Zavodnik i druge priče-Knut Hamsun

“Zavodnik i druge priče” Knuta Hamsuna, norveškoga nobelovca i jednog od najvećih pripovjedača u povijesti svjetske književnosti, sadrži autorove izabrane priče, bibliografiju njegovih djela objavljenih na našem jeziku, te esej Mirka Kovača “Hamsunova zvijezda”. Hamsunove se priče u nas objavljuju po prvi put nakon više od šezdeset godina i otkrivaju nam onaj dio autorove pripovjedačke magije po kojoj je i stekao aureolu “pisca pisaca”.

ZAVODNIK


I.


Društvo mladih veslalo je prema otoku. Jedan visoki mladić uspravio se u čamcu i počeo recitirati pjesme tako da se njegov glas čuo i na obali. Dame koje su bile u tom čamcu slušale su mladića, ali najmlađa među njima, plavojka drhtećih nosnica, vesela i puna života, čini se da je radije gledala u mladog lađara i osmjehivala mu se iza leđa recitatora.
Mladić je najednom prestao recitirati, okrenuo se prema nepažljivoj ljepotici koja je sjedila na klupi iza njega, i rekao:
– Imate pravo, moje pjesme su loše, ali ja umijem i pripovijedati; možda će mi to bolje poći za rukom. Uostalom, i sami ćete se uvjeriti kad izađemo na obalu.
Dame su zapljeskale, jer su se ponadale da će čuti mnogo toga o njegovim putovanjima i avanturama. Samo je ona, koja nije htjela slušati njegove pjesme, ostala ravnodušna. A to je mladića sve više i više razdraživalo.
– Što vi zapravo hoćete? – upitao je, već očajan.
– Što hoću? Ja vas ne razumijem – začuđeno je odgovorila mlada djevojka. – Ime mi je Andrea i neću baš ništa. Samo sjedim i radujem se što sam na ovom izletu.
I doista, ta je vragolanka, čini se, govorila ono što misli.
Izašli su na otok, izvadili boce vina iz košarice, napunili čaše i počeli piti. Tamo podalje uz obalu, iza niskog šipražja, vjetar je donosio razdragani smijeh – to su Andrea i lađar tražili jaja morskih ptica.
– Da vas čujemo! Pričajte! – obrati se družina mladom čovjeku.
– Zovite sve ovamo. Neka dođe i Andrea – odgovori mladić.
On se tada popeo na jedan kamen i pozvao Andreu umiljatim i molećivim glasom. I Andrea je došla. Stala je ispred njega i upitno ga promatrala.
– Gospođice, samo ću zbog vas pripovijedati – rekao je da bi ga svi čuli. – Eto, vi tu stojite kao srebrni križ pod sunčanim zrakama. Mene privlači ne samo vaša ljepota, nego i vaša mladost, vaša dražesna mladost. Ona me opija i očarava, i ja već pomalo gubim glavu. Pogledajte svoje ruke; ta zar se pod tom divnom kožom ne osjeća vrela krv?! O, pripovijedat ću samo vama!
Andrea je pogledala društvo, zbunjeno i nimalo ushićeno, te ipak sjela.
Mladić je tada počeo pripovijedati.
Govorio je gotovo čitav sat. Njegov glas ni za trenutak nije zamukao; štoviše, bio je nadahnut, pa je sa zanosom pripovijedao o neobičnim zgodama i avanturama što ih je neki njegov drugar doživio na putovanju.
– Možda su vam dosadne ove moje priče? – upitao je mladić.
– Ne, ne, nisu – zagrajaše svi. Samo Andrea je šutjela. Tada je mladić upita:
– Zašto vi šutite? A ja pripovijedam samo zbog vas. Ako još malo počekate, reći ću vam i to da čovjek o kojemu sam do maločas govorio nikako nije bio sretan, unatoč uspjesima u svim svojim galantnim pustolovinama. On nije znao za poraz u tim malim bitkama, ali tek onda kad ga je jednog dana obuzela prava i silna ljubav, postao je i on gubitnik.
– Bravo! – uzvikne Andrea. – Pričajte o tome! Njezina mirnoća uznemirila je tog zavodnika, do očaja ga je dovodila njezina hladnoća, pa se svim silama borio ne bi li je pobijedio. Ostale dame nisu na to obraćale pažnju; ta mnoge su od njih dobro poznavale njegovo nestalno srce. Ako je danas kocka pala na jednu, sutra će pasti na drugu – sve to je ovisilo o nepredvidivim ćudima njegova srca. Andrea je ponovila:
– Nastavite! Što ne pričate?
– Što ne pričam?! Pa ja se smrzavam od vaše hladnoće. Dame i gospodo, već je pala noć! – uzviknuo je zavodnik.
Svi su krenuli kući. Na povratku je mladić bez ikakva povoda prišio vruću pljusku lađaru i sam preuzeo veslo. Niti je što vidio, niti je što čuo, samo je veslao kao bijesan.
Kad je izašao na obalu, Andrea se najednom našla pokraj njega. Dograbio ju je za ruku i onda, posve blijed i drhtećim glasom, izustio:
– Ne mučite me više, ne mogu podnijeti sve ove muke! Recite mi samo jedno: je li mi živjeti ili umrijeti?
– Živite! – radosno je uzviknula. – Zavoljela sam vas onog istog trena kad sam vas prvi put ugledala. Zašto sam vas danas tako mučila? Ah, mnogo sam više samu sebe mučila, tisuću puta više. I patila sam kao nikad prije.
I pogledala ga je širom otvorenih očiju i nazvala ga je svojim gospodarom i svojim božanstvom...
O, ta je pobjeda bila slatka i za uživanje, pa se do mile volje naslađivao napitkom te sreće, ali to je sve kratko potrajalo, tek nekoliko dana. A onda ga je ponovo zadesila njegova zla sudbina, njegovo prokletstvo: obuzela ga je dosada i klonuće nakon borbe. Potiho je nestao iz kuće i našao se u obližnjem gradu, i ništa otud nije pisao, nikakova glasa poslao i nikad se više nije vratio.

II.


Prije dva dana stigao je u ovaj tako pusti i dosadni gradić u kojemu se više ništa nije moglo dogoditi što bi utjecalo na taj monotoni ritam života ili, ne daj bože, promijenilo njegovu užasnu čamotinju. I srce putnika koji je tu stigao bijaše isto tako pusto i prazno.
Odsjeo je u malom turističkom hotelu u kojem gosti bijahu prava rijetkost.
Jedne večeri, penjući se stubištem, sretne damu koja je silazila s kata. Skinuo je šešir kad je prošla pokraj njega. Iščezla je u vrtu. Na njegova zapitkivanja vlasnik mu je odgovorio da je dama sa svojim ocem tek pristigla u hotel.
Njezina dugačka haljina od zelene tkanine, veliki crni šešir i jahački knut – sve ga je to nagnalo da zastane na stubama. Ona ga je tek ovlaš odmjerila onim brzim, gotovo nehotičnim pogledom, a onda je jednom rukom podigla haljinu i prošla pored njega. Mladić je krenuo za njom u vrt. Bilo je sedam sati i već je pala rosa.
– Vlažno je – izustio je prilazeći mladoj dami. Pokazao je na njezine cipele.
Ona se okrenula i htjela otići od njega.
– Oprostite – rekao je – nisam pošao za vama da bih zapodjenuo bilo kakav razgovor, nego da bih vas upozorio na rosu i vlagu. Samo sam vam to htio reći, jer možda niste opazili rosnu travu i vlažne staze.
– Hvala vam, ali ja dobro vidim da je posvuda vlažno – odgovorila je.
– Ja sam vas pozdravio na stubištu – nastavio je. – To sam ja tamo stajao i pozdravio vas, a vi ste me tek letimice pogledali. Taj je vaš pogled utjecao na mene posve čudno i na osobit način.
– Što vi zapravo želite? – upitala je odlučno.
Tada mu je srce počelo tući kao kakav mali čekić i on se više nije mogao savladati, pa je uzviknuo:
– Evo, predajem vam se, radite sa mnom što hoćete, uzmite sve što imam ako mislite da štogod tražim od vas! Ja sam htio samo postojati pokraj vas i uživati u vašoj ljepoti. Ta, vi i ne znate kako ste divni!
– Nikad nisam čula tako nešto – rekla je hladno i pomalo uvrijeđeno.
– Onda oprostite – promrmljao je klonulim glasom.
Ona se okrenula i zagledala u cvijetnu lijehu. Mladić je htio popraviti svoju pogrešku, pa je rekao:
– Vi sad gledate te ruže, a možete li zamisliti da se među njima čuje neki žamor? Ja sam to čuo. Što vi mislite, razgovaraju li ruže među sobom i nije li to blago šuštanje u stvari njihov govor? Poslušajte, možda ćete razumjeti govor ruža. Što to one šapuću?
No djevojka se već odmakla od njega.
– Zar sam opet rekao nešto nedolično? – tužno je zapitao.
– Da, jer ovo nisu ruže već makovi – odgovorila je ona.
– To su, dakle, makovi – ponovio je. – Zar vi ne mislite da je to šuštanje cvijeća u stvari njegov govor?
Ali ona se opet udaljila od njega i on nije imao kada dovršiti svoje misli, jer su se za njom već zalupila vrtna vratašca.
Baš lijepo!
Obuzelo ga je neko čudno raspoloženje, prišao je do klupe i sjeo. Ta čudesna ljepota mlade djevojke bješe ga posve ošamutila. Kada se začulo zvonce koje je pozivalo na večeru, on je ustao i krenuo u blagovaonicu. O, kad bi ona došla i sjela za taj zajednički stol! O, kad bi je mogao pozdraviti!
I ona je došla. U ruci je opet imala jahački knut. Pratio ju je otac, lijep i odvažan starac časničkog držanja.
Sad treba biti snalažljiv, uljudno se pokloniti i sjesti naspram nje.
Tako ću i učiniti, pomislio je i sjeo.
Ljepojku je oblila rumen do ušiju. Otac i kći počeli su govoriti o putovanju koje ih čeka koliko sutra. Starac se tu za stolom počeo raspitivati o samom putu i hotelima. I jadni zavodnik koji je o svemu tome imao nejasne predodžbe pribrao se i odgovarao starcu na mnoga pitanja. Kad se završila večera, prišao je njezinu ocu i oboma se naklonio:
– Drago mi je. Vrlo mi je drago.
I ocu i kćeri bilo je poznato njegovo ime.
U hodniku je naglo zaustavio časnikovu kćer i rekao joj:
– Samo jednu riječ, gospođice: nemojte sutra odlaziti! Ostanite ovdje. Pokazat ću vam lijepi krajolik, skverove i krasne vodopade kojih ovdje ima mnogo. A sutra navečer zahvalit ću vam klečeći pred vašim nogama.
Ljepotica nije odmah otišla; strpljivo ga je saslušala. On je potom dodao:
– Moj je život u vašim rukama.
Ona se osmjehnula i rekla:
– Da ne bi bilo kakvog nesporazuma, molim vas imajte na umu da ja putujem svom zaručniku i da već sutra neću biti ovdje.
– O, ne! – uzviknuo je lupnuvši nogom i uhvatio je za ruku. Jako ju je stegnuo i poljubio.
Ona se tada otrgnula, zamahnula svojim jahačkim knutom i ošinula ga po licu. To ga je sasvim umirilo i on se ispričao. Na lijevom obrazu iskočila je krvlju podlivena crvena masnica.
Ona ga je promatrala koji trenutak i spustila jahački knut.
– Vi ste me udarili – rekao je – ali to me ne boli. To nije ništa. Ako me ponovo ošinete, pričinit ćete mi zadovoljstvo.
Ona je naglo odstupila i visoko uzdignute glave udaljila se od njega, brzo se popela stubištem i nestala u svojoj sobi...
Sutradan nije otputovala. Razgledala je gradske znamenitosti, vodopade i skverove. O, kako se najednom cijeli svijet promijenio u njezinim očima i kako je slatko bezumlje obuzelo njezino srce! Ne, ona više nije željela otputovati na jug, niti je voljela svog zaručnika i zacijelo bi odustala da je otac nije silio da krenu na taj dosadni put. Da, da, ona će se svakako vratiti ovamo, ponovo će tu doći. Tada je zavodniku pružila ruku.
– Sutra i ja polazim za vama – rekao je. – Do skorog i radosnog susreta, jedina moja ljubavi!

III.


Nastalo je, kao i mnogo puta prije, ono kratko zatišje, tek nekoliko sati sretne vrtoglavice kada je mogao čuti i vidjeti samo svoju draganu. Cim je otišla, počeo je slati brzojave, i to jedan za drugim i u kratkim razmacima. Potom su mu stizala pisma pisana na mirisnom papiru. S neobuzdanom radošću čitao je divne riječi i cijelog dana hodao s takvim osjećajem kao da mu je prsa resio vijenac miomirisnog cvijeća.
Prolaze dani. Zašto odmah nije otišao za njom? Obuzelo ga je takvo ushićenje da je zaboravio napustiti hotel i krenuti na put. Prošla su dva dana, a on je još bio u hotelu, jer nije imao srca rastati se sa zanosnim pismima koja su i dalje neprestano stizala. A zašto su zapravo tako često stizala? Prva su bila najdivnija. Premda – sve su to bile krasne ruže koje je on skupljao u svome srcu. No, već ih je bilo i previše.
Jedne večeri ostavio je pismo svoje ljepotice i nije ga otvorio sve do jutra. Zamislite samo, nije ga odmah otvorio nestrpljivim i drhtavim rukama! A ujutro ga je pročitao na miru, bez uzbuđenja i polako, a zatim se obukao i sišao u blagovaonicu.
Dolje je ugledao jednu damu, bila je u društvu postarije gospođe, još u putnoj opravi i očigledno tek pristigla u hotel. Bila je to mlada umjetnica na svojoj prvoj turneji, prekrasna djevojka, tako živahna i vesela, puna života i strasti, vedrine i vatrenog raspoloženja.
Putovala je u pratnji svoje majke. Zavodnik ju je pozdravio, a djevojka se osmjehnula i kimnula glavom u znak odgovora. Njezin osmijeh bio je rumenkast. On je odlučio otputovati baš toga dana, ali na put nije krenuo. Nije li to možda sudbina?! I – čim je iskrsla prigoda, on se mladoj umjetnici ponudio kao vodič pri razgledanju gradskih znamenitosti. Dogovorili su se da se u određeno vrijeme sastanu na skverovima koje joj je htio pokazati.
On je došao čitav sat prije zakazanog vremena. Padala je kiša, ali on je ustrajno i hrabro čekao.
– Ovo nije ništa – govorio je samom sebi. – Za mene je to božja sreća što sam pokisnuo zbog nje.
Stajao je tu puna dva sata, ali nju nije vidio. Napokon se pojavila njena mati i ispričala se u ime svoje kćeri koja nikako nije mogla doći, jer je morala posjetiti prijatelje koji žive u ovom gradiću. Stara gospođa je zamolila da oprosti njezinoj kćeri, ali uopće ga nije pitala koliko je dugo čekao i nije li se prehladio na kiši.
Vratio se u hotel, tumarao je tamo-amo tim dosadnim hotelskim odajama, nikako se nije mogao smiriti, bio je nestrpljiv i uzrujan. Zar se može tako dugo ostati kod svojih prijatelja?! I o čemu ona može tako dugo razgovarati sa svojim prijateljima?
Noć je uvelike pala, bješe već kasno, tako da mu i nije preostalo ništa drugo doli da legne ne vidjevši je više toga dana. Ali nije mogao zaspati. Zapalio je obje svjetiljke i nije ih gasio. Kako mu je bilo teško i mračno u duši! Kako su bolno zurile njegove oči u šare na tapetima!
Napokon je čuo kad su se otvorila ulazna vrata. Počekao je malo, a zatim je skočio iz postelje i obukao se. Znao je gdje je soba umjetnice i odmah se uputio tamo. Dakle, ona se vratila u hotel, čuo je njezine korake u sobi, a u jednom trenutku ukazala se na vratima njezina obnažena ruka koja je spustila cipele na pod. Nakon toga vrata su se zatvorila, a onda se čulo i zaključavanje brave. – Laku noć! Spavaj mirno, ljepotice moja! – kleknuo je i poljubio njezine cipelice. Teturao je kao idiot, kao luđak. I zarekao se da će koliko sutra završiti sa svime: ispovjedit će joj se – pobijediti ili umrijeti!
No sutradan ujutro mlada je djevojka zajedno s majkom otputovala. On se raspitivao i doznao da je otišla na sjever, u obližnji grad.
Tog istog jutra dobio je pismo od časnikove kćeri:
"Dođite na jug. Sada je ovdje sve u cvatu."
A on je otišao na suprotnu stranu, na sjever.

PRSTEN


Jednom sam vidio u nekom društvu mladu i zaljubljenu djevojku.
Njezine su oči bile duboko plave i prozračne, a čini se da nije mogla sakriti svoje osjećaje i svoju zaljubljenost.
Koga je voljela?
Onog mladog gospodina tamo pokraj prozora, domaćinovog sina, čovjeka u uniformi s dubokim lavovskim glasom. Oh, Bože, kako su njezine oči milovale tog mladića; o, kako je ta djevojka nemirno sjedila na svojoj stolici!
Kada smo se noću vraćali kući, rekoh toj zaljubljenoj djevojci koju sam dobro poznavao:
– Kako je vedro i krasno vrijeme! Jesi li se noćas zabavljala?
I da bih preduhitrio njezinu želju, skinuh svoj zaručnički prsten i nastavih:
– Gle, tvoj prsten! Postao mi je suviše uzan i žulja me. Kako bi bilo da ga odneseš na proširenje?
Ona ispruži ruku i prošapće:
– Daj mi ga, već će se on proširiti. I ja joj dadnem prsten.


Mjesec dana kasnije ponovo sam je sreo. Htio sam je pitati za prsten, ali sam odustao. Ta nije to bilo tako hitno. Moram joj dati još vremena, pomislio sam.
Tada se ona zagleda u daljinu i reče:
– Da, doista... prsten. Imala sam nevolju s njim, negdje sam ga zaturila, a možda čak i izgubila.
Nakon toga ona pričeka da čuje što ću ja reći. – Ljutiš li se zbog toga? – upita.
– Ne – odgovorih.
Ah, Bože, kako je lako i smireno nastavila ulicom kad je shvatila da nisam ni najmanje ljut zbog prstena.


Potom prođe cijela godina.
Jedne večeri ponovo se nađoh u tom kraju. Hodao sam meni znanim putem; da, da, putem koji sam dobro poznavao.
Tad ugledah nju, išla mi je u susret. Oči joj bjehu plave, a i posebno su zračile, pa se taj plavičasti sjaj bješe utrostručio. Jedino su njezina usta postala nekako velika i pomalo blijeda.
– Evo tvoga prstena – reče – tvog zaručničkog prstena. Pronašla sam ga, dragi, i dala da se proširi. Sad te više neće žuljati.
Pogledao sam tu ostavljenu ženu, ta njezina velika i blijeda usta. A onda sam pogledao i prsten.
– Ah! – rekoh i naklonih se duboko – baš nemamo sreće s ovim prstenom. Sada je preširok!

SIN SUNCA


Noću je pao snijeg. Perjasti bijeli pokrivač prekrio je zemlju.
On se probudio i odmah se prisjetio jučerašnjeg dana koji ga bješe ispunio radošću, makar su do njega stizale mnoge porazne, ali istodobno i spasonosne vijesti. On se osjećao mladim i sretnim, pa je počeo tiho pjevušiti. Ali kad je prišao prozoru i razmaknuo zavjese, ugledao je snijeg. Tada je umuknuo, jer ga istog trena obuze žalost, a dušu nadvlada očaj tako da se stresao, a potom pognuo svoja mršava ramena.
Zajedno sa zimom za njega je nastupalo mučno razdoblje i neka neobjašnjiva potištenost koju nikako nije mogao odgonetnuti. Već sam snježni prizor za njega je imao značenje smrti i propasti. Nadolazile su i duge zimske večeri, grube u svojoj besmislenoj tišini, mračne i mučaljive. Nije mogao raditi u svom atelieru; njegova je duša uranjala u zimski san. On je nekako preživio ljeto u malom gradu i u prostranoj svijetloj sobi s prozorom čija su donja okna bila premazana vapnom. Bijeli premaz na prozorskim oknima podsjećao gaje na led i izazivao u njemu tjeskoban osjećaj. On se upinjao da savlada tu svoju odbojnost prema zimi, pa se povukao u sobu i tu proveo nekoliko mjeseci uvjeravajući samoga sebe da i led za mnoge ima svoju draž, da su zima i ljeto samo izričaji jedne te iste vječne ideje pripadnosti Bogu. Ali ni te ga spoznaje nisu mogle smiriti, patnja ga je razdirala i nikako nije uspijevao posvetiti se svome poslu.
Napokon je otišao u Pariz i tamo proveo neko vrijeme. Kada je grad slavio svoje blagdane, on je lutao bulevarima uživajući u tom veselju.
Tada je bilo žarko ljeto, večer zagušljiva, a nad gradom se širio miris cvijeća iz vrtova i perivoja. Ulice su bile obasjane električnom svjetlošću, ljudi su se gibali kao valovi, bili su radosni, gromko su pjevali i dozivali se, smijali se i posipali konfetama, jer je posvuda vladalo veselje. Izlazeći iz kuće on je iskreno želio da se pridruži toj svjetini i da se veseli zajedno s njom, ali već nakon pola sata on je pozvao kočijaša i vratio se kući. Zašto? Jer se tu, pod električnim obasjanjem, posve tiho poput pahuljica snijega, vihorila i lelujala bezbrojna masa konfeta, pa je pred njegovim očima ponovo iskrsnula ona daleka snježna slika i namah ga učinila potištenim.
Taj osjećaj i kasnije se ponavljao, gotovo iz godine u godinu.
Onda, koja je zemlja bila domovina njegove duše? Možda zemlja južnog sunca, obala Gangesa, tamo gdje lotosov cvijet nikada ne vene? Noću je napadao snijeg.
I on je mislio o tome kako se smrzavaju ptice po šumama i kako stradaju korijeni ljubičica prije nego posve propadnu. A čime će se hraniti zec?
On više ne može izlaziti na ulicu, a za dugih hladnih mjeseci ne kani napustiti svoju sobu; hodat će tamo-amo između četiri zida, ili će pak sjediti na stolici i razmišljati. I tko će shvatiti to njegovo ropstvo, tko će ući u dubinu te patnje? On je još bio prilično mlad, mogao je sudjelovati u životu, imao je dovoljno snage za takvo što, ali samovoljni mraz, studen, slučajna promjena vremena, prinudili bi ga da se povuče u svoju sobu i da se usredotoči na samoga sebe i svoje misli.
Sve njegove navade mijenjale su se strahovito brzo. Bilo mu je sve teže odgovarati na pisma, ali sada je žudno prišao svome radnom stolu i počeo pisati neuobičajeno mnogo pisama, čak i nepoznatim ljudima, ali i onima kojima nije bio dužan odgovarati. A uza sve to, on je imao tako mutan predosjećaj kraja i sveopće propasti, pa mu se činilo da su ta pisma razaslana na jug i sjever još jedina kopča sa životom, barem za dogledno vrijeme. I u svim drugim odnošajima kod njega su nastupile promjene; njegov se duševni život srozao, a tek što bi malko zadrijemao, počeli bi ga mučiti neobični snovi. On je sada često plakao.
Onaj čovjek koji je ljeti bio tako živahan, za hladnih zimskih dana prepustio bi se očajanju. Njegovi osjećaji bijahu tako silni kao navala bure, pa je katkad znao pasti na koljena pred svojim najmlađim djetetom, zaplakati i moliti se Bogu za nj. Njegova je želja bila da taj dečko nikada ne postane poznato lice kao stoje on. Slavni ljudi uvijek su duševno uznemireni, o njima se posvuda govori, na ulici su u centru pozornosti, a često su prinuđeni slušati primjedbe koje im upućuju prolaznici. I zbog te vječite izloženosti, njihovi pogledi, koraci, pa i način držanja, postaju lažni. Dječak bi trebao obraditi i zasijati svoj vlastiti komad zemlje i sam skupiti žetvu s polja. On se također mora izbaviti od te potrebe da živi u tuđini, jer ondje se teško dolazi do zemljišta na kojemu bi se mogli pustiti korijeni i sagraditi domaće ognjište. Tamo se pogledi i osmijesi ne razumiju, a nekmoli riječi. Nebo je tamo drukčije, zvijezde gledaju iz drugog kuta i teško ih je poznati. I kad se naslađuješ kakvim cvijetom u tuđoj zemlji, to nije isto, to je različit miris. I ptice su drukčije. A na jarbolima se vihore druge zastave.
On je sam instinktivno osjećao da je izbačen iz svoje prirodne sredine. Možda je i sam, ne tako davno, pripadao nekoj dalekoj stranoj zemlji, ali sad će njegov sin, za svog zemaljskog života, obrađivati svoj komad zemlje – na njemu živjeti i umrijeti. Minus 30 po Celsiusu.
On s užasom primjećuje da se hladnoća pojačava, da u poljima umire život. Njegov prozor gleda na šumu i široki drum kojim ljudi idu i vraćaju se iz grada. Ni jedan list ne drhti, iglice borova ispružile se uvis kao šila, a drveće je pokriveno injem. Mala nesretna sjenica još je sačuvala dovoljno snage da maše krilima. Tamo gdje je ona proletjela vidi se u zraku laka struja pare. Priroda je prestala disati. Ona je potpuno nijema i hladna; vjetar više ne dira zrak – sve je obamrlo, sve je postalo bijelo, kao salo.
A putem se razliježe zvuk zvona, promiču saonice u kojima sjede gospodin i dama. Ponad konja i gospode stalno lebdi bijeli oblačak. To dvoje ljudi zasigurno nikad nisu vidjeli kako raste grožđe, a može biti da ga nikada u životu nisu ni okusili. Na njihovim licima ne primjećuje se nezadovoljstvo zbog godišnjeg doba; oni se voze svojim malim poslom u grad i s vremena na vrijeme viču na konja i to onda kad im se učini da zastajkuje i da se suviše sporo probija kroz to čudnovato salo. Stanovnik zemlje južnoga sunca smijao bi se do suza tim ljudima u saonicama. Ali njihove oči mirno i bez najmanjeg čuđenja promatraju užasnu hladnu zagonetku koja ih opkoljava sa svih strana; oni ne žrtvuju nijedne misli čuđenju, jer su i sami djeca snijega i odrasli su u snijegu!
On vidi kako se njegova kćerkica igra pod prozorom. Ona je od glave do pete zamotana u toplu vunenu haljinu, a dugačke čarape od kozje dlake podšivene su kožnim potplatima. Kada potegne male sanjke, snijeg tužno zaškripi pod njezinim nožicama. Pri pomisli na sve to, on se samo strese, ramena mu zadrhte, a onda nemoćno zaklanja oči. To neobično mučenje obliva njegovo čelo hladnim znojem.
Djevojčica ga zove. Ona podiže svoje od hladnoće po-crvenjelo lice i žali mu se da joj se konopac na sanjkama prekinuo. On odmah poleti dolje, privezuje uzicu i stoji na mrazu bez kape i bez toplog rublja.
– Zar ti nije hladno? – pita ga djevojčica.
O ne, njemu nikada nije studeno; njegove su ruke potpuno tople, samo ledeni zrak izaziva pri disanju oštar bol u grlu. Ali njemu nikada nije hladno!
I on tada primjećuje da se visoka stara breza, koja raste pred ulazom, nekako promijenila; stablo joj je ispucalo. To je učinio mraz, pomisli on s jezom u duši.
Vrijeme se preko noći opet izmijenilo. On je sjedio na krevetu, tu je drijemao i čeznuo za toplim vremenom, premda je posve dobro znao da će se zima oduljiti i da će još biti hladnih dana. Ali unatoč svemu kod njega se bješe probudila neka nada.
Mraz je popustio, a s krovova je napokon počelo otapanje leda, posvuda se čuo žubor kao da negdje blizu udaraju morski valovi. To žuborenje koje se širilo u prostoru, doživljavao je kao glazbu, a to mu je vraćalo nadu koja je danomice rasla. Samo proljeće može tako živo udarati u zlatni doboš i pozivati prirodu na uzbunu.
On je preko noći začuo kako kiša bubnja i tuče u prozorska okna, pa je ustao i radosno osluškivao taj šum kiše, a onda se brzo obukao i pohitao u svoj atelier. Čim je stigao, zapalio je sva svjetla. Sada su gorjele lampe dajući gotovo nestvaran sjaj svim njegovim žudnjama za ljetom, obasjavajući zadovoljstvom sve njegove okovane snage koje su se ponovo probudile i oživjele, pa je istog časa prionuo na posao. Lica i glasovi iz toplih krajeva nadirali su odnekud i ispunili cijelo njegovo biće.
Pred njegovim očima bješe se otvorio kao slika jasan i čudesan pejzaž – tajanstvena dolina u kojoj stoji Bogočovjek kao kakav razbarušeni cvijet u ranom jutru i plijeni svojom pojavom u tome čudnom krajoliku. Biljno carstvo je raskošno, posvuda su beskrajna polja vinogorja, palme i tropske biljke sa svojim plodovima i svojim velikim crvenim cvjetovima, crvenim poput mesa. U toj dolini pasu životinje, tiho i posve blizu čovjeka koji prati svaki njihov pokret i čuje svaki šum. A gore, na vrhu stijene, čuči jato ptica; njihova su pera prava kao mačevi, a oči nalik malim zelenkastim plamičcima. I na drugoj strani doline vidi se još jedan pejzaž s palmama koji seže u dubinu tog prostranstva. Na samom obzoru izranja jutarnje sunce i svojim zrakama obasjava Bogočovjeka koji tamo stoji.
On u svom atelieru radi do zore, potom odspava koji sat i ponovo počinje raditi. Ništa ga ne može odvojiti od posla, štoviše, neka neobična snaga okrepljuje njegov duh. On je za samo pet kišovitih dana napravio skicu za sliku "Sin Sunca".
Taj mali crnoputi i crnooki, gotovo ružni čovjek, bez brade, s velikim i glatkim čelom, sjedi mirno na stolici i prepušta drugima da govore. On se katkad zakašlje i zbunjeno prinosi ruku kako bi dlanom pokrio usta. Ako mu se netko obrati kakvim pitanjem, on samo nervozno uzdrhti i prije nego bilo što izusti, dugo i pažljivo promatra sugovornika. On je u stanju cijelu večer sjediti na istom mjestu, a da ga nitko ne zamijeti, jer on se ne ističe, niti se pak želi nametati. Tko god ga vidi, pomislio bi da je taj čovjek slučajno dospio u društvo slavnih ljudi.
Kroz nekoliko tjedana ovaj će isti čovjek izložiti svoju sliku. I od toga dana njegovo ime postat će slavno.


Možda je ovo izmišljena priča o umjetniku, ali to nikako ne znači da takav slikar ne živi ondje, na sjeveru, u strašnoj zimi. I može biti da je baš on napravio sliku koja se zove "Sin Sunca".

UTVARA


U djetinjstvu sam proveo nekoliko godina kod mog ujaka, župnika u Nordlandu. To su za mene bile teške godine, bilo je mnogo posla i mnogo batina, a malo ili nimalo slobodnog vremena za igru i odmor. Moj ujak bio je strog, pa sam krišom odlazio od kuće i sve više uživao u svojoj samoći. Čim bih ugrabio malo slobodnog vremena, odlazio bih u šumu ili na groblje, a kad god bih lunjao između križeva ili čitao nadgrobne natpise, uvijek bih utonuo u neke sanjarije, a često sam i razgovarao sam sa sobom.
Župnikova kuća nalazila se na lijepom mjestu, baš na kamenitoj obali široke i brze rječice Glimme koja se ulijevala u more. Rječica je žuborila dan-noć, ljeti-zimi; njezina pjesma nikad nije utihnula.
Na vrhu brijega bjehu crkva i groblje; stara drvena crkva i malo zapušteno groblje. Na te grobove nikad nitko nije stavljao cvijeće, ali je pored kamene ograde rasla malina s krupnim i slatkim bobicama koje su se hranile sokovima te masne zemlje mrtvaca. Poznavao sam svaki grob, svaku humku, a zapazio sam kako su novi križevi u početku uspravni, kasnije bi se malo nagnuli, da bi naposljetku, nakon kakve olujne noći, ležali na zemlji.
Iako na grobovima nije bilo nikakvog cvijeća, ljeti je cijelo groblje prekrivala trava. To je bila velika i gusta trava, pa sam tu često sjedio i osluškivao kako huji vjetar kroz te stabljike trave koje su mi dosezale do pojasa. Katkad bi se tom šuštanju travki pridružila škripa vjetrenice koja je dopirala s crkvenog zvonika, jer bi se okrenula od siline vjetra, pa su se ti zvuči zahrđalog željeza nekako žalostivo razlijegali po cijelom groblju.
Kad god je grobar radio na groblju, ja bih mu prišao i razgovarao s njim. Bio je to ozbiljan čovjek, rijetko bi se osmjehnuo, ali prema meni je bio ljubazan i uvijek bi me upozorio da se malko odmaknem dok on iz rake izbacuje zemlju, jer se često događa da lopatom zahvati i kakvu veliku kost ili lubanju s iskeženom čeljusti.
U grobovima sam katkad nalazio kosti i hrptenice pokojnika, koje sam isti čas ponovo zakopavao u zemlju, jer me grobar tako podučio. Mene nije zbog toga obuzimao nikakav neugodan osječaj, bio sam se već naviknuo na te čovječje ostatke. Ispod crkve, u jednom kutu podruma, bješe nešto kao kosturnica gdje su bile skupljene na gomilu kosti pokojnika, tamo sam često sjedio i nešto djeljao ili pak razmještao kosti po podu i pravio od njih različite figure.
No, jednom sam na groblju naišao na zub.
To je bio prednji zub, bijel i čvrst. Podigao sam taj zub sa zemlje i stavio ga u džep. Mislio sam da ću to već za nešto upotrijebiti i izraditi od njega kakvu krasnu stvarčicu, a možda ga i ugraditi u neku od onih mojih tvorevina od drveta. No, dobro, donio sam taj zub kući.
Bila je jesen, a sumrak je nadolazio rano. Nakon što sam pozavršavao neke poslove, otišao sam u služinsku sobu i tu sam se htio pozabaviti nađenim zubom. Tada je izišao mjesec, bio je gotovo pun. U toj mojoj sobi nije bilo svjetla. Bio sam sam i nisam smio zapaliti svjetiljku dok ne dođu sluge, ali mogao sam koristiti svjetlost iz peći, pa sam odlučio naložiti veliku vatru. Otišao sam u šupu po drva.
U šupi je bio mrak.
Ja sam tu pipao kako bih pronašao drva, ali najedanput osjetih lak udarac po glavi, kao da me je netko kvrcnuo jednim prstom. Trgnuo sam se, ali nikog nisam opazio.
Počeo sam uzmahivati rukama oko sebe, ne bih li otkrio tko me to kucnuo, ali ništa nisam napipao.
Onda sam upitao tko je tu, ali nikakav odgovor nisam dobio.
Bio sam gologlav. Dotaknuo sam ono mjesto na glavi gdje me maločas kvrcnulo, i najednom sam u svojoj ruci osjetio nešto posve hladno, baš ledeno, pa sam to brže-bolje ispustio.
Kako je to čudnovato, pomislio sam. Ponovo sam dotaknuo svoju kosu, ali tamo više nije bilo ničega. Pomislio sam:
– Što bi to moglo biti tako ledeno i kako to da padne s tavana i pogodi me u glavu?
Uzeo sam veliki naramak drva i vratio se u sobu, naložio peć i tu čekao da se vatra razbukti. Tada sam uzeo zub i izvadio turpiju. Najedanput se začula lupa o prozor.
Pridigao sam glavu i ugledao čovjeka koji bješe priljubio lice uz staklo. Bio mi je posve nepoznat, nikad ga prije nisam vidio, iako sam poznavao sve ujakove župljane. Imao je riđu i gustu bradu, na glavi kapu, a oko vrata crveni šal. Tek kasnije kad sam o tome razmišljao, pitao sam se: kako to da sam mogao jasno vidjeti tu glavu neznanca, iako je bila u sjeni, gdje nije dopirao ni tračak mjesečine?
Dakle, vidio sam lice u pomrčini tako jasno da sam uočio čak i bljedilo tog lica, gotovo bjelinu, a te oči su me oštro motrile.
Prođe jedna minuta, a onda se to lice osmjehne.
To nikako nije bio glasan smijeh, onaj od kojeg se trese tijelo, već samo otvaranje usta i oštar pogled.
Kosa mi se digla od užasa, a oni predmeti ispali su mi iz ruku. U tim sablasno otvorenim ustima koja su se kezila prema meni spazio sam jednu crnu rupicu umjesto zuba; dakle, tom čovjeku koji se tu smijao iza prozorskog stakla nedostajao je jedan zub.
Sjedio sam i promatrao to strašno lice. Prođe trenutak, a lice počinje mijenjati boju, postaje posve zeleno, a onda crveno, ali se i nadalje smiješi isto kao i maloprije. Nisam gubio razum, sve sam oko sebe zapažao, vatra u peći bješe se razbuktala, a slab odsjaj plamička padao je na suprotni zid uz koji su bile ljestve. Također sam čuo sat koji kuca u susjednoj sobi. Sve mi se tako jasno ukazalo, čak i vunena kapa sa zelenim porubom na glavi tog čovjeka koji je stajao iza prozora.
No, najedanput se čovjekova glava počinje lagano, sasvim lagano, naginjati i napokon nestaje iza prozora. Kao da je taj lik u zemlju propao; više ga nisam vidio.
Moj strah ne može se opisati i ja sam počeo drhtati. Počeo sam pipati po podu ne bih li pronašao zub, a istodobno i pogledavati prema prozoru, plašeći se tog lica koje bi se ponovo moglo pojaviti.
Kada sam pronašao zub, htio sam ga odmah odnijeti na groblje, ali nisam imao hrabrosti. Sjedio sam nepomično najednom mjestu i tada začuo korake u dvorištu; to je jedna sluškinja lupkala drvenim cipelama, ali ja se nisam usudio glasnuti, pa su se ti koraci napokon izgubili. Vatra u peći već je dogorijevala i ja više nisam vidio nikakvog spasa za sebe.
Tada stisnem zube i ustanem. Hodam natraške i otvaram vrata ne skidajući pogled s prozora na kojem se pojavio onaj čovjek. Kad sam se našao u dvorištu, pojurio sam koliko me noge nose prema konjušnici, nadajući se da ću tamo pronaći nekoga od slugu i zamoliti ga da ode sa mnom na groblje.
No, u konjušnici ne bješe nikoga.
Tek vani, pod vedrim nebom, vratila mi se prisutnost duha, pa sam odlučio sam otići na groblje. Možda je i bolje da se nikome ne povjeravam, jer bi nešto od ove priče moglo doprijeti i do ujaka, a tako bih mogao navući njegov gnjev.
Zub mi je bio u džepu.
Zastao sam pred kapijom groblja. Bio sam posve obamro od straha. Vladala je prava grobljanska tišina, jedino je žubor Glimme remetio taj mir. Kapija je bila otvorena, tako da nikakva vratašca nisu škripnula. Zastao sam ispod svoda kapije i nikako se nisam usuđivao kročiti na groblje.
Tu mi koljena počnu klecati i ja padnem na zemlju kao snop. Malo podalje od kapije, između dva groba, ugledah onog istog čovjeka s kapom na glavi. Sada mu je lice bilo bijelo i on ga je stalno okretao prema meni i nešto mi je pokazivao rukom, kao da me poziva da priđem groblju.
To je bilo nešto kao zapovijed, ali ja nisam imao hrabrosti krenuti dalje. Ležao sam na zemlji i gledao čovjeka, i to onim molećivim pogledom, ali on se nije pomicao s mjesta i neprekidno me gledao.
U jednom trenutku vratilo mi se samopouzdanje, jer se kod konjušnice pojavio neki od sluga; bit će da je tu došao poslom. Taj znak života toliko me ohrabrio, pa sam odlučio ustati. Tada je onaj čovjek počeo pomalo uzmicati, sada mi se činilo da ne hoda već klizi, premda me i dalje mamio da uđem na groblje. Onda sam odlučno napravio dva ili tri koraka, ali dalje nisam mogao, zastao sam i tu izvadio iz džepa onaj bijeli zub i hitnuo ga na groblje. U tom trenutku na zvoniku se prevrnula vjetrenica, a njezina jeziva škripa prostrujala mi je do kostiju. Istrčao sam na kapiju i pojurio kući što sam brže mogao. Kada sam ušao u kuhinju, rekli su mi da sam blijed kao krpa...
Otada je prošlo mnogo godina, ali ja se sjećam svega, i još i danas vidim onog čovjeka s riđom bradom koji me mami na groblje, a vidim i sebe kako klečim pred grobljanskom kapijom.
Ni danas ne mogu reći koliko mu je moglo biti godina; možda dvadesetak, a možda i punih četrdeset. I kasnije sam ga viđao i često razmišljao o njegovim godinama. Ne znam što kazati; doista ne znam u kojoj je dobi mogao biti taj čovjek...
Bilo kako bilo, on mi se mnogo puta javljao i noću i predvečer, pokazivao se i smijao, otvarao usta u kojima nije imao jednog zuba i gotovo na isti način iščezavao. Onda je napadao veliki snijeg i više nisam mogao ni do groblja, tako da onaj zub nisam zakopao u zemlju. Malo-pomalo popuštala je ta sablasna jeza, više nisam bio uznemiren kao prije, pa ipak me pojava tog čovjeka učinila nesretnim; da, baš tako: neizrecivo nesretnim. Katkad sam mislio da bih sve ove muke mogao prekratiti tako što bih se bacio u Glimmu, i to u vrijeme kad nabuja.
Potom je došlo i proljeće, a taj čovjek je posve iščezao. Rekoh li posve? O, nije on posve nestao, već samo preko ljeta, a iduće zime ponovo se pojavio, i to samo jednom. Tri godine iza toga napustio sam Nordland i nisam se tamo vraćao cijelu godinu. Vratio sam se tek poslije krizme; tada mi se i samom činilo da sam odrastao čovjek. Više nisam stanovao kod ujaka u župnoj kući već kod roditelja.
I jednom u jesen, tek što navečer bijah legao, a san me još ne bješe svladao, osjetih na čelu hladnu ruku. Tada ot-vorih oči i spazih onog čovjeka; sjedio je kraj mene na postelji i gledao me. Sa mnom u sobi spavala su i moja dva brata, ali ja ih nisam budio, niti sam bilo što viknuo. Kada sam osjetio tu hladnu ruku na čelu, samo sam tiho izustio: – Ne odlazi!
To je bilo dovoljno da se moja braća probude i priupitaju me s kim to razgovaram.
Čovjek je tu i dalje sjedio i počeo tamo-amo mrdati gornjim dijelom tijela. Činilo mi se da postaje sve viši i viši, i izdužio se gotovo do stropa, a onda više nije mogao ni tamo ni ovamo, pa je tihim koracima prišao do peći i tu iščezao. Sve vrijeme pratio sam ga pogledom...
Još nikad nije bio tako blizu mene kao ovaj put, pa sam mu mogao vidjeti svaku crtu lica. Pogled tih očiju bio je bez sjaja i nekako neodređen. On je zurio u mene, a u isti mah kroz mene i pokraj mene, kao da želi svojim pogledom prodrijeti nekamo unutra i sagledati neki drugi daleki svijet. Njegovo lice bilo je nepomično i više se nije smjehuljilo.
Kada sam odgurnuo njegovu ruku sa čela i rekao da ne odlazi, on je tada lagano sklonio svoju ruku. I začudo, dok je sjedio na mojoj postelji, nijedanput nije trepnuo okom...
Poslije nekoliko mjeseci, kad je već zima uvelike došla, otišao sam od kuće i nastanio se kod trgovca W. Radio sam u dućanu i pomalo u uredu. Tu mi se posljednji put ukazao moj čovjek.
Jedne večeri ušao sam u svoju sobu, upalio svjetiljku i svukao se, a onda sam iznio svoje cipele pred vrata; to je bila uobičajena stvar da svoje cipele ostavljam sluškinji.
Tada sam u hodniku ugledao čovjeka s riđom bradom, stajao je ispred mene.
Nisam se plašio, jer sam znao da su sluge u susjednoj sobi. Glasno sam promrmljao:
– Ti si opet ovdje!
Čovjek je odmah otvorio svoja velika usta i počeo se smiješiti na onaj svoj način. To više nije bio onako mučan dojam kao prije, a uz to, spazio sam daje sada čovjek imao zub na mjestu gdje je nekada bila rupica.
Sam Bog zna što je sve bilo s njim za ovih nekoliko godina. Možda se ponovo sjedinio s prahom i smrtnom sjenom od kojih je dugo bio odvojen, a možda gaje tkogod i zakopao u zemlju; to doista sam Bog zna.
Sada je taj čovjek otvorio usta i tako je stajao pred vratima, zatim se okrenuo i sišao niz stube i negdje tamo iščezao.
Otada ga više nikad nisam vidio. A od toga doba prohujalo je bogme mnogo vremena...
Taj čovjek, taj glasnik iz carstva mrtvih, načinio je mnogo zla, a i kasnije sam imao različitih utvara, susretao sam se s čudnovatim stvarima koje nisam uspio objasniti, pa ipak je taj riđobradi najdublje obuzeo moju dušu.
I napokon, ruku na srce, možda on meni nije učinio nikakvo zlo; o tome sve više razmišljam, možda mi je samo pomogao i naučio me da čvrsto stisnem zube i gledam ravno u oči svim opasnostima. Da, doista, kasnije sam u životu bio sposoban nositi se čvrsto i odlučno s mnogim nedaćama.

ALEXANDER I LEONARDA


U mom zavičaju, u Nordlandu, bila je rijeka Glimma. A bio je tamo svojedobno i jedan ciganski momak koji se zvao Alexander; s njim sam jednom zapodjenuo razgovor u tvrđavi Akershus; ondje je robijao kao nasilnik. Sada evo čitam u novinama da je taj opasni zločinac umro; ubio ga je tamnički zrak. Tada mi je Alexander pripovijedao da je nekoć davno usmrtio jednu djevojku... Ne znam zašto baš danas o njemu mislim, i zašto sam započeo pripovijedati na ovaj način i bez ikakva reda, zagrabivši stvar u sredini. Krenut ću od samog početka.
U Nordlandu ima velikih ribara, a ima i malih. Veliki ribar redovito ima svoj hambar i punu konobu; značajan je i imućan čovjek, nosi odijela od punijeg sukna, katkad su mu i preširoka, ali želi da se pokaže još većim i da uvjeri ljude kako se dobro hrani. Takav značajan čovjek nikada ništa ne duguje župniku ni vlastima, a o Božiću uzima u kuću cijelu polovaču rakije. Lako se dade razabrati gdje stanuje veliki ribar; njegova je kuća obložena drvom obojenim u crveno, dok su vrata i prozori bijeli.
Na pristaništu velikoga ribara Jensa Olaia pristane jednoga dana poveća ciganska družina. Bilo je tada rano proljeće. Cigani su se dovozili u svojim posebnim obiteljskim čamcima, a vodio ih je stariji Alexander, zvani Splint, gorostas čovjek, visok gotovo dva metra. Iz čamca iskoči lijep momak od svojih dvadesetak godina i zađe u kuću Jensa Olaia da štogod isprosi. Bio je to mladi Alexander! Da, to je bio on; odmah smo ga prepoznali, jer se nekada u djetinjstvu igrao s nama i mijenjao s nama sjajna puceta i metalne komadiće.
Jens Olai, ponosni i krupni muž, koji nije nikome ništa dugovao, zapovjedi Ciganima da izjedre iz njegova pristaništa bez ikakve milostinje. No Alexander je bio drznik, neustrašivi drznik, pa se nije micao s mjesta, premda su ga triput odgonili.
– Ovdje ima posla, možeš štogod zaraditi – reče Jens Olai.
– Kakva posla?
– Možeš krpati kotlove i lonce. A mogao bi pomagati i mojoj ženi i kćeri kad se mi muškarci odvezemo u lov na ribu.
Tada se mladi Alexander okrene i uputi prema čamcu kako bi se posavjetovao sa svojim ljudima. Kad se vratio reče Jensu Olaiu:
– Dobro, prihvaćam posao!
Zacijelo se dogovorio sa svojim ocem da će od ribara što više krasti.
Nakon nekog vremena izveze se Jens Olai sa svojim sinovima u ribolov, a žena mu i kći ostadoše kod kuće. Kći se zvala Leonarda. Nije joj bilo više od dvadeset godina.
Mladi Alexander brzo se privikao na sve poslove. Razumijevao se u stočne bolesti, znao ih je iscjeljivati, a bio je i vrlo vješt u krpanju posuda. Ribareva žena domalo mu stane iskazivati osobitu naklonost, premda se već bližila četrdesetoj godini. Ciganin je lagao kako nije u stanju pomisliti ni na koju drugu ženu osim na svoju izabranicu koja ga čeka u očevoj lađi. To je snažnoj ribarici zadavalo mnogo boli, pa je dobro pazila na svoju kćer i čuvala je od Ciganina. Ona ga je odbijala od kuće, a čim se zemlja bješe odmrznula, poslala je mladoga Alexandera da prekapa treset. Alexander je na tresetištu pjevao nerazumljive pjesme, ali je radio kako valja i svakog bi dana obavio dobar dio posla. Bio je to velik i veseo poganin. Leonarda nije s njime mnogo govorila.
Ne, Leonarda nije mnogo s njime govorila i nikada nije zaboravljala da je kći Jensa Olaia. No, proljeće je vrlo opasno doba, pa kad je toplina razgrijala zrak, onda su Alexanderove oči sijevale kao zvijezde, pa se sve više primicao Leonardi i prolazio pokraj nje. Na neobjašnjiv način iščezavale su stvari iz njezina sanduka, i to jedna po jedna zaredom, premda je ključaonica na njemu ostajala netaknuta. Tek kad se otkrilo da je dno sanduka bilo odvaljeno, Leonarda je okrivila Alexandera da ju je potkradao.
– Nisam – odgovori on. – Ali ako mi večeras ostaviš vrata svoje sobe otključana, možda ću pronaći tvoje stvari. Ona ga odmjeri i smjesta mu uzvrati:
– Zar ti hoćeš silom, koliko sutra, otperjati iz ove kuće?
No, Ciganin se dobro razumije u udvaranje i poznaje svu slatku moć svojih crvenih usana, svoje tamnopute kože i vatrenih očiju. Velik je majstor u zavođenju, veliki ljubavni pustolov.
Sutradan je Leonarda, s predivom u rukama, sjedila u dvorištu, a kada je naišao Alexander, obratio se djevojci:
– Nemoj me tjerati iz službe, nego pođi sa mnom na tresetište. Nikada ti više neću onako govoriti.
Ona podigne oči. Tih nekoliko riječi upiju se u njezino srce. On skine kapu, a crna mu se kosa spusti na oči. Njegove crvene usne bijahu odveć lijepe. I Leonarda odgovori:
– Dobro, dobro, vidjet ćemo!
Ona porumeni, ali istog časa natkrili se nad svojim predivom. Ciganin je znao što radi kad je pozvao djevojku na tresetište. Odlučio joj se umiljavati, premda je znao da se kućna vlast ne nalazi u njezinim, nego u materinim rukama. I dani su prolazili.
Stolarov sin Konrad oslobodio se i postao svoj čovjek. Zanat je izučio kod gradskih majstora, pa je brzo izašao na dobar glas. Okućio se na drugoj strani rijeke Glimme; seljaci su odlazili k njemu, a kadgod su naručivali i fine škrinje. Jednog dana zaputi se onamo i Leonarda, a Alexander je preveze čamcem.
Leonarda se začudo dugo zadržala kod Konrada, pogađala se s njim i cjenkala oko jedne nove škrinje, a govorili su i još štošta drugo, jer su se poznavali od malih nogu. Kad je Alexanderu već dojadilo čekanje kod čamca, uspne se do stolarove kuće i pogleda kroz prozor. U isti mah odskoči, a onda jurne u sobu uzbuđen i bijesan.
Sve troje zanijeme. Ciganin se činio kao konj trkač sa spuštenom grivom i s drhtavim nozdrvama.
– Evo me, evo! Već idem – reče Leonarda da bi ga smirila.
Momci su se mjerkali od glave do pete, a obojica su bili mladi kao kaplje rose. Alexander opipa bedro tražeći nož, ali ga nije imao uza se, pa mu se oči opet ugasiše. Ciganin se ne zna pomoći bez noža, a s njim je smion i mahnit do ubojstva. To je bio prvi sukob.
Nekoliko dana kasnije dođe stolar Konrad sa sandukom u ribarovu kuću. Sanduk je bio osobito brižno izrađen i slijepljen, a brava je bila nova i umjetnički napravljena. Kad je Leonarda htjela spremiti svoje stvari iz staroga u novi sanduk, izbije na vidjelo da su joj sve ukradene stvari na okupu. Mirno su ležale na svom starom mjestu, kao da nikada nisu odande ni odlazile.
– To je opet tvoje maslo – obrati se Leonarda Alexanderu.
– Ne, nije – odgovori Ciganin.
Zasigurno je ponovo slagao, premda mu to nije ništa pomagalo.
Stolar Konrad zadržao se poduže u kući kod Leonarde, a ona mu je skuhala kavu i počastila ga. No, prije toga našao je Ciganin priliku da pljune u kotao. A kad je stolar odlazio, on je motrio na nj. I momci se ponovo odmjeriše, ali sada je Alexander imao nož uza se.
– Ništa ti ne pomaže, Ciganine – reče Konrad. – Danas mi je dala riječ.
U Alexanderovim očima zaplamsa i on trgne nož. Stolar skoči u čamac i otisnu se od obale, a kad se malo udaljio i našao nekoliko hvati od kopna, dovikne da će skitnicu prijaviti vlastima.
I opet prođe neko vrijeme.
Stari se Splint ponovo iskrca sa svojom družinom u pristaništu i zaželi povesti sa sobom sina, a Alexander se opirao i tražio da odsluži ugovoreni posao. On je lagao i obećao ocu da će još mnogo potkradati ribara, pa je tako ciganski čamac opet odjedrio bez njega.
Mladić je rekao Leonardi:
– I lastavice su se vratile! Nije li vrijeme da sa mnom pođeš u hambar i da mi naložiš da nategnem obruče na čabrice i spremim bačve za ribolov?
Ona ga zacijelo još nije dobro poznavala, pa mu je zato podrugljivim glasom odgovorila:
– Smijem li ti se povjeriti?
No, njezino podrugivanje ne bješe posve ozbiljno, jer nju više njegove dvolične riječi nisu ozlojeđivale kao prije. Opažala je da se njegova ljubav razgorijevala iz dana u dan.
Tek što su proveli nekoliko časaka u hambaru, a Alexander je već počeo sezati za njom i cjelivati je usred usta, i to mnogo, mnogo puta.
– Ti si izgubio pamet – reče ona i počne mu se otimati onako crvena i zadihana.
– Da li još i sada misliš da bih koliko sutra morao otperjati iz kuće? Sada je Leonarda bila već sasvim ukroćena, pa je odgovarala: – Sve će zavisiti od toga kako se budeš vladao.
– Pa, neću nikada više – reče on.
Ali svoju riječ nije održao. Lagao je neprestano umiljavajući joj se i ne puštajući je iz ruku.
I morao je doći dan da Leonardino srce sasvim popusti tamnoputom poganinu. Upravo ništa nije postigao prvih tjedana, ali već četvrtog tjedna obnevide njezine oči i ona mu se prikloni. A bilo je to baš u doba kad je drveće počelo pupati i kad su se nad Nordlandom tako beskrajno širile vedre noći. Napokon, djevojka se zaputi na tresetište i ponese mu ručak u samu močvaru, premda mu ga je mogla ostaviti na rubu močvare, kako je to prije radila. Ali ne, sada je željela da mu se što više približi.
Mati je gotovo pobjesnila od ljubomore, pa je nastojala i sve učinila da stolar što prije dođe do djevojke. I Leonarda pristane da bude po materinoj volji, premda je sama, kao u kakvoj omaglici, lunjala dvorištem i već dobro uviđala daje s njezinim srcem sasvim drugačije i da ono ne pristaje. Skitnica Alexander stajao je usred tresetišta i kopao motikom, a ona je gazila blato i gledala njegovu ljepotu i mladost. Bilo je dana kad joj je stolar Konrad sasvim iščezao iz pameti, ali to nikako nisu bili njezini najtmurniji dani.
S proljeća se veliki ribar i njegovi sinovi vratiše iz ribolova; došlo je vrijeme sijanja, a Alexander je i tada pomagao u svim poslovima, premda je već o Ivanju morao otići. Iz dana u dan postajalo mu je sve teže sastajati se potajno s Leonardom, jer su je sada čuvala i braća, koja su također držala stranu stolara Konrada. A povrh svega ljubav je tako hirovita, umije katkad i dotužiti, pogotovo kad se čovjek previše zanese i prepusti uživanju, pa je tako i mladi Ciganin već pomalo počeo dosađivati djevojci. I ona se počne spremati za svadbu i udaju za Konrada. A Alexander reče:
– Kad stolar prvi put prekorači prag kuće, dobro ću ga zatući!
No on je Leonardi dojadio i dotužio, pa mu se opet počela podrugivati:
– Gle, gle! A što ćeš onda drugi put učiniti?
Na samo Ivanje bješe dogovoren ples u stolarovoj kući, pa je Leonarda trebala poći onamo. No, iste je večeri i Alexander morao ostaviti službu u domu Jensa Olaia. I Leonarda reče Alexanderu:
– Prevezi me prije nego što odeš!
– A kamo si naumila? – zapita je on.
– To se tebe ništa ne tiče – odgovori ona.
I Alexander se spremi. Skupi svoju sirotinju u jedan zavežljaj i reče:
– Spreman sam!
Spustiše se na obalu i ukrcaše u čamac. Otkako se led bješe pokrenuo, rijeka je toliko nabujala, pa je svaki prijelaz preko nje bio opasan i rizičan. Dok je momak veslao, upita djevojku:
– Pa ćeš onda valjda i poći za njega?
– Hoću – odgovori ona.
– Nisam ja krao tvoje stvari – nastavi on. – Majka ih je krala i sakrivala. Cijeli jedan časak Leonarda je zurila u njega, a onda uzvikne: – Što si kazao?
– Njoj je bilo stalo do toga da nas omrazi – reče Alexander – ali ja sam se dosjetio kamo ih je mogla skrivati, pa sam ih onda opet krao od nje! – Lažeš i triput lažeš! – uzvrati ona.
Leonarda mu ništa nije vjerovala, a Ciganin je veslao sve neopreznije; nije više gledao kuda vesla.
– A ja ti nisam ništa nažao učinio – reče on napokon. – Mogao bih postati pošten čovjek kad bi ti htjela.
– Što me briga za to! – odgovori ona i počne se svađati s njim. – Kako to veslaš? Nabasat ćemo na kakvu hrid!
On je tada pustio čamac da ide kamo ga rijeka nosi.
Onda ona u sav glas poviče još jedanput, izusti iste riječi, a on zahvati veslima jače, kao da joj se želi pokoriti, ali u taj mah prebije jedno veslo.
Nisu znali što će se dogoditi.
– To si namjerno učinio – reče ona, a već je bješe obuzeo strah. On odgovori:
– Jesam. Nećeš živa pristati na obalu.
Časak kasnije razliježe se krik, čamac udari o neku stijenu i jedna mu se strana probije. Za tren oka Ciganin skoči na stijenu. Odande je vidio kako se Leonarda nekoliko puta okrenula, onda ju je voda izbacila, pa opet progutala naglavce. Vir ju je zaronio na dno.
S obale su ih gledali i spasili Ciganina. Nitko mu ništa nije mogao predbaciti, niti bilo što dokazati. Veslo mu se prebilo, pa na njega nije mogla pasti nikakva sumnja. Nesreća ih je zadesila.
Ovu pripovijest pričao mi je sâm Alexander u tvrđavi gdje je robijao kao nasilnik.

ROBOVI LJUBAVI


I.


Ovo sam ja napisala, a pisala sam i danas kako bih olakšala svome srcu. Izgubila sam posao u kavani, a tako i mnoge svoje radosne dane.
Jedan mladi gospodin u sivom odijelu dolazio je svake bogovetne večeri s dvojicom prijatelja i sjedao za jedan od mojih stolova. Tu je dolazio otmjeni svijet i svatko je imao poneku ljubaznu riječ za mene, svatko osim tog mladog gospodina. Bio je visok i vitak, imao je mekanu crnu kosu i tamnopute usne, a samo bi me ponekad i tek usputno okrznuo pogledom svojih plavih očiju.
Mora da je u početku imao nešto protiv mene. Dolazio je svake večeri, pa se bijah navikla na njega, a čim jednom nije došao, posve sam lako zamijetila da ga nema. Odmah sam krenula u potragu za njim, obigrala cijelu kavanu da bih ga napokon ugledala kraj velikog stupa sasma na drugom kraju. Sjedio je s jednom damom iz cirkusa. Ona je imala žutu haljinu i duge rukavice koje su sezale preko lakata. Bila je mlada, imala je lijepe tamne oči – a moje oči bijahu plave.
Zastala sam kratko pokraj njih i slušala o čemu govore. Ona mu je nešto predbacivala, a onda mu je otvoreno rekla da odlazi i da je več sita njega i njegovih ludosti. Tada pomislih u svom srcu: O, Sveta Majko Božja, zašto ne dođe k meni?
Iduće večeri pojavio se s dvojicom svojih prijatelja i sjeo za moj stol. Nisam prišla, kao što sam to inače radila, već sam se pravila kao da ih ne primjećujem. Kad mi je dao znak, pridoh stolu i rekoh:
– Jučer niste dolazili.
– Kako je divno porasla naša konobarica – reče on svojim prijateljima.
– Pivo? – upitah.
– Da – odgovori on.
I ja donesem tri čaše piva.
II.


Prođe nekoliko dana.
On mi dadne jednu ceduljicu i reče: – Odnesite to preko...
I prije nego stoje izustio njezino ime, uzeh tu ceduljicu i odnesoh je žutoj dami. Usput sam pročitala njegovo ime: Wladimierz F. Kad sam se vratila, on me pogleda upitno.
– Odnijela sam – rekoh. – I niste dobili nikakva odgovora?
– Ne.
On mi dadne franak i reče s osmijehom:
– I nikakav odgovor je odgovor!
Cijele večeri sjedio je i zurio prema dami i njezinim kavalirima. Oko jedanaest sati ustade i priđe njihovom stolu. Ona ga prima hladno, ali se oba njezina kavalira upustiše s njim u razgovor. Činilo se da ga peckaju. On je tamo ostao minutu-dvije, a kad se vratio, rekoh mu da su mu u džep gornjeg kaputa nalili piva. On skide kaput, naglo se okrenu i usmjeri pogled prema stolu dame iz cirkusa. Osuših mu kaput, a on mi reče smiješeći se: – Hvala, robinjo!
I dok ga je ponovo oblačio, pomogoh mu i tada kriomice pomilovah njegova leđa.
On sjedne, bijaše rastresen, a jedan od njegovih prijatelja poruči još piva i ja uzeh čaše; htjedoh uzeti i F.-ovu čašu, ali on reče:
– Ne! – i položi svoju ruku na moju. Pri tom dodiru moja ruka najednom klonu; on to zamijeti i skloni svoju.
Navečer sam se dvaput molila pred svojom posteljom za njega. I, sva sretna, ljubila sam svoju ruku, onu što ju je on dodirnuo, svoju desnu ruku.
III.


