Kad žene popi#de

First topic message reminder :



Valentina Vrhovac Matijašević, inače pravnica i tajnica u osnovnoj školi, u srednjim je godinama, a ovo joj je prva knjiga i odmah eksplicitnog seksualnog sadržaja!Njezin muž kardiokirurg bio je loš u krevetu, pa je ona krenula isprobavati nove partnere, uključujući i svećenika, kako bi shvatila što zapravo želi.Isprva je izdana pod pseudonimom strankinje, s lažnom biografijom, ali Valentina svoj pravi identitet nije uspjela sakriti.

30.

Monikinih devet mjeseci pretvoreno u 3800 grama i 50 cm

Mrzim kad mi san prekine zvonjava telefona. Užasava me pomisao da nisam ni otvorila oči kako spada, a već moram s nekim komunicirati. Nisam dizala slušalicu, ali taj netko s druge strane nije odustajao.
Sigurno je nešto hitno, kad ne prestaje. Bruno je već odavno otišao na posao, dok je moj ritam malo drugačiji. Ujutro se ne budim prije 9-10 sati, pa kavica, tek onda dolazi u obzir neki ne naporan tekst u što je moguće mirnijem tonu i naravno ne s moje strane. Digla sam ipak slušalicu i bilo je važno.
« Probudi se stara! « učinilo mi se da je s druge strane Tena. « dobili smo još jedan pinklec od bebe u društvo!» vrištala je Tena
« Kakav pinklec? Kakva beba? Tena, molim te, ostavi me, spavam... Znaš da sam jučer imala naporan dan!» siktala sam kroz zube.
« Daaaa, čula sam za tvoj naporan dan. A i kritike u novinama su ti super! Stara Monika je noćas rodila!!!»
« Monika? Yes! Što?» ipak me ova vijest probudila.
« Dječak. 3800 grama, 50 cm.»
« Super! Monika je u redu? Jel sve prošlo dobro?»
« Ne brini, sve je dobro. Prošlo je brzo. Kažu rodila je odmah, čim su je primili već je bila otvorena, tako da je sve išlo dosta brzo. Dobro se osjeća i beba je super!»
« Hvala ti što si mi odmah javila. Čujemo se još poslije...» spustila sam slušalicu. Bila sam presretna zbog Monike. Jedva sam čekala da prođu ta tri dana i da beba i ona dođu doma.
Glavom mi prolaze misli o tome s kojim oduševljenjem je uživala u tih svojih devet mjeseci. Bez obzira što je završila s Nikolom, i što je dijete ostalo kao posljedica neuspjele veze, ona je sa neizmjernom ljubavi očekivala taj trenutak da ugleda svog dječarca. Nadam se da će Monika biti sretna sa svojom bebom, a kad dođe vrijeme, možda beba dobije i tatu. Monika je prelijepa žena da bi cijeli život živjela sama. Ili da bi trošila svoje vrijeme uz nekog kretena poput Nikole, koji joj je godinama obećavao brak, kad se rastane od svoje žene.
Kasnije smo čule da je Nikola ipak dobio crveni karton od žene. I da sada živi sam u jednoj od svojih kuća. Sad bar slobodno dovodi sponzoruše u svoje odaje. Nije ni svjestan da mu se danas rodio sin, kojeg je toliko želio. Iz braka s Oštrokonđom ima dvije kćeri,
studentice. Otprilike stare, kao ona njegova fufica zbog koje je Marina napravila onu scenu na godišnjicu njegovog braka.
Raznježila me ova vijest i podsvjesno bacila na razmišljanje da sam odavno i ja trebala kraj sebe imati nekog slatkog dječačića. Ili možda malu kovrčavu djevojčicu, plave kose.
Bruno nije želio djecu. Ponekad sam i ja mislila da nam ona još nisu potrebna, ali moj biološki sat otkucava zadnje sate. Pitam se želim li uopće dijete s njim?
Opet telefon zvoni i prekida mi tok misli.
« Bok! Jesi čula? Monika nam je povećala natalitet!» bila je to Nika.
« Naravno da sam čula. Tena je vjerojatno nazvala cijeli grad. Baš sam sretna zbog nje.
Jedva čekam da malac dođe doma, da ga odemo vidjeti.»
« Misliš da će reći Nikoli?» malo mirnijim tonom upita Nika.
« Koliko ja znam, za sada neće. Tko zna što joj život bude nanio. Možda im se putevi opet sastanu. Ne želim u ovom trenutku uopće o tome razmišljati. Najvažnije da su ona i beba dobro!»
« Da li te zvao slikar? « iznenada promjeni temu Nika.
« Kakav slikar? « pravila sam se da ju ne razumijem, iako sam bila svjesna za koga Nika
pita.« Onaj slatkiš u plavoj košulji, što sam ga vidjela u trenutku dok.....»
«.....dobro, dobro, shvatila sam za koga pitaš. Samo on nije slikar, već likovni kritičar. I
nije me zvao. Zašto bi me zvao?»
« Hm...tu se nešto meni krije...» smijuljila se Nika.
« Smanji doživljaj. Ja nisam još popila ni jutarnju kavu, a ne da ti pričam erotske doživljaje...»
«Dobro, dobro…nemoj odmah siktati. Uh, skoro sam zaboravila. Nabavila sam karte za koncert Maksima Mrvice. Vodimo i Moniku, to će joj biti prvi izlazak nakon poroda. Taman kad prođe prvi mjesec, dok malo dođe k sebi…«
« Dobro si se sjetila, samo moramo nekog organizirat za čuvanje bebe. A sad bok, idem si napraviti kavu. I pod tuš.»
« Ćao stara! I pogledaj u novine za....» nisam je dalje čula jer sam poklopila slušalicu, nenamjerno. Neće se Nika ljutiti. Nas dvije već i onako komuniciramo telepatski. Ona počinje rečenicu, ja završavam.
Sigurno je htjela reći da prelistam današnje novine, zbog osvrta na jučerašnja zbivanja u gradu, između ostalog i komentare o mojoj izložbi.
Polako, sve po redu. Prvo pod tuš, pa kavica...ili možda kavica, pa tuš... Zapravo najbolje da prvo isključim telefon...za početak.

31.

Koncert i šta se na njemu događalo

Ljubav za slikanje, teško mi je usporediti s još nečim. Obično tu strast i taj val adrenalina mogu najviše usporediti sa seksom. Druga velika ljubav je glazba, pogotovo klasična.
Prošlo je mjesec i pol od kad je Monika donijela na svijet prekrasno malo stvorenje, koje se odaziva na ime Petar. Nakon zadnjih nekoliko mjeseci ležanja i bdjenja nad bebom, odlučile smo je izvesti malo među ljude. Petra ionako više nije dojila. Tako da je uz njega ostala Monikina mama, a Petar je bio tako dobar, spavao je po cijele noći, primao obroke, na flašicu, tako da je s njim mogao ostati bilo tko. Bio je zapravo dijete iz izloga, dijete za poželjeti. Koncert na koji večeras idemo je jedinstven. Teško je dobiti karte za takav doživljaj glazbe. Sreća da je Nika sve to odradila na vrijeme, preko nekih sponzora.
Mrvica je jedan i jedini, najbolji. U tim njegovim izvedbama svega ima. I boja, i mirisa, opipa i dodira, adrenalina, čak i seksa. I stvarno nije čudno što ljudi hrle slušati kreacije njegovih prstiju po tipkama klavira.
Koncert Maksima Mrvice, večeras otvara mi vrata raja.
Obožavam njegovu glazbu, njega kao osobu, njegovu osobnost, posebnost i svu njegovu misterioznu veličinu.
Nika, Jana, Tena, Monika i ja večeras ćemo naprosto uživati. Sjedimo u drugom redu. Do nas su još dva prazna mjesta. Kroz masu ljudi ugledam jedan dobro poznat lik. Smrzla sam se pri pomisli na Monikinu reakciju.
« Pogledaj draga, tko nam ide...» trknula sam Moniku.
Nismo bile pripremljene za taj susret, ali vjerujem da je u tom času Monika ostala prisebna, jer ono što je slijedilo pristaje samo uz neku meksičku sapunicu.
Monikin bivši, Petrov tata, Nikola i neka djevojčica, otprilike dvadesetak i nešto godina, približavali su se baš ovim praznim sjedalicama do nas.
On, kad nas je spazio, pozelenio je i najradije bi se odmah okrenuo i otišao. Zadnja do tih slobodnih sjedalica je sjedila naravno Monika. I kako se to obično događa... mlada dama je baš Nikolu gurnula da sjedne prvi do Monike, jer se njoj nekako to sjedalo nije dopalo. Naravno da nas gospodin nije pozdravio, pravio se kao da nas nikada u svom životu nije vidio.
To je Moniku, dovelo do ludila. Dok smo se mi prepuštale muzičkom ugođaju, Monika je smislila cijeli plan. Ni režiser horor filmova ne bi to bolje smislio.
Kad su se svjetla ugasila, ona je jednostavno krenula u akciju. Prvo mu je zavukla ruku iza leđa, pod košulju, na što je on skočio kao opečen.
« Što je dragi? Što ti se dogodilo?» upitala ga je mladica s njegove desne strane, dok je s lijeve strane Monika provodila svoj pakleni plan do realizacije.
« Ništa nije. Nešto me presjeklo u kičmi...» smislio je više nego glup razlog svog iskakanja iz sjedišta ovaj naočiti gospodin.
Monika je osjetila udar groma iz njegovih očiju, ali je mirno sjedila, kao da se to nje ništa ne tiče i gledala ispred sebe, ravno na pozornicu.
Mlada dama uzela je za ruke Nikolu, gladeći ga kao da tjera bol iz njegovih leđa, ni ne sluteći da je njezin dragi na mukama i da ni sam nije svjestan što mu se sprema. Za to vrijeme Monika je ponovo uvukla ruku iza njegovih leđa, ali ovaj put ne ispod košulje, već direktno u hlače. Napipala je vrh guze i noktom malo zagrebla po njoj. Nikola ovaj puta nije odskočio, vjerojatno očekujući nešto slično, a ruke su mu bile isprepletene s rukama mladog komada do sebe, tako da je bio kao vezan, dok je Monika svoju opasnu misiju i dalje izvršavala.
Ruka joj je prošetala prema boku, a onda prema naprijed. Srećom da je u dvorani bio mrak, i da je Nikola imao tamno odijelo, sa malo širim nogavicama i strukom.
Mlada dama je bila previše zaokupljena koncertom i pojavom Maksima Mrvice, da bi uočila promjene na licu svog dragog, koji je mijenjao boju i mimiku lica iz minute u minutu. Nije mu preostalo ništa drugo, već da šuti i trpi.
Monikina ruka se našla u blizini nečeg njoj dobro poznatog i prihvatila ga je kao da hvata malog uplašenog ptiča u zamku. Znam da su joj se u tom trenutku miješali osjećaji mržnje i strasti u glavi. Mrzila ga je najviše, a sjećanja su je odvela na nekadašnje putove strasti. On ju je opet pogledao, ona mu je samo namignula i nastavila dalje. Ne znam kako je on ovo shvatio, ali od prvog šoka, neugodnosti, kao da je prelazio u stanje blaženstva. Čak mu je i pimpek u njezinim rukama počeo rasti i pretvarati se u dobar komad kurca. Dama do njega ispustila je njegove ruke, ali on nije ništa učinio da spriječi Moniku u njenom poslu. On je naprosto uživao, ne mareći za posljedice. Počeo je glasno uzdisati, tako da sam ga i ja čula, koja sam sjedila do Monike. Bio je to ludi prizor. Čini mi se da je i Monika u tom momentu uživala, vidjevši kako Nikola još reagira na njen dodir.
Jednim dijelom sam se prepuštala zvucima klavira, a drugim događajima s moje lijeve strane. Ta glazba i to događanje izazvalo je i vlaženje između mojih nogu.
Zamislila sam kako bi bilo dobro da meni sad netko u tom mraku stavi ruku u gaćice i
malo prošeta po mom klitiću. To pomisao ubrzala mi je adrenalin u krvi.
Po glavi su mi se zavrtile razne scene iz nekih mojih intimnih trenutaka.
Okrenula sam glavu na lijevu stranu i vidjela kako Monika uživa u svojim radnjama, dok Nikola prelama u sebi val užitka i neugode. Imala sam osjećaj da će svaki čas svršiti uz urlike. Znajući što se događa do mene, osjećala sam toplinu po cijelom tijelu. Prepustila sam se glazbi, bojala sam se vlastite reakcije svojih misli.
Koncert je završio. Upalila su se svjetla. Nikola je brzinom munje isplovio iz valova požude, bojeći se i pogledati u našem smjeru. Pri izlasku pratio ga je smijeh Monike. Pamtit će ovaj koncert, sigurno.
A ja nekako njušim da je ovo tek početak Monikinih nestašluka.

