Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca

First topic message reminder :



Što je ono najljepše što možete pokloniti voljenoj osobi? Reći joj da je volite. Iako ponekad škrti na riječima, muškarci znaju biti itekako nježni i romantični. To su na najljepši način pokazali slavni muškarci u svojim prekrasnim pismima – Beethoven, Mozart, Mark Twain, Gustave Flaubert, Oscar Wilde, John Keats, i mnogi drugi oduševit će vas svojim strasnim zanosom i dirljivom iskrenošću. Sam je odabir nadahnut romantičnim pismima koje je Carrie čitala Faci u popularnom filmu “Seks i grad”. Sagledana kao cjelina, ova ljubavna pisma velikih ljudi pokazuju da se muškarci nisu puno promijenili u posljednjih 2000 godina; prikazane su i strast, i ljubomora,nada, i čežnja – kao i jednostavna ugoda slanja pisma osobi koju najviše volite i primanja pisma od osobe koja voli vas. Za neke od ovih velikana, ljubav je “slasni otrov”, za druge je to “lijepa, mekoputna supruga na sofi s vatrom u ognjištu, knjigama i glazbom”. U ovoj knjizi, koju je uredila Ursula Doyle, ovjekovječene su sve nijanse ljubavi - ljubav može spržiti poput sunčeve topline ili prodrijeti u dubinu nečijeg srca poput kiše koja blaži.

Gustave Flaubert
1821. – 1880.
Veliki romanopisac Gustave Flaubert najpoznatiji je po svom romanu Madame Bovary, u kojem forenzički istražuje preljub, zbog čega je bio sudski optužen (neuspješno) za nemoralnost. Njegova uvjerljivo najvažnija veza sa ženom bila je ona koju je ostvario sa svojom majkom. Flaubert je živio s njom u predgrađu Rouena na Croissetu na rijeci Seini velik dio svojeg zrelog doba. Jedna od njegovih ozbiljnih ljubavnih veza bila je s Louise Colet, plodnom autoricom pjesama, romana, eseja i novinskih članaka, i zadivljujućom ljepoticom koja je vladala jednim proslavljenim pariškim salonom i bila pouzdanica mnogih slavnih pisaca toga vremena. On ju je nazivao svojom “Muzom”. Njihova je veza trajala od 1846. do 1854. godine, ali je loše završila, a Colet je poslije objavila izmišljenu pripovijest o tome u svojem romanu Lui (On). Flaubert je također bio u prisnim odnosima sa George Sand.
Flaubert je umro u pedeset i devetoj godini od moždanog udara; nikada nije bio osobito dobrog zdravlja, a bolovao je i od sifilisa i “živčanih napadaja”, vjerojatno padavice. Louise Colet umrla je 1876. godine.
* * *

Luouisi Colet
Croisset, subotnja noć, 1 sat
Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, zauzvrat primi sve ono još nježnije no što bi mogla zamisliti. Tvoja ljubav na kraju prodire u mene poput mlake kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca. Ne imaš li ti sve što mi je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput svojih grudi, sva bijela i meka na dodir. One koje sam poznavao va, nisu se mogle mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom. Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da ću te voljeti kao što te danas volim, a možda i više.

George Sand, 1866.
Ponedjeljak uvečer
Tužna si, jadna prijateljice i draga učiteljice; na tebe sam pomislio kada sam saznao da je Duveyrier umro. Budući da si ga voljela, žao mi je zbog tebe. Taj gubitak pridodan je ostalima. Kako te mrtve duše čuvamo u našim srcima. Svatko od nas u sebi nosi svoju nekropolu.
Sasvim sam IZVAN SEBE otkad si otišla; čini mi se kao da te nisam vidio već deset godina. Jedina tema o kojoj razgovaram sa svojom majkom si ti, svi te ovdje vole. Pod kakvom si to zvijezdom rođena, molim te, da u svojoj osobi ujedinjuješ tolike različite osobine, toliko brojne i toliko rijetke?
Ne znam koje je vrste osjećaj koji gajim za tebe, ali osjećam osobitu nježnost prema tebi, i to takvu kakvu nikada nisam osjećao ni za koga, sve do sada. Mi smo razumjeli jedno drugo, zar ne, to je bilo dobro.
Naročito si mi nedostajala sinoć u deset sati. Izbio je požar kod mog prodavača ogrjevnog drva. Nebo je bilo ružičaste boje, a Seina boje ogrozdova sirupa. Tri sam sata radio na crpki i vratio se kući izmoren kao Turčin koji se natezao sa žirafom.
Jedne novine iz Rouena, Nouvelliste, objavile su vijest o tvojem posjetu Rouenu, tako da sam u subotu, nakon što sam se rastao od tebe, naišao na nekolicinu buržuja ogorčenih na mene što im te nisam pokazao. Najbolju mi je stvar rekao jedan bivši niži prefekt: “Ah! da smo znali da je ona ovdje... mi bismo joj bili, mi bismo joj bili...”, pet minuta je tragao za riječju, “mi bismo joj se bili nasmiješili.” A to bi bilo jako malo, zar ne?
Teško mi je “voljeti te više” — ali te zato nježno grlim. Tvoje pismo koje je pristiglo jutros, tako melankolično, dirnulo je u samu SRŽ moga srca. Razdvojili smo se u času kada su mnoge riječi bile na vrhovima naših jezika. Među nama dvoma još nisu otvorena sva vrata. Nadahnjuješ me velikim poštovanjem i ne usuđujem se sporiti se s tobom.

Walter Bagehot
1826. – 1877.
Walter Bagehot bio je novinar, politički komentator i ekonomist, danas najpoznatiji po svojim napisima o monarhiji. Rodom je bio iz istaknute bankarske obitelji iz Somerseta. Bagehot je bio vrlo blizak sa svojom majkom, koja je bila prelijepa, puna ljubavi i duhovita, ali čije je troje od petero djece umrlo i koju su spopadali napadaji psihotičnog ponašanja, što je bacilo sjenu na njegovo djetinjstvo. Na intelektualni razvoj poticao ga je otac, koji je posjedovao golemu knjižnicu.
Kao briljantan đak, Bagehot je magistrirao na koledžu University u Londonu. Najprije je radio kao pravnik, što je mrzio, a potom kao bankar, što zapravo i nije volio mnogo više, tvrdeći da su “zbrojevi stvar mišljenja”. Ali njegov posao u banci u Bristolu ostavljao mu je obilje vremena za bavljenje novinarstvom. Utemeljio je jedan časopis, a odatle je napredovao do urednika Economista, pišući o raznim političkim, gospodarstvenim i književnim temama. Godine 1857. zaručio se s Elizom Wilson, kćerkom vlasnika Economista; vjenčali su se 1858. i nastanili u Somersetu.
Ovo očaravajuće pismo, napisano tijekom njihovih zaruka, svjedoči o njihovoj ispočetka strasnoj i sretnoj vezi, iako takvo stanje stvari nije potrajalo. Bagehot je bio izvanredno plodan, uvijek je sustizao krajnje rokove, bio je vrlo druželjubiv i obožavao je život u metropoli; Eliza nije mogla sudjelovati u njegovu radu niti dijeliti njegovo oduševljenje poslom, te su se tako sve više i više udaljavali jedno od drugoga. Nisu imali djece.
* * *