Jednom mi je poklonio cvijeće, bješe to hrpa cvijeća koju je kupio kod cvjećarice na ulazu. On je kupio sve što je imala, a cvjetovi bijahu svježi i crveni. Taj buket stavio je preda se na stol, a tu nije bio nijedan od njegovih prijatelja. Ja sam stajala koliko god mi je vrijeme dopuštalo, stajala sam iza jednog stupa, gledala ga i mislila u sebi: pa taj se čovjek zove Wladimierz F.
Vrijeme je protjecalo, možda cijeli sat vremena, a on je tu sjedio i neprestano pogledavao na svoju uru. Upitah ga:
– Zar vi očekujete nekoga?
On me pogleda rastreseno i naglo reče:
– Ne, ne! Ne čekam nikoga. Zašto pitate?
– Samo sam pomislila da možda čekate nekoga.
– Dođite – reče on. – To je za vas. I on mi dadne cvijeće.
Jedva izustih riječ zahvale i to šapćući, a zasigurno sam se i zarumenjela, jer mi od radosti navre krv u lice. Bijah uzbuđena i posve smeteno zastadoh pred bifeom; tu sam morala nešto uzeti, ali nikako nisam znala što.
– Želite nešto? – upita mamzel, kako smo zvali gospođicu za pultom. – A što vi mislite? – upitah.
– Što mislim! – reče mamzel. – Jeste li ludi?
– Pogodite od koga sam dobila cvijeće. Glavni konobar prođe pokraj nas i dobaci mi: – Zaboravili ste donijeti pivo gospodinu s drvenom nogom.
– Dobila sam ga od Wladimierza – rekoh i odjurih s pivom.
F. ne bijaše još otišao. Ponovo mu zahvalih kad je ustao i krenuo prema izlazu. On se osvrnu i izusti:
– To je bilo namijenjeno drugoj!
Dobro. Možda je on kupio cvijeće za drugu, ali ja sam ga dobila. Dobila sam ga baš ja, a ne ona kojoj bješe namijenjeno. Hvala mu i na tome. Laku noć, Wladimierze!
IV.


Sutradan je padala kiša.
Pomislih: koju li ću haljinu danas obući? Crnu ili zelenu? Aha, obući ću svoju posve novu zelenu haljinu!
Tako vedra i raspoložena stignem do postaje na kojoj zatekoh jednu damu; stajala je na kiši i čekala tramvaj. Nije imala nikakva štita, pa joj ponudih da stane ispod mog kišobrana, ali ona to uz zahvalnost odbije. Tada i ja zatvorih svoj kišobran i nastavih čekati na kiši. Ne, ne, neće ona sama kisnuti na tramvajskoj postaji, pomislih. Navečer dode Wladimierz u kavanu.
– Hvala vam na cvijeću – rekoh oholo.
– Kakvom cvijeću? – upita on. – Ah, da! Ali ne govorite više o cvijeću.
– Htjela sam vam zahvaliti – rekoh. On slegnu ramenima i odbrusi:
– Vas ne volim, robinjo!
Dakle, on me nije volio! Pa ja to i nisam očekivala, niti sam bila i najmanje razočarana, ali sam ga zato svaku večer gledala. Sjedio je za mojim stolom i ja sam mu donosila pivo. Do viđenja, Wladimierze!
Iduće večeri došao je vrlo kasno. Upita me:
– Imate li mnogo novaca, robinjo?
– Ne! Nažalost, nemam – odgovorih. – Ja sam siromašna djevojka. On me tada pogleda, pa će s osmijehom:
– Loše ste me razumjeli. Treba mi nešto malo, do sutra.
– Nešto novaca imam – odgovorih. – Imam kod kuće sto trideset franaka.
– Kod kuće? A ovdje nemate? Odgovorih:
– Pričekajte četvrt sata i pođite sa mnom kad zatvorimo. Pričekao je četvrt sata i pošao sa mnom.
– Samo sto franaka – reče on.
Cijelo vrijeme išao je pored mene i nije me puštao da zaostanem, niti da odmaknem. Kad smo stigli pred kapiju, rekoh mu:
– Ali ja imam samo jednu sobu.
– Neću gore – odgovori on. – Pričekat ću ovdje. Kad sam donijela novce, on ih prebroji i reče:
– Ovdje ima više od sto franaka. Evo vam deset franaka napojnice – reče. – Da, da, čujete li, evo vam deset franaka napojnice!
On mi dadne deset franaka i udalji se zaželjevši mi ugodnu i laku noć. Vidjeh ga kako zastade na uglu i baci jedan novčić staroj i sakatoj prosjakinji.
V.


Iduće večeri jadao se kako mi ne može vratiti novac, a ja sam mu bila zahvalna baš zato što ga ne može vratiti. Otvoreno je priznao da je sve spiskao.
– Što da se na to kaže, robinjo? – reče on smiješeći se. – Vi znate: žuta dama!
– Zašto ti našu konobaricu zoveš robinjom? – upita jedan od njegovih prijatelja. –
Prije si ti rob nego ona.
– Želite piva? – rekoh da bih prekinula njihov razgovor.
Malo kasnije ude žuta dama. F. ustade i pokloni se. Ona prođe pokraj njega i sjedne za slobodan stol, odgurnuvši druge stolice kako joj nitko ne bi prišao. F. odmah uzme stolicu i sjedne kod nje. Nakon dvije minute ustade i reče vrlo glasno:
– Dobro, onda ja idem! I nikad se više neću vratiti!
– Hvala – odgovori ona.
Tada osjetih silnu radost i otrčah do bifea. Bijah uzbuđena, pa sam tu izustila nešto neodređeno, a potom sam pričala kako Wladimierz F. nikada više neće pogledati žutu damu.
Glavni konobar naiđe i oštro me prekori, ali ja za to nisam marila.
Kad se kavana zatvarala, F. me je sačekao na vratima.
– Pet od onih deset franaka, što sam vam jučer dao – reče. Dadoh mu svih deset i on ih uze, ali mi usprkos protivljenju vrati pet franaka.
– Večeras sam tako sretna – rekoh. – Ako smijem moliti, pođite sa mnom gore, iako imam samo jednu sobicu.
– Ne, neću s vama – odgovori. – Laku noć! Otišao je.
I ponovo je prošao pored stare prosjakinje, ali nije joj ništa dao, iako mu se ona poklonila. Bit će da je zaboravio, pa sam otrčala do nje i dala joj nekoliko groša.
– To vam daje gospodin koji je maločas prošao – rekoh. – Gospodin u sivoj odjeći.
– Gospodin u sivoj odjeći? – izusti žena.
– Onaj s crnom kosom, Wladimierz – rekoh. – Jeste li vi njegova gospođa? – upita.
– Ne. Ja sam njegova robinja – odgovorih.
VI.


Gotovo svake večeri kukao je što mi ne može vratiti novac, premda sam ga molila da me ne žalosti toliko. On je tada uzviknuo tako glasno da su ga svi mogli čuti, a neki se tome i nasmijaše:
– Ja sam hulja i nitkov! – reče. – Pozajmio sam novac od vas i sad vam ga ne mogu vratiti. Dao bih da mi se odsiječe desna ruka za jednu novčanicu od pedeset franaka.
Boljelo me što tako govori, pa sam počela smišljati kako da mu nabavim novaca, ali to nikako nisam mogla. On mi još reče:
– Ako me pitate kako sam, onda što reći. Žuta dama otputovala je sa svojim cirkusom.
Zaboravio sam je. I više ne mislim na nju.
– Pa ipak si joj danas napisao još jedno pismo – reče jedan od njegovih prijatelja. – To je posljednje – odgovori Wladimierz.
Kupih jednu ružu od male prodavačice i zadjenuh je u rupicu na lijevoj strani njegova kaputa. I dok sam to radila, osjetih njegov dah na svojim rukama, tako da sam jedva udjenula ružu.
– Hvala – reče on.
Zatražih tri franka koja sam imala na kasi i dadoh mu ih. Sitnica.
– Hvala – reče on ponovo.
Cijelu večer bila sam sretna, a onda Wladimierz najedanput reče:
– Za ova tri franka otputovat ću na tjedan dana. Kad se vratim, dobit ćete svoj novac! On tada opazi moje uzbuđenje i dodade:
– Ali ja volim samo vas! I uzme moju ruku.
Bila sam utučena što će otputovati, a nije mi htio kazati kamo, premda sam ga pitala. Sve mi se zavrtjelo, baš sve, cijela kavana i svi gosti – sve je to igralo oko mene. Više nisam mogla izdržati, pa sam plačući zgrabila njegove ruke.
– Za tjedan dana vratit ću se k vama – reče i ustade. Začuh glas glavnog konobara:
– Vi nas, dakle, ostavljate na četrnaest dana!
Oho, ne brinem se za to, ne hajem mnogo; Wladimierz će za tjedan dana ponovo biti ovdje, kod mene. Htjedoh mu zahvaliti, okrenuh se, ali on bijaše otišao.
VII.


Tjedan dana kasnije nađoh kod kuće njegovo pismo; bilo je prepuno gorčine i nimalo utješno. On mi je pisao kako je otputovao za žutom damom i kako mi nikad ne može vratiti novac, nikad i nikako, jer je on čovjek kojega su nedaće posve skršile. Nazivao je sebe niskom dušom, a ispod pisma stavio je potpis: rob žute dame.
Tugovala sam dan-noć i više nisam mogla ništa drugo raditi. Tjedan dana kasnije izgubila sam svoje mjesto, pa sam morala potražiti drugo. Odlazila sam u gostionice i hotele; zvonila sam i kod privatnih osoba i nudila svoje usluge, ali nisam imala sreće. Kasno navečer kupovala bih sve novine i kad dođem kući brižljivo čitala oglase. Mislila sam: možda bih mogla spasiti Wladimierza i sebe...
Jučer navečer našla sam njegovo ime u jednom listu i čitala o njemu. Odmah zatim izašla sam i dugo hodala ulicama, a vratila sam se tek jutros. Možda sam negdje i spavala, tko zna, ili pak presjedila na kakvom stubištu. Danas sam ponovo čitala sve ono od sinoć, a onda sam sjela na jednu stolicu i kršila ruke. Nakon nekog vremena sjela sam na zemlju i naslonila se leđima na stolicu. Udarila sam dlanovima o pod i onda razmišljala. Možda i nisam ništa mislila. U glavi mi je zujalo tako da nisam znala za sebe. Onda sam ustala i izašla. Dolje, na uglu ulice, toga se dobro sjećam, dadoh staroj prosjakinji groš i rekoh: – To vam šalje gospodin u sivoj odjeći. Vi ga znate! – Da vi možda niste njegova nevjesta? – upita ona. – Ne, ne, ja sam njegova udovica – odgovorih.
I sve do jutros tumarala sam ulicama. I sad sam ponovo pročitala. Zvao se Wladimierz F.

KRALJICA OD SABE


I.


Čovjek putuje uokolo, luta od mjesta do mjesta i svaki čas, providnošću sudbine, susreće ljude koje je prije vidio; susreće ih iznenada, na neočekivanim mjestima, tako da katkad zaboravi skinuti šešir i pozdraviti ih.
To se meni događa često, bogme vrlo često. I tu ne pomaže ništa.
Ono što mi se dogodilo 1888. godine u čudnoj je vezi s jednim ovogodišnjim doživljajem koji se zbio pred tjedan dana, na jednom kratkom putovanju u Švedsku. To je posve obična i razumljiva priča; sve je proteklo jednostavno, toliko jednostavno da možda i ne vrijedi o tomu pripovijedati. Pa ipak ću pokušati onako kako znam i umijem.
Ti se zacijelo i sam sjećaš što si me pitao kad smo posljednji put bili zajedno; to sada neću ponavljati, ali još jednom odgovaram da se pri svakom mojem pokušaju nešto ispriječilo, tako da sam svaki put ostao s onu stranu vrata. Duše mi, ne lažem i dokazat ću da je istina, jer nikad nisam bio tako blizu vjeridbi kao tada, i nikad tako nemilosrdno ostavljen ispred vrata kao tada. Ali tu više nema pomoći.


Godine 1888. dobih nešto novaca, tek za jedan kratki izlet – pričam točno kako je bilo. Krenuo sam u Švedsku i putovao vesela srca željeznicom, dok su vlakovi jedan za drugim i svakog dana zaredom prolijetali pokraj mene. Sretao sam mnoge ljude i svi su me pozdravljali riječima: "Bog vam pomogao!", a i ja sam uzvraćao isto tako srdačno: "Bog vam pomogao!", jer drugo ništa i nisam znao odgovoriti. Kada sam stigao u Göteborg, prvi par cipela bijaše mi bijedno poderan; ali o tome neću govoriti.
Još prije nego što sam došao u Göteborg zbio se jedan događaj o kojemu želim pripovijedati.
Što misliš o tome kad te jedna lijepa dama zavodljivo pogleda kroz prozor vlaka, a poslije se više i ne osvrne? Što onda? Možda samo mirno proći pokraj nje i ne praviti od toga nikakav događaj. Doista, morao bi biti lud da si nakon takva površna pogleda štogod umisliš! Ali kada te dama ne samo pogleda s najvećom znatiželjom, nego ti još ustupi svoju sobu, pa čak i svoju postelju na jednoj švedskoj poštanskoj postaji, zar ne nalaziš da onda čovjek ima razloga povjerovati u realnost njezinih nakana i uza sve to nečemu se ponadati?
Tako sam i ja mislio i nadao se do posljednjeg trena. Prije tjedan dana to me stajalo čak i jednog bolnog puta do Kalmara...
Dakle, bijah došao do poštanske postaje Bärby. Bilo je kasno navečer, a ja sam pješačio od rana jutra, te odlučih malo otpočinuti. Uđoh u gostionicu i zatražih jelo i prenoćište. Jelo sam mogao dobiti, ali prenoćište nisam, jer sve sobe bijahu zauzete.
Govorio sam s jednom mladom djevojkom; kasnije se pokazalo da je to gostioničareva kći. Gledam je i pravim se kao da ne razumijem. Možda mi je htjela staviti do znanja da smo mi Norvežani ovdje politički protivnici, prema tome i nepoželjni?
– Koliko li ovdje kola stoji – rekoh ravnodušno.
– Da, dolaze sa sajma i ovdje će prenoćiti – odgovori ona. – Stoga više i nema slobodnih kreveta.
Ona potom izađe i naruči mi jelo. Kad se vratila, počne opet govoriti kako je sve zauzeto.
– Možete – reče ona – otići do sljedeće postaje, to vam je Yterrån. Ili se vratite vlakom donekud. Ovdje je, kako rekoh, sve puno!
Oprostih naivnom djetetu i ne htjedoh biti neprijazan, ali bogme nisam kanio pomaknuti se odavde prije zore. Ja sam se našao u jednoj javnoj poštanskoj postaji i gostionici, dakle, u hotelu, pa sam svakako morao dobiti ležaj! – Krasno vrijeme – rekoh.
– Da – odgovori ona. – Bit će pravo uživanje otići do Yterråna. Nije daleko: jedna dobra milja.
To me već naljuti i ja rekoh ozbiljno, ali tiho:
– Razumije se da ja moram prenoćiti ovdje. Umoran sam i ne želim nikamo dalje!
– Ali svi su kreveti zauzeti! – odgovori ona.
– To nije moj problem!
Nakon što sam to izustio, zavalim se svom težinom u jedan naslonjač. Bijaše mi žao te djevojke; činilo se da mi ne pravi smetnje tek iz puke pakosti. Njezino je lice imalo pošten izraz, a njezina mržnja prema nama Norvežanima izgledala mi je vrlo umjerena.
– Smjestite me gdje god vam drago! Može i ovdje na divanu – rekoh.
Ali i divan je već bio izdat.
Tada me pomalo obuzme strah. Ako budem morao pješačiti jednu dobru švedsku milju, upamtit ću je za sva vremena, jer sam dobro znao da švedska milja nema kraja!
– Pa zar ne vidite, zaboga, da su mi cipele poderane! – uzviknuh. – I nećete me valjda izbaciti van s ovakvim cipelama!
– To ne, ali vaše cipele ni sutra neće biti ništa bolje – primijeti ona smiješeći se.
I doista, imala je pravo, a ja više nisam znao što činiti. Tada se otvore jedna vrata na kojima se pojavi mlada djevojka. Ona se smije nečemu što joj se maloprije dogodilo i na što svakako još misli. I baš u času kad je htjela nešto izustiti, ona me zamijeti. Nije se dala zbuniti, štoviše, zagleda se u menei naposljetku kimne mi glavom. Tada tiho upita:
– Što je, Lotta?
I Lotta joj nešto priča, ali ja shvaćam da šapuću o meni, premda ne čujem nijednu njihovu riječ. Sjedim i prisluškujem, kao da mi se tu sudba rješava. One krišom pogleduju moje cipele i pomalo se smijuckaju. Djevojka koja je maloprije ušla, sada maše glavom i hoće ponovo izaći. Kad je došla do vrata, naglo se okrenu kao da se nečeg prisjeti, a potom reče: – Pa ja noćas mogu s tobom spavati, Lotta, a on može u moju sobu!
– Ne – uzvrati Lotta – to je, gospođice, doista nemoguće!
– Ah, što da ne – izusti djevojka. – To je posve moguće! Stanka. Lotta razmišlja.
– Pa, dobro, gospođice, ako tako želite.
I okrenuvši se prema meni, Lotta mi se obrati: – Gospođica će vam ustupiti svoju sobu.
Tada skočim, sastavim pete i naklonim se. Mislim da je taj naklon ispao vrlo otmjen. Zahvalim gospođici i kažem da sam sada prvi put u životu dočekao toliku ljubaznost, a naposljetku izjavih da je njezino srce isto tako dobro, kao što su lijepe njezine oči. Pri tom se još jednom poklonih, također otmjeno.
Da, da, sve sam to odlično izveo. Ona porumenje, a časak kasnije, zajedno s Lottom i uz hihot, odjuri prema vratima.
Ostadoh sam i počeh razmišljati. Stvar stoji vrlo dobro; djevojka se nasmijala, porumenjela je, a potom se i hihotala. Početak ne može biti bolji. Bože, kako je bila mlada, jedva ako je napunila osamnaest godina. Imala je jamice na obrazima i jednu rupicu na bradi. Oko vrata nikakve marame, baš ništa, ni čipke na kaputu, samo neka mala vrpca i uza sve to jedan taman pogled crnih očiju na tom slatkom licu. Nešto takvo nisam još nikad vidio.
Dobro, ona me sve vrijeme promatrala sa zanimanjem.
Sat kasnije vidjeh je vani, u dvorištu; sjedi u kočiji i pucka bičem, kao da su kola upregnuta. Kako je bila mlada i vesela, dok je sjedila u kočiji i puckala bičem. Približim se, i u tom trenu spopadne me želja da se upregnem kao konj i vučem kola. Skidam šešir, želim joj nešto reći, ali ona naglo ustaje, ponosna je i gorda kao kakva kneginja, gleda me trenutak i silazi s kola. Neću to nikad zaboraviti. Premda nije imala razloga uzeti za zlo moju nakanu, ona je ipak ustala i sišla s kola, a tada je doista izgledala prelijepo.
Stavih šešir na glavu, što drugo, a onda se udaljih pomalo zbunjen i potišten. Vrag odnio tu pomisao da se upregnem i vučem kola!
S druge strane, što joj bi najedanput? Zar mi nije maločas ustupila sobu? Otkud onda ta hladnoća? To je pretvaranje, rekoh sam sebi. Ona me hoće namučiti – pa lijepo, pokoravam se i mučit ću se!
Sjedoh na stubište i zapalih svoju lulu. Ljudi su se vraćali sa sajma i posvuda su čavrljali, a u više navrata čuo sam kako se unutra otvaraju boce i zveckaju čaše. Gospođicu više nisam vidio.
Jedina lektira koju sam imao uza se bijaše jedna karta Švedske. Sjedim tako, pušim i ljutim se, a onda vadim svoju kartu i počnem je proučavati. I nakon kratka vremena pojavljuje se Lotta da bi me, ako je po volji, otpratila do sobe. Deset je sati, ustajem i mi krenemo. U hodniku susrećemo gospođicu.
Sada se događa nešto posve čudno, sjećam se svakog detalja, svake i najmanje sitnice. Naime, zid u hodniku svježe je obojen, ali ja to ne znam i sklanjam se u stranu pred gospođicom; to je samo jedan tren, a nevolja je tu. Gospođica viče bez daha:
– Pazite! Masna boja!
Tada je kasno, već sam cijelo lijevo rame naslonio na zid. Ona me gleda zaprepašteno, zatim gleda u Lottu i kaže: – Što ćemo sad?
– Očistit ćemo nečim – odgovara Lotta.
I obje dame prasnuše u smijeh. Nakon toga sve troje izlazimo na stubište; Lotta uzima nešto i počne čistiti mrlju.
Sjednem! Zatim počnemo ćaskati...
Vjerovao ili ne, ali kažem ti da sam tu večer, nakon rastanka, bio ispunjen najboljim nadama. Brbljali smo i ćaskali, smijali se svemu i svačemu, a mislim da smo punih četvrt sata sjedili na stubištu i čavrljali. A poslije? Poslije ništa! Ne razmećem se i ne hvastam, ali sam više nego uvjeren da ta mlada dama nije tek tako poklonila svojih četvrt sata nekom mladom čovjeku. Kada smo se najzad rastajali, dvaput mi je rekla laku noć. Naposljetku je i vrata odškrinula rekavši mi po treći put laku noć. Poslije sam čuo nju i Lottu kako se od srca smiju. Velim ti, svi smo bili divno raspoloženi. Evo me, dakle, u svojoj sobi; ne, u njezinoj sobi.
Bijaše to posve obična gostionička soba s golim i plavo obojenim zidovima, te i jednim uzanim, niskim krevetom. Na stolu je ležao nekakav prijevod Ingrahamovog "Kneza iz doma Davidova". Počeh čitati. Još čujem hihotanje i smijeh iz sobe mlade djevojke. Kakva divna i vesela djevojčica; kakav raskalašni smijeh i tamni pogled te mlađahne ljepotice! Kakva gordost!
Potonuh u misli; sjećanje na nju žarilo se nijemo i silno u mome srcu.


Ujutro se probudih, nešto tvrdo bolo me u rebra; bijaše to "Knez iz doma Davidova" s kojim sam spavao. Skočim i obučem se; već je devet sati. Odlazim dolje i doručkujem, a od gospođice ni traga ni glasa. Čekam jedno pola sata, ali nje nema. Fino i uljudno upitam Lottu što je s mladom damom, zar je nekamo otišla?
– Da, gospođica je otputovala – odgovori Lotta.
– Otputovala? – začudih se. – Ta zar gospođica nije odavde?
– Ne! Gospođica je odozgo, vlastelinka. Ona je jutros otputovala za Stockholm.
Zanijemim. Razumije se, nije mi ostavila nikakvo pisamce, ni riječ za mene. Bio sam toliko potišten da nisam bio u stanju pitati za njezino ime. Najednom sam postao ravnodušan prema svemu. Doista, ženi se nikad ne može vjerovati.
Ranjena srca, malaksao i potišten, putujem za Göteborg. Tko bi se tome nadao, a izgledala je tako časna, tako ponosna! Sad, što je tu je – sve sam ljudski podnio, a u hotelu nitko nije smio znati za moje boli...


Bilo je to baš u vrijeme kad je Julius Kronberg izložio u Göteborgu svoju čuvenu sliku "Kraljica od Sabe". Kao i mnogi drugi, pošao sam na tu izložbu, a slika koju sam vidio ostavila je na mene dubok dojam. Čudno, ali kraljica od Sabe tako je nalikovala mojoj vlastelinki, i to ne onoj koja se vragolasto smijala i šalila, nego onoj ozbiljnoj gospođici dok je sjedila u kočiji i strogo me pogledala svojim krupnim tamnim očima onda kad sam želio upregnuti se kao konj.
Bog mi je svjedok kako mi je srce ustreptalo kad sam vidio tu sliku koja mi je potakla misli o izgubljenoj sreći. Bio sam ponovo uznemiren. I tako jedne lijepe noći, inspiriran tom udvojenom slikom, napisah svoju poznatu kritiku na "Kraljicu od Sabe". Evo što sam tada rekao:
"Ona je Etiopljanka, vitka i zamamno lijepa, već sa svojih devetnaest godina spaja u sebi kraljevstvo i ženu. Lijevom rukom podiže veo s lica i usmjerava pogled na kralja. Nije tamnoputa, čak i njezine crne oči potpuno su zasjenjene sjajem srebrne dijademe; izgleda kao Europljanka koja je putovala po istoku, pa je tek malčice preplanula od sunca. Samo su joj oči tamne; one i odaju njezin zavičaj, a pogled je u isto vrijeme smeđ i vatren, tako da gledaoca podiđe jeza. Te oči se ne zaboravljaju, dugo ostaju u sjećanju i priviđaju se u snu..."
To o očima lijepo je rečeno, a kada netko tako govori, onda tako osjeća i u svom srcu. Pitaj koga hoćeš, svatko će ti reći isto što i ja. I otada je čudnovata djevojka s postaje Bårby zauvijek ostala u mojem srcu kao Kraljica od Sabe.
II.


Priča još nije gotova. Četiri godine kasnije, i pred tjedan dana, moja Kraljica ponovo iskrsava.
Putujem iz Kopenhagena u Malmö, tamo me netko očekuje i hoću ga obići – dakle, pričam sve kako je bilo, ovo je živa istina. Čim sam stigao u Malmö, uzmem sobu u hotelu i ostavim svoje stvari, a potom izađem da bih se vidio s osobom koja me očekuje. Prije toga hoću se prošetati do kolodvora, želim se malo sabrati. Tu susretnem nekog neznanca, ulazim u razgovor s njim. I tek što smo razmijenili nekoliko riječi, kadli, najedanput, vidim jedno lice u vlaku koji samo što nije krenuo. U jednom trenu to lice se okrene prema meni i sada me promatraju dva tamna oka. Bože dragi, pa to je Kraljica od Sabe!
Uskočim u vlak i već kroz nekoliko sekundi putujem.
Ništa drugo nego sudbina! Ugledati Kraljicu nakon četiri godine, uskočiti u vlak koji polazi s kolodvora, a svoju prtljagu ostaviti u hotelu, što je drugo nego sudbina! Tu čovjek ne može ništa. I još ovo: u vlak sam ušao bez ogrtača.
Osvrćem se i gledam svako lice, a onda uđem u kupe prvog razreda. Baš lijepo, nalazim slobodno mjesto, pridružim se nekolicini putnika i odmah počnem dobroćudno pripremati cigaru i malo lektire. Kud li će me odvesti sudbina?
Htio sam putovati kamo i Kraljica od Sabe. Motrit ću na nju i dobro paziti gdje silazi, a onda ću za njom; cilj mi je ponovo se naći s Kraljicom.
Kada je ušao kondukter i zatražio kartu, rekoh da je nemam.
Pa, kamo to putujem?
To se zapravo i sam pitam.
Ne znam kamo putujem, ali moram platiti do Arlöfa i još doplatiti četrdeset ora. U Arlöfu svakako moram kupiti kartu.
Učinih kako je rekao kondukter i doplatih četrdeset øra. U Arlöfu sam izvadio kartu do Lunda. Možda Kraljica od Sabe putuje u posjet Lundu; držat ću je na oku. Ali ona ne siđe u Lundu.
Opet sam morao platiti kondukteru, ovoga puta do Lackalänge, i ponovo doplatiti četrdeset øra – dakle, svega osamdeset. U Lackalängi izvadih kartu odmah do Hessleholma, što je sigurno – sigurno, i ponovo sjedoh u kupe, već pomalo nervozan, jer se putovanje komplicira. Također me razdraživalo i brbljanje putnika; kog me se vraga ticalo što je u Hamburgu izbila stočna zarazna bolest slinavka! Moji suputnici zasigurno bijahu obični švedski trgovci stokom, jer tri četvrt sata nisu ni o čemu drugo govorili nego o slinavki u Hamburgu. Strašno zanimljivo! A uza sve to: zar me nije netko očekivao u Malmöu? Pa dobro, neka ga, neka još čeka!
Ali Kraljica od Sabe nije sišla u Hessleholmu.
Sada već postajem bijesan, plaćam kondukteru do Balingslofa, ponovo s doplatkom od četrdeset øra – dakle, krunu i dvadeset. U Balingslofu stisnem zube i uzmem kartu do Stockholma. To me sve stajalo sto osamnaest kruna; odnio me vrag ako nije! Sada mi već postaje jasno da Kraljica od Sabe putuje u Stockholm, uostalom kao i prošli put.
Vozimo se tako, sati protječu, a ja i nadalje budno motrim na nju, izlazim na svakoj postaji i vrebam je, ali ona ne silazi. I kad god je ugledam na prozoru kupea, ulovim njezin pogled koji me promatra s pozornošću. Ah, ta djevojka nije se uopće izmijenila i nije ništa izgubila od svojih osjećaja prema meni. To mi bješe posve jasno, pogotovo što bi se i sama zbunila i oborila pogled dok je izvana promatram. Nisam je nijednom pozdravio, bio sam toliko rastresen, pa sam to svakiput zaboravio. I da ne bješe stiješnjena u kupeu za dame, odavno bih joj prišao; da, da, to bih zasigurno učinio i podsjetio je na staro poznanstvo i na to da sam jednom spavao u njezinu krevetu. To bi je obradovalo, jer sam tada odlično spavao, do devet sati.
Bože, kako se proljepšala za ove četiri godine; sada je to bila, kao nikad prije, tako veličanstvena, tako čarobna žena.
Prolazili su sati, a ništa se posebno nije događalo, osim što smo oko pet sati pregazili jednu kravu. Čuli smo kako su joj popucale kosti, a vlak se nakratko zaustavio; pruga je pregledana, pa smo nastavili put. Ona dvojica putnika počnu govoriti o plovidbi na Oresund, što je također bilo izvanredno zanimljivo. O, kako sam patio, kako sam patio! A što ono bijaše, zar me nije netko očekivao...
Neka taj bratac u Malmöu ide do vraga!
Sve smo dalje i dalje, prolazimo Elmhult, Liatorp, Vislandu. U Vislandi silazi Kraljica od Sabe; nikako je ne ispuštam iz vida, ali ona se ubrzo vraća. Pa, dobro, putujmo dalje! Zatim stižemo u Alfestu. – Putnici za Kalmar prelaze u drugi vlak!
Kraljica od Sabe ponovo silazi, a ja i nadalje motrim na nju, premda ovoga puta ona prelazi u vlak za Kalmar. Tu sam bio zatečen i nadoh se u čudu. Sada sam izvan sebe, smeten i neodlučan, ali u posljednjem trenu, na vrat na nos, uskočim u vlak koji već kreće za Kalmar.
U kupeu jedan jedini čovjek, ne diže očiju, čita. Sjednem i ja na klupu i počnem čitati. Dvije-tri minute kasnije začujem: – Molim kartu!
Sada je neki drugi kondukter.
– Kartu! Evo! – kažem i dajem mu kartu.
– Ova karta vam ne važi – reče on. – Ovo je kalmarska pruga. – Što ste rekli? Ne važi?
– Na ovoj pruzi ne!
– Pa što ja tu mogu kad su mi prodali kartu koja ne važi!
– Kamo putujete?
– U Stockholm – kažem – kamo drugdje?
– Lijepo, ali ovo je vlak za Kalmar, razumijete li me, ovaj vlak ide za Kalmar – govori on ljutito.
To nisam znao, ali ja osjećam da me on gnjavi i cjepidlači samo zato što sam Norvežanin; to je ta politička mržnja prema nama. Zapamtit ću to.
– I što ćemo sad? – upitah.
– Dakle, uradit ćemo ovako! Kamo vi uopće putujete? Ovom prugom ne možete do Stockholma!
– Dobro! Onda putujem u Kalmar – odgovorih. – Naumio sam do Kalmara, a Stockholm mi se nikad i nije sviđao. I ne kanim još jednom trošiti novac za taj put.
Ova prokleta Kraljica putuje dakle u Kalmar, barem će jednom i tome doći kraj.
– Platite kartu do Gemle, a povrh toga još četrdeset øra – kaže kondukter. – U Gemli morate kupiti kartu do Kalmara.
– Već sam platio sto osamnaest kruna – primijetih, a onda doplatih tih četrdeset øra, što sve iznosi krunu i šezdeset. Bijah na rubu nerava. U Gemli jurnem na blagajnu i viknem: – Dokle se može putovati ovom prugom?
– Dokle? Do Kalmara! – glasi odgovor.
– Zar ne bih mogao i dalje, zar baš nikako ne bih mogao još malo dalje? – To je isključeno! Jer onda vam dolazi Istočno more. – Dobro! Molim jednu kartu do Kalmara! – Kojeg razreda?
Čovjek me pita: kojeg razreda. Zna li on tko sam i što sam napisao. Taj me zasigurno ne poznaje, taj nije ništa čitao, pa mu odgovorih kako je i zaslužio:
– Razumije se, prvog razreda! Platih i zauzeh svoje mjesto u vlaku.
Već je i noć došla. Moj neprijazni suputnik ispružio se i zatvorio oči. Šuti. Kako da ubijem vrijeme? Spavati nisam mogao, pa sam svaki čas ustajao, pregledao vrata, otvarao i zatvarao prozor, a u nekoliko mahova stresao sam se od hladnoće i više puta zijevnuo. A povrh svega, kad god bi vlak stajao, morao sam paziti na Kraljicu. Dakle, uvijek budan i na straži, ali već pomalo ogorčen. Počnem je proklinjati.
Napokon, napokon svanu. Moj se suputnik pridiže i pogleda vani, a potom se, posve budan, namjesti i počne čitati. I nikako da me pogleda; čini se da njegova knjiga nema kraja.
Postadoh već pakostan i počeh pjevati i zviždati ne bih li ga naljutio, ali to ga ni najmanje ne zbuni. Zažalih za onim razgovorom o slinavki; bolje je i to od ovog nijemog izležavanja!
To mi postade nesnosno, pa ga upitah:
– Ako smijem pitati, dokle putujete?
– Još malo – odgovori. I to je bilo sve.
– Jučer smo pregazili jednu kravu – rekoh.
– Što kažete?
– Jučer smo pregazili jednu kravu.
– A, tako!
I on nastavi čitati. – Biste li mi prodali tu knjigu? – rekoh već sasvim na granici strpljenja. – Knjigu? Ne! – odgovori on.
– Ne?
– Ne!
I na tom se svrši, a čovjek me i ne pogleda. Unatoč tolikoj upornosti da s njim zapodjenem razgovor, najzad klonem. Za sve je kriva Kraljica, pa i za to što moram putovati s ovakvim tipom. Ona mi je doista zadala mnogo muke, ali kad se sastanem s njom, spreman sam sve oprostiti i zaboraviti. Ah, kako ću joj opisati sve svoje neugodnosti, a onda nešto reći i o onoj umjetničkoj kritici, o čovjeku koji me čekao u Malmou i kojeg sam ostavio na cjedilu, o putovanju, najprije na stockholmskoj pruzi, a potom za Kalmar. Da, gospođice moja, zacijelo ćemo na vas ostaviti dojam. I ni riječi o onih nekoliko ora viška, niti o sto i osamnaest kruna; to je doista sitnica! A vlak juri.
Počinjem od dosade buljiti kroz prozor. Vječito i uvijek jedno te isto: šume, polja, njive, kuće koje promiču, telegrafski stupovi duž pruge i na svakoj postaji obični i prazni teretni vagoni s natpisom Golfyta. Što mu je to Golfyta? To nikako nije broj, niti ime čovjeka. Da Golfyta nije neka velika rijeka ili neki tvornički znak, ili možda čak neka vjerska sekta? I posve iznenada prisjetim se daje golfvta stanovita mjera za težinu; jedna golfvta ima, ako se ne varam, sto trideset i dvije funte. Ali one stare dobre funte! Pa ipak, u golfytu staje sto trideset i dvije takve funte, toliko je teška jedna golfvta.
I vlak ide dalje. Kako može ovaj luđak sjediti čitave sate i neprestance čitati! Tako malu knjižicu ja bih dosad već triput pročitao, a on se tu šepiri kao kakva nadmena neznalica. I taj glupan se ni najmanje ne ustručava, ne ženira se i to najzad prelazi sve granice pristojnog ponašanja. Više nisam mogao izdržati, pa se okrenem prema njemu, pogledam gaj uzviknem: – Što kažete?
On otvori oči i zagleda se u mene, kao da je pao s neba.
– Molim? – upita on. – Što?
Još ništa ne shvaća.
– Što hoćete? – upita ljutito. – Što hoću? Što vi hoćete?
– Ja? Ništa!
– No, pa ni ja neću ništa!
– Tako. Pa, što mi onda govorite?
– Ja? Zar sam vam ja štogod govorio?
– Dobro kad niste! – reče on i bijesno se okrenu. Potom obojica zašutimo, a prolaze sati i sati. Napokon, vlak zviždi pred Kalmarom.
Evo nas! Dakle, sad će se stvari rasplesti. Opipah lice – razumije se, bio sam neobrijan. Tako je to uvijek kad putujem, jer je sve loše uređeno, a doista bi na ovako dugačkoj pruzi trebalo imati postaju gdje bi se čovjek mogao obrijati i urediti ako zatreba. Ne tražim ja posebno plaćenog brijača na svakoj postaji; to nikako, ali, dozvolit ćete, da ne bi bilo loše kad bi se na svakoj petoj postaji mogao dobiti jedan brico. Dabome, to je samo moje mišljenje. Vlak stade.
Odmah iziđem, stojim i motrim da mi ne umakne Kraljica od Sabe. I, najedanput, ona je okružena ljudima, tako da je nemoguće doprijeti do nje. Štoviše, neki mlad čovjek ljubi je; bit će da je to njezin brat koji ovdje stanuje. Dakle, Kraljica je stigla u posjet. Trenutak kasnije dolaze kola i ona se penje u njih, a za njom dvoje-troje iz one skupine maločas nazočnih. I kola odlaze. Što je sa mnom? I nadalje tu stojim, a ona mi je umakla ispred nosa, takoreći bez pardona. E, pa lijepo, tu zasad nema pomoći! Ali, ako bolje razmislim, zahvalan sam joj što je tako otišla, jer mi je dala vremena da se obrijem i dotjeram prije negoli joj se prikazem. Sada je valjalo iskoristiti vrijeme!
Prilazi mi jedan nosač i nudi mi svoje usluge.
– Ne, ne treba! Hvala! Nemam prtljage! – Zar nemate baš nikakve prtljage?
– Baš nikakve!
Sad je razumio! Ali kako se otarasiti toga čovjeka, htio bi znati nastavljam li put.
– Ne! Dalje ne putujem!
– Ostajete ovdje?
– Možda neko vrijeme! Ima li ovdje blizu kakav hotel?
Ali on hoće znati zašto sam ovdje i što kanim raditi. Da nisam možda agent ili kontrolor?
Evo još jednog koji o meni ništa ne zna i koji nije ni retka pročitao od tolikih mojih pisanija. Dakle, nisam nikakav kontrolor! Onda što sam i tko sam?
– Zbogom! – viknuh mu u lice i odoh.
Tolika nasrtljivost! Kao da ja ne mogu i sam pronaći hotel, ako mi je baš do toga. Međutim, moram smisliti neku poziciju, pronaći nekakvu svrhu svojega boravka ovdje, nešto što će mi služiti za izgovor, jer ako je jedan izgladnjeli služnik tako znatiželjan, što će tek biti s gazdom hotela.
Što sam, dakle, imao raditi službeno, pred Bogom i pred ljudima?
Nekim poslom sam se morao zakloniti već i stoga da ne bih kompromitirao svoju Kraljicu. I bacih se u divljačku potragu za izmišljenim zanimanjem; što ja to, do vraga, radim u Kalmaru? I pod brijačevom britvom ta pitanja me muče. Jedno je jasno: u hotelu se ne smijem pojaviti dok ne budem nacistu oko tih stvari i svrhe mog boravka. – Imate li telefon? – pitam brijača.
– Ne!
Dakle, u brijačnici nema telefona.
– A možete li poslati nekoga u obližnji hotel da uzme sobu za mene? Nemam vremena sam otići, moram najprije pozavršavati mnogo poslova!
– Da, vrlo rado!
Počeh tumarati ulicama. Obiđem pristanište, razgledam crkvu, a sve to činim u grozničavoj žurbi, jer me strah da će me netko prepoznati i zapitati za svrhu boravka u Kalmaru. Naposljetku, dođoh u park, svalih se na jednu klupu i prepustih se svojim crnim mislima. Bio sam sam.
I napokon, što ću ja u Kalmaru? To ime Kalmar bješe mi poznato, čitao sam negdje o tom gradu. Bog će ga znati je li to bilo nešto iz politike, o nekom izvanrednom saboru ili o nekom miru. Možda Kalmar ski mir? Mir sklopljen u Kalmaru – jesam li to negdje već čuo. Bit će da je riječ o Kalmarskom ugovoru! Ali nakon kratkog razmišljanja morao sam sebi priznati da nisam još nikad čuo za bilo kakav Kalmarski ugovor! Najednom skočim, čini se da sam se sjetio: Kalmarska bitka, da, bitka kod Kalmara, kao primjerice bitka kod Kalvskindeta ili Wörtha. Dakle, tu smo! Pojurim u hotel. Ako je doista bila kakva bitka kod Kalmara, onda sam došao proučiti povijesna mjesta! I to je svrha mojeg boravka. Ondje je stajala lađa Nielsa Juelsa, onuda je proletjelo jedno neprijateljsko topovsko zrno i žarilo se u zemlju, u jedan vrt pun kelja. Ondje na palubi linijskoga broda pao je Gustav Adolf. I tada je Kolbein Jaki zapitao: "Što se to zbiva gore?" – "Norveška ti izmiče iz ruku!", odgovorio je Einar...
Ali kad sam stigao do hotela, podvijem rep kukavički i napustim cijelu svoju ratnu priču; ta nikad i nije bilo bitke kod Kalmara! Bitka se zbila u kopenhagenskoj luci! I ja opet odlazim u grad. Sve mi je crno pred očima.
Onda sam naprosto lutao uokolo, a cijelog dana nisam ništa okusio, ni zalogaja kruha. Bijah sasvim klonuo. Htio sam svratiti u neku knjižaru i kupiti nekoliko knjiga o Kalmaru, ali već je bilo kasno; sve su knjižare bile zatvorene. Dovučem se naposljetku do nekog fenjeraša.
– Oprostite – rekoh uljudno – što se ono važno dogodilo ovdje u Kalmaru?
– Što se ovdje dogodilo? – čovjek se začudi i pogleda me.
– Da, mislim da je to bilo nekad davno – rekoh. – Zasigurno se ovdje u Kalmaru zbio događaj od velikog historijskog značaja. Volio bih o tome nešto više znati.
Stojimo jedan prema drugom. – Gdje vi stanujete? – upita on.
– Ovdje sam i doputovao samo zato da ispitam što se to u davnini doista dogodilo u Kalmaru – rekoh. – I sve me košta mnogo novaca, morao sam još i doplatiti krunu i šezdeset øra, pored toga što sam platio za put sto i osamnaest kruna o kojima ne želim govoriti. Možete pitati konduktera! Pitajte ga, ako vas ne mrzi! – Jeste li vi iz Norveške? – Da! Iz Norveške sam!
– Jeste li agent?
Sada sam morao čim prije nestati odavde, izgubiti se brže-bolje, a bio sam već i umoran. U svakom slučaju, ja sam i htio doznati što oni misle tko sam i što sam ovdje! Napokon, za sve je kriva moja Kraljica! I ja tada poželim, premda blago i bez zloće, da je sam vrag odnese! I ponovo se nađoh u parku. Ne, ne, više ne vidim nikakvog spasa!
Naslonim se na jedno drvo i tu stojim, a ljudi prolaze i promatraju me. Onda odlučim krenuti dalje, jer nema svrhe stajati najednom mjestu. Tri sata kasnije izišao sam iz grada i obreo se na poljani. Tu sam posve sam, ogledavam se na sve strane, a onda najednom zamijetim golemo crno zdanje. Zastanem i promatram; taj je kolos kao kakav brijeg s crkvom na vrhu. Tada nailazi neki čovjek, zaustavljam ga i pitam kakav je to brijeg, već sam zaboravio neke stvari iz zemljopisa, premda znam imena mnogih brijegova.
– To je zamak! – odgovori on. – Zamak! Kalmarski zamak!
Da se možda nije upravo tu dogodilo sve ono što sam do maločas zamišljao.
– Dakle, to je taj zamak! Ne čini li vam se da je propao i oronuo? Nije to više onaj blistavi dvorac u kojem su se nekad zbivali veličanstveni događaji?
– A ne, upravitelj brine o tom zdanju. I dobro ga nadgleda – odgovori čovjek.
– Pa tko sada živi u tom dvorcu? – upitah. – Ne sjećam se imena onog kneza koji se bijaše nastanio u lijevom krilu? Kako se ono zvaše? Na vrh mi je jezika!
– Sad je dvorac pun muzejske opreme. Tamo ima vrijednih starina, mačeva i svakovrsne starudije – uzvrati čovjek.
Tada mi u hipu bljesne jedna dobra ideja: mogao sam ovamo doputovati da bih proučio starine u zamku. Da taj čovjek nije imao vreću na leđima, zasigurno bih ga zagrlio, pa ipak sam se raspitivao za njegovu ženu i djecu prije nego što smo se rastali.
I napokon, oko ponoći, stigao sam u svoj hotel i odmah se najavio gazdi. Bio sam vrlo odrješit.
– Ovdje sam došao da bih proučio starine u zamku – rekoh pomalo drsko. – I ne samo to, nego i kupujem raritete. Sad znate čime se bavim!
Gazda je bio zadovoljan mojim nastupom i odmah je naredio da mi se pokaže soba.


Sada dolazi tjedan razočaranja i izgubljenih iluzija. Cijeli jedan tjedan. Iz dana u dan, ovdje i ondje, tražio sam Kraljicu od Sabe, posvuda sam zavirio, ali nje nigdje ne bješe. Bio sam i kod poštara i raspitivao se o njoj, ćaskao sam s nekolicinom stražara, prokrstario park uzduž i poprijeko i to u vrijeme kad je tamo najživlje, a gotovo svakog dana obilazio sam fotografske radnje nadajući se da će u nekom izlogu osvanuti njezina slika. I sve je bilo uzalud. Unajmio sam dvojicu mladića koji su dan-noć motrili kolodvor i vrebali da Kraljica ne otputuje.
Tako sam ja čekao i čekao svršetak svoje avanture, a uza sve to, morao sam svakodnevno odlaziti u zamak i razgledati riznicu starina. Veliku bilježnicu napunio sam bilješkama, unosio sam svakovrsne podatke, brojio na sabljama i izlomljenim mamuzama mrlje od hrde, zapisivao godine i natpise s mrtvačkih pokrova i slika, a nije mi promakao ni onaj detalj s vrećom perja koja se jednog jutra posve iznenada našla među starinama! Kasnije se pokazalo da je ta vreća pripadala upravitelju. Hrabro sam vršio ta svoja istraživanja, premda je to srčanost očajnika, jer su moje misli bile pune jada i gorčine. Kad sam već jednom krenuo u potragu za Kraljicom od Sabe, onda je valjalo i nastaviti i nikako ne zastati na pola puta, pa makar postao pravi istraživač starina.
Brzojavih u Kopenhagen da mi se pošalje pošta; ta ja se već spremam ovdje zimovati. Bog milostivi zna kako će se sve ovo svršiti! Šesti je dan kako sam u hotelu! Kad je došla nedjelja, unajmim četiri momčića, obučim ih i pošaljem u crkvu u vrijeme jutarnje i večernje mise da motre hoće li se tamo pojaviti moja Kraljica! Ali ni to nije urodilo plodom.
I napokon u utorak ujutro stiže moja pošta, taj kobni utorak naprosto me srušio. Jedno pismo bijaše od od onog čovjeka koji me čekao u Malmöu, a kako se tamo nisam pojavio, onda to znači da uopće i neću doći! I taj mi čovjek kaže zbogom! Osjetih jedan dubok ubod u srcu. U drugom pismu javlja mi prijatelj da me "Morgenbladet", a to su prenijele još jedne novine, uhvatio u plagijatu i to potkrijepio dokazima. Osjetih u srcu još dublji ubod. U trećem pismu bijaše neki račun; to nisam ni čitao, nisam više imao snage. Padnem na divan i počnem tupo zuriti u jednu točku.
Ali čašu jada još nisam ispio do dna. Netko pokuca na vrata.
– Naprijed! – viknem glasom koji me već izdaje. Ulazi gazda u pratnji jedne postarije žene koja nosi košaru na ruci. – Oprostite! – reče gazda. – Vi kupujete stare stvari?
Blenem u njega.
– Stare stvari? Zar ja kupujem stare stvari?
– Pa sami ste kazali!
– Da, sasvim točno! Tako je. Doista, kupujem stare stvari. Oprostite što nisam odmah razumio, zanio sam se u posve druge misli. Razumije se, ja kupujem razne stare stvari. Dopustite da razgledam te dragocjenosti!
Žena otkriva košaru i ja se bezvoljno počnem zanimati za tu starudiju.
Pljesnuh rukama od ushićenja i izjavih da ću sve zadržati, svaku tu stvarčicu. Kakva prekrasna štrcaljka za uši; volio bih znati koji se kralj posljednji put poslužio tom čudesnom napravom? Ali ima vremena, to ću i sam istražiti kad se zadubim u svoje papire. Koliko traži za tu rožnatu žlicu? Ona tri nagorjela Jaabækova kamiša ne bih ispustio ni za kakve pare. Pa te krasne viljuške. Koliko to sve skupa košta?
Žena razmišlja.
– Hoće li biti mnogo dvadeset kruna?
Bez ikakve dvojbe i bez cjenkanja dadnem joj dvadeset kruna samo da bih se što prije riješio te žene. Čim sam je ispratio, odjurim u park da bih malo predahnuo. Sve je ovo suviše naporno; što je mnogo – mnogo je!
Pokraj mene na klupi sjedi jedna dadilja s djetetom; oboje pjevaju, a ja ih najednom pogledam poprijeko ne bih li ih ušutkao. Malo kasnije tuda naiđe jedan par, šeću se ruku podruku. Zagledam se i ustajem: pa to je Kraljica od Sabe! Dakle, napokon sam ulovio svoju Kraljicu!
Drži je pod ruku jedan gospodin, zacijelo njezin brat, onaj isti što ju je poljubio pri dolasku. Lagano hodaju i nešto tiho govore među sobom. Stojim kao zapeta puška! Sad se mora sve razriješiti, pa kud puklo da puklo! Htio sam odmah početi tako što bih je podsjetio da sam jednom spavao u njezinu krevetu, a kad joj to kažem ona će se zasigurno prisjetiti svega. Čim razgovor tako krene, onda će i brat shvatiti da se mora malo udaljiti. Istupim pred njih.
Gledaju me začuđeno, a ja najednom počnem mucati i nikako da sredim svoje misli. Zbrka u glavi!
– Gospođice! Ovaj... prije četiri godine... – i tu zanijemim.
– Što on hoće? – pita gospodin i gleda je, a zatim se okrene prema meni i izusti to isto: – Što vi hoćete? – a drži se prilično nabusito.
– Htio sam – odgovorih – htio sam samo zamoliti za ispriku ako si uzmem slobodu pozdraviti gospođicu! I što se to vas tiče? Gospođica i ja stari smo znanci, a ja sam čak i u njezinu krevetu...
Kraljica me prekida i uzvikuje:
– Hajdemo! Hajdemo!
Tako dakle, ona me ne prepoznaje! Ona se odriče mene. Obuze me bijes i ja krenem za njima, premda se oni žurno udaljavaju. Tada se, najedanput, gospodin osvrne, vidi me kako ih pratim i taj čas se ispriječi ispred mene, stane mi na put. Nije mi djelovao nimalo odvažno; vidjelo se da drhti. Kraljica odmiče sve brže i brže, a naposljetku počne gotovo trčati.
– Što vi hoćete, prijatelju? – upita ponovo taj gospodin.
– Od vas ništa – odgovorih. – Samo sam želio pozdraviti damu i to uljudno. Uostalom, gospođicu s kojom šećete poznajem još otprije.
– "Gospođica" vas, po svoj prilici ne želi ponovo vidjeti. To je jedno, a drugo: "gospođica" nije gospođica nego gospođa. Ona je udana. Sad znate i to. I još nešto: ona je moja žena!
– Ona je što? Ona je vaša žena?
– Da, moja supruga – vikne. – Sad razumijete!
Kraljica je njegova žena! Što reći dalje? To je za mene bio smrtni udarac. Klonuh i svalih se na klupu. Zatvorih oči i pustih prijatelja da ode. Što ja imam s njim raspravljati kad je sunce moje sreće zauvijek potonulo!
Sjedio sam nekoliko sati na klupi, skrhan u svojem jadu i čemeru. Pred podne odem u hotel i platim račun, a potom se kriomice uputih na kolodvor. Tu sam čekao još dobar sat vremena, a onda dođe i moj vlak. Tako jadan i utučen, opljačkan i do zemlje pogrbljen od bola, najzad otputovali. Cijelo vrijeme u vlaku grizao me taj bol. Košaru sa starim stvarima ostavio sam u Kalmaru.


Kao što vidiš, nije mi suđeno da se oženim! Nikad nisam bio tako blizu kao tada, pa ipak sam tako slavno nadrljao. Ne hajem ni za kakvu muku, ne plašim se nikakva puta, ne prezam od troškova, a na koncu sve propadne! I što da radim?
Takva mi je sudbina.

DAMA IZ TIVOLIJA


Bilo je to ljeti, u Kristianiji, za vrijeme koncerta Pariškog pjevačkog zbora u Tivoliju.
Izašao sam da bih se malo prošetao u dvorskom parku, a kad sam stigao do jedne uzvisine, okrenuh se i usmjerih korake prema Tivoliju.
Tamo se bješe skupilo mnoštvo svijeta, pa se i ja umiješah u tu gomilu koja je vani čekala da počne koncert Pariškog zbora. Vrzmajući se kroz svjetinu naiđoh na jednog znanca i zapodjenuh razgovor s njim. Unutra počne pjevanje koje je vjetar u lakim tonovima i na mahove iznosio vani. Najednom me obuzme neka potištenost, osjetih nervozu i uznemirenje, pa se lagano i nehotice odmaknuh u stranu, a na pitanja znanca odgovarao sam rastreseno i u vjetar; katkad sam svašta trabunjao.
Onda sam se zakratko primirio, sve dok nije ono isto neobjašnjivo raspoloženje ponovo nadošlo. I u tom trenutku moj znanac me upozori i reče:
– Tko je ona dama koja te toliko gleda?
Brzo se osvrnuh i vidjeh jedan par očiju, onih čudnih plavih zasjenjenih očiju koje zure ukočeno i bez titraj a. Dama je stajala tik iza mene. – Ne poznajem je – odgovorih i okrenuh lice.
Bio sam jako uzbuđen. Njezine oči još su počivale na meni, pa sam neprestano osjećao kako gore na mom zatiljku. One su imale neku metalnu prodornost i gađale me oštro kao dvije hladne igle.
Kako sam bio nervozan, nisam mogao dugo izdržati taj pogled. Nakon što sam se još jednom osvrnuo i uvjerio se da tu damu ne poznajem, udaljih se od tog mjesta i odoh svojim putem.
Nekoliko dana kasnije sjedio sam s jednim znancem, nekim mladim poručnikom, na klupi baš preko puta sveučilišnoga sata. Sjedili smo i promatrali šetače koji su se vrzmali tamoamo. I najedanput, usred te promenade, ugledah ona dva oka, dva hladna zasjenjena oka usmjerena prema nama. Istog trena poznadoh damu iz Tivolija. Ona nas u prolazu stalno fiksira, a mladi poručnik znatiželjno me pita znam li tko je ona?
– Ne, nemam pojma – odgovorih.
– Bit će da poznaje jednog od nas dvojice – reče on i pridiže se. – Možda baš mene – reče.
Međutim, dama je sjela na obližnju klupu. Krenemo prema njoj i ja hvatam poručnika za kaput, vučem ga ustranu.
– Ne budi lud – reče on. – Razumije se da je moramo pozdraviti.
– Ah, tako – rekoh i pođoh s njim. On je pozdravi i kaza svoje ime.
– Smijem li sjesti? – upita, a potom bez okolišanja sjedne pokraj nje.
Razgovarao je s njom, a ona je uzvraćala ljubazno, ali i rastreseno. Ne potraja dugo, a on uzme njezin suncobran i počne se igrati njime. Ja sam cijelo vrijeme stajao i gledao, bio sam malo zbunjen i nikako nisam znao kako se tu postaviti. Tada naiđe jedan dečko s cvijećem u košarici. Poručnik, vičan takvim zgodama, zovne ga i kupi nekoliko ruža. Hoće li jednu zadjenuti na njezina prsa?
– Smijem li? – upita poručnik.
Ona se malko opirala i napokon pristala, pa je mladi časnik zadjenuo ružu u zapučak njezina kaputa. Taj je mladić bio lijep; onda nimalo čudno što mu je ona zakratko dopustila takvu bliskost. Časak kasnije dama istrgne ružu iz zapučka, zagleda se u nju, a onda je užasnuto baci daleko na stazu.
– Ta ruža ne valja! Podsjeća me na dječji leš! – izusti ona.
Nisam obratio pozornost na njezinu posljednju riječ, ali sam zapazio uzbuđenje mlade dame. Onda smo na prijedlog poručnika napravili jednu kratku šetnju tamo do dvorskog parka.
Usput i bez ikakva razloga dama spomene nekakvo djetešce koje je ona vidjela, a sada je taj mali stvor u grobu. Mi na to ništa ne rekosmo. Malo kasnije ona počne govoriti o ludnici u Ganstadu; to mora da je zlo biti tamo zatvoren a ne biti lud.
– Ali danas se – reče poručnik – takvo što više ne događa. – O da, baš to se dogodilo majci tog djeteta – uzvrati dama.
Tada se mladi poručnik počne smijati.
– To je, bogami, vraška stvar! – reče on.
Njezin glas zvonio je vrlo simpatično, a govorila je kao svaka obrazovana žena. Mislio sam da su joj živci malko popustili, možda je čak i histerična; na to je upućivao onaj bolesni sjaj u njezinim očima. Inače nisam mislio da joj štogod nedostaje; ne, nikako. Meni je teško bilo pratiti njezine mnoge brze prijelaze s jedne stvari na drugu; to me zbunjivalo. Uz to, bila mi je dosadna, pa sam zastao da se oprostimo! Skidoh šešir i duboko se poklonih, ne znam ni sam zašto, ali poklonih se pred njom iskreno i duboko. Kada sam odmakao, vidjeh kako njih dvoje zalaze dublje u park, premda nisam vidio kuda su otišli, jer se više i nisam osvrtao.
Prođe cijeli tjedan. I dok sam jedne večeri hodao ulicom Karla Ivana, sretnem našu damu iz Tivolija. Prije nego što smo se približili jedno drugom, oboje i nehotice usporismo korake, a ja se za tili čas, dok bi udario dlanom o dlan, nadoh pokraj nje i krenusmo zajedno.
Razgovarali smo o mnogim nevažnim stvarima i koračali pločnikom posve lagano. Kada mi je rekla svoje ime iobitelj iz koje dolazi, odmah mi bješe jasno da je iz dobre kuće i poznate obitelji. I dok smo tuda hodali, ona me upita kako se zovem. Tek što bijah zaustio da odgovorim, dama stavi ruku na moje rame i reče:
– Ah, nemojte, znam tko ste!
– Tako, znači – rekoh. – Moj prijatelj, mladi poručnik, uvijek je tako uslužan. Smijem li pitati kako je rekao da se zovem?
No, njezine su misli bile već nekamo drugdje i ona tada pokaže prema Tivoliju, a potom reče:
– Pogledajte!
Jedan čovjek vozio je bicikl visoko u zraku, na tankoj vijugastoj žici; vozio je gore-dolje promičući kroz mnoštvo upaljenih buktinja.
– Da odemo tamo? – upitah.
– Bolje da si potražimo jednu klupu – odgovori dama i pođe naprijed.
Prešli smo Dramski put i stigli u park. Ona je tamo pronašla skrovito mjesto, najtamniji kutak parka i tu smo sjeli. Pokušah zapodjenuti razgovor, ali bez uspjeha. Ona me prekide jednom kratkom molećivom gestom: ne bih li bio tako ljubazan da jedan časak savršeno šutimo?
– Vrlo rado – rekoh i zašutjeh.
Šutio sam jedno pola sata; nisam riječ zucnuo. Dama je sjedila nepomično. Iako je bilo tamno, mogao sam vidjeti bjelinu u njezinim očima, a ćutio sam da me cijelo vrijeme motri ispod oka. Napokon mi postade neugodno od tog prodirućeg bolesnog pogleda, htio sam ustati, ali savladah se i samo izvadih svoj sat.
– Deset je sati – rekoh.
Nikakva odgovora. Njezine ukočene oči počivahu na meni. Bez i najmanje kretnje, posve iznenadno, ona mi se obrati:
– Imate li hrabrosti iskopati jedan dječji leš?
Gospode Bože, kako me tada obuze zebnja oko srca.
Bilo mi je sve jasnije da imam posla s luđakinjom, a istodobno me kopkala i znatiželja, pa nisam htio tek tako otići. Pogledah je oštro i rekoh:
– Dječji leš! A zašto ne? Mogao bih vam u tome biti od koristi.
– Ali to je djetešce živo zakopano – reče ona. – I moram ga svakako vidjeti.
– Razumije se – rekoh – iskopat ćemo vaše djetešce. Počnem je oštro motriti, a ona to odmah opazi.
– Zašto kažete da je to moje dijete? – upita ona. – To vam ja nisam rekla, samo sam kazala da poznajem majku tog djeteta. A sad ću vam sve ispričati.
I ta dama, koja inače nije mogla voditi sređen razgovor, sada počne pričati jednu čudnu povijest. Pripovijedala je posve prirodno, prostodušno i dojmljivo. U njezinom kazivanju nije bilo praznina niti pogrešaka u govoru. Ona više ni po čemu nije odavala slaboumnu osobu.
Neka mlada žena – ona nikako nije govorila da je ona ta mlada žena – upoznala se ne tako davno s jednim gospodinom, zaljubila se u njega i napokon se zaručila. Bili su njih dvoje stalno zajedno, kako na javnim mjestima, tako i nasamo, u kakvom skrovitim zakutku. Posjećivali su jedno drugo, on nju u njezinoj, a ona njega u njegovoj sobi. Sastajali su se u mraku i to baš na ovoj istoj klupi na kojoj sjedimo. Ali jednog lijepog dana kola krenuše nizbrdo, pa je tada izašlo na vidjelo u kojem se stanju djevojka nalazi. Pozvali su kućnog liječnika i po njegovom naputku poslaše djevojku u jedan gradić u unutrašnjosti; tamo su je zbrinuli kod mjesne babice.
Vrijeme je prolazilo, dijete se rodilo, a kućni liječnik iz Kristianije, za veliko čudo, došao je u provinciju. Mlada majka još je ležala bolesna kada su joj javili da je njezino dijete umrlo.
Mrtvorođeno? Ne, ne, živjelo je nekoliko dana.
Stvar i jest u tome što dijete nije umrlo. Za sve vrijeme majci nisu htjeli dopustiti da vidi novorođenče. I napokon, na dan pokopa donesoše joj ga u malom sanduku. "A sad slušajte što ću vam reći: dijete nije bilo mrtvo, ono je disalo, imalo je krvi u obrazima i u nekoliko mahova pomaknulo je svoje prstiće na lijevoj ruci."
No i pored svih jadikovanja mlade majke, uzeše joj dijete i pokopaše ga. Kućni liječnik i babica udesili su cijelu stvar.
Vrijeme je prolazilo, majka se pridigla, premda se ne bješe sasvim oporavila, i otputovala kući, u prijestolnicu. Ona je sada javno pripovijedala nekim svojim prijateljicama o svemu što joj se dogodilo u provinciji. I kako je mislila samo na svoje dijete, ona ništa nije tajila, pa ni to da je beba živa pokopana. Djevojka je tugovala i patila, kod kuće su je gledali poprijeko, pa čak i njezin vjerenik bijaše iščezao, više se nikako nije pojavljivao.
Jednoga dana, pred roditeljskim domom, zaustavlja se kočija; hoće provozati mladu mamu. Ona sjeda i kočija kreće; vozar tjera ravno u Ganstad. Sada se ponovo pojavljuje onaj kućni liječnik. Zašto su je odveli u ludnicu? Zar je doista poludjela? Ili su se bojali da ne počne glasno govoriti o djetetu?
Vrijeme je prolazilo. U Ganstadu je svirala luđacima na pijaninu, ali kod nje nisu pronašli nikakve duševne mane; možda je samo bila slabe volje i svakako već poprilično iznemogla.
Hahaha, počeše je moliti da snagom svoje volje očvrsne i prizna zločin protiv svojega djeteta! Tužno, zar ne, podbadati nesretnu majku da otkrije nešto što nije počinila.
Onda su je otpustili. Tugovala je i patila; nije mogla naći čovjeka koji bi joj pomogao u svemu tome. "Osim ako vi niste taj koji bi htio?", završi ona.
Damina pripovijest podsjećala me na priče iz romana; no ipak sam imao stanoviti osjećaj da je ona u to vjerovala, a sve je to ispričala tako toplo i predobro, da nitko nije mogao posumnjati u istinitost priče i u postojanje tog djeteta. Možda je za vrijeme bolesti toliko oslabila da nije mogla shvatiti kako je dijete doista umrlo, a u času grozničavih fantazija rodila se u njezinoj glavi pomisao da je ono ubijeno.
– Je li dijete ovdje pokopano? – upitah.
– Ne, ne – odgovori ona – pokopano je živo tamo gdje sam bolovala!
– Dakle, to je dijete ipak bilo vaše? – rekoh brzo.
Ona ne odgovori ništa. Motrila me iskosa onim plašljivim i nepovjerljivim pogledom.
– Razumije se da ću vam pomoći koliko god mogu – rekoh mirno. – Kad ćemo otići tamo?
– Sutra – odgovori ona živo – najbolje sutra!
– Dobro – rekoh.
I dogovorismo se za sastanak iduće večeri oko sedam sati, nešto prije polaska vlaka.
Čekao sam pred postajom u zakazano vrijeme, odlučan ispuniti svoje obećanje. Bilo je sedam sati, a nje još nema. Vlak ode. Čekao sam i čekao i tu stajao do osam sati, ali nje nikako nije bilo. I na koncu, kada sam već htio krenuti kući, eto nje, stiže gotovo trčećim korakom. Ona me i ne pozdravi nego odmah uzviknu tako glasno i razgovjetno da su je svi unaokolo mogli čuti:
– Vi ste se i sami dosjetili da sam vas jučer lagala! Vi ste razumjeli da je sve to bila šala!
– Da, svakako – uzvratih, kao stideći se malko zbog nje – dabome da sam razumio! – Ali vi ste to mogli i ozbiljno shvatiti, zar ne? – reče ona. – A onda bi se mogao samo dragi Bog smilovati na mene!
– Zašto bi se onda Bog smilovao?
– Dođite – reče ona i povuče me za rukav. – Ali više o tome nećemo ni riječi! Budite tako dobri! Hoćete li?
– Kako vi želite – odgovorih – pristajem na sve.
Išli smo Rosenkrantzovom ulicom naviše prema Tivoliju, zaobišli smo Dramski put i savili u park. Ona je išla naprijed. Sjednemo na našu staru klupu i počnemo razgovarati o koještarijama. Ona je bila, kao obično, nestalna barem u slijedu svojih misli, a inače je bila vrlo živahna. Čak se i nasmijala nekoliko puta i pjevušila neku pjesmicu.
Oko deset sati ustade i zamoli me da je pratim. Više u šali nego ozbiljno, ponudih joj ruku. Ona me pogleda.
– To ne smijem! – reče odrješito.
Išli smo prema Tivoliju i ponovo slušali glazbu. Onaj čovjek i nadalje je vozio bicikl po žici. Moja se dama najprije jako uplaši i uhvati me čvrsto za ruku, kao da i sama lebdi u opasnosti i strahuje da se ne sunovrati. Ali odmah potom ona se oraspoložila i počela se smijati na pomisao: što bi bilo kad bi onaj sa žice pao, kad bi se srušio i obreo na stolu, u pivskoj čaši! Ona se toliko smijala da su joj suze potekle niz obraze.
U najboljem raspoloženju pođosmo kući. Ona je opet pjevušila neku melodiju. Nađosmo se u jednoj mračnoj ulici, pred zgradom koja je s vanjske strane imala crno željezno stubište. Ona zastade i namah počne gledati preda se, a onda sva užasnuta pokaza najdonju stubu i reče promuklo:
– Baš je toliki bio mrtvački sandučić. Tada se ozbiljno naljutih, slegoh ramenima i rekoh:
– Dakle, počinjemo iznova!
Ona me pogleda. Oči joj se polako, sasvim polako napuniše suzama. U svjetlu niskih prozora vidjeh kako drhte njezine usne. Ona potom očajnički sklopi ruke. Časak kasnije pode korak-dva naprijed i prošapta:
– Mili moj, najdraži, imajte obzira prema meni!
– Razumije se – odgovorih.
I krenusmo dalje. Pred njezinim vratima stisnu mi još jednom ruku i reče:
– Laku noć.
Prođe nekoliko tjedana i ja ništa ne čuh o čudnovatoj dami. Bio sam ljut na samog sebe zbog svoje lakovjernosti i bio sam sve više uvjeren da je samo zbijala šalu sa mnom. Pa, dobro, neka je vrag nosi!
Ali jedne večeri sjedim u kazalištu i gledam Ibsenov "Savez mladih". U drugom činu obuzima me najedanput neki nemir, nešto izvanjsko djeluje mi na živce. Osjećam istu nelagodu kao onda pred Tivolijem za vrijeme koncerta Pariškog pjevačkog zbora. Okrenem se brzo i vidim da moja dama sjedi točno iza mene i gleda me svojim u misli utonulim pogledom.
Pognuh se, naprosto se skupih na svom sjedalu i počeh gledati napregnuto prema pozornici, ali cijele večeri imao sam neugodan osjećaj da me odstraga probadaju dva metalna oka koja nikad ne trepću. Naposljetku ustanem i odem, ne sačekavši kraja.
Bio sam nekoliko mjeseci izvan grada. Kad sam se vratio, bijah već potpuno zaboravio na damu iz Tivolija. Ni jedan jedini put nisam na nju pomislio. Nje nestade iz moje svijesti, isto onako naglo kao što se pojavila.
Jedne od posljednjih maglovitih večeri šetao sam se tamo-amo ulicom Torv. Hodao sam i promatrao ljude kako se sudaraju i spotiču u magli. Šetao sam najmanje četvrt sata, a onda posve neočekivano rekoh u sebi: "Idem još jedanput do gore, pa ću se vratiti kući." Bilo je već jedanaest sati.
Pođem dakle još jednom gore. U obasjanju fenjera ugledam jednu osobu kako mi se primiče. Sklonih se postrance kako bih izbjegao susret, a onda krenuh na suprotnu stranu, sasvim ulijevo, ali tada ugledah dva oka koja me prostrijele kroz maglu. – Dama iz Tivolija! – šapnuh sav skamenjen.
Ona pođe prema meni gledajući me onim svojim ukočenim pogledom. Njezino lice bješe čudno iskrivljeno.
U jednoj ruci držala je muf. Gledala me je jedan trenutak, a onda reče naglašeno: – Ono je bilo moje dijete!
Zatim se okrenu i izgubi u magli.