32.

Još jedan ludi provod

Poslije koncerta odlučile smo još negdje otići. Na piće. Sjele smo u jedan lokal i popile koktel. Bile smo na vrhuncu raspoloženja, kad dobro poznat glas...
«Koga to moje oči vide?» prema našem stolu dolazio je Zdravko.
«Nisam znao šefice da i vi u ovo doba tulumarite po gradu?» bio je to Tenin frizerčić. Sjeo je među nas i započeo svoj monolog kao uvijek.
« Pa djevojke kuda ste krenule?»
« Gdje se ti to skrivaš u ove sate? Vidim s komadom si, kako si ga mogao ostaviti samog? « zadirkivala ga je Tena, pokazujući pri tom na plavokosog ljepotana za susjednim stolom.
« Upoznat ću vas, samo polako, on je samo moj!» smijuljio se Zdravko.
« Hajde stari, ohladi, znamo da on nije za konzumiranje.» ubacila se Nika.
Prišao nam je mladić, visok, plav, prekrasnih plavih očiju i bijelih zuba. Nasmiješio se i sjeo za naš stol. « Zovem se Dorjan!»
« Ime ti odgovara....» nasmijala sam se.
« Gdje je ono naše obećanje za striptiz?» obratila se Tena Zdravku. « Ti misliš da smo mi to zaboravile...»
« A ne, ne mislim...zapravo ako ste voljne, možemo iz ovih stopa tamo otići...»
Naravno da nas nije trebalo puno nagovarati na gola muška tijela. Nismo ni znale kakvo nam iznenađenje sprema Zdravko.
Kad smo stigle pred lokal, nije se ništa dalo zaključiti. Jedino što nam je bilo malo sumnjivo je kartica koju je Zdravko pružio ćelavcu na ulazu. Prihvatile smo da je to više neka privatna zabava i da samo odabrani imaju pristup. Mi smo u ovom slučaju tek gosti.
Uplovile smo u masu ljudi. Bila je poprilična gužva. Ostavile smo stvari na garderobi i utopile se u masu. Ono što me je zbunjivalo bilo je to da ima 90% muškaraca, a tu i tamo neki ženski lik prodefilira pred mojim očima. Hrpa zgodnih muškaraca plesala je oko nas. Većina do pasa gola. Divota!
Gola muška tijela, kud god se okreneš. Na pozornici obećani striptiz. Dva tipa upravo izlaze iz kožnih odijela. Na sve strane odobravanje, urlici...
U jednom trenutku osjetih kao da sam ušla u reklamu C. Kleina. A već u drugom stvari su mi postale kristalno jasne.
« Stara moja, ovaj ludi Zdravko nas je doveo na peder bal...»
« Šuti i uživaj, toliko zgodnih polugolih muškaraca na okupu nikad više nećeš vidjeti...» smijala se Nika i gibala svoje tijelo u ritmu latino glazbe.
« Pogledaj ti ovo...» vukla me za rukav Tena. Pokazivala mi pored nas tri zgodna komada, sa istaknutim svim mišićima. Mogao bi na njima napraviti diplomski rad iz anatomije. To je ona ista trojka koja je plesala u mom vrtu, za Dorin rođendan.
« Pitam se zašto su homići tako dobro građeni? Zašto većina heteroseksualaca tako
dobro ne izgleda?»
« Stara moja, oni se seksaju u teretani, u sauni...» objasnila mi je Nika.
« Hm....možda, ali vraški dobro izgledaju...»
U jednom trenutku došao je do mene Dorjan i pozvao me na ples. Nisam ga odbila, a i tko bi takvog frajera odbio.
« Kako se osjećaš anđele? « pitao me
« Kao dijabetičar u slastičarnici. Ništa ne smijem konzumirati, samo očima uživati. Nije ovo pošteno...»
« Ne daj se zbuniti, ima tu i bipsića...»
« Ne bi hvala! Ostat ću na vizualnim užicima...»
Nakon vatrenog plesa, poželjela sam nešto popiti. S druge strane šanka bile su moje cure, ali nikako se nisam mogla do njih probiti. Ostala sam zarobljena između dva zgodna dečka i znala sam da ću teško do šanka.
Odlučila sam otići iz ovog raja, negdje u mir na piće i doma se zavući pod dekicu. Idem po ogrtač, neću se curama niti javljati, poslat ću im sms.
« Ljepoto, halo...» pokušala sam nježno dozvati tipa na garderobi, koji se taman udvarao nekom visokom plavušanu. Nikakav odaziv.
« Halo i ja sam ovdje...» sad sam već urlala, ali i dalje mi nije pomagalo. On se nesebično smješkao polugolom komadu muškog mesa i treptao okicama.
« Imate problema?» upitao je neodoljiv tipa do mene, koji se stvorio ne znam ni sama od kuda.
« Čini mi se da je tako...Ne mogu nikako do svog ogrtača...ne kužim zašto me ne doživljava, kaj sam tak grda?»
« Očito Vam nedostaje penis!» nasmijao se.
Sad ćemo to riješiti. On je ispustio samo neki čudan zvižduk i mali crni se našao ispred
nas.« Kako Vas mogu uslužiti?» smijao se, pokazujući svoje bijele zube.
« Tako da dami dodaš njen ogrtač, čim prije...»
Mali crni buljio je u mog spasioca i dalje kao da sam ja prozirna.
« Zadovoljstvo mi je uslužiti vas » rekao je zalizani komad, uzeo broj od mene i nestao
u moru odjeće iza sebe.
« Kako to da ste se ovako divan primjerak ženske vrste, našao na ovakvom mjestu?» obratio mi se opet onaj isti glas koji me spasio čekanja.
« Vjerovali ili ne, upala sam u šaljivu zamku dragog prijatelja.»
« Pa nije tu tako loše...»« Loše nikako, ali nepripremljeno svakako!»
« Jedna ovako divna žena u lepršavoj i seksi haljini, hm ...osjećate silne ubodne poglede po sebi?»
« Osim što ste slatkorječivi, imate i drugih kvaliteta?»
« O, da! Samo ih treba iskoristiti...» uzeo je moju ruku i prislonio unutar svoje košulje, na svoje grudi, spuštajući ju do trbuha, gdje su se kočoperili redovi pločica, zategnutih kao devina koža na afričkom bubnju. Glatka koža, bez ijedne dlačice. Nisam se ni snašla, moja ruka se našla niže od struka na nečem još tvrđem.
« Vrlo impresivno, ali na dijeti sam... Doktor mi je strogo zabranio slatko!» maknula sam ljutito ruku, dok su mi iz očiju iskrile munje ljutice. Kako se samo usuđuje tako sa mnom.
« Pa možemo na njega staviti nešto ljuto, da ubijemo slatkoću. Možemo ga uroniti u
malu ljutu ribicu i ubiti slatkoću. Ostala bi samo tvrdoća...što kažeš?»
« Ne sjećam se da smo prešli na «ti»?»
« Ni ja, ali tvoje bradavice kažu drugačije...»
Pogledala sam svoje grudi i iznenadila se njihovim izgledom. Bez obzira na grudnjak, koji je doduše bio od nježne čipke, moje bradavice su stršile u zrak. Da li alkohol, vrući zrak (iako baš naprotiv – hladan zrak izaziva takve promjene), blizina toliko golih muškaraca oko mene, uzbuđenost ovim Apolonom što li je izazvalo ovako burnu reakciju? Jedino što znam je da Apolon uživa u ovoj situaciji. Možda da ga ohladim...
«Žao mi je dragi, ali palim se samo na žensko tijelo, nisi moj broj!» pogledala sam ga nježno «...zar nisi vidio da sam došla s prijateljicama, ali očito smo pogriješile tulum. Svejedno, hvala ti, bez tebe sigurno ne bi dobila ogrtač.» rekla sam i cmoknula ga u obraz.
Okrenula sam mu leđa, znala sam da je zbunjen, a najmanje je očekivao da sam lezbijski orijentirana. Varka je bila najbolje rješenje. Možda sam ga mogla i iskoristiti. Bolje ne. Ipak sam potražila cure. Naljutile bi se da odem bez pozdrava. Plesale su u Dorjanovom i Zdravkovom društvu. Sudeći po njihovim reakcijama, popile su previše koktela i malo su se zanijele. Ambijent i ekipa ih je očito ponijela.
« Cure, ja idem... ostajete ili ide koja sa mnom?»
« Zar već? Zabava je tek počela.» vikao mi je Zdravko na uho.
« Samo se ti zabavljaj srećo moja!» pogledala sam u cure, ali nisam primijetila da je ijedna od njih pokazala volju za odlazak.
Uostalom i vrijeme je da ja jednom prva odem s neke zabave. Večeras sam se mogla potrošiti s izvrsnim tipom, ali nije mi išao u tek. Bez obzira na moj apetit za seksom, s ovog mjesta ne bi mogla ništa uvrstiti u svoj obrok, ma kako on ukusno izgledao.

33.