E lizabeth Wilson
Herd’s Hill, 22. studenoga 1857.
Moja najdraža Elizo,
Bojim se da ćeš misliti kako je odgovor koji sam ti jučer napisao na tvoje najljubaznije i najugodnije pismo, bio veoma površan, ali ja sam ga napisao čim sam pročitao tvoje pismo, okružen ljudima koji su međusobno razgovarali i ometali me u pisanju. Dakle, tvoje sam pismo pročitao nekoliko puta iznova, više puta nego što bih smio priznati. Probudio sam se usred noći i odmah upalio svijeću kako bih ga još nekoliko puta pročitao. Tvoje mi je pismo pružilo veći užitak no ijedno pismo ikada prije u životu, i neizmjerno veći užitak no što sam ikada mogao i pomisliti da bi mi ijedno pismo moglo priuštiti. Zamišljam kako ti sada nije nikakav napor napisati mi pismo — barem se čita kao da je napisano bez napora. Pa ipak, ono mi govori stvari koje je, poznavajući tvoju duboku i suzdržanu narav, jamačno bilo teško staviti na papir. Uistinu se nadam da se mogu osjećati vrijedan tvoje naklonosti — moj razum, ako ne moja uobrazilja, počinje vjerovati kada mi prišapneš da je posjedujem, ali kako je netko kazao u gđici Austen, “Uopće mi ne smeta imati nešto što je predobro za mene”; moj ushit je povremeno vrlo snažan. Ne smiješ pretpostavljati, jer ti upravo zborim o divljoj, gorućoj boli koju sam osjetio, i povremeno, iako jesam i trebao bih biti silno utješen, još uvijek osjećam da je moja ljubav prema tebi oduvijek bila puka patnja. Čak i u najgorim trenutcima, u meni je postojalo divlje, slasno uzbuđenje kojeg se ne bih odrekao ni za što na svijetu. Isprva, i prije nego se taj osjećaj rasplamsao, za me je bilo čisto zadovoljstvo doći u Claverton, i draž naših prvih umnih razgovora bila je veoma velika, iako odnedavna, a osobito od onog dana u konzervatoriju, taj osjećaj je bio previše gorljiv a da u njemu ne bi bilo podosta boli, a napetost uma stvarno je katkad bila izuzetno velika, pa ipak je vrijeme otkad smo se upoznali i otkad te ljubim neizmjerno najsretnije razdoblje u mom životu. Moj me duh uvijek čini dobro raspoloženim na površan način, ali ne i zadovoljnim, i na neki način je moj život prije nego što smo se nas dvoje zaručili bio slađi i lakši, a brenčanje i zveket izgubili su svoj utjecaj, a književnost je dobila novu vrijednost otkad se tebi svidjelo moje pisanje, i sve sada ima nekakav sjaj. Iako sam posljednjih nekoliko puta kada sam posjećivao Claverton dolazio s mišlju kako će taj sjaj iščeznuti — da ću ja prasnuti, a da ćeš ti biti smirena, i uljudna, i obzirna, i odbiti, i da te više nikada neću vidjeti. Imao sam viziju toga koju čuvam uza se. Kako se to nije dogodilo, bojim se da je ovo egoistično – doista, znam da jest — ali nisam siguran je li egoizam loš na papiru, a ako pišem tebi, onda moram pisati o tome što osjećam prema tebi. Neobično je kako se u cijelosti naši osjećaji mijenjaju. Nitko ne može znati koliki mi je napor bilo izjaviti ti ljubav – zašto, ne znam, ali zbog toga sam hvatao dah, a sada mi je posvemašan užitak kazivati ti to i dosađivati ti time u svakom mogućem obliku, i želio bih to napisati velikim slovima VOLIM TE preko cijeloga lista kako bih to dovoljno naglasio. Znam da ćeš misliti kako je to vrlo djetinjasto od mene i da će to uzdrmati tvoje početno vjerovanje da sam ja intelektualac, ali ne mogu si pomoći. Takvo je stanje moga uma.
Da promijenim temu, koja je osobita prednost toga da te netko trlja u Edinburghu? Od jučer se pomno raspitujem i uvjeren sam da Englezi znaju trljati. Zašto se ne dati trljati u Somersetshireu? Neka liječnik označi mjesto i stavi na to mjesto umjetni madež kako bi pokazao gdje treba trljati i neka svaka sposobna osoba u zapadnoj Engleskoj trlja po istom mjestu i učinak će sigurno biti isti? Čini li dodir tog čovjeka dobro kada je u pitanju boljka poput kraljeve?
U nevjerojatnom sadržaju jedne stare škrinje pronašao sam pjesmu koju sam ti spominjao. Volio bih da nisam, jer sam mislio da je bolja. Nisam je vidio nekoliko godina i nije onoliko dobra koliko sam ja to sebi zamišljao — možda uopće nije dobra — ali možda bi je htjela pročitati, a ne možeš je pročitati ako ti je ja ne pošaljem, i stoga ti je šaljem. Ime mlade dame je Orithyia. Grčka legenda kaže da ju je odnio sjeverac. Odlučio sam povjerovati da je bila zaljubljena u sjeverni vjetar, ali nemam dokaza da je ikada izričito objavila svoje osjećaje u bilo kojem spisu. Usput budi rečeno, ti to jesi učinila. Upravo sam u svjetlu toga pročitao tvoje pismo i hodam gore–dolje i mrmljam, “Natjerao sam tu dostojanstvenu djevu da se izjasni, jesam, jesam”, a onda ushićeno preskočim sofu. Takvi su osjećaji osobe za koju si se vezala. Molim te, nemoj se uvrijediti zbog gluposti koje pišem. Drskost je moja osobitost. Uvijek sam nepristojan prema svima koje poštujem. Mogao bih ti pisati o dubokim i ozbiljnim osjećajima za koje se nadam da stvarno vjeruješ da su u mome srcu, ali moje pero šali se samo od sebe i uvijek će biti takvo.
Tvoj, s najiskrenijom i najdubljom ljubavlju,
Walter Bagehot

