Džon Grišam - Dječak odvjetnik

U gradiću Strattenburgu ima mnogo odvjetnika, a premda mu je samo trinaest godina, Theodore Boone smatra se jednim od njih. Theo poznaje svakog suca, policajca i sudskog službenika – a vrlo dobro poznaje i zakon. San mu je postati veliki parničar, odvjetnik koji će život provesti u sudnici.

No, Theo će se naći na sudu mnogo prije nego što je očekivao. Budući da zna svašta – možda i previše – odjednom se zatječe u žarištu senzacionalnog suđenja za ubojstvo. Hladnokrvni ubojica mogao bi biti oslobođen, a jedino Theo zna istinu.

Na kocki je mnogo toga, ali Theo neće stati dok se pravda ne zadovolji.

Prepuna intriga i napetosti zbog kojih je John Grisham već dugo svjetski kralj pravničkog trilera, knjiga Theodore Boone: Dječak odvjetnik do samog će kraja držati u neizvjesnosti sve svoje čitatelje – kako one koji u njemu uživaju već desetljećima, tako i one koji ga otkrivaju prvi put.

Za Sheu



PRVO POGLAVLJE


Theodore Boone bio je jedinac i zbog toga je najčešće doručkovao sam. Njegov otac, vrlo zaposleni odvjetnik, obično je rano odlazio od kuće i svakog se jutra u sedam sastajao s
prijateljima na kavi i trač-partiji u jednoj zalogajnici u centru grada. Theova majka, i sama vrlo zaposlena odvjetnica, posljednjih je desetak godina uporno pokušavala izgubiti nekoliko kilograma pa je doručak za nju podrazumijevao tek kavu i dnevne novine. Zbog toga je Theo jeo sam za kuhinjskim stolom, žitarice s hladnim mlijekom i sok od naranče, jednim okom pogledavajući zidni sat. U kući Booneovih satovi su se nalazili posvuda, jasno ukazujući na to koliko su držali do dobre organizacije.
Zapravo, nije bio baš sasvim sam. Pored njegove stolice jeo je i njegov pas. Sudac je bio mješanac najrazličitijih pasmina, a njegova starost i porijeklo bili su obavijeni velom tajne. Theo ga je prije dvije godine spasio od sigurne smrti kad se u posljednji trenutak pojavio na Sudu za životinje i na tome će mu Sudac biti vječno zahvalan. Sudac je najviše volio žitarice Cheerios, baš kao i Theo, i njih su dvojica svakog jutra zajedno jeli u tišini.
U osam sati Theo je isprao svoju i Sučevu zdjelicu u sudoperu, vratio mlijeko i sok u hladnjak, otišao do dnevne sobe i poljubio majku u obraz. “Idem u školu”, rekao je.
“Imaš li novac za užinu?” zapitala je, baš kao i svakog jutra, pet puta u tjednu. “Naravno.”
“A zadaću si napisao?” “Bez greške, mama.”
“A kad se opet vidimo?”
“Navratit ću do ureda poslije škole.” Theo je svakog dana, bez iznimke, navraćao do ureda poslije škole, ali gospođa Boone uvijek ga je to pitala.
“Pazi na sebe”, rekla je. “I ne zaboravi se smiješiti.” Theo je već više od dvije godine nosio aparatić za zube i nije mogao dočekati da ga se riješi. A u međuvremenu ga je majka stalno podsjećala na to da se mora smiješiti ne bi li svijet učinio sretnijim mjestom.
“Smiješim se, mama.” “Volim te, Teddy.”
“I ja tebe.”
I dalje se smiješeći, usprkos tome što ga je nazvala “Teddy”, Theo je zabacio ruksak na ramena, počeškao Suca po glavi u znak pozdrava i zatim izašao kroz stražnja vrata. Zajahao je bicikl i uskoro je jurio niz Mallard Lane, usku ulicu obrubljenu drvećem u najstarijem dijelu grada. Mahnuo je gospodinu Nunneryju koji se već smjestio na trijemu, spreman provesti još jedan dan promatrajući ono malo prometa u njihovu susjedstvu, a zatim je, budući da je bila gluha, a ni s pameću nije stajala najbolje, bez riječi prozujao pored gospođe Goodloe koja je stajala uz rub pločnika. Ipak joj se

nasmiješio, ali ona mu nije uzvratila osmijeh. Zaboravila je zubalo negdje kod kuće.
Bilo je rano proljeće i zrak je bio svjež i prohladan. Theo je žustro okretao pedale, a vjetar mu je šibao lice. U osam i četrdeset morao je biti u razredu, a prije škole imao je još važnog posla. Zaputio se prečacem kroz sporednu ulicu, sjurio niz jedan prolaz, izbjegao nekoliko automobila i prošišao pored znaka za obavezno zaustavljanje. To je bio Theov domaći teren, put kojim je prolazio svaki dan. Četiri ulice dalje, kuće su zamijenili uredi, lokali i trgovine.
Zgrada Okružnog suda najveća je građevina u centru Strattenburga (poštanski ured drugi je po veličini, a knjižnica treća). Ponosno se ustobočila na sjevernoj strani Glavne ulice, na pola puta između mosta preko rijeke i parka ispunjenog sjenicama, bazenima za ptice i spomenicima ratnim stradalnicima. Theo je volio zgradu suda i autoritet kojim je zračila, mnoštvo ljudi unutra, koji su se uvijek nekamo važno žurili, te sumorne obavijesti i rasporede pribijene na oglasne ploče. A najviše od svega volio je same sudnice. U onim manjima rješavali su se privatni sporovi bez nazočnosti porote, a na prvom se katu nalazila glavna sudnica u kojoj su se odvjetnici međusobno borili poput gladijatora, a suci presuđivali poput kraljeva.
Sa svojih trinaest godina Theo još uvijek nije bio siguran čime bi se u budućnosti želio baviti. Jednog bi dana tako sanjario kako će postati čuveni parničar, onaj koji preuzima samo najvažnije slučajeve i nikada ne gubi parnicu pred porotom. Idućeg bi dana sanjario o karijeri velikog suca, poznatog po svojoj mudrosti i pravednosti. Odlučivao se za jedno, pa za drugo, svakodnevno mijenjajući mišljenje.
Tog je ponedjeljka ujutro u glavnom predvorju već vladala prilična užurbanost, kao da su odvjetnici i njihovi klijenti željeli što prije započeti novi radni tjedan. Pored dizala čekalo je dosta ljudi pa se Theo trčećim korakom uspeo uz dva niza stuba i zaputio u istočno krilo gdje je zasjedao Obiteljski sud. Njegova majka bila je poznata odvjetnica za razvode, koja je uvijek zastupala žene, pa je Theo dobro poznavao taj dio zgrade. Budući da u brakorazvodnim parnicama nije bilo porote i presude su donosili suci, i budući da je većina sudaca u tako osjetljivim postupcima najradije izbjegavala nazočnost većih skupina gledatelja, sudnica je bila prilično mala. Pored vrata sudnice okupilo se nekoliko odvjetnika koji su žustro raspravljali, očigledno se prilično razilazeći u mišljenjima. Theo je pogledom pretražio hodnik, a onda je skrenuo za ugao i opazio svoju prijateljicu.
Sjedila je na jednoj staroj drvenoj klupi, sama, sitna, krhka i nervozna. Kad ga je ugledala, nasmiješila se pa je rukom pokrila usta. Theo joj je hitro prišao i sjeo sasvim blizu nje, tako da su im se koljena dodirivala. Da se radilo o bilo kojoj drugoj djevojčici, smjestio bi se najmanje pola metra dalje i onemogućio bilo kakav međusobni kontakt.
Ali April Finnemore nije bila bilo koja djevojčica. Zajedno su krenuli u vrtić u obližnjoj crkvenoj školi kad su im bile četiri godine i bili su bliski prijatelji otkad znaju za sebe. Nije se tu radilo ni o kakvoj romansi; za to su još bili premladi. Theo nije poznavao ni jednog trinaestogodišnjaka iz svog razreda koji bi imao djevojku. Upravo suprotno. Dječaci nisu željeli imati nikakva posla s njima. A i djevojke su jednako razmišljale. Thea su upozorili da će se te stvari promijeniti, i to drastično, ali to mu je djelovalo nemoguće.
April mu je bila samo prijateljica, i to prijateljica koja je prolazila kroz jedno vrlo teško razdoblje. Njezini roditelji su se razvodili i Theo je bio iznimno sretan zbog činjenice da njegova majka nema nikakve veze s njihovom parnicom.
Za sve one koji su poznavali Finnemoreove, razvod nije predstavljao neko osobito iznenađenje.

Aprilin otac bio je ekscentrični trgovac antikvitetima i bubnjar u prastarom rock-bendu koji je još uvijek svirao po noćnim klubovima i ponekad je tjednima znao biti na turneji. Njezina majka uzgajala je koze i proizvodila kozji sir koji je prodavala po gradu iz preuređenih pogrebnih kola obojenih u jarko žuto. Prastari majmun hvataš sa sijedim brkovima vozio se s njom na suvozačkom mjestu i grickao sir koji se nikad nije osobito dobro prodavao. Gospodin Boone jednom je prilikom njihovu obitelj opisao kao “netradicionalnu”, što je Theo shvatio da znači da su pravi čudaci. Oba njezina roditelja bila su uhapšena i optužena za zloporabu droga, ali nikad nisu služili zatvorsku kaznu.
“Jesi li dobro?” upitao je Theo. “Ne”, rekla je. “Mrzim biti ovdje.”
April je imala starijeg brata, Augusta, i stariju sestru, March, ali oboje su pobjegli od kuće. August je otišao dan nakon što je maturirao. March je prekinula školovanje i napustila grad kad joj je bilo šesnaest godina tako da je April sad bila jedino dijete koje su njezini roditelji mogli mučiti. Theo je sve to znao jer mu je April ispričala. Morala je. Trebala je nekog izvan kruga obitelji kome se mogla povjeriti, a Theo ju je bio spreman saslušati.
“Ne želim živjeti ni sa jednim od njih”, rekla je. Bilo je to grozno reći za vlastite roditelje, ali Theo ju je u potpunosti razumio. Prezirao je njezine roditelje zbog načina na koji su se prema njoj ponašali. Prezirao ih je zbog njihovih kaotičnih života, zbog toga što su zanemarivali April i bili okrutni prema njoj. Imao je dugačak popis zamjerki spram gospodina i gospođe Finnemore. On bi radije pobjegao nego bio prisiljen živjeti s njima. Nije znao ni jednog jedinog klinca u gradu koji bi bio spreman prekoračiti prag Finnemoreovih.
Brakorazvodna parnica trajala je već tri dana i uskoro će i April pozvati na klupu za svjedoke kako bi dala iskaz. Sudac će joj tad postaviti kobno pitanje: “April, s kojim roditeljem želiš živjeti?”
A ona nije znala odgovor. Satima je o tome raspravljala s Theom i još uvijek nije znala što da kaže.
A Theo se čitavo to vrijeme zapravo pitao: “Zašto uopće ijedan od njih želi skrbništvo nad April?” Svaki ju je zanemarivao na najrazličitije načine. Čuo je brojne priče, ali ni jednu nije nikome ponovio.
“Što ćeš reći?” pitao je.
“Kazat ću sucu da želim živjeti s tetom Peg u Denveru.” “Mislio sam da je ona to odbila.”
“Pa i jest.”
“Onda to ne možeš reći.” “A što mogu reći, Theo?”
“Moja bi ti mama rekla da trebaš odabrati svoju majku. Znam da ti ona nije prvi izbor, ali i nemaš neki prvi izbor.”
“Ali sudac može učiniti što god želi, je li tako?”
“Tako je. Da imaš četrnaest godina, mogla bi donijeti obvezujuću odluku. S obzirom na to da ti je trinaest, sudac će tvoje želje samo uzeti u obzir. Moja majka tvrdi da ovaj sudac gotovo nikad ne dodjeljuje skrbništvo ocu. Idi na sigurno. Odaberi majku.”
April je bila odjevena u traperice, gojzerice i tamnoplavi džemper. Rijetko se odijevala poput

tipične djevojčice, ali nikad nije bilo upitno kojeg je spola. Obrisala je suzu s obraza, ali uspjela je ostati mirna. “Hvala ti, Theo”, rekla je.
“Da bar mogu ostati.”
“A da bar ja mogu u školu.”
Oboje su se usiljeno nasmijali. “Mislit ću na tebe. Drž’ se.” “Hvala, Theo.”
Theov omiljeni sudac bio je časni sudac Henry Gantry i u osam i dvadeset Theo je ušao u prijamni ured tog velikog čovjeka.
“O, dobro jutro, Theo”, rekla je gospođa Hardy. Upravo je žličicom miješala kavu i spremala se započeti s poslom.
“Dobro jutro, gospođo Hardy”, rekao je Theo, nasmiješivši se.
“Čemu dugujemo ovu čast?” zapitala je. Bila je nešto mlađa od njegove majke, bar se Theu tako činilo, i bila je vrlo zgodna. Ona je Theu bila najdraža od svih tajnica u zgradi suda. Njegova najdraža sudska službenica bila je Jenny s Obiteljskog suda.
“Trebao bih suca Gantryja”, odgovorio je. “Je li ovdje?” “Pa, ovdje je, ali jako je zauzet.”
“Molim vas. Trebam ga samo na minutu.”
Gospođa Hardy otpila je gutljaj kave, a onda ga je zapitala: “Ima li to kakve veze sa sutrašnjim velikim suđenjem?”
“Da, gospođo, ima. Volio bih da za predmet politike i društva naš razred prati prvi dan suđenja, ali moram provjeriti hoćemo li imati gdje sjediti.”
“Uh, ne znam baš, Theo”, rekla je gospođa Hardy, mršteći se i odmahujući glavom. “Očekujemo zbilja veliku navalu. Bit će teško pronaći slobodno mjesto.”
“Mogu li razgovarati sa sucem?” “Koliko vas je u razredu?”
“Šesnaest. Mislio sam da bismo možda mogli sjediti na galeriji.”
I dalje se mršteći, gospođa Hardy podigla je telefonsku slušalicu i pritisnula gumb. Kratko je pričekala i zatim rekla: “Da, suče, Theodore Boone je ovdje i želi razgovarati s vama. Rekla sam mu da ste jako zauzeti.” Još je malo slušala, a onda je poklopila slušalicu. “Požuri”, rekla je i pokazala prema sučevim vratima.
Nekoliko trenutaka kasnije Theo je stajao pred najvećim radnim stolom u gradu, stolom prekrivenim najrazličitijim dokumentima, spisima i debelim fasciklima, stolom koji je simbolizirao golemu moć koju je u svojim rukama imao sudac Henry Gantry koji se trenutno nije osmjehivao. U stvari, Theo je bio uvjeren da se na sučevu licu osmijeh nije pojavio jer ga je prekinuo u poslu. Theo se s druge strane svojski trudio, razvukavši blještav metalni osmijeh od uha do uha.
“Iznesi svoj slučaj”, rekao je sudac Gantry. Theo ga je već puno puta čuo kako izdaje ovu naredbu. Vidio je odvjetnike, i to dobre odvjetnike, kako se pridižu i mucaju, tražeći prave riječi, dok ih je sudac Gantry mrko motrio sa svog povišenog mjesta. Sad nije mrko gledao, niti je bio odjeven u crnu togu, ali svejedno je djelovao zastrašujuće. Pročistivši grlo, Theo je zamijetio bljesak zadovoljstva u prijateljevu oku.

“Da, suče, dakle gospodin Mount je moj nastavnik iz politike i društva i gospodin Mount smatra da bi nam ravnatelj mogao odobriti cjelodnevni školski izlet kako bismo sutra pratili prvi dan suđenja.” Zastao je, duboko udahnuo i ponovio si da mora govoriti jasno, polako i uvjerljivo, poput svih velikih parničara. “No moramo biti sigurni da će biti slobodnih mjesta. Mislio sam da bismo mogli sjediti na galeriji.”
“A, tako znači?” “Da, gospodine.” “Koliko vas je?”
“Šesnaest, i gospodin Mount.”
Sudac je uzeo jedan spis pa ga otvorio i počeo čitati, kao da je iznenada zaboravio da Theo stoji s druge strane stola u stavu mirno. Theo je čekao nelagodnih petnaestak sekundi. A onda je sudac iznenada kazao: “Sedamnaest mjesta, prvi red galerije, lijevo. Reći ću sudskom podvorniku da vas sutra u deset minuta do devet odvede na vaša mjesta. Očekujem besprijekorno vladanje.”
“Nema problema, gospodine.”
“Reći ću gospođi Hardy da e-mailom obavijesti vašeg ravnatelja.” “Hvala, suče.”
“Možeš ići, Theo. Ispričavam se što imam toliko posla.” “Nema problema, gospodine.”
Theo je već brzao prema vratima kad je sudac kazao: “Nego, reci mi, Theo. Misliš li da je gospodin Duffy kriv?”
Theo je zastao, okrenuo se i bez imalo oklijevanja odvratio: “Nevin je dok se ne dokaže suprotno.”
“To mi je jasno. Ali kakvo je tvoje osobno mišljenje glede njegove krivnje?” “Mislim da je to učinio.”
Sudac je lagano kimnuo, ali ničime nije pokazao slaže li se s time. “A što vi mislite?” pitao je Theo.
Konačno se nasmiješio. “Ja sam pravedan i nepristran arbitar, Theo. Nemam nikakvih unaprijed stvorenih stavova u pogledu krivnje ili nevinosti.”
“I mislio sam da ćete to reći.”
“Vidimo se sutra.” Theo je odškrinuo vrata i požurio se van.
Gospođa Hardy stajala je s rukama na bokovima i strogo zurila u dva uzrujana odvjetnika koji su zahtijevali da vide suca. Kad je Theo izašao iz ureda suca Gantryja, sve su troje naglo zašutjeli. Žureći se dalje, Theo se u prolazu nasmiješio gospođi Hardy. “Hvala”, rekao je, otvarajući vrata, i brzo se izgubio.

DRUGO POGLAVLJE


Vožnja od zgrade suda do škole traje petnaest minuta ako se vozi prema pravilima, ako se poštuju prometni propisi i ako se izbjegava prelaženje preko privatnog posjeda. A Theo bi obično tako
i vozio, osim kad je malo kasnio. Sad se sjurio niz Sajamsku ulicu u zabranjenom smjeru, skrenuo je na nogostup neposredno ispred automobila, pa je projurio preko parkirališta, iskoristio svaki raspoloživi pločnik i zatim se – počinivši najozbiljniji prekršaj – sagnuo i prošišao kroz prolaz između dviju kuća u Ulici brijestova. Čuo je nekog kako viče za njim s trijema, a onda je napokon bio na sigurnom, na prilazu koji je vodio do parkirališta za nastavnike iza njegove škole. Pogledao je na sat – devet minuta. Nije loše.
Parkirao je bicikl na stalku pored jarbola, zaključao ga lokotom i ušao u školu zajedno s gomilom djece koja su sišla s autobusa. Zvono je upravo označavalo osam i četrdeset kad je ušao u razred i poželio dobro jutro gospodinu Mountu koji mu nije samo predavao politiku i društvo već je bio i njegov školski savjetnik.
“Razgovarao sam sa sucem Gantryjem”, rekao je Theo, prišavši nastavnikovu stolu, znatno manjem od onog pred kojim je maloprije stajao u zgradi suda. U prostoriji je vladao uobičajeni ranojutarnji žamor i kaos. Svih šesnaest dječaka bilo je tu i svi su naoko bili zabavljeni nekom vrstom međusobnog podbadanja, koškanja, zadirkivanja ili naguravanja.
“I?”
“Čekat će nas mjesta, sutra rano ujutro.” “Sjajno. Svaka čast, Theo.”
Gospodin Mount uskoro je uspostavio red, prozvao učenike i prenio im obavijesti, a deset minuta kasnije poslao je dječake u učionicu malo niže u hodniku na njihov prvi sat, španjolski jezik kod gospođe Monique. Na putu prema učionicama dječaci su se miješali s djevojčicama i nevješto se pokušavali nabacivati. Na satovima su bili “razdvojeni po spolu”, u skladu s najnovijom politikom koju su usvojili mudri ljudi odgovorni za obrazovanje svekolike djece u gradu. U svako drugo doba mogli su se slobodno družiti.
Gospođa Monique bila je visoka crnkinja iz Kameruna u zapadnoj Africi. U Strattenburg se doselila prije tri godine kad je njezin muž, također iz Kameruna, dobio posao podučavanja stranih jezika na mjesnom koledžu. Ona nikako nije bila tipična osnovnoškolska nastavnica. Dok je kao mala živjela u Africi, odrastala je govoreći beti, lokalni dijalekt svog plemena, baš kao i francuski i engleski, službene jezike Kameruna. Njezin otac bio je liječnik pa si je mogao priuštiti da je pošalje na školovanje u Švicarsku gdje je naučila njemački i talijanski. Španjolski je usavršila kad je otišla studirati u Madrid. Trenutno je učila ruski, a zatim je planirala prijeći na mandarinski kineski. Njezina učionica bila je puna velikih, šarenih zemljovida svijeta i njezini su učenici bili uvjereni da je proputovala čitav svijet, da je vidjela baš sve i da zna govoriti sve svjetske jezike. Svijet je velik, rekla im je više puta, i većina stanovnika drugih zemalja govori više od jednog jezika. I premda su učenici prije svega učili španjolski, poticala ih je da istražuju i druge jezike.

Theova majka dvadeset je godina učila španjolski i Theo je, još prije no što je krenuo u školu, od nje naučio brojne osnovne riječi i izraze. Neki njezini klijenti bili su porijeklom iz Srednje Amerike i kad god bi ih vidio u uredu, Theo je želio malo vježbati. Njima je to svaki put djelovalo jako simpatično.
Gospođa Monique rekla mu je da ima sluha za jezike i to ga je potaklo da još jače prione na učenje. Njezini radoznali učenici često su od nje tražili da im “kaže nešto na njemačkom”. Ili da “priča malo talijanski”. Ona bi to i učinila, ali učenik koji je to zatražio morao je najprije ustati i sam reći nekoliko riječi na tom jeziku. Za to su se dobivali dodatni bodovi, što je djelovalo vrlo poticajno. Većina dječaka u Theovu razredu znala je više desetaka riječi na nekoliko jezika. Aaron, čija je majka bila Španjolka, a otac Nijemac, bio je daleko najtalentiraniji lingvist. No Theo ga je čvrsto odlučio dostići. Španjolski mu je bio najdraži predmet nakon politike i društva, a gospođa Monique za dlaku je bila druga na listi njegovih najdražih nastavnika, odmah iza gospodina Mounta.
Danas se međutim nikako nije uspijevao koncentrirati. Učili su španjolske glagole, što je bio težak zadatak i u dane kad mu je dobro išlo, a trenutno je razmišljao o posve drugim stvarima. Bio je zabrinut zbog April i groznog dana koji je čeka na klupi za svjedoke. Nije mogao ni zamisliti koliko je strašno biti prisiljen odabrati jednog od roditelja. A i kad bi nekako uspio potisnuti misli o April, bio je zaokupljen suđenjem za ubojstvo i jedva je čekao sutrašnji dan da čuje uvodna izlaganja odvjetnika.
Većina dječaka iz njegova razreda maštala je o kartama za neku veliku utakmicu ili koncert.
Theo Boone živio je za velika suđenja.

Drugi sat imali su geometriju koju je predavala gospođica Garman. Nakon toga je slijedio kratak odmor na školskom dvorištu, a zatim se razred vraćao u njihovu učionicu, gospodinu Mountu i najboljem satu u danu, barem po Theovu mišljenju. Gospodin Mount imao je oko trideset i pet godina i nekoć je radio kao odvjetnik u divovskoj tvrtki koja je imala urede u jednom neboderu u Chicagu. Njegov brat bio je odvjetnik. Njegov otac i djed bili su odvjetnici i suci. No gospodinu Mountu dojadili su dugi radni sati i stalni pritisak pa je tako dao otkaz. Odrekao se velike zarade i pronašao nešto što ga je puno više ispunjavalo. Volio je podučavati i smatrao je, iako je o sebi još uvijek razmišljao kao o odvjetniku, da je učionica znatno važnije mjesto od sudnice.
Budući da je tako dobro poznavao pravni sustav, učenici kojima je predavao politiku i društvo najveći su dio vremena provodili pretresajući sudske slučajeve, kako stare tako i nove, pa čak i neke izmišljene, prikazane na televiziji.
“U redu, momci”, započeo je kad su svi sjeli i umirili se. Uvijek im se obraćao s “momci”, a to je za trinaestogodišnjake bio najveći mogući kompliment. “Želim da sutra budete ovdje u osam i petnaest. Autobusom ćemo se odvesti do zgrade suda i imat ćemo više nego dovoljno vremena da se smjestimo. Budući da se radi o školskom izletu koji je odobrio ravnatelj, izostanak s ostalih satova vam je opravdan. Ponesite novac za užinu, jest ćemo u zalogajnici Pappy’s. Ima li kakvih pitanja?”
Momci su gutali svaku njegovu riječ, a na licima im se jasno ogledalo uzbuđenje. “Trebamo li ponijeti torbe?” pitao je netko.
“Ne”, odgovorio je gospodin Mount. “U sudnicu ne smijete ništa unositi. Osiguranje će biti strogo. Ipak se radi o prvom suđenju za ubojstvo u našem gradu nakon dugo vremena. Ima li još pitanja?”

“Kako se trebamo obući?”
Svi su se polako okrenuli prema Theu, uključujući i gospodina Mounta. Bilo je opće poznato da je Theo u zgradi suda proveo više vremena no većina odvjetnika.
“Formalna odjeća, Theo?” pitao je gospodin Mount.
“Ne, nipošto. Ovo što sad imamo na sebi posve je u redu.”
“Odlično. Ima li još pitanja? Dobro. A sad, zamolio sam Thea da nas malo pripremi za sutrašnje događaje. Da nam rastumači kako izgleda sudnica, tko su glavni igrači i što zapravo možemo očekivati. Theo, izvoli.”
Theov laptop već je bio spojen na projektor iznad njihovih glava. Theo je stao pred razred, pritisnuo tipku i na bijeloj ploči širokog ekrana pojavio se veliki grafički prikaz. “Ovo je glavna sudnica”, rekao je Theo svojim najuvjerljivijim odvjetničkim glasom. U ruci je držao pokazivač sa crvenim laserskim svjetlom pa je njime opisao krug oko prikaza. “U dnu, ovdje u sredini, nalazi se sudačka klupa. Tu sjedi sudac i upravlja suđenjem. Nisam siguran zašto je zovu klupa. Više je nalik tronu. No, u svakom slučaju, držat ćemo se izraza klupa. Sudac je Henry Gantry.” Theo je pritisnuo tipku i na ploči se pojavila velika službena fotografija suca Gantryja. Crna toga, ozbiljno lice. Theo ju je smanjio i privukao do sudačke klupe. Nakon što je suca postavio na njegovo mjesto, nastavio je: “Sudac Gantry već je dvadesetak godina sudac i bavi se isključivo kaznenim slučajevima. Veliki je autoritet u sudnici i uživa simpatije većine odvjetnika.” Oznaka laserskog pokazivača pomakla se prema sredini sudnice. “Ovo je stol obrane za kojim će sjediti gospodin Duffy, muškarac optužen za ubojstvo.” Theo je pritisnuo tipku i pojavila se crno-bijela fotografija preuzeta iz novina. “Ovo je gospodin Duffy. Četrdeset i devet mu je godina, bio je oženjen za pokojnu gospođu Duffy i, kao što svi znamo, optužen je za njezino ubojstvo.” Theo je smanjio fotografiju i pomaknuo je do stola obrane. “Njegov odvjetnik je Clifford Nance, vjerojatno najbolji kazneni odvjetnik branitelj u ovom dijelu države.” Nance je bio prikazan na slici u boji, odjeven u tamno odijelo i s prepredenim smiješkom na licu. Imao je dugu, kovrčavu sijedu kosu. Theo je smanjio i njegovu sliku i smjestio je uz onu njegova klijenta. “Pored stola obrane nalazi se stol tužiteljstva. Glavni tužitelj je Jack Hogan, poznat i kao okružni tužitelj, ili skraćeno OT.” Na nekoliko sekundi pojavila se i Hoganova fotografija, a onda ju je Theo smanjio i postavio za stol smješten pored stola obrane.
“Gdje si pronašao ove fotografije?” pitao je netko.
“Odvjetnička komora svake godine objavljuje imenik svih odvjetnika i sudaca”, odgovorio je Theo.
“Jesi li i ti u njemu?” Ovo je kod nekolicine izazvalo veseo smijeh.
“Ne. Dakle za oba će stola, i za onim obrane i za onim tužiteljstva, biti još drugih odvjetnika i njihovih pomoćnika. Na tom prostoru obično vlada prilična stiska. A ovdje, pored stola obrane, nalazi se odjeljak za porotu. Ondje se nalazi četrnaest stolica – dvanaest za porotnike i dvije za njihove zamjene. Većina država još uvijek koristi porotu od dvanaest članova iako ni neke druge veličine nisu neuobičajene. Bez obzira na broj porotnika, presuda se mora donijeti jednoglasno, barem u kaznenim slučajevima. Zamjene se biraju za slučaj da se netko od ove dvanaestorice razboli ili iz nekog razloga više ne može obavljati svoju dužnost ili takvo što. Porotu su odabrali prošli tjedan tako da to nećemo morati gledati: To je inače prilično dosadno.” Oznaka laserskog pokazivača pomakla se do jedne točke ispred sudačke klupe. Theo je nastavio: “Ovdje sjedi sudska zapisničarka. Ona ima posebnu, stenografsku mašinu. Ta mašina po izgledu nalikuje pisaćoj, ali zapravo je dosta drukčija. Njezin je zadatak zabilježiti svaku riječ izgovorenu tijekom suđenja. To možda zvuči

nemoguće, ali dok je promatrate djeluje vrlo lagano. Kasnije sastavlja nešto što se naziva transkript, tako da odvjetnici i sudac imaju sve točno zabilježeno. Neki transkripti znaju imati tisuće stranica.” Laserska oznaka ponovo se pomakla. “Ovdje, pored sudske zapisničarke i neposredno ispod sudačke klupe, nalazi se klupa za svjedoke. Svi svjedoci penju se tamo gore, prisežu da će govoriti istinu i zatim sjedaju.”
“Gdje mi sjedimo?”
Laserska oznaka pomakla se na sredinu prikaza. “Ovo ovdje je pregrada. To je drvena ograda koja razdvaja publiku i službeni sudski prostor. Iza nje je deset redova sjedala, s prolazom u sredini. To je obično i više nego dovoljno za sve promatrače, ali ovo će suđenje biti drukčije.” Laserska oznaka pomakla se na stražnji dio sudnice. “Ovdje gore, iznad zadnjih nekoliko redova, nalazi se galerija s tri dugačke klupe. Mi smo na toj galeriji, ali ne brinite se. Sve ćemo dobro vidjeti i čuti.”
“Ima li pitanja?” pitao je gospodin Mount.
Dječaci su opčinjeno zurili u grafički prikaz. “Tko je prvi na redu?” pitao je netko.
Theo je počeo koračati lijevo-desno. “Pa, teret dokazivanja krivnje leži na državnom odvjetništvu tako da ono mora prvo izložiti svoje argumente. Sutra ujutro tužitelj će prvi prići odjeljku za porotu i obratiti se porotnicima. To se zove uvodno izlaganje. U njemu će iznijeti svoj prikaz slučaja. Zatim će branitelj učiniti isto. Nakon toga, državno će odvjetništvo početi pozivati svjedoke. Kao što znate, gospodin Duffy je nevin dok se ne dokaže suprotno tako da državno odvjetništvo mora dokazati da je kriv i to mora učiniti na takav način da u to ne postoji ni najmanja sumnja. On tvrdi da je nevin, što u stvarnom životu nije tako česta pojava. Oko osamdeset posto optuženih za ubojstvo naposljetku prizna krivnju jer u stvari i jesu krivi. Ostalih dvadeset posto završi na sudu te njih devedeset posto bude proglašeno krivima. Znači, rijetko se događa da okrivljenik za ubojstvo ne bude proglašen krivim.”
“Moj tata misli da je kriv”, rekao je Brian. “I mnogi drugi to misle”, rekao je Theo. “Na koliko si ti suđenja bio, Theo?”
“Ne znam. Na desetke.”
Budući da nitko od preostale petnaestorice nikad nije vidio unutrašnjost sudnice, to je zvučalo gotovo nepojmljivo. Theo je nastavio: “Za sve one koji puno gledaju televiziju, ne očekujte nikakav spektakl. Pravo je suđenje bitno drukčije i ni izbliza ni tako uzbudljivo. Nema neočekivanih svjedoka, dramatičnih priznanja ni obračuna šakama između odvjetnika. A u ovom slučaju nema ni očevidaca ubojstva. To znači da će svi dokazi državnog odvjetništva biti tek indicije. Tu ćete riječ često čuti, osobito iz usta gospodina Clifforda Nancea, branitelja. On će se truditi što više napuhati činjenicu da državno odvjetništvo nema nikakvih izravnih dokaza, da su sve tek indicije.”
“Nisam baš siguran da znam što to znači”, rekao je netko.
“To znači da su dokazi neizravni, a ne izravni. Na primjer, jesi li se dovezao biciklom u školu?” “Da.”
“A jesi li ga zaključao lokotom za stalak pored jarbola?” “Da.”
“Znači, ako danas popodne izađeš iz škole i dođeš do stalka, a tvoj bicikl nije ondje i lokot je prerezan, onda ćeš imati neizravne dokaze da ti je netko ukrao bicikl. Nitko nije vidio lopova pa

nema izravnih dokaza. A recimo da policija sutra pronađe tvoj bicikl u zalagaonici u Raleighovoj ulici, poznatoj po preprodaji ukradenih bicikala. Vlasnik policajcima dade nečije ime, oni to istraže i pronađu nekog tipa koji je već bio optuživan za krađe bicikala. Tada imaš jake argumente, na temelju neizravnih dokaza, da je taj tip tvoj lopov. Ne postoje izravni dokazi, samo indicije.”
Čak je i gospodin Mount čitavo vrijeme odobravajući kimao. On je bio stručni savjetnik debatnog tima osmog razreda i, nimalo iznenađujuće, Theodore Boone bio je njegova glavna zvijezda. Još nikad nije imao tako pronicavog učenika.
“Hvala ti, Theo”, rekao je gospodin Mount. “I hvala ti što si nam sredio mjesta za sutra ujutro.” “Nema na čemu”, rekao je Theo i ponosno sjeo natrag na mjesto.
Čitav taj razred, u inače vrlo kvalitetnoj državnoj školi, bio je iznimno bistar. Justin je bio daleko najbolji sportaš iako nije mogao plivati tako brzo kao Brian. Ricardo je bio bolji od svih u golfu i tenisu. Edward je svirao violončelo, Woody električnu gitaru, Darren bubnjeve, a Jarvis trubu. Joey je imao najviši kvocijent inteligencije i savršen prosjek. Chase je bio prototip ludog znanstvenika i uvijek je vrebala opasnost da će raznijeti laboratorij. Aaron je od majke naučio španjolski, a od oca njemački i, dakako, engleski. Brandon je ranim jutrom raznosio novine, trgovao je dionicama preko interneta i planirao postati prvi milijunaš u razredu.
Naravno, bila su tu i dva nepopravljiva šmokljana i barem jedan budući kriminalac.
A razred je imao čak i vlastitog odvjetnika, što gospodin Mount dosad još nije doživio.

TREĆE POGLAVLJE


Odvjetnička tvrtka Boone &Boone imala je urede u staroj, preuređenoj kući u Ulici Park, udaljenoj tri bloka od Glavne ulice i deset minuta pješke od zgrade suda. U susjedstvu je bilo
dosta drugih odvjetnika i sve kuće u Ulici Park bile su pretvorene u urede odvjetnika, arhitekata, računovođa, projektanata i tako dalje.
U tvrtki su radila dva odvjetnika, gospodin Boone i gospođa Boone, i njih su dvoje bili ravnopravni partneri u svakom smislu te riječi. Gospodin Boone, Theov otac, nedavno je prešao pedesetu, ali djelovao je znatno starije, barem je to Theo tako potajice mislio. Njegovo ime bilo je Woods, što se Theu činilo znatno prikladnijim za prezime. Tiger Woods, igrač golfa. James Woods, glumac. Theo je još uvijek tragao za nekim drugim ljudskim bićem po imenu Woods, ali nije provodio previše vremena brinući se o toj sitnoj nelogičnosti. Trudio se ne brinuti o stvarima na koje nije mogao utjecati.
Woods Boone. Theo bi ponekad znao brzo izgovoriti njegovo ime i ono bi mu tad zazvučalo kao woodspoone, drvenžlica. Provjerivši, otkrio je da woodspoone uopće nije prava riječ, iako je on osobno smatrao da bi trebala biti. Naime, žlica načinjena od drveta u rječniku se nazivala wooden spoone, drvena žlica. Ali tko se uopće služi drvenom žlicom? Zašto se brinuti o takvim nevažnim stvarima? No to se razvilo u jednu od onih nezgodnih navika kojih se teško riješiti i Theo bi obavezno pomislio na riječ woodspoone svaki put kad bi prišao vratima očeva ureda i ugledao crnim slovima otisnuto njegovo ime.
Njegov ured nalazio se na prvom katu i do njega se stizalo trošnim stubama prekrivenim flekavim i izlizanim sagom. Gospodin Boone bio je sasvim sam na prvom katu jer su ga dame odozdo onamo poslale iz dva razloga. Kao prvo, bio je užasno neuredan i njegov je ured sličio na najgoru rupu, ali Theu se svejedno jako sviđao. Kao drugo, a to mu je bila i znatno veća mana, pušio je lulu i to je najradije činio dok su svi prozori bili zatvoreni a stropni ventilator isključen, tako da je zrak uvijek bio pun teškog mirisa kojeg god da se aromatiziranog duhana tog dana zaželio. Thea nije smetao ni dim, premda je bio zabrinut za očevo zdravlje. Gospodin Boone nije osobito pazio na svoju tjelesnu formu. Rijetko je vježbao i imao je nekoliko kilograma viška. Puno je radio, ali probleme s posla nikad nije donosio kući, za razliku od svog odvjetničkog partnera, Theove mame.
Gospodin Boone bio je odvjetnik specijaliziran za poslove s nekretninama, a to je, po Theovu mišljenju, bilo najdosadnije od svih pravnih područja. Njegov otac nikad nije bio na sudu, nikad nije branio neki predmet pred sucem, nikad se nije obratio poroti i, barem se tako činilo, nikad nije napuštao svoj ured. U stvari, često je sam sebe nazivao “uredskim odvjetnikom” i činilo se da je posve zadovoljan s tom titulom. Theo se, dakako, divio ocu, ali nije imao ni najmanju namjeru provesti karijeru zakukuljen u nekom uredu. Ni slučajno. Theo je stremio karijeri u sudnici.
Budući da je gospodin Boone bio sam na prvom katu, imao je ogroman ured. Duž dva zida pružale su se dugačke, preopterećene police za knjige dok je druga dva krasila rastuća zbirka uokvirenih fotografija na kojima se Woods bavio svakojakim važnim stvarima – rukovao se s političarima, pozirao s odvjetnicima na sastancima odvjetničke komore i tako redom. Theo je vidio

unutrašnjost još nekoliko odvjetničkih ureda u gradu – bio je jako znatiželjan i uvijek je vrebao priliku da se negdje ušulja – pa je zamijetio da odvjetnici rado po zidovima vješaju takve fotografije, baš kao i diplome, nagrade i potvrde članstva u raznoraznim klubovima. Njegova majka podrugljivo je to nazivala “zidom taštine” budući da su njezini zidovi bili gotovo goli i krasilo ih je tek nekoliko zakučastih primjeraka moderne umjetnosti.
Theo je pokucao i otvorio vrata. Od njega se očekivalo da svakog popodneva nakon škole dođe pozdraviti oba svoja roditelja, osim ako nije imao neke druge obaveze. Njegov otac sjedio je sam za prastarim stolom prekrivenim hrpama papira. Uvijek je bio sam jer su njegovi klijenti rijetko navraćali. Nazvali bi ili bi poslali dokumente poštom, telefaksom ili e-mailom, ali nisu trebali osobno dolaziti u Boone &Boone da bi dobili savjet.
“Zdravo”, rekao je Theo i zavalio se u stolicu.
“Kako je bilo danas u školi?” pitao je njegov otac, postavljajući mu isto pitanje svaki dan. “Dosta dobro. Ravnatelj nam je odobrio sutrašnji izlet i odlazak u sudnicu. Ujutro sam bio kod
suca Gantryja i obećao nam je mjesta na galeriji.”
“To je lijepo od njega. Imaš sreće. Pola grada bit će ondje.” “Hoćeš li i ti doći?”
“Ja? Ne”, rekao je njegov otac i mahnuo prema hrpama papira kao da im se bez odlaganja mora posvetiti. Theo je slučajno načuo roditelje kad su razgovarali i dogovorili se da tijekom suđenja za ubojstvo neće navraćati u sudnicu. Kako su i sami bili vrlo zaposleni odvjetnici, nije im se činilo ispravnim tratiti vrijeme na praćenje tuđeg suđenja. Ali Theo je znao da bi, baš poput svih ostalih stanovnika grada, vrlo rado bili ondje.
Svaki put kad je želio izbjeći neki zadatak njegov je otac, a u nešto manjoj mjeri i njegova majka, koristio izliku da ima previše pravnog posla.
“Koliko će suđenje trajati?” pitao je Theo. “Priča se da bi moglo potrajati tjedan dana.” “Baš bih rado pratio čitav proces.”
“Da ti to nije palo na pamet, Theo. Već sam razgovarao sa sucem Gantryjem. Ako te opazi u sudnici u vrijeme kad bi trebao biti u školi, prekinut će suđenje, narediti sudskom podvorniku da te odvede u pritvor i odstraniti te iz sudnice. Ja bogme neću platiti jamčevinu i izbaviti te iz zatvora. Čamit ćeš unutra danima, s najobičnijim pijancima i članovima bandi.”
Rekavši to, gospodin Boone je uzeo lulu, pripalio je posebnim upaljačem i počeo otpuhivati dim. Netremice su se promatrali. Theo se pitao da li se to njegov otac samo šali, ali izraz njegova lica bio je ozbiljan. Sudac Gantry i on bili su stari prijatelji.
“Je l’ me ti to zezaš?” zapitao je naposljetku.
“Djelomice. Nema sumnje da bih te izbavio iz zatvora, ali zaista sam razgovarao sa sucem Gantryjem.”
Theo je već smišljao kako bi mogao pratiti suđenje, a da ga sudac Gantry ne opazi. Markiranje iz škole pritom je predstavljalo lakši dio.
“A sad briši”, rekao je gospodin Boone. “I napiši zadaću.” “Vidimo se.”