Bračni krevet

Sve ove godine braka, naš krevet je više bio prazan nego pun. Korišten je najviše jednostrano, dok je druga strana svaki puta našla dobar razlog da nije u njemu. Moj dragi suprug je više vremena proveo na dežurstvima u hitnoj, nego u vlastitom krevetu. Spavao je najviše danju i potpuno zamijenio dan za noć. Koju noć bi prespavao u krevetu, dok bi ja bila kilometrima daleko od vlastite posteljine. Tako je prošlo 7 godina staža našeg bračnog kreveta. U svih tih sedam godina, najviše je upotrebljavan u prvoj godini, kad danima nismo izlazili iz njega. Vjerojatno smo ga onda do maksimuma iskoristili, da smo tako nastavili morali bi ga mijenjati nakon druge godine, jer ne bi preživio sva ta skakanja, lupetanja, drmanja. Davno bi popustile sve letvice od siline strasti i divljih urlika.
Danas je sedma godina braka. I on je još uvijek u dobrom stanju. Malo korišten, rabljen tek za koji san, za koju noćnu moru i to je sve.
Probudila me tišina. Čudno, koga još budi tišina? Mene je probudila. Otvorila sam oči i kao da je cijeli svijet spavao. Obično se čuju jutarnji zvuci s ulice, ali jutros sam se osjećala kao probuđena u bajci o uspavanoj ljepotici. Pogledala sam kroz prozor. Snijeg. Padao je gusti snijeg. Ulica je već bila bijela. Bože, zar sam zaspala u jesen, a probudila se u sred zime? Bilo je prekrasno.
U vazi na stoliću buket crvenih ruža. Moj dragi se sjetio godišnjice. Jedino što je zaboravio da ne volim crvene ruže, nikad ih nisam voljela. Baš sam kučka, kad nisam zahvalna što se uopće sjetio. Moram biti presretna jer ove godine nije zaboravio, za razliku od prošle. Samo izgleda da je pobrkao cvijeće u svojoj glavi. Tko zna tko voli crvene ruže. Ja ih jednostavno ne podnosim. Nekada to nije zaboravljao. Nikakve poruke, samo ruže. One su bile bolje rješenje od bilo kakvog teksta, od poljupca. Izgledale su tako neprirodno, gotovo plastične, nežive. Podsjećale su me na nešto. Neodoljivo su mi prenosile poruku. Bijela, svilena posteljina na krevetu, crvene ruže u vazi i bijele pahulje snijega na prozoru. Kao iz lošeg filma. Filma koji nikad ne bi bio nominiran za Oskara. Filma koji ima samo dva glumca. Ali se oni nikad ne susreću u istom kadru. Kad se slučajno susretnu, onda odglume sretne prizore i film tu završava. To je scena mog braka.
Dalje s Brunom nije išlo. Danas, na sedmu godišnjicu ova tišina koja me probudila, otvorila mi je srce, a u njemu već dugo nisam pronalazila Bruninu sliku, koliko god sam se trudila.
Mehanički sam strpala u kofer nekoliko džempera, par majci, troje hlače i jednu suknju za svaki slučaj. Znala sam da baš danas trebam negdje otići, razmisliti i dovesti svoj život na novi početak. Bruno je jutros rano otišao u kliniku i do navečer ga neće biti. Nažvrljala sam mu poruku i ostavila kraj onih neživih ruža u vazi.
« NEĆE ME BITI PAR DANA. UŽIVAJ! MARTA »Ukrcala sam sve stvari u novi terenac i krenula. Snijeg je i dalje padao, a ja sam počela uživati u svojoj avanturi. Maknuti se iz grada, pobjeći od današnjih telefonskih razgovora, od čestitaka na «uspješnom» braku, od očekivanih proslava, od svega.
Krenula sam prema Slovenskoj granici. Godinama odlazim u jedan privatni pansion na Bledu. Kad god poželim samoću, slikanje u nekom drugačijem ambijentu, odlazim kod obitelji Smričak. Dvoje prekrasnih starijih ljudi uvijek me dočekaju s nekom toplinom. Osjećaj roditeljskog doma. Nikad me nisu pitali zašto dolazim sama. Jesam li udata, s kim živim, imam li djece... Dočekaju me, maze me specijalitetima domaće kuhinje i ostavljaju mi potkrovlje da u miru ostvarujem svoje snove na platnu. Ta im moja boemska duša nije nepoznanica. Godinama kod njih dolaze kolege likovnjaci s akademije, da u miru započnu ili završe svoja djela.
Cijelim putem padao je snijeg. Na cesti vrlo malo prometa, skoro ništa. Činilo mi se kako sam ovaj put brzo došla, ili su mi misli toliko zaokupljale pažnju da nisam ni primijetila kako me vrijeme nosi.
Ugodno sam se iznenadila kad sam kod Smričekovih našla svoje drage prijatelje Maksa i Miju, iz Ljubljane. Razveselili su se mom dolasku.
« Draga, ovo je bolje ispalo nego da smo se dogovorili...» zagrlio me Maks « opet si sama?» ogledavao se uokolo.
« Sama, moj Maks, a tko bi to trebao biti sa mnom?»
« Hrpa muškaraca koji sigurno plaze za tobom u Zagrebu.» namignuo mi je Maks.
« Reci, problemi ili posao?» upitala me Mia.
« Potreba!» rekla sam joj najiskrenije. « Želim razmisliti o svom životu...» ove riječi sam više usmjerila sebi, nego njima.
«Idemo popiti čaj, da se ugriješ...kako je bilo na putu?»
Uskoro sam ležala na krevetu. Bila je to mala, topla soba u potkrovlju s terasom, okrenuta prema jezeru. Za lijepa vremena na toj terasi sam slikala i tu su nastala neka od mojih najboljih djela. Izgubljena u prostoru i vremenu slobodno sam se mogla posvetiti samo svojoj unutrašnjosti i iz nje izvlačiti samo najbolje.

34.

Hladno zimsko jutro

Zaspala sam ne znam ni kada. Samo znam da sam se dobro naspavala. Otvorila sam prozor i u sobu je ušao svjež i hladan jutarnji, zimski zrak. Pogledala sam na sat. Pet minuta do jedanaest, nisam mogla vjerovati. Prespavala sam večeru, a sada i doručak. Tko će izdržati do ručka? Obukla sam na brzinu crvene samt hlače, bijelu vestu s crvenim rubovima oko rukava i vrata, navukla bijele čime i spustila se u prizemlje. Osim za jednim stolom, gdje je sjedio stariji par i ispijao čaj, nikog nije bilo. Naravno doručak je odavno završio, a do ručka je dva sata.
« Marta, dijete, već sam se zabrinula za tebe. Nisi sišla na doručak, a ti se kod nas obično ranije budiš... Jesi dobro?» zabrinuto me upitala gospođa Smrčak koja se pojavila na vratima blagovaonice.
« Dobro sam teta Biba, konačno sam se naspavala.» nasmijala sam se «...ali sam i vraški gladna...»
« Dođi sa mnom.» mahnula je rukom gospođa Smrčak i odvela me u kuhinju.
U kuhinji se pripremao objed i sve je tako dobro mirisalo. Teta Biba mi je donijela u salveti veliku kiflu od dizanog tijesta, punjenu njezinom poznatom marmeladom od višanja. I šalicu, punu tople čokolade. Znala sam da će me to spasiti, ali i donijeti kalorije. To mi je u ovom trenutku bilo najmanje važno.
« Samo uzmi, prijat će ti...» namignula mi je gospođa Smrčak i otišla za poslom. Uzela sam novine sa obližnjeg stola, iako me nije puno zanimala politička situacija u Sloveniji, nehajno sam ih prelistala. Na predzadnjoj stranici ipak sam vidjela nešto što mi je zaustavilo dah. Poznato lice smiješilo mi se, a ispod je pisalo «….likovni kritičar jučer je prisustvovao otvaranju izložbe u Mariboru....» dalje nisam čitala jer mi je pogled pao na mladu nasmiješenu djevojku koja ga je držala ispod ruke. Ni sama ne znam zašto me to toliko pogodilo. Zašto sam uopće uzela novine, kad sam odlučila svoje misli iskopčati iz svakodnevnice, a sada kao da me nešto piknulo i izazvalo alergijsku reakciju. Cijelim tijelom osjetila sam neugodne žmarce. Vjerojatno da sam vidjela Brunu u naručju neke dame ne bi na taj način reagirala. Zadnji zalogaj kifle zastao mi je u grlu. Ljubomora?
Ma daj, pa ja nikad nisam bila ljubomorna, a pogotovo ne bez razloga. Ipak mi fotka nije izlazila iz glave. Popila sam zadnji gutljaj čokolade, uzela jaknu, navukla crvenu kapu i izašla na hladan zrak. Siječanj u snijegu. Kao iz priče o djevojčici sa šibicama.
Godit će mi šetnja.
Nisam napravila ni par koraka, kad začuh poznati glas:
«Crvenkapice, jesi li to ti?»
Prema meni su dolazili Maks i Mia. Voljela sam ih beskrajno, ali u ovom trenutku sam željela biti malo sama.
« Zabrinula si nas dugim spavanjem, vjerojatno si iscrpljena...» rekla je Mia, zagrlivši me lagano oko struka.
«Gdje si krenula?» upita Maks i kao obično ne sačekavši odgovor dometne «...ideš s nama do centra, na kavicu? Dugo se nismo vidjeli, imamo ti puno toga za ispričati...znaš...»
Prekinula sam Maksa «Sorry stari moj, ako se ne ljutite malo bi sama prošetala, a onda ćemo se družiti poslije ručka.»
« Kako Crvenkapica želi, lovac mora slušati!» nasmijao se Maks i zagrlivši svoju Miu produži dalje.
Nastavila sam svoju šetnju putem prema obližnjem šumarku. Došla sam razmisliti što ću sa svojim brakom, a sad mi misli stalno lutaju prema drugoj osobi. U tom trenutku zazvoni mi mobitel, sms poruka. Trebala sam mobitel ostaviti u Zagrebu ili bar u sobi, ali kad je već tu moram pogledati.
« Kad ćeš me pozvati na neku kavu ili čekaš da ja poduzmem prvi korak, po tko zna koji put?» pisalo je u poruci. A onaj tko je poslao poruku bio je nitko drugi već lik iz jutrošnjih novina. Nisam mogla vjerovati da se mjesecima nije javljao, a danas, u ovom trenutku kad su sve moje misli okrenute prema njemu, stiže sms. Najbolje da ništa ne odgovorim. Ni sama ne znam što bi mu sada napisala. Sigurno ne bi našla prave riječi. Ugasila sam mobitel i strpala ga duboko u džep. Pokušala sam maksimalno isprazniti misli, ali nije mi uspijevalo. U labirintu mojih moždanih vijuga lovili su se Bruno i Goran po tko zna koji put. Jedino što mi je bilo jasno da Bruno ne može naći pravi put do mene, da zaostaje i gubi se u nekoj magli, sve dalje i dalje.
Ni sama ne znam koliko dugo sam šetala bez cilja. Noge više nisam osjećala, a nos nisam usudila dotaknuti da mi ne otpadne. Došla sam do sela. Pogledom potražila prvi kafić. Ušla sam u njega na šalicu kuhanog vina sa cimetom. Kad sam ušla zapuhnuo me miris klinčića i cimeta. Prostor napunjen mirisom osušenog voća, kuhanog vina i domaćeg kruha. Sjela sam u kut do kamina u kojem je gorjela vatra. Kao da sam zalutala u 18. stoljeće. Za obližnjim stolom sjedilo je dvoje ljudi i ispijalo svoje kuhano vino, čiji mi je miris škakljao nozdrve. Dalje od mene, u drugom kutu sobe sjedio je muškarac i čitao neku knjigu. Na stolu su mu bili ostaci od ručka. U jednom trenutku učinilo mi se kao da sam upala u kadar nekog filma. Prišao mi je stariji gospodin i upitao: « S čim mogu poslužiti damu?» Nasmiješila sam se : « S nečim vrućim, što vraća boju u obraze i krv u žile...»
« Donijet ću vam naše kuhano vino s cimetom i klinčićima...» rekao je simpatičan starac i taj čas donio veliki lončić pun vruće tečnosti.
« Od kud ste? Prvi put ste kod nas. « rekao je dok je spuštao lončić na stol.
« Kod vas sam prvi put, ali sam česti gost kod obitelji Smrčak u pansionu...mmm ovo je božanstveno...» otpila sam gutljaj kuhanog vina.
« Dobro ste rekli, piće Bogova!» nasmijao se starac «...uživajte!» udaljio se od stola. Obuhvatila sam lončić s obje ruke, ujedno grijući hladne prste na njemu.
Kad sam malo bolje pogledala oko sebe, vidjela sam prekrasni prostor, ispunjen namještajem od punog drveta, police pune keramičkih ukrasa, zidovi okićeni tanjurima i antikvitetima.
Pogled mi je ponovo pao na čovjeka koji je sjedio sam. U jednom trenutku kao da je osjetio moj pogled, maknuo je knjigu i pogledao u mom pravcu. Tek sam sad uočila prekrasne crte lica jednog dobrog mužjaka. Markantno zalizana tamna kosa prema natrag. Vjerojatno, crne oči (bio je predaleko) i puna usta. Kad sam pogled spustila malo niže, uočila sam da je obučen u crnu košulju. Ono što je zaustavilo moj pogled, bio je komadić bijelog na njegovom ovratniku.
Bože, pa on je svećenik. Brzo sam skrenula pogled. Popila sam još gutljaj ukusnog napitka. Koliko sam se god trudila, oči su se vraćale u onaj kut gdje je sjedio. Uporno me nešto vuklo k njemu. Naravno da je primijetio. Nasmijao se. Imao je prekrasne zube i divan osmijeh. Ponovo sam skrenula pogled. Lice mi je gorilo. Da li od vina ili od srama, ni sama ne znam. Prišao mi je starac, sjeo kraj mene. Donio je domaće kekse i stavio ih pred mene.
« Probajte naše paprenjake. To je po receptu moje bake, onda znate koliko je star.» nasmijao se.
Uzela sam jedan. Topio se u ustima. Okus mu je bio poseban.
«Vidim gledate našeg oca. Tek nedavno je u našoj župi. Zgodan mladić, šteta što je u zabranjenoj zoni, zar ne? Divan je svećenik. Trebate doći na nedjeljnu misu da ga čujete.»
«Vjerojatno mu je misa maštovita i interesantna.» rekla sam gurajući posljednji komadić paprenjaka u usta. Koja sam ja glupača, izgovoriti da je misa interesantna i maštovita. Totalno sam se zbunila. Ovako zgodnog svećenika nisam još nikad vidjela. Ako se tome pridodaju moje seksualne maštarije gdje je glavni lik mladi svećenik, potpuno mi je jasno crvenilo u obrazima i nebuloznost mojih odgovora. Starac je otišao do njegovog stola i spustio pred njega tanjuric paprenjaka. Na trenutak sam vidjela da je starac pokazao prema meni, nasmijao se i otišao ponovo za šank. Svećenik se dignuo od svojeg stola i lagano krenuo prema meni. Osjetila sam grčenje u želucu.
« Dobar dan Vam želim, slobodno sjednem do vas?»
« Samo izvolite, oče.» rekla sam i pokazala prazno mjesto do mene.
« Stric Franc kaže da ste odsjeli kod obitelji Smrčak. Na odmoru ste?» ponovo se nasmijao onim svojim neodoljivim osmijehom.
« Da. Na kraćem odmoru. Kod obitelji Smrčak obično imam radni odmor.»
« Radni?»
« Kod njih obično slikam. Ja sam slikarica, pa mi mirnoća ambijenta i prirode stvaraju nadahnuće, a i oni su divni ljudi...»
« Da divni, složio bi se. Drago mi je upoznati jednu umjetničku dušu. I ja se pomalo iz hobija bavim umjetnošću. Izrađujem neke skulpture od drveta.»
« Eto vidite kako se umjetničke duše namirišu...» nasmijala sam se.
« Drago mi je da ste svratili u ovaj dom strica Franca. Oprostite nisam se predstavio. Ja sam pater Rene. A vi ste...?»
« Ispričavam se, moje je ime Marta.» nasmijala sam se i pružila mu ruku. Uzeo je moju ruku i stisnuo između svojih velikih šaka. Pogledao me u oči i tako ostao nekoliko sekundi. Molila sam Boga da ovaj trenutak bude čim duži. I On je uslišio moju molitvu. Otac Rene nije ispuštao moju ruku, već je nastavio razgovor.
« Koliko ostajete u ovim našim snježnim krajevima?»
« Ovisi. Došla sam riješiti neke stvari, malo odmoriti dušu i tijelo u ovoj magičnoj bjelini.» nasmijala sam se, ne izvlačeći ruku iz njegovog stiska.
« Za dušu se mogu ja pobrinuti, a za tijelo...» spustio je pogled na moje grudi, a zatim me pogledao u oči. Osjetila sam žmarce od vrha glave do nožnih prstiju.
« Sad bi morala polako natrag. Neću stići na ručak, stalno kasnim. Ujutro sam zaspala na doručak, a sad će mi i ručak pobjeći...» govorila sam nevezano, tek toliko da razbijem ovu magiju između nas.
«Ja ću vas povesti, usput mi je. Nema smisla da idete pješke, a i snijeg je opet počeo padati...»
« U redu. Samo da riješim račun sa...» mahnula sam rukom prema stricu Francu.
« Sve je u redu, malena. Kuća časti prvi put gosta kojeg je sreća nanijela na moj prag.
Dođite nam opet!» mahnuo mi je Franc na odlasku.
Izašli smo van. Ispred je bio parkiran crni Land Rower.
«Evo izvolite!» otvorio mi je vrata. Ušao je i sjeo do mene. Snijeg je padao sve jače.
Nismo ništa pričali do pansiona. Zaustavio se na parkingu.
« Nadam se vašem dolasku na misu večeras...drago mi je što sam vas upoznao.» ponovo mi je stisnuo ruku.
« I meni, hvala za vožnju. « rekla sam i izašla iz vozila.
Ušla sam u blagovaonicu. Ručak je taman počeo. Nije mi se jelo, iako sam bila gladna. Sjela sam za stol za dvoje, nadajući se da mi nitko neće praviti društvo jer se želim prepustiti vlastitim mislima.

