Tajni dnevnik Anne Boleyn

First topic message reminder :



ZAHVALE


Ova je knjiga plod dvadeset pet godina strastvenog zanimanja za bljutav svijet tudorske Engleske. Moja indoktrinacija započela je s dva romana Nore Lofts u kojima sam upoznala dva ženska titana ranog šesnaestog stoljeća: Anne Boleyn i Katarinu Aragonsku.
Kada je obično zanimanje preraslo u ozbiljno istraživanje, neprocjenjiva znanja i uvide o životima i dobu svojih likova stekla sam čitajući životopise Carolly Erickson, Marie Louise Bruce, Elizabeth Jenkins i Paula Johnsona. Svijet osvijetljen samo vatrom Williama Manchestera bio mi je izvor za razumijevanje Luthera i protestantske reformacije.
Od sveg srca zahvaljujem urednici Jeannette Seaver na dubokom razumijevanju za ovo djelo; lektorici Ann Marlowe, na tome što zna o šesnaestom stoljeću više od mene; i svojoj agentici Kim Witherspoon na predanosti kojom je ovoj knjizi tražila prikladan dom.
Na osobnom polju, duboku zahvalnost dugujem nekolicini osoba:svojoj učiteljici Deeni Metzger koja mi je pomogla preskočiti visoku zapreku između pisanja scenarija i pisanja romana. Billie Morton, koja mi je draga prijateljica i već petnaest godina moj »sukrivac«,moram zahvaliti ne samo na prvom poticaju za pisanje ove knjige nego i na tome što me uporno kinjila dobronamjernim ali opako iskrenim primjedbama i prijekorima zbog propuštenih prilika. Moja majka, zvana Skippy Lavljeg Srca, najstarija je i najvatreruja podupirateljica moje spisateljske karijere i ostaje mi najveće nadahnuće.
Mojem mužu, prijatelju, učitelju i savezniku Maxu Thomasu zahvaljujem na golemoj ljubavi i poštovanju. Svih godina koje smo proveli zajedno, podupirao me tjelesno, duševno, duhovno i materijalno, nepokolebljivom odanošću i strpljenjem.

4. srpnja 1534.
Dragi dnevniče,
jesti li svi muškarci izdajice? Zar nema nikoga vjernog u cijelome rodu? Među dvorskim se zlobnicima proširila glasina da kanim otrovati ledi Mariju čarobnim napitkom. Ne želeći raspirivati tu lažnu priču, ali želeći doznati odakle je potekla, poslah vlastite uhode koje mi se poput lasica vraćahu donoseći komadiće laži od kojih sastavih cijelu tu zvijer. Srce joj je, po običaju, ledi Marija koja se žali da se osjeća loše vjeruje da je tome uzrok neki opaki napitak u njezinoj hrani. A njoj, budući da u svome siromašnom kućanstvu nema kušača, nije bilo druge nego da jede što joj je posluženo ili skapa od gladi. Noge zvijeri njezini su vjerni sluge i podupiratelji koji su trkom prenijeli tu vijest iz Hatfielda na dvor. Oči zvijeri pripadaju kočijašu Johnu koji je svjedočio mom susretu sa staricom što mi je zborila o napitcima kroz prozor kočije te pronio o njem glas. U današnje vrijeme proglašavaju vješticom svaku ženu koja se nađe u blizini kakva pripravka. Ali čija su usta koja su toj glasini dodala zube? Odgovor je gorko iznenadio čak i mene, premda imam bogato iskustvo s izdajstvima, nije to bio nitko drugi doli moja stara ljubav Henry Percy, u čijoj je službi donedavna bio John, onaj vražji kočijaš.
Percy, moja ljubav i prijatelj, s kojim sam još nedavno krišom šurovala kako da mi davni brak naših srdaca ne uništi sadašnji. Isprva ne mogah povjerovati da je on pokretač tog pokvarenog nauma. Ali čuh to iz nekoliko usta, a kad mu prošle nedjelje na misi ulovih pogled, brzo ga svrnu i odbi me pogledati u oči, pa spoznah istinu. Nikada neću znati zašto se okrenuo protiv mene i postao mi neprijatelj. Možda mu je bolest, koja mu je posivila tijelo, prodrla ledenim prstima i u dušu. Možda je pronašao novog autora svoje gorke životne price - mene. Možda je nekakvo meni nejasno političko napredovanje nagrada za moj pad. Ne znam, niti mi je do toga da doznam. Mogu samo zanijekati da sam ikoga kanila ubiti i skrpati preostale prnje ugleda.
S tim ciljem, a i da vidim Elizabetu, odvezoh se u Hertfordshire, u dvorac Hatfield. Taj mi se dvorac nikako ne sviđa premda, su travnjaci i vrtovi prostrani, a šumoviti park prepun divljači. Staromodno je to zdanje od crvene opeke s ružnim zidinama i kulama, iznutra hladno i odbojno. Mislim da bi ta kraljevska rezidencija bila mnogo raskošnija da je dijete bilo muško.
Shvaćajući slatku blizinu svoje kćeri kao nagradu, pribrah svu staloženost i dobrohotnost, pa poslah pozdrave ledi Mariji s molbom da me posjeti i pozdravi kao kraljicu. Iskreno joj obećah da će, postupi li tako, biti najljepše primljena, a očeva naklonost i milost obnovljeni.
Očekivalo bi se da će se djevojka koja toliko žudi za kraljevom ljubavlju, njoj za volju naučiti pokornosti. Ali ne. Odgovor na moj ljubazan poziv bio je pljuska u lice - suha poruka napisana njezinim službenim rukopisom da ona ne poznaje drugu englesku kraljicu doli svoje majke, i da će biti veoma zahvalna »kraljevoj ljubavnici, markizi od Pembrokea, bude li se zauzela za nju kod njezina oca«. Kad pročitah njezin odgovor, ledena mi ruka stegne srce.
Dozvah gospođu Shelton koja nadzire to prokleto kopile i dadoh joj novu uputu prema kojoj svaka nepokornost mora biti kažnjena jednakom mjerom nesnošljivosti.
- Pljusnite je bude li potrebno - rekoh joj. - Neka osjeti žalac kraljičina nezadovoljstva, kao što već poznaje kraljev.
S tim riječima udaljih se od svih neugodnosti i požurih u sunčanu dječju sobu gdje je moja Elizabeta spavala umotana u velikoj, pozlaćenoj kraljevskoj zipki. Njezino osoblje, njih osamdeset, vrzmalo se naokolo da joj ugodi -dadilja je skupljala sićušne odjevne predmete koje je izradilo nekoliko krojačka i vezilja, njegovatelji i sluge obavljali su kojekakve zadatke, a tri ljuljala naizmjence zibala kolijevku.
Moja rođakinja ledi Bryan, koja nadzire to osoblje, dođe mi u susret donoseći važne novosti iz dječje sobe, sretna što sam došla u pravi tren. Djetetovoj dojilji Agnes, koja je malu kraljevnu dojila od rođenja, nedavno su presahnule grudi pa je hitno trebalo pronaći novu. Ponuđeno mi je nekoliko imena s preporukama tih žena, pa smo ledi Bryan i ja mnogo vremena posvetile toj odluci jer je zdravlje dojilja i njihovo dobro vladanje od neizrecive važnosti. Ne treba biti visokorođena, ali joj obiteljska krv mora biti zdrava, neokaljana zločinima i ludilom. Treba dobro motriti čak i kakvo meso i pite dobiva dok doji, jer bi njezine tjelesne tekućine mogle prijeći na dijete. Naposljetku odlučismo da će Agnes zamijeniti Mary Gibbons iz Hampsteada, i to bje riješeno.
Moj se savjet tražio u još jednoj stvari -za deset dana stiže francuski poklisar pogledati kraljevnu prije njezinih zaruka s trećim sinom kralja Franje. Premda zaruke neće biti objavljene još sedam godina, tim diplomatima potrebna je potvrda onoga što su čuli o kandidatkinji. Muškarci će Elizabetu vidjeti najprije u bogatom državničkom ruhu sa svim obilježjima kraljevne, a potom i u prirodnom stanju kako bi se uvjerili da nema izobličenja na tijelu, budući da su zlobne glasine o nakaznosti našega djeteta već doprle do svih europskih dvorova. Mrski su mi ti običaji koji moju kćer svode na puku kraljevsku pokretnu imovinu, ali budući da mi nema druge, pronalazim kakvu-takvu utjehu u činjenici da će biti udana za francuskoga kraljevića, ništa manje.
I tako su vješt rad krojača - odjeću i posteljinu za Elizabetinu veliku prigodu - prostrli pred mene da ga pregledam. Bio je veličanstven. Iskreno sam uživala u oblicima tih sićušnih odjevnih predmeta, kao i u njihovoj raskoši: blijedožuti saten na kojemu je zlatnim i srebrnim nitima bila izvežena tudorska ruža, što simbolizira Elizabetu, između dviju većih što označavaju Henrika i mene. Opravice su od najfinije bijele svile i tanašnog sukna prekrivenog gustim slojevima francuske čipke,obrubljene grimiznim vrpcama i cvjetićima.I kapica nalik na malu krunu, sa svih strana ukrašena sitnim dijamantima i biserjem.
Moje se čedo napokon probudi pa mi ga donesoše. Lice joj je bilo crveno i srčano je kmečala. Učini mi se da joj je vruće u muslinu u koji je bila čvrsto umotana, pa naložih dadilji da je razmota. Kad se našla na slobodi, nije više bila nezadovoljna pa mi je meka i podatna ležala u zagrljaju. Kako li samo ljubim tu djevojčicu, vjerojatno jedino dobro što sam stvorila u ovom svojem nesretnom životu. Poslijepodne je bilo blaženo i rastužila sam se tek kad je valjalo odjahati kući. Bila bih ostala duže, ali Henrik nije zadovoljan ni vremenom koje provodim u Hatfieldu ni time da putujem onamo, tvrdeći da umaram nerođeno dijete, a možda mu i štetim. Pred njim se pokoravam njegovim željama i rijetko prepirem, gutajući osorne tonove, ali ne dopuštam da me odvoje od Elizabete, pa nenametljivo putujem k njoj kad god uzmognem.
Tvoja
Anne
22. rujna 1534.
Dragi dnevniče,
Raskol s katoličkom crkvom nadvio se poput tmastog oblaka nad već olujnu Englesku. Henrikovim podanicima dozlogrdile su nametnute im prisege da vjerno i svim srcem podupiru naš brak bez obzira na tuđinsku vlast, kralja ili moćnika, te da niječu valjanost njegova braka s Katarinom priznajući Elizabeti prvenstvo u prestolonasljednom nizu. U gradovima i selima napadaju svećenike koji propovijedaju da je papa tek rimski biskup, a naš canterburyjski nadbiskup vrhovni Božji prelat u Engleskoj. Te promjene ne primaju rado. Ali pod prijetnjom mučenja, smrti i komadanja, svaki muškarac i žena, plemenitaš ili pučanin, prisiljen je zakleti se da ljubi »bludnicu« koja im posta kraljicom i zanijekati da mu je kralj tiranin i krivobožac.
Časna kentska redovnica napokon je opovrgnula svoja izdajnička proročanstva protiv kralja i mene, pa je obješena u Tyburnu, potom spuštena s užeta dok je još bila živa da bi joj izvadili utrobu, razrezati je na četiri dijela i svaki izložili na jednom kraju Londona. Njezina me smrt progoni. U snovima vidim njezine mahnite oči. Jer njezina su proročanstva upravljala tijekom mojega života, i premda je otada nekoliko puta promijenila strane, vjerujem da su one prve, bezazlene riječi bile izrečene iskreno, s božanskim nadahnućem.
Thomas More svojeglavo odbija izgovoriti ijedan dio prisege. Pripravan je poduprijeti Zakon o nasljeđivanju, ali mu savjest ne dopušta osporiti valjanost kraljeva prvog braka. Pametan je čovjek vješto plesao oko zakletve, želeći dug život kralju, meni i našem plemenitom djetetu,ali je izbjegao potvrditi zakonitost našega braka. Uvjereno je, pak, odbio priznati kralja poglavarom engleske crkve, pozivajući se na Henrikovo rano djelo »Obrana sedam sakramenata« u kojem priznaje papi vrhovnu vlast. Dodaje kako je papa stavio englesku krunu Henriku na glavu te je stoga može i oduzeti kad poželi. Henrika je More razjario tim argumentima, kao i nepokornošću. Ubrzo je uhićen i sada mu je dom izdajnička ćelija u Londonskoj kuli.
Henrik žali zbog Moreove odluke i uzništva te preispituje vlastita uvjerenja. No ja propitujem tu »savjest« koju More drži svetom i koja će ga nesumnjivo učiniti ljubljenim mučenikom bude li smaknut zbog izdaje. Pitam, što će ti savjest ako te navodi na pogrešan put? Luđak možda slijedi svćju savjest koja mu nalaže da ubije svoju ženu i djecu. Zar da mu zato oprostimo zločin? Moreova savjest, koju ljudi toliko cijene, govori mu da papa - smrtnik - nije običan rimski vladar, već da ga je na prijestolje postavio sam Bog te da mu to da je pravo zapovijedati kraljevima u dalekim zemljama. Nema sumnje da nije upravu, što sve veća vojska Lutherovih pristaša dobro zna. Taj papa je muškarac, od žene rođen, i nije Bogu ništa bliži od drugih ljudi.
Gdje je bila Moreova savjest kad je prihvatio mjesto kancelara znajući da će me Henrik jednoga dana učiniti kraljicom? Možda mu je bila u lisnici koju je trebalo napuniti da bi mogao uzdržavati golemu obitelj. A gdje mu je bila savjest kad se, premda prvo napredovanje duguje upravo Thomasu Wolseyju, obrušio na kardinala u parlamentu tako zlobnim i nemilosrdnim optužbama da su čak i Moreovi pristaše ustuknuli?
Vidim kakvu je pomutnju uzrokovala Henrikova ljubav prema meni. Ironično je, zar ne, da su, premda je njegove ljubavi nestalo, engleski zakoni promijenjeni, kralj vlada Crkvom i moja će kći jednoga dana naslijediti prijestolje. Na početku ovoga puta ni sama ne bih povjerovala u tu priču. Ali ipak je tako. A priča još nije svršena. Vidjet ćemo kako će teći.
Tvoja
Anne
9
Elizabeta podigne pogled s hrpe spisa na svom radnom stolu i pogleda Roberta Dudleyja, lijepe glave pognute nad pergamentom po kojem je pisao opreznim potezima pera. Veći dio dana bili su zatvoreni sami u njezinoj Sobi za audijencije, a ona je uporno odbijala sve molbe svojih savjetnika da ih primi.Elizabeta je smatrala kako joj je prelijepo da bi dopustila svojim trulim, starim savjetnicima razbiti snovitu čaroliju koju su ispreli ona i Robin. Kad bi dopustila umu da se oslobodi strogih ograda i službenih pravila, mogla je satima bez prestanka zamišljati da su ona i Dudley kraljica i kralj koji se u tišini i slatkome skladu bave državničkim poslovima.
- Kome pišeš, Robine? - blago ga upita.
- Lordu Sussexu, kraljevskom izaslaniku u Irskoj - odgovori, još usredotočen na pisanje. - Zamolio sam ga da pošalje nekoliko irskih konja za tvoje sedlo. - Završi pisanje kićenom viticom, pa pogleda Elizabetu. - Rekao sam mu da si postala veliki lovac te da trebaš posebno snažne životinje i vješte trkače. I da si zaluđena nesmotrenom jurnjavom te da goniš svoje konje do smrti.
Nasmiješio joj se sa suprotnog kraja prostorije tako toplo da se zarumenjela. Njezini sastanci s Robinom, koji su učestali za izbivanja Williama Cecila u Škotskoj gdje pregovara o Edinburškom mirovnom sporazumu, u zadnje su vrijeme završavali tako da bi se Elizabeta našla u Dudleyjevu zagrljaju, a dani zrelog ljeta ugodno su se pretapali u blage noći. Bila je svjesna da je cijeli dvor sablažnjen te da čak i puk govorka o kraljičinom nedoličnom ponašanju, ali još se nije mogla prisiliti na povratak propisanom vladanju. Za to će biti i više nego dovoljno vremena. Uz to, na tim sastancima obavljali su mnogo posla.
Nadzirala je pregovore u Škotskoj, svakodnevno razmatrajući Cecilove pisane izvještaje i brzo mu odgovarajući svojim dojmovima i mišljenjima. Pratila je poteze svoje ambiciozne i prijetvorne rođakinje Marije Škotske, odnedavno obudovjele supruge mladog francuskog kralja Franje,koja se prijetila vratiti na britansko otočje sa svojim smiješnim pretenzijama na prijestolje. A i proučila je i popravila prijedlog svojih savjetnika o reformi novčanog sustava.
Robin je, pak, zahvaljujući utjecaju koji je odnedavno imao kao očiti kraljičin miljenik, stekao i vlastite sljedbenike, ali i jednaki broj neprijatelja. Mnogo je naučio o ustroju vlade i njezinih brojnih dvorova, te je dobro savjetovao o koječemu.
Istina je da je proteklih tjedana imala malo vremena za poslove koji nisu uključivali njezina ljubavnika. Kad nisu radili, kao sada, lovili su, igrali se ili na koji drugi način provodili vrijeme nasamo. Pomno je izbjegavala raspravu sa svojim savjetnicima o udaji za nekog tuđinskog kraljevića kojoj su se nadali. Nije čak ni čitala majčin dnevnik, jer joj je postajalo sve teže viriti u zlosretan Annein život. Ali što je još važnije, Elizabeta je odveć strastveno provodila noći s Dudleyjem da bi odvojila vrijeme za tako samotnu i povučenu razonodu kao što je čitanje intimnog dnevnika.
- Imam pred sobom zanimljiv spis, Robine - reče.
- O čemu je riječ, mila? - odsutno upita.
- To je povelja kojom se dodjeljuje grofovska titula jednom Robertu Dudleyju - odgovori skrivajući osmijeh. Robinove uši, ne, cijelo njegovo lice i tijelo, naćule se kao pred bitku. Oboje su znali da je dodjela Dudleyju plemićke titule prvi preduvjet za njihov brak.
- Nisam znao da si ga sastavila - reče ustajući. Dokono se protegne i pokuša neprirodno zadržati nehajno držanje. No ona je znala da žudi vidjeti taj spis vlastitim očima, opipati pergament pod prstima. Premda je bila zaljubljena u svog kraljevskog konjušnika i uvjerena da je on iskreno voli, Elizabeta nije imala iluzija o njemu. Robert Dudley bio je među najambicioznijim ljudima koje je poznavala i spremno je prihvaćao svaki dar i imanje koje mu je dodijelila.
Prešao je odaju, i nagnuvši joj se preko ramena da joj poljubi goli vrat, zadržao ondje usne. Nakratko se zapitala jesu li njegove oči na njoj ili na povelji koju drži u rukama.
- Kada će ga Vaše Veličanstvo potpisati? —upita.
- Kad nam bude odgovaralo - odgovori bahatošću moćnika, služeći se kraljevskom množinom koju je inače prezirala.
To ga je zapeklo, ali to nije želio pokazati, pa joj podigne uvojak valovite kose s bijelog ramena i utisne poljubac na to mjesto. Ona se okrenula prema njemu, a male grudi, nadimale su joj se u dubokom, četvrtastom izrezu haljine.Kad je prešao usnama po njima, imala je dojam da joj je sav dah izletio iz tijela. Sklopljenih očiju, Elizabeta je lutala prstima kroz valove njegove guste, smeđe kose. Pergament kojim nastaje Robert Dudley, grof od Leicestera, polako odleprša na pod.

