen u ovome, Božji čovjek ipak je samo čovjek koji se rukama i nogama bori za vlastiti život. Kladila bih se da se poigrava Henrikom. A Henrik toga nije svjestan.
Kralj je prije tjedan dana došao u Hever. Donio mi je vijesti kojima me se nadao oraspoložiti - izvijestio me kako je Campeggio,nakon dva tjedna provedena u postelji u palači Bathu, ustao i zatražio audijenciju kod njega. Dok je poslanikovu teglenicu Temza nosila prema Bridewellu, lilo je kao da će potop. On nije mogao ni jahati ni hodati pa su ga četvorica nosila u stolici presvučenoj grimiznim baršunom od riječne obale do dvorskih stuba gdje ga je dočekao Henrik. Wolsey, koji je stigao u povorci svojega kolege kardinala, također je bio promočen do gole kože, a mula na kojoj je jahao tonula je u blato do koljena. U dvorcu je, pak, bilo veličanstveno. Golema gozba. Nešto papinih poslanica i mnogo slatkorječivih govora. Henrik je Campeggiu pred nosom mahao durhamskom biskupijom za kojom poslanik, kažu nam, vatreno žudi. A sve je to otišlo u vjetar! Jer kardinal se rano ispričao bolovima i slabošću, a vječno milostiv Henrik dopustio mu je da se povuče.
Kad se sutradan Henrik zaputio u Bath da izloži teološki dobro utemeljen slučaj protiv vlastita braka, kardinal stade himbeno predlagati kralju da se zadovolji trenutnim bračnim stanjem. Kad se Henrik tomu usprotivio, odlučno premda savršeno uljudno, kardinal iznese drugi prijedlog, koji se Henriku veoma svidio. Savjetovao mu je da pošalje kraljicu u samostan. Tako bogobojazna i razumna žena nedvojbeno će se tome pokoriti.
Štoviše, sutradan su Campeggio i Wolsey pohodili Katarinu u Bridewellu i obavijestili je kako je taj sretan rasplet papina želja. Henrik mi je ispripovijedao kako se kraljica suzdržala od odgovora i nekoliko dana poslije, sama posjetila Campeggia u Bathu. Ondje ga je počastila tako grubim odgovorom da je ostao neugodno iznenađen i uvrijeđen. Odrješito ga je obavijestila da će živjeti i umrijeti u braku u koji ju je Bog uveo. Budući da nije imala bračnih odnosa s Henrikovim bratom Arturom, bila je savršena djevica kad je legla u Henrikovu postelju. I čvrsto je odlučila da će radije dati da je raščetvore i nekoliko puta pogube nego odreći se braka s Henrikom, svojim zakonitim mužem.
Kao da to nije bilo dovoljno da me baci u očaj, veliko se mnoštvo razjareno govorkanjem o razvodu okupilo ispred palače Bridewella glasno dovikujući Katarini blagoslove i izraze ljubavi. »Poraz dušmanima!« vikali su. A tko im je drugi dušmanin, pitah se, doli mene, njihove buduće kraljice?
Bila sam izvan sebe od bijesa. Napala sam Henrika poput psa nahuškanog na medvjeda u borilištu. Zanimalo me kako to da sitna Španjolka može nadvladati papinske izaslanike, dvorane i kraljeve. Kako može dopustiti tom lukavom Campeggiu da zavlači hineći giht i igra se njime kao da je igraća karta? Taj me neotesani poslanik nije čak ni došao posjetiti, što mi je Henrik obećao.
Kralj me pokuša zagrliti i poljubiti da me umiri, ali ga odgurnuh. Morao je uvidjeti da razumno zborim i shvatiti da prave od njega budalu. Zagladio mi je kosu, pomilovao ruku i obećao da će se pobrinuti da stvari krenu pravim tokom. Zatim je odjahao pun nade. Ja sam ostala i molila.
Jučer mi je stiglo Henrikovo pismo. Rekao je kako je izdao zapovijed kojom se zabranjuje svako okupljanje oko palače. Pa što on misli? Da će zato što ne mogu javno izraziti ljubav prema svojoj kraljici prestati tu ljubav gajiti u srcima? Izvijestio me o sastanku u svojoj velikoj vijećnici u Bridewellu na koji je pozvao sve londonske vijećnike i gradonačelnika. Kanio je dobiti njihovu potporu za razvod. Iskazao je duboko poštovanje prema Katarini, rekao da je još ljubi, ali da je, potaknut grižnjom savjesti i potrebom za muškim nasljednicima, prisiljen na rastavu. Vijećnici su djelovali poslušno, piše, ali je svejedno, čuvši mrmorenje, dodao još nešto kako bi ih uvjerio u svoju čeličnu odlučnost: otkrije li da je tko nedolično zborio o svome vladaru, nijedna glava neće biti predobra da ne bi odletjela s ramena.
Posljednji udarac, piše, bio je to što je kraljica pronašla (a možda i krivotvorila) primjerak dopuštenja pape Julija da se uda za Henrika, koji je tobože bio uručen njezinoj majci na samrtnoj postelji. Taj spis, sročen drukčije nego onaj koji Henrik čuva, izazvao je u kardinalu Wolseyju i kralju pomutnju i strepnju. Sada oni sami odgađaju suđenje!
I tako je kralj napao zvijer, ali je nije usmrtio, nego jedva okrznuo. A ja ostajem bespomoćna ovdje u Heveru, bez drugih plodova svojih napora doli umornoga tijela, grdnog raspoloženja i prostog nadimka. Budućnost doista nije svijetla.
Tvoja
Anne
2. ožujka 1529.
Dragi dnevniče,
bojim se da tvoja odana prijateljica postade goropadnica. Ispunjena sam jadom i bespomoćnim bijesom koji me čine osjetljivom i plačljivom, nagoneći me čak da gnjev vrišteći istresam na kralja.On me nježno grli i tješi mnogim riječima nade. Da me vidiš u raskošnim novim odajama ovdje u Greenwichu, bogato urešenim brojnim darovima zaljubljenog Henrika, okruženu obitelji i onim dvoranima koji se nadaju da ću postati kraljicom, pomislio bi da mogu biti samo sretna, vedra i puna nade. Ali ja imam kojekakve zamjerke i mnogo razloga za mrzovolju. Kardinal Campeggio već je sedam mjeseci u Engleskoj, a još nije našao shodnim sazvati sud. Sedam mjeseci podmuklog odugovlačenja, pisama koja teku odavde do Rima i natrag poput neke prljave i jednolične plime prepune molbi, beskorisnih uvjeravanja, laži.
Henrik je kraljici poslao izaslanstvo, u kojem je bio i Warham, s oštrim prigovorom. Warham joj je tom prilikom rekao da se priča kako se kuje kraljoubojstvo, i to u njezino ime. Stoga su savjetovali kralju da je se odsada posve kloni, kako za stolom tako i u postelji, kako ga ne bi otrovala ona ili njezini sluge. Kažu da ga je saslušala kamenog lica i potom ga zamolila da ode. Kralj je tada postavio oko nje uhode i zabranio joj da se dopisuje sa španjolskim diplomatom Mendozom. Henrik je također zabranio kraljici da viđa svoju kći Mariju, što je nerazumno okrutno, mora se priznati. A je li sve to skršilo kraljičin duh ili tijelo? Nimalo. Njezina tvrdoglavost raste iz dana u dan, a s njome i nepokolebljiva potpora odanih podanika toj vedroj mučenici. Ima dana kada joj u napadu bijesa poželim iskopati te bogobojazne oči jedno po jedno! I udaviti sve te desetke slabića u livrejama koji je mogu samo zlostavljati, ali niti razumiju njezin um niti su je u stanju odvratiti od časnoga čina.
Ali najgore je, i za me najpogubnije, to što prokleti Wolsey ponovo snuje moju propast. Prošlog tjedna đakon iz Henrikove kapelice među mojim je stvarima pronašao Tyndaleov trakt Pokornost kršćanina i pokazao ga kardinalu. Wolsey ga je odnio kralju. Istina je da se već i samo čitanje takva djela smatra ogrješenjem opravila kršćanskog ponašanja, štoviše krivovjerjem. Mogla sam zamisliti kako osramoćena hodam u javnoj povorci prema tamnici noseći svežanj pruća dok Wolsey gleda sa smiješkom na onom svom svinjskom licu. Znala sam da je glupo predugo time razbijati glavu, ali istinu da kažem, bila sam više bijesna negoli uplašena, pa sam se Georgeu i svim svojim dvoranima jasno i glasno zakleta da će to biti najskuplja knjiga koju su đakon i kardinal ikada ikome ukrali.
Istoga sata pronađoh kralja i padoh na koljena tražeći milostivi oprost za svoj čin. On porazmisli, a onda na moje olakšanje reče kako, premda je predani katolik, žali što i sam nije pročitao tu knjigu da stekne o njoj mišljenje, a možda i napiše raspravu o njoj. Bila sam spašena i iskreno zahvalna dragom Henriku na otvorenom umu i srcu.
Ali jasno je da Wolsey još priželjkuje moj pad.A dok ovo pišem, teško mogu povjerovati da će kralj ikada dočekati svoj dan na sudu ili se zakonski rastati od Katarine. Taj Campeggio je lukava lisica, duge i kuštrave brade, koju kaže pušta oplakujući Crkvu u Engleskoj. Mislim da nam nikada nije ni kanio donijeti radosti, već samo Klementova prazna obetanja i laži. Srce me boli od gnjeva ove hladne i beskrajne zime. Već tjednima ne vidjesmo sunca.
Tvoja
Anne

31. svibnja 1529.
Dragi dnevniče,
velikog li jutra! Izaslaničkije sud sazvan i moje je vjenčanje sigurno. Sinoć je bilo svježe u Durhamu, dvorcu mojega oca na riječnoj obali, kad je kralj Henrik doplovio ovamo pozlaćenom teglenicom da pričeka plimu. Bio je veoma vedar i samouvjeren jer je odbacio sve Klementove podmukle izgovore i odgađanja te kraljevskom rukom sam sazvao sud. Bilo je to nužno, objasnio je, kako bi se spriječilo da ga papa sazove u Rimu, što bi značilo propast naših nastojanja. To je učinjeno, i Henrik, dok pišem, sjedi u dvorcu Greenwichu čekajući službeni izaslanikov poziv u dominikanski samostan Blackfriars gdje će sud zasjedati.
Sinoć je mene, mojega oca i brata Georgea počastio čitanjem učene poslanice koju je napisao o svome braku i razvodu prema crkvenom zakonu. Henrik je postao pravi stručnjak za tu temu pa je bio uvjeren da te ga kardinali poduprijeti u nastojanjima. Tih sati što ih je proveo u našem klanu bio je ispunjen i sretan, posve opušten u društvu svoje nove obitelji, kako nas sad i naziva, i mene, svoje čedne, buduće nevjeste.
Kad je s plimom otplovila Henrikova teglenica, zatekoh oca samog ispred središnjeg kamina, izgubljenog u mislima. Stadoh do njega, ogrijah ruke, ali ostadoh nijema. Oči nam se sretoše i u njegovu pogledu ugledah zaprepaštenje, pa i divljenje, a onda okrene lice. Povukoh se i uspeh na kat gdje se brat George spremao na počinak. Susreli smo se na hodniku između svojih odaja, titravih voštanica i šaptavih glasova. Miloga Georgea, sada kraljevog mačonošu i kraljevskog psetara, pitah razumije li kako otac razmišlja o meni, a on odgovori potvrdno.
- Otac se još dodvorava kralju, baš kao i ja. Bojimo se i najmanjeg pogrešnog koraka, pregrube riječi, preslabe ili prijeporne. Ali ti ga, Ana, držiš u šaci. Kladim se da bi ti prao prljavo rublje da ga zamoliš! Vrištiš, kuneš i praviš izgrede kad zaželiš. Povjerava ti važne stvari kao da si muškarac. I sada je samoga sebe izveo pred papinski sud kako bi dobio razvod od Katarine radi tvoje ruke. Taj naš kralj je izvan sebe, a ti si tome jedini razlog. Naš otac to vidi i ne razumije, a ne može se potpuno ni radovati.
- Zašto se ne bi mogao radovati? Ta kći te mu biti kraljica.
- To još nije sigurno, Anne.
- Ali kralj vjeruje...
- Kralj vjeruje u svoje snove.
- I ja vjerujem u njih!—gotovo grozničavo rekoh. - Henrik vlada ovom zemljom i ni odličnici, ni car, ni papa, ni sam Bog neće mu onemogućiti da dobije što želi. A želi mene. Priznajem da će mi ostati tajna zašto je tako. Služila sam se francuskim trikovima, umom i suzdržanošću kojom sam dodatno raspalila njegovu želju, ali da budem iskrena, brate, ne znam kako sam u Njegovu Veličanstvu raspirila takvu buktinju. Ali znam da gori tako duboko da će pomaknuti nebo i zemlju ne bi li me dobio. Stoga imaj vjere, George. Bit ću kraljica. Vidjet ćeš.
Nasmiješi mi se s toliko nade i slatke odanosti da mi se srce nadulo od ljubavi prema njemu. Premda moj otac tjeskobno razmišlja o mojoj sudbini i nedostaje mu istinske odanosti, sretna sam što imam brata kakav je George Boleyn. I tako čekam ovdje u dvorcu Durhamu dok Henrik čeka u Greenwichu. Čeka da ga svi engleski biskupi i kardinali, okupljeni na sudu u Blackfriarsu, odjeveni u grimizne halje i grimizne klobuke, na stolicama presvučenima zlatnim suknom, pozovu da izjavi kako je proteklih dvadeset godina živio u preljubu.
Idi časno i laka srca, Henriče. Protresi svijet, pa podigni krhotine i iskuj novi koji će biti tvoj, samo tvoj!
Tvoja
Anne
21. lipnja 1529.
Dragi dnevniče,
zapodjenut je žestok boj i danas su svi krvavi, premda još nitko nije pao. S prozora na Durhamu koji gledaju na rijeku, promatrah kako Katarininu teglenicu jutarnja plima nosi u Blackfriars na saslušanje. Građani, uglavnom žene, okupili su se na riječnoj obali da je povicima ljubavi i odanosti bodre dok dostojanstveno prolazi. Znala sam da su to tek malobrojni od mnogih koji podupiru svoju kraljicu i mrze mene. Čula sam sve o gomili koja se nagurava oko dvora Blackfriarsa ne bi li je dočekala, izviknula njezino ime i dala joj snage za nastavak uzaludnog otpora kralju.
Dan je bio paklenski vruć, i čak ni rijeka nije pružala osvježenje, već je ustajali zrak zaudarao na strah. Sati su se vukli i još mi ni od oca ni od Norfolka nije stigao glas o događajima toga dana. Ali kad se dugo poslijepodne pretopilo u suton boje meda, pojavi se duga povorka šarolikih čamaca, brodova i teglenica kojima su sudionici suđenja plovili uzvodno natrag u London. Među njima bješe i velebno Henrikovo plovilo koje se odvoji od ostalih i pristade na Durhamovu doku.
Nasmiješeno, prkosno, pred očima sviju, on odlučnim korakom prijeđe travnjak, a ja mu, ohrabrena njegovim prkosom, izađoh ususret u raskošnoj,ljubičastoplavoj haljini, raspuštene kose koja mi je padala niz leđa. Ali čim smo se sklonili od pogleda u kutu, kraljeva samouvjerena držanja nestade. Kao da je uvenuo, smiješak mu iščezne s lica i ustupi mjesto premorenom bijesu. Posjedoh tog umornog bojovnika i stadoh se nježno skrbiti za nj tarući mu čelo hladnim, namirisanim oblogom, noseći mu svježe vino i nježno ga cjelivajući. Tada se malko nasmiješi, kao da se sjetio zašto se upustio u tu beskonačnu bitku, i počne pripovijedati o svome svjedočenju.Započeo je iskreno opisujući savjest izmučenu nehotice preljubničkim životom s Katarinom, zakonitom ženom rođenoga brata.
- Govorio sam dobro i dugo - reče - iznoseći sve tvrdnje koje mi idu u prilog, ali kad sam završio, Katarina je ustala i onim svojim kraljevskim, španjolskim hodom prešla utišanu dvoranu i pala na koljena meni pred noge. Tada me stala preklinjati, Anne, u ime ljubavi naše i ljubavi Božje, u čije je ime tvrdila da govori, da joj pružim Pravdu i Pravo. Tražila je sućut i suosjećanje kao tuđinka i neznanka, tvrdeći da ima nepristrane branitelje. To je istina. Dva carska pravnika za koja se nadala da će doći iz Flandrije braniti je, nisu se pojavila. Tvrde da njezin nećak Karlo to ne dopušta strahujući za njihovu sigurnost. Ali moram ti reći da je Katarina zborila dovoljno dobro da postidi svakog suca. Rekla je da je bila dobra, skromna i poslušna žena, ljubeći moje prijatelje i mrzeći moje dušmane. A mrtvorođenčad koju je rodila nisu njezina krivnja, već volja Božja. Henrik tada zastade i zabaci glavu kao da se prisjeća nečeg bolnog.
- Što je dalje bilo, ljubavi? - upitah. - Što je još rekla?
- Da joj je Bog svjedok... opet Bog, koliko li se samo puta pozvala na njega... da je kad je legla u moju postelju bila prava djevica, nikad taknuta muškom rukom. Kao djevica je ušla u Arturov krevet i kao djevica iz njega izašla.
- To je protivno tvrdnji na kojoj temeljite svoj slučaj, zar ne?- upitah. On ozbiljno kimne.- Ali moj otac - nastavih - pamti razgovor s Arturom jutro nakon njihove bračne noći, kada je Artur jasno rekao: 'Donesite mi pehar piva jer sinoć bjeh usred Španjolske!' I drugi svjedoče da je tako bilo. Nije bila djevica kad je legla u vašu postelju, stoga je vaše nastojanje opravdano, koliko se god puta pozvala na ime Božje.
Saslušao je moje obrazlaganje, ali ostao nespokojan.
- Niste vidjeli okupljeno mnoštvo dok je izlazila iz dvorane. Bilo je zdušno na njezinoj strani. Svi biskupi, svećenici, pravnici i papinski izaslanici sjedili su ošamuteni i nijemi, slušajući klicanje kroz otvorena vrata. »Dobra Katarina!« vikao je puk. »Kako li se hrabro drži!« »Ne boji se nišega!« O, Anne, bila je čudesno snažna.
- Pa i vi ste! - povikah i stegnuh obje Henrikove ruke. Vidjeh da su mu tetive u vratu napete poput užadi, a obrazi rumeni od jada. - Katarina je istinu zborila rekavši da je ovdje tuđinka. Ovo je vaša zemlja i ona je u njoj kraljevala samo po vašoj milostivoj ruci.
- Istina, istina - složi se kralj. Činilo se da mu moje riječi ulijevaju odlučnost.
- Vaša se tudorska krv izborila za ovu krunu i osvojila je. Vi ste osmi Henrik koji vlada ovom zemljom i kudikamo najveći. Nikakva španjolska kraljevna ne može vas omesti.
- A ne bi to smio ni vražji kardinal!
Oboje podigosmo oči i ugledasmo moga oca na vratima, koji je upravo doplovio rijekom na dvor.
- Dopustite da kažem - nastavi - ali vaš čovjek Wolsey loše vas služi, Veličanstvo. Stvar je izmaknula nadzoru i to je njegova krivnja;
- Strog sud, Thomase.
- Preblag, gosparu. Vojvoda od Suffolka, kojeg ste poslali na diplomatski zadatak u Francusku, prenosi riječi kralja Franje da se Wolsey »uspješno dopisuje s papom u Rimu, a i kardinalom Campeggiom.«Gdje je tu odanost, pitam vas? Čak i veliki učenjak Thomas More njegove poteze naziva lukavstvima. Kaže da se neiskreno poigrao s vama. I narod ga mrzi, Vaše Veličanstvo, zbog neumjerenih poreznih nameta da plati strane ratove. Kažem vam, držite na oku i njega i onog papina slugana u crvenom, Campeggia.
- Hvala vam na mišljenju, lorde Ormond, a i vama, mila. No premda ste upravu o kardinalima, ja duboko u srcu još vjerujem da se neće drznuti presuditi protiv mene. Papi u Rimu bilo bi mrsko izgubiti engleskog saveznika. Bio je ovo težak dan, prijatelji, ali pobijedit ćemo.
I tako je kralj, oraspoložen, večerao s nama u Durhamu. Bio je to ugodan objed pun smijeha. Svirala sam lutnju, pjevali smo...
A kad se moj otac povukao na počinak, poljubili smo se i čvrsto zagrlili. Henrik kaže da je zbog toga spreman pomaknuti nebo i zemlju. Iskreno me ljubi i ja u svakom trenutku pretražujem srce ne bih li pronašla isto čuvstvo za nj. Znam da te jednoga dana moja ljubav biti ravna njegovoj, ali za sada je hinim.
Tvoja
Anne
25. srpnja 1529.
Dragi dnevniče,
papina ruka pokaza se tako izdajničkom da jedva o tome govorim. Ali govoriti moram jer sada su moja i Henrikova sudbina prepletene. Izaslanički je sud raspušten ne donijevši presudu ni za Henrikov razvod ni protiv njega, već je slučaj jednostavno zatvoren i poslan u Rim! Prava katastrofa. Katarina je pobijedila u ovoj bitci, jer bude li slučaj saslušan pred tamošnjim sudom, on će nedvojbeno presuditi u njezinu korist.
Posve je jasno kako je do toga došlo, no kraljica, premda je stigla do pobjede, nije za nju zaslužna. Ona je tek pijun muškaraca i ratova, poput mene. Ono što se zapravo dogodilo, premda mi tada to nismo znali, jest da su Francuze nemilice potukle carske postrojbe na talijanskom bojištu u Landrianu, a preostale Franke pokosila je kuga. I tako je, dok se Henrik znojio na ljetnoj sparini u Blackfriarsu strpljivo čekajući razrješenje svojega slučaja, Klement otišao u Barcelonu gdje je potpisao sporazum s netom okrunjenim carem. Zatim je naš saveznik Franjo otišao u Cambrai sklopiti s njima mir. Za sve to mi nismo čuli. Do nas je stigao samo glas o raspuštanju suda i njegovu ponovnom sazivanju u Rimu, kada će suđenje biti privedeno pravednom svršetku. Tek nam poslije sve posta jasno. Papa, koji je sada miroljubiv prijatelj cara Karla - rođaka kraljice Katarine –nikada neće dopustiti razvod.
Posljednjeg dana suđenja, 23. srpnja, kada je tobože trebala biti donesena presuda, i ja sam pošla u Blackfriars , ne mogoh čekati u Durhamu odluku o svojoj sudbini jer bih poludjela, pa se sakrih na balkonu. Kardinali ustanu, a Wolsey je, blijed i uplašen znajući što se sprema, šutio drhteći dok je kardinal Campeggio podrugljivo održao svoj pravišan govor.
Objavio je da strahuje od gnjeva Božjega i za svoju besmrtnu dušu bude li išao na ruku vladarima i moćnicima, pa da ne može presuditi u ovom slučaju. Henrik, očekujući dobre vijesti, bje izvan sebe od srdžbe,ali bespomoćan poput novorođenčeta.
Kipteći od bijesa, izjuri iz dvorane tako da je pod podrhtavao pod njegovim koracima.
Vojvoda od Suffolka tada se zauzme za Henrika davši oduška svome gnjevu:
- Svih mi svetaca, tek sad vidim koliko je drevna izreka točna: Engleskoj nikada ni legat ni kardinal ne donijele ništa dobra.
Sama na balkonu, moram priznati da sam lila gorke suze nad svim tim potraćenim vremenom. Svim skrhanim nadama.
A gdje je u svemu tome tobožnji golemi utjecaj kardinala Wolseyja? Doista! Ta nemoćna stara budala prijetvorno nas je uvjerila da bi taj poslanički sud mogao donijeti povoljnu presudu u Engleskoj. Prokleti Wolsey. Sin mesara iz Ipswicha što se uspeo u velebne visine. Njegova je zvijezda sada izgubila sjaj. Henrik me sada čuje kad govorim protiv njegova T. Carlis Ebor. Taj bijedni kardinal oćutjet će moje nezadovoljstvo na svojoj koži. Past će i nikada više neće ustati. Za to ću se pobrinuti.
Tvoja
Anne
31. kolovoza 1529.
Dragi dnevniče,
kralj, ja i cijeli dvor na pola smo ljetnog lovačkog proputovanja zemljom tijekom kojeg ćemo odsjesti u Walthamu, Bametu, Tuttenhangeru, Holbomu, Windsoru i Readingu. Dvorska svita mrmori kad jašem uz kralja na svome pastuhu, nakićenom veličanstvenom ormom i plaštem od crnog baršuna s obrubima i upredenim vrpcama od svile i zlata. Ali još je više mrmorenja kad jašem na sedlu iza Henrika na njegovu velikom konju. Prosti se puk, kad nas vidi, sablažnjava i većina vjeruje da sam mu dušom i tijelom ljubavnica kojom se bestidno razmeće.