35.Grešne misli

Poslije ručka, čitala sam u svojoj sobi, ugodno zavaljena u fotelju. Koliko sam i što pročitala nikako se ne mogu sjetiti. Po glavi mi se stalno motao par crnih očiju i prekrasan osmijeh mladog svećenika. Koliko puta sam u nekim svojim maštanjima poželjela mladog svećenika za partnera. Koliko puta sam u glavi vrtila film sličnog sadržaja, pitajući se kako bi izgledalo koketirati i zavesti nekog tko je izabrao put bez seksualnosti. Koji je to izazov?
Otići na misu ili ne? Ni sama nisam znala. Možda bi mi ispovijed više trebala. Cijelo popodne razmišljam o seksu sa svećenikom. Mislim da bi bilo vrlo interesantno te svoje misli ispovjediti ocu Reneu. Baš me zanima kakva bi bila reakcija. I koliko bi «Oče naša» i
«Zdravo Marija» dobila?Nisam bila gladna i nisam sišla na večeru. Odlučila sam ipak otići na misu. Obukla sam hlače i vestu, boje masline. Jaknu boje čokolade. Ogrnula veliki šal i izašla na svježi zrak. Snijeg je prestao padati. Crkva je bila blizu. Nekoliko parova je ulazilo brzim koracima u crkvu, pa sam zaključila da je misa već počela. Bila sam u pravu. Kad sam otvorila vrata, vidjela sam desetak ljudi koji su sjedili u klupama prekrasne stare crkvice. Smjestila sam se u zadnji red da mogu u miru uživati u toj ljepoti i tišini. Tada sam primijetila da je otac Rene ušao. Bio je prekrasan. Visok, crne malo duže kose i tamnih očiju iz kojih je izbijala nevjerojatna snaga. Pogledao je prema vjernicima i u jednom trenutku su nam se pogledi susreli. Znam da ni mjesto, ni vrijeme, a naravno ni osoba nisu pogodni da bi mojim tijelom prošli trnci. Ali nisam to mogla spriječiti. Pokušala sam se koncentrirati na misu, ali riječi su mi odlazile nepovratno i niti jednu rečenicu nisam čula do kraja. Odlučila sam izaći van, jer stvarno nije primjereno u Božjoj kući vrtiti takve misli. Imala sam osjećaj da me njegov pogled drži za ruke i noge kod svakog mog koraka prema vratima, jer sam jedva izdržala put do izlaznih vrata. Izašla sam u bijelu noć. Vani je bilo prekrasno. Odlučila sam prošetati malo po mjestu. Uživala sam u škripi snijega pod mojim čizmama. Iako mi je odgovarala samoća, čeznula sam za muškim zagrljajem. Ne znam koliko sam dugo šetala, ali odjednom sam začula škripave korake točno iza sebe. Okrenuh se. Iza mene je stajao otac Rene.
« Zar je misa bila toliko loša da ste morali na pola izaći?» upitao me otac Rene, smiješeći se mojoj zbunjenosti.
« Ne...nipošto. Zapravo, ja sam...» uzmucala sam se kao malo dijete. Ni sama nisam znala što da kažem.
« Znate da se pred svećenikom ne smije lagati. « nasmijao se, uživajući u mojoj zbunjenosti. « Rado bi vidio vaše slike, a veselilo bi me i da vi vidite nešto od mojih ruku djelo.»
« Ovo prvo je u ovom trenutku neizvedivo. Ali vjerujem da bi se ovo drugo dalo.» odgovorila sam.
« Ako želite odvest ću Vas da vidite moj rad...ako Vas ne inkomodiram u ovom trenutku mira i samoće...»
« Rado bi otišla s Vama...» maknula sam pogled s njega, jer sam imala osjećaj da me čita kao otvorenu knjigu. I kako mogu reći takvu rečenicu na pola – rado bi otišla s Vama... baš sam ljuta na sebe. Nikad se nisam ovako zbunjeno osjećala u muškom društvu.
« Auto mi je parkiran malo dalje, pođite sa mnom. « lagano me primio pod ruku i krenuli smo u suprotnom smjeru od moje zamišljene stazice u snijegu.
Već mi je bilo poprilično hladno. Do auta nismo progovorili ni riječ. Snijeg je opet počeo lagano sipiti. Tišina oko nas, samo stope škripe dok gaze stazicu.
Ušli smo u auto. Ubrzo sam osjetila topli zrak, koji mi je godio.
« Daleko ste otišli u svojoj šetnji, vjerojatno su Vas misli odvele.» progovorio je otac Rene prvi.
« Odgovarala mi je šetnja i svježi zrak. Tek sad pri povratku sam vidjela kako sam daleko otišla i tko zna gdje bi završila da Vi niste došli. Kako ste me uopće našli?»
« Po stopama u snijegu i Vašem mirisu. Vjerojatno sam u prošlom životu bio vuk ili lovački pas.» nasmijao se onim svojim prekrasnim osmijehom.
« Ja sam oduvijek mislila da svećenici ne vjeruju u reinkarnaciju. Da crkva to ne prihvaća...» prihvatila sam njegovu priču.
« Ja sam Vam specifičan i neobičan crkveni čovjek.» ponovo se nasmijao.
I vrlo, vrlo zgodan i privlačan, htjela sam reći, ali sam zadržala misli za sebe.
Stali smo pred jednom kućom na brežuljku, na osami. Osim svijetla od automobila, ničeg drugog nije bilo. Potpuni mrak.
« Ovdje je malo neobično navečer, ali po danu je prekrasno, vidi se s lijeve strane Alpe, a s desne u daljini skijalište. Sada ćete vrlo malo od toga vidjeti, gotovo ništa, ali svjetla imam u kuci. Možda malo neobičnog, ali pogledajte sami. «
Izašli smo iz auta. Oko mene potpuni mrak. Nije gasio farove automobila. Došao je po mene, pružio mi ruku. Da nije svećenik, umrla bi od straha da me muškarac dovede tako u planinu u noći, bez igdje ikoga. Kraj njega nisam osjećala nikakav strah. Otključao je drvena vrata. Zakoračila sam u neki prostor...
« Ostanite tu, dok do Vas ne dovedem svijetlo.» rekao je i ispustio moju ruku. Oči su mi se polako navikavale na mrak, ali još uvijek ništa nisam vidjela. Odjednom sam čula kako pali šibice i ugledala svijetlost petrolejke. Došao je do mene.
« Ovo sigurno niste dugo vidjeli? « pri tom pokazujući petrolejku u ruci. « Idemo upaliti još mojih izvora svijetlosti, ako se slažete?» bila je to više zapovijed, nego pitanje. Popalili smo niz velikih svijećnjaka, čudnih uljanih lampica sa svijećama i u nekoliko minuta obasjao se svjetlošću svijeća prekrasan veliki prostor.
Veliki drveni stol sa masivnim stolicama, sa visokim naslonom, kao iz viteških romana o Kralju Arturu, odisao je nekim prošlim vremenima. Police na zidu, prepune drvenih statua nekih Božanskih likova. U uglu veliki kutni kamin, na zidu iznad njega veliko drveno raspelo, prekrasne izrade od drveta boje višnje.
« To je moje zadnje djelo. Ponosan sam na njega. Puno mi je vremena trebalo...»
« Za ovako nešto, nijedan trenutak nije uzaludno potrošen...» gledala sam kako je fantastično izrađen svaki mišić na tijelu Isusa, na licu izraz bola i ponosa u isto vrijeme. To je bilo djelo vrhunskog majstora. Pod tim čarobnim svjetlom izgledao je tako nestvarno.
« Ovo je najljepši uradak od drveta, koji sam ikad u životu vidjela...»
« Nemojte Marta...takvo laskanje amater kao ja ne zaslužuje...Vi koji ste vidjeli tolika umjetnička djela pravih majstora...a i Vi ste jedan od njih»
«Baš zato vam to govorim, jer se u to razumijem. Ovo definitivno moraju ljudi vidjeti, vjerujte mi, ovo je remek djelo.»
Nisam mu laskala, raspelo je bilo prekrasno i željela sam da i drugi vide tako nešto. U drugom djelu prostorije bio je stol i alat s kojim su se izrađivale ove prekrasne figure. Strugotine drveta na sve strane.
« Oprostite mojoj neurednosti.»
« Dragi moj, trebate vidjeti moj atelje, pa onda spomenuti riječ neurednost. Sve je to dio stvaralačkog šarma.» nasmijala sam se.
« Da li Vam je hladno, začas ću naložiti kamin.» samo što je izgovorio, već se primio posla i taj čas je vatra obasjala cijelu sobu.
Okrenuo se prema meni, pogledao me onim svojim prekrasnim tamnim očima. Znala sam da ne smijem razmišljati o njemu na taj način, ali kad želja prevlada razum, teško ga je kontrolirati.
«Bilo bi dobro da znam što Vam se sad vrti po glavi?» rekao je Rene, kao da mi čita misli.
«Vjerujte, ne bi bilo dobro!» sva sreća da se moje crvenilo obraza nije moglo primijetiti na ovoj svjetlosti.
« Bilo bi jer bi onda znao što mi je daje činiti...» rekao je u pol glasa.
« Mislite na Vašu umjetničko stvaralaštvo?»
« Ne, zapravo nisam na to mislio....već na nešto što Vama u ovom trenutku sigurno nikad ne bi palo na pamet, pogotovo ne u mom društvu.»
Učinilo mi se da to izgovara s nekom tugom u glasu, iako za to nisam vidjela nikakav razlog.
« Bože što mi se to događa? Oprostite ako Vas dovodim u neugodnu situaciju, nisam tako mislio...» rekao je i malo se odmakao od mene.
« Nemojte tako. I meni namećete grižnju savjesti, a za ništa....zar je i grijeh samo pomisliti na seks?»
Ops! Koja sam ja glupača, zemljo otvori se i progutaj me ili bar vrati vrijeme samo 5 minuta unatrag.
Okrenuo se prema meni, ispustio šalicu koju je do tada držao u ruci i lagano krenuo prema meni. Imala sam osjećaj da udaljenost od dva koraka traje cijelu vječnost i kako će se sve munje i gromovi svijeta sručiti u tom trenutku na mene.
Došao je do mene, primio me za ramena i utisnuo mi poljubac na usta kao pečat. Nisam otvarala usta. Stezao mi je ramena sve jače, a usta su mu bila vrela i meka.
A onda se odmakao...vratio natrag, uzeo šalicu i kao da se ništa nije dogodilo upitao: « Šipak ili menta?»
« Molim?»
« Čaj....koji Vam odgovara...šipak ili menta....»
« Može menta.»
Što se to sad dogodilo? Poljubio me ili nije, kao da mi je život na trenutak stao...moja mašta ili stvarnost...Luda sam. Menta ili šipak. Možda sam šipak već dobila, a nisam toga ni svjesna...
Sjeli smo za stol, u tišini pili vrući čaj. Pogledi su nam se u jednom trenutku sreli.
Njegove oči pod svijetlom svijeća bile su još ljepše.
« Nadam se da se ne ljutite, zbog ovog poljupca, morao sam to učiniti....» Aha! Ipak se dogodilo. Samo jedno me mučilo.
« Zašto?»
« Toliko zračite nekom životnom energijom da sam pokušao to preuzeti od Vas. Poljubac je bio jedini način koji mi je pao na pamet, nadam se da Vas nisam uvrijedio tim činom?» rekao je, nasmijavši se ( ili mi se to samo učinilo).
« Možda bi bilo bolje da se mi vratimo na zemlju i pogledamo malo još od Vaših djela, to bi me jako zanimalo, a ako se ne varam zbog toga smo i došli...»
« Naravno...» rekao je pomalo tužno, kao da je očekivao drugi odgovor na svoje pitanje. Inat koji se stvorio u meni tražio je da postupim drugačije. Ima vremena za neke druge stvari....

