Zavodnik i druge priče-Knut Hamsun

First topic message reminder :



“Zavodnik i druge priče” Knuta Hamsuna, norveškoga nobelovca i jednog od najvećih pripovjedača u povijesti svjetske književnosti, sadrži autorove izabrane priče, bibliografiju njegovih djela objavljenih na našem jeziku, te esej Mirka Kovača “Hamsunova zvijezda”. Hamsunove se priče u nas objavljuju po prvi put nakon više od šezdeset godina i otkrivaju nam onaj dio autorove pripovjedačke magije po kojoj je i stekao aureolu “pisca pisaca”.

XII.


Kad je svećenik stigao kući, zaplakao je. Velika se hrpa žalosnih grijeha gomilala oko njega. Bio je utučen i bolno ganut; sad neće njegova žena dobiti nove cipele, iako su joj bile vrlo potrebne. Enokov veliki prilog crkvi morao se vratiti, jer je to bio ukradeni novac. I on odmah ode gore, u ženinu sobu. Još na vratima strese se od očajanja i zlovolje.
Gospođa je šila. Oko nje po podu ležali su komadi odjeće. Žlica i otirač iz kuhinje ležali su na krevetu zajedno s novinama i sjeckalicom za meso. Jedna joj je papuča bila na stolu. Na sofi je bila brezova grana s lišćem, a pokraj nje veliki kamen međaš. Svećenik po staroj navici poče sklanjati stvari.
– To nije tvoj posao – reče ona. – I sama sam htjela skloniti papuču čim budem gotova sa šivanjem.
– Kako možeš u ovome neredu sjediti i šiti?
Gospođu to uvrijedi i ne htjede ništa odgovoriti.
– Što će kamen ovdje? – upita on.
– Slučajno je tu. Našla sam ga dolje na obali. Dopao mi se – reče ona. On uze rukovet uvenule trave koja je visila iznad ogledala i umota je u novinu.
– Možda i ovo ima nekog razloga što ovdje stoji? – upita on iščekujući odgovor.
– Nema – reče ona. – Prestara je. To je kiselica, htjela sam od nje napraviti salatu.
– Ima tjedan dana kako je ovdje iznad ogledala – reče on. – Uprljala je policu. – Eto vidiš! Polirani namještaj ne treba kupovati; ništa ne valja!
Svećenik se zlobno nasmija. Gospođa prekide sa šivanjem i ustade.
On je stalno uznemirava i zagorčava joj život svojom sitničavošću. I opet započeše jednu od onih ludih i nepotrebnih svađa koje se godinama ponavljaju. Svećenik je došao s nakanom da skrušeno zamoli suprugu da odgode kupovinu cipela, ali obuzela ga je tolika ljutnja da mu je ta ponizna nakana propala. Zar u kući nije sve pošlo naopako otkada je sobarica Loos otišla, a gospođa preuzela domaćinstvo?
– Osim toga, mogla bi s malo više ekonomije voditi kuću – reče on.
– Ja mislim da vodim kuću ekonomično – reče ona. – Zar je sada gore nego prije? – Jučer sam vidio kantu za smeće punu jela.
– Bolje bi ti bilo da svoj nos ne zabadaš u sve i svašta! – Nedavno sam vidio kako se posvuda razvlači kaša. – Djevojke su je upropastile i više se nije mogla upotrijebiti. – Vidio sam mnogo rižota, sve što je ostalo od ručka.
– Mlijeko se pokvarilo. Tome ja nisam kriva.
– Dan prije vidio sam u smeću skuhano i oguljeno jaje.
Gospođa je šutjela, a znala se i te kako opravdati.
– Naše prilike nisu nimalo sjajne – reče svećenik. – Ti znaš da kupujemo jaja, a neki dan je mačka dobila kolače od jaja.
– To je bio ostatak od ručka. Ali ti nisi zdrav, bogami; trebalo bi da odeš liječniku!
– Vidio sam te s mačkom na ramenu, davala si joj mlijeko. A sve su to sluškinje gledale.
One ti se u potaji podsmjehuju. – One se meni ne podsmjehuju, ali ti si lud.
Napokon, svećenik ostavi gospođu na miru i siđe u svoju sobu.
Sutradan, za vrijeme doručka, nitko nije mogao zamijetiti da je gospođa uopće bila tužna i da je patila. Kao da je nestalo svake boli, kao da je zaboravila cijelu svađu. Njezina nestalnost pomagala joj je da prelazi preko svega i da život podnosi mirno. To je svećenika diralo. Zar nije mogao šutjeti i ne predbacivati joj zbog neurednosti? Nova sobarica koju su naručili već je bila na putu.
– Nažalost, ti nećeš ni sada dobiti cipele – reče on. – Dobro, dobro – odgovori ona. – Prilog koji sam dobio od Enoka, moram vratiti. On je novac ukrao. – Što govoriš? – Da, zamisli, on je okrao Macka. Jučer je sve priznao upravitelju. I tada joj svećenik sve ispriča.
– Onda ga Rolandsen nije pokrao – reče gospođa.
– On je skitnica i lola! Ali ti ćeš morati i dalje pričekati za nove cipele.
– Ne smeta ništa.
Takva je bila oduvijek; dobra i požrtvovna, veliko dijete! I svećenik je nikad nije čuo da se tuži na siromaštvo.
– Eh, kad bi samo mogla obuti moje cipele – raznježi se svećenik.
Gospođa se nasmija od srca.
Da ja obujem tvoje, a ti moje, ha, ha, ha! – izusti ona i zakači tanjur koji pade na zemlju i razbi se; na njemu je bio hladni kotlet.
– Donijet ću drugi tanjur – reče gospođa i otrča u kuhinju.
Da se barem malo potuži na štetu, mislio je svećenik, ali ni traga od toga! A tanjur košta novaca!
– Nećeš valjda taj kotlet pojesti? – reče gospođa vraćajući se.
– Nego što ćeš s njime uraditi? – To ćemo dati mački.
– Ja nisam u tako dobrim prilikama kao ti – reče on namrgodivši se ponovo. I opet bi nastala svađa da gospođa nije zašutjela. Pa ipak, oboma bješe pokvareno raspoloženje.
Sutradan se pronese priča da je Rolandsen nestao. Kad je čuo da je Enok priznao krađu i da je u šumi otkriveno njegovo lupeško djelo, Rolandsen je bio bijesan, a čuo ga je i orguljaš Bere kad je ljutito uzviknuo:
– To je ludost! Da je to otkriveno barem mjesec dana kasnije!
Tog dana navečer Rolandsena nitko nije vidio, ali je orguljašev čamac nestao zajedno s veslima, priborom za ribolov i svime što je u njemu bilo.
Mack je u Rosengardu saznao tko je pravi lopov, ali začudo nije pohitao da dođe i da rasplete stvar. Znao je valjda stari Mack što treba raditi. Rolandsen mu je izmamio nagradu koju je sada trebalo ponovo isplatiti drugome, a to mu je doista bilo neugodno. On je držao do časti i nikako nije htio u svemu tome ispasti prljav, ali on je trenutačno bio u novčanim neprilikama. Mackovi poslovi iziskivali su velike sume novaca, a gotovine više nije bilo kao nekad. Velike zalihe njegove robe ležale su u Bergenu kod agenata; cijene haringe bile su preniske i on nije htio da je proda. Mack je željno iščekivao nastupajuće vrućine; tada će se sasvim završiti ribolov i cijene će početi da se penju. Osim toga, Rusi su ratovali, poljodjelstvo u zemlji je zanemareno i narod će trebati haringe.
Više tjedana Mack je izbjegavao otići u tvornicu. Zar nije obećao pekarnu župnikovoj gospođi? Što će joj sada reći? Temelji su udareni, plan zgrade je gotov, ali radovi stoje. Već se počelo govorkati da Mack ne može izgraditi pekarnu zbog novčanih neprilika. Ta se priča toliko razglasila da se pekar, koji je kasnije stanovao u upraviteljevoj kući, opet propio. Dakle, imao je vremena za besposličenje; ta ne može se pekama napraviti za tjedan dana! Svećeniku je to javljeno i on je osobno otišao do pekara, ali po svoj prilici nije mogao utjecati na nj. Da, doista je svećenik mnogo radio i nije se nimalo štedio taj sluga Božji, pa ipak se posao sve više gomilao. Sad je izgubio i jednog od najvrjednijih pomoćnika, Enoka. Nekoliko dana nakon požara došao je Levion kod svećenika i rekao mu da je voljan zauzeti stari položaj.
– Sad valjda uviđa gospodin župnik da nitko nije bolji pomoćnik od mene.
– Sumnja se da si ti zapalio šumu.
– To izmišljaju kojekakve protuhe – reče Levion. – Dobro. Ali ti nećeš biti pomoćnik.
– Nego tko će biti?
– Nitko. Ja ću se nekako snaći i bez pomoćnika.
Takav je bio svećenik, odlučan, postojan i pravedan u svemu. I upravo je sada imao razloga da kazni samog sebe. Vječite kućne neprilike i mnoge nedaće u službi mogle su ga obeshrabriti i navesti na krivi put; ta i on je pokatkad pomišljao na one najgore i kažnjive stvari. Što će primjerice raditi, hoće li se pomiriti s Levionom? Nadalje: Mack mu je ponudio svoju potporu za siromahe kojima je pomoć doista potrebna, ali on je sam najveći siromah u cijeloj župi. Zar bi to bilo u redu obratiti se Macku da pomogne neku obitelj koja trpi oskudicu, a onda prisvojiti taj prilog za sebe? Možda bi tako gospoda dobila cipele, a i njemu je bilo potrebno barem nekoliko knjiga, nešto filozofije, jer će već i sam duhovno usahnuti danomice ophrvan jednim te istim brigama i poslovima. Pa onda, Rolandsen, taj junak na riječima, utuvio je njegovoj gospođi u glavu da ljudi čine Boga onim što on jest. Prvom zgodnom prilikom umiješat će se u to i zapušiti mu usta.
Naposljetku pojavi se i Mack, dostojanstven i otmjen kao i uvijek; s njime je bila i njegova kći Elise. Mack je odmah posjetio svećenika. I dakako, nije mu bilo ni nakraj pameti da bježi od svojih obećanja. Gospođa ga upita za pekarnu, ali Mack se požali da poslovi ne idu kako treba i da za to postoje valjani razlozi; pekarna ne može biti gotova ni ove godine, jer su se pojavile podzemne vode. Gospoda uzdahnu, a svećenik se potajno radovao.
– To je nalaz stručnjaka – reče Mack – a ja ih moram slušati. Idućeg proljeća pomaknut ćemo zidove za nekoliko cola.
Uostalom Mack nije bio neraspoložen. Vrući su dani prošli, lov na haringe sasvim je prestao, a njegov agent izvijestio ga je telegramom da cijene skaču. Mack se nije mogao suzdržati, a da to ne ispriča svećeniku i njegovoj gospođi.
Svećenik je opet sa svoje strane ispričao Macku da se Rolandsen nalazi na jednom udaljenom otoku i tamo živi kao divlji čovjek. Jedan bračni par koji je otuda došao, priopćio je tu vijest župniku. Mack je odmah poslao barku da ode po Rolandsena.
XIII.