Danas smo žestoko jahati zelenim, cvjetnim brdima i poljima, uz glasno trubljenje, skakanje veličanstvenih jelena, štektanje pasa, vjetar koji nam je šibao opaljena lica. Henrik obožava lov. Pravi je prizor na svojem bijelom bojnom konju, smion i muževan,sretno ražarenih očiju. Sve brige nestaju pod gromoglasnim kopitima, pa se ubrzo zaboravlja čak i njegov Veliki naum.
Moj lovački pas Urian, po kojeg sam poslala, danas je oborio i ubio kravu razderavši joj grlo. Henrik je platio seljaku koliko vrijedi, ali bilo je mnogo šaputanja. Urian je ime đavoljeg miljenika, kažu, pa sam opet ispala čarobnica koja je začarala kralja. Istina je da je očaran i da mi jasno pokazuje svoju ljubav. I to ne samo darovima, kojih je mnogo ,darovao mi je sva moja sedla i orme, odjeću, lukove i strijele, streličarsku rukavicu, pa i donje rublje , nego i time što mi javno iskazuje veliku naklonost milujući me, cjelivajući igrieći naočigled svima.
Kad smo te večeri objedovali u njegovim privatnim odajama pred rasplamsanom vatrom, upozorihga da su ti izrazi ljubavi lakomisleni.U dalekom Rimu Henrikovi ljudi još nastoje odgoditi njegovu brakorazvodnu parnicu. Kraljica, sada otjerana Henriku
s očiju, jednako se ustrajno bori preko španjolskih izaslanika koji rade za nju. Dok to ne bude razriješeno, odlučno mu rekoh, moramo se pokazivati u čednom svjetlu.
Nakon objeda, kad smo bili siti i rumeni od vina, on ustade i raspirujući vatru meni okrenut leđima, reče tiho, a meni se učini i prepredeno, da mu je Klement prije više mjeseci obećao da će mu kao papa, ostane li u braku s Katarinom, izdati posebnu povelju kojom će moja kopilad s Henrikom biti ozakonjena.
Ne mogah vjerovati vlastitim ušima! Ustadoh kaneći pobjeći iz prostorije prije negoli ugleda moje gnjevne suze. On me zgrabi i zadrža na vratima.
- Nan, ne idite. Nisam rekao da sam pristao na to.
- Zašto mi to onda govorite?
- Govorim vam ama baš sve!
- Vjerujem da vam je taj prijedlog privlačan. Zadržali biste kraljicu. Dobili mene. Vaša bi kopilad postala zakonita. Papa bi vam ostao sklon. Da, Henriče, taj vam se prijedlog itekako sviđa!
Pokušah se istrgnuti, ali me čvrsto držao, a meni se suze stale dostizati na obrazima.
- O, Bože, kakva li sam samo budala bila. Toliko sam dugo čekala, premda sam u međuvremenu mogla sklopiti pogodam brak i roditi djece, ali nisam! Zbogom vremenu, mladosti, uludo potraćenima!
Lice mu se snuždi, snažna brada zadrhti, a oči zablistale od suza.
- Poslušajte me sada, Anne. Oženit ću se s vama s papinim dopuštenjem ili bez njega.
Stajala sam poput gluhe žene kojoj se odjednom vratio sluh.
- Učinili biste to?
- Budem li morao.
Šutjela sam znajući što bi to značilo za njega. Izopćenje iz Crkve. Sveti rat protiv Engleske.
- Vidite, pročitao sam onu vašu knjigu - tiho će Henrik. - Tyndaleovu Pokornost kršćanina.
- I što ste u njoj pronašli?
- Odlomke koje ste za moje oči podcrtali noktom, pročitao sam više puta. - Pogleda mimo mene i zagleda se u vatru. - To je knjiga koju bi svaki kralj trebao pročitati. Kaže da su kraljevi odgovorni ne samo za tijela svojih podanika nego i za njihove duše.
Suze mi se brzo osušiše.
- Nastavite—potaknuh ga.
—Ja sam engleski kralj, stoga sam po drevnom pravu vrhovni vladar... papa svojega kraljevstva.
- Da, jeste, Henriče!- rekoh. —A ako vam se svidješe misli u toj knjizi, imam i drugu koja bi vas mogla zanimati.
- Koja je to? - upita, a oči mu se ražariše kao onomad u lovu.
- Molba u ime siromaha jednog Simona Fisha.
- A on kaže...
- Da je crkvena reformacija odgovornost kralja, a ne svećenika, jer oni su pokvareni i zli, a Čistilište obična izmišljotina, stvorena kako bi se dobrim kršćanima izmuzli novci budući da žive u zabludi vjerujući da novčanim prilozima mogu pomoći voljenima zarobljenima između raja i pakla.
- Neobičan naslov za takvo djelo.
- Fish umno piše i zalaže se za mnoštvo engleskih siromaha koje je na prosjački štap bacilo svećenstvo otimljući im novac koji zaradiše poštenim radom.
Na to se Henrikovo lice smrači, a on se osjeti poput Atlasa koji nosi breme svijeta na plećima.
- Te su zamisli pravedne i valjane, priznajem, ali su tek mrtvo slovo na papiru iz pera pisaca kojima je na brizi tek jedan jedini život. Ja si sada ne mogu dopustiti rat s katoličkom Europom. Nemam stalnu vojsku ni novca za plaćenike. Cijela bi Engleska trpjela da...
- Znam.
- A u Rimu još nismo izgubili!
- I to znam.
- Bože, koliko vas ljubim, Anne! - povika i privine me na grudi. - Budete li ostali uza me i borili se sa mnom, ne dvojim da ćemo pobijediti!
- Hoću, Henriče, hoću.
Tada ga poljubih i zagrlih. Naša će borba biti duga i okrutna, ali te večeri vidjeh čvrstinu njegove odlučnosti, ali što je još važnije, vidjeh naš cilj u novome svjetlu, svjetlu čiji je izvor daleko od Rima i čije je ime Luther.
Tvoja
Anne

27. listopada 1529.
Dragi dnevniče,
divna je ovo je prigoda. Nekoć veliki kardinal Wolsey je pao, a ja »mala dvorska glupača« sudjelovala sam u njegovu uništenju. Zapravo si je sam iskopao jamu nadređujući tuđinsku vlast-papinu -kraljevoj, ogriješivši se time o engleski zakon koji to brani. I tako su jednoga lijepog jutra protekloga tjedna vojvode od Norfolka i Suffolka ujahali u palaču York i zaplijenili mu kancelarski Veliki državni pečat, oduzeli mu naslove, posjede i ostala svjetovna dobra. Pognute glave i repa podvijena među debele noge, napustio je palaču York obojenom teglenicom dok su mu se londonski građani u čamcima, njih najmanje tisuću, podrugivali i dovikivali kako se nadaju da te ga zatočiti u Londonskoj kuli. Njegovo konačno odredište bila je hladna i zabačena kuća zvana Esher, kamo je prognan.
Ja sam tome pridonijela pokazavši Henriku da mu Wolsey nije prijatelj, štoviše, da je upravo on sručio kralju na glavu beskrajne nevolje i sramotu. Dok smo šetali greenwichkim vrtovima a vjetar kovitlao lišće oko naših stopala, poučavala sam Henrika poput neke stroge učiteljice.
- Zbog velike pozajmice koju je kardinal uzeo kako bi platio vaš rat protiv Francuske - rekoh - sada su vam engleski podanici dužni poreza od pet funta po glavi. Ali što je još gore, zbog kardinalove diplomatske nesposobnosti, u Francuskoj smo izgubili saveznika. Sve njegovo ulizivanje Franji bilo je zaludu. Engleska je izgubila mjesto među europskim silama.
Henrik je ozbiljno kimao znajući da govorim istinu, što me ohrabrilo da nastavim s pogrdama.
- Tog ste svećenika postavili tako visoko da njegov imutak odgovara trećini vaše vlastite riznice, a Wolsey od svojih prihoda ne mora gospodariti zemljom. Znate li da vašeg engleskog kardinala nazivaju »kraljem Europe«?
Henrik se trgne kao da sam ga ošinula, jer je njegov vatreni bijes prema starom Wolseyju bio protkan odanošiu i ljubavlju, te ga je stoga bolio njihov rastanak. Ali tom čovjeku više nije bilo pomoći. Sudba mu je bila zapečaćena.
Kad je kardinal napustio palaču York, Henrik me poveo onamo da pretražimo kardinalovu zaplijenjenu imovinu. Raskošnost i brojnost stvari poslaganih na velike klupe i uza zidove daleko je nadmašila očekivanja: tapiserije, desetci sagova, jastuci, zavjese, šesnaest izrezbarenih postelja s nebnicama, stolovi, prijestolja, škrinje, goleme slike, zlatni tanjuri i pehara za stotinu ljudi, pozlaćeni križevi optočeni draguljima, kaleži i svećenička ruha.
- Sve je ovo sada vaše, Henriče, i to s pravom - rekoh dok smo zurili u plijen. Vidjeh mu u očima koliko je zatečen tim preobilnim blagom kojim je odjednom raspolagao.
- I vaše, Nan - reče.
Nasmiješih se osmijehom koji je njemu bio nevidljiv.
- Wolseyjev svadbeni dar?
Tada utihne i snuždi se, vjerojatno se prisjećajući svih kardinalovih dobrih savjeta.
- Niste pogriješili, Henriče. Bilo je vrijeme da Wolsey ode.
- Da, sada mi treba savjetnik koji nije iz redova svećenstva. Što mislite o mojem odabiru Thomasa Morea?
Nisam brzopleto odgovorila, znajući da je taj pravnik, autor Utopije, Henrikov prijatelj. Bio je to čovjek cijenjen zbog pravednosti i omiljen kako na dvoru, tako i među pukom. Ali oklijevah pozdraviti njegovo imenovanje.
- On je predan katolik, mili, i opire se vašem razvodu - napokon rekoh.
- Istina. I u tome ga potičem da slijedi vlastitu savjest. No on se neće baviti mojim razvodom, nego drugim državničkim i pravnim poslovima. More se pokazao odanim i pokornim slugom, i daje svoje mišljenje samo kad ga tražim.
U mislima se vratih u trenutak kad prvi put ugledah čovjeka po imenu Thomas More. Stajala sam u Henrikovoj Odaji za audijencije u kojoj je glasno šuškao kruti saten, teški pozlaćeni lanci zveckali na krupnim broševima optočenima draguljima, a svaki uštirkani nabor batista na svakom haljetku s prorezima i čipkanom stezniku odisao francuskim miomirisom. Uto je u taj razmetljivi vrt paunova kročila ptica posve drukčijega perja, muškarac u crnom i ruhu od gruboga sukna koje je jednostavno visjelo s vitkoga tijela. Oči mu bjehu blage, a izraz lica ljubazan?
No glas se o njemu već bio proširio. Bio je Henrikov prijatelj iz dječačkih dana i dugogodišnji savjetnik, ali i Katarinm prijatelj, domaćin Erazmu za posjeta tog učenjaka Engleskoj, obiteljski čovjek i otac. Svi su znali za njegov dugi brak s Alice, More, ženom oštra jezika, za njegovu rođenu kćer Margaret i za posvojeno dijete, također kći , te za njihovu odanost tome muškarcu. Ne mogoh odvojiti pogled od tog čovjeka zamišljajući slatke riječi koje zacijelo upućuje svojoj kćeri. Blago vođstvo, nježna priprema za okrutan život. Sve poslastice koje ja od oca nikada neću dobiti. Tada zamislih očevo lice , gvozdene oči, umjesto usana prorez tanak poput britve kroz koji pršte grubi savjeti za moje napredovanje... Zakoračih natrag u sadašnjost i vratih se Henrikovu pitanju za moje mišljenje.
- Moreovo poštovanje prema Vašem Veličanstvu doista je hvalevrijedno i nedvojbeno iskreno, ali on mora uzdržavati obitelj i potrebno mu je napredovanje u poslu.
- Zar sumnjate u njegove pobude? - upita Henrik.
- Ne u pobude, nego u sposobnost promjene mišljenja. Zar se u svojoj Utopiji ne obračunava grubom tvrdokornošću s onima koji su krivi za preljub i druge bludne grijehe? Prvi prijestup kažnjava ropstvom. Drugi čak smrću.
- Istina. Ali zar u knjizi istodobno ne dopušta mogućnost razvoda? Ja vjerujem da će ga moji učeni argumenti, utemeljeni kako u razumu, tako u teologiji, naposljetku uvjeriti da se predomisli. Tada će biti dragocjen saveznik u našoj borbi.
Molim Boga da je Henrik u pravu, jer pred nama je žestoka bitka i strašan rat.
Tvoja
Anne
2. prosinca 1529.
Dragi dnevniče,
ovog sivog i vjetrovitog dana ispratih brata u Francusku.Stajasmo na doverskom žalu u sjeni doverske palače. Vjetar mi podizaše raspuštenu kosu i skute. Nadimaše ih poput jedara, pa mi je samo Georgeova svrsta ruka ovijena oko moje zadržavala stopala na engleskome pijesku. Bješe hladno, ali nas grijaše ljubav. Utisne mi drhtave ruke dublje u muf od crvenog lisičjeg krzna dok promatrasmo brodice natovarene košarama, putnim kovčezima i drvenim bačvama kako veslaju po visokim valovima do »Kraljevne Marije«, usidrene nedaleko od obale obrubljene bijelim stijenama.
Glava priljubljenih jedna uz drugu govorasmo o koječemu, a najviše o tome kako je Henrikova ljubav prema meni uzdigla obitelj do položaja i imutka: otac je imenovan za grofa od Wiltshirea i grofa od Ormonda, George je postao lord Rochford, moja sestra ledi Mary Rochford, a ja ledi Ana Rochford. George je ujedno izabran za veleposlanika u Francuskoj te zato sada putuje onamo.
Prisjetismo se velike gozbe koju je Henrik priredio u Whitehallu za našu obitelj kako bi se proslavio njezin uspon. Bilo je to veličanstveno okupljanje mnoge visokorođene gospode i dama. George primijeti kako je kraljeva sestra, vojvotkinja od Suffolka, bila zelenija od svoje žutozelene haljine vidjevši me kako sjedim kralju zdesna, na mjestu koje se čuva za okrunjene kraljice. Du Bellay, francuski veleposlanik, pomno je motrio što se događa, a George je slučajno ugledao Eustacea Chapuysa, careva novog uhodu na dvoru (i Katarinina savjetnika) kako bilježi opažanja na pločicu obješenu o pojas. Predmnijevam da je te bilješke uobličio u pismo svome gospodaru Karlu kako bi se njima poslužio kao oružjem u korist njegove tetke.
Taj se objed sastojao od mnogih biranih i bogatih jela - bilo je tu pečenih gusaka i zečeva, ovčetine, golubova, prepelica i divljači, kolačića s maslacem punjenih zimskim bobicama, golemih količina slatkog vina i pita od krušaka i jabuka koja je bila tako velika da je prelazila rub stola. Glazbenici su svirali za vrijeme cijele gozbe. Poslije su nastupale dvorske lude i drugi zabavljači. Kad su stolovi sklonjeni, nastupili su novi glazbenici. Plesali smo, smijali se i bančili dok jutarnje svjetlo nije prodrlo kroz prozore palače. Bila je to tako vesela noć da su neki šaputali kako je bila nalik na pir.
Dok smo George i ja stajali na zimskome žalu, pokraj nas prođoše neki gospar, dama i njihova svita, koji su također plovili preko La Manchea. Gospar je bio naočit, a gospa svjetlokosa. Za njima je išlo nekoliko služavki i nekoliko kćeri. Stajali su prkoseći vjetru i drhtali pri pomisli na prelazak nemirnog mora u drvenom brodu.
- O, George—povikah. - Sad mi se ukazao prizor iz moje prošlosti! Bila sam devetogodišnje djevojče. Visoka i mršava, sjećaš se.
- Sjećam se tog djeteta. Živahno i neobuzdano. Očeva samovoljna, crnooka djevojčica.
- Nisi bio s nama toga dana ovdje na doverskom žalu kad smo naša sestra Mary i ja pratile kraljevnu Mariju na njezino svadbeno putovanje u Francusku?
- Bio sam u Londonu.
- Bio je to dan veoma nalik na ovaj. More sivo, hladno i olujno. Sve smo se zgurile na obali pred nekoliko kraljevskih brodova koji su usidreni na valovima čekali ukrcaj. Toga dana sam prvi put vidjela Henrika. Bio je lijep poput božanstva, tek odnedavna kralj, još sretan sa svojom španjolskom nevjestom. Došli su ispratiti njegovu sestru koja se išla udati za drhtavog starog kralja Luja. Vidjela sam mladoga kralja kako stoji na pijesku, premda on nije primijetio mene, žgoljavu djevojčicu. U to je vrijeme gledao samo kraljicu, uznositu Katarinu, koja je u nabreklom trbuhu nosila dijete.
- Pamtim Henrika iz toga doba - reče George. - Činilo mi se da je neprirodno velik i da će mu se odjeća rasprsnuti po šavovima od poleta i žudnje za svijetom. Djetinjstvo je proveo u svojevrsnom uzništvu. Kao drugi sin bio je osuđen na svećenički poziv i odvojen od svijeta u očevim strogim odajama. Školovali su ga dobro, ali mu nije bilo dopušteno razgovarati ni sa kim osim s učiteljima, pa je sam šetao pustim dvorskim vrtovima. Kad se sve zbroji, bio je veoma osamljen dječak. A tada mu je umro otac, a malo potom i Artur. O, Anne, mladi Henrik bio je poput leptira koji se oslobodio čahure. Izašao je posve oblikovan iz te samoće u razuzdan, blistav život, kao da je za njega rođen. Veliki Harry - prikladan je to naslov za tako čudesnog čovjeka i kralja. - George se okrene prema meni i uze me za obje ruke. - Oženit će se s tobom, znam da ce pronaći načina. Kanim se vratiti da vidim kako moju sestricu krune za kraljicu.
Uto dođe mornar i pozove Georgea da se ukrca u njegovu brodicu kako bi ga na vesla prevezao do broda koji se valjao i gibao na sidru. Poljubih ga, zaželjeh mu da ga Bog čuva i pustih ga da ode. Uđe u škripavi čun i nenadani zapuh vjetra strgne mu klobuk s glave, ali njegovi ga spretni prsti ipak dohvatiše na vrijeme. Osvrne se i dječački mi se iskesi. Topla ljubav izražena tim osmijehom poletjela je preko pijeska i obavila me poput kakva velikog, vunenog plašta. Tako zaštićena, stajala sam gledajući kako brod isplovljava i nestaje za sivim obzorom.
Tvoja
Anne
25. prosinca 1529.
Dragi dnevniče,
neopisivo sam nesretna! Čamim u svojim odajama slušajući bučnu božićnu proslavu u velikoj greenwichkoj dvorani –najvelebnija je to i najmnogoljudnija svečanost s kraljem i kraljicom na čelu, dok meni u mojoj bijedi društvo prave samo sestra, majka,Thomas Cranmer i nekoliko odanih dvorana. George je još u Francuskoj, a otac , koji očito ne zna što je odanost , gosti se večeras s kraljem.
Glasno sam i žestoko negodovala kad mi je Henrik rekao da tako mora biti, ali on je tvrdio kako ne može protiv starodrevnih običaja.
- Dok je još kraljica - reče - Katarina mora u javnosti biti moja družbenica za božičnih i uskršnjih svetkovina. U svim drugim prilikama, mila moja, vi ćete mi uvijek biti zdesna. Već smo dovoljno sablaznili ljude javno se razmećuti svojom ljubavlju. Ali moji podanici ne bi otrpjeli da budete uza me na svete dane, već bi se glasno pobunili, Anne. Oprostite mi, molim vas.
Henriku nisam oprostila, već mu naložila da mi se makne s očiju dok su mi vruće suze klizile obrazima. I tako sada slušam glazbu koja dopire iz dvorane poda mnom, zamišljam tisuće svijeća što osvjetljavaju svečani blagdanski stol, Henrikove blistave goste, njihove dragulje i velebna ruha, ples, smijeh i svoje neprijatelje koji likuju u mojoj izočnosti.
Sve svoje jadne istresoh na prag svoje obudovljele sestre Mary. Dugo me slušala kako jadikujem nad svojim dušmanima. Prvo, dakako, spomenuh kraljicu, koja svojom nepokolebljivom upornošću i nepodnošljivim dostojanstvom upropaštava sve Henrikove spletke i još uz to odbija biti neljubazna prema meni. Mary tvrdi kako Katarina smatra da se nikada nećemo vjenčati te da će, bude li ustrajala u čvrstoj odluci da ne kaže ništa nepromišljeno i uvredljivo, svanuti dan kada će imati staro mjesto u Henrikovu srcu, a brak joj ponovo biti potpun. Kraljica me, kaže Mary, ne može mrziti jer joj to ne dopuštaju katolička vjera i pobožna ljubav.
Ali isto ne vrijedi za kraljevnu Mariju. Moja sestra, baš kao i ja, jasno vidi otrov koji šiklja na me iz djevojčinih očiju. Katolkinja ili ne, želi moju smrt. I premda Henrik sve više prezire Katarinu, još ljubi svoju ljupku kćer Mariju, sada trinaesto godišnjakinju, pametnu i školovanu, njegov »svjetski biser«. Dok se iz moje utrobe ne iznjedri naš mali kraljević, to krhko djevojče ostat će jedini zakoniti nasljednik.
Beznačajniji ali svejedno mrski neprijatelji su mi Katarinine španjolske dvorske dame. Na glas rekoh kako bih najradije da sve odreda leže na dnu mora. Mary me upita je li istina da sam kraljičinoj družbenici Mariji de Moreto rekla da bih kraljicu radije vidjela na vješalima nego je priznala za gospodaricu. Priznah da je tako, na što Mary prasne u gromoglasan smijeh, a ja joj se u njemu pridružih. Bijaše mi ugodno ćutjeti kako mi se sivi oblaci razilaze sa srca dok gazimo moje brojne dušmane sjajnim, grubim šalama i podbadanjima.
Potom me upita za čime najgorljivije žudim. Spremno odgovorih.Rekoh kako najviše želim da Henrik pošalje Katarinu i kraljevnu Mariju s dvora.
- Dopusti da ti kažem kako ćeš izmamiti tu milost od kralja.- Nagne mi se bliže. - Naš je Henrik pohotljivac, pa ga bez sumnje svi tvoji gelovi i milovanja ne mogu zadovoljiti.
- Ali tako ga držim na uzdi, sestro. U njegovim sam snovima kudikamo zamamnija negoli ću ikada u stvarnosti biti.
- Daj mu nešto, Ana, ali djevičnjak zadrži. Posluži se francuskim načinima zadovoljenja... ustima. Kunem ti se da ćeš mu time itekako ugoditi i jedva ćeš moći nabrojiti darove i milosti kojima će te obasuti nakon noći takvih zagrljaja.
Osjetih kako u meni svi humori ključaju. Zar da slušam savjete islužene i odbačene Henrikove bludnice? Rekoh joj:
- Zar me se usuđuješ podučavati ljubavnim tehnikama sad kad sam nadomak engleskoj kruni?
- Čini kako želiš, sestrice. Ali ta kruna još uvijek čvrsto počiva na glavi kraljice Katarine, a ona se od nje neće tek tako rastati.
- Henrik me ljubi!
- Da, ali Henrik je nepostojan.
Poželjeh pljusnuti to Maryno lijepo lišce, ali se suzdržah. Jer premda vjerujem u kraljeve dobre nakane, u tom sam trenutku sjedila odvojena od njega i izopćena s božičnog svetkovanja. Bože, molim te da moja sestra griješi i da idućeg Božića već budem kraljica.
Tvoja
Anne

9. srpnja 1530.
Dragi dnevniče,
veoma sam zadovoljna što sam proteklih dana učila o umijećima intrige i politike od najvećih majstora u zemlji: Norfolka, Suffolka, Thomasa Morea i od svojega oca, lorda Wiltshirea. Pomno motrih kako oni s Henrikom vezu vladarske niti u profinjenu tapiseriju, tkanje od lena, podanika, ratova i poreza protkano zlatnim nitima; u sve to upleću otmjenu diplomaciju i zakone te šiju čvrste granice nitima koje čine odani gospari i borci.
Posjetio me neki gospar Cromwell, Wolseyjev tajnik, i ta me je audijencija zaintrigirala. Taj mali muškarac sav u pravničkoj crnini - sitne očice, dug i šiljast nos, mala usta na uglatom licu - došao je u ime svog poniznog, još uvijek prognanog gospodara, moliti koju ljubaznu riječ od mene i Henrika. Dok je govorio o Wolseyju, kojeg muči kljenut i malodušje te mu je očajnički potrebna utjeha, primijetih u njegovim riječima dvoličnost. Nije me riječima naveo da posumnjam u njegovu odanost gospodaru, već sjajem u tim bistrim očima i podrugljivim osmijehom koji su
svjedočili da ima i druge ciljeve i nakane. Možda se taj pivarov sin, koji se tako visoko uzdigao, divi djevojci koja je velikog kardinala svela na gmizavog molitelja.