36.

Hladno buđenje

Probudila sam se u hladnoj sobi. Sinoć kad sam se vratila, bilo mi je toliko vruće da sam ugasila radijator. Mislima sam se vratila u prošlu noć.
Što se to dogodilo? Zavela sam svećenika? Ili je on zaveo mene? To se ne smije, ili je to možda izazov?
Ustala sam, navukla ogrtač, upalila grijanje i zavukla se pod topli tuš. Dok je vruća voda curila po mojim ramenima, misli su mi lutale…
Razvod, to me čeka kad dođem u Zagreb. Svećenik? Da li mi je Bog želio nešto s tim poručiti? Moram se pripremiti za slijedeću izložbu. Imam još nekoliko stvari završiti. Kako? Kad?
Kako će Bruno reagirati na prijedlog za razvod? Možda će ga s olakšanjem dočekati? Ili će se osjećati povrijeđenim, možda to njegov muški ego neće dozvoliti!? Kako mu uopće to reći, tek neki dan smo imali godišnjicu braka i on niti ne naslučuje kako ja teško uz njega dišem, kako nisam zadovoljna sa svim što mi daje ili bolje rečeno što mi ne daje.
Najbolje kad se vratim da odem do svoje drage Ninočke i da mi ona sve to riješi. Ona će me najbolje razumjeti, nije uzalud moja odvjetnica tolike godine. Uostalom dobro je upoznata s mojim brakom i njegovom funkcijom svih ovih godina. Pa kad papiri budu spremni, reći ću Bruni.
Imam nekakav osjećaj da se on neće puno buniti. Što se mene tiče neka mu ostane kuća, i onako je nikad nisam voljela. Znam da imamo dovoljno novaca da sebi kupim stan s ateljeom i zauvijek se odvojim od njega.
Konačno niti jedan, a niti drugi nećemo imati nečistu savjest što se ševimo s drugima. Iako sumnjam da je on ikada imao tako nešto. Cijepljen je protiv toga od kad se rodio. Ponekad se pitam da li bi bila drugačija da je drugi muškarac bio uz mene? Ne! Nisam tip dobre i vjerne domaćice koja će mužića dočekivati toplom juhicom i lavorom mlake vode sa sapunicom da mu opere noge. A ne, nikako!
Kucanje na vrata, prekinulo je moje misli. Zatvorila sam tuš. Ogrnula se ručnikom i izašla iz kupaonice.
« Tko je?» stvarno mi nije bilo jasno, tko me sad uznemirava.
« Gospa Marta, imate gosta! Tu je pred vratima.»
« Neka uđu!» uvjerena sam bila da su Mia i Maks navratili do mene. Vratila sam se u kupaonicu da obrišem kosu ručnikom.
Čula sam da su se vrata prvo otvorila, a onda zatvorila, a da pri tom nisam čula ni riječ.
« Hej, sad ću ja….raskomotite se, hoćete da naručim piće gore, dok ne osušim kosu?» Nisam dočekala odgovor, već sam u ogledalu vidjela lice koje sam najmanje očekivala.
« Oče, Rene?!»
Ništa nije rekao, okrenuo me prema sebi i počeo ljubiti po vratu, ramenima, tako jako, kao da želi sve kapljice vode pobrati svojim usnama. Ručnik mi je od šoka pao na pod kupaonice i taman kad sam se htjela sagnuti da ga pokupim, on je bio brži. Dignuo me svojim snažnim, dlakavim rukama i odnio u sobu na krevet.
Ljubio me je tako snažno i jako kao da me kažnjava, utiskujući svoje vruće usne u moje sad već hladno tijelo. Ni sama nisam znala kako se u ovom trenutku ponašati. Jednostavno su mi se ruke i noge oduzele, ali ONA, je bila izdajica. Moje tijelo se borilo i govorilo ne, a ONA je vikala «uzmi me, daj, čekam te», i vlažila se tako jako da sam mogla osjetiti njenu vlažnost i toplinu sve do nožnih prstiju.
Svojim prstima dirao me svugdje, a ja se nisam mogla protiviti. Počela sam mu uzvraćati poljupce. I ne samo to. Skidala sam mu odjeću takvom brzinom, kao da će slijedećeg trenutka nestati. Kakvo blaženstvo tijela. Tko bi rekao da jedan svećenik toliko drži do sebe? Izgledao je kao da je u teretani dva puta dnevno.
Prešla sam rukama preko nabildanih prsa, do trbuha s pločicama, pa sve do crte gdje nastaju prepone. U rukama sam osjetila nešto tvrdo, jako i moćno. Kad sam ga uhvatila, čula sam uzdahe koje rijetko čujem kod muškarca. Uživao je u mojim dodirima prstiju i usana.
Odlučio mi je pružiti zadovoljstvo svojim prekrasnim usnama i jezikom. Mislila sam da on to neće znati, međutim otvorila su mi se vrata raja u nekoliko minuta. Svršila sam dva puta jedan za drugim. Ne znam kad mi se to dogodilo. A onda sam u svojoj vrelini osjetila njegov kurac kako silovito udara o moje stjenke.
Tako jako i silovito kao da me želi zauvijek zakucati uz sebe, kao da ćemo se spojiti od sada do vječnosti. I željela sam to, željela sam ostati prikovana uz tog snažnog muškarca.
Svršili smo zajedno uz takve uzdahe, da se bojim da se nismo čuli do prizemlja.
Poljubio me snažno, gurnuvši mi jezik duboko, ljubio me tako kao da nikad više neće nikog ljubiti, kao da mu je zadnje i opet smo se naložili kao da nismo svršili prije minutu- dvije.
Uzeo me ovaj put s guza, ugurao ga je nježno, nimalo silovito kao prvi put, milujući mi guzu nježno. Dodirivao mi je bradavice svojim snažnim prstima i dok me držao za bokove, navlačio me na svoj ud, kao da navlači rukavicu na prste.
Klizila sam po njemu cijelom dužinom, sve dok nije pobrzao i sve jače me nabijao na njega. Osjetila sam toplinu njegove sperme na guzi, dok sam treperila u orgazmu.
Nježno me spustio na krevet. Pokrio, pomazio po kosi. Obukao se i nestao, kao što je i došao.
Ležala sam nekoliko minuta, pitajući se da li je stvarno bio u mojoj sobi, da li smo stvarno u ovih sat i pol vremena uživali jedno u drugom ili sam to samo sanjala. Gurnula sam ruku među noge. Pička mi je bridila, bila je otečena i treperila je kao poslije svakog dobrog orgazma. Znala sam da nije bio san.

37.

