Anđelika 07

ANĐELIKA U NOVOM SVIJETU


PRVI DIO

PRVI DANI
1.
KARAVANA NA NEPOZNATOJ STAZI
- Sad smo ipak zajedno!
Ta je misao salijetala Anđeliku. Da li je izvirala iz dubine njezine duše - u tom se trenutku osjećala nesposobnom za bilo kakvu misao - ili je to bio kakav vanjski prizvuk poput zujanja komaraca i muha, ne bi mogla reći. To se javljalo, gubilo, ponovo dolazilo, nije popuštalo, nestajalo... - Sada smo ipak zajedno!...
Usredotočivši svu svoju pažnju na to da održi hod svoga konja na strmenitoj stazi, Anđelika nije pridavala osobito značenje toj misli.
Sad smo zajedno!... Sad smo zajedno!...
Ta se misao javljala jednom kao glas sumnje, jednom opet kao tvrdnja. Jedan je glas imao prizvuk straha, drugi prizvuk radosti. I kroz sve to provlačio se stalno umoran korak njezinoga konja.
Mlada žena koja je toga jesenskoga dana prolazila na konju ispod rujnog javorova granja američke šume imala je na glavi veliki muški pusteni šešir sa zadjenutim perom, pod kojim se iskrile bistre oči poput izvorske vode. Da očuva svoju kosu od prašine, prekrila ju je platnenom ženskom kapicom. Na nogama je imala jahaće čizme, koje su joj dopirale do koljena, a rado ih je posudio njezin sin Cantor. Zbog snažnog stezanja rukama, koža je na uzdama bila mlaka i omekšala, a prsti na zglobovima ruku bijahu blijedi jer se stalno naprezala; da usmjeri konja ravno prema vrhu i spriječi da se ne osvrće prema dubokom zjalu prodoline koja mu je bila s lijeve strane. Činilo se da ga mračna dubina i jeka privlače i plaše. Da li je bio uznemiren zbog provalije ili šuma gorske bujice koja je dražila njegovu žeđ?
Bila je to izdržljiva, krasna životiinja, koja je već na početku puta izgledala posve zbunjena zbog napornog hoda koji je morala izdržati. To je bilo sasvim razumljivo, jer ništa manje nije odgovaralo plemenitom soju konja od tih krivudavih staza koje su se od doline vijugavo protezale, jedva raspoznavale među drvećem, gubile preko sasušehih ledina ili močvara, nestajale u rijekama koje je trebalo satima gaziti kad bi šuma bila previše neprohodna; ili su prolazile vrhove, iznenadno ponirale u ponore, kako biva s pješačkim stazama kojima prolazi čovjek kada želi stići najkraćim putem i pri tome ima posla samo sa svojim golim nogama, ali ne sa dragocjenim nogama jednoga konja. Staza kojom su prolazili bila je prekrivena suhom i klizavom travom koja je bila izblijedjela od sunčane žege. Pod snažnim konjskim kopitima trava se svijala. Anđelika je čvrsto zadržavala konja, smirivala ga i blagim pritiskom prisiljavala da ide naprijed. Sada ga je poznavala i nije se bojala da neće slušati kad ustreba. Konj će raditi ono što ona bude htjela, drugo je pitanje da li će ona navečer biti posve slomljena od silna naprezanja.
Sve su više odmicali i približavali se vrhu. Tamna udubina prodoline, obrubljena žutim, i rujnim krošnjama iznad vodopada, sve se više sužavala pri kraju te se činilo da nestaje, iščezava između dviju sttmenitih strana, i naposljetku se pretvarala u neku vrstu platoa nad kojim je strujao lagani vjetar donoseći miris smole.
Anđelika duboko udahne.
Pred njom se prostirala šuma četinjara. Borovi, plavetni cedri, u gustim redovima isprepleli svoje granje. Smaragdno zelenilo i sinje plavetnilo prelijevalo se u tamnim i svijetlim nijansama, a vrhovi stabala bili ukrašeni bokorima, kitama i girlandama stvarajući neku vrstu čipkaste tapiserije - sa bezbroj zelenih tonova.
Opet se pojavilo kamenito tlo sa nazubljenim tvrdim škriljevcem po kome su konjska kopita zvučno udarala.
Anđelika popusti uzde i opusti koljena kojima je stezala slabine životinje. Misao se uporno vraćala s osvježavajućim daškom povjetarca.
- Istina je, mi smo ipak zajedno!
Zastade, kao da se budi iza sna, i začu odjek te misli. Trgnu se, uspravi i pogledom preko karavana potraži jednu siluetu.
Na čelu karavane jahao je on, grof Joffrey de Peyrac, veliki, vječiti putnik, pustolov dvaju svjetova, čovjek tragične sudbine, koji je upoznao veličinu i bijedu, a sada jaše zamišljeno, stupa naprijed, a iza njega njegova četa; jaše zamišljeno, s nekom uzvišenom neprisiljenošću, koja je katkada izgledala nesvjesna, ali uvijek sigurna.
"Nikada nećemo proći ovuda", mislila bi često Anđelika kad bi se našla pred kakvom zaprekom. "Joffrey ne bi smio..."
A onda bi jedan za drugim, jahač za tragačem, nosač za jahačem, krenuli kroz kakvu šikaru poput lovačkog psa, kroz kakvu sutjesku ili preko rijeke, nepoznate močvare, kroz nepoznatu goru nad koju se već spustio mrak.
Prolazili bi, napredovali i na kraju našli izlaz, obalu, sklonište preko noći. Svaki bi se put činilo kako je to nemoguće, a ipak bi uspjeli. Joffrey de P.eyrac nikada nije govorio o tim iznenađenjima. On ih je pripremao kao da se to samo po sebi razumije. Anđelika se još uvijek pitala da li on zaista znae kamo ide, ili ih puki slučaj vodi u sretnu luku. Već su se bezbroj puta morali izgubiti, poginuti. Ali poginuo nije nitko. I nakon tri tjedna svi su se članovi te male karavane, koja je posljednjih dana mjeseca rujna krenula iz Gouldsboroa, pomirili sa svojom sudbinom, izloženi, kao obluci valovima bujice, nesmiljenoj i nepreglednoj šumi, preplanula lica, očaju okupanih žarkom svjetlošću, plavetnilom modrog neba koje se naziralo kroz čarobni kaleidoskop zelenila. Njihova je odjeća upijala opojne mirise šume i jeseni, smole i malina. Na toplini pozne jeseni, u ranim jutarnjim satima, dizala se para iz jezera ostavljajući površinu blistavom i prozirnom, a pucketanje šumskih suharaka daleko se čulo.
Kad bi večernja svježina naglo i gotovo neočekivano nadošla, britka bi hladnoća najavljivala zimu, mada je bilo još mnogo zelenog drveća koje je istom počelo žutjeti. Kao nekim čudom iskrslo bi tada zaklonjeno mjesto prikladno za logorovanje. Da rastjeraju komarce i šišmiše, zapalili bi vatre. S izvanrednom spretnošću Indijanci bi nasjekli među raslinstvom duge motke. Već nakon pola sata mogli su se na čistini vidjeti zabodeni kolci koji su služili kao podloga za krov od brezovih ili od velikih brestovih kora koje su bile naslagane jedna do druge poput crepova. U početku se Anđelika pitala kako su mogli za tako kratko vrijeme "dići" sa stabala te ploče od kora. Poslije je primijetila kako Joffrey de Peyrac šalje naprijed ekipu sa zadatkom da prokrčuje put, a kadšto i zacrtava, i da se naposljetku pobrine za konačenje. Dogodilo bi se ponekad da nitko na dolazištu ne dočeka karavanu, ali bi onda, poput psa koji spretno pronađe kost, nekoliko ljudi krenulo po tamnim zakucima šume da odande donesu naramke mahovine, ili bi opet odvaljivali kamenje s ulaza kakve spilje gdje bi našli skrovišta dobro snabdjeveno brestovim korama, koje su tu bile pripremljene za putnike, i kakvu zalihu zakopanog kukuruza.
To je bilo primitivno, ali sasvim dovoljno. Za tri bijele žene, Anđeliku, gospođu Jonas, njezinu nećakinju i troje djece koja su bila s njima, podigao bi se platneni šator. Tlo bi prekrili jelovim granjem i medvjeđim krznom koje je služilo i za pokrivanje. U takvom skloništu bilo je toplo i dobro se spavalo, ukoliko čovjek nije bio navikao na jastuke i perine, što se ne bi moglo reći za Anđeliku i njezinu kćerku čiji je pustolovni život upoznao neudobnija odmarališta.
Postojano lijepo vrijeme olakšavalo je putovanje. Barem nisu morali sušiti odjeću od kiše. Lov i ribarenje svake su im večeri pružali tečnu hranu s redovitim dodatkom dvopeka i slanine koja je donesena s "Gouldsboroa."
Kako su odmicali dani i tjedni, tako im je njihovo oprezno nastupanje postupno donosilo sve strašniji umor. Anđelika ga je posebno osjetila toga jutra kada su kopita njenoga konja udarala po kamenitom tlu od čega se širila jeka. Činilo se da tu jeku pojačavaju siva debla borova i da to još više ističe nijemu šutnju koja je vladala na njihovu putu. Primijetila je da već nekoliko dana ne čuje Cantorovu gitaru, ni vesele glasove Maupertuisa i Perrota, koji su međusobno dobacivali šale
i dijelili savjete. Svatko je išao bez riječi. Bila je to posljedica napora ili nagonsko lukavstvo ugroženih bića koja se na svakom koraku čuvaju ili nastoje da ništa ne misle. Ujutro je Honorina izrazila želju da jaše iza Anđelike. To je bilo prvi put otkako su krenuli. Do tada je ona bila u društvu jahača koji su je rado pnihvatali jer ih je zabavljala. Čak su je Indijanci nosili na svojim zamazanim ramenima, a ona bi s njima vodila, kako je mislila, vrlo zanimljiv razgovor.
Danas je željela da bude sa svojom majkom. Anđelika je osjećala da spava oslonjena na njezina leđa... Pri opasnim prijelazima dijete je moglo skliznuti. Ali je Honorina bila odgojena na konju, cijelo je svoje djetinjstvo prosanjala na konju jašući kroz šume, pa bi u snu nagonski stezala ruke oko majčina struka.
Staza se gubila na sivom pješčanom tlu, pokrivenom borovim iglicama, te se po toj baršunastoj podlozi gotovo nečujno stupalo. Dah disanja, škripa sedala i lagano frktanje konja, koji su se branili od muha, miješalo se s vjetrom što je prodirao kroz šumu borova s jakim šumom koji je podsjećao na šum mora. Pojavilo se visoko drveće. Svjetlosiva uspravna stabla, visoko izrasla, rastrla su široko granje s arhitektonskom savršenošću. Čovjek bi pomislio da ih je zasadila ljudska ruka. Neodoljivo se nametala misao na katedrale, na velike vrtove Ile-de Francea i Versaillesa.
To je bio vrt divlje prirode koji je nastao po surovoj volji vjetrova, tla i sitnih sjemenki, i kojim su toga dana, prvi put od njegova postanka, odjekivali konjski koraci. Ponosni borovi Amerike promatrali su prolazak konja. Nikad ih prije nisu vidjeli.
Konji su udisali mirisnu svježinu. Osjećali su neobičnost ovog prvog susreta s divovima neistraženog svijeta, ali su, kao stvorenja plemenite engleske i irske krvi, svladavali svoje bojazni.
Iz krošnje jednog bora, padajući s grane na granu, dokotrljao se jedan od onih okruglih i nareskanih plodova rastvorenih poput lopoča i obloženih bijelom smolom. Od tog šuma Anđelika zadrhta. Konj posrnu i Honorina se probudi.
- Nije to ništa - majka će.
To je rekla potiho. Sa stabala su ih promatrale vjeverice.
Prošao je gotovo jedan sat što su jahali između sivih kolona borova.
Tlo se počelo blago naginjati prema dolini, ali je još uvijek bilo borova i jela. Što su se više spuštali, javljale su se breze i jasike s lišćem još zelenim, te rujni brijestovi, mrki hrastovi s krupnim lišćem smeđe ili rumenkaste boje, zatim čitava simfonija javorova, kakve Anđelika još nikada nije vidjela. Oni su jeseni davali njene najljepše tonove, od boje meda i staroga zlata pa sve do rujne boje.
Malo prije nego što su zašli među rujno šumsko raslinje, s lijeve im se strane ukazalo neizmjerno obzorje oivičeno tamnim planinama. Bile su to prve planine koje su na dugom putu ugledali. Premda im se činilo da su do sada stalno silazili i uzlazili, putnici su bili prešli od mora samo prostranu Peneplaineu, ispresijecanu usjeklinama što su ih izrovali tokovi voda i jezera.
Te planine nisu bile naročito visoke, ali ih je bilo mnogo i protezale su se u beskonačnost u blagim, izduženim linijama, plavičastim i sivim, da bi se na kraju obzorja stopile sa lelujavom i njima sličnom maglenom masom koja se gubila pod nebeskim svodom. Odmah ispod njih pružala se dolina, ružičasta, pod lakom maglenom koprenom. Bila je prostrana, tiha i spokojna, ali sasvim pusta.
Pogled na taj krajolik, koji joj je odjednom dočarao razmjere svijeta u kome se nalazila, posve je obuzeo Anđeliku. Bila je tako potresena kao da je nakon mnogih iluzija otkrila prave razmjere jednog gotovo neostvarivog pothvata. Pitala se da li je ikada drugdje bila, da li je ikada živjela među drugim svijetom, među drugim ženama, na Dvoru, u Versaillesu; je li moguće da na svijetu ima bučnih i naseljenih gradova, velikih naroda, nesuzdržljivih i nemirnih nacija. To nije mogla zamisliti. Ovdje je bilo kao u prvim danima stvaranja svijeta, iskonske nijeme materije: posvuda voda, zemlja, litice, oblaci i močvare, lišće i nebo. Za nju je sve bilo obavijeno šutnjom. Pala je zavjesa nad bučnom komedijom prošlosti, u kojoj je proživjela svoju blistavu i osamljeničku sudbinu mlade žene, lijepe, poželjne i
ugrožene. To je bilo kao da se crveni kazališni zastor ponovo spustio, a iza njega se čuo smijeh, cerekanje i ogovaranje.
Anđelika se trgla, uspravila u sedlu, obuzeta nekim mučnim osjećajem: Umalo što nisam zaspala, glupo je to, mogla sam slomiti rebra i povući za sobom Honorinu.
Da nisi bolesna, Honorina, mila moja?
Ne, mama.
Sve je tako rujno...
Prolazili su kroz pravi grimiz, kroz šumu javorova koje je jesen zaodjela rujem od vrha do dna. Opalo je lišće već stvorilo gusti sag na zemlji. U mnoštvu lišća jedva su se raspoznavala crna debla i granje koje je davalo ton cijelom tom šarenilu.
Pod raskošjem svjetlosti sve je dobivalo usijanu boju žeravice i rumenu prozračnost crkvenih prozora. Tri su crnobijele svrake drsko i pomamno skakutale s grane na granu kričeći iz svega glasa.
Ah! To su svrake... a meni se učinilo da čujem glas gospođe de Montespan. Anđelika se stala slatko smijati. Gospođa de Montespan, njezina suparnica iz Versaillesa, bila je daleko i sjećanje na nju činilo se kao uzbudljiv ružan san, kao prazna ljuska kakvog ploda koju možeš prstima smrviti. Dvor, ljubav kralja Luja XIV prema njoj, Anđeliki. Zastor se opet spustio. Sve je to bila prošlost. Daleko sjećanje. A ispred nje pustoš i ovaj čovjek koga je ponovo našla. Trebalo je sve iznova početi.
Nešto slično osjetila je jednom kad je s Colinom Paturelom prolazila kroz pustinju Magreba: odvajanje od čitavog bića, kidanje sa vlastitom ličnošću. Ali to nije bilo isto, jer onda je bježala iz pustinje, a Colin Paturel se našao na njezinom putu. Pustinja kroz koju mora danas proći nema kraja, i ona je vezana uz čovjeka koga ljubi. Sada su zajedno.
Ta misao u njoj i izvan nje iznenada ju je ispunila oprečnim osjećajima: smirenjem i nekom neizrecivom srećom, te ledenom i naglom jezom, kao kad iznenadno ugledaš ponor pred sobom. Bilo joj je kao da ju je stresla groznica i svijest joj pomutila. Jeza je dolazila od onih riječi koje je ona nesvjesno izgovorila, kao da je rekla kako je "vezana" i kako "pustinji nikada nema kraja". Promatrala je svoje ruke kojima je držala uzde i jasno ih je vidjela: bile su fine i duge, i mnogo ih je muškaraca već poljubilo ne upoznavši snagu koju su skrivale. Ta joj je snaga, koju je tokom godina stjecala, omogućila da danas barata teškim oružjem, da miješa tijesto ili da žmika rublje prilikom napornih kućnih poslova, i da jaše hirovita konja. Bile su to čiste, prave njezine ruke, bez prstena, bez ukrasa, njezine ruke!
Anđelika je imala povjerenja u svoje ruke, najbolje njezine saveznice. No svejedno se na časove osjećala umornom, slabom kao dijete. Kao da su joj srce i duh bili slomljeni. Osjetljiva do krajnosti, ona se smijala i plakala, smućivala zbog jedne riječi, radovala zbog druge, nesigurna, zbunjena i silno potištena bez ikakva razloga - sve ju je to preplavilo kao što su tamo dolje, iznad doline, preplavili gusti oblaci čitav prostor i počeli prekrivati čisto nebo.
Sve je to nadošlo previše brzo. Sada je sve teklo previše sporo.
Hitro i munjevito prošla je radost koju je osjetila onoga jutra kada je uzeo njenu ruku i pred svima rekao:
"Predstavljam vam svoju ženu, groficu de Peyrac."
Zanosna, a bolna kao udar munje bila je njezina ushićenost u trenutku kada je vidjela svoje žive sinove i osjetila njihovu prisutnost.
Snažna i uabudljiva bila je radost one noći kada je njezino oporavljeno tijelo doživjelo zanos čežnje.
Kao da ju je tada bio zahvatio i uskomešao neki vrtlog, kao da ju je obilježio vreli pečat radosti, sreće i svu je prožeo. Ali se još nije mogla osloboditi svoje nekadašnje ličnosti, one druge ličnosti, očeličene u teškoj patnji, ličnosti žene obilježene kraljevim žigom, žigom buntovnice. Zbog toga se ponekad osjećala usamljenom i udovicom, s istim onim raspoloženjima koja su se nekad javljala.
U takvim trenucima stvarnost bi je teško pogađala i ostavljala zbunjenu i začuđenu.

Ali to je činjenica. On je prisutan. Mi smo zajedno.
Radost se miješala sa strahom. Činilo joj se da će se onesvijestiti.
Anđelika je više voljela polagano, usporeno razmišljanje, koje je odgovaralo sporom i umornom hodu konja, nego vatreni i blistavi polet misli. Ne može se reći da je na ovom putu bilo opasnih prijelaza, ali je sve bilo neobično. Pažnja je uvijek bila budna, ali je misao dremuckala, bila neodređena, kao da se nije htjela vinuti dalje od ove uske staze, od njenih vijuga i naglih padova, od njenih oznaka i mirisa; kao da nije htjela dalje od tih opipljivih i neposrednih oznaka kao što su kamenčići, lišće, trava, koje je trebalo prijeći ili otkloniti, i od onoga što je bilo u njenoj neposrednoj blizini... a to znači ništa, ništa, i opet ništa u nedogled, samo šutnja i mrtva zemlja pod pokrovom šuštavog lišća.
A ipak sam uvijek bila žive mašte - mislila je Anđelika. - Maštala sam... prenosila se u situacije i u tome tako uživala da sam se poslije toga vrlo teško prilagođivala stvarnosti, različitoj... i često varljivoj. Ako počnem zamišljati da se iza ovog beskonačnog pirostranstva šume pruža ogromna i neprijateljska pustinja, već unaprijed ću svisnuti... Samo treba čekati i otkriti što uistinu znači ovaj kraj, i ne misliti. Ah, to rumenilo!... - šaptala je Anđelika kimajući glavom. - Može li čovjek uopće zamisliti ovakvu veličanstvenost? Može li je samo u snu doživjeti? - mislila je ona zanesena i privučena osjećajem nekog neodoljivog divljenja koje joj je pričinjalo gotovo nadnaravni užitak. Širila je oči, opijala se tim blistavim bojama gdje su se svjetlo i sjena natjecali da i najblažim nijansama dadu sjaj dragulja. Na brončanoj pozadini šumskog raslinja pomiješanog sa crnim plodovima kupina, odakle se podizao mlaki zadah s mirisom murva i meda, razlilo se crvenilo, žutilo i rumenilo. Anđeliki se pričinilo da se na obližnjem deblu nešto miče, i tada ugleda dva crna medvjedića koji su se uz stablo verali. Na pojavu konja okrenuše svoje radoznale njuškice, živahne i bezazlene.
Toliko su bili dražesni da je gotovo probudila Honorinu da joj ih pokaže. Ali je pomislila da majka medvjedica možda nije daleko. Pogledala je da li su joj u vreći na sedlu pištolji koje joj je Joffrey bio dao.
Daleko iza nje pojavio se konj gazde Jonasa pod gustim svodom rujnog raslinja. Kao da su polegla pod teretom tog rujnog raslinja, leđa rošelskog urara nekako se zaoblila. Sigurno je i on napola spavao. Anđelika ga je promatrala kako prelazi preko puta posuta uvelim lišćem. Ako se medvjedica pokrene dolje u guštiku, sigurno će se konji preplašiti. Ali se ništa nije dogodilo. Gazda Jonas je na svom konju prošao ispred nosa medvjedićima koji su pokazivali izvanredno zanimanje te su svojim živahnim očicama slijedili tu apokaliptičku životinju koja je donjim dijelom, na četiri noge, sličila na pravog konja, dok je iz gornjeg dijela, na kojem je stajao nekakav crni čunj - medvjedi nisu znali da je to šešir - dopiralo glasno hrkanje.
Gazda Jonas i njegova žena bili su zamolili grofa de Peyraca da se smiju pridružiti njegovoj ekspediciji jer nisu htjeli ostati u Gouldsborou. Sa svojom nećakinjom Elvirom, udovicom pekara, s njezina dva dječaka, oni su sačinjavali hugenotski dio karavane, a to znači prijatelje same Anđelike. Ostale, među kojima je bilo Talijana, Nijemaca, Engleza, možda i Skota, ona je još slabo poznavala i nije ih dobro ni razlikovala. Sebe je prekoravala zbog tog nesnalaženja, koje nije bilo njezina osobina, jer je uvijek pokazivala zanimanje za svoje bližnje, a to je bio uzrok da je brzo sklapala poznanstva. Ali bilo je to "ljudstvo" Peyraca, a ne njezino, te su i oni još uvijek bili suzdržljivi.
Iz skupine se uvijek odvajao samo kanadski divljačar Nikola Perrot, svemoćniji no ikad, koristan, nenadoknadiv, koji bi se uvijek u pravom trenutku pojavio i bio joj na usluzi. Rado je išao pješice, tihim i istrajnim indijanskim korakom, s puškom prebačenom preko leđa i okrenutom. Često bi išao naprijed da označi put i pripremi konačište. Anđelika je stekla dojam da bi taj mladić, miran i zagonetan, mogao učiniti da prihvati svaku stvar koje se plašila. Kad bi on doznao za njezine
misli, sigurno bi se jako začudio jer je njemu bilo sve jednostavno: stablo mu bijaše stablo, bilo rujno ili ne, rijeka mu bila rijeka, Indijanac - Indijanac. Brzo bi razabrao tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Prijatelj je bio prijatelj, neprijatelj - neprijatelj, skalp je bio skalp, odmor za indijansku lulu napunjenu duhanom - najdivnija stvar na svijetu, a strelica u srcu najneugodnija.
U tome je bio jednostavan, a njegova je tajnovitost potjecala odatle što je poznavao neobične i čudnovate stvari. Toga on nije bio svjestan.
Požalila je što joj nije u blizini. Bila bi ga pitala za naziv biljaka koje je viđala pored staze. Neke su joj bile poznate, a neke opet nisu. Još bi ga pitala kako se prehranjuje konj u kraju gdje nema livada ni proplanaka, gdje je šumsko raslinje samo šikara, uvelo lišće, opalo granje, gdje nema trave. Ona je naslućivala da ga to pitanje oko konja muči. On joj je već podrobno rastumačio da su u ovim krajevima rijeke jedini putovi za napredovanje, a mali indijanski kanui od brezove kore, koje možeš prenijeti na glavi preko brzaca, pa ih onda ponovo porinuti u mirnu vodu, jedina sredstva za prijevoz. "Ali s konjima i ženama!..." govorio bi on kimajući glavom. Grimizna šuma se svršavala između strmih litica, koje su se sve više sužavale praveći uzak prolaz. Ispred njih se pojavio vodopad, ali ovoga puta uspon nije bio težak.
Prije nego što će nastaviti put, Anđelika je zastala i okrenula se da pogleda članove karavane koji su jahali ili hodali pješice i jedan za drugim izlazili iz usjekline kao iz kakve jame. Činilo se da su svi, pa i oni najmlađi, bili satrveni od napora i žege.
Mala djevojčica od tri godine, Honorina, spavala je obgrlivši rukama struk svoje majke. Na mjestu, gdje je dijete držalo naslonjenu glavu, Anđelika je osjećala topli i vlažni pritisak. Na toj jakoj vrućini, na suhom i treperavom zraku i najneznatniji dodir bijaše joj gotovo nesnosan.
Znoj je curkom curio niz njezina leđa i lijepio odjeću. Premda je nosila šešir sa širokim obodom, vrat ju je bolio.
Jedan čovjek iz karavane stiže do nje i prođe pozdravivši je rastreseno. Ni glave nije podigao, iza njegovih umornih koraka ostajao je trag prašine. Anđelika još jednom pogleda. Nije vidjela Cantora pa se uznemirila zbog svojega mlađeg sina. Ljudi su prolazili jedan za drugim pognuti pod težinom tereta što su ga nosili na leđima. Neki stranci, razgovarali su engleski. Prolazeći bacili bi brz pogled na mladu ženu koja je stajala na konju uz rub staze, ponekad bi pozdravili i odlazili dalje.
Promatrajući te ljude koje je grof de Peyrac bio izabrao da ga prate na njegovoj ekspediciji prema unutrašnjosti američkog kontinenta, Anđelika je u toku tri tjedna doznala jedino da su po naravi šutljivi, surovi, izdržljivi na sve kušnje i silno privrženi svome vođi. Bilo je tu grubijana, i nije trebalo biti osobito pronicav pa shvatiti da je svaki skrivao neku tajnu. Ta vrst ljudi nije bila nepoznata Anđeliki.
Znala je i to da ih nije lako ukrotiti.
Ona će im kasnije pristupiti. Nastojanje oko jogunastog konja, briga za djevojčicu i nekoliko prijatelja hugenota, iziskivalo je napon svih njezinih snaga.
Unatoč tome što je bila navikla na duga jahanja po šumama, brdima i dolinama, bilo je trenutaka kada se uznemirivala. Nije mogla zaboraviti zabrinuti izraz svoga muža onda kad ga je bila zamolila da je povede, i počela je shvaćati. Avantura koja ih je čekala, u unutrašnjosti, pokrajine Maine gdje je grof de Peyrac bio nakanio eksploatirati rudnike zlata i srebra - ta avantura, sada je to shvaćala, bit će bremenita nepredviđenim teškoćama, kao što je bila i ova staza kojom su već nekoliko dana išli.
Prolazili su i Indijanci, muškarci i žene, ostavljajući iza sebe u ugrijanom zraku zadah divljači. Oni su se pridružili karavani kad je ova bila stigla do obala rijeke Penelscot. Pripadali su malenom plemenu abenakiškog naroda, Metallakima, koji su se nakon jedne trgovinske ekspedicije na obalama oceana vraćali na svoja lovna područja, u blizini jezera Umbagog. Bojeći se susreta s Irokezima, okrutnim
i davnim neprijateljima, koji su za vrijeme ljeta često poduzimali ratničke pohode pustošeći njihovu zemlju, Metallaki su zamolili zaštitu grofa de Peyraca.
Stigao je i gospodin Jonas, rošelski urar, držeći svoga konja za uzdu. Zaustavio se skinuvši šešir. Brižljivo je obrisao kosu, onda. čelo, zatim naočale.
Uh, užasna je ova strmina! I još kažu da svaki dan moramo prijeći dvadeset ovakvih!
Kako se osjeća vaša supruga?
Molio sam jednoga od ljudi da joj pomogne pri usponu. Bojao sam se da će moju sirotu, samo ako posrne, samljeti, slapovi. Ah, evo ih!
Prispjela je rošelska gospođa. Mladi Bretonac Yann Le Couennec, čovjek s "Gouldsboroa", uslužno je vodio njezina konja. Gospođa Jonas je bila sva zajapurena, ali je pokazivala dobro raspoloženje.
Do sada su oni hrabro izdržali sve tegobe nakon odluke da idu s grofom, a gospođa Jonas, jaka i čila žena u pedesetoj, pokazala se kao izdržljiva jahačica.
Ovo je zamjena za moj dućanski sobičak u La Rochelleu - reče. Pripovijedala je Anđeliki da je ona kao kći bogatog posjednika mladost provela živeći na selu.
Jeste li vidjeli Cantora? - upita Anđelika.
Da, on pomaže Elviri, koja nije tako dobra jahačica. Sirotica mala! Pitam se kako joj je palo na pamet da nas prati u ovoj avanturi sa svoja dva sina, umjesto da je ostala u Gouldsborou. Istina, ona je naša nećaka i osim nas nema nikoga od obitelji!...
Cantor je izvirio na kraju usjekline i Anđelika osjeti ponos videći kršni lik toga mladića koji je sigurnom rukom vodio konja na kojemu je jahala mlada žena grčevito se držeći, a s njome šestogodišnji dječačić.
Elvira je izgledala prestrašena. Priznala je da joj zadaje strah buka vodopada. Sada je spremna da nastavi put bez ičije pomoći. Zahvalila je uljudno Cantoru i upita ga nije li tko vidio njezina starijeg sina Barthelemyja koji je imao osam godina. Anđelika je umiri. Barthelemy je naprijed s Florimondom koji vodi brigu o njemu, i dječak se od njega više ne odvaja.
Skupina Rošeljana krenu. Dok su se udaljavali, Cantor ih je promatrao kimajući glavom.
Da mene nije bilo, pitam se kako bi ova sirota žena bila prošla - reče s nekom ljutinom u kojoj je bilo i sućuti. - Natovariti se ženama i djecom u jednoj karavani, to je ludost. To se ne odnosi na vas, majko... Vi ste žena moga oca, razumljivo je što nas vi pratite. Ali morate priznati da je putovanje s karavanom u nepoznat kraj nešto drukčije od plesne priredbe u salonima Versaillesa.
Priznajem, Cantore, priznajem... - potvrdi Anđelika prikrivajući smiješak pred uzbuđenim držanjem mladića - i divim se tvojoj izdržljivosti, jer ti ideš pješice s teškim teretom, dok mi, žene i djeca, jašemo.
Vičan sam tome! Nismo slabašna čeljad.
Da nisi umoran od te strahovite žege?
On se uspravi da pokaže kako ne osjeća ni najmanji umor. Anđelika je slutila da se on pomalo pretvara. Jer u karavani su se i otporni ljudi katkada tužili na duljinu i tegobe puta. Primijetila je da je smršavio i da su kolobari osjenčali njegove bistre oči, iste zelene boje kao oči njegove majke. Ona se još jednom zapitala zašto ih Joffrey prisiljava na ovaj gotovo neljudski put. Zar ih želi iskušati i saznati što može očekivati od koga? Dokazavši sebi da žene i djeca ni u čemu ne ometaju njegove planove? Ili ga je čak neki skriveni razlog tjerao prema nekom cilju koji je Anđeliki još bio nepoznat?
A vi, majko, kako ste? Je li se ovaj konj i ovoga puta pokazao ćudljiv? - upita Cantor sa smiješkom na ispucanim usnama.
Stas mu je već bio kao u snažnog mladića, ali su pod naslagom prašine i znoja crte njegova lica sačuvale djetinju mekoću. U tom golobradom i svježem licu Anđelika je prepoznala nekadašnjeg malog bucmastog paža koji je pjevao pred kraljicom u Versaillesu. Sada je željela da pomiluje njegovu kovrčastu kosu, da
mu se nježno nasmiješi i zagrli tog uskrslog sina, to pronađeno dijete koje je stajalo pred njom kao da je čudom oživjelo.
Svladavala se da to ne učini, jer mladost je stidljiva u izražavanju osjećaja, a nakon toliko godina rastanka, duša njezinoga sina bila joj je nepoznata. Čeznula je za danom kad će karavana konačno počinuti pod kakvim krovom i tu se smiriti. Tada će nestati teškog umora i ona će se približiti svojima, okupiti oko sebe svoga muža i sinove te nastojati da ih bolje upozna u miru svakidašnjeg života.
Činilo se da ih ovo putovanje još više udaljuje od nje. Svatko se morao boriti s vlastitim teškoćama, uvijek u brizi da ne usporuje napredovanje.
Ona odgovori Cantoru da je sve u redu. Činilo se da se Wallis urazumila, i sada je sluša.
Bilo je previše naporno - reče Cantor zabrinuto. - Florimond i ja opazili smo da je ova životinja ćudljiva i nismo bili mirni kad smo vidjeli da ste je vi dobili. Mnogo smo puta pomislili da će vas srušiti u koju provaliju i bojali se da vam neće uspjeti da je natjerate da prolazi preko opasnih mjesta.
Smatrate li vi, draga djeco, da sam se dobro izvukla?
Jesi, jesi, zaista jesi - reče Cantor, izražavajući otvoreno svoje divljenje. - Vi ste izvrsna jahačica, majko!
Hvala ti. Ti me ohrabruješ da nastavim svoj put, jer jutros mi se činilo da ću morati odustati. Jako je vruće.
Hoćete li malo vode? - ponudi on uslužno. - Napunio sam pod slapom svoju tikvicu. Još je svježa.
Ne, hvala, ali ću dati malo Hanorini.
Pa to nije teško. Ona spava - primijeti živo mladić povlačeći tikvicu koju joj je bio pružio. Začepi je i opet prikopča o svoj pojas.
Ja idem naprijed. Kada prijeđemo ovu šumu, možemo opet naići na nov greben. Tu će biti težak prijelaz, pa ću morati pomoći sirotoj gospođi Elviri.
I proslijedi krupnim koracima.
Anđelika vrati konja na stazu. Pogledom je pratila Cantora razmišljajući o tome kako je lijep mladić, kako se prema njoj pokazao uljudan i pažljiv te joj ne bi trebalo mnogo da ga opet pridobije, ali je od nekog vremena opazila da ne voli Honorinu.
Ona uzdahnu i malko podiže glavu.
Hoće li ona jednog dana imati smjelosti da o Honorini govori svojim već odraslim sinovima? Što će im reći?... Bilo bi posve prirodno da se ta dva velika dječaka raspitaju o toj polusestri koju im je njihova majka dovela iz Staroga svijeta!
Koji je ljubavnik njihove majke bio njezin otac? O tome će sigurno razmišljati. Kako će reagirati u svom srcu doznavši za ta porazna otkrića? Što će misliti o svome ocu koji je oprostio i primio to dijete? Je li Honorina bila simbol svega onoga što bi ona htjela tako rado zaboraviti? Okrutna prošlost, rastanak i njezina neizbježna iznevjerenja...
Nije li trebalo da je ostavim u Gouldsborou? - upita se Anđelika. - Abigaela bi je preuzela i nježno se brinula za nju.
Ne, to nisam mogla! Znam da bi umrla daleko od mene, siroto malo nezakonito dijete - reče u sebi pogledavši preko ramena okruglu glavicu koja se s toliko predanosti bila naslonila na nju. - Da li bih te mogla zaboraviti i živjeti u miru pošto sam te još jedan put uklonila sa svoga puta? Jedna mala suđenice, koja si došla na svijet s toliko nasilja i grozote!
Ne, to ne bih mogla.

Zašto je Honorina toga jutra tako odlučno i uporno htjela svojoj majci? Zar to nije bio neki znak? Kada je što tištilo dijete, ono je tražilo Anđeliku.
Do sada je bila vedra i vrlo društvena. Ali kakvu je to skrivenu opasnost danas osjetila? Nije li pred njima kakav naporniji prijelaz? Oluja? Tornado? Susret s Irokezima?
Za cijelog toga putovanja nigdje nije bilo ni prijateljski ni neprijateljski raspoloženih Indijanaca. Perrot i Maupertuis su smatrali da su indijanska plemena
krenula prema obalama oceana radi trgovine krznom, gdje ih čekaju lađe s tovarima rakije, željezne sitnarije i perla. Prelazili su preko napuštenih logorišta gdje je rasla ljubičasta epiloba i cvijet bundeve boje meda, koji je u svojim čaškama skrivao jutarnju rosu.
Bili su to posljednji ostaci polusjedilačkog života koji će uskoro sasvim iščeznuti kad ih raslinje prekrije. Mnogobrojna abenakiška plemena, koja čine izvornu rasu Mainea, imaju u sebi nomadske krvi.
Na početku putovanja susreli su se s Mettalakima koji su se pridružili karavani bijelaca.
Osim njih nisu vidjeli nikoga, nisu se javljali ni Irokezi ni Abenakisi. I ta odsutnost ljudskog življa, koje im se dugo činilo od koristi, sada je tištila njihova umorna srca.
S desne strane, gdje je velik komad zemljišta opustošila vatra, ukazaše se planine. Vatra je omogućila nesmetan pogled.
Anđelika s nadom pogleda prema planinama. Znala je da se u podnožju Apalača nalazi postaja Katarunk koja je pripadala grofu de Peyracu i bila cilj njihova puta. Ondje su imali prezimiti, a u proljeće potražiti daleke rudnike. Konj se uputi preko ravni koja je bila prekrivena garom. Odatle se poput teška tamjana širio jak miris izgorjela drveta i smole.
Na vrućem i suhom indijanskom ljetu požari su lako izbijali. Od jedne iskre koja bi vrcnula s ognjišta znala se razbuktati velika vatra koja je proždirala šumu kao pohlepni divlji zmaj, i tjerala ispred sebe, uz paklensko hukanje, usplahirene životinje koje su se zaustavljale na rubovima potoka i močvara. Dugo poslije toga ostajao je u bistrom zraku smrad dima koji kao da je postao stalni miris tih velikih šumskih prostora.
Sigurno je ovo područje bilo nedavno opustošeno. Konjska kopita su podizala mlaki pepeo. Grane su u prolazu ostavljale crne tragove, a panjevi i debla bili su ugljenasti i suhi. Između njihovih štrkljastih vrhova blistala je rumenkasta i plavkasta dolina sa svim svojim jezerima. Doprli su do obale jednoga od njih. Vatra je bila načela njegove rubove te nije bilo ni vlati trave za pašu.
Tada proslijediše, sve kroz pepeo, duž obale do nekoga gaza gdje su konji, ponešto opreznim korakom, prešli preko neke brane od okruglih oblutaka. S druge strane je naglo počinjao uspon u sjeni drveća i djevičanskih jela. To još nije bio početak planina, nego tek otočić koji se dizao u srcu doline, hridinasta stijena što se nasukala među tim jezerima koja su nekoć morala biti rijeke ili su sačinjavali čitavo more slatke vode. Prešavši taj dio u sjeni borova i cedrova, počeše se spuštati i naskoro im se ukazalo blistanje drugog jezera kroz blještavo žutilo granja mlade brezove šumice.
Pod nebom biserne boje ljeskalo se vodeno zrcalo na snažnoj svjetlosti podneva. Obližnji brežuljak, nasuprot njima, blistao se u zlatu i ruju. Odsjev njegova zelenila ogledao se u dubini jezera.
Za razliku od drugih na koja su se do sada bili namjerili i koja su bila krcata algama i mahovinom, to je jezero bilo izvanredno bistro. Kroz prozirnu vodu vidio se sivi pijesak.
Htjela bih skvasiti noge u ovoj vodi - poviče Honorina.
Prethodnica je davala znak da se zaustave. Dolje u nizini, iza vrba, čulo se dozivanje i frktanje konja. Jedan od divljačara, koji je pošao naprijed, pojavi se i dade rukom znak onima koji su se još spuštali da je određen odmor. Bojeći se da svi to neće primijetiti, on snažno poviknu, a Indijanci, koji su se nalazili u zalaznici, odgovoriše iz daleke šume. Anđelika je sjahala i pomogla Honorini da siđe.
Djevojčica je smjesta izula svoje cipele, skinula čarape te, podigavši suknjicu, ušla u vodu.
Jako je hladna - poviče mala s uživanjem.
Čim se konj napojio, odmah je počeo pasti rijetku ali još uvijek zelenu travu na uskoj obali. Anđelika pomilova vrat životinje čija se dlaka na jakoj svjetlosti raskošno prelijevala kao i šuma.
Budi mirna - reče životinji poluglasno. - Pogledaj, imaš ipak dovoljno hrane. Jednog dana ćemo dospjeti do prostranih livada gdje ćeš moći galopirati do mile volje. Uskoro smo na cilju.
Konj je pasući strigao ušima i kao da se iz njegovih prsiju čuo nejasan uzdah. Konji ne vole šume. Anđelika se sjetila rata u Poitouu i dugog pješačenja sa svojim partizanima po najzabitnijim predjelima druidskih šuma. Njihove konje nisu nimalo uznemirivale bliske opasnosti, ni neprijateljske zasjede, nego ona osobita tajnovitost šuma, nijema tišina u kojoj se isprepliću tisuće glasnih i opasnih šumova, igra sjene i svjetla između stabala, i granja, pri čemu se stvaraju fantastične vizije i rađaju praznovjerne tlapnje, te se pravim opasnostima pridružuje još i strah od duhova i demona.
Možda je velika sjevernoamerička šuma bila manje strašna i odbojna od one koju je u svome djetinjstvu upoznala Anđelika. Bila je posuta mnogobrojnim jezerima velikih azurnih površina. Kristalna treperava atmosfera vanredne bistrine, koju nisu mogle omesti ni zimske magle, cijelom je okolišu utiskivala pečat jasnoće u kojoj se gubila svaka tajanstvenost. To nije bila šuma u kojoj su se javljala strašila.
Anđelika je stajala na obali jezera. Nije htjela pustiti iz ruku uzde kojima je držala Wallis jer je jednoga dana, pasući, iznenadno umakla i zašla u duboku šumu, kao da je htjela raskinuti začarani i paklenski krug. Malo je trebalo da se ne nabode na slomljeno granje i ne polomi noge u rupama, i samo je spretnim Indijancima, koji dobro poznaju gusto raslinje, uspjelo da je pronađu.
Anđelika je osjećala kako joj udara krv u sljepoočice i kako pritiska težina na zatiljku. Uši joj je zaglušivala prodorna pjesma cvrčaka.
Vidjevši da se životinja drži mirno, odvažila se da kraj uzde zakači za granu malog grma, a onda je pošla do obale da rukom zahvati vode i da se napije.
Netko je iza nje povikao i ona je stala. Visoki Sagamore Mopountook, poglavica Mettallaka, dao joj je znak da ne pije. On joj pomoću kretnja objasni da je gore, više uzvodno, izvor gdje je voda bolja i gdje su se njegovi ratnici zaustavili da se odmore i osvježe. Pozvao ju je da dođe. Anđelika mu pokaza konja upozoravajući ga da se ne može udaljiti. On je to shvatio te joj rukom dao znak da počeka. Malo kasnije vratio se u pratnji jedne Indijanke koja je u drvenoj zdjelici nosila vodu iz dragocjenog izvora.
Neugodno je bilo što je u toj zdjeli prije toga bila vruća kukuruzna kaša, možda i kakva druga mješavina, a posuda nije bila oprana, nego čišćena prstima i strugana noktima, pa se voda u njoj toliko zamutila da je već to kvarilo okus.
Anđelika je i protiv volje prinijela zdjelu ustima da otpije nekoliko gutljaja. Znala je da su Indijanci jako sumnjičavi.
Veliki poglavica; stajaše kao ukipljen promatrajući je kako pije. Vjerojatno je očekivao da će ona pokazati najveće udivljenje prema ovoj znamenitoj vodi koju je on donio.
Jak miris koji je izbijao iz ovog krupnog muškarca, namazanog medvjeđom mašću, bio joj je neugodan.
Njegove glatke grudi bile su istetovirane crnim i plavim znacima. Dvije su zmije obilježavale njegove mišićave grudi, a jedna zarezotina pokazivala je jezive tragove medvjeđih zuba.
To je bio poglavica Sagamore. Vidjelo se to po orlovom perju koje je resilo njegovu uzdjenutu kosu nad zatiljkom, nalik na bujni rakunov rep.
Duž obale čulo se bučno gnjuranje u vodu i radosni povici ljudi koji su uživali u njenoj svježini.
Dođe i Florimond da pozdravi svoju majku, kako je to činio na svakoj etapi. Umalo što se nije glasno nasmijao kad je vidio majku u nezgodnoj situaciji, ali joj je uljudno rekao:
Oh, jako sam žedan. Mama, biste li mi mogli dati malo te čudesne vode koju tako slasno pijete?...
Florimond! Kako je dobar taj mladić!...
Anđelika mu s olakšanjem pruži posudu, ali Mopountook opet zaustavi njegov pokret glasnim uzvikom. Došlo je do prepirke, našto je bio pozvan Nicolas Perrot kao tumač i posrednik.
Ako dobro razumijem - reče Florimond - žutokljunac kao što sam ja, nije dostojan da se osvježi na istom izvoru kao i njegova poštovana majka?...
Ima u tome nešto...
A ne krije li se u zabrani našega velikog poglavice trag prezira prema ženama? - upita Anđelika.
Nipošto, baš naprotiv. Nudeći vam da pijete najizvrsniju vodu što ju je pronašao, Sagamore je htio u vama počastiti ženu, majku. Žene su kod Indijanaca u velikoj časti...
Zbilja? - začuđeno će Anđelika, gledajući pri tome ropkinju koja je spuštenih očiju stajala iza poglavice.
Gospođo, to je zaista teško razumjeti. Trebalo bi posjetiti Svetu dolinu Irokeza pa to shvatiti... - reče divljačar.
On vrati zdjelu Indijancu s bujicom rijeci koje su, kako se činilo, zadovoljile poglavicu.
A što biste vi, mladiću, rekli kad bismo skočili u hladnu vodu?
Hura! - uzviknu Florimond.
Zamakoše iza gustih krošnja vrba i joha koje su se spuštale prema vodi. Malo kasnije gledala ih je kako živo plivaju po blistavoj površini jezera.
Anđelika bi dala sve na svijetu da može za njima.
Hoću i ja da se kupam! - reče Honorina i stade se svlačiti.
Došla je gospođa Jonas i Elvira s dječačićima, Thomasom, i Barthelemyjem. Pristala su da se djeca praćakaju po vodi do mile volje.
Oni su goli živahno skakali uz obalu prskajući se vodom i kričeći veselo. Razljućeni dugonogi štakori poletješe iz grmlja bučno mašući krilima.
Divlje patke, koje su na glavi imale čuperak žive ljubičaste boje, uznemireno zaklocaše i poletješe brazdeći po svjetlucavom jezeru.
Promatrajući tu svježu vodu, Anđelika je uzdisala od želje, ali je ostala uz svog konja, kao žrtva dužnosti.
Tako ju je našao i Joffrey de Peyrac kada se pojavio na obali jezera.