Elizabeta je hitala bujnim vrtovima palače Richmond prema konjušnici gdje se imala susresti s Robinom. Obećao joj je žustro jahanje na novom, sivom španjolskom konju kojeg je krstio imenom Speedwell. Toliko je žudjela vidjeti svoju ljubav da je jedva zamjećivala gomile cvijeća i mirisala velike grmove miomirisnih trava kojima su bile obrubljene staze od opeke. Stoga ju je iznenadio njezin glavni tajnik William Cecil, koji joj se ispriječio na putu.
- Moj lorde Gecile! Prestrašili ste me.
Mahnula mu je da ju priđe pozdraviti, što je on i učinio sa svom doličnom uljudnošću, ali bez svoje urođene srdačnosti. Elizabeta je naučila da Cecil može biti čelično nepopustljiv kad je prošlog ljeta oklijevala poslati englesku vojsku u Škotsku da podupre protestantske pobunjenike. Poslušala ga je i pokazalo se da je bio u pravu. Danas mu je, osim umora od puta iz Edinburga, na licu vidjela mrk, ljutit izraz koji je naviještao još ozbiljnije vijesti. I ne pitajući, znala je što ga je razgnjevilo. Progovorio je bez dopuštenja, a glas mu je podrhtavao dok su se u njemu sukobljavali gnjev i diplomatska suzdržanost.
- Vaše Veličanstvo, zbunjen sam. Ne razumijem kako su se stvari mogle tako pogoršati za moje izočnosti - reče.
Ali Elizabeta mu nije kanila olakšati prekoravanje.
- Stvari? Kakve stvari, Williame?
- Državnički posli, gospo... i ono što vam je ostalo od ugleda.
- Skrbila sam se o državničkim poslovima, lorde Cecile, baš kao i vi u Škotskoj. Oduševljena sam sporazumom. Ne trebamo više strepjeti od škotsko-francuskog saveza ni prodora vojske sa sjevera, a i napokon smo utvrdili protestantizam na britanskom otočju. A što se mog ugleda tiče...
- Priča se da ste proteklih mjeseci bili zatvoreni u odajama i rijetko viđani, jer ste bili zaokupljeni lordom Robertom.
- Istina je, mnogo sam vremena provodila s Robinom.
Cecil je brzo gubio živce.
- Zar ne vidite kako vam se strašno srozava ugled? Kako vam blijede izgledi za dobar brak s tuđincem? Vaša škotska rođakinja Marija vjeruje da se kanite udati za konjušara. Nadvojvodin otac počeo je istraživati glasine o vašem sablažnjivom ponašanju. Još vam više štete nanose klevete veleposlanika de Quandre. On je kralja Filipa izvijestio da ste žena kojom vlada pohota, žena bez mozga i savjesti, sa stotinama tisuća đavola u tijelu!
- Španjolskom veleposlaniku nikada nisam bila po volji i vjeruje da ću do udaje ostati bezvrijedna žena.
Cecil na to ne reče ništa, što razjari Elizabetu.
- Vi se s njime slažete, zar ne?
Okrene se kako ne bi vidio bijesne suze koje su joj navrle na oči.
- Morate se udati, u to nema sumnje, Vaše Veličanstvo - blaže odgovori Cecil slijedeći je. - Ali zacijelo znate da vas ni u kojim okolnostima ne smatram bezvrijednom. Vaše ponašanje prema lordu Robertu - oprezno je birao riječi - premda se možda samo doima nedoličnim, mnogo je ozbiljnija stvar nego što mislite. Oslabila je moj položaj...
- To nije istina - istakne Elizabeta.
No Cecil je odlučio da mora biti saslušan pa je nastavio kao da kraljica nije ništa rekla:
—... u toj mjeri da ako odlučite njega zadržati kao glavnog savjetnika i nastavite se poigravati mišlju o udaji za njega...
- Kako mislite da bih se mogla udati za lorda Roberta, tajniče Cecile? - prekine ga Elizabeta. - Ta već je oženjen.
- Žena mu je bolesna, što zna cijeli dvor.
- Zar se usuđujete tvrditi da Robin i ja čekamo smrt Amy Dudley?
- Zar to možete poreći, gospo? - tiho upita.
Elizabetin vrat zacrveni se od bijesa što je Cecil izgovorio njezinu strašnu i neizrečenu želju.
- Kao što rekoh, Vaše Veličanstvo, odlučite li nastaviti ovim pogibeljnim putem, neću moći nastaviti obnašati dužnost vašeg tajnika.
- Williame!
Okrene se prema Cecilu, koji je stajao snuždena lica, ruku nemoćno obješenih uz bokove. Elizabeta odjednom osjeti da su joj svi osjeti otupjeli, kao da joj je netko prebacio debeli prekrivač preko glave. Kad je Cecil nastavio, njegove su riječi dopirale do nje muklo i prigušeno.
- Rado ću vam služiti na kakvoj drugoj dužnosti Veličanstvo. Kao kuhar, kao vrtlar… Znam da je ludost tražiti od vas da birate između mene i lorda Roberta, i ne tražim od vas da mi odmah odgovorite. Ali najljepše vas molim, Vaše Veličanstvo, da o tome porazmislite idućih tjedana, i izvijestite me o svojoj odluci.
Cecil je očima zamoli da mu dopusti otići. Kimnuvši glavom dade mu pristanak, pa on tiho nestane s ciglene šetnice.
Elizabeta ostane stajati uspravna i nepomična poput kamenog stupa u vrtu i zamijeti da se u sebi svađa s izočnim tajnikom.
Ne tjerajte me da biram, Cecile, molim vas! Bila sam tako sretna. Dudely je muškarac kojem vjerujem i kojeg obožavam. Zar ne vidite da ne želim primiti u krevet tijelo nekog neznanca, neotesanog tudinca? Želim se udati za svog prijatelja, sunarodnjaka, za svoju ljubav. Mogu što želim. Nisam neka bespomoćna djevojčica, očeva pokretna imovina za koju se cjenka i koju prodaje po volji. Ja sam engleska kraljica i, tako mi svega, bit će kako ja kažem!
Odjednom, kao da je izašla iz guste magle, Elizabeta osjeti kasnojutarnje sunce na nepokrivenoj glavi, nanjuši vrtlog mirisa koji su dopirali iz niskog raslinja, začuje tri dame koje su ogovarale šećući gajem krušaka. Potom je svom silinom ošine oštar bol, kao da joj je tucet igala prodrlo u lubanju.Zavrti joj se u glavi pa potraži oslonac rukom, ali ga ne našavši zamalo padne.
- Kat, upomoć - izgovori šaptom, gotovo kao da se moli.
Znala je da su dvorski vrtovi prepuni dvorana, slugu i dostojanstvenika i vrtlara, pa je strepjela da bi je tko od njih mogao vidjeti u oslabljenom stanju. Stoga se uspravi snagom volje. Oprezno polažući jedno stopalo pred drugo, s mukoni zadržavajući prisebnost, kraljevskim kimanjem pozdravljala je gospodu i dame vraćajući se u svoje odaje u palači.
Vjerojatno je svima bilo očito koliko se muči, jer kad je napokon stigla blijeda kao smrt, Kat je već bila pripremila kraljevsku postelju. Kraljica zahvalno klone u naručaj svoje domaćice i dopusti joj da je nježno položi u krevet. Na Elizabetino smušeno mumljanje, Kat je odgovarala samo:
- Počinite, mila moja, počinite.

Sljedeća tri dana kraljica je provela u krevetu mučena bolom što joj je plamtio u glavi, kao da joj isisava svu toplinu iz udova i trbuha. Bila je u bunilu od bola, plačući čak i u snu. Naizmjence je dozivala Robina Dudleyja i Cecila, a katkad čak i majku Anne, što je Kat neizmjerno zbunjivalo. Pozvani su kraljevski liječnici, pa je dostojanstveni trojac stajao nadvijen nad Elizabetinim ispruženim tijelom, mrmljajući beskorisne savjete. Izmjerili su joj bilo i proglasili ga snažnim. Utvrdili su da ne boluje ni od groznice, ni od dizenterije, ni od ospica, ali se i dalje osjećala jako loše pa Kat tri noći nije spavala u strahu da će joj draga štićenica umrijeti bez voljene osobe uza se.
U smiraj trećega dana Elizabeta otvori oči i zatekne svoju domaćicu kako pali svijeće u zagušljivoj ložnici kako bi osvijetlila noćno bdijenje. Primijeti kako joj se stara družbenica sporo kreće i kako su joj teške vjeđe nad umornim očima.
- Kat.
Elizabetina prva riječ nakon duge šutnje zazvučala je začudno snažno i jasno. Njezina se dvoranka okrene začuvši svoje ime i ugleda kraljicu kako se uspravlja u sjedeći položaj, pozorna i bistrooka. Povika:
- Elizabeta!
Baci se na svoju štićenicu sa zagrljajima i obilnim suzama. Kat skloni vlažnu, kovrčavu kosu s čela mlađe žene i zagleda joj se u oči.
- Dobro sam, Kat. Osjećam se dobro. Malo slabo, ali to nije ništa što lagani obrok ne bi riješio.
- Ledi Sidney! - zazove Kat, na što se zatvorena vrata smjesta otvore i na njima se pojavi dvorska dama koja je pred njima sjedila. Ušavši u ložnicu, Mary Sidney zatekne Kat kako rastresa jastuke iza kraljičinih leđa.
- Veličanstvo, tako mi je drago što vam je bolje. - Ledi Sidney priđe krevetu. Klekne i poljubi Elizabetinu ruku. - Recite mi što zapovijedate.
- Želim gustu juhu. Slanu. I narezane kruške. I vlaznu krpu, zaudaram kao koza.
- Odmah, Veličanstvo - nasmiješeno će ledi Sidney.
Kraljica im se vratila iste ćudi. Pokloni se i pohita prema vratima.
- Još nešto, Mary. Kad se vratiš, pobrini se da Kat odmah ode u krevet.
- Bit će kako želite - reče i izađe.
- Vaše Veličanstvo... - usprotivi se Kat.
No Elizabeta je primijetila da je sad, kad ona više nije u opasnosti, iscrpljenost dostigla i svladala njezinu pomoćnicu.
- Katherine Champernowne Ashley - reče zaigrano se mrgodeći - tvoja ti je kraljica duboko zahvalna na nježnoj skrbi i potpunoj predanosti,ali sada ti službeno nalaže da počineš i neće trpjeti neposluh.
- Razumijem, Vaše Veličanstvo. - Kat pokorno pogne glavu i u tom trenutku prepusti Elizabeti nadzor nad svojim tijelom.
- A sada mi dodaj onu tursku staklenku s mog stola. - Kat joj pruži malu posudicu iz koje kraljica izvadi ključ. - Otključaj škrinju u dnu kreveta i donesi mi svezak u uvezu od tamnocrvene kože. Onda mi primakni svijeće bliže glavi.
Kat se kretala posve polako jer joj je neispavanost otupila inače bridak um. Kad je položila Annein dnevnik u Elizabetine ruke, bila je preumorna da bi se zapitala kakva je to knjiga koja se drži pod ključem u dnu kraljičina kreveta.
Uzimajući kožnati svezak od Kat, Elizabeta tiho promrmlja:
- Sanjala sam majku.
- I dozivali ste je u snu.
—Jesam li ? - Elizabeta se blago nasmiješi i povuče u se, prisjećajući se.
- Što ste sanjali?
- Bila je u visokom tornju palače Nonsuch, ili mi se barem činilo da je to ona, premda joj nisam vidjela lice jer je bilo obasjano prejarkim svjetlom. Dozivala me, zazivala imenom: »Priđi bliže, Elizabeta«, govorila je. »Moram ti nešto reći.«
- I što vam je rekla?
- Ništa - reče Elizabeta privijajući dnevnik na grudi. - Nije stigla jer se dvorac počeo urušavati oko nje, raspadati se na kamenje i sastavne dijelove, dok nije ostala sjediti na prijestolju na golemoj hrpi ruševina. - Elizabeta uze Kat za ruku čija je suha koža bila posuta smeđim mrljicama. - Idi,ledi Sidney spremit će te u postelju. Odmori se. Jer ja ću sutra biti na nogama i trebat ćeš mi odmorna.
Njezina se dvoranka nevoljko ali zahvalno povuče kraljici s očiju. Elizabeta otvori Annein dnevnik i pronađe mjesto gdje je stala. Probudila se ispunjena strašnom strepnjom i strašnim čeznućem - oboje istodobno -da dozna pouzdane, intimne potankosti majčine tužne sudbine. Kraljici odjednom posta jasno da na tim stranicama nije samo njezina prošlost nego i ključ njezine budućnosti. Ako je mudra, proučit će dnevnik i učiti iz njega kao što general proučava pojedinosti neke velike bitke. Elizabeta je znala da stoji na prvom od mnogih raskrižja, bez jasnog zemljovida da joj pokaže put, doli onog koji drži u rukama.
Počne čitati gotovo proždrljivo, odlučna dočitati dnevnik do svitanja. Za nekoliko trenutaka Elizabeta se već toliko bila udubila u stranice da nije ni primijetila Mary Sidney koja se vratila s juhom i kruškama.
12. prosinca 1534.
Dragi dnevniče,
strašno sam tužna jer vidjeh osobu kako se ponaša tako zlo i naopako da me srce zaboljelo. Ta je osoba protjerala s dvora sirotu udovicu koju je vlastita obitelj zaboravila, a jedini joj je zločin bio udaja iz ljubavi i trudnoća kojom je ta zajednica urodila. Ta sirota udovica a sada sretna mladenka jest Mary Boleyn Carey, a ta okrutna osoba je njezina sestra - ja.
Kad bolje porazmislim, mogu razumjeti što me nagnalo na taj surovi potez. Moja je trudnoća završila krvavim pobačajem dan prije obavijesti o sestrinoj nevolji. Još bijahu krevetu, ne uspijevajući pronaći riječi da to priopćim kralju - bolna, slaba, žaleći samu sebe zbog te nove nedaće pridodane ostalima - kadli primih sestru koja se netom vratila iz Calaisa i vidjeh da je sva ozarena od novog života što joj klija u trbuhu. U moje bijedno grlo navre žuč pa prije nego što stigoh sagledati posljedice, povikah da se osramotila,sablaznila moj dvor i ukaljala mi ime. Zaslijepljena gnjevom, gledah kako se Maryno sretno lice rastače u zatečenost i suze. Okrene se kako bi pobjegla iz moje bolne blizine, ali je ja poput smrtonosnog strijelca što odašilje lukom otrovne strijele pokosih osornim riječima s postelje.
- Tko ti je dopustio da se povučeš! - vrisnuh. Ona se skameni na mjestu. - Okreni se prema meni, Mary. Daj da vidim lice nezahvalne sestre koja se drznula bez kraljeva dopuštenja dati običnom vojniku kad je njezina udaja mogla poslužiti za zasnivanje korisnog saveza.
- Moraš mi oprostiti, sestro, ali bio je mlad i ljubav je nadjačala razum. Iskreno vjerovah da svijet tako malo drži do mene, a on tako mnogo, pa pomislih kako je najbolje da uzmem njega, zaboravim sve ostalo i živim s njime kao skromna, poštena žena. Naša majka, otac, čak i brat George okrutni su prema nama i okrenuše mi leđa.
- I ja ti okrećem leđa!—povikah. - Odlazi, na svome dvoru imam mjesta samo za jednu ludu!
Premda je moje riječi pogodiše, zadrža ponosno držanje, bez sumnje potkrijepljeno muževom ljubavi, pa se povuče iz moje ložnice. Koliko god se prije loše osjećah, tada mi posta još gore. Plakala sam i bjesnjela dok nisam povratila, mrzeći sretnu sestru koliko i bijednu sebe.
Kad sam se idući put susrela s tajnikom Cromwellom u njegovu privatnom uredu, pokaza mi pismo u kojem ga Mary preklinje da se zauzme za nju kod Henrika, koji bi se trebao obratiti meni i smekšati moj otpor. Pisala je da zna kako je mogla pronaći muža višeg roda, ali ne i nekoga tko bi je više ljubio, niti bio časniji. »Radije bih prosila za kruh s njim nego bila najveća kraljica u kršćanskome svijetu«, pisala je.
- Smijem li biti tako drzak da vam ponudim savjet, Vaše Veličanstvo? - reče tajnik Cromwell. - Na vašem mjestu, ja bih sestri oprostio. Ipak je to vaša krv... a šteta je već učinjena. A kralj... - zastane tražeći riječi.
- Što s kraljem?
- Mislim da on ne bi volio da ga zamaramo tim poslom.
- U to ne sumnjam - odsjekoh. Nisam mu rekla da sam posve svjesna kako bi kralju spomen o njegovoj bivšoj ljubavnici bio uvredljiv, niti sam mu se udostojila opisati kakvo me strašno grizodušje muči zbog bestidnog postupanja prema rođenoj sestri.
- Pošaljite Mary i njezinu novom mužu moj blagoslov, kao i kraljev. A.kad dijete dođe na svijet, poslat ćemo im tako raskošan dar da će znati kako je ljubav njezine sestre iskrena.
- Vrlo dobro, Vaše Veličanstvo. Prepustite to meni.
Izlazeći iz Cromwellovih odaja, začudih se kako su prazne i skromne za čovjeka koji je u takvoj kraljevoj milosti. Ta valjda bi si mogao priuštiti koji meki jastuk na stolici, svježiji rogoz na podu i nove, otmjenije zavjese da zaustave propuh. Možda je toliko iskreno i svesrdno posvećen kraljevim poslovima da ne vidi niti osjeća hladnoću i svoje neudobno okruženje.
Henrik je u međuvremenu već primio vijest o mojem pobačaju pa je u javnosti bio prema meni hladniji nego prije. A kasno noću u postelji, kad bi došao da ispuni bračnu dužnost , premda već odavno ne iz užitka , bio je grub i sirov. Bazdio je na pivo, a njušila sam i miris druge žene na njegovu tijelu.
- Kako je moja kraljica? - pitao bi me posebno ružnim glasom koji je odavao koliko me mrzi. - Hoćemo li pokušati ponovo, Anne, premda se čini da mojim sinovima nije udobno u tvojoj utrobi.
Zadržah za zubima jezik na kojem titrahu gorke riječi. Raširih noge pred njim podnoseći smrdljiv dah i mrsko sjeme - jer kako si prostrijeh, tako ču i leći.
Tvoja
Anne
24. veljače 1535.
Dragi dnevniče,
unatoč jadima što mi se gomilaju, moje dvorske dame i ja proteklu smo večer provele u piću i veselu smijehu, jer nam se svima jako sviđa luda koju držim - žena po imenu Niniane.
Nalazi sjajne načine da se naruga svim našim jadima: besmislice i dvosmislice, proste pjesmice i stihovi koje, kad ih jednom čujemo, ja i dvoranke pjevamo s njom u glas. Nevjerojatno izobličuje tijelo i podatno lice, žonglira i pripovijeda podrugljive pričice koje upotpunjuje zvucima topota kopita, zvonjave ili grmljavine. Na naše veliko oduševljenje, muškarci su najčešći predmet njezinih sprdnja, burleska i oponašanja -slaboumni plemći, hvalisavi gizdelini, nespretni klipani i pohotni biskupi. Za rogonju koji uhvati ženu u krevetu s ljubavnikom reče da izgleda kao pas dok pada kroz prozor. Vrištale smo od smijeha dok nismo prosuzile, ali smo tražile još dok nije jedva stajala na nogama. Bogato je nagradih pohvalama i zlatom tejepozvah da ostane uza me, jer mi se brige svakodnevno gomilaju pa mi je od njih povremeno potreban odmor.
Henrik, nezadovoljan bludnicama što ih drže u javnim kućama, pa čak i djevama što ih drže iznad njegovih odaja da mu zadovolje nezasitne bludne prohtjeve, ponovo je uzeo Elizabeth Carew za ljubavnicu. Čini se da to nije prolazna naklonost i ne trude se sakriti svoju ljubavnu vezu preda mnom, štoviše, razmeću se njome pred cijelim dvorom. Odnedavno ta lijepa dvoranka oko vrata nosi bogate dragulje koji su zacijelo stigli iz kraljevske riznice i podsmijeh na licu koji proizlazi iz uvjerenja u Henrikovu zaštitu. To sam poniženje nijemo trpjela nekoliko mjeseci, a onda dopustih da mi gnjev nadjača razum pa potjerah gospođicu Carew s dvora. Henrik, čuvši za to, odmah poništi moju odluku i pošalje mi grubu poruku neka budem zadovoljna svime što je učinio za mene, jer da to ne bi ponovio kad bi mogao početi ispočetka. Mili Gospode, taj čovjek, moj muž, ponižava me dušom i tijelom. Nakon svega što otrpjeh kao predmet njegove neželjene ljubavi, odbačena sam ružno poput kraljice Katarine!
A ovo još nije kraj.
Henrik je počeo pokazivati naklonost svojoj kćeri Mariji. Poslao joj je lijepu novu nosiljku i bogate zavjese za njezine odaje u Hatfieldu. Ali što je još gore, bojim se da o njoj svojim dvoranima govori s više ljubavi nego o Elizabeti. Zadnji put kad posjetih kćer, u Hertfordshire krenuh u pratnji u kojoj su bili visoki dužnosnici kao što su vojvode od Suffolka i Norfolka.
Ugodno smo se družili na putu pa sam očekivala sretne sate u kraljevskoj dječjoj sobi, sa svim tim dostojanstvenicima okupljenima oko kraljevne koji joj iskazuju dužne počasti. No kad stigosmo na hatfieldske dveri i kad nam odvedoše kočije i konje, svi osim mojih dviju dvorskih dama nestadoše kao čarolijom i bez riječi upozorenja (plan je jamačno bio dobro uvježban) zapute se u odaje ledi Marije da se njoj poklone! Stajah bez riječi dok moje preostale odane dame nastojaše sakriti grimiznu boju koja mi je zažarila uvrijeđene obraze. I moje dame bijahu iznenađene tom drskom pobunom, ali su se ljubazno žalile kao da to nije ništa i nukaše me da odem ravno kćeri, znajući da će mi bijes splasnuti čim je ugledam.
Elizabeta nije još navršila dvije godine, ali je odvažna duha i snažna na nožicama poput malog vihora. Sretno je dijete i tako lijepo da mi dolaze suze na oči. Razgovarala sam s ledi Bryan koja kaže da moje dijete muče zubi koji mu polako izbijaju. Obećah poslati lavandina ulja da joj ublaži bol u desnima i odagna noćni plač.
Poslijepodne koje je ipak moglo biti donekle ugodno, nagrdila je izuzetno uvredljiva poruka ledi Marije u kojoj je odbila izaći iz svojih odaja i vidjeti me. Kad sam guvernanti Shelton poslije zapovjedila da kazni djevojku za drskost, sam Henrik poništio je moju zapovijed.
Premda sam onomad bila zgrožena optužbama kako želim otrovati Mariju, priznajem da se sada pitam je li smaknuće jedino rješenje za takve izdajice. Za nju i njezinu odbojnu majku! Obje odbijaju prisegu koju mora položiti svaka osoba u zemlji ili biti smaknuća. Tako mi Bog pomogao, ja ću tu djevojku otjerati u grob, kao i ona mene!
Tvoja
Anne

