Džon Grišam-Čudotvorac

Rudy Baylor, tek završeni student prava, podnosi u ime svojih klijenata tužbu protiv moćne kompanije za prodaju polica osiguranja. Sudska drama koja se odvija pred čitateljima u detalje pokazuje funkcioniranje američkog pravnog sustava te utjecaj i beskrupuloznost novčarskih korporacija, a manje plijeni inventivnošću autorova pripovijedanja.

Tijekom pisanja ove knjige pomagao mi je Will Denton, istaknuti sudski odvjetnik u Gulfportu, Mississippi. Kroz dvadeset i pet godina Will se revno borio za prava potrošača i običnih ljudi. Njegove sudske pobjede su legendarne, a dok sam bio sudski odvjetnik, želio sam biti poput Willa Dentona. Dao mi je svoje stare spise, odgovorio na moja brojna pitanja, čak je redigirao i rukopis.
Jimmie Harvey mi je prijatelj, a vrstan je liječnik u Birminghamu, Alabama. Brižljivo me vodio kroz nepregledan labirint medicinskih postupaka. Neki dijelovi ove knjige su točni i čitljivi zahvaljujući njemu.
Hvala.

1.

Moja je odluka da postanem odvjetnik bila neopozivo zapečaćena kada sam otkrio da moj otac mrzi pravnički poziv. Bio sam mladi tinejdžer, nespretan, smeten svojom nesigurnošću, nezadovoljan životom, užasnut pubertetom, a moj me otac zbog neposluha upravo odlučio poslati u vojnu školu. On je bio bivši marinac koji je vjerovao da je batina iz raja izrasla. A ja sam imao dug jezik i odbojnost prema disciplini pa je za njega najjednostavnije rješenje bilo da me otpravi. Godine su prošle prije negoli sam mu oprostio.
Bio je strojarski inženjer, a radio je sedamdeset sati tjedno za tvrtku koja je, uz mnoge druge proizvode, izrađivala ljestve. S obzirom da su ljestve po prirodi opasan predmet, njegova je tvrtka postala česta meta sudskih tužbi. A kako se bavio projektiranjem, mog su oca najčešće slali da predstavlja tvrtku na saslušanjima i procesima. Ne mogu reći da ga okrivljujem zato što je mrzio odvjetnike, ali ja sam im se navikao diviti, jer su mu toliko zagorčali život. Proveo bi osam sati pogađajući se s njima, a zatim navalio na martini čim bi ušao u kuću. Ni pozdrava. Ni zagrljaja. Ni večere. Nekoliko bi sati psovao dok ne bi progutao četiri martinija, a zatim zaspao u svojem otrcanom naslonjaču. Jedan proces je potrajao tri tjedna, a kada je završio s velikom odštetom dosuđenom protiv tvrtke, moja majka je pozvala liječnika pa su ga mjesec dana skrivali u bolnici.
Tvrtka je kasnije propala, a naravno da je sva krivica pala na odvjetnike. Nijednom nisam čuo niti riječ o tome da je možda i tračak lošeg upravljanja mogao na bilo koji način pridonijeti stečaju.
Odao se piću i postao depresivan. Proveo je godine bez stalnog posla, što me je zbilja ljutilo, jer sam bio prisiljen konobariti i raznositi pizze da bih dogurao do fakulteta. Mislim da sam s njim razgovarao dva puta za vrijeme te četiri godine na fakultetu. Dan pošto sam doznao kako su me primili u pravnu školu, ponosno sam se vratio doma s tom velikom viješću. Majka mi je kasnije rekla da je ostao u krevetu tjedan dana.
Dva tjedna nakon mog pobjedonosnog posjeta, mijenjao je žarulju u prostoriji s instalacijama kada su se (kunem se da je to istina) pod njim urušile ljestve, a on pao na glavu. Bio je godinu dana u komi na odjelu za stare i nemoćne, dok mu netko nije milosrdno izvukao utikač.
Nekoliko dana nakon pogreba, predložio sam da podignemo tužbu, no majka na to nije bila spremna. Oduvijek sam sumnjao da je bio pripit kada je pao. I nije zarađivao ništa, pa je, po našem nepoštenom sustavu, njegov život imao malu ekonomsku vrijednost.
Majka je primila ukupan iznos od pedeset tisuća dolara od životnog osiguranja i loše se preudala. On je jednostavan tip, moj očuh, umirovljeni poštanski službenik iz Toleda, a provode većinu svojeg vremena plešući square dance i putujući u Winnebagou. Ja sam se držao podalje. Majka mi nije ponudila niti pare, rekavši da je to sve što ona ima za budućnost, a budući da sam se ja pokazao prilično vješt živeći ni od čega, smatrala je kako ne trebam ništa od tog novca. Zaključila je kako sam ja, što se tiče zarađivanja novca imao svijetlu budućnost, a ona nije. Siguran sam da joj je Hank, njezin novi suprug, kljukao uši financijskim savjetima. Naši će se putovi jednog dana sastati, moj i Hankov.
Završit ću pravnu školu u svibnju, za mjesec dana, zatim ću učiti za pravosudni ispit u srpnju. Neću baš biti među najboljima, ali sam u gornjoj polovici svog godišta. Jedina mudra stvar koju sam napravio u tri godine pravnog fakulteta je da sam upisao zahtjevne i teške kolegije na početku studija, tako da sam u ovom, svom posljednjem semestru mogao plandovati. Moji kolegiji ovog proljeća su

šala - Sportsko pravo, Umjetničko pravo, Izabrani dijelovi Napoleonovog kodeksa i, moj najdraži, Pravni problemi starijih osoba.
Zbog izbora ovog posljednjeg, sjedim tu u krhkom stolcu, iza rasklimanog stola na sklapanje u toploj, vlažnoj, metalnoj zgradi ispunjenoj čudnim skupom starih osoba, kako oni vole da ih se zove. Rukom ispisan znak iznad jedinih vidljivih vrata uzvišeno označuje ovo mjesto kao Dom umirovljenika ‘Parkovi čempresa’, ali unatoč svom imenu, zgrada nema niti najmanji nagovještaj cvijeća ili zelenila. Zidovi su sivosmeđi i prazni, osim jedne stare, izblijedjele fotografije Ronalda Reagana u uglu, između dvije otužne zastavice jedne Sjedinjenih Država, a druge države Tennessee. Zgrada je malena, tmurna i nevesela, očito sagrađena u zadnji tren, s par dolara viška od neočekivanog saveznog novca. Rastreseno črčkam po svom bloku, bojeći se pogledati na gomilu koja se polako naginje naprijed u svojim stolcima na sklapanje.
Ima ih oko pedeset, podjednako bijelaca i crnaca, prosječne starosti od sedamdeset pet godina, neki slijepi, otprilike desetak u invalidskim kolicima, mnogi nose slušne aparate. Rečeno nam je da se sastaju ovdje svakog dana u podne na toplom obroku, nekoliko pjesama ili ponekad zbog posjeta nekog očajnog političkog kandidata. Nakon nekoliko sati druženja krenut će doma i računati sate do kada se mogu vratiti ovamo. Profesor nam je rekao kako im je to najsvjetlija točka dana.
Napravili smo strašnu grešku došavši ovamo u vrijeme ručka. Nas četvero su posjeli u jedan kut zajedno s našim vođom, profesorom Smootom, i detaljno nas proučavali kako prčkamo po sinetetičkoj piletini i hladnom grašku. Moj žele je bio žut, što je primijetio stari bradati jarac s imenom Bosco ispisanim na ‘Zdravo, moje ime je...’ kartici zataknutoj iznad džepića njegove prljave košulje. Bosco je mumljao nešto o žutom želeu, a ja sam mu ga brzo ponudio, zajedno sa svojom piletinom, međutim, gospođica Birdie Birdsong ga je zgrabila i grubo odgurnula natrag na mjesto. Gospođica Birdsong ima oko osamdeset godina, ali je vrlo žustra za svoju dob, ponaša se kao majka, diktator i izbacivač u ovoj organizaciji. Ravnala je skupom kao iskusna glavna sestra, grleći ih i tapšajući, ulagujući se drugim ženama čije su kose bile obojene u plavu nijansu sivog, smijući se kreštavim glasom i sve vrijeme držeći na oku Bosca koji nedvojbeno ima loš utjecaj na društvo. Opominjala ga je što bulji u moj žele, ali je sekundu kasnije stavila punu zdjelu žute mase pred njegove blistave oči. Pojeo ga je svojim kratkim debelim prstima.
Prošao je jedan sat. Ručak se nastavljao i ove su se izgladnjele duše gostile kao da im je ovaj obrok posljednja gozba. Njihove klimave vilice i žlice pomicale su se naprijed-nazad, gore-dolje, unutra-van, kao da su natovarene dragocjenim metalima.
Vrijeme nije imalo apsolutno nikakvu važnost. Vikali su jedan na drugoga kada bi ih uznemirila neka riječ. Bacali su hranu na pod tako da mi je to bilo nepodnošljivo gledati. Čak sam i svoj žele pojeo. Bosco, još uvijek gramziv, pratio je svaki moj pokret. Gospođica Birdie lepršala je po sobi, čavrljajući o koječemu.
Profesor Smoot, blesavi intelektualac ukrašen nakrivljenom leptir mašnom, čupavom kosom i crvenim naramenicama za hlače, sjedio je ispunjen zadovoljstvom čovjeka koji je baš završio s dobrim obrokom te se s ljubavlju divio prizoru pred nama. On je dobra dušica u svojim ranim pedesetim, ali maniri su mu bili uvelike poput onih Bosca i njegovih prijatelja. Tokom dvadeset godina je podučavao lagane predmete koje nitko drugi nije htio, a koje je i malo studenata željelo upisati. Prava djece, Prava invalida, Seminar o nasilju u obitelji, Problemi duševno bolesnih i, naravno, Prava starkelja, kako se taj kolegij naziva u njegovoj odsutnosti. Jednom je najavio kolegij koji se zvao Prava nerođenog fetusa, ali se podigla takva bura polemika da je profesor Smoot na brzinu uzeo slobodnu studijsku godinu. Prvog dana predavanja nam je objasnio kako je svrha ovog kolegija da nas stavi pred stvarne ljude sa stvarnim pravnim problemima. Po njegovom mišljenju, svi

studenti upisuju pravo s određenom dozom idealizma i žele služiti javnosti, ali nakon tri godine nemilosrdnog suparništva ne zanima nas ništa nego pravi posao u pravoj tvrtki u kojoj ćemo postati partneri za sedam godina i mlatiti veliku lovu. U tome ima potpuno pravo.
Pohađanje predavanja nije bilo obvezatno pa smo počeli s jedanaest studenata. Nakon mjesec dana Smootovih dosadnih izlaganja i neprestanog opominjanja da zaboravimo novac i radimo besplatno, broj nam se smanjio na četvero. To je beskoristan kolegij, vrednuje se sa samo dva boda, ne zahtijeva gotovo nikakav rad - eto to me je njemu privuklo. Međutim, kad bi potrajao više od mjesec dana, duboko sumnjam da bih ga mogao spremiti. U ovom trenutku mrzim studij prava. A i ozbiljno sam zabrinut i za svoj posao.
Prvi put se suočavam sa stvarnim strankama i užasnut sam. Iako su potencijalni klijenti koji ovdje sjede u godinama i onemoćali, u mene zure kao u mudraca. Ja sam, na koncu, gotovo odvjetnik, nosim tamno odijelo, držim pred sobom notes u kojem crtam kvadrate i krugove dok mi je na licu zamrznut inteligentan i ozbiljan izraz pa bih morao biti sposoban priteći im u pomoć. Uz mene sjedi, za našim stolom na sklapanje, Booker Kane, crnac koji mi je najbolji prijatelj na pravnoj školi. Preplašen je poput mene. Ispred nas su previnute kartice od crnog filca s našim ispisanim imenima - Booker Kane i Rudy Baylor. To sam ja. Do Bookera je podij na kojem krešti gospođica Birdie, a na suprotnoj strani je još jedan stol s istim karticama koje oglašavaju prisutnost F. Franklina Donaldsona
IV. napuhane guzice koja već tri godine ističe inicijale i brojeve ispred i iza svojeg imena. Uz njega je prava gadura, N. Elisabeth Erickson, baš prava cura koja nosi prugasta odijela, svilene kravate i nos u zraku. Mnogi od nas sumnjaju da nosi i muške atletske gaćice.
Smoot stoji uza zid, iza nas. Gospođica Birdie čita obavijesti, bolnička izvješća i osmrtnice. Dere se u mikrofon razglasnog sustava koji radi nevjerojatno dobro. Četiri ogromna zvučnika vise u uglovima sobe, tako da njen prodoran glas tutnji i ruši se na nas iz svih smjerova. Slušni aparati su isključeni i izvađeni. Za trenutak nitko više ne spava. Danas su tri osmrtnice, a kada je gospođica Birdie konačno završila, vidim nekoliko suza u publici. Bože, molim te, ne daj da se ovo meni dogodi. Udijeli mi, molim te, još pedeset godina rada i zabave, a zatim trenutačnu smrt u snu.
S naše lijeve strane, uza zid, klaviristica je oživjela i udarila notnim listovima po drvenom stalku pred sobom. Gospođica Birdie zamišlja samu sebe kao neku vrstu političkog komentatora, a baš kad je počela prigovarati protiv predloženog povišenja poreza na promet, klaviristica je navalila na tipke. “Lijepa Amerika”, pretpostavljam. S čistim užitkom protutnjala je kroz raštimanu verziju uvodnog pripjeva i starkelje su zgrabile svoje pjesmarice čekajući na prvi stih. Gospođica Birdie nije smetena. Sada je dirigent zbora. Podiže obje ruke, zatim pljesne da privuče pažnju, a onda s prvom notom početne strofe počinje mahati rukama na sve strane. Oni koji mogu polako se počinju dizati na noge.
Zavijanje dramatično iščezava zajedno s drugom kiticom. Riječi im nisu poznate, a većina tih jadničaka ne može vidjeti ni prst pred nosom pa su pjesmarice beskorisne. Bosco odjednom zatvara usta, ali glasno nastavlja mumljati gledajući prema stropu.
Klavirska muzika nenadano prestaje kada su notni listovi pali sa stalka i rasuli se po podu. Kraj pjesme. Svi zure u klaviristicu koja, jadna, grabi po zraku i prtlja oko svojih nogu gdje su se rasule note.
“Hvala vam!” viče gospođica Birdie u mikrofon dok oni iznenada padaju nazad u svoja sjedala. “Hvala vam. Muzika je divna stvar. Zahvalimo Bogu za divnu muziku.”
“Amen!” zadere se Bosco.
“Amen”, još jedan fosil ponavlja kimajući glavom iz stražnjeg reda.
“Hvala”, kaže gospođica Birdie. Okreće se i smiješi Bookeru i meni. Obojica se naginjemo

prema naprijed na laktovima i još jednom pogledamo prema gomili. “Sada”, kaže dramatično, “za današnji program, svima nam je drago da opet imamo ovdje profesora Smoota s nekim od njegovih bistrih i zgodnih studenata.” Zabacuje svojim mlohavim rukama i smije se svojm sivim i žutim zubima Smootu koji je neprimjetno prokrčio put do nje. “Zar nisu zgodni?” upita ona, mašući prema nama. “Kao što znate”, gospođica Birdie nastavlja u mikrofon, “profesor Smoot predaje pravo na školi na Državnom sveučilištu u Memphisu, tamo gdje je moj najmlađi sin studirao, kao što znate, ali nije diplomirao, a profesor Smoot nas posjećuje ovdje s nekim od svojih studenata koji će poslušati vaše pravne probleme i dati vam uvijek dobar savjet, k tome uvijek besplatno, mogla bih dodati.” Ona se okreće i upućuje još jedan velik osmijeh prema Smootu. “Profesor Smoot, u ime naše grupe, mi vam želimo dobrodošlicu u ‘Parkove čempresa’. Zahvaljujemo vam na vašoj brizi za probleme umirovljenika. Hvala vam. Volimo vas.”
Silazi s podijuma i počinje žestoko pljeskati rukama i gorljivo kimati svojim prijateljima da čine isto, ali nitko, čak niti Bosco, ne diže ruku.
“On je zvijezda”, mrmlja Booker.
“Barem ga vole”, odgovaram mu mrmljajući. Oni sjede ovdje već deset minuta. Vrijeme je nakon ručka, primjećujem nekoliko teških vjeđa. Zahrkat će prije nego Smoot završi.
Penje se na podij, podešava mikrofon, pročišćava grlo i čeka da gospođica Birdie sjedne u prednji red. Čim je sjela, šapne ljutito blijedom gospodinu pored sebe, “Trebali ste pljeskati!” On je ne čuje.
“Hvala vam, gospođice Birdie”, Smoot zapišti. “Uvijek je lijepo doći u posjet ovdje u ‘Parkove čempresa’.” Njegov glas je iskren i nemam nikakve sumnje da se profesor Howard L. Smoot osjeća počašćen što je ovdje u ovom trenutku, u središtu ove depresivne zgrade, ispred ove tužne grupice starih ljudi, s posljednje četvero studenata koji još slušaju njegov kolegij. Smoot živi za ovo.
Predstavlja nas. Brzo ustajem s kratkim osmijehom na licu, a zatim se vraćam na stolac i ponovo namještam mudar izraz. Smoot govori o zdravstvenoj zaštiti, smanjenju proračuna, oporukama, iznimkama od poreza na promet, zlostavljanim starkeljama i o plaćanju kolektivnog osiguranja. Oni tamo padaju kao muhe. Rupe u Zakonu socijalnog osiguranja, zakoni u proceduri, propisi o staračkim domovima, planiranje podjele nasljedstva, čudotvorni lijekovi, trtlja dalje i dalje, baš kako to čini i na predavanjima. Zijevam, i sam se osjećam sneno. Bosco počinje pogledavati na svoj sat svakih deset sekundi.
Konačno, Smoot uspješno stiže do završetka, ponovo zahvaljuje gospođici Birdie i njenom društvu, obećaje da će se vraćati svake godine i sjeda na kraj stola. Gospođica Birdie točno dvaput pljesne rukama, a zatim odustaje. Nitko se drugi ne pokreće. Pola njih hrče.
Gospođica Birdie mahne rukama prema nama i kaže svojem stadu, “Evo tu su. Dobri su i za nas besplatni.” Polako i nespretno kreću prema nama. Bosco je prvi na redu, a očito je da mi zavidi zbog želea jer me bijesno gleda i odlazi na drugi kraj stola sjednuvši na stolac pred uvaženom N. Elisabeth Erickson. Nešto mi govori kako mi to neće biti posljednji nesuđeni klijent koji će potražiti pravni savjet od konkurencije. Postariji crnac izabire Bookera za svojeg odvjetnika i njih dvojica se dogovaraju preko stola. Pokušavam ne slušati. Nešto o bivšoj ženi i razvodu prije dosta godina koji može ili ne može biti službeno okončan. Booker radi bilješke kao pravi odvjetnik i sluša napeto kao da točno zna što treba učiniti.
Booker barem ima stranku. Punih pet minuta osjećam se potpuno glupo sjedeći sam dok troje mojih kolega šapuće, črčka, sućutno sluša i rukuje se, a problemi se otkrivaju pred njima.
Moja samoća ne prolazi neprimijećeno. Konačno gospođica Birdie Birdsong posiže u svoju torbicu, izvlači kuvertu i poskakuje do mojeg kraja stola. “Ti si onaj kojeg sam stvarno željela”,

šapuće dok privlači stolac prema uglu stola. Naginje se naprijed, a ja se naginjem ulijevo te u tom trenutku, kad su naše glave od dodira razdvajali centimetri, započinjem svoj prvi sastanak u svojstvu odvjetnika. Booker me pogledava s opakim smiješkom.
Moj prvi sastanak. Prošlog ljeta sam bio na praksi u maloj tvrtki u centru grada, dvanaest odvjetnika koji su se plaćani po broju radnih sati. Bez honorara uvjetovanih dobijanjem parnice. Svladao sam umijeće naplaćivanja, od kojeg je prvo pravilo da je odvjetnik veći dio svojeg radnog vremena na sastanku. Sastanci sa strankama, telefonski sastanci, sastanci s protivničkim odvjetnicima, sucima, partnerima, službenicima osiguravatelja i stručnim suradnicima, sastanci za vrijeme ručka, sastanci u sudnici, pozivi na sastanke, sastanci zbog nagodbi, sastanci prije procesa, sastanci poslije procesa. Navedi djelatnost i odvjetnici zbog nje mogu izmisliti sastanak.
Gospođica Birdie je bacila oprezan pogled naokolo što je znak za mene da spustim i glavu i glas, jer što god da mi hoće povjeriti, vraški je ozbiljno. A to mi baš dobro odgovara jer ne želim da itko čuje slabi i naivni savjet koji joj namjeravam pružiti kao odgovor na problem koji će mi iznijeti.
“Pročitaj ovo”, kaže, a ja uzimam kuvertu i otvaram je. Aleluja! To je oporuka! Posljednja volja i oporuka Colleen Janiece Barrow Birdsong. Smoot nam je rekao kako bi više od polovice ovih stranaka željela da im pregledamo i možda ažuriramo oporuke, a to nam baš odgovara jer smo prošle godine morali upisati kolegij koji se zvao Oporuke i ostavština pa se osjećamo pomalo vješti u otkrivanju problema. Oporuke su prilično jednostavni dokumenti te ih bez pogreške mogu sastaviti i najzeleniji odvjetnici.
Ova je otipkana i djeluje službeno, a dok je čitam vidim iz prva dva odlomka da je gospođica Birdie udovica te da ima dvoje djece i vojsku unuka. Treći odlomak me ledi i gledam u nju dok ga čitam. Zatim ga čitam ponovno. Ona se samodopadno smijulji. Tekst upućuje izvršitelja oporuke da dodijeli svakom od njene djece iznos od dva milijuna dolara, a milijun valja držati u pohrani za svako od njene unučadi. Zbrajam, polako, osmero unučadi. To je barem dvanaest milijuna dolara.
“Samo čitaj”, šapuće kao da zaista može čuti kako računalo kucka u mojoj glavi. Bookerova stranka, stari crnac, sada plače, a to ima neke veze s romansom koja se loše završila prije mnogo godina i djecom koja su ga zapostavila. Pokušavam ne slušati, ali to je nemoguće. Booker žustro bilježi i pokušava ignorirati suze. Bosco se glasno smije na drugom kraju stola. Peti odlomak oporuke ostavlja tri milijuna dolara crkvi i dva milijuna fakultetu. Zatim slijedi popis dobrotvornih priloga, počinjući s udruženjem dijabetičara, a završavajući sa zoološkim vrtom u Memphisu. Uz svaki je iznos novca od kojih je najmanji pedeset tisuća dolara. Zadržavam ozbiljan izraz lica, malo računam na brzinu i ustanovljavam kako gospođa Birdie ima čistog imetka od barem dvadeset milijuna.
Odjednom iskrsavaju mnogi problemi s ovom oporukom. Kao prvo, nije ni približno debela kako bi trebala biti. Gospođa Birdie je bogata, a bogati ljudi nemaju tanke i jednostavne oporuke. Oni imaju debele, dugačke oporuke sa zakladama, opunomoćenicima i transferima kojima se preskače generacija neposrednih nasljednika te svim vrstama izuma i sredstava koje su smislili i proveli skupi porezni savjetnici u velikim tvrtkama.
“Tko je ovo sastavio?” pitam. Omotnica je prazna i nema nikakve naznake o sastavljaču ove oporuke.
“Moj bivši odvjetnik, sada pokojan.”
I bolje da je mrtav. Sastavljanje ovakve oporuke je nadripisarstvo.
Dakle, ova draga mala gospođa sa sivim i žutim zubima te prilično melodioznim glasom vrijedi dvadeset milijuna dolara. A, očito, nema odvjetnika. Gledam je, a zatim se vraćam na oporuku. Ne odijeva se bogato, ne nosi dijamante ili zlato, ne troši ni vrijeme ni novac na svoju frizuru. Haljina od pamuka koji se ne gužva i iznošeni bordo blejzer obična su konfekcija. Svojevremeno sam vidio

nekoliko bogatih starih gospođa i obično ih se vrlo lako uoči.
Oporuka je stara gotovo dvije godine. “Kada je umro vaš odvjetnik?” upitam je slatko. Naše glave su još uvijek spuštene, a nosovi udaljeni tek nekoliko centimetara.
“Lani. Rak.”
“I sada nemate odvjetnika?”
“Ne bih ovdje s tobom razgovarala da imam odvjetnika, zar ne Rudy? Nema ničeg kompliciranog oko oporuke pa sam pretpostavljala da ti to možeš srediti.”
Pohlepa je čudna stvar. Na posao stupam prvoga srpnja kod Brodnaxa i Speera, male uštogljene izrabljivačke tvrtke u kojoj petnaest odvjetnika uglavnom predstavlja osiguravajuće zavode na sudu. To nije posao koji bih poželio, ali kako su se stvari razvijale, Brodnax i Speer uputili su ponudu za zaposlenje kada su svi drugi propustili to učiniti. Računam provesti tu nekoliko godina, skužiti sisteme i ići dalje na nešto bolje.
Neće li momci kod Brondaxa i Speera biti iznenađeni kada dođem prvi dan i dovedem sa sobom klijenta vrijednog barem dvadeset milijuna? Bit ću instant čudotvorac, sjajna mlada zvijezda kojoj sve polazi za rukom. Mogao bih čak tražiti veći ured.
“Naravno da to mogu obaviti”, kažem neuvjerljivo. “No, puno je to novaca i ja...”
“Pst”, bijesno pišti i naginje se sve bliže. “Ne spominji novac.” Njen pogled je poletjeo u svim smjerovima kao da lopovi vrebaju iza nje. “Ja jednostavno odbijam razgovarati o njemu”, traži uporno.
“Dobro. Ja se slažem. Ali mislim da bi možda trebali razmisliti o tome da razgovarate s poreznim odvjetnikom o ovome.”
“To je ono što je rekao moj prijašnji odvjetnik, ali ja to ne želim. Odvjetnik je odvjetnik što se mene tiče, kao što je oporuka - oporuka.”
“Istina, ali mogli biste uštedjeti tonu novaca u porezima ako planirate svoju ostavštinu.” Odmahne glavom kao da sam potpuni idiot. “Ne želim uštedjeti ni pare.”
“Dobro, oprostite, ali mislim da možete.”
Stavlja smeđu pjegavu ruku na moj zglavak i šapne, “Rudy, dopusti da ti objasnim. Porez meni ne znači ništa zato jer ću, biti mrtva. Točno?”
“Ovaj, točno, pretpostavljam. Ali što s vašim baštinicima?”
“Zbog toga sam ovdje. Ljuta sam na svoje baštinike i želim ih izbaciti iz oporuke. Oboje svoje djece i neke svoje unuke. Izbaciti, izbaciti, izbaciti. Neće dobiti ništa, razumiješ. Nula. Ni pare, ni komadić namještaja. Ništa.”
Njene oči odjednom otežaju, a redovi bora se stišću čvrsto oko njenih usta. Steže moj zglavak, ali to ne shvaća. Za sekundu, gospođica Birdie nije samo ljuta nego i povrijeđena.
Na drugoj strani stola, buknula je rasprava između Bosca i N. Elisabeth Erickson. On je glasan i psuje protiv bolničke njege, zdravstvenog osiguranja i republikanaca općenito, a ona pokazuje na komad papira u pokušaju da objasni zašto određeni liječnički računi nisu pokriveni. Smoot se lagano diže na noge i hoda do kraja stola da ispita može li biti od kakve pomoći.
Bookerov se klijent očajnički pokušava sabrati, ali suze padaju niz njegove obraze i Booker postaje malodušan. On uvjerava starog gospodina da će upravo on, Booker Kane, provjeriti njegov problem i ispraviti stvari. Klimatski uređaj k tome i zaglušuje. Tanjuri i šalice su pospremljeni sa stola, i sve vrste igara su u tijeku - dama, ’lažeš’, bridž i Čovječe ne ljuti se. Na sreću, većina je ovih ljudi došla na ručak i druženje, a ne zbog pravnih savjeta.
“Zašto ih želite izbaciti iz oporuke?” pitam.
Pušta moj zglavak i trlja oči. “Pa, to je vrlo osobno i stvarno ne bih ulazila u to.”

“Kako hoćete. Tko dobija novac?” pitam i odjednom sam opijen moći koja mi je udijeljena da sastavim čarobne riječi koje će od običnih ljudi učiniti milijunaše. Smješkam joj se tako toplo i prijetvorno da se nadam kako se nije uvrijedila.
“Nisam sigurna”, kaže melankolično i gleda uokolo kao da je to igra. “Jednostavno ne znam kome da ga dam.”
Pa, kako bi bilo meni jedan milijun? Texaco će me tužiti svaki čas i potraživati četiri stotine dolara. Prekinuli smo pregovore i nazvao me njihov pravnik. Gazda mi prijeti deložacijom jer nisam platio stanarinu već dva mjeseca. A ja ovdje sjedim i čavrljam s najbogatijom osobom koju sam ikad upoznao, osobom koja ushićeno mudruje koliko tko treba dobiti.
Dodaje mi komad papira s četiri imena lijepo otipkana u stupac i kaže, “Ovo je unučad koju želim zaštititi, oni koji me još uvijek vole.” Rukom sakriva usta i primiče se mojem uhu. “Daj svakome milijun dolara.”
Ruka mi drhti dok črčkam po papiru. Puf! Tek tako, stvorio sam četiri milijunaša. “A što s ostalima?” pitam tiho šapćući.
Trza se unatrag, sjeda uspravno i kaže, “Ni pare. Ne zovu me, nikad ne pošalju ni poklon ni razglednicu. Bacaj ih van.”
Da ja imam baku tešku dvadeset milijuna dolara, ja bih joj slao cvijeće jednom tjedno, razglednicu svakog drugog dana, bombonijere kad god bi kišilo, a šampanjac kad god ne bi. Zvao bih je jednom ujutro i dvaput prije spavanja. Vodio bih je u crkvu svake nedjelje i sjedio uz nju, ruku pod ruku, za vrijeme službe, a zatim bih je odveo na ručak pa na aukciju, predstavu, izložbu ili kud god bi, dovraga, bakica željela ići. Ja bih se brinuo za svoju baku.
“Okay”, kažem svečano kao da sam to radio već mnogo puta. “I ništa za vaše dvoje djece?” “Tako kako sam rekla. Apsolutno ništa.”
“Što su vam oni, ako smijem upitati, učinili?”

Teško je uzdahnula kao da je time razočarana, prevrnula očima kao da joj je to mučno reći, ali zatim se naginje naprijed, naslonjena na laktove, da mi ipak kaže. “Pa”, šapuće, “Randolph, najstariji, star je skoro šezdeset godina, a baš se oženio po treći put malom droljom koja stalno zapitkuje za novac. Što god da mu ostavim završit će kod nje, tako da bih radije novac dala tebi Rudy, nego svom rođenom sinu. Ili profesoru Snootu, bilo kome, samo ne Randolphu. Znaš što hoću reći?”
Srce mi je zastalo. Centimetri, tek centimetri me dijele od bogate zlatne žile i to kod moje prve stranke. K vragu s Brodnaxom i Speerom i svim sastancima koji me čekaju.
“Ne možete novac ostaviti meni gospođice Birdie”, kažem uz svoj najslađi smiješak. Moje oči, a valjda i moje usnice, usta i nos mole je da kaže ‘Da! K vragu! To je moj novac i ja ću ga ostaviti kome god hoću, a ako ga hoću ostaviti tebi Rudy, k vragu! Tvoj je!’
Umjesto toga ona kaže, “Sve ostalo ide velečasnom Kennethu Chandleru. Znaš li ga? Na televiziji je sada svaki čas, iz Dallasa, a radi svakakve divne stvari po svijetu s našim donacijama, gradi domove, hrani djecu, uči ih iz Biblije. Želim da ga on dobije.”
“Televizijski propovjednik?”
“Oh, on je puno više od propovjednika. On je učitelj i državnik i savjetnik, ide na ručkove s državnim poglavarima, znaš, a k tome je jako zgodan. Ima glavu punu rudlave, prerano posijedjele kose, ali, znaš, ne pada mu na pamet da je boji.”
“Naravno da ne. Ali. ”
“Zvao me neku večer. Možeš li to vjerovati? Glas na televiziji mu je mekan kao baršun, ali preko telefona je baš neodoljiv. Znaš što mislim?”
“Da, mislim da znam. Zašto vas je zvao?”

“Pa, prošli mjesec, kada sam poslala svoj polog za ožujak, napisala sam mu kratku poruku, kako razmišljam o tome da ponovo sastavim svoju oporuku, sada kad su me djeca napustila, kako razmišljam o tome da ostavim nešto novaca njegovoj službi. Niti tri dana nakon toga, on me je nazvao, pun samopouzdanja, tako sladak i blistav na telefonu, želio je znati koliko mislim da bih mogla ostaviti njemu i njegovim svećenicima. Rekla sam mu približnu sumu i otada me naziva. Rekao je da će čak doletjeti ovamo svojim vlastitim avionom da se sretne sa mnom ako to želim.”
Ne znam što bih rekao. Smoot je primio Bosca pod ruku pokušavajući ga smiriti i posjesti još jednom pred N. Elisabeth Erickson koja je u tom trenutku, izgubila svoj dignuti nos, očito bila zbunjena pred svojim klijentom, spremna otpuzati pod stol. Pogledom siječe okolo, a ja joj upućujem brz posprdni smiješak tako da zna da gledam. Pored nje, F. Franklin Donaldson IV. je zadubljen u ozbiljne konzultacije s jednim starijim parom. Raspravljaju o dokumentu koji izgleda kao oporuka. Ja uživam u tome da je oporuka koju držim vrijedna puno više od one nad kojom se on mršti.
Odlučio sam promijeniti temu. “Ovaj, gospođo Birdie, rekli ste da imate dvoje djece, Randolpha i.”
“Da, Delberta. Zaboravi i njega, također. Nisam ga čula tri godine. Živi na Floridi. Sreži, sreži, sreži.”
Potez perom i Delbert je izgubio milijune.
“Moram razmisliti o Boscu”, naglo kaže i skoči na noge. “On je tako jadan čovječuljak. Bez obitelji, bez prijatelja osim nas.”
“Nismo gotovi”, kažem.
Naginje se dolje i opet naša lica dijele centimetri. “Jesmo, Rudy. Samo napravi kako ti kažem. Milijun svakome od njih četvero, a sve ostalo Kennethu Chandleru. Sve ostalo u oporuci ostaje nepromijenjeno; izvršitelj, jamac, opunomoćenici, sve ostaje isto. Jednostavno je, Rudy. To radim stalno. Profesor Smoot kaže da ćete se vi vratiti za dva tjedna sa svime lijepo i uredno natipkanim. Je li tako?”
“Pretpostavljam.”
“Dobro. Onda, vidimo se Rudy.” Odleprša do kraja stola i zagrli Bosca koji odmah postane miran i bezazlen.
Proučavam oporuku i vadim bilješke. Utješno je znati da će Smoot i ostali profesori biti na raspolaganju da nas vode i pomognu nam te da imam dva tjedna ne bi li se sabrao i smislio što napraviti. Ja ovo ne moram raditi, govorim sebi. Ova ugodna mala žena s dvadeset milijuna treba više savjeta nego joj ja mogu dati. Ona treba oporuku koju ne može razumjeti, ali će poreznici na nju sigurno obratiti pažnju. Ne mislim da sam glup, samo nedovoljno stručan. Nakon tri godine postdiplomske škole prava, potpuno sam svjestan koliko malo znam.
Bookerov klijent hrabro kontrolira osjećaje, a njegov odvjetnik ne zna što bi rekao. Booker nastavlja pisati bilješke i izgovara ‘da’ i ‘ne’ svakih nekoliko sekundi. Jedva čekam da mu kažem za gospođu Birdie i njeno bogatstvo.
Bacam pogled na grupu koja se smanjuje te u drugom redu primjećujem par za koji mi se čini da zuri u mene. U ovom času ja sam jedini slobodan odvjetnik, a oni ne znaju bi li iskušali svoju sreću sa mnom. Žena drži debeli snop papira svezan gumicama. Mumlja nešto u bradu, njen suprug kima glavom kao da bi radije pričekao na jednog drugog od bistrih mladih pravnih lavova.
Polako, oni ustanu i krenu prema mojoj strani stola. Oboje zure u mene prilazeći mi. Ja se smiješim. Dobrodošli u moj ured.
Ona sjeda na stolac gospođe Birdie. On sjeda s druge strane stola i dalje se drži rezervirano. “Zdravo”, kažem sa smiješkom i pružam ruku. On je mlitavo prihvati, tada pružim ruku njoj. “Ja

sam Rudy Baylor.”
“Ja sam Dot, a on je Buddy”, ona kaže, kimajući prema Buddyju, ne obazirući se na moju ruku. “Dot i Buddy”, ponovim i počinjem raditi bilješke. “Kako vam je prezime?” upitam s toplinom
iskusnog odvjetnika.
“Black. Dot i Buddy Black. U stvari Maryanne i Willis Black, ali svi nas jednostavno zovu Dot i Buddy.” Dotina kosa je sva natapirana, ondulirana i bliješti pri vrhu. Izgleda čista. Nosi jeftine bijele tenisice, smeđe čarape i prevelike traperice. Mršava je, žilava žena s oštrim nastupom.
“Adresa?” upitam.
“Squire broj 863, u Grangeru.” “Jeste li zaposleni?”
Buddy još nije otvorio usta i ja stječem dojam da je već godinama Dot ona koja govori u ime obitelji. “Ja imam invalidsku penziju”, kaže. “Tek mi je pedeset osam godina, ali imam slabo srce. Buddy dobiva malu penziju.”
Buddy me samo gleda. Nosi debele naočale s plastičnim okvirima čija mu krilca jedva dosežu do ušiju. Obrazi su mu crveni i glatki. Kosa mu je čupava i sijeda sa smeđastim tonom. Sumnjam da je oprana u zadnjih tjedan dana. Košulja mu je na crveno-crni škotski uzorak, još prljavija od kose.
“Koliko je star gospodin Blake?” upitam je, nesiguran bi li mi gospodin Black odgovorio i da ga pitam.
“Buddy, u redu? Dot i Buddy. Bez gospodine, molim? Šezdeset dvije su mu. Mogu li ti nešto reći?”
Brzo kimnem. Buddy okrzne pogledom Bookera s druge strane stola.
“On nije dobro”, šapne lagano kimajući u Buddyjevom smjeru. Gledam ga. On gleda nas. “Rana iz rata”, kaže. “Koreja. Znaš one detektore za metal na aerodromu?”
Kimnem ponovo.
“Ma, on bi mogao gol proći kroz neki od njih i stvar bi se oglasila.”
Buddyjeva košulja je rastegnuta i gotovo otrcana, s gumbima koji samo što se ne raspuknu u težnji da prekriju njegov isturen trbuh. Ima najmanje tri podbratka. Pokušavam zamisliti golog Buddyja kako hoda međunarodnim aerodromom u Memphisu dok alarmi zvone, a ljudi iz osiguranja paničare.
“Ima pločicu u glavi”, dodaje na kraju.
“To je. to je grozno”, šapnem joj, a zatim zapišem u svoj notes da gospodin Buddy Black ima pločicu u glavi. Gospodin Black se okreće ulijevo i zuri u Bookerovog klijenta udaljenog metar od mene.
Iznenada, ona se naglo nagne naprijed. “Još nešto”, kaže. Naginjem se lagano prema njoj u očekivanju. “Da?” “Ima problem s alkoholom.”
“Tko bi rekao.”
“Ali sve je to zbog ozljede u ratu”, uslužno objasni. I u trenu, ova je žena koju sam upoznao prije tri minute svela svojeg muža na imbecilnog alkoholičara.
“Smeta ti ako pušim?” upita posežući u svoju torbicu.
“Je li tu dopušteno?” pitam, tražeći s nadom natpis ‘Zabranjeno pušenje’. Ne vidim ga.
“Pa jasno da je.” Stavlja cigaretu u svoje raspucale usne i pali je, a zatim je naglo trgne van i otpuhne oblak dima direktno na Buddyja koji se ne pomakne ni milimetar.
“Što mogu učiniti za vas ljudi?” upitam, gledajući svežanj papira čvrsto omotan širokim gumicama. Stavljam oporuku gospođe Birdie pod svoj blok. Moj prvi klijent je multimilijunaš, a moji

sljedeći klijenti su penzioneri. Moja žutokljunska karijera prisilno se prizemljila.
“Mi nemamo puno novca”, kaže tiho kao da je to velika tajna koju joj je neugodno otkriti. Smiješim se sućutno. Bez obzira što posjeduju, bogatiji su od mene, a ne vjerujem da im prijeti sudska tužba.
“A trebamo odvjetnika”, ona doda uzimajući papire i skidajući gumice. “U čemu je problem?”
“Pa, osiguravajuće društvo nam ga je propisno namjestilo.”
“Koja vrsta police?” pitam. Gurne papire prema meni, zatim briše svoje ruke kao da se riješila tereta i predala ga čudotvorcu. Na vrhu hrpe je nekakva polica, zamrljana, presavinuta i otrcana. Dot otpuhne još jedan oblak i na trenutak jedva mogu vidjeti Buddyja.
“To je zdravstveno osiguranje”, ona kaže. “Kupili smo je prije pet godina od Great Benefit Life kad su naši dečki imali sedamnaest godina. Sada Donny Ray umire od leukemije, a lopovi neće platiti njegovo liječenje.”
“Great Benefit?” “Točno.”
“Nikad čuo za njih”, kažem sa sigurnošću ispitujući uvodnu stranu police, kao da sam riješio puno ovakvih parnica i osobno znam sve o svakom osiguravajućem društvu. Na popisu su i dva uzdržavana člana obitelji, Donny Ray i Ronny Ray Black. Imaju isti datum rođenja.
“Dakle, da prostite na izrazu, ali oni su hrpa pizdeka.”
“Većina osiguravajućih društava je takva”, dodajem obzirno i Dot se smije na ovo. Osvojio sam njeno povjerenje. “I tako, vi ste otvorili ovu policu prije pet godina?”
“Tako nešto. Nikada nismo propustili platiti premiju, nikada nismo koristili prokletu stvar sve dok se Donny Ray nije razbolio.”
Ja sam student, neosiguran student. Ne postoje police koje pokrivaju mene, moj život, zdravlje ili auto. Ne mogu si čak priuštiti niti novu gumu za lijevi stražnji kotač moje raspadajuće male Toyote.
“I, ovaj, kažete da umire?”
Kimne s cigaretom među usnicama. “Akutna leukemija. Dobio ju je prije osam mjeseci. Doktori mu daju godinu dana, ali on neće izdržati toliko jer mu nije mogla biti presađena koštana moždina. Sada je vjerojatno prekasno.”
Izgovorila je “moždina” brzo kao: “moždna”. “Presađivanje?” kažem zbunjen.
“Zar ne znate ništa o leukemiji?” “Ovaj, zapravo ne.”
Škljocne zubima i preokrene očima kao da sam totalni idiot, zatim stavi cigaretu i povuče dim. Kada ga je uspješno ispuhnula, kaže, “Moji dječaci su jednojajčani blizanci, znate. Tako je Ron, mi ga zovemo Ron jer ne voli da ga zovemo Ronny Ray, savršen davatelj za presađivanje koštane moždine Donnyju Rayu. Tako su liječnici rekli. Problem je što presađivanje košta negdje oko sto pedeset tisuća dolara. Znate, mi to nemamo. Osiguravajuće društvo bi trebalo platiti jer je to pokriveno policom osiguranja upravo ovdje. Gadovi su rekli ne. Tako Donny Ray umire zbog njih.”
Ima zapanjujući način da dođe do srži stvari.
Ignorirali smo Buddyja, ali on je slušao. Polako skida svoje debele naočale i dotiče oči dlakavom stranom ruke. No krasno. Buddy plače. Bosco je cmizdrio na drugom kraju. Bookerov klijent je bio ponovo pogođen krivnjom, kajanjem ili nekom vrstom žaljenja tako da rida s glavom među rukama. Smoot stoji pored prozora gledajući nas i bez sumnje se pita kako to pružamo savjete

kad izazivamo toliku žalost.
“Gdje on živi?” upitam samo tragajući za pitanjem čiji odgovor će mi dozvoliti da pišem nekoliko sekundi po svojem bloku i ne gledam suze.
“Nikad nije napustio kuću. Živi s nama. To je još jedan razlog zbog kojeg nas je osiguravajuće društvo odbilo, rekli su da je odrastao te da više nije pokriven policom.”
Prekapam po papirima i okrznem pogledom pisma koja je Great Benefit primao i slao. “Da li polica prekida njegovo osiguranje kada postane punoljetan?”
Odmahuje glavom i smije se stisnutim usnama. “Ne. To nije u polici, Rudy. Pročitala sam je deset puta, ali tako nešto ne postoji. Čak sam pročitala i sitna slova.”
“Jeste li sigurni?” upitam, ponovo gledajući policu. “Sigurna sam. Čitam tu prokletu stvar već godinu dana.” “Tko vam ju je prodao? Tko je agent?”
“Neki mali bezveznjak koji je pokucao na naša vrata i nagovorio nas na nju. Ime mu je Ott ili tako nekako, nalickani mali varalica koji govori vrlo brzo. Pokušala sam ga pronaći, ali očito je napustio grad.”
Biram pismo iz gomile i čitam ga. Od višeg referenta za potraživanja u Clevelandu, napisano nekoliko mjeseci nakon prvog pisma koje sam pogledao, prilično otresito odbija isplatiti osigurninu na temelju toga što je Donnyjeva leukemija već postojala u času otvaranja police te zbog toga nije pokrivena. Ako u stvari Donny ima leukemiju manje od godinu dana, ona je bila dijagnosticirana četiri godine nakon što je Great Benefit izdala policu. “Ovdje kaže da je osigurnina uskraćena zbog već postojećeg stanja.”
“Iskoristili su svaki mogući izgovor, Rudy. Samo uzmi sve ove papire i pročitaj ih pažljivo.
Isključenja, izuzeci, već postojeće stanje, mala slova, probali su sve.” “Ima li isključenje za transplantaciju koštane moždine?”
“Vraga ima. Naš je liječnik čak pogledao policu i rekao da Great Benefit mora platiti jer su transplantacije koštane moždine danas rutinski zahvat.”
Bookerov klijent briše lice s obje ruke, ustaje i ispričava se. Zahvaljuje Bookeru i Booker zahvaljuje njemu. Starac odnosi stolac u blizinu vatrenog natjecanja u kineskoj dami. Gospođica Birdie napokon oslobađa N. Elisabeth Erickson od Bosca i njegovih problema. Smoot korača iza nas. Iduće pismo je također od Great Benefita, a na prvi pogled je isto kao i sva ostala. Kratko je, neugodno i ide u srž stvari. Piše: “Draga gospođica Blake: U nekoliko prijašnjih prilika ova kompanija je pismeno odbila vaš zahtjev. Sada ga odbijamo osmi i zadnji put. Vi mora da ste glupi, glupi, glupi!” Potpisao ga je viši referent za potraživanja, a ja trljam otisnut logotip u nevjerici. Prošlu jesen pohađao sam kolegij Propisi osiguranja i sjećam se kako sam bio šokiran nečuvenim ponašanjem pojedinih osiguravatelja koji su odbijali isplatiti osigurninu. Naš predavač je bio gostujući profesor, komunist koji je mrzio osiguravajuća društva, u stvari mrzio je sve korporacije, a naslađivao se proučavanjem neopravdanih odbijanja propisnih zahtjeva osiguranika. Bio je uvjeren kako u ovoj zemlji postoje deseci tisuća slučajeva neisplaćivanja osigurnine koji nikad nisu stali pred lice pravde. Napisao je knjige o sudskom potraživanju osigurnina, a čak je imao i statističke podatke kojima je dokazivao svoju tezu kako mnogi ljudi jednostavno prihvaćaju odbijanje svojih
potraživanja bez ozbiljne istrage.
Ponovo čitam pismo i dodirujem otmjen logotip Great Benefit Life na vrhu. “I nikad niste propustili ni jednu uplatu?” pitam Dot.
“Ne. Ni jednu jedinu.”
“Trebao bih vidjeti Donnyjeve liječničke nalaze.”

“Većinu ih držim kod kuće. U zadnje vrijeme nije baš išao liječniku. Jednostavno si to ne možemo priuštiti.”
“Znate li točan datum kada mu je bila dijagnosticirana leukemija?”
“Ne, ali to je bilo u kolovozu prošle godine. Bio je u bolnici na prvoj kemoterapiji. Tada su nas ti lopovi obavijestili da neće pokrivati troškove daljeg liječenja pa nam je bolnica zatvorila vrata. Rekli su da si ne mogu priuštiti napraviti nam transplantaciju. Jednostavno, opasno je skupa. Ne mogu ih za to kriviti, stvarno.”
Buddy proučava Bookerovu novu stranku, krhku ženicu koja također nosi hrpu papira. Dot petlja oko svoje kutije Salem cigareta i konačno gura još jednu u usta.
Ako Donny stvarno boluje od leukemije te ako je ima tek osam mjeseci, onda nema šanse da se može isključiti iz police kao prethodno postojeće stanje. Ako nema isključenja i izuzimanja leukemije Great Benefit mora platiti. Je li tako? Za mene je to logično, u mojoj glavi to izgleda sasvim jasno, ali kako je pravo rijetko jasno i uglavnom nema logike, znam da me nešto kobno čeka u dubinama Dotine hrpe odbijenica.
“Ja ovo stvarno ne razumijem”, kažem i dalje zureći u Glupo pismo.
Dot ispuhuje gust oblak plavičaste magle u svojeg muža i dim se ovija oko njegove glave. Mislim da su mu oči suhe, ali nisam siguran. Cmokne svojim nepopustljivim usnama i kaže, “To je jednostavno, Rudy. Oni su gomila lopova. Misle da smo samo primitivna, neuka raja koja nema novaca kako bi im se suprotstavila. Radila sam trideset godina u tvornici traperica, ušla u sindikat, znaš, a borili smo se protiv tvrtke svakog dana. Ista stvar ovdje. Velike korporacije samo gaze običnog čovjeka.”
Uz to što je mrzio odvjetnike, moj otac je također sipao žuč i na spomen radničkih sindikata.
Naravno, stasao sam u gorljivog branitelja radničkih masa. “Ovo pismo je nečuveno”, kažem joj. “Koje?”
“Ono od gospodina Krokita, u kojem kaže da ste glupi, glupi, glupi.”
“Taj kurvin sin. Voljela bih da dovuče svoju guzicu ovdje dolje i kaže mi u lice da sam glupa.
Sjevernjački gad.”
Buddy tjera dim koji mu ide u lice i nešto progunđa. Pogledam ga u nadi da će možda pokušati govoriti, ali on to propušta. Prvi put primjećujem lijevu stranu njegove glave koja je malo spljoštenija od desne, a slika kako gologuz, na vršcima prstiju šeće zračnom lukom, prolazi mi pred očima. Savijam Glupo pismo i stavljam ga na vrh hrpe.
“Trebat će mi nekoliko sati da pregledam sve ovo”, kažem.
“Dobro, ali trebaš požuriti. Donny Ray nema puno vremena. Sada ima pedeset kila, a imao je osamdeset. On je toliko bolestan da ponekad može jedva hodati. Voljela bih da ga vidiš.”
Nemam želju vidjeti Donnyja Raya. “Da, možda kasnije.” Pregledat ću policu i pisma, Donnyjeve liječničke nalaze, zatim ću se posavjetovati sa Smootom i napisati lijepo pismo od dvije stranice Blackovima u kojem ću mudro objasniti da bi trebali slučaj dati ponovo pravom odvjetniku na pregled, i to ne samo pravom odvjetniku, već nekom specijaliziranom za podnošenje tužbi protiv osiguravajućih društava zbog neisplaćene osigurnine. Ubacit ću nekoliko imena takvih odvjetnika, zajedno s njihovim brojevima telefona i tako završiti s ovim bezvrijednim slučajem, završiti sa Smootom i njegovom strasti za Prava starkelja.
Promocija diplomanata je za trideset i osam dana.
“Morat ćete mi sve ovo ostaviti”, objašnjavam Dot dok slažem njen nered i skupljam gumice. “Vratit ću se ovamo za dva tjedna s napisanim savjetima.”
“Zašto ti za to treba dva tjedna?”

“Pa, ja, ovaj, moram obaviti neka istraživanja, znate, posavjetovati se sa svojim profesorima, pregledati neke stvari. Možete li mi poslati sve Donnnyjeve liječničke nalaze?”
“Naravno. Ali voljela bih da požuriš.” “Dat ću sve od sebe, Dot.”
“Misliš li da ih možemo tužiti?”
Iako sam tek student prava, već sam uvelike svladao umijeće dvosmislenog govora. “Ne mogu reći u ovom trenutku. Svakako izgleda obećavajuće. Ali zahtijevat će dalje preglede i pažljivo istraživanje. Moguće je.”
“Što to, dovraga, znači?”
“Pa, ovaj, to znači da mislim kako imate opravdani zahtjev, ali moram još proučiti cijelu ovu stvar dok ne budem siguran.”
“Kakav si ti pravnik?” “Ja sam student prava.”
To ju je, izgleda, zbunilo. Napući usne stisnute oko bijelog filtera i zuri u mene. Buddy zagunđa po drugi put. Smoot se, hvala Bogu, pojavljuje odzada i pita, “Kako vam ovdje ide?”
Dot se prvo zagleda u njegovu leptir kravatu, a zatim u njegovu divlju kosu. “Baš dobro”, kažem. “Upravo završavamo.”
“Odlično”, kaže kao da je vrijeme isteklo i kao da druge stranke čekaju na nas. Odlazi. “Narode, vidimo se za nekoliko tjedana”, kažem toplo s lažnim osmijehom.
Dot gnječi cigaretu u pepeljari i ponovo se naginje bliže. Usne joj odjednom podrhtavaju, a oči su joj vlažne. Nježno dotiče moj zglavak i bespomoćno gleda u mene. “Molim te, požuri Rudy. Trebamo pomoć. Moj sin umire.”
Zurimo jedno u drugo čitavu vječnost i ja konačno kimnem i nešto promrmljam. Ovi jadni ljudi su upravo povjerili život svojeg sina meni, apsolventu Pravne škole Državnog sveučilišta u Memphisu. Oni ozbiljno vjeruju da ja mogu uzeti ovu hrpu papira koju su istovarili ispred mene, uzeti telefon, obaviti par poziva, napisati par pisama, hokus-pokus, priprijetiti ovim i onim i - Abrakadabra! Great Benefit će pasti na koljena i obasuti novcem Donnyja Raya. I još očekuju da se to dogodi brzo.
Ustaju i nezgrapno se udaljuju od mojeg stola. Gotovo sam siguran da negdje u toj polici postoji savršena mala iznimka, jedva vidljiva i sigurno neodgonetljiva, ali su je ipak tamo smjestili vješti pravni meštri koji dižu debele honorare i desetljećima s oduševljenjem smišljaju sitna slova u ugovorima.

Tegleći Buddyja Dot krivuda između stolaca na sklapanje i ozbiljnih igrača rooka te zastaje uz vrč s kavom. Iz njega si puni papirnatu čašu kavom bez kofeina i pali još jednu cigaretu. Skupili su se tamo na kraju sobe, pijuckajući kavu i promatrajući me s udaljenosti od dvadeset metara. Listam policu, trideset stranica ispisanih jedva čitljivim malim slovima i radim bilješke. Pokušavam ne obraćati pažnju na njih.
Mnoštvo se smanjilo i ljudi polako odlaze. Umorio sam se od toga da budem odvjetnik, svega mi je dosta za danas i nadam se da neću dobiti još mušterija. Moje nepoznavanje prava je zastrašujuće i zadrhtim od pomisli da ću za samo par mjeseci stajati u sudnicama ovoga grada prepirući se s drugim odvjetnicima pred sucima i porotama. Nisam spreman da me se pusti u društvo koje se ima pravo parničiti.
Studij prava nije ništa drugo nego tri godine protraćenog stresa. Provodimo bezbrojne sate tragajući za informacijama koje nam nikad neće trebati. Bombardiraju nas predavanjima koja smjesta

zaboravljamo. Pamtimo slučajeve i zakone koji će sutra biti poništeni i izmijenjeni. Da sam posljednje tri godine provodio pedeset sati tjedno kao pripravnik kod dobrog odvjetnika, tada bih bio dobar odvjetnik. Umjesto toga, ja sam nervozni student na zadnjoj godini, preplašen najjednostavnijim pravnim problemima i užasnut nadolazećim pravosudnim ispitom. Nešto se miče ispred mene i podižem pogled, taman na vrijeme da spazim debeljuškastog starog momka s ogromnim slušnim aparatom kako vuče noge u mojem smjeru.

2

Sat kasnije, trome bitke kineske dame i remija su završile te posljednji starkelje napuštaju zgradu. Domar čeka pored vrata, a Smoot nas sakuplja oko sebe na razgovor poslije igre. Redamo se brzo, sumirajući različite probleme svojih novih klijenata. Umorni smo i jedva čekamo da napustimo ovo mjesto.
Smoot nudi nekoliko prijedloga, ništa kreativno i originalno, i raspušta nas s obećanjem da ćemo raspravljati o pravnim problemima starijih na satu sljedeći tjedan. Jedva čekam.
Booker i ja odlazimo njegovim autom, staromodnim ogromnim Pontiacom, ali u puno boljem stanju od moje raspadajuće Toyote. Booker ima dvoje male djece i ženu koja podučava pola radnog vremena u školi, tako da balansira negdje na rubu siromaštva. Studira marljivo i dobiva dobre ocjene te je zbog toga privukao pažnju dobrostojeće crne tvrtke u centru, prilično otmjenog društva poznatog po svojoj specijalizaciji na parnice u zaštiti građanskih prava. Njegova početna plaća je četrdeset tisuća dolara godišnje, što je za šest tisuća više nego su Brodnax i Speer ponudili meni.
"Mrzim studij prava", kažem dok napuštamo parkiralište Doma umirovljenika 'Parkovi čempresa'.
"To je normalno," odgovara Booker. Booker nikoga i ništa ne mrzi, a ponekad čak tvrdi da mu je studij prava izazov.
"Zašto mi želimo biti odvjetnici?"
"Da služimo javnosti, borimo se protiv nepravde, mijenjamo društvo, znaš, uobičajeno. Zar ne slušaš profesora Smoota?"
"Idemo na pivo."
"Još nisu ni tri sata, Rudy." Booker pije malo, a ja pijem još manje jer je to skupa navika i jer sada moram štedjeti za hranu.
"Samo se šalim", kažem. Vozi me u smjeru pravnog fakulteta. Danas je četvrtak, što znači da me sutra čekaju Sportsko pravo i Napoleonov kodeks, dva kolegija isto tako beskorisna kao Prava starkelja, samo što zahtijevaju još manje rada. No, pravosudni ispit se neumitno približuje, a kada pomislim na to, ruke mi lagano podrhtavaju. Ako padnem na pravosudnom ispitu, oni ljubazni, ali kruti i ozbiljni tipovi kod Brodnaxa i Speera će me najvjerojatnije zamoliti da odem, što znači da ću raditi otprilike mjesec dana, a zatim izletjeti na ulicu. Pasti na pravosudnom ispituje nezamislivo - to bi me vodilo u nezaposlenost, stečaj, sramotu, gladovanje. Pa zašto onda o tome mislim neprestano? "Samo me odvezi do knjižnice", kažem. "Mislim da ću raditi na ovim slučajevima, a onda se baciti na pravosudni ispit."
"Dobra ideja." "Mrzim knjižnicu."
"Svi mrze knjižnicu, Rudy. Zamišljena je kako bi se mrzila. Njena osnovna svrha je da je studenti prava mrze. To je normalno."
"Hvala."
"Ona prva stara žena, gospođica Birdie, ima novaca?" "Kako znaš?" "Učinilo mi se da sam nešto načuo."
"Aha. Puna je para. Treba joj nova oporuka. Djeca i unuci su je zanemarili pa ih, naravno, želi razbaštiniti."
"Koliko para?"

"Dvadeset milijuna ili tako nešto." Booker me pogleda, uvelike sumnjajući. "Tako ona kaže", dodajem.
"Pa tko onda dobija novac?"
"Seksi tv-propovjednik s privatnim mlažnjakom." "Ma daj."
"Časna riječ."

Booker je razmišljao o tome čitava dva raskrižja gustog prometa. "Gledaj Rudy, bez uvrede, ti si super tip i sve to, dobar student, pametan, ali možeš li mirne savjesti sastaviti oporuku za imetak koji vrijedi toliko novca?"
"Ne. A ti?"
"Naravno da ne. Dakle, što ćeš napraviti?" "Možda umre u snu." "Sumnjam. Previše je žilava. Nadživjet će sve nas."
"Prebacit ću to Smootu. Možda ću privoliti nekog od profesora koji predaju poreze da mi pomogne. A možda ću jednostavno reći gospođici Birdie kako joj ne mogu pomoći i kako treba platiti nekom genijalnom poreznom stručnjaku pet tisuća dolara da joj sastavi oporuku. Stvarno me nije briga. Imam svojih vlastitih problema."
"Texaco?"
"Aha. Za petama su mi. Kao i moj stanodavac."
"Volio bih da ti mogu pomoći", kaže mi Booker, a znam da to i misli. Kad bi mogao odvojiti novac, vrlo rado bi mi ga posudio.
"Preživjet ću do prvog srpnja. A onda ću biti važna faca iz Brodnaxa i Speera tako da će moji dani siromaštva biti završeni. Za ime svega, dragi Bookeru, kako mogu potrošiti trideset i četiri tisuće dolara godišnje?"
"Zvuči nemoguće. Bit ćeš bogat."
"Mislim, k vragu, živio sam od napojnica i sitniša sedam godina. Što ću raditi sa svim tim novcem?"
"Kupiti još jedno odijelo?" "Zašto? Već imam dva." "Možda neke cipele?"
"To je to. To ću napraviti. Kupit ću cipele, Booker. Cipele i kravate, a možda i nešto hrane koja nije u konzervi i možda paket jockey gaća."
Barem dva puta mjesečno u posljednje tri godine, Booker i njegova žena pozivali su me na ručak. Ona se zove Charlene, djevojka iz Memphisa, a čudesno kuha na mršavom kućnom budžetu. Oni su mi prijatelji, ali siguran sam da me sažaljevaju. Booker se naceri, a zatim skrene pogled. Umoran je od toga da se šalimo s neugodnim stvarima.
Ulazi na parkiralište preko puta Centralne avenije uz Pravnu školu državnog sveučilišta u Memphisu. "Moram obaviti neke sitnice", kaže.
"Naravno. Hvala za vožnju."
"Vratit ću se oko šest. Mogli bismo malo učiti za pravosudni ispit." "Naravno. Bit ću dolje."
Zalupim vratima i pretrčim preko Centralne avenije.

