Čovek i žena - Toni Parsons

First topic message reminder :



Harry Silver iza sebe ima jedan brak i mučan razvod, a sad sinčiću Patu pokušava stvoriti novu obitelj u braku s prelijepom Cyd i njezinom kćeri. Ali ništa nije jednostavno: u složenoj mreži odnosa s bivšom i sadašnjom ženom, sinom i pokćerkom, rastrgan između vlastitog posla i ženine sve zahtjevnije karijere, Harry katkad priželjkuje starinski, normalni obiteljski život, kakav su nekoć imali njegovi majka i otac. Kad upozna zgodnu, mladu fotografkinju, učini mu se da je to rješenje njegovih problema. Roman o braku i ljubavi, o tome zašto se ženimo i zašto rastajemo, zašto odlazimo , i zašto ostajemo, “Muž i žena” Tonyja Parsonsa dirljiva je priča o muškarcu koji se suočava s vlastitim ograničenjima, ali nalazi spas u ljubavi.

Šesnaest

Da je vidite na ulici, pomislili biste da je moja majka tek još jedna krhka starica koja je naumila kupiti hranu za mačke. Ali prevarili biste se.
Kao prvo, ne podnosi mačke, jer tvrdi da posvuda ostavljaju užasan nered (iako se, začudo, redovito saginje da pogladi i nježno se obrati čak i najjadnijoj mačkici prepunoj buha na koju naiđe). Na prvi pogled, pomislili biste da znate sve o mojoj majci. Ali zapravo nemate pojma.
Dio stvari koje znam o njoj:
Smatra da je Dolly Parton najbolja pjevačica na svijetu i da se ljudi ne bi smjeli bez prestanka rugati njezinom izgledu. Na televiziji može gledati sve sportove, ali najviše voli nadmetanja s više nasilja (boks, ragbi, američki nogomet). Uvjerena je da je njezin unuk bio najljepše novorođenče otkako je svijeta i vijeka. Smatra da je to posve objektivan stav i pritom nije ni najmanje pristrana.
Još neke od stvari koje znam o svojoj mami... Od smrti mojega oca povremeno je muči nezamisliva usamljenost. I nije važno koliko je ljudi u određenom trenutku oko nje. Obožavala je mojeg oca i kada joj se čini da nitko ne sluša, razgovara s njegovim fotografijama. Odlazak na njegov grob za nju je pojam dobrog izleta.
Znam da kod članova obitelji i prijatelja izaziva nevjerojatnu ljubav - mladi susjedi čiste joj krovne žljebove samo za šalicu čaja, cijela vojska njezinih srebrnokosih prijateljica neprestano je poziva na druženje u novom trgovačkom centru, dok je braća nazivaju svakodnevno.
Moja je mama dobra, zabavna i odvažna. Vrlo hrabra. I premda nakon mraka više ne otvara ulazna vrata, uvijek je spremna suprotstaviti se nasilnicima. Kada je Pat još bio vrlo malen, zaprijetila je da će pretući bandu mladića koji su, kako je rekla, počeli divljati u obližnjem lokalu General Lee's Tasty Tennessee Kitchen.
Ja sam se tada ljutio na nju - pomislio sam da bi je mogli izbosti, jer u ovom jadnome svijetu više nisu sigurne ni krhke starice - no danas mi je drago zbog njezina držanja. Jednostavno je takva. To je moja mama. Takva i nikakva drukčija. I zbog toga se ponosim.
Nije razdražljiva poput mojeg oca. Tolerantna je prema drugima i drukčijim načinima života, uvjerena u izvornu dobrotu ljudskog roda. Ali kada izgubi živce, postaje... no, da, divlja, to bi vjerojatno bio njezin vlastiti izraz.
Brat kojeg najviše voli, brat koji joj je po godinama najbliži, voli je podsjećati na trag koji je ostavila na pijaninu u kući u East Endu u kojoj su odrasli. Bijesna jer ju je on zadirkivao, moja mu je mama bacila nož u glavu. Nož je promašio samo za nekoliko centimetara i zabio se u klavir, još nekoliko trenutaka podrhtavao onako kako se to vida samo u crtićima. Pokušaj bratoubojstva nikako nije bio u skladu s njom. Bila je to mirna, stidljiva djevojka, koju su u školi maltretirali zbog blage govorne mane (i to ne učenici, nego nastavnici, jer je ta škola u East Endu bila okrutna poput neke Dickensove ubožnice). Ona je oduvijek tvrdila da joj je nož nehotice iskliznuo iz ruke. Njezin brat tvrdio je da je savršeno naciljala.
U kući punoj muškaraca bila je nedodirljiva i dostojanstvena poput Elizabete I. Roditelji su je obasipali ljubavlju i nježnošću, poticali na to da samu sebe smatra drukčijom i osobitom, razmazili je kao jedinicu.

Znam da su moju mamu svi oduvijek voljeli - kao jedinu djevojčicu u velikoj obitelji u kojoj su se rađali samo dječaci, te kao jedinu ženu u malenoj obitelji u kojoj sam ja odrastao - i držim da upravo zbog toga tako dobro pruža ljubav. Znam da bismo Pat i ja bez nje bili izgubljeni. Ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao svijet bez moje mame.
Tako je prepuna života. U sebi ima više života nego itko koga znam. Voli pjevati i plesati. Znam da se voli smijati, čak i u najtežim trenucima, osobito u najtežim trenucima. I dalje se smiješimo kada se sjetimo kako je na pogrebu glavom udarila o lijes mojega oca.
Samo osoba koja ljude voli koliko i moja majka može osjećati takvu usamljenost. Mama pomno planira uza što će provesti večer. Voli vijesti, dokumentarce o stvarnim ljudima, ali se nikako ne može naviknuti na sve probušene jezike i bradavice u Šestero nadrkanih studenata u stanu. Znam da prezire sapunice, iako joj se osamdesetih godina sviđao JR u Dallasu. Okrutnosti u crtićima uglavnom je zabavljaju.
Što još? Ah, da.
Znam da moja majka mrzi ići liječniku.

Na koncu Tex nije došao po moju mamu i odvezao je u bolnicu. Navodno je imao problema s autom, nešto s koljenastom osovinom, premda sam pretpostavljao da Tex zapravo ima problema sa skupljanjem hrabrosti.
Mama je rekla da će ići autobusom. Ja sam rekao da ću s njom otići u bolnicu. Ona je rekla da bez problema može ići busom. Ne želi izazivati veliku strku. To je oduvijek bila jedna od glavnih stvari u njezinom životu - ne izazivati strku. Kada bi se četiri jahača Apokalipse pojavila u vrtu iza njezine kuće i počela divljati i uništavati njezine ruže, moja bi mama dala sve od sebe da se oko toga ne digne prevelika prašina.
Dobro se nasmijati i ne raditi strku. Jednostavno je bila takva. Tako je glasila njezina filozofija. Svojevrstan bezbrižni stoicizam koji me dirao u srce i zbog kojeg bih je svaki put najradije zagrlio.
No danas nije bilo lako smijati se. Ovakve je dane teško preživjeti sa strpljivim osmijehom.
Kada je izišla iz specijalističke ordinacije, već na prvi pogled bilo mi je jasno da donosi loše vijesti.
Mučila se sa shvaćanjem dijagnoze, nastojala razumjeti pojedine riječi, pokušavala pojmiti kako jedan otvrdnuli komadić tkiva čovjeku može tako iz temelja promijeniti život.
O tome nije željela razgovarati u prepunoj čekaonici. Nije željela razgovarati sve dok se nismo ponovno našli u mojem autu.
Sjedili smo u automobilu, na beskrajnom bolničkom parkiralištu. Vozila su kružila poput morskih pasa, tražila dragocjeno mjesto. Velika gužva u bolnici. Tako je vjerojatno svaki dan.
- Čuj... zapisala sam. - Ona mi pokaže nekakav papirić. Svojim drhtavim rukopisom bila je napisala invazivni karcinom.

- Što to znači? - upitah, iako sam manje-više znao, ali jednostavno nisam mogao vjerovati.
- Rak dojke - reče moja mama.

Naravno, pomislio sam. Prvo jedan, pa zatim i drugi roditelj. Nešto najprirodnije na svijetu, prirodno poput djetetova rođenja. Zašto onda imam osjećaj da se cijeli svijet raspada?
- Specijalist kaže da još uvijek ne znaju što će poduzeti. Kako će liječiti rak. Drag tip. Nekakav Mediteranac. Engleski govori bolje nego ja. To se često vida, zar ne? Sve mi je objasnio bez okolišanja. Kaže da postoji nešto što nazivaju određivanjem faza. To znači da moraju procijeniti opasnost od širenja. I, znaš... koliko se već proširio.
Ostao sam bez teksta.
- Razgovarala sam i s medicinskom sestrom. Bila je vrlo draga. Tako dražesna djevojka. Nos joj je bio... kako se to kaže? Imala je naušnicu u nosu. Posebno obučena za ovakve slučajeve. Moram ponovno doći, Harry. Ići ću autobusom. Bez brige. Znam da imaš posla.
Promatrao sam njezin profil dok je sjedila zagledana u bolnicu, gledao to blago i dobro lice koje poznajem duže od svih lica, i uočio tragove svih osjećaj koji su u tom trenutku bujali u njoj.
Šok. Strah. Krajnja zbunjenost. Bijes. Čak i najmračniji oblik zabavljenosti.
- Graham baš i nije dugo izdržao, ne? Stari dobri Tex. Kauboj Joe iz Rio Southenda. Nestao je čim je prestala muzika. Tvoj je tata uvijek bio uz mene. Uvijek je bio uz mene, Harry. Taj bi čovjek za mene i hodao kroz vatru. Tako ti je to u braku, Harry. To je pravi smisao braka.
- Ali imaju mnogo mogućnosti, zar ne? Ona je šutjela, izgubljena u mislima.
- Mama? Rekao sam da imaju mnoštvo različitih mogućosti. Nije tako?
- O, da. Da. Puno mogućnosti. Pobijedit ću bolest. To mislim najozbiljnije, Harry. Ljudi preživljavaju rak dojke. Najozbiljnije. Ljudi i nakon toga žive. Ovo nije kao s tvojim tatom. Protiv raka pluća ne možeš. S time se ne možeš boriti. Prokleti rak pluća. Prokleti rak. Odnio je tvog tatu. Ali neće odnijeti mene. Prokleti, prokleti rak. Pravi... gad. - Ona me načas pogleda. - Ispričavam se.
- Mama?
- Što je, ljubavi?
- Zbilja sam ponosan što si mi mama.
Ona kimne, uhvati me za ruku i stisne. Svojom malenom rukom držala me tako čvrsto da sam osjećao kako mi se onaj uski pojas plemenite kovine utiskuje u dlan, to tanko zlato koje se poliralo tijekom cijelog jednog životnog vijeka.
Majčin vjenčani prsten.
Savršeno je pristajao njezinom prstu.
Moji roditelji upoznali su se preko njezinog brata. Onog kojeg je pokušala ubiti nožem. Njega je oduvijek najviše voljela.
Moj ujak i moj tata dolazili su u isti boksački klub. Bilo je to još u vrijeme kada je među školarcima boks bio popularan koliko i nogomet. Sve je to sada, dakako, drukčije, a jedini muškarci koji imaju veze s televizijom a za koje znam da su se u školi bavili boksom, pohađali su Eaton.
No u ono vrijeme boks se smatrao zdravom razonodom za dječake u razvoju. A nakon zajedničkog treninga - moj ujak i otac bili su jednaki i po težini i po dobi, od moje mame stariji jednu godinu - ujak je tatu doveo kući. U onu kuću u jednom bendžu u East

Endu. Tako su nazivali svoju malu slijepu ulicu, bendžo, jer je imala točno takav oblik. I u tom bendžu odrastala je puna kuća dječaka. I jedna djevojčica.

Sa sedamnaest godina, moj je otac iza sebe već imao tri godine radnog staža. Bio je pun sebe i neobuzdan, pun ponosa koji je pratio i eksplozivni temperament - kada mu je jedna sestrična iz cijele horde rođaka i rođakinja nešto opsovala, vezao ju je za stup javne rasvjete i sapunom joj isprao usta. Cijelo njegovo biće ispunjavao je bijes. Tukao se sa svakim. I činilo se da u tome uživa. A onda je ugledao moju majku, tek šesnaestogodišnjakinju, razmaženu princezu bendža, i došao do razloga da se prestane tući i počne živjeti.
Ona ga je naučila blagosti - ona, kao i sve ono nezamislivo što je radio i vidio u ratu. On je nju naučio kako da bude jaka. Ili je sve to možda već postojalo - siloviti mladac bio je osjećajniji nego što se usudio pokazati. A ona je možda oduvijek bila otpornija nego što se činilo na prvi pogled. Ta povučena šesnaestogodišnja djevojka otvrdnula je zahvaljujući neimaštini, životu u bendžu i hrpi braće.
Ali njihov je brak bio delirično sretan. I do posljednjeg dana, do dana očeve smrti, bili su ludi jedno za drugim. Cijeli život zapravo ni u jednom trenutku nisu prestali s udvaranjem.
On je njoj slao crvene ruže, ona njemu donosila doručak u krevet. On nije odvajao pogled od nje, ni sam ne vjerujući koliki je sretnik. Ona je njemu pisala pjesme. Stavljala ih u kutiju u kojoj je na posao nosio objed. Vidio sam čestitke koje je on slao njoj - Majčin dan, rođendan, Božić. Moj anđele. Ljubavi mog života. Izgledao je kao najneromantičniji čovjek na cijelome svijetu, a ona ga je nadahnjivala na pisanje soneta.
Potekavši iz tijesno povezanih, prenapučenih zajednica, bili su sretni što mogu biti sami, samo njih dvoje. Jedinu istinsku traumu u toj vezi proživljavali su onih prvih godina kada nikako nisu uspijevali začeti dijete. Te kasnije, nakon što sam se ja konačno rodio, a ona je doživjela bolan niz spontanih pobačaja. U jednoj od najjasnijih uspomena koje nosim iz djetinjstva, mama sjedi na podu unajmljenog stana iznad prodavaonice mješovite robe, neutješna, dok je moj otac pokušava umiriti, dati joj novu snagu, svojem anđelu slomljena srca, svojoj dotučenoj ljubavi koja plače za još jednim izgubljenim djetetom.
Moj prvi uvid u bračni život.
Kada sam i sam postao roditeljem, ubrzo sam uvidio da ih oponašam, da pokušavam na njihov način pronaći ravnotežu između strogosti i popustljivosti. Meni su izgledali kao savršeni roditelji. Puni ljubavi i odlučni.
Moj otac nikada nije ni podignuo ruku na majku ili mene - nasilnost je čuvao za neznance koji bi bili dovoljno glupi da ga naljute. Moja majka nije se ustručavala prema meni baciti cipelu - barem nije bacala nož - kada bih je izludio svojim izmišljotinama i samotnim igrama, utjehom svakog jedinca, zbog koje često nisam dolazio kada me zvala. No dijete je čekala predugo da bi se na mene ljutila konkretnije i dugotrajnije.
- Pričekaj samo da ti se vrati otac - govorila bi, a to joj je bila najveća prijetnja.
Mene, međutim, nikada nije prestrašila. Jer sam znao da me vole i znao da je ta ljubav bezuvjetna i vječna, ljubav nastala da potraje cijeli život i duže.
No, u djetinjstvu me plašila mogućnost da nekako ostanem bez majke. Onako sitna, kovrčave kose, s tek pokojim centimetrom preko metar pedeset, za mračnih, vjetrovitih zimskih večeri, večeri kakvih, kako se čini, u studenome i prosincu više nema, odlazila je

do niza prodavaonica blizu našeg doma da nam kupi nešto za večeru. U ono je vrijeme zimi još padao snijeg, a ulice su, barem koliko ja pamtim, bile zastrte maglom od bezbrojnih vatri na otvorenome. Ona bi izišla po mljeveno meso, svinjske kotlete ili grah u umaku, ili, petkom, ribu i prženi krumpir umotane u novine - bio je to jelovnik mojeg djetinjstva.
A ja sam osjećao tjeskobu, bio nepodnošljivo nervozan, žarko želio da se vrati ta žena, moja majka, koja je samo skoknula do dućana. Još uvijek u školskoj odori, sivim hlačama od flanela, sivoj košulji i prugastoj kravati, toj staračkoj odjeći koju smo morali nositi, stajao bih na naslonu sofe, lica priljubljenog uz orošeno prozorsko staklo, i budno motrio mračne, prazne ulice.
Tražio onaj nezamjenjivi majčin lik, izmučen razmišljanjem o tome kako se više neće vratiti.
Cyd i ja izveli smo moju majku na predstavu.
Otac ju je redovito vodio na predstave. Dvaput godišnje odjenuli bi najsvečaniju odjeću i uputili se prema svjetlima velegrada. S obzirom na to da su njih dvoje većinu večeri provodili pred televizorom, bili su pravi poznavatelji mjuzikla.
Kada bi se na televiziji prikazivale filmske verzije Oklahome!, Priče sa zapadne strane ili My Fair Lady, oboje bi pjevali, točno, od riječi do riječi. Moja bi mama i plesala - osobito dobro oponašala bi baletnu točku Sharksa i Jetsa iz Priče sa zapadne strane. Za moju majku mjuzikl nije bio pasivno iskustvo. U West End odlazila je pedeset godina i bilo je vrlo malo melodija koje su se svake večeri izvodile u aveniji Shaftesbury, na Strandu i u Hay-marketu koje nije znala bolje od glumaca.
Ovom prilikom odlučila je još jednom pogledati Jadnike.
- jadnike obožavam - rekla je, obraćajući se Cyd. - Užasno volim onu djevojčicu. I sviđaju mi se prostitutke. A zgodno mi je i kada pobiju sve studente. Jako je tužno i ima nekoliko predivnih melodija.
Na sebi je imala bijeli kostim iz Bloomingdaleea koji sam joj jednom donio iz New Yorka. Izgledala je dražesno, ali krhko, te starije, neusporedivo starije nego što sam je ikada zamišljao.
Kada smo došli po nju, Cyd ju je uhvatila za ruku i više je nije ispuštala dok smo putovali do kazališta Palače na Cambridge Circusu. Cyd ju je držala za ruku dok smo se vozili u grad, držala je dok smo se probijali kroz rano-večernje mase na pločnicima, budući da je moja majka izgledala odviše krhko za veliki grad, odviše lomljivo usred takvog prometa, užurbanosti i horda.
U gledalištu Palacea našla se uobičajena mješavina stranih turista, stanovnika predgrađa koji su došli organizirano, autobusom, te Londončana koji su se spremali za veliki izlazak. Točno ispred nas sjedio je neki mladić u prugastome odijelu, neka pomno dotjerana buduća krupna riba iz Cityja. Sjedio je između, tako se barem činilo, majke i bake. Nije mi se sviđao od samog početka.
Silno teatralno nekoliko se puta okrenuo i stao odmahivati glavom samo zato što ga je moja majka nekoliko puta kaputom okrznula po uhu dok ga je s mukom svlačila. Zatim je pomno artikuliranim zvukovima izražavao neodobravanje dok je ona zviždala uvertiru. A potom, kada je počela sama predstava, u beskraj se glasno nakašljavao dok je mama pjevala završnu Fantineovu pjesmu “I Dreamed a Dream”. Na koncu, kada je moja mama zapjevala i uz emotivnu skupnu izvedbu pjesme “Do You Hear the People Sing?”, bijesno se okrenuo.

- Hoćete li, molim vas, prestati? - prosikće.
- Ostavi je na miru, stari - reče Cyd, na čemu sam joj bio beskrajno zahvalan. - I mi
smo platili ulaznice.
- Ne možemo uživati u predstavi ako se ona ponaša kao zboristica!
- A tko je to točno ona?- upitah odlučno.
Ljudi iza nas počeli su nas utišavati. Već su se okretale ćelave glave i trajne frizure.
Uhranjena lica naborana od razdraženosti.
- Čujete ljude kako pjevaju... pjesmu bijesnog puka? -pjevala je moja mama, sretna i izgubljena u svojem svijetu. - To glazba je naroda koji robom više neće biti!
U raspravu se uključila i otmjena baka mladca u odijelu. - I mi smo platili ulaznice, znate.
- Ne možemo se koncentrirati na predstavu - potuži se cendravo njezina neugledna
kći.
- I ne morate se koncentrirati, gospodo - reče joj Cyd. - Samo se lijepo naslonite,
ispružite i uživajte. Valjda se znate ispružiti i uživati, ne?
-Dakle, stvarno..!
- Potražit ću pomoć - reče njezin sin, već u potrazi za djevojkom s baterijskom svjetiljkom.
I nakon toga su nas izbacili.
Pritom su bili vrlo uljudni. Objasnili kako, u slučaju da ne možemo ušutkati moju mamu, uprava kuće zadržava pravo da nas zamoli da iziđemo. A moju majku jednostavno nije bilo moguće ušutkati, budući da se još toliko radovala smrti Valjeana, Javerta, Eponine i svih onih dragih mladaca.
Stoga smo izišli. Moja supruga, moja majka i ja. I već se smijali u vezi s cijelim događajem, kao da je izbacivanje s mjuzikla zapravo i zabavnije od uživanja u predstavi. Kroz pomodne mase probili smo se do Bara Italia, gdje smo mami obećali fini čaj.
Nas troje, moja supruga, moja majka i ja, ruku pod ruku na ulicama Sohoa. Iz petnih žila pjevamo “Prazne stolice i prazni stolovi”.

Sedamnaest

Sina sam dočekao na aerodromu.
Na izlazu se pojavio s mladom stjuardesom British Airwaysa koju je držao za ruku. Oko vrata je nosio nekakvu identifikacijsku karticu, poput evakuiranog djeteta u starim crno-bijelim ratovima ili medvjeda Paddingtona iz crtane serije.
Molimo brinite se za ovo dijete.
- Pat! Tu sam! Pat!
Stjuardesa me uočila prije nego on. Pat joj je nešto blebetao, blijedog i ozbiljnog lica, a u jednom trenutku me ugledao kroz noge svih onih turista i poslovnih ljudi. Otrgnuo se od djevojke iz BA-a i dotrčao mi u zagrljaj, a ja sam već bio na koljenima, čvrsto ga privijao i ljubio mu bujnu plavu kosu.
- Daj da te pogledam, srce.
On se nasmiješi, pa zijevne. U tom trenutku uočio sam da se rupa u prednjem dijelu njegovih usta u međuvremenu promijenila. Kroz desni su se sada probijala dva nejednaka komadića djevičanski bijele kosti. Zubi koji će mu morati potrajati cijeli život.
Ni to nisu bile jedine promjene. Bio je viši, kosa mu je bila možda za nijansu tamnija, a sva mi je odjeća bila potpuno nepoznata.
- Sve u redu? Kako ste putovali? Tako mi je drago što te vidim, dušo!
- U avionu ne možeš spavati jer te stalno obilaze i tjeraju da nešto pojedeš - reče on zamišljeno, uz treptanje umornih plavih očiju. - Moraš odlučiti hoćeš ribu ili piletinu.
- Malko osjeća promjenu vremenske zone, zar ne, Pat? - reče ona djevojka. Zatim me zabljesne besprijekorno bijelim osmijehom. - Imate predivnog sina.
A to je bila istina. Bio je predivan dječak. Pametan, zabavan i zgodan. I samostalan i odvažan - sam je preletio cijeli Atlantik. Divno dijete.
Moj sin, sedmogodišnjak.
Zahvalili smo djevojci iz British Airwaysa i taksijem se vratili u grad. Već mjesecima nisam bio toliko opušten.
- Sve u redu u Connecticutu? -U redu je.
- Sviđa ti se u novoj školi? Imaš nove prijatelje?
- U redu je. -Mama je dobro?
- Dobro je. - On načas zastane, namrštivši se prema usporenom prometu koji se kretao u smjeru autoceste. - Ali svađa se s Richardom. Svađali su se oko Britney.
Znači u tome je stvar. To muči Ginu. Još nekoliko trenutaka pitao sam se tko je Britney... neka seksi siterica? Ili zgodna tajnica u potrazi za ljubavlju? Ali Britney nije mogla biti tajnica. Richard ne radi. Posao u Bridle-Worthingtonu je propao. Tko je onda ta zagonetna žena?
- Britney je povraćao u dnevnoj sobi - reče Pat. - Richard se jako naljutio. Britney je zatim smočio indijanski sag i morao je ići na operaciju, a Richard je rekao da je to kako Britney stalno grize šavove odvratno.
Već sam pomislio kako je Britney pravi vrag od dadilje, valjda neki energični mladić, a onda sam se sjetio. Naravno. Moj sin sada ima psa.

Na Patovom licu polagano se pojavi osmijeh.
- Znaš što? Za večerom sjedi kod stola i liže... ma znaš... pimpek. Začuđen pogled s moje strane.
- Richard ili Britney?
Moj sin na trenutak promisli o tom pitanju.
- Valjda se ipak šališ - reče.
- Dođi.
On se približi i sjedne mi u krilo. Jasno sam osjećao onaj stari Patov miris, miris šećera i prljavštine, jasno osjećao kako je iscrpljen. Već nekoliko minuta kasnije čvrsto je spavao.
Vozač taksija sprijeda je imao slike troje male djece. Pogledao nas je u retrovizoru i nasmiješio se.
- Vas dvojica dolazite izdaleka? - upita. Samo sam čvršće privio sina.
- O, da - odgovorio sam. - Prevalili smo velik put.
Cyd je na ulazna vrata postavila balone, zbog čega sam osjetio neizmjernu zahvalnost i ljubav.
Čekala nas je, a ja sam platio vožnju, ovjenčan osmijesima. Dok sam stazom do ulaznih vrata dovlačio Patov kovčeg, ona je čučnula i snažno ga zagrlila, a ja sam stekao dojam da konačno prerastamo u pravu obitelj.
Peggy je bila u dnevnoj sobi i gledala video-kasetu s lutkom Lucy. Taj film Peggy i ja već smo gledali, zapravo je bila riječ o dva jeftina crtica u kojima se pojavljivala Rock and Roll Lucy, te njezina glazbena grupa bezizražajnih lica, a svi su bili zaglavili negdje u vremenskoj rupi zvanoj pedesete godine.
- Rock and Roll Lucy i njezini prijatelji jedva čekaju da se pridruže perfa- tinejdžerima na štandu s kolom, da se ludo provedu i da im bude superiška - reče Peggy.
- Spremite se za akciju, jer počelo je odbrojavanje do zabave! Pat se stidljivo nasmiješi svojoj najstarijoj prijateljici.
- Bok, Pat - reče Peggy, kratko i jasno, službeno poput nekog manje važnog pripadnika kraljevske obitelji. - Onda, kako je u Americi?
- Dobro - reče on. - Imam psa. Zove se Britney. Ne smije u kuću, jer pred svima liže pimpek.
- Žao mi je što te moram razočarati, Pat - objavi s visoka Peggy - ali ne može biti muško ako se zove Britney. Jer Britney je žensko ime, glupane.
Pat je pogledom tražio potporu od mene. - Britney je dečko, zar ne?
Meni se pred očima ukazao prizor u kojem Britney za stolom liže svoj divovski penis.
-Valjda je, dušo.
- Želiš sa mnom gledati “Lucy i američke grafite?” - upita Peggy. - Rock and Roll Lucy na čudesan način oživljava u ovoj fantastičnoj adaptaciji omiljene klasične priče.
Cyd i ja samo smo razmijenili osmijehe. Ona mi blago stisne ruku. Znala je koliko mi to znači.
Pat je još nekoliko trenutaka razmišljao o toj ružičastoj pojavi koja na televizijskome ekranu oponaša Chucka Berryja.
- Lucy je bez veze - reče.

- Pat - upozorio sam ga.
- Lucy je čista pušiona. -Pat!
- Lucy me može poljubiti u dupe.
- Pat, upozoravam te.
- Lucy se može lijepo jebati.
I od tog trenutka sve je nekako manje-više krenulo nizbrdo. Još nikada nisam vidio da je moja majka toliko sretna.
Bilo je to i više od puke sreće. Ponovni susret s unukom doveo ju je u svojevrsnu ekstazu, delirij u kojem je zaboravila sve ograde. Moja se majka izgubila u unuku.
Prije nego što sam uspio zategnuti ručnu, već ga je podignula i stisnula toliko da je ostao bez zraka. Zatim ga je udaljila od sebe, i dalje ga držala, zadivljeno zagledana u to predivno lice. Samo je odmahivala glavom. Nije mogla vjerovati da se vratio.
Makar i na tjedan dana.
Tako smo ušli. Ružičasti i grimizni leci i brošure bili su raspoređeni po stoliću u dnevnoj sobi. Moja ih majka stane brzo skupljati. No ipak sam uspio vidjeti nekoliko naslova.
Vama na usluzi. Kako se nositi s dijagnozom? Rekonstrukcija dojke. Prijatelji za brigu oko raka dojke. Odlazak u bolnicu. Zoladex. Taxol. Taxotere. Arimidex. Kemoterapija. Radioterapija.
Pola naslova bilo mi je posve nerazumljivo. No znao sam što sve to znači.
- Sve u redu, mama? - upitao sam, postavio to najbeskorisnije od svih pitanja. Jer sam toliko želio da mi kaže kako će sve biti u redu, te da će zauvijek biti na ovome svijetu.
- Oh, dobro mi je - reče ona. Nije željela izazivati strku, nastojala po svaku cijenu izbjeći samosažaljenje i melodramatičnost. - Poslali su mi cijelu tu hrpu. Ne znam kako mogu očekivati da ću sve pročitati.
Ona sve brošure i letke ugura u jednu ladicu. Zatim pljesne.
- Sada ću svojim dečkima skuhati fini čaj - reče. - Što kažete?
- Ja ne smijem konzumirati kofein - reče Pat, koji je u ruci već imao daljinski od televizora. - Tako je rekla mama.
- A ja sam već popio nekoliko cappuccina - rekao sam. -Doktorica kaže da ne bih smio uzimati kofein više od tri puta na dan. Znaš, to nije dobro za tlak.
- Oh - reče moja mama, posve smetena. - U redu. Skuhat ću čaj za sebe, može?
Pat i ja tako smo se spustili na onu ulegnutu staru sofu koja kao da je poznavala svaku oblinu i udubinu u našem tijelu, dok je moja majka otišla u kuhinju, tiho pjevušila Dollyinu “Jolene”, i razmišljala o tom čudnom novom svijetu u kojem je i njezinom sinu i njezinom unuku zabranjena fina šalica čaja.
Kasnije smo u parku gledali kako se Pat bori s gornjim dijelovima hrdavog željeznog okvira za penjanje. Više nije bio onaj nesigurni dječačić otprije samo godinu-dvije. Sada je bio neustrašiv poput kozoroga.
Dvojica većih dječaka nalazila su se oko samog vrha, penjali se poput majmuna u odjeći s potpisom Tommyja Hilfigera. Pat je svaki čas zastajkivao, čvrsto se uhvatio i zadivljeno pogledao prema njima dvojici. I dalje je obožavao starije dječake. Oni se na njega nisu ni obazirali.

- Tako je lijepo što je ponovno tu - rekao sam. - Sada već imam dojam da smo ponovno nalik na pravu obitelj. Posebno kad smo ovdje s tobom. Obična obitelj u kojoj ne moraš previše razmišljati ni o čemu. U kojoj sve izgleda nekako, ne znam... normalno. Kao ti i tata.
Moj bi se otac više nego rado složio s mojom žudnjom za normalnim. Stari je oplakivao smrt obitelji, sve veći broj razvoda, generaciju djece koja odrastaju samo se jednim roditeljem. I cijelo to vrijeme motao je cigaretu.
Moj je tata pod svaku cijenu bio za normalno. No moja je mama bila drukčija.
- A što ti je normalno? - reče. - Tvoj tata i ja prije tebe smo bili u braku deset godina. I ti nas nazivaš normalnima? Činilo nam se da smo užasno abnormalni. Imali smo dojam da smo čudaci.
Dvojica većih dječaka skočila su s penjalice i otrčala prema ljuljačkama. Pat im se smiješio s neskrivenom naklonošću.
- Svi naši prijatelji već su imali djecu - nastavi mama. - Bili su poput hrpe zečeva. Netko od njih u svakom je trenutku očekivao prinovu. Bio u blaženom stanju. Ali kod nas nije bilo tako.
- Ona se nasmiješi. -A ti nas nazivaš normalnima, Harry. Hvala, ali mi se nismo osjećali pretjerano normalnima, u to budi uvjeren.
Promatrao sam sina kako se s mukom penje sve više, lica na kojem se odražavala krajnja koncentracija, lica ružičastog od hladnog zraka.
- Znaš na što mislim. Bili smo normalni. Ti, ja i tata.
I tada sam se sjetio Božića sa svim tetama, ujnama i ujacima, ljetovanja s kamp- prikolicom u Cormvallu, mirisa nedjeljne pečenke iz kuhinje dok je moj otac na malenom prilazu garaži prao auto. Sjećao sam se izleta u Southend, ne u luku ili na plažu, nego na utrke pasa. I sjećao sam se kako sam ležao na stražnjem sjedalu, dok su mi žuta svjetla magistralnih cesta u Essexu promicala iznad glave, dok smo se vraćali iz posjeta baki ili, jednom godišnje, s božićne predstave za djecu u Palladiumu, i govorio mami kako ne mogu zaspati, kako nisam umoran, ni najmanje. Samo odmori oči, govorila je. Samo odmori oči. Moje djetinjstvo obilježili su određena jednostavnost i dobrota, nešto toliko ugodno i toplo da mi se već činilo kako je prekasno da se to dogodi i mojem sinu. - Nitko nije mogao biti normalniji od nas - rekao sam.
- Znači da smo postali normalni kada si se ti rodio? A da se nisi rodio, ostali bismo čudaci?
- Ne znam. Samo znam da je sve nekako bilo ugodno i lagodno. A više ništa nije tako. Pat i Peggy ne razgovaraju. Cyd se ljuti na mene jer misli da ću razmaziti Pata. Ja sam bijesan na Cyd jer mi se čini da joj nije drago što je Pat kod nas, što je došao na taj jedan jadni tjedan.
- Zašto Pat i Peggy ne razgovaraju?
- Malo su se sukobili. On je lutku Lucy nazvao kurvom koja bi se prodala i za nekoliko zrnaca kokaina. A znaš kako se Peggy drži kada se radi o Lucy.
- Braća i sestre neprestano se svađaju i natežu. Ja sam jednog brata zamalo pogodila nožem.
- Da, ali njih dvoje nisu brat i sestra. U tome je stvar. Tako da ništa ne može biti normalno. Nikako. Ako se sve raspadne, što ćemo onda? Više se nikada nećemo vidjeti. I

kažeš mi da to možeš nazvati normalnim? No, hajde, mama. Čak ni ti nemaš tako široke poglede.
Gledali smo kako se Pat penje na sami vrh. Vidjeli taj obris na velikom plavom nebu, uz miris proljeća koji se u zraku osjetio unatoč hladnoći, a on nam se široko osmjehivao, umotan u podstavljenu jaknu s kapuljačom. Čvrsto se držao objema rukama. Zlatni uvojci provirivali su ispod meke kape koju mu je isplela baka.
- Jednostavno mi se ne sviđaju takvi razgovori o normalnosti - reče moja mama. - Jer se godinama ni približno nisam osjećala normalno. Deset godina pokušavali smo dobiti tebe. Svaki mjesec novo razočaranje. Pa to onda pomnoži s deset, Harry. Ti si barem pametan. Već ćeš izračunati.
U jednom trenutku Pat se malko okliznuo, a ja sam vidio kako se na njegovom licu umjesto ponosa pojavljuju uzbunjenost i strah, budući da je iznenada poletio unatrag, u prazno. No zatim je ponovno uhvatio ravnotežu, pronašao uporište i malenim šakama ščepao željezo.
- Normalna obitelj ne postoji - reče moja mama. Nazvala me Gina.
Već je bilo blizu ponoći. Djeca su spavala već nekoliko sati - Peggy u svojoj sobi, Pat na starom madracu u dnevnoj sobi - dok je Cyd hranila uzvanike na otvaranju jednog od onih pomodnih novih hotela koji su nicali širom grada. Nakon onih uvreda po pitanju Lucyna morala, svi smo ponovno razgovarali, iako je komunikaciju obilježavala napeta uljudnost koja je neki put izgledala gore i od bijesne šutnje. Bilo mi je drago što sam, u trenutku kada trebam razgovarati s bivšom suprugom, sam.
- Sve u redu s Patom, Harry?
- Sve je u redu.
- Ne daješ mu valjda šećer, zar ne? Ili kofein? Ili britansku govedinu?
- Otkako je ovdje, nije jeo Happy Meal.
- Željela bih da ga odvedeš u posjet mojem ocu.
- Tvojem ocu? Da ga vodim Glennu?
- Tako je. Patovom djedu.
Oduvijek mi je bilo nekako teško voditi računa o činjenici da Pat sa svake strane ima po djeda i baku. Ginina majka umrla je prije nego što se rodio naš sin, i premda joj je stari bio živ, a Pat se s njim tijekom godina rijetko i neredovito viđao, taj čovjek nikada nije bio djed u tradicionalnome smislu riječi.
Glenn je bio ono što je bio oduvijek - glazbenik srebrnastosive kose koji se zapravo nikada nije uspeo iz nižih liga. Nekoliko puta, na vrhuncu karijere šezdesetih i sedamdesetih godina, pojavio se na televiziji, no Glenn je ipak gotovo tri desetljeća ponajviše radio u prodavaonici gitara u ulici Denmark, i tinejdžerima koji su čitali New Musical Express svirao “Stairway to Heaven”. Najveći dio energije ulagao je u pokušaje, svakih nekoliko godina, osnivanja novog benda, a da se i ne spominje nova obitelj. Ginu i njezinu majku ostavio je još u nekom drugom životu. Razlike u pristupu glazbi, ili tako nešto.
- Želim da se vidi s mojim ocem. Želim da zna da ima još jednog djeda. Nije imao samo tvog oca, Harry.
- U redu. Odvest ću Pata Glennu.
- Hvala.