2. ožujka 1535.
Dragi dnevniče,
bojim se da me Francuzi napustiše kao štakori brod koji tone! Moji dobri saveznici, zemlja u kojoj sam se školovala, podupiratelji mojega braka, grdno se narugaše našem prijateljstvu. To mi posta posve jasno kad je stiglo izaslanstvo kralja Franje na selu s francuskim admiralom i mojim starim prijateljem Chabotom de Brionom, kojeg sam za njegovih brojnih posjeta Engleskoj uvijek bila raskošno ugostila, kao i u Calaisu prije vjenčanja. On i ja smo se razumjeli, govorili istim jezikom, gajili iste misli. Vjerovah da je njegova razmetljiva laska,iskrena.
No kad su ovom prilikom došli na pregovore o kraljevskom vjenčanju, Chabot nije ni zatražio da ga primim, što mu je inače običaj, niti je donio Franjin znak pažnje, pa čak ni pozdrave. Kad je Henrik upitao admirala želi li se pokloniti kraljici, odgovorio
je da hoće ako kralj tako želi! Nije sudjelovao u gozbama, turnirima i teniskim natjecanjima koja sam tako pomno za njega osmislila. Kad bismo se slučajno susreli, bio je tako hladan i neljubazan da mi je pala na pamet čudna pomisao - da to uopće nije Chabot već neki prerušeni neznanac. Toliko me zbunilo njegovo ponašanje. Točnije, zbunjivalo me dok nisu otvoreni pregovori o englesko-francuskom savezu i ruci moje kćeri.
Čini se da je odanost kralja Franje odlepršala u Rim. Premda još dopušta da je Henrikov i Katarinin brak nevaljan, tvrdi da je Marija ipak nasljednica te stoga traži obnovu starih zaruka te vražje djevojke sa svojim sinom, francuskim prestolonasljednikom. Čak su i prijetili da će, ne bude li se poštovala ta stara spona, brakom vezati francuskog kraljevća s carevom kćeri.
Sva ta ružna iznenađenja razderala su tkanje moga uma tako da su mu rubovi sada neravni i iskrzani, te sam na posljednjoj gozbi u čast francuskih izaslanika preslobodno pila i izgubila vlast nad jezikom. Chabot mi je hladno sjedio zdesna vodeći površan razgovor, a ja sam pak brbljala poput slaboumne djevojčice. Uto vidjeh Henrika u trenutku kad je ugledao svoju ljubljenu priležnicu na suprotnoj strani prostorije. Stao je kao ukopan, a izraz njegova lica bio je tako prožet strašću i tako nalik na ono koje je nekoć upućivao meni da mi kroz grlo provali gorak smijeh koji podmazan vinom postade velika, nezaustavljiva bujica. Chabot je bio prilično uvrijeđen i pitao rugam li mu se, što je izazvalo novu salvu smijeha. Nešto je propentao, žestoko se zacrvenio od gnjeva i uvrijeđeno ustao da ode. Brzo sam se sabrala i uhvatila ga za ruku, znajući da bi moja privremena izbezumijenost mogla nepopravljivo naštetiti ionako ugroženim planovima za moju kćeri. Znajući da ga neće umiriti ništa osim istine, ponizih se priznajući da sam vidjela kako Henrik izražava ljubav svojoj priležnici. Bijah zahvalna Chabotu što je prihvatio moje obrazloženje, ali zadrhtah ugledavši sućut u njegovim očima.
Henrik Francuzima na odlasku dade odgovor da je njihov prijedlog neprihvatljiv te Elizabetinu ruku ponudi vojvodi d’Angoulemeu. Izaslanstvo otplovi, kruto i službeno obećavši brz odgovor. Vjerovah da je Henrik prema meni posve ravnodušan, ali ne bijah u pravu. Nakon njihova odlaska, upre u mene leden pogled i reče:
- Gospo, trebala bi se moliti Bogu da odgovor bude povoljan za tvoju kćer, jer čemu mi vas dvije uopće služite ako ne za sklapanje saveza?
Mnogo je tjedana došlo i prošlo, a mi i dalje uzalud čekamo odgovor. Uskrs se bliži, ali nije mi do svetkovanja. Ponašam se kako se očekuje od kraljice, naručujem nove oprave, ugovaram gozbe, predstave i mise , ali svaki mi dan muk onkraj La Manchea odzvanja u glavi poput nekog sablasnog i teškog zvona u praznom samostanskom hodniku. Molim se Bogu da mi pomogne u ovome, jer ne zgriješih toliko da zaslužim ovakvu kaznu.
Tvoja
Anne
14. travnja 1535.
Dragi dnevniče,
moje su molitve uslišane! Francuzi su napokon pristali na brak vojvode d'Angoulemea i Elizabete. Bračni pregovori vodit te se potkraj svibnja u Calaisu. I sa zadovoljstvom izvješćujem da se moj brat George vratio u Englesku završivši svoje dugotrajno poslanje u Francuskoj. Dobrodošao je prijatelj u mojem najužem krugu te nam donosi i više od razonode, francuskih pjesama i pjesmuljaka, najnovije mode, knjiga i novih ideja. Donosi ljubav i odanost koje su mi gorko nedostajale. Svoju kraljicu i sestru obasuo je tolikim obiljem pažnje da joj je život opet procvao i zamirisao. On i Francis Weston, Henry Norris i Mark Smeaton često se pridružuju mojim damama na kasnovečernjim zabavama, svirci, plesu, igrama i smijanju Ninianinim ludorijama.
Znam da Bog nije bio jednako milostiv prema nekim drugim ljudima. Nekoliko kartuzijanskih redovnika koji su odbili položiti prisegu, bačeno je u tamnicu. Thomas More i John Fisher također čame u Kuli odbijajući se pokoriti. Tajnik Cromwell često ih posjećuje nudeći im kojekakve jednostavne načine da spase ugled i postupe kao ostali. Čak su i članovi Moreove obitelji prisegnuli. No on se tako svojeglavo tome protivi da je Henrik svakim danom sve ljući na negdašnjeg prijatelja, a sada neprijatelja. Možda se razum iznenada prikrade Moreu iz sjena njegove hladne samice pa prisegne da jednom za svagda dokonča nepotrebno uzništvo.
George često jaše sa mnom u Hatfield gdje gleda kako njegova ljupka nećakinja brzo raste. Gospar Cromwell, Henrik i ja raspravljamo o njezinu odbijanju od sise. Ledi Marija još stoluje u Hatfieldu okružena svojim poklonicima, ne tako tajnima kako ona vjeruje, koji joj se dodvoravaju i okupljaju oko veleposlanika Chapuysa. Njegova česta pisma caru nedvojbeno su puna spletki i planova (svih od reda neuspješnih) da je postave prvu u nizu za prijestolje.
Jesam li zaboravila reći da je Klement mrtav i da ga je zamijenio novi papa, Pavao III.? Taj je čovjek odlučniji nego što je drhtavi Klement ikad bio, izravno ugrožava Henrikov mir objavom da je grešnim činom ženidbe sa mnom izgubio kraljevstvo,čak i otvoreno prijeteći vojnim prodorom. To kralja ne zabrinjava budući da će se Francuska i Španjolska ubrzo zaratiti, pa će car biti previše zaokupljen time da bi mu bio mogui ikakav vojni pohod na Englesku. Takav bi rat natjerao kralja Franju da zatraži pomoć i sklopi savez s Henrikom, što bi kralju pričinilo veliko zadovoljstvo.
Toliko sam bolje raspoložena da mi nove spletke počinju vreti u glavi. Ali njih ostavljam za neki drugi dan.
Tvoja
Anne
20. svibnja 1535.
Dragi dnevniče,
trudna sam i nova nada klija u meni poput proljetnog sjemena što se probija na danje svjetlo. Oprosti mi, Elizabeta, ali u zadnje sam vrijeme sve molitve uprla u to da dijete bude dječak, Henrikov kraljević i naš spasitelj. Ta nada i velika potreba da opstanemo, da preživimo ovaj odabrani život, ovu sudbinu, začela mi je uglavi novi veliki naum koji će mi, kad se ostvarim vratiti položaj i moć na prijestolju. Moram ponovo zavesti kralja.U ovom izmorenom tijelu i izubijanom srcu moram pronaći onu drsku i oholu djevojku čije su blistave oči namamile Henrika duboko u mračan labirint žudnje i ondje ga zadržale šest dugih godina. Moram hiniti želju za tim nekoć čeličnim tijelom koje je sada pjegavo, debelo i odurno. Ali čak i više od tjelesne žudnje, u njemu moram probuditi spoznaju da sve žrtve i boli koje je podnio kako bi me dobio nisu bile uzaludne. Da su njegove uznosite spletke i nakane, njegov Veliki naum i brak sa mnom, kad se sve zbroji, urodili i dobrim plodovima, a ne samo smrću prijatelja, izopćenjem iz Crkve i mržnjom podanika. Još ću neko vrijeme razmišljati o tome i utvrđivati potankosti nauma u glavi, jer ne mogu si dopustiti poraz.
Niniane, moja luda, zbija bezobzirne šale o mojoj trudnoći.Vjerujem da je i sama rodila kada tako savršeno poznaje sva previranja u nutrini, neobična čeznuća i bolne užitke koje drugo stanje donosi. Jedne večeri kad smo se našle same u mojoj odaji, skočila je na moju postelju i sklupčala se u loptu, postavši dijete u mome trbuhu koje je drečalo, ritalo se i razmaženo tražilo reske jabuke, ušećerene prste daždevnjaka i uspavanke.
—Ja sam mali kraljević - vikalo je (odnosno ona je vikala u njegovo ime). - Ja sam kraljević i budući kralj, i dojadila mi je tama. Dajte mi svjetla! I slatkiša! I dragulja, i zlata, jer ja sam očev sin i žudim za bogatstvom više od svega!
Meštar Holbein nacrtao je moj nenaručen portret. Premda to nitko nije spomenuo, vidjela sam da nije nimalo laskav, jer mi je lice bilo trudnički podbuhlo, a kosa skrivena pod krutom kukuljicom. Samo je Niniane, vidjevši taj portret, povikala:
- Pa tko je ova gospoda krmača nabranog podbratka? Vi sigurno niste, moje labudovrato Veličanstvo!
Kad sam joj odgovorila da sam to doista ja, zgrabila je uvredljivu sliku i zaplesalapo sobi pjevajući razuzdanu pjesmu o kazni prikladnoj za Holbeinov izdajnički čin -treba ga objesiti za palce u Tyburnu, a uvredljivu sliku smotati i zabiti mu je u šupak. Kako li me samo nasmijava i pruža mi čudno prijateljstvo, jer u njezinim smjelim šalama uvijek leži Istina. A to je rijetkost, jer malo tko je to spreman dijeliti sa mnom.
Sva pitanja o svom osobnom životu Niniane okreće na šalu, ostajući povučena i tajanstvena. Često razmišljam o toj neotesanoj i razuzdanoj ženi koja ipak zrači umnošću i dobrotom. Kako li je došla do ovoga života? Tko joj je rod? Kojeg je staleža? Možda mi jednoga dana kaže.
Tvoja
Anne
7. srpnja 1535.
Dragi dnevniče,
moja zvijezda ponovo uzlazi jer opet sam jedina Henrikova draga. Tetoši me više nego ikad i drži me uza se u svakoj prilici. Reći ću kako je do toga došlo. Najprije mi je dijete koje nosim zdravo zaokružilo upale obraze, a bore koje su mi se pojavile oko očiju i usta ublažila sam nanijevši nekoliko puta živu koja, premda nagriza i uništava kožu, stvara čudesan privid glatkoće lica. Najfinijim olovnim bjelilom pobijelila sam put i s malo alauna narumenila obraze, a košenil na usnama učinio me mladom i tako ljupkom kakva odavna nisam bila. Ostavih po strani mrežice i pokrivala za glavu. Dugu kosu pustih da slobodno pada kao dok me snubio. Oprave mi sve bijahu u njegovim omiljenim bojama, zagasite crvenkasto-smeđe, ružičaste, blistavo crne i smaragdno-zelene.Sama birah dragulje koji mi pristaju, ali koji imaju i sentimentalnu vrijednost, one koje mi je darovao dok nam je ljubav bila u punome cvatu. Skupo platih kojekakve francuske miomirise, ulja za kupanje i pomade kako bih lebdjela u mirisnom oblaku kud god pošla.
I takva se pokazah kralju, najprije nakratko, hujeći krcatom prostorijom u kojoj je stajao. Riječi zamijenih zavodničkim osmijesima, pogledima ispod oka, zadivljenim očima. Dan svibanjske svetkovine bio mi je slatka prilika da zablistam. Preruših se u Proljetnu kraljicu, u opravi opšivenoj svilenim cvijećem. U predstavi plesah otmjen, živahan ples i otpjevah pjesmu nagrađenu snažnim pljeskom. Zadovoljno primijetih da kraljev pogled nije uperen upriležnicu, nego ispunjen ponosom na suprugu. Dok se klanjah, nisko se naklonih prema njemu, zadržah mu pogled i spoznah da mi je opet na milosti i nemilosti. Kad je otpočeo bal, prešao je prostoriju da me zamoli za ples, a dok smo zajedno plesali galiardu, trzao je nogama i poskakivao poput mlada jelena. Bio je sretan, što se jasno vidjelo, pa sam kasno te večeri čekala u svojoj ložnici - i moj je kralj došao.
Dok sam ga pojila slatkim vinom pred rasplamsalim kaminom, smogla sam svu svoju hrabrost i bila smjela pred njim kao što sam bila prije nego što su me naša ljubav i brak oslabili. Rukama mu nježno prelazeći po sljepoočnicama, rekoh mu da bi, kad bi iskreno razmislio, uvidio da je tješnje vezan za me negoli ijedan muškarac za svoju ženu. Da sam ga izbavila iz grijeha u kojem je živio dok je bio oženjen s Katarinom, da bez mene nikada ne bi reformirao crkvu. Da je, uza sve to, zahvaljujući reformaciji, stekao veliko bogatstvo samostana te je sada najbogatiji vladar koji je ikada gospodario Engleskom.
Pomno me slušao, upijajući svaku riječ, pa me čak i nekoliko puta poticao da nastavim, što sam ja i učinila. Pružila sam mu svoju četku pa mi je četkao kosu kao kad smo bili mladi, dugim, glatkim potezima dok mi kosa nije postala jedinstvena bala crne svile. Rekoh mu da nam je njegova muškost dala novu nadu u kraljevića. A potom poput majstora Holbeina oslikah Henrika i sebe kao saveznike koji stoje zajedno na jednoj strani, dok je neprijateljski svijet na drugoj: izdajnički car, nevjerni Francuzi, ratoborni Papa, izdajnički tvrdoglava Katarina i Marija koje mu iza leđa dižu vojnu bunu. Rekoh mu da su nas rastavile okrutne sile i zli ljudi koji nikada nisu shvaćali snagu našeg zajedništva. Zatim ga poljubih, budeći u njemu kralja i muškarca. Nije mu trebalo drugog poticaja - odnio me u krevet zamalo mi razderavši haljinu.
U novije vrijeme povremeno sam mu viđala tijelo pa me nije iznenadilo što je tusto i ružno od izbočenih vena i gnojnih rana na listovima i bedrima, ali tada nisam morala hiniti strast, već bih okrenula lice i pustila da se brzo zadovolji mnome. Sada sam prizvala svu odlučnost, otvorila lažljivo srce i vodila ljubav s njim. Bio je to pravi ispit moje glumačke vještine, jer u meni zapravo nije preostao ni tračak prave privrženosti toj zvijeri koju zovem mužem.
Kad se zadovoljio, kralj je bio ushićen, a u grudima mu je bujala nada u našu budućnost, u sina, u englesku slavu. Opetovano je s ljubavlju izgovarao moje ime, a ja se krišom radovala što sam ponovo vlastoručno promijenila svoju sudbinu te se s kćeri na rukama odmaknula od crnog ponora koji nam je prijetio. Hvaljen budi Gospodin. Nema sumnje da je uz nas.
Tvoja
Anne
20. srpnja, 1535.
Dragi dnevniče,
kako je moguće da dobar i učen čovjek svjesno dovede do vlastita smaknuća? Čemu se tako čvrsto držati jednoga načela kojemu se svi ostali jedinstveno protive, kad je smrt jedini izbor? Prokleti Thomas More! Mrtav je i glava mu je nabijena na kolac na Londonskom mostu gdje mu društvo pravi John Fisher i oni kartuzijanci. Zar nije mogao položiti prisegu i spasiti glavu? A Henrik je od Morea načinio katoličkog mučenika oko kojeg će se tek sada sjatiti poklonici.
Moj brat George i otac nazočili su njihovu smaknuću. Prvo je smaknut Fisher, kojeg je Papa nedavno imenovao rochesterskim biskupom, tako krhak da su se začudili koliko je to krvi isteklo iz tako koštunjava tijela. Ali Moreovo me smaknuće progoni u snu i na javi. Duga siva i zapetljana brada, njegova molba krvniku da ne promaši cilj budući da mu je šija tako kratka. Sam si je zavezao oči suknom prije nego što je ispružio cijelo bolesno tijelo na nizak i malen panj. Čak se i našalio. Rekao je krvniku neka mu ne odsiječe bradu jer ona nije nikoga izdala. Taj veliki čovjek, ta glupa budala ničice je čekala sjekiru.
Kad su donijeli vijest o Moreovu smaknuću, kralj i ja sjedili smo jedno do drugoga za igraćim stolom. Henrik zagrmi usijana i crvena lica:
- Krvi mi Kristove! Najpošteniji čovjek u Engleskoj je mrtav!
Zatim izjuri iz prostorije za igru i zatvori se na nekoliko dana u svoje odaje.
Prisežem da neću više razmišljati o tome. Potisnut ću sve strašne misli iz glave jer još sam kraljica i mnoge visoke dužnosti čekaju na me.
Tvoja
Anne