Kod ulaznih vrata u prizemlju stražu je čuvala žena gotovo jednako tako stara kao i sam ured. Njezino ime bilo je Elsa. Njezino prezime bilo je Miller, ali nitko je nije smio oslovljavati prezimenom, kako Theo tako i svi ostali. Bez obzira na svoje godine, a nitko nije znao koliko je točno stara, zahtijevala je da je svi zovu Elsa. Pa čak i trinaestogodišnjaci. Elsa je počela raditi za Booneove još puno prije no što se Theo rodio. Bila je recepcionarka, tajnica, voditeljica ureda, pa i odvjetnička pomoćnica kad je to bilo potrebno. Vodila je poslove tvrtke, a povremeno je morala presuđivati i pri manjim razmiricama i nesuglasicama između odvjetnika Boonea na katu i odvjetnice Boone u prizemlju.
Elsa je bila vrlo značajna osoba u životu svih troje Boonea. Theo ju je smatrao prijateljicom i osobom od povjerenja. “Zdravo, Elsa”, rekao je i zastao pored njezina stola kako bi je zagrlio.
Ona je skočila iz stolice, poletna kao i uvijek, i privila ga u snažan zagrljaj. Onda je bacila pogled na njegova prsa i rekla: “Nisi li imao ovu košulju u petak?”
“Nisam.” I zaista nije. “Mislim da jesi.”
“Oprosti ali nisam, Elsa.” Elsa je često komentirala njegovu odjeću, a to je za jednog trinaestogodišnjaka znalo biti prilično zamorno. Ali zbog toga je također neprestano morao biti na oprezu. Netko je uvijek sve promatrao i bilježio i često bi pomislio na Elsu kad bi se ujutro u žurbi oblačio. Još jedna nezgodna navika koje se nije uspijevao riješiti.
Njezin stil odijevanja bio je nadaleko poznat. Bila je niska i vrlo sitna – “može obući što god hoće” često je znala reći Theova majka – a najradije je nosila usku odjeću jarkih boja. Danas je na sebi imala crne kožne hlače i nekakav čudan zeleni džemper koji je Thea podsjećao na šparogu. Njezina kratka sijeda kosa bila je oblikovana u šiljke i sjajna. Naočale su joj, kao i uvijek, bile usklađene s bojom odjeće – danas je imala zelene. Bila je sve drugo no dosadna. Možda se i bližila sedamdesetoj, ali očito nije namjeravala diskretno ostarjeti.
“Je li moja mama tu?” pitao je Theo.
“Da, i slobodno uđi, vrata su otvorena.” Vratila se u svoju stolicu. Theo se već lagano udaljavao.
“Hvala.”
“Neki tvoj prijatelj je zvao.” “Koji?”
“Rekao je da se zove Sandy i da će možda navratiti.” “Hvala ti.”
Theo se zaputio niz hodnik. Zastao je kod jednih vrata i pozdravio Dorothy, tajnicu odjela za nekretnine, dragu gospođu koja je bila jednako dosadna kao i njezin šef s gornjeg kata. Zastao je kod još jednih vrata i pozdravio Vincea, njihova dugogodišnjeg odvjetničkog pomoćnika koji je radio na slučajevima gospođe Boone.
Marcella Boone razgovarala je na telefon kad je Theo ušao i sjeo. Na njezinu stolu, kombinaciji stakla i kroma, sve je bilo uredno posloženo, a najveći dio njegove površine bio je prazan, što je bila prava suprotnost stolu njezina muža. Spisi na kojima je trenutno radila bili su uredno posloženi na policama iza nje. Sve je bilo na svom mjestu, osim njezinih cipela koje nije imala na nogama već ih je odložila pored sebe. Bile su to cipele na petu pa je Theo zaključio da je tijekom dana bila u

sudnici. Na sebi je imala uobičajenu odjeću za sud – tamnocrvenu suknju i sako. Njegova majka uvijek je bila lijepa i dotjerana, ali na dane kad je išla na sud dodatno bi se potrudila.
“Muškarci slobodno mogu izgledati kao šlampavci”, često je znala reći. “Ali od žena se očekuje da izgledaju elegantno. I gdje je tu pravda?”
Elsa bi uvijek potvrđivala kako to uistinu nije pravedno.
No gospođa Boone zapravo je voljela trošiti novac na odjeću i izgledati elegantno. Gospodin Boone nije nimalo mario za modu, a još manje za urednost. Bio je samo tri godine stariji od nje, ali u smislu životnih navika dijelilo ih je najmanje desetljeće.
Trenutno je razgovarala sa sucem, i to nekim koji se nije slagao s njom. Kad je konačno poklopila slušalicu, njezino se držanje odmah promijenilo. Nasmiješila se i rekla: “Zdravo, dušo. Kako si proveo dan?”
“Odlično, mama. A ti?”
“Uobičajeno. Je li bilo nekih uzbuđenja u školi?”
“Pa, sutra se spremamo na školski izlet, pratit ćemo suđenje. Ideš li i ti?”
Ona je već niječno odmahivala glavom. “U deset imam saslušanje kod suca Sanforda. Imam previše posla da bih sjedila na suđenju, Theo.”
“Tata kaže da je već razgovarao sa sucem Gantryjem i da su skovali plan kako me zadržati podalje od suđenja. Misliš li da je to istina?”
“Uistinu se nadam da je tako. Škola je ipak uvijek na prvom mjestu.”
“Škola je dosadna, mama. Sviđaju mi se dva predmeta. Sve je ostalo gubitak vremena.” “Ne bih baš rekla da je tvoje obrazovanje gubitak.”
“U sudnici mogu naučiti puno više.”
“Možda, ali imat ćeš prilike ondje provesti još mnogo vremena. Zasad ćemo se ipak usredotočiti na osmi razred. U redu?”
“Razmišljam o tome da upišem par pravnih tečajeva preko interneta. Jedna odlična internetska stranica nudi neke zgodne opcije.”
“Theodore, dušo, još nisi spreman za studij prava. Već smo razgovarali o tome. Uživaj sad u osmom razredu, a nakon toga ćeš u srednju školu pa ćemo onda vidjeti što dalje. Još si uvijek tek dijete, u redu? Uživaj još malo u djetinjstvu.”
Theo je nekako napola slegnuo ramenima i nije ništa rekao. “A sad se posveti zadaći.”
Zazvonio je telefon i Elsa joj je proslijedila nov, važan poziv. “A sad me ispričaj, Teddy, i, molim te, smiješi se”, rekla je gospođa Boone. Theo je išetao iz ureda. Ponijevši ruksak sa sobom, prošao je kroz prostoriju za fotokopiranje u kojoj je uvijek vladao kaos, a zatim i kroz dvije prostorije za pohranu pune velikih kutija sa starim spisima.
Theo je bio siguran da je jedini osmaš u Strattenburgu s vlastitim odvjetničkim uredom. Bio je to skučen, kockast sobičak koji je netko nadogradio na glavnu kuću prije više desetljeća, a prije no što ga je Theo prisvojio tvrtka ga je koristila za odlaganje zastarjelih pravnih knjiga. Kao radni stol služio mu je sklopivi stolić koji nije bio tako uredan kao majčin, ali je ipak bio znatno organiziraniji od očeva. Kao radna stolica služila mu je trošna, okretna stolica koju je spasio s hrpe otpada kad su

njegovi roditelji preuređivali knjižnicu u prednjem dijelu kuće, pored Elsina pulta.
Na stolici je sjedio njegov pas. Sudac je svaki dan provodio u uredu, spavao je ili se šunjao uokolo i trudio izbjegavati ljude jer su oni uvijek bili jako zaposleni. Redovito su ga morali izbacivati s poslovnih sastanaka. Poslijepodne bi se povukao u Theov ured, popeo na njegovu stolicu i čekao.
“Bok, Sudac”, rekao je Theo i pogladio ga po glavi. “Jesi li bio jako zaposlen danas?”
Sudac je skočio na pod i zamahao repom, ne skrivajući sreću. Theo se smjestio na stolicu i stavio ruksak na stol. Osvrnuo se po sobičku. Na jedan je zid pričvrstio veliki poster bejzbolskog kluba Twins s rasporedom utakmica za ovu sezonu. Koliko mu je bilo poznato, on je bio jedini navijač Twinsa u gradu. Minnesota je bila tisuće kilometara daleko i Theo nikad nije bio ondje. Navijao je za njih jer nitko drugi u Strattenburgu nije. Smatrao je da bi bilo pošteno da imaju bar jednog navijača u gradu. Za Twinse se odlučio još prije puno godina i sad ih je gorljivo podržavao tijekom čitave, dugačke sezone, odolijevajući svim iskušenjima.
Na drugom se zidu nalazio veliki stripovski crtež koji je prikazivao Thea Boonea, odvjetnika, kako u odijelu i kravati stoji u sudnici. Pored njegove glave upravo je prošišao drveni sudački čekić i za dlaku ga promašio, a ispod crteža pisalo je “Odbija se!” U pozadini su porotnici umirali od smijeha na njegov račun. U donjem desnom kutu umjetnica je nažvrljala svoj potpis, April Finnemore. April mu je poklonila taj crtež prošle godine, za njegov rođendan. Njezina najveća želja bila je da što prije pobjegne u Pariz i tamo provede ostatak života skicirajući i slikajući prizore iz gradskog života.
Jedna vrata vodila su na malu verandu koja je gledala na šljunkom prekriveno stražnje dvorište koje je služilo kao parkiralište.
Kao i obično, Theo je izvadio stvari iz ruksaka i počeo pisati zadaću koju je morao dovršiti prije večere, u skladu s prilično strogim pravilom koje su njegovi roditelji uveli još dok je bio u prvom razredu. Budući da je imao astmu, nije se mogao baviti momčadskim sportovima iako je to žarko želio, ali zato je u školi imao same petice. S godinama je ipak prihvatio činjenicu da je njegov školski uspjeh dobar nadomjestak za sve utakmice koje je propustio. Doduše, mogao je igrati golf pa su njegov otac i on svake subote u devet ujutro započinjali svoju redovnu partiju.
Netko je pokucao na stražnja vrata. Sudac, koji je imao krevet ispod stola, prigušeno je zarežao.
Sandy Coe također je išao u osmi osnovne, ali u drugi razred. Theo ga je poznavao, no vrlo površno. Bio je to prijazan dječak koji nije puno pričao. Trebao je s nekim porazgovarati i Theo ga je pozvao u svoj sobičak. Sandy je sjeo na jedinu preostalu stolicu, sklopivu stolicu koju je Theo držao u kutu. Nakon što su obojica sjeli, prostorija je bila posve zakrčena.
“Možemo li porazgovarati u povjerenju?” zapitao je Sandy. Djelovao je sramežljivo i nervozno. “Naravno. O čemu se radi?”
“Pa, trebao bih savjet, čini mi se. Nisam baš siguran da je ovo pametno, ali moram s nekim porazgovarati.”
U stilu pravog odvjetnika, Theo je rekao: “Obećavam da sve što kažeš ostaje među nama.” “Dobro. Pa, moj je tata prije par mjeseci dobio otkaz i, hm, situacija kod kuće dosta je loša.”
Zastao je, čekajući da Theo nešto kaže. “Žao mi je.”

“A sinoć su moji roditelji u kuhinji vodili neki užasno ozbiljan razgovor i zapravo nisam smio prisluškivati, ali nisam si mogao pomoći. Znaš li što znači ovrha?”
“Da.”
“Što je-to?”
“U zadnje su vrijeme ovrhe dosta česte. To znači da vlasnik kuće više ne može plaćati kredit pa mu banka onda tu kuću želi oduzeti.”
“Ništa mi to nije jasno.”
“U redu. Evo kako to funkcionira.” Theo je zgrabio jednu knjigu i postavio je na sredinu stola. “Recimo da je ovo kuća i da je ti želiš kupiti. Cijena joj je sto tisuća dolara, a budući da ti nemaš sto tisuća dolara, odeš u banku i posudiš taj novac.” Pored knjige postavio je školski udžbenik. “Ovo je banka.”
“Razumijem.”
“Banka ti pozajmi sto tisuća dolara i sad možeš kupiti kuću od koga god da je već prodaje. Ti banci pristaneš plaćati, recimo, petsto dolara mjesečno kroz idućih trideset godina.”
“Trideset godina?”
“Aha. To je uobičajeni ugovor. Banka zaračunava i dodatnu pristojbu za davanje zajma – to se naziva kamata – pa ti tako svakog mjeseca vratiš dio od tih sto tisuća i još priličnu sumu za kamate. Takav ugovor odgovara svima. Ti dobivaš kuću koju želiš, a banka zarađuje na kamatama. Sve štima dok nešto ne iskrsne pa više ne možeš plaćati mjesečne rate.”
“Što je hipoteka?”
“Ovakva vrsta ugovora naziva se kredit s hipotekom. Banka ima založno pravo na kuću sve dok kredit nije u potpunosti isplaćen. Ako kasniš s plaćanjem mjesečnih rata, banka ti ima pravo oduzeti kuću. Može te izbaciti na cestu i postati vlasnica kuće. To je onda ovrha.” Theo je postavio udžbenik na knjigu, posve je prekrivši.
“Moja je mama plakala kad su razgovarali o selidbi. U toj kući živimo otkad sam se rodio.”
Theo je rastvorio laptop i upalio ga. “To je zbilja grozno”, rekao je. “A to se danas posvuda događa.”
Sandy je pognuo glavu i djelovao potpuno slomljeno. “Kako ti se zove otac?”
“Thomas. Thomas Coe.” “A majka?”
“Evelyn.”
Theo je žustro tipkao. “Koja ti je adresa?” “Bennington osamsto četrnaest.”
Slijedilo je još žustrog tipkanja. Malo su čekali, a onda je Theo rekao: “Ajoj.” “Što je bilo?”
“Riječ je o banci Security Trust, u Glavnoj ulici. Tvoji su roditelji prije četrnaest godina posudili sto dvadeset tisuća uz hipoteku na trideset godina. Nisu platili mjesečne rate za protekla četiri mjeseca.”

“Četiri mjeseca?” “Aha.”
“I sve to možeš vidjeti na internetu?” “Da, ali ne može svatko do tih podataka.” “Kako si ti došao do njih?”
“Postoje načini. Dosta odvjetničkih ureda plaća naknadu za pristup određenim podacima. Osim toga, znam kako zaviriti još malo dublje.”
Sandy se još više zgurio i odmahnuo glavom. “Znači, izgubit ćemo kuću?” “Ne nužno.”
“Kako to misliš? Moj tata ne radi.”
“Postoji način da se ovrha spriječi, potraživanja banke odgode, a kuća privremeno zadrži, možda dok tvoj otac ponovno ne pronađe posao.”
Sandy ga je pogledao u nevjerici.
“Jesi li ikad čuo za osobni stečaj?” pitao je Theo. “Pa, jesam, ali ne razumijem baš što to znači.”
“To vam je jedina šansa. Tvoji će roditelji morati podnijeti zahtjev za zaštitu stečajem. To znači da moraju unajmiti odvjetnika koji će u njihovo ime predati određene dokumente na Stečajni sud.”
“Koliko stoje usluge odvjetnika?”
“Ne brini sad o tome. Najvažnije je da odete k odvjetniku.” “Ne možeš li ti to učiniti?”
“Ne, žao mi je. A ni moji roditelji nisu stručnjaci za stečajeve. Ali dvije kuće dalje ima jedan tip, Steve Mozingo, i stvarno je dobar. Moji mu roditelji uvijek šalju klijente. Zbilja ga cijene.”
Sandy je zapisao njegovo ime. “I misliš da ćemo možda moći zadržati kuću?” “Da, ali tvoji bi roditelji trebali što prije otići tom odvjetniku.”
“Hvala ti, Theo.” Zbilja ne znam što da kažem.” “Nema problema. Drago mi je da sam ti pomogao.”
Sandy se požurio kroz vrata, kao da bi najradije otrčao kući s dobrim vijestima. Theo ga je promatrao kako sjeda na bicikl i udaljava se preko parkirališta.
Još jedan zadovoljan klijent.

ČETVRTO POGLAVLJE


petnaest minuta do pet sati gospođa Boone ušla je u Theov ured s fasciklom u jednoj ruci i nekim dokumentom u drugoj. “Theo”, rekla je, s naočalama za čitanje na pola nosa. “Možeš li
odnijeti ove papire do Obiteljskog suda kako bi ih zaprimili prije pet?” “Naravno, mama.”
Skočio je na noge i posegnuo za ruksakom. Zapravo se nadao da će nekome, u nekom kutku tvrtke, trebati odnijeti neki podnesak na sud.
“Napisao si zadaću, zar ne?” “Da. Nisam imao puno.”
“Dobro. I znaš da je danas ponedjeljak. Nećeš zaboraviti posjetiti Ikea? Njemu to tako puno znači.”
Svakog ponedjeljka otkad zna za sebe, Thea je majka podsjećala da je upravo taj dan ponedjeljak, a to je značilo dvije stvari: kao prvo, od njega se očekuje da provede bar trideset minuta s Ikeom i, kao drugo, da će večerati u talijanskom restoranu Robilio’s. Odlazak u Robilio’s bio je puno ugodniji od odlaska k Ikeu.
“Na zapovijed, gospođo”, rekao je i stavio dokumente u ruksak. “Vidimo se u restoranu.” “Da, dušo, u sedam.”
“Aha”, rekao je, otvarajući stražnja vrata. Sucu je objasnio da se vraća za nekoliko minuta.
Večera je uvijek bila u sedam sati. Kad bi večerali kod kuće, što je bilo rijetko jer njegova majka nije voljela kuhati, jeli su u sedam. Kad bi išli u restoran, jeli su u sedam. Kad su bili negdje na odmoru, isto u sedam. Kad su išli u posjet prijateljima, nisu mogli biti baš tako drski i sami predložiti vrijeme večere, no, budući da su svi njihovi prijatelji znali koliko je njihovoj obitelji važno da to bude u sedam, obično bi im izlazili ususret. Povremeno, kad bi ostao prespavati kod prijatelja ili bi išao na kampiranje, ili iz nekog razloga nije bio u Strattenburgu, Theo je s velikim užitkom večerao prije ili poslije sedam.
Pet minuta kasnije već je parkirao bicikl na stalku ispred zgrade suda i zaključao ga lokotom. Obiteljski sud nalazio se na drugom katu, odmah pored Ostavinskog suda i nešto niže u hodniku od Kaznenog suda. U zgradi su se nalazili i brojni drugi sudovi – Prometni sud, Imovinski sud, Sud za sitne tražbine, Sud za zloporabu droga, Sud za životinje, Građanski sud, Stečajni sud te vjerojatno još jedan ili dva koje Theo dosad nije otkrio.
Nadao se da će možda sresti April, ali nije je bilo. Sudnica je bila prazna. Hodnici su bili pusti. Otvorio je staklena vrata sudske pisarnice i ušao. Unutra je sjedila ljepotica Jenny. “O, zdravo,
Theo”, rekla je uz širok osmijeh i podigla pogled s kompjutera smještenog na dugačkom pultu.
“Zdravo, Jenny”, rekao je Theo. Jenny je bila jako zgodna i mlada i Theo je bio beznadno zaljubljen. Oženio bi je odmah sutra da je mogao, ali njegove godine i njezin muž malo su

komplicirali stvar. Osim toga bila je trudna i to ga je poprilično mučilo iako to nikome nije spominjao.
“Ovo šalje moja majka”, rekao je Theo i predao joj dokumente. Jenny ih je uzela i nakratko promotrila, a onda je rekla: “Ajoj, novi razvodi.”
Theo je samo zurio u nju.
Udarila je žigove i nešto zapisala, zavodeći dokumente u službeni registar. Theo je samo zurio u nju.
“Hoćeš li doći na suđenje sutra?” pitao je naposljetku. “Možda nakratko svratim dolje ako budem mogla. A ti?” “Da. Jedva čekam.”
“Trebalo bi biti zanimljivo, ha?”
Theo se nagnuo malo bliže i rekao: “Misliš li da je kriv?”
Jenny se nagnula još bliže i osvrnula oko sebe, kao da dijele neku važnu tajnu. “Dakako. A ti?” “Pa, nevin je dok se ne dokaže suprotno.”
“Provodiš previše vremena u odvjetničkom uredu, Theo. Pitala sam te što ti misliš, neslužbeno naravno.”
“Mislim da je kriv.”
“E pa, vidjet ćemo.” Kratko mu se nasmiješila, a onda se okrenula i bacila natrag na posao. “Čuj, Jenny. Ono jutrošnje suđenje, slučaj Finnemore, pretpostavljam da je završilo, je li tako?”
Ona se sumnjičavo osvrnula oko sebe, svjesna da zapravo ne bi smjeli raspravljati o postupku koji je u tijeku. “Sudac Sanford prekinuo je suđenje u četiri popodne i nastavit će raspravu sutra ujutro.”
“Jesi li možda bila u sudnici?” “Ne. Zašto pitaš, Theo?”
“Idem u školu s April Finnemore. Njezini roditelji se razvode. Samo sam znatiželjan.” “Tako znači”, rekla je s tužnim izrazom lica.
Theo je samo zurio u nju. “Bok, Theo.”
Sudnica malo dalje u hodniku bila je zaključana. Pored glavnih vrata stajao je nenaoružani sudski pristav u tijesnoj, izblijedjeloj uniformi. Theo je poznavao sve sudske službenike i ovaj ovdje, zamjenik Gossett, bio je jedan od mrzovoljnijih. Gospodin Boone objasnio mu je da su sudski pristavi obično stariji i sporiji policajci koji se bliže mirovini. Oni tada dobivaju novu titulu – “sudski pristav” – i premještaj u zgradu suda gdje su stvari manje uzbudljive i puno sigurnije nego na ulicama.
“Zdravo, Theo”, rekao je zamjenik Gossett, ne nasmiješivši se. “Zdravo, zamjeniče Gossett.”
“Što te dovodi ovamo?”
“Samo sam došao predati neke dokumente za svoje roditelje.”

“I to je sve?” “Da, gospodine.”
“Jesi li siguran da ne njuškaš uokolo kako bi vidio je li u sudnici sve spremno za veliko suđenje?”
“Pa, dobro, i to.”
“To sam i mislio. Danas je bilo dosta prometno. Upravo je otišla ekipa televizijskih izvjestitelja. Trebalo bi biti zanimljivo.”
“Radite li i sutra?”
“Naravno da radim sutra”, rekao je zamjenik Gossett i malo se isprsio, kao da bi bilo nemoguće održati suđenje bez njega. “Osiguranje će biti prilično strogo.”
“Zašto?” pitao je Theo iako je dobro znao zašto. Zamjenik Gossett bio je uvjeren da zna jako puno o pravu, kao da je sve to golemo znanje upio samim time što je prisustvovao suđenjima i saslušanjima. (Pri čemu je često drijemao.) A baš kao i brojni drugi ljudi koji o određenim stvarima ne znaju onoliko koliko misle da znaju, zamjenik Gossett uvijek je bio spreman svoja opažanja podijeliti s manje upućenima.
Bacio je pogled na sat, kao da mu se nekamo žuri. “Riječ je o suđenju za ubojstvo, i to prilično važnom”, rekao je pun sebe. Ma, nemoj mi reći, pomislio je Theo. “A suđenja za ubojstvo znaju privući neke ljude koji bi mogli predstavljati potencijalnu opasnost.”
“Koga na primjer?”
“Pa, Theo, recimo to ovako. Kod svakog ubojstva postoji žrtva, a ta žrtva ima prijatelje i obitelj i ti ljudi, dakako, nisu sretni zbog činjenice da je ta osoba ubijena. Je l’ me pratiš?”
“Naravno.”
“A tu je i optuženik. To je u ovom slučaju gospodin Duffy koji tvrdi da nije kriv. Naravno, svi oni to tvrde, ali pretpostavimo da zaista nije kriv. Ako je to tako, onda je pravi ubojica još uvijek negdje na slobodi. Moglo bi ga zanimati kako suđenje napreduje.” Zamjenik Gossett sumnjičavo se osvrnuo oko sebe, kao da bi se stvarni ubojica mogao nalaziti negdje u blizini i možda se čak naći uvrijeđenim.
Theo ga je zamalo pitao: Zašto bi pravi ubojica predstavljao potencijalnu opasnost ako bi došao pratiti suđenje? Što bi mogao učiniti? Ubiti još nekoga? Na javnom suđenju? Pred desecima svjedoka?
“Razumijem”, rekao je Theo. “To znači da vi morate biti na oprezu.” “Sve će biti pod kontrolom.”
“Vidimo se onda ujutro.” “Bit ćeš na suđenju?” “Naravno.”
Zamjenik Gossett odmahivao je glavom. “Ne vjerujem baš, Theo. Sudnica će biti krcata. Nećeš pronaći mjesto.”
“Zapravo, jutros sam razgovarao sa sucem Gantryjem. Obećao mi je sačuvati odlična mjesta.” Theo se zaputio dalje.

Zamjenik Gossett na to mu nije imao ništa pametno odvratiti.

Ike je bio Theov stric, stariji brat Woodsa Boonea. S Theovim je roditeljima osnovao tvrtku Boone &Boone prije no što se Theo rodio. Bio je porezni odvjetnik, jedan od rijetkih takvih u gradu. Prema šturim informacijama koje je Theo na tu temu uspio dobiti, troje odvjetnika njegovalo je ugodan i uspješan odnos sve dok Ike nije učinio nešto loše. Jako loše. Toliko loše da mu je oduzeta odvjetnička dozvola. Theo je u nekoliko navrata pitao roditelje što je to Ike točno loše učinio, ali nisu mu željeli ništa detaljnije reći. Rekli su da ne žele o tome razgovarati. Ili, da će mu sve objasniti kad bude dovoljno star da to može razumjeti.
Ike se još uvijek bavio porezima, ali na nešto nižoj razini. Nije bio ni odvjetnik ni računovođa. No, kako je morao nekako zarađivati za život, sastavljao je porezne prijave za pojedince i manje tvrtke. Njegov ured nalazio se na prvom katu jedne stare zgrade u centru grada. U prizemlju je bračni par Grka držao mali bistro. Ike je ispunjavao njihove porezne prijave, a oni su mu za to djelomično plaćali besplatnim ručkom pet dana u tjednu.
Nakon što su ga izbacili iz odvjetničke komore, njegova je žena zatražila razvod. Bio je osamljen i uglavnom prilično neugodan pa Theu nije uvijek bilo drago ponedjeljkom popodne navraćati k njemu. Ali Ike je bio član obitelji i to je, bar po Theovim roditeljima, bilo najvažnije, iako se oni sami gotovo uopće nisu družili s njim.
“Zdravo, Theo”, doviknuo mu je Ike kad je Theo otvorio vrata dugačke, zakrčene prostorije i zakoračio unutra.
“Zdravo, Ike.” Iako je bio stariji od Theova oca, inzistirao je da ga zovu Ike. Kao i Elsa, na taj je način pokušavao ostati mlad. Na sebi je imao izblijedjele traperice, sandale, majicu s reklamom za pivo, a na lijevoj ruci još i mnoštvo narukvica s perlama. Kosa mu je bila dugačka, čupava, bijela i straga skupljena u rep.
Sjedio je za širokim radnim stolom prekrivenim hrpama spisa. Na muzičkoj liniji potiho je svirao Grateful Dead. Zidove su prekrivali jeftini, otkačeni umjetnički radovi.
Prije no što je upao u nevolje, Ike je, po pričanju gospođe Boone, bio tipični porezni savjetnik velikih kompanija, konzervativan tip u tamnom odijelu. Sad je prigrlio imidž starog hipija koji je bio protiv svega i svačega. Istinski buntovnik.
“Kako je moj najdraži nećak?” zapitao je kad se Theo smjestio na stolicu s druge strane stola. “Odlično.” Theo je bio njegov jedini nećak. “Kako si ti proveo dan?”
Ike je mahnuo prema stolu zakrčenom svakojakim papirima i rekao: “Uobičajeno. Rješavam novčane probleme ljudi koji nemaju novaca. Što ima kod Boonea &Boonea?”
“Sve po starom.” Iako su ih dijelile tek četiri ulice, Ike je rijetko viđao Theove roditelje. Još su uvijek bili u donekle prijateljskim odnosima, ali zbog događaja iz prošlosti sve je to bilo dosta složeno.
“Kako je u školi?” “Dobro.”
“Same petice?”
“Da. Možda ću imati minus pet iz kemije.” “Očekujem isključivo petice.”

Ti i svi ostali, pomislio je Theo. Nije znao kako to, odnosno zašto je točno Ike smatrao da ima pravo komentirati Theove ocjene, ali pretpostavio je da tome valjda služe stričevi. Prema tvrdnjama njegovih roditelja, Ike je bio iznimno inteligentan i završio je studij za svega tri godine.
“Majka ti je dobro?”
“Mama je odlično, puno radi.” Ike nikad nije pitao za gospodina Boonea. “Pretpostavljam da si uzbuđen zbog sutrašnjeg suđenja.”
“Jesam. Čitav moj razred iz politike i društva ide na izlet u sudnicu. Bit ćemo tamo cijeli dan.
Ideš li i ti?” pitao je Theo, ali već je znao odgovor.
Ike je s gnušanjem otpuhnuo. “A ne. Ja ne ulazim u sudnice ako ne moram. Osim toga, imam previše posla.” Tipičan booneovski odgovor.
“Ja jedva čekam”, rekao je Theo.
“Znači, još uvijek želiš biti odvjetnik, slavni parničar?” “Što je u tome loše?”
“O, vjerojatno ništa.” Ovaj su isti razgovor vodili svaki tjedan. Ike je htio da Theo bude arhitekt ili umjetnik, uglavnom nešto kreativno. “Većina djece mašta kako će postati policajci, ili vatrogasci, ili slavni sportaši, ili glumci. Nikad nisam sreo nijedno dijete tako opsjednuto idejom da postane odvjetnik.”
“Svatko mora biti nešto.”
“A, valjda. Ovaj branitelj, Clifford Nance, jako je dobar. Jesi li ga ikad vidio u akciji?”
“Na nekom velikom suđenju još nisam. Vidio sam ga kako u sudnici podnosi prijedloge i slično, ali ne i na samoj raspravi.”
“U jednom sam trenutku bio dosta dobar s Cliffordom. Prije mnogo godina. Kladim se da će pobijediti.”
“Zbilja to misliš?”
“Naravno. Koliko sam čuo, optužba tužiteljstva prilično je klimava.” Iako je živio povučeno, Ike je uvijek nekako uspijevao doznati najnovije glasine iz sudnice. Theov otac slutio je da su izvor tih informacija njegove tjedne partije pokera s grupicom umirovljenih odvjetnika.
“Zapravo nema dokaza da je gospodin Duffy ubio svoju ženu”, rekao je Ike. “Tužitelj možda uspije dokazati da je imao jak motiv i potaknuti određene sumnje, ali ništa više.”
“Koji je motiv?” zapitao je Theo iako je bio uvjeren da zna odgovor. Želio je vidjeti koliko toga Ike zna, odnosno koliko mu je toga voljan ispričati.
“Novac. Milijun dolara. Prije dvije godine gospodin Duffy kupio je milijun dolara vrijednu policu životnog osiguranja za svoju ženu. U slučaju njezine smrti, on dobiva milijun dolara. Posao mu nije išao baš najbolje. Nasušno je trebao gotovinu pa je, prema toj teoriji, doslovno uzeo stvari u svoje ruke.”
“Zadavio ju je?” Theo je pročitao sve novinske članke o ubojstvu pa je znao uzrok smrti.
“Tako glasi teorija. Umrla je od posljedica gušenja. Tužitelj će tvrditi da ju je gospodin Duffy zadavio, a onda je ispreturao kuću, uzeo njezin nakit i pokušao sve namjestiti tako da izgleda kao da je iznenadila provalnika.”

“A što će gospodin Nance pokušati dokazati?”
“On ne treba ništa dokazati, ali tvrdit će da ne postoji nikakva potvrda, nikakav dokaz da je gospodin Duffy uopće bio na mjestu zločina. Koliko znam, nema svjedoka koji bi ga mogli ondje smjestiti. Bit će to vrlo težak slučaj za tužiteljstvo.”
“Misliš li da je kriv?”
Ike je krcnuo s najmanje osam zglobova prstiju na rukama pa je spojio ruke iza glave. Na trenutak se zamislio, a onda je rekao: “Vjerojatno jest. Kladim se da je Duffy sve to pomno isplanirao i da je sve proteklo točno onako kako je i želio. Ti ljudi ondje čine svakojake čudne stvari.”
“Ti ljudi” odnosilo se na žitelje Waverly Creeka, bogataškog naselja izgrađenog pored terena za golf s dvadeset i sedam rupa i zaštićenog ogradom. Oni su se ovamo doselili razmjerno nedavno, za razliku od starosjedilaca koji su živjeli u samom gradu i smatrali se istinskim stanovnicima Strattenburga. Često se tako mogao čuti izraz “Oni ti žive tamo, u Creeku” kojim se obično opisivalo ljude koji su malo doprinosili zajednici i bili suviše zaokupljeni novcem. Za Thea ta podjela nije imala previše smisla. Imao je prijatelje koji su ondje živjeli. Njegovi su roditelji imali klijente iz Waverly Creeka. Naselje se nalazilo samo tri kilometra istočno od grada, ali često ga se tretiralo kao da pripada nekom drugom planetu.
Gospođa Boone tvrdila je da ljudi u malim gradovima provode previše vremena gledajući s pretjeranim strahopoštovanjem ili s pretjeranim omalovažavanjem na druge. Theu je još od malih nogu objašnjavala kako je pogrešno stvarati predrasude.
Razgovor je skrenuo na bejzbol i, dakako, na Yankeese. Ike je bio vatreni navijač Yankeesa i rado je druge zasipao statističkim podacima o svojim omiljenim igračima. Iako je bio travanj, već im je predviđao novu pobjedu u jesenskom finalu. Theo mu je po običaju proturječio, ali, kao navijač Twinsa, nije imao previše protuargumenata.
Nakon trideset minuta pozdravio se i obećao da će svratiti idući tjedan. “I popravi tu ocjenu iz kemije”, rekao je Ike strogo.

PETO POGLAVLJE


Sudac Henry Gantry potegnuo je desni rukav svoje dugačke, crne toge kako bi je bolje namjestio, a onda je zakoračio kroz masivna hrastova vrata smještena neposredno iza sudačke klupe u
sudnici. Sudski podvornik naglo je uzviknuo: “Svi ustanite, sud zasjeda!”
Svi prisutni – publika, porotnici, odvjetnici, sudski službenici, svi sudionici suđenja – u isti su čas skočili na noge. Dok se sudac Gantry smještao u svoje sjedalo nalik tronu, sudski podvornik na brzinu je odverglao uobičajeni poziv na red: “Čujte i počujte, Kazneni sud Desetog okruga počinje sa zasjedanjem, a predsjeda časni sudac Henry Gantry. Neka pristupe svi oni kojih se današnja rasprava tiče. Bože, blagoslovi ovaj sud.”
“Izvolite sjesti”, glasno je rekao sudac Gantry u mikrofon pred sobom. Jednako brzo kao što je skočilo na noge, mnoštvo je u jednom jedinom zajedničkom pokretu sad opet sjelo. Stolice su zaškripale. Klupe su zapucketale. Torbice i aktovke promijenile su mjesta i kojih dvjestotinjak ljudi naizgled je istovremeno izdahnulo. Zatim je sve utihnulo.
Sudac Gantry na brzinu je promotrio sudnicu. Kao što je i očekivao, bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. “Pa, danas očito ima mnogo zainteresiranih”, rekao je. “Hvala vam svima što ste došli.” Podigao je pogled prema galeriji i našao se oči u oči s Theom Booneom, a onda se nasmiješio, opazivši njegove kolege iz razreda kako sjede rame uz rame i napeto prate zbivanja prikovani za sjedala.
“Predmet današnje rasprave jest postupak državnog odvjetništva protiv gospodina Petera Duffyja. Je li državno odvjetništvo spremno za početak rasprave?”
Jack Hogan, tužitelj, ustao je i objavio: “Da, časni suče, državno odvjetništvo je spremno.” “Je li obrana spremna za početak rasprave?”
Clifford Nance se digao i svečano kazao: “Spremni smo, časni suče.”
Sudac Gantry okrenuo se nadesno, pogledao porotu i rekao: “Dakle, dame i gospodo porotnici, odabrani ste prošli tjedan i kad ste otišli odavde dao sam vam izričite upute da ni sa kime ne raspravljate o ovom slučaju. Upozorio sam vas da me morate izvijestiti ako vam itko pokuša prići i razgovarati o slučaju. Sad vas pitam, je li se takvo što dogodilo? Je li vam itko prišao u vezi s ovim slučajem?”
Svi su porotnici niječno odmahnuli glavom.
“Dobro. Obavili smo sve preliminarne radnje i sad možemo započeti s raspravom. U ovoj fazi suđenja obje strane imat će priliku izravno vam se obratiti u svojim, kako to nazivamo, uvodnim izlaganjima. Uvodno izlaganje nije nikakva potvrda, nikakav dokaz, već samo sažet prikaz onoga što se dogodilo, kako to vidi pojedina strana. Budući da je teret dokazivanja krivnje na državnom odvjetništvu, državno odvjetništvo uvijek će prvo imati riječ. Gospodine Hogan, jeste li spremni?”
“Da, gospodine.” “Možete početi.”

Theo jutros nije mogao doručkovati i slabo je spavao. Pročitao je brojne priče o sportašima koji su prije važnih natjecanja bili toliko nervozni da nisu mogli ni jesti ni spavati. U trbuhu su osjećali snažnu nelagodu, mučninu prouzročenu strahom i pritiskom. Theo je trenutno jasno osjećao pritisak. Ozračje u sudnici bilo je mučno i napeto. Iako je bio tek promatrač, u trbuhu je jasno osjećao nelagodu. I ovo je bila neka vrsta važnog natjecanja.
Gospodin Hogan bio je iskusan tužitelj, zadužen za sve važnije slučajeve u Strattenburgu. Bio je visok, žilav, ćelav i baš je svakog dana bio odjeven u crno odijelo. Iza njegovih leđa ljudi su zbijali šale na račun tih crnih odijela. Nitko nije znao ima li to on samo jedno ili njih dvadesetak. Iako se rijetko smiješio, svoje je uvodno izlaganje započeo s prijateljskim “dobro jutro”, a zatim je predstavio sebe i dva mlađa tužitelja za svojim stolom. Prilično je uspješno probio led.
A onda je prešao na stvar. Predstavio je žrtvu, Myru Duffy, pokazavši poroti njezinu veliku fotografiju u boji. “U trenutku kad je ubijena bilo joj je samo četrdeset i šest godina”, rekao je turobnim glasom. “Bila je majka dvaju sinova, Willa i Clarka, koji obojica studiraju. Molio bih ih da ustanu.” Rukom je pokazao na prvi red sjedala, neposredno iza stola tužiteljstva, i dva su mladića nezgrapno ustala i pogledala porotnike.
Theo je iz novinskih izvještaja saznao da je njihov otac, Myrin prvi muž, poginuo u avionskoj nesreći dok su oni još bili djeca. Gospodin Duffy bio je njezin drugi muž, a ona je bila njegova druga žena.
Ljudi su rado govorili da “tamo u Creeku” ima dosta preudavanja.
Gospodin Hogan sad je opisivao sam zločin. Gospođa Duffy pronađena je u dnevnoj sobi velike, moderne kuće u kojoj je stanovala s gospodinom Duffyjem. Bila je to nova kuća, sagrađena prije manje od tri godine, smještena na šumovitom komadu zemljišta koji je straga graničio s terenom za golf. Kuća se zbog gustog drveća jedva vidjela s ulice, ali to je vrijedilo za većinu domova u Waverly Creeku. Privatnost je ondje bila prilično važna.
Kad su pronašli njezino tijelo, ulazna vrata bila su otključana i djelomično otvorena. Alarmni sustav bio je privremeno isključen. Netko je otuđio nakit iz njezina ormara, zatim komplet antiknih satova u vlasništvu gospodina Duffyja te tri pištolja iz ladice pored televizora u dnevnoj sobi. Procijenjena vrijednost nestalih stvari bila je oko trideset tisuća dolara.
Uzrok smrti bilo je gušenje. S dopuštenjem suca Gantryja, gospodin Hogan prišao je projektoru, pritisnuo gumb i na zaslonu postavljenom nasuprot poroti pojavila se velika fotografija u boji. Prikazivala je gospođu Duffy kako leži na podu prekrivenom tepihom, elegantno odjevena i naizgled netaknuta, a na nogama je još uvijek imala cipele na petu. Gospodin Hogan objasnio je da se na dan kad je ubijena, u četvrtak, u podne trebala naći sa sestrom na ručku. Izgleda da se upravo spremala izaći kad je napadnuta i ubijena. Njezin je ubojica potom pretražio kuću, uzeo nekoliko stvari za koje je utvrđeno da nedostaju i otišao. Tijekom naredna dva sata sestra je deset puta zvala gospođu Duffy na mobitel i na kraju se toliko zabrinula da se dovezla u Waverly Creek, do kuće Duffyjevih, gdje je onda pronašla sestru. U usporedbi s nekim drugim mjestima zločina, ovo ovdje djelovalo je vrlo spokojno. Žrtva se jednako tako mogla i samo onesvijestiti. Njezina sestra i policija isprva su mislili da je umrla od srčanog ili moždanog udara, ili nekoga drugog prirodnog uzroka. Ali, s obzirom na njezinu dob, tjelesnu formu i nepostojanje dokaza o zloporabi droga, ubrzo su postali sumnjičavi.
Obdukcija je otkrila pravi uzrok smrti. Osoba koja ju je ubila zgrabila ju je s leđa i snažno joj pritisnula karotidu. Gospodin Hogan položio je prste na vlastitu karotidu, s desne strane svog vrata. “Deset sekundi snažnog pritiska na pravom mjestu i gubite svijest”, rekao je i zastao, a svi su čekali

da vide hoće li možda sam sebe onesvijestiti, tu pred svima u sudnici. No nije. Nastavio je: “Nakon što se gospođa Duffy onesvijestila, njezin je ubojica nastavio pritiskati, sve jače i jače, i šezdeset sekundi kasnije bila je mrtva. Nema tragova borbe – slomljenih noktiju, ogrebotina, ničega. Zašto? Zato što je gospođa Duffy poznavala čovjeka koji ju je ubio.”
Gospodin Hogan teatralno se okrenuo i zapiljio u gospodina Duffyja koji je sjedio između Clifforda Nancea i jednog drugog branitelja.
“Poznavala ga je jer je bila udana za njega.”
Uslijedila je dugačka, napeta stanka tijekom koje je čitava sudnica gledala u gospodina Duffyja.
Theo mu je vidio zatiljak. A očajnički mu je želio vidjeti lice.
Gospodin Hogan je nastavio: “Uspio joj je prići tako blizu jer mu je vjerovala.”
Gospodin Hogan stao je pored projektora i prikazao još nekoliko fotografija. Uz njihovu je pomoć detaljno predočio mjesto događaja – unutrašnjost kuće, ulazna vrata, stražnja vrata, blizinu terena za golf. Prikazao je i fotografiju glavnog ulaza u Waverly Creek, s masivnim vratima, čuvarskom kućicom i sigurnosnim kamerama. Objasnio je kako je vjerojatnost da je neki uljez, pa čak i neki jako lukav uljez, uspio probiti sve te sigurnosne mjere, izuzetno mala. Osim, dakako, ako uljez zapravo i nije bio uljez jer je i sam tu živio.
Nitko od susjeda nije vidio nikakvo nepoznato vozilo kako napušta dom Duffyjevih. Nitko nije vidio neznanca kako šeće ulicama ili bježi iz kuće. Nije prijavljeno ništa neuobičajeno. U proteklih šest godina u Waverly Creeku dogodile su se tek dvije provale. U toj mirnoj zajednici gotovo da i nije bilo zločina.
Na dan ubojstva gospodin Duffy igrao je golf, što je činio gotovo svakog četvrtka. Prema kompjuterskom zapisu na recepciji kluba, startao je u jedanaest i deset. Bio je sam, što nije bilo neuobičajeno, te je, kao i uvijek, koristio vlastiti autić. Starteru je rekao da planira odigrati osamnaest rupa, Sjevernu devetku i Južnu devetku, dva najpopularnija terena. Kuća Duffyjevih graničila je sa šestom stazom terena Creek, manjeg terena na kojem su najradije igrale dame.
Gospodin Duffy bio je ozbiljan golfer koji je uvijek bilježio rezultat i nikad nije varao. Igraču su obično trebala otprilike tri sata da sam odigra osamnaest rupa. Dan je bio oblačan, hladan i vjetrovit
– većina ljudi po takvom bi vremenu odustala od igranja golfa. U jedanaest i deset ni na jednom od tri terena nije bilo nikoga, izuzev četvorke koja je startala u deset i dvadeset. Jedna druga četvorka startala je u jedan i četrdeset.
Sestra gospođe Duffy nazvala je hitnu službu čim ju je pronašla. Poziv je zabilježen u dva i četrnaest. Obdukcijom je utvrđeno da je smrt nastupila oko jedanaest i četrdeset pet.
Uz pomoć asistenta, gospodin Hogan pred porotu je postavio veliki grafički prikaz naselja Waverly Creek. Označio je tri terena za golf, recepciju kluba, vježbalište, teniske terene i druge važnije točke, a onda je poroti pokazao i gdje se na terenu Creek nalazi kuća Duffyjevih. Prema rezultatima ispitivanja državnog odvjetništva, u vrijeme ženina ubojstva gospodin Duffy nalazio se ili kod četvrte ili kod pete rupe na Sjevernoj devetki. Autićem za golf, istim onakvim kakav je posjedovao gospodin Duffy, osoba je s tog dijela terena mogla za oko osam minuta stići do doma Duffyjevih na šestoj stazi.
Peter Duffy pogledao je grafički prikaz i polako odmahnuo glavom, kao da smatra da gospodin Hogan melje gluposti. Bilo mu je četrdeset devet godina i imao je mrko, natmureno lice i čupu guste, prosijede kose. Nosio je naočale s okvirom od kornjačevine i smeđe odijelo i vrlo ga se lako moglo

zamijeniti za kojeg od odvjetnika.
Jack Hogan naglasio je da je gospodin Duffy znao da je njegova žena kod kuće, očigledno je imao pristup vlastitom domu, u vrijeme ubojstva bio je u autiću na samo nekoliko minuta od kuće i igrao je golf u vrijeme kad je teren bio gotovo pust. Mogućnost da ga netko opazi bila je izuzetno mala.
“Sve je jako dobro isplanirao”, rekao je gospodin Hogan, ponavljajući to stalno iznova.
Već zbog same činjenice da jedan tako dobar odvjetnik neprestano ponavlja da je gospodin Duffy ubio svoju ženu, njegova je teorija zvučala uvjerljivo. Ako ponoviš nešto dovoljno puta, ljudi će u to povjerovati. Gospodin Mount oduvijek je smatrao da je pretpostavka nevinosti u današnje doba tek puka teorija. I da svaka pretpostavka u stvari podrazumijeva krivnju. A Theo je morao priznati da je o gospodinu Duffyju bilo teško razmišljati kao o nevinom, barem u ovom uvodnom dijelu suđenja.
Zašto bi gospodin Duffy ubio svoju ženu? Gospodin Hogan postavio je poroti to pitanje tako da je bilo očito da na njega ima odgovor.
“Novac, dame i gospodo.” Teatralno je zgrabio jedan dokument sa svog stola i objavio: “Ovo je polica životnog osiguranja vrijedna milijun dolara koju je gospodin Peter Duffy kupio prije dvije godine, osiguravši život svoje pokojne žene, Myre Duffy.”
Mrtva tišina. Činilo se da njegova krivnja dodatno dobiva na težini.
Gospodin Hogan prelistavao je policu osiguranja dok je pričao o njoj i činilo se da je malo izgubio sapu. Kad je završio, odbacio ju je natrag na stol, a onda je krenuo nadugačko i naširoko pretresati poslovne nedaće gospodina Duffyja. On je bio građevinski poduzetnik koji je jako puno zaradio, pa zatim i jako puno izgubio, a u trenutku ženine smrti pojedine su ga banke malo jače pritisnule. Gospodin Hogan uvjeravao je porotu da će državno odvjetništvo dokazati da se branjenik, Peter Duffy, nalazio na rubu propasti.
Zbog toga je nužno trebao gotovinu. Na primjer, novac od životnog osiguranja.
Bilo je tu još toga u pogledu motiva. Gospodin Hogan kazao je da će porota doznati da brak Duffyjevih nije bio najsretniji. Da su imali određenih problema, i to brojnih. U najmanje dva navrata živjeli su odvojeno. Oboje su angažirali odvjetnika za razvode, iako ni jedno od njih nije i službeno zatražilo razvod.
Završavajući svoje izlaganje, gospodin Hogan prišao je porotnicima najbliže što je mogao i ozbiljno ih pogledao. “To je bilo hladnokrvno ubojstvo, dame i gospodo. Savršeno isplanirano i pomno izvršeno. Sve je išlo kao podmazano. Nema svjedoka, nema nikakvih tragova na mjestu zločina. Nema ničega, izuzev jedne drage, mlade, brutalno zadavljene žene.” Iznenada je zatvorio oči, lagano se lupnuo rukom po glavi i rekao: “A, da, zaboravio sam nešto. Zaboravio sam vam reći da je prije dvije godine, kad je kupio policu životnog osiguranja, gospodin Duffy također počeo igrati golf sam. Prije toga je rijetko kad igrao sam i dovest ćemo svjedoke koji će to potvrditi. Nije li to prava slučajnost? Dvije je godine ovo planirao. Neopazice je prilagođavao igranje golfa rasporedu svoje žene i čekao priliku. Čekao je na hladan i vjetrovit dan kad će teren biti prazan. Čekao je na savršen trenutak da odjuri kući, parkira autić pored unutarnjeg dvorišta, bane na stražnja vrata, “Zdravo, draga, stigao sam kući”, i onda je zgrabi dok nije gledala. Minutu kasnije, bila je mrtva. Toliko je dugo ovo planirao da je znao točno što treba napraviti. Ugrabio je njezin nakit, ugrabio je svoje skupe satove i ugrabio je pištolje kako bi policija pomislila da je to djelo provalnika. A par trenutaka

kasnije već je bio vani, uskočio natrag u autić i stazama odjurio do pete rupe Sjeverne devetke gdje je uzeo palicu broj četiri, ležerno odigrao lijep udarac i dovršio još jednu samotnu partiju.”
Gospodin Hogan je zašutio. Vladala je potpuna tišina. Uzeo je notes s bilješkama i vratio se na svoje mjesto. Prošlo je devedeset minuta. Sudac Gantry nekoliko je puta kucnuo čekićem i rekao: “Stanka od deset minuta.”
Gospodin Mount okupio je svoje učenike na kraju uskog hodnika na prvom katu. Dječaci su uzbuđeno raspravljali o dramatičnim zbivanjima kojima su upravo svjedočili. “Ovo je daleko bolje od televizije”, rekao je netko.
“Dakle”, rekao je gospodin Mount, “sad ste čuli tek jednu stranu priče. No, čisto informativno, koliko vas misli da je kriv?”
Najmanje deset ruku poletjelo je u zrak. Theo bi najradije glasao da je kriv, ali znao je da je još prerano.
“A što je s onim da je nevin dok se ne dokaže suprotno?” pitao je gospodin Mount. “Učinio je to”, rekao je Darren, bubnjar. Još se nekolicina složila.
“Kriv je”, rekao je Brian, plivač. “Nema šanse da se izvuče.” “Savršeno je to isplanirao.” “Učinio je to.”
“U redu, u redu”, rekao je gospodin Mount. “Razgovarat ćemo o tome ponovno tijekom stanke za ručak, nakon što čujete i drugu stranu.”