Mark Twain
1835. – 1910.
Samuel Langhorne Clemens (Mark Twain), proslavljeni američki pisac, predavač i satiričar, odrastao je u Hannibalu, u državi Missouri, lučkom gradu na Mississippiju, rijeci koja ga je nadahnjivala cijelog života. U četrnaestoj godini Clemens je započeo raditi kao šegrt kod jednoga tiskara, a također je počeo pisati i svoje prve novinske članke. Mnogo je putovao zemljom, obrazujući se u knjižnicama i radeći za razne tiskare i izdavače; u dvadeset i drugoj godini odlučio je postati kormilar parobroda na Mississippiju, što je bilo opasno zanimanje i zahtijevalo veliko umijeće.
Godine 1868. Clemens se zaljubio u Oliviju (“Livy”) Langdon, kćer imućnih liberala sa sjevera države New York. Njezini su roditelji bili i “kondukteri” Underground Railroada, organizacije koja je pomagala odbjeglim robovima. Vjenčali su se 1870. godine.
Clemens je bio veoma plodan i iznimno uspješan novinar, putopisac i romanopisac (Tom Sawyer, vjerojatno njegovo najpoznatije djelo, izišlo je iz tiska 1876.). Neprestano je putovao držeći predavanja i javno čitajući svoje knjige po Americi i Europi – bio je silno popularan u Velikoj Britaniji. Na jednoj od takvih turneja upoznao je Charlesa Darwina, koji je bio Clemensov velik štovatelj. Clemens je također bio i oduševljeni izumitelj; prijavio je nekoliko patenata i uložio stotine tisuća dolara u razvoj pisaćeg stroja Paige, koji bi zadivio svakog tko ga je vidio, ali koji, zapravo, nikada nije radio ispravno.
Dobro je zarađivao, ali nije znao s novcem, tako da je u jednom trenutku čak objavio i osobni stečaj.
On i Livy živjeli su u sretnom braku i imali četvero djece; nažalost, njihov prva sin umro je još kao dojenče, a dvije njegove sestre umrle su u dvadesetim godinama života. Livy je umrla 1904., ostavivši svog supruga slomljena srca.
* * *

Livy za njezin trideseti rođendan HARTFORD, 27. studenoga 1875.
Ljubljena Livy,
Šest je godina proteklo otkad sam postigao svoj prvi veliki uspjeh u životu i osvojio te, a trideset je godina prošlo otkad je Providnost obavila pripreme za taj radosni uspjeh poslavši tebe na ovaj svijet. Svaki dan što ga proživimo zajedno učvršćuje me u uvjerenju da si više ne možemo poželjeti da se rastanemo jednako kao što si ne možemo zamisliti da bismo požalili što smo se ikada sreli. Danas si mi draža, dijete moje, nego što si bila prigodom posljednje proslave tvog rođendana; tada si mi bila draža nego godinu dana ranije — od prve od tih proslava bivala si mi sve draža i draža, i uopće ne dvojim da će se ovakav dragocjen napredak nastaviti sve do kraja.
Pogledajmo unaprijed prema nadolazećim proslavama, s njihovim godinama i njihovim sjedinama bez straha i bez potištenosti, uzdajući se i vjerujući da će ljubav koju osjećamo jedno prema drugomu biti dovoljna da ih blagoslovi.
Dakle, s obilnom ljubavlju prema tebi i našoj dječici, pozdravljam ovaj dan koji ti donosi dražest udane gospođe i dostojanstvo tri desetljeća!
Zauvijek Tvoj,
S. L. C.

ST. NICHOLAS, 26. kol. '78.
Ljubljena Livy,.
Danas smo se bogovski izmorili, šest sati klipsanja uzbrdo i nizbrdo strmim brežuljcima, kroz blato i vodu do gležanja i pod kišom koja je neprekidno i nesmiljeno pljuštala po nama. Ja sam bio živahan i svjež poput ptičice cijelim putem i do odredišta pristigao bez ikakva osjećaja umora. Ali bili smo pokisli do gole kože i cipele su mi bile pune vode, tako da smo odmah jeli, svukli se i otišli spavati dva i pol sata; za to se vrijeme naša odjeća potpuno osušila, a čizme su nam namazali mašću. Potom smo na se navukli vruću odjeću i otišli do domaćinova stola.
Sprijateljio sam se s nekim simpatičnim Englezima pa ću se sutra sastati s njima u Zermattu.
Nabrao sam ti stručak svježeg cvijeća, ali je uvenulo. Iz Leukerbada sam ti sinoć poslao kutiju šibica punu cvijeća.
Upravo sam ti poslao telegram da mi brzojaviš novosti o obitelji sutra u Riffel. Iskreno se nadam da ste svi zdravi i da se zabavljate kao i mi, jer vas sve volim, dušo, kao, u izvjesnoj mjeri, i bee [izraz njegove male kćeri za “bebe”]. Puno mi pozdravi Claru Spaulding, kao i mladunčad.
SAML.

William F. Testerman
Sve što se zna o Williamu F. Testermanu jest to da je bio natporučnik u satniji C Osme tenesijske konjice tijekom Američkoga građanskog rata.
* * *

Gospođici Jane Davis Gallotin, Tenn, 25. lipnja 1864.
Draga gospođice,
Ponovno koristim priliku da Vam Pošljem nekoliko redaka odgovarajući na Vaša ljubazna pisma koja sam primio prije nekoliko dana — jedno s nadnevkom lipnja ‘23’. a drugo lipnja 24 bilo mi je jedno zadovoljstvo imati tu čast primiti pismo od jedne tako očaravajuće mlade djevojke kao što je ona čije je ime bilo potpisano na dnu svakog pisma bilo mi je drago čuti da ste dobro ali bilo mi je još draže čuti da jasno i glasno iskazujete svoje mišljenje dok pišem ovo pismo dobro sam i uistinu se nadam da će pismo do Vas doći i pronaći Vas u dobru zdravlju ne mogu Vam reći u pismu ništa više no što ste pročitali u mojim prethodnim pismima + Jane nadam se da će uskoro doći trenutak kada ću Vas moći vidjeti ponovno mogu Vam napisati mnogo toga ali kada bih Vas mogao vidjeti u jednoj bih Vam minuti mogao ispričati više nego što mogu napisat u tjedan dana Pisma koja ste mi napisali učinilo me vrrlo zadovoljnim ako ćete zastupati to što ste mi rekli u svojim pismima bit ću zadovoljan jer nemam razloga Sumnjati u ono što Vi hoćete ali ako odustanete to bi mi moglo gotovo slomiti srce jer Vi ste djevojka o kojoj mi Ovisi život i da nema Vas ja sada ne bih piso pokraj svijeće noćas jer ste mi Vi pisali a među nama je silna udaljenost koja nas razdvaja ako je moje srce kao Vaše mi ćemo biti sjedinjeni u srcu ne smijete Dvojti Iako smo dalenko jedno od drugoga sada je moje srce s Vama u svakomtrenutku jer ja često mislim na Vas kad Vi spavate kada Hodamo pustm cestama srednjeg Tenna Pomisao na Vaše slatke osmijehe je svo moje društvo Uzdam se u Vašu izkrenost onoga što ste mi napisali Vaše svjetlucave plave oći i ružičasto crveni obrazi osvojili su moje osjećaje jedva čekam vrijeme kada ćemo se ponovno sresti pa ako Vi mislite da jesam možemo zajedno provesti vrijeme uživajući Vrijeme mi je poći na spavanje pa moram privesti ovo pismo koncu pište mi čim uzmognete jer meni će vazda biti drago od Vas dobiti pismo Pošaljite svoja pisma na istu adresu i ne zaboravte svoje najbolje prijatelje tako da ću napisati još par redaka ali mojaljubav za Vas nema Krajasjetite me se vazda Vaša ljubav i prijatelj. Oprostitezbog lošeg pisnja.
William F. Testerman

