Anđelika 08

Anđelika i njen suprug, grof Joffrey de Peyrac su preživjeli dugu zimu u Wapassou u Gornjem Kewebecu. S dolaskom proljeća, odlučili su otputovati s malom pratnjom u tvrđavu Gouldsboro gdje grof želi istražiti nestanak Kurfa Ritza, njegova šefa njemačkih plaćenika, a krivci njegove misteriozne otmice su gusari pod zapovjedništvom zastrašujućeg Zlatobradog. Međutim, Zlatobradi otme Anđeliku i tada ona otkrije da ona jako dobro pozna strašnog gusara... Ponovni susret razbukta zaboravljene i zabranjene strasti, pa ona skoro zaboravi na supruga, grofa Peyraca. Kako bi se moglo i pretpostaviiti, scena ponovnog zagrljaja i poljubaca razmjenjenih u gusarskoj kabini ima svjedoka koji hrle otkriti njenu nesmotrenost ljutitom suprugu, koji je čeka u području Gouldsboroa...
Jedan brod doživljava brodolom na obali Gouldsboroa. Na njemu su "kraljeve djevojke" predvođene vojvotkinjom de Maudribourg...

PRVI DIO

NIZOZEMČEVA POSTAJA

1.
POSJETA OCA GUERANDEA PEYRACOVOM LOGORU
Iz šume dopre zvuk indijanskog bubnja. Kotrljao se potonuo i ritmičan kroz sparan zrak koji je pritiskao drveće i rijeku.
Joffrey de Peyrac i Anđelika zaustave se na obali. Načas su nepomićno stajali i osluškivali. Bubanj je odjekivao muklo i snažno. Izbijao je iz krošanja u punim i blagim notama i u jednakim razmacima kao otkucaji snažnog srca. I tako je priroda, nepomična i ustajala pod isparavanjima neobično vrućeg dana, nagovještavala da u svojim njedrima krije ljudska bića.
Anđelika nagonski posegne za rukom svoga muža koji joj je stajao uz bok.
Bubanj? - šapne. - Što to bubnjanje znači?
Ne znam! Pričekajmo.
Još ne bijaše pala noć. Tek se počelo mračiti. Rijeka je bila nalik na ogromnu ploču od potamnjelog srebra. Anđelika i njen muž, grof de Peyrac, stajali su ispod svoda od johinih krošnji, na samom rubu rijeke.
Malo podalje, slijeva, na pješčaku dražice sušili su se čamci napravljeni od brezove kore i premazani smolom.
Dražica se pružala u luku u koji se usjekao oštar rt, dok su u dnu zaljeva crne i visoke hridi, obrasle cerom i brijestom, tvorile ugodnu hladovinu.
Tu su Indijanci podizali logor. Čulo se kako lome grane da bi od njih sagradili kolibe i naložili vatru.
Već se plavičasti oblak dima dizao iz šume i bezbrižno se širio nad mirnom površinom vode.
Anđelika brzim i lakim pokretom glave pokuša otjerati roj kukaca koji su se učas stvorili tu zujeći oko nje. Istim pokretom htjede također otjerati i neodređeni strah koji se u njoj javio čuvši ono mumljanje bubnja što je dopiralo iz šume.
Vrlo čudno - reće ona gotovo i ne razmislivši. - Sreli smo vrlo malo ljudi u onih nekoliko sela plemena Abenakis dok smo se spuštali tokom Kennebeca. Jedino smo na djecu, žene i starce nailazili.
Zaista. Svi su divljaci krenuli na jug radi prodaje krzna.
Ali to nije jedini razlog. U karavanama i čamcima koji se kreću prema jugu, kao i mi, uglavnom smo sretali žene. Očito je da su one krenule u trgovinu. Ali gdje su ljudi?
De Peyrac je pogleda. U očima mu se javi neodređen izraz. I njega je zaokupljalo to isto pitanje i isti mu se odgovor nametao kao i njoj. Nisu li muškarci indijanskih plemena krenuli na neki tajni sastanak da se dogovore o ratnom pohodu? Ali o kakvom se ratu moglo raditi i protiv koga?
On se bojao te svoje sumnje naglas izreći, stoga je šutio.
Sve je bilo mirno. Nigdje nikakvog znaka koji bi pobuđivao strah. Danima su već putovali bez ikakvih neprilika. Primičući se obalama oceana i nastanjenim krajevima sva su srca kucala radosno i s mladalačkim nestrpljenjem.
Gledajte! - reče Peyrac naglo se trgnuvši. - Evo što je izazvalo udaranje bubnjeva. Posjeta!
Tri su čamca izbila iza oštrog rta što im se nalazio sučelice, kliznula naprijed i uplovila u malu dražicu.
Po načinu na koji su izbili iza rta bilo je očito da će zaploviti uzvodno Kennebecom, a ne nizvodno kao što je u to doba godine činila većina čamaca.
Peyrac i Anđelika pođu nekoliko koraka naprijed i zaustave se na samom rubu žala, na mjestu gdje je prljava pjena sitnih valova ostavila tamne mrlje na finoj pržini. Grof nabra malko obrve i pogleda pridošlice.
Ubrzo se pokazalo da se Indijanci, što su se nalazili u ta tri čamca, namjeravaju zaustaviti. Oni su podigli svoja kratka vesla s kojih je kapala voda, a zatim su kliznuli u vodu da bi dogurali svoje čamce do obale.
Ovo su svakako muškarci, a ne žene - primijeti grof de Peyrac. Odjednom se prekine i zgrabi Anđeliku za ruku.
U jednom čamcu primijeti tamnu priliku odjevenu u crnu mantiju koja se zatim spustila u vodu i krenula prema vrbama na obali.
Iusovac - reče Anđelika šapatom.
Nju je takav strah pri tom spopao da umalo nije udarila u bijeg da bi se skrila u dubokoj šumi.
Po njenim prstima što ih je držao u svojoj ruci grof je osjetio tu njenu nagonsku želju.
Ljubavi moja, što ste se tako prestrašili jednoga isusovca?
Ta vama je poznato mišljenje što ga o nama ima otac Orgeval. On nas smatra opasnim osvajačima, da ne kažem podanicima samog nečastivog.
Dok nam dolazi u svojstvu posjetelja, mi moramo ostati mirni.
Uto je s druge strane vode crnorizac brzim korakom krenuo duž obale. Među smaragdnim prelijevima stabala njegov se vitak i visok lik gibao hitrinom neuobičajenom u tom kraju koji se činio kao da ga je pritisla i kao da je već utonuo u izmaglicu sumraka ispunjenog čeznutljivošću. Taj je lik pripadao čovjeku mladom i punom životne snage, čovjeku koji ravno ide svom cilju ne obazirući se na zapreke, baš kao da ih i ne vidi.
Približivši se logoru, načas ga je nestalo s vida. Činilo se kao da je teška tišina pritisnula logorske vatre. Zatim su čuli zvuk koraka španjolskog vojnika obuvenog u čizme, a odmah iza njega pojavi se visoki crni lik, tako reći, nadohvat ruke, među baršunastom krošnjom vrba.
Pa to nije on - promrsi Peyrac između zubi. - Pa to nije otac Orgeval! Gotovo je bio razočaran.
Pridošlica je bio visoka rasta i vitka lika. Izgledao je vrlo mlad. Ako se ima u vidu da naukovanje u isusovačkom redu traje prilično dugo, njemu nije moglo biti manje od trideset godina. Uza sve to, iz njega je izbijala neka nesvjesna ljupkost dvadesetogodišnjaka. Imao je plave kose i bradu, a oči gotovo bezbojne. Lice bi mu bilo blijedo da ga nije sunce, taj neprijatelj ljudi njegove puti, obdarilo tamnim pjegama po čelu, obrazima i nosu.
On se ukipi primijetivši grofa i njegovu ženu. Stojeći tako na par koraka od njih trenutak ih je netremice posmatrao položivši jednu od svojih mršavih i nježnih ruku na križ što mu je, viseći o vratu na ljubičastoj vrpci, počivao na grudima, dok se drugom podupro o štap čija je jabučica bila ukrašena srebrenim križem.
Na Anđeliku je napravio dojam vrlo otmjene osobe poput onih vitezova ili ratobornih arhanđela što ih se viđa po prozorima francuskih katedrala.
Ja sam otac Filip de Guerande - izjavi isusovac ljubaznim glasom. - Pomoćnik sam oca Sebastijana Orgevala. Doznavši da ste krenuli niz Kennebec, gospodine grofe, moj mi je pretpostavljeni naredio da vas u njegovo ime pozdravim.
Zahvaljujem mu na dobrim namjerama - otpovrne de Peyrac.
Španjolcu što se pod utjecajem isusovčeve pojave bio sasvim ukrutio, grof dade znak da se udalji.
Žao mi je, oče, što vam ne mogu pružiti neko bolje gostoprimstvo no što je ovo logorsko. Međutim, vjerujem da ste naviknuti na ovu vrst neudobnosti. Hoćete li da se približimo vatri? Dim će nas donekle zaštititi od komaraca. Čini mi se da je jedan
od vaše braće kazao kako u Americi nije potrebno navlačiti na sebe kostrijet jer komarci i razni drugi kukci u potpunosti zamjenjuju patnje što ih ona nanosi.
Isusovac se osmjehne.
Sveti otac Breboeuf je autor te šale - prizna na kraju.
Posjedaše nedaleko skupine koja se užurbano prihvatila priprema oko večere i prenoćišta.
Ali ipak nešto postrance.
Joffrey jedva primjetnim stiskom ruke zadrži Anđeliku koja se htjela udaljiti. Želio je da i ona prisustvuje razgovoru. Ona sjedne pokraj njega na oveću stijenu obraslu mahovinom. Njoj je, zahvaljujući njenu ženskom nagonu, bilo odmah jasno da se otac Guerande pravi kao da je ne primjećuje.
Predstavljam vam svoju suprugu, groficu Peyrac de Morens d'Irristru - reće Joffrey ljubaznim i vedrim glasom.
Mladi isusovac kimne glavom u smjeru gdje se nalazila Anđelika. Učinio je to hitro, gotovo mehanički. Nakon toga se okrenuo i pogled mu se izgubi na glatkoj površini vode koja je bivala sve tamnija i u čijim su se dubinama palili odsjevi brojnih crvenih vatri što su gorjele na obali.
Tamo sučelice, Indijanci što su doveli isusovca spremali su se na prenoćište.
De Peyrac predloži da ih se pozove da se zajednički okrijepe srnetinom i purama što su se već pržile na žaru, te maloprije ulovljenim lososima što su se, obloženi lišćem, pirjali u pepelu.
Otac Guerande niječno odmahne glavom napomenuvši da su Kennebasi vrlo nedruželjubivo indijansko pleme. Oni se ne žele miješati sa strancima.
Anđelika se odjednom sjeti Rose-Anne, male Engleskinje koju bijahu poveli sa sobom. Potraži je očima i ne opazi je. Kasnije je doznala da ju je Cantor, čim je primijetio isusovca da dolazi, odveo da je ovaj ne bi vidio. On je, prebirući po gitari da bi zabavio djevojčicu, strpljivo čekao u čestaru, da se razgovori s isusovcem završe.
Znači - najzad se javi otac Guerande - vi ste proveli zimu usred Appalaches planina, gospodine? Jeste li patili od skorbuta? Je li vas mučila glad? Jeste li izgubili kojega od svojih ljudi?
Nisam, niti jednoga! Bogu neka je hvala!
Redovnik se trgne. Na usnama mu se pojavi osmijeh čuđenja.
Mi se veoma radujemo kad čujemo da hvalite Gospoda, gospodine de Peyrac. Pronose se glasovi da ni vama ni vašim ljudima nije stalo do pobožnosti. Da vi vrbujete za sebe ljude bez obzira da li su krivovjerci, ravnodušnici, razbludnici. Priča se da među njima ima i takvih kojima je oholost sasvim smutila glavu, koji se ne sustežu da svakom prilikom hule i proklinju Boga - neka je blagoslovljeno njegovo sveto ime?
Pokretom ruke isusovac odbije vrč svježe vode i zdjelicu s pečenicom čime ga je ponudio Yann La Couennec, mladi Bretonac koji je kao štitonoša služio kod grofa de Peyraca.
"Baš šteta", pomisli Anđelika koja očito nije gajila osjećaja poštovanja prema isusovcima, "ove isusovce ne možeš predobiti jelom i pićem... Nekad se otac Masserat pokazao većim mekušcem."
Okrijepite se, oče - de Peyrae ponudi gosta. Isusovac odmahne glavom.
Mi smo jeli u podne. To nam je dovoljno za čitav dan. Ja jedem malo. Kao Indijanci... Ali vi niste odgovorili na moje pitanje, gospodine... Da li vi namjerno vrbujete ljude među svijetom koji se protivi naučavanju Crkve?
Istini za volju, oče, ja tražim od svakoga onoga koga uzmem u službu da zna kako treba rukovati oružjem, sjekirom i čekićem, tražim da je otporan na zimu, na glad,
na napore i borbe, ukratko da se zna suprotstaviti svim nedaćama, i to bez prigovora, da mi je vjeran i potčinjen za vrijeme dok traje naš ugovor, tražim da izvršava što bolje umije naloge koje mu povjerim. Ali ako je uz to pobožan i bogobojazan nimalo se tome ne protivim.
Uza sve to, vi niste podigli križ niti u jednom naselju koje ste osnovali. Peyrac ništa ne odgovori.
Odsjevi na blistavoj površini vode što ih je stvaralo sunce na zalazu kao da su palili u njegovim očima malko podrugljivo svjetlo, vrlo dobro poznato Anđeliki. Međutim on nije gubio strpljenje i izgledao je nadasve prijateljski raspoložen.
Isusovac je bio tvrde glave.
Smatrate li da među vašim ljudima ima takvih koje bi taj znak, taj prekrasan znak ljubavi, žrtve, taj znak, rekoh, mogao povrijediti, mogao čak razgnjeviti?
Možda.
Ako među vašim svijetom ima bića, kao što mi se čini da bi mogao biti ovaj mladi čovjek otvorena i poštena lica što me je ponudio jelom, bića koja, sjećajući se svog djetinjstva ispunjenog pobožnošću, gaje u svojim srcima ljubav za taj znak uskrsnuća, vi, biste ih namjerice ostavili bez pomoći njihove svete vjere?
Ljudi su uvijek prisiljeni na razna odricanja čim pristanu da žive s raznolikom družinom, u teškim prilikama i ponekad na vrlo ograničenom prostoru. Nisam ja pozvan da vam skrećem pažnju na to koliko je ljudska narav nesavršena i da je potrebmo praviti ustupke da bi se živjelo u slozi.
Ne iskazivati smjernu pokornost Stvoritelju I ne utjecati mu se molitvom čini mi se da su to krajnji ustupci i, ako baš želite znati, grešni ustupci. Pa nije li to razlog što vi, gospodine de Peyrac, tako neznatnu važnost pridajete duhovnoj pomoći? Rad bez božanskog blagoslova koji ga okrepljuje, ne znači ništa. A što su djela bez božanske milosti koja ih posvećuje? Ništa! Prazna omotnica! Vjetar! Ništavilo! A božanska milost ne može biti podijeljena nikome tko ne priznaje Boga za gospodara svih svojih čina, tko ne poštuje njegove zakone, tko mu u svakidašnjim molitvama ne nudi plodove svojih napora.
Pa ipak, apostol Jakov je pisao: "Jedino su djela važna..."
De Peyrac ispravi malko svoja prsa koja kao da se bijahu ispraznila pod bremenom razmišljanja. Iz jednog džepića svojega prsluka od kože izvuče cigaru od smotanog lišća i zapali je na ugarku što mu ga je žustro pružio mladi Bretonac, koji se odmah potom neupadljivo povukao.
Filip de Guerande dočeka taj grofov citat hladnim i lukavim osmijehom, osmijehom protivnika koji odaje priznanje dobro odmjerenom udarcu. Ali on ne pokaza da se s njim slaže.
Anđelika je šutjela i nervozno grickala nokat svog malog prsta. Što taj isusovac misli o sebi? Kako se usuđuje tim tonom obraćati Joffreyu de Peyracu? Ali u isto vrijeme zapljusnu je sjećanja iz njena djetinjstva, iz vremena provedenog u samostanu, mučna sjećanja, o podložnosti što ju je svako svjetovno biće osjećalo prema svećenstvu, a bilo je i očito i poznato da se isusovci nikoga nisu bojali, pa čak ni kralja ni pape. Oni su osnovani da bi obučavali i na uzdi držali silnike ovoga svijeta. Zamišljena, promatrala je svojim velikim očima isusovčevo ispijeno lice te ju je ova njegova nenadana i neobična posjeta usred američke šume sjetila prastarih mora koje su mučile Stari svijet: strah od svećenika, predstavnika mistične moći. Zatim joj oči skrenu k licu njena muža i ona olakšano odahne. Jer on je uvijek izmicao i uvijek će izmaći toj vrsti uticaja. On je bio sin Akvitanije, nasljednik nekakvog slobodoumnog poimanja bivstvovanja, bio je potomak pradavnih vremena i paganskih civilizacija. On nije bio sazdan od iste tvari kao ona i taj isusovac, on nije bio nepokolebljivo privržen vjerovanju, on mu je izmicao. Zato ga je i ljubila onako ludo. Čula je kako odgovara jednoličnim glasom:
Oče, kod mene se moli svatko po svojoj volji, a što se drugih tiče, ne čini li vam se da ih dobro obavljen rad oplemenjuje?
Isusovac je nekoliko trenutaka razmišljao, a onda polako odmahne glavom.
Ne, gospodine, ne. Lako je u tim opasnim i glupim zastranjivanjima prepoznati mudrovanja koja bi se htjela odijeliti od crkve - reče a potom nastavi drugim tonom.
Vi ste iz Akvitanije. U Kanadu ili Akadiju doselilo je dosta vrijednog svijeta iz vašeg kraja. U Pentagouetu barun Saint-Castine je očistio od Engleza čitavu obalu Penobcota. On je pokrstio poglavicu Etchevininsa. Indijanci ga smatraju članom svog plemena.
Istina, Castine je moj susjed u Gouldsborou. Poznam ga i cijenim - reče Peyrac.
Koga još od Gaskonjaca imamo u našoj koloniji? - ponovo će otac de Guerande dobrodušno raspoložen. - U Vauvenatu, na obali rijeke Saint-Jean smjestio se...
Jedan gusar koji je proizišao iz moje škole.
Može biti! On je vrlo privržen francuskoj stvari i najbolji je prijatelj gospodina de Villedavrava, guvernera Akadije. Na sjeveru, u Cataracouiu, živi gospodin de Morsac. Na kraju, treba njima nadodati i ime našega ljubljenoga guvernera, gospodina de Frontenaca.
Peyrac je mirno pušio. Činilo se kao da kimanjem glave prati isusovčevo izlaganje. Anđelika nije mogla prodrijeti u njegove misli. Između caklastog lišća golemih hrastova koji su se nadnijeli nad njima, probijala se svjetlost sumraka kroz guste zelene krošnje poprimivši pri tom zeleni odsjaj koji je davao licima blijedu boju i isticao sjene. Obalu je sada preplavila zlatna, a dražicu kositrena boja. Nekom čudnom igrom vode i neba, bilo je vidljivije nego maloprije. Lipanjske su večeri bile blizu, uskoro će sumrak prodrijeti duboko u noć i s njom dijeliti njeno carstvo, uskoro će nastupiti godišnje doba kad i ljudi i životinje tek nekoliko sati posvećuju snu.
Na vatru su nabacane goleme crne gljive, osušene i okrugle poput lopti. Izgarajući, one su širile oštar i šumski miris koji je imao tu dobru osobinu da razgoni komarce. S tim se mirisom miješao miris duhana što se dimio sa svih lula. Skrivena na obali Kennebeca, dražica je bila ispunjena maglom i mirisima. Anđelika prijeđe rukom preko čela i naćas prste zarije u bujnu pozlaćenu kosu, oslobodi vlažne sljepoočice u nastojanju da se malko osvježi i da se oslobodi brige. Njene su se zjenice sa živim zanimanjem zaustavljale sad na jednom sad na drugom čovjeku. Njihov je razgovor pratila vrlo pažljivo, poluotvorenih usana. Međutim, bila je zatečena onim što se krilo iza njihovih riječi. Uto otac de Guerande prijeđe u napad:
Možete li mi objasniti, gospodine de Peyrac, kakvom slučaju treba pripisati, ukoliko vi niste neprijateljski raspoloženi prema Crkvi, to što su svi članovi vaše naseobine u Gouldsborou hugenoti?
Vrlo rado, oče. Pa slučaj me je zaista naveo jednoga dana da bacim sidro u blizini La Rochellea, i to baš u trenutku dok je ova šačica hugenota bježala ispred kraljevih dragona kojima je bilo naređeno da ih pozatvaraju. Ja sam ih ukrcao na brod zato da ih istrgnem sudbini koja mi se činila strašnom. Primivši ih jednom na brodu, nisam znao što bih s njima te sam ih doveo u Gouldsboro da obrađuju moje posjede i tako mi plate prijevoz.
A zašto ste ih istrgli pravdi francuskoga kralja?
A zar ja to znam? - otpovrne de Peyrac poprativši te riječi neusiljenim pokretom i svojim, kao obično, zajedljivim osmijehom. - Možda zato što je u Bibliji napisano: Onoga tko je osuđen, onoga koga vode u smrt, spasi ga!
Vi se služite citatima iz Biblije?
Pa Biblija je sastavni dio svetih knjiga.
Samo što je, po mom mišljenju, opasno zaražena židovskom vjeroispoviješću.
Pa to je očito - odgovori de Peyrac i prasne u smijeh.
Na veliko Anđelikino iznenađenje otac se de Guerande također nasmije. Lik mu je sada izgledao manje napet.
Pa da, očito je - ponovi isusovac priznajući time glupost koju je sam izrekao - ali, gospodine, danas Sveto pismo naprosto vrvi od zabrinjavajućih pogrešaka i naša je dužnost da s podozrivošću motrimo na sve one koji se neoprezno na njih pozivaju.
Načas se zaustavi, a onda upita:
Gospodine de Peyrac, tko vam je dao povelju kojom ste stekli prava na zemlju u Gouldsborou? Nije li vam je dao francuski kralj?
Nije, oče.
A tko onda? Da vam je nisu dali Englezi iz Zaljeva Massachusettsa koji se nemajući na to pravo smatraju gospodarima ovih obala?
De Peyrac spretno izbjegne zamku.
Ja sam sklopio savez s Abenakisima i Mohikancima.
Svi ti Indijanci su podanici francuskog kralja. Većina ih je pokrštena i oni nisu smjeli ni u kom slučaju preuzeti takve obaveze a da o tome ne obavijeste gospodina de Frontenaca.
Pa onda i ih vi o tome obavijestite...
Njegovo je ruganje postalo zajedljivo. Grof se na neki poseban način okruživao dimom što je sukljao iz njegove cigare, a to je bio znak po kojemu se moglo zaključiti da je postao nestrpljiv.
Pa čini mi se da moji ljudi u Gouldsborou nisu prvi hugenoti koji su kročili nogom na ove obale. Gospodina de Montsa je nekad poslao ovamo kralj Henrik lV.
Pustimo na miru prošlost. Što se današnjice tiče, evo vas tu bez povelje, bez dušobrižnika, bez vjeronauka, bez narodnosti. Vi ste bacili oko na ove krajeve i vi sami već posjedujete više stanica, trgovačkih punktova i stanovništva nego čitava Francuska koja je već dugo vremena njihov vlasnik. Vi sami, vi sami u jednom liku. Je li to dobro?
Peyrac napravi pokret kao da se sa svim tim slaže.
Vi sami - ponovi isusovac čije oči boje ahaita iznenada sijevnuše. - Oholost! Oholost! To je neokajiv grijeh Luciferov. Nije li istina da je on htio biti sličan Bogu? On je cijenio samo svoju veličinu i svoje oštroumlje! Da nije to možda i vaš nauk?
Strepim od pomisli da gradim svoj nauk na tako strašnom uzoru.
Vi izmičete, gospodine. Pa ipak onaj što je sam htio dokučiti sve znanje ovoga svijeta i za svoju vlastitu slavu, kakvu je sudbinu doživio? Budući da je bio samo početnik u umijeću vračanja, izgubio je nadzor nad svojim znanjem, i to je bio smak svijetova.
I tako se Lucifer zajedno sa zlim anđelima strmoglavio u zvjezdanoj kiši - prošaputa grof de Peyrac. - I sad su se pomiješali sa zemljom zajedno sa svojim tajnama. Mali nacereni duhovi koji na dnu rudnika čuvaju zlato i skupocjene kovine. Vama sigurno nije neznano, oče, vama koji ste, nema sumnje, proučavali tajne kabale, kako se u tajnovitom jeziku zovu čete demona što ih tvore ti sitni dusi, ti dusi zemlje?
Svećenik se ispravi i zagleda se u grofa iskričavim pogledom u kojemu se miješalo nepovjerenje s nekom vrsti zahvalnosti čovjeka upućenog u magiju.
Pratim vaše izlaganje - odgovori isusovac sporim i sanjalačkim glasom. Ponekad se zaboravlja da su se neki nazivi, koji su nekad označavali neke od đavoljih četa, sasvim utopili u običnom govoru. Tako su duhovi vode, ili vile i vilenjaci, tvorili četu pohotnika, duhovi zraka, četu sila, domaći duhovi, četu plašljivaca, dok su se duhovi zemlje, ti nakazni patuljčići zvali...
Buntovnici - reče de Peyrac smješkajući se.
Istinski sinovi nečastivog - promumlja isusovac.
Anđelikine su oči, u strahu, promatrale sad jednog sad drugog sugovornika tog neobičnog razgovora.
Gotovo nesvjesno stavi svoju ruku na muževljevu da bi ga upozorila na opreznost. Da ga upozori! Da ga zaštiti. Da ga zadrži...! Usred američke šume prikradale su se iste prijetnje kao nekad u tuluškoj palači. Inkvizicija! A Joffrey de Peyrac se smješkao istim onim podrugljivim osmijehom koji je isticao brazgotine njegova izranjenog lica. Isusovčev pogled okrzne mladu ženu.
"Hoće li on kazati sutradan kad se vrati s pohoda u indijanski kraj: Jest, ja sam ih vidio! Oni su upravo onakvi kakve su nam ih opisali! On, čovjek opasna i istančana duha, a ona žena lijepa i putena kao Eva, pokreta neobično slobodnih, nigdje viđenih...
"Hoće li on kazati: - Jest vidio sam ih kako stoje na obali rijeke a likovi im se odražavali u plavoj vodi Kennebeca, vidio sam ih kako stoje među drvečem. On, crn, tvrd i podrugljiv, ona sjajna. Vezani su jedno s drugim, čovjek i žena, vezani nekim ugovorom... Oh, o kakvom li se to ugovoru radi? - reći će on tresući se ocu Orgevalu. "I ponovo će močvarna groznica tresti tog jadnika kojega je tako često napadala. - Jest, vidio sam ih. Dosta dugo sam se zadržao s njima. Obavio sam zadatak što ste ga pred mene postavili i iskušao srce tog ćovjeka... Međutim, sad sam potpuno srvan."
Vi ste ovamo došli da tražite zlato! - reče isusovac suzdržanim glasom. - I vi ste ga pronašli...! Vi ste došli ovamo da ljude u ovim primitivnim i još netaknutim krajevima natjerate da se klanjaju zlatnom teletu...
To sad prvi put čujem. Još me nisu optuživali radi idolopoklonstva! - otpovrne de Peyrac prasnuvši u veseli smijeh. Oče, zar ste zaboravili da je još prije sto pedeset godina pater Tritheim propovijedao u Pragu kako je od zlata bila sazdana duša prvog čovjeka?
Ali on je isto tako tvrdio da zlato, u biti, rađa porok i zlo! - otpovrne žustro isusovac.
Uza sve to, bogatstvo daje moć i može biti od velike koristi ljudima. Vaš red je to shvatio od prvog dana svog osnivanja, čini mi se, stoga je on i postao najbogatijim redom na svijetu.
Kao što je već u više navrata uradio otac Guerande i sad promijeni tok razgovora:
Ako ste Francuz, zašto niste neprijatelj Engleza i Irokeza koji bi htjeli uništiti Novu Francusku? - upita.
Svađe koje vas tjeraju jedne na druge prastarog su porijekla, a staviti se na bilo čiju stranu, čini mi se da bi bilo isuviše mučno a da bih se s tim mogao pomiriti. Radije ću pokušati da sa svima živim u prijateljstvu i, tko zna, možda ću na taj naćin nametnuti mir...
Vi nam možete nanijeti mnogo zla - nato će mladi isusovac napetim glasom u kojemu je Anđelika osjetila podrhtavanje prave tjeskobe. - Oh, zašto - poviče - zašto niste podigli lariž?
Križ je znak protuslovlja.
Zlato je bilo začetnik mnogih zločina.
Križ također - otpovrne grof de Peyrac netremice ga gledajući.
Svećenik se sasvim uspravi. Odjednom je kao krpa problijedio te su sunčane opekotine kojih je tragove nosio po čitavom licu izgledale sada kao žive rane.
Na njegovu mršavom vratu koji se kočio iznad bijelog ovratnika, jedinog ukrasa na njegovu sumornom crnom talaru, jedna je žila neobično nabrekla.
Na koncu sam doznao vaše uvjerenje, gospodine - reće muklim glasom. - Uzalud ćete tvrditi da ste gajili prijateljske namjere prema nama. Sve što su izrekla vaša usta zaraženo je onim duhom pobune koji nadahnjuje krivovjerce koje vi posjećujete: vi odbacujete vanjske znakove pobožnosti, sumnjate u objavljene istine, ravnodušni ste prema njenoj pobjedi nimalo vam nije stalo što će istinska Božja rijeć
biti zbrisana sa zemlje zajedno s Katoličkom crkvom, što je vječna tmina pritisnula duše!
Grof se podiže i stavi ruku na rame mladom isusovcu. Njegov je pokret bio bremenit praštanjem i nekom vrstom sažaljenja.
Neka bude kao što kažete! - reče. A sada poslušajte oče, što ću vam reći i budite dobri pa prenesite točno moje riječi onome tko vas je poslao. Da ste me došli zamoliti da budem prijateljski raspoložen prema vama, da ste došli tražiti pomoć za slučaj gladi ili bijede, ja bih bio spreman da vam priteknem u pomoć kao što sam radio uvijek otkako se nalazim u ovom kraju. Ali ako vi tražite od mene da se tornjam odavde sa svojim hugenotima i svojim gusarima, onda vam ja odgovaram: ne! Ako ste došli ovamo s tim da od mene tražite da zbog nekih principa, bez ikakva izazova ubijam Engleze ili se borim protiv Irokeza, onda vam ja odgovaram: ne! Ja ne pripadam vama, ja ne pripadam nikome. Ja nemam vremena i ne smatram korisnim prenašanje u Novi svijet mistićne svađe Staroga.
Je li to vaša zadnja riječ? Pogledi im se ukrstiše.
Nema sumnje, ovo nije moja posljednja riječ - prošaputa de Peyrac osmjehnuvši se.
Za nas jest!
Isusovca nato nestane u sjeni stabala.
Nije li ovo objava rata? - upita Anđelika podigavši oči prema svome mužu.
Svi su izgledi da jest.
On se osmjehne i položi ruku na Anđelikinu kosu i blago je pomiluje.
Ali ovo su tek prve čarke. Bit će potrebno da se sastanemo s ocem Orgevalom. Pokušat ću tu namjeru sprovesti u djelo. A zatim... da, da.... svaki, daljni dan predstavlja pobjedu za nas. Gouldsboro je trebao stići iz Europe, a iz Nove Engleske trebali su stići dobro naoružani mali obalni brodovi i novi plaćenici. Ako bude potrebno, otisnut ću se čak do Quebeca sa svojom flotom. Ali zaklinjem se da ću narednu zimu sprovesti u miru i u jačanju svojih snaga. Napokon, makar mi i bili protivni i neprijateljski raspoloženi prema meni ti isusovci, ipak je njih samo nekoliko na teritoriju koji je veći od francuskog i španjolskog kraljevstva zajedno.
Anđelika obori glavu. Uprkos optimizmu i umirujućoj logici grofovih riječi, njoj se činilo da će se bitka odvijati na mjestu gdje su brojke, oružje i ljudi bili beznačajni prema tajnovitim i nepoznatim snagama s kojima će se sukobiti.
Ona je pogađala da on osjeća isto što i ona.
Oh, Bože, isto ste mu išli pričati sve one gluposti - zacvili Anđelika.
Koje gluposti, zlato?
Pa sve ono smjeranje na vražiće što nastavaju utrobe rudnika te o teorijama onog praškog fratra iz davnih vremena...
Pokušao sam s njim razgovarati njegovim jezikom. On je pametan momak, neobično nadaren za učenje. Trebao je već stoput biti profesor i doktor, do guše nakljukan teološkim i tajnim znanjima kojima se ovo naše vrijeme ponosi. Gospode! Po što je on došao u Ameriku? Ovi će ga divljaci uništiti.
Nimalo uzbuđen već vedar i radostan u duši, de Peyrac diže oči prema zamračenom svodu što ga je tvorila krošnja u kojoj se nevidljiva ptica vrpoljila. Noć je bila tu, plava, tamna, mašasta, noć koju su parale vatre logora. Jedan glas iza granja mamio je družinu da se dođe okrijepiti.
Zatim ponovo zavlada šutnja. Ptica hukne blizu Anđelike. Ona se trgne.
Sovuljaga - reće Joffrey de Peyrac - ptica draga vračarama.
Oh, dragi, ne govorite tako, molim vas - poviče bacivši mu ruke oko vrata i sakrivši svoje lice u njegov kožnati prsluk. - Ne plašite me!
On se osmjehne i blago je i strastveno pomilova po brižno počešljanoj kosi. Htio je nešto reči, objasniti netom izgovorene riječi, odrediti smisao razgovora što ga je maloprije vodio s ocem Guerandeom. Ali je uza sve to šutio jer je znao da su on i Anđelika isto predosjećali, isto slutili, na isti način shvaćali svaku riječ spomenutog razgovora. Oboje su znali da je isusovčeva posjeta, u stvari, značila objavu rata. A vjerojatno su željeli dobiti neku izliku za otpočinjanje neprijateljstava.
Zahvaljujući svom izuzetnom znanju, kojim su inače oboružani svi članovi njegova reda, mladi isusovac je njemu, de Peyracu, mnogo više kazao no što je i želio. Treba im odati priznanje, oni znaju upravljati ljudskim bićima. Posjedovali su oni i druga oružja, posebne neke vrste, čiju snagu grof nije nimalo potcjenjivao.
Neprimjetno je dobro raspoloženje Joffreya de Peyraca splasnulo a da naizgled nije bilo razloga za to. Međutim, on se, u stvari bojao za nju, Anđeliku, svoju ženu.
Čvrsto je stisne uza se. Svakog dana, svake večeri, žudio je za tim da je stišće, da je ovavije rukama kako bi se osvjedočio da je ona zaista tu, da je nikakva nevolja ne može zadesiti u zaklonu napravljenom od njegovih ruku.
Htio je govoriti, ali je radije šutio jer se pobojao da će njegove riječi pobuditi strah u njenoj duši.
Jedino reče:
Mala nam Honorina nedostaje, zar ne...?
Ona to potvrdi pokretom svoje oborene glave još nježnija u svojim čuvstvima zbog te njegove primjedbe. Prođe neko vrijeme, a onda ona upita:
Je li ona sigurna u Wapassou?
Sigurna, zlato moje - potvrdi on.

2.
ANĐELIKA POKUŠAVA SMIRITI NEPRIJATELJSTVO ISUSOVCA
Otac Guerande je prenoćio zajedno s Indijancima. Odbio je da večera s bijelcima kada su mu ovi uputili poziv.
Otputovao je u samu zoru a da se nije ni od koga oprostio što se, s obzirom na njegov odgoj, ne bi moglo drugačije objasniti nego da ga je ispunjao prezir prema tim ljudima kojima je došao u posjetu.
Jedino ga je Anđelika primijetila, i to u trenutku dok je na drugoj strani obale nosio svoje stvari. Nekoliko se Indijanaca ravnodušno vrzlo oko nasukanih čamaca. Jutarnja izmaglica se dizala sve do vršaka stabala, prozirna izmaglica tako da su se zamjećivali obrisi stvari i ljudi i njihove sjene. Obilna je rosa svjetlucala u providnoj svjetlosti. Nevidljivo je sunce naviještalo pobjedu nad noćnim magluštinama.
Anđelika je malo spavala. U šatoru koji im je pružio zaklon bilo je prilično udobno. Ne može se reći da je ležaj od jelovih grana prekritih kožama na kojima je ona počivala bio mekan, ali upoznala je ona u svojem životu i tvrđih.
Od sinoć joj je dušu pritiskao osjećaj nelagode.
Uživajući u svježini rane zore, ona je pred malim zrcalom oslonjenim o jednu granu četkala svoje duge kose. U isto je vrijeme sebe uvjeravala kako bi morala pronaći neki način da smekša onog isusovca, da mu smiri srce napeto poput ratnog luka.
Uto ga primijeti kako se sprema za odlazak. Trenutak je oklijevala, a zatim odloži četku i češalj i spusti kosu po ramenima.
Sinoć, za vrijeme onog razgovora između isusovca i Joffreya, njoj je stalno poigravalo na usnama jedno pitanje, ali za one izmjene strogih, zagonetnih i, manje- više, opasnih riječi ne dođe u priliku da ga postavi.
A do tog joj je pitanja bilo mnogo stalo. Anđelika se odluči.
Pridržavajući rukom suknju da joj se krajevi ne bi vukli po ugašenim ognjištima i masnim loncima logora, ona se probije kroz sav onaj indijanski nered, pođe stazom duž zaljeva rijeke i, uzbunivši pri tom dva bijesna psa koji su režali kao da će iz kože iskočiti, ona se približi svećeniku koji je, odjeven u svoju bijednu odjeću, upravo htio otputovati.
On je već prije bio primijetio kako prilazi izbijajući iz lepršave i zlatne izmaglice. Isti onaj sjajni odsjev što ga je zora stvarala na lišću poigravao je i na njenoj svjetloj i rasutoj kosi.
Nježnog tjelesnog ustrojstva, otac de Guerande nakon buđenja je vrlo često osjećao prazninu u glavi i ukočenost u tijelu. Malo-pomalo prisjetio bi se Boga i počeo moliti, ali trebalo mu je neko vrijeme da poveže svoje misli. Zamijetivši Anđeliku kako se približava, on je u prvi mah nije prepoznao te se sa zaprepaštenjem pitao: tko li to dolazi, čija je to prilika?
Shvativši najzad da je to ona, grofica de Peyrac, osjeti iznenadan bol u boku. Usprkos mirnim crtama njegova lica, namah je osjetila njegov strah i njegovu nelagodu, osjetila je kako je napetost ovladala čitavim njegovim bićem.
Ona se osmjehne ne bi li bar malko razvedrila njegovo mlado i ukočeno lice.
Oče! Zar nas već napuštate?
Dužnosti moga zvanja me sile, gospođo.
Oče, htjela sam postaviti jedno pitanje koje me zaokuplja.
Slušam vas, gospođo!
Možete li mi kazati koje sve biljke upotrebljava otac Orgeval da bi izradio svoje zelene svijeće?
Isusovac se očito nadao svakom, ali ne tom pitanju. Iznenađen do najveće mjere, on se posve zbuni. U prvi tren se poboja da Anđelikine riječi ne sadrže neki skriveni smisao, ali kad mu ubrzo potom bi jasno da se zaista radi o stvari praktičnoj i vezanoj za kuću, sasvim izgubi tlo pod nogama. Odjednom mu sine mozgom da mu se ona ruga. Krv mu navali u lice, ali odmah dođe k sebi i očajno uze naprezati pamćenje ne bi li se sjetio pojedinosti koje bi mu pomogle da joj dadne točan odgovor.
One zelene svijeće? - mrmljao je.
Priča se da su te svijeće vrlo lijepe - nastavila je Anđelika - i da daju vrlo ugodnu bijelu svjetlost. Vjerujem da on za njihovu proizvodnju upotrebljava bobice što ih Indijanci beru koncem ljeta, ali kad biste mi bar mogli navesti ime grma na kojemu rastu, vi koji poznate dobro jezik Indijanaca, bila bih vam neobično zahvalna...
Ne, to vam ne bih znao kazati... Nisu mi uopće upale u oko te svijeće...
"Jadan mladić, uopće ne posjeduje smisao za stvarnost", mislila je, "on živi u svojim snovima." Ipak miliji joj je bio takav nego kad se uvlačio u oklop mističnog ratnika. Ona nazre mogućnost sloge.
Ta nije to tako važno - nato će ona. - Oče, nemojte zakasniti - nadoda i pozdravi ga pokretom glave.
Gledala je kako se s lakoćom penje u indijanski čun a da u nj nije unio "ni pijeska, ni kamenčića" kao što je preporučivao otac Brebourf svojim misionarima. Tijelo oca de Guerandea se pokorilo zakonima primitivnog života, ali njegov duh neće nikada prihvatiti nepodnosiv nered tog života. "Divljaci će ga uništititi", rekao je de Peyrac. Amerika će ga uništiti. Onaj dugački kostur, čija se mršava hrptenica nazirala ispod iznošene crne odjeće, jednoga će dana upoznati strahote mučeništva. Svi oni umiru kao mučenici.
Otac de Guerande baci još jedan pogled prema Anđeliki. Ono što je pročitao u njenim očima izmami mu na usne boru ponosa i gorčine.
On se pokušao ironijom obraniti od neobjašnjive samilosti što je zračila iz nje.
Ako vas pitanje koje ste mi uputili toliko zanima, gospođo, zašto odgovor ne zatražite vi osobno od oca Orgevalea? Zašto ne pođete k njemu u Noridgewook?

3.
NORIDGEWOOK, ISUSOVAČKA MISIJA
Sada su tri čamca, opremljena jedrima koja je nadimao vjetar s rijeke, plovila nizvodno Kennebecom. Na posljednjem odmaralištu prtljag su pretovarali iz indijanskih čunova u veće i prostranije čamce. U njih su se ukrcala tri čovjeka grofa de Peyraca koji su se, pošto su zimu proveli u Holanđaninovu konaku, ponovo vratili u mali rudnik srebra što ga je ovaj pretražio prošle godine. I tako su se ljudi i saveznici francuskog plemića svuda rojili. I tako se neprimjetno velik broj rudara i naseljenika u njegovo ime smještavao u Down-Eastu.
Pošto je Florimonda de Peyraca pratio do jezera Champlain u sastavu karavane de Caveliera de la Salle, Yann se vratio točno na vrijeme da bi preuzeo svoju dužnost štitonoše grofa de Peyraca na putu do oceana. Donio je dobre vijesti o grofovu starijem sinu, ali je zato proricao neuspjeh ekspedicije što je krenula prema Mississippiju, i to zato što je vođa te ekspedicije, Francuz Cavelier, imao vrlo prgavu narav.
Drveni čamci snabdjeveni jednim jedinim jedrom nisu mogli primiti isti broj ljudi kao i indijanski čunovi koji su nekim čudom, u tom pogledu, bili uvijek prostraniji. Ali se zato ugodnije u njima putovalo.
Yann Le Couennec je upravljao jedrom dok je grof de Peyrac bio na kormilu. Anđelika je sjedila kraj njega.
Topao i ćudljiv vjetar poigravao je njenom kosom. Osjećala se sretnom.
Zaista, kretanje broda površinom vode nekako se usklađuje sa životnim poletom duše. Osjećaš se slobodan, neuhvatljiv, a ipak si ograničen nekom vlašću, svojim vlastitim svladavanjem. Uza sve to, živiš pod nekim opojnim dojmom da si se na neko vrijeme oslobodio svih zemaljskih stega. Rijeka je bila široka, obale joj daleke i obavijene maglom.
Bila je sama s Joffreyom. Život joj je bio bogat osjećajima, ponekad krotkim, a ponekad živahnim. Ti su joj osjećaji ispunjavali čitavo biće. Poslije Wapassoua, poslije svladane zime, srce joj više nije kidao razdor. Bila je sretna. Sve što je moglo narušiti i poremetiti njeno življenje, sve to, u stvari, i nije dopiralo do nje. Znala je da je on tu, kraj nje, bila je svjesna da je postala dostojna njegove ljubavi i te su joj činjenice bile važnije od ičega. On joj je to povjerio tamo dolje, na obali Srebrenog jezera dok se polarna zora nazirala iznad stabala. Bila mu je drugaricom, bila je dodatkom njegova velikog srca, njegova duha bez mjere i granica, ona puka neznalica, ona koja je dugo lutala, slaba i smetena, u svijetu bez sidrišta. Sada je zaista pripadala njemu. Ponovo su postali svjesni srodnosti svojih duša. Ona, Anđelika - i on, prije svega muškarac i borac, taj čovjek koji se izdvajao od drugih, oni su sada bili čvrsto povezani, nitko više neće biti u stanju razbiti njihovu vezu.
Pogledala bi ga načas, vrebala mu lik, njegovo opaljeno lice puno ožiljaka, obrve što su se mrgodile nad poluzatvorenim očima da bi izdržale iskričavo svjetlucanje vode. Tik kraj njega a da ga uopće nije dodirivala, njena koljena kraj njegovih, nepokretni, bili su tjelesno jedno, činilo joj se, i tako je snažno bilo to njeno uvjerenje da joj je rumen oblila obraze. Sad je on nju motrio pogledom zagonetnim i ravnodušnim.
Vidio je njen skriven profil, zamjećivao mašastu oblinu obraza koje su nemarno bičevali pramenovi zlaćane joj kose. Proljeće je njenim obrazima udahnulo novi život. U čitavu njenom liku, punačkom i milom, bilo je životinjske ljupkosti i ta je ljupkost dolazila do izražaja i kad je bila nepomična i kad je bila u pokretu.
Zvijezde su blistale u njenim očima, a vrckava joj varnica poigravala na vlažnim, mesnatim i poluotvorenim usnama.
Ubrzo se iza povelike okuke rijeke pojavi žalo i položaj starog naselja. Iz jednog čuna neki Indijanac uze nekoga dozivati.
Joffrey de Peyrac pokaže prstom crtu stabala koja su bojila blagim tonom modrine izmaglicu izazvanu žegom.
Tamo je - reče - Noridgewook... Misija...
Anđelikino srce odjednom snažno stane tući. Čvrsto stisne zube i zarekne se da neće napustiti taj kraj a da se prije toga ne nađu licem u lice s ocem Orgevalom i ne pokušaju diplomatskim riječima rasprštiti iskrsle poteškoće i nesporazume koji su pobudili njegovo neprijateljstvo prema njima.
Dok su tri brodice, nagnuvši se, skretale u smjeru žala, ona privuče k sebi škrinjicu od mekane kože u kojoj je držala razne svoje stvari.
Nije nimalo priličilo gospođi koja je pripadala visokom francuskom plemstvu da se isuviše nedotjerana pojavi pred strašnim isusovcem.
Spretno ugura svoju bujnu kosu pod uštrikanu kapicu koja joj je savršeno pristajala i svoje dotjerivanje na kraju upotpuni velikim pustenim šeširom ukrašenim crvenim perom. Trebalo se maštom poslužiti. Ta živjeia je u Versaillesu i kralj ju je primao. Trebalo je to staviti pod nos oholom svećeniku koji se suviše razmetao svojim vezama na dvoru da bi time zaplašio svoju okolinu.
Zatim navuče svoj haljetak dugih rukava što ga je sama sašila u tvrđavi od limburškog sukna modre boje i ukrasila ga ovratnikom i orukvicama od bijele čipke. Brodica pristane uz obalu.
Yann dohvati granu što se objesila prema tlu i pomoću nje izvuče brod na pijesak. Da mu žena ne bi ovlažila cipelice i čarape, de Peyrac je uze u naručaj i prenese je na suho. Držeći je tako u naručju, da bi je utješio, on joj se susretljivo osmjehne.
Sam rub žala bio je pust, ali su uokrug rasli grmovi rujevine nad kojima su se nadnijeli tanki brijestovi. Naselje je naizgled bilo nenastanjeno već više godina jer je čitavo mjesto bilo obraslo glogom.
Jedan Indijanac reče da se misija nalazi nešto dalje, u unutrašnjosti.
Nema druge, moram popričati načas s tim tvrdoglavim isusovcem - reče de Peyrac zlovoljno.
Svakako - složi se Anđelika sasvim obuzeta strahom. Bog ne smije dozvoliti da napuste to mjesto a da Orgevalu ne istrgnu obećanje da će ih pustiti na miru.
Dok su, jedni iza drugih, stupali stazom usječenom u zelenu travu, pratio ih je miris rascvjetalog gloga, miris divan i opojan.
Što su se više udaljavali od obale, to je i vjetar bivao slabiji. Poput olova teška i nepomična žega pritisla zemlju. Sad su mirisi cvijeća i peluda ometali disanje, grozničavim nemirom i nekom nejasnom čežnjom ispunjali ljude.
Na čelu kolone su stupala dva Španjolca, na začelju također dva. Nekoliko naoružanih ljudi je ostalo kraj brodica da ih čuvaju.
Staza je vijugala kroz mladu šumu, na mjestima uska i stisnuta između gustih grmova, a na mjestima se opet širila između čestara divlje trešnje i lijeska.
Hodali su tako gotovo čitav sat. Baš u trenutku kad su se probijali kroz najveći čestar neobično jasni zvuci zvona zatrepere zrakom. Ti su jasni zvuci letjeli zrakom kao da se naganjaju.
To su zvuci crkvenog zvona - reče jedan iz skupine i zaustavi se. Bio je ganut. - Sad se sigurno nalazimo u blizini misije.
Skupina ljudi iz Wapassoua pođe naprijed. Miris što se šunja u neposrednoj blizini nastanjenih mjesta dopre do njih. U njemu se osjećao ustajali vonj dima zapaljenih cjepanica i duhana, zagorene masti i kuhanog kukuruza.
Nitko im nije izišao u susret. To se nikako nije poklapalo s uobičajenom znatiželjom Indijanaca uvijek spremnih da se zbog sitnice sjate.
Zvono još nekoliko puta odjekne, a onda umukne.
Nađoše se na ulazu u selo, koje se sastojalo od dvadesetak okruglih wigwama1 prekritih korom brijestova i breza što su okruživali male vrtove u kojima su, dozrijevale bundeve i tikve usred bujne zeleni svog vlastitog lišća. Mršava je živad čeprkala tu i tamo. Da nije bilo te živadi, selo bi izgledalo potpuno pusto.
Napredovali su duž glavnog puta okruženi tišinom gustom poput muljevite vode. Španjolci postaviše cijev svoje velike muškete na rašlje spremni da otvore vatru na i najmanje sumnjiv pokret. Njihovi su pogledi vrebali okoliš.
Rašlje su pridržavali lijevom rukom, prstom desne dodirivali obarač kresiva, a pazuhom čvrsto stegli kundak, i tako se polako pomicali naprijed.
Stopu po stopu najzad stigoše na kraj sela, do mjesta gdje se nalazila crkvica oca d'Orgevala.

