Njujorška trilogija - Pol Oster

First topic message reminder :



Jedan od najvećih američkih pisaca današnjice, čije su knjige prevedene na dvadeset jezika, kod nas poznat kao autor scenarija za film Dim, ko-reditelj filma Modri u licu i scenarista i reditelj filma Pandorina kutija. Njujorška trilogija je najpoznatije delo Pola Ostera nastala 1990. g. spajanjem njegove tri knjige koje su ranije objavljene - u Gradu od stakla posle neobičnog telefonskog poziva usred noći Kvin, pisac detektivskih priča, postaje upleten u slučaj čudniji od svega što bi sam mogao da napiše; Duhovi nam predstavljaju Blua koga je najmio Vajt da špijunira Bleka. S prozora iznajmljene sobe Blu posmatra Bleka koji, s druge strane ulice, gleda kroz svoj prozor; U Zaključanoj sobi saznajemo šta se dogodilo sa Fensoom koji je nestao ostavljajući za sobom ženu, dete i svežanj izuzetnih romana, drama i pesama. Sačinjena od tri detektivske priče, ova knjiga u osnovi ima za temu odnos autora i njegovih likova. Njujorška trilogija spada u knjige koje čitaoca uzbudjuju i pokreću menjajući njegovo raspoloženje i iskustvo.

9


Još malo pa sam završio. Preostalo je još nešto, ali to se dogodilo poslije, pošto su protekle tri godine. U međuvremenu je bilo mnogo poteškoća, mnogo dramatičnih situacija, ali smatram kako one ne pripadaju priči koju ovdje pokušavam ispričati. Nakon moga povratka u New York gotovo godinu dana Sophie i ja živjeli smo odvojeno. Bila je odustala od mene i prošlo je nekoliko mjeseci punih pometnje prije no što sam ju pridobio natrag. S današnje točke gledišta (svibanj 1984.), to je jedino bitno. U usporedbi s tim, činjenice vezane uz moj život posve su nebitne.
Benov mali brat rodio se 23. veljače 1981. godine. Dali smo mu ime Paul, u znak sjećanja na Sophieina djeda. Nekoliko mjeseci poslije (u srpnju) preselili smo se na drugu stranu rijeke, iznajmivši gornja dva kata stare brooklynske kuće. U rujnu je Ben krenuo u vrtić. Za Božić smo svi otišli u Minnesotu, a kad smo se vratili, Paul je već hodao bez ičije pomoći. Ben, koji ga je postupno preuzimao u svoje okrilje, tvrdio je da je za to zaslužan upravo on.
Što se tiče Fanshawea, Sophie i ja nismo nikad razgovarali o njemu. Tako smo se prešutno sporazumjeli i što smo to više prešućivali, to smo si više iskazivali obostranu privrženost. Otkako sam Stuartu Greenu vratio predujam za knjigu i prestao pisati životopis, spomenuli smo ga samo jedanput. To se zbilo onog dana kad smo odlučili ponovno živjeti zajedno i razgovor je bio zaodjeven strogo praktičnim rječnikom. Fanshaweove knjige i drame i dalje su donosile dobru zaradu. Ako smo kanili ostati u braku, rekla je Sophie, onda nije dolazilo u obzir da taj novac trošimo na sebe. Složio sam se s njom. Pronašli smo druge načine da zaradimo onoliko koliko nam je bilo potrebno, a novac od honorara uplaćivali smo na Benov račun — a poslije i na Paulov. Kao posljednje, platili smo književnom agentu da vodi sve poslove u vezi s Fanshaweovim djelom: dozvole za izvedbu drama, pregovore o ponovnom tiskanju djela, ugovorima, svemu što je bilo potrebno. Učinili smo sve što smo mogli. Kad bi Fanshawe imao moć da nas uništi, to bi se dogodilo samo zato što bismo mi to željeli, jer mi bismo željeli uništiti sebe same. Zato nikad i nisam Sophiei rekao istinu — ne zato što me je plašila, nego zato što istina nije više bila važna. Naša je snaga bila u prešućivanju, a ja to nisam kanio prekinuti.