- Kako ide kod vas? Britney još uvijek ljuti Richarda? Pat mi je sve ispričao. I dalje liže penis za stolom? Mislim, pas. Ne Richard.
- Taj je pas još najmanji problem - reče moja bivša žena.
Moj sin počeo je nešto vikati usred noći. Iskrao sam se iz kreveta, osjetivši kako se Cyd do mene već promeškoljila, i otišao k njemu, pazeći na svaki korak, budući da sam više spavao nego bio budan.
I sve je bilo kao da se nikada nismo odvajali.
Dugačka kosa od znoja je bila slijepljena za glavu. Pridignuo sam ga tako da je sjeo, dao mu vode, gladio ga po leđima kao dok je bio tek malo dijete koje se treba podrignuti.
- U avionu ne možeš spavati - reče on u tami. Govorio je u snu. - Teško je, kužiš, jer putuješ i stalno imaš te hrpe hrane i malu telku. Teško je, tata, zar ne?
- Ali sada je sve u redu. Sada je sve u redu.
Snažno ga stisnuvši, blago sam ga njihao, kroz pidžamu osjećao njegovu toplinu, osjećao kako se malena prsa dižu i spuštaju sa svakim udahom, osjećao kako u meni buja bezgranična ljubav.
Bilo je četiri ujutro. Cijela je kuća i dalje spavala. No ja sam sada bio budan i prisjećao se davnih riječi.
- Samo odmori oči - rekao sam svome sinu.

Osamnaest

Peggy je pogledom obuhvatila hrpu ljudi koja se rojila u blizini najvećeg kotača u zabavnom parku.
- Gužva je - reče i uhvati me za ruku.
Pogledao sam Londonsko oko, visoko iznad nas, a zatim njezino zabrinuto lice.
Nasmiješio sam se i stisnuo joj ruku.
- Za tren oka bit ćemo gore.
Ona kimne i još mi snažnije stisne ruku. Ponekad bi me Peggy uhvatila za ruku, a ja bih pomislio kako će sve biti u redu.
Bila je tako malena, tako pametna, tako mudra, tako puna povjerenja i tako prelijepa da me trebala samo uhvatiti za ruku, pa da osjetim želju da je štitim dok god sam živ. Držao sam tu toplu ruku i sve ostalo bilo mi je nevažno. Ti povremeni dolasci njezinog beskorisnog oca. Višednevna bitka koju s Patom trenutačno vodi oko odabira ranovečernjeg DVD-a. Čak i činjenica da je njezina majka gleda onako kako nikada ne bi mogla gledati mojega sina. Peggy me uhvatila za ruku i u meni se pokrenula svojevrsna kemijska reakcija. Osjećao sam se kao da sam njezin otac.
Visoko iznad nas veliki se kotač okretao na vedrom travanjskome nebu. Toliko polagano da se s mjesta na kojem smo se nalazili jedva i vidjelo da se kreće. No novi su ljudi bez prestanka ulazili i izlazili iz tih kapsulica od čelika i stakla, a to je značilo da se gore nešto ipak događa.
Masa se za još nekoliko koraka približila ulazu. Pat je uzbuđeno jurcao amo-tamo među preprekama, provjeravao koliko smo se pomaknuli. Cyd je čitala neku brošuru o Londonskome oku, s vremena na vrijeme govorila: - Ovo je zbilja zanimljivo... - i zatim nam pročitala ovaj ili onaj podatak o konstruktorima divovskog kola, izgradnji ili veličini. No dok je Pat trčkarao uokolo, a Cyd naglas čitala, Peggy me samo držala za ruku i tako smo napredovali korak po korak.
Bila je neusporedivo pribranija i staloženija od Pata, no to nije bio razlog njezine današnje šutljivosti. Moj je sin bio gotovo izbezumljen od uzbuđenja koje su donosili zabavni park i Londonsko oko, no nešto u vezi sa svim tim ljudima Peggy je uzrujalo.
-Vidjet ćemo i gdje živimo, Peg - kažem. - I Parlament i sve parkove... vidi se cijeli grad, sve do Docklandsa.
- A Big Ben? - Jedva čujan glas.
- I Big Ben. - Ponovno sam stisnuo tu ručicu. - Sve će biti u redu, Peg.
Nije se doimala pretjerano uvjerenom. Pat dojuri do nas, sretan i bez daha. Cyd stavi brošuru pod ruku. Drugom rukom obavila me oko struka i položila glavu na moje rame. Kada je podignula pogled prema meni, nasmiješili smo se. Bili su to osmijesi kakvi su mogući samo nakon što nekoga istinski volite dugo, dugo, osmijesi koji nekako istodobno sadrže i pitanje i odgovor na to isto pitanje.
Sretan/Sretna?
Zahvaljujući tebi.
U tom trenutku supruga me pljesne po ruci tom svojom brošurom.

- Hej, nemoj zaboraviti - reče. - Peggy sljedeći tjedan ima školsku predstavu. Užasno je važno da dođete. Pošteno ću vas isprašiti ako se ne pojavite.
- To ne bismo propustili ni za što na svijetu.
I mislio sam najozbiljnije. Danas smo bili poput prave obitelji. A ja sam želio da taj osjećaj potraje.
Bili smo tako blizu divovskome kotaču da smo morali iskriviti vrat da vidimo najviši dio. I sada se vidjelo da se ipak kreće.
- Još samo malo - izusti Pat.
I tako sam držao Peggy za ruku dok se veliki kotač okretao i dok se posvuda uokolo, kamo god bi pogledala, nad to malo lice nadvijao svijet odraslih.
- Bok, dečki - reče Ginin otac. - Super. Baš zgodno. Što kažete na čaj? Može biljni?
Glenn. Patov drugi djed. Čovjek ga više nego lako može pamtiti kao beskorisnog gada, oca moje bivše žene, jadni nadomjestak za muškarca zbog kojeg svi muškarci postaju sumnjivi, zbog kojeg svi izgledaju kao da su sposobni za užasne prijevare i izdaje. Već je mnogo teže pamtiti da je uza sve to i djed mojemu sinu.
Moji su roditelji u Patovu životu odigrali tako veliku ulogu, bili izvor stabilnost i bezuvjetne ljubavi tijekom, kako se ponekad činilo, godina i godina kućnog nasilja i kaosa, da mi je jednostavno bilo teško o Gininom zastranjelom starom razmišljati na posve jednak način. Glenn nikako nije odgovarao mojoj predodžbi o djedovima. Prije predodžbi o ostarjelom hipiju koji je uvjeren da je njegov smežurani stari pimpek središte sveg poznatog svijeta. Ako Glenn nije bio uza svoju kćer kada ga je trebala, zašto bismo trebali očekivati da će biti bolji prema unuku?
Ipak, nisam ga mogao samo tako mrziti, unatoč svim problemima i tuzi koje je izazvao tijekom godina. Za tih nekoliko susreta, ostarjeli fakin u ispucalim kožnim hlačama izgledao mi je usamljeno i jadno. Nakon svih velikih snova, velikih ljubavi i histeričnih ispada, završio je u unajmljenom jednosobnom stančiću u Hadley Woodu. Jer je hedonizam pobrkao sa srećom.
Osim toga, čovjek nije mogao poreći da je nekako općenito drag i simpatičan. Znao sam da je sebični stari jarac koji je sve koje je ikada volio žrtvovao u ime one stvari među nogama i gitare, i znao sam da Gina u sebi još uvijek nosi rane koje joj je zadao kada ih je napustio i nehajno započeo nov život. Ali činilo se da mu je iskreno drago što nas vidi, Pata i mene, a u pogledima koje je upućivao mojem sinu postojalo je nešto neizmjerno blago i nježno. Kada im se za to pružila prilika, njih su se dvojica dobro slagali. Možda su to bile samo moje puste želje i snovi, no kada je Glenn pogledao Pata, učinilo mi se da sam u njegovim očima vidio ljubav.
Dok se Glenn mučio s pićima - i najmanji kućni posao nadilazio je njegove mogućnosti - ja sam sjedio na sofi od iste one ispucale kože od koje su bile i njegove hlače. Pat je tumarao po stanu. Nije bilo puno prostora za šetnju, a kamo god bi pogledao, čovjek bi naišao na glazbu.
Rock-časopisi na stoliću. Akustična i električna gitara na stalku. Dobra linija, iako je materijal na zvučnicima, kao i sam Glenn, bio ofucan od starosti. Sjajni tornjevi prepuni CD-a. I hrpe i hrpe gramofonskih ploča. Pat izvadi jedan album na vinilu.
- A što je ovo? - upita. Mahao je tamnim kartonskim omotom.
- Unutra je long-plejka, Pat.
- Čemu služi?

- Za slušanje glazbe.
Pat sumnjičavo pogleda omot. - Prevelika je - reče.
Neki prelijepi mladi muškarac na omotu je zamišljeno gledao iz tame. U pozadini su trojica manje zgodnih mladića stajala kao ružne sestre koje očekuju poziv na ples.
Glenn se vrati u sobu sa šalicama čaja od kamilice.
- To si dobro odabrao, stari - reče. - Prvi album Doorsa. Mnogi ga smatraju najboljim debitantskim albumom svih vremena.
- Glenn, Pata ne zanima Jim Morrison - rekao sam. - Samo još nikada nije vidio plejku. Glennu su zamalo ispale obje šalice. - Zezaš!
I nakon toga se izgubio u svome svijetu. Sjedio je s Patom na podu unajmljenog stana, prebirao po pola stoljeća glazbe dok su Doorsi prašili “Break On Through (to the Other Side)”.
Imao je sve, od Elvisa i Little Richarda do Beatlesa i Stonesa, Hendrixa i Whoa, Pistolsa i Clasha, Smithsa i Stone Rosesa, Nirvane i Strokesa, kao i sve rukavce, puteljke, sporedne smjerove i odvojke, od country-rocka do glama, grungea i nu metala, velikih i bivših zvijezda, te - što mu je bila uža specijalnost - izvođača koji su svijet zabljesnuli tek jednim jedinim hitom. Glenn je opčinjenog i smetenog unuka poveo u obilazak zemlje čuda zvane rock and roll.
- Ovi su dečki sada već jako zanimljivi - reče u jednom trenutku Glenn kroz prigušeni smijeh i izvadi omot na kojem su se vidjela petorica mladića u psihodeličnim hlačama koji su se nesputano zabavljali u dječjem parku. - Ah, da, Trolliesi. U početku su se zvali Trolley Boys i svirali su kao i ostali, obrade standardnih soul-stvari. U psihodeliju su ušli kao Trolliesi. Potucali su se po općinskim stanovima i imali kozmičke vizije... znaš kako to već ide, Pat. A poslije su snimili nekoliko zanimljivih, užasno potcijenjenih konceptualnih albuma, ali pod nazivom Maximum Troll. - Glenn Patu doda omot. - Netko ti je na ovoj slici poznat?
Pogledao sam preko njihovih ramena. I odmah ga prepoznao - lice drogom poharanog pripadnika dječačkog zbora, bujna robertplantovska frizura koja pada preko baršunaste jakne, mladac koji s frendovima posprdno gleda u objektiv. Glenn prije trideset godina, dok je Gina još bila mala, Glenn koji nikada neće biti bliži ostvarenju snova.
- Ovo je tvoj djed, Pat - govorim, oduprijevši se potrebi da kažem “tvoj drugi djed”. -
Jednom je nastupio u emisiji Top of the Pops, zar ne, Glenn? Pat ga pogleda razjapljenih usta. - Ti si bio u Top Popsu?
Tu je emisiju oduvijek zvao Top Pops. Ja sam ga još davno prestao ispravljati. Ta mi se pogreška ionako nekako sviđala.
- I to točno u ovom sastavu. Dobro, osim Chalkvja Browna na bubnjevima. U vrijeme “Roundhouse Lady” na kantama smo imali Sniffera Pengea.
Pat je bio očaran. Nije ni sanjao da je njegov djed, koji je u životu tako zastranio, sposoban za postizanje takve slave. A Glenn je bio zahvalan i sretan, možda kao nikada dotada, barem koliko sam ja vidio.
Moj otac nikako nije volio razgovarati o prošlosti - o neimaštini u East Endu, o služenju u komandosima Kraljevske ratne mornarice, o smrti i ratnim strahotama, o devetnaestogodišnjim prijateljima koji se nisu vratili kući. Ali Glenn nije imao takve stavove o prošlosti - o sceni na kojoj se pojavljivao u sklopu Trolley Boysa, dok su u

publici sjedili Pete Townshend i Roger Daltrv, velikome hitu Trolliesa “Roundhouse Lady”, odlasku u inozemstvo s Maximum Trollom radi snimanja dvostrukog konceptualnog albuma. Glenn gotovo nije mogao ušutjeti.
I tada sam prvi put uvidio da je Glenn Patu djed koliko i moj otac.
Ginin otac svakako je nudio alternativnu verziju muškosti. Umjesto vojnika, oca i supruga, što je bio moj otac, Glenn je bio glazbenik, slobodan muškarac i umjetnik.
Ako se bivšeg člana Maximum Trolla može nazvati umjetnikom. Kasnili smo s odlaskom od Glenna.
Njih dvojicu tako su zaokupili razgovori o glazbi - odnosno, Glenn je pričao o glazbi dok ga je Pat zadivljeno gledao i s vremena na vrijeme ponavljao samo: “I ti si bio u Top Popsu, djede?” - da je, kada smo se konačno našli u autu, prometna gužva već dosegla vrhunac.
Polagano smo napredovali Finchley Roadom u smjeru juga. Na koncu smo odlučili stati, pričekati da se gužva stiša i nešto pojesti. Kasnije navečer imali smo važnu obavezu
- večeras se trebala održati Peggyina školska predstava - no dotada smo još imali vremena napretek.
Tako je barem izgledalo.
U Camden Townu je bio jedan mali japanski restoran. Zahvaljujući majci, Pat je bio stručnjak za japanska jela, spretno se služio štapićima za jelo, a sashimi i tempure tamanio je onako kako je većina sedmogodišnjaka u stanju srediti Big Mac. Tek kada smo ušli uvidjeli smo da smo se našli u vrsti restorana koja se naziva tepenyaki. Ovdje naglasak nije toliko na hrani koliko na paradi.
Sjedilo se isključivo za velikim stolovima raspoređenima oko velikih metalnih rešetaka i prostora na kojem je glavni kuhari izvodio svoju predstavu. Kuhari su restoranom prolazili poput kulinarskih revolveraša, s oksericama koje su izgledale kao da su proteklih deset dana bez prekida proveli u sedlu, s velikim bijelim šeširima gotovo na potiljku, i divovskim noževima u nisko postavljenim futrolama koje su visjele pokraj pregače.
Kuhari nisu vam samo kuhali, nego su izvodili pravu raskošnu predstavu. Širom restorana na užarene rešetke postavljali su rakove i tanke trake mesa ili povrća, rezali ih, miješali s rižom, a zatim razmetljivo kićenim pokretima u zrak bacali staklenke sa začinima i mirodijama, hvatali ih iza leda. Sve su to izvodili nevjerojatnom brzinom, pa su se svi pokreti stapali u jedan, onako kao što je to izvodio Tom Cruise u Koktelu, ali u ovom slučaju s užasno velikom sjeckalicom.
Međutim, i sam početak čekali smo cijelu vječnost. Morali smo pričekati da drugi gosti popune naš stol, jer predstava inače ne može početi. Pogledao sam na ručni sat, već računao kada najkasnije možemo izići odavde, a da ne zakasnimo na Peggyinu predstavu. Na koncu, kada su se konačno popunila sva mjesta za našim stolom, pozdravom nam se obratio kuhar, mladi Filipinac, koji je melodramatičnim pokretom izvukao nož i počeo bacati hranu uvis. Izgleda da je počeo raditi tek nedavno, jer su mu stvari bez prestanka ispadale - jedan zalutali rak zamalo je iskopao oko nekom njemačkom turistu - no Pat ga je hrabrio osmijehom. Vrijeme je odmicalo, a Pat je i dalje naručivao bacanje hrane u zrak, rezanje i prženje.
- Stvarno bismo trebali krenuti, Pat - rekao sam, svjestan činjenice da nemam srca prekinuti tako dobru zabavu.

Onaj mladi kuhar u zrak baci staklenku s cimetom i zamalo je uhvati. Doista mu je nedostajao tek milimetar-dva. I preko volje pridružio sam se sažalnome pljesku.
- Užasno sam gladan - reče Pat, očiju blistavih od divljenja. Što je to poremećeno u vezi s mojom obitelji s kazalištem? Kada smo došli u školu, Pat je već bio posve problijedio.
- Rekao sam ti da ne uzimaš treću porciju liganja.
Predstava je već bila počela. Dvorana prepuna ponosnih roditelja koji su snimali multikulturalnu proslavu raznolikosti pod nazivom Jaje. Koliko je bila povezana s Uskrsom? U najmanjoj mogućoj mjeri.
Djeca koja su simbolizirala svjetske religije nalazila su se u staji u kojoj se upravo rodio golub mira od papir-mašea. Na minijaturnoj pozornici stajali su maleni dječak u bijeloj plahti i crnoj beretki, koji je vjerojatno glumio šintoističkog svećenika, malena djevojčica u velikom narančastom ručniku za kupanje i ružičastoj plivačkoj kapi, zahvaljujući kojoj je trebala izgledati kao da je ćelava, a posve je sigurno trebala biti budistički redovnik, te neko dijete neodredivog spola, s bradom od vate i u sandalama, koje je glumilo predstavnika islama ili judaizma ili i jednog i drugog.
Bila je tu još i Peggy, ruku i nogu koje su provirivale iz starog pokrivača s motivima iz Pocahontas, te s Ikeinom maramom oko glave, vjerojatno je igrala Djevicu Mariju.
U jednom trenutku ugledao sam Cyd, usred jednog reda, pokraj dvaju praznih sjedala. Ščepao sam Pata za ruku i tako smo se počeli polagano probijati prema njoj. Ponosni roditelji s digitalnim kamerama bolno su jaukali i ljutito mumljali dok smo im gazili po prstima i udarali ih u koljena.
- Oprosti, užasno mije žao - prošaptao sam, dok je Pat stenjao i jaukao, rukama se držao za trbuh. Predstava na pozornici upravo je dosezala vrhunac.
- Kakvo-je-to-neobično-stvorenje? - upita šintoistički svećenik.
- Odakle-se-pojavilo? - reče budistički redovnik.
- Što-znači-za-narode-svijeta? - reče ono dijete s bradom od vate.
- Gdje ste, dovraga, vas dvojica? - upita moja žena.
- Ššš! - Jedan od očeva s kamerom.
- Žalim. Nisam ga uspio odvojiti od Glenna.
- Glenna? One odvratne stare protuhe? - I onda smo još zaglavili u tepenvakiju. -ŠŠŠ!
Svu pozornost usmjerili smo na pozornicu. Cyd iz kuta usta prosikće: - Znao si da je ovo za Peggy poseban događaj. Znao si.
- HOĆETE LI, MOLIM VAS, PRESTATI RAZGOVARATI? -Neka bakica u redu iza nas. Pat otvori usta, nagne se naprijed i počne tiho podrigivati, kao da će povraćati.
Svi glumci zagledali su se u Peggy. Budistički redovnik u onom narančastom ručniku i plivačkoj kapi. Šintoistički svećenik u bijeloj plahti i crnoj beretki. Bradati starac pod vatom i u sandalama. Svi su čekali da Peggy izgovori svoj tekst.
- Što-znači-za-narode-svijeta?- ponovi onaj starac.
- Tako si sebičan - reče Cyd. Gotovo se i nije trudila stišati glas. - Zanima te isključivo tvoj sin. Nitko drugi ne znači ti baš ništa.
- HOĆETE LI, MOLIM VAS...
Cyd se u hipu okrene. - Oh, bakice, promijeni već jednom tu ploču.

Peggy je stajala zagledana u publiku, kao da čeka da joj netko pomogne. Otvorila je usta, ali iz njih nije izišlo ništa. Za razliku od Pata, koji je upravo taj trenutak odabrao za povraćanje, uz pomno ciljanje, meni u krilo.
Negdje iza kulisa začuo se glas dobronamjerne učiteljice.
- Ova ptica znači da svi ljudi moraju živjeti kao jedan i... -Voljeti se - promumljaše glumci na pozornici, okupivši se oko papirnatog goluba. Osim Peggy, koja je molećivo gledala majku. Dok sam jednom jedinom papirnatom maramicom brisao Pata i sebe, Peggy je došla na rub pozornice, a ona marama na glavi počela se odmatati i spadati.
Zazvao sam je, no bilo je prekasno. Ona je pridignula ruku da zaštiti oči od podnih reflektora i, praćena zapanjenim uzdasima iz gledališta, istog trenutka pala s pozornice.
- Ovo ti nikada neću oprostiti - rekla je Cyd. Nitko nije zadobio ozbiljnije ozljede.
Peggyin pad amortizirala je skupina učenika prvog razreda koji su prekriženih nogu sjedili u prvome redu. Nakon što je povratio japanske lignje, Pat je odmah živnuo. Ponosni, sretni roditelji, bake i djedovi uživali su uz čaj, kolače i analizu predstave. No Cyd i ja zaključili smo kako nema potrebe zadržavati se radi druženja.
Čim smo malo uredili Pata i čim je Peggy prestala plakati, još smo se jednom ispričali učenicima prvog razreda, njihovim roditeljima i učiteljima, te se uputili prema parkiralištu. Moja supruga i ja praktički smo odvukli djecu iz škole.
- Tebi je baš sve ravno, zar ne? - reče u jednom trenutku Cyd. - Ako nema veze s tobom i Patom, živo ti se fućka.
- To nije istina.
- Krive su lignje - reče Pat, poput beznadnog pijanca koji za sve krivi jednu lošu polulitarsku kriglu.
- Idemo lijepo kući - kažem, iako me pomisao na još jednu noć u miješanome domu ispunjavala očajem.
- Sve bi bilo u redu da si došao - reče Cyd, sva u suzama. -Samo da ti je bilo dovoljno stalo da se pojaviš na vrijeme.
- Harry? - Tihi glas negdje ispod mene. –Što je, Peggy? Sagnuo sam se da joj budem što bliže. Obratila mi se šaptom.
- Mrzim te, prokleti Harry.
Neka postarija gospoda s fotoaparatom oko vrata u tom nam se trenutku nasmiješi.
- Kakva divna mala obitelj - reče.

Devetnaest

Ležali smo u tami i nismo se dodirivali. Čekali smo da nas obuzme san, iako je još bio daleko, daleko.
- Razmazit ćeš ga - reče ona. To nije rekla zlobnim tonom. Te tri riječi izgovorila je gotovo uz blag, obziran prizvuk. - Da zbog tebe nije toliko razmažen, ovakve se stvari ne bi događale.
- Netko ga mora razmaziti, jer nema nikog drugog. Tko bi ga još mogao razmaziti? Ti?
- Nije morao tako dugo ostati s djedom.
- Nisu se vidjeli već godinama. I ne znam kada će se ponovno vidjeti. Odlično su se
zabavljali.
- Zbilja sam željela da vas dvojica dođete na predstavu. Zbog Peggy. I zbog mene.
- Ne želiš da ti on bude u blizini. S nama je samo taj jedan bijedni tjedan. A tebi je i to previše.
- To nije istina. I nisi fer.
- Znaš zašto sam se oženio? Imaš li ikakvu predodžbu o tome, Cyd? Oženio sam se da moj sin ima obitelj. Da pukneš od smijeha, ne? Nešto najsmješnije na svijetu! Uistinu smo prerasli u čudesnu obitelj.
Nije rekla ništa. Kao da iznova razmišlja o svemu.
- Mislila sam da si se oženio jer želiš obitelj, Harry. Ti. Svoju obitelj. Ne obitelj za Pata.
- Jedan pišljivi tjedan, ništa više. I tebi je to previše.
Još neko vrijeme ležali smo u tišini. Ionako smo već rekli previše. Nakon još nekoliko trenutaka učinilo mi se da spava.
Ali ni slučajno nije spavala.
- Nekoć smo bili ludi... Ti za mnom, ja za tobom. I to nije bilo tako davno. Namjeravali smo jedno drugome pružiti toliko toga. Sjećaš se, Harry? Nije mi jasno što nam se to događa. Bili smo tako sretni.
Nekako sam mislio da će ispružiti ruku i dodirnuti me. Ali nije. Ni ja nisam ispružio ruku prema njoj. Samo smo tako ležali u tami, moja supruga i ja, pitali se kako smo uspjeli doći do ovoga.
- Neki put se pitam zašto si se udala za mene.
I to je bila istina. Znao sam da je seks dobar, da možemo razgovarati, i da je u najvećem broju slučajeva užitak biti u njezinom društvu. Ali što onda? Mogla je odabrati praktički bilo kog drugog. Od svih muškaraca na svijetu, zašto je odabrala baš mene?
- Zaljubila sam se u tebe - reče ona.
- Ali zašto? To ne kužim, Cyd. Ozbiljno. Zaljubljenost nije bogzna kakvo objašnjenje. Da si malo bolje pogledala oko sebe, mogla si pronaći nekog s više novca, većim pimpekom i ugodnijim karakterom.
- Nisam željela nikog drugog. Željela sam tebe.
- Ali zašto?
- Jer si dobar otac.

U vrtu stare kuće atmosferu je ispunjavalo čisto uzbuđenje.
Bili smo uzbuđeni jer se Pat ujutro vraćao u Ameriku, a moja majka i ja očajnički smo željeli da svaki sat bude osobit i ostane u trajnoj uspomeni.
I bili smo uzbuđeni jer je to bio prvi istinski vrući dan u godini, a ja sam u vrtu bio razvukao veliki komad plastične folije koji je moja mama polila vodom iz crijeva tako da je na koncu bio poput klizališta.
No glavni izvor uzbuđenja bio je naš iznimni gost. S nama je bio i Bernie Cooper.
Dok sam slušao kako njih dvojica na katu radosno blebeću dok navlače kupaće gaćice, uvidio sam da sam takav susret trebao organizirati ranije. Bernie Cooper i Pat trebali su zajedno provesti više od jednog dana. Ali toliko sam želio da se Pat vidi s mojom mamom, Cyd i Peggy, pa čak i dobrim starim Glennom, da sam mu zamalo zaboravio zakazati termin s osobom s kojom se najviše želio vidjeti. I tako sam večer uoči posljednjeg dana nazvao Berniejeve roditelje i od njih dobio dopuštenje da ga odvedem do svoje mame. Prema dogovoru, pogledat ćemo film, igrati nogomet u parku i otići na pizzu. No sunce je pržilo gotovo kao da je već ljeto i njih dvojica na koncu i nisu izišli iz vrta moje majke.

Cijelo dugo i vruće poslijepodne proveli su kližući se po mokroj plastici. Bernie onako taman koliko je Pat bio svjetlokos, neustrašiv u onome u čemu je Pat bio oprezan - Bernie se klizao na trbuhu, jureći plastikom prema ružama - i bučan dok je Pat bio tih. Toliko različiti, a ipak nekako savršen par.
Majka i ja promatrali smo ih satima, te mršave, mokre udove koji otklizavaju na suprotnu stranu travnjaka. Moja je mama s vremena na vrijeme polijevala plastiku, upozoravajući ih da paze kada se bacaju na zemlju dok trče po mokroj travi i tako neprestano ispočetka, potajno se smiješila kada bi oni praktički eksplodirali od smijeha. Bernie Cooper i Pat, sedmogodišnjaci, i dan koji su željeli živjeti do konca života.
A ja sam znao da će moj sin upoznati nove prijatelje. U Connecticutu. U novom kvartu. U velikoj školi. Na faksu. Simpatičan je i uvijek će privlačiti nove prijatelje. Moguće je da nitko od njih neće biti dobar poput ovoga, možda nitko neće biti kao Bernie Cooper, no ipak će biti pravi prijatelji. Koliko god ta činjenica boljela, ali Bernie će ga morati pustiti da ode.
Kao i ja.
Moja mama došla je s nama na aerodrom.
Pat ju je uhvatio za ruku čim smo izišli iz Heathrow Expressa, našli se u masi turista i poslovnih ljudi, tako da je izgledalo gotovo kao da se on brine za nju, a ne obrnuto. Kada je došlo do te promjene? Kada je moja mama postala staricom?
Pronašli smo šalter British Airwaysa i Pata predali nasmiješenoj stjuardesi. Činilo se da joj je iskreno drago što se vidi s njim. Ljudi su tako reagirali na Pata gotovo u svakoj prilici. Uvijek se radovali što ga vide. To dijete nije bilo teško voljeti.
Čučno sam uz njega na izlazu i poljubio ga u obraz, rekao kako ćemo se ubrzo ponovno vidjeti. On je samo kratko kimnuo. Nije se bojao, nije bio tužan. No činilo mi se da je negdje daleko, kao da je već u tom svojem drugom životu.
Moja mama zagrlila ga je tako da je ostao bez daha. Ona mlada žena iz British Airwaysa uhvatila ga je za ruku. Tek tada stekao sam dojam da je moj sin zabrinut.

- To je daleko putovanje - reče. - Putovat ću cijelu noć.
- Samo odmori oči - reče moja mama.
Prisjetio sam se dana kada sam Pata odveo u posjet djedu u bolnici, kada se već približio samome kraju i više nije dolazio do daha, a ja sam pomislio da bi se moj otac i moj sin trebali vidjeti još jednom, posljednji put. Kada gubimo baku i djeda, pomislio sam, obično prvi put uviđamo da je život tek niz trajnih opraštanja.
I dok je moj sin držao za ruku djevojku iz British Airwaysa, pitao sam se hoće li se moja mama i Pat još kada vidjeti.
- Kao što znaš, postaja iznimno cijeni Eamona Fisha - reče mi Barry Tvvist u jednom separeu u Merry Leperu.
To je već mirisalo na probleme.
- Moderan je. Odvažan. Prava avangarda - nastavi Barry oduševljeno. - I popularan. I cool. Istraživanja pokazuju da je među muškarcima u dobnoj skupini od osamnaest do trideset omiljeni komičar.
- I sve to govoriš tek sada kada je Eamon u Irskoj?
Eamon se odmarao. Zamišljao sam ga na nekoj farmi u grofoviji Kerry. Ondje je boravio već nekoliko tjedana, na mjestu na kojem se planine sastaju s morem i gdje nema nikakvih izgleda da Eamon naleti na dilera kokaina.
U tom trenutku pojavio se konobar.
- Čašu pjenušca. Može dvije, Harry? Dvije. I nešto za grickanje. Kikiriki, rižine krekere, čips.
- Ja neću.
U svemu tome ima previše soli. A sol je pravi otrov za tlak. U posljednje vrijeme moram razmišljati 6 svim tim staračkim stvarima. I o gubitku posla. Sada se moram brinuti i zbog te mogućnosti.
- Želimo se vratiti - kažem, prebacivši se u ulogu producenta. - Eamon Fish najvažniji je komičar svoje generacije. Njegovo nepojavljivanje na televiziji zločin je usmjeren protiv televizijskog medija.
- Stvar baš i nije tako jednostavna - reče Barry Twist.
- A zašto?
- Pa, naša istraživanja pokazuju i da se većini muškaraca u kategoriji između dvadeset i četrdeset koji žive na jugoistoku poprilično sviđa činjenica da se Eamon, ma znaš... odmara. Oglašivači nisu pretjerano oduševljeni. Velika šestorka, pivo, auti, bezalkoholna pića, sportska oprema, sredstva za osobnu njegu i financijske usluge, ne želi imati veze s čovjekom koji je tako nedavno bio... iscrpljen.
- Daj govori razumljivo, dobijesa.
- Kolumbijski prah. Koka. Promijenila je sliku o Eamonu, mali moj. Ranije je bio simpatični irski lupež sklon televizijskim meteorologinjama. Sada više nije toliko simpatičan. I nije toliko omiljen.
On na stol između nas položi list papira. - Vidio si ovo u Trwmpeta?Evelyn Blunt o Eamonu Fishu. Članak zapravo govori o smrti novog komičarskog vala.
- Evelyn Blunt je idiot. Ogorčeni i izopačeni mediokritet koji mrzi svijet jer nije uspio kao... što je ono želio postati? Pisac? Ljudsko biće?
- Meni se Evelyn Blunt podosta sviđa. Oštar je, ne boji se autoriteta, kontroverzan je.

Sada je prekopavao po zdjelici s grickalicama.
- Svaki pijanac koji ima kompjutor može podignuti malo prašine i do šesteroznamenkaste godišnje plaće doći oštrinom, nepriznavanjem autoriteta i kontroverznošću.
- Šesteroznamenkasta? Zbilja? Nije loše. Hoću reći... pisanje te kolumne baš i ne traje satima i satima, ne?
- Oduvijek ima Eamona na piku. Ljubomorna pizda. Što je sada napisao taj debeli, masni gad?
Barry Twist otrese mrvice s prstiju i stavi naočale za čitanje.
- Generaciji komičara koji konkretna uporišta u karijeri gube brže nego kosu...
- Stvarno super. Evelyn Blunt nije maneken. Uvijek baš takvi najružniji idioti napadaju nečiji fizički izgled.
- ...Eamon Fish bio je uzor avangardnim komičarima u klubovima. No Fish se sada “odmara”. Oštrica je otupjela. A neobuzdanim dečkima s mikrofonom jednostavno ne ide kao u devedesetima. Zatim prelazi na osobni plan. Naslov... Konobar, u varivu sam dobio ribu.
- Oni koji mogu, rade na tome - rekao sam. - A oni koji ne mogu, postaju kritičarima koji ne priznaju autoritete.
- Kako je mali? Dobro? Smirio se?
- Želi što prije početi raditi. Vratiti se emisiji.
- Emisiji. - Barry je pogledom kružio cijelim pubom. Ne pretjerao oduševljeno mahnuo nekom poznaniku. - Svakako, svakako.
- Ima problema?
- Nema problema. Samo mala promjena plana... Riječi su ostale visjeti u zraku.
- Otkazujete Ribu petkom?
Barry se nasmije već i na samu pomisao. - Ne, ne, ne, ne, ne - reče. A zatim me pogleda stidljivo i ponizno. - Da.
- Kriste, Barry. Ta je emisija Eamonov život.
U istom trenutku pomislio sam: i moj kruh. Odmah sam se sjetio novca koji šaljem Gini, novca za Pata, računa koji dolaze na moje ime, i upitao se što bih učinio kada bi se naša emisija prestala emitirati. Možda je Marty Mann imao pravo. Glupo je toliko vjerovati samo u jednog čovjeka. Kada sve propadne, što ti preostaje? Monogamija ti na koncu slomi jebeno srce.
- I dalje ostajemo odani Eamonu. No nakon nedavnih događaja, povezanih s njegovim nezasitnim nosićem, u njemu više ne vidimo osobu za talk-show. Vidimo ga u nečemu što ima više veze s... ulicom. Više s... mladima. Vidimo ga u nečem dramatičnijem. U rušenju granica i tako dalje. Želimo da vodi Opaki svijet.
- Što bi zapravo bio Opaki svijet?
- No, dobro, zapravo će biti suvoditelj. S Hermione Gates.
- Onom praznoglavkom s tetovažama koja je na svim promocijama i premijerama, a pritom obično pokazuje gaćice?
Barry gorljivo kimne. - To je Hermione. Super je, ne? Vrlo in. Vrlo nekonvencionalna. Širi nekakve postfeminističke vibre. -On zamišljeno pogladi bradu. - Stalno pokazuje gaćice, zar ne?

- A Opaki svijet? Kakva je to emisija? Nekakva smušena mješavina besmislenih razgovora i loše glazbe za nadrkane studente koji su se tek vratili iz mješovitog bara i žele sat vremena konzumirati humor na granici opscenosti prije nego što utonu u stanje potpune obamrlosti?
- Tako nekako, to bi ukratko bilo to - reče Barry. - Emisiju snima Mad Mann Productions. Tvoj stari frend, Marty Mann.
Njihova je zvijezda u usponu, Harry. Marty ove sezone na programu ima hrpu emisija. Onu reality-stvar, Šestero nadrkanih studenata u stanu, koja se vraća na senzacionalan način. A ima i novu igru za nove parove, Par hlača? Pa još onaj kviz, Žalim, ja sam zadnji mulac. Marty radi i naš novi kasnovečernji osvrt na događanja u kulturi i umjetnosti... Kultura? Tortura!
- Kakav je to naslov?
- Mogao je biti i gori, Marty je predlagao Tko puši kulturu? Ali ostali smo na ovome, malo se kao rimuje... kultura... tortura... Emisija je vrlo aktualna, ne poštuje autoritete, ima avangardan pristup, nešto posve novo!
Nije mu promaknuo izraz na mojem licu.
- Samo mu spomeni, može? Taj Opaki svijet. Vrijeme ne stoji. Znam da mladi ljudi poput Eamona, i tebe, Harry, misle da ih televizija uvijek čeka. Ali stvar jednostavno ne funkcionira na taj način. Svijet se neprestano mijenja. Bez prestanka pojavljuju se nova lica. Televizija je dobra ljubavnica, ali loša žena.
Već sam se spremao stati u Eamonovu obranu - sredio se, predobar je za kasnovečernje smeće koje se ulaguje pijanim tupanima - kada sam preko Barryjevog ramena na ulazu u Merry Leper ugledao Cyd. Nije bila sama.
Luke Moore zaštitnički ju je držao oko struka dok ju je kroz bar vodio prema restoranu u stražnjem dijelu lokala. Na njoj je nešto drukčije, učinilo mi se. I tada mi je sinulo.
Izgleda sretno.
U tom trenutku pogodilo me bolno sjećanje na to kako je izgledala sretno uz mene. Na onu kombinaciju ponosa i sreće koju čovjek osjeća kada pronađe osobu koju je tražio. I odjednom mi je postalo jasno da se s njom nisam vjenčao samo zbog svojeg sina. S njom sam stupio u brak jer sam lud za njom. Jer je volim.
Tip iz televizijske postaje borio se protiv zijevanja.
- Tako ti je to u današnjem svijetu - reče. - Prije ili kasnije, svi izvisimo. Kada sam se vratio kući, Sally je spavala na sofi.
Čupa poblajhane kose, široke traperice i diskretna naušnica u pupku koja se nazirala ispod kratke majice. Djevojka iz susjedstva. Od prosječnih sitterica Sallv se malčice razlikovala samo po tome što je njezino vlastito dijete spavalo na dekici ispred kamina.