4.
CRKVICA OCA D'ORGEVALA
Odmah je upadalo u oči da je toj drvenoj crkvici, okruženoj rascvjetalim grmovima među kojima kao da se odmarala, dao oblik vrlo vješt zanatlija. Znalo se posvuda da ju je otac Orgeval sagradio svojim vlastitim rukama.
U zvoniku što se dizao nad sredinom zdanja još uvijek je podrhtavalo srebreno zvono.
U grobnoj tišini Joffrey de Peyrac pođe naprijed i gurne vrata.
Gotovo istog trenutka zabliješti ih živa i pokretna svjetlost. Usađeni u četiri srebrena svijećnjaka koji su imali ravnu podlogu, snopovi upaljenih svijeća svjetlucali su uz lagani šum što je davalo dojam da se tu netko krije. Međutim, nikoga nije bilo u unutrašnjosti osim tih živih svijeća nježne zelene boje koje su razbijale polumrak.
Po dva svijećnjaka su bila postavljena sa svake strane glavnoga oltara. Joffrey de Peyrac i Anđelika pođu naprijed.
Iznad njihovih glava gorjela je svijeća od pozlaćenog srebra. U njoj je bilo malko ulja iz kojega je virio upaljeni stijenj.
Sveti Sakramenat je tu - prošaputa Anđelika prekriživši se.
Grof skine kapu s glave i sagne čelo. Ugodan se miris širio iz zapaljenih voštanica.
S jedne i s druge strane glavnoga oltara bilo je plašteva i misnica, činilo se kao da su izloženi. Na njima su blistali zlatni vezovi i svile, likovi svetaca i anđela raskošno izvezeni: "Svijetla odjeća" nazivali su Indijanci to crkveno ruho i na njemu zavidjeli svećenicima.
I zastava je bila tu. Sada su prvi put vidjeli tu zastavu o kojoj se posvuda pričalo, tu zastavu natopljenu krvlju Engleza, tu zastavu sa četiri crvena srca u svakom uglu i mačem položenim preko bijele svile, tu zastavu zaprljanu u bojevima.
Tri su vrlo lijepa posvećena vrča, zatim posvećena platna obrubljena srebrom, te moćnici bili izloženi kraj tabernakula iznad kojega je bio postavljen prekrasan križ što se nosi u procesiji.


1 Indijanska koliba
Moćnik je bio poklon kraljice majke, a bio je izrađen u prastara vremena. Taj je kovčežić bio ukrašen sa šest zlatnih pločica na kojima su se izmjenjivali biseri i rubini. Pričalo se da je u njemu pohranjena treščica strijele koja je u II stoljeću ubila svetog Sebastijana.
Na kamenoj ploči oltara nalazio se i neki predmet koji nije bio previše uočljiv. Primaknu se da bolje vide.
Bila je to mušketa.
Duga, blistava, lijepa ratna naprava položena na sami oltar. Kao izraz poštivanja. Kao odlučna izjava.
Isti ih je srh podišao. Činilo im se da čuju riječi molitve što ih je onaj kome je pripadalo to oružje bezbroj puta na tom istom mjestu izgovorio:
"Primi kao pokoru za naše grijehe krv prolivenu za tebe, Gospodine… Nečistu krv krivovjernika,
Krv žrtvovanog Indijanca,
Krv iz mojih vlastitih rana što sam je za tebe prolio. Za tvoju slavu, za tvoju najveću slavu...
Primi muke i napore rata koji vodimo zbog tebe, Gospodine, zbog toga da zavlada pravda, da tvoji neprijatelji nestanu s lica zemlje, da se skrši neznabožac koji te ne priznaje, krivovjernik koji ti se ruga, svi ravnodušni koji ne mare za tebe. Neka žive samo oni koji tebe služe. Neka dođe carstvo tvoje. Neka bude slavljeno ime tvoje!
Ja sam tvoj sluga i pograbit ću oružje i svoj ću život izložiti da bi ti pobijedio, jer meni je samo do tebe stalo."
Tu strasnu i silovitu molitvu oni su je osjetili u dubini svojih duša tako jasno da je Anđelikinom dušom ovladao neki poseban strah.
Ona "ga" je shvaćala. Njoj je bilo posve jasno da je Bog za tog čovjeka bio Jedini. Da se bori za svoj vlastiti život? Koje li poruge! Da bi stekao i sačuvao bogatstvo? Koje li bijede!
Ali za Boga! Divne li smrti i divnog li uloga!
Krv križara, njenih predaka, odjednom joj navali u lice. Sada je poznavala izvor na kojemu se onaj tko je ostavio to oružje tu napajao željom za mučeništvom i žrtvom. Zamišljala ga je pognuta čela i zatvorenih očiju, dalekog, kako se oslobodio svog bijednog i izmučenog tijela. On je tu nudio Gospodu sve napore rata, sve umore bitke, tegobu pokolja, kad su ruke teške kao olovo od silnih udaraca, usne suhe bez daha u ubilačkoj gužvi, on mu je ponudio radost slavlja, molitve pobjede, on mu je žrtvovao ponos prepustivši svecima i anđelima zaslugu što su obdarili snagom mišice ratnika...
Neka mušketa Svetog rata, neka taj vjerni sluga bdije ispod nogu Kralja nad Kraljevima čekajući trenutak da zagrmi za nj!
O sveto oružje, posvećeno i sveto, sveto, tisuću puta sveto, lijepo u čast onoga koga služiš i koga braniš, bdij i moli i neka oni koji te motre ne budu jači od tebe!
Neka oni koji te danas motre shvate tvoj simbol i tvoju poruku koju im dovikuješ umjesto mene!
Anđelika osjeti kako je tjeskoba davi.
"Pa to je strašno", mislila je, "on uza se ima anđele i svece, dok mi..."
Izgubljenim pogledom potraži čovjeka što joj je stao uz bok, potraži svog muža i vidjjevši ga odgovor je već isklijao u njenu srcu:
"Mi uza se imamo... Ljubav i Život..."
Pri treperavoj svjetlosti voštanica, bilo je lako uočiti na licu Joffreya de Peyraca, tog pustolova i prokletnika, izraz gorčine i ruganja.
Uza sve to, on je u tom trenutku bio potpuno miran. Nije htio preplašiti Anđeliku, nije htio tom događaju priznati njegovu pravu i mističnu vrijednost. Međutim, i on je i te kako dobro shvatio poruku izloženog oružja.
Strašne li moći! Strašnog li priznanja! Između vas i mene zanavijek postoji samo jedno: uništenje!
Između njega, osamljenika i njih, koji su živjeli pod zaštitom ljubavi, mogao je postojati samo rat... Rat, vječni rat!
Nema sumnje da ih je on, tamo, u šumi, čela prislonjenog o zemlju, točno vidio u svojim mislima, taj svećenik ratnik, taj isusovac, on je vidio njih koji su se opredijelili za radosti ovoga svijeta, vidio je taj bračni par kako stoji pred znakom križa baš kao što su i stajali, vidio je njihove ruke jedne kraj drugih i spremne da se zgrabe i koje su se u stvari i zgrabile u tišini...
"Gdje li je on?" mislila je Anđelika, "gdje li?" Tražila ga je tamo iznad živica i ustreptalih stabala na koja se stuštila žega i sitna, sitna i uzvitlana prašina.
Topla de Peyracova ruka stegne Anđelikine hladne prste. Još jednom se on s poštovanjem pokloni pred tabernakulom i polako stane uzmicati povukavši i nju iz te zažarene i mirisave, iz te barbarske i mistične, iz te usijane crkvice...
Kad su se našli napolju, morali su se zaustaviti da bi ponovo uhvatili korak s drugačijim danom, da bi vratili svijetu njegovo sjajno sunce, njegovo zujanje kukaca, njegove mirise sela.
Španjolci su se bili uznemirili, bili su na oprezu...
Jednim pokretom ruke grof de Peyrac objasni drugovima da treba krenuti natrag prema djeci.
Na pola puta sitna kiša stane padati. Šumom prođe mrmor. Mrmoru se šume pridruži udaranje bubnja. Prodorno i daleko. Pospješe korak.
Kad su stigli do svojih brodica, po rijeci je praskao iznenadan pljusak i obale su začas nestale s vidika.
Bio je to trenutačan pljusak.
Uskoro se sunce ponovo pojavilo, nekako svježije u opranom krajoliku. Jedro se polako napne.
Praćene flotiljom indijanskih čunova koji su krenuli u trgovinu, brodice grofa de Peyraca zaploviše nizvodno i ubrzo iza jednog rta obraslog cedrovima i gustim hrastovima, nestane Noridgewooka, mjesta gdje je bila smještena misija.

5.
NIZOZEMČEVA POSTAJA
NEOBIČNO UPOZNAVANJE BARUNA DE SAINT-CASTINEA
Na slijedećem odmorištu, dok se podizao logor, Anđelika zamijeti neku Indijanku kako trči noseći na glavi neki čudan predmet. Naredi vojnicima da je dovedu. Indijanka drage volje pokaže ono što je nosila. Bio je to ogroman kruh od bijelog pšeničnog brašna. Tog je dana ona dala za nj na Holanđaninovoj trgovačkoj postaji šest vidrinih krzna, dok je za polić rakije dala dva krzna od srebrnih lisica. Sad se vraćala u svoj logor gdje je imala još krzna. Nizozemčeva postaja je bila vrlo dobro snabdjevena robom, tvrdila je žena.
Trgovačka postaja maviještala se zamamnim mirisom kruha. Indijanci nisu migli odoljeti pšeničnom kruhu. U vrijeme zamjene trgovčev je pomoćnik bez prestanka punio veliku peć od opeka glavama kruha. Postaja je bila sagrađena na otočiću. Možda ju je njen vlasnik sagradio na tom mjestu potaknut uzaludnom nadom da će tako izbjeći sudbinu ostalih postaja što su u posljednjih pedesetak godina osnivane u
blizini velikog sela Houssnocka2 i što su u više navrata bile opljačkane, spaljene, sravnjene sa zemljom pod raznim izlikama.
Houssnock nije ni danas obična selendra. Zadržao je ime, a nomadska indijanska plemena su uvijek zastajala tu na svojim putovanjima prema jugu.
U stvari, tu se već osjećala plima i oseka. Tu je počinjalo ušće Kennebeca i mada su njegove prostrane, mirne i moćne vode, koje su proticale između šumom obraslih obala, bile prozirne, po mnogim se znakovima moglo zaključiti da more nije daleko. Tu je zrak bio vlažniji i imao slankast okus. Osim toga, tamošnji su se Indijanci, Wawenokesi i Kanabasi, umjesto medvjeđom mašću, od glave do pete premazivali uljem morskih vukova. Tako su oni nazivali foke koje su lovili za zimskih mjeseci na obalama oceana. Snažni vonjevi ribarnice miješali su se s mirisom toplog kruha i divljim vonjem nagomilanih krzna. I tako je trgovačka stanica bila okružena čitavim mnoštvom vrlo prodornih vonjeva koji nisu bili baš najugodniji bićima nježnih nosova. Prošlo je već mnogo vremena otkako Anđelika nije marila za takve pojedinosti. Vreva što je vladala oko otočića i bila nalik vrevi u mravinjaku učini joj se dobrim znakom. Tu će sigurno biti najneobičnije trgovačke robe.
Čim su brodice pristale uz obalu otoka, svi su se razišli, netko da obavi neki posao, drugi da kupi kakvu sitnicu. Joffreyu de Peyracu pristupi čovjek kojega je on vjerojatno poznavao. Dvojica ljudi otpočnu razgovor na stranom jeziku.
Dođi - reći će Anđelika maloj Engleskinji Rose-Anni. - Najprije ćemo ugasiti žeđ. Vjerujem da ćemo ovdje naći svježega piva. Poslije ćemo poći u kupovinu, kao u Galeriji palače.
One su se dosta dobro sporazumijevale na engleskom jeziku jer se Anđelika, uzevši Cantora sebi za prigodnog učitelja, prilično uvježbala u tom jeziku. Uostalom, njena štićenica nije bila od mnogih riječi. Na njenu glatkom i blijedom licu izduljenih vilica opažao se izraz zrelosti i sanjarskog razbora. Ponekad je izgledala zbunjena i gotovo ružna.
Uza sve to, bila je ona vrlo ljubazna djevojčica jer je u trenutku svog odlaska iz Wapassoua bez krzmanja svoju lutku ostavila Honorini. Pa ipak je mala zarobljenica, koja je bila na umoru, uspjela sakriti tu lutku u svoju bluzu da ne bi pala u ruke Indijancima.
Honorini se svidio dar. U društvu te divne lutke i pripitomljenog medvjeda ona će strpljivo čekati na povratak svoje majke.
Usprkos svemu, Anđeliki je bilo neobično žao što mala pametna djevojčica nije sada bila tu. Ona bi neobično bila uživala u gužvi što je vladala na tom mjestu gdje je trgovina bila u punom jeku.
Nizozemac, poslovođa i predstavnik Društva iz zaljeva Massachusetts ustobočio se usred dvorišta, u crnim i kratkim hlačama, kitnjastim i prašnjavim.
Držeći pušku u ruci, njom je mjerio omot dabrovih krzna.
U omotu visokom koliko i cijev puške bilo je četrdesetak krzna.
Zgrada postaje bila je skromna izgleda, sagrađena od letvica smeđe boje.
Anđelika i Rose-Anne prodru u veliku dvoranu. Kroz dva prozora snabdjevena malim rombovima prodiralo je dovoljno svjetla, ali je uza sve to u dvorani vladao polumrak i ugodna svježina. Mada su se Indijanci tu uvelike vrzmali i cjenjkali, ipak je tu bilo prilično čisto što je bilo najboljim dokazom da je gospodar tih mjesta imao željeznu ruku i smisla za organizaciju.
Na desnoj strani nalazio se dugačak pult s vagama, utezima, sudovima i raznim mjerama u koje se stavljalo bisere i kovnu robu da bi ih se rasprodalo.
Iznad i uzduž jednog dijela zidova na brojnim policama koje su bile postavljene jedne iznad drugih bila je izložena roba među kojom je Anđelika zamijetila pokrivače,

2 Danas grad Augusta
vunene kape, košulje i rublje, šećer pročišćen i nepročišćen, mirodije... Bilo je tu također bačava s graškom, bobom, suhim šljivama, bilo je tu posoljene slanine i dimljene ribe.
Na velikom ognjištu od opeke oko kojega je visilo kuhinjsko posuđe tiho se kuhao na nešto žerave, bez sumnje, vrlo skroman ručak trgovca i njegovih pomoćnika.
Na rubu nadstrešnice bio je izložen čitav niz vrčeva, pivskih čaša, kupa, pehara od kositra, a sve je to bilo tu da posluži onima koji su se htjeli osvježiti s pivom što je u otvorenoj bačvi bilo postavljeno na svima pristupačnom mjestu. O rub nadstrešnice bile su obješene zaimače kojima se svatko mogao poslužiti po volji. U jednom dijelu dvorane nalazila se točionica s velikim drvenim stolovima i klupicama te ponekom izvrnutom bačvicom koja je tu bila da bi poslužila u slučaju navale gostiju ili nekom gostu koji je želio sam piti. Tu je sjedilo dosta ljudi. Oko njih su lebdjeli oblaci plavičastog dima.
Kad je Anđelika ušla, nitko se ni ne pomače, ali su se zato sve glave polako okrenule prema njoj i oči bljesnuše. Pošto je sve oko sebe pozdravila, ona uzme dva vrča s nadstrešnice iznad ognjišta. Morala se što prije osvježiti hladnim pivom.
Ali da bi doprla do bureta s pivom, morala je zasmetati indijanskog poglavicu što je, na kraju jednoga stola, dremljivo pušio lulu umotan u svoj izvezeni ogrtač.
Ona ga na jeziku abenakis pozdravi uobičajenim okolišanjem i poštovanjem kakvo i pripada Indijancu njegova ranga što je bilo lako uočiti po orlovim perima zataknutim u crnu punđu.
Indijanac se odjednom trgne iz svog drijemeža i naglo se uspravi.
Oči mu se zažare, zablistaju. Časak ju je promatrao začuđen i u zanosu, a zatim, pošto je jednu ruku primio srcu, iskorači desnom nogom i pozdravi je savršenim dvorskim naklonom.
Gospođo, što da uradim pa da mi oprostite - reče na izvrsnom francuskom jeziku. - Nisam se ni u snu nadao takvoj pojavi. Dopustite mi da se predstavim: Jean-Vincent d'Abbadis, gospodar Rasdacqa i drugih mjesta, barun de Saint-Castine, kraljevski namjesnik u tvrđavi Pentagouet u ime njegove vlade u Acadiji.
Barune, očarana sam time što sam vas srela. O vama sam već mnogo, mnogo toga čula...
A i ja o vama, gospođo... Ta nije ni potrebno da vas oslovim. Prepoznajem vas mada vas nikada nisam vidio... Vi ste lijepa, vrlo lijepa gospođa de Peyrac! Mada sam o vašoj ljepoti toliko čuo, ipak stvarnost uvelike nadilazi sve što sam u svojoj mašti mogao zamisliti... Vi ste me smatrali Indijancem...? Kako da objasnim svoje neuljudno ponašanje? Zamijetivši vas odjedared ispred sebe, shvativši namah tko ste i da ste tu, ostao sam kao uzet, okamenjen i nijem kao oni smrtnici, oni bijedni zemaljski stvorovi kojima boginje, potaknute tko zna kakvim hirovima, dolaze u posjetu. U stvari, jest, gospođo, ja sam znao da ste vi neizmjerno lijepi, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je ta vaša ljepota spojena s toliko ljupkosti i draži. Osim toga, divnog li iznenađenja za mene kad sam čuo kako indijanski govor, meni neizmjerno drag, teče preko vaših usana i kad sam primijetio kako je vaš osmijeh odjednom osvijetlio ovu mračnu i prostu špilju! Ah nikad, nikad ja to neću zaboraviti!
Ah, gospodine, meni je sada posve jasno da ste vi Gaskonjac! - poviče Anđelika prasnuvši u smijeh.
Zar ste me zaista smatrali Indijancem?
Pa jasno.
Ona se zagleda u njegovo lice bakrenaste boje na kojemu su sjale punim i snažnim sjajem dvije crne zjenice, te njegovu kosu i njegovo držanje.
A sada? - upita on odbacivši crveni pokrivač ukrašen biserima i bodljikama dikobraza u koji se bijaše umotao.
Sad je bio odjeven u uski kaput modre boje koji je bio opšiven zlatnim gajtanom i ukrašen oko vrata bijelom čipkom, dakle, u uniformi oficira pukovnije Carignan- Sallieres. Ali samo je taj kaput od čitave njegove odjeće pripadao pukovnijskoj uniformi. Umjesto hlača i čizama imao je na sebi visoke indijanske nazuvke i mokasine.
Izazovno se postavivši, podboči se šakom i oholo nadme poput oficira iz kraljeve pratnje.
A sada? - ponovi. - Ne izgledam li sada kao savršen dvoranin iz Versaillesa? Anđelika odmahne glavom.
Ne - otpovrmie ona. - Vaše je objašnjenje stiglo isuviše kasno, gospodine. Vi meni izgledate kao poglavica Abenakisa.
Neka bude! - nato će baron de Saint-Castine vrlo ozbiljna lica. - Imate pravo. I sagne se da joj poljubi ruku.
Ta se žustra i vesela razmjena poštovanja i ljubaznosti obavljala potpuno slobodno u zadimljenoj krčmi a da nitko od onih što su se također osvježavali pivom nije okom trepnuo. Što se tiče Indijanaca koji su se u dvorani nalazili, oni su toliko bili zaokupljeni trgovinom, da čitavom tom prizoru nisu poklonili nikakve pažnje. Jedan je brojio igle jednu po jednu, služeći se pri tom magnetom, drugi je iskušavao oštricu noža na rubu pulta, treći se povukao unatrag da bi izmjerio komad platna. Pri tom je okrznuo Anđeliku a kad je vidio da mu smeta u poslu gurnuo ju je bez ikakva obzira.
Potražimo neko drugo mjesto - predloži barun. - Tu pokraj je jedna soba gdje možemo ćaskati na miru. Zamolit ću staroga Josuea Hingginsa da nam nešto donese da zagrizemo. Je li ovo prekrasno dijete vaša kćerka?
Nije, to je mala Engleskinja...
Tiho! - prekine je živo mladi oficir Gaskonjac. - Engleskinja...! Ako se to dozna, izgubit će glavu, a u najmanju ruku slobodu.
Ali ja sam je po svim pravilima otkupila od Indijanaca koji su je zarobili - bunila se Anđelika.
Vi kao Francuskinja, vi sebi možete dozvoliti neke stvari - reče Saint-Castine - ali svima je dobro poznato da gospodin de Peyrac ne otkupljuje Engleze da bi ih potom priveo pravoj vjeri. Zbog toga su ljuti na visokom mjestu. Prema tome, trudite se da nitko ne posumnja da je ova djevojčica Engleskinja.
Pa ovdje ima mnogo stranaca. Nije li gospodar mjesta Nizozemac, a za njegove pomoćnike bih rekla da su došli pravo iz Nove Engleske.
To ništa ne znači.
Značilo - ne značilo, oni su tu.
Ali kako još dugo... ? Vjerujte mi, budite oprezni. Ah, draga grofice - poviče on i ponovo joj poljubi vrhove prstiju - vi ste divni i potpuno nalik biću kakvim vas opisuju!
A ja sam bila uvjerena da kod Francuza uživam glas opasnog stvora - otpovrne Anđelika.
Pa vi to i jeste - potvrdi barun. - Opasni za one koji su kao i ja suviše osjetljivi na žensku ljepotu... Opasni također za one koji... Na kraju, reći ću vam, vi ste sasvim nalik svom suprugu... kojemu se ja divim i kojega se plašim. Istinu ću vam reći, napustio sam Pentagouet i pošao prema Kennebecu u namjeri da se sretnem s vašim suprugom. Nosim mu ne baš dobre vijesti.
Da se nije što neugodno dogodilo Gouldsborou? - upita Anđelika problijedivši.
Nije, nije, umirite se. Pretpostavljam da vas je gospodin de Peyrac dopratio ovamo. Idem ga zamoliti da nam se pridruži.
I odgurne vrata. Ali prije no što je Anđelika, držeći stalno za ručicu Rose-Ann, uspjela ući u susjednu sobu, neki čovjek bučno upadne u veliku dvoranu i pojuri prema barunu Saint-Castineu.
Bio je to neki francuski vojnik. U ruci je nosio mušketu:
Ovaj put, ovaj put sam siguran, gospodine poručnice - stenjao je. - Potpalili su ratni kotao... Nema više sumnje. Taj bih miris prepoznao među tisućama drugih! Dođite, dođite i osjetit ćete!
Dograbivši oficira za rukav, gotovo ga je silom izvukao van.
Pomirišite! Pomirišite ovo! - tvrdoglavo je ponavljao podigavši dug i frntast nos u zrak, nos kakav je obično u sajamskih šarlatana. - Osjeća se… Osjeća se miris kukuruza i kuhanih pasa. Zar zaista ne osjećate nikakav miris?
Tu se osjeća tisuću mirisa - otpovrne Saint-Castine prezirno namrštivši lice.
Ali mene ovaj miris ne vara. Kad zrak smrdi, znači da su oni svi tamo, tamo u šumi, časte se prije no što će napasti. Jedu kukuruz i kuhane pse! Da bi se ohrabrili. A onda piju vodu... na svu onu njupažu - doda prestravljen i izbeči oči poput zaplašenog puža.
U tog je vojnika bilo zaista vrlo blesavo lice. Kad bi ga sajamski šarlatani predstavili u svom programu po trgovima, požnjeli bi čitavu buru smijeha.
Istina, vjetar je s rijeke donosio neki slatkasti miris koji se probijao iz same šume, miris indijanskih gozbi.
Taj smrad dolazi odande, odande - nastavljao je vikati vojnik pokazujući prstom razna mjesta na lijevoj obali Kennebeca. - Vjere mi, ja se ne varam!
Smiješno neko spadalo, taj vojnik! Umotan u svoj modri ogrtač on je svoju pušku držao vrlo nespretno. Nije nosio ni nazuvaka ni mokasinki, već svoje teške cokule, koje kao da su još više isticale njegovu nezgrapnost, i svoje debele čarape od platna koje su, budući da su ispod koljena bile slabo učvršćene, padale u naborima što nije baš bilo u skladu s propisima.
A što se toliko uzbuđujete, Adhemare - reče mu barun Saint-Castine pretvarajući se da je zabrinut. - Nije vas trebalo unovačiti u kolonijalnu vojsku dok se toliko bojite indijanskog ratovanja.
Ta kazao sam vam da me je u Francuskoj onaj što novači napio i da sam se potom našao na brodu - zajauče vojnik.
Baš u taj trenutak stiže grof de Peyrac u društvu Nizozemca i Francuza koji mu je pristupio prilikom pristajanja uz obalu.
Oni su čuli Adhemarove tvrdnje u pogledu ratnog kotla.
Mislim da ovaj momak ima pravo - reče Francuz. - Mnogo se priča o skorašnjem pohodu Abenakisa da bi kaznili bezobzirne Engleze. Hoćete li vi, Castine, sudjelovati sa svojim Ečeminima?
Barunu kao da ne bi drago to pitanje te ne odgovori. On se nakloni grofu koji mu srdačno pruži ruku.
Sad grof de Peyrac predstavi svojoj ženi svoja dva druga. Nizozemac se zvao Pieter Boggen.
Drugi je bio gospodin Bertrand Defour. On je sa svoja tri brata bio vlasnik imanja u tjesnacu, na kraju Francuskog zaljeva.
Pikardijac širokih ramena i grubog lica istesanog u šumi izgorenoj od sunca, očito već dugo nije imao prilike da svoje poštivanje izrazi nekoj lijepoj ženi.
U prvi mah je izgledao zbunjen, no zahvaljujući svojoj jednostavnoj naravi, on se brzo snađe i duboko se pokloni Anđeliki.
E, ovo moramo proslaviti - reče. - De, da nešto popijemo!
Nekakvo krčanje što je dopiralo iza njihovih leđa natjera ih da okrenu glave.
Vojnik Adhemar je klonuo na okvir vrata. Njegove su oči netremice promatrale Anđeliku.
Prokletnica - zamuckivao je - to je ona... to je ona... ! Ništa mi niste rekli. To nije dobro. Zašto mi to niste odmah rekli, gospodine poručniče?
Saint-Castine razdraženo rikne. Dograbi čovu i dobro odmjerenim udarcem u tur sruši ga u prašinu.
Đavo odnio ovog glupana! - reče nato dahćući od bijesa.
Gdje ste pobrali tog čudaka? - upita de Peyrac.
Tko bi to znao? Evo kakve vam ljude šalju iz Quebeca. Oni vjeruju da mi trebamo ljude koji crkavaju od straha...
Umirite se, gospodine Saint-Castine - reče Anđelika dodirnuvši mu rukom lakat u želji da ga umiri. - Znam što je htio kazati taj jadni čovjek. - Nije mogla a da se ne osmjehne. - Bio je tako smiješan s onim svojim očima koje samo što mu nisu ispale iz glave. Nije on kriv. Loši glasovi koji kruže Kanadom, a protiv kojih se ne mogu boriti, potpuno su ga smutili. Nije on kriv za to.
Znači, gospođo, vi se niste uvrijedili...? Zaista niste? - ponavljao je Saint-Castine lomeći ruke pretjeranim pokretom kao što to već biva kod južnjaka. - Neka su prokleti svi oni slaboumnici koji koriste vaše udaljavanje s dvora i tajanstvenost koja vas okružuje i na vaš račun šire budalaštine i uvredljive priče.
Ja sam, evo, izišla iz šume i ja ću nastojati da te priče opovrgnem. Zbog toga sam i krenula na ovaj put prema obalama u pratnji svoga muža. Kad se vratim u Wapassou, treba da čitava Akadija bude uvjerena, ako ne baš u moju svetost, oh, Bože to ne, a ono bar da sam bezazlene naravi.
Što se mene tiče, ja sam već uvjeren u to - javi se snažni Defour stavivši ruku na srce.
Vi ste obojica izvrsni prijatelji - reče Anđelika potaknuta osjećajem zahvalnosti. Obujmivši rukama ramena obojice, ona se i jednome i drugome osmjehivala svojim ljupkim osmijehom čiju je tajnu posjedovala. Znala je da je bila u stanju povezati prijateljstvom pravog aristokratu Saint-Castinea i valjanog pikardijskog seljaka koji su postali braća svojom pripadnošću zemlji ludoj i divljoj kakva je bila Akadija. De Peyrac ju je promatrao dok ih je, smijući se srdačno, vukla prema vratima.
Znate li, dragi moji prijatelji - govorila im je - da ženi nije neugodno čuti da je se smatra đavoljim stvorenjem. U tim se riječima osjeća nekakvo mračno štovanje prema jednoj isuviše često nepriznatoj moći. Jadni Adhemar nije zaslužio da se prema njemu onako grubo postupi... A sada, molim vas, ne govorimo više o tome već hajde da okvasimo grlo. Umirem od žeđi.
U drugoj dvorani postaje oni se smjestiše za stol. Dobro raspoloženi, razgovarali su o ozbiljnim stvarima, i to o takvim koje bi se mnogima činile dramatičnim, koje su, međutim, u njihovim ustima dobivale okus šale i pretvarale se gotovo u smiješne zgode.
Našavši se u veselom društvu Francuza koji su po tome bili nalik Flamancima, Nizozemac postavi na stol čaše, pivske čaše, vrčeve, pivo, rum, rakiju i jednu bocu crnog i blistavog španjolskog vina što ga je nedavno od jednog gusarskog broda koji se bijaše izgubio u ušću Kennebeca dobio u zamjenu za krzna.

6.
VIJESTI SA OBALE
JOSUE PILGRIM, PUTNIK SA MAYFLOWERA
Nasmiješena lica Peyrac je jednim uhom slušao razgovor dok je očima netremice promatrao Anđeliku. Očaran ponovo bogatstvom njene ženske naravi, sada se sjetio kako je ona nekad, u Tuluzi, jednim jedinim osmijehom i s nekoliko rijeći, uspijevala vezati uza se njegove najzavidnije prijatelje koji bi poslije bili skočili u živu vatru za
nju. Njemu se činilo da su, zahvaljujući njenu ženskom iskustvu, sazreli njen živ i razdragan duh, njeni pokreti puni otmjenosti, njeni brzi odgovori nabijeni milinom.
Zatim je sebi predoči onakvu kakva je bila prošle godine, u vrijeme kad se zajedno s njim iskrcala na ove obale, poslije onog čudnog putovanja Guoldsboroa kad su se prepoznali i ponovo pronašli.
Njom su tada vladali nekakvi ganutljivi obziri, njeno je držanje bilo držanje progonjene žene. Činilo se da ju je nesreća ovjenčala svetošću.
A eto, nije prošla niti godina dana, iz nje je ponovo zračila životna radost, ona je ponovo bila sretna.
Bilo je to djelo ljubavi i sreće, i, usprkos nedaćama zime, bilo je to njegovo djelo! Zahvaljujući njemu, ona je ponovo oživjela. Njihovi se pogledi ukrste i on joj se nježno osmjehne.
Šutljiva i blijeda među svim tim osobama punim života, mala je Engleskinja svojim očima promatrala sad jednog, sad drugog.
Barun Saint-Castin je pričao kako se markiz d'Urville, zapovjednik Gouldsboroa, uz pomoć hugenota iz La Rochelea, odupro dvama brodovima gusara zvanog Zlatobradi. Bitku su na kraju odlučile topovske salve s usijanom tanadi. Kad je vatra planula u njegovu međupalublju, Zlatobradi se povukao iza otoka. Poslije toga se potpuno smirio, ali trebalo je biti na oprezu.
Grof upita nisu li se vratila dva broda što ih je on očekivao, jednog iz Bostona, a drugog, Guoldsboroa, iz Europe. Ali sezona je bila tek na početku. A mala bostonska "jahta" koja je iskrcala ljude Kurt Ritza u ušću Kennebeca, bila je prisiljena uhvatiti se ukoštac s već spomenutim Zlatobradim te se u luku vratila veoma oštećena.
Tu će mi štetu taj lupež stoput skuplje platiti - izjavi Joffrey de Peyrac. - On ništa ne gubi čekajući. Ako mi ne povrati živog mog Švicarca, doći ću mu glave. Progonit ću ga do nakraj svijeta.
Defour ispriča kako su ti gusarski gadovi i lupeži iz toplih mora preplavili Francuski zaljev. Znali su da u vrijeme ljeta Sjevernjacima, i francuske i engleske narodnosti, dolaze brodovi krcati raznom trgovačkom robom, te su stalno lunjali oko njihovih obala da im premetnu brodove, i to uz daleko manju opasnost nego presretajući španjolske galione. A da se i ne govori kako tom svojom rabotom privlače u Akadiju engleske ratne brodove kojima je naređeno da štite ribarske flotilje iz Bostona i Virdžinije.
Ne treba ni spominjati., gospodine grofe, kako ti Englezi misle da im je sve dozvoljeno mada nemaju šta tražiti u Francuskom zaljevu.
A zatim doda kako se upravo spremao na jedno putovanje u trgovačke svrhe duž obale i kako mu je pala na pamet jedna dobra ideja.
Vi ste me tako dobro opskrbljivali hranom I drugim potrebama prošle godine, gospodine de Peyrac, u vrijeme kad umalo nisam umro od gladi, da sam, prolazeći ušćem rijeke Saint-Jean, digao šest vojnika garnizonu u maloj utvrdi Sainte-Marie i poveo ih sa sobom da vam ih stavim na raspolaganje.
To si nas, dakle, ti Defoure, obdario onim glupanom u uniformi, onim Adhemarom?
čudio se barun.
Akadski se trgovac branio:
Onoga su mi silom ugurali. Čini se da su ga se svi htjeli riješiti te je tako prelazio iz mjesta u mjesto obišavši ih sva: i Quebec i Montreal, i Gornje jezero i Zaljev vrućine. Ali su zato svi drugi hrabri momci koji se znaju tući.
Peyrac se od srca smijao.
Velika vam hvala, Defoure. Nimalo ne prezirem vaš dar od nekoliko dobrih strijelaca, ali što su kazali o vašoj podvali gospoda de Wauvenart i vitez de Granderiviere?
Oni su bili u Jernsegu. S te strane se očekuje posjeta guvernera Akadije, gospodina de Villedavraya. Zbog toga sam se i otisnuo na ovo skitanje po Zaljevu, treba biti oprezan. Moja će braća dočekati i ugostiti tog nametljivca - doda prasnuvši u podrugljivi smijeh.
Ali zašto te svoje vojnike niste ostavili u Gouldsborou? - upita barun Saint-Castine.
Oluja me je bacila sve do otoka Matinicus - Defour odvrati jednostavno. - Poslije toga četiri dana sam bio zarobljenik guste magle. Stoga sam radije nastavio prema zapadu. Nije se lako probiti tjesnacem u Gouldsboro. Mogao sam nabasati i na Zlatobradog. Ali, kao što vidite, na kraju se uvijek nađemo.
Peyrac se diže. Htio je vidjeti vojnike. Njegovi drugovi pođoše za njim.
Anđelika je ostala u zamračenoj dvorani. Španjolsko je vino bilo izvrsne kakvoće, ali je malko udaralo u glavu. Rose-Ann je pila pivo. Bila je gladna. Još Anđelika i njena štićenica ne bijahu izmijenile svoje dojmove o svojim željama da se nečim dobro okrijepe kadli se ispred njih stvori ljubazan starčić i položi na stol tanjure s velikim kriškama toploga kruha premazane marmeladom od borovnica koje Francuzi zovu mirtili, a kojima su u Americi obrasli veliki prostori.
Ljubaznim ih smiješkom hrabrio da se okrijepe. Nosio je malu bijelu bradicu, a čitavo mu je lice zračilo dobrotom. Bio je odjeven vrlo jednostavno: u crni prsluk i nekakve hlače napuhnute ispod koljena i pomalo staromodne, te bijelim i nabranim ovratnikom. Tom svojom odjećom je on Anđeliku podsjećao na njena djeda, na vrijeme kad je nabrana ogrlica bila u modi. Reče im da se zove Josue Pilgrim.
Kad je mala Rose-Anne utažila glad, sjedne pokraj nje i uze je ljubazno pitati tko je i odakle je.
Izgledao je vrlo uzbuđen kad je od nje doznao da joj se roditelji zovu William i da su porijeklom bili iz Biddeford-Sabaga. Obavijesti Anđeliku da su se djed i baka Rose- Anne nalazili na obali Androscoggina, niti trideset milje daleko od postaje. Indijanci su to mjesto nazivali Newehewanick, to jest Proljetna zemlja. Tu su stari Williami prije desetak godina podigli naselje koje se lijepo razvilo, a na engleskom je to naselje dobilo prilično obično ime, Brunschwick-Falls. Ti Williami su bili vrlo poduzimljivi ljudi. Uvijek su sve više prodirali u unutrašnjost zemlje. Već je John William, sin, napustio Biddeford, vrlo bogatu naseobinu u Zaljevu, da bi osnovao drugi Biddford na obali jezera Sebago. Sada se zna da su to skupo platili jer su kao zarobljenici svršili u Kanadu. Iako naselja na obali nisu više bila sigurna otkako su bujice Indijanaca udarale iz šuma na Engleze, ipak su se ljudi uvijek mogli, kad su već prebivali na obali, skloniti na otoke.
Ali on je, Josue, shvaćao svijet kao što su ti Williami, jer ni on nikad nije volio bakalar i uzburkano more. Njemu se više sviđalo promatrati odbljeske riječne i jezerske vode ispod stabala i jesti meso divljih purana.
Njemu je bilo deset godina kad je s ocem, trgovcem iz Cap Coda, mjesta u blizini Plymoutha, došao ovamo i osnovao ovo naselje, Houssnock. Dakle, kao dijete on se iskrcao iz broda, koji se zvao Mayflower, na potpuno pustu obalu gdje je polovica doseljenika pomrla već nakon prve zime.
Pošto je završio tu svoju priču odmjerenim i pomalo poučnim glasom, starac ode i uze tražiti nešto na jednoj polici i ubrzo se vrati noseći guščije pero, rog s crnilom i komadom tanke brezove kore nalik pergameni na kojoj odmah stade povlačiti nekakve znakove. Bio je to plan uz pomoć kojega se moglo dospjeti do engleskog naselja gdje su živjeli stari Benjamin William i njegova žena Sara, djed i baka Rose- Anne.
On zatim objasni Anđeliki kako dotamo nije bilo ni dan puta, ali je trebalo prijeći na desnu obalu Kennebeca i onda okrenuti prema istoku.
To je prava sreća - poviče Anđelika.
Njihova namjera, muža joj i njena, bila je da djevojčicu predaju njenim roditeljima, ali to nije bilo lako ostvariti. Idući u Guouldsboro, to jest prema istoku, oni su išli u protivnom smjeru od onog gdje su se nalazila engleska naselja. Kraj gdje su se nalazili u tom trenutku, a koji su Englezi nazivali Majneom, a Francuzi Akadijbm, bio je, u stvari, granični kraj. Kennebec je označavao vrlo pokretnu graničnu crtu, to jest no man's land3, zemlju bez gospodara i bez zakona.
Providnost je htjela da se obitelj njihove štićenice nalazila na svega desetak milja od Houssnocka...

7.
DOČEK PIETERA BOGGANA
Kad su se grof i njegovi prijatelji, na poziv Nizozemca koji je želio svoje najbolje posjetioce tog dana svečano ugostiti, ponovo našli u postaji, najprije se poveo razgovor o mogućnosti da se djevojčica odvede njenoj baki i djedu.
Domaćin im donese geografske karte.
Uzmu li se u obzir svi zaobilasci, sve staze i brežuljci, trebalo je računati da će im trebati tri dana da odu tamo i ponovo se vrate u Houssnock i da potom nastave prema zapadu i Gouldsborou. Ali Joffrey de Peyrac je ubrzo otkrio drugo rješenje. Naselje Brunchwick-Falls se nalazilo na obali rijeke Androscoggin. Budući da je bila brza i plovna, njome se za nekoliko sati stizalo oko ušća Kennebeca. Ekspedicija grofa Joffreya de Peyraca razdijelit će se na dva dijela, od kojih će se jedan, onaj brojniji, kao što je bilo i predviđeno, spustiti velikom rijekom do njena ušća gdje će ih čekati brod što im ga je trebao markiz d'Utville poslati u susret.
Dotle će Joffrey de Peyrac i Anđelika u pratnji nekolicine ljudi otići do engleskog naselja i, pošto djevojčicu predadu njenoj obitelji, otplovit će Androscogginom do obale gdje će se spojiti s prvom skupinom. Taj pothvat nije smio trajati više od dva dana.
Kad je to zaključeno, gosti se posvetiše "candles-partie"4 što ju je u njihovu čast priredio Pieter Boggen.
U stvari, riječ je o starom napitku koji se priprema među Nizozemcima Novoga svijeta što žive na obalama Hudsona, i to od Novog Amsterdama do Orangea.
U jedan se lonac ulije dva galona najbolje madere, tri galona vode, sedam livri šećera, fino mljevene zobi, raznih mirodija, grožđica, limuna...
To se zatim služi u velikom srebrenom sudu koji se postavi usred stola i svaki gost nato redom zaimlje sa svojom srebrenom žlicom tu mirisavu tekućinu.
Ništa nije bolje od toga da pobudi dobro raspoloženje i da okrijepi rastužene duše. Osim grofa de Peyraca, grofice de Peyrac i njihova sina, prisutni su bili barun de Saint-Castine, Akadijac Defour, desetar garnizona Saint-Jean, francuski kapetan gusarskog broda s otoka Tortue i njegov dušobrižnik.
Nizozemac i njegova dva pomoćnika upotpunjavali su taj cijenjeni skup. Anđelika je bila jedino žensko čeljade.
Zahvaljujući njenu, a isto tako i dušobrižnikovu prisustvu, večera je proticala u pristojnom raspoloženju.
Ali Anđelika, kojoj je bilo stalo do toga da nitko od njih ne požali taj pristojan ton, znala je raspoložiti ljude i stvoriti takvu atmosferu da se svatko od njih isticao,


3 Ničiju zemlju
4 Svečanost uz svijeće
svatko zablistao. Istinski je smijeh odzvanjao u trgovačkoj postaji i miješao se s tajanstvenim zvucima noći i rijeke.
Kad su se razišli, svi su ti ljudi bili dobro raspoloženi i osjećali se prijateljima. Pustivši Nizozemca na njegovu otoku, ostali su prešli rijeku osvijetljenu mjesečinom i povukli se, netko u svoj logor, a netko na svoj brod.
Sutra ću doći da vas vidim - šapne barun de Saint-Castine grofu de Peyracu. - Priopćit ću vam vrlo važne stvari. Večeras spavajmo. Posrćem. Želim svima laku noć! I on nesta u šumi okružen skupinom Indijanaca koji su poput kakvih utvara izronili iz mraka da bi ga pratili.
U logoru su straže bile budne. One su u tom pogledu dobile stroga naređenja od de Peyraca. Radi veće sigurnosti svi su se smjestili u svega dva šatora. Nitko nije smio ostati po strani za vrijeme noći. Ni grof ni njegova žena nisu se htjeli te noći odvajati od drugih. Houssnock je privlačio ološ svih šuma. Bilo je tu Indijanaca iz svih krajeva, krštenih s velikim, zlatnim križem i brojanicama među perjem. Mada je tu živio Nizozemac sa svoja dva pomoćnika Engleza, ipak je tu vladala akadska i kanadska Francuska. Tu je bila šuma, a svim američkim šumama gospodari Francuz.