GLAS ŽIVOTA


Moj prijatelj, književnik H., pripovijeda: Pokraj unutrašnjeg pristaništa Kopenhagena pruža se ulica Vestervold. To je nov i najčešće pust bulevar; tamo je malo kuća i još manje svjetiljki, a i ljudi se ondje gotovo ne vide. Čak i u ljetnim mjesecima šetači su prava rijetkost.
No, preksinoć se nešto dogodilo baš u toj ulici. Vrzmao sam se gore-dolje, i u dva ili tri maha prošao pločnikom, kad najedanput iz tmine iskrsne jedna dama i uputi se prema meni. Bješe posvuda mračno i pusto, unaokolo se nitko nije vidio, a upaljene svjetiljke nisu mogle obasjati njezino lice. To je jedna od onih običnih kćeri noći, pomislih i prođoh pokraj nje.
Tek kad sam stigao do ruba bulevara, osvrnem se i krenem natrag. Dama se također okrenula, pa smo se ponovo sreli. Pomislih da čeka nekoga; a vidjet ću i koga. I mi se još jednom mimoiđemo.
Kada sam se po treći put našao blizu nje, skinuo sam šešir i zapodjenuo razgovor:
– Dobra večer! Dama nekoga čeka?
Ona se uznemiri i zbunjeno uzvrati da čeka nekoga.
– Ima li dama nešto protiv da joj pravim društvo dok se taj ne pojavi? – rekoh.
Ne, nije imala ništa protiv; štoviše bila je zahvalna, a časak kasnije rekla je da ona zapravo i ne čeka nikoga i da se ondje samo šeće, jer je to miran kutak.
Išli smo jedno pored drugog i započeli razgovor o kojekakvim sitnicama. Ponudih joj ruku, ali ona nije prihvaćala.
– Ne, ne, hvala lijepa! – reče.
Dakle, ona je odbila moju ruku! Takva šetnja nije bila baš osobito vesela, a uz to damu nikako nisam mogao vidjeti u mraku, pa sam zapalio šibicu da bih tobože pogledao na sat, a istodobno sam osvijetlio i njezino lice.
– Devet je i pol – rekoh.
Ona zadrhta kao da je zimogrožljiva; to mi je dobro došlo, pa iskoristih da je priupitam:
– Vama je hladno? Hoćete li da svratimo gdjegod? U Tivoli ili u National?
– Ta zar ne vidite da ne mogu nikamo svraćati? – reče ona.
Tek tada opazih da je bila u koroti, a niz leđa joj je lepršao dugački crni veo žalosti. Zamolih je da mi oprosti i bacih krivnju na mrak. Način na koji je prihvatila moju ispriku uvjerio me da nemam posla s kakvom od onih lakih dama koje noću traže avanture. – Uzmite me pod ruku! – rekoh. – Bit će vam toplije.
I ona me uzme pod ruku.
Prošli smo nekoliko puta gore-dolje, a onda me ona zamoli da vidim koliko je sati. – Deset – rekoh. – Gdje vi stanujete?
– Na Gamle Kongeveiu. Zastadoh.
– Dopuštate li da vas pratim do vašeg stana?
– Ne, ne bih htjela – odgovori ona. – Ne, ne, to nije moguće. Vi stanujete u Bredegadeu?
– Otkuda vi to znate? – upitah začuđeno. – Ja znam i tko ste vi – odgovori ona. Stanka.
Nastavili smo osvijetljenim ulicama držeći se pod ruku. Ona je išla brzo, a njezin dugački veo žalosti lepršao je. Ona mi najednom reče:
– Požurimo!
Kod svojih vrata na Gamle Kongeveiu ona se okrenu da mi se zahvali što sam je pratio. Otvorih joj vrata i ona lagano ude u kuću. Tada i ja ramenom zapriječih vrata i krenuh za njom. Ona me ondje dohvati za ruku. Nitko od nas nije izustio ni jedne riječi.
Došli smo na drugi kat i tu zastali. Ona je sama otključala vrata od predsoblja i uvela me unutra ne ispuštajući moju ruku. Zatvorila je vrata za nama i ja se nađoh u nekoj sobi; čuo sam kako kuca zidni sat. Ona je najedanput stala, zagrlila me, a onda me dršćući zgrabila i toplo poljubila u usta. Da, baš u usta!
– Sjednite – reče. – Evo, ovdje je divan, a ja ću zapaliti svjetiljku. I ona zapali svjetiljku.
Začuđeno i znatiželjno razgledao sam unaokolo. To bijaše prostran i vrlo lijepo uređen salon iz kojeg je vodilo nekoliko vrata vjerojatno u sporedne sobe. Nikako nisam mogao shvatiti gdje sam to dospio, ni tko je i što je ta ženska.
– Kako je ovdje lijepo! Vi tu stanujete?
– Jest, to je moj stan! – odgovori ona.
– Dakle, to je vaš stan! Vi zasigurno ovdje stanujete sa svojim roditeljima? – Ne, ne, ja sam već u godinama, zrela ženska – reče. – Evo, pogledajte! Ona tada skide šešir i onaj veo.
– Sada vidite – reče i opet mi pade oko vrata s nekom neobuzdanom strašću.
Moglo joj je biti jedno dvadeset dvije, dvadeset tri godine. Na desnoj je ruci imala prsten, što je donekle pokazivalo da je bila udata. Lijepa? Ne, nije! Bila je sva pjegava i gotovo bez obrva, ali svakako puna života koji je kiptio iz nje. Uz to, njezina su usta bila vrlo lijepa. Htio sam znati kako se zove, ima li muža i tko je on ako ga ima, u kakvoj sam kući; no tek što bih otvorio usta, ona bi mi padala oko vrata i branila mi da budem radoznao.
– Ime mi je Ellen – reče. – Hoćete li štogod popiti? Meni to ne zadaje posla, samo ću zazvoniti. A vi dotle idite tamo u spavaću sobu.
Otišao sam u spavaću sobu. Ellen je zazvonila i zapovjedila da se donese vino. Čuo sam kako je sobarica donijela vino i odmah otišla. Časak kasnije i Ellen je došla za mnom u spavaću sobu. Zastala je na vratima. Koraknuo sam joj u susret, a ona je lako i uzbudljivo vrisnula i poletjela mi u zagrljaj. To je bilo preksinoć.
Što se još dogodilo? Pričekajte, čut ćete i to.
Kad sam se ujutro probudio, već je počelo svitati. Dnevna svjetlost dopirala je u sobu s obje strane spuštenih žaluzina. Ellen se također probudila, uzdahnula je i osmjehnula mi se, a onda mi je šapnula nekoliko riječi. Ruke su joj bile bijele i baršunaste, a grudi čudesno uzdignute. Ja sam joj nešto šapnuo, a ona mi je tada nježno i s radošću zatvorila usta svojim ustima. Bilo je sve svjetlije i svjetlije.
Nakon sat-dva ustao sam. I Ellen je ustala. Na nogama je već imala papuče i bila je zaposlena oko odjeće. Tada sam proživio nešto što mi se još i sada čini kao nekakav mučan i nevjerojatan san. Stajao sam kod umivaonika, a Ellen je ušla u susjednu sobu. Onog trenutka kad je otvorila vrata, okrenuh se i pogledah tamo. Ošinu me hladan zrak koji je dolazio otuda, kroz otvorene prozore, a na sredini sobe ugledah dugačak stol na kojem je ležao pokojnik. Dat da, pokojnik je ležao u mrtvačkom lijesu, obučen u bijelo. Bio je to muškarac; vidio sam njegovu prosijedu bradu. Ispod bijelog pokrova oštro su stršali vrhovi pokojnikovih mršavih koljena koja nalikovahu na dvije ljuto stisnute šake. Lice mu je bilo jako žuto, a na njemu se zgrčio izraz od kojeg me podišla jeza. Sve sam to vidio u potpunoj dnevnoj svjetlosti, a potom okrenuh glavu od tog prizora i ne izustih ni riječi.
Kad se Ellen vratila, ja sam već bio obučen i htio sam poći. Jedva sam imao srca uzvratiti na njezin zagrljaj. Ona se nečim ogrnula i zaželjela me ispratiti do samih vrata, pa sam krenuo zajedno s njom i nadalje šuteći. Kad smo sišli dolje, ona se pribila uza zid da je tkogod ne opazi.
– Doviđenja! – prošapta.
– Sutra? – upitah, iskušavajući je.
– Ne, ne, sutra je nemoguće.
– Što?
– Eto vidiš, dragi, sutra moram na pogreb jednog svog rođaka. Dakle, sad znaš!
– A prekosutra?
– Pa, dobro. Prekosutra! Dođi ovamo, čekat ću te na vratima. Sad zbogom! I ja odoh.
Tko je bila ona? A pokojnik? Kako samo bijaše stisnuo šake i kako se na oba kraja njegovih usana ugnijezdio užasno podrugljiv osmijeh. Dakle, ona će me prekosutra čekati. A hoću li ponovo otići tamo? Kad sam se oprostio od nje, svratio sam u kavanu "Bernina" i tamo zatražio adresar. Gledao sam kućne brojeve na Gamle Kongeveiu i pronašao njezino ime. Još sam malo sjedio i čekao jutarnje novine, a kad sam ih se domogao počeo sam gledati osmrtnice i za divno čudo tamo sam našao njezinu objavu, bješe prva i bješe tiskana krupnim slovima:
"Moj muž je umro danas, nakon duge bolesti, u pedeset i trećoj godini." Objava je bila od jučer.
Dugo sam sjedio i razmišljao o svemu tome. Čovjek ima mladu ženu, tridesetak godina mlađu od njega, on dugo boluje od teške bolesti i umire jednog lijepog dana. A mlada udovica dahne punim prsima, život je zove u svoju zanosnu razuzdanost. Ona čuje taj zov, taj glas života i odgovara:
– Evo me!
I već se te iste večeri šeće na Vestervoldu.
Ellen, Ellen, do prekosutra!

ŽENINA POBJEDA


Bio sam kondukter na čikaškom tramvaju. Najprije sam radio na liniji Hallstead između središta grada i stočne tržnice. Mi iz noćne službe bili smo sve prije nego zaštićeni na toj pruzi kojom su u kasne sate krstarili svakakvi problematični tipovi. Nismo smjeli ni na koga pucati, niti koga ubiti, a ako bi se nešto takvo dogodilo, onda je Tramvajsko društvo moralo platiti veliku odštetu. Što se mene tiče, bio sam bez ikakva oružja, a jedino u što sam se mogao pouzdati jest sretna zvijezda koja me prati. Uostalom, čovjek je rijetko kad bez nekog sredstva za obranu, pa sam i ja imao ručku od kočnice koja se mogla začas skinuti i odlično poslužiti. No, ja sam se tom ručkom koristio samo jednom.
Za vrijeme božičnih blagdana, 1886. godine, svake noći zaredom stajao sam na platformi svojih kola, a ništa se nije dogodilo. Jednom je kod stočne tržnice ušla velika gomila pijanih Iraca i potpuno zakrčila kola. Nosili su boce u rukama i urlali, a nisu pokazivali nikakvu volju da kupe karte, iako smo već bili krenuli. Oni rekoše da su se naplaćali preko cijele godine; svakog jutra i svake večeri po pet centi, pa je sada red da se o Božiću provozaju besplatno.
Takvo shvaćanje nije bilo ni najmanje glupo, ali ja ih nisam smio pustiti, plašeći se zbira koji su bili u službi Društva i imali zadaću paziti na poštenje konduktera. Jedan nadzornik popeo se na kola, stajao je nekoliko minuta, progovorio par riječi o Božiću i vremenu i opet se spustio, jer su kola bila pretrpana. Znao sam vrlo dobro da bi svi putnici morali platiti svojih pet centi da sam kazao samo jednu riječ tom nadzorniku, ali ja nisam ništa rekao.
– Zašto nas niste tužili? – upita jedan od njih.
– Mislim da je takvo što nepotrebno – odgovorih – jer ja imam posla s gospodom!
Neki se počnu od srca smijati i izrugivati se sa mnom, ali drugi su prešli na moju stranu i riješili tu nimalo ugodnu situaciju tako što su platili za sve.
Idućeg Božića došao sam na Cottage liniju. To je bila velika promjena. Sada sam imao vozilo od po dvoja, a katkad i troja kola koja su se napajala podzemnim kabelom. Publika je u ovom dijelu grada bila otmjena, pa sam svoje "petake" morao uzimati u rukavicama. Ali ovdje više nije bilo onih životnih sokova i sve je protjecalo bez intenziteta, a svakodnevno gledanje i slušanje istih ljudi iz otmjenih vila postalo je zamorno i dosadno. Pa ipak se i ovdje zbio jedan mali događaj o Božiću 1887. godine. Na Badnji dan prije podne moj je tramvaj vozio do grada.
Bio sam tada u dnevnoj službi. Jedan gospodin uđe u kola i otpočne sa mnom kratak razgovor. Bio je strpljiv i svaki put bi me sačekao dok ne obavim svoj posao u kolima, a čim bih se vratio natrag, on bi ponovo započinjao razgovor. Mogao je imati oko trideset godina, bio je blijed, nosio je brkove i bio otmjeno odjeven, ali bez gornjeg kaputa, premda bješe poprilično hladno.
– Krenuo sam od kuće kako sam se zatekao – reče. – Htio sam preduhitriti ženu. – Zbog božičnih darova – primijetih.
– Tako je! – odgovori on i osmjehnu se.
No, to je bio nekakav čudan smješak, tek jedna grimasa i grč iskrivljenih usta.
– Koliko zarađujete? – upita.
To ne bješe nimalo neobično pitanje u zemlji Yankeeja, te mu odgovorih koliko zarađujem.
– Želite li zaraditi još deset dolara? – upita.
– Da, želim – odgovorih.
On izvadi lisnicu i bez riječi mi pruži novčanicu. Primijetih samo toliko da je imao povjerenja u mene.
– I što bi trebalo učiniti? – upitah.
On zatraži da vidi raspored mojih satova, a onda reče:
– Vi ste danas osam sati na ovoj liniji?
– Da.
– Na jednoj od vaših vožnji učinit ćete mi uslugu. Ovdje na uglu ulice Monroe prelazimo preko okna iz kojeg vodi podzemni kabel. Povrh tog okna postoji jedan poklopac; ja ću taj poklopac dignuti i sići dolje.
– Hoćete li oduzeti sebi život?
– Ne baš to. Ali ću učiniti tako.
– Aha!
– Vi ćete zaustaviti tramvaj i izvući me vani, ma koliko se ja opirao.
– Dobro.
– Hvala vam. Uostalom, ja nisam umobolan, kako vi možda mislite. Sve to radim zbog svoje žene, neka vidi da sam htio oduzeti sebi život.
– Dakle, tada će vaša gospođa sjediti u mojim kolima?
– Da. Ona će biti u the gripu.
Trgnuh se.
The grip su kola u kojima stoji kočničar i upravlja tramvajem. Ona su otvorena, zimi vrlo hladna, tako da u njih nitko ne ulazi.
– Ona će se voziti u the gripu – ponovi čovjek. – Ona je u jednom pismu obećala svom ljubavniku da će se voziti u tim kolima i da će mu dati znak kad dođe.
– Dobro. Ali moram vam skrenuti pažnju da poklopac skinete što brže možete i smjesta se spustite u otvor, inače će nas sustići novi tramvaj. Mi se krećemo u razmacima od tri minute.
– Sve mi je to poznato – odvrati čovjek. – Poklopac će biti odmaknut kad stignem. On je već sada odškrinut.
– I još nešto: otkuda znate kojim će kolima putovati vaša gospođa?
– O tome ću biti telefonski obaviješten. Imam ljude koji prate svaki njezin korak. Moja žena bit će u smeđem krznenom kostimu. Ona je lako uočljiva, jer je vrlo lijepa. Ako bi pala u nesvijest, vi je otpremite do ljekarne na uglu ulice Monroe. Upitah ga:
– Jeste li govorili i s kočničarem?
– Jesam – reče čovjek. – I njemu sam dao istu sumu kao i vama. Ali ne bih htio da vas dvojica zbijate šalu s tim stvarima. O tome ne smijete govoriti.
– Nećemo.
– Vi zauzmite mjesto na the gripu i dobro motrite čim se približite ulici Monroe. Kad vidite moju glavu nad oknom, dajte znak da tramvaj stane. Kočničar će vam pomoći da me savladate i izvučete iz okna, ma koliko ja zapomagao kako želim umrijeti. Razmislih malo o cijeloj stvari, a potom rekoh:
– Meni se čini da bi bilo pametnije da ste uštedjeli svoj novac i da niste nikome otkrivali svoje namjere. Mogli ste se naprosto spustiti u okno.
– O, Bože moj! – uzviknu čovjek. – A što bi bilo da me nitko ne primijeti, ni kočničar, ni vi, niti bilo tko drugi! Što onda?
– Jest, imate pravo.
Još smo malo porazgovarali do posljednje postaje, a kad je moj tramvaj krenuo natrag, tada je i on pošao s nama. Na uglu ulice Monroe čovjek reče:
– Ovo je ta ljekarna u koju ćete poslati moju ženu ako padne u nesvijest.
Zatim iskoči iz tramvaja.
Sada sam bio bogatiji za deset dolara. Hvala bogu, bilo je i sretnih dana u životu! Cijele zime, na oštroj hladnoći i vjetru, vatirao sam prsa i leđa naslagama novina. Svaki moj pokret pratilo je to šušketanje novina, pa su mi se drugovi slatko smijali. A sad će, pored ostalog, barem nešto preteći i za jedan divan, debeo i vatiran prsluk! I kad moji drugari dođu sljedeći put i prislone se k meni da bi čuli ono šušketanje – to zadovoljstvo bit će im uskraćeno!
Napravismo još dvije, napravismo tri vožnje po gradu, a ništa se nije dogodilo. I baš kad smo krenuli po četvrti put, na početnoj postaji popne se jedna mlada dama i sjedne u the grip. Na sebi je imala smeđi kostim od krzna. Kročio sam naprijed i prišao joj, a kada sam od nje primio novac za kartu, ona je podigla lice prema meni i pogledala me. Bila je mlada i lijepa, oči su joj bile duboko plave i nevine. Jadnice, predstoji vam veliki strah, pomislih u sebi, ali vi ste zasigurno učinili kakvu opačinu, pa vas sada treba kazniti. Svakako ću vas s uživanjem i pažljivo nositi u ljekarnu.
I dok smo jurili prema gradu, primijetih sa svojega mjesta kako je kočničar najednom počeo razgovarati s damom. Što je mogao reći? Osim toga, njemu nije bilo dopušteno razgovarati s putnicima za vrijeme vožnje. Na moje veliko iznenađenje vidjeh kako se dama pomaknu za jedno mjesto bliže kočničaru, a on stoji kod svojih komandnih uređaja i pažljivo sluša što ona govori.
Jurimo dalje prema gradu, zaustavljamo se na postajama, ljudi ulaze i silaze, i tako redom; sve ide svojim tokom. Približavamo se ulici Monroe. Pomislim u sebi: ekscentrični čovjek je izabrao zgodno mjesto, ugao ulice Monroe je tih i ne vjerujem da će mu tkogod smetati pri spuštanju u okno. I mislim nadalje kako sam tu i tamo viđao ljude iz Tramvajskog društva dok vrše popravke u tom oknu. I da je tada nekom pružnom radniku palo na um da stoji u oknu u vrijeme prolaska tramvaja, taj bi bio skraćen za glavu; vilica koja seže od the gripa do kabela zasigurno bi mu presjekla vrat. Pošto je Monroe bila sljedeća ulica, odem naprijed na the grip.
Sada su zašutjeli i dama i kočničar, a ja sam još zamijetio da je kočničar kimnuo glavom kao daje nacistu što treba činiti, a potom se zagledao naprijed i pojurio svom brzinom. Za komandnim uređajem bio je on, veliki Pat, Irac.
– Slack her a bit – rekoh kočničaru u žargonu, što je otprilike značilo da vožnju malo uspori. Rekoh mu da sam vidio jednu crnu točku između tračnica, a to bi mogla biti i nečija glava koja strši iz okna.
Pogledah damu koja također bješe upravila pogled u istu točku čvrsto se držeći rukama za sjedalo. Tako je zabrinuta i sluti nesreću, pomislih. Što li će tek biti kad vidi da je taj čovjek koji želi umrijeti glavom njezin muž?
Veliki Pat nije usporavao vožnju. Ja mu doviknuh da ima ljudi u oknu, ali to je ostalo bez ikakva odziva. Sada jasno ugledasmo glavu; bio je to onaj ludi mladi čovjek. Stajao je u rupi, licem okrenut prema nama. Stavih pištaljku u usta i oglasih jak signal za zaustavljanje. Pat je tjerao istom brzinom. Za manje od pola minute morala se dogoditi nesreća. Udar ih u alarm koji snažno zazvoni, a zatim skočih naprijed i dohvatih kočnicu. No sve je bilo kasno, tramvaj je škripeći projurio preko okna i tek potom stao.
Iskočih iz tramvaja. Bio sam posve smušen, a mislio sam samo o tome kako sam morao spasiti tog čovjeka; zgrabiti ga unatoč njegovu opiranju. Ponovo se nađoh u the gripu, ali nikako se nisam mogao smiriti. I kočničar je bio izbezumljen, svaki čas je zapitkivao ovo i ono, te je li bilo ljudi u oknu i kako se moglo dogoditi da ne zakoči tramvaj. Mlada žena je vikala:
– Strašno! Užasno!
Bila je blijeda i bez kapi krvi u licu, a i nadalje se grčevito držala za sjedalo. Ali nije pala u nesvijest, a malo kasnije sišla je i odmaglila svojim putem.
Bješe se skupilo mnogo svijeta. Glavu poginulog čovjeka nađosmo ispod posljednjih kola, dok je tijelo ostalo uspravljeno u oknu. Viličasta opruga bijaše ga dohvatila ispod brade i otkinula mu glavu. Uklonismo leš s kolosijeka, a stigao je i nadzornik koji će ga otpremiti dalje. On je popisao mnoga imena, a što se mene tiče, svi su putnici mogli posvjedočiti da sam zvonio, puhao u pištaljku i naposljetku sam povukao kočnicu. Uostalom, mi smo obavezni sami podnijeti raport našem birou.
Veliki Pat me zamolio da mu posudim svoj nož. Ja sam ga krivo razumio, pa mu rekoh da je nesreće ionako previše. Tada se veliki Pat osmijehnu i pokaza mi svoj revolver kao dokaz da mu ne treba nikakvo oružje i da on ne misli počiniti nikakvu glupost, nego mu je nož potreban za posve druge stvari. Kada je dobio nož, reče mi zbogom, jer on više ne kani ostati u toj službi. Žao mu je što ću morati sam odvesti tramvaj do zadnje postaje, a tamo ću dobiti drugog vozača. Zatim mi objasni kako se rukuje vozilom. I još reče da mora zadržati moj nož; svratit će u kakav mirni prolaz i odsjeći svoju dugmad s uniforme. Potom ode.
Nije bilo druge, te sam morao sam voziti tramvaj do odredišta. Sada se iza mene nanizalo nekoliko tramvaja; svi su čekali da se maknem s mjesta i oslobodim prugu. A kako sam i prije nešto malo vježbao oko stroja, moja vožnja svršila se dobro.
Jedne večeri između Božića i Nove godine bio sam slobodan i lutao po gradu. Kad sam došao do željezničkog kolodvora, uđoh zakratko unutra pogledati taj silni promet. Izašao sam do jednog perona i promatrao vlak koji je čekao na polazak. Odjednom začuh svoje ime. Jedan čovjek se osmjehuje, stoji na papučici vagona i zove me. Bio je to veliki Pat. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ga prepoznam. Bijaše fino odjeven i nije više nosio bradu. Meni se otme kratak i začuđujući uzvik.
– Pssst, ne tako glasno! Kako je završila cijela ona afera? – upita Pat. – Mi smo saslušani, a traže i tebe – rekoh. Pat reče:
– Putujem na Zapad. Ovdje nema života! Sedam, osam dolara na tjedan, a od toga idu četiri za jelo. Kupit ću zemlju i baviti se gospodarstvom. Srećom, novaca imam. Ako hoćeš, podi sa mnom, idemo preko, a potražit ćemo zemlju blizu San Francisca.
– Ne mogu – rekoh.
– Ah, dobro sam se sjetio; evo tvog noža. Hvala ti. Doista, mislim da život tramvajca nema nikakve budućnosti. Tri godine sam služio, a da se nisam mogao čestito ni odjenuti. Tada se začuje zvižduk vlaka.
– Onda, zbogom – reče Pat. – Čuj, koliko si dobio od onog čovjeka što ga pregazi smo?
– Deset dolara.
– I ja sam toliko dobio. On je pošteno platio, ali dama je bila bolja.
– Dama?
– Da, da, s njom sam napravio mali posao. Nije marila za tisuću-dvije, jer se htjela riješiti svog muža. Ako sada uzmognem započeti nešto lakši život, to svakako mogu zahvaliti njoj i njezinu novcu.

STRAH


Iskreno rečeno, ja nisam znao što je pravi strah sve dok jednom nisam proživio taj osjećaj i to u vrijeme svog prvog boravka u Americi. Ne mislim da sam bio nešto posebno hrabar, pa nisam znao što je strah, nego naprosto moja hrabrost dotad još nije bila stavljena u ozbiljnu kušnju. Bilo je to 1884. godine.
Daleko u preriji bješe gradić po imenu Madelia, gadno i neugodno mjesto s ružnim kućama, lošim pločnicima, nezgodnim ogradama i neljubaznim ljudima. Eto, u tom gradiću uhvatili su Jessieja Jamesa, najkrvoločnijeg i najcrnjeg od svih američkih razbojnika; ondje su ga napokon uhvatili i ubili. To mjesto, kao utočište bjeguncu, bješe u potpunom suglasju s takvim čudovištem koje je mnogo godina, svojim nasrtajima, grabežima i ubojstvima, držalo u strahu Sjeverne Države.
Tamo je sudbina bacila i mene, premda sam ja tu dospio zbog kudikamo mirnijeg razloga; želio sam pomoći jednom svom znancu i nekako ga izbaviti iz nevolja u koje bješe zapao. Amerikanac Johnston bio je školski učitelj u jednom gradu u državi Wisconsin gdje sam se i upoznao s njim i njegovom ženom. Uskoro je taj čovjek napustio školu i latio se trgovačkog posla; otišao je u grad Madeliju i otvorio trgovinu drvom. Možda samo godinu dana iza toga, otkako se počeo baviti tim poslom, dobio sam od njega pismo u kojem me zamolio, ako je samo moguće, da dođem u Madeliju i pripazim njegovu trgovinu za vrijeme dok on bude izbivao, jer je kanio zajedno sa svojom ženom putovati na Istok. Dogodilo se da sam baš tada bio slobodan, te sam prihvatio njegovu ponudu.
Jedne mračne zimske večeri stigao sam na kolodvor Madelia. Dočekao me Johnston, odveo me svojoj kući i pokazao mi moju sobu. Njegova kuća bijaše prilično daleko od grada. Dobar dio noći nismo spavali, jer me Johnston upućivao u sve finese meni toliko stranog posla, kao što je trgovina drvom. Sutradan ujutro u šali mi je dao svoj revolver, a dva sata kasnije već je sjedio sa svojom ženom u vlaku.
Ostavši sam u kući, odmah sam prešao iz svoje sobe u drugu, kako bih se što zgodnije namjestio i odatle mogao bolje paziti na cijelu kuću. Osim toga, koristio sam se i spavaćom sobom bračnog para.
Prošlo je nekoliko dana. Prodavao sam daske i balvane, a svake večeri odnosio u banku svotu ubranu od prodaje.
Treba reći da u cijeloj kući nije bilo ni jedne žive duše osim mene. Sam sam si spremao jelo, muzao i hranio dvije Johnstonove krave, pekao kruh, kuhao i pržio. Prvo moje pečenje kruha bilo je posve neuspješno; uzeo sam previše brašna, a osim toga, kruh sam rano izvadio iz peći, tako da se nije dobro ispekao i sutradan je otvrdnuo kao kamen. Također, prvi put nisam imao sreće ni s kašom. Našao sam u smočnici punu vreću ječmene prekrupe koja je bila, kako mi se učinilo, dobra za kašu. Nalio sam mlijeka u veliki lonac, zatim sipao prekrupu i sve to počeo miješati, a ubrzo sam opazio da moja kaša postaje pregusta, pa sam dodao mlijeka. Zatim sam opet počeo miješati kašu. Prekrupa je vrila i nadimala se, zrna su bubrila i najzad bila velika kao grašak; mlijeko je opet prekuhalo, a osim toga kaše je u loncu bilo sve više i više, pa se počela prelijevati preko ruba. Tada sam počeo vaditi kašu u šalice i tanjure, ali ništa nije pomagalo, kaša se i dalje prelijevala preko lonca.
Svaku praznu posudu napunio sam kašom, a lonac je i nadalje bio jednako prepun. Pa i mlijeka sam morao dodavati, a kaša je još neprestano bila pregusta. Na kraju krajeva nije preostalo ništa drugo doli isprazniti sve ono što je bilo u loncu. I kaša se razlila po stolu kao divna lava, brzo se ohladila i pretvorila u glatku i tvrdu masu. Tako je dobivena materia prima.
I svaki put kad sam htio kaše, odrezao bih komadić te mase, dodavao mu mlijeka i sve to kuhao. Junački sam jeo za svaki obrok, kako bih se što prije riješio te kaše. Istina, to nije bilo lako, a na moju nesreću nisam poznavao nijednog čovjeka u cijelom gradu, tako da nisam imao koga pozvati kako bi mi pomogao uništiti tu hranu. I na koncu, sam sam morao kusati svoju kašu.
U toj velikoj kući bilo je teško mladom čovjeku kojemu je tek dvadeset godina. Noći bijahu mračne, mogao si oba oka izbuljiti, a nigdje ne bi vidio susjeda, niti bilo kakve naseobine sve tamo do samog grada, ali ja se nisam plašio, takvo što nije me uopće obuzimalo, a i čega bih se bojao. Istina, dvije večeri zaredom učinilo mi se da čujem šuštanje i tih govor iza ključaonice kuhinjskih vrata, pa sam druge večeri, ne razmišljajući mnogo, ustao, uzeo lampu i pregledao kuhinjska vrata s vanjske i unutrašnje strane. Na ključaonici ne bješe ničeg sumnjivog. A tada čak ni revolver nisam imao u rukama.
No, ubrzo sam morao preživjeti jednu noć kada sam osjetio takav strah od kojeg mi se kosa digla na glavi i kakav prije i poslije nisam osjećao. I još dugo nakon toga, kad god bih se sjetio te noći, obuzeo bi me užas.
I jednog dana, nekako sam imao više posla nego obično, ugovorio sam nekoliko velikih pogodbi i radio do kasne večeri, a kad sam se naposljetku izbavio od posla, bješe već pao mrak. Banka je bila zatvorena i nisam više mogao predati svotu koju sam preko dana skupio, pa sam novce prebrojio, nekih sedamsto-osamsto dolara, i ponio ih sa sobom.
Kao i uvijek, i te sam večeri sjeo za stol i počeo pisati. Bilo je već kasno, ali ja sam neprestano pisao sve do dva sata po ponoći. Tada sam najedanput začuo čudnovato šuštanje kraj kuhinjskih vrata. Što bi to moglo biti?
Na kući su bila dvoja vrata – jedna kuhinjska, druga paradna, koja su vodila u predsoblje pred salon. Na ta vrata, poradi veće sigurnosti, metnuo sam iznutra zasun. Žaluzine u salonu bile su zatvorene i nisu propuštale svjetlost, tako da se izvana nije moglo vidjeti ako u salonu gori svjetiljka.
Dakle, čuo sam šuštanje pred kuhinjskim vratima.
Uzimam svjetiljku i idem u kuhinju. Zastajem pred vratima i osluškujem. Netko nešto petlja vani, šapuće prikradajući se, ide po snijegu tamo-amo. Najzad šuštanje prestaje i meni se čini da netko kradom odlazi od vrata. Zatim se sve utiša.
Vraćam se u svoju sobu i ponovo se hvatam pisanja. Prođe još pola sata. Najedanput, đipnem sa stolice, poskočim visoko. Provalili su vrata. Razbili su ne samo ključaonicu, nego su i zasun skrhali. Čuo sam korake u predsoblju i to baš pred mojim vratima. Ulazna vrata bilo je moguće provaliti samo u jakom zaletu, i to združenom snagom nekolicine ljudi; nikako drukčije nije bilo moguće skrhati zasun koji je bio čvrst.
Moje srce više nije kucalo, ono je drhtalo. Nisam uzviknuo, nisam pustio ni glasa od sebe, ali sam osjećao da me nešto steže u grlu i teško sam disao. Bješe me obuzeo takav strah da nisam znao gdje sam i što je sa mnom, ali mi je najedanput sinula misao da moram spasiti novce. Otišao sam u spavaću sobu, izvadio novčarku iz džepa i gurnuo je ispod madraca. Sve je to potrajalo kratko; možda ni minutu, a kad sam ponovo ušao u sobu, čuo sam pred vratima prigušeni govor onih koji razbijaju ključaonicu. Tada sam izvadio Johnstonov revolver i pregledao ga; bio je kao što treba. Ruke su mi jako drhtale i jedva sam se držao na nogama.
Pogledao sam ta svoja vrata, izgledala su vrlo čvrsta, jer su bila napravljena od debelih dasaka i pojačana prečkama – da, da, nije to bio stolarski več drvodjelski rad. Ta masivna vrata ohrabrila su me i ja sam opet počeo razmišljati; ta me sposobnost u prvi mah bješe napustila. Vrata su se otvarala iz sobe u predsoblje i stoga je bilo nemoguće izvana provaliti. Ta i predsoblje je bilo malo i tu nije bilo dovoljno mjesta da bi provalnici uhvatili zalet. Sva ta razmišljanja projurila su mi kroz glavu i ja sam najedanput postajao hrabar kao Maur. Viknuo sam u predsoblje da ću prvoga koji se usudi provaliti vrata na mjestu ubiti. Toliko sam došao k sebi da sam čuo i razumio što govorim, a nakon što sam izustio tih nekoliko riječi na norveškom, odmah sam se dovio da sam napravio glupost, te sam potom jakim glasom ponovio svoju prijetnju, ali ovoga puta na engleskom. Šutnja.
Da bih priviknuo svoje oči na mrak, ja sam ugasio svjetiljku, jer sam strahovao da bi to mogli oni učiniti u slučaju da razbiju prozore. I najednom, nađoh se u potpunom mraku, s revolverom u ruci i pogledom uprtim u prozore. Vrijeme je protjecalo užasno sporo. Postajao sam sve hrabriji i hrabriji; čak sam poželio junačiti se, pa sam viknuo:
– E, pa što ste odlučili? Hoćete li ući ovamo ili otići svojoj kući? Meni se baš spava! Malo kasnije odgovorio je promukli hrapavi bas: – Otići ćemo, kučkin sine! Čuješ li?
I doista, netko je otišao iz predsoblja, a odmah zatim zaškripao je snijeg pod nečijim nogama.
Izraz kučkin sin nacionalna je psovka u Americi, pa i u Engleskoj također, ali ja nisam htio dopustiti da mi sutra netko predbaci kako sam tu psovku ostavio bez odgovora, pa sam odlučio otvoriti vrata i pucati za tim huljama. Pa ipak sam se zakratko suzdržao od te pomisli, jer mi je najednom palo na pamet da je možda samo jedan lupež otišao iz predsoblja, dok me drugi vreba iza vrata i samo čeka da ih otvorim kako bi me napao. Onda sam pritrčao do prozora, podigao žaluzine i pogledao prema vratima. Tada mi se u snijegu ukazala crna mrlja, pa sam otvorio prozor, nanišanio koliko je to bilo moguće i opalio prema toj crnoj mrlji. Promašio sam. U bijesu sam ispucao cijeli šaržer bez ikakva cilja, a naposljetku razlijegao se i jedan jedini nesretni pucanj koji je oštro odjeknuo u hladnom zraku. Začuo sam kad je netko viknuo: – Bježi! Bježi!
Tek je tada iz predsoblja naglo istrčao još jedan čovjek; trčao je po snijegu i ubrzo nestao u pomrčini. Pokazalo se da je moje domišljanje bilo točno; jedan je bio ostao u zasjedi. I toj hulji nisam mogao poželjeti laku noć kako treba i kako sam htio, jer sam taj jedan nesretni metak u revolveru maloprije već upotrijebio.
Ponovo sam upalio svjetiljku, izvukao ispod madraca novce i metnuo ih u džep. I sad, kad se sve svršilo, najedanput sam osjetio tako sraman strah da nisam imao smjelosti leći u postelju. Pričekao sam još pola sata, a kad je počelo svitati, obukao sam kaput i izašao iz kuće. Razbijena vrata nekako sam zatvorio, a onda sam, osvrćući se desno i lijevo, otišao u grad i pozvonio na vrata hotela.
Ne znam tko su bile te dvije osobe. Ne vjerujem da su bili profesionalci, jer se inače ne bi zaustavili nakon jednih probijenih vrata, a mogli su prodrijeti u kuću i kroz prozore. Te hulje bile su prilično hladnokrvne i bezobrazno odvažne, jer su imale petlje razbiti i ključaonicu i zasun na vratima.
Ponavljam, nikad u svom životu nisam osjećao takav i strah kao te noći u malom gradiću Madelia, usred prerije, u tom utočištu Jessieja Jamesa. I kasnije sam se, možda I dvaput, uplašio isto tako jako da sam osjećao kako mi srce i tuče pod grlom i kako teško dišem – a sve mi je to ostalo još od te znamenite noći. Dotad nisam znao da se strah može pojavljivati na tako neobičan način.

U PRERIJI


Cijelog ljeta 1887. godine radio sam u jednom odjelu Dalrumpleova golemog imanja u dolini Red River u Americi. Osim mene tamo su radila još dvojica Norvežana, jedan Šveđanin, deset-dvanaest Iraca i nekoliko Amerikanaca. U našem odjelu bilo je svega dvadesetak ljudi, a to je mali dio, tek neznatan broj od one mase zaposlenih na tom prostranom imanju.
Zelenkasto-žuta prerija beskrajno se širila kao more. Tu se nije vidjela nijedna zgrada osim naših konjušnica i baraka u kojima smo spavali. Nije nigdje raslo ni drvce, ni žbunić, a na sve strane, dokle bi pogled dosezao, samo žitna polja i zelenilo trave. I cvijeća također nije bilo, tek bi se pokatkad, usred pšenice, moglo naići na vriježe žute i divlje gorušice koja bješe jedino cvijeće prerije. Tamo ni ptice nisu letjele; sve je bilo nepomično i mrtvo, samo se pšenica lelujala na vjetru, a neumorni cvrkut milijuna zrikavaca bješe gotovo jedina pjesma prerije.
Čeznuli smo za sjenom. Kad bi u podne stizala kola s ručkom, mi bismo se zavlačili ispod tih kola ili konja, ne bismo li koliko-toliko proveli u sjeni i hladu, barem dok objedujemo. Sunce je bilo užareno i nepodnošljivo. Na sebi smo imali šešire, košulje, kratke hlače i cipele – to je bila sva naša odjeća, a manje od toga i nije se moglo, inače bismo izgorjeli na suncu. Ako bismo, primjerice, za vrijeme rada skinuli košulju, sunce bi nam začas ostavilo na koži opekline i bolne plikove.
Dok je trajala žetva radili smo i po šesnaest sati na dan. Deset žetvenih strojeva, jedan za drugim, iz dana u dan, kretalo se po polju. Kad je jedna četvorina bila požnjevena, zauzimali smo drugu i tamo radili. I tako dalje i sve dalje, dok je iza nas išlo šesnaest ljudi koji su odmah slagali snopove u krstine. Na visokom konju, s revolverom u džepu, jahao je upravitelj i pazio na nas, gledajući u svakog radnika, u svaku ruku. On bi dnevno promijenio i po dva konja i oba bi izmorio. Ako bi se u jeku žetve pokvario neki stroj, upravitelj bi ga na licu mjesta popravljao ili stroj slao kući. Kako nigdje nije bilo prokrčenog puta, on je cijelog dana jahao kroz gustu pšenicu, stizao s jednog kraja na drugi, a njegov konj bio je toliko izmučen od žege i umora da mu je na usta izbijala bijela pjena.
Rujan je minuo, a u listopadu je danju i nadalje vladala nesnosna žega, dočim su noći bile vrlo hladne, tako da smo se smrzavali. Nikako nam nije polazilo za rukom naspavati se; katkad su nas pozivali na posao već u tri sata ujutro, dok je još posvuda bilo mračno.
Nahranili bismo konje, sami jeli i izašli u polje, a tek bi tada svanjivalo i razdanilo se toliko da smo se mogli latiti posla. Palili smo jednu hrpu da bismo zagrijali limene kutije s uljem kojim smo podmazivali strojeve, a tada smo se ujedno i sami grijali. No to ne bi dugo potrajalo, pa smo ubrzo već sjedili na strojevima.
Blagdana nismo imali; nedjelja-ponedjeljak, bilo nam je svejedno. Jedino nismo mogli raditi kad je padala kiša, pa smo ostajali kod kuće, razgovarali jedni s drugima, spavali ili navraćali u kasino i tu se zabavljali.
Medu radnicima bio je jedan Irac koji mi je u početku bio čudan; Bog bi ga znao tko je bio. Kad je padala kiša, uvijek je ležao i čitao romane. Bio je to visok, lijep muškarac od svojih trideset šest godina, a govorio je učeno i biranim riječima. Isto tako govorio je i njemačkim jezikom.
Taj je čovjek došao na imanje u svilenoj košulji, a i nadalje je neprestano radio u svilenim košuljama. Kad bi se jedna pohabala, on bi oblačio drugu. Kao radnik nije bio osobito vješt; što se kaže, nije "imao ruku", ali je bogme bio čovjek koji je na sebe skretao pažnju. Zvao se Evans.
Dva Norvežanina nisu bila ništa posebno. Jedan je pobjegao, jer nije mogao izdržati posao; drugi je pak ustrajao, ali ništa neobično kad se zna da je bio iz Valdersa.
Za vrijeme vršidbe svi smo nastojali raditi što dalje od parnog stroja, jer je iz svih otvora i pukotina vijala prašina, stelja i pijesak, kao što vije snježna mećava. Nekoliko dana proveo sam u tom paklu, a potom sam zamolio upravitelja da me premjesti na neko drugo radno mjesto – i to sam postigao. Tovario sam kola u polju, a to je doista bio lijep posao. Taj upravitelj nikad nije zaboravljao da sam mu napravio uslugu u samom početku našeg poznanstva.
Evo u čemu je bila moja usluga...
Imao sam kratak kaput od uniforme sa sjajnim dugmetima koje sam sačuvao još od onog doba kada sam bio kondukter na gradskom tramvaju u Chicagu. Taj kaput sa svojim divnim dugmetima vrlo se svidio upravitelju; imao je djetinju slabost prema svim ukrasima, a ovdje u preriji nije bilo nikakvih ukrasa. I ja sam mu jednom rekao da mu rado poklanjam taj kaput. On gaje htio platiti i molio je da odredim cijenu koliku hoću, a ja sam mu dao kaput zabadava i tada je rekao da mi je beskrajno zahvalan.
Kad se žetva svršila, on je vidio da nemam ništa obući za put, pa mi je dao drugi kaput umjesto onog što sam mu ga poklonio.
Dok sam radio kod kola, zbio se sljedeći događaj: Došao je Šveđanin da natovari vozilo. Imao je velike čizme, a hlače bješe zadjenuo u sare. Počeli smo tovariti. On je radio svojski; stajao je na kolima i ja sam jedva stizao da mu dodajem snopove. Radio je sve brže i brže; to me najzad razljutilo te sam ga htio prestići.
Svaka krstina imala je osam snopova, a bilo je uobičajeno da dodajemo jedan po jedan snop, ali ja sam tada počeo dodavati i po četiri. I dogodilo se daje u jednom snopu, koji sam dodao Šveđaninu, bila zmija. Ona je skliznula u saru njegove čizme. Ja nisam ništa opazio, kadli najedanput začujem strašnu viku i vidim kako Šveđanin skače s kola, a iz čizme viri zmijin rep. Zmija ga nije uspjela ugristi i dok je on padao na zemlju, ona je izmiljela iz čizme i začas iščezla u polju. Obojica smo s vilama poletjeli za njom, ali je nismo našli. Dvije mazge, upregnute u kola, zadrhtale su cijelim tijelom.
Još čujem Šveđaninovu viku i vidim onaj njegov let s kola na zemlju. Otada smo postali oprezni i ponovo smo stavljali na kola samo po jedan snop.
Orali smo i sijali, kosili i plastili sijeno, želi i mlatili pšenicu – sve smo radove pozavršavali i dobili račun. Sretni i zadovoljni, s novcima u džepovima, otišlo je nas dvadesetak ljudi u obližnji gradić u preriji kako bismo dospjeli na vlak koji ide na Istok. Upravitelj nas je pratio; zaželio je piti s nama na rastanku; a na njemu je bio onaj kratki kaput sa sjajnim dugmetima.
Tko nikad nije bio na sličnim terevenkama prostih radnika s prerije, taj si ne može zamisliti do kakvih razmjera dolazi raskalašnost tih podivljalih ljudi. Počinje se tako da na svakoga dolazi po dvadeset čaša, ali tu ni izbliza nije kraj, jer među nama ima džentlmena koji traže da im najedanput stigne po pet rundi pića, a u svakoj ima dvadeset čaša. I da bog sačuva gazdu koji bi se pokušao protiviti takvoj neumjerenosti; odmah bi ga otjerali pod njegov vlastiti stol. Takva banda ljetnih radnika uništava sve što joj padne šaka. Već poslije pete čaše momci postaju neuljudni i od tog trenutka, bez zapreke, čine što im padne na um, gospodare svim i svačim i haraju po gradu. Mjesna policija ih ne sprječava; štoviše, druguje s njima i piju zajedno. Barem dva dana i dvije noći traje terevenka; vrišti se i lumpa, momci kartaju, a dogodi se i kakva druga opačina.
Mi radnici bili smo neobično ljubazni jedni prema drugima. Ljeti je medu nama katkad i dolazilo do raznih nesuglasica, ali na rastanku bi se to sve zaboravilo. Što smo više pili i do ludila čašćavali jedni druge, to su nam se srca otvarala sve više i više, pa smo napokon, poneseni pretjeranim osjećajima, padali u zagrljaj jedni drugima.
Kuhar, malen grbav starac, sa ženskim glasom i bez brade, štucajući mi je priznao na norveškom daje i on kao i ja Norvežanin, ali mi takvo što prije nije smio reći, jer Yankeeji općenito preziru Norvežane. Često je slušao dok sam, za vrijeme jela, razgovarao norveški s onim Val-deršaninom; razumio je svaku riječ, a sad je spreman sve zaboraviti, jer smo obojica ustvari dobri i krasni momci. Ja i kuhar smo se zagrlili i zakleli da će naše prijateljstvo biti vječito. I drugi radnici su se grlili i držali za ruke, ili su pak u nekom zanosu i ushićenju plesali.
Katkad smo znali reći jedan drugom:
– Što ćeš popiti? Ovdje nema ničega dovoljno dobrog za tebe!
I onda bismo odlazili do točionika da bi pronašli kakvo bolje piće. Uzimali smo najneobičnije boce s divnim etiketama koje su tamo stajale najvjerojatnije zaradi ukrasa, ali mi smo ih uzimali i točili iz njih, da bismo napokon za tu svoju naivnost platili golemu sumu novca.
Evans nas je, dakako, sve nadmašio svojom ustraj-nošću. Njegova posljednja košulja jadno je izgledala; njezine su sjajne boje izblijedjele od kiše i sunca, a od rukava nije ostalo gotovo ništa. Usprkos tome Evans je nadmoćno stajao u svoj svojoj visini i dostojanstveno tražio još novog i novog pića. Gospodario je cijelom gostionicom, gospodario je cijelim svijetom. Obično smo plaćali okruglu svotu od pet dolara za jednu rundu, a Evans je bez ikakva dvojenja naručio nekoliko tura od po šest dolara. Rekao je da u toj smrdljivoj rupi nema ničega dovoljno dobrog za njega i gospodu koja su s njim. Onda smo se penjali na police i grabili ukrasne boce kako bismo dostigli njegovu cijenu.
Evans je bio neobično ljubazan i prijazan sa svima, a mene je odvukao u kut i nagovarao me da iduće zime pođemo zajedno sjeći drva u viskonsinskim šumama. Rekao je da će otići u šumu čim se opremi, kupi nove košulje, par gaća i nekoliko romana, te da će tamo ostati do proljeća. A kad nastane proljeće, opet će si tražiti mjesto gdjegod u preriji. Takav bijaše njegov život. Eto, već je devetnaest godina kako živi polovicu vremena na preriji, a polovicu u šumama; navikao se na takav život da više i ne može zamisliti neki drugi.
Kada sam ga zapitao što ga je u samom početku nagnalo da se otisne tim putem, odgovorio je kratko i u jednoj riječi, bez onih dugačkih i dirljivih pijanačkih ispovijedi:
– Prilike!
– Kakve? – zapitah.
– Prilike! – ponovo je odgovorio.
I od njega se ništa više nije moglo izmamiti.
Kasno navečer vidio sam ga u susjednoj sobi u gostionici, za kartaškim stolom. Evans je gubio. Bio je mrtav-pijan i nije više obraćao nikakvu pažnju na novac. Kad sam mu prišao, pokazao mi je nekoliko banknota i rekao: – Ja imam još novaca. Evo, gledaj!
Neki od nazočnih savjetovali su mu da se okani igre. Jedan njegov zemljak po imenu O'Brien salijetao ga je da sačuva novac barem za željezničku kartu. No Evans se našao uvrijeđen.
– Ah, da! Novac za kartu ćeš mi ti uzajmiti! – rekao je. O'Brien je takvo što odlučno odbio i izašao iz sobe. To je ražestilo Evansa, pa je sav svoj novac uložio najedanput i izgubio ga. Primio je to sasvim mirno. Zapalio je cigaru i rekao mi osmjehujući se:
– Hoćeš li mi dati novac za željeznicu?
Već se pred kraj bijah malo podnapio od onog užasnog pića iz boca koje smo dohvatali s gornjih polica, pa sam raskopčao kaput i pružio Evansu svoju novčarku sa svime što je bilo u njoj. Učinio sam to odvažno, jer sam želio pokazati spremnost da mu pozajmim novac za put, a uz to sam mu htio staviti do znanja kako još može uzeti koliko mu je potrebno. Pogledao je mene, zatim novčarku. Na licu mu se ukazao čudan izraz; otvorio je novčarku i vidio da je tamo sav novac koji bijah zaradio. Kada me je još jednom pogledao, ja sam kimnuo glavom i mahnuo ispred njegova lica, a on je razumio da mu stavljam na raspolaganje sav svoj novac.
– Hvala – rekao je i na moj veliki užas prisvojio sav moj novac i nastavio igrati. Htio sam ga prekinuti, ali sam se predomislio:
– Neka najprije potroši novac koji je tražio za vlak, a kad izgubi tu svotu, uzet ću od njega ono što je ostalo!
No Evans nije gubio. Naglo se rastrijeznio i počeo igrati sigurno i brzo. To što sam mu ukazao povjerenje, još u prisutnosti naših drugara, posve ga je izmijenilo. Onako visok i šutljiv, sjedio je na bačvici koja mu je poslužila kao stolica, stavljao i uzimao dobitak. Ako bi se dogodilo da izgubi, drugi put bi udvostručio ulog, pa je triput uzastopce dobio i naposljetku povratio sve što je dotad spiskao. Na koncu je stavio još pet dolara i rekao da će prestati igrati ako dobije.
Izgubio je.
A potom je nastavio igrati i nakon jednog sata pružio mi je novčarku sa svim novcem. Pred njim je ležala cijela gomila dobitka, a on je igrao i igrao da bi najedanput stavio sav novac što ga je imao.
Tada se medu prisutnima začuo žamor. Evans je rekao:
– Dobio ili izgubio, okanit ću se igre! Dobio je. Evans je ustao.
– Molim, platite! – rekao je.
– Sutra – rekao je novčar. – Sada nemam te novce, ali do sutra ću ih nabaviti.
Evans je rekao: – Dobro! Dakle, do sutra!
I tek što smo krenuli iz gostionice, naiđosmo na nekolicinu ljudi koji su teško hodajući ulazili u sobu. Nosili su unakaženo tijelo. To je bio Irac O'Brien, onaj isti koji maločas nije htio Evansu pozajmiti novac za put. Doznalo se da je pao pod vlak koji je prevozio pšenicu. Bile su mu odsječene obje noge; jedna do samog bedra. Bio je već mrtav. Izašao je iz naše sobe i u pomrčini pao ravno pod vlak. Mrtvo tijelo stavili su na pod i nečim ga pokrili.
Otišli smo na spavanje, svatko na svoju stranu i kako se tko snašao; neki su legli i na pod u gostionici. Ja i moj Norvežanin našli smo kutak za prenoćište u jednoj šupi.
Ujutro sam sreo Evansa na ulici. – Jesi li dobio novac od blagajnika? – zapitao ga je moj drug.
– Još nisam – odgovorio je Evans. – Bio sam u polju i kopao grob za našeg druga.
Pokopali smo O'Briena tu odmah iza grada. Mrtvački sanduk našli smo u stražnjem dvorištu; nije bio dovoljno dugačak, ali smo imali sreće i nekako smjestili tijelo u nj; to prije što su pokojniku bile odsječene obje noge. Pokraj groba nije bilo ni pjevanja ni molitvi; tu smo se samo skupili i šutke stajali nekoliko trenutaka držeći šešire u rukama. I tako je završena mala pogrebna svečanost.
Kad je Evans htio primiti novac koji je dobio na kocki, doznalo se da je vješti blagajnik nestao. Evans je i to primio s istom onom mirnoćom kao i sve drugo. Bio je posve ravnodušan, imao je on još dosta novaca; mogao je kupiti kartu za vlak, košulje, hlače i romane, a više mu ništa i nije trebalo – bio je opskrbljen za cijelu zimu.
Ostali smo u gradu još do sutra navečer. Terevenka se nastavila, te smo popili sve što je bilo u gostionici. Mnogi radnici propili su sve do posljednjeg centa i ostali posve goli, a kako nisu imali novaca za vozne karte, krišom su ušli u teretne vagone i šćućurili se iza vreća pšenice. Jedino starom grbavom kuharu to nije pošlo za rukom, premda se bio sretno i neopaženo sakrio u vagon. No vrag mu nije dao mira, pa je tamo, skriven iza vreća i pod utjecajem alkohola, zapjevao ženskim glasom neku svoju užasnu pjesmu. I odmah su ga otkrili i istjerali van, a kad su ga pretražili, pokazalo se da je imao toliko novaca da bi mogao kupiti karte svima nama; o, baš je ispao varalica taj stari kuhar!
Razišli smo se na sve strane! Norvežanin iz Valdersa nastanio se u Minnesoti, i tamo se latio nekog posla. Kuhar je otišao na Zapad, na obalu Tihog oceana. Što se Evansa tiče, on zacijelo još luta u svojim svilenim košuljama i obilato razbacuje novac desno-lijevo. On je svakog ljeta u preriji, skuplja pšenicu, a zimi ide u Wisconsin i siječe drva. Takav je njegov život.
Život koji možda nije gori od svakog drugog.

IZ SKITNIČKOG ŽIVOTA


I.