2.
ANĐELIKA RAZMATRA SVOJU LJUBAV DOMAĆA SCENA U ŠUMI
Još je u rukama držao sekstant kojim je određivao položaj. Preda ga mornaru iz Bordoa, Octaveu Malapradeu, koji ga je pratio noseći pisaći pribor i pergament. Čovjek stade uz jednu hrid da odloži instrument i karte u torbu koju je nosio.
Anđelika je promatrala svoga muža na jakoj svjetlosti koju je odraz vode činio još oštrijom. Njegov je visoki stas na tom svjetlu poprimao surovu čvrstoću. Dok su sve stvari, umrtvljene vrućinom, gubile svoju stvarnost, i postajale gotovo lijepe, on joj je bio nemilosrdno stvaran. Činilo joj se kao da bezobzirce gazi i narušava divnu okolinu. Ravnodušnost, čak i nijemo, skriveno neprijateljstvo ovoga  pejzaža, koje je vrijeđalo Anđeliku, njega se nije ticalo.
Čulo se kako pod njegovim kožnatim čizmama, pod njegovim odmjerenim i teškim korakom škripi pijesak.
On još malo šepa - pomisli Anđelika. - Na "Gouldsborou", pri ljuljanju broda, to se nije ni primjećivalo, ali ovdje na kopnu se primjećuje.
Kakva je iznenadna misao zaiskrila u vašim očima? - upita Joffrey de Peyrac.
Utvrdila sam da vi još malo hramljete.
I tome se radujete?
Da!
Od žena zbilja čovjek može doživjeti neslućena iznenađenja! Sva moja nastojanja da vam vratim muža s doličnim izgledom zar su pobudila u vama samo žaljenje? Ili vaše sumnje? Niste daleko od pomisli da je posrijedi neka zamjena... Ima mnogo takvih šaljivih priča koje se pripovijedaju na sijelima po francuskim selima. Ah, nije uvijek lako igrati ulogu uskrsnulog. Na kraju ću se i ja početi tužiti na svoju kratku nogu.
Ali ja sam vas takvoga ljubila!
I sada više niste sigurni da me ljubite? On se zlobno nasmiješi.
Zatim, ne dočekavši njezin odgovor, pozdravi Mopountooka.
Uvijek je bio svečano raspoložen prema indijanskom poglavici. Podiže svoj pusteni šešir s perom, a njegova gusta kosa zablista na suncu metalnim sjajem. Plavkastosivi odsjevi u njegovim uvojcima koji su, po gaskonskoj modi, bili čvrsto zategnuti i još jako crni, na sljepoočicama su pokazivali srebrn sjaj. Njegovo južnjačko podrijetlo, u kome je bilo španjolske i saracenske krvi, još se više isticalo na suncu u njegovoj zagasitoj puti, koja je već bila pretaljena kao u njegova sugovornika crvenokošca. Na jabučicama se primjećivao nešto bljeđi trag od maske koju je katkada stavljao. Guste su trepavice iznad čudnih očiju davale licu posebnu draž. Profil mu je bio oštro rezan, sa svijenom linijom usta koja mu je davala izazovan i puten izgled.
Usne su mu bile pune, sa finim ružičastim prelivom, koji se isticao pored njegove tamne kože. Podrhtavale su, ukrućivale se, ili se opet otvarale pokazujući bjelinu zuba. Živjele su vlastitim životom na tom izvanrednom licu gdje je svaka pojedinost udarala pečat ličnosti plemića: prostrano čelo iz kojega je zračila bistrina, fino savijeni luk obrva koji je odavao plemenštinu roda, duševna živost koja je iskrila iz njegovih tamnih očiju, nos, smioni, i nepokolebljivi podbradak - sve je to odavalo osobine osvajača, gorštaka, bića navikla da ide uzdignute glave, da gleda orlove. Usta su mu bila ponešto maurska, zapovjednička, koja, činilo se, traže mnogo, čak i onda kada šute i ostaju mirna, usta čovjeka od krvi i mesa, s oznakom stvarnosti i uzvišenosti, što je još više isticalo njihovu neodređenu i prodornu snagu. Takva su usta antički kipari davali svojim bogovima i ne znajući da su svojim dlijetom izražavali punu želju za životom i uživanjem prvih sredozemnih civilizacija.
Promatrajući ta živa i čuvstvena usta na licu koje je katkada bilo strogo i jezivo, Aiiđelika bi iznenadno osjetila želju da se spoji s njima.
Tako je bilo i sada, kada je on kretnjama i s nekoliko riječi odgovarao poglavici Metallaksa. Onda se okrenuo i zagledao u daljinu prema drugoj obali nastojeći da prodre u bogzna kakvu tajnu nerazjašnjivog pejzaža. Časak je stajao tako odsutan, možda je bio i zabrinut zbog riječi koje je bio izrekao. Razmišljao je, a njegova su usta podrhtavala. Dok ga je motrila, Anđelika osjeti kako joj udara srce. Željela je njegove usne, njihov nježni i žarki dodir. Gutala ga je očima.
Vrućina je ovlažila jahačevo čelo te je nekoliko kapi znoja klizilo niz njegove sljepoočice i brazdilo njegove brazgotine, a da toga nije bio svjestan. Anđelika bi tako rado obrisala to obilježeno lice. Nije se usudila. Ona još sebi nije dopuštala takve spontane kretnje, zadržavala ju je neka bojazan. Pomišljala je u sebi da je on dugo i nesmetano živio bez žene. Bio je navikao na veliku seksualnu i  osjećajnu slobodu. Nije li postojala opasnost da će ga smetati svakidašnja pažnja ženina?
Ovdje se još više nego na njegovu brodu isticala samostalnost toga čovjeka. Okruživala ga je kao kakva ograda od konopa. Bio je to čovjek koji je proživio više života. Naoko jednostavan, u stvari složen čovjek. Ona je morala naći svoje mjesto u skrivenim pretincima njegove duše.
Na zasljepljujućoj svjetlosti gledala je njegov život na vrhuncu svoga razvoja, u punoj snazi njegovih sposobnosti i iskustva. Bio je savršen, samostalan, bez trunka neodlučnosti, prekaljen u nedaćama, borbi, umiranju, mučenju i čežnji. Dok je stajao tako uspravan, njegovo se disanje jedva moglo primijetiti. Ona nije vidjela da se pokreću njegova prsa koja su bila stegnuta pod prslukom od crnog baršuna, niti njegov struk opasan širokim kožnatim pojasom, i u tome je bilo nešto što je pomalo zastrašivalo. Ne sjeća se da je ikada do tada kod njega bila zapazila tu njegovu osobinu, koja je podsjećala na divlje zvijeri koje stoje mirno sve do onog trenutka kad će napasti. Ali nekada nije ni pomišljala da ga propromatra, da ispituje išta na njemu osim one brazgotine koje se bila tako prestrašila. Bilo je to zato što je poslije njegova nestanka tako brzo bila zaboravila njegove crte. Kako li je onda bila zbunjena! Tada ju je život naučio da čita na licima, da ispituje fizionomije i da u nekom izrazu prepozna trenutnu misao. Kad čovjek vidi da mu život zavisi od odluke drugih, tada nauči te stvari...
Nekada je ona živjela dvije godine uz nj, ali nikada ga nije tako pomno ispitivala kao danas. Činila je to s nekom posebnom žudnjom. Nametnuo joj se mimo njezine volje. Njegove kretnje, prelivi u njegovu glasu, koji su joj postajali prisniji, smućivali su je i razdraživali a da se ona od toga nije mogla braniti niti objasniti uzrok tome. Možda nije ništa ni trebalo objašnjavati. Bilo je to neko neodoljivo i prirodno privlačenje koje nagoni jedno biće drugome, koje mu je suđeno.
Kad bi se on približavao, njezino je srce življe udaralo, njegova pažljivost ju je osvajala, a kad bi se udaljio, obuzeo bi je strah. Ona se još nije bila navikla da ga više neće izgubiti i da ga više ne očekuje.
Kako te ljubim, tebe, koga se bojim!... Stajala je na mjestu i promatrala ga.
Oprostivši se od poglavice Mopountooka, uzeo je dalekozor da promotri okolicu. Zatim je složio instrument, predao ga Malapradeu i opet se vratio Anđeliki.
S onom neusporedivom udvornošću, koja je bila u opreci s krutošću njegove kondotijerske ličnosti, on dohvati njezine ruke, okrenu ih, primače svojim usnama i lagano poljubi dlanove s velikim užitkom, uz pogled njegovih žarkih očiju, koje  su se, čim su se na njoj zadržale, odjednom ispunile velikom blagošću.
Čini mi se da su ove lijepe ruke manje umorne nego jučer. Treba li to shvatiti tako da vaša kobila postaje krotkija?
Zaista. Postaje pitomija. Više ne moram stezati ruke da je krotim.
Povjerio sam je vama znajući za vašu snagu. Jedino ste vi mogli izaći s njome na kraj. Što se mene tiče, ja sam ukrotio pastuha. Iste je pasmine kao i ona. Imamo još dva konja engleske pasmine. Ostali su iz Meksika.
Je li ovaj kraj priličan za konje? - upita Anđelika uznemireno.
To će biti. Ondje gdje mora živjeti čovjek, mora i konj. To je već poznato načelo civilizacije. Zar Huni nisu došli na svojim konjima? I nije li Aleksandar Veliki osvojio Indiju na konju? A Arapi Afriku? I Irokezi Južnu Ameriku?
Mopountook se udalji. Vratio se noseći vodu u istoj onoj sumnjivoj posudi i ponudi Honorinu. Djevojčica od toga nije pravila pitanje, smijala se i šalila s Indijancem kao da su se razumijevali. Gazeći po jezeru ona je ponosnog Metallaksa  poprskala, ali on se nije zbog toga srdio. Čučnuo je na rub jezera, da bude u istoj visini s djetetom, pa je nastavio živo čavrljati.
Joffrey de Peyrac uze jedan pištolj i stade ga nabijati. Njegove plemićke ruke  činile su to određenim i živim kretnjama koje donosi duga navika.
Je li i vaše oružje napunjeno?
Da, provjerila sam to jutros i izmijenila gubu, jer ju je vlaga načela.
U redu. U ovim je predjelima potrebno da oružje uvijek bude pri ruci.
Meni se, međutim, kraj čini jako pustim, a divlje bi zvijeri prije pobjegle negoli nas napale!
Tu ima samo divljih zvijeri, a u pustinju se čovjek ne smije pouzdati. Tada on promijeni razgovor:
Nijedan od deset konja koje smo doveli preko mora nije uginuo. To je već neka pobjeda i možemo se smatrati sretnima što smo dobro prošli. Bila je to opasna avantura prodirati kopnom umjesto da smo išli riječnim putovima.
Znam. Rekao mi je Nicolas Perrot. Shvatila sam i to da konji nisu bili za to da nas prenose, nego prije za to da mi njih sretno dovedemo. Također i to da Indijanci ne prate nas, nego mi njih.
Upravo je tako. Metallaksi su se bojali da će sresti Irokeze, čiji se borbeni odredi cijelog ljeta stalno skitaju po njihovoj zemlji. Oni su tražili zaštitu naših mušketa, a zauzvrat su, ne baš tako rado, preuzeli da nose nešto od našeg prtljaga. Uostalom, to nose njihove žene. Amerika nije Afrika, koju ste vi, draga, upoznali, a koja vrvi robovima. Bijeli čovjek je ovdje SAM, katkada je sam svoj gospodar, ali i svoj sluga.
Ipak u engleskim kolonijama na Jugu ima crnih robova.
Ali ne na Sjeveru. Upravo zato sam i odabrao Sjever... Osim toga, ovdje ima rudnika srebra i zlata - nadodao je kao da se odjednom sjetio pravog razloga za svoj izbor. - Ropstvo ima nešto dobro - osobito za gospodare. Vrlo mi je žao, draga, što vam nisam mogao pružiti svu potrebnu udobnost, jer nema kućne posluge. Ali ovdje se treba odreći posluge i robova. Indijanac je, naime, sve štogod zaželiš, ali ne rob. Ako ga prisiliš na rad, on umire.
Meni uopće nije do udobnosti.
Usudila se da mu se približi, dodirne njegov rukav i na trenutak prisloni svoje lice uz njegovo rame. Bojala se iskazati svoju nježnost pred ovim ljudima.
Želim da vas opet imam malo za sebe. Kad spavam daleko od vas, čini mi se da vas opet gubim. Kada li ćemo stići u Katarunk?
Možda uskoro... a možda nikada! Ona se trgne i upita:
Bojite li se čega?
Ničega, mila! Stara nepovjerljivost! Vjerovat ću da sam stigao u Katarunk tek onda kada se vrata na njegovoj ogradi zatvore za nama i kada moja zastava zavijori na vrhu jarbola, uvjeravajući svakoga da sam ja na svome. Draga, što vas dulje promatram, sve više se uvjeravam da ste čarobno lijepi. Vi ne možete zamisliti kako očaravate. Kada vam oči tako blistaju na rumenom licu, kad se vjeđe od umora malo spuste, kada vam je vruće, a vi se pri tom suzdržavate da pokažete svoj umor... Ja vas obožavam.
Oh! Ja zaista više ne mogu od vrućine - poviče Anđelika. - Ne pretvaram se da vas očaram, vjerujte mi, ali život bih dala da mogu zaroniti u ovu hladnu vodu.-
Lako za to!
Jednim migom dozva Nicolasa Perrota koji je bio izašao iz vode i obukao se.
Dragi prijatelju, smijem li vas postaviti za čuvara kreposti ovih gospođa?... Pronašao sam nedaleko odavde malu dražicu zaklonjenu vrbama gdje će one do mile volje moći uživati u kupanju. Zamolit ću vas samo da stražarite na početku puta koji onamo vodi, da udaljite suviše radoznale koji bi se uputili u onom smjeru. Postavite i drugu stražu na kraju rta da udaljite plivače. Produljit ćemo odmor još za jedan sat.

3.
TRENUTNA ČAROLIJA NEŠTO SE KREĆE IZMEĐU LIŠĆA
Anđelika se beskrajno obradovala kad je otkrila malenu, tihu i zaista zaklonjenu dragu. Njezine dvije drugarice su se ustručavale. Kupati se tako, posve gole, pod vedrim nebom... e to one nikada neće učiniti! Uzalud ih je Anđelika uvjeravala da su zaklonjene od pogleda i da ih čuvaju zaprisegnuti stražari, one se nisu mogle
odlučiti. Ipak su pristale da iskoriste ovo zaklonište i skinu čarape i ženske kape, kako bi se malo osvježile. Anđelika ih je ostavila i pošla još dalje. Zakriljena od nekoliko stabala, započe svlačiti svoju odjeću oduševljena pogledom na glatku površinu jezera pozlaćenu od sunca.
Kada se svukla, uputi se vrlo pažljivo po padini obale. Bilo je zaista vrlo hladno. Gotovo se zagrcnula. Ali časak nakon toga osjeti na svojoj ražarenoj koži blagotvornost ledene vode. Uđe u jezero do vrata i baci se natrag s uzdahom zadovoljstva. Voda je zahvatila i njezin bolni zatiljak. Sklopi oči. Hladnoća je svu prožela. Osjeti da oživljuje.
Laganim pokretom ruke održavala se na površini. Znala je malo plivati. Jednom se ona ljeti u Parizu kupala pod kejovima na Seni. Kupala se s Dvorom i u Marlyju na Seni. Ali Sena je bila daleko.
Anđelika otvori oči. Svuda oko nje pravi raskoš svježine, ljepote svjetla i sjene. Okrene se malko oko sebe i započe polako plivati. Kose su joj se vukle po vodi kao plave alge.
Udaljila se od obale.
Zaobišla je oko jednog rta i s druge strane pronašla novu još prostraniju dražicu koja je sigurno bila krajnji dio jezera.
U dnu, na rubu male plaže, dizao se ogroman crveni javor čije se debelo korijenje probilo kroz pijesak, a oko njega bijele kate s ljubičastim cvjetovima. Iznad stabla strma se obala završavala sivim i oblim stijenama što su se nadnijele nad žarkim grmovima rujevine koja je rasla ispod njih. Uz crvene, izrasli i žuti javorovi, gusto isprepleteni, praveći zid od čistoga zlata koje je blistalo na suncu.
Na desnoj strani, gdje se vodeni bazen širio, ravni otočići, obrasli kosmatim johama, divljim trešnjama s bijelim cvjetovima i tamnim jelama, svojim su odrazom šarali opalnu površinu jezera. Suprotna obala, dosta niska, obrasla je bila mnoštvom dostojanstvenih četinjara i bjelogorice.
Crvenkasta je trešnja rasla pored cedra, a ljubičasti ton bukovine pored smaragdne boje ogromnih gustih borova. Plameno grmlje prostrlo se duž litica. Uz obalu, kroz blijedu i modru površinu jezera, izranjale su oble stijene.
Anđelika priđe jednoj i pope se na nju sva mokra. Promatrala je oko sebe pustu prirodu. Kao da se polako budi iz čarobnog sna, ona se uspravila izlažući suncu svoje bijelo i svjetlošću pozlaćeno tijelo. Objema je rukama izažela svoju mokru kosu i s velikom je pažnjom zadigla kao da prinosi neku žrtvu, a zatim je glavu lagano zabacila i upravila pogled u serafsko plavetnilo neba, dok su joj na usta spontano navirale riječi:
"Hvala ti, Stvoritelju, za ovaj trenutak... Hvala ti za rumen javora i za zlatnu boju topola, i za dah jelena u ovom raslinju, i za miris maline... Hvala ti za tišinu i ledenu vodu. Hvala ti što sam živa i zdrava, Stvoritelju moj!"
Onda spusti svoje otvorene ruke na bokove, a pri tom su joj se oči napajale čudesima ovog dana.
Slava Tebi, Novi svijete!... Novi svijete!..
Iznenada klizne u vodu gipkosću sirene. Prepustivši se zanosu osjećala je kako joj srce ludo bije. Okrenuvši se prema pozlaćenom zelenilu iznad sivih hridina nastojala je da otkrije tajnu.
TKO JE TAMO GORE?... Čula sam šum. Vidjela sam kako se miče nešto crno... Tko je tamo? Tko me je vidio?...
Napregnuto je buljila u sjajnu resu na zagasitom plavetnilu neba. Ništa se nije micalo osim drveća koje je lagano drhturilo pod povjetarcem. Ali ta prividna tišina nije mogla otkloniti tjeskoban osjećaj koji ju je iznenada obuzeo.
Tamo gore, ovoga trenutka osjetila sam pogled! Da, taj pogled mi se u dušu zario. Ona snažno zadrhta. Spopade je velika slabost i činilo joj se kao da će bespomoćno pasti u bistru vodu. Uspjela je doplivati do obale. Hvatajući se grmovih grančica došla je do dražice gdje je bila ostavila svoje haljine. Jedva se vukla po pijesku i dugo joj je trebalo da dođe do daha. Nije pravo shvaćala što joj se dogodilo, ali se sva tresla.
Da li je čula neobični šum? Je li to zaista bilo ili joj se pričinilo da kroz lišće vidi kako se nešto miče dok je stajala gola na kamenom postolju, a na glatkoj se površini jezera odražavao njezin bijeli lik?
U svakom slučaju to nije mogao biti pogled živog ljudskog bića. To je bilo nešto nadnaravno.
Članovi karavana okupljali su se dolje na obali jezera i ona je čula njihov smijeh i dozivanje. Svuda naokolo bila je inače mukla tišina.
Pripovijesti koje su Perrot i Maupertuis naizmjence pričali navečer uz vatru odjednom su se Anđeliki vratile u sjećanje. Te priče su govorile o neobičnim stvarima koje su se događale u velikim šumama Novoga svijeta, gdje je još vladalo neispitano tajanstvo, te su misionari, putnici i trgovci često osjećali kako ih dodiruje dašak jeze i čarolija.
Strašna čudovišta u zasjedi, okrutne duše poganskih naroda što lutaju i uzimaju neznana obličja kako bi lakše privukli u svoje zamke... Tada pomisli da je njezinoj slabosti možda bio uzrok djelovanje mrzle vode na njenu užarenu kožu. Ali je isto tako znala da se nešto nerazjašnjivo dogodilo što ju je pogodilo usred srca. U času kad je ljubav prema tom kraju bila prožela cijelo njezino biće, umiješala se tu neka suprotna sila i bacila je opet u tamu. Nestani, govorilo joj je to, ti nemaš pravo na život ovdje. Nemaš pravo građanstva... To je bila poruka koja je do nje stigla kao iznenadni uragan koji je brzo iščezao.
Stajala je nepomično ispružena na strmoj obali.
Iznenada se pridignula i opet upiljila pogled u točku podno šume. Ništa se nije micalo. Sve je mirovalo.
Podigla se i žurno obukla. Osjećala se bolje, ali su nemir i tjeskoba i dalje ostali. Ovaj ju je kraj odbacivao, bio neprijateljski. A ona je mislila da nema potrebne snage da mu se suprotstavi, da se suprotstavi životu koji ju je očekivao uz nepoznata muža.

4.
SUSRET SA KORNJAČOM PRVI ZNAK IROKEZA
Stigla je opet do obale gdje je mladi Bretonac Yann čuvao njezinu kobilu. Jahači su već bili u sedlu i povorka se počela sastavljati. Honorina je, napola odjevena, još uvijek gacala po vodi. Promatrala je neki predmet u ruci, koji je privukao svu njezinu pažnju.
Bila je to koža bijeloga zedrava, tako dobro pripremljena te bi se reklo da je to prava živa i spretna životinjica.
To mi je dao Mopountook. Izašla je iz vode govoreći:
Izvršili smo zamjenu: on mi je dao ovu životinjicu, a ja sam mu dala dijamant.
Dijamant koji ti je otac dao na "Gouldsborou?"
Da! Mopountook me za to molio. On će ga metnuti u kosu kad bude plesao. Vrlo je lijep, vidjet ćeš!
Kad je to čula, Anđelika je gotovo dobila živčani napadaj.
"Zbilja ne znam kako da to shvatim", reče u sebi svladavajući se s teškom mukom.
"Istina, Joffrey je kazao da ovaj dijamant vrijedi manje od klasa kukuruza, ali svejedno... on joj ga je bio darovao one večeri kad joj je prvi put kazao: 'Ja sam tvoj otac'. Ta mala je katkada užasna!"
Bezobzirce je podigla svoju kćerku u sedlo, smjestila se i sama, zategla uzde da odvrati Wallis od vode i njenih zelenih obala i da je dovede do suhe staze, pod blistavi svod stabala.
Dugo je jahala ne vodeći računa koliki je put prešla. Jezero se sužavalo do uske doline, i u času kad su njome krenuli, ugledaše između dva klanca, koji su bili obrubljeni rujnim raslinjem, tamnoplavo sljeme udaljene planine. Putnici usmjeriše ovuda najprije uz bistru i šljunkom obilnu rijeku, a onda su se malo- pomalo morali penjati uz stjenovite strane. Rijeka je postajala sve brža i virovitija prolazeći kroz hridinasto područje.
Peli su se stazom koja je još bila glinasta, a korijenje im je služilo kao stepenica. Mazga bi se tu vrlo ugodno osjećala, ali aristokratska Wallis je pokazivala strah.
Na jednom zaokretu zabijeliše se vodopadi, a njihova je buka zaglušivala uši. Voda je izbijala iz triju pragova crnih, odsječenih stijena, a onda se strmo rušila duboko u korito rijeke. Drveće je usko zatvaralo provaliju, gotovo ju je prekrilo. Odozdo su se uz neprekidnu tutnjavu dizali oblaci zadimljene pare obojene duginim bojama, koja je vlažila lišće brijestova i jasenova, od čega se ono ljeskalo poput tisuća metalnih sulica. Nebo se nije vidjelo, provalija je bila duboka i tamna, a ipak je svjetlost, lomeći se u svim smjerovima, nemilosrdno ranjavala oči, urezivala se u raslinje kao u bakrene plohe, krijesila se u hirovitom prelijevanju ploha po busenju i sjenčila nerazmrsivu mrežu debala između kojih se staza provlačila. Anđelika nije više raspoznavala Indijance ispred sebe. Buka vodopada je zaglušivala glasove koji su joj otkrivali prisutnost karavane i onda kad je šuma bila tako gusta da jedni druge nisu mogli primijetiti: pucketanje suhoga lišća, muklo odjekivanje konjskih kopita, dozivanje i razgovor koji bi joj vjetar donosio. Silno brujanje vode kao da ju je prikovalo uz to uzburkano carstvo zelenila u kome se nalazila posve sama. Bilo joj je kao da u nekom teškom snu putuje kroz neprohodne šume koje čuvaju zmajevi, pali bogovi i druga čudovišta, kroz krajeve gdje se ne čuje ni kopita vlastitoga konja.
Buka je postala zaglušujuća. Lišće se ljeskalo u smaragdnoj svjetlosti, Anđelika je na svojim usnama osjećala vlažni zadah ponora.
Pred njom iskrsnu ogromna prepreka: otkinuo se veliki komad stijene te počeo kliziti nečujno - što je njegovo kretanje činilo još stravičnijim - prepriječivši joj put. Onda se pod djelovanjem zelenkastog svjetla pričini kao da se ta tvrda i ukočena masa miče. Napela se i nadula kao ogroman sivi mjehur, porasla u svim dijelovima kao gadni neki plod i počela se vrlo polagano kretati osvjetljivana tom igrom rasute svjetlosti, i tako se taj oživjeli mineral pomicao naprijed. Pri tom je upravio prema njoj svoju gmazovsku i okrutnu glavu lagano se njišući.
Anđelikin se konj preplašio i propeo. Ona nije čula njegovo divlje rzanje, ali ga je osjetila u trzanju čitava njegova bića. Povikala je, ali njezin se doziv izgubio. Sigurno je i Honorina vikala. Ništa se nije čulo. Konj je udarao kopitima i uzmicao. Past će pod jahačicom i djetetom i, sve troje će se, spleteni oblučjem, uzdom i sedlom, otkotrljati i strmoglavce pasti u ponor.
S nadljudskim naprezanjem Anđelika se baci prema konjskom vratu, ispruži se sve do njegove glave kako bi ga svojim teretom prisilila da barem padne na sve četiri noge. Ni to ih još nije spasilo, jer je Wallis još uvijek uzmicala nad provalijom.
Anđelika je dobro znala o čemu se radi. Bila je to ogromna kopnena kornjača. Ali kako to razjasniti podivljaloj kobili? Zastrašujuća buka širila se oko nje, i to je prigušivalo svaki glas. Žena nije čula kako puca granje, ali je vidjela kako se lomi i pada. Vidjela je kako se približuje uskovitlana voda - ples pjene koju je rigalo neko mitsko čudovište, ali nije mogla shvatiti da ta zaglušujuća buka dolazi od burkanja te pomahnitale tvari. Na trenutak joj bijesnu pred očima velika okrvavljena mrlja. To se svod nekoga granja odrazio u njenom zaprepaštenom pogledu. U dijelu jednog trenutka činilo joj se da će pasti i odletjeti u duboku provaliju. Štoviše, učini joj se da se već kotrlja zajedno s pomamnom bujicom.
Neka ju je šiba ošinula posred čela i oslobodila od samrtnog osjećaja. Ispod kopita Wallis odronjavalo se kamenito tlo svega nekoliko palaca od ponora, ali se još moglo izbjeći smrti. Sva je bila obuzeta misli na Honorinu čije su se ručice grčevito stezale oko nje. Anđeliki se činilo da je sva njezina svijest i domišljatost
prešla u ruke. Znala je što joj treba učiniti. Popustila je naglo uzde i vratila životinji slobodu. Iznenađena zbog tog popuštanja, životinja potrese glavom. Tada je Anđelika do krvi podbode ostrugom. Wallis poskoči naprijed i zagrabi sigurno tlo. Svojom odlučnošću uspjela je dovesti životinju na stazu. Tu je Wallis stala, noge su joj podrhtavale. Opasnost od neposrednog pada bila je izbjegnuta, ali je divovska kornjača i dalje stajala na putu.
Kornjača! To je kornjača! - poviče Anđelika, kao da ju je životinja mogla razumjeti.
Ona nije čula niti zvuk vlastitoga glasa. Tada se javila bol u rukama i nogama koje su se ukočile od naprezanja što ga je morala uložiti da ukroti Wallis.
Dakle, nitko neće doći da mi pomogne smiriti ovu životinju ili barem potjerati ovo strašilo koje je zakrčilo put!
Indijanci su stajali nepomično. Mislila bi da su se skamenili, da se njihove oči nisu u nju upiljile mračnim pogledom. Dok se ona borila, odupirala i otimala smrti, oni su je gledali tako čudno, što je bilo neobično i za tako zagonetna bića. Učinilo joj se kao da njihovo držanje pokazuje zaprepaštenost i strah. Oni joj baš nisu izgledali posve stvarni, jer su od nje bili odijeljeni bukom koja ih je činila nekom vrsti gluhih i nijemih utvara. Ali do nosnica joj dopre njihov jaki miris tople masti i strvine. Reklo bi se da je to bio zadah kornjače, ili šume, ili ponora.
Honprina je još uvijek bila tu... Anđelika se okrenu prema svojoj kćeri i vikne joj da siđe. Na kraju je dijete razumjelo. Njezina majka vidje s olakšanjem kako se kotrlja po suhom ušću, kako se digla i potrčala prema najbližem Indijancu.
Tada i ona skoči s konja. Nije to išlo bez napora. Wallis je htjela pobjeći i pojuriti kroz šikaru... još jednom se propela i Anđelika je samo čudom izbjegla udarcu potkovanog kopita. Spretno je stala ispred konja, jednom ga je rukom čvrsto držala, a drugom ga žestoko ošinula po nozdrvama te joj je uspjelo da malo pomalo odvede životinju u šumu. Htjela je pošto-poto da je udalji od predmeta koji ju je plašio.
Žvale su škripale među zubima kobile. Marama Anđelike, njene ruke i rukavi bili su prepuni sline, ali ona se na to nije osvrtala, nego je udarala dvostrukom jačinom. Naposljetku se Wallis smirila. Sva se tresući, pokrivena pjenom, pustila je da je čvrsto svežu za stablo. Tu je prestala da se batrga i opire, spustila svoju finu glavu kao da se prepušta i pregara. Gotovo je to isto i Anđelika učinila. Osjeti kako je neuredna, raskuštrana, a haljine joj uprljane. Prije svega, trebalo je pobjeći od ove paklene buke, izvući se odavde...
Vrativši se na stazu približila se kornjači. Indijanci se nisu ni pomakli. Kao da su se tu skamenili zauvijek. Oklop je kornjače bio širok kao ispolac. Njene šape, s gmazovskim ljuskama, bile su velike kao ruka odrasla muškarca.
Razjarenost Anđelikina bila je jača negoli odbojnost koju je u njoj izazvalo antidiluvijalno čudovište, što se, kad mu se približila, počelo odurno uvlačiti. Upirući se u oklop jednim ju je zamahom odgurnula s prolaza. Golema se kornjača svali niz strminu, otkotrlja i odskoči. I konačno jednim skokom zagnjuri se u rijeku usred vodenog vrtloga.
Anđeliika je sjela, obrisala ruke suhim lišćem, a onda opet prišla kobili. Uzela je za uzdu i povela prema vrhu strmine sve dok nisu izišli iz ove provalije u kojoj su umalo zaglavili. Tada naiđoše na ravnicu prekrivenu crvenim jagodama i niskim modrim jelama. Kao da se čudo dogodilo: tutnjava vode nije se čula, jer se gubila u dubokoj provaliji. Ponovo se začuše cvrčci, ptice i vjetar. Sada su se putnici nalazili u prostranoj i pustoj dolini u podnožju planina, u kraju s tisuću jezera. Malena rijeka, puna sivog i rumenkastog šljunka, skretala je nadesno vijugajući kroz raslinje rujnih grmova. Sada su se i Indijanci oglasili te počeli međusobno razgovarati brbljajući poput ptica.
Anđelika začuje jecanje Honorine koja je sve jače plakala. Mlada žena ponovo uzjaha. Bila bi sve pregorjela da se može opružiti među borovnicama i mirno zaspati, makar nekoliko trenutaka. Ali Wallis bi to mogla iskoristiti i sasvim nestati.
Dođi - reče ona Honorini. Posjela ju je na sedlo, ispred sebe, useknula i obrisala joj natečeni obraz te je zagrlila stišćući je uza se. Osjećala se sasvim tupa. Odjednom, na nekoliko koraka od sebe, ugleda grofa de Peyraca na konju, njegove sinove i najveći dio ljudstva što se bilo vratilo.
Što se to dogodilo?
Ništa - Anđelika će na smrt blijeda. Grančica, što ju je bila okrznula, ostavila je crvenkast trag na njenom čelu. U svojoj bijednoj haljini, držeći zaplakanu kćerkicu na rukama, vodeći kobilu okrvavljenu oko usta, ona je bila svjesna da pruža najžalosniju sliku čovjeku koji nije običavao na svojim ekspedicijama voditi obitelj.
Rekli su mi da ste sreli Irokeze! - reče Joffrey de Peyrac.
Anđelika zaniječe glavom. Na sreću je vjetar rastjerao ogavni miris urođenika. Oni su nadugo i široko objašnjavali. Umiješaše se Florimond i Cantor iskorištavajući sve svoje poznavanje indijanskog dijalekta.
Mopountook je jasan. Kaže da ovdje ima Irokeza.
Začu se buka mnogih mušketa koje se pripremile čim se to ime spomenulo. Španjolski vojnici se raziđoše naokolo.
Anđelika se nije mogla izjasniti. Konačno je rekla:
To je bila samo kornjača... Kornjača na stazi.
Ona ukratko ispriča događaj. Grof de Peyrac namršti obrve i pogleda kobilu tako strogo da se Anđelka osjetila krivom.
Honorina je sve više jecala.
Jadna kornjača! Bila je tako glupa i nespretna, a ti si je bacila u provaliju. Ti si zločesta.
Umalo što i Anđelika nije zaplakala. To više što je primijetila da je Honorina bosa. Sigurno je zaboravila svoje čarape i cipelice blizu malog jezera gdje je gacala. To je bila velika neprilika. Gdje da se nađu druge čarape i dječje cipelice u ovoj pustoši? To je bio razlog da se više nije mogla suzdržati. Da nije morala svojim rukama zadržavati kćerku i konja, najradije bi potražila svoju maramicu da njome priguši svoje razočaranje. Morala je okrenuti glavu da sakrije zaplakane oči.
Činilo se da je tada Indijance zahvatila neka histerična uzbuđenost te su glasno i kretnjama objašnjavali nešto bijelcima koji su im postavljali pitanja u svim jezicima i pokušavali doznati što se to zbilo. Španjolci su uporno tražili da im se pokaže neprijatelj.
Grof se uspravi na svom sedlu i reče:
Tišina!
Oštar glas je na sve djelovao. Indijanci se smiriše. Čim se na licu Joffreya de Peyraca pokazao strogi izraz, bilo je odmah jasno da se valja pokoriti.
"On bi bio kadar da čovjeka odmah ubije", pomisli Anđelika sa zebnjom. Joffrey de Peyrac pomilova po glavi Honorinu.
Kornjače znaju plivati - reče on blago. - Ona koja je vas preplašila već je izašla iz vode i sada se šeće duž rijeke i jede muhe.
Izgledalo je da se dijete utješilo kao nekim čudom.
Onda grof sjaha i priđe Sagamoreu da ga sasluša. Kako je bio visok, kao i Indijanac, uložio je mnogo pažnje da ga razumije. Na kraju je dolazak Nicolasa Perrota uspio otkloniti nesporazum.
Joffrey de Peyrac se nasmijao, ponovo uzjahao i prišao Anđeliki.
Još jedan dokaz koliko su praznovjerni - reče. - Kornjača je za njih znamen Irokeza. Susret s njome bio je predznak zla, gotovo siguran znak da su njihovi najstrašniji neprijatelji u blizini. Odatle je poteklo njihovo čuđenje i njihov strah kad su ugledali bezazlenu životinju, koja je prilično poznata u ovom kraju.
Nicolas Perrot je još pridodao:
Oni kažu i to da se znamen Irokeza ispriječio pred bijelom ženom da joj donese smrt, ali se ona nije dala i smjelo joj se oprla. Odsada, gospođo, Metallaksi smatraju da vas ni jedan od Pet plemena irokeških neće moći nadvladati.
Prihvaćam to znamenje - reče ona nastojeći da se pri tom i nasmije.
Vi ćete ići pored mene; put koji je pred nama dosta je širok. Mi ćemo izbiti na stazu kojom prolaze Indijanci, na utrti put, "kratku stazu", kako kažu Englezi, put; koji na stotine milja ide uz sljeme Apalača. Ne ostavljajte me više, draga.
Razborit glas njezina muža djelovao je na nju blagotvorno. Ohrabrilo ju je to što će moći jahati pored njega. Ipak je on i nadalje bio zaplašen, i ona se pitala nije li u svojoj nutrini nezadovoljan zbog tog događaja koji je gotovo tragično završio. Ali kako se znao majstorski svladavati, to on ničim nije odavao.
Prema kraju velikog blijedozelenog jezera koje je vijugalo poput rijeke i ljeskalo se između brežuljaka obraslih vitkih jelama što su stršile kao mnoštvo kopalja, ukazala se ispod njih druga dolina, prilično duboka i uska. Suprotna planina bila je išarana mnoštvom rumenih, crvenih, narančastih i ljubičastih grmova s kojih je već bilo poispadalo lišće, pa se samo ponegdje zadržala zelena mrlja lišća. Nešto je na tom šarenom brdu, na tom svodu koji je bio izvezen i brokatom ukrašen, privuklo pogled Joffreya de Peyraca, i on je izdao zapovijed da se stane na rubu šume. S malog prostora ogoljelih stijena mogla se pregledati okolica prije negoli opet zađu u beskonačni prostor šume.
Zatražio je svoj dalekozor.
Neprimjetna maglica koja se dizala iz doline umekšavala je boje. Činilo se kao da se rastvaraju i miješaju. Oblačno nebo kao da je išlo u susret zemljinim maglama.
Za nekoliko trenutaka može se dogoditi da ništa ne vidimo - reče grof i žurno pruži svoj dalekozor Anđeliki. - Pogledajte i vi, pa mi recite što vam se čini da vidite.
U početku je bila iznenađena blještavom slikom koju je vidjela u dalekozoru: blisko povećano drveće, kao da ga je jedno iznad drugog nanizao neki smioni i izvanredno vješti slikar. Bijela i crna stabla kao da su s nekom namještenom pobožnošću na sebi nosila raskošnu krošnju lišća. Začudila se kad je ugledala kako se u sjeni stabala miču ljudski likovi. Međutim, čovjeka nije mogao prevariti odsjev perja kojim su bili ukrašeni, a koje se izdaleka nije moglo opaziti jer se miješalo s bojom jesenske šume.
Što vidite?
Vidim urođenike, dvojicu ili trojicu? Ne, vidim ih više! Prilično veliki broj.
Vidite li i njihovu kosu?
Ošišani su, a nasred glave im je čuperak i u njemu perje. Ona spusti dalekozor.
Joffrey, Kajugi su imali takvu kosu...
Tako je!
On polako sklopi dalekozor.
Treba li zaista vjerovati da je vaš susret s kornjačom imao neko značenje? Ne bih htio biti lakovjeran, ali bih se mogao kladiti da je to odred Irokeza.
Dva ili tri čovjeka zagunđaše. Malo-pomalo mala se karavana okupila, pa se i pratnja indijanska pomiješa s bijelcima, i svi su s potmulom mržnjom gledali prema krasnoj malenoj planini koja je skrivala nevidljivu opasnost.
To je zao znak - reče nadstojnik Malaprade.
Stigli smo gotovo pred Katarunk. Uskoro bismo pozdravili moga hrabrog O'Connella i uživali sva blaga civilizacije, gospodine de Peyrac. Bio sam odlučio da vam, kada stignemo, priredim valjuške od divljači s kupusom. Sve mi se čini da ćemo mi biti pretvoreni u valjuške, zar ne?...
Pa što! - reče Florimond. - Što pravite tako kiselo lice, junaci? Malaprade, mi ćemo pojesti vašu kašu. Irokezi malo previše zlorabe svoj glas tu na sjeveru. Ljudi bježe još prije negoli su ih i ugledali. Ali ja sam ih već vidio u Novoj Engleskoj Tamo ih zovu Mohawkima. Nisu ništa gori od Mohikanaca. Oni su blizu New Yorka pružili pomoć Englezima protiv kralja Filipa, ovaj put je to bio neki Narragasset, koji povremeno zlostavlja bijele stanovnike uz granicu.
Cijela se stvar sastoji u tome da li će nas ti koji se nalaze s druge strane usjeka smatrati Francuzima ili Englezima. Sigurno je, međutim, da oni ne vole Metallakse
koji nas prate. Svaki pripadnik Algonkina za njih je rob ili ga treba živa ispeći. Metallaksi to dobro znadu, pogledajte ih!
I zbilja, oni su se na zapovijed poglavice Sagamorea pripremali na borbu.
Hitro odložiše prtljagu na zemlju. Žene i djeca indijanska iščezoše kao da ih je progutala duboka crvena šuma. Muškarci su se užurbano ličili crvenim, crnim i bijelim praškom, ali najviše je prevladavala crvena boja. Strijelci su se vježbali u napinjanju luka, a zatim su ogledali čvrstoću strijela koje su imale tri pera, čime se osiguravala točnost gađanja.
Svaki je nosio u lijevoj ruci buzdovan, a desnicom je pipao nož za skalpiranje i onda ga stavio među zube da bi mogao slobodno baratati lukom.
Više izviđnika je šmugnulo poput zmija ispod žutog i crvenkastog raslinja, i, premda su bili posve blizu jedan drugoga i kretali se, nitko ih nije mogao vidjeti.
Poglavica i glavnina ratnika stajali su u zaklonu stisnuvši se uz bijelce. Divlja je radost obasjavala sve Indijance. Čovjek bi bio mogao pomisliti da očekivanje borbe znači za njih vrhunac njihovih želja.
Europejci, osim možda mladih, kao Floromond, nipošto nisu bili tako oduševljeni borbom kao Indijanci. Njihova potamnjela lica od dugog pješačenja odavala su umor i bezvoljnost. Ako je točno da ih je tek nekoliko sati hoda dijelilo od mjesta gdje su se mogli sigurno zakloniti iza neke palisade, osigurati možda seosku udobnost, i ondje naći ono što im najnužnije treba, sada je bilo vrlo neprilično što su se našli pred zasjedom i pred opasnošću da imaju mrtvih i ranjenih.
Anđelika pogleda svoga muža čekajući njegovu odluku.
Počekajmo - reče on. - Ostat ćemo ovdje dok se izvidnici vrate. Ako Irokezi imaju namjeru da nas napadnu, utvrdit ćemo se i braniti. Ali ako krenu dalje, i mi ćemo! Upozorio sam Mopountooka da ga ja, ako bi on započeo bitku a da oni drugi ne pokazuju neprijateljske namjere, neću pomagati.
Čekali su spremni na borbu.
Kad su se Indijanci vratili, činilo se da su razočarani.
Irokezi ne samo što nisu pokazivali želju da napadnu karavanu nego je, po svoj prilici, nisu ni opazili, jer su sasvim nestali. Nikakva traga od nijh nije više bilo.
Metallaksi su prema Anđeliki okrenuli svoja lica, groteskno išarana, i kimali glavom. Bijela je žena rastjerala Irokeze.

5.
CRKVENA PJESMA USRED NOĆI
Vidjeli smo znamen vuka, srne, medvjeda, lisica i pauka, ali iznad svega toga, kornjače.
Tako je te večeri govorio Nicolas Perrot u logoru. Iz usjeka se počela dizati hladnoća, pa su se smjestili oko vatri.
Okolina se osula zlatnim žutilom. U daljini se smirila planina, polegla kao ubijena životinja, a u njenu podnožju blistala je vodena brazda, blaga i tiha voda, rijeka... Joffrey de Peyrac ju je bio pokazao čim su stigli do mjesta za logorovanje:
Tamo dolje, to je Kennebec.
Kao i Židovi kad su ugledali obećanu zemlju, tako se Peyracovi ljudi obradovaše svaki na svoj način. Jedni su se sabrali i molili kao prorok Jona, da zahvale Stvoritelju što im je dao da ugledaju cilj svoga napornog putovanja. Drugi su se prijateljski gurali laktovima, ili su bacali kape u zrak... Smatrali su se sretnim što će se naskoro naći iza dobre i čvrste ograde, to više što su Indijanci koje su vidjeli u šumi, zatim ona neobična, premda slučajna zgoda s kornjačom, bili izazvali u karavani neku neodređenu bojazan.
Komarci su zujali. Anđelika je sjedila, a u njenom je krilu pod debelim vunenim ogrtačem spavala Honorina. Kadšto bi upravila pogled na blistavu brazdu Kennebeca koji je blago vijugao preko ravnice. Tamo dolje bio je Katarunk, luka!
Vuk je znamen za Mohawke, srna za Onnontage, lisica za Onejute, medvjed za Kajuge, pauk za Seneke, ali kornjača je za sve irokeško stanovništvo od Pet plemena jedinstveni znamen i Duh, koji sve vodi.
Dok je Nicolas Perrot tako duboko razmišljao, opaljeno njegovo čelo se nabralo, a njegova krznena kapa se pomakla.
Ovdašnji narodi, Abenakisi, Etchemini ili Sourikezi su loši radnici, navikli na nomadski život. Oni žive bez reda i obično su bez kruha i soli... Irokezi su na višem stupnju. Oni su velik zemljoradnički narod...
Čini se da ih vi volite - dobaci Anđelika. Divljačar poskoči:
Bog me očuvao. To su vragovi, najgori rod koji je ikad živio na zemlji. Za Kanađanina nema većega neprijatelja od Irokeza. Ali istina je da sam živio s njima
nadoveza on nakon kratkog razmišljanja - To čovjek ne može zaboraviti. Onaj koji je živio životom Irokeza, to će razumjeti. Ja sam vidio Svetu dolinu gdje vladaju tri božanstva koja poštuju Pet plemena.
Tri božanstva?...
Da! Kukuruz, Bundeva i Grah - odvrati Nicolas Perrot ozbiljno.
Honorina je bila zaspala. Pazeći da je ne probudi, Anđelika ustane i pođe prema šatoru od platna, koji bi uvečer podigli za žene i djecu. Pošto je svoju kćerku brižljivo umotala u krzno, vrati se da pomogne gospođi Jonas, koja se s Malapredeom užurbala oko kuhinje. Sunce na zapadu bacalo je svoje grimizne zrake na visoke, ali blagih oblika planine Apalača.
Vjetar je blistao po obronku na kojemu je bio podignut logor zato da bi se zaklonili od uboda komaraca i mušica koje je neprekidno strujanje vjetra zanosilo. Taj obronak su izabrali i zato da mogu bolje nadzirati okoliš.
Florimond i Cantor pekli su u pepelu ribu umotanu u lišće, što su je bili rukom ulovili na zavojima rijeke.
Na ražnju se peklo meso soba, a u loncu se na tihoj vatri, polako kuhao birani jezik zajedno s povrćem i varivom. Drugi lonac, u kojem je bio kuhani kukuruz, već je bio skinut s vatre i gospođa Jonas je počela dijeliti obroke.
Bila je stalno ljutita videći kako se prljavi Indijanci bezobrazno miješaju s bijelcima i prvi pružaju svoje neoprane zdjelice.
Miješali su se u svaku stvar, dirali su sve i stvarali nered s nekom mirnom drskošću: zar oni nisu kod kuće, zar ovi bijelci nisu zpravo njihovi štićenici?
Sirota žena grizla je usnice i osvrtala se naokolo nadajući se da će to vidjeti grof de Peyrac. Nije mogla razumjeti kako taj profinjeni čovjek trpi to odurno miješanje, a to je isto i Anđelika kadšto mislila.
Hladna plavkasta svjetlost obasjala je čitavu prirodu. Straže su odlazile i dolazile na šumsku čistinu. U dolini je još uvijek blistao Kennebec. Prošao je opet jedan dan bogat uzbuđenjima. Što će donijeti sutrašnji?
Anđelika očima potraži svoga muža koji je stajao po strani. Gledao je u daljinu. Bio je sam, duboko zamišljen.
Anđelika je već bila opazila da se nitko ne usuđuje prekidati njegovo razmišljanje. Osobito je poštovanje okruživalo ovoga vođu kojemu su ti različiti ljudi, većinom snažni, nepovjerljivi, povjerili svoj život.
Mnogi su od njih ljubomorno i s uzbuđenjem gledali na ulogu koju je Anđelika imala u životu onoga koga su poštovali.
Zna se što žena može učiniti od ovako znamenitog čovjeka - govorio je Overnjanin Clovis žmirkajući svojim malim mongolskim očima - može od njega napraviti zvekana!
Ali ne od ovoga ovdje - prosvjedovao je Yann Le Couenec, Bretonac. I pogledavši s udivljenjem mladu ženu, nadoveza:
Niti je ona takva žena!
Ti si prava naivčina - odvrati Overnjanin sliježući ramenima. Njegovi crni opušteni brkovi otkrivali su jedak nabor oko usana.
Anđeliki nije bilo teško pogoditi njihove misli. Ona je sama stajala na čelu bande. Sada ti ljudi više nisu bili "njezini" ljudi.
Život, u kome su zajednički dijelili pogibelji i pobjede, okupio ih je oko grofa de Peyraca. Dragocjene i nerazorive osobne veze, koje oni, iz svog muškog stida, nikada neće otkriti, svakoga su od njih prikovale uz njega te su ga po iskustvu i po navici smatrali svojim gospodarom i svojom jedinom nadom. S njime su se zajedno borili protiv Saracena ili kršćana, istraživali Karibe i prkosili olujama. S njime su dijelili plijen. Po njegovu nagovoru, oni su se za svojih putovanja gostili i provodili gospodski život u lukama. Zalijevali se vinom, pozivali žene, a velikodušni gospodar je dijelio zlato šakom i kapom.
Anđelika je katkada pokušavala da dočara prošli život svoga muža, koji s njime nije dijelila.
Najčešće bi ga viđala među njegovim instrumentima.
Gledala ga je kako se naginje nad globus, nad neku kartu u kabini dok se brod ljuljao, ili čak na vrhu neke maurske terase pod nebom Kandije, dok je skupocjenim astronomskim dalekozorom promatrao zvijezde. A za tih minulih večeri pojavio bi se sluga vodeći zastrti ženski lik. Dok su bili na Karibima, to je bila lijepa Španjolka, indijanska ili crnačka meleskinja.
On bi tada napustio svoj posao i ženu primao onom svojom neuporedivom udvornošću i pri tome je izgledao brižan i nasmijan kako bi joj polaskao i uzvratio za čulnu razonodu koju mu je pružila.
Čovjek samac!... Eto što je on bio.
Čovjek potpun, siguran u svoju snagu i svoje sposobnosti, sam sebi dovoljan. Uz toga čovjeka je Anđelika sada tražila svoje mjesto. Ali kad bi se on tako zadubio, odsutan i zaokupljen, ona se nije usuđivala da mu se približi.
Pala je duboka noć. Uz ognjište je Cantor na svojoj gitari improvizirao neku toskansku popijevku. Njegov glas, koji je uza sva baršunasta mladenačka prelijevanja, već bio dostigao puninu i snagu, zvučio je zavodljivo. Dok je pjevao, izgledao je sretan. Osim misli na svoje dječake neće Anđelika imati mnogo vremena da s njima razgovara i steče njihovo povjerenje sve dok ne budu u Katarunku.
Sjetila se svoga konja i, prije negoli će se pridružiti svojima, ona se spusti prema obali rijeke gdje su bili ostavili konje da pasu.
Wallis je bila pobjegla! Njezin povodac, kojim je bila privezana za stablo, bio je prekinut. Neki predosjećaj je govorio Anđeliki da životinja ne može biti daleko. Vrativši se najprije da uzme uzdu i ular, krene duž obale rijeke dozivajući životinju mekano i blago. Na rubu šume jela dizao se zamagljen mjesec. Zahuka sova. U šikari su kašljucali puhovi. Gotovo presahla rijeka žuborila je između šljunka. Granje zapucketa.
Anđelika krene u tom smjeru. Opazila je pri svjetlu mjesečine kobilu kako na maloj čistini pase travu, ali kad joj se primakla bliže, hirovita životinja je opet odmakla.
Kad je konačno na vrhu nekog brežuljka uspjela da je uhvati, Anđelika nije više vidjela vatre u svome logoru. To je nije zabrinjavalo! Spustit će se prema strmenitu koritu rijeke i poći nizvodno. Kad je čvrsto pritegla životinju i povela, osluhnula je ne bi li otkrila šum vode u dolini. Sama u ovoj mračnoj noći, ona nije osjećala strah. Snažno ju je prožimao miris koji se dizao iz nepoznate šume. Još jednom, ali snažno, obuze Anđeliku osjećaj da živi, puna snage i mladosti, na pragu novoga života koji će morati iz temelja izgrađivati. Primit će je ovi ogromni nepoznati prostori gdje su se oni nakon toliko opasnosti našli. Ista ona ljubav koju je bila osjetila za ovu neuljuđenu zemlju onda kad se kupala u čarobnom blistavilu jezera, ispunila je njezino srce. U tom istom trenutku javiše se priviđenja.
Sa daškom vjetra, koji joj je donio daleki zov kanadskog jelena, i s muklom tutnjavom vodopada u dolini šume dopre do nje crkveno pjevanje.

6. "DEMONKA IZ AKADIJE"

AVE MARIS STELLA DEI MATER ALMA...



(Zdravo morska zvijezdo, Božja majko slavna...)