Precious je ležala na leđima, u pidžami iz Gap Kida, ruku položenih u visini malenih ušiju, nalik na minijaturnog dizača utega. Izgledala je mnogo veće nego kada sam je posljednji put vidio, no, s druge strane, sada je već vjerojatno imala i dvije godine. A ja sam shvatio da ću ubrzo biti baš kao oni starci koji su mi uvijek išli na živce dok sam odrastao, ljudi koji su govorili Bože, kako ti rasteš. A dijete će pomisliti: Glupi stari mulac, taj striček Harry.
Sally se probudila, protrljala oči i nasmiješila.

- Peggy je zaspala bez problema - reče. - Bez Pata je tako mirno.
- Kako uspijevaš, Sallv?
Ona podigne svoju usnulu kćer, stane joj gladiti tanahnu kosu. - Što uspijevam?
- To s Precious. Podizati je tako sama. Kako ti to polazi za rukom?
- Pa, imam divne roditelje. Prema njoj se odnose kao tvoja mama prema Patu. A znaš kako je to. Ti si se neko vrijeme sam brinuo za Pata, zar ne? Nije tako strašno.
- Da, jesam, ali samo određeno vrijeme. Ti si s njom sama doživotno. Sigurno ti je teško bez... kako se ono zove? Stevea? Bez njegove pomoći.
- Radije ću biti sama nego s nekim beskorisnim gadom - reče Sally, koja je sada njihala Precious u naručju. - Poput njezinog debeloguzog oca. Nema prepiranja. Nema natezanja oko toga tko što radi. Ja i moja djevojčica smo same. Samohrani roditelj ne odgovara nikome. Znaš što mi se u tome sviđa, Harry?
- Ona poljubi paperje na djetetovoj glavi. - Tako je jednostavno, bez komplikacija.
Prisjetio sam se vremena kada smo Pat i ja bili sami, kada je Gina otišla u Japan da pronađe sebe, da nekako vrati svoj život, ali prije Cyd i mene. Unatoč pomoći koju su mi pružali roditelji, često sam imao dojam da sam posljednja linija obrane između svojeg sina i svih mračnih sila ovoga svijeta. Katkada sam se osjećao usamljeno i prestrašeno. Ipak, sve to pamtio sam kao sretno životno razdoblje. Pat i ja zajedno, samo nas dvojica... ta su mi vremena nekako nedostajala.
Jer Sally je imala pravo.
Sve je bilo tako jednostavno.
Kada se Cyd vratila, ja sam se tuširao. Provirila je iza nepromočive zavjese i uputila mi onaj svoj glupavi osmijeh.
- Ima mjesta za još nekoga?
Izgledala je kao da je popila nekoliko pića. Pomislio sam na svoju suprugu s Lukeom Moorem u stražnjem dijelu Merry Lepera. Zašto mi nije rekla da će se naći s tim ljigavcem? Što to pokušava sakriti?
Čuo sam kako pjevuši dok se svlači. Doimala se sretnom i zaigranom: blago pripita žena koja se suprugu vratila čiste savjesti. Okrenuo sam glavu prema tušu i prepustio se toplini vrućeg mlaza na licu.
Cyd ude pod tuš, priljubi se uz mene dugačkim, vitkim tijelom. Osjetio sam kako je moje tijelo reagiralo istog trenutka. To nikako nisam mogao poreći. I dalje mi se sviđa toliko da me izbezumljuje.
- Ho-ho-ho - reče ona. Bože, zbilja je pod gasom. - Samo ti je drago što me vidiš ili je to stvarno velika erekcija? Hajde, dodaj mi taj sapun.
Počela je pjenom prekrivati udove. Zatim je pozornost usmjerila na mene i nasapunala mi leda. Radila je prije marljivo i temeljito nego seksi - poput žene koja je naviknuta na kupanje djeteta - no ja sam ubrzo bio posve ukrućen. Okrenuo sam se prema njoj, prema široko postavljenim očima koje su žmirkale pod kišom kapljica, crne kose slijepljene za ramena.
- Pod tušem... - nasmije se. - To nismo radili već stoljećima, ne?
- Kako je bilo?
- Dobro.
- Oprosti, s kim si se ono našla?

- Ah, s dvije žene koje rade catering za nekoliko velikih korporacija u Citvju. Popile smo par pića i večerale u Merry Leperu. S Patom je bilo sve u redu?
Zatvorila je oči i zastenjala, stisnula me kao da je riječ o ručnoj kočnici koju se sprema otpustiti.
Samo sam se odvojio od nje, odgurnuo zastor i dohvatio najbliži ručnik.
- Što je bilo? Harry?
Bijesno sam se brisao, skidao sapunicu s leda, dok je lice moje supruge i dalje bilo mokro i krajnje zbunjeno. Samo sam žalio što je tako užasno želim. Želio sam da sve završi, tako da nestanu i svi ti osjećaji.
- Unutra nema dovoljno mjesta za mene. - Bacio sam ručnik na košaru za rublje i ostavio je da se sama tušira.
I tada sam uvidio da je naš brak užasno sličan Londonskome oku, divovskom kotaču u zabavnom parku na južnoj obali Temze.
Čak i kada je sve izgledalo krajnje mirno i nepomično, čak i kada se činilo da se ne događa apsolutno ništa, kotač se okretao negdje gore, visoko u tami, vrtio se i kretao bez prestanka.

Dvadeset

- Samo neka sve bude jednostavno - reče Eamon. - To su prve riječi koje ćeš čuti u Klubu liječenih alkoholičara. Laži i izmotavanja nikako ti ne mogu pomoći. Ako želiš ozdraviti, sve mora biti jednostavno, Harry.
Pred nama se prostirao krajolik kao na kakvoj razglednici grofovije Kerry. Posve mirno srebrnasto jezero jedino je odudaralo od kilometara i kilometara vriština koje su se širile sve do mjesta na kojem su se planinske litice konačno sastajale s morem. More se doimalo beskrajnim, kao da na njegovoj suprotnoj strani nije Amerika, nego kraj svijeta.
Eamon me bio upozorio na to kako turisti bezobzirno gaze po cijeloj njegovoj domovini, traže izvornu zabavu u svim mogućim pubovima, trunke keltskog misticizma iza svakog ugla, a u svakom pansionu djevojke koje izgledaju kao Corrsice. No u ovom divljem, netaknutom krajoliku ja sam od znakova života vidio samo komičara koji je od našeg posljednjeg susreta nabacio nekoliko kilograma.
- Žele otkazati emisiju, Eamone. Znam da baš nije najbolji trenutak, ali nemam druge mogućnosti. Droga ih je užasnula. Da si bio mrtav pijan, to bi bilo nešto drugo. To bi shvatili kao macho-nepodopštinu. Opijanje im je zgodno. Svidjelo bi se oglašivačima koji nude alkoholna pića. Ali s drogom je druga priča.
- Ukidaju me? Tek tako?
- Neće ponovno naručiti Ribu petkom. Žele da vodiš nekakav noćni zoološki vrt. Zove se Opaki svijet. Ti i Hermione Gates. Zajedno.
- Ona koja neprestano pokazuje gaće? -Da.
Još je nekoliko trenutaka razmišljao o tome. Trava slatkasta mirisa šuštala je i pucketala pod mojim ganc-novim Timber-landicama.
- A ti, Harry? Ti ideš sa mnom? Ne radim ništa ako ne žele i tebe.
Dirnula me Eamonova briga za mene. Ali meni nije palo na pamet da bi tvorci te cool i živahne emisije kakva je Opaki svijet mogli tražiti producenta koji je sušta suprotnost emisiji. Pretpostavljao sam da žele neku mladu producentsku zvijezdu s toliko nisko spuštenim trapericama da mu se vidi piercing u mošnjama.
- Ne brini se ti za mene. - Sjetio sam se novca koji Gini šaljem za Pata, novca koji je Cyd i meni potreban za otplatu kredita za kuću. - Snaći ću se.
Ušli smo u malenu sjenovitu udolinu i izišli na sunčevo svjetlo na blagoj uzvisini. U daljini, neposredno prije mjesta na kojem je paprat zastajala pred stijenama na samoj obali, stajala je malena kuća. U njoj nitko nije živio još od katastrofalne gladi sredinom
19. stoljeća, ali je služila kao autentično rustikalna kuća za odmor sve otkako je Irska postala zemljom u koju ljudi dolaze, umjesto da iz nje samo odlaze. Eamon je u njoj proveo posljednjih mjesec dana. A sada joj se vijugavom poluootočkom cestom približavao taksi.
- To je vjerojatno on - reče Eamon. - Evelyn Blunt. Promatrali smo taksi.
- Siguran si da se želiš upuštati u to, Eamone. S njim nisi dužan razgovarati.
- Bluntu vjerujem približno koliko daleko mogu ejakulirati.
- Tako puno?

- Ali već me počastio svim živim uvredama. Što mi još može? Na ideju za intervju došao je Barry Twist.
Twist je bio uvjeren da javnost voli kada grešnik prije ili kasnije progleda i uvidi da je u krivu. Ljudi su spremni oprostiti sve, računao je Barry, samo ako ne ostaviš dojam da si u svojim opačinama imalo uživao. Više nije dovoljno da se netko riješi navike: javnost mora vidjeti da je čovjek čist. Svijet voli javno kajanje.
Evelyn Blunt, otrovno pero koje već toliko dugo bode Eamona, pozvan je na intervju jer se smatra da njegov list ima utjecajnu nakladu - odnosno, čitaju ga ljudi koji rade u medijima, osobe koje oblikuju stavove javnosti i koje će presuditi o uspješnosti njegova povratka - dok sam Blunt u posljednje vrijeme piše duže, promišljenije stvari, u pokušaju da prijeđe s malicioznih napada na nešto sličnije pravome pisanju. Blunt je doživio neuspjeh kao televizijski voditelj, romanopisac i voditelj govornih emisija na radiju. Jednostavno je bilo neizbježno da se prije ili kasnije okuša kao novinar.
Do kuće smo se spustili kada je taksi putnike ostavio pokraj mojeg unajmljenog automobila. Blunt iziđe i svu tu divlju raskoš pogleda mrzovoljnim očima usađenim u zgnječenome licu. Uvijek je izgledao nekako oznojeno, kao da se još uvijek oporavlja od kroničnog pijanstva koje je obilježilo njegovu raskalašenu mladost. Nije došao sam. S njim je bila i neka mlada žena. Fotografkinja.
Dok joj je vozač pomagao da iz prtljažnika izvadi crne najlonske vreće pune reflektora, filma i tronožaca, nisam vidio njezino lice. A zatim se uspravila i pogledala krajolik dok je s lica uklanjala gusti veo od crne kose. I tada sam je prepoznao.
Kazumi.
Sada smo već bili kod kuće. Blunt je uhvatio Eamonovu ruku, stisnuo je i stao energično tresti, kao da mog prijatelja posljednje dvije godine zapravo nije koristio kao vreću za boksanje. Kazumi i ja samo smo piljili jedno u drugo. Ona zatim glavom pokaže prema Atlantiku.
- Pogledaj.
Još kilometrima i kilometrima udaljena, na pučini, približavala se oluja. Divovski crni oblaci uskovitlani su jurili prema obali, ali su izgledali toliko daleko da se stjecao dojam kako je riječ o nevremenu iz nekog sna.
- Ah, to je još daleko - reče Eamon. Čim se udaljio od Sohoa, njegov se kerryjevski naglasak pojačavao. - Mi ovdje ne bježimo pod krov. Najprije odspavamo, pa onda tražimo krov nad glavom.
No Kazumi se već bila udaljila, pentrala se preko nazubljenih stijena s aparatom obješenim oko vrata. Gledali smo kako se spušta u čučanj i počinje snimati nadolazeću oluju.
- Draga mala Kazumi - reče Evelyn Blunt. - Večeras sam unutra.
Tek kada je Eamona u nužniku presrela skupina engleskih turista u dresovima Manchester Uniteda, a Evelyn Blunt se našao na stolu kako bi nam prikazao svoju verziju Riverdancea, Kazumi i ja uspjeli smo nakratko ostati nasamo.
- Onda, kako ti je u Londonu? - viknuo sam u pokušaju da nadglasam sastav koji je u jednom kutu puba živahno izvodio Van Morrisonovu “Real Real Gone”.
Ona dodirne uši. Sviđalo mi se kako su pomalo stršale. To mi se užasno sviđalo.
- Ne čujem - reče i otpije gutljaj Guinnessa.

- Imaš posla kao slobodnjak? Već si radila za Trumpet? Ona se nasmiješi, odmahne glavom i ponovno dodirne te blago klempave uši. A to je bila istina. Buka je bila nepodnošljiva. I tako mi je sinulo da joj mogu reći što god želim.
- Rekao sam... tako mi je drago što te vidim. Izgledaš fantastično. Užasno si zgodna. Presretan sam što sam te upoznao. Čini mi se da ću skrenuti.
Ona se samo uljudno smiješila.
Neki njemački turist u dresu Geltica iz Glasgowa, pijanac koji se grohotom smijao, uto se sudario s našim stolom. Pljeskao je i toptao dok je Blunt poskakivao ruku ukočenih i tako priljubljenih uz tijelo da je izgledalo kao da ih je nečim vezao.
- Ti ludi Irci - reče Nijemac. - Znaju se zabavljati, ne?
- Tip živi u Hampsteadu - kažem mu. - U londonskom Hampsteadu.
- Ludi, ludi Irci.
Prodorno klicanje prolomilo se kada je bend, hrpa hipija mrzovoljna izgleda koji su najviše nalikovali na statiste iz Hrabrog srca, počela prašiti Van Morrisonov “One Irish Rover”.
Blunt ubaci u višu brzinu.
U tom je trenutku u pub ušla skupina, cijeli autobus, Talijana koji su ispunili i posljednje slobodno mjesto u lokalu. Kod crvenokosog studenta za šankom naručili su Guinness. Blunt je nožnim palcem raspalio veliku staklenu pepeljaru i stao poskakivati na jednoj nozi, lica izobličena od užasne boli. Turisti su uzbuđeno pljeskali, uvjereni kako je i njegova ozljeda dio službenog nastupa.
Onaj njemački turist znalački je kimao. - Glazba je Ircima užasno važna. Boomtown Rats. Thin Lizzy. U2. Glazba je irska duša.
I tako se našao uz Blunta, na stolu.
Tada se vratio Eamon. Podignuo je pogled prema Bluntu i Nijemcu, samo odmahnuo glavom. - Eto što se događa kada ljudi prečesto gledaju Titanic...
Na stolu se našao pladanj s polulitarskim kriglama, a Blunt je u nastojanju da nastupom zasjeni Nijemca, koji je izvodio klasičan ples tipičan za acid house - mahanje rukama, ukopane noge, prava antiteza običnog Riverdancea - pokušao izvesti napredan skok, kakav se obično vida u predstavi Lord ofthe Dance, preko piva. I u tom trenutku pao je sa stola i licem aterirao u prepečeni sendvič sa sirom i rajčicom koji je stajao pred nekim australskim turistom.
Eamon otpije gutljaj mineralne i nasmiješi se Kazumi. To me posve obeshrabrilo. Eamon valjda neće pokušati spavati s Kazumi, zar ne? Droga je u njegovom životu zamijenila djevojke. No sada više nema droge.
I bend je tada zasvirao “Brown-Eyed Girl”, a svi nazočni našli su se na nogama. Neki zgodni mladi Talijan priđe Kazumi i zamoli je za ples. No istog trenutka među njima se našao Evelyn Blunt, prijetećeg izraza na crvenome licu i s komadićem paradajza u jednoj oznojenoj obrvi.
-Zauzeta je, stari.
Na koncu su nas izbacili iz puba.
Gosti su bili voljni nastaviti do jutra, no mladi crvenokosi šanker morao je ujutro ustati radi predavanja iz informatike.

Tako smo se nas četvero vraćali seoskim putem izrovanim kolotečinama koji su osvjetljavale samo treperave zvijezde, dok je jedini zvuk bio huk mora koje se sudara sa stijenama.
To i turisti koji povraćaju na autobusnom parkiralištu. Nije bilo lako zaspati u toj kući uz zaljev.
Noćni vjetar dizao se s Atlantika i šibao kuću tako da su prastare drvene grede škripale i stenjale poput broda na olujnome moru. I bilo je ledeno hladno - ispod pidžame iz M&S-a imao sam staru majicu kratkih rukava s natpisom Riba petkom i termo--čarape, no i dalje sam drhturio pod tanahnim poplunom ostavljenim za ljetne posjetitelje.
Međutim, te noći san mi nisu uskraćivali ni hladnoća ni svi ti zvukovi. Nisam mogao zaspati jer sam bez prestanka mislio na Kazumi šćućurenu pod pokrivačima sobe na najvišem katu. To je bio pravi uzrok nesanice. I upravo sam zbog toga bio budan kada je u tri ujutro zakucala na moja vrata.
Na sebi je imala kariranu pidžamu. Ta je djevojka škotske uzorke voljela više od svih Skota koje sam ikada upoznao. Usto je nosila i debele čarape i vunenu kapu. Ispod samog krova kuće vjerojatno je bilo još i hladnije. Samo sam zatreptao prema njoj, ne znajući točno je li sve to samo san. A onda je progovorila. Šaptom, kao da se boji da bi mogla probuditi cijelu kuću.
- Oprosti - reče.
- Sve je u redu. Što se dogodilo?
- Problem u sobi.
Za njom sam pošao na suprotnu stranu zamračene dnevne sobe i, oprezno, kratkim ljestvama do najviše prostorije u kući. Evelyn Blunt ležao je na trbuhu, izvaljen preko kreveta, razjapljenih usta iz kojih je curila slina, te glasno hrkao.
- Rekao je da je išao na zahod i da je na povratku pogriješio sobu - reče ona.
Odvojili smo pogled od pijanog piskarala i pogledali klimave ljestve kojima se dolazilo do ove sobe. Nitko se ne može baš tako napiti, pomislio sam.
-Veliki debeli lažljivac - reče Kazumi.
- Je li te... je li te kako povrijedio?
Ona odmahne tom zgodnom glavom. - Uzeo je moj termofor i zaspao. Ne mogu ga probuditi.
- Ja ću. - Prodrmao sam ga za rame. - Probudi se, Blunt, ušao si u krivu sobu. Probudi se, debeli smrdljivi gade.
On tiho zastenje i privuče moju ruku obrazu, dok mu se na podbuhlome licu pojavio izraz opijenog ushita. Ništa od toga. Ne mogu mu ništa.
- Možeš se preseliti u moju sobu - rekao sam. - Ja ću spavati na kauču.
- Ne, ne, ne.
- Nema problema. Najozbiljnije. Hajde, premjesti se u moju sobu.
Ona me na trenutak pogleda. - Ili bismo mogli... znaš., zajedno spavati u tvojoj sobi. U toj tišini jasno su se čuli valovi koji su svom silinom navaljivali na obalu.
- Da - kažem. - Uvijek možemo i tako...

Stidljivi poput dvoje petogodišnjaka prvog dana škole, vratili smo se u moju sobu. Ondje smo brzo uskočili svatko na jednu stranu kreveta, a nada u mojem srcu vinula se do neba, iako sam znao da je na ovo nije navela strast, nego strah od hipotermije.
Ležao sam na leđima, a Kazumi se bila okrenula od mene. Čuo sam vlastito disanje, osjećao toplinu njezina tijela, a kada više nisam mogao izdržati, ispružio sam ruku i oprezno dodirnuo njezina rebra, na dlanu osjetio fini materijal njezine karirane pamučne pidžame.
- Ne, Harry - reče ona, malčice tužno, ipak se ne pomaknuvši. Povukao sam ruku.
Nisam želio biti poput Blunta. Što god sve bio, nikako nisam želio biti takav muškarac.
- Zašto?
- Imaš ženu i sina.
- Stvar je ipak malo kompliciranija. - I zbog drugih razloga.
- Na primjer? - Neuvjerljivo sam se pokušao nasmijati. - Jer ti nisi takva djevojka?
Znam da nisi. Zato mi se toliko i sviđaš.
- I ti se meni sviđaš. Drag si. - Zbilja?
- Da. Duhovit si i dobar. I usamljen.
- Usamljen? Stvarno?
- Mislim da jesi, da.
- Što onda nije u redu?
- Nisi od takvih muškaraca. - Ona se prebaci na leda i pogleda me, smeđim očima koje su blistale na mjesečini, poput djevojke iz neke Van Morrisonove pjesme.
Ja sam se prebacio na bok, ushićen tom crnom kosom koja joj je padala preko lica. Dodirnuo sam joj nogu, svoju vunenu čarapu priljubio uz njezinu vunenu čarapu. Ona položi dlan na moja prsa, zbog čega sam zamalo ostao bez daha. Naši glasovi u tami bili su tihi, nalik na molitvu.
- Želim spavati s tobom.
- U tom slučaju zatvori oči i spavaj. - Bez osmijeha.
- Znaš na što mislim. Želim s tobom voditi ljubav. Ona odmahne glavom. - Nisi
slobodan.
- Svijetu će biti svejedno. Sami smo. I nikoga nećemo povrijediti. Nitko neće znati, Kazumi.
- Znali bismo mi.
Na to nisam znao odgovoriti.
- Ne želim biti jedna od onih žena koje spavaju s oženjenim muškarcima. A ti ne želiš biti takav muž.
- Želim.
- Ne, Harry. Ti nisi takav. - Tada mi pogladi lice. - Samo me lijepo stisni - reče i prebaci se na bok. Ja sam se priljubio uz nju. Dva sloja pidžame nalazila su se između njezine guze i moje erekcije. Slobodnom rukom obavio sam je oko struka i još je privukao. Ona pridigne moju ruku, poljubi ručni zglob i stisne mi šaku. Prestali smo razgovarati i ja sam još dugo osluškivao kako se vjetar diže s Atlantika, kako stara kuća škripi u noći, kako ona tiho diše.
I dok mi je Kazumi tako spavala u naručju, pitao sam se kako doći do jednostavnog života. Je li život jednostavan kada ostaneš gdje jesi?

Ili kada sve počneš ispočetka?

Dvadeset jedan

Kada sam se probudio, više je nije bilo.
Dolje, na stjenovitoj obali, čuli su se glasovi. S prozora sam vidio da je Kazumi već budna i da snima Eamona.
A on je, u toploj jakni od crvenog flisa, zauzimao promišljeno nehajne poze - zamišljeno zagledan u more, sumorno zagledan u objektiv, sumorno zagledan u prazno - dok ga je ona obilazila sa svih strana, brzo snimala, mijenjala film, tiho izgovarala upute i poticala ga.
Japanka s fotoaparatom, pomislio sam. Jedan od klišeja suvremenoga svijeta. Istočnjačke horde koje bez prestanka nešto snimaju, bezglavo dokumentiraju sve turističke atrakcije, a zatim se vraćaju u autobus. No dok sam gledao kako Kazumi snima Eamona na vjetrom šibanoj obali u zaljevu Dingle, činilo mi se da u toj mladoj ženi s fotoaparatom postoji neutaživa znatiželja, glad za ovim svijetom i svemu što je u njemu, te sam prema njoj i tom aparatu osjetio val neopisive nježnosti. Molim da se prolaznost trenutka održi barem još malo. Tako je, prema njezinim riječima, neki pjesnik opisao fotografiju. A ona je činila upravo to. Molila da se prolaznost trenutka održi barem još malo.
Kad sam se umio i odjenuo, Eamon i Kazumi već su se bili udaljili od kuće. Ona je zacijelo smatrala da je već snimila sve što joj je potrebno, jer su sada radili sporije, iskušavali drukčije poze. Čučala je na stijenama pokrivenima morskom travom, dok je Eamon polagano hodao prema njoj, s rukama u džepovima, zagledan - vjerojatno bi se moglo reći sumorno - u neku točku točno iznad njezine glave.
I premda sam to priznao s velikim žaljenjem, pomislio sam kako je Kazumi možda ipak u pravu. Ne bi bilo pametno da smo se sinoć upustili u seks. Avanturica s Kazumi bila bi velika greška. Jer jedna noć s tom ženom ni slučajno ne bi bila dovoljno.
I što bi to onda značilo? Što znači kada jedna noć nije dovoljna? Znači vezu. Izvanbračnu vezu.
A ja sam radio s dovoljno oženjenih muškaraca koji su imali ljubavnice da znam koliko se muče.
Jednosmjerna komunikacija telefonom, neprestani strah od otkrivanja, osjećaj krivnje, nervoza, tjeskoba, suze za Božić i Novu godinu, kada čovjeka dozivaju dom i ognjište, uz osjećaj neprestane i vječne razapetosti. I laganje. Ljubavnicu ne možeš imati bez laganja.
A ja nisam čovjek za sve to. Nisam dovoljno odvažan. To ne bih mogao učiniti Cyd. Ni sebi. Ni Kazumi. Tako mi se barem činilo pri danjem svjetlu, kada se Kazumi stajala na pedeset metara od mene, kada nije bila u kariranoj pidžami i u mojem naručju.
Ostao sam vjeran svojoj ženi. Postupio ispravno.
Zašto se onda osjećam tako jadno?
Negdje iza sebe začuo sam tiho, žalobno stenjanje. Bio je to Blunt, zelena lica. Još je zakopčavao košulju. U tom trenutku prigušeno je podrignuo. Lice mu je pokrivao tanak sloj znoja.

- Bit će da nešto nije bilo u redu s pivom - reče i polagano se uputi prema obali, gdje je Kazumi dovršavala snimanje.
A ja nisam želio toliko razmišljati o mladoj ženi koju jedva poznajem. Cyd mi je više od supruge i ljubavnice. Cyd mi je i najbolja prijateljica. Tako je barem bilo dok u naš život nije ušao još jedan muškarac.
Prisjećao sam se trenutaka koji su obilježili našu ljubav. Cyd i ja imali smo svojih lijepih trenutaka. Zagledani u svjetla uz Temzu, prva noć koju smo proveli zajedno, prošli Božić, kada nam je sve bilo beskrajno smiješno, od minijaturnih gramofona Brucieja DJ-a iz Ibize do užasnutog izraza na licu moje majke dok je kroz stražnji otvor nadijevala purana.
No vezu između nas dvoje zapravo su učvrstili oni drugi trenuci, ružni trenuci. Moj sin u bolnici, lubanje rastvorene od pada u parku. Užasna tuga koju je donio moj razvod od Gine. Cyd je bila uz mene u svemu tome i ja sam znao da joj je do mene stalo kao nikome na svijetu.
No sada sam imao dojam da ostajem bez žene i da u životu pronalazim prazninu koju Kazumi ispunjava čak i protiv svoje volje.
Prazninu veličine obitelji i u obliku srca.
Jedan dan bio sam priredio večeru za nas četvero. Cyd, sebe, Peggy i Pata. Otkako sam se oženio, moje su kuharske vještine atrofirale. Ali pomislio sam kako bih se jedne večeri mogao okušati u kuhinji. Pripremiti nešto za obitelj.
Nas četvero sjedili smo svatko na jednoj strani svijeta za okruglim stolom. U početku su Cyd i Pat uvjerljivo glumili oduševljenje mojim umijećem, iako su Peggyine riječi bile začinjene sarkazmom.
- Špageti bolognese, Harry. Mmmm, jedva čekam!
- Ha! Možda ćeš se i načekati, Peg!
Ponekad se u komunikaciji između moje pastorke i mene javljala mučna vedrina.
- Samo pripazi da tijesto bude al dente, može? - rekla je nadmenim tonom. - Ne volim kada je premekana. Znaš što znači al dente, ne?
Miješao sam umak od mesa i rajčice, osmijeha ukočenog od napetosti.
- Znaš da prema tom umaku u biti trebaš postupati kao prema varivu s mesom, zar ne? - reče Cyd obzirnim tonom. - Tu količinu mesa potrebno je dugo kuhati na laganoj vatri.
- Molim te... - rekao sam. Nastojao zadržati prijateljski ton.
- Večeras ja kuham, može?
Pripremao sam špagete bolognese. Tu valjda stvarno ne mogu pogriješiti. Dok smo Pat i ja živjeli sami, kuhao sam ih stalno. No nekako sam bio zapamtio da se to jelo priprema brzo. Mislio sam da cijela stvar traje tek... ma, ne znam. Koliko im treba da vam ga donesu u restoranu. Ali prevario sam se u špagetima bolognese, baš kao što sam se prevario i u toliko drugih stvari.
Nakon približno sata, Peggyje Tajnom agenticom Lucy nestrpljivo lupkala po stolu. Pat je piljio u daljinski koji je držao u ruci, kao da čeka znak. A Cyd je - nakon što me uistinu ljubazno upitala bi li mi to smetalo - ispunjavala poreznu prijavu. Ja sam i dalje stajao kod štednjaka, miješao umak koji se kuhao neobjašnjivo duže nego u restoranu. Već sam pomislio kako Patu i sebi možda ipak nisam pripremao bolognese. Možda sam tako brzo i lako kuhao špagete pesto. Da, tako je. Špageti pesto pripremaju se brzo, bez

puno kuhanja. Samo otvoriš limenku i umakom preliješ tijesto. Jednostavno i ukusno. Zeleni špageti, tako ih je zvao moj sin.
A sada, dvije godine nakon razdoblja zelenih špageta, njemu je iz ruke ispao daljinski. Uz zveket se našao na drvenom podu.
- Uh! - reče on i uz smijuljenje pogleda nazočne, ne bi li izmamio smijeh i znakove potpore. Peggy i Cyd nisu se obazirale.
Ja sam podignuo daljinski i bijesno ga ugurao u džep na pregači.
- Pet minuta u životu prestani misliti na televiziju, može? Patova brada već je podrhtavala, što je bio pouzdan znak da se moj sin bori protiv suza. Peggy teatralno uzdahne.
- Molim vas, mogu sada otići od stola? - upita. - Večeras imam tako puno posla.
- Pričekaj još malo - reče Cyd, i ne podignuvši pogled s računa. -Ako želiš, možeš otići po Tajnog agenta Brucieja. Dok čekamo Harryja, on s Lucy može razgovarati o novoj misiji.
- Da, svi pričekajte još samo malo - rekao sam, dok sam već bjesomučnim pokretima miješao umak. - Lucy s presvlačenjem može pričekati završetak večere.
- Dakle..! - reče Peggy. - Netko je ustao na lijevu nogu. Cyd podigne pogled s računa. -
U redu je, Harry. Već sam razgovarala s njom. Ne moraš ubaciti pet centa, dušo.
- Da to radiš češće, ne bih morao ja, dušo.
Moja žena odloži digitron i uzdahne. - Dobro, koliko još?
- Ne znam. Stvar je u mljevenoj govedini. Treba je kuhati cijelu vječnost.
- Govedina? - reče Peggy. - Rekao si govedina?~Ne mogu jesti govedinu.
- A zašto?
- Jer je to čisto ubojstvo. - Dramatična stanka. - Nisam vam rekla? Više ne jedem meso. Odlučila sam da ću postati vegetarijanka.
- I ja - reče Pat. - I ja sam vegeta. Mogu sada gledati telku? Uskoro počinje Par hlača?
Samo sam želio prirediti večeru uz koju ćemo se osjećati poput prave obitelji. Ništa više. I mislim da nisam tražio previše. Moguće je da sam upravo to i postigao: bili smo poput prave obitelji.
Jer kada su špageti i umak bili spremni za posluživanje, nitko više nije razgovarao ni s kim.
Eamon je krenuo prema meni. Blunt i Kazumi još su uvijek stajali na obali. On joj je nešto govorio dok se češao po velikom trbuhu.
Ona je odmahivala glavom i pospremala opremu. Krenuli su prema kući, a Blunt joj nije ni pokušao pomoći nositi stvari.
- Sinoć je bilo dobro? - upita Eamon.
- Nije bilo ništa.
- Hej, tko sam ja da prvi bacim kamen? Što radiš na poslovnom putovanju mene se ne tiče.
- Ozbiljno, Eamone. Nije bilo ništa.
- Misliš... bilo je više kao tantrički seks?
- Nije se dogodilo ništa.

Nije se dogodilo ništa i dogodilo se sve. Jer mi je prvi put sinulo da, ako je već ne mogu imati sa svojom ženom, pravu obitelj možda mogu imati s nekom drugom osobom.
- Ja nikada nisam protiv malo tantričkog seksa - reče Eamon. - Traje satima, ne? Znaš koji mi je omiljeni položaj u tantričkom seksu? Vodoinstalater. Cijeli dan si unutra, a nitko ne svršava.
Da smo spavali zajedno - točnije, da nismo samo spavali zajedno - sada bi između nas postojao zid stidljivosti. Ili, što bi bilo neusporedivo gore, lažne prisnosti koju nismo istinski zaslužili. Ovako smo šetali obalom, daleko od kuće u kojoj je Blunt intervjuirao Eamona, i među nama nije bilo postkoitalne nelagode. Noć smo proveli u zagrljaju, ali to je bilo sve. To što hodamo stjenovitom obalom, dok oblaci jure s mora prema kopnu, a prvi turistički autobusi mile oko zaljeva Dingle, činilo mi se najprirodnijim na svijetu.
- Nadam se da su fotke dobre - reče Kazumi. - Prvi put radim za njih. A urednica fotografije je... kako da se izrazim? Tvrdoglava stara gadura. Ako zezneš, više ti neće pružiti priliku.
- Fotke će biti u redu. Izvrsna si. Ona se nasmiješi. - Slatkorječivac.
- Ne, nisam slatkorječivac. Vidio sam tvoje fotografije. Snimala si mojeg sina.
- Naravno - reče ona. - Pat.
Sviđalo mi se što je bila u stanju uočiti iskru u mojem sinu. Što je prepoznala njegovu posebnost. To mi se jako, jako sviđalo.
-Vidjet ćemo se u Londonu?
Ona zastane i zagleda se u more. Približavala se nova oluja, veći i tamniji oblaci nego jučer, mase koje su se komešale nisko nad valovitim Atlantikom i nadirale prema obali. Približavala se brzo. Eamonova narodna mudrost - prije dolaska oluje možeš popiti veliki Guinness i odslušati najveće hitove Corrsa - sve je više izgledala kao obična glupost.
- Kazumi?
- Čemu?
- Čemu?
- Koja bi bila svrha našeg viđanja u Londonu? - Ona me neočekivano uhvati za lijevu ruku i stane povlačiti prsten. - Ne ide. Vidiš? Nije baš tako jednostavno.
- Nismo učinili ništa pogrešno.
- Još nismo.
- Vidjet ćemo se u Primrose Hillu. Na vrhu, odakle se vidi cijeli grad. U nedjelju ujutro. Može oko deset?
Uto je počela kiša. Sada smo već bili daleko od kuće. A ona je nestajala pod neočekivanim plastom magle koju su činile kapljice mora i kiše.
- Ovamo - reče ona i potrči.
Za njom sam došao do ruševne kolibe ispred koje je trunuo čamac. Vrata nisu bila zaključana, a unutra je bilo mračno. Sve je mirisalo po duhanu i morskoj travi. Bila je to nekakva napuštena ribarska daščara. Ili vikendica za imućne bavarske obitelji.
Oboje smo bili mokri do kože. Pomislio sam kako ćemo možda u ovoj sceni svući natopljenu odjeću i jedno drugome pasti u zagrljaj. No ona je samo sjedila na kuhinjskom stolu, drhturila i zabrinuto pregledavala aparat koji joj je visio oko vrata.
Ja sam stajao kod prozora, promatrao nailazak magle. Čuo sam, ali više nisam vidio valove koji su zapljuskivali stijenje. Pod mokrom odjećom bilo mi je hladno, no u tom

trenutku osjetio sam kako me sa stražnje strane obavijaju dvije ruke, snažno me stišću, donose toliko potrebnu toplinu.
To je to, pomislio sam. Ništa više. Dvije životinje koje su se šćućurile jedna uz drugu na zapadnoj obali Irske. I traže malo utjehe. Ne rade ništa strašno.
- Neću doći na Primrose Hill.
- U redu.
- Neću doći u nedjelju ujutro.
- Dobro.
- Nikada.
- Dobro, nema problema.
U tom trenutku nekako sam se okrenuo prema njoj, a ona je već nagnula glavu, pridizala je prema meni. I tako sam je poljubio i vidio kako zatvara smeđe oči, a kada ih je ponovno otvorila blistale su u magličastoj polutami, dok je kiša štropotala po krovu, a ja sam kroz mokru odjeću osjećao toplinu njezina tijela i kušao more s njezinih usana.
I to je to, pomislio sam. Dva promrzla, pokisla stvorenja drhture u magli. Ništa više.
Nemoj cijelu priču pretvoriti u nešto što nije, Harry.
Tako sam se sjetio Gine. I Cyd. Ostao sam bez dviju najboljih prijateljica tako što sam s njima spavao, što sam se s njima vjenčao, što sam želio da sve potraje zauvijek. Kazumi i ja nikada nećemo otići tako daleko, što je vjerojatno i bolje.
No znao sam da ću zadržati ovaj trenutak. Spremiti ga i zaključati, a vadit ću ga kada osjetim usamljenost u nesmiljenome svijetu. I to je dovoljno.
Nadati se Primrose Hillu bilo bi pretjerano.
- Naravno - reče ona. - Pat.
Sviđalo mi se što je bila u stanju uočiti iskru u mojem sinu. Što je prepoznala njegovu posebnost. To mi se jako, jako sviđalo.
-Vidjet ćemo se u Londonu?
Ona zastane i zagleda se u more. Približavala se nova oluja, veći i tamniji oblaci nego jučer, mase koje su se komešale nisko nad valovitim Atlantikom i nadirale prema obali. Približavala se brzo. Eamonova narodna mudrost - prije dolaska oluje možeš popiti veliki Guinness i odslušati najveće hitove Corrsa - sve je više izgledala kao obična glupost.
- Kazumi?
- Čemu?
- Čemu?
- Koja bi bila svrha našeg viđanja u Londonu? - Ona me neočekivano uhvati za lijevu ruku i stane povlačiti prsten. - Ne ide. Vidiš? Nije baš tako jednostavno.
- Nismo učinili ništa pogrešno.
- Još nismo.
- Vidjet ćemo se u Primrose Hillu. Na vrhu, odakle se vidi cijeli grad. U nedjelju ujutro. Može oko deset?
Uto je počela kiša. Sada smo već bili daleko od kuće. A ona je nestajala pod neočekivanim plastom magle koju su činile kapljice mora i kiše.
- Ovamo - reče ona i potrči.