Ipak, znao sam da priča nije završila. Tomu me je poučio posljednji mjesec moga boravka u Parizu i malo-pomalo naučio sam to prihvaćati. Samo je bilo pitanje vremena kad će se još nešto dogoditi. To mi se činilo neizbježnim pa sam se, umjesto da to i dalje poričem, umjesto da se zavaravam pomišlju da ću se ikad moći osloboditi Fanshawea, pokušao pripremiti za to, pokušao pripremiti za bilo što. U tomu je, vjerujem, moć izraza bilo što, koji je priču učinio toliko teškom za pripovijedanje. Jer kad se bilo što može dogoditi — upravo nas tog trenutka riječi počnu iznevjeravati. Fanshawe je postao neizbježan onoliko koliko ga više nije bilo. Naučio sam to prihvaćati. Naučio sam živjeti s njim na isti način kako sam živio s mišlju o vlastitoj smrti. Sam Fanshawe nije utjelovljivao smrt — ali je bio poput smrti i u meni je živio kao figura smrti. Da nisam pretrpio živčani slom u Parizu, nikad to ne bih shvatio. Nisam umro ondje, ali sam bio vrlo blizu toga, i jednom sam, odnosno više puta, okusio smrt, vidio sebe mrtvog. Ništa me više ne može izliječiti od takva susreta. Čim se to dogodi, događa se i dalje; s time živite do kraja života.
Pismo je stiglo početkom proljeća 1982. godine. Poštanski je žig ovaj put bio iz Bostona, a poruka je bila jezgrovita, hitnija no prijašnja. ‘Ovako više ne ide’, pisalo je. ‘Moram porazgovarati s tobom. Kolumbov trg br. 9; 1. travnja. Obećavam da je ovo kraj.’
Imao sam manje od tjedan dana da smislim izliku za odlazak u Boston. Pokazalo se kako je to teže nego što sam mislio. Premda sam ustrajao u tome da ništa ne kažem Sophiei (osjećajući kako je to najmanje što mogu učiniti za nju), nekako sam prezao od toga da joj ispričam još jednu laž, iako nije bilo drugog načina. Prošla su dva ili tri dana a da se ništa nije događalo, i na koncu sam izmislio neku traljavu priču o tome kako trebam pogledati neke dokumente u harvardskoj knjižnici. Čak se i ne sjećam o kakvim je dokumentima bila riječ. Mislim da je posrijedi bio članak koji sam kanio napisati, a možda se i varam. Važno je da Sophie nije imala ništa protiv toga. Dobro, rekla je, samo idi, i tako dalje. Nešto mi je govorilo da je posumnjala, ali to je samo bio predosjećaj i o njemu bi ovdje bilo posve bespredmetno raspravljati. Kad je riječ o Sophiei, sklon sam vjerovati kako ništa ne skriva.
Rezervirao sam mjesto za jutarnji vlak koji polazi prvoga travnja. U jutro moga polaska Paul se probudio nešto prije pet i popeo se k nama u krevet. Probudio sam se sat poslije i išuljao se iz sobe, zastavši nakratko na vratima da pogledam Sophie i dijete u slabašnu, sivu svjetlu svitanja — ispružene, neosjetljive na vanjski svijet, tijela kojima sam pripadao. Ben je bio gore u kuhinji, već odjeven, jeo je bananu i crtao. Napravio sam kajganu za nas dvojicu i rekao mu da idem na vlak za Boston. Htio je znati gdje je Boston.
‘Oko tristo kilometara odavde’, rekoh.
‘Je li to jednako daleko kao svemir?’
‘Kad bi išao ravno gore, mislim da bih mu se približio.’
‘Mislim da bi ti morao otići na Mjesec. Raketa je bolja nego vlak.’
‘To ću i učiniti na povratku. Petkom imaju redovite letove iz Bostona za Mjesec. Rezervirat ću mjesto čim stignem onamo.’
‘Dobro. Onda ćeš mi moći reći kako je ondje.’
‘Ako pronađem kamen na Mjesecu, donijet ću ti ga.’
‘A Paulu?’
‘Donijet ću i njemu jedan.’
‘Ne, hvala.’
‘Što to znači?’
‘Neću kamen s Mjeseca. Paul bi ga stavio u usta i ugušio se.’
‘A što bi ti umjesto toga?’
‘Slona.’
‘Nema slonova u svemiru.’
‘Znam. Ali ti ne ideš u svemir.’
‘Istina.’
‘A mogu se kladiti da u Bostonu ima slonova.’