Druga je strana svoje izlaganje započela vrlo eksplozivno. Clifford Nance pričekao je da se svi u sudnici umire, a onda je prišao odjeljku za porotu. Imao je šezdesetak godina, sijede zaliske, snažna prsa i ruke te razmetljiv stav kojim kao da je poručivao da nikad nije bježao od sukoba, kako u sudnici tako ni izvan nje.
“Ni trunke dokaza!” zagrmio je dubokim, promuklim glasom koji se odbijao od zidova.
“Ni trunke dokaza!” zagrmio je ponovno, kao da ga je itko prvi put mogao prečuti. Theo se nehotice trznuo.
“Ničega! Nema svjedoka. Nema dokaza s mjesta zločina. Ničega, osim ove fine, zgodne i lijepo posložene pričice koju je gospodin Hogan upravo podijelio s vama, a u kojoj ni jedna jedina riječ ne predstavlja nikakav dokaz. Tek njegovu maštovitu inačicu nečeg što se možda moglo dogoditi. Možda je Pete Duffy htio ubiti svoju ženu. Možda je sve to pažljivo isplanirao. Možda je jurcao naokolo po praznom terenu za golf. Možda je stigao kući točno na vrijeme da počini jedno od najsavršenijih ubojstava u povijesti. Zatim je možda ukrao neke stvari, ostavio ulazna vrata otvorena, odjurio natrag do pete staze i nastavio igrati. Možda se upravo to dogodilo.”
Gospodin Nance sad je polako koračao amo-tamo ispred porote, koracima savršeno prateći ritam svojih riječi.
“Gospodin Hogan traži od vas, dame i gospodo, da igrate možda-igricu. Možda se dogodilo ovo, možda se dogodilo ono. A želi da je i vi igrate s njim zato što nema dokaza. Nema ničega. Ničega osim čovjeka koji je igrao golf, sam, brinući vlastite brige, dok je za to vrijeme netko ubio

njegovu ženu u njihovu ljupkom domu, manje od kilometra i pol dalje.”
Prestao je koračati i prišao bliže porotnicima. Usredotočio se na postarijeg gospodina u prednjem redu i činilo se da ga se sprema potapšati po koljenu. Stišao je glas i rekao: “Uopće ne krivim gospodina Hogana što igra možda-igricu. Zapravo i nema drugog izbora, i to zato što nema dokaza. Nema ništa osim svoje bujne mašte.”
Gospodin Nance pomaknuo se malo udesno i pogledao u oči jednu sredovječnu kućanicu. “Naš Ustav, naši zakoni, naš pravilnik, svi oni temelje se na ideji pravednosti. A, pogodite što? Tu nipošto nema mjesta za hrpu nekakvih ‘možda’. Naši su zakoni jasni. Sudac Gantry objasnit će vam ih kasnije, a kad to bude činio molim vas da ga pažljivo poslušate. Nijednom ga nećete čuti kako izgovara riječ možda. Ono što ćete čuti jest poznato, drevno, tradicionalno američko pravilo koje nalaže da kad vas državno odvjetništvo optuži za neki zločin, onda državno odvjetništvo mora doći ovamo sa svim svojim resursima – istražiteljima, policijom, vještacima, tužiteljima, forenzičarima, svim tim pametnim i iskusnim ljudima – i dokazati da ste, izvan svake osnovane sumnje, vi taj zločin uistinu i počinili.”
Gospodin Nance pomaknuo se malo ulijevo pa se iskreno, i uvjerljivo, zagledao u šest porotnika u drugom redu. Govorio je bez bilješki, riječi su mu tekle glatko, gotovo bez ikakva napora, baš kao da je to radio već tisuću puta, ne izgubivši pritom ništa od svog zanosa.
“Izvan svake osnovane sumnje. Izvan svake osnovane sumnje. Državno odvjetništvo ima tešku zadaću, zadaću koju u ovoj prilici nikako ne može ispuniti.”
Zašutio je i svi su malo odahnuli. Prišao je stolu obrane i uzeo žuti notes s bilješkama, ali nije ga ni pogledao. Bio je nalik glumcu na glavnoj pozornici i sve je svoje replike znao napamet. Pročistio je grlo, a onda je snažnim glasom nastavio. “Dakle zakon kaže da Pete Duffy ne mora svjedočiti, ne mora pozvati svjedoke u svoju korist, ne mora ništa dokazati. A zašto je to tako? Pa, stvar je vrlo jednostavna. Štiti ga jedna od naših najsvetijih zaštitnih stavki. Ona se zove pretpostavka nevinosti.” Gospodin Nance okrenuo se i pokazao na svog klijenta. “Pete Duffy sjedi ovdje kao nevin čovjek, baš kao i vi, baš kao i ja.”
Ponovno je počeo koračati amo-tamo, polako, ni na trenutak ne skidajući pogled s porotnika. “Međutim, Pete Duffy će svjedočiti. On želi svjedočiti. Jedva čeka da svjedoči. A kad sjedne na ovo ovdje mjesto, na klupu za svjedoke, svjedočit će, pod prisegom, i ispričati vam istinu. Istina je, dame i gospodo, bitno drukčija od one pričice koju je gospodin Hogan maloprije iznio. Istina je, dame i gospodo, da je Pete Duffy tog kobnog dana uistinu igrao golf i da je pritom bio sam, kako i najradije igra. Zapisi će potvrditi da je startao u jedanaest i deset i od početnog se polja odvezao vlastitim autićem koji drži u garaži, baš kao i većina njegovih susjeda. Bio je na terenu, sam, a njegova je žena bila kod kuće i spremala se krenuti na ručak u grad. Lopov, neki nepoznati kriminalac koji je još uvijek na slobodi i koji će, s obzirom na brzinu kojom se ovaj proces odvija, ondje vjerojatno tamo i ostati, krišom je ušao u kuću, pogrešno pretpostavivši da u njoj nema nikoga. Alarm je bio isključen. Ulazna vrata bila su otključana, baš kao i stražnja. U tom dijelu grada to nije bilo, i još uvijek nije, toliko neuobičajeno. Lopov je neočekivano naletio na Myru Duffy i napao je golim rukama jer uza sebe nije imao nikakvo oružje i u tom je času on postao nešto posve drugo. Postao je ubojica.”
Gospodin Nance zašutio je i prišao stolu obrane pa je odande uzeo čašu vode i otpio dugačak gutljaj. Svi su ga gledali. Ništa se drugo zanimljivo nije događalo.
“I još je uvijek na slobodi!” iznenada je rekao, gotovo vičući. “A možda je i sad ovdje”, rekao je, mašući rukama i pokazujući na čitavu sudnicu. “Kad već igramo možda-igricu, onda je možda i on

ovdje i prati ovo suđenje. Zašto ne? U svakom mu slučaju ne prijeti nikakva opasnost od gospodina Hogana i njegove družine.”
Theo je primijetio da je nekoliko porotnika pogledalo prema publici.
Gospodin Nance zatim je promijenio ploču i počeo pričati o polici životnog osiguranja, a prvenstveno o činjenici da je gospodin Duffy uistinu kupio policu prema kojoj bi u slučaju ženine smrti, kao glavni primatelj, dobio milijun dolara. No ista takva polica osiguranja postojala je i na njegovo ime i u njoj je gospođa Duffy bila imenovana za glavnog primatelja. Naprosto su napravili nešto što većina bračnih parova čini. Kupili su uzajamne police osiguranja. Obećao je da će poroti dokazati da poslovna situacija Petea Duffyja ni izbliza nije bila tako strašna kao što je to gospodin Hogan tvrdio. Priznao je da su Duffyjevi imali problema u braku i da su u više navrata živjeli odvojeno, ali nikad nisu podnijeli zahtjev za razvod. U stvari, bili su odlučni u tome da izglade sve nesuglasice.
Gospodin Mount sjedio je u drugom redu galerije, iza svojih učenika. To je mjesto pomno odabrao kako bi svu šesnaestoricu mogao držati na oku, za svaki slučaj. Zasad su ih uvodna izlaganja držala prikovane za sjedala. Thea su zbivanja zaokupljala nešto više no ostale, što nije bilo nimalo čudno. Nalazio se upravo ondje gdje je i najviše želio biti.
Kad je gospodin Nance završio, sudac Gantry objavio je stanku za rani ručak.

ŠESTO POGLAVLJE


Učenici gospodina Mounta prešli su Glavnu ulicu i zaputili se na istok, prema rijeci. Gospodin Mount zaostajao je korak ili dva i sa smiješkom slušao dječake kako međusobno raspravljaju,
pri čemu su se neki od njih koristili riječima i izrazima koje su maloprije čuli od pravih odvjetnika.
“Ovuda”, rekao je i grupica je skrenula lijevo, u usku pokrajnju uličicu. U koloni su ušli u Pappy’s, glasovitu zalogajnicu poznatu po sendvičima s dimljenom govedinom i pohanim kolutovima luka. Bilo je deset minuta do podneva i preduhitrili su najveću gužvu. Brzo su naručili, a zatim su se okupili oko dugačkog stola pored izloga.
“Tko je bio bolji odvjetnik?” zapitao je gospodin Mount.
Najmanje deset njih odgovorilo je u isti čas, udijelivši glasove u jednakom omjeru Jacku Hoganu i Cliffordu Nanceu. Gospodin Mount dodatno ih je poticao na raspravu pitanjima poput: “Kojem ste odvjetniku povjerovali? Kojem biste poklonili svoje povjerenje? Kojem je od njih porota bila sklonija?”
Stigla je hrana i razgovor je naglo zamro.
“A sad, ruke u zrak”, rekao je gospodin Mount. “I morate glasati. Nema suzdržanih. Podignite ruku ako mislite da je gospodin Duffy kriv.”
Izbrojio je deset ruku. “U redu, a da nije kriv?”
Izbrojio je pet ruku. “Theo, rekao sam da morate glasati.”
“Žao mi je, ali ne mogu glasati. Mislim da je kriv, ali ne vidim kako državno odvjetništvo tu svoju tvrdnju može dokazati. Sve što mogu dokazati jest motiv, možda.”
“Možda-igrica, ha?” rekao je gospodin Mount. “To je bilo uistinu dojmljivo.”
“Slažem se s Theom”, rekao je Aaron. “Čini se da je stvarno kriv, ali tužitelj ga ne može čak ni smjestiti na mjesto zločina. A to je nezgodno, zar ne?”
“Uistinu jako nezgodno”, odvratio je gospodin Mount.
“A što je s ukradenim nakitom, satovima i pištoljima?” pitao je Edward. “Jesu li pronašli te stvari? To uopće nisu spomenuli.”
“Ne znam, ali uvodna izlaganja uvijek su donekle ograničena.” “Meni su djelovala prilično opširno.”
“Saznat ćemo to kad pozovu svjedoke”, dodao je Theo. “Tko je prvi svjedok?” pitao je Chase.
“Nisam vidio popis svjedoka”, rekao je gospodin Mount. “Ali obično se započinje s mjestom zločina. Tako da će to vjerojatno biti jedan od istražitelja.”
“Fora.”
“Dokad možemo danas ostati, gospodine Mount?”

“Moramo se vratiti u školu u tri i trideset.” “Dokad će suđenje trajati?”
“Sudac Gantry voli raditi”, rekao je Theo. “Barem do pet.” “Možemo li sutra ponovno doći, gospodine Mount?”
“Bojim se da ne. Ovo je bio jednodnevni izlet. Osim toga, u školi imate i neke druge predmete.
Ne tako uzbudljive kao moj, ali to je tek moje osobno mišljenje.”
U zalogajnici je odjednom nastala gužva i vani se stvorio red. Gospodin Mount rekao je učenicima da završe s jelom. Vlasnik, Pappy, bio je poznat po tome što je znao galamiti na ljude koji bi ostali sjediti za stolom još dugo nakon što su pojeli.
Polako su krenuli niz Glavnu ulicu kojom je sad miljela gomila ljudi na pauzi za ručak. Uredski službenici jeli su i razgovarali kod vodoskoka, uživajući na suncu. Pozornik Peacock, vremešni prometni policajac, istrošenom je zviždaljkom i žutim rukavicama upravljao prometom, uspijevajući nekako spriječiti nesreće, što u njegovu slučaju nije uvijek bilo pravilo. Malo ispred, grupa muškaraca u tamnim odijelima izašla je iz jedne zgrade i uputila se u istom smjeru kao i učenici. Gospodin Mount glasno je šapnuo: “Pogledajte, momci, to su gospodin Duffy i njegovi odvjetnici.”
Dječaci su na trenutak usporili, a grupica u tamnim odijelima ubacila se ispred njih. Bili su to Pete Duffy, Clifford Nance, još dva odvjetnika ozbiljnih lica i peti muškarac kojeg je Theo dobro znao, ali nije ga jutros vidio u sudnici. Njegovo je ime bilo Omar Cheepe i on nije bio odvjetnik, premda je bio itekako poznat u pravnim krugovima. Gospodin Cheepe nekoć je bio savezni agent neodređenog svojstva, a sad je imao vlastitu tvrtku. Specijalizirao se za istrage i prismotru i još neke aktivnosti koje su odvjetnicima s vremena na vrijeme trebale. On i gospođa Boone gadno su se zakačili tijekom jedne brakorazvodne parnice i Theo ju je čuo kako ga časti opisima poput “naoružani siledžija” i “čovjek koji uživa kršiti zakon”. Naravno, te opaske nisu bili namijenjene Theovim ušima, ali dok se motao po uredu svašta je čuo. Nikad nije osobno upoznao gospodina Cheepea, ali viđao ga je na sudu. Pričalo se da ako Omar Cheepe radi na nekom slučaju, onda tu netko mora biti kriv.
Omar je pogledao ravno u Thea. Bio je jak, snažno građen i imao je veliku, okruglu glavu koju je redovito brijao. Pokušavao je izgledati opasno i u tome je uspijevao.
Okrenuo se i požurio za Duffyjem.
Nastavivši dalje Glavnom ulicom, dječaci su brzali u raspršenoj grupici i nastojali održati korak s branjenikom i njegovim timom. Krupni lik Omara Cheepea štitio je Petea Duffyja s leđa, kao da očekuje da bi ga netko mogao upucati. Clifford Nance ispričao je neku šalu i svi su se dobro nasmijali.
Pete Duffy smijao se najglasnije. Kriv je. Theu je bilo grozno što u to vjeruje jer nijedan svjedok još nije dao iskaz. Osim toga, volio je za sebe misliti da vjeruje u pretpostavku nevinosti.
Kriv je, ponovio je Theo u sebi. Zašto se nije mogao držati zakona i dopustiti mogućnost da je gospodin Duffy nevin? Zašto nije mogao učiniti ono što bi svi dobri odvjetnici trebali učiniti? Hodao je za gospodinom Duffyjem i njegovim odvjetnicima, ljut sam na sebe zbog toga,
U cijelom je slučaju nešto nedostajalo, a, na temelju svega dosad izrečenog u sudnici, Theo je slutio da taj misterij vjerojatno nikad neće biti riješen.

* * *

U koloni su se vratili na svoja mjesta, u prvom redu s lijeve strane galerije, puštajući da im se ručak malo slegne. Sudac Gantry odredio je stanku do jedan, a sad je bilo oko petnaest do jedan. Zamjenik Gossett, vremešni sudski pristav, dogegao se do njih i rekao: “Theo.”
“Da, gospodine?”
“Je li to tvoj razred?”
Pa što bi drugo moglo biti, zamjeniče Gossett? Nastavnik, šesnaest učenika? “Da, gospodine.” “Sudac Gantry želi da dođete u njegov kabinet. I požurite se. On je vrlo zaposlen čovjek.” Theo je pokazao na sebe, pokušavajući smisliti neki odgovor.
“Cijeli razred”, rekao je zamjenik Gossett. “I požurite se.”
Svi su ustali i poredali se iza zamjenika Gossetta pa su pohitali niz stepenice.
“U kabinetu” značilo je da se sudac nalazi u uredu neposredno iza sudačke klupe, u koji se ulazilo izravno iz sudnice. Za razliku od tog ureda, sudac je nešto niže u hodniku imao i svoj osobni ured. To je bilo malo zbunjujuće i baš dok je Theo to pokušavao objasniti, zamjenik Gossett otvorio je vrata dugačke prostorije s drvenom oplatom čije su zidove resili stari portreti vremešnih, bradatih sudaca. Sudac Gantry, sad bez crne toge, ustao je od stola i prišao bliže kako bi se upoznao s dječacima.
“Zdravo, Theo”, rekao je, a njemu je zbog toga bilo malo neugodno. Ostali učenici bili su suviše puni strahopoštovanja da bi išta rekli.
“A vi ste sigurno gospodin Mount”, rekao je sudac i rukovao se s njim. “Da, suče, a ovo je osmi razred kojem predajem politiku i društvo.”
Budući da nije bilo dovoljno stolica za sve, sudac Gantry obratio se dječacima onako kako su se zatekli. “Hvala vam što ste došli. Vrlo je važno da učenici vide naš pravosudni sustav na djelu. I, kako vam se zasad čini?”
Sva su šesnaestorica šutjela. Što su trebali odgovoriti?
Gospodin Mount ih je spasio. “Oduševljeni su suđenjem”, rekao je. “Upravo smo rezimirali stvari za ručkom, ocijenili odvjetnike, porazgovarali o porotnicima i čuli razna mišljenja o krivnji i nevinosti.”
“Za to vas neću pitati. Ali mislim da ovdje imamo dva uistinu dobra odvjetnika, zar ne?” Svih je šesnaest glava kimnulo.
“Je li istina da Theo Boone uokolo dijeli pravne savjete?”
Nekoliko dječaka nervozno se nasmijalo. Theu je istovremeno bilo i neugodno i drago. “Da, ali ništa im ne naplaćujem”, rekao je. Još malo smijeha.
“Imate li kakvih pitanja u vezi sa suđenjem?” pitao je sudac Gantry.
“Da, gospodine”, rekao je Brandon. “Na televiziji uvijek, naizgled niotkuda, iskrsne neki nenajavljeni svjedok i posve promijeni tijek suđenja. Ima li šanse da se ovdje pojavi nenajavljeni svjedok? U suprotnom, čini se da državno odvjetništvo ima prilično slabe dokaze.”
“Dobro pitanje, sinko. Odgovor je ne. Sudski pravilnik ne dopušta nenajavljene svjedoke. Na televiziji je sve to pogrešno prikazano. U stvarnom životu svaka strana prije početka suđenja mora

predati popis svih potencijalnih svjedoka.” “Tko je prvi svjedok?” pitao je Jarvis.
“Žrtvina sestra, gospođa koja je pronašla tijelo. Nakon nje slijede inspektori Odjela za ubojstva.
Koliko dugo možete danas ostati?”
“Moramo se vratiti u školu u tri i trideset”, rekao je gospodin Mount.
“U redu. Objavit ću stanku u tri tako da možete otići u miru. Kako vam se sviđaju mjesta gore na galeriji?”
“Odlična su, hvala vam.”
“Premjestio sam vas dolje u parter. Gužva se malo raščistila. Još vam jednom hvala što pokazujete toliko zanimanje za naš pravosudni sustav. On je vrlo važan element dobrog društva.” I time je sudac Gantry završio. Učenici su mu zahvalili. On i gospodin Mount još su se jednom rukovali.
Zamjenik Gossett poveo ih je iz kabineta natrag u sudnicu, a zatim i niz glavni prolaz, do drugog reda sjedala iza stola tužiteljstva. Ispred njih su sjedila dva mladića koje su ranije predstavili kao sinove gospođe Duffy. Odvjetnici su bili tek nekoliko metara od njih. S druge strane prolaza, Omar je sad sjedio iza Petea Duffyja i zvjerao svojim crnim očima po sudnici, kao da očekuje da će možda trebati nekog ustrijeliti. Ponovno je pogledao ravno u Thea.
Dječaci su s jeftinih mjesta dospjeli u prve redove i to ih je oduševilo. Chase, ludi znanstvenik, sjedio je Theu zdesna, rame uz rame. Prošaptao je: “Jesi li povukao neke veze, Theo?”
“Ne, ali sudac Gantry i ja dosta smo bliski.” “Svaka čast.”
Točno u jedan sat sudski pristav najbliži sudačkoj klupi ustao je i uzviknuo: “Sud zasjeda.
Molim vas, ostanite sjediti.”
Stigao je i sudac Gantry u togi i sjeo na svoje mjesto. Pogledao je Jacka Hogana i rekao: “Državno odvjetništvo može pozvati svog prvog svjedoka.”
Jedan drugi sudski pristav otpratio je jednu fino odjevenu gospođu od pokrajnjih vrata sudnice do klupe za svjedoke. Ona je položila ruku na Bibliju i prisegla da će govoriti istinu. Kad je sjela i kad su podesili mikrofon, gospodin Hogan započeo je s ispitivanjem.
Njezino ime bilo je Emily Green i bila je sestra Myre Duffy. Imala je četrdeset četiri godine i živjela je u Strattenburgu, a radila je kao osobna trenerica i na dan ubojstva postupila je točno onako kako je to opisao gospodin Hogan u svom uvodnom izlaganju. Kad se njezina sestra nije pojavila na ručku, i nije joj se javila, zabrinula se, a onda i uspaničila. Uporno ju je zvala na mobitel, a onda je odjurila u Waverly Creek, do kuće Duffyjevih, gdje ju je pronašla, mrtvu, na tepihu u dnevnoj sobi.
Bilo je očito, barem Theu, da su gospodin Hogan i gospođa Green brižljivo uvježbali ovo svjedočenje. Bilo je osmišljeno tako da se utvrdi da je nastupila smrt, i da pobudi suosjećanje. Kad su završili, Clifford Nance ustao je i objavio da neće unakrsno ispitivati svjedokinju. Gospođa Green mogla je odstupiti pa je sjela u prvi red, pored svoja dva nećaka, točno ispred učenika gospodina Mounta.
Sljedeći svjedok bio je inspektor Krone iz Odjela za ubojstva. Uz pomoć velikog zaslona i projektora, on i Jack Hogan predočili su izgled najbliže okolice, kuće Duffyjevih i mjesta zločina. Utvrdili su nekoliko bitnih pojedinosti, iako ih je porota već otprije znala. Ulazna vrata bila su

otvorena. Stražnja vrata, kao i pokrajnja vrata koja vode na unutarnje dvorište, nisu bila zaključana. Alarmni sustav nije bio uključen.
A na vidjelo su izašle i neke nove činjenice. Ispitivanjem otisaka prstiju pronađenih po čitavoj kući utvrđeno je da oni pripadaju gospodinu Duffyju, gospođi Duffy i njihovoj kućnoj pomoćnici, ali to se i moglo očekivati. Nikakvi drugi otisci nisu pronađeni na kvakama, prozorima, telefonima, ladicama, kutiji za nakit ili antiknoj kutiji od mahagonija u kojoj je gospodin Duffy čuvao svoje skupe satove. To je značilo da se tu radi o jednoj od dvije mogućnosti: (1) lopov/ubojica imao je rukavice ili je pažljivo obrisao sve otiske, odnosno (2) lopov/ubojica bio je ili gospodin Duffy ili kućna pomoćnica. Kućna pomoćnica na dan ubojstva nije radila – otputovala je s mužem izvan grada.
Tko god da je uzeo nakit, pištolje i satove, grubo je otvorio još nekoliko drugih ormarića i ladica i prosuo njihov sadržaj na pod. Inspektor Krone, kojeg je bilo prilično dosadno slušati, detaljno je komentirao sliku za slikom nereda koji je lopov/ubojica ostavio za sobom.
Suđenje se prvi put počelo malo razvlačiti. Gospodin Mount primijetio je da se neki dječaci vrpolje. Nekoliko porotnika djelovalo je pospano.
Točno u tri sata sudac Gantry glasno je lupio čekićem i objavio stanku od petnaest minuta. Sudnica se brzo ispraznila. Svima je trebao odmor. Theo i njegovi prijatelji napustili su zgradu suda, ukrcali se u mali žuti autobus i deset minuta kasnije stigli su natrag u školu, na vrijeme za završno okupljanje.
Trideset minuta nakon što je otišao, Theo se vratio u zgradu suda. Pojurio je uza stepenice na drugi kat. Ondje se ni po čemu nije moglo naslutiti da traje rat Finnemoreovih – u hodniku nije bilo odvjetnika i nije bilo ni traga April. Sinoć ga nije nazvala, a nije mu ni odgovorila na e-mailove, niti je išta objavila na svojoj Facebook stranici. Roditelji joj nisu dozvoljavali da ima mobitel pa nije mogla slati SMS poruke. To i nije bilo tako neuobičajeno. Otprilike polovina učenika osmih razreda nije imala mobitel.
Theo se brzo spustio na prvi kat i ušao u sudnicu, dok ga je zamjenik Gossett sumnjičavo pratio pogledom, pa je pronašao slobodno mjesto u trećem redu, iza stola obrane. Branjenik, gospodin Duffy, sjedio je na manje od šest metara od njega. Theo je čuo kako se njegovi odvjetnici međusobno nešto važno došaptavaju. Omar Cheepe još je uvijek bio tu. Opazio je Thea baš kad je sjedao. Kao iskusan promatrač, bio je u stanju zamijetiti i najmanji pokret, no činio je to vrlo opušteno, kao da mu zapravo nije ni najmanje stalo.
Na klupi za svjedoke bio je liječnik, mrtvozornik koji je obavio obdukciju žrtve. Koristio je veliki grafički prikaz ljudskog tijela u boji, od prsa nagore, s posebnim naglaskom na područje vrata. Theo je bio više usredotočen na Clifforda Nancea nego na svjedoka. Promatrao je gospodina Nancea kako pažljivo sluša svjedočenje, radi bilješke i neprestance pogledava porotu. Činilo se da mu ništa u sudnici ne može promaći. Bio je opušten i samopouzdan, ali i spreman za napad ako to bude potrebno.
Kratko je unakrsno ispitao liječnika, ne otkrivajući ništa novo. Činilo se da se zasad zadovoljava time da se složi s većinom svjedoka tužiteljstva. Pravi vatromet uslijedit će kasnije.
Malo iza pet sati, sudac Gantry prekinuo je suđenje. Prije no što je raspustio porotnike, ponovno ih je upozorio da ne smiju ni sa kime raspravljati o slučaju. Nakon što su u koloni napustili sudnicu, ona se brzo ispraznila. Theo je ostao promatrati odvjetnike kako skupljaju spise i knjige i preslaguju debele aktovke, razgovarajući prigušenim tonovima. Netko je nekome nešto dobacio s druge strane prolaza. Jack Hogan kazao je nešto Cliffordu Nanceu i obojica su se nasmijali. Priključili su im se i

ostali, manje važni odvjetnici, a netko je rekao: “Jeste li za piće?”
U jednom trenutku neprijatelji, a u drugom stari prijatelji. Theo je tome već i ranije svjedočio. Majka mu je pokušala objasniti da su odvjetnici plaćeni da obave određeni posao, a da bi ga obavili kako treba vlastite osjećaje moraju ostaviti po strani. Pravi profesionalci, rekla je, nikad ne gube hladnokrvnost i nisu zlopamtila.
Ike je rekao da je to potpuna besmislica. On je prezirao većinu odvjetnika u gradu.
Omar Cheepe nije se smijao i nije bio pozvan na piće s neprijateljem. On i Pete Duffy žurno su izašli kroz pokrajnja vrata.

SEDMO POGLAVLJE


Utorak navečer bio je rezerviran za večeru u pučkoj kuhinji. To nije bio najgori obrok u tjednu. Najgore bi bilo u nedjelju, kad bi Theova majka pokušala ispeći pile. Ali nije to bio ni
pretjerano ukusan obrok.
Pučka kuhinja zapravo je bio tek formalan naziv. To uopće nije bila kuhinja, a njezine korisnike već odavno nitko nije nazivao pučanima. To je u stvari bila velika blagovaonica u podrumu prenamijenjene crkve u kojoj su se okupljali beskućnici kako bi nešto pojeli i tu prespavali. Hranu su im pripremali volonteri koji su obično nudili sendviče, čips, voće i kekse.
Theova majka zvala je to “robom iz vrećice”. Nije bila baš naročito zdrava.
Theo je načuo da u Strattenburgu ima oko tristo beskućnika. Opazio ih je u Glavnoj ulici, kako prosjače i spavaju na klupama. Opazio ih je kako kopaju po kontejnerima za smeće, tražeći hranu. Gradske vlasti ozbiljno je zabrinuo njihov broj, kao i nedostatak kreveta u skloništima. Činilo se da se u Gradskom vijeću svakog tjedna prepiru oko tog problema.
Gospođa Boone također je bila zabrinuta. Zbog velike je zabrinutosti za majke beskućnice čak pokrenula program pomoći žrtvama obiteljskog nasilja. Pretučenim ženama i ženama kojima se prijetilo. Ženama koje nisu imale gdje živjeti ni ikoga kome su se mogle obratiti. Ženama s djecom kojima je bila potrebna pomoć i koje nisu znale gdje ju dobiti. Zajedno s još nekoliko odvjetnica u gradu, pokrenula je malo pravno savjetovalište kako bi tim ženama pružila potrebnu pomoć.
I tako je obitelj Boone svakog utorka navečer pješke prelazila nekoliko blokova od svog ureda u centru grada do skloništa u Gorskoj ulici, gdje bi zatim provodili tri sata s onima koje život nije mazio. Naizmjence su posluživali večeru za otprilike stotinjak okupljenih ljudi, a poslije bi i sami na brzinu prezalogajili.
Iako Theo to nije trebao znati, slučajno je čuo roditelje kako raspravljaju trebaju li povećati svoje mjesečne priloge za sklonište s dvjesto na tristo dolara. Njegovi roditelji nipošto nisu bili imućni. Njegovi prijatelji mislili su da je bogat jer su mu oba roditelja bili odvjetnici, ali njihov posao uopće nije bio tako unosan. Živjeli su skromno, štedjeli su za Theovo školovanje i rado su davali onima koji su imali manje od njih.
Nakon večere, gospodin Boone je u dnu blagovaonice organizirao privremeni ured pa se nekoliko beskućnika uputilo u tom smjeru. Pomagao im je u vezi s problemima koji su se obično kretali od deložacije iz stana do toga da su im uskratili bonove za hranu ili zdravstvenu njegu. Često bi znao reći da su mu to najdraži klijenti. Nisu mu mogli platiti pa nije bio pod pritiskom da od njih mora izvući novac. Bili su zahvalni za sve što je za njih pokušao učiniti. Osim toga, uistinu je uživao razgovarati s njima.
Zbog nešto osjetljivije prirode svog posla, gospođa Boone svoje je stranke primala u maloj prostoriji na katu iznad. Prva klijentica imala je dvoje male djece, nije imala posao, ni novca, a da nije bilo ovog skloništa tu večer ne bi imala ni gdje spavati.

Theova dužnost bila je pomoći pri pisanju zadaća. U skloništu je bilo nekoliko obitelji koje su ovdje mogle ostati najviše dvanaest mjeseci – to je bila gornja granica u Gorskoj ulici. Nakon godinu dana morale su otići nekamo drugamo. Većina njih uspjela je pronaći posao i mjesto za stanovanje, ali to je trajalo neko vrijeme. Dok su živjeli u skloništu, tretiralo ih se poput svih drugih stanovnika Strattenburga. Dobivali su hranu, odjeću i potrebnu zdravstvenu njegu. Bili su zaposleni ili su tražili posao. Pozivali su ih u crkve na mise.
A njihova su djeca pohađala mjesne škole. Volonteri iz crkve u večernjim su satima u skloništu organizirali pomoć pri pisanju zadaća. Theo je svakog utorka podučavao engleski dvoje učenika drugog razreda, Hectora i Ritu, te je pomagao njihovu bratu oko matematike. Oni su bili iz El Salvadora, a njihov je otac nestao pod zagonetnim okolnostima pa su postali beskućnici. Policija ih je pronašla kako s majkom žive pod jednim mostom.
Kao i uvijek, Hector i Rita bili su oduševljeni što vide Thea pa su se čvrsto privili uz njega dok je on u usta trpao sendvič. Zatim su se požurili niz hodnik do velikog otvorenog prostora gdje su i druga djeca imala poduku.
“Da nisam čuo španjolski”, ponovio je Theo nekoliko puta. “Samo engleski.”
Njihov engleski bio je nevjerojatno dobar. Svakodnevno su ga slušali i pamtili u školi, a učili su i svoju majku. Pronašli su stol u kutu i Theo im je počeo čitati slikovnicu o žabi izgubljenoj na moru.
Gospođa Boone inzistirala je da Theo počne učiti španjolski u četvrtom razredu, čim je to bilo moguće. Kad se pokazalo da su mu ti satovi prelagani, unajmila je privatnog instruktora koji je dvaput tjedno navraćao do ureda i držao puno zahtjevnije sate. Uz majčin strogi režim i svakodnevni poticaj gospođe Monique, Theo je brzo napredovao.
Pročitao im je jednu stranicu, a onda ju je Rita ponovila za njim. A zatim i Hector. Theo je ispravio njihove greške i nastavio čitati. U prostoriji je bilo prilično bučno, gotovo kaotično, dok se otprilike dvadesetak učenika svih dobi trudilo savladati zadaću.
Blizanci su imali i starijeg brata, Julija, učenika sedmog razreda kojeg je Theo povremeno viđao na školskom igralištu. On je bio izuzetno sramežljiv, gotovo bolesno plah. Gospođa Boone smatrala je da je jadni dječak najvjerojatnije tako zastrašen zbog traumatičnog gubitka oca u stranoj zemlji gdje nije imao nikoga kome se mogao obratiti.
Ona je uvijek imala neko objašnjenje kad god bi se netko čudno ponašao.
Nakon što je Theo pročitao i drugu knjigu s Hectorom i Ritom, pridružio im se Julio i sjeo za

stol.


“Kako si?” rekao je Theo.
Julio se nasmiješio i odvratio pogled.
“Hajdemo pročitati još jednu knjigu”, rekao je Hector. “Evo, samo malo.”
“Imam problema s matematikom”, rekao je Julio. “Možeš li mi pomoći?”
“On je sad s nama”, rekla je Rita bratu i činilo se da se spremna posvađati oko toga.
Theo je s police uzeo dvije knjige i stavio ih pred Hectora i Ritu. Zatim je priredio i dva notesa

i dvije olovke. “Pročitajte ove knjige”, rekao je. “Naglas izgovorite svaku riječ koju čitate. Kad vidite neku riječ koju ne znate, zapišite je. U redu?”

Oboje su žustro rastvorili knjige kao da je riječ o kakvom natjecanju. Theo i Julio uskoro su se izgubili u svijetu osnovnoškolske matematike.

U deset sati navečer Booneovi su sjedili kod kuće pred televizorom. Sudac je spavao na sofi, glave položene u Theovo krilo. Ubojstvo Myre Duffy bila je jedina vijest u Strattenburgu i dvije gradske televizijske postaje te večeri nisu izvještavale ni o čemu drugom. Puštale su snimku Petea Duffyja kako ulazi u zgradu suda, okružen odvjetnicima, njihovim pomoćnicima i drugim ljudima ozbiljnih lica u tamnim odijelima. Druga snimka, ovaj put iz zraka, prikazivala je kuću Duffyjevih, na šestoj stazi terena u Waverly Creeku. Izvjestitelj smješten ispred zgrade suda u jednom je dahu izrecitirao dotadašnji tijek suđenja. Suda Gantry zabranio je davanje izjava; zbog toga nitko od odvjetnika, pripadnika policije ili drugih svjedoka nije mogao javno iznositi svoja razmišljanja ili stavove.
A zabranio je i kamere u sudnici. Novinarskim ekipama ulaz nije bio dopušten.
Theo nije pričao ni o čemu drugom, a njegovi roditelji dijelili su njegovo mišljenje da je Pete Duffy najvjerojatnije kriv. No dokazati to, činilo se teškom zadaćom.
Tijekom stanke za reklame Theo je počeo kašljati. Kad time nije privukao roditeljsku pažnju, još je malo kašljao, a onda je rekao: “Boli me grlo.”
“Izgledaš nekako bljedunjavo”, rekao je njegov otac. “Vjerojatno ćeš se razboljeti.” “Ne osjećam se dobro.”
“Jesu li ti oči crvene?” pitao je otac. “Čini mi se.”
“Glavobolja?” “Da, ali ne jaka.”
“Šmrcaš, curi ti nos?” “Da.”
“Kad si to samo pokupio?” pitala je njegova majka.
“Ti si jedan zbilja bolestan dečko”, rekao je njegov otac. “Predlažem da sutra ne ideš u školu kako ne bi proširio tu groznu zarazu. Ali možda bi bilo dobro da umjesto toga odeš na sud i pratiš suđenje Peteu Duffyju. Što ti misliš, mama?”
“A, tako znači”, rekla je. “Iznenadan napadaj gripe.”
“ Vjerojatno jedna od onih gadnih epizoda koje traju dvadeset četiri sata i naizgled čudotvorno prestaju čim škola za taj dan završi”, rekao je njegov otac.
“Stvarno se ne osjećam dobro”, rekao je Theo, hrabro se nastavljajući pretvarati unatoč tome što je bio razotkriven.
“Uzmi aspirin, ili možda pastilu protiv kašlja”, rekao mu je otac. Woods Boone rijetko je odlazio k liječniku i vjerovao je da većina ljudi troši previše novca na lijekove.
“Možeš li se još jednom zakašljati za nas, Teddy?” zamolila ga je majka. Kao i svaka majka, bila je nešto suosjećajnija kad se loše osjećao. Istini za volju, Theo je već bio poznat po simuliranju, osobito ako je mogao raditi nešto zanimljivije no ići u školu.
Njegov se otac počeo smijati. “Pa, stvarno, Theo, bio je to prilično jadan kašalj, čak i po tvojim mjerilima.”

“Ali možda umirem”, rekao je Theo, pokušavajući se ne smijati.
“Možda, ali ne bih baš rekao”, rekao je njegov otac. “A ako se sutra pojaviš u sudnici, sudac Gantry dat će te uhititi zbog markiranja.”
“Znaš li nekog dobrog odvjetnika?” odvratio mu je Theo na to. Njegova majka prasnula je u smijeh, a i Woods je naposljetku shvatio šalu.
“Idi u krevet”, rekao je.
Potpuno poražen, Theo se utučeno uspeo stepenicama dok ga je Sudac slijedio u stopu. U krevetu je rastvorio laptop i provjerio što se zbiva kod April. Odahnuo je kad mu je odgovorila:

APRILUPARIZU: Bok, Theo. Kako si? SIRTBOONE: OK. Gdje si?
APRILUPARIZU: Kod kuće, u svojoj sobi, zaključala sam vrata. SIRTBOONE: Gdje ti je majka?
APRILUPARIZU: Dolje. Ne razgovaramo. SIRTBOONE: Jesi li uspjela otići u školu?
APRILUPARIZU: Ne, suđenje je trajalo do podneva. Tako mi je drago da je gotovo.
SIRTBOONE: Kako je bilo na klupi za svjedoke?
APRILUPARIZU: Grozno. Plakala sam, Theo. Nisam mogla prestati plakati. Rekla sam sucu da ne želim živjeti ni s majkom ni s ocem. Njezin me odvjetnik svašta ispitivao. Njegov me odvjetnik svašta ispitivao. Bilo je užasno.
SIRTBOONE: Žao mi je.
APRILUPARIZU: Ne razumijem zašto želiš biti odvjetnik.
SIRTBOONE: Da pomognem ljudima poput tebe, eto zašto. To je ono što dobri odvjetnici rade. Je li ti sudac bio simpatičan?
APRILUPARIZU: Nitko mi nije bio simpatičan.
SIRTBOONE: Moja mama kaže da je dobar. Je li donio odluku o tvom skrbništvu?
APRILUPARIZU: Ne. Rekao je da će odlučiti za par dana. Zasad živim s majkom i njezin je odvjetnik uvjeren da ću tu i ostati.
SIRTBOONE: Vjerojatno i hoćeš. Hoćeš li doći u školu sutra? APRILUPARIZU: Aha, a cijeli tjedan nisam ni takla zadaću.
SIRTBOONE: Vidimo se sutra. APRILUPARIZU: Hvala ti, Theo.

Sat vremena kasnije Theo je još uvijek bio budan, a misli su mu bježale s April na suđenje za ubojstvo Myre Duffy, i obrnuto.

OSMO POGLAVLJE


Julio ga je čekao. Theo se postrance zaustavio ispred stalka za bicikle kod jarbola ispred škole i rekao: “Hola, Julio. Buenós días.”
“Hola, Theo.”
Omotao je lanac oko prednje gume i zaključao lokot. Lanac ga je još uvijek živcirao. Do prije godinu dana bicikli u Strattenburgu bili su sigurni od krađa. Nitko se nije trudio stavljati lanac. Onda su bicikli počeli nestajati, i još uvijek nestaju, a roditelji su počeli inzistirati na dodatnom osiguranju.
“Hvala ti na pomoći sinoć”, rekao je Julio. Njegov engleski bio je dobar, ali još je uvijek imao jak naglasak. Činjenica da je prišao Theu u školi i da je s njim započeo razgovor bio je veliki korak naprijed. Ili je bar Theo tako mislio.
“Nema problema. Samo reci kad god ti bude trebala pomoć.”
Julio se osvrnuo oko sebe. Gomila djece iz autobusa ulazila je kroz glavna vrata. “Ti znaš dosta toga o pravu, zar ne, Theo?”
“Oba su moja roditelja odvjetnici.” “Policiji, sudovima i tome?”
Theo je slegnuo ramenima. Nikad nije poricao da prilično dobro poznaje pravo. “Razumijem dosta toga”, rekao je. “O čemu se radi?”
“Ovo veliko suđenje, sudi se gospodinu Duffyju?”
“Da, sudi mu se za ubojstvo. I to je zbilja veliko suđenje.” “Možemo li o porazgovarati o tome?”
“Naravno”, rekao je Theo. “A zašto, ako smijem pitati?” “Možda znam nešto.”
Theo mu se zagledao ravno u oči. Julio je skrenuo pogled, kao da je nešto skrivio. Pomoćnik ravnatelja doviknuo je skupini učenika da prestanu brbljati i uđu unutra. Theo i Julio uputili su se prema vratima.
“Potražit ću te za vrijeme velikog odmora”, rekao je Theo. “Dobro. Hvala.”
“Nema problema.”
Theo je već ionako previše razmišljao o suđenju gospodinu Duffyju, a sad je imao još i više razloga za to. Puno više. Što bi to dvanaestogodišnji beskućnik iz El Salvadora mogao znati o ubojstvu Myre Duffy?
Ništa, zaključio je na putu do razreda. Poželio je dobro jutro gospodinu Mountu i izvadio knjige iz ruksaka. Nije bio sretan. Za pola sata počinje suđenje, najveće suđenje u povijesti Strattenburga, a on neće biti ondje. Život stvarno nije pravedan, zaključio je.