Stvar se ovako dogodila. Enokovo priznanje krađe zateklo je Rolandsena nespremnog. Sada je bio slobodan, ali više nije imao Mackovih četiri stotine kruna, pa je stoga i uzeo orguljašev čamac, zajedno s mrežama i ostalim oruđem i isplovio na more. Vozio je na otvorenom moru gotovo milju i pol, veslao je cijelu noć, a sutradan našao zgodan otok i tamo se iskrcao.
Rolandsen je bio gladan, pa se odmah dao u potragu za hranom i skupio je podosta galebovih jaja, a onda se ispostavilo da su u tim jajima bila mladunčad. Nakon toga Rolandsen je ušao u barku i počeo loviti ribu, i tu je imao više sreće. Otada je živio iz dana u dan od ribolova, pjevao, dosađivao se i bio gospodar otoka. Kad je bilo kišno vrijeme, sakrio bi se pod jednu vrlo zgodnu stijenu. Noću je spavao na travi.
Prodoše dva ili tri tjedna. Slaba hrana i neuredan život učinili su da smršavi, ali njegov pogled bio je i nadalje odlučan. Jedino se plašio da netko ne dođe na njegov otok; to bi mu doista smetalo! Prije nekoliko dana doplovila je jedna brodica do otoka, u njoj su bili muž i žena, skupljači paperja, ali Rolandsen im nikako nije dopustio da izađu na otok. On ih je ugledao još izdaleka, a onda je uzeo sidro i njime izvodio svakojake tjelovježbe; to je bilo dovoljno da se supruzi prepadnu i odmah otplove. Rolandsen se slatko smijao. Izgledao je strašno, kao sam vrag sa svojim mršavim licem.
Jednog jutra ptice su rano zakriještale i to je probudilo Rolandsena. Još je bilo mračno kad je ugledao barku posve blizu otoka. Približavala se lagano i pristala uz obalu.
Rolandsen je bio pospan i usporen, nije dočekao barku kamenjem, a dvojica ljudi koje je poslao Mack, inače otac i sin, nazvaše Boga Rolandsenu.
– Ja nisam nimalo zadovoljan vašim posjetom – uzvrati Rolandsen. – Mogao bih vam nauditi.
– Što on to govori? – reče otac i pogleda sina. – Mogao bih vas rukama udaviti. Kako vam se to dopada? – Mi smo došli po Mackovoj zapovijedi – reče otac.
– Znam ja što Mack hoće – doviknu Rolandsen.
Sad se i sin umiješa u razgovor i pripomenu da orguljaš traži svoj čamac i mreže.
Rolandsen uzvrati ogorčeno:
– On! Je li on lud? I što hoće od mene? Ja stanujem na pustom otoku i moram imati čamac i mreže, kako bih inače opstao i lovio ribu. Pozdravite mi ga.
– A onda nam je rekao novi telegrafist da ti kažemo da su stigli za tebe važni brzojavi. Rolandsen poskoči:
– Što! Zar već?
Raspitivao se još po nešto i kad je dobio povoljan odgovor, nije se više protivio da ide s njima. Mladić je veslao u orguljaševu čamcu, a Rolandsen je sjedio u starčevu. Na prednjem dijelu čamca bila je košara u kojoj obično stoji hrana, pa se Rolandsen ponada da će u njoj naći štogod za jelo. Htio je upitati starca ima li jela u toj košari, ali se savlada i nastavi razgovor.
– Kako je Mack saznao da sam ovdje?
Pročulo se. Vidjeli su te muž i žena. Bogme su se silno prepali.
– A što su oni tražili na otoku? Eto, pronašao sam novo mjesto za lov u blizini otoka. I sada ga ostavljam!
– Dokle si mislio ostati na otoku?
– Što te se to tiče? – odbrusi Rolandsen. Promatrao je košaru, ali se opet suzdrža, a onda više nije mogao odoljeti, te upita: – Ova je košara neobično ružna, u nju se ne bi smjelo staviti ništa lijepo! Zbilja, što ima u njoj?
– Kad bih samo imao toliko mesa, slanine, maslaca i sira koliko je u njoj, imao bih jela za dugo vremena – odgovori starac. Rolandsen graknu i pljunu u more. – Kad su stigli brzojavi? – upita. – Ah, već odavno.
Kad su bili negdje na pola puta, otac i sin sastaviše čamce – htjeli su ručati. Rolandsen se vrtio na sve strane. Starac reče:
– Ako želiš jesti s nama, ima dovoljno hrane.
I on stavi pred Rolandsena cijelu košaru. On odbi i reče:
– Jeo sam prije pola sata, baš sam se prejeo.
– Ali ne možeš ni zamisliti kakav je ovaj bijeli i dobro pečeni kruh.
– Ne, ne, hvala vam lijepo. Samo ću ga pogledati i pomirisati! – reče Rolandsen ogledavajući se na sve strane. – Da, da, mi dobro živimo ovdje na sjeveru. Ja sam uvjeren da u svakoj kući visi sjeckalica za meso. Pa onda ona silna slanina. Ali takav život ima u sebi nečeg životinjskog – izusti, a potom zašuti neko vrijeme, da bi nakon te stanke nastavio: – Pitaš me koliko sam htio ostati? Naravno ostao bih do žetve i promatrao bih letove zvijezda. Ja sam veliki ljubitelj prirodnih događaja, ja se naslađujem kad gledam kako se neko nebesko tijelo raspada u komade.
– To je ono što ja ne razumijem – reče starac.
– Nebesko tijelo. Kad jedna zvijezda sasvim izbaci drugu s njezinog puta i s neba – reče promatrajući oca i sina kako jedu. – Vi ste u jelu prave svinje! Kako samo možete sve to pojesti!
– Već smo gotovi – reče starac smireno.
Barke se razdvojiše, a otac i sin nastaviše veslati. Rolandsen je malo prilegao i odmah zadrijemao. Popodne su stigli, a Rolandsena su u pošti čekali brzojavi; bijahu to radosne vijesti iz Hamburga, velika nagrada za patente i još veća ponuda za nove izume. Rolandsen bješe toliko lud od uzbuđenja da je odmah otrčao u šumu i tamo dugo ostao sve dok ga nije počela mučiti glad. Ponovo je bio neobuzdani mladić, dijete sa sklopljenim rukama.