– Ustajte, momci! – viče nadglednik na imanju Orange Flat. Mi ga ne vidimo, još je mrak, tek su tri sata ujutru, ali mi odmah skačemo s postelja i navlačimo hlače i bluze.
Vrijeme je jesensko, i mi radimo kao psi; svi smo u neprirodno napetom duševnom raspoloženju. Svađamo se jedni s drugima, i to poradi sitnica, pri najmanjoj zapreci na poslu koji traje cijelog dana; katkad pribjegavamo nasilju i krhanju oruđa na komade.
Sam nadglednik postao je okrutan i oštar kao bič. On nam govori da nas je susjedno imanje več znatno prestiglo i da će završiti žetvu nekoliko dana prije nas. To ne može biti – uzvraćamo prijeteći. Mi ćemo stići obližnje imanje, štoviše i prestići; nitko nas u tome ne može spriječiti. Zato nas je nadglednik posljednjih tjedana budio već u tri sata ujutru, a tako će biti i sutra i prekosutra; u isto vrijeme začut ćemo njegov glas: "Ustajte, momci!" Mi ne vidimo kraja toj žurbi. A žurimo i kad sjedamo za stol da bismo progutali onu potrebnu količinu kruha i maslaca, mesa i kave. Hrane nas dobro, ali mi nemamo teka.
Za deset minuta već smo u kolima, idemo u polje. I radimo luđački. Mi vrlo dobro znamo da nas čeka velika pohvala ako nam pođe za rukom da makar za jedan dan prestignemo susjedno imanje koje se također napreže iz svih sila. Svatko ima svoje samoljublje u ovom svijetu, pa i mi imamo svoje.
Razdanjuje se, a sunce se rađa i rano počne pripeka; onda mi skidamo bluze. Stotine ljudi razmiljeli su se po beskrajnom pšeničnom polju. I ovdje ćemo se gurati do kasne noći.
– Ja ne znam hoću li moći izdržati, Nute – veli Huntley, Irac.
A Nut – to sam ja.
Tog istog dana kasnije čujem da Huntley govori skitnici Jessu da više neće moći izdržati. Ja sam ga ukorio zbog brbljavosti; ta kako se može povjeravati skitnici. Huntley vrlo dobro razumije da je tako zadobio nada mnom neku vlast i izazvao moju ljubomoru. On govori još glasnije i veli otvoreno:
– Ja više ne mogu, ja ću noću pobjeći odavde! Ako hoćeš sa mnom, naći ćeš me u dvanaest sati kod sjevernog ugla konjušnice. – Neću ići s tobom – rekoh.
Cijeli dan sam radio i mislio o tome, a kad je došla večer, odlučio sam da ne idem s Huntleyem. Lijepo sam vidio daje htio sa mnom porazgovarati i za večerom, a i kasnije kad smo pošli spavati, ali ja sam ga se klonio i bio sam vrlo zadovoljan što sam mogao odoljeti.
Navečer smo se svukli i legli u postelje. Sve je utonulo u mrak. Nakon desetak minuta cijela je soba hrkala, jedino sam ja sjedio na krevetu i mislio. Za nekoliko sati nadglednik će opet viknuti: "Ustajte, momci!" I dan će proći isto tako kao i jučer. A samo na dva-tri dana hoda odavde, zacijelo se nalazi neki posjed ili grad gdje bih mogao naći drugi posao i zaraditi novac. I možda bih tamo mogao spavati nešto duže.
Išuljao sam se iz sobe i otišao do sjevernog ugla konjušnice. Huntley je već bio tamo; stajao je oslonjen leđima na zid i s rukama u džepovima. Bješe ozebao. Malo poslije došao je i skitnica Jess. Ja zapitah:
– I Jess će ići s nama?
– Svakako. Upravo će on ići sa mnom, jer ti nisi htio – reče Huntley.
– Ali ja hoću – rekoh. I najedanput sam bio voljan krenuti s njima. – Sad je već kasno – reče Huntley. – Ja nemam hrane osim za nas dvojicu. – Onda ću te prijaviti nadgledniku – rekoh ljutito.
– Zar bi ti to učinio? – reče Huntley blago, sasvim blago. – Razumije se, ti to nećeš učiniti – reče on i priđe mi tako blizu da sam osjetio njegov dah.
– Stani! – šapnu skitnica. – Ako Nut hoće da ide s nama, ja ću naći još hrane. Znam gdje je kuhar spremio meso.
Dok je skitnica Jess bio odsutan, ja i Huntley smo stajali pokraj konjušnice i prepirali se oko toga što sam ga htio izdati. I kad se Jess vratio s mesom, Huntley je još bio tako bijesan da je viknuo:
– Zar, huljo, nisi mogao donijeti više mesa? Što je to za odraslog čovjeka? Dobro, evo ti mesa, Nute! – reče i baci mi ga.
Tako umaknusmo iz Orange Flata.
II.


Išli smo nekoliko sati prema sjeveru kako bismo najprije pronašli željezničku prugu. U jednom trenutku skitnica Jess reče da bi predahnuo i kratko odspavao, a ja i Huntley mogli bismo još malo pješačiti. Posvuda je oko nas vladao potpuni mrak, a znakovi svitanja još se nisu mogli naslutiti. Prošli smo kroz pšenično polje u prostranoj preriji, a kako je mraz jako stezao, mi smo ostali suhi, nitko se od nas nije navlažio. U više navrata tražili smo zgodno mjesto za počinak, pa smo unaokolo pipali zemljište nogama da pronađemo pogodan kutak za ležaj.
Spustih se ničice na zemlju, trenutak sam ostao naslonjen na laktove, a onda sam stavio glavu na ruke i zadrijemao.
Tek što bijasmo zaspali, Jess nas probudi. Mora da je malo spavao posljednjih tjedana, pa i sada nije mogao zaspati. – Ustajte, momci! – vikao je on.
Skočismo sanjivi i zbunjeni, a oko nas bješe tišina i mrak; nikakva opasnost ne bješe na pomolu. Huntley sipa psovke, proklinje i grdi Jessa, jer nije bilo potrebe da nas budi tako rano.
Jess odgovori:
– Hajdemo dalje. Unaokolo je sve pokriveno injem, nadglednik bi nas mogao slijediti ravno od konjušnice. A kako je na konju, mogao bi nas i stići.
– Pa što? – uzvikne Huntley. – Mi ćemo ga ubiti.
– Prije će on nas ubiti – odgovori Jess. – On ima pušku.
Desno od nas kao da je počelo svitati. Taj mali predah dobro nam je došao, odmorili smo se i snaga nam se donekle povratila. Čak je i Jess, koji nije spavao, bio krepak, pa je hodao sve brže i više se nije spoticao po neravnoj preriji zarasloj u travu. – Sad oni ustaju tamo na imanju – reče Jess. On je po nebu vidio koliko je sati, a malo potom dodade: – Sad oni doručkuju. Sad nadglednik pita za nas. Mi i nehotice pođosmo brže, sva trojica.
– Sad je on izašao i traži nas – reče Jess. Ja sam čuo kako mi udara srce.
– Začepi usta! – viknu Huntley. – Zaveži već jednom! Zar ne možeš malo šutjeti!
– Morat će brzo ići, ako želi da nas stigne – rekoh ja da bih samog sebe ohrabrio.
– Da, tu imaš pravo – reče Huntley. – On nas nikad neće stići!
Huntley je to izustio samouvjereno, a časak kasnije čuli smo ga kako krišom jede svoje zalihe hrane.
Postajalo je sve svjetlije, izašlo je i sunce. Jess zastane i osvrnu se, ali nitko se nije pomaljao izdaleka, nikakav jahač, ništa živo. I nije bilo ni kuće ni drveta u tom beskrajnom moru prerije.
Jess reče:
– Sad ćemo krenuti na istok; uskoro će sunce rastopiti naše tragove; ali ako se budemo držali ovog istog pravca, nadglednik nas još može stići.
– Imaš pravo – reče Huntley.
– Neka on juri dalje na sjever, pa nas neće stići – reče Jess.
Išli smo još dobar sat, a umor nas je ponovo svladao. Pošto je sunce izgrijalo i osušilo inje, napokon su nestali i naši tragovi s trave. Bilo je oko sedam ili osam sati ujutro kad smo legli da se odmorimo.
Bio sam suviše umoran i nisam mogao zaspati; sjedio sam i gledao u svoja dva druga. Skitnica Jess bijaše crnomanjast i mršav, s malim i gipkim rukama i uskim ramenima; Sam Bog zna nije li on nekoć bio na važnom položaju i nije li sve to ostavio i sve žrtvovao da bi postao lutalica, da bi neprestano lutao i lutajući živio životom skitnice, od danas do sutra i u potpunoj neizvjesnosti. Kad je bio ladar na rijekama, on se upoznao s kompasom i zato je mogao govoriti da treba skrenuti za nekoliko stupnjeva istočnije. Poznavao je vrijednost robe; bit će da je služio u kakvoj trgovini u gradu. Bio je odan drug; kad se noćas pretvarao da je umoran, to je činio samo zato da nas natjera da zaspimo i predahnemo, a sam je ostao budan.
Huntley je pak bio kudikamo veći i krupniji i kao da je pretrpio nekakav udarac sudbine u prošlosti. Jednog kišovitog dana na imanju, kad smo svi bili slobodni, tako je živo suosjećao s čovjekom koji je imao nevjernu ženu.
– Ako je ne ljubiš, ubij je! – rekao je on. – Ali ako je ljubiš, onda čezni za njom cijelog svog života.
Huntley je znao i za bolja vremena, ali je nedvojbeno bio pijanica i postao prijetvorna lisica u mislima. Imao je odvratne male oči koje je bilo mučno gledati. Ispod kaputa stalno je nosio staru svilenu košulju boje cigle kao i njegova koža. Ta se košulja toliko sjedinila s njime da se u prvi mah činilo kako je gol do pojasa. Snagom je nadmašivao sve nas i to je bilo dovoljno da ga poštujemo.
Sunce utječe na mene i uljuljkuje me u san. A vjetar šušti u visokoj travi.
III.


Spavao sam nemirno, nekoliko puta sam skakao i vikao, a kad bih shvatio gdje sam, onda bih opet legao sasvim smiren. Jess je svaki put govorio:
– Spavaj još, Nute!
Kad sam se probudio, oba moja druga sjedila su i jela. Govorili su o tome da smo utekli od zarađenih novaca, da smo četiri tjedna radili na imanju kao robijaši i nismo dobili plaće.
– Kad na to pomislim, dođe mi da se vratim i zapalim imanje – reče Huntley.
On je jeo svoju hranu bez ikakve mjere; nimalo je nije čuvao za sutra. Ja sam imao mesa, trebalo mi je samo malo kruha, što sam i dobio od Jessa. Otada je svatko imao svoju zalihu.
Čim smo završili s objedom, krenuli smo na put. Sunce se bješe spustilo, moglo je biti četiri ili četiri i pol popodne. I opet smo išli prema sjeveru da bismo se nekako domogli željezničke pruge. Išli smo do mrkle noći, pa smo ponovo legli da spavamo u preriji. Prije toga Huntley je pojeo svu svoju hranu; bio je sit i dobrodušan, te je odmah zaspao. Noću smo se budili sva trojica, jedan za drugim; bila je užasna studen, pa smo skakali gore-dolje u pomrčini sve dok ne bismo pali u lelujavu travu koja bi nas šibala po licu. Priljubljivali smo se jedan uz drugoga i drijemali cvokoćući zubima. Huntley je bolje podnosio hladnoću, jer je bio sit.
Najzad Jess ustade i reče: – Bolje da idemo.
Huntley se htio uputiti jednim pravcem, a Jess drugim. Nije bilo ni svjetlosti ni zvijezda da bismo odredili pravac.
– Ja idem s Jessom – rekoh i pođoh. A Huntley je išao iza nas, prokljinjao nas i grdio, posebice mene nazivajući me jadnim, glupim stvorom.
Čim je svanulo, mi smo počeli jesti hodajući. Huntley nije imao hrane, pa je šutke išao iza nas. Danju smo žeđali, a Jess zloguko reče:
– Možda cijeli dan nećemo naći vode! I čuvajte duhan, momci. Ali Huntley je potrošio i duhan, tako da smo svoje zalihe morali podijeliti s njime.
Navečer, u sumrak, začusmo kako u daljini tutnji vlak. On je odjekivao u našim ušima kao slatka glazba koja nas je snažila da krenemo dalje. I napokon, naše noge nabasaše na tračnice. Mogli smo vidjeti još samo stupove, sve drugo zakrilio je gusti mrak. Tu gdje smo se zatekli, morali smo prileći i čekati do jutra. Moji drugari legoše na sami nasip; glave su stavili na tračnice. Nisam imao hrabrosti da im se pridružim, nisam se usudio leći pokraj njih, pa sam se malko udaljio i smjestio na travu. I ta noć je prošla, iako sam dobar dio vremena skakutao gore-dolje po nasipu kako bih se zagrijao. U svanuće Jess najedanput ustade i reče: – Čuvajte se, momci, evo vlaka!
Kako mu je glava bila na tračnicama, on je začuo zujanje koje je dopiralo iz daljine. Šine su se blago tresle. Mi smo čekali spremni i davali znakove strojovođi, iako nismo imali novaca. Huntley, stara lija, kleknuo je i pružio uvis sklopljene ruke, kao da moli Boga. Ali vlak je projurio pored nas. To je bio vlak natovaren pšenicom, lijepo nas je mogao povesti, ali dvojica garavih ljudi stajali su na lokomotivi i smijali nam se.
Huntley je ustao, posramio se i rekao:
– Nekad sam imao revolver, sramota je što ga više nemam!
Krenusmo željezničkim nasipom na zapadnu stranu. Bio je to dug i zamoran put; koračali smo po tisučama drvenih pragova kao po polegnutim ljestvama. Ja i Jess progutali smo nekoliko zalogaja hrane, Huntley nije imao što jesti, pa nas je zamolio za kakav komadić tek da utoli glad, ali mi mu ništa ne dadosmo. I da ne bi, ako zaspim, zalihe moje hrane dopale u Huntleyeve ruke, sve sam pojeo i to pred njegovim očima.
– Ti misliš da je lijepo to što radiš? – reče Huntley s mržnjom.
Oko podne čusmo da se približuje drugi vlak s pšenicom. Jess reče da stanemo pokraj pruge na razdaljini od po stotinjak metara jedan od drugog i da pokušamo uskočiti u vlak.
Dim se diže u daljini, vlak izgleda tako malen, kao kakav jedinstven mali sandučić. Mi smo stajali na nasipu, bili smo napregnuti, u stanju najvećeg iščekivanja.
Huntley je pokušao prvi. On se uhvatio za vagon, ali je bio suviše težak, nije stigao uskočiti, okliznuo se i prevrnuo, a potom je odbačen daleko u travu. Ja čak nisam ni pokušao, nisam imao ni najmanje smionosti. Jess je zacijelo i otprije skakao na vlak, potrčao je brzim skokovima uporedo s vlakom, uhvatio se rukama za pobočni naslon i u taj mah stajao na podnožju vagona.
– Pseto, on odlazi od nas – reče Huntley i ispljunu travu koja mu bješe upala u usta.
Najedanput se vlak zaustavlja u daljini, mi vidimo kako dva željeznička službenika svladavaju Jessa i izbacuju ga. Kad smo mu Huntley i ja dotrčali u pomoć, bilo je već kasno; vlak je otišao. Tri skitnice opet su stajale usred prerije.
Žeđ nas je morila sve jače i jače. Huntley je po drugi put potrošio svoj duhan i nije imao čime da si olakša, pljunuo je malo bijele sline u ruke i pokazao nam. Doista, mučio se više nego što može podnijeti čovjek, pa smo Jess i ja posljednji put podijelili duhan s njime.
I nastavljamo hodati i hodati na zapad. Dan se već polako gasi. Ususret nama po željezničkoj pruzi ide čovjek, ide na istok. To je isti takav skitnica kao i mi, ima malu svilenu maramu na vratu i obučen je toplije od nas, ali su mu cipele poderane.
– Imaš li hrane ili duhana? – zapita Huntley.
Tada ga pretražismo, pregledasmo džepove i opipasmo pod pazuhom, ali nije imao ništa. Sjeli smo sva četvorica i malo porazgovarali.
– Nemate što tražiti na zapadu – reče skitnica. – Išao sam tamo dva dana i dvije noći, ali svijeta nisam vidio.
– A zašto da idemo na istok? – zapita Huntley. – Mi dolazimo otuda.
Ali skitnica nam predloži da se vratimo i krenemo s njim na istok. Znači li to da je naše zamorno putovanje od samog jutra bilo uzaludno? Tada smo se više nego ikad ponadali da će se pojaviti kakav kondukter koji će nam dopustiti da sjednemo u vlak s pšenicom. Naš novi drug išao je ispočetka življe od nas, bio je tjelesno lakši, te je imao još mnogo snage; ali pred noć, kad se približno vratismo onome mjestu gdje smo proveli posljednju noć, on krenu laganije i poče zaostajati.
Jess ga upita koliko je prošlo otkad je jeo, a on reče da je to već treći dan bez hrane. Išli smo još jedan sat s umornim drugom. Kad se posvuda unaokolo smrklo, morali smo visoko dizati noge i koračati kao pijetlovi, kako se ne bismo spotaknuli o željezničke pragove. Pokušali smo držati jedni druge, ali se pokazalo da je Huntley bio lijen te se odveć jako naslanjao na druge, pa smo se morali razdvojiti. Najzad legosmo da se odmorimo.

IV.


Tek što je počelo svitati, opet smo bili na nogama. Danas je sve krenulo kao i jučer: vlak s pšenicom išao je na istok i prošao pokraj nas ne obraćajući nikakve pažnje na naše znakove. Huntley je stiskao šake i škrgutao zubima. On reče pridošlici:
– Kad bi ti imao bar malo duhana, mi ne bismo tako patili od žeđi. Kako ti je ime?
– Fred.
– Dakle, mora da si prokleti Nijemac?
– Jesam po rođenju.
Pa to sam i znao. To sam vidio po tebi – reče Huntley srdito.
Fred se najednom ohrabrio, baš je junački hodao, kao da je bio siguran da ga negdje tamo u istočnom pravcu čeka imanje ili mali grad. On je bio šutljiv i nije se uopće miješao u naše razgovore. Ali nakon dva sata hoda, on je posustao i opet počeo zaostajati. Napokon je sjeo, naprosto se svalio na zemlju, a kad smo se osvrnuli i pogledali, on je i dalje tamo sjedio. Skitnica Jess reče:
– Nute, moramo mu dati naše hrane.
To je bilo razmetljivo s Jessove strane, jer je dobro znao da ja imam više hrane, ali on je to rekao da bismo jasno vidjeli kako je samo on uslužan čovjek. Dobro, vratio se do Freda i dao mu svoje hrane.
– Ti to činiš samo zato da bi se pokazao – viknuh zajedljivo. Da, da, ja sam ga prozreo, a to je nagnalo Jessa da zadrhti.
– I ti sve činiš samo zato da bi zadobio naše poštovanje! – viknuh. – Ti si šarlatan. Sto puta više volim Huntleya, iako je loš čovjek!
– Začepi ta gadna usta! – reče Huntley ne razumjevši ni jedne riječi od onog što sam rekao. – Ti zavidiš Jessu zato što je bolji od tebe.
Zakuska, makar i mala, vrlo je pomogla Fredu. I mi krenusmo dalje.
Ali hrana je utjecala na Freda i dobro i loše; malo kasnije on je bio u nekoj vrsti zanosa, počeo je sve više brbljati, postao je napuhan, a kovao je i neke smione planove oko jedne male postaje u preriji.
– Tamo stoji vlak s pšenicom – reče on. – Tu je i jedan ostavljeni motor koji bismo mogli zapaliti.
– Što bismo ga zapalili? – zapita Huntley ozbiljno. Tada počne smiješan razgovor o tome motoru.
– Kad ga potpalimo doći će do eksplozije – reče Fred. – Tada će dotrčati mnogo svijeta, pa ih sve možemo pobiti.
– Onda ćemo od toga imati hrane! – reče Huntley podrugljivo, a potom se meni obrati: – Ova luda odmah mora otići od nas. On nam smeta. Nama je bilo lijepo bez njega.
Izgovorivši za kratko vrijeme svakakve gluposti, Fred se opet predade svojoj šutljivosti. Svi smo šutjeli i koračali naprijed, jedino je Huntley govorio. – E, pa što će iz toga izaći? – reče nam on oko podne.
– Ne znam – odgovorih.
– Ti to ne znaš? Ali možda želiš natrag, na Orange Flat? I što ćeš tamo raditi?
– Moramo ići samo naprijed – reče Jess. Poslijepodne sjeli smo da se malo odmorimo. Huntley reče:
– Ti, Frede, ništa ne govoriš?
– Ti si majmun – odgovori Fred s gnjevom u očima. To je razljutilo Huntleya i on ga pecnu zbog njegovih loših cipela. Fred ništa ne reče, samo uzdahnu. On je dobro znao da nitko od nas nije imao sućuti prema njemu. Kasnije, dok smo hodali nasipom, on je na svaki način pokušavao skrenuti pažnju na sebe, pa se naglo saginjao, podizao sa zemlje kakav kamenčić ili zahrđali čavao, a onda bi to brižljivo promatrao. I doista, svi smo trčali k njemu i vraćali se razočarani vidjevši što on drži u rukama. Ali Fred je to činio da bi još neko vrijeme ostao s nama.
Došli smo do razvaljene šupe koja bješe usred prerije. Ona je tu, po svoj prilici, otkad se gradila željeznička pruga. Ušli smo i razgledali je, ali Fred nije ušao s nama. Jess i Huntley, po običaju svih skitnica, počeše urezivati svoja imena po zidovima. Fred je ostao vani, pa je Huntley svaki čas pogledivao prema njemu kroz otvore na vratima. Kad su urezali slova, Huntley je došao do vrata i izvirio vani, a onda je ljutito viknuo:
– On bježi! Pseto! Želi da se sakrije od nas. Bit će da zna kakvo dobro mjesto!
Pojurili smo za Fredom, ali on je bježao, pa smo sva trojica počeli vikati za njim, kao da smo ga htjeli lišiti života. Kad je opazio da smo krenuli u potjeru, opisao je velik luk po preriji, ali kako su bila nas trojica goniča, on se nije imao kamo djenuti. Huntley ga je uhvatio i prodrmao kao dijete, tražeći od njega da nam kaže ako ima u izgledu kakvo zgodno skrovito mjesto.
Nemam nikakva mjesta – odgovori Fred. – Ali ja ne mogu više izdržati s vama. Vi ste neke pakosne lude. Budite tako dobri, pa me ubijte. Meni nije stalo do života.
Opet smo se pomirili i išli zajedno dok nije pao mrak. Rano smo otišli na počinak; doista smo bili umorni. Prije toga ja sam se svađao sa skitnicom Jessom; svađa se završila tako da me je on udario nekoliko puta po licu, jer sam ga nazvao šarlatanom.
– Imaš pravo, Jess! On je zaslužio pljuske! – reče Huntley gledajući nas radoznalo. Najzad mi pođe za rukom da udarim Jessa pod bradu, tako da je pao i ostavio me na miru.
Tada me je i Huntley ostavio na miru. Noću sam čuo da je Jess ustao i otišao u livadu. Uzlelujana trava šuštala je dok je gazio kroz nju. On je nešto naumio, pomislio sam i polako pošao za njim u pomrčinu. Prošao sam jedno deset koraka i čuo da Jess leži u travi i jede.
Učinilo mi se da miriši na meso. Dakle, on još ima hrane, pomislio sam.
Polako sam se vratio na svoje mjesto i pretvarao se da spavam. Nakon pola sata došao je i Jess. Huntley je odmah prišao i uhvatio Jessa. Pokazalo se da je Jess imao kruha na tri mjesta pod bluzom, i u svakom komadu bjehu izdubljene jamice, a u jamicama je bilo mesa. To nas je spasilo, pa smo odmah razdijelili plijen i sva četvorica nešto malo založili. Dok smo jeli, zahvaljivali smo Jessu na jelu i blagoslovili ga, premda nas je htio prevariti. Tada je Jess, osramoćen, počeo zviždukati, kako bi skrenuo našu pažnju na druge stvari. A zviždao je kao umjetnik.
Pošli smo dalje.
Otprilike kroz jedan sat ugledali smo daleko na obzoru neke male bijele četverokute. Trebalo nam je dosta vremena da dođemo do njih; to je bio posjed s vještačkim bunarima, pšeničnim poljima i ostalim dobrima. Prije nego što smo došli do tog imanja, naišli smo na žensku, mladu djevojku, koja je sjedila na stroju i žela pšenicu. To za nas bijaše divan prizor, jer mi dolazimo iz prerije, a tamo već godinama nismo vidjeli ženske. Bila je mlada, na glavi je imala velik slamni šešir koji ju je štitio od sunca. Kad smo je pozdravili, ona nam je uzvratila i mahnula glavom. Huntley je počeo prvi govoriti s njom, pa ju je zamolio da nam da malo jela i pića.
Djevojka odgovori da možemo dobiti sve što želimo. – Dobili smo voljno na Orange Flatu, jer je žetva tamo završila – reče Huntley.
Tu se Jess ponovo htio pokazati kao poštenjačina. – Ne, mi smo utekli iz Orange Flata, jer tamo nismo spavali. To je istina. – Dobro! – reče djevojka.
Svi smo joj se približili, a ja sam držao šešir u ruci dok sam razgovarao s njom. Pa ipak, njezinu naklonost zadobio je naš novi drugar, skitnica Fred, jer je bio plav i svakako najljepši od svih nas. Ona ga je zamolila da pode s njom kući da bi donio jelo, a mi smo dotle morali pripaziti njezine konje.
– Kod kuće na imanju nema nikoga od muških – reče ona, a nije mogla povesti svu četvoricu kako ne bi uplašila mater. Da, mi smo to razumjeli.
Dok djevojka i Fred nisu bili tu, nas trojica smo redom sjedali za stroj i tjerali konje da bi se ipak radilo. I ulagali smo u to svu svoju uslužnost. Malo poslije došao je vlasnik imanja. On je razumio što nama treba, a kad se mlada djevojka vratila s jelom, on je četvoricu skitnica unajmio dok se ne svrši žetva. Taj čovjek bio je njezin otac.
V.


Žetva je trajala nekoliko dana, a sušenje je trajalo dva dana, tako da smo dobili plaću za sedam dana i opet bili slobodne ptice. Skitnica Jess odmah je htio ostaviti to mjesto, kao što je i otprije ostavljao stotine mjesta; eto već je sedam dana kako on ne skita! Htio sam krenuti s njim, ali pod uvjetom da s nama ne idu Huntley i Nijemac Fred. Dok smo još stajali u dvorištu, Huntley već bješe umakao, gazda nam reče da mu dvojica od nas trebaju najmanje mjesec dana zbog jesenjih oranja. Jess je odmah odbio rekavši da svakako mora krenuti na istok. Tu smo još stajali Nijemac Fred i ja, pa nam je gazda ponudio posao na imanju. Fred i nije želio ništa drugo, odmah je skinuo kaput i otišao u polje.
Jess mi reče: Mi smo se dogovorili da ćemo zajedno skitati. Isprati me barem do grada. Sad obojica imamo novaca i možemo potražiti bolje mjesto od ovoga.
Tada rekoh gazdi da ću se sutra vratiti, i odoh s Jessom.
Nakon nekoliko sati hoda po željezničkoj pruzi, stigli smo do jednog imanja, a nakon još četiri sata do drugog imanja. Tako smo došli u grad Eliot. Putem mi Jess reče da se uvijek može doći do male zarade ako se ne sjedi čitavu vječnost na kakvom dalekom imanju. Eto, to je malen gradić, možda će nam poći za rukom da stupimo u željezničku službu.
– Ja ću se sutra vratiti na imanje – rekoh.
– Znam što je tebi u glavi – reče Jess. – Djevojka. Ostavi je na miru. Fred vrijedi u njezinim očima više nego ti. On ima više šansi zahvaljujući svom lijepom izgledu. – Meni se ne čini da je Fred takav ljepotan – rekoh ja.
Na to Jess nije ništa odgovorio. Ali nakon nekog vremena reče:
– Stvar nije u tome! Ni Fred neće dobiti djevojku!
– Zar je neće dobiti? – rekoh ja i obradovah se u dubini duše. – Ti si pravi vrag u takvim stvarima! Ti doista misliš da je Fred neće dobiti?
– Starac to neće dopustiti. Jedini je način da je dobiješ, otići na neko vrijeme, a onda se vratiti s mnogo novaca u džepu. Evo, to je put!
Otada me je obuzela želja da se domognem što više novaca.
U gradu smo svratili u krčmu i počeli piti. Ja nisam navikao na špiritna pića, pa sam se naglo opio. Bio sam veseo, smijao sam se i radovao. Ali ta je radost kratko potrajala, jer je ušla družina svirača-skitnica i počela svirati na harfi i violini, pa sam se odmah umirio, a moja duša bijaše puna suza. Ženskici s harfom dao sam malo novaca. Jess me začuđeno pogledao. – Ti si zaljubljen, eto u čemu je stvar – reče on.
Išli smo iz jedne krčme u drugu, a više i nismo znali kamo ćemo, premda su nas ljudi posvuda lijepo primali, jer smo došli sa Zapada i pravili se kao da imamo mnogo novaca. U jednoj krčmi sreli smo i Huntleya; bio je sasvim pijan, pa je krenuo na nas s džepnim nožem i htio nas ubiti. Tada se mi nismo željeli s njime tući, pa smo se okrenuli i slušali gazdu u razgovoru s jednim gradskim čovjekom, željezničkim činovnikom, koji je pio viski.
– Vidio sam danas gospodina Harta i njegovu ženu u vlaku. Kud su oni otišli? – upita gazda.
– U Chicago – odgovori čovjek. – On je otišao onamo poslom, tako sam čuo, a žena onako, tek da se zabavi!
– Dakle, George dotle upravlja bankom?
– Ja tako mislim. On je sposoban, samo ako se suzdrži i ostane trijezan.
Taj razgovor za mene nije bio ni najmanje zanimljiv, ali moj drug Jess pažljivo je slušao i odmah me pozvao da sa mnom porazgovara. Izašli smo u grad i lagano hodali. Jess je cijelo vrijeme nešto razmišljao. Prišli smo do zgrade na kojoj je stajala tabla s natpisom: "Hart &Co., posjednička banka". Jess me zamolio da ga pričekam za trenutak, a sam je ušao onamo. Kad se vratio zapitah ga:
– Što si tamo radio?
– Razmijenio sam svoju posljednju novčanicu – reče Jess.
Pošli smo dalje i stigli na kraj grada. Sjeli smo na oborena stabla koja su ležala pokraj tračnica. Jess je prije nego smo sjeli obišao ta stabla i uvjerio se da smo tu bili sami.
– Sad ni jedan od nas više nema novaca, nije li tako? – reče Jess.
– Ja imam još dva dolara – odgovorih i pogledah da li ih doista imam.
– Dakle, imaš jedan dolar manje od mene. Dao si ga ženskoj s harfom. To je najgluplje što si mogao učiniti.
– Za ljude je da idu po krčmama i propiju novac. – Ti si rekao kako ja pijem? – izusti Jess. – Ja pijem, kad i ti piješ!
– O čemu si htio porazgovarati sa mnom? – zapitah ga.
– Vidiš, da nismo išli po krčmama, ne bi mi najedanput sinuo pravi plan – nastavi Jess. – Kakav plan? – Gospodin i gospođa Hart danas su otišli u Chicago – reče Jess.
Pa što?
I George će dotle upravljati bankom.
– Jest, to sam čuo. – George je brat gospođe Hart!
– Pa?
– Ali George je poznata pijanica.
– Sve sam to čuo toliko puta, Jesse! To su ludorije. Jess je potanje razjasnio svoj plan, a ja sam razumio kako on želi da se još noćas ili sutra navečer uvuče u banku i da mu je potrebna moja pomoć. – Ali ja ne smijem, Jess – odgovorih mu. – Onda ću povesti Huntleya.
– Takvo što nikad nisam radio – rekoh. – To mi izgleda opasno. Jedino ako me naučiš i uvedeš u taj posao – rekoh. – Tu nema nikakve opasnosti – reče Jess. – Ako se George napije, sve ostalo je sitnica. Ja ću razgledati kuću.
I Jess mi je pokazao pilu kojom se pili željezo, zatim vrlo lijepa kliješta s napravom za vađenje šarafa. Ta kliješta bijahu kao dva noža.
– A onda? – rekoh – Što poslije?
– Poslije ćemo otići daleko odavde – odgovori Jess.
– Gospodin Hart vozit će se tri dana tamo i tri dana natrag, to je šest dana; u Chicagu će provesti najmanje četiri dana, to je deset dana – dodade Jess. – Uz to, ja neću orobiti banku do posljednjeg centa.
Sat-dva išli smo tamo-amo, dućani su se već zatvarali, na ulicama je neko vrijeme bilo živo, jer su ljudi završavali svoj posao. Samo su još krčme bile otvorene i ostajale su otvorene dok je u njima bilo gostiju.
– Sad moramo naći Georgea i vidjeti što će on raditi – reče Jess.
I mi smo išli iz krčme u krčmu, pili viski i pivo, ali nismo sreli takvog posjetitelja koji bi mogao biti George. I opet smo došli u prvu krčmu. Tu smo našli Georgea.

VI.


George se nekoliko sati držao postojano i nije ludovao, ali kasnije je rekao kako je danas tako krasna jesenska večer, te da je sasvim svejedno gdje će provesti sat vremena u tako divnoj noći. Bio je malen, debeo, ali začudo dobroćudnog izraza lica. Bio je lijepo obučen, imao je male bijele ruke, kao i svi ljudi koji sjede i pišu. Na nas nije pogledao.
Najedanput je počeo mnogo piti, izvana su pristizali ljudi, njegovi znanci, pa su zajedno pretvorili tu večer u veseli blagdan. Svi su s njim razgovarali uljudno i s uvažavanjem.
Kad je Jess prišao njegovu stolu i predložio mu da piju zajedno, George je prezirno odbio taj poziv, jer on je bio ugledna osoba u gradu, a Jess samo skitnica.
– Ta pijte s njime! Ova dva gospodina imaju novaca kao pijeska – reče gazda pokazujući na mene i Jessa.
– Onda imaju više nego ja – odgovori George i pokaza svoju novčarku.
Imao je nekoliko novčanica. Od tog trenutka uzeo je na sebe sve troškove i častio je svakog tko je htio piti. Gazda je činio sve da mu ugodi.
– Još mi treba novaca – reče George. – Pričekajte me ovdje, momci.
Izašao je. Bio je vrlo veseo i pjevao je.
– Divan čovjek! – govorili su ljudi među sobom. – On će pijančiti cijelu noć.
Jess je slušao svaku riječ.
Kad se George vratio, ispočetka se pravio da nema mnogo novaca, ali je bezbrižno naručivao piće za pićem i obilato plaćao asignatama iz novčarke. To je trajalo nekoliko sati.
– Sad ćemo ići u "Conway" – reče George.
"Conway" bijaše druga krčma.
Tamo je već zatvoreno – reče gazda.
Onda ćemo silom provaliti – reče George. – Hajdemo, momci! Samo smo nas dvojica ostali, a onda nam se obrati George:
– Zar vi nećete s nama? Ja vas pozivam! Lako nas je nagovorio.
"Conway" nije bio zatvoren i tamo se skupilo veselo društvo. George i njegovi prijatelji primljeni su kao poželjni gosti. George je u jednom trenutku počeo zviždati kao pravi umjetnik, pa je doista zaslužio veliko odobravanje i pljesak.
– Vraški lijepo zviždi – govorahu svi.
Tu smo ostali oko dva sata i ispili ogromnu količinu špiritnih pića. Ja sam neprestano pio jedan te isti gutljaj, tako me naučio Jess, pa me piće više nije hvatalo, a i bio sam jako uzbuđen poradi onoga što nas je čekalo. George izbroja svoj novac i reče:
– A ja sad idem k djevojkama. Laku noć, momci! Moram otići po novac!
– Ta mi imamo mnogo novaca – odgovoriše oni.
– Ali ja ih nemam – odgovori on i posrćući izađe na vrata.
– Noćas će banka osiromašiti za nekoliko stotina dolara – rekoše njegovi pajdaši.
– Čini se da je tako – umiješa se Jess i odmah prihvati razgovor. – On je majstor u traćenju novca.
Nitko nije htio razgovarati s Jessom, jer je bio skitnica, pa su svi otišli od nas. Jess je prilazio svakom stolu i nudio svakomu navlastito što želi piti, ali svi rekoše:
– Ne, hvala! Više nećemo piti! – Hajdemo, pijmo vode – obrati mi se Jess. Ja ga pogledah začuđeno.
– To ti je potrebno – reče Jess.
Ispio sam dvije velike čaše viskija, tako da sam postao neustrašiv i bio u stanju najuriti sav svijet iz "Conwaya". Jess i ja oprostismo se od društva i izađosmo na ulicu. U gradu je bilo mračno i pusto. Jess je koračao ispred mene, a išli smo prema banci. U prozorima banke bijaše svjetlo i to je bio znak da je tamo George.
– Pričekaj ovdje! – reče Jess i lagano odskakuta do zgrade, a potom nestade iza baštenskih vrata.
– Gdje bi on mogao otići? – mislio sam i čekao dvije minute, a onda se Jess vratio isto tako brzo.
– Gdje si bio?
– Bio sam tamo i malo prokušavao bravu od njegovih vrata – odgovori Jess. – Pričekat ćemo ovdje.
Jessme najedanput uhvati za ruku i prošapta:
– Čuješ li?
I doista, čuli smo kako se netko iz sve snage napreže da okrene ključ u bravi i kako sve nestrpljivije prosipa grdnje.
– To je George – reče Jess.
Mi smo se sakrili iza ugla kuće i tu smo čekali.
– Ne mogu zaključati ova prokleta vrata! – reče George i izađe na ulicu. – Ali ne mari, na ormaru su duple brave!
George se njihao i posrtao, ali je otišao k djevojkama.
– Da malo prošećemo, dok se sve ne umiri – reče Jess. Putem mu rekoh:
– Ja još mislim da se ti, Jess, nisi na to odvažio!
– Ne odvažiti se na to! – reče Jess.
On je osmatrao kuću, koliko je to bilo moguće u pomrčini, izabrao dućan s dvostrukim vratima i rekao da će mi nešto pokazati. Pravio se sasvim pijan i gurnuo u vrata, kao da se nije mogao držati na nogama.
Čovjek koji je čuvao dućan viknu otuda:
– Što je tamo, dovraga!
Jess je i dalje stajao i pipao po vratima, kao da i sam nije shvaćao kako je tu dospio.
Tko je to? – zapita čovjek iz dućana. – Ubit ću te, kučkin sine, ako mi ne odgovoriš.
Ja sam – odgovori Jess, a potom pijan i nemoćan padne na pod.
Čovjek iz dućana morao ga je izvući na pločnik, a Jess je tako lijepo oponašao pijanca da je čuvaru bilo jasno kako je taj nasrtaj na vrata bio posve nehotičan.
– Ljuti me što je u dućanu bio čovjek – reče Jess stigavši me na ulici. – Inače bi ovdje moglo biti male dobiti.
– Sad vidim da za sve imaš hrabrosti – rekoh. I evo nas opet pred bankom.
– Nakupi šaku kamenčića i pijeska i gađaj u prozore ako se netko pojavi – reče Jess.
– Dobro – rekoh.
Čuo sam kako mi udara srce. Stajao sam neko vrijeme gledajući za njim; Jess je nestao iza vrtne ograde. Kad bi mi netko sada prišao i zapitao me zašto ovdje stojim – što bih mogao odgovoriti! Uzeo sam šaku pijeska i izabrao kamenčiće. Ulica je bila raskopana i posvuda je bilo mnogo suhog pijeska. Grad je bio pust, vladala je tišina, samo se s vremena na vrijeme čuo zvižduk lokomotive. Najedanput začujem kako netko korača po drvenom gazištu, pa sam odmah htio baciti kamenčiće u prozor i opomenuti Jessa, ali umjesto toga pošao sam ususret tom čovjeku, pozdravio ga s dobro večer, a on mi je uzvratio i mirno prošao.
Jessa nije bilo najmanje desetak minuta. Najedanput začujem u zgradi banke neke zvukove i slabe udarce, pa sam pomislio da Jess siječe šarafe. Divio sam se njegovoj hladnokrvnosti, ali sam istog časa razabrao kuda bi trebalo bježati ako zagusti. Da, da, najbolje je krenuti prema željezničkoj pruzi i sakriti se tamo gdje su šupe i skladišta pokraj tračnica. Činilo mi se da sve to traje čitavu vječnost. Jess počinje piliti željezo i ja odavde čujem udarac za udarcem, stojim kao na iglama, zaprepašten njegovom nečuvenom drskošću. Samo da mu pođe za rukom da ukrade što više, mislim i željno iščekujem svoj dio. Poslije nekog vremena postao sam mirniji, hodao sam gore-dolje po pločniku i razmišljao. O čemu?
Pa, mislio sam o djevojci na imanju; ona se zvala Alice Rogers.
Sad je Jess bio odsutan više od jednog sata. I tek što bijah odlučio ući u vrt, Jess se pojavi. Žurno je prošao pokraj mene i uputio se prema gomilama dasaka uz željezničku prugu.
– Dovraga, kakav peh! – reče Jess tražeći mjesto gdje bi odahnuo nakon marljiva posla.
– Što se dogodilo? – zapitah.
– Taj prokleti George mora da je pokupio sve što je bilo u banci i odnio djevojkama. Ormar je bio prazan. Tamo su samo registri i protokoli.
Tada osjetih potajno zadovoljstvo i od šale ga udarih po ramenu. – Dakle, ništa nisi uzeo?
– A što sam mogao uzeti, glupa životinjo – reče Jess gnjevno. – Ja više neću ovdje ostati – reče razdraženo. – Moramo štogod pokušati negdje drugdje.
I Jess krenu pokraj tračnica prema postaji, a ja sam išao za njim.
Sustao sam od svog dugog dežurstva i rekao:
– Znaš, Jess, ja ne vjerujem da će nam bilo što drugo poći za rukom. Ostavimo se toga
– rekoh.
– Pokušat ćemo još jednu stvar – reče Jess.
On ode do postaje i upita telegrafista kad će doći vlak koji ide na istok.
– Kroz pola sata – reče telegrafist i pogleda na sat.
– Dakle, ništa se ne može učiniti prije nego prođe vlak – reče mi Jess.
Sjeli smo blizu postaje i čekali pola sata. Bilo nam je studeno, a već se i jutro naziralo. Kad smo začuli vlak iz daljine, Jess je ustao i zamolio me da ga pričekam. On je otišao prema postaji, a ja sam ga čekao, premda je vlak došao, odstajao svoje vrijeme i opet otišao. Čekao sam uzalud čitav sat, a na istoku je već počelo svitati. Jess zasigurno još hoda uokolo i promatra, pomislio sam. Napokon sam ušao u postaju i upitao je li tko vidio mojeg drugara.
– Otišao je vlakom – odgovori telegrafist.
– A, tako! Otišao je vlakom – rekoh suzdržano kako ne bih pokazao da sam jako začuđen. Tada posumnjah u Jessa; ta on je ipak našao u banci još štogod osim tih protokola.
Bio je tako uzbuđen i tako se čudnovato ponašao prema meni.
Telegrafist me zapita smiješeći se: On je pobjegao od tebe?
– Ne, nije – odgovorih. – Znao sam da će otputovati. A nisam ga dobro poznavao, tek sam mu rekao da s njim ne želim imati nikakva posla.
To sam izustio kao obranu u slučaju da dođe do istrage. Otišao sam s postaje, a svakovrsne misli vrzmale su mi se po glavi. Bio sam posve zgranut Jessovim nevaljalstvom. Dabome, ta se hulja domogla lijepih novaca u banci, a meni čak nije dao ni najmanji dio. Neka ga vrag odnese!
Hodao sam prema gostionici i prenoćištu posve radosno, jer nisam uprljao ruke ukradenim novcem. Oh, kakav je to užitak živjeti čist i neokaljan u ovome svijetu, mislio sam i smijao se od radosti. Ha, ha, ha, to je pravo uživanje! Bolje je biti siromašan i kao rob raditi do posljednje kapi krvi.
Kad sam došao do gostionice i prenoćišta, predomislio sam se i krenuo do gomile dasaka na kojima se može lijepo i besplatno naspavati. Nisam imao više od dva dolara, a želio sam kupiti Alici zlatno držalo za pera koje sam vidio u zlatarovu izlogu.
VII.


– Ja sam mislio da si otišao sa svojim drugarom – reče posjednik Rogers, kad sam se vratio na imanje. – Sviđa mi se što si održao riječ.
– Pa ja sam rekao da ću se danas vratiti – odgovorih. – Što se tiče moga druga, ja sam se s njim posvađao i ne želim s takvima imati nikakva posla.
– Bit će ti hladno sjediti na plugu u tim cipelama. Trebao si kupiti par novih cipela, bio si u gradu i imao novaca – reče gospodin Rogers.
Poslali su me u preriju da sam izaberem par mazgi. Natjerao sam u bijeg cijelo stado i dobro motrio koje su životinje i nehotice tražile jedna drugu i držale se zajedno, te sam tako izabrao zapregu.
– To je moj par! – reče Alice kad sam se vratio kući da ih upregnem. – Postupaj s njima dobro!
– Čuvat ću ih, gospođice – odgovorih.
Nazvao sam je gospođicom, kao da je ona bila dama; takvo što uopće nismo činili na imanjima.
Nisam se mogao dugo koristiti Alicinim mazgama. Nijemcu Fredu jedanput je pala jedna životinja, jer su joj se pomrsila crijeva, pa je Fred tražio moj par. Ja sam se protivio, a i stari Rogers je bio na mojoj strani, ali Alice i Fred nas nadvladaše. Ujutro Fred ustade ranije, a kad sam ja došao u konjušnicu, mojih mazgi više ne bješe tamo. To je za mene bilo dovoljno da odem s imanja, ali gospodin Rogers reče da na to ne obračam pažnju i da izaberem drugi par mazgi. I ja nađoh novi par koji je bio isto tako lijep. Kako sam dobro hranio svoje životinje, prao im glave i čistio ih ujutro i navečer, to sam skoro znatno prestigao Freda na oranju.
Prvog tjedna na imanju bojao sam se da će krađa lupeža Jessa izbiti na vidjelo i da ću biti umiješan u njegov zločin; ali kad su na imanje stigle novine grada Eliota u kojima ne bješe ni riječi o pljački banke, ponovo sam se ohrabrio i više se nisam uznemirivao. Ili Jess nije obio sef s novcem, nego se samo htio pohvaliti i dokazati svoju hrabrost, ili je pak banka već bila pokradena, a George se poradi vlastite sigurnosti nije smio javiti. Poslije sam čuo da je George bio sin bogatog mlinara u gradu, tako da je po svoj prilici njegov otac pokrio manjak.
Fred me svaki dan istiskivao kod Alice. Što god sam radio, on mi je stajao na putu i pobjeđivao me. Čak se i za vrijeme poljskih radova odijevao bolje od mene, a kad bi trebalo sjedati za objed, on je podugo raščešljavao svoje svijetle vlasi. Teško mu je padalo to što nije imao jednog zuba, pa se vidjela jamica kad god bi se nasmijao. A što reći za mene koji sam izgubio svu svoju kosu u preriji i za godinu dana postao gotovo ćelav. Osim toga, prestao sam se brijati, te sam ostavio da mi raste oštra brada; a uza sve to, sunce i vjetar sasvim su uništili moje obrve. Nisam se mogao natjecati s Fredom. Stari Rogers i njegova žena bili su prema meni ljubazni i postupali sa mnom vrlo lijepo. Često se gospođa Rogers okretala k meni za stolom i govorila mi da jedem još pudinga, a katkad me znatiželjno pitala o kraju iz kojeg potječem. Freda nije pitala o tim stvarima, jer on se rodio u Americi, u gradu Fargg, Jednog jutra Alice se lijepo dotjerala. Ja sam mislio da će u grad, pa sam na sve moguće načine nastojao da meni naredi da je odvezem onamo, ali ništa od toga, ona se nagizdala samo zato što je bila sveta nedjelja. Otišao sam na posao danas kao i jučer i nisam više mislio o tome; ali malo kasnije vidjeh da Alice u svojoj nedjeljnoj odjeći odlazi daleko u preriju da bi posjetila Freda. Tako je bilo i sljedećih dana – nisam imao nikakva uspjeha kod Alice, premda sam je zvao gospođicom i bio vrlo pažljiv i udvoran. Fred je bio kudikamo prirodniji od mene. Možda nije dobro biti tako usrdan, mislio sam, pa sam je prestao nazivati gospođicom i otada je zvao samo njezinim imenom što je ona shvatila kao familijarnost.
Jedanput sam izveo stvar o kojoj bijah dobro promislio. Nekoliko sati padala je jaka kiša, pravi pljusak, tako da je bilo nemoguće orati, pa smo ispregli mazge i otišli kući. Nisam imao suh kaput, nego sam obukao čistu košulju i prsluk i sjeo u blagovaonicu u kojoj bješe toplo. Ondje sam počeo pisati pismo; htio sam pokazati kako sam vješt u pisanju, te sam pisao zlatnim držalom kao da sam na to navikao.
– Još nikad nikog nisam vidjela da bi se s njim mogao usporediti u pisanju! – začuđeno reče gospođa Rogers. Alice me i nehotice pogleda, a i Fred je sjedio tu i ona je razgovarala s njim. – Ti pišeš zlatnim držalom? – reče ona.
– Zar vam se ono sviđa? – zapitah je.
– Da.
– Molim vas, uzmite ga, gospođice – rekoh i pružih joj držalo.
– Ja? Meni ono ne treba. – odgovori ona kratko i jasno. – Samo se čudim da ti upotrebljavaš tako skupocjenu stvar.
– Upotrebljavam ono što imam – odgovorih, a potom dodadoh da sam držalo dobio na poklon. To sam izustio tako da bi ona pomislila da sam ga dobio na poklon od neke djevojke, ali ni to ne ostavi na nju nikakav dojam. I nije mi pošlo za rukom da joj poklonim držalo, premda sam to htio lukavo izvesti. Ali nije sve ostalo na tome, jer sam i nadalje nastojao postići svoje, pa sam smišljao plan za planom. Jedne nedjelje pokušao sam biti šutljiv i zatvoren ne bi li ona na svoj ženski način osjetila sažaljenje prema meni. Druge nedjelje bio sam veseo i gledao da se odlikujem brzim i oštroumnim odgovorima. Alice samo reče:
– Koliko si dugo u Americi?
– Više od šest godina – odgovorih. – Sad sam ovdje drugi put. – A ti, Freddie? – Ja sam se ovdje rodio – odgovori Fred.
– Vidiš li razliku? – reče mi Alice. – Mnogo je bolje roditi se u Americi. Ona je Freda nazivala Freddie da bi bilo američki, a ne njemački.
– Pogledaj njegove vlasi! – reče Alice. – One su kao zlato. Što si ti, Nute, uradio sa svojim vlasima?
– Izgubio sam ih u preriji – rekoh. – Ali sad one, čini mi se, počinju jačati pa će opet narasti.
– Gle! – reče Alice.

VIII.


Došao je dan kad se moja zvijezda visoko podigla, i ja sam neko vrijeme bio pobjednik na imaju. To su bili slavni dani. Na imanje je stigao u goste mali Rogersov unuk; zvao se Edwin. Dečko je ponajviše bio sa mnom, išao je sa mnom u preriju, sjedao je na plug, a ja sam mu davao da tjera mazge. Jednom, kad je ostao s djedom kod kuće, dogodila se nesreća. Stari Rogers nešto je radio s daskama, spuštao ih je s krova niz ljestve, pa je tako jedna daska skliznula i udarila dijete u glavu, iznad uha. Edwin je ležao kao mrtav.
Na imanju je nastala vriska. Alice me pozvala da odmah dođem, pa sam ispregao mazge iz pluga, ostavio ih da idu kud hoće i potrčao kući. Dakle, Alice se najprije obratila meni, mora da je to učinila u pometnji, a čim je došla k sebi pozvala je Freda; u njega je imala više povjerenja i zapovjedila mu da odmah upregne konja u kola i ode u grad po liječnika.
Kad sam došao kući, djed i baka bijahu u potpunom očajanju; nisu se mogli suzdržati od plača, a gospodin Rogers valjao je dijete po podu, ali ga nije mogao oživjeti. Stara uspomena iz mog djetinjastva dođe mi u pomoć i ja sam odmah znao što uraditi.
– Skinite s njega kaput! – rekoh.
Imao sam pod jastukom britvu, pa sam otrčao po nju, vratio se, iscijepao rukav Edwinove košulje i počeo rezati žilu na njegovoj ruci. Ženske podigoše viku i baciše se na mene kao lude, pogotovo Alice koja je bila izvan sebe, pa je zavikala kako ja hoću ubiti dijete. Tada sam lupio nogom i zapovijedio joj da ode; ovdje se radi o životu i smrti i ja želim spasiti dijete! Stari Rogers se pokori mojim odlučnim riječima i pomogne mi držati dječakovu ruku. – Je li dobro puštati krv? – zapita.
Kad sam dosta duboko zarezao, pojavi se krv, ispočetka po kaplja, a zatim tanak mlaz. Razdrljio sam košulju i naslonio uho na Edwinove grudi; srce mu nije udaralo. Tada sam ga uzeo za noge i drmao ga tamo-amo, tako da mu je glava bila okrenuta nadolje. Krv počne curiti. Opet sam spustio dijete i osluhnuo, sada se srce čulo, ali slabo. To je bila prava operacija kakvu sam mogao poželjeti. Svi smo stajali i gledali dijete. Dječakov mali prst pokrenu se na jednoj ruci.
– On miče prstima! – reče gospodin Rogers, sav zadihan od radosti.
– On miče prstima! – reče baka i izađe jecajući. Malo potom dijete otvori oči za trenutak i opet ih sklopi.
– On je progledao! – reče gospodin Rogers. – Dijete je živo – reče. I on tada zovnu svoju ženu i saopći joj to isto.
– Donesite mi komadić platna – rekoh Alici.
Alice se dugo nije vraćala, a ja sam u duši postajao tako samouvjeren, pa sam zgrabio prvo što mi se našlo pod rukom; to je bio komadić bijelog platna na kome bješe započet neki vez, poderao sam komadić toga platna, zatim otkinuo dugačak kraj za zavoj. – Ti si u komadiće iscijepao moje tanko platno! – uzvikne Alice.
– Platit ću vam za njega! – odgovorih i mirno nastavili cijepati platno. Gospodin Rogers bio je potpuno uništen mojom samovlasnošću i reče:
– Ušuti, Alice!
Edwin je sve češće pogledavao i žmirkao, naposljetku je htio opipati ranu na glavi, ali to mu nisam dopustio. Tada je otvorio oči, i ja vidjeh da me poznao. Stavio sam platno na otvorenu ranu i zavezao je zavojem, premda mislim da sam to morao učiniti ranije, a onda smo ga odnijeli u postelju i svukli. Tada smo mu oprali ranu i opet je zavezali. – Sada liječnik može doći! – rekoh.
Tog trenutka osjećao sam se bogovski, ali već časak kasnije, kad se moje uzbuđenje stišalo, ja sam klonuo i umalo nisam pao. Spustio sam se na stolicu, ali ubrzo sam se pridigao i izašao iz kuće. Koljena su mi klecala, pa sam ušao u konjušnicu i ondje posjedio desetak minuta, malo došao k sebi, a potom sam otišao k svojim mazgama, upregao ih i opet počeo orati. Orao sam dva ili tri sata. Tada mi je došao stari Rogers i rekao da je bio liječnik, te da je previo Edwinovu ranu i dao mu neke kapljice. Gospodin Rogers me zamoli da danas više ne radim, pa sam ispregao mazge i pošao s njime kući. Gotovo ni o čemu nismo govorili, ali sam vidio da mi je starac bio zahvalan.
Stara gospoda Rogers izađe nam u susret i reče:
– Liječnik je bio ovdje. On misli da će Edwinu biti bolje!
– Rekao je da si postupio pravilno, pustivši mu krv – reče Rogers.
– Rekao je da si mu spasio život – dodade njegova žena.
I tada me ponovo obuze onaj osjećaj nadmoći; bio sam gospodar i Bog.
Preostali dio dana lutao sam i ništa nisam radio. Ali u tome nije bilo nikakva zadovoljstva, nisam se mogao skrasiti na jednom mjestu, pa bih najradije, da me nije bilo stid, sjeo na plug. Alice bi se mogla potruditi da mi kaže barem nekoliko usrdnih riječi, ali umjesto toga ona dođe i reče mi ljutito:
– Ti si, Nute, lupio nogom na mene! To više ne smiješ činiti!
Nisam na to riječ izustio; ona je doista bila nemoguća, dočim su njezini starci držali do mene i smatrali me čovjekom dostojnim pažnje, pa su pomno slušali sve što bih ja govorio. Čini mi se da su starci pravili razliku između mene i Freda, i to u moju korist. Oni su imali povjerenja u mene, a jednom su me poslali u grad; odvezao sam pšenicu i nakupovao stvari za kuću. Tada Fred nije išao sa mnom.
Čak i da sam bio čarobnjak, ne bih se mogao čitavu vječnost održati na jednom jedinom čudu, pa se tako i moje djelo s malim Edwinom počelo zaboravljati. Dani su prolazili, sve je bilo kao i prije, dječak se oporavljao, a ja sam opet gazio po imanju jadan i pobijeđen. Jednog dana Fred mi priđe i reče:
– Uskoro će početi mrazevi i mi ćemo svršiti s oranjem. Što ćeš onda raditi?
– Ne znam – odgovorih. – Valjda ću se nekako snaći.
Dobro sam se slagao s Fredom, među nama nije bilo neprijateljstva, iako sam se ljutio na nj što je onda oteo moje mazge. Tome je bila kriva Alice. Fred nikako nije bio loš kao skitnica, jer ovo je tek prva godina njegova skitničkog života. Istina, on se potucao otkad je ostao bez posla, ali usprkos tome on se dičio svojim licem i jedva je otvarao usta kad se nasmije, jer je skrivao jamicu koja je zjapila na mjestu gdje je nekoć bio zub. Fred se ustvari smijao samo vrhovima svojih usana i to mu je lijepo pristajalo. Baš dobro što je tako malo otvarao usta, a imao je i malo podeblje usne.
– Moraš se što više smijati! – govorila mu je katkad Alice. Ona bijaše ludo zaljubljena.
Jadno sam se osjećao, bilo mi je doista loše; moja ljubav nije naišla na odziv, ali ni Fredu nije bilo bolje. Pričao mi je da se djevojka obratila svojim roditeljima i priznala da ga voli, ali roditelji su zatražili od nje da se odrekne te ljubavi. Fred mi reče:
– Ti nam, Nute, možeš pomoći. Osjetih se pomalo osokoljen tom molbom i rekoh: – Moliš li ti mene s Alicinim znanjem?
– Jest – reče Fred. – Ona to želi.
– Onda ću sve učiniti – rekoh.
I tada mi sinu misao da će mi moja izvanredna plemenitost pomoći da istisnem Freda.
Razgovarao sam s njezinim roditeljima, a jedanput sam upitao gospodu Rogers odakle je, s imanja ili iz grada?
– S imanja – odgovori gospoda Rogers.
– Mora da je mladim djevojkama teško živjeti na ovakvom imanju – nastavih. – Kako se ovdje uopće mogu sklapati poznanstva s ljudima?
Gospođa Rogers odgovori da unaokolo ima još imanja, te da se svake nedjelje odlazi u grad. Ali, naravno, malo je novih poznanstava.
– I kako se onda ovdje udaju djevojke? – zapitah. – Ili zgrabe prvog koji prođe pokraj imanja?
Starci se zgledaše. Oni su imali stariju kćer koja je pobjegla s nekim namjernikom. Ali taj par se sretno smjestio; mladenci su kupili zemlju i postali posjednici; mali Edwin bio je njihov sin.
– To može biti štetno – nastavih opet. – Mlada djevojka može se katkad zaljubiti u nedostojna čovjeka i to samo zbog toga što ne poznaje nikog drugog i ne može birati.
– Da, imaš pravo. Tako je.
– Dabome, treba biti vrlo oprezan s ovakvim svijetom kao što smo mi prolaznici – rekoh.
Starci se opet zgledaše; čini se da su razumjeli moje riječi. Mati će zasigurno o svemu tome pričati svojoj kćeri, mislio sam. Alice se, dabome, neće odreći Freda, ali će svakako čuti da sam ja izvanredan znalac koji se u sve razumije. Pa ipak sam, možda, otišao predaleko; Alice će još pomisliti da radim protiv Freda. Malo sam se uplašio i iskoristio prvu prigodu kako bih ga pohvalio pred gospođom Rogers. Da, Fred je nešto sasvim drugo; on je, dakako, divan čovjek, biser kojega bih zacijelo izabrao kad bih bio djevojka. Postigao sam to da me starica sasluša, ali njoj bješe posve jasno kakva sam ja sitna duša.
Jedne večeri sačekao sam Alice u pomrčini i pustio je da ona prva progovori.
– Ti nisi Fredov prijatelj – reče. – Što sam učinio?
– Govorio si o njemu loše.
Odveo sam Alice k njezinoj materi i zapitao je što sam loše govorio o Fredu.
– Govorio si da se treba čuvati skitnica, ali da je Fred izuzetak i biser – odgovori mati.
– Ali, mama, ti mi to nisi rekla – uzviknu Alice. – Bog te blagoslovio, Nute!
Tada sam se uzoholio i otišao, bio sam uvrijeđen i razdražljiv, a kad me Fred drugi put zamolio da posredujem za nj, odbio sam i rekao mu da više nemam nikakva odnosa prema njegovoj stvari.
IX.


Alice je došla uplakana i molila me da porazgovaram s njezinim roditeljima i kažem koju dobru riječ za Freda. To je bilo navečer kad su već svi poslovi bili posvršavani. Ona mi je prišla blizu i s vremena na vrijeme dirala dugmad na mojoj bluzi. Stajao sam pokraj nje bliže nego ikad i osjećao njezin dah. Uzbudio sam se od te sreće i odgovarao posve zbunjeno:
– Za Freda? Ah da, naravno. Što treba reći? Nisam znao da Fred prisluškuje; a Fred je stajao u konjušnici i slušao nas.
– Ali što da radim? – zapitah. – Znate li vi što me molite? Ta vi ste shvatili da vas i ja ljubim! – rekoh. – Ne, nisam to znala – odgovori ona. – Nikad mi to nisi rekao.
– Nisam rekao! Ne, nisam. Ja se držim tiše od vode, niže od trave. Znam da sam skitnica i da sam vas nedostojan.
– Uostalom, to ničemu ne vodi – reče Alice. – Jer ja volim Freda.
– I molite mene da vam pomognem?
– Ne, ne – reče ona – onda ne treba. – Zar vam nikad nije palo na um da razmislite o meni? Jesam li ja beskoristan? – rekoh. – I nikad nisam čuo od vas nijedne riječi zahvalnosti!
– Ja znam da si ti dobar – reče Alice. – Jest! I ništa više!
– I obrazovan si – reče ona. – Imaš veliko znanje o svemu. Pišeš neobično brzo.
Ali ono što sam želio čuti da sam isto tako lijep i zanimljiv kao i Fred, Alice nije izustila.
– Da li biste me ikad mogli zavoljeti? – zapitah je.
– Da – reče Alice. – Mogla bih malo.
– Zar vi mislite da ja ne bih mogao upravljati vašim imanjem, zarađivati mnogo novaca i nositi vas na rukama? A što će Fred raditi?
Alice je šutjela.
– Vi ne znate kakav sam ja – rekoh tajanstveno. – Vi nemate nikakve predodžbe o meni!
– Ali ja imam ovo! – viknu Fred i najedanput izađe iz konjušnice. U rukama je držao vile. – Ja o tebi imam predodžbu kao o nitkovu i varalici – reče Fred u bjesnilu. – Ubit ću te kao psa!
Tada se ja uplaših i podigoh ruke kako bih se obranio. – Smiri se, Frede! I pusti me – rekoh mu.
– Da te pustim? Ubit ću te odmah – viknu Fred i zamahnu vilama prema meni.
– Samo ne ubijaj – reče ona, ali nije se pomaknula i nije stala između nas.
– Ti si ubojica – rekoh Fredu. – I molim te, spusti vile!
Ali Fred me nije štedio.
– Ako se makneš ma i jedan palac, ubit ću te! – reče on.
Sjeo sam na zemlju. Fred bješe sasvim pomahnitao, pa sam se i ja uplašio za svoj život, to prije što je poznato da udarac vilama vrlo sporo zacjeljuje, a možda nikad i ne zacijeli.
– Što si rekao starici za mene? – vikao je Fred.
– Ti si glupa životinja – rekoh. – Ništa nisam rekao i neću da činim nikakve usluge!
Fred okrenu vile i udari me držalom po glavi. To me nije jako zaboljelo, pa sam odmah ustao. Kad su vile opet bile blizu mene, ja ih uhvatim i ovladam njima. Alice je u taj mah shvatila da je sada Fredu prijetila opasnost, pa je otrčala u kuću i zovnula oca.
– Smirite se, momci! – reče Rogers sa stubišta. – U čemu je stvar? – Pitajte Freda – odgovorih. – On je vilama nasrnuo na mene.
– Svaki je od vas imao vile – reče Alice.
Sad mi je postalo jasno da je Alice bila loš čovjek, pa ako sam i ja isto tako loš, onda je ona bila kudikamo gora. Otišao sam pun gnjeva i ostavio zaljubljene da se suoče sami sa sobom i da govore iza mojih leđa što god hoće. Ali već sutradan otišao sam k Fredu dok je orao i zapovjedio sam mu da siđe s pluga. On nije htio. Tada ga udarih u podbradak tako snažno da se nagnuo i pao sa sjedala. I da mi se osveti, Fred nije našao ništa bolje nego da noću, dok sam spavao, izreže na komadiće leđa mojeg kaputa.
Orali smo sve do prve zime, a onda je led pokrio polja, a mraz stegnuo zemlju.
Jednog dana gospodin Rogers reče:
– E, momci, s oranjem je gotovo!
Odmah smo ispregli mazge i pošli kući. Posljednji put sam očistio mazge, oprao im glave i dao hrane.
– Smrkava se, uskoro će pasti noć, možete ostati do sutra – reče nam gospodin Rogers.
Izbrojio je koliko smo zaradili i platio nam. Ja nisam ništa uzimao unaprijed, pa sam dobio više od Freda koji je uzimao novac da bi u gradu kupio novo odijelo i novi šešir. Gospodin Rogers želio je da mi posudi skupocjeni kaput, svakako nešto bolji od moga, a čim kupim novi mogu ga ostaviti kod njegova znanca, trgovca u Eliotu. Tada sam izvrnuo džepove njegova kaputa da bi gospodin vidio kako u njima nije ništa zaboravio. To je s moje strane bila mala, sasvim suvišna lukavština, tek toliko da se pokažem kao pošten.
Noću sam se probudio, jer je Fred ustao i počeo oblačiti kaput.
– Kuda ćeš? – zapitah ga. On ne odgovori, a potom izađe.
– On je nešto naumio! – pomislih i došuljah se do vrata. Vani je bilo mračno i hladno, a na nebu samo nekoliko zvijezda. Nisam kanio slijediti ga, pa sam se vratio posve ravnodušan što če se tamo zbiti. Uostalom, najbolje je držati se po strani. Prozebao sam na vratima i opet zaspao tvrdim snom; nisam se budio do jutra.
Kad sam ustao i ušao do Rogersovih, tamo Freda još ne bješe.
– Gdje je Fred?– zapita gospoda Rogers. – Spremila sam doručak. – Ne znam – odgovorih.
Ona je izašla i zovnula ga, ali Fred se nije odazvao. Tada starica otvori vrata Alicine sobe i zaviri unutra. Tamo je bilo prazno. Ona opet zatvori vrata i reče: – Gdje može biti Alice?
Staričino lice najednom postade sivo. Posvuda smo ih tražili, ali ih ne nađosmo. U konjušnici nije bilo Alicinih mazgi, pa smo shvatili da su njih dvoje pobjegli.
– Isto kao i naša starija kći – reče posve zbunjeno gospođa Rogers.
Stari Rogers bijaše se rastužio, šutao je i hodao tamo-amo. Njegova žena prva se smiri i reče da je sve dobro ispalo s njihovom starijom kćerkom, pa će možda i s ovom biti isto tako dobro. Koliko god je starcima priraslo k srcu rođeno dijete, toliko im je drago i malo unuče; tako je oduvijek i posvuda, pa i ovdje. Sada je mali Edwin bio njihova najveća radost u kući.
– Kad opet budeš ovuda prolazio, dat ću ti posla, ako ga bude – reče mi gospodin Rogers. – Kuda ćeš sad krenuti? – Dalje na zapad – rekoh.
– To nije pametno – reče Rogers. – Trebalo bi da nađeš neko mjesto ovdje, u gradu, i da ostaneš u ovom dijelu svijeta.
Ali ja odoh u vinogorja, u Kaliforniju.