U privatnom mračnom kutu podruma knjižnice, iza gomila ispucalih i drevnih pravnih knjiga,

sakriven od pogleda, nalazim svoj omiljeni stol kako prazan čeka samo na mene, kao što me čeka već mjesecima. Službeno je rezerviran na moje ime. Kutak je bez prozora te ponekad vlažan i hladan, zbog čega malo ljudi dolazi u njegovu blizinu. Proveo sam sate ovdje, u svojoj privatnoj maloj jazbini pišući sažetke slučajeva i učeći za ispite. A posljednjih tjedana prosjedio sam ovdje mnoge bolne sate zamišljajući što joj se to dogodilo i propitkujući sebe u kojem trenutku sam je zagubio. Mučio sam samog sebe ovdje. Površina stola je s tri strane okružena pregradama i sjećao sam se oblika drvenih šara na svakoj plohi. Mogu plakati, a da me nitko ne uhvati. Mogu čak i tiho psovati i nitko neće čuti.
Mnogo puta tijekom te zanosne veze, Sara bi mi se pridružila ovdje i mi bismo učili zajedno dok bi nam stolci bili priljubljeni jedan uz drugi. Mogli smo se hihotati i smijati i nitko ne bi mario. Mogli smo se poljubiti i dodirnuti i nitko ne bi vidio. U ovom trenutku duboko potišten i žalostan mogao sam gotovo osjetiti njen parfem.
Stvarno bih trebao naći drugo mjesto za učenje u ovom ogromnom labirintu. Sada, kada zurim u pregrade oko sebe, vidim njeno lice, sjećam se dodira njenih nogu i odjednom me preplavljuje ubitačna duševna bol koja me paralizira. Ona je bila ovdje, još prije samo par tjedana! A sad netko drugi dodiruje te noge.
Uzimam hrpu papira koju su mi dali Blackovi i uspinjem se do dijela knjižnice s knjigama o osiguranju. Moji pokreti su polagani, ali moje oči brzo zvjeraju u svim smjerovima. Sara više ne dolazi ovamo često, ali vidio sam je nekoliko puta.
Raširim Dotine papire na prazan stol između hrpa papira i ponovno čitam Glupo pismo. Šokantno je i zlobno, očito ga je napisao netko tko je bio uvjeren da ga Dot i Buddy neće nikad pokazati odvjetniku. Čitam ga ponovo i postajem svjestan kako duševna bol počinje jenjati - dolazi i odlazi, počinjem se na nju navikavati.
Sara Plankmore je također student zadnje godine prava i jedina je djevojka koju sam ikad volio. Nogirala me prije četiri mjeseca zbog tipa iz ugledne obitelji s Ivy Leaugue sveučilišta. Rekla mi je kako su stari prijatelji iz srednje škole te da su nekako naletjeli jedno na drugo za vrijeme božićnih praznika. Ljubav je ponovo planula, njoj je jako žao što mi je to učinila, ali život teče dalje. Među ovim zidovima se priča kako je najvjerojatnije trudna. U stvari, povraćao sam kada sam to prvi put čuo.
Proučavam policu koju su Blackovi otvorili kod Great Benefita i ispisujem čitave stranice bilješki. Zvuči kao sanskrt. Sortiram pisma, zahtjeve i liječničke nalaze. Sara je na tren nestala i ja postajem izgubljen među odbijenim zahtjevima za osiguranje koje sve više i više smrdi.
Polica je bila ugovorena na iznos od osamnaest dolara tjedno pri Osiguravajućem društvu Great Benefit Life iz Clevelanda, Ohio. Proučavam knjigu dugovanja, mali dnevnik u koji su se bilježile tjedne uplate. Čini se da je agent, neki Bobby Ott, stvarno posjećivao Blackove svakog tjedna.
Moj mali stol je sada prekriven urednim hrpama spisa i čitam sve što mi je Dot dala. I dalje mislim na Maxa Leuberga, gostujućeg predavača-komunista i njegovu strasnu mržnju prema osiguravajućim društvima. Oni vladaju našom zemljom, stalno je govorio. Kontroliraju bankovni sustav. Posjeduju nekretnine. Oni se zaraze, a Wall Street ima proljev tjedan dana. A kada kamatna stopa padne i njihovi profiti na ulaganja padnu, onda trče u Kongres i zahtijevaju ispravljanje nepravde. Tužbe nas ubijaju, vrište. Ti pohlepni odvjetnici koji podnose neozbiljne tužbe i uvjeravaju neuke porotnike da dijele ogromne kaznene naknade, to moramo zaustaviti, inače ćemo propasti. Leuberg bi se tako razbjesnio da bi bacao knjige u zid. Obožavali smo ga.
I još uvijek tu predaje. Mislim da se vraća natrag u Wisconsin krajem semestra, a ako skupim hrabrosti, mogao bih ga zamoliti da pregleda slučaj Blackovih protiv Great Benefita. Tvrdio je da je

surađivao u nekoliko znamenitih suđenja zbog neisplaćivanja osigurnine u kojima su porote natjerale osiguravatelja da isplati velike odštete.
Pišem sažetak slučaja. Počinjem s datumom kad je polica otvorena, a zatim kronološki ispisujem svaki značajan događaj. Great Benefita, pismeno, uskraćuje osigurninu osam puta. Osmo je, naravno, Glupo pismo. Mogu čuti Maxa Leuberga kako zviždi i smije se dok čita to pismo. Njušim krv.
Nadam se da je i profesor Leuberg također njuši. Nalazim njegov ured skriven između dviju ostava na trećem katu pravne škole. Vrata su prekrivena lecima koji pozivaju na bojkote i proteste za prava homoseksualaca ili zborove za zaštitu ugroženih vrsta, stvari koje pobuđuju malo interesa u Memphisu. Poluotvorena su i čujem ga kako se dere u telefonsku slušalicu, zadržavam dah i lagano kucam.
"Naprijed!" viče i polako ulazim kroz vrata. Pokazuje mi na jedini stolac. Pun je knjiga, spisa i časopisa. Čitav ured mu je smetlište. Nered, krš, novine, boce. Police za knjige svinute i uleknute. Posteri s grafitima prekrivaju zidove. Suvišni papiri odbačeni leže na podu. Vrijeme i organizacija ne znače ništa Maxu Leubergu.
On je mršav i nizak šezdesetogodišnjak, divlje raščupane kose boje slame, s rukama koje nikad ne miruju. Nosi izblijedjele traperice, majice koje na šokantan način govore o zaštiti okoliša i stare tenisice. Ako je hladno, ponekad nosi čarape. Tako je prokleto napet da me čini nervoznim.
Tresnuo je slušalicom. "Baker!"
"Baylor. Rudy Baylor. Osiguranje, zadnji semestar."
"Jasno! Jasno! Sjećam se. Sjednite." Ponovo maše prema stolcu.
"Ne, hvala." Premeće i prevrće hrpu papira na svom stolu. "No, o čemu se radi Baylore?" Maxa obožavaju studenti zato što uvijek ima vremena za razgovor.
"Pa, ovaj, imate li malo vremena?" Inače bih bio formalniji i rekao "gospodine" ili nešto takvo, ali Max mrzi formalnosti. Inzistira da ga zovemo Max.
"Da, naravno. O čemu se radi?"
"Pa, slušam predavanja kod profesora Smoota", objašnjavam, a zatim mu ukratko pričam o ručku kod starkelja te o bitku koju Dot i Buddy vode s Great Benefitom. Izgledalo je kao da upija svaku riječ.
"Jeste li ikad čuli za Great Benefit?"
"Aha. To je veliko društvo koje prodaje na vagone jeftina osiguranja bijelcima i crncima po selima. Jako sumnjiva stvar."
"Nisam nikad čuo za njih."
"Nisi ni mogao. Ne oglašavaju se. Njihovi agenti kucaju na vrata i skupljaju premije svakog tjedna. To ti je zadnji smrad u toj struci. Daj da vidim policu."
Dodajem mu je i on lista stranice. "Kako su opravdali odbijanje isplate?" pita me, a da me ne gleda.
"Svakako. Prvo su je odbili onako uopćeno. Zatim su rekli da leukemija nije uključena. Onda su rekli da je leukemija postojala u času zaključenja police. Onda su rekli da je klinac punoljetan i da ga zato ne pokriva polica njegovih roditelja. U stvari, bili su prilično inventivni."
"Jesu li sve premije bile uplaćene?" "Prema gospođi Black jesu."
"Gadovi." I dalje je listao stranice zločesto se smješkajući. Maxu se to sviđa. "I proučio si cijeli spis?"
"Aha. Pročitao sam sve što mi je stranka dala."
Baca policu na stol. "Definitivno treba proučiti", kaže. "Ali imaj na umu da stranka rijetko stavi

sve pred tebe." Dodajem mu Glupo pismo. Dok ga lista još mu se jedan zločesti osmijeh pojavljuje na licu. Čita ga ponovno i naposljetku pogleda u mene. "Nevjerojatno."
"I ja sam to pomislio", dodajem kao veteran u proganjanju osiguravajućih društava. "Gdje je ostatak spisa?" pita me.
Stavljam cijelu hrpu papira na njegov stol. "To je sve što mi je gospođa Black dala. Rekla je kako joj sin umire jer si ne mogu priuštiti liječenje. Rekla je da teži pedeset kilograma i da neće još dugo živjeti."
Ruke mu se umiruju. "Gadovi", ponovo kaže, gotovo za sebe. "Smrdljivi gadovi."
Potpuno se slažem, ali ništa ne govorim. Primjećujem još jedan par tenisica bačen u kut - vrlo stare Nike tenisice. Objasnio nam je na predavanju kako je svojedobno nosio Conversice, ali sada bojkotira tu tvrtku zbog njenog stava prema recikliranju.
Vodi svoj osobni mali rat protiv korporativne Amerike i ne kupuje ništa ako ga je proizvođač i najmanje naljutio. Odbija osigurati svoj život, zdravlje i imetak, no priča se kako mu je obitelj imućna pa da zbog toga može riskirati po koji izlet u svijet neosiguranih. Ja, s druge strane, iz očitih razloga, živim u njemu.
Većina mojih profesora su staromodni akademici koji u predavaonicama nose kravate i predaju sa zakopčanim sakoima. Max nije nosio kravatu desetljećima. I ne predaje. On izvodi predstavu. Žao mi je što odlazi s ovog mjesta.
Ruke mu ponovo oživljuju. "Volio bih ovo noćas proučiti", govori a da ne gleda u mene. "Nema problema. Mogu li navratiti ujutro?"
"Naravno. U svako doba."
Telefon mu pozvoni i on poseže za njim. Smješkam se i izlazim natraške kroz vrata s velikim olakšanjem. Vidjet ću se s njim ujutro, poslušati njegov savjet, a zatim na dvije stranice napisati izvještaj za Blackove u kojem ću ponoviti što god mi on kaže.
Sada, kad bih još samo mogao naći neku bistru glavu da istraži predmet gospođice Birdie. Imam neke u vidu, nekoliko profesora za poreze i mogao bih s njima pokušati sutra. Silazim niz stepenice i ulazim u studentski salon uz knjižnicu. To je jedino mjesto u zgradi na kojem je dopušteno pušenje, tako da se tik ispod svjetiljki stalno zadržava plava magla. Tamo je i televizor te garnitura istrošenih naslonjača i stolaca. Fotografije starih godišta rese zidove - uokvirena zbirka ozbiljnih lica, davno poslanih u rovove pravnog ratovanja. Kada je prostorija prazna često znam zuriti u njih, moje prethodnike, pitajući se koliko njih je izgubilo pravo na odvjetništvo, koliko njih je poželjelo da nije nikad vidjelo ovo mjesto, a koliko malo u stvari uživa u tužbama i obranama. Jedan zid je rezerviran za obavijesti, biltene i oglase nevjerojatne raznolikosti, a sa stražnje strane se nalazi niz automata s bezalkoholnim pićima i hranom. Mnoge obroke sam ovdje pojeo. Hrana iz automata nije tako loša kako se priča.
Skupljene na jednoj strani vidim uvaženog suca F. Franklina Donaldsona IV. kako trača s još tri svoja frenda, sve uštogljeni tipovi koji pišu za časopis Pravni pregled i mršte se na nas koji to ne činimo. Primjećuje me i čini se da ga je nešto zainteresiralo. Smješka mi se dok prolazim, što je neobično, jer mu je lice vječno ukručeno u ledeni i mrgodni izraz.
"Reci, Rudy, ideš kod Brodnaxa i Speera", vikne glasno. Televizor je isključen. Njegovi frendovi zure u mene. Dvije studentice na kauču su se uspravile i zure u mom smjeru.
"Aha. Pa što s tim?" pitam. F. Franklin IV. ima posao u tvrtki koja obiluje tradicijom, novcem i uobraženošću. Tvrtki daleko nadmoćnijoj Brodnaxu i Speeru. Uz njega su u ovom trenutku W. Harter Whittenson, bahati mali smrdljivac koji će, Bogu hvala, napustiti Memphis i raditi u golemoj tvrtki u Dallasu; J. Townsend Gross, koji je prihvatio namještenje kod druge ogromne tvrtke; James

Straybeck, ponekad društven tip koji je tri godine patio na fakultetu jer nije imao ni inicijal da ga stavi pred ime niti broj da ga zatakne iza njega. S tako kratkim imenom, njegova budućnost odvjetnika u velikoj tvrtki je u opasnosti. Sumnjam da će ikad uspjeti.
F. Franklin IV. korača u mom pravcu. Sav nasmiješen. "Pa, reci nam što se događa." "Što se događa?" Nemam pojma o čemu govori.
"Pa znaš, o integraciji."
Zadržavam mirno lice. "Kakvoj integraciji?" "Nisi čuo?"
"Čuo što?"
F. Franklin IV. pogleda svoja tri frenda i svi djeluju kao da se zabavljaju. Osmijeh mu se širi dok me promatra. "Ma hajde, Rudy, integraciji Brodnaxa i Speera s Tinleyjem Brittom."
Ostajem vrlo miran i pokušavam smisliti nešto inteligentno ili pametno za reći. No, na trenutak, riječi me iznevjeruju. Očito, ne znam ništa o integraciji, a očito, ova guzica nešto zna. Brodnax i Speer su malo društvo, petnaest odvjetnika, a ja sam jedini novak kojeg su uzeli iz mojeg godišta. Kada smo govorili o zapošljavanju prije dva mjeseca nije bilo ni spomena o planovima za integraciju.
Tinley Britt, s druge strane, najveća je, najnapuhanija, najuobraženija i najbogatija tvrtka u državi. Po zadnjem popisu, udomljavala je stotinu i dvadeset odvjetnika. Mnogi od njih su s Ivy Leaugue sveučilišta. Mnogi u svojim pedigreima imaju saveznu službu. To je moćna tvrtka koja predstavlja bogate korporacije i vladine ustanove te ima ured u Washingtonu odakle lobira među elitom. To je utvrda najtvrđe konzervativne politike. Bivši senator je partner u tvrtki. Zaposleni u njoj rade osamdeset sati tjedno, svi odjeveni u tamnomodra i crna odijela s bijelim košuljama i prugastim kravatama. Frizure su im kratke, a ne dopuštaju se ni brkovi ni brade. Možete prepoznati odvjetnika iz Tinley Britta po načinu na koji se kočoperi i oblači. Tvrtku ispunjavaju isključivo WASP muškarci, svi iz pravih privatnih škola i pravih studentskih bratstava, tako da ih je ostatak odvjetničke zajednice u Memphisu tvrtku oduvijek nazivao Trent &Brent.
J. Townsend Gross drži ruke u džepovima i podruguje mi se. On je drugi u našem godištu, polo majice su mu upravo dovoljno uštirkane i vozi BMW, tako da su ga Trent &Brent smjesta zapazili.
Koljena mi klecaju jer znam da me Trent &Brent nikad neće željeti. Ako su se Brodnax i Speer doista udružili s tim gigantom bojim se da sam možda zagubljen u reorganizaciji.
"Nisam čuo", kažem klonulo. Djevojke s kauča napeto promatraju. Vlada tišina.

"Hoćeš reći da ti nisu kazali?" F. Franklin IV. pita u nevjerici. "Eto, Jack je to čuo danas oko podneva", kaže kimnuvši prema svom kolegi J. Townsendu Grossu.
"Istina je", kaže J. Townsend. "Ali ime tvrtke ostaje isto."
Ime tvrtke, osim onog Trent &Brent, je Tinley, Britt, Crawford, Mize i St. John. Srećom, netko se davno odlučio za skraćenu verziju. Izjavljujući kako ime tvrtke ostaje isto J. Townsend je obavijestio malo slušateljstvo kako su Brodnax i Speer tako maleni i tako beznačajni da ih Tinley Britt može čitave progutati, a da se tek malo podrigne.
"Znači i dalje je to Trent &Brent?" kažem J. Townsendu koji frkne na taj izlizani nadimak. "Ne mogu vjerovati da ti nisu rekli", nastavlja F. Franklin IV.
Sliježem ramenima kao da to nije ništa i krećem prema vratima. "Možda se previše oko toga brineš, Frankie." Izmjenjuju povjerljive osmijehe kao da su obavili što god su si zadali u zadatak, a ja izlazim iz salona. Ulazim u knjižnicu, a student iza prednjeg pulta mi domahuje.
"Imaš poruku", kaže mi i dadaje komadić papira. Piše da nazovem Loyda Bečka, kompanjona u upravi Brodnaxa i Speera, čovjeka koji me zaposlio.

Telefonske govornice su u salonu, ali nisam raspoložen da ponovo sretnem F. Franklina IV i njegovu razbojničku bandu. "Mogu li se poslužiti tvojim telefonom?" pitam knjižničara za pultom, studenta druge godine koji se ponaša kao da je knjižnica njegova.
"Telefonske govornice su u kantini", kaže mi pokazujući u tom smjeru, kao da nakon tri godine još uvijek ne znam gdje je smješten studentski salon.
"Upravo dolazim od tamo. Svi su zauzeti."
Mršti se i gleda uokolo. "U redu, neka bude kratko."
Otipkavam brojeve Brodnaxa i Speera. Gotovo je šest, a tajnice odlaze u pet. Kada je pozvonilo deveti put, muški glas kaže jednostavno, "Halo."
Okrećem leđa ulazu u knjižnicu i pokušavam se sakriti iza praznih polica. "Halo, Rudy Baylor ovdje. Zovem s pravne škole, a dobio sam poruku da se javim Loydu Becku. Kaže da je hitno." Obavijest ne kaže ništa o tome da je hitno, ali u ovom trenutku sam prilično nervozan.
"Rudy Baylor? S čim u svezi?"
"Mene ste upravo zaposlili. S kim govorim?"
"O, aha. Baylor. Carson ovdje. Ovaj, I.oyd je na sastanku i ne mogu ga sada smetati. Pokušaj nazvati za sat. "
Carsona Bella sam sreo nakratko kada su me proveli tvrtkom i sjećam ga se kao tipično izmučenog odvjetnika, malo ljubaznosti pa natrag na posao. "Ovaj, gospodine Bell, mislim da stvarno trebam govoriti s gospodinom Bečkom."
"Žao mije, ali ne možete baš sada. Okay?"
"Čuo sam glasine o integraciji s Trentom, ovaj, s Tinley Brittom. Je li to istina?" "Gledaj Rudy, imam posla i ne mogu sada govoriti. Nazovi za sat i Loyd će te srediti."
"Srediti me? Imam li još uvijek posao kod vas?" pitam u strahu i s određenom dozom očaja. "Nazovi za sat", kaže razdraženo i zaklopi slušalicu.
Črčkam poruku na komadić papira i dajem je knjižničaru za pultom. "Poznaješ li Bookera Canea?" pitam.
"Aha."
"Dobro. Bit će ovdje za minutu. Daj mu ovu poruku. Reci mu da ću se vratiti otprilike za sat vremena."
Mrmlja, ali uzima poruku. Izlazim iz knjižnice, žurim uz salon i molim se da me nitko ne vidi, a zatim napuštam zgradu i trčim do parkirališta gdje me čeka moja Toyota. Nadam se da će motor upaliti. Jedna od mojih najmračnijih tajni je da još uvijek prodavaču dugujem gotovo tri stotine dolara za ovaj jadan krš. Lagao sam čak i Bookeru. On misli da je otplaćen.

3

Nije tajna da u Memphisu ima previše odvjetnika. Rekli su nam to kada smo se upisali na fakultet, da nam je struka strašno suficitarna, ne samo ovdje nego svuda, kako će se neki ubijati tri godine na studiju, boriti da prođu pravosudni ispit i ipak neće uspjeti naći zaposlenje. Pa su nam rekli na početku prve godine da će, iz usluge, srušiti barem trećinu našeg godišta. To su i učinili.
Mogu navesti barem desetero ljudi koji će diplomirati sa mnom sljedećeg mjeseca, a koji će nakon promocije imati obilje vremena učiti za pravosudni ispit, jer posao tek moraju pronaći. Sedam godina koledža, a zatim nezaposlenost. Mogu se sjetiti također nekoliko desetaka svojih kolega koji će raditi kao pomoćnici pučkih pravobranitelja, kao pomoćnici okružnih tužitelja ili kao slabo plaćeni činovnici za potplaćene suce, a o svim tim poslovima nitko nam nije govorio kada smo upisivali pravo.
Tako sam, iz mnogo razloga, bio prilično ponosan na svoje mjesto kod Brodnaxa i Speera, prave odvjetničke tvrtke. Da, bio sam ponekad pomalo samodopadan pred manje nadarenima, nekima koji se još uvijek potucaju uokolo i moljakaju za razgovore. Ta bahatost je, međutim, iznenada nestala. U želucu mi je čvor dok se vozim prema centru. Za mene nema mjesta u tvrtki kakva je Trent &Brent. Toyota kašljuca i dahće, kao i obično, no barem se kreće.
Pokušavam analizirati integraciju. Prije nekoliko godina Trent &Brent su progutali tvrtku od trideset ljudi, što je bila velika vijest u gradu. Ali ne mogu se sjetiti da su se u tom postupku gubila namještenja. Zašto bi oni željeli tvrtku od petnaest ljudi poput Brodnaxa i Speera? Odjednom sam svjestan koliko stvarno malo znam o svojem budućem poslodavcu. Stari Brodnax umro je prije dosta godina, a njegovo mesnato lice je ovjekovječeno u groznom brončanom poprsju smještenom kraj ulaza u urede. Speer mu je zet, ali se odavno razveo od njegove kćerke. Speera sam nakratko susreo i bio je prilično ljubazan. Rekli su mi, za drugog ili trećeg razgovora, kako su ini najveće stranke nekoliko osiguravajućih društava te da osamdeset posto njihovog poslovanja otpada na prometne nesreće.
Možda Trentu &Brentu trebaju malo pojačanja u svom odjelu za prometne nesreće. Tko zna.
Promet je gust na Poplaru, ali veći dio ide u suprotnom smjeru. Mogu vidjeti visoke zgrade u centru. Sigurno se Loyd Beck, Carson Bell i ostalo društvo iz Brodnaxa i Speera ne bi složilo da me se zaposli, da se naprave svi dogovori i planovi, a zatim da mi prerezu vrat samo zbog novca. Ne bi se udružili s Trentom &Brentom, a da pritom ne štite svoje vlastite ljude, zar ne?
Tijekom godine su moji kolege, koji će diplomirati sljedećeg mjeseca sa mnom, pretresli čitav grad u potrazi za poslom. Nema šanse da postoji još ijedno slobodno mjesto. Ni najmanji tračak zaposlenja nije mogao promaknuti u toj hajci.
Iako se parkirališta prazne i ima dovoljno prostora, parkiram nepropisno na ulici nasuprot osmerokatnice u kojoj Brodnax i Speer posluju. Dva raskrižja dalje je zgrada banke, najviša u centru, a naravno da Trent &Brent koriste gornju polovicu. Sa svojeg uzvišenog motrilišta mogu s prezirom promatrati dolje ostatak grada. Mrzim ih.
Jurnem preko ulice i ulazim u prljavo predvorje zgrade Powers. Dva dizala su slijeva, ali s desne strane primjećujem poznato lice. To je Richard Spain, odvjetnik kod Brodnaxa i Speera, zbilja ljubazan čovjek koji me odveo na ručak za vrijeme mojeg prvog posjeta ovdje. Sjedi na uskoj mramornoj klupi i prazno zuri u pod.
"Richard", kažem dok mu prilazim. "To sam ja, Rudy Baylor."

Ne pokreće se, zuri i dalje. Sjedam uz njega. Dizala su ravno ispred nas, udaljena deset metara. "Što se desilo, Richard?" pitam ga. Ošamućen je. "Richard, jeste li u redu?" malo predvorje je
ovog trenutka prazno i sve je tiho.
Polako okreće glavu i usta mu se lagano otvaraju. "Otpustili su me", kaže tiho. Oči su mu crvene
- ili je plakao ili je pio.
Duboko udišem. "Tko?" pitam ga tihim glasom, siguran u odgovor. "Otpustili su me", ponavlja.
"Richard, molim vas govorite sa mnom. Što se tu događa? Tko je otpušten?"
"Otpustili su sve nas zaposlene", tiho kaže. "Beck nas je pozvao u salu za sastanke, rekao kako su se kompanjoni dogovorili da prodaju tvrtku Tinley Brittu i kako nema mjesta za namještenike. Samo tako. Dali su nam sat da pospremimo stolove i napustimo zgradu." Glava mu se čudno klati od ramena do ramena dok to priča, a i dalje zuri u vrata dizala.
"Samo tako", kažem.
"Pretpostavljam da se zanimaš za svoj posao", kaže Richard i dalje zureći u predvorje. "Palo mi je na pamet."
"Te gadove nije briga za tebe."
Ja sam to, naravno, već ustanovio.
"Zašto su vas najurili?" pitam, a glas mi je jedva čujan. Iskreno, baš me briga zašto su otpustili svoje namještenike. No, pokušavam zvučati iskreno.
"Trent &Brent žele naše stranke", kaže. "Da dobije stranke mora kupiti kompanjone. Mi, namještenici, samo im smetamo.
"Žao mi je", kažem.
"I meni. O tebi se govorilo tijekom sastanka. Netko je pitao za tebe jer si jedini odvjetnik koji tek treba nastupiti na posao. Beck je rekao kako te pokušava nazvati da ti javi loše vijesti. I ti si dobio nogu, Rudy. Žao mi je."
Glava mi je klonula još nekoliko centimetara dok sam proučavao pod. Ruke su mi znojne. "Znaš li koliko sam novca zaradio prošle godine?" pita me.
"Koliko?"
"Osamdeset tisuća. Robijao sam ovdje šest godina, radio sedamdeset sati tjedno, zanemarivao obitelj, prolijevao krv za dobrog starog Brodnaxa i Speera, znaš, a sad mi ti gadovi kažu da imam jedan sat da počistim stol i napustim ured. Čak su poslali i čovjeka iz osiguranja da pazi na mene dok pakiram svoje stvari. Platili su me osamdeset tisuća dolara, a ja sam radio dvije i po tisuće sati po satnici od sto pedeset dolara, što znači da sam im lani donio tri stotine i sedamdeset pet tisuća. Meni su dali osamdeset tisuća, zlatni sat, rekli mi kako sam sjajan i da ću za nekoliko godina možda postati kompanjon u tvrtki, znaš, jedna velika sretna obitelj. Onda naiđu Trent &Brent sa svojim milijunima i ja letim s posla. I ti isto letiš s posla prijatelju. Znaš li to? Jesi li svjestan da si upravo izgubio svoj prvi posao i prije nego što si počeo raditi?"
Ne mogu smisliti nikakav odgovor na to.
Lagano naginje glavu na svoje lijevo rame i prestaje obraćati pažnju na mene. "Osamdeset tisuća. Prilično dobra zarada, ne misliš li tako Rudy?"
"Aha. Zvuči mi poput malog bogatstva."
"Nema šanse da nađem posao na kojem ću opet toliko zarađivati. Nemoguće u ovom gradu.
Nitko ne zapošljava. Previše vražjih odvjetnika." Nemoj mi reći.
Briše oči prstima i polako ustaje na noge. "Moram reći svojoj ženi", mrmlja sam za sebe dok

pogrbljeno prelazi predvorjem, izlazi iz zgrade i udaljava se niz pločnik.
Dizalom odlazim na četvrti kat i nađem se u malom predsoblju. Kroz dvostruka staklena vrata vidim krupnog uniformiranog čovjeka od osiguranja kako stoji uz stol. Posprdno me promatra dok ulazim u prostorije Brodnaxa i Speera.
"Mogu li vam pomoći?" zareži.
"Tražim Loyda Bečka", kažem pokušavajući baciti pogled na hodnik mimo njega. Polako se pomiče da mi zapriječi vidik.
"A tko ste vi?" "Rudy Baylor."
Naginje se i podiže kuvertu sa stola. "To je za vas", kaže. Ime mi je rukom ispisano crvenom tintom. Razmotavam kratko pismo. Ruke mi se tresu dok ga čitam.
Glas zakriješti iz njegovog voki-tokija i on polako uzmakne. "Pročitajte pismo i idite", kaže, zatim nestane niz hodnik.

Pismo se sastoji od jednog odlomka, od Loyda Bečka meni, obzirno mi priopćava novosti i želi mi sve dobro. Udruživanje je bilo "nenadano i neočekivano."
Bacam pismo na pod i gledam što bih još mogao baciti. Sve je tiho tamo otraga. Siguran sam da čuče dolje iza zaključanih vrata, čekajući da ja i drugi neprikladni nestanemo. Na betonskom postamentu pored vrata nalazi se bista, loša bista u bronci debele face starog Brodnaxa i ja pljunem na njega u prolazu. Nije ni trepnuo. Zato ga još malo trknem dok otvaram vrata. Postament se zanjiše i glava padne.
"Hej!" glas zatutnji odzada i baš kada je bista razbijala glatki stakleni zid, vidim čuvara kako juri prema meni.
Na mikrosekundu pomislim da se zaustavim i ispričam, ali onda se zaletim kroz predsoblje i trzajem otvorim vrata prema stubištu. Ponovo viče na mene. Trčim dolje, noge mi žestoko jure. On je prestar i predebeo da bi me ulovio.
Predvorje je prazno kada otvaram vrata blizu dizala. Polagano izlazim kroz vrata na pločnik. Gotovo je sedam i već se smračilo kada se zaustavljam pred prodavaonicom šest ulica dalje.
Rukom ispisan natpis oglašava prodaju paketa sa šest limenki svijetlog piva s niskim postotkom alkohola za tri dolara. Baš mi treba šest limenki jeftinog piva s niskim postotkom alkohola.
Kada me zaposlio prije dva mjeseca, Loyd Beck je rekao kako su moje ocjene dovoljno dobre, pismeni sastavak solidan, da je razgovor prošao dobro te da su ljudi u uredu jednodušni u mišljenju kako ću se uklopiti. Sve je bilo divno. Svijetla budućnost kod dobrog starog Brodnaxa i Speera.
A onda Trent &Brent zamahnu s nekoliko novčanica i kompanjoni zbrišu na stražnja vrata. Ti pohlepni gadovi zarađuju tri stotine tisuća dolara godišnje i žele još više.
Ulazim unutra i kupujem pivo. Nakon toga imam četiri dolara i nešto sitno u džepu. Moj bankovni račun nije u boljem stanju.
Sjedim u autu uz telefonsku govornicu i ispijam prvu limenku. Nisam ništa jeo od onog odličnog ručka prije nekoliko sati s Dot, Huddvjem, Boscom i gospođicom Birdie. Možda sam trebao pojesti još jedan žele, poput Bosca. Hladna piva pada na prazan želudac i izaziva momentalnu reakciju.
Brzo praznim limenke. Sati prolaze dok se vozim ulicama Memphisa.

4

Moj stan je stančić od dvije prostorije s kuhinjom na drugom katu oronule zgrade od cigle koja se zove Hampton; dvjesto sedamdeset i pet dolara mjesečno, rijetko plaćenih na vrijeme. Nalazi se blok dalje od prometne ulice, kilometar i pol od kompleksa studentskih domova i sveučilišnih zgrada. To mi je dom već gotovo tri godine. U zadnje vrijeme sam često razmišljao da se jednostavno iskradem usred noći, a zatim pokušam dogovoriti otplatu u mjesečnim obrocima tokom iduće godine dana. Do sada su svi ti planovi uvijek uključivali činjenicu da imam posao i mjesečnu plaću kod Brodnaxa i Speera. Hampton je pun studenata koji su švorc poput mene, tako da je gazda naviknut na cjenkanja zbog zaostalih dugova.
Na mračno i tiho parkiralište dolazim nešto prije dva. Parkiram pored kontejnera za smeće, a dok izlazim iz automobila i zatvaram vrata primjećujem iznenadan pokret u blizini. Neki čovjek brzo izlazi iz automobila, lupa vratima i kreće ravno prema meni. Ukipio sam se na pločniku. Sve je mračno i tiho.
"Jesi li ti Rudy Baylor?" pita me unijevši mi se u lice. Pravi je kauboj - špičaste čizme, tijesne levisice, traper košulja, uredna kosa i brada. Žvače kaugumu i izgleda da se ne plaši da ću ga otjerati ili odbiti.
"Tko ste vi?" pitam.
"Ti si Rudy Baylor? Da ili ne?" "Da."
Naglo vadi neke papire iz stražnjeg džepa i gura mi ih u lice. "Žao mi je zbog ovog", kaže iskreno.
"Što je to?" pitam. "Sudski poziv."
Polako uzimam papire. Previše je mračno da bih išta pročitao, ali shvatio sam poruku. "Ti si sudski izvršitelj", kažem malodušno.
"Aha."
"Texaco?"
"Aha. I Hampton. Deložiran si."
Kad bih bio trijezan, možda bi me šokiralo da držim rješenje o deložaciji. Za danas sam doživio već dovoljno šokova. Gledam mračnu sablasnu zgradu okruženu smećem rasutim po travnjaku i korovom po pločniku te se čudim koliko sam vremena proveo nazivajući tu jadnu zgradu domom.
Korakne unazad. "Tu sve piše", objašnjava. "Datum suđenja, imena odvjetnika, itd. To vjerojatno možeš srediti s nekoliko telefonskih poziva. Međutim, to me se ne tiče. Samo radim svoj posao."
Krasan posao. Šuljati se uokolo po mraku, presretati ljude koji ništa ne slute, gurati im papire u lice, pružiti im besplatni pravni savjet u nekoliko riječi, a zatim zbrisati i terorizirati nekoga drugoga. Odlazi od mene, a zatim stane i kaže, "Čuj, ja sam bivši murjak i imam policijski radio u svom autu. Bio je neki čudan poziv prije nekoliko sati. Neki tip koji se zove Rudy Baylor razvalio je
odvjetnički ured u centru. Opis odgovara tvojem. Ista vrsta i model auta. Ne znam da li se to slaže." "Ako se slaže?"
"Ne tiče me se, znaš. Ali murja te traži. Uništavanje privatnog vlasništva." "Hoćeš reći da će me uhititi?"

"Aha. Ja bih noćas prespavao na drugom mjestu." Ulazi u svoj auto, BMW. Promatram ga dok odlazi.
Booker me nalazi na prednjem trijemu svoje lijepe dvokatnice. Ogrnuo je kućni ogrtač s paisley markom preko svoje pidžame. Nema papuče, bosonog je. Booker može biti još jedan osiromašeni student prava koji broji dane do svojeg zaposlenja, ali je ozbiljan u vezi oblačenja. Ne visi mu mnogo stvari u ormaru, no garderoba mu je brižljivo probrana. "Što se to, dovraga, događa?" napeto me pita, još sanjivih očiju. Nazvao sam ga iz telefonske govornice u Junior Food Martu iza ugla.
"Žao mi je", kažem dok ulazim u predsoblje. Mogu vidjeti Charlene u maloj kuhinji, također u paisley kućnom ogrtaču, kose začešljane unazad, sanjivih očiju, kako pripravlja kavu ili tako nešto. Mogu čuti dijete kako se negdje odzada dere. Skoro je tri ujutro i probudio sam cijelo društvo.
"Sjedni", kaže Booker, uzimajući me za ruku i blago me posjedajući na kauč. "Pio si." "Pijan sam, Booker."
"Neki poseban razlog?" Stoji iznad mene i uvelike sliči na ljutog oca. "To je duga priča."
"Spominjao si policiju."
Charlene stavlja šalicu vruće kave na stol do mene. "Jesi li okay, Rudy?" pita me najslađim glasom.
"Super", odgovaram kao pravi pametnjaković.
"Idi pogledaj djecu", kaže joj Booker i ona odlazi. "Žao mi je", kažem ponovo. Booker sjeda na rub stolića tik uz mene i čeka.
Ne obraćam pažnju na kavu. U glavi mi tutnji. Pričam mu svoju verziju događaja otkad smo se nas dvojica rastali jučer poslije podne. Jezik mi je odebljao i otežao tako da zastajem i pokušavam se koncentrirati na svoju priču. Charlene sjeda u najbliži stolac i sluša s velikom pažnjom. "Žao mi je", šapnem joj.
"Okay je, Rudy. Okay."

Charlenin otac je svećenik, negdje na selu u Tennesseeju, tako da nema razumijevanja za pijanstvo ili javne izgrede. Nekoliko pića koja smo Booker i ja popili zajedno na fakultetu ostala su tajna.
"Popio si dvanaest piva?" pita me s nevjericom.
Charlene odlazi pogledati dijete koje ponovo vrišti negdje straga. Zaključio sam s uručenjem poziva, sudskom tužbom i deložacijom. Bio je to baš super dan.
"Moram pronaći posao, Booker", kažem gutajući kavu.
"Momentalno imaš veće probleme, izlazimo na pravosudni ispit za tri mjeseca, a nakon toga slijedi komisijska provjera o nekažnjavanju. Uhićenje i suđenje za tu egzibiciju bi te moglo uništiti."
O tome nisam mislio. Glava mi sada puca i stvarno mi je teška. "Mogu li dobiti sendvič?" Zlo mi je. Pojeo sam paketić pereca i popio dvije gajbe od šest piva, no to je sve od ručka s Boscom i gospođicom Birdie.
Charlene je to čula u kuhinji. "Što misliš o slanini s jajima?" "Super, Charlene. Hvala."
Booker se duboko zamislio. "Nazvat ću Marvina Shanklea za koji sat. On može nazvati svojeg brata i možda povući neke veze u policiji. Moramo spriječiti uhićenje."
"Ja se slažem." Marvin Shankle je najugledniji crni odvjetnik u Memphisu, Bookerov budući šef. "Kad smo već kod toga, pitaj ga ima li slobodno radno mjesto."
"Dobro. Hoćeš raditi u tvrtki koja se bavi crnačkim građanskim pravima."

"Sada bih se zaposlio i u tvrtki za razvode Korejanaca. Bez uvrede, Booker. Moram dobiti posao. Čovječe, suočen sam s bankrotom. Tamo vani bi moglo biti još vjerovnika koji samo vrebaju iz grmlja i čekaju da me zaskoče s papirima. To ne mogu podnijeti." Polako liježem na kauč. Charlene prži slaninu i težak miris dopire kroz malo predsoblje.
"Gdje su papiri?" pita Booker. "U autu."
Odlazi iz sobe i vraća se za tren. Sjeda u stolac uz mene i proučava tužbu Texacoa i rješenje o deložaciji. Charlene se mota po kuhinji i donosi mi još kave i aspirina. Pola četiri je ujutro. Djeca su konačno utihnula. Osjećam da sam na sigurnom i toplom, čak se osjećam i voljenim.
U glavi mi se polako vrti dok zatvaram oči i padam u san.

5

Poput zmije koja puzi kroz travu ušuljao sam se na fakultet debelo nakon podneva i satima nakon što su oba moja današnja predavanja završila. Sportsko pravo i Izabrani dijelovi iz Napoleonovog kodeksa, koja glupost. Skrivam se u svojoj maloj rupi, u udaljenom kutu u podrumu knjižnice.
Booker me probudio na kauču s vijestima koje su obećavale: kako je govorio s Marvinom Shankleom i da se kotačići u centru već vrte. Nazvali su nekog načelnika stanice ili tako nešto, a gospodin Shankle je optimističan i smatra da bi se stvar mogla urediti. Brat gospodina Shanklea je sudac u jednom od kriminalističkih odjela pa ako tužbe neće moći biti odbačene, povući će se druge veze. No još uvijek nema vijesti traži li me murja ili ne. Booker će obaviti još nekoliko poziva pa će me obavijestiti.
Booker već ima ured u Shankleovoj tvrtki. Namješten je tamo već dvije godine, radi dio radnog vremena i uči više nego bilo tko od nas pet drugih. Naziva tajnicu između predavanja, revno se drži svojeg rokovnika i priča mi o ovoj ili onoj stranci. Bit će izvrstan odvjetnik.
Nemoguće mi je posložiti misli uz mamurluk. Radim si bilješke na bloku, važne stvari, kao na primjer: kad sam već uspio ući ovamo neprimjećen, što sada? Čekat ću tu nekoliko sati dok se fakultet ne isprazni. Petak je popodne, najmirniji trenuci u tjednu. Zatim ću se odšuljati do službe za namještenja, pričepiti šeficu i izliti žuč. Imam li sreće, mogla bi preostati neka mračna vladina agencija koju su prezreli svi ostali diplomanti, a koja još uvijek nudi dvadesetak tisuća dolara godišnje za blistavi odvjetnički um. Ili neka manja kompanija koja je iznenada otkrila potrebu za još jednim pravnikom u svojoj pravnoj službi. Osim tih, malo je drugih mogućnosti preostalo.
U Memphisu kruži legenda oko imena Jonathana Lakea, diplomanta ovog fakulteta koji također nije mogao dobiti posao kod velikih tvrtki u centru. Bilo je to prije dvadesetak godina. Lakea su odbile ugledne tvrtke pa je unajmio neki prostor, stavio ploču s imenom i proglasio se sposobnim da vodi parnice. Gladovao je nekoliko mjeseci, a zatim se skršio na motoru jedne noći i probudio sa slomljenom nogom u Sv. Petru, bolnici za siromašne. Nedugo zatim u krevet do njegovog je stigao tip koji se isto skršio na motoru. Taj je bio sav slomljen i gadno opečen. Djevojka mu je bila opečena još gore te je umrla za nekoliko dana. Lake i taj tip su se sprijateljili. Lake se angažirao u oba slučaja. Kako su se stvari razvijale pokazalo se da je vozač Jaguara, koji je, ne poštujući prednost, udario motor novog Lakeovog klijenta, stariji partner u trećoj najvećoj odvjetničkoj tvrtki u gradu. I da je to isti tip koji je vodio razgovor za zaposlenje s Lakeom prije šest mjeseci. I da je bio pijan kada nije stao pred znakom stop.
Lake ga je tužio s osvetničkim gustom. Pijani stariji partner je imao obilje osiguranja kojim je osiguravajući zavod smjesta počeo obasipati Lakea. Svi su bili željni brze nagodbe. Šest mjeseci nakon što je položio pravosudni ispit Jonathan Lake je postigao nagodbu za 2,6 milijuna dolara. U gotovini, nikakve dugoročne isplate. Sve u gotovom novcu, na ruke.
Legenda tvrdi kako je motociklist, dok su skupa ležali u bolnici, rekao Lakeu da, budući je tako mlad i tek izašao s fakulteta, može zadržati polovicu od isplate. Lake je to zapamtio. Motociklist je održao obećanje. Lake se, prema legendi, odšetao s 1,3 milijuna.
Ja, ja bih sa svojih 1,3 milijuna otišao na Karibe, jedrio u svojem keču i pijuckao rum-punč.
Ali ne Lake. On je uredio ured, ispunio ga tajnicama, pomoćnicima i dostavljačima i istražiteljima te se ozbiljno bacio na parnice. Radio je osamnaest sati dnevno i nije se ustezao tužiti bilo koga za bilo koji prekršaj. Učio je marljivo, izvježbao se i brzo postao glavni sudski odvjetnik u

Tennesseeju.
Dvadeset godina kasnije Jonathan Lake i dalje radi osamnaest sati tjedno, vlasnik je tvrtke u kojoj radi jedanaest odvjetnika, nema kompanjone, vodi više parnica nego ijedan odvjetnik uokolo i zarađuje, prema legendi, otprilike tri milijuna dolara godišnje.
I voli privlačiti pažnju. Tri milijuna godišnje je teško sakriti u Memphisu pa je Jonathan Lake uvijek glavna novost. A legenda o njemu raste. Svake godine neutvrđen broj studenata upisuje ovaj pravni fakultet zbog Jonathana Lakea. Žele biti poput njega. A nekoliko diplomanata napušta ovu zgradu bez osiguranog namještenja jer ne žele ništa više od rupe u centru grada sa svojim imenom navratima. Žele skapati i patiti, baš poput Lakea.
Pretpostavljam da također voze i motore. Možda je to kuda smjeram. Možda je u tome nada. Ja i Lake.
Maxa Leuberga nalazim u krivom trenutku. Na telefonu je, govori rukama i psuje kao pijani mornar. Nešto o Bolnici Sv. Pavia i parnici u kojoj bi morao vještačiti. Pretvaram se da radim neke bilješke, gledam u pod i pokušavam ne slušati kako topće nogama iza svojeg stola i nateže telefonsku žicu.
Spušta slušalicu. "Ščepao si ih za vrat, okay", brzo mi govori dok vadi nešto usred krša na svom stolu.
"Koga?"
"Great Benefit. Pročitao sam čitav spis sinoć. Tipično prevarantsko osiguranje na kredit." Podiže registrator iz kuta i pada nazad u stolac s njim. "Znaš li što je to osiguranje na kredit?"
Mislim da znam, ali bojim se da će zahtijevati pojedinosti. "Ne baš."
"Crnci ga zovu 'ulično osiguranje'. Jeftine male police koje prodaju od vrata do vrata ljudima s niskim prihodima. Agenti koji prodaju police naiđu otprilike svakog tjedna da pokupe premije i zabilježe uplatu u knjižicama dugovanja koje čuvaju osiguranici. Vrebaju na neobrazovane, a kada ovi podnesu zahtjev za osigurninom, osiguravajuće društvo ih rutinski odbija. Žao nam je, polica to ne pokriva zbog ovog ili onog razloga. Izuzetno su inventivni kada treba isčarobirati razloge da odbiju zahtjeve."
"Zar ih ne tuže?"
"Ne baš često. Proučavanja su pokazala kako tek približno jedan od trideset slučajeva neisplaćivanja osigurnine završi pred sudom. Osiguravatelji to znaju, naravno. To je nešto na što računaju. Ne zaboravi, idu na niže klase, ljude koji se boje odvjetnika i pravosudnog sustava."
"Što se dogodi ako ih netko tuži?" pitam. Zamahnuo je rukom na buhu ili muhu te su se dva lista nečega podigla sa stola i pala na pod.
Naglo je zapucketao zglobovima prstiju. "Uglavnom ne puno. Znale su se tu i tamo dosuditi velike odštete. Sudjelovao sam u dvije ili tri i sam. No porotnici su neskloni da obične ljude koji kupuju jeftine police pretvore u milijunaše. Razmisli o tome. Ovdje je tužitelj s, recimo, potraživanjima od pet tisuća dolara, s propisnim liječničkim računima, koje polica nedvosmisleno pokriva. Ali osiguravajuće društvo kaže ne. A društvo vrijedi, recimo, dvije stotine milijuna. Na sudu tužiteljev odvjetnik zahtijeva od porote pet tisuća, a također i nekoliko milijuna da kazni kolektivnog prekršitelja. To rijetko prođe. Dat će pet tisuća, dodati deset tisuća odštete i tako osiguravajuće društvo opet pobjeđuje.
"Ali Donny Ray Black umire. A umire zato jer mu nije mogla biti presađena koštana moždina.
Jesam li u pravu?"
Leuberg mi se zločesto smije.
"Zaista jesi. Pretpostavimo li da su ti njegovi roditelji rekli sve. Uvijek klimava pretpostavka."

"Ali tu je sve u redu?" pitam pokazujući na spis.
Sliježe ramenima, kima glavom i ponovo se smješka. "Znači da je to dobar slučaj. Nije veliki, ali je dobar."
"Ne razumijem."
"Jednostavno Rudy. Ovo je Tennessee. Zemlja u kojoj su presude peteroznamenkaste. Nitko ovdje ne dobiva velike odštete. Porote su izuzetno konzervativne. Dohodak po glavi stanovnika je prilično nizak tako da je porotnicima jako teško pretvoriti svojega susjeda u bogatog čovjeka. Memphis je posebno gadno mjesto da se izbori pristojna presuda."
Kladim se da bi Jonathan Lake mogao izboriti presudu. I možda bi mi dao maleni komadić toga ako bih mu donio slučaj. Usprkos mamurluku, kotačići se vrte nabolje.
"Pa što da radim?" pitam. "Tuži gadove."
"Nemam još dozvolu."
"Ne ti. Pošalji te ljude nekom važnom sudskom odvjetniku u centru. Obavi nekoliko telefonskih poziva u njihovo ime, razgovaraj s odvjetnikom. Napiši izvještaj na dvije stranice za Smoota i bit ćeš gotov s tim." Skače na noge dok telefon zvoni i dobacuje mi spis preko stola. "Ovdje imaš popis tridesetak slučajeva neisplaćivanja osigurnine koje bi trebao proučiti, u slučaju da te zanima."
"Hvala", kažem.
Odmahuje mi. Dok napuštam njegov ured Max Leuberg se dere u svoj telefon.
Pravni fakultet me naučio mrziti istraživanja. Živim ovdje već treću godinu i barem polovicu tih bolnih sati sam proveo kopajući po starim izlizanim knjigama tražeći prastare slučajeve koji će potvrditi naivne pravne teorije kojih se nijedan normalan odvjetnik nije sjetio već desetljećima. Ovdje vas obožavaju slati u takav lov na zakopano blago. Profesori, koji gotovo svi predaju ovdje zato jer ne mogu funkcionirati u pravom svijetu, smatraju da je za nas dobra vježba iskapati opskurne slučajeve i o njima sastavljati besmislene sažetke za koje ćemo dobiti dobre ocjene, a ove će nam opet omogućiti da stupimo u odvjetničku struku kao dobro obrazovani mladi pravnici.
To je posebno vrijedilo za prve dvije godine studija. Sada nije tako strašno. A možda ima i nekog sistema u ludilu takvog drilanja. Čuo sam tisuće priča o velikim tvrtkama i njihovoj praksi zarobljavanja mladih pripravnika u knjižnice da po dvije godine pišu izvještaje i podsjetnike za suđenja.
Nemoguće je istraživati slučaj s mamurlukom. Glavobolja mi se pojačava. Ruke mi se nastavljaju tresti. Booker me nalazi kasno popodne u petak u mojoj maloj jazbini s desetak otvorenih knjiga razbacanih po stolu. To je Leubergov popis slučajeva koje moram pročitati. "Kako se osjećaš?" pita me.
Booker nosi sako i kravatu, tako da nema sumnje kako dolazi iz ureda u kojem je primao pozive i govorio u diktafon baš kao pravi odvjetnik.
"Okay sam."
Klekne uz mene i zuri u hrpu knjiga. "Što je ovo?" pita me.
"Nije za pravosudni ispit. Samo malo istraživanje za Smootov kolegij."
"Nisi nikad dosad istraživao za Smootov kolegij." "Znam. Osjećam se krivim."
Booker ustaje i naslanja se na pregradu mojeg odjeljka. "Dvije stvari", kaže, gotovo šapćući. "Gospodin Shankle smatra da je mali incident kod Brodnaxa i Speera sređen. Obavio je nekoliko telefonskih poziva i uvjerili su ga da takozvane žrtve ne žele podizati tužbu."
"Dobro", kažem. "Hvala, Booker."
"Nije vrijedno spomena. Mislim da se sada slobodno možeš izvući odavde. To jest, ako se

možeš rastati od svojih istraživanja." "Pokušat ću."
"Drugo. Imao sam dugi razgovor s gospodinom Shankleom. Baš dolazim iz njegovog ureda. Momentalno nema ništa slobodno. Zaposlio je tri nova odvjetnika, mene i još dvojicu iz Washingtona, a još nije siguran kamo će ih smjestiti. Zato traži dodatni uredski prostor."
"Booker, to nisi morao raditi."
"Ne. Ali sam želio. Nije to ništa. Gospodin Shankle je obećao da će se malo raspitati, ispitati teren, znaš. On poznaje dosta ljudi."
Dirnut sam da sam gotovo ostao bez riječi. Prije dvadeset i četiri sata čekao me dobar posao s lijepom plaćom. Sada mi ljudi koje niti ne poznajem čine usluge i pokušavaju mi naći i najmanji tračak zaposlenja.
"Hvala", kažem, grizući usnicu i zureći u svoje prste.
Gleda na svoj sat. "Moram bježati. Hoćeš li učiti sutra za ispit?" "Naravno."
"Nazvat ću te." Tapša me po ramenu i odlazi.
Točno deset minuta prije pet penjem se stepenicama u prizemlje i izlazim iz knjižnice. Sada ne tražim pogledom policajce, ne bojim se suočiti sa Sarom Plankmore, čak se ne brinem ni da će mi netko uručiti poziv. I doslovce sam neustrašiv pred neugodnim sukobima s mojim različitim kolegama studentima. Svi su otišli. Petak je i pravni fakultet je prazan.
Služba za namještenja je u prizemlju, uz pročelje zgrade, tamo gdje su smješteni uredi. Bacam pogled na oglasnu ploču u predvorju, ali nastavljam hodati. Obično je ispunjena desecima obavijesti o potencijalnim namještenjima - velike tvrtke, srednje tvrtke, samostalni odvjetnici, privatne tvrtke, vladine agencije. Brzi pogled govori mi ono što već znam. Nema ni jedne jedine obavijesti na ploči. U ovo doba godine nema tržišta radnih mjesta.
Madeline Skinner vodi ovu Službu već desetljećima. Šuška se da ide u mirovinu, ali druga priča kaže kako time prijeti svake godine ne bi li nešto izvukla od dekana. Ima šezdeset godina, a izgleda kao da joj je sedamdeset, mršava žena s kratkom sijedom kosom, slojevima bora oko očiju i vječnom cigaretom u pepeljari na svom stolu. Kažu da popuši četiri kutije na dan, što je stvarno smiješno, budući da je u ovim prostorima službeno zabranjeno pušenja. No nitko još nije skupio hrabrost da to kaže Madeline. Njen utjecaj je ogroman, jer dovodi ljude koji nude zaposlenja. Da nema radnih mjesta, ne bi bilo ni pravnog fakulteta.
A odlična je u svom poslu. Poznaje prave ljude u pravim tvrtkama. Pronašla je poslove mnogima od onih koji upravo sada zapošljavaju ljude za svoje tvrtke, a u tome je neumoljiva. Ako je diplomant Državnog pravnog fakulteta u Memphisu na redu da ga se zaposli u velikoj tvrtki, a velika tvrtka uzima više ljudi sa Ivy Leaugue, a manje naših, tada bi Madeline znala nazvati rektora i uložiti neslužbeni prosvjed. Rektor bi znao posjetiti velike tvrtke u centru, ručao bi s partnerima i uklonio neravnotežu. Madeline zna za svako namještenje koje se otvara u Memphisu i točno zna tko ide na koje mjesto.
Ali njen posao postaje sve teži. Previše ljudi diplomira pravo. A ovo nije Ivy Leaugue.
Stoji uz rashlađivač vode i promatra vrata kao da čeka na mene. "Bok Rudy", kaže oporim glasom. Sama je, svi drugi su otišli. U jednoj ruci drži čašu vode, a u drugoj tanku cigaretu.
"Bok", kažem uz osmijeh kao da sam najsretniji čovjek na svijetli. Šalicom mi pokazuje vrata svoje kancelarije. "Hajdemo unutra popričati."
"Svakako", kažem i slijedim je unutra. Zatvara vrata i kimne prema stolcu. Sjedam gdje mi je rečeno, a ona sjeda iza stola, na rub svojeg stolca.

"Gadan dan, uh", kaže kao da zna sve što mi se dogodilo u zadnjih dvadeset i četiri sata. "Znao sam i za bolje."
"Govorila sam jutros s Loydom Beckom", kaže polagano. Nadao sam se da je mrtav. "I, što je rekao?" pitam, pokušavajući biti drzak.
"Dakle, o integraciji sam čula sinoć pa sam se zabrinula za tebe. Ti si jedini diplomant kojeg su smjestili kod Brodnaxa i Speera pa sam bila prilično željna doznati što ti se dogodilo."
"I?"
"Integracija se dogodila naglo, velika prilika, itd." "To su isto i meni prodali."
"Onda sam ga upitala kada su tebe prvi put obavijestili o integraciji, na što mi je pričao nešto dvosmisleno kako te je ovaj ili onaj partner pokušao nazvati nekoliko puta, ali je telefon bio isključen."
"Isključili su mi ga prije četiri dana."
"Svejedno, pitala sam ga može li mi faksirati kopiju bilo kojeg pisma između Brodnaxa i Speera i tebe, Rudyja Baylora, u svezi s integracijom te tvoje uloge nakon što se ona završi."
"Nema nijednog."
"Znam. Toliko je priznao. Najgore je da nisu ništa učinili dok integracija nije bila završena." "Tako je. Ništa." Ima nešto utješno da je Madeline na mojoj strani.
"Onda sam mu vrlo potanko objasnila kako je zeznuo jednog od naših diplomanata pa smo se stvarno pokefali preko telefona."
Nisam mogao suzdržati osmijeh. Znam tko je pobijedio u kefanju.
Ona nastavlja, "Beck se zaklinje kako su te htjeli zadržati. Nisam sigurna da mu vjerujem, ali sam mu objasnila kako su to trebali raspraviti s tobom i to još davno. Ti si sada student, skoro ćeš diplomirati, prokleto blizu zaposlenja, a ne komad pokućstva. Rekla sam mu da znam kako je gonič robova, ali sam mu objasnila i da je ropstvo okončano. Ne možete ljude jednostavno uzeti ili ostaviti, preseliti ili zadržati, štititi ili zgaziti."
Prava ženska. Točno moje misli.
"Kad smo završili sa svađom, otišla sam do dekana. Dekan je nazvao Donalda Huceka, partnera u upravi Tinley Britta. Nekoliko puta su telefonirali i Hucek se vratio s istom forom - Beck te htio zadržati, ali nisi se uklapao u standarde odvjetnika za Tinley Britta. Dekan je bio sumnjičav pa je Hucek rekao kako će pogledati tvoj životopis i ocjene."
"Za mene nema mjesta kod Trenta &Brenta", kažem poput čovjeka koji ima mnogo mogućnosti. "Hucek isto tako misli. Kaže da bi Tinley Britt radije umro."
"Dobro", kažem jer se ne mogu sjetiti ničeg pametnog. Može ona i više. Zna da se mučim dok ovdje sjedim.
"Imamo malo utjecaja kod Tinley Britta. Oni su uzeli samo pet naših diplomanata u zadnje tri godine. Postali su tako veliki da ih se ne može pritisnuti. Iskreno, ja ne bih željela raditi tamo."
Pokušava me utješiti, da pomislim kako je dobro što mi se dogodilo. Kome trebaju Trent &Brent i njihova početna plaća od pedeset tisuća zelembaća godišnje?
"I što mi je preostalo?" pitam.
"Ne baš puno", brzo kaže. "U stvari, ništa." Pogledava neke bilješke. "Zvala sam sve koje poznajem. Bilo je namještenje pomoćnika pučkog pravobranitelja, pola radnog vremena, dvanaest tisuća godišnje, ali je popunjeno prije dva dana. Ubacila sam Halla Pasterinija. Znaš Halla? Za Boga miloga. Konačno je dobio posao."
Pretpostavljam da ljudi to sada govore i za mene.
"A postoji i nekoliko dobrih mogućnosti za savjetnike u pravnim službama nekih malih tvrtki, ali

svi traže položeni pravosudni ispit."
Pravosudni ispit je u srpnju. Doslovno svaka tvrtka prima nove odvjetnike odmah nakon diplome, plaća ih i priprema za ispit tako da rade punom parom čim ga polože.
Stavlja svoje bilješke na stol. "I dalje ću kopati, okay. Možda će nešto iskrsnuti." "A što da ja radim?"
"Počni kucati navrata. U ovom gradu ima tri tisuće odvjetnika, većina radi samostalno ili u tvrtki od dvoje, troje ljudi. Ne posluju s našom službom ovdje pa ih mi ne poznajemo. Idi ih potraži. Ja bih počela s manjim grupama, dva, tri, možda četiri odvjetnika zajedno i nagovorila ih da me zaposle. Ponudi im da radiš na smrdljivim spisima, ubireš dugovanja..."
"Smrdljivi spisi?" pitam.
"Aha. Svaki odvjetnik ima hrpu smrdljivih spisa. Drži ih u kutu i što su duže tamo to gore smrde.
To su slučajevi za koje bi odvjetnici željeli da ih nikad nisu preuzeli." Stvari koje te ne uče na pravnom fakultetu.
"Mogu li nešto pitati?" "Naravno. Bilo što."
"Ovaj savjet koji mi upravo dajete, o kucanju na vrata, koliko puta ste ga ponovili u protekla tri mjeseca?" Kratko se osmjehne, a zatim pogleda papir. "Imamo oko petnaest diplomanata koji još traže posao."
"Znači, oni obijaju pragove kao što smo govorili."
"Vjerojatno. Teško je reći u stvari. Neki imaju druge planove koje mi ne kažu uvijek."
Pet je prošlo i ona želi ići. "Hvala gospođo Skinner. Za sve. Lijepo je znati da je nekome stalo." "I dalje ću tražiti. Obećajem. Provjeri ponovo sljedećeg tjedna."
"Hoću. Hvala."
Neprimijećen vraćam se u svoj odjeljak.

6

Kuća Birdsongovih je u Midtownu, starijem, bogatijem dijelu grada, samo nekoliko kilometara od pravnog fakulteta. Ulica je obrubljena starim hrastovima i djeluje samotno. Neke od kuća su prilično zgodne, s uređenim travnjacima i luksuznim automobilima koji se svjetlucaju na prilaznim putevima. Druge opet djeluju gotovo napušteno i uznemirujuće vrebaju kroz gusto raslinje neobrezanog drveća i divljeg grmlja. Ostale su negdje između. Kuća gospođice Birdie je viktorijanska zgrada s prijelaza stoljeća, od bijelog kamena i sa širokim trijemom koji se kružno proteže oko jednog ugla kuće. Trebalo bi joj bojenje, novi krov i malo rada u vrtu. Prozori su zamrljani, žljebovi puni lišća, ali očito da unutra netko živi i pokušava održavati kuću. Prilazni putić je obrubljen neurednom živicom. Parkiram iza prljavog Cadillaca, starog valjda deset godina.
Daske na trijemu škripe dok se penjem prema ulaznim vratima tražeći u svim smjerovima ogromnog psa s oštrim zubima. Kasno je, gotovo se smračilo, a na trijemu nema svjetla. Teška drvena vrata su širom otvorena, a kroz mrežu za komarce mogu nazrijeti malo predsoblje. Ne mogu pronaći gumb zvona pa vrlo lagano kuckam po mreži za komarce. Nije dobro učvršćena pa lupka. Zadržavam dah - pas ne laje.
Nema zvuka, nema pokreta. Kuckam malo glasnije. "Tko je?" javi se poznati glas.
"Gospođice Birdie?"
Silueta se pomiče predsobljem, svjetlo se pali i evo je konačno, odjevenu u istu pamučnu haljinu koju je nosila jučer u Domu umirovljenika 'Parkovi čempresa'. Škilji kroz vrata.
"To sam ja. Rudy Baylor. Student prava s kojim ste jučer razgovarali."
"Rudy!" Oduševljena je što me vidi. Na trenutak mi je pomalo neugodno, onda me odjednom obuzima tuga. Živi sama u ovoj ogromnoj kuci i uvjerena je kako ju je obitelj napustila. Vrhunac njenog dana je kad se brine za one napuštene stare ljude koji se okupe za ručak i jednu ili dvije pjesme. Gospođica Birdie Birdsong je vrlo usamljena osoba.
Ubrzano otključava vrata s mrežom za komarce. "Uđi, uđi", ponavlja bez i najmanjeg tračka znatiželje. Hvata me za lakat i uvodi me u predsoblje pa dalje kroz hodnik, udarajući usput po prekidačima za svjetlo. Zidovi su prekriveni desecima starih obiteljskih portreta. Tepisi su prašni i otrcani. Miris je pljesniv i ustajao, miris stare kuće koja vapi za čišćenjem i renoviranjem.
"Baš lijepo od tebe da si naišao", govori slatko, još uvijek stežući moju ruku. "Zar ti nije bilo zabavno jučer s nama?"
"Da gospođo."
"Hoćeš li se vratiti i opet nas posjetiti?" "Jedva čekam."
Posjeda me za kuhinjski stol. "Kavu ili čaj?" pita pokazujući prema ormarićima i lupajući po prekidačima.
"Kavu", kažem kružeći pogledom po sobi. "Može instant?"
"Može." Nakon tri godine pravnog fakulteta ne mogu razlikovati instant kavu od prave. "Vrhnje ili šećer?" pita posežući u hladnjak.
"Bez ičega."
Stavlja grijati vodu i slaže šalice, a zatim sjeda za stol nasuprot mene. Ceri se od uha do uha.

Uljepšao sam joj dan.
"Baš sam oduševljena što te vidim", govori mi treći ili četvrti put. "Imate divnu kuću, gospođice Birdie", govorim udišući miris mošusa. "O, hvala ti. Thomas i ja smo je kupili prije pedeset godina."
Lonci i tave, slivnik i slavine, pećnica i toster - svi su stari barem četrdeset godina. Hladnjak je proizveden vjerojatno ranih šezdesetih.
"Thomas je umro prije jedanaest godina. Podigli smo dva sina u ovoj kući, noja radije ne bih o njima govorila." Njezino veselo lice se smračilo na trenutak, ali brzo se ponovo smije.
"Naravno, naravno da ne."
"Hajdemo pričati o tebi", kaže. To je tema koju bih radije izbjegao. "Naravno, zašto ne?" Pripreman sam na pitanja. . "Odakle si ti?"
"Rođen sam ovdje, ali odrastao sam u Knoxvillleu." "Kako lijepo. A u koji koledž si išao?" "Austin Peay." "Koji Austin?"
"Austin Peay. To je mala škola u Clarksvilleu. Državna."
"Kako lijepo. A kako to da si izabrao studirati pravo u Memphisu?"
"To je stvarno dobra škola, a osim toga volim Memphis." U stvari, to je bilo zbog druga dva razloga. Državni pravni fakultet u Memphisu me primio, a ja sam si ga mogao priuštiti.
"Kako lijepo. A kada ćeš diplomirati?" "Za samo nekoliko tjedana."
"Pa ćeš onda biti pravi odvjetnik. Gdje ćeš raditi?"
"Pa, nisam siguran. U zadnje vrijeme se bavim mišlju da istaknem svoju tvrtku, znate, da vodim svoj vlastiti ured. Ja sam nezavisan tip i nisam siguran da bih mogao raditi još s nekim. Volio bih se baviti pravom na svoj način."
Samo zuri u mene. Osmijeh je nestao. Oči su joj zalijepljene za moje. Zbunjena je. "To je baš krasno", konačno kaže, a zatim skoči napraviti kavu.
Ako je ova draga stara gospođa vrijedna milijune, izvrsno joj uspijeva to sakriti. Proučavam sobu. Stol ispod mojih laktova ima aluminijske noge i površinu od izlizanog ultrapasa. Svaki tanjur, kućanski aparat, posuda i komad namještaja je kupljen prije nekoliko desetljeća. Živi u prilično zapuštenoj kući i vozi stari auto. Očito, ovdje nema pospremačica i poslužitelja. Nema malih šminkerskih psića.
"Kako lijepo", ponavlja dok stavlja dvije šalice na stol. Ništa se ne puši iz njih. Moja šalica je mlaka. Okus kave je slab, bljutav i ishlapio.
"Dobra kava", kažem cmokčući usnama.
"Hvala. I ti ćeš baš započeti sa svojom malom odvjetničkom kancelarijom?"
"Razmišljam o tome. To će biti teško, znate, za početak. Ali, ako ću biti marljiv i pošteno postupati prema ljudima, neću se morati brinuti oko toga hoću li imati stranaka."
Iskreno se smješka i lagano kima glavom. "Pa, to je baš krasno Rudy. Kako hrabro. Mislim da tvoja struka treba više mladih ljudi poput tebe."
Ja sam posljednje što ova struka treba - još jedan mladi, gladni strvinar koji luta ulicama, lešinarski vreba na parnice, jedva čekajući da se nešto dogodi pa da može izmusti nekoliko dolara od propalih stranaka.
"Možda se čudite zašto sam došao", kažem pijuckajući kavu. "Baš mi je drago da si došao."
"Pa, da, baš je lijepo vidjeti vas opet. No htio sam porazgovarati o vašoj oporuci. Loše sam spavao sinoć jer sam bio zabrinut za vaš imetak."

Oči joj postaju vlažne. Dirnuo sam je time.
"Nekoliko stvari je posebno problematično", objašnjavam, sada sa svojim najboljim mrgodnim odvjetničkim izrazom. Vadim pero iz džepa i držim ga kao da sam spreman za akciju. "Prvo, molim vas da mi oprostite što ću vam ovo reći no zaista me muči kad vidim vas ili bilo koju drugu stranku da poduzima tako oštre mjere protiv svoje obitelji. Mislim da je to nešto o čemu bismo morali više porazgovarati." Usnice joj se stežu, ali ništa ne govori. "Drugo, ponovo vas molim da mi oprostite, ali kao odvjetnik moram vam spomenuti ovo, meni je stvarno problem sastaviti oporuku ili bilo kakvu ispravu koja prenosi toliki imetak na nekoga s televizije."
"On je Božji čovjek", kaže mi ushićeno, brzo braneći čast velečasnog Kennetha Chandlera. "Znam. Dobro. Ali zašto dati njemu sve, gospođice Birdie?" Zašto ne dvadeset pet posto, znate,
nešto razumno?"
"On ima puno troškova. I njegov mlažnjak je već star. Rekao mi je sve o tome."
"Okay, ali Gospodin ne očekuje od vas da financirate svećeničku službu velečasnog, zar ne?" "Što mi Gospodin govori, to je privatno, hvala."
"Naravno. Želim reći ovo, a siguran sam da i vi to znate, da je mnogo tih tipova posrnulo, gospođice Birdie. Bili su zatečeni sa ženama koje im nisu supruge. Bili su zatečeni kako troše milijune i rastrošno žive - kuće, automobili, odmori, šminkerska odijela. Mnogi od njih su lopovi."
"On nije lopov." "Nisam ni rekao da je."
"Što mi to hoćeš sugerirati?"
"Ništa", kažem i srknem duži gutljaj kave. Nije ljuta, ali ne treba joj još puno. "Ovdje sam kao vaš odvjetnik, gospođice Birdie, to je sve. Zamolili ste me da sastavim vašu oporuku i moja dužnost je da se brinem za sve u oporuci. Ja tu odgovornost ozbiljno shvaćam."
Mnoštvo bora oko njezinih usta se opušta, oči joj se ponovo smekšaju. "Kako lijepo, "kaže.
Pretpostavljam da mnogi stari bogati ljudi poput gospođice Birdie, pogotovo oni koji su se napatili za vrijeme velike ekonomske krize i sami se obogatili, ljubomorno čuvaju svoja bogatstva pomoću računovođa, odvjetnika i neljubaznih bankara. Ali ne gospođica Birdie. Naivna je i puna povjerenja poput siromašne udovice s mirovinom. "Njemu treba novac", kaže pijuckajući kavu i promatrajući me pomalo sumnjičavo.
"Možemo li razgovarati o novcu?"
"Zašto vi odvjetnici uvijek hoćete govoriti o novcu?"
"Iz vrlo opravdanog razloga, gospođice Birdie. Ako nećete biti pažljivi, država će uzeti dobar dio vašeg imetka. Neke stvari s novcem mogu se poduzeti već sada, samo malo pažljivog financijskog planiranja i dobar dio poreza bi mogao biti izbjegnut."
To je nervira. "Sve te pravničke koještarije." "Zbog toga sam i ovdje, gospođice Birdie."
"Pretpostavljam da želite i da se vaše ime spomene negdje u oporuci", govori mi još uvijek opterećena zakonom.
"Naravno da ne", kažem pokušavajući djelovati zaprepašteno, a također pokušavajući sakriti svoje iznenađenje što me je otkrila.
"Odvjetnici uvijek pokušavaju ubaciti svoja imena u moje oporuke." "Žao mi je gospođice Birdie. Ima mnogo pokvarenih odvjetnika." "To kaže i velečasni Chandler."
"Siguran sam da kaže. Gledajte, mene ne zanimaju sve pojedinosti, ali možete li mi reći je li novac u nekretninama, dionicama, obveznicama, gotovini ili drugim ulaganjima? Vrlo je važno radi

planiranja uvećanja imetka znati gdje je novac." "Sav je na jednom mjestu."
"Okay. Gdje?" "U Atlanti." "U Atlanti?"
"Da. To je duga priča Rudy." "Zašto mi je ne ispričate?"
Za razliku od našeg sastanka jučer u "Parkovima čempresa", gospođica Birdie ima vremena. Nema drugih obveza. Bosco nije u blizini. Ne treba nadgledati čišćenje poslije ručka, nema igara u kojima treba suditi.
Tako da ona polagano vrti svoju šalicu i razmišlja o svemu tome dok zuri u stol. "Nitko, u stvari, ne zna za to", kaže vrlo tiho. Zubalo joj je škljocnulo jednom ili dvaput. "Barem nitko u Memphisu."
"Zašto ne?" pitam, možda malo preznatiželjno. "Moja djeca ne znaju za to." "Za novac?" pitam u nevjerici.
"O, znaju za ponešto. Thomas je mnogo radio i dosta smo uštedjeli. Kada je umro prije jedanaest godina ostavio mi je blizu sto tisuća dolara ušteđevine. Moji sinovi, a pogotovo njihove žene, uvjereni su da to sada vrijedi pet puta toliko. Ali ne znaju za Atlantu. Hoćeš li još malo kave?" Već je na nogama.
"Naravno." Odnosi moju šalicu do pulta, ubacuje unutra jedva malo više od pola žličice kave, dodaje mlaku vodu, zatim vraća na stol. Miješam je kao da sam očekivao egzotični kapučino.
Oči nam se susreću, sav sam se pretvorio u suosjećanje. "Gledajte, gospođice Birdie, ako je to previše bolno, možemo to možda i preskočiti. Znate, samo iznesite u glavnim crtama."
"Radi se o bogatstvu. Zašto bi to bilo bolno?"
Pa, točno tako i ja mislim. "Dobro. Samo mi recite, uopćeno, kako je novac uložen. Posebno sam zainteresiran za nekretnine." To je istina. Gotovina i ostale tekuće investicije se obično prve likvidiraju radi plaćanja poreza. Nekretnine se koriste kao posljednje sredstvo. Tako da moja pitanja pokreće puka znatiželja.
"Nikad nisam nikome rekla za novac", kaže još uvijek vrlo tihim glasom.
"Ali rekli ste mi jučer kako ste o tome razgovarali s Kennethom Chandlerom."
Duga stanka dok vrti šalicu po ultrapasu. "Da, valjda jesam. Ali nisam sigurna da sam mu rekla sve. Možda sam mu malo slagala. A sigurna sam da mu nisam rekla odakle novac dolazi."
"Okay. Odakle dolazi?" "Od mog drugog muža." "Vašeg drugog muža?" "Aha, Tonyja." "Thomas i Tony?"
"Aha. Otprilike dvije godine nakon što je Thomas umro, udala sam se za Tonyja. Bio je iz Atlante, a kad sam ga upoznala u Memphisu bio je na putovanju. Pet godina smo živjeli zajedno i rastajali se, svađali se cijelo vrijeme, a zatim me ostavio i otišao doma. Bio je besposličar i samo je želio moj novac."
"Zbunjen sam. Mislio sam da ste rekli kako je novac Tonyjev."
"I je, samo on to nije znao. To je duga priča. Postojalo je neko nasljedstvo, stvar za koju Tony nije znao i za koju ni ja nisam znala. Imao je bogatog brata koji je bio lud, u stvari, takva je bila cijela obitelj, tako da je Tony, malo prije nego je umro, naslijedio bogatstvo od svojeg ludog brata. Hoću reći, dva dana prije nego što je Tony otegnuo papke, njegov brat je umro u Floridi. Tony je umro bez oporuke, a nije imao nikog osim žene. Mene. Pa su mi se tako iz Atlante, iz neke velike

odvjetničke tvrtke i rekli da po zakonu Georgije sada vrijedim mnogo novaca." "Koliko novaca?"
"Znatno više nego što mi je Thomas ostavio. Svejedno, nikom nisam pričala o tome. Do sada.
Nećeš nikom reći, zar ne Rudy?"
"Gospođo Birdie, kao vaš odvjetnik i ne mogu reći. Ja sam prisegnuo na šutnju. To se zove povjerljivost odnosa između odvjetnika i stranke."
"Kako lijepo."
"Zašto niste svom prošlom odvjetniku rekli za novac?"
"O, taj. Nisam mu stvarno vjerovala. Samo sam mu rekla koliko kome ostavljam, ali nisam mu rekla stvarno koliko imam. Kad je napokon zaključio koliko sam bogata htio je da ga nekako uključim u oporuku."
"Ali nikad mu niste sve rekli?" "Nikad."
"Niste mu rekli koliko imate?" "Ne."
Ako sam dobro izračunao, u njezinoj staroj oporuci se ukupno ostavlja barem dvadeset milijuna. Tako da je odvjetnik znao barem za toliko s obzirom da je sastavio oporuku. Pitanje koje se ovdje javlja je koliko točno ima ova dragocjena ženica?
"Hoćete li mi reći koliko imate?" "Možda sutra, Rudy, možda sutra."
Izlazimo iz kuhinje i krećemo prema stražnjoj terasi. Ima novu fontanicu uz grmove ruža koju mi želi pokazati. Ushićeno joj se divim.
Sada mi je sve jasno. Gospođica Birdie je bogata starica, ali ne želi da to itko sazna, a posebno ne njezina obitelj. I prije je živjela bez novčanih poteškoća pa sada, kao osamdesetogodišnja udovica koja živi od više nego dovoljne ušteđevine, ne pobuđuje sumnju.
Sjedimo na ukrasnim klupama od željeza i pijuckamo hladnu kavu u mraku sve dok nisam nanizao dovoljno izgovora koji mi omogućuju bijeg.
Da si omogućim svoj rastrošni način života, radio sam protekle tri godine kao barmen i konobar kod Yogija, omiljenog studentskog okupljališta malo izvan studentskog naselja. Poznat je po svojim sočnim hamburgerima s lukom i zelenom pivom na dan sv. Patrika. To je divlji kafić u kojem je vrijeme od ručka do fajrunta jedan dugi tulum. Krigle vodenog piva s niskim postotkom alkohola koštaju dolar za vrijeme 'nogometne noći ponedjeljkom'; dva zelembaća za vrijeme ostalih utakmica.
Vlasnik je Prince Thomas, čudak s repom, ogromnim tijelom i još većim egom. Prince je jedna od većih gradskih faca, pravi poduzetnik koji voli vidjeti svoju sliku u novinama i lice u kasnim vijestima. Organizirao je obilaske birtija i biranje mišica u mokrim majicama. Organizirao je peticiju gradskim vlastima da dozvoli kafićima poput njegovog da budu otvoreni čitavu noć. Gradske vlasti su ga zauzvrat tužile zbog različitih prijestupa. To mu se svidjelo. Samo navedi porok i on će odmah organizirati udruženje koje će ga pokušati legalizirati.
Prince vodi Yogi kao brod bez kormilara. Mi, namještenici, sami određujemo smjene, zadržavamo sve napojnice i vodimo posao bez previše nadgledanja. Nije da je komplicirano. Ako ima dovoljno piva sprijeda i dovoljno mljevene govedine u kuhinji, kafić radi sa začuđujućom preciznošću. Prince se više voli zadržavati sprijeda. Voli pozdravljati lijepe male studentice i voditi ih do njihovih separea. Očijukat će s njima i uopće raditi budalu od sebe. Voli sjediti za stolom blizu velikog televizora i kladiti se na sportske igre. Veliki je čovjek s jakim rukama pa će ponekad izazvati i tuču.