Charles Stewart Parnell
1846. – 1891.
Charles Stewart Parnell, “neokrunjeni kralj Irske”, bio je netipičan irski nacionalist. Podrijetlom iz zemljoposjednike protestantske vlastelinske obitelji, obožavao je lov i kriket, a kako se školovao na Cambridgeu, imao je manire i naglasak Engleza iz visokog društva. U mladosti je bio strahovito sramežljiv i živčan javni govornik; također je bio vrlo praznovjeran i silno je mrzio zelenu boju — što mu je predstavljalo izvjesnu poteškoću u njegovu političkom djelovanju.
Parnell je postao zastupnik Samouprave 1875. godine. U Westminsteru je 1880. upoznao gđu Katharine O’Shea, suprugu jednog kolege zastupnika, i njih dvoje su gotovo odmah postali ljubavnici.
Parnell je bio zatočen u zatvoru Kilmainham od listopada 1881. do svibnja 1882., a pismo koje objavljujemo datira iz toga razdoblja. Katharine je bila trudna, noseći njihovo dijete, kćer koja se rodila te veljače, ali nije preživjela.
Katharinin suprug, William O’Shea, deset se godina pretvarao da ne vidi preljubništvo svoje supruge, vjerojatno zato što je trebala baštiniti veliko nasljedstvo od svoje tete, a u slučaju skandala vjerojatno bi bila razbaštinjena. Ne čini se vjerojatnim da nije znao za preljub — Parnell je uz O’Sheinu kuću napravio igralište za kriket, a u kući uredio svoju radnu sobu, što je jamačno O’Shei bilo pokazatelj toga što se događa. Međutim, kada je ta teta umrla 1890. godine, on je zaključio da je takvo stanje, na kraju krajeva, nepodnošljivo i zatražio razvod, i tada je izbio javni skandal. Taj je slučaj bio savršena oluja u kojoj su se pomiješali staleži, novac, moral, seks i politika. Katharine je klevetnički prozvana ‘Kitty O’Shea’ — na uličnom jeziku ‘Kitty’ je ‘prostitutka’ — a razvod je označio kraj Parnellove političke karijere. Njih se dvoje preselilo u Brighton, gdje su se vjenčali u lipnju 1891. Parnell, čije je zdravlje oduvijek bilo krhko, umro je za manje od četiri mjeseca, u četrdeset i petoj godini, sa svojom suprugom uz uzglavlje samrtničke postelje.
* * *


Katharini O’Shea
Kilmainham, 14. listopada 1881.
Moja Jedina Najdraža Ženice,
Pronašao sam način komuniciranja s tobom, i tvojeg komuniciranja sa mnom.
Molim te, stavi svoja pisma u priloženu omotnicu, tako da ih prvo staviš u unutarnju omotnicu, na spoju kojih možeš napisati svoje inicijale olovkom sličnom mojoj, i ta će pisma jamačno stići do mene. Ovdje mi je vrlo udobno, i imam lijepu sobu okrenutu prema suncu – najbolju u zatvoru. U susjednim prostorijama su trojica ili četvorica odličnih momaka s kojima se mogu družiti cijeloga dana, tako da mi protok vremena ne pada teško niti se osjećam usamljenim. Jedino strahujem za svoju milu Kraljičicu. Razdire me muka danas cijeli dan, sinoć, i jučer, da nije ovaj šok naškodio tebi ili našem djetetu. Oh, draga, piši ili mi brzojavi čim dobiješ ovo pismo da si dobro i da ćeš pokušati ne biti nesretna dok se tvoj suprug ne vrati. Možeš mi ovamo poslati brzojav.
Tvoje predivno lice je sa mnom ovdje; baš me tješi. Ljubim ga svakoga jutra.
Tvoj Kralj

Oscar Wilde
1854. – 1900.
Oscar Wilde bio je dramatičar, romanopisac, esejist, kritičar, pjesnik i umnik. Mekušne poze iz njegove mladosti i dendijevski izgled još uvijek mogu prikriti njegov ozbiljni intelekt: studirao je na koledžu Sv. Trojstva u Dublinu i koledžu Magdalen u Oxfordu, diplomiravši s najboljim ocjenama na studiju klasike — što nije postignuće nekoga tko je svoje vrijeme na sveučilištu tratio razbacujući se bockavim pošalicama. Vjerovao je u ljepotu – odjeće i pokućstva, svakako, ali također i u ljepotu umjetnosti i međuljudskih odnosa. Često se o njemu piše da je njegova irska nacionalnost bila, u osnovi, slučajna i da je on zapravo bio Englez, ali njegov vlastiti osjećaj irske pripadnosti bio je snažan, a politički je podupirao Parnella.
Wilde se vjenčao s Constance Mary Lloyd, dablinskom protestanticom, 1884. godine. Ona je rodila dva sina, jednog za drugim. Godine 1891. Wilde je upoznao lorda Alfreda Douglasa, sina markiza od Queensberryja. Ljubavna veza s ‘Bosiejem’ koja je uslijedila učinkovito je uništila njegov život. Godine 1895. Douglasov otac, poznat po svojoj agresivnosti, razjaren vezom koju je njegov sin imao s Wildeom, ostavio je u Wildeovu klubu posjetnicu na kojoj je napisao “Oscaru Wildeu – koji pozira kao Somdomit [sic]”. Wilde je donio nerazboritu odluku da ga tuži zbog klevete. Slučaj je završio na sudu, ali je tužba odbačena. Osvetoljubivi markiz naganjao je Wildea po uredu državnog tužitelja, a posljedica svega bilo je suđenje Wildeu po raznim točkama optužnice zbog gnusnog nemorala. Osuđen je na dvije godine robije s prisilnim radom; odslužio je svoju kaznu prvo u zatvoru Pentonville, a zatim u Readingu.
Wilde je iz zatvora izašao tjelesno i duševno uništen. U javnosti postoji vjerovanje da ga je Douglas bio napustio, ali ustvari lord Alfred pisao je pisma novinama prosvjedujući protiv presude i molio Kraljicu da ga pomiluje. Nakon otpusta iz zatvora, Wilde je lutao od mjesta do mjesta (Constance se nije razvela od njega, ali se odselila te promijenila svoje i prezimena sinova), često se sastajući s Douglasom. Umro je u hotelskoj sobi u Parizu 1900. godine, izjavivši nekoliko dana prije smrti: “Moja tapeta i ja borimo se u dvoboju na život i smrt. Jedno od nas dvoje mora otići.”
* * *

Lordu Alfredu Douglasu, ožujak 1893.
Odaslano iz hotela Savoy, London
Najmiliji od svih Dječaka,
Tvoje je pismo bilo ljupko, crno i bijelo vino za me; ali ja sam žalostan i ozlovoljen. Bosie, ne smiješ sa mnom praviti scene. Ubijaju me, uništavaju ljepotu življenja. Ne mogu te vidjeti, tako grčkog i gracioznog, iskrivljenog od strasti. Ne mogu slušati kako mi tvoje zaobljene usne izgovaraju ogavne stvari. Radije bih da me ucjenjuje svaki najamnik u Londonu nego da si ogorčen, nepravedan, pun mržnje. Moram te uskoro vidjeti. Ti si božanski predmet koji želim, predmet dražesti i ljepote; ali ne znam kako to izvesti. Da dođem u Salisbury? Ovdje plaćam 49 funta tjedno. Također imam i novu dnevnu sobu s pogledom na Temzu. Zašto nisi ovdje, moj dragi, čudesni dječače? Bojim se da moram poći, bez novca, bez ugleda, sa srcem od olova.
Samo tvoj Oscar