ULIČNA REVOLUCIJA


Jednog jutra 1894. godine probudio me danski književnik Sven Lange. Ušao je u moju sobu, u ulici Vaugirard u Parizu i saopćio mi da je u gradu izbila revolucija. – Što! Revolucija?
– Da, da, sad je na ulicama revolucija. Studenti su uzeli stvar u svoje ruke. Još mi se spavalo pa sam zlovoljno uzvratio:
– Što ih ne rastjeraju vatrogasnim štrcaljkama i speru s ulica?
Te su moje riječi naljutile Svena Langea, jer je bio na strani studenata. Uzoholio se i otišao.
A studenti su uzeli stvar u svoje ruke zato što je policija prekinula bal u "Moulin Rougeu", jer su se četiri dame iz društva "Quatre arts" pojavile pred publikom gotovo posve gole, ili tek sa svilenim vrpcama oko struka. Pariška je policija uvijek bila strpljiva, malo ju je što moglo iznenaditi, ali sada se umiješala, prekinula bal, a veseli kutak "Moulin Rouge" zatvorila. Umjetnici su odmah uložili prosvjed i osudili policijsko nasilje, a onda su im se pridružili i studenti iz Latinske četvrti.
Dan-dva kasnije mala oružnička patrola našla se na bulevaru Saint-Michel i pred jednom pivnicom doživjela poruge i grdnje od skupine studenata. Već smo rekli da je pariška policija strpljiva i na sve naviknuta, ali sada se jedan redarstvenik baš razljutio i nije se mogao obuzdati, pa je dograbio kamenu posudicu s jednog stola ispred pivnice i gađao one koji su remetili javni red. On je to slabo izveo, razbio je prozor pivnice, a kamena zdjelica pogodila je u glavu jednog studenta koji nipošto nije sudjelovao u zadjevicama i usmrtila ga. Ta je nevina žrtva bila povod da studenti uzmu stvar u svoje ruke.
Nakon odlaska Svena Langea odmah sam ustao, obukao se i izašao na ulicu. Tamo bješe sve uskomešano; masa svijeta, konjička policija i pješadija. Teško sam se progurao kroz tu masu kako bih došao do svog restorana i tu doručkovao. Nakon doručka zapalio sam cigaretu i odlučio da se vratim kući. Kad sam izašao iz restorana, na ulici je bilo još nemirnije i još više svijeta nego maloprije, a bješe se pojavila i narodna garda. Tek što su konjanici izbili na Saint-Germain, masa ih je dočekala urlicima i obasula kamenjem. Neki su konji ustuknuli i skrenuli u stranu, a neki su se propinjali i njištali. Masa je razbijala pločnik i tim komadima gađala konjanike.
Jedan je čovjek zastao i zamjerio mi što pušim, čak je srdito rekao da nije vrijeme za cigaretu, ali ja nisam tome pridavao važnost i mislio sam da stvar nije tako ozbiljna, a uz to i nisam gotovo ništa razumio francuski, pa sam računao da će ljudi prema meni imati obzira. Ali taj čovjek nikako se nije mogao smiriti, mahao je rukama i vikao: – Revolucija! Revolucija! Tek tada sam bacio cigaretu.
Da kažem i to: nisu se pobunili samo umjetnici i studenti, nego je na ulice izašao i pariški talog – prosjaci, skitnice, protuhe, sitni lupeži. Pristizali su sa svih strana i svih gradskih četvrti, izbijali su iz sporednih ulica i spajali se sa svjetinom. Oh, koliko je tada pristojnih ljudi ostalo bez svog sata ili novčarke!
I mene je nosila ta rijeka ljudi. Raskršće bulevara St. Michel i St. Germain bješe centar paklenske stiske; tamo je vladao pravi kaos. Da, tu je svatko radio što je htio. S druge strane Seine pojavio se omnibus, prešao je most i zaustavio se na trgu St. Michel. Tada je iz gomile istupio jedan čovjek, prišao omnibusu i, skidajući šešir, rekao:
– Dame i gospodo, budite tako ljubazni i odmah izađite!
Putnici su napustili omnibus, a zatim su ispregnuli konje i na radost svjetine izvrnuli kola. I drugi omnibus zadesila je ista sudbina. Tramvajska kola koja su prošla pokraj nas, također su zaustavljena i prevrnuta; tako su i podignute visoke barikade, pa je ulica začas bila zapriječena. Kretanje bješe otežano, a ljudi koji su kanili svojim putem, zapali bi u masu tako da ih je ljudska bujica nosila tamo-amo, neke je otplavila daleko, u sporedne ulice, a neke naprosto skrenula u udubljenja zaključanih kapija.
Mene su odnijeli natrag, tamo gdje sam već bio; dakle u onaj restoran iz kojeg sam izašao. U jednom času nasukao sam se na visoku ogradu muzeja, ali tu sam se čvrsto uhvatio rukama za željezne šipke. Masa me i dalje vukla, ali ja sam se čvrsto držao za ogradu, čvršće nego ikad, premda mi se činilo da će mi istrgnuti ruke. Najednom se razlegne pucanj, zatim još jedan, a onda je masu obuzela panika. Ljudi su u strahu i kričeći jurnuli prema sporednim ulicama, a policija je to iskoristila pa je na konjima prodrla u gomilu, gazeći svijet, uzmahujući sabljama desno-lijevo i goneći one koji su bježali u raznim pravcima.
U tom trenutku činilo mi se da sam se našao na ratnom polju.
Uspio sam ostati pored ograde; tu više i nije bilo stiske. Jedan je čovjek, gotovo bez daha, dotrčao do mene. U rukama je imao neku posjetnicu koju mi je pokazivao i nešto me molio kao da baš ja odlučujem o njegovoj sudbini. On je tu stajao i drhtao kao vrbov prut. Na toj kartici bješe napisano ime Dr. Hjohannes, ali to mi ništa nije značilo. Čovjek je tada rekao da je Armenac, da živi u Carigradu, daje po zanimanju liječnik, te daje došao u Pariz na neki znanstveni skup. Nisam mu mogao pomoći, ali se tako dobro sjećam tog čovjeka, pogotovo njegove crne rijetke bradice i razmaknutih zuba u gornjoj čeljusti.
Među svjetinom se pronio glas da je netko pucao iz jedne trgovine cipela i radionice koja se nalazila iznad dućana. Govorilo se da su talijanski radnici pucali na policiju; dakle, svalili su krivnju na Talijane. I najednom, masi se vratila hrabrost, pa je ponovo jurnula na bulevar. Kordon konjičke policije htio je prepriječiti put rulji koja je prozrela tu vojnu nakanu pa je počela lomiti stakla na kioscima i trgovinama, a bilo je poziva da se porazbijaju svjetiljke i poruši željezna ograda na bulevaru. To je svakako bila prijetnja policiji kako bi je spriječili da zatvori pristup raskršću bulevara. Kad to nije uspjelo, onda su odlučili da počnu plašiti konje, pa su zapalili barikadu od izvrnutih omnibusa i tramvaja. Rulja je nastavila razbijati pločnike i te komade bacati na policiju, ali to nije bilo nimalo lako, a svaki čas je nedostajalo tog materijala. Onda su počeli trgati željezne šipke kojima su ograđeni kestenovi na bulevaru, a osim toga lomili su ograde, pa je tako došao red i na moju veliku veoma lijepu ogradu. Ustvari, svjetina je bacala sve što bi dograbila, lomila sve što bi joj dopalo šaka, bježala uz vrisku i ponovo se vraćala.
Tako je prošlo nekoliko sati. Napokon je pozvana u pomoć i vojska iz Versaillesa. Masa se još više uzrujala i još žešće nastavila s porugama i psovkama policije i narodne garde, ali kad se vojska pojavila, ti isti ljudi uzvikivali su: – Živjela vojska!
Jedan vojni zapovjednik dotaknuo se kape i zahvalio narodu na toj počasti. I tek što su časnici i vojnici prošli, masa je opet počela psovati policiju, lomiti stakla i rušiti ograde. Došla je i večer, a tada su studenti počeli urlati:
– Popljujmo Logea!
Loge je bio policijski prefekt. Rulja se rado odazvala pozivu studenata, pa je beskrajna povorka spremno krenula popij ujvati Logea. Dio mase uputio se prema zgradi prefekture, ali je ostalo još nekoliko tisuća izgrednika. Kako nisam bio na strani pobunjenika, ponovo sam otišao u svoj restoran i tamo ručao, a onda sam se obilaznim putem vratio kući.
Dani su prolazili, a neredi nikako nisu jenjavali. Bilo je dovoljno izaći iz sobe i odmah na ulici suočiti se s čudnovatim prizorima. Tako sam jedne večeri krenuo u svoj restoran, a kako bješe počela kiša, onda sam uzeo kišobran. Negdje na pola puta do restorana našao sam se u gomili ljudi koji su rušili ograde i dovlačili daske i debele grede kako bi prekrili rupe na ulicama. Odlučnim i zapovjednim tonom naredili su mi da pomažem pri rušenju, jer sam ostavljao dojam jakog čovjeka koji može mnogo pomoći. Znao sam da bi bilo uzaludno protiviti se, pa sam ushićeno prihvatio tu zapovijed i još rekao da ću im biti od velike koristi. Tada sam počeo rušiti i lomiti ograde. No, ubrzo se pokazalo da stvari nisu išle kako bi trebalo. Nas je bilo pedesetak, a kako nismo bili složni u rušenju, uspjeh je izostao. Tada sam se dosjetio i iz svega glasa zapjevao norvešku radničku pjesmu. I to je pomoglo. Sada smo svi potegnuli u isti mah i ograda je počela pucati, a časak kasnije bila je posve srušena. Onda smo viknuli:
– Uraaa!
Nakon toga želio sam otići u restoran, ali odnekud se pojavio čovjek u traljama, prišao je i bez riječi uzeo moj kišobran što sam ga za vrijeme posla odložio u stranu. Pokušao sam uzeti natrag svoj kišobran, ali on ga nikako nije dao, uvjeravajući me da je njegov. Pozvao sam i svjedoke, nekoliko ljudi koji su sa mnom rušili, i oni su doista posvjedočili da sam imao kišobran kad sam pristupio ovom poslu.
– Pa što – rekao je čovjek u dronjcima – zar ovo nije revolucija?
Moji drugovi su šutjeli i činilo se da odobravaju riječi tog siromaška. No, ja nisam prihvatio da mi netko silom uzme kišobran, pa sam ga morao silom i vratiti. Otimajući se oko kišobrana obojica smo pali na zemlju i tu smo se valjali i čupali, a onda je čovjek u dronjcima počeo zvati u pomoć. Prišli su nam oni s kojima sam rušio, a kad im se taj dronjavko počeo žaliti, ja sam uzviknuo:
– E pa što, zar ovo nije revolucija?!
Zgrabio sam svoj kišobran i otišao.
Svake večeri, nakon što bih završio svoj posao, izlazio sam na ulicu i s odstojanja promatrao svakojake prizore. Posvuda je bilo mračno, ulične svjetiljke porazbijane, pa je sada obasjanje dolazilo mahom iz trgovina. Gardisti se bjehu razmiljeli po pločnicima, njihovi veliki konji izgledali su u polutmini kao kakva čudovišta, a topot kopita odzvanjao je posvuda. Iz sporednih ulica još je dopirala galama, jer su se ljudi kretali u čoporima.
Kada su studenti shvatili da su neredi uzeli maha, izdali su proglas u kojem su skidali sa sebe svaku odgovornost za kaos i zločine, a također su pozvali građane da prestanu s neredima. Sami više nisu prosvjedovali protiv vladanja policije na balu u "Moulin Rougeu", a svoje proglase istaknuli su na drveću. Razumne riječi u takvim prigodama nemaju gotovo nikakvog utjecaja, te je svjetina i nadalje bila protiv policije i htjela ju je pod svaku cijenu dotući. Povorke su neprestano hrlile prefektu policije da bi ga popij uvali, a tu i tamo čuli su se pucnji i letjelo je kamenje gdje god bi se pojavili policajci. Svjetina se bješe okomila na jednog nesretnog policajca koji je kasno navečer, obavljajući svoju dužnost, hodao preko mosta na Seini; tu su ga uhvatili i bacili s mosta u rijeku. Sutradan se njegovo tijelo pomolilo ondje blizu Notre Dame de Paris.
Jedne večeri dogodilo se nešto o čemu je svijet mnogo pričao, a riječ je o policajcu koji se pukim slučajem zatekao među ruljom na pločniku. Tada je neki gospodin izvukao dugački revolver za dvoboje i na mjestu ustrijelio policajca. Policija je brzo dotrčala i u tom metežu neke su ljude propitivali, bilo je tu svakojakih odgovora, a neke su odveli u zatvor, premda je pravi krivac umaknuo. Nakon pucnja ubojica je utrčao u masu i više ga nitko nije mogao pronaći. Pričalo se da je taj čovjek imao odličje Legije časti; to su vidjeli oni koji su stajali blizu njega. Ustvari, gomili je bilo posve jasno tko je taj čovjek, bio je popularan u Parizu, čak se o njemu znalo i izvan granica Francuske. Dakle, taj je čovjek ubio policajca i iščeznuo. To je posve prirodan nagon Francuza kad ih obuzme revolucionarna strast; u tom zanosu ne prezaju od ubojstva i teško ih je smiriti.
I dok sam jedne večeri mirno hodao ulicom, svjetina me natjerala da i ja razbijam pločnik. Naišao sam na skupinu ljudi koji su se bavili tim poslom, a oni su mi dali šipku u ruku i primorali me da radim. Blizu nas bješe se smjestio jedan odred garde koji se spremao presjeći pristup ulici. Meni je odmah bilo jasno da rulja namjerava gađati gardiste komadima razbijenog pločnika i tako ih natjerati da napuste ulicu. Osjećao sam se kao poniženi rob i gorko se kajao što nisam krenuo drugim putem, ali više se nije imalo kud, pa sam svojski razbijao pločnik. Nisam tu bio jedini koji tuče šipkom, ne, ne, radilo je još nekoliko šipki i posao je išao brzo. Rulja je stajala unaokolo, svi su se razmetali i hvastali kako će garda loše proći, kako će to biti tužan kraj jadnih gardista od kojih će mnogi poginuti.
Najedanput se začula zapovijest:
– Puške u ruke!
Mi smo podigli glave, a taj isti glas viknuo je:
– Naprijed!
Tada je odred gardista krenuo na nas, a mi smo tako sramno i kukavički bacili šipke i počeli bježati. Bože, dragi, kako smo bježali. Neprijatelju smo ostavili sve svoje streljivo, svaki taj lijepi komad pločnika i pobjegli s bojnog polja. O, kako su mi tada dobro došle moje dugačke noge, bježao sam kao kakav zeko i zasigurno se u tom času ne bi mogao naći čovjek tako brzonog, tako spretan i vičan bježaniji. Dobro se sjećam da sam pored nekog zida udario nogom jednog mladog Francuza koji se tu valjao po zemlji i vikao iz svega glasa. Dakako, ja sam bježao pred većinom svojih drugara po nesreći, koristio sam opću strku i odmakao daleko tako da me više nisu mogli prisiliti da kopam i vadim komade pločnika. I doista, ja se više nikad nisam bavio takvim poslovima.
Nakon dva tjedna na ulicama se uspostavio red, a već kroz tri sedmice u Parizu je ovladao zakon. Samo su još razvaljene ulice dugo podsjećale da se tu zbila francuska revolucija. Uza sve to, neredi su imali i stvarnih posljedica: prefekt policije, popljuvani Loge, podnio je ostavku.

NA TURNEJI


Htio sam u Drammenu održati predavanje o suvremenoj književnosti; to je bio zgodan način da se uz malo truda štogod zaradi. I tako, Jednog lijepog ljetnog dana sjedam na vlak koji me nosi u taj gradić. To je bilo 1886. godine.
U Drammenu nisam poznavao ni žive duše, a i mene tamo nitko nije znao. U novinama također nisam najavio svoje predavanje, ali na početku ljeta nekako sam došao do novaca i u jednom sretnom trenutku naručio petsto posjetnica. Sada sam riješio te posjetnice razdijeliti po svim hotelima, kavanama i velikim trgovinama i tako skrenuti pažnju mještanima na taj veliki događaj. Istina, posjetnice nikako nisu bile po mom ukusu, pa i moje prezime bijaše pogrešno, no uz malo volje moglo se nekako dosjetiti da sam to ja. A osim toga, moje ime bilo je toliko nepoznato, da mala pogreška nije mogla ni koristiti ni štetiti.
Sjedeći u vlaku, počeo sam skicirati predavanje. Nisam bio ni najmanje obeshrabren; ta nije mi prvi put da iz ovakvih prilika izađem s malo novaca ili čak bez njih. Pa i sada nisam bio bogat, niti sam si mogao priuštiti ugodnije putovanje ili dati veći značaj ovom posjetu tuđem gradu – značaj kakav zacijelo zaslužuje moja estetska misija. Ali uz stanovitu štedljivost i bez ikakvih suvišnih troškova, svakako sam mogao sretno isplivati iz svih poteškoća. Sto se tiče hrane, mogu lijepo proći ako se u sumrak i neopaženo ušuljam u kakvu jeftinu krčmu i tamo štogod pojedem, a odsjesti se uvijek može u "namještenoj sobi za putnike". Eto svih rashoda!
Sjedio sam u vlaku i izučavao svoje predavanje. Htio sam govoriti o Alexanderu Kiellandu.
Moji suputnici, nekoliko veselih seljaka koji su se vraćali iz Kristianije, obredivali su se iz jedne boce, a nukali su i mene, ali ja sam rekao:
– Ne, ne, hvala!
I kasnije su se, na onaj osobit način pijanih i dobrodušnih ljudi, pokušali zbližiti sa mnom, ali to im nisam dopustio. Na kraju krajeva, oni su brzo shvatili da pred sobom imaju čovjeka čija glava nije napunjena slamom; dakle, učena čovjeka koji se lijepo izražava, pa su me onda ostavili na miru.
U Drammenu sam izašao iz vlaka i stavio svoju putnu torbu na klupu. Htio sam malo pogledati oko sebe, prije nego krenem u grad. Uostalom, ova putna torba meni i nije bila potrebna, ali sam čuo da je mnogo lakše naći smještaj u hotelu ako imaš prtljagu. Ta moja jadna torba, skrpana iz tkanine od saga, bijaše toliko iznošena i stara da nipošto nije pristajala jednom književniku koji često putuje, ali je zato moj tamnoplavi kaput bio kudikamo pristojniji, kao i cijela odjeća na meni.
Hotelski podvornik, u livreji i sa slovima na kapi, prišao mi je da bi uzeo i ponio moju putnu torbu, ali ja sam ga odbio i objasnio mu da još nisam odlučio u koji ću hotel, te da najprije moram potražiti neke urednike, a oni će se pobrinuti o smještaju, jer ja u ovom gradu držim predavanja o književnosti. Da, ali on je bio uporan i rekao da negdje moram odsjesti, a njegov je hotel u svakom slučaju najbolji u gradu, ima električno zvonce, kupelj, čitaonicu, a povrh svega blizu je; tu odmah, prva ulica lijevo.
I on je uzeo moju putnu torbu, ali ja sam ga zaustavio i oteo je. Ako netko mora nositi moje stvari, onda ću ih nositi sam, pogotovo što prolazim tom ulicom u kojoj je hotel. Pa, da! I ništa me ne košta namaknuti moju putnu torbu na mali prst i nositi je. Tada me taj nametljivi čovjek pogledao i shvatio da nisam pravi gospodin. Odmaknuo se od mene i počeo gledati druge putnike, ali kako nikog drugog nije našao, ponovo mi je prišao i stupio sa mnom u nove pregovore. Na kraju krajeva, stavio mi je do znanja da je samo zbog mene došao na kolodvor. I to je, dakako, promijenilo stvar, jer lako može biti da je tog čovjeka poslao kakav odbor koji je čuo za moj dolazak. Možda Radnički savez? Nije tajna da je intelektualni život u Drammenu bio vrlo razvijen; tamo su ljudi željeli čuti lijepo predavanje o književnosti, pa sam čak u jednom trenutku pomislio da je Drammen u tom pogledu kudikamo jači od Kristianije.
– Oh da, molim vas, uzmite moje stvari – rekoh hotelskom podvorniku. – Baš zgodno! Nadam se da vaš hotel ima dobra vina! Nude li kod vas vina uz jelo?
– Vina uz jelo! O, da! Najbolje vrste vina!
Sad ste slobodni, možete odnijeti moju prtljagu u hotel, a ja ću doći kasnije, jer svakako moram najprije posjetiti neku novinsku redakciju. Po svemu sudeći, ovaj poslužitelj nije ni najmanje glup, pa mu se obratih za savjet.
– Što vi mislite, kojeg bi urednika valjalo posjetiti? – upitah. – Ne želim bilo kome doći na noge!
– Arentsen je najbolji! To je imućan čovjek i svi odlaze k njemu – reče.


Razumije se, urednika Arentsena nisam našao u redakciji, ali sam ga zatekao u njegovoj kući i odmah mu kazao što sam došao, te da se radi o književnosti.
– To je sve lijepo, ali male su nade u uspjeh. Lani je ovdje gostovao jedan student i govorio o vječnom miru, a na koncu je svojim novcem morao nadoplatiti troškove. – Ja ću govoriti o književnosti – rekoh.
– Da, da, tako sam i razumio – uzvrati urednik. – Ali htio sam vas samo upozoriti da ćete biti na gubitku.
Izgubiti na ovom poslu! Ma ne, gospodin Arentsen bijaše divan! Ali vrag bi ga znao; možda je uvrtio sebi u glavu da sam agent i da putujem po nalogu kakve tvrtke. Upitah ga kratko i jasno:
– Možda znate je li slobodna dvorana Radničkog saveza?
– Nije – odgovori urednik. – Radničke prostorije unajmljene su za sutra navečer. Tamo će se prikazivati protuspiritistički pokusi, a moći će se vidjeti majmuni i još neke divlje životinje. Što se tiče drugih prostorija, mogu vam samo predložiti paviljon u parku. – Vi mi preporučujete taj paviljon?
– Da, to su velike i zgodne prostorije. Cijena? To vam ne bih znao reći, ali sam uvjeren da ćete ih vrlo jeftino dobiti. Morat ćete govoriti s upravom.
Odlučih se za paviljon u parku. Na dobrom je mjestu, iako su radničke prostorije najčešće male i nezgodne. Ali tko je u upravi?
– Odvjetnik Carlsen, krznar H. i knjižar V. Odvjetnik Carlsen stanovao je izvan grada, pa sam dugo hodao i najzad ga pronašao. Odmah sam mu rekao u čemu je stvar i zamolio ga da mi ustupe paviljon u parku, jer su zapravo takve prostorije pogodne za moje predavanje o književnosti.
Odvjetnik se za trenutak zamislio, a onda je odmahnuo glavom.
Ne! Zar su te prostorije premalene? Dabome, on je shvatio da bi bilo neugodno promatrati ljude kako se vraćaju, jer tamo nema dovoljno mjesta. Odvjetnik je bio posve jasan i izričit, predložio je da se odreknem te svoje namjere. Uz to, ovdje se malo tko zanima za takva ili slična predavanja. On je također spomenuo švedskog studenta koji je dolazio ovamo držati predavanje, a ja sam tu uskočio:
– Da, on je govorio o vječnom miru – rekoh – dok ću ja držati predavanje o književnosti, o beletristici.
– A osim toga, došli ste ovamo u najnezgodnije vrijeme – nastavi gospodin Carlsen. – Baš su izašli oglasi o protuspiritističkoj priredbi u prostorijama Radničkog saveza, a pokazivat će majmune i divlje životinje.
Tada sam se osmjehnuo i sažaljivo pogledao nesretnog Carlsena. Čini se da je govorio što je mislio, ali unatoč tome on je bio posve beznadan.
– Koliko košta paviljon u parku? – zapitah kratko.
– Osam kruna – odgovori on. – Uostalom, uprava odlučuje o davanju paviljona u najam. Za dan-dva možete dobiti konačan odgovor, premda mi se čini da vam već sada mogu obećati prostorije.
I ja sam odmah kontao ovako: dva dana čekanja stajala bi me tri krune, prostorije – osam, to je jedanaest, biljeteru kruna – sve u svemu dvanaest kruna. Dvadeset četiri posjetitelja, svaki po pedeset øra, pokrivaju sve rashode, a prihod od sto ili dvjesto prisutnih već je čista dobit i povoljna zarada.
Rekoh mu da prihvaćam cijenu. I paviljon je bio unajmljen.


Čim sam ušao u svoj hotel, dočeka me jedna poslužiteljica i upita:
– Želite li sobu na prvom ili drugom katu? Odgovorih mirno i bez okolišanja: – Dajte mi jeftinu sobu, najjeftiniju koju imate.
Ona me pogleda od glave do pete. Zasigurno misli da zbijam šalu s njom ili se i sam zabavljam pričom o jeftinoj sobi, a maloprije sam se raspitivao kod hotelskog momka o vinu uz jelo! Ona krenu hodnikom, a potom otvori jedna vrata i pokaza mi sobu.
– Ta je soba spremljena za vas. Vaše su stvari već tamo. Izvolite!
Tu se više ništa nije moglo promijeniti, pa sam ušao. To nije bila jeftina sobica, nego najbolji apartman u hotelu.
– Ovdje ne vidim krevet?
– Možete spavati na ovom divanu – reče ona. – Taj se divan rasklopi i spremi kao postelja za spavanje.
I poslužiteljica ode.
Obuzelo me neko mučno duševno raspoloženje. A ovdje još, među ovim krasnim komadima namještaja, bijaše moja putna torba. A tek moje cipele kako su jadno izgledale nakon duga hodanja glavnim drumom. Ukratko: mnogo sam psovao.
Ona poslužiteljica ponovo se pojavi i promoli glavu kroz odškrinuta vrata.
– Želite li štogod? – upita.
Bože dragi, pa ovdje se neče moći ni časka ostati sam sa sobom, niti se pozabaviti svojim osjećajima, a da u sobu ne upadne čitava gomila posluge. – Ne – odgovorih oštro. – Želim dobiti dva kruha s maslacem. Ona me pogleda. – I ništa toplo?
– Ne.
Sad me razumjela, a malo kasnije donijela je kruh s maslacem i uz to vinsku kartu. To dresirano stvorenje ne ostavlja me ni za trenutak na miru.
– Želite li da vam zagrijem pokrivač i plahte? Ili da vam spremim kupelj? Što još želite?
Ujutro sam naglo skočio iz kreveta, bio sam nervozan i odmah se počeo oblačiti. Bijaše mi hladno. A onaj idiotski ležaj – vrag ga odnio – bio je prekratak, pa nisam ni za trenutak mogao sklopiti oči. Zazvonio sam. Nitko se nije pojavljivao. Mora daje bilo vrlo rano, jer s ulice nisu dopirali nikakvi zvukovi. I kad sam konačno došao k sebi i malko se sabrao, shvatih da još nije svanulo. Tada sam počeo razgledati svoju sobu; nikad još nisam vidio tako divan namještaj. Obuze me neki zloslutni predosjećaj, te sam još jednom zazvonio. Stajao sam na mekom sagu koji bješe prostrt po podu i tu čekao. Sad će mi iscijediti i posljednji šiling. Počeh računati koliko mi je još ostalo novaca, ali evo ih; u hodniku se čuju koraci, pa sam brže-bolje prekinuo svoja zbrajanja. Međutim, nitko nije ušao! Koraci su mi se samo pričinili! I ponovo sam počeo računati. Kako je bila teška ta neizvjesnost! Kamo li se sada djenula ona sluški-njica koja mi je sinoć onoliko dodijavala svojom spremnošću da mi ugodi! Što je sada s njom? Može li biti da to lijeno stvorenje još spava, premda se već posve razdanilo?
Napokon se pojavila, bijaše tek upola obučena, nosila je šal prebačen preko ramena.
– Jeste li vi zvonili?
– Donesite mi račun – rekoh nastojeći sačuvati svoju prisebnost.
– Račun? To je sada malo teže: madam još spava, tek su tri sata.
Sluškinja je stajala i neodlučno me promatrala. Kakva je to čudna manira stajati razrogačenih očiju? Što se to nje tiče u koje doba želim napustiti hotel?
– Snađite se kako god znate! – rekoh. – Račun tražim odmah!
Ona je nestala na cijelu vječnost, a ja sam postajao sve nestrpljiviji. Moje uznemirenje je raslo, bojao sam se da će mi naplatiti sobu po satu i stoga otežu s računom. Nisam znao kakav je običaj u drugim hotelima, ali ovdje zasigurno imaju svoju računicu i svoj način naplate hotelskih usluga. Osim toga, nad umivaonikom bješe istaknut naputak da gosti moraju do šest sati navečer otkazati sobu, a ako to ne učine, zaračunava im se i sutrašnji dan. Dakle, sve je to poticalo moje strahove i činilo zbrku u mojoj beletrističkoj glavi.
I napokon, poslužiteljica je kucnula na vrata i ušla. Nikada i nikada neću oprostiti sudbini tu pakosnu šalu! Dvije krune i sedamdeset øra – to je sve! Sitniš! Sada mirno mogu dati nekolika groša sluškinjici, barem za ukosnice. Bacio sam na stol nekoliko kruna, zatim sam dodao još jednu. Ostalo zadržite za sebe. Ne, ne, nije potrebna nikakva zahvalnost, draga moja!
Čak i da sam htio, nisam se mogao pokazati kao škrtac. A da i ne govorim o tome da je ova djevojka zaslužila priznanje. Izvanredna djevojka koju krase neobična svojstva, po svoj je prilici dospjela u ovaj hotel nesretnom slučajnošću i sada je žrtva kaprica kojekakvih gostiju. Takvih ženskih više nema, ta rasa je izumrla! Kakvu mi je izvanrednu brigu ukazivala baš u sitnicama, onda kad je opazila da ima posla s bogatim čovjekom. – Dečko će ponijeti vašu prtljagu!
– To je nepotrebno i posve suvišno! – odgovorih.
Zar se uopće treba brinuti oko takvih sitnica kao što je ta mala putna torba koja je uz to loša i nikakva, premda moram reći da me zapravo ta ista torba pratila na svim mojim književnim putovanjima i ja je ne kanim mijenjati. Ne, nipošto; to je moj kapric.
Unatoč odbijanju te usluge, dolje me već čekao hotelski momak. Kad sam mu se približio, on je gotovo raz-rogačenih očiju zurio u moju torbu. O, kako ju je gledao i kako je gorio od želje da je nosi!
– Sam ću je odnijeti – rekoh.
Tko zna hoće li biti kakvog prihoda od predavanja; moram voditi računa o novcu kojim još raspolažem, pa sam stoga i odlučio sam nositi svoju putnu torbu. U jednom trenutku dečko je zgrabio torbu i nosio je s takvom lakoćom, s takvom neograničenom predanošću, kako to čine samo revni i savjesni ljudi. Čini se da uopće nije računao na napojnicu, a ja bih se zakleo da je to krasno stvorenje bilo spremno staviti ruku u vatru i vodu za vlasnika te putne torbe.
– Stoj! – viknuh najedanput. – Kuda vi zapravo nosite putnu torbu?
Na to se dečko osmjehnu i reče: – To morate sami odlučiti!
– Tako je! – rekoh. – To ću i učiniti. I ne dopuštam da idete kud vas oči vode.
Nipošto nisam želio da taj moj nosač i dalje ide sa mnom. Kad smo izbili tamo gdje se iznajmljuju sobe za putnike, odlučih potražiti prenoćište u jednom od tih podruma, ali nikako pred tim momkom; ta on je iz suparničkog tabora! Sam ću potražiti svoje utočište! I tada sam iz novčarke izvadio pola krune i dao dečku.
– I jučer sam nosio vašu putnu torbu. – Pa to sam vam i dao za vaš trud.
– Ali i danas sam nosio – nastavi dečko.
Kakva hulja! Taj je bio spreman očerupati me do gola!
– E pa, evo za danas – rekoh i bacih mu još pola krune. – A sad se čisti! Dečko se udaljio, ali se više puta osvrtao i gledao za mnom.
Došao sam do jedne klupe koja bješe na ulici i sjeo. Bilo je prohladno, a kad je sunce izgrijalo, zrak je postao blag. Na toj klupi odspavao sam dobar komad vremena, a kad sam se probudio, spazih vrevu na ulici, ljudi su nekamo žurili. Iz mnogih dimnjaka dizao se dim.
Otišao sam u podrum i tamo se dogovorio s jednom ženom oko sobe. Tražili su od mene pola krune za svaku večer.


Dva dana sam čekao, a onda odlučih još jednom posjetiti odvjetnika Carlsena. On mi je ponovo savjetovao da odustanem od predavanja, ali ja ga nisam htio poslušati. Nešto novaca već sam potrošio da bih objavio anonsu u Arentsenovim novinama i točno naznačio vrijeme, mjesto i predmet predavanja. Sada sam htio platiti i za prostorije, a to je značilo da ostajem bez ijednog filira, ali gospodin Carlsen, taj izvanredni čovjek, reče:
– Možete platiti nakon predavanja.
– Možda mislite da ja nemam osam kruna – rekoh uvrijeđeno.
– Bože sačuvaj! – odgovori on. – Ali moram vam otvoreno reći da nisam nimalo siguran da ćete koristiti te prostorije. A ako je tako, onda za njih niste ništa dužni!
– Ali ja sam već objavio obavijest o predavanju. On kimnu glavom.
– Vidio sam – odgovori, a malo potom upita: – Hoćete li održati predavanje ako se ne okupi više od pedeset ljudi?
To sam doživio kao uvredljivo pitanje, ali sam razmislio i rekao da je pedeset ljudi svakako malen skup, međutim, što je tu je, predavanje ću održati. – A hoćete li nastupiti ako tamo bude samo deset ljudi?
– E, to ne! Oprostite, ali sve ima svoje granice!
I više se nismo nijednom dotakli tih pitanja, niti je bilo riječi oko plaćanja prostorija, već smo zapodjenuli razgovor o književnosti. Odvjetnik mi više nije djelovao tako beznadno kao kad sam ga prvi put vidio, štoviše, pokazao je i jednu svoju duhovnu stranu, iako me njegovo mišljenje ostavljalo ravnodušnim i nije imalo nikakva utjecaja na mene. Na kraju mi je poželio uspjeh i dobro pojsećeno predavanje.
Otišao sam u svoj podrum, bogme raspoložen i pun najružičastijih nada. Sve je bilo spremno za taj događaj. Još jutros sam unajmio jednog čovjeka koji je za pola krune obišao cijeli grad i poticao staro i mlado da ne propuste taj izvanredni događaj. Svi su u gradu znali za predavanje, tako da je moj čovjek naslućivao da bi moglo doći najmanje petsto posjetilaca.
Obuzelo me svečano duševno raspoloženje. Pri pomisli na taj veliki događaj koji me čekao, osjećao sam se pomalo neugodno u tom jadnom podrumu, okružen običnim i prostim svijetom. Svi su htjeli znati tko sam i zašto tu stanujem. Gazdarica je stalno stajala za šankom i objašnjavala posjetiteljima i gostima da sam učenjak koji po cijeli dan piše i čita, pa ih je upozorila da me ne gnjave pitanjima. Bila je to poslušna žena koja mi je u svemu nastojala ugoditi. Ljudi koji su navraćali u tu jazbinu bijahu mahom skitnice i kojekakve protuhe u radničkim bluzama i prslucima, gladni jadnici koji su ondje mogli dobiti šalicu vrele kave ili lepinju s maslacem i sirom. Ti ljudi bijahu vrlo neprijazni i grubi prema gazdarici, znali su zanovijetati ako je pecivo bilo tvrdo ili jaja suviše mala. Kad su čuli da ću držati predavanje u paviljonu u parku, počeše se raspitivati za cijenu ulaznice. Neki od njih izjaviše da bi me rado slušali, ali pola krune je preskupo, pa su mi prilazili i cjenkali se, ali ja sam imao čvrste stavove i nisam dopustio tim ljudima bez ikakva obrazovanja da se upleću u moj život. U sobi do moje boravio je jedan gospodin koji je govorio nekakvim užasnim švedskonorveškim jezikom, a gazdarica ga je nazivala "gospon direktor". Kad je taj čovjek ulazio u podrum, izazivao je sveopću pozornost među onima koji bi se zatekli u zajedničkoj blagovaonici, jer je taj gospodin svaki put džepnim rupčićem brisao prašinu sa stolice prije nego bi sjeo na nju. Bit će da potječe iz nekog višeg društvenog staleža, pa se i ovdje služi otmjenim manirama. Kad on traži kruha s maslacem, onda uvijek naglasi: "Molim svježeg kruha s maslacem prve klase."
– Vi ćete držati predavanje? – obrati mi se.
– Jest, on je taj – odgovori gazdarica u moje ime.
– Loše ste počeli – nastavi gospodin okrećući se prema meni. – Pa vi čak nigdje niste oglasili. Jeste li vidjeli kako ja oglašavam?
I najedanput mi je bilo jasno tko je gospodin! Pa to je taj protuspiritist, čovjek s majmunima i divljim životinjama!
– Znate što ja radim? – nastavi. – Lijepim oglase na svakom koraku, posvuda gdje je to moguće, a tiskani su velikim slovima. Jeste li vidjeli moja slova? A uz to, na mojim oglasima su i slike životinja!
– Moje predvanje tiče se beletristike – rekoh. – Dakle, riječ je o umjetnosti!
– Sve je to lijepo – reče on i nastavi vrlo drsko: – Vi biste mogli dobiti posao kod mene, jer mi je prijeko potreban čovjek koji zna tumačiti životinje. Volio bih imati takvog, a vi ste baš pogodni, jer vas u ovom gradu nitko ne poznaje. Ako se ovdje pojavi čovjek kojeg poznaju, onda publika viče: "Pedersen! Pa zar taj zna nešto o tropskim životinjama!"
Prezirno sam pogledao tog bestidnika, a onda sam se okrenuo i zašutio. Pa zar bih ja mogao dopustiti poniženje pred tom drskom osobom i odgovarati na njegove bezočne zamisli.
– Razmislite o tome – reče gospodin direktor. – Razmislite o svemu. Plaćam pet kruna za večer.
Ustao sarn sa stolice i bez riječi napustio zajedničku blagovaonicu. Što drugo? Dabome, taj "gospon direktor" bojao se moje konkurencije, znao je da će moje predavanje privući cijeli grad; htio se nagoditi sa mnom i potkupiti me! Nikada! – rekoh sam sebi! Nikada me nitko neće zavesti i nikada neću iznevjeriti duhovne vrijednosti! Ja sam idealist!


Minuo je dan, a noć je već pridošla, pa sam obukao čisto rublje, uredio svoje odijelo i uputio se u paviljon. Bijaše sedam sati. Svoje predavanje spremio sam vrlo savjesno; glava mi je bila puna snažnih i lijepih riječi kojima ću se služiti. Bit će to veliki uspjeh, sjajan događaj koji će odjeknuti ne samo u ovom gradu već i u svijetu.
Padala je kiša; vrijeme je bilo ružno, ali to neće utjecati na posjet. To je vjerna publika koja voli književnost i koju ne može smesti nekoliko kapi kiše. Neke sam ljude već sreo na ulici, išli su u parovima i pod kišobranima, doduše u posve drugom pravcu. Do vraga, kamo to oni idu? Ah, po svoj prilici, to je pučanstvo išlo u zgradu Radničkog saveza kako bi gledalo majmune. Kad sam stigao u paviljon, biljeter je već stajao na svom mjestu.
– Je li tko došao? – upitah.
– Još nitko – odgovori on – ali do početka ima dobrih pola sata.
Udoh u dvoranu; ondje su se moji koraci razlijegali kao konjski topot. Bože, kad bi ta dvorana bila dupke puna, tako puna da nema gdje jabuka pasti – posvuda dame, muškarci, mladež i svi oni nestrpljivo čekaju govornika! Ali jao; ni žive duše!
Prošlo je pola sata mučnog čekanja, a nitko nije došao! Prišao sam biljeteru i zapitao ga što misli o praznoj dvorani, ali on je bio suzdržan, a onda me počeo tješiti. Rekao je da večaras vrijeme nije pogodno za predavanje, pogotovo što ovdašnji ljudi ne vole izlaziti iz kuće kad tako jako pada kiša.
– Uostalom – veli – možemo još pričekati, publika često pristiže u posljednjem trenutku.
I napokon, pojavio se jedan čovjek; s njega je curila voda, a bješe se i zadihao od brzog hodanja. Kupio je kartu za pola krune i ušao u dvoranu.
– E pa, evo, počinju dolaziti – reče biljeter kimajući glavom. – Ovdje ljudi imaju vražju naviku da u gomilama hrle ti posljednji čas.
Čekali smo, ali više nitko nije dolazio. Naposljetku je i onaj moj jedini posjetitelj izašao iz dvorane.
– Baš gadno vrijeme – reče. To je bio odvjetnik Carlsen.
– Bojim se da više nitko neće doći – reče on. – Kiša lije kao iz kabla.
Opazi da sam utučen i dodade:
– To sam odmah vidio po barometru, živa se tako naglo spustila. Zato sam vam i preporučio da ne držite predavanje.
Biljeter me i nadalje tješio.
– Pričekat ćemo još pola sata – reče on. – Evo, glavu dajem da će na koncu doći barem dvadeset-trideset ljudi.
– Ja tako ne mislim – reče odvjetnik zakopčavajući svoju nepromočivu kabanicu. – Ah, da – dodade okrenuvši se k meni – razumije se, ne morate platiti za dvoranu! Pozdravio sa sa mnom i dotaknuvši šešir udaljio se.
Biljeter i ja bili smo uporni, te smo ostali čekati najmanje pola sata, a i pretresali smo neke stvari. Moj je položaj bio loš, osjećao sam se jadno i potišteno; uz to je odvjetnik Carlsen otišao, a da nije uzeo natrag svojih pola krune što ih je dao za ulaznicu. Htio sam ga stići i vratiti mu njegov šiling, ali me biljeter zadržao.
– Bolje da ja uzmem taj novac – reče on – jer onda vam ostaje da mi platite još samo pola krune.
Ali ja sam dao cijelu krunu. Bio je pošten čovjek; pokazivao je prema meni takvo raspoloženje da sam ga morao nagraditi. Doista, rijetko zahvalan čovjek koji mi je na rastanku stisnuo ruku.
Bio sam zbunjen i razočaran, pa sam u takvom raspoloženju krenuo kući. Taj osjećaj poniženja ovladao je mojom dušom, jedva sam hodao ulicom, teturao sam kao ošamućen i nisam uopće znao gdje sam i što je sa mnom. I nije tu svršetak svih nedaća, jer su me ti izdaci doveli dotle da više nisam imao novaca za povratak vlakom u Kristianiju.
Kiša je i dalje lila. Dođoh do jednog velikog zdanja; bijaše to zgrada Radničkog saveza u čijem prizemlju ugledah blagajnu. Tu je još poneki zakasnjeli posjetilac kupovao ulaznicu i žurno nestajao iza vrata dvorane. Prišao sam biljeteru i upitao ga je li predstava posjećena, a on je ponosno odgovorio da više nema nijednog slobodnog mjesta. Dakle, sjajna pobjeda "gospon direktora" nada mnom.
Nekako sam se potom dovukao do podruma. Ništa nisam jeo ni pio, pa sam polako legao u krevet. Noću je netko kucnuo na moja vrata, a onda je u sobu ušao čovjek. U rukama je imao svijeću. To je bio gospodin direktor.
– Onda, kako je prošlo predavanje? – upita on..
U svakoj drugoj prilici smjesta bih ga izbacio vani, ali sada sam bio odviše utučen i slab za tako odlučan čin, zato sam mu potiho odgovorio da sam morao odustati od predavanja. On se osmjehnuo.
– Jest, vrijeme je posve nezgodno za predavanje o beletristici – protumači on. – Sam sam to vidio. I opet se osmjehnuo.
– Da ste samo vidjeli kako se brzo spuštala živa u barometru – rekoh ja.
– A kod mene je bilo dupke puno – odgovori on.
Istini za volju, "gospon direktor" nije se više smješkao kao maločas, štoviše ispričao se i zamolio za oprost što me uznemirio, ali on je svratio poradi posla. Čudan čovjek; došao je da mi još jednom ponudi ulogu tumača na njegovim predstavama.
Bio sam do dna duše uvrijeđen, pa sam ga uljudno zamolio da više ne narušava moj mir usred noći. Ali umjesto da ode, on je posve mirno sjeo na moj krevet, držeći i nadalje svijeću u ruci.
– Porazgovarajmo na miru i o svemu podrobno! – reče on.
Najprije se malo hvastao kako je svojim protuspiritističkim priredbama postigao iznimne uspjehe, a onda mu je cijelu stvar pokvario jedan ovdašnji čovo, Drammenac, Bjorn Pedersen kojega bješe unajmio da tumači i predstavlja životinje. Svi su ga poznavali, pa su se često čuli povici: "Pogledajte! Eno Bjorna Pedersena!" Jednom su vikali: "Hej, gdje si nabavio tog jazavca?" Tada je Bjorn Pedersen odigrao točno po programu i dokazivao da to nipošto nije jazavac nego hijena iz Bušmanije, koja je pojela tri misionara. Tada se u publici digla nečuvena vika; ljudi su to shvatili kao podsmijeh i omalovažavanje.
– Ja i danas ne shvaćam kako se to moglo dogoditi – reče direktor. – Pedersena sam tako dobro maskirao, navukao mu na glavu veliku vlasulju i pocrnio njegovo lice, pa ipak su ga prepoznali!
Sve me to ni najmanje nije zanimalo, pa se okrenuh prema zidu.
– Razmislite o svemu – reče gospodin direktor, a na odlasku dodade: – Možda ću vam povećati plaću na šest kruna za večer, samo ako budete dobro ispunjavali svoju dužnost.
Ne, ne! Ne prihvaćam tako nedostojan posao, ne padam ja tako nisko. Uostalom, svaki čovjek ima svoje samoljublje i ponos!


Sutradan je ponovo došao gospodin direktor i zamolio me da pogledam opise životinja što ih je sam spremio. Samo je htio da to stilski dotjeram i obećao mi dvije krune za tu uslugu. Prihvatio sam posao, premda nevoljko, ali htio sam pomoći čovjeku, učiniti dobro djelo, a osim toga taj posao bijaše književne naravi. Uz to, dvije krune bile su mi vrlo potrebne. Pa ipak sam ga zamolio da ova moja suradnja ostane u strogoj tajnosti.
Radio sam cijeli dan, prepravio opise životinja od početka do kraja, uložio u te opise mnogo osjećaja i mnogo znanja; ukrasio ih divnim usporedbama i sve više i više zanosio se svojim radom. Kad sam navečer čitao svoje djelo, mogu slobodno reći svoje umjetničko djelo, gospodin direktor bijaše ushićen; to je na njega ostavilo dubok dojam.
Tada mi je rekao da on nikada u svom životu nije čuo nešto tako snažno. I u znak priznanja dao mi je tri krune. To me dirnulo i ohrabrilo, pa sam ponovo počeo vjerovati u svoju literarnu misiju.
– Još kad bih imao sposobnog čovjeka koji bi to sada umio lijepo izgovoriti! – reče gospodin direktor. – Ali takvog čovjeka nema!
Počeo sam o tome razmišljati. U stvari, bilo bi mi žao kad bi sada nekakav Bjorn Pedersen pokvario moje divno djelo i slabo ga pročitao pred publikom. Pomisao na takvo što bila je zapravo strašna.
– Molim vas, ja bih se mogao pojaviti pred publikom na vašoj predstavi – rekoh. – Ali samo pod jednim uvjetom.
Gospodin direktor naprosto poskoči i uzviknu: – Pod kojim uvjetom? Dajem vam sedam kruna!
– Dobro! To je dobro, ali nitko osim nas dvojice ne bi smio znati tko je tumač na vašoj predstavi!
– To vam obećaj em.
– Vi ćete razumjeti – rekoh. – Čovjek mog ugleda i moje struke ne bi smio na takvim predstavama kao što su vaše, držati predavanja o životinjama! On je to dobro razumio.
– I da ti opisi nisu dio mene, da nisu moje djelo, ja nikada ne bih prihvatio vaš prijedlog. Dabome, on je sve to vrlo dobro shvaćao!
– Onda, računajte na mene – rekoh. Gospodin direktor bio mi je zahvalan.
U sedam navečer zajedno smo otišli u zgradu Radničkog saveza. Morao sam razgledati zvjerinjak i malo se udubiti u svoju ulogu.
Pokazalo se da su ondje bila dva mlada majmuna, jedan medvjed, dva mlada vuka i jazavac. O mladim vukovima i jazavcu u mojim opisima ne bješe ni riječi, ali sam zato potanko opisao slavnu hijenu iz Bušmanije, samura i kunu, poznatu još iz Biblije, a isto tako i sivog američkog medvjeda ogromne veličine. O kornjači sam imao spremljenu vrlo lijepu dosjetku, kao o dami koja se hrani isključivo pravom kornjačinom juhom.
– A gdje su samur i kuna? – upitah.
– Evo ih! – odgovori gospodin direktor. I pokaza mi dva mlada vuka.
– E pa lijepo, a gdje je hijena?
Bez imalo zbunjenosti on pokaza na jazavca i reče: – Evo hijene! Ja pocrvenjeh od gnjeva i uzviknuh:
– Ne, gospodine, ne slažem se! To je prevara! Ja moram vjerovati u ono o čemu govorim! Moram biti duboko uvjeren u to!
– E pa nečemo se svađati zbog takvih sitnica – reče gospodin direktor i izvuče odnekud bocu s rakijom i ponudi mi čašicu.
Da bih mu pokazao kako nemam ništa protiv njega, nego samo protiv njegova načina rada, prihvatih ponuđenu čašicu. Poslije mene i on je popio rakiju.
– Ne uvaljujte me u nevolje – reče on. – Sad je govor tako divan, a životinje nisu tako loše, bogami nisu ni najmanje loše. Evo, pogledajte samo ovog velikog medvjeda! Treba nam još samo malo, pa da sve ispadne savršeno!
U dvorani su se počeli skupljati prvi gledaoci, a uzbuđenje gospodina direktora neprestano je raslo. Držao sam njegovu sudbinu u svojim rukama, a bilo bi doista nezahvalno zloporabiti svoju vlast nad njim. Osim toga, bilo je posve nemoguće preraditi opise za tako kratko vrijeme što je još preostajalo do početka predstave. Uz to, bilo je teško uložiti toliko osjećaja u opis jazavca, koliko sam uložio u opis strašne hijene. Dakle, svakom prepravkom moje bi književno djelo izgubilo više nego što je to dopušteno. Tako sam i rekao gospodinu direktoru.
Dakako, on je sve vrlo dobro razumio. Nalio mi je još jednu čašicu i ja sam je popio naiskap. Predstava je počela u prepunoj dvorani. Protuspiritist je izvodio takve čarolije da ih ni sam vrag ne bi mogao odgonetnuti. Izvukao si je rupčić iz nosa, našao puba iz špila karata u džepu jedne stare žene koja je sjedila na samom kraju dvorane, natjerao stol da se miče po podu, a da ga nije dodirnuo. I na kraju, gospodin direktor pretvorio se u duha i propao kroz jednu rupu na podu. Publika bješe ushićena; svi su lupali nogama kao mahniti. A onda je došao red na životinje; izvodio ih je sam gospodin direktor, jednu za drugom, a ja sam ih morao tumačiti i o svakoj reći nešto mudro.
Dakako, bio sam svjestan da ne mogu dostići gospodina direktora, njegov je uspjeh neponovljiv, ali sam se nadao i vjerovao u onaj obrazovani dio publike koja će u mom predavanju prepoznati neku višu vrednotu. I doista, nisam se prevario.
Nakon što sam prikazao kornjaču, preostalo mi je pozabaviti se životinjama koje žive na kopnu, pa sam kao polaznu točku uzeo slavnu Noinu korablju u koju je Noa smjestio zvjerad u parovima, sve one vrste koje nisu mogle živjeti u vodi. U početku je raspoloženje publike bilo suzdržano. Samur i kuna nisu postigli ono odobravanje koje su svakako zaslužili, premda su moji opisi još veoma uresili te dragocjene zvjerčice; čak sam pripovijedao da je kraljica od Sabe nosila skupocjena krzna ovih životinja kad je dolazila Solomonu. Tada osjetih da stvar kreće nabolje; razgalile su me još dvije čašice rakije, pa sam dobro vladao biblijskim izrekama, postao sam Ijeporječiv, a moje misli bijahu slikovite i blistave. Više nisam gledao u rukopis, bio sam nadahnut, te sam počeo improvizirati. Kad sam priveo kraju svoja tumačenja, kad sam završio svoje predavanje, iz dvorane se začulo nekoliko povika bravo, a publika je zapljeskala.
– Čeka te čašica iza zavjese! – šapnu mi gospodin direktor.
I doista, nadoh čašicu, a pokraj nje bješe boca s rakijom. Umorno se spustih na stolicu. Tada je gospodin direktor izveo novu životinju i čekao da se i ja pojavim. Nalio sam još jednu čašicu i za trenutak ostao na stolici. Gospodinu se to čekanje oteglo, nije bio strpljiv, pa je svojim tvrdim jezikom počeo čitati moja tumačenja, a na koncu unio takvu zbrku da je hijenu nazivao jazavcem. Obuzeo me gnjev, pa sam izašao na pozornicu i jednim pokretom ruke sklonio gospodina direktora, a potom sam nastavio govoriti. Hijena je bila trijumf predstave, a i ja sam krasno govorio i mnogo učinio da se taj trijumf dosegne. Več onog trenutka kad sam gospodina direktora odveo na stranu, pridobio sam i osvojio publiku, jer sam ga obezvrijedio i rekao da taj gospon još nikada u svom životu nije vidio hijenu. Tada sam u živim bojama počeo crtati povijest te strašne životinje o kojoj postoji mnoštvo priča. Rakija je utjecala, moje nadahnuće došlo je do vrhunca; govor mi je bio sve kitnjastiji i sve zanosniji, a hijena je stajala kraj direktorovih nogu i blago treptala svojim malim očima.
– Držite je dobro! – podviknuh na gospodina direktora. – Ona se sprema skočiti i dokopati se mojih crijeva! Držite u pripravnosti revolver i pucajte u slučaju da se otme! Gospodin direktor postao je nervozan, trgnuo je hijenu k sebi, konopac se otkinuo i životinja je šmugnula između njegovih nogu. U dvorani je nastala vriska žena i djece, a mnogi su skočili sa svojih sjedala. Neopisivo uzbuđenje obuzelo je publiku, dvorana je bila na nogama, a hijena je mirno pobjegla preko pozornice i sklonila se u svoj kavez. Gospodin direktor zalupio je vrata za njom. Svi su odahnuli, aja sam završio svoje predavanje rekavši na kraju da smo sretno uklonili opasnost, a sada se moramo pobrinuti da od večeras tu strašnu životinju držimo na željeznim lancima! Onda sam se poklonio i otišao s pozornice.
Tada se razlijegao pljesak u dvorani, snažno odobravanje publike, a to je izazvalo govornika da se još jednom pokloni. Bez ikakve dvojbe, bio je to veliki uspjeh. Pljesak je i nadalje odzvanjao, sve do kraja, do posljednjeg čovjeka koji je plješćući napuštao dvoranu.
Gospodin direktor bijaše vrlo zadovoljan; iskreno mi je zahvalio na pomoći i ponadao se da ćemo još nekoliko puta napuniti dvoranu.
Na izlazu iz prostorija Radničkog saveza sudarih se s jednim čovjekom koji me je čekao; bio je to moj biljeter. Odmah mi reče da je bio nazočan na predstavi i da je ushićen mojim govorničkim darom, te da nipošto ne smijem odustati od svog predavanja u paviljonu. Ljudi su se uvjerili u moju sposobnost, pa bih s uspjehom mogao opetovati izlaganje o hijeni, pogotovo kad bih doveo na predavanje i samu životinju!


Ah, taj gospodin direktor, taj čovjek bez duše, sutradan mi nije htio dati novce. Kakav šarlatan, kakva hulja! Priprijetio mi je i sudom, a na koncu smo se nekako složili; platio mi je pet kruna, što je s one tri otprije iznosilo osam kruna, a to je bilo dovoljno da otputujem u Kristianiju. No, međutim, taj bezdušni čovjek nije mi htio vratiti rukopis, pa smo o tome poveli duge pregovore, jer nipošto nisam htio dati svoj rad u tako profane svrhe. S druge pak strane, ti su tekstovi bili njegova neotuđiva svojina, jer mi je platio za njih. Na kraju krajeva morao sam popustiti, to prije što je on pridavao veliki značaj mom radu.
– Nikad prije nisam čuo tako krasnu besjedu – reče on. – To je kudikamo dublje od bilo koje propovijedi.
– Eto, vidite – rekoh ja. – Sad znate što je moć literature!
To su bile moje posljednje riječi; više s njim nisam razgovarao.
Oko podne sjeo sam na vlak i vratio se u Kristianiju.

OTAC I SIN


I.


Prošle jeseni putovao sam na jug, daleko na jug, i stigao rano ujutro riječnim parobrodom u selo D., jedno malo selo, zabačeno i zaboravljeno selo s dvanaestak kuća, crkvom, poštom i jednom motkom za stijeg. Mjesto je poznato pustolovima i kockarima, finim ljudima i protuhama, a u ljetnim mjesecima nade se u tom zakutku života i kakva dobrog posla.
Tada je u selu bio sajam na koji se bješe sleglo mnoštvo svijeta iz okolice. Nosili su haljine od svile i ćurkove s pojasevima, čemerima i nakitom, već prema ugledu i stanju. Oko crkve podignuti su šatori; tu se kupovalo i prodavalo. Jedan od tih šatora bio je plav; znalo se da je to šator Pava iz Sinvare.
A sasvim u blizini crkve, tamo između motke za stijeg i pošte, bio je hotel. Gornji kat obojen u plavo bijaše stjecište kockara; tu su se rasipali veliki novci.
U hotelu se pričalo da će još koliko večeras zasigurno stići i Pavo. Zapitah tko je Pavo, a kad se postavi takvo pitanje, svima namah postane jasno da takvo što može izustiti samo stranac, jer ovdje svi znaju tko je Pavo; ovdje je Pavo iz Sinvare slavan. Bio je to čovjek koji je triput razbucao banku. Otac mu je bio posjednik velikog imanja što ga je Pavo za posljednje proljetne svetkovine cijelo spiskao. Sve su seoske djevojke, kada navečer siđu na česmu, govorile o njemu, a pobožni svijet molio se Bogu za nj. Ukratko, taj je Pavo iz Sinvare bio kockar i propalica, propala veličina, bivši knez. Bio je ponos grada i u isto vrijeme njegova sramota.
A Pavo je dobio šator od svoje dobre majke koja mu je pripomogla otvoriti trgovinu ne bi li ga tako izvela na pravi put. I sve bi bilo dobro da je Pavo ozbiljno mislio; nesretno je dijete još istog tjedna oličilo svoj šator plavom bojom kockarnice, jer mu se ćud nije promijenila – bio je i ostao kockar. Sve što bi u dućanu zaradio, bacao bi na rulet i odlazio redovito siromašniji nego što je došao. Njegov šator imao je dobre mušterije, pravio je lijep utržak, a kupci mu bjehu i seljaci i varošani; svi su htjeli pazariti kod Pava iz Sinvare. Majka mu je opskrbila trgovinu, tamo je robe bilo u izobilju, a šator uvijek pun do krova.
Danas, predvečer, stići će i on; o tome je brujalo cijelo selo.
II.