Postoji i mračna strana Princea. Priča se da je upetljan u prostituciju. Striptiz klubovi su industrija u cvatu u ovome gradu, a njegovi navodni kompanjoni imaju dosjee na policiji. Bilo je to i u novinama. Dvaput mu se sudilo zbog kocke, držao je kockarske uloge, ali oba puta su porote bile beznadno podijeljene. Nakon što sam radio za njega tri godine, uvjeren sam u dvije stvari. Prvo, Prince utajuje većinu gotovine od računa u Yogiju. Pretpostavljam da je to barem dvije tisuće tjedno, sto tisuća godišnje. Drugo, Prince koristi Yogi kao paravan za svoje vlastito malo korumpirano carstvo. Kroz njega pere novac, a svake godine iskazuje manjak da ne plati porez. Dolje ima ured, prilično osigurano mjesto, sobu bez prozora u kojoj se sastaje sa svojim pajdašima.
Baš me briga. Meni je dobar. Zarađujem pet zelembaća na sat, a radim otprilike dvadeset sati tjedno. Naše mušterije su studenti, zato su napojnice male. Za vrijeme ispita si mogu prebaciti smjene. Barem pet studenata dnevno dođe ovamo tražeći posao, tako da se osjećam sretnim da tu mogu raditi.
I zbog sveg ostalog, Yogi je super kafić za studente. Prince ga je još odavno obojio u plavo i sivo, boje našeg fakulteta, a zidovi su prekriveni zastavama timova i uokvirenim fotografijama sportskih zvijezda. Svuda su Tigrovi. Pješice se brzo stigne od studentskog naselja pa klinci ovdje satima vise pričajući, smijući se i očijukajući.
Prince večeras gleda baseball. Liga je tek počela, ali je Prince uvjeren da su Bravesi već u play-offu. On će se kladiti na bilo što, ali najviše voli Bravesa. Svejedno je s kim igraju ili gdje, tko baca, tko je ozlijeđen - Prince smatra da će Bravesi osvjetlati obraz.
Danas držim šank, a moj glavni posao je u tome da ne dopustim da se njegova čaša ruma i tonika isprazni. Vrišti nakon što je Dave Justice optrčao sve baze. Zatim sakuplja novac od dečki iz studentskog bratstva. Kladili su se tko će prvi optrčati sve baze - Dave Justice ili Barry Bone. Već sam ga vidio da se kladi hoće li drugi napadač u trećem dijelu uspjeti udariti prvu loptu.
Dobro je da večeras ne poslužujem za stolovima. Glava mi još puca pa se želim kretati što je manje moguće. Osim toga, mogu maznuti poneko pivo iz hladnjaka, super stvar u zelenim bocama, Heineken i Moosehead. Prince očekuje da njegovi barmeni tu i tamo gucnu.
Nedostajat će mi ovaj posao. A možda i neće?
Prednji separe je pun studenata prava, poznata lica koja bih radije izbjegao. To su mi vršnjaci, studenti zadnje godine, vjerojatno svi sa zaposlenjima.
U redu je biti barmen i konobar dok si još običan student, u stvari, pomalo je prestižno raditi kod Yogija. Ali sav prestiž će odjednom nestati za otprilike mjesec dana kada diplomiram. Postat ću žrtva, statistički podatak, još jedan student prava koji se nije snašao u pravnoj struci.

7

Iskreno, ne sjećam se kriterija koje sam si zadao i onda primijenio kako bih izabrao odvjetničku kancelariju Aubrey H. Longa i partnera kao svoju prvu moguću lovinu, ali mislim da je to imalo neke veze s njihovim lijepim, pomalo dostojanstvenim oglasom na žutim stranicama poslovnog imenika. Oglas je sadržavao neizoštrenu crno-bijelu fotografiju gospodina Longa. Odvjetnici postaju gadni poput kiropraktičara sa stavljanjem svojih slika na sve strane. Izgledao je kao pošten tip, u četrdesetima, lijep osmijeh, za razliku od većine uličnih razbojnika na stranicama za odvjetnike. Njegova tvrtka ima četiri odvjetnika, specijalizirana je za automobilske udese, istjeruje pravdu na svim ulicama, voli tužbe zbog ozljeda i neisplaćenih osigurnina, bori se za svoje stranke i ne naplaćuje dok se ne isplati odšteta.
Pa, dovraga. Moram od nekud početi. Ured je u centru, u maloj četverouglastoj, zaista ružnoj zgradi od cigle uz koju se nalazi besplatno parkiralište. Besplatno parkiranje je bilo spomenuto na žutim stranicama. Dok guram ulazna vrata oglasi se zvono. Mala zdepasta žena iza zakrčenog stola pozdravlja me s izrazom koji je negdje između podrugljivog i mrgodnog. Prekinuo sam je u tipkanju.
"Mogu li vam pomoći?" pita me, a debeli prsti joj lebde nekoliko centimetara iznad tipki.
K vragu, ovo je teško. Prisiljavam se na osmijeh. "Da, zanima me mogu li vidjeti gospodina Longa."
"On je u saveznom sudu", kaže mi i s dva prsta udara po tipkovnici. Pala je usputna primjedba. Ne bilo koji sud, već savezni sud! Savezni sud znači višu klasu, pa kad neki kruhoborac poput Aubreyja Longa ima slučaj pred saveznim sudom prokleto je sigurno da hoće da svi to znaju. Rekao je tajnici da to objavi svima. "Mogu li vam pomoći?" ponavlja.
Odlučio sam biti okrutno iskren. Trikovi i varke mogu pričekati, ali ne zadugo. "Da, moje ime je Rudy Baylor. Apsolvent sam Pravne škole Sveučilišta u Memphisu, i tek što nisam diplomirao, te sam htio, ovaj, na neki način tražiti posao."
Podrugljivi osmijeh joj se rascvao. Sklanja ruke s tipkovnice, okreće se na stolcu prema meni, a zatim počinje lagano odmahivati glavom. "Nikog ne uzimamo", kaže s određenim zadovoljstvom, kao da je predradnik u rafineriji.
"Vidim. Mogu li samo ostaviti životopis s pismom za gospodina Longa?"
Oprezno uzima od mene papire, kao da su natopljeni mokraćom i spušta ih na stol. "Stavit ću ih s ostalima."
Uspijevam se prisiliti na osmijeh. "Dosta nas ima, ha?" "Otprilike jedan dnevno, rekla bih."
"No, dobro. Oprostite na smetnji."
"Nema problema", mrmlja vraćajući se smjesta svom pisaćem stroju. Žestoko počinje tipkati dok se ja okrećem i izlazim iz zgrade.
Imam dosta pisama i dosta životopisa. Proveo sam vikend organizirajući svoju papirologiju i planirajući napad. Momentalno imam višak strategije, a manjak optimizma. Pretpostavljam da ću ovo raditi mjesec dana, obići dvije ili tri male tvrtke dnevno i tako pet dana tjedno dok ne diplomiram, a zatim - tko zna. Booker je nagovorio Marvina Shanklea da se razleti po sudnicama u potrazi za poslom, a Madeline Skinner je vjerojatno sada pri telefonu zahtijevajući od nekoga da me zaposli.
Možda će nešto uspjeti.
Moja sljedeća nada je tvrtka s tri čovjeka, dvije ulice dalje od prve. U stvari, to sam isplanirao

tako da mogu od prvog odbijanja brzo doći do drugog. Ovdje nisam protratio vrijeme.
Prema odvjetničkom adresaru Nunley, Ross &Perry je tvrtka opće prakse, trojica tipova u ranim četrdesetim bez drugih uposlenih i bez suradnika. Izgleda da se dosta bave nekretninama, nešto što ne podnosim, ali nije vrijeme da se bude isključiv. Nalaze se na trećem katu moderne betonske zgrade. Dizalo je zagušljivo i sporo.
Soba /a primanje stranaka je iznenađujuće lijepa, orijentalni tepih na podu od imitacije punog drveta. Primjerci časopisa People i Us prekrivaju stakleni stolić. Tajnica spušta slušalicu i smješka se. "Dobro jutro. Mogu li vam pomoći?"
"Da. Htio bih vidjeti gospodina Nunleyja."
Još uvijek se smješkajući baca pogled na debeli rokovnik posred svojeg urednog stola. "Imate li ugovoreni sastanak?" pita me premda dobro zna da nemam.
"Ne."
"Aha. Gospodin Nunley je veoma zaposlen u ovom trenutku."
Budući da sam radio u odvjetničkoj kancelariji prošlog ljeta, znao sam savršeno dobro da će gospodin Nunley biti prilično zaposlen. To je uobičajeni postupak. Svaki će odvjetnik na svijetu tvrditi, ili zahtijevati od svoje tajnice da tvrdi, kako je u najmanju ruku pretrpan poslom.
Moglo je biti i gore. Mogao je jutros biti u saveznom sudu.
Roderick Nunley je stariji partner u ovom društvu i, prema odvjetničkom imeniku, diplomant Pravne škole sveučilišta u Memphisu. Pokušavao sam planirati svoj napad tako da uključi što više polaznika mojeg fakulteta.
"Vrlo rado ću pričekati", kažem uz smiješak. Ona se smješka. Svi se smješkamo. Vrata u kratkom hodniku se otvaraju i čovjek bez sakoa, sa zasukanim rukavima, dolazi prema nama. Diže pogled prema meni, primjećuje me i odjednom smo jedan uz drugoga. Daje spis nasmiješenoj tajnici.
"Dobro jutro", kaže. "Kako vam mogu pomoći?" Govori glasno. Stvarno ljubazan tip.
Nešto je započela govoriti, ali sam je preduhitrio. "Morao bih govoriti s gospodinom Nunleyjom", kažem.
"To sam ja", kaže pružajući mi desnu ruku. "Rod Nunley."
"Ja sam Rudy Baylor", kažem prihvaćajući ruku i čvrsto je stegnuvši. "Apsolvent sam Državnog pravnog fakulteta pred diplomom i htio sam razgovarati s vama radi zaposlenja."
Još uvijek se rukujemo i ne primjećujem da mu je stisak popustio na spomen zaposlenja. "Aha", kaže. "Zaposlenje, hm?" Pogledava na nju kao da hoće reći "Kako se ovo moglo dogoditi?"
"Da, gospodine. Ako biste mi dozvolili samo deset minuta. Znam da ste vrlo zaposleni."
"Da, ovaj, znate, moram za nekoliko minuta dati neki iskaz, a zatim moram na sud." Okreće se na petama, gleda u mene, zatim u nju, a zatim na svoj sat. No, u srcu je dobar čovjek, meka duša. Možda je i on jednog dana, ne tako davno, stajao na ovoj strani ponora. Gledam ga s molbom u očima i stežem tanak fascikl sa svojim životopisom i pismom za njega.
"Da, ovaj, naravno, uđite. Ali samo na tren."
"Pozvonit ću vam za deset minuta", brzo dometne tajnica, pokušavajući se iskupiti. Kao i svi zaposleni odvjetnici pogledava na sat, proučava ga na trenutak, a zatim joj oporo kaže, "Aha, najkasnije za deset minuta. I nazovite Blanche, recite joj da ću možda zakasniti nekoliko minuta."
Njih dvoje se odnosilo baš ljubazno. Prihvatit će me, ali u čas su organizirali moj brzi odlazak. "Slijedite me, Rudy", kaže uz osmijeh. Zalijepio sam mu se uz leđa dok prolazimo hodnikom.
Njegov ured je kvadratna soba, zid iza stola je prekriven ukoričenim sudskim spisima, a ima i vrlo ozbiljan Zid taštine nasuprot vrata. Brzo prelijećem pogledom brojne uokvirene diplome - pravo pravcato članstvo u Rotary klubu, dobrovoljac u skautima, odvjetnik mjeseca, barem dvije diplome,

fotografija Roda i preplanulog političara, članstvo u Gospodarskoj komori. Ovaj tip bi uokvirio bilo što.
Čujem kako sat otkucava dok sjedimo jedan nasuprot drugom za njegovim velikim stolom Catalog-America. "Zao mi je što upadam ovako", počinjem, "ali zaista mi je potreban posao."
"Kada ćete diplomirati?" pita me naginjući se naprijed oslonjen na laktove.
"Idućeg mjeseca. Znam da sam zakasnio u igru, ali postoji dobar razlog." I onda mu pričam priču o mojem zaposlenju kod Brodnaxa i Speera. Kada dolazim na dio o Tinley Brittu igram na njegovu pretpostavljenu odbojnost prema velikim tvrtkama. To je prirodno suparništvo mali ljudi poput mojeg prijatelja Roda, usamljeni kruhoborci protiv tipova sa svilenim čarapama iz nebodera u centru grada. Malo izmišljam dok mu pričam kako je Tinley Britt htio sa mnom razgovarati u vezi s poslom, a onda mu prikazujem stvari kako meni odgovaraju, da jednostavno nema šanse da ikada radim za veliku tvrtku. To mi jednostavno nije u krvi. Previše sam nezavisan. Želim zastupati ljude, a ne velike korporacije.
To traje manje od pet minuta.
Pozorno me saslušava, pomalo nervozno zbog telefona koji su zvonili negdje straga. Zna da me neće zaposliti pa samo pušta vrijeme da prolazi, čeka da mi isteknu mojih deset minuta. "Koji nizak udarac", kaže suosjećajno nakon što sam završio s pričom.
"Možda je i bolje tako", kažem poput žrtvenog jaganjca. "Ali spreman sam početi raditi. Po ocjenama sam u gornjoj trećini mojeg godišta. Zaista me zanimaju nekretnine, upisao sam dva kolegija o tome. Iz oba imam dobre ocjene."
"Mi se dosta bavimo nekretninama", samodopadno kaže, kao da je to najunosniji posao na svijetu. "I parnicama", dodaje još samodopadnije. On je više nego običan uredski štakor koji prekapa po papirima, a vjerojatno je vrlo dobar u svom poslu i može dobro živjeti od njega. No on hoće da ja mislim kako je i prekaljeni borac iz sudnica, fanatik za parničenje. To mi kaže jednostavno zato što odvjetnici tako govore, to je dio rutine. Nisam ih sreo mnogo, ali svi su se predstavljali kao opasne zvjerke u sudnici.
Vrijeme mi istječe. "Sam sam se izdržavao tokom školovanja. Svih sedam godina. Nisam dobio ni novčića od obitelji."
"Kojom vrstom posla?"
"Svakom. Momentalno radim kod Yogija, kao konobar i barmen." "Vi ste barmen?"
"Da. Između ostaloga."
Drži moj životopis. "Vi ste samac", kaže polagano. To mu piše tamo crno na bijelo. "Da."
"Imate li ozbiljnu ljubavnu vezu?"
To ga se stvarno ne tiče, ali nemam izbora. "Ne." "Niste homić, valjda?"
"Ne, naravno da ne", i na tren se smijemo heteroseksualnoj šali. Mi smo samo dva vrlo ispravna bijelca.
Naginje se unazad i lice mu postaje odjednom ozbiljno, kao da ga čeka važan posao. "Nismo zaposlili novog odvjetnika već nekoliko godina. Samo sam znatiželjan, koliko velike face u centru plaćaju pripravnike?"
Ima razloga za ovo pitanje. Bez obzira na moj odgovor, pokazat će šok i nevjericu na takve pretjerane plaće po neboderima. To će, naravno, pripremiti teren za bilo koju našu raspravu o novcu.
Od laganja neće biti koristi. Vjerojatno ima točnu predodžbu o visini plaća. Odvjetnici vole

tračati.
"Tinley Britt se trudi plaćati najviše, kao što znate. Čuo sam da idu do pedeset tisuća."
Odmahuje glavom prije nego što sam završio. "Nemojte mi reći", kaže zapanjeno. "Nemojte mi reći."
"Ja nisam tako skup", brzo nastavljam. Odlučio sam se prodati jeftino bilo kome tko me hoće. Moji izdaci su mali i samo ako bih se mogao ubaciti i naporno raditi nekoliko godina, onda bi možda nešto novo moglo iskrsnuti.
"Koliko ste vi imali na umu?" pita me kao da se njegova moćna mala tvrtka može nositi s velikim facama pa bi bilo koja niža plaća bila ponižavajuća.
"Radio bih i za upola manje. Dvadeset i pet tisuća. Radio bih osamdeset sati tjedno, sredio vam sve smrdljive slučajeve, sve gadne poslove. Vi, gospodin Ross i gospodin Perry mi možete dati sve predmete za koje biste željeli da ih nikad niste preuzeli i ja ću vam ih riješiti za šest mjeseci. Obećajem. Zaradit ću svoju plaću za prvu godinu, a ako ne, onda ću otići."
Rod se zabezeknuo tako da mu mogu vidjeti zube. Oči mu blistaju od pomisli da se riješi sveg smeća iz svojeg ureda tako da ga prebaci nekome drugome. Glasno zvonjenje se javlja s njegovog telefona, a zatim se začuje njezin glas. "Gospođine Nunley, čekaju vas radi davanja iskaza."
Gledam na sat. Osam minuta.
On gleda na svoj sat. Mršti se, a zatim mi kaže, "Zanimljiva ponuda. Dajte da razmislim o tome. Moram to raspraviti sa svojim partnerima. Nalazimo se svakog četvrtka ujutro radi dogovora." Već je na nogama. "Iznijet ću to pred njih. Istina, nismo o tome razmišljali." Obilazi oko stola, spreman da me isprati van.
"Uspjet će, gospodine Nunley. Dvadeset pet tisuća je vrlo povoljno." Povlačim se prema vratima.
Na tren djeluje osupnuto. "O, ne radi se o novcu", kaže kao da se on i njegovi partneri ne bi usudili platiti manje od Tinley Britta. "Radi se o tome da nam momentalno ide baš dobro. Dobro zarađujemo. Svi su zadovoljni. Nismo razmišljali o proširivanju." Otvara vrata i čeka da izađem. "Čut ćemo se."
Izbliza me prati do ulaza, a zatim govori tajnici da svakako uzme moj telefonski broj. Čvrsto se rukujemo, želi mi sve najbolje, obećaje da će se uskoro javiti i za nekoliko trenutaka nalazim se na pločniku.
Treba mi neko vrijeme da dođem k sebi. Upravo sam htio prostituirati svoje školovanje zbog nečeg dosta mizernoga, te se stoga u trenu našao na ulici.
Kako će se stvari dalje razvijati, ovaj kratki razgovor s Roderickom Nunleyjem ispao je jedan od mojih uspješnijih pothvata.
Skoro će deset. Za pola sata imam Izabrane dijelove Napoleonovog kodeksa, predavanje kojem moram prisustvovati jer sam ga preskočio prošlog tjedna. Mogao bih i uopće ne ići na njega iduća tri tjedna i nitko ne bi mario. Nema završnog ispita.
Ovih dana se slobodno krećem po fakultetu, nije me više sram pokazati lice. Idućih dana će većina studenata zadnje godine napustiti zgradu. Pravni fakultet počinje s baražnom vatrom napornog rada i navalom ispita, ali završava s nekoliko sporadičnih udaraca laganih testova i seminara koji se bacaju u koš. Svi mi provodimo više vremena spremajući pravosudni ispit nego brinući se za svoja posljednja predavanja.
Većina nas se priprema da stekne status zaposlenih.
Madeline Skinner se prihvatila mojeg slučaja kao svojeg vlastitog. I pati gotovo koliko i ja jer oboje nemamo sreće. Ured kojeg državni senator iz Memphisa ima u Nashvilleu bi možda trebao

pravnika da im sastavlja zakone, trideset tisuća godišnje plus doprinosi, ali traže odvjetnika s dozvolom za rad i dvogodišnjim iskustvom. Mala tvrtka traži odvjetnika koji je na faksu učio računovodstvo. Ja sam na faksu učio povijest.
"Odsjek za socijalnu skrb okruga Shelby će možda tražiti pravnika u kolovozu." Premeće papire po stolu, očajnički pokušavajući nešto pronaći.
"Odvjetnik za socijalnu skrb?" "Odlično zvuči, zar ne?" "Kolika je plaća?" "Osamnaest tisuća."
"Za kakvu vrstu posla?"
"Tražiš očeve koji ne plaćaju alimentaciju i pokušavaš je naplatiti. Utvrđivanje očinstva, uobičajeno."
"Zvuči opasno." "I to je posao."
"A što ću raditi do kolovoza?" "Uči za pravosudni ispit."
"Dobro, znači ako ću marljivo učiti i položiti ispit mogu ići raditi u službu za socijalnu skrb za minimalnu plaću."
"Gledaj Rudy..."
"Žao mi je, imao sam loš dan." Obećajem joj da ću se vratiti sutra i bez sumnje ponoviti ovaj razgovor.

8

Booker je našao formulare negdje u dubinama Shankleove tvrtke. Rekao je da postoji odvjetnik sakriven u podrumu koji se povremeno bavi stečajima pa je mogao sakupiti potrebne papire.
Oni su prilično jasni. Spisak imovine na prvoj stranici, brz i lagan zadatak u mojem slučaju. Spisak dugovanja na drugoj stranici. Ostavljen prostor za podatke o zaposlenju, o eventualnim parnicama, itd. To je ono što je poznato kao Poglavlje 7, potpuni bankrot, gdje se imovina likvidira da bi se podmirili dugovi, koji se također storniraju.
Više nisam zaposlen kod Yogija. Radim, ali sada sam plaćen u gotovini, bez potvrda. Ništa što se može sekvestirati ili zaplijeniti. Bez obaveza da dijelim svoje mršave nadnice s Texacom. Razgovarao sam s Princeom o škripcu u kojem sam se našao, rekao sam mu koliko loše stvari stoje, prebacujući krivicu na školarinu i kreditne kartice, a njemu se baš svidjela ideja da me plaća u gotovini i zezne državu. On je odani sljedbenik ekonomske logike, zgrabi gotovinu - utaji porez.
Prince mi je ponudio zajam da platim jamčevinu, ali to ne bi prošlo. On misli da ću uskoro zarađivati veliki novac kao dobrostojeći mladi odvjetnik, a ja nisam imao srca reći mu kako ću možda ostati kod njega još neko vrijeme.
Niti sam mu rekao koliko bi to bio zamašni zajam. Texaco potražuje od mene 612,88 dolara, sumu koja uključuje troškove suđenja i odvjetničke honorare. Moj stanodavac potražuje 809 dolara, isto toliko za troškove i honorare. Ali pravi vukovi tek mi se približavaju. Oni baš sada pišu gadna pisma, prijeteći mi da će poslati odvjetnike.
Imam MasterCard i Visa karticu, svaku izdanu od druge banke u Memphisu. Između Dana zahvalnosti i Božića prošle godine, u blaženom trenutku kad sam bio siguran da ću imati dobar posao za nekoliko mjeseci te bio beznadno zaljubljen u Saru, nabavio sam joj nekoliko očaravajućih darova za blagdane. Želio sam skupe stvari trajne kvalitete. Preko MasterCard-a kupio sam zlatnu narukvicu s dijamantima za tisuću sedamsto dolara, a preko Visa kartice nabavio sam svojoj najdražoj par antiknih srebrnih naušnica. Koštale su me tisuću sto dolara. Dan prije nego mi je rekla kako me nikad više ne želi vidjeti otišao sam u delikatesnu prodavaonicu i kupio bocu Dom Perignon šampanjca, četvrt kile guščje jetrene paštete, nešto kavijara, nešto plemenitih sireva i još nekoliko sitnica za našu božićnu gozbu. Koštale su me tri stotine dolara, ali, k vragu, jednom se živi.
Pokvarene banke koje su mi izdale karticu iz neobjašnjivog razloga su mi podigle granicu dopuštenog zaduženja samo nekoliko tjedana prije blagdana. Odjednom sam mogao trošiti po miloj volji, a kako su me diploma i posao čekali za samo nekoliko mjeseci znao sam da ću uz naporan rad moći u malim mjesečnim obrocima otplatiti dug do ljeta. Tako sam trošio i trošio, sanjajući o divnom životu sa Sarom.
Sada mrzim samoga sebe zbog toga, ali stvarno sam sve to stavio na papir i proračunao. Štimalo
je.
Guščja pašteta se pokvarila nakon što sam je ostavio na hladnjaku dok sam se jedne večeri
opijao jeftinom pivom. Na Božić sam ručao sam u svom zamračenom stanu sir i šampanjac. Kavijar nisam ni dirnuo. Sjedio sam na svom grbavom kauču i zurio u nakit koji je ležao na podu preda mnom. Dok sam grickao velike zalogaje brieja i pijuckao Dom Perignon promatrao sam božićne darove za svoju voljenu i plakao.
U nekom neodređenom trenutku između Božića i Nove godine uspio sam se sabrati i dogovoriti za povratak skupih predmeta u trgovine odakle su i došli. Poigravao sam se mišlju da ih bacim s

mosta, kao Billy Joe u pjesmi, ili da povučem neki sličan dramatični potez. S obzirom na moje trenutačno duševno stanje mislio sam da je bolje držati se podalje od mostova.
Bilo je to drugog dana Nove godine. Vratio sam se u svoj stan nakon poduže šetnje i džogiranja i otkrio da sam pokraden. Vrata su bila provaljena. Lopovi su odnijeli moj stari televizor i Hi-Fi liniju, zdjelu s kovanicama s moje komode i, naravno, nakit koji sam kupio Sari.
Pozvao sam policiju i ispunio prijavu. Pokazao sam im račune od kreditnih kartica. Policajac je samo odmahnuo glavom i rekao mi nek nazovem svoje osiguravajuće društvo.
Potrošio sam preko tri tisuće dolara plaćajući plastikom. Kucnuo je trenutak da se računi podmire.
Morao bih se iseliti do sutra. Zakon o stečaju ima divnu odredbu koja garantira dužniku ostanak u zatečenom pravnom stanju. Zato možete vidjeti velike bogate kompanije, uključujući i moje prijatelje iz Texaca, kako proglašavaju stečaj kad god im zatreba privremena zaštita. Moj stanodavac me ne može sutra dohvatiti; ne može me čak niti nazvati i dati mi jezikovu juhu.
Izlazim iz dizala i duboko udišem. Hodnik je krcat odvjetnicima. Tri suca za stečajeve rade puno radno vrijeme, a njihove sudnice su na ovom katu. Svakodnevno imaju zakazano desetke saslušanja, a svako saslušanje povlači za sobom grupu odvjetnika; jednog za dužnika, a nekoliko za vjerovnike. Prava ludnica. Čujem desetak važnih razgovora dok se probijam, odvjetnici se cjenkaju oko neplaćenih bolničkih računa ili koliko je vrijedan jedan kamionet. Ulazim u prijamnu kancelariju i čekam tamo deset minuta dok odvjetnici ispred mene polako ispunjaju svoje podneske. Vrlo dobro poznaju činovnice pa ima dosta nabacivanja i bezveznog čavrljanja. Čovječe, volio bih biti ugledni odvjetnik za bankrote pa da me djevojke ovdje zovu Fred ili Sonny.
Jedan profesor nam je prošle godine rekao da će bankrota biti sve više, što je on zaključio prema našim nesigurnim vremenima, sve manjem broju radnih mjesta i smanjivanju korporacija. Sve je to rekao čovjek koji u praksi nije radio niti jedan sat.
Ali danas se to sigurno čini unosno. Prijave stečaja se ispunjavaju na sve strane. Kao da su svi bankrotirali.
Svoju papirologiju dodajem izmučenoj činovnici, zgodnoj djevojci s punim ustima gume za žvakanje. Baca pogled na podnesak, a onda me pažljivo proučava. Odjeven sam u traper košulju i kaki hlače.
"Jeste li vi odvjetnik?" pita me prilično glasno i vidim da me ljudi gledaju. "Ne."
"Jeste li dužnik?" pita me još glasnije, cmakčući gumom za žvakanje.
"Da", brzo odgovaram. Dužnik koji nije odvjetnik može sam predati svoj podnesak iako pravnici taj podatak nikada neće staviti u svoje oglase.
Kimne mi s odobravanjem i udara pečat na podnesak. "Taksa za podnesak je osamdeset dolara, molim."
Dodajem joj četiri dvadesetice. Uzima gotovinu i gleda me sumnjičavo. U mom podnesku se ne spominje bankovni račun jer sam ga jučer zatvorio, na taj način eliminirajući imetak u iznosu od 11,84 dolara. Popis moje imovine glasi - vrlo rabljena Toyota-500 dolara; različiti namještaj i oprema -150 dolara; zbirka kompakt diskova - 200 dolara; pravne knjige - 125 dolara; odjeća -150 dolara. Sva ta imovina se smatra osobnom pa je tako izuzeta iz procesa kojeg sam upravo započeo. Mogu ih sve zadržati, ali morat ću nastaviti otplaćivati Toyotu.
"Gotovina, ha?" kaže i počne mi pisati potvrdu.
"Nemam bankovni račun", gotovo joj vičem, na uživanje onih koji slušaju pa su možda željni i ostatka priče.

Ona zuri u mene, a ja zurim u nju. Vraća se svom poslu i za trenutak mi dodaje kopiju mojeg podneska zajedno s računom. Primjećujem datum, vrijeme i broj sudnice mojeg prvog saslušanja.
Gotovo sam stigao do vrata kada su me zaustavili. Debeli mladić znojnog lica i crne brade mi blago dodiruje ruku. "Oprostite, gospodine", kaže. Zastajem i gledam ga. Gura mi posjetnicu u ruku. "Robbie Molk, odvjetnik. Nisam mogao a da vas ne čujem ovdje. Pomislio sam da bi vam trebala pomoć u vezi s vašim be-ka."
Be-ka u frajerskom odvjetničkom slengu znači bankrot.
Gledam posjetnicu, a zatim njegovo kozičavo lice. U stvari, čuo sam za Molka. Vidio sam njegove oglase u novinama. Oglašava da sređuje Poglavlje 7 za sto pedeset dolara avansa i evo ga ovdje, mota se po prijamnom uredu poput lešinara, samo čekajući da se okomi na nekog propalog jadnika koji bi možda vrijedio stotinu pedeset zelembaća.
Pristojno prihvaćam njegovu posjetnicu. "Ne, hvala", kažem pokušavajući biti ljubazan. "Sam ću to srediti."
"Ima dosta načina da ih se zariba", brzo kaže, a siguran sam da je tu rečenicu koristio tisuću puta. "Sedmica može biti zaguljena. Ja ih sredim tisuću godišnje. Dvjesto dolara avansa i ja prelazim u akciju. Imam ured i osoblje."
Sada je dvije stotine dolara. Valjda ako ga upoznate osobno zaračunava još pedeset. U ovom trenutku bi ga bilo vrlo lako popljuvati, ali nešto mi govori da Molk nije tip kojeg možete poniziti.
"Ne, hvala", kažem i prolazim kraj njega.
Vožnja dolje je spora i bolna. Dizalo je krcato odvjetnicima, a svi su loše odjeveni, nose izlizane torbe i izgažene cipele. I dalje brbljaju o izuzecima te o tome što je osigurano, a što ne. Nemogući pravnički razgovori. Strašno važne rasprave. Izgleda da ne mogu prestati.
Malo prije nego smo stigli do prizemlja sinulo mi je. Nemam pojma što ću raditi za godinu dana, a ne samo da je moguće već je i vrlo vjerojatno kako ću se voziti ovim dizalom, sudjelovati u ovim banalnim raspravama s tim istim ljudima. Po svoj prilici bit ću baš poput njih, lutati ulicama, pokušavati izmusti honorare od ljudi koji ne mogu platiti i visjeti po sudnicama u potrazi za poslom.
Zavrtjelo mi se od tih strašnih misli. U dizalu je vruće i zagušljivo. Mislim da će mi pozliti. Dizalo staje, oni lete van u predvorje i raspršuju se, još uvijek pričajući i razmjenjujući vrijedne podatke.
Svjež zrak mi bistri glavu dok tumaram po Mid-America Mali, u pješačkoj zoni kroz koju se probija tramvaj noseći ljude amo-tamo. Nekad se zvala Glavna ulica, i još uvijek udomljuje mnoštvo odvjetnika. Sudnice se nalaze nekoliko ulica dalje. Prolazim pored nebodera u centru pitajući se što se događa gore u bezbrojnim tvrtkama: zaposleni se jagme za posao i rade osamnaest sati dnevno zato jer susjed radi dvadeset; mlađi partneri međusobno raspravljaju o poslovanju tvrtke; stariji partneri drže izlaganja u svojim raskošnim uredima po uglovima zgrada dok timovi mlađih odvjetnika čekaju na njihove instrukcije.
Iskreno, to je ono što sam priželjkivao kada sam upisivao pravni fakultet. Želio sam presing i moć koji zrače iz rada s pametnim, visoko motiviranim ljudima koji su svi pod stresom i napetošću zbog rokova. Tvrtka u kojoj sam stažirao prošlog ljeta je bila mala, samo dvanaest odvjetnika, no bilo je mnogo tajnica, stručnih suradnika i ostalih činovnika pa me ponekad taj kaos razvedravao. Bio sam mali dio momčadi, a težio sam da jednog dana budem kapetan.
Kupujem sladoled od uličnog prodavača i sjedam na klupu na Sudskom trgu. Golubovi me promatraju. Iznad mene se prijeteći uzdiže Prva savezna zgrada, najviša zgrada u Memphisu, dom Trenta &Brenta. Sve bih učinio samo da mogu tamo raditi. Lako je meni i mojim prijateljima psovati Trenta &Brenta. Psujemo ih jer nismo dovoljno dobri za njih. Mrzimo ih jer ne bi na nas niti

pogledali, ne bi se udostojili ni porazgovarati s nama.
Pretpostavljam da u svakom gradu postoje jedni Trent &Brent, u svakoj struci. Nisam uspio biti među najboljima i ne pripadam im, pa ću tako proći kroz život mrzeći ih.
Kad smo već kod tvrtki, pretpostavljam da ću, budući da sam već u centru, provesti nekoliko sati kucajući na vrata. Imam popis odvjetnika koji ili rade sami ili su se okupili i sa još dva, tri pravnika otvorili kancelariju. Jedini ohrabrujući čimbenik u ulasku u tako strašno prenatrpano područje je da ima tako mnogo vrata na koja se može zakucati. U tome je nada, ponavljam samome sebi, da ću u jednom savršenom trenutku naići na ured kojeg još nitko nije pronašao i naletjeti na nekog izmučenog odvjetnika kojem očajnički treba novajlija da mu bude potrčko. Ili da joj bude potrčko. Nije me briga. Šećem se nekoliko ulica dalje do zgrade Sterick, prvog nebodera u Memphisu, a sada domu stotina odvjetnika. Čavrljam s nekoliko tajnica i ostavljam svoje životopise. Zaprepašten sam brojem odvjetničkih kancelarija koje zapošljavaju zlovoljne i čak nepristojne sekretarice. Davno prije nego i dotaknem temu zaposlenja, prema meni se često odnose kao prema prosjaku. Nekoliko njih mi je istrgnulo životopis i samo bacilo u ladicu. U napasti sam da se predstavim kao potencijalna stranka, ožalošćeni suprug mlade žene koju je upravo pregazio veliki kamion, kamion natovaren gomilama osiguranja. S pijanim vozačem za upravljačem. Na primjer, Fxxonov kamion. Oduševljeno bih promatrao te ušminkane mrcine kako skaču sa svojih stolaca, široko se smješkaju i jure mi donijeti kavu.
Odlazim od ureda do ureda, smješkajući se kad bih najradije režao, ponavljajući iste rečenice istim ženama. "Da, zovem se Rudy Baylor, apsolvent sam prava na Pravnoj školi sveučilišta u Memphisu. Volio bih razgovarati s gospodinom Kojimbilo radi zaposlenja."
"Radi čega?" često pitaju. A ja se nastavljam smješkati dok im dodajem životopis i ponovo tražim da vidim gospodina Veliku facu. Gospodin Velika faca je uvijek prezaposlen pa me se brzo rješava s obećanjem da će me netko nazvati.
Četvrt Granger je sjeverno od centra Memphisa. Tamošnji redovi malih kuća od cigle u sjenovitim ulicama pružaju nepobitan uvid u predgrađe koje je poslijeratna generacija izgradila po završetku Drugoga svjetskog rata. Dobivali su dobre poslove u obližnjim tvornicama. Zasadili su drveće na tratinama ispred kuća i uredili terase iza kuća. S vremenom, oni pokretniji su se preselili na istok i izgradili ljepše kuće, dok je Granger polako postao mješavina umirovljenika te bijelaca i crnaca nižih klasa.
Kuća u kojoj žive Dot i Buddy Black izgleda poput tisuća drugih. Smještena je na ravnom terenu, ne većem od dvadeset pet puta trideset metara. Nešto nije u redu s neizostavnim sjenovitim drvetom u prednjem dvorištu. Stari Chevrolet je parkiran u garaži za jedan auto. Trava i ukrasno grmlje su uredno podšišani.
Susjed s lijeve strane sastavlja trkaći auto u kućnoj radinosti, dijelovi automobila i gume razbacani su sve do ulice. Susjed s desne strane ogradio je čitavo prednje dvorište žičanom mrežom u koju je urasao tridesetak centimetra visok korov. Dva dobermana patroliraju prljavom terasom tik uz ogradu.
Parkiram u dvorištu iza Chevroleta, a dobermani, niti dva metra udaljeni, reže na mene.
Poslijepodne je i temperatura je trideset i dva stupnja. Prozori i vrata su otvoreni. Škiljim kroz mrežu za komarce iza ulaznih vrata i lagano kucam.
Nije mi baš drago biti ovdje jer nemam ni najmanje želje vidjeti Donnyja Raya Blacka. Pretpostavljam da je upravo onako mršav i slab kako ga je opisala njegova majka, a imam slab želudac.
Ona dolazi do vrata, mentolka joj je u ruci i zuri u mene kroz mrežu.

"To sam ja, gospođo Black. Rudy Baylor. Prošlog tjedna smo se sreli u 'Parkovima čempresa'." Mora da su trgovački putnici prava napast u Grangeru jer i dalje zuri u mene praznoga lica.
Prilazi bliže i zabija cigaretu u usta.
"Sjećate se? Vodim vaš slučaj protiv Great Benefita." "Mislila sam da si Jehovin svjedok."
"E, pa, nisam, gospođo Black."
"Ime mi je Dot. Mislim da sam ti to rekla." "Okay, Dot."
"Ti nas vragovi izluđuju. Oni i mormona Skauti nam dolaze subotom ujutro prije zore prodavati krafne. Što bi htio?"
"Pa, ako imate malo vremena, volio bih popričati o vašem slučaju." "Zbog čega?"
"Volio bih da prođemo nekoliko stvari." "Mislila sam da smo s tim završili." "Morali bismo još razgovarati."
Ispuhuje dim kroz mrežu i polako skida zasun s vrata. Ulazim u sićušno predsoblje i slijedim je u kuhinju. Kuća je sparna i vlažna, posvuda vonj ustajalog duhana.
"Nešto za popiti?" pita.
"Ne, hvala." Sjedam za stol. Dot natače jeftinu dijetnu colu neimenovanog proizvođača preko kockica leda i naslanja se leđima na kuhinjski ormarić. Buddy nije nigdje na vidiku. Pretpostavljam da je Donny Ray u spavaćoj sobi.
"Gdje je Buddy?" veselo pitam kao da se radi o starom prijatelju koji mi strašno nedostaje. Glavom pokazuje prema prozoru koji gleda na stražnje dvorište. "Vidiš taj stari auto vani?"
U uglu dvorišta, zarastao u lozu i grmlje, ispod javora uz ruševnu drvarnicu, nalazi se stari Ford Fairlane. Bijeli Ford Fairlane s dvoja vrata koja su oba otvorena. Mačka se odmara na haubi.
"On sjedi u svojem autu", objašnjava mi.
Automobil je zarastao u drač, a vidim da nema ni kotače. Ništa oko njega nije dotaknuto već desetljećima.
"Kamo se on to zaputio?" pitam, a ona se stvarno nasmije.
Glasno srkne colu. "Buddy, nikamo on ne ide. Taj auto smo kupili nov 1964. Sjedi u njemu svaki dan, po čitave dane, samo on i mačke."
Ima neke logike u tome. Buddy je tamo vani, sam, nema dima cigareta koji mu guši dišni sustav, nema briga o Donnyju Rayu. "A zašto?" pitam. Očito da joj ne smeta razgovarati o tome.
"Buddyju nije dobro. Rekla sam ti prošli tjedan." Kako bih mogao zaboraviti?
"Kako je Donny Ray?" pitam.
Sliježe ramenima i sjeda nasuprot meni za klimavi stolić za ručavanje. "Nekad dobro, nekad loše. Hoćeš ga vidjeti'"
"Možda kasnije."
"Većinu vremena provodi u krevetu. Ali može pomalo hodati. Možda ga mogu izvući iz kreveta prije nego odeš."
"Aha. Možda. Gledajte, dosta sam radio na vašem slučaju. Hoću reći, proveo sam sate i sate proučavajući vaše spise. I proveo sam dane u knjižnici proučavajući zakon pa, dakle, otvoreno, mislim da bi vi trebali tužiti i srediti Great Benefit."
"Mislim da smo to već odlučili", kaže mi oštro me gledajući. Dot ima neumoljivo lice, bez sumnje zbog tegobnog života s onom munjarom vani u Fairlaneu.

"Možda jesmo, ali trebao sam to provjeriti. Moj savjet vam je da ih tužite, i to odmah." "Pa što čekaš?"
"Nemojte očekivati brzo rješenje. Idete protiv velike korporacije. Oni imaju mnogo odvjetnika koji stvar mogu zadržavati i otezati. Za to su plaćeni."
"Koliko dugo će trajati?"
"Može trajati mjesecima, možda i godinama. Možemo podnijeti tužbu pa ih prisiliti da se brzo nagode. A mogu i oni nas prisiliti da uđemo u parnicu pa se onda žaliti. Nema načina da se to predvidi."
"On će biti mrtav za nekoliko mjeseci." "Mogu li vas nešto pitati?"
Savršeno usklađeno kimne i ispuhne dim.
"Great Benefit vam je prvi put odbila zahtjev prošlog kolovoza, odmah pošto je Donnyju Rayu postavljena dijagnoza. Zašto ste čekali sve do sada s odvjetnikom?" Riječ "odvjetnik" koristim u vrlo širokom smislu.
"Nisam na to ponosna, u redu? Mislila sam da će osiguravajuće društvo pristati i isplatiti policu, znaš, pobrinuti se za račune i liječenje. Ja sam pisala njima, a oni su mi otpisivali. Ne znam. Valjda sam glupa. Redovito smo im plaćali premije sve te godine, nismo ni s jednom kasnili. Bila sam sigurna da će isplatiti policu. Osim toga, nikad nisam imala odvjetnika, znaš. Nisam se razvela ni išta slično. Sam Bog zna da sam trebala." Postaje tužna i gleda kroz prozor, izgubljeno zureći u Fairlane i sav jad u njemu. "Popije pola litre džina ujutro i pola litre popodne. A ja se stvarno ne ljutim. Njega to usrećuje, drži ga izvan kuće, a nije da mu zbog pića trpi neki posao, znaš što mislim."
Oboje promatramo tijelo klonulo na prednjem sjedalu. Raslinje i javor bacaju sjenu na auto. "Vi mu kupujete piće?" pitam kao da je to bitno.
"O, ne. Plaća klincu iz susjedstva da mu ga kupi i prošverca. Misli da ja ne znam."
Nešto se pomiče u drugom dijelu kuće. Nemaju klima-uređaj koji bi prigušio zvukove. Netko kašlje. Počinjem pričati. "Gledajte, Dot, ja bih volio voditi ovaj slučaj za vas. Znam da sam tek početnik, klinac koji samo što nije završio fakultet, ali već sam sate proveo s time i poznajem ga bolje nego itko drugi."

Pogled joj je prazan, gotovo beznadan. Svi su odvjetnici isti. Vjerovat će mi koliko bi vjerovala i nekom drugom, što ne govori puno. Baš čudno. Uza sav novac kojeg odvjetnici troše na nesmiljeno oglašavanje, glupe oglase na jeftinim televizijskim postajama, jadnim oglasnim panoima i reklamama 'dam samo da prodam', još uvijek postoje ljudi poput Dot Black koji ne mogu razlikovati iskusnog lisca od apsolventa prava.
Računam na njezinu naivnost. "Vjerojatno ću se morati udružiti s još jednim odvjetnikom, samo da stavim njegovo ime ispod svega, dok ne položim pravosudni ispit i ne uđem u komoru", znate.
Izgleda da to ne registrira.
"Koliko će to koštati?" pita me s nemalom dozom sumnjičavosti.
Smješkam joj se zaista toplo. "Ni pare. Radit ću na postotak. Meni ide trećina iznosa kojeg dobijemo. Ako ništa ne dobijemo, nema honorara. Ništa unaprijed." Siguran sam da je ovakvu ponudu već pročitala u nekom oglasu no djeluje mi kao da je izgubila nit.
"Koliko će njih koštati?"
"Mi ćemo tražiti milijune", dramatično kažem i osjećam da se upecala. Sumnjam da postoji imalo pohlepe u slomljenom tijelu ove žene. Svi snovi koje je imala o dobrom životu nestali su tako davno da ih više ne pamti. Ali privlači je pomisao da zezne Great Benefit, da malo i oni pate.

"I ti dobivaš trećinu toga?"
"Ne očekujem da ćemo dobiti milijune, ali koliko god da dobijemo, ja uzimam samo trećinu. I to trećinu od onoga što ostane nakon što se prvo plate troškovi liječenja Donnyja Raya. Ne možete ništa izgubiti."
Lijevim dlanom udara po stolu. "Onda napravi tako. Nije me briga koliko ćeš ti dobiti, samo to napravi. Napravi odmah, okay? Sutra."
Uredno presavijen u mojem džepu je ugovor o pravnim uslugama, našao sam ga u knjizi s formularima u knjižnici. U ovom trenutku bih ga trebao izvući i dati joj da ga potpiše, ali ne mogu se na to prisiliti. Neetično je potpisivati ugovore o zastupanju ljudi dok nisi član komore i dok nemaš dozvolu za rad. Vjerujem da će Dot držati riječ.
Bacam pogled na sat poput pravog odvjetnika. "Moram ići na posao", kažem. "Ne želiš vidjeti Donnyja Raya?"
"Možda drugi put."
"Ne krivim te. Sama je kost i koža."
"Vratit ću se za nekoliko dana kada ću moći ostati duže. Imat ćemo dosta za pričati, a morat ću i njemu postaviti nekoliko pitanja."
"Samo požuri, okay."
Popričali smo još nekoliko minuta, o 'Parkovima čempresa' i svim tamošnjim aktivnostima. Ona i Buddy tamo odlaze jednom tjedno, ako ga može održati trijeznim do podneva. Jedino tada kuću napuštaju zajedno.
Ona želi razgovarati, a ja želim otići. Slijedi me van, proučava moju prljavu i ulubljenu Toyotu, psuje uvozne proizvode, a pogotovo one iz Japana te laje na dobermane.

Stoji uz poštanski sandučić dok izvozim auto, puši i promatra me kako odlazim.
Premda sam upravo bankrotirao, još uvijek mogu lakoumno trošiti novac. Plaćam osam dolara za geranij u tegli i nosim ga gospođici Birdie. Kaže đavoli cvijeće, a sama je, naravno, pa mislim da je to lijepa gesta. Malo radosti u životu jedne starice.
Dobro sam pogodio vrijeme. Četveronoške plazi po cvjetnoj gredici uz kuću, tik do kolnog ulaza za garažu uvučenu u stražnjem dvorištu. Beton je obilato okružen cvijećem, grmljem, lozama i ukrasnim mladicama. Stražnje dvorište je u dubokoj hladovini drveća starog koliko i ona sama. Tamo je i terasa od cigle sa žardinjerama punim šarolikog cvijeća.
Ona me stvarno grli dok joj predajem ovaj mali poklon. Naglo skida rukavice za rad u vrtu, baca ih među cvijeće i vodi me iza kuće. Baš ima mjesta za geranije. Presadit će ga sutra. Jesam li za kavu?
"Samo bih vode", kažem. Nisam zaboravio okus njezinog prorijeđenog instant napitka. Posjeda me u ukrasni stolac na terasi dok briše blato i prljavštinu o svoju pregaču.
"Hladne vode?" pita, očito ushićena mogućnošću da mi posluži nešto za piće.
"Da", kažem i ona kroz vrata odlazi u kuhinju. Stražnje dvorište ima neki čudan sklad u bujnom raslinju. Proteže se barem pedeset metara prije nego preraste u gustu živicu. Mogu vidjeti susjedni krov kroz drveće. Postoje živi mali otoci uređenog raslinja, male gredice probranog cvijeća na kojima je ona ili netko drugi očito dosta vremena radio. Na postolju od cigle uz ogradu je fontana, ali voda ne teče. Između dva drveta visi stara mreža za spavanje, njezina razderana užad i platno ljuljaju se na povjetarcu. Trava je očišćena od korova, ali bije trebalo podšišati.
Garaža privlači moju pažnju. Ima dvoja vrata koja se otvaraju prema unutra. S jedne strane je ostava sa zastrtim prozorima. Čini se da je iznad nje maleni stan u koji se očito ulazi straga drvenim

stepenicama koje obilaze garažu. Dva velika prozora gledaju prema kući, jedan s razbijenim staklom. Bršljan prekriva vanjske zidove, a čini se da nalazi svoj put kroz razbijeni prozor.
Ovo mjesto ima neku svoju draž.
Gospođica Birdie poskakuje kroz dvostruka francuska vrata s dvije visoke čaše ledene vode. "Kako ti se sviđa moj vrt?" pita me sjedajući u stolac uz mene.
"Divan je, gospođice Birdie, tako miran."
"To je moj život", kaže široko zamahujući rukama i prolijevajući svoju vodu na moju nogu, a da to nije ni primijetila. "Ovako ja provodim svoje vrijeme. Baš ga volim."
"Jako je lijep. Vi sami sve radite?"
"O, većinu. Plaćam Decku da mi šiša travu jednom tjedno, trideset dolara, možeš li vjerovati?
Nekad sam plaćala pet." Srkne vodu i cmakne ustima.
"Je li to mali stan tamo gore?" pitam pokazujući iznad garaže.
"Nekad bio. Jedan od mojih unuka je ovdje nakratko živio. Ja sam ga namjestila, uredila kupaonicu i malu kuhinju, bio je baš krasan. On je studirao na tvom fakultetu."
"Koliko je dugo živio ovdje?"
"Ne dugo. Stvarno ne bih o njemu razgovarala."
Mora da je to jedan od onih koje će izbaciti iz oporuke.
Kad provedete većinu svojeg vremena kucajući na vrata odvjetničkih kancelarija, moljakajući za posao, a izbacuju vas odvratne tajnice, gubite sve obzire. Postajete debelokožac. Lako je podnijeti odbijanje jer brzo naučite kako je najgore što vam se može dogoditi da vam kažu "Ne".
"Vjerojatno ne biste bili zainteresirani da ga sada iznajmite?" bez imalo oklijevanja iskušavam sreću i nimalo se ne bojim biti odbijen.
Čaša joj zastaje u zraku, a ona zuri u stan kao da ga vidi prvi put. "Kome?" pita. "Volio bih ovdje živjeti. Čarobno je, a mora da je i mirno."
"Kao u grobu."
"Bilo bi to samo za kratko, naime. Znate, dok ne počnem raditi i stanem na svoje noge." "Ti, Rudy?" pita u nevjerici.
"Baš mi se sviđa", kažem s napola lažnim osmijehom. "Savršen je za mene. Samac sam, živim vrlo mirno i ne mogu si priuštiti visoku stanarinu. Savršen je."
"Koliko možeš platiti?" odrješito pita, odjednom nalikuje odvjetniku koji rešeta klijenta bez novaca.
Uhvatila me nespremnog. "Ovaj, ne znam. Vi ste gazdarica. Kolika je stanarina?"
Vrti glavom uokolo, uznemireno gledajući drveće. "Može li četiri stotine, ne, tri stotine dolara mjesečno?"
Očito je da gospođica Birdie nikad do sada nije bila stanodavka. Iznose buba napamet. Srećom, nije počela s osam stotina mjesečno. "Mislim da bismo ga prvo trebali pogledati", kažem oprezno.
Na nogama je. "Pomalo je prljavo, znaš. Koristim ga kao spremište već deset godina. Ali možemo ga počistiti. Instalacije su u redu, mislim." Uzima me za ruku i vodi preko travnjaka. "Morat ćemo pustiti vodu. Nisam sigurna za grijanje i rashladivanje. Ima nešto namještaja, ali ne mnogo, stare stvari koje sam ja odbacila."
Penje se škripavim stepenicama. "Trebaš li pokućstvo?"
"Ne baš." Ograda je klimava, a izgleda da se i cijela zgrada trese.

9

Na pravnom fakultetu stječeš neprijatelje. Konkurencija zna biti okrutna. Ljudi nauče kako varati i zabijati nož u leđa; to je vježba za stvarni svijet. Kad sam bio na prvoj godini, izbila je tuča nakon što su dva apsolventa počela vikati jedan na drugoga kad su za vježbu fingirali sudski proces. Isključili su ih, a onda ponovo primili. Fakultetu treba novac od školarina.
Malo ljudi je ovdje koji mi se stvarno ne sviđaju, prezirem jedno ili dvoje. Pokušavam ne mrziti ljude.
Ali u ovom trenutku mrzim gnjidu koja mi je ovo učinila. U ovom gradu se objavljuje popis svih vrsta pravnih i novčanih transakcija. Zove se Dnevno izvješće, a uključuje, osim podnesaka za razvode brakova, desetak drugih bitnih stvari te popis jučerašnjih stečajnih postupaka. Moj kolega, ili čak grupa kolega, pomislili su kako bi bilo zgodno izvući moje ime iz jučerašnjeg jada, povećati iz novina podnesak za Poglavlje 7 te tu poslasticu razdijeliti po fakultetu. Može se pročitati: "Baylor, Rudy L., student; imovina: 1225 dolara (izuzeto); osigurana dugovanja: 285 dolara za Wheels and Deals Finance Company; neosigurana dugovanja: 5136,88 dolara; sudske tužbe: (1) naplata zaostalih dugova od Texaca, (2) deložacija iz Hamptona; poslodavac: nema ga; odvjetnik: 'pro se'."
'Pro se' znači da si ne mogu priuštiti odvjetnika te da se branim sam. Student koji radi na glavnom pultu knjižnice dao mi je jedan primjerak čim sam jutros došao i rekao mi kako ih je vidio razbacane po cijelom fakultetu, čak su pribijeni na oglasne ploče. Kaže mi, "Zanima me tko misli da je ovo smiješno?"
Zahvaljujem mu i bježim u svoj podrumski kutak, ponovo se zaklanjam iza hrpa knjiga i izbjegavam susret s poznatim licima. Predavanja će uskoro završiti pa ću otići odavde, daleko od ovih ljudi koje ne mogu podnijeti.
Jutros imam dogovor da posjetim profesora Smoota, dolazim deset minuta kasnije. Ne smeta mu. Ured mu je u obaveznom neredu znanstvenika previše inteligentnog da bi bio organiziran. Leptir kravata mu je nakrivljena, a osmijeh iskren.
Prvo govorimo o Blackovima i njihovoj prepirci s Great Benefitom. Predajem mu sažetak njihovog slučaja na tri stranice, zajedno s mojim genijalnim zaključcima i prijedlozima za daljnje djelovanje. On ga pažljivo čita dok ja proučavam kugle zgužvanog papira ispod njegovog stola. Vrlo je impresioniran, što stalno ponavlja. Moj prijedlog je da Blackovi stupe u kontakt sa sudskim odvjetnikom i podignu tužbu protiv Great Benefita radi neisplaćene osigurnine. Smoot se oduševljeno slaže. Kad bi samo znao...
Sve što želim od njega je prolazna ocjena, ništa više. Zatim pričamo o gospođici Birdie Birdsong. Kažem mu kako dobro stoji i kako želi prepraviti svoju oporuku. Pojedinosti zadržavam za sebe. Predajem mu dokument na pet stranica, prepravljenu oporuku gospođice Birdie i on je prelijeće pogledom. Kaže da mu dobro izgleda, a da ništa u njoj nije pročitao. Pravni problemi starijih nemaju završni ispit, ne treba predavati nikakve radove. Ideš na predavanja, posjetiš starkelje, napišeš sažetak slučaja. Smoot ti daje peticu.
Smoot poznaje gospođicu Birdie nekoliko godina. Očito je već neko vrijeme primadona 'Parkova čempresa', a viđa je dvaput godišnje kada tamo odlazi sa studentima. Nikad prije nije imala potrebu koristiti besplatan pravni savjet, kaže mi namještajući i navlačeći leptir kravatu. Kaže mi kako je iznenađen spoznajom koliko je imućna.
Bio bi još više iznenađen spoznajom da će mi postati gazdarica.


Soba Maxa Leuberga je blizu Smootove, iza ugla. Ostavio je poruku za mene na glavnom pultu knjižnice da me želi vidjeti. Max odlazi po završetku predavanja. Dvije godine već gostuje ovdje iz Wisconsina i vrijeme mu je da ode. Vjerojatno će mi Max nedostajati nakon što obojica odemo odavde, ali momentalno mi je teško zamisliti bilo kakav osjećaj čežnje ili simpatije za bilo koga ili bilo što povezano s ovim fakultetom.
Maxova soba je puna kartonskih kutija od pića. Sprema se za odlazak, a ja nikad nisam vidio takav nered. Podsjećamo se na nekoliko škakljivih trenutaka, očajničkog pokušaja da se pravni fakultet učini provokativnim. Nikad ga nisam vidio smirenog do sada. Skoro da je iskreno žalostan što odlazi. Pokazuje na hrpu papira u kutiji whiskeya Wild Turkey. "Ovo je za tebe. To je hrpa svježih materijala koje sam koristio u tužbama radi osigurnine. Uzmi je. Možda ti posluži."
Nisam još dovršio ni zadnju hrpu materijala za istraživanje kojom me zasuo. "Hvala Max", kažem promatrajući crvenog purana na etiketi kutije.
"Jesi li već uložio tužbu?" pita me. "Ovaj, ne. Ne još."
"Trebao bi. Nađi odvjetnika u centru koji postiže dobre rezultate u sudnici. Nekoga s iskustvom u takvim slučajevima. Razmišljao sam dosta o ovom slučaju i baš je za tebe. To će se sviđati poroti. Mogu vidjeti kako porota postaje bijesna zbog ovoga i želi kazniti osiguravajuće društvo. Netko mora prihvatiti taj slučaj i istjerati ga do kraja."
Tjeram ga kao lud.
Skače sa stolca i širi ruke. "U koju tvrtku ti ideš?" pita me dok stoji na prstima izvodeći neku joga vježbu protezanja listova. "Jer to bi za tebe bio super slučaj. Samo sam mislio, znaš. Možda bi ga trebao odnijeti u svoju tvrtku, dati im da se oni potpišu, a zatim sam sve pripremiti. Sigurno netko u tvojoj tvrtki ima iskustva u sudnici. Možeš me nazvati ako hoćeš. Ljeto ću provesti u Detroitu radeći na velikom procesu protiv osiguravajućeg društva Allstate, ali i ovo me zanima, okay? Mislim da bi ovo mogao biti veliki proces, ključni. Volio bih vidjeti kako ćeš zgaziti te tipove."
"Što je učinio Allstate?" pitam, skrećući temu sa svoje tvrtke.
Smije se od uha do uha, prekriži ruke iza glave snebivajući se. "Nevjerojatno", kaže, a zatim počne nadmeno pričati o veličanstvenom procesu. Žao mi je da sam pitao.
U mojem ograničenom iskustvu druženja s odvjetnicima naučio sam kako svi boluju od iste boljke. Najnesnosnije je prepričavanje ratnih priča. Ako su jednom vodili veliki proces, onda žele da saznaš sve o njemu. Ako imaju veliki slučaj koji će ih učiniti bogatima, onda ga moraju podijeliti sa srodnim dušama. Max noću ne spava zamišljajući kako će odvesti Allstate u stečaj.
"Ali svejedno , kaže vraćajući se u stvarnost, "mogao bih pomoći oko ovoga slučaja. Ne vraćam se na jesen, ali moj telefon i adresa su u kutiji. Javi mi se ako ćeš me trebati."
Dižem bivšu kutiju whiskeya. Teška je, a dno se uleknulo. "Hvala", kažem gledajući ga. "Stvarno sam vam zahvalan."
"Samo ti želim pomoći, Rudy. Ništa nije uzbudljivije nego kad središ osiguravajuće društvo, vjeruj mi."
"Dat ću sve od sebe. Hvala."
Telefon zvoni i on se baca na nj. Izlazim iz njegove sobe sa svojim pozamašnim teretom.
Gospođica Birdie i ja sklapamo neobičnu pogodbu. Nije baš vješta u pregovorima, a očigledno joj novac nije potreban. Spustio sam cijenu na stotinu i pedeset dolara, uključujući režije. Sa svoje strane, ona daje dovoljno namještaja da se napune četiri sobe.
Uz novac koji dobija od mene, ja se obvezujem da ću joj pomagati u različitim kućnim

poslovima, ponajprije oko travnjaka i vrta. Sisat ću travu pa će tako uštedjeti trideset dolara tjedno. Podrezivat ću živicu, grabljati lišće, uobičajeno. Bilo je tamo i nekih maglovitih natuknica oko čupanja korova, ali to nisam ozbiljno shvatio.
Za mene je to dobra pogodba i ponosan sam na svoj poslovni pristup dogovoru. Stan vrijedi barem tri stotine i pedeset dolara mjesečno, tako da sam uštedio dvije stotine u gotovini. Pretpostavljam da ću se izvući s pet sati rada tjedno, dvadeset sati mjesečno. Nije loša pogodba s obzirom na okolnosti. Nakon tri godine života u knjižnici, treba mi malo svježeg zraka i razgibavanja. Barem me nitko neće vidjeti kako vrtlarim za stan. Osim toga, bit ću blizu gospođici Birdie, mojoj klijentici.
To je usmeni dogovor, od mjeseca do mjeseca, pa ako neće funkcionirati, onda ću se iseliti.
Ne tako davno, razgledao sam neke lijepe stanove, po mjeri perspektivnog odvjetnika. Tražili su sedamsto dolara mjesečno za trosobni stan, površine manje od sto kvadratna metra. Kad pomislim da sam to bio potpuno spreman platiti. Dosta se toga promijenilo.
Sada se useljavani u prilično spartanski okoliš kojeg je uredila gospođica Birdie, a zatim ga zapustila na deset godina. Ima skromni dnevni boravak s narančastim debelim tapisonom i blijedozelenim zidovima. Ima spavaću sobu, mini kuhinju i odvojen prostor za ručavanje. Stropovi se spuštaju naniže u svim smjerovima i u svakoj sobi, tako da moj mali tavan ostavlja prilično klaustrofobičan dojam.
Za mene je savršen. Sve dok će gospođica Birdie biti na distanci, sve će biti u redu. Navela me da joj obećam kako neće biti divljih tuluma, glasne muzike, slobodnih žena, pića, droge, pasa ni mačaka. Sama je počistila stan; oribala je podove i zidove te odnijela smeća koliko god je mogla. Doslovce je visila na meni dok sam klipsao uz stepenice sa svojom skromnom imovinom. Sigurno je osjećala sažaljenje za mene.
Čim sam doteglio posljednju kutiju uz stepenice i prije nego sam imao prilike bilo što raspakirati, inzistirala je da popijemo kavu na terasi.
Sjedili smo na terasi oko deset minuta, taman dovoljno da se prestanem znojiti kada je objavila kako je vrijeme da se bacimo na cvjetne gredice. Čupao sam drač dok mi se leđa nisu ukočila. Ona mi je aktivno pomagala nekoliko minuta, a zatim je samo stajala iza mene i pokazivala rukom.
Izbjeći rad u vrtu mogu jedino tako da se povučem u sigurnost Yogija. Prema rasporedu, držat ću šank do zatvaranja, negdje oko jedan ujutro.
Kafić je noćas pun, a na moju veliku žalost gomila mojih vršnjaka je okupljena za dva duga stola u prednjem kutu. To je posljednji sastanak jednog od mnogih studentskih bratstava na mome fakultetu, jednog od onih koje me nije pitalo da mu se pridružim. Zovu se Advokati, društvo tipova koji bi pisali za Law Rewiev, važni studenti koji sebe shvaćaju daleko preozbiljno. Pokušavaju biti tajanstveni i ekskluzivni, s opskurnim inicijacijskim ritualima koji se pjevaju na latinskom i drugim sličnim glupostima. Gotovo sve njih čekaju namještenja, ili u velikim tvrtkama, ili u saveznom sudstvu. Nekoliko njih je primljeno na postdiplomski studij poreza na newyorškom sveučilištu. To je pompozna klika.
Brzo su se napili jer sam im točio kriglu za kriglom pivo. Najglasniji je mala zvijerka imenom Jacob Staples, perspektivni mladi odvjetnik koji je pravo počeo studirati prije tri godine s već položenim doktoratom iz muljaža. Staples je otkrio više načina za varanje od bilo koje osobe u povijesti ovog pravnog fakulteta. Krao je ispite, skrivao čitave knjige kao šalabahtere, prepisivao bilješke od nas ostalih, lagao profesorima da odgodi predaju radova i sažetaka slučajeva. Brzo će postati milijunaš. Pretpostavljam da je Staples jedan od onih koji su kopirali novosti iz The daily report i razdijelili po fakultetu. Baš sliči na njega.