‘Vjerojatno imaš pravo. Želiš li ružičastog ili bijelog slona?’
‘Sivoga. Velikog, debelog slona s puno bora.’
‘Nema problema. Takve je najlakše naći. Da ga donesem u kutiji ili da ga kući dovedem na uzici?’
‘Mislim da bi ti morao dojahati na njemu. Sjedeći na vrhu s krunom na glavi. Poput cara.’
‘Cara čega?’
‘Cara dječačića.’
‘A mogu li dobiti i caricu?’
‘Dakako. Mama je carica. Svidjelo bi joj se. Možda bismo ju trebali probuditi i reći joj.’
‘Bolje ne. Radije bih ju iznenadio kad se vratim kući.’
‘Dobra ideja. Ionako ne bi povjerovala dok se i sama ne uvjeri.’
‘Upravo tako. A mi ju ne želimo razočarati. Ako ne bih našao slona.’
‘O, naći ćeš ga, tata. Ne brini.’
‘Kako možeš biti tako siguran?’
‘Zato što si ti car. Car može dobiti sve što poželi.’


Cijelim je putem kišilo, nebo je čak prijetilo snijegom kad sam stigao u Providence. U Bostonu sam kupio kišobran te posljednja tri-četiri kilometra propješačio. Ulice su izgledale sumorne na tom mokraćno-sivom zraku i dok sam hodao prema južnom dijelu grada, nisam gotovo nikoga sreo: jednog pijanca, skupinu tinejdžera, telefonista, nekoliko pasa lutalica. Kolumbov trg sastojao se od deset ili dvanaest kuća u nizu okrenutih prema jednom popločanom pješačkom otoku koji ga je odvajao od glavne ulice. Kuća na broju devet bila je najruševnija od svih — trokatnica poput ostalih, ali uleknuta, ulaz su joj podupirale daske, a pročelje od cigle vapilo je za popravkom. Ipak, resila ju je dojmljiva čvrstoća, devetnaeststoljetna elegancija koja se i dalje nazirala kroz raspukline. Zamislio sam prostrane sobe s visokim stropovima, udobnim erkerima, gipsanim štukaturama. Ali ništa od toga nisam vidio. Kao što se pokazalo, nisam dospio dalje od predvorja.
Na vratima je bilo zahrđalo metalno zvonce, polukrug s ručicom u sredini, i kad sam okrenuo ručicu, proizvela je zvuk podrigivanja — potmuo, prigušen zvuk koji nije daleko dopirao. Pričekao sam, ali ništa se nije dogodilo. Ponovno sam okrenuo ručicu, ali nitko se nije pojavio. Zatim, isprobavajući vrata rukom, uvidio sam da nisu zaključana — odgurnuo sam ih, zastao na trenutak, i onda ušao. Predvorje je bilo prazno. S moje desne strane bilo je stubište s ogradom od mahagonija i običnim drvenim stubama: s moje lijeve strane bila su zatvorena dvokrilna vrata iza kojih se nesumnjivo nalazila dnevna soba; odmah ispred mene bila su druga vrata, također zatvorena, koja su vjerojatno vodila u kuhinju. Na trenutak sam oklijevao, odlučio se popeti stubištem, i baš kad sam mislio krenuti gore, začuo sam nešto iza dvokrilnih vrata — jedva čujno lupkanje nakon kojeg se začuo nerazumljiv glas. Okrenuo sam se i pogledao prema vratima, ponovno čuvši taj glas. Ništa se nije dogodilo.
Duga stanka. Onda, gotovo šapćući, glas je ponovno prozborio. ‘Ovamo’, rekao je.
Krenuo sam prema vratima i prislonio ulio uz procijep između dvaju vratnih krila. ‘Jesi li to ti, Fanshawe?’
‘Nemoj me tako zvati’, reče glas, ovaj put jasnije. ‘Neću ti dopustiti da upotrebljavaš to ime.’ Usta tog čovjeka unutra bila su u ravnini s mojim uhom. Samo su nas vrata razdvajala, a bili smo si tako blizu da sam osjećao kao da mi se riječi izravno prelijevaju u glavu. Bilo je to kao da slušam udaranje srca u nečijim prsima, kao da opipavam nečije tijelo u potrazi za bilom. Prestao je govoriti i osjetio sam kako njegov dah migolji procijepom.