XIV.


Rolandsen je otišao u Mackov ured, i to kao rehabilitiran čovjek, točnije rečeno, kao pravi lav. Možda će Mackovoj obitelji biti drago kad ga ugleda, a Elise će mu možda i čestitati.
Prevario se. Zatekao ju je pred tvornicom; razgovarala je sa svojim bratom. Ona ga nije ni pogledala, jedva mu je uzvratila na pozdrav i nastavila mirno razgovarati s Frederikom. Rolandsen ih nije želio uznemiravati, niti pitati za starog Mačka, već se popeo do ureda i gore pokucao na vrata. Bila su zatvorena. On siđe dolje i reče:
– Vaš je otac poslao po mene, gdje ga sad mogu naći?
Ni jedno ni drugo nije žurilo s odgovorom. Tek kad su završili s razgovorom, Frederik reče:
– Otac je gore kod ustave.
To su mi mogli reći čim sam došao, pomisli Rolandsen. Brat i sestra bili su ravnodušni prema njemu, pustili su ga da ide do ureda, a da mu nisu htjeli reći gdje je stari Mack.
– Možete li koga poslati po njega? – upita Rolandsen. Frederik odgovori razvlačeći:
– Kad je otac kod ustave, onda je tamo zato što ima posla!
Rolandsen ih oboje pogleda zabezeknuto.
– Morat ćete ponovo doći – reče Frederik. Rolandsen slegnu ramenima i reče:
– Dobro!
I ode. Ali časak kasnije Rolandsen se predomisli i vrati.
– Ako sam dolazio ovamo, to je bilo samo zato da nađem vašeg oca! – uzviknu.
– Dođite kasnije – reče Frederik.
– A to što sam sada došao po drugi put, to je samo zato da kažem da neću doći i po treći put.
Frederik slegnu ramenima, a uto stiže i stari Mack. Bio je namrgođen i neraspoložen, krenu ispred Rolandsena u ured. Tamo ga je primio vrlo hladno. On reče: – Prošli sam vam put ponudio stolicu, ovaj put neću.
– Ne treba, naravno ne treba – reče Rolandsen, premda nije razumio njegovu sadašnju ljutnju.
Stari Mack nije baš uživao u strogosti; taj čovjek ga je uvrijedio, pa ipak nije bio prema njemu odveć nemilosrdan i nije htio koristiti to što ga je držao u šaci.
– Vi naravno i ne znate što se dogodilo? Rolandsen odgovori:
– Dok nisam bio ovdje, moglo se mnogo toga dogoditi što vi znate, a da ja ne znam.
– Sada ću vam ja reći – izusti Mack kao kakav mali Bog koji je toga časa držao sudbinu jednog čovjeka u svojoj ruci. – Vi ste mi ono rekli da ste spalili moju policu životnog osiguranja?
– To je istina – poče Rolandsen – da sam onda kad ste me ispitivali...
– Evo je – reče Mack i pokaza dokument. – I novac je pronađen. Sve je bilo u platnu koje nije vaša svojina.
Rolandsen je mirno slušao, a Mack nastavi:
– Platno je Enokovo!
Tada se Rolandsen nasmije toj neobičnoj svečanosti, a onda reče šaleći se:
– Dakle, vi držite da je Enok lopov!
Macku se nikako nije dopao taj njegov šaljivi ton; nije bio trenutak za takvo ponašanje.
– Vi ste se poigrali sa mnom – nastavi Mack – prevarili ste me za četristo kruna.
S važnim brzojavima u džepu, Rolandsen se bješe pomalo uzoholio i nije napuštao svoj šaljivi ton.
– Pa hoćemo li porazmisliti o svemu? – reče on. Mack ga dočeka oštro:
– Prošli put sam vam oprostio, ovaj put neću! – Ja vam mogu vratiti novac.
Mack planu:
– U ovoj stvari novac za mene ne igra nikakvu ulogu. Vi ste varalica!
– Dozvolite da vam objasnim.
– Ne dozvoljavam!
– To nije nimalo pametno. Što vi hoćete od mene?
– Hoću da vas zatvorim – reče Mack.
Frederik uđe i ode za svoj stol. Čuo je posljednje riječi. Oca nije odavno vidio tako uzbuđenog. Rolandsen uvuče ruku u džep, pokaza brzojave i reče: – Zar nećete uzeti novac?
– Neću – odgovori stari Mack – možete ga predati sudu.
Rolandsen se ukipi; sad više nije bio lav, a kad se dobro i trezveno razmisli, doista se mogao naći u zatvoru. I dok ga je Mack začuđeno promatrao, Rolandsen izusti: – Pa, dobro! Čekam da me uhite!
– Ovdje? Ne! Vi možete ići kući i spremiti se – reče Mack začuđen njegovom drskošću.
– Hvala lijepo – uzvrati Rolandsen. – Moram otpremiti još nekoliko brzojava. Te riječi smiriše Macka; nije on bio nikakav ljudožder.
– Imate vremena da se spremite, dajem vam dva dana na raspolaganje – reče Mack.
Rolandsen se nakloni i ode. Vani je još stajala Elise i on prođe pokraj nje bez pozdrava. Izgubljen je i potišten; tu nema pomoći. Elise ga zovnu i on zastade i začuđeno je pogleda.
– Htjela sam vam samo reći da sve to nije baš tako opasno.
On nije razumio što ona hoće reći, a isto tako nije mu bilo jasno što se ona uopće zanima za njega.
– Dobio sam dopuštenje da odem kući – reče Rolandsen. – Moram poslati još nekoliko brzojava – reče.
Ona mu se primaknu, prsa su joj se odizala i spuštala, osvrtala se i činilo se da se ne osjeća sigurnom. Ona reče:
– Otac je valjda bio strog. Ali, njega će to već proći. – Vaš otac može raditi što god hoće – uzvrati Rolandsen ljutito.
– Zar je tako? – reče ona uzbuđeno. – Što me tako gledate? Zar me više ne poznajete?
– izusti gotovo s molbom za milost.
– Poznaje se i ne poznaje, već prema tome kako tko želi – reče on. Tišina. Elise naposljetku reče:
– Ipak morate priznati da je ono što ste učinili najteže palo vama. Vi ste najviše patili.
– Dobro, neka sam ja najviše patio. Ja ne trpim sve te napadaje i neka me vaš otac napokon otpremi u zatvor.
I Elise ga ostavi bez ijedne riječi.
Rolandsen je čekao dva-tri dana, ali nitko ne dođe da ga uhiti. Živio je u u iščekivanju i napetosti. Napisao je brzojave i htio ih je poslati onoga trenutka kad bude odvođen u zatvor; odlučio je primiti onu veliku ponudu za izum i prodati svoj patent. Za to vrijeme nije bio besposlen, pregovarao je s inozemnim tvrtkama o ovom i onom poslu, o kupovini vodopada naspram Mackove tvornice, o osiguranju prijevoza. On je mislio o svim stvarima i već je radio na tome da se njegove zamisli ostvare.
Ali Mack nije bio takav i nije progonio bližnjega. Posao mu je ponovo krenuo, a u takvim prilikama znao je biti rasipnik u milosrđu i darežljiv. Stigao mu je brzojav od agenta u Bergenu; njegova je haringa prodana u Rusiju. Novaca je dakle opet imao u izobilju.
I nakon tjedan dana ništa se nije promijenilo, pa je Rolandsen opet otišao u Mackov ured: želio je biti načistu, jer ga je napetost i neizvjesnost ubijala.
– Čekao sam cijeli tjedan i bio spreman otići u zatvor – reče on. – Mladiću, ja sam se predomislio u toj stvari – odgovori Mack blago.
– Ovo se odmah mora riješiti – reče Rolandsen ljutite – Vi mislite da možete vječno oklijevati i mene pustiti da čekam; ali ja već znam što mi je činiti. Prijavit ću se sam!
– Danas sam se nadao da ćete drukčije govoriti.
– Pokazat ću vam kakav se odgovor od mene očekuje – reče Rolandsen i nekako izokola predoči Macku svoje brzojave. Mack ih uzme i pogleda.
– Vi ste postali izumitelj! – reče on i nastavi s čitanjem brzojava. – Riblje ljepilo? – reče on naposljetku i ponovo pročita brzojave. – To izgleda nešto ozbiljno – upita Rolandsena. – Je li istina da vam se nudi tolika suma za izum ribljeg ljepila?
– Da. Istina je!
– Onda vam čestitam. I da znate, vi morate biti velikodušni i nikako neuljudni prema jednom starcu – reče.
– Imate pravo – reče Rolandsen. – Prijetili ste mi zatvorom, a sada ništa od toga. To iščekivanje me ubilo!
– Sad ću vam nešto priznati: ja sam vas doista htio poslati u zatvor, ali se netko umiješao.
– Tko se umiješao?
– Vi barem dobro poznajete žene. Ja imam kćer. Elise je rekla ne!
– To je vrlo čudno – reče Rolandsen.
Mack opet pogleda u brzojave.
– Hoćete li mi malo objasniti vaš izum? I Rolandsen mu donekle objasni svoj izum.
– Onda smo mi u neku ruku konkurenti – reče stari Mack.
– Ne samo u neku ruku. Od trenutka kad pošaljem svoj odgovor, mi smo stvarni konkurenti.
– Tako? – reče Mack čudeći se. – Što želite time kazati? Nećete valjda otvoriti novu tvornicu?
– Hoću. Preko puta vaše tvornice ima drugi i mnogo veći vodopad. Ustava nije potrebna.
– To je Levionov vodopad.
– Ja sam ga kupio.
Mack se namrgodi, a nakon kratkog razmišljanja reče: – Pa, budimo konkurenti! Rolandsen odgovori: – Pritom vi gubite!
Takvi razgovori silno uzbudiše Macka, nije takvo što mogao otrpjeti i ponovo zaprijeti:
– Ali ne zaboravite da vas ja držim u šaci!
– Samo vi prijavite. Kasnije će doći i moje vrijeme. – Ah, što ste to naumili?
– Upropastit ću vas – uzvrati Rolandsen.
Uđe Frederik i odmah zapazi da se otac pregoni riječima s Rolandsenom. Ljutito se obrecnu što Mack ne završi kako treba s tim dugonosim otpuštenim telegrafistom.
Rolandsen reče glasno:
– Ja vam nudim da moj izum iskoristimo zajedno. Preuredit ćemo tvornicu i ja ću njom upravljati. Poslije dvadeset i četiri sata moja ponuda više ne vrijedi.
XV.