Za vrijeme jutarnjeg odmora Theo se iskrao u knjižnicu i sklonio u odjeljak za studijski rad. Izvadio je laptop i bacio se na posao.
Sudska zapisničarka zadužena za suđenje Peteru Duffyju bila je gospođa Finney. Prema onome što je Theo uspio čuti na sudu, ona je bila najbolja u gradu. Kao i na svakom suđenju, gospođa Finney sjedila je u podnožju sudačke klupe, odmah ispod suca a pored klupe za svjedoke. To je bilo najbolje mjesto u sudnici, i to s pravom. Njezin zadatak bio je zabilježiti svaku riječ koju izgovore sudac, odvjetnici, svjedoci te, konačno, porota. Uz pomoć svoje stenografske mašine gospođa Finney mogla je bez problema zabilježiti dvjesto pedeset riječi u minuti.
Kako mu je ispričala gospođa Boone, sudski zapisničari nekoć su koristili stenografiju, metodu bilježenja koja je uključivala različite znakove, šifre, skraćenice i sve ostalo što im je bilo potrebno kako bi mogli pratiti tijek razgovora. Nakon suđenja, sudski bi zapisničar stenogram preinačio u uredan, natipkan transkript svega što je tijekom suđenja izrečeno. To je znalo trajati danima, čak i tjednima, a ponekad i mjesecima, i bilo je vrlo mukotrpno.
Zahvaljujući tehnologiji, danas je bilježenje izgovorenog bilo znatno jednostavnije. A, što je bilo još bolje, zapis sa suđenja bio je odmah dostupan. U sudnici su se nalazila najmanje četiri kompjutera – jedan na sudačkoj klupi, za suca Gantryja, jedan na stolu obrane, jedan za tužitelja i jedan za sudskog službenika. Dok je gospođa Finney pomno hvatala svaku riječ, tekst se istodobno prenosio, formatirao i učitavao u sustav tako da se na ta četiri kompjutera suđenje moglo pratiti bez ikakva vremenskog odmaka.
Tijekom suđenja često zna doći do spora oko toga što je neki svjedok rekao ili nije rekao. Ranijih godina sudac bi bio prisiljen odrediti stanku kako bi jadna sudska zapisničarka žurno prelistala notese, pronašla svoje stenografske škrabotine i prepričala ono što je zapisala. Sad je međutim zapis bio smjesta dostupan i znatno pouzdaniji.
Gospođa Finney dijelila je ured na drugom katu s još nekoliko sudskih zapisničara. Njihov softverski sustav zvao se Veritas. Theo je već jednom upao u njega kad ga je zanimalo nešto što se dogodilo u sudnici.
Sustav nije bio zaštićen jer su te informacije bile dostupne svima u sudnici. Svatko je mogao ušetati u sudnicu i pratiti suđenje. Naravno, ako nije bio ograničen strogim školskim pravilima. Iako nije osobno mogao biti ondje, Theo je čvrsto nakanio doznati što se događa.
Nije puno propustio. Prvi svjedok drugog dana bio je šef osiguranja koji je radio na glavnom ulazu u Waverly Creek. Postojala su samo dva ulaza – glavni i južni. Oba su imala čuvarske kućice u kojima se dvadeset četiri sata na dan nalazio barem jedan naoružani čuvar u uniformi. Na oba se nalazilo i nekoliko nadzornih kamera. Uz pomoć videosnimki, šef osiguranja potvrdio je da je na dan ubojstva gospodin Duffy, ili barem automobil gospodina Duffyja, izašao kroz glavni ulaz u šest i četrdeset osam ujutro, a vratio se u deset i dvadeset dva.
Snimke su dokazale da je automobil gospodina Duffyja bio parkiran kod kuće kad je njegova žena ubijena. To nije značilo ništa jer je on to već ranije priznao. Otišao je na posao, vratio se kući, parkirao auto, sjeo u autić za golf i odvezao se, ostavivši ženu kod kuće, još uvijek živu.
Velika stvar, pomislio je Theo. Pogledao je na sat. Ostalo mu je još samo pet minuta odmora.
Tužiteljstvo se nalazilo usred zamornog procesa nabrajanja svakog pojedinog vozila koje je tog jutra ušlo u Waverly Creek. Tu je bio vodoinstalaterski kamion s radnicima koji su se zaputili do jedne kuće. Parketari su išli do druge. I tako dalje. Činilo se, barem Theu, da tužiteljstvo pokušava

opravdati prisutnost svakog onog tko je ušao u naselje, a nije tu živio.
A da bi dokazali što? Možda će Jack Hogan pokušati dokazati da u Waverly Creeku u vrijeme ubojstva nije bilo neovlaštenih vozila, ni osoba. To se Theu činilo malo nategnutim.
Shvatio je da propušta dosadan dio suđenja. Ugasio je laptop i požurio se na nastavu.

Julio nije bio u kantini. Theo je na brzinu pojeo, a onda ga je otišao potražiti. Kopkala ga je znatiželja i što je duže sjedio na nastavi, to je više želio znati što bi to Julio mogao znati. Raspitao se kod nekoliko sedmaša. Nitko nije znao gdje je Julio.
Vratio se u knjižnicu, u onaj isti odjeljak za studijski rad, i odmah upao u softver gospođe Finney. Na suđenju je trajala stanka za ručak, baš kao što je i pretpostavljao. Da nije bilo tako, već bi pronašao neku izliku da za vrijeme užine skoči do centra grada i provjeri što se zbiva.
Kao što je i pretpostavljao, tužiteljstvo je pokušalo dokazati da u Waverly Creeku u vrijeme ubojstva nije bilo neovlaštenih vozila. Prema tome, a u skladu s teorijom Jacka Hogana, ubojica nije mogao biti netko tko je onamo ušao bez dozvole. S obzirom na složeni sustav osiguranja, nijedan stranac ne bi prošao nezamijećeno. Ubojica je dakle morao biti netko tko je lako mogao doći i otići, ne privlačeći pažnju čuvara. Netko tko je ondje živio. Netko poput Petea Duffyja.
Ovaj pokušaj tužiteljstva izazvao je buran odgovor gospodina Clifforda Nancea koji je na samom početku suđenja bio vrlo suzdržan. Tijekom žestokog, a povremeno i izuzetno oštrog unakrsnog ispitivanja, gospodin Nance natjerao je šefa osiguranja da prizna da se u Waverly Creeku nalaze (1) 154 obiteljske kuće i 80 stanova; kao i (2) najmanje 477 vozila koja su u vlasništvu tamošnjih stanovnika; kao i (3) asfaltirana pristupna cesta koju ne nadziru ni čuvari ni kamere; kao i
(4) najmanje dvije makadamske ceste kojima je moguć pristup tom području, a koje nisu ucrtane na mapi.
Gospodin Nance istaknuo je činjenicu da se Waverly Creek prostire na području nešto manjem od petsto hektara, s mnogo potoka, rječica, jezeraca, šuma, udolina, ulica, prilaza, kuća, stanova, tri terena za golf i da je, dakako, “nemoguće” sve to držati pod nadzorom.
Šef se nevoljko složio.
Kasnije je priznao da je nemoguće pouzdano znati tko se u vrijeme ubojstva nalazio unutar ograđenog naselja, a tko nije.
Theo je smatrao da je unakrsno ispitivanje bilo sjajno i izuzetno učinkovito. Zbog toga je bio još tužniji što ga je propustio.
“Što radiš?” trgnuo ga je nečiji glas i grubo vratio u osnovnoškolski svijet. Bila je to April. Ona je znala sva njegova skrovišta.
“Provjeravam kako napreduje suđenje.”
“Nadam se da ja više nikad neću prisustvovati nijednom suđenju.”
Theo je zatvorio laptop pa su se premjestili za stolić pokraj odjela periodike. April je željela razgovarati pa mu je, gotovo šaptom, prepričala noćnu moru kroz koju je prolazila dok je svjedočila na sudu, pred hrpom namrgođenih odraslih koji su napeto pratili svaku njezinu riječ.

Zvono za kraj nastave oglasilo se u tri i trideset, a dvadeset minuta kasnije Theo je bio u sudnici. Nije bila onako puna kao jučer. Srećom, pronašao je slobodno mjesto pored Jenny, svoje velike

ljubavi iz pisarnice Obiteljskog suda. Ali ona ga je samo potapšala po koljenu, kao da je kakav slatki psić. To bi ga uvijek razljutilo.
Porota nije bila u sudnici. Nije bilo ni suca Gantryja. Suđenje je iz nekog razloga bilo prekinuto. “Što se događa?” prošaptao je.
“Odvjetnici se prepiru u sučevu kabinetu”, odvratila mu je Jenny šaptom, nezadovoljno se mršteći.
“Još uvijek misliš da je kriv?” pitao je Theo još tišim glasom. “Da. Ti?”
“Ne znam.”
Nekoliko su se minuta međusobno došaptavali, a onda je naprijed nastalo neko komešanje. Sudac Gantry se vratio. Odvjetnici su se jedan za drugim vraćali u sudnicu. Sudski pristav otišao je po porotu.
Sljedeći svjedok tužiteljstva bio je bankar. Jack Hogan za početak mu je postavio niz pitanja o zajmovima odobrenim Peteu Duffyju. Puno se pričalo o financijama, jamstvima i insolventnosti, a velik dio toga bio je previše složen za Thea. Promatrajući porotnike, primijetio je da većina njih također teško prati izlaganje. Svjedočenje je ubrzo postalo dosadno i zamorno. Ako su na temelju njega namjeravali dokazati da je Pete Duffy ostao bez novca i da je nužno trebao gotovinu, Theu se činilo da bankar baš i nije najbolji svjedok.
Bio je to loš dan za tužiteljstvo, barem po njegovu mišljenju. Osvrnuo se po sudnici i opazio da nema onog mrkog Omara Cheepea. Pretpostavio je da je negdje u blizini i da sve pozorno motri ili sluša.
Bankar je sve lagano uljuljkivao u san. Theo se okrenuo i podigao pogled prema galeriji na kojoj nije bilo nikoga izuzev jedne osobe. Bio je to Julio. Sjedio je na samom kraju prvog reda, sasvim sagnut tako da mu se glava jedva nazirala iznad ograde, kao da je znao da zapravo ne bi smio biti ovdje.
Theo se ponovno okrenuo naprijed, pogledao svjedoka i porotu pa se zapitao zašto bi Julio, pobogu, pratio suđenje.
Znao je nešto.
Nekoliko minuta kasnije Theo je ponovno pogledao gore. Julio više nije bio sam. Neposredno iza njega sjedio je Omar Cheepe, a Julio nije ni slutio da ga netko motri.

DEVETO POGLAVLJE


Malo iza pet sati sudac Gantry prekinuo je suđenje i pozvao odvjetnike u svoj kabinet, na sastanak za koji se dalo naslutiti da biti prilično napet. Theo je požurio van potražiti Julija, ali
njemu nije bilo ni traga ni glasa. Nekoliko minuta kasnije parkirao je bicikl sa stražnje strane obiteljskog odvjetničkog ureda i ušao unutra. Elsa je raščišćavala stol i spremala se kući.
“Jesi li proveo ugodan dan u školi, Theo?” pitala ga je uz uobičajen topli smiješak i zagrlila ga. “Ne.”
“A zašto ne?” “Škola je dosadna.”
“Jasno. A osobito je dosadna dok traje suđenje, je li tako?” “Tako je.”
“Tvoja majka ima stranku. A, prema onom što sam zadnje čula, tvoj otac vježba završni udarac.” “Dobro će mu doći trening”, rekao je Theo. “Doviđenja.”
“Doviđenja, dušo. Vidimo se sutra.” Elsa je izašla kroz glavna vrata i Theo ih je zaključao za njom.
Woods Boone pored svog je stola držao putter, palicu za precizne udarce, i nekoliko loptica za golf. Vježbao je na starom orijentalnom sagu koji je imao malo toga zajedničkog s pravom tratinom uz rupu. Nekoliko puta na dan, kad bi “trebao malo protegnuti noge”, izveo bi par udaraca. Kad bi promašio, što je bila prilično česta pojava, loptice bi se otkotrljale sa saga na drveni pod, proizvodeći vrlo osebujan zvuk, ne baš tako glasan kao tutnjanje kugle kuglačkom stazom, ali svejedno dosta bučan. Svi zaposlenici u prizemlju tad bi znali da je zabludjeli golfer na katu ponovno promašio.
“O, zdravo, Theo”, rekao je gospodin Boone. Nije vježbao završni udarac već je sjedio za stolom, zavrnutih rukava i lule zataknute među desne kutnjake, s pravim brdom spisa ispred sebe.
“Bok, tata.”
“Kako je bilo danas u školi?”
“Odlično.” Ako bi se Theo požalio, što je povremeno bilo jače od njega, uslijedila bi uobičajena lekcija o važnosti obrazovanja i tome slično. “Navratio sam do suda poslije škole.”
“To sam i pretpostavljao. Je li bilo kakvih uzbuđenja?”
Nekoliko su minuta razgovarali o suđenju. Činilo se da njegova oca ono ni najmanje ne zanima i Theo to nikako nije mogao shvatiti. Kako je bilo koji odvjetnik mogao ignorirati jedan tako važan događaj u gradskom pravosudnom sustavu?
Zazvonio je telefon i gospodin Boone se ispričao. Theo je sišao u prizemlje provjeriti kakvo je stanje u ostatku tvrtke. Odvjetnički pomoćnik Vince radio je iza zatvorenih vrata. Dorothy, tajnica

odjela za nekretnine, već je otišla. Iz ureda njegove majke dopirali su ozbiljni glasovi pa se zaputio dalje hodnikom. Često je znao čuti kako ljudi unutra plaču, žene pritisnute bračnim problemima koje su očajnički trebale pomoć njegove majke.
Nije mogao suspregnuti smiješak pri pomisli na majčinu veliku važnost. Nije imao ni najmanju želju biti njezin tip odvjetnika, ali svejedno je bio jako ponosan na nju.
Otišao je u svoj ured pa je nekoliko minuta razgovarao sa Sucem, a zatim je počeo pisati zadaću. Minute su se sporo vukle i spuštao se mrak. Sudac je zarežao, začuvši nešto vani, a onda je netko pokucao na vrata. Zatečen, Theo je skočio na noge i pogledao van. Bio je to Julio. Theo je otvorio vrata.
“Možemo li porazgovarati vani?” rekao je Julio, glavom pokazujući podalje od zgrade. “Naravno”, rekao je Theo i zatvorio vrata iza sebe. “O čemu se radi?”
“Pa, nisam siguran.”
“Vidio sam te u sudnici ranije danas. Zašto si bio u sudnici?”
Julio se odmaknuo nekoliko koraka od ureda, kao da se boji da bi ga netko unutra mogao čuti. Nervozno se osvrnuo oko sebe. “Trebam nekoga kome mogu vjerovati, Theo”, rekao je. “Nekoga tko dobro poznaje pravo.”
“Meni možeš vjerovati”, rekao je Theo, prilično nestrpljiv da čuje ostatak priče o kojoj je čitav dan razmišljao.
“Ali, ako ti nešto kažem, ne smiješ to nikome reći, u redu?”
“U redu, ali zašto bi mi rekao nešto ako ja to ne smijem nikome reći? Ne razumijem.” “Trebam savjet. Netko treba znati.”
“Znati što?”
Julio je ugurao ruke u džepove traperica. Ramena su mu se ovjesila. Djelovao je uplašeno. Theo se zamislio nad njim, nad njegovom majkom i njegovim mlađim bratom i sestrom. Kako žive u skloništu, daleko od pravog doma, bez oca. Vjerojatno su se bojali gotovo svega.
“Možeš mi vjerovati, Julio”, rekao je Theo.
“U redu.” Julio je pogledao u pod jer nije mogao gledati Thea u oči. “Imam bratića, iz El Salvadora. Ovdje je, u Strattenburgu. Malo je stariji, ima možda osamnaest ili devetnaest godina. Ovdje je već oko godinu dana. Radi na terenu za golf. Kosi travu, puni aparate za vodu i takve neke stvari. Igraš li ti golf?”
“Da.”
“Onda vjerojatno viđaš dečke koji se brinu o terenu.”
“Da.” Svake subote ujutro Theo je s ocem igrao golf na gradskom terenu u Strattenburgu. Ondje je uvijek bilo nekoliko radnika – uglavnom Hispanoamerikanaca, kad je malo bolje razmislio – koji su obavljali različite poslove oko staza i rupa.
“Na kojem terenu za golf?” pitao je Theo. Na području grada bilo ih je najmanje tri. “Ondje gdje je ubijena ona gospođa.”
“Waverly Creeku?” “Da.”

Theo je osjetio neko zatezanje u prsima, neki čvor koji kao da je upravo tog časa nastao. “Nastavi”, rekao je, premda mu je nešto govorilo da bi trebao smjesta prekinuti ovaj razgovor, pobjeći natrag u ured i zaključati vrata.
“Vidiš, on je na dan ubojstva radio. Ručao je. Pauza za ručak počinje mu u jedanaest i trideset i traje do dvanaest. Jako mu nedostaje domovina pa se uglavnom iskrade podalje od ostalih i jede sam. Sa sobom nosi fotografiju svoje obitelji, majke, oca i četiri mlađa brata, pa je promatra dok jede. To ga jako rastužuje, ali ga i podsjeća zašto je ovdje. Svakog im mjeseca šalje novac. Oni su jako siromašni.”
“Gdje ruča?” pitao je Theo, ali već je naslućivao odgovor.
“Ne znam previše o golfu, samo ono što mi je on rekao. Staza i oštri zavoj, znaš za te izraze?” “Naravno.”
“E pa, moj je bratić sjedio pod drvećem kod oštrog zavoja, zapravo se tu skrivao jer je pauza za ručak jedini trenutak kad može biti sam, i vidio je nekog muškarca u golferskom autiću kako se velikom brzinom spušta puteljkom uza stazu. Na stražnjem dijelu autića imao je set palica za golf, ali nije udarao loptice. Žurio se. Iznenada je skrenuo nalijevo i parkirao autić pored unutarnjeg dvorišta kuće u kojoj je ona gospođa ubijena.”
Theo, koji je od uzbuđenja zadržavao dah, rekao je: “Ma daj!” Julio ga je pogledao.
“Pričaj dalje”, rekao je Theo.
“I onda je taj muškarac iskočio iz autića, prišao stražnjim vratima, brzo skinuo cipele za golf, otvorio vrata i ušao u kuću. Vrata nisu bila zaključana, a muškarac se hitro kretao, kao da je točno znao što radi. Moj bratić nije na to obraćao preveliku pažnju jer ljudi koji ondje žive stalno igraju golf. Ali bilo mu je malo čudno što je muškarac skinuo cipele u dvorištu. A napravio je i još nešto što se mom bratiću učinilo neobičnim.”
“Što?”
“Muškarac je na lijevoj ruci imao bijelu rukavicu. To je normalno, zar ne?” “Da. Većina golfera, dešnjaka, nosi rukavicu na lijevoj ruci.”
“To je i moj bratić rekao. Znači, muškarac je negdje igrao golf i odlučio je nakratko skočiti kući...”
“I zaboravio je skinuti rukavicu”, rekao je Theo.
“Možda, ali sad slijedi neobičan dio. Nakon što je skinuo cipele i ostavio ih pored vrata, posegnuo je u džep, izvukao drugu rukavicu i brzo je navukao na desnu ruku. Dvije bijele rukavice.”
Theo je imao osjećaj da je onaj čvor u njegovim prsima sad velik poput nogometne lopte. “Zašto bi muškarac navukao dvije rukavice prije no što otvori vrata kuće?” pitao je Julio.
Ali Theo mu nije odgovorio. Pred očima mu je bila slika Petea Duffyja kako sjedi u sudnici, okružen odvjetnicima, sa samodopadnim izrazom na licu, uvjeren da je počinio savršen zločin i da ga nitko ne može otkriti.
“Koja staza?” pitao je Theo.
“Broj šest, na terenu Creek, što god to značilo.” Kuća Duffyjevih, pomislio je Theo u sebi.

“Koliko je daleko bio tvoj bratić?”
“Ne znam. Ja nikad nisam bio ondje. Ali bio je dobro skriven. Kad je muškarac izašao iz kuće, pogledao je oko sebe, vrlo sumnjičavo, kako bi bio siguran da ga nitko nije vidio. Nije imao pojma da ga moj bratić promatra.”
“Koliko je dugo muškarac bio u kući?”
“Zapravo ne dugo. Moj bratić i dalje nije bio osobito sumnjičav. Poručao je i upravo se molio za svoju obitelj kad je muškarac izašao kroz ista ona vrata. Prošao je trijemom pa je, nimalo se ne žureći, pogledao niz jednu pa niz drugu stranu staze i pritom je skinuo obje rukavice i ugurao ih u svoju torbu za golf. Obuo je cipele, a zatim je uskočio u autić i otišao.”
“Što se zatim dogodilo?”
“U podne se moj bratić vratio natrag na posao. Nekoliko sati kasnije kosio je travu na Sjevernoj devetki i prijatelj mu je rekao da se nešto zbiva na terenu Creek, da je policija posvuda, da se dogodila provala i da je neka žena ubijena. Po terenu za golf čitavo su se popodne munjevitom brzinom širile glasine i moj je bratić uskoro doznao o kojoj se kući radi. Zaputio se tamo u jednom od servisnih vozila i vidio kako se oko kuće vrzma policija. Žurno se odvezao.”
“Je li to ikome ispričao?”
Julio je šutnuo kamen i ponovno se osvrnuo oko sebe. Sad je već bio mrak. Nitko ih nije promatrao. “Još uvijek razgovaramo u povjerenju, je li tako, Theo?”
“Naravno.”
“Pa, moj je bratić ilegalni useljenik. Moja majka ima sve dokumente za nas, ali moj ih bratić nema. Dan nakon ubojstva došla je policija i počela postavljati razna pitanja. Tamo rade još dva dečka iz El Salvadora i oni su također ilegalni useljenici. Zato je šef mojem bratiću i toj drugoj dvojici rekao da se drže podalje i da se sklone nekamo na par dana. To su i učinili. Bilo kakav doticaj s policijom i mog bi bratića uhapsili, strpali u zatvor i zatim poslali natrag u El Salvador.”
“Znači, nikome nije ništa rekao?”
“Ne. Samo meni. Jedne je večeri gledao televiziju kad su prikazivali reportažu o ubojstvu. Prikazali su kuću i moj ju je bratić prepoznao. Prikazali su nekog muškarca, mislim da je to bio gospodin Duffy, kako hoda pločnikom. Moj je bratić izjavio da je prilično siguran da hoda jednako kao i muškarac kojeg je vidio da ulazi u kuću.”
“Zašto je to tebi ispričao?”
“Zato što sam mu bratić i zato što idem u školu. Dobro govorim engleski i imam sve dokumente. On ne zna kako sudski sustav točno funkcionira pa me ispitivao o tome. Rekao sam mu da ću pokušati doznati nešto više. Zato sam ovdje, Theo.”
“Što želiš od mene?”
“Reci nam što da učinimo. On bi mogao biti važan svjedok, zar ne?” “O, da.”
“Pa što bi onda trebao učiniti?”
Pobjeći natrag u El Salvador, pomislio je Theo, ali nije to naglas rekao. “Daj mi minutu da razmislim”, rekao je, trljajući bradu. Aparatić za zube odjednom ga je gadno bolio. Šutnuo je kamen i pokušao zamisliti pomutnju koja bi nastala kad bi Juliov bratić sjeo na klupu za svjedoke.

“Postoji li kakva nagrada?” pitao je Julio. “Želi li novac?”
“Svi žele novac.”
“Ne znam, ali možda je već prekasno. Suđenje je napola završilo.” Theo je šutnuo novi kamen i dječaci su nekoliko trenutaka zurili u tlo.
“Ovo je nevjerojatno”, rekao je Theo. Malo mu se vrtjelo u glavi od svega i bio je prilično zatečen. Ali ipak je razmišljao dovoljno jasno da bude svjestan da je ovo prevelik zalogaj za njega. Time će se morati pozabaviti odrasli.
Ovu će tajnu biti nemoguće sačuvati.
“I?” požurivao ga je Julio. Zurio je ravno u njega, iščekujući njegove mudre riječi. “Gdje živi tvoj bratić?”
“Kod Quarryja. Ja nikad nisam bio ondje.”
To je Theo i pretpostavljao. Quarry je bio nesiguran dio grada u kojem su živjeli uglavnom siromašniji stanovnici. Strattenburg je bio siguran grad, ali povremeno je znalo doći do pucnjave ili bi nekog uhapsili zbog droge i te su se stvari uvijek nekako događale na području Quarryja.
“Mogu li razgovarati s tvojim bratićem?” pitao je Theo.
“Ne znam baš, Theo. Jako je nervozan oko svega toga. Boji se da bi mogao upasti u ozbiljne nevolje. Njegovoj obitelji u domovini njegov je posao jako važan.”
“Razumijem. Ali prije no što mogu odlučiti što učiniti, trebam utvrditi sve činjenice. Koliko često viđaš bratića?”
“Jednom ili dvaput tjedno. Navraća u sklonište kako bi se javio mojoj majci. Jako mu nedostaje domovina, a mi smo mu jedina obitelj koju ima.”
“Ima li telefon?”
“Ne, ali živi s još nekoliko mladića i jedan od njih ima telefon.”
Theo je nervozno koračao po šljunčanom parkiralištu, zadubljen u misli. Onda je pucnuo prstima i rekao: “U redu, evo plana. Pretpostavljam da ti večeras treba pomoć u vezi sa zadaćom iz matematike.”
“Pa, valjda.” “Samo reci da.” “Da.”
“Dobro. Javi se bratiću i reci mu da svrati do skloništa za otprilike sat vremena. Ja ću ti doći pomoći sa zadaćom i usput ću se susresti s tvojim bratićem. Reci mu da mi može vjerovati i da nikome neću otkriti njegove tajne osim ako mi on to ne dopusti. Jasno?”
“Pokušat ću. Što će biti nakon što razgovaraš s njim?” “Ne znam. To još nisam uspio smisliti.”

* * *

Julio je nestao u tami. Theo se vratio u svoj ured, gdje je čuvao dosje o slučaju Duffy. U njemu su se

nalazili novinski članci, kopija optužnice i rezultati pretraživanja interneta o Peteu Duffyju i Cliffordu Nanceu, pa čak i tužitelju, Jacku Hoganu.
Svi su odvjetnici čuvali dosjee.
Srijeda navečer bila je rezervirana za kinesku hranu iz restorana Zlatni zmaj. Taj su obrok redovito jeli u dnevnoj sobi dok je čitava obitelj gledala Theovu omiljenu televizijsku emisiju, reprizu stare odvjetničke serije Perry Mason.
Gospođa Boone još je uvijek razgovarala sa strankom, nekom sirotom ženom koju se moglo čuti kako plače iza zaključanih vrata. Gospodin Boone upravo se spremao poći do Zlatnog zmaja kad mu je Theo objasnio da mora svratiti do skloništa i nakratko pomoći Juliju.
“Nemoj ostati predugo”, rekao je gospodin Boone. “Večeramo u sedam.” “Neću.” Naravno da večeramo u sedam.
U prizemlju, pored ulaza, tvrtka je imala svoju knjižnicu. U sredini knjižnice nalazio se dugačak stol i oko njega kožnate stolice. Zidove su prekrivale police pune debelih knjižurina. Svi važni sastanci održavali su se u knjižnici. Tu su se povremeno sastajale i skupine odvjetnika radi davanja iskaza ili vođenja pregovora. Odvjetnički pomoćnik Vince volio je tu raditi. Baš kao i Theo kad u uredu nije bila gužva. A volio se ušuljati u knjižnicu i kasno popodne, nakon radnog vremena i nakon što bi svi ostali otišli.
Sudac i on ušli su i zatvorili vrata. Theo nije palio svjetlo. Zavalio se u kožnatu stolicu, podigao noge na stol i zagledao se u prigušeno osvijetljene redove knjiga. Na tisuće njih. Do njega su posve tiho dopirali udaljeni glasovi njegove majke i njezine klijentice nešto niže iz hodnika.
Theo nije znao ni jedno drugo dijete čiji su roditelji zajedno radili isti posao. Nije znao ni jedno drugo dijete koje je svaki dan nakon škole visjelo u uredu. Većina njegovih prijatelja igrala je bejzbol ili nogomet, ili su plivali, ili se muvali po kući, čekajući večeru. A on je sjedio ovdje, u mračnoj pravnoj knjižnici, i razmišljao o svemu onome što se dogodilo u proteklih sat vremena.
Volio je ovo mjesto – prožeto mirisom pohabane kože, starih sagova i prašnjavih pravnih knjiga.
Mirisom kakvim odišu samo važna mjesta.
Kako se samo dogodilo da on, Theodore Boone, zna istinu o ubojstvu gospođe Duffy? Od svih ljudi u Strattenburgu, njih oko sedamdeset pet tisuća, zašto baš on? Bio je to najveći zločin u gradu otkad se nešto gadno dogodilo još tamo pedesetih i upravo se on, Theo, odjednom našao usred svega toga.
Nije imao pojma što učiniti.

DESETO POGLAVLJE


Kad je Theo parkirao bicikl ispred ulaza u sklonište u Gorskoj ulici, ondje je stajalo nekoliko muškaraca prijetećeg izgleda. Probio se kroz njih uz pristojno “Oprostite” i smiješak koji je
otkrivao metalni bljesak aparatića i nije ih se ni najmanje bojao jer odrasli nikad ne bi gnjavili neko dijete. U zraku se osjećao gadan zadah ustajalog pića.
“Imaš sitnog, mali?” javio se neki kreštav glas. “Ne, gospodine”, rekao je Theo, ne usporavajući.
Unutra, dolje u podrumu, Theo je zatekao Julija i njegovu obitelj kako završavaju večeru. Njegova majka govorila je prilično pristojan engleski, ali bilo je očito da je iznenađena što vidi Thea u srijedu navečer. Theo je bio uvjeren da joj je na savršenom španjolskom objasnio da Juliju treba dodatna pomoć s matematikom. Ona očigledno nije razumjela savršen španjolski jer je pitala Julija o čemu to Theo priča. Onda je Hector zbog nečeg počeo plakati pa se posvetila njemu.
Blagovaonica je bila krcata, bilo je vruće i još je djece plakalo. Theo i Julio sklonili su se u malu sobu za sastanke na katu, onu istu koju je ponekad koristila njegova majka za primanje stranaka iz skloništa.
“Jesi li razgovarao s bratićem?” pitao je Theo kad je zatvorio vrata.
“Da. Rekao je da će doći, ali nisam siguran. Jako je nervozan, Theo. Nemoj se iznenaditi ako se ne pojavi.”
“Dobro. Hajdemo onda vježbati matematiku.” “Moramo li?”
“Julio, stalno dobivaš trojke. To nije dovoljno. Trebao bi dobivati četvorke.”
Nakon deset minuta obojici je bilo dosta. Theo se nije uspijevao koncentrirati jer je razmišljao o Juliovu bratiću i o tome kakav bi bombastičan učinak njegovo svjedočenje moglo imati. Juliju su misli lutale jer je mrzio matematiku. Theu je zazvonio mobitel.
“To je moja mama”, rekao je i odgovorio na poziv.
Upravo je odlazila iz ureda i pitala se što je s njim. Uvjerio ju je da je sve u redu, da vrijedno uči s Juliom i da će se vratiti kući na vrijeme za kinesku večeru, iako bi to dotad već mogla biti i hladna kineska večera. Kao da je bilo neke razlike, hoće li biti topla ili hladna?
Kad je prekinuo vezu, Julio je rekao: “Sigurno je sjajno imati mobitel.”
“Nisam ja jedini u školi s mobitelom”, rekao je Theo. “A imam ga samo za jeftine, lokalne pozive, nikako za međugradske.”
“Svejedno je sjajno.”
“A i to je samo telefon, nije kompjuter.” “Nitko u mom razredu nema mobitel.”

“Tek si u sedmom. Pričekaj samo do iduće godine. Što misliš, gdje bi ti bratić sad mogao biti?” “Hajdemo ga nazvati.”
Theo je oklijevao, a onda je pomislio: “Zašto ne?” Nije imao čitavu noć za susret s njim. Utipkao je brojeve i dodao telefon Juliju koji je nekoliko trenutaka osluškivao, a onda je rekao: “Govorna pošta.”
Netko je pokucao na vrata.

Juliov bratić još je uvijek bio odjeven u žućkastosmeđu radnu odoru s natpisom WAVERLY CREEK GOLF, ispisanim debelim slovima na stražnjoj strani košulje te, znatno manjim slovima, na njezinu prednjem džepu. Na kapi koja je išla uz odoru nalazio se isti natpis. Stasom nije bio ništa krupniji od Thea i svakako je izgledao mlađe od osamnaest ili devetnaest godina. Svojim je tamnim očima nemirno zvjerao uokolo i već je prije no što je uopće sjeo djelovao kao da se svakog časa sprema otići.
Nije se želio rukovati s Theom i nije želio reći svoje ime ili prezime. On i Julio velikom su brzinom izmjenjivali rečenice na španjolskom. Razgovor je zvučao napeto.
“Želi znati zašto bi ti trebao vjerovati”, rekao je Julio. Theo mu je bio zahvalan na objašnjenju jer gotovo uopće nije razumio razgovor na španjolskom.
Rekao je: “Gle, Julio, a da skratimo stvar? On je došao k tebi, ti si došao k meni i zato sam sad ovdje. Nisam ja taj koji je sve započeo. Ako želi otići, onda zbogom. Ja ću sa zadovoljstvom poći kući.” Bio je to oštar govor i na engleskom je zvučao prilično grubo. Julio ga je proslijedio na španjolskom i bratić se mrko zagledao u Thea, kao da ga je ovaj uvrijedio.
Theo nije želio otići. Znao je da bi trebao. Znao je da bi bilo bolje da se ne upliće. Sam je sebi govorio da se ne miješa, ali zapravo je s velikim užitkom bio upravo tu gdje jest. “Reci mu da mi može vjerovati i da nikome neću reći to što mi kaže”, rekao je Juliju.
Julio je to proslijedio i činilo se da se njegov bratić malo opustio.
Theu je bilo jasno da bratića sve to jako muči i da treba nečiju pomoć. Julio je nastavio mljeti na španjolskom. Na sva je usta hvalio Thea, koji je nešto od toga uspio i razumjeti.
Bratić se nasmiješio.
Theo je u boji isprintao kartu terena Creek koju je pronašao pomoću programa Google Earth i zatim je na njoj označio kuću Duffyjevih. Još uvijek bezimeni bratić započeo je svoju priču. Pokazao je na jedno mjesto među drvećem, kod oštrog zavoja na šestoj stazi, i velikom je brzinom ispričao što je vidio. Sjedio je i ručao na nekim trupcima pored korita potoka, na samom kraju šumarka, brinući vlastite brige, kad je opazio nekog muškarca kako kroz stražnja vrata ulazi u kuću i nekoliko minuta kasnije iz nje izlazi. Julio je hrabro nastavio prevoditi, često zaustavljajući bratića kako bi mogao Theu sve ispričati na engleskom. A Theo je, što je bilo za svaku pohvalu, sve bolje i bolje razumio bratićev španjolski kako se postupno privikavao na njegov način govora.
Bratić je opisao strku koja je nastala na terenu za golf kad je pristigla policija, a glasine se proširile. Kako mu je rekao jedan prijatelj, dečko iz Hondurasa koji je radio kao konobar u klupskom restoranu, gospodin Duffy baš je ispijao piće uz kasni ručak kad je doznao da mu je žena pronađena mrtva. Napravio je scenu, izjurio van, uskočio u autić za golf i odjurio kući. Taj prijatelj rekao mu je i da je gospodin Duffy na sebi imao crnu vestu, svijetlosmeđe sportske hlače i crvenkastosmeđu kapu

za golf. To se u potpunosti slagalo, rekao je bratić. Muškarac kojeg je vidio kako ulazi u kuću Duffyjevih i nekoliko minuta kasnije iz nje izlazi bio je jednako obučen.
Theo je iz svog dosjea izvadio četiri fotografije Petea Duffyja. Sve je četiri pronašao na internetu, u arhivi strattenburških dnevnih novina. Povećao ih je na dvadeset puta dvadeset pet centimetara. Poredao ih je na stol i čekao. Bratić nije mogao potvrditi da je to uistinu bio gospodin Duffy. Prema njegovoj procjeni, od muškarca kojeg je opazio dok je u miru ručao bio je udaljen šezdeset do sto metara. Muškarac kojeg je vidio bio je vrlo sličan onom na fotografijama, ali nije mogao biti potpuno siguran. No bio je siguran u to kako je muškarac bio obučen.
Bilo bi korisno kad bi bratić mogao prepoznati gospodina Duffyja, ali ne i presudno. Lako se moglo utvrditi kako je bio obučen, a činjenica da je svjedok vidio kako muškarac u identičnoj odjeći ulazi u kuću samo nekoliko minuta prije ubojstva jamačno bi osigurala osudu, barem po Theovu mišljenju.
Dok je slušao Julija kako prevodi na španjolski, Theo je pažljivo promatrao njegova bratića. Nije bilo sumnje da govori istinu. Zašto ne bi govorio istinu? Laganjem nije mogao ništa dobiti, a toliko je toga mogao izgubiti! Njegova je priča bila uvjerljiva. Osim toga, savršeno se uklapala u teoriju o krivnji optužbe. Međutim problem je bio u tome što optužba nije imala pojma da takav svjedok uopće postoji.
Slušao je i iznova se zapitao što bi sad trebalo učiniti.
Bratić je počeo govoriti još brže, kao da je neka brana sad konačno popustila pa je želio iz sebe sve izbaciti. Julio se još više trudio prevoditi. Theo je mahnito tipkao na laptopu, pokušavajući zabilježiti što je više moguće toga. Zaustavio je bratićevo izlaganje, zamolio Julija da nešto ponovi, a zatim su nastavili u istom ritmu.
Kad se Theo više nije mogao sjetiti ni jednog pitanja, bacio je pogled na sat i iznenadio se koliko je kasno. Prošlo je sedam i njegovi roditelji neće biti sretni što kasni na večeru. Rekao je da mora poći. Bratić ga je pitao što će se sad dogoditi.
“Nisam siguran”, odgovorio je Theo. “Daj mi još malo vremena. Bit ću pametniji ujutro.” “Ali, pazi, obećao si da nećeš nikome reći”, rekao je Julio.
“Neću, Julio. Barem dok se – sva trojica zajedno – ne složimo oko daljnjeg plana.”
“Ako se uplaši, jednostavno će nestati”, rekao je Julio, pokazujući glavom na bratića. “Ne smiju ga uhvatiti. Jasno?”
“Naravno da je jasno.”

* * *

Pileći chow mein bio je hladniji no obično, ali Theu ionako nije bilo do jela. Booneovi su jeli s poslužavnika ispred televizora u dnevnoj sobi. Sudac, koji nije želio jesti pseću hranu već prvi tjedan otkako je postao član obitelji, jeo je iz svoje zdjelice pored televizora. S njegovim je tekom sve bilo u redu.
“Zašto ne jedeš?” rekla je njegova majka, držeći štapiće za jelo u zraku. “Jedem.”
“Djeluješ zabrinuto”, rekao je njegov otac. On je jeo vilicom.

“Da, istina je”, složila se njegova majka. “Zar se nešto dogodilo u skloništu?” “Ne, samo razmišljam o Juliju i njegovoj obitelji i koliko im mora biti teško.” “Lijepo od tebe što se tako brineš, Teddy.”
Kad bi samo znala, pomislio je Theo.
Na crno-bijelom ekranu, Perry Mason se upravo nalazio usred važnog suđenja i bio je na rubu toga da izgubi slučaj. Sucu je već ozbiljno išao na živce. Porotnici su djelovali skeptično. Tužitelj je pucao od samopouzdanja. Iznenada se Perry zagledao u publiku i prozvao nenajavljenog svjedoka. Svjedok je zauzeo svoje mjesto i ispričao priču koja je bila vrlo različita od one koju je iznio tužitelj. Nova priča bila je savršeno logična. Nenajavljeni svjedok izdržao je unakrsno ispitivanje i porota je donijela odluku u korist klijenta Perryja Masona.
Još jedan sretan kraj. Još jedna pobjeda u sudnici.
“To ne ide baš tako”, rekla je gospođa Boone. Bilo je to nešto što je uspijevala izreći barem tri puta tijekom svake epizode. “Ne postoji takvo što kao što je nenajavljeni svjedok.”
Theo je uočio svoju priliku. “Ali što ako se iznenada pojavi neki svjedok? Svjedok ključan za otkrivanje istine? Netko za koga nitko nije znao?”
“Ako nitko za njega nije znao, kako se onda uopće našao u sudnici?” pitao je gospodin Boone. “Što ako se samo pojavio?” odvratio je Theo. “Što ako je neki očevidac u novinama čitao o
suđenju, ili je vidio neki prilog na televiziji, i onda se javio. Nitko nije znao da postoji. Nitko nije znao da je svjedočio zločinu. Što bi sudac učinio?”
Rijetko se događalo da je Theo, makar i nakratko, uspio zbuniti druga dva odvjetnika u obitelji. Njegovi su roditelji malo razmislili o ovom pitanju. U tom je času bilo izvjesno nekoliko stvari. Kao prvo, oba će roditelja imati neko svoje mišljenje. Kao drugo, nije bilo šanse da se slože.
Njegova majka progovorila je prva. “Optužba ne može iskoristiti svjedoka kojeg nije prijavila sudu i obrani. Pravila zabranjuju nenajavljene svjedoke.”
“Ali,” rekao je njegov otac zamalo je prekinuvši, očito se spreman posvađati oko toga, “ako optužba ne zna za tog svjedoka, onda i ne može obznaniti njegov identitet. Bit suđenja otkrivanje je istine. Uskratiti očevicu priliku da svjedoči jednako je prikrivanju istine.”
“Pravila su pravila.”
“Ali sudac može preinačiti pravila ako je to nužno.” “Presuda ne bi prošla nakon žalbe.”
“Nisam baš tako siguran u to.”
I tako su se nastavili natezati. Theo se povukao iz razgovora. Palo mu je na pamet da podsjeti roditelje da ni jedno od njih nije stručnjak za kazneno pravo, ali zbog takve bi se opaske vjerojatno oboje okomilo na njega. Ovakve rasprave bile su uobičajene u kući Booneovih i Theo je puno toga o pravu naučio upravo tijekom večere, na verandi, pa čak i za vrijeme vožnje, na zadnjem sjedištu automobila.
Na primjer, naučio je da se njegove roditelje, kao odvjetnike, smatra službenicima suda. I da oni, kao takvi, imaju dužnost pomoći u provođenju pravde. Ako su se neki drugi odvjetnici ogriješili o etiku, ili ako je policija prekršila pravila, ili ako je neki sudac prekoračio svoje ovlasti, onda se od njegovih roditelja očekivalo da poduzmu odgovarajuće korake. Brojni su odvjetnici, kako su to

tvrdili njegovi roditelji, zanemarivali ovu svoju obavezu, ali ne i oni.
Theo im se bojao reći za Juliova bratića. Osjećaj dužnosti vjerojatno bi ih nagnao da odu ravno do suca Gantryja. Bratića bi onda pokupila policija, odvukli bi ga na sud i prisilili da svjedoči, a zatim bi ga pritvorili kao ilegalnog useljenika. Strpali bi ga u zatvor, a potom u neku vrstu prihvatnog centra gdje bi, kako je tvrdio gospodin Mount, mogao provesti mjesece čekajući da ga otprave natrag u El Salvador.
Theo bi izgubio svaku vjerodostojnost. A jedna bi obitelj pretrpjela težak udarac.
Ali, osudili bi krivca. U suprotnom će Pete Duffy vjerojatno napustiti sudnicu kao slobodan čovjek. Izvući će se nekažnjen za ubojstvo. Theo je s mukom progutao još jedan zalogaj hladne piletine.
Znao je da neće dobro spavati. Jedanaesto poglavlje
N
oćne more prestale su tek neposredno prije svitanja i Theo je odustao od svake primisli da će se uspjeti naspavati. Dugo je zurio u strop svoje sobe, osluškujući jesu li se njegovi roditelji probudili i ustali. Poželio je dobro jutro Sucu koji je spavao ispod njegova kreveta.
Više puta tijekom noći sam je sebe uvjerio da nema drugog izbora no rano ujutro sjesti s njima za stol i ispričati im sve što mu je Juliov bratić rekao. Više se puta i predomislio. Kad se napokon izvukao iz kreveta, shvatio je da se ipak ne može natjerati da prekrši obećanje koje je dao Juliju i njegovu bratiću. Nije to mogao nikome ispričati. Ako krivac i bude oslobođen, to nije bio njegov problem.
Ili jest?
Uz uobičajene je zvukove odrađivao svoju jutarnju rutinu – tuširanje, zubi, aparatić, svakodnevna gnjavaža oko toga što obući. Kao i uvijek, sjetio se Else i njezine iritantne navike da mu brzinski prekontrolira košulju, hlače i cipele kako bi bila sigurna da međusobno dobro pristaju i da ništa od toga nije nosio u protekla tri dana.
Čuo je oca kako nekoliko minuta prije sedam odlazi od kuće. Čuo je majku kako u dnevnoj sobi gleda ranojutarnju emisiju na televiziji. Točno u sedam i trideset zatvorio je vrata svoje kupaonice, rasklopio mobitel i nazvao strica Ikea.
Ike nije bio ranoranilac. Njegova otužna karijera poreznog savjetnika za male klijente nije bila osobito zahtjevna pa nije s nekim osobitim entuzijazmom započinjao dan. Njegov posao bio je dosadan i jednoličan, što je Theu već mnogo puta spomenuo. A postojao je i još jedan problem. Ike je volio popiti i ta je njegova nesretna navika bila kriva za spor početak dana. Theo je tijekom godina često čuo odrasle kako šapuću o Ikeovu problemu s alkoholom. Elsa je jednom pitala Vincea nešto vezano uz Ikea, a on joj je tek kratko odvratio: “Možda, ako je trijezan.” To nije bilo namijenjeno Theovim ušima, ali Theo bi načuo znatno više tih uredskih govorkanja no što su drugi bili svjesni.
Netko se konačno javio, promuklo i otresito zapitavši: “Je li to Theo?”
“Da, Ike, dobro jutro. Oprosti što ti smetam tako rano.” Theo se trudio govoriti što je moguće tiše u slušalicu.
“Nema problema, Theo. Pretpostavljam da te nešto muči.”
“Da, možemo li se naći i porazgovarati danas ujutro, što ranije? U tvom uredu? Iskrsnulo je

nešto stvarno važno, a nisam siguran da o tome mogu razgovarati s roditeljima.” “Pa, u redu, Theo. U koliko sati?”
“Možda najbolje par minuta poslije osam. Škola mi počinje u osam i trideset. Ako odem od kuće prerano, mami će biti sumnjivo.”
“Može. Bit će mi drago.” “Hvala, Ike.”
Theo je na brzinu doručkovao, na odlasku je poljubio mamu i pozdravio Suca i točno u osam sati biciklom jurio niz Mollard Lane.

qIke je sjedio za radnim stolom s velikom kartonskom čašom iz koje se pušila kava i s divovskom rolicom od cimeta prekrivenom najmanje palac debelom šećernom glazurom. Izgledala je stvarno primamljivo, ali Theo je maloprije pojeo žitne pahuljice. Osim toga, nije baš imao teka.
“Jesi li dobro?” rekao je Ike kad je Theo sjeo, sasvim na rub stolice.
“Valjda. Trebao bih popričati s nekim u povjerenju, s nekim kome mogu vjerovati, s nekim tko zna ponešto o pravu.”
“Zar si ubio nekog? Opljačkao banku?” “Ne.”
“Djeluješ strašno napeto”, rekao je Ike, otrgnuvši velik komad rolice od cimeta i utrpavši ga u

usta.