10. kolovoza 1535.
Dragi dnevniče,
ove lovne sezone Henrik je poveo svoju trbušastu kraljicu na ljetno proputovanje i prema njoj kraljevski postupa. Stojim do njega na čeki kao u stara vremena i zajedno gledamo kako jeleni trče, pucamo, pijemo pivo za svježih poslijepodneva i radujemo se kako se već godinama nismo radovali.
U okruzima Winchesteru i Hampshireu naši su nas plemeniti podanici lijepo i drage volje ugostili u svojim rezidencijama, dvorcima i lovačkim kućama. I premda nam je jaka kiša onemogućila nekoliko dobrih dana lova sokolima, barem nam razjarena mnoštva seljana nisu nagrdila godišnji odmor. Nadam se da to naviješta njihovo buduće prihvaćanje kraljice i male kraljevne, ali srce mi govori da je narod smekšao strah od Henrikove teške ruke i silom nametnuta pokornost.
No u pastoralnoj idili čekalo nas je još neočekivanih zadovoljstava. Samostani u Rochesteru i Dunstu, krcati vrijednim rimskim predmetima, čekali su Henrika otvorenih vrata. Veliki, teški križevi od zlata, iznimne tapiserije, mitre optočene draguljima, štapovi, misni kaleži, svi odreda bestidno raskošni i posve nepotrebni za službu Božju, preneseni su u London kao kraljev plijen.
Možda je to novo blago zavrtjelo Henriku glavom, jer sada otvoreno zbori protiv onog golemog, španjolskog jarma što mu je za vratom.
- Neću više živjeti u strepnji, strahu i neizvjesnosti koje toliko dugo trpim od bivše kraljice i ledi Marije - čula sam kako govori Suffolku. - Vidjet ćete da će me parlament na idućem zasjedanju osloboditi toga. Ne mogu više čekati.
Držala sam jezik za zubima, jer mi se činilo da kralju ne treba daljnjeg poticaja za njihovo pogubljenje. O, sladak bi to bio dan kad bi te zle vještice nestale s ovoga svijeta, a moja Elizabeta bila sigurna od njihova neprijateljstva. Molim se da Henrik ustraje u toj odluci kao što bijaše ustrajao u nastojanju da mene učini kraljicom. U tom bi nam slučaju budućnost bila osigurana.
Trenutno smo smješteni u dvorcu Wolfeu u okrugu Wiltshireu nadomak Walesa, gdje smo srdačno primljeni u obiteljski dom obitelji Seymour. Thomas i njegova plodna žena Margaret nadahnjuju nas svojim potomstvom: imaju desetero žive djece, pet kćeri i pet sinova. Edward je Henrikov komornik već nekoliko godina, a njegova sestra Jane - nenapadna i krotka -bila je Katarinina dvorska dama. Njezin je brat govorio i u njezino ime jer je sama prestidljiva da bi zatražila mjesto na dvoru. Henrik je jasno dao do znanja kako bi mu bilo drago udovoljiti Edwardu, pa ću tom mišiću pronaći mjesto među svojim dvorankama.
Moram priznati da mi je ovo ljetno putovanje milo, ali bit će mi još milije vratiti se kući i dvorskoj udobnosti. Ovo dijete moram iznijeti do kraja i roditi zdravo.
Tvoja
Anne
5. prosinca 1535.
Dragi dnevniče,
Henrikova zadnja izdaja nadmašuje moju moć vjere i poimanja. Onog je mišića uzeo za priležnicu! Moja dvorska dama, Jane Seymour, uštogljena mala kuja, najnovija mi je zamjena. Nitko je ne smatra ljepoticom, tek punašnom, neuglednom pojavom koja govori tako tiho da se moraš napinjati ne bi li je čuo. A nema ni spomena vrijedna mozga. No to nije važno jer njezin brat Edward Seymour misli za nju. Henrik je opčinjen kao nikada do sad, osim dok je snubio mene. Ali kako to da ta blijeda Jane budi u kralju tako vatrenu naklonost? Uvjerena sam da je to Edwardovo maslo, jer će mu ta vražja ljubavna veza osigurati viši položaj na Henrikovu dvoru. Bojim se da su se moj nestali rođak Francis Bryan i Nicholas Carew urotili s njime u tom naumu. Zar ne postoji nijedan odani dvoranin na ovome svijetu? Mislim da ne. Natjerali su Jane da igra moju staru igru zavođenja, mami Henrika vještim draženjem, glupavim osmijesima, obećanjima potpune pokornosti koji ne vode u krevet nego samo do čednih cjelova i nagovještaja brojnih sinova.
Priznajem da sam izgubila svako strpljenje s tim bludnikom i ne mogu više kriti gađenje. Iz usta mi pršte grube pogrde, kako nasamo, tako i u javnosti. Kad on kaže »da«, ja kažem »ne«, jer je svako suprotstavljanje bolje ni od kakvog. Svakodnevno pronalazim načina da razdražim tog nadmenog magarca i načinim od njega budalu, smijući se njegovim smiješnim papučama od jeguljine kože i ružnim gizdavim odijelima sve šireg struka u kojima izgleda kao trokrilni ormar. Svojoj je sviti naložio da obriju glave i puste brade, pa sam ja, posluživši se Ninianinim opažanjima, za večerom glasno izjavila da kralj izgleda kao bradata biljarska kugla.
Dobacujem uvrede i Norfolku, koji mi je odavna neprijatelj, ali sada drsko širi odvratne klevete meni iza leđa. Navodno se žalio da mu se obraćam gore negoli bi se čovjek obratio psu. Ali Niniane je, čuvši to, izjavila da bi se ujak Norfolk time trebao ponositi budući da se prema svojim psima ponašam bolje nego većina. Gospu Seymour koja bestidno očijuka s Henrikom sjedeći mu u krilu, oštro sam pljusnula tako da joj je na licu ostala duga, crvena ogrebotina.
Henrik neobično smireno podnosi moje salijetanje, što zabrinjava mojega brata Georgea, koji strahuje da je to zatišje pred buru. Ali mnome je ovladao bezglavi đavao čije raspojasano mahnitanje ne mogu obuzdati. Okrutni Bog koji mi je zacrtao sudbinu odlučit ce o daljnjim kaznama, jer rukavica je bačena i bitka je otpočela.
Tvoja
Anne
9. siječnja 1536.
Dragi dnevniče,
Katarina, negdašnja engleska kraljica, mrtva je, a ja satrvena. Njezin je svršetak bio tako nasilan i neprirodan, praćen silovitim povraćanjem i oštrim bolom u trbuhu da se govorka kako je otrovana. No to nije istina, jer jedini smo joj neprijatelji kralj i ja, a mi nismo odgovorni. Henrik je bio izvan sebe od radosti pa je, čuvši za njezinu smrt, povikao:
- Hvala Gospodinu, više nam ne prijeti rat!
Istina je da Katarinin nećak, car Karlo, sada više ne može naći izgovor za vojni prodor, dokle god mu je rođakinja Marija na sigurnom, ali tko zna kako će sudbina sada odrediti nasljedstvo krune?
Zbog svega toga povukoh se u svoju odaju, u svoju postelju,ali čak ni tu ne pronalazim spokoja. Istina je da sam, čuvši vijest, zaplakala od sreće, čak bogato nagradila gospodina Ellisa, glasnika koji ju je donio. Bijah oduševljena što je Henrik dao dovesti Elizabetu iz Hatfielda da se pridruži svečarskom žalovanju i odjenuo je u žutu boju usklađenu s njegovim haljetkom i mojom opravom te što je došao u sobu gdje su moje dame plesale i pridružio se njihovoj razuzdanoj gavoti kao čovjek kojemu je sreća zavrtjela glavom. Ali kad kralj uze svoju kćer na ruke i stade paradirati njome dvorom da je svi njegovi ljudi zagrle i pohvale, odjednom osjetih u srcu neporeciv nespokoj. Otpustih dame i čak ni Niniane nije mogla umiriti moj ojađeni um.
Jer ovo tada spoznah: Katarinina smrt mogla bi značiti moju propast. Dok je ona bila na životu, Henrik se nije mogao razvesti od mene, jer bi to značilo povratak njoj. Ali sad kad te gospe više nema, Henrik je slobodan oženiti se s kim hoće.
Tko misli da se kralj ne bi želio razvesti od mene, vara se! Vidim s kakvom ljubavlju gleda bljedunjavo i plačljivo lice Jane Seymour. Čujem česta govorkanja o trećem braku, koja on nikada ne osporava.
O, Elizabeta, taj muškarac koji dvoranima ponosno pokazuje taj zlatokosi smotuljak u žutom, možda me gurne u propast, kao i tebe. Moli se, slatka moja djevojčice, u svojem djetinjem obraćanju Bogu, da je dijete u meni dječak. Jer dobri kralj Harry vidi malo dobra u svojoj obitelji i ne kani je prigrliti. Poput snažne oluje što puše na kopno sa zapadnoga mora, bojim se da je nezaustavljiv i da će bjesnjeti čudesnom jačinom dok nas sve ne potopi.
Tvoja
Anne
28. siječnja 1536.
Dragi dnevniče,
dogodilo se ono od čega sam najviše strepjela. Pobacih našeg spasitelja, jer malo, krvavo tjelešce što ga izbacih iz utrobe bez sumnje je bilo muško.
Velika proslava Katarinine smrti trajala je tjednima. Henrik ni na dvoru ni u javnosti nije dopuštao crninu. Bilo je gozbi, plesova, predstava, a čak su i mise pjevane u znak dragosti, a oni koji su ljubili tu gospu, žalovali su za njom u tajnosti, pod prijetnjom smrti. Održan je i turnir, ali meni ne bješe do buke i guranja u gomili, pa se povukoh u mirnu samoću i ostadoh u svojim odajama s Margaret Lee i Niniane koja nas je veselo zabavljala Chaucerovim stihovima i pjesmama.
Uto nas sve prestraši štropot kao da se vojska okuplja pred mojim vratima, a u odaju bane lord Nordfolk noseći hude vijesti. Kralj leži mrtav na borilištu, zbačen sa sedla u okršaju, nakon čega ga je smlavio golemi bojni konj koji je pao na tijelo Njegova Veličanstva! Bolni strah ošine mi udove, glavu i trbuh, a sva mi snaga istekne iz žila. Margaret vidje da sam problijedjela kao mrtvac i pokuša me utješiti. Ali Norfolk, poput neke zlobne guje, gurne prst u moje krhko srce grubim riječima. Sada kad je Henrik mrtav, reče, meni su dani odbrojeni, jer nitko drugi ne podržava Elizabetino pravo na nasljedstvo prijestolja. Budem li se borila za nju, proglasila se regenticom, Engleskoj ne ginu strašni sukobi i građanski rat. A sve to dok oplakivah neočekivan Henrikov odlazak, odlazak obojen neugodnom radošću, što je zvijer napokon mrtva. Tada Norfolk ode, ne udostojivši se pokloniti jer više ne bjeh kraljica.
Zatečena, skamenjena, ošamućena strašnim mogućnostima, počeh se nezadrživo tresti. Margaret i Niniane pokušaše me zagrijati, ublažiti trzanje, umiriti me blagim riječima, ali ja sam znala da mi nedostaje Elizabeta u naručju jer je pogibelj plesala oko nas poput neke sablasne družine sjenovitih plesača. Margaret se udalji, obećavši donijeti mi Elizabetu i dovesti nekolicinu odanih ljudi.
Ali tada dođoše Wyatt, Norris i Weston da me izvijeste kako je kralj ipak živ! Čovjek je dva sata beživotno ležao u nesvijesti, ali sad je opet u sedlu i prijeti da će ponovo jahati. Tada padoh u postelju od čiste duševne iscrpljenosti. Premda je Nininane uspjela izmamiti nešto smijeha iz tih nastranih okolnosti, postajala sam sve bijeđa i slabija. A zatim mi je na dan kada je Katarina položena na vječni počinak, krv potekla među nogama i dijete mi umrlo u utrobi. Pregledavši to sitno tjelešce, primalja je objavila da je dijete po svoj prilici bilo muško. To je dojavljeno Henriku koji je na to dojurio u moju odaju bjesneći čak i više nego kad je Elizabeta rođena kao djevojčica.
Nije vikao na me, već mi se obratio ledenim glasom:
—Jasno vidim da mi Bog ne želi dati muško dijete.
Kad mu odgovorili da to nije Božje djelo, nego da je preuranjeni porođaj prouzročila vijest o njegovoj tobožnjoj smrti koju mi je Norfolk onako grubo prenio, nije bio ni dirnut ni utješen. Nije me žalio ni zbog tjelesne slabosti ni zbog gubitka - koji je smatrao samo svojim - nego je izjurio iz odaje ne osvrnuvši se, dobacivši mi da ćemo razgovarati kad se oporavim.
Margaret Lee, koja je vjerno ostala uza me, po njegovom odlasku brizne u plač. Pokušah je utješiti govoreći da ću ponovo zatrudnjeti, ali bila je neutješna i izložila mi svoje strepnje. Cijeli dvor brujao je glasinom da Henrik sada vjeruje kako sam ga zavela vradžbinama te da je naš brak ništavan. Navodno tvrdi da mu je Bog to pokazao uskrativši nam sinove te da sada kani učini Jane Seymour poštenom ženom. Vradžbine! Ja vještica! Moja šestoprsta ruka, đavolji znamen na vratu, napitci kojima sam mu otklanjala bol, čarobni prsti kojima sam mu blažila bolnu glavu. Sve me to sada progoni. Vidjeh da moja sudba neće biti bolja od Katarinine, a Elizabetina ništa bolja od Marijine. Srušena kraljica i kopile protjerani u sumorne kuće bez dopuštenja da tješe makar jedna drugu.
Udovi su mi slabi, srce teško. Ležim u postelji bez volje da ikada ustanem. Što li će biti s nama?
Tvoja
Anne
6. veljače 1536.
Dragi dnevniče,
gorak li je ovo dan. Moj ljubljeni Purkoy je uginuo. O njegovoj me smrti izvijestio Henrik jednako okrutno kao što me o njegovoj tobožnjoj smrti izvijestio ujak Norfolk. Bijah u molitvi sa svojim kapelanom Matthewom Parkerom kadli Henrik bane na vrata moje odaje da mi kaže kako ide provesti pokladni utorak u Londonu, a da ja imam ostati u Greenwichu. Preklinjah ga da mi dopusti poći s njime jer je Elizabeta u Londonu i želim je vidjeti. Odbio mi je ne samo tu molbu nego i ponijeti popis njezinih mjera za svilene kapice koje sam željela naručiti, grubo mi odbrusivši da joj ne treba takvih biranih ukrasa i upitavši nemam li pametnijeg posla od sastavljanja glupih popisa beskorisnih stvari.
Čuvši tako nemilosrdne riječi o našoj kćeri, izgubih prisebnost i svesrdno ga izgrdih govoreći da njegova nepostojana ljubav drugima da jeza pravo da mu uskrate odanost. Čak i gospodin Cromwell sad podiže klobuk na spomen imena ledi Marije. Henrik na to ne odgovori, barem ne suvislo. Okrene se da ode, ali ga ja uhvatih za nadlakticu i sasuh mu u lice okrutne istine o njegovoj novoj priležnici, ledi Jane.
- Poigrava se tobom, Henriče, poigrava se tobom kao ja nekoć. Štoviše, igra istovjetne igrice. Čujem da je odbila vreću zlatnika koju si joj želio darovati, je li tako, Henriče? Odbila je okaljati svoju krepost i čast prihvaćanjem takvog dara prije negoli ti postane zakonitom suprugom? Zar si tako slijep da ne vidiš kako ima dva dosjetljiva brata koji žele napredovati preko nje?
- Obuzdaj taj zmijski jezik, gospo. Obuzdaj ga ili ću te ja ušutkati.
- A kako bi me ti to ušutkao, Henriče? Razvest ćeš se od mene? Strpati me u samostan?
- Ne iskušavaj moje strpljenje, Anne. Visi o niti.
Ali ja smogoh hrabrosti i suprotstavih mu se pogledavši ga ravno u sluđene, blistave oči.
- Nikada te nisam voljela, Henriče. Nikada u ovih deset godina. - Usta mu zadrhte, ali čeljust ostade čvrsta dok sam mu dražila ponos izazovnim osmijehom. - Zar si mislio da sam te zavoljela? Da, mislio si. - Debeli mu se obrazi zarumene dok sam zborila te lažljive riječi jer, dnevniče, doista sam ga neko vrijeme voljela, prije nego što mu se dadoh. I u Calaisu, i iduće zime. Ali sada mu nisam željela pružiti zadovoljstvo priznanjem te ljubavi. - Idi sad onoj svojoj konjolikoj, slatkorječivoj curi - povikah. - Neka ti je! Ali prije toga bolje izbaci iz sjećanja svaku pomisao da je Anne Boleyn ikada voljela Vaše Milostivo Veličanstvo. Jer nikada nije. Nikada.
Probode me strašnim pogledom i učini mi se da bi mogao zamahnuti rukom i pokositi me udarcem. Ali on samo reče:
- Tvoj pas je mrtav. - Nasmiješi se. - Šteta, jer on ti je bez sumnje bio najodaniji podanik.
Ne vidjeh Henrikov odlazak jer bijah zaslijepljena suzama. Suzama koje sa zadovoljstvom vidje da mi je izmamio.
Tvoja
Anne