Iako ih pokušavam ignorirati, tu i tamo uhvatim poneki pogled. Nekoliko puta začujem riječ "bankrot".
No, radim svoj posao i pomalo pijuckam pivo iz šalice za kavu. Prince je u suprotnom kutu, gleda televiziju i budno motri na Advokate. Danas promatra utrku hrtova s trkališta u Floridi i kladi se na svaku utrku. Noćašnji prijatelj u kocki i piću mu je njegov odvjetnik Bruiser Stone, nevjerojatno golem i debeo čovjek s dugom, gustom sijedom kosom i dugačkom kozjom bradicom. Teži barem sto šezdeset kila, a njih dvojica zajedno izgledaju kao dva medvjeda koja sjede na stijeni i žvaću kikiriki.
Bruiser Stone je odvjetnik vrlo upitnog morala. On i Prince se znaju odavno, stari su prijatelji iz srednje škole u južnom Memphisu, a zajedno su obavili mnoge sumnjive poslove. Kad nema nikog na vidiku broje lovu. Podmićuju političare i policiju. Prince obavlja poslove, a Bruiser ih smišlja. A kad Princea ulove, Bruiser na naslovnim stranicama vrišti protiv nepravde. Bruiser je vrlo uspješan u sudnici, u prvom redu zato što je poznato da nudi znatne iznose novca porotnicima. Zato Prince nema bojazni da će za to biti proglašen krivim.
Bruiser ima četiri ili pet odvjetnika u svojoj tvrtki. Ne mogu zamisliti koliko duboko bi moralo biti očajanje koje bi me prisililo da od njega zatražim posao. Ne mogu zamisliti ništa gore nego da ljudima kažem kako radim za Bruisera Stonea.
Prince bi mi to mogao organizirati. Rado bi mi učinio uslugu, da pokaže koliko ima utjecaja. Ne mogu vjerovati da uopće razmišljam o tome.

10

Pod pritiskom nas četvero, Smoot se smekšao i rekao kako se u 'Parkove čempresa' možemo vratiti sami, da ne moramo ići kao grupa i patiti se s još jednim ručkom. Booker i ja se ušuljavamo jednog dana dok pjevaju "Lijepa Amerika" i sjedamo odostrag dok ih gospođica Birdie potiče da uzimaju vitamine i ispravno vježbaju. Konačno nas primjećuje i inzistira da se popnemo na podij i službeno predstavimo.
Kada program završava, Booker odlazi u udaljeni kut gdje se susreće sa svojim strankama i daje im savjete za koje ne želi da ih itko drugi čuje. Kako sam se već bio našao s Dot te kako smo gospođica Birdie i ja proveli sate sporeći se oko njezine oporuke, nije mi baš mnogo preostalo za raditi. Gospodin Dewaine Deweese, moja treća stranka od prethodne posjete je u bolnici pa sam mu poštom poslao potpuno beskoristan sažetak svojih prijedloga kako da mu pomognem u njegovom privatnom malom ratu protiv administracije Udruge veterana.
Oporuka gospođice Birdie je nepotpuna i nepotpisana. Bila je vrlo razdražljiva u vezi s tim posljednjih dana. Nisam siguran da je želi mijenjati. Kaže kako joj se velečasni Kenneth Chandler ne javlja pa mu možda neće ostaviti svoje bogatstvo. Pokušao sam je ohrabriti u tom smjeru.
Imali smo nekoliko razgovora o njezinom novcu. Voli čekati sve dok ne budem zakopan do grla u kompostu i humusu, dok mi niz nos vlažan od treseta curi znoj, e tada, lepršajući oko mene, postavi neko iznenadno pitanje poput "Može li Delbertova žena sudski dobiti moj imetak ako mu ne ostavim ništa?" ili, "Zašto jednostavno ne mogu novac dati odmah sada?"
Zastao bih i iskobeljao se iz cvijeća, obrisao lice i pokušao smisliti neki pametan odgovor.
Obično bi do tada već promijenila temu pa bi je zanimalo zašto one tamo azaleje neće rasti.
Načinjao sam temu nekoliko puta dok smo pili kavu na terasi, ali postajala je nervozna i uzrujana. Ima zdravu dozu opreza pred odvjetnicima.
Uspio sam potvrditi nekoliko činjenica. Zaista je bila udana po drugi put za gospodina Anthonyja Murdinea. Brak im je trajao gotovo pet godina, sve do njegove smrti u Atlanti prije četiri godine. Po svemu sudeći, gospodin Murdine je ostavio poslije smrti znatan imetak koji je očito bio okružen brojnim kontroverzama jer je sud kotara De Kalb iz Georgije odredio da spis bude zapečaćen. Toliko sam daleko dospio. Namjeravam razgovarati s nekim od odvjetnika koji su se bavili njegovim imetkom.
Gospođica Birdie hoće govoriti i konzultirati. To joj pridaje osjećaj važnosti pred poznatima. Sjedamo za stol uz klavir, podalje od ostalih. Približujemo glave na nekoliko centimetara. Čovjek bi pomislio da se nismo vidjeli mjesec dana.
"Moram znati što da radim s vašom oporukom, gospođice Birdie", kažem. "A prije nego je pošteno sastavim, moram znati ponešto o novcu."
Očima gleda na sve strane, kao da nas netko prisluškuje. U stvari, većina ovih jadnih ljudi nas ne bi mogla čuti ni da se deremo jedno na drugo. Spušta glavu, rukom zaklanja usta. "Ništa nije u nekretninama, okay. Tržište novca, mirovinski fondovi, državne obveznice."
Iznenađen sam čuti kako istresa te tipove ulaganja s očitim poznavanjem. Novac stvarno mora biti tamo.
"Tko njime upravlja?" pitam. Pitanje je nepotrebno. Nema nikakve veze, ni za oporuku, niti za imetak, tko upravlja njezinim novcem. To me izjeda moja znatiželja.
"Tvrtka u Atlanti."

"Odvjetnička tvrtka?" preplašeno pitam.
"O, ne. Ne bih vjerovala odvjetnicima u tome. Zaklada, jedna zaklada. Novac je sav u zakladi.
Dobivam prihod do smrti, a zatim ga dajem dalje. Tako je to uredio sudac." "Koliki prihod?" pitam potpuno izgubivši kontrolu.
"Pa sad, to te se stvarno ne treba ticati, zar ne Rudy?"
"Ne, ne treba." Dobio sam po prstima, ali u najboljoj pravničkoj tradiciji pokušavam spasiti svoju guzicu. "Pa, moglo bi biti važno. Radi poreza."
"Nisam te molila da mi obračunavaš porez, zar ne? Imam računovođu za to. Jednostavno sam te zamolila da prepraviš moju oporuku, a čini mi se da to nisi u stanju."
Bosco dolazi do drugog kraja stola i ceri nam se. Nedostaje mu većina zuba. Pristojno ga umoljava da ode na nekoliko minuta igrati Čovječe ne ljuti se. Nevjerojatno je ljubazna i blaga prema tim ljudima.
"Sastavit ću vašu oporuku kako god zaželite gospođice Birdie", kažem ozbiljno. "Ali morat ćete se odlučiti."
Sjeda uspravno, vrlo dramatično izdiše zrak i škljoca zubalom. "Moram razmisliti o tome."
"U redu. Ali ne zaboravite. Ima mnogo stvari u ovoj vašoj oporuci koje vam se ne sviđaju. Ako vam se nešto dogodi, onda..."
"Znam, znam", prekida me mašući rukama na sve strane. "Nemoj me učiti. Napravila sam dvadeset oporuka u zadnjih dvadeset godina. Znam sve o njima."
Bosco plače dolje kraj kuhinje i ona trči da ga utješi. Hvala Bogu, Booker završava svoje savjetovanje. Njegova posljednja stranka je starac s kojim je proveo toliko vremena za vrijeme naše prve posjete. Očito je da čovjek nije baš prezadovoljan Bookerovim sažetkom njegova prljava veša, pa čujem Bookera kako, pokušavajući otići, kaže u jednom trenutku, "Gledajte, to je besplatno. Sto ste vi mislili?"
Pozdravljamo gospođicu Birdie i brzo izlazimo. Pravni problemi starijih su sada prošlost. Za nekoliko dana će nam predavanja završiti.
Nakon što smo tri godine mrzili pravni fakultet, odjednom ćemo biti slobodni. Čuo sam nekog odvjetnika kako je jednom rekao da treba nekoliko godina da izblijedi muka i bijeda pravnog studija pa da ti, kao i na većinu stvari u životu, ostanu dobra sjećanja. Izgledao je skroz naskroz melankoličan dok se sjećao veličanstvenih dana svojeg studiranja prava.
No mogu zamisliti trenutak u svom životu u kojem eu se vraćati nazad na ove tri godine i izjaviti kako sam, na koncu konca, uživao. Možda ću jednog dana uspjeti sakupiti nekoliko sjećanja na kratke svijetle trenutke provedene s prijateljima, druženja s Bookerom, rada za šankom kod Yogija ili drugih stvari i događaja koje sam zaboravio. I siguran sam da ćemo se Booker i ja smijati ovim dragim starim ljudima iz 'Parkova čempresa' i povjerenju koje su imali u nas.
Moglo bi biti zabavno - jednog dana.
Predlažem da odemo na pivo kod Yogija. Ja častim. Dva sata su i pada kiša, savršeno vrijeme da zaposjednemo stol i potratimo popodne. Mogla bi nam za to biti posljednja prilika.
Booker bi to zaista želio, ali očekuju ga u uredu za jedan sat. Marvin Shankle mu je dao u zadatak da pripravi pregled slučaja koji je zakazan na sudu u ponedjeljak. Provest će cijeli vikend zakopan u knjižnicu.
Shankle radi sedam dana u tjednu. Njegova tvrtka je prva počela s parnicama za obranu ljudskih prava u Memphisu i sada žanje obilnu nagradu. Ima dvadeset i dva odvjetnika, svi su crni, pola su žene, a svi pokušavaju izdržati surov radni ritam kojeg je nametnuo Marvin Shankle. Tajnice rade u smjenama tako da su uvijek barem tri na raspolaganju svih dvadeset i četiri sata na dan. Shankle je

Bookeru idol i znam da će za nekoliko tjedana i on početi raditi nedjeljama.
Osjećam se kao pljačkaš banaka vozeći se uokolo po predgrađima, mjerkajući tvrtke i odlučujući koju će biti najlakše napasti. Tvrtka koju tražim u modernoj je četverokatnici od stakla i kamena. Nalazi se u istočnom Memphisu, na prometnici koja teče od zapada prema centru i rijeci. Ovdje se razlio velik doseljenički val bijelaca koji su iz svojih starih četvrti pobjegli pred crncima.
Tvrtka ima četiri odvjetnika, svi imaju oko 35 godina, sve bivši studenti mojeg fakulteta. Čuo sam da su prijatelji sa studija, da su radili za velike tvrtke po gradu, postali nezadovoljni pritiskom, a zatim se ponovo okupili ovdje radi mirnijeg poslovanja. Vidio sam njihov oglas na žutim stranicama, preko cijele strane, priča se da košta četiri tisuće mjesečno. Kade sve, od razvoda i nekretnina do prostornog planiranja, ali naravno, najdeblja slova u oglasu oglašuju njihovu stručnost za ozljede.
Bez obzira čime se odvjetnik bavi, u pravilu će se, on ili ona prikazivati velikim stručnjakom za ozljede. Zato, jer golema većina odvjetnika nema stranke kojima će dovijeka naplaćivati po satu, pa im je jedina nada da dođu do ozbiljnog novca zastupanje ljudi koji su bili ranjeni ili ubijeni. To je obično laka zarada. Uzmimo čovjeka, ranjen je u prometnoj nesreći, a skrivio ju je drugi vozač koji ima osiguranje. Proveo je tjedan u bolnici, slomljena noga, izgubljena plaća. Ako odvjetnik dođe do njega prije čovjeka iz osiguranja, tada se mogu sporazumjeti oko odštete od pedeset tisuća dolara. Odvjetnik provede malo vremena petljajući s papirima, ali vjerojatno neće morati uložiti tužbu. Uloži najviše trideset sati, a dobiva honorar od otprilike petnaest tisuća dolara. To je pet stotina dolara na sat.
Super posao ako ga možeš dobiti. Zato gotovo svaki odvjetnik na žutim stranicama u Memphisu vapi za žrtvama ozljeda. Nije potrebno iskustvo iz sudnice - devedeset devet posto slučajeva se završi nagodbom. Štos je u tome kako da dođete do takvog slučaja.
Baš me briga kako se reklamiraju. Moja je jedina briga mogu li ih nagovoriti da me zaposle. Sjedim u autu nekoliko trenutaka dok kiša bubnja po vjetrobranu. Radije bih dao da me bičuju nego ušao u kancelariju, toplo se smješkajući tajnici, čavrljajući poput trgovačkog putnika i upotrijebio svoj najnoviji trik da prođem pored nje i vidim nekog od njezinih šefova.
Ne mogu vjerovati da to radim.

11

Moj izgovor da izbjegnem svečanu promociju je taj da imam neke razgovore radi zaposlenja. Obećavajuće razgovore, uvjeravam Bookera, ali on me dobro zna. Booker zna da ne radim ništa osim što kucam na vrata i iz zraka zasipam grad životopisima.
Booker je jedina osoba kojoj je stalo nosim li kapu i ogrtač te sudjelujem li u promociji ili ne. Razočaran je jer nisam nazočan. Moja majka i Hank kampiraju negdje u Maineu i promatraju kako krošnje zelene. Razgovarao sam s njom prije mjesec dana i ona nema pojma do kada ću završiti fakultet.
Čuo sam da je ceremonija prilično zamorna, mnoštvo govora blagoglagoljivih starih sudaca koji preklinju diplomante da vole pravo, da ga tretiraju kao časnu profesiju, poštuju kao ljubomornu ljubavnicu te da obnove imidž koji su tako okaljali oni prije nas. Ad nauseam. Radije ću sjediti kod Yogija i gledati Princea kako se kladi na utrke koza.
Booker će biti tamo sa svojom obitelji. Charlene i djeca. Njegovi roditelji, njezini roditelji, nekoliko djedova i baka, tetaka, stričeva, bratića i sestrična. Klan Kaneovih će biti moćna skupina. Bit će mnogo suza i slikanja. On je prvi u svojoj obitelji završio fakultet, a činjenica da je završio i pravnu školu, izaziva nemjerljiv ponos. U napasti sam da se sakrijem među publiku samo da mogu gledati njegove roditelje dok mu se uručuje diploma. Vjerojatno bih plakao zajedno s njima.
Ne znam hoće li obitelj Sare Plankmore sudjelovati u proslavi, ali to neću riskirati. Ne mogu podnijeti pomisao da je gledam dok se smiješi kameri sa svojim zaručnikom S. Toddom Wilcoxom, a ovaj je grli. Nosit će široku halju pa će biti nemoguće pogoditi da li joj se vidi trbuh. No ja bih sigurno buljio. Koliko god se trudio, ne bi bilo šanse da skinem pogled s njezinog struka.
Najbolje je da izbjegnem promociju. Madeline Skinner mi je povjerila prije dva dana kako su svi drugi diplomanti pronašli nekakav posao. Mnogima je za to trebalo manje negoli su priželjkivali. Barem petnaest njih je samostalno krenulo u posao, otvaraju male kancelarije i proglašavaju se spremnima za suđenja. Posudili su novac od roditelja i ujaka i unajmili male sobe s jeftinim namještajem. Ima sve statističke podatke. Zna za svakog kamo ide. Nema šanse da sjedim tamo s crnom kapom i haljom sa sto dvadeset svojih kolega, a da svi znaju kako sam ja, Rudy Baylor, jedini preostali nezaposleni glupan s godišta. Mogao bih isto tako nositi ružičastu halju i neonsku kapu. Ne dolazi u obzir.

Svoju diplomu sam podigao jučer.
Svečana promocija počinje u dva popodne, a ja točno u taj trenutak ulazim u odvjetničke kancelarije Jonathana Lakea. To će biti moj prvi bis. Bio sam ovdje prije mjesec dana, drhtavo predajući tajnici životopis. Ovaj posjet će biti drugačiji. Sada imam plan.
Malo sam proučio Lakeovu tvrtku, kako je obično nazivaju. Kako gospodin Lake nije baš voljan dijeliti mnogo od svojeg bogatstva, on je jedini vlasnik. Ima dvanaest odvjetnika koji rade za njega, sedam su poznati kao sudski odvjetnici, a drugih pet su mlađi, obični odvjetnici za ono što zovu poljsko cvijeće. Sedam sudskih odvjetnika su vješti u sudnicama. Svaki ima tajnicu, stručnog suradnika, a čak i stručni suradnik ima tajnicu. To se zove jedinica za suđenje. Svaka jedinica za suđenje radi nezavisno od ostalih, jedino Jonathan Lake ponekad uskače kao mozak ekipe. Uzima slučajeve koje hoće, obično one s najvećom mogućnošću za velike odštete. Obožava tužiti

porodničare zbog nesavjesnih poroda, a nedavno je zaradio bogatstvo u suđenjima zbog trovanja azbestom.
Svaki sudski odvjetnik ima svoje vlastite namještenike, može ih zapošljavati i otpuštati, a također je odgovoran za dovođenje novih stranaka. Čuo sam da gotovo osamdeset posto poslova tvrtke dolazi od drugih odvjetnika, sitnih privatnika i tipova koji se inače bave nekretninama, a slučajno nalete na oštećenu stranku. Prihod sudskog odvjetnika određuje nekoliko faktora, uključujući i to koliko dovede novih stranaka.
Barry X. Lancaster je nova mlada zvijezda tvrtke, tek pomazani sudski odvjetnik koji je tužio doktora iz Arcansasa prošlog Božića za dva milijuna. Ima trideset dvije godine, razveden je, živi u uredu, studirao je pravo na mom fakultetu. Naučio sam svoju domaću zadaću. Dao je oglas u kojem traži stručnog suradnika. Pročitao sam ga u Daily Report. Ako ne mogu početi kao odvjetnik, zašto ne bih bio stručni suradnik? Bit će to super priča jednog dana, kad budem uspješan i imao svoju vlastitu tvrtku; mladi Rudy nije mogao dobiti posao pa je počeo u pisarnici Jonathana Lakea. A pogledaj ga sada.
Barry X. me očekuje u dva sata. Tajnica ima usporenu reakciju, ali pušta me proći. Sumnjam da me prepoznala od prošli put. Tisuću ljudi je odonda došlo i otišlo. Skrivam se na kožnatom kauču iza časopisa i divim perzijskim tepisima, podu od punog drveta i otkrivenim trideset centimetara debelim gredama iznad sebe. Kancelarije se nalaze u starom skladištu blizu bolničkog kvarta Memphisa. Lake je službeno potrošio tri milijuna dolara za renoviranje i uređenje ovog spomenika samome sebi. Čitao sam o tome u dva različita časopisa.
Nekoliko minuta me tajnica provodi kroz labirint predsoblja i hodnika, do ureda na gornjem katu. Dolje je otvorena knjižnica bez zidova i pregrada, samo red za redom knjiga. Jedan jedini čovjek sjedi za dugim stolom i proučava rasprave naslagane oko sebe, izgubljen u moru suprotstavljenih teorija.
Barry X. je u uredu koji je dugačak i uzak, s ciglenim zidovima i škripavim podom. Opremljen je antikvitetima i raznim priborom. Rukujemo se i sjedamo. Mršav je i pristao, a ja se sjećam iz časopisa fotografija teretane koju je gospodin Lake uredio za svoju tvrtku. Tamo ima saunu i parnu kupelj.
Barry je vrlo zaposlen, bez sumnje treba prisustvovati dogovoru o strategiji sa svojom jedinicom za suđenje i spremati se za veliki slučaj. Telefon mu je smješten tako da mogu vidjeti kako svjetla na njemu bijesno trepću. Ruke su mu mirne i nepomične, ali ne može se suzdržati od pogledavanja na sat.
"Pričajte mi o svom slučaju", kaže nakon kratkog uvoda. "Bilo je nešto o neisplaćivanju zahtjeva za osigurninom." Već je sumnjičav jer nosim sako i kravatu, ne izgledam kao prosječna stranka.
"Pa, ja sam u stvari ovdje jer tražim posao", kažem smiono. Sve što može napraviti je da me zamoli da odem. Što mogu izgubiti?
Radi grimasu i grabi komad papira. Prokleta tajnica je opet zaribala. "Vidio sam vaš oglas za stručnog suradnika u Dnevnom izvješću." "Znači, ti si stručni suradnik?" reži.
"Mogao bih biti."
"Što to, dovraga, znači?"
"Upravo sam završio pravni fakultet."
Proučava me otprilike pet sekundi, zatim odmahuje glavom i gleda na sat. "Stvarno imam posla.
Moja tajnica će uzeti tvoju molbu."
Odjednom skačem na noge i naginjem se preko njegovog stola. "Gledajte, imam prijedlog",

kažem dramatično dok on gleda gore, zapanjen. Zatim žurim kroz moj uobičajeni tekst kako sam bistar, motiviran i u gornjoj trećini svojeg godišta te kako sam imao posao kod Brodnaxa i Speera. Uskočio sam u borbu. Pucam iz svih cijevi. Tinley Britt, moja mržnja prema velikim tvrtkama. Moj rad je jeftin. Sve, samo da me prime. Stvarno trebam posao gospodine. Govorio sam bez prekida minutu ili dvije, a zatim se vratio na stolac.
U njemu pomalo kuha, grize nokat. Ne mogu reći je li bijesan ili ushićen. "Znaš li što me stvarno ljuti?" konačno izgovori, očito ne baš ushićen.
"Aha, ljudi poput mene koji lažu onima sprijeda da mogu doći ovamo straga i pokušati doći do posla. To je upravo ono što vas ljuti. Ne krivim vas. I ja bih bio ljut, ali bih prešao preko toga, znate. Rekao bih, gledaj, ovaj tip ovdje će postati odvjetnik, a umjesto da mu plaćamo četrdeset somova, ja ga mogu unajmiti da mi radi istraživanja za, recimo, dvadeset četiri tisuće."
"Dvadeset jednu."
"Prihvatio bih to", kažem. "Sutra bih počeo raditi za dvadeset i jednu tisuću. I radio bih cijelu godinu za dvadeset i jednu tisuću.
Obećajem da neću otići prije nego istekne dvanaest mjeseci, ako i prođem pravosudni ispit. Radit ću šezdeset, sedamdeset sati tjedno dvanaest mjeseci. Bez dopusta. Imate moju riječ. Potpisat ću ugovor."
"Prije nego i pogledamo stručnog suradnika, tražimo pet godina radnog iskustva. To je vrlo važan položaj."
"Brzo ću učiti. Prošle godine sam bio na praksi u odvjetničkoj tvrtki u centru, bavio sam se samo parnicama."
Ima nečeg nepoštenog ovdje, a on je to upravo shvatio. Ušetao sam ovamo naoružan do zuba i zaskočio ga. Očito je da sam to već nekoliko puta radio jer imam tako brz odgovor na sve što kaže.
Nije mi ga baš žao. Uvijek me može izbaciti.
"Iznijet ću to pred gospodina Lakea", kaže pomalo popuštajući. "On ima prilično stroga pravila o namještenicima. Nisam ovlašten zaposliti stručnog suradnika koji ne zadovoljava naše uvjete."
"Naravno", kažem tužno. Još jedan udarac posred lica. Postajem stvarno dobar u tome. Naučio sam kako odvjetnici, bez obzira koliko su zaposleni, imaju urođenu simpatiju za one koji su tek diplomirali i ne mogu naći posao. Ograničenu simpatiju.
"Možda se on složi, a u tom slučaju posao je tvoj." To mi nudi da me se lakše riješi. "Ima još nešto", kažem uzvraćajući loptu. "Imam slučaj. I to vrlo dobar."
To ga čini izuzetno sumnjičavim. "Kakav slučaj?" pita. "Neisplaćivanje osigurnine." "Ti si stranka?"
"Ne. Ja sam odvjetnik. Naletio sam na slučaj." "Koliko vrijedi?"
Dodajem mu na dvije stranice ispisan sažetak slučaja Black, obilato modificiran i napuhan. Već neko vrijeme radim na tom tekstu, poboljšavajući ga svaki put kad bi ga neki odvjetnik pročitao, a mene odbio.
Barry X. ga čita pažljivo, koncentriranje nego bilo tko prije njega. Čita ga po drugi put, dok se ja divim vremešnom zidu od cigle i maštam da imam takav ured.
"Nije loše", kaže kada je završio. Pojavljuje mu se sjaj u očima i mislim da je uzbuđeniji nego što pokazuje. "Da pogađam. Želiš posao i malo akcije."
"Ne. Samo posao. Slučaj je vaš. Volio bih raditi na njemu, a morat ću razgovarati i sa strankom.
Ali honorar je vaš.
"Dio honorara. Gospodin Lake dobija veći dio", kaže s osmijehom.
Svejedno. Iskreno, baš me briga kako dijele novac. Ja samo hoću posao. Od same pomisli da bih

radio za Jonathana Lakea, u ovoj raskošnoj zgradi, zavrti mi se u glavi.
Odlučio sam zadržati gospođicu Birdie za sebe. Kao stranka, budući da ništa ne troši na odvjetnike, nije tako zanimljiva. Vjerojatno će živjeti sto dvadeset godina pa nema nikakvog smisla da je koristim kao adut. Siguran sam da postoje vrlo vješti odvjetnici koji bi joj mogli pokazati razne načine da ih plati, ali to ne bi upalilo kod Lakeove tvrtke. Ovi tipovi vode parnice. Ne zanima ih sastavljanje oporuka i vođenje ostavinskih rasprava.
Ponovo ustajem. Barryju sam oduzeo dovoljno vremena. "Gledajte", kažem mu što je moguće iskrenije. "Znam da ste zaposleni. Ja sam skroz čist. Možete me provjeriti na fakultetu. Nazovite Madeline Skinner ako hoćete."
"Mahnita Madeline. Još je tamo?"
"Da, a u ovom trenutku mi je najbolji prijatelj. Jamčit će za mene." "Naravno. Javit ću ti se što je prije moguće." Kako ne.
Dvaput sam se izgubio pokušavajući naći izlaz. Nitko me nije pratio pa sam išao polako, diveći se prostranim uredima rasutim po zgradi. U jednom trenutku sam zastao na rubu knjižnice i promatrao tri etaže prolaza i uskih hodnika. Ni dva ureda nisu niti približno slična. Posvuda prostorije za sastanke. Tajnice, službenici i potrkala se tiho kreću po podu od pune borovine.
Radio bih ovdje i za puno manje od dvadeset i jedne tisuće godišnje.
Tiho parkiram iza dugačkog Cadillaca i iskradam se iz auta bez zvuka. Nisam raspoložen za presađivanje krizantema. Tiho obilazim kuću, a dočekuje me golema hrpa ogromnih bijelih plastičnih vreća. Deseci njih. Tone malča od borove kore. Svaka vreća teži pedeset kilograma. Sada se prisjećam kako je gospođica Birdie spominjala prije nekoliko dana da bi morala ponovo malčirati sve cvjetne gredice, ali nisam slutio što bi to bilo.
Jurim do stepenica koje vode do mog stana, a kad sam stigao do vrha, začujem kako me zove, "Rudy, dragi, dođi da popijemo kavu." Stoji uz hrpetinu od borove kore i ceri mi se od uha do uha svojim sivim i žutim zubima. Iskreno se veseli da sam stigao doma. Skoro će se smračiti, a ona bi rado s nekim pijuckala kavu na terasi dok sunce zalazi.
"Naravno", kažem ostavljajući jaknu na ogradi i skidajući kravatu.
"Kako si, dragi moj?" pjevuši. Počela me zvati "dragi" prije tjedan dana. Dragi ovo, dragi ono. "Baš dobro. Umorno. Leđa me muče." Žalim se na leđa već nekoliko dana, ali još nije zagrizla
mamac.
Sjedam na svoj stolac dok ona pripravlja svoj grozni napitak u kuhinji. Kasno je popodne i sjene se pružaju po stražnjem dvorištu. Brojim vreće malča. Osam u širinu, četiri u dubinu, osam u visinu. To je 256 vreća. Ako je svaka teška 50 kila, to je ukupno 12800 kila. Malča. Kojeg netko treba razasuti. Ja.
Pijuckamo kavu, ja vrlo polako, a nju zanima što sam sve danas obavio. Lažem joj kada kažem da sam razgovarao s nekim odvjetnicima oko nekih parnica, a zatim učio za pravosudni ispit. Isto ću raditi i sutra. Imam posla, znate, odvjetničkog posla. Sigurno nemam vremena podizati i nositi tone malča.
Nas oboje na neki način razmišlja o bijelim vrećama, ali nitko ih ne želi pogledati. Izbjegavam njezine oči.
"Kada ćeš početi raditi kao odvjetnik?" pita me.
"Nisam siguran", kažem, a zatim joj objašnjavam po deseti put kako ću idućih nekoliko tjedana naporno učiti, zakopati se medu knjige na fakultetu i nadati se prolazu na pravosudnom ispitu. Ne mogu raditi dok ne položim ispit.
"Kako lijepo", kaže, gubeći se na trenutak. "Stvarno bismo trebali početi s ovim malčem", kaže

kimajući glavom prema njemu i uznemireno ga gledajući.
Jedan trenutak ne znam što bih rekao, a onda kažem "Ima ga dosta." "O, neće biti strašno. Ja ću ti pomoći."
To znači da će mi štihačom davati upute i neprestano ceketati. "Aha, pa, možda sutra. Sada je kasno, a imao sam naporan dan."
Trenutak razmišlja o tome. "Nadala sam se da ćemo početi danas popodne", kaže. "Ja ću pomoći."
"Pa, nisam još ručao", kažem.
"Napravit ću ti sendvič", brzo mi nudi. Za gospođicu Birdie sendvič je prozirna kriška konzervirane puretine između dvije tanke kriške bijelog dijetnog kruha. Ni kapi senfa ili majoneze. Ni sanjati o listu salate ili siru. Trebala bi mi četiri da umirim najblaže od mojih grčeva zbog gladi.
Ustaje i kreće prema kuhinji kada telefon zazvoni. Još nisam dobio posebnu liniju za svoj stan, iako mi je obećaje već dva tjedna. Momentalno sam se priključio na njezinu, što znači da nemam privatnosti pri telefoniranju. Zamolila me da ograničim svoje razgovore jer joj stalno treba pristup telefonu. Rijetko zvoni.
"Za tebe je, Rudy", zove me iz kuhinje. "Neki odvjetnik."
To je Barry X. Kaže da je razgovarao s Jonathanom Lakeom i da je ovaj suglasan da obavimo još jedan razgovor. Pita me mogu li doći u njegov ured sada, ovog trenutka, kaže mi da radi cijelu noć. I hoće da donesem svoj slučaj. Želi pogledati cijeli taj slučaj neisplaćene osigurnine.
Dok mi razgovaramo, promatram gospođicu Hinlic kako s velikom pažnjom priprema sendvič od puretine. Baš kad ga je razrezala na dva dijela, spuštam slušalicu.
"Moram ići, gospođice Birdie", kažem bez daha. "Nešto je iskrsnulo. Moram se naći s tim odvjetnikom radi važnog slučaja."
"Ali što je s..."
"Žao mi je. Sutra ću to." Ostavljam je da stoji tamo s pola sendviča u ruci, a lice joj se izdužuje kao da jednostavno ne može vjerovati da neću s njom večerati.
Barry me čeka na ulaznim vratima koja su zaključana, iako još uvijek mnogo ljudi radi unutra. Slijedim ga do njegovog ureda, a korak mi je lakši nego prijašnjih dana. Ne mogu si pomoći a da se ne divim tepisima, policama za knjige i umjetničkim radovima, zamišljajući kako sam na putu da postanem dio toga. Ja - član Lakeove tvrtke, najboljih sudskih odvjetnika u okolici.
Nudi mi pecivo s povrćem, ostatak svojeg ručka. Kaže kako za uredskim stolom jede tri obroka dnevno. Prisjećam se da je razveden, a sada znam i zašto. Nisam gladan.
Uključuje svoj diktafon, a mikrofon smješta do mene, na rub stola. "Snimit ćemo razgovor, a ja ću ga sutra dati tajnici da ga otipka. Je li to u redu?"
"Kako ne", kažem. Sto god hoćeš.
"Zaposlit ću te kao stručnog suradnika na dvanaest mjeseci. Plaća će ti biti dvadeset i jednu tisuću godišnje, a bit će isplaćena u dvanaest jednakih obroka, svakog petnaestog u mjesecu. Nećeš imati zdravstveno osiguranje i druge beneficije dok ovdje ne provedeš godinu dana. Po isteku dvanaest mjeseci ocijenit ćemo našu suradnju te ispitati ima li mogućnosti da te se zaposli kao odvjetnika, a ne više kao stručnog suradnika.
"Okay. U redu."
"Imat ćeš kancelariju, a upravo tražimo tajnicu koja će ti pomagati. Minimalno radno vrijeme je šezdeset sati tjedno, od osam sati ujutro, pa dokle bude potrebno. Ni jedan odvjetnik u ovoj tvrtki ne radi manje od šezdeset sati tjedno.
"Nema problema." Radit ću devedeset sati. To će me držati podalje od gospođice Birdie i

njezinog malča od borove kore.
Pažljivo proučava svoje bilješke. "A mi ćemo voditi slučaj, ovaj, kako se zove tvoj slučaj?" "Black. Black protiv Great Benefita."
"Okay. Mi ćemo predstavljati Blackove protiv Osiguravajućeg društva Great Benefit Life. Ti ćeš raditi na tom slučaju, ali ti ne pripada ništa od naknade, ako je uopće bude."
"Tako je."
"Možeš li se sjetiti još nečega?" kaže govoreći u mikrofon. "Kada počinjem?" "Sada. Volio bih proći slučaj noćas, ako imaš vremena." "U redu." "Još nešto?" Gutam knedlu. "Početkom ovog mjeseca sam prijavio bankrot. To je duga priča." "Kao i obično? Sedam ili trinaest?"
"Sedam."
"Onda se neće odražavati na tvojoj plaći. Također, za pravosudni ispit učiš u slobodno vrijeme?"
"Dobro."
Isključuje diktafon i ponovo mi nudi pecivo s povrćem. Odbijam. Slijedim ga niz spiralne stepenice do male knjižnice.
"Ovdje se lako izgubiti", kaže mi.
"Fantastično izgleda", kažem diveći se labirintu soba i hodnika.
Sjedamo za stol i počinjemo širiti Blackove spise ispred nas. Impresioniran je mojom organiziranošću. Traži određene dokumente. Svi su mi pri ruci. Traži datume i imena. Znam ih napamet. Imam kopije svega - jedan primjerak za njega, drugi za mene.
Imam sve osim potpisanog ugovora za pružanje pravnih usluga obitelji Black. Izgleda da ga je to iznenadilo pa mu objašnjavam kako je došlo do toga da ih ja zastupam.
Moramo potpisati ugovor, kaže mi više nego jednom.
Odlazim poslije deset. Hvatam samog sebe kako se smješkam u retrovizor dok se vozim po gradu. Prvo ću ujutro nazvati Bookera da mu javim dobre vijesti. A zatim ću odnijeti cvijeće Madelini Skinner i zahvaliti joj.
To bi mogao biti dobar posao, a na njemu mogu samo napredovati. Dajte mi godinu dana i zarađivat ću više novaca nego Sara Plankmore, S. Todd, N. Elisabeth, F. Franklin ili bilo tko od stotinu drugih idiota od kojih sam se skrivao prošli mjesec. Samo mi dajte malo vremena.
Zastajem kod Yogija da popijem piće s Princeom. Kažem mu fenomenalne vijesti, a on me grli kao pijani medvjed. Kaže da mu je žao što odlazim. Kažem mu da bih rado ostao ovdje još nekoliko mjeseci, možda bih radio vikendima dok ne položim pravosudni ispit. Prince se sa svime slaže.
Sjedim sam u separeu straga, pijuckam hladnu pivu i promatram kako se ljudi razilaze. Više se ne sramim. Prvi put u zadnjih nekoliko tjedana ne osjećam se poniženo. Spreman sam za akciju, spreman započeti svoju karijeru. Maštam o tome da se suočim s Lovdom Bečkom jednog dana u sudnici.

12

Dok sam se probijao kroz šumu slučajeva i materijala koje mi je dao Max Leuberg, čitavo vrijeme sam bio zaprepašten kako daleko su dobrostojeća osiguravajuća društva došla u tome da zaribaju obične ljude. Nijedan dolar ne bi dali. Nijedna varka nije prekomplicirana da bi se primijenila. Također sam bio zapanjen time koliko malo osiguranika zaista ulaže tužbu. Većina se nikad ne posavjetuje s odvjetnikom. Pokazuju im gomile riječi u dodacima i dopunama i uvjeravaju ih kako su oni samo mislili da su osigurani. Jedna studija tvrdi kako je manje od pet posto slučajeva neisplaćivanja osigurnine došlo pred odvjetnika. Ljudi koji otvaraju te police nisu obrazovani. Često se boje odvjetnika koliko i osiguravajućih društava. Sama pomisao na odlazak u sudnicu i svjedočenje pred sucem i porotom je dovoljna da ih ušutka.
Barry Lancaster i ja proveli smo dobar dio ova dva dana rujući po spisu Blackovih. Imao je nekoliko slučajeva neisplaćivanja osigurnine tijekom godina različitog stupnja uspješnosti. Stalno ponavlja kako su porote u Memphisu tako strašno konzervativne i da je teško dobiti pravičnu presudu. To slušam već tri godine. Za južnjački grad, Memphis je pravi sindikalni centar. Gradovi s jakim sindikatom obično dosuđuju velike odštete na tužbe. Ali iz nekog nepoznatog razloga, to se ovdje rijetko događa. Jonathan Lake je imao pregršt milijunskih odšteta, ali sada radije parnice vodi u drugim državama.
Još nisam upoznao gospodina Lakea. Negdje je na nekom velikom suđenju. I nije zainteresiran upoznati svojeg najnovijeg zaposlenog.
Moj privremeni ured je u maloj knjižnici na platformi iznad drugog kata. Ima tri okrugla stola i osam polica s knjigama, sve u vezi s nesavjesnim liječenjem. Tijekom mojeg prvog radnog dana Barry mi je pokazao lijepu prostoriju na kraju njegovog hodnika i objasnio mi da će biti moja za nekoliko tjedana. Treba je oličiti, a ni s električnim instalacijama nešto nije u redu. Što možeš očekivati od skladišta, pitat) me više nego jednom.
U stvari, nisam nikoga drugog upoznao u tvrtki, a to je jamačno zbog toga što sam tek stručni suradnik, a ne odvjetnik. Nisam ništa novo ni posebno. Stručni suradnici dolaze i odlaze.
Ljudi su ovdje vrlo zaposleni i nema mnogo druženja. Barry malo priča o drugim odvjetnicima u tvrtki pa jasno stječem dojam kako je svaka mala jedinica za procese prilično samostalna. Također stječem dojam kako je vođenje parnica pod nadgledanjem Jonathana Lakea grozničava aktivnost.
Barry stiže u ured svakog jutra prije osam, a ja ga moram dočekivati ispred ulaznih vrata dok ne dobijem ključ ovog mjesta. Očito je gospodin Lake vrlo isključiv oko toga tko ima pristup u zgradu. Duga je to priča o tome kako su mu prisluškivali telefone kada se, prije dosta godina, našao u gadnom procesu protiv nekog osiguravajućeg društva. Barry mi je ispričao tu priču kada sam prvi put natuknuo temu ključa. Mogli bi za to trebati tjedni, rekao mi je. I detektor laži.
Ostavio me je na platformi, dao mi upute i otišao u svoj ured. Tijekom prva dva dana provjeravao bi me otprilike svaka dva sata. Kopirao sam cijeli spis obitelji Black. Bez njegovog znanja sam također napravio jednu kopiju svega za sebe. Taj primjerak sam odnio doma na kraju drugog dana, uredno ga stavivši u svoju finu novu aktovku, Princeov dar.
Služeći se Barryjevim naputcima, sastavio sam prilično ozbiljno pismo za Great Benefit u kojem sam iznio sve relevantne činjenice i odnosna nedjela koja su počinili. Kada ga je njegova tajnica otipkala, bilo je dugačko četiri strane. Izveo je drastične rezove na njemu i poslao me nazad u moj kut. Strašno je temeljit i veoma ponosan na svoju sposobnost koncentriranja.

Za vrijeme stanke trećega dana, konačno sam sakupio dovoljno hrabrosti da pitam njegovu tajnicu za papire u vezi s mojim zaposlenjem. Imala je posla, ali je rekla da će pogledati.
Na kraju trećeg dana Barry i ja izašli smo iz ureda malo poslije devet. Dovršili smo pismo za Great Benefit, remek-djelo na tri stranice koje će biti poslano preporučenom poštom s povratnicom. Nikad ne priča o životu izvan ureda. Predlažem mu da odemo na pivo i sendvič, ali me glatko odbija. Otišao sam do Yogija na kasni zalogaj. Kafić je bio pun pijanih studentskih bratstava, a Prince je osobno posluživao za šankom. Nije mu se to sviđalo. Preuzeo sam šank i rekao mu da se ode igrati
izbacivača. Bio je oduševljen.
Umjesto toga otišao je do svojeg omiljenog stola za kojim je bio njegov odvjetnik, Bruiser Stone, koji je palio jedan Camel na opušku drugog i kladio se na boksački meč. Bruiser je jutros opet bio u novinama, negirajući da zna bilo što o bilo čemu. Murja je našla mrtvo tijelo u napuštenom kamionu iza striptiz kluba prije dvije godine. Pokojnik je bio lokalni gangster koji je vodio dio prostitucije u gradu, a očito se želio ubaciti i na propulzivni biznis s velikim sisama. Zašao je na tuđi teren s krivim idejama i izgubio glavu. Bruiser nikad ne bi takvo što učinio, čini se da je murja vjerovala da on zna tko je krivac.
U zadnje vrijeme je često ovdje, puno pije i došaptava se s Princeom.
Hvala Bogu da imam pravi posao. Skoro sam spao na to da Bruisera zamolim za zaposlenje.
Danas je petak, moj četvrti dan da radim u Lakeovoj tvrtki. Nekim ljudima sam rekao da radim za Lakeovu tvrtku i bio mi je vrlo ugodan način kako mi je to silazilo s jezika. Ima zadovoljavajući prizvuk. Lakeova tvrtka. Nitko vas ne pita koja je to tvrtka. Samo spomeneš njezino ime i ljudi vide veličanstveno staro skladište za koje znaju da je dom velikog Jonathana Lakea i njegove bande neumoljivih odvjetnika.
Booker je gotovo zaplakao. Kupio je odreske i bocu bezalkoholnog vina. Charlene je kuhala i slavili smo do ponoći.
Jutros nisam planirao ustati prije sedam, ali čuje se glasna lupnjava ispred vrata mojeg stana. To je gospođica Birdie, trese kvakom navratima i viče, "Rudy! Rudy!"
Otvaram vrata i ona upadne unutra. "Rudy. Jesi li budan?" promatra me dok stojim u kuhinjici. Nosim sportske gaćice i majicu, ništa nepristojno. Oči su mi jedva otvorene, kosa mi strši u svim smjerovima. Budan sam, ali jedva.
Sunce tek što je izašlo, no već je zaprljala pregaču zemljom, a cipele blatom. "Dobro jutro", kažem, s mukom se suzdržavajući da ne zvučim razdražljivo.
Ceri se, žuto i sivo. "Jesam li te probudila?" cvrkuće. "Ne, baš sam ustajao."
"Dobro. Imamo posla." "Posla? Ali..."
"Da, Rudy. Dovoljno dugo si ignorirao male, a sada je vrijeme da se baciš na posao. Istrunut će ako ne požurimo."
Trepćem očima, pokušavam izoštriti sliku. "Danas je petak", mrmljam ponešto nesigurno. "Ne. Subota je", odvraća mi.
Zurimo jedno u drugo nekoliko trenutaka, a zatim gledam na sat, običaj koji sam poprimio nakon samo tri dana na poslu. "Petak je gospođice Birdie. Petak. Moram danas na posao."
"Subota je", ponavlja svojeglavo.
Zurimo još malo. Ona gleda moje sportske gaćice. Ja proučavam njezine blatne cipele. "Gledajte, gospođice Birdie", kažem toplo, "znam da je danas petak i da me očekuju u uredu za
sat i pol. Malčirat ćemo preko vikenda." Naravno da je pokušavam prijeći. Za sutra ujutro sam

planirao zagrijavanje svog radnog stolca. "Istrunut će."
"Neće do sutra." Može li zbilja malč istrunuti u vreći? Ne vjerujem. "Htjela sam sutra urediti ruže."
"Pa, zašto vi danas ne radite na ružama dok sam ja u uredu, a onda ćemo sutra malčirati." Razmišlja o tome trenutak, a onda se odjednom snuždi. Ramena joj se spuštaju, a lice rastužuje.
Teško je reći je li joj neugodno. "Obećaješ?" kaže ponizno. "Obećajem."
"Rekao si da ćeš raditi u vrtu ako ti snizim najamninu."
"Da, znam." Kako bih mogao zaboraviti? Na to me podsjetila već deset puta.
"Onda dobro", kaže kao da je dobila točno ono zbog čega je i došla. Zatim se odgega van i niz stepenice, mumljajući nešto cijelim putem. Tiho zatvaram vrata razmišljajući u koje vrijeme će doći i probuditi me ujutro.
Odijevam se i vozim do ureda, a tamo je parkirano već pet ili šest auta i skladište je djelomično osvijetljeno. Još nije sedam. Čekam u svom autu dok se jedan drugi nije uparkirao te tempiram svoj nastup tako da uhvatim sredovječnog čovjeka na ulaznim vratima. Drži aktovku i balansira s visokom papirnatom čašom punom kave dok petlja tražeći ključeve.
Izgleda da sam ga prepao. Ovo nije posebno opasno područje, ali je ipak blizu centra i ljudi su nervozni.
"Dobro jutro", kažem toplo.
"Jutro", mumlja. "Mogu li vam pomoći?"
"Da. Ja sam novi stručni suradnik Barryja Lancastera i javljam se na posao." "Ime?"
"Rudy Baylor."
Ruke mu se na trenutak umiruju, ali se jako namršti. Odmahuje glavom te napući donju usnicu. "Nije mi poznato. Ja sam direktor. Meni nitko nije ništa rekao."
"Zaposlio me prije četiri dana, časna riječ."
Gura ključ u bravu i preplašeno gleda preko ramena. Tip misli da sam lopov ili ubojica. Nosim sako i kravatu i izgledam prilično pristojno.
"Žao mi je. Ali gospodin Lake ima prilično stroga pravila o sigurnosti. Nitko ne može ući prije početka radnog vremena ako nije na platnom spisku." Gotovo ulijeće kroz vrata. "Recite Barryju da me zvrcne još jutros", i zalupi mi vrata u lice.
Neću visjeti ovdje na ulaznim stepenicama poput prosjaka i čekati da naiđe iduća osoba s platnog spiska. Vozim se nekoliko ulica dalje do lokala u kojem kupujem jutarnje novine, pecivo i kavu. Ubijam sat vremena udišući dim iz cigareta i slušajući naklapanja, a zatim se vraćam na parkiralište na kojem sada ima još više automobila. Lijepih automobila. Elegantni njemački auti i drugi, sjajni i uvozni. Pažljivo izabirem mjesto uz Chevrolet.
Žena na porti vidjela me je kako nekoliko puta dolazim i odlazim, ali pravi se da sam potpuni stranac. Ne da mi joj se objašnjavati kako ja sad ovdje radim, baš kao i ona. Zove Barryja koji da je zeleno svjetlo za moj ulazak u labirint.
Mora biti na sudu u devet, raspravljaju je li neki proizvod u skladu sa zakonskim normativima, pa se žuri. Odlučio sam razgovarati s njime o tome da se moje ime stavi na platni spisak tvrtke, ali trenutak nije povoljan. Može pričekati dan ili dva. Gura spise u punu torbu, za trenutak sam ponesen idejom da mu jutros pomažem na sudu.
On ima druge planove. "Hoću da posjetiš Blackove i vratiš se s potpisanim ugovorom. To treba

odmah napraviti." Zaista naglašuje riječ "odmah", pa točno znam kamo mi je ići.
Da je mi tanak fascikl. "Ugovor je unutra. Pripremio sam ga sinoć. Pogledaj ga. Trebaju ga potpisati svo troje Blackovih - Dot, Buddy i Donny Ray budući da je punoljetan."
Samosvjesno kimam, ali radije bih da me netko tuče nego da jutro provedem s Blackovima. Konačno ću upoznati Donnyja Raya, a mislio sam da ću taj susret moći odgađati dovijeka. "A poslije?" pitam.
"Bit ću cijeli dan na sudu. Potraži me u sudnici suca Andersona." Telefon mu zvoni i odmahuje mi, kao da mi je vrijeme isteklo.
Pomisao da ću sakupiti sve Blackove za kuhinjski stol radi skupnog potpisivanja nije mi privlačna. Bit ću prisiljen sjediti i gledati kako se Dot prikrada dvorištem do slupanog Fairlanea psujući pri svakom koraku, a zatim umiljavanjem i laskanjem otima Buddyja mačkama i džinu. Vjerojatno će ga iz auta izvući za uho. Moglo bi to biti gadno. A zatim ću, dok ona odlazi u stražnji dio kuće pripremiti Donnyja Raya, nervozno sjediti i ne disati dok ne dođe da upozna mene, svojeg odvjetnika.
Da izbjegnem što je više toga moguće, stajem kod telefonske govornice na Gulfovoj crpki i nazivam Dot. Koja sramota. Lakeova tvrtka ima najbolje električne spravice koje se mogu nabaviti, a ja se moram koristiti javnom govornicom. Hvala Bogu da se javlja Dot. Ne mogu zamisliti telefonski razgovor s Buddyjem. Iako sumnjam da ima mobitel u svom Fairlaneau.
Kao i uvijek, sumnjičava je, ali slaže se da se nađe sa mnom na nekoliko trenutaka. Ne kažem joj baš da sakupi cijeli klan, ali naglašujem potrebu da se svi potpišu. I, tipično, kažem joj kako sam u velikoj žurbi. Moram na sud, znate. Suci čekaju.
Isti psi laju na mene iza susjedove žičane ograde dok parkiram u dvorištu Blackovih. Dot stoji na zakrčenom trijemu, cigareta joj koso visi iz usta, a plavičasti dim se lijeno diže iznad njezine glave i lebdi nad prednjom tratinom. Već me neko vrijeme čeka i puši.
Usiljeno se smiješim i pozdravljam je na sve moguće načine. Bore oko njezinih usta se jedva pomiču. Slijedim je kroz skučeno i zagušljivo predsoblje, uz istrošeni kauč iznad kojeg je zbirka starih fotografija koje Blackove prikazuju kao sretnu obitelj, preko istrošenog tapisona na kojem su male krpe koje prekrivaju rupe, sve do kuhinje u kojoj me nitko ne čeka.
"Kavu?" pita me pokazujući mi moje mjesto za kuhinjskim stolom. "Ne, hvala. Samo malo vode."
Plastičnu čašu mi puni s vodom iz slavine i bez leda stavlja pred mene. Oboje polako bacamo pogled kroz prozor.
"Ne mogu ga privoliti da uđe", kaže mi bez trunke razočaranja. Pretpostavljam da ima dana kad Buddy hoće ući, a ima dana kad neće.
"Zašto neće?" pitam kao da se njegovo ponašanje može razumski objasniti. Ona samo sliježe ramenima. "Trebaš i Donnyja Raya, ne?"
"Da." Izlazi iz kuhinje ostavljajući me s mojom toplom vodom i pogledom na Buddyja. U stvari ga je teško vidjeti, jer vjetrobran nije bio opran već desetljećima, a horde šugavih mačaka skaču po haubi. Ima nekakvu kapu na glavi, vjerojatno s vunenim pokrivalima za uši. Polako podiže bocu do usta. Nalazi se u smeđoj papirnatoj vrećici. Poteže dugi gutljaj.
Čujem kako Dot tiho razgovara sa sinom. Polako prolaze kroz predsoblje i ulaze u kuhinju.
Ustajem da upoznam Donnyja Raya Blacka.
On je stvarno na samrti. Štogod da je uzrok. Stravično je mršav i iscrpljen. Obrazi su mu upali, koža mu je bijela kao kreda. Bio je niska rasta i prije nego što ga je pogodila ova nevolja, ali sad je pogrbljen od struka na gore i nije viši od svoje majke. Kosa i obrve su mu crne kao ugljen, u oštrom

kontrastu prema blijedoj koži. Ali smješka se'i pruža koščatu ruku koju prihvaćam onoliko čvrsto koliko se usuđujem.
Dot ga je bila obuhvatila oko struka pa ga sad nježno spušta na stolac. Nosi široke traperice i običnu bijelu majicu koja opušteno visi s njegovih kostiju.
"Drago mi je", kažem pokušavajući ne gledati u njegove upale oči.
"Mama je rekla lijepe stvari o vama", odgovara. Glas mu je slab i škripav, ali riječi su jasne. Nikad nisam pomislio da bi Dot govorila nešto lijepo o meni. Podupire bradu objema rukama kao da mu glava ne bi mogla stajati sama. "Kaže da ćete tužiti te gadove iz Great Benefita i natjerati ih da plate." Govori više očajnički nego ljuto.
"Tako je", kažem. Otvaram fascikl i pokazujem im kopiju zahtjeva koji je Barry X. poslao Great Benefitu. Dodajem ga Dot koja stoji iza Donnyja Raya. "Poslali smo im ovaj dopis", objašnjavam, uvelike nalik sposobnom odvjetniku. Poslali dopis umjesto poslali pismo. Zvuči bolje, kao da smo zaista krenuli. "Ne očekujemo da će nam odgovoriti na zadovoljavajući način pa je tužba pitanje dana. Vjerojatno ćemo tražiti najmanje milijun."
Dot gleda pismo, a zatim ga spušta na stol. Očekivao sam paljbu pitanja zbog čega nismo tužbu već podnijeli. Bojao sam se da bi mogla biti svadljiva. Ali ona nježno trlja ramena Donnyja Raya i bespomoćno zuri kroz prozor. Pripazit će što govori jer ga ne želi uznemiriti.
Donny Ray gleda prema prozoru. "Hoće li tata doći?" pitao je. "Rekao je da neće", odgovara mu.
Vadim ugovor iz fascikla i dajem ga Dot. "Ovo mora biti potpisano prije nego podnesemo tužbu. To je ugovor između vas, stranaka, i moje odvjetničke tvrtke. Ugovor da vas pravno zastupamo." Oprezno ga prihvaća. Ima samo dvije stranice. "Što je u njemu?"
"O, uobičajeno. To su uobičajene formulacije. Vi nas angažirate kao svoje odvjetnike, mi vodimo slučaj, brinemo se o troškovima i na kraju dobijemo trećinu onoga što sud dosudi."
"Onda zašto za to trebaju dvije stranice sitnih slova?" pita me dok vadi cigaretu iz kutije sa stola.
"Nemoj to paliti!" Donny joj naređuje preko svojeg ramena. Pogleda mene i kaže, "Nije ni čudo da umirem."
Nije se smela, gura cigaretu u usta i nastavlja proučavati ugovor. Ne pripaljuje ju. "I svi troje ovo moramo potpisati?"
"Tako je."
"Pa, on je rekao da neće doći", kaže.
"Onda mu ga odnesi tamo van", kaže Donny Ray ljutito. "Samo uzmi olovku, idi tamo van i natjeraj ga da potpiše prokletu stvar."
"Na to nisam pomislila", kaže.
"Već smo to radili." Donny Ray spušta glavu i češe se po tjemenu. Oštre riječi su ga uzrujale. "To bih mogla", kaže još uvijek oklijevajući.
"Samo idi, k vragu!" kaže joj i Dot počne preturati po ladici dok ne nađe olovku. Donny Ray podiže glavu i naslanja je na dlanove. Dlanove mu podržavaju zglavci tanki poput drške od metle.
"Vraćam se odmah", kaže Dot kao da ide obaviti neki poslić na kraj ulice pa je zabrinuta za svojeg sina. Polako prelazi preko terase od cigle i zalazi među korov. Mačka s haube je primjećuje kako dolazi i skriva se pod auto.
"Prije nekoliko mjeseci", kaže mi Donny Ray, a zatim načini dugu stanku. Disanje mu je otežalo, a glava mu se pomalo ljulja. "Prije nekoliko mjeseci htjeli smo ovjeriti njegov potpis kod bilježnika, ali nije htio ići. Pronašli smo sudskog bilježnika koja je bila voljna doći u kuću za dvadeset dolara,

ali kada je ona došla on nije htio ući pa je mama s njom otišla van do auta preskačući korov. Vidite onu veliku riđu mačku na krovu auta?"
"Aha."
"Zovemo je Kandža. Ona je neka vrsta mačke čuvara. Svejedno, kada je gospođa sudski bilježnik posegnula uzeti papire od Buddyja, koji se naravno nalio i bio jedva pri svijesti, Kandža je skočila s auta i napala žensku. Doktor nam je naplatio šezdeset dolara za posjet. I k tome novi par najlonki. Jeste li ikad vidjeli nekoga s akutnom leukemijom?"
"Ne. Ne do sada."
"Težim pedeset kila. Prije jedanaest mjeseci imao sam sedamdeset i dvije. Leukemija mi je dijagnosticirana dovoljno rano da bude liječena. Imam sreće jer imam jednojajčanog blizanca pa nam se koštane moždine potpuno slažu. Presađivanje bi mi spasilo život, ali tu operaciju nismo si mogli priuštiti. Bili smo osigurani, ali ostatak priče već znate. Pretpostavljam da znate sve to, ne?"
"Da. Dobro sam upoznat s tvojim slučajem, Donny Ray."
"Dobro", kaže s olakšanjem. Promatramo Dot kako viče šic mačkama. Kandža, smještena na krovu auta, pravi se da spava. Kandža se ne želi odmaknuti od Dot Black. Vrata su otvorena i Dot gura ugovor unutra. Možemo čuti njezin prodoran glas.
"Znam da mislite kako smo ludi", kaže čitajući mi misli. "Ali oni su dobri ljudi koji su imali teških trenutaka. Budite strpljivi s njima."
"Oni su dragi ljudi."
"Mene je nestalo već osamdeset posto, okay. Osamdeset posto. Da su mi napravili transplantaciju, k vragu, makar i prije šest mjeseci, imao bih devedeset posto šansi za izlječenje. Devedeset posto. Smiješno je kako liječnici koriste brojeve da nam kažu hoćemo li umrijeti ili živjeti. Sada je prekasno." Odjednom se bori za zrak, šake mu se grče i sav drhti. Lice mu postaje pomalo ljubičasto dok očajnički udiše zrak i na trenutak mi se čini da bih mu morao pomoći. Udara se u prsa s obje šake i plašim se kako će mu cijelo tijelo klonuti.
Konačno dolazi do daha i brzo dahće kroz nos. Upravo u toni trenutku počinjem mrziti Osiguravajuće društvo Great Benefit Life.
Više ga se ne sramim gledati. On je moja stranka i računa na mene. Prihvaćam ga, sa svim njegovim vrlinama i manama.
Disanje mu je sada normalno koliko je to moguće, a oči crvene i vlažne. Ne mogu reći plače li ili se samo oporavlja od napada. "Žao mi je", šapuće.
Kandža frkće dovoljno glasno da je čujemo i podižemo poglede baš na vrijeme da je vidimo kako leti kroz zrak i pada u drač. Očito da je mačka čuvarkuća bila previše zainteresirana za moj ugovor pa ju je Dot raspalila svom snagom. Dot govori nešto ružno svom mužu koji je potonuo još dublje iza volana. Naginje se unutra, vadi papire i onda se ustremljuje prema nama dok mačke na sve strane traže zaklon.
"Nema me već osamdeset posto, okay." Donny Ray kaže promuklo. "Tako da me neće ovdje biti još dugo. Štogod izvučete iz ovog slučaja, molim vas da se s tim pobrinete za njih. Imali su težak život."
Tako sam dirnut da nisam sposoban odgovoriti.
Dot otvara vrata i baca ugovor preko stola. Prva stranica je pri dnu malo poderana, a na drugoj je mrlja. Nadam se da se to nije mačka pokakala. "Evo", kaže. Misija je izvršena. Buddy je stvarno potpisao, a potpis mu je sasvim nečitljiv.
Pokazujem im ovdje i ondje. Donny Ray i njegova majka potpisuju i posao je zapečaćen.
Čavrljamo još nekoliko minuta, a onda počinjem gledati na sat.

Kada ih napuštam, Dot sjedi uz Donnyja Raya, nježno ga drži za ruku i govori mu kako će biti bolje.

13

Bio sam pripravan objasniti Barryju X.-u kako neću moći raditi u subotu, kako imam neodgodive poslove oko kuće i tako. I bio sam pripravan predložiti mu nekoliko sati u nedjelju popodne, ako bih mu trebao. Ali brinuo sam se ni zbog čega. Barry odlazi iz grada preko vikenda, a kako se ne bih usudio ući u ured bez njegove pomoći, pitanje je odmah postalo bespredmetno.
Zbog nekog razloga gospođica Birdie nije lupala na moja vrata prije zore, već se umjesto toga zaposlila ispred garaže, ispod mojeg prozora, na razne načine pripremajući alat. Bacala je grablje i lopate prije zore. Lomila je gnojivo u tačkama pomoću ogromnog pijuka. Proizvela je dva tiha povika, pjevajući i jodlajući istovremeno. Konačno sam sišao nešto poslije sedam, a ona je bila iznenađena time što me vidi. "O, dobro jutro Rudy. Kako si?"
"Odlično, gospođice Birdie. Vi?" "Divno, baš divno. Nije li dan divan?"
Dan je jedva započeo i još je prerano da se kaže je li divan. U stvari je, ako ništa drugo, prilično sparno za tako rano ujutro. Nesnosna vrućina ljeta u Memphisu ne može biti daleko.
Dopušta mi jednu šalicu instant kave i krišku tosta prije nego počne mumljati o malču. Krećem u akciju, na njezin veliki užitak. Pod njezinim vodstvom utovarujem prvu vreću od pedeset kila u tačke i slijedim je oko kuće, niz putić do prednje tratine gdje se uz ulicu nalazi jadna cvjetna gredica. Dok u ruci s rukavicom drži kavu, pokazuje mi točno kamo treba stavljati malč. Još sam zadihan od putovanja, posebno od zadnje dionice po vlažnoj travi, ali s užitkom razdirem vreću i počinjem rastresati malč vilama.
Majica mi je potpuno mokra nakon što, petnaest minuta kasnije, završavam s prvom vrećom. Slijedi mene i tačke do ruba terase gdje ponovo vršimo utovar. Točno mi pokazuje koju iduću vreću želi da oteglimo do poštanskog sandučića.
Razgrnuli smo pet vreća za prvih sat vremena. Dvije stotine i pedeset kila malča. Temperatura u devet ujutro iznosi dvadeset sedam stupnjeva i menije teško ustati nakon deset minuta sjedenja. Normalna bol u leđima me zgrabi tu i tamo, ali grizem se za jezik i dopuštam si samo primjereno mrštenje. Ona ništa ne primjećuje.
Nisam lijena osoba, a svojedobno sam na koledžu, ne tako davno, bio u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji. Džogirao sam i bavio se dvoranskim sportovima, ali tada sam krenuo na pravo koje mi je, tijekom tri godine, ostavilo malo vremena za takve aktivnosti. Osjećam se kao ispuhana vreća nakon nekoliko sati napornog rada.
Za ručak mi daje dva svoja bezukusna sendviča od puretine i jednu jabuku. Vrlo polako jedem na terasi, ispod ventilatora. Leđa mi pucaju, noge su mi ukočene, čak mi se i ruke tresu, dok grickam kao zec.
Dok čekam da završi u kuhinji, kružim pogledom preko male zelene površine, preko piramide malča, sve do svojeg stana koji se bezazleno smjestio iznad garaže. Bio sam tako ponosan na samoga sebe kada sam dogovorio tričavu svotu od sto pedeset dolara za mjesečnu stanarinu, ali koliko sam zaista bio mudar? Tko je od nas sklopio bolji posao? Sjećam se kako sam se osjećao pomalo posramljen zato što iskorištavam ovu dragu ženicu. Sada bih je najradije ugurao u praznu vreću malča.
Prema prastarom termometru zabijenom na zid garaže, temperatura je u jedan sat dosegla trideset i tri stupnja. U dva sata moja leđa konačno otkazuju te objašnjavam gospođici Birdie da se

moram odmoriti. Promatra me rastuženo a onda se polako okreće i proučava još uvijek golemu hrpu bijelih vreća. Jedva smo je i načeli. "Pa, dobro. Ako moraš."
"Samo jedan sat", preklinjem. Smekšala se, ali u pola četiri ja ponovo guram tačke dok mi je gospođica Birdie za petama.
Nakon osam sati krvničkog rada riješio sam se točno sedamdeset devet vreća malča, manje od trećine naručene pošiljke. Odmah nakon ručka dao sam prvi put naznačiti kako me očekuju u Yogiju u šest. To je bila laž, naravno. Po rasporedu moram raditi na šanku od osam do zatvaranja. Ali ona to nikad neće saznati, a ja sam odlučan u lome tla se iskobeljam iz malča prije mraka. U pet jednostavno otkazujem. Kažem joj kako mi je dosta, da mi leda pucaju i da moram na posao te se odvlačim uz stepenice dok me ona tužno promatra odozdo. Baš me briga, može me i izbaciti iz kuće.
Veličanstveni zvuk grmljavine budi me u nedjelju kasno ujutro, a ja ukočeno ležim na plahti dok pljusak bubnja po mojem krovu. Glava mi je bistra - sinoć sam prestao piti čim sam počeo raditi. Ali ostatak mojeg tijela je zabetoniran. Ne može se ni mrdnuti. I najmanji pokret izaziva užasnu bol. Čak me i disanje boli.
Za vrijeme moje jučerašnje teške kušnje gospođica Birdie me pitala bi li s njom prisustvovao danas ujutro službi Božjoj. Odlazak u crkvu nije bio uvjet u mojem ugovoru, ali zašto ne, pomislih. Ako ova usamljena starica želi da idem s njom u crkvu, to je najmanje što mogu učiniti. To mi sigurno ne može naškoditi.
Onda sam je upitao u koju crkvu ide. Svetište obilja u Dallasu, odgovorila mi je. Uživo preko satelita prisustvuje službi Božjoj koju vodi velečesani Kenneth Chandler, a sve u privatnosti svoje vlastite kuće.
Ispričao sam se. Djelovala je povrijeđeno, ali se brzo umirila.
Kada sam bio malen dječak, davno prije nego se moj otac odao alkoholu i poslao me u vojnu školu, ponekad sam odlazio u crkvu s majkom. On je išao s nama jednom ili dvaput, no neprestano je prigovarao pa smo majka i ja više voljeli da ostane doma i čita novine. Bila je to mala metodistička crkva s dragim pastorom, velečasnim Howiejem koji je pričao smiješne pričice i činio da se svi osjećaju voljenima. Sjećam se kako je moja majka bila zadovoljna kad god bi slušala njegove propovijedi. Na vjeronauk je išlo mnogo djece pa se nisam bunio kada bi me u nedjelju ujutro izribala i uštirkala te odvela u crkvu.
Moja majka je jednom imala laganu operaciju radi koje je ostala u bolnici tri dana. Naravno, žene iz crkve su znale najintimnije detalje operacije pa je naša kuća bila tri dana preplavljena zdjelama, kolačima, pitama, kruhovima, loncima i tanjurima ispunjenima s više hrane nego bi otac i ja mogli pojesti za godinu dana. Žene su organizirale dežurstva. U smjenama su se brinule oko hrane, čistile kuhinju i dočekivale nove goste koji su donosili još više zdjela s hranom. Tri dana koliko je majka bila u bolnici i tri dana nakon što se vratila doma, s nama je živjela barem jedna od žena, bdijući nad hranom kako se meni činilo.
Za očaje to bilo nepodnošljivo. Kao prvo, nije mogao potajno piti, ne u kući punoj žena iz crkve. Mislim da su znale kako voli zagledati u čašicu, a kad su već uspjele upasti u kuću, odlučile su ga i uloviti. A od njega se očekivalo da bude ljubazni domaćin, nešto što moj otac jednostavno nije mogao. Nakon prvih dvadeset i četiri sata provodio je veći dio vremena u bolnici, ali ne baš bdijući nad svojom bolesnom ženom. Zadržavao se u sobi za posjete gdje je gledao televiziju i pijuckao cole pomiješane sa žestokim pićem.
Imam lijepa sjećanja na to. Naša kuća nikad nije odisala takvom toplinom, nikad nisam vidio tako mnogo izvrsne hrane. Žene su skakale oko mene kao da mi je majka umrla, a ja sam uživao u njihovoj pažnji. Bile su mi tete i bake koje nisam nikad imao.