No taj čudni muškarac pobudio mi je znatiželju jer se doimao sigurno, samouvjereno. Ali to sam zadržala za sebe i hinila velikodušnost pružajući mu mali dar za Wolseyja, zlatnu pločicu koju sam nosila oko struka i na koju sam sad napisala nekoliko ljubaznih riječi i pohvala. Pokorno se zahvalivši, duboko mi se nakloni i povuče.
Čini mi se da ce Thomas Cromwell uskoro odigrati ulogu u mome životu. Vrijeme će pokazati, u to ne sumnjam.
Vođen strastvenom ljubavlju prema meni, kralj se domislio dosjetljivom načinu da dođe do razvoda. Novi kapelan moje obitelji, Thomas Cranmer, koji je netom stigao s Cambridgea, blag i dobrodušan čovjek, iznio je smion prijedlog da kralju za razvod ne treba pristanak Rima, nego samo mišljenje nekolicine europskih teologa koji će se očitovati je li papa bio u pravu ili nije kad je dopustio Henrikovo vjenčanje s bratovom suprugom. Je li on, uostalom, uopće mjerodavan u tom slučaju? Ta je jednostavna zamisao Henrika ošinula kao grom iz vedra neba.
Svećenikova zamisao toliko ga se dojmila da je uzviknuo kako je Cranmer »uhvatio Boga za bradu« i bez odgađanja odaslao mnoge izaslanike na sva europska sveučilišta, džepova nabreklih od zlata. Zadatak im je bio navesti umove učenjaka crvenog zakona na pravi odgovor i pomoći im da uvide kako je razvod od Katarine logičan potez te da napišu svoje povoljno mišljenje. Ja sam iz svega toga naučila da su sredstva katkad nevažna i da ih cilj sve opravdava. A ovaj naš skori brak dovoljno je opravdanje za svaku machiavellijansku spletku.
Ali je stvorio i mnogo zbrke. I građani i seljaci preziru englesko svećenstvo i biskupe, ali kad isti ti svećenici s propovjedaonica brane Henrikovo pravo na razvod od Katarine i odcjepljenje od rimske vlasti,negoduju i dobacuju im uvrede. Čak je i Henrik nesiguran kad je riječ o tim krivovjernim težnjama. Prvo ga je razjario Tyndaleov trakt Navade crkvenih dužnosnika koji razapinje Wolseyja i osuđuje kraljev razvod, pa je čak ponudio autoru mjesto u Krunskome vijeću ako se javno odrekne vlastitoga mišljenja!
Časne mi riječi, katkad mi se čini da je svijet poludio, a ja s njim. Ali moram se držati cilja i ostati postojana uz Henrika želimo li ostvariti svoj naum.
Tvoja
Anne
1.prosinca 1530.
Dragi dnevniče,
T Carlis Ebor je mrtav. Nije mu odrubljena glava kako je Henrik naredio, već ga je pokosila obična srčana kljenut na putu u Londonsku kulu. Pobojah se da će Wolsey iz završne bitke za Henrikovu naklonost izaći kao pobjednik. Jer kralj je odnedavno nezadovoljan svojim sadašnjim savjetnicima Wiltshireom, Suffolkom i Norfolkom, na sva se usta žaleći da je kardinal bio bolji od svih njih zajedno. Kardinalu je vratio posjede, dopustio mu da ostane nadbiskup od Yorka i velikodušno mu darovao tri tisuće funta. To me doista zabrinulo. Što ako Henrik tog zlobnog prelata ponovno uzdigne na položaj svog savjetnika? Wolsey me još mrzio. Proteklih sam tjedana preko uhoda doznala da je za izbivanja s dvora kardinal razmjenjivao izdajnička pisma s papom, odobravajući ukaz kojim bi kralj bio prisiljen odvojiti se od mene.
Vojvoda od Norfolka, bez sumnje iz vlastitih sebičnih pobuda koje se trenutno, srećom, podudaraju s mojim željama, izvukao je iz kardinalova doktora Agostinija priznanje da je stari Wolsey tražio od pape da izopći Henrika ako mene ne otjera s dvora. Što je još gore, kardinal je kovao veliki ustanak tijekom kojeg bi se sam dočepao uzda vlasti. U parlamentu je novoimenovani kancelar Thomas More neprijateljski govorio o nedavno palom »eunuhu« Wolseyju i nužnosti da kralj očisti svoje stado od svih trulih i manjkavih ljudi. Moji glasni prigovori podržali su Moreove, a Norfolkove novosti bile su prevažne da bi se na njih oglušio. Kamena lica, nijem, sigurno slomljena srca, Henrik je potpisao nalog za žurno uhićenje kardinala Wolseyja.
Nije bilo odlučeno tko će ga o tome obavijestiti i bilo je doista malo onih koji su imali srca preuzeti taj zadatak. Ja sam stoga uzela uzde i sama odabrala izaslanika. Moj je izbor, sladak koliko i gorak, pao na Henryja Percyja, lorda Northumberlanda. O, slatke li osvete! Kako li samo žalim što nisam mogla biti muha na kardinalovome zidu te večeri , uoči njegove očekivane pobjedničke proslave povratka u Yorsku nadbiskupiju. Umjesto toga, Percy mu je ušao u blagovaonicu i izgovorio ove riječi:
- Gosparu, uhićujem vas pod optužbom za veleizdaju.
Poslije, dok se pod strogom stražom u neveseloj povorci vukao po užasnom vremenu u London na svoje neizbježno smaknuće, obolio je i umro. I tako je kardinal Wolsey umro u leicesterskoj opatiji spokojnije negoli sam se nadala, lišivši me zadovoljstva da gledam njegov ponižavajući svršetak.
Tvoja
Anne
7. veljače 1531.
Dragi dnevniče,
Bog blagoslovio gospara Cromwella.Za tajnih sastanaka s Njegovim Veličanstvom - on ima odaju u palači Greenwichu do koje kralja vodi tajni prolaz - skovao je tako nemilosrdan plan, tako genijalan i nečuven da se napokon nazire svršetak kraljeva Velikog nauma. Kakav li to domišljat um ima taj čovječuljak kad uspje zamisliti kralja kao pomazanog poglavara Engleske crkve!
Na crkvenom saboru u Canterburyju Cromwell stade pred zbor i upozori englesko svećenstvo da se u potpunosti podložilo tuđinskoj sili- papi. Potom poput mačevaoca s dva sječiva, vitlajući tom činjenicom jednom rukom i strahom drugom, optuži svakog pojedinog svećenika na ovim otocima za uvredu engleske krune, za isto izdajstvo zbog kojeg je Wolsey bio uhićen i skršen. Naposljetku od svećenstva zatraži neku vrstu naknade, otkupnine,može se reći, za kraljev oprost! Cromwell tvrdi da će, kad crkvena moć bude slomljena, Sveti Otac srušen s trona a Henrik postavljen za Kristova namjesnika u Engleskoj, kralj zapovjediti najvišem crkvenom dužnosniku u zemlji – canterburyskom nadbiskupu -da mu omogući razvod. A mi ćemo se vjenčati. I tako na crkvenom saboru zavlada prava pomutnja.Zgromljeni ali bespomoćni u svome gnjevu, pokušaše se domisliti načinu da izbjegnu postavljanje Henrika za zaštitnika i poglavara Crkve i svećenstva u Engleskoj!
Lord kancelar More izbezumio se od bijesa zbog tog čina. Ali, pokazalo se da je nemoćan usprkos novom položaju, premda se njime stari Wolsey neumoljivo služio. Ali kao što sam Henriku i prorekla, More nikada nije promijenio mišljenje o kraljevu razvodu i ostao je krut protivnik. No Thomas More istodobno je Henrikova bezvoljna lutka, kudikamo preslab i previše povodljiv da bi djelovao protiv kraljeve volje. Za svoga službovanja More je kao obiteljski čovjek, tobože čvrstih načela, nemilosrdno progonio krivovjerce. Nije pokazivao ni trunke snošljivosti, tvrdeći da nevjernike treba istrijebiti, ništa manje. Njegovo ustrajno pisanje o tom predmetu strašno je razdraživalo kralja, ali što je još gore, kad bi koji građanin bio zatečen u čitanju Tyndaleovih Navada crkvenih dužnosnika, knjigu bi mu zavezali užetom oko vrata i natjerali ga stupati londonskim ulicama, a knjigu poslije bacili na lomaču. Muškarce i žene bičevao je i mučio, prijeteći im da će i njih spaliti.
Ne hajući za duboko nezadovoljstvo svojega kancelara, kralj naredi Moreu da održi govor najprije pred Gornjim a onda i pred Donjim domom parlamenta, kojim će opravdati Henrikove razloge za traženje razvoda od Katarine. Uzrujan i ponižen, obrazlagao je da Henrik ne djeluje radi ljubavi jedne gospe, kao što neki tvrde, nego jedino iz savjesti i ćudorednih obzira. Mora da su Moreu te gorke i lažne riječi zapinjale u grlu.
Henrikov značajan čin doista je povijesni, ali me plaši, jer je samo radi moje ruke strgnuo papi mitru i položio je sebi na kraljevsku krunu. Drhtim pri samoj pomisli... ali se i smiješim.
Tvoja
Anne

6
- Nadam se da sam pronašao što je Vaše Veličanstvo tražilo - reče upravitelj kraljevskog kućanstva, lord Francis Knollys, nadglasavajući glasno zveckanje ključeva koji mu vise na lancu oko vitka struka. Elizabetu je njezin visoki i dugonogi rođak nadvisivao za desetak centimetara, ali je svejedno jedva dostizao odlučan korak kojim je odmicala dugom dvoranom dvorca Greenwicha.
- Moja majka bila je jedna od dvorskih dama vaše majke pred kraj njezina života - reče. - Pričala mi je da je bilo veoma opasno pokazati ikakvo zanimanje ili suosjećanje prema kraljici Anne i da je većina njezinih stvari potiho razdijeljena ili bačena nakon smrti.
Elizabeta osjeti kako joj bolni drhtaj potresa tijelo pri pomisli na ženu koju je muž nekoć toliko ljubio, a opet je tako brzo i nemilosrdno zaboravio. Bilo joj je čudno i neugodno otvoreno zboriti o osuđenoj izdajici, čije je ime proteklih dvadeset pet godina jedva koji put izgovorila. Ali Knollysu, rođaku obitelji Boleyn, očito je bilo drago što može razgovarati s njom o tome.
- Naš prijatelj Thomas Wyatt, pokoj mu duši, uvijek je govorio kako je njegov otac bio zaljubljen u vašu majku. Pisao joj je stihove. Pobudio kraljevu ljubomoru. Ali ostao joj je odan do dana njezine smrti.
Majčin Wyatt, pomisli Elizabeta, nije joj dao samo dnevnik nego i samopouzdanja da u njega piše. Uz to, mnogo je puta prebrodio kraljev gnjev te uspio poživjeti i umrijeti prirodnom smrću. Njegov sin i imenjak, protestantski domoljub, umro je prije nekoliko godina pod krvnikovom sjekirom nakon poticanja neuspješne pobune protiv kraljice Marije i njezina španjolskog mladoženje.
- Evo nas, Vaše Veličanstvo. - Knollys se zaustavi pred rezbarenim vratima na kraju hodnika i stade prebirati po zveckavom prstenu s ključevima od kojih je jedan pristajao hrđavoj bravi. - Unutra nema mnogo toga, ali vjerujem da je sadržaj sobe pripadao kraljici. - Gurne teška vrata izbe koja je, premda ne mnogo veća od ormara, nekoć zacijelo bila privatna odaja neke sretne dvorske dame ili dvoranina.
Knollys povuče u stranu tešku, tkanu zavjesu otkrivajući prljavi prozor. Prašina je plesala na sunčevim zrakama koje su se uspjele probiti kroz staklo.
- Da vam donesem baklju?
- Ne, ne, samo otvorite prozor. Bit će dovoljno.
Uz glasnu škripu, stakla ojačana olovom raskrile se i izbu preplavi jutarnje sunce.
- Hvala vam, Francis. Jako sam vam zahvalna. Možete ići.
- Vaše Veličanstvo. - Knollys se nakloni ravnih nogu i povuče natraške kroz vrata, tiho ih zatvorivši za Elizabetom.
Napokon sama s majčinom posljednjom ostavštinom, primijeti da se gramzivo ogledava, prelazeći očima s predmeta na predmet, s izveženog jastuka na neuredno složenu tapiseriju, par mjedenih svijećnjaka, raspelo, napuklo zvonce od venecijanskog stakla.
Elizabeta otvori grubi, drveni ormar. Unutra je mlitavo visjela izblijedjela nathaljina crvenkastosmeđeg i narančastog obruba čiji su uzak struk i gornji dio potvrđivali priče o Anneinu sitnu stasu. Na dnu ormara ležali su zgužvani rukavi te oprave, čije su čipke još visjele u prnjama s očica. Elizabeta podigne jedan od njih i primijeti na orukvici dug, šiljast preklop na strani malog prsta. Tu je modu majka nadahnula kako bi sakrila onaj mali komad nokta i mesa, svoj »vještičji znamen«. Elizabeta prinese rukav licu. Duboko udahne, jer su godine oslabjele mirise. No ipak je zaostao tračak slatkog miomirisa i mirisa osobe,sačinjen dijelom od začina i dijelom od mošusa. Njezina majka. Da. Miris joj je bio tako dalek, a opet tako poznat. Sklopila je oči i pokušala prizvati u sjećanje lice, ali si je uspjela predočiti samo zasljepljujuće svjetlo, uspomenu na vedar smijeh i djeliće francuske dječje pjesmice otpjevane bogatim i pjevnim glasom.
Elizabeta se zatim posveti niskom krevetu na kojem više nije bilo posteljine, nego hrpa letvarica i velika škrinja kupolastog poklopca, oslikana u talijanskom stilu. Otvorivši je, unutra pronađe stotine mrtvih moljaca i nabacane osobne predmete, koji kao da su bili skriveni u žurbi. Bila je tu košara puna finih cipelica s potpeticom, par zelenih satenskih papučica nekoć obrubljenih valovitom čipkom, jedne od nabranog brokata i jedne od crnog svilenog baršuna ukrašene srebrnim vrpcama. U svakoj je ostao blagi otisak Anneina tanašnog stopala, s kojeg Elizabeta nije mogla otrgnuti pogleda.
Ali to nije bilo sve. Omotan u razderani papir bio je muf od crvene lisice, sav nagrižen od moljaca, velika srebrna kutija s kozmetikom ,sablasni bijeli puder za lice kojemu je miris odavno ispario, posudica rumenila za obraze, staklenke nekoć uljaste pomade koja je sada bila tvrda i ispucala. U vrećicama zavezanima vrpcama bili su biljni pripravci i lijekovi, koji su se odavno pretvorili u prašinu. Minijaturni portret neimenovanog, naočitog muškarca, vjerojatno ujaka Georgea, bio je uokviren sitnim biserjem. Pronašla je i jednu pažljivo složenu livreju Anneinih dvoranki , ljubičast i kraljevski plav baršunasti haljetak s krilaticom izveženom na prsima: La plus heureuse. Najsretnija. Muklim treskom zatvori škrinju, ponovo uskovitlavši prašinu u ples na suncu, pa skine poklopac s jedne od letvarica. Knjige. Unutra su bile Anneine knjige. Elizabeta je znala koliko su dragocjene jer su bile temelj Anneine umnosti i uvjerenja. Kraljica uze jednu u ruku i pročita zlatna slova na kožnatom uvezu. Plemenito umijeće hajkanja iliti lova. Bile su tu i pohabane Chaucerove Canterburyjske priče, nekoliko romanca, nekoliko zbirki francuskog pjesništva. Bio je tu i veliki svezak crteža engleskog cvijeća, stabala i ljekovitog bilja s primjenama. Pronašla je i tanku knjigu u kožnatom uvezu boje vina, poderanog hrpta, s naslovom Pokornost kršćanina. Bilo je to Tyndaleovo djelo. Ono koje je majka dala njezinu ocu Henriku kako bi iz nje naučio ponešto o novoj vjeri.
Elizabeta oprezno rastvori knjigu i stane listati stranice kako je zamišljala da su činili njezini roditelji. Zastane, pogleda prikovana na gotovo nevidljiv urez što se pružao okomito duž dugog odlomka na sedamdeset prvoj stranici. Govorio je o kraljevoj dužnosti da skrbi za duše svojih podanika. Bio je to odlomak koji je Ana podcrtala noktom da na nj Henriku skrene pozornost.
Nova vjera. Koliki su samo umrli, čudila se Elizabeta, za pravo da vjeruju kako se čovjek može izravno obraćati Bogu i za odabir razuma umjesto vjere? Da je reformacija put, počinjala bi na gradskim dverima Lutherova Wittenberga i pružala se duž kontinenta, vijugajući iz Njemačke u svaki grad, selo i utvrdu. Luther, Kalvin, Zwingli su poput generala predvodili vojske preobraćenika tim putom posutim mrtvim mučenicima sve do revolucije koja je zauvijek promijenila svjetsku povijest.
A u Engleskoj je, razmišljala je Elizabeta prelazeći prstom po urezom označenom odlomku Tyndaleove knjige, mlada žena, pučaninova kći, na užas vjernika, odvela predanog katoličkog kralja od Rima u vjersku neovisnost. Nema dvojbe, dakako, da je i engleski put bio vijugav i grbav. Henrik, nekoć papin miljenik među vladarima, nije bio posebno zagrižen reformator. Štoviše, do smrti je ostao odan katolicizmu u svemu osim u jednome - vjeri u papinu prevlast. Da nije bilo njegova slijepog obožavanja moje majke, pomisli Elizabeta, i prijeke političke potrebe za muškim nasljednikom kojeg mu je obećala, Engleska bi još bila u čeličnom stisku papinske vlasti.
Očeva zloglasna savjest, proslavljena po ustrajnosti tvrdnje da je brak s bratovom udovicom grijeh pred Bogom,nije se imala potrebu zauzeti za pravo svakog Engleza da čita Sveto pismo na vlastitom jeziku. Premda je Henrik i sam pročitao Tyndaleova djela, iz sveg je srca osudio njegov prijevod Biblije na engleski. Elizabeta se sjeti kako joj je učitelj pripovijedao da je Henrik proglasio tog svećenika zločincem samo zato što je pokušao tiskati svoj prijevod u Engleskoj, pa su ga kraljevski ljudi progonili i uhodili kad je pobjegao u Europu da ondje pronađe izdavača. Iste godine kada je stao pred crkveni sabor u Canterburyju i proglasio se poglavarom Engleske crkve, zbog čega ga je papa izopćio, Henrik je naložio Tyndaleovo pogubljenje zbog krivovjerja. Čovjek koji je jednom svom prijatelju katoliku rekao: »Bude li Bog dao zdravlja, za nekoliko ću godina postići da onaj mladac tamo za plugom zna više o Svetom pismu nego ti«, bio je javno udavljen i spaljen na lomači vičući: »Gospode, otvori oči engleskome kralju!«
Kad joj je otac umro stežući ruku svoga prijatelja Thomasa Cranmera, na prijestolje je sjeo Elizabetin polubrat, maloljetni kralj Eduard VI. i gurnuo Englesku u prvo razdoblje fanatičnog i nasilnog protestantizma. No Elizabeta je znala da su Eduardovi miljenici raskitili crkve manje zato da ih oslobode katoličkih ikona, a više da popljačkaju zlatne i srebrne oltarske plitice i napune ispražnjenu kraljevsku riznicu.
Poslije, za vladavine njezine sestre Marije, vjerska proturevolucija bila je prava noćna mora. Veze s Rimom su obnovljene, reformacija stjerana u podzemlje, a tisuće protestantskih krivovjeraca ubijene, među njima i Thomas Cranmer. Čak je i sama Elizabeta tih godina jedva izvukla živu glavu. Prisiljena nazočiti misi praveći se da je katolkinja, svakodnevno je molila Isusa za snagu da opstane i jednoga dana vrati narod njegovoj sudbini. Kad se našla na prijestolju, Elizabeta je ostvarila taj cilj bez daljnjeg prolijevanja krvi.
Ali listajući Erazmovu Ludost, Elizabeta je razmišljala o tome kako je vjera unatoč tome i dalje zbunjuje. Čak je i ona, koja je gajila umjerena i popustljiva stajališta, gorljivo vjerovala da svećenici trebaju ostati u celibatu. Kako bi se mogli predano i neiskvareno posvetiti Božjem radu kad bi imali žene u postelji i djecu koju treba odgajati? A njezina je dramatična priroda, morala je priznati, čeznula za uzvišenim obredima, velebnom glazbom i raskošnim ruhom stare vjere.
Sklapajući knjigu i spremajući je u nabore haljine, Elizabeta zaključi kako je ta tema duboka i zamršena poput krajobraza ljudske duše, tema koja će živjeti i preobražavati se do konca njezine vladavine i još dugo u engleskoj budućnosti. Ali bilo joj je drago i pomalo zabavno što je taj presudan prevrat u odnosima između crkve i države, ako već nije započeo s Anne i Henrikom, onda barem doživio najznačajnije prekretnice zahvaljujući upravo njima.
Elizabeta poklopi letvenicu, zatvori lučni prozor i sa zadovoljnim osmijehom izađe iz odaje pune uspomena na majku, da bi se onamo vratila neki drugi dan.
15. kolovoza 1531.
Dragi dnevniče,
nazivaju me oholom i lukavom. Ali reci mi, koja bi se žena na bijelome svijetu oduprla oholosti kad je radi nje sam engleski kralj protjerao s dvora svoju suprugu i kraljicu? Hvala nebesima, to se napokon dogodilo. Sada u svakoj od Henrikovih palača ledi Anne Rochford boravi u odajama što su nekoć pripadale Katarini.
Kako li je lijepo ne osjećati više onaj njezin ledeni pogled, vidjeti kiseo i turoban izraz lica, trpjeti na svakoj gozbi njezino javno dostojanstvo i bogobojazno držanje. I kralju je laknulo, jer premda je Katarina pala s trona, iz Rima još nije stigao ni prijekor ni odluka o izopćenju.
Kraljevna Marija također je otjerana s dvora, a Henrik ju je na silu trajno odvojio od majke, što mi se činilo pretjeranim, čak okrutnim. No Henrik kaže, s pravom, da su zajedno snažne i da bi mogle skovati urotu, možda čak i podići ustanak protiv nas.
A koja bi se žena bez lukavstva našla na čelu središnjeg stola s kraljem i francuskim veleposlanikom, gledajući svisoka na vlastita oca i vojvode od Norfolka i Suffolka, usred pregovora o vlastitoj udaji? Vjerojatno jesam lukava. Ali nisam tražila ovaj čudan i pogibeljan put. Bila sam obična djevojka zaljubljena u običnog mladića. Ali kad mi je ta ljubav istrgnuta iz srca, a Henrikova mi nametnuta, priznajem da sam se promijenila, očvrsnula, stekla neprijatelje i prihvatila pravila dvorskog ratovanja u kojem slabija duša brzo pada kobno ranjena i umire.
Ali ne i ja. Ne, ja ne. Ova žestoka bitka za englesku krunu, sad kad sam se u nju upustila, može imati samo jedan ishod. Ja ću postati kraljica. Oni koji se budu borili na mojoj strani, bit će bogato nagrađeni. Oni koji mi se budu opirali, zažalit će.
Kralj je ovih dana poput krupnog bika koji u daljini vidi bogati pašnjak pa gazi sve koji mu se nađu na putu, hrleći onamo usprkos smrtonosnim zaprekama. Nažalost, duboka ljubav prema Henriku još mi izmiče, premda neumorno molim za nju. Ali vjerujem da mi nešto slično polako klija u grudima.
Bila bih hladna bludnica kada takva odanost u meni ne bi našla odjeka. Mislim da ću ga uskoro zavoljeti.
Tvoja
Anne
29. rujna 1531.
Dragi dnevniče,
to što ti uopće pišem, danas ili ikada, dugujem sreći i odanosti jedne kuhinjske sluškinjice po imenu Margaret. Nakon što je u tuđini njegovala bolesnoga brata, zaputila se natrag kući mojega oca u Durhamu na riječnoj obali, prolazeći pritom ulicama gdje je naišla na neobične skupine pučana. Glasno i gnjevno vrijeđali su moje ime, dozivali iz domova i sklepanih koliba sve žene koje mrze mene i ljube svoju kraljicu. Stotine, ne, tisuće su se sjatile oboružane metlama i noževima, toljagama i batinama, probadajući zrak kao da su moje grudi ili glava.
- Nećemo Nan Bullen. Smrt buljookoj kurvi!
Moju služavku, drhtavu od straha, čak prisiliše da me prokune grozeći joj se smrću. Dok se probijala kući, gomila ,jer tada ih je već toliko bilo, bujala je ne samo ženama nego i muškarcima prerušenima u žene,također oboružanima smrtonosnim oružjima.
I ta gomila krenu prema mojem boravištu u Durhamu.
Margaret je željela potrčati ovamo s vijestima,ali se bojala da će time pobuditi sumnju gnjevne gomile, pa je bila prisiljena oprezno vrludati ulicama, sada preplavljenima razjarenom ruljom, pretječući ih na putu prema domu mojega oca.