Čuo sam kako izbija sat na zvoniku i kako se taj zvuk potom miješa sa sajamskom bukom. Na vrata moje sobe pokuca hotelski momak; bio je silno uzbuđen.
– Zamislite – reče – dolazi nam gospodin iz Sinvare!
Nisam tražio takvu obavijest i uopće me se ne tiče što taj gospodin dolazi. Ne znam tko je, ni odakle stiže! Tako nešto odbrusih hotelskom momku, a on samo slegnu ramenima i objasni mi da gospodin iz Sinvare nije nitko drugi do najbogatiji čovjek u cijelom kraju, prijatelj kneza Yariwa, najotmjeniji gospar i Pavov rođeni otac. Dakle, on dolazi, a dolazi samo zato da bi vidio što je s njegovim sinom, da bi svojim očima vidio što je taj prokleti rulet koji uništava njegovo dijete i zadaje toliko jada njegovoj majci.
– Sve te vijesti mene uopće ne zanimaju – odgovorih hotelskom momku. – Ja samo molim jedan čaj i to je sve. A sad zbogom! I momak ode.
Oko šest sati popodne nastade u hotelu velika strka i pometnja; gospodin iz Sinvare bijaše stigao. On i njegov sin bijahu zajedno, jedan uz drugog; otac, ozbiljan i odrješit, u tamnoj odjeći, a sin u svijetloj. Zvonilo je crkveno zvono, jer je bogatun iz Sinvare, čim je nogom stupio u selo, obećao crkvi golemu svotu novca koja će osigurati njezinu budućnost. Poštu je također želio ukrasiti novim stijegom, pa je stoga cijelo selo bilo u velikom raspoloženju. Sluge su dobile slobodan dan, ljudi izišli na ulicu, a pročelnik se šetao u nov novcatoj uniformi. Gospar od Sinvare bijaše otmjen čovjek od svojih šezdesetak godina, krupan i pretio, pomalo blijed, razmekšan mirnim i ugodnim životom. Brkovi mu bijahu kao navošteni, oči mlade, a nos prćast. Sve u svemu, vesela pojava.
Bilo je opće poznato da je taj gospodin prijatelj kneza Yariwa i da ima dva visoka ordena, premda ih rijetko nosi, jer njegova vanjština i bez tog kićenja ulijeva silan respekt.
Nakon što je popio čašu vina, gospodin iz Sinvare zagleda se u sav onaj znatiželjni svijet koji ga bješe dopratio do hotela, a onda svakom pojedincu dadne ponešto. Jednu djevojčicu iz gomile pozove k sebi i pokloni joj svojom rukom jedan zlatnik. Dakako, to nije bila posve mala djevojčica, štoviše, mogla je imati više od šesnaest ili sedamnaest godina. I najedanput gospodin iz Sinvare uzvikne: – Gdje je ta kockarnica? Hoću tamo!
Pavo, ushićen tom očevom idejom, krenu ispred njega uz stube, a svi ostali za njima. Tamo ga dočekaše s dužnim štovanjem. U igračnici je živo, rulet se vrti punim tempom. Jedan smeđi gospodin kojega sluga zove princem, ljubazno pravi mjesto za svog prijatelja, velikog gospodina od Sinvare. U tom trenutku krupije uzvikuje:
– Trinaest!
I zgrće sav novac na gomilu. Bilo je tu srebrnjaka, manjih i većih zlatnika, te i svežnjeva papirnih novčanica.
Sve je to u hipu smješteno u željezni pretinac ispod stola. I onda se ponovo meće novac, mirno i u tišini, kao da se maločas ništa nije zbilo. A ustvari, ono trinaest značilo je veliki zgoditak. Sada nitko ne govori, igra teče dalje svojim ritmom, kuglica zvrji, usporava i najzad staje. Opet trinaest!
– Trinaest! – viče krupije i zgrće novac.
Ova dva dobitka učiniše ga bogatijim za više stotina zlatnika.
I opet se stavlja novac. Princ baca čitavu pregršt banknota na stol. Nitko ne govori, posvuda je tiho, samo jedan od slugu uzbuđeno zvekne praznom čašom o stol; odjeknu taj tanani zvuk i pomiješa se s onim monotonim potmulim kruženjem kuglice u ruletu.
– Objasni mi ovu igru – reče gospodin iz Sinvare.
I Pavo, vrstan znalac ove igre, tumači ocu pravila, ali sada veliki gospar iz Sinvare prati princa, uživio se u njegovu igru, drhti kao da je vlastiti novac stavio na kocku, pomiče se na stolici tamo-amo; uzbuđen je.
– Izgubit će! – izusti.
– Neće princ izgubiti – uzvrati Pavo. – On igra samo na dobitak. Taj zna što je igra!
I doista, tako je i bilo. Princ je dobio! Jedan sluga neprestance je stajao pokraj njegove stolice, uvijek spreman trknuti ovdje-ondje, dodati gospodaru čašu vode ili dohvatiti njegov rupčić kad ga ispusti. On je tu za sve moguće usluge i, dakako, uvijek s nadom da će pasti dobra nagrada kad se svrši igra.
Pokraj njega stoji jedan krupan bljedoliki čovjek, neki Rumunj tamne kose. On igra na život i smrt, a sve poradi toga što je dvaput dobila znamenka trinaest na kojoj bješe izgubio golemu sumu, a i nadalje je tvrdoglavo ustrajavao na tom svom nesretnom broju. On stoji iza gospodina iz Sinvare, a kad ulaže novac, pruža ruku preko njegovih leda. Ruka mu drhti. – Mladi čovjek je izgubio! – reče gospodin. Sin, Pavo, kima glavom i kaže:
– Da, izgubio je!
– Zamoli ga da prestane – nastavlja otac. – Kaži da ga ja molim. Čekaj, to ću sam učiniti!
– Nije dopušteno davati savjete – uzvrati sin. – Isto tako – dodade lukavo – kao što nije dopušteno samo sjediti i gledati!
Otac ga začuđeno pogleda. Ne shvaća da u srcu njegova sina bjesni strast kockara. – Pa ovdje ih ima mnogo koji ne igraju!
– To su sve igrači koji samo čekaju da i na njih dođe red – laže Pavo. Onda gospodin iz Sinvare počne veoma pažljivo izvlačiti svoju lisnicu.
– Na, pa igraj! – reče. – Igraj malo, pokaži mi. Ali s malim novcima.
I odmah potom grabi ruku sinovljevu i traži objašnjenje o čudnom broju trinaest. – Kako to trinaest svaki put dobiva? Da krupije ne vara? Reci mu to!
I dok lisnicu vraća u džep, iznenada se predomisli i izvlači nekoliko novčanica, daje ih Pavu i kaže:
– Stavi na trinaest!
– Već dvaput uzastopce izlazi broj trinaest – primjećuje Pavo. Otac kima glavom i uzvraća odlučno: – Da, znam. Stavi na trinaest!
Pavo razmijeni novčanicu, baca jedan zlatnik na broj trinaest i smije se toj ludosti.
– Izgubljeno! – kaže otac. – Pokušaj još jedanput. Udvostruči!
Pavo ne prigovara mnogo, stavlja dvostruku sumu, premda mu je takav način igranja komičan. Mijenjaju se mjesta za stolom; svi hoće vidjeti čudnog igrača, gospodina iz Sinvare. I on sam već se interesira, njegove oči živo prate kretanje kuglice, pomiče se tamo-amo na stolici. Grči svoju nešto podeblju ruku; na jednom prstu nosi dva skupocjena prstena.
Kada krupije vikne broj dvadeset i tri umjesto željenog broja trinaest, gospodin iz Sinvare kaže:
– Aha, tako! Ma što je to?! Metni još jedanput na trinaest! Metni stotku!
– Ali... – Stotku metni!
I Pavo posluša. Kolo se vrti i prede, kazaljka juri dvadeset, trideset puta preko svakog broja, bira između crvenog i crnog, parnog i neparnog, od jedan do sedamnaest, od sedamnaest do trideset i četiri, ispituje cijeli sustav, njuška svaki broj i napokon stane.
– Trinaest! – viče krupije.
– No, Pavo, zar nisam imao pravo? – reče gospodin iz Sinvare. I on se prsi i govori da svi uokolo mogu čuti: – Stavi još jedanput stotku na trinaest!
– Valjda ne misliš ozbiljno, oče? Trinaest više neće izaći cijele večeri!
– Stavi stotku na trinaest! – Zašto bacaš novac?
Gospodin od Sinvare postade nestrpljiv, učini pokret kao da će uzeti sinu novac, ali se savlada i reče:
– A što ako sam naumio dignuti kasu i poradi nekih samo meni znanih razloga uništiti ovaj odvratni rulet? Stavi stotinu na trinaest!
I Pavo ponovo stavlja sto na trinaest izmijenivši jedan osmijeh s krupijeom. Rumunj se glasno nasmije. Prekida se igra farao za drugim stolom, pozornost nazočnih usmjeri se na rulet.
– Trinaest!
– Što sam kazao?! – reče gospodin iz Sinvare. – Prebroj novce! Koliko je tu? Pavo je zapanjen.
– Tri i pol tisuće – reče. – Dobio si ukupno pet tisuća!
– Dobro, sad igraj ti! Da te vidim! Stavi na crveno! Pavo metnu na crveno i izgubi. Otac kimne glavom i osmjehne se prema navijačima.
– Tako li ti igraš! Zar ne vidiš kamo to vodi? Čuo sam da si triput razbucao banku, što je dobro. Ali zašto si opet sve izgubio? Stavi na parno!
– Koliko?
– Koliko hoćeš. Stavi šest stotina!
– Šest stotina je premnogo!
– Baš mislim kako bi dobro bilo da staviš i više. Metni dvanaest stotina na parno! I parni broj izgubi.
Tada gospodin iz Sinvare podiže prijeteći svoj prst i reče žestoko: – Odlazi, Pavo! Zbog tebe smo izgubili dvanaest stotina. Udalji se. To ja želim!
I Pavo ode. Tada i ja pođoh za njim, a on se smijao i smijao, bjesomučno se smijao. Da li sam ikada vidio takvu igru? Sjedi i dobiva tisuće svojom glupošću. Bože, dragi smiluj mu se. Što bi dobrom čovjeku da igra rulet?!
Pavo je svakomu objašnjavao očevu ludost i svaki put se glasno smijao. Kasno te iste večeri čuo sam da je gospodin iz Sinvare izgubio devet tisuća prije nego što je otišao.

III.


Bilo je deset sati. Sjedio sam na balkonu hotela i pušio cigaretu za cigaretom. Bio sam u društvu jednog Rusa, gospodina Iljiča. I najedanput, dovikne nam hotelski momak da je gospodin iz Sinvare poslao po sina. I baš sam htio ukoriti momka kao nasrtljivca, ali Rus me spriječi. Postao je znatiželjan.
– Pazite, tu se nešto događa! Šalje noću po Pava!
Sjedili smo neko vrijeme i šutke pušili. Pavo dođe. Otac izlazi pred njega, dočekuje ga ispred stubišta.
– Čuj – reče – izgubio sam devet tisuća na prokletom ruletu. Bio sam već legao; ali, nisam mogao zaspati. Taj me novac muči, jer sam baš toliko namijenio crkvi. Moram te novce vratiti. Nemam mira dok ih ponovo ne vidim u svojim rukama. Moram natrag u kockarnicu!
Pavo je zanijemio, čak i takav ogrezli kockar zapanjio se od čuda. Ne progovara ni riječi.
– Što stojiš tu?! – viče otac. – Igra se ne svršava prije ponoći! Imamo još čitava dva sata. Ne gubimo vrijeme! I odoše.
– Hajde i mi da pođemo! – reče Rus. – Tamo će se nešto dogoditi.
Igra je bila uzbudljivija nego ikad. Kao uvijek kada se približava ponoć, padaju veće sume nego u početku. Princ sjedi na svome mjestu, mračan je i miran, stavlja novac i dobiva. Šezdeset tisuća ležalo je pred njim na stolu. On istodobno igra na tri mogućnosti, radi potpuno mirno, ruke su mu pune novca; više ga i ne broji. Ništa ga ne zbunjuje, čak ni onaj bljedoliki, razjareni Rumunj koji je opet počeo gubiti, premda je najmanje tri četvrt sata redovito i skromno dobivao. I on slaže svoj novac na gomilu, a kad god ima malo vremena nastoji ga prebrojiti i podijeliti u manje hrpe od po jedne tisuće, kako bi imao pregled o svom stanju, premda mu to nikako ne uspijeva, jer je suviše uznemiren, ruke mu drhte, a oči živo motre okretanje ruleta. I najzad, prestaje brojiti. Kako sada glupo igra, pokrije četiri broja u jednom kvadratu, neprestano se držeći tih brojeva kao jogunasto dijete koje ne popušta pred grdnjama. On bi se možda radije digao bez prebijene pare nego što bi promijenio ovaj svoj stil igre. Princ baca pogled prema vratima u trenutku kad ponovo ulaze otac i sin, a onda im pravi mjesta pokraj sebe i nastavlja igrati mirno i posve hladnokrvno. Čini se da ga i ostali igrači cijene.
– Pavo – reče gospodin iz Sinvare – igraj kao i obično, kako god hoćeš. Evo ti novca. Ti imaš najviše sreće s crvenim, zar ne? Onda igraj na crveno!
Pavo se raspituje o toku igre, a jedan stari jednoruki ratnik saopćava mu da je crveno izišlo sedam puta zaredom. Tada Pavo stavlja na crno.
– Parno, dvadeset i četiri, crveno! – uzvikuje krupije i zgrće novac prema sebi.
– Loše si počeo, Pavo! – izusti razočarano gospodin iz Sinvare – ali ti si svojeglav! Ne misliš valjda da ja novac zgrćem lopatama! Stavi na crveno!
Ali crveno izgubi. I najzad, nakon osam puta dođe crveno na red i popravi stanje Rumunja. Bijesan zbog svoje nedaće, tjeran u krajnost, bijaše ovog puta bacio ogromnu sumu na svoja četiri broja, posve ravnodušan hoće li dobiti ili izgubiti. Kada je krug stao, a kazaljka pokazala jedan od njegova četiri broja, on pozove slugu koji je stajao iza prinčeve stolice i bez riječi mu dadne jednu novčanicu, a onda ponovo poče igrati uzdrhtalim rukama.
– Pavo – reče otac – opet si izgubio. Ti nemaš sreće. Dajem ti svoj novac da ga izgubiš i to radim zbog tebe. Jesi li me razumio?
A prefrigani Pavo razumije ga vrlo dobro. On zna da je njegov otac već opijen igrom i uživa što sudjeluje u njoj, čak i kada gubi. Igru prati sa strašću, sve njezine čari i muke; zastaje mu dah i udara krv u lice kad god se zavrte velike sume. Ah, zna to Pavo, predobro zna taj osjećaj!
Postaje zamišljen i odsutan; nije duhom u igri. Krupije se čudi što Pavo igra protivu samog sebe; što se događa s tim cijenjenim igračem? I sam zamjećujem da Pavo svaki čas uzima novac koji je već položio, kao da ga želi spasiti prije nego što se zaustavi kotač. Da nije došao k sebi? Da se ne boji nesreće?
Rus me odvodi do jednog kanapea u kutu dvorane i počinje govoriti o Pavu. Jesam li primijetio kako je najedanput promijenio način igranja? Ah, Pavo je vraški mudar, on doista mnogo zna. Rus pokaza na oca i sina i reče:
– Od njih dvojice sin je manje strastven. Pavo već vidi da je oca uhvatila strast i želi ga smiriti. To je komično, ali upravo on pokušava zaustaviti starca. Briljantno, zar ne? Pavu ne može biti svejedno hoće li njegov otac propasti.
Mi sjedimo na kanapeu. Na ruletu se događa nešto neobično, svi su opkolili gospodina iz Sinvare i njegova sina. Farao se više i ne igra, čak su i tri seljaka, gorštaka, u velikim sivim gunjevima, s metalnim pojasevima, prišla stolu. Stari sitni trgovci iz šatorskih dućana koji su igrali za svoj groš i u vino, ustadoše i bojažljivo se primaknuše stolu na kojem je bio rulet. Svi su pomiješani i stišću se oko igrača. Odosmo i mi tamo.
– Gledajte ga! Sada je veoma uzbuđen – reče Rus. Gospodin iz Sinvare bijaše opet počeo nadigravati se s brojem trinaest. Sada je sam uzimao novac i sam stavljao uloge. Njegovi oznojeni masni prsti nemirno su rovali po hrpama novčanica, prebirali prljave papire, grabili ih i stiskali kao kakvim pandžama, grčili se i dršćući ponovo ga brojili i redali u gomilice. Bogatun iz Sinvare sve je to radio strastveno i u zanosu. Niti je što zborio ni romorio, a njegov sin Pavo, namrgođen, gotovo mračan, sjedio je i šutio. – Trinaest! – uzvikuje krupije.
Gospodin iz Sinvare stresa se, pa čak i Pavo djeluje posve izbezumljeno. Koliko sreće u toj besmislenoj igri! Posljednji dobitak zadaje banci veliki udar. Bankar broji sumu mirnim pokretima. Ovoga čovjeka ništa više ne čudi, taj je spoznao sve ćudi hazarda, doživio očajne stvari. Princ stoji jedan trenutak, rastresen je i uznemiren, a odmah potom uzima sav svoj novac i stavlja ga u džepove. Onda traži čašu vina, ispija je naiskap, završava igru i udaljava se od stola. Pri izlasku dijeli novčanice desno i lijevo, svatko od posluge dobiva ponešto.
A gospodin iz Sinvare gura sina i gleda ga grozničavim očima.
– Vidiš li?! Otvori oči! I ti mene učiš kako se igra? Svi ste vi mali prema meni!
I on se zasmije kratko i glasno, okreće se prema začuđenim gledateljima. Ushićen svojom srećom baca još jednu sumu na broj trinaest.
– Ostavi! Ostavi tu novac! – kaže. – Trinaest je čudan broj!
Ali krupije zgrće lopaticom novac, grabi ga polako i oklijeva; čini se da bi mu bilo drago da je još jedanput izašao broj trinaest, to bi ohrabrilo bogatog igrača koji će prije ili poslije pasti kao njegov plijen.
Nakon četiri uzaludna pokušaja s brojem trinaest, gospodina iz Sinvare izdaje strpljenje. I on se žesti.
– Kažem ti, Pavo, neću više igrati na trinaest. Dosta sam izgubio na tom glupom broju!
Postaje razdražljiv. Jednog slugu, čije cipele škripe, zamoli da ode. Rumunja gleda poprijeko što odmah ne uzme svoj dobitak, ljuti se što tako zadržava igru. Gospodin iz Sinvare počinje se žaliti i na prisutne koji su neprestano oko njega. Zar nemaju nikakvog drugog posla? Zatim migom zovne mladu djevojku iz gomile i reče: – Jesam li ono tebi maloprije dao zlatnik? Djevojka rumeni i klanja se.
– Da, gospodine – odgovori.
– Pa zašto onda ne odeš, dijete moje?!
Njezina mala crvena usta napraviše grimasu, ali ona ne reče ništa, samo obori oči. Gospodin iz Sinvare pogleda je s pozornošću, a potom joj pruži još jedan zlatnik.
– Na! Uzmi to! I dođi k meni poslije igre, poslije ponoći!
Ta djevojka zažari se cijelim licem i pokloni se sa strahopoštovanjem. I povuče se iz gomile, nasmija se svima i ode. Gospodin iz Sinvare opet se predaje igri.
– Ovdje ima muha – reče. – Ovdje ima mnogo toga što mi smeta. Istjerajte muhe!
Njegova hrpa novca naglo se smanjivala. Rumunja je služila sreća. Gospodin iz Sinvare gledao je na tu sreću s velikim negodovanjem.
– Zar ne vidiš da imam još samo nekoliko ovih bijednih papira? – reče Pavu. – Ali neću prestati dok sve ne izgubim. Tako! Sada ću staviti tisuću na crveno! Možda je to moja boja! Crveno dobiva.
– Možda je crveno moja sreća. Stavit ću još jedanput. Pokušat ću! Crveno izgubi.
Gospodin iz Sinvare bijaše već na rubu strpljenja.
– Odlazi! – podvikne na sina. – Ti mi donosiš nesreću! Zar ne vidiš da me upropaštavaš? Moram vratiti svoje novce! I u istom trenu prisjeti se da je on tu samo da bi odigrao svoju ulogu, pa dodaje: – Sad vidiš što sve činim tebi za ljubav! Želim ti pomoći!
– Podučio si me! – promrmlja Pavo.
– Šuti! Nisam te podučio. Ti ćeš opet posrnuti. A ja sve radim samo za tvoje dobro. Sad se čisti odavde!
I Pavo ode.
IV.


Bližila se ponoć.
Igrači su jedan za drugim ustajali, samo se Rumunj i jednoruki ratnik nisu pomicali s mjesta. Sijedi ratnik igrao je oprezno ulažući male sume i na te odvratno sitne novce svaki put dobivao. Sreća ga je neprestano služila, ali ga bogme smionim nije učinila.
Gospodin iz Sinvare igrao je posve drukčije: posluži li ga i najmanja sreća, postajao bi ludo drzak, premda je sve u svemu imao još tisuću franaka u trenutku kad ga je Pavo ostavio. On je u dva maha dobio šest stotina, odmah ih uložio i izgubio. Kod onih koji su i nadalje pratili njegovu igru pobuđivao je simpatije, a istodobno i samilost. Princ, koji se bijaše kao promatrač vratio u dvoranu, donese jednu veliku čašu vina za gospara od Sinvare.
– Nemate sreće! – reče princ. – Prestanite za večeras!
Princ prekrši pravilo i glasno saopći taj savjet. Gospodin iz Sinvare, zanesen igrom i posve odsutan duhom, samo pogleda sugovornika i šutke ispije čašu vina. I najednom, čini se, vraća mu se sreća, dobiva triput zaredom.
– Ovako se igra – obraća se živo i vedro starom ratniku koji ga ne čuje, jer je opsjednut svojom igrom u sitne novce. Rumunj pažljivo promatra to nervozno uzbuđenje gospodina iz Sinvare. On razmijeni pogled s krupijeom i privuče svoj posljednji dobitak. I on završi igru.
Gospodin iz Sinvare posve je utanjio s novcem. Možda još ima par stotina; stavlja ih i gubi! Blijed je i smeten, tupo zuri i osvrće se na sve strane.
– Do vraga s tom crnom bojom! – vikne bijesno.
Tada se zamisli na trenutak, a bankar ga ne ispušta iz vida, svaki čas ga pogledava dok rutinski isplaćuje starom ratniku njegovu šumicu, bilo daje ovaj dobio ili ne. Gospodin iz Sinvare sjedi nepomično i razmišlja. Zašto ne ode? Ali ne, on i nadalje sjedi skrušeno, a onda najednom skida s prstiju dva svoja prstena, jedan po jedan, i pruža ih krupijeu preko ruleta.
Krupije ih uzme i baca na njih jedan pogled, u hipu ih procijeni, potom ih stavlja u svoj pretinac, među ostalo prstenje i nakit, a bogatunu od Sinvare daje tri tisuće u zlatu. Nitko ne progovara, potpuna je tišina. On sada, cijelu jednu minutu, drži teške omote u ruci, drhti i oklijeva, a onda napravi odlučan pokret, pridigne se sa stolice i stavlja oba omota na crno. Zlatnici potmulo zveče u papirnim omotima. Kotač se vrti, zuji jedva čujno i lako, zastaje čas kod ovog, čas kod onog broja i napokon se zaustavlja.
– Crveno!
Gospodin iz Sinvare skače, hvata se objema rukama za glavu, krikne i napušta stol.

V.


Idućeg jutra brbljavi je hotelski momak pričao kako je gospodin iz Sinvare prošle večeri izgubio pedeset i četiri tisuće na ruletu, i to nakon Pavina odlaska u šator. A taj hotelski momak vidio je Pava blizu česme, bio je gologlav i glasno je pričao sam sa sobom, nekomu je držao prodiku, a nitko ne umije kao Pavo, nijedan svećenik nije mu ravan, samo kad mu dođe volja za to.
– Okreni nečastivom leđa! Pružiš li mu prst, uzet će ti srce. Zar si dotle pao da te mora tvoj razmetni sin, tvoje izgubljeno dijete, opominjati!
Po mišljenju hotelskog momka, Pavo je vježbao ono ono što će ujutro reći ocu. Taj je lukavi hotelski momak sve znao i u sve zabadao svoj nos. – Vi ćete danas otputovati – obrati mi se.
O tome nisam ni s kim razgovarao, niti sam zatražio hotelski račun.
– Odakle ti to? – upitah.
– Vi ste ostavili adresu na koju ćemo slati vašu poštu – odgovori. – I naručili ste kola za pet sati.
To njuškalo sve zna. Imao sam osjećaj da me taj prepredenjak uhodi. Bio mi je odvratan. I najednom, obuze me srdžba, nisam više mogao izdržati taj bezobrazni pogled, ta dva oka od kojih me podilazila jeza kao od kakvog ledenog fijuka. – Vuci se odatle, životinjo jedna! – uzviknuh.
On je i nadalje mirno stajao. Da, da, taj bezočni momak nije se pomaknuo s mjesta. Ruke je držao na leđima. Ne znam što je htio i što je radio s tim rukama iza leđa? Da nije imao kakve nakane?
– To što ste sad rekli, jako me uvrijedilo – izusti i zašuti, ali je i dalje neprestance buljio u mene. Nije imao ništa u rukama, držao ih je sklopljene i kršio prste. Opet stanem pokraj njega. Njegova pleća se tresu i oči mu se pune suzama. Kajem se što sam ga izgrdio i taman hoću popraviti stvar, kad on napravi pokret prema meni, a u njegovoj ruci sijevnu nekakav čudan predmet, jedan smiješni nazubljeni ključ. On ga diže uvis i udari me po pregibu desne ruke. Moja ruka klonu, tupi udar bijaše je umrtvio. Ja sam osupnut njegovom drskošću, ne mogu riječ izustiti, pa još stojim nepomično na istom mjestu. On ponovo stavlja ruke na leđa.
Tek tada krenuh prema vratima prolazeći pokraj njega.
– Vi mislite da ću vas udariti još jedanput – reče. – To nikako! I o tome ne razmišljajte.
Bože sačuvaj! Otvorih vrata lijevom rukom i mirno mu zapovjedih: – Idi i donesi moj račun!
Momak se duboko nakloni i ode. Čuo sam ga kako jeca.
Nisam otputovao toga dana, ruka me prilično boljela, a i osjećao sam se jadno i bolesno. U pregibu ruke ostadoše dvije duboke rupice od udarca nazubljenim ključićem. Meso bijaše nagnječeno, a obje rane podlivene krvlju. Žile mi začas otekoše sve do ramena. Kakva zloća i okrutnost jednog hotelskog momka! Čini se da se odmah pokajao zbog napadaja na mene, pa je donio alkohola i očistio ranu, a navečer mi je stavio zavoje na ruku. Nitko uslužniji od njega. Pobrinuo se i za to da u susjednim sobama bude tišina kako bih mogao odmarati i mirno zaspati, a negdje oko jedan po ponoći bijesno je istrčao vani i rastjerao skupinu seljaka koji su pjevali i galamili ispod mog prozora. Čuo sam ga kako ih grdi što narušavaju noćni odmor jednog bolesnog i otmjenog gospodina, jednog kneza koji je danas ozlijedio ruku.
Sutradan sam zvonio dvaput, ali on nije došao. Bio sam razdražljiv i jako bolestan, žestoko sam povukao zvono i još jedanput zazvonio. Naposljetku sam ga ugledao na ulici, a kad je ušao u sobu, dočekao sam ga prilično grubo:
– Četvrt sata zvonim! Platit ću vam dvostruko, ako mislite da zaslužujete! Donesite mi čaja!
Zaboljele su ga te moje riječi, pa se odmah poslušno i šutke udaljio; žurno je otišao po čaj. Dirnula me njegova udvornost, njegova strpljivost i pokornost. Možda ovom momku nikada nitko nije uputio blagu i dobru riječ, a evo i ja ispadoh zločest i grub prema njemu.
Htjedoh ublažiti one svoje riječi od maloprije, pa mu poradi toga rekoh čim se vratio:
– Oprosti mi! Neću ti više nikad takvo što reći! Danas sam bolestan i loše volje! Čini mi se da gaje jako obradovala ta moja ljubaznost. Odgovori mi:
– Maloprije sam morao otići! Vjerujte mi! Bilo je nešto veoma važno i hitno!
Ohrabren mojom ljubaznošću, ponovo postade brbljav. Bio je pun priča i svagda spreman pripovijedati o svemu i svačemu, o ljudima i događajima što ih je sam nanjušio, pogotovo o onome što se zbivalo u hotelu.
– Ako smijem reći, ovog je časa gospodin od Sinvare poslao kući svog čovjeka koji će mu donijeti novaca, mnogo novaca! Pavo misli da će staroga upropastiti rulet. Svoje prstenje još nije otkupio.
– Dobro, dobro! – rekoh.
– A ona djevojka koju ste jučer vidjeli, bila je prekonoć kod njega. Mala je odavde, iz ovih brda, i nije mogla sanjati da će se dotle popeti. Čak ni njezin otac nije vjerovao.
Predvečer sam opet sjedio na balkonu i promatrao vrevu na sajmu. Na ruci sam nosio zavoj. Rus je ležao na jednoj klupi pokraj mene i čitao neku knjigu. Najedanput me pogleda i upita znam li da je gospodin iz Sinvare poslao kurira po novac! Prije podne imao je sastanak s Pavom koji je održao lekciju ocu, pa je ovaj morao priznati da je sin u pravu, ali on, otac, ne želi više o tome ni riječi, jer namjerava vratiti svoj izgubljeni novac, šezdeset i tri tisuće. Ako netko misli da će to suho zlato ostaviti onim gangsterima, taj se vara! Tko god tako misli, grdno se vara. Uostalom, on neće igrati samo zato da bi povratio svoj gubitak, a svi oni ljudi koji su ga sažalijevali kad je izgubio svoje prstenje, morali bi znati da on svakom prosjaku može po jedan takav prsten na svaki prst nataknuti, pa da ništa ne osjeti.
– On je već okorjeli kockar – reče Rus. – Njemu više nije stalo hoće li izgubiti, njemu je do igre. Privlači ga draž kocke, ona napetost i neizvjesnost, mučenje i slast, ona divlja uzbuđenja krvi!
– A Pavo? Što je Pavo na to rekao?
– Bježi od propasti! – govorio mu je Pavo. – Saberi se, čovječe! Ugledaj se na mene! Pavo je govorio uvjerljivo, glas mu je bio tužan, a povremeno je pokazivao rukom prema nebu. Bilo je divno gledati toga mladog i okorjelog grješnika kao branitelja vrline koju je odavno izgubio. On je ozbiljno i drsko upozorio oca, a ovaj je uporno tvrdio da igra samo za ljubav svog sina, jer ga želi spasiti poroka, pa makar spiskao cijelo imanje. Tada je Pavo planuo i u dahu izustio kako je sam uvijek pazio na svoj ugled i ime, a njegov otac dođe i proigra svoje prstenje, založi svoje dragocjenosti i to pred svima. On je, Pavo, držao do dostojanstva, nikada ni paru nije uzajmio na ime svoje trgovine, jer vodi brigu o svom poslu i imutku. I, napokon, Pavo je zaprijetio ocu knezom Yariwom.
– Šuti! – reče otac. – Sve ovo činim samo da bi ti shvatio posljedice i vidio kako razuzdan čovjek tone. I u tome ću uspjeti, tako mi Boga! A sada, zbogom, Pavo! I Pavo je morao otići. I kamo je otišao? Dakako, pravo u kockarnicu.
– Zar ne mislite da bi to doista mogla biti očeva namjera: spasiti Pava i izvesti ga na pravi put? – upitah Rusa. On odmahuje glavom.
– Možda. Ali neće uspjeti. Osim toga, otac je isto tako poludio za kockom kao i sin!
Sada su svi govorili o gospodinu iz Sinvare i njegovoj igri. Njemu to uopće nije smetalo, hodao je uzdignute glave i vesela lica, a samo bi se katkad upustio u šalu s onima koji su ga okruživali.
– Gledajte moje ruke – reče. – Ah, do vraga, ostao sam bez prstenja! Sve sam prokockao! Sad sam siroti starac! Hahaha!
Kako više nije imao novaca, onda i nije odlazio u kockarnicu, ali sluge su ga izvještavale o toku igre, o tome tko gubi, tko dobiva, a tko je najsmioniji i tko ulaže najvišu sumu.
Rus je došao idućeg dana i pričao mi kako se gospodin iz Sinvare puna tri sata molio Bogu i glasno prizivao sreću da ga posluži barem dok ne povrati sav svoj novac. Zavjetovao se Bogu da više nikad neće stupiti nogom u kockarnicu, samo ako mu se ovaj put posreći. I u jednom trenutku zaridao je bogataš iz Sinvare. Sve je to Rus čuo od hotelskog momka koji je virio kroz ključaonicu.
VI.


Prođoše tri dana.
Ruka me više nije boljela, tako da sam mogao istu večer otputovati. Otišao sam u gradić kako bih posvršavao neke poslove, a svratio sam i u policiju poradi ovjere putnih isprava. Na povratku prođoh pokraj Pavina šatora. I naposljetku, čak i protiv svoje volje, počeh se zanimati za tog čovjeka i njegova oca. Posvuda se govorilo o njima, cijeli je hotel brujao o toj dvojici ljudi, pa sam napokon i ja sve više mislio na njih i gotovo svakog dana raspitivao se za gospodina.
Uđoh u Pavin šator. Uoči toga dana bijah čuo da je dobio veliku sumu igrajući farao. Opljačkao je svu gotovinu od nekog stranca, a na kraju mu je poklonio nekoliko stotina i onda nastavio igrati na ruletu. Sreća ga je neprestano služila, tako da je ispraznio kasu.
– Možete li zamisliti – reče mi Pavo čim sam ušao u njegov šator – možete li vi to zamisliti da je ovdje maločas bio moj otac, slavni gospar od Sinvare, i da je tražio novac u zajam kako bi otkupio svoje prstenje! Razumije se, nije mi bilo ni na kraj pameti da mu učinim takvu uslugu. Moj je otac dobar čovjek i žao mi je što sam ga morao odbiti, ali to sam uradio za njegovo dobro! Svaki sin mora se brinuti za čast obitelji. Otac mora sam uvidjeti kamo sve to vodi. Čovjek se ne smije prepustiti ludostima i porocima! Držim da sam postupio ispravno. Što vi mislite o tome?
Bio mi je oduran u tom trenutku, jer se bješe uzoholio samo zato što je prethodne večeri imao sreće napuniti džepove novcem. I dok je govorio, sklanjao je pogled i obarao čelo, zaranjao ga nekamo i skrivao kao daje obilježeno, a kad god bi podigao oči, u njima se vidjela neka čudna prijetvornost. Jedino je imao fina crvena usta i najljepši vrat kojj sam ikad vidio.
– Što vi mislite o tome? – ponovi.
– O tome nemam nikakva mišljenja – odgovorih.
– Točnije rečeno – promrmlja bijesno – vi ne razumijete jednog pametnog čovjeka!
On samo slegne ramenima i počne trčkarati tamo-amo iza svoje tezge u dućanu, a onda zastade i upita:
– Čime vas mogu uslužiti kad ste već ovdje?
Kupio sam nešto što mi uopće nije trebalo, a potom sam izašao iz šatora. Tek što bijah stigao u hotel, spopade me onaj brbljavac i poče pripovijedati kako se već vratio kurir gospodina iz Sinvare. Eno ga, veli, sjedi tamo i čeka da se otvori kockarnica. Pavo o tome ništa ne zna, ne smije znati, jer je on, hotelski momak, dobio veliku napojnicu da ne bi otrčao u Pavin šator i sve mu ispričao.
Oko pet sati kockarnica se otvorila, a gospodin iz Sinvare odmah se tamo uputio. Bio je uzbuđen, pravio je čudnovate pokrete rukama, kao da nekomu priseže ili pak nešto zavjetuje. Princ i stari ratnik bijahu također nazočni, jedino Rumunja ne bješe tamo. Nekolicina stranaca otpočnu igru. Gospodin iz Sinvare najprije otkupi svoje prstenje.
– Večeras igram s najvećim mogućim ulogom – reče krupijeu ne pogledavši ga. Lice mu je bilo mirno, držanje otmjeno.
– Daj Bože da vam bude sretno – reče krupije i zavrtje kuglicu.
Igra krenu. Gospodin iz Sinvare započeo je odlično. Tri puta zaredom stavio je na crveno i dobio. Zatim je metnuo svoj novac u džep i igrao samo s onim što je dobio. Nekoliko puta pokušava s brojem trinaest, ali gubi. Promjenjive je sreće i to ga uzbuđuje; stavlja još nekoliko puta na crveno i dobiva. Sada već ima pozamašnu sumu pred sobom na stolu, igra bez kalkuliranja, bez dvojbe. Kotač još nije stao, a on se već sprema za novi ulog. Igra i ne broji; u zanosu je. Pogled mu pada na crni četverokut i on tu stavlja veliku sumu. Crno dobiva. On sada neprestance dobiva, a crni četverokut postaje zlatni majdan iz kojega vadi blago i dobro ga koristi. Najedanput, počne razmišljati; stoji tako jedan časak, a onda duboko uzdahne. Kolo sreće se okreće, a gospodin od Sinvare zaboravlja uložiti, još uvijek diše duboko. Ulazi njegova djevojka, nasmijana je i rumena; prilazi mu. On je zamjećuje i daje znak da ode. – Kad ti dolaziš ovamo, zaboravljam uložiti – reče.
Časak kasnije on je zovne. Kotač se zaustavlja, kazaljka je na crvenom. Crveno dobiva. Baš je imao sreće gospodin iz Sinvare što je propustio metnuti na svoj crni četverokut. I on sada stavlja malenoj u ruku jedan od svojih skupocjenih prstenova. I dok joj gospar nešto šapuće, curicu obliva tamna rumen. Tada djevojka hvata rukama vlastiti vrat i trkom odlazi iz dvorane. A gospodin iz Sinvare nastavlja igrati glupo i drsko, a katkad i posve mehanički. Uzima pune ruke novca, po nekoliko teških omota i meće na crveno. Odmah nakon toga obuzima ga strahovita nesigurnost, učini rukom plašljiv pokret kao da hoće svoj ulog povući natrag, ali savlada se i ostavi ga. Kotač stane.
– Crveno!
– Crveno! – ponavlja gospodin iz Sinvare.
I on se trijumfalno osmjehuje i glasno govori:
– Opet crveno! Da, da, to sam i slutio!
Od toga trenutka sve je rastreseniji; čini se da gubi prisebnost. Deset je sati. Ulazi nekolicina stranaca; to su oni pravi igrači koji tek u ovo doba počinju. Među njima je i Rumunj. Ja sam posve zaboravio na svoj put. Ne pomičem se s mjesta i pratim s napetom pozornošću svaki potez u igri gospodina iz Sinvare. On ne zamjećuje nikoga oko stola, čak možda ni samoga sebe. Zna li on uopće gdje je? Kao omamljen stavlja velike sume na nekoliko brojeva u isto vrijeme. Kopka ga pomisao da uzme punu ruku novca i metne najveći ulog na dvadeset i pet. Tri igrača povode se za njim; svi oko njega šapću i čekaju.
– Trinaest! Izgubljeno.
Rumunj u očajanju škripi zubima. Gospodinu iz Sinvare sine nova ideja, pa se pridiže na stolici i u polusjedećem stavu metne veliku sumu na ništicu. Nitko se više ne povodi za njim, očajnička igra utjeruje strah u sve.
– Ništica!
Nastane žamor i brujanje glasova; začujem Rumunja kako strahovito psuje. Tada ulazi Pavo u pratnji hotelskog momka koji ga je ipak obavijestio. Pavo odlučno prilazi očevoj stolici i bez riječi grabi oca za ramena i prodrma ga. Otac se prene, poznade sina i prepusti mu se. Odmah je shvatio da mu nikakav otpor neće pomoći.
– Kako si ljut, Pavo! – samo to izusti.
Gotovo mehanički privuče svoj posljednji dobitak, čitavu hrpu novca u zlatu i papiru, sve to prigrabi i u divljem neredu počne puniti džepove. Uzima i posljednju gomilu novčanica, ustaje i odlazi s Pavom.
Krupije gleda za njim bijesnim pogledima. Igra stade.
Kasnije se pripovijedalo u hotelu daje gospodin iz Sinvare ne samo povratio ono što je dotad izgubio na ruletu, nego je još i dobio neznatnu sumu. Govorilo se da je čist dobitak sedam stotina. Ja sam se radovao u duši; neka mu je sa srećom! Nitko nije igrao tako pošteno i sa srcem kao on. A sada će zacijelo za sva vremena dići ruke od ruleta.
VII.


Sutradan navečer bio sam spreman za put. Stvari su mi bile odnesene na brod, račun je plaćen i sve je bilo u redu. Tutnuh hotelskom momku jednu novčanicu u ruku i rekoh mu zbogom. On trepnu silno svojim bijelim očima i zaplaka. Poljubi me bijednik u ruku.
– Nećete mi vjerovati – reče brišući oči – ali i gospodin od Sinvare putuje istim brodom kojim i vi. Obećao je Pavu da će se vratiti kući.
I tako me brbljava sveznalica gnjavila svojim pričama do posljednjeg trenutka. Opet je bilo riječi o tome kako je Pavo održao bukvicu svome ocu. Kad nije pomogla prijetnja s knezom Yariwom, Pavo mu je pokazao jedan mali i potpuno neupotrebljiv pištolj kojim će se, nažalost, morati ustrijeliti ako otac nastavi s kockom, jer netko mora spašavati čast obitelji.
Tada je otac popustio. Uz to, bilo mu je stalo da ne izgubi prijateljstvo kneza Yariwa, a i zavjetovao se Bogu da će prestati s kockanjem čim povrati svoj novac. Ukratko: gospodin iz Sinvare sam je htio otputovati kući.
– Adio! – reče sluga. – Vidjet ćete ga na brodu! Na tornju izbija pet sati.
U vrijeme kad se otvarala kockarnica, stigoh na pristanište. U brod su tovarili rogozinu. Malo kasnije stiže i gospodin iz Sinvare u pratnji svojega sluge; obojica bijahu putnički odjeveni. Na molu se vrzmalo mnogo ljudi, ali Pava ne vidjeh. Upitah jednog starca za njega i rekoh:
– Zašto ne prati oca na brod?
– Pavo je uznosit – odgovori jedna mlada djevojka koja baš u tom trenutku priđe. – On nikako ne shvaća da je njegov otac u stanju prokockati svoje prstenje. To je Pavo!
Bila je na keju i ona djevojka gospodina iz Sinvare; stajala je postrance i oborene glave promatrala velikog gospara koji je nije obdario niti jednim pogledom.
Prođoh nekoliko puta uzduž pristaništa, pogledah svoje stvari i platih nosaču da ih unese na brod. Stari sluga gospodina iz Sinvare stigao je na kej, ali ja ga nikako nisam mogao spaziti. Okrenuh se da vidim gdje je sada ona djevojka, ali i njega više ne bješe tamo. Utovari se i posljednji svežanj rogozine, ukrca se i posljednji putnik. Najedanput nasta opće zapitkivanje što je s gospodinom iz Sinvare. Kamo je otišao? Njegov sluga skače. Kud li mu se djenuo gospodar? Brod pričeka; ta nije se moglo poći bez velikog gospodina! Tražimo ga na brodu, zavirimo u svaki kutak, izađemo na kej, raspitujemo se za njega, ali ni traga ni glasa! I nitko nam ništa ne može reći. Da nije pao u vodu? Da nije skočio i utopio se? Najednom me obuze jedna slutnja, jedna čudna misao, te zamolih brodara da pričeka još pet minuta, možda ću ga ubrzo moći izvijestiti što je s nestalim putnikom.
Skočim na obalu i pohitam u hotel, jurnem uz stubište i popnem se na plavi kat. Otvorim vrata i pogledam. Najprije spazih onu djevojčicu gospodina iz Sinvare. Njezino lice ponovo je sjalo od sreće. A pokraj nje, za ruletom i na onoj istoj stolici, sjedi gospar od Sinvare.

NITKOV


Tog čovjeka sreo sam na jednom groblju i ništa nisam poduzeo da bih se zbližio s njim, ali on je odmah stupio u razgovor sa mnom. Ja sam samo sjeo na klupu na kojoj je on več sjedio i upitao ga:
– Smetam li?
Tako je to počelo, dragi čitatelju!
– Nimalo mi ne smetate – uzvrati on i poodmakne se. – Ja ovdje samo sjedim i gledam to mrtvo carstvo.
Tada je napravio pokret rukom pokazujući kamene ploče na grobovima. Bili smo na kršćanskom groblju.
Bilo je jutro. Malo-pomalo, na groblju je postajalo sve življe i življe, dolazili su zidari i radnici, a stari čuvar groblja pojavio se u svom kiosku i čitao novine. Tu i tamo, pokraj grobova, bijahu žene u crnini, zaposlene oko humki; zalijevale su cvijeće ili podrezivale travu. A visoko u gustom lišću razgranatih kestena veselo su cvrkutale ptice.
Tog čovjeka nisam poznavao. Bio je mlad, visok, širokih ramena, neobrijan i u iznošenu odijelu. Imao je bore na čelu, glas jak i pun samopouzdanja. Ta navika da škilji očima kad govori, činila ga je, kako se to obično kaže, iskusnim čovjekom, ali i nešto starijim. – Vi niste odavde? – Ne. Ovdje nisam bio punih devet godina – odgovori on.
Izvalio se na naslon klupe, ispružio noge i gledao u groblje. Iz njegovih džepova stršale su njemačke i francuske novine.
– Kakav tužan osjećaj obuzima čovjeka na ovakvom groblju – reče on. – Toliko mrtvaca na malom prostoru! – Zašto to?
– Pa ovo je vojničko groblje.
– Aha!
On nastavi:
– Ali sramno je to klanjanje mrtvima i to oplakivanje. – Nabožna besmislica.
On učini brz pokret rukom i malo se uspravi.
– Znate, sav taj granit razbacan po groblju, pa to je čitav imetak! Skupo cvijeće bačeno na hrpu pijeska, pokraj grobova zgodno namještene klupe na kojima se sjedi i plače, posvuda podignuti nadgrobni spomenici dopremljeni iz dalekih kamenoloma, o, pa to je cijeli okamenjeni imetak! Groblje je mrtvi kapital! Da, da, zar nije istina! Ovdje se čovjek ima nad čim zabrinuti – nastavi on, – Kad jedanput ovdje dospije bogatstvo, onda tu ostane zauvijek, jer je mrtvo! Ali ono traži još i naročit ugođaj, to jest pažnju, suze, cvijeće koje leži tamo na gomilicama pijeska i vene. Ta ovdje ima vijenaca i od pedeset kruna!
Taj je čovjek zasigurno nekakav putnik ili obrtnik koji je bio u inozemstvu i tamo naučio da viče protiv kapitala. Kapital, kapital! A možda je i socijalist, pomislio sam.
– I vi niste odavde? – zapita me on.
– Nisam.
On se opet naslonio na naslon klupe, škiljio je i nešto mislio.
Tada je dvoje starih ljudi, starac i starica, prošlo pokraj nas, oboje sa štapovima, pogrbljeni i jedva čujni, jer su polako hodali i tiho šaputali. Možda su to bili roditelji koji su došli da pohode grob svojega djeteta. Vjetar podiže prašinu duž aleje, uskovitla i ostatke uvenulog cvijeća koje se bješe pomiješalo s lišćem osušenim od sunca.
– Pogledajte! – najedanput reče ne mijenjajući pozu i pokazujući očima – pogledajte onu damu koja ide k nama. Dobro je pogledajte dok bude prolazila pokraj nas.
To je bilo vrlo lako učiniti. Ona nas je gotovo dotakla svojom crnom odjećom, a njezin široki veo žalosti dodirnuo je naše šešire. Usporedo s njom išla je djevojčica s cvijećem u ruci, a otraga je išla žena s vrtnim grabljama i kantom za zalijevanje. Sve troje je iščezlo na zavijutku aleje.
– Dakle? – upita on. – Zar niste ništa opazili?
– Ništa osobito. Ona nas je pogledala.
– Oprostite, ona je mene pogledala. I nećemo se svađati oko toga, ali, vidite, stvar je u tome što je ona prolazila ovuda prije nekoliko dana, a ja sam sjedio i razgovarao s grobarom nastojeći da mu ulijem malo sumnje prema njegovom poštovanom zanatu.
– Ali zašto?
– Zato što zaludu kopa zemlju na veliku štetu onih koji žive od nje.
Tako, dakle, ovo je neki nesretni zabludjeli slobodoumnik, mislio sam. Ta gdje je to, Bože mi oprosti, napisano da mrtvace ne treba zakapati u zemlju? Počeo je da mi dosađuje.
– Sjedio sam ovdje i razgovarao s grobarom. U času kad sam rekao: to je veliki grijeh, ta je dama prolazila pokraj nas, čula moje riječi i pogledala me. Ja sam spominjao grijeh na ovom svetom mjestu. Baš kao naručeno! Jeste li zapazili staru ženu s grabljama i kantom za polijevanje u žuljevitim rukama? Kako je ona pogrbljena! To je stvorenje narušilo svoje zdravlje kopajući i izbacujući zemlju, taj izvor života! I vi ste zamijetili da je ona koračala iza te visoke dame koja je išla na grob da tuguje. Ali nije stvar u tome. Jeste li vidjeli što je nosila mala djevojčica?
– Cvijeće.
– Kamelije. Ruže. Vidjeli ste? Cvijeće, komad jednu krunu, skupo cvijeće koje živi nekoliko trenutaka, a kad na nj padnu sunčane zrake ono uvene. Za četiri dana bacat će ga u jamu i zamjenjivati svježim. Na to odgovorih slobodoumniku:
– Piramide koštaju još više novaca.
Ali moje riječi ne polučiše očekivani uspjeh. Po svoj prilici, on je to još prije negdje slušao.
– U ona vremena to je bila sasvim druga stvar – reče on. – A osim toga, Egipat je bio žitnica Rimljana, onda još nije bilo na svijetu tako tijesno. Ja sam dobro iskusio koliko je ovaj svijet postao tijesan. Uostalom, to je moje osobno iskustvo, ali ja znam da su piramide u pustinji jedno, a sadašnji ukrašeni grobovi nešto posve drugo. Evo, pogledajte unaokolo! Stotine grobova i spomenika koji koštaju grdnih novaca, granitni okvir rif po dvije krune i trideset øra, busen iz Egeberga dvije krune i pedeset øra četvorni metar. A da već ne govorimo o izrezanim natpisima i odjelu kamenih ukrasa s glatkom površinom, crvenih, bijelih i zelenih, nego, molim vas, pogledajte samo ovu gomilu busenja! O tome sam razgovarao s grobarom: busenja sada ima vrlo malo, jako ga je teško donositi. A jeste li pomislili što je busen? To je sam život!
Ja sam mu na to odgovorio da se ovaj život ne može i da ga ne treba lišavati idealne strane. U tome što ljudi ostavljaju svojim dragim pokojnicima komad busena, postoji etičko značenje. Ja tako mislim oduvijek, pa i sada.
– Eto vidite – reče on ljutito – od toga što se ovdje svaki dan nepromišljeno baca novac, mogla bi živjeti cijela obitelj i odgajati djecu. Ja znam da ona mlada žena sada sjedi pored groba i tamo sadi kamelije, a za tu cijenu moglo se kupiti u trgovini dvije dječje haljinice.
Više nije bilo nikakve dvojbe da pokraj mene sjedi socijalist, a možda čak i anarhist koji se zabavlja bruseći svoju oštroumnost tako ozbiljnim temama. Slušao sam ga sve ravnodušnije i ravnodušnije. On nastavi:
– A eto tamo, sjedi onaj čovjek, čuvar. Znate li što je njegova dužnost pored toga što sjedi i sriče novine? On čuva grobove. I pazi na red u tome kultu mrtvih. Kad sam danas došao ovamo, rekoh mu da držim stranu svakom onom djetetu koje ovdje krade cvijeće, da ga proda i da za dobiveni novac kupi školsku knjigu. Podržavam svaku onu malu djevojčicu, mršavu i uplašenu, koja kradom kida kamelije, da dobije za njih komadić kruha! Takvu djevojčicu nikad ne bih izdao, naprotiv, pomogao bih joj! "Ali to je prekršaj", reče stari grobar. Prekršaj! Jednog dana zaustavlja vas na ulici gladan čovjek i pita: koliko je sati? Vi vadite svoj sat, i toga trenutka skrenete pažnju na njegove oči. On brzo kao munja otrgne vaš sat i bježi. I vi imate dva izlaza. Možete javiti o otimačini i nakon dva dana dobit ćete natrag svoj sat koji su našli kod lihvara, a lopova obično hvataju za dvadeset i četiri sata. Ali možete i šutjeti. To je drugi izlaz. Možete ne prijaviti ukradenu stvar!
Naglo zašutje, a onda izusti:
– Umoran sam. Cijele noći nisam spavao.
– Doista? No sad je već dosta kasno. A mene čeka posao.
Bio sam spreman da ustanem i odem, ali on tada pokaže rukom na more i pristanište, i nastavi:
– Hodao sam tamo po zabačenim mjestima i promatrao spavaju li noću nevolje i poroci. Čujte, u životu ima neobičnih slučajeva! Jedne večeri, prije devet godina, ja sam sjedio ovdje, možda baš na toj istoj klupi, i tada mi se dogodilo nešto što ne mogu zaboraviti. Bilo je kasno, svi su posjetitelji otišli s groblja, samo je još kamenorezac ležao potrbuške na mramornoj ploči, brusio i rezao natpis; napokon je i on obukao kaput, uzeo svoj alat i otišao. Digao se vjetar, vrhovi kestena jako su hujali, a jedan visoki željezni križ, bio je negdje ovdje, posve blizu, sad ga više nema, čak se i taj križ malo zanjihao od siline vjetra. Zakopčao sam kaput i spremio se da krenem, kad se na zavijutku aleje pojavi grobar, bez kaputa, gologlav. Prolazeći pokraj mene žurno me zapitao jesam li možda ovdje vidio malu djevojčicu u žutoj odjeći i s torbom u ruci.
Rekoh da nisam spazio nikakvu djevojčicu.
– A u čemu je stvar? – upitah.
– Ukrala je cvijeće – reče grobar i ode.
Ja sam i dalje sjedio na istom mjestu i čekao da se grobar vrati.
– Jeste li je našli? – upitah ga.
– Ne, nisam. Ali sam zaključao kapiju.
Spremala se prava hajka, djevojčica je zasigurno još bila negdje na groblju. Da, da, pala je odluka da se pošto-poto uhvati to dijete.
Grobar reče da su danas već treći dan krali cvijeće. A sve su to bila školska djeca, vješte djevojčice koje su vrlo dobro znale da je to prekršaj. Kako vam se to sviđa? One kradu cvijeće, prave od njega bukete i prodaju ih. Jest, nema se što reći, dobra djeca!
Otišao sam za grobarom i neko vrijeme pomagao u traženju djevojčice. Ali ona se dobro sakrila. Pozvali smo u pomoć čuvara i utroje je tražili na sve strane, ali je nigdje nismo našli.
Počelo se smrkavati i mi prestadosmo s potjerom.
– Gdje je taj grob s kojeg je ona ukrala cvijeće? – upitah.
– Eno, ondje. I to je dječji grob. Što kažete na to? Prišao sam grobu. Pokazalo se da sam znao taj grob, vrlo dobro sam poznavao umrlu djevojčicu; bio sam tog jutra na njezinu sprovodu. Pokazalo se isto tako da sam cvijeće koje je bilo ukradeno baš ja metnuo na grob; a sad ga nigdje nije bilo.
– Tražit ćemo dalje – rekoh čuvaru i grobaru.
Grobara se to zapravo ništa nije ticalo, ali nam se pridružio, jer ga je krađa također uzbudila. I opet smo počeli tražiti. Najedanput sam na zavijutku aleje spazio malo stvorenje, tu sitnu djevojčicu koja je sjedila skvrčivši se na zemlji iza velikog spomenika vojničkog liječnika Wia, i pažljivo me gledala. Skvrčila se, koliko je to samo bilo moguće, te joj je vrat upao u ramena.
Ali ja sam je poznao. To je bila sestra umrle djevojčice.
– Mila moja, zašto tu sjediš, već je kasno? – rekoh.
Ona ništa nije odgovorila i nije se pomaknula. Ja sam je podigao, uzeo njezinu torbu i zamolio je da ide sa mnom. Rekoh joj:
– Mala Hana nikako ne želi da ti ovdje sjediš, a već je kasno! Ona pođe sa mnom. Počeo sam razgovarati.
– Nego, znaš li da je jedna zločesta djevojčica ukrala cvijeće s Hanina groba? Neka djevojčica u žutoj odjeći! Nisi li je vidjela? Ali mi ćemo je već naći! Ona je i dalje išla pored mene, ne rekavši ni riječi.
– Eto, to je ona! – najedanput uzvikne grobar. – Evo kradljivice!
– Gdje je?
– Kako gdje je? Pa vi je držite za ruku! Ja se osmjehnem.
– Ne, vi se varate. Ona nije kradljivica, to je mala sestra one djevojčice koju smo danas pokopali. Ime joj je Elina. Ja je poznajem.
Ali grobar je vrlo dobro znao što je govorio, pa i čuvar je poznao djevojčicu, i to po onom crvenom ožiljku koji je jasno obilježio njezinu bradu. Ona je ukrala cvijeće s groba svoje sestre i, sirotica, ni jedne riječi nije mogla reći u svoju obranu.
Ali sad morate čuti i ovo: ja sam odavna znao te dvije sestrice, dugo smo bili susjedi, imali smo zajedničko stražnje dvorište. One su se često igrale pod mojim prozorom, a znale su se katkad posvađati pa je između njih dolazilo do tučnjave; premda su bile dobre djevojčice, štitile su i branile jedna drugu kad bi ih tkogod napadao. Njih nije imao tko podučiti, jer im je mati bila žena na lošem glasu, gotovo nikad nije bila kod kuće, a oca i nisu znale, uostalom, one su bile od različitih očeva. Ta su djeca stanovala u sobici koja teško da je bila veća od onog nadgrobnog kamena, a kako je moja soba bila nasuprot njihovoj, to sam često stajao kraj svog prozora i promatrao ih. Hana je držala sve konce u svojim rukama, bila je starija od svoje sestre najmanje dvije godine, a i bila je u mnogo čemu razumna kao da je velika. Kad god su htjele pojesti komadić kruha, onda je Hana vadila kruh iz ormara. Ona se ljeti dovijala kako da zakrili prozor starim novinama i obrani se od vrelih zraka. Katkad sam mogao zapaziti kako ispituje svoju sestru prije nego što bi ova odlazila u školu. Hana je bila ozbiljno dijete, bila je grbava i živjela je kratko.
Grobar je tražio da pregledamo torbu djevojčice.
– Deder da vidimo što tu ima – reče grobar.
I doista, u Elininoj torbi ukazalo se cvijeće. Ja sam, štoviše, prepoznao to cvijeće, jer sam ga sam tamo stavio.
I što sad reći? A mala grešnica stajala je tu i zlobno nas gledala. Prodrmao sam je za rame i gledao da dobijem od nje ma kakav odgovor; no ona je uporno šutjela. Tada je grobar spomenuo policiju i poveo je sa sobom.
Tek na kapiji malešna je shvatila o čemu se radi, pa je najedanput upitala:
– Kuda vi to mene vodite?
– U policiju – odgovori grobar.
– Ali ja cvijeće nisam ukrala – reče djevojčica.
Ona nije ukrala! A cvijeće je bilo u torbi, svi smo ga vidjeli. No ona je uzrujano ponavljala da ga nije ukrala.
Na kapiji je mala Elina zapela rukavom za bravu i skoro otkinula rukav. I kroz poderanu odjeću vidjelo se njezino mršavo rame.
Svi su pošli u policiju, pa sam i ja krenuo s njima. Tamo su dane neke izjave, ali, koliko ja znam, Elini nisu ništa učinili. I više se nisam sreo s njom, jer sam ubrzo nakon toga otišao i punih devet godina nisam se ovamo vraćao.
Sada mi sve izlazi pred oči u posve novom svjetlu. Mi onda nikako nismo postupili onako kako bi trebalo. Ona je, razumije se, krala cvijeće, ali pitam se zašto da ne! I zar je moguće da se s njom postupa onako kako smo mi postupili? Međutim, nijedan sudac ne bi nas mogao za to osuditi; ta mi smo je uhvatili na mjestu prijestupa i samo je predali u ruke pravde. A sad ću vam nešto reći: ponovo sam sreo Elinu, a ako hoćete mogu vas čak i odvesti k njoj.
On je zašutio i nekoliko trenutaka sjedio tako šuteći.
Ako razumijete ovo što sam vam pripovijedao, onda čujte i dalje. Bolesna djevojčica veselo je govorila da će joj, kad umre, zacijelo donijeti cvijeća, mnogo cvijeća; dabome, učiteljica će poslati buket, a dobra gospođa Bendish poslat će čitav vijenac.
Bolesna djevojčica je pametna i dosjetljiva kao odrasla. Odveć je brzo sazrela i odveć mnogo preživjela da bi njezin život mogao dugo trajati, a bolest joj je izvanredno izoštrila pamet. Kad ona govori, njezina mala sestra šuti, pažljivo je sluša i nastoji proniknuti u svaku njezinu riječ. Obje djevojčice su prepuštene same sebi, matere nikad nema kod kuće, a gospođa Bendish povremeno im šalje štogod za jelo; ta one ne umiru od gladi. Sestre se više nikad ne svađaju, već su zaboravile da su se u igri tukle i svađale, ali to je sada bilo neko davno vrijeme.
– Ali cvijeće je lijepo samo dok ne uvene – govorila je mala samrtnica svojoj sestri. – I kakvo je to zadovoljstvo kad je na grobu uvelo cvijeće? Osim toga, ona će biti mrtva, bit će joj svejedno i neće ga moći vidjeti, a uza sve to ono i ne daje nikakvu toplinu. Nego, sjeća li se mala Elina onih cipela koje su one jednom vidjele u trgovini? Eto, one bi bile tople!
A Elina se dobro sjećala tih cipela. I da pokaže sestri kako je pametna, ona potanko opisuje cipele.
Preostalo je još malo do zime, a izvana jako puše, naročito kroz prozor. Zato bi bilo dobro, bilo bi doista dobro kad bi Elina imala par takvih cipela.
Obje sestre pažljivo gledaju jedna drugu. Elina nikako nije tako glupa kao što bi to moglo izgledati.
E pa da, Elina može uzeti njezino cvijeće i prodati ga. To ona može učiniti. Nedjeljom se tako mnogo svijeta šeta ulicama i svi rado kupuju cvijeće.
Elina pita, hoće li kupiti i maleni jeftini šešir. Da, razumije se, ako bude dovoljno novaca. Ali prvo mora pošto-poto kupiti cipele.
Tako su i odlučile. Nikome nije stalo do toga što je to dvoje djece medu sobom ugovorilo. Bilo je odlučeno da Elina te iste večeri pokupi cvijeće s groba prije nego što uvene.
Koliko je godina bilo bolesnici? Mislim da je imala dvanaest godina. Ali nije stvar u tome koliko je ona bila stara. Ja sam imao sestru koja je naučila grčki kad je bila još eto tako mala.
Međutim, cijeli taj događaj za Elinu nije prošao tek onako. Istina, nisu je kaznili, policija je htjela tek da je zastraši, i ona se tako olako rastala s policijom. Ali zato ju je učiteljica uzela pod svoju zaštitu. Uzeti dijete pod zaštitu znači odvojiti ga od ostalih, kazniti ga, ne skidati očiju s njega! Za vrijeme odmora učiteljica govori: "Mila Elina, molim te, čekaj malo, hoću porazgovarati s tobom!" I eto, drže joj lijepu ali oštru prodiku, svakom zgodnom prilikom podsjećaju je na njezin prijestup i nagovaraju je da se moli Bogu i da ga moli da joj oprosti. Ali tada se djevojčica mijenja, nešto se zbiva u njezinoj duši.
Elina se zapustila, dolazi u školu neuredna, zaboravlja knjige kod kuće. Ona je neprestance svjesna da je osumnjičena, da budno prate svaki njezin korak, pa se sve više skriva od učiteljičina pogleda i navikava se da ne gleda ljudima u oči. Gleda iskosa i na licu joj se pojavljuje srdžba. Ali eto jednog divnog dana ona se krizma i dobiva od pastora opomenu zbog grijeha, a cijela četvrt u kojoj ona stanuje brine se za njezinu budućnost. Ona odlazi iz te četvrti, ostavlja svoju sobicu.
Sunce jako sija nad gradom, po ulicama šetaju ljudi s cvjetovima u zapučku. Ona isto tako ide izvan grada, ali u fijakeru.
Noćas sam se ponovo sreo s njom. Ona sada stanuje tamo dolje, a kad sam prolazio kraj nje, stajala je na kapiji i šapnula mi nekoliko riječi. Odmah sam je poznao po glasu, a poznao sam i onaj njezin crveni ožiljak na bradi. Ali, Bože, kako je ojačala! – Hodi ovamo, ovo sam ja – reče ona.
– Jest, a ovo sam ja! – odgovorih.
– Kako si velika, Elina!
Velika? Kakve su to gluposti! Ona nema kad tratiti vrijeme u glupom brbljanju. Ako neću ići k njoj, nema razloga da tu stojim i plašim druge.
Rekao sam svoje ime, podsjetio je na stražnje dvorište, na malu Hanu, na sve što mi je odonda ostalo u sjećanju.
– Hajde da porazgovaramo! – rekoh. Kad sam ušao k njoj, ona reče:
– Želiš li štogod popiti? Eto, kakva je postala!
Tada rekoh kako bi divno bilo da je sada i Hana s nama, tako bismo čavrljali o svemu i svačemu.
– Što tu govoriš koješta? Nisi li malo lud?
– Ta zar si već zaboravila Hanu? – zapitah je. Tada ona zlovoljno pljune u stranu.
– Hana, Hana! Valjda ne misliš da bi ona dosad ostala dijete? Sve je to tako daleko za nama. Nije li bolje da štogod popijemo?
– Pristao sam, pa je ona izašla iz sobe.
Iz susjednih odaja dopirali su glasovi, prasak čepova, psovke, slaba vika. Vrata su se otvarala i lupala, s vremena na vrijeme u hodniku su zvali sluškinju i izdavali joj zapovijedi.
Elina se vratila. Htjela je da mi sjedne na koljena, a onda je zapalila cigaretu.
Zašto nećeš da ti sjedim na koljenima? – pitala je. – Takvo što s tobom ne želim – odgovorih.
– Onda plati vino i odlazi – reče.
Ali ja tražim od nje samo da posjedimo i razgovaramo, a razumije se da ću platiti za izgubljeno vrijeme. I dao sam joj novaca, nisam izbrojao koliko sam joj zapravo dao, no bilo je dosta.
Ona se odmah utišala i mirno sjela, ali razgovor nam nikako nije napredovao. Kad bih je štogod zapitao, ona bi, prije nego što mi odgovori, počinjala pjevati odlomak kakve pjesme ili bi palila novu cigaretu. O prošlim vremenima nije htjela ni da čuje. Staro, mrsko stražnje dvorište, dovraga, zar je vrijedno spomena! Zamolih je da odnese u hodnik čašu vina i počasti sluškunju. Dabome, prihvatila je.
– Znaš – reče ona – ova sluškinja je moja mati. Ona poslužuje nas djevojke koje ovdje živimo. Ja sam joj sredila to mjesto. Ona to zaslužuje.
I doista, odnijela je u hodnik čašu vina i opet se vratila.
– U tvoje zdravlje, stari prijatelju! – reče.
Tu smo ispijali vino, a ona je i nadalje željela da mi sjedne na koljena.
– Zar ti nije dojadilo ovako živjeti? – upitah je.
– Dojadilo? Ne, nije. Ali zašto nećeš da ti sjedim u krilu?
– Koliko si dugo ovdje? – upitah.
– Bogami, ne znam – reče. – Zar je to važno? Pijmo u tvoje zdravlje! I pili smo. Ona je opet bez ikakva sluha zapjevala odlomak neke pjesme, neku glupost! – Gdje si naučila tu pjesmu?
– U Tivoliju – reče.
Dakle, ona tamo odlazi.
Da, da, kad god ima novaca, premda se žali na gazdaricu.
– Ona od nas uzima i previše, a nama ostane mali dio – reče.
– Možda bi mi mogao dati još malo novaca – reče. Hvala Bogu, kod mene se našlo još novaca, pa sam dao.
Primila ih je bez ikakva osjećaja, nije čak pokazala ni trunke zahvalnosti, ali mora da je ćutila neku radost u duši. Zamolila me da naručim još bocu vina. Čini se da je bila odlučila da iscijedi iz mene sve što je moguće.
I donijeli su vino.
Ali sad je ona htjela da se sa mnom pohvali. Zovnula je nekoliko drugih djevojaka i ponudila ih vinom. Na djevojkama su bile kratke štirkane suknje koje su šuštale pri svakom njihovom pokretu. Ruke su im bile gole, a kosa kratko ošišana.
Elina me predstavila svojim prijateljicama i tada se pokazalo da se vrlo dobro sjeća moga imena. Ona se pred njima hvalila da sam joj dao mnogo novaca, da sam to i prije činio kao njezin stari dobri prijatelj, a i sada je ne bih odbio ako bi mi zatražila još novaca. Eto, kako sam ispao bogat i darežljiv!
Djevojke su pile i malko se razveselile. Između njih je nastalo nešto nalik natjecanju, htjele su nadmašiti jedna drugu govoreći svakovrsne dvosmislice i pjevajući ulomke raznih pjesama. Elina je postala ljubomorna, čak zla i neugodna, čim sam počeo govoriti s drugim curama. Tada sam i ja hotimice počeo sve češće obraćati pozornost na druge, ne bih li nagnao Elinu da bude prijaznija, kako bih se mogao što bolje zagledati u njezinu dušu. Ali moj manevar nije bio učinkovit, ona je okrenula glavu i pretvarala se da je nečim zauzeta. Najzad je uhvatila svoju gornju haljinu i pravila se kao da će otići.
– Ti odlaziš? – zapitah je.
Ona ništa nije odgovorila, bila je posve ravnodušna, nešto je pjevušila i stavila svoj šešir na glavu. Najedanput je otvorila vrata od hodnika i zovnula:
– Gino!
Zvala je svoju mater.
Časak kasnije ona je ušla teško koračajući i šljapkajući širokim papučama, ali prije je pokucala i zastala na vratima.
Koliko ti puta treba reći da svaki dan brišeš prašinu s ormara? – reče Elina važno. – Kakva je to svinjarija?! Takvo čišćenje ja ne prihvaćam! I gledaj da se to više ne ponovi! I ove fotografije također obriši svaki dan.
Mati je rekla: "Dobro, dobro", i okrenula se da ode. Na licu je imala nebrojeno mnogo bora, a i obrazi joj bjehu upali. Pokorno je slušala svoju kćer i pažljivo gledala da ne propusti nijednu riječ.
– I da mi više ne zaboravljaš te stvari – dodade Elina.
Mati je odgovorila: "Da, dobro!" I otišla je. Zatvorila je vrata polako, da ne bi bilo lupe.
Ali i ona je izgledala grubo.
Elina je stajala odjevena. Okrenula mi se i rekla:
– E, pa sad vam je najbolje da platite vino. Bio sam malo zbunjen.
– Vino? – zapitah.
– Ah, da – počekajte!
Čini mi se da sam već platio vino, no možda će se kod mene još naći nešto novca. I opet sam se mašio za džep. Djevojke se počnu hihotati.
– Eto kako je bogat! Ta ti si, Elina, dobila od njega mnogo novaca, a on sad ni vino ne može platiti. Ha, ha, ha!
Tada Elina podvikne ljutito:
– Odlazite vani! Idite dovraga! Novac? On ima novaca kao pljeve. Evo, pogledajte koliko mi je dao!" I trijumfalno baci na stol novčanice i srebrnjake.
– On je platio i vino i mene, evo pogledajte! Nikad niste najednom vidjele toliko novaca! Sad mogu platiti gazdarici za dva mjeseca unaprijed! A za vino sam mu rekla samo zato da ga malo naljutim. A sad se nosite!
Djevojke su morale otići. Elina je prasnula u smijeh dok je zatvarala vrata za njima. – Bogami su mi dojadile – reče Elina pravdajući se. – To su ustvari dosadne djevojčice s kojima i ne općim. Zar ti ne misliš da su dosadne?
– Ne, meni se to nije učinilo! – uzvratio sam da bih je još više izazvao. – Odgovarale su na svako moje pitanje, o njima sam doznao sve što sam želio. To su mile, dobre i krasne djevojčice!
– Onda odlazi i ti! – viknula je Elina. – Trči za njima, ako hoćeš. Ja te neću zadržavati!
I dok je tako govorila, ona je za svaki slučaj skupila sa stola novac i stavila ga u džep. – Nešto bih te upitao – rekoh – ako bi bila tako dobra da me saslušaš?
– Nešto bi me upitao – izusti ona podrugljivo. – Nemam ja s tobom ništa. Zacijelo ćeš opet ispitivati o Hani. Nerviraju me ta brbljanja o Hani. Dosta! – Ali zar nećeš promijeniti svoj život? – zapitah je.
Pravila se kao da ne čuje što sam rekao, pa je opet počela hodati gore dolje po sobi i dovoditi nešto u red; svakako je htjela sakriti svoju zbunjenost.
– Promijeniti život? – reče ona naglo zastajući preda mnom. – A zašto? I kamo ću? Za koga ću se udati? Tko će me ovakvu kakva sam? A sluškinja neću biti!
– Kako bi bilo da se makneš odavde i počneš negdje drugdje nov i pošten život?
– Gluposti! Gluposti! Nisi li već postao misionar? Zašto da odem odavde? Ja živim ovdje vrlo lijepo i ni u čem ne oskudijevam. Čuj, ne bismo li još pili vina? Ali samo u dvoje. Druge neću zvati. Gino! – viknula je otvarajući vrata od hodnika.
Naručila je još vina. S njom se više nije moglo pametno razgovarati, neprestano je pjevala neke kuplete, a što je više pila, postajala je sve odbojnija. Naposljetku se toliko napila da se počela sasvim nepristojno ponašati. Ponovo je htjela da mi sjedne na koljena, plazila mi jezik i najzad me bez ikakva razmišljanja zapita: – Hoćeš li noćas ostati kod mene?
– Neću – odgovorih.
– E, onda ja idem – reče ona.
I tu pripovjedač naglo zašuti.
– Pa? – zapitah ga ja.
Kako biste vi postupili kad bi trebalo birati da se ode ili ostane? Eto pitanja! A znate li kako sam ja riješio to pitanje? On me pogleda.
– Ja sam ostao! – reče.
– Ostali ste? – zapitah razrogačenih očiju. – Preko noći? Kod te djevojke? – Da, da! Ja sam podla duša – reče on. – Ali za Boga miloga, kako vam je to moglo pasti na pamet? Jeste li se opili?
– Pa i to. Na kraju krajeva i to. Ali treba priznati da nisam gori i odvratniji od drugih ljudi. Eto, u čemu je stvar. Ja sam znao povijest te djevojke, tužnu i gnusnu, a u takvim prilikama biti podlac za mene je bila osobita naslada. Možete li to razumjeti? I eto, ostao sam. Oh, u kakav smo bezdan bestidnosti utonuli!
Taj odurni cinik mahao je glavom i čini se predbacivao samom sebi.
– Ali ja ću opet ići k njoj! – nastavi on. – Ipak treba gledati da štogod učinim za nju. A vi, dabome, nalazite da se ja zbog tog ne gadim. Ali možda ja nikako nisam tako odvratan kao što vi mislite? Moje vladanje noću? Ali ne zaboravite da bi došao tkogod drugi da ja nisam ostao s njom. I, razumije se, ona bi time samo izgubila. Kad bi njoj bilo ostavljeno da slobodno bira, mogla bi bez straha izabrati mene; ja sam fin, sve razumijem i ne zaboravljam se ni za trenutak. I eto, ta crta mog karaktera najviše joj se i svidjela. Sama je to rekla. Što mogu raditi s takvom ženskom? A treba pomisliti da je ona došla do takvog stupnja pokvarenosti samo zbog onog nesretnog cvijeća. U svakom slučaju, ono je početak svega. Kad bi bilo dopušteno kidati cvijeće na grobovima, ona bi možda ostala poštena ženska. Ali sva je stvar u tome da smo je mi onda uhvatili na mjestu prekršaja. A u tome sam i ja pomagao!
Ponovo je mahnuo glavom, a onda utonuo u neke svoje misli. Napokon se trgnuo iz zanosa.
– Oprostite, ja sam vas zadržao. A i sam sam već posustao. Ne znate li koliko je sati?
Htio sam izvaditi sat, ali ga nisam imao kod sebe. Zasigurno sam ga zaboravio kod kuće. – Ah, ne uznemirujte se, hvala vam, pa to je sad svejedno! – reče on ustajući i popravljajući hlače na koljenima. – Evo, pogledajte, visoka dama vraća se sa svog groba, tugovanju je kraj, mala djevojčica nema više u rukama cvijeća. Cvijeće je ostalo na grobu, ruže i kamelije, za četiri dana ono će uvenuti. Ako kakva mala djevojčica uzme to cvijeće da sebi kupi par cipela, ja ne mislim da bi to mogao biti prekršaj...
Tada se moj pripovjedač zagleda u mene i cijelu minutu nije skidao očiju s mene, zatim se nagnuo sasvim blizu i prasnuo u prigušeni smijeh.
– Jest, eto kakvi se događaji moraju pripovijedati! – reče on. – Vi ste zgodno zemljište za takvo što. Vrlo sam vam zahvalan, mnogo uvaženi slušatelju!
Skinuo je šešir, poklonio se i otišao. Ja sam i nadalje sjedio na klupi u nekoj čudnoj nedoumici. On me posve zbunio i sputao sve moje misli. Baš je idiot. Ostao je kod djevojke preko noći! Odvratno stvorenje! On mi se prosto podsmjehivao, njegova je potresna pripovijetka tek jedna izmišljotina od početka do kraja. Ali tko je on, tko je taj lupež? Ako ga još jedanput sretnem, prisjest će mu! Negdje je pročitao tu pripovijetku i naučio je napamet. Ali to nije bilo tako loše, dečko ima talenta. Ha, ha, ha, ha! Kunem se, divno me je vukao za nos!
Krenuo sam kući u najvećem duševnom nemiru. Kad sam stigao, sjetih se sata. Na stolu ga nije bilo. Udarih se po čelu; sat je bio ukraden! Dabome, on je ukrao moj sat! Ha, ha, ha, baš je vrag!
Sad su ostala dva izlaza. Mogao sam prijaviti krađu i za jedno dva dana dobiti natrag svoj sat od lihvara. Zatim bi, svakako, ubrzo uhvatili i lopova. A mogu stvar i prešutjeti. To je bio drugi izlaz.
Ja sam prešutio.