Za njom sam došao do ruševne kolibe ispred koje je trunuo čamac. Vrata nisu bila zaključana, a unutra je bilo mračno. Sve je mirisalo po duhanu i morskoj travi. Bila je to nekakva napuštena ribarska daščara. Ili vikendica za imućne bavarske obitelji.
Oboje smo bili mokri do kože. Pomislio sam kako ćemo možda u ovoj sceni svući natopljenu odjeću i jedno drugome pasti u zagrljaj. No ona je samo sjedila na kuhinjskom stolu, drhturila i zabrinuto pregledavala aparat koji joj je visio oko vrata.
Ja sam stajao kod prozora, promatrao nailazak magle. Čuo sam, ali više nisam vidio valove koji su zapljuskivali stijenje. Pod mokrom odjećom bilo mi je hladno, no u tom trenutku osjetio sam kako me sa stražnje strane obavijaju dvije ruke, snažno me stišću, donose toliko potrebnu toplinu.
To je to, pomislio sam. Ništa više. Dvije životinje koje su se šćućurile jedna uz drugu na zapadnoj obali Irske. I traže malo utjehe. Ne rade ništa strašno.
- Neću doći na Primrose Hill.
- U redu.
- Neću doći u nedjelju ujutro.
- Dobro.
- Nikada.
- Dobro, nema problema.
U tom trenutku nekako sam se okrenuo prema njoj, a ona je već nagnula glavu, pridizala je prema meni. I tako sam je poljubio i vidio kako zatvara smeđe oči, a kada ih je ponovno otvorila blistale su u magličastoj polutami, dok je kiša štropotala po krovu, a ja sam kroz mokru odjeću osjećao toplinu njezina tijela i kušao more s njezinih usana.
I to je to, pomislio sam. Dva promrzla, pokisla stvorenja drhture u magli. Ništa više.
Nemoj cijelu priču pretvoriti u nešto što nije, Harry.
Tako sam se sjetio Gine. I Cyd. Ostao sam bez dviju najboljih prijateljica tako što sam s njima spavao, što sam se s njima vjenčao, što sam želio da sve potraje zauvijek. Kazumi i ja nikada nećemo otići tako daleko, što je vjerojatno i bolje.
No znao sam da ću zadržati ovaj trenutak. Spremiti ga i zaključati, a vadit ću ga kada osjetim usamljenost u nesmiljenome svijetu. I to je dovoljno.
Nadati se Primrose Hillu bilo bi pretjerano.

Dvadeset dva

Kada sam stigao kući, na otiraču iza vrata nalazilo se pismo poslano avionskom poštom. Moje ime i adresa. Ginin uredan, skladan rukopis.
U omotnici je bila fotografija - neki muškarac, žena i dijete pod jarkim sunčevim svjetlom stoje uz bijelu drvenu ogradu. Pat je bio u prvom planu, u izblijedjeloj majici kratkih rukava sa slikom iz Fantomske prijetnje i kratkim hlačama, žmirkao je na suncu, a posred osmijeha vidjela se ona napola ispunjena rupa. Gina je stajala odmah iza njega, podignutom se rukom štitila od sunca, dok je druga počivala na njegovom ramenu. Još nikada nije bila tako mršava, a na sebi je imala neki izlizani gornji dio trenirke zadignutih rukava. No unatoč svim godinama i problemima koji su je mučili u novome životu, i dalje ju je krasila ona blistava ljepota u koju sam se bio zaljubio, i dalje je imala izgled o kojem zapravo nije voljela slušati.
Na slici je bio i Richard, taj muškarac za kojeg se udala moja bivša supruga. Stajao je po strani i nije se smiješio, napola u sjeni kuće s pročeljem od bijelih dasaka. Nije se doimao sretnim. Izgledao je poput čovjeka koji je dugo bio u inozemstvu i vratio se kući, ali ne slavodobitno. No što ja znam o tome? Vjenčao se s mojom bivšom suprugom, živi s mojim jedinim sinom. Nikako ga nisam uspijevao smatrati gubitnikom. U omotnici je bio i papir.
Ginina poruka.

Harry,


Na nekoliko tjedana dolazimo u London. Samo nas dvoje. Pat i ja. Mojem tati nešto nije u redu s nogom. Trebam mu pomoći. Nećemo biti kod njega... imam stan. Nazvat ćemo te kada dođemo. Čini mi se da se Pat s tobom odlično proveo. Ali znaš kakav je... ne govori baš puno. Molim te, zahvali Cyd. Nadam se da je tvojoj mami dobro. Moram završiti.

Gina


- Bok, Harry.
Peggy je stajala na vrhu stubišta. Na sebi je imala dugačku bijelu čipkastu haljinu kratkih i nabranih rukava. Izgledala je poput mladenke. Ili anđela.
- Vrlo si zgodna, Peg.
- Moj tata se ženi. Za svoju curu Liberty. Ona je medicinska sestra. Iz Manile. Ja ću biti djeveruša.
- Dođi - reče Cyd, pojavivši se uz nju. - Svući tu haljinu. Pazi na pribadače na porubu, može? Odmah dolazim.
Moja se supruga spusti stubama.
- Kako je bilo na putu? Kako je Eamon? Sve u redu? Nisam odgovorio. Ostavio sam torbe u predvorju i otišao u kuhinju. Sve radne plohe pokrivale su posude s

guacamoleom, umakom od chillija i Tabasca, bočice kantonskog umaka od šljiva i karipskog kečapa od banana. Slatko i ljuto.
- Eksperimentiram s umacima - reče Cyd. - Razgovarala sam s tvojom mamom. Nije joj baš najbolje.
Moja žena ispruži ruke prema meni, no ja sam samo piljio u nju.
- Lagala si mi - kažem.
- Molim?
- Prije nego što sam otputovao. Prodala si mi pričicu o tome kako ideš van s dvije žene. Dvije žene, rekla si. Ali ja sam te vidio s njim. S Lukeom Mooreom. U Merry Leperu. Vidio sam te, Cyd.
- Harry. -Vidio sam vas.
- Harry? -Što?
- Nije tako kako ti se čini. Želi kupiti moju tvrtku. Zato sam se našla s njim. Nisam ti mogla reći jer sam znala da ćeš... ovako reagirati.
Prvi put otkako sam se vratio kući pogledao sam je u oči. - I što si mu rekla?
- Ono što mu govorim cijelo vrijeme, Harry. - Samo smo se nepomično gledali. -
Odbila sam.
- Što je još pokušao kupiti? Nemoj mi reći, jebote... Mogu pretpostaviti.
Pokušao sam proći pokraj nje, no samo me uhvatila za ruku. - Ne želim nikog drugog, kužiš? I gotovo. To bi sada već trebao nekako znati. Ne želim nikog drugog, Harry. I nikada nisam željela. Ali ljubav se može istrošiti, Harry, kao i sve ostalo. Stoga ili prestani s ovim glupostima ili...
-Ili što?
- Ili ne znam što će biti s nama.
Ona mi dodirne lice i tada ugleda fotografiju koju sam držao. Uhvatila me za ruku i pridignula je.
- To je Pat?
- Kakve to ima veze s tobom?
- Oh, Harry... - Ona ispusti moju ruku. - To jednostavno nije fer. Ako tvog sina ne volim baš potpuno jednako kao tebe, to nije nikakva izdaja.
Naravno, ni na to nisam imao odgovora. Eamon je puknuo.
Možda je stvar bila u masakru koji mu je priredio Evelyn Blunt. Novinar je izveo najstariju smicalicu kojim raspolažu piskarala njegovog kalibra - uživo se držao kao Eamonov najbolji prijatelj, a onda se u novinama prometnuo u njegovog javnog krvnika. Pod naslovom Nije baš smiješno, Blunt je na deset kartica objasnio zašto je Eamon Fish krajnje nevažan i zašto čitatelji njegovog lista prema njemu ne bi trebali pokazati apsolutno nikakvo zanimanje. Fotografije su, međutim, bile dobre - Eamon na vjetru, intenzivna pogleda, muškarac čija je tamnokosa ljepota gotovo sastavni dio krajolika grofovije Kerry. I vrlo, vrlo neraspoložen.
Ili je možda puknuo zbog tog slavnog kuhara. U sklopu prve zadaće u Opakom svijetu, Eamon je trebao intervjuirati Malog Willieja Hiscocka, simpatičnog kuhara iz Newcastlea. Tijekom obilnog engleskog doručka Hiscock je otvoreno reklamirao svoju novu knjigu Ravno u dvogubicu, rista, nastavak velikog hita Ravno u gubicu, rista. Eamon

se oduvijek protivio tako napadnom reklamiranju, no dok je slične slučajeve u Ribi petkom redovito gušio i onemogućavao, i to više nego rado, sada, kako se činilo, nije bio u stanju zaustaviti rijeku samoreklamerskih ispada.
Ili ga je preko ruba gurnuo onaj dječački bend. Hermione Gates nije nimalo tajila činjenicu da obožava Lads Unlimited, petoricu mladih, zgodnih ćelavih muškaraca koji su imali sluha, ali ne u pretjeranim količinama, i koji su izvodili niz plesnih koraka nalik na najblaži oblik tjelovježbe za artritičare.
Na monitoru u studiju jasno se vidjelo kako Hermione od uzbuđenja pokazuje gaćice dok Lads Unlimited izvode “Our Funky Love Will Live Forever”. Na monitoru se također jasno vidjelo i kako Eamon (najdraži albumi: Nirvanin Nevermind, Zeppelinov Physical Graffiti i Is This It? Strokesa) pogledava na ručni sat.
No Eamon bi vjerojatno i dan danas vodio Opaki svijet da od njega nisu zatražili da intervjuira pobjednika emisije Šestero nadrkanih studenata u stanu.
Pobjednik je bio Warren, preplanuli, nabildani vodoinstalater s piercingom i pomodno izbrijanom glavom koji se nadao da će mu uspjeh u Šestero nadrkanih studenata u stanu omogućiti da zauvijek spremi kutiju s alatom i počne raditi nešto istinski korisno, recimo da postane voditeljem nekog kviza ili DJ u Ibizi.
Warren je sjedio između Hermione i Eamona koji je izgledao omamljeno. Umirovljeni instalater nehajno je pridignuo pastelno plav prsluk i otkrio besprijekorne trbušne mišiće i dijamantnu iglu u pupku.
- Za mene, ovaj, kao, prekretnica? U šestom tjednu? Kada sam otkrio da je Darren iz friža uzeo mlijeko. Bez pitanja, ne?
Hermione se namrštila od pomisli na taj nemio događaj. -Jako si se naljutio, ne, dušice?
Eamonova je glava već opasno visjela.
- No, da, meni to govori kakav je ko čovjek... il pitaš il ne pitaš prije neg uzmeš nečije mlijeko.
- Apsolutno, srce. I ja sam si mislila... hej, Darren, klaune jedan, pogledaj se malo u ogledalo.
Eamon je bio pokrio lice rukama.
- Chloe i Zoe, ne, kužiš, htjele su me spriječit, kužiš, ne, da razgovaram s Darrenom, ne? Koji mi je uvijek bio blizak jer i on i ja imamo problema, jer naši starci prema nama nisu bili OK...
Eamon je u tom trenutku neočekivano poskočio na noge, i obratio se kameri broj dva na kojoj je iznad objektiva bilo uključeno maleno crveno svjetlo. Ja sam osjetio kako me obuzima val ponosa. Čak i pod najvećim stresom, Eamon nikada nije pogledao u pogrešnu kameru.
- Isključite to - reče. - Isključite odmah sada!
- Srce..? - reče Hermione Gates.
- Ovim smećem trujete si um. I svi mi. Što se to događa s nama, ljudi moji? Nekada smo na ekranu gledali junake. Sada tražimo ljude kojima se možemo izrugivati. Ljude kojima se možemo izrugivati. - S iskrenom tugom na licu pogledao je Hermione i Warrena. - Ja s ovim ne želim imati veze! - Zatim je strgnuo mikrofon, izvadio nevidljivu slušalicu kojom je bio povezan s režijom na galeriji, i sve zajedno bacio pod noge preneraženom voditelju scene. - Sada idem van. Možda malo potraje...

I nakon toga je otišao. Iz polutame prostora pokraj scene Barry Twist i ja promatrali smo kako se udaljava.
- Znaš da u ovom gradu više nikada neće čitati s blesimetra, zar ne? - reče Barry.
- Neki put jednostavno moraš početi ispočetka - rekao sam. - A to je bolno i nimalo ugodno. No neki put jednostavno se moraš odlučiti za rez i početi iznova.
Moja majka ujutro ide u bolnicu.
Ja ću doći po nju odmah ujutro i već sam znao da će na sebi imati ono što naziva nedjeljnom odjećom, a ja ću je potom odvesti u bolnicu u susjednom gradiću. I kirurg će ondje izvesti nešto što nazivaju jednostavnom mastektomijom.
Ostat će bez jedne dojke, dojke zahvaćene tumorom, kako bi spasila život. Ta dojka - dio oblina u koje se zaljubio moj otac dok je još bila mlada djevojka, i koje nije prestao voljeti dok su zajedno starjeli, dojka koja me hranila u najranijoj mladosti - sada će nestati, biti odrezana, da liječnici moju majku odvoje od tumora koji je želi usmrtiti. To nešto što mi je dalo život, zbog čega je moj otac ostajao bez daha, od zadivljenosti i zahvalnosti, bit će odrezano i - što onda? - bačeno? Spaljeno? Sačuvano za medicinska proučavanja?
Nisam mogao razmišljati o tim stvarima, a ni u jednoj od brošura - ni u Razgovoru s djecom o raku dojke, ni u Životu s limfoedemom, ni u Vježbama nakon operacije dojke - nije se spominjala sudbina amputirane dojke. Jednostavno nisu željeli da o tome razmišljate.
Sjedio sam u dnevnoj sobi stare kuće, pio šalicu za šalicom jakog i slatkog čaja i imao osjećaj da je moja mama gurnuta u svojevrstan rat. Sve je odjednom izgledalo neizvjesno, neuravnoteženo, suprotstavljene Dojka i tumor, ljubav i bolest, život i smrt.
Moja je majka bila sretna. Bila je sretna jer je stara kuća bila puna ljudi, a ta žena - jedno od sedmero djece, majka jedinca kojeg je čekala godinama, udovica već dvije godine - imala je, kako se činilo, dojam da ponovno potvrđuje svoju sudbinu. Čaj i keksi, sendviči u kuhinji, s vremena na vrijeme i pivo za nekog od braće. Nikako nije izgledalo da je kuća puna zbog operacije raka. Sve je više nalikovalo na proslavu Božića.
Obitelj sada odumire, ona stara obitelj koju sam poznavao u djetinjstvu. Sve ujne i strine, ujaci i stričevi, braća mojih roditelja, kao i njihove bračne partnerice, voljene žene pronađene u istih nekoliko ulica i zadržane trajno...
Te sam ljude znao bolje od ikoga na svijetu. Znao sam koliko su velikodušni, koliko otporni, koliko odani.
I sada sam sa zahvalnošću gledao kako su se ustrčali oko moje majke - “Što god možemo učiniti, srce, bilo što, samo reci”, ponavljali su mi u beskraj - no to me nije iznenadilo.
Moji ujaci, stričevi, ujne i strine. Sada već najvećim dijelom u mirovini, ili na njezinom pragu, ali ja sam ih se sjećao iz vremena kada sam bio dijete. Njihove bolesti i tegobe, tablete koje moraju piti, neugodni odlasci liječniku - sve to nije moglo zamagliti moju uspomenu na vitke i izdržljive muškarce i njihove sitne, zgodne ženice, muškarce koji su u početku listom radili u tvornicama, tiskarama ili držali male prodavaonice. Međutim, kasnije su male prodavaonice zamijenili veliki supermarketi, u vrijeme kada su supermarketi još bili suvremeni i novi, dok su žene bile kućanice desetljećima prije nego što je netko skovao taj izraz, sve kućanice, čak i one koje su radile. A kako su samo radile.

Te žene, moje ujne i strine, nikada nisu razmišljale o karijeri, nego su radile u školskim kuhinjama, u autobusima, vodile knjige u nekom veleprodajnom skladištu, u dućanima i supermarketima.
Nisu radile da se osjećaju ispunjeno i zadovoljno ili da otkriju svoje pravo ja. Radile su da plate stanarinu, radile jer su tu uvijek bila i djeca - moji bratići i sestrične, prava vojska rođaka - a novca nikada previše.
Ta stara obitelj sada se okupila oko moje majke, večer uoči njezinog termina kod kirurga. I premda ih je bilo sve manje - moj stari otišao je prvi, no moja je majka otada već ostala bez dvojice braće, ljudi koje je srce izdalo baš kada su se spremali početi uživati u vrtu i unucima - nešto u tim starim Londončanima koji su se u predgrađa preselili još u nekom ranijem životu bilo je upravo neslomivo.
Kuću su ispunjavali kaubojska glazba i smijeh. Mene su poslali u obližnji dućan po mlijeko i šećer. Na papire o raku s onim užasnim crtežima žena bez dojki nije se obazirao nitko: ležali su na stoliću pokraj televizijskog programa i biografije Shirley Bassev.
Dok sam odrastao, maštao o bijegu, kovao plan o televizijskoj karijeri, bio sam uvjeren da moja obitelj vodi malen, beznačajan život - nikada ne razmišljaju o bilo čemu izvan granica tih nekoliko prigradskih naselja, nije im stalo ni do čega, nikada ne sanjaju. Međutim, sada sam uvidio da su živjeli bolje od mene -.bili su to puniji, sretniji životi, životi s više smisla, u kojima su se odanost i čestitost uzimali zdravo za gotovo, u kojima je čovjek na rak reagirao tako što bi pristavio čaj i uključio Dolly Parton. Kako sam im sada samo zavidio, sada dok sam gledao tu staru obitelj koja umire, dok se moja majka bori za život, sada kada je za sve već prekasno.
Moja strina Doli u kuhinji je tiho razgovarala s mojom majkom. Ponekad mi se činilo da je ta stara obitelj odijeljena poput muslimana. O određenim stvarima moja majka ni u snu ne bi razgovarala sa mnom, kao ni sa svojom braćom. Stvarima o kakvima sam čitao samo u literaturi o raku.
Potpuna mastektomija bolja je... kada se tumor nalazi u sredini dojke ili izravno iza bradavice; kada je dojka mala i kada bi je djelomična mastektomija izobličila; kada dojka ima više kanceroznih ili predkanceroznih područja; kada je žena sklonija uklanjanju cijele dojke.
O takvim sam stvarima morao čitati. Možda mi je bilo i drago što majka o njima ne želi razgovarati sa mnom.
U vrtu je moj stric Jack, brat mojeg oca, nizak, taman, pomno odjeven suprug strine Doli, pušio smotanu cigaretu. Pušio je vani, ne u kući. A to je bilo nešto posve novo. Maleni ustupak novome stoljeću, ili možda raku pluća od kojeg je umro moj otac. Cigarete, koje su se u ovoj kući nekoć konzumirale nesputano kao čaj i keksi s čokoladom, sada su se morale pušiti u vrtu. Gledao sam kako stric Jack puši i na njegovu licu ugledao duh očeva lica.
Veliki crni Mercedes strica Jacka stajao je ispred naše kuće, vrhunski izrađeno vozilo u ulici prepunoj malih kombija i starih Fordova. Strick Jack bio je vozač - prevozio je poslovne ljude do aerodroma, ondje ih dočekivao s natpisom u ruci, pušio smotane cigarete ispred auta, da zrak unutra bude svjež poput rose. Stric Jack išao je sa mnom kada sam otišao pogledati očevo tijelo koje je već bilo u pogrebnom društvu. Pitao sam se hoćemo li uskoro morati gledati tijelo moje majke.
Nakon što su svi otišli, a posljednji su se oprostili strina Doli i stric Jack, moja je mama skuhala još čaja, samo za nas dvoje. Svjetlo se povlačilo i večeras više neće biti

gostiju. Nitko neće dolaziti prije operacije. Godine su nekako promaknule, a rođaci koji su nekoć uz poker ostajali budni do jutra - pušili cigarete, pili pivo i seri, dok je smijeh kućom odzvanjao cijelu noć - sada su više voljeli biti kod kuće, već u sumrak iza zaključanih vrata.
- Kako si, mama?
- Dobro, srce. Ne brini se zbog mene. Kako si ti? -Ja?
-Ti i Cyd.
- Trenutačno nije baš najbolje, mama. - Nisam je želio uzrujati. I to još večeras. Ipak, imao sam dojam da nekako moram hrabro uzvratiti na tu njezinu snagu i odvažnost. - Upoznao sam jednu drugu osobu. Ženu koja mi je užasno draga. A mislim da i Cyd sada zna nekog drugog...
Očekivao sam da će mi majka - polovica onog veličanstvenog para, mojih roditelja, prvog bračnog para koji sam upoznao, para koji se svojom divovskom sjenom nadvijao na sve moje odnose sa ženama - sada održati predavanje o svetosti bračnih zavjeta, o važnosti braka, o strahotama razvoda.
No nije rekla ništa od toga.
- Život je užasno kratak - reče moja mama. - Moraš uživati kad god možeš.
Sada je stajala kod prozora, zagledana na ulicu, kao da nekoga čeka. No svi su već bili kod nje. Više je nitko neće posjetiti. I onda mi je sinulo.
Moj tata.
Čeka mog tatu.
Moja majka stajala je kod prozora kuće u kojoj sam odrastao, kuće u kojoj je ostarjela, a kada sam shvatio da čeka muža koji se više nikada neće vratiti, osjetio sam upravo nepodnošljivu ljubav.
Čeka. Večer uoči odlaska u bolnicu na jednostavnu mastek-tomiju, iako u vezi s tim zahvatom ništa nije jednostavno, ništa nije ni najmanje jednostavno, moja majka stoji kod prozora stare kuće, zagledana u praznu ulicu iza mrežaste zavjese, i čeka mog starog.
Čeka ne bi li ga ugledala na onom zavoju u ulici, u službenome automobilu, čeka da je još jednom zagrli onim snažnim i izdržljivim tetoviranim rukama, da dođe kući i kaže joj kako je prelijepa - i lice i tijelo, od glave do pete - i da je voli kao i uvijek, da će sve biti u redu.
Ili možda samo da je zagrli.

Vidio sam Texa.
Majku sam bio ostavio u bolnici, pustio je da raspakira stvari iz malenog kovčega, u sobi u kojoj nije bilo slobodnog kreveta, na odjelu prepunom uglavnom starijih žena u besprijekornim spavaćicama, uz sok od naranče, kutiju keksa i ljubavne romane na noćnim ormarićima. U toj bolnici umro mije otac i iznenadio sam se koliko mi sve izgleda poznato - onaj težak miris bolničke hrane u hodnicima, posvuda redovi, prkosne gomile pušača koji uvlače dim ispred glavnog ulaza. Činilo se da se miris hrane, bolesti i lijekova uvukao i u posljednju opeku. Razlika je sada samo u tome što sam došao na odjel prepun žena - žena koje su se smijale, žena koje su razgovarale i tužile se i pokazivale razumijevanje i suosjećanje na načine neviđene na muškim odjelima.
Trebalo je obaviti mnogo toga. Jedna sestra mami je izmjerila tlak. Razgovor s anesteziologom. Kirurg samo što nije došao. A moja se mama trebala preodjenuti, svući

nedjeljni kostim i navući spavaćicu iz Marks & Spencera. Mama se držala kao da je došla na jednodnevni izlet na more. Odviše nehajno, pretjerano vedro i šaljivo, što je oduvijek bio način na koji se branila u kriznim trenucima.
Ja sam je poljubio, previše energično, i otišao. I dok sam punio gorivo na obližnjoj postaji, ugledao sam Texa.
Odnosno, Grahama, prodavatelja osiguranja iz Southenda, u odjeći za tjedni ples, tako da je privlačio zabavljene poglede blijedih tinejdžera iz Essexa u friziranim Escortima dok je dizelom punio spremnik ofucanog starog karavana. I nije bio sam. Na suvozačevu mjestu sjedila je postarija kaubojka - neka draga energična bakica u lažnim dijamantima i jelenjoj koži te s ogromnim šeširom na trajnoj frizuri po uzoru na Maggie Thatcher. Zamjena za moju majku. Ili ih je možda bilo i više otkako je Tex nogirao moju majku jer je doznao da je bolesna.
Gledao sam kako ulazi u prodavaonicu. Na izlasku je u ruci nosio kutijicu čokoladica After Eight i jeftini buket, od onakvih kakvi se mogu kupiti samo na benzinskim postajama. Maggie Thatcher ugledala ga je s darovima i stidljivo se nasmiješila. Kakav tip! A ja sam već krenuo prema njemu, da ga ščepam za ruku i natjeram da sluša dok mu pričam o tome što se tog prijepodneva mojoj mami događa u bolnici udaljenoj nekoliko stotina metara, da mu ispričam sve o kirurškom zahvatu, da upotrijebim riječi poput mastektomija, kemoterapija, radio terapija, limfoedem... Tako bih mu pričao sve dok ne bih vidio kako se zbog kukavištva meškolji od stida.
Ali to ipak nisam učinio. Napunio sam rezervoar kada je on svojoj Maggie Thatcher teatralno uručio čokoladice i cvijeće i upravo u tom trenutku na staklu automobila ugledao sam vlastiti odraz, lik koji mi je zaokupio pozornost. A kada sam se prenuo, Tex i njegova plesna partnerica već su bili otišli.
I znao sam da mu ne mogu pristupiti na taj način jer se bojim da sam i sam takav čovjek - varalica koji se pretvara da je drag i dobar samo da ženu prevari i dovabi, a koji isključuje sve emocije već čim dođe prvi račun. To što je Tex učinio mojoj majci... je li to njegovo držanje doista bitno drukčije od onoga što ja radim Cyd?
Svim srcem želio sam biti drukčiji čovjek, muškarac sličniji mojem ocu. Odana, iskrena osoba koja drži zadanu riječ. No nekako mi se činilo da sam više nalik na tog jeftinog glumca u kaubojskoj odjeći nego na svog oca.
Samo slatke riječi i isprazna obećanja, samo mliječne čokoladice i cvijeće, a onda bježim glavom bez obzira čim se pojave prve naznake problema.
Gina me nazvala isti dan kada je doputovala u London, ali poziv nije bio onakav kakav sam očekivao - kratak, služben, sa željom da me skine s veze i što prije isključi iz svog života.
Umjesto toga, nazvala me u ponoć i bila je u suzama, a negdje u pozadini treštao je teški rock.
- Harry?
Već na temelju te kratke riječi znao sam da je ona, iako ju je izgovorila sva zagušena od emocija.
- Gina, što se dogodilo?
Cyd se pokraj mene pomakne kada sam se pridignuo u sjedeći položaj. Kući se vratila kasno, nakon što je obavila još jednu promociju, a zaspala je čim je glavom dodirnula jastuk.
- Harry, užasno je...

- U Londonu si? Govori glasnije, ne čujem te.
- U stanu smo. Pat i ja. U Belsize Parku. Nekako sam mislila da bi ovdje moglo biti zgodno. Ali susjedi... do kraja su odvrnuli So Solid Crew.
- I želiš... što? Želiš da dođem?
Osjetio sam kako moja žena - točnije, moja sadašnja žena - uzima budilicu i bijesnim je pokretom vraća na noćni ormarić.
- Znaš ti koliko je sati, Harry? - upita Cyd.
- Molim te, Harry... - reče Gina. - Muzika me izluđuje, a čini mi se da je stan pun.
Nekakav tulum. Bojim se pokucati.
Rukom sam pokrio mikrofon. - Gina je u Londonu. Ima problema sa stanom. Bučni susjedi.
- Reci joj neka zove policiju. - Sada i Cyd sjedne. Na sebi je imala staru majicu sa slikom Toma Pettyja. Kada smo tek počeli hodati, čak još i nakon vjenčanja, obično je nosila spavaćice kojima me izluđivala. Kratke, svilene, prozirne. Gaćice nalik na konac za zube na početku nogu na kakvima bi joj pozavidjele i plesačice. Sada je nosila majice s Tomom Pettyjem. - Daj mi telefon, pa ću joj ja objasniti.
- Ni Pat ne može spavati - reče Gina. Meni je to bilo dovoljno.
- Daj mi adresu - kažem. - Krećem odmah.
Dok sam u tami navlačio odjeću, Cyd je uključila svjetiljku sa svoje strane.
- Harry, Gina više nema veze s tobom. Razveli ste se. Ta je odnos završio. Neka njezine probleme rješava njezin muž. Neka ih rješava policija.
Nisam odgovorio. Nisam se želio svađati. No znao sam da ne mogu samo tako prijeći preko Ginina poziva i ponovno zaspati. Ona stara poslovica doista vrijedi.
Naš je brak potrajao sedam godina. No razvod će trajati zauvijek.
Stan je bio u velikoj bijeloj kući u Belsize Parku. Lijepoj i kvalitetnoj kući u imućnoj četvrti. Mnoštvo drveća i građevinskih kontejnera, i one dvije vrste automobila koji se uvijek viđaju u ovakvim kvartovima, ozbiljni automobili - Mercedesovi modeli SLK, Audijevi TT-i, BMW-ove trojke - te automobili-igračke - originalne Bube i Miniji, nove nostalgičarske verzije, hrđavi Morrisovi Minori, pretpotopni Citroeni. Platio sam vozaču taksija, istovremeno već pogledavao prema kući u kojoj su moj sin i bivša supruga. Nisam morao gledati brojeve. Jasno sam čuo da glazba dopire s drugog kata.
Pritisnuo sam zvonce za najviši kat, a Gina je iz svog stana otključala ulazna vrata. Glazba je treštala točno iznad mene. Odmah iza velikih ulaznih vrata, zgrada je u svakom zakutku pokazivala da je riječ o stanovima koji se iznajmljuju. Hrpe pošte naslovljene na bivše stanare ležale su na izlizanome sagu poput jesenjeg lišća. Stanovanje ovdje nije jeftino, vjerojatno oko dva soma na mjesec, no čovjek jednostavno nije stjecao dojam da netko ovdje ima dom. Svi vlasnici stanova u velikoj bijeloj kući živjeli su negdje drugdje.
Prošao sam pokraj tuluma na drugom katu, čuo kako se ljudi unutra smiju i vrište, kako se negdje razbija staklo. Glazba koju su puštali zvučala je poput neprekidnog zvuka protuprovalnog alarma.
Stariš, Harry.

Gina otvori vrata, blijeda i u suzama, u nekakvom kimonu koji je izgledao kao da je
nekoliko brojeva prevelik. Ilije možda trebao tako izgledati. Ispod njega nosila je

pidžamu, a ja sam pomislio kako Cyd nije fer kada od Gine očekuje da u pidžami prekine tulum.
- Idem popričati s njima, može?
- Hvala, Harry. -Pat?
- Dobro je. Kada sam ga posljednji put obišla, spavao je. Iako mi nikako nije jasno kako mu to polazi za rukom.
Osjećao sam kako mi srce snažno udara dok sam se spuštao stubama i kucao na vrata. Nitko se nije javio. Zakucao sam glasnije. Na koncu je vrata otvorio neki krakati bijeli klinac s retro--frizurom po uzoru na Beatlese. Studenti, pomislih. Vjerojatno me ipak neće izbosti. Ali što uopće očekujem u Belsize Parku? Ulične bande?
- Naručili smo četiri pikantne američke, dvije ljubavne s češnjakom i jednu capricciosu - reče mali. -I Vesuvio s dodatnim kobasicama. I, znate, već, malo salate od kupusa, kruha s češnjakom i sličnih stvari.
- Zapravo nisam donio pizze. Živim na katu. Zbog vaše glazbe moj sin i moja... žena ne mogu spavati.
Preko njegovog visokog, koščatog ramena vidio sam stan prepun mladih ljudi koji su se smijali, plesali i same sebe pokušavali uvjeriti da su u reklami za votku. Uz ovog prvog sada se pojavi i neki drugi, niži i deblji mladac.
- Donio je sladoled s belgijskom čokoladom?
Osjećao sam neugodno slatkasti miris trave. Može li to kako utjecati na mojeg sina na katu iznad? Može li se tako pasivno napušiti?
- Nije iz Mister Milana - reče onaj krakonja. - S kata iznad.
- Iznad? - ponovi debeli.
- Traži da stišamo muziku.
- Smeta mu, ha? -Izgleda...
Rugali su mi se. Očekivao sam prijetnje. Nisam očekivao da mi se smiju.
- Nema problema, stari - reče debeljko. - Bit ćemo tihi k'o štakori.
- Nećeš nas čuti... što ono rade štakori? Skviče - reče krakati. Sada su se već pridržavali jedan za drugoga, pucali od smijeha.
- Hvala. Jer moj sin ima sedam godina i...
- Nema problema, stari.
Zatvorili su mi vrata pred nosom. I dok sam se stubama uspinjao do Gininog stana, jačina glazbe se kao nekim čudom spustila do razine na kojoj mi nisu podrhtavale plombe u zubima.
- Bravo, Harry.
Supruzi sam se nasmiješio kao da želim reći, oh, nije to ništa. I istog trenutka glazbu su pojačali tako da je bila glasnija nego prije.

- Ti mali gadovi - kažem. Već sam krenuo prema vratima.
- Nemoj ići.
Sada sam je pogledao. Samo se čvršće omotala kimonom, kao da se u njemu želi nekako sakriti.
- Gina? Stvar nije samo u tim idiotima dolje, zar ne?

-Nije.
Zagrlio sam je i tako smo ušli u stan. Bilo je očito da je skup, ali i očito da je unajmljen. Masivno pokućstvo koje je oponašalo staroengleski stil, tamnocrvena kožna sofa, Klimtove reprodukcije na zidu - Gina sigurno nije odabrala ništa od toga budući da je voljela sve što je lagano, svijetlo, suvremeno i japansko. Ovaj je stan izgledao kao da ga je uredila kraljica Viktorija.
Sjeli smo na sofu.
- Stvar je u tvojem tati? - Još je nisam pitao što mu se zapravo dogodilo. Otkako je umro moj otac, nekako sam fatalistički pretpostavljao da je svaka bolest kod starijih osoba smrtonosna.
- S mojim je tatom sve u redu. - Sada se prvi put nasmiješila, obrisala nos
nadlanicom. - Samo je nepromišljeni stari jarac. Iščašio je kuk na snovvboardu.
- Snowboardu? Mislio sam da je bolestan.
- Samo onako kako je bolestan cijeli život. Jednostavno ne može odrasti.
Bio sam izuo cipele - čak i u tim unajmljenim prostorima nije me trebalo podsjećati da Gina voli da posjetitelji skinu cipele, po uzoru na japanski običaj - a sada sam osjećao kako mi stopala podrhtavaju od vibracija koje su dopirale s kata ispod nas.
- Idem razgovarati s tim idiotima.
- Nemoj, Harry.
- Budi bez brige, neće mi ništa. To su obični klinci iz srednje klase, iz sigurnih, bogatih obitelji.
- Znači da nisu poput nas.
- Ne, nisu nam ni slični.
I tada sam je bolje pogledao. Unatoč umoru i suzama, kao i svim godinama koje su u međuvremenu protekle, još je uvijek blistala onako kako je zračila svojim osobitim sjajem kada sam je ugledao prvi put. I zbog toga ostao bez riječi i bez daha. No Gini se nešto dogodilo, nešto strašno.
- Hajde, pogledaj što je s Patom, može? Skuhat ću čaj. Može od jasmina? Nemam ništa drugo.
-Može jasmin.
Gina ude u malenu kuhinju, a ja sam otvorio nekoliko vrata i tek nakon više pokušaja ugledao dobro poznati lik raskuštrane kose kako spava ispružen na leđima.
Moj sin, u dobi od sedam godina, spava u drugoj spavaćoj sobi unajmljenog stana u Belsize Parku. Dok ja živim nekoliko kilometara dalje, s jednom drugom ženom, s drugim djetetom. Kao i svaki put, šokirala me ljubav koju sam osjetio prema svojem sinu. Zbog hip-hopa s kata niže vibrirali su prozori. Činilo se da mu to ni najmanje ne smeta. Navukao sam Fantomsku prijetnju tako da mu je sada pokrivala i ramena, te koliko sam mogao tiše zatvorio vrata.
Gina je na stolić spuštala dvije šalice s blijedozelenim čajem.
- Spava - kažem.
- Taj mali može spavati bez obzira na sve. Da si ga samo vidio u avionu. Imali smo turbulencije praktički preko cijelog Atlantika. Nije se ni pomaknuo.
- U čemu je stvar, Gina? Što se dogodilo?
- Stvar je u Richardu. Ostavila sam ga.