Riječi pjesme odjekivale su kroz surovu noć. Anđelika pogleda prema vrhovima stabala, kao da će vidjeti kako se između njihova granja otvara nebo s korom anđela.
Srsi joj prođoše tijelom. Okrene se vrlo oprezno.
Iza nje se, na rubu grebena, dizala poput nemirne zore ružičasta svjetlost praveći drhtave sjene među jelama.
Držeći Wallis za uzdu Anđelika se polako približila rubu provalije. Odande su se dizali ljudski glasovi koji su pjevali onu pjesmu.
Anđeliki se činilo da se vratila u prošlost, u nieulsku šumu, gdje su se hugenoti bježeći pred progonima sklanjali da ondje mole i pjevaju.
Približila se još više i nagnuvši se vidjela neobičan, čaroban prizor.
Stijene su u dnu klanca bile crvene od sjaja dviju velikih vatri na obali rijeke. Neki redovnik u crno odjeven i držeći ruke kao da blagoslivlje stajao je ispred skupa ljudi koji su klečali.
Među onima čija je lica vidjela, kada joj je svećenik leđima bio okrenut, bilo ih je koji su bili odjeveni u jelenovu kožu i u krzna, dok su ostali nosili plave odore zlatom opšivene, i Anđelika opazi dva plemića s ovratnicima i orukvicama od čipaka.
Nakon posljednjih strofa pjevanje zamukne. Tada se začu glas svećenika, zvučan i govorljiv.
Kraljice nebeska!
Moli za nas! - odvrati zbor mrmorenjem. Anđelika se povuče:
Francuzi!...
Tvrđo Davidova!
Moli za nas!
Škrinjo zavjetna!
Moli za nas!
Utočište grešnika! Tješiteljice ucviljenih!...
Moli za nas! Moli za nas! - odgovarao je zbor na svaki zaziv. Bili su to divljačari, vojnici i gospoda - svi su klečali glave pobožno prignute, polako prebirući krunicu u ruci.
Francuzi!...
Srce je Anđeliki divlje udaralo.
Sigurno bi pomislila da je zapala u bunilo i da iznova doživljava sve užase poituškog rata, da iza Francuza nije prepoznala bakrene siluete napola golih Indijanaca. Neki između njih su molili i pjevali. Drugi su, okupivši se oko drugog ognjišta, prstima grabili ostatke neke hrane na dnu drvene zdjele. Još se u zraku širio miris juhe, a jedan je kotao osrednje veličine bio odmaknut u stranu nakon što su porazdijelili njegovu sadržinu. Neki krupni crvenokožac, sa čuperkom na glavi, sav sjajan od masti, nadnio se nad užareno ugljevlje, a zatim se uspravio izvadivši iz vatre usijanu sjekiru. Držeći sjekiru pažljivo u rukama urođenik se udaljio od kruga nekoliko koraka. Tek tada je Anđelika u prisjenku opazila nekog drugog Indijanca golog, privezanog uz deblo drveta.
Ne žureći se i kao da čini najprirodniju stvar na svijetu, čovjek sa sjekirom pritisnu na kožu užareno željezo. Nijedan krik nije se čuo. Samo je do Anđelikinih nosnica dopro nesnosan miris spržena mesa.
Užasnuta, ona se naglo trgla zadržavajući krik, a Wallis posrne i polomljeno granje zapucketa. Vidjevši da će biti otkrivena, Anđelika poskoči i uzjaše konja. Urođenik, koji je opet svoju sjekiru stavio u vatru, podiže glavu i pruži prema vrhu grebena svoju mišićavu ruku s pernatom narukvicom.
U tren oka svi skočiše na noge i ugledaše kako se na mjesecem osvijetljenom obzorju ističe pojava jahačice s dugom kosom.
Iz njihovih grudi oteo se strahoviti krik:
Demonka! Demonka iz Akadije!

7.
NAPAD KOD SAKOOSA
Vi kažete da su vikali: "Demonka iz Akadije? "
Čini mi se da sam tako čula.
Gospode! Samo da vas nisu uzeli za "nju" - povikao je Nicolas Perrot križajući se. A Maupertuis je učinio to isto.
Ja ne znam zašto me oni drže, ali sigurno je da su skočili za mnom kao pomamni. Jedan između njih, a bio je pravi gorostas, gotovo me uhvatio kad sam potjerala Wallis u rijeku.
Jeste li ga ubili? - upita živo Peyrac.
Ne, ciljala sam u njegov šešir, a on se svalio u vodu. To su Francuzi, kažem vam. Logoruju u usjeklini s druge strane ovoga istog brda gdje smo mi podigli svoje šatore.
Ako dopustite, gospodine de Peyrac, mi ćemo Kanađani poći k njima, Maupertuis, njegov sin Pierre-Joseph i ja - reče Nicolas Perrot. - Sigurno ćemo među tim ljudima iz Quebeca naći kojega dobrog prijatelja i znanca s kojima ćemo se moći sporazumjeti.
Ne zaboravi, Perrot, da nas je vlada u Quebecu osudila na smrt - usprotivi se Maupertuis a monsinjor biskup nas je još i izopćio.
Ah! To nije važno. Tko je rođen u Saint-Laurentu, ugodno će mu biti među prijateljima.
Dva Kanađanina, a za njima sin Maupertuisa, dvadesetogodišnji mladić, mješanac, kojega je on imao s nekom Indijankom, izgubiše se u mračnoj šumi.
Nakon toga što se Anđelika vratila i uzbudila logor, svi su bili pod oružjem. Vojnici i muškarci su bili na svojim mjestima, s mušketama u ruci.
Čim su se tri Kanađanina izgubila u šumi, Anđelika se okrenula prema Peyracu. Jedva je svladavala svoju uzbuđenost i glas joj je bio pomalo izazovan kad se obratila mužu:
Vi me niste upozorili da možemo naići na Francuze tamo kamo idemo.
Uvijek se može naići na Francuze kad se prolazi Sjevernom Amerikom. Već sam vam rekao da su ovdje malobrojni, ali vrlo žestoki, lutalice su i dangube, kao i Indijanci. Nismo mogli izbjeći njihovu susretu...
Priđite vatri, mila. Smrzli ste se. Taj neugodan susret vas je potresao. Tome je opet kriva vaša nesnosna kobila.
Anđelika pruži svoje ruke prema toploj vatri. Bila je zaista promrzla, i to do srži. Pitanja su joj navirala na usta. Željela je već jednom pouzdano i bez okolišanja saznati kolika je opasnost u kojoj se nalaze.
Toga ste se bojali, zar ne? To je razlog zašto ste se žurili? Vi ste se bojali da bi Francuzi mogli napasti zemlje gdje se kanite smjestiti i gdje ste već izgradili svoje utvrđene logore?
Da! Moj najbliži susjed, barun de Saint-Castine od Pentagoeta, zapovjednik francuske postaje u Akadiji, a s kojim sam ja uvijek bio u dobrim odnosima, došao je nedaleko od Gouldsboroa da me obavijesti kako su katolički misionari, koji podučavaju u vjeronauku Abenakise iz Mainea, uznemireni mojim dolaskom na izvore Kennebeca te su zamolili vladu u Quebecu da protiv mene pošalje ekspediciju.
Ali kojim vam pravom Francuzi osporavaju da dođete u ova područja?
Oni smatraju da to pripada njima, pod imenom Acadija.
Kome zapravo pripada ta pustinja?
Onomu koji bude poduzetniji. To je ničija zemlja. Ugovorom u Bredi, koji je potpisala Francuska, ti su krajevi priznati Englezima, ali oni zaziru od šuma i ne usuđuju se napuštati obalu da tako ne povrijede ugovor.
A ako jednog dana Francuzi sa Sjevera doznaju tko ste vi i tko sam ja...
To se neće sutra dogoditi... A tada ću ja biti jači nego ova bijedna kolonija koju je francuski kralj prepustio svojim protivnicima... Ne, ništa se ne bojte. Ruka Luja XIV neće dosegnuti do nas. Ako on slučajno pokuša, mi ćemo se oduprijeti. Amerika je velika, i mi smo slobodni… Ohrabrite se, ugrijte se, mila moja...
Što znači onaj krik što sam ga čula kad su me ugledali: "Demonka iz Acadije?"...
Sigurno su vas smatrali nekom prikazom. Castine i Perrot su mi pripovijedali da je Nova Francuska sva uzbuđena otkrivenjima neke svete redovnice iz Quebeca, koja je u snu vidjela nekoga demona, u ženskoj spodobi, kako Crkvi otima duše svih Indijanaca u Acadiji, krštenih i nekrštenih. Odatle njihova zabrinutost i uznemirenost. Možda je ova ekspedicija s time u vezi. Govorilo se da Demonka jaše na nekoj mitskoj životinji, jednorogom konju...
Ah! Sada razumijem - usklikne Anđelika smijući se razdraženo - cijelu priču: žena, konj... To se ovdje ne može zamisliti. A to odgovara njihovoj viziji.
Činilo se da je Peyrac ozlojeđen:
To je glupo ali i vrlo ozbiljno. Ta zbrka koja je zavladala u njihovoj duši može biti uzrok nepotrebnim neprilikama. Ti su ljudi fanatici.
Ali ipak, oni nas ne mogu napasti ako ih mi ne izazovemo kakvim neprijateljskim činom.
Počekajmo! Budućnost će nam otkriti njihove namjere. Jutros je Perrot poslao svog Indijanca Mazoka u izviđanje. Kada se vrati, obavijestit će nas o pokretima; to mogu biti Francuzi, Irokezi, ili još i saveznici Francuza koji ih prate na njihovim ekspedicijama: Abenakisi, Algonkini ili Huroni. O tome ja vodim računa - nastavi on brzo - možda su urođenici, koje smo maločas opazili, Huroni u francuskoj pratnji. Iako su ljuti neprijatelji Irokeza, oni pripadaju istom plemenu, imaju iste običaje, pletu kosu kao i oni, sa čuperkom navrh glave. Ali mi smo nanjušili da ima još jedan ratnički odred Irokeza koji lutaju po ovom kraju, a Francuzi su došli samo radi njih i mi bismo mogli...
... Takva je Amerika, vidite... Pustinje koje iznenada ožive i provrve najrazličitijim ljudskim bićima, a svi su neprijatelji između sebe.
U šumi zasjaše baklje približujući se logoru. Začulo se škljocanje kokota na mušketama i miris gube koju su neki pripalili.
Ali to su bila samo trojica Kanađana koji su se vraćali ne obavivši ništa.
Uzvodno su našli ostatke francuskog logora i jednog napola sprženog irokeškog zarobljenika koji je bio privezan uz drvo, ali vojnicima i Huronima ni traga ni glasa. Uzalud su oni dozivali na sav glas:
Hej! Vi iz Saint-Laurenta, gdje ste, prijatelji?... - nitko nije odgovarao.
Što se tiče irokeškog zarobljenika, kojega su bili odriješili, on je, onako ispržen, iskoristio trenutak nepažnje: trgnuo se i jednim skokom odskočio te nestao u mračnom guštiku. Odsada su bili okruženi brojnim fantomima različitih vrsta: Francuzima, Algonkinima, Huronima, Abenakisima, Irokezima, a tajanstvena šuma je radosno šaputala pod daškom vjetra, i ništa se drugo nije čulo nego šum dalekih voda i ljubavno dozivanje kanadskog jelena.
Joffrey de Peyrac naredi da jedan dio ljudstva ostane pod oružjem, a drugi da stražare: neće dopustiti da ga iznenade.
Anđeliku je savjetovao da se odmori u šatoru koji je bio određen za žene i djecu. On ju je dopratio do šatora, a kako je tama bila duboka, on je zagrli i htjede je poljubiti. Ona je bila jako uzrujana i nemirna, te mu nije mogla uzvratiti milovanje.
Štoviše, ona se i ljutila: u opasnim trenucima on se bio odijelio od nje i noću nije spavao s njome. To je zahtijevala disciplina u karavani, a i skorašnja prisutnost žena među muškarcima. Anđelika se s time pomirila.
Sjetila se događaja kad je bila pobjegla iz Miqueneza s kršćanskim zarobljenicima u Maroku: njihov zapovjednik, Colin P. Paturel bio je uveo istu zabranu: "Ova žena ne pripada nikome - kazao je - nikakvih ljubavnih odnosa prije negoli se spasimo i živi stignemo u kršćansku zemlju"...
Na to je donekle podsjećao postupak Joffreya de Peyraca koji se strogo pridržavao toga da žene i djecu okupi pod jednim krovom, dok su muškarci posebno ležali, trojica po trojica, pod natkrivenim skloništem.
On sam, jedini vođa, nije imao više povlastica od onih koje je uzeo pod svoju zaštitu.
Primjenjivao je na sebe zakon starih urođeničkih plemena prema kome se ratnik uoči bitke, ili kad se mora suočiti s nekom opasnošću, rastajao od žene kako bi mogao sačuvati svoju bistrinu i svoju snagu.
Ali Anđelika nije bila sudionik te snage. Ona je bila slaba, tako da je kadšto mislila, sama, te je osjećala veliku potrebu za njim. Kad je bila daleko od njega, nije se osjećala ni mirnom, ni sigurnom. Bojala se da će ga opet izgubiti. Čudo ih je tek nedavno spojilo. Ona je znala da se iza suzdržavanja i hladnoće Joffreya de Peyraca skriva žestoka i strašna čulnost, koja se pred njom otkrivala. Ali bilo je trenutaka kad je strahovala da ona za njega predstavlja samo predmet užitka, koji njega istina, privlači, ali koji on ne vezuje uz svoju osobu, uz svoje radosti, svoje ambicije i svoje brige. Tokom vremena opazila je da se vezala uz čovjeka kojega slabo poznaje, ali kome duguje potčinjenost i odanost, sa čijom će se željeznom voljom često sukobljavati, jer je imao čvrste, skrivene i određene poglede, a bio još lukaviji nego prije. Nikada nisi znao što sprema. Spavala je loše, jer je svakog časa očekivala pucnjeve ili, barem, žestoku navalu Francuza.
U zoru se izvukla iz svoga šatora pošto je čula nekakav žamor.
Iz magle je iskrsnuo Indijanac Mazok koji se, nakon svoga povratka iz Francuske, ponovo opasao kožnatom pregačom i nazuo mokasine. U kosi, u perčin spletenoj, bilo je mnogo perja. U ruci je držao luk, a preko leđa zabacio tobolac napunjen strijelama.
On pozdravi svoga gospodara i Joffreya de Peyraca koji mu iziđoše u susret. Anđelika se približi. Saopćiše joj vijest koju je donio Indijanac.
Pred dva dana je mali odred Francuza, koje su pratili njihovi saveznici Algonkini i Huroni, zaposjeo postaju Katarunk.
U ranu zoru oni pokupiše prtljagu. Još uvijek je bilo hladno. Magla, koja se prelijevala u duginim bojama, prekrila je okoliš i već na tri koraka nije se ništa vidjelo.
Lišće se osulo bisernim kapljicama. Šuma se cijedila.
Držeći konje za uzdu, krenuše jedan za drugim, ostavljajući čistinu, i zađoše u vlažnu šikaru. Saopćenja su se prenosila šaptom, a djeci se reklo da suspregnu kašalj. Vlaga je padala po njima. Neka tajanstvena atmosfera obavijala je njihovo nečujno kretanje. Malo-pomalo magla je postala gušća i kad se sunce ukazalo kao blijedožuti kolut iznad nevidljive zemlje, trebalo je samo nekoliko časaka da se magla rasprši i da se otkrije blistavi i oprani krajolik koji se prelijevao u raskošu živih boja.
Upravo su bili prešli preko neke čistine kad je stigla poruka da valja požuriti prema hrastovoj šumi koja je bila nešto niže. Tamo je izdana zapovijed da se okupe i zaustave. Pod granjem, koje je bilo protkano tamnoljubičastim, gotovo
crnim lišćem velikih zdepastih hrastova, toplina je počela rasti. Žirovi su nečujno padali na suho mahovinasto tlo. Skupili su konje te ih privezali za niske grane. Svi su još uvijek šutjeli kako je bilo naređeno.
Četiri španjolska ratnika počeše se spuštati prema podnožju usjekline. Silazili su dosta nezgrapno te se čulo pucketanje starog granja, a Mopountookovi Indijanci nečujno se spustiše poput sjena i dolje su čekali iza stabala nevidljivi. Radovali su se što će im se pružiti prilika da oderu malo francuske ili indijanske neprijateljske kože. Skriveni iza guste šikare Španjolci ukopaše rašlje u riječni pijesak i na njih položiše svoje kremenjače s fitiljem. To je oružje bilo mnogo moćnije i triput je dalje nosilo negoli muškete, ali nije tako točno gađalo. Bila je to neka vrsta malih ručnih topova.
Anđelika se pitala što da radi, jer se činilo da se priprema bitka, kadli grof de Peyrac dođe k njoj.
Gospođo, moram se osloniti na vas zbog toga što ste vi najbolji strijelac u mojoj družini. Sada će nam ta vaša sposobnost biti prijeko potrebna...
On reče Honorini da bude pametna i da ostane uz Jonasove i uz drugu djecu, a dva čovjeka ostadoše da ih čuvaju i paze na konje.
Nakon toga on povede Anđeliku do ruba grebena gdje su se dizale velike i strme hridine. Bila je to izvrsna osmatračnica odakle se pružao pogled na čitav tok rijeke, koja je tekla između dvije duboko usiječene obale. Rijeka je bila prilično bujna, čak i u ovo godišnje doba. Preko nje se moglo prijeći na jednom mjestu gdje je iz vode izranjalo kamenje po kome se moglo lako ići, gotovo i ne smočivši noge, a svuda naokolo rijeka je bila duboka, puna vrtloga koji su pokazivali nepravilnosti njezina korita. Bila je to rijeka, kako Kanađani kažu, "vodopadna" koja se postepeno spuštala prema jezeru, čije se treperenje naziralo kroz grimizno lišće.
Gaz Sakoos - reče Nicolas Perrot potiho. Baš na sredini rijeke gaz je bio presiječen malenim pješčanim otokom koji je bio obrastao šumicom.
Grof pokaza Anđeliki na suprotnoj obali taman prolaz kroz šikaru kojim su putnici, idući šumskom stazom, izbijali na obalu.
Začas će se ondje pokazati ljudi i uputiti prema gazu, a to će po svoj prilici biti naši sinoćnji Francuzi i njihovi Indijanci... Vi ćete ih prepoznati jer ste ih već vidjeli. Kada stupe na mali otok, ali samo kada budu na otoku, opalite kako biste ih spriječili da prijeđu drugu polovinu gaza.
Otok je prilično udaljen da bi se moglo točno gađati - reče Anđelika namrštivši obrve.
To isto su mi rekli strijelci koje sam odredio za taj zadatak, ali mi se ne možemo postaviti na drugo mjesto. Od pogodnijeg položaja prema otoku dijeli nas jedna prosjeklina, a mi više nemamo vremena da je prijeđemo. Za to bi trebalo nekoliko sati. Treba, dakle, odavde pucati i zaustaviti prethodnicu pratnje, da nitko ne uzmogne pobjeći i dići uzbunu u postaji. Treba ih zaustaviti ne pogodivši nikoga. Ne želim nikakva prolijevanja krvi.
Mučan je to posao.
Znam, draga, i Florimond se nije toga htio prihvatiti, mada je vrstan strijelac... Mladić je bio prisutan razgovoru između oca i majke, te ih je nepovjerljivim pogledom promatrao. Želio je da pokaže svoju vještinu, ali je bio toliko pošten da je posumnjao u sebe.
Oče, to mi se čini nemoguće - poviče. - Kad bi to bilo u trenutku kada oni krenu, onda je moguće...
U tom trenutku jedan će dio vojnika biti još u šumi. Ja želim da nitko ne umakne. Nekoliko strijelaca je postavljeno uzvodno, da zarobe one koji će možda umaknuti. Ako ih bude mnogo, onda će doći do velike bitke, ali svejedno će umaknuti jedan ili dvojica. Ja želim da svi, ili gotovo svi, budu već izvan šume, da krenu gazom ili budu na otoku prije negoli opalite. Naši Španjolci dolje moći će onda da im presijeku odstupnicu s ove strane. Tako će biti okruženi sa svih strana.
Ali otok se pruža ravno ispred nas. Zaustaviti prethodnicu kada krene drugim dijelom gaza, na ovakvoj udaljenosti, a da nikoga ne ranimo, to mi se čini kao oklada...
Možete li je prihvatiti, gospođo?
Anđelika je razmotrila vrlo pažljivo položaj, a onda se okrenula prema njemu:
A vi, gospodine Joffrey?... zar vi niste vješt strijelac?
Uvjeren sam da na takvoj udaljenosti vaše oči više vrijede od mojih...
Ako je tako...
Ona je oklijevala. To što je od nje tražio bilo je izvanredno teško. Vrućina joj je osušila grlo.
S druge strane bila je sretna što joj je grof ukazao povjerenje i što je mogla stupiti u akciju. Njezini sinovi i ljudstvo iz pratnje gledali su je zbunjeno čudeći se postupku grofovu, a njoj nije bilo krivo da im pokaže kako o ratu i baratanju puškom, ona znade barem toliko koliko i oni, ako ne i više od njih, premda su svi bili gusari.
I kad je Joffrey ponovio:
Možete li prihvatiti ovu okladu, gospođo? - ona je odvratila:
Pokušat ću... Kakvo mi oružje dajete?
Jedan od ljudi pruži joj mušketu koju je upravo nabio, ali je to odbila.
Ja želim oružje koje ću sama napuniti.
Dadoše joj pušku gospodina de Peyraca, koju je Bretonac Yann Le Couennec nosio i održavao. Bila je to kremenjača koja je mogla opaliti dva hica bez ponovnog punjenja. Njezin kundak, obložen sedefom, bio je od orahovine, dakle, lagana i čvrsta u isto vrijeme, te je ona s užitkom priljubi uz rame. Pažljivo je pregledala prah, kugle i fitilj koji su joj pokazali, očistila dvostruku cijev, napunila jedanput, ubacila kugle i još jednom napunila. Svaki njezin pokret pratili su svi s velikim zanimanjem.
Pošto je postavila fitilj, ona se nasloni na rub kamena. Obuze je lako uzbuđenje koje je dobro poznavala. Miris partizanskog rata! Vidjela je dolje osvijetljeni kraj otoka i šljunak koji se blistao na drugom dijelu gaza.
Njezino je srce brže kucalo. Tako je bilo u početku. Kada dođe pravi trenutak, ona će postati čudesno mirna, slobodna i sabrana. Uspravi se.
Trebalo bi držati u pripremi dvije pune puške i dodati mi ih ako se oni ne zaustave nakon prvih hitaca.
Onda je počekala.
Nije prošao ni jedan sat nakon toga, a u šumi odjeknu krik kozodoja. Taj krik je isto kao i krik grlica bio dobro poznat, te se na to nitko nije osvrtao. Ali Nicolas Perrot kao da je u tom zovu vidio posebno značenje, jer se lagano naklonio prema Anđelikl i šaptom je upozorio:
To je znak Mazoka.
Najprije se na obali pojavio jedan Indijanac, Huron, a zatim jedan divljačar kojega je Anđelika sinoć bila opazila u prodolini... Onda dođe jedan oficir, za kojim je išlo više Indijanaca, i jedan Francuz, a taj je bio vrlo mlad, zapravo dječak s plavim uvojcima, odjeven u plavi redengot kraljevih oficira, naoružan različitim oružjem: sjekirom, nožinom i rogom za prah. Njegova čipkasta kravata bila je dosta zgužvana i nespretno vezana, šešir jako zgnječen i ukrašen bijelim i crnim orlovim perjem koje ničim nije bilo nalik na uobičajeni ukras od perja, ali su ukrasi na njegovim rukavima i njegovim zapučcima podsjećali na ukrase uniforme. Na nogama je imao kožnate dokoljenke i mokasine.
Vidješe kako se čilo bacio u vodu, prskajući oko sebe i dižući mlaz pjene. Gorostasni oficir, kojemu je Anđelika dan prije toga probila metkom šešir, pozvao ga je na red:
Umirite se, Maudreuil! Digli ste takvu buku kao kanadski jelen kada ga tjeraju.
Hej! - odvrati drugi veselo - još smo samo pola milje od Katarunka. Zar se još uvijek bojite da ćete se sresti s vražjim duhovima kao jučer na večer?...
Glasovi su zvučali jasno i razgovijetno odjekujući u dolini.
Ne znam čega se bojim - odgovori poručnik - ali mi je ovaj kraj sumnjiv. Uvijek sam ga smatrao razbojničkom špiljom...
I podigne glavu prema strmim hridima, činilo se kao da mu oči žele proniknuti tajnu šume kojom se vjetar blago poigravao.
Da li njušite Irokeze? - upita mladi vojnik s osmijehom - vaš je njuh naročito osjetljiv na njih.
Ne! Ja njušim nešto drugo, ni sam ne znam što. Požurimo se. Što prije budemo na drugoj strani, to bolje. Idemo... Ja ću prvi. Aubigniere - okrenu se divljačaru - ostanite u pozadini, hoćete li?
I on krenu preko gaza grabeći vješto po šljunku velikim koracima.
Gore pod drvećem, koje ih je skrivalo, Nicolas Perrot dotaknu rukom Anđelikino rame...
Zaboga, nemojte ih ubiti - prošapta. - Onaj tamo, gorostas, to je poručnik de Pont-Briand, moj najbolji prijatelj. Drugi je Troprsti, iz grada Trois-Rivieres, a najmlađi, to je mladi barun de Maudreuil, najdivniji mladić u Kanadi.
Anđelika trepnu očima i dade mu znak da ga je razumjela. Neka, ona će imati obzira prema tako dragocjenim prijateljima, ali svi ti prijedlozi neće pojednostavniti njezin zadatak.
Gorostas, kojega je Nicolas bio označio kao poručnika de Pont-Brianda, upravo je stigao na otok. Tu je zastao, držeći ruke na bokovima, i ispitivački promatrao okoliš. I doista se činilo da njuši. Na glavi nije imao šešira. Njegova zagasito- kestenjasta kosa padala mu rasuta na ramena. Sunce ga osvjetljavalo i pravilo malu ružičastu aureolu oko glave. Činilo se da nije otkrio ništa sumnjivo te je sliježući ramenima počeo prelaziti otok, a za njim i dva Hurona koji su već bili prešli gaz.
Anđelika sabra svu svoju pozornost i primaknu pušku svome ramenu. Vrhom cijevi slijedila je siluetu Pont-Brianda koji je prelazio otok.
Divljačar Aubigniere, nazvan Troprsti, ostao je na obali požurujući urođenike koji su izlazili iz šume. Pont-Briand je već došao do kraja otočića. On se zaustavi da promatra svoju četu koja je prelazila preko rijeke. I ne sluteći izazivao je smijeh onih koji su ga motrili s visoka grebena. Naskoro će se sve njegovo ljudstvo okupiti u sutjesci, a baš je to želio Joffrey de Peyrac.
Najzad se poručnik uputi prema drugom dijelu gaza. To je bio trenutak.
Anđelika se sva pretvorila u oko gledajući samo jednu točku: niski kamen na gazu gdje će noga toga čovjeka stati.
Njezin prst pritisne obarač. Vršak kamena se razletio u komadiće, a klanac se iznenada ispunio tutnjavom i grmljavinom od pucnja.
Francuski oficir odskoči.
Lezi - poviče, a Indijanci i Francuzi, okupljeni na otoku, baciše se na zemlju pužući u zaklon od nekoliko malih grmova.
Umjesto da to isto učini, poručnik iznova poskoči naprijed prema gazu. Anđelika opali. Bio je već na polovici gaza. Još jedan kamen se rasprsnu pred njegovim nogama. Vidjelo se kako gubi ravnotežu i pada u vodu. Anđelika se sjeti da je ovo drugo kupanje u dva dana što ga ima njoj zahvaliti, jer je jučer navečer, kad je ono za njom bio krenuo usjeklinom, također bio pao u rijeku. Bila je sigurna da ga nije pogodila.
Drugu pušku - ona će kratko.
Pojavi se glava poručnikova. On se borio sa strujom i odmicao naprijed. Anđelika prisloni pušku, nacilja i opali. Kugla je odskočila na površini vode. Prošla je tako blizu da ga je sigurno okrznula.
Nemojte ga ubiti - molio je Nicolac Perrot poluglasno.
Do vraga! - mislila je uzbuđeno Anđelika - Kao da ne vidi da se ovaj drugi ne zaustavlja, pa kako će onda toga bjesomučnika spriječiti da ne stigne na obalu - a da ga ne ubije?
Ona opet opali. Čini sa da je ovaj put francuski gospodin razumio. Našavši se između pogubnih vrtloga rijeke i puščane paljbe, koja mu je kružila nekoliko
palaca od glave, više nije oklijevao. On se vrati prema otoku, pope se i sakri iza neke zakržljale johe. Anđelikina pozornost je tada popustila, ali je stalno nadzirala prolaz. Činilo se da nitko ne želi slijediti oficirovu ludost. Bilo je malo vjerojatno da će itko krenuti prema prijelazu koji je bio tako dobro nadziran.
Ona se opusti i malo podiže. Znoj je kapao niz njezine sljepoočnice. Nesvjesno obrisa čelo rukom koja je bila crna od baruta, dohvati napunjenu pušku, koju joj je pružio jedan od njezinih začuđenih sinova, zauze opet položaj odakle je pucala, nastavivši i dalje da budno pazi.
To se pokazalo opravdanim jer je poručnik iznova pokušao sreću spretno se bacivši...
Jedna kugla odskoči u pijesku pod njegovim nogama. On se brzo povuče u svoje zaklonište. Za to vrijeme otpoče napadaj sa svih strana. Kada je Anđelika prvim hicem zaustavila napredovanje odreda, Huroni, koji su se bili našli na sredini prvoga gaza, htjedoše da se povuku u šumu, ali dočekaše ih puščani hici s one iste obale koju su upravo bili napustili L'Aubigniere se baci iza stabla i počne uzvraćati pucnjavom prema grebenu.
Okruženi dobro upravljanom vatrom sa svih strana, Huroni, koji su se našli na prvom prijelazu, nisu se usuđivali ni naprijed ni natrag. Tada se jedan od njih, sa smionošću svojstvenom njegovu rodu, baci u virovitu rijeku, ali čim je doplivao malo niže, nešto iznad vodopada, pogodi ga hitac koji su opalili Španjolci, i rani u nogu.
Jednome drugom bilo je uspjelo da zaroni u guštik. Tu je nabasao na skrivenog neprijatelja, kojega je bio postavio Peyrac, jer se čula buka borbe i bijesni uzvici.
Zatim je opet zavladala potpuna tišina i oglasilo se takvo cvrčanje cvrčaka te se činilo da je nadjačalo svaku drugu buku, pa i tutnjavu bučne rijeke…
Sutješku je ispunio oštar miris baruta.
Anđelika je stiskala zube. Zaboravila je gdje se nalazi. Činilo joj se da je opet u zasjedi u nekom klancu vandejskom, usred poitevinske šume, a kraljevi vojnici padaju od hitaca njezine puške. U srcu joj odjekivao stari uzvik, koji joj je tako često bio na usnama: Ubij! Ubij!...
Ona poče drhtati.
Na ramenu osjeti nečiju ruku.
Gotovo je! - reče mirni Peyracov glas.
Ona se uspravi pomalo smetena, držeći u rukama još vruću pušku. Promatrala ga je kao da joj je nepoznat. On joj pomogne da ustane i maramicom blago obrisa sa čela crni prah kojim je bila uprljana.
Promatrajući to lice tako profinjene ljepote, ukaljano ratnim znojem, u dnu njegovih očiju bijesnu zračak osmijeha i još nešto neodređeno između ljubavi i divljenja.
Bravo, ljubavi moja - reče on poluglasno. Zašto joj je rekao "bravo"? Čemu je povlađivao? Njezinom sadašnjem uspjehu? Ili možda njezinoj prošloj borbi? Njezinoj bijesnoj i očajničkoj borbi protiv francuskog kralja? Svemu što se skrivalo u čudesnoj okretnosti njezinih ruku koje su držale ubitačno oružje?...
Poljubi s poštovanjem njezine divne i od baruta pocrnjele ruke. Njezini sinovi i pratnja Peyracova promatrali su Anđeliku začuđeno.
Kanađani su odozdo pripucali. Pont-Briand je po pomicanju lišća otkrio njihov položaj. Izbočena stijena u njihovoj neposrednoj blizini rasprsnu se.
Nećemo tako! - poviče Perrot glasno. - Dosta je, dobri ljudi! Dosta je štete. Hoćete li prestati s tom igrarijom? Rođače Pont-Briand, umiri se, ili ću te ja izazvati na dvoboj pa ću te opet raniti u rame kao onoga slavnoga dana na Medardovo, koji sigurno nisi zaboravio.
Snažni glas Kanađanina dugo je odjekivao klancem, nad kojim se rasprostro gusti dim. Zavladala je tišina, a onda se javiše s otoka:
Tko to govori?
Nicolas Perrot iz Ville-Marie, s otoka montrealskog.
Tko je s tobom?
Prijatelji, Francuzi!
Tko još?...
Perrot se okrene prema grofu. Namignu mu, a Joffrey odvrati potvrdno. Tada će Kanađanin iz svega glasa.
Čujte vi vojnici iz Saint-Laurenta, čujte moju poruku. Ovdje je gospodin grof de Peyrac de Morens d'Irristru, gospodar Gouldsboroa, Katarunka i drugih mjesta, i njegovi ljudi.
Anđelika uzdrhta kad je čula kako indijanskom šumom odjekuje ime koje je već toliko godina bilo osuđeno na sramotnu i grobnu šutnju. Joffrey de Peyrac de Morens d'Irristru!... Zar nije bilo pisano da će stara gaskonska očevina oživjeti, obnoviti se vrlo daleko od svoje kolijevke? Zar zbilja više nije u opasnosti?...
Ona se okrene prema svome mužu, ali na njegovu licu ništa nije otkrila.
Stojeći na kraju izbreška, pod granama bora na koji se bio naslonio, s velikom je pozornošću promatrao mjesto okršaja, kao da ga se to međusobno dozivanje uopće ne tiče.
Dim se polako razilazio. Glasovi su se gubili u toj dimljivoj atmosferi. Vidljivost nije bila velika i razboritost je objema stranama nalagala da svatko bude na oprezu. Joffrey je još uvijek u ruci držao napunjen pištolj.
Konačno se na otoku netko pojavio iza grmlja. Bio je to krupni Pont-Briand.
Dođi ovamo bez oružja, Nicolas Perrot, ako si to zaista ti, a ne tvoje priviđenje!...
Dolazim.
Kanađanin preda pušku svom poslužniku i spusti se usjekom do obale.
Kada se pojavio na uskoj obali rijeke, u odijelu od jelenske kože sa krznenom kapom, dočekaše ga oduševljeni uzvici. Francuzi i Horoni poletješe u susret kličući.
On im reče da pođu malo uzvodno do zavoja na rijeci te da prijeđu laki most od balvana koji su Španjolci bili podigli na mjestu gdje su obale bile najbliže. Preko ovog mosta rijetko se prolazilo jer je gaz ljudima prišteđivao nekoliko sati obilaženja i prelaženja iznad vrlo duboke provalije. Kad su se svi okupili, začulo se vatreno grljenje i glasna čestitanja.
Kanađanin i njegovi zemljaci snažno su se tapšali po ramenima i gurkali se laktima.
Brate! Pa ti si živ! A mislili smo da si mrtav!
Mislili smo da si zauvijek otišao!
Vratio se Irokezima!
I odlučio da živiš s urođenicima do kraja svoga života.
Malo je trebalo da mi se to dogodi - odgovorio je Nicolas Perrot. - I htio sam se vratiti Irokezima kad sam pred tri godine napustio Quebec. Ali onda sam sreo gospodina de Peyraca i promijenio odluku.
Huroni su sa zadovoljstvom pozdravili Perrota. Ali neki su se kiselo držali i tražili odmazdu, jer je jedan njihov drug, Anahstaha, bio ranjen. Perrot im reče na huronskom jeziku:
Nije trebalo da brat Anahstaha pokušava da šmigne kao bjelouška onda kad su ga naše muškete upozoravale da stane. Onaj koji ne razumije pravila borbe, neka se u nju ne miješa... Dođite, draga gospodo, molim vas - završi on obraćajući se francuskim oficirima, a Huroni, pod dojmom toga muškoga glasa koji im je bio dobro poznat, sjedoše da se dogovaraju i puste da se bijelci sporazumijevaju sami.

8.
DOLAZAK U KATARUNK DOČEK GROFA LOMÉNIE-CHAMBORDA
Tri čovjeka koji su se u pratnji Nicolasa Perrota penjali uz strmi brijeg, pokazivali su izvjesnu radoznalost, unatoč neuspjehu što su ga bili doživjeli. Ime grofa de Peyraca bilo je već poznato u Sjevernoj Americi. Malo ljudi ga je vidjelo, ali se o toj zagonetnoj osobi govorilo od obale Massachussettsa i Nove Škotske sve do granica Kanade.
Uza sve to što su vojnički zauzeli naselje Peyracovo na Kennebecu, Francuzi su se osjećali u lošem položaju, i da nije tu bio njihov prijatelj Perrot, bogzna kako bi se proveli. Prolazeći vidješe ljude koji su stajali u zasjedi. Bila su to prava gusarska lica različitih rasa. Pratili su ih mračnim pogledom.
Čim su prispjeli na vrh, kao da su se odjednom skamenili: obuzeo ih je strah i zaprepaštenje.
U polusjeni, koja je bila prošarana točkicama svjetla koje se probijalo kroz lišće, ugledaše jahača sa crnom maskom kako nepomično sjedi na crnom pastuhu kao kakav kip.
Iza njega su se ocrtavale druge siluete jahača i žena.
Ja vas pozdravljam, gospodo - reče maskirani jahač prigušenim glasom, - Priđite, molim vas.
Unatoč svojoj odvažnosti, jedva su se sabrali.
Oni su ipak pozdravili, i kako se činilo da je krupni poručnik nesposoban da izusti i jednu riječ, progovorio je Romain de l'Aubigniere, nazvan Troprsti - iz grada Trois- Rivieres.
On se predstavi i nadoda:
Gospodine, mi smo voljni da razgovaramo s vama, premda nam se vaš način za početak razgovora čini malko... čudan.
A zar vaš nije? Doznao sam da ste bespravno zaposjeli logor na obalama Kennebeca koji meni pripada...
L'Aubigniere i Maudreuil se okrenuše prema Pont-Briandu. Poručnik prođe rukom preko čela i sabra se:
Monsinjore - reče služeći se spontano tim uslužnim nazivom - kasnije se tome čudio - monsinjore, istina je da smo mi dobili naredbu od vlade Nove Franscuske da krenemo na izvore Kennebeca i doznamo za sve vaše postupke i namjere. Očekivali smo da ćete doći rijekom i čekali smo vas da s vama započnemo pregovore o sporazumu.
Pod maskom zatitra Peyracu na usnama osmijeh kad je poručnik kazao: "Mi smo očekivali da ćete doći rijekom". Njihov dolazak kopnom, na konju, iznenadio ih je.
A moj Irac, kako ste s njime postupali?
Vi mislite na onoga rumenog i zgodnog krupnog Engleza - usklikne mladi barun de Maudreuil... - Zadao nam je gadnih muka te smo mislili da je unutra cijeli garnizon. Huroni su ga htjeli skalpirati, ali se naš pukovnik tome usprotivio, i on je sada živ u podrumu, dobro svezan kao salama.
Hvala bogu! - reče Peyrac. - Ne bih vam mogao oprostiti smrt ni jednoga od mojih ljudi, i tada bi odlučilo oružje. Kako se zove vaš pukovnik?
Grof de Lomenie-Chambord.
Čuo sam za njega. To je velik vojnik i vrlo čestit čovjek.
Jesmo li vaši zarobljenici, gospodine?
Ako mi možete zajamčiti da nas u Katarunku ne očekuje nikakva podvala i da vaša ekspedicija nema druge svrhe nego da započnete sa mnom pregovore o sporazumu, bit ću sretan ako vas budem mogao smatrati više prijateljima nego taocima, kako mi to preporučuje moj savjetnik, vaš sunarodnjak, gospodin Perrot. Poručnik pognu glavu i činilo se da malo razmišlja.
Mislim da vam za sve to mogu jamčiti, gospodine - reče na kraju.
Ako su vaši postupci izgledali ponešto uznemirujući onima koji su u tome vidjeli napadaj Engleza na naše posjede, ostali su, i to osobito gospodin guverner Frontenac, sa zanimanjem gledali na mogućnost savezništva s vama, tj. sa sunarodnjakom koji iskreno želi da ne naškodi probicima Nove Francuske.
Ako je tako, pristat ću da razgovaram s gospodinom Lomenijem prije negoli zapodjenem nepotrebna neprijateljstva. Gospodine l'Aubigniere, hoćete li obavijestiti vašega pukovnika o mom dolasku kao i o dolasku grofice de Peyrac, moje supruge.
Jednim pokretom on dozva Anđeliku. Ona potjera kobilu i stade uz svoga muža. Nije se osjećala raspoloženom da ih obaspe ljubaznošću nakon straha koji su joj bili jučer navečer zadali, ali je razoruža izraz na njihovim licima kada su je ugledali i vidjeli kako im se približava.
Oni se odjedanput trgnuše, a na njihovim se usnama javljala ona neobična riječ koja nije bila izrečena, ali se naslućivala: Demonka!... Demonka iz Akadije!..."
Gospođo, predstavljam vam gospodu iz Kanade.
Gospodo, grofica de Peyrac, moja žena...
On je s ironijom promatrao njihova lica koja su izražavala različite osećaje.
Grofica me obavijestila o sinoćnjem vašem susretu. Mislim da ste se oboje prestrašili... Nema sumnje da je prikaza bijele žene na konju u ovim područjima nešto neobično, ali kako vidite, ne radi se o priviđenju.
Ali ipak - usklikne Pont-Briand s izrazito francuskom udvornošću. - Gospođa de Peyrac svojom ljepotom i dražešću čini da posumnjamo u vlastite oči, kao da smo zaista igračka nekog viđenja ili neke pojave.
Anđelika se nasmijala na to ponovno uspostavljanje dobrih odnosa.
Hvala na vašoj udvornosti, poručniče. Žao mi je što je pri našem prvom susretu nedostajalo elegancije. Mislim da sam vam dužna jedan šešir!...
Malo je trebalo pa da to bude glava, gospođo. Ali nije važno! Rado bih poginuo od tako lijepe ruke.
I Gaspard de Pont-Briand, savivši nogu u koljenu, nakloni se otmjeno kao dvorski čovjek. Anđelika ga je doista očarala.
Karavana je ponovo krenula u nekom neredu. Pošto je postignut sporazum, potražiše ranjenog Hurona da ga posade na konja, ali on se previše bojao te nepoznate životinje. Barun de Maudreuil je predstavio njihova poglavicu, Odessonika, čovjeka smiješno odjevena s ogrlicom od medveđih zubi i perjem koje je stršilo na bujnoj kresti njegove kose. Čovjek koji nije navikao da živi među Indijancima može ih lako međusobno zamijeniti, ali Anđelika je bila uvjerena da u njemu vidi ratnika koji je sinoć s uživanjem mučio zarobljenog Irokeza.
Huroni su se natiskivali oko njih, prijateljski i radoznalo, jer su željeli upoznati nove bijelce, čuperci kose s perjem koje je stršilo iznad njihovih obrijanih lubanja, poigravali su oko jahača.
Mene je strah od njih - reče gospođa Jonas. - Previše su slični Irokezima. Sva je ta pasmina jednaka.
Protestanti su bili uplašeni. Oni su možda više negoli Anđelika osjećali svu tragičnost toga susreta s Francuzima katolicima i ratnicima, s tom bagrom od koje su pobjegli uz cijenu bezbrojnih opasnosti. Šutjeli su i nastojali da ih ne zapaze dvojica oficira.
Njihovo se zanimanje prenosilo s maskiranog lica de Peyraca, koje ih je činilo radoznalim, na lice Anđelike. Unatoč naporu i prašini koji su ostavili trag na njenom licu pod velikim šeširom, Pont-Briand se još uvijek pitao nije li to lice zaista najljepše na svijetu. Demonka ili ne, njezine su se oči sjajile tako neobičnim sjajem da je morao oboriti svoje oči čim bi se srele s njezinim pogledom.
Uzbuđenje što ga je doživio opazivši Anđeliku na konju, živo biće a ne utvaru, stezalo mu je grlo, a misli su mu posve pomutile osjećaj stvarnosti, koja je međutim za njega bila dosta delikatna. On se sve više uvjeravao da je ta žena, koja je iznikla iz šume, najljepše stvorenje što ga je ikada vidio.
Poručnik Pont-Briand bio je gorostas, crven u licu, sav mišićav, ali mu je aristokratsko nasljeđe davalo pečat izvjesne otmjenosti. Rođen kao pravi vojnik, i još prisiljen na taj poziv kao mlađi sin u obitelji, imao je zvučan glas i srdačan osmijeh. Bio je izvanredan mačevalac, vrstan i neumoran strijelac, izdržljiv ratnik. Premda je bio u punoj muževnoj snazi, prešavši tridesetu, zadržao je mladenačku ćud. Time se može objasniti činjenica što u službi nije mnogo napredovao, mada je bio visoka roda, jer dok je pod zapovjedništvom razborita starješine čuda stvarao, često mu je nagla ćud činila pothvate previše opasnim. Međutim, on je bio zapovjednik jednog od najvažnijih francuskih utvrđenja, koje se zvalo Saint- Francois, a njegova popularnost kod urođenika toga područja bijaše velika. Unatoč svojoj snazi i svojoj krupnoći, prolazio je šumom nečujno kao kakav Indijanac.
Pažnja koju joj je iskazivao Anđeliku je uzrujavala. U tom sangviničnom čovjeku s izrazito mačjim kretnjama bilo je nešto što je odmah izazvalo njezino nepovjerenje.
Bilo je trenutaka kad je žalila što već jutros nije došlo do prave i otvorene borbe. Njezin muž je želio pregovarati, ali je ona, sjećajući se što je sve proživjela, cijelim svojim bićem odbijala pomirenje s tim Francuzima.
Međutim je plamena boja planine sve više blijedjela što su se od nje odmicali, te je iz daljine izgledala kao ukroćena životinja. Odjednom se tamo dolje otvorio slobodan prolaz i oni ugledaše plavičasti odsjaj vode.
Trebalo je manje od jednog sata dok su stigli do rijeke...
Iz blizine se Kennebec zrcalio sinjom bojom, tamnoplavom i metalnom, i čovjek bi se začudio kad bi pogledao blijedo nebo tražeći njegov odraz u vodi.
Nagomilani oblaci na obzorju razrijedili su se u magli, koja se stopila s maglenom parom rijeke i digla se u visine, gdje je, pod blagim djelovanjem sunčanih zraka, prekrila nebo bojom lanena cvijeta. Nije bilo sigurno da vjetar neće opet nanijeti guste i vijave oblake. Na jednom dijelu obzorja magla se raspršila i sunce se pojavilo na vedrom nebu grijući svojim žarkim zrakama.
S radošću je Anđelika osjetila miris ljudskih ognjišta. I odjednom se pojavilo utvrđenje.
Lice joj se ozarilo i ona se malo uspravila na sedlu.
Utvrđenje je bilo podignuto na uzvisini iznad obale rijeke, i to na jednoj čistini s koje su povadili kolce za palisadu. Ta ograda je bila pravokutna, a nadvisivali su je samo letvama prekriveni krovovi dviju nastambi, gdje su se dimnjaci polako dimili. Zemljište je uokolo bilo grbavo i neravno, premda zeleno. Nije bilo simetrično kao vrt, niti je izgledalo lijepo kao livada, a uzrok je tome bio što panjevi srušenih stabala nisu bili iskopani i što je između čvornata korijenja i posječenih stabala bilo posađeno neko raslinje... A to su bile prve kulture koje su nakon više tjedana hodanja kroz šumu susreli. Anđelikine usne se razvukoše na osmijeh. Kraj joj se sviđao. Konačno će ovdje nakon toliko lutanja naći svoj dom i biti sretna. Pont-Briand ju je posmatrao.
Ona se nije obazirala na taj pogled. Sva se zanijela promatrajući s uzvisine mjesto iznad obale, nad kojim se rasprostrla zlaćana magla od dima i prašine.
To je bilo tek daleko mjesto bez određenih obrisa i usred beskonačne šume, ali za onoga koji je nekoliko dana hodao, ne primjećujući nikakav trag ljudskoga rada osim nekoliko bijednih vigvama, nekoliko kanua od kore napuštenih u kakvoj dražici, izgledalo je kao kut zemlje koji putniku obećava željenu okrepu, u sredini koja nije tako primitivna.
Ispred se rijeka širila praveći mirno veliko jezero po kome su živahno klizili kanui poput konjica. Neki su plovili do obližnjeg otočića, drugi duž obala, neki su se opet vraćali među flotilju laganih čamaca koji su se skupili jedan do drugoga na južnom dijelu polumjesečaste obale.
Nisu još mogli razaznati ljude koji su upravljali tim kanuima, niti one koji su se kretali na obalama, ali na prvi pogled taj je ogoljeli kutić davao takav dojam živosti kakav čovjek ima kada s neke udaljenosti promatra neki napučeni mravinjak.
Nešto niže Anđelika je opazila sivu pješčanu i krupnim oblucima posijanu plažu na kojoj su bile poredane brojne indijanske kolibice od kore u obliku šiljastih čunjeva, a iz njih se dizao dim u bijelim i mekim perjanicama. Taj je položaj izabran jer je bio u zaklonu od hirovitih vjetrova s planine.
Na pojavu karavane, koju je oglasio otegnuti krik, svi se Indijanci, raspršeni oko logora, s oštrim uzvicima i krikovima uputiše prema mjestu odakle je zov dolazio prelazeći preko padina. Mora da ih je Aubigniere bio obavijestio o dolasku nepoznatih bijelaca koji jašu konje...
Naredivši karavani da se zaustavi, Joffrey de Peyrac je sa svog konja promatrao položaj i obalu.
Gospodine de Maudreuil!
Gospodine?
Nije li ono što na srednjem jarbolu vidim bijela zastava?
Jest! Gospodine, to je ratna zastava kralja Francuske.
Peyrac je skinuo svoj šešir, držeći ga za obod, u znak smjernog pozdrava, u kome su oni koji su grofa dobro poznavali vidjeli trag pretjerivanja.
Ja se klanjam veličanstvu onoga kojemu vi služite, barune, i čast mi je što on posjećuje moj dom u vašoj osobi.
I u osobi mojih pretpostavljenih - odvrati brzo mladi Maudreuil zaplašeno.
Veselim se tome unaprijed...
On opet stavi šešir na glavu. U Peyracovu držanju bilo je toliko gordosti da se i sama njegova prijaznost činila opasnom.
Ali, kada se gospodar vraća na svoj posjed, običaj je da se njegova zastava vije na vrhu jarbola. Biste li vi mogli potrčati da izdate naređenje u tom smislu, barune, jer mi se čini da o tome nitko ne vodi računa. O'Connel zna gdje će naći moju zastavu.
Dakako, monsinjore, - reče mladi Kanađanin koji potrča duž šljunkovite staze. Trkom prođe pored urođenika koji su odozdo dolazili, izgubi se u raslinju i potrča sve do utvrđenja. Malo zatim vrata se otvoriše, a na jarbolu se pojavi plava zastava sa srebrnim štitom.
Grb Rescatora - reče Peyrac poluglasno. - Možda je njegova slava neizvjesna, štoviše i nesigurna, ali još nije došlo vrijeme da ga predam bez borbe, zar ne gospođo?
Anđelika nije znala što da odgovori.
Još jednom ju je držanje njezina muža zbunjivalo. Što se nje tiče, ona je osjećala da Francuzi nisu bili posve iskreni rekavši da su u Katarunk došli bez neprijateljskih namjera. Vojnički zaposjesti jedan položaj nije nikada bio naročito prijateljski čin. Ali situacija se izmijenila. Peyrac se vratio i iznenadio ih. Prijatelji su mu bili Perrot i Maupertuis, stari i vrlo ugledni Kanađani.
Bilo im je isto kao da prolaze preko barutane. Anđelika je s nekom bojazni gledala gomilu divljih ratnika, saveznika francuskih četa, kako prema njima idu s groznim zavijanjem, koje je ovoga puta značilo srdačno veselje i dobrodošlicu.
Joffrey de Peyrac je i nadalje dalekozorom promatrao luku i ravan prostor. Vrata na palisadi bila su otvorena.
Vojnici su se bili poredali s jedne i s druge strane kao da su na paradi, a malo ispred njih stajao je oficir u svečanoj uniformi, po svoj prilici onaj Lomenie- Chambord kojega su mu bili najavili.
Tada on sklopi svoj dalekozor i pognuvši glavu stade razmišljati.
Bila je to, dobro je znao, posljednja prilika da na oružani napadaj odvrati oružjem. Poslije će biti u vučjem ždrijelu.
On i njegovi pomiješat će se s nesigurnim ljudima koji su se svakoga časa mogli preokrenuti u ljute neprijatelje.
Sve će ovisiti o lojalnosti pukovnika, o njegovoj vlasti nad svojim ljudima i uopće o mudrosti na koju će Peyrac naići kod tog predstavnika kralja Francuske.
On opet pogleda. U krugu dalekozora ocrtavala se silueta otmjenoga gospodina koji je, držeći ruku na leđima, čini se, bez uzbuđenja očekivao dolazak vlasnika Katarunka, o čemu ga je Maudreuil bio obavijestio.
Naprijed - reče Peyrac.
Naredio je da se jahači i jahačice okupe iza njega, na čelu će biti Španjolci u oklopima sa svojim puškama, zatim Florimond i Cantor držeći zastave s njegovim oznakama, i njegovi ljudi svaki sa svojom mušketom i s upaljenim fitiljem u ruci.
Sa sviju strana iskrsnuše Indijanci pokazujući znakove velike radoznalosti. Nicolas Perrot je nastojao da ih na svim njemu poznatim jezicima pozdravi tražeći da se malo smire, jer su životinje, uzbuđene tom iznenadnom grajom, tim kovitlanjem perjanica nad išaranim obrazima, igrom lukova i tomahavka rzale i propinjale se. Konačno se povorka sredila i malo nakon toga fino je Wallisino kopito gazilo žalo na obali rijeke prolazeći kroz redove ratnika. Peyrac je bio zamolio Anđeliku da bude pokraj njega. Bilo joj je neugodno zbog toga što je Honorina bila bosa. Rado bi malo popravila svoju kosu, ali se morala truditi da joj živinče stupa paradnim korakom. Sada su, eto, nakon puta kroz beskrajno pusta područja, postali cilj cijelog tog mnoštva mrkog, nemirnog, pernatog i oštrog mirisa, mnoštva koje ih je htjelo vidjeti i dotaknuti ih se.
Perrot, divljačari i ostali Sagamori, poglavice različitih plemena uzalud su vikali želeći da udalje one najpomamnije. Nesreća je htjela da se Wallis propela i njezina kopita nemilosrdno okrznuše nekoliko zamazanih lubanja. Poslije toga pojuri životinja brzim galopom prema rijeci. Anđeliki je uspjelo da je zaustavi i da je uzdrhtalu, pokornu i divnu dovede pred začuđene Indijance čije su se oči širile od zanosa dok su oduševljeno klicali.
Osim tog događaja, koji su smatrali zgodnom međuigrom, dolazak grofa de Peyraca i njegovih ljudi u Katarunk tekao je po svim pravilima protokola.
On se zaustavio pred drvenim otvorenim vratima, njegova žena pored njega, a njegovi drugovi iza njih, dok su dva mlada kanadska bubnjara u plavoj vojničkoj uniformi krenula njemu u susret udarajući glasno u svoje bubnjeve. Iza njih šest vojnika i narednika krenuše korakom i stadoše u dvored sučelice jedan drugome praveći počasni špalir, malen, ali držanjem besprijekoran, premda je bio pripremljen na brzu ruku. Pukovnik stupi naprijed pritegnuvši svoj plavi redengot zlatom opšiven kao u oficira pukovnije Carignan-Saliere, sa svijetložutim reverom na rukavima i oko vrata, a redengot mu je bio zakopčan krupnim graviranim dugmetima.
Bio je to čovjek od četrdesetak godina, naočita, dostojanstvena držanja, u čizmama, s mačem o boku, koji je bio vezan bijelom ešarpom, dotjeran, što je kod tog oficira na ratištu odavalo brigu oko vlastitog izgleda. Njegova šiljasta bradica, iako ponešto izvan mode, odgovarala je obilježju njegova opaljenog lica s finim i privlačnim crtama, koje su ublaživale njegove sive, mirne i prodorne oči.
Najviše se dojmila Anđelike blagost koja kao da je izvirala iz njegove ličnosti i širila se poput nekog unutarnjeg svjetla.
Nije nosio periku, ali mu je kosa bila njegovana.
Pozdravio je, držeći ruku na balčaku mača, i predstavio se.
Grof de Lomenie-Chambord, vođa ekspedicije s jezera Megantic.
Slavno ime! - reče Peyrac naklonivši glavu.
Gospodine de Lomenie, moram li shvatiti da vam je mjesto moje skromne poslovnice poslužilo samo zato da ovdje mirno logorujete, ili vašu prisutnost ovdje zajedno s vašim urođeničkim saveznicima treba smatrati kao zauzimanje mojeg zemljišta?
Zauzimanje posjeda! Zaboga, to nikako! - usklikne onaj drugi. - Gospodine de Peyrac, mi vas poznajemo kao Francuza, mada niste opunomoćenik našega gospodara Kralja. Ne bismo htjeli smatrati vašu prisutnost ovdje opasnom po interese Nove Francuske, naprotiv! Barem ne prije negoli vi date razlog da se u to vjeruje.
Upravo tako i ja mislim i sretan sam što možemo odmah otkloniti svaku dvosmislenost. Ja neću škoditi probicima Nove Francuske niti svojim djelovanjem, niti svojim prisustvom na obalama Kennebeca, ako se ne bude škodilo mojim. Tu moju obavezu, koju izričem pred vama, možete podnijeti vašem guverneru.
Lomenie se iznova nakloni bez riječi. Mada je imao veliko iskustvo u škakljivim situacijama kojima je njegova karijera obilovala, to što je danas doživio bilo mu je najčudnovatije. Istina, po Kanadi se bilo počelo pričati koješta o pustolovu Francuzu, o njegovoj tamnoj prošlosti, o istraživaču plemenitih kovina, tvorničaru puščanog baruta, štoviše, o prijatelju Engleza, koji se godinu dana prije toga usudio da u svoje ime zabije nekoliko kolaca usred ogromnog neistraženog kraja francuske Acadije. Ali susret je po svojoj zanimljivosti nadilazio sve što je najradoznalija mašta mogla poželjeti.
Trebat će u Quebecu ispričati sve o ovom nevjerojatnom događaju koji zaslužuje punu pažnju: dolazak Europljana s Juga, na konjima a ne vodenim putem, u područja koja nikada do tada nisu bila čula rzanje takve jedne životinje. Među njima ima žena i djece. Na čelu im je maskirani konjanik, glasa spora i hrapava, i koji se od prve riječi usudio da se drži i govori kao gospodar. Kao da tih dvije stotine naoružanih urođenika, saveznika Francuza, spremnih da poslušaju na prvi mig, koji su se natiskivali oko njega sa svih strana, nije bilo ništa drugo nego njegova mala pratnja.
Grof de Lomenie je volio odvažnost, veličinu... Kad je podigao glavu, u očima mu se vidio sjaj u kome se poštovanje miješalo s iskrenim osjećajem koji ga je neočekivano i iznenada obuzeo. "To je kao grom iz vedra neba, ako se tako što može reći za nagli poriv prijateljstva", mislio je on. Mnogo godina poslije toga te je riječi napisao č. ocu Danijelu de Maubeugeu, koje je pismo datirano mjeseca rujna 1682. i ostalo nedovršeno. Tu se on sjeća svog prvog susreta s grofom de Peyracom i unatoč tome što je odonda bilo prošlo mnogo vremena, sjećao se s melankoličnim divljenjem svake pojedinosti.
"One sam večeri", pisao je on, "na obali divlje rijeke, u pustom kraju, koji smo uzalud nastojali predobiti za civilizacijsku i kršćansku misao, uvidio da sam se susreo s jednim od najizvanrednijih ljudi našega vremena. On je jašio NA KONJU, i ja, dragi Oče, ne znam da li dovoljno pogađate pravi smisao riječi "na konju", da li ste ikada gazili po prokletim i veličanstvenim krajevima gornjeg Kennebeca. On je tu stajao okružen svojom ženom, djecom, mladićima, koji su bili navikli na sve oporosti, ženama, koje nisu bile svjesne svoje odvažnosti, djecom mirnom, smionom i vatrenim mladićima. Izgledalo je kao da nije svjestan toga da je izvršio velik pothvat, ili, ako je to znao, on za to nije mario. Imao sam dojam da je taj čovjek živio vrhunskim životom, ali s prirodnošću koja se unosi u svakidašnja djela. Počinjem mu zavidjeti. Sve sam to doživio u jednom magnovenju dok sam pokušavao prodrijeti u tajnu njegove crne maske"
Bubnjevi su nastavili da udaraju polagano, a njihovo prigušeno bubnjanje skandiralo je neku nepoznatu dramu života.
Lomenie se približio konju i podigao glavu prema maskiranom konjaniku. Njegovi su ga ljudi voljeli zato što je bio vrlo jednostavan. U njegovu mirnom i iskrenom pogledu vidjelo se da su mu lukavost i strah sasvim strani.
Gospodine - reče on otvoreno - ja mislim da mi nikada nećemo trebati mnogo riječi da se sporazumimo.
Štoviše, smatram da smo postali prijatelji.
Možete li nam to i dokazati?... Peyrac ga je pomnjivo promatrao.
Možda. Kakav dokaz tražite?
Zar pravi prijatelj treba da svoje lice skriva svojim prijateljima? Možete li nam pokazati svoje lice?
Peyrac je malo oklijevao, zatim se nasmiješio i odvezao svoju kožnatu masku. Pošto ju je skinuo, spremi je u svoj prsluk.
Svi se Francuzi radoznalo primakoše. Promatrali su šutke to lice pustolova koje je nosilo znakove borbe. Na njemu se vidjelo da pred sobom imaju velikog protivnika.
Zahvaljujem vam - reče Lomenie ozbiljno. On doda s neprimjetnim humorom:
Sada kad vas vidim, uvjeren sam da je bolje što smo se s vama sporazumjeli... da smo dobro učinili.
Izmijeniše poglede, a onda se glasno nasmijaše:
Gospodine de Lomenie-Chambord, vi ste vrlo simpatični - reče Peyrac.
On skoči na zemlju dobacivši uzde svojega konja jednome od slugu. Onda skide rukavicu i dva plemića snažno stisnuše jedan drugome ruku.
Prihvaćam želju da se naši odnosi razvijaju na obostranu korist - reče iznova Peyrac. - Jeste li se ovdje u Wapassouu mogli oporaviti nakon vašeg napornog pohoda?
Više nego što je potrebno, jer je vaša postaja sigurno jedna od najbolje opskrbljenih. Priznajem da su moji oficiri i ja sam... nepoštedno tamanili vaše zalihe finih vina. Razumije se da ćemo vam to nadoknaditi, ako ne vinima tako dobre kakvoće, jer ne znamo kako da ih nabavimo, a ono barem prednošću naše prisutnosti ako vam zaprijete Irokezi. Kažu da lutaju ovuda.
Mi smo jučer zarobili jednog Mohawka, ali nam je pobjegao - upadne poručnik Pont-Briand.
I mi smo naišli na jedan odio Kajuga, na jugu - reče Peyrac.
Ta izdajnička pasmina svuda se uvlači - uzdahne grof de Lomenie.
Prilikom tih razgovora njegov je pogled pao na Nicolasa Perrota. Pokazalo se da taj pogled, koji je Anđeliki izgledao pun blagosti, može biti vrlo strog. Pogled koji je upravio na desnu stranu od grofa de Peyraca bio bi pokopao svakoga, a kamoli ne umornoga Kanađanina.
Jeste li to vi, Nikola, ili se to meni pričinja? - upita grof de Lomenie hladno.
Da, ja sam, gospodine viteže - odvrati veselo Perrot, s osmijehom koji mu je obasjao čitavo lice - neobično sam zadovoljan što vas vidim...
Iznenada se sagnu pred oficirom, dohvati njegovu ruku koju mu ovaj nije pružio, i poljubi je.
Stalno mislim na sjajne i uspjele borbe koje ste svojevremeno vodili protiv Irokeza, gospodine. Više puta sam o vama razmišljao na putovanjima...
Bolje biste bili učinili da ste mislili na svoju ženu i dijete koje ste ostavili u Kanadi i niste im se već tri godine javili.
Bijedni se Perrot smeo, prignuo glavu pod dojmom tog ukora te ustao s izražajem ukorena djeteta.
Francuski vojnici napustiše svoja mjesta i požuriše se da pridrže konje gospođama. One su najzad sjahale pozdravljene širokim mahanjem šešira, a onda skupina krenu prema ulazu u postaju.
Gledana izbliza, to je, kao što se izrazio Peyrac, bila samo trgovačka poslovnica, a ne utvrđeno mjesto za obranu neke strateške točke. Palisada je jedva prelazila visinu čovjeka, a četiri ručna topa na uglovima prema rijeci sačinjavali su svu artiljeriju. Unutar ograđenog prostora bilo je toliko ljudi i razne robe da je sve to naličilo nekom pašnjaku za ovce.
Trebalo je mnogo smjelosti da se čovjek probije kroz tu gužvu. Anđelika je najprije ugledala dva rasporena crna medvjeda koji su visili poput dviju glomaznih crvenih lubenica i koje su Indijanci počeli vješto komadati.
Vidite, mi nećemo ni dirnuti vaše zalihe mesa - reče de Chambord - danas je lov jako uspio i naši su urođenici odlučili da odmah prirede veselicu. Još se dvije druge životinje kuhaju u tim kotlovima. Cijela će se pukovnija još i sutra hraniti dropljama i puranima.
Možete li mi reći da li je slobodan pristup u manju nastambu? - upita Peyrac. - Tu bih smjestio svoju ženu i kćerku da se mogu odmoriti, zatim gospođe i djecu iz njihove pratnje.
Tu sam se ja nastanio sa svojim oficirima, ali mjesto će odmah biti slobodno. Strpite se samo nekoliko trenutaka... Maudreuil, uredite malu nastambu.
Mladi barun de Maudreuil požuri poskakujući a Peyrac je upozorio pukovnika da se u njegovoj pratnji nalazi veliki poglavica Metallaksa Sagamore Mopountook. Lomenie ga je poznavao po čuvenju, ali se s njime nije nikad susreo. On ga je vrlo srdačno pozdravio na abenakiškom jeziku koji je dobro poznavao.
Od tapkanja toga mnoštva počela se dizati prašina pomiješana s dimom brojnih ognjišta. Vjetar je na tim mjestima bio blag, pa ih nije raznosio. Anđelika je željela da se ukloni iz te gužve. Prijeđoše dvorište u manjim razmacima, i to zbog mnoštva zapreka koje je stvaralo različito suđe, krvava, odbačena crijeva, pepeo, žeravica, bačvice i tobolci, životinjske kože i perje, muškete i rogovi za prah. Anđelika je iz nepažnje zgazila neku plavkastu i masnu tvar koja je, kako se činilo, služila Indijancima za ličenje lica. Honorina zamalo što nije pala u neki lonac. Elvira je poskliznula po sluzavoj utrobi, a njezine su dječake vrlo srdačno pozvali urođenici da okušaju sirovi medvjeđi mozak koji se spremao samo za muškarce.
Na koncu su ipak stigli do praga kuće koja je za njih bila određena. Iz nje je izlazio barun Maudreuil, dok je neki Indijanac, neodređene rase, metlom od zelenog granja čistio tlo. Mladi je zastavnik sve brzo obavio, a prostorija u koju su ušli, bila je malena i bez ikakvog suvišnog predmeta, samo što se u njoj još uvijek osjećao neizbježni miris duhana i kože. Na sredini ognjišta stajao je velik svežanj smrekovine iznad rukoveti suhe kore, da se zapali uvečer vatra kada zahladi.