8. "ZLATNE MRKLINE"
Baš šteta - uzdahne Anđelika - postoji li ljubazniji čovjek od baruna de Saint- Castinea? Volim društvo Francuza...
Zato što vam oni udvaraju...?
Nije im se spavalo. Šetajući obalom, Joffrey je podržavao Anđeliku koja je posrtala pri hodu.
Odjedared se zaustavi i uhvativši je rukom za obraze, okrene njeno lice prema sebi. Na zlatnom svjetlu mjesečine ona je bila rumena i uzbuđena, a oči su joj titrale pune zvijezda.
Osmjehne se... nježno, smješkom koji sve prašta...
Oni vide da ste lijepi, ljubavi moja - šaputao je. - Iskazuju vam pažnju... Uživam videći ih pred vašim nogama. Ja nisam previše ljubomoran. Znaju da pripadate njihovoj rasi, da ste Francuskinja i oni se time ponose. I oni su naše rase. To će uvijek tako biti iako nas oboje otjeraše na kraj svijeta, iako nas nepravedno hoće odijeliti od svojih. I ja uživam u društvu svoje braće Francuza i volim vidjeti u njihovim odvažnim i iskrenim pogledima divljenje kojim ih nadahnjujete. To je luda rasa, vjerujem. Uporna. Mi također pripadamo toj rasi, ljubavi moja. Pripadamo zauvijek!
U blizini je čekao mrak ispod grana jedne vrbe. Zajednički uđoše u taj mrak. Napustili su okrutnu svjetlost mjeseca radi milostive tame. Privukavši je k sebi nježno je poljubi u usne. Želja, njihova prisna i uvijek iznenadna želja, nabubri u njima, uze živjeti između njih svojim toplim, svojim vrelim i nezasitnim životom.
Samo što se nisu smjeli zadržati. Uskoro će svanuti. Šuma nije imala obzira. Krenuše natrag sporim korakom.
Hodali su kao u snu sa željom oko sebe kao omotačem, s tom tajnom, tim valom koji ih je zapljuskivao, tom nježnom bolju prekinutog, ali ne i prestalog zanosa, tog zanosa u kojemu su se miješali osmijesi žaljenja i sukrivnje.
Anđeliki se činilo da su u Joffreyovoj ruci što joj je lako dodirivao bok skrivena sva obećanja.
A njega je pokret njene noge što se u hodu trljala o njegovu zanosio do bola. Bit će to za kasnije.
Kad za nekoliko dana stignu u Gouldsboro. Draž i okus odgođenog užitka. Vrijeme će dotle sporo odmicati, nabreknut će od čekanja...
Ponovo su izmijenili nekoliko riječi s ljudima na straži. Podignuti šatori su bili puni usnulih ljudi.
Anđeliki se nije spavalo, stoga je više voljela ostati napolju.
Sjela je na sam rub vode obgrlivši rukama koljena i naslonivši bradu na njih. Njene su oči lutale po zlatnoj površini rijeke.
Široke naslage rijetke magle lebdjele su nad površinom.
Osjećala se sretnom u svojoj ustreptalosti i nestrpljenju. Sve je imalo okus sreće. Zanosila ju je sigurnost ljubavi, zanosilo ju je također i čekanje. Njihovi su zagrljaji ovisili o njihovu svakidašnjem životu, koji ih je silio da dane i dane provode zaokupljeni poslovima i strastima ne misleći na ljubav da bi na kraju jedan pogled, nježni ton glasa izazvali požar, vrtoglavicu, pohlepnu želju za samoćom.
Tada su njom vitlale njene ljubomorne tmine, tada je ona upadala u ono što je ona nazivala "svojim zlatnim mrklinama", tada se ona prepuštala iznenadnom zaboravu svijeta, pa čak i samog života.
Njihova se ljubav tako cjelovito uklapala u potku njihova bivstvovanja da je ponekad bila nalik podzemnom zubaru potoka, jedva zamjetljiva melodija, a ponekad silovitom naletu oluje koja je sve drugo ništila, koja ih je odvajala od ostalog svijeta, koja ih je potčinjavala svojim zakonima, ali i oslobađala svih drugih.
Ta je ljubav tokom vremena, tokom dana i noći, mjeseci i godišnjih doba, ta je ljubav bila njihovom tajnom, kvasac njihove beskrajne sreće i ona je osjećala kako je ta ljubav bez prestanka pali. Bila je kao slatko breme u dnu križa, kao osjećaj klonulosti u predjelu srca, nešto što je gospodarilo čitavim njenim srcem, kao što dijete gospodari majčinom utrobom, kao božanska tajna tabernakulom. Ljubav...
Željela je da joj Gouldsboro kao i Wapassou bude zaklonom, lukom. Tamo je bila velika utvrda od balvana podignuta nad samim morem, a u toj utvrdi soba duga i široka, s prostranim krevetom prekrivenim krznima.
U tom je krevetu spavala zajedno s njim. Ponovo će u njemu spavati dok će oluja u silovitim naletima razbijati valove o liticu, dok će vjetar zavijati u svijenima granama tamo na rtu. Pod zaštitom te palače, u grubim, ali čvrstim kućama hugenota gasit će se svijetla, jedno za drugim.
Ujutro će sve biti čisto i iskričavo. Otoci će blistati kao dragulji u zaljevu. Poći će u šetnju obalom okružena rojem djece, lutat će po novoj luci, jesti će rakove izvrsna okusa, okusa mora, jesti će kamenice i druge školjke.
Zatim će otvoriti kovčege i rasporediti robu što su je brodovi navezli, navući će nove i šuštave haljine, ukrasit će se nakitom, počešljat će kose na novi način. U Gouldsborou je posjedovala veliko ogledalo optočeno mletačkom broncom. Kakav će joj lik ogledalo odraziti, hoće li u njemu ugledati novi lik?
U srcu joj je vladala vedrina te se nije bojala da će u tim svojim nadama biti razočarana. Bit će naprosto druga žena. Dobit će lik i izgled o kojemu je godinama uzalud snatrila. Lik žene ispunjene srećom.
Nije li život čudesan? Nema tome ni godina dana što je posrćući, iscrpljena strahom, stupila na ovu obalu. Ukočena, mršava, blijeda, s nekom vrsti unutrašnje napetosti, posrtala je po ružičastoj obali Gouldsboroa te je malo nedostajalo da padne na koljena, na izmaku svojih snaga. Ali ju je snažna ruka Joffreya de Peyraca podržala. Čitav period ogorčenih borbi što ih je izdržala njena mladost tu je završavao.
Kako su joj danas izgledale daleke sve one godine i onih petnaest godina što je sama lutala svijetom i na svojim ramenima nosila breme svojeg bivstvovanja. Danas se osjećala mlađom nego onda jer se osjećala zaštićenom i ljubljenom.
Djetinja radost bi ponekad ozarila njeno biće a sumnjičavost preplašene i gonjene životinje što se bijaše duboko uvukla u nju ustupila je mjesto povjerenju jer ju je, u trenutku kad je stupila na obalu, draga i snažna ruka obujmila i više je nije ispuštala. "Kako nas ljubav čini mladim", mislila je, "nekad sam se osjećala starom. Bilo mi je sto godina. Bila sam uvijek na oprezu, nasrtljiva, izazovna."
Sada, kad bi je spopao strah, nije to više bio onaj osjećaj tvrdoglave, bespomoćne tjeskobe što joj je mučio dušu dok se borila protiv kralja i udruženih i isuviše moćnih snaga.
Onaj pod čijom se zaštitom danas odmarala bio je jak, razborit i vidovit. Ne uzbuđujući se, on je na sebe preuzeo čitavo breme. Bio je drugačiji od ostalih. Ali on se znao prema tim ostalima postaviti i od njih napraviti svoje prijatelje. Sad joj je počelo bivati jasno da je duh jednog jedinog čovjeka, dostojnog da ga se tako nazove, bio kadar upravljati svijetovima. Jer duh je jači od tvari.
On će pobijediti svoje neprijatelje koji su se šćućurili u mraku i koji nisu htjeli priznati njegovu moć. Bio je tako snažan da će ih svojim razborom i svojim iznenađujućim poletom privući k sebi.
U zemlji će zavladati mir, narodi će se srediti, iskrčit će šume, osnovati gradove, napučit će ih. Uvijek će ostati dosta divlje ljepote da oplemeni te nove sudbine. Divan će i bogat biti Novi svijet. I pošteđen beskorisnih ratova.
Napola uspavana tim svojim snovima i teretom veličanstvene noći, Anđelikina se misao zaodijevala u taj neobičan dekor oko nje, u suzdržanu stvarnost prirode, suglašavala se s napetošću što je naokolo bazala. Ništa nije moglo načeti njenu potajnu radost.
Otužan vonj ratničkih gozbi mogao je lebdjeti nad šumom, bubanj ječiti u daljini kao izmučeno i nestrpljivo srce, sve je to bilo jednostavno. Osjećala je da se sve to i nje tiče, ali se isto tako i osjećala izvan domašaja.
Pri blijedoj svjetlosti noći, tamo prema jugozapadu, promatrala je kako su se dizala u zrak i njihala se tri jarbola malog gusarskog broda koji bijaše bacio sidro na zavoju rijeke.
Na protivnoj strani, uzvodno, vladao je gusti mrak obavijen maglom i dimom, koji je na mahove razbijao crveni jezičak indijanskih vatri u wigwamima.
Jedna lisica zaštekće. Neka teška ali spretna životinja šmugne u travi pokraj nje. Bio je to Cantorov nesit. Načas nazre sjaj njegovih raširenih i nehotice okrutnih zjenica koje kao da su je ispitivale.

DRUGI DIO

ENGLESKO SELO
9.
STARI SHAPLEIGH, ŠUMSKO STVORENJE
Sutradan, sjedeći u maloj dvorani trgovačke stanice Andelika je živo šivala za malu Rose-Annu haljinicu od crvene tkanine. Njena obitelj će biti sretna videći da je lijepo odjevena, a ne kao bijedna zarobljenica onih "groznih" Francuza.
Kroz otvoreni prozor primijeti splav koja je prelazila rijeku.
A na njoj tri konja. Njih je Maupertuis, šumski izviđač u službi grofa de Peyraca, sinoć doveo s obale. Na splavi su bili Maupertuis, njegov sin i Cantor.
Čim su pristali uz otok, njen sin potrči što ga noge nose i zadihan upade k njoj.
Moj vam otac poručuje da odmah krenete za Brunchwick-Falls zajedno s Maupertuisom. On nas ne može pratiti, a ja ću vam biti tumačem. Mi ćemo mu se pridružiti sutra, ili najdalje prekosutra, na ušću Kennebeca gde naš brod već krstari.
To je baš nezgodno - odgovori Anđelika. - Još nisam dovršila ovu haljinicu. Neću imati vremena da sašijem vezice na bluzi. A zašto nas tvoj otac ne može pratiti?
Mora se sresti na obali s jednim poglavicom Ečemina ili Mic-Maca, ne znam već... s kojim ga barun Saint-Castine želi upoznati. S tim Indijancima treba poslove obavljati na brzinu... to treba priznati. Tako su prevrtljivi. Moj otac je krenuo ne časeći, a nama je stavio u dužnost da djevojčicu odvedemo njenima. Prolazeći pokraj logora, ja sam već pobrao vaše stvari.
Anđelika pomogne maloj Engleskinji da obuče novu haljinicu. S pribadačama joj zakopča ovratnik od čipaka i orukvice što ih je stari Josue izvukao iz nekog svežnja trgovačke robe.
Nato se brzo počešlja, opaše se kožnatim pojasom na kojemu je visio pištolj od kojega se nije nikad rastavljala.
Maupertuis i njegov sin su napolju čekali s osedlanim konjima držeći ih na uzdi. Anđelika po navici pregleda orme i htjede se uvjeriti da li su ponijeli kožnatu vreću što ju je ona jutros pripremila. Zatim upita da li se svaki od njih opskrbio s dovoljno municije.
Pa dobro, onda krenimo! - na kraju naredi.
A ja, što ću ja raditi? - upita vojnik Adhemar koji je sjedio ispred vrata stanice na prevrnutom buretu držeći svoju pušku između nogu.
On je bio predmet podsmjehivanja. Svi su ga zadirkivali. Naslućujući stravu kojom ga je ispunjala Anđelika, ili naprosto zato što nije znao što bi s njim uradio, kaplar tvrđave Saint-Jean ga je postavio za tjelohranitelja gospođe de Peyrac. Mučen praznovjernim strahom i osjećajem za vojničku disciplinu, Adhemar je proživljavao prave paklene muke.
Maupertuis ga okrzne samilosnim pogledom.
Ostani tu, prijatelju!
Ali ja ne mogu ostati ovdje sam samcat. Tu sve vrvi od divljaka!
Pa onda pođi s nama - mrzovoljno mu se obrati Kanađanin. - Tvoj kaplar i ostali vojnici već su otputovali s gospodinom de Peyracom.
Otputovali?! - ponovi mladić glasom u kojemu su se osjećale suze.
Pa dobro, dođi, velim ti. Zaista ga ne možemo ovdje ostaviti potpuno samoga - reče kao da se ispričava obrativši se Anđeliki. - Napokon, neće nam biti na odmet jedna puška više.
Oni se pozdrave s Nizozemcem i pošto su pristali uz drugu obalu, uđoše u polumrak šume. Prilično utrta staza vijugala je ispod krošanja u pravcu zapada.
Kamo vodi ovaj put? - upita Adhemar.
U Brunchwick-Falls.
A šta mu je to?
Englesko naselje.
Ali ja ne želim ići k Englezima! Oni su naši neprijatelji.
Dobro, dobro! A sad šuti, cjepidlako, i put pod noge!
Proljetno bujanje izdanaka preplavilo je stazu tako da je se jedva vidjela, ali su konji išli naprijed sigurnim korakom nagonski naslućujući prolaze kojima su se ljudi često kretali usprkos bezbrojnim preprekama što ih je na stazi stvaralo grmlje i šikara. Bezobzirno je proljeće čistilo divljinu šume savitljivim i novim izdancima koje se lako odstranjivalo. Trava je bila meka i kratka, a sav prostor ispod krošanja svijetao. Prepoznali su tragove napuštenog indijanskog sela o kojemu su prije polaska bili obaviješteni. Zatim ponovo zađoše u šumu. Nešto kasnije, između debala jasika i poredanih breza, zamijete blistavu vodu jednog jezera. Ono se iskrilo na suncu a površina mu je bila mirna poput ogledala. Podne je bilo blizu, tišina postala teška, a u toj obamrlosti oko ušiju su im zujali kukci.
Anđelika je na sapi konja, ispred sebe, smjestila malu Engleskinju. Druga dva konja su jahali Maupertuis i Cantor dok su vojnik Adhemar i mladi Kanađanin išli za njima pješice što nije bilo naporno s obzirom na to da su konji ionako bili prisiljeni ići korakom za vrijeme čitava puta. Zahvaljujući tome, i Anđelika i djevojčica bijahu manje izložene naporima putovanja.
Adhemar je stalno oko sebe bacao poglede pune tjeskobe.
Velim vam, netko nas nesigurno slijedi - stalno je ponavljao. Da bi ga zadovoljili, na kraju se zaustave. Naćuliše uši.
To je moj nesit - reče Cantor.
I životinja izbije iz šikare podno njihovih nogu. Šćućuri se kao za skok, svoju sitnu demonsku gubicu razvaljenih zvala pruži prema njima i pri tom razotkrije dva bijela i šiljasta očnjaka.
Cantor se nasmije Adhemarovu blesavom izrazu lica.
Kakva, kakva je ovo životinja?
To ti je nesit - odgovori Cantor. - Sad će te živoga proždrijeti!
He, ta je zvijerka krupna kao ovca! - jadikovao je vojnik.
Odsada se on svaki čas okretao da vidi da li ih nesit slijedi. Ponekad bi ga ta smiješna životinja okrznula tako da bi poskočio od straha u zrak.
Hodati s "ovim" iza peta, zar zbilja mislite da je zabavno...
Svi su pucali od smijeha, a mala Rose-Anri se nikad u životu nije toliko zabavljala. Šuma je bila nalik onoj na drugoj strani rijeke. U blagoj valovitosti teren se spuštao prema potočićima i rječicama u padu, a potom se penjao do krševitih visoravni obraslih borovima i niskim cedrovima koje je povijao mirisavi povjetarac, ali se ubrzo zatim naginjao i uranjao u zelenu gomilu lisnatih stabala, reklo bi se radosno, kao da se uranja u more.
Poslije podnevne žege diže se lagani povjetarac, zasvjetluca po lišću i ispuni žuborom prostor ispod krošanja.
Oni se ponovo zaustave da bi zavirili u onaj plan puta što im ga stari Josue bijaše dao. Poslije još jednog sela što su ga Indijanci napustili, staza je postala nesigurnija. Ali Cantor s kompasom odredi njihov položaj i izjavi da će za dva do tri sata stići na cilj nastave li u istom smjeru.
On nije imao onaj nepogrešivi osjećaj za topografsko umijeće kao što ga je imao Florimond, ali je zato, kao i njegov stariji brat, bio obdaren istančanim osjećajem zapažanja zahvaljujući kome se nikad nije mogao izgubiti, a osim toga njihov ih je otac strogo poučio u toj oblasti i od njihovih najranijih godina upućivao kako se barata mjernim instrumentima: sekstantom, kronometrom i snalaženjem pomoću kompasa.
Anđelika je mogla imati puno povjerenje u sinovljevo poznavanje tog umijeća.
Njoj je uza sve to bilo neobično žao što ih Joffrey de Peyrac nije mogao pratiti. Sa svakim satom što je odmicao nju je sve više zabrinjavao njegov iznenadni odlazak. Zašto Joffrey nije bio tu i kaiko li je ta šuma bila pusta, a uza sve to i bučna otkako je počelo puhati.
Nije li vam gospodin de Peyrac dao neko objašnjenje zašto je tako naglo morao na put? - upita okrenuvši se Kanađaninu. Poznavala ga je slabije no što je poznavala druge jer on nije s njima prezimio u Wapassou, ali je znala da je odan i siguran.
Pa ja nisam ni vidio gospodina grofa - odgovori čovjek. - Meni je Clovis prenio njegovo naređenje.
Clovis...?
Neka još nejasna slutnja i uzbuna uznemiri joj dušu. Bilo je nečeg vrlo neobičnog u čitavoj toj zgodi. Zašto joj Joffrey... nije poslao pismenu poruku? To nije očekivala... Te poruke što su išle od usta do usta... Clovis...?
Njen konj posrne o jedan kamen što je tek virio iz zemlje. Morala je napeti svu svoju pažnju da bi ga vodila.
Među nazupčanim lišćem hrastova tamno-smaragdine boje račvala su se golema debla slična crnim svijećnjacima.
Ta ju je šuma podsjećala na šumu Nieul u vrijeme onih zasjeda... Zatečena tim sjećanjima, zaželi što prije izići iz te guste hladovine.
Nalazimo li se na dobrom putu, Cantore?
Nalazimo, majko - otpovrne dječak pošto je ponovo pogledao u plan i kompas.
Ali nešto dalje on siđe s konja i zajedno s Pierre-Josephom, mladim mješancem, uze ispitivati okolicu. Staza se gubila među grmljem. Dvojica mladića izjave kako treba krenuti u tom smjeru. Drveće se sada toliko stislo jedno uz drugo da je tvorilo sasvim uski svod u kojemu je bivalo sve mračnije. Srećom, na jednom zavoju, sasvim na kraju tog tunela ponovo opaze svjetlost, rupu ispunjenu suncem.
Ali baš u tom trenutku Maupertuis podigne ruku i svi se, pa čak i konji, ukrute na taj znak. Zbila se neprimjetna promjena, nije se šuma, doduše, odjednom napučila, ali se osjećalo u njoj prisustvo i drugih ljudi.
Indijanci! - šapne Adhemar odsutno.
Ne, već Englezi - otpovrne Cantor.
I stvarno, u onoj osunčanoj rupi na kraju zelenog hodnika, pojavio se najneobičniji ljudski lik što ga se moglo zamisliti.
Tamo, na izlasku iz šume, u čeki, stajao je sitan starčić, grbav, usukan, obuven u ogromne cipele na kopču iz kojih su izrasli mršavi listovi, glave pokrivene šeširom s obodom i visokim tako da je bio nalik na glavu šećera kojoj nema kraja. Vitlao je nekom starom kremenjačom kratke cijevi i široka otvora nabijenog kartečom. Ukoliko pritisne oroz, to je, nema nikakve sumnje, moglo imati pogubne posljedice i za strijelca i za njegove žrtve.
Pridošlice su se dobro čuvale da se ne pomaknu.
Stoj! - poviče starčić kričavim i probojnim glasom. - Ako ste duhovi, nestanite ili pucam!
Ta vi vrlo dobro vidite da nismo nikakvi duhovi - odgovori mu Cantor na engleskom.
A minute, please.5
Starčić podiže svoje neobično oružje i jedinom rukom uze čeprkati po džepu svog crnog prsluka. Najzad izvuče ogromne naočare od kornjačevine i stavi ih na nos. Sad je naličio na staru sovuljagu.
Ye... es! I see... ee…!6 - promumlja.
Otezao je krajeve siogova sumnjičavim dostojanstvom.

5 Samo časak, molim.
6 Da! Vidim!
Sad se približi sitnim koracima konjanicima mjereći Cantora odozdo na gore i praveći se da uopće ne zamjećuje Anđeliku.
A tko si ti, što govoriš jorkširskim naglaskom, kao oni sveti profesori iz Bostona? Nije li tebe kao dobrog kršćanina strah skitati se šumom? Ne znaš li ti da mladići i žene ne hodaju šumom? Oni u njoj mogu naići na Crnog čovjeka i s njim počiniti bezbrojne gnusobe. A da mi se ti ne podiruguješ, sine Beliala, razbludnika, gospodara voda s kojim te je rodila ona što te prati, jedne noći kad se vještice roče? Ne bih se tome nimalo čudio! Uostalom, ti si isuviše lijep a da bi bio ljudski stvor, mladiću!
Mi smo krenuli k Benjaminu i Sari William - odgovori Cantor koji je u Bostonu imao priliku da upozna još čudnije učenjake-viđovnjake. - Mi im dovodimo njihovu unučicu Rose-Annu, kćerku Johna Williama.
Ha! Ha! K Benjaminu Williamu.
Stari Englez se nagne da bi svojim prodornim očima iza debelih leća svojih naočara bolje promotrio djevojčicu u crvenoj haljinici koju mu dječak bijaše pokazao.
I ti tvrdiš da je ovo dijete ovdje unučica Benjamina VVilliama! Ha! Ha! To je baš zabavno! Čovjeku dođe da se od srca nasmije!
Starčić protrlja ruke kao da je odjednom postao svjedokom izvrsne šale.
Ha! Ha! Odavde to ja vidim!
Živim pogledom, a da se to nije primijetilo promotrio je ostale osobe male skupine: dvojicu šumskih izviđača odjevene u njihova kožnata odijela, izrezuckana kao u Indijanaca, njihov opasač i njihovu šarenu kanadsku kapu, a iza njih francuskog vojnika u istrošenoj, ali ipak dovoljno sačuvanoj uniformi tako da se vidilo da je pripadala francuskoj vojsci.
On, zabaci pušku na svoje grbavo rame i makne se sa staze.
Pa dobro, prođite, prođite, Francuzi - reče smijući se u isprekidanim naletima. - Idite, odvedite starom Benu njegovu unučicu. Ha! Ha! Mogu zamisliti kakvim će vas licem dočekati William! Ha! Ha! to je baš zabavno... Ali ne nadajte se isuviše otkupnini jer je on škrtac...
Anđelika je taj razgovor pratila a da se uopće nije snalazila. Iako je vrlo dobro razumjela starčićeve vrlo jasne riječi, ipak nije uspjela shvatiti njihov smisao. Na sreću, Cantor je čitavo vrijeme bio miran.
Jesmo li još daleko od Brunchwicka - uljudno zapita. - Bojimo se da nismo zalutali. Starčić ljuljne glavom i iskrivi usta kao da je htio reći da onaj tko je tako lakouman da se seta tom đavoljom šumom zna kamo ide i da će se iz nje znati izvući.
Za vrijeme tog zadržavanja još jedna se osoba šutke približila skupini iza starčićevih leđa. Bio je to visoki Indijanac hladnih očiju, Indijanac iz plemena Abenakis iz područja Sokakis ili Scheepscots ako je suditi po njegovu oštrom profilu s izraženim sjekutićima. On je u rukama nosio jedno koplje, a preko ramena prebacio luk i tobolac. Razgovor je pratio s najvećom ravnodušnošću.
Ne biste li nam, zaista, mogli pokazati put koji vodi u Brunchwick-Falls, poštovani starče? - ponovo će Cantor iscrpivši sve argumente.
Na to pitanje postavljeno u vrlo pristojnom obliku lice se starog i nakaznog patuljka preobliči, izobliči od bijesa i on sasu čitavu bujicu žestokih riječi u kojima je bilo i izreka iz Biblije, i prokletstava, i proročanstava, i optužbi i čitavih izreka na latinskom i grčkom jeziku. Na temelju toga trebalo je zaključiti da su ljudi u Brunchwicku ili Newehewanicku, kako su to mjesto nazivali Indijanci, bili glupe neznalice, nevjernici i opsjednuti samim vragom, da on, George Shapleigh, neće nikad više stupiti nogom na njihovo tlo.
Podstican svojom mladenačkom nevinošću, Cantor je tvrdoglavo molio starca da mu pokaže put do naselja. Starac se malo-pomalo smiri, progunđa još nekoliko
bjesomučnih anatema, a onda im okrene leđa i pođe ispred njih stazom, dok se njegov Indijanac, šutljiv i bešćutan, stavio na začelje karavane.
Moram li ovo protumačiti kao da nam je ovaj stari i luckasti starac odlučio pokazati put? - gunđao je Maupertuis.
Čini se da je to tako - otpovrne Cantor. - Pođimo za njim. Ubrzo ćemo vidjeti kamo nas vodi.
Ponudi mu da se popne na jednoga od naših konja - reče Anđelika. - Možda je starac umoran.
Cantor prevede prijedlog svoje majke, ali stari Englez, a da se nije ni okrenuo, žestoko odmahne rukom što je značilo da se osjeća povrijeđenim i da su, uostalom, za njega i konji također stvorovi samog vraga.
Hodao je nekako poskakujući i vrlo brzo i, što je bilo najneobičnije, nije nikakvu buku podizao svojim ogromnim cipelama već se činilo kao da tek dotiče zemlju.
Ovo je jedan stari "medecin's man"7 - objasni Cantor - koji tvrdi da je prokrstario svim američkim šumama u potrazi za ljekovitim biljkama i korom drveća. To je dovoljno da objasni sumnjičavost na koju on nailazi kod svojih sunarodnjaka. U Novoj Engleskoj nikako ne vole one koji odlaze u šumu, kao što vam je on sam maloprije objasnio... Uza sve to što je on neki čudak, vjerujem da se možemo pouzdati u njega da će nas dovesti na pravi put.
Ja ne idem k Englezima i meni se nimalo ne mili hodati ispred Indijanca kojega ne poznam - jadikujući se iz polumraka javi glas vojnika Adhemara.
Svaki put kad bi se okrenuo, vidio bi kameno i mračno lice i oči crne poput vode kako ga promatraju. Hladni mu je znoj kvasio košulju, već bezbroj puta natopljenu znojem tjeskobe. Uza sve to on je išao naprijed posrćući o korijenje stabala.
Čovječuljak sa zašiljenim šeširom i dalje je išao na čelu poskakujući poput natmurenog elfa8, malika u koroti. Načas je nestao kad su zašli u sjenu, a zatim se ponovo pojavio obasjan crvenkastom sunčanom zrakom skližući se između stabala. Dok su oni tako obilazili, Anđelika s nestrpljenjem primijeti da se spušta noć.
Ružičasta se večer spusti u udubine usjeklina.
Za vrijeme hoda starčić se ponekad okretao oko svoje osi i mrmljajući nerazumljive riječi, podizao ruke prema nebu. Činilo se da njegovi odriješeni i mršavi prsti označuju tko bi znao što u zraku.
Pitam se nije li ovaj starčić potpuno lud I zna li on kamo nas vodi - na koncu će reći Maupertuis loše volje. - Ovi Englezi...!
Ma kamo da nas vodio, nije važno samo da nas već jednom izvede iz ove šume - nato će Anđelika na kraju strpljenja.
Gotovo tog istog trenutka, kao da je netko htio uslišati njenu želju, oni izbiju na prostranu ravan obraslu zelenom travom i ispresijecanu liticama i svežnjevima brinja. Tu i tamo se vidio, kao da stoje na straži, poneki cedar bijen vjetrom, šumarak crnih jela. Daleko, vrlo daleko iza nagomilanih i valovitih brežuljaka obraslih šumom, nebo je na istoku bilo sedefaste boje, nebo pod kojim se vjerojatno prostiralo more. Bilo je to daleko. Obećanje. Međutim, vjetar što je popuhivao tom ravnicom donosio je neki blizak i drag miris, neodređen miris i još pun uspomena.
Uto vijugajući između litica i grmlja, najzad siđoše u dolac već ispunjen noću gdje nije bilo nikakva svjetla. Sad su se našli ispred padine okruglog brežuljka čiji se crni vršak zabio visoko u blijedo nebo. Otud je dolazio zaboravljeni miris. Miris moćan, blizak, miris obrađenog polja.
U mrkloj tami ništa se nije vidjelo. Jedino se naslućivalo masnu i vlažnu zemlju iz koje se isparivao miris proljeća, naslućivale su se otvorene brazde rasječene lemešom.

7 Liječnik
8 Genij zraka, vatre, zemlje
Stari Shapleigh je sve nešto manje mumljao i cerekao se.
Evo ovo je baš dobro! Roger Slougton je još uvijek na svojoj njivi. Kad bi on mogao ukinuti noć, kad bi mogao uništiti zvijezde, poništiti san koji mu sklapa vjeđe, oh, kako bi bio sretan Roger Slougton. Nikad on neće upoznati trenutak odmora. Bez prestanka će se batrgati, čeprkat će, bušiti, kopati, bez kraja i konca, nikad neće stati. Njegove će se vile stalno okretati na mjestu kao Belzebubove na dnu pakla, vječno, vječno.
Belzebubove vile su neplodne, a moje nisu, stari prostače - otpovrne s njive nečiji potmuo glas. - Vrhovima svojih vila Belzebub premeće izrođene duše, a ja svojim vadim plodove iz zemlje što ju je Gospod blagoslovio...
Nekakav se, jedva zamjetljiv, obris približi.
Ma koliko radio i živio nikad ja neću tom svetom zadatku posvetiti dovoljno vremena - nastavio je isti glas propovjedačkim tonom - nije nas sudbina obdarila istim osobinama, stari vješče, ti koji se ne bojiš da svoj duh uprljaš dodirom s najrazuzdanijom divljinom prirode. Nu, polako, polako! Koga nam to dovodiš večeras, ti duše mraka? Koga nam to dovodiš iz prokletih krajeva?
Seljak koji se približavao, odjednom se zaustavi i istegne vrat.
Tu smrdi na Francuze i Indijance - zagrokće. - Stoj, i ni koraka naprijed!
Lako bi bilo pogoditi da je on svoju pušku prislonio o rame. Na svu tu govoranciju Shapleigh se uzastopno cerekao, kao da ga je sve to neobično zabavljalo. Konji ustuknuše prestrašeni gromovitim glasom što je odjeknuo iz noći. Cantor se trudio da što na ispravnijoj engleštini pozdravi seljaka, ispriča mu o Rose-Anni William i ne tajeći svoje francusko porijeklo, požuri da spomene svoga oca: grofa đe Peyraca iz Gouldsboroa.
Ako imate bilo kakve veze s Bostonom ili sa Zaljevom Casco, vi ste, bez sumnje, čuli o grofu de Peyracu iz Gouldsboiroa. Nekoliko brodova je on naručio da mu se izgrade u Novoj Engleskoj.
Seljak je prezirno šutio. Približio se, obilazio oko njih i njuškao ih kao sumnjičavo pseto.
Još uvijek vučeš sa sobom tu životinju crvene kože - najzad će obrativši se ponovo starom "medecin's manu". Bolje je unijeti gnijezdo otrovnica u selo nego jednog jedinog Indijanca!
On će ući zajedno sa mnom - odbrusi starčić nabusito.
Da sutradan osvanemo pobijeni i skalpirani od tih lupeža kao što se dogodilo naseljenicima u Novom Wellsu zato što su jedne olujne noći pružili gostoprimstvo jednoj bijeloj Indijanki. Ona je, u stvari, dovela svoje sinove i svoje unuke crvene kože, otvorila im vrata utvrde i onda su poklali sve bijelce koliko ih je god bilo u utvrdi. Naposljetku, Svevišnji kaže: "Ne smijete nikada zaboraviti da je zemlja u koju ste ušli da biste njome ovladali oskvrnuta pokvarenošću naroda koji u njoj prebiva... Prema tome, ne udajite svojih kćeri za njihove sinove i ne ženite svoje sinove njihovim kćerima, i nikad nikakvu brigu ne vodite o njihovu napretku, niti o njihovu blagostanju! Tako ćete postati jaki...!" A ti, Shapleighe, ti svakim danom postaješ slabiji posjećujući te Indijance ...
Nakon te gorke biblijske izreke zavlada šutnja, a Anđeliki bi odjednom jasno da je taj stanovnik Brunchwick-Fallsa bio spreman da ih propusti u selo.
On se čak stavi na čelo male skupine i uze se penjati uz obronak što se pred njima ispriječio. Što su se više peli napuštajući usjeklinu, to je proljetni sumrak bivao svjetliji i sporije se gasio. Zapuh vjetra im zadraška nosnice vonjem štale, i donese im iz daljine štropot stada što su se vraćala s paše.

10.
DOLAZAK U BRUNSWICK FALLS
I odjedared se na pozlaćenom nebu, išaranom širokim riđim trakama, pojavi obris velike engleske farme.
Ta je farma podignuta na osamljenom mjestu. A upaljeno okno jednoga prozora kao da je podozrivo vrebalo na mračni dolac iz kojega su se oni uspinjali.
Kad su joj se putnici približili, razabraše torove u kojima su bile smještene ovce. Bila je to ovčarska farma. Tu su strigli ovce. Tu su također pravili sir.
Ljudi i žene su se okretali i očima pratili strance što su jahali na konjima. Što su dalje išli alejom, to je i svjetlost na zapadu bila jača.
Iza jednog zavoja ukaže se čitavo selo sa svojim drvenim kućama slojevito izgrađenim na boku brežuljka čiji je vrh bio obrasao brijestovima i lovorikom.
Kuće su se nadnimile nad travnatom krivinom kojom je proticao potok.
Pralje su se vraćale noseći na glavi košare od vrbova pruća krcate rubljem. Njihove haljine od plave tkanine pucketale su na vjetru.
Iza potoka u blagom su se nagibu protezale livade sve do zbijenog drveća šume. Staza prijeđe u ulicu, a poslije laganog spusta stane se uspinjati između kuća i vrtova.
Svijeće upaljene iza prozorskih stakala ili okana od pergamene činile su da tu i tamo, u kristalnoj svjetlosti sumraka, sjaju zvijezde drugačijeg, življeg sjaja smijenivši dan i načičkavši mirnu sliku tog mjesta blistavim sjajem dragog kamenja.
Na kraju, a da se nije znalo kako se to zbilo, kad su se zaustavili na drugom kraju sela ispred oveće zgrade sa zabatom i izbočenim katom, gotovo svi stanovnici Brunchwick-Fallsa okupili se iza njihovih leđa razvaljenih usta i razrogačenih očiju. Posvuda kud si pogledao, vidio si talasanje modrih i crnih haljina; zabezeknuta lica, bijele ženske kapice i šiljaste šešire.
Kad je Anđelika sišla s konja i pozdravila unaokolo, podiže se nejasan žamor, svi preplašeno ustuknu, ali kad se Maupertuis približio i dohvatio malu Rose-Annu da bi je skinuo s konja, ovaj put žamor uskipi kao uzburkano more, a tutnjava zaprepaštenja, gnjeva, prosvjeda nabuja kao plima.
Što li sam samo uradio? - reče Maupertuis čudeći se. - Ta ovo im nije prvi put što vide jednog Kanađanina, do vraga! A osim toga, čini mi se da sada nismo u ratnom stanju!
Stari se liječnik praćakao kao riba na pijesku.
If’s here! If’s here!9 - ponavljao je nestrpljivo pokazujući na vrata velike kuće. Likovao je.
Prvi se uspne drvenim stepenicama i odlučno gurne jedno krilo vrata.
Benjamine i Saro William, dovodim vam vašu unučicu Rose-Annu iz Biddeford- Sebaga i Francuze koji su je zarobili - derao se glasom oštrim i likujućim.
U tren oka Anđelika nazre u dnu kuće ognjište od opeke načičkano brojnim posuđem od bakra i kositra, dvoje staraca, jednu ženu i jednog čovjeka, u crnoj obrednoj odjeći, koji su podsjećali na dva portreta, s istom nabranom ogrlicom, uštirkanom i bijelom. Žena je, osim toga, imala, na glavi prekrasnu kapicu od čipaka, a oboje su sjedili vrlo uspravno u naslonjačima s visokim i izrezbarenim naslonom. Starcu je na koljenima počivala golema knjiga, bez sumnje Biblija, dok je žena prela lan.
Pokraj njih, do njihovih nogu, sjedila su djeca i sluškinje u modrim haljinama i okretale svoj kolovrat.


9 To je ovdje! To je ovdje!
To je trajalo samo trenutak, jer čim su starci čuli riječ Francuzi, skoče, Biblija i preslica popadaše na tlo, a oni brzinom kojoj se čovjek od njih ne bi nadao, skinuše dvije puške što su visile iznad ognjišta. Očigledno, puške su bile nabijene i spremne za paljbu i oni ih uperiše prema pridošlicama.
Shapleigh se veselo cerekao i zadovoljno trljao ruke.
Ali odmah zatim pojava Anđelike koja je ispred sebe gurala djevojčicu starce je pogodila poput groma, ostavila je na njih dojam još užasniji no spominjanje Francuza. Odjednom su im zadrhtale staračke ruke te se činilo da je oružje što su ga držale postalo preteško za njih. Cijevi se njihovih pušaka polako spuste pod učinkom nevjerojatnog zaprepaštenja.
Oh! God! God...! - prošaputaše blijede usne stare gospođe.
Oh! Lord!10 - poviče njen muž.
Anđelika im se duboko pokloni i zamoli ih da je ispričaju na njenu nesavršenom engleskom, izrazi im zadovoljstvo što može predati u njihove ruke čitavu i zdravu njihovu unučicu koja je bila u velikoj životnoj opasnosti.
Pa ovo je vaša unučica Rose-Ann - nastavila je ona jer joj se činilo da je nisu razumjeli. - Zar je nećete zagrliti?
Te riječi nimalo ne razvedriše Benjamina i Saru William. Oni su namrštenog lica promatrali djevojčicu. Na kraju zajednički duboko uzdahnu.
Pa - naravno - izjavi najzad stari Ben - pa naravno, mi dobro vidimo da je to Rose- Ann i mi bismo je rado zagrlili, ali ona mora... ona mora najprije skinuti tu besramnu crvenu haljinicu.

11.
PRISTOJNOST PURITANACA
Mogli ste je također dovesti potpuno golu, s rogovima u kosi - šapne nešto kasnije Cantor svojoj majci.
Svjesna svoje pogreške, Anđelika se prekoravala.
Što li bih bila sve čula da sam imala vremena i ušila pozlaćene vezice na prsa crvene haljinice...!
Kako su samo drhtali - nadoda Cantor.
Ti si živio u Novoj Engleskoj te si me morao upozoriti. Ja ne bih bila uništila prste šijući joj svečanu haljinicu da bismo proslavili njen povratak tako puritanskoj rodbini.
Oprostite mi, majko... Mi smo se mogli namjeriti i na snošljiviju sektu. Jer i takvih ima. Osim toga, mislio sam kako ću se u protivnom slučaju dosita nasmijati gledajući što čine.
Ti si isto tako podrugljiv kao i ona dobričina, apotekar, kojega se čini se boje kao same kuge. Ne bih se nimalo začudila kad bi mi tko kazao da se on nije videći crvenu haljinicu na Rose-Anni, unaprijed obradovao kako će ovi ovdje biti zatečeni. Taj ga je uzrok sigurno i naveo na to da nam pokaže put.
I njih i njihovu zlosretnu štićenicu, uvedoše u neku vrst salona što se nalazio do velike sobe. Bez sumnje da bi što prije sklonili ispred očiju pobožnog svijeta unučicu Sare i Benjamina Williama što je bila odjevena u luckastu i besramnu odjeću, a također i ženu koja ju je dovela, a čija je upadljiva i neprilična nošnja isuviše jasno otkrivala da je i pogubnom narodu i pogubnoj vjeroispovijesti pripadala: francuskom narodu i papizmu.


10 Oh! Bože! Bože...! Gospode!
Čudni li su stvorovi ti puritanci. Čovjek se s pravom mogao pitati imaju li oni srca... imaju li oni spol! S obzirom na odnose koje vladaju u njihovim obiteljima, čini se nepojmljivim, da je bilo kakav ljubavni čin mogao biti temeljem tih istih obitelji. Uza sve to potomstvo gospodina i gospođe William bilo je vrlo brojno. U velikoj kući u Brunchwick-Fallsu živjela su bar dva bračna para sa svojom djecom. Anđeliki se učini čudnim što nikoga, čini se, nije zanimala sudbina Williama mlađega kojega su Indijanci zarobili i odveli u Kanadu.
Vijest da joj je snaha dobila još jedno dijete, i to u vrlo bijednim prilikama u indijanskoj šumi, ostavila je gospođu William potpuno hladnom. Nato se njen muž upusti u dugo obrazlaganje tvrdeći kako su John i Margaret s pravom kažnjeni zbog svoje neposlušnosti.
Nisu li mogli ostati u Biddeford-Sacou, na morskoj obali, u pouzdanoj i pobožnoj naseobini. Mjesto toga, oni su povjerovali u svojoj oholosti da su pomazanici Gospodnji i da im on naređuje da osnuju svoju vlastitu naseobinu na mjestu osamljenom i pogibeljnom i za tijelo i za dušu. Osim toga, oni su se usudili to novo mjesto, plod ponosa i nepokornosti, nazvati imenom Biddeford - Pobožni, imenom naseobine u kojoj su ugledali svijet! Sad su, međutim, dospjeli u Kanadu, i to je baš dobro za njih. A on, Benjamin William je oduvijek bio uvjeren da njegov sin John nije bio stvoren da predvodi druge.
Kad je Cantor pokušao kazati nešto o sudbini zarobljenika, on ga prekine podignutom rukom.
Pojedinosti o njihovu zarobljavanju doznali su od Darwina, čovjeka koji se oženio sestrom njihove snahe. Taj mladić nije imao velikih sposobnosti i uskoro se imao ponovo vjenčati.
Ali njegova žena nije umrla... - pokuša objasniti Anđelika - ona je, u stvari, bila još živa kad smo mi napustili Wapassou...
Stari Ben William je uopće nije slušao. Za njega je sve što se nalazilo s onu stranu golemih šuma, tamo prema sjeveru, prema onim dalekim, i nedostiživim krajevima, gdje su vragom opsjednuti Francuzi oštrili svoje noževe da bi uz kađenje tamjanom skidali skalpove, sve je to bio drugi svijet. Zaista, bilo je vrlo malo Engleza koji su se odotamo ikad vratili!
Barem jednom budi iskren - reče Anđelika obrativši se svome sinu. - Postoji li nešto na meni, u mojoj odjeći što bi ih moglo ozlovoljiti? Nisam li, a da i sama na znam, nepristojno odjevena?
Vi biste nešto morali staviti tu - reče Cantor poučnim tonom pokazavši prstom na duboki izraz Anđelikine haljine oko vrata.
Oni su se pred neveselim pogledom jadne Rose-Anne, smijali poput dvoje djece kad su ušle služavke u modrim haljinama noseći drveni sud optočen bakrom i svu silu vrčeva iz kojih je sukljala para od uzavrele vode. Neki krupni mladić, ozbiljna lica kao u pastora, dođe po Cantora. Ovaj odmah pođe za njim poprimivši isti krut i brižan izraz koji je bio u neskladu s njihovim svježim i mladim obrazima.
Međutim, raspoloženje služavki, umilnih djevojaka kojima je zrak s polja ošmugnuo put, izgledalo je manje izvještačeno. Sad kad ih nije nadziralo strogo oko starog gospodara, one su se rado smijale i njihove oči koje su znatiželjno zirkale u Anđeliku, veselo su se krijesile. Dolazak te velike francuske gospođe bio je za njih čudesan događaj. One su pomno ispitivale svaki djelić njene, zaista, vrlo skromne odjeće i pratile svaki njen pokret a da ih to nije nimalo priječilo u radu. Žustro su donosile sapunsku masu u drvenoj zdjelici, pružale ručnike smlačene ispred vatre.
Anđelika se najprije pozabavi djevojčicom. Nije se više čudila što joj se mala Engleskinja, sada kad je znala odakle je potjecala, ponekad činila malko tupom. Trebala se u mislima prenijeti u prilike u La Rochelu... pa i u gore.
Uza sve to, u trenutku kad ju je Anđelika htjela odjenuti u tamnu haljinu pripremljenu za nju, plašljiva se djevojčica pobunila. Njen boravak kod Francuza nije joj bio baš ni od kakve koristi. Iako je kratko vrijeme provela među njima, ona se zauvijek upropastila, bio bi utvrdio prečasni pastor. Jer ona je naglo i žestoko odgurnula bijednu haljinicu što su joj je pružili i okrenuvši se prema Anđeliki, sakrije glavu u njena njedra i brizne u plač.
Ja želim svoju crvenu haljinu! - vikala je.
Na opće zaprepaštenje služavki, te je riječi više puta ponovila na francuskom jeziku po čemu je bilo lako zaključiti odakle joj taj buntovni duh. Taj bezbožni jezik u ustima jedne djevojčice iz obitelji William, to iskazivanje bijesa i tvrdoglavosti bez ikakva srama, to otvoreno kaćiperstvo, sve je to stvaralo strahovitu pomutnju i ništa dobro nije obećavalo...
Nikad se gospođa William neće s tim pomiriti - reče jedna od djevojaka nesigurno.