‘Pusti me unutra’, rekoh. ‘Otvori vrata i pusti me unutra.’
‘Ne mogu’, odgovori glas. ‘Morat ćemo ovako razgovarati.’
Zgrabio sam kvaku i nemoćno zatresao vratima. ‘Otvori’, rekoh. ‘Otvori ili ću razvaliti vrata.’
‘Ne’, rekao je glas. ‘Vrata ostaju zatvorena.’ Sad sam se već uvjerio da je Fanshawe unutra. Priželjkivao sam da to bude varalica, ali suviše sam prepoznao u tom glasu da bih se mogao pretvarati kako je riječ o nekome drugom. ‘Imam pištolj u ruci’, reče on, ‘i uperen je u tebe. Ako provališ vrata, pucat ću.’
‘Ne vjerujem ti.’
‘Slušaj’, reče, a zatim sam čuo kako se odmiče od vrata. Trenutak poslije pištolj je opalio, a za njim je uslijedio zvuk padanja žbuke na pod. U međuvremenu sam pokušao virnuti kroz procijep u vratima, nadajući se da ću na trenutak ugledati sobu, ali prostor je bio preuzak. Vidio sam samo tračak svjetlosti, jednu sivu nit. Zatim su se usta vratila i onda ni to više nisam mogao vidjeti.
‘Dobro’, rekoh, ‘imaš pištolj. Ali ako mi ne dopustiš da te vidim, kako ću znati da si to što kažeš da jesi?’
‘Nisam rekao tko sam.’
‘Dopusti da to drukčije kažem. Kako ću znati da razgovaram s pravom osobom?’
‘Morat ćeš mi vjerovati.’
‘Nakon svega što je bilo ja sam posljednji komu bi trebao vjerovati.’
‘Kažem ti da sam prava osoba. To bi trebalo biti dostatno. Došao si na pravo mjesto, a ja sam prava osoba.’
‘Mislio sam da me želiš vidjeti. Tako si napisao u pismu.’
‘Rekao sam da želim razgovarati s tobom. U tome je razlika.’

‘Nemojmo cjepidlačiti.’
‘Samo te podsjećam što sam napisao.’
‘Ne pretjeruj, Fanshawe. Ništa me ne sprečava da ne odem.’
Začuo sam kako je naglo udahnuo, a onda je rukom divlje udario po vratima. ‘Ne Fanshawe!’ viknuo je. 'Nikad više Fanshawe — nikad!’
Pričekao sam neko vrijeme ne želeći izazvati još jednu provalu bijesa. Usta su se povukla od vrata i pričinilo mi se kako sam čuo stenjanje iz sredine sobe — stenjanje ili jecanje, nisam znao što. Stajao sam ondje čekajući, ne znajući što da kažem. Na koncu se usta vrate i nakon duže stanke Fanshawe reče: ‘Jesi li još uvijek tamo?’
‘Da.’
‘Oprosti mi. Nisam želio ovako započeti.’
‘Nemoj zaboraviti’, rekao sam, ‘ovdje sam samo zato što si ti to tražio.’
‘Znam. I zahvalan sam ti na tome.’
‘Možda bi pomoglo kad bi mi rekao zašto si me pozvao.’
‘Poslije. Još ne bih govorio o tome.’
‘A o čemu bi onda?’
‘O nečemu drugom. Onome što se dogodilo.’
‘Slušam.’
‘Jer ne želim da me mrziš. Shvaćaš?’
‘Ne mrzim te. Nekad sam te mrzio, ali sad više ne.’
‘Znaš, danas mi je posljednji dan. I morao sam biti siguran.’
‘Jesi li neprestano bio ovdje?’
‘Mislim da sam se ovamo preselio prije dvije godine.’
‘A gdje si bio prije toga?’
‘Svuda. Taj mi je čovjek bio stalno za petama pa sam se morao seljakati. Osjećao sam se kao da putujem, kao da zaista uživam u tome. Ništa od onoga što sam očekivao. Oduvijek sam želio mirno sjediti i pustiti neka vrijeme teče.’
‘Da ne govoriš o Quinnu?’
‘Da. Privatnom detektivu.’
‘Je li te pronašao?’
‘Dvaput. Jedanput u New Yorku, drugi put dolje, na Jugu.’
‘Zašto je lagao?’