9. travnja 1536.
Dragi dnevniče,
nakratko povjerovah da je opet sve dobro. Veleposlanik Chapuys donio je carevu poruku da s Henrikom i sa mnom želi sklopiti sporazum sad kad je Katarinina smrt uklonila veliku zapreku na putu k našem savezu. Bilo mi je veoma drago što Karlo želi pregovarati i sa mnom, a ne samo s Henrikom, što je pokazalo da me počeo uvažavati kao kraljicu. Taj španjolski potez umnogome je obradovao tajnika Cromwella, jer je odnedavno shvatio koliko su Francuzi loši i nepouzdani prijatelji. Ali mislim kako se najviše pribojavao da se Engleska jednoga dana ne nađe sama protiv Španjolske i Francuske. Stoga je ugovorio niz sastanaka i proslava u Chapuysovu čast.
Henrik me nije pokušao isključiti iz priprema pa sam pomno osmislila privatan objed za velmože u svojim odajama nakon mise, na kojem će Chapuys biti počasni gost, nadajući se da ćemo za mojim stolom obaviti važne poslove. Misa je dobro prošla i biskup Cranmer održao je veoma političku propovijed, a meni je Chapuys više puta uzvratio ljubazan osmijeh. No kad je došlo vrijeme da se povučemo u moje odaje, njega i članove Krunskoga vijeća Henrik lukavo preusmjeri k sebi, pa ja ostadoh predsjedati pustom gozbom na kojoj glavno jelo bje moje poniženje.
Kralj na koncu nije prihvatio Chapuysove uvjete, jer je ovaj tražio da se Henrik, kao prvo, ponovo podredi Papinoj volji, a kao drugo, da ozakoni svoje kopile Mariju. Cromwell, bijesan kao ris što su njegovi brižno kovani planovi skršeni, ispriča se i ode kući bolovati, a ondje leži i sada, pet dana poslije. Bojim se da mi je njegov poraz jedina utjeha u ovoj priči.
U zadnje vrijeme Henrik malokad pokazuje ljubav prema Elizabeti, a prema meni je više uopće i ne hini. Mislim da su mi dani na dvoru odbrojeni, a nekoliko dvorskih dama odvažilo mi se spomenuti nekoliko udaljenih samostana u kojima odbačena kraljica može pronaći utočište.
Malo me toga tješi. Jedini su mi melem za dušu slatka glazba Marka Smeatona i Ninianine ludorije. Oko mene je još nekoliko odanih prijatelja: Thomas Wyatt, Henry Norris, Francis Weston. Znam da su njihova laska i očijukanje manje izrazi iskrenog romantičnog zanosa - jer više nisam lijepa – a više smione odanosti i udvornosti. Njihova pažnja budi u meni strastvenu i duboku ljubav, dublju od one koju sam gajila za Percy ja i kralja, a rjeđu od one koju osjećam prema Elizabeti, jer je ona vezana za me mesom, krvlju i tijelom. Ovo je prijateljstvo u punom cvatu, dar jednog nesebičnog srca drugome. I na tome sam im duboko zahvalna.
Ne držim baš do žena, jer su me oduvijek mrzile i bile nepovjerljive prema meni, ali Margaret Lee više mi je sestra nego što je Mary ikad bila. Kako li me samo tetoši! Ona mi je posteljnik i dužnost joj je brinuti se za me, ali znam da mi i više nego brižno bira oprave kako bih uvijek nosila one koje mi najbolje pristaju, bojom, stilom i laskavim krojem. Neumorno me ukrašava, grije mi hladna stopala i ruke i trlja bolnu glavu tako nježno da mi katkad izmami suze na oči.
mili George. Nijedna žena nikada nije imala boljega brata. Dijelimo životne uspomene što sežu u djetinjstvo. Još me katkad zadirkuje, i naš smijeh rastjeruje sve brige i tuge sadašnjice kao čarobni štapić. Kad sklopim oči, opet ga čujem kako se uspinje zavojitim stubištem u moju odaju u dvorcu Heveru gdje smo šaptali kako nitko ne bi čuo kakve velike vojne pohode i šašave razonode kuju naši dječji glasići. Vidim nas u jesenskoj šumi nedaleko od Edenbridgea dok me kruni cvjetnim vjenčićem imenujući me Kraljicom lista.
- Na koljena, jer ja sam ti vladarica! - oholo bih viknula dok su posvuda oko mene padale tisuće crvenih, zlatnih i narančastih listova. George bi povikao:
- Svemoćno Veličanstvo, pogledajte kako se podanici pokoravaju vašoj vlasti!
Tada bismo stali vrištati od smijeha dok nas trbusi ne bi zaboljeti. Nekoć bijah engleska kraljica, a sada sam opet samo kraljica lista.
Tvoja
Anne
Zatočenica sam, dnevniče, zatočenica u Londonskoj kuli.
Jao, nema sumnje da je sa mnom svršeno jer sam optužena za preljub, još gore, za veleizdaju. Jer za Englesku je kraljičin preljub ravan veleizdaji, a veleizdaja znači smrt. Nije to pravedna optužba podnesena sudu da donese poštenu presudu. Ne, daleki samostan nije bio dovoljan jer Henrik treba moju smrt. Mark Smeaton i Henry Norris, siroti mladići, optuženi su za bludničenje s kraljicom pa također čame u Kuli. Priznali su da su legli sa mnom, kažu. To nije moguće jer su pošteni ljudi, a ta je odvratna optužba posve neistinita. Lažna. Jesu li to priznanje iskamčili iz njih mučenjem? Hoće li i mene baciti na muke? Ne sumnjam da je sve to Cromwellovo maslo. Odnedavna se okrenuo protiv mene. A njemu takav potez ne bi bio ispod časti. Gledala sam kako vodi kralja do moje postelje kroz labirinte razlaza s Katarinom i s Papom. One svjetlucave očice. Nemilosrdna usta. Vidjela sam kako se držao kad je doveo ono zloguko izaslanstvo u moje odaje. Čak i dok je nijemo čekao da mi ujak Norfolk uruči uhidbeni nalog.Cromwellovu odvratnu nazočnost osjećala sam kao zlokobni oblak koji mi obavija glavu. Odveli su me u sred bijela dana uzvodno neurešenom teglenicom da svi vide moju sramotu. Nije me pratio nijedan odani dvoranin ni prijatelj, samo jezivi dušmani i vještice. Ledi Kingston, moja strina ledi Boleyn i gospoda Coffin, kojoj ime pristaje jer znači »lijes«. Nisu mi se udostojale uputiti nijednu ljubaznu riječ. Stajale su mi iza leđa da ih ne vidim. Ćutjela sam kako mi pilje u zatiljak i kako me zdrav razum napušta pridružujući se vrtlozima riječne struje tako da mi je mozak ostao posve bez razuma i razbora. Bože, pomagaj. Mislim da se stigavši ovamo nisam dobro držala, nimalo kraljevski. Smijala sam se, plakala i nezadrživo drhtala. Teglenica me iskrcala na stubama Kule, a kad sam pogledala one sive zatvorske zidine kojima se slijeva vlaga, zaljuljala sam se i pala na koljena. Lord Kingston, zapovjednik utvrde koji me dočekao, uhvatio me za ruku i uputio mi blagu riječ. Barem mislim da je bila blaga, jer ne pamtim mnogo o tim trenutcima, osim da sam pitala hoće li me baciti u tamnicu, a lord Kingston odgovorio da neće, nego da ću biti smještena u svoje negdašnje odaje, one u kojima sam boravila uoči krunidbe. Sjećam se i da sam, dok su me vodili u odaje, vidjela debeloga gavrana koji stanuje u Kuli kako skakuće preko travnjaka i nasmijala se njegovim ludorijama, ali sam u tom trenu začula topove na Kuli kako grme objavljujući preko Temze moj dolazak i ugledala drveno stratište na kojem padaju glave.Thomas More, pomislila sam, dobri otac More. Zamislila sam njegovu glavu kako se kotrlja zelenom travom i gorko zaplakala. Gospar Kingston dopratio me do vrata moje ćelije i okrenuo se da ode. Zgrabila sam ga za ruku i zavapila:
- Zar ću umrijeti bez pravde?
Odgovorio mi je da ima pravde i za najbjednijeg kraljeva podanika. Mahnito sam se nasmijala. Samilosno me pogledao. Zatražila sam zrcalo da vidim kako izgleda bijedna kraljica, ali me nisu poslušati. Zatočena sam ovdje. Zatočena sam s ovim jezivim ženama koje me draže govoreći da cijeli London sada slavi na ulicama moje uhićenje i da te sada ledi Marija, ne, kraljevna Marija, zauzeti mjesto u nizu za prijestolje koje joj zakonom pripada. Mrze me, ali odgovorno skrbe za me. Znam da im je naloženo: »Pamtite sve što kaže, dat će temelja za nove optužbe«. Znam da pomno slušaju, ali ne mogu držati jezik za zubima. Besmislice mi kuljaju iz usta kao voda iz dubokog zdenca straha i proklinjem svoje dušmane govoreći da će ako umrem Engleska biti kažnjena sa sedam godina suše i pošasti. Elizabeta, Elizabeta, što sam ti učinila? Ako sam ja izdajnica, što si onda ti ako ne izdajničino dijete? Majku si izgubila, ali i buduću krunu, a možda i glavu. Ja sam kriva, ja sam kriva, ja sam kriva. Oprosti mi, mila djevojčice. I moja mati također. Umrijet će od tuge. Umrijet će sa mnom. Pomozi mi, Isukrste. Sama sam i bojim se.
Anne
13. svibnja 1536.
Dragi dnevniče,
razum mi se vratio, ali svijet koji sada ponovo bistro vidim toliko je strahotan da sam u velikoj kušnji vratiti se u ludilo. Uhitili su mojega brata Georgea pod optužbom da smo ljubavnici. Mi, rodoskrvnitelji! Doista me čudi žestina Henrikove odlučnosti da se domogne one bljedunjave žene ako je u stanju iznijeti ovakvu optužbu. Francis Weston i William Breyerton također su navedeni kao moji ljubavnici i bačeni s Markom Smeatonom i Henryjem Norrisom u Kulu. Čak su i Thomas Wyatt i Richard Page uhićeni pod istom podlom optužbom. Bože, ne mogu podnijeti to što svi ti dobri ljudi ispaštaju zbog mojeg nesmotrenog života. Svakoga sata preklinjem svoje uzničare da mi priopće novosti o mojoj sudbini, ali me hrane samo zlobnim djelićima glasina kako bi me povrijedili. Govore da Henrik svake noći plovi nizvodno teglenicom u kuću obitelji Carews gdje boravi gospa Seymour te da ondje sve vrijeme banče u iščekivanju mojeg suđenja i smaknuća.
Zamolih lorda Kingstona da ponese moja pisma Henriku i tajniku Cromwellu, ali on odbija govoreći da će prenijeti samo usmene poruke iz Kule. Znam da je zapovjednik odan kraljevni Mariji, kao nekoć Katarini, pa mi neće učiniti nikakvu uslugu koja bi mi mogla vratiti moć. Ali moram pronaći načina da se obratim svojim optužiteljima, da ih službeno obavijestim kako neću priznati ni ove niti ikakve druge optužbe temeljene na lažima i pakosti. I da ih podsjetim kako neće pronaći nijednog poštenog čovjeka koji bi svjedočio o tim navodnim opačinama.
Još nisam primila glasa od oca, niti o njemu, pa ne znam je li i on optužen za izdajničke pothvate i trune u zatvoru ili je među mojim tužiteljima. Većina ljudi slomila bi se i umrla od stida da su im sin i kći tako oblaćeni. Pretpostavljam da se moj otac, ako i njega nisu upleli, na neki način služi našom propašću za vlastitu dobit.
U mojem bijednom uzništvu donekle me tješi samo nećakinja lorda Kingstona, gospa Sommerville, koja se pridružila redovima mojih uzničara. Ta dama više nije mlada niti je lijepa, ali ima izuzetno blage oči kojima smiruje sve oko sebe. Prema meni je i više nego ljubazna, razdražujući time svoga ujaka i druge gospe. Ponaša se prema meni kao prema kraljici. Otkrivam da čeznem za malobrojnim trenutcima koje provodimo same, kada mogu govoriti jasno i bez straha, a tada mi je dopušteno i pisati. Ne daje mi lažna obećanja da bih se mogla osloboditi uzništva ili lažnih optužaba, ali mi pruža nadu u radost u raju nakon smrti, zaklinjući se da ne poznaje bolju ženu od mene. Tješi me i na druge načine -čita mi Sveto pismo, dopušta mi da govorim o svojoj Elizabeti, a onda mi pripovijeda o vlastitoj djeci. I, dnevniče, češlja mi kose. Uživa u tome. Ta sitna usluga katkad mi natjera suze na oči, jer je nježna kao Henrik nekoć.
Pomišljala sam da zamolim gospu Sommerville pomoć u iznošenju tajnih pisama, ali nisam imala srca za to. Vjerujem da me ne bi odbila, ali takav bi joj pothvat ugrozio život. Okrutno su se oglušili čak i na moje molbe da pošalju nadbiskupa Cranmera da me ispovjedi. Katkad se bojim da u ovome životu više neću ugledati nijedno prijateljsko i poznato lice.
Tvoja
Anne
15. svibnja 1536.
Dragi dnevniče,
nezamisliv san posta mi sudbinom. Umrijet ću zbog izdaje Henrika jer me porota jednakih osudila na temelju velike laži.Čovjek koji mi je muž, prijatelj i proteklih deset godina ljubavnik, dat će me hladnokrvno pogubiti pred očima puka... i tome se nitko neće usprotiviti. Kako je to moguće? Kako je došlo do toga da je engleska vlastela tako gorljivo prigrlila zlo da će pogubiti gospu kako bi se njezin muž mogao oženiti drugom? Moglo bi se reći da Henrik nije bilo koji muž. On je kralj. Sunce. Božji namjesnik na zemlji. Ali ja sam ga upoznala i znam da je Henrik samo muškarac, ni više ni manje, kojeg su na prijestolje postavili drugi ljudi ratom, krvoprolićem i častohlepljem. U tome su vješti, kao i njihovi očevi i djedovi, i to ih kvari. Sva raskoš dvorskog života ne može prikriti zvjerske nagone koji vladaju srcima engleskih velikaša, poput pikantnog umaka koji ne može ublažiti okus užeglog mesa.
Oni koji prežive krvoproliće sjede poput gladnih lešinara nad truplima palih. Parovi crnih, vodenastih očiju požudno motre gozbu pod sobom - posjede ljudi osuđenih poput mene – prihode i rente, tapiserije, ruha, pokućstvo njihovih raskošnih domova, poput komada krvavih tetiva za koje će se boriti, navlačiti ih i razdirati gramzivim kljunovima.
Obitelji će ih se odreći, jer nije mudro ljubiti izdajicu, čak i ako je tvoje krvi. A moj otac je mudar, to je dobro znano. Thomas Boleyn nije pomorski kapetan koji odbija napustiti brod što tone. O ne, moj otac nije takav. Kažu da je svjedočio na suđenju Westonu, Norrisu, Breyertonu i Smeatonu, štoviše pomogao da ih se osudi za bludničenje s njegovom kćeri. A priča se i da je ponudio sudjelovati u mojem i Georgeovu suđenju, ali su ga na kraju poštedjeli tog sramnog čina. Da je bio ondje, vjerujem da bi, kao ostalih dvadeset šest porotnika, presudio da smo krivi. Jer moj otac previše cijeni vlastiti vrat da bi ljubio izdajicu. Ne, pripisujem si prevelike zasluge. Nikada me nije ljubio. Nikada me nije vidio. Za njega sam bila tek korisna djevojka, bistra djevojka s nešto ljepote koja se samovoljom i smjelošću mogla mjeriti sa svakim muškarcem. Nema sumnje da ga je grizlo što mu se najmlađa kći drznula istrgnuti uzde iz gvozdenog stiska i sama zajahati lakomislenog pastuha, koji je njezin život, pa bezglavo odjuriti u slavu i propast Nikada me nije volio.
Moram pisati o svome suđenju jer ono je sada dio povijesti i svaki živi muškarac i žena u opasnosti su ako ga je o njemu mišljenje drukčije od Henrikova, ali ta strašna dvorska sramota, ta užasna nepravda jednoga dana mora izaći na vidjelo i biti osuđena. Moji su prijatelji izašli pred porotu 12. svibnja i svi proglašeni krivima za veleizdaju - blud s kraljicom i snovanje kraljoubojstva. Bit će smaknuti u krvi, kako se kažnjavaju samo izdajnici i krivovjerci. Tri dana nakon tog debakla započeo je moj.
Izveli su me iz mojih odaja preko travnjaka Kule do sivih, drevnih zidova Velike dvorane. Ušavši, vidjeh da je to golema prostorija u koju stane, i stalo je, dvije tisuće ljudi što su došli nazočiti velikoj prigodi - suđenju kraljici za veleizdaju. Natiskani rame uz rame u smrdljivoj, vrućoj dvorani, bijahu tu londonski gradonačelnik, londonski vijećnici, nebrojeni dvorani, veleposlanici iz stranih zemalja s pogurenim pisarima uza se, plemstvo sa sela i njihove gospe koje su zacijelo preklinjale da ih povedu sa sobom u London na ovako veliku predstavu, te golemi rojevi pučana koji su došli vidjeti krojenje pravde »velikoj bludnici« koju su toliko dugo mrzili.
Gomila se razdvajala dok sam prolazila. Zamislivši da sam pobjednica, poravnah leđa i podigoh bradu više negoli mi je ijednom uspjelo proteklih nekoliko godina. Moje dvoranke, osim gospe Seymour, koja je bila dolično izočna, izgledale su mi kao šarene ptice urešene najboljim perjem. Ali one koje su donedavno tvorile zgodno, hihotavo stado oko mene, sada nisu stajale zajedno, već svaka u zaštitničkom krilu svoje obitelji ili prijatelja.
Margaret Lee stajala je stežuti ruku Thomasa Wyatta, a u očima joj se čitala neobična mješavina radosti zbog bratova nedavnog oslobođenja od optužbi te puštanja iz tamnice i boli zbog moje neizbježne propasti. Wyatt je izgledao neizrecivo tužno, pa mu nijemo zahvalih na tebi, dnevniče, svojem najodanijem prijatelju u cijelome životu.
Niniane se također probila da je vidim dok prolazim. Vjerojatno potaknuta čistom apsurdnošću situacije, odlučila sam se među okupljenima obratiti jedino svojoj dvorskoj ludi.
- Niniane - rekoh i zaustavih se pred njom. Premda zatečena, smogne vragolast osmijeh. Nagne se prema meni.
- Mislim da vas žele prekrstiti - šapne.
- A koje bi mi ime nadjenuti? - upitah.
- Kraljica Ana Bezglava, Vaše Veličanstvo.
- Mudro su odabrali - rekoh i uzvratih joj osmijeh.
- Ljubim vas, moja gospo - reče ona. - I ovom ludom srcu gorko ćete nedostajati.
Produžih. Preda mnom, za ogradom u sudnici, u dva duga niza, čekaše me engleski velikaši, svi u šuškavom grimizu, svih dvadeset šest lica urešeno smrtno ozbiljnim izrazima. Među njima ugledah Henryja Percyja od Northumberlanda, blijedog, smežuranog, naizgled starijeg nego što jest. A na njihovu čelu, na visokom postolju, pod kraljevskom nebnicom, nije sjedio kralj (on nije imao želuca za ovo) već ujak Norfolk u teškim, zlatnim lancima i s dugim, bijelim štapom u ruci, grof od Surreyja, vojvoda od Suffolka i lord kancelar Audley.
Ujak nije tratio vrijeme već jasnim i bezosjećajnim glasom pročitao optužnicu prema kojoj sam ja, kraljica, tri godine prezirala svoj brak i u srcu bila kivna na kralja te svakodnevno ugađala svojoj mušičavoj tjelesnoj pohoti, lažljivo i izdajnički, pakosnim besjedama, cjelovima, dodirima, darovima i drugim neopisivim mamcima navodeći kraljeve bliske i poznate sluge da postanu preljubnici i moji priležnici. Moj brat George optužen je da se dao zavesti kad sam ga mamila jezikom u njegovim ustima i njegovima u svojim, te da je bludno općio s rođenom sestrom u rodoskvrnoj vezi. Rečeno je da sam s ostalima snovala kraljoubojstvo, jer ga u srcu nikada nisam voljela, čak i obećavajući brak jednom od svojih izdajničkih priležnika nakon kraljeve smrti. Mojim bludnim prijestupima i razvratnim činovima pripisana su mjesta i vrijeme. Tobože me moja neobuzdana pohota nagonila, htjela-ne htjela, na česte, opasne nepromišljenosti. Ljubavnike sam primala i po nekoliko u istoj noći, i to već manje od mjesec dana po Elizabetinu rođenju i katkada tijekom trudnoće. Da budem iskrena, moram priznati da su naveli i neke istine - da sam se smijala kralju, njegovu ruhu i tijelu te da sam se izrugivala baladama koje je pisao. No začudilo me što su toliko očajni da se time koriste kao dokazima za moju veleizdaju.
Kad su sve optužbe pročitane, ustadoh iznijeti svoju obranu, ali me ujak Norfolk grubo ušutka. Nisu bili dopušteni ni svjedoci ni svjedočanstva u moju korist. Takvo nečuveno i nepravilno postupanje toliko je zaprepastilo promatrače da su stali nezadovoljno žamoriti i vikati: »Dajte joj da govori!« i »Neka iznese dokaze!« Mislim da je to bio najslađi trenutak mojega kraljevanja, jer sam osjetila potporu naroda. Ne mogu reći da su me voljeli. Možda su samo bili svjesni da bi, ako se na sudu ovako postupa s kraljevom suprugom, oni mnogo gore prošli i da je pravda u Engleskoj mrtva.
Stoga obuzdah gnjevan glas koji je želio vrišteći prokleti beskičmenjaške gnjide te jednostavno izjavih da sam nedužna i pozvah Boga da mi bude svjedok. Norfolk zatim zamoli velmože na klupama da izreknu presudu, a oni me redom, nemajući izbora, proglase krivom. Gledah kako im svima s pokvarenih usana pada ista riječ, ali me njezino opetovanje nije potreslo... osim na jednim usnama.
Henry Percy pokolebao se prije nego što je izgovorio slogove koji će osuditi na smrt jedinu ženu koju je ikad ljubio. Kad je zastao, pokušala sam ga izazvati zagledajući mu se u oči. Ali poput bačene rukavice koja nije podignuta iz smrtnog straha, moj je izazov bio odbijen. Zureći ravno preda se, reče »kriva« glasnije od ostalih.
Norfolk tri puta udari bijelim štapom tako da je odjeknulo prostorijom u kojoj je sada sve bilo tako nepomišno da se jasno čuo lepet golubljih krila u visini.
- Za uvredu našega vladara, Njegovog Kraljevskog Veličanstva, izdajom njegove osobe, zaslužili ste smrt i bit ćete spaljeni ovdje u dvorištu Londonske kule ili smaknuti odrubljivanjem glave, a kraljeva će odluka u tom pogledu biti poznata naknadno.
Tada začuh mrmorenje gomile: »Opačina!«, »A gdje je kralj, gdje njegova nova priležnica?«, »Gdje je tu pravda?« i drukčija tiha proklinjanja tog kukavnog suda. Da
nije zavladalo takvo ozračje, bili bi me odvukli bez ijedne daljnje riječi - ujak Norfolk je dvojio bi li bilo bolje dopustiti mi da govorim ili me prisiliti da šutim, pa mi je na kraju ipak dao riječ.
Znala sam da je, ako imam i trunka dostojanstva, sada pravi trenutak da se njime poslužim. Primirivši drhtanje u glasu, pogledah svakog svojeg tužitelja redom u oči i rekoh:
- Gospodo, mislim da vrlo dobro znate kako me ne osudiste zbog danas iznesenih dokaza, već iz drugih razloga. Moj jedini grijeh protiv kralja bijaše moja ljubomora i nedostatak poniznosti. Ali vi se morate pokoravati, ako ne svojoj, onda kraljevoj savjesti. Ja sam spremna za smrt, gospodo, i žalim samo što zbog mene moraju stradati i nedužni ljudi odani Henriku.
Tada se okrenuh okupljenomu mnoštvu, svojim podanicima, koji stajaše posve nepomični, dopuštajući im da mi vide lice koje su tako dugo mrzili, da sami s njega iščitaju moju nedužnost te ih ponizno zamolih da se pomole za me. Ne dopustih da me itko dirne dok sam kao prava engleska kraljica hujala iz prostorije.
Poslije je ledi Sommerville došla k meni u moje odaje i tužno me izvijestila o farsi koju nazivaju bratovim suđenjem. Rekla je da se branio tako dobro i vješto da je većina povjerovala kako će biti oslobođen optužbi. No čini se da je Georgea na kraju svladao gnjev pa je u jednom slatko-gorkom trenutku prkosa iznio optužbu koju mu je bilo izrijekom zabranjeno izgovoriti - o Henrikovoj spolnoj nemoći. Navodno sam ja svojoj šurjakinji rekla, a ona to prenijela Georgeu, da kralj nema ni volje ni snage za taj muževni čin. To je izazvalo takav žamor, čak smijeh, među gledateljima da je ujak morao pozvati na mir u sudnici. No taj trenutak poruge, tvrdi dobra gospa, toliko je razgnjevio velmože da je stajao moga brata slobode i života. Dodatna nam je kazna i to što ćemo do smrti biti lišeni utjehe međusobnog društva.
Na koncu mi reče da su, kad je sud završio sa zasjedanjem, velikaši zamoljeni da ustanu, što su svi i učinili - osim jednog. Henry Percy ostao je sjediti mlitav na klupi, obnevidio i smrtno blijed. Četiri stražara iznijela su ga iz dvorane, jer drugi velikaši nisu imali vremena za gubljenje na slabe i ranjene.
Stoga me sada čeka buktinja ili, probudi li kakva uspomena kraljevu velikodušnost, krvnikova sjekira. Jako sam umorna i molim Boga za mir koji donosi san, ali nada ove lažno osuđene žene da pronađe utjehu u slatkim snima, i sama je san.
Tvoja
Anne