SANJAR


I.


Na kuhinjskom prozoru župnog dvora stoji sobarica Van Loos. Pogled je uprla daleko, čak tamo do živične ograde. Ona poznaje ono dvoje pokraj ograde; to nije nitko drugi do telegrafist Rolandsen, njezin zaručnik, i Olga, crkvenjakova kći. Ovo je drugi put ovoga proljeća da ih vidi zajedno; što to može značiti? Da nije sobarica Loos bila ovoga trenutka u velikom poslu, ona bi odmah otišla do njih i tražila objašnjenje.
Ali ima li za to vremena? Novi svećenik očekuje se svakog časa sa svojom obitelji, pa se posvuda u prostranoj kući užurbano radilo. Gore, na prozorčiću, bio je mali Ferdinand. Naređeno mu je da pazi na zaljev i odmah javi dolazak, kako bi putnici zatekli toplu kavu. Zasigurno će im trebati okrjepa; ta Rosengard je sa svojim pristaništem za parobrode udaljen barem jednu milju. Odatle će na čamcu doći ovamo.
Još ima nešto snijega i leda po poljima, ali je svibanj i lijepo je vrijeme, a osim toga dan je nad Norveškom dug i svijetao. Svrake i vrane sagradile su marljivo svoja gnijezda, a na golim brežuljčićima već se zazelenjela trava. Ljiljan je u vrtu izdžikljao kroz snijeg.
Sada je bilo važno znati kakav je čovjek novi svećenik. Cijela je župa bila znatiželjna. Istina, on će biti samo privremeno kapelan dok se ne imenuje stalni župnik, ali ta privremenost može dosta dugo potrajati. Ribarsko pučanstvo bilo je siromašno, pa je odlazak svake četvrte nedjelje u podružnu crkvu bio prilično tegoban. Svećeničko namještenje u njihovoj župi nije bilo bogzna kakvo i nitko se nije otimao za to mjesto.
Govorilo se da je svećenik bogat čovjek koji ne tvrdiči novcem. Sobarica i dvije sluškinje već su bile nabavljene; nije se štedjelo ni s drugim pomoćnim osobljem, a obavljena je i nagodba s dvojicom mladića koji će voditi kućanske poslove. Osim toga, tu je bio i mali Ferdinand, a on je okretan i živ dečko i svakome na usluzi. Na općinu je ugodno djelovalo što se mislilo da je svećenik bogat. On neće cjepidlačiti s pristojbama i povlasticama, nego će naprotiv pripomoći siromašnima. Znatiželja je bila velika. Dolje kod pristaništa za čamce bila su već oba svećenikova pomoćnika i još nekoliko ribara u svojim teškim čizmama; oni su razgovarali žvaćući i pijuckajući duhan.
Naposljetku stiže i veliki Rolandsen. Išao je polako, a ispred njega hodala je Olga. I sobarica Loos ostavi prozor. Ona će već razgovarati s njim; nije to bio prvi put da je Rolandsena pozivala na odgovornost. Podrijetlom je bila iz Holandije, govorila je kao što se govori u Bergenu, i bila je vrlo vješta na jeziku, pa ju je zbog toga Rolandsen katkad nazivao jezičarom. Uopće je Rolandsen bio dosjetljiv i drzak čovjek.
Kamo je sada pošao? Je li doista namjeravao dočekati svećeničku obitelj? Nije danas bio nimalo ozbiljniji nego i obično. U njegovu zapučku bješe zadjenuta ljiljanova grančica s pupoljcima, a šešir je nosio malo nakoso; takav će izaći pred njih! Pomoćnici svećenikovi svakako bi najviše voljeli da nije nikako dolazio u ovo doba, u ovako važnom trenutku.
Zar je lijepo izgledati onako kako je on izgledao? Njegov veliki nos bio je i odveć bezobrazan za neznatnu službu koju je vršio; osim toga, nije se šišao cijele zime, pa je izgledao kao kakav razbarušeni umjetnik. Njegova je vjerenica pakosno govorila da sliči na slikara koji redovito završava kao fotograf. Bio je mladić i neženja od trideset i četiri godine, svirao je na gitari i pjevao dubokim glasom svakovrsne pjesme; na dirljivim mjestima katkad se toliko smijao daje plakao od smijeha. Takav je veličanstven bio u tim stvarima! Bio je ravnatelj telegrafske postaje i već deset godina na istom mjestu. Rolandsen je bio velik i jake građe; nije imao običaj izbjegavati tučnjavu, samo ako je prilika povoljna.
Trgne se i mali Ferdinand, jer je sa svog prozorčića ugledao bijelu barku trgovca Mačka kako skreće u zaljev. Za tili čas dečko sleti niz stube i u tri smiona skoka uleti u kuhinju:
– Eno ih!
– Eno ih! – zavikaše sluškinje prestrašeno. Ali sobarica se ne zbuni; ona je već služila i kod prethodnog svećenika, pa se posve dobro i temeljito razumije u svoj posao. – Dajte kavu – bilo je sve što je rekla.
Mali Ferdinand odleti sa svojom novosti k slugama koje brže-bolje odložiše svoje poslove kako bi svatko od njih što prije stigao do pristaništa i tamo pomogao oko dočeka stranaca. Sve u svemu na dočeku je bilo deset ljudi.
– Dobar dan – reče svećenik s barke, osmjehnu se i skide svoj meki šešir. Svi ljudi na kopnu skinuše kape, a sluge se tako duboko nakloniše da im je duga kosa pala do očiju. Veliki Rolandsen nije se klanjao kao ostali, stajao je uspravno, ali je i on svoj šešir spustio nisko.
Svećenik je bio mlađi čovjek, pjegav, s riđim zaliscima, a svijetle dlake brade bijahu najahale na njegove nosnice i gotovo ih zatvorile. Gospođa je ležala u kabini na barci izmučena morskom bolešću.
– Stigli smo – reče svećenik kroz vrata kabine pomažući svojoj ženi da se pridigne. Oboje bijahu u staroj odjeći koja nije izgledala nimalo otmjeno, ali to je zasigurno bila samo gornja odjeća unajmljena za put, dok je njihova lijepa garderoba bila složena u kovčezima. Šešir je gospođi spao do zatiljka, njezino blijedo lice s velikim očima privlačilo je poglede ljudi. Pomoćnik Levion zagazi do barke i iznese ženu na kopno, a svećenik izađe sam. – Ja sam Rolandsen, telegrafist – reče veliki Rolandsen i istupi naprijed. Bio je podobro pijan i oči su mu se staklile. Ali kako je bio okretan u ponašanju, njegovo je držanje bilo sigurno. Vražji Rolandsen nije činio nikakvih ispada kad god bi se kretao među otmjenim svijetom, umio je sa svima lijepo, a znao se služiti finim i za takve zgode uglađenim izrazima. – Ako je dopušteno – nastavi on dalje okrenut svećeniku – ja ću vam predstaviti sve nazočne. Ova su dvojica, mislim, pomoćnici župnikovi. Ona su dvojica sluge, a ovo je Ferdinand.
Svećenik i njegova gospođa otpozdraviše ljudima. – Dobar dan, dobar dan – oni će se već brzo upoznati. Da, da, sad je najprije trebalo prtljagu iznijeti na kopno.
Pomoćnik Levion pogledao je u kućicu na barci i kao da se spremao da još jednom zagazi do nje.
– Zar tamo nema djece? – upita on.
Nitko ne odgovara i svi gledaju u bračne drugove.
– Ima li djece u kućici? – pita uporno pomoćnik.
– Nema – odgovara vozar s barke.
Gospođino se lice zacrveni. Svećenik reče:
– Samo nas dvoje. Vi ćete, ljudi, već doći gore da naplatite!
Naravno, bio je bogat. On nije bio čovjek koji bi sirotinji uskratio nagradu, dok je prijašnji svećenik i te kako znao zakinuti zaradu, pa bi samo rekao:
– Hvala lijepo! Poslije, poslije!
Rolandsen je predvodio pridošlice, gazio je kroz snijeg pokraj puta kako bi drugima ostavio mjesta. Nosio je lijepe lakirane cipele, ali ga to nije nimalo zbunjivalo, a kaput mu je bio rastvoren, premda je puhao hladan svibanjski vjetar. – To je crkva? – upita župnik.
– Izgleda da je stara. Ima li unutra peć? – upita gospođa. – Premnogo me pitate – odgovori Rolandsen. – Ja mislim da nema.
Svećenik se zbuni. Pred njim dakako nije bio crkvenjak, nego netko tko nije mnogo razlikovao svečani od radnog dana. I svećenik se počne hladnije ponašati prema neznancu.
Sobarica je stajala na stubištu, a Rolandsen ponovo počne predstavljati tko je tko, a kad je to svršio, pozdravi se i htjede otići.
– Pričekaj malo! – reče sobarica Van Loos, ali Rolandsen nije htio čekati, pozdravi se i siđe natraške niz stube. Mora da je ovo čudan svetac, pomisli u sebi svećenik.
Gospođa je već bila u sobi. Počela se oporavljati od morske bolesti, pa se sve više posvećivala razgledanju prostorija. Ona odabra najljepšu sobu svećeniku za rad, a za sebe uze onu u kojoj je do tada stanovala sobarica Loos.
II.


Rolandsen nije htio čekati, jer je dobro poznavao sobaricu Van Loos i znao je što ona kani. A on je nevoljko radio bilo što drugo, osim onoga što je sam htio.
Gore na putu sretne jednog ribara iz općine koji bješe zakasnio na doček novog župnika. To je bio Enok, okretan i dobroćudan čovjek, uvijek pognut, s pogledom u zemlju i glavom umotanom u šal zbog uhobolje. – Zakasnio si – reče mu Rolandsen. – Je li došao?
– Jest. Rukovao sam se s njime – reče, a potom, prolazeći mimo ribara, dobaci: – I zapamti, Enok, što ću ti reći: zavidim mu na ženi!
Svoje drske i lakomislene riječi otposlao je na pravu adresu; Enok će se već pobrinuti da to doznaju i drugi.
Rolandsen je išao sve dalje i dalje duž šume i napokon stigao do rijeke, tamo gdje bješe Mackova tvornica ribljeg ljepila u kojoj je radilo nekoliko djevojaka s kojima se Rolandsen volio šaliti kad god bi tuda prolazio. On je doista bio drzak u tom pogledu; to je svatko znao, ali danas je bio dobre volje i vrlo raspoložen, pa se u tvornici zadržao duže nego obično. Naravno, djevojke su odmah vidjele da je dobro potegnuo.
– Ronja, što ti misliš zašto ja dolazim tako često ovamo? – reče Rolandsen. – Odakle ja znam? – odgovori Ronja.
– Ti sigurno misliš da me tjera stari Laban.
– On govori Laban, a misli Adam! – zahihoću se djevojke.
– Hoću da te spasim – reče Rolandsen. – Treba da se dobro čuvaš ovdašnjih ribarskih momaka, to su nevaljali napasnici.
– Vi ste sami najveći napasnik – reče neka druga djevojka. – Vi imate i dvoje djece.
Stidite se!
– Oh, Nicolina, zar ti tako govoriš? Pa ti si uvijek bila čavao za moj sanduk; ti to dobro znaš, Nicolina. Ali tebe ću, Ronja, spasiti, htjela ti ili ne. – Možeš ići sobarici Loos – reče Ronja.
– Što si ti strašno glupa – nastavlja Rolandsen. – Koliko ti je vremena potrebno da pariš riblje glave prije nego zavrneš ventil?
– Dva sata – odgovori Ronja.
I Rolandsen kimnu glavom; to je već i sam izračunao. Vrag Rolandsen znao je dobro zašto je iz dana u dan išao do tvornice, šuljao se uokolo i ispitivao djevojke. – Ne skidaj poklopac, Pernille – reče on. – Jesi li poludjela! Pernille pocrveni.
– Frederik je rekao da miješam u posudi – odgovori ona.
– Kad god digneš poklopac izlazi toplota – reče Rolandsen.
Ali kad se pojavio Frederik Mack, sin trgovca Macka, Rolandsen je ponovo nastavio tonom skitnice:
– Jesi li ti ona Pernille što je služila kod upravitelja godinu dana? Tada si bila tako pakosna i zločesta da su samo pokrivači ostali čitavi, jer ih nisi mogla razbiti! Svi se nazočni nasmijaše. Pernille je bila najmirnija duša na svijetu. Imala je i manu, jer je povrh svega bila kći orguljaša u crkvi, zbog čega joj je pripadalo malo svetosti.
Kad je Rolandsen izašao na put, ponovo je ugledao Olgu, crkvenjakovu kći. Bila je u dućanu. Sad je žurila što je više mogla; željela je umaknuti kako Rolandsen ne bi pomislio da ga ona čeka. Ali Rolandsen nije tako mislio; štoviše, on je znao da mlada djevojka obično bježi pred njim kad god se slučajno susretnu. Rolandsen je takvo što odobravao, poglavito stoga što kod mlade dame nije mogao ništa postići. A ona ga i nije previše zanimala.
Rolandsen stiže u svoju postaju. Odmah se uozbilji kako bi se otresao pomoćnika koji je volio s njime brbljati. Rolandsen nije bio u to vrijeme nimalo prijazan drug. Zatvarao se u svoju zabitu sobicu u koju nitko nije ulazio osim njega i jedne starije gospode. Tu je on živio i spavao.
Ta je soba bila Rolandsenov svijet. Rolandsen se razumijevao i u nešto drugo osim u rakiju; dakle nije bio samo lakomislen, nego je bio veliki istraživač i izumitelj. Njegova je soba zaudarala na svakovrsne kiseline, sokove i ljekarije. Ti su mirisi dopirali i na ulicu tako da ih je svaki prolaznik morao osjetiti. Rolandsen nije krio da sve te medikamente drži u sobi jedino zato da bi ubio miris silne rakije u kojoj je naprosto plivao. Ali to je Rolandsen lagao iz posve nerazumljivih razloga; štoviše, on je sve te silne sokove u bocama i vrčevima koristio za svoje pokuse. Pomoću kemije on je izumeo novi način kako se pravi riblje ljepilo. Taj je način zasigurno mogao dokrajčiti metodu trgovca Macka čija je tvornica zahtijevala velike troškove, prijevoz je bio nezgodan, a nabavka sirovine ograničena na vrijeme ulova ribe, a uza sve to tvornicom je upravljao njegov sin Frederik koji nije bio stručnjak. Rolandsen je znao napraviti riblje ljepilo i iz drugih tvari, a ne samo iz ribljih glava, a povrh toga znao je praviti ljepilo i od mnogih otpadaka što ih je Mack bacao. On je koristio čak i one posljednje otpatke kako bi iz njih napravio vrlo važnu materiju za boje.
Njegovi izumi već bi bili stvarnost da se telegrafist Rolandsen nije morao boriti sa svojim velikim siromaštvom. Ali u ovom mjestu moglo se do novca doći samo uz pomoć trgovca Macka, pa je i Rolandsen imao svojih jakih razloga što nije htio otići k njemu. Jednog dana usudio se nagovijestiti kako je ljepilo iz tvornice na vodopadu preskupo, ali Mack je na to samo odmahnuo rukom kao čovjek od utjecaja i gospodin kakav je već bio. On je samo rekao da je tvornica zlatni majdan. Rolandsen je gorio od želje da jednom otkrije rezultate svojih istraživanja, pa je svoje pokuse poslao na ogled kemičarima u zemlji i inozemstvu i dobio uvjerenje da je početak dobar. Ali dalje nije išao. Trebalo je još napraviti čistu i bistru tekućinu da bi dobio patente za sve zemlje.
Zar je Rolandsen bez ikakva povoda, tek onako došao na pristanište da bi dočekao svećenika? Vrag Rolandsen imao je svoje planove! Ako je svećenik doista bogat, onda može lako dati nešto novca i za važne izume. – Ako neće nitko drugi, onda ću to ja učiniti! – zasigurno će nešto tako reći svećenik. Rolandsen se nadao.
Ah, Rolandsen je lakomislen, pa je i najmanji povod raspirivao nadu u njemu. Ali on je i razočaranja podnosio hrabro; da, hrabro, muški i ponosno – i nije se tako lako predavao, kao što nije ludovao ni za Mackovom kćeri Elisom. Bila je visoka i lijepa, crnomanjaste kože i crvenih usnica i bilo joj je dvadeset i tri godine. Govorilo se da je kapetan Henriksen s obalnog broda njezin potajni zaručnik, ali godine su dolazile i prolazile, a od svega toga ne bješe ništa.
Zašto? Već prije tri godine, dakle kad je Elisi bilo dvadeset godina, otkrio joj je Rolandsen svoje srce u svom ludom mladićkom zanosu. Ona je bila tako ljubazna, ali ga nije razumjela. Rolandsen je zbog toga trebao prekinuti s njom i povući se, ali on je išao još i dalje, pa joj je prošle godine počeo svašta govoriti. Ona nije mogla ništa drugo uraditi, doli da se tome ludom i umišljenom telegrafistu nasmije u lice, još prije nego što mu je otvoreno pokazala kolika je golema razlika između njih. Da, između njega i nje koja je puštala i samog kapetana Henriksena da godinama čeka na njezino da! To je bilo onda kad je Rolandsen odmah otišao sobarici Loos i s njom se zaručio. Time je htio pokazati da odbijanje na najvišem mjestu ne znači njegovu smrt.
Ali sada je opet došlo proljeće, i on nije mogao izdržati tu silinu ljubavi. Njegova je mašta bila u punom naponu, a zanosio se nevjerojatnim i fantastičnim snovima.
III.


Sa širokog je mora dolazila proljetna haringa. Ribari su neprestano u svojim čamcima, gledaju durbinima, istražuju more. Tamo gdje ptice kruže u jatima i slijeću ovdje-ondje, tu se zadržava haringa. U dubokoj vodi može se loviti mrežom, ali sada je veliko pitanje hoće li haringa potražiti plića mjesta i skrovišta u fjordovima tamo gdje se cijela jata mogu zatvoriti mrežama. Tek tada se skupljaju mreže, tek tada nastaje život, a glasni uzvici odjekuju, dolaze barke, a i pritječe silan narod. Zarade ima kao pijeska na morskoj obali.
Ribolov je kockanje. Ribar razapne mrežu i čeka na uspjeh, baca mrežu i prepušta se sudbini. Često nailazi gubitak za gubitkom, oruđe mu odnese voda ili propadne i potone, ali on se ponovo oprema i izlazi na pučinu. Često otplovi do onih mjesta gdje su drugi imali sreće, muči se i pod teškim uvjetima vesla tjednima da bi napokon kasno stigao na određeno mjesto, jer igra je već izgubljena. Ali katkad se i sreća zna nasmiješiti i tamo gdje se najmanje nada napuniti njegov čamac krunama. Nitko ne zna kada će se sreća osmjehnuti, ali svi joj se nadaju s jednakim pravom.
Već je bio trgovac Mack na straži, već je imao u čamcu svoju mrežu i svoju liku, i nije skidao durbin s očiju. Mack je imao u zaljevu brod s tri katarke (galeazzu) i dvije jahte. Upravo su se vratili s lova na bakalare kod Lofota i teret je bio iskrcan, pa je sada htio natovariti haringe, ako dođu haringe; njegov je podrum bio pun praznih bačava. On je htio nakupovati haringi koliko god je više mogao, stoga je i nosio uza se gotov novac da bi mogao isplatiti još prije nego što bi cijene skočile.
Sredinom svibnja pođe trgovcu za rukom da prvi mrežom zatvori haringe. Nije ih bilo osobito mnogo, samo pedeset bačava, ali se ipak o tome pričalo posvuda uokolo, a nakon nekoliko dana stigoše na to mjesto strani ribolovci. Tu su šanse bile dobre.
U to vrijeme dogodi se jedne noći provala u Mackovu uredu. To je bio odveć smion zločin, jer su noći bile svijetle od večeri do jutra, pa se moglo vidjeti sve ono što se događa čak i na velikoj udaljenosti. Lopov je obio dvoja vrata i ukrao dvije stotine kruna. To je bio nečuven događaj za župu; nitko to nije mogao shvatiti. Oni najstariji sada su prvi put u životu čuli za takvo što, jer župljani su mogli zgriješiti u malim stvarima, ali krađa i provala nikako nije bilo, pa se ovaj put posumnjalo u strane ribolovce koje su odmah počeli ispitivati. Strani ribari imali su dokaze da su tu noć proveli na moru, na svojim lađama, i da su vrebali haringe na mjestu udaljenom jednu milju od tvornice. Trgovcu je bilo žao što ih je osumnjičio. Onda ostaje samo to da je provalu morao izvršiti netko iz župe. Macku ne bješe toliko žao ukradenih novaca, ne, nipošto; on je sam otvoreno govorio da je lopov bio glup što nije uzeo mnogo više, ali njega je, moćnog gospodara i zaštitnika sviju, boljelo upravo to što ga je pokrao netko iz župe. Zar on nije izdacima za različite poslove plaćao polovicu općinskog budžeta? I zar je bilo koji nevoljnik izašao iz njegova ureda a da nije dobio pomoć?
Mack je obećao nagradu da bi se pronašao lopov. Gotovo svakog dana dolazili su na tržnicu strani ribari; mora da je na njih čudno utjecalo to što se posvuda pričalo da je trgovac Mack opljačkan. Kao bogati kralj trgovine odredio je nagradu od četiri stotine kruna. Cijeli je svijet trebalo da uvidi kako njemu nije stalo do novca.
Novi je svećenik na duhovsku nedjelju održao propovijed o Nikodemu koji je noću dolazio k Isusu, i tom je prigodom iskoristio ovu krađu da bi napao i osudio provalnika.
– Oni dolaze k nama noću – grmio je s propovjedaonice – provaljuju u našu kuću i plijene našu imovinu. Nikodem nije radio ništa zlo, bio je bogobojažljiv čovjek i odabrao je noć za svoj put k Isusu; ali on je išao zbog svoje duše. A što rade oni danas? Ah, besramna želja ovladala je svijetom, noć se iskorištava za pljačkanje i grijeh. Neka kazna stigne krivca; izopćite ga!
Novi župnik pokazao se kao borac. To mu je bila treća propovijed otkako je došao, a već je prisilio mnoge župljane da se pokaju. Kad je stajao na propovjedaonici, bio je blijed i čudnovato je izgledao. Sličio je luđaku. Bilo je župljana koji su samo prve nedjelje došli u crkvu, a poslije se više nisu usuđivali doći. Da, povukla se i sobarica Van Loos; ona koja je bila prava djevica sa svom svojom strogošću i čistoćom. Obje mlade djevojke s velikom su radošću primijetile tu njezinu promjenu.
U zaljevu je bilo mnogo ljudi, a među njima i onih koji su se radovali što se to dogodilo trgovcu. Oni su smatrali Macka odveć moćnim sa svojom razgranatom trgovinom na dvjema tržnicama, sa svojim lovom, sa svojom tvornicom i mnogim barkama, a strani su ribari hvalili svoje trgovce koji su bili druževni i prijazni i nisu nosili ni bijelih jakni ni rukavica od jelenje kože kao što je to Mack nosio. Kad je toliko pohlepan za imutkom, onda je pravo stoje pokraden. Dobri Mack ne bi trebao da izdaje toliko stotina kruna za te stvari, jer bi mu moglo zafaliti gotovine za kupovanje haringe, ako ulov bude dobar. Neće biti da je Mack tako bogat, da ima novaca kao nebo zvijezda.
Bog zna tko je lopov; možda je to učinio i on sam ili njegov sin, samo da bi izgledalo kako ima novaca kao pljeve, premda je uistinu u novčanim neprilikama. Ogovaranju nije bilo kraja ni na kopnu ni na moru.
Mack je uvidio da treba pokazati kako stvari stoje. Ribara je bilo iz pet župa i oni će odnijeti svoje dojmove kad se vrate kućama i pričat će ih obiteljima i trgovcima. Saznat će se nadaleko kakav je čovjek Mack iz Rosengarda.
Kad je prvi put nakon te provale trebalo da ode u tvornicu, Mack je unajmio parobrod. Tvornica je bila udaljena od postaje najmanje jednu milju, pa ga je taj put koštao dosta novaca, ali za Macka novac nije značio ništa. Kada je parobrod s Mackom i njegovom kćerkom uplovio u zaljev, izazvao je veliku senzaciju. On je takoreći bio gospodar broda dok je tamo stajao na krovu sa svojom bundom i sa svojom divnom crvenom tkanicom oko pasa, iako je bilo ljeto. Kad su otac i kći izašli na kopno, brod se okrenu i odmah otplovi natrag; svatko je mogao vidjeti zašto je došao u zaljev. I tada se mnogi od stranih ribara pokloniše pred moćnim Mackom.
Ali Mack nije mogao zaboraviti sramotu koja mu je nanesena, pa je išao korak dalje i pribio novu objavu kojom je obećao i samom lopovu četiri stotine kruna nagrade, ako se javi. Ni najčistije viteštvo nije nikada takvo što uradilo. Zar neće sada svatko uvidjeti da Macku ne bješe stalo do tih tričavih ukradenih kruna? Ako je lopov onaj na koga mi sumnjamo, onda se ni ovaj put neće javiti, tako svi govorahu.
Silni Mack bio je u nesnosnom položaju; njegov ugled kao da se počeo potkopavati. Dugih dvadeset godina bio je moćni Mack i svi su mu se klanjali sa strahopoštovanjem; dočim je sada izgledalo kao da ga ljudi ne pozdravljaju s onim prijašnjim štovanjem. A on je povrh toga bio vitez s kraljevskim odličjima. Kakav je samo bio gospodar! Bio je vođa župljana, ribari su ga obožavali, a sitni trgovci iz susjednih mjesta oponašali su ga. Macka je bolio trbuh; to je bila po svoj prilici posljedica gospodskog, kneževskog načina života, a čim bi malo zastudilo, on bi nosio oko trbuha široku crvenu tkanicu. Crvenu tkanicu oko trbuha počeli su sada nositi i trgovci iz susjednih mjesta, ti sitni skorojevići kojima je Mack milostivo dozvolio da žive. I oni su htjeli da ih ubrajaju u otmjene osobe koje su jele tako gospodski i raskošno da im je trbuh obolio. Dolazili su u crkvu u čizmama koje škripe i prolazili kroz crkvu s ponosnom bukom; a on ih je naučio da nose obuću koja škripi. Neki su čak svoju obuću potapali u vodu i sušili je do nedjelje kako bi što bolje škripala. Mack je bio veliki uzor u svim stvarima.

IV.


Rolandsen sjedi u svojoj sobi i pravi pokuse. Sa svog prozora može vidjeti kako se jedna grana na drvetu u šumi miče gore-dolje. Mora da se netko njiše na drvetu, ali je lišće gusto i ne vidi se ništa. I Rolandsen eksperimentira i dalje, ali danas mu posao ne ide za rukom. On pokušava na gitari podesiti šaljive tužaljke, ali ni to ne može da izvede. Proljeće je došlo, Rolandsenova je krv nemirna.
Elise Mack je došla; sinoć ju je sreo. Bio je ponosan i ohol i znao se ponašati; izgledalo je kao da ga je htjela obradovati s nešto malo prijaznosti, ali on je to odbio. – Donosim vam pozdrave od telegrafista u Rosengardu – rekla mu je.
Rolandsen nije živio u prijateljstvu s telegrafistima; on nije bio druževan. Ona je htjela ponovo podvući odstojanje između njih; oho, on će joj već vratiti, on će joj se osvetiti.
– Morate me jednom naučiti da sviram na gitari – reče ona. To bi nekome polaskalo i nije bila stvar za odbijanje, ali Rolandsen ju je odmah odbio. Naprotiv, to je bila zgodna prilika da joj se osveti. On reče:
– Vrlo rado. Kad god zaželite, dat ću vam svoju gitaru.
Kako je samo postupao s njom! Kao da nije bila Elise Mack, dama koja je mogla nabaviti deset tisuća gitara.
– Neću, hvala – odgovori ona. – Ali bi se moglo na njoj malo vježbati.
– Dobit ćete je.
Tad ona zabaci glavu i reče:
– Oprostite, ali ja je ne tražim! Dobro mu je odgovorila na njegov bezobrazluk. On popusti i promrmlja:
– Htio sam vam dati ono jedino što imam. Duboko se nakloni i ode.
Išao je prema crkvenjakovoj kući. Htio je da se sastane s njegovom kćerkom Olgom. Sad je bilo proljeće i Rolandsen je morao imati svoju dragu; nije bilo lako upravljati tako velikim srcem. Osim toga, on je imao posebno zadovoljstvo da se udvara Olgi, jer se govorilo da je Frederik Mack bacio oko na crkvenjakovu kćer, a Rolandsen ga je svakako htio istisnuti; da, to je on htio. Frederik je bio brat Elisin, pa će tako njegovo odbijanje pogoditi cijelu obitelj. Uostalom, Olga je bila sama po sebi vrijedna da se za njom trči. Rolandsen ju je poznavao još kad je bila sasvim mlada djevojka; kod kuće su joj prihodi bili dosta skromni, svoju je haljinu morala uvijek dugo nositi, prije nego što dobije novu, ali je bila svježa i lijepa, a stidljivost joj je lijepo pristajala.
Rolandsen se s njom sastao dva dana uzastopce, a to je bilo moguće samo tako što bi izravno došao u kuću i njezinom ocu pozajmio po jednu knjigu. On je te knjige morao prosto naturiti crkvenjaku, jer ih starac nije ni tražio ni razumijevao. Rolandsen je umio sa strašću preporučivati knjige.
– To su najkorisnije knjige na svijetu – govorio je on – i ja želim da ih što više širim.
On upita crkvenjaka razumije li se u šišanje. Ali crkvenjak se nije nikada u svom životu bavio šišanjem; Olga je to obavljala za cijelu kuću. I sad Rolandsen navali na Olgu silnim molbama da ga ošiša. Ona pocrveni i skrije se govoreći kako ona to ne zna! Ali Rolandsen je opet nađe i obaspe je tolikom bujicom slatkih i laskavih riječi da je naposljetku morala popustiti.
– Kako želite da vas ošišam? – upita ona.
– Kako god vi hoćete – odgovori on.
I tada se obrati crkvenjaku i prestraši ga finim i teškim pitanjima koja starca zbuniše i otjeraše u kuhinju.
Rolandsen se poče praviti važan i govoriti učenim jezikom.
– Ako u zimskoj noći uđete izvana, iz pomrčine, u osvijetljenu sobu, onda svjetlost struji u vašim očima.
Olga ga nije razumjela, ali ipak prihvati te njegove riječi.
– Eto – reče Rolandsen – tako je i meni kad dođem kod vas.
– Treba li još malo ovdje skratiti? – upita Olga.
– Treba, treba, samo vi šišajte dalje. Kako je vama po volji, onako me ošišajte. Vidite, vi mislite samo na to kako biste što prije otišli i onda se sakrili, a za mene nema ništa gore od toga! Zar se može sjaj iskre izbrisati?
Sigurno je bio sišao s uma.
– Kad bi ste držali glavu mirno, onda bih brže radila – reče ona. – Zar vas ne smijem gledati? Olga, vi ste zaručeni?
Za takav razgovor Olga nije bila spremna. Još je bila mlada i neiskusna, pa ju je mnogošto moglo zbuniti.
– Ja? Nisam – bio je cijeli njezin odgovor. – Mislim da je ovako dobro. Još samo moram malo poravnati. Nastojala je da ga odobrovolji, jer je sumnjala da je pijan.
Ali Rolandsen nije bio pijan, bio je posve trijezan; u posljednje je vrijeme radio previše, jer su se svi strani, ribari mnogo koristili poštanske usluge.
– Nemojte samo prestajati – molio je on. – Ošišajte me još jedanput okolo ili još dva puta, onda će biti dobro. Olga se smijala:
– Ne, to nema smisla.
– Ah, vaše su oči kao zvijezde blizanke – reče on. – A vaš me smijeh krasno obasjava.
Ona skide zastirač, očisti kosu što je popadala po podu. On također kleknu da bi joj pomogao i tu se njihove ruke sretoše. Ona je bila mlada žena, njezin je dah strujao i zagrijavao ga. Tada je uzme za ruku. On primijeti da joj je haljina oko vrata zakopčana samo običnom čiodom. To je odavalo njezino siromaštvo.
– Ostavite! Zašto to radite? – promuca ona.
– Nemam nikakva razloga. Doista, samo sam želio da vam se zahvalim za vaš trud. Da nisam čvrsto i neraskidivo zaručen, zaljubio bih se u vas.
Ona se pridigne s ostacima njegove kose u ruci, a on je i nadalje klečao na zemlji.
– Uprljat ćete vaše odijelo – reče ona i izađe na vrata.
Kad je crkvenjak ušao, morao se Rolandsen opet praviti raspoloženim. Pokaza mu svoju ošišanu kosu i navuče šešir do iznad ušiju da se vidi kako mu je sada bio prevelik. I on naglo pogleda na sat i reče da mora ići u svoj ured.
Rolandsen ode u dućan. Zatraži da mu se iznesu broševi i igle za zakopčavanje, i to najskuplje. Odabra jedan lažni dragi kamen i zamoli da mu se dug upiše na račun. Trgovac mu to nije htio učiniti, jer je i bez toga Rolandsen već mnogo dugovao; da, vrlo mnogo. Onda uze jeftiniju iglu od stakla i plati je svega nekoliko šilinga. I Rolandsen ode sa svojim blagom iz dućana. To je bilo jučer navečer.
Sad Rolandsen sjedi u svojoj sobi i ne može raditi. Uzme šešir i iziđe pred kuću da vidi tko se to njiše u šumi na drvetu. Išao je pravo lavu u čeljust; jer tamo je bila sobarica Van Loos, koja mu je davala znakove i sada ga očekuje. Da je samo znao ušutkati svoju znatiželju.
– Dobar dan – reče ona. – Kako si se dotjerao!
– Ja imam običaj ošišati kosu u proljeće – odgovori on.
– To sam ja radila prošle godine. Ove godine nisam dobra za to!
– Ja se neću s tobom svađati – reče on.
– Nećeš?
– Neću. I ti nisi morala ovdje stajati i tresti cijelu šumu kako bi te sav svijet vidio.
– I ti nisi uopće morao ovdje doći i šaliti se – reče ona.
– Bolje bi bilo da stojiš dolje na putu i da mi daješ znakove maslinovom grančicom mira – nastavlja Rolandsen.
– Jesi li se sam šišao?
– Olga me šišala.
– Da, ona koja će možda biti žena Frederika Macka! Ona te ošišala? On to nije htio skrivati; dapače, želio je da se to razglasi.
– Kažeš, Olga te šišala?
– Da! Što je? Njezin otac nije umio!
– Ti ideš odveć daleko. Jednog dana ćemo se razići – reče sobarica Loos. Rolandsen je na trenutak stao i razmislio, a onda je rekao:
– Možda je to i ponajbolje. Tada ona uzvikne: – Što kažeš?
– Što kažem? Ti u proljeće sasvim izgubiš glavu, to kažem! Pogledaj mene, vidi li se na meni i najmanji nemir u proljeće?
– Ti si zato čovjek – odgovori ona kratko. – Ali ja neću da se tučem s Olgom. – Je li istina da je svećenik bogat? – upita on.
Sobarica Van Loos obrisa oči i postade opet praktična i drska kao što je bila oduvijek.
– Bogat? Ja mislim da je siromašan kao crkveni miš. Rolandsen izgubi jednu nadu.
– Treba da mu vidiš garderobu – nastavi ona. – I treba da vidiš gospođinu garderobu. Ima nekoliko donjih haljina. Ali on je kao svećenik neusporediv. Jesi li ga slušao kad propovijeda?
– Nisam.
– On propovijeda kao najbolji propovjednik kojega sam slušala – reče sobarica Loos svojim bergenskim narječjem.
– Jesi li sigurna da nije bogat?
– Bio je gore u dućanu i otvorio sebi kredit. Tada, za trenutak, potamni cijeli svijet pred Rolandsenovim očima. Htio je otići.
– Hoćeš da ideš? – upita ona.
– Da! Što ti zapravo tražiš od mene?
Dakle, tako je stajalo među njima. Novi ju je svećenik donekle otrijeznio i ona se bješe naoružala blagošću, ali njezina stara narav ponovo izbije. – Jedno ću ti reći – izusti ona. – Ti si baš pretjerao!
– Dobro – reče Rolandsen.
– Strašnu mi nepravdu činiš.
– Dobro – reče opet Rolandsen.
– Ja to ne mogu izdržati. Ja ću raskrstiti s tobom.
Opet je razmišljao Rolandsen. I ponovo reče:
– Nekad sam mislio da će ovo vječno trajati. Inače, ja nisam Bog, ja ti ne mogu pomoći. Radi što hoćeš.
– I to je odgovor! – reče ona naprasito.
– Prve večeri ovdje u šumi nisi bila tako ravnodušna. Ja sam te poljubio i nisam čuo od tebe ništa drugo do mali slatki vrisak.
– Nisam uopće vrištala – uzvrati ona.
– I ja sam te volio više nego svoj život. I mislio sam da ćeš biti moja posebna, moja otmjena stvar. Hm, lalala!
– Nemoj se za mene brinuti – reče ona ljutito – nego se brini što ćeš sa sobom!
– Sa sobom! Znam li ja to? To me i ne zanima.
– Ti ne smiješ umišljati da će Olga biti tvoja. Ona će se udati za Frederika Macka.
Tako dakle, mislio je Rolandsen, cijeli je svijet to znao. I on zabrinut pođe, a sobarica Loos išla je za njim. Siđoše na put i nastaviše dalje.
– Kratka ti kosa dobro stoji – reče ona. – Ali je vrlo slabo ošišana, nije ni izravnata. – Možeš li mi pozajmiti tri stotine kruna? – upita on. – Tri stotine kruna! – Na šest mjeseci.
– Ne mogu ti ih pozajmiti. Među nama je svršeno.
– I to je odgovor – reče on i kimnu glavom.
Ali kad su došli do žive ograde župnog dvora, odakle se Rolandsen morao vratiti, sobarica Loos reče:
– Nažalost, nemam tri stotine kruna da ti pozajmim! Zbogom, do skorog viđenja! Ona ode. Rolandsen je osjećao olakšanje i pomislio:
– Oh, kad bi ovo bio posljednji put!
Na stupu od ograde bješe zalijepljena objava i Rolandsen je pročita; to je bila Mackova objava: četiri stotine kruna čisto za otkriće krađe. I sam će lopov dobiti nagradu, ako se prijavi!
– Četiri stotine kruna čisto – razmišljao je Rolandsen.
V.


Novi svećenik nije bio bogat; bio je sve prije nego bogat.
Samo je mlada gospođa donijela od kuće besmislene bogataške navike i željela je imati veliku poslugu, premda u kući nije bilo djece, tako da ni ona sama nije nije imala što raditi, a nikad i nije bila domaćica, ali su joj zato padale na um smiješne budalaštine. Da, ona je bila draga, lijepa kućna nevolja.
Veliki Bože, kako je dobri župnik neumorno vodio komičnu borbu sa svojom ženom, samo da bi je malo naučio redu i da bi malo više povela računa o kući. Četiri je duge godine uzalud radio na tome. Skupljao je konce i papire po podu, stavljao svaku stvar na svoje mjesto, zatvarao za njom vrata, pregledao peći i zavrtao ventile. Kad bi gospoda otišla od kuće, obilazio je sve prostorije da vidi u kakvom ih je stanju ostavila; tu i tamo ležale su ukosnice, češljevi su bili puni kose, marame su se povlačile po svim kutovima, a na stolicama su ležali razni komadi odjeće. Svećenik bi se ražalostio, a onda bi sve to pospremio. U svojim mladićkim danima, kad je stanovao po kukavnim sobicama, bio je manje beskućnik nego sada.
Svećenikove molbe i prijekori u početku su djelovali na nju, sama je shvatila da je on u pravu i dala mu riječ da će se popraviti. Počela je ustajati rano i sređivati kuću odozgo do dolje. Životna zbilja dotakla se toga djeteta i potresla ga, pa je tako od onog derišta prekonoć postala odrasla osoba. Ali ubrzo je popustila, a samo nekoliko dana kasnije kuća je ponovo bila u istom stanju kao i prije.
Ona se ni najmanje nije čudila što je posvuda bio nered; zapravo se čudila što joj je njezin muž opet počeo prigovarati.
– Ja sam šalicu prevrnula i razbila, ne vrijedi mnogo – govorila je ona.
– Ali komadi tu leže od jutros – odgovori on.
Jednoga dana gospođa dođe i reče kako bi trebalo otpustiti sluškinju Olinu; ta ona se ljutila što gospođa iznosi svakovrsne stvari iz kuhinje i ostavlja ih bilo gdje.
Tada i svećenik malo-pomalo ogugla i prestade je svakodnevno koriti. Šutke i bez mnogo riječi sam je pospremao i uređivao tisuću stvari, a gospođa se nije bunila zbog toga, bila se već navikla da netko ide za njom i posprema. Mnogo je puta pomislio njezin muž kako treba imati više samilosti prema njoj. Bila je krotka, mršava i loše obučena, ali nije nikada uzdisala zbog neimaštine, iako je bila naučila na dobar život. Znala je sjediti i prevrtati svoje već nekoliko puta prevrnute haljine, znala je biti raspoložena i pjevušiti kao mlada djevojka. Tada bi najednom oživjelo ono derište u njoj, pa bi dobra gospođa ostavljala svoj posao, svoje haljine prebačene preko stolova i stolica i odlazila od kuće. Kamo je išla? Još dok je bila djevojka imala je osobitu sklonost da ide od dućana do dućana, a veselilo ju je kad god je mogla nešto kupiti. Uvijek su joj trebali ručnici, podvezice, svakovrsni češljevi, mirisne vode, paste za zube, kojekakve metalne stvarčice kao što su kutije za strojeve i cijevi za puhanje. Bolje bi bilo da kupi makar jednu jedinu vrijednu stvar, mislio je svećenik, pa neka je i skupa, a ja ću se već nekako snaći, zadužit ću se, a onda ću pokušati da napišem kratku povijest crkve za narod i tako otplatim dugove.
Godine su prolazile. Među supružnicima je bilo trvenja, ali oni su se voljeli i sve je bilo u najboljem redu, poglavito onda kad se svećenik nije odveć miješao u kućne stvari. Ali on je imao dosadnu osobinu da motri na ovo ili ono, makar i izdaleka, čak i s prozora svoje radne sobe. Jučer je primijetio kako u dvorištu kisnu krevetni pokrivači. On je ugledao svoju ženu dok je prilazila kući; bila je u polju i sad je bježala od kiše. Neće pokupiti pokrivače, pomislio je svećenik. I doista, gospođa je otišla u svoju sobu. Svećenik je zvao, ali iz kuhinje se nitko nije javljao, a sobarica se čula kako viče u komori za mlijeko. Svećenik izađe i unese pokrivače.
I trebalo je da se na tome ostane, ali svećenik je bio gunđalo i nije mogao da pređe preko toga. Navečer je gospođa zatražila pokrivače, a kad su joj ih donijeli, rekla je:
– Mokri su.
– Bili bi još mokriji da ih ja nisam unio – reče svećenik. Tada gospođa udari drugim tonom:
– Ti si ih unio? To nisi trebao raditi, ja bih već naredila sluškinji da ih unese.
Svećenik se gorko nasmije:
– Onda bi pokrivači još i sada visili u dvorištu!
To je uvrijedilo gospođu.
– Zbog nekoliko kapi kiše ne treba gunđati. Ne može se od tebe mirno živjeti, posvuda zabadaš svoj nos!
– Ja to ne bih radio kad bi bilo sve u redu – odgovori on. – Zar ne vidiš da ti posuda za pranje leži na krevetu?
Gospođa odgovori:
– Ja sam je tu ostavila, jer drugdje nema mjesta.
– Kad bi dobila stol za umivanje i on bi bio nakrcan stvarima – reče on.
– Bože, kako si dosadan – reče gospođa. – Ti si bolestan. Ja to sve neću uopće moći izdržati.
Ali izdrža. Časak kasnije sve je zaboravila, njezino dobro srce opraštalo je svaku nepravdu. Bila je to žena blage naravi.
A svećenik je sve više ostajao u svojoj radnoj sobi u kojoj se nije primjećivao kućni nered. Bio je žilav i snažan; pravi radnik. Pomoćnika je pitao o moralnom životu u župi, a to što je od njega saznao ne bješe ni najmanje utješno. Onda je svećenik počeo slati pisma u kojima je korio i opominjao čas ovog čas onog župljanina; a ako to nije pomoglo, sam je išao u posjet grešniku. I tako novi župnik postade opasan čovjek kojega su se ljudi bojali. A on nikoga nije štedio. Sam je ispipao da je Levion, jedan od njegovih pomoćnika, imao sestru koja je bila rastavljena, pa je i njoj poslao pismo. On je pozvao njezina brata i po njemu poslao pismo napomenuvši da će budnim okom motriti na njezin život.
Trgovac Mack dođe u posjet i svećenika pozvaše u sobu.
Posjet je bio kratak, ali vrlo važan. Mack je nudio svećeniku svoju pomoć, ako bi što trebao za kakvu sirotu u župi. Svećenik se zahvali; radosno se zahvali. Da nije otprije znao, sad bi zacijelo uvidio da je Mack bio zaštitnik svih u Rosengardu. Kako je samo bio otmjen i moćan stari gospodin; imponirao je i gospođi koja je rođena u gradu. Da, doista, bio je fini gospodin, a zasigurno je imao pravo kamenje u igli koja bješe zadjenuta u košulji.
– Lov na haringe napreduje – reče Mack. – Opet je uspio ulov. Istina, nije osobito mnogo, samo dvadeset bačava; ali je ipak nešto bolje u odnosu na prošli ulov. I kad sve tako dobro ide, ne treba zaboraviti svoju dužnost prema drugima.
– Tako i treba – reče svećenik. – To je pravo! Zar je dvadeset bačava slab ulov? Ja se slabo razumijem u te stvari.
– Da, tisuću je bačava više. – Tisuću! – reče gospođa.
– Ali što sam ne ulovim, kupujem od drugih – nastavi Mack. – Nekim je stranim ribarima jučer pošao za rukom dobar ulov i odmah sam to otkupio. Želim sve svoje barke napuniti haringama.
– Vi upravljate razgranatim poslom – reče svećenik.
Mack dodade da se posao tek počinje granati. Istina, posao je naslijeđen, ali on ga je razgranao i proširio. Sve to radi samo zbog svoje djece.
– Dragi Bože, koliko vi zapravo imate tvornica i dućana? – upita gospođa opčinjena Mackom. Mack se nasmija i odgovori:
– Ne znam ni ja, milostiva gospođo. Morao bih ih izbrojiti.
I Mack zakratko zaboravi u razgovoru na svoje brige i nevolje; bilo mu je ugodno razgovarati o svojim poslovima.
– Kad bismo samo bili blizu vaše velike pekarne u Rosengardu – reče gospođa i time pokaza svoje zanimanje za domaćinstvo. – Ovdje se kod nas peče loš kruh.
– Kod upravitelja stanuje pekar. – Da, ali ne peče kruh.
Svećenik reče:
– Nažalost, pretjerano pije. Poslao sam mu pismo. Mack je šutio nekoliko minuta.
– Onda ću sagraditi pekarnu i ovdje kod filijale – reče on.
Bio je svemoguć, radio je što je htio. Samo jedna njegova riječ i pekarna je tu. – Zamisli! – otme se gospođi koja je gledala Macka zabezeknuto.
– Vi ćete dobiti dobar kruh, milostiva gospođo. Odmah ću brzojaviti radnicima; sve će to potrajati kratko, možda samo nekoliko tjedana.
Ali svećenik je zašutio. Koliko će se trošiti kruha, sad kad svi stanu peći, sve sobarice i sva posluga? A kruh će zasigurno poskupiti.
– Moram vam se zahvaliti što ste mi predusretljivo otvorili kredit u vašoj trgovini – reče svećenik.
– Da, da – dodade njegova gospođa kako bi opet pokazala da se i ona zanima za domaćinstvo.
– To je sasvim razumljivo – odgovori Mack. – Sve što želite, stoji vam na raspolaganju.
– To je izvanredno kako raspolažete sa svim i svačim – reče gospoda.
– Nisam ni ja svemoćan – odgovori Mack. – Nisam, primjerice, u stanju pronaći lopove.
– To je doista nevjerojatna stvar – reče svećenik. – Vi ste obećali i samom lopovu najveću nagradu, čitav imutak, pa opet se ne javlja. Mack je vrtio glavom.
– Vas pokrasti, to znači učiniti najcrnju neblagodarnost – reče gospođa.
– Tome se i sam nisam nadao, milostiva gospođo – prihvati Mack. – Ne, doista nisam. Ja nisam znao da su moji ljudi takvi. Svećenik primijeti:
– To je zato što se krade kod onoga kod kojega se ima što ukrasti. Lopov je to dobro znao.
Tako je svećenik posve naivno rekao pravu i zgodnu riječ. Trgovac se opet odobrovolji.
Ako se stvar shvati onako kako je shvaćao svećenik, onda je sramota mnogo manja.
– Ali ljudi idu okolo, mudruju i ogovaraju – reče on.
– To mi škodi i žalosti me. Sad ovdje ima mnogo stranaca, a oni me ne štede. I moja kći Eliza ljuti se zbog toga. Ali neka – reče on i ustade – ionako je to samo prolazno. I kao što sam rekao, ako gospodin župnik naiđe na bilo kakvu nevolju i nuždu u župi, molim vas budite dobri i sjetite se mene.
Mack ode. Svećenik i gospođa ostavili su na njega vrlo dobar dojam i on će ih posvuda preporučivati. To im valjda neće škoditi? I zašto bi? Dokle se došlo s ogovaranjem ljudi? Jučer mu je sin Frederik pričao da mu je neki pijani ribar doviknuo s čamca je li se već sam javio i dobio nagradu!

VI.