9.
DRSKOST PORUČNIKA PONT-BRIANDA NETKO NA ANĐELIKINOM PROZORU
Anđelika je odahnula kad su se vrata zatvorila. Srušila se na mali drveni stolac koji se tu nalazio. Pokućstvo je bilo skromno. Gospođa Jonas sjede na drugi stolac.
Da niste previše umorni, draga moja prijateljice? - upita Anđelika misleći sažaljivo na pedeset godina ove odvažne žene.
Što se puta tiče, pravo da kažem, to je dobro prošlo, ali me muči ova gužva. U ovome kraju katkada ne vidiš nikoga, a katkada i previše.
Kako se osjećaš, Elvira?
Strah me je! Strah me je da će nas ti ljudi poubijati.
Gospođa Jonas je gledala kroz jedno okno uklonivši komad tanke kožice koja je zamjenjivala staklo. Njezino ozbiljno i dobroćudno lice također je odavalo strah.
Anđelika je zatomila vlastite bojazni jer je željela da druge ohrabri.
Ne uznemirujte se, ovdje ste pod zaštitom moga muža. Francuski vojnici nemaju ovdje iste moći kao u kraljevini Francuskoj.
Svejedno nas ova gospoda gledaju čudnim okom. Sigurno su otkrili da smo hugenoti.
Oni također znaju da među nama ima i Španjolaca, čak i Engleza, ljudi koje oni smatraju gorim neprijateljima od vas. A ovdje smo daleko od kraljevine Francuske, kažem vam.
To je istina - potvrdi urar. On je promatrao Indijance kako se muvaju oko nastambe.
Ne izgledaju li kao maškare što obilaze po selima o pokladama? Neki imaju noseve plavo obojene, oči, trepavice i jagodice crno, ostali dio lica crveno obojen. Prava maskerada!
I mala djeca pođoše da to vide. Anđelika je skinula svoju desnu čizmu da s potplata ostruže ostatak plavkaste masti koja se bila zalijepila.
Mene zanima kakvim primjesama prave ovakvo tijesto. Boja je postojana. Mogle bi se time krasno obojiti vjeđe kad ideš na ples...
Potom je skinula čarapu da pogleda neku ogrebotinu na gležnju od koje je trpjela već nekoliko dana.
Vrata se naglo otvoriše i poručnik Pont-Briand stade kao skamenjen sjetivši se da je zaboravio kucati.
Oprostite - promuca - donio sam svijeću. Njegove se oči i nehotice upiljiše u golu nogu Anđelike koja je stajala na kamenom obrubu ognjišta.
Ona spusti svoju suknju i pogleda ga ponosito.
Uđite, poručniče, molim vas, i hvala vam na uslužnosti.
Za poručnikom su išla dva čovjeka noseći prtljagu. Dok su odlagali u kut vreće i kožnate kovčege, poručnik je sam stavljao na stol lojanice u malene svijećnjake od kositra, zatim vrč piva i čaše, govoreći rječito da bi zabašurio svoju zabunu.
Osvježite se, gospođe. Vi ste sigurno dugo i naporno jahale. Moji drugovi i ja divimo se vašoj odvažnosti. Recite mi bez ustručavanja što mogu učiniti za vaš smještaj, i ja ću narediti da se to donese. Gospodin je de Lomenie-Chambord meni i gospodinu de Maudreuilu naložio da vam stojimo na službu dok on prima gospodina grofa de Peyraca. Prije svega, preporučujem vam da ove večeri ne izlazite previše. Ima mnogo urođenika koji su odlučili da slave. U takvoj prilici mogu biti nezgodni. Sutra će većina njih nastaviti put, a vi ćete moći bolje upoznati okolinu. Bilo kako bilo, ne puštajte nikoga da ulazi i mislite na sebe. Ne govorim vam to toliko zbog Abenakisa ili ostalih Algonkina, koliko zbog Hurona, kojih ima mnogo među njima. Ima jedna poslovica u Kanadi koja kaže: "Svaki, je Huron rođeni lopov."
Dok je razgovarao, dobacio bi katkad Anđeliki drzak pogled. Ona se uopće nije osvrtala na njegove primjedbe i nestrpljivo je čekala da ode. Bila je umorna. Sve ju je boljelo. Unatoč svojoj zapuštenosti, postaja Katarunka bila bi joj se silno svidjela da su ovamo došli kao gospodari. Međutim, uza sve izjave o prijateljstvu, položaj nije bio osobito ugodan. Oni još uvijek nisu bili kod kuće, i ona je već naslućivala kako će se stvari razvijati. Njezin će muž biti zaokupljen svojim nepozvanim gostima i morat će paziti na njih. Ni ove prve večeri neće ga vidjeti. Dobro će biti ako on i sutra ne krene u izviđanje s njima, bogzna kamo, ostavivši je u ovoj kloaki zasmrđenoj od bestidnih Indijanaca čiji jezik ne razumije.
Naglom i nesvesnom kretnjom skinula je veliki šešir koji joj je stezao čelo. Bacivši glavu unazad, ona sklopi oči i rukom prijeđe preko sljepoočica gdje je osjećala bolni pritisak. Pont-Briand prestade govoriti i njegovo se grlo stegnu. Ona je zaista bila krasna! Krasna da ti stane dah!
Anđelika je primjetila njegov glupavi izraz i gotovo je slegnula ramenima.
Hvala vam na uslugama, gospodine - reče ona dosta hladno - i pobrinite se za našu sigurnost. Moje drugarice i ja nipošto ne želimo da se nađemo s urođenicima, niti da izgubimo bilo što zbog njihove pohlepe... Moja kćerka je bez cipela. Zaboravila ih je na obali jezera. Ne znam gdje bih mogla nabaviti par cipela za njezine noge.
Pont-Briand promuca da će se on za to pobrinuti. Zamolit će neku Indijanku da skroji mokasine za njezino dijete. Sutra će ih već imati.
Natraške krenu prema vratima, pokupi nekoliko vojničkih odjevnih predmeta koji su stajali na nekoj klupi, i nađe se na izlazu iz drvenjare u tako uzbuđenom i nesigurnom stanju kao da je popio tri čaše kanadske ražene rakije.
Do vraga! - promrsi kroz zube - što to znači? Hoće li se nešto dogoditi u ovom prokletom kraju?
Ljubavna je vatra počela palucati u njemu poput zmije. On je osjećao kako ga obuzima i sav je drhtao. To je bilo nalik na lovačko ili ratničko uzbuđenje. Nije znao zašto je tako, ali mu se činilo da se njegova volja za življenjem promijenila. Idući preko dvorišta, on podiže glavu prema nebu i kliknu hrapavim krikom koji je kiptio divljom i ludom radošću.
Zašto klikćeš pobjedničkim krikom? - upitaše Indijanci iz njegove najbliže okoline.
On poskoči oponašajući njihov ratnički ples oko vatre s tomahavkima i strijelama. Indijanci se nasmijaše. I sami započeše plesne pokrete s piskavim i reskim krikovima, koji su se dizali do neba.
Bože, kakve li graje! - uzdahnu Antlelika. Dogovoriše se da gospođa Jonas zauzme lijevu, a gospođa de Peyrac desnu stranu nastambe. Tu su, kao po službenoj dužnosti, već bili odložili svoje kovčege. U nečemu je namještaj ove male jednostavne prostorije, sa zidovima od napola istesanih velikih oblica, nalikujući više na kolibu drvosječe negoli na sobu kakvog majura, pokazivao Anđeliki da je tu nastambu Joffrey de Peyrac za svog prošlogodišnjeg boravka u Katarunku bio namijenio sebi. Povukavši jedan zastor, ona otkri na grubim policama u kožu uvezane knjige s latinskim, grčkim i arapskim naslovima.
Druge sobe sigurno je bio predvidio za smještaj svojih sinova ili, još prije, svoga pomoćnika, povjerljivu osobu, koju je vodio sa sobom. Bilo je to, po svemu sudeći, neko konačište, skrovište na dalekim pohodima, gdje su se mogli smjestiti ljudi. Neke su pojedinosti odavale njegovu ruku, njegov smisao za udobnost, njegovo umijeće u odabiranju predmeta, u čemu se uvijek isticao. Svijećnjak na masivnom stolu u uglu bio je od bronce i fino izrađen. Čovjeku je upravo godila finoća njegovih arabeska, premda je takva ljepota bila strana i prilično beskorisna u ovoj kolibi u dubini šume. Na žalost, nitko se nije pobrinuo da očisti guste naslage voska koji je po njemu od nebrojenih svijeća curio ovih posljednjih večeri. Kameno ognjište imalo je dobro iskovane željezne stalke, ali je pepeo i crno ugljevlje bilo rasuto po podu. Posvuda tragovi vojničkog nereda.
Anđelika je uvidjela da je prije svega potrebna metla. U uglovima je bilo lišća i suhoga granja. Žene žurno prionuše na posao želeći da svoje boravište oslobode svih tih ostataka soldateske.
Zatim odlučiše da urede tu dobro zaklonjenu malu kuću sa četiri ognjišta gdje su naskoro počeli veselo pucketati snopovi pruća. Htjele su da što prije utisnu svoj biljeg; da stvore svoj kućerak, uvedu svoj red i čistoću, kako bi se zaista mogle osjećati kod kuće, a ne kao lutalice i potucala, što su one već i bile tri duga tjedna.
Kad su vrata bila zatvorena i zasun dobro učvršćen, one su se sve bolje osjećale. Majstor Jonas stavio je pred ognjište, da se suše, svoje čarape i cipele koje su se namočile kad su prelazili posljednju močvaru. Elvira je svukla troje djece i uvalila ih u kabao.
Kad je sve pomela, Anđelika pogleda ne bi li našla plahte za slamnjače. Spustivši poklopac sanduka, koji je stajao uza zid njezine sobe, otkrila je veliko ogledalo na poleđini toga poklopca. I to je također bila oznaka Joffreya de Peyraca. Poput nekog ugodnog iznenađenja, kao znak saučesništva.
Ah, obožavam ga! - pomisli u sebi.
Ostala je klečeći pred tim sandukom, da se promatra. I odmarala se. U sanduku nije bilo rublja, nego samo muška odjeća. Pošto ju je pregledala, ustala je i zatvorila poklopac. Kad se našla pred ogledalom, poželjela je da promijeni haljinu i da se obuče otmjeno.
Otvorila je vlastitu prtljagu. Ponajprije je potražila čistu košulju za Honorinu. Na sreću su djeca bila pospana te su ih mogli smjestiti u malenu sobicu straga, gdje nije tako jako dopirala graja s dvorišta.
U spremnici je gospođa Jonas otkrila velik lonac koji će objesiti o kuku iznad ognjišta. Trebalo je potražiti vode. Ali ni jedna od triju žena nije bila odvažna da stupi pred gomilu u dvorištu i da ode do izvora. Žrtvovao se majstor Jonas. Vratio se praćen čoporom urođenika koji su mu postavljali tisuću pitanja i gurali se na vratima da vide bijele žene. Oni mu nisu pomogli da donese vode. Uostalom, za njih je bilo sramotno da se stariji čovjek bavi takvim poslom, a njegove žene ne rade ništa. Činilo se da će ta smrdljiva, uzbudljiva i preuzetna gomila preplaviti kućicu.
Nikada nisam vidio bezobraznijeg naroda od ovih divljaka - reče urar, čisteći sa sebe prašinu i brišući se, kad su vrata bila opet zatvorena i zabarikadirana. - Onoga časa kad postanete cilj njihove zabave, gotovi ste.
Gospođe su odlučile da između sebe podjednako podijele dragocjenu tekućinu za pranje, kako Jonas ne bi morao opet po vodu.
Metnuše čabar na ognjište koje je veselo pucketalo. Čekajući da se voda ugrije, oni posjedoše oko ognjišta točeći pivo.
Ovoga puta začuše lako udaranje na vratima. To je bio Nicolas Perrot koji se pojavio noseći u košari veliki kruh od bijeloga pšeničnoga brašna, zatim suho meso i plodove kupina, malina i murva. Njegov je Indijanac nosio na ramenima čitav tovar cjepanica.
Jelo je izazvalo živahnost. Ponijeli su i mališanima koji zaspaše sa zadnjim zalogajem.
Što se to priča da ste oženjeni i da imate dijete, Nicolas? - upita Anđelika. - O tome nam nikada niste ništa spominjali.
Nisam to znao - odvrati naglo Kanađanin pocrvenjevši.
Kako, niste znali da ste oženjeni?...
Ne, hoću reći, nisam znao da imam dijete. Otputovao sam odmah poslije...
Poslije čega?
Poslije vjenčanja, zaboga! Razumijete, bio sam primoran. Da se nisam oženio, morao bih bio platiti visoku globu, a onda nisam bio bogat. Prijetila je naime opasnost da me osude što sam otišao na put bez dopuštenja guvernera Kanade i još da me izopće zato što sam urođenicima donio rakije. Onda mi se učinilo da je bolje da se oženim... Tako je bilo jednostavnije.
A što ste učinili toj jadnoj djevojci kad ste na to bili prisiljeni? - upita gospođa Jonas.
Ništa. Nisam je ni poznavao.
Kako to?
Ona je bila jedna od "kraljevih kćeri" koje su doputovale posljednim brodom. Uostalom, ja držim da je čestita i pristojna.
Niste u to sigurni?
Nisam imao vremena da se u to uvjerim...
Objasnite nam bolje, Nicolas - reče Anđelika. - Ništa ne razumijemo od vašeg pričanja.
To je ipak jednostavno. Kralj Francuske želi da se napuče njegove kolonije. On nam od vremena do vremena šalje brod s gospođicama, i neženje u mjestu moraju da se ožene u roku od petnaest dana pod prijetnjom da će platiti globu ili završiti u tamnici. Dakle, trebalo je to proći, i ja sam prošao. Ali nakon toga rekoh društvu zbogom i odoh među urođenike...
Zar vam se vaša supruga toliko zamjerila? - upita Elvira.
Ne znam, nismo imali vremena da se upoznamo, kažem vam.
Ali ipak dosta - primjeti Anđelika - da postanete otac obitelji.
Gospođo, morao sam. Da se ona potužila kako brak nije zapečaćen, morao bih bio platiti drugu globu.
Vi ste dakle odmah nakon prve bračne noći otputovali bezobzirno? Zar vas za ove poslednje tri godine nije nikada pekla savjest, Nicolas? - upita Anđelika hineći strogost.
Nikada, vjere mi - prizna Kanađanin uzdahnuvši. - Ali priznajem da se, otkada me gospodin de Lomenie nekako čudno pogledao, neugodno osjećam. Taj čovjek je najsvetije stvorenje koje uopće poznajem. Šteta što on i ja nismo istih nazora - zaključi čovjek iz Saint-Laurenta prenemažući se.
Uza svu štednju pri podjeli vode, Anđelika se s uživanjem oprala pred ognjištem svoje sobe. Ponijela je bila dvije elegantne haljine koje su se činile zaista nepotrebnim u ovim divljim krajevima. Ali je mislila: ako tu ne bude društva koje će joj se diviti, treba da se sviđa sama sebi. Osim toga, tu je bio njezin muž, njezini mladi sinovi i Honorina. Ukratko, riječ je o ugledu! Zašto od zgode do
zgode ne pružiti sliku elegantne žene poput onih kakve žive u dalekim gradovima, ondje gdje ulicama prolaze kočije i gdje vas iza svakog prozora vreba kakav pogled i gdje se može čuti uzvik:
"Jeste li vidjeli novu toaletu gospođe X...?"
Zbog toga je obukla svoju srebrnastosivu haljinu sa srebrnim trakama koje su išle rubovima rukava i ramena, s ovratnikom i reverima od bijelog batista, koji su bili opšiveni finom srebrnom čipkom.
Izvuče svoju kosu ispod kape i dugo je četkala četkama od kornjačevine i zlata, koje su se nalazile u predivnoj putnoj torbi što joj je muž bio darovao prije negoli će napustiti Gouldsboro. Tješilo ju je što je imala pri ruci te luksuzne predmete.
Prije nego što je krenula s karavanom, Anđelika je bila zamolila svoju prijateljicu Abigaelu Berne da joj malo podreže dugu kosu. Padala joj je na zatiljak sve do ramena i svojom sjajnom bujnošću uokvirivala njezino lice. Bila joj je raskošna i mekana, široko se talasala s prpošnim uvojcima na kraju, a lagani je čuperak padao na njezino suncem opaljeno čelo. U načinu kako je Anđelika de Peyrac češljala svoju kosu, bilo je nešto koketerije i izazova. Među tainnozlatnim uvojcima, javljale se i sijede vlasi, premda joj je bilo tek trideset sedam godina. Ali to je nije žalostilo. Ona je zapravo znala da njihov srebrnkasti odsjaj daje izvjesnu draž izrazitoj mladosti koju je očuvalo njezino lice. Da bi svoju kosu učvrstila dijademom optočenim biserima, otišla je da se pogleda u ogledalo na sanduku. U tom trenutku neka sjena prođe ispred žućkastog pergamenta na prozoru. Tada se pokazaše neki prsti kao zlaćana mrlja i začu se lagano struganje noktima.

10.
ANĐELIKA IDE U OBRANU SVOJE KOBILE WALLIS
Malo oklijevajući Anđelika podigne drvenu kvaku i povuče prema sebi jedan kapak na prozorčiću koji je bio dosta nespretno napravljen.
Tu je stajao čovjek, pognut, držeći se nekako tajanstveno i gledajući oko sebe kao da se boji da ne bude primijećen. Ona prepozna mladoga Yanna, Bretonca, koji je pripadao posadi "Gouldsboroa" i kojega je gospodin de Peyrac bio poveo sa sobom, jer je bio vrstan tesar i momak vanredne izdržljivosti.
Gospođo grofice!
Što je?
On se smiješio kao da je u neprilici. Rekao bi čovjek da smišlja neku šalu. Iznenada će on bez promišljanja:
Gospodin hoće da ubije vašu Wallis. On kaže da je ta životinja hirovita i od jučer je odlučio da je se riješi.
Tada se izgubio. Anđelika nije imala vremena da išta učini, samo je čula što je rekao. Nagne se da ga dozove:
Yann!
Nigdje ga nije bilo. Prozor je bio pozadi nastambe, do palisade koja je služila kao odjevnica i kao stalak za cijeli arsenal oružja svake vrste: mušketa, kremenjača, lukova i tulaca, a uz to odijela od krzna, kožnatih kaputa ili uniforma. Tuda su tumarali brojni urođenici, i to je privuklo njihovu neugodnu radoznalost. Kad je vidjela kako se osvrću na njezin zov, Anđelika žurno zatvori prozor. Razmišljala je naslonjena na oplatu: upozorenje mladog Bretonca obuzelo joj svijest i izazvalo u njoj nakon kratkog vremena pravu zbrku. Njezine oči zakrijesiše. Srdžba joj je ispunila srce tako snažno da se gotovo zagušila. Pođe po svoj ogrtač spotičući se pri tom o namještaj, jer se dan bližio kraju i sumrak se već počeo hvatati... Ubiti Wallis, njezinu kobilu koju je ona dovela u postaju uz cijenu neizrecivih teškoća!...
Takvim činima muškarci u ženama stvaraju dojam kao da one uopće ne postoje, da nisu važne!... A takav osjećaj normalno razvijeno ljudsko biće, pa bio to i slabi spol, ne može podnijeti a da se ne pobuni.
Znači da je Joffrey kanio ubiti Wallis a da nju ne pita? Tu životinju koju je ona vodila da su joj pucala križa i ručni zglobovi, katkada uz opasnost za vlastiti život! Njemu ništa na znači sva muka koju je bila uložila da je smiri i obuči, da je privikne na ovaj surovi kraj, gdje se činilo da svaka čestica u ovoj preosetljivoj životinji budi strah i nesavladivu odbojnost!
Bilo je mirisa koje kobila ni Anđelika nisu mogle podnositi, na primjer, miris urođenika ili onaj miris raslinja beskonačne šume koju ruka čovječja nikada nije pritomila.
Trpjela je u cijelom svom biću od nečeg neodredivog što joj je nametala beskrajnost, neuljuđenost krajeva, skriveno neprijateljstvo prirode koja je zatvorena u samu sebe, i reklo bi se da životinja osjeća neku tjelesnu muku kad svojim laganim kopitom staje na to još nikada obrađivano tlo. Koliko li je puta Anđelika molila burgundskog kovača koji je s njima išao da pregleda Wallisine potkove? Ali on tu nije ništa pronašao. Drama se odigravala u duši Wallis. Uza sve to, njezina je gospodarica s njome uspjela, ili gotovo uspjela...
U času kada je tako uzbuđena htjela prijeći u drugu sobu, svladala se. Morala je malko stišati svoje silovite porive da ne bi naškodila mladom Bretoncu. Došavši da je obavijesti, premda mu to nije bilo naloženo, dao je dokaz svoje smionosti. Joffrey de Peyrac je bio takav gospodar da se nije moglo raspravljati o njegovim odlukama. Nepokornost, pa i same pogreške, skupo su se plaćale pod njegovim zapovjedništvom. Mora da je Yann Couennec mnogo razmišljao.
Uspoređujući ga s njegovim daleko prostijim drugovima, taj je mladić posjedovao neku finoću. Za vrijeme putovanja on bi često dolazio da pruži pomoć gospođi de Peyrac, da drži uzde na strmini, da prilikom odmaranja protrlja njezina konja, pa su se oni jako sprijateljili.
A doznavši'da je grof izdao nalog da se večeras kobila ubije, odlučio je da obavijesti Anđeliku. Ona se bila zarekla da će biti blaga u razgovoru sa svojim mužem te da neće izustiti ime mladića.
Neko se vrijeme zadržala da namjesti svoj ogrtač od grimizne svile, koji je bio podstavljen vučjom kožom i koji dotada nije imala prilike nositi.
Gospođa Jonas podiže ruke nebu kad ju je ugledala.
Kanite li na ples, gospođo Anđelika?
Ne, želim uzvratiti posjet gospodi u drugoj nastambi. Moram se što prije sastati sa svojim mužem.
Ne, nećete ići - protestirao je majstor Jonas. - A ti Indijanci!... Žena ne smije izlaziti sama među te divljake!...
Treba da samo prijeđem preko dvorišta - reče Anđelika otvarajući vrata. U lice joj udari strahovita dernjava.