Ubrzo pošto se majka oporavila, veličani Howie je morao otići zbog govorkanja koje nisam nikad sasvim razumio, a crkva se otvoreno podijelila. Netko je uvrijedio moju majku i to je bio kraj crkve za nas. Mislim da ona i Hank, drugi muž, ponekad odlaze u crkvu.
Crkva mi je neko vrijeme nedostajala, a zatim mi je prešlo u naviku da tamo ne odlazim. Prijatelji bi me ponekad zvali da dođem, ali uskoro sam postao preveliki frajer da bih išao u crkvu. Djevojka koju sam imao u koledžu me je nekoliko puta odvela na misu, uvijek u subotu uvečer, ali previše sam protestant da bih razumio sve te obrede.
Gospođica Birdie je plaho spomenula mogućnost rada u vrtu danas popodne. Objasnio sam joj da je danas nedjelja, dan posvećen Bogu te da jednostavno ne vjerujem u rad na taj dan.
Nije znala što bi mi na to rekla.

14

Kiša na mahove pada već tri dana i uspješno odlaže moje vrtlarske poslove. U utorak nakon sumraka, skrivam se u svom stanu i učim za pravosudni ispit, kada mi zazvoni telefon. To je Dot Black i znam da se nešto loše dogodilo. Inače me ne bi zvala.
"Baš me sad nazvao", kaže mi, "gospodin Barry Lancaster. Kaže da je moj odvjetnik."
"To je istina Dot. On je velika faca u mojoj tvrtki. On radi sa mnom." Valjda je Barry samo provjeravao neke pojedinosti.
"Pa, on to nije tako rekao. Zvao je da vidi možemo li ja i Donny Ray doći sutra do njegovog ureda, rekao je da moramo potpisati neke stvari. Pitala sam za tebe. On kaže da ti tamo ne radiš. Htjela bih znati što se to događa."
I ja bih. Zamuckujem na tren, kažem da je to nesporazum. U želucu mi nastaje debeli čvor. "To je velika tvrtka Dot, a ja sam novi, znate. Vjerojatno me se nije mogao sjetiti."
"Ne. On zna za tebe. Rekao mi je kako si radio kod njih, ali da više ne radiš. Nije mi baš jasno?"
Znam. Padam u stolac i pokušavam jasno misliti. Skoro je devet sati. "Gledajte Dot, budite mirni. Dajte da nazovem gospodina Lancestera i vidim o čemu se radi. Nazvat ću vas za minutu."
"Hoću znati što se događa. Jeste li konačno tužili te gadove?"
"Nazvat ću vas za minutu, okay? Bok sada." Spuštam slušalicu i brzo otipkavam brojeve Lakeove tvrtke. Imam gadan osjećaj da mi se ovo već bilo dogodilo.
Noćni portir me spaja s Barryjem X.-om. Odlučio sam biti srdačan, igrati igru, vidjeti što će

reći.


"Barry, to sam ja, Rudy. Jesi li vidio moje istraživanje?"
"Da, izgleda divno." Zvuči umorno. "Slušaj, Rudy, mogli bismo imati maleni problem s tvojim

namještenjem."
Knedla mi zastaje u grlu. Srce mi se ledi. Pluća mi ostaju bez daha. "O, da?" uspijevam reći. "Da. Loše je. Sreo sam se s Jonathanom Lakeom danas kasno poslije podne i on ne želi odobriti
tvoje zaposlenje." "Zašto ne?"
"Ne sviđa mu se ideja da pravnik bude zaposlen na mjestu stručnog suradnika. I kad malo bolje razmislim, i meni se čini da to ipak nije dobra ideja. Vidiš, gospodin Lake smatra, i ja se slažem, da bi prirodna težnja pravnika na tom položaju bila da se grebe i trga za mjesto odvjetnika. A mi ne radimo na takav način. To je loš način poslovanja."
Zatvaram oči i poželim zaplakati. "Ne razumijem", kažem.
"Žao mi je. Pokušao sam sve, ali on jednostavo ne da. On vodi ovo mjesto željeznom rukom i ima svoje metode. Da budem iskren, on se stvarno izgalamio na mene zbog toga što sam uopće pomislio da te zaposlim."
"Želim razgovarati s Jonathanom Lakeom", kažem što je moguće odlučnije.
"Ne može. On je prezaposlen, a također on to ne bi ni želio. I on se neće predomisliti." "Ti kurvin sine."
"Gledaj, Rudy, mi..."
"Ti kurvin sine!" vičem u telefon i baš mi paše. "Smiri se, Rudy." "Je li Lake sad u uredu?" pitam. "Vjerojatno. Ali on neće..."

"Bit ću tamo za pet minuta", derem se i lupam slušalicu.
Deset minuta kasnije, škripim gumama, stajem na kočnice i zaustavljam se ispred skladišta. Tri su automobila na parkiralištu, svjetla su u zgradi upaljena. Barry me ne čeka.
Udaram na ulazna vrata, ali nitko se ne pojavljuje. Znam da me oni unutra čuju, ali su prevelike kukavice da izađu. Vjerojatno će nazvati policiju ako ne prestanem.
Ali ja ne mogu prestati. Idem do sjeverne strane zgrade i lupam na druga vrata, a zatim na pomoćni izlaz straga. Njegova svjetla su upaljena, ali me ignorira. Idem nazad na ulazna vrata i još malo lupam po njima.
Uniformirani čuvar izlazi iz sjene i hvata me za rame. Koljena mi klecaju od straha. Podižem pogled prema njemu. To je barem dva metra visok crnac s crnom kapom.
"Morao bi otići, sinko", kaže mi blago, dubokim glasom. "Idi sada, prije nego pozovem policiju."
Stresam mu ruku s ramena i odlazim.
Dugo sjedim u mraku na grbavom kauču kojeg mi je iznajmila gospođica Birdie i pokušavam srediti misli. Prilično sam neuspješan u tome. Ispijam dva topla piva. Psujem i plačem. Smišljam osvetu. Čak razmišljam o tome da ubijem Jonathana Lakea i Barryja X.-a. Prljavi gadovi su se urotili da otmu moj slučaj. Što da sada kažem Blackovima? Kako da im to objasnim?
Hodam amo-tamo čekajući zoru. Baš sam se nasmijao sinoć kad sam pomislio da ću ponovo uzeti svoj popis tvrtki i kucati ponovo navrata. Pokunjio sam se na pomisao da ću nazvati Madeline Skinnner. "Evo me opet Madeline. Vratio sam se."
Konačno sam zaspao na kauču, a netko me budi malo poslije devet. To nije gospođica Birdie. To su dva policajca u civilu. Mašu mi svojim značkama kroz otvorena vrata i ja ih pozivam unutra. Odjeven sam u sportske gaćice i majicu. Oči su mi upaljene pa ih trljam i pokušavam se sjetiti zbog čega se policija odjednom zanima za mene.
Mogli bi biti blizanci, obojica imaju oko trideset godina, nisu puno stariji od mene. Imaju traperice, tenisice, crne brkove i djeluju poput dvojice drugorazrednih televizijskih glumaca. "Možemo sjesti?" pita me jedan dok izvlači stolac ispod stola i sjeda. Njegov kolega radi isto tako da su se ubrzo smjestili.
"Naravno", pravim se pametan. "Slobodno sjednite." "Pridruži nam se", kaže jedan.
"Zašto ne?" Sjedam uz kraj, između njih. Obojica se naginju naprijed, još uvijek se pretvaraju. "Što se to, dovraga, događa?" pitam.
"Poznaješ li Jonathana Lakea?" "Da."
"Znaš li gdje se nalazi njegov ured?" "Da."
"Jesli li bio tamo sinoć?" "Da."
"U koje vrijeme?" "Između devet i deset."
"Koja je bila svrha tvojeg odlaska?" "To je duga priča."
"Imamo vremena."
"Htio sam razgovarati s Jonathanom Lakeom." "Jesi li?"

"Ne."
"Zašto ne?"
"Vrata su bila zaključana. Nisam mogao ući u zgradu." "Jesi li probao provaliti?"
"Ne."
"Jesi li siguran?" "Da."
"Jesi li se vratio do zgrade poslije ponoći?" "Ne." "Jesi li siguran?" "Da. Pitajte čuvara."
Na ovo su pogledali jedan drugoga. Taj odgovor pobuđuje njihovo zanimanje. "Jesi li vidio čuvara?"
"Da. Zamolio me da odem pa sam otišao." "Možeš li ga opisati?"
"Da."
"Daj onda."
"Veliki crnac, sigurno dva metra. Uniforma, kapa, pištolj i ostalo. Pitajte ga, on će vam reći jesam li otišao kad mi je rekao da odem."
"Ne možemo ga pitati." Ponovo pogledaju jedan drugoga. "Zašto ne?" pitam. Nešto gadno se sprema.
"Zato jer je mrtav." Obojica pozorno promatraju kako ću na ovo reagirati. Iskreno sam šokiran.
Kao što bi bio i svatko drugi. Osjećam njihove oštre poglede. "Kako, ovaj, kako je poginuo?"
"Izgorio je u požaru." "Kakvom požaru?"
Istovremeno su zašutili i zagledali se u stol sumnjičavo kimajući. Jedan vadi notes iz džepa poput napasnog novinara. "Onaj mali auto tamo vani, Toyota, tvoj je?"
"Znate da je. Imate kompjutere."
"Jesi li se vozio u njemu sinoć do ureda?" "Ne. Gurao sam ga do tamo. Kakvom požaru?" "Nemoj se praviti pametan. Okay?"
"Okay. Dogovoreno. Neću se praviti pametan ako se vi nećete praviti pametni." Drugi upada u riječ. "Izgleda da je tvoj auto viđen u blizini ureda u dva ujutro."
"Ma kakvi. Ne moj auto." U ovom trenutku je nemoguće znati govore li ovi tipovi istinu. "Kakvom požaru?" ponovo pitam.
"Lakeova tvrtka je noćas izgorjela. Potpuno je uništena." "Do temelja", dodaje uslužno drugi.
"A vi ste iz odjela za paleže", kažem još uvijek zaprepašten, ali i zbilja razljućen zato što misle da sam upleten u to. "I Barry Lancaster vam je rekao kako bih ja mogao biti divan osumnjičenik za spaljivanje ureda, ha?"
"Mi istražujemo podmetanje požara. Također istražujemo i ubojstva." "Koliko je ljudi ubijeno?"
"Samo čuvar. Prvi poziv je došao u tri ujutro, tako da je zgrada bila prazna. Očito je čuvar zaglavio kada se krov urušio."
Gotovo žalim da Jonathan Lake nije bio s čuvarem, a onda pomislim na one divne urede sa slikama i tepisima.
"Gubite vrijeme", kažem, još ljući zbog toga što sam osumnjičen.

"Gospodin Lancaster je rekao da si bio prilično uzrujan kada si sinoć došao u ured." "Istina. Ali nisam bio dovoljno ljut da bih zapalio zgradu. Samo gubite vrijeme. Kunem se." "Rekao je da su te baš otpustili i da si se htio sukobiti s gospodinom Lakeom."
"Da, da, da. Sve je to istina. Ali to ne dokazuje da sam imao razloga spaliti njegove urede.
Budimo realni."
"Za ubojstvo počinjeno tijekom požara može se dobiti smrtna kazna."
"Nemojte mi reći! Ja se slažem. Nađite ubojicu i spržite ga. Sad me pustite na miru."
Valjda je moj bijes dovoljno uvjerljiv jer se povlače u isto vrijeme. Jedan izvadi iz džepića na košulji presavijeni papir. "Imam izvješće ovdje, od prije nekoliko mjeseci, u kojem su te tražili zbog uništavanja privatnog vlasništva. Nešto u vezi s nekim razbijenim staklom u odvjetničkoj kancelariji u centru."
"Vidite, kompjuteri vam rade."
"Prilično neobično ponašanje za odvjetnika."
"Vidio sam i gore. A ja čak nisam ni odvjetnik. Ja sam stručni suradnik ili nešto slično. Tek sam završio fakultet. A tužba je povučena, a to se sigurno dobro vidi negdje među ovim vašim sitnim slovima. Ako mislite da to što sam razbio nekakvo staklo u travnju ima ikakve veze s noćašnjim požarom, onda pravi krivac za požar može biti miran. Siguran je. Nikad ga nećete uloviti."
Na to jedan skače na noge, a drugi mu se brzo pridružuje. "Bolje porazgovaraj s odvjetnikom", jedan kaže pokazujući na mene. "U ovom trenutku ti si glavni osumnjičeni."
"Da, da. Kao što sam vam rekao, ako sam ja glavni osumnjičeni onda pravi ubojica ima sreće.
Niste mu ni blizu."
Lupaju vratima i odlaze. Čekam pola sata, a zatim odlazim do auta. Vozim se nekoliko ulica i pažljivo dolazim u blizinu skladišta. Parkiram se i ulazim u dućan u susjednoj ulici. Mogu vidjeti kako se dvije ulice dalje dime ostaci. Samo jedan zid stoji uspravno. Deseci ljudi hodaju uokolo, odvjetnici i tajnice pokazuju ovamo i onamo, vatrogasci tumaraju unaokolo u svojim velikim čizmama. Policija je mjesto zločina okružila žutom trakom. Osjeća se prodoran smrad spaljenog drva, a sivkasti oblak lebdi nisko nad cijelom okolinom.
Zgrada je imala drvene podove i stropove, i zidovi su uglavnom bili od borovine. Pomiješajte to s golemim brojem knjiga razbacanim po zgradi i gomilama spisa koje se moralo čuvati, pa je lako razumjeti kako se zgrada pretvorila u pepeo. Ono što me čudi je činjenica da je kroz cijelo skladište bio proveden protupožarni sustav. Posvuda su bile obojene cijevi, često ispletene u ukrasnim oblicima.
Iz očitih razloga, Prince nije jutarnji tip. Obično zatvara Yogi oko dva ujutro, a zatim uskače na stražnje sjedalo svojeg Cadillaca. Firestone, njegov vjerni vozač i navodni tjelohranitelj, vozi ga doma. Nekoliko puta je i Firestone bio previše pijan da bi vozio pa bih ih ja obojicu odbacio doma.
Prince dođe u svoj ured obično do jedanaest zato što se u Yogiju poslužuju i brzi ručkovi. Nalazim ga tamo u podne, za svojim stolom, prekapa po papirima i nosi se sa svojim svakodnevnim mamurlukom. Pije pilule protiv glavobolje s mineralnom vodom sve do čarobnih pet sati popodne kada uranja u svoj omamljujući svijet ruma i tonika.
Princeov ured je soba bez prozora ispod kuhinje, daleko od pogleda, do koje se može doći jedino brzim hodom kroz troja neobilježena vrata i niz skriveno stubište. Savršen je kvadrat, a svaki centimetar zida je prekriven fotografijama na kojima se Prince rukuje s mjesnim političarima i drugim fotogeničnim tipovima. Također ima mnogo uokvirenih i kaširanih novinskih isječaka u kojima je Princc osumnjičen, optužen, uhapšen, suđen i, uvijek, proglašen nevinim. Obožava čitati o sebi u novinama.

Loše je volje, kao i obično. Tijekom godina sam naučio da ga treba izbjegavati sve dok ne popije treće piće, obično oko šest popodne. Tako da sam došao šest sati prerano. Maše mi da uđem i zatvaram vrata za sobom.
"Sto se dogodilo?" gunđa. Oči su mu zakrvavljene. Uvijek me podsjeća na vukodlaka sa svojom dugom tamnom kosom, bradom koja leprša, razdrljenom košuljom i dlakavim vratom.
"Pomalo sam u škripcu", kažem. "Što je još novoga?"
Pričam mu o prošloj noći - gubitku namještenja, požaru, policiji. O svemu. Poseban naglasak stavljam na činjenicu da se tamo nalazi mrtvo tijelo i da su policajci vrlo zabrinuti zbog toga. Baš tako. Nezamislivo mi je biti glavni osumnjičeni, ali očito je da policija tako smatra.
"Znači Lake je izgorio", razmišlja naglas. Djeluje zadovoljno. Dobro obavljen požar je baš ono što bi moglo zabaviti Princea i razvedriti mu jutro. "Nije mi se nikad posebno sviđao."
"Nije mrtav. Samo momentalno ne radi. Vratit će se." I to je glavni razlog moje zabrinutosti. Jonathan Lake troši mnogo novaca na mnoge političare. Održava poznanstva pa može od njih tražiti usluge. Ako je uvjeren da sam umiješan u požar, ili ako jednostavno želi privremeno žrtveno janje, onda će me policija zgrabiti s oduševljenjem.
"Kuneš se da to nisi učinio?" "Ma daj, Prince."
Razmišlja o tome, gladi bradu i odmah vidim kako je oduševljen da se iznenada našao usred toga. Tu je zločin, smrt, spletka, politika, uobičajen život na dnu. Kad bi tu još bile upletene striptizete i podmićivanje policije, Prince bi iz sveg grla naručio dobru cugu da to proslavi.
"Bolje bi bilo da govoriš s odvjetnikom", kaže mi još uvijek gladeći zulufe. To je, nažalost, stvarni razlog zašto sam ovdje. Mislio sam nazvati Bookera, ali već sam ga dovoljno gnjavio. A momentalno se bakće s istom slabošću koja i mene muči, to jest, nismo položili pravosudni ispit i još nismo odvjetnici.
"Ne mogu si priuštiti odvjetnika", kažem i čekam na njegov odgovor u ovom scenariju. Kad bi bilo druge mogućnosti u ovom trenutku, vrlo rado bih je ugrabio.
"Daj da ja to sredim", kaže. "Nazvat ću Bruisera." Kimam i kažem, "Hvala. Misliš da će pomoći?"
Prince se ceri i širi ruke. "Bruiser će napraviti sve što ga zamolim, okay?"
"Kako da ne", kažem ponizno. Podiže slušalicu i otipkava brojeve. Slušam ga dok reži na nekoliko ljudi dok ne dobije Bruisera na liniju. Govori u brzim isjeckanim frazama čovjeka koji zna da mu prisluškuju telefon. Prince je izrekao slijedeće: "Bruiser, Prince je ovdje. Aha, aha. Moram te vidjeti dosta brzo... Stvarčica u vezi s jednim mojim namještenikom... Aha, aha. Ne, kod tebe. Pola sata. Jasno." I spušta slušalicu.
Žalim jadnog tehničara u FBI-u koji pokušava izvući inkriminirajuće podatke iz ovog razgovora. Firestone dovozi Cadillac do stražnjeg ulaza, a Prince i ja uskačemo na zadnje sjedište.
Automobil je crn sa zatamnjenim staklima. On živi u mraku. U tri godine koliko ga poznajem nisam ga vidio ni u kakvim aktivnostima na otvorenom. Ljetuje u Las Vegasu, nikad ne izlazeći iz kasina.
Slušam ono što ubrzo postaje zamorno nizanje Bruiserovih najvećih^ pravosudnih uspjeha, a u gotovo sve je bio uključen Prince. Čudno, opuštam se. U dobrim sam rukama.
Bruiser je pravo studirao u večernjoj školi, a diplomirao u dvadeset i drugoj, što je, kako misli Prince, još uvijek rekord. Bili su najbolji prijatelji u djetinjstvu, dok su se u srednjoj školi pomalo kockali, dosta pili, ganjali djevojke i tukli se s mladićima. Gadno predgrađe na jugu Memphisa. Mogli bi napisati knjigu. Bruiser je išao na koledž, a Prince je kupio kamion za prijevoz piva. Jedno

je vodilo drugom.
Kancelarije se nalaze među lokalima u maloj uskoj zgradi od crvene cigle. Na jednom kraju je čistionica, a na drugom posuđivaonica videokaseta. Bruiser promišljeno ulaže, objašnjava mi Prince, i posjeduje sve lokale. Preko puta je zalogajnica koja prodaje palačinke dvadeset i četiri sata dnevno, a do njega Klub Jantar, mračan striptiz bar s neonskom reklamom u stilu Las Vegasa.
Osim riječi Odvjetnička kancelarija ispisanih crnim slovima na staklenim vratima u sredini zgrade, ništa drugo ne upućuje na djelatnost koja se ovdje obavlja. Dočekuje nas tajnica u tijesnim trapericama i našminkanim crvenim usnama, smješka nam se pokazujući sve zube, ali ne usporavamo. Slijedim Princea kroz ulazni dio. "Nekad je radila preko puta", mrmlja mi. Nadam se da je prodavala palačinke, ali sumnjam.
Bruiserov ured je zapanjujuće sličan Princeovom - bez prozora, bez tračka svjetla, velik, prostran, četverouglast i mračan, s fotografijama važnih, ali nepoznatih ljudi koji grle Bruisera i cere nam se. Jedan zid rezerviran je za vatreno oružje, sve moguće vrste pušaka, mušketa i nagrada sa streljačkih natjecanja. Iza Bruiserovog glomaznog kožnog naslonjača je podignut veliki akvarij u kojem se kroz mutnu vodu bljeskaju minijaturni morski psi.
Na telefonu je pa nam maše da sjednemo za njegov dugačak i prostran stol. Sjedamo, a Prince jedva čeka da mi kaže. "Ono su pravi morski psi unutra", kaže mi pokazujući na zid iznad Bruiserove glave. Živi morski psi u odvjetničkoj kancelariji. Kužim. To je štos. Prince se smijulji.
Promatram Bruisera izbjegavajući ga pogledati u oči. Slušalica izgleda sićušna uz njegovu ogromnu glavu. Duga, napola sijeda kosa neuredno mu pada na ramena. Njegova kozja bradica, potpuno sijeda, gusta je i dugačka tako da gotovo prekriva telefon. Oči su mu crne i brze, utonule u tamnu kožu. Uvijek sam mislio kako mora da je mediteranskog podrijetla.
Iako sam Bruiseru poslužio tisuće pića, nikad nisam zaista razgovarao s njim. Nisam nikada ni htio. A ne želim ni sada, ali, očito, mogućnosti su mi ograničene.
Zalajao je nekoliko kratkih primjedbi u slušalicu, a zatim je spustio. Prince nas na brzinu upoznaje, a Bruiser me uvjerava kako me dobro zna. "Naravno, poznajem Rudyja već odavno", kaže. "U čemu je stvar?"
Prince me pogleda i ja izrecitiram svoje.
"Vidio sam to jutros na televiziji", ubacuje se Bruiser kada je moja priča došla do dijela s požarom. "Već sam imao pet telefonskih razgovora zbog toga. Ne treba puno da odvjetnici počnu tračati."
Smješkam se i kimam, jer mi se čini da se to od mene očekuje, a zatim prelazim na dio s policijom. Završavam bez daljnjih upadica te čekam na preporuke i savjete mojeg odvjetnika.
"Stručni suradnik?" kaže očito zaprepašten. "Bio sam očajan."
"Pa gdje ćeš sada raditi?"
"Ne znam. Momentalno me više brine da me ne uhite."
To je nasmijalo Bruisera. "Ja ću se za to pobrinuti", kaže samozadovoljno. Prince me opetovano uvjeravao kako Bruiser zna više policajaca nego gradonačelnik. "Samo da obavim nekoliko telefonskih poziva."
"Mora se pritajiti, zar ne?" pita Prince kao da sam zatvorenik u bijegu.
"Aha. Pritajiti." Zbog nečega uvjeren sam kako je ovaj savjet bio mnogo puta dan u ovom uredu. "Što znaš o požaru?" pita me.
"Ništa. O tome nas nisu učili na fakultetu."
"Pa, ja sam imao u nekoliko slučaja požara. Potrebno je dosta vremena da se ustanovi je li požar

podmetnut ili ne. U staroj zgradi poput te, moglo se bilo što dogoditi. Ako je požar, neće nikoga uhititi još nekoliko dana."
"Ja stvarno ne bih volio da me uhite, znate. Posebno zato jer sam nedužan. Ne treba mi publicitet." To kažem gledajući na zid prekriven novinskim člancima.
"Ne krivim te za to", on to kaže s ozbiljnim izrazom lica. "Kad izlaziš na pravosudni ispit?" "U srpnju."
"A što poslije?"
"Ne znam. Tražit ću okolo." Moj kompić Prince se odjednom ubacuje u razgovor. "Zar ga ne bi mogao iskoristiti ovdje, Bruiser? K vragu, imaš hrpu odvjetnika, što znači jedan više? Izvrstan je student, marljiv, bistar. Ja mogu garantirati za njega. Dečko treba posao."
Polako se okrećem i gledam Princea koji mi se smije kao da je sveti Nikola. "Ovdje bi ti bilo super raditi", kaže mi oduševljeno. "Naučio bi što rade pravi odvjetnici." Smije se i udara me po koljenu.
Obojica gledamo Bruisera kome oči lete na sve strane dok mu mozak očajnički smišlja izgovore. "Ovaj, naravno. Uvijek tražim dobre i talentirane odvjetnike."
"Eto vidiš", kaže Prince.
"U stvari, dva moja odvjetnika su me baš napustila i osnovala vlastitu tvrtku tako da imam dvije prazne kancelarije."
"Eto vidiš", ponovo kaže Prince. "Rekao sam ti da će se sve srediti."
"Ali to baš nije namještenje sa stalnom plaćom", kaže Bruiser zagrijavajući se za ideju. "Ne, ne. Ja ne radim tako. Očekujem od svojih suradnika da se sami isplaćuju, da sami stvaraju svoj dohodak."
Toliko sam zaprepašten da ne mogu govoriti. Prince i ja nismo raspravljali o temi mojeg namještenja. Nisam tražio njegovu pomoć. Nisam baš želio Bruisera Stonea za svojeg šefa. Ali ne mogu ni uvrijediti čovjeka, ne sad kad policija njuška i iznosi ne baš tako neodređene aluzije o smrtnoj kazni. Nisam sposoban sakupiti snagu i reći Bruiseru kako je dovoljno ljigav da me zastupa, ali da je previše ljigav da bih i radio za njega.
"Kako to funkcionira?" pitam.
"Vrlo jednostavno, a i funkcionira, barem za mene. A drži na umu da sam u dvadeset godina sve već pokušao. Imao sam gomilu kompanjona i desetke suradnika. Jedini sustav koji funkcionira je onaj u kojem odvjetnici koji rade za mene, zarade dovoljno da pokriju svoju plaću. Možeš li ti to?"
"Mogu pokušati", kažem nesigurno sliježući ramenima. "Naravno da možeš", dodaje Prince uslužno.
"Ja ti dajem tisuću dolara mjesečno, a ti zadržavaš trećinu honorara koje zaradiš. Ono što ti ja dajem odbija se od tvoje trečine. Jedna trećina ide za poslovne troškove - to pokriva režije, tajnice i takve stvari. Druga trećina ide meni. Ako ne pokriješ svoju tisuću svakog mjeseca, onda si mi dužan. Ja te i dalje plaćam dok ti se ne zalomi sretan mjesec. Jasno?"
Razmišljam nekoliko trenutaka o ovoj smiješnoj shemi. Jedina stvar koja je gora od nezaposlenosti je da imaš posao u kojem gubiš novac, a da tvoj dug raste svaki mjesec. Mogu se sjetiti nekoliko vrlo umjesnih pitanja na koja mi ne bi mogao odgovoriti i baš kad sam htio prvo postaviti, Prince kaže, "Meni zvuči pošteno. Izvrsna pogodba." Ponovo me lupa po koljenu. "Tu možeš stvarno zaraditi."
"To je jedini način na koji ja poslujem", kaže Bruiser drugi ili treći put. "Koliko zarađuju odvjetnici ovdje?" pitam, ne očekujući istinu.
Duge bore se urezuju u njegovo čelo. Duboko razmišlja. "To varira. Ovisi koliko radiš. Jedan je

zaradio oko osamdeset tisuća lani, a drugi dvadeset."
"A ti si zaradio tri stotine tisuća", kaže Prince smijući se od srca. "Dabar."
Bruiser me pozorno promatra. Nudi mi jedini posao koji je još preostao u čitavom gradu Memphisu, a čini se da zna kako nisam baš ludo željan da ga prihvatim.
"Kada počinjem?" pitam nespretno pokušavajući ispasti revan. "Smjesta."
"Ali pravosudni ispit..."
"Ne brini za to. Već danas možeš početi zarađivati. Pokazat ću ti kako." "Puno ćeš tu naučiti", uključuje se Prince gotovo izvan sebe od zadovoljstva.
"Danas ću ti isplatiti tisuću zelembaća", kaže Bruiser kao posljednji od ljudi široke ruke. "Uvest ću te u posao. Pokazat ću ti ured, da se aklimatiziraš."
"Supcr", kažem sileći se na osmijeh. U ovom trenutku ne mogu ništa drugo poduzeti. Ovdje čak ne bih smio ni biti, ali preplašen sam i treba mi pomoć. U ovom trenutku je ostalo visjeti u zraku koliko ću biti dužan Bruiseru za njegove usluge. Nije on dobronamjerna dušica koja bi ponekad učinila uslugu sirotinji.
Osjećam se pomalo slabo. Možda je to od nespavanja, a možda od šoka što me probudila policija. Možda od sjedenja u ovom uredu, i živih morskih pasa koji plivaju uokolo dok mi se nabacuju dva najveća mahera u gradu.
Ne tako davno, bio sam bistar, zdrav apsolvent prava s perspektivnim poslom u pravoj tvrtki, željan da uđem u struku, naporno radim, postanem aktivan u mjesnoj odvjetničkoj komori, počnem karijeru i radim sve što bi radili moji prijatelji. A sad sjedim ovdje, tako ranjiv i slab da se pristajem prostituirati za bijednih tisuću dolara mjesečno.
Bruiser prima hitan telefonski poziv, vjerojatno je striptizeta u zatvoru zbog zaustavljanja muškaraca na javnom mjestu pa se izvlačimo iz naših sjedala. Šapuće nam preko slušalice kako hoće da se vratim danas popodne.
Prince je tako ponosan da se čini kako će se raspuknuti. Tek tako, spasio me od smrtne kazne i našao mi posao. Koliko god se trudio, ne mogu biti veseo dok Firestone krivuda kroz prometnu ulicu i juri nazad do Yogija.

15

Odlučujem se skrivati na pravnom fakultetu. Provodim nekoliko sati zaklonjen iza polica s knjigama u podrumu, vadeći i proučavajući jedan za drugim slučajeve neisplaćivanja osigurnine. Ubijam vrijeme.
Polako vozim u smjeru aerodroma i stižem do Bruisera do pola četiri. Kvart je još gori nego mi se učinio prije nekoliko sati. Ulica ima pet kolničkih traka, a duž nje se pružaju radionice, male tvornice, teretni terminali te mali mračni barovi i noćni klubovi u kojima se radnici opuštaju. Mora da je blizu uzletišta jer mi mlažnjak tutnji tik iznad glave.
Bruiserova zgrada se zove Greenway Plaža, a dok sjedim u automobilu na prljavom parkiralištu, primjećujem, uz čistionicu i posuđivaonicu videokaseta, trgovinu alkoholnim pićima i mali kafić. Iako je teško reći zbog zamračenih prozora i zatvorenih vrata, izgleda da odvjetnički uredi zauzimaju šest ili sedam susjednih lokala u središtu zgrade. Zaškrgućem zubima i otvaram vrata.
Vidim tajnicu odjevenu u jeans iza paravana visokog meni do ramena. Ima izblijeđenu kosu i izvanrednu figuru, a njezine obline i draži su veličanstveno istaknute.
Objašnjavam joj zašto sam ovdje. Očekujem da će me glatko odbiti i zamoliti da odem, ali je uljudna. Odrješitim, inteligentnim glasom, nimalo lutkastim, moli me da ispunim formulare za svoje zaposlenje. Iznenađen sam da ova tvrtka, Odvjetnička kancelarija J. Lymana Stonea, nudi kompletno zdravstveno osiguranje svojim namještenicima. Pažljivo čitam sva sitna slova jer sumnjam da je Bruiser posakrivao klauzulice kojima će još dublje zabiti svoje kandže u moje meso.
Ali nema iznenađenja. Pitam je mogu li vidjeti Bruisera i ona mi kaže da čekam. Sjedam u jedan od plastičnih stolaca uz zid. Prijamni dio je uređen poput ureda za socijalnu skrb - izlizane pločice na podu, tanak sloj prljavštine na njemu, jeftini stolci, zidovi nesolidno obloženi drvom, nevjerojatan izbor izlizanih časopisa. Dru, tajnica, tipka i odgovara na telefon u isto vrijeme. Često zvoni, a ona je vrlo spretna u tome, često uspijeva brzo tipkati i čavrljati sa strankama.
Konačno me pušta unutra do mojeg novog šefa. Bruiser je za svojim stolom, zadubljen poput računovođe u formulare za moje zapošljavanje. Začuđen sam njegovim zanimanjem za pojedinosti. Pozdravlja moj povratak, prelazi preko financijskih uvjeta našeg dogovora pa stavlja ugovor pred mene. Moje je ime već upisano na prazna mjesta. Čitam ga, a zatim potpisujem. Ima i klauzulu o jednomjesečnom probnom roku u slučaju da netko od nas želi prekinuti moj radni odnos. Za to sam prilično zahvalan, ali slutim da ima vrlo dobar razlog zbog kojeg je tu stavljen.
Pričam mu o svojem nedavnom stečaju. Sutra moram biti na sudu radi svojeg prvog susreta s vjerovnicima. To se zove ispitivanje dužnika, tako da zastupnici ljudi koje sam zeznuo imaju pravo čeprkati po mojem prljavom rublju. Mogu doslovce pitati što god ih zanima u vezi s mojim financijama te u vezi s mojim životom uopće. Moj će slučaj proći nezapaženo. U stvari, velika je vjerojatnost da neće biti tamo nikoga tko bi me gnjavio.
Zbog tog saslušanja za mene je prednost ostati nezaposlen još nekoliko dana. Pitam Bruisera da zadrži formulare kod sebe te da odloži isplatu prve plaće do saslušanja. To ima prizvuk prijevare pa se Bruiseru sviđa. Nema problema.
Vodi me u kratki obilazak ureda. Kao što sam i zamišljao - pravi mali raštrkani pogon. Kako se tvrtka širila s jednog lokala na drugi rušili su zidove. Zalazimo sve dublje i dublje u labirint. Upoznaje me s dvije izmučene žene u maloj sobi pretrpanoj kompjuterima i printerima. Sumnjam da su ikad gole plesale na stolovima. "Mislim da imamo sada šest djevojaka", kaže dok idemo dalje.

Tajnica je jednostavno djevojka.
Upoznaje me s nekoliko odvjetnika, simpatičnih tipova koji su loše odjeveni i rade u skučenim uredima. "Spali smo na pet odvjetnika", objašnjava mi dok ulazimo u knjižnicu. "Nekad sam imao sedam, ali to je previše glavobolje. Najviše volim četiri do pet. Što više zapošljavam, to više moram nadgledati. Isto je s djevojkama."
Knjižnica je dugačka uska soba s knjigama poslaganim od poda do stropa bez nekog vidljivog reda. Dugački stol u sredini je prekriven otvorenim knjižurinama i smotanim spisima. "Neki od tih tipova su svinje", mrmlja sam za sebe. "Pa, kako ti se čini moje malo carstvo?"
"Super je", kažem. I ne lažem. S olakšanjem otkrivam da se ljudi ovdje zaista bave pravom. Bruiser je možda lupež s dobrim vezama, mračnim poslovima i sumnjivim investicijama, ali je još uvijek odvjetnik. U njegovim radnim uredima se čuje žamor zakonitog poslovanja.
"Nije tako luksuzno kao kod velikih faca u centru", kaže, ali ne kao da se ispričava. "Ali sve je otplaćeno. Kupio sam ga prije petnaest godina. Tvoj ured je ovdje", pokazuje mi dok izlazimo iz knjižnice. Dvoja vrata dalje, uz aparat za sokove, je propisno istrošena soba sa stolom, nekoliko stolaca, ormarićem za spise i slikama konja na zidovima. Na stolu je telefon, diktafon i hrpa notesa. Sve je uredno. Miris dezinficijensa visi u zraku kao da je bila netom očišćena.
Daje mi privjesak s dva ključa. "Ovaj je od ulaznih vrata, ovaj od tvojeg ureda. Možeš doći i otići kad god hoćeš. Samo budi pažljiv po noći. Ovo nije baš najbolji dio grada."
"Morali bismo razgovarati", kažem uzimajući ključeve. Pogledava na sat. "Koliko dugo?"
"Dajte mi pola sata. Hitno je."
Sliježe ramenima i slijedim ga otraga do njegovog ureda gdje smješta svoju široku stražnjicu u kožni stolac. "O čemu se radi?" pita me, sav u poslu, vadi skupo nalivpero iz džepa i navaljuje na obvezan blok. Počinje črčkati prije negoli sam progovorio.
Dajem mu brz činjenični pregled slučaja Black koji traje deset minuta. Time ispunjavam i rupe u priči o mom izgonu iz Lakeove tvrtke. Objašnjavam kako me Barry Lancaster iskoristio ne bi li mi ukrao slučaj, a onda izvodim svoj manevar stiskanja Bruisera uza zid. "Moramo podnijeti tužbu danas", kažem mu grubo.
"Jer praktički Lancaster posjeduje slučaj. Mislim da će on brzo podnijeti tužbu."
Bruiser me fiksira svojim crnim očima. Mislim da sam zaokupio njegovu pažnju. Privlači ga pomisao na to da porazi Lakeovu tvrtku u sudnici. "Što je sa strankama?" pita me. "Potpisali su ugovor s Lakeom."
"Aha. Ali baš idem do njih. Mene će poslušati." Vadim iz torbe koncept tužbe protiv Great Benefita, onaj nad kojim smo Barry i ja proveli sate. Bruiser ga pažljivo čita.
Onda mu dodajem pismo o raskidu ugovora s Lakeovom tvrtkom koje sam naslovio na Barryja
X. Lancestera, a moraju ga još potpisati sve troje Blackovih. Polagano ga čita.
"Dobro obavljeno Rudy", kaže i ja se osjećam kao prefrigani fiškal. "Da pogodim. Ti danas popodne podnosiš tužbu i nosiš kopiju Blackovima. Pokazuješ im je i onda im daš da potpišu otkaz Lakeu."
"Točno. Samo trebam tvoje ime i potpis na tužbi. Ja ću napraviti sve ostalo i obavještavati te." "To će stvarno zeznuti Lakeovu tvrtku, zar ne?" kaže mudrujući i gladeći neukroćeni zuluf.
"Sviđa mi se to. Koliko vrijedi tužba?"
"Vjerojatno koliko god odluči porota. Sumnjam da će biti izvansudske nagodbe." "A hoćeš li ići za njom?"
"Možda bih trebao malo pomoći. Pretpostavljam da će to biti tek za godinu ili dvije."

"Upoznat ću te s Deckom Shiffletom, jednim od mojih odvjetnika. Nekad je radio za veliko osiguravajuće društvo i pregledao je dosta polica za mene."
"Super."
"Njegov ured je u istom hodniku kao i tvoj. Ovo ponovo sastavi, napiši moje ime i danas ćemo podnijeti tužbu. Ali moraš biti vraški siguran da će stranke ostati s nama."
"Stranke su s nama", uvjeravam ga dok su mi pred očima slike Buddyja kako gladi svoje mačke i gnječi obade u Fairlaneu, Dot kako sjedi na prednjem trijemu pušeći i gledajući u poštanski sandučić kao da će ček od Great Benefit stići svakog trenutka te Donnyja Raya koji rukama pridržava glavu.
"Da promijenim malo temu", kažem pročišćujući grlo. "Ima li kakvih vijesti iz policije?"
"Ništa do sada", kaže samodopadno kao da je veliki mešetar još jednom prikazao svoje čarobno umijeće. "Razgovarao sam s nekim ljudima koje znam, nisu čak još ni sigurni da je požar podmetnut. Moglo bi potrajati danima."
"Znači da me neće uhititi usred noći."
"Ne. Obećali su da će me nazvati budu li te htjeli uhititi. Uvjerio sam ih da ćeš se ti predati, položiti jamčevinu i tako dalje. Ali to neće ići tako daleko. Opusti se." I zaista se opuštam. Vjerujem da je Bruiser Stone sposoban izvući obećanje od policije.
"Hvala", kažem.
Pet minuta prije zatvaranja ulazim u prijamni ured okružnog suda i podnosim tužbu na četiri stranice protiv Osiguravajućeg društva Great Benefit Life i Bobbyja Otta, nestalog agenta koji je prodao policu. Moje stranke, Blackovi, potražuju nadoknadu stvarne štete od dvjesto tisuća dolara i kaznenu odštetu od deset milijuna. Nemam pojma koja je neto vrijednost Great Benefita, a i dugo će mi trebati da to otkrijem. Deset milijuna sam lupio napamet jer lijepo zvuči. Sudski odvjetnici to rade cijelo vrijeme.
Naravno, moje ime se nigdje ne vidi. Službeni je tužiteljev zastupnik J. Lyman Stone te njegov kićen potpis krasi zadnju stranicu, dajući cijelom zahtjevu težinu autoriteta. Dajem pomoćnom činovniku ček kojim tvrtka plaća taksu i već poslujemo.
Great Benefit je službeno tužen!
Jurim kroz grad do sjevernog Memphisa i ulazim u četvrt Granger gdje nalazim svoje stranke baš kako sam ih i ostavio prije nekoliko dana. Buddy je vani. Dot dovodi Donnyja Raya iz njegove sobe. Nas troje sjedi za stolom dok se oni dive svojem primjerku tužbe. Impresionirani su velikim ciframa. Dot neprestano ponavlja sumu od deset milijuna kao da su to dobitni brojevi lutrije.
Konačno sam prisiljen da im objasnim što se dogodilo s onim odvratnim tipovima iz Lakeove tvrtke. Sukob strategija. Nisu bili brzi koliko sam želio. Nije im se sviđao moj tvrdi pristup slučaju. I tako dalje, i tako dalje.
Baš ih briga. Tužba je podnesena i za to imaju dokaz. Mogu je čitati koliko god žele. Zanima ih što će se dogoditi slijedeće, kako brzo će nešto saznati? Kakve su mogućnosti za brzu nagodbu? Ta pitanja me pomalo rastužuju. Znam da će trajati predugo i činim se sam sebi okrutan jer im to prešućujem.
Nagovaram ih da potpišu pismo naslovljeno na Barryja X. Lancestera, svojeg bivšeg odvjetnika. Otresito ga otpuštaju. Tu je također i novi ugovor s tvrtkom J. Lymana Stonea. Vrlo brzo govorim dok im objašnjavam otkud ovaj novi niz papira. S istih sjedala za kuhinjskim stolom Donny Ray i ja ponovo promatramo Dot kako se probija kroz korov i svađi sa svojim mužem da bi dobila njegove potpise.
Ostavljam ih u boljem raspoloženju nego sam ih našao. Izvlače prilično zadovoljstva iz činjenice da su napokon tužili tu tvrtku koju su tako dugo mrzili. Konačno su uzvratili udarac: njih su

zgazili, a sad su me uvjerili kako su bili oštećeni. Sad su se pridružili miljunima drugih Amerikanaca koji svake godine podnose tužbe. Tako ih obuzimaju, na neki način, domoljubni osjećaji.
Sjedim u svojem vrućem malom autu za vrijeme špice i razmišljam koliko su nenormalna bila zadnja dvadeset i četiri sata. Upravo sam potpisao ugovor za posao koji me može progutati kao živi pijesak. Tisuću dolara mjesečno je tako ništavan iznos, pa me ipak plaši. To nije plaća već zajam i nemam pojma kako to Bruiser planira da mu odmah počnem stvarati dobit. Ako išta zaradim na slučaju Blackeovih to će biti tek za mnogo mjeseci.
Još neko vrijeme ću nastaviti raditi kod Yogija. Prince me i dalje plaća u gotovini - pet zelembaća na sat plus večera i nekoliko piva.
Ima tvrtki u ovom gradu koje očekuju od svojih novih odvjetnika da svakog dana nose lijepa odijela, voze pristojne automobile, žive u pristojnim kućama, čak i da zalaze u prestižne golf klubove. Naravno, plaćaju ih daleko više nego Bruiser plaća mene, ali ih isto tako opterećuju s dosta nepotrebnog društvenog života.
Ali ne mene. Ne moja tvrtka. Mogu odjenuti bilo što, voziti bilo što, izlaziti bilo gdje, a da mi nitko neće reći niti riječ. U stvari, brine me što ću ja reći prvi put kad netko od tipova iz ureda poželi skočiti preko puta na jedan ili dva striptiza na brzaka.
Odjednom, svoj sam čovjek. Preplavljuje me divan osjećaj neovisnosti dok promet mili naprijed. Mogu preživjeti! Crnčit ću za Bruisera, ali ću vjerojatno naučiti više o pravu nego bih naučio s momcima iz nebodera u centru. Otrpjet ću dobacivanja, primjedbe i spuštanja drugih zato što radim u tako jadnom društvu. To mogu podnijeti. Od tog ću očvrsnuti. Još nedugo sam bio pomalo bahat dok sam bio siguran i osiguran, prvo kod starog Brodnaxa i Speera pa onda kod Lakea, tako da ću se sada malo poniziti.
Već je mrak kada se parkiram kod Greenway Plaze. Većina auta je otišla. S druge strane ulice blještava svjetla Kluba Jantar su privukla uobičajeno mnoštvo kamioneta i službenih automobila danih na privatna korištenja. Neonsko svjetlo kruži oko krova cijele zgrade i osvjetljuje čitav kraj.
Posao sa striptizom cvjeta u Memphisu što je teško objasniti. To je vrlo konzervativan grad s mnoštvom crkava, srce protestantskog fundamentalizma. Ljudi koji se bore za izborne službe rado prihvaćaju stroge moralne standarde za što su obično i prikladno nagrađeni od glasača. Ne mogu zamisliti kandidata koji bi bio blagonaklon prema striptizu, a da bude izabran.
Promatram kako se prazni auto pun poslovnih ljudi te kako teturaju u Klub Jantar. Jedan Amerikanac s četiri japanska prijatelja, bez sumnje da proslave dug dan sklapanja poslova s nekoliko pića i ugodnim pogledom na najsuvremenija dostignuća američkog silikona.
Glazba je već glasna. Parkiralište se brzo puni.
Brzo odlazim do ulaznih vrata tvrtke i otključavam ih. Uredi su prazni. K vragu, valjda su preko ceste. Danas popodne sam stekao čvrst dojam kako tvrtka J. Lvmana Stonea nije mjesto za radoholičare.
Sva su vrata zatvorena, a pretpostavljam i zaključana. Nitko ovdje nikome ne vjeruje. Svakako namjeravam zaključati svoja.
Ostat ću ovdje nekoliko sati. Moram nazvati Bookera i upoznati ga sa svojim posljednjim doživljajima. Zapustili smo naše učenje za pravosudni ispit. Tri godine smo uspijevali poticati i motivirati jedan drugoga. Pravosudni ispit prijeti, poput datuma izlaska pred streljački vod.

16

Preživljavam noć bez uhićenja, ali isto tako i s malo sna. Negdje između pet i šest pokleknuo sam pred smušenim mislima koje mi divlje jure kroz mozak i ustajem iz kreveta. Nisam spavao ni četiri sata u posljednjih četrdeset i osam.
Telefonski broj mu je u imeniku pa ga nazivam pet minuta prije šest. Ja sam pri drugoj šalici kave. Zvoni deset puta prije nego sneni glas kaže, "Halo."
"Molim vas Barryja Lancastera", kažem. "Na telefonu."
"Barry, Rudy Baylor ovdje."
Pročišćava grlo i mogu ga vidjeti kako se uspravlja u krevetu. "O čemu se radi?" pita me mnogo oštrijim glasom.
"Žao mi je da zovem tako rano, ali samo sam htio napomenuti neke stvari." "Na primjer?"
"Na primjer, Blackovi su jučer podnijeli tužbu protiv Great Benefita. Poslat ću vam kopiju čim si nabavite novi ured. Također su vas otpustili pa je s vama svršeno. Ne morate se više zbog njih brinuti."
"Kako si podnio tužbu?" "To te se stvarno ne tiče." "Vraga me se ne tiče."
"Poslat ću ti kopiju tužbe pa ćeš sam pogoditi. Ti si bistar tip. Imate li već novu adresu ili još vrijedi stara?"
"Naš pretinac u pošti nije izgorio."
"Točno. Svejedno, cijenio bih ako me isključite iz te petljavine oko paleža. Nemam veze s požarom, a ako ćete me i dalje uplitati u to, bit ću prisiljen tužiti tvoju lupešku guzicu."
"Skamenio sam se."
"Mogu misliti. Samo prestanite povlačiti moje ime uokolo." Spuštam slušalicu prije nego mi može odgovoriti. Promatram telefon pet minuta, ali me ne zove. Koja kukavica.
Vrlo sam znatiželjan da vidim što o vatri piše u jutarnjim novinama pa se tuširam, oblačim i brzo krećem pod okriljem mraka. Promet je slab dok vozim prema jugu, u smjeru zračne luke, u smjeru Greenway Plaze, mjesta koje sam počeo doživljavati kao dom. Parkiram se na istom mjestu s kojeg sam otišao prije sedam sati. Klub Jantar je mračan i tih, parkiralište prekriveno smećem i limenkama piva.
U uskom lokalu, uz onaj za koji mislim da je moj ured, zdepasta Njemica po imenu Trudy drži jeftini kafić. Upoznao sam je sinoć kada sam skočio na sendvič. Rekla mi je da otvara u šest i poslužuje kavu i krafne.
Baš pripravlja kavu dok ulazim. Čavrljamo trenutak koliko joj treba da mi prepeče pecivo i natoči kavu. Već je desetak ljudi nagurano oko malih stolova i Trudy ima more briga. Za početak, kasnijoj čovjek s krafnama.
Uzimam novine i sjedam za stol uz prozor dok sunce izlazi. Na naslovnoj stranici gradske rubrike je velika fotografija Lakeovog skladišta u punom plamenu. Kratak člančić donosi historijat zdanja, kaže kako je potpuno uništeno i da gospodin Lake osobno procjenjuje gubitak na tri milijuna

dolara. "Uređenje ove zgrade mogu usporediti s petogodišnjom ljubavnom vezom", donosi se njegova izjava. "Ja sam uništen."
Samo plači, stari moj. Brzo prelijećem sve da vidim koristi se riječ "palež". Zatim čitam pažljivo. Policija ništa ne govori - stvar je još pod istragom, prerano za nagađanja, bez komentara. Uobičajene policijske fore.
Nisam očekivao da će se povlačiti moje ime kao mogućeg osumnjičenog, ali mi je svejedno lakše.
U svojem sam uredu, pokušavam djelovati zaposleno i razmišljam kako se, za ime svega, od mene očekuje da stvorim honorar od tisuću dolara u idućih trideset dana, kada mi Bruiser upada. Dodaje mi list papira preko stola. Grabim ga.
"To je kopija policijskog izvješća", laje, već krećući prema vratima. "O meni?" pitam užasnut.
"Dovraga, ne. To je izvješće o nezgodi. Prometna nesreća sinoć na uglu Airways i Shelby, samo nekoliko ulica odavde. Možda je neki vozač bio pijan. Izgleda da je projurio kroz crveno." Zastaje i zuri u mene.
"Da li mi zastupamo nekog od..."
"Ne još! Zato si ti tu. Idi i zgrabi slučaj. Provjeri sve. Potpiši ugovor. Istraži. Igleda da bi moglo biti nekih dobrih ozljeda."
Potpuno sam zbunjen, a takvog me i ostavlja. Lupa vratima i čujem ga kako se dere dok odlazi niz hodnik.
Izvješće o nezgodi je krcato informacijama: imena vozača i suputnika, adrese, telefonski brojevi, ozljede, štete na vozilima, izjave očevidaca. Jedna skica pokazuje kako policija misli da se nesreća dogodila, a druga kako su našli vozila. Oba vozača su bila ozlijeđena i odvedena u bolnicu, a vozač koji je prošao kroz crveno po svemu sudeći je bio pijan.
Zanimljivo štivo, ali što ću s tim. Sudar se dogodio deset minuta poslije ponoći, a Bruiseru je nekako dopao u šake odmah ujutro. Čitam ga ponovo, a onda još dugo zurim u njega.
Kucanje na vrata naglo prekida moju zbunjenost. "Naprijed", kažem.
Vrata se otškrinu i slabašni čovječuljak gurne glavu unutra. "Rudy?" kaže visokim i nervoznim glasom.
"Da, naprijed."
On sklizne kroz uski prolaz i nekako se ušulja do stolca pred mojim stolom. "Ja sam Deck Shifflet", kaže sjedajući bez rukovanja ili osmijeha. "Bruiser mi je rekao kako imaš slučaj o kojem bi htio porazgovarati." Baca pogled preko ramena kao da je netko mogao ući u sobu iza njega pa sada prisluškivati.
"Drago mi je", kažem. Teško je reći ima li Deck četrdeset ili pedeset godina. Većina kose mu je otišlo, a nekoliko preostalih vlasi su obilno nauljene i zalizane preko širokog tjemena. Pramenovi oko ušiju su mu rijetki i uglavnom sijedi. Nosi četverokutne naočale u žičanom okviru, a stakla su prilično debela i prljava. Također je teško reći je li mu glava prevelika ili mu je tijelo premaleno, ali to dvoje se ne slaže. Čelo mu je podijeljeno u dvije oble polutke, a u središtu ih dijeli duboka bora koja pada do nosa.
Jadni Deck je jedan od najružnijih muškaraca koje sam ikada vidio. Lice mu je izrovano ožiljcima pubertetskih akni. Bradu doslovce nema. Kada govori, nos mu se bora, a gornja usna podiže i otkriva četiri velika gornja zuba, sva iste veličine.
Nosi zamrljanu bijelu košulju s dva džepića i izlizanim ovratnikom. Čvor na njegovoj običnoj crvenoj pletenoj kravati je velik poput moje šake.

"Da, rekao bih", pokušavam ne gledati u dva velika oka koja me proučavaju iza tih naočala. "To je slučaj s osigurninom. Ti si jedan od odvjetnika ovdje?"
Nos i usnica mu se zajedno zgužvaju. Zubi bijesnu na mene. "Na neki način. Ne baš. Vidiš nisam odvjetnik, još. Studirao sam, ali nisam još položio pravosudni ispit."
Aha, srodna duša. "Ma hajde", kažem. "Kad si završio fakultet?"
"Prije pet godina. Vidiš, imam malo problema s pravosudnim ispitom. Izašao sam na njega šest puta."
To nije nešto što mi je drago čuti. "Au", promrmljam. Iskreno, nisam znao da se može toliko puta izaći na pravosudni ispit. "Žao mi je."
"Kada ti ideš na ispit?" pita me nervozno promatrajući sobu. Sjedi na rubu stolca kao da će skočiti svakog trena. Palcem i kažiprstom navlači kožu sa stražnje strane svoje lijeve ruke.
"U srpnju. Prilično gadno, ha?"
"Aha, prilično gadno. Rekao bih. Nisam izlazio već godinu dana. Ne znam hoću li ikad pokušati ponovo."
"Gdje si studirao pravo?" pitam ga jer me čini vrlo nervoznim. Nisam siguran da želim razgovarati o slučaju Blackovih. Kako se ovaj uklapa u to? Koliki će biti njegov dio?
"U Kaliforniji", kaže s najstrašnijim tikom kojeg sam ikad vidio. Oči mu se otvore i zatvore. Obrve plešu. Usnica drhti. "Večernja škola. 'lađu sam bio oženjen, radio sam pedeset sati tjedno. Nisam imao vremena za učenje. Trebalo je pet godina da završim. Žena me ostavila. Doselio sam ovamo." Riječi su mu se gubile kako su se rečenice skraćivale i nekoliko trenutaka sam ostao slušati.
"Aha, ovaj, koliko dugo radiš za Bruisera?"
"Skoro tri godine. Tretira me kao i druge odvjetnike. Pronađem slučajeve, radim na njima, dam mu njegov dio. Svi su zadovoljni. Obično me zamoli da proučim slučajeve u vezi osiguranja kada dođu. Radio sam za Pacific Mutual osamnaest godina. Bilo mi je zlo od toga. Išao sam studirati." Riječi mu se ponovo gube.
Gledam ga i čekam. "Što se dogodi ako moraš ići na sud?" Smješka se smeteno jer je takav tip. "Pa, u stvari sam bio tamo nekoliko puta. Nisu me još uhvatili. Ima toliko odvjetnika, znaš, nemoguće je sve nas pratiti. Ako imamo parnicu dat ću Bruiseru da ide. Možda nekom od drugih odvjetnika."
"Bruiser je rekao da ima pet odvjetnika u tvrtki."
"Aha. Ja, Bruiser, Nicklass, Toxer i Ridge. Ipak, ne bih ja to zvao tvrtkom. Svaki čovjek je za sebe. Vidjet ćeš. Nađeš svoje vlastite slučajeve i stranke i zadržiš trećinu honorara."
Dirnut sam njegovom iskrenošću pa nastavljam. "Je li to dobra pogodba za odvjetnike ovdje?" "Ovisi o tome što želiš", kaže zvjerajući okolo kao da bi Bruiser mogao slušati. "Tamo vani ima
dosta konkurencije. Meni odgovara jer mogu zaraditi četrdeset tisuća dolara godišnje baveći se pravom bez dozvole. Svejedno, nemoj to nikome reći."
Ne bih to rekao ni u ludilu.
"Kako se uklapaš ti sa mnom i mojim slučajem s osiguranjem?" pitam.
"O, to. Bruiser će mi platiti bude li nagodbe. Ja mu pomažem u njegovim slučajevima jer sam jedini kojemu vjeruje. Nikom drugom ovdje nije dopušteno da takne njegove spise. Već je otpuštao odvjetnike koji su se pokušali miješati. Ja, ja sam bezazlen. Moram ovdje ostati, barem dok ne položim pravosudni ispit."
"Kakvi su drugi odvjetnici?"
"Okay. Ne ostaju dugo. Ne zapošljava najbolje studente, znaš. Uzima mlade ljude s ulice. Oni rade godinu ili dvije, razviju veze i upoznaju neke stranke pa otvore svoj vlastiti ured. Odvjetnici su u stalnom pokretu."

Pričaj mi o tome.
"Mogu li te pitati nešto?" kažem, a znam da ne bih trebao. "Svakako." Dodajem mu izvješće o sudaru i on ga brzo preleti. "Bruiser ti ga je dao, ne?" "Aha, prije nekoliko minuta. Što očekuje da ja učinim?"
"Zgrabi slučaj. Nađi tipa kojeg su pregazili, neka potpiše da ga zastupa tvrtka J. Lymana Stonea, a zatim preuzmi slučaj."
"Kako ću ga pronaći?"
"Pa, čini se da je u bolnici. To je obično najbolje mjesto da ih se pronađe." "Ti ideš po bolnicama?"
"Naravno. Cijelo vrijeme. Znaš, Bruiser ima neke veze u središnjoj policijskoj postaji. Neke vrlo dobre veze, tipovi s kojima je odrastao. Snabdijevaju ga tim policijskim izvješćima svakog jutra. On ih podijeli po uredu i očekuje od nas da preuzmemo slučajeve. Ne treba biti vrhunski stručnjak za to."
"Koju bolnicu?"
Prevrće svojim okruglim očima i zgroženo odmahuje glavom. "Pa što vas to uče na fakultetu?" "Ne puno, a pogotovo nas nisu učili kako ganjati ambulantna kola."
"Onda ti je bolje da brzo učiš. Inače ćeš gladovati. Gledaj, vidiš broj od kuće ozlijeđenog vozača. Jednostavno nazoveš taj broj i kažeš onome tko ti se javi da si iz Spasilačke ekipe vatrogasne službe Memphisa ili tako nešto te da moraš razgovarati s ozlijeđenim vozačem kako god da se zove. On ne može doći na telefon jer je u bolnici, je li tako? U kojoj bolnici? To ti treba za tvoj kompjuter. Reći će ti. Pali svaki puta. Upotrijebi maštu. Ljudi su lakovjerni."
Zlo mi je. "A što onda?"
"Onda odeš u bolnicu i govoriš s tim i tim. Hej, gledaj, ti si tek početnik, okay. Oprosti. Reći ću ti što da radiš. Hajde da uzmemo sendviče, pojedemo ih u autu i otići ćemo do bolnice u kojoj je dečko."
Stvarno mi se ne ide. Najradije bih otišao odavde i više se ne vratio. Ali u ovom trenutku mi ništa drugo ne preostaje. "Okay", kažem nakon dugog oklijevanja.
On skače na noge. "Čekaj me na ulazu. Nazvat ću i otkriti u kojoj je bolnici."
Bolnica je Milosrdna bolnica Sv. Petra, kaotično mjesto u koje se dovozi većina teško ozlijeđenih pacijenata. To je dežurna gradska bolnica te pruža, uz mnoge druge stvari, skromnu njegu za bezbrojne pacijente.
Deck je dobro poznaje. Krivudamo gradom u njegovom starom kombiju, jedinoj imovini koja mu je ostala nakon razvoda, razvoda uzrokovana dugogodišnjim alkoholizmom. Sada ne pije, ponosan je član Anonimnih alkoholičara, a prestao je i pušiti. Ipak voli kockati, što mi svečano priznaje te ga brinu nove kockarnice koje niču u Mississippiju baš preko puta državne granice.
Bivša žena i dvoje djece su još uvijek u Kaliforniji.
Sve ove detalje dobio sam u manje od deset minuta dok sam žvakao hot-dog. Deck vozi jednom rukom, jede s drugom, krevelji se, trza, radi tikove i priča kroz pola Memphisa s malo pileće salate slijepljene u kutu usta. Ne mogu to gledati.
Mi se parkiramo na parkiralište rezervirano za doktore budući da Deck ima parkirnu kartu koja ga predstavlja kao liječnika. Čuvar ga izgleda poznaje jer mu samo mahne da prođe.
Deck me vodi ravno do pulta za informacije u glavnom predvorju, predvorju krcatom ljudi. Za sekundu je imao broj sobe Dan Van Landela, naše potencijalne stranke. Deck ima ikserice i lagano šepa, pa mi ga je ipak teško slijediti dok grabi prema dizalima. "Nemoj se ponašati poput odvjetnika", šapće mi ispod glasa dok čekamo okruženi sestrama.