‘Jer sam ga nasmrt uplašio. Znao je što bi se dogodilo kad bi to netko otkrio.’
‘Nestao je, znaš. Nisam mu mogao ući u trag.’
‘Već je on negdje. Nije važno.’
‘Kako si ga se uspio osloboditi?’
‘Sve sam izokrenuo. Mislio je da me slijedi, a zapravo sam ja slijedio njega. Dakako, pronašao me je u New Yorku, ali uspio sam mu umaknuti — izmigoljio sam mu iz ruku. Nakon toga sve je bilo kao igra. Navlačio sam ga, posvuda ostavljao tragove za njega, činio sve kako bi me mogao pronaći. Međutim, ja sam ga cijelo vrijeme promatrao, a kad je došlo vrijeme, namjestio sam mu zamku i on je uletio pravo u nju.’
‘Veoma mudro.’
‘Ne. Glupo. Ali nisam imao izbora. Bilo je ili to, ili povratak — što bi značilo da bi me proglasili luđakom. Mrzio sam se zbog toga. Napokon, on je samo radio svoj posao i bilo mi ga je žao. Gadim se sažaljenja, posebice ako ga otkrijem u sebi.’
‘A onda?’
‘Nisam bio siguran je li moja varka zaista uspjela. Mislio sam da bi se Quinn ponovno mogao dati u potjeru za mnom. I tako sam se seljakao. Čak i kad nisam morao. Tako sam izgubio oko godinu dana.’
‘Kamo si išao?’
‘Na Jug, prema jugozapadu. Želio sam se zadržavati u toplim krajevima. Znaš, putovao sam pješice, spavao vani, pokušavao ići onamo gdje nije bilo mnogo ljudi. Kako i sam znaš, riječ je o golemoj zemlji. Nešto nevjerojatno. Neko sam vrijeme dva mjeseca boravio u pustinji. Poslije toga živio sam u straćari na rubu rezervata Indijanaca Hopi u Arizoni. Indijanci su morali zasjedati prije no što su mi dopustili da se nastanim ondje.’
‘Izmišljaš.’
‘Ne tražim da mi vjeruješ. Pričam ti priču, i to je sve. Misli što hoćeš.’
‘A onda?’
‘Bio sam negdje u Novom Meksiku. Jednog sam dana ušao u neku gostionicu pokraj ceste kako bih prezalogajio, a netko je na šanku ostavio novine. I tako ili ja uzmem i pročitam. Tad sam doznao da mi je objavljena knjiga. ‘
‘Jesi li bio iznenađen?’
‘To baš i nije riječ koju bih upotrijebio.’
‘A koja je onda?’
‘Ne znam. Ljut, mislim. Zbunjen.’
‘Ne razumijem.’
‘Bio sam ljut jer je knjiga bila smeće.’
‘Pisci nikad ne znaju procijeniti svoje djelo.’
‘Ne, knjiga je bila smeće, vjeruj mi. Sve što sam napisao jest smeće.’
‘A zašto ju onda nisi uništio?’
‘Bio sam joj previše privržen. Ali od toga nije nimalo bolja. Dijete je privrženo svojoj kakici, ali nitko od toga ne pravi buku. To je isključivo njegova stvar.’
‘A zašto si onda tražio od Sophie da mi pokaže tvoje djelo?’
‘Da bih ju umirio. Ali to već znaš. Davno si to dokučio. To je bila moja isprika. Pravi je razlog bio taj da joj pronađem novoga muža.’
‘U tome si uspio.’
‘I morao sam uspjeti. Znaš da nisam izabrao bilo koga.’
‘A rukopisi?’
‘Mislio sam da ćeš ih baciti. Nikad mi nije palo na pamet da će ih bilo tko ozbiljno shvatiti.’
‘Što si učinio pošto si pročitao da je knjiga objavljena?’
‘Vratio sam se u New York. Bilo je to besmisleno, ali bio sam malko izvan sebe i nisam više bistro rasuđivao. Knjiga me je, znaš, ulovila u zamku vlastita rada i morao sam se ponovno hrvati sa svim tim. Čim je knjiga bila objavljena, više se nije moglo natrag.’
‘Mislio sam da si umro.’
‘Tako si i trebao misliti. Ako ništa drugo, pokazala mi je kako Quinn više nije nikakav problem. Ali novi je problem bio mnogo gori. Tad sam ti napisao pismo.’