Povratak u Zagreb

Tjedan dana je prošlo od dolaska iz Slovenije. Kao da je prošla cijela vječnost. U tjedan dana sam naslikala dvije nove slike, obavila posjet Ninočki i predala dokumente za razvod. Razgovarala s Brunom koji je i očekivao ovakav slijed događaja. Sad mi jedino preostaje pronaći stan u koji ću smjestiti svoju osobnost. Sve svoje strahove, sve svoje maštarije, sva svoja veselja, sve svoje strasti. S tim se neću žuriti, želim pronaći kutak u kojem ću moći uživati i stvarati.
Danas imam dogovoreni ručak sa svojim curama u prekrasnom malom restoranu u centru grada. Obožavale smo taj restoran, što zbog ambijenta, što zbog ukusne hrane, a ne mogu reći da nismo sve bile zaljubljene u gazdu restorana, bar malo.
Gazda je bio divan mladi muškarac, neobičnog šarma. Ne toliko zgodan, čak ni moj tip, ali imao je prekrasan muževan glas, i ono nešto što svaka žena koja uživa u seksu mora kod njega osjetiti. To je vibra koja se lovi po zraku, u svakom njegovom pogledu, slučajnom dodiru.
Našle smo se u Kaptol centru i lagano prošetale do restorana. Dugo se nismo našle sve zajedno, pa nas je veselio taj susret.
Očekivale su da im ispričam kako se nosim sa razvodom, kako je bilo na zimovanju i što zapravo sad namjeravam.
Nisam se javljala niti jednoj od kad sam se vratila iz Slovenije, iz jednostavnog razloga što sam imala inspiraciju i stvarala sam dok me držalo. Približava mi se izložba u Istri i morala sam još dovršiti neke stvari. Ostalo mi je svega mjesec dana do tada. Mjesec prođe brzo, nikako se ne smijem opustiti.
Dok smo se približavale restoranu, počeo je padati snijeg. Male sitne pahulje vrtile su se kroz noć. Uživale smo u njima.
Bile smo ubrzo pred restoranom. Sišle smo malim, okruglim stepenicama do sale. To je bio mali, intimni prostor u crvenom i bijelom koloritu. Svijetlo je bilo intimno, virilo iz nekih udubina u zidu i na plafonu, taman da vidiš što jedeš, a dovoljno intimno da se osjećaš ugodno.
Dočekala nas je Ivana, djevojka koja je radila kao šefica sale. Prekrasno stvorenje, malo drugačija, posebna. Djevojka, za koju se ne može reći da je bila ženstvena, naprotiv imala je gard dječaka, sitna, crna, vragolasta.
Voljela sam je jer je bila topla i emotivna, iako je to vrlo vješto skrivala, ostavljajući dojam harambaše. Tko zna zašto je tako htjela….
« Dobra večer cure, lijepo vas je vidjeti na okupu….kako vas možemo ugostiti?»
« Hajde draga, samo ležerno…..znaš da nama meni ne treba, samo dobra volja kuhara i ono naše pićence što gazda radi, svojim rukama…..» nasmiješila joj se Nika. Nekoliko puta mi se činilo da njih dvije imaju neki neobjašnjiv odnos. Svaki puta primijetim neku iskru u
njihovom pogledu. Ne bi dala ruku u vatru da se nisu koji puta pohvatale poslije nekih naših pijanki, ali nikad o tome nisam razgovarala niti s jednom, a niti s drugom.
« Kad smo već kod gazde, gdje je lav?!» pitala sam
« Sad će vam se pridružiti, samo trenutak….tu je.»
Taman što je izgovorila, prilazio je našem stolu. Ležerno odjeven, traperice i bijela košulja s prugicama. Izgledao je više nego dobro.
U tom momentu kroz glavu su mi protrčale slike dočeka prošle Nove godine. Cure i dan danas misle da sam ostala doma, a kad bi samo znale…
Spustila se noć, stara godina je polako izmicala sa svakim otkucajem sata. Bruno je bio dežuran. Odlučila sam ostati doma pogledati neki film, uživati u knjizi koju sam počela čitati. Taman je prošlo 22 sata kad je zazvonio mobitel. Bio je to Sven. Vlasnik restorana u kojem sam često boravila.
« Hej draga, gdje si? Spremaš se za van? Poslije ću te teško dobiti, pa ti želim sve najbolje, kažu da je to sreća kad ti muškarac prvi zaželi sretnu novu….»
« Večer. Od kud ti? Bruno je dežuran, kao i uvijek za praznike….odlučila sam ostati sama…a ti?»
« Ti sama? Ja to ne mogu vjerovati…evo i ja sam ove godine odlučio ne slaviti…»
« Čuj, a da dođeš kod mene bar na večeru, da ne jedem sam?» prekinuo je neugodnu tišinu.
« Ne znam, nije mi do klope…a i film sam počela gledati…»
« Uzmi film, obuci trenirku i da si se nacrtala kod mene za 20-tak minuta…čekam te…» spustio je slušalicu.
Obukla sam traperice, crveno rublje, ipak je nova godina i crvenu košulju boje krvi. Navukla sam crvene čizme koje sam od cura dobila za Božić, bundu i izjurila u garažu. Džip je Bruno odvezao, a Peugeot mi se nije vozio. Ako zapadne snijeg, a on je na ljetnim gumama.
Nazvala sam taxi, koji je taj čas dojurio. Sven je imao stan na Gornjem gradu. Mansarda, nekih stotinjak kvadrata. Sve jedan veliki prostor. Ogromna terasa, ostakljena koja se mogla otvoriti ljeti, a poseban gušt je davala zimi. Veliki jacuzzi u sredini, vrlo neobičnog oblika kapljice, rađen po narudžbi.
Pozvonila sam. Čula sam glas koji me poziva da uđem. Otvorila sam vrata. Cijeli stan bio je u tri boje: zelena, bež i boja trešnjinog drveta. Od kuhinje, do dnevnog boravka i kupaonice. Spavaću sobu nisam vidjela, bila je zatvorena. Iz djela kuhinje dopirao je božanstveni miris. A iz kupaonice dolazio je božanstveni frajer.
Samo u trapericama, bos i gol do pasa. Kao iz neke reklame za mušku kozmetiku, za brijanje ili parfem.
« Wauuu, zar se tako dočekuju gosti? «
« Ne svi, samo neki…» nasmijao se i spustio mi poljubac na obraz. Koji miris, pomislila sam. Došlo mi je da ga ugrizem za vrat poput vampirice iz nekog lošeg horor filma, ali onda bi sva čarolija silnih mirisa prestala.
« Gladna?» pitao je dok je oblačio majicu.
« Kad moja čula osjete ove mirise i da sam ne znam kako sita, ogladnila bi.»
« Nisam puno stigao, pa sam nam pripremio crnu tjesteninu sa jakobovim kapicama u umaku i zaprženog brancina. Za kraj torta od tamne čokolade sa sladoledom od višnje…i ove rajsko crno vino, koje sam dobio sa Visa.»
Natočio mi je čašu vina isto tako izvanrednog okusa. To je vino kojeg kad popiješ imaš svu punoću zrele bobice crnog grožđa, slatkoću ljeta, okus kojeg nosiš cijelu večer kao pečat vrućeg pakla i blaženstvo raja.
Ni sama ne znam koliko smo ga popili, sjećam se otvaranja boca, doticanja pluta i njegovih usana. Koje su tako jednostavno klizile po mom vratu.
U pozadini je glas sa radija ili tv-a govorio da je još sat vremena do nove godine. A nama je bilo nevažno, mogla je ostati i ova stara.
Skidajući dio po dio odjeće, našli smo se na terasi s pogledom na grad. Nitko nas ne može vidjeti, tako da smo potpuno goli izašli na terasu, s čašama, dok je snijeg i dalje padao oko nas. Ušli smo u jacuzzi. Smijali se, ljubili, ispijali čaše i čaše vina, gledali snijeg kako pada. Dotaknula sam mu rukom kurac pod vodom koji je nabrekao, a jaja su mi se činila poput vatrometa spremnog za eksploziju. Imala sam osjećaj da mjesecima nije ševio i da je narajcan do bola. Gnječio je moje sise, ljubio bradavice kao da su mu za zadnji dodir sa svijetom. Posjeo me na rub kade, raširio mi noge i lizao ju, sisao klit, gurao jezik duboko u rupicu. Igrao se s njom, gurao prste, jezik…izmjenjivao ih i pri tom beskrajno uživao.
A onda kao da više nije mogao čekati….spustio me tako da sam mu se natakla na kurac od prve. Kroz vodu i mjehuriće moja pičkica pronašla je put i natakla se poput matice na šaraf. Koji zvuk ugode je ispustio kad sam nasjela do samih jaja.
Gurao mi je, čekajući da poludim…ali nisam još željela.
Tek kad sam osjetila da on više ne može izdržati da je došao do samog ruba, stisnula sam svoje unutarnje mišiće, obgrlila ga iznutra i prepustila se orgazmu…U isto vrijeme počeo je vatromet nad Zagrebom. Ne sjećam se da li je dulje trajao naš orgazam ili vatromet, samo znam da je jednakom žestinom prašio u svim bojama.
Kako je jebački dobro počela nova godina!Curama nikad nisam pričala o toj našoj avanturi. Niti smo je ikad više spominjali nas dvoje, kao da je nikad nije bilo. Trenutak pijanstva izmiješanog sa željom, donio je nešto što skrivamo u sebi i ne želimo s nikim dijeliti.
« Draga, što ćeš ti od svega nabrojanog jesti?» pitao me Sven.
« Ono što mi ti preporučiš, znaš da ja kod tebe ne biram, već sam pokorna tvojim željama…»
« Velike riječi, nadam se da si mislila na hranu…» nasmijao se i krenuo prema kuhinji.
« Uh, kako bi ga kresnula!» rekla je Nika.
« A tko ne bi….» nadovezala se Tena
« Hajde cure, znate da je nedostupan….» rekla sam ja sa smiješkom. Ubile bi me da znaju kako sam dočekala ovu godinu. Mjesecima su me sažaljevale, jer sam ostala doma i bila neraspoložena za društveni život.
Nakon brusketa sa sirom škripavcem, juhe od buće, pljukanaca sa pršutom i parmezanom, crnim rižotom od sipe i kozica, do čokoladne kreme i torte od kestena. Ispijenih medovača i isprobavanja vrhunskih vina, ručak se pretvorio u večeru. Dugo se nismo zajedno družile, zajedno smijale i prepričavale prošle, a i buduće ženske projekte.
Sven je jedno vrijeme proveo s nama, a onda je otišao u noć, ostavivši nas našim pričama. I bolje je tako, previše koncentracije nam je odnosio.
U međuvremenu smo ga nekoliko puta skinule, obukle, premjestile po stanovima i tko zna što sve nismo s njim u mislima činile. Bio je predmet našeg divljenja i obožavanja. Voljele samo ga u svojoj blizini, bio je divan prijatelj, naprosto si ga morao imati. On je znao uživati u sitnicama, on je želio i mogao podijeliti trenutke življenja sa onima koje je volio i pri tom beskrajno uživao.
Niki je preuzela vodeću poziciju u časopisu i od novinarke postala zamjenica urednice, što znači još više posla. Koliko sam bila zadovoljna zbog nje, toliko sam znala da će nedostajati Dori.
Tena će izgleda proširiti posao na još jedan salon u gradu, a vođenje će prepustiti Zdravkecu. Dečko je svojim radom to i zaslužio. Čini mi se da nam se Tena napokon i zaljubila. Cjelu večer je spominjala nekog tipa s otoka Hvara. Oženjenog i sa dvoje djece, ali s toliko oduševljenja je pričala kako će se rastati i kako je već dugo odvojen od bračnog kreveta, da joj mi druge nismo htjele kvariti doživljaj. A i zašto bi? Neka uživa dok osjeća leptiriće u trbuhu. Za to se jedino i isplati živjeti.
Jana mi je jedino bila nezadovoljna. Njezin život je krenuo u suprotnom smjeru od očekivanog. Stvari su se nekako čudno posložile. S Tomislavom više nije bila bliska, osjećala se nevoljenom, a i usvojenje male Eme se udaljavalo velikom brzinom od nje. Pokušale smo je razveseliti i uspjele smo na tren da zaboravi, ali bojim se njene nesretnosti u osami njenog stana, dok je Tomislav na putu.
Monika je uživala sa svojom bebom, koja je bila prekrasna. Potpuno je potisnula Nikolu. Viđala se s jednim odvjetnikom već dulje vrijeme, koji je uživao u Petru zajedno s njom. Čak se i ona promijenila. Nije više onako čangrizava i babasta. Petar je izrastao u malog, predivnog dječaka, a Monika u divnu mamu.
Moj život je kao i Janin krenuo nekim obrnutim vodama. Rastava se bliži kraju, izložba se bliži samom početku, a ja sam negdje na sredini. Ne mogu se pronaći.
Cure su mi obećale doći na izložbu u Istru. To će im biti vikend izlazak i jako smo se radovale tom događaju.
Još samo tjedan i pol. Toliko nezavršenih poslova, još jedno nedovršeno djelo, toliko još neprospavanih noći. Poznajući sebe bojim se da se boja neće ni osušiti, a već će morati visjeti u galeriji.
Život mi se nekako prebrzo događa, ne stignem uloviti sve trenutke koje bi željela i ne stignem proživjeti svaki dan kako bi mogla.