11.
NAPEOPOUNANO ZBOG ANĐELIKE POSTAJE
MOKOUCHANO
Dan još nije bio posve uminuo. Zlatna svijetlost sa zapada rasipala je naokolo svoj prigušeni sjaj, stvarajući zlatnu maglicu u koju se utkala prašina, dim i vodena para.
Iz ogromnih crnih kotlova, koji su bili postavljeni na tri ognjišta, dizao se oblak pare pomiješan s bljutavim mirisom zašećerenog kukuruza koji se kuhao. Vojnici su velikim kašikama dijelili gulaš i urođenici su se natiskivali oko kotlova pružajući
svoje zdjelice od kore ili drveta, čak i svoje sastavljene šake da u njih prime svoj vrući obrok ne pokazujući pri tome bilo kakvu nelagodnost.
Anđelika stigne do vrata glavnog dijela središnje zgrade gdje je stražar nemarno stražario mijenjajući s Indijancima lišće od duhana za pola tuceta kožica od crne vidre.
Nije nikoga pitala za dozvolu, već je ušla u prostoriju gdje se nadala da će naći grofa de Peyraca.
On je zaista bio tu na gozbi s veoma miješanim društvom u kojem je ona s naporom prepoznala grofa de Lomeniea i njegove poručnike. Dim od duhana bio je tako gust te se činilo da je u velikoj dvorani pomrčina. Već su bili upalili svjetiljke na zidovima, ali njihova je svjetlost bila žuta i drhturila je kao svjetlost dalekih zvijezda.
Kada su se vrata otvorila, magla se raspršila, a unutra je prodrlo malo svježeg zraka i svjetlosti.
Opazila je da je prostrana dvorana dupkom puna već od vrata s kojih se silazilo niz dvije stepenice pa sve do ognjišta na kraju dvorane, gdje je bio dug stol od masivna drveta, sav ispunjen zdjelama iz kojih se pušilo i čašama od kositra s nekoliko boca od tamnoga stakla, a usred stola trbušasti krčag od zemlje, okrunjen bijelom pjenom, odakle se širio miris piva. Osim mirisa duhana taj se nakiseli miris najjače osjećao, a zatim miris tople masti i kuhana mesa. Ali na sve se strane širio zadah kože i krzna, a iznad svega, kao u oštrom kontrapunktu gdje se slivaju zvukovi različitih instrumenata, isticao se fini miris rakije.
U ustima su držali lule, a svaki je do ruke imao čašu ili vrč. Vidjelo se kako bljeskaju noževi kojima su rezali komade mesa. Vilice su neprestano radile. I jezici također. Žamor razgovora u hrapavom indijanskom jeziku miješao se s hlapanjem usta koja su uzimala jelo, i sve se to stapalo u ravnomjerni žagor koji bi s vremena na vrijeme presjekao bučan smijeh odjekujući kao udar groma. A zatim bi nastavili jesti i razgovarati u muklom gunđanju.
U sredini stola sjedio je Sagamore Mopountook koji je brisao ruke o svoje duge pletenice, a nedaleko od njega Huron Odessonk sa šeširom, obrubljenim zlatnom vrpcom, poručnika de Fallieresa. Anđeliki se pričini da je zapala u pravi indijanski logor. Ali indijanske poglavice bili su, kako je to uobičajeno, samo uzvanici za stolom bijelih, i pravo je što su se mnogi bijelci, unatoč nekoj prividnoj smetenosti, gostili u ovom krasnom listopadskom danu slaveći ovaj nepredviđeni susret na gotovo nepoznatom mjestu kontinenta, među ljudima koji su, dolazeći sa suprotnih strana, u srcu nosili tajnu želju da izbjegnu ili da unište jedni druge. Pod prividnom srdačnošću jedni su druge vrebali. Napetost, sudar suprotnih misli bio je pritajen. Grof Lomenie-Chambord je možda bio iskren kad je izjavio da se osjeća sretan što se ovaj susret s grofom de Peyracom mirno završio, ali Don Jose Alvarez, španjolski kapetan u službi ovog posljednjega, sjedeći zamišljen i neljubazan između jednoga Indijanca i jednoga Francuza, ljutio se zbog prisutnosti tih osvajača na mjestu koje je prema odluci pape od g. 1506. za sva vremena bilo dodijeljeno podanicima njihovih najkatoličkijih veličanstava, kralja i kraljice Španjolske.
Irac O'Connel, crven kao rajčica, razmišljao je o tome kakvo će objašnjenje morati dati svome gospodaru grofu de Peyracu zbog ovog osvojenja. Dva tri francuska divljačara, koji su s grofom stigli s juga Dawn-Easta, nisu govorili o svojim poslovima kroz minulu godinu dvojici trojici divljačara, svojih prijatelja, stiglih sa Sjevera, koji su se isto kao i Aubigniere bili uputili prema trgovačkoj postaji Kennebec pretpostavljajući da će tu naći novoga trgovca krznima, a ne vojnike njegova veličanstva Luja XIV.
Stari Eloi Macollet koji se pred dva mjeseca bio oslobodio nametljive brige svoje pastorke u selu Levis, pokraj Quebeca, i prodro duboko u šumu sa čvrstom nakanom da prekine s ljudima i da se susreće samo s medvjedima i jelenima, u najgorem slučaju s dabrovima, govorio je da Amerika uopće više nije mjesto za ljude koji vole samoću. Ta zemlja je jednostavno "profućkana". Nataknuvši sve do
obraštenih obrva svoju crvenu vunenu kapu, koju je ukrasio sa dva paunova pera, stari je prekuhavao u sebi svoju zlu sreću, ali nakon treće čaše alkohola njegove su se oči opet počele veselo krijesiti i on se u sebi tješio da ga barem njegova pastorka neće doći cvamo tražiti, a dok čekaš, nije neugodno naći se opet s dobrim prijateljima uz jedan ritualni "napeopounano", "gozbu medvjeđu", u kojoj sudjeluju samo muškarci, a obred zahtijeva da se prije toga za sreću u nozdrve zvijeri najprije udahne duhan, a u vatru baci zalogaj mesa i žlica masti.
Pont-Briand, koji je ubio medvjeda, bio je prvi koji ga je okusio odrezavši najprije komad vratine, a but je kao poslasticu podijelio među svoje prijatelje. Bila je jesen, a tada su medvjedi, hranjeni različkom, osobito tečni.
Tek što je starac dovršio svoja razmišljanja, gotovo se udavio koščicom, pa ju je iskašljao uz psovku. U dimu mu se pričinilo da vidi svoju pastorku kako je stala preda nj. Ali ne! To nije bila Sidonija, ali je ipak bila žena i stajala na pragu promatrajući ih.
Žena na gozbi! Kakva li svetogrđa! Žena u najzapuštenijem kraju na jugu Chaudierea, kamo ljudi ne vole dolaziti odozgo sa Saint-Laurenta ili s obala Acadije na oceanu. Nitko ovamo ne bi ni svraćao, od straha da ne zabludi, kada s vremena na vrijeme ne bi trebalo koga heretika u Novoj Engleskoj skalpirati.
Starac je nešto nesuvislo gunđao vrpoljeći se na mjestu među gustim kolutovima dima i isparenjima kukuruzne kaše. Njegov susjed Francois Maupertuis - njemu se pred godinu dana bio izgubio trag te su držali da se smrznuo među Mistassinima - vrati ga na njegovo sjedište. "Budi miran, djede!"
Sagamore podiže ruku svečano govoreći o ženi koja se pojavila. Pričao je nepoznatu priču o kornjači i Irokezima i kazao da je ova žena pobijedila kornjaču te da ima pravo sjediti među ratnicima.
To dakle nije bio "napeopounano", prava gozba muškaraca, nego "mokouchano", nazovigozba, pa nije trebalo ići tako daleko da izbjegneš susretu sa suknjom, a osim toga Metallaksi s jezera Umbagog bili sd najzaostaliji među Algonkinima; istina, bili su lovci, jer je ovaj kraj raj divljači, ali su bili najgluplji među Indijancima jer ih čovjek nije mogao naučiti ni kako će se prekrižiti.
Ušuti već jednom, stara budalo - poviče Francois Maupertuis nataknuvši mu njegov šešir na oči - zar te nije sram da napadaš jednu damu?
Brada se Maupertuisa sva tresla od ljutine i uzbuđenja. Kroz plavičastu maglicu duhanskog dima pojava je Anđelika sa svojim blistavim kosama, na koje je večernje svjetlo, prodirući kroz otvorena vrata, bacalo pozlaćeni sjaj, ostavila snažan dojam. On ju je jedva prepoznao, mada je došao s njome u karavani iz Gouldsboroa. Ali svojom raskošnom kosom i ogrnuta plaštem, ona više nije bila ista.
S kosom koja joj je padala na ramena i svojom bijelom rukom koja je izvirivala iz uskog čipkastog revera i stajala na hrapavom stolu izgledala je kao ženski portret na jednoj od onih slika koje se vide kod gospodina guvernera u Quebecu. Činila mu sa krhka, a ne više izdržljiva jahačica iz minulih tjedana.
Divljačar je htio da joj potekne u pomoć te nogama zapne za klupicu i pade glavom na pošljunčeno tlo. Držeći se za svoj bolni nos, optuživao je izdajničku rakiju O' Connela. Taj Irac mora da je unutra metnuo uzavrelog ječma i kuhanog korijenja, da bude ljuća. Anđelika se nelagodno osjećala sjetivši se da ni onda kad je vodila brigu o gostionici Crvena maska, nije nikada vidjela tako brojno društvo muškaraca. A među njima joj se ni njezin muž nije činio tako nedužan!...
Još on nije bio opazio da je ušla. Sjedio je posve na kraju stola i pušio svoju dugu holandsku lulu neprekidno razgovarajući s gospodinom de Lomeniem. Dok se smijao, vidjelo se kako se sjaje njegovi zubi koji su stiskali cijev na luli. Njegov tamni i oštri profil isticao se pri odsjevu vatre s ognjišta.
Ovaj prizor podsjećao je Anđeliku na daleku prošlost: silni grof od Tuluze prima svoje goste u palači Gay Savoir i nudi ih bogatim jelima na raskošnom zlatnom posuđu. On je bio na čelu stola, a iza njega se na monumentalnom kaminu, s
grbom utisnutim na izrađenom zabatu, povijao plamen poigravajući na baršunu, kristalu i čipkama...
Ovo sada bila je parodija tih sretnih vremena. Kao da se sve ovo steklo zato da Anđelika može ocijeniti poniženje u koja su on i ona, u toku godina, bili zapali. Odonda za njegovim stolom nisu više sjedila otmjena gospoda i krasne dame, nego osobe različitih zanimanja: divljačari, urođenici, vojnici, a i na oficirima se vidio biljeg surovosti koju donosi surov, grub, opasan život, neprekidno izložen neočekivanim zapletima rata i lova. I otmjenost samog markiza de Lomeniea iščezavala je u tom skupu muških elemenata, kao što su: duhan, koža, divljač, alkohol i puščani prah.
I njegova je koža pocrnjela, zubi postali derači, a pogled sanjarski i uporan kao kod onoga koji puši duhan. Na prvi pogled se vidjelo da se i Joffrey de Peyrac stopio s tim oporim svijetom.
More, oluje, plovidba, neprekidne i nemilosrdne bitke, svakidašnja borba s mačem i pištoljem u ruci da bi ostvario svoje planove, svladao ljude, postigao neki cilj i pobijedio divlju prirodu: pustinju, ocean ili šumu - sve je to u njemu razvilo avanturističku crtu koja se skrivala pod elegancijom velikog gospodina i u odmjerenim kretnjama učenjaka. Postavši silom prilika vođa u ratu, a i po svojim sklonostima, on je svoj život provodio među muškarcima.
Anđelika je htjela da se vrati. Ali uto je sa svog mjesta skočio Pont-Briand. Bio je spretniji nego Maupertuis te mu je uspjelo da se održi na nogama i dođe do nje. Uostalom, on nije bio pijan. Do sada je bio popio samo dobre dvije čaše rakije, da se oraspoloži.
Gospođo, moje poštovanje...
On joj pruži ruku i pomogne joj da siđe niz dvije stepenice, onda je povede prema sredini stola. Anđelika je nešto oklijevala opirući se.
Bojim se, gospodine, da se indijanske poglavice ne uvrijede zbog moje prisutnosti. Govori se da oni nerado primaju žene na svoje gozbe...
Sagamore Mopountook, koji je bio u blizini, podiže ruku i opet progovori nekoliko riječi. Pont-Briand ih brzo prevede Anđeliki.
Eto vidite, gospođo, Sagamore nam ponovo kaže da ste vi dostojni da sjednete među ratnike, jer ste pobijedili totem Irokeza... Nemojte se, dakle, nipošto ustručavati da nam pružite zadovoljstvo svojom prisutnošću.
Žustrim kretnjama on načini mjesto u sredini stola. Budući da nije mogao dohvatiti kaplara Jeansona, kojega je nekako previše naglo bio uklonio, a koji se koprcao ispod stola, on potraži mladog gorostasa ljepuškasta lica i silom ga posadi s desne Anđeliki, a sam sjede s lijeve strane.
Posredovanje Pont-Brianda i Mopountooka privuklo je pozornost. Buka glasova se stišala, a sva se lica okrenuše prema Anđeliki.
Ona bi bila voljela da se našla pokraj svoga muža, da mu može kazati zašto je došla ovamo. Ali bilo joj je teško oteti se odlučnom dočeku poručnikovu i njegovih prijatelja. Njezin desni susjed se klanjao i nastojao da joj poljubi ruku, ali mu to nije uspjelo jer ga je zahvatila štucavica koju je jedva svladao. Ispričao se smiješkom.
Predstavljam se: Romain l'Aubigniere! Mislim da ste me već vidjeli. Oprostite mi, ne mogu se točno sjetiti. Da ste došli malo prije... Ali umirite se, ja sam još uvijek trijezan i ne mogu vam nanijeti nepravdu videći dvostruko, i pomisliti da na ovom svijetu ima još koja druga žena tako lijepa kao vi. Ja vidim, i to je dosta. Ja tvrdim da ste vi sama... jedina...
Anđelika se stade smijati, ali njezin smijeh se prekide čim joj je pogled pao na ruke mladog čovjeka. Na lijevoj je nedostajao palac i srednjak, a na desnoj prstenjak. Preostali prsti imali su kusaste vrhove, neki bez nokata, a na tom mjestu su bili malo pokošteni i pocrnjeli. Kad su joj ga bili predstavili u šumi, ona nije opazila te njegove nedostatke.
Ne osvrćite se na to, lijepa gospođo - doda veselo l'Aubigniere. - To su tek neke uspomene koje dugujem prijateljevanju s Irokezima. Priznajem, to nije lijepo, ali to me ne priječi da pucam svojom puškom.
Zar su vas Irokezi mučili?
Uhvatili su me u mojoj šesnaestoj godini jedne jeseni kad sam pošao u lov na divlje patke u močvarama oko Trois-Rivieres. Zato me sada i zovu Troprsti s Trois-Rivieres.
Ona nije mogla gledati bez sućuti te strašne ruke.
Počeli su mi rezati tri prsta nazubljenim školjkama. Ovaj palac mi je preostao, bio je spaljen u jednoj indijanskoj luli. Na ostalim su nokti bili istrgnuti zubima, a neki su prsti bili i spaljeni.
I vi ste izdržali?
To je bio glas Florimonda. Pružio je svoju čupavu glavu preko zdjele. Njegove su se oči krijesile od uzbuđenja.
Ni jedan jauk, mladiću! Misliš li ti da sam mogao tim vukovima pružiti užitak da vide kako se kreveljim i previjam? Osim toga, to bi značilo osudu na smrt, i to od ruke žena. Kakva sramota! Kada su vidjeli da je u meni izdržljivost ratnika, oni su me posvojili i bio sam s njima više od godinu dana.
Govorite li irokeški?
Možda bolje negoli sam Swanissit, veliki poglavica Seneka. Najednom poče kružiti pogledom kao da traži nešto izvan stvarnosti.
Njega ja ovdje tražim.
Imao je crne oči na tamnom licu. Kosa mu je bila kestenjasta, s dosta uvojaka koji su padali na njegov kožnati haljetak s kožnatim resama po indijansku. Oko glave nosio je povez ukrašen sitnim perlama, koji mu je straga podržavao dva pera. Uza svu medveđu širinu njegovih pleća i visok stas, ta vrpca oko njegovih uvojaka davala je njegovu licu ženski i gotovo dječački izraz.
Ako tražite Swanissita - reče grof de Lomenie - tada, mladiću moj, dajete dojam da mu se uklanjate, jer on je prošlog mjeseca bio na sjeveru, na jezeru Mistassin, s jednim dijelom svoga plemena. To smo doznali od urođeničkih brđana koji su im sretno izmakli kad su se približili njihovu trgovištu.
A ja vam tvrdim: da je on ovdje - reče l'Aubigniere udarivši šakom po stolu. - Došao je da se sastane s Outakkeom, velikim poglavicom Mohawka. Mi smo sinoć zarobili jednog Irokeza. Pričao je... Gdje je Outtake, tu ćete naći i Swanissita. Skalpirajmo te dvije glave i Pet plemena irokeških bit će pokoreno.
Ti želiš osvetiti svoja tri prsta - reče Maupertuis smijući se.
Ja želim osvetiti svoju sestru i svoga šurjaka, i roditelje moga prisutnog susjeda Maudreuila. Ima tome šest godina da vrebamo toga staroga lisca Swanissita da mu oderemo skalp.
Strpi se, Eliacien - obrati se on malome barunu pokraj sebe. - Jednoga će dana skalp Swanissita biti u tvojoj ruci. A skalp Outtakea u mojoj.
Kad sam bio kod Irokeza - nastavi on - Outtake je bio moj brat. To je najrečitiji čovjek kojega uopće poznajem, najpodmukliji, najosvetljiviji. On je pomalo čarobnjak i tijesno je povezan s Duhom snova. Ja ga volim i mrzim. Recimo da ga cijenim, zbog njegove hrabrosti, ali ću ga svejedno ubiti, jer je to najzločestija zvijer koju Francuz može sresti na svom putu.
Hoćete li već jednom dati jesti ovoj dami, rođače! - prekide ga mrzovoljno Eloi Macollet.
Svakako, djede, ne ljutite se. Gospođo, ja sam smeten. Pont-Briand, ne biste li i vi mogli štogod pronaći.
Razumije se, ja u ovoj smrdljivoj gulaševini tražim neki komad koji bi bio vrijedan da se nađe na viljuški lijepe dame, ali...
Pa medvjeđa šapa je nešto najbolje, ti ne znaš ništa, moj brajko, Pont-Briand. Vidi se da si se tek nedavno iskrcao...
Ja? Ja sam petnaest godina u Kanadi!...
Hoćete li joj dati jesti - zagrmi iznova stari, prijetći se.
Odmah, odmah.
Primakoše ogroman pladanj u kome su, u masti boje ambre, plivali hladetinasti i tamni okrugli odresci. Romain d'Aubigniere umoči unutra svoje sakate prste bez straha da će se opariti. Veoma spretno on je s kuhanog mesa skidao oštre čaporke koji su imali izvinute i oštre bodlje. Kuhanjem su se čaporci malo razmekšali, ali kad bi padali na stol čuo se zvonak šum.
Naš prijatelj Mopountook će od toga načiniti vrlo elegantni nakit oko pasa ili vrata. Evo, gospođo, komad kojim ćete se moći osladiti bez bojazni da će vam ovo obrambeno oružje Maskwaa - gospodina medvjeda - zapeti u grlu.
Anđelika je s nepovjerenjem motrila dio međveđeg mesa koji su joj njezini susjedi brzo i vrlo uslužno bili bacili na tanjur zalivši to masnim umakom. Ona je bila došla da sa svojim mužem razgovara o kobili, a sada se našla u zamki gotovo službene gozbe. Pogledavala je prema svome mužu koji je od nje bio dosta daleko, posve na kraju stola, ali zbog dima i komešanja gostiju nije mogla da ga vidi i razazna crte njegova lica. Bila je svjesna da je on motri zagonetnim pogledom. Ona odluči da se pokaže pristojna kako bi zadovoljila ponešto pripite Francuze koji su je pozvali pokraj sebe, a mogli su se uvrijediti zbog njezina nehaja. Nije osjećala nikakav tek, ali je u svome životu imala i gorih trenutaka nego što je ovaj kad je morala jesti medvjeđe meso, pa je i zagrizla.
Pijte! - reče Pont-Briand. - Treba piti da se može probaviti sva ta masnoća. Anđelika je pila i gotovo je odmah smalaksala.
Cijeli je stol promatrao svaki njen pokret u toj mučnoj tišini, kao kad lovci vrebaju. Na sreću je Anđelika bila navikla piti na francuskom dvoru te se mogla dobro držati.
Meni je jasno zašto Indijanci vaše piće zovu ognjena voda - rekla je ona kad je došla k sebi. Oni udariše u smijeh i nastaviše da joj se dive. Onda su svi zaronili u svoju zdjelu, a razgovor se iznova užurbano i živo nastavio.
Anđelika opazi kuhara Octavea Malapradea na dnu dvorane kako nudi pečenu perad. Misleći na svoje prijatelje Jonasove, Anđelika se malko podigla u namjeri da ga zamoli neka nešto odnese i u malu nastambu. Ali Pont-Briand je zadrža takvom snagom da ju je od toga podlaktica zaboljela.
Ne udaljujte se - reče nasrtljivo. - Ja to ne bih mogao podnijeti.
Na drugom kraju stola grof de Lomenie zaustavi srdit pokret de Peyraca koji se bio pridigao. On se umiješa:
Dopustite mi, grofe - reče on posve tiho - ja ću osloboditi gospođu de Peyrac i odvesti na počasno mjesto. Budite mirni, ja ću je uzeti pod svoju zaštitu. Izbjegavajmo sukobe... Oni su pijani.
Anđelika iznenada opazi francuskog pukovnika kako se pred njom klanja.
Gospođo, dopustite mi da vas povedem na mjesto koje vam pripada po pravu kao vlasnici ovih mjesta.
Govoreći to naložio je kratkim ali zapovjednim pogledom Pont-Briandu da se okani. Uzevši Anđeliku za ruku povede je vrlo galantno do drugoga kraja stola koji još nije bio zauzet, smjesti je na čelo, a sam sjede njoj s desne strane. Anđelika je sada bila još udaljenija od svoga muža, ali je bio nasuprot njoj, i to je bilo upravo onako kao u vrijeme Gay Savoira. Pukovnik se odmah pobrine da je posluže pečenim puranom s nekim pirjanim varivom.
Ovo jelo bolje odgovara ukusu mlade žene koja je tek doplovila iz Francuske. Ona je protestirala. Kad se sve uzme u obzir, ni crna medvjeđa čorba nije joj se učinila tako groznim jelom. Ona osjeti da će se na to priviknuti.
Ali ne silujmo prirodu bez potrebe - reče Lomenie. - Vidjet ćete, u jesen ima mnogo pernate divljači na koju su naši europski dvorovi navikli. Treba to iskoristiti. Gospodine - reče on Malapradeu - gospođa de Peyrac želi da se njezinim prijateljima u maloj nastambi odnese krepka večera. Hoćete li biti tako uslužni da se pobrinete za to?
I preporuči kuharu da tom obroku doda bocu dobra vina.
Premda je poručnik Pont-Briand bio pijan, intervencija njegova pukovnika bila je dovoljna da ga otrijezni.
Sam ne znam što mi je to bilo - šapne on žalosno Aubigniereu.
Ti si lud! - odvrati drugi zabrinuto. - Lud ili opčinjen... Ali pamet u glavu! Demonka od Acadije možda i nije mit!... Ova je žena zaista vrlo lijepa... A ako je to zaista "ona"? Sjećaš li se riječi oca d' Orgevala?...
Sjedeći pokraj pukovnika de Lomenie-Chamborda, Anđelika se osjećala ugodno. Njezin je muž sjedio sučelice, kao nekada. Ona ga je vidjela na kraju stola u toj ponešto zbunjujućoj zbrci i primijetila kako je gleda kao u vrijeme kad se u nju počeo zaljubljivati. To ju je ispunilo ugodnim osjećajem i pobudilo u njoj želju da se istakne i sudjeluje u društvu. Bila je sretna. Alkohol je počeo malo mutiti njezine misli.
Zaboravljala je zašto je došla. Udvaranje pukovnika djelovalo je na nju. Simpatija koju je on kod nje pobudio već pri prvom susretu miješala se s nekim osjećajem povjerenja. Neprisiljenost njegova ponašanja, njegovih jasnih i određenih pokreta združila se s nekom zamamnom i blagom dražešću u čemu je pronicavi Anđelikin duh otkrivao način kojim on postupa prema ženama. Taj se postupak nije sastojao u laskanju kome se često pribjegava, nego u nečem što je mnogo rjeđe, a to je da muškarac znade govoriti sa ženama jezikom koji im je blizak, koji im je ugodan i koji, ukratko, ne teži za tim da ih očara, nego ih hrabri i smiruje. On ju je činio radoznalom, u njemu je bilo nešto neuobičajeno.
Čula ga je kako govori o sjevernim zemljama, o trima francuskim gradovima na obali Saint-Laurenta, o mnogobrojnim plemenima koja kruže naokolo, a budući da ga je pitala o Huronima, on joj je potvrdio da su oni uistinu irokeškog podrijetla, da su se vrlo rano odijelili od svoje braće iz Svete doline nakon neke nerazjašnjive svađe i odonda se smatraju kao iskonski neprijatelji. Upravo od Hurona je prvi francuski istraživač Jacques Cartier bio doznao za ime Irokezi, što zapravo znači "okrutne otrovnice."
Stalno su govorili o Irokezima. Najbliži susjedi Anđeliki bili su sretni što im se pružila prilika da se umiješaju u razgovor o predmetu koji su poznavali i koji ih je, čini se, zanimao. Oni su bili očarani ponašanjem velike dame. I ovdje je svatko predosjećao da je ta žena jednoć sjedila za stolom kralja. Bili su sigurni u to da je vladala na Dvoru među ljudima koji su je obasipali počastima. Predosjećali su da su joj udvarali prinčevi...
Oni su potanko raspravljali o svakom njenom pokretu, o načinu kako je prekrižila svoje gipke ruke i na njih oslonila glavu, kako je smjelo promatrala svog sugovornika, ili slušajući ga, neopazice spustila svoje duge trepavice, rastreseno grickala neku stvarčicu, dohvatila svoju čašu te je bez okolišanja ispila nadušak i odjednom se stala smijati neodoljivim smijehom koji vas je do srca dirao.
Večeras su se za to šareno ljudstvo koje se bilo okupilo u Katarunku otvorila rajska vrata. Ta je žena za njihovim stolom predstavljala nebo na zemlji, proljeće usred zime, utjelovljenu ljepotu koja je sišla među njih smrdljive i znojne prostake; ona je bila kao sunčana svjetlost koja prodire kroz dimnu duhansku zavjesu, a njen ženski osmijeh kao melem na njihova okorjela srca.
Osjećali su se junacima, snažne duše i okretnog duha, a riječi su im same od sebe navirale, i pričali su o krajevima kroz koje su prošli ili su iznosili svoja mišljenja.
Romain de l'Aubigniere je govorio o Svetoj dolini Irokeza, o rumenom svjetlu u kojemu se kupaju brežuljci, ili o dugim nizovima kuća od kore s okruglim krovovima, o mirisu zelenog kukuruza... "Rijetki su oni koji se živi vraćaju iz te doline... Rijetki su oni koji se vraćaju sa čitavom rukom"...
To sam ja - reče Perrot raširivši svoje ruke.
Tebe smatraju čarobnjakom. Sigurno si im dušu prodao kad si se odande izvukao.
Ništa nije čudno što samo ime Francuz dovodi Irokeze do bjesnila; to je dokaz da su se zli duhovi uselili u njihovu dušu - reče jedan od divljačara imenom Aubertin. Čini se da se oni boje moćnog upliva vjere koju im Francuzi donose.
Pogledajte kako su postupali s našim misionarima!... Ne možemo nikada biti sigurni od njihovih napadaja, čak ni zimi. Zar nisu usred veljače napali vaša gospodstva, tebe Maudreuil i tebe l'Aubigniere? Nisu li skalpirali vaše roditelje i vaše sluge, zapalili vaše nastambe? A oni koji su bili ranjeni umrli su od zime...
Da, tako se zaista dogodilo - reče Eliacien de Maudreuil.
Njegove se plave oči zaiskriše tamnim sjajem, kao da se u njima slegla bol poput rastopljenog olova.
Swanissit je to učinio sa svojim Senekama i nije još prestao da svuda naokolo sije strah. Neću ga pustiti da se vrati u svoju jazbinu dok ne dobijem njegov skalp.
A ja Outtakeov - reče Romain l'Aubigniere.
Mopountook podiže ruku i ustade da govori. Slušali su ga s pobožnom šutnjom. Ovdašnji bijelci su bili naučili od urođenika da ne prekidaju govor i da s poštovanjem slušaju tuđe riječi.
Činilo se da je ovdje svatko razumio govor poglavice Metallaksa. Pogađajući radoznalost Anđellke, Lomenie se nagne prema njoj i tiho joj saopći govor Sagamorea.
Irokez je blizu i obilazi kao izgladnjeli vuk. On želi istrebljenje Zorine djece. Susreli smo ga na granici našeg područja. Navijestio nam je rat. Ali ga je bijela žena hrabro napala i srušila u vodu. Sada je Irokez izgubio svoju moć. On to znade: Tražit će mir.
Bog te uslišao - odgovori Perrot.
Opet ta pripovijest s kornjačom!... reče Anđelika Lomenieu. - Onda sam se bila prestrašila, priznajem.. Ali daleko sam od toga da toj zgodi pridajem neko tajnovito značenje. Zar je to zaista važno?
Popila je gutljaj rakije i pri dnu čaše osjetila miris jabukovače. Lomenie ju je promatrao sa smiješkom.
Čini mi se da se počinjete smirivati. Vi ste sada u stanju kada vas svagdašnje zastrašujuće priče ne uzbuđuju ništa više nego susjedske sitne brbljarije. Vidjet ćete, na to se čovjek brzo privikne.
Možda to treba zahvaliti djelovanju ove plemenite rakije i podršci koju mi pruža vaša ljubaznost - reče ona dobacivši mu topao pogled. - Vi tako lijepo postupate sa ženama... Oh, nemojte me krivo razumjeti. Ja mislim da imate, što je inače rijetkost u čovjeka ratnika, rijedak dar da ženama ulijevate povjerenje, da ih umirujete i da im dajete osjećaj da nešto znače. Gdje ste stekli taj talenat, gospodine de Lomenie?
Mislim - odvrati grof nimalo se ne zbunivši da sam to stekao u službi gospodina de Maisonneuvea.
I on ispripovijeda kako je stigao u Kanadu kad je ovaj odvažni plemić bio došao da osnuje Ville Marie na otoku Montreal. Tada su iz Francuske stizali parovi ili "kraljeve kćeri" koje su upućivali ovamo da se udaju za naseljenike. On, Lomenie, imao je dužnost da ih dočekuje na obali rijeke Saint-Laurent, da ih povede i ohrabri u njihovu novom životu koji je toliko zbunjivao.
Tada smo bili izvrgnuti neprekidnim napadajima Irokeza i nije bilo čovjeka koji nije bio u opasnosti da ga skalpiraju čim prijeđe prag vlastite kuće.
Doseljenici su živeli držeći pušku na dohvat ruke.
Kćeri kraljeve, koje su nam slali većinom su bile ljubazne i dobra vladanja, ali slabo upućene u to kako se održava kuća i kako se obrađuje polje. Gospođica Bourgoys i ja dobili smo dužnost da ih poučavamo.
Tko je bila ta gospođica Bourgoys?
Sveta djevojka koja je došla iz Francuske samo zato da poučava djecu doseljenika.
Sama?
Iz početka posve sama, pod pokroviteljstvom gospodina de Maisonneuvea. Naš guverner je onda smatrao da još nije došlo vrijeme da na tako istaknuto mjesto dovede redovnice. Najčešće smo živjeli zajedno u logoru. Gospođica Bourgoys je
njegovala ranjenike, prala rublje, učila žene plesti i brinula se oko toga da stišava male razmirice.
Rado bih upoznala tu ženu - reče Anđelika. - Je li ona još u Kanadi?
Sigurno! Tokom vremena ona je našla drugarice koje joj pomažu u njezinoj službi, i sada je na čelu male zajednice koja poučava više od stotinu djece u Ville- Marie i po udaljenim selima u okolici Quebeca i na području Trois-Rivieres. Kako sada Montreal može živjeti od vlastitih snaga i kako se gospodin de Maisonneuve vratio u Francusku, ja sam stupio u službu pod zapovjedništvom gospodina de Castel-Morgeata, vojnoga guvernera Nove Francuske. Ali ja ne mogu zaboraviti ono vrijeme kad sam morao da male Francuskinje, koje su se istom bile iskrcale, poučavam kuharskoj vještini kako bi svoga muža zadržale kod kuće.
Anđelika se nasmijala zamišljajući oficira s pripasanom plavom keceljom kako utuvljuje u glavu osnovne pojmove obiteljske kuhinje nekoj seoskoj raspuštenici ili siroti iz kakva sirotišta, kojih se javna uprava laka srca riješila poslavši ih preko mora da se udaju.
Mora da je bilo divno živjeti u vašem društvu i pod vašom zaštitom. Sve te žene sigurno su ludovale za vama?...
Ne, ne vjerujem - reče Lomenie.
Ja vam se divim. Vi ste tako drag čovjek!... Lomenie se smijao videći da se malo napila.
Zar nije dolazilo do ljubavnih drama? - upita Anđelika.
Ne, uvjeravam vas, gospođo. Znate, mi srna bili vrlo pobožno društvo sa strogim vladanjem. Da nije bilo tako, ne bismo se mogli održati na braniku kršćanstva. Što se mene tiče, ja sam redovnik, pripadam redu malteških vitezova. Anđelika je bila preneražena.
Ali, baš sam bedasta! Zatim kliknu zanosno.
Malteški vitez! Kakve li sreće! Ja tako volim malteške vitezove. Oni su nastojali da me otkupe kada sam bila prodana kao ropkinja u harem u Kandiji... I učinili su najviše što su mogli. Cijena je bila vrlo visoka, ali nikada neću zaboraviti njihov gest... I kad se samo sjetim svih gluposti što sam vam ih kazala! Ah!... to se ne može oprostiti!... - Ona zabaci glavu i udari u smijeh...
Svi, pa i Lomenie, promatrali su je s udivljenjem. Sjaj njezinih zuba još je više odskakao u zadimljenoj atmosferi, oči joj zatreperiše kao dvije zvijezde. Njezin smijeh otkrivao joj ženstvenost tako živo da je to izazivalo zbunjenost u ljudima.
Peyrac stisnu zube. Pcčeo ju je promatrati strastveno i već ga je osvojila njezina draž, ali sada je planuo srdžbom na nju, zamrzio zbog njezine očite zavodljivosti, njezinih pogleda i obijesnog smijeha, zbog njezina držanja prema Lomenieu koje je naličilo na koketeriju.
Do vraga, bila je zaista divna!
Taj smijeh je ispunjao ljude srećom.
Ne. Ne može je čovjek mrziti zato što je tako lijepa i što privlači sve poglede. Ona je bila stvorena da očarava...
Ali tako mi plemićkog imena, dozvat ću joj u sjećanje onu noć kad je pripadala samo meni...
Overnjanin Clovis, mračna nakaza u vunenoj kapi, odjednom se nađe pokraj Peyraca. Pod rukom je imao mušketu.
Idem da ubijem kobilu, gospodine grofe - prozbori.
Peyrac baci još jedan pogled prema Anđeliki. Ako je ona ponešto obijesna, čovjek mora ipak imati povjerenja u Lomeniea.
Dobro, idem s tobom - reče on ustajući.

12.
SVIJETLEĆE OČI VREBAJU ANĐELIKU U MRAKU
Anđelika je tako naglo skočila da je iznenađeni Lomenie pružio ruku kao da je želi zaustaviti.
Nije to ništa - promucala je - da li je?...
Ona je bila opazila da je njezin muž izišao. Odjednom se uspravila.
Oprostite mi, ja se moram povući...
Gospođo, zar već? Svima nam je žao, ne biste li mogli još malo ostati?
Ne, ne, moram nešto reći gospodinu Peyracu... a vidim da je izišao...
Dopustite da vas barem otpratim.
Nemojte, molim vas... Ostanite sa svojim prijateljima... Ja mogu i sama...
Ali gospodin Lomenie se ponio prema ljupkoj ženi onako kako to priliči svakom uglađenom čovjeku kada opazi da ju je piće malko uzelo. Nije se nametao, ali ju je ipak poveo do praga, otvorio joj vrata i pustio je tek onda kada se uvjerio da joj je na zraku dobro te da se drži na nogama i da je svega dva koraka od svoje nastambe.
Pošto ju je ostavio, Anđelika požuri preko dvorišta.
Dvorište je bilo dupkom puno. Tu se već spuštao večernji sumrak pomiješan s gustim dimom, i na tom se hladnom i izmagljenom plavetnilu rascvale ognjene ruže vatri ispod lonaca. Ali iznad logora dizalo se još svijetlo i bistro nebo poput velike zlatne kupole.
Anđelika bez ikakva obzira prokrči sebi put do vrata palisade. Opazila je bila kako se njezin muž spušta prema livadama dolje na obali rijeke, a pratila ga je niska pojava ovenjanskog kovača koji je nosio mušketu.
Ona poče trčati.
Nije bilo lako trčati između nevidljivih panjeva koje je bilo prekrilo zelenilo graha puzavca.
Anđeliki zape noga i ona nezgodno pade. Opsovala je kao razbojnik. Ali udarac ju je malo otrijeznio. Pridigla se i oprezno pošla. Tresla se od nestrpljenja. Bojala se da ne stigne prekasno... Opazi kako se prema sjajnom zapadu ocrtavaju siluete konja koji su pasli rijetku travu na tamnoj livadi koja je nikla na isušenom blatu.
Konačno je stigla nadohvat glasu.
Joffrey! Joffrey! Grof se okrene.
Anđelika sva zadihana stiže do njega.
Vi kanite ubiti Wallis?
Da!... Tko vas je o tome obavijestio?
Anđelika nije htjela odgovoriti. Pucala je od jada. Svjetlost i sjena smetali su njenim očima. Nije mogla vidjeti lice Joffreya de Peyraca, okrenuto od svjetla, i činilo joj se da mrzi taj crni i mutni lik čovjeka što se isprsio pred njom poput hridine.
Vi nemate pravo da to učinite - povikala je. - Nemate pravo a da me prije niste o tome obavijestili ... Ja sam vodila... da, ja sam vodila tu životinju kroz nečuvene zapreke i naprezanja. I sada vi to kanite izbrisati jednim potezom.
Draga moja, jako se čudim što je uzimate u obranu. Kobila se pokazala hirovitom životinjom. Svojom plahošću pred kornjačom ona je jučer gotovo prouzročila smrt vašu i vaše kćerke. A pokidavši sinoć ular, ona vas je prisilila da za njom tragate, što je moglo vrlo loše svršiti.
Zar je to uopće važno? To je moja stvar. To se vas ne tiče. Disala je i dalje isprekidano i glas joj je podrhtavao.
Vi ste mi je povjerili da je ukrotim, i to mi je uspjelo. Bučni slap joj nije dao da čuje moj glas. Nepodnosivi miris ovih Indijanaca ona ne može izdržati. Ne mogu ni ja. Razumijem Wallis. Nije ona kriva, kriv je ovaj kraj. I vi ste je htjeli ubiti a da
me o tome ne obavijestite! Ah, ja se nikada neću moći složiti s čovjekom kakav ste vi... bolje bi bilo da sam...
Anđelika je počela štucati. Činilo joj se da će udariti u plač. Okrenula se i snažno potrčala sva izvan sebe, jureći preko tamnog i neravnog prostora ne spotaknuvši se uopće. Zaustavila se tek kad joj je ponestalo daha, pokraj malog potoka u kojemu se zapad ogledao.
Instinktivno je poletjela prema svjetlosti, tamo gdje su ravnica i planine još bile osvijetljene zrakama sunca koje je već zapalo. Došla je iz logorskog mraka i graje, te joj se u ovoj tišini i šum njezinog vlastitog daha činio snažan, gotovo pretjeran. Činilo se da se cijela veličanstvena i šutljiva krajina odjednom zaustavila da sluša kako ova osamljena žena slobodno diše.
Sasvim sam pijana - reče u sebi. - Samo neka mi opet dadu da pijem njihovo odvratno kanadsko piće! Što sam zapravo maloprije govorila gospodinu de Lomenieu?... Čini mi se da sam mu pričala kako sam bila prodana kao ropkinja u batistan na Kandiji! Ah! To je užasno!... A Joffrey? Kako sam mogla na takav način govoriti?... I to pred jednim od njegovih ljudi, baš pred Clovisom, koji je od sviju najgori!.. Joffrey mi nikada neće to oprostiti. Ali zašto? Zašto je on tako... tako...
Riječi su joj izmicale. Vid joj se još mutio. Udahne duboko, i udarci njezina srca počeše se smirivati. Njen veliki ogrtač grimizne boja napinjao se pod zapusima vjetra.
Na kraju obzorja skup malih duguljastih, poput biserja sivkastih oblaka, stapao se s vrhovima Apalača. Brda prema zapadu sve su se više gubila u magli šafranove boje. Ravnica pred njom postajala je tamna, ali je ta tama bila protkana čudnom nekom svjetlošću koja je podsjećala na nestalnu prozračnost žive, i sterala se u nedogled, isprugana tisućima jezera izvanrednog sjaja poput čistog zlata. Pod takvom koprenom, na domaku noći, Anđelika je nazirala pravu prirodu te zemlje koja je bila prepuštena drveću i vodama, te njihovu neprekidnom a ipak jalovom obnavljanju; jednoličan tok planina koje su se protezale u beskonačnost izazivao je u njoj želju da potmulo jeca kao da osjeća neizmjeran bol. Nigdje dima koji bi odavao prisutnost čovjeka. Pustinja! Mrtva zemlja!
Pala je na koljena, sva satrta.
Pokraj nje je bilje, koje se nadvilo nad potok, isparavalo jak miris, ponešto rezak, ali njoj poznat Ona uzbra malo lišća i zgnječi ga među dlanovima.
Metvica! Divlja metvica…
Tada zaroni lice među ruke naslađujući se tim poznatim mirisom koji ju je podsjećao na šumice njezina rodnog kraja. U tom se mirisu sva ushićena kupala i uzdisala prelazeći mirisnim rukama po jagodicama i sljepoočicama.
Zabacila je glavu. Vjetar zahvati njenu kosu i sa šumom nestade u šumi gdje je jesenje lišće već opadalo. Na zemlju se sve više spuštala tama. Nebo je bilo blijedožuto. Na njemu se upalila bijela zvijezda trepereći.
Anđelika se osvrnula oko sebe i na usnama osjetila dah vjetra.
Ali kad je pogledom zahvatila šumu, nekoliko koraka udaljenu, živo okrenu glavu. Nastavila je da prazno bulji u udaljene planine i pitala se da li možda ne sanja. Što je to ona vidjela da se sjaji između nepomičnih stabala!
Nečije oči?
Ona je još nekoliko puta pogledala u istom smjeru i svaki put se ponovo okrenula da promatra tamnu ravnicu gdje su jezera blistala kao duge zlatne lokvice među tamnim otocima. Najzad se prestala okretati.
Nije se prevarila. Svega nekoliko koraka od nje stajala je neka osoba. To je bilo stablo u obliku čovjeka, živi ljudski stup između šumskih stabala, ali isto tako tamne i nepromjenljive boje.
Tamo je stajao i promatrao je jedan Indijanac tako stopljen sa šumskom tamom i tako savršeno nepomičan da se ni u čemu nije razlikovao od drveća koje ga je okruživalo. Stajao je tu uspravno i nepomično kao da je stablo. Živio je njegovim životom, njegovim životnim otkucajima, izrastao iz zemlje, ukorijenjen u nju, tajni
i nijemi, ponosni svjedok proticanja vremena i godišnjih doba. Drvo sa živim očima. Dvije pukotine od ahata na glatkoj kori.
Sjaj sumporne boje, koji je prodirao kroz granje, spuštao se niz njegova ramena, niz njegove ruke i bokove otkrivajući snažno mišićje.
Ogrlica od bijelih i sjajnih medvjeđih zuba isticala je donji dio njegova dugog vrata, ali vrlo snažnog i mišićavog, a na ušima su visile naušnice poput grimiznih loptica. Lice mu je bilo kratko i oblo, s istaknutim stranama, a nos, jabučice i očne šupljine čvrsto oblikovane iznad širokih i okrutnih usta.
Uši su mu bile razmaknute, velike i zašiljene prema vrhu, kao da ne pripadaju toj glavi u cjelini isklesanoj, nego se činilo da su nadodane s naušnicama, kao ukras. Po sredini čela dizao se ogroman čuperak kose, koji je postajao sve gušći prema vrhu obrijane lubanje, a tu se rascvao u kitu pomiješanu s orlovim perjem i s bijelim i crnim repovima jazavca.
Bio je počešljan kao Huron. Ali to nije bio Huron!
U to je Anđelika bila sigurna. Čvrsto uvjerena u to, ona je promatrala Indijanca, koji je od nje stajao svega nekoliko koraka, s onom istom pozornošću kojom se gleda opasna životinja.
Ali se u isto vrijeme u njoj nešto opiralo da ga prihvati kao stvarno ljudsko biće, jer se nije micao. Stajao je nepomično kao hrid. I njegove sjajne oči gubile su od svog sjaja, jer su gledale ukočeno i bile nepomične.
Odjednom joj se pričinilo da on ne postoji, da je to njezina tlapnja.
Ali tada joj vjetar donese njegov miris, zasićen duhanom i krvlju, divlji miris Indijanca, namazana ustajalom medvjeđom mašću, koji je možda u ovojima svojega kožnatog pojasa skrivao još neosušene skalpove.
Taj miris je bio prava stvarnost od čega se užasnula i odskočila. Indijanac je još uvijek bio nepomičan. Ona poče polako uzmicati. Uskoro ga izgubi iz vida, jer je suton bio pao i mrak se počeo hvatati zemlje.
Okrenuvši se naglo, stade trčati prema utvrđenju bojeći se da joj se koja strijela ne zabode u leđa.
Čudeći se što je živa, ona čitava stiže pred postaju odakle je dopirala buka indijanskog logora. Više nije bila posve sigurna u ono što je vidjela tamo gore... Ipak ono nije bio Huron... Huroni već odavno žive pod zaštitom Francuza, idu s njima, sudjeluju u njihovim borbama, logoruju u blizini njihovih gradova, jedu njihove ostatke i mole se njihovom bogu... Žive u čoporima, kao šakali. Oni se ne skiću po šumama, sami i divlji kao vukovi.
Promatrala ih je kako plešu, tresu svojim praporcima, perjanicama, medaljama, a u prolazu su svojim prljavim rukama pokušavali da dodirnu njen plašt. Prekoračila je ulaz i prešla preko dvorišta, zatim je vrlo brzo zatvorila vrata male nastambe.
Sve to trčanje, taj susret i to kako je ona prošla kroz nijemu tamu, kroz vjetar i nejasne šumove, sve joj se činilo kao tlapnja. U duši se osjećala kao biće koje sanja, svjesno da nešto doživljuje, ali biće koje je zaboravilo što je i što hoće. Sjećala se da je trčala desno, lijevo, kroz sumrak, kao da bježi ispred groznih prijetnji. Mislila je da se smirila kad je našla divlju metvicu, pogledala je prema stablu i vidjela da to nije stablo, nego Indijanac, i promatrajući Indijanca učinilo joj se da to nije ljudsko biće, nego slika mržnje, te sada više nije znala da li je sve to zaista vidjela. Vatra se gasila na ognjištu u predsoblju. Tu nije bilo nikoga. Utisak nestvarnosti trajao je i dalje, i u jednom trenutku Anđelika se zaista više nije sjećala što je očekivala da će tu naći.
Neki nametljivi šum, koji je sve više jačao, zatim jenjavao i neprestano se ponavljao, dozvao ju je k svijesti. Zadrhtala je. Još nije mogla pojmiti što znači taj šum koji je u pravilnim razmacima remetio tešku tišinu. Konačno je shvatila. To je majstor Jonas hrkao u svojoj sobi.
Anđelika odahne i naruga se samoj sebi. Njezini prijatelji su bili legli iskoristivši tu grubu udobnost koju su tako teško zaslužili nakon nekoliko tjedana putovanja. Svi su spavali stisnutih pesnica, dakako i Honorina. Na stolu su bile poslagane zdjele, prije toga oprane, u čemu se vidjelo nastojanje protestantskih domaćica da
pospreme kuću prije počinka. U uglu se sušio kabao koji je služio za pranje. Brižljivo su bile isušene lokvice vode na podu i maknuti ostaci jela na drvenom stolu.
Tu je stajala lojanica na svijećnjaku, a pokraj nje kresivo s komadićem gube. Mlada žena upali svijeću i s njome u ruci ode do vrata nalijevo. Soba koju je bila napustila pred nekoliko sati bijaše prazna. Ali netko je, možda Elvira, oprezno bio odnio njenu putnu odjeću i njezine čizme da ih očisti, odgrnuo zastore s teškog kreveta te posuvratio lanenu plahtu pripremivši sve za noćni počinak. Anđelika u srcu zahvali mladoj ženi i priđe ognjištu da potpiri vatru.
Njezine su ruke bile vične svakom poslu i ona je počela lomiti grančice, skupljati cjepanice, čuvajući se dugih bodljika dok je na vatru stavljala svežanj brinja da zamiriše. Liznuo je plamen živo pucketajući.
Anđelika je mislila na onoga koga je bila ugledala između stabala, blizu izvora... Mislila je na Francuze koji su došli sa sjevera, sa hladnog Saint-Laurenta, da ih dočekaju i možda pobiju... Na svoja dva sina i na njihovu zagonetnu mladost Sjetila se Honorine. Nije li između nje i njezine kćerke nešto nepremostivo, nešto što one neće nikada moći prijeći? Mislila je i na svoga muža i sad je željela da bude s njime, a sad opet da je pusti samu.
Tjeskoba ju je sve više pritiskala. Nije znala zašto. Pružila je ruke prema vatri. Plamen je vrcao i pucketao. Anđelika se opet prihvatila poznatih stvari koje su joj bile tako bliske: ognja i divlje metvice...
Zasun na vratima poskoči, i Anđelika opazi na vratima visoki stas Joffreya de Peyraca, osjeti radost i žudnju koji potjeraše krv u njenim venama. Ona je mislila: "Vratio se... Neće me napustiti... On znade da mi je potreban... I ja sam njemu potrebna ... Sreća da se naša tijela slažu..."

13.
"SREĆOM, NAŠA TIJELA SE SLAŽU"
Kad je prekoračio kućni prag, Joffrey de Peyrae se bojao da je neće naći. Maloprije na obali rijeke bila je tako naglo pobjegla. U prvi mah je oklijevao da poleti za njom, a onda se bojao da ne pobudi njezinu sumnjičavost.
Međutim, prije nego što pođe u potragu za njom, on je morao rasporediti noćne straže. Straže koje će nadzirati francuske. Na svaku skupinu Francuza ili Indijanaca postavit će jednog svoga čovjeka. Za vrijeme noćnih sati Cantor će prebirati po gitari i pjevati vojnicima pjesme iz domovine.
- Ševo, mila ševo... Ševo, ja ću te operušati...
Samo tko će koga operušati? Florimond će doći da ga zamijeni u prvim jutarnjim satima, a ako vojnici konačno odluče da spavaju, to će isto učiniti i Florimond, ali prividno. Takva je bila zapovijed.
Octave Malaprade će ponuditi svoje usluge oficirima kad budu išli na spavanje, Yann Le Couennec će preuzeti smjenu spreman da skoči na najmanji pokret te gospode. Cijelu noć će Perrot, Maupertuis i njegov sin ići od vigvama do vigvama među Algonkine, Hurone i Abenakise da razgovaraju s indijanskim poglavicama, puše s njima i dozivaju im u pamet ugodna sjećanja. Jer konačno, svi su dobri prijatelji, zar ne? Ali je bolje ako se ni jednog časa ne izgube iz vida.
Najzad je grof de Peyrac mogao otići u svoj stan, i odjednom je pomislio: a što onda ako nje ne bude?
Toliko dana, toliko godina je proživio bez nje noseći u srcu bol zbog njene odsutnosti. A sada kad su opet zajedno, to mu se katkada čini neobičnim. On sumnja. Nje nema. Ponovo je nestala.
Ona je opet postala sjena, uspomena, gorka uspomena koja ga muči kao onda kada ju je zamišljao u naručju drugoga čovjeka ili mrtvu na pustinjskom pijesku u Maroku. Užasnuto je promatrao praznu sobu. Zatim je kroz odškrinuta vrata
nalijevo ugledao svjetlost i začuo kako vatra pucketa. On snažno zakorači i ugleda je. Stajala je pred ognjištem, sa zlaćanom kosom koja joj je padala na ramena, i gledala ga svojim krupnim bajnim očima.
Tada on tiho zatvori vrata i zaključa ih velikim i teškim ključem. Zatim priđe laganim korakom i nasloni se na nadstrešnicu od ognjišta.
- Ništa nas više ne može odijeliti - mislilo je oboje u ovom trenutku. Ništa, sve dok ih samo jedan pogled bude ispunjao željom da se združe i miluju.
Ona pomisli kako bi sve žrtvovala za radost koju osjeća kad ga vidi pred sobom kako stoji na dugim čvrstim nogama u crnim čizmama.
On je mislio kako će joj oprostiti sve samo da je može zagrliti, poljubiti je i milovati njezin puni i vitki struk...
Ona ga je pogledom premjerila i primijetila da se smješka.
Večeras mi je piće smutilo pamet - reče ona tiho s nekom iskrenom zbunjenošću. - Hoćete li mi oprostiti riječi koje su mi onda izletjele... Niste ubili Wallis, zar ne?
Ne, bilo bi mi žao da vas ražalostim. Svejedno je ta životinja opasna i ne mogu zaboraviti neprilike u koje ste zbog nje zapali... Priznajem da sam učinio krupnu nesmotrenost što vas nisam upozorio da je kanim ubiti, pogrešku koja je nedostojna čovjeka koji je sebe nekada smatrao majstorom u umijeću ljubavi. Hoćete li mi oprostiti, gospođo? Odavno se ne odnosim prema ženama onako kako sam to činio dok sam bio u Tuluzi. Sredozemlje je loša škola za to. Družeći se s mekoputnim i glupim odaliskama, čovjek se odvikne da u ženi gleda misaono biće. Promatrajući ih kao igračku, predmet zabave ili kao ropkinju, čovjek ih počinje prezirati... Recite kamo ste večeras bili krenuli da se smirite, pošto ste me ostavili i…
Gore, na brežuljke prema zapadu... Otkrila sam potočić kraj kojega raste divlja metvica....
Pazite!... Učinili ste veliku nerazboritost što ste se tako udaljili od logora. Opasnost svuda vreba i... nisam siguran ni u koga. Obećajte mi da to više nećete učiniti, draga!
Opet se zmija tjeskobe uvukla u srce Anđelikino,
Bojim se - prošapta. Pogledavši ga u lice reče mu otvoreno:
Bojim se - ponovi ona. - Razočarala sam vas, zar ne? Bila sam vam kazala da se nikada neću bojati, da me možete povesti i da ću biti hrabra, da ću vam pomagati, a sada gle!...
Bolno je kršila ruke.
Ništa ne ide onako kako sam predviđala. Sama ne znam da li sam stvar uzela s krive strane ili ne... sve zbunjuje. Pitam se što smo došli tražiti u ovoj groznoj opasnoj pustoši gdje nas vreba toliko neprijatelja. Mislim da nas ove ogromne daljine mogu samo odijeliti, da ovaj život nije za nas te da ja nemam, ili više nemam sposobnosti da se s njime suočim.
I još jednom reče:
Ja sam vas razočarala, zar ne?
Ona bi bila voljela da on to kaže odmah, da je optuži, da se već jednom izjasni!
Ali on je uporno šutio, a ona je vidjela kako se sjaj vatre poigrava na njegovu izboranom i otvrdnulom licu na kojem nije mogla ništa pročitati.
Ne, vi me niste razočarali, ljubavi moja - reče on naposljetku. - Naprotiv, milo mi je što vidim da niste ni glupa ni nesvjesna... Čega se za pravo bojite?
Ne znam - reče ona bespomoćno.
Bilo je previše toga, pa kada bi i htjela to iskazati, bi li mu mogla reći da se ono zbog čega ona strepi ne da izraziti, kao što se ne da ni težina onog nevidljivog pogleda iza drveća?... Da li da mu govori o Indijancu kojega je večeras vidjela?... Ona potrese glavom...
Šteta - reče on - možda bi nam to pomoglo kad biste znali čega se plašite...
Tada on iz džepa na svom kaputu izvuče list duhana smotan poput cigare. Katkad bi ostavljao lulu. Ona je uživala videći da opet puši kao u vrijeme Gay-Savoira. Ona mu žurno pruži goruću grančicu.
On lagano otpuhnu dim.
Ono čega se najviše bojim jeste - nastavi ona - što opažam da sam pošla krivim putem, da se ne mogu priviknuti na ovaj kraj, na ljude koji u njemu nastavaju... niti na vas - završi ona s osmijehom koji je ublažio njezinu izjavu. - Žena smeta, zar ne, dragi gospodine?
I ona mu s milinom svoga smiješka otkri žarki osjećaj koji ju je prožimao. On lagano kinine glavom u znak odobravanja.
Da, zaista smeta žena koju ne možeš pogledati a da te ne obuzme želja za milovanjem.
To nisam htjela reći.
Ali ja tako mislim. Draga, vi ste mi zaista velika smetnja. Ja moram biti hladnokrvan, a ipak me zbunjujete svaki put kad mi se približite. Spopada me strahovita želja da budem samo s vama, da vas stisnem u naručaj, da vas dugo grlim, da čujem kako govorite samo meni, da vas gledam... Ali me zovu druge dužnosti, a kada se vi pojavite, ja gotovo na njih više ne mislim. Vaš glas me uzbuđuje, vaš me smijeh zbunjuje. Zaboravljam gdje sam...
Ipak je uspio da je nasmije. Ona je malko pocrvenjela.
Ja vam ne vjerujem, govorite ludorije.
Ludorije možda, ali je tako. Ništa ne niječem. Još nisam završio. Zaista smeta žena koju nijedan muškarac ne može gledati bez divljenja i koja mi, ako je odvedem na kraj najjalovijih pustinja, može pribaviti najgore neprijatelje. U tuluškom Gay-Savoiru bio sam ja gospodar, bio sam poznat, cijenjen, mene su se bojali. Malo bi se njih usudilo da mi budu suparnici. Ovdje nije tako i ništa mi drugo ne ostaje nego da ljude Dawn-Easta i one u Novoj Francuskoj, uvjerim kako nisam prijazan muž. Predviđam dvoboje, zasjede i krvave izazove. Ali ništa zato! Ne bih zamijenio patnje koje mi pričinja vaša prisutnost za mir, katkada gorki, moje samoće.
On se ponovo nasloni na ognjište. Stajao je iznad nje, a ona ga je odozdo gledala, sklopivši ruke preko koljena, ne mogavši svoje oči odvratiti od tih tamnih očiju koje su je udivljeno promatrale.
Vaša me se zrelost jako doima - nastavi Peyrac. - Bili ste tek mala djevojčica kad sam vas uzeo. Vaša pamet i vaše tijelo bili su djevičanski. Otada je prošlo mnogo vremena i mnogo toga se izmijenilo! Vi niste plod moje ljubavi kako sam to zamišljao. Uostalom, moja zamisao bila bi pomalo nestvarna sve da smo i ostali zajedno. Vremena su prošla. Danas ste ono što jeste! To znači, žena u punom značenju riječi. Žena sa svojim tajnama. Žena koja je izgubila naviku da se ogleda u drugome, kako bi se prepoznala. Žena prava... koja pripada samo sebi, koja je postala ona sama. To je ono što me kadšto udaljuje od vas.
Ali, ja pripadam vama - reče ona plaho.
Ne... Još ne posve. Ali to će doći...
On je prisili da ustane, obgrli je rukom i povede pred jednu kartu koju je dao pribiti na grubi drveni zid.
Rukom je pokazivao različite točke.
Pogledajte... na sjeveru i istoku: Nova Francuska. Na jugu Nova Engleska. Na zapadu: Irokezi. A ja sam tu, u sredini, sa šačicom ljudi. Shvaćate li? Nemam drugog izbora nego: savezništvo. S Novom Engleskom već je gotova stvar. Providencijalni susret s pukovnikom Lomenie-Chambordom možda će pomoći da se to ostvari i s Novom Francuskom... Što se Irokeza tiče, već sam godinu dana prije svog odlaska u Europu poslao opunomoćenike s darovima. Napadaj Kajuga loš je znak, ali... počekajmo. Svaka objava rata, svaka borba bila bi u ovom trenutku kobna. Treba počekati, tkati konce. Ako iziđemo živi iz zamki kojima smo okruženi, siguran sam da ćemo jednoga dana biti jači od svih njih... A sada dođite, ljubavi moja... vrijeme je da mislimo na ozbiljne stvari.
On je privuče k sebi smijući se, zagrli je čvrsto i rukom joj stade milovati ramena, njezin prignuti vrat, njezine pune obline koje su malo napinjale steznik pod rukama.
Irokezi neće doći ove noći, ljubavi moja… A Francuzi će spavati. Oni su pili, pjevali i gostili se. Odložimo borbene planove... Jedna noć! Što će nam sutrašnjica ako nam se pruža još jedna noć... Jedna noć, to je cijeli život!...
On dohvati njezin podbradak, malko ga podiže i poljubi njezina sočna podatna usta. Zatim je tu lijepu ponosnu glavu prislonio na svoje grudi i snažno stisnuo Anđeliku.
Mi smo novi ljudi, draga. Nov je i svijet koji nas promatra. Nekoć u našim palačama, usred našeg raskoša, mi smo zamišljali da smo slobodni. Međutim, svaki naš pokret pratilo je tisuću okrutnih i nemilosrdnih očiju, očiju bijednog i zavidnog društva koje je i samo bilo sputano. Ja sam dokazao da se nije lako razlikovati od drugih u Starom svijetu. Ovdje je to drukčije...
Sasvim tiho, s usnama na njezinim kosama, on nadoveza:
Pa kad bismo morali umrijeti već sutra strašnom smrću, bilo bi to barem zajedno, a ne radi jalovog i glupog robovanja.
Osjećala je njegovu ruku kroz haljinu na svojim bokovima a zatim ju je osjetila na svojim razgoljenim grudima. Prožela ju je milina blaženstva. Jest, on je imao pravo... Više ništa nije bilo važno. Čak ako moraju sutra i umrijeti groznom smrću... Ona je bila njegova, u vlasti njegove muške snage. Otkopčao je njezinu haljinu i svukao joj košulju.
Pustite me da ja radim, ljepotice moja. Treba slobodno disati kad je srce stegnuto od straha pred Francuzima ili Irokezima. Nije li vam ovako bolje?... Pustite dakle da ja radim... Davno već nisam imao užitka da driješim ove zamršene europske petlje. Na Istoku se žene predaju muškarcima bez ikakve tajne.
Ah! ne govorite mi više o svojim odaliskama.
Ipak vi možete samo dobiti pri toj usporedbi...
Možda! Ali ja ih mrzim.
Uživam kad ste ljubomorni - reče on prevalivši je preko grubog kreveta. I ona i on pomisliše u istom trenutku: "Sreća da se naša tijela slažu!"