Trebalo mi je još nekoliko trenutaka da posve shvatim značenje njezinih riječi. -
Napustila si Richarda? Znači da je ovaj dolazak u London...
- Trajan. Ne vraćamo se.
- A kada si rekla da dolazite na nekoliko tjedana...
- Takav je bio početni plan. Ali nema smisla vraćati se. Oh, jebemu, Harry... u što se to pretvorio moj život. Kakav kaos! Što uopće radim u ovom prokletom stanu s tim glupim studentima i njihovom užasnom muzikom? Na koncu ću završiti u Jerryju Springeru, kunem ti se.
- Nećeš završiti u Jerryju Springeru. Što se dogodilo?
- Djeca.
U prvi mah učinilo mi se da misli na Pata. Da se u njezin život nikako ne uklapaju i Richard i Pat. Ali stvar nije bila u tome.
- Ne možemo imati djecu - reče ona. - Pokušavali smo u beskraj. Nisam mogla zanijeti. I zato smo prekinuli, Harry. To nas je jednostavno rastavilo.
Otpio sam gutljaj čaja. Iako je bio vreo. Nisam znao bih li zapravo trebao slušati o tome. Nisam znao čak ni želim li slušati njezinu priču.
- Smatram da su za brak potrebna djeca, Harry. Teško je ostati zajedno čak i kada imaš djecu. A bez njih... jednostavno ne znam je li to uopće moguće. Obavili smo sve pretrage. I Richard i ja. U početku nije bilo problema. Čak smo se i šalili... kako on masturbira u onu malu plastičnu posudicu, a mene pregledavaju, pipaju i guraju svašta u mene dok su mi noge visoko u zraku. I nisu uspjeli pronaći ništa. Ali nešto negdje nije u redu. Na koncu je sve preraslo u preveliko opterećenje. Možda bi bilo lakše, možda bismo izdržali, da nije bilo Pata. Ali Richardu je bilo teško. Teško je voljeti tuđe dijete kada ne možeš imati svoje.
- Znači da je Richard krivio Pata?
- To nisam rekla, Harry. Ali to je tako nezahvalna zadaća, kada si nečiji očuh. Čini mi se da je Richard na koncu zaključio kako više ne može ništa. - Ona uzdahne. -A ja sam onda slučajno vidjela račun koji je došao za njegovu kreditnu karticu. Cvijeće, hotelske sobe, restorani. - I tada me pogleda. - Cvijeće koje ja nisam dobila. Hotelske sobe u kojima nisam bila. Restorani o kojima sam samo čitala.
- S kim se spetljao?
- S nekom susjedom. Kućanicom koja se dosađuje i koja, što je najzabavnije, ima troje djece. Nema sumnje da bi, da radi, pronašao neku ženu na poslu. A budući da je još uvijek nezaposlen, to što mu je bilo potrebno morao je potražiti u obližnjoj robnoj kući. I njoj se vjerojatno činilo da nešto propušta.
- Bit će da je skrenuo. Vara tebe!
Na te se riječi nasmijala. - I ti si me varao, Harry. Ti si me prevario.
- Žao mi je, Gina. Žao mi je zbog tebe i Richarda. Zbog nas. Zbog tih studenata. Zbog svega.
- Što nam se dogodilo, Harry? Što se dogodilo mladiću i djevojci koji su namjeravali
zajedno ostati zauvijek?
- Ne znam. Vjerojatno je stvar u vremenu. Za sve je krivo isključivo vrijeme, Gina.
- Nikada ne poželiš da sve opet bude onako? Onako nedužno? Onako jednostavno? Popio sam čaj i ustao. Bio sam spreman suočiti se sa svime.

- S vremena na vrijeme. Moja je majka spavala.
Posve blijeda od iscrpljenosti, puna analgetika i lijekova koji će ublažiti mučninu, tako da nije ni primjećivala odjeke i smrad bolničkog života koji se odvijao posvuda oko nje. Ležala je u postelji u malenoj jednokrevetnoj postoperacijskoj sobi, s dripom u blijedoplavoj veni na ruci, ležala na leđima i spavala.
Spavala u nedjelju u podne. Što joj se nije dogodilo nikada u životu. Ako se to uopće moglo nazvati snom, ta kemijskim sredstvima izazvana nesvijest nakon kirurškog zahvata.
Ja sam sjedio uz nju i nisam se usudio dodirnuti je.
Njezino drago lice, to malo i krhko tijelo, kao i pomisao na zavoje na rani ispod bolničke spavaćice... sve to u mojem je srcu izazivalo bol, tako da sam morao objema rukama pridržati glavu, zamalo se gušeći od svega što se komešalo u meni.
Još nije bilo posjeta, a svi liječnici i sestre bili su otišli. Odrezali su dojku zahvaćenu tumorom i bili uvjereni da je zahvat obavljen uspješno.
Pomno su mi objasnili što slijedi. Kemoterapija. Zatim radio-terapija. Zbog kemoterapije mojoj će majci najvjerojatnije ispasti kosa i imat će mučnine. Zbog radioterapije će je svrbjeti koža, čak i boljeti, kao kod gadnih opeklina od sunca. A prije svega toga, kada se probudi, osjećat će bol u ruci, probadanje i trnce, kao i mučninu, jer mučnina će sada uvijek biti tu negdje, vrebati iza ugla. A rana, rez kojim su uklonili ono što bi je inače usmrtilo, bit će bolna, osjetljiva i zategnuta još mjesecima.
Liječnici su mi rekli i nešto što mi majka ne bi priopćila nikada. Neće moći nositi grudnjak. Barem zasada. Rana je odviše svježa. Stekao sam dojam da je sve povezano s njezinom bolešću nekako pomno osmišljeno kako bi moja majka imala osjećaj da više nije prava žena.
Kada su svi otišli, ti optimistični liječnici i vedre bolničarke, srdačni onkolog, suosjećajni kirurg i opušteni anesteziolog, zaplakao sam zbog svega što je moja majka preživjela i svega što još mora podnijeti.
Čak i ako pobijedi bolest, čak i ako preživi.
- Tako te volim - prošaptao sam, govorio stvari zbog kojih bismo oboje osjetili stid i neugodu da je bila budna. - Nisi to zaslužila, mama. Nikako. Ni ti ni drugi.
Uz nju sam sjedio još satima. U nedjelju se uopće nije budila. Imao sam dojam da će spavati desetljećima, kao u kakvoj bajci. Kada sam odlazio, proljetno poslijepodne gasilo se iza navučenih zatvora malene bolničke sobe. Tek kada sam počeo tražiti automobil na nepreglednom bolničkom parkiralištu sjetio sam se dogovora koji sam propustio.
Sviđala mi se rasvjeta na Primrose Hillu.
Stare viktorijanske ulične svjetiljke. Visoke i crne s debelim staklom na vrhu. Izgledaju poput ostataka nekog starijeg, izgubljenog grada, Londona Sherlocka Holmesa i Watsona, guste magle i tegljača na Temzi.
Svjetiljke se još nisu upalile kada sam došao na Primrose Hill. Dani su postajali sve duži. No konačno se spuštala noć i svjetla će uskoro zasjati.
Ljudi je bilo sve manje. Već je bilo premračno za loptanje, psi koji su u okolici živjeli kao kraljevi bili su već gotovo iscrpljeni, a mladi parovi držali su se pod rukom i odlazili na večeru u Camden Town ili Hampstead ili Swiss Cottage. Ja sam odlučio na brzinu otići do vrha uzvisine i zatim se vratiti kući.

Park na Primrose Hillu uređen je na visokom, travnatom vrhuncu. Odande se vidi kilometrima uokolo. Londonski Zoološki vrt i raskoš Regent's Parka. West End, City i Docklands u daljini. A, na brežuljku iza njih, nepripitomljene šume Hampstead Heatha. Promatrao sam svoj grad dok je dan uzmicao pred tamom. Pojavile su se prve zvijezde. Nepregledna metropola počela je treperiti.
I tada sam je ugledao: uspinjala se prema meni. Zgodno lice rumeno od napora. Izgledala je kao da je cijeli dan pješačila. Zapravo, kao da je pješačila od vremena kada smo se trebali naći.
- Oprosti što malo kasnim, Kazumi.
Došla je do vrha, sva zadihana. Odmahnula je glavom, a ja nisam znao želi li reći da nije važno ili se tako ljuti da je ostala bez riječi. A zatim mi je uputila pogled koji sam potpuno razumio.
Jer je govorio - poljubi me, glupane. I tako sam je poljubio.
A upravo u tom trenutku, od Prince Albert Roada na jugu, do King Henrv's Roada na sjeveru, od St John's Wooda na zapadu do Grand Union Canala na istoku, kao i na cijelom Primrose Hillu, upalila su se svjetla.

TREĆI DIO

Najdivnija djevojka otkako je svijeta
I VIJEKA

Dvadeset tri

- Viagra - predloži Eamon, iako ga nisam ništa pitao. - Prava stvar za čovjeka koji ima i ženu i ljubavnicu. To ti treba, Harry. Viagra. Nevjerojatna stvar. Iako ti mora biti jasno da već pomalo stariš ako dolje ne ide kako treba.
Ali nisam trebao Viagru. Jer sam se, s obzirom na činjenicu da imam i suprugu i curu, seksao upravo nevjerojatno malo.
Čovjek bi pomislio da mije sjeme već presušilo dok iz bračne ložnice preskačem na curin krevet na razvlačenje, a iz njega se vraćam ženi. No Cyd se u međuvremenu preselila u drugu spavaću sobu. Svijet kakav su poznavali moji roditelji konačno se potpuno izokrenuo. Kod njih prije braka nije bilo seksa. Kod mene seksa nije bilo u braku.
Spavali smo odvojeno jer sam ja najčešće odlazio spavati podosta iza ponoći, dok je Cyd sada odjednom odlazila krevet, sa šalicom kamilice, odmah nakon vijesti u deset. I Cyd i ja za sve smo krivili posao, jer je bilo nepodnošljivo tužno priznati da su naši problemi neusporedivo dublji od običnog usklađivanja rasporeda.
Tek sada kada je odbila ponudu da mu proda “Hranu za bogove”, Cyd je počela stvarno konkretno raditi za Lukea Moorea. Odjednom se pojavila prava poplava jutarnjih skupova za koje je trebalo osigurati hranu, hrpa poslova u Cityju i West Endu na kojima su poslovni ljudi jeli croissante, hljepčiće s grožđicama i šest vrsta peciva. I dok se moja supruga rano povlačila na spavanje, ja sam često dolazio u sitne sate, budući da sam morao nadgledati Eamonov povratak na komičarsku scenu.
Napustivši televizijsku karijeru, Eamon se naumio vratiti korijenima, nastupati u klubovima nakon višegodišnje stanke, raditi čak i neke kontroverznije stvari, a razmišljao je i o turneji. U ovoj fazi još nije bilo love, a moja se ušteđevina postojano smanjivala, no ijedan i drugi smatrali smo da je to jedini mogući način povratka. On je nastupao u malim klubovima, praktički podrumima, u kojima smo se samo trebali pojaviti. A ja sam uvidio kako komičar o nastupima u klubovima sanja kao što klaun žudi za igranjem Hamleta.
Ovo je bit njegova umijeća, ovdje dolazi na pravu kušnju. Zahvaljujući živcima, zahvaljujući pijancima, zahvaljujući svim svojim ograničenjima. I tako smo večeri provodili u zagušljivim podrumima, u kojima je on neki put bio dobar, a neki put nešto lošiji, ali uvijek duhovitiji od onih koji su mu dobacivali -”Nismo se nas dvojica upoznali na medicini? Ti si bio u staklenki” - tako da sam se pitao je li još u stanju uspjeti bez ponovljenih kadrova, bez blesimetra, kompletne produkcijske ekipe i lažne hrabrosti koju daje kokain.
Eamonov povratak odnosio mi je puno vremena, no, istini za volju, ipak nisam radio po cijele dane. Neki put Cyd bih rekao da ću se naći s Eamonom, a zapravo bih se našao s Kazumi. A kada joj ne bih rekao ništa, stekao bih dojam da joj je svejedno.
Nije me bilo kasno navečer, a moje žene nije bilo rano ujutro. I oboje smo znali da stvar nije isključivo u poslu. Sada je već dugotrajno razgovarala sa sestrama i majkom u Sjedinjenim Državama, budući da joj se - bila je to tek moja pretpostavka, no smatrao sam je utemeljenom - u mislima konačno počela pojavljivati i mogućnost povratka kući. Taj problem, situacija u kojoj smo se našli supruga i ja, sastojao se u činjenici da

jednostavno nismo bili u stanju zamisliti zajedničku budućnost. I dalje smo se voljeli, ali jedno prema drugome odnosili smo se tako uljudno i službeno da me boljelo srce.
I jednostavno nismo mogli ni zamisliti da se stanje među nama uopće može izgladiti.
- Samo da vidimo u kojem će se smjeru stvar razvijati - rekla je Cyd dok je namještala krevet u gostinjskoj sobi.
I sada vidimo kako se razvija. Tek još jedan od bračnih parova koji ima problema. No meni je sve izgledalo kao nešto najtužnije na svijetu: osjećaj da to što trenutačno imamo nije dovoljno za ostanak, ali ni dovoljno loše za odlazak.
I premda ga nije bilo u braku, seksa nije bilo ni u Primrose Hillu, u stanu u kojem je Kazumi živjela s nekom Šveđankom, studenticom druge godine na Kraljevskoj glazbenoj akademiji. Imao sam dojam da mi je naš poljubac u sutonu nad gradom otvorio novi put, no sada sam stajao pred zaključanim vratima.
Dok smo Kazumi i ja ležali na njezinom uskom krevetu, u odjeći i s navučenim zastorima, slušali smo kako njezina cimerica u susjednoj sobi vježba violončelo. Svirala je toliko dobro da nam glazba, iako nas je odvajao samo jedan zid, nikada nije smetala. Chopin, Elgar i Haydn koji su se provlačili kroz tanki zid na neobičan su način smirivali, ti veličanstveno romantični zvukovi, strast koja se doimala tek na koji korak izvan našeg domašaja. Cimerica je izvodila glazbu koju sam znao, iako nisam znao odrediti odakle, ali i stvari koje sam čuo prvi put. Pokazalo se da je jedna skladba koju ponavlja u beskraj - spremala je skorašnji ispit - Mendelssohnova “Pjesma bez riječi”.
Cimerica je mogla studirati računovodstvo ili biologiju, međutim, ljubav i romantika sastoje se od niza sretnih slučajeva, a činjenica da je svirala naljepše ikada napisane skladbe dok je Kazumi čedno ležala u mojem naručju doimala se nekako predodređenom, zapisanom u zvijezdama, tako da sam postao uvjeren da nisam na pogrešnome mjestu.
Ta bi glazba bila savršena pozadina za višesatnu strast. Ali takvo što nije se poklapalo s Kazuminim željama. Kazumi nije željela spavati sa mnom. Baš kao i, kada bolje razmislim, moja žena.
- Ne želim biti tvojom prljavom malom tajnom - rekla je. -To nikada ne upali. Bojimo se da bi nas netko mogao vidjeti. Bojimo se da bismo mogli naletjeti na nekog poznanika. Kakav je to život? Ti možeš zvati mene, ali ja ne mogu zvati tebe. Pa onda još sva pitanja koja bih ti morala postaviti. Na primjer: još se uvijek seksaš sa ženom?
- Na to ti mogu odgovoriti i sada.
- Ne. - Ona mi prstom pritisne usta. - Jer ne želim da mi počneš lagati. A čak i ako tip ostavi ženu, stvar ne može upaliti. Ne znam zašto. Možda je cijena jednostavno previsoka.
A ja sam bio razapet. Želio se brinuti i za jednu i za drugu. Obje voljeti. I Kazumi i Cyd. Na način koji i jedna i druga zaslužuju. Unaprijed svjestan da to nije moguće.
Možeš istodobno voljeti dvije žene, ali ne onako kako su zavrijedile.
I tako sam bez prestanka tražio znak za izlazak, pokušavao otvoriti sva moguća vrata, tražio način da se izvučem iz kaosa. To sam radio i s Kazumi, jednako kao sa Cyd. U trenucima izbezumljenosti, kada više ne bih mogao izdržati i kada više ništa nije bilo ni zabavno ni ugodno, priželjkivao sam da netko - Cyd ili Kazumi, jedna od njih, bilo koja - otkrije nešto tako bolno da me time otjera, tako da se sve riješi jednom zauvijek.
- Čini mi se da znaš mnogo o seksu s oženjenim muškarcem, Kazumi. Kako to da si tako stručna?
- Nije važno.

- Zanima me.
- Nisam ja. Prijateljica.
- Prijateljica. Naravno.
- Zbilja.
- I tko je bila ta tajna prijateljica? Netko ovdje?
- Ne. U Japanu. Jedna bliska prijateljica u Japanu. I tada je konačno izišlo i japansko sunce.
- Kako se zvala ta prijateljica s oženjenim muškarcem?
Sa suprotne strane zida razlijegala se raskošno melankolična glazba violončela.
Ponovno “Pjesma bez riječi”. Bit će da je ispit užasno blizu.
- Gina - reče Kazumi. - Moja prijateljica zvala se Gina.
Moja liječnica bila je uvjerena da imam nešto što se naziva “sindromom bijele kute”.
- Čim vidite doktora - rekla je kroz smijeh, dok je taj neizrecivo ljupki talijanski naglasak na završetke imenica neočekivano dodavao samoglasnike - tlak vam podivlja.
U određenom smislu imala je pravo. Kada sam tek počeo dolaziti u njezinu ordinaciju, sistolički tlak bio mi je negdje oko 180, a dijastolički oko 95. Liječnica me potom na deset-petnaest minuta polegnula i zatim ponovno mjerila. Situacija je redovito bila bolja - oko 150/90. To nije bilo osobito dobro, ali je značilo da me neizbježan srčani udar ipak ne očekuje u najskorijoj budućnosti.
Sindrom bijele kute. No, da, možda. Znao sam da ima veze s mojim srcem. No moja liječnica u dijagnozi nije vodila računa o činjenici da u njezinu ordinaciju dolazim od kuće. Jer je barem dio tog visokog tlaka bio posljedica mojeg života sa suprugom - tog sumornog, ustajalog postojanja u odvojenim posteljama, s miješanim obiteljima i bivšim mužem koji se sljedeći tjedan ženi. Naravno da moj tlak doseže astronomske visine. Trebao bi biti normalan?
Dok sam ležao na kauču i osluškivao daleke zvukove prometa u ulici Harlev, misli su mi odlutale do sretnijeg dijela života. Prva izmjerena vrijednost odražavala je moj život sa Cyd. A druga moj drugi život, moj tajni život, moj život s Kazumi.
Sada sam je već poznavao. To nije tek zgodna mlada žena koja mi je zapela za oko. Znao sam podosta o njezinom djetinjstvu, o ocu koji se nakon posla opijao do besvijesti, majci koja je od sna da proputuje svijet odustala zbog muškarca koji je nije volio. Znao sam za Kazumin neuspjeli brak, znao koliko joj je trebalo hrabrosti da dođe u London i počne ispočetka, a sada sam znao i kako se njezino lice, nerijetko ozbiljno sanjivo, izgubljeno u mislima, može iznenada ozariti od sreće, potpuno i bez najave, poput one staromodne rasvjete na Primrose Hillu.
Znao sam da sve to nije isto što i izgradnja stvarnog zajedničkog života. Nije isto što i nositi se s opterećenjima svega onoga što se može pokvariti i raspasti - perilice, kotlovi, automobili, brakovi - no ona je i dalje bila najzgodnije i najugodnije biće u mojem svijetu, a to je također bilo stvarno, stvarnije od svega. Kazumi i ja često smo razgovarali. O svemu. Osim, dakako, o mojoj ženi. Nju uopće nismo spominjali.
- Morat ćemo vas liječiti malo agresivnije - reče moja doktorica.
Promijenila je količine lijekova. Umjesto da jednom na dan uzimam 40 mg Zestrila, sada ću uzimati 20 mg Zestrila i 20 mg Zestoretica.
No duboko u srcu - toj pomahnitaloj, prerevnoj crpki željnoj ljubavi - činilo mi se da mi tablete ni slučajno ne mogu pomoći.

Koliko sam djevojaka i žena doveo kući da ih upoznam s mamom?
Nisam baš doveo svaku djevojku s kojom sam izišao u kino, ni svaku ženu koju sam odveo u krevet. Ali s obzirom na cure s kojima sam hodao kao tinejdžer i dvije žene, sada sam već vjerojatno bio došao do dvoznamenkastih brojki. I dok smo Kazumi i ja sve više ulazili u predgrađa, gdje su nepregledni urbani krajolici konačno počeli prepuštati mjesto ljetnim poljima, uvidio sam da je kriterij oduvijek bio isti - ova, ova posebna djevojka, bit će posljednja koju dovodim kući. Zašto pridajemo toliko značenja prvoj? Važna je samo posljednja.
Majku bih u toj životnoj fazi rado bio poštedio svojih najnovijih bračnih problema.
Ali nije imalo smisla govoriti da mi je Kazumi samo prijateljica.
Moja je mama znala da takvo što ne postoji kada se čovjekov brak nade u nevolji. Stara kuća u nedjelju poslije podne.
Pat nam je otvorio vrata. Smiješio se Kazumi, iako nije bio u stanju posve odrediti što ona radi u bakinoj kući. Moja je mama sjedila u dnevnoj sobi, na sagu, vježbala rukama, okretala ih u ramenu, uz miran i koncentriran izraz lica. Odmah je ustala, budući da joj je bilo pomalo neugodno što smo je tako zatekli, ali je poljubila Kazumi kao da je oduvijek poznaje.
- Bok, srce, samo vježbam.
Moja majka proživjela je pravi pakao, a držala se kao da sve to nije bilo ništa.
Nakon operacije i radioterapije, mišići desne ruke bili su ukočeni i zategnuti. Pokazali su joj vježbe kojima će ublažiti bol i vježbe zahvaljujući kojima će se ponovno početi služiti desnom rukom. Vježbala je bez pogovora, nije se žalila, a ja sam sada znao da je zapravo mnogo izdržljivija od svih nas, muškaraca koji smo se pojavili u njezinom životu.
- Moram vježbati dvije godine, srce - rekla je, obraćajući se Kazumi. Mojoj mami bilo je dovoljno i pet sekundi poznanstva da čovjeku počne govoriti srce, dušo ili dragi. - Tako su mi rekli.
Kazumi, Pat i ja gledali smo moju majku, koja nam je prikazala program vježbanja.
Demonstrirala je kruženje ramenom.
Češljanje kose. Podizanje uz pomoć. Češanje leda. Savijenu ruku. Ponosno je izgovarala nazive, kao što je nekoć govorila o Woogie Waziju, Četiri zvijezde i Četvorki.
A ja sam znao da su vježbe još najmanji problem. Sve neće nestati samo zahvaljujući vježbicama. Čak i nakon operacije čudovišnih razmjera koja je bila nužna radi spašavanja života, sve to nikada neće istinski preboljeti. Praćenje, vježbe, uzimanje lijekova, strah da će se rak vratiti... sve se to mjerilo godinama.
Moja je mama osjećala probadanje u ruci, užasnu bol u prsima. I dok smo pili čaj i jeli kekse, zapazio sam da ima novu naviku: s vremena na vrijeme pomno je promatrala šaku.
Prilikom operacije, uklonili su joj i dio limfnih čvorova pod pazuhom, te rekli da će to izazvati limfoedem - nakupljanje tekućine u tkivu ruke. Rekli su joj neka pripazi na oticanje na toj strani, desnoj strani, a ona je gotovo bez prestanka tražila znakove nakupljanja tekućine. Sada će možda zauvijek tako paziti. Približno svakih nekoliko minuta, pomno je pogledavala šaku, tražila znakove početka kraja.
Zbog kemoterapije je imala osjećaj da proživljava najgori mamurluk na svijetu, stanje koje se neće poboljšati. Srećom, kosa joj nije ispala. Od radioterapije je bila

umorna i sve ju je boljelo, kao da je zaspala na najjačem suncu. Smijala se oko stvari zbog kojih bi odrasli muškarci - na primjer ja - plakali u zamračenoj sobi.
-Veselila sam se ispadanju kose - rekla je uz vragolast osmijeh. - Tada bih mogla nositi periku kakvu ima Dolly Parton.
Pat se znalački nasmije. Nije baš pretjerano shvaćao cijelu priču, iako smo i mama i ja detaljno pročitali sve što je pisalo u knjižici Kako s djecom razgovarati o raku dojke. (Ako ste sa članovima obitelji pri svakom koraku u stanju razgovarati iskreno i otvoreno, najvjerojatnije ćete utvrditi da članovi obitelji mogu biti velik izvor ljubavi i potpore.) No prepoznavao je signale koji su ukazivali na to da se netko šali - vedri prizvuk u glasu, uzdignute obrve, kolutanje očima - i uvijek reagirao s užitkom i oduševljeno.
Meni je bilo neusporedivo teže nasmiješiti se, jer sam znao da će moj sin već posve odrasti kada ćemo eventualno s pouzdanjem moći reći da je to nešto u mojoj majci nadvladano. Godine i godine, sve će to trajati još godinama. Ono najbolje što se uopće može dogoditi, trajat će godinama. Najgore je može sustići već za koji trenutak.
Svaki dan uzimala je 20 mg Tamoxifena, hormonskog sredstva, zbog čega je imala osjećaj da ponovno proživljava menopauzu. Lijek će uzimati pet godina. Nakon dvije godine možda više neće morati vježbati. Možda. Vidjet ćemo što će reći liječnici. Jednostavno moramo čekati, pa ćemo vidjeti.
I još je bilo mnogo toga o čemu sa mnom nije željela razgovarati, stvari o kojima sam morao nagađati, stvari koje sam morao izvlačiti iz liječnika, njezinih prijateljica i svih onih ružičastih i grimiznih knjižica. Ono što bi moja majka nazivala ženskim stvarima.
I dalje ne može nositi grudnjak, zbog ožiljka, jer je još svjež i bolan. To mi se činilo uvredljivo okrutnim. Još me jednom podsjetilo na dojam da je rak sadistički nakanio u mojoj mami izazvati osjećaj da kao žena vrijedi manje nego ranije.
No ona se sa svim poniženjima, boli i užasima nosila bez pritužbe, sa svojevrsnom dobronamjernom, ironičnom pragmatičnošću koju je iskazivala cijeli život. Otišla je skuhati još čaja i nasmiješila mi se preko Kazumina ramena, uzdignuvši obrve i istovremeno jedva primjetno kimnuvši. A ja sam znao što to znači. Taj sam pogled vidio kada sam kući prvi put doveo Ginu. I Cyd. Pogled je govorio: pravi komadi.
Kazumi je s Patom bila na podu dnevne sobe. Njih su se dvoje već vidjeli, dakako, kada ga je ona snimala u Gininom vrtu, a ja sam zbog činjenice da je se moj sin tako jasno sjeća bio i sretan i zabrinut.
Hoće li je spomenuti Gini? Ili, još gore, pred Cyd? Kako bih se izvukao iz takve situacije? Kazumi je bila strpljiva i ljubazna, odigrala jednu od njegovih video-igrica, dok ju je on promatrao sa svojevrsnom ushićenom znatiželjom. Nekako sam se pribojavao da moj sin razumije više nego što bih želio. Još nije napunio ni osam godina, no već je bio dobro upućen u načine funkcioniranja svijeta. Ili barem u to kako funkcionira njegov stari.
Hoće li ovako biti i Patu i meni na završetku našeg zajedničkog života? Za tridesetak godina, kada ja budem star i kada se budem borio s bolešću, a moj sin odrastao, razveden i spreman za novi pokušaj? I kada se budem borio za život, hoće li moj odrasli sin kući i dalje dovoditi mlade žene da dobije moj blagoslov, držati se kao da je zaljubljen prvi put u životu?
Kazumi se dobro snalazila s Patom. Zajedno su se smijali, zajedno se igrali, i premda sam znao da nije u redu uspoređivati je sa Cyd, koja ima trajno nezahvalnu ulogu pomajke, jednostavno nisam mogao prestati. Ovo je jednostavno bilo nekako lakše.

Možda bi bilo drukčije da živimo zajedno. Ne, svakako bi bilo drukčije. Ali dok su Kazumi i Pat igrali Nuklearni svijet II, ja sam sanjario o tome kako bih s njih dvoje nekamo pobjegao. U Pariz ili u grofoviju Kerry ili već nekamo, bilo kamo, što dalje odavde. Gledao sam svog sina s Kazumi i bio čvrsto uvjeren da još nije prekasno za novi početak. I dok sam razmišljao o beskrajnoj dobroti na majčinom licu, očajnički sam želio otputovati i s njom, da neke stvari vidimo dok još možemo, prije nego što bude prekasno. Želio sam samo da svi odemo što dalje odavde.
Mama se vratila sa čajem i keksima, a ja sam joj pokazao brošure koje sam donio.
Listala je oprezno, kao da ih mora vratiti pravome vlasniku.
- To je Nashville, mama. Kolijevka countrvja. Poslušaj ovo, mama. Možemo ići zajedno. I Pat. Jednom za blagdane. I Kazumi, ako nije previše zauzeta. Pravi odmor. Slušaj, mama: Nashville, u saveznoj državi Tennessee, kolijevka country-glazbe, godišnje ima šest milijuna posjetitelja. Uživajte u sjaju i raskoši Grand Ole Opryja, Music Rowa i Country Music Hali of Famea. Iskusite autentični zvuk Hanka Williamsa, Patsy Cline, Jima Reevesa, Kennyja Rogersa i Shanije Twain. Super, zar ne? Mama?
No moja je mama bila drukčija. Nije maštala o bijegu. Željela je ostati.
- Zvuči divno, dušo, ali sretna sam u svom domu. Odložila je turistički prospekt. A ja sam uvidio da moja mama nikada neće otići u Nashville. U tome smo toliko različiti. Za razliku od mene, moja majka ne smatra da je sreća uvijek negdje drugdje.
- Volim odmore i putovanja - rekla je, obraćajući se Kazumi. - Moj suprug i ja redovito smo išli nekamo, svake godine. Dok je Harry još bio dijete, išli smo u Cornwall i Dorset. Nekoliko puta čak i u Norvešku... imam brata koji ondje živi od rata, ondje je upoznao tako dragu djevojku. Imala sam šestoricu braće. Harry ti je to rekao?
Kazumi je reagirala primjerenom mimikom i glasovima. Brzo je učila i ovakve su joj stvari sve bolje išle od ruke.
- Kasnije smo išli u Španjolsku... kada Harry više nije želio ići s nama - nastavi mama.
- Ali ovdje mi se sviđa. Znaš što mislim? Sviđa mi se taj osjećaj, osjećaj kojeg nema kada nekamo otputuješ, kada si daleko od svega što ti je dobro poznato. Znaš, taj osjećaj koji stječeš kada si dio obitelji.
I u tom trenutku moja je mama pogledala dlanove, kao da se divi svijetlocrvenom laku, ili traži znakove limfoedema. Ili je možda samo pogledala vjenčani prsten, taj skromni kolutić sjajnog zlata u kojem se nekako nalazio cijeli svijet.
Hoće li je spomenuti Gini? Ili, još gore, pred Cyd? Kako bih se izvukao iz takve situacije? Kazumi je bila strpljiva i ljubazna, odigrala jednu od njegovih video-igrica, dok ju je on promatrao sa svojevrsnom ushićenom znatiželjom. Nekako sam se pribojavao da

Možda bi bilo drukčije da živimo zajedno. Ne, svakako bi bilo drukčije. Ali dok su Kazumi i Pat igrali Nuklearni svijet II, ja sam sanjario o tome kako bih s njih dvoje nekamo pobjegao. U Pariz ili u grofoviju Kerry ili već nekamo, bilo kamo, što dalje odavde. Gledao sam svog sina s Kazumi i bio čvrsto uvjeren da još nije prekasno za novi početak. I dok sam razmišljao o beskrajnoj dobroti na majčinom licu, očajnički sam želio otputovati i s njom, da neke stvari vidimo dok još možemo, prije nego što bude prekasno. Želio sam samo da svi odemo što dalje odavde.
Mama se vratila sa čajem i keksima, a ja sam joj pokazao brošure koje sam donio.
Listala je oprezno, kao da ih mora vratiti pravome vlasniku.
- To je Nashville, mama. Kolijevka countryja. Poslušaj ovo, mama. Možemo ići zajedno. I Pat. Jednom za blagdane. I Kazumi, ako nije previše zauzeta. Pravi odmor. Slušaj, mama: Nashville, u saveznoj državi Tennessee, kolijevka country-glazbe, godišnje ima šest milijuna posjetitelja. Uživajte u sjaju i raskoši Grand Ole Opryja, Music Rowa i Country Music Hali oj Famea. Iskusite autentični zvuk Hanka Williamsa, Patsy Cline, Jima Reevesa, Kennyja Rogersa i Shanije Twain. Super, zar ne? Mama?
No moja je mama bila drukčija. Nije maštala o bijegu. Željela je ostati.
- Zvuči divno, dušo, ali sretna sam u svom domu. Odložila je turistički prospekt. A ja sam uvidio da moja mama nikada neće otići u Nashville. U tome smo toliko različiti, ža razliku od mene, moja majka ne smatra da je sreća uvijek negdje drugdje.