Kako bi itko mogao posumnjati da je Deck odvjetnik? U tišini se vozimo na osmi kat i izlazimo s bujicom ljudi. Deck je ovo, nažalost, radio mnogo puta.
Bez obzira na neobičan oblik njegove velike glave, povijeno držanje i sve ostale uočljive osobine, nitko na nas ne obraća pažnju. Probijamo se kroz zagušeni hodnik, a onda ulazimo u drugi kraj prometne sobe za sestre. Deck točno zna kako će pronaći sobu broj 886. Zavijamo ulijevo, prolazimo pored sestara, tehničara i liječnika koji proučava bolesnički list. Uzduž jednog zida su pokretni kreveti bez posteljine. Pločice na podu su istrošene i vape za čišćenjem. Prolazimo još četiri vrata s lijeve strane i ulazimo, bez kucanja, u poluprivatnu sobu. U njoj je polumračno. Prvi krevet zauzima čovjek s plahtama povučenim do brade. Promatra sapunicu na minijaturnom televizoru koji se ljulja iznad njegovog kreveta.
Gleda nas s užasom u očima, kao da smo mu došli uzeti bubreg i mrzim samoga sebe zato što sam ovdje. Nemamo prava remetiti privatnost ovih ljudi na tako bezobziran način.
Deck, s druge strane, točno zna što radi. Teško je vjerovati da je ova drska varalica ista plaha srna koja se ušuljala u moj ured prije manje od sat vremena. Tada se bojao vlastite sjene. Sada djeluje doslovce neustrašivo. Koračamo naprijed i dolazimo do prolaza između odjeljaka. Deck lagano oklijeva da vidi je li netko s Dan Van Landelom. Sam je. I Deck navaljuje. "Dobar dan gospodine Van Landel", kaže iskreno.
Van Landelu je manje od trideset, iako je teško procijeniti njegovu starost zbog zavoja na licu. Jedno oko mu je natečeno i gotovo potpuno zatvoreno, ispod drugoga je podlijev. Jedna ruka mu je slomljena, jedna noga podignuta u zrak. Budan je, pa ga srećom ne moramo dirati ili vikati na njega. Stojim uz nogu od kreveta, blizu ulaza nadajući se da neće naići ni sestra ni doktor ni netko iz obitelji da nas ulovi dok ovo radimo.
Deck se naginje bliže, "Možete li me čuti, gospodine Van Landel?" pita sućutno poput svećenika. Van Landel je prilično čvrsto vezan uz krevet pa se ne može pomaknuti. Siguran sam da bi se rado sjeo ili bolje namjestio, ali uhvatili smo ga prikliještenog. Ne mogu zamisliti u kakvom mora da je šoku. .leđnog trenutka leži ovdje zureći u strop, vjerojatno još uvijek omamljen i u bolovima, a
onda već iduće sekunde gleda ujedno od najčudnijh lica koje je ikada vidio.
Brzo trepće očima pokušavajući jasno vidjeti. "Tko ste vi?" gunđa kroz stisnute zube. Stisnute zato jer su povezani žicom.
Ovo nije pošteno.
Deck se smješka na te riječi i pokazuje četiri sjajna zuba. "Deck Shifflet, pravna tvrtka Lymana Stonea." To kaže sa zapanjujućom sigurnošću, kao da mora biti ovdje. "Niste razgovarali još ni s jednim osiguravajućim društvom, zar ne?"
Tek tako, Deck je rekao tko su negativci. To sigurno nismo mi. To su tipovi od osiguranja.
Poduzima golem korak u zadobivanju povjerenja. Mi protiv njih. "Ne", Van Landel progunđa.
"Dobro. Ne govorite s njima. Oni vas samo hoće prijeći", kaže Deck, približujući se bliže, već dajući savjet. "Proučili smo izvješća o nezgodi. Jasan slučaj prolaska kroz crveno svjetlo. Mi ćemo izaći van za oko sat vremena", kaže, važno gledajući na sat, "i fotografirati mjesto nesreće, razgovarati sa svjedocima, znate, sve skupa. Moramo to napraviti brzo, prije nego istražitelji osiguravajućeg društva dođu do svjedoka. Poznati su po tome da ih podmite da lažno svjedoče, znate, takve gluposti. Moramo raditi brzo, ali trebamo vaše dopuštenje. Imate li odvjetnika?"
Zadržavam dah. Ako Van Landel kaže da mu je brat odvjetnik onda izlazim kroz vrata. "Ne", kaže.
Deck se baca na lovinu. "Dakle, kao što sam rekao, moramo biti brzi. Moja tvrtka se bavi

automobilskim nesrećama više nego itko u Memphisu i dobivamo velike odštete. Osiguravajuća društva nas se plaše. A ne naplaćujemo ni pare. Uzmemo samo uobičajenu trećinu od odštete." Kako se približava sve bliže polako vadi ugovor iz svojeg bloka. To je kratak ugovor - jedna strana, tri odlomka, dovoljno da ga se upeca. Deck mu ga gura u lice na takav način da ga Van Landel mora prihvatiti. Drži ga zdravom rukom, pokušava ga pročitati.
Za Boga miloga, tek što je prošao kroz najgoru noć svojeg života, sretan da je ostao živ, a sada se od njega očekuje da, mutnih očiju i još grogi, pažljivo pročita pravni dokument i donese razumnu odluku.
"Možete li pričekati na moju ženu?" pita, gotovo moleći.
Zar će nas uloviti? Pritišćem ogradu kreveta i nepažnjom dodirujem uže koje preko koloturnika tržne njegovu nogu u zrak nekoliko centimetara. "Au!" jaukne.
"Oprostite", brzo kažem sklanjajući ruke. Deck me gleda kao da bi me mogao zadaviti, a zatim ponovo vlada situacijom. "Gdje vam je žena?" pita.
"Au!" jadan čovjek ponovo jaukne.
"Oprostite", ponavljam jer ne mogu ništa napraviti. Živci su mi napeti. Van Landel me promatra preplašeno. Zabijam obje ruke duboko u džepove.
"Vratit će se brzo", kaže, bol mu se osjeća u svakoj riječi.
Deck ima odgovor na sve. "Razgovarat ću s njom kasnije u svom uredu. Moram od nje dobiti masu informacija." Deck spretno podmeće svoj blok ispod ugovora tako da će potpisivanje biti olakšano i još skida kapicu s pera.
Van Landel nešto mrmlja, a onda prihvaća pero i potpisuje svoje ime. Deck stavlja ugovor u svoj blok i daje posjetnicu svom novom klijentu. Na njoj se predstavlja kao stručni suradnik u tvrtki
J. Lymana Stonea.
"Još, nekoliko stvari", kaže Deck. Glas mu je tako autoritativan. "Ne govorite ni sa kim osim sa svojim liječnikom. Doći će vas gnjaviti ljudi od osiguranja, u stvari, vjerojatno će danas već biti ovdje pokušavajući vas navesti da potpišete formulare i drugo. Možda će vam čak ponuditi i nagodbu. Nemojte, ni pod kojim okolnostima, razgovarati s tim ljudima. Nemojte, ni pod kojim okolnostima, ništa potpisati što nisam prvo ja pregledao. Imate moj broj. Možete me zvati dvadeset i četiri sata na dan. Na poleđini je broj Rudyja Baylora koji je ovdje, a i njega možete zvati bilo kada. Mi ćemo voditi slučaj zajedno. Imate li pitanja?"
"Dobro", kaže Deck prije negoli ovaj uspijeva zagunđati ili zamumljati. "Rudy će se vratiti sutra ujutro s nekim papirima.
Neka nas vaša žena nazove danas popodne. Vrlo je važno da s njom razgovaramo." Tapša Van Landela po njegovoj zdravoj nozi. Vrijeme je da odemo, prije nego se ovaj predomisli. "Donijet ćemo vam hrpu novaca", uvjerava ga Deck.
Pozdravljamo ga uzmičući natraške i brzo izlazimo. U hodniku Deck ponosno kaže, "Eto, tako se to radi, Rudy. Sitnica."
Sklanjamo se ženi u kolicima i zastajemo kad pacijenta voze na pokretnom krevetu. Predvorje vrvi od ljudi. "A što da je tip imao odvjetnika?" pitam počinjući ponovo normalno disati.
"Nemamo što izgubiti, Rudy. To moraš zapamtiti. Ovamo smo došli bez ičega. Da nas izbaci iz sobe, iz bilo kojeg razloga, što možemo izgubiti?"
Malo dostojanstva, malo samopoštovanja. Njegova argumentacija je potpuno logična. Ništa ne kažem. Moj korak je dugačak i brz i pokušavam ne obraćati pažnju na njega koji se krivi i šepa. "Vidiš Rudy, na fakultetu te ne uče ono što moraš znati. Sve te knjige, teorije i uzvišene ideje o bavljenju pravom kao strukom, kao među džentlmenima, znaš. To je častan poziv, koji određuje niz

etičkih normi."
"Što nedostaje etičkim normama?"
"O, ništa, valjda. Hoću reći, vjerujem da se odvjetnik mora boriti za svoju stranku, suzdržavati se od toga da krade novac, pokušavati ne lagati, znaš, osnovno."
Deck o etičkim normama. Proveli smo sate proučavajući etičke i moralne dvojbe i, bum, samo tako, Deck je sveo etičke norme na veliku trojku: bori se za svoju stranku, ne kradi, pokušaj ne lagati. Iznenada skrećemo lijevo i ulazimo u novo predvorje. Sv. Petar je labirint nadogradnji i aneksa.
Deck je raspoložen za podučavanje. "Ali zbog onog što te ne nauče na fakultetu možeš stradati. Uzmi ovog tipa tamo, Van Landela. Imam osjećaj da si bio nervozan zato što si bio u njegovoj sobi."
"Bio sam. Da." "Nisi trebao biti."
"Ali nije etično ganjati slučajeve. To je eklatantan primjer trčanja za ambulantnim kolima." "Dobro. Ali tko mari? Bolje mi nego netko drugi. Garantiram ti da će se za manje od dvadeset i
četiri sata drugi odvjetnik javiti Van Landelu da ga nagovori da potpiše ugovor s njim. To se jednostavno tako radi, Rudy. To je suparništvo, tržište. Ima puno odvjetnika tamo vani."
Kao da ja to ne znam. "Hoće li tip ostati s nama?" pitam.
"Vjerojatno. Do sada smo imali sreće. Zatekli smo ga u pravo vrijeme. Šanse su obično pedeset posto da potpišu, ali kad se jednom potpišu na crtu onda su šanse osamdeset posto da će ostati s nama. Trebaš ga nazvati za nekoliko sati, popričati s njegovom ženom, ponuditi da ćeš se vratiti ovamo večeras i razgovarati o njihovom slučaju."
"Ja?"
"Naravno. To je lagano. Imam nekoliko spisa koje možeš proučiti. Za to ne treba neurokirurg." "Ali ja nisam siguran... "
"Gledaj, Rudy, smiri se. Nemoj se bojati ovog mjesta. On je sada naš klijent, okay. Imaš ga pravo posjetiti i nitko ti ništa ne može. Ne mogu te izbaciti van. Smiri se."
Pijemo kavu iz plastičnih šalica u kafeteriji na trećem katu. Deck više voli ovaj mali lokal jer je blizu ortopedskog krila i jer je nedavno obnovljen te malo odvjetnika zna za nj. Odvjetnici su, objašnjava prigušenim glasom dok proučava svakog pacijenta, poznati po tome da se motaju po bolničkim kafeterijama gdje vrebaju ranjene ljude. To je rekao s jasnim prezirom za takvo ponašanje. Deck ne vidi ironiju u tome.
Dio mog posla kao mladog odvjetnika u pravnoj tvrtki J. Lymana Stonea će biti da se motam ovdje i da pasem na ovim pašnjacima. Također postoji i velika kafeterija u prizemlju bolnice Cumberland, dvije ulice dalje. I bolnica vojnih veterana ima tri kafeterije. Deck, naravno, zna gdje su i upućuje me.
Savjetuje mi da počnem s bolnicom Sv. Petra jer ima najveći traumatološki odjel. Crta mi plan na ubrusu pokazujući mi lokacije ostalih potencijalnih strateških točaka - glavna kafeterija, restoran blizu porodiljskog odjela na drugom katu, kafić blizu glavnog predvorja. Noćno vrijeme je povoljno, ka/e mi, i dalje proučavajući lovinu, jer pacijentima često dosadi biti u sobama pa, pod uvjetom da to mogu, vole skoknuti na zalogaj. Ne tako davno, jedan od Bruiserovih odvjetnika je pecao u glavnoj kafeteriji u jedan ujutro kada je ulovio klinca koji je bio opečen. Godinu dana kasnije slučaj je završen nagodbom od dva milijuna dolara. Problem je bio u tome što je klinac otpustio Bruisera i angažirao drugog odvjetnika.
"Pobjegao nam je", kaže Deck poput ribara kojem se riba otela s udice.

17

Gospođica Birdie se sprema na spavanje nakon reprize MASH-a u jedanaest sati. Već me nekoliko puta pozvala da sjedim s njom nakon večere i gledam televiziju, ali do sada sam uspijevao naći dobre izgovore.
Sjedim na stepenicama ispred svojeg stana i čekam da se u njezinoj kući ugase svjetla. Mogu vidjeti njenu siluetu kako se kreće od vrata do vrata provjeravajući brave i spuštajući rolete.
Pretpostavljam da se stari ljudi naviknu na samoću, iako nitko ne očekuje da će svoje posljednje godine provesti u samoći, odvojen od onih koje voli. Kada je bila mlađa, siguran sam da je bila uvjerena kako će te godine provesti okružena svojim unucima. Njezina djeca će biti u blizini, svakog dana će naići da pogledaju kako je mama, donoseći cvijeće, kolačiće i poklone. Gospođica Birdie nije planirala provesti svoje zadnje godine sama, u staroj kući sa sjećanjima koja blijede.
Rijetko govori o svojoj djeci i unucima. Uokolo ima nekoliko fotografija, ali, sudeći po modi, prilično su stare. Ovdje sam već nekoliko tjedana i nisam primijetio da je imala i jedan jedini kontakt s obitelji.
Osjećam se krivim jer ne sjedim s njom uvečer, ali imam svoje razloge. Gleda jednu glupu komediju za drugom, a ja ih ne podnosim. To znam zato jer neprestano o njima priča, osim toga, moram učiti za pravosudni ispit.
Ima još jedan dobar razlog zbog čega se držim na distanci. Gospođica Birdie prilično jasno daje naslutiti kako kuću treba oličiti, a ako ikad uspije završiti s malčom, tada će imati vremena za novi projekt.
Danas sam sastavio i poslao pismo odvjetniku u Atlanti, potpisao sam sebe kao stručnog suradnika J. Lymana Stonea, a u njemu postavio nekoliko pitanja u vezi imetka Anthonyja L. Murdinca, posljednjeg supruga gospođice Birdie. Kopam polako, bez mnogo sreće.
Svjetla u njezinoj spavaćoj sobi se gase, a ja silazim klimavim stepenicama i na prstima, bos prelazim mokrim travnjakom do otrcane mreže za spavanje koja se nesigurno ljulja između dva mala drveta. Ljuljao sam se u njoj jedan sat prošle noći i prošao bez ozljeda. Kroz drveće je iz mreže divan pogled na puni mjesec. Polako se ljuljam. Noć je topla.
U strahu sam od epizode s Van Landelom danas u bolnici. Fakultet sam upisao prije manje od tri godine s tipičnim plemenitim težnjama kako ću jednog dana koristiti svoju diplomu da poboljšam društvo u okviru svojih mogućnosti, da se bavim časnom profesijom upravljan etičkim normama za koje sam smatrao da ih se svi odvjetnici nastoje pridržavati. Zaista sam to vjerovao. Znao sam da ne mogu promijeniti svijet, ali maštao sam da ću raditi u dinamičnoj okolini ispunjenoj oštroumnim ljudima koji se pridržavaju uzvišenih standarda. Želio sam mnogo raditi i napredovati u svojoj profesiji te na taj način privući stranke, ne ulizivačkim reklamiranjem nego svojom reputacijom. I za to vrijeme, kako će se povećavati moje vještine i honorari, moći ću uzimati i nepopularne slučajeve i stranke neopterećen time hoće li mi platiti. Takva maštanja nisu neobična za početnika na pravnom fakultetu.
Svaka čast pravnom fakultetu, mi smo proveli sate proučavajući etičke norme i raspravljajući o njima. Veliki naglasak je bio stavljen na tu temu, toliki da smo mislili kako profesija revno nameće strogi niz pravila. Sad me shrvala istina. U zadnjih mjesec dana jedan pravi odvjetnik za drugim dokazivao je da živim u iluzijama. Sveden sam na lovokradicu po bolničkim kafeterijama za tisuću zelembaća mjesečno. Mučno mi je i žalostan sam zbog onog što sam postao, a zaprepašten sam

brzinom svojega pada.
Moj najbolji prijatelj u koledžu je bio Craig Balter. Bili smo u istoj sobi dvije godine. Lani sam mu bio na vjenčanju. Craig je imao jedan cilj kada je upisao koledž, a to je da predaje povijest u srednjoj školi. Bio je vrlo bistar i koledž mu je bio prelagan. Imali smo duge rasprave oko toga što da učinimo sa svojim životima. Mislio sam da zakida samoga sebe svojom željom da podučava, a on bi se razljutio kada bih uspoređivao svoju buduću profesiju s njegovom. Ja sam smjerao na velik novac i uspjeh u velikom stilu. On je smjerao u učionicu gdje će mu plaća ovisiti o čimbenicima nad kojim on neće imati utjecaja.
Craig je diplomirao i oženio učiteljicu. On sada predaje povijest i društvene znanosti u devetom razredu. Ona je trudna i radi u vrtiću. Imaju lijepu kuću izvan grada s nekoliko jutara zemlje i vrtom i najsretniji su ljudi koje znam. Njihov zajednički prihod je negdje oko pedeset tisuća godišnje.
Ali Craig ne mari za novac. On radi točno ono što je oduvijek želio raditi. Ja, s druge strane, nemam pojma što radim.
Craigov posao donosi neizmjerno zadovoljstvo jer utječe na mlade duhove. On može predvidjeti rezultate svojih napora. Ja, s druge strane, sutra odlazim u ured u nadi da ću silom ili milom ščepati klijenta koji ništa ne sluti, koji je upao u nekakav jad. Da odvjetnici zarađuju isto koliko i učitelji, odmah bi se od deset pravnih fakulteta devet moglo zatvoriti. Stvari se moraju popraviti. Ali prije toga, moguće su još dvije daljnje katastrofe. Prvo, mogu me uhititi ili na neki drugi način osramotiti zbog Lakeovog požara i drugo, mogu pasti na pravosudnom ispitu.
Zbog misli na oboje njišem se u mreži za spavanje do ranih jutarnjih sati.
Bruiser je uranio u ured, oči su mu crvene i mamuran je, ali je u svom najboljem odvjetničkom izdanju - skupom vunenom odijelu, lijepo uštirkanoj bijeloj pamučnoj košulji, bogatoj svilenoj kravati. Izgleda da je i njegova čupava griva jutros posebno oprana. Sjaji se od čistoće.
Na putuje za sud u kojem će argumentirati svoje primjedbe na slučaj trgovine drogom, sav je napet i spreman za akciju. Pozvao me da stanem pred njegov stol i primim upute.
"Dobro si to izveo s Van Landelom", kaže zatrpan papirima i spisima. Dru se vrti iza njega, na sigurnoj udaljenosti. Morski psi je gladno promatraju. "Razgovarao sam prije nekoliko minuta s osiguravajućim društvom. Osiguran je na veliku svotu. Polica izgleda u redu. Koliko gadno je dečko ozlijeđen?"
Proveo sam jučer navečer u bolnici izluđujući sat vremena s Dan Van Landelom i njegovom ženom. Imali su mnoštvo pitanja, a najviše ih je zanimalo koliko će moći dobiti. Imao sam malo konkretnih odgovora, ali sam se vješto izvlačio s pravnim frazama. Za sada su uz nas. "Slomljena noga, ruka, rebra, mnoštvo razderotina. Njegov liječnik kaže da će provesti deset dana u bolnici."
Bruiser se smješka na to. "Drži se toga. Malo istražuj. Slušaj Decka. Ovo bi mogla biti lijepa nagodba."
Lijepa za Bruisera, ali ja neću sudjelovati u nagradi. Za ovaj slučaj neću dobiti honorar. "Policija hoće tvoju izjavu u vezi požara", izbacuje posežući za spisom. "Govorio sam s njima
sinoć. Obavit će to ovdje, u ovom uredu, u mojoj prisutnosti."
Kaže mi to kao da je sve već isplanirano te nemam izbora. "Ako odbijem?" pitam.
"Onda će te vjerojatno odvesti u policijsku postaju. Ako ništa ne skrivaš, preporučam ti da im daš izjavu. Ja ću biti ovdje. Možeš se sa mnom posavjetovati. Razgovaraj s njima i poslije toga će te pustiti na miru."
"Znači, misle da je podmetnut požar?" "Prilično su sigurni."
"Pa što hoće od mene?"

"Hoće znati gdje si bio, što si radio, vrijeme, mjesta, alibije, takve stvari."
"Ne mogu na sve odgovoriti, ali mogu im reći istinu." Bruiser se smješka. "Onda će te istina osloboditi." "Zapisat ću to." "Obavimo to u dva popodne."
Kimam u znak slaganja, ali ništa ne govorim. Neobično je da u ovom stanju ranjivosti imam potpuno povjerenje u Bruisera Stonea, čovjeka kojem ne bih inače nikad vjerovao.
"Trebao bih malo slobodnog vremena, Bruiser", kažem.
Kuke mu zastaju u zraku i bulji u mene. Dru, koja u kutu kopa po ormariću za spise, zastaje i gleda. Izgleda da me čuo jedan od morskih pasa.
"Tek si počeo", kaže Bruiser.
"Da, znam. Ali pravosudni ispit mi je pred vratima. Stvarno kasnim sa svojim učenjem."
Naginje glavu na jednu stranu i gladi svoju kozju bradicu. Bruiser ima zaista neugodne oči kad pije i kad se zabavlja. Sada su poput lasera. "Koliko vremena?"
"Pa, mogao bih doći ovamo svako jutro i raditi negdje do podneva. Onda bi, znaš, ovisno o mojim obvezama na sudu i dogovorenim sastancima, šmugnuo u knjižnicu i učio." Moj pokušaj da se našalim ispada nevjerojatno jadno.
"Mogao bi učiti s Deckom", Bruiser to kaže s iznenadnim osmijehom. To je šala pa se smijem glupavo. "Reći ću ti kako ćeš raditi", kaže ponovo ozbiljan. "Radit ćeš do podneva, a onda pokupi svoje knjige i visi u kafeteriji u Sv. Petru. Uči punom parom, okay, ali također drži oči otvorenima. Hoću da položiš pravosudni ispit, ali ovoga trenutka više me muče novi slučajevi. Uzmi mobitel tako da te mogu nazvati u svako doba. Pošteno?"
Što mi je ovo trebalo? Udario bih sam sebe u stražnjicu zbog spominjanja pravosudnog ispita. "Kako ne", kažem mršteći se.
Prošle noći sam u mreži za spavanje mislio kako bih uz malo sreće mogao i izbjeći sv. Petra.
Sada sam tamo stacioniran.
Ista dva policajca koja su došla u moj stan, zamolila su Bruisera za dozvolu da me ispitaju. Nas četvorica smo sjeli oko malog okruglog stola u kutu njegovog ureda. Dva kasetofona su u sredini, oba uključena.
Brzo je postalo dosadno. Ponavljam istu priču koju sam rekao ovoj dvojici klaunova kad smo se sreli prvi put, a oni rasipaju ogromnu količinu vremena prežvakavajući svaki sićušni aspektić toga. Pokušavaju me natjerati u proturječja na potpuno nevažnim detaljima - "mislim da si rekao kako si nosio modru košulju, a sad kažeš da je bila plava" - ali ja im govorim samo istinu. Nema laži koje prikrivam pa su nakon jedan sat izgleda shvatili kako nisam onaj koga traže.
Bruiser je postao razdražljiv i rekao im više nego jednom da idu dalje. Poslušali su ga nakratko.
Iskreno mislim da se ova dva policajca boje Bruisera.
Konačno odlaze i Bruiser kaže kako je s time gotovo. Nisam više osumnjičeni, oni samo slijede svoje tragove. Razgovarat će s njihovim poručnikom ujutro da zaključi moj slučaj.
Zahvaljujem mu. Daje mi sićušni telefon koji stane na dlan moje ruke. "Drži ga uz sebe čitavo vrijeme", kaže. "Posebno dok učiš za ispit. Možda ću te hitno trebati." Sićušna spravica odjednom postaje mnogo teža. Preko nje ću biti podložan njegovim mušicama dvadeset četiri sata dnevno.
Šalje me u moj ured.

Vraćam se do restorana blizu ortopedskog krila s čvrstom odlukom da se sakrijem u kut, učim iz svojih knjiga i držim prokleti mobitel pri ruci, ali da ne obraćam pažnju ni na što oko sebe.
Hrana nije loša. Nakon sedam godina studentske menze sve je ukusno. Ručam sendvič od sira začinjenog pimentom i pomfrit. Širim svoje spise za spremanje ispita po stolu u kutu, leđima okrenut

zidu.
Prvo jedem, gutajući sendvič i proučavajući ostale mušterije. Većina nosi neku vrstu liječničke
odjeće - doktori u svojim zelenim odijelima, sestre u bijelom, tehničari u laboratorijskim kutama. Sjede u malim grupama raspravljajući o potankostima liječenja i medicinskih tretmana za koje nisam nikad čuo. Za ljude koji bi trebali biti zainteresirani za zdravlje i prehranu jedu najgori zamislivi fast food. Pomfrit, hamburgeri, nachosi, pizze. Promatram skupinu mladih doktora zgrbljenih nad svojom večerom i pitam se što bi rekli da znaju kako je odvjetnik među njima, jedan koji sprema pravosudni ispit da bi ih mogao jednog dana tužiti.
Sumnjam da bi ih bilo briga. Ja imam isto toliko prava sjediti ovdje kao i oni.
Nitko ne obraća pažnju na mene. Slučajni pacijent naiđe šepajući na štakama ili ga doveze u kolicima netko od službujućeg osoblja. Ne primjećujem da uokolo sjedi još koji odvjetnik, spreman da se ustremi.
Kupujem svoju prvu šalicu kave u šest navečer i brzo se gubim u napornom proučavanju ugovora i nekretnina, dva predmeta koja pobuđuju moj užas još od prve godine studija. Hrabro napredujem. Odgađao sam do sada, ali dalje nema. Sat je prošao prije nego odlazim da mi ponovo napune šalicu. Gužva se smanjila i mogu primijetiti dvije žrtve kako sjede jedna uz drugu na suprotnom kraju prostorije. Oboje imaju dosta gipsa i zavoja. Deck bi im skočio u lice. Ja ne bih.
Nakon nekog vremena, i na moje veliko iznenađenje, otkrivam da mi se ovdje sviđa. Mirno je i nitko me ne poznaje. Savršeno za učenje. Kava nije loša, a ako ponovo puniš šalicu u pola je cijene. Daleko sam od gospođice Birdie pa mi ne prijeti fizički rad. Moj šef traži da budem ovdje, pa iako se od mene očekuje da vrebam žrtve, nikad neće saznati istinu. Svakako nemam kvotu. Ne može očekivati da potpišem x ugovora tjedno.
Telefon se javlja slabašnim bipom. To je Bruiser, samo provjerava. Imam li sreće? Ne, kažem, gledajući preko prostorije dvije divne oštećene strane kako uspoređuju ozljede, svaka u svojim kolicima. Rekao je da je razgovarao s poručnikom i da stvari izgledaju dobro. Uvjeren je da će ganjati druge tragove, druge osumnjičene. Dobar ulov! Kaže kroz smijeh i odlazi, bez sumnje kod Yogija na nekoliko žestokih pića s Princeom.
Učim još sat vremena, a onda odlazim na osmi kat posjetiti Dan Van Landela. U bolovima je, ali raspoložen za priču. Donosim mu dobre vijesti kako smo kontaktirali s osiguravateljom drugog vozača i da tamo lijepa polica čeka na nas. Njegov slučaj ima sve, objašnjavam mu ponavljajući ono što sam ranije čuo od Decka; jasne okolnosti (pijani vozač, ni više ni manje!), velika osigurnina i dobre ozljede. Dobre, to znači ružan prijelom noge koji se može lako razviti u ono čarobno stanje koje se zove trajne posljedice.
Danu se otima ugodan smiješak. Već broji svoj novac. Mora još proći dijeljenje kolača s Bruiserom.
Pozdravljam ga i obećajem da ću ga obići sutra. Kako mi je dodijeljeno dežurstvo u bolnici, moći ću obilaziti sve svoje stranke. Koja usluga!
Restoran je ponovo krcat kad sam se vratio da zauzmem svoj položaj u kutu. Svoje knjige sam ostavio rasute po stolu, a na jednoj jasno piše Pravosudni ispit u Eltonu. To je privuklo pažnju grupe mladih liječnika koji sjede za susjednim stolom i motre me sumnjičavo dok sjedam na svoje mjesto. Smjesta su ušutjeli, tako da odmah znam kako su komentirali moje knjige. Ubrzo odlaze. Uzimam još kave i gubim se u čudesima procedure pred saveznim sudom.
Gužva je spala na šačicu. Sada pijem kavu bez kofeina i divim se kroz koliko materijala sam prošao u zadnjih četiri sata. Bruiser ponovo zove u devet četrdeset i pet. Zvuči kao da je negdje u baru. Hoće da dođem u njegov ured sutra u devet ujutro da prodiskutiramo koje zakone mu moram

pripremiti za njegov proces mjeseca, suđenje trgovcima drogom. Bit ću tamo, kažem.
Ne bih volio saznati da moj odvjetnik inspiraciju za pravne teorije koje će koristiti u mojoj obrani stječe truseći pića u striptiz klubu.
Ali Bruiser je moj odvjetnik.
U deset ostajem sam u restoranu. Otvorenje cijelu noć tako da blagajnica ne obraća pažnju na mene. Zadubljen sam u terminima kojima se vode izvansudske rasprave kada čujem nježno kihanje mlade žene. Podižem pogled i dva stola od mene je pacijentica u kolicima, jedina osoba u restoranu. Desna noga joj je u longeti od koljena do dolje, vidim kako strši završetak bijelog gipsa. Izgleda mi da je svježi, koliko znam o gipsu u ovoj točci svoje karijere.
Vrlo je mlada i izuzetno lijepa. Ne mogu se suzdržati da ne zurim nekoliko trenutaka prije nego spustim pogled na svoje bilješke. Onda zurim još malo. Kosa joj je tamna i nemarno zabačena iza vrata. Oči su joj tamne i, čini se, vlažne. Ima izražajne crte lica, privlačne unatoč vidljivoj masnici s lijeve strane čeljusti. Gadne masnice, onakve kakve obično ostavljaju šake. Nosi običnu bijelu bolničku kućnu haljinu, a ispod nje djeluje gotovo krhko.
Stariji čovjek u ružičastoj kuti, jedna od bezbrojnih dobrih duša koje volontiraju kod Sv. Petra, blago stavlja na stol pred nju plastičnu čašu s narančinim sokom. "Izvoli, Kelly", kaže poput savršenog djeda.
"Hvala", odgovara brzo se osmjehnuvši. "Pola sata, kažeš?" pita je.
Kima i grize donju usnu. "Pola sata", kaže mu. "Mogu li ti još kako pomoći?"
"Ne. Hvala."
Tapša je po ramenu i napušta restoran.

Sami smo. Pokušavam ne buljiti, ali to je nemoguće. Gledam dolje na svoje materijale koliko god mogu, a onda polako podižem pogled dok je ne uspijem ugledati. Ne gleda ravno u mene, već je okrenuta od mene pod kutom od gotovo devedeset stupnjeva. Podiže čašu i primjećujem zavoje na oba njezina zglavka. Još me nije primijetila. U stvari, shvaćam da ne bi nikoga primijetila ni da je soba puna. Kelly je u svojem vlastitom malom svijetu.
Izgleda da ima prijelom gležnja. Masnica na licu bi zadovoljila Deckovo inzistiranje na višestrukim ozljedama, iako se čini da nema razderotina. Zbunjujuće su ozljede ručnih zglobova. Budući da je tako zgodna, ne namjeravam isprobavati svoju vještinu otimanja slučajeva. Djeluje vrlo tužno i ne želim ništa dodavati njezinom jadu. Na lijevom prstenjaku nosi tanki vjenčani prsten. Ne može imati više od osamnaest godina.
Pokušavam se usredotočiti na pravo barem pet minuta bez prekida, ali vidim da briše oči papirnatim ubrusom. Glava joj se lagano naginje udesno dok joj suze teku. Tiho šmrca.
Odmah mi je jasno da suze nemaju nikakve veze s bolom slomljena gležnja. Nisu izazvane fizičkom ozljedom.
Moja pokvarena odvjetnička mašta radi dalje. Možda je ranjena u prometnoj nesreći u kojoj je poginuo njezin muž. Premlada je da bi imala djece, obitelj joj živi daleko pa ovdje sjedi i oplakuje mrtvog supruga. Koji bi to slučaj mogao biti.
Odbacujem ove grozne misli i pokušavam se koncentrirati na knjigu preda mnom. I dalje tiho šmrca i plače. Nekoliko mušterija dođe i ode, ali nitko se ne pridružuje Kelly i meni za stolovima. Ispijam svoju šalicu kave, tiho ustajem sa stolca i prolazim točno ispred nje na putu do blagajne. Pogledam je, ona pogleda mene, oči nam se sreću na jedan dugi trenutak i ja skoro udaram u metalni

stolac. Ruke mi se malo tresu dok plaćam kavu. Duboko udahnem i stajem kod njezinog stola.
Polako podiže svoje prekrasne uplakane oči. Progutam knedlu i kažem, "Gledaj, ne bih se htio miješati, ali mogu li ti kako pomoći? Boli li te?" pitam to kimnuvši prema njezinom gipsu.
"Ne", kaže jedva čujno. A onda slijedi očaravajući mali osmijeh. "Ali hvala."
"U redu", kažem. Gledam na svoj stol, šest - sedam metara udaljen. "Ja sam tamo, učim za pravosudni ispit, ako će ti štogod trebati", sliježem ramenima kao da ne znam što mi je činiti, ali ja sam svejedno divan i brižljiv nespretnjaković pa mi, molim vas, oprostite ako sam prešao granicu. Ali brinem se. I slobodan sam.
"Hvala", kaže ponovo.
Sjedam u stolac, sada kad sam ustanovio da sam skoro službeno odvjetnik koji uči iz debelih knjiga u nadi da će se pridružiti toj časnoj profesiji. Svakako, to je se pomalo dojmilo. Zaranjam u svoje učenje ne bi li zaboravio na njezinu patnju.
Prolaze minute. Okrećem stranicu knjige i pogledam je istovremeno. Ona gleda mene i srce mi poskakuje. Pokušavam se praviti da je nema, a onda podižem pogled. Ponovo je izgubljena, utonula u svoju bol. Suze joj teku niz obraze.
Srce mi se slama promatrajući je kako pati. Volio bih sjesti do nje, možda joj staviti ruku na rame, i pričati o raznim stvarima. Je li udana i gdje joj je, dovraga, muž? Gleda u mojem smjeru, ali sumnjam da me vidi.
Njezin pratilac u ružičastoj kuti dolazi točno u pola jedanaest i ona se brzo pokušava sabrati. Nježno je pogladi po glavi, kaže joj nešto umirujuće što ne mogu čuti i gura pažljivo njezina kolica. Dok odlazi, baš namjerno gleda u mene. I dugo mi se smješka, kroz suze.
U napasti sam da je slijedim izdaleka, nađem u kojoj je sobi, ali se suzdržavam. Kasnije razmišljam kako bih mogao pronaći čovjeka u ružičastom i pritisnuti ga radi pojedinosti. Ali odustajem. Pokušavam zaboraviti na nju. Ona je tek dijete.
Iduće večeri dolazim u restoran i zauzimam isti stol. Slušam iste medicinske tračeve od istih umornih ljudi. Obilazim Van Landelove i izvrdavam njihova bezbrojna pitanja. Promatram druge morske pse koji se hrane u ovim mutnim vodama i ignoriram nekoliko očitih stranaka koje su samo čekale da budu zgrabljene. Učim satima. Koncetracija mi je dobra, a motivacija nikad nije bila veća.
I gledam na sat. Kako se približava deset sati, gubim prisebnost i počinjem zvjerati uokolo. Pokušavam ostati miran i uposlen, ali hvatam samoga sebe kako skačem čim nova mušterija uđe u restoran. Dvije sestre jedu za jednim stolom, osamljeni tehničar čita knjigu za drugim.
Dovozi se pet minuta nakon deset, isti stariji gospodin je lagano gura i pažljivo smješta tamo kamo ona želi. Izabire isti stol kao i sinoć i smješka mi se dok on manevrira njezinim kolicima. "Sok od naranče", kaže. Kosa joj je još uvijek začešljana straga, ali, ako se ne varam, na licu su joj tragovi šminke i tanka crta oko očiju. Također ima i blijedo crveni ruž, a učinak je dramatičan. Prošle noći nisam bio svjestan kako joj je lice bilo potpuno čisto. Noćas, s tek malo šminke, ona je izuzetna ljepotica. Oči su joj bistre, blještave, bez traga žalosti.
Stavlja pred nju sok od naranče i kaže iste riječi kao i sinoć. "Izvoli, Kelly. Trideset minuta, okay?"
"Neka bude četrdeset i pet", kaže mu. "Kako god hoćeš", kaže i lagano odlazi.
Pijucka sok i izgubljeno gleda u stol. Danas sam proveo dosta vremena razmišljajući o Kelly i odavno sam smislio tok svoje akcije. Čekam nekoliko minuta, pravim se da nije tamo dok konfuzno listam Pravosudni ispit u Eltonu, a zatim se polako ustajem kao da je vrijeme za kavicu.
Zastajem uz njezin stol i kažem, "Danas izgledaš puno bolje."

Čekala je da joj kažem nešto takvo. "Osjećam se puno bolje", kaže dok joj osmijeh otkriva savršene zube. Zanosno lice, čak i s tom groznom masnicom.
"Mogu li ti donijeti neko piće?" "Može coca colu. Sok je gorak."
"Evo", kažem i odlazim, izvan sebe od ushićenja. Na automatu točim dvije velike čaše coca cole, plaćam ih i stavljam na njezin stol. Gledam, kao da sam potpuno zbunjen, na prazan stolac njoj nasuprot.
"Sjedni, molim te", kaže. "Jesi li sigurna?"
"Molim te. Dosadilo mi je razgovarati samo s bolničarkama."
Sjedam i naginjem se naprijed na laktovima. "Zovem se Rudy Baylor", kažem. "A ti si Kelly i još nekako."
"Kelly Riker. Drago mi je."
"Drago mi je." Dovoljno je lijepa kada se gleda s udaljenosti od sedam metara, ali sada, dok mogu zuriti u nju s udaljenosti od metar, ne mogu a da ne zinem. Oči su joj svijetlosmeđe s vragoljastim pogledom. Prelijepa je.
"Žao mi je što sam te smetao sinoć", kažem, željan da pokrenem razgovor. Ima toliko stvari koje bih želio saznati.
"Nisi me smetao. Žao mi je što sam napravila takav cirkus od sebe." "Zašto dolaziš ovamo?" pitam kao da je ona stranac, a ja ovdje pripadam. "Da malo izađem iz sobe, a ti?"
"Spremam pravosudni ispit, a ovo je tiho mjesto." "Znači, bit ćeš odvjetnik?"
"Naravno. Prije nekoliko tjedana sam diplomirao pravo i dobio posao u tvrtki. Čim položim pravosudni ispit, spreman sam početi."
Pije na slamku i lagano se mršti dok premješta svoju težinu. "Prilično gadan lom, ha?" pitam kimajući prema njezinoj nozi.
"To je moj gležanj. Stavili su šipku unutra."
"Kako se to dogodilo?" Ovo je očito iduće pitanje, a pretpostavljao sam kako će joj biti na to sasvim lako odgovoriti.
Ali nije. Oklijeva, a oči joj se odmah ovlaže. "Nesreća u kući", kaže kao da je uvježbavala to maglovito objašnjenje.
Što to, do vraga, znači? Nesreća u kući? Zar je pala niz stepenice?
"A", kažem kao da je sve savršeno jasno. Zabrinut sam zbog njezinih zglavaka jer su oba omotana zavojima, a ne gipsom. Ne čini se da su slomljeni ili iščašeni. Ogrebeni možda.
"To je duga priča", šapuće između gutljaja i gleda u stranu. "Koliko dugo si već ovdje?" pitam.
"Nekoliko dana. Čekaju da vide je li šipka u redu. Ako nije, morat će to ponoviti." Prekida i igra se sa slamkom. "Nije li ovo neobično mjesto za učenje?" pita.
"Ne baš. Mirno je. Ima dosta kave. Radi cijelu noć. Ti nosiš vjenčani prsten." Ta činjenica me mučila više nego sve drugo.
Gleda ga kao da nije sigurna je li joj još na prstu. "Aha", kaže, a onda se zagleda u slamku. Ima samo vjenčani prsten, nema briljanta uz njega.
"Onda, gdje ti je muž?" "Postavljaš puno pitanja."

"Ja sam odvjetnik, to jest gotovo odvjetnik. Tako smo naučeni." "Zašto te to zanima?"
"Zato jer je neobično da si ovdje sama u bolnici, očito pozlijeđena na neki način, a njega nema u blizini."
"Bio je ovdje ranije."
"I sad je kod kuće s djecom?" "Nemamo djecu. A ti?"
"Ne. Ni ženu ni djecu." "Koliko imaš godina?"
"Postavljaš puno pitanja", kažem s osmijehom. Oči joj svjetlucaju. "Dvadeset i pet. Koliko ti imaš godina?"
Razmišlja o tome trenutak. "Devetnaest." "To je strašno rano za brak."
"Nisam mogla birati." "O, oprosti."
"Nije tvoja greška. Ostala sam u drugom stanju kad sam imala jedva osamnaest godina, brzo nakon toga sam se udala, spontano pobacila tjedan dana nakon udaje i odonda mi život ide nizbrdo. Eto, je li ti to utolilo znatiželju?"
"Ne. Da. Žao mi je. O čemu bi željela pričati?" "O koledžu. U koji koledž si išao?"
"Austin Peay. Studirao sam u Memphisu."
"Uvijek sam željela ići na koledž, ali nisam uspjela. Jesi li ti iz Memphisa?" "Rođen sam ovdje, ali sam odrastao u Knoxvilleu. A ti?"
"Iz malog grada, jedan sat odavde. Otišli smo odande kad sam ostala u drugom stanju. Moja obitelj je bila osramoćena. Njegovi su propalice. Bilo je vrijeme da odemo."
Tu se neki teški obiteljski problemi naziru tik ispod površine, a ja bih rado ostao izvan toga. Dvaput je već spomenula svoju trudnoću, a oba puta je to mogla izbjeći. Ali je osamljena i željna razgovora.
"Pa ste se doselili u Memphis?"
"Pobjegli smo u Memphis, vjenčao nas je mirovni sudac, stvarno otmjena ceremonija, a onda sam izgubila dijete."
"Što radi tvoj muž?"
"Vozi viljuškar. Dosta pije. On je propali sportaš koji još uvijek sanja da će igrati softball u prvoj ligi."
Nisam je to sve pitao. Pretpostavljam da je u srednjoj školi bio sportska zvijezda i glavni jebač, a ona najslađa vođa navijačica, savršen američki par, mister i miss provincijske škole, najzgodniji, najljepši, najsnažniji, a sigurno bi postigli uspjeh da se jedne noći nisu zatekli bez prezervativa. Nastaje katastrofa. Zbog nečega ne odlučuju se za pobačaj. Možda završavaju školu, možda ne. Osramoćeni bježe iz svog sela u anonimnost velegrada. Nakon pobačaja ljubav blijedi i bude se u stvarnom životu koji ih je sustigao.
On još uvijek sanjari o slavi i bogatstvu u prvoj ligi. Ona žali za bezbrižnim godinama koje su tako brzo prošle i mašta o koledžu kojeg nije nikad vidjela.
"Žao mi je", kaže. "Nisam to trebala reći." "Dovoljno si mlada da ideš na faks", kažem.
Smijucka se mojem optimizmu kao da je taj san pokopala još davno. "Nisam završila ni srednju

školu."
A što da joj kažem na to? Malo banalnih pričica 'možeš ti to sama', idi u večernju školu i maturiraj, možeš ako to stvarno hoćeš.
"Radiš li?" pitam umjesto toga.
"Tu i tamo. Što bi ti kao odvjetnik volio raditi?"
"Uživam raditi na sudu. Volio bih karijeru provesti u sudnicama." "Braneći kriminalce?"
"Možda. Dodijeljeno im je mjesto u sudu i imaju pravo na dobru obranu." "Ubojice?"
"Aha, ali njih većina ne može platiti branitelja." "Silovatelje i one koje napastuju djecu?" Mrštim se i šutim trenutak. "Ne." "Muževe koji tuku žene?"
"Ne, nikad." I to mislim ozbiljno, a osim toga, sumnjive su mi njezine ozljede. Odobrava moj ukus za stranke.
"Krivično djelo je rijedak specijalitet. Vjerojatno ću se više baviti građanskim parnicama." "Privatne tužbe i tako."
"Da, tako nešto. Ne krivične parnice." "Razvode?"
"Radije bih ih izbjegao. To je stvarno gadan posao."
Stvarno se trudi voditi razgovor o meni, daleko od njezine prošlosti i pogotovo sadašnjosti. Meni to odgovara. Njezine suze se mogu pojaviti svakog časa, a ja ne želim pokvariti ovaj razgovor. Želim da traje.
Raspituje se za moje doživljaje s fakulteta učenje, tulumarenje, studentska bratstva, život u domu, ispite, profesore, izlete. Gledala je mnogo filmova pa ima romantičnu predodžbu o četiri savršene godine u starinskom studentskom naselju kada lišće u jesen postane crveno i žuto, o studentima koji u džemperima navijaju za svoj nogometni klub, o novim prijateljstvima koja će trajati do kraja života. Ovo jadno dijete se jedva maknulo iz svog sela, ali ima veličanstvene snove. Njezina gramatika je savršena, a rječnik širi od mojeg. Nevoljko priznaje kako bi maturirala kao prva ili druga u svojem godištu da nije bilo tinejdžerske ljubavi s Cliffom, gospodinom Rikeom.
Bez mnogo napora uljepšao sam slavne dane mojeg fakulteta, preskačući preko tako bitne činjenice kao što je četrdeset sati rada tjedno na raznošenju pizze kako bih mogao studirati.
Zanima ju moja tvrtka i baš kad sam usred nevjerojatnog uljepšavanja J. Lymana i njegovih kancelarija telefon zvoni dva stola dalje. Ispričavam joj se govoreći kako me to zovu iz ureda.
To je Bruiser, kod Yogija, pijan, s Princeom. Očarani su činjenicom da ja sjedim tamo gdje sjedim dok oni piju i klade se na sve što se emitira na sportskom kanalu. U pozadini se čuje nešto poput tučnjave. "Kako pecanje?" Bruiser se dere u telefon.
Smješkam se Kelly koja je nedvojbeno impresionirana ovim pozivom i objašnjavam mu, tiho koliko mogu, da baš sada razgovaram s potencijalnom strankom. Bruiser zaurla od smijeha i predaje telefon Princeu, koji je još pijaniji. Priča neki vic o odvjetnicima koji uopće nema nikakve poante, nešto u vezi ganjanja ambulantnih kola. Onda prelazi na "rekao sam ti ja" razgovor o tome kako me spojio s Bruiserom koji će me naučiti više o pravu od pedeset profesora. To je malo potrajalo, a ubrzo dolazi Kellyn volonter da je odvede natrag u sobu.
Zaputim se nekoliko koraka prema njezinom stolu, prekrivam telefon rukom i kažem, "Drago mi je da smo se upoznali."
Smješka se i kaže, "Hvala za piće i razgovor." "Sutra navečer?" pitam dok mi Prince vrišti u uho.

"Možda." Namigne mi i koljena mi zaklecaju.
Očito, njezin je pratilac u ružičastom dovoljno dugo na ovom mjestu da prepozna napasnika.
Mršti se na mene i odmagli s njom. Vratit će se ona.
Pritišćem gumb na telefonu i isključujem Princea u pola rečenice. Ako me zove opet neću se javiti. Bude li to zapamtio kasnije, što je izuzetno dvojbeno, okrivit ću Sony.

18

Deck voli izazov, pogotovo kad se radi o iščačkavanju prljavština kroz prigušene telefonske razgovore s neimenovanim krticama. Dajem mu šture pojedinosti o Kelly i Cliffu Rikeru i za manje od sat vremena upada u moj ured s pobjedonosnim smiješkom.
Čita iz svojih bilješki. "Kelly Riker je bila primljena u Sv. Petra prije tri dana, u ponoć, mogu dodati, s raznim ozljedama. Policiju su u njezin stan pozvali neidentificirani susjedi koji su prijavili prilično žestoku kućnu svađu. Policajci su je našli pretučenu na mrtvo ime kako leži na kauču u dnevnoj sobi. Cliff Riker je bio očito pijan, vrlo agresivan i na početku je želio policajcima dati isto što i svojoj ženi. Vitlao je aluminijskom softball palicom, očito oružjem po svom izboru. Brzo su ga obuzdali, uhitili, optužili za napad i odveli. Nju je hitna pomoć odvela u bolnicu. Dala je kratku izjavu policiji da je doma došao pijan nakon softball utakmice, izbila je neka glupa svađa, potukli su se, on je pobijedio. Kaže da ju je dvaput udario po gležnju s palicom i dvaput šakom u glavu."
Sinoć nisam mogao spavati od misli na Kelly Riker, njezine smeđe oči i tamne noge pa mi je od pomisli da je bila napadnuta na takav način bilo zlo. Deck promatra moju reakciju pa pokušavam zadržati kameno lice. "Zglobovi na rukama su joj bili u zavojima", kažem a Deck ponosno okreće stranicu. Ima još jedno izvješće iz drugog izvora, ovo drugo zakopano duboko u spisima Spasilačke ekipe vatrogasne službe Memphisa. "Malo je nejasno u vezi zapešća. U jednom trenutku tijekom napada, pritisnuo ju je ruke o pod i pokušao prisiliti na odnos. Očito nije bio onoliko raspoložen kako je mislio. Vjerojatno previše piva. Bila je gola kad su je policajci našli, pokrivena samo plahtom. Nije mogla pobjeći jer joj je gležanj bio strgan."
"Što se s njim dogodilo?"
"Proveo je noć u zatvoru. Jamčevinu je platila njegova obitelj. Ići će na sud za tjedan dana, ali ništa se neće dogoditi."
"Zašto ne?"
"Vjerojatno će ona odustati od tužbe, poljubit će se i pomiriti, a ona će u strahu iščekivati dok joj to opet ne napravi."
"Kako znaš da..."
"Jer se to već dogodilo. Prije osam mjeseci policija je dobila isti poziv, ista tuča, sve isto osim što je imala više sreće. Samo nekoliko modrica. Očito mu palica nije bila pri ruci. Policija ih je razdvojila, na licu mjesta ih malo savjetovala, oni su samo djeca, zar ne, tek vjenčani, poljubili su se i pomirili. Zatim, prije tri mjeseca u bitku se uključila i palica, a mala je provela tjedan dana kod Sv. Petra sa slomljenim rebrima. Slučaj dolazi pred Odjel za nasilje u obitelji pri policijskoj upravi Memphisa i oni inzistiraju na oštroj kazni. Ali ona voli svog muža i odbija svjedočiti protiv njega. Tužbeni zahtjev se odbacuje. Uvijek ista priča."
Treba mi nekoliko trenutaka da mi to sjedne. Sumnjao sam na neprilike kod kuće, ali ni na što tako užasno. Kako muž može uzeti aluminijsku palicu i tući svoju ženu? Kako može Cliff Riker udariti tako lijepo lice?
"Uvijek ista priča", Deck se ponavlja, savršeno čitajući moje misli. "Još nešto?" pitam.
"Ne. Samo se nemoj u to upuštati."
"Hvala", kažem osjećajući vrtoglavicu i slabost. "Hvala." On skače na noge. "Nije vrijedno spomena."

Nikakvo čudo da Booker uči za pravosudni ispit više od mene. I, naravno, zabrinut je za mene.
Dogovorio je maratonsko učenje danas popodne u dvorani za sastanke Shankleove tvrtke.
Dolazim prema Bookerovim uputama, točno u podne. Uredi su moderni, atmosfera je radna, a najčudnija stvar je da su svi crnci. Vidio sam mnoštvo odvjetničkih kancelarija prošlog mjeseca i mogu se sjetiti samo jedne crne tajnice, ali nijednog crnog odvjetnika. Ovdje se pak ne može vidjeti bijelo lice.
Booker me vodi u kratak obilazak. Iako je vrijeme ručku, uredi vriju. Kompjuteri, kopirke, faksevi, telefoni, glasovi - vlada pravi kaos u hodnicima. Tajnice jedu žurno za svojim stolovima, stolovima bez iznimke prekrivenima visokim hrpama tekućeg posla. Odvjetnici i stručni suradnici su simpatični, ali žure za svojim poslom. I postoje stroga pravila odijevanja za sve - tamna odijela i bijele košulje za muškarce, jednobojne haljine za žene - bez svijetlih boja i bez hlača.
Usporedbe s tvrtkom J. Lymana Stonea mi prolaze pred očima, ali ih odbacujem.
Booker objašnjava kako Marvin Shankle upravlja čvrstom rukom. Odijeva se strogo, potpuno je profesionalan u svim aspektima i održava mahnit radni raspored. Ništa manje ne očekuje od svojih kompanjona i osoblja.
Soba za sastanke je u tihom kutu. Ja sam zadužen za ručak pa raspakiravam neke sendviče koje sam uzeo kod Yogija. Besplatne sendviče. Pričamo pet minuta, najviše o obitelji i prijateljima s fakulteta. Postavlja mi nekoliko pitanja o mojem poslu, ali zna održati distancu. Već sam mu sve rekao. Gotovo sve. Više volim da ne zna o mojem motrilištu kod Sv. Petra i o mojim aktivnostima tamo.
Booker je postao pravi pravcati odvjetnik. Gleda na sat čim je prošlo dozvoljeno vrijeme za čavrljanje, a zatim mi objašnjava kako je divno popodne isplanirao za nas. Radit ćemo non-stop šest sati, osim pauze za kavu i WC, a točno u šest sati moramo izaći jer je netko drugi rezervirao sobu.
Od dvanaest i petnaest do jedan i trideset proučavamo savezni porez na dohodak. Booker je onaj koji priča, jer je uvijek imao više smisla za poreze. Radimo prema prošlogodišnjim ispitima, a porez je isto tako zaguljen sada kako je bio i u jesen prošle godine.
U jedan i trideset mi dopušta da odem na zahod i popijem kavu, a onda do dva i trideset ja preuzimam loptu i krećem sa saveznim propisima o dokaznom postupku. Uzbudljiva materija. Bookerova visoko oktanska energija je zarazna pa jurimo kroz ponešto dosadan materijal.
Pad na pravosudnom ispituje noćna mora za svakog mladog odvjetnika, ali meni se čini da bi bio posebno katastrofalan za Bookera. Iskreno, za mene to ne bi bio kraj svijeta. Pogodilo bi moj
[ii »nos, ali hih preživio. Učio bih više i ponovo izašao za šest mjeseci. Bruiscra ne bi bilo briga tako dugo dok bih mu ulovio nekoliko stranaka svakog mjeseca. Jedan slučaj s opeklinama visokog stupnja i Bruiser ne bi od mene ni tražio da opet idem na ispit.
Ali Booker bi mogao biti u neprilici. Pretpostavljam da bi mu gospodin Marvin Shankle zagorčao život ako padne prvi put. Ako padne dvaput, može se pozdraviti s poslom.
Točno u dva i trideset Marvin Shankle ulazi u sobu za sastanke i Booker me upoznaje. On je tek prešao pedesetu, vrlo pristao i u formi. Kosa mu je prosjeda oko ušiju. Glas mu je mek, ali oči su mu prodorne. Mislim da Marvin Shankle može svakog prozrijeti. On je legenda u južnjačkim pravnim krugovima i čast je upoznati ga.
Booker nam je dogovorio predavanje. Gotovo jedan sat pažljivo slušamo dok nam Shankle iznosi osnove pravne borbe za građanska prava i protiv diskriminacije na poslu. Radimo bilješke, pitamo nekoliko pitanja, ali uglavnom samo slušamo.
Zatim odlazi na sastanak, a mi provodimo idućih pola sata sami, prolazeći zakon protiv trustova i monopola. U četiri još jedno predavanje.

Naš idući predavač je Tyrone Kipler, suvlasnik tvrtke, harvardski student kojem je specijalnost Ustav. Počinje sporo, a ubrzava tek pošto je Booker upao s hrpom pitanja. Hvatam samog sebe u mislima da se šuljam noću kroz grmlje, iskačem poput luđaka s divovskom softball palicom i mlatim na mrtvo ime Cliffa Rikera. Da se održim budnim, obilazim oko stola i gutam još kave, pokušavajući se koncentrirati. Nakon sat vremena Kipler je živahan i borben, a mi ga obasipamo pitanjima. On staje u pola rečenice, zaprepašteno gleda na sat i kaže da mora ići. Sudac ga negdje čeka. Zahvaljujemo mu na trudu i on trči van.
"Imamo još jedan sat", kaže Booker. Pet sati je i pet minuta. "Što ćemo raditi?" "Idemo na pivo."
"Žao mi je. Zakon o nekretninama ili etičke norme."
Nedostaju mi etičke norme, ali umoran sam i nisam raspoložen da me se podsjeća koliko su teški moji grijesi. "Idemo na nekretnine."
Booker korača na drugu stranu sobe i grabi knjige.

Gotovo je osam kada se uspijevam dovući kroz labirint hodnika duboko u srce Sv. Petra da bih otkrio kako su moj omiljeni stol zauzeli doktor i sestra. Uzimam kavu i sjedam u blizinu. Sestra je vrlo privlačna i sasvim izvan sebe, a sudeći po njihovom šaptanju, rekao bih da je ljubavna pustolovina u škripcu. Njemu je šezdeseta, ima presađenu kosu i novu bradu. Njoj je trideset i očito neće biti uzdignuta na položaj supruge. Samo ljubavnica, za sada. Ozbiljno šaptanje.
Nisam raspoložen za učenje. Dosta mi je za jedan dan, ali motiviran sam samo činjenicom kako je Booker još u uredu, gdje radi i priprema se za ispit.
Ljubavnici naglo odlaze nakon nekoliko minuta. Ona je u suzama. On je hladan i bešćutan.
Sjedam na svoje mjesto za svojim stolom i širim svoje bilješke, pokušavam učiti.
I čekam. Kelly stiže nekoliko minuta nakon deset, ali ima novog tipa koji joj gura kolica. Hladno me gleda i pokazuje na stol u sredini prostorije. Tamo je ostavlja. Gledam ga. On gleda mene.
Pretpostavljam da je to Cliff. Negdje je moje visine, ne viši od metar osamdeset i pet, zdepaste građe i začecima pivskog trbuha. Ipak ramena su mu široka, a pretijesna majica mu je nabrekla od bicepsa. Odjeven je posebno radi pokazivanja ruku. Uske traperice. Smeđa i kovrčava kosa, preduga da bi bila po modi. Mnoštvo dlaka na podlakticama i licu. Cliff je bio dijete koje se brijalo u osmom razredu.
Ima zelene oči i zgodno lice koje izgleda mnogo starije od devetnaest godina. Obilazi oko gležnja kojeg je strgao softball palicom i odlazi do blagajne po pića. Ona zna da zurim u nju. Vrlo promišljeno obilazi pogledom prostoriju, a zatim mi u posljednji tren brzo namigne. Gotovo prolijevam kavu.
Ne treba mnogo mašte da bih znao koje riječi su izrečene između njih dvoje nedugo. Prijetnje, isprike, molbe, još prijetnji. Čini se da će se i večeras to nastaviti. Oba lica su nuka. Pijuckaju svoja I lica u tišini. Tu i tamo kažu riječ ili dvije, ali su poput dvoje zaljubljenih tinejdžera usred svoje tjedne faze durenja. Kratka rečenica ovdje, još kraći odgovor ondje. Gledaju jedno u drugo samo kada je to nužno, dosta buljenja u pod i u zidove. Skrivam se iza knjige.
Smjestila se tako da me može pogledati, a da on to ne primijeti. Leđima mi je okrenut gotovo pod pravim kutom. Tu i tamo gleda uokolo, ali njegovi pokreti su mi najavljeni. Mogu se počešati po glavi ili zadubiti u učenje davno prije nego baci pogled na mene.
Nakon deset minuta doslovne tišine, ona kaže nešto što izaziva vatreni odgovor. Volio bih da je mogu čuti. On se odjednom trese i dere na nju. Ona mu smjesta uzvraća. Vika se pojačava i ubrzo razabirem kako raspravljaju hoće li ona svjedočiti protiv njega na sudu ili neće. Izgleda da se još nije

odlučila. Izgleda da to stvarno muči Cliffa. Lako se razbjesni, nikakvo čudo za macho rednecka pa mu ona govori da ne viče. On gleda uokolo i pokušava sniziti glas. Ne mogu čuti što govori.
Nakon što ga je isprovocirala, sada ga umiruje. Ipak mi se i dalje čini vrlo nezadovoljan. U njemu kipi dok kratko vrijeme ignoriraju jedno drugo.
Onda mu ona to ponovo čini. Nešto mu tiho kaže, a njemu se leđa ukoče. Ruke mu se tresu, počinje joj govoriti prostačke riječi, svađaju se minutu, a onda ona prestaje govoriti i ignorira ga. Cliff ne trpi da ga ignoriraju pa postaje glasniji. Ona mu kaže da se utiša, da su među ljudima. Onda on postaje još glasniji, govori joj što će učiniti ako ne odustane od tužbe i kako bi mogao ići u zatvor i tako dalje i tako dalje.
Ona kaže nešto što ne mogu čuti i on odjednom baca svoju čašu od stiropora i skače na noge. Coca cola leti preko pola prostorije, špricajući svojom pjenom punom mjehurića na druge stolove i pod. Mokra je do kože. Ona zine, zatvara oči, počinje plakati. Čujem ga kako stupa niz hodnik i psuje.
Instinktivno skačem na noge, ali ona brzo odmahuje glavom. Sjedam natrag. Blagajnica je sve promatrala i stiže s ručnikom. Daje ga Kelly koja briše coca colu sa svojeg lica i ruku.
"Oprostite", kaže blagajnici.
Ogrtač joj je promočio. Bori se sa suzama dok briše gips i noge. U blizini sam, ali joj ne mogu pomoći. Pretpostavljam kako se plaši da bi se on mogao vratiti i zateći nas kako pričamo.
Ima mnogo mjesta u bolnici gdje se čovjek može sjesti i popiti coca colu ili kavu, ali ona ga je dovela ovdje jer je htjela da ga vidim. Gotovo sam siguran da ga je provocirala da se mogu osvjedočiti u njegovu narav.
Dugo gledamo jedno drugo dok ona sistematično briše svoje lice i ruke. Suze joj teku niz lice i ona ih otire. Ima onu neobjašnjivu žensku sposobnost da lije suze, a da naizgled ne plače. Ne rida niti ne urla. Usne joj ne podrhtavaju. Ruke joj se ne tresu. Ona samo tamo sjedi, u svojemu svijetu, zuri u mene suznim očima i dodiruje kožu bijelim ručnikom.
Vrijeme prolazi, ali gubim osjećaj za nj. Hendikepirani domar dolazi i briše pod oko nje. Tri sestre ulijeću unutra glasno pričajući i smijući se dok je ne ugledaju, a onda odjednom utihnu. Zure, šapuću i povremeno gledaju u mene.
Već je prošlo dugo vremena otkad je otišao pa pretpostavljam da se neće vratiti te mi se javlja želja da budem džentlmen. Sestre odlaze i Kelly me polako poziva kažiprstom. Sada mogu prići.
"Žao mi je", kaže kad čučnem blizu nje. "Ureduje."
I tada izgovori riječi koje nikad neću zaboraviti. "Hoćeš li me odvesti u moju sobu?"
U drugim okolnostima ove riječi bi mogle imati dalekosežne posljedice, na trenutak moje misli odlete daleko na egzotičnu plažu gdje dvoje mladih ljubavnika konačno odluče napraviti ono.
Njezina soba je, naravno, zajednička spavaonica u kojoj su kreveti odvojeni paravanima tako da vrata može otvoriti mnoštvo ljudi. Čak i odvjetnici mogu upasti unutra.
Pažljivo manevriram s Kellynim kolicima oko stolova i izlazim u predvorje. "Peti kat", kaže preko ramena. Ne žuri mi se. Vrlo se ponosim sobom što se ponašam viteški. Sviđa mi se činjenica da je muškarci dvaput zagledaju dok se vozimo kroz hodnik.
Sami smo nekoliko sekundi u dizalu. Kleknem pored nje. "Je si li dobro?" pitani.
Sada ne plače. Oči su joj još uvijek vlažne i crvene. Ali vlada sama sobom. Brzo kima i kaže, "Hvala." A zatim mi prihvaća ruku i čvrsto je stisne. "Baš ti hvala."
Dizalo se tržne i stane. Liječnik ulazi i ona brzo pušta moju ruku. Ja stajem iza kolica poput odanog supruga. Želim je ponovo držati za ruku.
Gotovo je jedanaest, prema satu na zidu na petom katu. Osim nekoliko sestara i dežurnog osoblja, hodnik je tih i prazan. Sestra iz svoje sobe gleda nas dvaput dok prolazimo uz nju.

Gospođica Riker je otišla s jednim muškarcem, a sad se vraća s drugim. Skrećemo ulijevo i ona mi pokazuje svoja vrata. Na moje iznenađenje i oduševljenje, ima privatnu sobu s vlastitim prozorom i kupaonicom. Svjetla su upaljena.
Ne znam koliko je zaista pokretna, no u ovom trenutku je potpuno bespomoćna. "Moraš mi pomoći", kaže mi. Treba mi to samo jednom reći. Pažljivo je obuhvaćam, a ona omota ruke oko mojeg vrata. Zagrlila me i stisnula jače nego je potrebno, ali ne žalim se. Kućna haljina joj je natopljena coca colom, ali to me ne zabrinjava posebno. Udobno se smjestila, privila uz mene i ja u trenutku opažam kako ne nosi grudnjak. Pritišćem je jače uz sebe.
Nježno je podižem iz kolica, laka zadaća jer ne teži više od pedeset kila, zajedno s gipsom. Nalazimo put do kreveta trudeći se da to traje što duže, brinući se oko njezine krhke noge i tražeći pravi položaj da je mogu sasvim polako položiti na krevet. Nevoljko puštamo jedno drugo. Lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara kada ona ista sestra bučno upada u sobu, škripeći gumenim donovima po popločanom podu.
"Što se dogodilo?" vikne pokazujući smočenu haljinu.
Mi se još uvijek raspetljavamo u pokušaju da se odvojimo. "O, to. Mala nezgoda", objasni Kelly.
Sestra se ne prestaje kretati. Poseže u ladicu ispod televizora i vadi presavinutu kućnu haljinu. "Pa, trebate se presvući", kaže, stavljajući je na krevet uz Kelly. "I trebate se obrisati sa spužvom." Zastaje na tren, a onda tržne glavom prema meni i kaže, "Neka vam on pomogne."
Duboko hvatam zrak i osjećam slabost.
"Mogu i sama", kaže Kelly stavljajući kućnu haljinu na stolić do kreveta.
"Vrijeme posjeta je gotovo, srce", kaže mi sestra. "Djeco, morate se pomiriti." Odškripi van iz sobe. Zatvaram vrata i vraćam se do ruba kreveta. Proučavamo jedno drugo.
"Gdje je spužva?" pitam i oboje se smijemo. Ima velike rupice koje nastaju točno na oba kraja njezinog osmijeha.
"Sjedi ovdje", kaže tapšući rub kreveta. Sjedam uz nju, a noge mi vise u zraku. Povlači bijelu plahtu do pazuha kao da hoće nešto sakriti.
Potpuno sam svjestan na što ovo sliči. Izmaltretirana supruga je udana žena sve dok ne dobije razvod ili dok ne ubije gada.
"Pa, kako ti se čini Cliff?" pita me. "Htjela si da ga vidim, zar ne?" "Valjda." .
"Trebalo bi ga ubiti."
"To je prilično ozbiljno za malo zlovolje, zar ne?"
Šutim trenutak i gledam u stranu. Odlučio sam da neću igrati igre s njom. Kad već pričamo, onda je bolje da budemo pošteni.
Što ja tu radim?
"Ne, Kelly, nije ozbiljno. Svakog muža koji mlati svoju ženu aluminijskom palicom treba ubiti." Pozorno je promatram dok ovo govorim, a ona se ne lecne.
"Otkud znaš?" pita.
"Tragom papira. Policijska izvješća, izvješća hitne pomoći, bolnička izvješća. Koliko dugo ćeš čekati prije nego te pogodi u glavu svojom palicom? Može te ubiti, znaš. Nekoliko dobrih udaraca u glavu..."
"Prestani! Nemoj mi pričati kako je to." Gleda u zid, a kada okreće pogled prema meni, suze su ponovo navrle. "Ne znaš o čemu govoriš."

"Onda mi ti reci."
"Da sam htjela o tome pričati, već bih to spomenula. Nemaš pravo kopati po mom životu." "Podnesi zahtjev za razvod. Sutra ću ti donijeti formulare. Napravi to sada, dok se još u bolnici
liječiš od posljednjeg premlaćivanja. Što je bolji dokaz? Proći će k'o ništa. Za tri mjeseca ti si slobodna žena."
Odmahuje glavom kao da sam potpuna budala. Vjerojatno i jesam. "Ti ne razumiješ."
"Siguran sam da ne razumijem. Ali sve mi je jasno. Ako se ne riješiš ove budale za mjesec dana možeš biti mrtva. Imam imena i telefone tri udruženja koje pomažu zlostavljanim ženama."
"Zlostavljanim?"
"Točno. Zlostavljanim. Ti si zlostavljana, Kelly. Zar to ne znaš? Ova šipka u tvom zglobu znači da si zlostavljana. Ovo ljubičasto mjesto na tvojem obrazu je jasni dokaz kako te tvoj muž tuče. Možeš dobiti pomoć. Zatraži razvod i potraži pomoć."
Razmišlja o tome trenutak. Soba je tiha. "Razvod neće pomoći. Već sam to pokušala." "Kada?"
"Prije nekoliko mjeseci. Ne znaš? Sigurna sam da postoji izvješće o tome na sudu. Sto se dogodilo tvome papirnatom tragu?"
"Što se dogodilo razvodu?" "Odustala sam."
"Zašto?"
"Zato jer mi je dojadilo da me mlati. Ubio bi me da nisam odustala. Kaže da me voli." "To je vrlo očito. Mogu li te pitati nešto? Imaš li oca ili brata?"
"Zašto?"
"Zato, jer da moju kćerku tuče njezin muž, ja bih mu slomio vrat."
"Moj otac ne zna. Moji roditelji još uvijek bjesne zbog moje trudnoće. Nikad neće prijeći preko toga. Preziru Cliffa od prvog trenutka kada je zakoračio u našu kuću, a kada je izbio skandal, potpuno su se zatvorili. Nisam s njima razgovarala otkad sam napustila dom."
"Nemaš brata?"
"Ne. Nikog tko bi pazio na mene. Do sada."
Ovo me streslo i treba mi malo da to prihvatim. "Učinit ću što god želiš", kažem. "Ali moraš zatražiti razvod."
Prstima otire suze i dodajem joj rupčić sa stolića. "Ne mogu zatražiti razvod." "Zašto ne?"
"Ubit će me. To mi govori cijelo vrijeme. Vidiš, kad sam zatražila razvod prije, imala sam tog stvarno pokvarenog odvjetnika, našla sam ga na žutim stranicama ili na nekom sličnom mjestu. Pretpostavljala sam da su svi isti. A on je mislio kako bi bilo zgodno da policajac uruči papire za razvod Cliffu dok je on bio na poslu, pred svojom škvadrom, svojim kompićima sa cuge i softball momčadi. Cliff je, naravno, bio ponižen. Tada sam prvi put završila u bolnici. Odustala sam od razvoda tjedan dana kasnije, ali on se i dalje prema meni isto ponaša. Ubit će me."
Strah i užas su jasno vidljivi u njezinim očima. Polagano se podiže, mršteći se kao da joj oštra bol probada zglob. Jaukne i kaže, "Možeš li mi staviti jastuk ispod njega?"
Skačem s kreveta. "Naravno." Pokazuje na dva debela jastuka na stolcu.
"Jedan od onih", kaže. Ovo, naravno, znači da plahta mora biti otkrivena. Pomažem joj oko toga. Zastaje na trenutak, gleda uokolo i kaže, "Dodaj mi i haljinu."
Nervozno koraknem do stolića i dodajem joj novu haljinu. "Trebaš li pomoć?" pitam.