“Radi se o slučaju Duffy, Ike. Možda znam nešto o tome je li gospodin Duffy kriv ili ne.”
Ike je nastavio žvakati, a zatim se nagnuo naprijed i oslonio na laktove. Oštro se zagledao u

Thea, a bore oko njegovih očiju čvrsto su se stisnule. “Nastavi.”
“Tamo negdje postoji svjedok, tip za kojeg nitko ne zna, koji je u vrijeme ubojstva nešto vidio.” “A ti znaš tko je to?”
“Da, ali obećao sam da nikome neću reći.” “Kako si, pobogu, nabasao na tog tipa?”
“Preko jednog dječaka iz škole. Ne mogu ti ništa više reći, Ike. Obećao sam da neću.”
Ike je glasno progutao, a onda je zgrabio čašu i otpio dugačak gutljaj kave. Nije micao pogled s Thea. Zapravo i nije bio naročito iznenađen. Njegov je nećak poznavao više odvjetnika, sudskih službenika, sudaca i policajaca od bilo koga drugog u gradu.
“A to što je taj neimenovani svjedok ondje vidio imalo bi velik utjecaj na tijek suđenja, je li tako?” pitao je Ike.
“Da.”
“Je li taj svjedok razgovarao s policijom ili odvjetnicima ili bilo kime uključenim u ovaj slučaj?”
“Ne.”
“I taj svjedok trenutno nije voljan istupiti?” “Ne.”

“Boji li se taj svjedok nečeg?” “Da.”
“Bi li iskaz tog svjedoka pomogao osuditi gospodina Duffyja ili bi ga pomogao osloboditi?” “Osuditi, bez sumnje.”
“Jesi li razgovarao s tim svjedokom?” “Da.”
“I vjeruješ mu?” “Da. Govori istinu.”
Slijedio je nov dugačak gutljaj kave. Cmokne usnama. A onda se Ike zapiljio u Thea kao da mu želi pročitati misli.
Nastavio je. “Danas je četvrtak, treći dan suđenja. Koliko sam čuo, sudac Gantry kani završiti još ovaj tjedan, pa čak i ako to znači da će se rasprava održati u subotu. Znači, suđenje je vjerojatno već napola gotovo.”
Theo je kimnuo. Njegov je stric strpao u usta još jedan veliki zalogaj i polako žvakao. Prošla je čitava minuta.
Konačno je progutao i rekao: “Dakle pitanje je, dakako, što bi se u ovoj fazi suđenja, ako uopće išta, moglo ili trebalo učiniti u vezi s tim svjedokom?”
“Tako je”, rekao je Theo.
“Da, a sve mi se čini da gospodinu Jacku Hoganu treba pokoje iznenađenje. Optužba je proces započela sa slabim argumentima koji su s vremenom samo još više oslabjeli.”
“Mislio sam da ne pratiš suđenje.” “Imam prijatelje, Theo. Izvore.”
Ike je skočio na noge i zaputio se prema drugom kraju sobe gdje su se nalazile stare police pune pravnih knjiga. Prstom je prešao po hrptu nekoliko njih, a onda je zgrabio jednu i počeo je prelistavati. Vratio se za stol, sjeo i položio knjigu pred sebe, tražeći nešto u njoj. Nakon poduže šutnje napokon je rekao: “Evo ga. Prema našem pravilniku, sudac u kaznenom postupku ima pravo poništiti suđenje ako smatra da je bilo nekih nepravilnosti. Navodi se nekoliko primjera: porotniku pristupi netko tko bi mogao imati osobne koristi od ishoda suđenja; važan svjedok se razboli ili iz nekog razloga ne može svjedočiti; ključni dokaz nestane. Takve neke stvari.”
Theo je to sve već znao. “Obuhvaća li to i nenajavljenog svjedoka?” pitao je.
“Ne izričito, ali riječ je o dosta općenitom pravilu koje sucu omogućava da postupi kako god on misli da je ispravno. Moglo bi se ustvrditi da je izostanak važnog svjedoka opravdana osnova za poništenje suđenja.”
“Što se događa nakon poništenja suđenja?”
“Optužbe time nisu odbačene. Zakazuje se novo suđenje.” “Za kada?”
“To ovisi o sucu, ali pretpostavljam da Gantry u ovom slučaju ne bi predugo čekao. Nekoliko mjeseci. To je dovoljno vremena da se taj tajni svjedok malo pribere.”
Theu su misli tolikom brzinom prolazile glavom da se nije mogao odlučiti što da sljedeće kaže.

Ike je rekao: “Dakle, Theo, pitanje je sljedeće, kako uvjeriti suca Gantryja da poništi suđenje prije no što slučaj preuzme porota? Prije no što porota odluči da gospodin Duffy nije kriv, iako je zapravo kriv?”
“Ne znam. Tu ti stupaš na scenu, Ike. Trebam tvoju pomoć.”
Ike je odgurnuo knjigu u stranu i otkinuo nov komad rolice od cimeta. Žvačući, razmatrao je nastalu situaciju. “Evo što ćemo”, rekao je, i dalje žvačući. “Ti otiđi u školu. Ja ću skočiti do sudnice i vidjeti što se ondje zbiva. Još ću malo istražiti stvar, možda ću porazgovarati s par prijatelja. Neću spominjati tvoje ime. Vjeruj mi, Theo, uvijek ću te štititi. Možeš li me nazvati za vrijeme užine?”
“Naravno.” “Briši.”
Kad je Theo bio kod vrata, Ike je rekao: “Zašto to nisi ispričao svojim roditeljima?” “Misliš da bih trebao?”
“Ne još. Možda kasnije.”
“Oni su vrlo etični, Ike. Znaš to i sam. Oni su službenici suda i vjerojatno bi me natjerali da otkrijem sve što znam. To je sve prilično komplicirano.”
“Zapravo je previše komplicirano za jednog trinaestogodišnjaka, Theo.” “Mislim da se tu slažem s tobom.”
“Nazovi me za vrijeme užine.” “Hoću, Ike. Hvala ti.”

Za vrijeme odmora, baš kad je Theo pohitao pronaći April, netko ga je dozvao odnekuda niže iz hodnika. Bio je to Sandy Coe koji je trčao za njim, pokušavajući ga dostići.
“Theo,” rekao je, “imaš minutu?” “Uh, naravno.”
“Gle, samo sam ti želio reći da su se moji roditelji sastali s onim stečajnim odvjetnikom, onim Mozingom, i obećao im je da nećemo izgubiti kuću.”
“To je sjajno, Sandy.”
“Rekao je da će morati proglasiti osobni stečaj – napraviti sve ono što si mi objasnio – ali na kraju ćemo ipak zadržati kuću.” Sandy je posegnuo u ruksak, izvukao jednu omanju omotnicu i pružio je Theu. “Ovo je od moje mame. Rekao sam joj za tebe i mislim da je to pismo zahvale.”
Theo ga je nevoljko uzeo. “Stvarno nije trebala, Sandy. Nisam učinio ništa posebno.” “Ništa posebno? Theo, moći ćemo zadržati kuću.”
U tom je času Theo opazio da se Sandyjeve oči sjaje. Bio je na rubu suza. Theo mu je stegnuo ruku i nekoliko je puta čvrsto protresao pa je rekao: “Bilo mi je zadovoljstvo, Sandy. I samo reci ako ti opet mogu ikako pomoći.”
“Hvala, Theo.”
Za vrijeme Politike i društva, gospodin Mount je zamolio Thea da razredu prenese najnovije vijesti sa suđenja gospodinu Duffyju. Theo im je rastumačio da optužba pokušava dokazati da su gospodin i gospođa Duffy imali problema u braku i da su prije dvije godine zamalo podnijeli zahtjev

za razvod. Nekoliko njihovih prijatelja pozvano je za svjedoke, ali – prema Theovu mišljenju – gospodin Nance u potpunosti ih je dotukao svojim oštrim unakrsnim ispitivanjem.
U jednom mu je času palo na pamet da bi mogao upaliti laptop i pročitati im netom objavljeni dijalog iz sudnice, ali shvatio je da to možda i nije najbolja ideja. Upasti na internetske stranice sudske zapisničarke nije bio nikakav zločin, ali ipak je u tome bilo nečega pogrešnog.
Čim je sat završio, a dječaci krenuli u kantinu, Theo je zbrisao u WC i nazvao Ikea. Bilo je već skoro dvanaest i trideset. “Oslobodit će ga”, rekao je Ike, javljajući se na telefon. “Nema šanse da Hogan uspije ishoditi osudu.”
“Koliko si dugo bio tamo?” pitao je Theo, skrivajući se u kabini.
“Čitavo jutro. Clifford Nance suviše je dobar, a Hogan se malo izgubio. Promatrao sam porotnike. Pete Duffy nije im simpatičan, ali dokaza jednostavno nema. Oslobodit će ga.”
“Ali kriv je, Ike.”
“Ako ti tako kažeš, Theo. Ali ja ne znam ono što ti znaš. Nitko to ne zna.” “Što ćemo napraviti?”
“Još uvijek radim na tome. Navrati poslije škole.” “Može.”

DVANAESTO POGLAVLJE


Najpopularnija cura u osmom razredu bila je kovrčava brineta po imenu Hallie. Bila je jako slatka i druželjubiva i rado je flertovala. Bila je predvodnica navijačica, ali i dobra sportašica.
Nijedan dječak nije se usuđivao izazvati je na teniski dvoboj, a jednom je čak pobijedila Briana u plivanju, i to na sto metara slobodno i pedeset prsno. Budući da ju je prije svega zanimao sport, Theovo ime nalazilo se tek negdje na njezinoj B-listi. Možda čak i C-listi.
No, zahvaljujući činjenici da je imala vrlo temperamentnog psa, Theo se našao u prilici da se nađe na boljoj listi.
Radilo se o šnauceru koji bi često postao nervozan kad bi ga cijeli dan ostavili samog kod kuće. Pas je nekako pobjegao kroz vratašca za kućne ljubimce, iskopao rupu i provukao se ispod ograde oko stražnjeg dvorišta da bi ga, kojih petstotinjak metara od kuće, pokupio veterinarsko-higijenski servis. Theo je sve to doznao dok je dovršavao ručak. Hallie je s dvije prijateljice dojurila do stola za kojim je jeo i u jednom mu dahu sve ispričala. Hallie je bila jako uzrujana, i uplakana, i Theo si nije mogao pomoći, a da ne primijeti koliko je slatka čak i kad plače. Bio je to velik trenutak za Thea.
“Je li se to već koji put dogodilo?” pitao je.
Ona je obrisala suze s lica i rekla: “Da. Rockyja su pokupili i prije par mjeseci.”
“Hoće li ga ugušiti plinom?” pitao je Edward. On je stajao u grupici učenika koji su se u međuvremenu okupili oko Thea i Hallie i njezinih prijateljica. Hallie je obično privlačila čitavu gomilu dječaka. Na pomisao da bi njezina psa mogli ugušiti plinom, zaplakala je još jače.
“Daj, začepi”, obrecnuo se Theo na Edwarda koji je ionako bio pravi bezveznjak. “Ne, neće ga ugušiti plinom.”
Hallie je rekla: “Moj je tata na putu, a mama obilazi pacijente sve do kasno popodne. Ne znam što da radim.”
Theo je u međuvremenu sklonio ručak u stranu i otvorio laptop. “Smiri se, Hallie. Već sam rješavao slične probleme.” Pritisnuo je nekoliko tipki, a grupica učenika primakla se još bliže. “Pretpostavljam da je pas registriran”, rekao je Theo.
Strattenburg je imao uredbu prema kojoj je svaki pas morao biti registriran i prijavljen. Pse lutalice pokupio bi servis i držao u prihvatilištu trideset dana. Ako lutalicu nakon trideset dana nitko ne bi udomio, onda bi jadnog psa uspavali. Ili “ugušili plinom”, kako se to Edward grubo izrazio. Ali zapravo uopće nisu koristili plin.
Halliena obitelj spadala je među uglednije u gradu. Njezin otac bio je na čelu jedne tvrtke, a njezina je majka bila vrlo zaposlena liječnica. Dakako da je njihov pas bio uredno registriran. “Da”, rekla je. “Na tatino ime.”
“A ono je?” pitao je Theo, spretno tipkajući. “Walter Kershaw.”

Theo je tipkao. Svi su čekali. Plač je prestao.
“U redu”, rekao je Theo, tipkajući i proučavajući ekran. “Upravo provjeravam evidenciju upisa veterinarsko-higijenskog servisa.” Još malo tipkanja. “Evo, tu je. Rockyja su doveli u prihvatilište jutros u devet i trideset. Optužen je za kršenje zakona o obaveznoj vodilici, što je njegov drugi prekršaj ove godine. Globa će biti dvadeset dolara, i još osam za troškove smještaja. Nakon trećeg prekršaja slijedi mu deset dana iza rešetaka i globa od sto dolara.”
“Kad ga mogu pokupiti?” pitala je Hallie.
“Sud za životinje zasjeda od četiri do šest svakog popodneva, četiri dana u tjednu, jedino ponedjeljkom ne radi. Možeš li doći na sud danas popodne?”
“Pa, mogu, ali ne bi li moji roditelji trebali biti prisutni?” “Ne. Ja ću biti ondje. Već sam rješavao slične probleme.” “Zar ne treba pravog odvjetnika?” pitao je Edward.
“Ne, ne na Sudu za životinje. Čak bi se i tupan poput tebe ondje mogao snaći.” “A novac?” pitala je Hallie.
“Ne mogu ti ništa naplatiti. Još nemam odvjetničku dozvolu.” “Ne za tebe, Theo. Novac za globu?”
“A, to. Plan je sljedeći. Preko interneta ću predati zahtjev za preuzimanje. To u biti znači da Rocky priznaje krivnju za kršenje zakona o obaveznoj vodilici, što je tek manji prekršaj, i da ćeš ti, kao jedan od vlasnika, platiti globu i preuzeti ga iz prihvatilišta. Poslije škole svrati u bolnicu, otiđi do majke i uzmi od nje novac pa ćemo se u četiri naći kod zgrade suda.”
“Hvala ti, Theo. Hoće li Rocky biti ondje?”
“Ne. Rocky ostaje u prihvatilištu. Ti i tvoja majka možete ga kasnije tamo pokupiti.” “Zašto ga ne mogu dobiti na sudu?” pitala je.
Theo ponekad nije mogao vjerovati kakva su blesava pitanja u stanju postaviti njegovi prijatelji. Sud za životinje bio je najniži od svih sudova. Zvali su ga još i mica-maca sudnica i pravosudni sustav prema njemu se odnosio kao prema kakvom neželjenom pastorčetu. Sudom je predsjedao odvjetnik kojeg su prethodno izbacili iz svih tvrtki u gradu. Nosio je traperice i vojničke čizme i ovakav nizak položaj nije mu služio na čast. Pravila su dopuštala da se bilo koja osoba čija je životinja bila u nevolji pojavi pred sudom bez odvjetnika i sama vodi svoj slučaj. Većina odvjetnika izbjegavala je mica-maca sudnicu jer su držali da je ona daleko ispod njihova dostojanstva. Soba za rasprave nalazila se u podrumu zgrade suda, daleko od ostalih, važnijih sudova.
Zar je Hallie stvarno mislila da sudski službenici svakog popodneva onamo dovlače gomilu pasa i mačaka, čvrsto vezanih i s brnjicama, kako bi nazočili raspravi i bili vraćeni vlasnicima? Osobe optužene za kaznena djela dovodili su iz zatvora i držali u sudskom pritvoru gdje su čekale svoj red pred sucem. Ali ne pse i mačke.
Theo je Hallie, koja je sad izgledala još i slađe, zamalo odvratio nešto sarkastično, ali se umjesto toga samo nasmiješio i rekao: “Žao mi je, Hallie, ali to ne ide tako. Ali Rocky će već večeras biti kod kuće, živ i zdrav.”
“Hvala ti, Theo. Najbolji si.”

* * *

Nekoga drugog, uobičajenog dana ove bi riječi Theu još satima odzvanjale u ušima, ali ovo nije bio uobičajen dan. Theo je bio previše zaokupljen suđenjem Peteu Duffyju. Ike je bio u sudnici i Theo mu je čitavo popodne slao SMS-poruke.

Theo je napisao: >Jesi tamo? Javi novosti.
Ike je odgovorio: >>Da, na galeriji. Gužva. Državno završilo u dva. Fino pobudili sumnju pričom o razvodu i kompićima s golfa.
> Dovoljno dokaza?
>> Nipošto. Tipa će osloboditi. Osim...
> Imaš plan?
>> Još radim na tome. Dolaziš na sud?
> Možda. Što se događa?
>> Prvi svjedok obrane. Duffyjev poslovni partner. Dosadno.
> Moram ići. Kemija. Čujemo se.
>> Da sam vidio 5 iz kemije. OK?
> Nema problema.

Iako strattenburški odvjetnici nisu imali naročito visoko mišljenje o Sudu za životinje, na njemu je rijetko kad bilo dosadno. Spor se vodio oko šarene boe po imenu Herman, a Herman je očito bio sklon bježanju. Njegove pustolovine ne bi predstavljale problem da je njegov vlasnik živio negdje na selu, u nekom manje urbanom okruženju. Međutim njegov vlasnik, tridesetogodišnjak rabijatna izgleda kojem su se na vratu nazirale tetovaže, živio je u napučenoj zgradi u siromašnom dijelu grada. Njegov susjed užasnuo se kad je jednog ranog jutra, dok si je pripremao zdjelicu zobene kaše, otkrio Hermana ispruženog na kuhinjskom podu.
Susjed je bio bijesan. Hermanov vlasnik bio je ogorčen. Ozračje je bilo napeto. Theo i Hallie sjedili su na sklopivim stolicama kao jedini promatrači u sićušnoj sudnici. Knjižnica tvrtke Boone &Boone bila je veća, i puno ugodnija.
Herman je bio javno izložen. Nalazio se u velikom žičanom kavezu postavljenom na ugao sudačke klupe, nedaleko od suca Yecka koji ga je pomno motrio. Jedina druga službena osoba u sudnici bila je postarija službenica koja je tu radila već godinama, a bila je poznata kao najveće staro gunđalo u čitavoj zgradi. Ona nije htjela imati nikakva posla s Hermanom. Povukla se u dalji kut, ali je svejedno djelovala uplašeno.
“Kako bi se to vama svidjelo, suče?” rekao je susjed. “Da živite u istoj zgradi s tim stvorenjem, i da nikad ne znate hoće li početi gmizati preko vašeg kreveta dok spavate?”
“Bezopasan je”, rekao je vlasnik. “Ne grize.”
“Bezopasan? A da sam dobio srčani napad? To nije u redu, suče. Morate nas zaštititi.”
“Ne izgleda bezopasno”, rekao je sudac Yeck i svi su pogledali Hermana koji je bio omotan oko lažne grane u kavezu i posve nepomičan te se činilo kao da spava, nimalo impresioniran ozbiljnošću rasprave.
“Nije li prilično velik za crvenorepu bou?” pitao je sudac Yeck, kao da je dosad imao priliku vidjeti već popriličan broj šarenih boa.

“Dvjesto dvadeset centimetara, ili tako nekako”, ponosno je rekao vlasnik. “Spada među malo duže.”
“Imate li i druge zmije u stanu?” pitao je sudac. “Nekoliko njih.”
“Koliko?”
“Četiri.”
“O, bože”, rekao je susjed. Izgledalo je kao da će se onesvijestiti. “I sve su boe?” pitao je sudac.
“Tri boe i kraljevska zmija.” “A smijem li pitati zašto?”
Vlasnik se premjestio s noge na nogu, slegnuo ramenima i rekao: “Neki ljudi vole papige, drugi zamorce. Pse, mačke, konje, koze. Ja, ja volim zmije. One su krasni ljubimci.”
“Krasni ljubimci”, bijesno je protisnuo susjed.
“Je li to prvi put da je jedna od njih pobjegla?” pitao je sudac Yeck. “Da”, rekao je vlasnik.
“Ne”, rekao je susjed.
“E, sad je uistinu sve jasnije.”
Koliko god sve to bilo zanimljivo, Theo se nije uspijevao usredotočiti na Hermana i njegove probleme. Dvije su mu stvari odvlačile pozornost. Prije svega činjenica da je Hallie sjedila sasvim blizu njega, i to je ovaj trenutak činilo jednim od najugodnijih u njegovu životu. Ali čak je i to bilo u sjeni jednog znatno ozbiljnijeg problema – što napraviti u vezi s Juliovim bratićem.
Suđenje za ubojstvo ubrzano se bližilo kraju. Odvjetnici i svjedoci uskoro će završiti. Sudac Gantry uskoro će slučaj predati na razmatranje poroti. Vremena je bilo sve manje.
“Morate nas zaštititi, suče”, rekao je susjed ponovno.
“Što želite da učinim?” odvratio mu je oštro sudac Yeck. Već je pomalo gubio strpljenje. “Ne možete li narediti da ga unište?”
“Želite smrtnu kaznu za Hermana?” “Zašto ne? U našoj zgradi ima djece.”
“To mi se čini malo prestrogo”, rekao je sudac Yeck. Bilo je očito da neće narediti da Hermana usmrte.
“Ma, dajte”, rekao je vlasnik s gnušanjem. “Nikad nije nikome naudio.” “Možete li se pobrinuti da zmija ostane u vašem stanu?” pitao je sudac. “Da. Imate moju riječ.”
“Evo što ćemo učiniti”, rekao je sudac Yeck. “Odvedite Hermana kući. Ne želim ga više nikad vidjeti. Nemamo ga gdje držati u prihvatilištu. Ne želimo ga u prihvatilištu. Nitko u prihvatilištu ne voli Hermana. Razumijete li što vam govorim?”
“Pretpostavljam”, rekao je vlasnik.
“Ako Herman ponovo pobjegne, ili ako netko zatekne vaše zmije izvan vašeg stana, onda neću

imati izbora i morat ću narediti da se unište. Sve do jedne. Je li to dovoljno jasno?” “Da, časni suče. Obećavam.”
“Kupio sam sjekiru”, rekao je susjed gnjevno. “Sjekiru s dugačkom drškom. Platio sam je dvanaest dolara u željezariji.” Ljutito je prstom pokazao na Hermana. “Ako vidim tu zmiju, ili bilo koju zmiju, u svom stanu, ili bilo gdje drugdje, nećete se morati ponovo angažirati, gospodine časni suče.”
“Smirite se.”
“Kunem se da ću ga ubiti. Trebao sam ga već i ovaj put ubiti, ali nisam se snašao. A i nisam imao sjekiru.”
“Sad bi bilo dosta”, rekao je sudac Yeck. “Slučaj je zaključen.”
Vlasnik se požurio naprijed, uhvatio teški kavez i nježno ga podigao sa sudačke klupe. Herman se nije ni najmanje uznemirio. Nije pokazao pretjerano zanimanje za diskusiju o svojoj možebitnoj smrti. Susjed je ljutitim korakom napustio sudnicu. Vlasnik i Herman još su se malo vrzmali uokolo, a onda su i oni otišli.
Nakon što su se vrata zalupila, službenica se vratila na svoju stolicu pored sudačke klupe. Sudac je kratko proučio neke spise, a onda je podigao pogled prema Theu i Hallie. U sudnici nije bilo nikoga drugog.
“O, zdravo, gospodine Boone”, rekao je. “Dobar dan, suče”, rekao je Theo.
“Ovdje si zbog nekog sudskog predmeta?”
“Da, gospodine. Trebao bih vratiti psa vlasniku.”
Sudac je podigao jedan list papira, današnji dnevni red. “Rockyja?” pitao je. “Da, gospodine.”
“U redu. Možete pristupiti.”
Theo i Hallie prošli su kroz pomična vratašca i prišli jedinom stolu u prostoriji. Theo je pokazao Hallie gdje da sjedne. On je ostao stajati, baš poput pravog odvjetnika.
“Izvoli”, rekao je sudac Yeck, naočigled uživajući u ovom trenutku i u tome kako se mladi Theo Boone svojski trudio zadiviti svoju ljupku klijenticu. Osmjehnuo se i prisjetio Theova prvog pojavljivanja u svojoj sudnici. Tad je Theo još bio jedan vrlo uplašen dječak i grozničavo se trudio spasiti odbjeglog psa mješanca, onoga istog kojeg je poslije odveo kući i nazvao ga Sudac.
“Dakle, časni suče”, započeo je Theo prema svim pravilima. “Rocky je patuljasti šnaucer, registriran na gospodina Waltera Kershawa koji je trenutno na poslovnom putu. Njegova žena, doktorica Phyllis Kershaw, pedijatrica je i nije mogla doći. Moja stranka je njihova kći, Hallie, koja pohađa osmi razred iste osnovne škole kao i ja.” Theo je rukom nekako napola mahnuo prema Hallie koja je istovremeno bila preplašena, ali i uvjerena da Theo zna što radi.
Sudac Yeck nasmiješio se Hallie sa svog povišenog mjesta. Zatim je rekao: “Vidim da mu je ovo drugi prekršaj.”
“Da, gospodine”, rekao je Theo. “Prvi se dogodio prije četiri mjeseca i tada je gospodin Kershaw sve sredio u prihvatilištu.”
“A Rocky je sad pritvoren?”

“Da, gospodine.”
“Ne poričeš činjenicu da je bio vani bez nadzora, zar ne?”
“Ne, gospodine, ali tražim od suda da odbaci zahtjev za plaćanje globe i troškova smještaja.” “Na temelju čega?”
“Gospodine, vlasnici su poduzeli sve razumne mjere kako bi spriječili da njihov pas pobjegne. Kao i uvijek, Rockyja su ostavili na sigurnom. Kuća je bila zaključana. Alarm je bio uključen. Vrata koja vode do ograde oko stražnjeg vrta bila su zatvorena. Učinili su sve što je bilo moguće kako bi ovo spriječili. Rocky je vrlo temperamentan i često postane nervozan kad ostane sam. Rado bježi kad uspije izaći. Vlasnici to znaju. Nisu bili nemarni.”
Sudac je skinuo naočale za čitanje i, grickajući njihovu dršku, zamislio se nad ovime. “Je li to istina, Hallie?” pitao je.
“O, da, gospodine. Jako pazimo da Rocky ne može izaći iz kuće.”
“Radi se o jako pametnom psu, časni suče”, rekao je Theo. “Nekako se probio kroz vratašca za kućne ljubimce u praonici i pobjegao u stražnje dvorište gdje je onda prokopao rupu ispod ograde.”
“A što ako to ponovo učini?”
“Vlasnici namjeravaju podebljati zaštitu, gospodine.”
“U redu. Odbacit ću zahtjev za plaćanjem globe i troškova. Ali ako Rockyja ponovno uhvate, udvostručit ću sve globe i troškove. Je li to jasno?”
“Da, časni suče.” “Slučaj je zaključen.”
Dok su hodnikom u prizemlju hodali prema glavnom ulazu, Hallie je rukom obujmila Theov lijevi lakat. Koračali su ruku pod ruku. Theo je nesvjesno usporio. Kakav trenutak. “Odličan si odvjetnik, Theo”, rekla je.
“Baš i nisam. Ne još.”
“Zašto me koji put ne nazoveš?” pitala je.
Zašto? E, to je bilo dobro pitanje. Vjerojatno zato što mu se činilo da je suviše zauzeta pričanjem sa svim onim ostalim dječacima. Svaka je dva mjeseca mijenjala dečka. Nikad mu nije palo na pamet da je nazove.
“Hoću”, rekao je. Ali znao je da neće. Zapravo i nije tražio curu, a, osim toga, April bi strašno pogodilo kad bi pokazao da ga zanima namiguša poput Hallie.
Cure, suđenja za ubojstvo, tajni svjedoci. Život se odjednom jako zakomplicirao.

TRINAESTO POGLAVLJE


Nakon podužeg rastanka, Theo se spustio natrag na zemlju. Doslovno je potrčao stepenicama do prvog kata, a zatim i do galerije gdje je zatekao Ikea kako sjedi u prvom redu. Ubacio se pored
njega. Već je bilo skoro pet sati.
Svjedočio je agent osiguravajućeg društva koji je prije malo više od dvije godine Duffyjevima prodao policu vrijednu milijun dolara. Clifford Nance vodio ga je, korak po korak, kroz njegovo poslovanje s bračnim parom. Pomno je istaknuo da su kupljene dvije police, jedna kojom se osiguravao život gospođe Myre Duffy i druga, na ime gospodina Petera Duffyja. Obje su vrijedile milijun dolara. Obje su zamijenile već postojeće police na temelju kojih bi se, u slučaju smrti, onom drugom isplatilo petsto tisuća dolara. U toj transakciji nije bilo ničega neobičnog. Agent je posvjedočio da je ona zapravo vrlo uobičajena – bračni par razborito je povećavao pokriće radi međusobne zaštite u slučaju prerane smrti. Oboje su dobro znali što rade i bez oklijevanja su nadogradili police.
U trenutku kad je Clifford Nance završio s ispitivanjem, isplata od milijun dolara zvučala je znatno manje sumnjivo. Jack Hogan je tijekom unakrsnog ispitivanja u nekoliko navrata pokušao oštro napasti svjedoka, ali bez uspjeha. Kad je agent završio, sudac Gantry zaključio je da bi za danas bilo dosta.
Theo je promatrao porotu kako u koloni izlazi iz sudnice dok su svi ostali čekali, a onda je svoju pažnju usmjerio na članove obrambenog tima koji su se okupljali oko Petea Duffyja i samodopadno se osmjehivali i rukovali, slaveći još jedan uspješan dan u sudnici. Bili su vrlo samopouzdani. Omar Cheepe nije bio s njima.
“Radije ne bih razgovarao ovdje”, rekao je Ike prigušenim glasom. “Možeš li svratiti do ureda?”
“Naravno.” “Sada?”
“Slijedim te u stopu.”
Deset minuta kasnije bili su u Ikeovu uredu, iza zaključanih vrata. Ike je otvorio mali hladnjak smješten na podu iza radnog stola. “Imam Budweiser i Sprite.”
“Budweiser”, rekao je Theo.
Ike mu je dodao Sprite, a za sebe je otvorio konzervu Buda. “Nemaš previše mogućnosti”, rekao je i otpio gutljaj.
“To sam i pretpostavljao.”
“Kao prvo, možeš ne poduzeti ništa. Sutra je petak i obrana će vjerojatno završiti tijekom popodneva. Šuška se da će Pete Duffy svjedočiti, i to kao posljednji. Porota bi mogla dobiti slučaj na razmatranje već kasnije popodne. Ako ništa ne poduzmeš, porota će se povući u sobu za porotu i odlučiti o presudi. Mogu presuditi da je kriv, ili da nije kriv, ili može doći do podjele mišljenja pa

neće moći donijeti presudu. To se zove neodlučna porota.”
Theo je sve to znao. U proteklih je pet godina pratio znatno više suđenja od Ikea.
Njegov je stric nastavio: “Kao drugo, možeš otići do tog tajanstvenog svjedoka i pokušati ga nagovoriti da smjesta istupi. Nisam siguran što bi sudac Gantry učinio kad bi sad bio suočen s takvim iskazom. Uvjeren sam da još nikad nije bio u takvoj situaciji, ali dobar je sudac i učinit će ispravnu stvar.”
“Nema šanse da taj momak istupi. Previše se boji.”
“U redu, to nas dovodi do tvoje treće mogućnosti. Možeš svejedno otići do suca ne otkrivajući ime tog svjedoka...”
“Ne znam kako mu je ime.” “Ali znaš tko je, je li tako?” “Tako je.”
“Znaš li gdje živi?”
“Znam otprilike dio grada. Ne znam njegovu adresu.” “Znaš li gdje radi?”
“Možda.”
Ike se oštro zagledao u Thea i otpio još jedan gutljaj iz konzerve. Nadlanicom je obrisao usta. “Kao što sam rekao, ne otkrivajući njegov identitet, objasni sucu da na suđenju nije prisutan ključni svjedok i da će njegov izostanak vrlo vjerojatno za posljedicu imati pogrešnu presudu. Sudac će, dakako, htjeti sve detalje: Tko je on? Gdje radi? Kako se uopće dogodilo da je postao svjedok? Što je točno vidio? I tako dalje. Pretpostavljam da će imati tisuće pitanja i ako ne odgovoriš na njih, mogao bi se naljutiti.”
“Ne sviđa mi se ni jedna od ove tri mogućnosti”, rekao je Theo. “Ni meni.”
“Pa što da onda napravim, Ike?”
“Odustani, Theo. Ne zabadaj svoj nos u to. Time se ne bi trebao baviti dječak poput tebe. Time se ne bi trebali baviti ni odrasli. Porota se sprema donijeti pogrešnu presudu, ali, s obzirom na predočene dokaze, ne možeš je kriviti. Znaš, sistem ne funkcionira baš uvijek. Koliko je samo nevinih ljudi osuđeno na smrtne kazne. Koliko se samo krivaca uspije izvući. Pogreške se događaju, Theo. Odustani.”
“Ali ova se pogreška još nije dogodila i moguće ju je spriječiti.”
“Nisam baš siguran da ju je moguće spriječiti. Teško da će sudac Gantry prekinuti važno suđenje koje tek što nije završilo samo zato što je čuo za možebitnog svjedoka. To je dosta nategnuto, Theo.”
To se zaista teško moglo očekivati i Theo se morao složiti s njim. “Pretpostavljam da si u pravu.”
“Naravno da sam u pravu, Theo. Ti si ipak samo klinac. Pusti sve kvragu.” “U redu, Ike.”
Neko su se vrijeme gledali bez riječi, čekajući da onaj drugi prvi progovori. Naposljetku je Ike rekao: “Obećaj mi da nećeš učiniti neku glupost.”

“Što, na primjer?”
“Na primjer otići k sucu. Znam da ste vas dvojica bliski.” Ponovo su neko vrijeme šutjeli.
“Obećaj mi, Theo.”
“Obećavam da neću ništa poduzeti prije nego što porazgovaram s tobom.” “Pošteno.”
Theo je skočio na noge. “Moram ići. Imam puno zadaće.” “Kako ti ide španjolski?”
“Odlično.”
“Čujem da je nastavnica zbilja nešto posebno. Gospođa, kako se ono zove?” “Gospođa Monique. Jako je dobra. Kako znaš...”
“Pratim ja što se događa, Theo. Nisam baš takav šašavi samotnjak kao što svi misle. Možete li u sklopu školskog programa već učiti kineski?”
“Možda u srednjoj školi.”
“Mislim da bi trebao početi učiti kineski, na vlastitu ruku. To je jezik budućnosti, Theo.”
Theo se ponovo razljutio zbog činjenice da mu stric šakom i kapom dijeli savjete koje nije tražio i koji mu pouzdano nisu trebali. “Razmislit ću o tome, Ike. Trenutno imam dosta obaveza.”
“Možda ću sutra navratiti na suđenje”, rekao je Ike. “Danas sam zapravo prilično uživao. Javi mi se SMS-porukom.”
“Može, Ike.”

U tvrtki Boone &Boone bilo je prilično mirno kad se Theo ondje pojavio nekoliko minuta iza šest. Elsa, Vince i Dorothy već su odavno otišli. Gospođa Boone bila je kod kuće i po svoj je prilici prelistavala još jedan loš roman. Njezin književni kružok sastajao se u sedam u kući gospođe Esther Guthridge i ondje će, uz večeru i vino, raspravljati o gotovo svemu drugom osim o knjizi mjeseca. U kružoku je bilo ukupno deset žena koje su naizmjence birale knjige. Theo se nije mogao sjetiti posljednje koja se njegova majci svidjela, pa čak ni među onima koje je sama odabrala. Svakog se mjeseca žalila na knjigu koju je u tom času trebala čitati. To je djelovalo kao pomalo čudan princip vođenja kružoka, barem po Theovu mišljenju.
Kad je ušao u ured na katu, Woods Boone upravo je ubacivao dokumente u aktovku. Theo se često pitao zašto njegov otac trpa hrpe spisa i knjiga u aktovku i svake je večeri tegli doma kao da će raditi najmanje do ponoći. A neće. Nikad nije radio kod kuće, nikad nije ni taknuo aktovku koju bi uvijek ostavio ispod stolića u predvorju, pored ulaznih vrata. I ondje bi stajala čitavu noć, sve dok gospodin Boone ne bi rano ujutro otišao na doručak i potom u ured, gdje bi je raspakirao i istresao njezin sadržaj na svoj strahovito neuredni radni stol. Theo je imao osjećaj da je uvijek ispunjena jednim te istim stvarima – istim knjigama, spisima, papirima.
Zapazio je da odvjetnici rijetko kad idu nekamo bez aktovke. Možda samo na ručak. Njegova je majka svoju također teglila kući, ali ona bi je povremeno otvorila i pročitala nešto od njezina sadržaja.
“Kako je bilo danas u školi?” pitao je gospodin Boone.

“Odlično.”
“To je dobro. Čuj, Theo, tvoja majka večeras ima književni kružok. Ja ću nakratko svratiti do suca Plankmorea. Stari je sve slabiji i trebao bih ostati uz njega jedno par sati. Bojim se da neće još dugo.”
“Naravno, tata. Nema problema.”
Sudac Plankmore imao je preko devedeset godina i umirao je od više različitih bolesti. Bio je istinska legenda u strattenburškom pravničkom svijetu i većina ga je odvjetnika obožavala.
“Ostalo je malo špageta pa ih možeš ubaciti u mikrovalnu.”
“Bit ću okej, tata. Ne brini. Vjerojatno ću još nekih sat vremena učiti ovdje, a onda ću otići kući.
Pobrinut ću se i za Suca.” “Siguran si?” “Naravno.”
Theo je otišao do svog ureda, izvadio stvari iz ruksaka i upravo se pokušavao usredotočiti na zadaću iz kemije kad je netko tiho pokucao na stražnja vrata. Bio je to Julio, već drugi dan zaredom.
“Možemo li razgovarati vani?” rekao je, vrlo nervozan.
“Slobodno uđi”, rekao je Theo. “Svi su otišli. Možemo razgovarati ovdje.” “Jesi li siguran?”
“Da. O čemu se radi?”
Julio je sjeo. Theo je zatvorio vrata.
“Razgovarao sam s bratićem prije sat vremena. Jako je nervozan. Policajci su danas bili na terenu za golf. Misli da si im ispričao za njega.”
“Ma, daj, Julio. Nikome nisam rekao. Kunem se.” “Zašto je onda policija bila ondje?”
“Nemam pojma. Jesu li htjeli razgovarati s tvojim bratićem?” “Mislim da ne. Zbrisao je kad je ugledao policijski auto.” “Jesu li policajci bili u uniformi?”
“Mislim da jesu.”
“Jesu li došli autom za koji je bilo očito da je policijski?” “Mislim da jesu.”
“Gle, Julio, dao sam ti svoju riječ. Nisam ništa rekao policiji. A da su s tvojim bratićem htjeli razgovarati o ubojstvu, ne bi imali uniforme i ne bi došli u autu na čijim vratima piše POLICIJA. Nema šanse. Došli bi istražitelji, u sakoima i s kravatama, u neoznačenim automobilima.”
“Jesi li siguran?” “Da, siguran sam.” “U redu.”
“Izgleda da tvoj bratić postane prilično nervozan kad god opazi policajce, zar ne?” “Baš kao i većina ilegalaca.”

“To ti i govorim. Reci bratiću da se opusti.”
“Da se opusti? Teško se opustiti kad te u bilo kojem trenutku mogu uhapsiti.” “Imaš pravo.”
Julio je i dalje bio nervozan, očima je zvjerao po maloj prostoriji kao da se boji da ih netko prisluškuje. Uslijedila je dugačka, nelagodna stanka tijekom koje je svaki od njih čekao da onaj drugi nešto kaže. Konačno je Julio rekao: “Ima još nešto.”
“Što?”
Ruke su mu se tresle dok je otkopčavao košulju da bi ispod nje izvukao prozirnu plastičnu vrećicu sa zatvaračem. Pažljivo ju je položio na Theov stol, kao da je to neki poklon koji više nikad ne želi dotaknuti. U njoj su bila dva bijela predmeta, malo iznošena i izgužvana. Rukavice za golf.
“Bratić mi je to dao”, rekao je. “Dvije rukavice za golf koje je nosio muškarac kojeg je vidio kako ulazi u kuću u kojoj je ona gospođa ubijena. Jedna za desnu ruku i jedna za lijevu. Desna je posve nova. Lijeva je nošena.”
Theo je izbuljio oči prema rukavicama u vrećici, ali nije se bio u stanju pomaknuti i na trenutak uopće nije mogao doći do riječi. “Gdje je pronašao...”
“Kad je muškarac izašao iz kuće, skinuo je rukavice i stavio ih u svoju torbu za golf. Kasnije ih je ubacio u kantu za smeće pored aparata za vodu, na početnom polju četrnaeste staze. Moj je bratić zadužen dvaput dnevno prazniti kante za smeće. Opazio je muškarca i pomislio kako je čudno da baca dobre rukavice.”
“Je li muškarac vidio njega?”
“Mislim da nije. Da jest, mislim da ne bi ostavio rukavice.” “I to je bio muškarac kojem se sad sudi za ubojstvo?”
“Da, mislim da jest. Moj je bratić prilično siguran u to. Vidio ga je na televiziji.” “Zašto je zadržao rukavice?”
“Dečki koji tamo rade pretražuju smeće u potrazi za nečim korisnim. Moj je bratić uzeo rukavice, ali nekoliko dana kasnije postao je sumnjičav. Pretpostavljam da se na terenu za golf mogu čuti razne glasine pa se pričalo i o mrtvoj ženi. Tako da je moj bratić sakrio rukavice. Sad se boji i uvjeren je da ga policija motri. Ako ga pronađu s rukavicama, tko zna? Boji se da bi se mogao naći u nevolji.”
“Policija ga ne motri.” “Reći ću mu to.”
Ponovno su zašutjeli, a onda je Theo glavom pokazao prema rukavicama, još se uvijek bojeći bilo što dotaknuti. “A što ćemo s njima?”
“Ja ih ne namjeravam zadržati.” “Toga sam se i bojao.”
“Ti znaš što učiniti, je li tako, Theo?”
“Nemam pojma. Trenutno se pitam kako sam se uopće našao u čitavoj ovoj zbrci.” “Zar ih ne možeš samo odnijeti u policijsku postaju?”
Theo se ugrizao za jezik da mu ne bi pobjegao neki izraz koji bi se sasvim sigurno mogao

protumačiti kao podrugljiv ili okrutan, ili pak oboje. Kako je mogao od Julija očekivati da razumije kako sustav funkcionira? Kako da ne, Julio, svratit ću do policijske postaje, na prijamnom pultu predati plastičnu vrećicu s dvije rukavice za golf, objasniti da ih je nosio onaj simpatični muškarac kojem se upravo sudi za ženino ubojstvo i koji je doista i ubio svoju ženu jer ja, Theo Boone, znam istinu budući da sam, nekim slučajem, razgovarao s ključnim svjedokom za kojeg nitko drugi ne zna i, molim vas, gospođice za pultom, biste li ih odnijeli inspektorima Odjela za ubojstva, ali nemojte im reći odakle vam.
Siroti Julio.
“Ne, bojim se da to neće ići, Julio. Policija bi postavljala previše pitanja i tvoj bi se bratić mogao naći u nevolji. Najbolje će biti da rukavice uzmeš sa sobom, a ja ću se praviti da ih nikad nisam vidio.”
“Nema šanse, Theo. Sad su tvoje.” Rekavši to, Julio je skočio na noge, zgrabio kvaku i već je jednom nogom bio vani, a onda se osvrnuo i preko ramena dobacio: “Pazi, Theo, obećao si da nikome nećeš reći.”
Theo je bio odmah iza njega. “Naravno.” “Dao si mi riječ.”
“Naravno.”
Julio je iščeznuo u tami.