‘Bilo je to podlo od tebe.’
‘Naljutio sam se na tebe. Htio sam da patiš, da živiš s nečim s čime sam ja morao živjeti. Požalio sam još istog trenutka kad sam ga ubacio u sandučić.’
‘Prekasno.’
‘Da. Prekasno.’
‘Koliko si se dugo zadržao u New Yorku?’
‘Ne znam. Rekao bih, šest ili osam mjeseci.’
‘Kako si živio? Kako si zarađivao za život?’
‘Krao sam.’
‘Zašto mi ne kažeš istinu?’
‘Trudim se. Govorim ti sve što imam reći.’
‘Što si još radio u New Yorku?’
‘Promatrao sam te. Promatrao sam tebe, Sophie i maloga. Katkad bih se utaborio ispred vašega stana. Po tri do četiri tjedna. Posvuda sam išao za tobom. Jedanput ili dvaput čak sam se i sudario s tobom na ulici, pogledao te ravno u oči. Ali nikad nisi ništa zamijetio. Nevjerojatno kako me nisi vidio.’
‘Izmišljaš.’
‘Vjerojatno više ne izgledam jednako.’
‘Nitko se ne može toliko promijeniti.’
‘Mislim da sam neprepoznatljiv. Ali to je za tebe bila sretna okolnost. Da se išta dogodilo, vjerojatno bih te ubio. Cijelo vrijeme boravka u New Yorku bio sam opsjednut ubilačkim primislima. Gadno. Ondje sam se zaista približio stvarnom užasu.’
‘Što te je spriječilo?’
‘Smogao sam hrabrosti da odem.’
‘Baš plemenito od tebe.’
‘I ne pokušavam se braniti. Samo ti pričam priču.’
‘I što je onda bilo?’
‘Ponovno sam otišao na brod. Još uvijek sam imao mornarsku iskaznicu te sam potpisao ugovor s jednim grčkim teretnjakom. Bilo je odvratno, uistinu odbojno od samoga početka do kraja. Ali to sam i zaslužio; bilo je to upravo ono što sam htio. Brod je posvuda plovio — u Indiju, Japan, diljem svijeta. Nijednom nisam stupio na čvrsto tlo. Kad bismo uplovili u neku luku, otišao bih u kabinu i zaključao se. Tako sam proveo dvije godine — a da ništa nisam vidio, ništa radio, ništa — živeći poput mrtvaca.’
‘Dok sam ja pokušavao napisati tvoju životnu priču.’
‘To si radio?’
‘Tako se čini.’
‘Velika pogreška.’
‘Ne moraš mi to ni reći. Sam sam to shvatio.’
‘Brod je jednog dana pristao u Bostonu i odlučio sam se iskrcati. Bio sam uštedio golemu svotu novca, više nego dostatnu za kupovinu kuće. Otad sam ovdje.’
‘Kojim se imenom služiš?’
‘Henry Dark. Ali nitko ne zna tko sam. Nikad ne izlazim. Dvaput tjedno dolazi jedna žena i donosi mi sve što mi treba, ali ju nikad ne vidim. Ostavim joj poruku u podnožju stubišta zajedno s novcem koji joj dugujem. To je jednostavan i djelotvoran dogovor. Ti si prva osoba s kojom sam u protekle dvije godine razgovarao.’
‘Sine li ti ikad da si skrenuo s uma?’
‘Znam da ti se to tako čini — ali, vjeruj mi, nisam. Ne da mi se trošiti riječi na to. Ono što je meni potrebno uvelike se razlikuje od onoga što je potrebno drugima.’
‘Nije li ova kuća malko prevelika za samo jednoga?’
‘Da, prevelika je. Nisam bio na katu još otkako sam se uselio.’
‘A zašto si ju onda kupio?’
‘Prodavala se u bescijenje. I svidjelo mi se ime ulice. Privuklo me.’
‘Kolumbov trg?’
‘Da.’
‘Ne razumijem.’
‘Činilo mi se kao dobar znak. Vratiti se u Ameriku — a onda pronaći kuću u ulici koja nosi Kolumbovo ime. Bilo je u tome nekakve logike.’
‘I ovdje si nakanio umrijeti.’
‘Upravo tako.’