Lordu Alfredu Douglasu,
Odaslano iz Courtfield Gardensa, 20. svibnja 1895.
Dijete moje,
Danas je zatraženo da presude budu donesene odvojeno. Tayloru vjerojatno sude upravo u ovom času, tako da sam se mogao vratiti ovamo. Moja slatka ružo, moj nježni cvijete, moj ljiljanu nad svim ljiljanima, možda ću u zatvoru staviti moć ljubavi na kušnju. Pokušat ću vidjeti mogu li stroge stražare učiniti slatkima snagom svoje ljubavi prema tebi. Bilo je trenutaka kada sam pomišljao da bi bilo bolje da se rastanemo. Ah! trenutci slabosti i ludila! Sada vidim da bi to unakazilo moj život, razorilo moju umjetnost, raskinulo glazbene strune koje čine savršenu dušu. Čak i oblaćen ja ću te hvaliti, iz najdubljih ponora ja ću te dozivati. U mojoj samoći ti ćeš biti sa mnom. Odlučan sam ne buniti se, već prihvatiti svaku povredu svojom privrženošću ljubavi, dopustiti svojem tijelu da bude obeščašćeno dokle god moja duša može zadržati tvoju sliku. Od svilenkaste kose do mekih stopala za mene si savršenstvo. Užitak skriva ljubav od nas, ali bol je razotkriva u samoj njenoj srži. O najdraže od svih stvorenja, ako ti dođe netko ranjen šutnjom i samoćom, obeščašćen, izvrgnut ruglu, Oh! ti mu možeš zaliječiti rane samo ih dodirnuvši i povratiti mu dušu koju je nesretnost na trenutak zatomila. Ništa ti tada neće biti teško, i upamti, to je ta nada koja me održava u životu, ta i nijedna više. Što je mudrost filozofu, što je Bog svojem svetcu, to si ti meni. Zadržati te u svojoj duši, takva je svrha ove boli koju ljudi zovu životom. O ljubavi moja, ti koga ljubim više od ičega na svijetu, bijeli sunovratu na nepokošenu polju, pomisli na breme koje pada na tvoja pleća, breme koje ljubav sama može učiniti lakšim. No, ne budi snužden zbog toga, već se raduj što si besmrtnom ljubavlju ispunio dušu čovjeka koji sada plače u paklu, istodobno noseći raj u srcu. Volim te, volim te, moje srce je ruža koju je tvoja ljubav rascvala, moj život je pustinja hlađena slasnim povjetarcem tvoga daha, i čiji su svjež izvor oči tvoje; otisak tvojih malih stopala tvori doline hladovine za mene, miris tvoje kose je poput mire, i kamo god pođeš, izdišeš miomirise kineskog cimeta.
Vazda me ljubi, vazda me ljubi. Ti si vrhunska, savršena ljubav moga života; ne može biti druge.
Odlučio sam da je plemenitije i ljepše ostati. Nismo mogli biti zajedno. Nisam htio da me zovu kukavicom ili bjeguncem. Lažno ime, prerušavanje, život progonjenoga, sve to nije za mene, čovjeka kojem si se razotkrio na onom visokom brijegu gdje lijepe stvari bivaju preobražene.
O najslađi od svih dječaka, najljubljenija od svih ljubavi, moja duša prianja uz tvoju, moj život je tvoj život, i u svom svijetu boli i užitka ti si moj uzor divljenja i radosti.
Oscar

Pierre Curie
1859. – 1906.
Kada je Pierre Curie upoznao Mariju Sklodovsku na Sorbonni 1894. godine, ona je bila siromašna studentica iz Poljske. Mariji su bile dvadeset i četiri godine kada je doputovala u Pariz. Unatoč tome što nije imala novca i što je slušala fakultetska predavanja na jeziku koji uopće nije tečno govorila, Marija je diplomirala matematiku kao najbolja studentica u svojoj klasi 1893., a godinu dana poslije i fiziku kao druga najbolja studentica.
Pierre je već afirmiran kao briljantan fizičar kada su se njih dvoje upoznali; ono što im je bilo zajedničko bio je žestoki idealizam, gotovo zastrašujuć radni fanatizam i potpun nedostatak zanimanja za pohvale ili društveni položaj. Pismo ovdje objavljeno napisano je oko godinu dana prije njihova vjenčanja; Marija se namjeravala vratiti u Poljsku, a Pierre ju je očigledno pokušavao, na vrlo stidljiv i dražestan način, uvjeriti da bude s njim.
Njihova je veza bila izvanredno plodonosna. Zajedničkim istraživanjima u sićušnoj kućici otkrili su dva nova elementa, radij i polonij (koji je ime dobio po Marijinoj rodnoj zemlji), i podijelili Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine.
Tragedija se zbila 1906. godine, kada je Pierrea pregazila i usmrtila konjska zaprega u Parizu. Marija, koja je ostala sama s dvije male kćeri, bila je shrvana od boli, ali uspjela je doći k sebi zahvaljujući vlastitoj snazi volje, tako da je 1908. postala prva redovita profesorica na Sorbonni. Godine 1911. dobila je Nobelovu nagradu za kemiju.
I Marija i Pierre za života su iskazivali simptome bolesti zračenja — Pierre je u džepiću svoga prsluka sa sobom volio nositi uzorak radija koji je pokazivao ljudima, a Marija je pokraj postelje držala posudu s radijevom soli koja je svijetlila u mraku. Marija je umrla od leukemije 1934. godine i bila prva žena pokopana u pariškom Pantheonu. Spisi koje su Pierre i Marija Curie ostavili za sobom vrlo su ozračeni, tako da studenti i znanstvenici koji žele vidjeti njihove bilješke u Bibliothèque Nationale moraju prvo potpisati izjavu da to čine na vlastitu odgovornost.
* * *