12.
OBROK NA WILLIAMOVOM STOLU PASTOR THOMAS PATRIDGE
Vrlo uspravna, vrlo gorda, vrlo vitka, svetački stroga; impozantna Sara William svrati svoj ozbiljan pogled na unučicu, a uz put okrzne i Anđeliku.
One su došle staroj gospođi da dokrajče raspru, došle su k onoj koja, očito, nije mogla biti nego za potpunu žrtvu.
Nitko nije jače oživljavao predodžbu o pravdi i odricanju od te uzvišene Sare koja je izbliza, u svojoj tamnoj odjeći, s uštirkanom ogrlicom oko visokog vrata još snažniji dojam ostavljala na ljude.
Ona je imala ogromne, teške, modrikaste vjeđe koje su skrivale malo ispupčene oči čiji je crni sjaj na trenutke blistao na vrlo blijedom licu na kojemu su istrošene crte imale izraz veličanstvenosti.
Gledajući njene mršave i prozirne ruke, spojene jedna s drugom u pobožnom položaju, Anđelika se sjeti hitrine kojom su te iste ruke bile u stanju pograbiti oružje. Anđelika je milovala po kosi Rose-Annu koja nikako da se smiri.
Ta ovo je još dijete - reče u djetetovu obranu gledajući nepristupačnu gospođu - djeca, naravno, vole sve što upada u oči, vole vesele stvari, vole sve što ima ljupkosti...
Uto primijeti da su kose gospođe William pokrivene kapicom od prekrasne flamanske čipke, jednim od onih predmeta u najmanju ruku đavoljeg porijekla koji ispunjuju dušu izopačenom taštinom na što je maloprije upozorio stari Ben.
Oborivši svoje ogromne vjeđe, gospođa William je izgledala kao da razmišlja. Zatim izda kratki nalog jednoj od djevojaka koja se ubrzo vrati noseći u rukama bijelu i složenu haljinu. Anđelika vidje da je to bila platnena pregača s širokim prsnikom.
Gospođa William dade znak da Rose-Ann može obući inkriminiranu haljinicu ali uz uvjet da se pregačom bar donekle sakrije njen uvredljiv sjaj.
Zatim se okrene prema Anđeliki i namigne joj u znak da se slaže s njom. U istom trenutku prepreden joj osmijeh klizne preko strogih usana.
Pošto su se suglasile s uzajamnim ustupcima, obitelj William zajedno sa svojim gostima sjedne za stol da s njima podijeli pripremljenu večeru.
Maupertuis i njegov sin poručiše da su se zadržali kod jednog člana bratstva kojemu su prilikom jednog putovanja u Salem prodali nekakva krzna.
Adhemar je kao kakav ukleti duh lutao travnatim stazama naselja, a za njim se natisla, povučena znatiželjom, čitava gomila malih puritanaca. Oni bi s vremena na vrijeme prestrašeno dodirnuli prstom njegovu modru uniformu francuskog kralja i njegovu mušketu što mu je bespomoćno visila o kraju ramena.
Šuma je puna divljaka - jadao se. - Osjećam da su posvuda oko nas - reče Anđeliki grobnim glasom kad je došla da ga traži.
Zaboga, Adhemare, ta žive duše nismo sreli čitavog dana! Hajde, dođite i nešto pojedite.
Ja da sjednem i jedem s onim krivovjercima koji mrze Djevicu Mariju? To od mene nećete doživjeti! Nikada!
On je ostao ispred vrata gnječeći pljuskama komarce po svojim obrazima i spominjući nevolje koje su posvuda na njega vrebale u toj strašnoj zemlji, među koje je u prvom redu ubrajao divljake i Engleze... I njemu se, eto, dogodilo da se osjeća sigurniji pokraj jedne osobe koju neki optužuju da je opsjednuta samim vragom, ali koja je imala bar tu dobru stranu da je bila Francuskinja. Osim toga, ta je gospođa, koju su proglasili Sodomom i Gomorom, s njim vrlo ljubazno razgovarala i strpljivo ga podnosila mjesto da ga grdi. Neka, on će biti na straži da je brani budući da su kraljevi ljudi od njega napravili vojnika i stavili mu pušku u ruke.
Pred Anđeliku staviše posudu toplog mlijeka u kojemu je plivalo tučeno jaje. To obično jelo, okusa gotovo već zaboravljenog, ispuni je radošću. Na stolu se još našlo i kuhane purice, te nekakvog umaka koji se odlikovao snažnim mirisom po menti i bljutavim okusom, i kukuruza u klipu. Na kraju je došao kolač kroz čiju je koricu od tijesta izbijao miris borovnica.
Englezi nisu mogli doći k sebi od čuđenja kad su doznali da je grof de Peyrac sa svojom obitelji živio na gornjem toku Kennebeca koji je preko četiri stotine milja udaljen od mora. Dakako, to su bili Francuzi od kojih se čovjek svačemu mogao nadati, ali ipak taj se pothvat činio neobičnim, osobito ženama i djeci.
Je li istina da ste morali pojesti svoje konje? - zanimalo ih je.
Osobito se mladi svijet zanimao za tog francuskog plemića, prijatelja i predstavnika Massachusttskog zaljeva. Kakvi su bili njegovi planovi? Je li istina da je on želio sklopiti savez s Indijancima i Francuzima, svojim zemljacima da bi na taj način spriječio razbojničke upade u Novu Englesku?
Stari Benjamin nije sudjelovao u tom zboru. On je, nema sumnje, čuo za grofa de Peyraca, ali se nije htio izjašnjavati o došljacima svih mogućih narodnosti koji su se danas naseljavali u Maineu.
Nije li ih bilo previše da čovjek više nije znao gdje bi stavio nogu na obali Massachusettsa? On nije ni želio zamarati misli o tome da na zemlji živi još netko osim njegove male naseobine.
Želio je biti sam sa svojima u zoru svijeta ili kao Noa kad je izišao iz arke.
Uvijek je bježao prema pustim mjestima, uvijek je zamišljao kako su oni bili jedini koji su slavili Stvoritelja "malo voljeno stado što ga je Bog stvorio na svoju veliku slavu", ali uvijek su ga drugi stizali i podsjećali ga kako je Gospod morao svoju ljubav protegnuti i nad drugim nezanimljivim i nezahvalnim narodima.
Svrativši pogled na njegov odvažan profil lovca, iznad bijele brade, na njegove nesnošljive oči, Anđelika, koja je bez po muke mogla zamisliti lutalački život tog patrijarha, tog vođe naroda, se pitala zašto se on tako žestoko ljutio na svoga sina koji se po uzoru na očev primjer želio osamostaliti te je napustio Biddeford-Saco i osnovao Biddeford-Sebago. Bila je to jedna od onih tajni koje postoje između oca i sina otkako je svijeta i vijeka. Ljudske su nastranosti izbijale ispod tvrdog i svetog oklopa i Anđelika je osjećala kako joj u srcu klija nježno prijateljstvo prema tom nepristupačnom i poštenom svijetu.
Okrijepivši se odličnom večerom, zamijetila je da je te ljude u tamnoj odjeći i sumornih načela povezivao neki zajednički zanos.
Jednom, kad se načela objave i javno iskažu, najljudskiji osjećaji stiču svoja prava. Rose-Ann je zadržala na sebi svoju crvenu haljinicu, a prema njoj, Anđeliki, Francuskinji i papistkinji, obitelj William se odnosila s poštivanjem kao prema članu obitelji.
Cantor je svojim prisustvom zbunjivao ukućane. Nisu mogli strpati ni ovamo ni onamo, tog mladića svijetlih očiju.
Zbog njegova odličnog poznavanja engleskog jezika, zbog njegova poznavanja Bostona, oni su ga odmah jednoglasno prihvatili kao svojega, ali odmah zatim su uzmicali čim bi se sjetili da je i on Francuz i papist. Svi prisutni ljudi, stari Benjamin i njegovi sinovi i zetovi, živo su ga ispitivali mršteći svoja lica, pratili su zatim njegove odgovore i razmišljali o svemu što je govorio.
Pri kraju večere vrata se otvore i čovjek golema trbuha i uzrasta uđe u dvoranu. Njegov dolazak je poput ledenog vjetra djelovao na srdačno i veselo raspoloženje koje se bijaše uspostavilo između domaćina i gostiju.
Djed i baka William odmah su na svoja lica navukli izraz najveće strogosti.
Pridošlica je bio prečasni Thomas Patridge. Taj sangvinik po svom tjelesnom ustrojstvu, a Irac po svom porijeklu, prebrodio je sve one teškoće na koje svaki zemaljski stvor nailazi da bi stekao i zadržao vrline blagosti, čednosti i čistoće. On je osim toga do tih moralnih vrednota stigao zahvaljujući svom golemom i zajedljivom obrazovanju, stalnim upiranjem prsta u tuđe grijehe i često se predajući praskavim izljevima svog svetog i gromovitog gnjeva.
Osim toga, on je čitao Cicerona, Terencija, Ovidija i Virgilija, govorio je latinski i hebrejski.
Mrgodne oči povede po skupu, zadrži ih na Anđeliki hineći jezu kao da su stvarno opazile nešto daleko gore no što su predviđale, a zatim, ispunivši ih prezirom i tugom okrzne Rose-Annu koja se sva bijaše zamazala borovnicom. On nato pokrije glavu širokom i dugom ženevskom kapom, kao da se htio obraniti i odvojiti od tolike besramnosti.
Tako, dakle, Bene - javi se muklim glasom - ti s godinama nisi postao pametniji, ti, uvoditelju isusovački i papistički, usuđuješ posjesti za svoj stol sliku i priliku one koja je ljudski rod uvalila u najveću bijedu i nevolju, Evu, koja se obavila svojom nesvijesnošću i svojim zavodljivim čarima! Ti se usuđuješ primiti u krug svoje pobožne obitelji jednu djevojčicu koja je već obilježena sramotom i neredom i što će na vas prenijeti. Ti se, na kraju, usuđuješ primiti u kuću onoga tko je sreo Crnog čovjeka u šumi i svojom je vlastitom krvlju potpisao besramnu knjigu koju mu je sam Sotona pružio. Stoga on nekažnjeno i prolazi poganskim stazama, ali bi mu zato trebalo zabraniti da prelazi pragove posvećenih kuća...
Mislite li pod tim na mene, pastore? – upita stari Shapleigh podigavši nos iz svoje zdjelice.
Da na koga nego na tebe, bezumniče! - zagrmi velečasni. - Ne vodeći nimalo brigu o spasu svoje duše ti se usuđuješ baviti magijom da bi zadovoljio svoju odvratnu znatiželju.
"Ja kojega je Gospod obdario duhovnim vidom koji prodire u tajnu savjesti, ja s lakoćom primjećujem kako u tvom oku blista đavolja iskra koja..."
A ja, pastore, s lakoćom primjećujem u vašem oku zalivenom krvlju; krvlju koja nije paklenskog porijekla, ali uza sve to nije manje gusta i opasna po vaše zdravlje, da vam prijeti opasnost da vas jednoga dana presiječe žestoki napad gnjeva...
Stari "medecin's man" se diže i, navukavši laskavi izraz preko lice, pođe prema naprasitom svećeniku. Najprije ga prisili da se sagne, a zatim mu pregleda bjeloočnice.
Neću upotrijebiti lancetu - reče mu. - To bi poslije s vama trebalo stalno ponavljati. Ali u svojim bisagama nosim neke trave koje sam uspio pronaći zahvaljujući svojoj odvratnoj znatiželji, a čija će vam ljekovita moć, budete li se držati uputa, dozvoliti da se bez opasnosti po zdravlje prepustite gnjevu kadgod vam to bude po volji. Hajdete u krevet, pastore. Ja ću vas njegovati. Zapalit ću malko korijandara i sjemenje komorača da bih time otjerao demone.
I tako je za tu večer pastorov ukor ostao nedovršen...

13.
PROPOVIJEDANJE U MEETING HOUSEU
Iz grubih greda izbijao je miris meda. Nekoliko rukoveti suhog cvijeća visilo je u jednom zakutku.
Anđelika se probudi usred noći.
Krik kozodoja ispunjao je mrklinu istančanu dalekim zvijezdama. Njegovo ju je neprekidno glasanje u svega dva tona podsjećalo na zvuk kolovrata prelje, zvuk sad bliži a sad dalji. Anđelika se digne i oslonivši se s obje ruke o rub prozora baci pogled po šumi. Englezi iz Nove Engleske pričaju kako kozodoj u ona dva jednolična tona stalno ponavlja: "Plači! Plači, jadni Guillaume!"
A ta je priča nastala otkako je jadni Guillaume svoju djecu i ženu našao poubijane. Noć prije toga čuo je glasanje kozodoja, ali to su Indijanci, skriveni u šumarku, oponašali kozodoja i sve se više skupljali što su bili bliže bijelčevoj kolibi.
Odjedared kozodoj umukne. Jedna sjena preleti kroz mrklinu noći: dva velika i šiljata krila, dugi zaobljeni rep, mekani i tihi let ispresijecan naglim skretanjima i samo jedno svjetlucavo oko. Kozodoj je lovio.
Tisuće su šturaka, popaca, žaba, skakavaca, cvrčaka svojim zaglušnim glasanjem ispunjali noć, divlji su vonjevi šumskih zvijeri dopirali s vjetrom iz šikara, a mirisi šumskih jagoda i majčine dušice potisnuli su vonjeve štala i blata.
Anđelika ponovo legne u visok hrastovi krevet sa usukanim stupovima. Zastori od cica bili su, zbog vrućine te lipanjske noći, povučeni u stranu.
Laneno platno što ga je svojim vlastitim rukama otkala Sara William imalo je svjež i ugodan miris kao i sama soba.
Ispod kreveta je izvučen drveni okvir ispresijecan remenjem na koje se stavljalo slamaricu. To je bio dječji krevet koji se postavljao uz roditeljski. Rose-Ann je na njemu počivala tu posljednju noć.
Anđelika gotovo istog trenutka zaspa.
Kad je ponovo otvorila oči, nebo se, modro poput rezede, nadnijelo nad mrkim i skladnim stablima brijestova na brežuljku, a pjev je osamljenog drozda, svečan i nježan, zamijenio tugaljiv pjev kozodoja. Mirisi vrta i jorgovana što su rasli uz drvenu ogradu razgonili su noćna i šumska isparavanja.
Bundeve i tikve, podno kuća i zaštićene svojim narezuckanim listovima, caklile su se kao pokost pod obilnom jutarnjom rosom.
Miris ljiljana što su rasli u vrtu pokraj drvene ograde imao je neku novu svježinu u zraku prožetom rosom.
Anđelika se ponovo nalakti na prozorčić svoje sobe. Čudnovati obrisi drvenih kuća izranjali su jedan po jedan iz jutarnje izmaglice s onim svojim krovovima isprekidanih i neravnih ploha na sljemenu koje su na ponekoj strani gotovo dodirivale tlo. To su "slanici" sa svojim zabatima, sa svojim izbočenirn katovima, sa svojim dimnjakom od opeka postavljenim usred samog krova, prostrani i čvrsti poput zamkova iz
Elizabetina vremena, najvećim dijelom bili sagrađeni od bijelog bora zbog čega su ta prebivališta dobivala srebreni odbljesak na sve jačoj danjoj svjetlosti.
Neke su suše bile sagrađene od oblica i pokrivene slamom, ali čitavo je naselje odisalo bogatim skladom.
Svijeće su se palile iza malih prozora bez kapaka i uglavljenih olovom. Tu se otkrivala udobnost koja je bila posljedica brige i pažnji što ih tu pridaju životu i dragocjenom vremenu koje nitko ne upropaštava. Nije li život jednog naselja u osamljenim dolinama bio sačinjen od beznačajnih i prijeko potrebnih sitnica? I tako su prekrasni vrtovi posvuda nicali, ne baš zato da razgale dušu i oči, već da u njima rodi jestivo, ljekovito i aromatično bilje.
Iznenađena i očarana, Anđelika je razmišljala o tom soju Engleza koji su bili naviknuti da računaju samo na sebe same i koji su se budili s molitvom na usnama i bili potpuno drugačiji od onih s kojima je ona obično dolazila u dodir. Gurani prema Americi, surovom i postojanom željom da se mole Bogu na svoj način i potrebom da pronađu komad zemlje gdje to mogu činiti, oni su sa sobom vukli jednog Boga prema svojoj predodžbi koji je zabranjivao predstave, glazbu, igranje na karte i grimiznu odjeću, uglavnom sve što nije spadalo u rad i molitvu.
U dobro obavljenom i plodonosnom radu crpli su svoju životnu radost. Osjećaj savršenstva njima je nadomještao radost i nježnost što je osjećaju puteni ljudi.
Ali u njima je stalno plamsala sumnja i nemir baš kao upaljena svijeća u kući gdje leži mrtvac. I kraj u kojemu su živjeli i podneblje tome su pogodovali. Odrasli na pustim obalama između bolnih doziva mora i vjetra, te paganskih mirisa šume, oni su se, pod ubitačnim propovijedima svojih pastora lako prepuštali zanosu.
Budući da je njihova teologija uništila anđele i svece, ostale su im samo paklene sile koje su posvuda vidjeli. Poznavali su ih po redu koliko god ih je bilo, od sitnih vražića oštrih nokata koji su bušili vreće žita do strašnih glavara pakla koji su nosili kabalistička imena.
A ipak prije bi se bilo reklo da je taj prekrasan kraj u koji ih je Svevišnji doveo bio prikladniji za prebivališta anđela.
Rastrgani između nježnosti i nasilja, između ljiljana i kupina, želja i odricanja provodili su svoj vijek stalno zaokupljeni svojom smrću.
Velečasni pastor Patridge je smatrao da još uvijek nisu bili dovoljno prožeti tim mislima.
A to je najočitije došlo do izražaja u njegovoj propovijedi što ju je održao te nedjelje. Naslonjena na prozor, Anđelika se čudila što nigdje ne vidi nikakve žurbe iako je već svanulo i dan se ustalio. Nitko nije izlazio iz kuća. Jedino je poneku ženu bilo vidjeti kako lijeno odlazi na rijeku da donese vode.
U stvari, bila je nedjelja. Nedjelja! I za katolike također na što ju je podsjetio Adhemar svojim plačljivim glasom došavši pod njen prozor i zovnuvši je.
Mi danas svetkujemo Svetog Antu iz Padove, gospođo.
Neka vam on pomogne da pronađete svoju pamet, ili izgubljenu hrabrost! - otpovrne Anđelika. - Naime, priča se da taj svetac pomaže da se pronađu izgubljene stvari.
Vojniku nije bilo do šale.
Danas je veliki blagdan u Kanadi, gospođo. A ja, umjesto da sudjelujem u prekrasnoj procesiji u nekom svetom i dobrom francuskom gradu, ja se nalazim ovdje, između četiri stotine vragova, usred krivovjeraca koji su raspeli na križ našeg Gospodina. Bit ću sigurno kažnjen za to. Osjećam da će se nešto dogoditi...
Umuknite - šapne mu Anđelika - i sakritete svoje brojanice. Protestantima nisu nimalo dragi takvi predmeti.
Adhemar je, međutim, grčevito stiskao svoje čislo i mrmljući u po glasa zazivao zaštitu Djevice Marije i svih svetaca. Za njim se inače već bilo natislo mnoštvo malih
puritanaca, mučaljivih, u očišćenim i sjajnim cipelama, izbuljenih očiju ispod okruglih šeširića ili crnih kapica.
Nailazak nedjelje koju Francuzi u svojoj lakoumnosti ne bijahu predvidjeli, pobrkala je sve njihove planove odlaska.
Sve je mirovalo tog dana. Nije imalo nikakva smisla poduzimati bilo kakve pripreme. Bili bi povrijedili pučanstvo puritanske naseobine.
Stari Shapleigh popriječi preko sela prebacivši preko ramena svoju torbu i svoju kremenjaču i izazovno se uputi prema šumi u pratnji svog Indijanca. Naseljenici su ga pratili mrkim pogledima, bijesnim mrmljanjem pa čak i prijeteći mu šakom. On uopće nije mario za to već se podrugljivo cerekao. Anđelika mu je pozavidjela na njegovoj slobodi.
Starčić joj je udahnjivao isto povjerenje kao onaj neobičan ljekarnik Savary. Zaokupljen znanošću već odavna je odbacio sve predrasude svojih suvjernika koji ga nisu mogli spriječiti da zadovolji svoju strast. A kad bi on u šumi zaplesao oko sebe mašući po zraku svojim blijedim i raširenim prstima, značilo je da je zamijetio neki cvijet ili pupoljak među travom, da mu je odredio vrstu, nazvao ga njegovim latinskim imenom i obilježio mu nalazište.
Nije li i Anđelika isto tako postupala kad je odlazila u branje ljekovitog bilja u šume Wapassoua?
Stari Shapleigh i ona su se prepoznali.
Njoj je bilo žao videći ga kako se udaljuje i kako je nestao, zašavši sa svojim Indijancem u sjenovitu usjeklinu koja je vodila do obale Androscoggina.
S brežuljka se razliježe glas zvona. Vjernici krenuše prema "meeting-house"11, utvrđenom zdanju što je bilo podignuto navrh sela usred šumarka brijestova. Ta zgrada sastanaka služila je i kao crkva, a i u druge svrhe.
Bila je sagrađena od dasaka. Od drugih se kuća razlikovala jedino po zašiljenom malom zvoniku, u kojemu se njihalo zvono, i po svom četvrtastom obliku. Naime, tu su se stanovnici mogli skloniti u slučaju indijanskog napada. Na gornjem katu su bila smještena dva ručna topa čija su dva crna ždrijela virila iz puškarnica u zvoniku, tog simbola mira i molitve.
Tu je svijet Brunchwick-Fallsa, po uzoru na upravljače Nove Engleske, održavao svoje sastanke, tu je hvalio Gospoda, čitao Bibliju, rješavao poslove naseobine. Tu su pred licem Boga, kojega su miješali u sve svoje čine opominjali jedni druge i sudili jedni drugima.
Anđelika se predomišljala da li da krene za puritanskom družbom. Ostaci katoličkog odgoja u mislima su je priječili da uđe u krlvovjerni hram. - To bi bio smrtni grijeh, neprocjenjiva opasnost za dušu jednog vjernika. Sva su ta razmišljanja vukla korijenje iz davnog djetinjstva, iz vremena kad su svi dojmovi snažno djelovali na dječju psihu.
Hoću li obući svoju crvenu haljinu? - pitala je mala Rose-Ann?
Uspinjući se s djevojčicom prema crkvi Anđelika primijeti da su stanovnici Brunchwick-Fallsa u čast Gospoda ublažili malko strogost u svojoj odjeći.
Mada nije bilo drugih haljina crvene boje kao što je bila ona što joj je ona sašila Rose-Anni, ipak su tu i tamo poneke od djevojčica bile odjevene u haljine bijele, ružičaste ili modre boje. Kapice od čipaka, šalovi od svile, visoki crni šeširi širokih oboda, ukrašeni perom ili srebrenom kopčom, koje su žene nosile na svojim kapicama izvezenih revera. Engleska moda, ali vrlo ljupka i praktična koju je Anđelika usvojila kad je počela svoje putovanje Amerikom.
Ta neupadljiva elegancija bila je u skladu sa svijetlim kućama i blagošću neba boje lanenog cvijeta.

11 Hram vjerske sekte
Divna je bila ta nedjelja u Newehewanicku - proljetnoj zemlji.
Dok je prolazila žitelji su je pozdravljali neznatnim naklonom glave i nježnim osmijesima. I videći da je krenula prema crkvi, pošli su uzastopce za njom, sretni što im je toga jutra bila gostom.
Cantor se pridruži majci.
Osjećam da ne možemo govoriti o svom odlasku. Bilo bi neprilično - reče Anđelika.
Međutim, brod tvog oca nas čeka na ušću Kennebeca, večeras ili najdalje sutra...
Možda ćemo se poslije molitve moći od njih oprostiti? Danas marva ostaje na livadi pod paskom jednog jedinog pastira. Telad, na kraju, ima pravo da bar jednom posiše svoje majke. Toliko su smanjili rad da su čak i mužnju obustavili. Danas je dan odmora za sve. Maloprije sam vidio Maupertuisa. Vodio je naše konje na rijeku. Rekao je da ih ide napasti i da će ih dotle nadgledati sa svojim sinom, a vratit će se oko podneva. Poslije toga ćemo krenuti na put. Kad padne noć podići ćemo logor i prenoćit ćemo u šumi.
Stigoše na čistinu ispred meeting-house. Tu je bila podignuta tribina na kojoj se nalazio nekakav stalak s tri rupe u sebi. Ona u sredini bila je najveća. Rupa za glavu, objasni joj Cantor, dok su se u druge dvije stavljali zglavci ruku. To je bio stup sramote na kojemu su se kažnjavali krivci. Pokraj te barbarske naprave nalazila se oglasna ploča. Na nju se ispisivalo ime krivca i uzroci kazne.
Jedan direk koji je služio za bičevanje upotpunjavao je sudsku opremu male puritanske kolonije.
Na sreću tog je jutra postolje sa stupom sramote bilo prazno.
Međutim, časni pastor Patridge je u svojoj propovijedi dao naslutiti da bi uskoro na njemu mogao netko osvanuti.
Sjedeći među nepokretnim i poput voska blijedim vjernicima, Anđelika je doznala da elegancija što ju je čas prije zamijetila nije potjecala iz dopuštene želje da se oda poštovanje danu Gospodnjem nego da je to ludi vjetar zapuhnuo neposlušnu pastvu pastorovu. To je bio vihor tuđeg porijekla... Nadahnuće za te nerede nije dolazilo izdaleka već ravno iz jedne poluistočne vjeroispovijesti u kojoj je pobožnost u toku stoljeća potpuno zatajila. Pod pastirskim štapom glavara koji se potčinio paklu čitavo čovječanstvo srlja u svoju vlastitu propast. Zatim su se nizala imena povijesnih ličnosti. Pri tom su se imena papa Klementa i Aleksandra stalno ispreplitala s imenima Astarota, Asmodea i Beliala. Anđelika je dovoljno razumjela engleski da shvati kako je gromoviti pastor tadašnjeg papu uspoređivao sada s Antikristom, a sad opet s Belzebubom. Njoj se činilo da on ipak nešto pretjeruje u svojim napadima. To joj je razbudilo sjećanje na djetinjstvo. Sjetila se svađa s malim seljačićima hugenotima i onih njihovih imanja u Poitouu na koja se upiralo prstom s negodovanjem a koja su bila odijeljena od katoličkih zajednica zajedno sa svojim usamljenim grobovima podignutim pokraj jednog čempresa. Ali gruba i naivna čestitost kojoj nisu bile poznate fine nijanse obazrivosti i koja nije imala osjećaja za nešto što je bilo smiješno, bila je svojstvena ovom čestitom svijetu.
Thomas Patridge je podsjetio svoje vjernike da su znakovi ljupkosti kratkog vijeka i da najbrže nestaju.
On se okomio na isuviše duge kose i kod žena i kod ljudi, na pretjerano i nečedno češljanje i četkanje, te na posvećivanje prevelike pažnje uvojcima. To je bilo svojstveno neznabošcima, to je za osudu.
Berthos! Berthos! - povikao je odjednom.
Anđelika se pitala kakvog li to sada demona zaziva, međutim to je bio sakristan. On ga je pozvao i naredio mu da probudi jednog bezobraznika koji je zaspao usprkos svoj njegovoj vici.
Berthos, čovuljak uokrug glave podrezane kose, skoči, naoružan svojim dugim štapom koji je na vrhu bio snabdjeven papkom košute i jednim perom i žestoko ošine
po glavi čovjeka što bijaše zadrijemao. Pero je tu istu djelatnost obavljalo kod žena, ali mnogo nježnije. Sakristan je njime prošao ispod nosa ženi koju je suviše duga propovijed pastorova uspavala.
Nesretnici! Nesretnici! - nastavi pastor zloslutnim glasom. - Vi me u svojoj nesavjesnosti podsjećaite na onaj svijet iz Lariche koji spominje Biblija. Nije se htio brinuti o svom spasu i o svojoj obrani kad su njihovi neprijatelji Daniti oštrili noževe i spremali se da ih pokolju. Smijali su se, plesali su i bili uvjereni da više nemaju neprijatelja na ovom svijetu. Nisu htjeli vidjeti ono što se naslućivalo, nisu poduzimali nikakvih mjera opreznosti.
Oprostite, ja prosvjedujem - poviče stari Benjamin William ispravivši se u svoj svojoj visini - ne možete reći da ja ne brinem o sigurnosti i spasu svojih! Poslao sam jednu vijest vlastima u Massachusetts tražeći da nam njihovi časni oci pošalju osam do deset snažnih i bodrih ljudi koji će nas štititi za vrijeme žetvenih radova...
Suviše kasno! - rikne svećenik razbješnjen tom upadicom. - Ako duša nije posvećena, ne služe baš ničemu mjere opreza što ih ljudi poduzimlju. Da znate, ja vam proričem: u vrijeme žetve vas više neće biti! Što kažem: možda već sutra. Indijanci su u obližnjim šumama spremni da vas pokolju. Ja ih vidim, ja čujem kako oštre svoje noževe da vam njima skinu skalpove. Mnogi će od vas još večeras biti mrtvi! Jest, vidim, vidim kako im ruke blistaju od krvi, vaše... i vaše krvi - vikao je naglo ispruživši ruku prema nekima koji su problijedili.
Pokraj Anđelike je stajala krhka i sitna starica. Zvala se Elisabeth Pidgeon a bavila se podučavanjem djevojčica u naseobini. Jadnica se čitavim tijelom tresla od straha.
Jer crvena boja nije boja radosti - nastavi Thomas sumornim glasom netremice se zagledavši u Anđeliku - već je to boja nevolje, a vi ste je uveli među vaše redove, bezumnici! Uskoro ćete čuti glas Svemoćnoga kako vam grmi iz oblaka: "Tebi veću radost pričinjaju užici ovoga svijeta, nego da gledaš moje lice!" Zauvijek ćete potonuti u tminama pakla, u bezdanu neizmjerivu i mračnu, zauvijek... Zauvijek, zauvijek... ZAUVIJEK!
Svi su se tresli. Oklijevajući su izišli na čistinu obasjanu suncem progonjeni nesmiljenim i potmulim glasom:
For ever...! For ever...! For ever...!12

14.
ISPOVIJEDI GOSPOĐE WILLIAM NAPAD ABENAKISA
"Bogami su se napričali o toj crvenoj haljini", ljutito je premišljala Anđelika.
Vedrina nedjeljnog ručka popraćena stihovima Biblije nije mogla raspršiti nelagodu što ju je na sve ostavio pastorov govor.
Poslije ručka Anđelika se zadrža u vrtu. Otkinula bi tu i tamo list s poneke biljke, smrvila ga prstima, a zatim ga prinašala nosu da bi mu odredila miris. U ugrijanom zraku zujali su čitavi rojevi pčela. Njom je ovladalo nestrpljenje da što prije vidi Joffreya. Bez njega joj se svijet činio praznim. Njen boravak u tom engleskom selu činio joj se neobičnim i nepodnosivim kao što to biva u snu pa se čovjek pita kako je dospio na neko čudno mjesto te mu je sve čudno i neobjašnjivo.
Ali što li radi Maupertuis? - poviče Cantoru. - Pogledaj! Pogledaj, sunce se priklanja zapadu, a on još nije s konjima stigao iz šume.

12 Zauvijek...! Zauvijek...! Zauvijek...!
Idem da ga potražim - dobaci joj Cantor i odmah se hitrim korakom uputi prema izlasku iz sela.
Promatrala je kako odmiče prema zelenom bedemu šume koji je sa svih strana okruživao naseobinu. Odjedared je uskomeša neki predosjećaj i ona ga htjede zadržati, htjede mu viknuti: "Ne idi, Cantore! Cantore, sine moj mili, ne idi u šumu..."
Ali je njega uto nestane iza zavoja puta koji je vodio do ovčarske farme, iza koje se prostirala šuma.
Nato ona uđe u kuću Benjamina Williama, popne se uza stepenice, na brzinu veže svoju kožnatu torbu, uze svoje oružje, baci ogrtač preko leđa, stavi šešir na glavu i siđe. Služavke su besposleno sjedile kraj prozora zaokupljene ili svojim mislima ili molitvom. Ne htjede ih smetati pri njihovu razmišljanju, već prođe ispred njih i iziđe na travnatu ulicu naselja. Mala Rose-Ann dotrči za njom u svojoj crvenoj haljinici.
Ah, ne otići, draga gospođo - preklinjala je djevojčica u svojoj nezgrapnoj francuštini kad ju je dostigla.
Drago moje dijete, ja sada moram otići - odgovori joj Anđelika ne usporivši korak. - Ionako sam se ovdje isuviše zadržala. Ne znam kako se ovdje provodi vrijeme u nedjelju, ali ja moram stići na morsku obalu gdje me čeka brod... Već je dosta kasno te se bojim da na ugovoreno mjesto nećemo stići prije zore...
Potaknuta ljubavlju i brigom prema Anđeliki djevojčica joj pokuša uzeti torbu da bi joj je ponijela.
One se zajedno popnu uz obronak i pošavši naprijed, opaze posljednje kuće zaseoka, one najsitnije i najbjednije, sagrađene od oblica a pokrivene travom ili korom drveća, a iza njih u daljini veliku ovčarsku farmu.
Prije nje nalazio se Miambar u kojemu je bilo uskladišten kukuruz. U njemu su Francuzi proveli noć, a mora da je sada u njemu Adhemara probijao hladan znoj straha. Zatim je tu bila kućica gospođice Pidgeon, učiteljice, kućica okružena grmovima cvijeća.
Tamo po strani krupna ovčarska farma sa svojim zabatom, sa svojim vjetrokazom na krovu ugodno se doimala usred pašnjaka omeđenih ogradom. Iza nje spuštala se usjeklina kojom su se sinoć uspeli. Na obronku zaredala obrađena polja, a iza njih mnoštvo stabala, izvora, strmih litica, šuma.
U vrtu gospođice Pidgeon, Rose-Annina baka. gospođa William je uspravnog poprsja skidala uvele latice sa sljezovlh stabljika. Zapovjednim pokretom dozove k sebi Anđeliku koja spusti svoju kožnatu torbu na tlo i pođe joj u susret da bi se s njom oprostila.
Vidite li ovo sljezovo cvijeće - reče gospođa William. - Zar ono mora trpjeti zato što je danas dan Gospodnji. Ja sam zaslužila ukor našeg pastora, ali sam ga ušutkala. Danas smo dobili ono što smo zaslužili...
Kažiprstom na koji je bio navučen kožnati naprstnjak, pokaže kućicu iza svojih leđa.
Sad je tamo da Elisabethi, tom jadnom stvorenju drži prodiku o našim posljednjim trenucima!
Svojim je spretnim prstima dalje skidala uvele latice. Njeno oštro oko ispod teških vjeđa sljezove boje zaokruži, zasvrdla dok se u kutovima njenih mrzovoljnih usana ocrta neka vrst poluosmijeha.
Možda sam zaslužila da završim na stupu sramote - reče. - A na oglasnoj ploči će biti zapisano: "Zato što je suviše volila ruže!"
Osmjehujući se i sama, Anđelika ju je promatrala pomalo u nedoumici. Od sinoć, kad se prvi put u svom životu našla pred strogim običajima predaka, čini se da se gospođa William zabavljala time da se u nekoliko navrata pokaže drugačijom no što se moglo očekivati. Anđelika nije znala što bi o njoj mislila. Na trenutke nije znala da li se gospođa William ruga, šali ili je ona sama, Anđelika, krivo razumjela njen
engleski jezik. Odjedared joj sine da ta časna puritanka nema možda slabost prema jakim pićima, kao što su džin ili rum, ali tu misao odmah odbaci kao nepriličnu i strašnu. Ne, nešto drugo je tu bilo posrijedi. Možda neka vrst opojnosti, ali nesvjesne, nevinog porijekla.
Stojeći ispred te ponosne žene, koja je čitavu glavu bila od viša do nje, te žene stroge i snažne poput litice, iz čijeg je naglog govora izbijao jaki ton samostalnosti, Anđeliku je prožimao onaj isti dojam nestvarnosti kao maloprije, sumnja da se nalazi tu, čuvstvo da se sve oko nje ljulja, da joj tlo nestaje ispod nogu. Svaki čas bi moralo nastupiti buđenje, ali...
Ništa! Priroda se ukrutila, pritisnuta mirisima i zujanjem pčela.
Sara William iziđe iz gustih grmova sljeza, prstom pogladi njihove stabljike zelene, ružičaste i bijele.
Baš su sretne te biljke - prošaputa.
Gurnuvši vrata, približi se Anđeliki. Skine kožnati naprstnjak i stavi ga u prostrani džep što joj je visio o pasu zajedno s nešto sitnog alata za uređivanje vrta. Dok je to radila njene su oči netremice promatrale lice strankinje koja joj je jučer dovela unučicu.
Jeste li vi vidjeli Luja XIV, kralja Francuske? - upita. - Jeste li mu se ikad približili? Jeste, to se osjeća, na vama se održao odraz Sunca. Ah! Te francuske žene, koliko li ljupkosti...! Hajte, hodajte, hodajte - reče i rukom je udalji od sebe - hodajte malo ispred mene...
Kutove njenih usana još jače zasiječe znatiželjan osmijeh i nabubri od radosti tako da se činilo da će prsnuti.
I ja sam ponekad slična djeci. Volim sve što godi oku, sve što ima ljupkosti, svježine...
Anđelika napravi nekoliko koraka povinujući se uputama stare gospođe a onda se okrene. U njenim se zelenim očima odražavalo pitanje, a izraz joj lica posta djetinji. Stara Sara William ju je očarala. Stojeći nasred puta - puta koji je u isto vrijeme bio i ulica i cesta i staza, koji je vodio od šume do meeting-housea što se nalazila na brežuljku prolazeći kroz čitavo selo - pod sjenom velikih brijestova čije je lišće svojim odrazima činilo još bljeđim njene obraze blijede poput voska, ta velika engleska gospođa se čvrsto držala tla, podbočivši se rukom, uspravna, dugog i lijepog vrata koji se uzdizao iznad nabrane ogrlice, kojoj bi bilo koja kraljica zavidjela na njenu veličanstvenu držanju. Njeno vitko tijelo stisnuto steznicima bilo je kao kakvim pojasom oko bedara obloženo ulošcima pomoću svitaka za pojačanje bokova, nekom vrsti jastučića od crnog baršuna. Moda s početka stoljeća kakvu su primjenjivale njena majka i njene tetke. Ali je njen ogrtač od crne tkanine, malko zadignut nad dugom suknjom tamnoljubičaste boje bio nešto kraći no što se nekad nosio i, držeći ga rukom, uz tijelo, gospođa William se nije bojala da će otkriti kako je na nogama imala jahaće čizme, također crne-boje, uza sve to fine izrade, u kojima se sigurno osjećala lagodnije dok bi hodala razrovanim putevima i raskvašenim livadama. "Mora da je ova žena bila nekad prekrasna", pomisli Anđelika.
Možda će jednoga dana i ona biti takva... Već je sebe vidjela obuvenu u čizme i kako hitrim i uznositim korakom prolazi svojim dobrima. Malo zaplašena, sigurna u sebe samu, oslobođena i radošću ispunjena čim vidi livadu u cvijetu ili dijete koje se muči svojim prvim koracima. Ona će sigurno biti manje kruta, manje gruba. A da li je gospođa William zaista bila gruba? Prilazila je i na njenu se licu ozbiljnih i opuštenih crta, ali uza sve to skladnih, koje se odjednom našlo izloženo smaragdnoj svjetlosti što je vladala ispod stabala, zarila nezaboravna sreća. Zaustavi se kraj Anđelike sasvim promijenjena izraza.
Ne osjećate li vonj divljaka? - reče mršteći svoje još uvijek zagasite obrve dok joj je lice poprimilo strogi i zastrašen izraz. Reče: - The red-men...!13
Strah i odvratnost su se osjećali u njenu glasu.
Ne osjećate li?
Ne, zaista, ne osjećam - odgovori Anđelika..
Ali se i protiv volje tresla. Pa ipak nikad joj se zrak nije činio tako mirisavim kao na tim visinama, gdje su se mirisi kozje krvi i povijuša miješali s mirisima vrtova u cvatu, gdje su prevladavali mirisi meda i jorgovana.
Ja osjećam, isuviše često osjećam taj miris - reče Sara William mašući glavom kao da se zbog nečega prekorava. - Ja ga stalno osjećam. Taj miris izmiješao se sa čitavim mojim životom. Muči me. Pa ipak, prošlo je već dosta dugo vremena što mi se nije pružila prilika da zajedno s Benjaminom branim naš dom od tih crvenih zmija. Dok sam bila dijete... te kasnije dok smo stanovali u onoj kolibi blizu Wellesa...
Prekine se, ponovo mahne glavom kao da je time htjela odagnati uspomene ispunjene strahom i borbama, sve nalik jedne drugima.
Tamo je bilo more... na njemu si mogao potražiti zaklon. Ovdje, međutim, nema mora...
Stara gospođa napravi još nekoliko koraka.
Zar ne da je ovdje vrlo lijepo? - reče glasom koji je izgubio nešto od svoje prijašnje odlučnosti.
Klečeći u travi, mala je Rose-Ann brala zvončiće crvene poput koralja.
Newehewanick - prošaputa stara gospođa.
Proljetna zemlja - dometne Anđelika.
Vama je to također poznato! - primijeti Engleskinja živo je pogledavši.
Ponovo se njene vrlo crne oči ispod zasjenjenih vjeđa netremice zagledaju u Anđeliku, u tu strankinju, Francuskinju, kao da su joj htjele odgonetnuti misli, pogoditi i otkriti neki odgovor, neko objašnjenje.
Amerika? - reče ponovo. - Dakle, istina je, vi ste je zavoljeli? A ipak, još ste tako mladi.
Pa i nisam tako mlada kako vam se čini - prosvjedovala je Anđelika. - Znajte da moj stariji sin ima 17 godina i da...
Smijeh stare Sare je prekine. Ovo je bilo prvi put što se Sara William smijala, i to lomnim, spontanim smijehom, eto, kao što se smiju djevojčice, smijehom koji joj je otkrio duge, pomalo konjske zube, ali zato zdrave i savršene.
Oho! Jest, vi ste mladi - ponovi stara gospođa. - Koješta, vi još niste pravo živjeli, draga moja...!
Zbilja?
Anđeliku su riječi stare gospođe gotovo razljutile. Dakako, dvadeset i pet godina što ih je gospođa William imala više od nje davali su joj možda pravo da se pokaže blagonaklonom, ali Anđelika je smatrala da njen život nije bio tako kratak i tako bezbojan i da je i ona vrlo dobro znala što je to "život".
Vaš je život nov! - tvrdila je gospođa William tonom koji nije dopuštao prigovora. - On tek počinje.
Zbilja?
Kad kažete "zbilja" vaš je naglasak zaista dražestan. Ah, francuske žene, kako su one sretne! Vi ste kao plamen koji počinje praskati i rasti u mračnom svijetu kojega se vi više ne plašite...! Zar ne osjećate da tek sada počinjete živjeti? Dok je neka žena mlada, ona još uvijek ima vremena da ponese breme života, da dadne dokaza o sebi... Ta to je ubitačno! A sami smo da preuzmemo na sebe to breme... Otkako se napusti djetinjstvo postoji li stvor osamljeniji od mlade žene...? Tek se u četrdesetoj,