16. svibnja 1536.
Dragi dnevniče,
posjetio me moj prijatelj nadbiskup Cranmer. Na trenutak pomislih da mi nosi kraljev oprost - možda nalog o progonstvu u koji zabitni samostan. Ali jedina obzirnost koju mi Cranmer nosi jest bezbolna smrt. Neću biti spaljena, jer kralj tako ne želi. Siroti Cranmer, mršav kao prut, nos mu nalik na dug kljun, oči zamućene patnjom. Mirisao je na tamjan kao da je satima klečao u zadimljenoj kapelici. Ali glas mu je bio čvrst i nije zadrhtao dok me toplo pozdravljao, a uspio se čak i nasmiješiti. No imao je malo vremena pa me odmah izvijestio zašto ga šalje tajnik Cromwell.
- Kralj i Cromwell dobro su upućeni u moje stajalište - reče—jer sam pisao Henriku nakon vašeg uhićenja da nikada nisam više cijenio ženu od vas te da sam, osim njemu, na cijelome svijetu bio odan samo vama.
- To ste napisali Henriku?
- Naravno da jesam, jer to je istina.
- Veoma ste hrabri, Thomase.
Pročisti grlo.
- Kralj se čvrsto odlučio ponovo oženiti, Anne, i ne želi zapreke. Uz to traži da Elizabeta... bude proglašena kopiletom.
Zavrtje mi se u glavi kad čuh te strašne riječi, kao da me udarila orijaška šaka. Sve moje zalaganje za moje milo dijete bilo je uzaludno.
- Znači, moja smrt nije dovoljna?
- Samo nekoliko dana uoči vašeg suđenja pokušao je zastrašivanjem natjerati Henryja Percyja da potpiše izjavu o vašim zarukama s njime. Percy je bio jako slab i bolestan, ali je odbio. Sada kralj od vas traži dokaz kako je vaš brak s njim ništavan i nezakonit.
- Od mene traži dokaz?
- Da. Možete pobiti tvrdnju lorda Northumberlanda i potvrditi da ste sklopili s njime zaruke ili podsjetiti kralja na njegovu vezu s vašom sestrom, što bi značilo da ste bili u prebliskom srodstvu za brak.
- Zar ja kralju moram reci da je bludničio s Mary...
- Ne tražite da objasnim kako Henrik razmišlja. Znate da je to nemoguće.
Ali zato su meni u misli navrle nove mogućnosti.
- Ako nikada nismo bili u braku, Cranmeru, znači li to da nikada nisam bila kraljica?
- Znači.
- A preljub žene koja nije kraljica valjda nije veleizdaja.
- Vidim na što ciljate, gospo, ali nažalost... - s mukom je pronalazio riječi - Henrik želi vašu smrt. Elizabetu kani proglasiti nezakonitom.
- Recite mi, je li to Cromwellov naum?
—Jest. Otkrio sam da je začet na pregovorima s veleposlanikom Chapuysom o savezu sa Španjolskom. Sjećate li se kako se Cromwell, kad su pregovori propali, povukao u postelju na pet dana izgovarajući se bolešću? Mislim da je ležao u postelji kujući ovaj naum, jer je tada izašao iz čahure poput pakosnog leptira šireći ubojita krila da njima obavije plijen. A njegov plijen bili ste vi, gospo. Okupio je vaše neprijatelje, sve uhode u vašem kućanstvu da svjedoče protiv vas. Dao je dovesti Marka Smeatona u svoju kuću u ulici Throgsneck, tobože da mu svira. Ondje su iz njega mučenjem izvukli priznanje.
- Tako sam i pretpostavila. Ali zašto? Zašto je to Cromwell učinio? Zar nije izvrtao i natezao zakon i zdrav razum preko svake mjere da omogući Henriku ženidbu sa mnom?
- Zaboravljate da je on leptir kojeg nosi najjači vjetar.
- Da, a u Engleskoj puše samo jedan vjetar—gorko rekoh. - Ime mu je Henrik.
- Sjetite se kako se Cromwell nekoć gorljivo zalagao za savez sa Španjolskom, ali kad mu se Henrik usprotivio, tajnik je odmah vidio da je odabrao pogrešnu stranu. Henriku je mogao ponuditi samo jedno da mu se dodvori. Bio je to brak s Jane Seymour. Brak bez zapreka.
- Ali zar Henrik iskreno želi moju smrt? Nekoć me ljubio, Cranmeru. Ljubio me srcem i dušom. Znate kao i ja što je sve učinio da me dobije.
- A vi znate da u muškaraca kao što je Henrik klatno strasti zamahuje jednako daleko na obje strane. Gospo, bojim se... - Zastane kao da su mu riječi prekrupne da ih prevali preko usana. - Bojim se da se Elizabeti loše piše ako mu ne date što traži.
Krv mi prestade kolati žilama i sva se stresoh.
- Zar bi i nju ubio?
- Kralj Henrik sposoban je za kojekakva zla, pa mu i ubojstvo rođene kćeri nije nezamislivo ako služi njegovim ciljevima. On i njegov đavao Cromwell našli bi razlog, kao što su ga pronašli za vaše ubojstvo. Ako ste vi vještica, onda je to tobože i vaša kći. Možda joj proglašenje kopiletom naruši izglede za udaju, pa postane bezvrijedna, a možda čak i štetna. Sve je moguće. Jer kralj je lud.
- Izdajničke su to riječi, nadbiskupe.
- Ako je istina izdaja, pravedno sam optužen.
—Ja sam optužena na temelju laži.
- Kao što svi znamo, gospo.
Nije me mogao pogledati od stida, pa se zagledao kroz prozor u dvorište Kule. Ali kad su mu se oči na nečemu zadržale i upiljile u nešto vani, a čeljust grčevito stisnula, pogledah u što to tako pozorno zuri. Radnici su, po dvojica, nosili mnoštvo drvenih dasaka i slagali ih na hrpu posred travnjaka, pokraj stratišta na kojem je glavu izgubio Thomas More.
- Pitali ste je li moguće da je nestalo i posljednjeg traga kraljeve ljubavi prema vama. Mislim da je preostao još jedan jedini plamčak od zublje koja je nekoć onako snažno plamtjela. Poslao je u Calais po najboljeg krvnika na kontinentu kako bi vaše smaknuće prošlo... glatko.
Na njegove riječi tijelo mi potrese val straha, ali nakon što je prošao, ostadoh posve smirena i smogoh čak smisla za crni humor.
- Da, čujem da su krvnici u Calaisu doista vrsni. A ja imam mali vrat. Bit će to veoma otmjen prizor.
- O, Vaše Velilanstvo!
Cranmer pade preda me na koljena, uze moje ruke i stane ih ljubiti gorko ridajući.
- Hajde, prijatelju, ne plačite nada mnom. Mislim da je ovaj svršetak što se doima tako okrutno i nepravedno dio Božjega nauma koji mi sami možda ne razumijemo, ali je u njegovim očima savršen.
Rekoh to da ga umirim, premda u srcu ne oćutjeh da je to istina. Ali njega moje riječi utješe. Ubrzo otare vlažne obraze, a ja mu pomogoh da ustane.
- Stidim se što vi tješite mene, kada bi trebalo biti obratno.
- Nije važno. Donesite mi pergament i pero, pa ću sastaviti spis koji Henrik traži.
Kad mi je Cranmer donio što sam tražila, sjela sam i napisala ispovijed prema kojoj sam doista prije udaje bila zaručena za Henryja Percyja, u bliskoj sam rodbinskoj vezi s kraljem preko svoje sestre, opčinila sam ga vradžbinama te nije više vezan za me budući da su naše bračne spone neispravne. Priznala sam i da je naša kći nezakonita te se potpisala s »Anne, markiza od Pembrokea«. Pažljivo upijajući tintu bugalicom kako ne bi bilo sumnje u ono što piše niti kakve druge pogreške, upitah Cranmera što će biti s njime.
- Mislim da nisam u opasnosti. Neki članovi Krunskog vijeća pozvali su me u Zvjezdanu dvoranu Vrhovnoga suda i jasno mi dali do znanja kako mi je dužnost hiniti da vjerujem u vašu krivnju. Lord Sussex me podsjetio i na moje omiljeno proročanstvo: »Tada bit će spaljena dvojica-trojica biskupa i kraljica s njima.«
- Kao da vas je trebalo podsjećati da ćete u protivnom pasti sa mnom.
Cranmer sklopi oči i zabaci glavu smrknuto stisnutih usana.
- Ostavih vas na cjedilu, Vaše Velišanstvo. Ali vjerujte mi, molim vas, da kukavnost tome nije bio razlog. Već ste bili izgubljeni i moja vam potpora u tom trenutku više ne bi ništa značila. Moram preživjeti da nastavim graditi Novu crkvu.
- Znam, Cranmeru, dobro ste postupili, Posljednjim dahom molit ću da uspijete i da Engleska više nikad ne potpadne pod rimski jaram. - Djelovao je neizrecivo tužno. - Hoćete li ikada više vidjeti svoju nizozemsku suprugu? - upitah.
- Mislim da neću. Taj je brak bio ludost.
- Ali oženili ste se iz ljubavi, Cranmeru. To je rijetko, ali nikad ludo. Možda ćete kad Henriku dojadi vaša služba, moći otputovati u Nizozemsku da je vidite.
Zahihota pri toj pomisli i nasmiješi se.
- Da, moguće. Hvala vam, Vaše Velišanstvo, na tome što mislite na me u ovako teškom trenutku. Kunem vam se da ne poznajem bolju osobu od vas.
Na to taj dobri svećenik sasluša moju posljednju ispovijed i dade mi blagu pokoru za moje grijehe. Bilo je vrijeme da ode. Dok je svijao spis u kojem se optužujem i stavljao ga u vrećicu, reče kako mi neće zaželjeti hrabrosti, jer sam već hrabrija nego što bi on ikad mogao biti. Tada se oprosti sa mnom i reče da će svim srcem moliti za moju dušu. Poljubih ga i pustih da ode.
Osjetih kako me obavija neobična radost, poput debelog rupca prebačenog preko ramena, jer posjet tog čovjeka bijaše divan Henrikov dar i sada znam da sam učinila sve da zaštitim svoje milo i nedužno dijete.
Tvoja
Anne

10
- Vaše Veličanstvo!
Pozdrav Mary Sidney u tren je istrgnuo Elizabetu iz tragedije u koju se toliko bila udubila. Anne, nadbiskup Cranmer i njihov posljednji susret u Kuli isparili su dok je povorka prpošnih dvoranki trčkarala kraljevskom ložnicom noseći posude kipuće vode u Elizabetinu odaju za kupanje.
- Hajde, ustanite! - povika ledi Sidney, bezobzirno rastvorivši satenske zavjese. - Dovoljno ste se izležavali. Vaši savjetnici vape za vama, kao i moj brat.
- Kako je Robin?
Elizabeta se osjeti čudno jer dugo nije ni pomislila na svog ljubavnika.
- Kopni za vama, gospo. I cvili. Robert se posve osamio od povratka lorda Cecila i vaše bolesti. Dođite, dopustite da vam pomognem ustati. Naslonite se na me, jer su vam noge sigurno oslabjele.
- Gdje je Kat?
- Spava i hrče u spavaonici za dvoranke. Kad sam je sinoć položila na spavanje među druge dame koje su se sve odreda smijale i vrištale, zaspala je kao zaklana u tri sekunde. Nije se prenula čak ni kad joj se vjeverica koju ledi Benton drži za ljubimca uspela na rame. Mora da je bila na izmaku snaga.
Mary Sidney povuče Elizabetu na noge. Premda je imala osjećaj da su joj noge od pekmeza, Elizabeta se ubrzo otrese pomoći dvorske dame.
- Idite sada. Svakako stavite dosta ulja ljiljana u kupku. I želim oprati kosu.
- Je li to mudro, Veličanstvo. Pa tek ste...
- Idite.
- Da, gospo - reče i nestane u susjednu sobu.
Premda još nije dočitala posljednje stranice, Elizabeta izvadi majčin dnevnik iz zgužvanih plahta i vrati ga u zaključanu škrinju u podnožju kreveta. Prijeđe u kupaonicu, dok joj je tanka spavaćica lepetala oko gležnjeva.
Ondje je ledi Sidney nadgledala pripremanje kraljičine kupke, naređujući da dodaju hladne vode u kadu, donesu još grubih sukana za trljanje i uspu još ružinih latica i mirisnih trava. Elizabeta primijeti da voda isparava iz kipuće kupke magleći zrcalo koje je sezalo od poda do stropa. Još jednom ispitavši toplinu vode, Mary Sidney zamoli kraljicu da uđe u kadu. Druga dvoranka svuče Elizabeti spavaćicu preko glave, a ona zakorači u toplu, mirisnu vodu.
Nekoliko ruku stane trljati njezinu blijedu, osjetljivu kožu sporim, nježnim kretnjama. Para je omekšala zrak i prigušila glasove dvoranki koje su, ćuteći da je kraljica još slaba, čavrljale tiho i mirno. Lavanda i drugi mirisi lebdjeli su joj oko glave. Voda joj se bibala oko grla.
Bila je u majčinoj glavi. Bila je svjesna vitkosti vlastita vrata i zamišljala krvnikovu oštricu koja sječe tkivo i kost. Pitala se hoće li osjetiti bol, hoće li u jednom kratkom trenutku ugledati svijet očima odrubljene glave koja se kotrlja na travu u dvorištu Kule.
Vjerolomnost muškaraca.
Stravičnost tog prizora nagna Elizabetu da se vrati vlastitim mislima. O majčinoj hrabrosti. Anne se toliko dugo borila za dostojanstvo i vlast nad svojom sudbinom. Borila se poput muškarca, poput plemenita viteza, i tijekom godina suprotstavila se mnogim zastrašujućim neprijateljima i porazila ih- Wolsey, Suffolk, Clement - da bi je naposljetku uništio najveći saveznik.
Ah, vjerolomstvo, u sebi krikne Elizabeta. Henrik se borio na Anneinoj strani dok je bila snažna, dok mu je uskraćivala ono za čim je najviše žudio. Svoje tijelo. U trenutku kad je popustila njegovim nasrtajima i, gorko pomisli Elizabeta, ušla u sveti brak, okrenuo se protiv nje. Pakosno. Neočekivano. Gnusno. Probio je čelični oklop, probo ženu koju je nekoć ljubio, ranio je u osjetljivo mjesto među bedrima.
Elizabeta do tog trenutka nije u potpunosti pojmila ni prihvatila u kojoj je mjeri očev potez bio duboko i otrovno vjeroloman. Henrik je ljubio Anne tako strasno da je poljuljao temelje Engleske, ne, cijeloga kršćanskoga svijeta. A kad mu to više nije išlo u korist, nije mu bilo dovoljno da je otjera. Elizabeta je uvijek, kao svi ostali, vjerovala da je Anne zavrijedila smrt kao preljubnica i izdajnica. Malobrojni koji su znali za njezinu nedužnost bili su mrtvi ili su, poput ledi Sommerville, tajili istinu da spase vlastiti život. Čak je i Cromwell, koji je osmislio najveće Henrikove pobjede, izgubio glavu u sjeni Anneine sramote. Elizabeta se sada našla sučeljena sa sablasti svoga nekoć ljubljenoga oca kao nevjernog bludnika i okrunjene zvijeri.
- Lord Cecil bio je duboko zabrinut, Veličanstvo - reče ledi Sidney, prekidajući Elizabetino snatrenje. - Dolazio je pitati za vaše zdravlje dva ili tri puta dnevno. Izuzetna je to odanost, gospo.
Izuzetna grižnja savjesti, ispravi je Elizabeta u sebi. Cecil je zacijelo znao da joj je pozlilo od njegova ultimatuma pa se postidio. No kad ga idući put vidi, pomisli Elizabeta, bit će ljubazna i milostiva prema njemu, jer su mu pobude čiste i nimalo koristoljubive. Ljubavnu vezu s Dudleyjem smatrao je štetnom za njezin položaj, a udaju za nj katastrofom. Ali sad mora prestati razmišljati o svemu tome i uživati u ženskim prstima koji je masiraju i mirisnoj izmaglici koja joj se vrtloži oko blaženo bezbolne glave.