Mariji Sklodovskoj, 10. kolovoza 1894.
Ništa me nije moglo više obradovati nego novosti koje sam dobio od tebe. Vjerojatnost da ću provesti dva mjeseca ne znajući što je s tobom vrlo me oneraspoložila: hoću reći, tvoja kratka poruka bila je više no dobrodošla.
Nadam se da skupljaš zalihe dobroga zraka i da ćeš nam se vratiti u listopadu. Što se mene tiče, ja ne idem nikamo; ostajem u zemlji, gdje provodim cijeli dan na otvorenom prozoru ili u vrtu.
Obećali smo jedno drugome — zar ne? — da ćemo makar biti veliki prijatelji. Samo da ne promijeniš mišljenje! Jer ne postoje obećanja koja obvezuju; takvo se što ne može zapovijediti. Bilo bi lijepo, isto tako, a u što se teško usuđujem povjerovati, kada bismo proveli naše živote jedno blizu drugoga, hipnotizirani našim snovima: tvojim domoljubnim snovima, našim čovjekoljubivim snom, i našim znanstvenim snom.
Od svih tih snova ovaj posljednji je, vjerujem, jedini pravovaljan. Time želim reći da smo mi nemoćni promijeniti društveni poredak i, čak i da jesmo, ne bismo znali što nam je činiti; kada nešto poduzimamo, bez obzira u kojem pravcu, nikada ne bismo trebali biti sigurni da pritom ne činimo više štete no koristi, odgađajući nekakvu neizbježnu evoluciju. Sa znanstvenog gledišta, naprotiv, smijemo se nadati da ćemo nešto učiniti; ovdje je tlo čvršće, i bilo kakvo otkriće do kojeg dođemo, bez obzira koliko ono bilo malo, ostat će prihvaćenom spoznajom.
Vidi kako je sve riješeno: složili smo se da ćemo biti veliki prijatelji, ali ako napustiš Francusku za godinu dana to će biti jedno previše platonsko prijateljstvo, prijateljstvo dvaju bića koja se više nikada neće vidjeti. Zar ne bi bilo bolje da ostaneš sa mnom? Znam da te to pitanje ljuti, i da o tome više ne želiš razgovarati — a i osjećam se posvema i u svakom pogledu nevrijedan tebe.
Pomišljao sam na to da te zamolim za dopuštenje da se slučajno sastanemo u Freiburgu. Ali tamo ćeš proboraviti, ako ne griješim, samo jedan dan, a toga dana ćeš, naravno, pripadati samo našim prijateljima Kovalskima.
Vjeruj mi, tvoj vrlo privrženi
Pierre Curie
Radovao bih se kada bi mi pisala i dala mi potvrdu da se kaniš vratiti u listopadu. Ako mi budeš pisala izravno u Sceaux, pisma će prije stići do mene: Pierre Curie, 13 rue des Sablons, Sceaux (Seine).

G. K. Chesterton
1874. – 1936.
Djela Gilberta Keitha Chestertona danas nisu općenito poznata, a vjerojatno je najpoznatiji po svojim detektivskim pričama o ‘ocu Brownu’, iako je tijekom života bio romanopisac čija su se djela odlično prodavala, poznat po svojoj duhovitosti te slavan književnik. Njegov je intelekt bio veličanstven, ali mu je um bio malo mušičav. Pohađao je umjetničku školu i poigravao se mišlju da se posveti politici, ali tek kada je počeo pisati novinske članke za rastuće tržište časopisa i novina u Londonu devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, pronašao je svoje mjesto pod suncem.
Chesterton se kao dječak i mladić nije zanimao za religiju, ali kada je ušao u dvadesete godine, počelo ga je sve više privlačiti kršćanstvo. Godine 1896. upoznao je Frances Blogg, kćer trgovca dijamantima francuskog podrijetla, a njezino anglo–katoličanstvo uputilo ga je u vlastita religijska vjerovanja. Njegovo pismo, koje ovdje objavljujemo, primjer je dražesti, blage samoironičnosti, duhovitosti i ljubavi. Vjenčali su se 1901. godine.
U godinama prije Velikog rataiii Chestertonova je slava bila na vrhuncu. On je jamačno bio lik koji je privlačio pozornost: visok (metar i devedeset i tri centimetra) i prilično pretio, običavao je nositi plašt i klobuk široka oboda, i bio svakodnevni gost u gostionicama oko Fleet Streeta. (Slavna anegdota kaže kako je jednom prilikom svom prijatelju Georgeu Bernardu Shawu rekao: “Kad te čovjek vidi, pomislio bi da u Engleskoj ljudi nemaju što jesti”, na to mu je Shaw odgovorio: “Kad čovjek vidi tebe, pomislio bi da si ti uzrok tome”)
Frances je 1909. godine zaključila da se on mora preseliti iz Londona i izvan dosega svojih iskušenja, te su se preselili u Beaconsfield, u Buckinghamshireu. Njihov je brak bio sretan, iako ih je oboje rastuživala činjenica da nemaju djece.
Chestertonovo pisanje nakon rata bilo je sve religioznije i mističnije te se naposljetku 1922. preobratio na katoličanstvo. Njegov rad bio je izobličen protužidovstvom, i iako su njegovi obožavatelji tvrdili da njegovo pisanje nije toliko ekstremno niti da je u ono doba bilo moguće izbjeći protužidovstvo, takva optužba ne može se odbaciti. Umro je 1936. u svom domu u Beaconsfieldu. Frances ga je nadživjela.
* * *

Frances Blogg (1890–?)
... Gledam prema pučini i nastojim pogledom pronaći posjed koji ću ti ponuditi. Koliko mogu razaznati, moja oprema za polazak na put u vilinsku zemlju sastoji se od sljedećih predmeta.
Prvo: Slamnati klobuk. Na najstarijem dijelu ove divljenja vrijedne starine vide se tragovi čistog normanskog rukotvorstva. Vandalizam Cromwellovih vojnika ostavio nam je tek djelić izvorne vrpce na tom klobuku.
Drugo: Štap za šetnju, vrlo kvrgav i težak: zadivljujuće prikladan za razbijanje glava svim stanovnicima Suffolka koji zaniječu da si ti najplemenitija od svih gospa, ali ni za što drugo.
Treće: Knjiga pjesama Walta Whitmana, jednom prilikom umalo poklonjena Salteru, ali prilično zaboravljena. U njoj je još uvijek upisano njegovo ime i posveta od njegova iskrena prijatelja Gilberta Chestertona. Pitam se hoće li je ikada dobiti.
Četvrto: Brojna pisma od jedne mlade gospe, koja sadrže sve dobro, i velikodušno, i odano, i sveto, i mudro, a što nije u pjesmama Walta Whitmana.
Peto: Nezgrapan džepni nožić, čija su sječiva uglavnom raznolikijeg i slikovitijeg izgleda no što ih je oblikovao prosti nožar. Glavna je njegova namjena, međutim, da njime “iščeprkaš kamenčiće koji se uglave u konjskom kopitu”. Kakav prekrasan osjećaj sigurnosti daje čovjeku pomisao da je, ako ikada bude imao dovoljno novca da kupi konja i ako se slučajno zgodi da .se konju zaglavi kamenčić u kopitu — spreman i za takvo što; čovjek je spreman na sve, s prkosnim osmijehom na licu!
Šesto: Prelazeći s posljednjeg čuda svrsishodnog predviđanja, dolazimo do kutije palidrvaca. Svako malo kresnem pokoje od njih, jer vatra je prekrasna i opeče te po prstima. Neki ljudi misle da je to traćenje palidrvaca: oni isti ljudi koji prigovaraju što se grade katedrale.
Sedmo: Gotovo kilogram i pol zlata i srebra, ostatci jedne od provala velikodušnosti g. Unwina: tih praskova spontane ljubavi prema meni, koji se, takav je savršeni red i sklad njegova uma, događaju u zaprepašćujuće pravilnim vremenskim razmacima.
Osmo: Knjiga dječjih pjesmica, u rukopisu, naslovljena “Knjiga o vremenu” o ? dovršena i namijenjena g. Nuttu. Na njoj radim prilično ustrajno, što mislim da je doista vrijedno hvale imajući u vidu okolnosti. Ne može se unutra staviti bilo što zanimljivo. Oni će već shvatiti te stvari kada odrastu.
Deveto: Teniski reket — ne, ne započinji. To je dio novog poretka i jedina nova i zgodna stvarčica u Muzeju. Uskoro ćemo ga omekšati — baš kao onaj slamnati klobuk. Moj brat i ja poučavamo jedan drugoga tenisu na zemljanom igralištu.
Deseto: Duša, do sada besposlena i svejed, ali sada dovoljno sretna da se srami same sebe.
Jedanaesto: Tijelo, jednako besposleno i gotovo jednako svejed, upija čaj, kavu, klaret, morsku vodu i kisik na svoje vlastito savršeno zadovoljstvo. Mislim da je najsretnije kada pliva, s obzirom da je more odgovarajuće veličine za nj.
Dvanaest: Srce — zametnuto nekamo. I to je otprilike sva imovina koja se sada može popisati. Na kraju krajeva, moji su ukusi stoički jednostavni. Slamnati klobuk, štap, kutija palidrvaca i nešto vlastitog pjesništva. Što je više čovjeku potrebno?