ČETRNAESTO POGLAVLJE


Sudac je u sekundi smazao svoju zdjelicu špageta dok je Theo svoju jedva taknuo. Stavio je suđe u perilicu, zaključao kuću i otišao u svoju sobu gdje se presvukao u pidžamu, uzeo laptop i uvukao
se u krevet. April je bila on-line pa su se nekoliko minuta dopisivali. I ona je bila u krevetu, ali njezina je soba već po običaju bila zaključana. Osjećala se puno bolje. S majkom je otišla van na pizzu i čak su se malo i zabavile. Otac joj bio na putu, ili su bar tako mislile, a to je život uvijek činilo lakšim. Poželjeli su si laku noć pa je Theo preklopio laptop i dohvatio najnovije izdanje Sportskih novosti. Ali nije mogao čitati, nikako se nije mogao koncentrirati. Bio je pospan budući da sinoć nije previše spavao pa je ubrzo zadrijemao iako je bio zabrinut, pa čak i uplašen.
Gospodin Boone prvi se vratio kući. Tiho se uspeo stepenicama i otvorio vrata Theove sobe. Šarke na vratima po običaju su zaškripale. Upalio je svjetlo i nasmiješio se nad spokojnim prizorom svog čvrsto zaspalog sina. “Laku noć, Theo”, prošaptao je i ugasio svjetlo.
Zatvaranje vrata probudilo je Thea i nekoliko sekundi kasnije već je ležao na leđima i zurio u mračni strop, razmišljajući o rukavicama za golf skrivenim u njegovom uredu. Ikeov savjet da jednostavno odustane, da zanemari činjenicu da postoji svjedok i da mirno promatra kako pravosudni sustav odlazi kvragu djelovao mu je krajnje neprihvatljivo.
Ali opet, obećanje je obećanje, a Theo je Juliju i njegovu bratiću dao riječ da će čuvati njihovu tajnu. A što ako to ne učini? Što ako sutra rano ujutro upadne u kabinet suca Gantryja, zavitla rukavice na njegov stol i sve mu ispriča? Juliov bi bratić nadrapao. Jack Hogan i policija pronašli bi ga i strpali u pritvor. Njegovo svjedočenje spasilo bi tužiteljstvo od sigurne propasti. Suđenje bi bilo poništeno. Bilo bi zakazano novo suđenje. Vijest bi bila u svim novinama i na televiziji. Bratić bi ispao junak, ali bi isto tako završio u zatvoru kao ilegalni useljenik.
Ali zar se bratić ne bi mogao nekako nagoditi s policijom i tužiteljima? Ne bi li mu mogli napraviti ustupak budući da su ga trebali? Theo nije bio siguran. Možda da, možda ne, ali bilo je to previše riskantno.
A onda je počeo razmišljati o gospođi Duffy. U svom je dosjeu čuvao i novinski izrezak s jednom njezinom krasnom fotografijom. Bila je vrlo zgodna žena, plavuša tamnih očiju i savršenih zubi. Kako su samo morale izgledati njezine posljednje sekunde, kad je s užasom shvatila da njezin muž – s parom rukavica za golf na rukama – nije svratio kući iz nekog bezazlenog razloga, već se ustremio na njezino grlo.
Srce mu je ponovo brže zalupalo. Odgurnuo je pokrivač sa sebe i sjeo na rub kreveta. Gospođa Duffy bila je tek nekoliko godina mlađa od njegove majke. Kako bi se osjećao da je njegova mama tako divljački napadnuta?
Ako porota presudi da gospodin Duffy nije kriv, doslovce će se izvući krvavih ruku. I za taj mu se zločin više nikad neće moći suditi. Theo je znao sve o pravilu ne bis in idem – nikome se nije moglo drugi put suditi za isto kazneno djelo ako je porota prvi put presudila da nije kriv. Budući da nije bilo drugih osumnjičenika, ubojstvo će ostati neriješeno.

Gospodin Duffy pokupit će svojih milijun dolara. Još će češće igrati golf. Vjerojatno će pronaći novu, zgodnu mladu ženu.
Theo se zavukao natrag pod pokrivač i pokušao zaklopiti oči. Imao je ideju. Nakon suđenja, nakon što gospodina Duffyja oslobode i nakon što napusti zgradu suda, Theo će pričekati nekoliko tjedana, ili mjeseci, i onda će gospodinu Duffyju poslati rukavice. Anonimno će ih doznačiti u paketu, možda tek uz poruku koja će glasiti otprilike ovako: “Znamo da si je ubio. I motrimo te.”
Zašto bi to učinio? Nije imao pojma. Još jedna glupa ideja.
Misli su mu bile sve zbrkanije. Na mjestu zločina nije bilo krvi, zar ne? Znači da na rukavicama neće biti tragova krvi. Ali što je s dlakama? Što ako je tanka vlas kose gospođe Duffy ostala zalijepljena za jednu rukavicu. Nije imala kratku kosu, u svakom slučaju bila je dovoljno duga da joj pada na ramena. Theo se nije usuđivao otvoriti plastičnu vrećicu. Nije ni taknuo rukavice pa nije znao čega bi na njima moglo biti. Vlas kose bila bi dodatni dokaz da ju je muž ubio.
Pokušao je malo razmišljati o veličanstvenoj pobjedi koju je na Sudu za životinje izborio za Hallie, svoju klijenticu i možebitnu curu. Ali misli su mu stalno bježale natrag na mjesto zločina. Konačno se ipak umirio i zaspao.
Marcella Boone stigla je kući malo prije jedanaest sati. Zavirila je u hladnjak da vidi što je Theo večerao. Provjerila je perilicu posuđa kako bi bila sigurna da je sve u redu. Porazgovarala je s Woodsom koji je čitao u dnevnoj sobi. Uspela se stepenicama i drugi put u sat vremena probudila Thea. Ali Theo ju je čuo kako dolazi pa se pravio da spava dok nije obavila svoj uobičajeni ritual. Nije upalila svjetlo, nikad to nije činila. Poljubila ga je u čelo, prošaptala: “Volim te, Teddy”, i izašla iz sobe.
Sat vremena kasnije Theo je bio potpuno budan i zabrinuto razmišljao je li odabrao dobro skrovište za rukavice.

Kad mu je u šest i trideset zazvonio alarm na mobitelu, Theo nije bio siguran je li budan, ili spava, ili je u nekom stanju između, a nije bio uvjeren ni da je uopće spavao. Međutim bio je itekako svjestan da je umoran, i već sad razdražljiv, i da je pred njim još jedan dugačak dan. Breme koje je nosio na svojim plećima nije bilo nimalo tipično za jednog trinaestogodišnjaka.
Njegova majka bila je pored štednjaka – što baš i nije bilo uobičajeno – i pržila je kobasice i pekla palačinke, što je činila otprilike dvaput godišnje. Bilo kojeg drugog jutra Theo bi umirao od gladi i bio bi spreman smazati obilan doručak. Nije joj imao srca reći da danas nema previše teka.
“Jesi li dobro spavao, Teddy?” pitala ga je i lagano poljubila u obraz. “Ne baš”, rekao je.
“Kako to? Izgledaš umorno. Hoćeš li se razboljeti?” “Dobro sam.”
“Trebaš malo soka od naranče. U hladnjaku je.”
Doručkovali su s jutarnjim novinama na stolu. “Izgleda da suđenje samo što nije završilo”, rekla je, s naočalama za čitanje na pola nosa. Petak je najčešće započinjala kratkim posjetom kozmetičkom salonu kako bi sredila nokte tako da je još uvijek bila u kućnom ogrtaču.
“Nisam baš pratio što se zbiva”, rekao je Theo.
“To ti ne vjerujem. Oči su ti crvene, Theo. Izgledaš umorno.”

“Rekao sam ti da nisam dobro spavao.” “Zašto nisi?”
Pa, tata me probudio u deset, a ti si me probudila u jedanaest. Ali nije mogao svaliti krivnju na roditelje. Nije mogao spavati iz nekih drugih razloga. “Imamo važan test danas”, rekao je, a to je na neki način i bila istina. Gospođica Garman zaprijetila im se kratkim testom iz geometrije.
“Ma, sve će biti u redu”, rekla je i nastavila čitati novine. “Pojedi kobasicu.”
Uspio je progutati dovoljnu količinu palačinki i kobasica da bude zadovoljna. Zahvalio joj je na obilnom doručku i, čim je to bilo zgodno, poželio joj je ugodan dan, pozdravio se i potapšao Suca po glavi pa odjurio na biciklu. Deset minuta kasnije trčao je uza stepenice do Ikeova ureda, gdje ga je njegov grintavi stric čekao na već drugom ranojutarnjem sastanku u dva dana.
Ike je danas izgledao zamjetno lošije. Oči su mu bile podbuhle i krvavije od Theovih, a svoju čupavu sijedu kosu jutros nije ni taknuo. “Bolje ti je da se radi o nečem važnom”, zarežao je.
“I radi se”, rekao je Theo dok je stajao ispred radnog stola. “Sjedni.”
“Radije bih stajao.”
“U redu. O čemu je riječ?”
Theo mu je ispričao sve o Juliju i dvije rukavice za golf u plastičnoj vrećici, koje su sad bile skrivene iza prastarih brakorazvodnih spisa tvrtke Boone &Boone, u dnu starog ormara za spise u podrumu kamo nitko nije silazio najmanje jedno desetljeće. Iz priče nije ništa izostavio osim, dakako, Juliova i bratićeva identiteta. Za nekoliko je minuta završio.
Ike ga je pozorno slušao. Počeškao se po bradi, skinuo naočale, protrljao oči i otpio gutljaj kave, a kad je Theo zašutio, uspio je tek promrmljati: “Nevjerojatno.”
“Što ćemo napraviti, Ike?” pitao ga je Theo u očajanju.
“Ne znam. Rukavice bi trebalo pregledati u kriminalističkom laboratoriju. Na njima bi moglo biti malih uzoraka kože, kože gospođe Duffy, ili njezine kose, ili bi čak mogle sadržavati DNK iz znoja gospodina Duffyja.”
Theo se nije sjetio znoja.
“Rukavice bi mogle biti ključni dokaz”, kazao je Ike, razmišljajući naglas pa je nastavio češkati bradu.
“To ne možemo tek tako zanemariti, Ike. Zar ne?” “Zašto si ih zadržao?”
“Zapravo ih i nisam zadržao, znaš. Više ih je nekako moj prijatelj jednostavno ostavio. Boji se.
Njegov se bratić zbilja boji. Ja se bojim. Što ćemo učiniti?”
Ike je ustao, protegnuo se i otpio još jedan gutljaj kave. “Ideš u školu?” Pa što bih drugo radio u petak ujutro? “Naravno. Već kasnim.”
“Idi u školu. Ja ću otići pogledati što se zbiva na sudu. Smislit ću nešto pa ću ti poslati SMS- poruku.”
“Hvala ti, Ike. Najbolji si.” “Nisam baš siguran u to.”

Theo je kasnio pet minuta na prvi sat, ali gospođin Mount bio je dobre volje i razred se još nije posve primirio. Kad je ugledao Thea, odveo ga je u stranu i rekao: “Čuj, Theo, mislio sam da bi nam možda mogao ispričati novosti sa suđenja. Kasnije, za vrijeme Politike i društva.”
Zadnje što je Theo želio bilo je pričati o suđenju, ali nije ga mogao odbiti. Osim toga, gospodin Mount bio je poznat po tome da zna biti malo šlampav s pripremama za sat petkom pa je trebao Thea da mu pomogne popuniti rupe.
“Može”, rekao je Theo.
“Hvala ti. Samo glavne novosti, kojih petnaest minuta. Danas slučaj preuzima porota, je li tako?”
“Vjerojatno.”
Theo je sjeo na svoje mjesto. Gospodin Mount kucnuo je po stolu pa ih je sve prozvao. Zatim im je, kao i obično, prenio najnovije obavijesti. Kad je zvono označilo odmor prije početka prvog sata, dječaci su krenuli prema vratima. Učenik po imenu Woody pošao je za Theom na hodnik i uhvatio ga za ruku pored školskih ormarića. Bacivši jedan pogled na njegovo lice, Theu je odmah bilo jasno da nešto nije u redu.
“Theo, trebam pomoć”, rekao je Woody tiho, osvrćući se oko sebe. Woodyjev obiteljski život bio je u rasulu. Njegovi roditelji bili su već u svom drugom ili trećem braku pa s te strane nije postojala neka prevelika kontrola. Woody je tako svirao električnu gitaru u lošem demo-bendu, već je pušio, oblačio se poput neke propalice, a pričalo se i da ima malu tetovažu na stražnjici. Kao i većinu drugih dječaka i Thea je zanimala ta njegova tetovaža, ali nije imao neku osobitu želju potvrditi glasine. Usprkos svim tim smetnjama, Woody je uspijevao zadržati vrlo dobar prosjek ocjena.
“U čemu je problem?” upitao je Theo. A najradije bi Woodyju priopćio da je ovo jako loš trenutak da od njega traži besplatan pravni savjet. Imao je previše toga na pameti.
“Možemo pričati u povjerenju, zar ne?” pitao je Woody. “Naravno.” Krasno. Baš mu je to trebalo. Još jedna tajna.
Hallie je prošla pored njih pa je na trenutak usporila i ljupko se osmjehnula Theu, ali onda je opazila da je zauzet. Brzo je nestala.
“Sinoć su mi uhapsili brata, Theo”, rekao je Woody sa suzama u očima. “Policija je upala u kuću iza ponoći i odvela ga u lisicama. Bilo je grozno. Sad je u zatvoru.”
“Kako glasi optužba?”
“Droga. Posjedovanje marihuane, možda i raspačavanje.” “Između posjedovanja i raspačavanja velika je razlika.” “Možeš li nam pomoći?”
“Sumnjam. Koliko ima godina?” “Sedamnaest.”
Theo je njegova brata znao samo iz priča, a one nisu bile nimalo ugodne. “Prvi prekršaj?” pitao je Theo iako je slutio da je odgovor niječan.
“Uhapsili su ga zbog posjedovanja i prošle godine, to mu je bilo prvi put. Samo su ga opomenuli.”
“Tvoji bi roditelji trebali angažirati odvjetnika, Woody. Jednostavno nema druge.”

“Nije to baš tako jednostavno. Moji roditelji nemaju novaca, a i da imaju, ne bi ga trošili na odvjetnika. Kod mene doma vlada ratno stanje, Theo. Djeca protiv roditelja, a ni jedna strana ne bira sredstva. Moj se poočim već duže svađao s mojim bratom oko droge i već mu je mnogo puta naglasio da se neće miješati ako ga policija uhapsi.”
Oglasilo se zvono. Hodnik je bio prazan.
Theo je rekao: “U redu, naći ćemo se pod odmorom. Ne mogu ti ponuditi neki naročiti savjet, ali učinit ću što mogu.”
“Hvala ti, Theo.”
Žurno su ušli u učionicu gospođe Monique. Theo je sjeo na svoje mjesto, otvorio ruksak i shvatio da nije napravio zadaću. U tom ga trenutku uistinu nije bilo briga. U tom je trenutku bio zahvalan za činjenicu da živi u spokojnom i ugodnom domu, sa sjajnim roditeljima koji su rijetko kad podizali glas. Jadan Woody.
A onda se sjetio rukavica.

PETNAESTO POGLAVLJE


Negdje na polovici sata geometrije, dok je gospođica Garman još uvijek prijetila kratkim testom, a Theo zurio u zid pokušavajući ostati budan, iznad vrata je zapištao interfon i preplašio sve u
razredu.
“Gospođice Garman, je li Theo Boone u učionici?” Bio je to kreštav glas gospođice Glorije, dugogodišnje školske tajnice.
“Da, ovdje je”, odgovorila je gospođica Garman. “Molim vas, pošaljite ga dolje. Netko je došao po njega.”
Theo je zgrabio svoje stvari i strpao ih u ruksak, a dok je hitao prema vratima, gospođica Garman je rekla: “Ako danas budemo pisali test, Theo, moći ćeš ga nadoknaditi u ponedjeljak.”
E pa, baš vam hvala, pomislio je Theo, ali je umjesto toga rekao: “Jedva čekam.” “Ugodan vikend, Theo”, rekla je.
“Vama također.”
Theo je tek u hodniku malo zastao i zapitao se tko je to došao po njega, i zbog čega. Možda se njegova majka u međuvremenu zabrinula zbog njegovih crvenih očiju i umornog lica pa ga je odlučila odvesti doktoru. To baš nije bilo jako vjerojatno. Ona nije bila sklona pretjerivanju i u pravilu nije zvala doktora sve dok već nije bio polumrtav. Možda se njegov otac predomislio pa mu je odlučio dopustiti da prati posljednji dan suđenja. To baš nije bilo jako vjerojatno. Woods Boone bio je, kao i uvijek, u nekom svom svijetu.
Možda se radilo o nečemu puno gorem. Na neki ga je način, nekako, netko cinkao i sad ga je čekala policija s nalogom za pretres kako bi pronašla rukavice. Sve će tajne izaći na vidjelo, a on, Theo Boone, naći će se u ozbiljnoj nevolji.
Usporio je korak. Provirio je kroz veliki prozor na mjestu gdje je hodnik zaokretao i bacio pogled na prostor ispred škole. Nije bilo policijskih automobila. Ničega što bi upućivalo na bilo kakve nevolje. Nastavio je hodati, još više usporivši.
Ike ga je čekao. Kad je Theo ušao u prijamni ured, čavrljao je s gospođicom Glorijom. “Ovaj čovjek tvrdi da ti je stric”, rekla je gospođica Gloria, nasmiješivši se.
“Bojim se da jest”, rekao je Theo. “I morate na sprovod u Weeksburg?”
Ike mu je pogledom poručivao hajde, sudjeluj. Theo je samo na tren oklijevao, a onda je kimnuo i rekao: “Mrzim sprovode.”
“I više se nećeš vraćati?” rekla je i posegnula za podloškom s formularom. “Ne, sprovod je u jedan i trideset”, rekao je Ike. “To će nam uzeti čitav dan.” “Potpiši se ovdje”, rekla je.

Theo se potpisao pa su napustili ured. Ike je vozio Triumph Spitfire, dvosjed star najmanje trideset godina o kojem se brinuo daleko manje no što je to trebao. Kao i sve ostalo u Ikeovu životu, samo što se nije raspao i bilo je čudo da je uopće funkcionirao.
Tek kad su prošli čitav blok zgrada, Theo je progovorio. “Sprovod, ha? Zgodno.” “Pa, upalilo je.”
“A kamo zapravo idemo?”
“Obratio si mi se za pomoć. Moj ti je savjet da odemo do ureda tvrtke Boone &Boone, pozovemo tvoje roditelje za stol i sve im ispričamo.”
Theo je duboko udahnuo. Morao se složiti s njim. Stvari o kojima se ovdje radilo bile su suviše komplicirane za njega.

* * *
Upali su na glavna vrata i iznenadili Elsu. Skočila je na noge i rekla: “Zar se nešto dogodilo?” “Dobro jutro, Elsa”, rekao je Ike. “Izgledaš egzotično kao i uvijek.” Na sebi je imala vestu boje
bundeve te naočale i ruž iste boje.
Ne obazirući se na Ikea, pogledala je Thea i rekla: “Što radiš ovdje?” “Došao sam na sprovod”, rekao je Theo i zaputio se prema knjižnici.
“Možeš li, molim te, pozvati Woodsa i Marcellu?” rekao je Ike. “Moramo održati obiteljski sastanak u knjižnici.”
Elsa bi inače s gnušanjem odbila poslušati kad bi joj netko rekao što da radi, ali shvatila je da je ovdje riječ o nečemu važnom. Srećom, gospođa Boone bila je u svom uredu, sama, a gospodin Boone premetao je papire po radnom stolu na gornjem katu. Požurili su se u knjižnicu, jedan za drugim, a čim je Ike zatvorio vrata gospođa Boone pogledala je Thea i rekla: “Jesi li dobro?” Gospodin Boone pogledao je Thea i rekao: “Što se zbiva? Zašto nisi u školi?”
“Opustite se”, rekao je Ike. “Idemo sjesti i porazgovarati.” Sjeli su, a oba su roditelja pogledavala Thea kao da je počinio neki zločin.
“A sad”, nastavio je Ike, “dopustite da najprije ja nešto kažem, a onda ću zašutjeti pa će Theo pričati. U srijedu, prije samo dva dana, Theo je razgovarao s jednim prijateljem iz škole. Iz tog je razgovora proizašao jedan drugi razgovor i kroz te je razgovore Theo došao do određenih podataka koji bi mogli imati presudan utjecaj na suđenje gospodinu Peteu Duffyju. Ukratko, negdje vani postoji svjedok, svjedok za kojeg nitko ne zna. Ni policija, ni tužiteljstvo, ni obrana, nitko osim Thea i njegova prijatelja. Theo nije znao što učiniti pa mi se obratio za pomoć. Ni ja nisam siguran što učiniti pa smo tako došli ovamo.”
“Zašto nam nisi rekao?” obrecnula se gospođa Boone. “Sad vam govori”, odvratio joj je Ike istim tonom.
“Bojao sam se”, rekao je Theo. “Još se uvijek bojim, a i obećao sam tom prijatelju da neću nikome reći.”
“Što taj svjedok točno zna?” pitao je gospodin Boone.
Theo je pogledao Ikea, a Ike je pogledao Thea. Samo naprijed, poručio mu je Ike pogledom.

Theo je pročistio grlo i pogledao majku. “Pa, taj je svjedok u vrijeme ubojstva bio u šumarku u blizini kuće Duffyjevih. Vidio je kako se gospodin Duffy dovezao u autiću za golf, skinuo cipele, na desnu ruku navukao rukavicu za golf, ušao u kuću i par minuta kasnije izašao van. Bilo je to u vrijeme ubojstva. Zatim je obuo cipele, ugurao rukavice u torbu i žurno se udaljio kao da se ništa nije dogodilo.”
“Kako znaš da je to bilo u vrijeme ubojstva?” pitala je gospođa Boone.
“Mrtvozornik je izjavio da je žrtva umrla oko jedanaest i četrdeset i pet. Svjedok je bio na pauzi za ručak, a ona je počela u jedanaest i trideset.”
“I gospodin Duffy ni u jednom trenutku nije vidio tog svjedoka?” pitao je gospodin Boone. “Ne. Čovjek se skrivao u šumarku i ručao. Radi na terenu za golf.”
“Znaš li kako se zove?” pitala je gospođa Boone. “Ne, ali znam tko je.”
“Jesi li razgovarao s njim?” pitao je gospodin Boone. “Da.”
“Gdje si s njim razgovarao?” pitala je gospođa Boone.
Theo se osjećao poput svjedoka na suđenju kojeg su podvrgli žestokom unakrsnom ispitivanju. Malo je oklijevao pa se Ike ponovo ubacio. “Radije ne bi otkrivao ime svjedoka ili svog prijatelja, a budete li postavljali previše pitanja njihov bi identitet mogao postati očigledan.”
“Obećao sam”, rekao je Theo molećivo. “U stvari, obećao sam da nikome neću reći ni riječ. Ne znam što da radim.”
“Zbog toga je najprije došao k meni”, rekao je Ike. “Po savjet. Nije vas želio opterećivati, ali sad se dogodilo još nešto. Je li tako, Theo?”
Oba su se roditelja zapiljila u njega. Theo se s nelagodom promeškoljio u stolici. Zabubnjao je prstima po dugačkom hrastovu stolu.
“Samo naprijed, Theo”, rekao je Ike. “Da čujemo”, rekao je gospodin Boone. Theo im je ispričao za rukavice.
“I imaš ih u svom posjedu?” pitala je gospođa Boone kad je završio. “Da.”
“Gdje su sad?”
“Dolje, skrivene iza kutije sa starim brakorazvodnim spisima.” “Ovdje dolje? U našem uredu?”
“Da, mama. Ovdje. Ispod nas.”
Gospodin Boone zazviždao je i rekao: “Ti bokca.”
Neko je vrijeme vladala tišina dok je četvero Boonea razmatralo situaciju i pokušavalo ustanoviti koji bi se zakoni i koje procedure mogle primijeniti na ovaj nesvakidašnji skup činjenica. Iako je rekao više no što je planirao, Theo je osjetio olakšanje što je s nekim podijelio svoje breme. Njegovi će roditelji znati što učiniti. Ike će ponuditi neki savjet. Troje odraslih bez sumnje će ovo uspjeti razriješiti.

“U novinama je pisalo da bi suđenje moglo završiti danas”, rekla je gospođa Boone.
“Upravo dolazim iz sudnice”, rekao je Ike. “Gospodin Duffy trebao bi svjedočiti danas poslijepodne, a on je posljednji svjedok. Nakon završnih riječi, slučaj će biti predan na razmatranje poroti.”
“Po kafiću se jutros govorkalo da će sudac Gantry zakazati raspravu za sutra i čekati odluku porote”, rekao je gospodin Boone.
“Za subotu?” “Tako se pričalo.”
Nastala je još jedna dugačka stanka u razgovoru. Gospođa Boone pogledala je sina i rekla: “Pa, Theo, što ti predlažeš da sada učinimo?”
Theo se nadao da će odrasli znati što učiniti. Malo se promeškoljio, a onda je rekao: “Čini mi se da bi bilo najbolje sucu Gantryju ispričati čitavu priču.”
“Slažem se”, rekla je sa smiješkom. “I ja”, rekao je Ike.
Činjenica da se njegov otac nije slagao, nije predstavljala neko osobito iznenađenje, barem za Thea. “Ali, što ako sve ispričamo sucu Gantryju,” rekao je gospodin Boone, “i on Thea pokuša natjerati da mu oda ime ili identitet tog svjedoka? A Theo mu odbije reći njegovo ime? Što onda? Moglo bi se dogoditi da ga sudac Gantry pritvori zbog nepoštivanja suda.”
“Nisam siguran da znam što to znači”, zbunjeno je izustio Theo. “Znači nevolje”, rekao je njegov otac.
“Znači da te može držati u zatvoru dok mu ne daš ono što želi”, rekao je Ike sa zlobnim smiješkom, kao da je to smatrao osobito smiješnim.
“Radije ne bih išao u zatvor”, rekao je Theo.
“Ne budi blesav, Woods”, rekla je gospođa Boone. “Henry Gantry ne bi zatvorio Thea zbog nepoštivanja suda.”
“Nisam baš siguran u to”, odvratio joj je Woods oštro. “Postoji ključni svjedok čiji bi iskaz mogao promijeniti ishod suđenja i postoji jedna jedina osoba koja zna za tog svjedoka. Ta je osoba Theo, i ako Theo odbije poslušati suca, sudac bi se mogao naljutiti. Ne bih ga krivio.”
“Zbilja ne želim u zatvor”, rekao je Theo.
“Nećeš u zatvor”, rekla je gospođa Boone. “Ni jedan sudac pri zdravoj pameti ne bi zatvorio nevinog trinaestogodišnjaka.”
Uslijedila je još jedna dugačka stanka.
Naposljetku je gospodin Boone rekao: “Theo, što bi se dogodilo kad bi se identitet tog svjedoka ipak otkrio?”
“On je ilegalni useljenik, tata. Uopće ne bi smio biti ovdje i jako je uplašen. Da policija dozna njegovo ime i da ga pronađe, završio bi u zatvoru i ja bih bio kriv za to. Ako ga i ne bi uspjeli uhvatiti, sam bi zbrisao.”
“Onda nam nemoj reći tko je on”, rekla je gospođa Boone. “Hvala ti, mama. Nisam to ni namjeravao.”

“Nemoj nikome reći.”
“Razumije se. Ali sad znate da je ilegalni useljenik i da radi na terenu za golf. Ne bi ga bilo teško pronaći.”
“A kako si upoznao tu osobu?” pitao je gospodin Boone.
“Njegov bratić ide u moju školu i taj mi se bratić obratio za pomoć.” “Baš kao i sva ostala djeca u školi”, rekao je Ike.
“Ne baš sva, ali većina njih.”
Svi su nakratko zašutjeli, a onda je gospodin Boone pogledao Thea i nasmiješio se. “Riječ je o onoj obitelji iz skloništa, zar ne? Juliju, tvom prijatelju, klincu kojeg podučavaš matematiku? I njegovoj majci, kako se ono zove?”
“Carola”, odgovorila je Theova majka.
“Carola, točno. Razgovarao sam s njom nekoliko puta. Ima dvoje mlađe djece i Julija. Iz El Salvadora su. Juliov bratić je tajanstveni svjedok. Zar ne, Theo?”
Theo je kimnuo. Da, tata, pogodio si. A, na neki čudan način, istovremeno mu je i laknulo. U biti nije iznevjerio ničije povjerenje, a netko je ipak morao doznati istinu.

ŠESNAESTO POGLAVLJE


Dok je koračao iza Ikea i svojih roditelja, Theu je palo na pamet da je ovo vjerojatno prvi put da u zgradu suda ulazi s određenim oklijevanjem. Inače je uvijek bio uzbuđen što je ovdje i što
promatra sve te službenike i odvjetnike kako se važno žure uokolo, uživajući i u pogledu na veliko, otvoreno mramorno predvorje, sa starim kristalnim lusterom koji je visio sa stropa i s glomaznim portretima preminulih sudaca na zidovima. Oduvijek je volio zgradu suda, ali sad nije osjećao baš ništa od te naklonosti. Bojao se onoga što se spremalo iako nije imao pojma što bi to moglo biti.
Odlučno su se uspeli stepenicama na prvi kat, do zatvorenih i čuvanih vrata glavne sudnice. Sudski podvornik po imenu Snodgrass obavijestio ih je da je rasprava u tijeku i da se vrata neće otvarati do stanke. Stoga su se hodnikom zaputili do ureda časnog suca Henryja L. Gantryja i unutra zatekli njegovu tajnicu, gospođu Irmu Hardy, kako nešto tipka. “Dobro jutro, Irma”, rekla je gospođa Boone.
“O, dobro jutro, Marcella, i Woods, i, hm, zdravo, Theo.” Gospođa Hardy ustala je i skinula naočale i bilo je očigledno da se pita zašto se čitava obitelj Boone iznenada pojavila pred njezinim stolom. Sumnjičavo je pogledala Ikea, kao da su se njihovi putovi već nekad davno ukrstili, i to u okolnostima koje su bile daleko od idealnih. Ike je na sebi imao traperice, bijele tenisice i majicu kratkih rukava, ali je, srećom, obukao stari smeđi sportski sako pa je ipak izgledao donekle pristojno.
“Ike Boone”, rekao je i pružio ruku. “Woodsov brat, Theov stric. Nekoć sam radio, kao odvjetnik u ovim krajevima.”
Gospođa Hardy uspjela se usiljeno nasmiješiti, kao da se uistinu prisjetila njegova imena, pa se rukovala s njim.
Gospođa Boone je rekla: “Čuj, Irma, trebali bismo porazgovarati sa sucem Gantryjem o nečem jako važnom. Znam da predsjeda suđenjem gospodinu Duffyju, ali zbog toga smo zapravo i ovdje. Bojim se da je od presudne važnosti da razgovaramo s njim.”
Gospodin Boone ubacio se u razgovor: “U koliko će sati objaviti stanku za ručak?” “Najvjerojatnije oko podneva, kao i uvijek, ali za vrijeme ručka ima sastanak sa svim
odvjetnicima”, rekla je gospođa Hardy, pogledavajući ih redom sve četvero dok su je oni napeto promatrali. “Strašno je zauzet, znate.”
Theo je pogledao veliki sat na zidu iza nje. Bilo je jedanaest sati i deset minuta.
“Svakako se moramo sastati sa sucem što je prije moguće”, rekla je gospođa Boone, malo previše nasrtljiva po Theovu mišljenju. Doduše, ipak je ona bila odvjetnica za razvode i nije bila poznata po plahosti.
No ovo je bio teritorij gospođe Hardy i ona nije dopuštala da joj samo tako komandiraju. “Pa, možda bi pomoglo kad biste mi rekli o čemu se radi”, rekla je.
“Bojim se da je to povjerljivo”, rekao je gospodin Boone, namrštivši se. “Naprosto ne možemo, Irma, žao mi je”, dodala je gospođa Boone.

Na drugom kraju ureda, ispod još nekoliko portreta preminulih sudaca, nalazilo se nekoliko stolica. Gospođa Hardy mahnula je prema njima i rekla: “Možete tu pričekati. Obavijestit ću suca čim objavi stanku za ručak.”
“Hvala ti, Irma”, rekla je gospođa Boone. “Hvala”, rekao je gospodin Boone.
Svi su malo odahnuli i nasmiješili se, a zatim su se Booneovi udaljili. “Theo, zašto nisi u školi?” pitala je gospođa Hardy.
“Ma, duga priča”, rekao je. “Ispričat ću vam ju jednom.”
Četvero Boonea je sjelo, ali Ike je već za petnaestak sekundi ustao, mrmljajući nešto o tome da ide zapaliti. Gospođa Boone pričala je na mobitel, pretresajući neki hitan problem s Elsom koja je ostala u uredu. Gospodin Boone proučavao je neki dokument iz spisa koji je ponio sa sobom.
Theo se sjetio Woodyja i njegova brata u zatvoru. Otvorio je ruksak i izvadio laptop pa je počeo pretraživati popis zakazanih rasprava i zapise o uhićenjima Kaznenog suda. Te informacije nisu bile javno dostupne na internetu, ali Theo se, kao i obično, poslužio pristupnom šifrom odvjetničke tvrtke Booneovih kako bi pronašao ono što mu je trebalo.
Woodyjev brat, Tony, nalazio se u Strattenburškom odgojnom zavodu, što je bio tek uljepšan naziv za zatvor u koji su zatvarali mlađe od osamnaest godina. Bio je optužen za posjedovanje marihuane s namjerom raspačavanja, što je bilo kazneno djelo za koje je bila predviđena maksimalna kazna od deset godina. Budući da mu je bilo sedamnaest godina i još je bio maloljetan, vjerojatno bi mogao isposlovati nagodbu i, uz priznanje krivnje, odslužiti dvije godine u nekoj drugoj maloljetničkoj ustanovi. Dakako, pod uvjetom da pristane izjaviti da je kriv. Ako bi odlučio poreći krivnju, morao bi na suđenje pred porotom i riskirao bi znatno dužu kaznu. Maloljetnici optuženi za kaznena djela vezana uz drogu odgovarali su pred sudom u manje od dva posto slučajeva.
Ako mu, kao što je to tvrdio Woody, njegovi roditelji i poočim i pomajka ne žele pomoći, onda će sud njegovu bratu dodijeliti javnog branitelja. U Strattenburgu su javni branitelji bili jako dobri i svakodnevno su se bavili sličnim slučajevima vezanim uz drogu.
Theo je sve to na brzinu sažeo u e-mailu i poslao ga Woodyju. Zatim je poslao i e-mail gospodinu Mountu i objasnio mu da nije u školi i da će izostati s Politike i društva. Kratko se javio i April.
Sat na zidu kao da je stao u mjestu. Gospođa Hardy bila je zauzeta tipkanjem. Theu se činilo kao da svi oni preminuli suci zure u njega, a niti jedan se nije smiješio, svi su imali ozbiljna lica i djelovali su sumnjičavo, kao da kažu: “Sinko, što ti radiš ovdje?” Theov otac bio je vani u hodniku, razgovarao je na mobitel i pokušavao razriješiti neki presudan problem vezan uz nekretnine. Njegova majka radila je na laptopu i tipkala kao da je život ili smrt u pitanju. Ike je još uvijek bio negdje pored prozora i otpuhivao dim van iz zgrade.
Theo je istrčao iz ureda. Uspeo se stepenicama i svratio do Obiteljskog suda u nadi da će tu zateći Jenny, ali ona nije bila ondje. Otišao je dolje, do Suda za životinje, ali sudnica je bila prazna. Zatim se popeo starim, mračnim stepeništem koje nitko nije koristio i za koje su tek rijetki uopće znali pa se nečujno zaputio slabo osvijetljenim hodnikom na drugom katu do napuštene prostorije u kojoj se nekad nalazila okružna pravna knjižnica. Sad je služila kao skladište i bila je puna zastarjelih kompjutera i kutija sa starim zemljišnim knjigama. Sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine i iza Thea su na podu ostajali tragovi dok se na vrhovima prstiju probijao kroz krš. Otvorio je vrata

male ostave i zatim ih zatvorio za sobom. Unutra je bilo tako mračno da nije vidio ni prst pred nosom. Blizu poda nalazila se pukotina, uzak otvor kroz koji je mogao vidjeti sudnicu ispod sebe. Promatrao ju je visoko odozgo, iznad glava porotnika.
Bio je to veličanstveni pogled, a otkrio ga je prije godinu dana, kad je jedna žrtva svjedočila u slučaju koji je bio tako grozan da je sudac Gantry ispraznio sudnicu. Od njezina je svjedočenja Theu pozlilo i tisuću je puta požalio što je potajice pratio raspravu. Iz unutrašnjosti sudnice pukotinu u oplati nije se moglo opaziti. Nalazila se neposredno ponad debelih baršunastih zavjesa koje su se protezale iznad odjeljka za porotu.
Na klupi za svjedoke bio je jedan od prijatelja s kojima je gospodin Duffy igrao golf i, iako nije sve najbolje čuo, Theo je uhvatio bit njegova svjedočenja. Svjedok je objašnjavao da je gospodin Duffy ozbiljan golfer koji, već unazad nekoliko godina, često igra sam. To nije ništa neuobičajeno. Brojni golferi, osobito oni ozbiljniji, vole igrati sami i tako dodatno raditi na svojoj igri.
Sudnica je bila dupkom puna. Theo nije vidio galeriju, ali pretpostavljao je da je i ona krcata. Imao je nesmetan pogled na gospodina Duffyja koji je sjedio među svojim odvjetnicima za stolom obrane. Djelovao je samopouzdano, uvjeren da se suđenje razvija u njegovu korist i da će porota presuditi da nije kriv.
Theo je još nekoliko minuta promatrao, a onda su se odvjetnici počeli nadvikivati pa se iskrao iz ostave. Već je sišao do polovice stepeništa kad je opazio da se dolje na odmorištu nešto miče. Netko je bio ondje dolje i skrivao se u polumraku. Theo se ukipio na mjestu i činilo mu se da osjeća kako nešto gori. Čovjek je pušio cigaretu, a to je bilo protiv pravila jer su se još uvijek nalazili unutar zgrade. Otpuhnuo je velik oblak dima, a onda je zakoračio na odmorište. Bio je to Omar Cheepe, sad ga je jasno vidio, njegovu veliku, glatku glavu i crne oči. Podigao je pogled prema Theu, ne prozborivši ni riječi, a onda se okrenuo i udaljio.
Theo nije znao da li ga je namjerno slijedio ili je ovo stepenište bilo jedno od Omarovih mjesta za pušenje. Posvuda je bilo opušaka. Možda su se i drugi iskradali ovamo zapaliti cigaretu. Neki mu je glasić međutim govorio da ovaj susret nije bio slučajan.

* * *

Bio je gotovo jedan sat kad je sudac Gantry širom otvorio vrata svog ureda i zaputio se ravno do Booneovih koji su sjedili poput kakvih neposlušnih školaraca poslanih na razgovor s ravnateljem. Nije imao togu, ni sako, samo bijelu košulju kojoj je zavrnuo rukave, a i kravatu je olabavio – bio je slika i prilika čovjeka koji teško radi i pod velikim je pritiskom. Nije se smiješio i bilo je očigledno da je ljut.
Booneovi su skočili na noge. Nije uslijedila razmjena pozdrava ni išta tome slično. Sudac Gantry rekao je tek: “Bolje vam je da se radi o nečem stvarno važnom.”
“Ispričavamo se, suče”, uspio je prvi kazati gospodin Boone. “Shvaćamo trenutnu situaciju i jasno nam je pod kolikim ste pritiskom.”
“Ispričavamo se, Henry”, brzo je dodala gospođa Boone. “Ali radi se o nečem jako važnom što bi moglo utjecati na ovo suđenje.”
Time što mu se obratila sa Henry, umjesto sa suče ili s nečim još službenijim, gospođa Boone uspjela je malo smanjiti napetost. Koliko god da je sudac naizgled djelovao ljutito, nju to nije ni

najmanje uplašilo.
“Trebamo samo pet minuta”, dodala je i uzela torbicu u ruke.
Sudac Gantry oštro se zagledao u Thea, kao da je ovaj upravo nekog ustrijelio, a onda je pogledao Ikea i kratko mu se nasmiješio pa je rekao: “Zdravo, Ike. Dugo se nismo vidjeli.”
“Da, istina, Henry”, rekao je Ike.
Smiješak je nestao i sudac Gantry je rekao: “Imate pet minuta.”
Brzo su pošli za njim, natrag u njegov ured, a dok su se vrata za njima zatvarala Theo se nakratko osvrnuo prema gospođi Irmi Hardy. Ona je vrijedno tipkala, kao da je ni najmanje ne zanima o čemu će to oni raspravljati. Theo je bio siguran da će u roku od pola sata sve znati.
Četvero Boonea poredalo se u stolice s jedne strane dugačkog radnog stola u kutu prostranog ureda. Sudac Gantry sjeo je nasuprot njima, s druge strane stola. Theo je sjedio između svojih roditelja te se, iako je bio prilično nervozan, istodobno osjećao i potpuno zaštićeno.
Njegova je majka prva progovorila. “Henry, imamo razloga vjerovati da postoji svjedok ubojstva Myre Duffy. Svjedok koji se skriva. Svjedok za kojeg ne zna ni policija, ni tužiteljstvo, a još manje obrana.”
“Smijem li pitati zašto je Theo upleten u ovo?” pitao je sudac dok su mu se visoko izvijene obrve trzale. “Čini mi se da bi on sad trebao biti u školi. Ovo baš i nije tema za školarca.”
Kao prvo, Theo bi u tom času stvarno radije bio u školi. Kao drugo, to što ga je nazvao školarcem zbilja ga je naljutilo. Vrlo polako, Theo je kazao: “Zato što, suče, ja znam tko je taj svjedok. Oni ne znaju, ali ja znam.”
Sudac Gantry imao je krvave oči i djelovao je vrlo umorno. Sad je izdahnuo, dugačko i snažno otpuhnuvši zrak, kao da neki unutarnji ventil konačno otpušta prevelik pritisak. Duboke bore na njegovu čelu izgladile su se i opustile. Zapitao je: “A koja je tvoja uloga u svemu ovome, Ike?”
“Ma, ja sam samo Theov pravni savjetnik.” Ike je smatrao da je to duhovito, ali ostali u tome nisu vidjeli ništa smiješno.
Sudac je kratko šutio, a zatim je rekao: “U redu, zašto ne počnemo otpočetka? Volio bih znati što je taj svjedok navodno vidio. Tko mi to može reći?”
“Mogu ja”, rekao je Theo. “Ali obećao sam da nipošto neću otkriti njegovo ime.” “Kome si to obećao?”
“Svjedoku.”
“Znači, razgovarao si s tim svjedokom?” “Da, gospodine.”
“I uvjeren si da govori istinu?” “Da, jesam, gospodine.”
Novo ispuštanje zraka. Novo trljanje očiju. “U redu, Theo. Slušam te. Molim te, ubrzaj stvar.” Theo mu je sve ispričao.