‘U prvom pismu piše sedam godina. Preostaje ti još jedna godina.’
‘Dokazao sam sebi to što sam htio. Nema potrebe nastavljati. Umoran sam. Dosta mi je.’
‘Jesi li me pozvao ovamo jer si mislio da ću te spriječiti u tome?’
‘Ne. Nipošto. Od tebe ništa ne očekujem.’

‘A što onda želiš?’
‘Moram ti nešto dati. U određenom sam trenutku shvatio da ti dugujem objašnjenje za ono što sam učinio. Ili bar da pokušam. Proteklih pola godine pokušavao sam to staviti na papir.’
‘Mislio sam da si se zauvijek okanio pisanja.’
‘To je nešto drugo. Nema veze s onim što sam prije radio.’
‘Gdje je?’
‘Iza tebe. Na dnu ormara ispod stubišta. Crvena bilježnica.’
Okrenuo sam se, otvorio vrata ormara i podigao bilježnicu. Bila je to obična spiralna bilježnica, otprilike dvjesto stranica, s crtama. Pogledao sam sadržaj i uočio da su sve stranice ispisane: isti poznati rukopis, ista crna tinta, ista mala slova. Ustao sam i vratio se procijepu ria vratima.
‘I što sad?’ zapitah.
‘Ponesi ju kući. Pročitaj ju.’
‘Što ako ne mogu?’
‘Onda ju sačuvaj za dječaka. Možda bi ju htio vidjeti kad naraste.’
‘Mislim da nemaš pravo to tražiti.’
‘On je moj sin.’
‘Ne, nije. Moj je.’
‘Neću navaljivati. Onda ju sam pročitaj. Ionako je za tebe pisana.’
‘A Sophie?’
‘Ne. Njoj ne smiješ reći.’
‘To nikad neću shvatiti.’
‘Sophie?’
‘Kako si ju mogao samo tako napustiti? Što ti je uopće skrivila?’
‘Ništa. Ona nije kriva. To valjda već znaš. Bit je u tome što meni nije bilo suđeno da živim kao i drugi ljudi.’
‘A kako ti je bilo suđeno?’
‘Sve piše u bilježnici. Sve što bih sad rekao samo bi iskrivilo istinu.’
‘Ima li još što?’
‘Ne, mislim da nema. Vjerojatno smo došli do kraja.’
‘Ne vjerujem da bi mogao pucati u mene. Kad bih sac! provalio vrata, ti vjerojatno ne bi ništa učinio.’
‘Nemoj se igrati s tim. Umrijet ćeš nizašto.’
‘Izbacio bih ti pištolj iz ruke. Onesvijestio te.’
‘To nema smisla. Već sam mrtav. Popio sam otrov prije nekoliko sati.’
‘Ne vjerujem ti.’
‘Nikako ne možeš znati što je istina, a što nije. Nećeš nikad doznati.’
‘Pozvat ću policiju. Razvalit će vrata i odvući te u bolnicu.’
‘Ako začujem i jedan zvuk na vratima — prosvirat ću si glavu. Ne možeš nikako pobijediti.’
‘Je li smrt tako privlačna?’
‘Već dugo živim s njom, to mi je jedino preostalo.’
Više nisam znao što bih rekao. Fanshawe me je dokraja iscrpio i dok sam ga čuo kako diše s druge strane vrata, osjećao sam se tako kao da nešto isisava život iz mene. ‘Ti si budala’, rekoh ne mogavši smisliti nešto bolje. ‘Ti si budala i zaslužuješ da umreš.’ Zatim sam, shrvan vlastitom slabošću i glupošću, poput djeteta počeo lupati po vratima, drhteći i frfljajući, na rubu plača.
‘Bolje sad pođi’, reče Fanshawe. ‘Nema smisla da ovo i dalje razvlačimo.’
‘Ne želim poći’, rekoh. ‘Još imamo o čemu razgovarati.’
‘Ne, nemamo. Gotovo je. Uzmi bilježnicu i vrati se u New York. Samo te to molim.’