Pisma iz Velikog rata
Satnik Alfred Bland
Pismo je napisao svojoj supruzi Violeti, služeći u Francuskoj s 22. bojnom mančesterske pukovnije. Bland je poginuo 1. srpnja 1916., prvoga dana Bitke na Sommi.

Violeti
Moja jedina i vječna blagoslovljenosti,
Pitam se smeta li te ikada moje dobro raspoloženje! Smeta li te, draga? Jer moglo bi te smetati, znaš. Ja bih trebao, prema zakonitostima ljubavi, provoditi svoje dane i noći u vječnom jecanju i tuzi zbog našeg prisilnog rastanka. A prema svim zakonitostima rata, trebao bih podnositi hladnoću i loše živome uvjete, glad i iscrpljenost, ogorčenost duše i očaj srca.
Avaj! Što da kažem u svoju obranu? Jer me čak ni Merriman ne može potištiti, a što se tiče zapovjednika, jednostavno sam drzak prema njemu, dok me dosadna kolotečina života iza bojišnice ispunjava nepotrošivom zalihom veselog strpljenja. Što ćemo reći o tome? Hoće li te radovati ako ti priznam da sam krajnje bijedan svako malo? Ako ti kažem koliko se gnušam rata i mrzim svaku minutu što ga produžuje? Ako priznam da svakoga sata žudim za svojim povratkom, svojim konačnim povratkom iz svega ovoga? Ako kažem da mrzim svoju braću časnike i da mi je muka od pogleda na moju satniju? Ako ti opišem prljavštinu seoskih cesta, naizmjenično ponavljanje niskih oblaka i prkosne rosulje i teške kiše koje izaziva mučninu, i užasavajuću jednoličnost obroka govedine i kruha? Hoće li ti biti drago ili žao?
Oh, ja znam koliko ćeš suosjećati i biti tužna, i znam da ti uopće neće biti drago. Zar ne? A ako ti jest drago, bit ćeš sasvim u krivu; jer, čak i ako je sve to istina, to nas ne bi ponovno spojilo, ne bi me nagnalo da te volim više, ne bi zasladilo te zagrljaje koji su nam uskraćeni ovoga trena, ne bi osnažilo naše božansko jedinstvo niti za mrvu. Zar ne?
Ne, draga moja, zahvaljuj nebesima svakoga dana što ćeš pod ovakvim okolnostima biti u pravu što zamišljaš svog momka ovdje kako naprosto pršti od nezaustavljiva veselja. Postajem poslovičan. Jastuk kaže, “Sviđaš mi se, Bille Blande.” Zašto? Zato jer se uvijek smijem sa svakime i svačemu, pozdravljajući viđene i neviđene veselim usklikom. I to nije gluma. To je časna istina.
Pa hajdemo se vratiti na ona izmišljena priznanja odozgo. Nikada nisam skroz jadan, čak ni tada kada najviše čeznem za dodirom tvojih usana i za time da vidim svoje dečke. Zašto? Zato što sam u Francuskoj, gdje se ratuje, i znam da moram biti ovdje. I ja se ne gnušam rata, volim njegovih devedeset i pet posto, i mrska mi je pomisao da uskoro bude okončan. I ne čeznem iz sata u sat za time da se konačno vratim, iako me vrlo ugodno iznenadila mogućnost da dobijem devetodnevno odsustvo u ožujku, koje doista do sada nismo dobili.
I ja ne mrzim svoju braću časnike, već ih volim više nego što sam mogao i sanjati, a što se moje Satnije tiče, blagoslovljena bila! A blato je baš nekako prijateljski nastrojeno, tako popustljivo i obzirno — i ne moram čistiti svoje čizme. I odviknuo sam se od praćenja vremenskih prilika, jer ako kiši, mi se smočimo, a ako ne kiši, ne smočimo se, i ako sunce sja, baš lijepo! A što se tiče naše hrane, dakle, već sam ti natuknuo nešto o tome ranije, i nemam više ništa za dodati izjavama koje sam dao u ovoj Kući 30. studenoga i 6. prosinca ili bilo kojom drugom prigodom.
Ne, draga, sviđalo se to tebi ili ne, ja sam u osnovi sretan i na površini djetinjasto veseo. I tu je priči kraj.
Poštar upravo odlazi.
Laka ti noć, draga moja.
Zauvijek tvoj
Alfred


* * *

Pukovnijski časnički namjesnik James Milne
James “Jim” Milne bio je satnijski časnički namjesnik koji je služio u 4. bojni Gordonovih Gorštaka. Ovo je oproštajno pismo upućeno njegovoj supruzi Meg, za slučaj da pogine u bitci.
Milne je preživio rat i vratio se kući u Škotsku.