Dan je bio topao, pa sam bila s majkom u svojoj ložnici gdje su naše svilarice popravljale na meni nekoliko haljina za dvor. Otac je bio u Francuskoj, a Henrik u lovu, pa ni njega nije bilo kad je Margaret, zajapurena i znojna, zadihana poput psa goniča, banula na vrata s vijestima.
- Oprostite mi, ledi Rochford, ali velika je gomila na putu i želi vam zlo!
Majka i ja se pogledasmo.
- Idite! - naloži ona svilaricama, a Margareti: - Reci ostalim slugama da se odmah ostave posla i odu odavde. Svi, osim gospodina Richardsona. Njemu reci neka nas čeka na riječnim dverima.
Stidim se priznati da sam se isprva skamenila od straha i bila tek toliko pribrana da zgrabim ovaj dnevnik i skrijem ga pod suknju dok me majka nije čvrstom rukom povela niz stubište i predala sposobnom upravitelju imanja na brigu. Richardson je bio jak i smiren te nas je nepojmljivom brzinom preveo preko prostrana travnjaka do pristaništa pred kojim se zibala obična brodica.Tada do mene na vjetru dopre zvuk. Zvuk koji sam poznavala, ali ne bjeh sigurna odakle. Zastadoh da oslušnem, stopala kao ukorijenjenih u toploj travi, pokušavajući se prisjetiti.
Majka me dozove:
- Anne, brzo ovamo!
Tada se sjetih kakav je to zvuk, bila je to mukla tutnjava koja je postajala sve glasnija. Tu tutnjavu stvarali su glasovi, mnogi glasovi, koji su krvoločno izvikivali moje ime, zveckali oružjem, a teški bat čizama bio je sve bliži i bliži...
Richardson me zgrabi za nadlakticu i uvuče u samac, gdje je majka užasnutim pogledom dočekala svoju bijednu kćer. Dok smo se udaljavali veslajući, začusmo razbijanje stakla, tupe udarce toljaga o kamen i vidjesmo mrsku rulju kako hara očevom palačom, a strašni neznanci kuljaju kroz naše stražnje dveri na travnjak uz rijeku. Te bijednice potrčaše na obalu razjarenih lica, držeći naopako metle i motke, proklinjući nas da nam čamac potone i želeći mi smrt prodornim povicima.
Sada sam smještena u Greenmvichu i pišem drhtavom rukom pod svjetlom svijeće. Nisam savršena duša, ali kunem se da ne zavrjeđujem toliko pakosti. Molim se da me Bog ljubi i vidi moju dobrotu.
Tvoja
Anne
14. svibnja 1532.
Dragi dnevniče,
zapodjenut je boj Henrika i Cromwella protiv engleskog svećenstva i Thomasa Morea, i pobjeda je izvojevana. Henrik je optužio Crkvu da vjernost papi pretpostavlja odanosti Engleskoj i Kruni te da papu smatra svojim istinskim kraljem, a Henrika običnim pijunom. Biskupi Tunstall i Fisher predano su branili, drevne odredbe i time razjarili Henrika. Premda je kralj strepio da njegovi podanici crkvene zakone smatraju svetima i nije ih se usudio dokinuti kao u doba Thomasa Becketta, Henrik i Cromwell nedavno izložiše parlamentu svoj prijedlog, a lordovi ga prihvatiše. U »Prigovoru na crkvene dužnosnike« parlament je nezadovoljstvo crkvenim sudovima i kanonskim zakonima na latinskom, jer Englezima nameću stroge zakonske mjere, a sve bez njihove privole.
Na crkvenom sudu svjedoci protiv čovjeka optužena za krivovjerje, zločin kažnjiv smrću, mogu biti zli i nečasni ljudi koji mu žele zlo, dok na engleskom građanskom sudu svjedoci moraju dokazati svoju iskrenost i dobronamjernost prije negoli svjedoče protiv optuženika. Henrikov vlastiti kancelar More, besprimjerno predan katolik, u svojim djelima podupire ta nepravedna pravila tvrdeći da je krivovjerje tako strašan zločin da nijedan zakon nije prestrog uspije li pročistiti državu od krivovjeraca - jer duše su važnije od građanskog prava.
Štoviše, čini se da More ne raspiruje samo protivljenje Henrikovim potezima protiv Crkve, već i kraljevom razvodu. Zar on ne zna da Henrikov gnjev znači smrt ili za to ne haje?
Cromwell i Henrik opsjedaju crkvene beskičmenjake zlostavljanjem i ugrozama, a oni se, slabi i zabrinuti za svoje posjede, ne želeći biti mučenici, ponovo pokoravaju kraljevoj volji. Najkukavniji engleski prelati predali su u Henrikove željne ruke spis naslovljen »Pokornost svećenstva«. Njime uvode velike promjene u Crkvu, a Kruni prepuštaju svoje drevne slobode i vlast. Od sada nijedan zakon ne može biti usvojen bez kraljeve privole, a čak se ni crkveni sabor ne može sastati bez njegova odobrenja.
Bio je to velik dan za Henrika i Cromwella, a i za mene, jer je Henrik oduzevši Rimskoj Crkvi moć, korak bliže razvodu, a ja korak bliže prijestolju. Kancelar More, potučen do nogu, dan nakon predaje »Pokornosti svećenstva« u vrtu palače York uručio je Henriku Veliki državni pečat dajući ostavku i povlačeći se iz javne službe. A Henrik ju je, sada potpuni gospodar svoje države i Crkve, prihvatio.
Tvoja
Anne
20. kolovoza 1532.
Dragi dnevniče,
koja se žena može pohvaliti zagriženijim dušmanima od mene? Pučani, plemići, muškarci, žene, staro, mlado, svećenstvo, pa čak i djeca. Kad prošloga tjedna izjahah s Henrikom, jedan dječak od nepunih deset godina istrči na put našim konjima dobacujući uvrede »kraljevoj bludnici« i nestane u obraslim poljima.
Henrik poželi zarobiti i kazniti tog odrpanca, ali ja ga zamolih da bude dobrostiv. Rekoh Henriku kako je premlad da bi razumio značaj svojih riječi i njihove posljedice, premda znam da će odrasti u muškarca koji će me mrziti kad budem kraljica. No kralj mi udovolji i pusti dijete da pobjegne.
Više me potresla vojvotkinja od Suffolka, Henrikova sestra, koja me se bez sumnje sjeća kao djeteta, kao sestrice njezine dvorske dame dok je onomad davno putovala u Francusku da se uda za starog kralja Luja. Sada se njezin brat želi oženiti sa mnom, uzdići me iznad nje, učiniti mene kraljicom. Otvoreno mi pokazuje prezir i dobacuje lažljive, drske uvrede satkane od čiste ljubomore. Ona je bila francuska kraljica samo tri mjeseca, a onda se iz ljubavi krišom udala za Henrikova najboljeg prijatelja Charlesa Brandona. A sada im se ljubav ukiselila. On se ponaša prema njoj nasilno i prezirno. Kao da je njegovo vlasništvo.
Ali i moja ujna, mrzovoljna ledi Norfolk, u zadnje vrijeme pokazuje nevjerojatnu odbojnost prema meni, uvrijeđena mojim usponom na položaj. Istina, rodovnik koji je Henrik naručio za Boleyne bjelodana je izmišljotina. To raskošno pozlaćeno i bogato oslikano obiteljsko stablo ukorijenjeno je u lažima. Moj najstariji poznati predak je Geoffrey Boleyn, trgovac vunom, prvi put zabilježen na engleskom tlu prije stotinu godina , a ne kako su Henrikovi grboslovci napisali neki dični normanski velmoža koji je u Englesku doplovio prije pet stotina godina. No premda sam ga upozoravala i molila, znajući da će ta izmišljotina razjariti plemstvo čija su rodoslovlja doista čista, Henrik je ustrajao u toj varci i izložio taj uznositi, šareni spis na dvoru.Većina dama je šaptala, skrivajući okrutne šale na moj račun iza drhtavih lepeza. Ali ne i vojvotkinja od Norfolka. Ona je gordo ušla u dvoranu, bacila pogled na spis i poderala ga u dva dijela vlastitim rukama!
Nije čudo što je Henrikovo zdravlje narušeno. Navršio je četrdesetu i godine su mu ostavile traga na licu i vidno krupnijem tijelu. Lice mu više nije dječačko nego izbrazdano brigama i jadima. Gnojni čir na bedru pričinja mu više patnje nego što bi
itko smio trpjeti. Glava ga neprestano boli. Gotovo uopće više ne jaše.
Pokušala sam Henriku ublažiti muke. Pohodim ljekarnike, pak i žene znane kao vještice, u traženju lijeka za njegove boljetice.Jedan napitak od nevena i crvenog brijesta na nekoliko mu je dana poboljšao stanje gnojne noge, ali ubrzo je počela opet zaudarati na onečišćenu krv i gnoj. Kad jauče od glavobolje, držim mu glavu u krilu i trljam sljepoočnice, zaglađujući mu nabrano čelo. Sav bijedan šapće:
- O, Nan, ti tvoji hladni prsti, hladne ruke...
U tim trenutcima kad je moj zatočenik, osjetim ljubav prema tom muškarcu. Istinu da kažem, Henrik me previše plaši da bih ga iskreno ljubila, onako duboko u srcu kao što sam nekoć voljela Percyja. Tko čuje kako oštrim jezikom napadam kralja, ne bi nikad pomislio da drhtim kad mi priđe. Jer znam za što je sve sposoban, znam za njegovu vatrenost koja graniči s mahnitosti. U njegovoj duši vidim bojište, a u njegovoj glavi prestrašene zloduhe koji neumorno bjesne protiv anđela inteligencije, razuma i pjesništva. Samo je Wolsey tako dobro poznavao kralja, a on je mrtav.
Svi drugi vide ga onakvog kakvim se želi prikazati, veličanstvenog u haljetku dubokih proreza, plećatog u grimiznoj svili i satenu, krznu i zlatu, poput velikog boga Posejdona koji trese zemlju i donosi oluju. Želi da ga se svi boje, a kad ga se boje, onda ih prezire. Bojim se mahnitoga kralja, ali strah moram pretočiti u izazovan smijeh i grube riječi kojima uzvraćam na njegove.
Ne vidi da glumim i smatra da sam mu po svemu ravna osim po kraljevskoj krvi. Možda sam mu ravna samo kao što je jelen ravan hajkaču koji ga progoni konjem i psom, dok jelen ne pogine. Ali znam da me upravo zato ljubi. Zbog toga že pomaknuti svih sedam rimskih brda da me učini kraljicom.
Tvoja
Anne

2. rujna 1532.
Dragi dnevniče,
vjerovah da prethodnih dana zapisah iscrpan popis svojih neprijatelja. Ali jedan dođe iz takve daljine (bolje rečeno, spusti se tako nisko) da se čak i ja iznenadih. Henrik je svima jasno dao do znanja da ćemo se vjenčati, pa oni koji žele da do pira ne dođe upiru sve snage da ga spriječe. Neki tvrde da je kraljev brak s kraljicom čist i zakonit te da ne može biti razvrgnut. Drugi kažu da je razvod grijeh, protivan volji Božjoj. Treći govore da sam neprikladna jer nisam ni visokorođena niti donosim povlastice kao neka tuđinska kraljevna.
Ali iznenada na kraljevsku političku scenu ispleše ledi Northumberland. Ta ogorčena, jalna žena, u odavno zahladenom braku s mojim dragim Henryjem Percyjem, istupila je s optužujucim pismom ,o mojim zarukama s lordom Northumbetlandom. Pokaže li se da je optužba istinita, moja udaja za Henrika bila bi onemogućena. Dakako, sve što tvrdi čista je istina i odavno je pribilježeno na ovim stranicama. Bilo je to tek obećanje dvaju ljubavnika da će se jednoga dana vjenčati. Međutim, to se naziva bračnim predugovorom i zakonski nas obvezuje. Ne želeći dopustiti da mi ta zla vještica spali do temelja sve velebne mostove, postupih smjelo.
Kao prvo, sama odnijeh pakosno pismo kralju i rekoh mu:
- Cijela je priča čista neistina. Zbori je osoba koja mi želi zlo zato što je njezin muž nikada nije ljubio... jer je ljubio mene. U mladosti smo dijelili istinsku i duboku privrženost jedno prema drugome, ali kunem se da nikada nismo bili zaručnici niti ljubavnici na način koji se daje naslutiti u pismu, jer nas je kardinal Wolsey rastavio. Preklinjem vas da pozovete preda se muškarca kojeg ove laži optužuju i dopustite mu da kaže istinu.
Žarko želeći da se njezino pismo pokaže lažnim, pristane i pošalje po pisare da napišu poziv Northumberlandu.
Ja za to vrijeme svome glasniku naložih da Percyju žurno odnese pismo u kojem ga pozivam na sastanak na tajnome mjestu gdje smo se prije mnogo godina običavali sastajati. Pod velom noći, zakrivena plaštem i prerušena, prošla sam pokraj uspavane
kraljevske straže do kočije koja me čekala pred dverima i sa mnom kao jedinom putnicom štropotala vijugavim, popločanim ulicama na kojima nije bilo nikoga osim skitnica u potrazi za hranom i prljavih kurtizana. Percyja godinama nisam vidjela izbliza. Sada se prisjetih njegova lica i onog milog izraza na ružičastom, glatkom čelu te toga kako mi je u njegovoj blizini srce nepravilno poskakivalo, a koraci me laki i brzi vodili mojoj ljubavi.
Kočija me doveze do Svratišta Rosewood - sobe na katu, a u prizemlju krčma. Nije bilo vremena da mi lord Northumberland odgovori na poziv, pa sam se mogla samo nadati da će doista doći. Unutra upitah zapuštenog vratara u kojoj ću sobi pronaći gospodina Longhearta (Tim pseudonimom služili smo se pri razmjeni mladenačkih ljubavnih poruka). Taj pijani probisvijet, bora na grubom licu ispunjenih skorenom prljavštinom, pohotljivo mi se naceri.
- A šta će vam taj momak? - progunda gotovo drsko.
- Reci mi gdje je - naredih kreštavim glasom kroz slojeve teške tkanine.
Čekinjasta brada pokaže na stubište.
- Broj tri.
Vrata se otvoriše i prije nego što pokucah. Čuo je moje korake na hodniku. Skučena prostorija bila je osvijetljena fenjerima prljavima od dima, a unutra zatekoh oronuli krevet i oronulog čovjeka koji me pusti unutra. Kriste, ne mogu opisati to izmučeno lice i sirotu dušu a da ne briznem u plač. Premda to odbija priznati, bolestan je. Lice mu je beživotne boje , sivo s grozničavim mrljama od crvenih kapilara, upalih očiju. Ništa nije ostalo od onog ljupkog mladća osim milih očiju koje se zagledaše u moje.
- Anne, uđi - reče hrapavim glasom. Potom zatvori za mnom vrata.
Zajedno nismo proveli više od jednog pogibeljnog sata. Prvo smo govorili o slatkim minulim danima, istinu o onome što nam se dogodilo, neobičnom tijeku moga života, njegovom hladnom i prisilnom braku s goropadnicom koja me želi uništiti i, napokon, o kraljevu pozivu. Percy je znao da Henriku može odgovoriti samo jedno -laž. Kralj ne želi čuti istinu ako će nas ta istina razdvojiti. Stoga se Percy i ja, kao prijatelji koji se jedno drugome nemaju za što ispričavati, dogovorismo posljednji put ujediniti snage i zanijekati da u srcima doista bijasmo sjedinjeni.
Dok se obraćao kralju i parlamentu, promatrah ga s balkona. Siroti Percy doimao se ispijenije, sivlje i starije nego nekoliko dana ranije. Hrapavim ali sigurnim glasom triput zanijeka naš sporazum, poput Petra koji triput zanijeka našega Gospodina.
Parlament i Henrik mu zadovoljni dopustiše da odstupi i tu je toj priči kraj.
Tvoja
Anne
6. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
ovo je prava jesenska idila.Plovimo na lijenoj, pozlaćenoj teglenici vijugavom Temzom pokraj imanja, oranica i sela, a žuta poslijepodneva slatka su i topla. Ni znatiželjne oči, ni mrzovoljni glasovi ne mogu narušiti spokoj naših sati. Engleski kralj i markiza od Pembrokea (to mi je nova plemćka titula, najviša u kraljevstvu nakon Henrika i vojvoda od Norfolka i Suffolka) putuju tim vodenim putem prema Doveru odakle će preploviti La Manche i pristati u Calaisu. Ondje će nas dočekati francuski kralj i svjedočiti našem vjenčanju. Slava Bogu, napokon se udajem!
Kad je canterburyjski nadbiskup Warham umro od starosti, čime se ispraznilo to važno mjesto, Henrikov se um rascvao poput proljetnog pupoljka iz kojeg su izletjele svakojake mogućnosti, a sjemenje vjere u promjene ispunilo zrak. Henrikovo raspoloženje nisu uspjeli pokvariti čak ni zlovoljni dvorani koji su se domišljali izlikama da ne moraju s nama na svadbeno putovanje. Kralj je odagnao moju zabrinutost zbog toga što se nećemo vjenčati na engleskom tlu, gdje se kraljice trebaju udati i okruniti, uvjerivši me da nam je Čvrsta Eranjina potpora zlata vrijedna i da ću poslije biti okrunjena u Engleskoj. Čak ni glasi o kugi koja je zahvatila pokrajinska naselja nisu mu pomutili veselje. Sve je prštalo od priprema - Henrik je pozivao vojske draguljara, svilarica, čipkarica i krznara - da mi naprave opremu nevjeste.
U Greenwichu smo se ukrcali na kraljevsku teglenicu. Utovarili su drvene škrinje pune odjeće, letvarice sa zavjesama, sagove i zlatno posuđe, čak ponijeli i rastavljen Henrikov kraljevski krevet. Naši prijatelji i miljenici - George i Mary, Henry Norris, Francis Bryan, Thomas Wyatt - sada putuju kopnom s ostatkom naše svite, koju čini više stotina ljudi, kako bi nas dočekali u Doveru odakle ćemo zajedno isploviti. Srce mi bubnja od zadovoljstva i iščekivanja. Um mi je prepun misli, nauma i snova koji će se ostvariti.
U blistavoj vodi ugledah viziju na javi. Tisuće je svijeća gorjelo u Westminsterskoj opatiji - bilo je to krštenje. Pred krstionicom stajah ja, engleska kraljica, držeći na rukama djetešce umotano u svilu i ćipku, čije je lišce umanjeni preslik Henrikova. Vidim njegova oca kako nam se smiješi , svojoj ženi i zakonitom tudorskom kraljeviću, sva bol i sva ljutnja sada su izbrisani i zaboravljeno je sve osim ljubavi. Iza kraljevih leđa vidim nekoć ogorčene dostojanstvenike sada zadivljene i radosne , i zaklinju se na vjernost majci svog budućeg vladara. A iza svih tih sablasnih pojava stoji moj otac. Strogo mu se lice smekšalo, usne se izvile u osmijeh, oči zasuzile. Ponosi se mnome, mojim životom, mojim kraljevskim djetetom.
Vizija ispari. Oblak zakri sunce i utrne sve svjetlucave voštanice od kojih je rijeka blistala. U sjenovitim vodama tada ugledah drukčiju maštariju. Vidjeh svoje najupornije dušmane. Sablast kardinala Wolseyja, premda je opet u kardinalskom grimiznom ruhu i steže srebrni križ i mitru, stoji obliven paklenim plamenovima. Usne mu se miču proklinjući me, ali ne pušta od sebe ni glasa jer su mu nemoć i šutnja vječno prokletstvo. Vidjeh Katarinu i Mariju, zajedljive vojvotkinje od Norfolka i Suffolka. Sve su stare i odvratne, pogrbljene, kože posute staračkim pjegama, crnih zuba. Glasovi im kreštavi kao u vještica.
Ali sunce se uto ponovo probije kroz oblake i pročisti mi um od toga grozničavog sna preplavljujući ga žarkom nadom. Možda jednoga dana usvojim odliku svake prave kraljice – velikodušnosti milostivost prema neprijateljima - i pronađem to vrelo vrline iz kojeg izvire sva dobrota. A možda i ne.
Moram dokončati snatrenje koje me ponijelo i večerati s Henrikom na palubi uz zalazak sunca. Obećao mi je iznenađenje i uskoro ću nastaviti pisati.
Tvoja
Anne
7. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
danas mi dok pišem ruka drhti. Ali pero mi ne tresu jutarnja vlaga ni surovi propusi koji hlade odaje na ovoj teglenici. Na moje iznenađenje, tijelo i dušu potresa mi duboko čuvstvo. Koje čuvstvo? Ljubav. Srce i bedra slatko mi i najiskrenije žude za mojim zaručnikom. Napokon se ostvarilo čudo za koje sam molila i kojem sam se nadala.
Onaj tko čuje o našoj protekloj noći, o iznenađenju koje mi je Henrik priredio, mogao bi reći da ne osjećam iskrenu ljubav već zahvalnost za njegovu velikodušnost. Jer kad sinoć izađoh na palubu na objed, na stolu ne bje ovčetine, pita ni pečene zečevine, nego svi Katarinini dragulji, cijelo obiteljsko blago, narukvice, ogrlice, broševi, naušnice, prstenje i tijare od biserja i smaragda, dijamanata, rubina i safira , sve svjetlucavo na posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Henrik ponosno stajaše onkraj stola, živahnih očiju, čekajući poput dječarca zaprepaštenje na mojem licu i radosne povike. Ali ja ostadoh nijema i ukipljena.
- Dakle - reče - što kažete, Nan? Borio sam se s Katarinom za njih kao mastif s medvjedom.
Znam da je očekivao tople zagrljaje, poljupce, bujicu pohvala tom velebnom daru. Ali ja se mogah samo smijati! Smijah se neobuzdano i glasno. Kunem se da se nisam smijala iz oduševljenja Katarininim jadom, već zato što je golemi čep odletio s goleme bačve boli u mojoj duši. Svi strahovi, mržnja i ružne stvari koje su se dogodile u proteklih šest godina sada su prštale iz mene s tim smijehom. Ta bujica odagnane boli očito je bila zarazna, jer mi se Henrik pridružio svojim osebujnim gromoglasnim, srčanim hihotom. Nismo mogli prestati, već se savismo u struku, bolnih bokova, dok naposljetku nismo postupno usporili i utihnuli, držeći se jedno za drugo suznih obraza. Pogledasmo se u oči. Poljubismo se. Prvo kratko, vlažnih i slanih usana, a potom duže, dublje. Osjetih kako mi srce bubnja žestokim ritmom u grudima. Žarenje mi se proširi u trbuh, bedra i međunožje. Koljena mi se pretvore u hladetinu, a u mislima mi se stade vrtjeti nepozvan, jednoličan napjev: »Ljubim te, Henriče, ljubim te, Henriče...«
U meni nabuja golema, neizreciva radost. Čvrsto zagrlih tog muškarca, svog odanog prijatelja kojega je ljubav prema meni provela kroz oluje i burna mora, izranjavanog ali živog, do vjenčanja sa mnom. Moja glad i potreba da ga privijem uza se bila je toliko nenadana da je on na koncu morao prekinuti naš strastveni zagrljaj.
- Nan, Nan - šapne. - Prestanimo sada, inače svadbenu noć nećete dočekati kao djevica. - Pusti me iznenađena pogleda, jer nikada do tada nije osjetio takvu vatru u mojim brojnim poljupcima.
- Evo, stavite ovo. - Okrene me i stavi mi oko vrata tešku ogrlicu. - Dajte da vas pogledam. - Položivši mi ruke na ramena, Henrik me okrene prema sebi. U njegovim očima vidjeh odraz iskričave vode, sunce na zalasku, blistave dragulje na svojemu vratu, ali što je najvažnije... svoju ljubav. Znam da ju je vidio i toplo se nasmiješio. - Ja sam najsretniji muškarac u Engleskoj - reče kralj.
- A ja sam najsretnija žena - odvratih.
Tvoja
Anne
18. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
radosnih li, grozničavih noći i dana.Odjevena u haljine i kraljevske dragulje, okružena blistavom svitom, kupam se u beskrajnim gozbama, predstavama i balovima u svoju čast. Calais je neobično i lijepo mjesto. Francusko tlo, engleska vlast, posljednji britanski posjed na kontinentu gdje mi je pružena toplija dobrodošlica nego ikad u vlastitoj domovini. Nakon posjeta kraljevskim riznici u kojoj smo bili raskošno smješteni, dok smo u raskošnoj povorci kroz drevni, utvrđeni grad, išli u crkvu Sv. Nikole na misu, mnoštvo je klicalo Henriku i meni. Djeca su mi pružali cvijeće, a muškarci i žene iskreno mi se smiješili.