Na trenutak sam se osjetio tako iscrpljenim da sam pomislio kako ću se srušiti. Privinuo sam se uz kvaku radi ravnoteže, pred očima mi se zamračilo, borio sam se da se ne onesvijestim. Ne sjećam se što se poslije dogodilo. Zatekao sam se vani, ispred kuće, s kišobranom u jednoj ruci i crvenom bilježnicom u drugoj. Prestalo je kišiti, ali je zrak još bio hladan i vlažan te sam i u plućima osjećao vlagu. Promatrao sam veliki kamion koji je protutnjao mimo i slijedio njegovo stražnje crveno svjetlo sve dok nije išćeznulo. Kad sam pogledao uvis, zamijetio sam da se gotovo spustila noć. Počeo sam se polako udaljavati od kuće mehanički stavljajući nogu ispred noge i nisam se mogao usredotočiti kamo idem. Mislim da sam jedanput ili dvaput pao. Sjećam se kako sam u jednom trenutku čekao na uglu ulice i pokušavao pozvati taksi, ali mi nitko nije htio stati. Nekoliko minuta poslije kišobran mi je iskliznuo iz ruke i pao u mlaku vode. Nisam imao volje podići ga.
Bilo je prošlo sedam kad sam stigao na Južni kolodvor. Vlak u smjeru New Yorka otišao je prije petnaest minuta, a sljedeći je polazio tek u pola devet. Sjeo sam na jednu od drvenih klupa s crvenom bilježnicom u krilu. Ušlo je još nekoliko putnika; vratar je polako prešao krpom po mramornom podu; slušao sam kako iza mene dvojica muškaraca raspravljaju o Red Soxima. Nakon desetak minuta snebivanja napokon sam otvorio bilježnicu. Čitao sam neprekidno gotovo jedan sat, listajući natrag-naprijed, pokušavajući dokučiti što je Fanshawe napisao. Ako ništa ne kažem o tome što sam pronašao ondje, to je zato što sam malo toga shvatio. Sve su mi riječi bile poznate, a ipak mi se njihov raspored činio nekako čudnovatim, kao da je njihova konačna nakana bila da ponište jedna drugu. Ne znam kako bih se drukčije izrazio. Svaka je nova rečenica brisala prethodnu, svaki je odlomak onemogućavao sljedeći. Zato začuđuje što je jedini osjećaj koji me vezuje uz tu knjigu osjećaj velike lucidnosti. Kao da je Fanshawe slutio da će njegovo konačno djelo izokrenuti sva moja očekivanja o njemu. To nisu bile riječi čovjeka koji je išta požalio. On je odgovorio na pitanje tako što je postavio drugo pitanje i tako je sve ostalo otvoreno, nedovršeno, kao na samom početku. Izgubio sam se nakon prve riječi i otad sam samo mogao naslijepo ići naprijed, zapinjući u tami, oslijepljen knjigom napisanom za mene. A ipak, osjećao sam kako je ispod te zbrkanosti nešto priželjkivano, nešto presavršeno, kao da je jedino što je na koncu zaista želio bilo da ne uspije — čak i po cijenu da i samoga sebe osudi na neuspjeh. Međutim, možda griješim. Tad jedva da sam bio kadar bilo što pročitati pa je i moja ocjena vjerojatno ponešto iskrivljena. Bio sam ondje, vlastitim očima pročitao te riječi, a ipak mi je teško povjerovati u to što govorim.
Na kolosijek sam otišao nekoliko minuta prije. Ponovno je kišilo i vidio sam kako se preda mnom u zraku oblikuje moj dah što je u malim oblačićima magle napuštao moja usta. Trgao sam listove iz bilježnice, jedan po jedan, gužvao ih i bacao u kantu za otpatke na peronu. Do posljednjeg sam lista stigao u trenutku kad je vlak polazio.

PREVODITELJEVE BILJEŠKE


1 Frick, Henry Clay, 1849.-1919., američki industrijalac i dobročinitelj.
2 Neprevodiva igra riječima. Obrtanjem riječi God (Bog) dobije se riječ dog (pas).
3 U engl. izvorniku ‘cleaving’, od glagola to cleave, što istodobno znači spajati i rascijepiti.
4 Citirano prema knjizi Lewisa Carrolla Alica u zemlji čudesa i Iza zrcala, u prijevodu Antuna Šoljana, GZH, 1989., str. 192. U ovom smo prijevodu zadržali izvorno ime lika Humpty Dumpty (u hrvatskom prijevodu njegovo je ime dundo Bundo) zbog podudarnosti inicijala s imenom Henryja Darka.