Dvadeset četiri

Nikada nisam vidio da se netko toliko raduje što će dobiti dijete.
Kada sam se vratio s trčanja u parku, stajala je na stubama, istodobno se smijala i plakala.
- Trudna sam!- rekla je, kao da je to nešto apsolutno najbolje na svijetu. Zatim mi se našla u zagrljaju, a poslije, nakon što smo otpetljali udove i još se nekoliko trenutaka nepomično gledali, glasno se smijali, kao da nismo u stanju vjerovati da nam se može nasmiješiti takva sreća, nakon svega toga pokazala mi je tanku plavu liniju na testu za trudnoću - tu tanku, plavu, nepobitnu crtu.
I još tjednima nakon toga, nebrojeno je puta kupila tester, u beskraj tražila plavu liniju, kao da jednostavno ne može vjerovati da je sve to istina. Možda ima još trudnica kojima je omiljena zabava testiranje na trudnoću, iako već znaju odgovor, iako su sretnu vijest potvrdile već desetak puta.
Ali Gina je bila prva žena koju sam istinski upoznao.
Prva žena s kojom sam živio, prva žena s kojom sam se vjenčao. U svakodnevnom ispitivanju trudnoće pronašla je izvor beskrajnog čuđenja i divljenja, a ja se nisam mogao načuditi i nadiviti njoj.
To je bilo sada već prije gotovo devet godina. Svijet se okrenuo, i nastavio se okretati, a moja žena sada nije bila samo moja bivša žena nego će ubrzo postati i bivšom suprugom jednog drugog muškarca. Neprestano slušate o statistikama koje se odnose na razvode, kao i o fluktuiranju broja neuspjelih brakova u današnje vrijeme, no kod moje bivše supruge i mene, činilo se da stopa iznosi čistih sto posto.
Ona tanka plava linija simbolizirala je kucanje minijaturnog srca negdje u njoj, a ta iskrica života do danas je prerasla u dječaka, gotovo osmogodišnjaka, koji se mijenja iz tjedna u tjedan, kojem rastu zubi koji će mu morati potrajati do smrti. A taj njegov život - neprestane selidbe iz doma u dom, iz škole u školu, iz jedne zemlje u drugu, dok se brakovi oko njega raspadaju i dok uči da je svijet odraslih krhak, slabašan i nesavršen - kao da mu uskraćuje... kao da mu oduzima... ne, ne znam točno kako to nazvati.
Oduzima mu aureolu nedužnosti. Onaj krug svjetla koji ga je obavijao dok je bio maleni dječak, svjetla zbog kojeg su se nepoznati ljudi na ulici zaustavljali i smiješili mu se.
Pat je i dalje jedinstven, jedan od milijun. Još uvijek blista. Meni je i dalje najljepše dijete na svijetu. Ali takav život oduzeo mu je anđeoski sjaj. Više ga nema i više mu se neće vratiti, i premda je moguće da na koncu svi ostajemo bez tog anđeoskog sjaja, ne mogu se oteti dojmu da smo za sve najviše krivi Gina i ja - mi koji smo onaj prvi tester za trudnoću držali oprezno kao da je dragocjen koliko i samo djetešce. Mi smo svojem sinu mogli pružiti nešto bolje. No Gina je trenutačno bila raspoložena tako da je za sve krivila svojeg najsvježijeg bivšeg supruga.
- Za Uskrs, ne? To ne bi trebalo biti problematično, zar ne? Čovjek bi pomislio da Uskrs baš i ne nudi previše prilika za obiteljske sukobe.
Bili smo se u minijaturnoj kuhinjici u njezinom stanu, pili čaj od jasmina. Ta ljubav prema Japanu, godine i godine čežnje za životom od kojeg je odustala zbog braka, mene i

Pata... sada je više nikada neće prerasti i preboljeti, nikada neće prestati žaliti za životom koji nikada nije istinski upoznala.
- Ali Richard se usprotivio pisanici koju sam kupila za Pata. Jednostavno da ne povjeruješ!
Uto se na vratima pojavi Pat.
- Mogu na DVD-u gledati Fantomsku prijetnju? - Pitanje je uputio Gini.
- Ne, ideš van s ocem.
- Samo nekoliko specijalnih dodataka. Nekoliko izbačenih scena. Razgovor s redateljem. Produkcijski materijal.
- Onda hajde. - I Pat istog trenutka nestane. Iz dnevne sobe začula se uzbudljiva orkestralna glazba. - Ta pisanica koju sam mu kupila... baš je bila strašno zgodna, Harry. Od mliječne čokolade i prekrivena malim crvenim ukrasima u obliku srca. I još je imala veliku ljubičastu vrpcu. A Richard je... pazi sad ovo... rekao je da se takva jaja kupuju ljubavnicima, a ne djeci! Pisanica za ljubavnika! I to je lijepo rekao! Da takvo jaje kupuješ mužu ili ženi. Mislim, možeš vjerovati koliko je taj čovjek ograničen ili zloban ili što već..? Kao da svojem sinu ne mogu kupiti prokletu pisanicu kakvu poželim...
- Razgovaraš s njim?
Ona se nasmiješi. - Čuo si za sindrom stare krave?
- Ne bih rekao.
- Nakon jednog parenja s kravom, bika ta ista krava više ne zanima. I može biti zgodna koliko god hoće. Biku se živo fućka. To ti je sindrom stare krave.
- To je istina?
Ona kimne. - Biku je dosta jednom. Koliko god krava bila privlačna, njega jednostavno ne zanima. Kod ove stare krave vrijedi obrnuto. Kada s nekim završim, onda je gotovo.
Morao sam se nasmijati. Jasno sam čuo gorčinu u njezinom glasu i znao da je i njoj u novom životu teško. Jer teško je svakom samohranom roditelju. A Gina je - koliko mi se god to činilo nevjerojatnim - sada upravo to: samohrana majka. Bijesna je, ogorčena i tužna. No osjećao sam neizmjernu naklonost prema toj ženi koja mi je nekoć bila najbliskija osoba na svijetu. Ženi koja bi mi gotovo posve sigurno bila najbolja prijateljica da sve nismo upropastili brakom.
I sada mi se prvi put počelo činiti da naš brak možda i nije doživio potpun neuspjeh. Zapravo se ne može nazvati posve promašenim. Mogli smo više pružiti Patu. Mogli smo jedno prema drugome biti bolji. Sve to stoji. No zajedno smo proveli sedam godina, na svijet donijeli drago i brižno dijete koje će svojim postojanjem poboljšati ovaj svijet i još uvijek smo u stanju razgovarati. Uglavnom. Kada ona nije stara krava, a ja ne izvodim svoje bikovske trikove. Tko onda može reći da naš brak nije uspio? Nekoliko dobrih godina i divno dijete - možda je to zapravo maksimum kojem se čovjek može nadati.
Gina i ja prošli smo svašta, a i dalje možemo sjediti u istoj sobi, piti čaj od jasmina, dok ona šizi zbog budućeg bivšeg muža. Jednom davno, Gina i ja imali smo nešto što Cyd i meni nedostaje.
Vratio sam se onoj plavoj liniji.
Vratio sam se u dan kada sam se vratio kući s trčanja u parku i kada mi je kroza suze i smijeh Gina rekla da nosi naše dijete.

To smo mi propustili, Cyd i ja, nadu, radost i optimizam koje je Gina ugledala u toj plavoj crti, tankoj plavoj liniji koja vodi u sve naše sutrašnjice, naš zalog za budućnost.
- Ah, naravno da nema bolje stvari - reče Eamon. - Voljeti čisto i čedno iz daljine. Nema boljeg... osim možda neobuzdanog seksa bez zaštite, kada joj ga grubo stjeraš odostraga... U redu, to je čak još malčice bolje.
Već sam počeo žaliti što nisam lagao. Žaliti što sam mu spomenuo da Kazumi i ja nismo konzumirali odnos.
- Ona me razumije. - I to je bilo točno. Kazumi je znala što proživljavam u vezi s mamom. I sinom. Čak i, iako to nismo voljeli spominjati, sa ženom.
- Predobro te razumije, Harry. - Eamon otpije gutljaj mineralne vode, dlanom prođe kroz guste crne uvojke. - Farba ti oči, stari moj. Nemoj da te zavede dražesna predstava. Sve te priče o cvijeću i nebu.
-O cvijeću i nebu?
- Kazumi zna staro pravilo: muškarac više ne želi ono što je jednom osvojio.
Nalazili smo se u Eamonovoj svlačionici u jednom klubu u East Endu. U odnosu na ono na što smo naviknuli na televiziji, ovo je prije bilo spremište za metle, a klub više staromodni duhanom umrljani pub u kojem su se posluživali pivo i svinjske korice, lokal koji se s kašnjenjem pokušao priključiti velikoj povorci komičarskih scena.
Nije bio bitno drukčiji od lokala u kojima se Eamon pojavljivao prije nego što je začuo zov televizije. Drukčiji je bio samo njegov odnos prema ženama. Onaj raskalašeni osvajač ženskih gaćica sada je pozivao na oprez, radio sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li me vratio supruzi i prekinuo ludilo. Ovisnost je na Eamona djelovala onako kako djeluje na mnoge. U njemu je pobudila žudnju za stabilnošću.
- Sav si sjeban, Harry. Ševio si previše krivih žena i zajebao previše pravih žena. Na primjer, svoju ženu.
Oduvijek je bio slab na Cyd.
- Nastupaš za pet minuta.
Ali nije odustajao. Eamon - jedini čovjek koji je znao nešto o nama, ako izuzmemo cimericu violončelisticu - smatrao je da bi bilo drukčije kada bih spavao s Kazumi. Kada bih to mogao izbaciti iz sistema. Kada bismo se Kazumi i ja poseksali, rekao mi je Eamon, počeo bih je smatrati tek još jednom djevojkom u nizu. Jer Kazumi trenutačno nije jedino to - nije tek još jedna djevojka. Ali ja sam držao da seks, kada do njega konačno dođe, neće donijeti nikakvu promjenu. Osim što više neću moći živjeti bez nje.
- Ne kužiš što radiš, Harry? U beskraj produljuješ najbolji dio.
- Najbolji dio?
- Potragu. Lov. Grozničavo iščekivanje. Nije to najbolji dio cijele priče? Ako ćemo iskreno, to je neusporedivo bolje od svega što slijedi.
- Podsjeti me da se slučajno ne poseksam s tobom.
- Ne želiš da prestane ono što je tako dobro, Harry. Kao što je prestalo s Ginom. I sa Cyd. Tvojom ženom. I svim ostalim ženama koje si ikada znao. Želiš da ono najbolje traje. I što radiš? Održavaš platonsku priču. Daješ sve od sebe kako bi ta potraga, lov, odgađanje zadovoljstva potrajali vječno.
- To radim? Zbilja? Ne bih baš rekao. Spavao sam s hrpom žena koje nisam volio. Zašto ne bih mogao voljeti ženu s kojom nisam spavao?

Spavao - nikako nisam uspijevao prestati se služiti tim nepreciznim eufemizmom.
Sve ostalo jednostavno je zvučalo odviše mehanički.
- Pokušaj stvari sagledati ovako. Što je bit svega? Svih tih stvari... seksa, ljubavi, muškaraca i žena? Sve se svodi na odgađanje trenutka otpuštanja i oslobađanja. Na odgodu užitka. Na stavljanje ekstaze na čekanje. Opusti se i nemoj. Frankie Goes to Hollywood nije pjevao bez veze. Dečki su znali o čemu govore, Harry. A što ti radiš s tom ženom s kojom nisi spavao?
- Ti reci meni.
- Stvar je očita. Kad tako jako padaš na nekog koga nisi poševio, odgađaš trenutak otpuštanja... i to trajno. Naravno da si lud za njom. Zašto ne bi bio lud za njom? Bit ćeš lud za njom dok ne uvidiš da je od krvi i mesa. Baš kao i tvoja žena.
- Misliš da mi više ne bi bilo stalo do Kazumi da se poševimo?

- Ne. Mislim samo da bi bio u stanju racionalnije razmišljati. Trenutačno si zaljubljen u nekakvu fantaziju, a to je nešto najopasnije na svijetu.
- Doista misliš da ti do nekoga ne može biti stalo prije nego što dođe do razmjene tjelesnih sokova?
- Hej, pripazi, Harry. Od toga puca led.
U tom trenutku pogledao sam na ručni sat. - Počinješ za minutu.
- Nijedan muškarac ne može normalno razmišljati dok se ne olakša, Harry.
Možda ima pravo. Bilo mi je jasno da zbog platonskog odnosa sve izgleda beznadno romantično. Popodnevni cappuccino s Kazumi u nekom sjenovitom kafiću prerastao je u nešto što ću pamtiti cijeli život. Polaroid kojim smo se snimili na Primrose Hillu - Kazumi nasmijana dok držimo spojene glave, nastojimo ući u kadar - postao je vrhuncem cijelog mojeg tjedna. Ona je stiskala moju ruku u posljednjem redu kina u Swiss Cottageu, a to me uzbudilo više od svih pušenja koja sam doživio u svojoj kratkotrajnoj karijeri velikog zavodnika. Jednostavno me izluđivala.
Da, bilo mi je jasno da se stvar otima svakom nadzoru. No nije bila riječ tek o fantaziji. Sve više odmjeravao sam praktičnost života s Kazumi. Razoriti jednu obitelj, osnovati novu, Kazumi i sebi pružiti priliku da dođemo do one točke do koje prije ili kasnije moraju doći svi parovi, čak i ljudi koji su ludi za partnerom. Do točke u kojoj čovjek više i ne osjeća potrebu za razgovorom s partnerom.
I upalilo bi. Znao sam da bismo uspjeli. Možda je baš ona žena koju cijelo vrijeme trebam. I možda bi Cyd bila sretnija s nekim drugim. Posve je sigurno da trenutačno nije pretjerano oduševljena životom sa mnom. Tako bi možda bilo bolje svima. Jedno nesmiljeno, bolno razvrgavanje svega - braka, kuće, doma - pa bi nakon toga svi dobili priliku da pronađu vlastiti sretni završetak.
- Čak je i ne poznaješ - reče Eamon, tim riječima prekidajući moje planove o novom životu. - Zajedno ste proveli... koliko? Možda stotinjak sati. Ako i toliko.
-A što ti misliš, koliko je potrebno? Koliko ti treba da nekoga upoznaš?
On obeshrabreno odmahne glavom. S druge strane vrata, iz nevjerojatne blizine, čuli smo kako nezadovoljna publika nadglasava komičarku na pozornici.
- Harry moj, ti jebeni idiote. I zbilja ćeš napustiti ženu, svoju fantastičnu ženu, koju zapravo ne zaslužuješ, zbog nekakve jebene djevojčice koju praktički i ne poznaješ?
Iskreno se ljutio.

- To nisam rekao.
- A što misliš, u kojem smjeru ide tvoja priča?

- Ne znam.
- Bilo bi ti pametnije da počneš razmišljati, stari moj. Pokrenuo si lavinu i prije ili kasnije, vjerojatno prije, ne kasnije, priča će završiti u suzama.
- Zašto bi morala završiti u suzama?
- Jer moraš birati, praznoglavi gade. Kada se upustiš u nešto takvo, uvijek moraš birati.
- I što ako odaberem Kazumi? Kako znaš da bi to bila katastrofa? Zašto si tako siguran? Na temelju čega?
On uzdigne ruke u znak predaje.
- Ne znam, Harry. A ne znaš ni ti. Ali poševi se s Kazumi. Ševi se kao lud. Pa onda vidi kako će ti biti kada prvi put kaže nešto negativno o tvojem sinu.
- A ako nikad ne kaže nešto takvo? Ako se budu divno slagali?
- Spakiraj stvari i seli se.
U tom trenutku u ruku mi je gurnuo srebrni ključ. Samo sam piljio u komad metala.
Nije mi morao objašnjavati da je to ključ njegova stana.
- Kazumi je super - reče. - Ali svijet je prepun super-komada. Romantične budale poput tebe jednostavno nikada ne priznaju tu činjenicu. Imaš milijun super-žena. Deset milijuna. I mogao bi se zaljubiti u bilo koju od njih. Uz odgovarajuće okolnosti, u odgovarajućem trenutku. Prije ili kasnije moraš samog sebe prestati mučiti mislima o tome da postoji jedna jedina žena koja je stvorena samo za tebe. Moraš se zadovoljiti onim što imaš. Moraš voljeti ženu s kojom jesi. Moraš reći: ovo je sada moj dom, ovo je moja žena i ovdje ostajem. Prestani tražiti, Harry. Jednostavno prestani tražiti, može?
Negdje iz davnih vremena, začuo sam glasove svojih roditelja. Samo odmori oči govorili su mi mama i tata. Samo odmori oči.
Ali Eamon mi je dao ključ. A ja sam ga uzeo.
- Počeo sam koristiti one osjetljive kondome - reče Eamon, koji je sada šetao amo- tamo minijaturnom pozornicom. - Osjetljivi kondomi, da, super su, kažu da su i osjećajni. A što rade? Nakon seksa, nakon što ste zaspali, osjećajni kondom privije žensku i s njom razgovara o osjećajima. Takvi kondomi drugi dan pošalju cvijeće. Ni slučajno ne zaborave nazvati žensku...
Smijeh u publici, pomiješan s nekoliko nezadovoljnih uzdaha. Ovdje nije bilo one lagodne spremnosti na smijeh na kakvu čovjek nailazi kod publike u televizijskome studiju. U ovakve lokale zalazili su i ljudi koji uživaju mučiti jadnika na pozornici. Negdje u zadimljenoj tami, neki od tih gostiju postajali su sve nestrpljivijima.
- Imaš malo koke, Eamon?

- Ah, to više ne koristim - reče Eamon blagim tonom. - Doktor mi je za ovisnost dao supozitorije. Ja mu kažem da ne funkcioniraju. Pita on mene: “Uzimate ih prema uputama?” A ja odgovaram: “A što mislite da radim, doktore? Da ih guram u dupe?”.
Ponovno smijeh. I nekoliko podrugljivih povika.

- Ah, da, ti kondomi. Kažu da je kondom za vrijeme seksa isto što i kišna kabanica za vrijeme pljuska. Bit će ipak da se šale. Uza sve te nove bolesti, ako nemaš kondom za vrijeme seksa, to ti je kao da u kadi imaš kutiju s osiguračima pod naponom...
Smijeh i nešto sve žešćih uvreda.
- Pušioničaru! Eamone, bivši komičaru!
- Odjebi i vrati se u kliniku!
- Konobaru, riba je pokvarena!
- Da, kondomi. - Ono allenovsko kašljucanje. - U današnje vrijeme imate paketiće kondoma za sve moguće nacionalnosti. Kutija sa šest kondoma za Talijane. Od ponedjeljka do subote, s danom odmora u nedjelju. Osam komada za Francuze. Od ponedjeljka do subote, pa dvaput nedjeljom. Za Britance nude kutijice s dvanaest kondoma. - Kratka stanka. Oduvijek je imao izvrstan osjećaj za vrijeme. - Siječanj, veljača, ožujak...
Neki svadljivi glas iz pozadine, promukao od cigareta i prijezira:
- Hajde, Eamon Fish... isteklo je tvojih petnaest minuta!
- Moji roditelji nisu morali razmišljati o kondomima. Kupi i spriječi... ne, nisu morali brinuti o sličnim stvarima. Što ne znači da su imali osobito sretan seksualni život. Jedne noći čuo sam ih kroza zid spavaće sobe. Pokušavali su se poseksati, ali im jednostavno nije išlo. Moja majka upitala je: “Što ti je? Ni ti ne možeš zamisliti nikoga?”.
- Nije smiješno! - dovikne netko.
- Ovo i nije takav humor - odgovori Eamon.
Unatoč velegradu, živjeli smo u malenom svijetu. I prije ili kasnije netko će nas vidjeti zajedno.
Dakako da smo izbjegavali opasne zone: sjeverni i središnji London, te neočekivano velike dijelove grada u kojima bi Cyd mogla raditi, a Gina negdje vrebati. No prije ili kasnije, netko će nas vidjeti. To sam jednostavno znao.
Kada je do toga konačno došlo, bilo je gore nego što sam očekivao - i nije nas vidjela moja žena, kao ni bivša žena, nego čovjek iz rubnih predgrađa mojega života. Ugledao me čim je ušao u klub i odmah sve shvatio.
Oženjeni muškarac, do njega djevojka koja mu nije žena. U jednom mirnome uglu puba iznad komičarskog kluba, uz piće, drže se za ruke kao da im nije prvi put.
A mene je obuzela mučna krivnja zbog činjenice da taj čovjek zna, taj stranac, dok moja žena ne zna. Stidio sam se. Činilo mi se da je riječ o najgoroj zamislivoj prijevari.
- Harry - reče Richard, zagledan u Kazumi.
Što on, dovraga, radi ovdje? Kakav bi razlog taj čovjek mogao imati za dolazak u klub u Hackneyju?
- Richarde... Mislio sam da si još u Americi.
- Došao sam posjetiti Ginu. - Sada konačno odvoji pogled od Kazumi. - Iskreno govoreći, želim da se vrati.
- Ovo je Kazumi - rekoh, u jednom trenutku obeshrabrenosti već uvjeren da bih je mogao prodati pod kolegicu s posla ili suradnicu.
No Richardu se zapravo živo fućkalo. Bio je u stanju u kojem nije mogao razmišljati
o tuđim ljubavnim jadima - nema posao, nema ženu, a u životu je došao do točke u kojoj se nikada nije zamišljao. Taj mije osjećaj bio poznat.

- Sada sam kod nekih prijatelja - reče. - Imaju kuću u blizini. Ovaj je dio sve popularniji među ljudima koji rade u Cityju, zar ne?
- Medu njima i među preprodavačima kokaina. Čuj, Richarde, moramo ići. Sretno sa... svime.
Gledao sam kako se Kazumi i Richard smiješe i rukuju i sjetio se Ginine teorije o starome biku, svjestan činjenice da nema nikakvih izgleda da mu se vrati.
Zatim smo se udaljili, ostavili još napola pune čaše, dok nas je moj osjećaj krivnje gurao kroz vrata.
I u tom trenutku sjetio sam se ključa koji sam držao u džepu. Ušli smo u Eamonov stan.
Kupio ga je kada je Riba petkom doživljavala neslućenu popularnost, u vrijeme kada su mu masno plaćali pojedinačne nastupe i reklame za pivo - stan uz rijeku s pogledom na Tower Bridge, Temzu i kolonizirana pristaništa, gdje je sve bilo osvijetljeno kao na kakvoj razglednici koja prikazuje London noću. Kazumi priđe staklenome zidu i zagleda se u mračnu rijeku, reflektorima obasjani most, blistavi grad.
Zatim se okrene prema meni.
-Kazumi...
- Ne trebaju nam riječi.
Samo pod mjesečinom i svjetlima s rijeke, ljubili smo se i mučili dok smo istovremeno petljali s odjećom. Već smo se napola svukli i hvatali se na sofi poput uspaljenih tinejdžera kada se Eamon vratio kući.
Kazumi je ključ u vratima čula prije mene, tako da je skočila sa sofe i nestala u kupaonici prije nego što su se Eamon i njegova pratilja našli u dnevnoj sobi.
Odmah sam je prepoznao - televizijska producentica koja je nekoć pomagala u Marty Mann Showu. Eamon samo mahne s vrata. Nakon toga nestali su u njegovoj sobi. Iza zatvorenih vrata začuli su se smijeh i glazba. Sve to nije trebalo biti ništa, ali čarolija se u međuvremenu raspršila. Kazumi se iz kupaonice vratila potpuno odjevena i spremna za polazak.
- Ah, ne još - rekao sam. - Molim te, Kazumi. Dođi. Više nas nitko neće prekidati.
Imamo predivan pogled.
Ona odmahne glavom. - To nije moj pogled.
Nisam se ni pokušao suprotstaviti. Samo sam umorno zakopčao košulju. Tiho smo izišli iz stana.
- Dalje ne može ovako - reče ona dok sam ja zaustavljao taksi. - Mislim najozbiljnije, Harry. Više ne ide.
I više nije išlo.
Jer sam, ostavivši Kazumi ispred njezinog stana, otišao kući, a ondje mi je supruga rekla da me napušta.

Dvadeset pet

Naravno, nije se dogodilo prvi put da me netko napušta. No ovo je bilo drukčije.
Gina me napustila bijesna - bilo joj je svejedno što će odnijeti, a što ostaviti, samo je željela što prije otići iz našeg doma, biti što dalje od mene i našeg života.
Sjećao sam se napola zatvorenog kovčega iz kojeg su ispadale Patove čarape, suza koje su umrljale njezinu maškaru i užasne boli koja mi je pulsirala točno iznad srca, na mjestu na koje me pogodila mojim mobitelom.
Unatoč svemu tome, i nakon Gininog odlaska činilo mi se kako postoje slabašni izgledi da se jednog dana predomisli, da se vrati kući, da će bijes jednom popustiti.
Sa Cyd je bilo drukčije.
Cyd je odlazila smireno i metodično.
Bez suza, bez povišenih glasova, bez imalo žurbe. Odrasli, racionalni odlazak, što je nekako izgledalo još gore. Ne odlazi večeras. Ne odlazi sutra. Ali odlazi ubrzo.
U našoj maloj gostinjskoj sobi moja je žena na krevetu rasporedila otvorene kovčege i torbe, dok su ostali komadi prtljage, kako se činilo, pokrivali i posljednji slobodni kvadratni centimetar na podu. Neki kovčezi bili su gotovo prazni. U ostalima su već bile njezine i Peggyne knjige, igračke, CD-i i zimska odjeća. Početkom sljedećeg godišnjeg doba, Cyd već planira biti negdje drugdje.
S Ginom mi se činilo da još imam kakve-takve izglede. Kod Cyd nije bilo ni najmanje sumnje. Ona se neće vratiti.
- Putuješ nekamo?
Ona se okrene prema meni. - Oprosti. Nisam čula da si ušao. - Zatim pozornost ponovno usmjeri prema kovčegu koji je pakirala, u koji je stavljala hrpu Peggynih debelih vunenih pulovera i odmahivala glavom. - Žao mi je.
- Što to radiš? - upitah dok sam polagano ulazio u sobu.
- A na što ti sliči?
- Izgleda mi kao da se seliš.
Ona kimne. - Kao što sam rekla... žao mi je.
- Zašto?
Sada se okrene prema meni, tako da sam pod tom mirnoćom razaznao povrijeđenost i bijes. - Jer si ti mene već napustio. To osjećam. I nije mi jasno zašto si još tu, Harry. A znaš što je najtužnije? To ne znaš ni ti. Ne uspijevaš prokljuviti što radiš sa mnom. Ne možeš se sjetiti.
Samo sam odmahnuo glavom, iako sam znao da ima pravo od riječi do riječi. Negdje usput, u nekoj fazi, zaboravio sam zašto smo zajedno i upravo je zato bilo tako lako zaljubiti se u drugu ženu.
- Ne mogu se zezati, Harry. To sam ti govorila od početka. Stvar nije samo u meni. Imam i kćer. Moram misliti na nju. A znam da ćeš ti, s obzirom na to kako stoje stvari među nama, prije ili kasnije upoznati neku frendicu za ševu.
- Frendičinu ševu?

- Frendicu za ševu. Fuficu s kojom ćeš se bez problema moći seksati... takvu ćeš upoznati prije ili kasnije. Možda već i jesi, ne znam. I čini mi se da ne bih željela znati. Hajde, molim te, Harry... više čak i ne spavamo u istom krevetu. Neka fufica već ti je zapisana u zvijezdama.
Miješane obitelji i fufice za ševu. To je jedan posve novi svijet. Moj otac jednostavno ga ne bi prepoznao. Ni ja ga nisam uspijevao prepoznati.
- Cyd, ako nešto tražim, to sigurno nije nekakva fufica.
Još me nekoliko trenutaka pomno promatrala. I možda uvidjela da je to istina.
- U tom slučaju pronaći ćeš žensku koju voliš, a to će biti još gadnije. Ne za tebe. Nego za mene i moje dijete. Sjećaš se Peggy? A ja se sada moram brinuti za nju. Ti ćeš upoznati neku mladu ženu i učiniti ono što uvijek radiš, Harry... reći joj daje najdivnija djevojka otkako je svijeta i vijeka.
Ja to radim?
Moja žena kimne. - I u to ćeš biti posve uvjeren, Harry. Kao i ona. Ili je do toga možda već i došlo. Je li došlo, Harry? Već si upoznao najdivniju žensku u povijesti ljudskog roda? Ili samo najnoviju u dugačkome nizu?
Pogledao sam Cyd, pa kovčege i zatim ponovno nju. Već je spakirala i albume s fotografijama. Fotke na kojima Peggy odrasta. Fotke s našeg vjenčanja. Fotke koje smo godinama snimali na odmoru i putovanjima. Sve ih je već pospremila.
- Molim te, nemoj ići. - Nisam želio da naš odnos završi na taj način. Nisam uopće želio da završi. Nešto u meni nekako se užasavalo konačnog, nužnog prekida.
- A zašto? Ovo ne ide, Harry. Nije dobro tebi. A nije dobro ni meni.
-Molim te...
Već sam krenuo prema njoj, no ona je podignula ruku poput prometnog policajca.
- Nisi loš tip, Harry. Imaš dobro srce. U to sam doista uvjerena. Ali u ljubaznostima bismo mogli potratiti cijeli život. Moglo bi proći i dvadeset godina a da mi ne bismo znali zašto smo zajedno. Znam da priželjkuješ ono što su imali tvoji roditelji, Harry. Znam da želiš takav brak. Ali, znaš što? Nisi jedini!
- Iza nas je teško razdoblje. To s mojom mamom, s klincima, s poslom...
- Krize bi nas trebale zbližiti. Nisam očekivala isključivo pustolovinu pretrpanu najraznovrsnijim zabavnim sadržajima. Ovo je brak, a ne turistički paket. Moramo se držati zajedno u teškim razdobljima, zahvaljujući njima postajati jačima i bliskijima... to je bit svega. Ali to nije slučaj u našem braku, Harry. S nama nije tako.
Znao sam da nemam pravo osjećati se tako nesretnim. Ali nisam mogao drukčije. Imao sam dojam da je to što gledam kako Cyd pakira stvari najveći neuspjeh cijelog mog života. A još me više boljelo jer sam znao da ima pravo. Zavrijedila je više od onoga što dobiva u našem braku.
- Odlazim jer ti nisi u stanju otići, Harry. Jer nisi dovoljno okrutan da odeš. Ali nemoj mi raditi nikakve usluge, može? Nemoj ostajati jer me žališ. Nemoj ostajati jer osjećaš krivnju. Nemoj ostajati samo zato što nisi dovoljno jak da odeš.
- Tu sam jer mi je stalo do tebe.
Ona se blago nasmiješi i dlanom dodirne moje lice. - Ako ti je istinski stalo do mene, pomoći ćeš mi da se nekako iskobeljam iz svega ovoga.
- Ali kamo ideš?

- Kući. U Houston. Mami i sestrama. Ovdje više nemam ništa.
- Kada?
- Nakon Jimovog vjenčanja. Peggy se užasno veseli svojoj ulozi. To joj ne namjeravam oduzeti.
Iz kovčega na krevetu uzeo sam jedan kožni album, otvorio ga i ugledao fotografiju snimljenu u nekom drugom životu. Proslava Patovog petog rođendana, u vrtu iza kuće mojih roditelja. Pat onako svježeg lica i prezgodan. Peggy, starija za onih presudnih nekoliko mjeseci, ozbiljna i smrknuta dok pomno proučava marmeladu od jagoda. I moji mama i tata, zdravi i nasmiješeni pred objektivom, radosni što dan protječe tako dobro. I Cyd - nasmiješena, domahuje mi sendvičem od ribljeg namaza dok ih snimam. Ta visoka, vitka, prelijepa žena, samohrana majka koja je upravo uvidjela da ne samo što će preživjeti tu muku - prvi se put vidjeti s roditeljima svoga dečka - nego će u tome još i uživati. Kako smo svi izgledali mlado.
- Sjećaš se ovoga? Sjećaš se Patovog petog rođendana? Ona se nasmije.
- Sjećam se kako se tvoj tata zamalo zagušio hrenovkom u lisnatome kada sam mu
rekla da moj bivši muž sada izlazi sa striptizetom iz Tajlanda.
Nasmiješio sam se na tu uspomenu. - Komadić je otišao krivim putem. To je mojem starom bio jedan od omiljenih izraza.
Zatvorio sam album i vratio ga u kovčeg. - I meni je žao, Cyd. Žao mi je što te nisam usrećio.
To sam mislio najozbiljnije.
- Dođi - reče ona. Prišao sam joj i još smo se dugo tako držali u zagrljaju.
- Znači da ostajemo prijatelji? - upitah u jednom trenutku.
- Zauvijek, Harry. - Ona me obzirno pusti i vrati se pakiranju. -Ali radije bih otišla dok među nama još ima barem malo ljubavi.
Moja mama počela je nositi periku Dolly Parton.
Gubitak kose tijekom kemoterapije bilo je praktički jedino poniženje kojeg je bila pošteđena, no ta velika, zlatna perika sada je ipak pozvana u aktivnu službu. Obrubljivala je njezino još uvijek lijepo lice kada je meni i Patu otvorila vrata, blistala i svjetlucala na sunčevu svjetlu poput viteškog oklopa.
- Ali što ti je s glavom? - upita Pat.
- Imam kosu kao Dolly Parton, srce.
- Dobro ti je, zar ne? - upitah. - Nije ti počela... znaš...
- Ni slučajno. Ovo je u Harrodsu stajalo pedeset funti. Bila bi šteta da samo tako propada. Osim toga, plavuše se bolje zabavljaju. Kao što kaže Rod Stewart.
S perikom je zapravo izgledala fantastično. No dok se Pat već bio posve koncentrirao na DVD, ja sam sjedio s mamom u vrtu, a ona mi je objašnjavala kako perika nema nikakve veze s njezinom željom da postane plavušom.
- Sada sam drukčija - reče. - Ljudi misle da si prebolio. Ali to nikada ne preboliš. Čim nešto osjetiš, čim te nešto zaboli... već misliš da se vraća, da je sada gotovo. Prehladiš se i pitaš se je li to rak. Ma, poslušaj samo kako pričam. Tako sam puna samo-sažaljenja.
- Nije istina, mama.
- Ovom perikom - reče i dodirne zlatne uvojke - na određeni način svijetu pokazujem da više nisam ista. Sada sam drukčija, kužiš? Ljudi mi kažu: Vratila si se u

nortnalu, Lizi- Moja mama odmahne glavom. - A mene to užasno razljuti. Ne mogu se pretvarati da mi se ništa nije dogodilo. A kako im mogu reći? Kako im objasniti? Život više nikada neće biti normalan. To normalno je sada drukčije.
Točno sam znao što želi reći. Ili sam barem mislio da znam. Povratak raka uvijek će biti otvorena mogućnost. A tako će sada biti zauvijek.
- Ali i jača sam - nastavi moja mama. - Pogledaj me s tom velikom kosom... odem u kupnju i baš me briga tko me gleda. Što ljudi govore, to nam je najmanji problem, zar ne? Živim za sadašnjost. Pokušavam do kraja koristiti život. Na svoj nenametljivi način. Ne planiram deset godina unaprijed. Ako želiš garanciju, kupi toster. Sada cijenim to što imam. - Ona me uhvati za ruku. - I jako cijenim to kako me vole.
- Imat ćemo te još godinama, mama. Ovo si pobijedila. Gledat ćeš kako Pat odrasta. U to sam uistinu želio vjerovati.
- Ljudima je teško - reče ona, kao da me uopće nije čula. -Čini mi se da se tako osjećao i tvoj otac. Kada se vratio iz rata. S kim je mogao razgovarati, onako istinski, o tome što je proživio? Samo s ljudima koji su proživjeli što i on. S ljudima koji su to znali.
Ona mi pokaže neku brošuru. Jednu od onih ružičastih i ljubičastih knjižica o raku dojke. Ali ova je bila nova.
- Možeš se prijaviti za obuku - reče moja majka i otvori knjižicu. - Osposobljavaju te za savjetnika. I nakon toga možeš razgovarati sa ženama koje prolaze istu stvar kao ti. I sada znam da to želim raditi. Želim pomoći ženama koje se bore protiv raka dojke. Shvaćaš, Harry? To sada mogu čak i izgovoriti. A prije nisam mogla. Rak. Kao da je nešto čega se treba stidjeti, kao da je posljedica nekakve moje pogreške. Sjećaš se one mlade plavuše iz bolnice? One zgodne žene? Malo mlade od tebe. Imala je dva mala sina. Divne dečke. Približno Patove vršnjake.
Nejasno sam se sjećao blijede mlade žene iz majčine bolničke sobe.
- E, pa, umrla je - reče moja mama, a u očima joj se odjednom pojave suze.
- Ti nećeš umrijeti.
- Želim razgovarati s takvim djevojkama. Mislim, ženama. Sada ih moraš zvati ženama, zar ne? A meni je to bila tek curica.
Kada mu je dosadio DVD, Pat je došao u vrt. Danas nije želio doći baki. Bernie Cooper bio ga je pozvao na igru. Osjećao sam krivnju što ga vodim, no uspio sam ga uvjeriti da sada moramo biti s bakom. Jer moja je mama imala pravo. Normalno više nije normalno. A ja nikako nisam mogao znati koliko nam je još ostalo.
- Moja dva predivna dečka - reče ona i raširi ruke. - Zagrlite me. I jedan i drugi. Hajde, nećete me slomiti.

I tako smo je zagrlili i smijali se, lica izgubljenih u toj ogromnoj periki, svjesni da je trenutačno volimo više nego itko na svijetu.
Pat se polako vratio u dnevnu sobu, a moja se mama nasmiješila, istodobno i tužno i sretno, dok me tapšala po ramenu.
- Tata bi se tako ponosio tobom.
Na te sam se riječi nasmijao. - A zašto?
- Jer si se cijelo vrijeme tako dobro brinuo za mene. Jer voliš sina. Jer si dobar čovjek. Neprestano se uspoređuješ s tatom i misliš da je bio bolji. Ali griješiš, Harry. Koliko god tvoj otac bio visok, ti još moraš odraditi vlastiti rast.

- Ali kako ste ti i tata uspjeli, mama? Kako nekoga možeš voljeti cijeli život? Kako brak može funkcionirati tako dugo?
Moja mama nije uopće morala razmišljati o odgovoru.
- Moraš se bez prestanka iznova zaljubljivati - reče. - Uvijek ispočetka, uvijek u istu osobu.
Kod Gine se uvijek skidaju cipele, tako da sam ih, čim nam je Pat svojim ključem otvorio vrata, odmah ugledao - velike cipeletine koje su s otirača istisnule sve ostalo, malko izlizane na petama i neulaštene, više nalik na amfibijska vozila nego na cipele.
Novi dečko, zaključio sam odmah. To i nije neko iznenađenje. Gina nikako ne bi mogla dugo biti sama. Uz takav izgled. Još uvijek.
I dok sam Patu pomagao da svuče kaput, pomislio sam ono što bih tako često pomislio kada bih se našao u blizini svoje bivše supruge.
A što će biti s mojim sinom?
Ako Gina počne hodati s novim tipom, što će to konkretno značiti za Pata? Hoće li se moj sin tipu dopasti? Ili će mu samo smetati?
Gina se uto pojavi uz nas, crvena lica i smetena. Istog trenutka to mi je užasno zasmetalo. Što dovraga radi s tim tipom ogromnih stopala?
- Baka ima novu kosu - reče joj Pat.
- To je zgodno, dušo - reče ona. Nije ga ni slušala. Gledala je kako ja promatram amfibijska vozila.
- Žutu - reče Pat.
- Super.
Pat je svukao kaput i već odbacivao cipele.
- Ti idi unutra. Netko se želi vidjeti s tobom. Ja bih željela razgovarati s tvojim tatom.
Pat stubama potrči do dnevne sobe. Čuo sam bariton koji mu se obratio. Čuo sam kako Pat odgovara svojim umiljatim, visokim glasom.
- Richard - reče Gina.
- Richard?
- Izgleda da ćemo pokušati još jednom.
Čuo sam kako Richard i Pat gore ukočeno nastoje održati razgovor. Što će biti s mojim sinom?
- Čudim ti se, Gina...
- Zbilja?
- Da. Što je s onom teorijom o staroj kravi?
- O starom biku.
- Svejedno. Mislio sam da je, kada jednom završiš, gotovo. Ona se nasmije. - Možda sam mislila na tebe, Harry. Samo sam duboko udahnuo. Samo prešao preko njezinih riječi.
- Što se dogodilo?
Ona slegne ramenima. -Vjerojatno sam se osjećala izolirano. I možda pomalo prestrašeno. Znaš kako je kada živiš sam s djetetom.
- Da, znam kako je.