Došla je jesen. Vjetar je puhao, more je požutjelo i rashladilo se. Rolandsen više nije imao vremena promatrati leteće zvijezde, premda je i nadalje volio prirodne pojave.
Na Mackovoj su tvornici u posljednje vrijeme radili mnogi zidari; tu i tamo su rušili i zidali, onako kako im je zapovijedao Rolandsen, novi suvlasnik. Prebrodio je sve poteškoće i dospio do visokih počasti.
– Ja sam ga zapravo uvijek cijenio – reče stari Mack.
– Ja nisam – odgovori Elise ponosno. – Kakav je samo bio obješenjak. Sad izgleda kao da nas je spasio.
– Neće valjda tako biti.
– On pozdravlja, ali ne čeka odgovor. Prolazi!
– Ima posla.
– On se uvukao u našu obitelj – reče Elise sva blijeda. – Gdje god smo mi, i on je tu. Ali ako nešto umišlja u vezi sa mnom, onda se tu ljuto vara.
Elise otputova u grad. Moglo se i bez nje, stvari su išle svojim tokom. Rolandsen se zarekao da će marljivo raditi svoj posao i da neće sanjariti o drugim stvarima, premda je bio maštovit i samoga sebe smatrao nepopravljivim sanjarom. Sobarica Van Loos bila je u Bergenu. Rolandsen je dobio od nje pismo da ga ona i nadalje cijeni kao samu sebe, jer se nije uprljao krađom, samo je tjerao šalu. Osim toga, napisala mu je da povlači svoj raskid s njime.
Elise Mack vrati se u listopadu. Govorilo se da je zaručena i da je njezin vjerenik kapetan Henriksen stigao u posjet kod Macka. U velikoj dvorani spremao se bal; unajmljena je za sviranje u rog i flautu jedna njemačka glazbena trupa koja je bila u Finskoj i sad se vraćala kući. Na bal je pozvana i cijela općina, Rolandsen i ostali, a bit će i crkvenjakova kći Olga; prema njoj će se ponašati kao prema budućoj Frederikovoj ženi.
A kod svećenika se u to vrijeme nešto dogodi. Imenovan je novi župnik; njegov dolazak očekivao se svaki dan. Dobri kapelan dobio je drugo mjesto na sjeveru, tamo gdje je neka velika općina bila bez pastira. On se nije protivio da ide u novi kraj i da tamo ore i žanje; ovdje mu posao nije cvjetao i nije bio uvijek sretan. On se ipak mogao osvrnuti na svoje uspješno djelo, učinio je da se Levionova sestra prikloni jednom jedinom mužu koji se s njom vjenčao. To je bio općinski zidar, ujedno vlasnik kuće i čovjek s ušteđevinom. Kad su stajali pred oltarom i kad ih je svećenik vjenčao, osjećao je veliko zadovoljstvo. Neumornim radom popravio je tu i tamo neke običaje. I u njegovu domaćinstvu bio je sada neki red; došla je nova sobarica. Bila je postarija žena, ali solidna i on ju je želio povesti sa sobom. I to je uređeno. Svećenik je bio strog čovjek, ali se zbog toga nisu na njega ljutili. Kad se ukrcao na brod, ispratilo ga je mnogo svijeta. Što se tiče Rolandsena, nije želio propustiti tu prigodu, iako je trebalo da otputuje; već ga je čekala Mackova brodica s tri lađara. Ali ne, Rolandsen nije htio otputovati dok ne isprati svećenika. Za takvu uljudnost, unatoč svemu što se između njih događalo, svećenik se zahvalio Rolandsenu. I kao što je prije bilo prepušteno pomoćniku Levionu da gospođu iznese na kopno, sada ga je također zapalo da je odnese na brod. Levionu se budućnost osmjehivala, jer je svećenik obećao da će ga preporučiti novom župniku na mjesto pomoćnika. Sve se sretno završilo.
– Kad vi ne biste morali sada na sjever, a ja na jug, mogli bismo zajedno putovati – reče Rolandsen.
– Da – odgovori svećenik. – Ali pomislimo, dragi Rolandsen, i na to da jedan od nas sada putuje na sjever, a drugi na jug, ali da ćemo se jednom naći na istom mjestu.
Gospođa je sjedila na prednjem dijelu broda, sa svojim bijednim starim cipelama na nogama; ali ona nije bila zbog toga žalosna; štoviše, sijala je od zadovoljstva što odlazi u novi kraj. Jedino je sjetno mislila na lijepi veliki kamen međaš kojega je ostavila, jer joj svećenik nije dopustio da ga ponese. Kad su krenuli, mahalo se šeširima i maramama. I s kopna i s mora odjekivali su oproštajni poklici.
Rolandsen nije otputovao istog dana, jer je navečer morao ostati u Rosengardu, na balu i velikoj fešti na kojoj se slavila dvostruka vjeridba. I tu je Rolandsen ostao iz uljudnosti. Navečer je bilo svetkovanje u velikoj trgovačkoj kući, oba kata bijahu osvijetljena, a od pristaništa do kuće posvuda su vihorile zastave. Rolandsen reče mornarima:
– Idite sad na kopno i pošaljite drugu trojicu ovamo; oko ponoći opet ću se vratiti u tvornicu!
Frederik primi Rolandsena. On je bio dobre volje. Sad je imao najviše izgleda da postane kormilar. Onda će se vjenčati i sam nešto uraditi. I stari je Mack bio zadovoljan; nosio je orden koji mu je dao kralj, kad je putovao po Finskoj. Elise i kapetan Henriksen nisu se tu vidjeli, zasigurno su se zabavljali na nekom skrovitom mjestu.
Rolandsen ispi nekoliko čaša. Sa starim je Mackom razgovarao o poslu; izumio je neku materiju za boju i sada je to trebalo da postane glavni proizvod. Znači, ta materija nikako nije bila sitnica. Rolandsenu su bili potrebni strojevi i aparati za destilaciju. Elise dođe. Ona pogleda otvoreno u Rolandsena, nazva mu glasno Boga i kimnu glavom. On otpozdravi i ode.
– Danas je u velikom poslu – reče Mack.
– Do lova kod Lofota bit će sve gotovo – reče Rolandsen i opet sjedne. – Mogli bismo unajmiti mali parobrod kojim bi upravljao Frederik.
– Možda će Frederik sada dobiti drugo mjesto. Ali o tome ćemo kasnije, ima vremena do sutra.
– Oko ponoći idem natrag.
– Što govorite? – viknu Mack.
Rolandsen ustade i reče kratko:
– Oko ponoći!
Tako je bio odlučan i nepopustljiv.
– Ja sam doista mislio da ćete ovdje prenoćiti, osobito ako za to ima razloga, a ja mislim da ima!
Hodali su lagano njih dvojica, zastajkivali i razgovarali, a kad se Rolandsen sastao s kapetanom Henriksenom, pili su zajedno kao dobri stari znanci, iako se nikad prije nisu sreli ni vidjeli. Kapetan je bio od onih dobrodušnih pretilih ljudi.
Počne glazba. Uzvanici posjedaše za stolove koji bjehu razmješteni u tri prostorije. Rolandsen je sjeo tamo gdje ne bješe nikog iz otmjenog društva. Kad je stari Mack obilazio goste, zadrža se kod Rolandsena i reče mu:
– Što, zar vi ovdje sjedite? Kako želite, ali vama tu nije mjesto! Rolandsen odgovori:
– Veliko hvala, ali i odavde se može čuti vaš govor.
Mack je vrtio glavom.
– Ne, ja neću držati nikakav govor! – izusti Mack zabrinutim glasom.
On je izgledao kao čovjek kojega nešto muči. Tada krenu jelo, poče se piti vino, a i buka postade sve veća. Dok se posluživala kava, Rolandsen napisa jedan brzojav za sobaricu Van Loos u Bergenu: "Tvoje vrijeme još nije isteklo. Dođi čim možeš. Tvoj Ove".
I sve je to bilo krasno i dobro, a i pošteno s Rolandsenove strane. On sam odnese brzojav na poštu i sačeka dok nije poslan. Vratio se natrag. Za stolovima je sada bilo veselo, razmjenjivala su se mjesta i svatko je želio ponešto reći, pa je i Elise došla do Rolandsena i pružila mu ruku. Ispričala se što je maločas prošla pokraj njega.
– Kad biste samo znali koliko ste ove večeri lijepi – reče on uljudno.
– Mislite?
– To sam uostalom uvijek mislio. Ja sam vaš obožavatelj. Možda to znate. Sjećate li se kad sam vam dao ponudu prošle godine?
Ona ode; možda joj se ton nije dopao. Ali ubrzo nakon toga, Elise ponovo dođe do njega. Frederik je otvorio bal sa svojom zaručnicom. Igralo se uveliko i nitko se nije obazirao na njih dvoje.
– Zbilja, imate pozdrav od dobre vaše poznanice, od sobarice Van Loos – reče Elise.
– Tako?
– Čula je da se ja udajem i želi da bude kod mene sobarica. Ona mora da je vrlo vrijedna. Vi je već poznajete bolje nego ja.
– Ona može biti vrlo marljiva, to da. Ali ne može biti vaša sobarica.
– Zašto?
– Jer sam joj ja upravo maločas poslao brzojav i ponudio drugo mjesto. Ona je moja zaručnica.
Elise ga začuđeno pogleda.
– Ja sam mislila da je između vas svršeno – reče ona.
– Vi znate što je stara ljubav. Istina, jednom smo bili raskinuli, ali...
– Tako! – reče ona.
– Pa ipak vam moram reći da niste nikad bili tako lijepi kao večeras! – reče on s naglašenom uljudnošću. – I onda ta haljina, ta zatvoreno crvena svila!
Bio je zadovoljan tim svojim riječima, a tko bi još mogao naslutiti da se iza njih krije kakav nemir.
– Ona vas nije mrzila – reče Elise.
Tada Rolandsen primijeti da su njezine oči vlažne, a uznemirio ga je i njezin uvijen govor.
– Gdje je vaš čuveni mir? – reče ona i osmjehnu se.
– Vi ste mi ga uzeli – reče on.
Ona ga pogladi po ruci i žurno prođe između gostiju, a onda potrča uz stube i ode u svoju sobu. Frederik ju je pozdravio i tada zamijetio da su njezine trepavice orošene. Nakon četvrt sata otac je ušao u njezinu sobu. Ona mu se objesi oko vrata i reče:
– Ne, ne, ja neću!
– Tako. Onda ništa i neće biti. Ali moraš opet dolje sići i plesati; pitaju za tebe. A što si rekla Rolandsenu? On se promijenio. Jesi li opet bila neuljudna prema njemu?
– Ne, nisam.
– Ako si bila neuljudna, moraš to odmah popraviti. On oko ponoći putuje natrag.
– Oko ponoći – reče Elise i počne se spremati. – Evo me, dolazim!
Ona siđe dolje i reče kapetanu Henriksenu: – Ja neću!
On ne odgovori ništa.
– Možda griješim – reče ona. – Možda!
– Ali ne mogu!
– Dobro, dobro – i to je bilo sve što je rekao.
Ona nije željela nikakva objašnjenja, a pošto je kapetan Henriksen šutio, stvar je bila svršena.
Elise ode na poštu i brzojavi sobarici Van Loos u Bergen, da ne treba prihvatiti Rolandsenov poziv, jer on ne misli ozbiljno. Pismo slijedi. Elise Mack. Vratila se i zaplesala s Rolandsenom.
– Je li istina da se oko ponoći vraćate? – upita ona.
– Istina je.
– I ja ću putovati s vama do tvornice. Imam posla.
I ponovo ga pomilova po ruci.