Uspjela sam umiriti razjareno srce koje je gotovo prepuklo kad sam po dolasku u Dover uoči isplovljavanja primila vijest da me Eleonora, francuska kraljica i moja nekadašnja gospodarica, zajedno s drugim dvorskim dostojanstvenicama odbija primiti i stajati uz Franju na mojem vjenčanju. Razumijem položaj kraljice Eleonore. Ona je careva sestra i Katarinina rođakinja. Ali Franjina sestra, vojvotkinja Marguerite od Alengona, nema izgovora za takvo uvredljivo ponašanje. Kao djevojka na Franjinu dvoru, služila sam joj vjerno i s ljubavlju, usvojivši ne samo njezinu snagu volje nego i razvratni, drski način ponašanja koji muškarci toliko obožavaju. Uz to, ona se također ogriješila o stroga društvena pravila zagovarajući Lutherove zamisli na katoličkom dvoru. Upravo mi je Marguerite od Alengona dala na čitanje djela u kojima je Henrik poslije prepoznao način da Crkvu pretvori u svog pijuna. To ružno odbijanje doživjela sam kao najgorču izdaju, ali ni upola tako odvratnu kao što je ponuda - bolje rečeno, uvreda - francuskoga kralja da sa sobom povede vojvotkinju od Vendomea. Pa ta žena je zloglasna po okaljanoj časti - bludnica! Te nadmene žene s francuskoga dvora zaboravljaju da ih dobro poznajem i da znam kako su nemoralne i razvratne sve do zadnje. Baš bi me zanimalo koja bi od njih šest godina uspijevala ucjenjivati kralja obuzdavajući njegovu pohotu?
Vjerojatno nijedna.
Čuvši te bolne novosti, zadržah jezik za zubima. Stajah uspravne i ponosne glave, ne dopuštajući da mnome ovlada moja nepromišljena ćud. Rekoh Henriku neka zamoli svog rođaka Franju da ostavi vojvotkinju od Vendomea kod kuće i dođe sam, jer mi je njegova nazočnost najvažnija. Henrik, naviknut na moje divlje napadaje bijesa, sada vidje kraljevsko dostojanstvo.Ponosan i sretan, reče da ga sad ništa više ne može odvratiti od njegova nauma. Kralj Franjo stajat će uz Henrika na našem vjenčanju.
Tvoja
Anne
22. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
zveckajući vjedrima, međusobno šapćući, moje sluškinje pune metalnu kadu pred žarkom vatrom u mojoj ložnici, paleći nekoliko žeravnika da zagriju prohladnu prostoriju meni za kupanje. Znam da Henrikov komornik sada čini isto u susjednoj odaji rizničareve palače.
Već mogu zamisliti kako će moje dame govorkati kad ih oslobodim dužnosti. »Kralj i markiza od Pembrokea oboje ste se okupali«, govorit će ispod glasa. »Jeli su i malo pili, namirisala sam joj vino u dahu, znate. Još je bilo rano kad se vratila u svoje odaje i rekla nam da se želi okupati. Kad smo otišle po bakrenu kadu, rizničarevi upravitelji rekli su nam da su Henrikovi ljudi već tražiti kadu za njega. Kad smo se vratile s kadom, ledi Anne je pjevala, očito dobro raspoložena. Dobro smo zagrijale vodu i posule je namirisanim ružama, mirisnim esencijama i uljima te joj pomogle da uđe. Ledi Anne, znate, nemaš za što primiti.
Mršavica je sitnih grudi, duga i tanka vrata. Da se čovjek zapita što kralj uopće vidi u njoj! Uglavnom, nakon kupanja zatražila je da njezino čisto i namirisano tijelo ovijemo u trinaest metara satena, crnog s baršunastim obrubom, to je veličanstvena spavaćica koju je Henrik naručio za nju ,a zatim smo joj morale dotjerati dugu, crnu kosu, četkajući je dok nije postala sjajna poput satena oprave. Tada nam je naložila da odemo. Večeras kani leći s kraljem«, sablažnjeno su šaptale iza dlanova. »Pet dana uoči pira. A sve ove godine djevica. Zašto se ne strpi? Nikada mi to neće biti jasno.«
Objasnit ću zašto i čemu moja neobična odluka. Već pisah o svojoj novootkrivenoj ljubavi prema Henriku i beskrajnim proslavama u Caiaisu uoči našeg pira. Sutra kralj jaše u Boulogne na susret s Franjom, gdje će sudjelovati u viteškim nadmetanjima, hrvanju i gozbama, te odande doći na naše vjenčanje. Henrik i ja odlučismo večeras objedovati sami, jer će po njegovu povratku vladati sveopće uzbuđenje zbog pira pa nećemo imati privatnosti.
Stoga se rano navečer lijepo odjenuh i otidoh k njemu tajnim prolazom koji spaja naše odaje. Na stoliću pred rasplamsanim kaminom dao je postaviti divan objed. Raspustivši svu svoju gospodu, sam mi je pridržao pojastučenu stolicu i natočio vina u dva pehara optočena draguljima. Sagnuo se i poljubio mi vrat.
- Dva velika kralja stajat će na vašem vjenčanju, Anne. Što kažete na to?
Ulovih mu pogled i zadržah ga.
- Kažem da su dva sjajna, ali da bi jedan bio posve dovoljan.
Kompliment mu se svidje, pa se nasmiješi, sjedne mi sučelice i otpije velik gutljaj.
- Znači li to da ne držite mnogo do Franjina blagoslova našega braka?
- Daleko od toga. Ali odnedavno ste otkrili svoju pravu moć nad svećenstvom, kardinalima i papom. Zašto je dijelite s drugim muškarcem, pa makar bio i kralj?
Henrik porazmisli i nasmiješi se , suzdržanim, tankim osmijehom nalik na mjesečev srp,pa reče:
- Sviđa mi se kako razmišljate, mila, jako mi se sviđa. Evo, pijmo!
Kucnusmo se peharima.
- Najvećem kralju koji se nikoga ne boji, Henriku!
Naduo se od ponosa pa je djelovao, ako je to moguće, krupniji nego što je bio, i zračio tako istančanim i veličanstvenim duhom da mi je srce zamalo iskočilo iz grudi. U tom sam trenutku, dnevniče, toliko ljubila tog muškarca koji je mene radi preokrenuo svijet.
—Jedimo i pijmo do mile volje, ljubavi—rekoh. —A onda me u svojoj velikoj kraljevskoj postelji možete imati dušom i tijelom.
Njegov se srpasti osmijeh sledi.
- Sada? Ovdje? Zar prije bračne noći?
- Sve to. - Posegoh preko stola za njegovom rukom. - Henriče, u šest godina srušili smo sva moguća pravila osim jednog. Hajdemo ih srušiti sve do zadnjeg. Što kažete?
Vrtoglavom brzinom našao se na nogama, podigao me u zagrljaj te obasuo cjelovima i beskrajnom litanijom sačinjenom samo od mojega imena:
- Anne, Anne, Anne...
I tako smo otišli svaki u svoju sobu na kupanje, na krštenje vodom prije vatrenog krštenja. A onda ćemo se ponovo naći da ispunimo dva sna. Ja sam oduvijek sanjala da ću se udati iz ljubavi. Henrik je sanjao sina. Neka bude.
Tvoja
Anne

23. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
prisežem da mi se Bog na nebesima ruga! Što da drugo pomislim kad se sjetim protekle noći? Ta je noć obećavala dvama junacima suzdržavanja blaženstvo i vrhunsku nagradu za šest godina svjesna odricanja. Henrik, veliki kralj i utjelovljenje muževne snage, našavši se pred predmetom svoje najiskrenije i najžarkije žudnje, raskriljenih ruku da ga primi, nježnih usana da ga ljube... podbaci. Potpuno podbaci.
Možda je tome uzrok previše francuskog vina. Pio je za večerom, nastavio u kupelji, vjerojatno da se osokoli za značajan trenutak. Možda treba kriviti ovolike godine napetosti, naš put u Calais i njegovo loše zdravstveno stanje. Možda , a toga se najviše strašim ,vidjevši svoju nekoć hitru lovinu golu u krevetu, u njoj nije više vidio lakonogi predmet hajke nego podatan, zarobljen plijen sa srnećim očima koje ga preklinju za bezbolnu smrt. Možda se vidjevši to ohladio. Možda čak ni Henrikova strašna potreba za sinovima nije mogla ponovo užgati lovačku vatru koju sam ugasila predajom.
Ništa nije pomagalo. Ni mamljenje, ni draženje, ni nježni zagrljaj u iščekivanju još neprobuđenih strasti. Žalila sam što se nije razjario i stao proklinjati taj čudovišan trenutak, jer jedna snažna strast nerijetko rađa drugu. Ali on je bio skršen, nepopravljivo slomljen. Njegova krupna pojava kao da se usukala, odbijao me pogledati u oči koje su se punile suzama , ne zbog vlastitog razočaranja ni neugodnog iznenađenja, nego zbog strašne boli mojeg dragog.
I tako smo noć svečanog i buntovnog sjedinjenja, Henrika kralja i buduće kraljice Anne, markize od Pembrokea, proveli odvojeno, ja ukočeno ležeći na velikom kraljevskom krevetu s nebnicom, a on poguren u stolici pred prozorom, čekajući svitanje.
Mora da sam naposljetku ipak zaspala jer sam, kad me jutarnje svjetlo natjeralo da otvorim oči, vidjela da je kralj napustio svoje odaje. Nisam pozvale svoje dvoranke, već sam s mukom sama navukla raskošne skute crne, satenske spavaćice. Na lice sam namjestila prijetvoran izraz ,sanjarski i zadovoljan, kao što bih navukla krabulju da odem na bal neprepoznata. Vrativši se dobro raspoložena u svoje odaje, upitah dvoranke gdje je kralj. Po njihovim pokornim, oborenim očima vidjeh da je Henrik navukao krinku pobjedničkog lava, pa su sada svi bili čvrsto uvjereni da je naša veza gotova stvar a moja sudbina kraljice zapečaćena.
Rekli su mi da je moj zaručnik u cik zore odjahao u Boulogne s velikom oružanom pratnjom.
Srce mi je bilo teško kao kamen. Kakav to jalni Bog tako srčane napore tako bijedno nagrađuje? Iduća četiri dana ovu tajnu moram po svaku cijenu čuvati duboko u njedrima. Nitko ne smije znati za Henrikovu slabost. Ama baš nitko. Vjerujem da je gubitak poleta privremen. Možda mu je potrebna pozlata zakonitog braka da mu učvrsti »odlučnost«. Ali nažalost, strahujem da je u tom crnom trenutku neuspjeha u kralju niklo nešto što ni najstrastvenije sjedinjenje sa spisateljicom ovih redaka neće izbrisati. Poput bolesnog sjemena posijanog u ledeno, zimsko tlo, prijeti proklijati s kišama i suncem sljedećih godišnjih doba te izrasti u odvratnu, izopašenu puzavicu koja guši svu radost života, sav život ljubavi.
No ovako mračne misli ničemu ne služe. Radosna će mi krinka ostati kao uklesana na licu dok slika u zrcalu ne zavara i mene samu. Leđa uspravnih poput čelične šipke, očiju mirno uprtih u buduća ljeta. Sve će doći na svoje, bilo dobro ili zlo.
Tvoja
Anne
28. listopada 1532.
Dragi dnevniče,
još smo u Calaisu. Kiša pljušti i vjetar šiba. Još ne možemo zaploviti natrag kući u Englesku. Štošta se dogodilo otkako sam zadnji put pisala, kako u izvanjskim okolnostima, tako i u srcima. Za Henrikova izbivanja u Boulogneu, kamo je otišao po kralja, čekala sam susprežući očaj, crpeći snagu iz prijatelja i obitelji. George i Mary, sretni što su ponovo u Francuskoj, jednog su nas vjetrovitog dana poveli na izlet s objedom na divljoj obali. Thomas Wyatt, vjeran i pouzdan prijatelj, još mi udvara koliko se dolikuje, i tom mi je prigodom čak napisao stih o svojoj strasti prema meni, neuzvraćenoj i sada napokon utrnutoj.
Glase ovako:
Katkad ražari se još u meni stara vatra krišom
Što gonila me morem i kopnom, vjetrom i kišom,
Ali sad slijedim ugaraka trag do calaiskog žala,
Od Dovera, premda razum kaže - prava sam budala.
Jednog hladnog poslijepodneva, Thomas i ja sjedili smo sami ispred vatre ispunjavajući dan spokojnim prisjećanjem. Prije deset godina, kad se vratih s francuskoga dvora u Englesku, darovao mi je tebe, dnevniče. Pitao je jesam li ispisala svezak do kraja, a ja mu odgovorila da sam zapisala stihove i po koju uspomenu, ali malošto drugo. Premda mi je Thomas Wyatt odan prijatelj, cinik u meni ne želi da itko zna istinu o sadržaju ove knjige.
Kralj je stigao dan uoči obećanog mi vjenčanja, uz veliku pompu, ali ja ostadoh u svojim odajama, koliko iz dostojanstva, toliko i zbog protokola. No Henrik me po povratku posjeti nasamo. Ni on ni ja ne spomenusmo njegov tužan poraz večer uoči puta jer donije novu lošu vijest. Četvrtog dana posjeta Boulogneu kralj je uskratio potporu našem braku. Primio je vijesti iz Austrije, gdje su Karlove snage do nogu potukle turske neprijatelje. Ohrabrene tako velikom pobjedom, postrojbe Katarinina nećaka sada žeđaju za novim bojištem. A Franjo strahuje da će, dade li on svoj blagoslov našem braku, duboko uvrijeđeni car poslati svoju vojsku na Francuze.
Nisam znala što da kažem. Činilo mi se da je to strašna uvreda našem braku, posljednja gadna zapreka na putu posutom sličnima. Ali u meni je toga dana prevagnulo nešto iz vrela smirenih i razumnih misli. Za promjenu, te okolnosti ne shvatih kao osobnu uvredu, nego kao činjenicu politike, kraljeva i papa. Osjećah se kao kraljica, stoga se tako i ponijeh, pa umjesto suza i napadaja bijesa, Henriku predložih staloženi kompromis.
Rekoh mu:
- Mili, zar nismo sami govorili kako bi naš brak trebao biti sklopljen na engleskome tlu? Oni podanici koji me ne ljube, jedva bi dočekali vjenčanje koje bi mogli nazvati lažnim i nezakonitim. Rado ću se, prisežem, strpjeti i vjenčati na poznatim obalama.
Henrik je ostao šutjeti i činilo se da probavlja te misli kao da su obilan i težak objed. Uto se začuje kucanje na vratima i pokaza se da je to pariški gradonačelnik glavom i bradom. Poslao ga je Franjo da mi donese njegov dar - krupan i blistav dijamant u škrinjici presvučenoj ljubičastim baršunom. Kad je gradonačelnik otišao, a dragulj svjetlucao među nama (Henrik je procijenio da vrijedi petnaest tisuća kruna), dan je odjednom bio mnogo vedriji. Složili smo se da Franju još treba vrbovati, premda nam je već saveznik, a da će to meni svakako poći za rukom. Henrik mi se zagleda u oči položivši mi obje ruke na ramena. Zausti, rastvori usne... ali ne iznađe riječi. Tada spusti ruke i ostavi me, objasnivši da ima posla. Osjećam da bi mi, da je uspio, govorio o mom novootkrivenom kraljevskom držanju i tome koliko se mnome ponosi.
Bilo je vrijeme da se pripremim za susret s Franjom. Znala sam da to mora biti veličanstven, blistav događaj. Oduvijek je bio okružen raskoši, uvijek je imao najživlju glazbu, najslađe vino, najslasniju hranu, najbogatije tapiserije i nezamislivo otmjena ruha. A sve ću mu to ja pružiti, pa i više, jer mu gostoljubivošću moramo pokazati da se ne ljutimo niti mu zamjeramo povlačenje potpore te da će mu ići u korist bude li nam privatno ostao dobar i odan prijatelj, premda se javno od nas ogradio.
One večeri kada se imala održati naša svadbena svečanost, Henrik i kralj Franjo objedovali su u Udruzi trgovaca vunom, koje sam se ja potrudila raskošno urediti. Stolovi i ormarići stenjali su pod težinom Henrikovih zlatnih tanjura. Svaki pedalj zidova bio je zastrt tapiserijama s utkanim draguljima i svaki je kutak blistao osvijetljen voštanicama u zlatnim svijećnjacima optočenima dragim kamenjem. Najbolji glazbenici pozvani iz Pariza svirali su najnovije pjevne skladbe, a kad su oba kralja bila opijena hranom, vinom i srčanim smijehom, sva se vrata odjednom otvoriše. U kovitlacu otmjenog blještavih, osam gospa pod krabuljama uđe plešući na živahnu melodiju. Njihove egzotične oprave bile su sve od koprenaste tkanine i srebrnog sukna te grimiznog sjajnog satena protkanog zlatnim nitima. Svaka od tajanstvenih gospa, odabrala je po jednog francuskog uzvanika za ples. Među njima je bio i Franjo, koji je izgledao neviđeno napadno u ljubičastom suknu protkanom zlatom i ogrlicom od dijamanata, bisera i smaragda veličine guščjih jaja. U jednom trenutku dame, sve u isti mah, spuste krabulje i pokažu se. Plesna partnerica francuskogm kralja bila sam ja.
Oči mu razdragano i iznenađeno zaiskre. Vidjeh da ga je zadivio moj smjeli ulazak i pametna dosjetka. Poskakivasmo i vrtjesmo se, a ja primijetih da Henrik, gledajući nas sa svojeg domaćinskog mjesta, sav cvate uživajući u prizoru , francuski vrhovnik dodvorava se njegovoj ljubovci.Poslije nasamo razgovarasmo o koječemu. Podijelismo uspomene na moj boravak na njegovu dvoru, razmijenismo mnogo laske, dotaknusmo se ozbiljnim riječima državničkih tema. Ispriča mi se (zamisli!) na svojoj javnoj osudi našega vjenčanja i ponudi mi objašnjenje koje ja kraljevski velikodušno prihvatih. Umjesto potpore, ponudi sjajne spletke kojima bismo uz pomoć francuskih kardinala iz Tournona i Grammonta mogli navesti papu da odgodi konačnu presudu o razvodu, koja bi zacijelo išla Katarini u prilog.
Noć je bila sjajna i uspješna, a Henrik oduševljen. Želeći se okoristiti njegovim dobrim raspoloženjem, kasno te večeri uvukoh se nepozvana u Henrikov zagrljaj, gdje me dočeka ushićena dobrodošlica. Bilo je to veličanstveno i neočekivano sjedinjenje, istodobno grubo i nježno, bolno i slatko. Moje tijelo i utroba primili su cijelog Henrika kralja koji me obasuo najstrastvenijom ljubavlju. Noć prijeđe u dan, a mi se još ne udaljismo od kraljevske postelje. A onda se podigoše oluje i posve nam onemogućiše povratak brodom u Englesku.
To nam ni najmanje nije smetalo. Sve su nam obroke dostavljali na vrata ložnice.
Nikoga nismo vidjeli puna tri dana i noći. Smijali smo se, pjevali, svirali duete, jeli, pili, kupali se zajedno ispred kamina vodeći razgovore o budućnosti koliko i ljubav. Henrik je napokon prije dva sata navukao odjeću govoreći da se mora pobrinuti za našu plovidbu jer će oluja uskoro jenjati. Poljubi me jednom i nasmiješi se. Nikada ne vidjeh tako zadovoljna muškarca. Onda me ostavi nasamo... da pišem.
Gotovo su sve moje strepnje raspršene. Brak mi je osiguran i, ako ima Boga na nebesima, ovi dani provedeni u slasti uskoro će uroditi sinom u mojoj utrobi. Vidim blistavu budućnost pred sobom, jer ljubav je blagoslovila ovu zajednicu i ona će nam poput svjetionika zauvijek pokazivati put.
Tvoja
Anne
3. siječnja 1533.
Dragi dnevniče,
hvaljen neka je Gospodin, proročanstvo se obistinilo. Nosim Henrikovo dijete. Od povratka iz Calaisa svakodnevno na koljenima molim da se to čudo što prije ostvari, budući da smo uoči blagdana i ometani državničkim poslovima kralj i ja pronalazili malo vremena i još manje samoće za ljubav. Cijeli dvor zna da smo napokon legli zajedno. Moji dobri prijatelji molili su sa mnom za sretan ishod tog burnog prisilnog ostanka u Calaisu. Moji neprijatelji drhtali su pri toj pomisli.
Zadržavala sam dah kad su dani u kojima sam trebala krvariti došli i prošli te se glasno radovala mučnini i grčevima. Čeznula sam s košarama punim reskih jabuka, premda do tada uopće nisam voljela voće. Grudi su mi nabujale i prelile se preko izreza haljine. Punina mi je ispunila uglato lice. Henriku nisam ništa spominjala želeći čvrst dokaz svojega stanja. Ali kad su dani mjesečnice po drugi put prošli, otiđoh njemu - bilo je to drugoga dana nove godine - rekoh mu da imam dar koji sam mu zaboravila uručiti te mu pružila lijepu kutijicu presvučenu srebrnom tkaninom. Djelovao je umorno, jer su mu svakojaki teški poslovi tištali grud.
- Ali ja vam nemam ništa dati zauzvrat, mila.
- Ali, Henriče - rekoh - ovo je dar kojim uzvraćam vaš.
Nagne glavu u stranu opazivši moj tajanstveni smiješak, pa otvori kutijicu. Unutra je u mekom suknu ležala majušna kapica za krštenje protkana zlatnim i kraljevsko grimiznim nitima. Zapiljio se u nju, jer je prezaposlenom umu trebalo neko vrijeme da shvati što gleda.
- Zar je istina? - šapne muklo, gotovo u nevjerici.
- Nosim vašega sina, Henriče. Našeg sina.
Zgrabi me i privije uza se izvikujući moje ime. Poljubi me u usta, obraze, oči, vrat. Osjećah njegove vruće suze na svojim grudima i silovite drhtaje koji mu potresahu cijelo tijelo dok je šaptao:
- Hvala, hvala, hvala. – Napokon se uspravi. Obrazi mu blistahu od suza, a oči sjahu poput svjetionika. - Toliko toga moramo učiniti - reče —jer tog dječaka mora roditi kraljica.
Uzeh njegovu ruku u obje svoje i poljubih je.
- Gosparu, ja sam ta koja pokorno mora zahvaliti vama.
Zatim ode od mene koračajući snažno i neustrašivo, a sve kako bi englesku krunu položio na moju glavu.
Tvoja
Anne
16. siječnja 1533.
Dragi dnevniče,
ispod dvora koji čine gospoda i dame, zastupnici u parlamentu, savjetnici, kancelari i biskupi, leži tajni dvor, prikrivena vlada koju čini nekolicina istinskih vladara državom. Ovih dana kralj i tajnik Cromwell nalažu suncu kada će izaći i plimi kada će se povuti. Neumorno kuju i snuju, a Henrik sve više drži do Cromwellova mišljenja. Dakako, uman je i svesrdno podupire naš brak.
Taj neobičan čovjek nekako mi se doima većim od kardinala Wolseyja, premda nije niti onako krupan tijelom, niti razmetljiv načinom života kao on, koji je uvijek imao velebne palače, čudesne dragulje, raskošne svečanosti. Njegova skromna pojava zrači velikom i dostojanstvenom važnošću. Znam da mu u tim sitnim očima iskri častohleplje ravno Wolseyjevu. Ne griješi, jer je naučio mnogo iz gospodarova poraza. Vidim da se Henrik oslanja na njega kao nekoć na kardinala i tome se čudim. Hoće li Cromwell, sada u tolikoj milosti, igrom vremena i okolnosti, ikada pasti onako nisko kao Wolsey? Nije važno, jer sad su zaboravljena sva važna pitanja osim jednog. A to je pitanje, uvjerava me Henrik, novčič kojemu je s jedne stane naš brak, a s druge njegov razvod od Katarine.
Cranmer, veleposlanik na carskom dvoru u Španjolskoj, brzo je pozvan kući da bi bio imenovan canterburyjskim nadbiskupom. Za to su vrijeme Henrikovi agenti u Rimu dobavili Klementove povelje nužne za to imenovanje. Sveti Otac ne smije znati da će Cranmer biti postavljen na to mjesto samo s jednim ciljem, da kralju odobri razvod , prije negoli izda te povelje, jer je u protivnom sve izgubljeno. Klement još vjeruje, kako mu je Franjo obećao proljetos na francuskom dvoru, da će Henrik poštovati njegovu odluku o braku.
Stoga se o braku, trudnoći i krunidbi govori malo i ispod glasa. Ovaj hladni i mirni siječanj beskrajno sporo prolazi. Svakog se jutra budim moleći da ne nađem krv među nogama, da pobačaj ne naruši ovu razrađenu bojnu strategiju.
Moj me otac, jedan od malobrojnih koji zna za moje stanje, došao posjetiti u mojim odajama u kojima su izloženi svi Henrikovi darovi,fini prekrivači na stolovima, mnoštvo zlatnih tanjura, novi stol za igre ukrašen umetnutim plavim keramičkim pločicama. Bio je mrk i šutljiv stojeći pred vatrom, pa ga stadoh podbadati.