"Ne, samo se okreni." Dok je ovo govorila, već je počela svlačiti staru kućnu haljinu, prevlačeći je preko glave. Okrećem se vrlo polagano.
Ne žuri joj se. Baš za inat, baca mokru haljinu na pod do mene. Tamo je otraga, ni metar i po udaljena, a na sebi nema ništa osim gaćica i gipsa. Ozbiljno mislim da bih se mogao okrenuti i zagledati u nju, a da je to ne bi smetalo. Vrti mi se u glavi od te pomisli.
Zatvaram oči i pitam se, što ja tu radim?
"Rudy, možeš li mi dodati spužvu?" zaguguče. "U kupaonici je. Malo je smoči s vodom. I ručnik, molim te."
Okrećem se. Sjedi nasred kreveta držeći tanku plahtu u visini ramena. Cistu kućnu haljinu nije ni taknula.
Ne mogu, a da ne zurim. "Tamo unutra", kimne. Napravim nekoliko koraka prema maloj kupaonici u kojoj nalazim spužvu. Dok je natapam vodom, promatram Kelly u zrcalu iznad lavaboa. Kroz odškrinuta vrata mogu joj vidjeti leđa. Cijela. Koža joj je glatka i tamna, ali ima gadnu masnicu između ramena.
Zaključujem da ću ja biti zadužen za ovo pranje. Ona to želi, siguran sam. Pozlijeđena je i ranjiva. Voli koketirati i želi da vidim njezino tijelo. Obuzeli su me trnci i drhtavica.
A onda glasovi. Sestra se vraća. Motala se po sobi kad sam ušao. Zastala je i nasmiješila se kao da nas je gotovo uhvatila.
"Vrijeme je isteklo", kaže. "Skoro je pola dvanaest. Ovo nije hotel." Istrgne mi spužvu iz ruke. "Ja ću to. A sada idi odavde."
Ja samo stojim tamo, smješkajući se Kelly i maštajući kako dodirujem te noge. Sestra me čvrsto hvata za lakat i vodi do vrata. "A sad idi", grdi me glumeći ljutnju.
U tri ujutro se šuljam do mreže za spavanje u kojoj se odsutno ljuljam u ovoj tihoj noći, promatrajući kako zvijezde trepere kroz grane i lišće, prisjećajući se svakog zanosnog pokreta koji je učinila, slušajući njezin zabrinut glas, maštajući o onim nogama.
Na meni je da je zaštitim, nema nikoga drugog. Očekuje od mene da je spasim, a onda je ponovo postavim na noge. Očito je i njoj i meni što će se potom dogoditi.
Mogu osjetiti kako mi grli vrat, privijajući se uz mene za onih nekoliko dragocjenih trenutaka.
Mogu osjetiti njezino tijelo lako kao perce, dok se opušteno odmara u mojim rukama.
Ona želi da je gledam, da trljam njezinu put toplom spužvom. Znam da to želi. I, večeras namjeravam to i učiniti.
Promatram kroz drveće kako sunce izlazi, a zatim padam u san, brojeći sate do našeg ponovnog susreta.

19

Sjedim u svojem uredu učeći za pravosudni ispit jer nemam ništa drugo za raditi. Shvaćam da se od mene i ne očekuje da radim išta drugo jer nisam još odvjetnik, a neću biti dok ne položim pravosudni ispit.
Teško mi je koncentrirati se. Zašto se zaljubljujem u udanu ženu nekoliko dana prije ispita? Moj um bi morao biti što je moguće bistriji, bez ikakvih nereda i rastresenosti, usmjeren i usredotočen na jedan cilj.
Ona je gubitnik, uvjeravam sebe. Ona je slomljena djevojka s ožiljcima od kojih mnogi mogu biti trajni. A on je opasan. Pomisao da drugi čovjek dodiruje njegovu slatku malu vođu navijačica, sigurno bi ga razjarila.
Meditiram o tim stvarima držeći noge na stolu, ruku prekriženih iza glave i sanjivo zureći u maglu, kada se vrata naglo otvore i Bruiser upadne unutra. "Što ti radiš?" vikne.
"Učim", odgovaram skačući da promijenim položaj.
"Mislio sam da učiš popodne." Sada je pola jedanaest. Grabi prema mojem stolu. "Gledajte Bruiser, danas je petak. Ispit počinje u srijedu. Preplašen sam."
"Onda idi učiti u bolnicu. I nabavi neki slučaj. Nisam vidio nijedan novi u zadnja tri dana." "Teško je učiti i loviti ljude u isto vrijeme."
"Deck to radi."
"Aha, Deck, vječni student."
"Upravo me nazvao Leo F. Drummond. Zvuči poznato?" "Ne. Trebalo bi?"
"On je stariji partner kod Tinley Britta. Izvrstan sudski odvjetnik, za sve vrste komercijalnih parnica. Rijetko gubi. Stvarno dobar odvjetnik, velika tvrtka."
"Znam sve o Trentu &Brentu."
"E pa, sad ćeš ih upoznati još bolje. Oni zastupaju Great Benefit. Drummond je glavni zastupnik."
Pretpostavljam da ima barem sto tvrtki u ovom gradu koje zastupaju osiguravajuća društva. A mora da ima tisuću osiguravajućih društava. Koja slučajnost da tvrtku koju najviše mrzim, Great Benefit, zastupa tvrtka koju proklinjem svakog dana, Trent &Brent.
Začudo, dobro to primam. Nisam baš iznenađen.
Iznenada shvaćam zašto Bruiser korača i govori tako brzo. Zabrinut je. Zbog mene je podnio tužbu za deset milijuna dolara protiv velike tvrtke koju predstavlja odvjetnik kojeg se plaši. Ovo je zabavno. Nikad nisam ni sanjao da bi se Bruiser Stone bojao nečega.
"Što je rekao?"
"Bok. Samo se javljam. Kaže mi da je slučaj dodijeljen Harveyju Haleu koji je bio, vrag ga odnio, njegov cimer na Yaleu prije trideset godina, kad su zajedno studirali i koji je, usput, ako ne znaš, izvrsno zastupao osiguravajuća društva prije nego je dobio srčani udar nakon kojeg mu je liječnik rekao da promijeni karijeru. Sada je izabran na sudačko mjesto i ne može se riješiti predodžbe branitelja osiguravajućeg društva kako je poštena i pravična naknada ona ispod deset tisuća dolara."
"Zao mi je što sam pitao."
"Tako imamo Lea F. Drummonda sa svojim uvaženim društvom i njihovog omiljenog suca. Posao kao stvoren za tebe."

"Mene? A što je s vama?"
"O, ja ću biti u blizini. Ali ovo je tvoje čedo. Udavit će te u papirologiji." Odlazi prema vratima. "Zapamti, oni su plaćeni po satu. Sto više papira proizvedu, više će sati zaračunati." Smije mi se i lupa vratima. Očigledno sretan što će me srediti velike face.
Napušten sam. Trent &Brent imaju više od stotinu odvjetnika i ja se odjedom osjećam vrlo usamljeno.
Deck i ja jedemo zdjelu juhe kod Trudy. Ono malo ljudi koji kod nje ručaju, isključivo su šljakeri. Lokal smrdi na mast, znoj i pečeno meso. Decku je ovo omiljeno mjesto za ručavanje jer je ovdje pokupio nekoliko slučajeva, uglavnom ozljede na radu. Jedna nagodba je iznosila trideset tisuća. Uzeo je trećinu od dvadeset i pet posto, to jest dvije i po tisuće dolara.
Ima nekoliko barova u okolini u koje također zalazi, priznaje mi šapućući preko juhe. Skine kravatu, pokušava izgledati kao jedan od radnika i pije sok. Sluša šljakere dok se nalijevaju nakon posla. Može mi reći gdje su prikladni barovi, dobra mjesta za ispašu, kako ih on rado zove. Deck je pun savjeta za ganjanje slučajeva i pronalaženje stranaka.
I, da, čak ponekad ode i u striptiz klubove, ali samo da bi bio sa svojom klijentelom. Jednostavno se moraš kretati, kaže mi više nego jednom. Voli kockarnice dolje u Mississippiju, iako pronicavo smatra kako ta mjesta nisu poželjna, jer siromašni ljudi tamo odlaze i kockaju se s novcem za hranu. Ali moglo bi biti tamo i prilika. Zločin će rasti. Razvodi i stečajevi će porasti što se više ljudi kockaju. Ljudima će trebati odvjetnici. Tamo ima mnogo potencijalne patnje, a on je toga svjestan. Nešto smjera.
Obavještavat će me redovito.
Jedem još jedan izvrstan obrok u Sv. Petru, u Pečenom zavoju, kako se to mjesto zove. Čuo sam kako ga grupa stažista tako zove. Salatu s tijestom iz plastične zdjele. Povremeno učim i promatram sat.
U deset stiže postariji gospodin u ružičastoj kuti, ali je sam. Zastaje, gleda uokolo, ugleda me i prilazi mi ozbiljna lica i očito ne baš oduševljen ovime što radi.
"Jeste li vi gospodin Baylor?" pristojno me pita. Drži kuvertu koju spušta na stol pošto sam kimnuo u znak potvrde. "To je od gospođe Riker", kaže lagano se naklonivši, a zatim odlazi.
Obična kuverta za pismo, čista i bijela. Otvaram je i vadim praznu čestitku za brzo ozdravljenje.
Piše:

Dragi Rudy:
Moj liječnik me jutros otpustio, tako da sam sada doma. Hvala za sve. Pomoli se za nas.
Divan si.

Potpisala se, a zatim dodala u post scriptumu:

"Molim te ne zovi, ne piši i ne pokušavaj me vidjeti. To bi samo izazvalo nevolje. Ponovo hvala."

Znala je da ću ovdje vjerno čekati. Uz sve požudne misli koje su mi se rojile glavom u posljednja dvadeset i četiri sata, nijednom mi nije palo na pamet da bi ona mogla otići. Bio sam siguran da ćemo se večeras sresti.
Besciljno hodam beskrajnim hodnicima pokušavajući se sabrati. Moram je ponovo vidjeti. Ona me treba jer nema nikoga drugog tko bi joj pomogao.

U telefonskoj govornici nalazim broj Cliffa Rikera i otipkam brojeve. Snimljena poruka me obavještava kako je linija isključena.

20

Stižemo na polukat hotela u srijedu rano ujutro, odakle nas usmjeravaju u plesnu dvoranu veću od nogometnog igrališta. Upisani smo i popisani još odavno kad smo platili troškove ispita. Ponešto nervoznog čavrljanja, ali nema baš previše druženja. Svi smo namrtvo preplašeni.
Od otprilike dvjesto ljudi koji izlaze na pravosudni ispit u ovom roku barem pola ih je diplomiralo na mom fakultetu prošli mjesec. Tu su moji prijatelji i neprijatelji. Booker sjeda za stol daleko od mene. Odlučili smo da ne sjedimo zajedno. Sara Plankmore Willcox i S. Todd su u kutu na drugom kraju prostorije. Vjenčali su se prošle subote. Krasan medeni mjesec. On je zgodan tip prepotentnog izgleda i umišljenog držanja čovjeka plave krvi. Nadam se da će tresnuti na ispitu. I Sara.
Mogu osjetiti suparništvo ovdje, uvelike nalik prvim tjednima studija kada smo svi bili užasno zainteresirani za početni napredak svakoga drugog. Kimam nekim znancima, potiho se nadajući kako će pasti na ispitu jer se i oni potiho nadaju da ću i ja pasti. Takva je priroda naše struke.
Kad smo se jednom svi smjestili za stolove na rasklapanje, velikodušno razmaknute, u deset minuta su nam dane upute. Zatim su točno u osam ujutro razdijeljeni testovi.
Test počinje s dijelom koji se zove višestruki Savezni, beskrajnim nizom lukavih pitanja, po načelu višestrukog izbora, koja pokrivaju zakone zajedničke svim državama. Potpuno je nemoguće reći koliko dobro sam se spremio. Jutro se vuče dalje. Ručam tiho za hotelskim švedskim stolom s Bookerom, ne progovorivši ni riječi o ispitu.
Večeram na terasi sendvič od puretine s gospođicom Birdie. U krevetu sam prije devet.
Ispit završava u petak u pet popodne, s uzdahom. Previše smo iscrpljeni da bismo slavili. Skupljaju naše testove zadnji put i kažu nam da možemo ići. Pada prijedlog da se ode nekamo na hladno piće, u ime starih vremena, pa se nas šestorica nalazimo kod Yogija na nekoliko rundi. Prince je večeras otišao, a nema ni traga od Bruisera što je pravo olakšanje, jer ne bih volio da me prijatelji vide u prisutnosti moga šefa. Mogla bi biti pitanja o našem poslovanju. Dajte mi godinu i imat ću bolji posao.
Naučili smo nakon prvog semestra prava da je najbolje nikad ne pričati o ispitima. Ako se odgovori poslije uspoređuju postaješ bolno svjestan što si propustio.
Jedemo pizzu i pijemo nekoliko piva. Ali smo preumorni da bismo napravili ikakvu štetu.
Booker mi na putu doma kaže kako je od ispita fizički obolio. Siguran je da je pao.
Spavam dvanaest sati. Obećao sam gospođici Birdie da ću danas izvršiti svoje kućne obveze pod uvjetom da neće kišiti, a moj stan je ispunjen blještavim sunčevim svjetlom kad se konačno budim. Vruće je, sparno, zagušljivo, tipičan srpanj u Memphisu. Nakon tri dana naprezanja svojih očiju, mašte i memorije u prostoriji bez prozora, spreman sam na malo znoja i prljavštine. Odlazim iz kuće neprimjećen i dvadeset minuta kasnije parkiram u dvorištu Blackovih.
Donny Ray čeka na prednjem trijemu, odjeven u traperice, tenisice, tamne čarape, bijelu majicu i nosi baseball kapu normalne veličine koja iznad njegovog upalog lica djeluje znatno prevelika. Hoda sa štapom, ali treba čvrstu ruku ispod svoje krhke radi stabilnosti. Dot i ja ga vodimo duž uske staze i nježno smještamo na prednje sjedalo mojeg auta. Drago joj je da ga može izvući iz kuće na nekoliko sati, prvi put nakon više mjeseci, kaže mi. Sada je ostala sama s Buddyjem i mačkama.
Donny Ray sjedi sa štapom između nogu, naslonivši bradu na njega dok se vozimo gradom.
Nakon što mi je jednom zahvalio, ne govori više puno.

Završio je srednju školu prije tri godine, u dobi od devetnaest godina, a njegov blizanac Ron je maturirao godinu dana ranije. Nikad nije pohađao koledž. Dvije godine je radio kao prodavač u trgovini, ali otišao je nakon pljačke. Njegovo radno iskustvo mi nije potpuno poznato, ali nije nikad napuštao dom. Prema spisima koje sam dosad proučio, Donny Ray nije nikad zarađivao više od minimalne plaće.
Ron je, s druge strane, prokrčio sebi put kroz koledž i sada je na postdiplomskom u Houstonu. On je također samac, nikad se nije ženio i rijetko se vraća u Memphis. Dečki nikad nisu bili bliski, kaže Dot. Donny Ray bi ostajao u kući, čitao knjige i izrađivao makete aviona. Ron je vozio bicikl, a jednom se pridružio uličnoj bandi dvanaestogodišnjaka. Bili su dobri dečki, Dot me uvjeravala. U spisu je nedvosmisleno dokumentirano, jasnim i dostatnim dokazima, kako bi Ronova koštana moždina savršeno odgovarala za presađivanje Donnyju Rayu.
Vozimo se dalje u mojem jadnom malom autu. On zuri ravno pred sebe, šilt kape mu se spustio nisko na čelo, govori samo kad mu se obratim. Parkiramo uz Cadillac gospođice Birdie i objašnjavam mu kako je ova lijepa stara kuća u ovoj ekskluzivnoj četvrti mjesto gdje stanujem. Ne znam je li impresioniran, ali sumnjam. Pomažem mu da obiđe malč i vodim ga do sjenovitog mjesta na terasi.
Gospođica Birdie zna da ga dovodim pa nestrpljivo čeka sa svježom limunadom. Upoznajem ih i ona brzo preuzima kontrolu nad posjetom. Keksi? Čokoladni kolači? Nešto za čitati? Namješta jastuke na klupi oko njega, cvrkućući neprestano cijelo vrijeme. Ima zlatno srce. Objasnio sam joj kako sam sreo roditelje Donnyja Raya u 'Parkovima čempresa' pa osjeća posebnu bliskost prema njemu. Jedan iz njezinog stada.
Kad ga je prikladno smjestila na sjenovito mjesto, sigurna da sunce neće opržiti njegovu blijedu kožu, gospođica Birdie objavljuje kako je vrijeme da se počne raditi. Radi dramatičnu stanku i proučava stražnje dvorište, češući bradu kao da je duboko zamišljena, a onda polako pušta da joj pogled padne na malč. Daje naredbe zbog Donnyja Raya za zabavu, i ja skačem.
Uskoro sam sav mokar od znoja, ali ovaj put uživam u svakom trenutku. Gospođica Birdie se prvi sat ljuti zbog sparine, a onda odlučuje prtljati oko cvijeća u blizini terase gdje je hladnije. Mogu je čuti kako bez prestanka priča Donnyju Rayu koji malo govori, ali uživa u svježem zraku. Na jednom svom proputovanju primjećujem da igraju dame. Na drugom vidim kako sjedi udobno pored njega i pokazuje mu slike u knjizi.
Više puta sam pomislio zapitati gospođicu Birdie da li bi bila zainteresirana da pomogne Donnyju Rayu. Vjerujem da bi ova draga žena napisala ček za transplantaciju, ako zaista ima novaca. Ali nisam iz dva razloga. Prvo, prekasno je za transplantaciju. A kao drugo, gospođica Birdie bi se posramila ako nema novac. Već je dovoljno sumnjičava zbog mojeg interesa za njezin novac. Ne mogu tražiti ništa od nje.
Ubrzo nakon što mu je dijagnosticirana akutna leukemija, napravljen je slabašan napor da se sakupe sredstva za njegovo liječenje. Dot je okupila neke prijatelje i oni su stavili lice Donnyja Raya na kartonima u svim kafićima i dućanima po sjevernom Memphisu. Nisu sakupili mnogo, rekla je. Iznajmili su mjesni Losov bar i organizirali veliku zabavu s pečenim somovima i bluegrassom, čak im je i mjesni country DJ vodio program. Na zabavi su izgubili dvadeset i osam dolara.
Njegova prva kura kemoterapije koštala je četiri tisuće dolara, od čega je dvije trećine progutao Sv. Petar. Oni su jedva sakupili za ostatak. Pet mjeseci kasnije, leukemija se vratila u punoj snazi.
Dok kopam, teglim i znojim se, usmjerujem svoju duševnu energiju na mržnju prema Great Benefitu. Za to mi ne treba mnogo, ali trebat će mi mnogo gorljivosti da ustrajem u pravednoj stvari kada jednom počne rat protiv Tinley Britta.

Ručak je ugodno iznenađenje. Gospođica Birdie je napravila pileću juhu, ne baš ono što sam želio na dan poput ovoga, ali je i to dobrodošla promjena od sendviča s puretinom. Donny Ray pojede pola tanjura, a zatim kaže da bi malo odrijemao. Volio bi probati u mreži za spavanje. Vodimo ga preko travnjaka i polažemo u nju. Iako je temperatura iznad trideset dva stupnja traži pokrivač.
Sjedimo u hladovini, pijuckamo limunadu i pričamo o tome kako je jadan. Malo joj pričam o suđenju protiv Great Benefita i stavljam naglasak na činjenicu kako tužbom potražujemo deset milijuna dolara. Pita me nekoliko uopćenih pitanja o pravosudnom ispitu, a zatim odlazi u kuću.
Kad se vraća daje mi kuvertu s pismom od odvjetnika iz Atlante. Prepoznajem ime tvrtke. "Možeš li mi ovo objasniti?" pita me stojeći nada mnom, s rukama na bokovima.
Odvjetnik je napisao pismo gospođici Birdie i, zajedno sa svojim, priložio i kopiju pisma koje sam poslao njemu. U svojem pismu sam objasnio kako sada zastupam gospođicu Birdie Birdsong, da me ona zamolila da joj sastavim novu oporuku i da trebam obavijesti u svezi s imetkom njezinog pokojnog supruga. U svom pismu njoj on jednostavno pita smije li iznijeti ikakve informacije pred mene. Zvuči prilično nezainteresirano, kao da samo slijedi upute.
"Tu je sve crno na bijelo", kažem. "Ja sam vaš odvjetnik. Pokušavam sakupiti informacije." "Nisi mi rekao da ćeš njuškati po Atlanti."
"Što je u tome loše? Što je tamo skriveno, gospođice Birdie? Zašto je to tako tajanstveno?" "Sudac je zapečatio sudski spis", kaže sliježući ramenima kao da je to kraj priče.
"Što je u sudskom spisu?" "Gomila gluposti."
"U vezi s vama?" "Zaboga, ne!"
"Okay. O kome?"
"O Tonyjevoj obitelji. Brat mu je bio pun love, dolje u Floridi, znaš, imao je nekoliko žena i nekoliko čopora djece. Cijela obitelj je munjena. Strašno su se borili oko njegovih oporuka, četiri oporuke mislim. Ne znam puno o tome, ali čula sam jednom da su, kad je sve bilo gotovo, odvjetnicima platili šest milijuna dolara. Nešto novca je procurilo do Tonyja koji je živio taman da ga naslijedi po zakonima Floride. Tony to čak nije niti saznao jer je umro prebrzo. Nije imao nikoga osim žene. Mene. To je sve što znam."
Nije bitno odakle joj novac. Ali, bilo bi lijepo saznali koliko je naslijedila. "Hoćete li da razgovaramo o oporuci?" pitam.
"Ne. Kasnije", kaže uzimajući rukavice za rad u vrtu. "Idemo na posao."
Satima kasnije, sjedim s Dot i Donnyjem Rayem ispred njihove kuhinje, na terasi obrasloj korovom. Buddy je u krevetu, hvala Bogu. Donny Ray je iscrpljen od dana provedenog kod gospođice Birdie.

Subota je uveče u predgrađu te miris drvenog ugljena i roštilja prožima sparan zrak. Glasovi glavnih kuhara iz stražnjih dvorišta dopiru preko drvenih ograda i urednih živica.
Lakše je sjediti i slušati, nego sjediti i pričati. Dot najradije puši i pije svoju instant kavu bez kofeina, ponekad spomene kuhar besmisleni trač o nekom od susjeda. Ili nekom od susjedovih pasa. Penzioner iz susjedstva odrezao si je prst prošlog tjedna pilicom za rezbarenje i to spominje čak triput.
Nije me briga. Mogu sjediti i slušati satima. Mozak mi je još obamro od ispita. Sve me zabavlja. A čim mi pođe za rukom zaboraviti pravo, odmah mi Kelly zaokupi misli. Nisam još smislio kako doći do nje a da joj ne naškodim, ali smislit ću. Samo mi dajte vremena.

21

Palača pravde oblasti Shelby je moderna dvanaesterokatnica u centru. Zamisao je da se sva pravda dobije na jednom mjestu. Ima mnoštvo sudnica te ureda za činovnike i upravu. U njoj se nalazi okružni tužitelj i šerif. Ima čak i zatvor.
Krivični sud ima deset odjela, deset sudaca svaki sa svojim rasporedom i svaki u svojoj sudnici. Galerije vrve od odvjetnika, policajaca, optuženika i njihovih obitelji. To je opasna džungla za mladog odvjetnika, ali Deck se tu dobro snalazi. Obavio je nekoliko poziva.
Pokazuje mi vrata četvrtog odjela i kaže mi kako će me tu čekati za jedan sat. Prolazim kroz dvostruka vrata i sjedam na stražnju klupu. Na podu je tapison, a namještaj je depresivno moderan. Odvjetnici se tiskaju kao mravi u prednjem dijelu prostorije. S desne strane je čekaonica u kojoj desetak uhićenika u svojoj narančastoj odjeći čekaju da prvi put stanu pred suca. Neki tužitelj nosi hrpu spisa, probija se kroz njih tražeći pravog optuženika.
U drugom redu sprijeda vidim Cliffa Rikera. Zajedno sa svojim odvjetnikom je nagnut nad neke papire. Njegova žena nije u sudnici.
Sudac se pojavljuje odzada i svi ustaju. Nekoliko slučajeva je riješeno, jamčevine su smanjene ili ukinute, dogovorena su iduća ročišta. Odvjetnici se sastaju na kratke dogovore, a zatim kimaju i šapuću časnom sucu.
Prozvano je Cliffovo ime i on se šepuri do podija ispred sudačkog sjedala. Njegov odvjetnik ga prati s papirima. Tužiteljica objavljuje sudu kako je tužba protiv Cliffa Rikera odbačena zbog nedostatka dokaza.
"Gdje je žrtva?" upada sudac.
"Odlučila je da ne dođe", odgovara tužiteljica. "Zašto?" pita sudac.
Zato jer je u invalidskim kolicima, htio sam viknuti.
Tužiteljica sliježe ramenima kao da ne zna i daju za to, štoviše, nije briga. Cliffov odvjetnik sliježe ramenima kao da je začuđen time što mlada gospođa nije ovdje da pokaže rane.
Tužiteljica je vrlo zaposlena osoba, a do podneva mora još posvršavati desetke slučajeva. Brzo recitira sažetak činjenica, uhićenja i nedostatka dokaza jer žrtva ne želi svjedočiti.
"Ovo je drugi put", kaže sudac fiksirajući Cliffa. "Zašto se ne razvedeš od nje prije nego je ubiješ?"
"Pokušavamo naći neku pomoć, časni suče", kaže Cliff uvježbano sažalnim glasom.
"E, pa, nađite je brzo. Ako opet vidim ovakve optužbe, neću ih odbaciti. Je li to jasno?"
"Da, gospodine", odgovara Cliff kao da je duboko ožalošćen što je toliko na smetnju.
Papirologija je stigla pred suca. Sudac se potpisuje odmahujući glavom. Tužba je odbačena.
Još jednom se nije čuo glas žrtve. Kod kuće je sa strganim zglobom, ali nju nije to spriječilo.
Skriva se jer radije voli da je više ne tuče. Pitam se, koju cijenu je platila za odustajanje od tužbe.
Ima neke razočaravajuće logike u pravdi na tekućoj traci. Ne tako daleko, tamo sjede u narančastim kombinezonima i s lisicama silovatelji, ubojice, trgovci drogom. Pravosudni sustav jedva ima vremena da na brzinu odmjeri ovim ništarijama neku dozu pravde. Kako možemo od tog sistema očekivati da se brine za prava jedne pretučene žene?
Dok sam polagao pravosudni ispit prošlog tjedna, Deck je telefonirao. Otkrio je novu adresu i telefonski broj Rikerovih. Upravo su se uselili u veliki stambeni kompleks u jugoistočnom Memphisu.

Dvosobni stan, četiri stotine dolara mjesečno. Cliff radi u transportnom poduzeću, nedaleko od našeg ureda, u terminalu koji nije u sindikatu. Deck pretpostavlja kako zarađuje oko sedam dolara na sat. Njegov odvjetnik je još jedan kruhoborac, jedan od milijun u ovom gradu.
Decku sam ispričao istinu o Kelly. Kazao mi je kako je dobro što sam mu to rekao, jer kada mi Cliff raznese glavu sačmaricom, on, Deck, moći će objasniti zašto se to dogodilo.
Deck mi je također rekao da zaboravim na nju. Donijet će mi samo neprilike.
Nalazim poruku na stolu da se odmah javim Bruiseru. Sam je za svojim predimenzioniranim stolom, na telefonu, onom desnom. Ima još jedan telefon slijeva i još tri razbacana po sobi. Jedan ima u autu. Jedan u torbi. I onaj koji mi je dao da me može nazvati u bilo koje doba dana ili noći.
Pokazuje mi da sjednem, koluta svojm crnim podlivenim očima kao da razgovara s nekim idiotom i reži u znak slaganja u slušalicu. Morski psi ili spavaju, ili su sakriveni iza nekog kamena. Filter u akvariju grglja i bruji.
Deck mi je prišapnuo kako Bruiser zarađuje između tri i pet stotina tisuća dolara godišnje u ovom uredu. Ovdje drži tri odvjetnika da mu uokolo pretražuju teren i nabavljaju ozlijeđene stranke (a sada ima i mene za to). Deck je mogao nabrojiti pet slučajeva prošle godine na kojima je Bruiser zaradio sto i pedeset tisuća. Dobiva hrpu slučajeva u vezi s drogom, a u svijetu narkotika je stekao reputaciju odvjetnika kojem se može vjerovati. No, prema Decku, pravi prihod Bruisera Stonea dolazi od njegovih ulaganja. On je umiješan u striptiz biznis u Memphisu i Nashvilleu, do kojih razmjera nitko ne zna, a savezna vlada očito pokušava očajnički to ustanoviti. Ta industrija plaća sve u kesu i tko zna koliko utajuje.
Razvodio se tri puta, izvijestio me Deck jedući masni sendvič kod Trudy. I ima troje djece u pubertetu koja, ništa čudno, žive svako sa svojom majkom. Voli društvo mladih striptizeta, previše kocka i pije, a bez obzira koliko kesa može zgrabiti svojim šapama, nikad mu nije dovoljno novca.
Bio je uhićen prije sedam godina i optužen zbog iznuđivanja novca, ali vlada nije imala šanse. Optužbe su povučene nakon godine dana. Deck mi je povjerio kako je zabrinut zato što FBI momentalno vodi istragu u podzemlju Memphisa, istragu u kojoj neprestano iskaču imena Bruisera Stonea i njegovog najboljeg prijatelja Princea Thomasa. Deck mi je rekao kako se Bruiser ponaša pomalo neobično - pije previše, lakše se razbjesni, bučno juri i dere se po uredu više nego obično.
Kad smo već kod telefona, Deck je siguran kako FBI prisluškuje sve telefone u našim uredima, uključujući i moj. A misli da su i zidovi također ozvučeni. Već su to radili, kaže mi ozbiljno i autoritativno. A neka pazim i kod Yogija.
Jučer popodne ostavio me s takvim utješnim mislima. Ako položim pravosudni ispit i dobijem samo malo novaca u džep, bježim odavde.
Bruiser konačno spušta slušalicu i trlja svoje umorne oči. "Baci pogled na ovo", kaže istovarujući debelu hrpu papira pred mene.
"Što je to?"
"Odgovor Great Benefita. Sad ćeš naučiti zašto je tako naporno tužiti velike korporacije. Imaju mnogo novaca i mogu platiti mnogo odvjetnika koji proizvode mnogo papira. Leo F. Drummond vjerojatno zaračunava Great Benefitu dvjesto pedeset dolara na sat."
To je zahtjev da se odbije tužba Blackovih s pratećim pismom koje ima šezdeset i tri stranice. Tamo je i obavijest da će se rasprava o rečenom zahtjevu održati pred časnim sucem Harveyjem Haleom.
Bruiser me mirno promatra. "Dobro došao na bojno polje."
Imam lijepu knedlu u grlu. Za adekvatni trebat će dani. "Dojmljivo je", kažem suha grla. Ne znam odakle da počnem.

"Čitaj teze pažljivo. Odgovori na zahtjev. Elaboriraj ga. Napravi to brzo. Nije tako strašno kako izgleda."
"Nije?"
"Ne, Rudy. To je papirologija. Naučit ćeš. Ti gadovi će podnijeti svaki poznati zahtjev i izmislit će mnogo novih, sve s debelim pratećim obrazloženjima. I spremno će otrčati na sud svaki put kad će biti saslušanje radi njihovih voljenih zahtjeva. Njima nije bitno hoće li dobiti ili izgubiti. Oni svejedno zarađuju. Osim toga, to odugovlači proces. Oni su postali pravi majstori u tome, a njihove stranke plaćaju račun. Problem je što će te raščerupati u tom slučaju."
"Već sam umoran."
'"Odvratno. Drummond zapucketa prstima i kaže, 'Želim zahtjev tla se odbaci tužba' i odmah se tri odvjetnika zakapaju u knjižnicu, a dva stručna suradnika vade sažetke starih slučajeva iz kompjutera. I evo! U času dolazi debeli podnesak, potpuno istražen. Tada, Drummond to treba pročitati nekoliko puta, proučava to za dvjestopedeset dolara na sat, možda će dati jednom od partnera da to također pročita. Zatim to on treba redigirati, skratiti i modificirati, odvjetnici idu natrag u knjižnicu, a suradnici za svoje kompjutere. To je guljenje, ali Great Benefit ima mnogo novaca i ne smeta joj plaćati ljude poput Tinley Britta."
Osjećam se kao da sam izazvao vojsku. Dva telefona zvone istovremeno i Bruiser grabi najbližeg. "Idi raditi", kaže mi, zatim kaže "Da" u slušalicu.
S obje ruke nosim svežanj u moj ured i zatvaram vrata. Čitam zahtjev za odbijanje tužbe sa zgodno predočenim i savršeno natipkanim obrazloženjem, obrazloženjem za koje ubrzo uviđam da je ispunjeno uvjerljivim argumentima protiv gotovo svega što sam iznio u tužbi. Jezik je bogat i jasan, toliko lišen nejasnih pravnih izraza koliko to može biti jedan pravni spis, izvanredno dobro napisan. Izložena gledišta podupire mnoštvo autoriteta, za koje se ispostavlja da su točno usuglašeni. Tu su još i male, slatke fusnote na dnu gotovo svake stranice. Također sadržava i kazalo, indeks te bibliografiju.
Jedina stvar koja nedostaje je pripremljen nalog za suca da potpiše sve što Great Benefit želi.
Nakon trećeg čitanja, sabirem se i počinjem raditi bilješke. Mogla bi biti rupa ili dvije po kojima ću pročačkati. Sok i strah nestaju. Skupljam svoju ogromnu antipatiju prema Great Benefitu i onome što je napravila mom klijentu, te sucem rukave.
Gospodin Leo F. Drummond možda je čarobnjak parničenja i može imati bezbrojne miljenike koji skaču na svaki mig, ali meni, Rudyju Bavloru, ništa drugo ne preostaje. Bistar sam i mogu raditi. On sa mnom želi započeti rat papirima, dobro. Zatrpat ću i ja njega.
Deck je izlazio šest puta na pravosudni ispit. Skoro gaja prošao pri trećem pokušaju, u Kaliforniji, ali nedostajala su mu dva boda za prolaz. Tri puta je pokušao u Tennesseyu ali nikad nije bio blizu prolaza, kaže mi s nevjerojatnom otvorenošću. Nisam siguran da Deck želi položiti pravosudni ispit. Zarađuje četrdeset tisuća godišnje ganjajući slučajeve za Bruisera, a nije opterećen etičkim normama. (Nije da one smetaju Bruisera.) Deck ne mora plaćati članstvo u komori, brinuti se o daljem stručnom usavršavanju, pohađati seminare, izlaziti pred suce, osjećati se krivim jer ne radi besplatno po službenoj dužnosti, a da ne govorimo o režijama.
Deck je pijavica. Sve dok ima odvjetnika s imenom koje može koristiti i ured u kojem može raditi, Deck je u poslu.
Zna da nisam prezaposlen, tako da je stekao naviku svraćanja u moj ured oko jedanaest. Ogovarali bismo pola sata, zatim odšetali do Trudy na jeftin ručak. Naviknuo sam se na njega. On je samo Deck, nepretenciozni mali momak koji želi biti moj prijatelj.
U kutu smo, ručamo među utovarivačima kod Trudy, a Deck govori tako tiho da ga jedva mogu

čuti. Katkada, posebno u bolničkim čekaonicama, može biti tako drzak da je to neugodno, a katkada je plah poput miša. Mumlja nešto što očajnički želi da čujem, a osvrće se preko oba ramena kao da će biti napadnut.
"Ovdje u tvrtki radio je jedan momak, ime mu je David Roy, koji se zbližio s Bruiserom. Brojali su novac zajedno, kao prisni prijatelji, znaš. Royu su oduzeli advokaturu zbog zloupotrebe novca kojeg su mu povjerile stranke, pa ne može biti odvjetnik." Deck prstima briše salatu od tunjevine s usana. "Ništa strašno. Roy izlazi odavde, prelazi na drugu stranu ulice i otvara striptiz klub. Izgori mu. Otvara drugi, izgori mu. Onda još jedan. Onda izbije rat u striptiz biznisu. Bruiser je prepametan da se u to upliće, ali je uvijek tamo negdje. Isto i tvoj prijatelj Prince Thomas. Rat traje već nekoliko godina. Mrtvo tijelo se svaki čas negdje nađe. Još više požara. Roy i Bruiser su se gadno posvađali. Prošle godine FBI je pritisnuo Roya i priča se da će prepjevati. Znaš što mislim."
Kimam glave spuštene uz Deckovu. Nitko nas ne može čuti, ali hvatam nekoliko začuđenih pogleda zbog načina kako smo nagnuti nad naše jelo.
"Pa, jučer je David Roy svjedočio pred istražnom porotom. Izgleda da je postigao dogovor."
Na to, poantu priče, Deck se uspravi i koluta očima kao da bih sada morao biti sposoban sve zaključiti.
"Dakle", šapnem, još uvijek sagnut.
On se mršti, oprezno gleda uokolo, a zatim se saginje. "Sva je prilika da će propjevati o Bruiseru. Možda i Princeu Thomasu. Čak sam čuo i trač da mu je glava ucijenjena."
"Naručeno ubojstvo!" "Da. Tiho."
"Tko ga je naručio?" sigurno ne moj poslodavac. "Hajde pogađaj." "Ne Bruiser."
Plaho mi se smješka, stisnutih usta, ne pokazujući zube i kaže, "Ne bi bilo prvi put." Na to zagriza ogroman zalogaj sendviča i polako ga žvače kimajući mi. Čekam dok ga ne proguta.
"Što mi to pokušavaš reći?" kažem. "Razmisli o drugim mogućnostima." "Nemam nikakvih opcija."
"Možda ćeš se morati skloniti." "Tek sam stigao ovamo." "Moglo bi postati vruće."
"A što s tobom?" pitam.
"I ja ću se možda morati skloniti." "A što s ostalim ljudima?"
"Nemoj se brinuti o njima, jer se oni ne brinu o tebi. Ja sam ti jedini prijatelj."
Ove riječi me proganjaju satima. Deck mi nije sve rekao, ali nakon još nekoliko ručkova i ja ću sve doznati. Imam snažan dojam kako traži mjesto kamo bi se smjestio ako nastane katastrofa. Upoznao sam druge odvjetnike iz tvrtke - Nicklassa, Toxera i Ridgea - ali oni se drže za sebe i malo govore. Vrata su im uvijek zaključana. Deck ih ne voli, a mogu samo nagađati o njihovim osjećajima za njega. Prema Decku, Toxer i Ridge su prijatelji i može biti da planiraju uskoro otvoriti svoju vlastitu malu tvrtku. Nicklass je alkoholičar koji je izvisio.
Najgori scenarij bi bio kada bi Bruisera optužili, uhitili i poslali na sud. Proces bi trajao barem godinu dana. Još uvijek bi mogao raditi i upravljati svojim uredom. Mislim. Ne mogu mu oduzeti pravo bavljenja profesijom dok nije pravomoćno proglašen krivim.
Opusti se, stalno si govorim.
A ako me i izbace na ulicu, to mi se već bilo dogodilo. Uspio sam se već snaći.

Vozim se u smjeru gospođice Birdie i prolazim uz gradski park. Igraju se barem tri softball utakmice pod svjetlima.
Stajem kod govornice, blizu praonice automobila i okrećem broj. Nakon što je treći put pozvonilo, ona se javlja, "Halo." Glas odzvanja cijelim mojim tijelom.
"Je li Cliff tamo?" pitam oktavu dublje. Ako kaže da, jednostavno spuštam slušalicu. "Ne. Tko zove?"
"Rudy", kažem normalnim glasom. Zadržavam dah, očekujem da čujem klik i za njim znak za prekinutu liniju, a isto tako očekujem čuti nježne, čeznutljive riječi. K vragu, ne znam što da očekujem.
Zašutila je, ali nije prekinula. "Zamolila sam te da me ne zoveš", kaže bez traga ljutnje ili nezadovoljstva.
"Žao mi je. Nisam mogao. Zabrinut sam za tebe." "Ne možemo ovo raditi."
"Raditi što?"
"Zbogom." Sada čujem klik i znak za prekinutu liniju.
Trebalo mi je dosta petlje da je nazovem, a sada bih radije da nisam. Neki ljudi imaju više petlje nego pameti. Znam da joj je muž totalni luđak, ali ne znam koliko bi daleko išao. Ako je ljubomorni tip, a siguran sam da je, jer je s devetnaest godina ta islužena seljačina od sportaša oženjena prekrasnom djevojkom, onda pretpostavljam da mu je sumnjiv svaki njezin pokret. Ali bi li išao tako daleko da prisluškuje svoj telefon?
Nije baš uvjerljivo, ali ne da mi spavati.

Spavao sam manje od sata kad mi je telefon pozvonio. Gotovo je četiri ujutro prema digitalnom satu. Tapkam u mraku tražeći telefon.
To je Deck, veoma uzbuđen, brzo govori na mobitel u autu. Juri prema meni, udaljen je manje od tri ulice. Nešto je veliko, nešto hitno, neka divna katastrofa. Požuri! Odjeni se! Kaže mi da ga čekam na pločniku za manje od minute.
Čeka me u svom raspadajućem kombiju. Uskačem, a on dodaje gas i mi jurimo. Nisam imao prilike oprati zube. "Što to, dovraga, radimo?" pitam.
"Veliki sudar na rijeci", svečano mi objavljuje, kao da je duboko ožalošćen time. Evo, još jedan običan radni dan u uredu. "Malo nakon jedanaest uvečer jedna se teglenica s naftom otrgla s veza i otplovila niz rijeku, dok nije udarila u parobrod na kotač na kojem se održavala maturalna proslava. Možda je bilo tristo djece na njemu. Parobrod je potonuo blizu Mud Islanda, tik uz obalu."
"To je užasno Deck, ali što da mi, dovraga, radimo s tim?"
"Provjeriti. Bruisera zovu. Bruiser zove mene. Evo nas. To je strašna katastrofa, vjerojatno najveća ikada u Memphisu."
"I na to treba biti ponosan?"
"Ne razumiješ. Bruiser ovo ne želi propustiti."
"Super. Neka ugura svoju debelu guzicu u ronilačko odijelo i neka izranja tijela."
"Mogao bi biti zlatni rudnik." Deck brzo juri kroz grad. Ne obraćamo pažnju jedan na drugoga dok dolazimo u centar. Ambulantna kola projure uz nas i meni se puls ubrzava. Druga ambulantna kola skreću ispred nas.
Cesta uz rijeku je blokirana desecima policijskih automobila, svi s upaljenim svjetlima koja probadaju noć. Vatrogasna i ambulantna kola su nagurana jedna na druga. Helikopteri lebde zrakom iznad rijeke. Skupine ljudi stoje u potpunoj tišini, a drugi trčkaraju uokolo vičući i pokazujući

rukama. Može se vidjeti nosač dizalice uz obalu.
Brzo obilazimo žutu policijsku traku i pridružujemo se mnoštvu promatrača uz rub vode. Prizor je sada sedam sati star i nestao je veći dio užurbanosti. Sada čekaju. Mnogi od ljudi su stisnuti zajedno u male užasnute grupice koje sjede na obalama popločenima granitnim kockama te gledaju i plaču dok ronioci i pomoćno medicinsko osoblje traga za tijelima. Svećenici kleče i mole s obiteljima. Deseci zaprepaštene djece u mokrim sakoima i poderanim maturalnim haljinama sjede zajedno, držeći se za ruke i zureći u vodu. Bok parobroda strši tri metra iznad vode i za njega se drže spasitelji, mnogi odjeveni u crno-plava ronilačka odjela s bocama s kisikom. Ostali pomažu s tri pontona povezana zajedno.
Ovdje se odvija nekakav obred, ali treba dosta pažnje kako bi ga se shvatilo. Policijski poručnik polako prelazi mostićem s plutajućeg doka i prelazi na granitne kocke. Mnoštvo, ionako mirno, postaje savršeno tiho. Staje pred patrolni auto dok se nekoliko novinara okuplja oko njega. Većina ljudi ostaje sjediti, stežući pokrivače i spuštajući glave u usrdnoj molitvi. To su roditelji, rođaci i prijatelji. Poručnik kaže, "Žao mi je, ali identificirali smo tijelo Melanie Dobbins."
Njegove riječi dopiru kroz tišinu koja je gotovo istog trena prekinuta plačem i jecajima djevojčine obitelji. Stišću se i padaju zajedno. Prijatelji kleče i grle se, a zatim ženski glas vrisne.
Ostali se okreću i promatraju, ali se također otima zajednički uzdah olakšanja. Loša vijest za njih je neizbježna, ali je bar odgođena. Još ima nade. Poslije ću doznati kako je dvadesetoro preživjelo tako da su ostali u zračnom džepu.
Policijski poručnik odlazi, vraća se do doka gdje se još jedno tijelo vadi iz vode.
Zatim polako počinje i drugi obred, ne tako tragičan, ali daleko odvratniji. Ljudi s tužnim licima prilaze, a čak se i pokušavaju prišuljati tugujućim obiteljima. Imaju male bijele poslovne posjetnice koje pokušavaju dati članovima obitelji i prijateljima poginulih. Približavaju se kroz tamu, motreći oprezno jedan na drugoga. Sve bi dali da se domognu slučaja. Žele samo trećinu.
Deck sve to primjećuje davno prije nego sam ja shvatio što se događa. Glavom pokazuje mjesto bliže obiteljima, ali ja se odbijam pomaknuti. Ulazi u gužvu i brzo nestaje u tami, odlazi rudariti za svojim zlatom.
Okrećem leđa rijeci i uskoro trčim ulicama središta Memphisa.

22

Komisija za pravosudni ispit koristi preporučenu poštu za slanje rezultata testova. Na fakultetu se mogu čuti priče o novajlijama koji čekaju, da bi se onda onesvijestili kraj poštanskog sandučića ili bi luđački trčali niz ulicu, mašući pismom poput idiota. Mnogo je takvih pričica, pričica koje su izgledale smiješne, ali sada su izgubile svu duhovitost.
Trideset dana je prošlo i još nema pisma. Dao sam svoju kućnu adresu, jer želim biti potpuno siguran da pismo neće otvoriti nitko kod Bruisera.
Trideset i prvi dan pada u subotu, dan u kojem mi je dozvoljeno da spavam do devet, a tada moja djeliteljica zadataka počinje lupati na vrata četkom za bojenje.
Garaži ispod mojeg stana odjednom treba bojenje, tako je odlučila, iako meni izgleda dobro. Izbacuje me iz kreveta s novostima kako je već ispekla jaja sa šunkom pa se hlade, zato neka požurim.
Posao dobro napreduje. Bojenje smjesta polučuje razultate koji su prilično zadovoljavajući. Mogu vidjeti napredak. Sunce je zakriveno visokim oblacima, a moj ritam je u najboljem slučaju ležeran.
U šest popodne izjavljuje kako je vrijeme da se prestane, da sam radio dovoljno i da ima izvrsne vijesti za večeru - napravit će nam vegetarijansku pizzu!
Kod Yogija sam radio sinoć do jedan ujutro i još se neko vrijeme nemam želje tamo vraćati, tako da, tipično, nemam ništa za raditi u subotu uvečer. Što je još gore, nisam ni planirao ništa raditi. Žalosno, ali pomisao da večeram vegetarijansku pizzu s osamdesetogodišnjom ženom zvuči privlačno.
Tuširam se i odijevam svoje kaki hlače i tenisice. Čudan miris dopire iz kuhinje kada ulazim u kuću. To se gospođica Birdie mota po kuhinji. Nije još nikad radila pizzu, kaže mi, kao da bi mi to trebalo biti drago čuti.
Nije loša. Tikvice i žuti feferoni su pomalo hruskavi, ali nije štedjela na kozjem siru i gljivama. A ja umirem od gladi. Jedemo u dnevnoj sobi i gledamo film s Caryjem Grantom i Audrey Haepburn. Ona plače skoro čitav film.
U idućem filmu glume Bogart i Bacali, a u mojim mišićima se počinju javljati bolovi. Postajem pospan. Gospođica Birdie, međutim, sjedi na rubu kauča upijajući bez daha svaku rečenicu filma kojeg svako malo gleda već pedeset godina.
Odjednom, skače na noge. "Zaboravila sam nešto!" vikne i otrči u kuhinju iz koje čujem prekapanje po nekim papirima. Trči nazad u sobu s listom papira, dramatično stane pred mene i objavi, "Rudy! Položio si ispit!"
Drži list bijeloga papira kojeg joj uzimam iz ruke. Poslala ga je komisija za pravosudni ispit iz Tennesseeja, naslovljeno je na mene, naravno, a debelim slovima preko sredine stranice ispisane su veličanstvene riječi: "Čestitamo. Položili ste pravosudni ispit."
Okrećem se i gledam gospođicu Birdie i u djeliću sekunde bih je poželio ćušnuti zbog takvog drastičnog kršenja privatnosti. Trebala mi je reći ranije, a jako dobro zna da nema pravo otvoriti pismo. Ali vidi joj se svaki od njezinih sivih i žutih zuba. Ima suze u očima, a rukama pokriva lice, uzbuđena je gotovo koliko i ja. Moja ljutnja brzo prelazi u potpuni zanos.
"Kada je došlo?" pitam.
"Danas, dok si bojio. Poštar je pokucao na moja vrata i pitao za tebe, a ja sam rekla kako imaš

posla pa sam potpisala umjesto tebe."
Potpisivanje je jedna stvar. Otvaranje je druga stvar.
"Niste ga smjeli otvoriti", kažem, ali bez stvarne ljutnje. Nemoguće je biti bijesan u času poput ovoga.
"Žao mi je. Mislila sam da bi ti to želio. Ali zar nije uzbudljivo?"
Svakako da je. Lebdim do kuhinje, cereći se poput kretena, rasterećeno i duboko udišući zrak.
Sve je divno. Kakav divan svijet!
"Moramo proslaviti", kaže sa zločestim malim smiješkom.
"Kako god hoćete", kažem. Osjećam se da bih mogao trčati dvorištem i vikati prema zvijezdama.
Poseže duboko u ormar, prekapa po njemu, smije se, a onda polako izvlači bocu neobičnog oblika. "Ovo čuvam za posebne prilike."
"Što je to?" kažem uzimajući bocu. Nikad nisam vidio takvu kod Yogija.
"Liker od dinja. Prilično jaka stvar, znaš." Smijulji se. U ovom trenutku popio bih bilo što. Nalazi dvije iste šalice za kavu - piće se nikad ne poslužuje u ovoj kući - i puni ih dopola. Tekućina je gusta i ljepljiva. Miris me podsjeća na nešto iz zubarske ordinacije.
Nazdravljamo mojoj sretnoj sudbini, kucamo se šalicama s natpisom Tennessee i otpijamo gutljaj. Ima okus po dječjem sirupu protiv kašlja, a pali poput čiste votke. Cmokne ustima. "Bolje da sjednemo", kaže.
Nakon nekoliko gutljaja gospođica Birdie hrče na kauču. Stišavam film i točim još jednu šalicu. To je jaki liker, a nakon početnog žarenja, okusne su bradavice zadovoljne. Pijem na terasi, ispod mjeseca, još uvijek se smješkajući prema gore, ushićeno zahvalan za ove božanske vijesti.
Posljedice likera od dinje drže me dosta nakon svitanja. Tuširam se i kliznem iz svog stana, ušuljam se u auto, a zatim jurim unatrag do ulice. Odlazim u yuppijevski kafić u kojem imaju svježe brioše i frape. Kupujem debele nedjeljne novine i otvaram ih na stolu pozadi. Nekoliko članaka ima veze sa mnom.
Četvrti dan zaredom naslovna stranica je ispunjena pričama o potonuću parobroda. Četrdeset i jedno dijete je stradalo. Odvjetnici su već počeli ulagati tužbe.
Drugi članak, onaj u gradskoj rubrici, najnoviji je nastavak o nizu istraga o korupciji u policiji, a posebno o vezi između striptiz biznisa i policijske službe. Bruiserovo ime se spominje nekoliko puta kao odvjetnika Willieja McSwanea, mjesnog glavešinu. Bruiserovo ime se spominje i kao odvjetnika Bennieja Thomasa, poznatog kao Princea, mjesnog vlasnika kafića i bivšeg saveznog optuženika. Bruiserovo ime se spominje i kao vjerojatna iduća meta savezne policije.
Osjećam da se približava nevolja. Savezna istražna porota zasjeda non-stop mjesec dana. Ove novine objavljuju članke o tome skoro svaki dan. Deckova nervoza raste.
Treći članak je potpuno iznenađenje. Na zadnjoj stranici poslovne rubrike objavljenje kratak članak s naslovom "161 diplomant položio pravosudni ispit". Tri rečenice izjava za tisak komisije za pravosudni ispit, a zatim abecedni popis, vrlo sitno tiskan, nas koji smo prošli.
Približavam novine licu i mahnito čitam. Evo me! Istina je. Nije došlo do činovničke greške.
Položio sam pravosudni ispit. Prelijećem imena, mnoga od kojih dobro poznajem već tri godine.
Tražim Bookera Kanea, ali nema ga. Provjeravam drugi put i treći put, a ramena mi se objese.
Stavljam novine na stol i nagi as čitam svako ime. Nema Bookera Kanea.
Sinoć sam ga skoro nazvao, nakon što je memorija gospođice Birdie oživjela te mi je predala predivne vijesti, ali jednostavno nisam mogao. Budući da sam ja položio odlučio sam čekati i pustiti da Booker nazove mene. Pretpostavio sam da, ako neće nazvati kroz nekoliko dana, to znači da je pao. Sada, ne znam što da radim. Mogu ga vidjeti u ovom trenutku, kako pomaže Charlene spremati

djecu za crkvu, pokušava se smješkati i držati najbolje što može, pokušava uvjeriti njih oboje kako je to samo privremeni neuspjeh i kako će položiti ispit idući put.
Ali znam da je očajan. Pozlijeđen je i ljut na sebe zbog neuspjeha. Boji se reakcija Marvina Shanklea i užasnut je sutrašnjim danom u uredu.
Booker je veoma ponosan čovjek koji je uvijek vjerovao da može postići sve. Volio bih se odvesti do njega i žaliti s njim, ali to ne bi išlo.
Nazvat će me sutra i čestitati mi. Izvana će biti hrabar i odlučan da idući put prođe bolje. Ponovno čitam popis i uviđam da ime Sare Plankmore nije ovdje. Niti ime Sara Plankmore
Wilcox. Gospodin S. Todd Wilcox je položio ispit, ali njegova mladenka nije.
Smijem se glasno. To je pokvareno i tričavo, zlobno, djetinjasto, osvetoljubivo, a čak je i ružno. Ali ne mogu si pomoći. Zatrudnjela je da bi se mogla udati i kladim se da je pritisak bio preveliki. Skrenula je na drugi kolosijek u zadnja tri mjeseca, planirajući vjenčanje i birajući boje za dječju sobu. Sigurno je zanemarila učenje.
Ha. Ha. Ha. Na koncu se ja zadnji smijem.
Pijanac koji je udario Dana Van Landela je osiguran na maksimalnu svotu od sto tisuća dolara. Deck je uvjerio pijančevog osiguravatelja kako Van Landelov zahtjev vrijedi više od maksimuma i u tome je u pravu. Osiguranje je obećalo pljunuti više od maksimuma. Bruiser je uskočio samo u zadnjem trenutku da zaprijeti parnicom i ostalim. Deck je napravio osamdeset posto posla. Ja najviše petnaest posto. Bruiseru mirne duše priznajemo ostatak. Ali po rasporedu naknada u Bruiserovoj tvrtki, ni Deck, ni ja ne sudjelujemo u profitu. To je zato jer Bruiser ima jasnu definiciju stvaranja dobiti. Van Landel je njegov slučaj jer je on prvi za njega čuo. Deck i ja smo išli u bolnicu da bismo potpisali ugovor, ali to se od nas očekivalo, budući da smo Bruiserovi namještenici. Da smo mi prvi ulovili slučaj i potpisali ugovor, onda bismo imali šanse za neki honorar.
Bruiser nas obojicu poziva u svoj ured i zatvara vrata. Čestita mi na položenom pravosudnom ispitu. I on ga je također položio otprve, što, siguran sam, čini da se Deck osjeća još gluplje. Ali Deck ništa ne pokazuje, samo sjedi oblizujući zube, a glava mu je stalno nagnuta na stranu. Bruiser priča trenutak o nagodbi u slučaju Van Landela. Kaže kako je jutros primio ček na iznos od sto tisuća dolara s tim da će Van Landelovi danas popodne doći radi sređivanja računa. A on smatra kako bismo i mi, možda, nešto trebali dobiti od ovog posla.
Deck i ja nervozno se pogledavamo.
Bruiser kaže kako je već imao dobru godinu, da je do sada zaradio više novaca nego lani i da želi da njegovi ljudi budu zadovoljni. Osim toga, ovo je bila vrlo brza nagodba. On je, osobno, radio na njoj manje od šest sati.
Deck i ja se obojica čudimo što je to imao raditi šest sati.
I tako, jer je dobroga srca, želi nam dati neku naknadu. Njegov dio je trećina, to jest trideset tri tisuće dolara, ali neće zadržati sve za sebe. Podijelit će s nama. "Vama, momci, dat ću trećinu mojeg dijela da ga ravnomjerno podijelite."
Deck i ja tiho računamo. Jedna trećina od trideset i tri tisuće dolara je jedanaest. A pola toga je pet i po tisuća.
Uspijevam zadržati mirno lice i kazati, "Hvala Bruiser. To je strašno velikodušno."
"Nije vrijedno spomena", kaže kao da su takve usluge njegov stil života. "Neka to bude dar za položeni ispit."
"Hvala."
"Aha, hvala", kaže Deck. Obojica smo zatečeni, ali također obojica razmišljamo kako Bruiser zadržava dvadeset dvije tisuće dolara za šest sati rada. To je negdje tri i po tisuće dolara na sat.

No nisam očekivao ni pare pa se odjednom osjećam bogat. "Dobar posao, dečki. A sad idite i donesite još ugovora."
Kimamo istovremeno. Zbrajam svoje bogatstvo i razmišljam kako ću ga potrošiti. Deck, bez sumnje, čini isto.
"Jesmo li spremni za sutra?" pita me Bruiser. U devet ujutro, pred časnim sucem Harveyjem Haleom, osporavamo zahtjev Great Benefita za odbijanje tužbe. Bruiser je već imao jedan neugodan razgovor sa sucem oko toga pa se baš ne veselimo saslušanju.
"Nadam se", odgovaram s nervozom u želucu. Pripremio sam i uručio pobijanje njihovog zahtjeva na trideset stranica, na što su Drummond i društvo uzvratili s pobijanjem mojeg pobijanja. Bruiser je nazvao Halea da se žali, ali razgovor je loše završio.
"Možda ću ti dati da vodiš dio rasprave, zato budi spreman", kaže Bruiser. Teško gutam. Nemir prerasta u paniku.
"Natrag na posao", dodaje. "Bilo bi sramotno izgubiti slučaj, a da suđenje nije ni počelo." "I ja radim na njemu", dodaje Deck uslužno.
"Dobro. Sva trojica idemo na sud. Sam Bog zna da će oni imati dvadeset ljudi tamo."
Iznenadno bogatstvo povlači i želju za boljim stvarima u životu. Deck i ja odlučujemo zaboraviti na našu uobičajenu juhu i sendvič kod Trudy, umjesto toga ručamo u obližnjem restoranu. Naručujemo pečena rebrica.
"On nikad nije prije tako dijelio novac", kaže Deck trzajući se i osvrćući okolo. Nalazimo se u separeu na kraju mračne sale. Nema šanse da nas netko čuje, ali je svejedeno na oprezu. "Nešto će poći krivo Rudy, siguran sam. Toxer i Ridge samo što nisu otišli. FBI je Bruiseru za petama. On dijeli okolo novac. Nervozan sam, stvarno nervozan."
"Okay, ali zašto? Ne mogu nas uhititi."
"Ne brinem se ja što bi me uhitili. Brinem se za posao."
"Ne razumijem. Ako Bruisera optuže i uhite, izaći će uz jamčevinu prije negoli se snađu. Ured će nastaviti s radom."
To ga razdražuje. "Slušaj, a što ako dođu sa sudskim nalozima i pečatima. Oni to mogu, znaš. To se već dogodilo u aferama zbog iznuđivanja novca. FBI voli napasti odvjetničke kancelarije, pokupiti spise i odnijeti kompjutere. Baš ih briga za mene i tebe."
Iskreno, nisam nikad na to pomislio. Vjerojatno sam izgledao iznenađeno. "Naravno da mu mogu zatvoriti ured", gorljivo nastavi. "A to bi jedva čekali. Ti i ja ćemo se naći u unakrsnoj paljbi i nikog, baš nikog neće biti briga."
"Pa što predlažeš?" "Brišimo!"
Počinjem ga ispitivati na što misli, ali to je prilično očito. Deck mi je sada prijatelj, ali želi mnogo više. Ja sam položio pravosudni ispit pa ga sad mogu zaštititi. Deck želi partnera! Prije nego uspijem bilo što reći, on već napada. "Koliko imaš novaca?" pita me.
"Ovaj, pet i pol tisuća dolara."
"I ja. To je jedanaest tisuća. Ako damo svaki dvije tisuće, to je četiri. Možemo unajmiti mali ured za četiri stotine mjesečno, telefon i ostalo bi koštalo još pet stotina. Možemo nabaviti nekoliko komada namještaja, ništa šminkerske Radili bismo s ograničenim sredstvima šest mjeseci i vidjeli kako ide. Ja ću ganjati slučajeve, ti ćeš ići na sud, a profit dijelimo ravnopravno. Sve je fifty-fifty. Troškovi, honorari, profit, posao, radno vrijeme."
Zatečen sam, ali brzo razmišljam. "A što ćemo s tajnicom?"
"Ne treba nam", brzo kaže. Deck je o ovome dosta razmišljao. "Barem ne u početku. Obojica se

možemo javljati na telefon i koristiti automatsku sekretaricu. Ja znam tipkati. Ti znaš tipkati. I ići će. Kada zaradimo nešto novca, uzet ćemo djevojku."
"Koliko će nam režije iznositi?"
"Manje od dvije tisuće. Najamnina, telefon, oprema, nabavke, kopiranja i sto ostalih sitnica. Ali možemo štedjeti i poslovati jeftinije. Pazimo na režije i odnesemo doma više novca. To je vrlo jednostavno." Proučava me dok pijucka ledeni čaj, a zatim se ponovo naginje naprijed. "Gledaj Rudy, po onome kako ja to vidim mi smo upravo ostavili dvadeset dvije tisuće dolara na stolu. Trebali smo izaći s cijelim honorarom koji bi nam pokrio režije za čitavu godinu. Pokrenimo svoj vlastiti posao i zadržimo sav novac."
Postoji etička zabrana odvjetnicima da sklapaju partnerstva s onima koji nisu odvjetnici. Htio sam to spomenuti, ali uočavam da je to uzaludno. Deck bi smislio desetak načina da to obiđe.
"Najamnina mi djeluje niska", kažem tek tako da bi nešto rekao, a također i da vidim koliko je ozbiljno istražio stvar.
On zaškilji i nasmije se, bijesnu zubi kao u dabra. "Već sam našao prostor. To je stara zgrada u Madisonu, iznad trgovine antikvitetima. Četiri prostorije, zahod, točno napola puta između gradskog zatvora i Sv. Petra."
Savršena lokacija! San svakog odvjetnika. "To je gadni dio grada", kažem. "A zašto misliš da je stanarina tako jeftina?"
"Je li u dobrom stanju?"
"Okay je. Morat ćemo ga oličiti." "Ja sam dobar ličilac."
Stižu naše salate i ja trpam leticiju u usta. Deck milja svoju po tanjuru, ali malo jede. Mozak mu radi previše užurbano da bi se mogao posvetiti hrani.
"Moramo pobjeći, Rudy. Znam stvari koje ne mogu reći, okay. Vjeruj mi kad ti kažem da će Bruiser izvisiti. Sreća mu je istekla." Zastaje i nabada orah. "Ako ne želiš ići sa mnom, onda ću danas popodne razgovarati s Nicklassom."
Nicklass je jedini preostao osim Toxera i Ridgea, a znam da ga Deck ne voli. Također sam prilično uvjeren da Deck govori istinu o Bruiseru. Dovoljno je dvaput tjedno prelistati novine da biste vidjeli kako je taj čovjek u ozbiljnoj neprilici. Deck je bio njegov najlojalniji namještenik u zadnjih nekoliko godina te me činjenica kako je spreman na bijeg plaši.
Jedemo polako i u tišini, oboje razmišljajući o svojim sljedećim potezima. Prije četiri mjeseca pomisao da se bavim pravom s nekim poput Decka bila bi nezamisliva, čak smiješna, a opet, sad sam nesposoban da smognem dovoljno razloga kako bih ga spriječio da postane moj partner.
"Ti me ne želiš za svojeg partnera?" kaže tužno.
"Samo razmišljam, Deck. Daj mi minutu. Zatekao si me s tim." "Žao mi je. Ali moramo brzo bježati." "Koliko znaš o tome?" "Dovoljno da me uvjeri. Nemoj me ništa više pitati."
"Daj mi nekoliko sati da razmislim."
"Pošteno. Sutra obojica idemo na sud, pa hajdemo se naći ranije. Kod Trudy. Ne možemo razgovarati u našem uredu. Razmisli o tome i reci mi ujutro."
"Dogovoreno."
"Koliko predmeta imaš?"
Razmišljam trenutak. Imam debeli spis od slučaja Black, prilično tanak o gospođici Birdie i beskoristan slučaj naknade nekom radniku kojeg mi je Bruiser uvalio prošli tjedan. "Tri."
"Iznesi ih iz svojeg ureda. Odnesi ih doma."

"Sada?"
"Sada. Danas popodne. I što god još bi mogao trebati iz svojeg ureda, bolje odnesi brzo. Ali nemoj da te ulove, okay?"
"Netko nas promatra?"
Okreće se i gleda, a zatim mi pažljivo kima glavom, divlje kolutajući očima iza nakrivljenih naočala.
"Tko?"
"FBI, mislim. Ured je pod prismotrom."