Prvi sastanak kraljice i Krunskog vijeća nakon njezine bolesti bio je izuzetno uspješan. Elizabeta je na sva usta nahvalila svoje ljude zbog pobjede u Edinburgu i, na njihovo iznenađenje, pokazala neuobičajenu odlučnost u vezi s novim porezom. Toga je dana vladalo prijateljsko ozračje, sve je frcalo opuštenim šalama i srdačnim smijehom, u čemu je Elizabeta posebno uživala. Posve sam ih opčinila, pomisli, pa se sad neće brinuti zbog mene. Čak je i lord Cecil bio dobro raspoložen, premda je fina primjesa trajne suzdržanosti bila znak da nije zaboravio ultimatum. A ona nije predložila povelju kojom bi Robin bio imenovan grofom. Bit će vremena i za to...
Poslijepodnevno sunce padalo je pod niskim kutom kroz olovom ojačane prozore dok su vijećnici na razlazu srdačno čavrljali i skupljali papire. Elizabeta prva opazi uplašenoga mladoga glasnika koji je ušao i pao na koljena čekajući da bude primijećen. Naloži mu da ustane, a savjetnici zanijeme kao da su naslutili važnost njegova poslanja. Dječak čak dvaput pročisti grlo prije negoli progovori:
- Vaše Veličanstvo. Stižem iz kuće Cumnor u Devonu.
Na spomen doma Robina Dudleyja, Elizabetin želudac poskoči kao čamac na velikom valu. Odjednom zaželi da mladić nestane kao u opsjenarovu dimu. Ali on nastavi:
- Ledi Amy Dudley je mrtva. Njezini su je sluge po povratku sa sajma našli u dnu stubišta. Njezin vrat... - Dječak posustane. - Vrat joj je slomljen, ali čini se da smrt nije posljedica pada. Pokrivalo za glavu ostalo je na mjestu. Tvrde da je posrijedi ubojstvo.
Elizabeta je čula kako su njezini savjetnici odjednom stali gnjevno kleti i usplahireno šaputati. S mukom se trudila ostati prisebna.
- Je li lord Robert Dudley obaviješten? - osorno upita.
- Jest, Veličanstvo. Prije nekoliko trenutaka u konjušnici.
- Dobro.
Elizabeta je čvrsto odlučila skriti oči od svojih ljudi i ne dopustiti im da vide njezine užarene i crvene obraze.
- Neka glasonoši netko plati - reče i ne osvrnuvši se više prema vijeću, izađe kroz dvokrilna vrata.
Znaju! pomisli Elizabeta, zamahom ruke rastjerujući skupinu dvorskih dama koje su čekale da je otprate iz vijećnice natrag u njezine odaje. U tom strašnom trenutku bili su joj nepodnošljivi njihovi lukavi pogledi i himbeno poštovanje. Činilo joj se da mora prijeći milje hodnika i stotine stuba prepune dvorana, stražara i slugu za koje je bila uvjerena da joj se svi redom podsmjehuju.
Kad je napokon ušla u Sobu za audijencije, užasne se vidjevši da je prekrcana damama i gospodom koji su svi bili neobično suzdržani, a ne, kao što bi se moglo očekivati u tim okolnostima, zaokupljeni govorkanjem. Ubrzo otkri da razlog za njihovu suzdržanost stoji u drugom kutu prostorije sa svojom sestrom Mary Sidney. Robin je bio blijed, a njegovo inače kršno tijelo kao da se usukalo od gotovo opipljiva straha.
- Van! - povika Elizabeta. - Svi van!
Kraljičina je zapovijed bila toliko odrješita da se prostorija učas isprazni. Čak i Kat, koja je bila u kraljevskoj ložnici, sada izađe i, osjetivši da ne bi bilo pametno pitati odnosi li se zapovijed i na nju, pođe za ostalima. Samo je Robin ostao sam i nepomičan na posljednjem poslijepodnevnom svjetlu. Bilo je polumračno, jer se u strci nitko nije sjetio zapaliti svijeće.
Elizabeta prođe mimo Dudleyja u svoju ložnicu, a on šutke pođe za njom i zatvori za sobom teška vrata. Molila se da je udasi koje polako uvlači u tijelo umire, očvrsnu i donekle joj vrate razbor, jer je strahovala da će se rasprsnuti.
- Zašto? - napokon reče prekidajući strašan muk.
- Elizabeta...
- Umirala je, Robine. Zar se nisi mogao strpjeti?
Dudley pođe prema Elizabeti raskriljenih ruku da je zagrli, ali ona uzmakne.
- Kako to možeš misliti o meni, Elizabeta? Nema dokaza da je ubijena. Postoje samo neobične okolnosti.
Elizabeta je pomno motrila Dudleyja. Pratila je kretnje svakog mišića na njegovu licu, svaki prizvuk u glasu, nagib ramena. No koliko god se očajnički trudila, nije uspijevala razbrati govori li istinu ili laže.
- Amy je nađena u dnu stubišta. Vrat joj vjerojatno nije slomljen u padu.
- A ti si sada sumnjiv - reče Elizabeta. - Ja sam sumnjiva. Zar ne vidiš kako to izgleda? Englesku kraljicu snubi konjušar. Žele da njegova žena prestane biti zapreka njihovoj sablažnjivoj vezi. Žena baš u tom trenutku biva pronađena mrtva.
- Nisam ubio svoju ženu, kunem se.
- A kuneš li se da je nisi dao ubiti? Kuneš li se da u glave svojih odanih slugu nisi posijao zamisao da je se više od svega želiš otarasiti?
- Ponovit ću. Nisam ubio Amy. Ali neću ti lagati. Drago mi je što je mrtva.
- Robine!
Na posljednje Dudleyjeve riječi prostorija se oko Elizabete zavrti i zamuti, pa na jedan trenutak pred njom nije stajao njezin ljubavnik nego njezin podbuhli otac Henrik. Zvijer. Henrik koji je odjeven u drečavo žuto oplakivao majčino smaknuće tako što se odmah sutradan ujutro oženio gospom Seymour. I njemu je bilo drago što mu je žena mrtva.
Vjerolomnost muškaraca.
- Priznaj, Elizabeta. – Ponovo se pojavi Dudleyjevo lice i zamijeni očevu sablasnu prikazu. - I ti si željela njezinu smrt.
- Priznajem da sam te željela za sebe, ali nisam željela krv druge žene na svojim rukama.
- Ljubim te, Elizabeta. Svim srcem i dušom. Ne znam je li to djelo Boga ili sudbine, ali netko je odlučio da mi raščisti put... i sada sam slobodan za brak.
- Ne! - Elizabeta začepi rukama uši. - Ne govori takve stvari!
Ponovo začuje očev glas. Drago mi je što je mrtva... slobodan za brak... drago mi je što je mrtva...
- Elizabeta.
Dudley posegne za kraljicom. Cijelo joj tijelo prođu ledeni žmarci.
- Molim te, nemoj. Ne diraj me. - Pokuša se smiriti, sabrati. - Idi sada, Robine. Mislim da se privremeno moraš povući s dvora. Provest će se istraga i tvoja će nedužnost biti potvrđena. - Zagleda mu se duboko u oči. - Pokazat, će se da si nedužan, zar ne?
- Da, hoće.
- Dobro. Onda idi u Kew. Povučeno boravi ondje dok ne pošaljem po tebe. Ne spominji ovo nikome osim lordu Cecilu po kojem ću ti slati sve poruke.
- Hoćeš li mi pisati? Kad već budem udaljen od tvojega tijela, ljubavi, ne bih mogao podnijeti da ti budem daleko od misli.
- Pisat ću.
Dudley padne na koljena pred Elizabetom i spusti glavu u nabore njezine suknje. Ona mu položi dlanove na obraze i otre suze. Tako su dugo ostali, dok ga nije zamolila da ustane. Ustavši i nježno joj poljubivši prste, Robert Dudley zatraži od svoje kraljice dopuštenje da se povuče i natraške se udalji iz njezine ložnice.
Krhka poput venecijanskog stakla, Elizabeta Tudor klone na kraljevsku postelju i brizne u plač. Plakala je zbog majke, zbog oca, zbog Robina i Amy, zbog ljubav, zbog smrti i svih svojih zauvijek izgubljenih, neostvarivih snova.

17. svibnja 1536.
Dragi dnevniče,
kralj opet bje milostiv. Moji prijatelji i brat pošteđeni su agonije dugog komadanja. Ali ipak su svi mrtvi, glave im odrubljene, a njihova nekoć dragocjena krv sada može samo krvniku poslužiti za pranje čizmama. S prozora moje ćelije nije pucao pogled na stratište, pa zamolih ledi Kingston da me odvede na mjesto odakle ću vidjeti taj čudovišni događaj do kojeg je dovela moja glupost.
Okupilo se golemo mnoštvo - cijele obitelji s hranom za objed na travi, vladini dužnosnici, visoki i niži, strani dostojanstvenici, trgovci koji su zatvorili trgovine da sudjeluju u slavlju. Stratište bje visoko kako bi svi mogli svjedočiti krvavoj predstavi. Norris, Weston, Breyerton i Smeaton redom stupiše na svoja mjesta. S kruništa nisam čula posljednje riječi tih hrabrih ljudi, ali poslije saznah da me nijedan nije izdao, već da su se samo pomolili za Božju milost i hrabru smrt.
Kad je George, moj najmiliji brat, kročio na stratište, u mnoštvu zavlada muk. Žene su privlačile djecu k sebi da im zaklone pogled na tog rodoskvrnog đavla. Neki debeljko pohotljivo obliže usne gledajući Georgea, vjerojatno se prisjećajući svoje sestre ili kćeri koja se batrga pod njegovom odvratnom težinom. Vidjeh i jednoga gospodičića, neiskusnog i nezrelog, koji se nadao napredovanju na kraljevskom dvoru - sada je ukipljeno promatrao užasnutim očima. Strah mu je zacijelo kolao venama, jer je jasno pojmio smrtonosnu pogibelj svoga novog zvanja.
Očajnički željah uhvatiti bratov pogled dok je spuštao glavu na panj, poslati mu svu svoju ljubav i primiti njegovu da nam osvijetli naša mračna putovanja. No on upre oči ravno preda se, svaka mu kretnja bijaše prožeta dostojanstvom, svaka od malobrojnih riječi pomno odabrana kako bi njegov posljednji čin u životu mogao biti zapamćen kao dobar i hrabar. Oprostivši se od svih, podigne glavu prema jarko plavom nebu kojim su plovili veliki oblaci poput jedrenjaka. To me podsjeti na vjetrovit dan kad sam ga ispraćala s doverskog žala u Francusku. Ponovo vidjeh otmjenu kretnju kojom su njegovi vješti prsti dohvatili klobuk što mu ga je vjetar strgnuo s glave. Bio je to sretan dan i mnogo čemu smo se nadali.
Budući da gledah uvis, ne vidjeh kad je kleknuo pred krvnika, već samo začuh jeziv, tup udarac i klicanje prostog puka. Stoga se okrenuh, ne želeći vidjeti potoke bratove krvi potraćene na travnjaku Kule.
Ledi Kingston čekala me na vratima moje ćelije, nemilosrdna pogleda, stisnutih usana koje su bile tek prorez između gomoljasta nosa i debele brade. Svladana okrutnošću kojoj sam svjedočila, u velikom strahu da i Elizabeta ne doživi istu sudbu zbog mene, stadoh je preklinjali. Ulagivah se i kajah zbog načina na koji sam se ophodila prema ledi Mariji, nadajući se da će se smilovati svojoj maloj polusestri, nedužnom djetetu koja se ni od koga drugoga ne može nadati prijateljstvu. Moja čuvarica, premda hladna kao kamen, pristade prenijeti u cjelini moje uvjeravanje ženi koju je nazivala kraljevnom Marijom. Osjetih kako popušta užasan stisak čelične spone oko mojega srca, pa mi posta lakše disati.
Sada se moram pripraviti za smrt koja me čeka sutra ujutro. Isukrste, daj mi snage.
Tvoja
Anne
18. svibnja 1536.
Dragi dnevniče,
odgodiše mi smrt za jedan dan i premda se bojim da me kane mučiti ovakvim sitnim okrutnostima, radujem se vremenu koje će biti dobro utrošeno. Jer danas namjeravam pisati Elizabeti iz dubine duše i samo za njezine oči. Ovaj ću svezak povjeriti ledi Sommerville na čuvanje, a ona ga je obećala dati mojoj kćeri u ruke kad za to dođe pravi trenutak.
Bio si mi poput vjerne i strpljive sestre, dnevniče. Cijeli svoj život zapisah na tvoje prazne stranice. S godinama te poček doživljavati kao postariju, visokorodenu gospu ljubazna pogleda, bogato obdarenu smislom za humor i umnošću. Ona je sjedila, barem sam tako zamišljala, na osunčanoj klupi pred prozorom pomno čitajući svaki novi odlomak, kao što prijatelj gorljivo čita pismo drugoga.
Nikada ne primih odgovora od tebe, ali primih pregršt nevidljivih dragocjenosti. Kad bi pero taknulo papir, dogodio bi se neobičan alkemijski proces. Dnevnik je poput kamena mudraca upijao sjećanja, snove, razgovore, nade, strahove i nepovezane misli - kao da su obične kovine -i pretvarao ih u zlato. A to je zlato, vjerujem, rast mojega uma, istančanost moje duše. I na tom ti daru od sveg srca zahvaljujem. Opraštam se od tebe, prijatelju, svojim posljednjim stihovima:
O, smrti, u sanak me zibaj,
I tihi spokoj duši mojoj budi,
Izvedi mi nedužnu dušu
Iz brižnih ovih grudi.
Nek' odzvoni zvonik žaloban ton,
O smrti mojoj zbori taj zvon.
Jer mrijeti moram,
Lijeka nema,
Smrt se sprema...
Ukaljaše mi ime, a da bol bude veći,
Učiniše to laži i okrutnom zlobom
Pa zauvijek sada ću morati reći
Zbogom utjesi i radosti zbogom.
Kako varaju se oni što mi sude,
Premda ugled mi smrtna će rana snaći.
Govorite što vam drago, neka vam bude,
Jer tražite nešto što nećete noći.
Tvoja
Anne
Mila moja Elizabeto,
kad posljednji put vidjeh tvoj slatki lik, nisi još bila navršila ni tri godine. Bila si ljepša od bilo koje oslikane lutkice, otvorenije i blaže ćudi nego ijedno dijete koje upoznah. Pamtim taj dan jer proljetno je sunce zasljepljujuće prštalo kroz prozore dječje sobe, pa se činilo da je tvoja sićušna opravica od crvenog satena u plamenu dok si se gegala prema meni pruženih ručica. Ti se vjerojatno nesjećaš tih ranih dana i moram ti priznati, Elizabeta, da je naših zajedničkih trenutaka bilo tužno malo, ali poznavala si me i voljela. Voljela si me gorljivom posesivnošću, neobičnom u tako malena djeteta. Moje krilo bješe tvoj tron, a ja tvoj jedini podanik. Dok si na njemu sjedila, tražila si potpunu pozornost i nisi dopuštala da išta prekida naše druženje. Naređivala si mi koje pjesmice da pjevam, koje priče da pričam, koja mjesta na tvom vratu, ušima i stopalima da cjelivam i škakljam. Toliko su mi dragocjeni bili ti rijetki, čarobni sati i nadam se da ih donekle pamtiš, jer ja sada moram mrijeti znajući da dijete ostavljam bez majke u okrutnom i opasnom svijetu.
Sve upućuje na to da nikada nećeš nositi englesku krunu. Marija će možda vladati, a čak će i potomci Jane Seymour imati prednost pred tobom, ali moram umrijeti u uvjerenju da ćeš jednoga dana biti kraljica. Tu vjeru ne temeljim na proročanstvu kentske redovnice, premda vjerujem da je ona jasno vidjela budućnost dok nije postala pijun u rukama moćnika. Ali vidim da sudbina voli neobično naglo i silovito mijenjati tijek. Vidim da ćeš jednoga dana vladati Engleskom, jer osim moje odlučne krvi imaš iza sebe i očevu kraljevsku lozu.
Sutra umirem, ne zbog toga što sam žudjela za tjelesnim užitcima, nego za vlašću nad vlastitom sudbinom. Znam da to ženama nije suđeno, ali često mi se činilo da mi je duh u tom pogledu kao u muškarca. U ovome svijetu žena se rađa s jednim gospodarom, a to je njezin otac. On njome gospodari dok je ne preda u ruke muža koji njome vlada do smrti. Mnogi dušobrižnici propovijedaju da žene nemaju duše. Ali neka nastrana izopačenost u mojoj duši oduvijek mi je priječila da budem pokorna muškarcima. Još kao djevojka smatrala sam se njima ravnom protivnicom. Sve sam ih porazila - oca, kardinala Wolseyja,Henrika. Nisam uzmicala, poput viteza na bojištu. Prikupljala sam snage, napredovala, povlačila se, sudjelovala u mnogim okršajima, bavila se diplomacijom, pobjeđivala u velikim bitkama.
I izgubila rat
Ali ne žalim ni zbog čega, dijete moje, osim zbog rastanka od tebe. Jer doista sam živjela povlašteno kao malo koja žena. Upoznala sam istinsku ljubav, borila se za krunu i osvojila je, poslovala s kraljevima, kraljicama i kardinalima. Rodila sam. Neki me nazivaju vješticom, ali ti, pročitavši ovaj dnevnik, sada već znaš da mi moć nije dao đavao.
Čini mi se da mi je srce otvrdnulo i ojačalo otkako sam izgubila prvu ljubav, Henryja Percyja. Ta me strašna nesreća mogla slomiti, ali ja sam, poput ranjenog i krvavog medvjeda kojeg okovanog u jami draže psi, razjarena nastavila udarati i preživjela da nastavim borbu nekog drugog dana.
Premda sam odano voljela oca i strastveno ljubila dva Henrika, svi su me oni izdali, ali ja ti neću reći da su svi muškarci vjerolomni. Neki koje sam poznavala - tvoj ujak George, Thomas Wyatt, Norris, Weston, Breyerton - bili su dobri i vjerni. Opraštam i tvome ocu, Elizabeto, i mislim da razumijem njegov neobičan um. Jer muškarci vole ono što ne mogu imati i mrze ono čime ne mogu ovladati. Ja sam za Henrika bila oboje.
Stoga, kćeri, premda sam patila i ubrzo ću umrijeti zbog sebične potrebe da budem gospodaricom vlastite sudbine, molim te da nastojiš isto. Neka ti nijedan muškarac ne bude gospodar.Ljubi, žudi, udaj se ako želiš, ali djelće svoga duha ne daj nijednom muškarcu. I tako ću bez žaljenja položiti glavu na krvnikov panj i neću se bojati smrti. I premda ću se prije posljednje pomasti zakleti besmrtnom dušom da nisam kriva za ono za što me optužuju, za tvoje dobro ponizno ću se pokoriti kraljevoj volji i zatražiti njegov oprost.
Premda uskoro umirem, radujem se, jer dio mene nastavlja živjeti u tebi.Ovaj dnevnik, u kojemu je povijest tvojih predaka, moja je jedina ostavština. Ali budi sigurna da je ovo majčinsko srce ispunjeno ljubavlju prema tebi, Elizabeta, i znaj da ću iz raja nježno gledati na te cijeloga tvoga života. Zbogom, mila djevojčice, zbogom.
Tvoja
Anne

11
Podigavši pogled, William Cecil ugleda kraljicu koja je upravo ulazila u Vijećnicu. Sunce je netom izašlo i većina dvora još je spavala. No on je bio ranoranilac pa je već sjedio sam i udubljen u staloženo razmatranje, točno iza vrata tako da ga Elizabeta isprva nije ugledala. Njezino neuobičajeno držanje - on ga je doživio kao odlučnu duševnu smirenost –spriječi ga da naruši tišinu i privuče pozornost na sebe.
Gledao je kako prilazi ravno svome stolu gdje je ležala hrpa državničkih spisa i pisama te ih lista palcem dok ne pronađe onaj koji je tražila i podigne ga preda se.
Tada ugleda sječivo koje je stezala dugim, bjelokosnim prstima, bljesak čelika na jutarnjem suncu. Podigne bodež i kratkim udarcima probode pergament jednom, dvaput... možda desetak puta dok nije ležao u vrpcama na ulaštenom drvenom podu. Kad se okrenula da ode, ugleda svog odanog savjetnika.
Premda se uvijek ponosno držala, Cecilu se učini da se Elizabeta u tom trenutku još jače uspravila. Ne nasmiješi mu se, niti ga probode ledenim pogledom. Na izlasku mu samo suspregnuto kimnuvši glavom dade do znanja da ga je vidjela.
Nakon nekoliko minuta Cecil ustade i priđe razderanim ostatcima spisa na podu. Sagne se i skupi komade pa ih položi na stol.Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da sastavi list koji je uništila nezadovoljna kraljica. Bila je to povelja o imenovanju Roberta Dudleyja grofom.