- Izgledate kiselo, oče. Zar već imate previše unuka? - Ne odgovori mi niti me pogleda u oči. Ali nedah se ušutkati njegovom šutnjom, pa ustrajah: - Recite mi, zašto se predomisliste o mojoj udaji? Zašto joj se sada opirete?
- Nikada je nisam odobravao.
—Jeste! Upravo ste me vi još kao djevojčicu gurnuli pred Henrikove gladne oči. Odjenuli se me, počešljali, poslužili me kao kakvu francusku delikatesu na srebrnom pladnju! Željeli ste da me poželi!
- Ali ne i oženi!
- Zašto ne? Pa bit ću kraljica, oče. Engleska kraljica.
Usne mu se stisnu čvrsto poput školjke. Izgledao je kao da je popio neki gorak napitak. U ognjištu prsne usijani ugarak i ja u tom trenutku shvatih što je ocu u glavi.
- Bit ću vam nadmoćna, zar ne? Bit ću vaša kraljica. Morat ćete prignuti koljeno pred vlastitom najmlađom kćeri. To vas jedi, zar ne?
- Neizmjerno - vatreno šapne.
- Sami ste to zakuhali, oče, a sad vam se ne sviđa cijena.
- Zar poričeš vlastito častohleplje?
- Da, poričem! - povikah. - Onda sam bila tek djevojka koja se vratila kući iz Francuske sa samo jednom željom: da se uda za milog mladića kojeg ljubi. A onda ste vi i kardinal Wolsey postavili branu na mirnom potočiću mojega života, zapriječili mu
put i promijenili prirodan tijek, pa kad ga je Henrikova ustrajna ljubav oslobodila, postao je bujica, gnjevna plima s novim, opasnim koritom -vlastitim. Ta je bujica utopila Wolseyja, a sada i vas prijeti poplaviti.
Vidjeh da su mu oči gvozdene i hladne.
- Čuj me, Anne.Prihvatila si se igre koja je mnogo pogubnija nego što si želiš priznati. Poigravaš se kraljevima i biskupima, pa čak i Rimom. Povlačiš muškarce za nos. Ali drugi će muškarci stradavati zbog tebe. Bojim se da nećeš dobro svršiti i da ćeš za sobom povući cijelu obitelj.
Naglo izađe, ostavivši najmlađu kći ispunjenu koliko strahom, toliko i oholim gnjevom na svoga oca bez srca.
Tvoja
Anne

21. siječnja 1533.
Dragi dnevniče,
pero mi drhti u ruci jer udah se za engleskoga kralja. Šest je ljeta došlo i prošlo otkako me zaprosio. Šest godina! Zadivljena sam kolike su samo planine morale biti pomaknute da bi se ostvarila ova čudesna prigoda, premda nije bila nimalo slična mojim maštarijama o piru, jer je sve izvedeno žurno, u tajnosti, u sitne noćne sate dok su svi drijemali u neznanju.
Tajnik Cromwell, Henrik i ja skovasmo plan prema kojem naši tajni glasnici sve svjedoke - nije ih bilo mnogo: otac, majka, George, Thomas Wyatt i njegova sestra Margaret Lee – probudiše i zamoliše da se žurno odjenu pod svjetlom zublje. Zamoljeni su da se najtiše i najopreznije prošunjaju poput lopova pustim dvorskim dvoranama do Duge kapele gdje smo ih dočekali Henrik, Cromwell i ja. Prigušenim glasovima, drhteći od studeni, zamolismo ih za strpljenje i dobrotu, ne odavši im još što kanimo. Shvatiše zašto su pozvani tek kad je stigao Thomas Cranmer, sav ozbiljan i služben. On ih zamoli da svečano svjedoče sklapanju braka između kralja i Anne Boleyn.
Bijaše to kratka razmjerna jednostavnih zavjeta. Naši glasovi odjekivahu u pustoj kapelici. Čula sam majčin plač. Nisam se usuđivala pogledati oca u oči. Henrik je bio neraspoložen i ukočen od straha i, mislim, od bijesa što naša svadba nije dostojna proslava, već ovaj bijedni, tajni obred. Dok mi je Henrik stavljao prsten na prst, vrata kapelice glasno zaškripaše. Bio je to samo propuh, ali kraljeve oči polete k vratima kao da je progonjena životinja, pa prokle ispod glasa. Želeći ga umiriti, uzeh njegovu krutu ruku i položih je na svoj trbuh.
- Nema razloga za brigu, ljubavi. Učinjeno je - rekoh.
Cromwell nam priđe s čestitkama, a onda zatraži da mu damo prstenje na čuvanje. Dok ne stignu Klementove povelje i dok Cranmer ne bude posvećen, naše sjedinjenje mora ostati tajno. Potom jedan po jedan izađosmo iz kapelice i raziđosmo se. Pohitah u svoje odaje. Hodnici su bili mračni i ledeni, ali ja sam bila topla i nisam bila sama. Osjećala sam djetešce koje mi spava u trbuhu, dio mene. Pitala sam se može li sanjati. Dijeli li moje snove i ja njegove? Kad me moja luda nasmije, osjeća li toplinu i ugodu mog smijeha?
Stigavši u svoje odaje, prošunjah se pokraj uspavanih dvoranki u svoju hladnu i samotnu postelju pa zaspah prvi put kao udana žena.
Tvoja
Anne
24. svibnja 1533.
Dragi dnevniče,
ovu noć provodim kao dragovoljna zatočenica u Londonskoj kuli, kao svi kraljevi i kraljice uoči krunidbe. Istina je da je ovaj dan plod Henrikove ljubavi i moje ustrajnosti,ali moram i Thomasu Cromwellu priznati zaslugu. Završne korake njegova nauma sada zapisujem kao Povijest, jer ovaj brak počinje rasti kao nova grana drevnog engleskog rodoslovnog stabla i zaslužuje da mu se to prizna.
Moje tajno vjenčanje ostalo je tajno dok nisu stigle povelje iz Rima, a Thomas Cranmer dočekao da bude posvećen za prvog biskupa u zemlji. No prije nego što se zakleo na odanost Crkvi, prema kraljevom i Cromwellovom mudrom naumu, taj je dobri čovjek pred nekoliko svjedoka dao nevjerojatnu prisegu prema kojoj je u prvom redu odan kralju i dvoru. Potom je brzo prihvaćen zakon u parlamentu prema kojem canterburyjski nadbiskup ima vrhovnu vlast u svim duhovnim pitanjima i zabranjuje se ikakvo podnošenje priziva Rimu. Moj brat George poslan je da francuskom kralju prenese novost o našem vjenčanju. Franjo je ponovio svoj velikodušni blagoslov, a njegova sestra Marguerite, koja me prije svega nekoliko mjeseci uvrijedila u Calaisu, sada nam je oboma poslala najljubaznije pozdrave. Tada je sve bilo spremno.
Henrik je objavio naše vjenčanje u Parlamentu i glas je po kraljevskom tekliću poslan Katarini. Ona je ostala tvrdoglava i nesalomljiva kao uvijek.
—Još sam kraljica - rekla je vojvodama od Norfolka i Suffolka - i to ću ostati do smrti.
Rečeno mi je da je nedavno na livreje svojih slugu dala izvesti isprepletene inicijale H za Henrika i K za nju. Za tu ženu ne osjećam ama baš ništa, dnevniče, ni tugu, ni gnjev, ni samilost. Želim samo da nestane, kao odnesena nekom Merlinovom čarolijom. Istina je da se njezina nazočnost ovdje na dvoru iz dana u dan sve manje osjeća, a glasovi njoj odanih ljudi, premda uporni, sada su puka šaputanja. No svejedno mi dodijava.
Skrenuh s teme. Henrikov i Katarinin brak napokon je razvrgnut prije šest dana u samostanu u Dunstableu. Nadbiskup Cranmer je, u skladu sa svojim novim ovlastima, presudio da je taj brak bio nepropisan te objema stranama dopustio ponovno stupanje u brak. A sinoć, isti je nadbiskup u velikoj galeriji dvorca Lambetha presudio da je moja udaja za Henrika posve u skladu sa zakonom. Sve je bilo spremno za krunidbu.
Prvi je dan svanuo modar i besprijekoran. Oglušila sam se na sve praznovjerne priče koje su proricale zlo za tu prigodu, govorilo se o trideset metara dugoj ribi nasukanoj na sjevernoj obali i o velikom kometu s repom nalik na kuštravu staračku bradu. U dvorcu Greenwichu probudila me daleka topovska paljba. Moje su me dvoranke izvukle iz kreveta da me odjenu u opravu od zlatnog sukna s biserjem ušivenim u rukave i gornji dio haljine te s ušivkom za moj krupan trbuh. Kosu su mi četkali dugo i polako, ostavivši je raspuštenu i ukrašenu samo širokim, dijamantnim dijademom s kojeg je padala koprenasta povlaka protkana zlatnim nitima.
Margaret Mortimer gledajući kroz prozor uzvikne:
- Pogledajte, stiže orijaški, crveni zmaj koji riga vatru!
Doista je stigao, ploveći teglenicom u pratnji nekoliko strašnih čudovišta i divljih ljudi koji su stvarali vatru i pravili strašnu buku. Ta veličanstvena teglenica predvodila je omanju armadu,nekoliko stotina slikovitih plovila sa šarenim zastavicama, zveckavim zvoncima i glazbom koja su plovila Temzom po mene. I tako sam posred te parade na vodi otplovila uzvodno do Londonske kule gdje me pozdravila tutnjava topova.
Na obalnim stubama te mrke, kamene utvrde okupilo se mnoštvo, a kad se razmaknulo dok su me uvodili na stražnje dveri, ugledah divan prizor, svog nasmiješenog supruga Henrika kako me čeka raširenih ruku. Praćena njegovim toplim pogledom, prijeđoh preostalu udaljenost koja nas je još dijelila. Bili su to slatki koraci, dakako, ali još je slađe bilo kad sam mu se našla nadomak, a on položio obje ruke na svoga sina u mome trbuhu i poljubio me s poštovanjem. Taj javni iskaz ljubavi mome je srcu neopisivo godio.
Zatim je stari lord Kingston, čuvar Kule, prešao zeleno dvorište i s Henrikom me otpratio u kraljičine odaje, uređene i obnovljene za ovu prigodu. Nisam mogla razabrati
ima li Kingston tako kiselo lice zbog bolova u sirotom, obogaljenom tijelu ili zbog dobro poznate ljubavi prema Katarini, ali kako bilo, morao je ispuniti neugodnu domaćinsku dužnost. No bio je ljubazan i ništa nije narušilo moje lagodno, trodnevno uzništvo iz kojeg ću izati preporođena kao kraljica.
Tvoja
Anne
30. svibnja 1533.
Dragi dnevniče,
je li to moguće? Usuđujem li se to napisati? Okrunjena sam za englesku kraljicu. Kraljica Anne. Anne, kraljica. Anne Regina.Te riječi postavljene jedna do druge djeluju skladno i lijepo. Srce mi sada mirno bije, ali tijekom višesatnih povorki i proslava u nekoliko sam se navrata pobojala da te mi se raspući od radosti i užasa koje sam osjećala u jednakoj mjeri.
U subotu ujutro proveli su me krcatim londonskim ulicama ukrašenima svakojakom svilom i baršunom, šarenim zastavicama koje su se vihorile na vjetru i vodoskocima vina. Plemenitaši su se naginjali kroz otvorene prozore, a pučani, pozornici,obrtnici i vijećnici okupili su se da vide blistavu povorku. Bilo je tu Francuza u plavom i žutom baršunu na sjajnim konjima, velikašica u grimiznim kočijama i grimiznim haljinama, engleski lord kancelar i londonski gradonačelnik u svečanim odorama. Ponosno im svima pokazujući nadut trbuh, kraljevski sam sjedila u opravi od mekog, bijelog sukna obrubljenog hermelinom na otvorenoj nosiljci pod nebnicom zlatnih zavjesa koju su nosila četiri viteza hodajući uza me. Na kraju povorke hodalo je trideset velikašica i kraljeva osobna straža.
Bio je to veličanstven prizor premda, iskrenosti radi, moram priznati da je malo okupljenih vikalo »Bože, čuvaj kraljicu« ili mi makar podiglo klobuke u pozdrav. Moja ih je luda podbadala dovikujući:
- Sigurno su vam glave krastave kad ih se bojite pokazati!
Na to se nekolicina pokorila. No ništa me od toga nije iznenadilo. Znala sam da me puk ne voli. Vjerojatno su dok sam im mahala pokušavali ugledati moj šesti prst ili izraslinu na vratu koju neki smatraju vještičjim znamenom.
Tek sam sutradan odvedena u Westminstersku opatiju na krunidbu. U tom svečanom trenutku pobjede, vojvotkinja od Norfolka pridržavala mi je povlaku, a vojvoda od Suffolka, koji je dao sve od sebe da ovaj dan nikada ne svane, nosio je preda mnom moju krunu do oltara gdje me čekao nadbiskup Cranmer.Ondje se spustih na koljena i legoh ničice na kamen da bih poslije ustala kako bi me pomazali. Henrik je, Bog ga blagoslovio, stajao sjedne strane u sjeni kako bih ga samo ja vidjela i odande me ohrabrujuće gledao. Čuh malo od Cranmerovih blagoslova na latinskom, drevnog krunidbenog obreda, ali osjetih slatku težinu krune svetog Eduarda na svojoj goloj glavi, hladno zlatno žezlo u desnici i topli vladarski bjelokosni štap u ljevici. Tako okrunjena, sama prijeđoh posljednjih nekoliko koraka do pozlaćenog, baršunastog prijestolja, pred kojim se okrenuh i sjedoh.
Prijeđoh pogledom po moru lica ljudi koji sada bijahu moji podanici i u tom me prvom trenutku kraljevanja ispuni strašna strepnja. Pokušah se nasmiješiti, ali osjetih da su mi crte lica krute i nepodatne kao da sam ledena skulptura, a žezlo i štap preteški, pa se pobojah da će mi skliznuti iz drhtavih ruku i uz zveket tresnuti na pod. Zatim mi se sva ona kisela lica stadoše smijati. »Anne, lažna kraljica, pučanka, bludnica koja nam svoje kopile želi nametnuti za kralja.« Ali onda - taj ću trenutak zauvijek pamtiti - osjetih kako mi se u utrobi miče blaženo djetešce kao da želi reći: »Majčice, ne boj je, jer ja sam s tobom.«
Taj znak iznutra, poput blještavog ljetnog sunca, zagrijalo me tako žarko da su mi se sledene crte lica otopile i razvukle u osmijeh. Znala sam da je taj osmijeh toliko blistav i pun ljubavi da je obasjao sumralnu Opatiju i mrzovoljna lica te prosjao kroz obojene prozore u London, objavljujući moje pravo da sjedim na ovome prijestolju.
Tvoja
Anne

7
U dvorcu je vladao takav muk da je Elizabeta, sklopivši dnevnik u krilu, čula kako joj krv bubnja u ušima. Na usnama mlade kraljice pojavi se slabašan osmijeh pri pomisli da je bila s majkom na njezinoj krunidbi. Štoviše, udarac njezine sićušne, nerođene nožice dao je Anne snage da pred svijetom preuzme kraljevsku ulogu. Da, odjednom shvati, njezina je majka bila uistinu hrabra. Nije uzmaknula. Od nje je Elizabeta naslijedila hrabrost, a ne od oca kako je oduvijek mislila. Od najranijeg djetinjstva Elizabetu su uvjeravali da joj je majka izdajnica i da su svi izdajnici kukavice. Bol koju joj je nanosila ta spoznaja i glas bludnice i preljubnice koji je pratio Anne, potresli su istančanu dušu toga djeteta i natjerali malu kraljevnu da posve prestane razmišljati o svojoj majci i izgovarati njezino ime. Ali Elizabeta je sada shvatila da je Anne učinila nešto divno. Nešto čudesno. Postigla je nemoguće. Šest godina odbijala je vatrene nasrtaje engleskoga kralja kako bi jednoga dana nosila krunu i svome djetetu osigurala zakonit položaj.
Elizabeta je sada već mjesecima čitala dnevnik u ukradenim trenutcima i njegove su je riječi i priča dirali, poučavali, katkad ljutili. U zadnjim je odlomcima bio opisan mukotrpan prijelaz njezine majke iz pučanke u kraljicu, obred koji je protekao više kao pogreb nego kao proslava, i mržnja u očima ljudi koji su joj sada postali podanici. Te su riječi vratile Elizabetu u mislima do njezine krunidbe.
Postati engleskom kraljicom, čak i kad si kraljeva kći, krvava je bitka. Kao djevojčica živjela je sjeni brata Eduarda, očitog nasljednika, bez ikoga da se zauzme za nju. Otac, premda drag, nije imao vremena za živahno, riđokoso dijete koje ga je bez sumnje neugodno podsjećalo na njegovu najstrastveniju, izgubljenu ljubav. Premda je Elizabeta djetinjstvo provela daleko od dvora -ocu daleko od očiju i daleko od srca - kad je Veliki Harry umro, osjećala se kao da je sunce zauvijek zašlo. Kratka i burna vladavina njezina brata i prijatelja Eduarda s častohlepnim ljudima koji su njime upravljali, sve je to prošlo u hipu, kao da nikada nije ni bilo.
A onda je slijedila Marija. Sljedeća u nizu za prijestolje, zgrabila je krunu kandžama gladnog jastreba. Njezino rano djetinjstvo, dok je još bila jedina Henrikova i Katarinina nasljednica, bilo je slatko i spokojno. Ali tada im je u živote ušla Anne Boleyn i sve zatrovala. Ledeni ples Marijine ogorčenosti i mržnje vrtio se oko Elizabetine majke i u manjoj mjeri oko njezine male polusestre.
Zapravo je Marija bila neobično suzdržana prema Elizabeti za svoje kratke vladavine. Kovale su se urote da se zemlja oslobodi katoličke kraljice i postavi na prijestolje omiljena kraljevna koja napadno sliči mladome Harryju, pa su Mariju svi savjetnici nukali da se jednom zauvijek otarasi »male bludnice«, protestantske krivovjerke koja bi joj mogla preoteti krunu.
Ustavši sa stolice, Elizabeta osjeti kako joj umor pritišće krhka ramena pod teškim ogrtačem od hermelina. Dahom ugasi redom sve svijeće i uđe u golemu postelju s nebnicom.Vruće opeke koje joj je Kat stavila pod plahte odavna su se ohladile pa se čvrsto sklupčala da se zagrije. No san joj je izmicao pred sjećanjima na mučan put do krunidbe, koja su joj prolazila pred očima poput snovite kazališne predstave u kojoj su ona i njezina obitelj glumci.
Godina u kojoj je Marija zatrudnjela sa svojim ljubljenim Filipom za Elizabetu je bila jedna od najgorih u životu. U iščekivanju rođenja zakonitoga prestolonasljednika, sve nade da će ona ikada postati kraljicom smrskale su se poput galebova tijela na stjenovitoj obali. Pozvana je iz dugog progonstva da skrbi za kraljicu tijekom njezina dugog mirovanja u Greenwichu.Znala je da će Mariji i njezinim savjetnicima njezina nazočnost pružiti nastrano zadovoljstvo. Likovat će gledajući kako Elizabetino pravo na prijestolje splašnjava iz dana u dan s nadimanjem kraljičina trbuha.
Pomislilo bi se da će blagoslovljeni dani plodnosti smekšati Marijinu okrutnost prema protestantskim krivovjercima, ali to nije bio slučaj. Kraljica je iz postelje, u krvoločnom mahnitanju, naredila da se spaljivanja pojačaju, kao da i posljednjeg nevjernika želi izbrisati s lica zemlje prije negoli donese svoje dijete na svijet.
Tijekom njezina prisilnog boravka ondje, Filip se počeo zanimati za svoju dvadesetjednogodišnju šurjakinju. Mnoge su sate proveli zajedno raspravljajući o mogućim Elizabetinim ženicima, koji bi svi odreda pridonijeli njegovoj već znatnoj moći u Europi i koje je Elizabeta sve redom umilno ali odlučno odbijala. Sjećala se kako joj je španjolski kralj bio naočit premda sumoran, nešto niži od nje i uvijek boležljiv, jer je patio od trajnih i bolnih želučanih tegoba. Očito mu se svidjela ta odrješita djevojka čija su umnost i učenost bili u naglašenoj suprotnosti sa strogom pobožnošću njegove starije žene. Elizabeta je slutila da je njegovo zanimanje za nju dijelom praktične naravi. Marija bi lako mogla umrijeti pri porođaju pa bi se, ako želi zadržati vlast u Engleskoj, morao oženiti supruginom sestrom. Ali prisjećajući se tih dana provedenih u čekanju da Marija rodi sina kojeg su babice obećavale, Elizabeta pomisli kako Filipovo zanimanje nije bilo samo iz koristoljublja. Bila je prilično sigurna da se zaljubio u nju i da bi mu bilo draže s njom dijeliti englesko prijestolje.
Ali Marijino se dijete nikada nije rodilo. Dugo iščekivani nadnevak došao je i prošao bez trudova. Marija je bijedno sjedila iz sata u sat među jastucima na podu, tužno i užasnuto gledajući kako joj se trbuh smanjuje i splašnjava. Razmjerno njegovu splašnjavanju, rasli su Elizabetina moć i značaj. Bilo je posve jasno da je Marija doživjela lažnu trudnoću i da je vremešna kraljica na koncu ipak neplodna. Postiđena neuspjehom, Marija je izašla iz odaje za rađanje i objavila dvoru da se seli u palaču u Oatlandsu. Elizabeta je bez okolišanja poslana natrag u progonstvo.
Jašući među pukom svaka na svom putu, Marija i Elizabeta otkrile su da je podanička odanost Mariji poljuljana. Nitko ispod tridesete godine više nije bio katolik, pa je kraljičino krvoločno postupanje prema krivovjercima razgnjevilo stanovništvo. Razočaranje lažnom trudnoćom bio je posljednji udarac koji je poput krvničke sjekire napokon presjekao Marijinu sponu sa srcima Engleza. Elizabeti je javljeno da je razmetljiva povorka prema Oatlandsu naišla na mnoga smrknuta lica i usiljene povike »Bože, čuvaj kraljicu!« Ali to što je puk obrubio izrovan put kojim se skromna Elizabetina povorka vraćala u Hatfield, zaprepastilo je kraljevnu pokazavši joj da je običan narod duboko voli,doživljavajući je kao utjelovljenje svog ljubljenog Henrika VIII i vjerujući da će im ona biti sljedeća kraljica.
Iduće godine Mariji je preostala samo smrt. Naposljetku je upravo ženskost stajala kraljicu života, jer su joj ženski organi istrunuli u utrobi. Sebični Filip tada je odigrao veliku ulogu sklonivši Mariju u njezinim posljednjim, mučnim danima da imenuje Elizabetu za svoju nasljednicu. Stoga je Elizabeta bila i više nego pripravna za kraljevanje kad su u Hatfield dojahali glasnici s dugo iščekivanom vijesti. Bila je pripravna i gorljiva.
Jadna moja majka, pomisli Elizabeta, ni živa duša nije skinula kapu u njezinu čast na proljetnoj krunidbu Kad je svanuo Elizabetin dan, usred zime, tisuće su klobuka strgnutih s glave letjele visoko u ledeno plavo nebo. Tog su je velebnoga dana ljudi obasuli ljubavlju. Prizor je nadmašio Elizabetine najluđe snove. Ulice su bile krcate slavljenicima. Tisuće konjanika u gordoj povorci, njezina nosiljka od zlata i brokata, ljubljeni Robin na bijelom konju iza nje, gromoglasno klicanje, blagoslovi i dobre želje, dobrohotne riječi koje su je zapljuskivale val za valom. Bili su to trenutci najčistije sreće.
- Neka Bog čuva Vaše Veličanstvo! - vikali su.
- I neka Bog čuva sve vas! - odvraćala je, a srce joj zamalo prepuklo od miline. Na svakom odmorištu duž puta održala bi se mala svečanost s pokojom recitacijom i pjesmom. Na svakoj postaji Elizabeta je pozorno slušala i pridruživala se slavljenicima tako da je prije nastavka puta ostavila svakom podaniku djelić srca. Obećanje koje je dala mnoštvu Londonaca što su gromko klicali u Cheapsideu, da će im biti dobra kako nijedna kraljica nije bila svome narodu, ushitilo je nju koliko i slušatelje, jer je Elizabeta jasno vidjela da svoj uspon na vladarsku stolicu duguje narodu i samo njemu. Bila je uvjerena da bi se Marija, da nije bilo njihove ljubavi, odvažila pogubiti je zbog krivovjerja. Da nije bilo njihove ljubavi, nikada ne bi oćutjela englesku krunu na glavi.
Elizabeta osjeti kako joj san napokon otežava i spušta kapke.
Ta je ljubav ono što je mojoj majci manjkalo, pomisli Elizabeta prije negoli utone u san. Anne je jednostavno bila neshvaćena. I to ju je stajalo glave.
4. srpnja 1533.