- Čovjek postane usamljen. Najozbiljnije. I koliko god voliš dijete, osjetiš usamljenost. I teško upoznaješ nove ljude. Zbilja teško, Harry. Čak i nisam sigurna da se želim ponovno upuštati u ta sranja. Izlaske, hodanje... Bože, samo me toga poštedi. Tko još u našim godinama ima energije za takve gluposti?
- Slučajno sam naletio na Richarda. Rekao ti je?
Ona kimne, ali u njezinom pogledu ništa nije govorilo da zna za Kazumi i mene.
Znači da Richard nije odao moju tajnu. Ili mu se možda istinski fućkalo.
Želio je samo vratiti ženu.
- To među nama nije bilo tako strašno - reče Gina. - S preseljenjem je bilo gadno. Pa još to što smo pokušavali dobiti dijete, a nismo uspijevali... to je bilo još teže. Ali pokušat ćemo s oplodnjom in vitro.
- Liječenje neplodnosti?
Ona kimne. - Meni će davati lijekove zahvaljujući kojima ću stvarati velik broj jajnih stanica. Richard mora... znaš... masturbirati.
To mu ne bi trebao biti osobito velik problem.
Samo sam je nepomično promatrao. Već je bila prekrižila tog tipa, a sada joj jajnici rade prekovremeno samo da rodi njegovo dijete. Činilo mi se da je uopće ne razumijem. Je li odabir životnog partnera uistinu toliko nasumičan? Je li sve to tako lako razvrgnuti, pa zatim opet sastaviti?
Gina je moju šutnju pogrešno protumačila kao sumnju u liječenje neplodnosti.
- To ti je danas užasno popularno, Harry. U nekim klinikama, onim najboljima, s tom metodom imaš više izgleda za začeće nego s običnom staromodnom ševom. Istina je.
- Ne znam, Gina. Čuo sam da je takva oplodnja skupa. I da ne pali baš svaki put.
- Možda će nas to zbližiti, ojačati naš odnos. Možda ćemo postati pravi muž i žena. Ne težimo li svi upravo tome?
-Ali više ga ne voliš, Gina. Ne možeš samo tako biti s nekim... biti u braku, imati dijete... jer si malčice usamljena.
- Ne možeš? A što bih trebala? Pričekati da se pojavi princ na bijelom konju? Nemam vremena, Harry, nemam energije. Neki put si mislim: čovjek s kojim jesi jednostavno je čovjek s kojim jesi. I gotovo. Kraj priče. Ništa više.
- Oduvijek si bila nepopravljivo romantična.
- Nije tako strašno. Partneri ste. Držite se zajedno. Jedno drugome pomažete. I nije kao u nekoj od onih starih pjesama... pa što? Odrastao čovjek ne može samo tako ići uokolo i bez prestanka se zaljubljivati kao neki priglupi tinejdžer. Na što bi sličio takav život?
- Ne možeš birati u koga ćeš se zaljubiti.
- Kako je to naivno... Naravno da biraš, Harry. Naravno da biraš.
Nekako sam nas volio smatrati prijateljima. I volio misliti da / mi je do nje još stalo. Da će mi uvijek biti stalo. No ta naklonost prema bivšoj supruzi ima čvrsto određene granice. Na koncu su mi se misli uvijek vraćale na isto.
- Što će biti s mojim sinom?
- Tvojim sinom? - ponovi ona. - Tvojim sinom, Harry? Na njega si trebao misliti prije nego što si pritisnuo onu droljicu s posla. Ne slažeš se?

I u tom trenutku iznenada sam spoznao da na ovom planetu čovjek nema udaljenije osobe od one s kojom je nekoć bio u braku.
No sada sam utvrdio da moram lagati već i da uravnotežim sve zahtjeve i obaveze.
Bila je to prava ludnica.
Jednostavno me zovite Tonto. Tonto Papadopolous.

Dvadeset šest

- Čovjek ulazi u prepuni avion - reče Eamon, koji je kružio zadimljenom polutamom.
- Avion je ispunjen do posljednjeg mjesta. Ali sjedalo do njega, sjedalo do njega je prazno. - Prinosi ruku ustima, allenovsko kašljucanje. - Misli si... baš me zanima do koga ću sjediti? Kao i vi, ne? I u prolazu se tada pojavljuje najzgodnija žena koju je ikada vidio. Anđeosko lice, noge do vrata. I, naravno, spušta se do našeg tipa. - Pognut pod reflektorskim snopom. Publika pozorno iščekuje. -Tip na koncu uspije skupiti hrabrost i obratiti joj se. “Oprostite... Ispričavam se... Kamo idete?” “Oh”, odgovara ona, “na Konvenciju o seksu u Kilcarnevju. Održat ću predavanje. Cilj mi je raspršiti određene mitove o seksu.” “Na primjer?” “Pa, na primjer”, odgovara ona, “mnogi su uvjereni da su crnci obdareniji od ostalih muškaraca. A ta je fiziološka karakteristika zapravo češća u američkih Indijanaca. I obično se drži da su Francuzi najbolji ljubavnici. Dok statistike pokazuju da Grci neusporedivo češće kvalitetno zadovoljavaju partnerice.” U tom se trenutku zacrvenila. “Ali, ja vam sve to pričam, a zapravo ne znam ni kako se zovete.” Tip ispruži ruku. “Tonto”, reče. “Tonto Papadopolous”.
I dok se publika smije, ja u tom liku vidim sebe, kao i u cijelome vicu.
Nikada nisam imao namjeru postati čovjekom koji laže samo tako, bez razmišljanja.
Nikada nisam želio biti takva osoba. Moj otac nikada nije bio takav.
Dok je Cyd na katu pomagala Peggy da odjene svečanu haljinu, a Pat sjedio na sagu i na Channelu 4 gledao utrke konja - taj mali bio je u stanju gledati doslovce bilo što, vjerujte mi - ja sam se iskrao do najudaljenijeg dijela vrta i s mobilnog telefona nazvao Kazumi.
Trebali smo se naći na večeri. Takav je bio plan. A taj jednostavan dogovor - muškarac i žena na večeri - morao se planirati u krajnjoj tajnosti, kao da se spremamo za nešto nezakonito ili neizrecivo opasno. Toga sam već bio sit, iskreno govoreći. Bit će mi drago kada prestane to skrivanje. A to će biti ubrzo.
Kada sam ponovno ušao u kuću, djeveruša Peggy stajala je na vrhu stuba, nasmiješena od uha do uha, u svečanoj haljini.
- Kako izgledam, Harry?
- Poput anđela.
I izgledala je upravo poput malenog anđela. A ja sam bolno požalio što će dijete koje sam gledao kako odrasta ubrzo zauvijek nestati iz mojeg života.
Trkom se vratila u sobu, s uputama majci o cvijeću koje je nosila u kosi, dok sam ja otišao u dnevnu sobu i sjeo do sina. Prazan pogled bio je usmjeren prema utrci na ekranu. Neki put mali me doista brinuo.
- Da pogledamo što još ima na telki, Pat?
Samo je progunđao negativan odgovor, i ne pogledavši me.
Pat je došao sa mnom jer je njegova majka o određenim stvarima morala ozbiljno razgovarati s njegovim - što mu je točno Richard ovih dana? Bivši očuh? Budući poočim? Ugovorni donator sperme za njegovu polubraću? Sve teže pratio sam tu sapunicu u kojoj je glavnu ulogu igrala moja bivša supruga. Ali, s druge strane, s kojim se pravom baš ja osjećam nadmoćno? Gina barem sve radi javno.
- Nisam znala da si sklon kockanju, Pat - reče Cyd kada je ušla u sobu.

- Konji - reče Pat i podigne pogled prema Cyd. - Konji su tako prelijepi.
I u tom trenutku osjetio sam krivnju. Znači da mali ipak isprazno ne pilji u telku. Očaran je konjima. Zašto mi to nije rekao? Zašto je to otkriće čuvao za Cyd? Je li razlog možda to što ga nisam pitao?
Ona se nasmiješi i sjedne na pod do njega. - Konji su doista predivni, zar ne? - reče. - Na određeni su način... kako bi se to najbolje opisalo? Plemeniti, ili tako nešto. Da, konji su nekako plemeniti.
- Kakvi?
- Plemeniti. - Ona se obrati meni. - Kako bi ti odredio plemenitost, Harry?
- Dostojanstvo - kažem. - Doličnost. Dobrota.
Poput tebe, pomislih odmah, zagledan u ženu s kojom sam stupio u brak.
Dostojanstvena, dolična i dobra. Takva si ti.
Što ne znači da je Cyd po nečemu bila slična konju.
Ona zagrli mojeg sina i tako su još neko vrijeme zajedno gledali konje. Tek tada uvidio sam da je prema njemu oduvijek bila dobra - ljubazna, strpljiva, čak i puna ljubavi. U čemu je onda bio problem? Problem je bio u meni, u tome što nisam bio zadovoljan njezinom dobrotom, strpljivošću i ljubavlju.
Cijelo vrijeme problem je bio isključivo u meni, u tome što sam želio da mu bude nešto što nikako nije mogla biti.
Majka.
Peggy još nikada nisam vidio toliko uzbuđenu.
Sate i sate prije nego što je trebala poći na vjenčanje provela je u svečanoj haljini, zauzimala poze i šepirila se pred svim mogućim glatkim površinama u kući u kojima je mogla nazrijeti vlastiti odraz, da bi odmah zatim trčala do prozora, ne bi li negdje na ulici ugledala oca.
Na koncu smo čuli zvuk motocikla na ulici.
- Došao je! - poviče Peggy i otrgne se od magične privlačnosti ogledala u predvorju.
- Nemoj zaboraviti kacigu - dovikne joj majka s kata.
Bilo je to tematsko vjenčanje. I mladoženja i nevjesta u matični će ured doći na motociklima. Čak će i svećenik koji će vezu blagosloviti u obližnjoj crkvi doći na svojoj Hondi, a službu obaviti u kožnim hlačama. Proslava će se održati u povijesnome kafiću Ton Up uz autocestu Ml.
Peggy je već bila na vratima i domahivala Jimu kada se Cyd spustila stubama. A od tog prizora zastao mi je dah.
Na sebi je imala haljinu koju nisam vidio već godinama. Staru zelenu mandarinsku haljinu s prorezom. Haljinu od svile koju je nosila one večeri kada sam se u nju zaljubio.
Vidjela je da je gledam, ali se uopće nije obazirala, kao da je nešto najprirodnije šetati se u toj posebnoj haljini. Pomogla je Peggy da navuče kacigu. - Čvrsto se drži za tatu, može?
Zajedno smo otpratili Peggy do ulice. Uz rub pločnika stajala su dva motocikla: Jim je bio na svojem Nortonu, dok je Liberty, sretna mladenka u vjenčanici, sjedila straga, a kum bio na prastarome Triumphu s prikolicom. I Jim i kum preko svečanog su fraka nosili kožnu jaknu. Liberty je zbog sigurnosti u prometu pristala jedino na snježnobijelu kacigu. Ukočeno sam čestitao Jimu. Situacija nije bila nimalo lagodna. Praktički već bivši

suprug njegove bivše žene njezinom prvom mužu želi sreću na dan najnovijeg u nizu vjenčanja. Stoga smo pribjegli onome što odrasli uvijek rade u ovakvim situacijama - koncentrirali smo se na dijete. Cyd je još dugo nešto petljala oko Peggy, popravljala joj volane i nabore nakon što ju je smjestila u prikolicu na drugom motociklu, a ja sam provjeravao je li kaciga valjano učvršćena.
I nakon toga su otišli, odjurili ulicom uz grmljavinu motora i lepršanje frakova i vjenčanice.
- Nekamo izlaziš? - upitah.
Cyd je odgovorila i ne pogledavši me. - Samo se pakiram - reče. - Pokušavam utvrditi što ću ponijeti, a što baciti. - I ovu haljinu nosiš sa sobom?
- Ne. Samo me zanimalo kako mi stoji. - Motocikli se više nisu vidjeli. Ona me sada pogleda. - Prije nego što je bacim.
Tu haljinu nosila je one večeri koju bih vjerojatno mogao opisati kao najsretniju u cijelom životu. Sreća me tada jednostavno obuzela, poput svake prave sreće, a uzrok je bila radost zbog jednostavne činjenice da stojim do nje. Nalazili smo se na svečanoj dodjeli nekakvih nagrada u jednom od velikih hotela u Park Laneu, na jednom od onih velikih, dugotrajnih, lažno srdačnih tuluma kakve u pravilu prezirem.
No te sam večeri bio toliko sretan što sam živ dok je blago plavičasto svjetlo nestajalo nad Hyde Parkom i toliko zahvalan što sam s tom fantastičnom ženom u zelenoj haljini da sam najiskrenije bio uvjeren da više nikada neću biti tužan.
- Još ti je dobra - rekao sam.
Cyd je otišla na kat, nastaviti sa spremanjem stvari.
Ja sam ušao u dnevnu sobu i sjeo na sag, do sina. Onih prelijepih konja više nije bilo i on je vrtio s jednog ispraznog i tupavog programa do drugog ispraznog i tupavog programa poslijepodnevne sheme. Kratkotrajni prizori sijevali su pred njegovim plavim očima. Par hlača?, snowboard, Šestero nadrkanih studenata u stanu, stari glazbeni spotovi, Opaki svijet, ruske manekenke, Kultura? Tortura'., cijeli program posvećen pečenju, Žalim, ja sam zadnji mulac. Oprezno sam izvukao daljinski iz njegove male ruke i isključio prijemnik.
- Sve u redu, Pat?
On neodređeno kimne.
- Peggy je bila baš zgodna u onoj haljini, zar ne?
On na trenutak promisli o mojim riječima. - Izgledala je kao prava dama.
- Da, upravo tako. - Zagrlio sam ga, a on se privio uz mene. -A ti? Kako si ti?
- Malo zabrinut.
- Oko čega, dušo?
- Bernie Cooper... - reče. - Bernie Cooper kaže da i psi trebaju putovnicu.
- Pa, to je vjerojatno istina. Ako pas ide iz jedne zemlje u drugu, potrebni su određeni dokumenti. Bernie ima pravo.
- Onda me zanima ovo: ima li Britney putovnicu?
- Britney?
- Moj pas Britney. Jer ako nema, kako će ga Richard dovesti u London, gdje sada svi živimo?

- Uvjeren sam da će Richard to već nekako riješiti. A to s Richardom... Što kažeš na sve to s njim?
On samo slegne ramenima. Uvjeren sam da ga je najiskrenije više zanimao pas nego očuh. Britney je Patu značio neusporedivo više od Richarda. Osim toga, dakako, pas je doživotan prijatelj, dok se vijek očuha ili pomajke jednostavno ne može unaprijed znati.
- Mama i Richard... možda će ponovno živjeti zajedno. Moj sin kimne. Zamišljeno je grickao donju usnu, zagledan u daljinski koji se sada nalazio u mojoj ruci.
- Drago ti je zbog toga, dušo? To neće utjecati samo na mamu i Richarda, nego i na tebe. Želio bih da... ne znam... da mi kažeš što te brine. Zato me imaš, kužiš? Meni se uvijek možeš povjeriti.
Je li mama s tobom razgovarala o tim stvarima? O nečemu sličnom? O tome što planira s Richardom?
Ponovno kimanje.
- Potrudit će se da im sada uspije, tata. Potrudit će se da im sada uspije.
U vrijeme dok sam ja bio dijete, kada je sedmogodišnjak govorio kako se trudi da mu nešto uspije, govorio je o nekakvom jadnom vlakiću koji je dobio za rođendan ili Božić, a za koji se nikada nije znalo hoće li se moći složiti i proraditi kako treba ili neće. Bez riječi smo ponovno uključili televizor.
Danas se te riječi odnose na brak. Na ulici se začula rika motora.
Peggy se vratila s vjenčanja.
Cyd se spustila u prizemlje, i dalje u onoj zelenoj haljini. Osjetio sam val nečega što je možda mogla biti i nada, ili možda ipak tek nostalgija. No bilo mi je drago što još nije bacila tu haljinu.
Izišli smo na ulicu, na kojoj je bilo možda i petnaestak motocikala uključenih motora. Hrpa muškaraca u frakovima i žena u svečanim haljinama, koži i s kacigama na glavi, ponosno sjede na svojim pilama: velikim BMW-ima, Nortonima, Harlevjima i Triumphima. Nevjesta je sjedila iza Jima, dok se Peggy, ukočena i preozbiljna, nalazila u jedinoj prikolici u povorci. Iz nje ju je izvukla majka.
- Je li bilo dobro? - upita Cyd.
Peggy počne uzbuđeno blebetati. - Držala sam buket i hodala odmah iza Liberty dok je prolazila među sjedalima u matičnom uredu.
Jim se nasmije. - Bravo, mala moja. Dođi, princezo, daj tati veliku pusu.
Cyd i ja smeteno smo gledali zagrljaj oca i kćeri. Djetetova je uloga u svečanosti završila. Neće se pridružiti sretnome paru na proslavi u Ton Upu. Nakon prijema, mladenci će otputovati na medeni mjesec u Manilu. Jim posjedne kćer u krilo, tako da su se gledali u oči, oboje vedro nasmiješeni.
U međuvremenu nam se na pločniku pridružio Pat. Pokrio je uši ne bi li ih zaštitio od grmljavine motora.
- No, da - reče Cyd. - Čestitam.
- Da - rekao sam i ja. - Čestitke.
Jim se samo nasmiješio i nakon toga su otišli. Nisam mogao vjerovati. Jim je odjurio s dvjema djevojkama na motociklu: mladenka je sjedila iza njega, a njegova kći ispred.

Jasno smo čuli kako i jedna i druga vrište od smijeha. Meni se učinilo da je riječ o otmici. Već sam pomislio da će je ukrasti.
- Trebala je staviti kacigu - reče Cyd. - Znam da se samo malo zabavljaju, ali ipak mi se ne sviđa.
Jim se okrene na kraju ulice i uputi se prema nama, dok se kći smijala među njegovim rukama, a mladenkina haljina lepršala iza njih. Motocikl se odjednom podigne, sada samo na stražnjem kotaču, a njih troje ispuste onaj krik, zvuk preneraženog užitka kakav se još čuje u vlaku smrti u zabavnom parku. Jimov motocikl uto se uz škripu guma zaustavi. Ostali uzvanici odmah su zapljeskali i počeli turirati motore.
- Još - reče Peggy.
- Još samo jednom - reče Jim.
- Više ne - reče čyd i podigne Peggy sa sjedala.
- Ah, mama!
Jim teško uzdahne. - Uvijek ista, stara dobra Cyd.
- Dosta je - kažem.
Mladoženja me pogleda, sada već bez tračka osmijeha. Tek tada uvidio sam da me tog dana još nijednom nije pogledao izravno u oči.
- Dosta? - reče. - Rekao si dosta? A tko si ti da mi nešto određuješ, stari moj? Peggy je moja kći.
- Ja s njom živim - odvratih.
On se samo podrugljivo nasmiješi. - Da, ali ni to više neće potrajati, ne?
Pogledao sam Cyd, a ona je samo odvratila pogled. Znači da je bivšem suprugu rekla što se događa. A meni se učinilo da ta predstava kojoj je cilj pokazati veliku radost i sreću
- tematsko vjenčanje, hrpa frendova pred našim kućnim pragom, akrobacije s Peggy -
imaju manje veze s njegovom kćeri nego s prvom suprugom.
U odnosu prema nekadašnjem partneru možemo se oteti svim iskušenjima, osim potrebi da mu kažemo i pokažemo koliko smo sada sretni.
- Znam ja tebe, Harry - reče Jim. - Ti joj nisi nikakav roditelj. Nisi otac ni vlastitome sinu.
Samo sam pogledao Pata. On je i dalje imao pokrivene uši. Nisam znao jesu li razlog motocikli ili Jim.
Prvo Luke Moore, a sada i Jim. Svijet je prepun ljudi koji su uvjereni da imaju više prava na moju suprugu od mene. A moguće je da je mene toliko ljutila činjenica što znam da sam za to kriv upravo ja.
- Ti si običan idiot, Jim. Oduvijek bio i uvijek ćeš biti. Voliš kćer, zar ne? I dobar si tata, ne? Za to ti nije dovoljno samo je pozvati na najnovije u nizu vjenčanja.
- Prestanite, vas dvojica! - poviče Cyd i spusti Peggy na pločnik. Sada ga je već počela gurati. - Samo idi već jednom, može?! Jednostavno kreni. Liberty, reci mu neka krene.
Ali Jim se nije ni pomaknuo. Držao se užasno uvrijeđeno i ogorčeno, kao da se godinama suzdržavao u vezi sa mnom, pa će mi sada konačno reći što doista misli.
- Bit će mi drago kada više ne budeš imao veze s Peggy - reče.

Sada sam mu se unio u lice. Osjetio miris jeftinog pjenušca i Calvina Kleina. - A ti misliš da s njom imaš veze, ha? Jer dolaziš kada ti se dolazi, a onda se ne javljaš tjednima? I zato misliš da sudjeluješ u djetetovu životu?
Cyd je sada već vrištala. - Idi! Idi!
Krajičkom oka zapazio sam da se Peggy i Pat polagano povlače. Držali su se za ruke. Oboje su plakali. Dvojica uzvanika već su sišla s motocikala, nedvosmisleno me pogledavala. Stvar je postajala gadnom.
I u tom trenutku Peggy je posrnula, poletjela s pločnika, pustila Patovu ruku i pala na kolnik.
Istog trenutka udario ju je automobil u prolasku.
Od udarca se potpuno okrenula i ostala ležati na pločniku, dok su joj noge i dalje bile na ulici. Gornji dio svečane haljine bio je posve uprljan. O, ne, Kriste, ne, samo ne još jednom, pomislio sam, u mislima se već vrativši na dan kada je Patu u dobi od četiri godine puknula lubanja, kada je beživotno ležao na dnu praznog bazena. Stajao sam kao omamljen, a Cyd je poletjela prema kćeri. Netko je vrisnuo. I Liberty se već našla na koljenima, gurala Cyd u stranu. Medicinska sestra, pomislih. Liberty je medicinska sestra.
Pogledao sam vozača automobila koji je bio posve problijedio. Bio je približno moje dobi, ali u odijelu i kravati. Vozio je potpuno novi BMW. I nije vozio brzo - samo je polagano prolazio pokraj neprekinutog niza automobila, tražio dragocjeno slobodno mjesto za parkiranje - no zacijelo je bio nešto petljao s mobitelom, jer ga je još uvijek držao u ruci, a iz uređaja se čula ubrzana verzija arije iz “Carmen”. Nije dovoljno pratio situaciju na ulici i tako nije uspio izbjeći djevojčicu koja se bez upozorenja našla točno pred njegovim autom. U blatobranu s lijeve strane imao je maleno ulegnuće.
Cyd je vrištala i plakala, pokušavala priviti kćer dok ju je Liberty jednom rukom gurala, a drugom uhvatila Peggy. Jim je povlačio mene, pokušavao me ukloniti s puta, pokušavao me udariti, nisam točno uspijevao odrediti koje su mu namjere. A
Liberty je na nekoga vikala, ali nisam bio u stanju razabrati na koga, a onda mi je konačno sinulo. Činilo mi se da je neobično što se Liberty, od svih ljudi koji su joj bili na raspolaganju, obraća upravo onom vozaču BMW-a koji je u ruci držao raspjevani mobitel.
- Hitnu - reče ona. - Nazovi hitnu!
Pitao sam se što mu je bilo toliko važno. SMS od cure, pomislio sam. Isti je kao ja. U vlastitom malom svijetu mašte, izaziva bol svima oko sebe.
Peggy je slomila nogu.
I to je bilo sve. Ništa više. No i to je bilo dovoljno - nadam se da više nikada neću vidjeti dijete koje trpi takvu bol - no sjedili smo u stražnjem dijelu kola hitne pomoći svjesni činjenice da je mogla poginuti.
Napuknuće, rekao je liječnik u bolnici, a to je značilo da je kost puknula samo s jedne strane, nije se posve prelomila. Vanjska ovojnica kosti bila je netaknuta, do napuknuća je došlo s unutarnje strane. Liječnik je rekao da su takvi prijelomi kod djece uobičajeni, jer su im kosti savitljive. Kod odraslih kost jednostavno pukne na dva dijela. Samo ako ih dovoljno opališ, odrasli se jednostavno raspadaju.
Podvrgnuli su je CT-u iako na glavi nije imala ni modrice i nalaz je bio posve u redu. Dali su joj dječje analgetike, stavili gips, a nogu postavili u svojevrsnu viseću mrežu postavljenu na bolnički krevet. Nije prošlo puno vremena, a ona je već sjedila u postelji i s visoka gledala ostalu djecu u sobi.

Stvar nije bila ni slična Patovoj nesreći. Ni u jednom trenutku nije joj bio ugrožen život. Ali ja sam ipak načas ugledao zamišljeni svijet u kojem se dogodilo nešto neizrecivo strašno, a od te vizije sledila mi se krv u žilama.
Kraj nje nas je bilo petero. Jim i Liberty. Cyd i Pat. I ja. Pili smo bljutavi čaj iz plastičnih čaša, uglavnom šutjeli, još omamljeni od šoka. Da olakšanje nije preplavilo sve ostale emocije, vjerojatno bi nam bilo neugodno boraviti na istome mjestu nakon što smo se na ulici onako izvikali jedni na druge. Kada se uz nju pojavio liječnik, svi smo skočili na noge.
- Još ćemo je neko vrijeme zadržati - reče. - Dosada smo umanjili frakturu, što znači da smo napukle završetke vratili u prirodni položaj, a sada fraktura još samo mora ostati nepomična dok zacijeli. - U tom trenutku potapšao je Peggy po glavi. - Voliš plesati, mlada damo?
- Zapravo plešem više nego dobro - odgovori ona.
- No, dobro, ubrzo ćeš plesati kao nikada dosada. Krajičkom oka vidio sam kako Jim pogledava na ručni sat.
On i Liberty moraju stići na avion. Nakon što je liječnik izišao, mladenci su se oprostili i odjurili na aerodrom. Tako smo ostali samo nas troje.
Uz Peggy smo ostali do mraka i trenutka kada je usnula. Cyd je zagrlila Pata i mene, a to je nekako bio znak za oslobađanje prigušene napetosti koja nas je pritiskala cijeli dan.
Tiho, da ne uznemirimo Peggy i njezine usnule susjede, Cyd, Pat i ja čvrsto smo se držali i zaplakali od olakšanja.
Prvi put otkako znam za sebe, u tom trenutku nisam znao odrediti gdje moja obitelj završava, a gdje počinje.

Dvadeset sedam

Ipak sam otišao do Kazumi. Unatoč svemu što se dogodilo.
U trenutku kada je pritiskom na dugme u stanu oslobodila ulazna vrata upitao sam se: Kako možeš? Kako možeš ići k ovoj djevojci dok je Peggy u bolnici? Jednako tako, i ne prvi put, upitao sam se što bi o meni pomislio moj otac.
No znao sam da sam se ondje našao jer mi je tako lakše nego ne biti ondje. Pata sam bio odveo svojoj mami, jer sam ga želio poštedjeti najnovijeg Gininog i Richardovog pomirenja, a otkazati dogovor s Kazumi bilo bi teže - novi izgovori, nove laži - nego jednostavno zakasniti na sastanak s tajnim životom.
U bolnici ne mogu ništa. Kada se smirila od početnog šoka, Cyd je, kako mi se učinilo, bilo čak i pomalo neugodno što je dodirujem - držim u zagrljaju, privijam, pokušavam utješiti. Bit će da je to smatrala neprikladnim, s obzirom na sve one napola spakirane kovčege koji su je čekali u gostinjskoj sobi. Za takvo što već smo se bili odviše udaljili. Što sam još mogao učiniti u bolnici? Ne mogu čak ni držati ženu za ruku.
Stoga sam otišao Kazumi. Uspeo sam se stubama, i dalje uz mučninu od traumatične nesreće i jurenja do bolnice, još omamljen od sati i sati besposlenog čekanja, pa potom još sati i sati gmizanja autocestom do mamine kuće. Cijeli dan gledao sam dijete na mukama, a nisam mu mogao ni najmanje pomoći. Najgori osjećaj na svijetu.
Kazumi me promatrala odozgo, s ograde. A kada sam je ugledao, dugačku crnu kosu povezanu straga, tako da je otkrivala nasmiješeno, dražesno lice, sinulo mi je da je ovo trebala biti naša posebna večer. Kada me poljubila, osjetio sam pouzdanje i sigurnost. Spremna je za završni korak. Svi moji nekadašnji zavjeti prestali su vrijediti, poništeni su. Prijeći ćemo liniju i jedno drugome dati vlastita obećanja.
Našavši se u stanu, iz druge sam sobe začuo ljestvice na violončelu. Cimerica je doma, no Kazumi se samo zavjerenički nasmiješila.
- Ne miče se iz sobe - reče. - Mora vježbati. Budi bez brige. Stol je bio postavljen za dvoje, posebna večera za ljubavni par - uske čaše za pjenušac, platneni ubrusi, bijela svijeća u srebrnome svijećnjaku, već zapaljena. Njezin plamen lepršao je u sumraku. A kada sam uvidio koliko se potrudila, moje srce počelo je pulsirati poput stare, već gotovo zaliječene modrice.
- Pat je dobro? Mama? -Sve je u redu.
Sada je dio mojeg života. Poznaje mojeg sina i moju majku. Stalo joj je do njih, a ona je njima simpatična. S vremenom, budu li imali dovoljno vremena, možda je i zavole. I ona bi mogla voljeti njih. To sam znao. Sve je to bila istina. Ona mi je sada u krvi. Dio cijele priče. No, dobro, ne baš cijele. Jer, jednako kao što je ona čvrsto odijeljena od Cyd, tako je Cyd jednako neprobojno odijeljena od nje. A Kazumi ne mogu pričati o Peggy, jer ne bih znao odakle početi.
Nasred stola nalazila se velika tava, položena na neku vrst malenog plinskog grijača. Sličnog napravi kakvom se koristite u kampu, ako ste gurman koji voli prirodu. Na tanjurima su se nalazili tanko narezana govedina, bijeli komadi tofua, te hrpe svježeg povrća, od kojih sam dio prepoznao.
- Sukiyaki - rekao sam. - Divno.

To ju je oduševilo. - Svi zapadnjaci obožavaju sukiyaki. Nastao je u Japanu kada je car Meiji počeo jesti meso. Početkom dvadesetog stoljeća. Do tada... isključivo riba.
- To nisam znao - rekao sam kada sam se spustio na stolicu. - Nisam znao ništa o tome.
Nakon pucanja čepa, počela je točiti pjenušac.
- Kampai - kažem.
- U zdravlje - reče ona.
Došla je do suprotne strane stola, kratko me poljubila u usta, a zatim, uz osmijeh, u posudu u kojoj je cvrčalo malo ulja ubacila nekoliko tankih traka govedine i nešto svježeg povrća, a sve to pokrila nekim umakom. U drugoj sobi, cimerica je prestala vježbati ljestvice i počela svirati “Pjesmu bez riječi”. A zbog tuge, mirnoće i dojma vječne izgubljenosti koju je donosila ta glazba, imao sam osjećaj da me, ton za tonom, guši, poput šake koja mi je stisnula vrat.
- Umak se zove warashita. Načinjen je od umaka od soje, slatkog rižinog vina i šećera. Znaš što je sada na redu?
Uz dvije emajlirane zdjelice na stolu su ležala dva jaja.
- Umutimo jaja i u njih uronimo meso i povrće - rekao sam, dok sam se borio protiv te šake koja mi je stiskala vrat.
- Ha! - reče ona. - Već vidim da si veliki stručnjak za sukiyaki. U tom trenutku i ja sam nešto uvidio. Posve neočekivano sinulo mi je da se moj san jednostavno nikada neće ostvariti, ni slučajno, ni za milijun godina, nikada. Sanjario sam o novome početku - o bijegu s Kazumi, o tome kako ćemo povesti i mojeg sina. To sam zapravo priželjkivao. Ne samo novu ženu. Ne tek to. Nego i potpuni svijet i obnovljenu obitelj. Novu ženu. Novi život.
Najiskrenije ne znam što sam si točno zamišljao, kamo smo trebali otići. U zapadnu Irsku. U Pariz. Možda bi bio dovoljan i neki drugi zakutak sjevernog Londona. Možda bi bilo dovoljno otići na Primrose Hill. Bilo kamo. Ali trebali smo ići i u mojem smo snu već bili na putu.
Sada sam jasno uvidio da se taj san neće ostvariti. Nikada. I za to nije kriva Kazumi. Stvar je u tome što je cijena previsoka. Trebalo bi odbaciti previše dragocjenih stvari, odbaciti prevelik dio života, da bih mogao početi ispočetka.
Mislio sam da je važno jedino ono što osjećam prema njoj - ljubav, romantičnu privrženost, nazovite to kako god želite.
A to jednostavno nije istina. Važne su i druge stvari.
Znam da sam se mogao odlučiti za tradicionalni pristup. Mogao sam kod Cyd održavati nekakvu polovičnu sreću, u isto vrijeme zavlačiti Kazumi, farbati joj oči, i kod nje održavati polovično zadovoljstvo. Ševiti i jednu i drugu, i doslovno i u prenesenom smislu. A izvlačio bih se laganjem svima, i Cyd, i Kazumi, no još ponajviše sebi - samome sebi govorio bih da iskreno volim i jednu i drugu. Na svoj jedinstveno simpatičan način.
Ali kada nastojiš voljeti dvije žene, na koncu zapravo ne voliš nijednu, barem ne onako kako one to zaslužuju.
Ako pokušavaš voljeti dvije žene, završavaš ovako - slomljen na dva dijela.
Za takav dvostruki život čovjeku je potrebno kameno srce. Kao i njoj. Toj drugoj ženi. Znao sam da Kazumi nije stvorena za takav život. Znao sam da u sebi nema ono nešto

potrebno da bi mi bila ljubavnica. Za to nije dovoljno hladna, dovoljno stara, dovoljno izdržljiva. Zbog svih razloga zbog kojih je volim nikako ne može biti ženska sa strane. Ima najbolje i najtoplije srce na svijetu. U to sam još uvijek uvjeren. Čak i sada.
Na koncu, tako sam je dobro poznavao. I u njoj sam vidio odsjaje sebe, ili barem najbolje dijelove sebe. Ona je vjerovala, istinski vjerovala, da će biti u stanju pronaći ljubav koja će transformirati njezin svijet. I možda je bila u pravu. No ja sam sada znao da do toga ni slučajno neće doći sa mnom.
Kod te žene palilo je isključivo sve ili ništa. Zato sam je volio - i to sada mogu reći. Volio sam je. Ali nije bila stvorena za ljubavnu vezicu. Iako je na nebrojene načine bila ona prava, za tu je ulogu jednostavno bila pogrešna. Bila je romantična. Recite što god hoćete o tim dušama zvjezdanih očiju, o kaosu i razaranju koje uvijek ostavljaju za sobom, kada je riječ o romantičnim osobama, postoji nešto što nitko ne može poreći. Nikada se neće zadovoljiti nadomjestkom ili drugim mjestom.
- Kazumi... - U tom trenutku već sam ustao.
Lice joj se snuždilo. - Problemi... jaje? Ne voliš sirova jaja? Ja sam pažljivo odložio usku čašu.
- Nemam ništa protiv jaja. Stvar je samo u tome... da ne mogu. Užasno mi je žao, užasno. Ali moram ići.
Ona kimne. Iz trenutka u trenutak sve je više shvaćala značenje mojih riječi, a bijes je u njoj kipio neviđenom brzinom.
- U tom slučaju idi. Vrati se ženi.
- Užasno mi je žao.
Ona uzme srebrni svijećnjak i baci ga u mene. Bacila ga je svom snagom, tako da je proletio pokraj moje glave, dok je na stolnjaku ostala mrlja od bijelog rastopljenog voska. Bijesnim udarcima šaka navalila je na našu posebnu večeru i sve porazbijala i pobacala. Čaše i povrće, srebrni pribor i štapiće, zgodne ubruse umrljane umakom od soje. Na suprotnu stranu stola, na pod, tako da su mi komadići naše osobite večere zasuli i noge. Jednostavno je bilo upropašteno, sve.
Kazumi pognute glave. Kose nalik na dugačak crni veo.
- Kazumi.
- Idi kući.
Ostavio sam je usred mirisa prepržene govedine, dok je kroza zidove dopirao zvuk violončela i dok sam u sebi osjećao neželjeni pjenušac. Nije bilo lako napustiti je. No na koncu je Cyd imala više prava na mene. Sa Cyd sam imao dom i Cyd je imala prednost domaćeg terena.
Što god se dalje događalo, moram biti sa svojom ženom. Čak i ako nam je preostao još samo oproštaj.
Cyd je još bila u bolnici.
Peggy je u bolničko me krevetu izgledala sićušno. Iznad noge u gipsu imala je nešto što je nalikovalo na zaštitni šator, a usnulo lice bilo je krajnje ozbiljno i namršteno. Gotovo je sjedila, glave nagnute u stranu, kao da je tek zaspala.
U prvi mah nisam vidio Cyd. A zatim sam je uočio s druge strane kreveta, gdje je spavala na podu, između dviju plavih bolničkih deka. Već je bila prošla ponoć. Čučnuo sam uz nju, a ona se odmah trgnula.