HAMSUNOVA ZVIJEZDA


1. Pisac kojeg su voljeli pisci


Henry Miller navodi sto knjiga koje su utjecale na njega; tu je i deset autora koji su utjecali ne samo jednom knjigom nego cjelokupnim svojim djelom, a među tih deset izabranih je Knut Hamsun. "U onim godinama o kojima sam već govorio, kad sam rastavljao svoje najdraže pisce na dijelove ne bih li otkrio tajnu moć njihovih čari, prvenstveno sam se usredotočio na Hamsuna", piše Miller u svojoj autobiografskoj prozi Knjige mog života. U Dictionnaire des litteratures (Pariz, 1968.) Philippe van Tieghem za Knuta Hamsuna kaže da je "jedan od najvećih pisaca svih vremena", a Maksim Gorki nazvao je njegove junake iz romana Skitnice "gospodarima svijeta". Thomas Mann, koji je o sebi imao visoko mišljenje, svojega je suvremenika Knuta Hamsuna proglasio najvećim živim piscem. U svojoj autobiografskoj knjizi Izgubljen u Americi, Isaac Bashevis Singer kaže najednom mjestu: "Moja najveća ljubav bio je Knut Hamsun." Singer je s njemačkog i poljskog preveo Pana na hebrejski, a za jedno izdanje Gladi napisao je predgovor. Kada je emigrirao u Ameriku, u torbi je nosio samo nekoliko najdražih knjiga, medu njima i Hamsunova Pana. "Taj je roman pravo remek-djelo", rekao je Singer. "Hamsunova je veličina u tome što je ljubav opisivao kao neprekidni sukob. U Panu se dvoje ljudi, Thomas Glahn i Edvarda, danomice bore za ljubav, vode pravi rat. Rat ljubavi Hamsunova je glavna tema."
Njemački pisac Gerhart Hauptmann, dobitnik Nobelove nagrade, pišući o Panu, rekao je da se taj roman "zasigurno može ubrojiti medu najveće ljubavne poeme svih vremena". A kontroverzni njemački pjesnik Gottfried Benn, nakon čitanja autobiografske proze Knuta Hamsuna Po zaraslim stazama, posljednje knjige što ju je slavni autor napisao u svojoj devedesetoj godini, doživljava tog čarobnjaka kao "ostarjelog lava koji iz svog kaveza prezirno gleda posjetitelje zoološkog vrta, a kada medu njima nanjuši nekog odvjetnika ili liječnika, pljune kroz rešetke na tu stranu".
U knjizi Kolos iz Maroussija, Henry Miller piše o svojem putovanju u Grčku i odmah na početku knjige opisuje susret na brodu s jednim Grkom, studentom medicine s kojim je do tri ili četiri sata ujutro razgovarao o Knutu Hamsunu. Henry Miller piše: "Tako sam doznao da Grci luduju za njim. Iz početka mi se činilo čudnim što razgovaram o tom sjevernjačkom geniju ploveći put toplih mora..." Tako je i Henry Miller, kao odličan znalac djela velikog putnika i skitnice Knuta Hamsuna, i sam sretno zaplovio pod znakom Hamsunove zvijezde, ne samo vodama Sredozemlja, nego i vodama literature.
Ako je vjerovati, i ako je to više važno, Lenjin je znao napamet cijele stranice iz Hamsunova romana Viktorija. Možda se taj podatak kasnije uzimao kao ideološka propusnica za pisca izopćenog poradi odanosti Hitleru i nacizmu, ali danas je to, nakon kraha obje ideologije, samo bizaran detalj i ništa više. U Sjećanjima Norvežanina Trygvea Liea, nekadašnjeg tajnika Ujedinjenih nacija, stoji da se Molotov zauzimao za Knuta Hamsuna, te da je jednom rekao: "Čovjek koji je stvorio tako veliku umjetnost treba da živi u miru ostatak vremena koji mu još predstoji." Također vele daje i Staljin više puta intervenirao da se Knut Hamsun ne optužuje kao kvisling. Po svemu sudeći, to bi mogao biti točan podatak, jer je ciničan, to prije što se zna da je Staljin progonio velike pisce svoje zemlje, slao ih u Sibir, montirao im procese i strijeljao ih.
Doista, ti su komunistički satrapi znali pročitati poneku knjigu kako bi se o njima širile fame da su načitani i obrazovani. Moguće je da su i te priče o Lenjinu i Staljinu posve točne, a i uklapaju se u biografiju Knuta Hamsuna, kojemu su sva čuda i sve krajnosti, dobro i zlo, nevolja i slava, uvijek išli naruku. U svakom slučaju, Knut Hamsun je bio jedan od najčitanijih pisaca u Rusiji, a u to vrijeme poznati književnik koji se bavio "okrutnom stvarnošću i razarajućim strastima", Mihail Arcibašev, emigrant nakon Oktobarske revolucije, pisao je pomalo zajedljivo i ljubomorno o tome kako je Knut Hamsun uzdignut do božanstva i sada mu se "podižu oltari da bi ga se slavilo kao velepjesnika života i ljubavi".
2. Germanofilstvo