Dragi dnevniče,
ovo je ljeto najslađe u mojem životu. Dugi dani u Windsoru topli su, a zrak ispunjen mirisom pokošene trave i ruža. Henrik je ove godine odustao od ljetnog lova kako bi bio uza me, premda svaki dan odlazi pucati ili sokolariti, no uvijek se u sumrak vraća noseći mi znakove ljubavi , stručke mojih omiljenih ljubica, košare sočnih kupina, sovino pero, ljubavni koloplet od ispletene trave, vrbe ive i uvenulih ljiljana. Kralj je najponosniji na moj zdrav trbuh i usuđujem se reći da nema te žene koja bi mogla biti cjenjenija od mene.
Iz Katarininih ormara doneseno mi je mnoštvo nakita, srebrnih pehara s poklopcima, vrćeva, kreveta i stolica. Preko članova vlastitog Krunskog vijeća sada mogu ubirati prihod svojih bogatih posjeda. A Henrik mi je k tome dodijelio položaj femme sole, tako da mogu samostalno djelovati bez njegova upletanja.
Na svu sreću, nismo čuli prigovore ni Rima, ni cara Karla. Očito su shvatili da je opasno upletati se u Henrikova posla. Franjo nam je ostao prijatelj i poslao nam divan svadbeni dar- četiri mule i sjajnu nosiljku u talijanskom stilu, raskošno izrezbarenu i pozlaćenu, prekrivenu antiknim tapiserijama i obloženu jastucima od kraljevski grimiznog baršuna punjenima paperjem. U popratnom pismu izrazio je nadu da je njegov dar dostojan ovako ljupke kraljice.
U mojim se odajama danonoćno svetkuje. Ima glazbe, plesa, igre i predstave. Imam novu ludu - ženu, zamisli! Nasmijava nas šalama i pronicavim primjedbama. Među mojim dvorskim damama i njihovom gospodom buja mnogo romanci koje prate sitne spletke i hihotavi naumi. Sve u svemu, vodim čedno i mirno kućanstvo. Sve su svađe zabranjene, moji sluge ne smiju posjećivati zloglasne ustanove niti se družiti s razvratnicama. Moje dame, koje nikada ne tetošim niti im dopuštam razuzdanu slobodu, čuvam od besposlice tražeći da šiju za siromahe i svakodnevno pohode službu Božju. Možda sam postala preozbiljna, ali sad kad je Henrik poglavar engleske crkve i države, njegova kraljica mora biti uzorna kršćanka. Uz to, Bog iskrene vjernike blagoslivlja muškom djecom, pa se kanim ponašati ćudoredno i poštovati Njegove zakone.
Jedan mladi dvoranin dira me u srce. Ime mu je Mark Smeaton, vrstan je glazbenik i pjevač. Naočit je, a iskrenošću i uglađenošću podsjeća me na mladog Percyja kakav je bio kad sam se u njega zaljubila. Mark mi iskazuje veće počasti negoli je dužan vladarki, pa mi se katkad čini da je to oblik udvorne ljubavi. Sjedi mi do koljena, prebire po lutnji i pjeva romantične balade, umilno poput anđela Božjeg. Ne bih ga trebala ohrabrivati, ali njegova me predanost toliko dira da ga često pozivam i na najuža okupljanja. Čak je i Henriku mio meštar Smeaton, pa mu pokazuje očinsku naklonost.
Dobrog sam zdravlja i rumenilo mi krasi inače boležljive obraze. Dječak se srčano okrete i rita, i nitko se ne usuđuje ni spomenuti pobačaje i mrtvorođenčad. Moram priznati da sam u strahu od vlastite smrti pri porođaju poslala poruku kentskoj redovnici da je ponovo pitam za budućnost. Proričuti mi tudorskoga sina i njegovu dugu, uspješnu vladavinu, nije ni riječju spomenula mene i moj život. Stoga joj se ponovo obratih da se onim strašnim očima zagleda i u moju sudbinu. Jer ako me čeka smrt, moram napraviti planove i napisati neka pisma. No ta dobra redovnica, doznajem iz pisma predstojnice njezina samostana, boravi u najstrožoj osami i ne vida nikoga, odričuti se svega svjetovnoga za volju duhovnosti. To znači da cu svoju sudbinu otkriti polako i pravovremeno, a dotle moram živjeti s nestrpljenjem.
Tvoja
Anne
12. srpnja 1533.
Dragi dnevniče,
napokon glasi iz Rima, i to jako loši. Protekla dva dana ispunjao me nemir kad god bi Henrik izjahao u lov. Kad bi me napustio, strepjela sam da mu prijeti pogibelj i moje su se zebnje pokazale proročanskima. Prisežem da otkako sam trudna, imam novi osjet, mimo vida i sluha, neku vrstu spoznaje neovisne o razumu. Dok su me polijegali u krevet, stigao je grof od Shrewsburyja da mi kaže kako će Njegovo Veličanstvo, odjahavši dalje nego što je kanilo, prenoćiti u lovačkoj kući Buckdonu, nastaviti lov sutradan i zatim se vratiti kući. Prođoše me ledeni trnci i upitah čovjeka je li kralj dobro i je li lov bio uspješan. Shrewsbury odgovori da je kralj posve dobro, ali da su jeleni bili lukavi pa ništa nije ulovio. Spavala sam, premda ne mirno, i sutrašnji dan provela u čudnom stanju.
Te se večeri kralj vratio s nekolicinom ljudi u bučnom i razdraganom raspoloženju. Ali kad me došavši u moje odaje sa smiješkom uz čvrst zagrljaj upita za me i našega sina, osjetih u njemu prešućenu bol i nemir. Upitah ga o tome, ali on odgovori da je samo umoran od duga jahanja. Zamolih ga da sjedne i položih mu dlanove na sljepoočnice da mu pogladim čelo, i oprezno ponovih pitanje. Na to ispusti duh izdah od kojeg krupno tijelo kao da mu se ispuhalo. Pokuša govoriti, ali ne pronađe riječi. Krupnom, prstenovanom šakom prekrije oči i muklim glasom izgovori moje ime:
- Anne... nisam bio u lovu.
- Gdje si bio?
- U Guilfordu sa svojim kraljevskim vijećem. Nisam te želio zabrinuti, mila, ali istina je da sam primio od Klementa glase o svojem razvodu.
- Odbija ga odobriti?
—Još gore. Poništio je naš brak i objavio da je svaki porod tvojeg tijela nezakonit. Ne rastanem li se odmah od tebe i vratim Katarinu na položaj do rujna... bit ću izopćen. Nadbiskup Cranmer također.
Otme mu se još jedan izdah i odjednom se pričini sitnim.
Znajući da moram postati još sitnija, spustih se na koljena do Henrikovih nogu. Kad progovorih, riječi mi odzvanjahu u glavi kao da je prazna ljuštura.
- Zar to nije očekivano, Henriče?
—Jest, naravno da jest. Ali spoznaja da se bliži velika oluja ne ublažava štetu kad napokon dođe. Polja i usjevi svejedno su poplavljeni, stabla iščupana iz korijenja, žalovi sprani, ljudi mrtvi. - Smeteno odmahne glavom. - Nisam očekivao da ću se oćutjeti tako... prazno. Katolička crkva bila mi je majka cijeloga života. Bio sam joj odan sin, a ona meni velika pomoćnica.
To ne mogoh opovrgnuti i znah da nije mudro govoriti muškarcu loše o njegovoj majci, čak i ako je on prvi izrekao grube riječi, pa stoga ostadoh nijema.
- A sada nezahvalni sin odsijeca majci glavu i zamjenjuje je svojom. - Očajno me pogleda. - Ali ne ostavlja mi izbora, Anne, ne ostavlja mi izbora!
Nježno mu uzeh ruke.
- Poslušaj me. Mnoge majke odbijaju dopustiti sinovima da stasaju u muškarce i ostvare svoja bogomdana prava. A ti, Henriče, kao engleski kralj, imaš drevna i suverena prava. Ako ti ona svojevoljno ne dopusti da ih ostvariš, moraš ih uzeti silom. Za dobro Engleske!
Šutke je kimao, nelagodno se slažući.
- Zar se ama baš ništa ne može učiniti?
- Moji stručnjaci za crkveno pravo predlažu da se obratim višoj vlasti od Klementa, a to je opći sabor. No to bi samo odgodilo presudu.
- Zar ti Franjo ne može pomoći? Tvrdi da ga papa sluša. A što kaže tajnik Cromwell?
Henrik se hladno nasmija.
- Govori mi isto što i ti o mojim kraljevskim pravima koja imaju prednost pred voljom Crkve. Ali katkad mu se čudim. Čini mi se da u njemu nema straha Božjega.
- Mislim da se gospar Cromwell boji Boga koliko i mi ostali, Henriče. On se samo ne boji Crkve. I vjerujem da mudro čini.
Henrik se neobično nasmiješi i nježno mi dodirne obraz.
- Moja žena luteranka. Ugrabila me majci i odmamila me obećanjima kakvih ni u raju nema.
Tijelo mi zadrhta od njegovih riječi, jer oduvijek smatrah da sam ja ta koja bijaše ugrabljena. Ali zadržah to za se i ne proturječih mu znajući da mu dadoh obećanje čije će ispunjenje nadoknaditi gubitak Majke Crkve. Našeg sina. Našeg malog kraljevića. Neprekinutu lozu velikih tudorskih kraljeva.
Tvoja
Anne

5. kolovoza 1533.
Dragi dnevniče,
podmuklo sam izdana, a moj izdajica je Henrik. Njegov potez toliko je neočekivan i gnusan, jer moj je muž u zadnje vrijeme posebno mio i nedavno čak u odaje u kojima ću čekati porođaj posla veličanstven državnički krevet, izabran iz njegove osobne riznice, sa zavjesama od crvenog satena zlatnoga obruba. Mene radi, razgnjevio je Katarinu tražeći da mi preda nešto sukna, jedan raskošni, svečani pokrivač iz Španjolske u koji su sva kraljevska čeda umatana pri krštenju.
No prošle srijede do mojih ušiju dopre šaptom širena glasina o Henrikovim ludorijama s Elizabeth Carew, mojom dvorskom damom, djevojkom velike ljepote ali male pameti. Pomislih da su to zlonamjerne laži, mudro mi podvaljene u doba kad sam nabrekla i jadna, a moj inače britki jezik smekšan sve bližim majčinstvom. Čini mi se da to nije moguće, jer me Henrik dobio dušom i tijelom prije nepune godine, jedne kratke godine nakon tolikih koje smo proveli boreći se bok uz bok poput ratnika u velikom bojnom pohodu.
Ali kad na nedjeljnoj misi kroz prigušenu zvonjavu i šuštanje tafta slučajno načuh koliko plemića , svih redom mojih neprijatelja, pomaže toj ljubavnoj vezi, odjednom prihvatih istinu. Znah da to ne ugrožava moj visok položaj, jer njega osigurah i kruna mi čvrsto počiva na glavi. Prema kraljevskim mjerilima njegovo ponašanje nije ni pogrešno ni iznimno. Ali svejedno je pomisao na to da Henrik sada svoju strast rasipa na drugu, usahla moju novu i krhku ljubav prema njemu. Silne godine boli i borbe potraćene u naručju neke glupače.
Odlučnim korakom uđoh u Henrikove odaje, barem onoliko odlučno koliko mi dopuštahu groteskno naduti lice i trbuh, će ga napadoh u bespomoćnom bijesu.
- Ti bludna svinjo! - povikah i pljusnuh ga u obraz koji se zažari i zacrveni od bijesa. - Moj nevjerni ljubavnik, muž, kralj, ostade zatečen. Pogleda me posve hladnokrvno, ali mu u očima vidjeh da su ružne glasine istinite, pa me zapekoše kisele suze u mojima. - Gdje je onaj mio, nježan muškarac koji mi obeća vječno obožavanje, koji pisma potpisivaše s »onaj koji ne traži druge«? - Teatralno se osvrtah amo-tamo kao da ga tražim. - Gdje je,reci, jer ja ovdje vidim samo gadnog, dvoličnog izdajnika!
Henrik me zaprepasti prezimim pogledom, jer očekivah barem malo grizodušja i žaljenja. No on u me mirno upre oči i uputi mi leden odgovor:
- Zatvorit ćeš oči, mila, i trpjeti kao mnoge bolje od tebe. Trebala bi znati da te u svakom trenutku mogu uniziti koliko sam te uzvisio. - Dodirne si crveni obraz, pa mi položi divovski dlan na grkljan. Obujmi ga nježno, prijeteći. Gotovo prestadoh disati. - Kraljice Anne - šapne, meni se učini prezirno, a potom spusti ruku. - Idi.
Tvrdoglavo ostadoh na mjestu i pogledah ga u oči.
- Idem, Henriče, ali znaj da si ružno uvrijedio svoju odanu suprugu, majku svoga sina.
Okrenuh se i ponosno izađoh iz njegove odaje i otidoh u svoje gdje u samoći vidah rane. Nitko osim tebe, dnevniče, ne poznaje pravu dubinu ove izdaje. Posve sam sama.
Nekoliko dana ne uputih Henriku ni riječi, kao ni on meni. Dijete mi se silovito rita u trbuhu i ta me bol tješi, jer otkako kraljeve ljubavi nestade, ovo djetešce pod srcem ostaje zlatna spona između Njegova Veličanstva i mene -sjajna, neraskidiva, vječna.
Tvoja
Anne
20. kolovoza 1533.
Dragi dnevniče,
veličanstven dan! Posvuda bubnjevi i fanfare, zastavice koje vijore na blagom kolovoskom povjetarcu dok se ukrcavam na kraljevsku teglenicu. Henrik me dobro raspoložen došao ispratiti s poljupcima (svi prijepori zaboravljeni). Njegov je zagrljaj bio topao i čvrst. Šapnuo mi je u uho:
- Ljubim te, Nan. Mi smo u tom dječaku sjedinjeni.
Položi mi ruku na trbuh da ga blagoslovi. Nakon još nekoliko povika »hura«, nestane.
Taj trenutak bje samo moj, nekako ljepši od krunidbe. Stabla se ljuljahu na obalama zelene Temze, namreškane zlatnim valićima. Nadolazeća plima podigne nas i ponese vijugavim putem prema Greenwichu, a puk stajaše okupljen na objema obalama. Mahali su, ali se nisu smiješili. Voljela bih da su smogli volje nasmiješiti se meni, svojoj kraljici, koja u nabreklom trbuhu nosi njihova tudorskoga prestolonasljednika. No većina ih je još odana Katarini i njezinoj djevojčici. To će se sve promijeniti kada se on rodi, u to, sam sigurna, pa te me svi ljubiti i glasnim povicima željeti kraljici Anne dug život i dobro zdravlje. Kad smo stigli, zidani dvorac Greenwich i njegove utvrde žarili su se crveno na zalazećem suncu. Mnoga su gospoda i dame čekali na obali u najboljem ruhu da mi pomognu do mojih odaja. Taj je obred propisan prije mnogo godina, za vladavine Henrikova oca, prvog tudorskog kralja. Možda je želio obredom popratiti dolazak svoje djece na svijet jer je prijestolje osvojio silom, a ne nasljednim pravom.
Tada pomislih kako velika rijeka Povijesti teče pod kraljevskom teglenicom, a Henrik, ja i naše dijete ulismo se u nju poput malih pritoka postavši zauvijek njezinim dijelom.
Uz prigušen sjaj i suzdržano slavlje, odvedoše me u kapelicu gdje me dočeka moj dobri prijatelj Cranmer. Pričestih se, a velikaši mu se pridružiše u naglas izrečenoj molitvi da mi Bog pošalje moj veliki trenutak. Na izlasku ugledah kraljevnu Mariju, mršavu i ukočenu, kako tamnim očima prati moju povorku.
U prolazu joj se ljubazno nasmiješih, jer imah u sebi dovoljno ljubavi da i njoj pružim malo, ali vidjeh da je moju gestu shvatila kao izazov. »Nije važno«, pomislih, »očito i meni i djetetu priželjkuje smrt.«
Okupljena gospoda i dame otpratiše me u dvoranu za audijencije, posluže me slasticama i vinima te mi srdačno nazdraviše.
Moj brat George stajaše među muškarcima, sav pršteći od ponosa i sreće zbog mene. Uhvatih ga za ruku i šapnuh:
- Odani brate, misliš li da će ovo promijeniti njihov odnos prema meni?
- Mislim da hoće - odvrati. - Čim postaneš majkom budućega kralja, bit ce kao da im je mrena pala s očiju pa će napokon vidjeti milu ženu, moju sestru.
Gotovo zaplakah od zahvalne ljubavi prema Georgeu. Ali prije nego što mi suze stigoše poteći, on i moj ujak vojvoda od Norfolka uzeše me za ruke i povedoše na vrata moje odaje za rađanje, zaželješe mi sreću i ostaviše me ondje. Sva se gospoda povukoše, a dame uđoše za mnom i zatvoriše za sobom vrata. Zakon propisuje da od sada do porođaja ne smijem napustiti ta, četiri zida i smijem vidjeti samo žene zatvorene sa mnom.
To samotno mjesto mračno je i zagušljivo, a teške zavjese zakrivaju sve zidove, svodove i prozore, osim jednoga. Opazih uzak ležaj za rađanje, dodatne žeravnike za grijanje, bočice miomirisa za prekrivanje ljepljiva mirisa krvi te zadrhtah ugledavši vrčeve i lavore, hrpe razderanih plahta i velik broj različitih noževa i drugih opasnih alatki kojima se služe primalje.
Druga odaja bje vedrija. Moja kraljevska postelja bijaše bogato izrezbarena i zastrta raskošnim zavjesama. Poletjeh u budućnost i vidjeh se kako primam ugledne posjetitelje kao ponosna majka, sjedeći među plahtama od batista u ogrtaču od tamnocrvenog baršuna obrubljenog hermelinom. A kad mi se poklone, smjet će vidjeti malog kraljevića usnulog u raskošnoj kraljevskoj kolijevci, s četirima pozlaćenim i posrebrenim kuglama na šipkama i pokrivačem od zlatnog sukna obrubljenog hermelinom.
Kažu da će mi trudovi ubrzo započeti. Svim srcem molim za hrabrost, da ne vičem, da odvažno podnesem bol. Jer pred mojom odajom stoje mnogi koji me toliko mrze da žude čuti kako vrištim od bola. Molim te, Bože, daj mi snage u mom velikom trenutku
i daj da rodim lijepog i zdravog sina.
Tvoja
Anne
8. rujna 1533.
Dragi dnevniče,
imam kćer i ime joj je Elizabeta. Njezino strašno i krvavo rođenje za mene je bio ružan san u kojem su babice poput vještica mumljale nerazumljive čarolije pred mojim raširenim bedrima. Moje molitve za sina, koje opetovano u sebi pjevah poput mise, izgubiše se sred mojih krikova i kletvi. Crvene zavjese moje velebne postelje objesiše se od vlage, a ni lahor ne pokrene smrdljiv i vlažan zrak kad u prostoriju bane Henrik, sav nasmiješen, s mirisom slavljeničkog piva u dahu, da vidi svog malog kraljevića. Nije primijetio kako su se dvorjanke uplašeno zgurile, plašljivo šapćući i skrivajući lica, da ih ne vidi i ne zapamti kao sudionice u večerašnjem zločinu. Čuo je samo srčane krike svojeg dugo željenog nasljednika.
- Gdje je, Anne? Gdje je moj sin? - Mjeseci, ne, godine napora nestale su mu s podbuhlog lica. Izgledao je mlado i kraljevski kao prije sedam godina kada mi je prvi put pristupio. - Pokaži mi mojeg sina.
Tada se ogleda po prostoriji prelazeći pogledom s dvoranke na dvoranku, zagleda se u pozlaćenu kolijevku i osjeti strašan, leden zapuh u srcu.
- Dobio si prelijepu kćer - rekoh posljednjom zericom hrabrosti koja mi preosta.
- Kćer - šapne. - Kćer?
Oči mu ubojito sijevnu kao da će zgromiti i mene i dijete. Pobojah se da će zgrabiti naborano djetešce i smrskati mu glavu kao da je zrela dinja, udarati njezinim tijelom o stup kreveta dok ne bude nepomično i mlitavo. Njegov neizreciv gnjev bio je poput užasnog, nijemog vala koji se uzdiže da bi se sručio na moje iscrpljene obale.
- Ti - vrisne - ti si lažljivica, lažljivica! Obećala si mi sina. Radi ove plačljive kuje odbacio sam svoju pobožnu kraljicu, i ljubav svojih podanika i Rima! Gospo, platit ćeš za ovu kćer!
Zatim izjuri iz moje odaje, grimizan i okupan znojem.
Sin. To jednostavno obećanje Henriku održavalo je na životu naš san, našu ljubav, a sada će me strmoglaviti u propast. Jao, kako li je neka obećanja teško ispuniti - neka nikada ne bi smjela biti dana. Neka obećanja su laži kakve nikada ne bi smjele biti izgovorene.
Um mi se vrti poput zvrka. A što s kentskom redovnicom i »tudorskim sinom« za kojeg je jasno prorekla da će izaći iz mojega trbuha? Sin, rekla je, koji će vladati Engleskom. Zar sam je pogrešno čula? Je li rekla »san«? Zar su me moji snovi toliko zaslijepili da nisam pravo razumjela što govori? Dok sam kad obično mršavo djevojče stajala u onoj ogoljenoj redovničkoj ćeliji, dok su mahnite oči proročice šibale amo-tamo a proročanstvo joj kuljalo na izgrižene usne, je li me vlastita žudnja toliko zaglušila da sam čula što sam željela? Mora da je tako, jer proročica nikada ne griješi. Kakva li sam samo budala!
Kad su okupali i previli novorođenče, tako ga čvrsto umotavši da mu je samo lišce bilo vidljivo u metrima sukna, položiše mi ga na ruke.Spustih pogled na to blijedoružičasto stvorenje koje mi donosi propast. Krezubo je plakalo, pokušavajući se osloboditi spona muslina. Uto joj se oči naglo otvore, a ja ostadoh bez daha ugledavši... Henrikove oči! Henrikove gnjevne oči.
Elizabeto, o Bože, pa ti si pravo dijete svojega oca. Moja utroba, moja krv, moje molitve, ali očev gnjev. Hoće li ti dopustiti da živiš? Hoće li dopustiti meni da živim? Nedužno moje dijete, kćeri moja, u kako li sam te to strašan donijela svijet? Moje grudi vape za tobom i u ovom smućenom, toplom trenutku ne žudim ni za čim više nego da te položim na srce i nahranim te majčinskom ljubavi. Ali evo, dolazi tvoja dojilja, krupna, meka, utješna, i otima mi te iz bolnih ruku. Odnosi te s poniznim osmijehom, ali s oholom uvjerenošću da će ona ćutjeti sisanje tvojih usta, ona ti brojiti prstiće na rukama i nogama, češljati ti plavu svilu na glavici i brisati suze koje ja nikada neću vidjeti. Ne, neće me pustiti ni blizu tebi, dijete moje, jer će te podizati kao kraljevnu. Klanjat će ti se, ali te neće ljubiti. Grlit će te kroz metre i metre krutog satena. Udvorne besjede, ali malo nježnih riječi ljubavi.
O, Elizabeta, tako si malena i glasna da te čujem u susjednoj odaji. Čujem te, ćutim, pamtim u svom trbuhu. Večeras ću tražiti da te vidim i donijet će mi te, ali sutra ćeš biti daleko, osamljena u kraljevskoj odaji za djecu, udaljena od mene dugim, mračnim hodnicima punim propuha. Nikakvo drečavo dijete ne smije pokvariti Henrikovo svetkovanje, Henrikova vijećanja, Henrikovo vođenje ljubavi. Viđat ću te sve manje i manje. Grudi će mi presahnuti i prestati žudjeti za tobom. Natjerat će me da pjevam i plešem, površno čavrljam sa svojim dvorankama, igram karte. Biti kraljica i nikad te ne držati u naručju.
Jednom sam čitala o bezimenoj ali zapamćenoj rimskoj plemenitašici, zatočenoj u nekoj crnoj tamnici. Njezini su je uzničari izgladnjivali kaneći je tako ubiti, ali ju je na životu održala kći koja ju je svakodnevno posjećivala i krišom hranila. To dobro dijete, koje je i samo netom postalo majkom, svaki dan je, pod zaklonom svojih skuta, hineći zagrljaj, pojila vlastitu majku grudima otežanima od mlijeka. Starica nije slabjela ni umirala, a kad su stražari otkrili prijevaru, bili su tako dirnuti, možda uspomenama na vlastite majke, da su je pustili na slobodu. Majka i kći, kći i majka. Ljubljena jedna, ljubljena druga. O, Elizabeta…
Henrik me sada mrzi, kaže da sam ga nasamarila i izvrgnuta ruglu. Svi razuzdani i velebni turniri i gozbe u čast rođenja njegova kraljevića sada su propali i pretvoreni u suzdržane zdravice za kraljevnu i molitve da mi u utrobi ubrzo proklija željeni sin. Mi, tvoj otac Henrik i tvoja majka Annea, doista ćemo ubrzo pokušati napraviti sina. Gnjevno udaramo tijelom o tijelo i sa svakim zamahom nadamo se da ću kad idući put legnem u rodiljnu postelju iznjedriti obećanog sina.