14.
ANĐELIKA SANJA ZNAKOVITI SAN PEYRAC RAZMIŠLJA
Kasno u noći, dok su njihova stišana tijela počivala, ona je sanjala san. Irokez kojega je sinoć vidjela, iskrsnuo iz šume i promatrao je svojim okrutnim očima. Svjetlo je bilo zamijenilo sumrak, a sunce je njegova namazana prsa pretvorilo u oklop od živa zlata. Lice mu je također bilo obasjano, a čuperak na glavi, s perima kojima se poigravao vjetar, bio je nalik na čuperak neke neobične ptice. On je mahao iznad nje tomahavkom da joj raskoli glavu. Udarao ju je bijesno, ali ona ništa nije osjećala. Odjednom u vlastitoj ruci ugleda bodež koji joj je bila dala Polakova, njezina prijateljica iz čudovišnog dvorca dok je bila među pobunjenicima. "Ja se znam njime služiti", sjeti se. I ona tada udari živo i ravno. A Irokez iščeznu kao što isparuje magla.
Toliko se uznemirila da se on pokraj nje probudio.
Što je, ljubljena moja?
Ubila sam ga - prošaptala je. I opet je zaspala.
On kresnu kremenom i upali svijeću koja je stajala na daščici iznad kreveta.
Da bi se zaštitili od noćne hladovine, oni se umotaše u zastore ložnice. U tamnoj noći gdje se iznad male izgubljene postaje razastrla ledena maglena zavjesa nagoviještajući zimu, oni su bili sami, i kao da su zaista bili sami na cijelom svijetu.
Joffrey de Peyrac se malo pridignuo i prinio svijeću da pogleda svoju ženu koja je spavala.
Činilo se kao da je opet zaspala mirnim snom. Njezina ispružena ruka opet se spustila. Usta koja su malo prije šaptala "Ja sam ga ubila", bila su napola otvorena. Čulo se lagano disanje. Na strunjači od mahovine i suhih trava njezino je tijelo dobilo nov oblik. Ležeći pokraj njega u raskošnoj svojoj nagosti, bokovi su joj se činili snažniji, grudi punije, prava mramorna ljepota, koju je danju prikrivala živahnost njenog ponašanja.
Božica s bujnim oblinama - na spavanju. Njezino glatko lice krilo je svoje tajne. Ni traga izrazima koji poput plamena i svjetlosti mogu izbiti na površinu i u trenu otkriti tajnu Anđelikine duše: složene i neobične osjećaje - kao što je mržnja - u trenutku kad se bila uspravila držeći zadimljenu mušketu u ruci i kad ju je bio vidio kako steže svoja nježna usta i u zanosu mrmlja: "Ubij! ubij!..."
Ili sinoćnja zavodljivost kad se smijala među muškarcima na gozbi, a on je šuteći i daleko od nje, pustio da ljubomora razdire njegovo srce želeći da o rijoj sazna sve, jer on nikada nije odbijao svjetla istine. Slabost učenjaka!...
Nije li bolje zatvoriti malo oči kad vam tako silna ljubav obuzme čitavo biće?
A što on zapravo želi više od ovoga što sada ima? Ništa. On ima sve. Opasnost, borbu, pobjedu i uspjeh i svake noći tijelo ove žene u punom tjelesnom cvatu. Jedna Anđelikina ruka, napola zabačena, činila se kao nježna blijeda stabljika koja se otvorila na tamnoj čaški mirisnog pazuha.
Što bi on mogao više poželjeti? Sreću? To je sreća! On je na zemlji sve postigao. Ali ona? Tko je ona? Kakvu li nevinost ili himbu skriva ovo biće u kome kao da se sabrala sva ženska dražest? Kakve li se otvorene rane još skrivaju iza ovog vedrog lica? Peyracova ruka pomilova nepomično lice, zatim nježno tijelo. Kad bi on tim milovanjem mogao dodirnuti njezin nemirni duh, smirilo bi se bolno mjesto koje on naslućuje. On bi je izliječio. Ali ona se sva ne predaje. I kada spava, ona se još više udaljuje. Ona je sama. Kao da se iznad tih petnaest godina odsutnosti otvorio zastor i otkrio je onakvu kakva je bila: krhka i strastvena, povučena vihorom skrhanog života. Daleko od njega, cvijet otet vjetru, nemirna magnetska igla koja ne pokazuje svoj pol, ucviljeno srce. On počinje shvaćati opravdanost njezinih protesta. "Daleko od vas, ja nisam živjela, nego životarila..."
Avanture... da zavaraju njezinu žudnju, da se obrani...
Duga razdoblja suzdržavanja koje joj je nametnuo život bez muža - premda je bila izložena mnogim željama, a i samo njeno srce se znalo zanijeti - učinili su od nje ženu s tijelom osamljenim i često mučenim.
Pretjerana odbojnost koju je za posljednjih godina osjećala prema fizičkim očitovanjima ljubavi, prožela je njeno bića i utisnula mu čudan pečat a da toga nije bila svjesna. Sada treba sve iznova započeti i pokušati. On je ljubavnik koji njoj treba. Ona je tu, do njega, žena koja je stekla brojna iskustva, a ipak je još u sebi nosila neku privlačnu netaknutost, nepokvarljiva amazonka, i to slađa ako uspiješ da je pobijediš...
Nježno, gotovo pobožno je poljubio njezina nježna ramena, a kako je malo zadrhtala, on se odmaknuo i zaronio lice u njenu rasutu kosu koja je mirisala na vjetar i šumu.
Nosila je miris krajeva kroz koje je prošla, i po onoj sposobnosti prilagođivanja koja je svojstvena mnogim ženama, ona je sada bila drukčija negoli u La Rochelleu.
Sunce joj je pozlatilo kožu, a njezino je držanje poprimilo neku iskonsku čeznutljivost. Već su je divlji krajevi proželi svojom tajnovitošću.
Kako će na nju djelovati ovi divlji krajevi?
Prave žene ne ostaju izvan stvari. One u njih poniru, njima se prepuštaju, postaju njihov dio.
Njemu Sredozemlje nije utisnulo pečat, ni Ocean, ni Karibi. On će proći kroz Sjevernu Ameriku utiskujući joj svoj pečat, ali Amerika neće ostaviti na njemu svoj trag... Ili će ga tek dodirnuti...
Ali što će biti s njome?... Kakav će trag ostaviti na Anđeliki Novi svijet?
Snivaj, moja tajnovita ljubavi. Snivaj! Ja te neću ostaviti. Ostat ću s tobom da te branim...
Napolju je zahukala noćna ptica i više puta ponovila svoj prigušeni i zloslutni zov. Psi su joj uzvratili i čulo se kako se Indijanci dozivaju oko svojih vigvama. Zatim je opet sve zašutjelo.
Joffrey de Peyrac se podigao. Do njegova uzglavlja stajalo je pripremljeno oružje, na stolu napunjen pištolj, a mušketa do nogu njegova kreveta.
Onda je opet legao, pružio ruku prema svojoj zaspaloj ženi i privukao je na svoje grudi. Jedna noć - to je cijeli život.
U mrkloj hladnoj noći, tamo gore na brežuljku gdje se ogroman mjesec pretvorio u mutno srebrno sunce, zakriljeni tamnom šumom, goli i sami, Irokezi su vrebali i promatrali utvrđenje, a njihove mačje oči su se krijesile između granja.

15.
POŽUDA U DVORIŠTU KORESPONDENCIJA GROFA LOMÉNIE-CHAMBORDA
Dan je svanuo i probdjevena noć već je utonula u sjećanje. Ovaj jesenski dan, na izvorima Kennebeca, završio je mirno, a malo je nedostajalo da ga ispune odjeci bratoubilačkih mušketa ljudi bijele rase.
Oko male postaje dizala se u vedro jutro iz svih skrovišta natkrivenih šindrom bijela perjanica dima koja je šarala vedro nebo.
S lakoćom svojstvenom ženama, Anđelika se probudila sva sretna i zadovoljna jer su nestale sve njene bojazni. Na ležištu pokraj nje ostali su otisci voljenoga tijela što ju je podsjećalo na trenutke zaborava i snažnog doživljaja koje je s njime imala. Sve je to bilo poput čudesnoga sna. Rukom pomilova prazno mjesto kraj sebe kako bi se uvjerila da to nije bio prazan san.
Javi joj se briga za kuću i pomisao da bi trebalo pripremiti izvrstan doručak.
Njezin je život bio lutalački. Nakon Toulouse bacao ju je na sve strane i ona se posvuda osjećala kao kod kuće. Malo joj je bilo potrebno da se ugodno osjeća: razgorjela vatra, toplina, najnužnije stvari u vreći, pokoja udobna haljina, a za Honorinu njezina kutija s nakitima. Voljela je sva ta boravišta, ali se nije vezivala ni za jedno. Mala kućica u ulici Francs-Bourgeois, gdje je boravila sa svoje dvoje djece, ostavila joj je u sjećanju snažniji utisak nego palača Beautreillis gdje je primala goste. Njezin stan u Versaillesu, za sretnih vremena, nije bio ravan ognjištu u La Rochelleu pod čijom je nadstrešnicom, uvečer sa starom Rebecoom, "čistila" morskog pauka pečenog na žaru, ili staja u nieulskoj opatiji u kojoj je spavala kraj svoga djeteta i kamo je dopirao mistični pjev iz obližnje crkve.
A kad je pronašla svoga muža i svoju djecu, opet je obuzela čežnja za domom gdje bi mogla da ih dočekuje i svojom brižnošću okruži. Nije u njoj zamro onaj prirodni zov koji potječe ženke da grade i izgrađuju razrušeno gnijezdo. Tako su joj se, eto, i ovog jutra u mislima motali svakojaki planovi koje je odlučila ostvariti ne čekajući odlazak Francuza.
U obližnjoj prostoriji zatekla je Jonasove koji su kroz maleni prozor promatrali logorsko dvorište.
Gospo Anđeliko, mi nismo mirni - rekoše joj tihim glasom osvrćući se oko sebe kao da očekuju da će odnekle iskrsnuti đavo. - Čini se da je došao misionar da održi misu za francuske vojnike... Neki jezuita.
To su izrekli iskolačivši oči, tako da je Anđelika jedva suzdržala smijeh.
Ti su ljudi imali u životu neprijatan doživljaj. Bili su hugenoti iz La Rochellea. Prije nekoliko godina njihovo je dvoje djece od sedam i osam godina jednog jutra pošlo u školu i nije se više vratilo. Doznali su da se to dvoje protestantske djece neoprezno zaustavilo da promatraju katoličku procesiju s nebnicom i zlatnom pokaznicom, što je izazvalo njihovu radoznalost. Dobre katoličke duše pomisliše da time djeca pokazuju želju za obraćenjem pa ih odvedoše jezuitima. Baš u to vrijeme odlazila su iz grada kola s protestantskom djecom koju su oduzeli njihovim roditeljima, pa u njih strpaše i to dvoje. Sva nastojanja da pronađu ili doznaju što je s djecom bila su uzaludna.
Nije bilo teško shvatiti užas ovih roditelja kad su ugledali jezuite. I sama je Anđelika bila izložena bezbrojnim opasnostima što su se svalile na francuske hugenote koji su bili prisiljeni da bježe iz kraljevine u kojoj je proganjanje postajalo sve nemilosrdnije, ali ona je bila katolikinja, odgojena u samostanu i jedan od njene braće, Ravmond, pripadao je Družbi Isusovoj.
Smirite se - reče im ona. - Nismo u La Rochelleu. Ja ću se raspitati, a unaprijed sam uvjerena da ovaj čestit misionar nema opasnih namjera.
U dvorištu je otkrila jedan predmet, i to neočekivano, koji nije bio nimalo sumnjiv! Bio je to prijenosni oltar, izrađen od pozlaćenog drveta.
Visoki Indijanci, puni medaljica, trudili su se da ga postave na neko drveno postolje što su ga nosila dvojica robova na ramenima. Indijance je predvodio čovjek visoka rasta, vitak i okretan. Ogrnut je bio tamnim medvjeđim krznom, a u ruci je imao koplje. Njegov oštri profil s izbočenom gornjom usnicom, ispod koje su stršila dva prednja zuba, davao mu je vjeveričji izgled.
Polazeći pored njega, Anđelika ga je pozdravila, ali on nije na pozdrav odgovorio. Malo kasnije napustiše krug logora.
Poslije njihova odlaska logor je opustio. Ostali su još tragovi jučerašnje gozbe: pepeo i ugarci od triju vatrišta, komadi odbačenog mesa što ih je njušilo i pomalo žvakalo nekakvo žuto pseto. Kostiju nigdje, a sve posude od velikih kotlova do šalica, pravljenih od drvene kore, bile su maknute.
Stari Eloi Maccolet, sa crvenom vunenom namaknutom kapom, sunčao se na klupi i pušio naslonivši se na zid nastambe. I on je kosimice pogleda, poput Indijanca, kao da nije čuo njezin pozdrav.
U jednom uglu, pokraj spremišta, ugledala je Honorinu s dvojicom Elvirinih dječaka kako se dive najmlađem bubnjaru koji je udarao u bubanj. Dječak je bio slabunjav, nije mu bilo više od dvanaest do trinaest godina, pa ga je trorogi šešir i plavi vojnički kaput svega poklopio. Ali njegove mršave ruke udarale su vješto i snažno u bubanj. Takvom je lakoćom i brzinom udarao da su se štapići gubili iz vida.
Obećao je da će nas naučiti - uzbuđeno reče Honorina.
Bubanj je bio viši od nje, ali je ona bila sigurna da će vještinu udaranja brzo svladati. Anđelika je ponovo krenula i u prolazu naišla na Octavea Malapradea iz Bordeauxa.
Gospođo, mi nismo divljaci - reče joj ovaj čovjek - i ne možemo živjeti samo od medvjeđeg sala. Treba da pripremim pošteno jelo. Hoćete li mi pomoći?
Bio je kuhar na "Gouldsborou" i ponašao se više kao kakav šef nego kao kuhar. Bordoležani su poznati sladokusci. Govorio je pjevuckavo, naglaskom Medoca, s južnjačkim primjesama, pa je njegov govor podsjećao na gljivastu kremu, na uljevitu bržolicu zalivenu čuvenim umakom od crvenog vina i na luk kozjak kojim se naslađuju posjetitelji bordoških gostionica.
Nije se moglo u ovom barbarskom kraju doći do takvih jela, ali umjetnička mašta Malapradeova dočaravala je mogućnost da se to ostvari pomoću proizvoda ovoga kraja.
S Anđelikom se uputio u spremište za živežne namirnice. On je već popisao, reče, sve bačve vina, piva i boce rakije u malom podrumu.
Da je Anđelika znala, vršeći pregled magazina, koliko je njezina ličnost zaokupila misao dvojice tako različitih ljudi kao što su malteški vitez Lomeine-Chambord i njegov zamjenik, gospodin Pont-Briand, ona bi se bila začudila.
Ovaj se posljednji vraćao u društvu Romaina de l'Aubignierea i poručnika Falieresa s mjesta gdje se vršila služba božja.
On je spazio Anđeliku prije nego što je ušla u spremište i ostao kao ukopan.
Divne li žene! Ah! Ta žena!
Aubigniere kratko uzdahnu. - Zar te još uvijek zaokoplja? Misilio sam da ćeš to smetnuti s uma kad prospavaš, pa izvjetre tvoji politrenjaci rakije...
Šuti! Ti se u to ne razumiješ. Zar ne vidiš da se takva žena samo jednom u životu susreće? Da, ona je krasna, ali u njoj ima nešto više od toga. Hoćeš li da ti kažem? Čovjek osjeća da je to žena koja voli j... i koja to umije.
A ti si to odjednom otkrio? - reče ironično divljačar. - Zar ti je potrebno da se zaljubljuješ u bijelu ženu? Imaš kćerku poglavice Faronha i urođenice koliko hoćeš u tvom utvrđenju Saint-Francois gdje si jedini gospodar!
Ja volim urođenice - reče mali Falieres. - Kako je to smiješno... One nemaju dlaka! Posvuda su glatke kao djeca...
A ja, eto, čeznem, za dlakama, to golica ruke...
Šuti, razvratniče, ti si bezuman.
Sit sam divljakinja. Hoće mi se bjelkinja, žena koja me podsjeća na mladenačke doživljaje iz Pariza. To je bila zabava i uživanje....
Pa vrati se onda u tvoj Pariz! Tko ti smeta...
Aubigniere i Falieres prasnuše u smijeh jer su dobro znali zašto je Pont-Briand obnavljao svoj ugovor i ostajao u kolonijalnoj regimenti, a nije se vraćao u Pariz. Škodilo mu je more pa mu se prvo putovanje tako zasjeklo u sjećanje te se zakleo da nikada više neće zakoračiti na brod.
Nema razloga da se vraćam u Pariz ako ovdje mogu naći ono što mi treba - progunđa on i izazovno pogleda dvojicu drugova. Ovi se uozbiljiše, a divljačar ga primi za ruku.
Slušaj, Pont-Briand, pošao si krivim putem, rođače. Ne zaboravi grofa de Peyraca. I on je, vjeruj mi, a to mi je Castina rekla, čuven udvarač pa ne bježi od urođenica kad to zaželi i kad mu se svidi. I on voli j... i to umije. U svakom slučaju toliko dobro da može zadovoljiti jednu ženu te ona nema želje za drugima. Dovoljno je pogledati s kakvim ga zanosom promatra. Vjeruj mi, nemaš mnogo nade da ćeš uspjeti. A on... on mnogo drži do svoje ljepojkel
Ljepojka! To mu je žena - protestirao je mladi Falieres, koga je vrijeđala sloboda kojom su ova dva prostaka govorila o ženi koju je branio i koju je na prvi pogled uvrstio među velike dame, čarobne i nepristupačne.
Njegova žena! Pa to oni kažu!... Uostalom, ne nose vjenčane prstenove!…
Pont-Briand je bio jedan od onih ljudi koji ne vode računa o stvarnim činjenicama, već ih mirno podvrgavaju svojim željama. On se sve više uvjeravao da je Anđelika slobodna. Zamišljao je da je ona jedna od onih ljepotica, javno osuđenih, koje je kraljevina slala u kolonije i koje se mogu naći na Karibima. Ako ju je Peyrac dobio, zašto ne bi mogao i on?
Kad su njegovi prijatelji otišli, on je ostao naslonjen na ogradu i pušio ne puštajući s oka vrata spremišta kroz koja je Anđelika ušla.

Na drugoj strani dvorišta, grof de Lomenie-Chamborđ, sjedio je ispred jedne bačve, koje mu je dance služilo za pisaći stol, i čitao pismo časnog oca d'Orgevala. Toga jutra u Katarunku nije služio misu upravitelj misije u Acadiji, nego njegov pomoćnik, otac Lespinas. On je donio pukovniku pismo svoga starješine.
Sunce je grijalo s plavičastog neba. Dan je bio bremenit nizom sitnih događaja koji su se gomilali kao što sa letnja sumaglica malo-pomalo pretvara u teške
olujne oblačine. Osjećala se neka tjeskoba i nelagodnost koja je smućivala duše. Grof starješina kanadske misije, čitao je pismo.
"Predragi prijatelju,
Teško mi je što se nisam mogao sastati s vama. Kad sam namjeravao da se s vama nađem, neočekivani događaj - gotovo neprirodan - potresao me i navukao na me tešku groznicu te sam morao prekinuti putovanje i vratiti se teškom mukom u malo selo Modebean, gdje još uvijek ležim u groznici.
U selu su se okupili naši vjerni Abenakisi, Patswiketti i njihov poglavica, a došli su s izvora Conneclicuta. Oni očekuju trenutak kad ćete ih pozvati i pridružiti vašim trupama kako bi pomogli da dovršite vašu svetu vojnu i istrijebite četu Irokeza koja švrlja po tim predjelima, a s njima i nepoželjne strance koji su se tu ugnijezdili. To bi bio završetak naše akcije, okončan dvostrukom pobjedom. Danas kada slavimo praznik velikog arhanđela Rafaela, moje misli hitaju k vama u trenutku dok čitam evanđeoske riječi: "I Rafael, anđeo Gospodnji, napade sotonu i ukroti ga". Tako snazi, koju podržava milost, nisu potrebne lukavosti i borbe da bi postigla svoj cilj."
Lomenie je znao na što smjera ovaj skriveni smisao riječi jezuite, njegova prijatelja iz mladosti. Peyrac na izvorima Kennebeca bio je "podlački i krivovjerni Englez koji je prodro u srce naše zemlje. On će biti ukroćen i onemogućen zahvaljujući vašim nastojanjima."
Vitez Lomenie je u neprilici češkao svoju bradu. To je nesporazum... Poštovani otac jezuita ni časkom nije sumnjao u hapšenje grofa Peyraca i njegovih; kao da nije mogao ni zamisliti bilo kakav sporazum.
Zašto nije došao osobno u Katarunk, pošto se prekjučer sastao s Pont-Briandom, Maudreuilom i Aubignierom? Da li je događaj kad im se noću ukazala ona đavolska prikaza - žena, sotonska spodoba na jednorogom konju iz bajke - opravdavao njegov iznenadni bijeg?
To je bio onaj isti otac Sebastien d'Orgeval koji je prošlog proljeća zatražio pomoć protiv stranaca koji su se nastanili u Acadiji.
Lomenie je najprije mislio da otplovi do jezuite tamo dolje na zavoju rijeka. Stići će uvečer i vratiti se sutradan. Ali se predomislio. Znao je da ne smije napustiti svoje ljude ni svoje urođeničke saveznike. Situacija je bila nesigurna, puna prijetnji, i njegova je prisutnost bila potrebna kako bi mogao da otkloni opasnost. "Očekujem s nestrpljenjem vaše vijesti", pisao je časni otac. "Kad biste znali kako je milo mome srcu, dragi prijatelju i brate, što ste tako blizu"...
Ovdje je kroz namjerno hladnu i odlučnu riječ izbijala osjećajnost jezuite koja je osvajala one kojima je poklanjao svoje prijateljstvo. Među tima bio je Lomenie. Njihovo je prijateljstvo potjecalo od davnine, još od zajedničkog školovanja pod sumornim svodovima jezuitskog internata, kada su stajali jedan kraj drugoga u tužna praskozorja udišući miris tinte i tamjana, slušajući mrmljanje misnika i tiho izgovaranje naučenih lekcija. Sebastien d'Orgeval bio je po prirodi šutljiv i osjetljiv i teško je podnosio strogost internata. Lomenie, po prirodi blag, miran i ugodan, živio je uz njega, podržavao ga, otklanjao sve nedaće koje su pritiskale ovu djetinju dušu koja bi se, možda, bez ovog prijateljstva slomila. Mnogo mladih ljudi smalakšu od čamotinje i ugase se u bolničkim odajama internata.
S vremenom su se uloge izmijenile. Sebastien d'Orgeval se sjajno razvio, u njemu je tinjala sveta vatra i davala mu snagu da podnosi sva trapljenja i odricanja s izvanrednom upornošću, pa je Lomeniea, isto tako čvrstog ali manje gorljivog, vodio stazama svetosti.
Rastavilo ih je studiranje teologije, ali su se nakon nekoliko godina ponovo sastali u Kanadi. Lomenie-Chambord prvi je stupio na tlo ove zemlje s jednim malteškim vitezom, gospodinom Maisonrieuveom i osnovao naseobinu Montreal. On je potaknuo dolazak svoga prijatelja, jer su njegova pisma razbudila u jezuiti, koji je bio profesor filozofije i matematike u gimnaziji Annecy, gorljivu sklonost obraćanju Indijanaca.
U ovih deset godina boravka u Novoj Francuskoj, Otac d'Orgeval sve je zadivio. Poznavao je sve krajeve, sva plemena, sve jezike, svašta je doživio, čak i mučeništvo. U očima izbjeglice Lomeniea, njegovo vlastito djelovanje činilo mu se tako neznatnim i beznačajnim u poredbi s djelovanjem svoga prijatelja. On se osjećao manji, predbacujući kadšto sebi što je pretpostavio svećeničkom pozivu, koji bi mogao biti potpuniji, ovaj vojnički. On je bio dirnut do dna srca kada ga je u pismu jedna riječ, jedna rečenica približila ovom prijatelju čija je iznimna duša budila u njemu osjećaj osobitog poštovanja. U istom trenutku pred očima mu iskrsnulo, kad se nagnuo nad pisaći stol, obličje s visokim čelom niz koje je padao uvojak bujne kestenjaste kose. Orgeval je imao vrlo široko čelo koje je zračilo izvanrednom inteligencijom. "S takvim čelom teško će se održati ovaj dječak", govorili su profesori njihove gimnazije "ubit će ga misao."
Pod gustim obrvama sjajile su čudesno jasne i duboke plave oči, plemenito rezane crte lica koje nije nagrđivao nos što su ga rasjekli Irokezi, usta snažna i punačka ispod kojih je rasla kristovska brada - takav je bio lik čovjeka koji je vedro podnosio teške napore.
Lomenie ga je zamišljao kako mu živo odmiče pero, iako mu je ruka drhtala od groznice, po brezovoj kori koja mu je služila umjesto pergamenta. Ruka koja je držala pero bila je sva natečena i crvena zbog strašnih opekotina; jedni su mu prsti bili kratki kao u gubavaca, a drugi od vatre pocrnjeli i izravnati zbog otrgnutih nokata. Njegova hrabrost za vrijeme mučenja izazvala je u Irokeza takvo divljenje da su mu poklonili život. Kad je zaliječio strašne rane, otac je Orgeval pobjegao i boreći se protiv bezbroj opasnosti stigao u Novu Holandiju, odakle se lađom prebacio u Europu. Unatoč njegovoj sakatosti, papa mu je dopustio da služi službu božju, te je slavni jezuita držao propovijedi u Versaillesu i u crkvi Notre-Dame pred velikim brojem vjernika koji su plakali, a desetak se žena onesvijestilo.
Kad se vratio u Kanadu, poslale ga u Acadiju, zapuštenu pokrajinu, jer je bila daleko i ugrožena zbog toga što je bila vrlo blizu engleskih posjeda. Za tu tešku i neizvjesnu misiju nije bilo boljeg i spremnijeg čovjeka. Prisutnost oca Orgevala na obalama Kennebeca i Penobcota, rijeka koje su bile pogodne za prodiranje u srce zemlje, imala je političko značenje. On je primio upute od samog kralja.
"Bez vas, bez vaše pomoći, zadatak bi mi se činio težak, i ne skrivam činjenicu da me već odavno uznemiruje strašan predosjećaj", stajalo je u pismu jezuite.
A i samog Lomeniea mučile su teške slutnje. Vrijeme oštro, britko, zimska smrzavica, pojačavalo je njegove muke. Kosa mu je bila naelektrizirana, pa se kadšto na rubovima javljao iskričav trag, a pri najmanjem pokretu i vlakna su na odjeći pucketala poput gadljive gamadi kad je pritisnemo noktom. Ima trenutaka u pojedino godišnje doba kad se čini da će sve odjednom planuti. Pri kraju zime ili ljeta kao da smo okruženi zlim dusima. To je doba krvavih ili kukavnih zbivanja. U gradovima prevareni muž ubija svoga protivnika, a u mračnoj šumi prijatelj ubija svoga najboljeg prijatelja zbog dabrova ili vidrina krzna.
Guverner Quebeca zamjera biskupu što mu nije ukazao počast prigodom proslave sv. Luja, čije ime nosi on, a i kralj Francuske koga predstavlja. Jedan trgovac baca kroz prozor sanduk skupocjenih boca koje padaju na glavu mornara koji mu nije platio, mali Indijanci, pitomci sjemeništa, preskaču ogradu i bježe u šumu, a redovnice u samostanu imaju bezbroj muka s đavolom koji povlači za noge baš one najsvetije uskačući kroz kapke, pa im pred prestravljene oči iznosi sliku golih žena s užagrenim očima koje jašu na utvarnom konju jednorogom...
Grof Lomenie-Chambord pronalazi u pismu jednu proročansku rečenicu o acadijskoj Demonki.
»Prekrasna, gola žena, koja je izronila iz vode jašući na jednorogom konju..." Prekrasna žena...
I on otkri da čitavo vrijeme pri tome misli na Anđeliku de Peyrac. Učinilo mu se da je njezino biće, njezin lik utisnut u sastav pisma koji je čitao. Imao je osjećaj da
je otac Orgeval, pišući pismo, mislio na taj lik, mada se s njime nije susreo. Misionar mučenik bio je vidovit.
Grof Lomenie-Chambord živo segnu rukom u džep svoje vojničke kabanice. U džepu je bila krunica koje ga dodir umiri: mir je obuzeo njegovu dušu. On neće dopustiti da izgubi prisebnost. Sjede pred bačvu i napisa odgovor ocu d'Orgevalu: "U sadašnjoj situaciji treba voditi računa o stvarnosti, a ne o vjerskim razlozima. Evo što mislim... Rat mi se ne čini jedinim povoljnim rješenjem kad se želi mir među narodima, i učinilo mi se pametnim i u interesu Kanade i kralja... Gospodin de Peyrac već nam je dao dokaza o svome prijateljstvu opskrbljujući hranom francuske postaje na obali Acadije za vrijeme zime... Osim toga, pošto su Aubigniere, Pont-Briand, Maudreuil pali u njegove ruke, mi smo jučer morali voditi pregovore i dati određene obaveze. Sigurno je da bismo morali voditi krvave borbe kako bismo postigli uspijeh, a to mi se nije činilo potrebnim... Ja imam povjerenja u čestitost toga čovjeka"...
Kad je pismo završio, on je posuo pijeskom po svježem mastilu. Njegov je posilni morao da puhanjem razgori gubu kako bi mogao da rastopi vršak crvenog pečatnog voska kojim je grof zapečatio pismo. U sasvim topli vosak on je utisnuo pečat svoga prstena na kojem je bio urezan njegov grb: dvije pješčane kule na crvenom polju, a iznad njih zlatno sunce.
Zamišljen i zabrinut, on nije obraćao pažnju na Indijance koji su trčali na sve strane jer je bio navikao na njihovu djetinju uzbuđenost.

16.
NEUGODNOSTI GOSPODINA DE PONT-BRIANDA
Anđelika je u društvu Octavea Malapradea vršila popis živežnih namirnica. U spremištu Katarunka bilo je dosta zaliha kukuruza, usoljenih namirnica, dva puna drvena sanduka sušenog mesa koje je visilo o gredama i nekoliko šunki koje kao da nisu bile od divljih svinja. O'Connel je uzgajao svinje.
Za konje je bila predviđena neka vrsta kisele trave koja je stajala u uglu dvorišta, složena u hrpe iza zgrada.
Irac, kame je gospodin grof povjerio uzgoj svinja za svog posljednjeg putovanja, rekao mi je da je uzgajao nekoliko svinja nabavljenih iz Europe. Ima još četiri ili pet komada u šumi gdje se hrane, odakle će ih dovesti prije nego padne prvi snijeg. Hranit će ih dok ne udebljaju, a onda će ih zaklati za Božić. Predviđamo da ćemo imati pet stotina kobasica, trista funti svježe usoljenog svinjskog mesa i stotinu krvavica bijelih ili crnih. To će nam pomoći da prebrodimo zimu čak ako nam i ponestane divljači...
Ovisi o tome koliko ćemo glava morati da prehranimo u ovoj našoj zajednici. Ako budemo morali da prehranimo čitav jedan garnizon, kako je to sada...
Čovjek se na to namrštio:
Tako ne misli gospodin grof. On me je jutros obavijestio. Po onome što sam čuo, ova gospoda iz Kanade i njihovi urođenici otputovat će sutra u zoru.
Je li O'Connel onaj krupan i riđokos čovjek? Nikada ga ne viđam, a kad ga vidim, čini mi se da je nekako smućen.
Imate pravo, njega smućuje živahnost te kanadske gospode, osobito živahnost poštovanog oca jezuite koji je otputovao jutros. O'Connel se ukrcao s Indijancima iz plemena Abenakis kako bi nizvodno stigao do sjedišta misije, gdje želi dobiti blagoslov čuvenog misionara i ispovjediti se. I ja sam, gospođo, dobar katolik, ali smatram da je danas najvažnije utvrditi kolikim zalihama raspolažemo. Zima se bliži i nije lako zimovati ovdje čak i onda ako osiguramo dovoljno zaliha.
Vi ste živjeli u ovom kraju?
Da, gazio sam ja ovim krajem s gospodinom grofom.
Razgovarajući sa svojim privremenim nadglednikom, Anđelika je stalno popisivala zalihe hrane. Našlo se tu i suhih bobica, čak i sušenih gljiva. To je bio dodatak glavnim zalihama, ali će dobro doći pri kraju zime kad se umorna tjelesa zasite usoljenim namirnicama i konzervama. Sjetila se ona riječi starog Savaryja, putnika koji je govorio da će biti manja opasnost od skorbuta na pučini ako se svaki dan pojede pregršt sušenog voća kad svježega nema.
Umočit ćemo ga u vodu i umiješati ga u kolače i torte. Ah, ja znam što mi nedostaje. Octave, treba nam bijelog brašna da ga zamiješamo za kolač ili glavu bijelog kruha. Odavno ga nemamo.
Mislim da još imamo nekoliko vreća - reče Bordeležanin.
Anđelika se tome poveselila, ali se Malaprade namrštio kad je zavirio u vreće.
Imamo samo oko dvadeset funti bijelog brašna. Sve ostalo je raž i ječam. Osim toga, to je brašno što su nam ga prodali Bostonci, slabo i loše mljeveno. Prašina... Englezi se zaista u to ne razumiju.
Ništa zato, mi ćemo ipak za večeru pripremiti krišku kruha, i to s pivskim kvasom...
Octave Malaprade stavio je na stranu potrebno brašno za ostvarenje ovog raskošnog plana. On je redom zapisivao sve zalihe na brezovoj kori koja je bila nategnuta između dva jelova štapa. Zapisao je tri koluta sira, bačvicu kiselog kupusa, burad ulja, ćupove masti, suhog graška, graha, i na policama naslagane bundeve.
Morat ćemo ih što prije pojesti - reče Anđelika. - Ovo povrće, kojim Amerika obiluje, brzo trune.
Varate se, gospođo. Ovdje se bundeve suše i ne gube ništa od svog okusa pa ih možemo iskoristiti odmah kad pritisne loše vrijeme, mada je to neukusna i ne baš laka hrana.
Oboje se osjećalo mirnijim nakon pregleda zaliha. Anđelika je bila sigurnija pred budućnošću koja joj se činila vedrijom.
Na žalost, malo kasnije osjetila je stvarnost novoga života. Izlazeći iz spremišta, suočila se s gomilom Indijanaca koji su tu stajali šutke. Njih je dvoje jedva moglo prijeći prag spremišta. Bordeležanin je mislio da se Indijanci spremaju na pljačku pa je žurno zatvorio drvene vratnice učvrstivši sve zasune.
Ako provale unutra, opljačkat će nas!... Što hoće? Što im je?
On je znao nekoliko riječi urođeničkog jezika, ali na njegova pitanja nitko nije odgovarao.
Poručnik Pont-Briand probio se kroz gomilu i prišao im. On zgrabi Anđeliku za ruke i svojom plećatom pojavom stvori zid između prljave indijanske gomile i Anđelike.
Budite mirni, gospođo. Primijetio sam da ste u neugodnoj situaciji. Što se to događa?
Odakle da ja znam? Nije mi jasno što traže.
Indijanci se obratiše poručniku. Svi su vikali u jedan glas i činilo se da su uznemireni i uzbuđeni.
Legenda o vašem susretu s kornjačom, koja je totem Irokeza, čitave se noći širila od jednog do drugog vigvama. Oni hoće da od vas doznaju da li je Irokez zaista svladan i da li ste ga sputali. Za njih, eto, simbol i tlapnja znače više od samog života. Ne bojte se. Ja ću vas osloboditi njihove radoznalosti.
On je govorio Indijancima s mogo uvjerljivosti i oni se najzad udaljiše živahno raspravljajući između sebe.
Pont-Briand je bio sretan što mu se pružila prilika da se približi Anđeliki i što joj je mogao priči da je zaštiti. On je udisao miris njene kože, a ona je toga bila svjesna pa se otrgla od njegove ruke kojom ju je držao.
Gospođo, htio sam vas nešto zapitati.
Možete slobodno.
Jeste li vi onaj paklenski strijelac koji me je jučer doveo u nezgodan položaj? To su mi drugi rekli, ali ja ne vjerujem.
Točno su vam rekli. Nikad nisam naišla na tako tvrdoglava čovjeka. Mislila sam da ću vam morati onesposobiti barem jednu ruku kako bih vas zadržala jer mi je bilo naređeno da vam spriječim prijelaz na drugu obalu. Vama, poručniče, zaista treba mnogo dok shvatite značenje nekih stvari - nadoveza ona i pogleda ga značajno. On je shvatio da je njegovo udvaranje nametljivo i neumjesno. Ali on nije mogao da se toga okani. Kako je došao da je izvuče iz neprilke, ona se zadržala s njime još nekoliko trenutaka, a zatim ga napusti s lakim naklonom glave i suzdržljivim osmijehom.
On je bio zbunjen i ošamućen kao da je pijan. Pred očima mu je titrao sjaj njenog osmijeha; mnogo toga se zbilo od jučer i prekjučer. Svijet se za njega promijenio i više nije imao isti izgled i istu boju. Zašto je Lomenie odustao od borbe s Peyracom? On, Pont-Briand, prvi bi je zarobio i stekao pravo da je odvede u Quebec... da je obrati. Zar i ja nemam pravo da za nebo osiguram zalutalu dušu? I tako bih je ja imao u svojoj kući. Kojom ih je to čarolijom silni crni đavao sa zakrabuljenim licem začarao te su kanadski Francuzi postali tako blagi i krotki poput ovaca?
Čuvaj se, brate, čuvaj čarolija! Naposljetku, nije ni važno, pomisli on, da li je ona demon Acadije i da li potječe iz pakla... Ja bih s njome i u pakao!...

17.
CANTOR, "VELIKI RATNIK SVOJE VRSTE" PEYRACOVI OSJEĆAJI PREMA HONORINI
I protiv očekivanja, dan je tekao sporo i sve je bilo napeto.
Što će s nama biti? - govorila je gospođa Jonas plačući. Dolazak jezuite oduzeo joj je svaku hrabrost. - Skloni svoju djecu, Elviro, jer će ti je oni pobiti.
Posljednjih dana Anđelika je stekla osobito poštovanje prema Peyracovoj družini. Izvanredna je bila disciplina njegovih ljudi koji su svojim mirnim držanjem pokazivali koliko imaju povjerenja u svoga starješinu. Ipak je među njima bilo stranaca: Engleza, Španjolaca, Francuza, koji su se oslobodili prisilnog boravišta te su mogli očekivati da će ih smatrati neprijateljima oni koji su ih vrebali u Katarunku. Međutim, oni su ušli u utvrđeni logor ne bojeći se, iza grofa Peyraca, i Francuzi nisu protestirali. Čak su svečano dočekali čitav odred s pjesmom i veseljem.
Unatoč tome budno su pazili jedni na druge. Peyrac je otišao da razgovara s gospodinom Lomeniem, zatim pozdravio vođe Indijanaca ponudivši ih duhanom i perlama. Svi su se međusobno pomiješali i razgovarali.
Što će ovdje! Bože dragi! Neka idu do đavola, mislila je u sebi Anđelika.
Trebalo je, međutim, odigrati svoju ulogu, budno paziti, ne pokazivati strah i nestrpljenje.
Ona je pokušavala da živi svojim dosadašnjim životom i da se bavi svakidašnjim poslovima. To je bilo teško. Svima su živci bili napeti.
Kad je pošla na bunar i izvlačila teško drveno vedro s obručima, obratila se Cantoru koji je bio u blizini.
Hoćeš li mi pomoći, dragi dječače? On joj drsko odgovori:
Za koga vi mene smatrate. To su ženski poslovi.
Anđelika je poblijedila, a onda naglim pokretom zgrabi vedro i bez promišljanja izli mu vodu na glavu.
A sada osvježi misli velikog ratnika koji smatra da je nedostojno pomoći majci kad je opterećena.
Ona ponovo objesi prazno vedro o lanac i spusti ga u bunar sva srdita. Cantor je bio mokar i oči su mu se krijesile od bijesa. Anđelika mu je istim pogledom uzvratila.
Ovo međusobno dobacivanje bijesnih pogleda silno je zabavljalo starog Eloju Macolleta koji je bio jedini svjedok ovog prizora. On im priđe cereći se svojim krezubim ustima.
Tako treba pokazati mladeži!
Ponovo dotrčaše besposleni Indijanci smijući se grohotom mladiću u mokrom odijelu i pričajući o događaju koji su izdaleka gledali, prkosno se obazirući na Anđeliku uz glasan smijeh, kao da je ona bila zaista najsmješnije biće na svijetu. Oni su je gurali tako da umalo nije ispustila prazno vedro u bunar i pala u nj.
Odbij! Odbij! - uzviknu Macollet. Gurao ih je laktima dobacujući oštre riječi. - Ja ću vam pomoći, lijepa gospo. Sviđaju mi se energične žene... Ova današnja omladina!... Treba im očitati bukvicu, zar ne? Ništa ne znaju. Ja ću vam ponijeti vedro. Kako se ne stidi da tako nešto učini takvoj jednoj ženi. Ja sam ipak veći ratnik od tog malog blesavca…
Baš vam priliči udvornost - povika Cantor srdito. - Vi ćete mi davati pouke o učtivosti! Vi koji ne znate ni pristojno pozdraviti dame kapom, ni skinuti je kad prisustvujete službi božjoj. Vidio sam vas jutros kad je svećenik služio misu.
Moja kapa moja je briga - uzvrati starac. - Ako je do toga da ti samo ugodim skinut ću je, dragi dečko...
Ne, ne činite toga - uzviknuše u jedan glas Aubignieres i Perrot koji su tuda prolazili i žurno mu prišli zadržavši mu ruke. - Ne gledajte ga, gospođo. Ima najstrašniju lubanju u Novoj Francuskoj.
Oderali su mu kožu s glave još u mladosti - objasni Perrot.
Pod Montrealom - nadoveza Macollet.
Rijetko se tko oporavi od toga. A on se, eto, oporavio! Majka Margerita Bourgeois spasila ga smrti. Ali izgled lubanje nije lijep za oko. Bolje je da kapu drži na glavi. Ne uznemiruj se, Eloja.
Ne, naučit ću ja tog nestašnog Jeana - do vraga... Cantor pobježe da sakrije svoj bijes i da promijeni odijelo.

Dan se polako gasio uz jarku svjetlost na zapadu, a još su polakše odlazili poneki Indijanci. Rečeno im je da neće biti borbe. Nadarili su ih lijepim poklonima da ublaže njihovo razočaranje.
Peyrac je iz prikrajka motrio njihove pokrete i kad bi se pojedini čamac otisnuo od obale i zaplovio rijekom, on bi s olakšanjem odahnuo. Njegov oštri pogled kružio bi od tamnih ivica jelove šume, prema sjeveru, sve do mekih zavoja rijeke koja se vijugala kao zlatna zmija kroz gustiš stabala prema jugoistoku. Avet rata trenutno se udaljavala i život divljih prostranstva poprimao bi svoj svakidašnji tok: lov, ribolov, spavanje i pušenje.
Za pazarnog dana obale rijeke veselo bi oživjele. Urođenici malih lokalnih plemena: Metalaki, Narrandsouaki, Sokoki, dolazili bi ovamo, ne vodeći brigu o događajima koji su i njih u svoj vrtlog uvukli i kojih su žrtve mogli biti poput svih malih i neutralnih naroda kad se nađu između dvije moćne protivničke snage.
Veseo i nježan povik izvi se kroz večernji čisti zrak i Joffrey de Peyrac se okrenu u pravcu odakle je dopirao. To je bila mala Honorina koja se igrala sa svojim stalnim drugovima Barthelemyjem i Thomasom, hugenotskim dječacima iz La Rochellea. Peyrac je časkom pogleda. Činila se sretnom, obraza rumenih i prašinom zamazanih, izgleda zdravog i veselog, što ga imaju djeca koja su čitav dan slobodna.
Srce mu ustrepta nježnošću. On je imao osobitu sklonost prema ovom nezakonitom djetetu, sklonost koja je izvirala iz snažnih i složenih osjećaja muškog srca, koje muškarci inače rijetko pokazuju i u kojima bi čovjek mogao, nakon kratkog razmišljanja, otkriti osjećaj pravičnosti.
Pred ovim malim ljudskim bićem, naročito slabim i bespomoćnim, koje nije ništa dobilo dolazeći na svijet, čak ni ljubav svoje majke, on je osjećao da mu u zamjenu mora dati sve budući da je ona povjerena njegovoj zaštiti.
Bio je pažljiv prema djetetu, primjetio je da je Honorina u utvrđenom logoru Katarunk uživala što je kod kuće sa svojom obitelji i u društvu gdje je nisu samo trpjeli, kako je to bilo u La Rochelleu, gdje je njena majka bila služavka. Sada je ona na prvom mjestu, prva između svih ostalih, onako kako je odlučila u svojoj maloj glavi s ispupčenim čelom, jer je bila kći grofa Peyraca.
Kći čovjeka koga su zvali monsinjorom i klanjali se pred njim, čovjeka koji je odlučivao životom i smrću, mirom i ratom. Budući da je bila kći tako značajnog vođe, ona je, naravno, bila najvažnija osoba poslije njega, i gordost što ima tako visok položaj izbijala je u njezinoj životnoj radosti i zanosnom cvrkutu poput lastavice.
Sve je bilo u redu. On se osmjehnu. Da, to je bila njegova prava kći po slobodnom izboru, ona ga je odabrala zauvijek.

DRUGI DIO

IROKEZI
18.
RAZGOVOR SA TAHOUTAGUETE, ZAMJENIKOM POGLAVICE, ONOATAGEZA
Spustila se dimljiva večer s bezbrojem zapaljenih vatri kojih je plamen razdirao modru hladnoću mraka.
U malenoj nastambi odjeknu oštar, histeričan krik. Anđelika je raspoređivala tanjure za večeru djeci.
Krik je dopirao iz lijeve sobe, iz njene vlastite sobe, gdje je prije nekoliko trenutaka Elvira upravo ušla da pripremi krevet.
Eto, počeo je pokolj.
I ona potegnu pištolj koji je uvijek nosila sobom.
U sredini sobe ona primijeti jednog Indijanca koji je držao za ruku Elviru premrlu od straha. Ovaj je bio grozniji i strašniji od onoga koga je jučer vidjela na brežuljku. Njegovo je lice bilo rupičasto, izobličeno od boginja, a osim toga garom premazano, kao i čitavo njegovo tijelo. Na glavi mu je visoko stršio čuperak razbarušene kose privezan komadom prljave crvene krpe, pa je bio nalik na dikobraza. Sva je soba zaudarala njime. Ona pomisli:
To je Irokez.
On je drugom rukom zapušio usta Elviri koja se trzala, gušila i naposljetku onesvijestila. Anđelika je polako naciljala svoj pištolj. Indijanac je s užarenim očima nešto prigušeno govorio, što ona nije razumjela, ali je po njegovim kretnjama shvatila da je preklinje neka šuti.
Ne mičite se - reče ona Jonasovima koji su stajali na vratima sobe.
Videći da nisu dali znak za uzbunu i da su šutjeli, Indijanac segnu rukom u svoju zamazanu pregaču i iz nje izvuče mali neki predmet koji pruži Anđeliki. Dade joj znak da mu priđe bliže, misleći da će se ona uplašiti ako joj se on piibliži. Ona oprezno priđe. Predmet koji joj je pokazao bio je prsten od crvenog ahata, i ona prepozna na crvenom kamenu pečat Rescatorov, pečat svoga muža.
Sjeti se riječi koju je on sinoć izrekao:
"Imam, ja među Irokezima nekoliko poglavica koji su mi privrženi". Ona je ispitivala pogledom kose oči urođenika.
Tekonderoga, Tekonderoga - ponavljao je on hrapavim, jednoličnim glasom.
Peyrac?
On odlučno kimnu glavom.
Nicolas Perrot? - zapita ona ponovo. On potvrdno kimnu i užasno mu lice zasja zadovoljstvom.
Ja ću mu odnijeti ovaj prsten.
Indijanac joj čvrsto stisnu ruku svojom zamazanom rukom.
On je ponavljao jednu riječ s izrazom punim prijetnje, i ona je shvatila da on traži potpunu šutnju.
Jonasovi se prikupiše uz nju.
Ne puštajte nas same s tim đavolom...
Dobro, pođite, gospodine Jonas. Recite mome mužu da... da ga netko traži. Kad vidi ovaj prsten, sigurno će shvatiti, i nikome ništa ne govorite. Čini mi se da nam ovaj urođenik preporučuje najveću opreznost.
To je Irokez, ja sam sigurna da je to Irokez - promuca gospođa Jonas i sruši se na koljena pokraj svoje onesviještene nećakinje.
Vrebajući Indijanac je još uvijek držao Anđeliku za ruku.
Kad se grof de Peyrac i kanadski divljačar pojaviše na vratima, on je pusti i hrapavim glasom pozdravi došljaka veselom dobrodošlicom.
Tahoutaguete! - uzviknu Nicolas Perrot. Pošto se rukova s urođenikom reče:
To je Tahoutaguete, zamjenik poglavice, Onoatageza.
Znači da nije Irokez! - reče gospođa Jonas u nadi.
Da! Jedan od njih, čak jedan od najkrvoločnijih... Slavna ličnost među Pet plemena. Ah! Kako se radujem što vidim starog Tahoutcaguetea. Kako je došao ovamo?
Kroz dimnjak - reče slabim glasom Elvira koja se osvijestila. - Ja sam upravo prekrivala krevet kad se on skotrljao na ognjište bez ikakve buke kao vrag pakleni.
Vidim ja to odavde.
Peyrac je gledao sa zadovoljstvom Irokeza.
Donio mi je prsten koji sam mu povjerio. Po njemu sam morao prepoznati njihova glasnika u slučaju da njihovo plemensko vijeće jednog dana prihvati pregovore sa mnom...
Čini mi se da je taj dan došao - reče Perrot - ali je loše izabran trenutak pregovora. Ako Huroni, Algonkmi, Abenakkisi i Francuzi koji švrljaju napolju posumnjaju da je ovdje Irokez, a osobito Tahoutaguete, čeka ga skalpiranje. Jeste li čuli vas dvoje? - reče Perrot Jonasovima. - Vi ćete otići u obližnju sobu i pobrinuti se za vašu večeru. Ako se bilo tko pojavi, ni riječi o tome da ste vidjeli ovog čovjeka.
Bit će to teško - prošaputa Elvira koja je ustajala.