13 Crvenokošci
pedesetoj godini počinje živjeti! Dali smo dokaza o sebi! A što da se priča. Postajemo slobodni kao djeca, nalazimo same sebe. Vjerujem da nisam upoznala većeg zadovoljstva no što sam ga osjetila onog dana kad sam utvrdila da me mladost napušta, konačno napušta - reče uzdahnuvši. - Duša mi se moja odjedared učinila lakšom, čuvstva su mi postala nježnija i osjetljivija, a moje su oči upoznale svijet onakav kakav jest. Pa čak mi se i Bog činio prijateljskljim. Uvijek sam bila sama i naučila sam bila na tu svoju samoću. Od jednog sam pokućarca jednoga dana kupila dvije kapice od čipaka, najljepše što ih je imao. Niti me je pastorov bijes niti Benovo predbacivanje moglo slomiti. Ja sam ih stavila na glavu i stalno ih nosim.
Ona se lukavo osmjehivala. Njena ruka pogladi Anđeliku po obrazima kao kakvo dijete. Anđelika je zaboravila da joj je krenuti na put. Sunce kao da je kasnilo na svom putu i odmaralo se poput golemog rastvorenog cvijeta, još uvijek žuto, na malom krevetu od bijelih i pahuljastih oblaka iznad obzorja.
Slušala je gospođu William.
Ova je primi za ruku i one polako pođu prema selu. Veliki dio kuća je bio napola skriven uslijed zavoja i neravnog zemljišta, ali kao da se nekako providno isparivanje dizalo iz potoka što je proticao podno samih kuća.
Vi volite ovu zemlju, gospođo, zar ne? - upita gospoda William. - To je znak dobrog porijekla. Prekrasna je ovo zemlja. Ne poznam je dovoljno, manje no što sam željela. Vi je znate bolje od mene. Dok sam bila mlada, puno sam propatila provodeći bijedan i pogibeljan život na ovim obalama. Željela sam otputovati u London o kojemu su pričali mornari ili naši očevi. Bilo mi je tek šest godina kad sam ga napustila. Još nosim u sjećanju njegove stisnute tornjiće, njegove uličice uske kao jaruge po kojima škriplju kočije. Kao djevojka sam snatrila o bijegu, o povratku u Stari svijet. Jedino strah da ću biti osuđena spriječio me je u tome. Ne - dometne kao da odgovara na misao koja se mogla roditi u Anđelikinoj glavi - ne, ja nisam bila lijepa u mladosti. Ja sam sada lijepa. Dosegla sam dob kad nešto značim. Kad sam, međutim, bila mlada, bila sam mršava, suviše visoka, ugasla, blijeda, zaista ružna. Uvijek sam zahvalna Benu što nije odbio da me oženi dobivši sa mnom u miraz komad zemljišta i brod za lov na bakalare što je tražio od mog oca. I tako su njegove vlastite zemlje zahvaljujući maloj dražici dobile vrijednost budući da su graničile s našim. Za njega sam ja predstavljala dobar posao. Morao me je oženiti i nije ustuknuo.
Ona namigne Anđeliki.
Vjerujem da nije požalio - nato će Anđelika. Sara se tiho nasmije.
Ali u ono vrijeme ja nisam svojim likom mogla pobuditi zanimanje u srcu gusara što su pristajali uz naša imanja da bi rum i tkanine opljačkane u Caraibima zamijenili za naše svježe namirnice. Ta su gospoda pripadala pustolovima, a među njima je bilo dosta Francuza. Živo su mi u sjećanju njihova opaljena gusarska lica, njihova nastrana odijela koja su odudarala od naše čedne odjeće i od naših bijelih ovratnika. Bili smo siromašni poput Joba i oni nam nikakvo zlo ne bi bili napravili. Bili su sretni što su se namjerili na bijele ljude na ovoj divljoj obali, da se mogu najesti voća i povrća što smo ga mi uzgajali. Ti ljudi koji su živjeli ne znajući ni za vjeru ni za zakon i mi koji smo bili pobožni više no što je trebalo, mi smo osjećali da pripadamo istoj rasi, da smo napušteni na kraju svijeta... Sada ima isuviše svijeta na obali i previše zloglasnih brodova u zaljevu. Više volimo biti daleko, živjeti na granici... Vi se čudite, drago dijete, mojem pričanju, mojim priznanjima... Imajte, međutim, na umu da vaš Bog nije strašan kao naš. Kad ostarimo, postajemo ili lude, ili zle, ili vještice, ili postupamo po našoj volji. Tada se sve smiri. Ništa više nije važno...!
Ona izazovno mahne glavom da bi se čas zatim taj izazov pretvorio u odobravanje i spokojstvo.
Sinoć krutost i neumoljiva odvojenost, a danas ljubaznost i neka vrst poniznosti.
Anđelika se ponovo upita nije li ta prečasna puritanka gajila pritajenu sklonost prema skrivenoj bočici rakije od šljiva ili kunice.
Ali je odmah otjerala te misli. U stvari ganulo ju je to iznenadno povjerenje ispričano kao u polusnu.
Kasnije će se sjećati tog ganutljivog trenutka i shvatit će mu smisao...
Sudbina koja se načas zaustavila već je bila u pokretu, i ta je sudbina navodila tu ženu kojoj se bližio posljednji čas na iskrene, gotovo nepromišljene izljeve osjećaja koji su predstavljali, rečeno po istini, izraz jedne duše, utjelovljeni izraz gorljivog srca što je uvijek bilo vatreno i nježno pod oklopom nesmiljene vjeroispovijesti.
Stara Sara se okrene prema Anđeliki i primivši njeno lice svojim dugim i bijelim rukama podigne ga prema svome te ga promatraše materinjom ljubavlju.
Neka vam američka zemlja bude sklona, drago moje dijete - reče svečanim tonom upola glasa - i ja vas molim... ja vas molim, spasite je!
Njene ruke kliznu i povuku se. Sada ih je promatrala kao preneražena svojim činom i svojim riječima.
Ukruti se a lice joj prekri mramorna hladnoća. Njene blistave crne oči se zagledaju u prostrano nebo.
Što se to zbiva? - promrmlja. Trenutak je osluškivala a zatim krene.
Nekoliko koraka napraviše hodajući jedna kraj druge. Odjednom se gospođa William ponovo zaustavi, svojom rukom zgrabi zglavak mlade žene i takvom ga snagom stegne da je Anđelika poskočila od bola.
Slušajte! - reče Engleskinja promijenjenim glasom. Glasom jasnim, određenim, ledenim.
Tada začuju buku koja je bujala u sumraku.
Neopisiva, neobjašnjiva. Kao bučanje mora, kao zavijanje vjetra kroz koje se probio dalek, slabašan i piskutljiv krik:
Waubenakisi! Waubenakisi! (Abenakisi!)
Vukući Anđeliku, Sara William je žustrim korakom hodala sve do zavoja ulice odakle se vidjelo čitavo naselje.
Selo je izgledalo mirno i pusto, usnulo. Ali buka je bujala, grmjela od tisuća urlika. Tu i tamo bi odjeknuo očajan krik ponekog žitelja koji su trčali između kuća kao preplašeni štakori.
Waubenakisi! Waubenakisi!
Anđelika pogleda prema livadama. Ukazao joj se stravičan prizor. Ukazalo joj se ono čega se pribojavala, ono što je predosjećala, ono u što nije htjela povjerovati! Čitava vojska polugolih Indijanaca izmahujući tomahavcima i noževima nadirala je iz šume. Poput gomile mrava istjeranih iz njihovih skrovišta u nekoliko su časaka Indijanci prekrili livade doline, razlili se kao mrkocrvenkasta gusta bujica, kao zapljuskujuća plima, urličućl ispred sebe svoju smrtonosnu viku:
Ju-ju-ju! Ju-ju-ju!
Ta indijanska bujica stiže do potoka, prekrije ga i prođe, a zatim se uze penjati drugom stranom dola i dosegne prve kuće naselja.
Neka žena u modroj haljini penjala se prema njima nesigurnim, pijanim korakom. Blijeda lica, ustiju ispunjenih crnim imenom:
Waubenakisi!
Nešto je nevidljivo odjedared udari u leđa. Ona jekne kao da ju je spopala štucavica, a zatim se sruši licem prema zemlji.
Benjamin! - poviče Sara William. - Benjamin...! On je sam tamo dolje u kući.
Stanite!
Anđelika pokuša zaustaviti staru gospođu, ali se ona nezadrživom snagom zaleti naprijed, u smjeru svog doma gdje je njen stari suprug svaki čas mogao biti iznenađen usnuvši nad svojom Biblijom.
Nije pretrčala niti stotinu metara kadli Anđelika opazi jednog Indijanca koji je iskočio iz čestara, dostigao ju je u nekoliko mačjih skokova i jednim jedinim udarcem sjekire oborio visoku gospođu. Odmah se sagnuo nad nju, zgrabio je za kose i zamahom ruke skinuo joj skalp.
Anđelika se okrene i udari u bijeg.
Trči! - poviče Rose-Anni, naglim joj pokretom ruke pokaže ovčarsku farmu, koja se nalazila niže, pokraj šume. - Trči! Brzo!
Trčala je gotovo bez daha. Stigavši do vrta gospođice Pidgeon, načas se zaustavi i pokupi svoju torbu što je bijaše tu ostavila. Odgurnuvši vrata na ogradi, uleti u kućicu gdje je velečasni Patridge još uvijek raspravljao sa starom gospođicom o posljednjem sudu.
Divljaci...! Dolaze...!
Zadihana, kao što je bila, nije se mogla sjetiti engleskih riječi da im objasni što se događa. Uzalud se trudila...
Divljaci! - ponovila je na francuskom. - Abenakisi... Dolaze... Sklonimo se u ovčarsku farmu...
Bila je uvjerena da je ta čvrsta farma bila po svoj prilici dobro utvrđena i da će biti u stanju izdržati opsadu, da će biti u stanju da se brani.
Postoje milostivi trenuci, postoje trenuci ispunjeni iskustvom i navikom. Anđelika vidje kako je krupni Thomas Patridge s lakoćom skočio na noge, podigao sitnu gospođicu Pidgeon u naručje kao kakvu bebicu i popriječivši preko vrta bez razmišljanja pojurio prema označenom zaklonu.
Anđelika htjede pojuriti za njima, ali odjednom promijeni odluku. Zaklonjena vratima kuće, nabije svoja dva pištolja i držeći jednoga u ruci ponovo se nađe vani.
To mjesto je, na sreću, bilo pusto. Žena koja je pala na zavoju ceste, pošto se uspela uz obronak, ležala je nepomično na istom mjestu. Strijela joj je stršila između ramena.
Odijeljen od drugih kuća jednim obronkom i jednim zavojem, ovaj dio naselja Indijanci još ne bijahu primijetili, a onaj Indijanac što je skinuo sklap gospođi William odjurio je u drugom smjeru.
Golema i stravična buka je dopirala iz središta naselja, dok je ovdje još uvijek vladala tišina, nabijena tjeskobom, grozničavošću. Čak su i ptice utihnule.
Trčeći punom snagom, Anđelika stiže do spremišta za kukuruz. Mada se buka iz sela jasno čula, Adhemar je blaženo spavao!
Ustaj! Divljaci! Trči! Trči do ovčarske farme! Ne zaboravi svoju pušku.
Adhemar poput zeca skoči. Ona primijeti, obješene na jednoj kuki, Maupertuisovo oružje i njegove rogove za barut.
Grozničavim pokretom nabije pušku ogulivši pri tom prste. Uto se nešto stropošta iza nje. Okrene se i opazi jednog Abenakisa koji se uvukao u sušu preko krova i sad se spuštao prema njoj preko brda nagomilanog kukuruza. Ona se okrene u struku držeći pušku za vrh cijevi. Plosnatim dijelom kundaka udari Indijanca po sljepoočici i on pade, a ona udari u bijeg.
Mračna staza je još uvijek bila pusta. Jurila je što je noge nose. Netko je jurio za njom. Bacivši pogled preko ramena, opazi jednog Indijanca. Da li je to bio onaj što ga je kundakom odalamila ili neki drugi? Iznad glave je vitlao sjekirom. Pristizao ju je u dugim skokovima.
Trčeći po travnatoj stazi svojim bosim nogama nije podizao nikakve buke. Anđelika se nije mogla zaustaviti i uzeti ga na nišan. Spas joj je bio jedino u bijegu. Činilo joj se da joj noge ne dotiču tla.
Najzad se dočepa dvorišta ovčarske farme i baci se u zaklon iza jednih teretnih kola. Indijančeva sjekira zvekne udarivši u drvo i udubivši se u oštar metalni ugao. Ne izgubivši prisutnost duha, ona nanišani i izbliza obori divljaka. On pade preko ulaza zgrčivši ruke na grudima pocrnjelim od baruta.
U nekoliko koraka mlada žena stiže do praga kuće čija se vrata odškrinu mada ih ona nije niti dodirnula.
Vrata se odmah za njom zatvore i osiguraju s dvije snažne prečage od hrastovine.

15.
OČAJNIČKI OTPOR
U kući su se, osim prečasnog Thomasa Patridgea, gospođice Pidgeon, vojnika Adhemara i Rose-Anne, nalazili još čitava obitelj kućegazde, Samuela Corwina, to jest njegova žena i njegovo troje djece, njihovi pomoćnici, dva mlada dobrovoljca, jedna služavka, jedan susjed, stari Jos Carter, bračni par Slougton sa svojom kćerkicom. Većina njih se nalazila u posjetama obitelji Corwin kad je napad Indijanaca otpočeo.
Niti je tko zaplakao, niti se jadikovka čula. Američki su se ratari silom prilika pretvarali u ratnike. Žene su već grabile otirače od crne kože i čistile cijevi pušaka što su na brzinu poskidane sa svojih mjesta iznad ognjišta.
Samuel Corwin je cijev svoje puške ugurao u jednu od puškarnica kojima je obilovala njegova kuća, kao i sve kuće u Novoj Engleskoj, osobito one koje su podigli prvi doseljenici. Druga je rupica služila da bi se vidjelo što se vani događa.
Tako su oni vidjeli groficu de Peyrac, Francuskinju, kako je oborila Indijanca koji ju je progonio.
Pogledali su je brzim i sumornim pogledom: donijela je oružje. Bila je, dakle, kao i drugi: snalažljiva i okretna. Velečasni pastor je bacio na klupu mantiju. Zasukavši rukave košulje, uze pripremati naboje od baruta. Zadigavši usnu iznad snažnih zuba, čekao je da se i za nj pronađe neka puška. Anđelika mu pruži Maupertuisovu pušku, a sama uze Adhemarovu koji se tresao kao list na grani.
Jedno dijete zaplače. Ušutkaju ga tihim glasom.
Posvuda uokolo je bilo tiho. Jedino je iz daljine dopirala buka, kao bučanje mora, koja je na trenutke jačala: buka pokolja.
Zatim je odjeknula mukla eksplozija. Anđelika se sjeti ručnih topova u utvrđenoj crkvi. Postojala je nada da se jedan dio žitelja uspio skloniti iza njenih zidova. "Svevišnji će zaštititi svoje", mumljao je pastor, "jer oni tvore njegovu vojsku." Odjednom ga netko dosta grubo upozori da šuti.
Putom u trku prođe mala skupina Indijanaca. U rukama su nosili zapaljene baklje. Činilo se da dolaze iz usjekline. Nisu se uopće zaustavili.
Jedno dijete ponovo udari u plač. Anđeliki odjednom sine jedna misao i ona pođe do ogromnog praznog kotla koji je vjerojatno služio za proizvodnju sira. Reče Rose-Anni da se sakrije u taj kotao zajedno s trojicom najsitnije djece. Tu će se osjećati kao u gnijezdu. I ne smiju se micati.
Zatim napola pokri kotao poklopcem. Djeca će u tom skrovištu biti manje usplahirena i neće dolaziti u priliku da ih borci guraju sad ovamo sad tamo.
Nakon toga se vrati na svoje mjesto.
Iridijaci su zastali ispred ograde. Primijetili su leš jednoga od svojih ljudi koji je ležao preko puta.
Bila su četvorica. Nešto su raspravljali promatrajući u isto vrijeme kuću. U crvenom sumraku večeri, njihova lica išarana ratnim bojama bila su strašna. Stisnuta uz te
bijele ljude kojima je prijetila velika opasnost, Anđelika je osjećala kako je plavi strah od tih Indijanaca i kako je podilaze ježuri.
Indijanci odgurnu vrata na ogradi i popriječe preko dvorišta farme, malko pognuti, divlje i krvoločne zvijeri okružene tajanstvenošću i grozom.
Fire!14 - naredi u po glasa Corwin. Puške planuše.
Kad se oblak stvoren pucnjavom razišao, tri su se Abenakisa koprcala na zemlji u posljednjim trzajima izdisaja, dok je četvrti uspio pobjeći.
Nato je uslijedio opći napadaj odstraga na ovčarsku farmu. Divljaci su dolazili iz usjekline, kao kakva plima koja je odasvud navirala. Njihova su se smeđa tijela množila, njihova se dreka miješala s praskanjem vatrenog oružja.
U ovčarskoj su farmi opsjednuti bijelci automatski pucali, dodavali prazne puške ženama, hvatali napunjene puške, dok je otirač čistio usijane cijevi, dok je grozničava ruka sipala barut iz roga, pritiskala oroz na puški, uz suhi šum, što se uklapalo u pucnjavu pušaka i paklensko urlanje što je vani odjekivalo. Dim je bockao osušena grla, znoj što je oblivao lica imao je gorak okus u kutovima poluotvorenih usana kroz koje se probijalo promuklo disanje.
Anđelika odbaci u stranu svoju pušku. Nije više bilo municije! Uze stoga pištolje, nabije ih, napuni džepove mecima maloga kalibra, natrpa njima usta kako bi se što brže mogla njima poslužiti, učvrsti rog za barut i kutiju s turskim paljcima o pojas, dakako sve to s namjerom da nijedan pokret ne čini uzalud.
Uto krov zapucketa. Jedan Indijanac padne u prostoriju, u neposrednu blizinu pastora Patridgea koji ga udarcem kundaka dotuče. Ali se u međuvremenu drugi Indijanac stvorio tu i svojom sjekirom rasiječe tvrdu glavu velečasnog Thomasa. Pastoru se sviju koljena. Divljak ga zgrabi za kosu i nožem mu preko čela zasiječe široki rez, ali ga u tom trenutku usred grudi Anđelika pogodi metkom iz svog pištolja. Pred navalom Indijanaca koji su upadali preko krova Englezi se povuku prema uglu gdje se nalazilo veliko ognjište. Anđelika prevrne veliki stol od debelog drva, gurne ga prema uglu i od njega napravi zaklon iza kojega su se svi okupili. Gdje li je smogla snage da sve to obavi? O tome će kasnije razmišljati. Borba je u njoj raspalila bijes koji ju je ispunjao nadljudskom snagom, a taj je bijes još više raspaljivala misao da je tako glupo uletjela u klopku u tom selu stranih naseljenika gdje vrlo lako može zaglaviti.
Utvrđeni iza izvrnutog stola, seljaci su nastavili s pucnjavom usmjerivši je u dva pravca: u dno prostorije gdje su napadači pljuštali kroz rupu napravljenu u krovu i prema vratima koja su popuštala pod udarcima sjekira.
Bila je to prava pravcata klaonica i malo je trebalo pa da zahvaljujući usklađenoj i gustoj vatri pobjeda ne pripadne odlučnim bijelcima koji su raspolagali vatrenim oružjem.
Na žalost, naseljenici su ispucali svoje posljednje metke. Jedna sjekira pogodi Corwina u uleknuće ramena i on se uz krik sruši na tlo.
Svijajući se poput zmije jedan Indijanac dopuže do ruba stola i zgrabivši jednu ženu za suknju vukao ju je k sebi. Ona se otimala kao sam nečastivi i pri tom ispustila rog s barutom što ga je držala u ruci.
Iznad gornjeg ruba stola stari je Carter udarcima svog kundaka tukao sve oko sebe. Taman je podigao obje ruke da bi još jedan smrtni udarac zadao svojim oružjem kadli mu se podmukli bodež zarije u slabine. Zanjiše se i presavije udvoje.
Odjedared, poput lakrdijaša koji izvodi svoju točku, iz dna prostorije skoči netko i u skoku poleti iznad glava, nogu raširenih kao plesač, i padne s druge strane stola, između Engleza, pa čak i iza njih.

14 Vatra
Bio je to Sagamore Piksarett, poglavica Patsuiketta, najveći ratnik Akadije.
Anđelika začuje iza sebe njegovo cerekanje i odmah potom osjeti kako joj je jedna ruka žestoko stegla šiju.
Ti si moja zarobljenica - reče Patsuikett likujućim plasom.
Anđelika ispusti svoje oružje koje joj više nije bilo potrebno i grčevito s obje ruke ščepa Indijančeve duge kose.
Budući da ga je poznavala, i da joj je niegovo lice, kao u glodavca lukavih očiju, bilo poznato, ona se više nije bojala, pa čak nije smatrala neprijateljima ni njega ni njegove indijanske horde. Ta to su bili Indijanci plemena Abenakis, a ona je znala njihov jezik, njoj su bile poznate tajne njihovih jednostavnih i prepredenih misli. Živo se okrene da bi ispljunula dva metka što su joj još bila ostala u ustima.
Vi ste napali na selo zato da biste mene zarobili, nije li tako? - poviče divljaku uhvativši mu se za kose. - Crnorizac vam je naredio da to učinite, je li?
Takav je bijes izbijao iz njenih zelenih očiju da je on ostao kao ukopan. Ovo nije bio prvi put što su se Sagamore Piksarett i bijela žena iz Gornjeg Kennebeca sreli.
Ona je njemu prikazana kao neprijatelj! Ali koja bi se žena ikad usudila da ga onako zgrabi za njegove časne pletenice i da ga promatra takvom, smjelošću mada joj je smrt lebdjela nad glavom.
Nekoć se isto tako postavila između njega i Irokeza s ovim istim pogledom. Ona nije znala za strah.
Ti si moja zarobljenica - ponovi on surovim glasom.
Nemam ništa protiv toga da budem tvoja zarobljenica, ali ti me nećeš ubiti, a niti ćeš me izručiti Crnoriscu jer sam ja Francuskinja i jer sam ti poklonila svoj ogrtač da u njega umotaš kosti svojih predaka.
Oko njih je borba, praćena krikovima i komešanjem, dosegla svoj vrhunac. Sad su se borci borili prsa o prsa. Naposljetku se sve smirilo. Krikovi bijesa, groze i obrane malo-pomalo se ugasili i ustupili mjesto zadahtanoj šutnji iz koje se uskoro javiše bolni glasovi i jauci ranjenika.
Carter je bio skalpiran, ali ostali su bijelci bili živi jer je Abenakisima bilo stalo da dobiju otkupninu za svoje zarobljenike. Prečasni Patridge se izvuče ispod hrpe lešina. Lica ogrezlog u krvi klatio se između dva ratnika.
Samrtnički krik zaori:
U pomoć, gospođo, ili je sa mnom gotovo!
To je bio Adhemar kojega su izvukli ispod nekog stola.
Nemojte ga ubiti! - poviče Anđelika. - Zar ne vidite da je on francuski vojnik? To se zaista teško moglo vidjeti.
Anđelika je proživljavala te trenutke sva izvan sebe, mučena stalnom mišlju da se mora pošto-poto izvući iz tog osinjaka u koji se tako glupo uvalila. Tragična besmislenost njena položaja tjerala ju je u bijes koji je opet sve njene misli usredotočio na to da se spasi.
Na kraju je jedna misao istisnula sve druge. Ona je poznavala Indijance. I baš to će joj pomoći da se izvuče iz zamke što su joj je postavili. Indijanci su zvijeri, ali zvijeri koje je moguće ukrotiti. U arapskoj pustinji Colin Paturel je razgovarao s lavovima i od njih napravio ortake...
Bilo joj je jasno da je Piksarettova banda zasebno sudjelovala u napadu i da je došla iz drugog pravca. Tako da bitka što se odigrala u ovčarskoj farmi nije imala veze s napadom drugih Indijanaca na naselje.
Piksarett je oklijevao. Sasvim su ga pomutile neke Anđelikine riječi. "Ja sam Francuskinja!" a njega su učili da se protiv Engleza mora boriti. Osim toga, on nije bio u stanju zaboraviti onaj ogrtač što mu ga je darovala da bi u nj zamotao kosti svojih predaka.
Jesi li ti krštena? - upita je.
Pa dakako da jesam! - poviče ona sva očajna.
I nekoliko se puta prekriži i pri tom se pozove na Blaženu Djevicu Mariju.
Anđelika je kroz razvaljena vrata primijetila priliku jednog Kanađanina, šumskog vodiča, koji joj se učini poznatim. Pojuri prema vratima, prepozna ga i oštro zazove:
Gospodine Aubignieres!
To je bio Troprstac s Tri rijeke. Zazvan, on se vrati natrag. U ratu je prezirao oružje bijelaca. U rukama je držao tomahavk od glatkog drva i malu indijansku sjekiru oštrog sječiva crvenog od krvi. Plave su mu oči blistale na licu pocrnjelom od prašine i krvi. A krvavo mu je bilo i odijelo od štavljene kože. Ta je krv potjecala od obješenih skalpova koje rukom hitro prebaci za šareni opasač s kojega su se cijedili dugi grimizni mlazovi.
Kako da ga pridobije? Kako da ga nadmudri? Taj je vitez bio nepotkupljiv, Božji ratnik, drugačijeg duha, i zajedno s Maudreuilom, Lomeniem, Arreboustom potpuno zaokupljen svojim željama za osvetom, spasom i rajem.
Ipak, on je prepozna.
Gle, gle! Gospođa de Peyrac... Što vi radite među ovim prokletim krivovjercima...? Ah, nesreća vas ubila!
On uđe u uništenu kuću u kojoj su Abenakisi okupili svoje zarobljenike i zatim se prepustili pljački.
Ona ga zgrabi za posuvratak njegova kaputa od bivolje kože.
Sigurna sam - poviče - sigurna da sam primijetila Crnorisca na livadi sa svojim barjakom... Otac Orgeval vas je poveo u napad, nije li tako? On je znao da se nalazim u ovom selu...!
U njenu je glasu bilo više tvrdnje nego pitanja. On ju je promatrao poluotvorenih usta, pomalo prestrašen. Tražio je odgovor, neku ispriku.
Vi ste ubili Pont-Brianda - reče na kraju - vi ste sasvim isprevrnuli Akadiju, vi i vaš muž, i to svojim savezima. Treba da stavimo ruke na vas...
Tako dakle! Joffreyu! Joffreyu.
Oteti će, odvest će u sužanjstvo ženu opasnog plemića iz Wapassoua, plemića koji je svojim nevjerojatnim utjecajem već vladao nad cijelim teritorijem Akadije.
Odvest će je u Quebec, a zatim će ucjenjivati Joffreya pomoću nje. Nikad ga više neće vidjeti.
Maupertuis? - upita gotovo bez daha.
Zarobili smo i njega i njegova sina. Oni su Kanađani iz Nove Francuske. U prilikama kao što je ova današnja, oni moraju biti na strani svoje braće.
Jesu li i oni zajedno s vama sudjelovali u napadu?
Nisu. Njima će biti suđeno u Quebecu zato što su služili neprijatelje Nove Francuske...
Kako da ga pridobije? Bio je čist, neumoljiv, lakovjeran, spretan, lakom, prevrtljiv, vjerovao je u čudesa, u svece, vjerovao je u Boga i u francuskog kralja, u nadmoćnost isusovaca. On je bio neka vrst svetog Mihovila. Ona ga nije zanimala. Dobio je određena naređenja, a osim toga, morao se pred svemoćnicima iskupiti za neke svoje grijehe.
Grdno se varate ako mislite da će vam poslije svega što se ovdje dogodilo, grof de Peyrac, moj suprug, pomoći da svoja dabrova krzna prodate u Novoj Engleskoj - dobaci ona bijesno ga gledajući. - Imajte na umu da vam je dao predujam od tisuću livri i obećao vam dvostruku svotu, ukoliko na njima zaradi...
Tiho! - otpovrne on problijedivši i bojažljivo se ogledavši oko sebe.
Ili me izvucite iz ove kaše ili ću na glavnom trgu Quebeca kazati o vama sve što znam.
Sve se još može urediti - poluglasno izusti.
Mi smo po strani sela. Ja vas nisam vidio... Zatim se okrene prema Piksarettu i reče:
Pusti ovu ženu Sagamore! Ona nije Engleskinja, a njeno će zarobljavanje samo navući nevolju na nas.
Piksarett pruži svoju crvenoputu i uljem namazanu ruku i stavi je na Anđelikino rame.
Ona je moja zatočenica - odgovori tonom koji nije dopuštao prigovor.
Neka bude - na brzinu se složi Anđelika - ja sam tvoja zatočenica, potpuno se slažem s time. Neću se protiviti da pođem s tobom kamo god ti želiš, ali u Quebec me nećeš odvesti... kakva ti korist od toga? "Oni" me ne bi otkupili zato što sam već krštena. Odvedi me u Gouldsboro. Moj muž će ti dati otkup ma koliko ti zatražio.
Bila je to strašno opasna igra. Trebala je ukrotiti, zbuniti i nagovoriti te zvijeri, koje je ona dobro poznavala. Da bi to postigla, poslužila se najbesmislenijim dokazima jer je jedino njima mogla utjecati na te mračne duhove koji uvijek izmiču i pridobiti ih za se. Nije smjela ni za živu glavu zanijekati prava što ih je Piksarett polagao na nju. On bi joj udarcem tomahavka odmah raskolio glavu da bi ih dokazao. A znala je dobro da je on slobodan, ćudljiv, i potpuno nezavisan s obzirom na svoje kanadske saveznike i da mu nije bilo baš nimalo do slave da nečiju dušu privede u raj njegovih dragih Francuza. Budući da je bila krštena, oklijevao je i dovodio u sumnju važnost njena zarobljavanja. Trebalo ga je potaknuti da se odluči prije no što se drugi Francuzi, oni koji su vrlo dobro znali kakve će im koristi donijeti zarobljavanje gospođe de Peyrac, te onaj strašan isusovac, pojave na zavijutku puta. Na sreću, Aubignieresa je prisilila da joj bude saučesnikom.
Plamene varnice im uto stadoše padati po glavama. Naime, dok su oni raspravljali, Piksarettovi su Indijanci, gurajući posvuda svoje zapaljene baklje, na kraju upalili ovčarsku farmu.
Dođite! Dođite, zaboga - požurivala je Anđelika gurajući ih napolje. Uz to je pomogla ponekom ranjenom ili ošamućenom Englezu da se podigne. - Oh! Bože, djeca...!
Pojuri natrag, podiže poklopac velikog kotla iz kojega jedna za drugim iziđoše djeca nijema od straha. To nepoznato skrovište izazva razdraganost prisutnih Indijanaca. Presavijali su se od smijeha, tukli po bedrima i prstom upirali u taj prizor.
Vrućina je postajala nepodnošljiva.
Jedna greda zapucketa i slomi se po sredini podigavši pri tom čitavu kišu varnica. Čitavo društvo istrči napolje, u dvorište, spotičući se o mrtvace i razne krhotine. Videći blizinu šume i onog usjeka u njoj, Anđelika osjeti neodoljivu želju za bijegom. Svaki tranutak je bio dragocjen.
Pusti me da krenem prema moru, Sagamore - reče obrativši se Piksarettu - ili će se tvoji preci razgnjeviti na tebe što si imao tako malo obzira prema meni. Oni znaju da moji vlastiti duhovi nisu zavrijedili da se ti prema njima odnosiš olako i s prezirom. Počinit ćeš golemu pogrešku ako me odvedeš u Quebec, dok ti, naprotiv, neće biti žao ako pođeš za mnom.
Bore na licu ogromnog Abenakisa bile su jasnim dokazom da mu je duša postala poprištem vrlo snažne borbe. Anđelika mu nije dala vremena da se izvuče iz neprilike.
Želite li da nas nitko ne progoni. Recite da me nije bilo u ovom naselju - reče ona Troprstiću koji je također bio smeten događajima i Anđelikinom sigurnošću kojoj se nije moglo proturječiti. - Mi ćemo znati kako da vam se odužimo. Znate li, možda, gdje je moj sin Cantor? Jeste li ga vi zarobili?
Kunem vam se Svetim trojstvom da ga uopće nismo vidjeli.
Naprijed, dakle! - reče najzad Anđelika. - Ja polazim. Come on, come on!15
Hej! - poviče Piksarett videći da ona okupljaoko sebe preživjele Engleze - oni pripadaju mojim ratnicima...
U redu, ali neka i oni pođu s nama, ali samo gospodari zarobljenih bijelaca!
Tri ogromna klipana okićena perjem požure naprijed radosno kličući ali Piksarett oštrim naređenjem presiječe njihovo oduševljenje.
Anđelika na brzinu dohvati jedno dijete i podiže ga u naručje, povuče jednu ženu za sobom, gurne ispred sebe golemu priliku Thomasa Patridgea koji je posrtao zaslijepljen krvlju.
Adhemare, ovamo! Uhvati za ruku ovog dječačića i ne ispuštaj ga! Ne klonite duhom, gospođice Pidgeon!
Ona se uze spuštati niz obronak okrenuvši leđa uništenom i u plamen obavijenom naselju. I sad ih je vodila prema slobodi kao nekad, kao uvijek: kao u La Rochelleu, kao u Poitouu, i još prije, u noći njena davnog djetinjstva, djetinjstva koje joj je izmicalo iz sjećanja zajedno sa skupinom opljačkanih i bijednih seljaka što ih je istrgla iz ruku same smrti.
Te večeri duša stare Sarah ispunjala joj je tijelo dok je brzala ispod granja drveća, dok se probijala kroz tajac mračnih šuma zajedno s preživjelim Englezima iz Brunchwick-Fallsa.
Za njihovim su stopama brzali Piksarett i trojica Indijanaca koji su Engleze smatrali svojim zarobljenicima. Išli su za njima dugim koracima ne sustižući ih i držeći se stalno na izvjesnoj udaljenosti.
Ovdje se nije radilo o proganjanju.
Anđelika je to znala, osjećala je i što su dalje odmicali od prokletog naselja, ona ih se manje bojala, zapažala je da je u njima popuštala njihova bjesomučna i ratnička napetost.
Njeno je držanje bilo vrlo zagonetno Englezima koji bi svaki put kad bi se okrenuli zastenjali videći da ih divljaci u stopu prate.
Ničega se ne bojte - odgovarala im je Anđelika - mjesto sa stotinama sad imamo posla samo s četvoricom. A osim toga, ja sam s vama. Oni vam neće ništa nažao učiniti. Poznam ih. Ne bojte se! Idite samo naprijed! Idite samo naprijed.
Misli što su se nametale u Piksarettovoj glavi bile su joj jasne kao da ih čita, kao da su se začele u njenoj vlastitoj glavi u koju je usađen primitivan mozak divljaka.
Djetinjast, volio je sve nedorečeno, sve što je bilo novo i neobično.
Praznovjeran, plašio se osobnih Anđelikinih duhova, a u isto ga je vrijeme misao na njih i zabavljala.
Radoznao, išao je naprijed, jednom riječju smirivao svoje nestrpljive ratnike. Zanimalo ga je što će se sada zbiti i kojoj su vrsti pripadali oni lukavi, munjeviti i neukrotivi duhovi što su, vidio je on to dobro, poput varnica prštali u zelenim očima bijele žene.
Nešto dalje, u dubini, mirna površina rijeke Androscoggin sjajila se između granja. Čunovi su bili izvučeni na obalu.
Ukrcali su se u njih i krenuše nizvodno prema moru.

16.
NA MJESTU SASTANKA
Noć... U podnožju vodopada, u noći u kojoj su se palile i gasile krijesnice, toploj noći koja je sva odjekivala od kreketanja žaba, u noći koju je ispunjao vonj paleža, u toj se noći bijelci najzad malko odmoriše. Stisnuti jedni uz druge, pokraj čunova napravljenih od kore stabala, cvokoćući zubima iako je bilo toplo, neki se moleći a drugi tiho jaučući... naposljetku dočekali zoru.
Među onima što ih je Anđelika izvela iz ovčarske farme u plamenu i istrgla ih njihovoj sudbini ropstva nalazili su se seljak Stougton, njegova žena i njegovo dijete, zatim čitava obitelj Corwin. Blagoslovljen neka je Gospod! Ali ima li što strašnije no spasiti sebe, a izgubiti one koji su ti najdraži na svijetu? Dva Corwinova pomoćnika i jedna služavka bili su također tu.
Rose-Ann se stisnula uz Anđeliku, dok joj se s druge strane nalazio Adhemar, koji bi bio rado to isto učinio i koji se ni za pedalj nije odvajao od nje.
"Oni" su tamo - mrmljao je ispod glasa. - Kad sam se našao u ovoj zemlji divljaka, znao sam ja i te kako dobro da ću u njoj jednoga dana ostaviti svoje kose!
Krhka gospođica Pidgeon se iz čitave one gužve izvukla bez ijedne ogrebotine i sad je ona vodila ono veliko tijelo bez glave, to jest velečasnog Thomasa Patridgea, jer ne samo da ga je krv što mu je curila iz rane na glavi sasvim zaslijepila, već je on, u stvari, bio bez svijesti, a držao se na nogama samo zahvaljujući snazi navike i što je njegovo golemo tijelo samo smrt mogla pokositi. Čim joj se pružila prilika, dobra mu je učiteljica oprala lice i svojom maramom omotala čelo. Naposljetku Anđelika u čunu iz svoje torbe izvuče kesicu punu žute prašine koju joj je dao Joffrey, a koja je imala osobinu da zgrušava krv. Zahvaljujući toj prašini, velečasnom Patridgeu je krv prestala curiti.
Od onog poluskalpa engleskom će pastoru, nema sumnje, ostati ružan rez preko čela koji, dakako, neće utješno djelovati na njegovo duševno raspoloženje.
Usnuvši dubokim snom, njegovo je teško disanje na trenutke prekidalo tišinu jezivim jaucima. Ispod zavoja čitava jedna strana njegova lica bila je otečena i ljubičasto- crna, te se upravo jezivo doimalo. Bolje je pogodovao mrak tom njegovu licu koje priroda ionako ne bijaše obdarila privlačnošću i ljepotom.
Jedna je djevojčica plakala, stojeći, potpuno uspravna. Činilo se da njeno bijelo lice osvjetljava noć.
Treba spavati, Mary, pokušaj spavati - polako ju je nagovarala Anđelika na engleskom - you must try to sleep.16
Ne mogu - odgovori jecajući - divljaci me promatraju.
Sva četvorica su bila gore i sjedila na vrhu nagiba: četiri Indijanca, četiri Abenakisa, a među njima veliki Piksarett. Gledali su u mračnu dubinu gdje su krčali bijedni zarobljenici.
Pri svjetlu male vatre što su je zapalili razabirala su se njihova brončana lica i sjaj njihovih zmijskih očiju.
Oni su ih i dalje slijedili. Iz podaljega. Nisu uopće pokušavali da ih napadnu. Bili su znatiželjni. Što li će se sada dogoditi? Što li će još izmisliti nepoznati duhovi što su nastavali bijelu ženu iz Wapassoua, što li će joj narediti njeni osobni duhovi? Pogledi su se izmjenjivali iznad skakutave površine vodopada.
Anđelika je pokušala utješiti svoje štićenike.



16 Moraš spavati
Sad nam više neće učiniti nikakva zla. Moramo ih dovući do obale, a kad jednom budemo tamo, moj suprug, grof de Peyrac, će ih već nekako zadržati, ugodit će im, obasut će ih mnogim darovima u zamjenu za naše živote i za našu slobodu.
Oni su je promatrali zaprepašteno, i naslućivali u svojim razboritim i krajnje puritanskim glavama da je i ona također pripadala nekoj drugoj ljudskoj vrsti, vrsti, po njihovu sudu, i užasnoj i odbojnoj. Ta bijela i isuviše lijepa žena koja se upuštala u razgovor s Indijancima, koja je razumjela njihov jezik, kao da se htjela prilagoditi njihovu užasnom i pogubnom poimanju divljaka da bi ih bolje ukrotila i sebi podvrgla. Bili su svjesni da je ona izuzetno, neobično biće te su prema njoj gajili i prezir i strah, nešto kao i prema starom Shapleighu, ali su isto tako bili svjesni i činjenice da joj duguju svoje živote ili u najmanju ruku svoju slobodu.
Zahvaljujući njenoj nečednoj prisnosti s tim divljacima, njenoj rječitosti, njenim vatrenim raspravljanjima pa onom mrskom govoru divljaka, pri čemu su se njene lijepe usne gotovo s požudom rastvarale, promijenilo se držanje Indijanaca. Poštedili su im život i dopustili im da pod njihovim nadzorom napuste mjesto pokolja.
Svjesni također čuda što su još živi i potrebe da ostanu pod njenom zaštitom, ohrabreni njenim glasom, Englezi su se trudili da shvate njenu neobičnu narav misleći pri tom kako je ona ipak jedna Francuskinja...
Nekako usred noći Anđelika se pope prema divljacima iznad vodopada i sasvim ih jednostavno upita nemaju li možda uza se medvjeđe masti ili fokina ulja da namaže opekotine malog Sammyja Corwina, devetgodišnjeg dječaka koji je strašne muke patio.
Oni se uzvrte oko nje i ubrzo joj predaju mjehur koji je sadržavao dragocjeno fokino ulje, vrlo neugodnog mirisa, ali zato čisto i ljekovito.
Hej, ženo, ne zaboravi da taj dječak pripada meni - reče joj jedan od crvenih ratnika. - Njeguj ga kako treba, jer ja ću ga sutra odvesti sa sobom u moje pleme.
Taj dječak pripada svojoj majci i svojemu ocu - otpovrne Anđelika. - Za nj će ti biti plaćen otkup.
Ali ja sam za vrijeme borbe stavio ruku na njega i ja želim imati bijelog dječaka u svom wigwamu.
A ja ti neću dozvoliti da ga odvedeš - odgovori mu Anđelika neizrecivim mirom. A zatim nadoda da bi stišala divljakov bijes:
Ti nećeš ostati bez svog dijela plijena jer ću te obdariti mnogim drugim stvarima... Sutra ćemo održati savjet.
Ostatak noći je prošao bez ikakvih drugih neprilika. Do njih više nije dopirala jeka pokolja. Dok su bježali, sa zavoja rijeke su primjetili u daljini crvenkastu svjetlost. Brunschwick-Falls granično naselje, u plamenu je završavalo svoj vijek.
Šćućurili su se i bez misli potražili zaklon u mrklini noći.
U sam osvit zore nešto se spusti niz obalu brazdeći kroz travu i šikaru. Izbočenih očnjaka u razvaljenoj gubici Cantorov nesit je ovaj put izgledao kao da im se smije dobrodošlicom. Cantor se pojavi odmah iza njega noseći u naručiu zaspalo englesko dijete, malog trogodišnjeg dječačića koji je sisao svoj palac.
Našao sam ga kako stoji pokraj skalpirane majke - objasni. - Ona mu je ponavljala: "Ništa se ne boj. Uvjeravam te da ti neće učiniti nikakva zla." Kad je vidjela da sam ga digao u naručje, zatvorila je oči. Bila je mrtva.
To je sinčić Rebeke Turner - nato će Jane Stougton. - Jadni mališan! Oca su mu ubili prošle godine.
Svi ušute. Četvorica Indijanaca su se približavala. Nisu izgledali izazovno. Odvojeni od svojih sunarodnjaka sasvim su izmijenili svoje ponašanje. Bili su zbunjeni držanjem svojih čudnih zarobljenika koji nisu dopuštali da im se priđe.
Onaj što je tražio da mu se preda Corwinov sin pođe prema Cantoru i pruži ruku za dječačićem u njegovu naručju.
Dajte mi ga - reče. - Daj mi ga. Godinama sam sanjao o tome da u svom wigwamu imam bijelo dijete, ali mi tvoja majka neće nikad dati ono što sam zarobio u Newehewaniku. Daj mi stoga ovo koje nema ni oca ni majke, ni obitelji ni doma. Što bi ti s njim napravio? Ja ću ga odvesti sa sobom i od njega ću napraviti lovca i ratnika, učinit ću ga sretnim. U našim su kolibama djeca sretna.
Na licu mu se zadrža molećiv izraz. Čovjek bi mu se gotovo smilio.
Bit će da ga je Piksarett tokom noći, služeći se lukavstvom, uspio uvjeriti, kako Anđelika neće nikada dopustiti da odvede svog zarobljenika, malog Samuela, a ako se on usprotivi njenoj volji, ona će ga pretvoriti u čudovište u trenutku njegove smrti.
Razdiran strahom pred tako stravičnom sudbinom i svojim pravom na dijete, predlagao je sada rješenje prihvatljivo, naime da mu se ustupi siroče što ga je Cantor spasio.
Anđelika se tužnim pogledom zagleda u svog sina.
Što ti o tome misliš, Cantore?
Ona zaista nije znala kakvu bi odluku stvorila. Cijepalo joj se srce od bola pri pomisli da divljaci tog engleskog dječačića, to bijelo dijete, odvedu u dubinu američke prašume. S druge strane, izvjestan osjećaj pravde i razbora nalagao joj je da udovolji tako ponizno izraženoj molbi tog abenakiskog ratnika. Od sinoć ih je već dosta potezala za nos i natjerala ih da za njima hodaju. A bude li im isuviše osporavala pravo na njihov plijen, neće li oni ubrzo izgubiti strpljenje.
Bila je na živim mukama.
Ne mogu na to pristati - reče. - Što ti o to me misliš, Cantore?
Hm! - reče mladić vrteći glavom. - Poznato je da su bijeli dječaci sretni živeći zajedno s Indijancima. Bolje da odvedu ovoga ovdje koji više nikoga nema na svijetu, nego da osvanemo razmrskanih glava.
Glas razbora je progovorio na njegova usta.
Anđelika se sjeti očajnog zapomaganja malog Kanađanina, Aubignieresova unuka, kad su ga prilikom zamjene htjeli oduzeti njegovim irokeškim odgojiteljima. Bijeli dječaci nisu bili nesretni kod Indijanaca.
Ona upitnim pogledom povede po Englezima. Gospođa Corwin je bila spremna da se divljački okomi na nju shvativši da je sudbina njena sina bila u pitanju, a drugi su svojim držanjem pokazivali da im s obzirom na njihov vlastiti položaj nije bogzna koliko stalo do sudbine malog Turnera. Da je prečasni Patridge bio pri svijesti, možda bi se on bio zauzeo za dijete pozivajući se na vječno spasenje djetetovo. Ali on još uvijek nije znao što se oko njega zbiva.
Bolje da siroče predaju Indijancu nego da obitelji Corwin, koja je na sreću sva ostala na životu, oduzme njihova dječaka.
Daj mu ga! - reče Anđelika Cantoru.
Shvativši da mu je uslišena molba, Indijanac nekoliko puta poskoči izrazivši na taj način svoju zahvalnost.
Zatim pruži svoje duge ruke prema dječaku i nježno ga uze iz Cantorova zagrljaja. Dijete se nimalo ne prestraši ugledavši išarano lice nagnuto nad sobom.
Presretan što je postigao ono što je želio više od svega, bijelog dječaka u svom
wigwamu, ratnik se oprosti od skupine bijelaca.
Pošto je izmijenio nekoliko riječi sa svojim drugovima, on se udalji nježno stišćući uz svoju ogrlicu od medvjeđih zubi i uz svoje križeve kršćanina, dijete rođeno u krivoj vjeri što ga je on istrgao divljaštvu njegove rase i kojemu će on omogućiti da upozna pravi život pravih ljudi.
Cantor ispriča kako je, pošto je pošao u potragu za Maupertuisovim konjima, primijetio sumnjive sjenke koje su klizile kroz travu.
Progonjen od crvenih ratnika, morao ih je, da bi im umakao, odvući daleko, čak do visoravni.
Pošto je napravio veliki krug, vratio se i čuo jeku bitke. Vrlo oprezno se približio naselju čuvajući se da ne padne u zarobljeništvo Kanađana i tako postane taocem.
I tako je on uspio vidjeti polazak zarobljenih Engleza prema Sjeveru. Budući da među njima nije opazio svoje majke, zaključio je da je ona sigurno uspjela pobjeći.
Ti, dakle, nisi pretpostavio da su me Indijanci možda zadavili ili skalpirali?
Ne, na to nisam uopće pomislio! - odgovori Cantor kao da je to samo po sebi bilo razumljivo.
Poslije toga je pošao u Brunchwick-Falls, koji je bio sav u plamenu i sreo Troprstića iz Trorječja. Od njega je doznao da je gospođa de Peyrac, zdrava i čitava, krenula prema Zaljevu Sabadahoc. S njom je na put krenulo i nekoliko preživjelih Engleza.
Sudeći po slučaju s djetetom, reklo bi se da su Indiianci do izvjesne mjere prepustili Anđeliki slobodu da odlučuje o pitanjima koja su se odnosila na sve zarobljenike. Mada je čitav taj slučaj bio vrlo čudan, on je, svega par sati od njihova napada na englesko naselje, najbolje dokazivao koliko je bila nestalna narav u Indijanaca.
Anđelika ih je svojom voljom i svojom osobenošću odvukla na sasvim drugu stranu od one kojom su mislili krenuti. Oni su već pomalo bili i zaboravili uzroke sinoćnjeg boja, a sad su se nalazili tu s njom i nekoliko potpuno glupavih Engleza zato što su bili radoznali, što su htjeli znati kako će završiti pustolovina na koju ih je ona nagovorila.
Pa čak se ni Piksarett nije sjetio da bi se pozvao na neke bitne nazore.
Ne zaboravi da si moja zarobljenica - prekine je Piksarett bocnuvši kažiprstom Anđeliku u mjesto gdje joj se vrat sastajao s glavom.
Znam, znam, ta već sam ti rekla da ja to dragovoljno priznajem. Da li ti ja branim da budeš tamo gdje se ja nalazim? Upitaj svoje drugove da li se ja ponašam kao zarobljenica koja bi htjela pobjeći?
Izmučen njenim istančanim rasuđivanjem u kojemu je osjećao da postoji nešto što nije sasvim jasno, a uz to i smiješno, Piksarett je sagibao glavu u stranu da bi o svemu dublje razmislio. U njegovim kosim očima iskrila je radost dok su mu njegovi drugovi bučno iznašali svoje mišljenje.
U Gouldsborou me ti možeš prodati mome mužu - objašnjavala je Anđelika. - On je vrlo bogat i ja uopće ne sumnjam da će se on pokazati vrlo darežljiv. Naposljetku, ja se barem tome nadam - doda ona rastužena lica što je neobično radovalo trojicu Indijanaca.
Sama pomisao da će Anđelikin suprug biti prisiljen otkupiti svoju ženu, stvarala je u njima veselost kojoj nije bilo kraja.
Nema šta, bilo je zaista zabavno biti u društvu bijele žene s izvora Kennebeca i Engleza što ih je ona za sobom vukla.
Svakome je dobro poznato da nema nespretnije životinje od jednog Yennglija, a budući da su ovi bili još nezgrapniji zbog svog straha i svojih rana, stalno ih je nešto zbunjivalo, na svakom koraku su posrtali, pri najmanjem ustoku vode prevrtali čamac.
Ha! Ha! Ovi Yenngli! Zbog njih ćemo krepati od smijeha! - ponavljali su Indijanci presavijajući se od smijeha da bi zatim nadodali stavljajući se u ulogu gospodara.
Brže! Brže! Marš naprijed, Englezi! Vi ste pobili naše misionare, popalili naše kolibe, izvrgli, ruglu naša vjerovanja. Dok vas god ne pokrsti Crnorizac, vi za nas ne predstavljate ništa, pa čak ni bića Bijele puti kakvu su imali bogovi naših praotaca!
Praćena tim blebetanjem, bijedna je povorka navečer stigla u zaljev Sabadoh, na mjesto gdje su se spajala ušća rijeke Androscoggin i Kennebeca.
Magla je zastirala obzorje širokog ušća, ali s tim morskim isparavanjima što su dolazila s obala miješao se sumnjivi vonj požara.
Anđelika se brzo pope uz obronak omanjeg brežuljka.
Ne zamijeti nikakva jedra na vidiku. Nikakav se brod nije mogao nazrijeti u sivilu obzorja.
Nagonski je osjetila da je zaljev pust, da tu nije bilo nikakva broda, da nikakva lađa nije kružila pučinom i vrebala na dolazak ljudskih bića na obalu da bi potom pristala i ukrcala ih na svoju palubu.
Nije u zaljevu bilo nikakvog Rošelca, male jahte crvene boje, na kojoj će je primiti Le Gali ili možda i sam Joffrey...!
Nikog poznatog! Nikog na mjestu sastanka!
Uto sitna kišica počne padati. Anđelika se osloni o deblo jednog bora. Mjesto je podsjećalo na smrt, na pustoš. Na lijevoj strani neba nadula se gljiva od crnog dima. Ona je dolazila iz smjera gdje se nalazio Sheepscot, englesko naselje na ušću Androsooggina.
Tu je ona mislila ostaviti svoje engleske bjegunce prije no što će se ukrcati na
Rošelca.
Sheepscot je očito dogorijevao. Sheepscot očito više nije postojao.
Nesavladiva tjeskoba ovlada Anđelikinom dušom i ona osjeti kako je napuštaju snage. Okrene se i primijeti Piksaretta kako je motri. Nije pred njim smjela pokazati da se prestrašila. Ali bilo joj je svega dosta.
Nisu tu - reče ona gotovo s očajem u glasu.
Koga si ti očekivala?
Ona mu objasni kako se njen suprug, gospodar Wapassoua i Gouldsboroa trebao nalaziti tu s jednim brodom. On bi ih odveo u Gouldsboro, gdje bi on, Piksarett, bio dobio na dar najljepše bisere što ih god ima na svijetu, i gdje bi bio pio najbolju vatrenu vodu koja uopće postoji...
Divljak je kimao glavom potištena izraza i kao da je s njom iskreno dijelio njeno razočaranje i njenu nevolju. On se nemirno obazirao oko sebe.
U međuvremenu su se Cantor i Englezi polako uspinjali uz brežuljak praćeni drugom dvojicom Indijanaca.
Izmoreni, tužno posjedaše ispod borova da bi se zaštitili od kiše. Anđelika ih upozna s najnovijim događajem. Trojica Indijanaca uzeše nešto vrlo živo raspravljati.
Kažu da su im Indijanci iz Sheepscota najljući neprijatelji - objasni Anđelika Englezima. - Ovi su sa Sjevera, iz Wonolanceta...
Ona se nimalo tome nije čudila jer je znala da su se Indijanci međusobno stalno svađali. Dovoljno je bilo da nosom dotaknu neprijateljsko područje pa da se izlože velikim opasnostima ukoliko nisu bili dobro naoružani i dovoljno snažni brojem.
It just does not matter17 - na to će obeshrabreno Stougton - Sheepscot ili Wonolancet, nama je to sasvim svejedno. Ovdje ili tamo poskidat će nam skalpove. Baš nikakve koristi što smo došli ovamo! Ubrzo će nam kucnuti zadnji čas.
Kao da je taj tihi morski krajolik skrivao neku prijetnju. Odjednom im se činilo da će iza svakog stabla, iza svake izbočine izbiti Indijanci s podignutim tomahavcima. Isti je strah ovladao Piksarettom i njegovim Indijancima kao i njihovim zarobljenicima.
Anđelika pokuša snagom volje svladati strah.
"Ne! Ne! Ovaj me put više neće dobiti", mislila je stisnuvši šake a da ni sama nije znala kome je bio upućen taj izazov.
Odlučila je da prije svega moraju napustiti tu obalu gdje je svakog časa mogao planuti indijanski rat i pokušati pošto-poto stići u Gouldsboro. Možda će uz put naići na neko naselje, na neki brod.
Gouldsboro! Leno Joffreya de Peyraca. Njihovo vlasništvo! Njihovo skrovište. Ali do Gouldsboroa je bilo daleko!