Kad je završio, u prostoriji je vladala tišina. Sudac Gantry polako je posegnuo za telefonom na stolu, pritisnuo gumb i rekao: “Gospođo Hardy, molim vas javite sudskom podvorniku da ću kasniti trideset

minuta. Neka porotnici ostanu u sobi za porotu.” Odrješiti glas odgovorio mu je: “Da, gospodine.”
Zatim se zavalio natrag u stolicu. Sve četvero Boonea promatralo ga je, ali on je izbjegavao njihov pogled.
“I te su rukavice kod vas?” rekao je, a glas mu je bio puno tiši, puno mirniji.
“U našem su uredu”, rekao je gospođin Boone. “Sa zadovoljstvom ćemo ih predati.”
Sudac Gantry podigao je obje ruke, dlanova okrenutih prema van. “Ne, ne. U svakom slučaju, ne još. Možda kasnije, možda nikad. Pustite me da malo razmislim.” Rekavši to, polako je ustao i prišao prozoru iza masivnog stola na drugom kraju sobe. Jedan je trenutak stajao ondje, zureći van, iako mu se nije nudio neki osobit pogled. Činilo se kao da je zaboravio da se malo dalje u hodniku nalazi sudnica puna ljudi koji ga svi nestrpljivo čekaju.
“Jesam li bio dobar?” šapnuo je Theo majci. Ona se nasmiješila, potapšala ga ruci i rekla: “Odlično si to izveo, Teddy. Slobodno se nasmiješi.”
Sudac se vratio i sjeo na svoju stolicu s druge strane stola. Pogledao je Thea i zapitao: “Zašto ta osoba ne želi istupiti?”
Theo je oklijevao jer bi, ako kaže malo previše, mogao razotkriti identitet Juliova bratića. Ike mu je odlučio pomoći. “Suče, svjedok je ilegalni useljenik, jedan od brojnih takvih ovdje. Trenutno je malo ustrašen, što je razumljivo. Ako samo nasluti neku nevolju, pritajit će se i zauvijek nestati.”
Theo je dodao: “Uvjeren je da će ga uhapsiti ako se javi.”
Ike je dodao: “Osim toga, Theo je momku obećao da ovo neće reći ni živoj duši.”
Gospodin Boone dodao je: “Ali smatra da je važno izvijestiti sud da na suđenju neće biti prisutan ključni svjedok.”
Gospođa Boone dodala je: “No, istovremeno želi zaštititi identitet tog svjedoka.”
“U redu, shvaćam”, rekao je sudac Gantry i pogledao na svoj sat. “Sad više ne mogu prekinuti suđenje. Još malo pa ćemo slučaj moći predati na razmatranje poroti. Kad bi se sad pojavio nenajavljeni svjedok, teško bih mogao prekinuti suđenje i dopustiti mu da svjedoči. A mi ovdje čak i nemamo nenajavljenog svjedoka. Imamo fantomskog svjedoka. Ne mogu prekinuti suđenje.”
Ove su riječi snažno odjeknule prostorijom i svom se težinom sručile na stol.
Theo je u tom času pomislio na gospodina Duffyja, kako sjedi sa svim svojim odvjetnicima, samodopadan i uvjeren da će se izvući s ubojstvom.
“Suče, mogu li nešto predložiti?” pitao je Ike. “Naravno, Ike. Svaka će mi pomoć dobro doći.”
“Priča se da ćete zakazati raspravu za sutra, za subotu, i čekati odluku porote.” “Tako je.”
“Zašto porotu ne pošaljete kući do ponedjeljka, kao na većini suđenja? Neka se vrate u ponedjeljak ujutro i onda započnu razmatranje. Ovo je ipak suđenje, a ne neka neodgodiva operacija. Stvari nisu baš tako hitne.”
“I, koji ti je onda plan?”
“Nemam ga. Ali tako bismo dobili malo vremena da razmislimo o tom svjedoku, a možda i da

pronađemo način da mu pomognemo. Ne znam. Samo mi se čini pogrešnim požurivati presudu, a naročito presudu koja bi mogla biti pogrešna.”
“Pogrešna?”
“Da. Promatrao sam dio suđenja. Promatrao sam porotnike. Državni odvjetnik otpočeo je sa slabim argumentima koji su s vremenom postali još samo slabiji. Pete Duffy bit će oslobođen.”
Sudac Gantry lagano je kimnuo, kao da se slaže, ali nije ništa rekao. Počeo se spremati. Zakopčao je manžete, popravio kravatu, ustao i posegnuo za crnom togom koja je visjela pored vrata.
“Razmislit ću o tome”, rekao je naposljetku. “Hvala vam za vašu, uh...”
“Smetnju”, rekao je gospodin Boone i nasmijao se. Booneovi su odgurivali stolice i ustajali. “Ne, to nikako, Woods. Ovo je uistinu jedinstvena situacija, nešto sa čime se još nikad nisam
susreo. No svako je suđenje drukčije. Hvala ti, Theo.” “Nema na čemu, časni suče.”
“Hoćete li pratiti ostatak suđenja?” “Nema slobodnih mjesta”, rekao je Theo.
“Pa, da vidimo mogu li s tim u vezi nešto učiniti.”

SEDAMNAESTO POGLAVLJE


Kad su porotnici sjeli na svoja mjesta i sudnica se utišala, sve su oči bile uprte u suca Gantryja koji je rekao: “Gospodine Nance, vjerujem da imate još jednog svjedoka.”
Clifford Nance je ustao, uspravan i pun sebe, i pomalo teatralno rekao: “Časni suče, obrana poziva gospodina Petera Duffyja osobno.”
Dok je branjenik hodao prema klupi za svjedoke, u sudnici se odjednom jasno osjetila napetost. Nakon četiri puna dana suđenja optuženik će konačno sjesti na klupu za svjedoke i iznijeti svoju stranu priče. No time će i optužbi omogućiti da ga podvrgne ispitivanju. Theo je znao da na šezdeset i pet posto suđenja za ubojstvo branjenici ne svjedoče, i znao je zbog čega je to tako. Kao prvo, obično su krivi za ubojstvo pa ne mogu izdržati pronicavo i neugodno unakrsno ispitivanje optužbe. Kao drugo, obično već otprije imaju policijski dosje, a jednom kad sjednu na klupu za svjedoke svi podaci iz tog dosjea mogu se javno iznijeti. Na svakom suđenju sudac nastoji poroti objasniti da branjenik ne mora svjedočiti, da ne mora izustiti ni riječi, niti dovesti nijednog svjedoka u svoju korist. Na državnom je odvjetništvu da dokaže njegovu krivnju.
Theo je znao i da su porotnici vrlo sumnjičavi prema branjeniku koji ne želi svjedočiti kako bi spasio vlastitu kožu. Ali nije znao reći jesu li sumnjičavi i prema Peteu Duffyju. Pozorno su ga promatrali dok se smještao na klupu za svjedoke i zatim digao desnu ruku i prisegnuo da će govoriti istinu.
Theo je sve to mogao jasno vidjeti jer je, zahvaljujući sucu Gantryju, sjedio sasvim naprijed, u drugom redu, odmah iza obrane, između Ikea s desne strane i oca s lijeve. Njegova majka imala je ranije ugovorene sastanke u uredu. Rekla je da ne može potratiti poslijepodne sjedeći na suđenju iako je ostaloj trojici Boonea bilo jasno da bi to zapravo vrlo rado učinila.
Clifford Nance pročistio je grlo i zamolio branjenika da navede svoje ime, što je u trenutnoj situaciji bio nužan, ali i prilično besmislen čin. Svi u sudnici ne samo da su poznavali Petea Duffyja, već su o njemu i puno toga znali. Gospodin Nance zatim mu je postavio niz jednostavnih pitanja. Nije se žurio s utvrđivanjem nekih osnovnih činjenica – obiteljske povijesti gospodina Duffyja, njegova obrazovanja, radnih mjesta, poslovnih pothvata, neposjedovanja policijskog dosjea i tako dalje. Njih su dvojica sve ovo satima uvježbavali i svjedok je već stekao rutinu. Često je pogledavao prema porotnicima, nastojeći postići ležeran, razgovorni ton. Vjerujte mi, kao da im je pokušavao reći. Gospodin Duffy bio je naočit muškarac i na sebi je imao elegantno odijelo, a to se Theu činilo malo nepriličnim jer nijedan od pet porotnika nije imao ni sako ni kravatu. Theo je pročitao priličan broj članaka s preporukama o odijevanju odvjetnika i njihovih klijenata za vrijeme suđenja.
Njihovo natezanje napokon se dotaklo nečeg važnog kad je gospodin Nance načeo temu milijun dolara vrijedne police osiguranja života gospođe Myre Duffy. Svjedok je objasnio da je on veliki pobornik životnog osiguranja i da je, još dok je bio mlad i imao mladu ženu i malu djecu, uvijek štedio novac i ulagao ga u životno osiguranje, kako za sebe tako i za svoju ženu. Police životnog osiguranja vrijedni su instrumenti zaštite obitelji u slučaju nenadane smrti. Kasnije, kad se oženio za

svoju drugu ženu, Myru, inzistirao je da kupe životno osiguranje. A Myra se složila. U stvari, police vrijedne milijun dolara zapravo su bile njezina ideja. Željela se zaštititi za slučaj da mu se nešto dogodi.
Iako se vidjelo da se ne može baš posve opustiti, gospodin Duffy bio je uvjerljiv. Porotnici su ga pažljivo slušali. Baš kao i Theo, koji je više puta sam sebi ponovio da upravo prati najveće suđenje u povijesti Strattenburga. A uz to je još i izostajao iz škole, i to opravdano.
Gospodin Nance prešao je sa životnog osiguranja na poslovne pothvate gospodina Duffyja. I tu se svjedok iskazao. Priznao je da su neki od njegovih poslova s nekretninama propali i da su ga pojedine banke pritiskale, da je ostao bez nekolicine partnera i da je napravio nekoliko pogrešaka. Njegova skrušenost bila je dirljiva i porotnici su je odlično prihvatili. Učinila ga je još uvjerljivijim. Odlučno je opovrgnuo da mu je prijetio stečaj i izrecitirao je dojmljiv niz koraka koje je poduzimao ne bi li se riješio dugova i spasio imovinu.
Neki od njih bili su previše komplicirani za Thea, a učinilo mu se i da je dio porotnika također malo zbunjen. To nije bilo važno. Clifford Nance temeljito je pripremio svog klijenta.
Prema teoriji državnog odvjetništva, motivi ubojstva bili su novac i pohlepa. Ta je teorija djelovala sve slabije i slabije.
Gospodin Nance zatim je prešao na delikatnu temu bračnih problema Duffyjevih i svjedok je i taj dio dobro odradio. Priznao je da su stvari bile malo klimave. Da, posjetili su bračne savjetnike. Da, obratili su se zasebnim odvjetnicima za razvode. Da, bilo je svađa, no ne i nasilja. I da, u jednom se trenutku iselio, ali zbog tog je očajnog jednomjesečnog razdoblja bio još samo odlučniji u tome da pokuša spasiti brak. U vrijeme kad mu je žena ubijena bili su zajedno, bili su sretni i kovali su planove za budućnost.
Još jedan težak udarac teoriji tužiteljstva.
Kako je popodne odmicalo, Clifford Nance polagano je usmjeravao svjedočenje na temu golfa, na koju su onda potrošili dosta vremena. Malo previše vremena, po Theovu skromnom mišljenju. Gospodin Duffy bio je ustrajan u svojim tvrdnjama da je oduvijek najradije igrao sam i da je to činio desetljećima. Gospodin Nance predočio je jedan spis i sucu objasnio da on sadrži kartice za bilježenje rezultata njegova klijenta iz proteklih dvadeset godina. Zatim je dodao jednu od njih svjedoku i on je potvrdio da je prepoznaje. Bila je to kartica s terena u Kaliforniji, od prije četrnaest godina. Odigrao je osamdeset i jedan udarac, devet više od PAR-a1. Igrao je sam.
Slijedila je kartica za karticom i svjedočenje se uskoro pretvorilo u turneju po igralištima za golf širom Sjedinjenih Država. Pete Duffy uistinu je često igrao golf! Bio je ozbiljan igrač. Bilježio je rezultate. I igrao je sam. Nastavio je pojašnjavati da je igrao i s prijateljima, poslovnim partnerima, pa čak i sa svojim sinom kad god mu se za to ukazala prilika. Ali najradije je igrao sam, na praznom terenu.
Kad je turneja završila, činilo se da nema nikakve sumnje da je još jedna teorija tužiteljstva pobijena. Ideja da je Pete Duffy ovo ubojstvo planirao dvije godine, i da je počeo igrati golf sam kako bi ga mogao provesti u djelo bez prisutnosti svjedoka, djelovala je krajnje neuvjerljivo.
Theo je u sebi razmišljao: četvorica nas u ovoj krcatoj sudnici zna istinu. Ja, Ike, moj tata i Pete Duffy. Mi znamo da je ubio svoju ženu.
Ike je u sebi razmišljao: ovog će tipa osloboditi, a mi tu ne možemo ništa učiniti. Počinio je savršen zločin.

Woods Boone u sebi je razmišljao: kako bismo mogli pronaći tajanstvenog svjedoka i dovesti ga na sud prije no što bude prekasno?
Posljednja kartica s rezultatima odnosila se na dan ubojstva. Gospodin Duffy odigrao je osamnaest rupa, imao je šest udaraca više od PAR-a i igrao je sam. Dakako, rezultat je sam upisivao na karticu tako da je njezina vjerodostojnost bila donekle upitna.
(Theo je već naučio da u golfu većina kartica s rezultatima odražava nešto posve drugo, a ne stvaran broj udaraca.)
Gospodin Nance dodatno se uozbiljio kad je klijenta počeo ispitivati o danu ubojstva i njegov je klijent na to odlično reagirao. Dok je pričao o brutalnoj smrti svoje žene, glas mu je postao tiši te nekako hrapav i bolan.
Baš me zanima hoće li zaplakati, pitao se Theo iako je i sam bio dirnut njegovim svjedočenjem.
Pete Duffy zadržavao je suze i izuzetno je uvjerljivo opisao sav užas koji je osjetio kad je doznao vijest i kad je u autiću za golf odjurio kući i ondje zatekao policiju. Još nisu stigli skloniti tijelo njegove žene pa se onesvijestio kad ju je ugledao i jedan od istražitelja morao mu je priskočiti u pomoć. Kasnije ga je pregledao i liječnik i prepisao mu određene lijekove.
Kakav lažljivac, pomislio je Theo. Kakav folirant. Ubio si svoju ženu. Postoji svjedok. U uredu imam skrivene tvoje rukavice.
Pete Duffy pričao je o noćnoj mori kroz koju je prolazio kad je morao nazvati njezinu i svoju obitelj i njihove prijatelje te isplanirati i izdržati sprovod i pokop. O osamljenosti. O praznini koju je osjećao živeći u istoj kući u kojoj je njegova mila žena ubijena. O razmišljanjima o prodaji i o selidbi. O svakodnevnim odlascima na groblje.
Pa zatim o tome kako se užasno osjećao kad su ga osumnjičili, okrivili, optužili, uhapsili i izveli pred sud. Kako ga je itko mogao sumnjičiti za ubojstvo žene koju je volio i obožavao?
Konačno se slomio. Pokušavao se kontrolirati, brisao je oči i neprestano ponavljao: “Žao mi je, žao mi je.” Bilo je to vrlo potresno i Theo je promatrao lica porotnika. Posvemašnje suosjećanje i vjerovanje. Duffy je plakao u nastojanju da spasi vlastiti život, i uspijevalo mu je.
Dok se njegov klijent pokušavao iznova sabrati, Clifford Nance zaključio je da su postigli dovoljno. Objavio je: “Nemam više pitanja, časni suče. Prepuštamo svjedoka.”
Gospodin Jack Hogan smjesta je ustao i rekao: “Mogu li predložiti kratku stanku, časni suče?” Stanka će razbiti ritam i osigurati odmak porotnika od emotivnog iskaza kojem su upravo svjedočili. Osim toga, prošlo je tri i trideset. Svima je trebao odmor.
“Petnaest minuta”, rekao je sudac Gantry. “Onda slijedi unakrsno ispitivanje.”
Petnaest minuta razvuklo se na trideset. “Nema više puno vremena”, rekao je Ike. “Petak je popodne. Svi su umorni. Poslat će porotu kući i nastaviti u ponedjeljak.”
“Ne znam baš”, rekao je Woods Boone. “Možda će ipak htjeti čuti završne riječi još danas popodne.”
Stajali su u zbijenoj grupici u hodniku, pored automata za sokove. I druge su skupine gledatelja čekale i motrile satove na zidu. Pojavio se Omar Cheepe i krenuo po piće. Ubacio je par novčića u automat pa je, pogledavajući Booneove, izabrao sok i zatim pokupio limenku iz otvora.
Ike je nastavio. “Hogan mu ne može ništa. Suviše je prepreden.”

“Porota će u manje od sat vremena presuditi da nije kriv”, rekao je Woods. “Oslobodit će ga”, dodao je Theo.
“Zbilja bih se trebao vratiti u ured”, rekao je Woods.
“I ja”, dodao je Ike. Bile su to tipične booneovske izjave.
Nijedan se nije pomaknuo s mjesta jer su obojica željeli vidjeti završetak suđenja. Theu je bilo drago već samo zbog toga što su bili zajedno i razgovarali jedan s drugim, što je bila prava rijetkost.
Nešto niže u hodniku nastalo je komešanje i publika se polako zaputila prema sudnici. Nekoliko ih je otišlo tijekom stanke. Ipak je bio petak popodne.
Kad su se svi vratili unutra, sjeli i umirili se, sudac Gantry zauzeo je svoje mjesto za sudačkom klupom i kimnuo Jacku Hoganu. Kucnuo je trenutak za unakrsno ispitivanje, a kad branjenik svjedoči i tužitelj ga ima pravo nemilosrdno ispitivati, rezultat je najčešće prilično gadan.
Jack Hogan prišao je klupi za svjedoke i Peteu Duffyju predao jedan dokument. “Prepoznajete li ovo, gospodine Duffy?” pitao je Hogan, a svaka je njegova riječ bila natopljena sumnjom.
Duffy se nije žurio, pažljivo ga je pregledao, i prednju i stražnju stranu, i tako nekoliko stranica. “Da”, rekao je naposljetku.
“Molim vas, recite poroti što je to.” “To je obavijest o ovrsi.”
“Nad kojom imovinom?”
“Nad trgovačkim centrom u Rixovoj ulici.” “Ovdje u Strattenburgu?”
“Da.”
“A trgovački centar u Rixovoj ulici vaše je vlasništvo?” “Da, moje i mog partnera.”
“A banka vam je ovu obavijest o ovrsi poslala u rujnu prošle godine zato što ste kasnili s plaćanjem kvartalnih rata hipotekarnog kredita. Je li to točno?”
“Tako je banka tvrdila.”
“A vi se ne slažete, gospodine Duffy? Želite li poroti reći da u rujnu prošle godine niste kasnili s plaćanjem rata hipotekarnog kredita za koji ste jamčili ovom imovinom?” Jack Hogan mahnuo je novim papirima kad ga je to pitao, kao da ima još puno dokaza.
Duffy je na trenutak zašutio, a onda je nabacio lažan osmijeh. “Da, kasnili smo s plaćanjem.” “A banka vam je na temelju ove imovine posudila koliko točno novaca?”
“Dvjesto tisuća dolara.”
“Dvjesto tisuća dolara”, ponovio je Hogan, gledajući porotnike. Zatim je prišao svom stolu, odložio snop papira i uzeo novi. Stao je za govornicu i rekao: “Recite, gospodine Duffy, jeste li bili vlasnik skladišta na Wolf Streetu, u industrijskom parku ovdje u Strattenburgu?”
“Da, gospodine. U tom sam poslu imao dva partnera.” “I to ste skladište prodali, je li tako?”
“Da, prodali smo ga.”

“I ta je prodaja obavljena prošlog rujna, točno?”
“Ako vi tako kažete. Siguran sam da imate odgovarajuće dokumente.”
“Da, imam. I iz mojih je dokumenata vidljivo da se skladište nudilo na prodaju više od godinu dana, da je tražena cijena bila šesto tisuća dolara, a hipoteka upisana na njega u Državnoj banci iznosila je petsto pedeset tisuća, i da ste ga vi i vaši partneri na kraju prodali za malo više od četiristo tisuća dolara.” Dok je govorio, Hogan je povremeno podizao u zrak dokumente koje je držao u ruci. “Slažete li se, gospodine Duffy?”
“Pa, otprilike je bilo tako.”
“Znači, u tom ste pothvatu izgubili priličnu svotu novca, je li tako, gospodine Duffy?” “To mi nije bio jedan od boljih poteza.”
“Jeste li očajnički željeli prodati skladište?” “Ne.”
“Jeste li nužno trebali gotovinu, gospodine Duffy?”
Svjedok se promeškoljio i činilo se da se ne osjeća najugodnije. “Bilo je nužno da moji partneri i ja prodamo to skladište.”
U idućih se dvadeset minuta Hogan okomio na Petea Duffyja i njegove partnere i njihove novčane nedaće. Duffy je odbijao priznati da je bio očajan. Ali, kako je unakrsno ispitivanje bivalo sve nesmiljenije, postalo je očito da se svjedok trudio spasiti jedan posao samo da bi mu u međuvremenu onaj drugi propao. Hogan je imao svu silu dokumenata. Donio je kopije dviju sudskih tužbi koje su protiv Petea Duffyja podnijeli bivši partneri. Podrobno je ispitivao svjedoka o optužbama iznesenim u tužbama. Duffy je odlučno opovrgnuo da je za bilo što kriv te je objasnio da ni jedan od tih postupaka nije pravno utemeljen. Otvoreno je priznao da je bio u poslovnoj krizi, ali nije odstupao od stava da nije bio ni blizu stečaja.
Jack Hogan majstorski je prikazao Duffyja kao mešetara koji je očajnički trebao gotovinu i koji je jedva jedvice uspijevao ostati korak ispred svojih vjerovnika. Ali veza između njegovih problema i motiva ubojstva i dalje je bila vrlo nategnuta.
Hogan je promijenio temu, pripremajući teritorij za novu bombu. Oprezno je načeo problem bračnih teškoća Duffyjevih, a onda je, nakon nekoliko lakših pitanja, zapitao: “Dakle, gospodine Duffy, izjavili ste da ste se u jednom trenutku iselili, je li tako?”
“Tako je.”
“I ta je razdvojenost trajala mjesec dana?”
“Ne bih baš upotrijebio izraz razdvojenost. Nikad to nismo tako nazivali.” “Nego kako ste to nazivali?”
“Nismo se uopće trudili to ikako nazvati, gospodine.” “U redu, shvaćam. Kad ste se iselili?”
“Nisam baš vodio dnevnik, ali bilo je to u srpnju prošle godine.” “Otprilike tri mjeseca prije njezina ubojstva?”
“Tako nešto.”
“Gdje ste živjeli nakon što ste se iselili?”

“Pa, nisam se baš stvarno iselio, gospodine. Samo sam uzeo nešto odjeće i otišao.” “U redu, a gdje ste to otišli?”
“Par noći proveo sam u hotelu Marriott, malo dalje u istoj ulici. Par noći proveo sam kod jednog poslovnog partnera. Razveden je i živi sam. Bilo je to prilično gadnih mjesec dana.”
“Znači, seljakali ste se od jednog mjesta do drugog? Otprilike mjesec dana?” “Tako je.”
“Onda ste se doselili natrag kući, pomirili se s gospođom Duffy i u vrijeme kad je ubijena spremali se živjeti sretno i zadovoljno do kraja života?”
“Je li to pitanje?”
“Zanemarite to. Evo pitanja za vas, gospodine Duffy.” Jack Hogan vratio se s nekim spisima u ruci. Predao je jedan dokument svjedoku, a Pete Duffy letimice ga je pogledao i odmah problijedio.
“Prepoznajete li ovo, gospodine Duffy?”
“Uh, nisam siguran”, rekao je Duffy i okrenuo stranicu, pokušavajući dobiti na vremenu.
“Pa, dopustite da vam pomognem. To je ugovor na četiri stranice o najmu stana u Weeksburgu, pedesetak kilometara odavde. Predmet najma je lijep, trosoban, namješteni stan u luksuznoj zgradi, dvije tisuće dolara na mjesec. Zvuči poznato, gospodine Duffy?”
“Ne baš. Ja, uh...”
“Radi se o jednogodišnjem najmu, počevši od prošlog lipnja.”
Duffy je slegnuo ramenima, kao da o tome nema pojma. “Nisam ga ja potpisao.”
“Ne, već vaša tajnica, gospođa Judith Maze, žena koja već dvadeset godina s mužem živi na jednoj te istoj adresi ovdje u Strattenburgu. Je li tako, gospodine Duffy?”
“Ako vi tako kažete. Ona je uistinu moja tajnica.”
“Zašto bi ona potpisala ugovor o najmu jednog takvog stana?” “Nemam pojma. Možda biste to nju trebali pitati.”
“Gospodine Duffy, zar zaista želite da je pozovem za svjedokinju?” “Hm, naravno. Samo izvolite.”
“Jeste li ikad vidjeli taj stan, gospodine Duffy?”
Duffy je bio potresen i zatečen i lagano je gubio tlo pod nogama. Pogledao je prema odjeljku za porotu, nabacio još jedan lažan osmijeh i zatim odgovorio: “Da, odsjeo sam ondje nekoliko puta.”
“Sami?” u pravom je trenutku sumnjičavo dreknuo Hogan.
“Naravno da sam bio sam. Bio sam ondje poslovno, stvari su se odužile, pa sam prenoćio u stanu.”
“To se baš zgodno poklopilo. Tko plaća najam?” “Ne znam. Morat ćete pitati gospođu Maze.”
“Znači, gospodine Duffy, poroti tvrdite da niste unajmili taj stan i da ne plaćate njegov najam?” “Tako je.”
“I ondje ste odsjeli tek nekoliko puta?”

“Tako je.”
“I unajmljivanje tog stana nije imalo nikakve veze s problemima koje ste vi i gospođa Duffy imali?”
“Ne. I ponavljam, ja nisam unajmio taj stan.”
Za Thea, koji je znao istinu, vjerodostojnost Petea Duffyja bila je ozbiljno poljuljana. Činilo se očiglednim da laže o stanu. A ako je izrekao jednu laž, onda je bez sumnje bio spreman izreći i još pokoju.
Jack Hogan očito nije mogao dokazati koliko se često Duffy koristio stanom. Prešao je na drugu temu, na golf, i njegovo je unakrsno ispitivanje izgubilo na žestini. Duffy je znao puno više o golfu od tužitelja pa su se njih dvojica natezali i prepirali, kako se činilo, punih sat vremena.
Bilo je već gotovo šest sati kad je Jack Hogan konačno sjeo. Sudac Gantry nije gubio vrijeme već je smjesta objavio: “Odlučio sam ne održati raspravu sutra. Mislim da porotnicima treba odmor. Želim vam miran i spokojan vikend i vidimo se ovdje u ponedjeljak u devet ujutro. Tada ćemo čuti završne riječi i zatim ću vam konačno predati slučaj na razmatranje. Ponovit ću još jednom uobičajene upute. Ne raspravljajte ni sa kime o slučaju. Ako vam itko priđe i pokuša s vama raspravljati o slučaju, molim vas da me smjesta izvijestite. Hvala vam na vašem trudu. Vidimo se u ponedjeljak.”
Sudski podvornici ispratili su porotnike kroz pokrajnja vrata. Kad su otišli, sudac Gantry pogledao je odvjetnike i rekao: “Gospodo, želite li još nešto dodati?”
Jack Hogan ustao je i rekao: “Ništa u ovom času, časni suče.” Clifford Nance ustao je i niječno odmahnuo glavom.
“U redu. Rasprava se prekida do ponedjeljka u devet ujutro.”

OSAMNAESTO POGLAVLJE


Prvi put nakon nekoliko noći Theo je dobro spavao. Tog se subotnjeg jutra probudio prilično kasno i kad su se on i Sudac konačno dogegali u prizemlje, shvatio je da je u kuhinji u tijeku neka
vrsta obiteljskog sastanka. Njegov otac stajao je za štednjakom i radio kajganu. Na jednom kraju stola sjedila je njegova majka, još uvijek u kućnom ogrtaču, i kuckala po tipkovnici, proučavajući ekran kompjutera. Na drugom je kraju, raširivši jutarnje novine pred sobom, sjedio Ike koji, bar koliko je to Theu bilo poznato, nije kročio u njihovu kuću nijednom tijekom trinaest godina koje je Theo proveo na ovome svijetu. Proučavao je male oglase i nešto zapisivao. Na sebi je imao izblijedjelu narančastu trenirku i staru šiltericu s logom Yankeesa. Zrak je mirisao na doručak i na prekinute i nedovršene razgovore. Sudac se uputio ravno do štednjaka i otpočeo uobičajeni ritual moljakanja hrane.
Svi su si međusobno zaželjeli dobro jutro. Theo je prišao štednjaku i bacio pogled na hranu. “Jaja se nude isključivo kao kajgana”, rekao je njegov otac. On je kuhao još rjeđe od Theove majke i jaja su djelovala malo sirovo, barem po Theovu mišljenju. Natočio si je malo soka od grejpa i sjeo za stol.
Nitko nije progovarao sve dok Ike nije rekao: “Nudi se trosoban stan iznad garaže u Millmontovoj ulici. Šesto dolara mjesečno. To nije loš dio grada.”
“Millmontova je okej”, rekao je gospodin Boone.
“Ona zarađuje sedam dolara na sat i radi trideset sati tjedno”, rekla je gospođa Boone, ne dižući pogled. “Kad se oduzmu porezi i par najnužnijih troškova, bit će sretna ako joj ostane tristo dolara mjesečno za stanarinu. Ne može si to priuštiti. Zato i žive u skloništu.”
“Pa, gdje misliš da ćemo pronaći stan za tristo dolara mjesečno?” pitao je Ike pomalo oštrim tonom. No nije dizao pogled. U stvari, trenutno nitko nikoga nije gledao u oči.
Theo je samo slušao i promatrao.
Gospodin Boone je rekao: “Budući da je riječ o stanu iznad garaže, vjerojatno je u obiteljskom vlasništvu. Sumnjam da bi ga iznajmili Salvadorcima ili ikome drugom tko nije odavde.” Odvadio je dio jaja na tanjur, dodao im preprženo pšenično pecivo i onda ubacio tanjur pred Thea koji je tiho izustio: “Hvala.” Dio jaja konačno je završio i u Sučevoj zdjelici.
Theo je stavio zalogaj u usta i polako žvakao, osluškujući nastalu tišinu. Živcirala ga je njihova nezainteresiranost da ga uključe u raspravu. Jaja su bila previše gnjecava.
Najzad je rekao: “Traži se stan, ha?” Ike je uspio promumljati: “Aha.”
Salvadorci. Koji žive u skloništu. Stvari su polako postajale jasnije.
“Woods,” rekla je gospođa Boone, i dalje tipkajući, “Nick Wetzel oglašava da se bavi problemima useljenika. Je li on dobar odvjetnik? Nisam ga upoznala.”

“Naveliko se oglašava”, odvratio je gospodin Boone. “Nekoć je na televiziji vabio žrtve automobilskih nesreća. Ja bih se držao podalje.”
“Hm, samo dva odvjetnika u gradu u svojim oglasima spominju probleme useljenika”, rekla je. “Razgovaraj s obojicom”, rekao je Ike.
“Morat ću”, rekla je.
“Što mi to ovdje radimo?” pitao je Theo naposljetku.
“Danas imamo puno obaveza, Theo”, rekao je njegov otac kad je sjeo za stol sa šalicom kave. “Čeka nas vrlo važna partija golfa.”
Theo nije mogao suspregnuti smiješak. Gotovo svake subote igrali su golf, ali tijekom proteklih nekoliko dana posve je zaboravio na njihovu partiju. Baš kao i svi drugi u gradu, pretpostavio je da će se suđenje nastaviti u subotu i svakako je planirao biti u sudnici.
“Odlično. Kada?”
“Trebali bismo krenuti za tridesetak minuta.”
Trideset minuta kasnije ubacivali su palice u prtljažnik terenca gospodina Boonea i komentirali kako je vrijeme divno. Bila je sredina travnja, nebo bez oblačka, najavili su temperaturu od dvadesetak stupnjeva, azaleje su bile u punom cvatu, a susjedi su vrijedno obrađivali svoje cvjetne gredice.
Nakon nekoliko minuta, Theo je rekao: “Tata, kamo idemo?” Bilo je očito da se nisu zaputili prema Strattenburškom gradskom terenu, jedinom mjestu gdje su ikad igrali.
“Danas ćemo isprobati novi teren.”
“Koji?” Theo je znao za samo tri terena u bližoj okolici. “Waverly Creek.”
Theu je trebalo malo da probavi ovu informaciju, a onda je rekao: “Sjajno, tata. Mjesto zločina, znači.”
“Tako nešto. Imam klijenta koji ondje živi i on nas je pozvao da dođemo igrati. Ali on neće doći.
Bit ćemo samo nas dvojica. Igrat ćemo na terenu Creek pa možda neće biti prevelika gužva.”
Deset minuta kasnije skrenuli su pred prilično grandiozan ulaz u Waverly Creek. Masivan kameni zid protezao se uz cestu i nestajao iza zavoja. Teška vrata zaustavljala su sav promet. Gospodin Boone zaustavio je auto i spustio prozor, a iz čuvarske kućice izašao je muškarac u uniformi i došao do njih.
“Dobro jutro”, rekao je čuvar uz smiješak, držeći notes u ruci.
“Dobro jutro. Ja sam Woods Boone. Došli smo malo igrati golf. Startamo u deset i četrdeset.
Gosti smo Maxa Kilpatricka.”
Čuvar je proučio svoje bilješke, a onda rekao: “Dobro došli, gospodine Boone. Stavite ovo ispod vjetrobranskog stakla.” Predao mu je jarkožutu karticu i rekao: “Želim vam što manje udaraca.”
“Hvala”, rekao je gospodin Boone, a vrata su se počela otvarati.
Theo je već jednom prošao kroz njih kad je prije nekoliko godina išao na rođendansku zabavu prijatelju koji se u međuvremenu odselio. Sjećao se velikih kuća, dugačkih prilaza, skupih automobila i savršeno oblikovanih travnjaka ispred kuća. Vozeći se uskom cestom natkrivenom starim

drvećem, provezli su se pored nekoliko fairwaya2 i greenova3. Teren je bio vrhunski uređen, kao preslikan iz kakva golferskog časopisa. Kod svakog početnog područja mnoštvo golfera vježbalo je zamah, a na svakom je greenu još više njih bilo sagnuto nad puttere4. Theo se zabrinuo. Ništa mu nije bilo draže no s tatom odigrati osamnaest rupa na razmjerno praznom terenu, a opet, nije bilo ničeg neugodnijeg no pokušavati udariti lopticu dok iza tebe nestrpljivo čeka i promatra te nova četvorka.
U zgradi kluba bila je gužva. Deseci golfera izašli su na teren u ovako krasan dan. Gospodin Boone javio se starteru i dobio autić pa su se počeli uspinjati prema vježbalištu. Theo si nije mogao pomoći, osvrnuo se uokolo, nadajući se da će možda spaziti Juliova bratića. Ili čak ugledati Petea Duffyja osobno, kako nakon napornog tjedna u sudnici odlazi odigrati nekoliko rupa s prijateljima. Već istog dana kad je bio uhićen uplatio je jamčevinu i nije primirisao ni blizu zatvorskoj ćeliji.
A s obzirom na dosadašnji tijek suđenja, teško da će završiti iza rešetaka.
No Theo nije vidio ni jednog od njih. A to što je razmišljao o njima, značilo je da ne razmišlja o zamahu prilikom udarca. Nekoliko loptica razletjelo se posvuda po vježbalištu i Theo se zabrinuo za svoju igračku formu.
Startali su na vrijeme, gospodin Boone s plave oznake, a Theo s bijele, smještene nešto niže na stazi. Loptica koju je ispucao prešla je jedva kojih sto metara u ravnoj liniji.
“Drži glavu pognutu”, rekao mu je otac kad su autićem odjurili dalje. Kako dan bude odmicao, takvih će savjeta biti još. Gospodin Boone igrao je već trideset godina i bio je prosječan golfer te, kao i većina golfera, često nije mogao odoljeti porivu da dijeli savjete drugima, a naročito svom sinu. Theo se s tim dobro nosio. Trebala mu je svaka moguća pomoć.
Ispred njih je igrala jedna četvorka, ali iza njih nije bilo nikoga. Teren Creek bio je kraći i uži i drugi ga golferi zato nisu naročito voljeli. Bio je dizajniran tako da približno prati zavojiti tok potoka Waverly, dražesnog ali podmuklog potočića poznatog po gutanju loptica za golf. Na Sjevernoj devetki i Južnoj devetki bila je gužva, ali ne i na terenu Creek.
Dok su sjedili u autiću pokraj početnog područja i čekali da četvorka na trećem polju ispuca loptice, gospodin Boone je rekao: “Gle, Theo, plan je sljedeći. Ike traži stan za obitelj Pena. Nešto malo i ne pretjerano skupo. Ako im bude trebala manja pomoć oko najamnine, tvoja majka i ja možemo osigurati određenu svotu. O tome razgovaramo već par mjeseci tako da to nije ništa novo. Ike, koji ima veliko srce, ali mali bankovni račun, također je spreman pomoći. Kad bismo uspjeli brzo pronaći neki stan, onda bi Carola možda mogla uvjeriti svog nećaka, Juliova bratića, da dođe živjeti s njima. To bi bilo puno stabilnije životno okruženje za sve njih. Ike ovog časa traži nešto. A tvoja majka razgovara s odvjetnicima koji se bave problemima useljenika. Prema saveznom zakonu, postoji mogućnost da ilegalni useljenik stekne legalan status ako ima sponzora koji je američki državljanin i ako ima posao. Idemo na položaj.”
Ispucali su loptice, vratili se u autić i polako se zaputili dalje puteljkom. Obje su loptice završile u dubokoj travi.
Dok su se vozili, gospodin Boone je nastavio priču. “Tvoja majka i ja voljni smo sponzorirati Juliova bratića. Zacijelo mu mogu pronaći i bolji posao, i to zakoniti, a ako bude živio s tetom i njezinom obitelji mogao bi dobiti legalan status unutar dvije godine. Punopravno državljanstvo već je druga stvar.”
“U čemu je kvaka?” pitao je Theo.
“Nema nikakve kvake. Želimo pomoći obitelji Pena da napusti sklonište i učinit ćemo to bez

obzira na to što će biti s Juliovim bratićem. Ali moramo ga uvjeriti da istupi i da bude spreman svjedočiti, ispričati istinu, sjesti na klupu za svjedoke i poroti ispričati što je vidio.”
“A kako ćemo ga nagovoriti da to učini?” “Taj dio plana još uvijek razrađujemo.”
Theova loptica završila je pored puteljka za autiće, dosta daleko od fairwaya. Fino ju je opalio palicom broj pet i dobacio na pedesetak metara od greena.
“Lijep udarac, Theo.”
“I meni se tu i tamo zna posrećiti.”
Šestu stazu sačinjavao je oštar zavoj nalijevo, a imala je i nešto širi fairway, s prekrasnim kućama uz desni rub staze. S početnog su položaja mogli vidjeti stražnju stranu kuće Duffyjevih koja se nalazila oko sto pedeset metara dalje, duž puteljka za autiće. Na susjednom je posjedu vrtlar kosio travu. Theo je pomislio: “Kako danas ispucavam, taj bi čovjek mogao nastradati.”
Ali vrtlar je ostao neozlijeđen i nakon što su oba Boonea izvela početni udarac. Polako su se vozili puteljkom za autiće. Gospodin Boone je kazao: “Rekao si da imaš zračne snimke ovog mjesta.”
“Da, oče. U uredu.”
“Misliš li da možeš pronaći mjesto na kojem se naš svjedok skrivao?”
“Možda. Ondje je negdje.” Theo je pokazao na gusto drveće s druge strane staze. Odvezli su se do ruba šumarka, izašli iz autića i počeli gaziti naokolo onako kako to čine golferi kad loše izvedu udarac pa ne mogu pronaći lopticu. Kroz šumarak je prolazilo isušeno korito potoka, a s jedne njegove strane nalazio se kratak nasip od obrađenih trupaca debljine dvadeset puta dvadeset centimetara. Savršeno mjesto da netko sjedne, skloni se i u miru pojede ručak, sasvim sam.
“To bi moglo biti to”, rekao je Theo pokazujući na nasip. “Rekao je da je sjedio na nekim deblima, sa savršenim pogledom na kuću.”
Theo i gospodin Boone sjeli su na trupce. Imali su nesmetan pogled na stražnji dio kuće Duffyjevih. “Koliko je daleko, što misliš?” pitao je Theo.
“Sto metara”, rekao je gospodin Boone bez oklijevanja, spremno procijenivši udaljenost poput većine golfera. “Ovo je odlično skrovište. Nitko ga ne bi mogao opaziti kako ovdje sjedi. Nikom ne bi palo na pamet da pogleda među ovo drveće.”
“Na zračnoj se snimci vidi da se u blizini, odmah s druge strane šumarka, nalazi alatnica.” Theo je pokazivao u drugom smjeru, suprotno od fairwaya. “Juliov bratić rekao je da se u jedanaest i trideset radnici sastaju kod alatnice na ručku. On bi se u većini slučajeva iskrao i otišao jesti sam. Pretpostavljam da je dolazio ovamo.”
“Ponio sam fotoaparat. Idemo snimiti par fotografija.” Gospodin Boone otišao je do torbe za golf u autiću i iz nje izvadio mali digitalni fotoaparat. Slikao je šumarak, korito potoka, nasip, a onda se okrenuo i napravio nekoliko snimki fairwaya i kuća s druge strane.
“Što će nam te slike?” pitao je Theo kad su bili kod autića. “Mogle bi nam zatrebati.”
Nekoliko su minuta tako fotografirali, a onda su izašli iz šumarka i već su se gotovo vratili do autića kad je Theo pogledao preko puta fairwaya. Pete Duffy stajao je u dvorištu i promatrao ih kroz dalekozor. U blizini nije bilo drugih golfera. “Tata”, rekao je Theo tiho.

“Vidim ga”, odvratio je gospodin Boone. “Idemo ispucati loptice.”
Trudili su se ne obraćati pažnju na njega i drugi su put ispucali loptice od kojih nijedna nije završila ni blizu greena. Brzo su uskočili u autić i odvezli se. Pete Duffy ni u jednom trenutku nije ispuštao dalekozor.

Za dva su sata odigrali svih devet rupa, a onda su odlučili još se malo provozati u autiću i baciti pogled na sjeverni i južni teren. Waverly Creek izgledao je uistinu dojmljivo, s prekrasnim kućama poredanim uz rubove pojedinih staza, nizom urbanih vila raspoređenih ukrug oko jezerca, s parkom za djecu, sa stazama za bicikliste i za trčanje koje su se križale s puteljcima za autiće za golf i, što je najvažnije, s prekrasnim fairwayima i greenovima.
Jedna se četvorka upravo spremala za početni udarac na četrnaestom polju kad su se primakli. Golferski bonton nalaže tišinu u blizini početnog područja pa je gospodin Boone zaustavio autić prije nego što su ih igrači mogli opaziti. Kad su golferi krenuli dalje, gospodin Boone dovezao se do početnog područja. Tu se nalazio aparat za vodu, kanta za smeće, a na samom kraju puteljka za autiće, pored grmova šimšira, bio je i stroj za čišćenje loptica.
Theo je kazao: “Julio je rekao da je njegov bratić vidio kako muškarac ubacuje rukavice u kantu za smeće na četrnaestom polju. To bi moralo biti to.”
“Njegov bratić nije ti to osobno rekao?” pitao je gospodin Boone.
“Ne. S njim sam razgovarao samo jednom, u srijedu navečer u skloništu. Iduće je večeri Julio došao u naš ured s rukavicama.”
“Znači, nemamo pojma gdje je bratić bio, ni kako ili zašto je opazio muškarca da odbacuje rukavice ovdje na četrnaestici?”
“Pa, zapravo ne.”
“I ne znamo zašto je točno bratić odlučio uzeti te rukavice?” “Julio je rekao da dečki koji ovdje rade uvijek pretražuju smeće.”
Na brzinu su snimili još nekoliko fotografija, a kad im se stala primicati nova četvorka, lagano su se udaljili.