23

Bruiserova usputna primjedba kako bi mi mogao dati da vodim dio rasprave na saslušanju slučaja Blackovih, nije mi dala spavati skoro cijelu noć. Ne znam je li to bio običan blef mudrog mentora, ali to me više zabrinjava od ulaženja u posao s Deckom.
Još je mrak kad stižem kod Trudy. Ja sam joj prva mušterija. Kava joj vrije, a krafne su vruće.
Čavrljamo trenutak, ali Trudy ima posla.
I ja. Zanemarujem novine i zakapam se u bilješke. S vremena na vrijeme zirkam kroz prozor prema praznom parkiralištu i pokušavam prepoznati agente u neobilježenim automobilima, kako puše cigarete bez filtera i piju ustajalu kavu, baš kao u filmovima. Ponekad je Deck savršeno uvjerljiv, a ponekad šašav kako i izgleda.
I on je uranio. Nekoliko minuta prije sedam uzima svoju kavu i sjeda u stolac preko puta mene.
Kafić je sada napola popunjen. "Dakle?" prvo je što kaže.
"Pokušajmo na godinu dana", kažem. Odlučio sam da potpišemo dogovor na vrijeme od samo jedne godine, koji bi također uključivao i klauzulu o jednomjesečnom otkaznom roku bude li itko od nas dvojice nezadovoljan.
Njegovi blještavi zubi brzo pokazuju da ne može sakriti svoje uzbuđenje. Pruža mi desnu ruku preko stola da se rukujemo. To je veliki trenutak za Decka. Volio bih da i ja isto osjećam.
Također sam odlučio da ga obuzdam, da ga posramim zato što trči za svakom katastrofom. Budemo li radili naporno i služili svojim strankama, možemo pristojno zarađivati i, nadam se, proširiti. Ohrabrit ću Decka da uči za pravosudni ispit, dobije dozvolu za rad i pistupi svojoj struci s više poštovanja.
Ovo će, naravno, trebati raditi postupno. A nisam niti naivan.
Očekivati da će se Deck držati podalje od bolnica je isto kao i očekivati od pijanca da izbjegava barove. No, barem ću pokušati.
"Jesi li sklonio svoje spise?" šapuće gledajući prema vratima kroz koja su baš ušla dva vozača kamiona.
"Da. A ti?"
"Ja stvari krijumčarim van već tjedan dana."
Radije ne bih o tome više pričao. Skrećem razgovor na današnju raspravu slučaja Black, a Deck ga ponovo vraća na naš novi pothvat. U osam odlazimo u naše urede, a Deck promatra svaki auto na parkiralištu kao da su svi krcati agentima FBI-a.
Bruiser nije došao do osam i petnaest. Deck i ja se prepiremo oko teza iznesenih u Drummondovom prigovoru. Ovdje, gdje su zidovi i telefoni ozvučeni, ne pričamo ni o čemu osim o pravu.
Osam i trideset, a još uvijek nema traga od Bruisera. Izričito je rekao kako ćemo proći cijeli spis. Sudnica suca Halea je u sudu kotara Shelby u centru, dvadeset minuta daleko uz nepredvidljivi promet. Deck nerado naziva u Bruiserov stan, nema odgovora. Dru kaže kako ga je očekivala u osam. Naziva njegov telefon u autu, bez odgovora. Možda će nas jednostavno čekati u sudu, kaže.
Deck i ja spremamo spis u moju aktovku i napuštamo ured u petnaest do devet. On zna najbržu rutu, tako kaže, pa vozi dok se ja znojim. Ruke su mi vlažne i ljepljive, a grlo suho. Ako me Bruiser

prijeđe za ovo saslušanje, nikad mu neću oprostiti. U stvari, vječno ću ga mrziti.
"Opusti se", kaže Deck, zgrbljen nad volanom, jureći oko automobila i prolazeći kroz crvena svjetla. Čak i Deck može vidjeti strah na meni. "Siguran sam da će Bruiser biti tamo." To kaže bez i najmanjeg traga uvjerenosti. "A ako i neće, ti ćeš sve dobro obaviti. To je samo saslušanje o prijedlogu da se odbije tužba, hoću reći, nemamo porotu pred sobom, znaš."
"Samo ušuti i vozi, Deck, okay. I pokušaj da ne poginemo." "Što smo osjetljivi."
U centru smo, usred gužve, a ja s užasom pogledavam na sat. Točno je devet. Deck tjera dva pješaka s ulice, a zatim juri kroz sićušno parkiralište. "Vidiš ona vrata tamo", kaže, pokazujući mi u kut suda kotara Shelby, masivnu zgradu koja pokriva čitav jedan blok.
"Aha."
"Uđi unutra, popni se do prvog kata, treća vrata desno je sudnica." "Misliš li da je Bruiser tamo?" pitam sasvim slabašnim glasom.
"Kako ne", kaže lažući. Sjeda na kočnice, udara u rubni kamen, a ja iskačem posrćući. "Doći ću gore čim parkiram", viče. Grabim betonskim stepenicama, prolazim kroz vrata, još jedan kat gore i odjednom sam u palači pravde.
Sud kotara Shelby je star, dostojanstven i izvrsno očuvan. Podovi i zidovi su mramorni, dvostruka vrata su od uglačanog mahagonija. Hodnik je širok, mračan i tih, a uzduž njega, pod portretima uglednih pravnika, poredane su drvene klupe.
Usporavam trčanje, a zatim stajem pred sudnicom časnog suca Harveyja Halea. Okružni sud, osmi odjel, kako piše na mjedenoj pločici uz vrata.
Bruiseru nema ni traga izvan sudnice, a nakon što polako otvaram vrata i gledam unutra, prva stvar koju ne vidim je njegovo golemo tijelo. Nema ga.
Ali sudnica nije prazna. Gledam niz prolaz s crvenim tepihom, između redova ispoliranih i tapeciranih klupa, kroz niska vratašca na ogradi i vidim kako nekoliko ljudi čeka na mene. Gore, u crnoj halji, u velikom stolcu od tamnocrvene kože, mrgodeći se na mene, nalazi se neugodan čovjek za kojeg pretpostavljam da je časni sudac Harvey Hale. Sat na zidu iza njega pokazuje da je dvanaest minuta poslije devet. Bradu podupire jednom rukom, dok prstima druge nestrpljivo bubnja.
S moje lijeve strane, iza ograde koja odvaja dio za publiku od sudačkog sjedala, odjeljka za porotu i stolova za odvjetnike, vidim grupu ljudi koji se svi upinju da me vide. Začudo, svi imaju isti izgled i odjeću - kratka kosa, tamna odijela, bijele košulje, prugaste kravate, ozbiljna lica, prezirno smijuljenje.
Prostorija je tiha. Osjećam se kao uljez. Čak mi se čini da tako misle i sudska zapisničarka i sudski poslužitelj.
Otežala koraka i klecavih koljena prolazim s nula samopouzdanja kroz vratašca u ogradi. Grlo mi je suho. Riječi su mi drhtave i slabašne. "Oprostite gospodine, ali ja sam ovdje zbog rasprave o slučaju Black."
Sučev izraz lica se ne mijenja. I dalje lupka prstima. "A tko ste vi?"
"Pa, moje ime je Rudy Baylor. Ja radim za Bruisera Stonea." "Gdje je gospodin Stone?" pita. "Nisam siguran. Trebali smo se ovdje naći." Nastalo je komešanje s moje lijeve strane, u
skupini odvjetnika, ali ne gledam. Sudac Hale prestaje lupkati, podiže bradu s ruke i nezadovoljno odmahuje glavom. "Zašto nisam iznenađen?" kaže u svoj mikrofon.
Kako Deck i ja bježimo iz tvrtke, ja sam odlučio odvući sa sobom slučaj Black na sigurno. Moj je! Nitko drugi ga ne može dobiti. Sudac Hale ne može nikako znati u ovom trenutku da sam ja odvjetnik koji će voditi taj slučaj, a ne Bruiser. Premda sam preplašen, brzo odlučujem kako je ovo

trenutak za moju afirmaciju.
"Pretpostavljam da želite odgodu", kaže.
"Ne, nikako. Spreman sam suprotstaviti se zahtjevu obrane", kažem što je moguće uvjerljivije.
Prolazim polako kroz vratašca i stavljam spis na desni stol. "Jeste li vi odvjetnik?" pita me.
"Pa, upravo sam položio pravosudni ispit." "Ali niste još dobili dozvolu za rad?"
Ne znam zašto tu razliku nisam uočio do sada. Valjda sam bio toliko ponosan na sebe da mi jednostavno nije palo na pamet. Osim toga, Bruiser je trebao danas govoriti, a ja bih samo možda uskočio radi malo vježbe. "Ne, gospodine. Dat ćemo prisegu sljedeći tjedan."
Jedan od mojih neprijatelja glasno pročišćuje grlo tako da ga sudac pogleda. Okrećem se i ugledam uglađenog gospodina u tamnoplavom odijelu kako se upravo dramatično ustaje sa svojeg stolca. "Časni suče", kaže kao da je to rekao tisuću puta. "Molim da se unese u zapisnik, moje ime je Leo F. Drummond iz Tinley Britta, odvjetnik Great Benefit Life." To kaže mrko u smjeru svojeg dugogodišnjeg prijatelja i cimera s Yalea. Voditeljica zapisnika, sudska zapisničarka, vratila se turpijanju nokata.
"Mi osporavamo da se ovaj mladi čovjek pojavljuje u ovom slučaju." Zamahne svojim rukama prema meni. Riječi su mu spore i teške. Baš ga mrzim. "Dakle, pa on čak nema ni dozvolu za rad."
Mrzim ga zbog tog pokroviteljskog tona i zbog tog glupog cjepidlačenja. Ovdje je samo rasprava o njihovom prigovoru, suđenje još nije ni počelo.
"Časni suče, imat ću dozvolu sljedeći tjedan", kažem. Moja ljutnja uvelike pomaže mom glasu. "To nije dovoljno dobro, časni suče", kaže Drummond širom šireći ruke, kao da je to tako
smiješna pomisao. Koji bezobrazluk!
"Upravo sam prošao pravosudni ispit, časni suče." "Strašna stvar", zasikće Drummond na mene.
Gledam ravno u njega. Stoji među četvero ljudi, od kojih trojica sjede za njegovim stolom sa svojim notesima ispred sebe. Četvrti sjedi iza njih. Svi kolektivno zure u mene.
"Strašna je to stvar, gospodine Drummond. Pitajte Shella Bovkina", kažem. Drummondovo lice se ukrućuje i očito je da se lecnuo. U stvari, svi su se lecnuli za stolom obrane.
Ovo je stvarno nizak udarac, ali zbog nečega nisam mogao odoljeti. Shell Boykin je jedan od dva studenta iz našeg godišta kojima je pripala čast da ih zaposle Trent &Brent. Prezirali smo jedan drugoga tri godine, a zajedno smo izašli na ispit prošlog mjeseca. Ime mu nije bilo u novinama prošle nedjelje. Siguran sam kako je velika tvrtka neugodno zatečena time da je jedan od njezinih bistrih mladih novajlija pao na ispitu.
Drummondovo mrštenje se pojačava, a ja mu se zauzvrat smješkam. Za nekoliko kratkih trenutaka, koliko smo stajali i promatrali jedan drugoga, naučio sam neizmjerno vrijednu lekciju. On je samo čovjek. Može biti legendarni sudski odvjetnik s mnogo uspjeha u svojoj karijeri, ali on je samo običan čovjek. Neće prijeći na moju stranu i ošamariti me. Zato jer bih mu isprašio guzicu. Ne može mi nauditi ni on, niti njegovo malo društvo ulizica.
Sudnica je isto velika i na jednoj i na drugoj strani. Moj stol je širok kao i njegov.
"Sjednite!" Zadere se časni sudac u mikrofon. "Obojica." Nalazim stolac i sjedam. "Jedno pitanje, gospodine Baylor. Tko će voditi ovaj slučaj u ime vaše tvrtke?"
"Ja, časni suče."
"A što je s gospodinom Stoneom?"
"Ne mogu reći. Ali ovo je moj slučaj, to su moje stranke. Gospodin Stone je podnio tužbu u

moje ime, dok ne položim pravosudni ispit."
"Vrlo dobro. Nastavimo. Za zapisnik", kaže gledajući u sudsku zapisničarku koja već tipka na svom stroju. "Obrana je predložila da se tužba odbaci pa gospodin Drummond govori prvi. Svakoj strani ću dozvoliti petnaest minuta za raspravu, a onda ću stvar uzeti na razmatranje. Ne želim ovdje provesti cijelo prijepodne. Jesmo li suglasni?"
Svi kimaju. Glave koje skladno kimaju za stolom obrane podsjećaju na klimanje pataka pri gađanju u nekom lunaparku. Leo Drummond polako prilazi pomičnom podiju u sredini sudnice i počinje svoju argumentaciju. Spor je i pretjerano pedantan, pa nakon nekoliko minuta postaje dosadan. Sumira glavne teze koje je već postavio u svom podužem pismu, a srž je kako je Great Benefit s nepravom tužen jer polica ne pokriva presađivanje koštane moždine. Zatim je tu i problem treba li polica pokrivati Donnyja Raya Blacka budući da je punoljetan pa stoga više nije član domaćinstva.
Iskreno, više sam očekivao. Mislio sam da ću biti svjedokom nečega gotovo čarobnog od velikog Lea Drummonda. Do jučer sam se veselio ovom vatrenom krštenju. Želio sam vidjeti dobru svađu između Drummonda, uglađenog advokata, i Bruisera, sudskog galamdžije.
Ali, da nisam tako nervozan, zaspao bih. Petnaest minuta priča bez prestanka. Sudac Hale gleda dolje, nešto čita, vjerojatno časopis. Dvadeset minuta. Deck je rekao kako Drummond naplaćuje dvjesto pedeset zelembaća na sat za rad u uredu, tristo pedeset kad je na sudu. To je daleko ispod uobičajenog za New York i Washington, ali je jako puno za Memphis. Ima dobre razloge što govori sporo i ponavlja se. Isplati se biti temeljit, čak zamoran, kad to naplaćuješ.
Njegova tri odvjetnika žestoko črčkaju po svojim notesima, očito pokušavajući zapisati sve što njihov vođa ima za reći. To je gotovo smiješno, a u boljim okolnostima mogao bih se zaista i nasmijati. Prvo su istražili slučaj, zatim su elaborirali prigovor, onda su ga prepisali nekoliko puta, potom ga nekoliko puta preinačili, zatim su odgovorili na moj prigovor, a sada zapisuju Drummondove argumente koji su svi izvučeni ravno iz njihovog elaborata. Ali za to su plaćeni. Deck pretpostavlja da Tinley Britt plaća svoje odvjetnike oko sto pedeset dolara za rad u uredu, vjerojatno malo više za saslušanja i sudske rasprave. Ako je Deck u pravu, onda ova tri mlada klauna besciljno črčkaju za oko dvjesto dolara na sat svaki. Šest stotina dolara. Plus tristo pedeset za Drummonda. To je skoro tisuću dolara na sat za ovo čemu ja prisustvujem.
Četvrti čovjek, onaj koji sjedi iza odvjetnika, stariji je, otprilike iste dobi kao Drummond. Ne črčka po notesu pa ne može biti odvjetnik. Vjerojatno je predstavnik Great Benefita, možda neki od njihovih pravnika.
Zaboravio sam na Decka dok me nije potapšao po ramenu svojim blokom. Iza mene je, naginje se preko ograde. Želi se dopisivati. Na svom bloku mi je napisao bilješku: "Ovaj tip je užasno dosadan. Samo se drži našeg odgovora. Govori manje od deset minuta. Nema znaka od Bruisera?"
Odmahujem glavom ne okrenuvši se. Kao da bi Bruiser mogao biti u sudnici, a da ga se ne vidi.
Nakon trideset i jedne minute Drummond završava svoj monolog. Naočale za čitanje su mu nataknute na vrh nosa. Profesor je koji drži predavanje u razredu. Šepiri se natrag do svojeg stola, neizmjerno zadovoljan svojom briljantnom logikom i svojim začuđujućim talentom za završnu riječ. Njegovi klaunovi skladno naginju glave i brzo šapuću priznanja njegovom veličanstvenom izlaganju. Koja gomila dupelizaca! Nikakvo čudo da mu je ego zastranio.
Ovo je obična sudska tužba. Uskrata Great Benefit je lišila mojeg klijenta jedinog medicinskog postupka koji mu je mogao spasiti život. Postupci osiguravajućeg društva će ubiti Donnyja Raya Blacka. Mi smo u pravu, a oni u krivu. Bodrim se slikom njegovog mršavog lica i skvrčenog tijela. Obuzima me bijes.

Odvjetnici Great Benefita će dobiti masu novca da zamrse pitanja i zapletu činjenice u nadi da zavedu suca, a kasnije porotu, na krivi trag. To je njihov posao. Zato je Drummond trtljao trideset jednu minutu, a da nije rekao ništa.
Moja verzija činjenica i prava će uvijek biti kraća. Moje izlaganje i argumenti će i nadalje ostati jasni i konkretni. Sigurno će netko u sudnici to cijeniti.
Nervozno počinjem s nekoliko osnovnih načela o prijedlogu za odbacivanje tužbe općenito i sudac Hale zuri dolje zapanjeno, kao da sam najveća budala koju je ikad slušao. Njegovo lice je iskrivljeno u nevjerici, ali barem drži usta zatvorena. Nastojim izbjeći njegove oči.
Prijedlozi za odbacivanje tužbe se rijetko prihvaćaju u slučajevima kada je spor neprijeporan između dviju strana. Mogu biti nervozan i nespretan, ali sam siguran da ćemo pobijediti.
Probijam se kroz svoje bilješke bez da otkrivam nešto novo. Časnom sucu uskoro dosađujem kao što mu je dosadio i Drummond te se vraća svom štivu. Kad sam završio, Drummond zatraži pet minuta da pobije ono što sam ja rekao i njegov prijatelj mahne s podija.
Drummond trtlja još jedanaest dragocjenih i vrijednih minuta, pojašnjava ono što mu je bilo na pameti, ali to čini na takav način da nama ostalima ne kaže ništa, a zatim sjedne.
"Želio bih vidjeti odvjetnike u svojima odajama", kaže Hale, dižući se i brzo nestajući iza sudačkog sjedala. Budući da ne znam gdje se nalaze njegove odaje, stojim i čekam gospodina Drummonda da vodi. Uglađen je kada se sretnemo blizu podija, čak mi stavlja ruku na rame i kaže kako sam bio odličan.
Kada smo ušli u sučev ured, on je već skinuo halju. Stoji iza svojeg stola, mašući prema dva stolca. "Molim, uđite. Sjednite." Soba je mračna i primjereno opremljena: teške zavjese povučene preko prozora, tamnocrveni tepih, redovi teških knjiga na policama od poda do stropa.
Sjednemo. On duboko razmišlja. A tada, "Ova sudska tužba me brine, gospodine Baylor. Ne bih koristio riječ neozbiljna, no nije me se dojmila kao vrijedna pažnje, da budem iskren. Stvarno sam umoran od ove vrste tužbi."
Zastane i gleda u mene kao da bih ja sada trebao odgovoriti. Ali potpuno sam izgubljen.
"Sklon sam udovoljiti zahtjevu obrane da se tužba odbije", kaže, otvarajući ladicu, zatim polako rasprema nekoliko bočica s tabletama. Polako ih slaže po svom stolu dok mi gledamo. Stane i pogleda me. "Možda možeš ponovo podnijeti tužbu u saveznom sudu, znaš. Odnesi je nekamo drugamo. Ne želim si njome opteretiti svoj raspored." Broji tablete, barem njih dvanaest iz četiri plastična cilindra.
"Ispričajte me na trenutak, idem na zahod", kaže i krene udesno prema malim vratima na drugoj strani sobe. Glasno ih zaključava.
Sjedim zbunjen, u dubokoj tišini, buljeći prazno u bočice s tabletama, nadajući se da će se njima tamo zadaviti. Drummond nije rekao ni riječ, ali kao na mig diže se i spušta svoju stražnjicu na kut stola. Pogleda s visine, sušta ljubaznost.
"Gledaj Rudy, ja sam vrlo skup odvjetnik iz vrlo skupe tvrtke", kaže mi tihim povjerljivim glasom kao da otkriva tajnu informaciju. "Odmah čim dobijemo slučaj poput ovoga, obavimo neke proračune i predvidimo troškove obrane. Tu procjenu damo našoj stranci i to prije nego što pomaknemo i prstom. Sredio sam mnogo slučajeva i mogu to prilično točno procijeniti." Malo zastaje, pripremajući poantu. "Rekao sam Great Benefitu kako bi ih troškovi obrane ovog slučaja, za čitavu parnicu došli između pedeset i sedamdeset pet tisuća dolara."
Očekuje da mu dam do znanja kako je taj iznos impresivan, no ja samo zurim u njegovu kravatu.
Iz zahoda u pozadini čuje se lupa i puštanje vode.
"I tako, Great Benefit me ovlastila da ponudim tebi i tvojim strankama sedamdeset i pet tisuća

dolara za nagodbu."
Teško izahnem. Desetak divljih misli preleti mi kroz glavu, a najvažnija je brojka od dvadeset i pet tisuća dolara. Moj honorar! Već ga vidim.
Samo malo. Ako će njegov frend Harvey ovdje odbaciti tužbu, zašto mi on nudi taj novac?
I, tada, mi sviće - to je postupak dobar policajac/loš policajac. Harvey me pritišće i nasmrt plaši, a onda uskače Leo sa svojim baršunastim dodirom. Ne mogu si pomoći a da se ne upitam koliko puta su odigrali tu igru u ovom uredu.
"Mi time ne priznajemo da smo dužni platiti, razumijete", kaže. "To je jednokratna ponuda, vrijedi samo idućih četrdeset osam sati, uzmite je ili ostavite dok je još tu na stolu. Ako kažete ne, onda je to treći svjetski rat."
"Ali zašto?"
"Jednostavna računica. Great Benefit uštedi nešto novca, a osim toga ne riskiraju neku luđačku presudu. Ne vole se povlačiti po sudovima, razumiješ? Njezini šefovi ne vole gubiti vrijeme na saslušavanja i odlaske na sud. Oni su povučen svijet. Vole izbjeći tu vrstu publiciteta. U osiguranju je nesmiljena konkurencija i oni ne žele da se njihovi suparnici time okoriste. Imaju mnogo dobrih razloga da to srede u tišini. Tvoje stranke imaju mnogo dobrih razloga da zgrabe novac i nestanu. Veći dio toga se izuzima od poreza, znaš."
Premazan je svim mastima. Mogao bih mu dokazivati kolike su u ovom slučaju prednosti na našoj strani i pričati mu koliko je njegova stranka pokvarena, no on bi se samo smješkao i kimao zajedno sa mnom. Na jedno uho unutra, na drugo van. Ovog trenutka Leo Drummond želi da uzmem njegov novac, a da mu i kažem gadne stvari o njegovoj ženi ne bih ga smeo.
Vrata se otvaraju i časni sudac izlazi iz svojeg osobnog malog zahoda. Sada se Leu napunio mjehur i ispričava se. Da, ovo je štafeta. Štafeta je predana. Duet ide naprijed.
"Visoki krvni tlak", Hale kaže za sebe dok sjeda za stol i sakuplja svoje bočice. Nije dovoljno visok, želim reći.
"Nije neka tužba, mali, bojim se. Možda bih mogao pritisnuti Lea da ponudi nagodbu. To je dio mojega posla, znaš. Drugi suci pristupaju tome drugačije, ali ja ne. Rado dogovorim nagodbu još prvog dana. Tako se stvari kreću naprijed. Oni tipovi ti mogu dati nešto novca da ne bi plaćali Lea tisuću zelembaća na minutu." Smije se kao da je to zaista smiješno. Lice mu postaje tamnocrveno dok kašlje.
Gotovo mogu vidjeti Lea u zahodu kako sluša zalijepljenog uha uz vrata. Ne bih se iznenadio da imaju i mikrofon tamo unutra.
Promatram ga kako kašlje dok mu suze nisu navrle na oči. Pošto prestaje kažem, "Upravo mi je ponudio troškove obrane."
Hailey je traljavi glumac. Pokušava djelovati iznenađeno. "Koliko?" "Sedamdeset pet tisuća."
Usta mu se širom otvaraju. "Čovječe! Gledaj sinko, lud si ako to ne uzmeš." "Mislite?" pitam prihvaćajući igru.
"Sedamdest pet. Čovječe, to je gomila novca. To mi ne sliči na Lea." "On je silan čovjek."
"Uzmi novac, sinko. Ja se ovim već dugo bavim i trebao bi me poslušati."
Vrata se otvaraju i Leo nam se pridružuje. Časni sudac zuri u Lea i kaže, "Sedamdeset pet tisuća!" Čovjek bi pomislio da novac dolazi iz budžeta Haleovog ureda.
"To kaže moja stranka", objašnjava Leo. Njegove ruke su vezane. Tu je nemoćan.
Jedan drugom serviraju loptu i vraćaju je još neko vrijeme. Ne razmišljam racionalno pa zato

malo govorim. Izlazim iz ureda s Leovom rukom na mom ramenu.
Decka nalazim u hodniku, na telefonu, tako da sjedam na obližnju klupu i pokušavam se sabrati. Očekivali su Bruisera. Bi li s njim odigrali istu igru? Ne, ne vjerujem. Kako su samo brzo smislili novu taktiku ne bi li me zaskočili? Vjerojatno su imali pripremljen drugi postupak za njega.
Uvjeren sam u dvije stvari: prvo, Hailev ozbiljno misli odbaciti tužbu. On je bolestan starac koji je već dugo na sudačkom sjedalu le je imun na pritiske. Baš ga briga je li u pravu ili krivu. A moglo bi biti vrlo komplicirano ponovo podići tužbu pred drugim sudom. Parnica je u ozbiljnoj neprilici. Drugo, Drummond je previše željan nagodbe. Preplašen je, a preplašen je jer je njegov klijent zatečen na djelu i to vrlo ružnom djelu.
Deck je obavio jedanaest telefonskih poziva u zadnjih dvadeset minuta, a Bruiseru nema ni traga. Dok jurimo nazad u ured, prepričavam mu bizaran prizor iz Haleovog ureda. Deck, uvijek spreman na brze promjene, želi uzeti novac i nestati. To vrlo dobro argumentira time da nikakva količina novca neće u ovom trenutku spasiti život Donnyja Raya, pa trebamo zgrabiti što možemo i malo olakšati život Dot i Buddyju.
Deck tvrdi kako je čuo mnogo gadnih pričica o traljavo vođenim parnicama u Haleovoj sudnici. Za suca u službi neuobičajeno je glasan u svojoj podršci reformi krivičnog prava. Mrzi tužitelje, Deck ponavlja više puta. Teško će biti postići pošteno suđenje. Uzmimo novac i nestanimo, kaže Deck.
Dru je u predvorju, sva zaplakana, kada mi ulazimo. Histerična je jer svi traže Bruisera. Šminka joj teče niz obraze, psuje i plače. To jednostavno ne sliči na njega, neprestano ponavlja. Nešto gadno se dogodilo.
Budući da je i sam lupež, Bruiser se druži sa sumnjivim i opasnim tipovima. Ne bi me iznenadilo da nađu njegovo debelo tijelo ugurano u prtljažnik auta negdje na zračnoj luci, a tu mogućnost dopušta i Deck. Lupeži ga ganjaju.
I ja ga ganjam. Nazivam kod Yogija da razgovaram s Princeom. On će znati gdje je Bruiser. Razgovaram s Billyjem, poslovođom, tipom kojeg dobro poznajem i nakon nekoliko minuta shvaćam da je, čini se, nestao i Prince. Svuda su zvali, bez uspjeha. Billy je nervozan i zabrinut. FBI je tek otišao. Što se događa?
Deck ide od ureda do ureda i okuplja trupe. Sastajemo se u sobi za konferencije - ja, Deck, Toxer i Ridge, četiri tajnice i dva dostavljača koja nikad prije nisam vidio. Nicklass, drugi odvjetnik, nalazi se izvan grada. Svi uspoređujemo bilješke sa svojih posljednjih susreta s Bruiserom: Je li bilo što sumnjivo? Što je trebao raditi danas? S kim se trebao sastati? Tko je zadnji s njim govorio? LI sobi je panična atmosfera, a ozračje zbrke ni najmanje ne umanjuje Druino neprestano tulenje. Ona samo zna da je nešto pošlo ukrivo.
Sastanak se prekida te se tiho uvlačimo u svoje urede i zaključavamo vrata. Deck me, naravno, slijedi. Besciljno razgovaramo neko vrijeme, pazeći da ne kažemo nešto što ne želimo da se čuje u slučaju ako su uredi ozvučeni. U jedanaest i trideset išuljamo se na stražnja vrata i odlazimo na ručak.
Nikada više nećemo tamo kročiti.

24

Sumnjam da ću ikada saznati je li Deck zaista znao što se spremalo ili je jednostavno imao nevjerojatan predosjećaj. On nije komplicirana osoba, nije pretjerano slojevit, a većina njegovih misli je blizu površine. No, definitivno ima dozu čudaštva, ne samo u pojavi, koju zadržava u tajnosti i duboko u sebi. Čvrsto sam uvjeren kako su on i Bruiser bili mnogo bliži nego je itko od nas bio svjestan, da je slatka nagodba u Van Landelovom slučaju posljedica Deckovog lobiranja te da je Bruiser davao diskretna upozorenja o svojem nestanku sa scene.
U svakom slučaju, kada mi je telefon zazvonio u 3:20 ujutro, nisam bio pretjerano iznenađen. To je Deck, ima dvije obavijesti, da je FBI upao u naše urede nešto iza ponoći te da je Bruiser nestao iz grada. To nije sve. Naši uredi su zaključani prema sudskom nalogu, a FBI će vjerojatno željeti razgovarati sa svakim koji je tamo radio. I, zamisli, Prince Thomas je izgleda nestao zajedno sa svojim odvjetnikom i prijateljem.
Zamisli, Deck se cereka u telefon, ta dva prasca sa svojom dugom sijedom kosom, zarasle u bradu, kako se pokušavaju inkognito prošvercati na zračnim lukama.
Očekuje se da će se optužnice podići danas tokom dana, nakon izlaska sunca. Deck mi predlaže da se nađemo u našim novim uredima oko podneva, a budući da nemam nigdje drugdje ići, pristajem.
Pola sata zurim u mračni strop, a zatim odustajem. Bosonog prelazim preko hladne i mokre trave te se bacam u mrežu za spavanje. O tipu poput Princea šire se brojne slikovite glasine. Obožavao je keš, a mojeg prvog radnog dana kod Yogija konobar mi je rekao kako se osamdeset posto kesa nikad ne prijavi. Zaposleni su obožavali tračati i nagađati koje novčane iznose je uspijevao utajiti.
Imao je on i druga poduzeća. Svjedok u jednom suđenju zbog iznuđivanja novca prije nekoliko godina potvrdio je kako devedeset posto novca iz određenih striptiz klubova dolazi u obliku kesa, a šezdeset posto toga nije nikad prijavljeno. Ako su Bruiser i Prince stvarno posjedovali jedan ili dva striptiz kluba, bio je to zlatni rudnik.
Pričalo se da Prince ima kuću u Meksiku, bankovne račune na Karibima, crnu ljubavnicu na Jamajki, farmu u Argentini i ne mogu se sjetiti što sve ne. U svojem uredu je imao tajanstvena vrata iza kojih je vjerovatno bila sobica puna kutija s novčanicama od dvadeset i stotinu dolara.
Ako je u bijegu, nadam se da je siguran. Nadam se da je pobjegao s velikim svotama svojeg voljenog kesa i da ga nikad neće uloviti. Briga me za to što je navodno učinio, on mi je prijatelj.
Dot me je posjela za kuhinjski stol, na isti stolac i poslužila mi instant kavu u istoj šalici. Još je rano i miris masne slanine ispunjava prenatrpanu kuhinju. Buddy je tamo vani, kaže mi mašući rukama. Ne gledam.
Donny Ray brzo kopni, kaže mi, zadnja dva dana nije izlazio iz kreveta. "Jučer smo izašli prvi put na sud", kažem joj. "Već?"
"To nije bio proces ni išta slično. Tek preliminarni zahtjevi. Osiguravajuće društvo pokušava postići da se tužba odbije pa smo oko toga imali veliki sukob." Pokušavam joj stvari pojednostavniti, ali nisam siguran da to primjećuje. Kroz prljave prozore gleda u dvorište, ali jamačno ne u Fairlane. Izgleda da joj nije stalo.
Čudno, ali to je utješno. Ako sudac Hale učini ono što ja mislim da će učiniti, a nama neće biti moguće tužbu podnijeti na drugom sudu, onda je slučaj završen. Možda je čitava obitelj odustala. Možda neće vikati na mene kada izgubimo.
Dok sam se vozio ovamo, odlučio sam da neću spominjati suca Halea i njegove prijetnje. To bi

samo zamrsilo naš razgovor.
Bit će za to dovoljno vremena kasnije, kada nećemo imati o čemu drugome raspravljati. "Osiguravajuće društvo nam je ponudilo nagodbu."
"Kakvu nagodbu?" "Nešto novca." "Koliko?"
"Sedamdeset pet tisuća dolara. Pretpostavljaju da će toliko platiti odvjetnicima za obranu u procesu pa to nude sada da se nagodimo."
Lice joj primjetno pocrveni, čeljusti joj se stisnu. "Kurvini sinovi misle da nas sada mogu kupiti, je li?"
"Da, to misle."
"Donny Ray ne treba novac. Trebao je transplantaciju koštane moždine prošle godine. Sada je prekasno."
"Slažem se."
Podiže svoju kutiju cigareta sa stola i jednu pripaljuje. Oči su joj crvene i vlažne. Pogriješio sam. Ova majka nije odustala. Željna je krvi. "A što da mi radimo sa sedamdeset pet tisuća dolara? Donny Ray će biti mrtav, ostat ćemo samo ja i on." Pokazuje svojim čelom prema Fairlaneu.
"Proklete kurvini sinovi", kaže. "Slažem se."
"Pretpostavljam da si rekao kako prihvaćamo, zar ne?"
"Naravno da ne. Ne mogu se nagoditi bez vašeg odobrenja. Odluku moramo donijeti do sutra ujutro." Ponovo iskrsava problem odbijanja tužbe. Imat ćemo pravo žalbe na svaku odluku suca Halea koja ne ide nama u prilog. Moglo bi potrajati i godinu dana, ali imamo mogućnosti za borbu. Još jednom, to nije tema o kojoj bih sada htio raspravljati.
Dugo vremena sjedimo u tišini, oboje savršeno zadovoljni time što razmišljamo i čekamo.
Pokušavam srediti misli. Bog samo zna što joj se sve vrzma po glavi. Jadna žena.
Gasi cigaretu u pepeljari i kaže, "Bit će bolje da prazgovaramo s Donnyjem Rayem."
Slijedim je kroz mračno predsoblje i kratak hodnik. Vrata Donnyja Raya su zatvorena, a na njima je natpis 'ZABRANJENO PUŠENJE'. Ona lagano kuca i ulazimo. Soba je uredna i čista, s aseptičnim mirisom. Ventilator se vrti u kutu. Prozor s mrežom protiv komaraca je otvoren. Televizor je postavljen uz nogu kreveta, a uz njegov jastuk nalazi se stolić prekriven bočicama s kojekakvim tekućinama i pilulama.
Donny Ray leži ukočen kao daska, plahta mu je čvrsto omotana oko krhkog tijela. Široko se smije kada me ugleda i dlanom potapša mjesto do sebe. Sjedam tamo. Dot zauzima mjesto na drugoj strani.
Pokušava se smijati u nastojanju da me uvjeri kako se osjeća dobro, da je danas sve bolje. Samo je malo umoran, to je sve. Glas mu je tih i napet, a riječi ponekad jedva čujne. Pažljivo sluša dok rezimiram jučerašnje saslušanje i objašnjavam mu ponuđenu nagodbu. Dot ga drži za desnu ruku.
"Hoće li ponuditi više?" pita. To je pitanje o kojem smo Deck i ja raspravljali jučer za vrijeme ručka. Great Benefit je napravio fantastičan skok od nule do sedamdeset pet tisuća. Obojica pretpostavljamo da bi mogli ići do sto tisuća, ali ne bih se usudio biti toliko optimističan pred svojim strankama.
"Sumnjam", kažem. "No, možemo pokušati. Jedino nam mogu reći ne."
"Koliko ćeš ti dobiti?" pita. Objašnjavam mu ugovor, kako se moja trećina odbija od sume. On gleda majku i kaže, "To je pedeset tisuća dolara za tebe i tatu."

"Što ćemo raditi s pedeset tisuća dolara?" pita ona njega. "Otplatite kuću. Kupite novi auto.
Sačuvajte nešto za starost." "Ne želim njihov prokleti novac."
Donny Ray zatvara oči i nakratko odrijema. Zurim u bočice s lijekovima. Zatim se budi, dodiruje mi ruku, pokušava je stisnuti i kaže, "Želiš li se ti nagoditi, Rudy? Nešto od tog novca je tvoje."
"Ne. Ne želim se nagoditi", kažem odlučno. Gledam njega pa nju. Pažljivo slušaju. "Ne bi ponudili taj novac da nisu zabrinuti. Želim razotkriti te ljude."
Odvjetnik je dužan pružiti svojoj stranci najbolji mogući savjet, bez obzira na svoje financijsko stanje. U meni nema sumnje da bih Blackove mogao nagovoriti na nagodbu. Uz malo truda, mogao bih ih uvjeriti kako sudac Hale tek što nam nije pobacao hrpu klipova pod noge, kako je novac za sada na stolu, a uskoro će nestati zauvijek. Mogao bih ocrtati najcrnju sliku, a ovi ljudi su već toliko bili poniženi da bi u nju zaista povjerovali.
Bilo bi to lako. A ja bih se išetao s dvadeset pet tisuća dolara, honorarom kojeg mi je ovog trenutka teško i zamisliti. Ali pregrmio sam napast. S njom sam se borio rano jutros u mreži za spavanje i pomirio se sam sa sobom.
U ovom trenutku ne bi trebalo još mnogo da odem iz pravne profesije. Još samo korak nedostaje.
Napustio bih struku, radije nego da prodam klijente.
Ostavljam Blackove u sobi Donnyja Raya, čvrsto se nadajući kako se sutra neću vratiti svijestima da je naša tužba odbijena.
Ima barem četiri bolnice u neposrednoj blizini bolnice Sv. Petra. Blizu su također medicinski fakultet, stomatološki fakultet i bezbrojne liječničke ordinacije. Medicinski svijet Memphisa se okupio u šest uličnih blokova između avenija Union i Madison. Na samom Madisonu, nasuprot bolnice Sv. Petra, nalazi se osmerokatnica, poznata kao Peabodyjeva zgrada medicinskih znanosti. Iz nje se preko Madisona pruža pješački tunel tako da liječnici mogu iz svojih ordinacija trčati u bolnicu i nazad. U njoj se nalaze samo liječnici, a jedan od njih je dr. Eric Craggdale, kirurg ortoped. Njegova ordinacija nalazi se na trećem katu.
Jučer sam obavio niz anonimnih poziva u njegovu ordinaciju i saznao što me zanima. Čekam u golemom predvorju bolnice Sv. Petra, jedan kat iznad ulice, i promatram parkiralište oko Peabodyjeve zgrade medicinskih znanosti. U dvadeset minuta prije jedanaest primjećujem Volkswagen Rabbit kako skreće s Madison avenije i parkira se na prepunom parkiralištu. Kelly izlazi van.
Sama je, kako sam i očekivao. Nazvao sam radno mjesto njezinog muža prije sat vremena, tražio da govorim s njim i prekinuo vezu kada je došao do telefona. S naporom mogu vidjeti vršak njezine glave dok pokušava izaći iz auta. Na štakama je, šepa kroz nizove automobila prema zgradi.
Dizalom se penjem za jedan kat i prelazim Madison kroz staklenu cijev iznad avenije. Nervozan sam, ali se ne žurim.
Čekaonica je krcata. Sjedi leđima okrenuta prema zidu, lista stranice časopisa, slomljeni zglob joj je sada u longeti tako da može hodati. Stolac do njezinog je slobodan i sjedam u njega prije nego primijeti da sam to ja.
Na licu joj se isprva očituje zaprepaštenje, ali se odmah pretvara u osmijeh dobrodošlice.
Nervozno pogledava uokolo. Nitko ne gleda.
"Samo čitaj svoj časopis", šapućem dok otvaram National Geographie. Podiže primjerak Voguea gotovo do očiju i upita me, "Što ti radiš ovdje?"
"Muče me leđa."
Odmahuje glavom i gleda unaokolo. Žena uz nju bi rado zurila, ali vrat joj je u gipsu. Ni ona ni

ja ne poznajemo ni žive duše u prostoriji pa zašto bismo se onda brinuli? "Dakle, tko je tvoj liječnik?"
"Craggdale."
"Jako smiješno." Kelly Riker je bila divna dok je u bolnici nosila tek običan bolnički ogrtač, a na licu imala umjesto šminke modricu. Sada, nemoguće mi je skinuti oči s njezinog lica. Odjevena je u bijelu košulju, lagano uštirkanu, onakvu kakvu bi studentica posudila od svojeg dečka i zavrnute kaki bermude. Tamna kosa joj pada daleko ispod ramena.
"Je li dobar?" "Doktor k'o doktor."
"Već si bila kod njega?"
"Nemoj opet počinjati, Rudy. Ne raspravljam o tome. Mislim da bi trebao otići." Glas joj je tih, ali čvrst.
"Pa, znaš, razmišljao sam o tom. U stvari, proveo sam dosta vremena razmišljajući o tebi i o tome što bih trebao učiniti." Zastajem dok čovjek prolazi mimo nas u kolicima.
"I?" kaže.
"I još uvijek ne znam." "Mislim da bi trebao otići." "Ne misliš to stvarno." "Da, mislim."
"Ne, ne misliš. Hoćeš da budem u blizini, da budemo u kontaktu, da tu i tamo nazovem, tako da, kad ti idući put slomi nekoliko kostiju, budeš imala nekoga koga je briga za tebe. To je to što želiš."
"Neće biti idućeg puta." "Zašto ne?"
"Jer je sada drugačiji. Pokušava prestati piti. Obećao je da me neće opet tući." "I vjeruješ mu?"
"Da, vjerujem."
"I prije je obećavao."
"Zašto ne odeš? I ne nazivaj, okay? To samo pogoršava stvari." "Zašto? Zašto to pogoršava stvari?"
Zamuckuje sekundu, spušta časopis u krilo i gleda u mene. "Zato jer, kako dani prolaze, mislim na tebe sve manje."
U svakom slučaju, lijepo je saznati da misli na mene. Posežem u džep i vadim posjetnicu, onu s mojom starom adresom, adresom koju je zapečatilo nekoliko službi Vlade SAD-a. Na njezinoj poleđini ispisujem telefonski broj i dodajem joj. "Vrijedi. Neću te ponovo zvati. Budeš li me trebala, tu je moj kućni broj. Ako te pozlijedi, želim to znati."
Prihvaća posjetnicu. Na brzinu joj dajem poljubac u obraz i napuštam čekaonicu.
Na šestom katu iste zgrade je veliki onkološki odjel. Dr. Walter Kord je liječnik Donnyja Raya, što u ovom trenutku znači da mu propisuje nekoliko pilula uz druge lijekove i čeka njegovu smrt. Kord mu je odredio prvu kemoterapiju i obavio testove koji su odredili kako je Ron Black savršen davatelj koštane moždine za svojeg brata blizanca. Bit će krunski svjedok na procesu, naravno, bude li slučaj došao tako daleko.
Ostavljam pismo na tri strane sestri. Volio bih razgovarati s njim kada će mu to odgovarati, po mogućnosti besplatno. U pravilu, liječnici mrze odvjetnike, a svaki trenutak koji provedu čavrljajući s nama grdno košta. Međutim, Kord i ja smo na istoj strani pa nemam što izgubiti ako pokušam uspostaviti dijalog.
Uvelike uznemiren tumaram ulicom ove gadne gradske četvrti, nesvjestan prometa i uzaludno pokušavajući pročitati izblijedjele i oljuštene brojeve iznad vrata. Kraj izgleda kao da je jednom bio napušten, i to opravdano, ali sada je na putu oporavka. Zgrade su sve jako duboke dvokatnice i

trokatnice, a fasade su im od cigle i stakla. Većina ih je naslonjena jedna na drugu, a između nekih se pružaju uske uličice. Mnogima su vrata i prozori još uvijek prekriveni daskama, neke su izgorjele još prije nekoliko godina. Prolazim pored dva restorana, jedan ima natkrivene stolove na pločniku, no bez mušterija, slijede čistionica i cvjećarnica.
Antikvarnica Zakopana blaga nalazi se na uglu prilično čiste zgrade od cigle koja je oličena u tamnosivo, a ima crvenu tendu iznad izloga. Ima dvije etaže, a dok pogled dižem prema gornjoj, javlja mi se misao da sam pronašao svoj novi dom.
Kako ne nalazim druga vrata, ulazim u antikvarnicu. U malenom predsoblju primjećujem stubište s mutnim svjetlom na vrhu.
Deck me čeka ponosno se smješkajući. "Što misliš?" provaljuje mu ushit prije nego imam prilike išta pogledati. "Četiri sobe, oko sto kvadrata, plus zahod. Nije loše", kaže tapšajući me po ramenu. Onda jurne naprijed, vrteći se raširenih ruku. "Mislio sam da ovo bude prijamna kancelarija, možda ćemo to dati tajnici kada ćemo je unajmiti. Samo treba obojiti. Svi podovi su od punog drveta", kaže topćući nogom, kao da ne mogu vidjeti pod. "Strop je visok tri i pol metra. Zidovi su ožbukani i lako ih je oličiti." Pokazuje mi da ga slijedim. Prolazimo kroz otvorena vrata i ulazimo u kratak hodnik. "Soba je na svakoj strani. Ova ovdje je najveća pa sam mislio da bude za tebe."
Stupam u svoju novu kancelariju i ugodno sam iznenađen. Ima pet sa pet metara i prozor na ulicu. Prazna je i čista, s lijepim parketom.
"A ondje prijeko je treća soba. Mislio sam da je koristimo kao sobu za sastanke. Ja ću raditi ovdje, ali neću raditi nered." Stvarno se trudi da mi ugodi i gotovo da za njega osjećam sažaljenje. Opusti se Deck, sviđaju mi se uredi. Dobar posao.
"Ondje dolje je zahod. Trebat ćemo ga očistiti i oličiti, možda pozvati vodoinstalatera." Vraća se u prednju sobu. "Što misliš?"
"Bit će u redu, Deck. Tko je vlasnik?"
"Staretinar ispod nas. Starac sa ženom. Usput, imaju neke stvari koje bi nam mogle trebati: stolovi, stolci, svjetiljke, čak i neke stare ormare za spise. Jeftine su, ne izgledaju loše, a nekako mi idu uz naš novi dekorativni stil. Osim toga dat će nam ih na mjesečnu otplatu. I njima je drago imati još nekoga u zgradi. Mislim da su ih već nekoliko puta orobili."
"To je utješno."
"Aha. Moramo biti oprezni ovdje." Dodaje mi list s uzorcima boje tvrtke Sherwin-Williams. "Mislim da je bolje da se držimo nijansi bijele. Jednostavnije ju je nanijeti i manje košta. Telefonska kompanija dolazi sutra. Struju već imamo. Pogledaj ovamo." Uz prozor je stolić za kartanje na kojem su razbacani neki papiri, a na sredini se nalazi mali crno-bijeli televizor.
Deck je već bio u tiskari. Pruža mi različite otiske papirne konfekcije naše nove tvrtke, moje ime je masnim slovima otisnuto na vrhu svakog lista, a njegovo, kao stručnog suradnika, u kutu. "To sam dobio u tiskari na kraju ulice. Umjerena cijena. Treba im dva dana da ispune narudžbu. Recimo, stotinu listova i kuverti. Sviđa li ti se štogod?"
"Proučit ću ih noćas." "Kada hoćeš ličiti?" "Pa, valjda bismo..."
"Mislim da bismo to mogli stisnuti u jednom udarnom danu, to jest ako se provučemo s jednim premazom, znaš. Danas popodne ću nabaviti boju i ostalo pa ću probati započeti. Hoćeš li mi moći pomoći sutra?"
"Svakako."
"Moramo donijeti nekoliko odluka. Što ćemo s faksom. Treba li nam, ili da pričekamo? Tip s

telefonom dolazi sutra, sjećaš se? A kopirka? Ja ne bih, ne još sada, možemo zadržati originale, a ja bih jednom dnevno skočio do tiskare. Treba nam automatska sekretarica. Dobra košta osamdeset zelembaća. Ja ću se za to pobrinuti, ako želiš. I moramo otvoriti bankovni račun. Poznajem pročelnika odjela u Prvoj založnoj, kaže da će nam dati trideset čekova i dva posto kamata na naš novac. Teško ćeš naći bolje. Moramo dobiti čekove jer ćemo trebati platiti neke račune, znaš." Iznenada baca pogled na sat. "Hej, skoro sam zaboravio."
Pritišće gumb na televizoru. "Optužnice su podignute prije sat vremena, sto i nešto točaka protiv Bruisera, Benniea 'Princea' Thomasa, Williea McSwanea i drugih."
Podnevne vijesti već traju, tako da je prva slika koju vidimo snimka uživo naših bivših kancelarija. Policajac čuva ulazna vrata, trenutačno nezaključana. Izvjestitelj objašnjava da zaposleni u tvrtki smiju ulaziti i izlaziti, ali ne smiju ništa iznositi. Iduća snimka je ispred Vixensa, striptiz kluba kojeg je također FBI zapečatio. "Optužnice kažu kako su Bruiser i Thomas bili upetljani u tri kluba", kaže Deck. Izvjestitelj to ponovi kao jeka. Zatim slijedi snimka našeg bivšeg šefa kako se srdi u hodniku suda tijekom nekog starog procesa. Izdani su nalozi za uhićenje, ali nema ni traga ni gospodinu Stoneu, niti gospodinu Thomasu. Intervjuiran je policajac nadležan za istragu i njegovo je mišljenje kako su dva gospodina već napustila ovo područje. Opsežna potraga je u tijeku.
"Bježi Bruiser, bježi", kaže Deck.
Priča je prilično sočna jer uključuje mjesne kriminalce, blistavog odvjetnika, nekoliko policajaca iz Memphisa i topless biznis. No bijeg je čini još zanimljivijom. Prince i Bruiser su očito zdimili, a to je više nego što izvjestitelji mogu podnijeti. Slijedi snimka uhićenja policajca, još jednog striptiz kluba, ovaj put s golim plesačicama prikazanim od bedara nadolje, te saveznog tužitelja kako se obraća medijima objavljujući optužnice.
A onda snimka koja mi slama srce. Zatvorili su Yogija, omotali lance oko vrata i uz njih postavili čuvara. To smatraju stožerom glavešine Princea Thomasa, a FBI djeluje začuđeno činjenicom da nisu našli nikakvog novca kada su sinoć upali. "Bježi Prince, bježi", kažem za sebe.
Priče u vezi s tim zauzimaju veći dio podnevnih vijesti. "Pitam se gdje su", kaže Deck gaseći televizor.
Nekoliko trenutaka razmišljamo o tome u tišini. "Što je unutra?" pitam pokazujući kartonsku kutiju uz stolić.
"Moji predmeti." "Nešto vrijedno?"
"Dovoljno da platimo račune za dva mjeseca. Nekoliko malih sudara. Spor radnika s tvrtkama. Tu je i smrtni slučaj kojeg sam uzeo Bruiseru. U stvari, nisam ga uzeo. Sam mi ga je dao prošlog tjedna kada me je zamolio da pregledam neke police osiguranja u njemu. Nekako mi je ostao u uredu, sada je ovdje."
Sumnjam da ima još spisa u kutiji koje je Deck mogao dići iz Bruiserovog ureda, ali neću istraživati.
"Misliš li da će FBI željeti razgovarati s nama?" pitam.
"Razmišljao sam o tome. Mi ne znamo ništa, a nismo iznosili nikakve spise koji bi ih mogli zanimati pa zašto se onda brinuti?"
"Ja se brinem." "I ja."

25

Znam da Deck ima problema ovih dana s obuzdavanjem oduševljenja. Posebno ga uzbuđuje pomisao da ima svoj vlastiti ured te da može zadržati polovicu honorara i bez blagodati kakva je dozvola za obavljanje odvjetničke prakse. Ne budem li mu smetao, vrhunski će dotjerati kancelarije za manje od tjedan dana. Nikad nisam vidio takvu energiju. Možda je previše revan, ali puštam ga na miru.
Ipak, kada mi telefon zazvoni drugo jutro za redom prije izlaska sunca te kada začujem njegov glas, teško je ostati pristojan.
"Jesi li vidio novine?" pita me prilično veselo. "Spavao sam."
"Oprosti. Nećeš vjerovati. Bruiser i Prince su preko čitave naslovne stranice."
"Nije li to moglo pričekati još koji sat, Deck?" pitam. Čvrsto sam odlučio tu gadnu naviku smjesta prekinuti. "Ako se ti želiš buditi u četiri, u redu. No mene ne zovi prije sedam, ne, radije osam."
"Oprosti. Ima još." "Čega?"
"Pogodi tko je sinoć umro?"
E pa, kako dovraga mogu znati tko je od čitavog Memphisa sinoć umro? "Predajem se", režim u telefon.
"Harvey Hale." "Harvey Hale?"
"Aha. Odapeo je od srčanog udara. Srušio se mrtav kraj svojeg bazena." "Sudac Hale?"
"Baš taj. Tvoj frend."
Sjedim na rubu kreveta pokušavajući se osvijestiti. "To je teško povjerovati."
"Aha, vidim da si se sav zbunio. Ima lijepi člančić o njemu na naslovnoj stranici gradske rubrike, velika slika, uređen u crnoj halji, stvarno otmjeno. Koji papak."
"Koliko je imao godina?"
"Šezdeset dvije. Jedanaest godina je bio sudac. Prava karijera. Sve je u novinama. Trebaš to vidjeti."
"Aha, hoću, Deck. Vidimo se kasnije."
Novine mi jutros izgledaju teže, a siguran sam da je to zbog toga što je barem polovica posvećena podvizima Bruisera Stonea i Princea Thomasa. Jednu priču smjenjuje druga. Još nisu viđeni.
Preskačem početak novina i dolazim do gradske rubrike gdje me pozdravlja vrlo stara slika Časnog suca Harveyja Halea. Čitam nekrologe njegovih kolega, uključujući i onaj njegovog prijatelja i cimera Lea F. Drummonda.
Od posebne su važnosti nagađanja o tome tko bi ga mogao zamijeniti. Guverner će imenovati nasljednika koji će obavljati dužnost do sljedećeg redovnog izbora. Kotar je napola crn, a napola bijel, međutim samo su sedam od devetnaest okružnih sudaca crni. Neki ljudi nisu zadovoljni s tim brojevima. Kada je prošle godine stari bijeli sudac bio umirovljen, bili su poduzeti znatni napori da na ispražnjeno mjesto dođe crni sudac. No to se nije dogodilo.

Na moje čuđenje, prošle godine je glavni kandidat bio moj novi prijatelj Tyrone Kipler, harvardski student, partner u Bookerovoj tvrtki koji nam je dao instrukcije iz ustavnog prava kada smo se pripremali za pravosudni ispit. Iako je sudac Hale mrtav manje od dvanaest sati, zdravorazumsko rasuđivanje, kaže članak, jasno ukazuje na Kiplera kao njegovog zamjenika. Gradonačelnik Memphisa, koji je crn i glasan, izjavio je kako će se on i drugi politički vođe snažno založiti za Kiplerovo imenovanje.
Guverner je izvan grada i nedostupan novinarima, ali je demokrat i namjerava se kandidirati i nagodinu. Ovaj put će se svrstati s ostalima.
Točno u devet, nalazim se u kancelariji okružnog suda listajući spis Blackovi protiv Great Benefita. Otima mi se uzdah olakšanja. Časni sudac Hale nije, uslijed prerane smrti, potpisao nalog za odbijanjem tužbe. I dalje smo u igri.
Vijenac je navratima njegove sudnice. Kako dirljivo.
Nazivam Tinley Britt s telefonske govornice, tražim Lea F. Drummonda i začudim se kada za nekoliko minuta začujem njegov glas. Izražavam mu sućut zbog gubitka prijatelja i kažem mu kako moje stranke neće prihvatiti njegovu ponudu za nagodbu. Djeluje iznenađeno, ali malo govori. Za milog Boga, ima dosta briga u ovom trenutku.
"Mislim da je to pogreška, Rudy", kaže mi strpljivo, kao da je zaista na mojoj strani. "Može biti, ali moje stranke su donijele odluku, ne ja."
"No dobro, onda će biti rat", kaže mi tužno i monotono. Ne nudi još novca.
Booker i ja smo se dvaput čuli preko telefona otkad smo dobili rezultate pravosudnog ispita. Kako sam i očekivao, to minorizira kao nevažan i tek privremen neuspjeh. Kako sam i očekivao, bio je iskreno sretan radi mene.
Već je za stolom malog restorana kada ulazim. Pozdravljamo se kao da su prošli mjeseci.
Naručujemo čaj i gumbo, ne pogledavši menije. Djeca su dobro. Charlene je divna.
Bodri se mogućnošću da je ipak prošao ispit. Nisam znao koliko je bio blizu, ali njegov ukupni zbroj bodova iznosi samo bod manje od prolazne ocjene. Žalio se pa Komisija za pravosudni ispit sada pregledava njegov test.
Marvin Shankle je teško primio vijest o njegovom neuspjehu. Bit će mu bolje da idući put prođe, ili će ga tvrtka morati zamijeniti. Booker ne može prikriti stres dok priča o Shankleu.
"Kako je Tyrone Kipler?"
Booker misli da je imenovanje gotova stvar. Kipler je jutros razgovarao s guvernerom, sve štima. Jedina zapreka bi mogla biti novčane prirode. Kao partner u Shankleovoj tvrtki zarađuje između stotinu dvadeset pet i stotinu pedeset tisuća dolara godišnje. Sudačka plaća je samo devedeset tisuća. Kipler ima ženu i djecu, ali Marvin Shankle ga želi za sudačkim sjedalom.
Booker se sjeća slučaja Blackovih. U stvari, sjeća se Dot i Buddyja od našeg prvog susreta u Domu umirovljenika 'Parkovi čempresa'. Upoznajem ga s dosadašnjim tijekom slučaja. Glasno se smije kada mu kažem da sada leži u Odjelu osam Okružnog suda i samo čeka na suca koji će preuzeti odgovornost za nj. Pričam Bookeru o svom iskustvu u uredu pokojnog suca Halea od prije tri dana i kako su se bivši cimeri s Yalea, Drummond i Hale sa mnom poigravali. Booker pažljivo sluša dok mu pričam o Donnyju Rayu, njegovom bratu blizancu i transplantaciji do koje nikada nije došlo zbog Great Benefita.
Sluša s osmijehom. "Nema problema", kaže mi više puta. "Ako Tyrone bude imenovan, znat će sve u vezi s Blackovim slučajem."
"Znači, možeš govoriti s njim?"
"Govoriti? Održat ću mu prodiku. Ne podnosi Trenta &Brenta, a osiguravajuća društva mrzi,

stalno ih tuži. Sto misliš, tko je njihov plijen? Bijelci srednje klase?" "Svi."
"Tako je. Rado ću govoriti s Tyroneom. A slušat će on."
Stiže gumbo i dodajemo tabasco, Booker više od mene. Pričam mu o svom novom uredu, ali ne i o svom novom partneru. Postavlja mi mnoga pitanja o mojem bivšem uredu. Čitav grad bruji o Bruiseru i Princeu.
Pričam mu sve što znam, malo iskitivši u pojedinostima.

26

U ovo vrijeme pretrpanih sudnica i prezaposlenih sudaca, pokojni Harvey Hale je ostavio svoj raspored zapanjujuće dobro organiziran i bez zaostataka. Za to ima nekoliko dobrih razloga. Prvo, bio je lijen i radije je igrao golf. Drugo, brzo bi odbijao tužitelja ako bi išao protiv njegove sklonosti da štiti osiguravajuća društva i velike korporacije. Zbog toga ga je većina tužitelja izbjegavalo.
Ima načina da se izbjegnu pojedini suci, a te trikove koriste iskusni odvjetnici bliski s činovnicama u prijamnoj kancelariji. Nikad neću shvatiti zašto je Bruiser, odvjetnik s dvadesetogodišnjim iskustvom i vezama, dozvolio da ja uložim tužbu Blackovih bez da poduzme korake kako bi izbjegao Harveyja Halea. To je još jedna stvar o kojoj bih želio popričati s njim ako ga ikad pronađu.
Međutim, Hale je otišao i život je ponovo pošten. Tyrone Kipler će uskoro naslijediti program rada koji vapi za akcijom.
Kao odgovor na godine kritike, kako laika, tako i odvjetnika, nedavno su se promijenile odredbe sudskog postupka u nastojanju kako bi se ubrzalo provođenje pravde. Povećane su kazne za neozbiljne tužbe. Nametnuti su obvezni rokovi za manevriranje prije procesa. Sucima su dana veća ovlaštenja pri ubrzanju parnice, a također su i ohrabrivani da se više angažiraju u pregovorima oko nagodbi. Primjenjuje se mnoštvo odredaba i propisa, sve u naporu da se modernizira pravosudni sustav.
U tom mnoštvu novih propisa nalazi se i procedura obično zvana "ubrzani postupak", zamišljena da se određeni slučaji dovedu pred sud brže od ostalih. Izraz "ubrzani postupak" je smjesta bio usvojen u našem pravničkom žargonu. Stranke u sporu mogu zahtijevati da njihov slučaj uđe u ubrzani postupak, no to se rijetko događa. Rijedak je optuženik koji će se složiti da se ubrza njegov odlazak u sudnicu. Tako da sudac ima ovlaštenje učiniti to po svom vlastitom htijenju. To se obično radi kada je predmet jasan, činjenice precizno ustanovljene, ali žučno osporavane te je ledino što treba pravorijek porote.
Budući da je slučaj Blackovi protiv Great Benefita moj jedini pravi slučaj, želim da uđe u ubrzani postupak. To objašnjavam Bookeru za kavom jednog jutra. Booker to zatim objašnjava Kipleru. Pravosudni sustav na djelu.
Dan pošto je guverner imenovao Tyrona Kiplera, on me zove u svoj ured, isti koji sam posjetio ne tako davno, još dok ga je zauzimao Harvey Hale. Sada je drugačiji. Haleove knjige i memorobilije se slažu u kutije. Prasne police su gole. Zavjese su razgrnute. Haleov stol je iznesen, tako da čavrljamo u stolcima na sklapanje.
Kipler nema ni četrdeset godina, ljubazan je, oči mu nikada ne trepću. Nevjerojatno je bistar i općenito se smatra da će već negdje dogurati do visokog položaja saveznog suca. Zahvaljujem mu što mi je pomogao da prođem pravosudni ispit.
"I misliš da bi Slučaj Blackovih trebao ući u ubrzani postupak?" pita me sporo i pažljivo. "Svakako. Predmet je jednostavan. Neće biti mnogo svjedoka."
"Koliko bi bilo zaprisegnutih izjava?"
Tek moram dati svoju prvu zaprisegnutu izjavu. "Nisam baš siguran. Manje od deset."
"Imat ćete problema s dokumentacijom", kaže. "To se uvijek događa s osiguravajućim društvima. Tužio sam gomilu njih i nikad ti ne daju sve papire. Nama će trebati dosta vremena dok ti ne daju sve

dokumente na koje imaš pravo."
Sviđa mi se način kako je rekao "nama". I u tome nema ništa loše. Između ostalog, sudac mora djelovati poticajno. Njegova je dužnost da pomogne svim stranama dok pokušavaju pružiti dokaze koje se od njih očekuje prije procesa. Ipak, Kipler stvarno djeluje malo naklonjen našoj strani. No, valjda ni u tome nema ništa loše - Drummond je godinama uza se imao Harveya Halea.
"Podnesi zahtjev za ubrzani postupak", kaže radeći bilješke na bloku. "Obrana će to odbiti. Imat ćemo saslušanje. Ako ne čujem nešto vrlo uvjerljivo od druge strane, udovoljit ću zahtjevu. Dopustit ću četiri mjeseca za istraživanja, to će biti dovoljno vremena za sve zaprisegnute izjave, izmjenjivanje dokumenata, pismene upitnike i tako dalje. Kada će istraživanje biti dovršeno, odredit ću ročište.
Duboko udišem i teško gutam. Zvuči mi strašno brzo. Zamisao da se suprotstavim Leu F. Drummondu i društvu, pred porotom, tako brzo, je zastrašujuća. "Bit ćemo spremni", kažem, ne znajući ni koja su iduća tri koraka. Nadam se da zvučim uvjerljivije nego se osjećam.
Još malo čavrljamo, a onda odlazim. Kaže mi da mu se javim budem li imao kakvih pitanja.

Sat kasnije ga umalo zovem. Kada se vraćam u svoju kancelariju, nalazim kako me čeka debela omotnica iz Tinley Britta. Leo F. Drummond, osim što žaluje za svojim prijateljem, radi. Stroj za podneske radi punom parom.
Predao je podnesak o osiguranju podmirenja troškova suđenja, nježnu pljusku meni i mojim strankama. Kako smo siromašni, Drummond izjavljuje kako je zabrinut možemo li platiti sudske troškove. To se može dogoditi jednog dana ako eventualno izgubimo proces te nam sudac odredi da podmirimo troškove kojima su se izložile obje strane. Također je uložio zahtjev u kojem traži da se i meni i mojim strankama odrede kazne zbog podnošenja tako neozbiljne tužbe.
Prvi podnesak nije ništa drugo nego poza. Drugi je zbilja odvratan. Oba su popraćena dugačkim, zgodnim obrazloženjima s fusnotama, kazalom i bibliografijom.
Kada ih po drugi put pažljivo čitam, zaključujem kako ih je Drummond uložio da nešto pokaže. Rijetko se udovoljava ijednom od njih, tako da mislim kako je njihova svrha da mi jednostavno pokaže koliko papirologije mogu odrediti Trent &Brent proizvesti za malo vremena oko bezvezne stvari. Kako svaka strana mora odgovarati na prijedloge druge strane, a budući da se neću nagoditi, Drummond mi hoće reći da ću se udaviti u papiru.
Telefoni tek trebaju početi zvoniti. Deck je negdje u gradu. Plašim se pomisliti gdje bi sad mogao vrebati. Imam dosta vremena da zaigram igru podnesaka. Potiče me pomisao na mojeg jadnog klijenta i kako su ga prešli. Ja sam jedini odvjetnik kojeg Donny Ray ima i papirima me sigurno neće usporiti.
Prešlo mi je u naviku nazivati Donnyja Raya svako popodne, obično oko pet. Nakon prvog poziva prije nekoliko tjedana, Dot mi je spomenula koliko mu to znači, pa sam od onda nastojao zvati svaki dan. Pričamo o raznim stvarima, ali nikada o bolesti ili parnici. Pokušavam zapamtiti nešto smiješno tijekom dana i sačuvati to za njega. Znam da su mu pozivi postali važan dio njegovog života koji gasne.
Danas popodne zvuči snažno, kaže da je izašao iz kreveta i sjedio na prednjem trijemu, da bi volio izaći nekamo na nekoliko sati, maknuti se iz kuće i od svojih roditelja.
Dolazim po njega u sedam. Večeramo u obližnjem restoranu. Neki zure u njega, ali čini se da toga nije svjestan. Pričamo o njegovom djetinjstvu, smiješne priče iz doba dok su ulice Grangera vrvile dječjim hordama. Nekima se smijemo, to mu je vjerojatno prvi put da se nasmije zadnjih mjeseci. Ali ga razgovor iscrpljuje. Jedva dotiče hranu.

Tik nakon zalaska sunca stižemo u park blizu sportskog igrališta gdje traju dvije softball utakmice na susjednim terenima. Proučavam obje dok prolazimo parkiralištem. Tražim momčad u žutim majicama. Parkiramo se na travnatoj kosini, ispod drveta, daleko od desnog ruba igrališta. Nema nikoga u blizini. Vadim iz prtljažnika dva preklopna vrtna stolca posuđena iz garaže gospođice Birdie i pomažem Donnyju Rayu da sjedne u jedan od njih. On može hodati sam i odlučio je to učiniti sa što je moguće manje pomoći.
Kasno ljeto je, temperatura i poslije zalaska sunca ostaje oko trideset stupnjeva. Sparina je doslovno vidljiva. Košulja mi se zalijepila posred leđa. Zastava na jarbolu u središtu igrališta koja označuje jačinu vjetra ne miče se ni centimetar.
Igralište je lijepo i ravno, tratina izvan terena je gusta i svježe pokošena. Teren je prašan, bez trave. Vidim klupe za igrače, tribine, suce, semafor s rezultatima i štand na kojem se prodaje jelo i piće. Ovo je prva liga, momčadi koje igraju softball sa sporim bacanjem, vrlo borbene momčadi i izvrsni igrači. U svakom slučaju, misle da su dobri.
Utakmica je između PFX Terminali, momčadi u žutim majicama i Vojnih viškova, momčadi u zelenom kojoj je na majicama ispisan nadimak Topnici. I to je ozbiljna stvar. Dižu graju, naguravaju se kao ludi, viču da ohrabre jedan drugoga, ponekad zgaze protivničkog igrača. Naglo se bacaju, naglavačke proklizavaju, svađe se sa sucima, bacaju palice kada izbace loptu izvan igrališta.
Softball sa sporim bacanjem igrao sam u koledžu, ali me sport nije nikada ponio. Ovdje mi se čini da je cilj loptu poslati preko ograde, ništa drugo nije bitno. To se tu i tamo desi, a šepurenja pri svakom bodu stidio bi se i veliki Babe Ruth. Skoro svi igrači imaju dvadeset i koju godinu, u prilično su dobroj formi, izuzetno umišljeni i nose više opreme od profića; rukavice na obje ruke, široke znojnike, crnilo za oči im je razmazano obrazima, posebne rukavice za hvatanje lopte.
Većina njih još uvijek čeka da bude otkriveno. Još uvijek se nadaju.
Ima nekoliko starijih igrača s većim trbusima i sporijim nogama. Komični su dok nastoje trčati između baza i hvatati loptu. Možete gotovo čuti kako im pucaju mišići. Ali su još uporniji od mladih. I oni žele nešto dokazati.
Donny Ray i ja uglavnom šutimo. Kupujem mu kokice i colu na štandu. Zahvaljuje, još jednom mi zahvaljuje što sam ga ovdje doveo.
Posebnu pažnju obraćam na igrača na trećoj bazi PFX-a, mišićavog igrača s brzim rukama i nogama. Hitar je i uporan, dosta dobacuje protivničkoj momčadi. Devetina je gotova i promatram ga kako odlazi do ograde uz klupu za igrače te nešto kaže svojoj djevojci. Kelly mu se smješka, mogu joj vidjeti jamice na bradi i zube odavde, a Cliff se smije. Lagano je poljubi u usta i odšepiri se do svoje momčadi da im se pridruži u pripremi za nastavak.
Izgledaju kao dva golupčića. Ludo je voli i želi da prijatelji vide kako je ljubi. Ne mogu se jedno drugoga nasititi.
()n;i je naslonjena na ogradu, štake su uz nju, mala longeta na nozi. Sama je, podalje od tribina i drugih navijača. Ne može me vidjeti ovamo na drugu stranu polja. Za svaki slučaj, nosim kapu.
Pitam se što bi učinila da me prepozna. Ništa, vjerojatno, osim što bi me ignorirala.
Trebalo bi mi biti drago da se čini sretnom i zdravom, da se slaže s mužem. Batinjanja su očito prestala i za to sam zahvalan. Od slike kako je mlati palicom bude mi zlo. Svejedno, ironično je da ću Kelly dobiti jedino ako se nasilje nastavi.
Gadim se samom sebi zbog te pomisli.
Cliff je na položaju s palicom. Pogađa treću loptu, šalje je visoko iznad reflektora, potpuno izvan vidokruga. Zaista nevjerojatan udarac, a zatim se producira okolo i vikne nešto Kelly dok osvaja treću bazu. Nadaren je sportaš, mnogo bolji od ikoga na igralištu. Ne mogu zamisliti taj užas

da zamahne palicom na mene.
Možda je prestao piti, možda će je u trijeznom stanju prestati maltretirati. Možda je vrijeme da se prestanem uplitati.
Nakon sat vremena Donny Ray je zreo za spavanje. Vozimo se i pričamo o njegovom davanju izjave pod prisegom. Danas sam podnio zahtjev sudu da mi dopusti uzeti od njega izjavu koja će se koristiti na procesu, i to što je prije moguće. Moja stranka će ubrzo biti preslaba da izdrži dvosatno ispitivanje i odgovaranje pred gomilom odvjetnika pa moramo požuriti.
"Bolje da to napravimo što prije", tiho kaže dok ulazimo u njegovo dvorište.