17 To uopće nije važno
Nigdje nikakve lađe u prostranom ušću...!
Niti dvadeset i četiri sata prije toga stara Sara William je uzela Anđelikino lice među svoje ruke i rekla joj: "Amerika! Amerika! Spasite je!"
To je bila njena zadnja poruka, njena pomalo luda poruka. Jer smrt je već bila tu, šćućurena u grmlju, čekala je da se stopi s njom.
Nije li staru Saru mučila ova ista vrst tjeskobe što ju je Anđelika sada osjećala u pustom sumraku koji je mirisao na alge, maglu i pokolj?
Hej! - reče Piksarett uhvativši je rukom za rame.
Prstom je upozori na dvije ljudske prilike što su se uspinjali obalnom stazom.
U njoj načas poraste nada, ali odmah potom prepozna, po šiljastom šeširu, starog
medecin's mana, Johna Shapleigha, i njegova Indijanca.
Svi potrče k njemu da se kod njega obavijeste. On im reče da dolazi s morske obale i da su tamo Indijanci Sheepscoti sve popalili. Da li je vidio kakav brod? Ne, nikakav brod on nije primijetio!
Žitelji koji su izbjegli skalpu i zarobljeništvu sklonili su se na otoke svojim čamcima. Videći izraz očajanja na licima tih ljudi iz Brunchwick-Fallsa, te pritiješnjen Anđelikinom molbom da im savjetuje što da rade, on im na kraju predloži, kreveljeći se i nekako oklijevajući, da će ih odvesti do svoje kolibe što ju je posjedovao u Zaljevu Casco, udaljenom desetak milja od tog mjesta. Tamo se mogu odmoriti i liječiti rane...
Mada nije bilo ugodno provesti noć na otvorenom, i to pod pršavicom, ni Anđelika ni velika većina Engleza nisu bili skloni da napuste mjesto sastanka. Možda brod iz Gouldsboroa još nije uspio stići, kasnio je. Tko zna neće li se za koji sat pojaviti na obzorju ili sutra u zoru...?
Pojava skupine od desetak Indijanaca plemena Sheepsoota, koji su iznenada izbili na jednom šumskom zavoju, prekine njihovo dogovaranje i planiranje.
Ne časeći časa Piksarett sa svojim ratnicima jurnu na protivnu stranu i učas ih nesta s vida.
Na sreću Shapleigh i njegov pratilac bili su u dobrim odnosima s pridošlicama. Stari Shapleigh koji je svojim liječničkim umijećem bio dorastao njihovim najboljim vračevima bio je poštivan u tom kraju gdje je već trideset godina "vršio praksu". Njegov upliv je bio tako velik da je on bez bojazni odmah stavio pod svoje okrilje Anđeliku i njene drugove. Sheepscoti su se čak ponudili da će oni sami motriti hoće li se eventualno neki brod pojaviti na tom dijelu obale. Obećali su da će pomoću znakova, u koje ih je Anđelika uputia poslati Rošelca - ukoliko ga primijete, prema Rtu Maquoit gdje se nalazila koliba starog Shapleigha.

17.
JOFFREY DE PEYRAC I BARUN DE SAINT-CASTINE U ZALJEVU MAINE

Joffrey de Peyrac se trgne.
Što? Što vi to pričate?
Upravo je doznao da je gospođa de Peyrac sa sinom Cantorom krenula u englesko naselje Brunchwick-Falls da malu Engleskinju odvede njenoj rodbini.
Tu je vijest doznao slučajno od Jacquesa Vignota koji mu se pridružio na Rtu Small, u blizini Pophama, kamo je grof dva dana prije toga krenuo zajedno s barunom Saint- Castineom.
Taj Vignot je zajedno s jednim vojnikom dopremio iz Houssnocka sanduke pune trgovačke robe čija je isporuka zbog nestašice brodova uvelike kasnila.
Ali kojeg se dana gospođa grofica odlučila na taj nevjerojatan korak?
Nekoliko sati poslije vašeg odlaska, gospodine grofe, to jest onog istog dana...
Zar joj nije uručena moja poruka kojom sam joj javljao da ću vjerojatno biti odsutan nekoliko dana i molio je da me strpljivo čeka u Nizozemčevoj postaji?
Dvojica došljaka o tome nisu ništa znali.
"Kojeg li neopreza!" mislio je de Peyrac. U vrijeme kad se posvuda priča o ratu, Nizozemčeva postaja je, međutim, predstavljala utvrđeni logor... sigurno sklonište. Kako je mogla krenuti u unutrašnjost zemlje, i to gotovo bez ikakve pratnje...?!
S kim su krenuli na put?
S dvojicom Maupertuisa.
Čudne li odluke! Kako joj je to samo palo na pamet! - bijesno poviče grof de Peyrac.
U sebi je bjesnio protiv Anđelike i nikako da se oslobodi velike tjeskobe koja ga je mučila.
Zaista, čudnog li nauma! Pa to je bilo nepojmljivo! Dozlaboga je bila tvrdoglava! Kad se ponovo sastanu izgrdit će je na mrtvo ime i utuvit će joj u glavu da taj kraj usprkos njihovu povlaštenom položaju, još dugo vremena neće biti siguran, a posebice onaj dio što se nalazi zapadno od Kennebeca.
Uze računati. Tri dana su prošla od njegova odlaska prema morskoj obali i od, očito, istovremenog odlaska Anđelike prema graničnom naselju... Gdje li se sada mogla nalaziti...?
Padala je kiša. Magla je skrivala zaljev iz kojega je dopirala buka što ju je stvarala plima svojim nabujalim strujanjima oko polupoplavljenog otoka.
Zbog tih ekvinocijalnih morskih mijena mnogi od onih, Europljana i Indijanaca, koji su trebali stići na taj sastanak morskim putem, bili su u zakašnjenju.
Veliki poglavica Taratina, Mateconando, želio je da svi njegovi ljudi budu prisutni. Čekajući na to otpočeše s prethodnim pregovorima. U nedjelju je kapelan baruna Saint-Castinea, fratar Recollet, bradat i opaljen poput kakvog gusara, obavio svečanu misu.
Na kraju se u utorak ujutro sve stanovništvo onog dijela te nevjerojatno razvedene obale, koji je bio poznat pod imenom Mali zaljev Maine, našlo na okupu. Posljednji sanduci poklona upravo bijahu stigli. Svečanost je trebala otpočeti.
Baš u tom trenutku grof de Peyrac je doznao za Anđelikin odlazak iz Houssnoka. Gdje li se nalazila u tom trenutku? Je li se vratila u Houssnok? Ili se, na temelju plana što su ga prije toga zajedno pretresli, rijekom Androscoggin, jedne od pritoka što se slijevala u ušće Kennebeca, dospjela do Zaljeva Merrymeeting gdje ih je Correntin Le Gali trebao čekati s malim brodom Rošelcem?
Mučen sumnjama, na kraju se odluči i pozove svoga štitonošu Bretonca Yanna Le Couenneca.
On mu najprije preporuči da se dobro okrijepi, da utvrdi da li su mu čizme i oružje u dobrom stanju i da se potom spremi za put koji je trebalo obaviti najbrže što se moglo.
Nakon toga sjedne postrance, na brzinu baci nekoliko riječi na papir dok mu je jedan od španjolskih vojnika iz njegove osobne zaštite učtivo držao rog s mastilom.
Kad se Bretonac ponovo pojavio, spreman za polazak, on mu uruči poruku i uz to mu naglas dadne posebne upute.
Ako Yann pronađe gospođu de Peyrac u Nizozemčevoj postaji, neka spakuju stvari i odmah krenu k njemu. Ako se ona, međutim, još nije vratila iz Brunchwick-Fallsa, on, Yann, će krenuti tamo s nalogom da sve poduzme i svakako pronađe gospođu de Peyrac i zatim zajedno s njom krene u Gouldsboro... što je moguće kraćim putem.
Čovjek se udalji snabdjeven točnim uputstvima. Peyrac je morao napregnuti svu svoju volju da bi otjerao brige što su ga u vezi s Anđelikom mučile i da svoju pažnju usmjeri na sastanak zbog kojega bijaše i došao.
Na poziv baruna Saint-Castinea svi ti jadni ljudi došli su izdaleka, izlažući se ponekad opasnostima, da bi se s njim sastali.
Među tim Indijancima, pripadnicima glavnih plemena tog kraja, našlo se i nekoliko bijelaca koji su se, bez obzira na njihovu pripadnost raznim narodnostima i bez obzira na sukobe kraljevstava iz kojih su potekli, okupljali oko francuskog plemića iz Gouldsboroa.
Bilo je tu engleskih trgovaca iz Pemaquida, Crotona, Oyster, Rivera - obale kamenica
iz Wiscas0seta, Thomastona, Wolwica, Saint-Georgea, Nevagana, u svemu dvadesetak Engleza, trgovaca malih postaja razasutih po fjordovima i Zaljevima Muscongus, po obali Demariscotta i na ušću Kennebeea. Bilo je tu akadijskih Francuza, naseljenika ili ribara, koji su im bili susjedi i neprijatelji te su s njima dijelili mlijeko od rijetkih krava i izmjenjivali kućne potrepštine kad se nisu međusobno klali. Tako se tu našao jedan Dumaresque ili jedan Galatin s Labuđeg otoka, gdje su uzgajali cvijeće, ovce i krumpir uz same direktne potomke Adama Winthropa iz Bostona, zatim Nizozemaca iz Campdema, pa čak i jedan stari sijedi Škotlanđanin s otoka Monegana, Morskog otoka, što se ponosno dizao iz mora svojim granitnim liticama, otoka najizdvojenijeg u čitavu zaljevu. Tu je zatim bio i jedan Mac Gregor koji je došao sa svoja tri sina čiji su ogrtači od šarenog tartana vijorili pod udarcima zahujalog vjetra, tamo na drugom kraju rta.
Englezima i Nizozemcima država Massachusetts je posebice preporučila da se obrate grofu de Peyracu ako im bude potrebna pomoć u njihovim dalekim naseljima na divljim obalama Mainea po kojima su haračili Francuzi i krvoločni Indijanci, a gdje je mogao živjeti samo netko tko je bio pomalo lud.
Akadijci su se okupljali oko baruna Saint-Castinea.
Škoti su se razišli svaki na svoju stranu. Ukratko, svi su bili tu.
Ponovo se sjetivši Anđelike, de Peyrac je proklinjao sve žene čiji su se, ponekad vrlo dražesni, hirovi vrlo često događali u najnezgodnije vrijeme i dovodili u nepriliku ljude i njihove poslove.
Ponovo odagna te misli i pođe ispred svojih gostiju, okružen svojim Španjolcima u oklopima i lakim metalnim šljemovima.
Pratio ga je barun Saint-Castine. Veliki poglavica Mateconando dođe mu u susret u svojoj veličanstvenoj odjeći od jelenje kože ukrašene školjkama i čekinjom dikobraza. Svoju dugu i masnu kosu, namazanu fokinim uljem pokrio je plosnatim i okruglim šeširom od crnog satena, kratkih oboda i ukrašenog jednim bijelim nojevim perom. Tomu je šeširu bilo bar sto godina.
Jedan od njegovih predaka dobio ga je od samog Verrazana. Firentinski istraživač u službi francuskog kralja Franje I, ploveći uz tu obalu svojim brodom od 150 tona, prvi je taj kraj nazvao Arkadijom, i to zbog ljepote njegovih šuma. Malko izmijenjeno, to mu je ime na kraju i ostalo.
Na tom pokrivalu glave jednog plemića iz XVI stoljeća, ljiljanska čistoća nojevog pera, jedva malko požutjelog, dokazivala je koliko su brige, inače prljavi i neuredni Indijanci, poklanjali toj relikviji.
Veliki poglavice su ga stavljali na glavu samo prilikom najsvečanijih zgoda.
Poglavici Taratina Joffrey de Peyrac pokloni krivošiju sablju izrađenu u zlatu i srebru, nekoliko kutija s britvama, škare i noževe i deset svežnjeva staklenih ogrlica modre boje.
U zamjenu mu poglavica dade nekoliko sedefastih školjki i pregršt ametista. Znakovi prijateljstva.
Ja znam da tebi nije stalo do krzna već do našeg prijateljstva.
Znate - bijaše kazao Saint-Castine Joffreyu de Peyracu - ja želim svoje Indijance držati što dalje od ratnih pohoda, inače će ih u nekoliko desetljeća potpuno nestati. Veliki poglavica Taratina stavi nježnim pokretom ruku na rame baruna Saint-Castinea i pogleda ga zadivljenim očima.
Srednjeg rasta, reklo bi se gotovo niskog ali zato neobično snažan, okretan, izdržljiv, brz i osjetljiv Saint-Castine je stekao privrženost svih obalnih plemena.
Učinit ću ga svojim zetom - povjeri Mateconando grofu de Peyracu. - Poslije će me naslijediti i postat će veliki poglavica svih Ečemina i Mic-Maca.

18.
PEYRACA MUČI ANĐELIKINA ODSUTNOST PREDANOST SAINT-CASTINEA
"Anđeliko...! Samo da joj se nije što dogodilo! Trebao sam je sa sobom povesti... Saint-Castine me svojim prijedlogom sasvim smutio. Ne bih se smio od nje rastajati ni danju, ni noću. niti na trenutak... Moja najdragocjenija, moja luda ljubavi... Ona je suviše dugo živjela slobodnim životom. Čim je prepustiš njoj samoj, u njoj se rađa nezavisnost... Moram joj predočiti sve opasnosti kojima smo okruženi. Ovaj put ću biti strog prema njoj... Moram se osloboditi briga, moram se sabrati... Ne smijem razočarati ove ljude što su ovamo zbog mene došli. Shvaćam što Saint-Castine želi od mene u njihovo ime... Sjajan dječak...! On ispravno sudi... Ali kome su poznate granice svojih vlastitih snaga... A što će me pitati...? Neće li to biti neka isuviše teška dužnost, nešto što nije moguće ostvariti? Neka uloga puna zasjeda...?"
Grof de Peyrac je razmišljao sjedeći u gustoj travi, ispred zaklona od kore što je za nj bio podignut.
Poslije svečanosti, gozbe i pošto je pušenje završilo, on se povukao u stranu kazavši kako bi želio nekoliko sati biti sam. Pušio je očiju uprtih u krajnji dio rta kojega je snažan nalet jednog vala većeg od ostalih u tom trenutku preplavio bijelom pjenom. Ocean je tukao kosmato čelo obale i prskao svojom pjenom borove, cedre, hrastove, goleme crvene bukve. Ponekad, kad bi vjetar puhnuo ispod drveća, osjećao se mirisav dah zumbula i divljih jagoda.
Joffrey de Peyrac dadne znak Don Juanu Fernandezu, velikom hidalgu koji je zapovijedao njegovom tjelesnom stražom. Zamoli ga da ode potražiti francuskog baruna. Bolje da porazgovara s tim zanesenim Gaskonjcem koji je bio opsjednut svojom strašću, nego da tu stoji sam i da mu, misleći bez prestanka na Anđeliku, dušu probadaju šiljci straha što baš ničemu nije vodilo.
Barun Saint-Castine mu se vrlo brzo pridruži i sjedne pokraj njega. Prema običaju tog kraja, on izvuče iz svojih skuta lulu i također zapuši. Zatim uze govoriti. Njihov se razgovor, u stvari, sveo na njegov monolog iz kojega je izranjao čitav jedan svijet obavijen njegovim snovima, njegovim namjerama, njegovim prijetnjama.
U međuvremenu je kiša prestala. Ali je zato magla lutala naokolo te su vatre logora treperile kao ogromne crvene orhideje u cvatu, razmaknute jedna od druge duž obale. Oko svih vatara se stvorio kolobar kao oko mjeseca.
U sumrak je more odjekivalo još muklijom tutnjavom s kojom se miješalo glasanje ptica što su u jatima ulijetale u prostrano ušće.
Bili su to pomorani dugih i zagasitih krila kao u lastavica i grabežljivih kljunova.
Vani bjesni oluja - reći će barun slijedeći očima njihovo prelijetanje. - Ovi mali gusari traže zaklon na kopnu jedino onda kad im uzburkano more ne dopusti da se spuste na nj.
On duboko udahne zrak i osjetivši nježno strujanje šumskih isparivanja, duboko uzdahne. Ljeto je bilo na pomolu, a s ljetom su u taj kraj dolazile i najveće nevolje.
Dolazi vrijeme kad će čitav ovaj kraj preplaviti ribari na bakalare - reče - i oni lupeži se Saint-Dominga. Kuga pomorila sve te pljačkaše! Oni se daleko manje izlažu opasnosti napadajući naše bijedne brodove što dolaze iz Francuske da bi opskrbili hranom i drugom robom naše naseobine u Akadiji nego da napadaju Španjolce. Sam Bog zna kako su rijetki ti naši brodovi i još nam ih onda ispred nosa opljačkaju! Ti gusari s Jamajke, opasna je to bagra.
Zlatobradi?
Toga još nisam imao priliku upoznati.
Čini mi se da sam za nj čuo dok sam plovio u morima oko Caraiba - reče Peyrac namrštivši obrve u nastojanju da osvježi sjećanje. - Baš prilikom svog posljednjeg putovanja čuo sam da se o njemu priča među pustolovnom elitom kao o dobrom pomorcu i vođi ljudi... On bi bolje učinio kad bi se držao otoka.
Naveliko se priča, o tome kako je on gusar francuskog porijekla i kako je nedavno iz Francuske dobio punomoći od jednog bogatog društva osnovanog s ciljem da se progone francuski hugenoti ma gdje se nalazili. Time bi se mogao objasniti napad na vaš svijet u Gouldsborou. To je u skladu sa željama naše državne uprave u Parizu. Kad sam zadnji put bio tamo, vidio sam da sve više i više naš životni put zavisi od znaka križa, a to osobito otežava naš zadatak u Akadiji...
Htjedoste reći da treba imati na umu da su ovdje prvi doseljenici bili francuski protestanti...?
I da je katolicizmu vrlo odan Champlain bio u početku kartograf Pierrea Guasta, gospodara Montsa, poznatog hugenota.
Oni se nasmijaše. Bili su sretni osjećajući da se razumiju tek napola izrečenim rečenicama.
Ta su vremena već odavno prošla - reče barun Saint-Castine.
I bivaju sve dalja i dalja... Vaša me obavijest neobično zanima, barune. Sada nekako počinjem bolje shvaćati zašto se taj gusar tako žestoko okomio na Gouldsboro koji je dobro zaštićen i skriven. Ako se radi o svetom zadatku, tko ga je onda mogao obavijestiti?
Novosti se brzo prenose. U krugu od sto milja nema ovdje više od tri Francuza, ali je zato bar jedan od njih doušnik kralja i isusovaca.
Budite oprezni, mladiću.
Vi se smijete? Ja se tome nimalo ne smijem. Ja bih ovdje želio živjeti u miru s mojim Ečeminima i mojim Mic-Macima. Svijet iz Pariza i gusari njihovi plaćenici nemaju prava dolaziti ovamo. Oni nisu iz Zaljeva. Zaljev...? Više volim Baskijce, lovce na kitove ili ribare iz Saint-Maloa koji zasmrde naše obale sušenjem svojih bakalara. Oni ovamo dolaze već pet stotina godina i imaju sva prava da se nastane u Akadiji... Ali njihova rakija i njihovo razvratno ponašanje s Indijankama...! Oh! Jao, jao! Velika je to nevolja. Uzme li se sve to u obzir, još su mi najmiliji bostonski brodovi s kojima se barem može trampiti željezo i platno... Ali njihovih brodova ima mnogo, isuviše mnogo.
On pokretom ruke prođe po obzorju.
Na stotine ih ima... na stotine engleskih brodova, posvuda, posvuda. Dobro su naoružani i dobro opremljeni. Tamo dolje se nalazi Salem, njihovo najveće središte sušionica: smola, katran, terpentin, svježe kože, kitove uši, kitovo i fokino ulje... Oni proizvedu od osamdeset do sto tisuća centi ulja godišnje... To smrdi, ali donosi... A od mene traže da francusku Akadiju držim u šakama... da je sačuvam za kralja sa svoja četiri topa, sa svojom tvrđavom od drva čija površina iznosi šezdeset stopa puta dvadeset, koja ima trideset stanovnika i da uz to konkuriram Englezima u ribolovu sa svojih petnaest šalupa...
Vi niste tako siromašan - nato će de Peyrac. - Priča se da vaši poslovi s krznima dobro napreduju.
U redu, bogat sam, slažem se. Ali to su moji poslovi. A želim se obogatiti radi svojih Indijanaca, da bi ih osigurao, da bi ih unaprijedio. Ečemini tvore najznačajniju skupinu mojih plemena, ali osim njih moji su i Mic-Maci i pleme Taratina. To su kanadski Surikezi, isti oni što žive u Zaljevu Casco, srodnici Mohikanaca. Govorim sva njihova narječja, pet ili šest... Eto Ečemini, Wawenoki; Penobscoti, Kanibasi, Taratini, to su moje skupine, to su najbolji među Abenakisima. Zbog njih želim postati bogat, da ih liječim, odgajam, štitim... Jest, da štitim te ratnike lude i vrijedne divljenja.
On otpuhne nekoliko dimova iz svoje lule. Ponovo se njegova ruka ispruži prema mraku ukrašenom bjelinom morske pjene, u smjeru zapada.
Znate, tamo dolje, u Zaljevu Casco posjedujem otok koji sam nedavno oteo Englezima. Ne samo zato da ih s njega otjeram, već zato što je uz taj otok vezana jedna legenda. On se nalazi na ulazu u Presumpscot, u blizini Portlanda, na jugu Zaljeva Casco. Taj je otok od preiskona za Mohikance, Surikeze i Ečemine predstavljao nekadašnji raj, jer, govorili su "ako samo jednom prespavate na tom otoku, vi više nećete biti isti kakav ste prije bili". Već nekoliko generacija bio je vlasništvom engleskih uzgajivača. Indijanci su patili što se više nisu mogli na njemu sastajati da proslave svoje pradjedovske svečanosti u vrijeme kad se za kolovoških vrućina u unutrašnjosti ne može izdržati. Stoga sam ga osvojio i vratio ga Indijancima. Kakvo je to bilo veselje, kako bezumno oduševljenje, kakva svečanost! Ali ako se mir ne održi, kakva mi korist od tolikih napora?
Dakle, vi mislite da je mir ugrožen?
Mislim, u stvari, uvjeren sam. Zbog toga se meni i žurilo da upriličim vaš sastanak s Mateconandom i zbog toga sam i izvršio na vas pritisak da požurite. Jest, poslije Ugovora u Bredi događaji su se odvijali sad ovako, sad onako. Nešto sam već poduzeo: svi Englezi koji žele trgovati na obali počevši od Sabadoha do Pomaquida, pa čak i dalje do Francuskog zaljeva moraju plaćati porez obalnom stanovništvu. Zahvaljujući tome, zaboravilo se da Massaćhusetts ima pravo na povlastice mirovnim ugovorom. Ali mir će biti narušen. Otac Orgeval, taj križar iz prastarih vremena, sakupio je sjeverne i zapadne Abenakise, te sinove prašume koji su isto tako strašni kao i Irokezi. A velikom Piksarettu, njihovom poglavici, najboljem kršćaninu što ga je isusovac uspio stvoriti na zemlji, tko će njemu stati na kraj? Strašno...! Rat je pred vratima, gospodine de Peyrac. Otac Orgeval ga hoće i on se dobro za nj pripremio. Siguran sam da je ovamo došao s naređenjima i uputama francuskog kralja da bi raspalio sukob protiv Engleza. Čini se da je sve to tako udesio naš kralj. A treba priznati da je isusovac najopasniji političar kojega smo dosad imali u ovim krajevima. Poznato mi je da je on poslao jednog od svojih zamjenika, oca Maraichera iz Vernona u tajnu misiju u Novu Englesku, pa čak i u Maryland da bi pronašao neku izliku kako bi se prekinulo primirje i, nema sumnje, on čeka na njegov povratak da bi prešao u napad. A nema tome dugo što mi je došao u posjetu otac Guerande i zamolio me da se pridružim njihovoj križarskoj vojni s plemenima mojih prijatelja. Izbjegao sam odgovor. Dakako, ja sam francuski plemić, oficir i čovjek vičan ratu, ali...
On naglo zatvori oči u nastupu bola.
Ne mogu to više gledati!
Što ne možete gledati?
Ovaj pokolj, ovo klanje, ovo neprestano uništavanje moje braće, ovo neoprostivo istrebljenje njihove rase.
Kad je on spomenuo "svoju braću" de Peyrac je vrlo dobro znao da je pod tim riječima mislio Indijance.
Dakako, ništa lakše nego uvući ovaj svijet u rat. Oni se brzo oduševe za nj i lako ih je prevariti. Vi znate isto tako dobro kao i ja, gospodine, da nijedan osjećaj kod divljaka nije tako snažan kao osjećaj mržnje. Oni neutaživu mržnju gaje prema svojim neprijateljima, osobito prema neprijateljima svojih prijatelja: to je njihov zakon časti. Po svojoj prirodi oni ne mogu živjeti u miru. Ali ja sam već mnoge od njih koje sam volio vidio kako ih je smrt pokosila, a pitam se zašto sve to...?
Vi ćete shvatiti, jedino vi, ono što ja nikome ne mogu povjeriti... Mi smo ovdje isuviše daleko od Sunca... Shvaćate što sam time mislio reći? Mi ne možemo, odavde, objasniti kralju naše nevolje. Zaboravljeni, osamljeni. Kraljeva se uprava sjeti nas jedino onda kad treba da naplati poreze na krzna ili kad su im potrebni ratnici protiv Engleza kako bi isusovci mogli voditi svoje svete ratove. Nije istina da mi pripadamo Francuskoj. Nitko nikome ne pripada ovdje u Akadiji. Svi ovi otoci, svi ovi poluotoci, skrovišta, sve je to napučeno slobodnim ljudima. Francuzi, Englezi, Nizozemci, Nordijci, ribari ili trgovci svi mi plovimo na istom brodu. Svi mi živimo od krzna i bakalara, od trampe i obalne trgovine. Mi smo svijet koji živi u Francuskom zaljevu, svijet koji živi na obalama Atlantskog oceana. Svi mi imamo iste interese i iste potrebe. Mi se moramo okupiti pod vašim vodstvom!
A zašto pod mojim?
Zato što ste jedino vi kadri da nas vodite - odgovori Saint-Castine sa žarom. - Jedino ste vi dovoljno jaki, jedino ste vi neranjivi s obzirom na sve ostale i bez obzira na ikoga. Kako da to objasnim? Mi znamo da ste vi prijatelj Engleza, ali uza sve to, ja sam siguran da biste vi strpali u svoj džep sav onaj divan svijet u Quebecu kad biste pošli tamo. Pa čak... Znate, i mi drugi Kanađani, i mi smo, nema sumnje, i hrabri i bistri, ali nam nedostaje nešto čega u vas ima u izobilju: osjećaj za politiku. Kad se nađemo licem u lice s ocem Orgevalom, mi ništa ne značimo.... Jedino vi... jedino mu se vi možete suprotstaviti.
Iusovački red je jedan od najmoćnijih redova crkvenih, pa čak bih rekao najmoćniji
odgovori Peyrac neodređenim tonom.
Ali i vi ste također moćni!
Joffrey de Peyrac okrene napola glavu da bi osmotrio svog sugovornika. Mršavo i mlado lice ogromnih vatrenih očiju, uokvirenih podočnjacima koji su njegovu liku davali nježni ženstveni izraz. Možda su zbog toga mnogi smatrali da sliči Indijancima jer je u njihovim crtama lica, s obzirom na ćosavost njihovih brada, bilo izvjesne spolne neodređenosti. Kod njega je to potjecalo od neukrotive stare rase u kojoj su se izmiješali Španjolci i Mauri a koja je - pričalo se - potjecala od azijskih predaka. Ista je krv kolala i u žilama grofa de Peyraca koji je, za razliku od drugih Gaskonjaca, bio visoka rasta, zahvaljujući engleskom porijeklu svoje majke.
Prema svom starijem drugu barun Saint-Castine podiže svoje lice nabreklo od tjeskobe.
Mi smo spremni da se okupimo pod vašom zastavom, gospodine de Peyrac...
De Peyrac ga je dalje promatrao, istraživao ga i mjerio kao da ga uopće ne čuje. I tako se čitav jedan narod stavljao pod njegovo vodstvo preko ovog mladog glasa u kojemu se osjećao naglasak Guyenne, njihova rodnog kraja.
Shvatite me, ah! Shvatite me! - ponavljao je taj isti glas. - Ako se rat nastavi i potraje bez kraja i konca, taj će nas rat sve proždrijeti. A u prvom redu one koji su najranjaviji, naše Indijance, naše prijatelje, našu braću, našu rodbinu... Jest, našu rodbinu. Svaki od nas u Akadiji ima, treba to priznati, tamo u šumama, jednog očuha, šurjaka, šurjakinju, bratića. Mi smo povezani s njima, povezani krvlju indijanskih žena koje smo zavoljeli, s kojima smo se poženili. Uskoro ću se i ja sam oženiti s Matildom, mojom malom indijanskom princezom. Ah! To dijete je pravi dragulj, gospodine... Ali oni će svi netragom nestati, ne zaštitim li ih od njihova ratničkog oduševljenja... Jer jednoga dana Englezi neće više trpjeti da ih se bez
prestanka kolje. Englezi koji obitavaju u ovom kraju, očito ne vole rat. Oni se teško pokrenu. Jedino grijeh oni mrze. Abenakisi će još mnoge skalpove zataći za svoje pojaseve prije no što se Englezi odluče da pograbe oružje. A onda neka nam se Bog smiluje! Oni se sporo pokreću, ali kad jednom krenu, onda oni ratuju kao da rade... Teško... sistematski... bez strasti... bez mržnje, kažem vam, onda je rat za njih kao neka dužnost, vjerski obred... Oni će očistiti zemljište što im ga je Gospod podario... Istrijebit će moje Ečemine i moje Surikeze, istrijebit će ih do posljednjeg. Kao što su istrijebili Pequotse prije četrdeset godina ili nedavno Narangasete... do posljednjeg, kažem vam, do posljednjeg!
Gaskonjac je gotovo vikao.
Jasno, ja sam sve to pokušao objasniti onima u Quebecu, ali dosta! Oni kažu da su Englezi kukavice i da ih treba baciti u more, očistiti američku obalu od te krivovjerne, protestantske gamadi. Oni su možda u pravu. Englezi su zaisa kukavice, ali su zato uporni i trideset puta brojniji od nas Kanađana. Kad njima ovlada strah, sve su kadri učiniti: pretvaraju se u strašne borce, u podmukle i lukave ratnike. Poznajem ja dobro Englishmene, imao sam s njima dosta posla, mnoge sam od njih skalpirao u borbama. Jest, nitko mi ne može predbaciti da sam bio loš francuski oficir. Po zidovima moje tvrđave u Pentagouetu visi više od stotinu engleskih skalpova što sam ih ja skinuo s njihovih glava zajedno s mojim Indijancima napadajući njihova naselja u Zaljevu. Vise o zidovima i suše se... Prije dvije godine bili smo stigli gotovo do Bostona. Da nam je naš kralj poslao samo jedan jedini ratni brod, mi bismo ga bili osvojili. Ali njemu nije stalo do "njegove" francuske Akadije...
Zaustavio se sav zadihan.
A zatim je nastavio tonom ganutljive molbe.
Vi ćete to učiniti, zar ne, gospodine? Vi ćete nam pomoći? Vi ćete mi pomoći da spasim svoje Indijance od uništenja...?
Grof de Peyrac položi lice među dlanove i tako sakrije svoj pogled.
Činilo mu se da mu Anđelika nije nikad nedostajala kao u tom trenutku, da nikad nije žešće želio da bude kraj njega...
Oh! Da je sada tu! Da je može osjetiti. Blago, žensko prisustvo ispunjeno milosrđem. Tiha, tiha kao da je nema, baš onakva kakva ponekad zna biti, na način istančan i tajanstven, jedino njoj svojstven.
Koja svakoga uspijeva shvatiti u svojoj šutnji. Suosjećajna. I vidovita također.
Njegova je žena svojim prisustvom kadra otkupiti sve zločine i sve ispričane strahote. Grof podiže glavu i reče izazvaši sudbinu:
Neka bude. Ja ću vam pomoći!

19.
GLASNIK SA BRODA FANTOMA
Magla je takvom gustoćom prekrila prostrano ušće Kennebeca toga dana da je čak prigušivala oštre krikove morskih ptica koji su se probijali kroz debele dimljive naslage magle kao uznemireni dozivi izmučene duše.
Vraćajući se u Houssnok Joffrey de Peyrac se baš htio oprostiti od Saint-Castinea kadli opaziše neki brod koji je uzvodno Kennebecom plovio poput kakve sablasti. Ploveći mlako tjeran tromim vjetrom, brod prođe pokraj njih gotovo nečujno. Bio je to omanji trgovački ili gusarski brod od sto dvadeset do sto pedeset tona nosivosti, a njegov najviši jarbol, na kojemu je vijorila narančasta zastava, tek nešto je nadvisivao oštre vrške ogromnih stoljetnih hrastova koji su rasli duž obale. Prođe i
nestane kao san, ali nešto kasnije, iz magle dopre do njih buka sidrenih lanaca koji su se odmatali. Brod se zaustavio. Netko im je dolazio u susret jedva ugaženom stazom što je išla rubom obale, nekakav mornar u majici ispruganoj crvenim i bijelim prugama i pojasom iza kojega su bili zataknuti noževi.
Nije li možda jedan od vas dvojice gospodin de Peyrac?
Ja sam.
Mornar zabaci unatrag svoju vunenu kapu brzim pokretom u znak pozdrava.
Nosim vam poruku sa strane jednog broda koji smo susreli u Zaljevu, u visini otoka Seguina prije no što smo upali u Drezdensku struju. Rečeno nam je da vam kažemo ukoliko naiđemo na vas da smo susreli jahtu Rošelac i da se na brodu nalazi gospođa de Peyrac koja će se pridružiti vašem gospodstvu u Gouldsborou.
Pa to je sjajno - poviče s olakšanjem Joffrey de Peyrac. - Kad ste se susreli s
Rošelcem?
Jučer, nešto prije zalaska sunca. Bila je srijeda.
"Tako dakle", mislio je, "Anđelika je uspješno odvela svoju lakoumnu pratnju do Brunchwick-Fallsa i vratila se natrag. Rošelac je, kao što je bilo dogovoreno, krstario ušćem i ukrcao ih. Nema sumnje, neki posebni razlozi, ili tovar ili vjetar, prisilili su Corentina Le Galla, kapetana jahte, da otplovi u Gouldsboro.
Umiren u pogledu sudbine žene i sina, grof više nije bio zabrinut za svoje vlastito zakašnjenje. On će već naći neko sredstvo da što prije stigne do svog posjeda Gouldsboro. Ni načas nije posumnjao da bi taj čovjek što su ga sreli mogao biti lažac jer takve su podvale bile vrlo rijetke među pomorcima.
Dođite sa mnom u Pentagouet - predloži mu barun de Saint-Castine. - Kopneni put je, nema sumnje, još uvijek blatnjav i zatrpan granjem što je uslijed kopnjenja polomljeno. Ipak, brže ćete stići kopnom nego morem, ukoliko budete prisiljeni čekati na dobar brod. Dakako, možete se zadovoljiti svojim brodicama što su ostale u Houssnoku koje će polako prijeći taj put.
Vaš prijedlog je vrijedan pažnje - složi se Peyrac... - Hej, momče! On dozove mornara čija se prilika već gubila u magli.
Evo, ovo je za vas - reče mu grof de Peyrac tutnuvši mu u ruku pregršt bisera. Mornar se trgne i pogleda ga razvalivši pri tom usta od čuđenja.
Crveni biseri, biseri s Caraiba...!
Tako je... Nešto ćete s njima već napraviti, kladim se. Malo je onih koji ih posjeduju.
Čovjek je izgledao potpuno smućen divotom neočekivanog dara.
Hvala vam, gospodine! - na kraju promuca.
On se nekoliko puta presavije u brzim klanjanjima. Pogledavši zatim Peyraca u njegovu se pogledu pojavi iskra straha.
On ih napusti kao da bježi. Zbog toga je Anđelika i našla pusti zaljev kad se pojavila na obali kraj Sabadoha.