Supruzi “Meg”, srpanj 1917.
Moja jedina ljubljena suprugo,
Ne znam kako započeti ovo pismo. Okolnosti pod kojima pišem sasvim se razlikuju od svih ostalih pod kojima sam ikada prije pisao. Neću ga poslati poštom, već ću ga spremiti u svoj džep, i ako mi se išta dogodi, netko će ga valjda već poslati. Iz rovova krećemo u napad danas prijepodne i samo Bog na nebesima zna tko će od nas preživjeti. Idem u napad, Najdraža, siguran da sam u Njegovim rukama i da se, što god se desilo, uzdam u Njega, na ovom svijetu i u Kraljevstvu Nebeskom.
Ako me pozove k Sebi, žalim jedino zbog toga što ostavljam tebe i svoju Dječicu, ali ostavljam vas sve Njegovoj milosti i dobroti, znajući da će On motriti na sve vas i čuvati vas. Uzdam se u Njega da će me čuvati, ali ako On odluči drugačije, onda, iako ne znamo Njegove razloge, znamo da tako mora biti i da je tako najbolje. Odlazim k Njemu s tvojim dragim licem pred očima na ovome svijetu i s tvojim imenom na usnama. Ti, najbolja od sviju Žena. Čuvat ćeš mi moju Dragu Dječicu i pričati im o tome kako je njihov Tatica poginuo.
Oh! Kako vas sve silno volim, i dok sjedim ovdje čekajući, pitam se što sada radite doma. Ne smijem to činiti. Već je dovoljno teško sjediti i čekati. Svakog časa možemo krenuti. Kada ovo pismo stigne do tebe, za me više neće biti rata — samo vječni spokoj i čekanje da i ti dođeš.
Moraš biti hrabra, Draga moja, zbog mene, jer tebi ostavljam Dječicu. To je nasljeđe moje borbe za tebe, ali Bog će te čuvati i ponovno ćemo se sresti kada više neće biti rastanaka. Više neću napisati, Dušo. Znam da ćeš čitati moja stara pisma i čuvati ih zbog mene, i da ćeš voljeti me ili sjećanje na mene do našeg ponovnog susreta.
Neka vas Milosrdni Bog čuva i blagoslovi do onoga dana kada ćemo se ponovno sresti kada On odluči da je Dobro vrijeme. Neka me svojim Milosrđem spasi danas.
Zbogom Meg,
Vječnu ljubav šalje ti
Zauvijek tvoj
Jim

* * *

Zastavnik John Lindsay Rapoport
John Rapoport, dvadesetčetverogodišnjak, zaručio se u proljeće 1918. godine; pismo koje objavljujemo upućeno je njegovoj zaručnici. Početkom lipnja proglašen je nestalim tijekom treće bitke na rijeci Aisni. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

6. svibnja 1918.
Pošta je upravo pristigla i ja sam dobio četrnaest pisama! Među njima je, draga moja, bilo pet pisama od tebe. Tako da možeš zamisliti kako se osjećam. Večeras sam dobio prvo koje si mi poslala u Havre. Užasno su nemarni u prosljeđivanju pošte.
Draga, bila si jednostavno sjajna na ispraćaju kod Waterlooa. Naprosto si predstavljala sve žene Engleske svojim stavom, sve za nas muškarce, i svoja mračna razdoblja držat ćete za sebe tako da nas ne potištite...
Strahovito mi puno značiš, nemaš pojma koliko. Život bez tebe bio bi potpuno prazan. Pitam se kako sam uopće i mogao živjeti prije. Zapravo, pun sam ljubavi i posljednje dvije ili tri godine žudio sam za time da je istočim nekome, i oduvijek sam živio u nadi da ću to i učiniti — to me gonilo dalje. A sada imam osobu koju mogu zasipati i zasipam svom svojom ljubavlju.
Draga moja, volim te i obožavam iz dubine svoga srca. Čekaj samo da se vratim kući — tada ću te izljubiti i čvrsto zagrliti — ti znaš kako, draga moja, zar ne?
Jako mi je drago što smo slični glede pitanja prijatelja. Naravno da želim da se nastaviš družiti sa svojim muškim prijateljima kao da ja uopće ne postojim. U jedno sam siguran, kao što sam siguran u to da postojim: a to je da posjedujem cijelo tvoje srce i svu tvoju ljubav. I zato jedino želim da uživaš — toliko te volim. Sjajno ćeš se zabavljati na rijeci i odlazeći na predstave, itd., sa svojim prijateljima, zar ne?
Zamolio sam WW da mi ipak piše, iako smo bili zaručeni — samo kao prijatelju. Jako mi je žao zbog tvojih prijatelja. Samo ih uvjeri da ponovno možete biti kompanjoni kao nekad. Znam da to nije isto, ali volio bih to, jer znam koliko možeš biti od pomoći bilo kojem muškarcu. Samo zahvali svojim prijateljima na njihovim dobrim željama, hoćeš li?
Oh, što više razmišljam o tome, to mi je jasnije kakav sam sretnik što si ti moja vlastita draga buduća supruga. Oh, nije li Bog bio dobar prema meni — daleko bolji nego što zaslužujem.

Sljedeći izvori podataka bili su neprocjenjivi:
Love in Letters Illustrated in the Correspondence of Eminent Persons with Biographical Sketches of the Writers Allana Granta, G. W. Carleton & Co., New York, 1867.
Love Letters of Famous Men and Women, urednik J. T. Merydew, Remington & Co., London, 1888.
Love Affairs of Famous Men and Women, urednik Henri Pêne du Bois, Gibbings & Company, London, 1900.
The Letters of Robert Browning and Elizabeth Barrett Browning, Smith, Elder & Co., London, 1900.
Love Letters of Famous People, urednik Freeman Bunting, Gay and Bird, London, 1907.
Letters of Love, Arthur L. Humphreys, London, 1911.
Love Letters of Great Men and Women, urednik C. H. Charles, Stanley Paul & Co., London, 1924.
The Love Letters of Robert Burns and Clarinda, urednik Donny O’Rourke, zasnovano na izdanju iz 1843. koje je uredio W. C. M’Lehose
Pisma Marka Twaina, uredio s osvrtom Albert Bigelow Paine, Harper & Brothers Publishers, New York, 1917.
Love Letters, urednica Antonia Fraser, Weidenfeld & Nicolson, London, 1976.
Love Letters,urednik Peter Washington, Everyman’s Library, 1996.
Dispatches from the Heart: Love Letters from the Front Line, urednik Jamie Ambrose, Little Books Ltd, London, 2005.

Zahvale
Zahvaljujem JG na zamisli, JB na narudžbi, RM što je to odobrio, FC, KT, WD i LA. na trudu da izgled knjige učine ljupkim, i svim svojim prijateljima u Pan Macmillanu. Zahvaljujem osoblju Britanske knjižnice. Zahvaljujem svojoj obitelji. Od srca hvala DP.

Bilješka o slovotipu
Ova knjiga tiskana je slovima tipa Monotype Garamond, staromodnim slogom s viticama, cijenjenim zbog skladnosti i tečnosti. Izvorni “Garamond” slog djelo je slovoresca iz petnaestoga stoljeća, Claudea Garamonda, čija su mala slova pak bila nadahnuta rukopisom Angela Vergecija, knjižničara francuskoga kralja Franje I. Trend preoblikovanja povijesnih slogova prisutan u dvadesetom stoljeću doveo je do poplave raznolikih slovo tipova “Garamond” — od Stempel Garamonda do Granjona i Sabona. Međutim, 1926. godine otkriveno je da su novi članovi “obitelji” Garamond, kao primjerice Monotype Garamond, zapravo utemeljeni na radu kasnijeg slovoresca po imenu Jean Jannon.

O urednici
Ursula Doyle rođena je 1967. godine. Diplomirala je engleski jezik 1989. godine na King’s Collegeu u Cambridgeu. Od tada radi kao urednica u nakladništvu, prvo u nakladničkoj kući Granta gdje je bila zamjenica glavne urednice, a zatim u nakladničkim kućama Picador i Virago. Trenutačno živi u Londonu.