38.

Pljukanci, tarufi ili fuži

Napokon Istra. 8.ožujak. Nekad se to slavilo kao veliki praznik u bivšoj državi.
8.mart - Praznik Dana žena, ili majčin dan. Danas su majčin dan preselili u neki drugi datum, a dana žena se malo tko sjeti.
Sutra navečer je otvorenje nov galerije i moje izložbe kao prve u nizu proljetnih događanja.
Još neka ova dobro prođe i mirna sam do zime. Inspiracija mi se srozala već poprilično nisko, sve muze su me odavno napustile, a umjetnički talent dosegao je svoj maksimum ovom izložbom i vrtoglavo se spušta natrag, prema nuli. Prema praznom rezervaru, ispuhanom i ukiseljenom.
Obukla sam široke hlače boje lavande, tuniku boje tirkiza, tirkizno kamenje proteže mi se od vrata do pupka, isprepleteno sa srebrnim nizom. Izgledam si u ogledalu kao hipi iz šezdesetih, ali baš se tako dobro osjećam. Kosu sam svezala visoko iznad glave u rep, pa u punđicu. Već sam par dana s kolegama tu u Istri na jednom seoskom gospodarstvu. Malo nas dere vjetar, malo kiša, a ponekad nas uprlji sunce. Razmjenjujemo iskustva, družimo se, ludo nam je dobro.
Zgrabila sam neku navlakušu i nabacila je na sebe. Morala sam napraviti đir po gradu.
Voljela sam Rovinj. Obožavam svaki njegov dio, svaku i najmanju uličicu.
Nakon šetnje, odlučila sam nešto pojesti, jer me glad neugodno tjerala u prvu trattoriu koju sam primjetila.
Ušla sam unutra. Nekoliko gostiju zauzimalo je par stolova, nisam obraćala preveliku pažnju. Pojesti neku dobru tjesteninu, ugasiti glad i vratit se natrag da stignem pripremiti sve do sutra bio je moj jedini cilj.
« Što mi možete preporučiti od tjestenine?» upitala sam konobara koji je prišao mom stolu.
« Ako dozvolite…» upetljao se drugi glas, ja bi mladoj dami dao preporuku.
« Pljukanci s istarskim pršutom, rezanci sa tartufima ili fuži s boškarinom?» Taj glas bi prepoznali između stotinu.
« Gorane, od kud ti, već danas? Očekivala sam tvoju njušku ugledati tek sutra navečer…i baš tu…i baš sad, ja ne vjerujem…»
« Draga, ja sam tu uvijek kad me trebaš. Vidiš da se ne možeš odlučiti niti oko izbora tjestenine, a kamoli muškarca svog života…» smijao se Goran.
Nakon narudžbe, priključio se mom stolu, jer su njegovi i ovako završili s ručkom, a on je tek sad stigao.
« Uostalom bolje se osjećam uz tebe, nego uz one ishlapljene duše. Da samo znaš kako sam te se zaželio. Čujem da će ti izložba biti udarna. Prva, probijaš led, ali opako dobro…»
« To ćeš naknadno ustanoviti ti i one ishlapljene duše iz susjedne prostorije. Ja mislim da je odlična, ali znaš da ja uvijek tako mislim, da nisam dovoljno kritična.»
Nakon što smo pričali o mojim slikama, o slikama drugih autora koji ovaj mjesec izlažu u ovoj novoj galeriji, nakon što smo pojeli pljukance s pršutom i rezance sa tartufima, popili po čašu, dvije istarskog rozea, teme su krenule naglavačke.
« Kad se misliš napokon doseliti u Zagreb?» pitala sam ga.
« Imam li ja razlog za to?»
« Mogu li ja biti taj razlog?»
« Hočeš li ostaviti muža zbog mene?»
Ušutila sam, razgovor više nije izgledao kao zafrkancija, a i nisam znala što da mu odgovorim…da sam ga već davno ostavila? Zato sam nastavila šutjeti.
« Znao sam….» rekao je to nekako u pol glasa. Razočarano. Primio me je za ruku i rekao
« Idemo?»
« Gdje?»
« Kod mene. Da ti bar onda budem ljubavnik. Nikad nisi bila kod mene.»
Za tren smo se našli u njegovom autu, a već slijeći smo bili pred vratima njegove kuće. Kamena kuća prizemnica, sa tavanskim prostorom. Ispred kuće bazen, ni velik, ni premalen. Okućnica puna nekog neobičnog cvijeća, palmi, kaktusa. Svega je tu bilo…vrlo neobično posađenih bez nekog reda, ali s ljubavlju uzgajanih.
Miris ružmarina u zraku.
« Jedan od mojih hobija, gdje god dođem uzmem po neku biljku ili drvce i zasadim u ovom svom životnom kutku kao uspomenu. Umjesto fotografija, ja ti imam biljke. Malo neuobičajeno, ali moje…»
Ušli smo u kuću, nisam uspjela dobro ni vidjeti prostor, već me ljubio, tako grčevito, s toliko strasti, kako samo on zna.
« Bar ti ljubavnik mogu biti….koliko te želim, toliko puta si bila u mojim mislima. Znao sam da ću te danas negdje naći, ali nisam se nadao tako brzo. Tek sam danas doputovao iz Beča…»
U Beču je imao stan u kojem je provodio uglavnom zimske mjesece, a tu je uživao u proljeću i ljetu.
Pitala sam se kako mu uspijeva sve to. Oženjen nekoliko puta, svakoj ženi ostavio stan ili kuću, a zadržao svoj spokoj, ovu oazu tišine.
« Želim da ovo više ne bude oaza tišine, želim da uzdišeš i vrištiš u mojim rukama…» kao da je pročitao moje misli.
Skinuo mi je tuniku i hlače. Ostala sam u prozirnom grudnjaku i gaćicama boje lavande.
Sa sebe je svukao dio po dio. Košulju nježno žute boje i crne traperice.Spustio me na garnituru boje čokolade i počeo ljubiti, od gležnja na nozi prema gore.
Kako sam voljela te njegove poljupce, tople usne na svojoj hladnoj koži.
Samo on je znao pogoditi mjesta koja u meni bude sva čula. Koja se pale kao lampice na novogodišnjoj jelki, jedna po jedna. Zatim počnu titrati sve odjednom.
Dotaknuo je usnama najvažniju lampicu mog tijela. Od dodira na nju cijelo tijelo krene treperiti, a on ju ne ispušta. Obožavao je moj klitoris. Mogao ga je cuclati i lizati minutama, satima…dok sam ja beskrajno uživala.
Gnječio ga je prstima, stiskao usnama, prodirao jezikom, sve dok se nisam prolila tu na fotelji boje čokolade.
Prekoračio je fotelju, najednom se njegov kurac našao iznad mojeg lica. Prekrasan primjerak, tu na dohvat mojih usana, jezika. Počela sam ga sasvim nježno dodirivati vrhom jezika, od jaja do glavića. Pojačala sam pritisak i čula kako Goran ubrzano diše. Prešla sam samo na jaja, cuclala ih i oblizivala dok sam rukama povlačila kožicu od gore do dole. Drkajući taj prekrasan primjerak, oblizivala sam mu glavić. Goran je to obožavao. Uzdisao je tako glasno, da sam se bojala da će se vani sve biljke uznemiriti.
«Ne želim tako svršiti…iako je prekrasno…želim te napuniti, dođi ljubavi.»
Polegnuo me na trosjed i ušao u mene, sve do jaja, zatim ga je izvadio, pa opet. Nježno, kod svakog vađenja, izvana ju je glavićem pomilovao po cijeloj dužini, pa ga opet ugurao duboko.
Kad sam ja već počela ispuštati glasnije zvukove, okrenula sam se na trbuh i poželjela da uđe u mene s guza. To ga je posebno narajcalo. Više se nije mogao suzdržati ni minute.
« Kako sam te želio, koliko volim tvoju pičkicu, obožavam ju…želim da svršimo zajedno…daj mi svoje sokove, proli se tu za mene….»
Nije ju trebalo puno nagovarati. Prolila se kao nikad do sad. Imala sam osjećaj da iz nje teče i teče (jedan mali slap). Moji i Goranovi uzvici ispremiješali su se u fantastičnom poljupcu za kraj.
Ležali smo tako zagrljeni, goli, ljepljivi…možda desetak minuta bez riječi. Tijelo mi je bridilo, drhtalo u njegovim rukama.
Odveo me do tuša. U jednom trenutku sam pomislila kad izađem ispod tuša, naći ću njegovu poruku i njega neće biti kao i uvijek. Nestat će.
Izašla sam i ugledala ga za šankom kako priprema piće i bila neuobičajeno sretna. Pitam se zašto? Ovo je prvi puta da je ostao nakon mog orgazma, a meni to godi i tjera me u neke nježnosti.
Ne prepoznajem sebe, možda sam ipak žena.