20.
ANĐELIKA U ZALJEVU CASCO
Prebivalište Georgesa Shapleigha u Zaljevu Maquoit je, u stvari, oronula koliba sagrađena od balvana i kore drveća, oštećena od vjetrova, a podignuta na kraju rta pod svijenim cedrovima.
Ograda što je zatvarala dvorište jedva se mogla nazvati ogradom.
Anđelika i njeni Englezi vukli su se gotovo čitav dan dok su prevalili tri milje što su dijelile ušće Androscoggina od tog zašiljenog rta. Bijedno skrovište starog medecine's mana im se onako izmorenima učinilo palačom.
Stara i debela Indijanka koja je tu živjela i koja je, možda, bila majka Indijanca što je pratio starog liječnika, pripremi im kašicu od bundeva. Osim toga, poslužila ih je ogromnim kamenicama crvenkaste mekači i vrlo ukusnog teka koje su bile nalik bretonskim školjkama. U kolibi je bilo i mnoštvo lijekova: prašaka, trava i melema, sve u kutijama napravljenim od kore. Anđelika se odmah dade na liječenje ranjenih i bolesnih.
Usprkos šumi koja je bila sva u cvatu, usprkos mekoj travi išaranoj srebrenim zvjezdicama trientale, zvjezdanog cvijeta, usprkos nježnom gugutu grlica i golubova grivnjaša, taj put do starčeve kolibe predstavljao je za njih strahovito iskušenje. Trebalo je podržavati i tješiti jadne i iscrpljene, utučene, izranjene i užasom ispunjene Engleze. Dok su ovi umirali od straha gacajući preko močvarnog zemljišta da ne sretnu zle duhove, ona, Anđelika se bojala da odnekle ne iskrsnu drugi išarani i urlajući divljaci vitlajući svojim sjekirama.
Dvadeset leševa je ležalo u rascvjetaloj dolini, dvadeset leševa razbijenih lubanja, prepuštenih grabežnim pticama koje su kružile nad njima. Tog proljeća je više od tri tisuće ratnika pošlo u napad na naselja u Novoj Engleskoj. Više od pedeset su ih potpuno sravnili sa zemljom, a nekoliko stotina naseljenika poklali.
Prekrasno cvijeće polja, pahuljavi drenovi, zvončići crveni poput koralja, izrasli na lomnim stabljikama u sjeni veličanstvenih hrastova koji su stoljećima rasli uz čarobnu obalu Androsooggina, pričat će potresnu priču.
Tu je bilo more.
Iza rta otvarao se Zaljev Casco sa svojim bezbrojnim otocima.
More se uvuklo posvuda, u litice i šume. Oštri povjetarac je nosio miris soli i haluga dok su se glasovi foka sa žalova miješali s širokim žamorom valova koji su se povlačili s obale.
Oko kolibe nalazilo se malo polje zasađeno kukuruzom, bundevama i grahom, a na kraju litice, ispod šumarka niskih vrba bilo je košnica koje su se počele buditi.
Dva dana su čekali da se pojavi neki brod. Poslije toga jedan Indijanac Sheepscot, Shalpeishov prijatelj, prođe kraj kolibe i javi da tamo kod Sabadoha nisu primijetili nijedan brod bijelaca.
Što se zbilo s Rošelcem? Gdje se nalazio Joffrey?
Andelika je bivala sve nestrpljivija. U svojoj je mašti zamišljala napade Abenakisa na lijevu obalu Kennebeca, zamišljala je kako prodiru do Gouldsboroa.
A da nije barun de Saint-Castine namamio Joffreya de Peyraca u neku klopku? Ne, to je nemoguće. Joffrey bi to bio predosjetio... A nije li nju njen nagon ostavio na cjedilu… zaveo… podmuklo je uspavao? Nije li se ona sama rugala jadnom Adhemaru kad je on sam u očaju vikao: "Oni pripremaju svoje ratne kotlove...! Nije li mu ona odgovarala pitanjem: "A koga da pokolju?"
Čini se da je vojnik potpuno šenuo umom. Mrmljao je krunice i izgubljeno gledao oko sebe. Pokazalo se, u stvari, da je i taj put imao pravo.
Na tom osamljenom mjestu tog zabačenog kraja, oni su bili po strani, tako zaboravljeni kao da su se nalazili na pustom otoku. Usprkos svemu, ta njihova osamljenost nije ih sasvim štitila od divljaka u pokretu koji bi se rado zakitili njihovim skalpovima.
U drugim prilikama najhrabriji između njih pokušali bi se probiti pješice do neke od naseobina na engleskoj obali Mainea, gdje ih je bilo sijaset i gdje bi se sigurno pronašao neki čamac. Ali sad je velika većina tih drvenih naseobina izgarala proždirana plamenom. Usmjeriti prema zapadu, značilo je poći u susret noževima crvenih koljača.
Bolje da ostane tu, po strani, bolje da se zaboravi na te bijedne stvorove bijele kože koji su se nasukali na toj stravičnoj i okrutnoj obali divljeg kontinenta. Tu su barem imali krov nad glavom, lijekova za bolesne, povrća, školjki i ljuskara da utaže glad i jednu drvenu ogradu oko kolibe koja im je davala iluziju da su bar donekle zaštićeni. Anđeliku je najviše mučila činjenica da su bili bez ikakva oružja. Osim kremenjače starog Shapleigha koji je raspolagao s ograničenim zalihama municije, te Adhemarove puške bez baruta i metaka, nisu posjedovali ništa osim nekoliko kuhinjskih noževa i vlastitih bodeža.
Granulo je sunce.
Andelika naredi Cantoru da promatra obzorje i da nastoji otkriti neki od onih brodova što se motaju oko otoka te ih načas vidiš, a čas zatim nestanu iza nekog rta, a koji bi se, bar toliko približili da bi ih znakovima mogli dozvati. Ali brodovi kao da su plovili prema nekim drugim ciljevima. Sa svojim bijelim ili mrkim jedrima nadutim od vjetra, na plavoj podlozi valova ti su brodovi viđeni iz daljine, bili gluhi na njihove dozive i mahanja. Izgledali su kao ljudska bića: odlazili su ravnodušno dalje tako da se čovjeku srce stiskalo.
Usprkos nepovjerenja što ga je gajio prema plemenima tog kraja, Abenakis Piksarett je tu i tamo nadzirao svoje zarobljenike, to jest ljude što ih je on smatrao takvima. U stvari, činilo se da on prije bdije nad njihovom sigurnošću. Za vrijeme njihova pohoda prema obali vidjeli su kako je izbio iz šume da bi ponio jednog dječaka koji više nije mogao hodati.
Zatim, kad su se već bili smjestili u kolibu, on dođe i pred njih istrese iz jedne torbe divlje gomoljike koje Englezi vrlo cijene i zovu ih patatoes18.
Pečeni ispod pepela ti su krumpiri imali vrlo ukusan tek, nisu bili onako slatkasti kao obični krumpiri ili trtine. Osim toga, donio im je mirisavih lišajeva i ogromnog lososa kojega je on sam ispekao natakavši ga na ražanj.
Kad su trojica divljaka stigla u kolibu s ogromnim Indijancem na čelu, jadni ljudi iz Brunchwick-Fallsa brže-bolje ustuknu problijedjeli od straha.
O pojasu Piksarettovu su se još sušili skalpovi skinuti s lubanja njihovih rođaka i prijatelja.
Pošto su izmijenili nekoliko riječi s Andelikom, Piksarett i njegovi pratioci povukoše se u šumu, ali bi ona, kad bi izišla na obalu da osmotri obzorje, vrlo često opazila s druge strane fjorda Piksaretta i njegove crvene drugove kako tko zna zašto, s vršaka stabala osmatraju zaljev. On bi joj davao znakove i nekakve šale izvodio a da ona od svega toga, osim ponekog pokreta ili riječi, baš ništa nije razumjela. Ali joj se činilo da su i ti znakovi i te šale predstavljali izraze prijateljstva.
Na neusiljenost tih divljaka, na njihovu nepostojanost, u isti mah i opasnu i utješnu, trebalo se priviknuti i živjeti s njima u prijateljstvu kao s divljim zvijerima koje krotitelji svojom nadmoćnošću i stvarnom snagom drže u pokornosti. Zasad ni njoj ni njenim drugovima nije od njih prijetila nikakva opasnost.
Bio je dovoljan samo trenutak malodušja da se položaj iz temelja promijeni. Piksarett joj je predstavio svoja dva ratnika čija imena je bilo vrlo lako zapamtiti. Jedan se zvao Tenouienant, što je na njihovu jeziku značilo: Onaj tko dobro pozna stvari, pravi dobre poslove. A drugi se zvao Ouaouenouroue, to jest Onaj tko je lukav kao lovački pas.
Bez obzira na to, ona ih je radije nazivala njihovim katoličkim imenima koja joj je Piksarett ponosno objavio: Michel i Jerome. Ta se sveta imena nikako nisu slagala s njihovim licima išaranim ratnim bojama: crvenom oko lijeve očne šupljine, što je značilo prvo ranjavanje, bijelom oko desnog oka, što je značilo vidovitost, strašnom crnom prugom preko čela da bi se zastrašio neprijatelj, modrom po bradi, što je

18 Krumpiri
predstavljalo prst velikog duha itd, a sve to je upotpunjavala divlja griva njihovih kosa u koju su bila zataknuta i pera, i komadi krzna, i krunica i medaljica sa likovima svetaca.
Golih i oslikanih gradi, s kožnatom pregačom koja je lepršala na vjetru, često bosonogi, namazani mašću, nakinđureni oružjem, oni su spremno dolazili kad bi ih ona zvala:
Michel, Jerome!
A ona se jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh obuzeta nekom vrsti nježnosti kad bi ih opazila.
U jeziku tih ljudi postojao je nekakav naglasak koji je bilo nemoguće razumjeti. Taj je naglasak sličio naglasku engleskog jezika. Ona nikako nije uspijevala Piksaretta shvatiti ozbiljno, i to zbog njegova smiješnog naziva "Piksarett, poglavica Patsuiketta". Ali on je tvrdio kako to nije ista stvar.
Zbog njegove vesele naravi, njega su u početku nazivali Piouerlet, to jest onaj tko shvaća šalu, ali zbog njegovih ratničkih podviga njegovo se ime promijenilo u Pikasou'rett ili Strašni čovjek. Francuzi su ga zvali Piksaret jer im je to bilo lakše izgovoriti.
Na kraju je postao Piksarett!
Poslije onoga dana kad se ona umetnula između njega i ranjenog Irokeza i ponudila mu u zamjenu za život njegova neprijatelja, svoj ogrtač boje zore, počelo je njihovo neobično prijateljstvo, prijateljstvo koje je u ono vrijeme izazivalo čuđenje, sablazan, užas, negodovanje.
Anđelika nije tada ni u snu sanjala kakvu će ulogu Piksarett uskoro odigrati u njenu životu, ali on nije u njoj pobuđivao strah.
Da, - tvrdio je - mi smo bili odlučili da pregovaramo s Englezima, ali su nato došli Francuzi. Da li sam mogao pustiti u nevolji one koji su me pokrstili?
Prošavši prstima po svojoj ogrlici sačinjenoj od medalja i križeva, nastavi:
Krštenje je nama Wonolancetima onda donijelo sreću, dok je za Hurone bilo vrlo pogubno: gotovo svi su pomrli od velikih boginja ili od irokeških sjekira. Ali mi, mi smo Wonolanceti, a to nije isto!
Stari Shapleigh je vrlo rado brbljao s Anđelikom. On je otkrio da se ona razumije u biljke. On ju je rado poučavao i svađao se s njom kad se ona nije slagala s njegovim posebnim uvjerenjima. Pošto je ispitao lijekove što ih je ona nosila u svojoj putnoj torbi, predbacio joj je što upotrebljava beladonu, đavolju biljku, jer ona raste u Hekatinom vrtu.
Naprotiv, on je osobito cijenio mušku komoljiku, "divnu travu pod Merkurovim utjecajem, dostojnu svakog poštivanja mada joj ga niko ne odaje".
U svojim je kutijicama držao također i zvijezde i njihove moći. Vjerovao je da su komadi bakra, strukovi sporiša, golubovi "venerskog" porijekla.
A što se tiče blagoslovljenog čkalja tvrdio je:
To je Marsova trava koja pod znakom Ariesa liječi venerične bolesti, i to zbog antipatije prema Veneri koja njima vlada. Ja tu travu mnogo prodajem pomorcima. Dolaze ovamo i traže da im ju prodam pod izlikom da je na brodu izbila kuga, ali ja znam što to znači.
Tako je on automatski postajao učenjak. On je davao latinska imena gotovo svim biljkama što ih je poznavao. Ona je na dnu jednog starog sanduka pronašla među njegovim knjigama u kojima se govorilo o vračanjima, jedan piimerak knjige Herbatum virtutibus19 od Aemeliusa Macesa i jedno znatno djelo Regimen sanitatis salerno... prave dragocjenosti!
I tako su prošla dva dana.


19 O svojstvima trava
Nalazili su se gdje su se nalazili, gotovo brodolomci, nesigurni za svoju sudbinu. Prema jugozapadu, za vrijeme dana, nazirala se svinuta linija obale. Tamo su se dizali sivi pramenovi koji su se polako razilazili u plavom, ružičastom i mliječnom zraku koji je u uznemirenoj blagosti prekrivao zaljev. Divan komad porculana...
Sive mrlje su potjecale od požara što su ih izazvali Indijanci svojim bakljama... Plamen je proždirao Freeport, Yarmouth i sve obližnje zaseoke. Portland je bio ugrožen.
Sve se to zbivalo vrlo daleko, previše daleko da bi se moglo naslutiti vrevu očajničkih bijegova preko zaljeva. Brodovi dubokog gaza su se pojavljivali i nestajali. Stalnom prelijetanju bijelih galebova pridružili su se morovrani i burnice.
Toliko je ovdje bilo ptica da bi se, usprkos blještavilu lipanjskog sunca, odjednom našli u nekoj vrsti sumraka uslijed prolaza tisuća krila koja su u slojevima presijecala nebo i koja su bila privučena jatima bakalara, haringa, tunova, škombri što su se dolazili mrijestiti u veliki Zaljev Massachusettsa koji je s jedne strane otvoren prema Atlantskom oceanu, a s druge strane zatvoren bogatim i strašnim Francuskim zaljevom20 u kojemu su morske mijene dobivale goleme razmjere.
Trećeg dana njihova boravka na Rtu Maquoit Cantor reče svojoj majci.
Ako sutradan nijedan brod, nijedan čamac ne baci sidro u ovaj prokleti zakutak, ja odoh pješice odavde. Poći ću pješice obalom prema istoku. Krijući se od divljaka, pronaći ću negdje nekakav čun da se prebacim preko ušća. Na kraju ću stići u Gouldsboro. Sam ću privući manju pažnju nego da putujemo u skupini.
Neće li ti biti potrebni dani i dani da bi sretno priveo kraju taj pothvat?
Hodam isto tako brzo kao bilo koji Indijanac.
Ona se složi s njegovim naumom, mada ju je ispunjala velikim strahom misao što će ostati bez njega. Činjenica da se njegova snažna mladost prilagodila svim mogućim neizvjesnostima američkog života, predstavljala je za nju izvor utjehe.
Ta trebalo je nešto poduzeti. Nije se moglo beskonačno ostati tu i čekati nečiju, možda, sumnjivu pomoć.
Tu je večer ponovo vrebala morsku površinu zahvaljujući svijetlom sumraku.
Ptice kriještalice su se smirivale u velikom ušću rijeka. Neopipljiva, pamučna magla se razišla.
Zaljev Casco se smirio u blistavoj vedrini.
Na moru prevučenom zlatom poput dragulja su se sjajili otoci u odrazima blistavog topaza, modri kao sumpor, crni kao jantar. Priča se da ih ima tri stotine šezdeset i pet, baš koliko i dana u godini.
Svjetlost je sve više ustupala mjesto mraku. Zlato je potamnilo. More je poprimilo blijedosivu i hladnu boju, dok je kopno sa svojim zavojima malo-pomalo tonulo u neprozirnu tamu.
Miris zaljeva se penjao do njih, gonjen oporim vjetrom. Okoliš je bio od bronce i mjedi.
Prema istoku, na Rtu Harpwells, točno u trenutku kad je nestalo sunca Anđelika primijeti jedan brod. Izgledao je od zlata obasjan zadnjim zracima sunca. Ali ubrzo ga izgubi iz vida.
Nije li imao golemu goljenicu na pramcu? - poviče stari medicin's man. - Kladim se da je spustio jedra spremajući se da uđe u luku. Znam ja dobro taj brod. To je sablasan brod koji se uvijek pojavi na Rtu Harpwells kadgod nesreća treba da snađe onoga, ili onu, koji ga opazi. A luka u koju se sprema da uplovi, to je Smrt...
On uopće nije spustio jedra - otpovrne ljutito Anđelika.
Videći da su je strahovito raspalile riječi starog vrača, mladi Cantor joj namigne da je smiri.

20 Danas zaljev Fundy

TREĆI DIO

GUSARSKI BROD
21.
NOVA POJAVA BRODA FANTOMA
Sutradan se Anđelika probudila vrlo rano i budući da više nije uspjela zaspati, sišla je na morsku obalu da skuplja školjke među hridinama ogoljelim uslijed oseke. Na obližnjem žalu krdo uznemirenih foka je podizalo zaglušnu buku koja je odjekivala po svim uvalama.
Mlada žena pođe da ih vidi. Obično su to bile mirne životinje. Nezgrapna i nespretna na kopnu, njihova su se mrka i blistava tjelesa u moru što se iskrilo u prvim odbljescima zore kretala zadivljujućom gipkošću.
Približivši se tog jutra, ona ubrzo otkri uzroke njihove uznemirenosti.
Dvije ili tri foke ležale su na žalu izvrnute na bok. Bile su mrtve. Nad njih se već nadnijela sjena morskih ptica što su kružile i kričale zrakom. Netko ih je nemilosrdno pobio. Njihovi srodnici, veliki mužjaci, gospodari žala, bijesno su pokušavali otjerati pernate grabežljivce.
Pred tim prizorom Anđelika se trgne. Trebala je biti na oprezu jer taj je pokolj bio djelo ljudskih stvorova. Dakle, ljudi su bili tu...
A ti ljudi nisu bili Indijanci jer ovi idu u lov na foke jedino zimi, u siječnju...
Njene su oči lutale uvalicom. Neki brod, vjerojatno onaj brod fantom, tu se usidrio prošle noći, tu je proveo noć pod okriljem magle.
Ona se popne do kolibe.
Skriveno iza naslage oblaka na obzorju sunce se još ne bijaše pomolilo. Jutro je bilo plavo, neobično plavo, i čisto i mirno.
Tada u svježem zraku osjeti miris izgorene trave, drugačiji od mirisa dima što se dizao iznad kolibe kroz mali dimjak sagrađen od šljunka. Nagonski se skrivajući iza grmova i stabala borova ona lakim i hitrim korakom pođe rubom obale što se poput jezičca pružala iznad fjorda.
Miris dima od zelenih drva i vlažne trave bivao je sve gušći.
Nagnuvši se nad stabla, Anđelika zamijeti vršak jarbola sa smotanim jedrima. Skriven iza jednog zavoja pokraj kojega se more duboko uvuklo u kopno, bio je usidren brod.
Odozdo se u nabreklim i lijenim kolutovima tamnomodri dim dizao prema nebu praćen mrmorom ljudskih glasova.
Anđelika legne potrbuške po zemlji i pužući se dovuče do ruba litice. Ali nije uspjela vidjeti one što su logorovali dolje, na uskom pojasu žala nagrizenog algama. Jedino je sada zvuk njihovih glasova dolazio iz blizine, zvuk oštar i grub ispremiješan portugalskim i francuskim riječima.
Ali je zato u potpunosti vidjela brod. U stvari, bila je to obična brodica, šalupa.

22.
ANĐELIKA SE SUPROSTAVLJA GUSARIMA
Vrativši se, ona naredi da se djeca povuku u kolibu. Ispavana i odmorena počela su veselo skakati i igrati se loptom od strune.
Tamo dolje, u uvalici, ima ljudi koji su zapalili vatru. Imaju brod u koji bi se moglo smjestiti bar osam do deset ljudi. Ali ja nisam baš sigurna da će nam ti ljudi velikodušno ponuditi da se ukrcamo na njihov brod.
Ona se nije nadala ničem dobrom od ljudi koji su bez potrebe ubijali neškodljive životinje, a uz to ih nisu čak ni pokupili već ih ostavili na žalu...
Sad Cantor pođe do označenog mjesta i ubrzo se vrati s vijestima da ih je vidio. Bilo ih je pet ili šest, ne više. Reče da ga podsjećaju na gusare koji se tokom ljeta zalijeću u vode na sjeveru u potrazi za plijenom možda manje basnoslovnim od onog što ga otimaju španjolskim brodovima, ali kojega se zato bilo lakše dočepati.
Nama je potreban njihov brod - odlučno će Anđelika - ako nizašto drugo a ono da njim potražimo pomoć.
Ona se tim riječima obratila nadasve Cantoru i Stougtonu. On je jedini bio zdrav i čitav i kao takav joj mogao pomoći da stvori neku odluku.
Pastora je tresla žestoka groznica i nalazio se stalno u polubunilu. Corwin je bio ranjen. Mnogo je patio i napinjao sve svoje snage da ne kune u pastorovoj blizini. Dva pomoćnika, snažni i šutljivi momci, bili su spremni na sve, ali ne i da posluže nekim savjetom. Stari Shapleigh se nije složio sa svojim gostima. On ih je večeras ili sutra uvečer morao napustiti i otići u šumu jer bližila se noć kad je morao ubrati divlji sporiš..
Na Adhemara nije mogla računati.
Ostao joj je Stougton, taj seljak bez mašte, ali hrabar, i Cantor, sin francuskog plemića, čiji je mladi život bio pun iskustva. Anđelika je imala povjerenja u razboritost svog sina, u njegovu prvu mladost, kad se u dječacima nagonski budi oprez, kad oni postaju svjesni svoje snage i muževne odvažnosti.
Cantor se junačio da će lupežima ispred samog nosa oteti brod i odvesti s druge strane rta, gdje će se ostatak družine ukrcati na nj.
Baš u tom trenutku Anđelika se diže, pođe prema vratima i otvori ih. Bilo joj je odmah potom jasno što ju je vuklo napolje.
Krik kozodoja se stalno ponavljao zvučan i oštar. Piksarett ju je dozivao.
Ona potrči prema rubu poluotoka i na drugoj strani, na vrhu crnog hrasta primijeti Indijanca koji ju je, napola skriven gustim lišćem, žustrim pokretima na nešto upozoravao.
Na nešto što se nalazilo ispod nje.
Ona spusti oči, pogleda prema žalu i krv joj se u žilama sledi. Hvatajući se za čuperke grmova i kržljave borove koji su rasli u pukotinama litice, verali su se ljudi. Nema sumnje, bili su to gusari sa šalupe. Kad je jedan od njih, osjetivši da je otkriven, podigao prema njoj svoje gusarsko lice, ona vidje da među zubima drži nož.
Bit će da su i oni otkrili da na tom zabačenom mjestu imaju susjede te su ih ti okorjeli lupeži htjeli iznenaditi.
Videći da su otkriveni i da im je propao iznenadni napad, iz njihovih usta potekoše strašne kletve.
Sad su se penjali uz liticu što su brže mogli.
Anđelikm pogled padne na košnice što su se nalazile odmah kraj nje. Prije no što će podbrusiti pete ona zgrabi jednu između njih i, videći da su se lupeži već dohvatili ruba litice, brzim je pokretom baci na njih. Košnica je bila puna razjarenih pčela.
Košnica padne točno ispred njih i uskoro se razlijegoše strašni i bolni krici.
Anđelika nije čekala da vidi kako se gusari brane od pobješnjelog i crnog oblaka pčela.
Trčeći, izvuče svoj oštar nož iz korica. Dobro je učinila jer su se razbojnici podijelili u dvije skupine.
Odjednom primijeti da se između nje i prebivališta Johna Shapleiga ispriječilo nekakvo grbavo cerekalo, odjeveno u dronjke i s nekakvom trorogom kapom na glavi u koju je bilo zadjenuto crveno nojevo pero. To je cerekalo vitlao oko sebe kratkom toljagom.
Bit će da je taj čovjek bio ponešto pijan ili je možda vjerovao da se ne mora bojati jedne žene. Bilo kako bilo, on navali na nju, a budući da je ona spretno izmakla udarcu toljage koja zazviždi zrakom, on posrne i doslovce se nabije na oštar šiljak njena noža kojim je ona izmahnula da bi se obranila.
On muklo rikne. Ona načas osjeti njegov dah koji zaudarao na rum i pokvarene zube. Njegove zgrčene ruke je ispuste. Umalo je nije povukao za sobom pri svom padu. Užasnuta, odbaci ga od sebe i vidje kako se skljokao ispred njenih nogu, zgrčivši ruke na trbuhu. Krmeljive oči zločinca zjapile su čuđenjem.
Ne časeći časa i prepustivši čovu njegovoj sudbini, Anđelika se u tri skoka stvori kod Shapleighove kolibe i na brzinu zatvori klimatavu drvenu ogradu.
Ispala mu crijeva!

23.
PRIMIRJE U ZORU
Turoban krik je odjekivao u jasnom lipanjskom sumraku koji je dugo trajao u Zaljevu Casco.
Ispala mu crijeva!
Tamo iza grmlja jedan je čovjek javljao drugom. Dobro zabarikadirani u svojoj kolibi, Englezi i Francuzi su čuli taj krik koji se zatim produžavao u bolnu i jecavu buku.
Dan koji je tragično počeo završavao je bez pobjednika. S jedne strane Englezi i Anđelika, nema sumnje, slabo naoružani, ali zaklonjeni iza svojih zidova od balvana, a s druge strane gusari, okrutni i nasrtljivi, ali bolesni od ujeda pčela i uz to izgubivši jednoga druga ranjenog u trbuh.
Na nesreću Anđelike i njenih drugova oni su se sklonili kraj jednoga potoka koji se nalazio u blizini kolibe da bi svoje lice i natečene dijelove tijela, vlažili svježom vodom.
Postavivši se tako, nisu dopustili nikome da iziđe iz kolibe. Psovali su i kleli da bi zatim nastavili sa stenjanjem. Iz kolibe ih nisu mogli vidjeti, ali su zato osjećali da se nalaze iza prvih stabala i čuli su kako stenju.
Kad je potpuno pala noć njihovo cviljenje, njihovi uzdisaji i bolni krikovi ispunjali su zrak u točnim vremenskim razmacima te su s krikovima foka što su dopirali sa žala predstavljali takvu jezovitu dreku da se čovjeku dizala kosa na glavi.
Uskoro je mjesečna preplavila okolicu. More se osu srebrom i čitava eskadra otoka crnih poput mastila činilo se kao da je zaplovila prema dalekim bjelinama.
Usred noći Anđelika se uzvere na jednu klupicu, skinuvši s krova jedan crijep proviri napolje da bi s visine ocijenila situaciju.
Hej, mornari, čujte što ću vam reći! - poviče na francuskom snažnim i jasnim glasom.
Ona vidje kako se miču prilike gusara.
Slušajte, dakle, mogli bismo se sporazumjeti. Ja ovdje imam lijek koji će ublažiti vaše patnje. Osim toga, mogu previti vašeg ranjenog druga... Primaknite se na dva hvata od kuće i pobacaite svoje oružje. Mi ne želimo vašu smrt. Želimo jedino spasiti svoj život i posuditi vaš brod. Zauzvrat ćemo vas izliječiti.
Isprva ne dobi nikakva odgovora. Zatim je čula nejasan mrmor koji se miješao sa zapusima vjetra.
Izliječit ćemo vas - ponovila je Anđelika. - Inače ćete poumirati. Ubodi pčela nisu bezazlena stvar. A vaš će ranjenik, ukoliko mu se ne pruži hitna pomoć, sigurno podleći!
Što kažeš! Podleći će... Ta njemu su ispala crijeva napolje, i sigurno će crknuti - zarokta nečiji debeo glas iz noći.
To nikako nije dobro za njegovo ozdravljenje. Budite razumni! Pobacaite oružje, kao što vam predlažem. A ja ću vas njegovati.
U noći njen zvonki ženski glas je djelovao utješno i kao da je dolazio s neba. Uza sve to gusari nisu odmah pristali. Trebalo je pričekati zoru.
Hej, ženo! - poviče tada jedan od njih. - Dolazimo!
Iza šumice dopre zveckanje čelika i jedna krupna prilika posrćući se približi noseći u naručju čitavu gomilu noževa, jurišnih mačeva, zatim jednu sjekiru i jedan pištolj.
On sve to položi na nekoliko koraka od ograde.
Štićena kremenjačom starog Shapleigha i Adhemarovom mušketom što ju je Cantor držao uperenu, ona priđe čovjeku. On je bio gotovo slijep od oteklina što su ih prouzročile pčele izbovši mu čitavo lice. Po njegovu vratu, ramenima, mišicama, rukama posvuda su se vidjele otekline.
Shapleigh zabaci unazad svoj visoki puritanski šešir i uze se vrtjeti oko njega, njuškajući ga i cerekajući mu se, radosna izraza na licu.
I see... I see! The squash seams to be quite ripe!21
Spasite me! - preklinjao je čovjek.
Košulja pocrnjela od pradavnih mrlja krvi, platnene kratke hlače koje su otkrivale runjave koljena predstavljali su odjeću pravog pravcatog gusara.
Po njegovu pojasu o kojemu su visile, zasad prazne korice noževa svih mogućih dimenzija bilo je očito kao sunce da je taj čovjek pripadao društvu gusara, da je bio jedan od onih ljudi što su po karipskim otocima lovili, ubijali, sjekli divlje svinje i volove da bi zatim sušili njihovo meso i njime opskrbijavali brodove. Naprosto mesari na oceanu i trgovci, ako se baš hoće, ni bolji ni gori od drugih. Međutim, njih su u gusare i u rat otjerali španjolski osvajači koji osim sebe nisu trpjeli nikoga na američkim otocima.
Njegovi drugovi koji su se nalazili iza stabala izgledali su još gore od njega. Jedan dječak, mali od broda, slabunjav i ubog izgledao je kao da će svakog časa izdahnuti. Portugalac maslinaste puti izgledao je kao glavica kupusa, a posljednji, garav, kao gorka tikva. A što se tiče ranjenika...
Anđelika podiže prljavi dronjak prebačen preko njega. Mrmor užasa i strave ote se s usana gledatelja. Anđelika je jedva suzdržavala gađenje.
Razjapljena rana bila je barem petnaest palaca duga, a iznad nje se dizala ogromna kila slična gnijezdu zmija koje su se grčile, nadimale, krivile u grčevitim pokretima, kao utjelovljeni prizor groze. Gola crijeva čovjeka s otvorenim trbuhom!
Svi su stajali kao ukopani, zaprepašteni na svojim mjestima, osim Piksaretta, koji se iznenada pojavio i znatiželjno se i radosno sagnuo nad užasnom ranom.
Anđeliki se gotovo istog trenutka nametnulo saznanje da mora pokušati sve da ga spasi. Ranjenik, koji nije bio bez svijesti nego, naprotiv, vrlo priseban i pomalo podrugljiva izraza oko usana, promatrao ju je živim okom ispod čupavih obrva. Usprkos njegovoj voštanoj puti i vrlo upalim crtama lica, Anđelika nije primjećivala na njegovu ogrubjelom licu pijanice znakove smrti. Čudno, ali izgleda da je on odlučio da živi. Nož ni na jednom mjestu nije probušio crijeva što bi bilo izazvalo dosta brzu smrt.
On je prvi prešao u napad prigušenim glasom i trudeći se da mu lice ostane što mirnije:
Yes… Milady…!22 Ovako podli udarac teško je bolje izvesti, do vrata… Pravo djelo Ciganke koja ne prašta, znam ja to dobro… Sada, ovo treba sašiti!


21 Vidim... Vidim! Čini se da je bundeva sasvim zrela!
22 Da gospođo!
Mora da je tome snatrio za vrijeme beskonačne duge noći i da se malo-pomalo uvjerio da je to moguće Tom čovi nije nedostajalo bistrine uma, mada nije bilo sumnje da je, u biti, bio gad. Bilo je dovoljno načas promotriti njegovo držanje i držanje njegovih drugova pa da se shvati kakvom su soju pripadala sva petorica. Otpaci s brodova!
Anđelikin je pogled prelazio s čovjekova lica, na kojemu se opažala upravo đavolja volja za životom, na jezovitu kilu iz koje se širio strašan smrdež, dok su krupne muhe već počele zujati naokolo.
U redu - najzad će ona odlučno. - Pokušat ćemo!

24.
ANĐELIKA SPAŠAVA RANJENOG GUSARA
"Vidjela sam ja i gorih slučajeva", ponavljala je raspoređujući na brzinu na jednu daščicu u kolibi par instrumenata što ih je izvukla iz svoje putne torbe.
To što je ponavljala nije bilo baš točno... Sigurno je da je tokom zime u Wapassouu vršila prave operacije, svaki put drugačije i svaki put sve složenije. Izuzetna spretnost njenih gipkih prstiju koji kao da su živjeli vlastitim životom, nagonska spretnost njenih ruku koje su imale osobinu da liječe sve čega se dotaknu, silili su je da stječe iskustva za koja je, s obzirom na vrijeme i kraj, trebalo imati hrabrosti.
Tako je ona u proljeće liječila indijanskog poglavicu kojemu je kanadski sob rogom napravio dugu ranu na leđima. Tom prilikom prvi put je pokušala spojiti rubove rane s nekoliko končanih šavova. Zacjeljenje je išlo nevjerojatnom brzinom.
Glas o njenim liječničkim sposobnostima se pronio. U Houssnoku je čitava gomila urođenika došla k njoj izrazivši želju da ih liječi Bijela gospođa sa Srebrenog jezera. Vrlo tankim iglama što ih je pronašla među sitničarskom robom u postaji, spretni prsti urara, gospodina Jonasa, dali su polusavijen oblik koji se Anđeliki činio prikladnijim za tako osjetljiv zadatak. Bila je sretna što je uspjela spasiti svoju dragocjenu torbu za vrijeme svih onih peripetija koje su se nedavno zbile. To je bilo divno. U njenim je uglovima pronašla svu silu potrebnih stvarčica. U jednoj kožnatoj kesici pronašla je pregršt istučenih mahuna akacije. Taj prašak koji je sadržavao spasonosni tanin upotrebljavala je kao melem koji je možda sprečavao da se trovanje ne proširi tijelom kad se jednom rana zatvori. Nije imala dovoljno tog praška, zato ga pokaže Piksarettu koji se, pošto ga je promotrio i onjušio, iskusno osmjehne i pojuri prema šumi.
Ti se s jednim Englezom pobrini za brod - Anđelika naredi Cantoru. - Uvjeri se da li je u stanju da zaplovi s dijelom naše družine. Budite na oprezu i dobro se naoružajte mada mi ovi bijedni lupeži ne izgledaju kadri da nam u ovom trenutku naude.
Elisabeth Pidgeon bojažljivo ponudi Anđeliki svoju pomoć, ali je ova radije pošalje da mašću namaže jadne žrtve pčela. Previjajući stalno prečasnoga Thomasa Patridgea, stara je gospođica stalno nečim bila zabavljena, a svjesna nastale situacije, ona među gusarskim oružjem nađe najmanje oštećenu sablju i, pošto ju je ponosno objesila o pas, odskakuta do kolibe gdje je Shapleigh već premazivao gusare svojim lijekovima stalno se cerekajući pri tom.
Stojeći pod stablom pokraj bolesnika, Anđelika očisti pločasti oblutak i na njemu rasporedi kutijicu s iglama i pincetama, bočicu vrlo jake rakije, škarice, šarpiju koja je uvijek bila čista i bijela, umotana u komad gumiranog platna.
Nije imalo smisla prenositi ranjenika. U blizini je proticao potok. Ona razgori žeravicu male vatre, na nju stavi zemljani sud s nešto vode u njemu i nju saspe prašak od mahuna akacije.
Piksarett se vrati, ruku punih mahuna akacije. Bile su još zelene. Anđelika dograbi jednu, stavi je pod zub, iskesi se ispljunuvši zelen i trpak sok. Mada je taj sok imao vrlo neugodan okus, to još nije bio okus sazrelog tanina koji je imao metalni okus mastila i posjedovao dragocjenu osobinu da steže rane, da ih zacjeljuje, da suzbija opasna gnojenja i, na kraju, da svojom ljekovitom i životvornom snagom sprečava gnojenje što izbija iz samih rana, čak i već zdravih rana kojima dugo treba da potpuno zacijele. Te zelene mahune bit će manje djelotvorne.
Moramo se zadovoljiti onim što imamo pri ruci! - reče.
Ona ih htjede staviti u lonac da se iskuhaju kadli je Piksarett zaustavi:
Pusti da Maktera to uradi - reče.
I on pokaže na staru Indijanku, služavku ili družicu starog engleskog liječnika. Čini se da je njoj bila poznata vrijednost biljke. Ona čućne pokraj vatre i uze žvakati mahune raspoređujući ih potom na široko lišće. Anđelika je pusti na miru jer je znala - stari vrač u Dabrovom logoru pokraj Wapassoua ju je u to podučio - da je lijek tako pripravljen bio najdjelotvorniji.
Vrati se zatim prema svom ranjeniku u čijim se stalno otvorenim očima palila sad nada, a sad užas. Videći kako je klekla pokraj njegove glave i sagnula prema njemu svoje lice uokvireno svijetlom kosom i s izrazom napete odlučnosti, on se sneveseli i u njegovu pogledu starog lisca bljesne turoban sjaj.
Polako, ljepotice - prošaputa oslabljenim glasom. - Prije no što počneš, treba da se dogovorimo. Ako me skrpiš i ako se ponovo uspravim na svojim nogama, ti nećeš valjda tražiti da ti ostavimo svoje oružje i da ti prepustimo onu staru krntiju? Ta krntija je sve što nam je onaj lupež od Zlatobradog dao da bismo se održali na životu u ovom jebenom kraju. Nećeš se, valjda, pokazati gorom od njega?
Zlatobradi - ponovi Anđelika naćulivši uši. - Vi, znači, pripadate njegovoj posadi?
Vi ste pripadali, htjela si reći. Taj prokleti momak nas je iskrcao ovdje a da nam čak ni baruta nije dao dovoljno da se obranimo od divljih zvijeri, od Indijanaca, te od ljudi koji žive na obali kao što ste vi za koje znamo da su svi, manje-više brodolomci.
A sada šutite - reče Anđelika sačuvavši mir - vi suviše pričate za čovjeka koji se nalazi na umoru... Kasnije ćemo pričati o vašim poslovima koji nas se ne tiču.
Bio je sasvim iscrpljen. Činilo se da se njegova prozirna put sasvim uvukla u kosti lica koje već bijaše, s izbečenim očima okruženim crvenim podočnjacima, dobilo mrtvački izgled.
Ali krvavi rub oko njegovih kapaka bio je dokazom njegove izdržljivosti.
"Preživjet će", pomisli Anđelika stisnuvši zube. Poslije će već doći na red i razgovor o Zlatobradom.
Suviše je rano da postavljate uvjete, gospodine - odgovori mu ona. - S vašim oružjem i vašim brodom učinit ćemo ono što nam se svidi. Budite sretni izvučete li živu glavu.
U svakom slučaju... mnogo će dana proći prije no što se skrpi ona... krntija - dahne ranjenik ne predajući se.
Prije no što vas skrpamo proći će takođe mnogi dani, tvrdoglavče. A sada, momče, čuvajte svoje snage i trudite se da budete što mirniji.
Ona položi svoj dlan na mlohavu kožu njegova čela ljepljivu od znoja.
Premišljala je da li da mu da da popije neko umirujuće sredstvo, i to baš neko na bazi belladone koju Shapleigh nije trpio. Međutim, nijedno sredstvo kojim je raspolagala neće biti dovoljno jako da nadjača neljudske bolove što će ih prouzročiti operacija.
Dobar grog - zastenje ranjenik - dobar i vreli grog s pola limuna u njemu popio bih tako rado pa makar mi bio posljednji!
Prijedlog nije loš - primijeti Anđelika.
"Jedino to će mu pomoći da podnese operaciju. Ovaj lupež je tako prožet rumom da će ga to, možda, spasiti."
Hej, bitango - reče snažnom gusaru koji im se bijaše približio, da nemate, možda, još koju pintu ruma na raspolaganju?
Klipan kimne glavom taman toliko koliko su mu dozvoljavale bolne otekline. U pratnji jednog Engleza siđe do njihova logora u uvalici i vrati se s bocom od crnog stakla i dugačkog grlića. Boca je bila do polovice puna. Ako je suditi po mirisu što se iz nje počeo širiti kad je Anđelika izvadila čep, to je bio sigurno najbolji rum što se proizvodi na karipskim otocima.
Tu je - reče Anđelika. - Deder, potegni, momče, potegni što više možeš, potegni dok se nebo ne zavrti oko tebe kao čigra.
Budući da mu se ona obratila odjednom sa "ti", on shvati po tome da je vrag odnio šalu.
Zlo mi se piše - zahropta. U očima mu se javi očaj.
Postoji li neki svećenik u ovoj prokletoj vukojebini?
Postoji - javi se Piksarett i baci se na koljena. - Ja sam kod Crnorisca vjeroučitelj, a uz to sam poglavica svih Abenakisa. I tako me je Gospod odabrao da krštavam ljude i da ih odrješujem od grijeha.
Gospode Bože, jedan divljak, pa to je kruna svega! - poviče ranjenik i izgubi svijest ne zna se da li od silnog uzbuđenja ili od pretrpljenih muka.
Bolje tako - nato će Anđelika.
"Isprat ću mu ranu", mislila je, "toplom vodom u koju ću usuti malko esence
belladone."
Uze komad kore koja je imala oblik žljebića pomoću kojega će bolje usmjeriti tanak mlaz vode iz tikve što ju je držao Piksarett. Zatim se nagne nad jezovitu ranu.
Pri prvom dodiru, zaista vrlo lakom, ranjenik se trgne i pokuša se pridići. Snažne ruke Stougtona spriječiše ga u tome.
Anđelika naredi tada golemom gusaru da legne svom drugu preko bedara, i to licem prema zemlji, a Shapleighovom Indijancu da mu drži gležnjeve na nozi. Ali ni to nije bilo dovoljno. Ranjenik se osvjesti i uze moliti da mu pridignu glavu. Otpije nekoliko gutljaja ruma, a zatim, polusvjestan, dopusti da mu zglobove privežu za kočiće zabijene u zemlju. Anđelika smota komad šarpije u lopticu i gurne mu je između zuba, a zatim mu pod šiju podmetne struk slame pazeći na to da ranjenik nesmetano i lako diše kroz nosnice.
S druge strane ranjenika spusti se na koljena stari Shapleigh, Englez, ljekarnik. Bijaše skinuo svoj visoki šešir i sad mu je vjetar mrsio bijelu i rudlavu kosu. On je bio taj koji se i po svojoj službenoj dužnosti i zato što je bez riječi shvaćao što Anđelika želi prihvatio uloge njenog asistenta, stoga dohvati pincete od trstike i napravi prvi zahvat da približi rubove rane. To je bilo gotovo nemoguće izvesti do kraja, ali Anđelika oštrim i odlučnim pokretom zabode iglu u meso naizgled mlohavo, ali, u stvari, žilavo i otporno, držeći ga prstima. Zatim neprimjetnim pokretom zglavka koji je zahtijevao priličnu snagu i vještinu da bi ga se izvelo, ona provuče kroz meso masni konac i veže ga u čvor. Radila je vrlo brzo i određenim tempom, ne oklijevajući, sagnuta, potpuno nepokretna u tijelu. Jedino su joj spretne ruke bile u stalnom pokretu. Stari Jos je očima pratio njen rad, pomažući joj pincetama ili prstima kad bi pinceta popustila pod otporom izmučenog mesa.
Nesretni mučenik ležao je bez snage, ali ipak su mu tijelo potresali stalni i tegobni trzaji. Na trenutke bi se kroz šarpiju u ustima probio strašan i mukli hropac koji se činio posljednjim. Pri tom je golemi grozd smrdljivih crijeva, sluzavih i u stalnom pokretu, izbijao ponovo napolje te ga je trebalo gurati u unutrašnjost kao životinju koju se davi. Ljubičastobijeli uvoji crijeva stalno su ispadali napolje kroz
međuprostore te su tvorili više prodera koji su svaki čas mogli puknuti ili biti probušeni što bi, Anđelika je to vrlo dobro znala, bilo kobno po ranjenika. Ali čitav taj splet utrobe izdržao je sve i posljednji šav je bio vezan.
Čovjek je ležao kao mrtav.
Anđelika dohvati melem od akacijinog tanina što joj ga je pružila Indijanka, prekri njime čitavu površinu trbuha i čvrsto stegne okrajke platnene vrpce što ju je prije no što je počela operacija ona provukla ranjeniku ispod bubrega.
Tako stegnut, Drvoglav se morao prilagoditi na svoja ispala crijeva ponovo ugurana na staro mjesto te se trebalo nadati da će i ona konačno shvatiti gdje im je pravo mjesto.
Anđelika se uspravi. Sva su je leđa boljela. Čitav taj posao potrajao je više od jednog sata.
Ode oprati ruke u potoku. Zatim se vrati natrag i sve pospremi.
Iz uvalice su dopirali udarci mlata. Brod će biti spreman za odlazak prije no što ozdravi njegov kukavni kapetan.
Anđelika podigne ranjeniku vjeđe i posluša mu otkucaje srca. Još uvijek je bio živ. Promatrajući ga s kraja njegovih prljavih, žuljevima posutih i čupavih nogu, osjeti neku vrst simpatije za taj ljudski otpadak kojemu je upravo spasila bijedno bivstvovanje.

25.

ANĐELIKA ISPITUJE GUSARE
Za sve nije bilo mjesta na gusarskom brodu kad je ovaj bio osposobljen za plovidbu, a prije svega na nj se nisu mogli prenijeti ranjeni i bolesni. Tko će otići, a tko ostati, to je pitanje mučilo mnoge savjesti i baš zbog toga Anđelika je još jednom morala preuzeti na sebe odgovornost.
Bilo je očito da je Cantor, koji se razumio u plovidbu, morao preuzeti mjesto zapovjednika broda kako bi ga odveo u Gouldsboro.
Stougton i Corwin, odrasli na obali, pomoći će mu pri upravljanju brodom, te je bilo logično da otputuju sa svim članovima svojih obitelji. Osim toga njihove se sluge ni za živu glavu nisu htjeli odijeliti od njih. Oni bi pomrli od straha bez svojih gospodara, ne bi znali što bi radili na tom svijetu bez njih. Za druge više nije bilo mjesta na brodu, a gdje onda da smjeste bolesnike kojima je bila potrebna njega. Anđeliki je bilo odmah jasno da će biti prisiljena ostati kraj ovih. Nikad je osjećaj odgovornosti nije teže pritiskao. Ali kako da prepusti njihovoj sudbini umiruće, kako da napusti ogromnog Thomasa Patridgea, gusare izbodene pčelama, te svog ranjenika, kojega je sama operirala. Cantor je žestoko prosvjedovao protiv takve odluke. Njemu se nije nimalo mililo da majku ostavi u tako bijednom i tako opasnom društvu.
Pa tebi je i te kako jasno - rekla mu je - da se nijednog bolesnika ne može prenijeti na brod.
Oni će samo smetati pri upravljanju brodom - tražit će njegu koju im ne možemo pružiti na brodu, te će poumirati za vrijeme putovanja.
Pa neka ostanu ovdje i neka ih njeguje stari Shapleigh.
Stari Shapleigh mi je kazao da on mora u šumu jedne od narednih večeri, da zbog mjesečine ne može odlagati odlazak. A ja vjerujem da se on ne želi naći sam licem u lice s ovom bagrom s Caraiba...
A zar vama ne prijeti još veća opasnost ostanete li u njihovu društvu?
Ja se znam braniti. Osim toga, svi su oni bolesni da se maknuti ne mogu.
Nisu baš svi. Ima među njima jedan koji se dobro oporavlja, a čiji mi pogled ne kazuje ništa dobro.
Pa dobro. Evo rješenja. Ti ćeš ga ukrcati na brod. Corwin i Stougton će paziti na nj dok ne dođete u priliku da ga se riješite iskrcavši ga na neki od otoka u Zaljevu Casco. Poslije ćete otploviti u Gouldsboro. Budete li imali povoljan vjetar moguće je da ću te za manje od osam dana vidjeti kako dolaziš na Rošelcu. Ništa mi se ozbiljno do tada ne može dogoditi...
Ona je htjela i sebe i Cantora u to uvjeriti. On na kraju prizna da se ne može smisliti nikakvo drugo rješenje...
Što brže podignu jedra, prije će se svi zajedno naći na okupu u vlastitoj obitelji, zaštićeni zidovima Gouldsboroa koji im je iskrsavao pred očima kao luka mira i kao kraj svih zabrinutosti. U Gouldsborou je bilo oružja, tamo je bilo bogatstva, ljudi, brodova...
Ostalo ih je svega osam na Rtu Maquoit.
Poslije dva dana gusarski brodić opremljen kako treba i pod iskusnim zapovjedništvom Cantora isplovio je iz uvale i nagnut u stranu, poput galeba nošenog vjetrom, nestao je iza zadnjih otoka.
Brodom su otplovili obitelji Corwin i Stougtom, njihove sluge, mala Rose-Ann i jedan od gusara, onaj što se najbolje osjećao. Njega će se prvom prilikom riješiti iskrcavši ga na nekom od otoka. On je na svom žargonu dugo nešto govorio sa svojim drugovima prije no što je otputovao. Još jedan razlog da ga dobro nadziru.
Ostali su mali Samuel Corwin, koji je polako prizdravljao od svojih opeklina, velečasni Patridge, isuviše slab, i gospođica Pidgeon. Ona nije htjela napustiti svog pastora. Ali na njenu je odluku utjecao i strah od mora. I tako kad se sve zbroji, ona je radije ostala kraj Anđelike za koju je vjerovala da je pod zaštitom nečije moći, pa bilo da je ta zaštita potjecala od vraga ili ne. Anđelika ju je slala po drva u šumu, po vodu, da traži školjke ili da lepezom hladi bolesnike koje su napadali komarci. U stvari, šalupa više niti jednu osobu nije mogla primiti, ali je zato nesit svojim divljim bezobrazlukom, bacivši se u more i plivajući poput ogromne vidre u brazdi broda, prisilio Cantora da mu nađe mjesta na palubi.
O izboru putnika se dugo raspravljalo. Na kraju je odlučeno da otputuju oni koji su bili zdravi i čitavi jer je postajala bojazan da bolesnici ne bi preživjeli plovidbu.
Anđelika se osjećala vezanom za onu olupinu od čovjeka što ga je ona operirala. On je stalno kmečao grčevito se držeći života. Zvao se Aristid Beaumarchand23 kao što joj je povjerio jedan od njegovih drugova.
Niti je lijep, niti je dobar trgovac, okladila bih se - reče na to Anđelika slegnuvši ramenima. - Njemu bi bolje pristajalo neko drugo ime: Drvoglav ili Zgubidrob, na primjer.
Tog jutra velečasni Patridge otvori oči, reče da je nedjelja i zamoli da mu dadu Bibliju kako bi pripremio propovijed. Mislili su da bunca pod utjecajem groznice, te ga htjedoše umiriti, ali on se razgalami i odlučno ponovi da je nedjelja, dan Gospodnji, i da bi svi morali toga biti svjesni: da je taj dan bila nedjelja.