Bio je Knut Hamsun isto tako čitan i popularan u Njemačkoj; to je uostalom prvi veliki jezik na koji se prevode njegova djela s norveškog. Zasigurno je i taj podatak važan za njegovo germanofilstvo, kao i činjenica da nije podnosio Angloamerikance i njihovu kulturu, te da su oba njegova boravka u Americi bila istodobno i teška životna iskušenja. I kasnije, kada je postao slavan, angloamerička kritika nije ga prihvaćala, a niti je u tom bio svijetu bogzna kako čitan pisac. I detalj iz biografije Knuta Hamsuna da je svoju mladenačku ljubav Dostojevskog zamijenio Nietzscheom, također može biti dodatna energija njegovu germanofilstvu koje će, nažalost, otići u krajnost i kulminirati političkom zaslijepljenošću, jer je veliki pisac dao podršku Hitleru i njegovoj ideologiji "novog europskog poretka" u kojemu bi, kako je sam rekao u svojoj obrani, norveški narod imao značajnu povijesnu i kulturnu ulogu. Sudeći po onome što je cijelog života pisao, Knut Hamsun nije mogao imati nikakvih vjerskih, nacionalnih, rasnih ili bilo kojih drugih predrasuda, pa tako i nije bio prijemčiv za fašističku ideologiju, ali njemu se, tada već starcu, zacijelo nešto dopalo u toj volji za moć, u toj ideji nove Europe, jer se ponadao da će upravo Njemačka integrirati Europu i spasiti je od "razarajućih sila", a za njega je engleska tiranija bila izvor svih zala, a engleska imperijalna politika kamen smutnje u Europi. Posve je točno da je engleska politika bila licemjerna, dovoljno je pročitati briljantne tekstove Georgea Orwella koji je tu politiku nazivao moralnim svinjcem, ali od čovjeka u poodmakloj dobi, kao što je to bio Knut Hamsun, nije se moglo očekivati da bude politički pronicljiv, i to u vremenu kada su gubili razum mnogo mlađi pisci i filozofi. George Orwell bio je napadan i zdesna i slijeva i to uvijek kao individualist, što je za pisca zapravo kompliment i jedino moguća politička pozicija. Ako bismo zanemarili loše propagandne tekstove što ih je u slavu Njemačke pisao Knut Hamsun, onda bi i njemu, po svim mjerilima i po svemu što je i kako je napisao, bilo mjesto na toj Orwellovoj ljestvici individualaca. On je umio žestoko i starački čangrizavo napasti prijetvornu englesku politiku, a onda zastraniti u hvalama Hitlera kojega je vidio kao "propovjednika evanđelja o pravima svih naroda".
3. Privlačnost fašizma


Nije samo Knut Hamsun bio fasciniran Hitlerom; veliki je broj pisaca, ali i političara, također bio fasciniran tim pojavama kao što su Hitler ili Mussolini, čak je i jedan Winston Churchill još 1927. godine pisao Mussoliniju: "Da sam Talijan, zacijelo bih svesrdno pristajao uz Vas u Vašoj slavodobitnoj borbi protiv zvjerskih apetita i žestina lenjinizma..." U studiji Alastaira Hamiltona Intelektualci i fašizam 1919.-1945., nalazimo značajna književna imena koja su na ovaj ili onaj način učinila da privlačnost fašizma, kako to veli Hamilton, osvoji europsku intelektualnu elitu. Dakako, ova bilješka o Knutu Hamsunu nije prigoda da se opširno govori o piscima u politici, posebice u razdoblju fašizma, pa ćemo tek ovlašno spomenuti neka velika europska imena koja su bila kudikamo utjecajnija od Hamsuna, ako ništa drugo, barem i stoga što su pripadala velikim jezicima. Kad jedan Bernard Shaw ishvali fašizam i Mussolinija, onda je to moralo imati odjeka. Čudesni pisac Gilbert Chesterton putovao je u Rim da bi nakon toga još oštrije zastupao fašistička stajališta i složio se s onom odvratnom rečenicom B. Shawa da su "državnici katkad primorani ubijati svoje izravne protivnike". Njemački filozof Martin Heidegger, sve do 1934. godine član Nacionalsocijalističke partije, poticao je svoje studente na odanost Hitleru, jer je u njemu vidio "moć naroda koji mora zagospodariti vlastitom sudbinom".
I glasoviti njemački pisac Ernst Jünger, vrhunski stilist, pisao je da je "rat naš otac, on nas je rodio u zažarenoj utrobi rovova kao novu rasu..." Jünger je svoje knjige slao na dar Hitleru, sačuvan je jedan primjerak knjige Feuer und Blut s posvetom: "Nacionalnom vodi Adolfu Hitleru". Možda je u tom smislu Knut Hamsun ispao nešto "ludi", pa je svoju Nobelovu kolajnu poslao na dar Goebbelsu i napisao mu: "Primite moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati. Vaš odani Knut Hamsun."
Veliki pjesnik W. B. Yeats razrađivao je svoje historijske teorije i polagao nade u rat kao "herojsko razdoblje" koje mora donijeti novi poredak. Isto tako, veliki talijanski pjesnik Giuseppe Ungaretti bio je u početku Mussolinijev suborac i suosnivač radikalne milanske grupe Fascio di Combattimento. Slavni dramatičar Luigi Pirandello smatrao je sebe pretečom fašizma i pisao 1934. godine "da moraju postojati neki Cezar i neki Oktavijan, da bi postojao jedan Vergilije", a popularni pjesnik, dramski pisac i romansijer Gabriele d'Annunzio, kojega je čak i James Joyce uspoređivao s Flaubertom, postao je nacionalni heroj, a povjesničari vele da je svojim nacionalizmom dao ton fašizmu, da je utemeljio prije svega "starorimske pozdrave, pjesme, parole, uniforme, parade", te da fašizam mnogo duguje D'Annunziju injegovim pustolovinama.
Čuveni pisac Curzio Malaparte važio je neko vrijeme kao "najbolji teoretičar fašizma u Italiji". U Francuskoj je hvaljeni pisac Louis-Ferdinand Celine bio gotovo vulgarni "prorok antisemitizma", a jednom je napisao da su Hitler, Franco i Mussolini pacifisti, te da su "fantastično debonnaire", plemeniti, zanosni, uzvišeni i "dostojni dvjesto pedeset Nobelovih nagrada". I Ernst Jünger se grozio Celineova antisemitizma, a za svog boravka u Parizu prisjeća se susreta s njim, njegova unezvijerena pogleda i prijekornih riječi da je "zapanjen što mi vojnici ne strijeljamo, vješamo i istrebljujemo Židove".
Knut Hamsun nema nijedne takve mrlje u svojoj biografiji, niti jedne rečenice u svojemu djelu, čak ni iz usta nekog junaka, koja bi se mogla tumačiti kao antisemitska. On je sam bio neka vrsta "lutajućeg Židova", a bit će da su ga mnogi židovski pisci i intelektualci doživljavali kao Ahasvera, divili mu se kao piscu i prijateljevali s njim, a autor kultne knjige Kultura čovječanstva Egon Friedell nazvao je Knuta Hamsuna "Homerom našeg doba". Hamsun je bio sedamdesetogodišnjak kada je, kako to navodi odlični znalac njegova djela i prevoditelj na hrvatski jezik Mirko Rumac, odgovorio na jednu anketu norveškog antisemitskog glasila Nasjonal Tidskrift i između ostalog rekao:
"Židovi su veoma sposoban narod. Ja tu ne govorim o svojim hrabrim i simpatičnim židovskim prijateljima. Svugdje i općenito, židovski se narod istaknuo svojim značajnim intelektualizmom i stoji vrlo visoko. Gdje se još može naći to što bismo mogli usporediti s duhom njihovih proroka, njihovom poezijom i njihovom pjesmom. Sjetite se kako je izvanredno muzikalan taj narod; on je bez dvojbe najmuzikalniji narod na svijetu.
Bilo bi poželjno da se svi Židovi nađu u jednoj zemlji koja bi bila njihova domovina, a tamo bi oni mogli sve svoje sposobnosti i osobine staviti u pokret za dobro cijelog čovječanstva, ali gdje bi se mogla naći ta zemlja? I dok se to ne ostvari, Židovi moraju ostati tamo gdje jesu, jer nemaju druge domovine. Oni stoga moraju u budućnosti djelovati među tuđim narodima za svoje dobro i dobro tih naroda."
Ako se sve pažljivo odvaže, Hamsunov je nacizam gotovo iracionalan, čak i neobjašnjiv, možda ponajprije starački inatljiv, ako ne i osvetoljubiv prema engleskoj politici i engleskoj kulturi, premda njegova anglofobija nikome nije mogla nauditi, Englezima ponajmanje, stoga se i ne može dovesti u bilo kakvu vezu s rasnom netrpeljivošću. Knut Hamsun je bio, kako je to jednom rekao Thomas Mann, "najbliži Nietzscheov učenik" koji je, prema riječima švedskog pisca Larsa Forsella, vjerovao "da se čovjekova posebnost i veličina mogu postići jedino kroz usamljenost na ničeovskom Zarathustrinu brijegu", te da je za Hamsuna svetinja "život jedinke a ne stada". Dakle, njemu su kolektivni zanosi bili nešto posve strano, pa je pravo čudo kako je mogao imati bilo kakvih simpatija za njemačko masovno ludilo, ili se pak i sam našao u "povijesnoj magli" o kojoj je Tolstoj pisao i na jednom mjestu rekao da "čovjek živi svjesno samo za sebe, a nesvjesno sudjeluje u traženju povijesnih ciljeva". I Milan Kundera je lucidno pisao o zaslijepljenosti u "povijesnim maglama", ali i o zabludama velikih pisaca koje ne podliježu sudskim procesima, jer to su zablude koje se pretvaraju u "egzistencijalnu mudrost". Osvrćući se na procese piscima u ovom stoljeću, Kundera je spomenuo i Knuta Hamsuna, ali i mnoge druge, tražeći oprez u prosudbama kad je riječ o njihovim zaslijepljenostima, pa je, između ostalih, uzeo primjer Majakovskog i rekao: "Kad je Majakovski pisao svoju poemu o Lenjinu, nije znao do čega će lenjinizam dovesti, a mi koji sudimo o njemu s tolike vremenske distance, ne vidimo maglu koja ga je obavijala. Sljepilo Majakovskog pripada vječnoj ljudskoj sudbini. Ne vidjeti maglu na njegovu putu, znači zaboraviti što je čovjek, zaboraviti što smo mi sami."
4. Ideologija i pisci