DEVETNAESTO POGLAVLJE


Nakon golfa, Theo i njegov otac svratili su do skloništa u Highland Streetu vidjeti što rade Julio i njegov mlađi brat i sestra. Carola Pena prala je posuđe u kuhinji jednog hotela u centru grada i
svake je subote radila, što je značilo da je njezino troje djece ostajalo u skloništu. Za djecu koja su ondje živjela bile su organizirane razne igre i aktivnosti, ali Theo je znao da te subote nisu naročito ugodne. Puno su gledali televiziju, igrali su nogomet na malom igralištu i, ako su imali sreće, crkvenim autobusom odlazili u kino ako bi nadglednik uspio namaknuti novac.
Dok su Theo i njegov otac igrali golf, na pamet im je pala zgodna ideja. Koledž Stratten bio je mala privatna škola osnovana u gradu prije stotinu godina. Njezin ragbijaški i košarkaški tim nisu se mogli mjeriti s nekim boljim srednjoškolskim, ali njezina se bejzbolska momčad nalazila u samom vrhu treće sveučilišne divizije. U dva je sata počinjao dvostruki program.
Gospodin Boone sve je dogovorio s nadglednikom u skloništu. Julio, koji je bio zadužen paziti na blizance, Hectora i Ritu, bio je, dakako, oduševljen mogućnošću da odu iz skloništa. Sve su troje doslovce otrčali do terenca i uskočili na stražnje sjedalo. Nekoliko minuta kasnije gospodin Boone zaustavio se kod hotela, parkirao na nedozvoljenom mjestu uz pločnik i rekao: “Skoknut ću do gospođe Pene i reći joj za naš plan.” Ubrzo se vratio, smiješeći se od uha do uha, i izvijestio ih: “Vaša majka misli da je to sjajna ideja.”
“Hvala vam, gospodine Boone”, kazao je Julio. Blizanci su bili previše uzbuđeni da bi išta rekli.
Koledž Stratten svoje je utakmice igrao na Rotary Parku, prekrasnom starom stadionu na samom rubu gradskog središta, odmah do omanjeg kampusa. Rotary Park bio je star gotovo koliko i sam koledž i u prošlosti je udomio nekoliko momčadi iz nižih liga od kojih niti jedna tu nije dugo ostala. Činjenica kojom se osobito dičio bio je podatak da je 1920. godine član Kuće slavnih, Ducky Medwick, ovdje odigrao jednu sezonu s drugoligaškom momčadi prije no što je prešao u Cardinalse. Pored glavnog ulaza nalazila se spomen-ploča koja je navijače podsjećala na Duckyjevo kratko službovanje u Strattenburgu, ali Theo nikad nije nikoga vidio da je čita.
Gospodin Boone kupio je karte na kiosku sa samo jednim prozorčićem. Isti starac radio je tu još od Duckyjeva vremena. Tri dolara za odrasle i po jedan za svako dijete. “Da kupimo kokice?” pitao je gospodin Boone, spustivši pogled na ozarena lica Hectora i Rite. Pet porcija kokica, pet sokova, dvadeset dolara. Uspeli su se prilaznom rampom i smjestili na otvorenim tribinama, malo niže od klupa za igrače domaće momčadi, pored prve baze. Bilo je puno mjesta i malo navijača pa redari nisu provjeravali gdje tko sjeda. Stadion je mogao primiti dvije tisuće ljudi, a oni najvjerniji posjetitelji rado su isticali kako je nekad sve bilo dupkom puno. Theo bi svake sezone odgledao pet ili šest utakmica Koledža Stratten i stadion nikad nije bio čak ni napola pun. Bez obzira na to, volio je ovo mjesto, s njegovim starinskim natkrivenim tribinama, isturenim krovom ponad njih, drvenim klupama uz teren, prostorom za zagrijavanje udarača pored faul-linija i s graničnim outfield zidom prekrivenim oglasima jarkih boja za sve živo u Strattenburgu, od suzbijanja štetočina do lokalnog piva i odvjetnika u potrazi za oštećenim klijentima. Bio je to pravi bejzbolski stadion.

Bilo je i onih koji su ga željeli srušiti. Tijekom ljeta, nakon što bi sveučilišna sportska sezona završila, bio je gotovo posve prazan i bilo je nekih pritužbi na troškove održavanja. Thea je to prilično čudilo jer mu je, kad se malo osvrnuo oko sebe, bilo teško shvatiti na što se točno trošio bilo kakav novac “za održavanje”.
Zasvirala je državna himna pa su ustali, a onda je momčad Koledža Stratten izašla na teren. Četvero djece stisnulo se skupa, a gospodin Boone sjeo je u red iza njih i slušao što pričaju. “U redu”, rekao je Theo, glavni među njima. “Da nisam čuo ništa osim engleskog, okej? Malo ćemo vježbati engleski.”
Djeca iz obitelji Pena sad su, dakako, međusobno razgovarala na španjolskom, ali odmah su poslušala Thea i prebacila se na engleski. Hector i Rita imali su osam godina i nisu znali previše toga o bejzbolu. Theo im je počeo objašnjavati.
Za vrijeme treće izmjene stigli su gospođa Boone i Ike i sjeli pored gospodina Boonea koji se malo odmaknuo od djece. Theo ih je pokušavao prisluškivati dok su se međusobno došaptavali. Ike je pronašao jedan stan, za petsto dolara mjesečno. Gospođa Boone još nije o tome razgovarala s Carolom Penom jer je ona još uvijek radila u hotelu. Razgovarali su i o nekim drugim stvarima, ali Theo nije uspio sve čuti.
Osmogodišnjacima koji ga baš ne razumiju, bejzbol može biti dosadan pa su se Hector i Rita kod pete izmjene već gađali kokicama i verali po tribinama. Gospođa Boone pitala ih je žele li sladoled i oni su oduševljeno prihvatili. Kad su otišli, Theo je krenuo u akciju. Pitao je Julija želi li gledati utakmicu s tribina uz srednji vanjski dio igrališta. Julio je pristao pa su se zaputili duž natkrivenih tribina, pored prostora za zagrijavanje, do sjedala na starom dijelu stadiona, neposredno ponad desnog vanjskog zida. Bili su sami.
“Sviđa mi se pogled odavde”, rekao je Theo. “Osim toga, ovdje nikad nema nikoga.” “I meni se sviđa”, rekao je Julio.
Kratko su razgovarali o srednjem vanjskom igraču, a onda je Theo promijenio temu. “Slušaj, Julio, moramo popričati o tvom bratiću. Ne mogu mu se sjetiti imena. U stvari, nisam siguran da sam mu uopće i znao ime.”
“Bobby.”
“Bobby?”
“Zapravo se zove Roberto, ali više voli da ga zovu Bobby.” “U redu. Preziva li se Pena?”
“Ne. Njegova majka i moja majka su sestre. Njegovo je prezime Escobar.” “Bobby Escobar.”
“Si. Da.”
“Radi li još uvijek na igralištu za golf?” “Da.”
“I još uvijek živi kod Quarryja?” “Da. Zašto pitaš?”
“On je trenutno vrlo važna osoba, Julio. Mora istupiti i ispričati policiji sve što je vidio onog dana kad je ona žena ubijena.”

Julio se okrenuo i pogledao Thea kao da je ovaj skrenuo s uma. “Ne može to učiniti.”
“Možda može. Što ako mu je moguće obećati zaštitu? Neće ga uhapsiti. Neće ići u zatvor. Znaš li što znači riječ imunitet?”
“Ne.”
“Pa, u pravnom smislu, to znači da bi se mogao nagoditi s policijom. Ako istupi i svjedoči, onda ga policija neće gnjaviti. Imat će imunitet. Možda čak postoji način da dobije dokumente i ostane ovdje legalno.”
“Jesi li razgovarao s policijom?” “Ni slučajno, Julio.”
“Jesi li ikome rekao?”
“Zaštitio sam njegov identitet. Nije u opasnosti, Julio. Ali moram razgovarati s njim.”
Igrač protivničke momčadi udario je lopticu i ona se odbila od desnog vanjskog zida. Gledali su ga kako uklizava u treću bazu i izbacuje trećeg napadača zaredom. Theo je morao objasniti razliku između loptice koja je preletjela preko zida i one koja se odbila od njega. Julio je rekao da se u El Salvadoru baš i ne igra bejzbol. Uglavnom se igra nogomet.
“Kad ćeš ponovo vidjeti Bobbyja?” pitao je Theo.
“Možda sutra. Nedjeljom obično dolazi u sklonište pa onda zajedno odlazimo u crkvu.” “Da li bih ikako mogao razgovarati s njim večeras?”
“Ne znam. Ne znam kako on provodi svoje vrijeme.” “Julio, vrijeme je ovdje presudno.”
“Što znači presudno?”
“Jako važno. Suđenje će završiti u ponedjeljak. Važno je da Bobby istupi i ispriča što je vidio.” “Mislim da neće htjeti.”
“Julio, oba moja roditelja su odvjetnici. Poznaješ ih. Može im se vjerovati. Što ako uspiju pronaći stan za tebe i tvoju obitelj, uključujući i Bobbyja, neko zgodno mjesto samo za vas, te istovremeno pokrenu postupak da postanu Bobbyjevi sponzori, kako bi on mogao dobiti legalan status? Pomisli samo. Nema više skrivanja od policije. Nema više strahovanja zbog racija Službe za useljenike. Moći ćete živjeti svi zajedno, a Bobby će imati sve potrebne dokumente. Zar to ne bi bilo sjajno?”
Julio je zurio u prazno i upijao sve ovo. “To bi bilo fantastično, Theo.”
“Evo što ćemo onda napraviti. Kao prvo, slažeš li se da uključimo moje roditelje? Oni će biti na vašoj strani. Oni su odvjetnici.”
“Slažem se.”
“Odlično. Kao drugo, moraš se sastati s Bobbyjem i moraš ga uvjeriti da je ovo uistinu dobra prilika za njega. Uvjeri ga da nam može vjerovati. Možeš li to učiniti?”
“Ne znam.”
“Je li tvojoj majci ispričao što je vidio?” “Da. Ona je Bobbyju poput majke.”

“Dobro. Nagovori i majku da s njim razgovara. Ona ga može uvjeriti.” “Obećavaš da neće u zatvor?”
“Obećavam.”
“Ali mora razgovarati s policijom?”
“Možda ne baš s policijom, ali mora razgovarati s nekim tko je uključen u suđenje. Možda sa sucem. Ne znam. Ali od presudne je važnosti da Bobby istupi. On je najvažniji svjedok na ovom suđenju.”
Julio je zagnjurio glavu u ruke, laktova oslonjenih o koljena. Ramena su mu se ovjesila pod težinom Theovih riječi i planova. Dugo vremena nitko nije progovarao. Theo je promatrao Hectora i Ritu u daljini, kako sjede s njegovom majkom i čavrljaju ližući sladoled. Woods i Ike bili su zadubljeni u razgovor, što je za njih bila prava rijetkost. Utakmica je i dalje trajala.
“Što da onda napravim?” pitao je Julio.
“Razgovaraj s majkom. Zatim oboje porazgovarajte s Bobbyjem. A trebali bismo se i svi skupa sastati.”
“U redu.”

DVADESETO POGLAVLJE


Theo je bio u dnevnoj sobi i gledao film na kabelskoj televiziji kad je u džepu osjetio vibriranje mobitela. Bilo je osam i trideset pet, subota navečer, a zvao ga je netko iz skloništa. Otklopio je
mobitel i rekao: “Halo?”
Juliov prepoznatljivi glas rekao je: “Theo?”
“Da, Julio, što ima?” Theo je utišao ton na televizoru. Njegov otac bio je u radnoj sobi i čitao roman, a majka je bila na katu, u krevetu, pijuckala je zeleni čaj i proučavala hrpu pravnih dokumenata.
“Razgovarao sam s Bobbyjem,” rekao je Julio, “i nasmrt je preplašen. Policija je danas pročešljala čitav Quarry, provjeravala je dokumente i izazvala pravu strku. Priveli su dva dečka iz Gvatemale, obojica su ilegalci. Bobby misli da njega traže.”
Ne prekidajući razgovor, Theo se zaputio u radnu sobu. “Slušaj, Julio, ako policija i traži Bobbyja, to nema nikakve veze sa suđenjem. Vjeruj mi.” Theo je sad stajao pored oca koji je zatvorio knjigu i pažljivo slušao razgovor.
“Došli su u njegovu zgradu, ali on se skrivao malo dalje u ulici.”
“Jesi li razgovarao s njim, Julio? Jesi li mu rekao ono o čemu smo danas pričali na utakmici?” “Da.”
“I što je rekao?”
“Trenutno je previše uplašen, Theo. Ne razumije kako ovdje stvari funkcioniraju. Kad vidi policajca, odmah pomisli na nešto loše. Shvaćaš? Pomisli na odlazak u zatvor, gubitak posla, novca, na deportaciju kući.”
“Julio, slušaj me”, rekao je Theo, namršteno pogledavajući oca. “Neće morati imati nikakvog posla s policijom. Kad bi samo imao povjerenja u mene i moje roditelje, bio bi sigurniji. Jesi li mu to objasnio?”
“Da.”
“Je li mu to jasno?”
“Ne znam, Theo. Ali želi razgovarati s tobom.”
“Sjajno. Rado ću razgovarati s njim.” Theo je kimnuo ocu i on mu je odvratio kimanjem. “Kad i gdje?”
“Pa, večeras će se seljakati uokolo, neće prenoćiti u svom stanu. Boji se da bi se policija mogla vratiti usred noći i sve ih pohapsiti. Ali mogu ga kontaktirati.”
Theo je zamalo pitao kako, ali odustao je. “Mislim da bismo trebali razgovarati večeras”, rekao je Theo. Njegov je otac ponovno kimnuo.
“U redu. Što da mu kažem?”

“Reci mu da ćemo se naći.” “Gdje?”
Theo se nije mogao na brzinu sjetiti nekog mjesta. Njegov otac bio je brži. Došapnuo mu je: “Park Truman, pored ringišpila.”
Theo je rekao: “Što kažeš na park Truman?” “Gdje je to?”
“To je veliki park na kraju Main Streeta, s vodoskocima, kipovima i sličnim stvarima. Svatko zna pronaći park Truman.”
“U redu.”
“Reci mu da bude ondje u devet i trideset, za otprilike sat vremena. Naći ćemo se kod ringišpila.”
“Što je ringišpil?”
“To je ukrašeni vrtuljak s drvenim konjićima i glasnom muzikom. Nešto za malu djecu i njihove majke.”
“A, vidio sam to.” “Dobro. Devet i trideset.”

Ringišpil se još uvijek polako okretao u kasnu subotnju večer. Iz dotrajalih zvučnika glasno je odjekivala melodija iz Disneyjeva crtića, a nekoliko mališana i njihovih majki čvrsto se držalo za motke probijene kroz sredinu crvenih i žutih konjića. U blizini je bio štand na kojem se prodavala šećerna vata i limunada. Grupica mlađih tinejdžera motala se uokolo, a svi su redom pušili i pokušavali izgledati opasno.
Woods Boone promotrio je okolicu i činilo se da nema nikakve opasnosti. “Ja ću čekati ondje”, rekao je, pokazujući na visoki brončani kip zaboravljenog ratnog junaka. “Bit ću neprimjetan.”
“Sve će biti u redu”, rekao je Theo. Nije bio zabrinut za svoju sigurnost. Park je bio dobro osvijetljen i ljudi su tuda često prolazili.
Deset minuta kasnije, Julio i Bobby Escobar izronili su iz sjene i uočili Thea prije no što je on uočio njih. Bobby je bio jako nervozan i nije želio da ga slučajno opazi neki policajac pa su se zaputili na drugu stranu parka i pronašli zgodno mjesto na stepenicama sjenice. Theo nije vidio svog oca, ali bio je siguran da ih promatra.
Pitao je Bobbyja je li danas radio i nadodao da su njegov otac i on igrali golf na terenu Creek. Ne, Bobby nije radio već je dan proveo izbjegavajući policajce. To se činilo kao dobar uvod pa je Theo prešao na stvar. Na engleskom je objasnio da se Bobbyju pruža prilika napraviti veliku prekretnicu u životu. Umjesto stranca i ilegalca mogao bi postati sponzorirani useljenik i započeti postupak dobivanja odgovarajuće dokumentacije.
Julio mu je to prenio na španjolskom. Theo je razumio tek mali dio.
Objasnio je da mu njegovi roditelji nude životnu priliku. Bolje mjesto za život, i to s obitelji, šansu za bolji posao i mogućnost ubrzanog dobivanja zakonitog boravišta. Nema više skrivanja od policije. Nema više strahovanja da će ga otpraviti kući.
Julio mu je to prenio na španjolskom. Bobby je slušao kamena lica, ne pokazujući nikakve

osjećaje.
Ne dobivši nikakvu povratnu informaciju, Theo je navaljivao dalje. Bilo je važno da nastavi pričati. Činilo se da je Bobby na rubu toga da pobjegne. “Objasni mu da je on jako važan svjedok na suđenju za ubojstvo”, rekao je Juliu. “I da nema ništa loše u tome da ode na sud i svima ispriča što je tog dana vidio.”
Julio je to prenio. Bobby je kimnuo. Sve je to čuo i ranije. Rekao je nešto što je Julio preveo kao: “Ne želi se miješati. To suđenje nije njegov problem.”
Policijski auto zaustavio se na rubu parka, ne preblizu sjenici, ali svakako dovoljno blizu da ga opaze. Bobby ga je promatrao sa strahom, kao da se boji da je najzad uhvaćen. Žurno je promumljao nešto Juliju koji mu je na to odrješito odvratio.
“Policija ne progoni Bobbyja”, rekao je Theo. “Reci mu da se opusti.”
Dva policajca iskobeljala su se iz auta i zaputila se prema središtu parka, do ringišpila. “Gle”, rekao je Theo. “Onaj debeli je Ramsey Ross. On čitavo vrijeme samo ispisuje kazne za pogrešno parkiranje. Ovog drugog ne znam. Mi ih ni najmanje ne zanimamo.”
Julio je to objasnio na španjolskom i Bobby je opet počeo disati. “Gdje će večeras spavati?” pitao je Theo.
“Ne znam. Pitao je može li prespavati u skloništu, ali nema mjesta.”
“Može ostati kod nas. Imamo praznu sobu. Možeš doći i ti. Imat ćemo pidžama-party. Moj će nam tata usput kupiti pizzu. Hajdemo.”

U ponoć su trojica dječaka igrala video igricu i galamila na ekran televizora, udobno porazmješteni po dnevnoj sobi. Uokolo su bili razbacani jastuci i pokrivači. Dvije velike kutije za pizzu ležale su na podu rastvorene i prazne. Sudac je žvakao koricu.
Marcella i Woods Boone zavirili bi unutra s vremena na vrijeme. Bilo im je zabavno slušati kako Theo pokušava pričati na španjolskom, zaostajući uvijek malo za Juliom i Bobbyjem, ali svejedno se trudeći držati korak.
Osobno su željeli više djece, ali priroda nije imala sluha za njihove planove. A povremeno su morali priznati da im je Theo i više nego dovoljan.

DVADESET PRVO POGLAVLJE


Sudac Gantry te je rane nedjeljne večeri pričekao da se smrači pa se zaputio u dugačku šetnju. Živio je nekoliko ulica dalje od zgrade suda, u staroj kući koju je naslijedio od djeda koji je i
sam bio ugledan sudac, i često je rano ujutro ili kasno navečer znao lunjati središtem Strattenburga. Večeras mu je trebalo svježeg zraka, i malo vremena da razmisli. Na suđenje Peteru Duffyju potrošio je čitav vikend. Proveo je sate zadubljen u pravne knjige, u potrazi za rješenjem koje mu je i dalje izmicalo. Borio se sam sa sobom. Zašto prekinuti sudski postupak vođen prema svim pravilima? Zašto poništiti suđenje kad je sve bilo u redu? Nikakva pravila nisu prekršena. Nitko se nije ogriješio o etiku. Ništa. U stvari, uz dva onako vrsna odvjetnika koji su se međusobno nadmetali, suđenje je glatko teklo.
Njegova potraga nije otkrila nijedan sličan slučaj.
U tvrtki Boone &Boone gorjelo je svjetlo. U sedam i trideset, kao što je i obećao, sudac Gantry zakoračio je na mali trijem i pokucao na vrata.
Otvorila mu je Marcella Boone i rekla: “O, dobra večer, Henry. Uđi.”
“Dobra večer, Marcella. Nisam vidio vaš ured ima već sigurno dvadeset godina.” “Onda bi trebao češće navraćati.” Zatvorila je vrata za njima.

Sudac Gantry nije bio jedini koji se te rane večeri zaputio u žustru šetnju. Muškarac po imenu Paco također je krenuo protegnuti noge. Bio je odjeven u tamnu trenirku i tenisice, a nosio je i voki-toki. Držao se na pristojnoj udaljenosti, a budući da sucu nije bilo ni nakraj pameti da bi ga netko mogao slijediti, bilo ga je lako pratiti. Njih su dvojica tumarali tako središtem Strattenburga, jedan duboko zamišljen i nesvjestan ikog oko sebe, a drugi jednu ulicu iza njega, pažljivo ga slijedeći kako su sjene postajale sve duže a dnevna svjetlost sve slabija. Kad je Henry Gantry po mraku ušetao u tvrtku Boone &Boone, Paco je lagano protrčao pored ureda, zapamtio ime tvrtke i kućni broj pa je skrenuo iza prvog ugla. Tu je pritisnuo gumb na voki-tokiju i rekao: “Unutra je, kod Booneovih.”
“U redu. Ja sam blizu.” Začuo se odgovor Omara Cheepea.
Nekoliko trenutaka kasnije Cheepe je autom pokupio Paca pa su skrenuli u Ulicu Park. Kad im se zgrada tvrtke Boone &Boone našla u vidokrugu, oprezno su se ubacili na parkirališno mjesto niže u ulici. Cheepe je ugasio svjetla i motor pa je spustio prozor i zapalio cigaretu. “Jesi li ga vidio kako ulazi?” upitao je.
“Ne”, rekao je Paco. “Vidio sam ga kako skreće s pločnika i ide prema ulaznim vratima. Znam da je unutra. To je jedino mjesto u blizini koje još radi.”
“Zbilja neobično.”
Bila je nedjelja navečer i druge uredske zgrade bile su mračne i puste. Jedino je u tvrtki Booneovih bilo znakova života. Činilo se da su sva svjetla u prizemlju upaljena.
“Što misliš da rade?” pitao je Paco.

“Nisam siguran. Booneovi su u petak bili kod Gantryja u uredu, i to čitava obitelj, što je dosta čudno jer je Gantry bio jako zauzet. Znaš, oni nisu kazneni odvjetnici. On sastavlja ugovore, a ona se bavi razvodima, tako da nemaju baš nikakva razloga banuti u Gantryjev ured usred suđenja za ubojstvo. A klinac, to mi nikako nije jasno. Zašto bi roditelji pokupili dijete iz škole i odveli ga Gantryju? Klinac se cijeli tjedan motao uokolo i pratio zbivanja na suđenju.”
“Misliš na Thea?”
“Aha. Klinac misli da je odvjetnik. Zna svakog policajca, svakog suca, svakog sudskog službenika. Mota se po sudnicama i vjerojatno zna o pravu više od većine odvjetnika. On i Gantry veliki su kompići. On, znači, s roditeljima odlazi Gantryju i Gantry iznenada odlučuje ne održati raspravu u subotu, nakon što je to cijeli tjedan najavljivao. Nešto se tu zbiva, Paco. I to ništa što bi išlo nama u korist.”
“Jesi li razgovarao s Nanceom ili gospodinom Duffyjem?”
“Ne, nisam još. Evo što ćemo. Zapravo bih te najradije poslao onamo da pronjuškaš malo oko zgrade, baciš pogled unutra, vidiš tko je ondje, ali previše je riskantno. Ako te vide, uplašit će se, prestat će raditi što god da već rade, a možda će pozvati i policiju. Ipak je sudac Gantry u pitanju. Stvari bi se mogle zakomplicirati. Tako da imam bolji plan. Nazvat ću Gusa i nabaviti kombi. Možemo ga parkirati bliže zgradi, a kad izađu, slikat ćemo ih. Želim znati tko je unutra.”
“Što ti misliš, tko je?”
“Ne znam, Paco. Ali kladim se u sto dolara da Gantry i obitelj Boone unutra ne igraju remi.
Nešto se tu zbiva i to mi se ne sviđa.”

Sudac Gantry ušao je u knjižnicu gdje su ga čekali gospodin Boone, Ike i Theo. Dugački stol koji je dominirao prostorijom bio je zatrpan knjigama, zemljopisnim kartama i notesima te se stjecao dojam da je tu u tijeku neki veliki posao. Svi su se međusobno rukovali i pozdravili. Malo su pročavrljali o vremenu, ali, s obzirom na važne teme koje su ih očekivale, to brbljanje nije dugo potrajalo.
“Mislim da ne treba posebno isticati,” rekao je sudac Gantry kad su svi sjeli, “da je ovaj mali sastanak neslužben. Da se razumijemo, ne radimo ništa loše budući da vi niste uključeni u slučaj. Ali uvjeren sam da bi mnogi počeli postavljati svakakva pitanja kad bi se to pročulo. Jasno?”
“Naravno, Henry”, rekla je gospođa Boone. “Nema problema”, rekao je Ike.
“Šutim k’o zaliven”, rekao je gospodin Boone. “Da, gospodine”, rekao je Theo.
“Dobro. A sad, rekli ste da mi želite nešto pokazati.”
Troje odraslih Boonea pogledalo je Thea koji je odmah skočio na noge. Njegov laptop nalazio se na stolu ispred njega. Pritisnuo je jednu tipku i na digitalnoj ploči u dnu sobe pojavila se velika fotografija. Uzeo je laserski pokazivač i usmjerio crveno svjetlo prema fotografiji. “Ovo je zračna snimka šeste staze na terenu Creek. Ovdje se nalazi kuća Duffyjevih. A ovdje, među drvećem kod zavoja, nalazi se mjesto gdje je svjedok sjedio i ručao.” Pritisnuo je novu tipku i pojavila se nova fotografija. “Ovo smo slikali jučer ujutro na terenu za golf. Svjedok je sjedio na ovoj ovdje hrpi obrađenih trupaca, pored isušenog korita potoka, potpuno skriven od pogleda. Međutim” – nova tipka, nova fotografija – “kao što vidite, imao je savršen pogled na kuće s druge strane fairwaya,

udaljene kojih sto metara.”
“I pouzdano znaš da se nalazio upravo na tom mjestu?” “Da, gospodine.”
“Možeš li rekonstruirati slijed događaja?” “Da, časni suče.”
“Zasad slobodno preskoči ovo ‘časni suče’, Theo.”
“U redu.” Nova fotografija, nova zračna snimka. Theo je usmjerio lasersko svjetlo na jedno zdanje. “Ovo je alatnica, nije predaleko od šeste staze ako se ide kroz šumarak. Pauza za ručak počinje u jedanaest i trideset. I to u jedanaest i trideset na sekundu jer je nadglednik vrlo strog i od svojih radnika očekuje da se jave u jedanaest i trideset, brzo pojedu i u podne se vrate na posao. Naš bi se čovjek najradije odvojio od ostalih, pojeo sam, pomolio se i promatrao fotografiju svoje obitelji u domovini. Jako mu nedostaje domovina. Kao što vidite, do njegova omiljenog mjesta za ručak stiže se kratkom šetnjom kroz šumarak. Prema njegovoj procjeni, prošla je otprilike polovica pauze za ručak kad je ugledao muškarca kako ulazi u kuću Duffyjevih.”
“Znači, oko jedanaest i četrdeset pet?” pitao je sudac Gantry.
“Da, gospodine. A, kao što znate, mrtvozornik je ustanovio da je smrt nastupila otprilike u jedanaest i četrdeset pet.”
“Znam. A taj muškarac, koji je ušao u kuću, iz nje je izašao prije no što je tvom svjedoku završila pauza za ručak?”
“Da, gospodine. Svjedok tvrdi da obično kreće natrag prema alatnici par minuta prije podneva. Tog je dana vidio kako muškarac izlazi iz kuće prije no što mu je pauza za ručak završila. Po njegovoj procjeni, muškarac je bio u kući manje od deset minuta.”
“Imam jedno važno pitanje”, rekao je sudac. “Je li taj svjedok vidio da muškarac kuću napušta s torbom ili vrećom ili s bilo čime u čemu bi se mogle nalaziti opljačkane stvari? U iskazu stoji da je otuđeno više predmeta – dva manja pištolja, dio njezina nakita i najmanje tri njegova skupa sata. Je li ga svjedok vidio kako odnosi te stvari?”
“Mislim da nije, suče”, rekao je Theo utučeno. “A satima sam o tome razmišljao. Pretpostavljam da je pištolje ugurao za pojas i prekrio ih vestom, a sve je ostalo strpao u džepove.”
“Kakvi su to bili pištolji?” pitao je gospodin Boone.
“Jedan devetmilimetarski i jedna tridesetosmica kratke cijevi”, rekao je sudac Gantry. “Bilo bi ih lako sakriti ispod veste.”
“A satovi i nakit?”
“Nekoliko prstena i ogrlica, tri sata s kožnim remenom. Sve bi lako stalo u prednje džepove sportskih hlača.”
“I te stvari još nisu pronađene?” pitala je gospođa Boone. “Ne.”
“Vjerojatno su na dnu nekog od onih jezeraca na terenu za golf”, rekao je Ike, zlobno se nacerivši.
“Vjerojatno si u pravu”, rekao je sudac Gantry na golemo čuđenje svih ostalih. Sudac kamenog lica koji nikad nije pristajao ni uz koju stranu upravo im je otkrio svoje karte. Smatrao je da je Pete

Duffy ipak kriv.
“A što je s rukavicama?” pitao je.
Theo je uzeo smeđu kutijicu i stavio je na stol pa je iz nje izvukao plastičnu vrećicu sa zatvaračem u kojoj su se nalazile dvije rukavice za golf. Položio ju je pred suca Gantryja i nekoliko su trenutaka svi zurili u dokaz kao da se radi o krvavom mesarskom nožu. Theo je pritisnuo tipku i na ploči se pojavila nova fotografija. “Ovo je početno područje četrnaeste rupe na Južnoj devetki. Svjedok je popravljao glavu prskalice točno tu negdje, na brdašcu ponad početnog polja, kad je ugledao muškarca, onog istog muškarca, kako iz torbe za golf vadi ove dvije rukavice i baca ih u kantu za smeće.”
“Jedno pitanje”, rekao je sudac Gantry. “U trenutku kad je odbacio ove rukavice, je li nosio drugi par rukavica?” Bilo je očito da je sudac pomno raščlanio svaki detalj priče.
“Nisam ga se sjetio to pitati”, rekao je Theo.
“Vjerojatno jest”, rekao je Woods. “Nije rijetkost da golfer u torbi nosi rezervne rukavice.” “Kakve to veze ima?” pitala je gospođa Boone.
“Nisam siguran da ima ikakve. Trenutno sam samo vrlo znatiželjan, Marcella.”
Uslijedila je dugačka stanka, kao da su svi prisutni razmišljali o istom, ali nitko to nije želio prvi spomenuti. Naposljetku je Theo rekao: “Suče, uvijek možete pitati samog svjedoka.
“Znači, ovdje je?” “Da, gospodine.”
“U mojem je uredu, Henry”, rekla je gospođa Boone. “Sad ga službeno zastupa odvjetnička tvrtka Boone.”
“Uključuje li to i Thea?” pitao je sudac Gantry i svima se to učinilo prilično duhovitim.
“Henry, moraš nam jamčiti da ni zbog čega neće biti uhapšen ili sudski gonjen”, rekao je gospodin Boone.
“Imate moju riječ”, rekao je sudac Gantry.

Bobby Escobar sjedio je nasuprot sucu, s druge strane stola. S njegove lijeve strane sjedio je Julio, njegov bratić i prevoditelj, a s desne njegova teta Carola. Bio je to pravi obiteljski događaj jer su i Hector i Rita bili ovdje, gledali su televiziju u uredu gospođe Boone.
Theo je svoje ispitivanje započeo s onom istom zračnom snimkom šeste staze na terenu Creek. Pomoću crvenog laserskog svjetla, on i Bobby označili su točno mjesto na kojem je Bobby ručao. Theo je izmjenjivao fotografije i pažljivo postavljao pitanja, dajući Juliju dovoljno vremena da ih prevede. Priča je glatko tekla.
Woods, Marcella i Ike zavalili su se u svoje stolice i sve promatrali s golemim ponosom, ali sve je troje bilo pripravno smjesta uočiti i bilo kakvu pogrešku.
Nakon što su utvrđene osnovne činjenice, a Bobby se pokazao pouzdanim svjedokom, sudac Gantry je rekao: “A sad, da čujemo što je s prepoznavanjem.”
Budući da Bobby nikad nije sreo Petea Duffyja, nije mogao potvrditi da je upravo on muškarac koji je ušao u kuću. No rekao je da je muškarac na sebi imao crnu vestu, svijetlosmeđe sportske hlače i tamnosmeđu kapu za golf, odjeću jednaku onoj koju je Pete Duffy nosio u vrijeme ubojstva. Theo mu

je pokazao niz fotografija Petea Duffyja preuzetih iz novina. Bobby je za svaku od njih rekao tek da muškarac na fotografiji uistinu sliči muškarcu kojeg je vidio. Theo je pritisnuo novu tipku i prikazao tri kratka video isjecka povezana u jednu snimku, a svi su prikazivali Petea Duffyja kako ili ulazi u zgradu suda ili izlazi iz nje. Bobby je i ovaj put rekao da je gotovo siguran da je to taj muškarac.
A onda je uslijedio vrhunac. Optužba je kao dokaz priložila dvadeset dvije fotografije mjesta zločina, kuće i susjedstva. Jedna od fotografija, dokaz državnog odvjetništva broj petnaest, bila je snimljena odnekuda s ruba fairwaya. Prikazivala je stražnju stranu kuće Duffyjevih, unutarnje dvorište, prozore i stražnja vrata, a u krajnjem desnom kutu dva policajca u uniformi stajala su pokraj autića. U autiću sjedio je Pete Duffy koji je djelovao ošamućeno i smeteno. Fotografija je očito bila snimljena samo nekoliko minuta nakon što je iz klupskog restorana dojurio kući.
Theo ju je nabavio tako što je “posjetio” internetsku stranicu sudske zapisničarske službe. Za slučaj da ga sudac Gantry slučajno pita kako je došao do nje, već je imao spreman odgovor: “Pa, suče, javno su je pokazali na sudu i prihvaćena je kao dokaz. Ne predstavlja baš neku tajnu, zar ne?”
Ali sudac Gantry nije ništa rekao. Ovu je fotografiju vidio već stotinu puta i nije ga se nimalo dojmila. Bobby je međutim nikad nije vidio i odmah je počeo jako brzo nešto pričati Juliu.
“To je on”, rekao je Julio, pokazujući prstom. “Muškarac u autiću. To je on.”
“Neka uđe u zapisnik, časni suče, da je svjedok upravo prepoznao branjenika, gospodina Petera Duffyja.”
“Svakako, Theo”, rekao je Gantry.

DVASEST DRUGO POGALVLJE


Publika se okupila u ponedjeljak ujutro kako bi svjedočila završnoj drami. Porotnici su prispjeli ozbiljnih lica, odlučni završiti svoj posao. Odvjetnici su obukli svoja najbolja odijela i stigli
orni i nestrpljivi da čuju presudu. Sam optuženi izgledao je odmorno i samopouzdano. Sudski službenici i podvornici žurili su se uokolo s uobičajenim ranojutarnjim poletom. A kad su se umirili, u devet sati i deset minuta, činilo se da je čitava sudnica duboko udahnula u iščekivanju. Svi su ustali kad je ušao sudac Gantry za kojim se vijorila njegova crna toga. Rekao je: “Možete sjesti”, i nije se nasmiješio. Nije bio sretan. Djelovao je jako umorno.
Osvrnuo se po sudnici, kimnuo sudskoj zapisničarki, pozdravio porotu i pogledom obuhvatio publiku, a osobito se zagledao u treći red s desne strane. Ondje je, ukliješten između svog oca i strica, sjedio Theo Boone koji je taj dan, barem zasad, izostao iz škole. Sudac Gantry pogledao je Thea pa su se nakratko gledali oči u oči. Zatim se nagnuo nekoliko centimetara bliže mikrofonu. Pročistio je grlo i održao govor kakav nitko nije očekivao.
“Dobro jutro, dame i gospodo. U ovoj fazi suđenja gospodinu Peteu Duffyju predviđeno je da čujemo završne riječi odvjetnika. Međutim to se neće dogoditi. Iz razloga koje u ovom trenutku neću objašnjavati, poništavam suđenje.”
Iz svih kutova sudnice doprli su uzdasi nevjerice, zapanjeni povici i osupnuti izrazi. Theo je promatrao Petea Duffyja koji se, potpuno zabezeknut, okrenuo prema Cliffordu Nanceu. Odvjetnike obiju strana kao da je netko letvom mlatnuo po glavi, ošamućeno su pokušavali shvatiti to što su upravo čuli. Omar Cheepe, koji je sjedio u prvom redu, neposredno iza stola obrane, okrenuo je glavu i pogledao ravno u Thea koji se nalazio dva reda iza njega. Nije zurio, nije djelovao naročito prijeteće, ali trenutak u kojem je to učinio jasno je govorio – “Ti si kriv za ovo. Znam to. I još nisam završio s tobom.”
Porotnici nisu bili sigurni što sad slijedi pa im je sudac Gantry objasnio. Okrenuo se, pogledao ih i rekao: “Članovi porote, poništenje suđenja znači da je suđenje završeno. Optužbe protiv gospodina Petea Duffyja odbačene su, ali samo privremeno. Optužnica će ponovno biti podignuta i ubrzo će uslijediti novo suđenje, ali s drugom porotom. U svakom kaznenom postupku sudac ima diskrecijsko pravo poništiti suđenje ako on ili ona smatraju da se dogodilo nešto što bi moglo štetno utjecati na konačnu presudu. Ovdje se upravo to dogodilo. Zahvaljujem vam na vašim uslugama. Vi predstavljate važan dio našeg pravosudnog sustava. Možete ići.”
Porotnici su bili potpuno zbunjeni, ali neki su ipak malo-pomalo shvaćali da su obavili svoju građansku dužnost. Sudski pristav ispratio ih je kroz pokrajnja vrata. Dok su polako izlazili, Theo je s divljenjem promatrao suca Gantryja. U tom je trenutku Theo zaključio da želi biti veliki sudac, baš poput svog heroja ondje gore, u sudačkoj klupi. Sudac koji poznaje zakon uzduž i poprijeko i vjeruje u pravednost, ali, što je još važnije, sudac koji je u stanju donijeti tešku odluku.
“Rekao sam ti”, prošaptao je Ike. Ike je bio uvjeren da će suđenje biti poništeno, ali to je vjerovao i ostatak odvjetničke tvrtke Boone.

Porotnici su otišli, ali nitko drugi nije se micao s mjesta. Svi su bili osupnuti i željeli su doznati više. Jack Hogan i Clifford Nance u isti su čas polako ustali i pogledali suca Gantryja. Prije no što je ijedan od njih stigao progovoriti, sudac je rekao: “Gospodo, zasad neću obrazlagati svoje postupke. Sutra, u deset sati ujutro, sastat ćemo se u mom uredu i navest ću vam svoje razloge. Želim da se optužnica ponovno podigne u najkraćem mogućem roku. Novo suđenje zakazat ću za treći tjedan u lipnju. Optuženik ostaje na slobodi uz jamčevinu i uz jednaka ograničenja. Rasprava je završena.” Lupio je sudačkim čekićem o stol, ustao i izgubio se.
Sad kad su i sudac i porota otišli, više nije bilo previše zanimljivo. Publika je polako ustala i krenula prema vratima.
“Pođi u školu”, rekao je gospodin Boone strogo Theu.

* * *

Vani, pred zgradom suda, Theo je otključao lokot na biciklu. “Hoćeš li navratiti popodne?” pitao je Ike.
“Naravno”, rekao je Theo. “Pa ponedjeljak je.”
“Trebamo porazgovarati o svemu što se dogodilo. Bio je to dugačak tjedan.” “Bogme jest.”
Malo dalje, kod glavnog ulaza, vladala je prilična graja dok su svi istovremeno pokušavali napustiti zgradu suda. Pete Duffy probijao se kroz gužvu okružen svojim odvjetnicima i drugim ljudima, a nekoliko je novinara dovikivalo za njim pitanja. Na njih im nitko nije odgovorio. Omar Cheepe čuvao je odstupnicu i pritom je odgurnuo jednog novinara. Upravo se spremao udaljiti sa svojim klijentom kad je opazio Thea koji je opkoračio bicikl i s Ikeom promatrao napeta zbivanja. Cheepe je naglo zastao i na djelić sekunde činilo se da je u dvojbi što učiniti. Požuriti se i zaštititi gospodina Duffyja ili prići Theu i u lice mu sasuti par gadnih prijetnji?
Theo i Cheepe zurili su jedan u drugog, udaljeni petnaestak metara, a onda se Cheepe okrenuo i požurio dalje. Činilo se da Ike nije zamijetio ovaj njihov okršaj.

I Theo se žurno udaljio. Zaputio se u školu i malo se opustio tek kad je zgradu suda ostavio daleko iza sebe. Nikako nije mogao vjerovati da je danas ponedjeljak. U proteklih se sedam dana toliko toga dogodilo. Najveće suđenje u gradskoj povijesti došlo je i prošlo, ali unatoč tome još nije završilo. Zahvaljujući Theu, izbjegnuta je pogrešna presuda. Nepravda je tako spriječena, barem privremeno. Theo će sad malo predahnuti od obaveza, ali ubrzo će se potajice sastajati s Bobbyjem Escobarom i Juliom. Nema nikakve sumnje. On će biti zadužen za to da uvježba Bobbyja, da ga pripremi za tri sata koja će provesti na klupi za svjedoke u lipnju.
A sad je ovaj ljigavac Omar komplicirao stvari. Koliko su toga on, njegov klijent i Clifford Nance doista znali? Pitanja, sama pitanja. Iako ga je to mučilo, bio je i pomalo uzbuđen zbog svega.
Onda se sjetio April. Sudac će sutra, u utorak, donijeti odluku kojom će je obvezati da živi s jednim od roditelja. Nije bilo nužno da i ona bude na sudu, ali ionako je bila izvan sebe. Trebao bi se malo družiti s njom. Odlučio je da će se zajedno iskrasti pod užinom i o svemu porazgovarati.
A sjetio se i Woodyja i njegova brata koji je bio u zatvoru i koji će najvjerojatnije ondje i ostati.

Parkirao je bicikl pored jarbola i ušao u školu na polovici prvog sata. Majka mu je napisala ispričnicu, a kad ju je predao gospođici Gloriji u prijamnom uredu primijetio je da se ona ne smiješi. A uvijek se smiješila.
“Sjedni, Theo”, rekla je i glavom pokazala na drvenu stolicu pored svog stola. Ali zašto? pitao se Theo. Pa samo je malo kasnio na nastavu.
“Kako je prošao sprovod?” zapitala je, i dalje se ne smiješeći.
Theo joj nije odgovorio, pokušavajući shvatiti o čemu to ona priča. “Molim?” “Sprovod prošlog petka, onaj zbog kojeg je tvoj stric došao...”
“A, taj sprovod. Bilo je odlično. Prva liga.”
Gospođica Glorija nervozno se osvrnula oko sebe, a onda je kažiprstom potapšala usnice.
Molim te, stišaj glas, govorila mu je. Vrata obližnjih ureda bila su otvorena.
“Theo”, gotovo je prošaptala. “Mog su brata sinoć zaustavili zbog vožnje pod utjecajem alkohola. Odveli su ga u zatvor.” Kratko je pogledala lijevo-desno kako bi bila sigurna da su sami.
“Žao mi je”, rekao je Theo. Znao je što sad slijedi.
“On nije pijanac. Odrastao je čovjek, sa ženom i djecom, i ima dobar posao. Nikad nije imao nikakvih problema i jednostavno ne znamo što da radimo.”
“Koliko je imao promila?” “Što?”
“Koliko mu je izmjereno alkohola u krvi?” “A, to. Bi li se moglo raditi o 0,09?”
“Da. Zakonska je granica 0,08 tako da je u nevolji. Prvi prekršaj?” “Naravno, Theo, pobogu. Pa nije pijanac. Popio je možda dvije čaše vina.”
Dva pića. Uvijek se radilo o samo dva pića. Bez obzira na to koliko bili pijani ili nesuvisli ili ratoborni, nitko nikad nije popio više od dva pića.
“Policajac je rekao da bi mogao dobiti deset dana zatvora”, nastavila je. “To je tako neugodno.” “Koji policajac?” pitao je Theo.
“Kako bih to mogla znati?”
“Neki policajci vole plašiti ljude. Vaš brat neće dobiti deset dana zatvora. Platit će šesto dolara globe, izgubiti vozačku na šest mjeseci, otići će na vozačku obuku i za godinu dana to će mu se moći izbrisati iz evidencije. Je li proveo čitavu noć u zatvoru?”
“Da. Ne mogu ni zamisliti...”
“Onda više neće u zatvor. Zapišite ovo ime.” Ona je već držala kemijsku olovku u ruci. “Taylor Baskin”, rekao je Theo. “On je odvjetnik koji se bavi slučajevima svih pijanih...”
“On nije pijanac!” rekla je, malo preglasno. Oboje su se osvrnuli oko sebe, provjeravajući sluša li ih tko. Nije bilo nikoga.
“Ispričavam se. Taylor Baskin je odvjetnik specijaliziran za alkoholizirane vozače. Vaš bi ga brat trebao nazvati.”
Gospođica Glorija vrijedno je zapisivala.

“Moram na sat”, rekao je Theo.
“Hvala ti, Theo. Molim te, nemoj nikome reći.” “Nema problema. Mogu li sad ići?”
“O, da, naravno. I, hvala, Theo.”
Theo je žurno napustio ured, ostavivši iza sebe još jednog zadovoljnog klijenta.

Napomene


[←1] Prosječni broj udaraca potreban profesionalnom igraču da odigra rupu/teren.


[←2] Središnji dijelovi terena između rupa.


[←3] Dijelovi terena na kojima se nalaze rupe sa zastavicama.


[←4] Putter – palica kojom se loptica lagano zakotrlja.