39.Očekivanja

Sedam sati. Smiraj dana. Nemam tremu, nikad je ni nisam imala. Večeras ću po prvi puta prezentirati moj novi rad. Ulje na platnu u kombinaciji s paškom čipkom.
O paškoj čipki ne moram puno jer je o njoj toliko toga znano da bi svaka riječ bila suvišna. Tehnika mog slikanja je nešto što je drugačije i do sada ne spojivo.
Manji dijelovi čipke, rađeni baš za mene, posebnom tehnikom se postavljaju na platno i nakon toga se radi uljanim bojama. Tako da ta čipka reljefno dolazi do izražaja. Veliki dio radova prikazuje valove i dubine mora, tako da u određenim trenucima imaš osjećaj gledajući sliku da će te zapljusnuti val, dotaknuti pjena ili pogoditi kamen sa žala.
Osim valova, igrala sam se i sa nebom, krošnjama drveća, šumom, cvjetnom livadom. Ta čipka, prekrivena bojom ili ne, reljefna ili ne, daje drugačije viđenje, jedan drugačiji i potpuno nov doživljaj.
Obukla sam dugu bijelu suknju od domaćeg platna, koja je na krajeva opšivena tom istom paškom čipkom, dok je gornji dio topić napravljen samo od čipke. Kosu sa isplela u pletenicu koja je visjela samo s jedne strane i spuštala se sve do struka.
Ušla sam u galeriju, gdje se polako skupljao dio nepoznatog, a ponešto i poznatog svijeta. Ubrzo sam ugledala poznata lica četiri meni najdraže dame.
Nika je imala smeđe lanene hlače i tirkizno-smeđu tuniku. Kratko ošišanu plavu kosu zalizala je unatrag. Stavila je velike okrugle drvene naušnice, koje su izvrsno pristajale uz kombinaciju koju je nosila.
Prišla mi je prva i zagrlila me.
« Stara, imam ideju. Daj da se preselimo u Istru sve četiri. Ovdje je život drugačiji, neodređen, nenabrijan, a toliko divan morski kao ove tvoje slike... božanstvene su….»
Tena je imala bijelu haljinu sa zlatnim nakitom. Tako joj je dobro pristajala. Na nekom bi to izgledao nivo cajke, ali Tena je to znala nositi. Dvadesetak zlatnih narukvica koje su zveketale na njenoj ruci i niske zlatnih lanaca spuštenih sve do struka.
« Mislila si da nećemo doći? Gadno si se prevarila…» poljubila me u obraz.
Do nje je stajala Monika. Od kad je mama, izgleda prekrasno. Više nije toliko mršava i to joj super stoji. Ljubičasta kombinacija haljine i antilop ljubičastih čizama bila je dobitna kombinacija.
Koliko vidim cure su imale prste i u odabiru Janine garderobe za večeras. Jana je naprosto blistala. Svilena haljina smaragdno zelene boje baš kao i njene oči bila je nestvarna. Veliki dekolte sprijeda i malo manji odozada otkrivale su sve čari Janinog dobrog izgleda.
« Izgledaš mračno večeras….» rekla sam joj, osjetivši malo nesigurnosti u njenim vrtoglavo visokim potpeticama. Znam da to večeras nije Jana, ona bi radije obuka svoju bijelu kutu, ali bilo bi je lijepo češće ovakvu viđati.
« Mačke, otvorimo šampanjac, nema smisla da takvi komadi budu žedni…» prišla sam stolu iza kojeg je bio mlad i naočit muškarac, koji je večeras imao zadatak da nitko ne ostane bez pića.
Pričajući s curama, nisam ni primijetila da se galerija napunila. Nakon pozdravnog govora vlasnika novo otvorene galerije, nekoliko riječi trebao se reći i o večerašnjem postavu galerije. Na moje veliko iznenađenje izašao je Goran i počeo govoriti. Izvrsno je objasnio tehniku mog rada, komparirao s prijašnjim mojim radovima. Pred kraj njegovog izlaganja, jednostavno sam se izgubila.
Gledala sam ga razmišljajući o večeri prije, o njegovim dodirima, o njegovim usnama, prstima, o njegovom prekrasnom ku…odjednom me iz razmišljanja trgne pljesak i osjetih gomilu očiju kako pilje u mene. Zahvaljivala sam pogledom, treptajom oka, klimanjem glave, a uopće nisam znala što je zapravo gospodin Rastovac o meni govorio.
Ljudi su mi prilazili, čestitali, oduševljeni mojim izričajem. U jednom trenutku prišli su mi Maks i Mia.
« Nismo ni znali da te Goran tako dobro poznaje, on priča o tebi kao da je cijeli život s tobom proživio.»
O kad bi znali, koliko se puta u njega umiješao, pomislila sam, ali nisam ništa rekla. « Drago mi je što ste tu, vidimo se, uživajte!» samo sam dodala i otišla dalje, jer toliko je ljudi htjelo razgovarati sa mnom. Bilo je tu i nekoliko novinara, kolega, kritičara, osobnih prijatelja. Svakom je trebalo posvetiti nekoliko minuta.
Osjetila sam ruku oko struka.
« Malena, još večeras putujem u Zagreb. Javi mi se molim te, želim te čim prije vidjeti, a da ne govorim osjetiti…Hlače su mi tijesne kad si u mojoj blizini, probaj» stavio mi je tako neprimjetno i spretno ruku na svoje hlače na mjesto gdje se propinjao njegov kurac kao da će svaki čas iskočiti.
Znala sam da ga opet želim, ali ne ovaj put kao na prošloj izložbi.
« Lud si, želim ti sretan put, čujemo se. Javit ću se ja tebi, obećajem!» To je bilo sve što smo Goran i ja razgovarali. U galeriji je bila ludnica.
Iako nisam željela, ali nekoliko slika se prodalo u prva dva sata. Uvijek mi je teško rastati se od njih. Bolesno sam vezana za neke svoje uratke, a one su se ovaj put prodavali nevjerojatno dobro i po jako, jako dobrim cijenama.
Otpratila sam cure do hotela, morale su ujutro rano za Zagreb, a ja sam se vratila u svoju «koloniju». Morala sam s ekipom još popiti po koju čašu crnog, kako bi nazdravili mom uspjehu, nadajući se njihovom.
Popila sam previše vina i jedva sam dočekala da odem spavati. Kako sam spustila glavu na jastuk, nisam je dignula do jutra.

40.Što se dalje dešavalo

Poslije deset sati spavanja, potpuno trijezna, odmorena, kockice su se lagano same od sebe počele slagati u glavi, no opet sam se osjećala nekako neodređeno.
Potiljak me je malo bolio od sinoćnjeg vina. Opet sam se sama probudila u krevetu.
Zbacila plahtu, skinula spavaćicu, odšetavši se gola u kupaonicu.
Tamo sam se kiselo nasmijala odrazu u ogledalu i sama sebi rekla:
«Dobro jutro draga! Još jedna uspješna izložba, bravo! I dalje nastavljamo neuspješan život. Bez ljubavi, bez obitelji. Pogledaj se…to je tijelo stvoreno samo za milovanja i poljupce. Možeš se ponositi galerijom muškaraca u svom životu.
Onih dostupnih, a i onih zabranjenih, nedodirljivih. Možeš roman o svima njima napisati…danas i onako svaka šuša ima svoju knjigu, ti bar imaš o čemu pisati.»
Otišla sam pod tuš, prepustivši se oštrim mlazovima vode. Otišla na ručak, sama, nije mi bilo do druženja. To nije bio ručak, već grozno mučenje same sebe.
Kao da u usta trpam samo slamu i piljevinu. Odustala sam. Pokupila stvari i sjela u auto. Vozila sam do Zagreba bez stajanja. Gdje i kud sam prolazila malo se sjećam.
Prošlo je punih dva mjeseca od povratka iz Istre. Kocke koje su bile razbacane po mom životnom putu, ponovo su se odlučile složiti. Bar neke.
Rastava je konačno dobila svoj kraj. Nisam trebala seliti. Bruno je privremeno, tako bar kaže, otišao kolegici s posla, dok mu se stan koji je kupio ne završi.
Željela sam da ode čim prije i nije mi bilo važno ni gdje ni s kim.
Slike sa zadnje izložbe su se tako dobro prodavale, da sam pomalo i žalila što odlaze. Odlazile su van naše zemlje. Amerika, Australija među naše bogate iseljenike, ukrašavajući njihove urede, ambasade i domove.
Ovih par što je ostalo odlučila sam zadržati. Niki sam poklonila jednu, jer ju je silno željela imati. A to je isto kao da je u mom domu.
Odlučila sam kupiti neki apartman u Istri i preseliti na koju godinu tamo. Treba mi neki novi prostor za stvaranje.
Krenula sam ranim jutrom prema Rovinju. Veselila sam se tome. Nikome još nisam rekla. Svjesna da će me cure, a i ostali prijatelji iz Zagreba, razumjeti kad čuju što sam naumila, iako će im biti žao što odlazim.
Tri puta sam stajala, izlazila iz auta kako bi uhvatila zraka, nije mi bilo dobro. Što mi se događa? Nikada mi nije vožnja naudila.
Došla sam u Rovinj poprilično iscrpljena, jer sam povremeno dušu ispuštala tamo kraj autoputa. Kud sad prokleta viroza da me lovi. Cijeli Zagreb je nosi na svojim leđima. Izgleda da joj nisam uspjela zbrisati.
Odlučila sam se za hotel tih tri dana, dok obiđem zadane nekretnine i odlučim se za idealnu. Spusila sam se do ljekarne u grad. Morski zrak, miris mora mi je neobično popravio raspoloženje.
Magistrica mi je dala silu potrebnih i opojnim sredstava koje je mislila da trebam.
Vraćajući se prema hotelu znala sam da ću u ovom gradiću ostati neko vrijeme svog života. Pružao mi je neobjašnjiv mir. I osjećala sam muze da me štipkaju za obraz, da mi podmeću noge dok hodam, da mi mrse kosu. Ovdje mogu stvarati.
U hotelu sam izvadila svu kupljenu medicinu. Iz vrećice je ispala dugačka kutija, pomalo drugačija. Prepoznala sam toliko puta viđeni štapić za provjeru trudnoće.
Što radi ovo kod mene? Slučajnost, zabuna ili liječnička pronicljivost. Možda da ipak probam. I probala sam.
Slijedeće jutro pomokrila sam štapić i odlučila ga tek kasnije pogledati. Spremila sam ga u torbu, ne misleći više na njega. Toliko puta do sada sam to pokušavala i ništa se nije događalo, a zašto bi sada.
Nakon pogledane dvije male kuće i jednog tavanskog stana s pogledom na more, odlučila sam se odmoriti. Sjela sam na stijenu blizu mora. Valovi su se lagano probijali do mene. More se pjenilo, razbijajući se o stijene.
Nekoliko kapljica me poprskalo. Jezikom sam pokupila sol sa usana.
Da li će ovo biti moj drugi dom? Tako blizu Gorana. Nisam mu se ništa ni javljala od izložbe. U taj dio Rovinja nisam nogom kročila, bojeći se slučajnog susreta.
Tek kad sve odradim, kad nađem svoj kutak i kad odlučim stvarno ostati…
Gurnula sam ruku u torbu da izvadim mobitel, no umjesto mobitela napipah šuškavu vrećicu iz ljekarne u koju sam gurnula onaj test od jutros. Potpuno sam na njega zaboravila. Bacit ću ga negdje usput. Nešto me čudno vuklo da ga pogledam. Neki unutarnji nemir počeo me škakljati sve jače i jače. Otvorila sam vrećicu.
Izvadila kutiju u koju sam gurnula spravicu. Nije bila viroza.
U sekundi, u samo jednom trenutku mi se život okrenuo. Okrenuo se, zateturao i pao, slomio se, potrgao se uz vrisak i plač, a zatim je utihnuo.
Na spravici je vrištala plava boja, oduzimala mi dah. Uvijek je bila ružičasta.
U trenucima kad sam najviše željela da poplavi ostajala je ružičasta, što joj se sad dogodilo? Trudna sam, trudna sam…govorila sam moru, ne prepoznajući svoj glas.
A tata ? Tko je pobogu tata? Kao vremeplov vratila sam događaje, sjećanja. Zadnja ševa s Goranom prije dva mjeseca….
I….ne, o ne…To ne može biti…u siječnju tako dobar seks sa ocem Reneom.
Nesvjesno sam se dodirnula po trbuhu. Godinama te nesvjesno očekujem, a sada ne znam da li ti se mogu radovati.
Iz čijeg si kurca istrčao, onog umjetničkog, otkačenog i vječno napaljenog ili iz onog zabranjenog, posvećenog, nadahnutog, Bogu bliže orijentiranog.
Nije ni važno. Tvoje prisustvo u meni postat će moja muza, tvoji unutrašnji nemiri bit će znak da uzmem kist, da ostvarim maštanja. Tvoji dodiri stapat će se s mojim platnima, a moje boje dat će ti život, koji samo ti zaslužuješ.