Anđelika je otišla da donese porciju paprikaša i Joffrey de Peyrac ponudi Irokeza jelom i duhanom u znak gostoljubivosti. Ali je urođenik žestoko odbio sve što mu je ponuđeno.
Kaže da neće ni jesti ni pušiti prije nego dostavimo naše odluke Velikom vijeću Pet plemena.
Irokez je stajao čučeći pred ognjištem: skupljao je žeravicu, koju je svojim padom raspršio, i na nju bacao drveće. Zatim je iza pojasa izvadio jedinu kesu u kojoj je bilo malo finog i žutog brašna. Istresao je nešto brašna na ruku, pružio je prema Nicolasu Penrotu i rekao:
Dajte mi vode.
U jednom je uglu stajao vrč svježe vode. Anđelika ga pruži Perrotu koji izli nekoliko kapi na ruku urođenika.
Ovaj kažiprstom pomiješa vodu s brašnom, iz čega je nastalo fino tijesto, naizgled ne baš zamamno, koje je on u malim zalogajima gutao. Kada je to skromno jelo pojeo, on podrignu, obrisa ruke o svoje mokasine i poče govoriti.
Nicolas Perrot čučmu prema njemu strpljivo ga slušajući s nepomičnim izrazom lica i prevodeći riječ po riječ. Joffrey de Peyrac sjedio je na jednoj klupici između njih. Anđelika je sjedila na krevetu u tami. Evo što je govorio Tahoutaguete, ne misleći na opasnosti koje su mu prijetile, budući da je bio jedini Irokez koji je prodro usred neprijateljskog logora. Ove je riječi upravio onome koga su oni nazivali Tekonderoga, to jest Gromovnik.
Već je deset puta mjesec obišao nebom otkad si nam ti, Tekonderoga, koga mi nazivamo Gromovnikom, jer ti možeš u zrak dizati brda, poslao darove i dvije ogrlice za vampum. Svatko je vidio da su to bile dragocjene ogrlice, od onih koje se poklanjaju velikim, narodima kad se sklapaju značajni ugovori. Tako je Swianissit upoznao bijelog čovjeka koji je želio savez s narodima Stare kuće, za što je platio takvu cijenu kakva dosad nikad još nije bila plaćena.
Ti si mi isto tako dao svoj prsten i ja sam bio na tvojoj strani. Može li se prijeći tako olako preko ostalih darova? Može li se ne spomenuti barut i sačma, crveno sukno kome ni kiša ni sunce ne mogu ništa, zvečeći kotlovi od crnog i čvrstog metala koje nismo htjeli upotrijebiti za kuhanje svakidašnjih obroka, već smo ih ostavili za naše mrtve, blještave sjekire i noževi koji imaju takav odsjaj da se u njima možeš ogledati, pa pregršt tako sjajnih školjki da ne znam kome bi vampumu, kao oznaci svečane veze, bolje pristajao, i onu pušku bez fitilja, što u svojoj nutrini skriva plamen, a kundak joj je sav optočen sedefom i nosi je stalno Swanissit, jer ga dosad nikad nije izdala.
Osim toga obećao si nam čarobnu prašinu da oplodi naše usjeve i još si nas pozvao da dođemo ovamo u Katarunk da sklopimo savez.
Swanissit je sve to vidio i u svojoj duši razmislio te sazvao Vijeće majki i Vijeće staraca i rekao im da treba prihvatiti sporazum s bijelim čovjekom koji ne sluša ni Engleze, ni Francuze, ni ljude u crnoj mantiji i koji je, još k tome i hrabar.
Jer Swamissit je vrlo star, kao što sam i ja, i obojica znamo da narodi Pet plemena nisu, na žalost, više ono što su nekad bili. Neprestani ratovi nas oslabiše, a trgovina krznom dovela nas dotle da zanemarujemo svoje usjeve pa nas zimi desetkuje velika glad. Omladina bi htjela da stalno ratuje kako bi osvetlila svoje mrtve i uvrede, ali je Swanissit kazao: "Dosta nam je mrtvih, jer će inače narod irokeški izgubiti svoju veličinu i nitko ga se neće bojati. Zahvaljujući ovom moćnom i od providnosti poslanom bijelom čovjeku, pruža nam se mogućnost da odahnemo jer će on jednog dana biti jači od kanadskih Francuza i on će povezati narode u savez mira, kako to pjeva naša stara pjesma Hiawatha."
Eto, to je govorio Swanissit i velik dio naroda razumio je njegove riječi.
Mi smo, dakle, došli da se s tobom dogovorimo, Veliki Gromovniče, ali što nađosmo ovdje u Katarunku? Naše neprijatelje koji su nas čekali da nas dotuku.
Nicolas Perrot se nije uzbuđivao zbog njegovih riječi. Poslanstvo Gromovnika nije bilo jedini cilj njihova putovanja.
Niste li za ovoga putovanja u Katarunk skrenuli malo prevoze prema istoku? - blago upita Perrot.
Da, imali smo neki mali račun da izravnamo s Irokezima na rijeci Saint-Jean.
Niste li tamo zapalili nekoliko sela i poubijali stanovnike?
Koješta! samo nekoliko smrdljivih crvenih tvorova koje Francuzi obožavaju, a zapravo ne znaju čak ni da zasade klas kukuruza, ni zrno suncokreta.
U redu! Recimo da ste na povratku s vašeg ratnog pohoda na rijeci Saint-Jean odlučili da prođete kroz Katarunk da se sastanete sa Gromovnikom.
I što smo našli? - reče Tahoutaguete srdito i nevoljko. - Jesi li ti, Tekondeiroga, pripremio ovu zamku da u nju upadnemo? Okupili su se ovdje naši najveći neprijatelji. Ja ne mislim samo na izdajničke Hurone i Algonkine, koji priželjkuju naše skalpove kako bi ih skupo prodali u Quebecu, nego mislim i na pukovnika Lomeniea koji je svom bezumnom bogu obećao da će nas desetkovati prije smrti, jer mu zaista u borbenim okršajima ništa ne može naškoditi, i mislim na Pont- Brianda koji nečujno stupa po stazama smrti, jer ga se ne čuje kad dolazi, mada je težak kao bivol prerijski. A što on, uostalom, ima s njima? Ah, kako sam mogao podnijeti ove vjerolomnike? Troprstoga, koji je bio moj brat, zajedno s Oumontagezom i Maudreuilom, koji je bio sin Swanissitov. Oni su ovdje, govore o osveti, oni koji su se izdajnički ponijeli. Zar nije Troprsti ubio dvojicu naše braće kad je pobjegao iz našeg sela, pošto smo nekoliko godina jeli iz istog kotla? A Maudreuil je bio Swanlssitov unuk. Bio je krasan, vješt lovac, i naša su srca bila ispunjena tugom kad smo ga morali zamijeniti za dvojicu poglavica koje su bili zarobili Francuzi. Dobro! On se, eto, ne sjeća ni naših dobročinstava, ni topline naših koliba, već se ovdje razmeće pričanjem kako želi osvetiti smrt svoje obitelji, svoga oca, svoje majke, svojih sestara koje je odavno ubio Swanissit. To nije istina. Swanissit nikad nije svojim rukama skalpirao ni ženu, ni dijete. Bijeli ljudi su nas naučili da ubijamo žene, djecu i što mi stariji možemio ako ih naši mladi ratnici oponašaju? Što se mene starca tiče, ja ću umrijeti onako kako su umirali moji preci koji nisu nikad ubili ni žena, ni djeteta. Kad sam odlazio u Quebec, koliko sam puta čuo Francuze kako govore: "Podlac kao kakav Irokez"... Ali, jesmo li podliji mi ili onaj, poput Maudreuila i Troprstoga, koji se iznevjeri zakonima posvojenja kojima je nagrađen umjesto smrtne kazne...
Vakia toutavesa!
On je nekoliko puta ponovio rijeci: "Vakia toutavesa", što znači: "To me svega prožimlje jezom"...
A što da kažem o Crnoj Mantiji, Etkon-Hontsiju iz Modebeana, i o njegovim vjeroučiteljima i njegovom drvenom pozlaćenom oltaru? Radi čega je došao? Radi
vračanja? A što opet o Piksarettu, poglavici Patswiketa, našem najvećem neprijatelju, koji ima na duši trideset skalpova naše braće koji mu vise na vratima njegova vigvama? Radi čega je on ovamo došao?....
Abenakisi su sklopili mir s Englezima i bijelim Tekonderogom - reče Perrot.
Ali nije Piksarett. On ne pripada Abenakisima poput ostalih. Za jedan engleski ili irokeški skalp on će pogaziti svaki sklopljeni mir! On sluša samo riječi Crne Mantije. On kaže da krštenje donosi sreću Abenakisima i da ih bog bijelaca vodi u pobjede... Crna Mantija ima nad njim vlast i Crna Mantija želi uništiti Irokeze.
Ali Crna Mantija ne zapovijeda vojskama. Pukovnik Lomenie odlučuje o ratu, a on želi mir sa Tekonderogom.
Hoće li on moći zadržati svoje prijatelje Abenakise? Već su nekoliko dana na našim tragovima... Zarobili su Anhiseru, poglavicu Onejuta, i napola ispekli neke večeri. On im je pobjegao i k nama došao. Mi živimo u jazbinama i ne usuđujemo se da ti priđemo jer je tvoj logor okužen ovim šakalima i vukovima. Jesi li nam ti pripremio ovu zamku, Tekonderoga? - reče on dostojanstvenim glasom.
Peyrac mu preko Nioolasa Perrota kratko objasni da je i on sam iznenađen upadom Francuza i da on sada svim silama nastoji da odu ne počinivši nikakvu štetu.
Protivno svim očekivanjima, irokeški poslanik nije posumnjao u njegove riječi, već je bio zabrinut. On je osjetio da Peyrac govori istinu. Ali je situacija svejedno bila ozbiljna.
Na drugoj obali mi bismo im lakše umakli, ali ne možemo više prijeći rijeku. Mnogo ljudi švrlja između Katarunka i Modebeana. - On se sagnu i duboko zamisli.
Mi smo opkoljeni u šumi - prihvati on. - Smatraš li da ćemo moći dugo izmicati ovim psima koji su nam na tragu? Ako si ti, Tekonderoga, zaista moćan, osiguraj nam prijelaz preko Kennebeca osiguraj nam ga od ovih kojota...
Nadam se da ću to moći postići od pukovnika Lomeniea - reče Peyrac. - Jeste li počinili kakav kažnjivi čin u ovim predjelima?
Došli smo tebi u posjet.
Strpite se do prekosutra. Saveznici francuski polako odlaze prema sjeveru. Otići će ih još mnogo i vi ćete onda moći da se pojavite pred Katarunkom kao izaslanstvo koje želi da sklopi mir.
Lice Tahoutaguetea, koje je bilo nalik na veliki tamni gomolj, nabra se od razmišljanja. Zatim se uspravi.
Slažem se s time - reče on. - Ako naši prijedlozi o miru budu odbačeni i mi ne prijeđemo rijeku, barem će se smanjiti broj naših neprijatelja. Ti veliš da plemena odlaze prema sjeveru?
Mi ćemo barem nastojati da još više požurimo taj odlazak - reče Perrot.
Najteži me posao još čeka - reče Indijanac. - Moram uvjeriti Outtakea, poglavicu Mohikanaca, da se mora sklopiti mir s tobom. Ti znaš da je potreban pristanak svakog poglavice Pet plemena da bi se mogla donijeti odluka. On veli da su bijeli ljudi izdajice i da među njima nema iznimaka. On u ratu vidi jedini cilj. On hoće da sa svojim ratnicima navali na Patswiketa dok mi ovdje budemo napadali.
Ti znaš da je to ludost, Tahoutaguete, a to isto zna i Swanissit. Može li on uvjeriti Outtakea?
Ti poznaš Outtakea - reče on razočarano - glava mu je tvrđa od granita. Osim toga, on je Swanissitu nešto strašno ispričao. Kazao mu je da je u snu doznao da ćeš ti biti uzrok njegove smrti i Swanissitove, koji je veliki poglavica Pet plemena.
Zar ja? - ljutito poviknu Peyrac i malo se podiže sa sjedišta onako kako to čine Indijanci - zar da me optužuje zbog izdajstva taj bijedni poglavica mohikanski koga nikada nisam vidio!
Kako bi ti mogao biti uzrok smrti Swanissitove kada želiš savez s njime? Tako je odgovorio Swanissit Outtakeu. Ali mi smo zbunjeni jer znamo da je Outtake prijatelj Duha Snova... Mi isto tako znamo da je veliki lažac jer priča da je čuo Algonkine kako govore u logoru da je tvoja supruga svladala totem Irokeza kod vodopada rijeke Noxie, što dokazuje da nam spremaš propast.
Crvenkaste sitne oči staroga Tahouguetea svrnuše s Peyraca na Anđeliku koja je sjedila u sumraku. Vidjelo se da on očekuje riječi utjehe, ali i da su ove dvije teške optužbe poglavice Outtakea pokolebale njegovo povjerenje u bijelog čovjeka, Gromovnika, koga je on strasno zagovarao u plemenskom Vijeću.
Da li Irokez želi smrt moje supruge? - upita Peyrac. - Jeste li ti, Swanissit i ostali odlučili da se iznenada pojavite pred njom kako bi se njezin konj uplašio i strmoglavio s njom i djetetom u ponor? Zar nije tako? A to je kornjača učinila. I kao što ja vas ne smatram odgovornim zbog greške kornjačine, isto tako ne smijete ni vi okrivljivati moju ženu da je htjela naškoditi vašim Pet plemena zato što je maknula s puta kornjaču da spasi svoj život. Ti znaš kao i ja da je kornjača ćudljiva i pospana životinja i da duh vaših pređa, koji u njoj drijema, ne upravlja uvijek njezinim postupcima.
Ovo oštroumno rasuđivanje kao da se svidjelo Tahougueteu koji je o njemu dugo umovao i nakon toga lakim kimanjem glave odobrio.
Ja sam uvijek smatrao ovoga Outaikkea pomalo bezumnim. Njega mržnja zasljepljuje, a Swanissit je mudar. On želi da osigura budućnost Pet plemena i čini mu se da bi mu ti u tome mogao pomoći.
Pomoći ću mu - reče Peyrac dodirujući ruku urođenika.
Smatrao je nekorisnim da u ovom trenutku od njega traži razjašnjenje o napadu Kajuga na Jugu.
Vrati se u šumu i reci Swanissitu da u mene može i dalje imati povjerenja. Ja ću nastojati da požurim odlazak većine Indijanaca koji su se utaborili oko moga logora i pokušat ću da zaključim primirje s francuskim oficirima kako bi dopustili vašim ratnicima da prijeđu preko rijeke. Za dva dana doznat ćete da li Francuzi prihvaćaju primirje i da li se vaši poglavice mogu pojaviti pred Katarunkom bez opasnosti.
Glasnik irokeški ustade i pošto se ugljenom nagaravio po licu, kako bi se neopazice prokrao kroz noć, odmaknu nogom žeravicu i hitro se uvuče u dimnjak. Oni su dugo stajali nepomično očekujući da će čuti viku urođenika koji su otkrili trag neprijatelja, ali se ništa nije dogodilo.
Čudnovato! - reče Nicolas Perrot češući se po glavi ispod krznene kape. - Kakva su to posla! Čini mi se da će iz ovoga nastati vražja kaša.
Mislim da su ovoga neprijateljskog poglavicu Outtakea ugrabili Francuzi za vrijeme jedne gozbe na koju je bio pozvan, poslali ga u Francusku i osudili na robiju.
Da! Ali se vratio. Gospodin de Frontenac je uspio da ga oslobodi i ovamo vrati.
Kakva glupost! - uzviknu žestoko Peyrac. - Nikad onima na visokom položaju neće biti jasno da se jedna greška skuplje plaća od zločina, pa kad se već dotle došlo da se počini takav zločin i otme gosta koga smo pozvali za stol i otpremi velikog irokeškog poglavicu da se potuca po Sredozemlju kao galiot, barem je trebalo imati političke hrabrosti da se zločin dokrajči i galiot dokonča. Kako su mogli biti toliko naivni i misliti da neće postati njihov najgori neprijatelj kad se vrati u svoj zavičaj? Kako da zaboravi način na koji se s njime postupalo.
Tko je taj Outtake? - upita Anđelika.
Veliki irokeški poglavica, pripadnik plemena Mohawka - objasni Perrot. - Njegov je život neobičan. Kao dijete posinio ga je gospodin d'Arreboust, koji ga je na vlastiti trošak dao u sjemenište u Quebec. Suprotno ostalim mladim Indijancima on je bio ozbiljan, dobar učenik. On i sada besprijekorno govori francuski, što je rijetko za jednog Indijanca. Kad se zamomčio, pobjegao je i širio među svojima gorljivu mržnju protiv Francuza. On je osobno mučio neobično prepredenom okrutnošću neke od naših misionara. Taj Outtake je prava divlja životinja.
Amđelika se sjetila lica idola sa crvenim naušnicama, koga je primijetila na rubu šume, čije su oči sjale divljom mržnjom.
Kakav je - promrmlja ona. - Mislim, kakav mu je izgled? Oni joj ne odgovoriše jer je nisu čuli...

19.
"UBIT ĆU BIJELU ŽENU"
Kroz suncem obasjanu šumu nečujnim skokovima neprimjetno se provlačio poglavica Mohawka Outtake.
Ne brine se ni za šipražje, ni za gusto isprepleteno granje. Svu tu guštaru, koja se ispriječila živom stvorenju, on preskače poput duha koji magično prelazi zid i ništa ga ne priječi u hodu; on stupa ujednačenim i živim ritmom svojih snažnih i čvrstih listova na kojima nije bilo slojeva masti, već su pod kožom ostali čisti i neumorni mišići.
On prolazi kroz šumu abenakišku, šumu neprijateljsku, koju pozna, jer ih je on sve upoznao još od mladosti progoneći Hurone, Algonkine i Francuze. On prelazi potoke i rijeke, obilazi jezera, penje se uz strme litice, prelazi gole grebene oštrih litica i kvrgava debla niskih borova, pa se opet spušta u gustu lisnatu šumu, zlaćanu i rujnu.
On misli na svoju braću, poglavice Pet plemena koje je ostavio tamo dolje, okupljene i šćućurene kao uplašene kuniće koji slušaju poruke što ih je donio Tahoutaguete iz Katarunka. Ne, on se nikada neće složiti s njima i sklapati mir s bijelim čovjekom. Ne da se on prevariti. Njega se ne može više prevariti. Uzalud ih je on upozoravao. Bezumna braća!… Bijeli su ga ismijali. A ipak ih je on, Outtake, u snu vidio okupane krvlju. Ismijali su ga kad ih je podsjetio da je supruga Tekonderoge maknula s puta znamen Irokeza. A on, Outtake glavom, vidio je u suton bijelu ženu kako kleči i moli se zemaljskom božanstvu. Ne moli se ona kao drugi bijeli ljudi koji zadržavaju molitvu u sebi. Ona se molila gnječeći u rukama mentino lišće i onda ruke upravila prema nebu pa ih spustila na lice zaklopivši oči, i lice joj bilo obasjano zrakama sunca na zapadu. Otkad ju je vidio, njega je strah, on je potišten. Sada on prelazi brzim korakom predjele koje je požar opustošio i pogled mu luta po šumskim prostranstvima, po planinskim predjelima, po bezbrojnim jezerima i vijugavim rijekama koje stvaraju sjetni i veličanstveni pejzaž izvora gornjeg Kennebeca. Nikad ta mjesta nisu vidjela toliko mnoštvo svijeta kao tih dana kad se ovamo zaputio Gromovnik sa kolonom konja, žena i ratnika, s topovima, da se ovdje sastane sa Kanađanima koji su stigli sa sjevera sa svojim crvenim saveznicima, naoružanim lukovima, kopljima, tomahavkima, a s juga su pridolazili Patswiketti iz Connecticuta i Etehemini, svi Abenakisi, neprijatelji Irokeza, duž plave i crne rijeke Kennebeca, a na čelu njihove, flotilje crnomantijaš plamena pogleda - jezuita Etkon-Hontsi.
Čitavo to mnoštvo usmjerilo se prema logoru Katarunku. A sve zato da se nanese poraz Irokezima.
Outtake ponovo zađe u šumu.
On misli na bijelu ženu koja je na putu srela kornjaču i nije htjela da joj svrne s puta.
Kad je pogledao sunce koje je svojim zracima okomito prodiralo između stabala, njemu se zabliještilo i on osjeti bol u želucu, koji je možda bio posljedica gladi, napornog hodanja i ratovanja, koje već tri mjeseca daje pečat njegovu životu, ali možda i odjek onoga što je osjetio kad je vidio, skriven među stablima, kako se približuje čudan i neobičan duh u crvenom ogrtaču poput plamena. Neugodan osjećaj koji mu se činio blizak strahu, uznemirenosti, koju čovjek osjeti pred neobičnom i neobjašnjivom pojavom.
Glad je u njemu izazvala jaku vrtoglavicu, izvanredno i nedokučivo viđenje. Njegov se duh odvojio od njegova tijela lebdeći ispred njega. Njegov je duh poput ošamućene ptice koja ide ispred njega očajno cvileći. Tako moraju cviljeti napuštene duše. Njegova duša cvili zbog one vječite napasti kojoj su uzrok bijeli ljudi, zbog vječite privlačnosti koja dovodi Indijanca pred ove izdajice i surove krvnike, s dubokom nadom, da će baš ovoga puta ugledati Njega, bljedolikog
pretka, sa zubljom slave u ruci. Njega koga su naviještali svi svećenici indijanski i drevne legende o kultu Ptice.
Zar ti nije odavno jasno da to nije On, da ne može nikako biti On?
Da je to lažni Mesija, kako bi rekla Crna Mantija. Bljedoliki predak ne postoji i nikada se neće pojaviti. Kakva te slabost, Swanissite, goni prema jednoj obmani u kojoj tražiš veličinu, snagu, pobjedu, zaštitu, a pruža ti se samo otrov...
Zar niste primili dosta puščanih hitaca, o vi Indijanci, zar vas nisu dovoljno napojili rakijom koja nagriza vašu rasu kao oganj šumu.
Ali Swanissit, mudrac i junak, još se uvjek nada unatoč stvarnosti i iskustvu. On vjeruje Gromovniku. A zar se i on, Outtake, koji sada ide da uhodi logor bijelih ljudi, ne nada također? I on, na žalost! Trebalo bi pobiti sve bijele ljude, dušu im ubiti, da bi se oslobodio bijele napasti. Ali bijeli ljudi nemaju duše. Njihova je duša koža dabrova...
Sunce se počelo kloniti zapadu prodirući posljednjim zlatnim zrakama kroz stabla. Irokez se naglo zaustavi osjetivši opasnost.
On se sakri iza jednog stabla i ugleđa dvojicu Abenakisa. To su bili Patswiketi, pleme koje je došlo s izvora Connecticuta i lukavo se ugnijezdilo u područje gdje prebivaju Sinovi Zore, a imaju dug nos, zube izbačene kao u zeca, kratku bradu. Koža im je poput crvene ilovače. Pletu kosu i njihov je pramen tako loše vezan da čovjek ne zna za što će uhvatiti kad ih mora skalpirat. Irokez ih je, skriven iza stabla, prezirno gledao kako prolaze pored njega. Njihovi dugi, izvijeni nosevi bili su upravljeni prema zemlji jer su slijedili neki trag.
Trag ih je vodio prema mjestu gdje je, čas prije, vijećalo pet poglavica irokeških. Mada se on pobrinuo da mjestimično izbriše tragove, Abenakisi će ih sigurno pronaći jer oni su psi tragači, sigurniji od kojota, a to je zato što imaju dug nos. Oni će stići na mjesto gdje je vijeće održano i tamo će sigurno namirisati neprijatelja.
Irokez ih je slijedio kao sjena, skrivajući se iza stabala i kad se našao iza njih, on im raskoli glavu udarcima tomahavka tako munjevito i snažno da su se dva crvenokošca srušila na zemlju bez glasa, raskoljenih glava. Ne brinući za njihove leševe ni za njihov skalp, on krenu svojim putem.
Kad je prišao utvrđenom logoru Katarunku, sunce na zapadu bacilo je crvenu i naprašenu zraku na šumsku čistinu pri obali rijeke.
Čulo se rzanje konja i ova je jeka bila tako neobična i uzbudljiva da ga je svega prožela jeza. On je nepomično stajao slušajući te glasove u kojima je razabirao neki novi zvuk. Sve ga je to mučilo. On mrzi tog bijelog čovjeka koji je iznenada iskrsnuo a da ga još nije vidio, jer im on pruža neki oslon, nadu, neku novu pustolovinu, možda spasonosnu. A ipak on zna da je sve to varka.
Kako dostići dušu bijelog čovjeka, ako je ne mažeš oružjem ukloniti, prije negoli ih ona jož jednom prevari?
Izlažući se opasnosti da ga otkrije kakav Abenakis ili Huron i potjera kao što tjeraju običnu divljač psi lovački koji njuškaju tamo na obali rijeke, on je stajao na mjestu kao zamaran.
Ovdje je on ugledao bijelu ženu kako kleči na mirisnoj travi, a kose joj lepršaju kao perje u večernjem sutonu.
Ourenda! Ourenda! - mrmljaše on. Dozivao je Vrhovno biće koje se stapa sa stvarima i ulijeva im svoju snagu.
Slušao je žuborenje izvora i kroz topli zrak osjećao mlaki miris mente. Odjednom je stvorio odluku:
Sutra ću ovamo navratiti. Pozvat ću bijelu ženu. Kada dođe, ubit ću je.

20.
ANĐELIKIN NESTANAK
Odlazak savezničkih Indijanaca bio je obustavljen. Preko bubnjeva stigla im je jedna obavijest. U šumi su nađena dvojica Patswiketa s raskoljenim glavama.
Taj su zločin sigurno počinili Irokezi. Nicolas Perrot uložio je mnogo govorničke vještine da dokaže Huronima i Algonkinima da se njih ništa ne tiču Patswiketi. Abenakisi nisu isto što i drugi, reče on, njihovo ime znači: oni-koji-su-došli- prijevarom. Oni su zaista bili stranci koji su došli s druge obale Connecticuta, uvukli se u zemlju Sinova Zore da im opljačkaju šumska i vodena lovišta.
Neka se oni sami izvlače iz neprilika s Irokezima - reče im on. Oni su tako malobrojni da se hrabrim sjevernim ratnicima ne isplati zbog njih ići u potjeru. Kao dokaz služi i to što se Irokezi nigdje ne pojavljuju u ovom trenutku i ne usuđuju se da napadnu moćna plemena okupljena u Katarunku. Ne isplati se otkopavati ratnu sjekiru koju je zakopao Onontio, guverner Kanade, zbog nekoliko smrdljivih Irokeza i Patswiketa koji su u svađi.
Jadni Perrot, koji je vatreno govorio, osjećao se vrlo nelagodno spominjući Patswikete, jer su oni zaista bili vrli ratnici i najvjerniji obraćenici među Indijancima Acadije. Pomalo čudni, oni su ipak bili jedno od najodanijih plemena katoličkim misionarima.
Grof Peyrac je razgovarao s Lomenieom upozorivši ga da su Irokezi u šumi i da mole prijelaz preko Kennebeca.
Ubojstvo dvojice Patswiketa sve je poremetilo. Naređenja grofa Peyraca bila su jasna i stroga.
Neka se Patswiketi bore s Irokezima na zavoju rijeke ako žele da osvete smrt svojih. Što se mene tiče, neću da Katarunk bude upleten u ta razračunavanja, a ni moji ljudi, a ni ostali koji se u njemu danas nalaze. Loša navika Francuza da učestvuju u plemenskim borbama pogubno djeluje na kolonizaciju - govorio je on neodlučnom Lomenieu.
Ovaj je to odobrio i poslao četu Etchemina prema jugu da pomognu ocu Orgevalu ako mu ustreba pomoć. Mržnja između Patswiketa i Abenakisa pomogla je da se pri kraju dana situacija popravi. Obasuti poklonima, poglavice su indijanske radije krenule kući, a Patswikete i Irokeze ostaviše da se međusobno obračunavaju.
Samo se barun Maudreuil nije složio i htio je napasti neprijatelja.
Što će biti ako oca d'Orgevala napadnu zajedno s njegovim pokrštenicima? - zapita on žestoko?
Irokezi su se obavezali da nikoga neće napadati na svome putu kući ako im se dopusti nesmetan prijelaz preko rijeka - reče Peyrac.
Ta oni su već ubili dvojicu Patswiketa...
Peyrac je morao priznati da mu nije bio jasan ovaj čin nasilja nakon sinoćnjeg razgovora s Tahoutagueteom.
Vi ćete ih već upoznati - podrugljivo će Maudreuil. - U glavi Irokeza samo se rađaju misli o lukavstvu i izdaji.
Lomenie ga pozva na red. Kanađani zaboravljaju da je njihov kraljevski guverner sklopio mir s Pet plemena...
Nema mira s takvim ljudima – odgovori Maudreuil, šibajući ih svojim plavim pogledom, kao da govori: "Rat, rat do istrebljenja! Nema drugog rješenja između Francuza i Irokeza". Unatoč tome indijanske čete nastaviše da se ukrcavaju, i kad je pala večer, žene i djeca, skriveni u šumama, jer su očekivali sukob, vratiše se i pristaviše svoje kotlove na vatru da pripreme večeru.
U tom je trenutku netko opazio da nema gospođe Peyrac.
Posvuda su je tražili: u nastambama i oko njih, pored vatrišta i na obali rijeke. Sve je obuzela crna slutnja.
Anđelike nigdje nije bilo.

21.
FLORIMONDOV BODEŽ OPASNOST VREBA
Nešto ju je spopalo kad je ostala sama u nastambi. Nekakav je bol obuzeo njenu dušu. I odjednom zaželi da na brežuljku, iza logora, nabere mente.
Borila se ona protiv te želje i naposljetku je osjetila neko olakšanje.
Onako besposlena naslonila se na prozor i kroz okanca od pergamena gledala napolje, mada nije mogla vidjeti išta drugo doli mutne sjene koje su prolazile kroz dvorište. Ona je razmišljala o naravi svoga mlađeg sina Cantora koji se na nju durio otkad ga je polila vodom. Teško je bilo pogađati njegove misli čak i onda kad je bio kovrčavi anđelak. Sad kad se razvio u snažna i čvrsta mladića, zdrave, pomalo seljačke ljepote, još ga je teže bilo ukrotiti.
Anđelika je nesvjesno lupkala prstima po okancima od pergamena dočaravajući pogled Cantorov. Nježan pogled a tijelo mladog atlete.
Što je to s mojim dječakom? Što je tome mladom čovjeku - pitala je sebe tihim glasom. - Zar više nemamo ništa da kažemo jedno drugome? Zar više ništa ne značimo jedno drugome iako smo još uvijek majka i sin...
Često je postavljala sebi takva pitanja otkad je pronašla svoje sinove na "Gouldsborou". Čemu će majka dvojici odraslih dječaka od petnaest i sedamnaest godina koji su odavno odvikli od nje?...
Na vratima odjeknu snažan udarac, a zatim se pojavi prpošni i nasmijani tamnoputi lik Florimondov.
Anđelika se uhvati za srce i upita ga da li se sjeća kako je bio najuglađeniji paž u Versaillesu i bi li mogao biti manje grub kad dolazi pred dame. Ako ništa drugo, mogao bi ih osloboditi nepotrebnih uzbuđenja.
Tako udaraju u vrata samo neodgojene vojničine, a to nije nikakva vrlina. Florimond je odmah priznao da je pomorski život, koji je provodio na trgovačkom brodu kao mornarski početnik, izbrisao sve salonske i dvorske navike koje mu je ubrizgao njegov učitelj jezuita. Zato nije kriv; on je po prirodi uvijek bio nestašan. Način ponašanja koji je zatekao u Novoj Engleskoj krući je nego na brodu, pa zato mu i nedostaje dražest.
Ovdje se život ne kvari pustim šepirenjem. Vješto se branio napominjući da se ne može po teškim drvenim vratima u ovoj šumskoj nastambi kuckati malim prstom kako to čine dobro odgojene djevojčice, jer bi u tom slučaju morao dugo čekati na vratima dok se ne čuje njegovo kucanje.
Anđelika se nasmijala i složila s njime. Gledala ga s užitkom dok je prolazio i u sebi mislila kako je to krasan dječak iako joj je zadao mnogo brige u djetinjstvu zbog slabog zdravlja.
On se češljao poput Romaina de l'Aubignierea i baruna Maudreuila, s bisernom ukosnicom u gustoj i dugačkoj kosi, koja je bila ukrašena perjem i krznenim privjescima, što mu je odlično pristajalo.
I on je bio pristale vanjštine, poput one u Peyraca, samo da mu nije bilo one brazgotine na licu što mu je nanesena udarcem sablje dok je još bio dijete.
Rastom je već bio gotov čovjek, samo mu je osmijeh još uvijek dječački.
Reče da je došao zato da porazgovore o Cantoru. Po njegovim riječima Cantor je "usijana glava", ali čestit, odvažan. Sada je "u neprilici"... Nije o tome htio ništa više reći. Anđeliku je uzbudila ta bratska i sinovlja brižnost Florimondova.
Ona je izjavila da se ne ljuti na Cantora, ali je potrebno naći načina za sporazumijevanje. Zatim su prijateljski razgovarali i Florimond je iznosio svoje planove. Govorio je o tome kako namjerava iskoristiti očevo prodiranje u srce američke zemlje i poći s jednom ekspedicijom još više na Zapad gdje bi sigurno otkrio prolaz za Kinesko more, koji već odavno traže.
On o tome ima svoje mišljenje, ali s bratom još nije razgovarao. Bolje je počekati proljeće.
Spuštala se večer. Anđelika je u razgovoru sa svojim sinom počela pripremati svjetiljke i namještati svijeće u svijećnjake. I odjednom naglo iskrsnu sjećanje na san u kome je vidjela Irokeza kako zamahuje tomahavkom nad njenom glavom, što je na nju tako jako djelovalo da je osjetila kako je izdaje snaga.
Videći je blijedu, Florimond prekinu razgovor i zapita što joj je.
Ona priznade da se dobro ne osjeća. Činilo joj se da se guši. Potrebno joj je malo svježeg večernjeg zraka pa će zato poći da nabere mente, gore pokraj izvora, jer će uskoro smrzavica ofuniti nježno lišće pa neće moći poslužiti za lijek. Anđelika je govorila kao da je u snu. Nešto ju je tjeralo da nabere mente i čudila se što je to zaboravila i što joj je tako kasno palo na um.
Ona se ogrnu vunenim ogrtačem i uze košaricu. Na vratima joj se učini da je nešto zaboravila i zastade dugo promatrajući Florimonda koji je sebi točio pivo i nije se ni najmanje uznemiravao zbog njezina naglog odlaska.
Florimonde, hoćeš li mi posuditi svoj nož?
Vrlo rado, majko - odgovori mirno.
Pruži joj nož, tako brižno čuvan kako to dolikuje dječaku od sedamnaest godina, koji sebe već smatra za iskusna lovca i starog divljačara.
Nož je s obje strane bio oštar kao britva. Držak dotjeran, izrezan na mjestima gdje su ga prsti zahvatali tako da je čvrsto stajao u ruci.
Vratit ću ti ga odmah - reče Anđelika i naglo nestade. Malo kasnije pođoše u potragu za njom.
Florimond se u kuhinji zabavljao i promatrao kako gospodin Malaprade pravi kolač od brašna, šećera i vanilije, kakav nije jeo od djetinjstva. Malo masti od soba nadomještalo je maslac koji je u ovim krajevima bio nepoznat.
Kad su Florimonda pitali gdje mu je majka, reče da je otišla da nabere mente, gore na brežuljku, pokraj izvora, i da joj je posudio svoj nož.
Iznenadio se kad se nato otac trgnuo i pogledao ga strašnim pogledom.
Pohitajmo gore - reče Nioclas Perrot. - Ona je sigurno u opasnosti.

22.
OUTTAKE, POGLAVICA MOHAWKA RAZGOVOR O MIRU S IROKEZIMA
Anđelika se pela uz obronak između posječenih stabala. Prešla je preko iskrčenog pojasa i nastavila dalje duž travnatog obronka.
Najzad stiže do izvora. Slika bijaše ista kao u snu. Sunce je ovo mjesto još uvijek obasjavalo.
Ona je osjećala, kao i jučer, da je ovdje živo biće, nevidljivo, ali prisutno, mada nije ovog puta primijetila ništa između stabala. Po šumskom raslinstvu zujalo je mnoštvo muha. Potok je žuborio. Posvuda tišina.
A ipak ke Irokez bio prisutan.
Znala je da više ne može natrag i da se san mora ispuniti.
Razdražljivost, pomalo smetena, koja ju je ovamo dovela, sad je popustila. Osjetila je odjednom u sebi snagu koja se javlja pred trenucima borbe, onu istu snagu koja se u njoj javila bezbroj puta, a osobito onda kad je trebalo braniti svoju djecu nožem u ruci. Tada bi joj dušu obuzeo takav mir da se kasnije sjećala tih trenutaka kao najzanosnijih u svome životu.
Ona stisnu Florimondov nož, skrivajući ga među naborima svoje suknje, i stade prilaziti izvoru, pa kad stiže, kleknu.
Kad onaj koji ju je vrebao vidje da mu je okrenula leđa i da ne osjeća opasnost, skoči ne očekujući da će mu se suprotstaviti.
Ona zamijeti pri zalazu sunca tamnu sjenku sa tomahavkom u podignutoj ruci i čuperkom na glavi poput sjajne perjanice, nalik na pticu grabljivicu, ogromnu i nijemu, kako se na nju obara, zato izmaknu naglo se trgnuvši. On posrnu, promaši, a ona mu čvrsto zgrabi zglavak ruke, i on muklo pade na lišće pored potoka. Ispade mu kijača i gotovo u istom trenutku osjeti na svome vratu oštricu noža.
Sve se to zbilo izvanredno brzo, bez ikakve buke da im se ni dahtanje nije čulo. Kad je već mislila da oštricom noža prekine jedan život, Anđelika zastade. Svom se težinom svalila na oborenog Indijanca u čijim se tamnim i sjajnim očima odražavala neizreciva zaprepaštenost.
Irokez nije mogao shvatiti kako jednog ratnika, tako snažnog, vještog i neranjivog kao što je on, može svladati jedna žena, i to bijela žena! Njegova je svijest bila sasvim ošamućena. Tek se onda pribrao kad mu je u svijest prodrla misao da to nije stvarno žensko biće, nego neko više, sigurno božansko. Tada mu se vrati životni dah. Tek sada je mogao priznati svoj poraz. To više nije bila sramota.
Brogovori muklim, dubokim glasom:
Ženo, pokloni mi život!
U trenutku dok je ona oklijevala, on je mogao pokušati da se s njome bori, ali je odustao.
Ako ti poklonim, život, ti ćeš oduzeti moj - prošapta ona.
Njezin blagi i umilni glas zadrhta i obavi dušu urođenika. Obuze ga gotovo mistična radost.
Neću - odgovori on čvrsto. - Kunem se Velikim Duhom. Tvoj je život posvećen ako si ti utjelovljenje njegovo. Nitko te više neće napasti.
Ona se tek sada sjetila da govori francuski.
Da nisi ti Outtake, poglavica Mohawka?
Da, ja sam!
Tada se Anđelika podiže i on je bio slobodan. Irokez se polako okrenu na bok, ne puštajući je s vida, zatim, ustade mačjim skokom. Nije dohvatio svoju kijaču. Stajao je na mjesto nepomično, golih ruku, promatrajući je.
Jesi li ti žena Tekonderoge? Ona nije razumjela.
Žena Gromovnika? Onoga koji diže u zrak brda, gospodara logora Katarunk? Ona potvrdno kimnu glavom.
Vodi me k njemu.

Oni koji su se naoružani žurno peli uz brežuljak, hitajući u pomoć Anđeliki, ugledaše kako im se približuju dvije nejasne pojave, jer je noć već padala.
Prepoznaše mladu ženu, ali se s osjećajem olakšanja javila i sumnja kad ugledaše njenog pratioca. Zastadoše s oprezom. U mnogih se javio onaj neodređeni osjećaj straha i bojazni kakav su morali jednom osjećati oni koji su vidjeli kako se legendarne svetice spuštaju s brda i vuku iza sebe čudovište, aždaju, zmaja vezanoga i neopasnog.
Odmah se moglo primijetiti da je njezin pratilac neobično biće. Na njemu se osjećala potmula snaga ukroćenog čudovišta.
Iz njega je izbijao plameni dah ažđaje koja je nadimala tetovirane grudi a krupne joj oči iskrile kao usijana žeravica.
Zadah njegova tijela odisao je divljinom, smradom jazbine i zločina i činio se još teži i oštriji pokraj vitke prilike žene koja je išla ispred njega. Neki od Peyracovih ljudi, prekaljeni mornari, uzmakoše. Indijanci iz plemena Metalaka, koji su se našli u grupi, odmagliše po oružje, spremni da ga dočekaju. Kad su njihove žene u logoru čule što se događa, zgrabiše ponovo djecu, kotliće, hranu i kidnuše sa psima, koji nisu ni lajali, u šumu da se još jednom sakriju.
Predstavljam vam Outtakea, poglavicu Mohawka - reče Anđelika. - Dolazi sam i želi da pregovara. Obećala sam nepovredivost.
Svi su šutke promatrali neukrotivog poglavicu Mohawka. Outtake želi da pregovara... to je nemoguće!
Oni koji su ga već jednom vidjeli, prepoznaše njegovu zdepastu, divljačku ali suzdržanu pojavu koja je davala utisak goleme snage.
Da, to je bio on.
Ista ona pojava koja se činila da ju je munja nabila svojim iskrama i uzdigla joj perjanicu, kosu i perje tako uspravno i čvrsto poput dlake životinje nakostriješene od bijesa ili straha. Prisutnost poglavice Mohawka još je dramatičnijom činila čitavu atmosferu oko njega.
Mladi barun de Maudreuil reče nešto na irokeškom jeziku. Indijanac mu je kratko uzvratio. Barun će uzbuđeno:
Kaže da je s njime Swanissit… Ja sam to znao. Slijedio sam ga po tragu. Miris lisice ne vara. Sad su dolijali ti Indijanci, ti barbari!...
Šuti - odsijeće mu Nicolas Perrot - ti zaboravljaš da se ne smije vrijeđali izaslanik.
Kakav izaslanik! Ne, to je najgori neprijatelj koji se uvukao u naš logor. Ja ne vjerujem ni jednoj njegovoj riječi.
Irokez je mirno slušao, a zatim progovori, na veliko iznenađenje svih, gotovo savršenim, francuskim jezikom.
Gdje je Tekonderoga, Gromovnik? Jesi li ti to? - zapita okrećući se prema Peyracu. - Da! Ja te prepoznajem. Pozdravlja te Outtake, poglavica Mohawka. Swanissit, iz plemena Seneka, poglavica pet plemena, želi mir. Dolazim u njegovo ime da tražim savez s tobom i tvoje posredništvo kako bi nam Francuzi dopustili da prijeđemo Kennebec.
Grof Peyrac dohvati svoj šešir sa crnim i crvenim perjem koje se povijalo na večernjem povjetarcu. Skide ga i duboko se nakloni u znak poštovanja i dobrodošlice.
Znao sam - govorio je kasnije Outtake - znao sam da bijeli ljudi tako pozdravljaju samo kralja. A ipak je mene tako pozdravio taj bijeli čovjek i onda je moje srce usplamtjelo kao da se u njemu zapalio plamen prijateljstva...

Nekoliko sati kasnije Outtake je otišao noseći Swanissitu prijedloge sporazuma. Za slobodan prijelaz irokeških četa preko rijeke njihovi se poglavice moraju obavezati da neće uznemirivati plemena Abenakisa i Algonikina ako ih susretnur na svom dugom povratnom putu.
Zašto se vi, Francuzi, toliko zauzimate za te crvene lisice? - prezirno reče jedan Mohawk.
Modreuil je ostajao pri svome pa su ga dvojica poručnika Pont-Briand i Fallieres podržavali kad je protestirao:
Vidjet ćete, oni će prihvatiti obaveze, ali ih se neće držati. Saveznički "starješine" nisu bili zadovoljii.
Mi smo ovamo došli da ratujemo - reče poglavica Hurona - a kad se neprijatelj pojavio, vi pregovarate... Što će reći naši suplemenici kad nas vide da se vraćamo bez ijednog skalpa?
Lomenie se čvrsto držao... Bolje je da se Irokezi vrate kući ne praveći im neprilike prilikom prijelaza nego da se lakom pobjedom obnove stare i krvave borbe koje gospodin de Frontenac želi da prekine.
Ne zaboravite da je ratna sjekira zakopana između Outtakea i Pet plemena - govorio je pukovnik.
Mi ne zaboravljamo - odgovorio je Irokez - mi odavno nismo napadali Francuze.
Ali ste napadali plemena koja su nam prijateljska...
Mi nismo zakopali ratnu sjekiru s drugim plemenima, nego s Francuzima - uzvratio je lukavo Indijanac. - Zašto se u to miješaju Francuzi?
U početku pregovora Anđelika se htjela povući, ali ju je poglavica Mohawka zadržao jednim pokretom.
Neka ona ostane!
To je zahtijevao zapovjedničkim i srditim glasom. Nitko nije mogao pogoditi razloge zbog kojih traži da ta bijela žena prisustvuje vijećanju. To je bila tajna. Ljudi su se pitali što se to moglo dogoditi gore na brežuljku i kradomice upravljali prema Anđeliki poglede u kojima se krilo izvjesno nespokojstvo.
Anđelika je u sebi mislila kako se stvari sve više zapliću i kako bi više voljela da se bavi kuhanjem i kućnim poslovima. Glava ju je jako boljela i ona se nesvjesno hvatala rukom za čelo. Nije nikako mogla smisliti način na koji će mužu objasniti svoj susret s poglavicom Mohawka.
Kadšto bi joj pogled odlutao do Outtakeova tomahavka koji mu je za pasom stajao, pa bi sjećanje na to strašno oružje koje joj je prijetilo izazvalo u njoj jezu od straha što ga nije osjećala ni u trenutku kad je bila napadnuta.
Kad se Irokez zaputio prema šumi, krenula je kući, ne želeći da učestvuje u živim objašnjenjima koja su iza toga nastala. Zavukla se u krevet te čvrsto zaspala.
Kad se sutradan probudila, dobro se osjećala.
Vidjela je da je njezin muž spavao pokraj nje, ali njega više nije bilo. Nije se sjećala ni kad je došao ni kad je otišao. Mislila je stalno na to što će mu kazati i odlučivala da mu neće ništa reći, već ga zamoliti da joj pomogne svojim iskustvom kako bi jasno mogla sagledati sve te mučne i uzbudljive događaje. Nije joj bilo jasno zašto se u poglavici Mohawka iznenada razbudio osjećaj odanosti i prijateljstva koji ga je naveo da s njome pođe, a prije toga je pokušao da je ubije. Čim se uredila, izišla je i pošla do malog bastiona u uglu zaštićena ogradom, odakle je mogla promatrati okolinu.
Vrata utvrđenog logora bijahu zatvorena, ali čim je bio najavljen dolazak Irokeza dimnim signalima s okolnih brežuljaka, vrata se otvoriše i grof Peyrac, zajedno s Lomenieom Chambordom, iziđe na ravan prostor a za njima vojnici i naoružana momčad Peyracova.
Saveznički Indijanci iziđoše iz šume gdje su se skrivali, naoružani lukovima 'i tomahavkima, pa se tiho raširiše oko logora poput crvene plime.
Jonasovi i djeca pođoše za Anđelikom. Oni su radoznalo promatrali prizor između grubo istesanih kolaca ograde.
Iz gustih vrba pokraj rijeke pojaviše se Irokezi. Bilo ih je šest polugolih koji se, ne mareći za oružano mnoštvo što ih je očekivalo, polako uputiše duž šljunkovite obale, a zatim priđoše samoj obali i svrstaše se prema utvrđenom logoru.
Bili su to poglavice Irokeza.
Anđelika je odmah prepoznala Outtakea, poglavicu Mohawka, s njegovim crvenim naušnicama od mjehurića obloženih kožom.
Pokraj njega stajao je stariji čovjek s orlovim sivim perjem u kosi. Bio je mršav i njegovo mišićavo tijelo pod žutom kožom činilo se kao svežanj čvrsto povezanih konopaca.
Njegovo dugo i ponosno lice, sa sitnim borama oko očiju i usta, izazivalo je strah. Čitavo mu je tijelo bilo ištetovirano, što je isticalo njegove grudi, bokove i ključne kosti. Anđelika je odmah pogodila da je to Swanissit, poglavica Seneka, vrhovni vođa Irokeškog saveza. Oni se malo približiše i zatim sjedoše na obalu rijeke, svi osim jednoga, a to je bio Outtake, koji je lagano išao prema logoru bijelih ljudi. Kad je stigao pred grofa Peyraca i grofa Lomeniea, pruži im jednim pokretom ruku nekakav predmet, nalik na jednu vrstu tkanice s resama, koja je bila protkana malim gusto poredanim perlama što su pravile tamnoljubičaste geometrijske šare na bijeloj podlozi.
Kad im je prinio tkanicu, odloži je na zemlju, a zatim iza pojasa izvadi crvenu lulu ukrašenu s dva crna pera pa i nju položi na zemlju pored tkanice. Zatim ustuknu dva koraka, prekriži ruke preko grudi, upravi pogled nešto iznad glave sakupljenog naroda i ostade nepomičan, kao kameni kip.
Svi su stajali mimo, čak i Abenakisi, Huroni, pa i Maudreuil, koji se smijuckao dok su mu guste kose lepršale na vjetru.
Nicolas Perrot ponovo je preuzeo ulogu tumača.
On je pregovore vodio po utvrđenom obredu. Najprije duge i svečane rečenice, široki pokreti ruku prema nebu, zemlji, prema značenju trenutka, a zatim strpljiva ponavljanja pitanja i odgovora. Anđelika se začudila vještini kojom je Irokez zbunjivao svoga sugovornika, ali se Nicolas Perrot nije dao zbuniti. Poznajući sva plemena oko jezera i njihova narječja, on je bezbroj puta služio kao "posrednik" između njih u sukobima i u vojnim pohodima Francuza. Osim toga on je bio zarobljenik Unejuta jednu gpdinu. Nijedan prizvuk govora njegova sugovornika nije mu izmicao.
Odjednom je irokežki ratnik napustio svoju službenu krutost i izrekao jednu neposredniju misao koja je izazvala bučnu živahnost kanadskog tumača.
Veli Irokez da ne bi bio došao i da bi se odmah dohvatio svoga tomahavka da je znao da ću ja ovdje biti.
Nakon kraćeg vremena poglavica Outtake se povukao sa svojima na obalu, a Europljani prema svome staništu da vijećaju. Sunce je pripeklo i trebalo je nešto popiti.
Anđelika je prolazeći primijetila da su oficiri zabrinuti. Ona lm je izišla u susret da ih pozdravi.
Što vam se čini, gospodine? - obrati se ona Lomenieu. - Jeste li zadovoljni pregovorima s urođenlcima? Da li ćete moći izbjeći borbu, kako to želi gospodin Peyrac?
Što da vam kažem? Uvijek je isto s ovim Irokezima - reče Lomenie. - Kad ih je jedan prema deset, i onda se drže tako kao da pružaju veliku milost svome protivniku tražeći mir. To je za njih dovoljno da opravdaju svaku našu popustljivost. Eto, oni se ni sada neće obavezati da ne uznemiruju ostala plemena. Ako se mi pod tim uvjetima povučemo, to će se svima učiniti kao naš poraz i oni će se time dičiti i nama podsmjehivati.
Navalimo na njih i uništimo ih - reče žestoko Maudreuil.
Pont-Briand je šutio. On je gledao Anđeliku i nije mogao da odvoji pogled od njenog savršenog i čistog lika.
Joffrey de Peyrac je također šutio. Njegov je pogled prelazio s jednih na druge, ali se nije znalo što misli. Lomenie-Chambord se obrati njemu:
Što vi, gospodine, mislite? Ne bojite li se da nam nikakvu zamku ne pripremaju? Da im izjave kako žele savez s nama nisu neiskrene? Kad mi odemo, oni će navaliti na vaš logor i opljačkati ga. Što se vas i vaših tiče.
To je moja briga...
Mi ne znamo koliko ih je... Možda ih je premalo da se nama odupru, ali previše za vas.
Ne brinite za moju sudbinu - reče Peyrac, a u očima mu sinu ironični bljesak. - Pretpostavimo da se varam što vjerujem u čestitost Irokeza. Eto prilike da se unaprijed raduju oni koji su još jučer željeli moju propast! Sada je problem drukčiji: pitanje je hoće li se obnoviti neprijateljstvo između Nove Francuske i Pet plemena; je li nasilje nužno i hoćete li vi preuzeti odgovornost?…
On! pogledajte tko dolazi - reče Falleres. Na vratima se pojavio poglavica Mohawka. To nije bilo po propisu da se pojavi prije završetka vijećanja.
Da nisi zaboravio da nam nešto važno saopćiš? - zapita Perrot.
Pogodio si. Moj me brat Swanissit šalje da ti ovo kažem. U šumi, blizu, među našim ratnicima ima jedno dijete vaše krvi. To je sin tvoje sestre, tvoj nećak - reče on obraćajući se Romainu de l'Aubigniereu. Veliki starješina Seneka spreman je da vam vrati dijete ako Francuzi i njihovi saveznici pristanu na to da nastavimo naš put prema dolini Mohawka bez smetnje.
Svi su bili iznenađeni.
To je mali Marcelin, moj nećak – uzviknu Aubigniere. - Spasio se iz onog pokolja.
Pokvarenjaci! - progunđa Maudreuil. Osjetio je da je sve svršeno i da nema ništa od pregovaranja. Oni su pokušali posljednje sredstvo.
Aubigniere se obrati Lomenieu preklinjući ga:
Gospodine grofe, treba sve poduzeti da se spasi dijete. Treba ga spasiti iz ruku tih bijednika koji ga odgajaju u mržnji prema bogu i precima!
Lomenie ozbiljno kimnu glavom.
Treba da prihvatimo - reče pogledavši Peyraca. Tada se obrati Irokezu.
Neka bude, vratite dijete i možete prijeći preko Kennebeca bez ikakve smetnje. Mladi barun de Maudreuil ništa ne reče dok nije otišao izaslanik, a onda je prasnuo.
Ne, to je nemoguće. Ti bijednici ne mogu bez kazne napustiti ovaj kraj. Neće Swanissit proći pored mene a da mu ne oderem skalp...