Nastupiše topli dani, uhvaćena haringa morala se držati u mrežama da se ne bi pokvarila; ulov se sklanjao samo kad je kiša ili kad su noći bile hladne. Onda je i ribolov sasvim zamro, godina je bila već dobro poodmakla i ribari odoše jedan po jedan. Sada je trebalo raditi u polju, pa se nije moglo ostati ni bez jednog čovjeka.
I noći su postale svijetle i tople. Vrijeme je bilo zgodno za skitnje i maštanja. Noću je mladež bila po putevima, pjevala i štipkala se. Iz luka i s otoka čuli su se ptičji glasovi; češljuge, galebovi i sjeverne guske. I morski pas izađe na površinu sa svojom mokrom glavom, pogleda unaokolo i opet zaroni u svoj svijet.
I Ove Rolandsen je fantazirao na svoj način. U njegovoj sobi noću se često čulo pjevanje i sviranje na gitari, a više se i nije moglo tražiti od čovjeka u toj dobi. On nije pjevao i svirao samo iz čistog oduševljenja, već je želio da se razonodi i olakša sebi u svom velikom umovanju. Rolandsen je razmišljao i premišljao iz sve snage, on je bio u strašnom škripcu, a morao je naći izlaz. Naravno, sobarica Van Loos opet je dolazila, ona nije imala običaj da kvari ljubav; svom snagom držala se svoje vjeridbe. S druge strane, nije Rolandsen bio Bog, nije znao obuzdati svoje veliko srce; ono bi mu u proljeće uvijek odletjelo. Nije mu bilo lako sa zaručnicom koja nikako nije razumijevala što znači jasan i otvoren prekid.
Rolandsen je opet išao do crkvenjakove kuće. Olga je sjedila pred vratima. Sada je cijena haringi bila 24 šilinga po toni; vremena su bila dobra, a u općinu se bješe slio veliki novac. Olga se zbog nečeg držala oholo; što joj je to sinulo u glavu? Ta zar je Rolandsen bio takav da se može olako zaobići? Ona ga je sada tek letimice pogledala, a onda je nastavila plesti.
Rolandsen reče:
– Kako samo pogledujete! Vaši su pogledi hici koji me ranjavaju. – Ja vas ne razumijem – reče Olga.
– Tako! A što vi mislite da li ja samog sebe bolje razumijem? Ja sam izgubio glavu. Sada stojim ovdje pred vama i olakšavam si bol, a vi ste mi već zavrtjeli pamet!
– Onda bi vam bilo bolje da tu ne stojite – reče Olga.
– Sinoć sam osluškivao riječi u svojoj nutrini. To su bile nevjerojatne riječi. Ukratko, ja sam donio veliku odluku, a vi biste mi, ako želite, mogli dati jedan savjet. – Ja? Što ja imam s time?
– Tako, tako! – reče Rolandsen. – Vi ste danas ljuti, vi samo sjedite i čuvate svoju kožu. Uostalom, kosa vam tako krasno raste da ćete uskoro ostati bez ijedne vlasi na glavi.
Olga je šutjela.
– Jeste li čuli da orguljaš Bere ima kći koju mogu dobiti? Olga se nasmija i pogleda ga.
– Nemojte se smijati. To me još više izluđuje.
– Vi ste lud čovjek! – reče Olga tiho i zacrveni se.
– Zar se guske i patke ne ubijaju tako da se najprije malo ubodu u glavu kako bi otekle, a onda postaju dva puta ukusnije! Olga odgovori uvrijeđeno:
– Zar vi u to vjerujete? Ali ja nisam takva! I ona ustade spremna da uđe u kuću.
– Ako uđete u kuću, ja ću ući za vama i pitat ću vašeg oca je li pročitao one knjige – reče Rolandsen.
– Otac nije kod kuće.
– Tako. Ja i neću da ga vidim. Ali vi, Olga, kako ste samo danas oholi i okrutni! Ne mogu iz vas iščupati ugodnu riječ. Zar sam ja za vas nula? Vi me odbijate. Olga se opet nasmija.
– Bere ima kći – reče Rolandsen. – Djevojka se zove Pernille. Ja sam se raspitivao.
Njezin otac svira na crkvenim orguljama.
– Zar morate imati na svakom prstu po jednu dragu? – upita Olga otvoreno.
– Moja se vjerenica zvala Van Loos – odgovori on – ali mi smo odlučili da se rastavimo. Možete je pitati. Ona će zasigurno ubrzo otputovati.
– Da, majko, dolazim odmah – viknu Olga kroz prozor.
– Majka vas nije zvala, ona vas je samo pogledala. – Da, ali ja znam što hoće.
– Tako, dakle! Dobro, ja ću odmah otići. Čujte, Olga, vi dobro znate što ja hoću, ali vi ništa ne govorite. Sad možete ići.
Ona otvori vrata. Sada je zasigurno imala dojam da on nije jači od nje, ali on će sve učiniti da se ponovo dokaže. Zar se smjelo dozvoliti da se pretrpe grube štete? Zbog toga počne govoriti o smrti i ponašati se smiješno; za njega sada nema drugog izlaza doli umrijeti, a neće mu baš biti teško umrijeti. Ali želi da mu sprovod bude po njegovoj zamisli. On će sam napraviti zvono, a tučak će biti butna kost volovska – tako je lud bio Rolandsen. Svećenik će držati najkraći govor na svijetu i samo će nogom stati na grob i reći: proglašavam te umrlim i propalim za vijeke vjekova!
Olgi je bilo doista dosadno i nije više bila stidljiva. Iznad ogrlice oko vrata imala je danas svilenu vrpcu. Izgledala je kao dama i više nije imala čiodu.
Rolandsen je mislio da se treba nametnuti još luđe. On reče:
– Mislio sam da će nešto biti između nas. Moja bivša zaručnica u župnom dvoru izvezla je mnogo stvari s mojim početnim slovima O. R., pa je sada sve što imam obilježeno s Olga Rolandsen. To mi je izgledalo kao nebesko znamenje. Ali sad ću otići i zahvaliti se za današnji dan!
I Rolandsen skide šešir, pozdravi je i ode. Tako se rastao s njom uvjeren da je ispao dovoljno nadmoćan i da će ona barem sada, nakon svega, malo bolje razmisliti o njemu i onome što je govorio.
Što se u stvari dogodilo? Crkvenjakova ga je kći odbila. Pa dobro! Zar nije mnogošto upućivalo na to da je to sve bila obmana? Zašto je ona sjedila ispred vrata, ako nije njega čekala? I zašto je stavila vrpcu od crvene svile kao fina dama?
Ali ne, prevario se. Nekoliko večeri poslije toga ugleda Rolandsen sa svoga prozora Olgu kako ide u Mackov dućan. Tamo je ostala dokasno u noć, a kad se vraćala kući, pratili su je Frederik i Elise. Sada je ponosni Rolandsen mogao mirno pjevušiti ili pak ravnodušno pucketati prstima, pa i neprestance misliti o sebi i svom položaju, ali umjesto toga on je uzeo svoj šešir i otrčao u šumu. Da, on ih je zaobišao da bi izbio na put i presreo ih. I doista, on je već stajao na putu i čekao ih, a onda im je pošao u susret, ali njima je očigledno trebalo mnogo vremena, pa ih Rolandsen nije mogao vidjeti ni čuti. Zviždao je i pjevušio kao da oni sjede bilo gdje u šumi i promatraju ga. I napokon ih spazi, hodali su posve lagano što je bilo neobično za ovo doba noći. Nikome se od njih nije žurilo. S dugom slamkom u ustima i vrbovim cvjetićem u zapučku, Rolandsen im je išao ususret; oba se gospodina pozdraviše, a dame kimnuše glavom. – Što ste se tako zadihali? – reče Frederik – Gdje ste bili?
Rolandsen mu odgovori preko ramena:
– Proljeće je. Ja lutam i pozdravljam proljeće!
To nije bilo nikakvo brbljanje, nego prava i čista istina! Oho, kako je lagano i ravnodušno i hladno prošao pored njih; štoviše, imao je snage da promatra Elise Mack s visine. Ali čim je poodmakao od njih, uvuče se u šumu i nije se više razmetao, nego se osjećao jadno i potišteno. Olga mu više nije ništa značila; čim je to osjetio, izvuče iz džepa onu iglu za zakopčavanje, slomi je i baci. Ali sada je počeo misliti na Elise Mack koja je bila lijepa i opaljena suncem, a kad se smijala, vidjeli su se njezini bijeli zubi. Nju mu je sam Bog poslao na put. Nije rekla ni riječi, a možda već sutra putuje kući. To je bilo dobro.
Ali blizu kuće stajaše sobarica Van Loos. Ona ga je čekala, premda joj je jednom rekao da je među njima svršeno; bilo pa prošlo! Sobarica je tada odgovorila da je nikako ne treba moliti da ode, niti nešto takvo dvaput reći. I zbogom! Ali eto, sada je ponovo došla i čekala ga.
– Evo ti duhankesa koju sam ti obećala – reče ona. – Nećeš valjda prezreti ovaj dar.
– Duhankesa? Ne trebam je – reče i ne htjede je uzeti.
– Tako dakle – reče ona i povuče svoju ruku natrag.
I on je nastojao da malko ublaži svoju oholost:
– Možda si tu duhankesu obećala nekomu drugom. Sjeti se! Možda si je namijenila za svećenika ili kakvog oženjenog čovjeka.
Ona nije mogla da se suzdrži, a da mu ne rekne:
– Vidjela sam na putu dame, ti si sigurno išao za njima?
– Što te se to tiče?
– Ove!
– Zašto ne odeš? Valjda i sama vidiš da ovako više ne ide!
– Bilo bi dobro da ti nisi dragi kamen među ljudima i da ne trčiš za svakom suknjom.
– Hoćeš li da me naljutiš? – viknu on. – Laku noć. Sobarica Loos reče za njim:
– Da, da, i ti si mi krasan! Ja čujem o tebi najgore stvari !
Zar je takva uskogrudnost imala smisla? I zar je trebalo povrh toga zavidjeti siromašnoj duši koja se mučila pravom ljubavnom nevoljom? Rolandsen ode u ured, sjede za aparat i zamoli kolegu na postaji Rosengard da mu prvom prilikom pošalje pola škafa konjaka. Vječito lutanje tamo-amo postalo je već besmisleno.
VII.


Ovaj put Elise Mack ostala je duže vremena u tvornici. Ostavila je veliki Rosengard i došla ovamo samo da bi svome ocu učinila boravak na selu što ugodnijim, jer on je izbjegavao da tu provodi vrijeme. Elise Mack lijepo se razvijala i iz godine u godinu bila je sve stasitija i ljepša. Imala je raznobojne haljine, crvene, bijele i žute, pa su je već počeli zvati gospođicom, premda joj otac nije bio ni svećenik ni doktor. Ona je bila sunce i zviježđe, visoko iznad ostalih.
Ona je donijela nekoliko brzojava na poštu, a Rolandsen se tu našao da je posluži. Progovorio je s njom samo nekoliko riječi, najnužnijih riječi; dakle, nije pogriješio, niti ju je upitao kako je, nije joj ni glavom mahnuo. Rolandsen ni u čemu nije pogriješio.
– Ovdje stoji dvaput jedna za drugom riječ nojevo pero. Ne znam je li to namjerno tako napisano?
– Dvaput? – reče ona. – Molim vas da vidim. Dragi Bože, vi imate pravo. Molim vas, pozajmite mi pero.
Dok je skidala rukavicu i pisala, govorila je:
– Brzojav je za jednog trgovca u gradu koji bi mi se sigurno smijao. Je li sad dobro?
– Sad je dobro.
– I vi ste još uvijek ovdje – reče ona i osta sjedeći na stolici. – Iz godine u godinu viđam vas ovdje.
Rolandsen je dobro znao što radi čim dosad nije napustio tu postaju i otišao nekamo drugdje. Da, nešto ga je tu moralo privući i zadržati godinama.
– Mora biti nekakav razlog – odgovori on. – Vi biste mogli dobiti Rosengard. To je valjda bolja postaja?
Njezino lice obaspe blaga rumen; možda bi sada više voljela da takvo što uopće nije rekla.
– Ja ne mogu dobiti tako veliku postaju. – Da, vi ste još premladi.
– To je od vas ljubazno što tako mislite – izusti i osmjehnu se pomalo lukavo i pritajeno.
– Mi smo tamo malo bolji ljudi – reče. – Kad biste došli k nama, bili biste u društvu liječnika i knjigovođa, pa i pomoćnika iz dućana. Osim toga, dolaze nam svakakvi čudni mornari i drugi ljudi.
Hm, k vama dolazi kapetan Henriksen s parobroda, pomisli Rolandsen. Što je htjela s ovim izlivom milosti? Zar se Rolandsen od jučer tako naglo promijenio? On je znao, da je njegovo ludovanje sasvim beznadežno, tome se valjda nema što dodati. Kad je pošla, ona mu pruži ruku, a da prije toga nije navukla rukavicu. Dok je silazila niz stube, šuštala je svila.
Rolandsen sjedne za stol, napaćen i potišten kao što je uvijek bio i otposla brzojave. Tisuće i tisuće divnih osjećaja strujalo je kroz njegova prsa. Toplota njezine ruke meke kao kadila prešla je na nj. Kad se zrelo promisli, ne stoji on tako bijedno, izum bi mu mogao donijeti mnogo novca. Sada nema ni tristo kruna; on je zapravo propali milijunaš. Ali moglo bi se dogoditi da jednog dana nađe izlaz.
Dođe i gospođa, htjela je poslati brzojav svome ocu. Elisin posjet utješio ga je i on se više nije osjećao ništarijom, nego velikim gospodinom. Razgovarao je sa svećenikovom gospođom; izmijenjao je s njom nekoliko običnih fraza. I gospođa je ostala duže; molila ga je da dođe u posjet.
Navečer ponovo sretne svećenikovu gospođu, i to na putu blizu pošte. Ona zastade i razgovor između njih krenu.
– Vi svirate na gitari – reče ona.
– Da. Pričekajte malo, vidjet ćete što znam.
I Rolandsen ode da uzme gitaru. Ona je pristala da ga sačeka, a kad se Rolandsen vratio, pjevao joj je o svojoj dragoj i o prijatelju vjernom kao zlato. Pjesme nisu bile bogzna kakve, ali njegov glas bijaše snažan i lijep. Rolandsen je namjerno zadržavao gospođu; mogao bi tkogod ipak naići i vidjeti ga s njom. Da se gospođi žurilo, ljutila bi se zbog toga, ali oni počeše opet razgovarati i tako im prođe podosta vremena. On je govorio drukčije nego njezin muž svećenik; izgledalo je kao da glas dolazi iz sasvim drugog kraja, a kad je nizao svoje kitnjaste fraze, njezine su se oči zaobljavale kao oči djevojčice koja prisluškuje. – Neka vam je Bog na pomoći! – reče ona kad je pošla.
– On mi i pomaže – odgovori on. – Jeste li u to sigurni? Kako to mislite? – upita zabezeknuto.
– On ima razloga za to. Istina, on je Bog nad svim stvorenjima, ali to ne znači mnogo biti Bog nad životinjama i brdima. Tek ga mi ljudi činimo onim što on jest. Zašto nas dakle ne bi pomagao?
Nakon toga krasnog govora Rolandsen se osjećao posve zadovoljnim. Dok se vraćala kući, gospođa je razmišljala o njemu.
Napokon stiže konjak. Rolandsen je sam iznio bačvicu s pristaništa; nije krio svoj teret, nego ga je nosio pod mišicom u po dana. Toliko se bješe osokolio. I sad je došlo vrijeme da Rolandsen namiri sve svoje nedaće. Bilo je noći kad se vladao kao nasilni gospodar; tada je smetao stranim ribarima da prolaze, a i onima koji su se na pristojan način udvarali djevojkama.
Jedne nedjelje dođoše u crkvu neki strani ribari. Svi su bili pijani. Poslije službe Božje vukli su se tamo-amo po putu i nisu htjeli da se vrate na brodicu. Imali su uza se rakije, pili su sve više i dosađivali prolaznicima. Svećenik je govorio s njima, ali nije mogao ništa isposlovati. Kasnije je došao upravitelj redarstva sa zlatnim širitom oko kape. Tada neki ribari odoše na brod, ali tri čovjeka, među njima veliki Ulrik, nisu htjeli otići.
– Treba da se zna kad su mornari na kopnu – vikali su. – Tada su djevojke naše.
Među njima je bio Ulrik, a Ulrik je bio poznat od Lofota i Finmarka sve do ovamo. Tko smije, nek pristupi!
Bješe se skupilo mnoštvo znatiželjnog svijeta; svatko je želio vidjeti velikog Ulrika kako se razmeće. Neki su stajali na pristojnom odstojanju od njega, dok su oni srčaniji bili bliže, a neki su posjedali između drveća u šumi.
– Ja vas molim da idete na brod – reče upravitelj. – Inače ću morati s vama drukčije razgovorati.
– Gledajte da se udaljite zajedno s vašom kapom – reče Ulrik.
– Ne proturječi mi dok nosim ovu kapu na glavi – vikne upravitelj.
Ulrik i njegovi drugovi počeše se smijati grohotom i držati se za trbuh od silnog smijeha. Neki ribarski dečko prođe; oni ga zgrabiše i dobro ga izdevetaše.
– Tko je sada na redu? – uzvikne Ulrik.
– Dajte konopac! – podviknu upravitelj čim je ugledao krv. – Neka netko skokne i donese konopac. Moramo ga svezati!
– Koliko vas je? – upita nepobjedivi Ulrik, a strani ribari opet se grohotom nasmijaše.
Odozgo s puta pomoli se Rolandsen. Išao je lagano, oči su mu svjetlucale. On pozdravi upravitelja.
– To je Rolandsen! – reče Ulrik. – Hoćete li, drugovi, da vidite Rolandsena? Upravitelj reče:
– On je poludio. Sad je upravo istukao jednoga dečka. Ali sad ćemo ga svezati!
– Svezati? Upravitelj kimnu glavom.
– To je glupo – reče Rolandsen. – Dozvolite mi da ja porazgovaram s njim.
Ulrik se primaknu, podmuklo ga pozdravi i udari šakom. Osjeti da se dotaknuo nečeg tvrdog i masivnog, pa se povuče natrag i prodera se:
– Dobar dan, telegrafiste Rolandsenu! Tituliram te punim imenom da znaš tko si!
Rolandsen je želio da mu ne dopusti priliku za tučnjavu, zbog toga se i srdio na samoga sebe, jer je oklijevao i nije odmah vratio prvi udarac. On je odvraćao stranca od tuče; preklapali su se i nadmudrivali njih dvojica na način pijanaca. Bili su razmetljivi i previše su se hvastali. Kad bi jedan rekao: – Samo dođi, namjestit ću ti leđa; drugi bi odgovorio: – Ako dođeš, doći ćeš u pravo vrijeme: vratit ću te natrag mekanog kao pamuk. Svijet koji je bio okolo, odobravao je takav razgovor. Kad je upravitelj vidio da se telegrafist sve više srdi i pada u vatru, počne se i on smijati.
Ulrik zviznu Rolandsena po nosu. On se zanese, ispruži ruku i uhvati stranca za jaku. Ali to je bila greška; držati samo golu jaknu u ruci ne znači ništa, pa je Rolandsen poskočio nekoliko koraka za Ulrikom i iskezio zube od zadovoljstva, a to je izazvalo protivnika. Kad je Ulrik pokušao udarac glavom, Rolandsen je već znao za taj njegov specijalitet. Sam Rolandsen bio je majstor u nečem drugom, a to je snažni udarac "preko ruke" ravno u čeljust. Udarac je morao zahvatiti bradu. Posljedica ovoga udarca bio je strašan potres glave i vrtoglavica. Ne lomi se nijedna kost i nema krvi, samo malo na ustima i nosu, a protivnik se mora srušiti na zemlju. Sada je Rolandsen zgodno udario Ulrika i on se otkotrljao preko puta. Noge mu se spletoše, tijelo obamre i dobi vrtoglavicu. Rolandsen je dobro poznavao govor kavgadžija i on reče:
– Tko je sad na redu?
Bio je zadovoljan i nije znao da mu je košulja na vratu pocijepana.
Ulrikovi drugovi bijahu mirni i zapanjeni. Više se nisu držali za trbuh od smijeha. – Vi ste za mene djeca – govorio im je Rolandsen. – Samo bih vas smrvio.
Upravitelj nagovori dvojicu stranaca da uzmu svoga druga i da ga odvedu na brod, na neutralno tlo, a Rolandsenu se zahvali. Ali kad je Rolandsen vidio trojicu stranaca kako odlaze, nije mu bilo milo i zato im je do posljednjeg časa dovikivao:
– Dođite i sutra navečer. Istaknite znak na lađi, ja ću ga razumjeti.
Kao i uvijek, silno se ponosio svojim djelom, nije prestajao da se hvali i da preuveličava svoj podvig. Ali gledatelji se raziđoše. Tada Rolandsenu pristupi jedna dama, gledala ga je zažarenim očima i pružila mu ruku. To je bila svećenikova gospođa. I ona je maločas promatrala tučnjavu.
– Bilo je doista divno – reče ona. – On će to dobro zapamtiti.
Ona vidje da mu je košulja razdrljena. Sunce mu je oko vrata napravilo crni krug, a malo niže njegova koža bijaše bijela.
On zakopča košulju i pozdravi gospodu; nikako mu nije bilo mrsko što mu se ona obratila pred svima. Sada se pobjednik u tučnjavi kočoperio. Jadna gospođa; cipele u kojima je išla nisu bile bogzna što i kanda se nisu sviđale nikome.
– Nemojte zlorabiti vaše oči i gledati me – reče on. Ona pocrveni.
– Čeznete li za gradom? – upita on.
– Ne – odgovori ona. – I ovdje je dobro. Možete li sada ići sa mnom i biti danas naš gost?
Rolandsen se zahvali i reče da ne može; njegov je ured otvoren nedjeljom kao i ponedjeljkom.
– Pa ipak vam zahvaljujem – reče on. – Ima samo jedna stvar na kojoj zavidim svećeniku, a to ste vi.
– Šta?
– Uljudno, ali iskreno rečeno, ja mu moram zavidjeti.
– Vi ste šaljivčina – reče ona čim se malo sabrala.
Na povratku kući Rolandsen je razmišljao i došao do zaključka daje danas u svemu imao sretan dan. U svome zanosu i pobjedničkom raspoloženju, poče maštati o tome kako se mlada gospoda često s njim zabavlja, a onda najednom postade podmukao i pomisli kako bi ona mogla otpustiti sobaricu Loos i osloboditi ga nemilih okova. Ne treba to izravno tražiti od nje; ne, ne, ali ima i drugih načina. Tko zna, možda će mu ona učiniti takvu uslugu kad su se već sprijateljili.

VIII.


Pjevanje u zoru probudi svećenika i njegovu gospođu. To dosad nisu doživjeli. Pjesma je dolazila odozdo iz dvorišta, sunce je tek počelo obasjavati svijet, galebovi bijahu budni. Bila su tri sata poslije ponoći.
– Čini mi se da netko pjeva – reče svećenik svojoj ženi.
– Ovdje pod mojim prozorom? – začudi se ona.
Sada je ona osluškivala i raspoznala glas bijesnog Rolandsena. Čula je njegovu gitaru; bio je vrlo drzak, pjevao je o svojoj ponosnoj dragoj. Gospođa je gorjela od uzbuđenja. Svećenik se primače prozoru i pogleda vani.
– To je telegrafist Rolandsen – reče on, namrgodivši se. – Nedavno je dobio pola bačvice konjaka. Taj se čovjek sramoti.
Ali gospođa nije smatrala taj mali događaj odveć tragičnim, jer se krasni telegrafist umije tući kao nosač i pjevati kao Bogom nadareni mladić. On je svakako unosio mnogo promjena u taj skromni i mirni život.
– To je serenada – reče ona i nasmija se.
– Koju ti ne odobravaš – odgovori svećenik. – Ili što ti o tome misliš?
On se morao uvijek zbog nečega ljutiti! Ona odgovori:
– Stvar nije toliko opasna. To je njegova bezazlena šala i ništa drugo!
Ali je u sebi mislila dobra gospođa da se neće nikada više diviti Rolandsenu i da ga neće više navoditi na to da pravi budalaštine.
– On pjeva novu pjesmu – reče svećenik, primaknu se prozoru onako obučen i počne kucati u staklo.
Rolandsen pogleda gore, a kad spazi svećenika, pjesma umuknu, pjevač se zbuni, postaja jedan časak posve smeten i onda iziđe iz dvorišta.
– Sad smo mirni! – reče svećenik zadovoljan što je samom svojom pojavom uspio. – A sutra će dobiti od mene pismo – reče. – Odavno ga držim na oku zbog njegova nedoličnog ponašanja.
– Možda bi bilo bolje da mu reknemo kako mi ne želimo njegovo jutarnje pjevanje – izusti žena, ali svećenik nastavi ne osvrćući se na njezine riječi:
– A poslije toga, otići ću k njemu i s njime popričati! – to je svećenik naglasio, kao da će se bogzna što dogoditi ako ode do Rolandsena.
Svećenik se vrati u svoju sobu i počne ležeći razmišljati o tomu kako neće ni najmanje štediti ovog ludog i lakomislenog mladića koji se razmeće i kvari cijelu župu sa svojim neobuzdanim manirama. Svećenik nije pravio nikakve razlike nego je slao svoja pisma svakom i održavao svoj autoritet. Ovu pokvarenu općinu treba pročistiti. Još nije zaboravio sestru pomoćnika Leviona. Leviona je pratila nesreća, žena mu je umrla, ali ga je svećenik ulovio još za vrijeme pogreba. Prije pokopa svoje žene, pomoćnik je obećao Frederiku Macku teleći trup. Kako je put do groblja podugačak, a dani prilično topli, on je ponio meso sa sobom da se ne bi pokvarilo. To je Enok javio svećeniku koji odmah pozva Leviona k sebi. – Više ne možeš biti moj pomoćnik – reče svećenik.
– Tvoja sestra sjedi i griješi u tvojoj kući, a ti ništa ne poduzimaš, samo ležiš i spavaš noću, ne vidiš tko sve dolazi u tvoju kuću!
– Nažalost – odgovori pomoćnik – to se katkad događa.
– Još jedna stvar: ti pokapaš svoju ženu i donosiš zaklano tele na sprovod. Ima li za to ikakva opravdanja?
Pomoćnik je promatrao svećenika ne razumijevajući ga i smatrajući da mu se čini nepravda. Njegova je pokojna žena bila široka duša i ona bi svakako, samo da je mogla, bila prva osoba koja bi ga opomenula da tele uzme sa sobom. Put je dugačak, toplo je, rekla bi dobra pokojnica.
– Ako gospodin svećenik bude uzimao stvari tako strogo, onda neće naći nikakvog pomoćnika – reče Levion.
– To je moja stvar – odgovori svećenik. – Ti si otpušten.
Levion je osjećao svoje propadanje. Bez dvojbe, to je sramota što mu se dogodilo; njegovi će se susjedi naslađivati njegovom propašću.
Svećenik je bio uzbuđen.
– Zaboga, zar ne možeš svoju sestru nagovoriti da se uda za tog čovjeka? – reče on.
– Vjerujte, gospodine velečasni, da sam pokušavao! – odgovori Levion. – Ali ona nije sigurna kakav je on.
Svećenik se začudi, ali odmah potom pljesnu rukama i hladno izusti: – Kao što sam rekao, ja ću uzeti drugog pomoćnika.
– Koga?
– Ne moram ti reći. Ali će biti Enok.
Seljak je poduže razmišaljao. On ga je poznavao, imao je s njime nekoliko puta posla. – Tako znači, Enok! – ne reče drugo ništa, a onda ode. I Enok dođe umjesto njega.
Bio je niskog stasa, nije nikad išao uspravljeno, nego uvijek pognute glave i sve je stvari ozbiljno uzimao. Pričalo se da nije bio pošten kao drug na moru; prije nekoliko godina uhvatili su ga na djelu kako izvlači tuđu mrežu. Ali to je bila samo zavist i kleveta. Vanjskim izgledom nije bio nikakav grof niti baron. Nosio je šal oko ušiju i to ga je još više nagrđivalo, a osim toga, imao je običaj da u svakoj prigodi, kad se s njime sretnete na putu, kopa po nosnicama i useknjuje se. Ali Bog ne gleda na vanjski izgled, pa je i njegov sluga Enok imao pohvalnu nakanu da se malko dotjera prije nego se sretne s ljudima. Kad bi dolazio, govorio je:
– Mir vama! – a kad bi odlazio: – Mir bio s vama! Sve što je radio, temeljito je promišljao. I sam nož koji nosi obješen oko pasa, nosio je tako odvažno kao daje htio reći: ima nažalost i takvih koji nemaju čak ni nožić za rezanje! Posljednjeg zavjetnog dana pobudio je veliku pozornost, jer je spustio na oltar mnogo novčića kao milodar crkvi. Zar je u posljednje vrijeme toliko zaradio? Moglo je i to biti, a možda je i neka viša sila pridodala nešto kruna njegovu imutku. U Mackovu dućanu nije bio ništa dužan, ribarski mu je alat bio nov, a obitelj lijepo obučena. A kod kuće je bio kod Enoka najstroži red. Imao je sina, pravi uzor dobrog i mirnog ponašanja. Mladić je bio kod Lofota na ribolovu, pa je tako stekao pravo da se može kući vratiti s plavim lengerom na ruci, ali on to nije učinio. Otac ga je od rana naučio strahopoštovanju i skromnosti. Enok je mislio da blagoslov prati onoga tko krotko i pognuto ide.
Već je svitalo, a svećenik je još ležao i razmišljao. Onaj nesretni Rolandsen pokvario mu je noćni odmor i on ustade oko šest sati. Tada saznade da se njegova žena posve nečujno obukla i već izišla.
Kasnije prije podne ode gospoda do Rolandsena i reče mu:
– Ne smijete više pjevati pod našim prozorima.
– I ja sam uviđam da se nisam dobro ponio – reče on. – Mislio sam da ću vidjeti sobaricu Loos. Ali ona se negdje skitala.
– Vi ste dakle pjevali sobarici?
– Da. To je bilo neuspjelo jutarnje pjevanje.
– Ja sam spavala u toj sobi – reče gospođa.
– Prije je u njoj spavala sobarica.
Gospođa je zašutjela; njezine oči bijahu bez sjaja, tupo su zurile u Rolandsena, a na rastanku izusti:
– Bilo je krasno i ja vam zahvaljuem, ali to više ne smijete činiti!
– Obećavam da neću – reče. – Da sam mogao bilo što naslutiti... da, ne bih se naravno usudio... – izusti Rolandsen slabašnim glasom. Kad je gospođa došla kući, reče:
– Ja sam danas pospana.
– Zašto se tome čudiš? – odgovori svećenik. – Sigurno nisi ni oka sklopila zbog noćašnjeg deranja.
– Najbolje će biti da otpustimo sobaricu – reče gospoda.
– Sobaricu?
– Ti znaš daje on zaručen s njom. Nećemo noću imati nikakva mira. – Danas ću mu poslati pismo.
– Bilo bi jednostavnije da sobarica ide.
Svećenik je razmišljao o tome i našao da to nije najbolje, jer bi promjena povećala njegove izdatke. Osim toga, sobarica je bila vrlo vrijedna; bez nje neće biti nikakva reda u kući. On se sjeti kako je bilo u početku dok je njegova žena na svoju ruku vodila domaćinstvo; da, to se ne zaboravlja.
– Koga ćeš uzeti mjesto nje? – upita on.
Gospođa odgovori:
– Ja ću sama preuzeti njezin posao.
Svećenik se nasmija gorko i reče:
– Da, onda će sve biti u redu!
Gospoda uvrijeđeno reče:
– Ja i inače ne radim ništa drugo nego pomažem u kući. Ono što sobarica uradi, nije bogzna što!
Svećenik je šutio. Više nije imalo nikakva smisla i nadalje razgovarati o tome.
– Sobaricu ne mogu otpustiti – reče on.
Gospođa je sjedila sa svojim poderanim cipelama koje je bilo žalosno vidjeti na njezinim nogama. I prije nego što je izašao, svećenik reče: – Moramo ti što prije nabaviti cipele.
– Ah, ljeto je – odgovori ona.
IX.


I posljednje barke razapele su jedra, već spremne da otputuju. Lov je bio pri kraju.
Trgovac Mack kupio je svu haringu koju je mogao dobiti, a nitko se još nije požalio da mu odmah nije isplatio, jedino je posljednjeg zapovjednika barke zamolio da pričeka dok brzojavi po novac. Čim su to čuli, ljudi su posvuda počeli govorkati: – Aha, on je nasjeo!
Ali trgovac Mack bio je moćan i sada kao i prije. Od tolikih svojih poslova, on je obećao svećenikovoj gospođi da će napraviti pekarnu. I doista, gradnja pekarne je napredovala, radnici su stigli i temelji su već udareni. Gospođa se silno radovala i osobito je voljela da ide i gleda kako napreduje gradnja. Sada je valjalo i samu zgradu napraviti, a za takvo što trebali su vješti radnici. Mack je govorio da ih je već pozvao brzojavom.
Ali sada pekar ode do upravitelja. Što nije moglo da isposluje svećenikovo pismo, uradili su Mackovi temelji.
– Bit će kruha, ako ljudi hoće – reče pekar. Ljudi su dobro znali da se jadni pekar uzalud koprca, jer će ga Mack prstom utući.
Rolandsen sjedi u svojoj sobi i gleda u čudnovatu objavu s vlastoručnim potpisom. Pročitao je to više puta i naposljetku našao da je sve uredu. Onda je savi i metnu u džep, uze šešir i izađe. Pođe prema Mackovoj tvornici.
Rolandsen je čekao i čekao da otputuje sobarica Van Loos; ali ona nikako da otputuje; gospođa joj nije dala otkaz. Rolandsen je pogrešno računao kad je mislio da će mu gospođa učiniti uslugu, pa je zrelo razmislio: dakle, nikome nismo zavrtjeli mozak i moramo se držati realnosti.Uza sve to, dobio je i svećenikovo pismo puno prijekora. Rolandsen nije krio što mu se dogodilo, nego je svakome pričao da je zaslužio takvo pismo i da mu je ono pomoglo, jer se nijedan svećenik još od krštenja nije toliko zauzimao za nj.
Na Rolandsenu se nije moglo opaziti da se u posljednje vrijeme promijenio ili nečemu podučio; ne, naprotiv, on je i nadalje maštao možda čak i više nego ikad prije i zasigurno se hrvao s nekom velikom i osobitom mišlju. Kad gaje sobarica Loos, njegova prijašnja vjerenica, jutros rano uhvatila i zagorčila mu život zbog glupe serenade pred svećenikovom kućom, on se rastao s njom čvrsto riješen da jednu svoju smionu i ludu nakanu ostvari.
Rolandsen uđe u Mackov ured, pozdravi oca i sina koji su sjedili svaki za svojim stolom i pisali. Bio je potpuno trijezan. Stari Mack ponudi mu stolicu, ali Rolandsen odbi i reče:
– Došao sam samo zato da kažem: ja sam vas pokrao i orobio. Otac i sin pogledaše ga ukočenim očima.
– Ja sam došao da se prijavim – reče Rolandsen. – Nije pravo da i dalje šutim; ionako sam napravio loše djelo.
– Ostavi nas same – obrati se stari Mack sinu. Frederik izađe iz sobe.
Mack upita: – Jeste li danas pri svojoj pameti?
– Ja sam to uradio – zavika Rolandsen snažnim glasom.
Prođe neko vrijeme. Mack je žmureći razmišljao. – Vi kažete da ste me orobili?
– Da!
Mack je i nadalje razmišljao. Njegov je bistri mozak riješio mnoge životne zadaće; već se znalo da je brz kad treba stvari sagledati i o njima prosuditi. – Hoćete li i sutra ostati pri današnjoj riječi?
– Hoću. Odsada više ne mislim kriti svoje djelo. Dobio sam pismo od svećenika, zato sam i postao drugi čovjek. Je li Mack povjerovao Rolandsenu? Ili je tek onako s njim i nadalje razgovarao? – Kad ste okrali? – upita on. Rolandsen reče koje noći. – Kako ste izveli djelo?
Rolandsen do sitnica opisa kako je izveo krađu.
– U ormaru je bilo nekoliko mjenica i papira zajedno s banknotama, jeste li ih vidjeli?
– Jesam. Bilo je nekoliko papira i mjenica.
– Jedan ste papir uzeli; gdje vam je?
– Papir? Nemam ga?
– To je bilo moje životno osiguranje.
Polica osiguranja, da, sad se sjećam. Moram priznati da sam je spalio.
– Tako. To niste dobro uradili, stajalo me mnogo truda dok sam dobio drugu.
– Bio sam izgubio glavu, nisam mogao hladno misliti. Molim vas da mi sve oprostite. – Bio je tamo još jedan mali sef i u njemu više tisuća kruna! Zašto niste i to uzeli? – Nisam znao za to.
Mack je završio svoje ispitivanje. Rolandsen je za Macka najzgodniji lopov kojega je uopće mogao zamisliti, svejedno je li on ukrao ili ne! Stvar neće svakako prešutjeti, nego naprotiv, kazati svakome koga sretne. Ribari koji su još bili u zaljevu ponijet će sa sobom novost i ispričati trgovcima duž obale. Mack je spašen.
– Ja do sada nisam nikad čuo da se družite s ljudima i da ste takvo što radili – reče Mack.
Rolandsen odgovori da se ne druži s ribarima. On ne krade po ćumezima nego po samim bankama.
To je Mack i očekivao! On reče važnim glasom:
– Ali zašto ste mene pokrali? Rolandsen odgovori:
– Tako sam odlučio. Nažalost, učinio sam to u pijanom stanju.
Više se nije moglo sumnjati u istinitost priznanja. Taj ludi telegrafist provodio je bučan život i nije imao nikakvih izvanrednih dohodaka; konjak dobavljen iz Rosengarda stajao je novaca.
– I nažalost, imam vam još nešto priznati – reče Rolandsen. – Novac sam potrošio i nemam vam što vratiti!
Mack napravi ravnodušno lice.
– To ne znači ništa – reče on. – Mene samo žalosti sve ono nisko ogovaranje koje je zbog vas nastalo i sve one uvrede moje osobe i moje obitelji. – Ja sam spreman štošta učiniti da se iskupim.
– Što?
– Mogu skinuti vaš plakat s ograde svećenikove kuće i zalijepiti drugi koji ću ja potpisati.
– Ne, to ne tražim – reče on. – Ionako ćete dosta patiti zbog toga, nesretniče. Ali umjesto toga napišite mi izjavu!
I Mack ode do Frederikova mjesta.
Dok je Rolandsen pisao, sjedio je Mack i razmišljao. Ta vrlo ozbiljna stvar okrenula se na dobro. Istina, stajat će novaca, ali će se taj novac dobro upotrijebiti, a njegovo ime i nadalje će se poštivati u cijeloj zemlji.
Mack pročita izjavu i reče:
– Dobro je. Naravno, ja je ne mislim upotrijebiti.
– To vama stoji na volju – odgovori Rolandsen.
– Ja nemam običaja da išta odajem o novčanim prilikama. To ostaje među nama.
– Onda moram ja sam govoriti – reče Rolandsen. – U svećenikovu pismu izričito stoji da se sve mora javno priznati.
Mack otvori svoju kasu i izvadi gomilu novaca. Sad je bila prilika da pokaže tko je on. I nitko nije znao da je dolje u zaljevu čekao zapovjednik strane barke da mu se upravo taj novac isplati, jer bez njega nije mogao otputovati. Mack odbroji četiri stotine kruna i reče:
– Bez uvrede, ali ja sam navikao da održim svoju riječ. Obećao sam četiri stotine kruna, i evo ih! Rolandsen krenu prema vratima.
– Ja zaslužujem vaš prezir – reče on.
– Moj prezir! – podvikne Mack. – Sad bih vam nešto rekao...
– Vaša me plemenitost dira. Ne tražite moju kaznu, nego me još i nagrađujete.
Time što mu je lopov ukrao dvije stotine kruna, to nije za Macka neka velika parada, ali nagrađuje lopova dvostrukom sumom, onda cijela stvar dobiva osobito značenje. On reče: Rolandsene, vi ćete sada propasti! Izgubit ćete svoje mjesto. Ja tim novcem ne gubim ništa, ali vama može osobito vrijediti u prvo vrijeme. O tome dobro razmislite. – Što ću? – reče Rolandsen.
Mack uze banknote i stavi ih Rolandsenu u džep od kaputa.
– Neka ovo bude zajam od vas – molio je Rolandsen.
I viteški kralj trgovine pristade na to i reče:
– Dobro, neka bude zajam!
A dobro je znao da te novce više nikad neće vidjeti. Rolandsen je stajao shrvan, kao da nosi danas najteže breme svoga života. Trenutak je bio dirljiv.
– Najstojte da se popravite! – reče Mack hrabreći ga. – Ta se pogreška može popraviti.
Rolandsen se ponizno zahvali za svu velikodušnost i ode.
– Ja sam lopov! – reče on djevojkama pred tvornicom dok je prolazio pokraj njih.
Ode do ograde svećenikove kuće, skide objavu i zalijepi svoju, vlastoručno napisanu, da je Rolandsen lopov, a ne netko drugi. Sutradan je bila nedjelja; objavu će vidjeti mnogi prolaznici dok budu išli u crkvu.

X.


Rolandsen se ponašao kao pokajnik. Pošto je cijela općina pročitala njegovu objavu, on je sada izbjegavao susrete. To je djelovalo pomirljivo; grešni Rolandsen nije dakle bio okorjeli grešnik, a već se počeo pomalo osvješćivati. Ustvari, uzrok takvom ponašanju bio je taj što sada nije imao vremena da se vucara po putevima; noću je neumorno radio u svojoj sobi.
Mnogo je svojih uzoraka i izuma poslao poštom i na istok i na zapad; dakako, sve uredno spremljeno u sanducima, u velikim i malim bocama od ljekarija. I depešama se služio od jutra do mraka.
Žurio se da bude gotov prije nego što ga izbace iz poštanske službe.
Za Rolandsenovu aferu saznalo se i u svećenikovoj kući. Sobaricu Loos koja je imala takvog zaručnika svi su sažalijevali. Svećenik je pozva u svoju radnu sobu i dugo je s njom nježno razgovarao. Sada je sobarici predočeno da izbije iz glave svaku pomisao na Rolandsena, da ode k njemu i raskine zaruke.
Ona je zatekla Rolandsena u jadnom i potištenom raspoloženju, ali to nije na nju djelovalo.
– Lijepo se govori o tebi – reče ona.
– Nadao sam se da ćeš doći; htio sam te moliti da budeš milostiva prema meni – odgovori on.
– Milostiva? Nikada! Zbog tebe mi se, Ove, sve pobrkalo u glavi. I odsada, mi se više uopće ne poznajemo. Ne želim imati posla s propalicama i lopovima, ja idem svojim pravim, poštenim putem. Zar te nisam opominjala s najboljim namjerama, ali ti ništa nisi htio čuti? Zar se tako ponaša vjeren čovjek i trči za tuđim djevojkama, nudi im se kao dragi kamen? I povrh toga, ti kradeš ljudima njihov novac i moraš objavljivati pokajanje na javnom mjestu. Ja se stidim, ja ne znam što da radim. Samo šuti, dobro te poznajem! Ti znaš da je s moje strane ljubav bila iskrena, ali upravo ti si bio moja guba i ukaljao si mi život krađom. Ne koristi ništa što ćeš se sada pravdati. Hvala Bogu, svi ljudi kažu, da si me prevario i iskoristio. Svećenik traži od mene da odmah prekinem s tobom, jer si grešnik i pred Bogom i pred ljudima! Ti si, Ove, pravi izmet i ništarija! I ako te još zovem po imenu, nemoj si umišljati da će se opet sve popraviti između nas. Ja mislim da se mi odsada više ne poznajemo, i isto tako, neću ti više govoriti: ti. Jer nitko nije za tebe više uradio od mene, to zasigurno znam, ali tvoja lakomislenost nije ti dala mira i ti si me iskorištavao još od početka. Na žalost, i ja sam grešna, jer sam ti cijelo vrijeme gledala kroz prste i nisam umjela otvoriti oči!
Bijedni Rolandsen nije se mogao opravdati, bio je osupnut njezinom smušenom tiradom; ta zar ju je njegov zločin tako potresao! A ona je, nakon što je svršila s govorom, bila posve izmorena.
– Ja ću se popraviti – reče on.
Ti ćeš se popraviti! – odgovori ona i nasmije se gorko. – Ali i tada ti ne bi bilo spasa, zlodjelo je več učinjeno! Iako sam iz siromašne obitelji, ipak neću dozvoliti da me kaljaš. Ja govorim onako kako jest. Preksutra putujem kući, ali neću dozvoliti da budeš na pristaništu i da se sa mnom oprostiš. To mi i svećenik savjetuje. Ja ti sada kažem zbogom zauvijek! I zahvaljujem ti na lijepim trenucima koje smo zajedno proveli, a na zle neću ni da mislim! Ona se nabusito okrenu i pođe. Na odlasku reče:
– Ali možeš biti gore u šumi, iznad pristaništa i mahati mi, ako želiš. No, to se mene ništa ne tiče.
– Daj mi ruku – reče on.
– Ne, to ne dam. Ti najbolje znaš što si uradio sa svojom desnom rukom. Rolandsen se pokloni do zemlje.
– Hoćemo li se dopisivati? – upita on. – Barem nekoliko riječi.
– Ja neću pisati. Nikad dok sam živa. Koliko si puta u šali govorio da bi se trebali rastati, a sad sam ti dobra. Ali sad neću ja! Budi zdravo, to je moja želja. Moja je adresa Bergen, kod mog oca, ako slučajno zaželiš pisati, ali ja to ne tražim od tebe!
I dok se Rolandsen penjao uz stube u svoju sobu, bilo mu je posve jasno da više nije zaručen. To je bio težak dan za njega, a uza sve to trebalo je da spremi svoje posljednje izume i preksutra ih pošalje poštanskim brodom. Osim toga, trebalo je da pokupi svoju sirotinju i spremi se za selidbu. Dakako, Rolandsen će biti brzo i glatko otpušten. Kao poštanski službenik bio je dobar, pa bi mu svemoćni Mack zasigurno pomogao da ostane, ali pravda se morala zadovoljiti!
Livade već bijahu pod mladom travom, šume su također ozelenjele, a nastupile su i blage noći. Zaljev je bio prazan, svi su ribari već otišli, Mackove su barke otplovile na jug za haringama. Došlo je proljeće. Krasno vrijeme izmamilo je gomilu nedjeljnih posjetilaca crkve; morem i kopnom vrvio je svijet prema crkvi, a među njima ribari iz Bergena i Haugesunda koji se bijahu usidrili sa svojim jahtama duž grebena. Oni su sušili svoju ribu, a bijahu se već udomaćili, jer su godinama ovamo dolazili. U crkvu se ulazilo u punom sjaju, sa šarenim košuljama od finog pamučnog platna i velikim satnim lancima preko prsiju, a bilo je i onih koji su nosili zlatne naušnice. Čulo se da su rane vrućine postale uzrokom šumskih požara; a što će tek donijeti ljetne žege...
Enok, sa svojim šalom umotanim oko ušiju, stupio je kao pomoćnik u službu kod svećenika. Mlađi je svijet uživao gledajući ga, ali stariji su se srdili što se crkva obeščašćuje takovim majmunom od čovjeka, pa su neki otišli k svećeniku s molbom da se ta stvar uredi kako treba. Zar ne bi mogao Enok začepiti svoje uši pamukom? Ali Enok odgovori svećeniku da ne može živjeti bez tog šala, jer ga muči kostobolja lubanje. Otpušteni pomoćnik Levion smijao se pakosno svome nasljedniku Enoku i posvuda govorio kako taj nosi šal na ovakvoj vrućini jer mu je odveć toplo. Otkada je otpušten, taj vrag Levion nije prestajao progoniti svojega nasljednika; ta bio je pakostan i pun zavisti. Kad god je hvatao svoje, išao je na Enokovu obalu i tu lovio.
Već se saznalo da je sobarica Loos prekinula sa svojim zaručnikom i da je zbog velike sramote odmah otišla od svećenika. Trgovac Mack sažalijevao je izgubljenog telegrafista i odlučio da pokuša pomiriti Rolandsena i sobaricu Loos. On je sam skinuo s ograde Rolandsenovu objavu i izjavio da je protiv njegove volje tamo zalijepljena. Poslije toga otišao je do svećenikove kuće. Mack je htio da ispadne dobrohotan, već se posvuda pričalo o njegovu ponašanju prema lopovu, pa su ga ljudi pozdravljali kao i prijašnjih godina; štoviše, još su ga više poštivali nego prije. Samo je jedan Mack na cijeloj obali!
Ali njegov put do svećenikove kuće bio je bezuspješan. Sobarica je plakala od uzbuđenja što je sam Mack osobno došao, ali nitko ne može više udesiti da ona opet sve zaboravi i oprosti Rolandsenu. Mack je stekao dojam da svećenik stoji iza ove odlučne izjave gospođice Loos. Kad je ona odlazila, pratili su je svećenik i njegova gospođa do pristaništa. Oni su joj zaželjeli sretan put.
– Bože, sad sam sigurna, da je on gore u šumi i da se kaje zbog svega – reče sobarica i izvadi svoj džepni rubac.
Brod otplovi.
Vidim ga – viknu sobarica i ustade. Izgledalo je kao da hoće da skoči u more i ispliva na kopno. Tada počne iz sve snage davati znakove prema šumi. Ali brod je već zamakao iza rta.
Rolandsen je u posljednje vrijeme običavao da se vraća kući kroz šumu, ali sada je, ponad ograde od svećenikove kuće, sišao na put i nastavio tim putem. Svi pokusi za ljepilo otposlani su; više nije imao što raditi dok ne dobije i odgovore i ne stignu rezultati. Ali i to neće dugo potrajati. U dobrom raspoloženju pucketao je prstima.
Nekoliko koraka ispred njega zatekao je crkvenjakovu kći Olgu. Sjedila je na jednom kamenu. Što je ona tu tražila? Rolandsen je ovako promišljao: ona se vraća iz dućana i sada tu čeka nekoga. Ubrzo dođe Elise Mack. Zar su one već postale tako nerazdružive? I Elise sjedne pokraj nje. Izgledalo je kao da i ona nekoga čeka. Rolandsen nije htio da ih uznemirava, zato i pohita natrag u šumu. Ali pod nogama mu je šuštalo suho lišće, njegovi su se koraci mogli čuti. To je bio neuspjeli bijeg, i on se predomisli. Možda je najbolje da opet izađem na put, mislio je. Ta valjda neću preplašiti dame. I on izađe na put.
Pa ipak je to bio smion korak sastati se s Elisom Mack oči u oči. Srce mu je snažno kucalo, a topli znoj ga oblije čitavog. I on je stao. Ni prije nije mogao uspjeti, a kamoli sada nakon velikog zlodjela. Idući natraške, uputi se opet u šumu. Da samo sretno prođe ovo šuštanje, onda će umjesto suhog lišća gaziti po vrijesku. On u nekoliko skokova preleti preko suhog lišća i tako se spasi. Zašto zapravo skakuće tuda? Zar on nije Ove Rolandsen? Prkosno se vrati natrag i počne gacati po suhom lišću što je više mogao. Kad je sišao na put, vidje dame kako još sjede na istom mjestu. Dok su razgovarale, Elise je dubila zemlju kišobranom.
Rolandsen opet stade. Nema opreznijih ljudi od smionih. Ja sam lopov, mislio je. Kako se onda smijem pojavljivati? Zar da pozdravim i da tražim od dama naklon glavom? I još se jednom vrati u šumu. On je bio veliki luđak; ta zar nije imao ni na što drugo misliti? Za nekoliko mjeseci, ili nešto prije, bit će bogat čovjek. Do vraga s ljubovanjem i udvaranjem! I on pođe kući.
Nisu valjda još na onom istom mjestu? On se vrati i krišom pogleda; sada je došao Frederik i sve troje su išli prema njemu. Samo da ga nisu vidjeli! Oni stadoše, čuo se Frederikov glas:
– Pst! Cini mi se kao da je netko u šumi.
– Neće biti – odgovori Elise.
A možda je tako govorila jer me spazila, pomisli Rolandsen. Sledi mu se oko srca. Naravno, on je sada još bio nitko i ništa, ali razgovarat ćemo za dva mjeseca! Naposljetku, tko je i što je ona? Djevica Marija iz Eisenblecha, kći poznatog luterana iz Rosengarda. Baš me briga!
Na krovu poštanske zgrade stajao je vjetrenjak, limeni pijetao poboden na željeznom šiljku. Kad je Rolandsen došao kući, popeo se na krov i uvinuo šipku tako da se pijetao iskrivio i zabacio glavu kao da kukuriječe. Neka tako stoji! Tako treba!
XI.


Sad je vrijeme kad ljudi nemaju posla, noću se ulovi ponešto ribe tek za kućne potrebe. Kupine i krumpiri rastu, trava po livadama je izdžikljala, svaka kuća ima i odveć haringe, krave i koze daju na akov mlijeka.
Mack i njegova kći Elise otišli su kući, Frederik opet sam upravlja tvornicom i dućanom. A Frederik ne upravlja baš najbolje, on čezne za morem i na silu provodi dane na kopnu. Kapetan Henriksen već mu je obećao da će mu naći mjesto kormilara na brodu, ali izgleda da od toga neće biti ništa. Sad je pitanje hoće li stari Mack htjeti kupiti svome sinu parobrod. On se pravi kao da hoće i govori često u tom smislu, ali Frederik je slutio da od toga neće biti ništa. Frederik se zna ravnati prema prilikama. Priroda ga nije predodredila za mornara, ali on je tip mladića koji je oprezan i pouzdan u svakidašnjem životu i radi upravo onoliko koliko je potrebno. On ni izbliza nije kao otac; zapravo majci duguje za sve svoje sklonosti što mu ih je predano usađivala. Dakako, on je želio da paradira u svijetu, ali da nikada ne radi suviše, nego naprotiv, da malo radi, a da ima podosta.
Kako je prošao drski razmetljivac Rolandsen sa svojim pretjerivanjem? Postao je lupež i naposljetku izgubio svoje mjesto. Sad mu je savjest nemirna, odijelo sve starije i sve više pohabano, a više nije mogao ni kod koga drugog naći sobicu za stanovanje osim kod orguljaša Berea. Kod njega se preselio Rolandsen. Bere je možda bio čestit, ali je bio najsiromašniji od sviju, jer je imao najmanje haringi. A kako je njegova kći Pernille bila izvikano stvorenje, to je Bere uživao malo ili nikakvo poštovanje. Ni jedan pristojan čovjek ne bi htio kod njega stanovati. Govorilo se da je Rolandsen mogao ostati u službi da je bio nešto više skrušen pred inspektorom. Ali Rolandsen je bio čvrsto uvjeren da će biti otpušten, tako da inspektoru nije dao priliku da ga pomiluje. Stari Mack je mogao biti posrednik, ali on bješe otputovao. Ni svećenik nije bio sasvim nezadovoljan s Rolandsenom.
– Čuo sam da sada manje pije – govorio je svećenik. – I ja mislim da ga je moje pismo potaklo da prizna krađu.
On je osjećao zadovoljstvo zbog svoje misije. A Ivanje se već primicalo. Na svim uzvišenijim mjestima, uoči blagdana zapaljene su krijesnice. Mladež se skupljala oko vatre, a zvuči harmonike i violine odjekivahu po cijeloj župi. Nije se smjela vidjeti vatra, ali je s lomače morao izbijati gusti dim; to se smatralo pravom svetkovinom, pa su zato bacali u vatru mokru mahovinu i smreku. A tada se izvijao gusti dim. Rolandsen se ni sada kao ni prije nije stidio sudjelovati na toj pučkoj zabavi. Sjedio je najednom visokom brežuljku, udarao u svoju gitaru i pjevao tako da se njegov glas razlijegao po čitavoj dolini. Kad je sišao do lomače, vidjelo se da je pijan kao čep i da se razmeće frazama punim efekata. Bio je i ostao onaj stari Rolandsen.
Crkvenjakova kći Olga dolazila je putem. Nije zastajkivala, niti se osvrtala da štogod vidi; ne, ona je samo koračala i koračala. Doista, mogla je krenuti i drugim putem, ali Olga je bila mlada, pa su je zvuči harmonike privlačili. Nosnice su joj se širile, cijela rijeka sreće strujala je kroz nju; bila je zaljubljena. Jutros je bila u dućanu i Frederik Mack ju je opčinio, premda je on govorio prilično oprezno. Zar se ne bi moglo dogoditi da se i on malo tuda prošeće?
Ona sretne svećenikovu gospođu. Sada se obje zaustaviše i počeše govoriti o Macku i to o Frederiku Macku. On je bio gospodar općine, a srce gospođino bilo mu je naklonjeno. Bio je dobar, suzdržan i uvijek trezven mladić. Gospođa primijeti da Olga govori o njemu s najvećom stidljivošću, pa je upita: – Djevojko draga, ti si uznemirena! Da ti nisi zaljubljena u mladog Macka?
– Jesam – šapnu Olga i poče plakati.
Gospođa se zapanji.
– Olga, Olga, da li on to prima k srcu?
– Mislim da prima.
Oči gospođine postadoše nepomične; tupo su zurile u zrak.
– Da, da – reče ona smijući se. – Nek ti je Bog na pomoći. Vidjet ćeš, sve će biti dobro!
I ona udvostruči svoje prijateljstvo prema Olgi. Kad su dame stigle do župnog dvora, zatekoše svećenika, bio je uzemiren i hodao je tamo-amo.
– Gori šuma – reče on. – Vidio sam odozgo s prozora!
I on otpočne skupljati sjekire, motike i ljude. Njegov čamac bijaše krcat ljudima. Gorjela je Enokova šuma.
Ali prije svećenika i njegovih ljudi, tamo bijaše već stigao otpušteni pomoćnik Levion. On bi uvijek nakon ulova ribe zastao blizu Enokove šume i tamo kuhao ribu. Kad je krenuo kući, spazio svijetli plamen u šumi; širio se sve više i više. Tada je samo kimnuo glavom, kao čovjek koji dobro zna što znači taj malešni plamen. A kad je ugledao ljude i vrevu posvuda oko župnog dvora, shvatio je da se sprema pomoć, pa je brže-bolje okrenuo čamac i zaplovio natrag da bi prvi došao na mjesto požara. To je bio lijep čin Levionov; zaboravio je svu mržnju i pohitao svome neprijatelju u pomoć.
Levion izađe iz čamca i krenu u šumu. Čuo je kako vatra pucketa. Levion nije žurio, svaki čas se okretao i ogledavao na sve strane. Ubrzo spazi Enoka kako trči prema vatri. Velika znatiželja spopade Leviona, pa se zakloni iza jedne stijene da bi promatrao Enoka koji se primicao sve bliže cilju, uporno i odlučno, ne gledajući ni desno ni lijevo. Da li je Enok ugledao svojega protivnika, pa ga je sada htio sustići? I kada se primakao posve blizu, Levion ga zovne po imenu:
– Enok!
I Enok zastade, zbunjeno se nasmija i reče:
– Ovdje gori. Nesreća je tu.
Levion se okuraži i odgovori: – To je prst Božji! Enok se namrgodi i upita ga: – Što stojiš tu?
Sva mržnja Levionova izbi iz njega i reče:
– Oho, ovdje će biti prevruće sa šalom oko ušiju!
– Idi odatle – reče Enok. – Ti si zapalio šumu.
Levion je šutao. Činilo se kao da Enok želi doći do mjesta iza stijene gdje je Levion stajao.
– Pazi se! – viknu Levion. – Ja sam ti otkinuo jedno uho, otkinut ću ti i drugo! – Idi odatle – uzvrati Enok i krenu prema njemu. Levion je kiptio od bijesa.
– Sjećaš li se onoga dana u zaljevu? Izvlačio si moju mrežu. Tada sam ti otkinuo uho.
Sad se saznalo zašto je Enok nosio šal oko ušiju, jer je imao samo jedno uho. Oba su se susjeda tukla i obojica su imala razloga da stvar zataškaju.
– Ti si isto što i ubojica – reče Enok.
S jedne strane dolazio je šum svećenikova čamca koji je već pristajao uz obalu, a s druge strane požar se bučno približavao. Enok je htio otjerati Leviona, pa je izvukao nož koji je uvijek nosio zadjenut iza pojasa.
– Kako se usuđuješ vaditi nož na mene? – reče Levion kad su ljudi već stigli. Enok tada uvuče nož.
– Zašto stojiš tu? Idi odatle! – uzvikne on.
– Kakvog ti posla imaš baš ovdje? – izusti Levion.
– To se tebe ne tiče. Možda sam upravo na tom mjestu nešto sakrio. A vatra se primiče.
Levion nije htio iz prkosa da se ukloni ni za jedan pedalj. Dođe i svećenik koji je još izdaleka čuo svađu, ali Levion se nije osvrtao na nj.
Ljudi se iskrcaše na kopno, poletješe sa sjekirama i loptama, svećenik pozdravi u žurbi i reče:
– To su opasni običaji s ivanjskim krijesnicama. Ako malo puhne, iskre lete posvuda! Gdje da počnemo, Enok?
Enok je bio uzrujan. Svećenik ga prodrma i povuče sa sobom, odvoji ga od Leviona s kojim se i nadalje želio svađati.
– S koje strane puše vjetar? – upita svećenik.
– Hajde s nama i pokaži nam gdje ćemo prokopati jarak.
Ali Enok je stajao kao na iglama, morao je držati Leviona na oku i stoga je zbunjeno odgovarao svećeniku.
– Nemoj biti tako potišten zbog nesreće – reče svećenik. – Budi čovjek. Vatra se mora ugasiti! – reče i uze Enoka ispod ruke.
Neki ljudi odoše sami prema vatri i počeše na svoju ruku kopati jarak. Levion je i nadalje stajao na istom mjestu, nogom je doticao ploču koja je ležala ispred stijene. Nije on ovdje ništa sakrio, mislio je Levion, to su samo njegove fantazije. Pa ipak, zaviri pod ploču. I kad je malo začeprkao zemlju ispod ploče, pojavi se platno. Platno je bilo Enokovo; njime je negda obavijao uši. Levion ga diže. U platnu je bio jedan zavežljaj, a u tom zavežljaju bješe hrpa novčanica. U tom svežnju novčanica bio je i jedan veliki bijeli dokument. Levion pomisli: ovo je zasigurno ukradeni novac. On razvi papir i počne sricati slova.
Enok ga spazi i kriknu; otrgnu se od svećenika i poleti k Levionu s nožem u ruci. – Enok! Enok! – zavika svećenik i pokuša ga zadržati.
– On je lopov! – izusti Levion.
Svećenik je mislio da je Enoka požar toliko uznemirio, pa je sada čovjek izvan sebe.
Ostavi nož! – vikne svećenik.
Levion nastavi: – On je pokrao Macka.
– Što kažeš? – upita svećenik ne shvaćajući o čemu Levion govori.
Enok poleti prema Levionu nastojeći pod svaku cijenu domognuti se zavežljaja.
– Ja ću ga predati svećeniku! – reče Levion. – Vidite, velečasni, kakav vam je pomoćnik.
Enok klonu na drvo. Bio je zelen u licu. Svećenik se nije mogao snaći među papirima i novčanicama.
– Ondje sam sve to našao – reče Levion dršćući cijelim tijelom. – U tom papiru stoji Mackovo ime.
Svećenik je čitao. Nije znao gdje mu je glava, pogleda u Enoka i reče:
– To je životno osiguranje koje je Mack izgubio.
– Tu je i novac što ga je Mack izgubio – reče Levion zajedljivo. Enok se sabra i reče:
– To si mi ti sve podmetnuo!
Pucketanje i prasak zapaljene šume bio je sve bliže. Trojica ljudi mirno su stajala, iako se obruč topline sve više stezao oko njih.
– Ja o tome ne znam ništa – reče Enok. – Sigurno je to Levion ondje zakopao. – Tu ima dvije stotine kruna. Zar sam ja ikada imao dvije stotine kruna? I zar platno nije tvoje? Zar ga nisi nosio oko ušiju? – reče Levion.
– Tako je! – reče svećenik.
Enok je šutio, a svećenik je brojao novčanice.
– Nema ni dvije stotine kruna – reče on. – Valjda je nešto potrošio – reče Levion.
Enok je stajao i teško disao.
– Ja ništa ne znam – jedva izusti Enok. – Ali Levione, upamti, da ti to neću zaboraviti.
Svećeniku se vrtjelo ispred očiju. Ako je Enok lopov, onda je Rolandsen samo zbijao šalu s pismom što ga je dobio, zašto bi inače govorio da je on ukrao?
Vrućina je bila velika, pa se oni povukoše k moru. Vatra je išla za njima. Oni su morali ući u čamac, štoviše, morali su se odmaknuti od kopna.
– Nema dvojbe, ovo je Mackova polica osiguranja – reče svećenik.
– Stvar treba prijaviti – reče Levion.
– To i ja mislim – reče svećenik. – Da, da, ovo se mora prijaviti – izusti i zatvori oči užasnut što se na ovom svijetu događaju takve stvari. Veslaj, Levione! Enok je bio izvan sebe, samo je sjedio i pognuto gledao preda se. Pohlepni Enok bio je odveć prost. On je policu osiguranja pažljivo zamotao, iako nije shvaćao o čemu se tu radi, ali je nije htio baciti. Na njoj bješe mnogo pečata i glasila je na veliku sumu, pa je Enok računao da će nakon stanovita vremena moći otputovati i unovčiti je.
Svećenik se okrenu i pogleda u požar. U šumi su ljudi radili, drveće je padalo, vidio se široki tamni jarak.
– Vatra će se ugasiti sama od sebe – reče Levion.
– Misliš?
– Kad dođe do brezove šume, ugasit će se.
I čamac s trojicom ljudi plovio je prema zaljevu i upraviteljevoj kući.