Sedam dana je prošlo od indijanskog napada na malu englesku naseobinu.
Anđelika je živjela u nadi da su brodovi Joffreya de Peyraca još krstarili ušćem Kennebeca. Cantor je bio uvjeren da će bar jednog sresti. A ako ne sretne, za najviše dva dana bit će u Gouldsborou i odmah će poslati pomoć. Dobar, snažan i siguran brod, naoružan velikim topovima na kojemu si se na otvorenom moru mogao odmarati i u miru se vratiti kući.
Koje li sreće!


23 Na francuskom znači: lijepi trgovac
Ali dva su dana prošla a na obzorju se ništa ne pojavi.
Elisabeth Pidgeon je svojim drhtavim glasom pastoru čitala Bibliju. To su njeno čitanje slušala i dva bolesna gusara sumnjičavog i bahatog izraza lica. Tu dvojicu je trebalo brižno njegovati, ali se nikome nije žurilo da ih što prije vidi zdrave i pri snazi. Treći, koji je rastom bio najviši i najsnažnijeg tjelesnog ustrojstva išao je stalno od Zgubidroba do druge dvojice drugova koji su ležali u kolibi i s njima nadugo raspravljao na romansko-arapskom žargonu. Njegov hod, prvih dana bolan pri svakom koraku, sada je postao čvršći. Bio je ogroman, težak i izazivao nemir u srcima Anđelike i njenih drugova.
Pazi dobro na nj - govorila je Anđelika Adhemaru. - Inače će se domoći jednog od onih noževa i zarinut će nam ga u leđa.
Taj je gorostas pokazivao iskrenu samilost prema operiranom drugu.
On mi je brat - govorio je.
Vi uopće ne sličite jedan drugome - otpovrne Anđelika uspoređujući uzrast tog gorostasa s mršavim likom što se nazirao pod pokrivačem.
Mi smo braća Obale. Već je petnaest godina što smo izmiješali svoju krv i svoje kese.
I uz grozni osmijeh na svom licu izobličenom od ujeda pčela, on joj dobaci:
Možda vas zbog toga i neću zaklati... Da, zato što ste spasili Aristida.
Nad ranjenikom je noću trebalo bditi. Ona je nad njim nategla komad platna ne zbog toga da bi ga zaštitila od sunca jer ga je stablo donekle štitilo, već od noćne rose ili od iznenadnih kiša koje su ponekad padale ili od prskavice što ju je vjetar za vrijeme plime dopuhivao do njih.
Ona je bdila nad njim, uporna, pažljiva, iznenađena videći da se ozdravljenje uvlači u njegovo osušeno tijelo. Tako ju je uzbuđivao uspjeh operacije da je na trenutke gotovo voljela tog kukavnog Aristida.
Onu istu večer kad je operiran, on je otvorio oči i tražio da mu dadu duhana i jedan grog "sa čitavim limunom... koji ćeš mi oguliti, Hijacinte"...
Da nije dobio svoj grog i svoj limun, nakon čega mu je ona dala procijeđenu riblju juhu, život se u nj ne bi tako brzo vratio.

Osvanula je glasovita nedjelja kad je konačno i pastor Thomas Patridge došao k svijesti…
Pomoći ću vam da sjednete - reče Anđelika ranjenom gusaru.
Da sjednem, ti hoćeš da crknem?
Ne zato. Treba da krv kola inače će se zgusnuti. Osim toga, zabranjujem vam da mi se obraćate s "ti", sad kad ste izvan opasnosti.
E, to ne! Koje li žene!
Dođite ovamo i pomozite mi, vi morski mesaru!
Udvoje ga uzeše ispod pazuha, podignu ga i podrže u sjedećem stavu. Bio je blijed i sav obliven znojem.
Konjaka! Dajte mi konjaka!
Adhemare, donesi bočicu.
Kad je Drvoglav otpio nekoliko gutljaja, izgledao je bolje. Ona ga prisloni o gomilu vreća od životinjskih koža i dugo ga i sa zadovoljstvom promatraše.
Evo, Drvoglavi. Treba samo da prdite i pišate i bit ćete kao i sav drugi svijet. Vi ste spašen čovjek.
U dobri čas - nato će on. - Vi barem kažete popu pop, a bobu bob... U pravu su oni koji tvrde da ste ispali iz đavoljeg bedra... Jer to je, bogami istina, živa istina!
On obriše svoje oznojeno čelo. Ona mu obrije bradu punu gamadi. Sad je imao izgled bezazlenog malog trgovca ostavljenog od svoje žene i vjerovnika.
Ja više ne predstavljam ništa u očima Zlatobradog. Eto, u tome je stvar - zastenja on.
Ona mu pomogne da se ponovo ispruži, a kad se malko odmorio, reče:
Hajde, da malko porazgovaramo o Zlatobradom i o onima koji tvrde da sam ja izišla iz đavoljih bedara.
Oh! Nemam ja u tome nikakva udjela - branio se gusar.
Znate li vi tko sam ja?
Ne baš previše dobro, ali Zlatobradi to zna. Vi ste Francuskinja iz Gouldsboroa. Priča se da ste vještica, udata za jednog vješca koji pomoću školjaka pravi zlato.
A zašto ga ne bi pravio pomoću ruma - otpovme Anđelika vrlo ozbiljno. - To bi vam više odgovaralo, a?
Prenio sam samo ono što brbljaju mornari koje smo sreli u Francuskom zaljevu. Među mornarima mora postojati povjerenje.
Mornari kao što ste vi u prvom su redu razbojnici. Osim toga, pravi mornari ne govore vašim žargonom.
Ako baš hoćete, to možete tvrditi za nas dvojicu - otpovrne Zgubidrob poprimivši dostojanstveni i uvrijeđeni izraz - ali nikako za Zlatobradog. On, on je pravi gospodin, oprostite...! A osim toga, na kugli zemaljskoj nema boljeg mornara od njega. Možete vi vjerovati kad to tvrdim, međutim vi ste vidjeli kako je s nama postupio, kurvino kopile, iskrcavši nas kao kakve "crnje", da tako kažem, bez živeža i bez oružja na ovu divlju obalu. Rekao je da sramotimo njegov brod.
Portugalac, čije su otekline nešto splasnule, a nalazio se u blizini, potvrdi Zgubidrobove riječi.
Jest, tako je. Zlatobradog poznam dulje no što poznam tebe, šefe. Poznam ga još iz Goe i Indije. S njim sam se zakačio zbog čitave te priče oko Gouldsboroa, ali to će mi uvijek biti žao.
Anđelika je stalno prstima prolazila kroz svoje kose. Vjetar joj ih je bacao na oči, a ona ih vraćala natrag.
Pokušala je srediti svoje misli, ali vjetar ju je smućivao tako da nije uspijevala dvije skupiti zajedno.
Htjeli ste kazati da ste znali tko sam i da se nalazim ovdje, kad vas je Zlatobradi ostavio u dražici?
Ne, to nismo znali - odgovori Beaumarchand.
To je sreća. Sreća se nasmiješi dobrim momcima kao što smo mi kad se nađu u govnima. Ovo nije prvi put što nas je sreća izvukla iz njih kad smo se tome najmanje nadali, zar ne Hijacinte?
Ali kako ste vi znali da se ja nalazim ovdje? - ona nije popuštala mučena nestrpljenjem.
Do vraga! Kad smo primijetili da gore na litici ima ljudi, prišuljali smo se i osluškivali, a kad smo shvatili da se tu nalazite, Francuskinja iz Gouldsboroa, grofica de Peyrac, sa skupinom Engleza, tada, da tada smo povjerovali da je kucnuo naš trenutak.
Zašto vaš trenutak?
Prokletstvo! Zlatobradi je tvrdio da je dobio naređenja u pogledu grofa i grofice de Peyrac. A ta su naređenja tražila da se njega ubije, a nju zarobi...
Samo to? A tko je izdao ta naređenja?
Anđelikino je srce tako snažno lupalo da je htjelo iskočiti iz grudi. Njen pijanac je bio utoliko zanimljiviji što je bio brbljav kao svraka i što je uvijek između dva gutljaja alkohola govorio sve što bi mu palo na pamet.

26.
ZABRINJAVAJUĆE OBJAVE OPORAVLJENIKA
Međutim na to njeno pitanje on odgovori slegnuvši ramenima.
Ta su se naređenja pojavila otkako je on svratio u Pariz poslije svoje zadnje plovidbe u Caraibima. A u Pariz je otišao da mu ministar potpiše ovlaštenja. Pa tom si ga prilikom ti pratio, Lopezu?
Portugalac potvrdno kimne glavom.
A na koga se odnosi ono "on" kojega treba ubiti? - Anđelika je navaljivala pitanjima.
Zaboga, pa na čovjeka koji živi s vama; na grofa, na onoga što pomoću školjaka pravi zlato.
Baš ubiti! I zato ste se vi pokušali mene domoći, mene uhvatiti, je li?
Do vraga! Pa stavite se u našu kožu. A sada kad ste me raskrpili i ponovo skrpali, sad je meni jasno da ste vještica, hajde.
I on joj namigne, a ona nije mogla odrediti da li je taj njegov mig bio izraz sukrivnje ili zlobe. Pri tom se on podrugljivo i bezglasno smijao.
A zašto vas je onda taj vaš zapovjednik ovdje napustio? - ponovo će Anđelika.
Nismo se složili u pogledu raspodjele plijena. Ali to je nešto što se ne tiče žena pa makar ona bila i vještica - odgovori Aristid s visoka.
A ja sam mišljenja da vi niste bili dostojni njegova društva, ako je on gospodin kao što tvrdite - nato će Anđelika.
Nije se čovjek morao mnogo truditi pa da uvidi kako je tih pet gusara, što su se našli dolje na žalu, pripadalo najgorem ološu, onoj istoj vrsti klateža što ga je Joffrey de Peyrac bio prisiljen povješati po jarbolima prilikom svog zadnjeg putovanja.
Dirnut u živo, Zgubidrob se povuče u dostojanstvenu šutnju.
A što je taj vaš Zlatobradi išao tražiti u Gouldsboro? - ispitivala je dalje Anđelika. Gusar nije mogao dugo izdržati iza oklopa šutnje i dostojanstva.
Pa znate, valjda i on zna svoje. Zaboga, htio je ući u posjed svojih zemalja!
Svojih zemalja! - zgranula se u čudu Anđelika.
Što ste tako razrogačili oči, ljepotice, te izgledaju kao brijačke plitice. Ta već sam vam kazao da je gospodin Zlatobradi gusar koji posjeduje sve ono što mu je potrebno, kao što su, na primjer, ministrove punomoći, punomoći njegova Društva iz Pariza, pa čak i vlade u La Tortue. A osim toga - i ranjenik podiže kažiprst profesorskim pokretom - a osim toga, on je dobio i kupio od francuskog kralja pravo na svu zemlju što se od Plavih planina proteže do zaljeva Gouldsboro!
Kakve ću još sve gluposti čuti od vas! - poviče Anđelika.
Mada je mornar, Zlatobradi se oduvijek bavio tim mislima. Sa svojim se drugovima želi nastaniti na nekoj zemlji iz koje će zatim niknuti francusko žito. Eto, zbog toga smo se ja i Lopez zakačili s njim. Meni je, međutim, draže potucati se morima dok me morski psi ne požderu, a pokazalo se da sam ja u pravu. Mada lukav i guran od kralja, najzad je Zlatobradi uvidio kamo su ga odvele njegove velike zamisli o naseljavanju. Topovskim su mu kuglama oštetili podvodni dio broda... Nisu bili baš najugodniji oni momci u Gouldsborou. - Jadni naše "Srce Marijino"...
Što vam je opet to?
To je ime našega broda.
Anđelika načas pomisli kako su čudni ti gusari: što su im namjere bile gore, to su pobožnija imena nadijevali svojim brodovima, nema sumnje u namjeri da će tako dobiti zaštitu ili oproštenje nebeskih žitelja...
Zar vašem velikom zapovjedniku nije bilo poznato da je ta obala već imala vlasnika i da su se na njoj već nastanili drugi ljudi?
Nama je rečeno: tamo ćete naći žene, i to bijele žene, a ne Indijanke. Razumije se, to je pitanje sve rješavalo. Svatko će dobiti komad zemlje i uza nj ženu za početak. A tko je uopće i mislio na pravo naseljavanje? Što! Da ne bi! Dočekali su nas paljbom topova, kazao sam vam, a kad smo se pokušali iskrcati, oni bjesomučnici su nas raskomadali na komade. Brod se nasukao i počeo gorjeti. Nije nam ostalo drugo do da se izgubimo među otocima kao kakvi prdonje. A moj obožavani Zlatobradi, koji je na kraju krajeva ispao glup s tim svojim velikim pothvatima, sa svojim punomoćima pod pazuhom, te svojim naumom da obrađuje zemlju, zemlja i žene, jest...
Gusar se muklo nasmije i pri tom ga spopane navala kašlja.
Ne kašljite - strogo ga upozori Anđelika.
Ona pregleda brazgotinu da vidi nisu li možda šavovi popucali.
Strašan je lupež bio taj Aristid, ali ako je govorio istinu, njegova su obavještenja bila od neprocjenjive važnosti.
Ona se strese pri pomisli da su njeni rošelski prijatelji, njeni hugenoti u Gouldsborou mogli pasti u ruke ovim razbojnicima da se nisu odlučno branili.
Ne, Zlatobradi nije ono što vi mislite - ponovo se razbrblja bolesnik slabim, ali tvrdoglavim glasom kao da je slijedio neke svoje misli. - On je zaista opskrbljen punomoćima za plovidbu, on uživa kraljevu podršku i kao gusar plovi pod zastavom s ljiljanovim cvijetom, njemu prinčevi posuđuju novac, ukratko on ima sve što želi, kažem vam... On je prema meni bio tvrd, ali dok smo plovili pod njegovom zastavom, nismo se mogli ni na što potužiti. Kažem vam, Zlatobradi je pravi gospodin. A da i ne govorim o četvrt litre rakije što smo je fasovali kao na svim kraljevim brodovima. Bili smo netko i nešto, što vi mislite... Nemate li komadić sira, gospođo?
Sira? Vi ste ludi! Spavajte! - strogo će Anđelika.
Navuče mu pokrivač do brade, dobro ga umota i obriše mu mlohava usta. "Jadni Zgubidrobe! Ti nisi vrijedan ni koliko konopac da te se objesi", pomisli.
Usprkos hladnim obalama sjevera, krikovima foka, tamnoj živici borova što su se crnjeli na rubovima obala, gledajući ga, ona se sjeti gusara sa Sredozemnog mora i pustolova svih mogućih narodnosti. Prožme je osjećaj začaranosti i straha...
U Brunchwick-Fallsu joj je gospođa William pričala kako su nekad najotvrdnuliji morski pustolovi bacali sidro ispred siromašnih sela naseljenika Nove Engleske a da im nikakvo zlo nisu pričinjali. Ali to je vrijeme prošlo. Život i blagostanje koje je cvjetalo na američkim obalama sad su privlačili te pljačkaše.
Trebalo je očistiti sve to, uljuditi, zavesti red i pravdu u život na obalama. Visoki lik Joffreya de Peyraca iskrsne pred njom, siguran, kao da je bio dijelom svega onoga što je predstavljalo život i djelovanje, on joj se činio kao muževno načelo Novoga svijeta.
Oh! Ljubavi... Rekoše: njega, njega, ubiti... On neće pustiti da ga ubiju.
Ali s ponovnim izbijanjem indijanskog rata koji je ispremetnuo užasnuto žiteljštvo zaljeva i otoka, koji je dovodio u pitanje saveze dalekih kraljevina, taj zadatak je izgledao vrlo zamršen, a zlokobnim se brodovima pružala prilika za laku pljačku. Pa i ona sama kakvom je to smionom ili smišljenom igrom dospjela u ova mjesta, a tek je prije nekoliko dana napustila tvrđavu Wapassou uvjerena da će bez ikakvih neprilika stići do svojih posjeda u Gouldsborou!
Lopezu! - zovne povišenim glasom. - Vi ste pratili Zlatobradog kad je išao u Pariz da dobije punomoći za plovidbu i da, nema sumnje, traži novac kako bi opremio svoj brod. Kako se zove njegov zaštitnik? Kako se zovu brodovlasnici ili suvlasnici? Možete li mi spomenuti neko ime?
Portugalac odmahnu glavom.
Ne... Ja sam ga doduše pratio, ali u svojstvu sluge. Ponekad su drugi sluge nosili i odnosili poruke. On je također imao...
Izgledalo je kao da razmišlja.
Ne znam mu imena. Ali ako jednog dana sretnete ogromnog kapetana s crvenim madežom, tu, jednim crvenoljubičastim madežom - i on se dotakne sljepoočice - čuvajte ga se. Vaši neprijatelji nisu daleko. Usluga za uslugu. Naposljetku, vračara ili ne, vi ste spasili moga druga...

27.
BDIJENJE U ZALJEVU CASCO OBALSKI BRAT ZAVODI ANĐELIKU
i gle, sumrak se još uvijek spuštao nad Zaljev Casco obojivši dugom narančastom svjetlošću zapad gdje se zemlja svija u dugom luku, spustivši se naglo prema jugu da bi golemim i milujućim pokretom opasao svijet zaljeva i otoka golemog modrog kruga gdje se vrtlože, nanesena, usisana sjevernim strujama, modrosrebrena jata riba.
Mrijestilišta ovih voda gdje su se miješale velike oceanske struje, tople i hladne, dovlačeći goleme zalihe planktona privlačila su od praiskonske noći beskrajne rezerve riba, a zajedno s ribom i ribare sa europskih obala.
Ribari iz Saint-Maloa dolazili su ovamo u svojim brodicama stoljećima prije no što je Kristofor Kolombo otkrio Antile.
Kao otvoreni cvjetovi gorostasnih lopoča u proljeće su po valovima zaljeva vrvjela bijela jedra brodova.
Što se noć više spuštala, Anđelika je sve više svjetala primjećivala u prostranoj mrklini, ali daleka i nepostojana kao svjetlost zvijezda.
On uopće ne pije - mrmljao je Aristid pokraj nje - što vi mislite o pomorcu koji ne pije?
O kome to govorite, momče?
Pa o onom prokletniku, Zlatobradom... On uopće ne pije. Jedino kad se spetlja s nekom ženom. Ali to se rijetko događa. Čini se da ga ne privlače ni žene... ni piće. Uza sve to, strašan je to čovjek. Prilikom zauzimanja Portobella on je kao zaštitu tjerao ispred svojih ljudi fratre samostana svetog Antuna. Španjolski vojnici iz tvrđave plačući su pucali u njih.
Anđeliku prođu ježuri.
Taj čovjek je bezbožnik!
Nije. Ne takav kao što vi mislite. Na njegovu se brodu uvijek čita molitva. Neposlušne mornare on šalje na koš jarbola da izmole dvadeset očenaša.
Anđeliku spopade nelagoda. Činilo joj se da vidi gusarovu zlatnokrvavu glavu, kako lebdi u noći. Na pomisao da se brod tog tipa jedne noći usidrio podno rta da iskrca pobunjenike, naježila joj se koža po čitavu tijelu.
On će se ponovo vratiti, vidjet ćete - kmečao je ranjenik.
Novi ježuri prođu Anđeliku i krčanje vjetra među cedrovima činilo joj se kobnim, popraćeno jednom munjom tamo dolje na obzorju.
Spavajte, prijatelju.
Ona se dobro umota u skutove svoga ogrtača. Htjela je pokraj njega bdjeti do pola noći s tim da je poslije smijeni u bdijenju, gusar, obalski brat ranjenikov. On je također bio tu, šćućuren pokraj vatre, golem, vrata uvučenog među ramena. Čula je kako češe svoju obraslu bradu da bi smirio svrbež nadražene kože.
Snatreći o stotinama stvari i podigavši glavu prema zvijezdama, nije ni primijetila da je on promatrao svojim svjetlucavim pogledom. Sad kad je bio manje bolestan, osjećao je neko čudno zadovoljstvo da gleda tu ženu. Nepokretna u svom crnom ogrtaču poput kakvog kipa, s licem koje se sjalo kao mjesečina, ali stalno meteno zlatnim uvojkom koji je sklanjala pokretom ruke. Taj pokret, sam po sebi, otkrivao je skrivenu bujnost njena tijela, snagu njenih oblika kojima se on divio.
Ja, ja nisam kao Zlatobradi - reče tihim glasom. - Žene su meni i te kako drage. On pročisti grlo.
Zar vam se nikad ne događa da se malko pozabavite, gospođo? - ponovo se javi gorostas.
Ona polako okrene glavu prema njegovoj krupnoj prilici.
S ljudima tvoga soja? Ne, momče.
Kakvi su to ljudi mog soja koji vam se ne sviđaju?
Pa oni u kojih je glava nalik bundevi i isuviše ružna a da bi izazvala želju da je se poljubi.
Pa ne moramo se ljubiti ako vam to nije po volji - otpovrne on pomirljivo. - Ali mogli bismo raditi druge stvari.
Ostani na svom mjestu - naredi mu ona suho videći da smjera krenuti prema njoj. - Rasporila sam nekoliko njih zbog mnogo manje stvari. A budi uvjeren da se neću potruditi da te ponovo skrpam.
Hm! Vi niste baš ljubazni - zarokće on i ponovo se bijesno uze češati. - Pa ipak pruža vam se prilika. Sami smo i imamo vremena napretek. Moje ime je Hijacint... Hijacint Boulanger. Zar vam ono ništa ne kazuje?
Ne. Nemoj se uvrijediti. Opreznost me tjera da ti to kažem, Hijacinte - reče ona neusiljenim glasom da ne bi od njega sebi stvorila neprijatelja. Mornari koje iskrcaju na kopno često imaju neku bolest. Kad te pogledam, opkladila bih se da si do koštane srži prekriven kozicama.
Ah, ne! To nije istina, kunem vam se - poviče gusar iskreno uvrijeđen. - A što mi je glava ovako natečena to je zbog onih vaših prokletih košnica što ste nam ih tresnuli u glavu.
Aristid ih prekori:
Prestanite već jednom. Ne svađajte se iznad moje glave kao da sam već crko. Zavlada šutnja.
Anđelika je mislila kako nema smisla da dramatizira taj slučaj. Doživjela je ona u životu i gorih, mnogo gorih stvari. Ali u stanju stalne tjeskobe u kojemu se nalazila, želja tog groznog tipa u toj otužnoj noći na pustoj obali o koju su se razbijali valovi, proizvela je u njoj mučninu i jezu koju nije mogla svladati. Bila je nevjerojatno uzrujana i osjećala je neodoljivu želju da pobjegne glavom bez obzira. Prisilila se da ostane mirna i da se drži ravnodušno. Nije htjela da on primijeti njen strah. Potom izmisli izliku i diže se preporučivši gusaru da održava vatru i da bdije nad svojim obalnim bratom.
Iza toga se polako vrati u kolibu.
Sasvim nagnuta nad usijanom žeravicom, gospođica Pidgeon je sličila sićušnoj vračari zabavljenoj svojim napicima.
Anđelika se prigne nad malim Sammyjem, dlanom mu opipa toplo čelo, opipa mu povoje, zatim se osmjehne staroj gospođici, iziđe napolje i pođe iza kolibe i sjedne pokraj stare Indijanke Maktare.
Polumjesec je izbio iza oblaka. Bila je to jedna od onih noći kad san neće čovjeku na oči. Užurbano i štucavo klicanje popaca kao da je svojim oštrim, isprekidanim i razdirućim zvukom htjelo podržati buku mora i vjetra.
Stari medicin's man pojavi se sav umotan u svoj široki ogrtač. Između ovratnika ogrtača i ruba šešira vidjela su se stakla njegovih naočara u kojima je odraz
mjesečine načas upalio dvije oštre zvijezde. Indijanac ga je poput sjene slijedio, umotan također u svoj ogrtač išaran crvenim prugama i držeći starčevu kremenjaču među rukama.
Ovaj put - reče Shapleigh - idem brati divlji sporiš, posvećenu travu, travu vještica, Junoninu suzu, kaplju Merkurove krvi, radost budala. Treba je brati u trenutku kad se zvijezda Sirius podigne nad obzorjem, u trenutku kad ni Sunce ni Mjesec nisu nad obzorjem tako da ne mogu prisustvovati tom činu, a noć je tu i blizu je trenutak kad se znakovi združuju. Ne mogu više čekati. Ostavio sam vam baruta za dva punjenja muškete i sve drugo čime ćete svoje bolesnike učiniti manje opasnim... Čuvajte se tog ološa!
Ona mu se zahvali,na engleskom: - Hvala vam, gospodine Shapleigh!
On napravi nekoliko koraka, okrene se i napne uho da bi čuo nježan i tuđi glas kako zbori u noć: - Thank you, mister Shapleigh!
On je pogleda. Anđelikine zelene oči na mjesečini su dobivale sjaj koji se nije mogao podnijeti.
Podrugljiv osmijeh razvuče njegova bezuba usta,
Idete li vi na sastanke vještica? - upita je. - Jašete li vi na svojoj metli? Ova je noć kao stvorena za ženu kao što ste vi. Na ovoj mjesečini vi ćete sresti vraga s guščijim capama... Zar nemate šibu namazanu mašću za tu priliku? Je li vam poznat recept? Sto unci masti ili ljudskog loja, pet hašiša, pola pregršti cvijeta konoplje, isto toliko makova cvijeta, prstovet kukurijekova korijena, nešto sjemenja suncokreta ukrupno stučenog...
Budući da je govorio na engleskom, nije uspijevala potpuno razumjeti smisao njegovih riječi, stoga joj on ponovi recept na latinskom našto ga ona zaustavi prestrašenim pokretom.
Široka i teška, stara Indijanka otprati Shapleigha duž poluotoka sve do ruba šume, zatim se vrati dostojanstvenim korakom. Anđelika se pitala kakav je, u stvari, položaj stare Maktare kod tog luckastog Engleza. Indijanke su rijetko pristajale da budu sluškinje. Da mu nije bila životnom družicom čime bi se, donekle, moglo objasniti neprijateljstvo koje su prema njemu pokazivali njegovi zemljaci. Za njih je crvenokožac bio niže biće.
Jednog dana će Anđelika doznati povijest tog čudnog para koji je živio na kraju divljeg rta Zaljeva Maquoit, a ta je povijest bila povijest mlade Indijanke, jedinog preživjelog člana istrebljenog plemena Pequots, koja je odvedena prije četrdeset godina na trg u Bostonu da bude prodana kao robinja. Mladi engleski "pomoćnik" koji je nedavno stigao iz Engleske sa diplomom ljekarnika u džepu, kupio ju je za račun svojih gospodara. Držeći je za uže kojim je bila vezana, on pođe i uze je vući za sobom. I baš tada, gledajući njenu krhkost košute i njene crne oči kao kakav izvor u hladovini, on je osjetio kako je neka mutna strast, strast dobrote i ludila, strast koja muči sve zemljake Shakespearea, ovladala njime.
I umjesto da s njom krene kući svojih gospodara, on krene pravo u šumu. I tako su oni zajednički prodrli u prokleto carstvo odbačenih.

28.
STIŽE IZASLANIK GROFA PEYRACA NOĆ IZDAJE
Preko zagasitih i svjetlucavih ploha litica što ih je oseka otkrila, jedan se čovjek približavao lakim korakom preskačući preko barica.
Kad se sasvim približio, Anđelika u njemu prepozna Yanna Le Couenneca, Bretonca iz Wapassoua, štitonošu svoga muža.
Ona potrči k njemu izvan sebe od sreće i prijateljski ga zagrli obim rukama.
Yanne, moj dragi Yanne! Kako sam sretna što te vidim... ! Gospodin grof... gdje je on?
Došao sam sam - odgovori mladi Bretonac.
Zapazivši izraz razočaranja na crtama Anđelikina lica, on brzo nadoda:
Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak u englesko naselje, on mi je naredio da pošto-poto moram do vas stići. Već osam dana slijedim vaš trag počevši od Houssnoka do Brunchwick-Fallsa, pa rijekom Androsooggin dovde.
Nato izvuče papir iz svojeg haljetka.
Gospodin grof mi je naredio da vam predam njegovu poruku - reče i pruži joj papir. Ona lakomo zgrabi poruku što joj ju je Yann pružio, sretna što nešto Joffreyeva drži među rukama. Jedva se suzdržala da ne obaspe poljupcima pismo prije no što ga je raspečatila.
Nadala se da joj Joffrey zakazuje sastanak na nekom dijelu obale, da joj najavljuje svoj dolazak kojemu se ni u snu nije mogla nadati. Umjesto toga ona u pismu pročita nekoliko suhoparnih redaka:
"Ako vas ova moja poruka zatekne u Brunchwick-Fallsu, vratite se s Yannom u trgovačku postaju Pietera Bogena. Ako ste, međutim, već na putu za Houssnok, onda me tamo strpljivo čekajte. Molim vas da ne napravite nijedan korak nepromišljen i nagao."
Ton pisma i suzdržani bijes koji se osjećao među recima sasvim je zbunio Anđeliku. Ostala je kao ukopana.
Dobričina Yann je po izrazu njena lica odmah vidio da je njegov gospodar sigurno bio vrlo škrt u ljubaznostima u svom pismu, a sjetio se da lice Joffreya de Peyraca nije slutilo na dobro kad mu ga je predavao, te je sada s mnogo priproste obazrivosti želio ublažiti neugodan učinak. Stoga reče:
Gospodin grof je bio vrlo zabrinut za vas zbog svih ovih vijesti o ratu o kojemu se posvuda priča...
Ali... - nato će ona.
Jedna Yannova rečenica joj je posebice upala u oči: "Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak u englesko naselje..." Znači, on je nije poslao tamo! Pokušala se prisjetiti okolnosti pod kojima je otputovala. Mada se sve to zbilo prije svega nekoliko dana, sva su se njena sjećanja ispremiješala u nejasnom vrtlogu.
Gospodin grof je imao pravo - pokušavao je objasnili Yann. - Na divnu sam gužvu natrapao zapadno od Kennebeca. Čitav se crveni mravinjak uskomešao ispod stabala s tomahavcima i bakljama u ruci. Posvuda samo zgarišta i pocrnjele grede. Lešine po zemlji, a grabežljivi gavranovi po zraku. Nasreću u Newehewaniku sam zatekao još nekoliko divljaka koje je pljačka tu zadržala. Oni su mi kazali da ste vi s Piksarettom krenuli prema jugu, a ne prema sjeveru kao ostali zarobljenici... Naposljetku sam se pobojao da me ne zamijene za Engleza jer sam, kao i oni, ponešto crvenkaste puti. Stalno sam se morao skrivati...
Ona tek sada primijeti njegovo ispijeno, bradato i umorno lice, i to je vrati k sebi.
Mora da si na kraju svojih snaga, moj jadni prijatelju! Da li si se na putu hranio kako treba…? Dođi da se okrijepiš!
Yann je bio tu donijevši sa sobom sjećanje na njene drage, njene vjerne, na topao krug u Wapassouu i s neizrecivom nostalgijom u duši pred njom iskrsne tvrđava u dalekim šumama, priprosta, i Honorina...
Sve joj se to činilo da je sada na kraj svijeta.
Jer nešto se dogodilo, nešto što je sasvim zbrisalo taj magični krug, taj krug ljubavi… krug od krede iz starih keltskih legendi.
Večer se spusti. Anđeliku ponovo obuzeše nekadašnji strahovi. Buka mora ju je sjetila njene samoće u prošlosti, sjetila ju je njene zamorne i bezizgledne borbe da preživi ma kamo se god okrenula među zamkama grabežljivih ljudi, a ta ju je buka mora osobito sada, svojim hrapavim dahom, te glasovi gusara, sjetila Sredozemlja, na kojemu je ona, onako sama, bila plijenom koji su svi proganjali.
Ali je ona ubrzo uspjela svladati to čuvstvo malodušnosti. Sreća što ju je proživljala zadnjih mjeseci učinila ju je čvrstom.
Osjećala je da je uspjela razbiti sve prepreke pošto je sputala slobodni razvoj svoje ličnosti i da je malo-pomalo dosegla onu unutrašnju ravnotežu koja je postala osobinom njenih godina i jedna od njenih najvećih čari.
Sigurna u sebe, sigurna u ljubav koja joj je pružala i sklonište i odmor, svijet joj se činio manje neprijateljskim, lakšim da se pripitomi.
Još malo strpljenja i ovom će iskušenju doći kraj. Sve će ponovo biti u redu kao i prije.
Nastojala je da ga što više zadrži u svom društvu jer je vidjela na njegovu poštenu licu čuđenje što ju je pronašao u društvu koje je bilo vrijedno vješala. Da li se dogodilo slučajno ili je to bila posljedica nečije igre, ona s njim nije uspjela prozboriti niti jednu jedinu riječ nasamo. Drugi su ga zaokupili. Gorljivo nastojanje Boulengera i Beaumarchanda da ga uvuku u svoj krug nije uspjelo nadvladati gađenje što ih je prema njima osjećao štitonoša grofa Joffreya de Peyraca.
Jedi, samo jedi, mladiću - ljubazno ga je nutkao Hijacint nalijevajući mu punu kutljaču juhe i trudeći se da svom zločinačkom licu, nadutom kao puni mjesec, dade ljubazan izraz.
Yann je uljudno zahvaljivao, ali je bio suzdržan i na trenutke je pokušao uhvatiti Anđelikin pogled da bi mu dala neko, makar i nijemo objašnjenje.
Tu su se večer okrijepili juhom od kornjače koju je Hijacint kuhao na tihoj vatri. Svi su morali priznati, s obzirom na to da je juha od kornjače bila specijalitet svakog gusara koji je sebe bar malo cijenio, da je Hijacintova juha bilo neobično ukusna i da je ta protuha s Caraiba, kao i mnogi njemu slični, bio odličan kuhar.
Osjećam kako oživljujem - govorio je Aristid mljackajući jezikom.
Vi ćete, dragi moj, ubrzo trčati kao zec - tvrdila je Anđelika umotavajući ga za noć. Pri tom je imala dojam da ona manje bdije nad njim nego što on i njegovi drugovi bdiju nad njom.
Njoj je na kraju uspjelo da se načas udalji s Yannom i da mu s nekoliko riječi objasni kako se ona našla u društvu te neobične čeljadi.
Njihov ih je kapetan zbog neposlušnosti iskrcao na obalu. Zasad su bolesni i nemoćni pa nisu opasni. Ne vidim trenutka da gospodin de Peyrac dođe po nas. Cantor je već sigurno stigao u Gouldsboro... Imaš li ti municije?
On je svoju zalihu municije potrošio loveći uz put divljač da bi se prehranio. Ostalo mu je samo nešto baruta na dnu roga.
Anđelika nabije pušku i stavi je pokraj sebe.
Vladala je ubitačna vrućina. Noćni povjetarac što je popuhivao s mora nije uspijevao raspršiti čuvstvo pritiska.
Po svom običaju Anđelika se smjesti pod stablo pokraj svog bolesnika. Neki neobičan umor uskoro ju je počeo svladavati i ona je teškom mukom držala otvorene oči.
Dremljiva, na kraju se zagleda u polumjesec što je provirio iza oblaka dok se njegov dugi zlatni odraz rasprostirao u skokovima preko gomile raštrkanih otoka, preplavivši odjednom uspavani zaljev.
"Ovo je moj mjesec", nejasno je mislila Anđelika, "uz njega postajem zaljubljena..." Osjećala se podatnijom u noćima kad se mjesec nadimao kao trouglasto jedro na obzorju.
Poslije toga pade u dubok san. Sanjala je, strašna joj je mora pritiskala dušu: čitava gomila ljudi ju je okružila, a ona im nije uspijevala razabrati lica jer su se izdvojili u crne sjene s ružičasto blistavim nebom u pozadini.
Ona se naglo trgne. Ta ona i nije sanjala, imala je otvorene oči. Gomila ljudi ju je zaista okruživala. Vidjela je njihove mračne i trome prilike kako se polako vrte oko nje. A nebo je bilo ružičasto jer je zora svitala nad Zaljevom Casco.
Napola se uspravi. Vlastito joj se tijelo činilo teško kao od olova. Nesvjesno prijeđe rukom preko lica.
Odjednom opazi Yanna na nekoliko koraka od sebe. Stajao je uspravno, oslonjen o jedno stablo. Bio je za nj čvrsto vezan a od bijesa je stisnuo zube.
Zatim opazi Aristida Beaumarchanda kako sjedi podržavan od dvojice nepoznatih mornara. Drvoglav je halapljivo laptao sadržaj tek načete boce ruma.
Hej, ljepotice - obrati joj se on keseći se - Sad ste vi u našim rukama…
Umukni, stari zvekane. Pravi pustolov koji imalo do sebe drži neće nikada vrijeđati pobijeđenog neprijatelja... A nadasve ga neće vrijeđati ako je taj neprijatelj lijepa gospođa.
Anđelika podigne oči prema čovjeku koji je to kazao. Izgledao je mlad, pristao, snažan. Svojim osmijehom i svojim pokretima podsjećao ju je na nekadašnje paževe.
Tko ste vi? - upita ga ona bezbojnim glasom.
On skine svoj široki šešir ukrašen crvenim perom i ljubazno joj se pokloni.
Zovem se Francois de Parssempuy.
Pošto se još jednom duboko poklonio stavi ruku na grudi i doda:
Ja sam zamjenik kapetana Zlatobradog.

29.
ANĐELIKA U RUKAMA KRIMINALACA
Tada ona primijeti brod usidren u dražici. Ispod samog rta.
U prvi čas ju je iznenadilo što je taj brod izgledao vrlo lijepo, mada je bio dosta kratak i već zastarjelog tipa, sa svoja dva kaštela, jednim na pramcu, a drugim na krmi kojih su se ukrasi živih boja iskrili pod zrakama izlazećeg sunca.
Prije "karaka" nego linijski brod... Karaka se blago ljuljala. Jedan se čamac odvoji od njene palube i spusti se na mirnu površinu vode u kojoj se odraz sidrenog lanca lomio u oštrom kutu...
Ha! Ha! Kako se fino spava kad se čovjek najede juhe od kornjače - kesio se Hijacint - baš fino kad joj se uz to nadoda malko neke tvari... Trebalo se malo poslužiti nekom od vaših bočica...
Anđelika se odjednom sasvim razbudi. Sve joj je bilo jasno. Gipkim pokretom bedara zapanjujućom se brzinom baci na Beaumarchanda, zgrabi ga za ramena i uze tresti njime kao stablom šljive.
Bijedniče! Sašila sam ti drobinu, a ti si me prodao Zlatobradom!
Jedva su je četvorica uspjela otrgnuti od njega. Pošteno ga je stresla te je on poput lojanice bio blijed, a hladni ga je znoj probio.
Svi će mi šavovi popucati! - kmečao je prihvativši se rukama za trbuh.
Crkni, gade! - poviče Anđelika bijesno.
Čvrsto je drš'te - preklinjao je Zgubidrob - jeste li vidjeli kako se na mene bacila? Žena koja je kadra ovako postupati s jednim bolesnikom, ne zaslužuje milost.
Idiote! - odreže Anđelika.
Odlučnim pokretom kojemu se nitko ne usprotivi ona se oslobodi ruku što su je držale.
Dolje šape!
Zadihana promatrala je Zgubidroba strašnim pogledom. On se sav uvukao u sebe. Odvratno je izgledao skupivši se u svoje prnje isuviše široke za njegovo omršavjelo tijelo.
Vi ste odvratan mali majmun - dobaci mu ona prezirno - najpodliji stvor koji sam ti životu ikad srela. S užitkom bi vam pljunula u gubicu...
Oduzmite joj bodež - preklinjao je.
Neka mi se netko samo približi - poviče Anđelika i ustukne s bodežom u ruci.
Ljudi koji su je okruživali, gledali su je kao okamenjeni. Činilo im se da pred sobom vide sablast sa svjetlucavom kosom koju je grčio vjetar, sa zelenim i blijedim očima u kojima kao da se odražavalo prelivanje mora.
Gospođo - reče vrlo ljubazno gospodin de Parssempuy - treba da mi predate svoje oružje.
Dođite po nj!
Čuvaj se, poručnice! - poviče Aristid, - Majstor je ona u baratanju nožem. S njim mi je rasporila trbuh.
Tresnula nam je košnicu o glavu - primeti gusar Hijacint koji se oprezno držao po strani - tako da su nam glave još otečene kao bundeve.
Na te riječi svi prasnuse u smijeh.
Što! Opasna je ona! - zaurla Hijacint uvrijeđen općim smijehom. - Ta žena je prava pravcata vještica, svi to dobro znate. Priča se o tome na sva usta u Zaljevu.
Ljudi se stadoše još jače smijati.
Anđelika primijeti da je većina došljaka vrlo malo cijenila lupeže i dezertere koji su je tako podlo izručili Zlatobradom.
Pretvarala se kao da je ne zanimaju kukave ličnosti stoga se okrene prema poručniku Parssempuyu, Francuzu i vjerojatno plemiću.
Kako su me mogli ovako izdati? - upita ga ona prišavši mu nehajno. - Ovaj gad ovdje bio je strašno ranjen, a ni drugi nisu bili u boljem stanju. Mi smo bez prestanka motrili na njih. Kako su vas mogli obavijestiti da se nalazim ovdje?
Martinez nas je obavijestio - odgovori joj mladić. - Vidjeli smo ga kad je stigao u zaljev otoka gdje smo se bili smjestili da očistimo brod.
Martinez, peti lupež koji je otplovio s Cantorom i Englezima? Drug ostalih lupeža kojega su se naumili riješiti prije no što napuste Zaljev Casco. Prema tome, tom lukavom prikanu nije bilo teško nagovoriti Cantora i Engleze da ga iskrcaju na obalu otoka gdje su se, što je on vrlo dobro znao, odmarali njihovi nekadašnji drugovi popravljajući pri tom brod.
Donoseći Zlatobradom vijest da je groficu de Peyrac bez po muke mogao zarobiti na nekoliko milja od tog mjesta, pobunjenik je bio siguran da će biti vrlo dobro primljen. A za sve to vrijeme Anđelika se trudila da izliječi i ozdravi onog opakog čovuljka koji je, mada je bio na umoru, imao dovoljno daha da, prije Martinezova odlaska, pripremi ovo izdajstvo, ovaj udarac u leđa kojega je ona postala žrtvom.
Yannov im dolazak nije odgovarao, ali on je, na žalost, bio sam.
Oni su, bez sumnje, bili daljinskim signalima obaviješteni od svojih drugova o njihovu dolasku, te su sinoć usuli u juhu neko uspavljujuće sredstvo.
Ogledala se oko sebe. Gdje li su bili Adhemar, stara Indijanka, četvorica Engleza koja su ostala živa u onom pokolju u Brunchwick-Fallsu? Po velikoj zbrci dolje na žalu, pretpostavila je da su ih, možda, već odveli na brod kao zatvorenike.
A Piksarett? Očima ga potraži u šumi, ali šuma je bila neprobojna, nepokretna, bespomoćna. Ispred nje more, obzorje zatvoreno lakom plavičastom izmaglicom, ulaz u malu dražicu ispod Rta Maquoit, u kojoj se ljuljuškao šareni brod, gdje se blijeda rumen zore, malo-pomalo pretvarala u dnevnu svjetlost.
Anđelika se sasvim primirila. Mozak joj je grozničavo radio. Pitala se da li je bolje za nju što je pala u ruke francuskim gusarima. Polovica gusara u Caraibima pripadali su francuskoj, a polovica engleskoj narodnosti. Englezi je, možda, ne bi bili ni dirnuli, već bi je pustili na njenoj litici, ali je sa svojim zemljacima bar mogla da izmijeni koju riječ.
Taj Zlatobradi! Do vraga! On je htio rat. Nema sumnje, on ju je zarobio da bi se njom poslužio kao taocem protiv Joffreya de Peyraca! Neka! Čut će je već! Požalit će on gorko njenu otmicu... Ma kojem soju ljudi pripadao taj čovjek, ona mu se mora nametnuti.
Zlatobradi! Ime koje izaziva strah, jedno ime koje kao da želi kazati "Gledaj me", ime hvalisavca koji vjeruje da prerušavanje čini čovjeka čovjekom...! Taj sigurno nije previše lukav! Ali vjerojatno uljudniji i pristupačniji od većine njegovih drugova.
Anđelika je spazila da je posada broda što ju je okruživala bila odjevena u čista odijela, što baš nije bila osobina gusarskih brodova, i baš to u njoj izazove misao da će, možda, biti moguće sporazumjeti se s njihovim gospodarom. Sigurno, bili su odjeveni u upadljivu i šarenu odjeću, kao većina pomoraca koji su slobodnih svih veza i često džepova punih zlata, živjeli na velikoj nozi te nisu mogli odoljeti želji a da se ne šepure kao paunovi. U svakom čovjeku drijema tašti dječak. Ali u njihovu držanju nije bilo ni traga neurednosti i razvratu, te ona shvati zašto onu petoricu prikana najgore vrste, što ih je ona pobrala, zašto su ih kao nepoželjne napustili na pustoj obali.
Sve je to Anđelika zapazila u tren oka. To joj je bilo dovoljno da joj srce počne normalno kucati i da stvori odluku.
Vaš kapetan, taj Zlatobradi, gdje je on?
Baš dolazi prema nama, gospođo.