Zar ti je tako malo stalo do života moga nećaka i do spasa njegove duše? - uzviknu Aubigniere zgrabivši ga za ovratnik.
Nije Swanissit oderao skalp tvojima! On je ovdje i ja ga ne mogu propustiti živa. Obećao sam njegov skalp Bogorodici...
Smirite se - reče Lomenie rastavljajući dvojicu mladića.
Elacien de Maudreuil odjuri s bijesnim pogledom prema svojoj kolibi da tamo spremi svoje stvari.
Ti mladići nisu baš bili prisebni i Anđelika se sve više divila Lomenieu koji je sačuvao svoju prijaznost unatoč dugom boravku u Kanadi.
Pukovnik je bio svjestan toga da mladoga Maudreuila treba udaljiti, jer je on bio iz ovog kraja, pa se zbog toga nije protivio njegovu odlasku.
Pozvao ga je k sebi, razgovarao s njime te odlučio da njegovu lakoumnost iskoristi i upotrijebi za službenu misiju. Zadužio ga da odnese poruku ocu d'Orgevalu, zatim jedno pismo barunu Saint-Gastineu koji je bio guverner postaje Pentagouet, na ušću rijeke Penobscot. Dugo putovanje ublažit će vruću krv mladog Maudreuila.
Postaja Pentagouet je blizu obale Gouldsboro, gdje je gospodin Peyrac smjestio jednu novu grupu francuskih hugenota, i ja ću vam dati upute u vezi s time. Ako pri vašem dolasku nađete tamo brod kojim možete stići u Quebec prije pojave leda, otputujte njime, ako ne, onda prezimite u Pentagouetu s Castineom. Još jedan posljednji nalog. Ne vodite sobom Hurone. Zajedno ćete se raspaljivati na osvetu. Dat ću vam za pratioca svoga prijatelja Outanaisa, Massonka.

23.
PREGOVORI U PROBLEMIMA ZBOG JEDNOG DJETETA
Sutradan, u rano poslijepodne, izvršena je predaja nećaka Aubignierova.
Ovog puta Irokezi stigoše rijekom. Pojaviše se iza zavoja rijeke ploveći na crvenkastim čamcima koje su sigurno ukrali nekim priobalnim plemenima. Oni se iskrcaše na šljunkovitoj obali i krenuše prema logoru.
Kao i jučer, bijeli ljudi okupiše se pred ulazom. Indijanci, među kojima Huroni, Algonkini, Abenakisi, stajali su sa strane, u zbijenim redovima i šuteći. Anđelika je stajala malo odostrag s Honorinom i dvjema drugim ženama. Činilo se da je avet rata otklonjena, ali su Irokezi bili na takvom glasu da je i sama njihova pojava izazivala strah. Bilo ih je oko dvanaest i nisu imali oružje. Približavali su se s prezirnom nehajnošću kao da uopće nema drugih urođenika, čija se mržnja očitavala glasnim gunđanjem kad se Irokezi pojaviše.
Vampum koji položiše na pola puta između rijeke i logora osiguravao je nepovredivost neprijateljskih izaslanika.
Na čelu irokeškog izaslanstva stupao je Swanissit i Outtake, a između njih, držeći ih za ruku, sitnim koracima, dječak između sedam i osam godina u mokasinima, s
kožnom pregačicom oko pasa. Unatoč tomu što mu je kosa bila namašćena, vidjelo se da je svjetloplava, a oči mu, na suncem opaljenom licu, tako bistre kao jezerska voda. Bio je tako nalik na svoga ujaka - divljačara koji je imao osakaćenu šaku, da se odmah vidjelo njihovo srodstvo.
Kad ga je Anđelika ugledala, odmah joj se srce ganulo i ona je zagrlila Honorinu. Elvira, mlada udovica, pogledala je svoja dva dječaka koji su mirno sjedili na travi. Ista je misao prožela obje žene. Hoće li ista sudbina jednoga dana zadesiti i njihovu djecu i baciti ih polugole u šumu, u ruke barbarskih Indijanaca? To bi se moglo dogoditi sudeći po slučaju ovoga dječaka. Žene su bile potištene i uzbuđene gledajući malog nesretnika. Već su one zamišljale kako će maloga okupati u toploj vodi kad uskoro dođe među svoje zdrav i čitav.
Izaslanici s jedne i druge strane sjedoše ispred vampuma. Pregovori nisu tekli bez smetnje.
Zašto niste došli s vašom lulom mira? - zapita Nicolas Perrot. - Zar ste došli unaprijed odbijajući svaku mogućnost mirnog rješenja?
Mi smo došli samo zato da izborimo prijelaz preko rijeke dajući u zamjenu dječaka. Mi ćemo lulu mira kasnije popušiti sa Tekonderogom, Gromovnikom, kad vi odete i kad budemo sigurni da nas neće izdati ni on ni vi Francuzi, koji ste iste rase, a ni ovi šakali koji su s vama - odgovori Swanissit bez ikakva obzira.
Zašto si poveo tako nejakog dječaka u ovako opasnom trenutku ratnog sukoba?
zapita ga Romain de l'Aubigniere.
U očima poglavice Seneka zaiskri lukav bljesak.
Volim ga i ja sam mu jedini na svijetu. Nije htio bez mene.
Radije reci da si ga htio imati pri ruci kad stvari krenu nepovoljno po tebe i kad dođe trenutak da platiš zločine koje si počinio među nama i našim prijateljskim plemenima...
Florimond je obavještavao žene o svemu što se događalo. Najzad im je javio kako se sprema opća amnestija. Francuzi su namjeravali da objave kako im nije stalo do ove neznatne čete Irokeza koji su se zaglavili između rijeke i puta za svoju rodnu dolinu. Onontio, guverner Quebeca, nakon ugovora u Michilimakinacu, smatra Irokeze za svoju djecu, a prisutni Francuzi zaboravit će njihova zlodjela, kao što ih je zaboravio njihov otac Onontio, i sjećat će se samo zadovoljstva što im ga je pričinio Swanissit vrativši im dječaka.
Bačvica rakije, koju je Romain de l'Aubigniere osobno predao Swanissitu, zapečatila je ovaj novi period mira isto onako kako ga je zapečatila i predaja maloga taoca.
Baš tada se situacija pogoršala.
Svi su stajali. Swanissit i Outtake privedoše dijete ujaku, pustiše ga s naročitim gestom i rekoše: "A sad idi!"
Dječak prestravljeno pogleda oko sebe i stade kričati. Baci se prema Swanissitu, zgrabi ga objema rukama oko mršavih bedara, gledajući ga suznim pogledom i uplašeno ga preklinjući na irokeškom jeziku.
Grupa irokeških ratnika silno se uzbudila. Na njihovim dotada mirnim, istetoviranim licima javio se izraz zbunjenosti i izgubljenosti. Oni se okupiše oko dječaka i stadoše ga nagovarati i preklinjati.
Što se to događa? - uznemireno će Anđelika obrativši se starom Macolletu koji je mirno pušio svoju lulu pod ogradom i promatrao prizor ironičnim pogledom.
On pomaknu na glavi kapu od crvene vune i reče:
Ono što se zapravo moralo dogoditi. Dječak neće ujaku i želi da ostane s urođenicima! Ha, ha, ha!
Podrugljivo se smijući on nevoljko slegnu ramenima.
To se moglo i očekivati...
Kričanje dječakovo nadglasilo je svu onu graju.
Kričavi glasovi Irokeza, uzvici, talasanje glava okićenih perjem, sve je to podsjećalo na jato uzbuđenih papiga.
Ne misleći na svoje dostojanstvo, Outtake kleknu da bi bio bliže dječaka i da ga bolje urazumi, ali se mali Francuz grčevito uhvati jednom rukom za njegov snažni vrat, a drugom za kožnatu vezicu koja je pridržavala Swanissitovu pregaču.
Francuzima je to dojadilo pa se okupiše.
Svršimo s time! - reče grof de Lomenie. - Zgrabite, Aubigniere, svoga nećaka milom ili silom i odvedite ga brzo odatle. Ako bude i dalje kričao, svi će se obezumiti.
Kanađanin krenu prema Irokezima da pograbi dječaka koji je izazvao sukob, ali čim je ruku pružio, surovi ratnici krenuše prema njemu s prijetećim izrazom lica:
Ne dirajte ga!
Čini mi se da se situacija muti - reče za sebe Eloi Macollet. - To se moglo i očekivati! Zaista se moglo! Oni kažu da Francuzi postupaju grubo sa svojom djecom, ali nitko neće smjeti da dirne vlas na glavi ovoga djeteta... Treba s njime strpljivo postupati. To jedino može koristiti. Ako je dječak isto onako tvrdoglav kako je njegov ujak Aubigniere, on će tu sve do sutra stajati. Uostalom, svi su ti Aubignierovi tvrdoglavi kao mazge!...
Anđelika priđe malo bliže svome mužu.
Što mislite o ovome događaju? - prošaputa ona.
Mislim da se sve to može loše završiti
Što ćemo učiniti?
Ništa u ovom trenutku. Treba biti strpljiv. To nam preporučuju ova gospoda Irokezi.
On je bio miran držeći se po strani i ne učestvujući u ovim pregovorima koji ga se nisu izravno ticali. Anđelika je, kao i on, dobro znala da je najglavnije ne uzrujavati se, ali je uzbuđenje sve više raslo.
Dječak je bio crven od plača i derao se iz svega glasa kao da je htio zauvijek otkloniti tešku sudbinu koja mu je bila namijenjena: da napusti urođenike i da ostane među ovim bljedolikim nakazama! Lice mu je bilo obliveno suzama i slinom. Anđelika je osjetila samilost prema očajnom dječaku. Trebalo je nešto učiniti. Ona krenu u logor i pohita do spremišta sa živežnim namirnicama. Pipajući ona nađe što je tražila: glavu šećera koju je razlomila na nekoliko komada, zatim je zahvatila rukom u sanduk sa suhim šljivama, uzela jednu pregršt i žurno se vratila na mjesto događaja. Lomenie je sazvao sve svoje zapovjednike.
Pustimo ih da odu sa tim svojim derištem, a zatim ćemo zavojštiti na njih da im ga oduzmemo i da ih najzad uništimo.
Ako ga za osvetu ubiju? - reće Maudreuil.
Neće, oni ga jako vole. Peyrac se umiješa.
U sadašnjem trenutku prekid pregovora ne samo što bi nam donio neprilike kojima smo htjeli izbjeći nego bi nam navalio još i gore. Ja vas molim da se smirite i da budete strpljivi.
Anđelika se obrati Honorini.
Pogledaj onog jadnog dječaka koji plače; on se boji svih tih nepoznatih starijih ljudi. Odnesi mu komad šećera i suhih šljiva, uhvati ga za ruku i dovedi ovamo.
Osjetljiva Honorina odmah je poslušala. Djevojčica bez straha krenu ravno među Irokeze koje je prijateljski promatrala.
Izgledala je poput male lutke sa širokom naboranom haljinom i zelenom platnenom pregačom. Njezina zelena kapa, ispod koje su virile kovrče bakrene boje, sjala se na suncu. Na nogama je imala mokasine sa suvracima ukrašenim resama. Donijela ih je jedna Indijanka uoči odlaska poručnika Pont-Brianda.
Honorina je srdačno pružila darove dječaku. Swanissit i Outtake priđoše i stadoše hvaliti pred svojim miljenčetom krasne poklone koje mu je pružala Honorina. Očajni dječak naposljetku je pogledao. Šmrcajući promatrao je poklone. Da li je ikad vidio šećer? Ipak su mu suhe šljive bile milije, ali je njegov pogled bio prikovan za onaj bijeli komad šećera za koji mu rekoše da je jestiv. Tada ga Honorina uhvati za ruku i polako povede prema Anđeliki.
Svi su Indijanci bez daha gledali.
Ono malo koraka što ih je dijete prešlo odlučivalo je o ratu ili miru. Anđelika je klečeći čekala i nije se micala od straha da ne uplaši dječaka. Kad joj se približio, ona ga je blagim glasom nagovarala.
To ti je šećer. Oblizni ga malo. Vidjet ćeš kako je sladak.
On nije razumijevao ni riječi, ali ga je glas Anđelikin privukao. Upravio je pogled svojih plavih očiju prema njoj i, kao očaran, sasvim zaboravio strah i mjesto gdje se nalazi. Možda ga je ovo lice bijele žene, svijetle kose, s kapicom na glavi, podsjećalo na njegovu majku, mladu Francuskinju, koja je bila ubijena i skalpirana za jedne grozne noći. Kao da se prisjećao nečega.
Anđelika je nastavila da ga tješi. Stari Macollet je pritekao u pomoć. Ublaživši svoj osorni glas, on je ponavljao na irokeškom riječi Anđelikine.
To ti je šećer. Okušaj ga...
Dječak je napokon pristao da oblizne šećer, a zatim ga zagrize. Osmijeh obasja njegovo suzama natopljeno lice i on se odjednom, oduševljen, radosno nasmija.
Svi odahnuše s olakšanjem.
Izaslanstvo irokeško se umirilo. Svi se približiše i okupiše oko Anđelike i dvoje djece. Anđelika je dozvala Elvirine dječake.
Imate li štogod u džepovima što bi ga zanimalo?
Ona je dobro pogodila. Svaki dječak od sedam do deset godina, koji do sebe nešto drži, skriva u svojim džepovima svakakvih dragocjenosti. Barthelemy je pronašao dva staklena klikera koja su mu ostala od posljednje igre na ulicama La
Rochellea.
To je naposljetku očaralo dječaka.
Grupa žena i djece, što se oko njega okupila, odvuče ga bez ikakvog otpora prema dvorištu, a zatim kući. Uđoše u kuću i vrata se za njima zatvoriše.
Anđelika se bojala da dječak ne počne kričati kad se nađe u kući iza zatvorenih vrata. Pošto je pogledao po zidovima i neprimjetno zastao, činilo se da se sa situacijom pomirio te je iznenada sjeo na kamen pred ognjištem na kome je gorjela vatra. Ona je bila uvjerena da ga je namještaj podsjetio na njegove djetinjske radosti što ih je doživio na svojoj kanadskoj farmi. Dječak je bio pod dojmom onoga što je već jednom vidio. Grickao je šećer i gledao Barthelemyja kako kotrlja svoje klikere po podu. Kadšto bi nešto progovorio na irokeškom. Da ga sasvim umekša, Anđelika je poslala po starog Kanađanina sa "crvenom kapom". Smjestila ga je pred ognjištem sa čašom prepečenice.
Budite ljubazni, gospodine Mecollet, budite "tumač", kako se to u vas kaže, između nas i ovog mladog barbarina. Strah me je da se ne uzbudi ako osjeti da ga nitko ne razumije...
Svakom djetetu dala je komad skupog šećera da ih nagradi za njihovu pomoć.
Da nije vas bilo, draga djeco, imali bismo mnogo neugodnosti. Vi ste bili vrlo korisni posrednici.
Tako je mislio i gospodin Lomenie kada je malo kasnije došao da zahvali gospođi de Peyrac.
On je izjavio da su se Irokezi mirno povukli i pomirili sa sudbinom njihova miljenčeta.
Dugujemo vam veliku zahvalnost, gospođo. Bez vas i vaše ljubazne djece našli bismo se u velikoj neprilici. Mi vojnici često zaboravljamo da u pojedinim situacijama samo taktičnost jedne žene može naći pravo rješenje. Mi bismo se zbog toga crvuljka poklali, a samo vaš osmijeh bio je dovoljan...
Zatim se okrenu prema djeci i reče nesmotreno:
Hoću da vas nagradim. Što želite?
Omladina, zanesena svojim uspjesima i dugim boravkom na svježem zraku, nije se našla u neprilici. Barthelemy je odmah izjavio:
Ja bih lulu i duhana.
A ja zlatnik - reče mladi Thomas, koji je sačuvao osjećaj vrijednosti što ga je bio donio iz Starog svijeta.
Ja bih htjela nož za skalpiranje... i da vidim Quebec - reče Honorina. Grof je bio iznenađen raznolikošću želja.
Što će nož za skalpiranje jednoj djevojčici? A koga to želite skalpirati?
Honorina nije odmah odgovorila. Anđelika se osjećala kao na žeravici. Na sreću je Honorina izjavila da još ne zna i da će o tome razmisliti.
A što ćeš ti, dragi dječače, s lulom?
Pa da zapušim.
Grof de Lomenie srdačno se nasmija, dade Thomasu zlatnik, obeća Barthelemyju da će dobiti lulu, ali samo za mjehure od sapunice.
Što se tiče noža, gospođice Honorina, počekat ću dok razmislite koga ćete neprijatelja skalpirati. Već sada vam mogu prenijeti najsrdačniji poziv gospodina guvernera Frontenaca da posjetiti njegov lijepi grad Quebec.

24.
NEOČEKIVANI POSJET IROKEŠKIH POGLAVICA
Shvaćajući koliko može nagla promjena života štetno djelovati na dječaka, Anđelika je odustala da okupa svog novog štićenika.
Ali on strašno zaudara - protestirale su gospođa Jonas i Elvira. - Pogledajte mu kosu... sigurno mu je puna ušiju.
Znam. Ali se bojim da ga ne ustrašimo ako ga odmah zaronimo u kabao. Strpimo se. Možda ćemo sutra moći da taj delikatni zahvat izvedemo.
Međutim su se stvari same od sebe uredile. Pri kraju dana dječak bi se kadšto uzbudio, zaplakao, ali bi ga Eloi Macollet ipak utješio.
Ja mu stalno govorim da će Swanissit i Outtake sutra doći da ga povedu u lov i rat, ako bude dobar.
Kad je vidio kako druga djeca s uživanjem bućkaju po toploj vodi, dječak je pristao da se okupa. Samo su ga površno oprali. Mješavina medvjeđe masti i prašine tako se stvrdla na njegovoj koži da je činila neku vrstu smole.
Anđelika mu je dala da popije čaj kome je dodala nekoliko kapi makova uvarka, što ga je našla u siromašnoj logorskoj apoteci.
Irac O'Connel rijetko je pobolijevao, a kad bi mu se to dogodilo, liječio se rakijom. Ona je mislila na kesice s biljem koje je ostavila u La Rochelleu: na razne masti, na sirupe, na ljekovite napitke koje je pripremala za porodicu Berne, primjenjujući upute vidarice Melusine i koristeći se dobrim savjetima ljekarnika Savaryja.
Sve bi joj to bilo ovdje od velike koristi, ali je godišnje doba već bilo poodmaklo da bi se moglo nabrati najpotrebnije ljekovito bilje, pod pretpostavkom da ga se u ovom kraju moglo naći. Unatoč tome, moglo se nakupiti ljekovite kore i korijenova u ovoj kasnoj jeseni. Sutra će se morati o tome pobrinuti.

Predvečer je svratio Romain de l'Aubigniere da čuje vijesti o svome nećaku.
Ovaj je upravo blago zaspao, zamotan u pokrivač, na ležaju sastavljenom na brzu ruku, jer je odbio da spava u krevetu.
Divljačar ga je tužno promatrao.
Dobro znam što osjeća - šaptao je kimajući glavom. - I ja sam bio irokeški zarobljenik, tamo dolje u dolini Mohawka... kako da čovjek zaboravi te dane? Kako da zaboravi tu dolinu?
Recite mi naposljetku - nestrpljivo će Anđelika - jesu li Irokezi vaši prijatelji ili neprijatelji? Je li boravak među njima sreća ili nesreća? Izjasnite se već jednom... Činilo se da je u neprilici. Poput Perrota, njemu se nije činila nelogičnom ta veza između nostalgičnih i rodbinskih osjećaja. On odgovori:
Da, bio sam sretan među Irokezima. Ali ne mogu zaboraviti da su poklali čitavu moju porodicu i Maudreuilovu. Moram da im kožu s glave oderem i ja ću to učiniti.
Znam da smo danas s njima zaključili sporazum. To je cijena za život moga nećaka. Ali ćemo se jednoga dana ipak naći licem u lice, budite sigurni!
Ona ga potiho zapita:
Što ćete učiniti s dječakom?
Povjerit ću ga jezuitima. Oni u Quebecu imaju sjemenište za siročad i mlade Indijance koje odgajaju za svećenike.
Andelika pogleda zaspalog dječaka. Njegov dječački lik, osjenčan prljavštinom, s izrazom tuge na licu, činilo se tako nevin i bespomoćan.
Što će za ovo dijete, odgojeno u šumama, značiti tamni zidovi sjemeništa u Quebecu? Bit će to za njega tamnica. Ona saopći svoje sumnje mladom Aubigniereu.
Zar se moralo toliko platiti za njegovu slobodu i sada ga zatočiti?
Zar je trebalo da se preotme poganima samo zato da se spasi njegova duša? To je zaista plemenita briga. Međutim, da li se vodilo dovoljno računa o sreći i dobru dječakovu. Čim je počela govoriti, Kanađanin je nestao. Ti Kanađani dolaze i odlaze kao sjenke.
U susjednoj sobi druga su djeca legla pod nadzorom Elvire. Gospodin i gospođa Jonas nešto su uređivali u svojoj sobi. Eloi Macollet otišao je da traži duhana. Neko je vrijeme Anđelika bila sama uz dječaka u predsoblju. Nemirno je spavao, jecao i nešto tražio oko sebe. Andelika ga blago milovaše po prljavoj i zapuštenoj kosi.
Zatim mu namjesti pokrivač koji mu je skliznuo niz nejaka gola ramena. U sobi je vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre.
Kad se htjela podići, iza nje su stajali veliki poglavica Swanissit i Outtake tako blizu da su rese na njihovim pregačama dodirivale njezino rame.
Ona ih je zaprepašteno promatrala. Kako su samo ušli? Ispred očiju joj je bila ruka poglavice Mohawka koja je čvrsto stiskala buzdovan od poliranog drveta na čijem je vrhu bio velik oštrac od slonovače. Udarac ovog oružja mogao je raskoliti glavu, osobito u tako širokoj i glatkoj ruci poput ćilibara, sa snažnim mišićima.
Andelika se svladavala da ne skoči. Oči Outtakea činile su joj se kao dvije gotovo nevidljive crne pukotine, a veliki poglavica Seneka nije gledao nju već zaspalog dječaka. Nakon kratkog vremena on se sagnu i položi na krevet mali luk i tobolac sa strijelama, oružje kojim se francuski dječak naučio služiti pod njegovim okriljem.
Odjednom se Swanissit trgnuo i kao da se osvijestio te stao hodati po sobi, a za njim Octttake i razgledavati drsko sve oko sebe, dirajući svaku stvar i pretvarajući se da ne vidi Anđeliku. Zatim uđoše u susjednu sobu.
Andelika je čula krik gospođe Jonas, koju je ustrašio njihov nagrđeni izgled s perjem na glavi u trenutku kad je podjarivala vatru. Dvojica su se Irokeza glasno nasmijala. Dotad su šutjeli, a sad se razbrbljaše podrugljivo iznoseći svoje utiske. Gospođa Jonas ponovo kliknu kad su prljavim rukama dohvatili čipkastu tkanicu koju je ona razastrla preko krevete da je izgladi. Loše je uradila, sirota žena, što je baš ovom prilikom iznijela svoje dragocjenosti.
U dječjoj sobi dvojica poglavica izazvaše veliku graju. Elvira se bila skupila u jednom uglu sva dršćući, ali su djeca u njih gledala kao da su pokladne maske. Razočarani što nisu našli ništa zanimljivo, dva Indijanca upadoše u Anđelikinu sobu. Činilo se da su ovdje zadovoljili svoju radoznalost. Otvoriše kovčege, izvadiše iz njih odjeću, dohvatiše knjige s polica i stadoše ih prevrtati na sve strane i prelistavati.
Andelika je pošla za njima nastojeći da bude mirna. Molila je boga da se tkogod pojavi i da ih odavde odstrani, netko tko zna njihov jezik.
Outtake joj se činio sumnjiv. Ako je Swanissit ovamo došao da posljednji put vidi svoje posvojče, drugi je sigurno došao da zametne kavgu sa ženom koja ga je ponizila.
Treba li ih izbaciti? - prošapta urar.
Da se niste osudili. Raskolit će vam glavu.
Mada su tiho govorili, dvojica se Irokeza naglo okrenuše prema njima kao da ih žele uhvatiti na djelu. Zatekoše Anđeliku kako mirno stoji oslonjena na prečagu vrata. Njih je zabavljao ustrašen izgled Europljana.
Oni su svuda oko sebe stvarali nered poput uzbuđene djece.
Uto je Swanissit otkrio putnu torbu i skupocjene predmete u njoj. Indijanac je bio zanesen. Stao je da premeće u rukama češalj i četku, svijeću i pečatni vosak, a zatim je svu pažnju obratio na ručno ogledalo smijući se i kreveljeći. Ali još više nego slika u ogledalu oduševljavao ga okvir od kornjačevine i zlata i držak koji je pravljen od istog skupocjenog materijala.
Outtake kao da nije dijelio njegovo oduševljenje. On mu dobaci strogim glasom nekoliko riječi. Da li je on govorio poglavici Seneka da bijeli ljudi ne posuđuju ništa, da oni prodaju svoje poklone i da ova žena pripada istoj zelenaškoj rasi?...
Swanissit se odmah uozbiljio i ozlovoljio. Onako visok i rnršav sav se skrutio u svojoj pregači i vratio ogledalo na svoje mjesto. Pognute glave promatrao je Anđeliku pogledom ranjenog orla. Na njegovu izboranom licu javio se bolan izraz kakav je bio maločas kad je promatrao malog Kanađanina. Nakon kratkog razmišljanja on se prenu. Izraz likovanja obasja mu lice. On opet dohvati ogledalo i zataknu ga za pojas kao da je njegovo, a zatim izazovno pogleda Anđeliku. Ali to je bio mangupski izraz, izazovan, i pretvoran.
Tada mu se Anđeika približi, pogleda u putnu torbu i pronađe vezicu od crvene svile. Dohvativši ogledalo iza pasa Swanissitova, ona mu ga stavi na grudi, ispod ogrlice od medvjeđih zuba, pošto je vezala držak crvenom vezicom i tako dodala ovaj novi i raskošni nakit barbarskom ukrasu. Poglavice su pratile njezine pokrete radoznalim pogledom.
Ti koji govoriš i razumiješ francuski jezik - reče ona Outtakeu - hoćeš li prenijeti velikome Seneki moje riječi. Ja, Tekonderogina žena, u ime njegovo, poklanjam poglavici ovo ogledalo koje mu se sviđa.
Outtake, ne govoreći ništa, prevede njezine riječi. Promatrajući ogledalo, koje se sjalo na njegovim grudima, Swanissit naglo reče:
Da li bijela žena namjerava prevariti velikog poglavicu Seneka? Swanissit zna da bijeli ljudi tako krasne predmete upotrebljavaju onda kada služe svome bogu. Već je jednom Crna Mantija odbila da mi pokloni ogledalo u kome se on ogleda svaki dan i koji svaki put poljubi, mada je Swanissit za nj nudio stotinu dabrovih koža.
Što oni time misle? pitala se Anđelika. Sigurno je koji jezuita odbio da im pokloni kakvu pliticu ili nešto drugo što se odnosi na službu božju. Kako da im objasni da to nije isto... Baš joj stalo do toga!...
Zašto se veliki poglavica Seneka boji da će biti prevaren? - zapita ona glasno - Zar ovaj predmet nije dostojan da resi grudi velikog i uvaženog poglavice Pet plemena.
Njoj se odmah učinilo da Swanissit shvaća smisao njezinih riječi jer se gotovo djetinjska radost zakrijesila u očima sijedog Indijanca. Sav je zračio radošću i ponosom. On se trudio da zadrži ljudsko dostojanstvo. Izrekao je nekoliko riječi koje su dobile u tumačenju Outtakeovu prezriv ton.
Bijeli ljudi ne znaju praviti poklone. To je podli soj trgovaca. Što želi postići bijela žena tim poklonom?
Bijela je žena već naplaćena time što joj je ukazana čast da u svome stanu primi velikoga Swanissita, poglavicu Pet plemena.
Da li je francusku ženu uplašio posjet krvoločnih Irokeza - zapita Swanissit preko svoga tumača Outtakea.
Da, uplašila sam se. Iznenadio me dolazak čuvenih irokeških ratnika. Ja sam slaba žena... koja je nesposobna da rukuje oružjem u svoju obranu.
Dok je to govorila, gledala je ravno u Outtakea. Mislila je da će on jedini osjetiti smisao njezinih riječi, ali je Swanissit sigurno namirisao nešto o nezgodi svoga zamjenika koga je umalo zaklala bijela žena, ili je to pogodio. On se bučno nasmija, što je bilo uvredljivo za poglavicu Mohawka, pljeskajući se rukama po bedrima i dobacujući mu podrugljive poglede. Anđelika je smatrala da je prevršila
mjeru ponizivši Outtakea. Odlučila je da ublaži njegovo raspoloženje i da objasni svoje riječi.
Sanjala sam čudan san - reče ona. - Našla sam se na izvoru, gore na brežuljku, pri zapadu sunca, gdje me je neprijatelj vrebao i zaskočio. Kad sam se ujutro probudila, ja sam dohvatila nož i ponijela ga sobom kad sam otišla na brežuljak, jer nas snovi često opominju...
Kad je spomenula san, obojica se uozbiljiše. Nestalo je mržnje, svake ironije, nepovjerenja.
Nastavi - reče Outtake promuklim glasom. - Nastavi, bijela ženo, i pričaj nam o svom snoviđenju.
Oni joj sasvim priđoše i nagnuše se prema njoj poput djece koja žele čuti nastavak uzbudljive i jezovite priče.
Uto se vrata naprosto prolomiše. Naoružani vojnici i divljačari pojaviše se na vratima. Na čelu su im bili Nicolas Perrot, Pont-Briand, Maupertuis i Troprsti. Oni pogledaše na pod i Anđelika je imala utisak da traže njezin leš i raskoljenu glavu. Kad je ugledaše živu i u najboljem raspoloženju među dvojicom strašnih Irokeza, ostadoše zgranuti.
Gospođo! - promuca Pont-Briand - jeste li? Niste li?...
Ne, živa sam. - reče Anđelika - Što želite?
Rekoše nam da su u vaš stan upali Swanissit i Outtake.
Da, tu su, došli su da vide što je s njihovim miljenčetom i donijeli su mu oružje. Pokazuju da su brižni, te su mi vrlo simpatični.
Nicolas Perrot je uzdrhtao gledajući je mirnu između ta dva mrka i grozna ratnika koji su stajali pokraj nje.
Otkad sam vas sreo u La Rochelleu - uzviknu on - vi me stalno začuđujete. Pa dobro! Budući da se ništa nije dogodilo, mi ćemo im oprostiti smioni upad.
On se obrati dvojici poglavica na njihovu jeziku. Anđelika je nejasno shvatila po njihovim pokretima da ih on poziva na gozbu s bijelim ljudima. Ali oni zanijekaše glavom.
Kažu da će prisustvovati gozbi kad ih pozove Tekonderoga i kad odu svi Francuzi iz Quebeca - prenese njihove riječi Perrot. - Oni vas pozdravljaju i kažu da će se opet vratiti.
Poglavice se dostojanstveno udaljiše uz pratnju sve do izlaska iz utvrđenog logora.
Vrata se za njima zatvoriše.

25.
"ONI ĆE OTIĆI"
Hoće li već jednom otići? Hoće li otići svi? Kad ćemo biti sami, u miru i tišini? Tako je uzdisala Anđelika želeći da bar jedan trenutak bude sama s mužem, daleko od stranih pogleda. Tada bi ona mogla da odmori glavu na njegovu ramenu, da ga čvrsto stisne, da iz njega crpe snagu koja bi okrijepila njenu, jer je osjećala da je on miran i bezbrižan. Njega nikada nije u životu mučila briga, čak ni u trenucima mučenja ili onda kad mu je smrt bila pred očima. Kad bi se našao pred opasnošću ili iskušenjem, on je skupljao sve svoje snage za borbu i otpor. Prije svega, nikada nije prikrivao opasnosti, teške situacije i čuvao se toga koliko god je mogao, ali sve što se odnosilo na budućnost, što je pripadalo carstvu mašte, sve to nije na njega utjecalo. Samo stvarna, prisutna, opipljiva činjenica za njega je nešto značila. U ovim danima ratnih sukoba, Anđelika je otkrivala tajne jedne muževne duše koju je ženska osjetljivost jedva mogla zamisliti.
To otkriće činilo je da je muža osjećala gotovo kao stranca, ali stranca koji ulijeva spokojnost. On je zaista bio nevjerojatno spokojan usred oluje, a ona je osjećala da će joj živci sasvim popustiti, ako još jedan ili dva dana bude trajala ta vreva, ta
teška napetost, to naglo mijenjanje osjećaja nade i propasti, koji su nadolazili kao udarci ćudljivog vjetra. Otkad je dovela poglavicu Outtakea s brda, stvari su se sasvim promijenile. Bilo je nečeg drukčijeg u ponašanju drugih.
Ona se sada osjećala vezana uz druge, uz njihov opstanak i njihove tragedije o kojima prije nije ništa znala.
Bila je svjesna da pomalo postaje dio Novoga svijeta, da prihvaća njegove borbe i njegove strasti.
Oni će otići - govorio je Joffrey de Peyrac, tako uvjerljivo kao da je to gotova činjenica. - Svi će otići, a mi ćemo ostati sami u Katarunku.
Malo pomalo sve se veći broj čamaca otiskivao od obale.
Došao je i dan kada se grof Lomenie-Chambord otisnuo posljednjim čamcem francuske ekspedicijske flotilje.
Događaji se nisu razvijali onako kako je on predviđao kada je krenuo prema Katarunku da ga napadne, ali malteški vitez nije žalio za tim.
On je mislio na ovaj bračni par koji se smjestio na obali rijeke smatrajući ga kao simbol nečega što on ne bi mogao proživjeti, ali što je uvijek želio susresti.
U daljini su konji pasli na pašnjacima. Zrikanje popaca ispunjalo je zrak.
Ostavljam vas same - reče grof de Lomenie-Chambord.
Zahvaljujem.
Što će biti ako ne uspijete uvjeriti Irokeze u vaše plemenite namjere te ih spopadne napast da vas udese i opljačkaju prije nego se vrate kući?
Neka nam Alah pomogne!
Grof de Lomenie se nasmija jer je i on bio stari znanac Mediterana.
Alah je velik - odgovori on.
Na zavoju rijeke dugo je mahao svojim šeširom.

26.
OLUPINA NA DNU OCEANA
Sada će otpočeti njihov osamljen život, a s njime i doživljaji.
Ostali su sami. Nisu više pripadali nijednom narodu, ni predstavljali nijednog kralja. Kad dođu Irokezi i zatraže savezništvo Joffreya de Peyraca, oni će se ponašati prema njemu kao da je vladar koji govori u svoje ime.
Oni su se opet našli u svome boravištu i protiv očekivanja.
Uvečer radosno proslaviše "u obitelji" svoju pobjedu i svoju sačuvanu nezavisnost. S čašama vina u ruci nazdravljali su svome starješini, Joffrey de Peyracu, i njegovoj vještini koja ih je i opet izvukla iz škripca.
Te je noći Anđelika osjetila nov zanos grleći onoga koji je sve njih podržavao i nije ih iznevjerio, upijajući njegove strasne poljupce, kao da je time htio, pošto je minula opasnost, osvetiti se sudbini.

Za doček irokeškog izaslanstva Joffrey de Peyrac je obukao prsluk od crvenog baršuna, protkan srebrnim cvjetovima i perlama od crnog jantara.
Na čizmama od crne kože imao je srebrne mamuze.
Držeći ruku na srebrnom balčaku svoga mača, on je očekivao izaslanike ispred logora. Šest njegovih španjolskih gardista stajalo je kao ukopano s halebardama, u svijetlim oklopima i kacigama, s njegove lijeve strane, a s desne šest njegovih mornara u stavu "mirno", obučenih u neku vrstu šarene uniforme: kabanica žuto- crvena, hlače crvene, čizme od riđe kože, uniforma koju je sašio neki krojač iz Seville za kućnu livreju.
U rijetkim je prilikama naređivao svojima da obuku paradnu uniformu.
Novi svijet, osim pod Španjolskim gospodstvom, rijetko je prihvaćao raskoš Staroga svijeta. U sjeverne zemlje dolazili sa ljudi gotovo goli i bosi i nužda ih je dugo prisiljavala da žive u velikom odricanju.
Takav je bio život onih koji su izbjegli vjerskim progonima, poput engleskih puritanaca ili francuskih hugenota, tako da su Jonasovi imali isti onaj skromni zavežljaj sa svim njihovim imetkom što su ga ponijeli još iz La Rochellea.
Joffrey de Peyrac je došao s brodovima pošto se obogatio pronalaskom blaga na Karibima. On je, dakle, mogao svoje ljude raskošnije obući, čak je i među robom, koju je u ograničenoj količini donio sa "Gouldsboroa", zadržao vonjičke uniforme smatrajući da je to korisno.
Kad su Irokezi krenuli prema logoru, čudili su se tom blistavilu, sjaju dočeka koji je upotpunjavao jesenski izgled prirode. Ogromno javorovo stablo s rujnom krošnjom, koje je visoko izraslo pored ulaza u logor, kao da je bilo postavljeno za doček isto onako kao i stabla duž brežuljka izrasla poput slavoluka.
Oštar i jak vjetar povijao je sivkastu travu koja je bila nalik na oporu slamu što se spuštala i dizala pod njegovim fijucima.
Swanissit je držao preko ruku pušku sa kundakom od sedefa.
Bila su petorica: Swanissit, Outtake, Annisera, Ganatuha, i Onasategan, goli i vitki sa svojim jednostavnim kožnatim pregačama koje je vjetar zanosio.
Onasategan je bio poglavica Ounontaga, Ganatuha jedan od najhrabrijih vođa Onejuta, Annisera je mogao govriti u ime Kajuga, jer je bio rođeni brat njihova poglavice, premda iz rase Seneka.
To su bili najugledniji među predstavnicima Pet plemena iz Doline kukuruza, a došli su da sklope savez s Gromovnikom i na sebe preuzeli teret ovog rizika iz ljubavi prema svojim narodima. U osjećajima, što su im ispunjali srca, javljalo se nepovjerenje koje su nastojali prikriti oholim držanjem.
Gledajući ih odozgo kako prilaze, Anđelika se pitala kakvi osjećaji ispunjuju ta divlja srca. Činilo joj se da osjeća njihovo nepovjerenje, nemir i bol. Swanissit im je bio rekao:
"Pet plemena nije više ono što je nekad bilo. Treba sada nastojati da se sporazumijemo s bijelim ljudima."
Sudbina Irokeza zpravo se "ispreplela" na vrlo suptilan način sa životom Anđelike. Da li je to bilo zato što je život Outtakea ovisio o njoj u trenutku kad ga je nožem napala, ili zato što se ona priča o kornjači uplela između njih i nje?...
Ujutro je ona s Honorinom odabrala najljepše staklene perle među onim "drangulijama" koje su bile namijenjene trgovanju.
To je za starog Swanissita ako nas opet posjeti. On je vrlo ugledan čovjek.
Da, i ja ga volim - izjavi Honorina. - On je bio vrlo pažljiv prema dječaku. Zašto je dječak otišao s Francuzima? On bi nas naučio da gađamo lukom.
Anđelika bi rado bila zadržala kanadskog dječaka, ali nitko nije to spomenuo.
Na pola puta od brežuljka Irokezi nađoše poklone koje im je namijenio Joffrey de Peyrac, a s poklonima i skupocjeni vampum koji je on izvadio iz svojih kovčega. Kada Swanissit i njegovi odgonetnuše poruku koju je označavala vrpca s nanizanim perlama od bijelog i tamnoplavog porculana, pokazaše svoje zadovoljstvo. Pogledaše se mašući glavom i govoreći: to je dobro! To vrijedi!...
Swanissit je sigurno rekao svojima da je ta ogrlica nekada pripadala Mohikancima i bila njihovo skupocjeno blago. To što grof de Peyrac posjeduje ovakvu skupocjenost dokazuje vrijednost njegovih veza i važnost koju mu pridaju čuvena plemena Juga. Srce im je snažno udaralo kad vidješe da im to poklanja. Obuze ih grozničava strepnja na samu pomisao da će to njima pripasti. Swanissit je u mašti zamišljao sebe kako prolazi kroz naselja Dugih kuća i kako na rukama nosi skupocjeni vampum. Drhtao je od pomisli kako će se narod uzbuditi kad to vidi, kao što drhti koža na bubnju pod udarcima veseloga muzičara.
Odložiše oružje: lukove i tobolce, muškete sa sedefastim kundakom i lulu od crvene gline. Bila je samo jedna, priprosta i neugledna, već odavno neupotrebljavana, jer nije bilo duhana da se njime napuni.
Odložiše lulu i uzdahnuše jer ugledaše među poklonima bijelih ljudi, na uštavljenim kožama, smeđe pletenice duhana, lijepo poredane, naboljeg duhana iz Virginije, kojega je fini miris dražio nosnice.
Kako će biti ugodno pušiti sjedeći oko vatre nakon svečanih uzajamnih obaveza. Ipak se nije smjelo popustiti iskušenju i zanemariti obredne i složene tajne pregovaranja, koja su tako važna jer se radilo o budućnosti Irokeškog saveza. Anđelika je zamolila muža da ne prisustvuje ovoga puta obredu. Unatoč ulozi koju je imala, pomalo i protiv svoje volje, u pripremanju ovog sastanka, ona je smatrala da njezina prisutnost nije potrebna. Navela je razlog koji joj je jednom Nicolas Perrot objasnio: u irokeškoj zajednici žene, a osobito majke, imaju pravo riječi, ali u Vijeću muškaraca njih zastupaju, uglavnom, mladići koje one izaberu. Osim toga, nju od jutros jako boli glava, pa nema snage da podnosi kričavo brbljanje Indijanaca koje traje satima, ni njihov odvratan miris, njihovo podrigivanje i šmrcanje, te useknjivanje rukom ili kosom. Joffrey de Peyrac se složio s njome da ne prisustvuje pregovorima ako poglavice izričito ne zahtijevaju njezinu prisutnost. Zapravo, ona se bojala da ne susretne Outtakea, poglavicu Mohawka. Radije bi pozdravila Swanissita, pa mu je po Nicolasu Perrotu poslala, da ispriča svoju odsutnost, ogrlicu od venecijanskih perla koju je za njega odabrala.
Kad je vidjela da su izmijenjeni pozdravi i da su otpočeli pregovori, ona se povukla, jer joj je bilo pomalo hladno, u malu nastambu gdje je provela cijelo poslijepodne u društvu s prijateljima i djecom.
Povremeno bi netko dolazio da je obavijesti o toku pregovora.

Iz savjesnosti i samoljublja, iako je osjećao glad, a zamamni ga mirisi koji su dopirali iz utvrđenog logora mučili željom da završi dugi govor, stari je Swanissit svejedno produžio razgovore koji su prelazili svaku ljudsku strpljivost. Ali je strpljivost, grofa de Peyraca bila bezgranična.
Swanissit je dugo isticao da su došla svega petorica zato što je postavio Tahouguetea na čelo svojih suplemenika, onih koji su još bili u šumi i onih koji su počeli prelaziti rijeku na zavoju. Njih je mnogo, vrlo mnogo, možda i tisuću, mnogo više nego što su mislili Francuzi koji su otišli.
Ako on, Swanissit, utvrdi da ga Gromovnik pokušava zavarati, da su njegova obećanja lažna, da on samo želi da Irokeze oslabi nastojeći da zakopaju ratnu sjekiru kako bi pomogao Francuzima da što više prevare Pet plemena, neka se pripazi i neka odmah ostavi svoje oružje, jer će Irokezi, prije nego se vrate u svoj kraj, s veseljem ispeći nekoliko bijelaca drznika i varalica. Ima među njima lijepih skalpova: tvoj i tvojih sinova, Tekonderoga. Također i skalp tvoje žene. Neću ga ja skinuti, reče stari poglavica, kao da je to gotov čin, jer ja, to treba da znaš, i to naglašavam, nikada nisam za svoga života ubio ni skalpirao koju ženu. Ja ću radije umrijeti nego oduzeti život ženi ili djetetu, kako je to u tradiciji naših naroda.
To ne bih mogao reći i za ovo novo pokoljenje ratnika, izjavi on, prezirno pogledavši trojicu drugih poglavica koji su bili zreli ljudi, jer su ti ratnici naučili od bijelih da ne poštuju onoga koji daje život, koji osigurava budućnost, i ti su okitili ulaze svojih šatora skalpovima žena. Sramota! Uskoro će moji suplemenici postati isto takve kukavice, bez ikakve plemenitosti, kakvi ste i vi bijeli ljudi. Ali ja ih ipak moram braniti i osigurati im budućnost.
Peyrac je dostojanstveno i mirno prešao preko ovih riječi i prijetnja. On je znao ublažiti nepovjerenje Swanissitovo koje se očitovalo u ovom njegovom ranijem lošem raspoloženju. Razgovor se otegnuo i oni bi još stajali na istom mjestu sve do sumraka da se vrijeme nije naglo natmurilo. Vjetar je popustio, ali se spustila gusta magla koja se naglo podigla s rijeke i jezera i pritisla poput oceana jelovu šumu i vrhove brda.
Trebalo je, dakle, pokupiti poklone, vampume, kalumete, i poći u utvrđeni logor gdje su ljudi stvorili toplo i svijetlo utočište koje razgaljuje tugu i tjera mrak podzemnoga carstva. Zapališe veliku vatru na ognjištu u prostranom predvorju. Pripremiše gozbu, časteći se masnom hranom, mirisnim kukuruzom i kiselim bobicama. Uživalo se u pušenju, u plavim kolutima dima, u prozirnom alkoholu.
Ovakvu su gozbu mogli izdržati samo oni koji su navikli na barbarske gozbe i gusarske orgije, gdje se jelo i pilo do iznemoglosti.
Florimond i Cantor otiđoše u stan da jedu zajedno s djecom, ženama i trijeznim ljudima, ili s onima koji su imali osjetljiv želudac.
Anđelika se smijala njihovu smetenom izrazu. Mladi Bretonac Yann također se pridružio njima govoreći iskreno da on ne voli piti, ni jesti do iznemoglosti kuhano medvjeđe meso, i da mu se povraća kad vidi kako se Indijanci opijaju do besvijesti. Prišao im je i Maltežanin Enrico Enzi koji je imao osjetljiv želudac. Toga se stidio, ali kako je bio na glasu kao vješt rukovatelj nožem, nitko mu nije zamjerao kad bi onako žut odbijao čašu vina ili žestoka pića.
U društvu gospođa večer je protekla veselo. Pjevalo se, sviralo u gitaru i svirale. Jeli su uštipke, šećerne bombone sa slatkim koprom, koje su djeca osobito voljela i grickala sjedeći oko ognjišta.
Gazda Jonas pričao je priču o vukodlaku iz pokrajine Saintonge. Odavno je nije pričao pa se povremeno nit pričanja gubila. Nije to bilo s razloga što ga je pamćenje izdavalo. Sjećao se on vrlo dobro, ali tu priču nije pričao otkad su mu jednoga dana jezuiti u La Rochelleu, ugrabili dva sina koja više nikad nije vidio.
On je ipak hrabro izdržao do kraja, a pažnja koju su mu ukazali bila je nagrada za njegov trud. Florimond i Cantor, zajedno s ostalima, molili su da još nešto priča.
Najzad svi odoše spavati. Anđelika je savjetovala svoje sinove da ovdje ostanu jer u prostorijama druge kuće gdje su stanovali neće moći spavati zbog buke koju prave učesnici gozbe. Oni se umotaše u pokrivače i legoše pored ognjišta.
Magla je polako uspavljivala. Meko je obavila svu prirodu, a nejasni i zbrkani šumovi prodirali su kroz njenu gustu zavjesu, natopljenu zlokobnom tišinom.
Na sva četiri stražarska mjesta na nasipima straže su uzalud napinjale pogled i sluh ne bi li razabrati razne šumove: šljapkanje, bućkanje, koja su im nejasno dopirala s rijeke kroz maglu, nekakve uzdahe, prigušene odjeke koji su se širili kroz maglenu zavjesu: od žaba pored rijeke, od kozodoja i sova u šumi.
Odsutnost Indijanaca Metallaka i Narantsonaka koji su napustili svoj logor, činila je noć još tajanstvenijom. Za druge koje noći vidjele bi se čak i kroz maglu vatre, osjetio bi se miris dima koji bi prodirao iz okruglih indijanskih vigvama, čuo bi se plač nejake djece. Ali te večeri sve je bilo tiho.
Logor Katarunk utonuo je u duboku noć poput olupine u dubokom oceanu.

27.
SWANISSIT, STARI SENEKA
U Katarunku magla napolju, magla u nastambama. Napolju hladna, u nastambama topla.
U noći, siva magla, sva protkana tek primjetnim kristalima inja, a u nastambama plavi gusti kolutovi od duhanskog dima.
Napolju, magla beskrajnih prostora, s grobnim mirisom, memljivim i hladnim, pritisla tamnu zemlju kao opasna životinja koja hoće da prodre u skrovište ljudsko, a u prostorijama mirisava magla, s gustim i skladnim kolutovima dima koji se izvija iz dugih lula, što ih sa zadovoljstvom puše bezbrižni i siti gosti.
Swanissit je zadovoljan. Stari se Seneka najeo do sitosti. Malo je pio, jer se boji mahnite i jake rakije koju nikad nije zavolio. Isto tako nije htio piti ni piva ni vina. Ali je uživao u vodi iz dubokog zdenca, s okusom zemlje, kojom je zalivao obilne obroke masnih jela i kaše od kukuruza. Pretjerano uživanje u jelu i pušenju, nakon dugog posta i ratnih napora, na njega je djelovao isto kao i teško piće, te je i on bio pijan kao i ostali. On sanjari o vampumu koji će nositi na rukama i pokazati ga Vijeću majki i staraca. On sanjari o primljenim poklonima, o preuzetim obavezama; o Velikim lovištima koji očekuju vrlog ratnika poslije smrti. Ima večernjih gozbi koje srce ispunjuju zadovoljstvom. Iako je on još na ovom
svijetu, njemu se čini da je radost nagrađenih duša ista kao i radost što je osjeća ove večeri. Ništa ne manjka. Čak mu se pred očima iznenada stvorio - kakvog li iznenađenja! - barun de Maudreuil, drugo njegovo, davno posvojče, koji se grohotom smijao mašući svojim kratkim mačem…