- Probudila se. S užasnim bolovima. Dali su joj injekciju i to ju je odmah uspavalo. Sestra kaže da se do jutra ne bi trebala buditi. - Oboje smo promatrali usnulo dijete. Nije se micala. -Do jutra se uglavnom neće događati ništa. Osim, znaš... Svega ovoga. Iščekivanja.
- Dođi nakratko kući, Cyd.
- Ne, ne mogu je ostaviti.
- Idi kući. Otuširaj se. Malo odspavaj. U svojem krevetu. Popij malo čaja, možda bi mogla pojesti i tost. Hajde. Imat ćeš više snage za sutra.
Ona se umorno nasmiješi i dodirne mi ruku.
- Hvala što si ostao uz mene, Harry - reče. U tom trenutku osjetio sam kako mi se lice zažarilo od stida.
- I ti si bila uz mene - rekao sam. - Kada se Pat ozlijedio. Sjećaš se?
Otada su prošle već gotovo tri godine. U glavi sam još jasno vidio kako pada u prazni bazen, tamni krug krvi koji se širi oko njegove sivkastoplave kose. I tada sam spoznao. Tada sam otkrio da ovaj svijet čovjeku može oduzeti djecu. A Cyd je bila uz mene. Budući da je Gina bila u Japanu, željela vratiti nekadašnji život, tražila svoje pravo ja, tražila jebenu istinsku ljubav ili što je već točno radila, bio sam sam. Ako izuzmem roditelje, koji će uvijek biti uz mene. I Cyd, koja je mogla biti negdje drugdje. Negdje gdje bi joj bilo neusporedivo lakše.
- Sada mi se čini da je to bilo davno - reče ona.
- Idemo kući, Cyd. Samo na par sati. Dođi, premorena si. No ona mi je željela nešto

reći.


- Znam da želiš biti slobodan, Harry.
- Ne sada... Nećemo sada o tome. Molim te.
- Ne, poslušaj me. Znam da želiš slobodu. Jer svi muškarci žele biti slobodni, a ti još i

više od većine drugih. Možda zato što si tako rano postao ocem, što si bio tako mlad suprug. I što ti je sve krenulo pogrešnim putem u tako ranoj dobi. Ne znam točno zašto tako očajnički želiš slobodu. Ali znam da o njoj sanjaš... pitaš se kako bi ti bilo bez žene, bez djece, bez odgovornosti. Ali što bi bilo da si slobodan, Harry? Znaš što bi bilo?
- Pođimo sada kući.
Ona se slavodobitno nasmiješi. - Jer ja znam, Harry. Ja znam. Znam što bi bilo da si slobodan. - Cyd...
- Poslušaj me. Slušaj što bi bilo da si slobodan, Harry. Upoznao bi neku djevojku, neku dragu mladu djevojku i zaljubio se u nju. Za njom bi bio lud. I na koncu ti ne bi bilo bitno drukčije nego što ti je sada sa mnom, nego što ti je bilo s Ginom i sa svakom ženom koju si ikada volio. Kako ne shvaćaš, Harry? Ako si sposoban nekoga voljeti, nikada nećeš imati potpunu slobodu. Slobode tada ne može biti. Od nje odustaješ. Dižeš ruke od slobode. Daješ je u zamjenu za nešto bolje.
Uzeo sam njezin kaput i pridržao ga. I ona i ja nepomično smo promatrali usnulo dijete, željeli još malo ostati uz nju. To malo bijelo lice gotovo se gubilo na bijelome jastuku.
- Sve to nije trebalo funkcionirati kap zamka iz koje se nećeš moći izvući, Harry -
reče Cyd. - Ni brak, ni prsten ni ja i Peggy.
Znam da si imao takav osjećaj, ali tako nije trebalo biti. Ti i ja... naš odnos... nije ti trebao donijeti osjećaj da si u stupici, Harry.

- Idemo sada kući, može?
- Trebao te osloboditi.
U tami sam ležao u krevetu i slušao šum tuša, a zatim i njezine korake koji su došli do gostinjske sobe. Tek kada je već stajala pokraj kreveta, uvidio sam da je ušla u našu sobu. Crna kosa bila je mokra i sjajna, dugačke noge gole, blago uzdrhtale na noćnoj svježini. I na sebi je još imala onu zelenu haljinu.
- Još mi je dobra, Harry - reče i nade se u mojem zagrljaju. A nakon toga, kao što često biva kada se nađemo na nekoliko koraka od bolesti i smrti, budući da žudnja za životom nikada nije veća nego kada se ukaže alternativa, vodili smo ljubav kao dvoje pripadnika nekakve ugrožene vrste.
Zapravo postoje samo dvije vrste seksa. Izvan braka i u braku. Želja i obaveza. Strast i suosjećanje. Razuzdane akrobacije i mlačni ritam. Ševa i vođenje ljubavi.
Najčešće se događa da s vremenom ostanemo bez jednog i prijeđemo na drugo. To se jednostavno događa. Ali ono prvo uvijek možete vratiti.
Baš kao što je rekla moja mama. Samo se treba ponovno zaljubiti.

Dvadeset osam

Oprostili smo se na Primrose Hillu.
Ne bih se bio iznenadio da sa mnom više nikada nije htjela progovoriti ni riječ. No nešto što je nosila u sebi, svojevrsna velikodušna službenost - možda nešto iz japanske tradicije - omogućilo joj je da dođe još jedanput.
Bio je to jedan od onih vedrih i lijepih ljetnih dana kada Londonu nema kraja. S Primrose Hilla vidio se cijeli grad, a prigušeni zvuk prometa istovremeno se nekako doimao dalekim. Stjecao se dojam da je stvarni svijet gotovo na nekom drugom planetu. No ja sam znao da se približava.
Još je bilo rano. Posvuda su se vidjeli psi i ljudi koji trče, ljudi koji jure na posao s cappuccinom u ruci, a svjetla, one staromodne svjetiljke koje su podsjećale na jedan drugi izgubljeni grad, jedan drugi London, još su uvijek slabašno svijetlile u jutarnjem svjetlu na cijelom Primrose Hillu.
- Ostat ćeš ovdje ili ćeš se vratiti u Japan?
- To me ne možeš pitati. Nemaš pravo.
- Oprosti.
- Prestani s tim “oprosti”. Više nemoj govoriti ni “oprosti” ni “žao mi je”. Molim te.
U tom trenutku dala mi je snimku koju smo sami načinili Polaroidom. Na slici smo se smijali kao da naša priča nikada neće morati završiti.
- Nekoć sam mislila da nikako ne možeš izgubiti onoga koga snimiš - reče Kazumi. -
No sada vidim da je obrnuto. Slike nam pokazuju sve bez čega smo ostali.
- Ti ne ostaješ bez mene i ja ne ostajem bez tebe - kažem. -Kada je nekome do nekoga stalo, onda ga ne gubi.
- To je obična glupost - reče ona, sada već žešćim glasom. Nisam mogao ne nasmiješiti se. Uvijek bi tako neznatno pogriješila, dovoljno tek da njezine riječi zvuče drugačije i osobito. - To je krajnja glupost.
Ja sam odmahnuo glavom. - Ti ćeš meni uvijek biti važna, Kazumi. I uvijek će mi biti stalo do tebe. Čak i ako budeš s nekim drugim muškarcem. Kako ljudi koji su se voljeli uopće mogu istinski ostati jedno bez drugog?
- Ne znam - reče ona. - Ne znam objasniti, ali tako je.
- Ne želim da nestaneš iz mojeg života. -Ni ja.
- Na svijetu živi četiri milijarde ljudi, a meni je stalo samo do šačice. Medu njima si i
ti. Osobito ti. Stoga nemoj govoriti kao da netko nekoga odbacuje.
- U redu, Harry.
- Zauvijek zajedno?
Ona se nasmiješi. - Zauvijek zajedno, Harry.
-Vidimo se, Kazumi.
-Vidimo se.
Gledao sam kako se spušta s Primrose Hilla, jednom od onih neobičnih stazica koje tako neočekivano presijecaju cijeli park, skreću i odvajaju se tako da vode u posve

drugim smjerovima, nalik na nemoguće životne smjerove i puteve, te teške odluke koje smo prisiljeni donositi.
Promatrao sam je sve dok nije nestala, svjestan činjenice da se nikada neću prestati pitati kako bi bilo da smo zajedno, da će mi do nje uvijek biti stalo i da se s njom nikada neću prestati nalaziti u snovima.
I točno kada je izišla iz parka i kada je više konačno nisam vidio, dogodilo se nešto, iako sam to mogao i predvidjeti. Imao sam osjećaj da su se na cijelom Primrose Hillu ugasila svjetla.
Nakon toga je više nisam vidio.
Moja mama stavila je periku Dolly Parton i otišla u kupnju.
Malena prodavaonica u susjedstvu u kojoj je namirnice kupovala desetljećima nedavno se zatvorila, budući da se vlasnik povukao u mirovinu, tako da je sada morala odlaziti u nekoliko kilometara udaljeni divovski hipermarket. Mojoj se mami čak više sviđalo u hipermarketu - “Puno veći izbor, srce” - no gotovo i nije bilo autobusa koji voze onamo, tako da smo je jednom na tjedan vozili Pat i ja.
Kolicima smo upravo prilazili odjelu sa svježim mesom kada se s nama sudario neki starac s jednom jedinom limenkom mačje hrane u krhkoj žicanoj košari. Na ovješenoj je staračkoj bradi imao sijede trodnevne čekinje, dok je vesta na kopčanje izgledala kao da već dugo hrani oveću obitelj moljaca. Dok sam tom otužnom starcu pomagao da dođe k sebi, uvidio sam da smo se negdje već vidjeli.
- Elizabeth! - usklikne on.
Bio je to Tex, iako je danas svakako više izgledao kao Graham.
Moja mama u svoja skladna i pretrpana kolica nehajno ubaci komad organski uzgojene slanine. - Oh, bok - reče. Nije se udostojala nazvati ga kaubojskim imenom, zapravo mu uopće nije spomenula ime. - Kako ide ples?
Tex uzdahne uz grimasu na naboranome licu, te protrlja kuk. - Slomio sam bedrenu kost, Liz. Dok sam u Wickfordu plesao Javorov topot. Morao sam na neko vrijeme dignuti ruke od dobrog starog plesa.
Piljio je u moju mamu kao da gleda Joan Collins u jednoj od zanosnih faza. A tako je i bilo - izgledala je fantastično.
Stvar nije bila samo u bujnoj plavoj country-kosi, kao ni u kilogramima kojih se u međuvremenu riješila. Moja je mama sada zračila stanovitim samopouzdanjem, teško stečenom unutarnjom snagom, zahvaljujući kojoj joj je u oku sijevala iskra kakve nikada nije bilo. A to što ju je ovaj sićušni starčić onako ružno nogirao bila je najmanje od svega. Preživjela je i neusporedivo teže udarce.
- Pa, ovaj... izgledaš... jako dobro - reče Tex.
- Hvala. - Moja se mama uljudno nasmiješi. Tog smežuranog starca gledala je kao da ga ne može točno smjestiti. - Bilo mi je drago. - Mama se tada obrati Patu i meni. - Idemo, dečki.
- Možda... možda bismo jednom mogli popiti čaj - zamuca Tex. - Ako nisi prezauzeta.
Moja mama držala se kao da ga nije ni čula. Tako smo Grahama i njegovu konzervu mačje hrane ostavili kod vitrine sa zamrznutim mesnim proizvodima.
- Možeš s njim popiti čaj - rekao sam mami, iako sam u sebi osjećao ponos što ga je
tako srezala. - Tex je bezopasan ostarjeli muškarac.

- Ali nije moj muškarac, Harry. To sam nakratko bila zaboravila. Za mene postoji samo jedan muškarac. I tako to je oduvijek.
Pat i ja s mukom smo održavali tempo dok je velika plava glava odlučno poskakivala u smjeru blagajne. I tada sam pomislio: da je vidi, Dolly Parton bi bila ponosna. Bez obzira na užasnu operaciju koju je proživjela, u toj je ženi nešto nedodirljivo.
I baš kada smo automobilom izlazili s parkirališta, ugledali smo Texa koji je na kisici čekao autobus. Znao sam da ne bi bilo pametno predložiti da ga povezemo.
Moja mama piljila je u njega bezizražajna lica, a meni se samo na trenutak učinilo da će mu pokazati barem jedan prst. Duboko u srcu znao sam da je za nešto tako odviše pristojna. Ali da je Grahamu poznatom i pod imenom Tex i pokazala prst, znao sam da to ne bi bio srednjak.
Pokazala bi mu susjedni prst, četvrti na lijevoj ruci, prst na kojem ni u jednom trenutku nije prestala nositi vjenčani prsten.

Ispred mamine kuće već su čekale tri žene. Jedna je imala četrdeset i koju, no one dvije su bile mlade od mene. Sve su izgledale kao da ih tišti nešto krupno, teret neizrecivih razmjera.
Moja mama sve nas je uvela u kuću. Nije mi morala objašnjavati da je to dio žena kojima savjetima pomaže da se nose s rakom dojke. One su s Patom ušle u dnevnu sobu, dok smo mama i ja kuhali čaj. Čuo sam kako se žene smiju nekoj Patovoj izjavi. Imao sam osjećaj da se već dugo nisu smijale.
- Vidio si onu mladu ženu, Harry? Imala je istu operaciju kao ja. Uklonili su joj istu dojku. Boji se pogledati se u ogledalu. Zamisli to. Boji se ogledala. A tako nešto ne smiješ dopustiti. Ne možeš se bojati vlastitog odraza. Sa mnom mogu razgovarati. Jer njihova obitelj, suprug, kćeri, sinovi, žele osjećaj sigurnosti. Ne žele istinu... žele ponovno biti sigurni, žele da ih umire i utješe. A mene ne moraju tješiti. Preda mnom se ne trebaju stidjeti. Jer sam kao one. I čega bismo se trebale stidjeti? Nije tako strašno. One se stide. Ja sam starija od njih, Harry, i jača sam nego ikad. Od bolesti sam ojačala. Zahvaljujući njoj dobila sam neku neobičnu moć. Više se ne bojim ovog svijeta. Te djevojke, znam da bih trebala reći žene, no meni su samo djevojke, muževima ne mogu reći što točno osjećaju. I to je u redu. Nekompliciran život jednostavno ne postoji. To mi je tek sada jasno. Tvojeg oca voljela sam više od svega na svijetu. Ali osobi s kojom smo u braku ne moramo reći baš sve. To nije ništa sramotno.
- Ali njihovi bi muževi možda razumjeli. Parovi bi trebali težiti međusobnom razumijevanju, zar ne? Ako ih istinski vole, možda bi shvatili.
- Moguće - reče moja mama. - Ako ih istinski vole.
- Mogu te nešto pitati? O tebi i tati?
- Izvoli.
- Ima tu promjena? Mislim, s godinama, kako vrijeme prolazi... Trebam li očekivati da će moj brak biti drukčiji od toga kakav je bio na početku?
Moja se majka nasmiješi.
- Sve se mijenja, i to bez prestanka, uopće se ne prestaje mijenjati. U mladosti govoriš: volim te jer mi trebaš. U starosti se to mijenja: trebaš mi jer te volim. A to je velika razlika. I ne želim reći da je jedno bolje, a drugo lošije, iako ovo drugo najčešće traje malko duže. Ali nikada se ne prestajete voljeti, Harry. Ako je to ono pravo. - Ona me

uhvati za ruke. - Čuj, Harry. Razgovaraj s njom ako želiš. Razgovaraj sa Cyd. Ispričaj joj što se događalo u posljednje vrijeme. Razgovaraj sa ženom ako misliš da će to pomoći.
-Ali nisam siguran da mogu razgovarati. Znaš, želim da zbog mene bude ponosna, mama. Onako kako si se ti ponosila tatom. - Stisnuo sam te ruke. -Želim da se i ti ponosiš.
- Ja sam na tebe već ponosna - reče moja mama.
Peggy se vratila kući s gipsom na koji su se potpisala sva djeca iz njezine sobe. Još će trebati podosta vremena da se oporavi ponovno krene u školu. No napuknuće zacjeljuje i te smo večeri na spavanje otišli preplavljeni osjećajem olakšanja. Peggy već prizdravljuje. Kao i ja, iako nisam bio u stanju objasniti na koji točno način.
- Moram ti nešto ispričati, Cyd.
- Ne moraš mi ništa pričati. Jednako kao što ni ja tebi ne trebam reći ništa o Lukeu. Jer se nema što reći.
- Ali ja tebi želim nešto reći. O tome što se dogodilo. Kako smo na neko vrijeme ostali jedno bez drugog.
- Ne moraš mi reći baš ništa. Samo odmori oči. - Osjetio sam kako mi je supruga u tami dodirnula ruku. - Sada si doma - reče.

Dvadeset devet

Život drži sve koje volimo kao taoce.
Zbog toga je mojoj ženi bilo tako teško kada se Peggy vratila iz bolnice. Kada jednom vidiš vlastito dijete u bolnici, više nikada ne možeš biti istinski slobodan. Nikada više nećeš biti onakav kakav si bio nekada, jer si upoznao kako je to voljeti bolesno dijete, jer si shvatio kako je život težak i naporan. Jer se nikada nećeš moći osloboditi straha da bi se nešto slično moglo ponoviti, sljedeći put biti još i gore.
Osim toga, njezina kći nije bila jedina briga. Bili su tu još i noćni pozivi iz Teksasa. Njezine sestre bile su zabrinute za majku, koju je netko zatekao kako besciljno luta parkiralištem u središtu Houstona s DVD-om Prohujalo s vihorom u ruci. U novčaniku nije imala ni centa i nije imala pojma kako se našla baš na tom mjestu. - Zvuči kao početak staračke bolesti - rekla je moja majka. A to je bilo užasno, još jedna briga na leđima moje žene.
Stoga sam, kada smo jedne večeri ugasili svjetlo i kada je Cyd nehajnim tonom rekla kako joj kasni mjesečnica, u sebi samo pomislio: stres.
Stres na tijelo djeluje na neobičan način.
A kada se moja supruga sutradan probudila i odjurila u kupaonicu, gdje ju je nešto tjeralo na povraćanje iako nije imala što povratiti, samo sam pomislio: jadnica moja mala. Izbezumljena od brige za kćer, a sada još i za majku.
Čak ni tada, dok sam stajao ispred vrata kupaonice, slušao kako moja žena pokušava nešto povratiti... još ni tada nisam kužio. Još mi nije bilo jasno da sve ponovno kreće ispočetka.
Ono najbolje na svijetu.
Te stvarčice nisam vidio prvi put.
Zapravo, kada je Gina tek otkrila da nosi Pata, slične sam napravice vidio nekoliko desetaka puta. Ništa posebno. Obična ručica od bijele plastike, gotovo nalik na kemijsku olovku. Izgledala je kao da joj nešto nedostaje, poput četkice za zube bez čekinja.
Uzeo sam test za trudnoću. Bio je neobično lagan. A meni se u glavi gotovo vrtjelo.
Stvarca je imala dva minijaturna prozorčića. U jednom od njih, malenom okruglom otvoru, vidjela se tanka plava linija. A u drugom, malenom četvrtastom otvoru - koji sam nekako smatrao važnim, presudnim, prozorom koji će sve promijeniti - još jedna tanka plava linija.
I tada sam konačno spoznao. Nisam samo shvatio da Cyd kasni mjesečnica, da ima jutarnje mučnine, nego sve. Konačno mi je sinulo. Postalo mi je jasno zašto moram ostati i zašto ću zauvijek ostati.
U tom sam trenutku prije osjetio nego čuo Cyd na vratima kupaonice. Istodobno se i smijala i plakala - izgleda da je to nekako uobičajena reakcija - brisala oči rukavom majice iz Gapa.
- Tebi je to u redu? - upita.
Samo sam je zagrlio. - I više nego u redu. To je divno. Ne može biti bolje.
I tada me moja supruga pogledala, nasmiješila se, a ja sam, možda drugi put u životu, znao zašto živim.

- Čekaj malo - reče Eamon. - Sa ženom ćeš ostati zbog nekog glupog idiota u BMW-u?
To mi sada govoriš?
- To nisam rekao.
- Rekao si da se sve promijenilo od nesreće. Da je ona prije toga već počela pakirati stvari. Namjeravala te napustiti, Harry, a ti si bio spreman početi s nekom drugom.
Bismo li se Cyd i ja razišli da Peggy nije pala pod auto? Duboko u sebi nisam vidio razlog koji bi nas spriječio.
Eto kako je sve osjetljivo i krhko, nalik na koprenu od paučine, zamršeno i nepostojano. I premda nastaje zahvaljujući mukotrpnome radu, rastrgat će je već nekoliko okrutnih, nepromišljenih poteza. Brak mojih roditelja izgledao je kao da je od nekog izdržljivijeg materijala. Moji mama i tata najiskrenije su bili uvjereni da ne bi bili sretni ni s kim drugim. A ja sam znao da to u mojem slučaju ne vrijedi. Ja sam mogao biti sretan s Kazumi. Jednako kao što je Kazumi ljudsku vezu koju svi tražimo mogla pronaći s nekim drugim muškarcem. I jednako kao što je Cyd mogla pronaći nekog drugog tko bi je volio. Zbog toga moj odnos sa suprugom nije bio manje vrijedan. Na određeni je način, zbog spoznaje o tome da smo i ona i ja mogli preživjeti sami, to što smo sada imali izgledalo još dragocjenije. Ostali smo zajedno jer smo to izabrali.
U svijetu u kojem bez prestanka treba nešto birati, u kojem se nude bezbrojne mogućnosti, mi smo odabrali jedno drugo.
- Tu je još i dijete - rekao sam Eamonu. - Ono nas je ponovno istinski povezalo. To dijete koje ćemo donijeti na svijet. Bit ćemo prava obitelj. Možda smo to veći bili.
Činilo mi se da nije pretjerano uvjeren. Znao sam da od mene želi uvjerenost i sigurnost, čelična jamstva da će ljubav potrajati, a brak se održati.
Ali kao što kaže moja mama: ako želiš garanciju, mali moj, kupi toster.
- Čuj, Eamone, sa ženom ostajem zbog vrlo jednostavnog razloga. S njom sam jer je volim.
- Kao što si volio Kazumi? Ili na malo drukčiji način? Je li to malo drukčija ljubavi ili baš potpuno ista vrsta? To moram znati. A što bi bilo da je bilo obrnuto, Harry? Da si u Irskoj zapravo spavao s Kazumi? I da u Londonu više nisi spavao sa ženom? Sada slušaj veliko pitanje, najvažnije pitanje: što bi bilo da tvoje dijete nosi ona druga žena?
- No, da, u tom slučaju... Ali na to ne mogu odgovoriti.
Neki je put najbolje jednostavno se ne obazirati na kaos koji vreba odmah iza ulaznih vrata, očekuje sve nas.
Sve te druge žene koje sam mogao voljeti, svi ostali životi koje sam mogao voditi, sva djeca koja samo čekaju da se rode - o svemu tome danas jednostavno ne mogu razmišljati.
Naposljetku, ipak sam oženjen muškarac.
Tlak je pao. Hipertenzija popušta. U dogledno vrijeme neće doći do prekida dovoda krvi u moj mozak.
A to je dobra vijest, pomislio sam. Želim gledati kako dijete raste. Želim živjeti dovoljno dugo da to dijete jednom pomisli kako sam obični stari praznoglavac koji nema pojma o životu. Želim živjeti toliko da vidim kako moje najmlađe dijete postaje odraslom osobom. Tako je glasio novi plan. To su bile moje nove ambicije.
Sve više činilo mi se da je zapravo riječ o jedinoj vrsti ambicija koje nešto vrijede.

- Sada imate 135/75 - reče moja liječnica. - Nije loše. Naprotiv. Održavate težinu... ne pušite... Krećete se i vježbate?
- Pola sata kardiovaskularnih, tri puta na tjedan.
- To je baš negdje oko optimuma. Nije dobro ni pretjerati. U današnje vrijeme zbog teretane umire praktički jednak broj sredovječnih muškaraca kao i zbog raka i srca. Kako stojimo s unosom soli? -Ni zrnca...
- Kofein?
- No, da... Teško je prestati piti taj cappuccino. Ali smanjio sam.
- Neki put moramo se kloniti stvari koje volimo i naučiti cijeniti stvari koje su nam potrebne.
I meni se pred očima ukazalo ženino lice. Crna kosa podšišana po uzoru na kineske frizure, široko postavljene smeđe oči, i onaj osmijeh koji pokazuje velike i blistavobijele zube, malene bore od smijeha koje su se tek počele pojavljivati oko malenih, dražesnih usta. To tako poznato lice, tako voljeno lice.
- Ali što ako je to isto? Što ako uvidim da volim točno ono što mi treba? Moja se liječnica nasmiješi. Već je pospremala tlakomjer.
- U tom slučaju više me ne trebate - reče.
Peggy i ja prošli smo kroz pozlaćena vrata robne kuće i istog trenutka sa svih strana obavio nas je miris tisuća različitih parfema. Prostor je bio prepun kupaca i mi smo se instinktivno uhvatili za ruku.
- Pogledaj, Harry... besplatno manikiranje! Urede ti nokte, a ti čak ne moraš platiti, baš ništa!
- Možda kasnije, srce.
Pokretnim stubama došli smo do odjela za djecu i novorođenčad.
Toliko toga promijenilo se od vremena kada sam prvi put postao ocem. Ili možda Gina i ja nismo imali dovoljno novca da kupujemo sva pomagala za djecu koja su postojala na tržištu. Bilo kako bilo, nebrojene stvari meni su ovdje bile posve nove.
Dječja hodalica - u redu, to mi je poznato, jer se još uvijek živo sjećam kako je Pat u njoj poskakivao gore-dolje, nalik na malog bezubog Budu koji od silnog užitka pokazuje desni. Ali zaštitna grickalica za ogradu krevetića da dijete ne grize vlastitu kolijevku - kada su to počeli prodavati? I kutija za pospremanje u obliku automobila-igračke - uopće ne sumnjam da se igračke i dalje samo nabacuju na stražnje sjedalo... A pogledaj samo sve ostale stvari - “Prirodne uspavanke” (četiri vrste zvukova koji će vaše dijete umiriti i uspavati), ležaj za kadicu (meki pojas-ležaljka u obliku čahure koji dijete drži tako da mu je glava vani, dok tijelo sigurno pluta blizu površine vode).
Pa štitnici koji sprečavaju prodor šampona u oči - zaštitne naočale za pranje kose. To je već lukavo, štoviše, to je genijalna zamisao. Dok je bio mali, Patu bi bile dobro došle takve naočale. A tek ovo: vakuumska zdjelica. Snažno vakuumsko postolje koje onemogućuje prolijevanje za vrijeme jela. Dijete u dvadeset prvom stoljeću više ne može čak ni razbacivati hranu oko sebe.
- Što sve neće smisliti, Peg? Peggy?
I u tom trenutku uvidio sam da je nema. Strah me obuzeo poput groznice.

Pretražio sam cijeli dječji odjel, ali nije je bilo. I sjetio sam se njezina oca, koji je otputovao na medeni mjesec i nije se vratio. Oca koji je Peggy slomio srce odlučivši ostati živjeti u Manili, kako bi iskušao sreću na nekoj drugoj stranoj obali, napustio vlastito dijete kao da je riječ tek o nekom gadnom dugu u banci.
Jim je trajno napustio kćer i premda je to što je tako daleko meni olakšalo život, njegov odlazak Peggy je zadao ranu koju će nositi cijeli život, ranu koja nikada neće zacijeliti, to prelijepo dijete koje zaslužuje samo da ga vole.
I pitao sam se ima li zapravo razlike između njega i mene, jesam li imalo bolji od Jima, koji na popisu prioriteta dijete uvijek stavlja nisko. Jesam li uistinu bolji muškarac, bolji čovjek? Ili sam toliko zaokupljen snatrenjem o novorođenčetu da sam zaboravio stvarnost, da sam zaboravio živo dijete koje je kraj mene.
Pretražio sam cijeli kat, izbezumljeno sklapao pogodbe s Bogom, molio da mi pruži još jednu priliku, mahnito i očajnički ispitivao osoblje i kupce je li tko vidio malenu djevojčicu s ružičastim ruksakom na kojem je lutka Lucy.
A onda mi je iznenada sinulo gdje ću je pronaći.
Bila je u prizemlju, u blizini onih zlaćanih vrata, usred mirisa tisuća parfema, strpljivio čekala da joj žena na odjelu s kozmetikom besplatno uredi nokte.
- Bok, Harry - reče. - Pronašao si što si tražio?
- Bok, ljepotice. Da, mislim da sada imam sve. Kozmetičarka u bijelom ogrtaču ozareno nas je promatrala.
- Kako imate predivnu kćer - reče.
Peggy i ja samo smo se pogledali i nasmiješili. Novi problemi.
Nakon osam tjedana trudnoće, Cyd je ujutro zapazila da malo krvari. I odjednom više nismo znali hoćemo li ostati bez svojeg uloga u budućnost.
Kada sam sa Cyd došao na pregled, kod vrata je stajala srebrna posudica puna kondoma, skladno raspoređenih i nalik na miomirisni potpuri. Ugledavši veliki upitnik iznad moje glave, Cyd mi je objasnila da se prezervativi stavljaju na instrument koji ginekolog uvlači u nju, da vidimo dijete. Da on utvrdi je li sve u redu. Da vidimo je li dijete još živo.
- Bože moj, u tebi je već bilo zbilja čudnih stvari, mala moja - rekao sam i uhvatio je za ruku.
- Ali ništa nije čudnije od tvog penisa, Harry - odgovori mi supruga.
Kasnije, kada je došao opstetričar, Cyd se smjestila u komplicirani naslonjač, nešto između sjedala i ležaja, možda nalik na sjedala kakva bi British Airways mogao imati u prvoj klasi, a na monitoru do nje liječnik nam je pokazao maleno svjetlo koje je pulsiralo i koje je pokazivalo otkucaje srca našeg nerođenog djeteta. S djetetom je sve u redu. I dalje je tu. Preživjet će. Ništa neće spriječiti njegovo rođenje.
Cyd mi je stisnula ruku iako me nije pogledala - nismo bili u stanju odvojiti pogled od ekrana - jer nam je liječnik pokazivao glavu, komično veliku, nalik na nekakvu žarulju s neba, sićušne ruke i noge, koje je dijete, kako se činilo, bez prestanka premiještalo, tako da su udovi čas bili prekriženi, čas razdvojeni.
Naglas smo se nasmijali, od najčišće se radosti i užitka smijali tom čudu, tom minijaturnome čudu, najvećem čudu od svih čuda.

A ja sam znao da ćemo dijete voljeti onako kako to zaslužuje svako dijete, da ćemo voljeti dijete koje nas povezuje s blistavom i neiskvarenom budućnošću, i koje je naša veza, veza koju nije moguće prekinuti, sa samom biti života i ovoga svijeta, te - još najviše i iznad svega - ono što povezuje nas dvoje.

Trideset

Za lijepog vremena, kada je bilo vedro, moj sin i ja ležali smo ispruženi na leđima u vrtu iza stare kuće, jedan uz drugoga, zagledani uvis, i promatrali kako se pojavljuju zvijezde.
Pat je sada obožavao zvijezde. Djeca se mijenjaju, mijenjaju se tako brzo, mijenjaju se čak i dok ih gledate. Nakon gledanja dokumentarne serije koja ga je opčinjala svake srijede, i tako šest tjedana za redom, Luke Skywalker, Darth Vader i Han Solo konačno su u njegovoj mašti sve većih razmjera morali osloboditi i malo mjesta za Sjevernjaču, Sirius i Vegu.
- Tata?
- Što je, srce?
- Bernie Cooper kaže da su zvijezde umrli ljudi koji nas gledaju. I znaš što? Jedna od njih, kužiš..? Jedna je i Berniejev djed. - Tišina. I dalje smo piljili u beskonačnost. Iz kuće su se čuli prigušeni ženski glasovi - moja majka i jedna od žena koje su dolazile u posjet, u želji da razgovaraju, u potrazi za budućnošću. - Je li to istina, tata?
- Da, nadam se da jest, Pat.
- Onda me zanima... koja je zvijezda moj djed?
A ja sam znao da bi moj otac upravo obožavao ovog dječaka.
Moj tata bio bi presretan da može gledati kako Patu rastu novi zubi, bio bi oduševljen njegovom opsjednutošću zvijezdama, odanošću baki, Bernieju Cooperu i psu Britneyju - koji je tek stigao iz inozemstva i već se lijepo priviknuo na novu sredinu, vedro i srdačno lunjao nepreglednim londonskim parkovima - oduševljen znatiželjnim otvorenim klincem u kojeg je izrastao moj sin. Konji i zvijezde. Mojeg sina očaravaju konji i zvijezde, a sve to očaralo bi mojeg oca.
Iako je, otkako pamtim, bio tvrd i nepopustljiv čovjek, možda i najtvrdokorniji na svijetu, moj otac nakon Patova rođenja više ni u jednom trenutku nije izgledao tako. Možda to i jest uloga unuka - omogućuju ti da još jednom, posljednji put, pružaš bezuvjetnu i postojanu ljubav. Nešto zamrznuto duboko u mojem ocu počelo se topiti onog jutra kada se rodio Pat, a ja sam znao da bi s godinama nastavio mekšati, da bi ga osobito smekšao dolazak još jednog djeteta.
Ali jednostavno nam je ponestalo vremena, ništa više.
- Potraži najveću zvijezdu koju vidiš - kažem Patu. - Odaberi najsvjetliju. I to je tvoj djed koji te odozgo gleda. Po tome ćeš ga uvijek prepoznati.
Zvijezde su nalik na fotografije. Možeš im pripisati što god poželiš. Možeš biti uvjeren da su mjera svega što si izgubio, ili možeš biti uvjeren da simboliziraju sve ljude koje si volio, sve koje i dalje voliš.
Bit će da se u tome slažem s Berniejem Cooperom.
Dok smo gledali zvijezde, pomislio sam na blizance koje je Gina izgubila u jedanaestom tjednu trudnoće, nerođenu djecu koja će zauvijek biti s njom, ti jadni, sićušni duhovi njezina braka.
I sjetio sam se vlastitih duhova.

- Sjećaš se moje frendice Kažu? - upitala me Gina jednog jutra, kada sam došao po Pata, dok mi je Britney gorljivo njuškao međunožje, a Gina još bila blijeda i upala od gubitka djece, konačno pripravna reći ono što sam znao cijelo vrijeme. - Udala se, Harry. U Japanu. Kažu je upoznala muškarca iz snova. S njim je zaglavila u dizalu u Ginzi. Išla je na večeru i tako se neočekivano našla s njim. Čovjek nikad ne zna, ne? Nikad ne znaš kada i gdje te nešto može snaći.
Bila je to razglednica iz jednog drugog života, zemljovid ceste na koju nisam skrenuo. I znao sam da Kazumi želim točno ono što moja bivša žena želi meni, što svi mi želimo nekadašnjim partnerima.
Sreću, ali možda ipak ne baš pretjeranu sreću.
Dok sam slušao kako moj sin diše pokraj mene, zagledan u zvijezde na nebu, razmišljao sam o svoje troje djece.
Dječaku, djevojčici i novorođenčetu. Dvoje rođeno, jedno nerođeno.
Pogledao sam zvijezde i pomislio na Peggy i Pata kako strpljivo stoje u redu da opipaju Cydin trbuh koji se blago širio. Peggy razjapljenih usta, obuzeta strahopoštovanjem dok nastoji osjetiti te sićušne, čudesne djetetove pokrete, a zatim, kada je došao na red, Pat, koji se potajno smješkao i sebi u bradu mumljao: - Oh, Sila je u ovome tako jaka!
Ubrzo će moderna obitelj postati još kompliciranija, puna polubraće i polusestara, očuhove djece i maćehine djece, svakodnevnih roditelja i bioloških roditelja.
No sada sam konačno uviđao kako isključivo o nama ovisi hoćemo li se osjećati poput prave obitelji ili ne. Važni smo samo mi. Nitko drugi. Etikete koje nam lijepe ne znače baš ništa.
Ovo je prava, stvarna obitelj, ako je želimo. Sve ostalo, no, da... kao što bi rekla jedna moja stara prijateljica, sve je ostalo obična glupost.
- Ma pogledaj samo ove dvije lijenčine - nasmijala se moja mama, došavši u vrt kada se i posljednja posjetiteljica vratila svojoj obitelji. I ružičastom papučom raspali po plastičnoj nogometnoj lopti koja je odletjela u tatine ruže.

Budući da je prekinula naše kozmičko sanjarenje, Pat i ja ustali smo da s mojom mamom zaigramo “Tri gola pa ispadaš”. Sada se već bilo podosta smračilo, bio je jedan od posljednjih dana babljeg ljeta, no noć je u predgrađima bila blaga, topla i zvjezdana, pa nam se nije išlo u kuću.
I tako smo ostali vani, u vrtu stare kuće, sve dok više nismo vidjeli loptu. Smijali smo se u sve gušćoj tami, do posljednjeg trenutka koristili lijepo vrijeme i dane koji su nam preostali, dok su našu igru promatrali samo susjedova mačka i sve zvijezde s neba.