Ali nećemo uspjeti. To znam s groznom sigurnošću. Luda redovnica prorekla mi je tudorski san, a kad pogledam u tvoje oči, oči tvojega oca, znam da si taj san ti, Elizabeta. Obasjat ćeš cijeli svijet svojim svjetlom i slavom, usprkos očevu gnjevu. U to sam uvjerena.
Vlastita mi budućnost šiba lice poput nekog zlokobnog vjetra što zavija. Izgubljena sam, dijete moje, ali ti si pronađena. I bit ćeš kraljica.
Tvoja
Anne

12. listopada 1533.
Dragi dnevniče,
nedavno naučih gorke lekcije. Trudnoj kraljici laže se radi njezina zdravlja, ne, radi zdravlja njezina djeteta. Skrivaše od mene veliku sablazan , kojoj je u središtu časna kentska redovnica.
Rogoborila je protiv kralja i mene tvrdeći da ćemo loše završiti, proklinjući nas i naše obitelji, tvrdeći da je Henrikov brak s Katarinom valjan. Njegovo je Veličanstvo izvan sebe od gnjeva, a Cromwell je dao redovnicu uhititi zbog veleizdaje. Tajnik je sastavio popis njezinih pristaša i svi drhte od straha da im se ime ne nađe na njemu. Govorka se da će priznati kako je u bila u zabludi i da su je na pogrešan put naveli neki dvorani, među njima Thomas More.
Batrgam se poput ribe na pijesku. Što da mislim o njoj? Laže li ili to priznaje samo da izbjegne smrt koja čeka izdajnike? Zar nikada nije imala pravu moć proricanja, jesu ili riječi koje mi je onomad davno uputila bile tek trabunjanje mahnite seljanke koju su proročkom proglasili biskupi gladni čuda?
Tada sam joj vjerovala, ali sam njezine riječi shvatila kako sam željela. Ali Elizabeta će ipak vlaadti, to znam u srcu, premda će za ispunjenje tog obećanja biti potrebna moja čvrsta ruka. Svojem mužu kralju očito sam dojadila i nemam snage ponovo raspaljivati njegovu ljubav. Čini se da je zadovoljan svojom kćerkicom i obećava mi Zakon o nasljeđivanju prema kojem bi imala prvenstvo pred Marijom, ali tek nakon sinova koje vjeruje da ću mu podariti. Stoga sam ovih dana mila i draga prema Henriku i snažno ga potičem na donošenje tog zakona. Oni koji me mrze, podsmjehuju se više nego ikad i šapću da se vučem Henriku za petama poput psa. Ta spoznaja izjeda me iznutra, ali moram puzati, jer u srcu osjećam da s Henrikom neću imati sinova pa moram Elizabeti osigurati krunu.
Neobično mi je zamišljati dan Elizabetine krunidbe, jer je još tako malena i meka. Ružičasta je i zlatna, ima slatke oči kojima me prepoznaje kao majku, prepoznaje moje tijelo kao dom, premda su rijetki trenutci kad je smijem priviti uza se, a nikada mi nije dopušteno dati joj dojku. Ali poznaje me, udobno se privija uza me, smiješi mi se. Ljubim to dijete srcem koje nije potrebno nukati, kao što sam ljubila mladog Percyja, samo mnogo više. Kad god počinem, tražim da mi je donesu na baršunastom jastučiću koji mi polažu pod noge. Sve moje dame misle da je lijepa, jer ima plave uvojke i toplu, satensku kožu koja miriše novo, neobično, drukčije.
Preklinjah Henrika da odbacimo uvriježene običaje i dopustimo Elizabeti da boravi s nama umjesto da je šalju daleko s dvora. On mi se naruga.
- Draga je meni moja kći, ali ipak je kći, Anne. Ne misliš li da bi trebala više truda uložiti u rađanje mojih sinova umjesto da dangubiš nad tom djevojčicom?
Bio je tako hladan kad je to rekao, i prazan... kao labirint od živice zimi. Znah da bih zaludu ponavljala molbu, ali se nadah da će se njegov nestalan um predomisliti pa da će popustiti, dopustiti mi da tješim svoje djetešce.
- Kraljevsku djecu šalju od kuće kad su im tek tri mjeseca - rekoh. - Ta pravila skrojili su muškarci koji ne znaju ništa o majčinoj potrebi da drži svoje dijete u naručju, Henriče.
Tada se okomi na mene, ričući poput razjarena medvjeda.
- To su obredi kraljeva. Kraljeva! Neću trpjeti da se o njih ogrješuješ, gospo!
Padoh na koljena i poljubih mu ruku da ga smirim, mrmljajući isprike. Stidim se što padoh tako nisko, ali ne mogah ugroziti Elizabetu svojom uznositosti.
Tvoja
Anne

8
Elizabeta je ošamućeno sjedila slijepo zureći u svetokruge oko titravih voštanica dok su joj suze tekle niz hladne obraze.
- Majko - šapne. Jednim izdanom izbaci sav zrak iz tijela, imajući osjećaj da nikada neće smoći snage za novi udah. To joj je otkriće potreslo dušu. Majka ju je ljubila.
Obožavala ju je.Borila se da je zadrži uza se. Ali Elizabeti se istodobno činilo, čitajući između redaka, da je ta ljubav onomad iznenadila Anne koliko i Elizabetu sada. Anne se toliko dugo borila za krunu, hrvala se za Henrikovu ljubav i branila od neprijatelja da je dijete koje je čekala u njezinu umu postalo željeni kraljević.
Kakva li je to ljubav morala biti, pomisli Elizabeta, kad je majka uspjela nadići moju poraznu ženskost. Ili to možda jednostavno jest bit majčinstva? pitala se. Iznjedriš dijete iz vlastita tijela i ne možeš ga ne voljeti, bilo muško ili žensko, krotko ili drečavo čudovište, prelijepo ili nakazno. Ali Elizabeti se činilo da je Anne osjećala dublje, borila se smjelije, puzala bjednije i vjerovala u Elizabetinu sudbinu predanije nego što bi ijedna majka trebala vjerovati u svoju kćer.
Ljubila ju je.
A što s Henrikom, njezinim nevjernim ocem? Što da o njemu misli? Znala je da ga ne bi smjela prekomjerno ocrnjivati. Bio je kralj i prema nepisanom ali prastarom engleskom zakonu imao je pravo na ljubavnice, što god ćutio prema svojoj kraljici.
Umro je kad je Elizabeti bilo četrnaest, ali do tada već iz velebno lijepog, krepkog i vedrog kralja, čije lice krasi portrete,tapiserije, nakit, pokućstvo i novčiće, pretvorio u nakaznu hrpu sala s očima koje su bile tek prorezi na podbuhlom, pohotnom licu. I koju su uz to zbog težine i bolesne noge šestorica muškaraca morala na nosiljci tegliti iz sobe u sobu. Vidjela je u što se pretvorio i znala da je malo hajao za nju. Elizabeta je za Henrika bila tek vrijedna kraljevska pokretna imovina, kraljevna koju će udati za tuđinskog kraljevića, pa je se tijekom godina rijetko trudio vidjeti.
Kad god bi bila pozvana na audijenciju, djetinje bi joj srce drhtalo od straha kakav ljudi inače čuvaju za Sudnji dan kad budu stupili pred Stvoritelja. Nije ga se usuđivala pogledati u oči znajući da zahtijeva potpunu pokornost i podložnost. To je bila djetetova bezuvjetna dužnost prema roditelju. Henrik je, dakako, uz to bio i kralj, naviknut na bezumnu poslušnost svakog podanika, koliko god moćan ili plemenit bio. Za takvih audijencija više bi puta pala na koljena i ostala mu posve nijema pod nogama, udišući smrad trulog mesa i gnojnih povoja na njegovoj bolesnoj nozi. Katkad bi zaboravio da mu je kći tu, pa bi prešao na druge poslove ili joj dopustio da ustane tek kad bi joj koljena bila nagnječena i kad bi joj se počelo vrtjeti u glavi od smradnih isparavanja.
Pa ipak, pomisli Elizabeta, svog je oca na neki način uvijek voljela, divila se njegovoj moći i odanosti koju je pobuđivao u podanicima. I godilo bi joj kad bi je dvorani uspoređivali s njegovom mladenačkom osobnošću i izgledom. Uvijek bi pronašla načina da mu oprosti uvrede, nesvjesnost da postoji, mračne i zlobne ispade bijesa. Majčino ubojstvo.
Prestani, šutke se prekori Elizabeta vraćajući dnevnik u zaključanu škrinju. Nije više mogla razmišljati o tome. Za jednu večer dovoljno je što je saznala da ju je majka ljubila.
Mlada kraljica oćuti kako se nešto u njoj širi, raste poput klice što se probija kroz rahlo tlo, rastvarajući svoje najnježnije dijelove i sežući prema suncu u visini. Dok je jutarnje svjetlo prodiralo kroz lučne prozore, Elizabeta Tudor, kći Anne Boleyn, primijeti da se smiješi.
- Vaše Veličanstvo!
Okrenuvši se, Elizabeta ugleda svog tajnika Williama Cecila koji je trčao za njom dok je šetala Richmondovom dugom galerijom, jer je to bila jedina raspoloživa tjelovježba tog hladnog i kišnog poslijepodneva. Cecil se bezobzirno probije kroz gužvu dvorskih dama koje su se natiskale oko nje poput jata razmetljivih ptica, pa uhvati korak s njom.
- Dobar vam dan, gosparu. Nadam se da ste dobro. Propustila sam jutrošnje vijećanje.
- Rasprava u Krunskom vijeću bila je gorljiva i upravo je završila,Vaše Veličanstvo.
Prstom mu dade znak da započne izvještaj, ali se on ustručavao pogledavajući cvrkutave dame.
- Imate moju punu pozornost - reče Elizabeta.
No Cecil je bio tvrdoglav i odbijao progovoriti pred tako luckastim slušateljstvom.
- Kako želite.
Okrene se prema svojim dama i naloži im da odu jedva primjetnim pomakom brade. Raspršile su se i nestale, gotovo kao čarolijom. Ona i Cecil napokon su ostali sami u dugom hodniku kojim je odjekivalo rominjanje kiše na prozorima.
- Da pogodim - reče Elizabeta. - Škotska. Želite da dobacim još novca svojim protestantskim pobunjenicima.
- To je prijeko potrebno - preklinjao je Cecil.
- Već sam im previše poslala. Jako sam siromašna, Cecile. I sumnjam da će Francuzima biti drago uđem li u otvoren sukob s njihovim saveznicima.
- Zar želite da katolici zavladaju zemljom?
Elizabeta izmučeno uzdahne.
- Onda pošaljite vojsku i oduprite im se.
- Ne, neću.
- Griješite, gospo, u ovom ste pogledu posve u krivu!
Elizabeta stane i naglo se okrene prema svome savjetniku s namjerom da mu otkine glavu s vrata. Ali izgledao je tako iskreno i uvjereno, da zastane. William Cecil bio je najsavjesniji među njezinim savjetnicima i čudesno dobro upućen. Njezin negdašnji majordom bio je predani protestant koji je nekako uspio postati nezamjenjivim savjetnikom njezine katoličke sestre Marije dok je bila na vlasti, ostavši pritom vjeran Elizabeti.
Elizabeta primijeti da se redovito zauzima za englesku vojnu intervenciju u Škotskoj. Bio je uvjeren da je to nužnost od 1540., kada se i sam borio u bitci kod Pinkieja.
- Trenutno se nisam sklona složiti s vama, lorde Cecile. Obratite mi se za tjedan ili dva.
- U tom slučaju dajem ostavku - neočekivano objavi.
- Što?!
- Ovo mi je toliko važno. Kada biste ustrajali na takvu vladanju, bila bi to pogreška besprimjernih razmjera i ja se ne bih više mogao zvati vašim savjetnikom.
Elizabeta se zagleda u tajnika tražeći mu na licu tračak neodlučnosti. Ne nađe ga. Ni najmanjeg traga dvojbi.
- Dobro. Pobrinite se za pojedinosti i izvještavajte me o svemu.
- Hvala vam, Vaše Veličanstvo. Obećavam vam da ćete biti zadovoljni svojom odlukom. - Okrene se da ode.
- Obećavate li i da ćemo kad platimo ratovanje u tuđini imati dovoljno novca za upravljanje vlastitom zemljom?
- Ne, gospo. Ali obećavam da će vam sjeverne granice ubuduće biti sigurne od prodora katolika.
- I to je nešto - kiselo će Elizabeta. - I to je nešto.

2. prosinca 1533.
Dragi dnevniče,
pobolijevam od gnjeva koji mi nagriza utrobu poput crnog štakora. Oduzeše mi Elizabetu i odvedoše u Hatfield gdje će živjeti s neznancima koji ce joj ubrzo postati obitelj. Kraljica sam, ali opet bespomoćna u ovoj neprirodnoj stvari. Otrgnuta od vlastita djeteta, sputana hladnom tradicijom -pravilima što ih kroje muškarci koji ne haju za ženska srca.
Tišti me i moja mržnja, što svakim danom postaje sve crnja, prema ledi Mariji. Kakva li me to zla sreća prati kad čak ni sad, kad sam napokon dokončala jezivu bitku protiv njezine majke Katarine, nemam ni trenutka predaha. Kao zmaj što se uzdiže iz pepela ubijenog prethodnika, Marija se nadvila nada me ogoljelih očnjaka, gorućih očiju zapiljenih u krunu koju smatra svojom. Prkosi svome ocu, umiljato svojeglava baš kao svoja majka, i jednako prkosna. Kad joj je rečeno da nije više Henrikova nasljednica, da joj je oduzet naslov engleske kraljevne te da je sada tek ledi Marija, odgovorila je da ne zna za drugu englesku kraljevnu do sebe i odbila se odazivati na ime koje joj pošteno pripada u očima Božjim i prema engleskom zakonu.
Ta djevojka, kojoj je tek sedamnaest, očijuka s veleizdajom, znajući da bi takvim riječima i prikriveno buntovnim potezima mogla užgati puk koji me još mrzi kao Veliku bludnicu, a Elizabetu kao Malu bludnicu, te bi rado vidio tu španjolsku kuju na tronu. O, dnevniče, gorljivo sam molila za ljubav podanika prema meni i mojem djetetu. Ali previše su izopačeni. Kad velikodušno darujem siromahe u svakom gradu u kojem dvor odsjedne - deset junta za kravu da nahrane djecu kad bi i nekoliko šilinga bilo dovoljno za tu svrhu - nazivaju me vješticom koja želi kupiti podaničku ljubav. I premda narod mrzi podlog papu i svećenstvo, rogoboreći protiv pokvarenosti i prodaje oprosta, radije bi opet imali papističku kraljicu i čeznu za katoličkim bogoslužjem.
Ne razumijem!
Ovdje na dvoru ledi Marija ima odane sljedbenike koji bi, kad bi im se samo pružila prilika, podigli njezin izdajnički barjak da povedu puk. Vječno se šapće o mojoj zasluženoj propasti.A u središtu svih tih podlih govorkanja je Marija. Duh te djevojčice
mora biti smekšan ili skršen, ali bojim se da će Henrikov naum loše završiti. Potjerao je Mariju u Hatfield da se ondje nastani i služi polusestru Elizabetu kao dvorska dama. Upitala sam kralja: »Zašto staviti guju u ložnicu naše kćeri?« Ali on je odbacio moje strepnje smatrajući Mariju neposlušnom, ali ne i opasnom.
Možda mi se neprijatelji priviđaju iza svakog stabla, ali osjećam da je Henrikov naum i odbacivanje mojih strepnji blaga osveta meni. Osveta za poniženje koje sam mu nanijela rodivši kćer, a ne sina. Jer premda se trudi da prijedlog Zakona o nasljeđivanju bude prihvaćen, još je dalek i dolazi mi u postelju samo po potrebi. Bila bih doista slijepa da ne vidim kako proždire očima moje ljupke dvorske dame i gluha da ne čujem gorčinu u njegovu glasu kad me zove svojom kraljicom.
Slabašna ljubav prema Henriku koju sam teškom mukom odnjegovala, sada se suši na tankoj stabljici, jer se hranila njegovom slatkorječivom strašću,a ne nekim unutarnjim izvorom u meni. Otkako nesta te ljubavi koju sam godinama svakodnevno primala zdravo za gotovo, ostadoh prazna i izgubljena. Moj prijatelj i brat George još izbiva, kao veleposlanik u Francuskoj. A sad mi i dijete oteše iz naručja. Sama sam među dvorskim vucima koji bi mi čim im se pruži prilika strgnuli meso s kosti.
Moram biti snažna, osokoliti se i početi iznova. Mojim se dušmanima neće ispuniti želja. Izborih se za ovaj položaj i ime, pa me neće samo tako natjerati da posumnjam u svoje pravo. Ja sam kraljica Anne. Neka me samo pokušaju stresti s prijestolja.
Neka samo pokušaju.
Tvoja
Anne
7. travnja 1534,
Dragi dnevniče,
ponovno sam trudna. Henrik je oduševljen novošću i priželjkuje sina. No bojeći se novog razočaranja, ostaje dalek i pomalo okrutan. Po dvoru se šuška da ne spava samo s dvorskim damama nego da i u gradu posjećuje priproste kurtizane. Strahujući da nam ne donese zarazu u postelju, otiđoh vračari za koju se priča ima lijekove koji liječe bolje od ljekarničkih.
Ovog prvog proljetnog dana skromno se odjenuh i pođoh bez ikakve pompe, poslavši po običnu kočiju i uobičajenog kočijaša. Pratio me Purkoy, štene koje mi je darovao rođak Francis Bryan. Sitan mi je i ugodan u krilu i dopušta mi da mu neumorno gladim baršunasto krzno odsutnim prstima. Uvijek mi je vjerno za petama, kao mio i djetinjast podanik što me slijepo obožava.
Na dverima palače sunce mi je snažno uprlo u ramena. Nekoliko je ljudi zurilo dok sam prolazila, ali mi se nisu obratili već samo naklonili. Kad je kočija stigla, vidjeh da je mog dobrog kočijaša zamijenio neki neznanac u livreji, visok i sirovo zgodan -predstavio se kao John. Pomažući mi da uđem, nasmiješi se napola posprdno, a ja se ponadah da je dobar čovjek koji ljubi svoju kraljicu. No ipak se pobrinuh da ne vidi vračaru kako ne bi zaključio, ako je odan kome drugome, da šurujem s vješticama pa proširio zlobne glasine -znam ja kako ružna govorkanja počinju.
I tako smo se tog lijepog, toplog dana izvezli kočijaš John, Purkoy i ja -hitajući prvo popločanim ulicama, a zatim uskim uličicama do skučenog, oronulog zdanja. Kucajući s Purkoyjem pod mišicom, pripazih da zaklonim Johnu pogled na smežuranu ženu koja mi je otvorila neotesana, škripava vrata.
- Dobro mi došli, čestita gospo - reče i mahne mi da uđem.
Unutra nije bilo mračno i sumorno kako sam očekivala. Kroz vrtna vrata i prozore prodiralo je sunce obasjavajući klupe prekrcane sušenim cvijećem, travama, pa čak i živim kukcima u staklenkama. Još je biljaka visjelo naopako sa stropnih greda i lijepo mirisalo, a nešto što je gorjelo u školjci bisernici ispuštalo je slatkasti dim koji je lebdio nad njom u vijugama. Siva papiga crvena repa i svijenog, crnog kljuna sjedila je na prečki nedaleko od prozora, bez krletke. Glave nagnute u stranu, papiga zalaja poput psa tako da mi je jadni Purkoy poskočio u naručju.
Starica nije znala točno tko sam, jer premda je bila ljubazna, nije mi se klanjala ni dodvoravala. Bila sam sretna što me ne prepoznaje, jer to uvijek sve mijenja. Stoga sakrih ruke da ne vidi moj zloglasni šesti prst po kojem bi me prepoznala, te se predstavih kao ledi Anne.
- Odložite psa i pustite ga da njuška naokolo, gospo. Ovdje će pronaći štošta nosu ugodno. - Spustih ga da luta. - Onda, što ćete danas? - upita starica, čije su se smeđe,pjegave ruke već vratile mrvljenju žutog sjemenja u drvenom mužaru. - Nešto za trudnoću?
Nehotice se nasmijah, jer ta žena nikako ne mogaše znati za moje stanje.
- Nije mi nužno znati, ali možete li mi reći je li dječak ili djevojčica?
- Bah, to nije u mojoj moći. Možda sam dobra vidarica, ali proročica nisam, gospo, bogme nisam.
Iskoristih istu slobodu koja je dana Purkoyju pa stadoh razgledati kojekakve neobične bočice na policama, neke poznatog sadržaja, neke egzotičnog, neke suhih a neke tekućih pripravaka, a svi mi redom razdraživahu radoznalost. Prepoznah cvijet brnistre koji je Henrik pio prokuhan u vodi protiv nadutosti, i bobice grožđa korisne protiv proljeva i groznice.
- Moj muž liježe u tuđe postelje. Strahujem od zaraze.
- Dobro je od toga strahovati. Pokazuje li znakove bolesti, crveni osip po tijelu, dlanovima, tabanima, bolne ranice na udu, gubitak kose na obrazima ili glavi?
- Ne, ništa.
Starica me pogleda i prouči mi lice, kao da mi ošinu pretražuje dušu.
- Niste više mladi, ali još ste lijepi. Što mislite, zašto bludi iz vaše postelje?
Smijeh mi gorko odjekne u vlastitim ušima.
- Duga je to i tužna priča za neku dugu zimsku noć- rekoh.
Nasmiješi se pokazujući začudo još zdrave zube, sitne i bijele.
- Možda se jednom vratite i ispričate mi je. A ispričat ću i ja vama nešto. Premda sam već stara, još me zbunjuje brzina kojom muškarci pronalaze i gube ljubav. Kad bi barem svoje žene voljeli koliko i majke.
Odmahne glavom, pa me zamoli da stanem na svjetlo. Zagledah se kroz prozor u njezin obrastao vrt dok mi je pregledavala kosu, nokte, kožu, oči, dah. Podigne ukočene ruke tražeći da i ja učinim isto, pa mi pregleda dojke.
- Prilično ste zdravi- reče na koncu. - Zdrave vam tekućine kolaju žilama. Ali melankolik ste i za to vam nešto mogu dati.
Stane pred svoje police i prijeđe ih pogledom slijeva nadesno i natrag. Ugleda traženu bočicu. Stadoh joj uz bok da vidim što sadržava - bio je to tamnozeleni prah.
- Kako se zove?
- To je srdačica. Napravite jednostavan napitak s čistom vodom. Ispijte ga. Nema bolje trave za izvlačenje melankoličnih isparina iz srca. Osnažit će vas i učiniti vas vedrima i veselima kakvi ste nekoć bili.
- Sigurni ste da sam nekoi bila vesela?
- O, posve sigurna, gospo.
- Kako to?
- Po sićušnoj iskrici koja vam još jedina preostade u tim tužnim očima.
Purkoy se zaustavi pod prečkom sive papige i stane lajati na nju, a papiga mu odgovori lajući njegovim glasom. Podigoh ga dok je starica sipala srdačicu na komad papira, koji je potom presavila u omotnicu i zapečatila je narančastim voskom. Platih joj koliko je tražila.
- Vratite se primijetite li na njemu ili na sebi kakve znakove.
- Otvori mi vrata. - Sretno, gospo, Bog vas čuvao.
Začudo, nije mi se išlo. Društvo ove jednostavne starice u tom skromnom stanu zagrijalo me i umirilo više negoli sva raskošna dvorska udobnost. Ali ne mogah ostati niti joj reći za čim mi doista srce žudi. Primih papirnatu omotnicu i uzeh joj obje ruke.
—Jako ste mili- rekoh i nježno stisnuh žilave prste svojima.
Začuh kako papiga govori »Doviđenja! Dovidenjal« i zatvorih za sobom vrata.
John skoči s kočijaškog sjedala i pomogne mi da se smjestim na jastuke i pristojnost mu je branila da pita što sam radila, ali vidjeh da mu to pitanje plamti u očima. Vrati se na svoje mjesto, ali prije nego što je potjerao konje, staričina se vrata opet škripavo otvore i ona istrči, smiješeći se bisernim zubima, gotovo bez daha.
- Gospo!—povika. Nagnuh se kroz prozor, a ona mi tutne u ruku još jedan papirnati smotuljak. - Nešto za trudnoću. Bogati napitak za bubrege i jetra. - Počeh kopati po torbici, ali mi ona zaustavi ruku. —Ne, to je dar od mene.
To je bilo sve. Okrene se i nestane u kući.
Konji potjerani bičem s trzajem pokrenuše kočiju, a meni jednako naglo iz očiju briznuše suze. Nisam ih lila ni od boli ni od bijesa, nego zbog staričina, inače rijetkog, suosjećanja žene prema ženi. Privih Purvoyja uza se i bi mi drago što ga imam, premda je bijedan nadomjestak za ono malo biće za kojim čeznem.
Tvoja
Anne