Veliko ime Knuta Hamsuna zasigurno je zlorabljeno u svakovrsne ideološke svrhe, pogotovo kad su na scenu stupili mračni, intrigantski i bezobzirni režimi, premda je i sam krivac za takvo što, ali sve više vjerujem da se u tim okrutnim vremenima našao u "povijesnoj magli" i da se u takvom ograničenju više nije uspio orijentirati. I onaj detalj kad je nakon višemjesečnog boravka u Dubrovniku stigao u Beč, bilo je to ožujka 1938. godine, i tamo zatekao vijest da je njegov prijatelj i pisac Egon Friedell skočio s kata i počinio samoubojstvo, točno na dan ulaska njemačkih trupa u Austriju, govori kako je Knut Hamsun dobroćudno shvaćao i samo zlo, pa je, žaleći prijatelja, gotovo naivno rekao: "Što nije došao k meni u Dubrovnik, tamo sam mu mogao pomoći."
I od tolikih pisaca koji su bili pristaše fašizma, samo su dvojica strpana u ludnicu, i to dvojica najvećih, Knut Hamsun i Ezra Pound. Točno je rekao Alastair Hamilton: "Poundovo ludilo ležalo je u tome što je vlastitu utopiju podržavao do kraja." To isto može se reći i za Knuta Hamsuna. Njemačka je već poražena, Hitler je mrtav, a on mu svibnja 1945. godine piše nekrolog u Aftenpostenu i naziva ga velikim reformatorom kojemu je sudba dodijelila da
"djeluje u vremenu najbesprimjernije surovosti koja gaje na kraju oborila". Svatko bi se drugi barem suzdržao, ali Knut Hamsun ostaje do kraja vjeran vlastitim zabludama.
Većina pisaca sklonih fašizmu, a među njima i mnogi od onih koje smo ovdje spomenuli, odrekla se svojih uvjerenja, odlazeći katkad u potpunu suprotnost. Curzio Malaparte, nakon svoje fašističke faze, zagovarao je kineski tip komunizma, pa je tako prevalio put od poljskog Židova s pravim imenom Kurt Erich Suckret, ratnika, ratnog dopisnika i komunista, do Malapartea talijanskog pisca i fašista, onda ultraljevičara i napokon, kažu pred samu smrt, katoličkog konvertita. I G. K. Chesterton je na kraju svih lomova došao do katoličke vjere kao posljednjeg utočišta. Benedetto Croce, znameniti talijanski filozof, koji je 1924. napisao da je "srce fašizma ljubav prema Italiji", kasnije je postao ljuti kritičar Mussolinija. Nakon 1945. godine, mnogim je piscima i filozofima oprošteno šurovanje s fašizmom, to prije što su se i sami pokajali, pa se, primjerice, jedan Pirandello, nekada član Fašističke partije, igrao na svim svjetskim pozornicama u vrijeme kad se ime Knuta Hamsuna nije moglo spomenuti i kad su mu čitatelji zatrpali kuću gomilama vraćenih knjiga, zahtijevajući suđenje svojeglavom i slavnom piscu kako bi se i preko njega nacizam posve porazio. Dakako, mislim da je dobro što je veliki dramatičar Luigi Pirandello odmah nakon poraza fašizma dospio u svjetska kazališta, ali bih također volio da je bilo nešto više milosti i za Knuta Hamsuna.
Knut Hamsun i Ezra Pound proglašeni su luđacima. Poundu je i doslovno navučena luđačka košulja, dok se s Hamsunom postupalo nešto opreznije, premda je proveo četiri mjeseca u Psihijatrijskoj klinici na Vinderenu u Oslu i tamo bio podvrgnut nimalo ugodnim metodama dr. Langfeldta koji je na kraju svojih ispitivanja zaključio da su duševne sposobnosti Knuta Hamsuna "trajno umanjene".
"Još i dandanas nosim u sebi mučna sjećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni", piše Knut Hamsun u svojoj čudesnoj memoarskoj knjizi Po zaraslim stazama. "Ne može se to izmjeriti, ne postoje za to mjere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samog korijena. Gdje je krivnja tome? Nigdje posebno, nigdje naročito, već u sistemu. Vladavini nad živim životom, pravilima bez intuicije i srca, u psihologiji točaka i rubrika, u cijeloj jednoj znanosti koja prkosi znanosti. Drugi možda mogu podnijeti to mrcvarenje, no to se mene nimalo ne tiče, ja ga podnijeti ne mogu. Psihijatar bi to morao shvatiti. Bio sam zdravo stvorenje, postao sam drhturava želatina."
Kada sam potkraj 1993. godine putovao u Stockholm kao dobitnik književne nagrade Tucholsky, jedan moj švedski prijatelj diskretno me upozorio, znajući da sam u literarnom smislu hamsunovac, da što manje spominjem toga velikog pisca, jer Skandinavci mu "ne opraštaju Hitlera", premda je Knut Hamsun u lektiri, ali "kad ga stranci veličaju, to se doživljava kao kad nekoga podsjećate na njegovu sramotnu prošlost". I doista, već pola stoljeća vode se rasprave i polemike oko intelektualaca koji su se makar i površno, katkad i nekom nesmotrenom izjavom, izjasnili kao pristaše fašizma, ili barem simpatizeri te nakazne ideologije, dočim one koji su srcem i dušom pripadali komunizmu, nitko ne uznemirava, a nekmoli da ih se anatemizira ili odvodi u ludnice. Kada je George Orwell pisao da je europska ljevica bila fascinirana Staljinom, a znamo da iza toga monstruma također stoje masovna groblja i koncentracijski logori, i kada je grešnim britanskim staljinistima skresao da žele biti "antifašisti, a da pritom ne budu protiv totalitarizma", odmah je ocrnjen kao "sotona koja blati svoju domovinu i naciju" i umalo izopćen iz britanskog društva.
Ako negdje neki novi Hamilton piše studiju o privlačnosti komunizma, onda se nadam da će se u toj studiji postaviti ozbiljna pitanja o velikim piscima koji su pripadali "neospornom užasu", te da će se to učiniti s blagošću, a ne nikako s osudom i divljaštvom poput onog američke vojske koja je genijalnog Ezru Pounda "držala mjesecima u kavezu kao kakvu životinju pod vrelim suncem Italije". Ne vidim nikakvu razliku između one Celineove da Hitler &comp. "zaslužuju 250 Nobelovih nagrada" i one Aragonove: "Mi stavljamo Staljina iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Puškina", ili ode Paula Eluarda u kojoj pjeva da jedino Staljin može "razbiti sve nesreće današnjice". Nitko ne traži anatemu onih pisaca koji su stavljali Staljina iznad Shakespearea, ali bi svakako bilo poželjno da se podjednako rasporede "povijesne magle", ili pak da dublje i sveobuhvatnije progovorimo o nama samima i užasima našeg stoljeća, o padu u barbarizam i djelovanju s antihumanističkih pozicija, o intelektualcima "sklonim zločinu, đavolskom outsideru i uništenju civilizacije", kako veli Hans Magnus Enzensberger. Još bih nekako i mogao razumjeti zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u političke utopije, ali nikakova razumijevanja nemam za one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka.
Možda smo i odviše vremena posvetili toj epizodi Hamsunova života iz razdoblja fašističke epohe, ali u toj su se točki stekle mnoge proturječnosti našeg doba, pa je bilo vrijedno i o tome nešto reći i to privesti u jednu cjelovitu priču, to prije što je o veličanstvenom djelu Knuta Hamsuna napisano po svoj prilici mnogo više nego što je sam napisao, a bogme je za svog dugog i plodnog života otkrio cijeli jedan literarni kontinent i stvorio, kako sam veli, "nekoliko stotina likova, stvorio ih i oslikao iznutra i izvana kao živa bića, u različitim duševnim stanjima i nijansama, u njihovim sanjama i postupcima". A u tom mnoštvu likova stvorio je i cijelu jednu menažeriju "insekata i paukova u ljudskom liku", kako je pisao G. Benn.
Do svoje pedesete godine Hamsun je tako virtuozno vladao svojim pripovjedačkim Ja, šireći posvuda, u pričama i romanima, autobiografske natruhe, ali tako maestralno da se katkad čini kako je i sam tvorac "čudovište ili vrag" i kako se lako preobražava i na tisuću i jedan način prelazi iz osobe u osobu. Tek nakon pedesete godine napušta to autobiografsko Ja i prelazi na poziciju objektivnog pripovjedača promatrajući svijet ozdozgo, iz rakursa vidovitog Boga kojemu ne promiče nijedna sitnica ("Ja pišem o sitnicama i pišem sitnice", kaže Knut Hamsun), koji čuje svaki šum golemih prostranstava svojega svijeta, zapaža sve što miče i živi u tome svijetu, stvara kao sam Bog, katkad iz ničega, iz jedne kosti, a onda to sve nadahne kao kakav čudotvorac i oplemeni stilom "sasvim osebujnim i osobenim u kojemu je razvijeno umijeće neizravnog i tek nagoviještenog izražaja; to je clairobscur, u kojemu nema tvarnih i opipljivih obrisa, već je sve oblikovano samo treperenjem sjena i polusjena i drhtavim svjetlucanjem pojedinačnih sitnih fragmenata", kako je u povodu izlaska romana Skitnice na hrvatski jezik 1943. godine, napisao Slavko Batušić. Taj je pisac i Hamsunov prevodilac, još 1931. pisao u tjedniku Društva hrvatskih književnika Sav-remenik da su romani Knuta Hamsuna "igra istine i priviđenja, mješavina najsićušnijih drhtaja iz kojih je izgrađeno zbivanje s nečim golemim tmurnim i tjeskobnim, što dočarava zanos, suze i smijeh".
5. Život, lutanja, knjige