- Uvedi je, Kat, i ostavi nas.
Elizabetina dvorska dama otvori vrata i povuče se,mahnuvši ledi Matildi Sommerville da uđe u kraljičinu ložnicu. Staričin bolan naklon prekine Elizabetina nježna ruka na njezinoj nadlaktici.
- Dođite - reče. - Sjednite sa mnom, ledi Sommerville.
Dok su prilazile sjedalima pod prozorom, staričin pogled padne na kraljičin stol srebrne plohe na kojemu je ležalo desetak istovjetnih izveženih grbova ,onakvih kakvi se obično šiju na livreje kraljevske posluge. Zastane i sa zanimanjem zaškilji prema njima, premda si nije dopustila takvu prisnost da uzme jedan u ruku. Primijetivši njezino zanimanje, Elizabeta joj pruži jednu oznaku, a ona je prinese očima.
Prikazivali su okrunjenog sokola sa žezlom koji je stajao na korijenu iz kojeg izbijaju crvene i bijele ruže. Gospa se nasmiješi.
- Dičan je to simbol, zar ne, ledi Sommerville?
- Da, a i iskazujete svojoj majci počast služeći se njezinim omiljenim grbom, Vaše Veličanstvo.
Pruži ruku da vrati oznaku, ali je Elizabeta zaustavi.
- Ne, zadržite je ako želite, kao uspomenu na nas obje - reče Elizabeta. - Dođite, sjednimo.
Sjele su zajedno na klupe pred prozorom s pogledom na rijeku, plemkinja u poznim godinama i mlada kraljica.
- Biste li mi pričali o smrti moje majke, ledi Sommerville?
Starica je tako dugo sjedila nijemo i ukipljeno zagledana u čamce da se Elizabeta zapitala je li možda prečula pitanje ili nije željela odgovoriti da joj ne nanese bol. Ali tada se ledi Sommerville ipak oglasi. Kvrgavim je prstima natezala izveženi grb, a oslabljene oči ponovo su gledale događaje jednoga davnoga dana.
- Sunce je tog strašnog jutra sjalo žarko i krasno. Kraljica, vaša majka, nekako je u jadnoj, izmučenoj duši, pronašla posljednji tračak snage i veličine da izdrži do kraja. Naložila nam je da je odjenemo u jednostavnu opravu od sivog damasta, s dubokim izrezom oko vrata, a dugu smo joj kosu skrile pod suknenu kapu. Premda na licu nije imala ni traga boje ni bjelila, izgledala je... O, kako lije samo lijepo izgledala toga jutra, i mlado. I smiješila se, smiješila, gotovo radosno. Lorda Kingstona njezino je držanje zastrašilo, pa je rekao kako se čini da kraljica u smrti pronalazi mnogo veselja i užitka. Ali ja sam znala da to nije istina, jer nije željela napustiti ovaj svijet ni svoju malu kćer, kao janje među vukovima. Ponosno je kročila u dvorište Kule. Nije zaplakala niti se onesvijestila vidjevši stratište i bučnu gomilu koja je utihnula kad se pojavila. Čak je i francuski krvnik iz Svetog Omera bio toliko zastravljen njezinom čistom ljepotom i spokojstvom da je ustuknuo i ubojita mu se odlučnost poljuljala. Stupila je na stube što vode na stratište koje je prema kraljevu nalogu spušteno nakon smaknuća njezina brata i prijatelja kako bi manje pučana vidjelo njezinu smrt. Smeteno se ogledala oko sebe, jer nije vidjela panj. Ali krvnik joj - dok mu je plaćala uslugu - ljubazno objasni kako je toliko vješt da mu panj nije potreban. Tada je potakne da kaže posljednje riječi, pa se ona okrene prema okupljenom mnoštvu ne zadrhtavši pod njihovim krvoločnim pogledima. Glas joj je bio snažan i nije drhtao dok se opraštala i pozivala ljude da mole za nju. A onda je postupila kao svi koji tako umiru: lagala je da zaštiti svoje ljubljene - neiskreno je nahvalila kralja, svojega muža, govoreći da tako dobrog i milostivog vladara nikada nije bilo.Tada je kleknula i pažljivo prekrila skutima gležnjeve i stopala, pa zavezala povez preko onih ljupkih, ljupkih crnih očiju. Krvnik je, želeći joj još olakšati posljednji strah i bol, smislio dosjetljivu varku. Skriven u slami imao je mač koji sada uze u ruke i stane odmicati od nje prema stubama stratišta glasno izvikujući: »Mač amo!« U trenutku kad je vaša majka upravila povezane oči prema njegovu glasu, on se naglo okrene i jednim silovitim udarcem odsiječe joj glavu s vrata. Varka je uspjela. Nije znala da joj se sječivo približava.
Ledi Sommerville zastane, a Elizabeti se učini da je svladana tugom i užasom.
- Kao što običaj nalaže, krvnik joj skine povez s očiju i podigne krvavu glavu da je mnoštvo vidi. Klicali su, Vaše Veličanstvo, ali istini za volju, mislim da to nisu činili svim srcem i malo ih je došlo umočiti krpu u njezinu krv da je ponese kao jezivu uspomenu. Umrla je hrabro, a kralj im se u tom trenutku doimao kao obični okrunjeni ženoubojica. Protivno glasinama, kraljičine se usne nisu pomaknule nakon što joj se glava odvojila od tijela. Mogu vam iskreno reći da nije osjetila bol i da je umrla u trenu.
Elizabeta položi duge, otmjene prste na staričinu suhonjavu ruku i zadrži ih ondje da je utješi, premda je nije imala snage pogledati u oči.
- Ostale dvoranke i ja omotale smo njezino tijelo i glavu u posmrtni pokrov. Henrik joj se nije udostojao naručiti lijes, pa smo oba dijela položili u kovčeg za strelice koji je nekoliko muškaraca odnijelo u kapelu Svetog Petra u lancima tik do dvorišta Kule. Ondje je položena pod kor i ondje leži do dana današnjega.
Dvije žene dugo su šutke sjedile, osluškujući povike brodara na rijeci. Napokon se oglasi Elizabeta.
—Jeste U pročitali dnevnik, ledi Sommerville?
—Jesam. Pročitala sam svaku riječ, Vaše Veličanstvo. Sve osim zadnjeg dijela koji je bio namijenjen samo vašim očima.
Elizabeta se nasmiješi.
- Vi ste meni ste dali neprocjenjiv dar, pa i ja vama želim darovati nešto jednake vrijednosti. Stoga mi, molim vas, recite kako da nagradim vašu vjernost.
Žena porazmisli kao da je očekivala takvu ponudu.
- Imam unuku, Vaše Veličanstvo. Milo dijete od sedamnaest godina. Nikada nije bila na dvoru i budući da uživa u životu na selu, ne teži dolasku ovamo.
Starica zastane da pomno posloži riječi.
- Ljubi jednog mladića, sina mjesnog zanatlije koji uči očev zanat. I on je njoj privržen. Međutim, prema starim navadama, moj sin i njegova žena nakanili su dati svoju kćer krezubom starom udovcu da uvećaju svoj imutak. - Molećivo se zagleda u kraljicu. - To će slomiti srce toga djeteta, Vaše Veličanstvo, u stotine tisuća krhotina.
Oči ledi Sommerville toliko se naglo ispune suzama da se i sama iznenadi. Elizabeta izvadi rupčić iz rukava i pruži ga ženi, koja njime zahvalno otre oči.
- Oprostite mi - zamoli.
- Nemam što oprostiti, dobra gospo. Shvatila sam vašu molbu... i ispunit ću je. Pobrinut ću se da vašem sinu i njegovoj ženi bude bogato nadoknađeno ono što su žrtvovali dopustivši kćeri da se uda za koga želi.
- O, Vaše Veličanstvo! - promrmlja ledi Sommerville, svladana čuvstvima.
Elizabeta potraži pogledom majčin dnevnik koji je ležao na krevetu.
- Smatrajte to darom... moje majke, kraljice Anne.
—Bila je velika žena, Veličanstvo. I posve neshvaćena. Ali budite ponosni što vam žilama teče krv Boleynovih.
Elizabeta pomogne ledi Sommerville da ustane i isprati je do vrata.
- Iskazali ste mi golemu čast ovakvim primanjem, Vaše Veličanstvo.
Elizabeta se zagleda u ženine oči, već umorne od svijeta.
- Vi ste meni iskazali čast, dobra gospo. Vratili ste mi blago koje nisam ni znala da sam izgubila. I ljubav koju sam zaboravila da sam ikada imala.
Dižući se iz naklona, ledi Sommerville nađe se u tako toplu zagrljaju kakav njezino staro tijelo nikada nije iskusilo ni od muškarca, ni od majke.
- Bog vas blagoslovio, dijete. Sretni smo u Engleskoj što vas imamo za kraljicu.
Kad su se za ženom zatvorila vrata,Elizabeta priđe krevetu i posegne za dnevnikom. Privije tamnocrveni svezak na grudi i sklopi oči pokušavajući snagom misli pronaći u sjećanjima majčino lice, ali bezuspješno.
- Kat - zazove, na što joj se družbenica odmah nađe na usluzi. - Pozovite moju teglenicu. Danas poslijepodne putujem nizvodno.
- Kako želite, Veličanstvo. Što da kažem, gdje vam je odredište?
- Odredište? Londonska kula.

Bez ikakvih fanfara kraljevska je teglenica u nenametljivu sjaju doplovila rijekom. Poslijepodnevnim nebom valjali su se olujni oblaci kroz koje su se mjestimice probijale zrake zlatne sunčeve svjetlosti oblijevajući obasjane dijelove rijeke plamenom. Elizabeta je posve sama sjedila na gornjoj palubi, jer je svim damama naložila da ostanu na dvoru, što je potaklo Kat na paljbu pravedno ogorčenih riječi.
- Nije dostojno kraljice - korila ju je - kretati se bez pratnje gospode i dama. Još k tome u Kulu. Kakvog to posla imate u Kuli bez ikakve najave, da mi je znati?
- Osobnog - blago odgovori Elizabeta, nimalo dirnuta Katinim ustrajno zapovjednim tonom. - Osobnog.
Dok je gledala kako sunce poigrava na površini vode i između oblaka, Elizabeta osjeti kako joj dušu obuzima dubok spokoj. Odjednom se osjeti zdravije, jače i cjelovitije nego ikada u životu. Čekao ju je neodgodiv zadatak. Zadatak koji nijedan od njezinih vijećnika , pa čak ni William Cecil ,ne bi mogao obaviti.
Majka.

Kraljičin nenapadan pristanak uz dok Kule iznenadio je sluge na Izdajničkim dverima. Brže-bolje skoče na noge i usprave se, poravnavajući kacige i mrmljajući službene pozdrave Elizabeti, koja se iskrcala s teglenice i prolazila ispod podignute rešetke na ulazu u unutrašnje dvorište Kule. Dok je sama grabila golemim dvorištem, ćelavi zapovjednik dotrči joj ususret,još stresajući mrvice večere s crnog opršnjaka.
- Vaše Veličanstvo, kakva čast! Samo, nismo vas očekivali... kako da budemo na usluzi? ... pazite gdje stajete. Vidite, upravo postavljamo prilaz, Veličanstvo, i ne bismo željeli da se spotaknete i padnete. Biste li se oslonili možda na moju ruku?
- Posve dobro vidim gdje ne smijem stati, lorde Harringtone, ali zahvaljujem na ponuđenoj ruci. Želja mi je da me ostavite samu. Štoviše, bila bih vam zahvalna kada biste naložiti svim radnicima i stražarima da isprazne dvorište. Želim biti posve sama.
- Zar baš posve sami, Vaše Veličanstvo?
Osoran izraz njezina lica bio mu je dovoljna potvrda.Žurno odmakne odmahujući glavom, tako uzrujan kraljičinom neobičnom zapovijedi da mu je nožni prst zapeo između dviju ploča od škriljevca. Spotaknuo se, ali se u zadnji čast zadržao i spriječio sramotan pad. Elizabeta se nasmiješi gledajući kako se zidari i tesari razilaze i kako sluge koji čuvaju nekoliko vrata i dvorske dveri bivaju obaviješteni da ih je Njezino Veličanstvo oslobodilo dužnosti i nestaju.
Napokon se nađe sama u drvenom dvorskom dvorištu, pod masivnim zidovima Bijele kule koji joj se uzdižu visoko nad glavom. Podigne pogled prema kruništu između Zvonika i kule Beauchampa kojim je šetala dok je ondje bila zatočena. Sjetila se vlažnog stubišta i tajnih sastanaka s Robinom. Sjetila kako joj strah od tamnica punih odvratnih sprava za mučenje noćima nije dao spavati od bojazni da će i sama postati žrtvom kolotura za rastezanje, škripova, tijeskova za glavu i prstolomaca. Kula je bila mjesto u kojem je zatočen čovjek mogao umrijeti već od samog straha pri pomisli na vlastitu krvavu propast. A sad kad je bila vlasnica Kule, više je nije strašila... kao ni duhovi onih koji su tu izgubili živote.
Elizabeta priđe dverima Kraljeve dvorane i raskrili ih. Stajala je u prostranoj prostoriji punoj jeke zamišljajući pod velikim svodom bučne natiskane ljude okupljene na majčinu suđenju, udarce Norfolkova štapa kojima je pozivao na mir u sudnici, grimizne halje dvadeset šest članova kraljičine porote jednakih, smrad njihove strepnje da ne izreknu pogrešnu presudu i sruče si kraljev gnjev na glavu.
Majku.
Zamislila je kraljicu Anne kako, prikupivši posljednje ostatke hrabrosti, stoji pred sudom, odgovarajući na lažne i gnusne optužbe uznositim prkosom, slušajući kako je neprijatelji i negdašnji prijatelji proglašavaju krivom za izdaju, preljub i rodoskvrnuće. Vlastiti stalež osudi je na temelju velike laži.
Pa ipak, mislila je Elizabeta, majka nije bila svetica. Moglo bi se reći da su i njezine ruke krvave. Bila je nepromišljenija i smjelija nego što se ijedna Engleskinja ikada drznula biti. Od prve mladosti bila je neumjereno samovoljna, neobuzdana jezika i ćudi. Bila je to žena kojom su vladale strasti, ambicije... ali nije dopuštala da njome vladaju muškarci.
Kako li je krv neobična stvar, snatrila je Elizabeta. Majku nikada nisam upoznala niti mogla učiti od nje, a opet na toliko načina zrcalim njezinu osobnost.
Na toliko načina... ali ne baš na sve. Sinulo joj je da su Anne gonili bijes i osveta. Wolsey. Katarina. Marija. Norfolk. Ali to je zlo bujalo i gnjililo, dok se na koncu nije okrenulo protiv same Anne. Elizabeta zaključi kako tu majčinu odliku nikako ne bi smjela usvojiti.
Kad je kraljica izašla iz Kraljeve dvorane, rasutu sunčevu svjetlost posve su zastrli tmasti oblaci i dvorište Kule bilo je utjelovljenje sumornosti. Premda sada na travnjaku nije bilo stratišta, Elizabeta odšeta do mjesta gdje je nekoć stajalo, gdje je majčina krv obojila svibanjsku travu. Čudilo ju je kako je Anne završila na tome mjestu gdje je sramotno pogubljena. Dva glavna muškarca u ženinu životu njezin su otac i muž, pomisli Elizabeta. Annein se otac zastrašujuće surovo služio svojom kćeri za svoje ciljeve i napustio je kad mu više nije mogla služiti.
Annein muž. Nije bilo sumnje da ju je Henrik ljubio. Ali njegova je ljubav za nju bila stupica, bila je poput košute koju progone psi. Bijeg joj je bio jedina nada u spas. Henrik ju je želio bezumno, bezobzirno. A kad kralj zaželi neku ženu, jedini je mogući odgovor: »Da, gosparu.« Osim ako se žena, poput Anne, ne nametne kao veliki izazov. Pokazala se kao Henrikova najteže uhvatljiva lovina, vodeći ga bezglavog kroz mračne i pogibeljne krajolike, budeći u njemu vatrenu žudnju za sobom. Ali izmicala mu je iz godine u godinu dok nije bio gotovo izbezumljen od potjere i neuspjeha. No mora se imati da umu da je Anne cijelo to vrijeme bila i ostala lovina. Plijen. Mogla je samo bježati ili se predati njegovoj ljubavi koja, kao što je duboko u duši oduvijek znala, znači smrt.
Elizabeta porazmisli o majčinu mužu. Muškarac kojeg se u Dnevniku naziva zvijer, Elizabetin je rođeni otac.
Ljubljen, ne, obožavan otac, pomisli kraljica. Bio mi je gospodar, kralj, bog uz Boga. A sad od majke doznajem da je bio čudovište. Teško je to progutati.
Premda je bio okrutan i nepojmljivo nepravedan, Elizabeta je znala da ne može omalovažiti sve što je naslijedila od Henrika. Od njega je naučila vjerojatno najvažnije načelo vladanja: Možeš biti dobar i velikodušan, težiti miru u kraljevstvu i skladu među podanicima, ali u svakom trenutku moraš biti apsolutni vladar, jer ćeš u protivnom izgubiti teškom mukom osvojenu krunu.
Elizabeta zadrhta jer je oko nje postajalo sve mračnije. Prijeđe travnjak prema kapelici Sv. Petra u lancima i povuče teška, škripava vrata. Kapelica je bila malena i neukrašena, građena u staronormanskom stilu. Bilo je to mračno i sjetno mjesto, lađa je bila osvijetljena sa samo nekoliko svijeća, a težak miris tamjana prožimao je zrak. Nakratko klekne pred raspelo na oltaru, ali se tu ne zadrži jer je došla vidjeti kor. Mramorne ploče na podu nisu otkrivale što kriju pod sobom - posmrtne ostatke njezine majke, koja je stradala od očeve ruke. Elizabetu neočekivano svlada tako silovita, bolna čežnja da se zaljulja na nogama. Majka koja ju je nosila u naručju i ljubila, umrla je zato što se Elizabeta rodila kao djevojčica, i sada leži zaboravljena pod njezinim stopalima, kao obična hrpa obezglavljenih kostiju.
Elizabeta se u muku napinjala da čuje dovikuje li joj što Anne iz groba -poruku, pouku ili upozorenje. Ali nije osjetila ništa osim očajničke boli u srcu za Robinom Dudleyjem, najmilijim prijateljem koji joj pruža najslađu ugodu i dijeli s njom najsmjelije sanje. Ali nije mu više mogla vjerovati. Nikome više nije mogla vjerovati. Elizabeta je bila sigurna da bi Anne, kad bi se mogla oglasiti, rekla: Nikada se ne odreci vlasti muškarcu za volju. Uto joj se u mislima počne pomaljati neobična pomisao. Jedini muškarac koji je po prirodi imao pravo vladati njome - otac - bio je mrtav. Zašto bi se onda, za Boga miloga, upravo sada udavala.., sada ili ikada? Zašto bi svojevoljno predala mužu čudesnu moć koju nosi kruna? Zar to ne bi bilo nevjerojatno glupo?
Sjetila se kako je kao mala ponosno objavila Robinu da se nikada neće udati. On joj se nasmijao i nazvao je glupom djevojčicom. Rekao joj je da je rođena kao kraljevna pa da joj je udaja dužnost. Otada je prošlo dvadeset godina. Sada je bila kraljica i ponovo razmišljala o tom obećanju. Zar je već u svom djetinjem srcu znala da se žena mora bojati ljubavi?
- Zar se doista neću udati? - naglas se zapita Elizabeta, a riječi odjeknu u mramornoj kapelici. Nikada se udati? Nikada ne roditi sina? Nikada ne roditi kćer? Elizabetine se oči ispune suzama. Nikada nemati kćer koja će lijepo govoriti o njoj, čuvati uspomene na njezin život -prsten, knjigu, rupčić s inicijalima. Odbaci takve sladunjave misli iz glave. Što će joj djeca? Imat će obilje podanika koji će je ljubiti, obožavati i dugo pamtiti njezinu slavnu vladavinu.
Uto jedna zalutala zraka sunca kao čudom prodre u kapelicu kroz prozor gornjeg kata. Elizabeta nije mogla odlijepiti pogled od njezina začudnog blještavila i odjednom... Gle! Prometne se u zasljepljujuće svjetlo koje prodire kroz prozor dječje sobe u Hatfieldu. Eno! Odiše bogatim mirisom začina i mošusa. Eno je! Začuje vedar smijeh i pijevnu francusku uspavanku. A onda u sablasnoj viziji ugleda oči koje se jasne i blistave pomole u slapu svjetlosti - žive, posve crne i čarobne. Da, da, to su majčine oči! Zavodljive oči kokete koje muškarca mogu izludjeti žudnjom, mračno more u kojemu se može utopiti njegova duša. Gorde oči koje sijevaju, pune britke umnosti što prkosi očaju. Pa čak i oči pune nade koje traže strast gdje je više nema.
Vizija stane blijedjeti.
- Ne! - naglas povika Elizabeta, vatreno se želeći još nekoliko trenutaka kupati u majčinu pogledu.
Oči joj se tada veselo nasmiješe, a Elizabetino se srce ispuni ushitom, jer je vidjela da su oči pune velike i neizrečene radosti jer odražavaju ljubav sitne ridokose djevojčice koja pruženih ruku tetura u topao majčin zagrljaj.
- Stani, ostani uza me, majko!
Pruži ruke prema viziji, ali su sablasne oči nestajale. Izblijede... i nestanu ostavivši za sobom samo sunčanu zraku koja se probija kroz visoki prozor. Uto veliki oblak zastre sunce, pa i nje nestade.
Elizabeta je stajala u kapelici nepomična poput Djevičina kipa. Vizije je nestalo, ali ona će je pamtiti. Zapamtila je i ponijela u sebi djelić majčina duha, onaj koji će zauvijek biti dio nje, poput druge kralježnice koja će joj davati snage u predstojećim godinama, drugog srca koje će joj tući u grudima. Jer veliko će joj srce sigurno trebati da bi bila kraljica kakvu je jasno prorekla kentska redovnica. Bit će tudorski san koji će, iznjedren iz krila Anne Boleyn, uzaći nad Englesku poput najblistavije zvijezde.
Elizabeta se okrene i izađe iz kapelice sa snagom sudbine iza sebe i zatvori za sobom teške dveri.
Da, pomisli izlazeći u sada sunčano poslijepodne, ja sam majčina kći. I dat ću joj razloga da se ponosi mnome.