Knut Hamsun rođen je 4. kolovoza 1859. na imanju Garmostrast pokraj Loma, u pokrajini Gudbrandsdalen, u južnoj Norveškoj, kao četvrto od šestero djece u obitelji siromašnog krojača. Kada je Knut imao tri godine, obitelj seli u sjeverne krajeve, u Hamaroy blizu Lofota i nastanjuje se na malom priobalnom imanju Hamsund. Knut je zarana postao pisar kod svojega ujaka, a nakon što je završio postolarski zanat, vratio se u Gudbrandsdalen. Otada počinje mijenjati zaposlenja, lutati i pisati prve pripovijetke. Bio je sudski podvornik, cestar, lučki radnik, ložač na parabrodu, knjigovođa i dr. U dvadesetoj godini odlazi u Kopenhagen, nudi svoje priče, ali bez uspjeha. Čuveni norveški pisac Arne Garborg ne vjeruje u dar mladog Hamsuna; štoviše, misli da od njega nikada neće biti pisca.
Godine 1882. Knut Hamsun odlazi u Ameriku, tamo se bavi svakovrsnim poslovima, radi kao drvosječa, rudar, poljodjelac, postolar, svinjar, zidarski radnik, da bi se nakon dvije godine provedene u Americi vratio u Norvešku da umre, jer su liječnici konstatirali da ima tuberkulozu i da mu preostaju još dva mjeseca života.
U Kristianiji, današnjem Oslu, ponovo pokušava kao pisac i napokon objavljuje tekst o Marku Twainu koji potpisuje kao Knut Hamsund, ali tiskarskom greškom ispada slovo d, pa je tako s greškom, dakako samo slovnom, započela jedna velika književna karijera. U Kristianiji liječnici opovrgavaju nalaze američkih kolega, pa je i ta greška odredila dugovječnost, a bogme i besmrtnost Knuta Hamsuna. Dvije godine provodi u Kristianiji, živi teško, gladuje, povremeno održi poneko predavanje, a onda, 1886. ponovo odlazi u Ameriku i tamo nastavlja lutati i mijenjati zanimanja. Bio je žetelac na poljima, tesar, pomoćnik u sitničariji, pokućarac, kondukter na tramvaju u Chicagu, željezničar, ribolovac na bakalare oko Nove Fundlandije i dr. Godine 1888. vraća se u Europu, boravi u Kopenhagenu, gladuje i piše gladujući svoj prvi roman Glad koji izlazi 1890. u Danskoj, odmah se prevodi na njemački, a tek nakon izlaska u Njemačkoj objavljuje se u Norveškoj.
Romanom Glad utemeljena je književna slava Knuta Hamsuna, ali ta se skitnica nikako ne može skrasiti najednom mjestu, putuje po Norveškoj i drži predavanja, sve više boravi u Parizu gdje se osjeća sljedbenikom Strindberga, neko vrijeme živi u Münchenu i Berlinu, zatim ponovo u Kristianiji i rodnom mjestu. Piše romane, drame i polemičke tekstove. Objavljuje roman Misterije, a potom izlazi čudesna knjiga, vrhunsko djelo svjetske književnosti, roman Pan. Četiri godine kasnije pojavljuje se ljubavni roman Viktorija, ta "pjesma nad pjesmama", ta povijest jedne ljubavi, kako je sam autor naznačio u podnaslovu. Knut Hamsun ponovo putuje, ostaje godinu dana u Finskoj, potom krstari Rusijom do Kavkaza, vraća se preko Turske, stječe nova iskustva, piše putopise i novele, nastanjuje se u jednom malom mjestu blizu Kopenhagena; tu kratko boravi, seli u Kristianiju, ali i tu se neće skrasiti, jer taj "čudnovati grad nitko ne napušta, a da ne biva od njega obilježen", pa se taj sanjar, taj novi Peer Gynt, nakon dvadeset i pet godina, kao i njegov junak moreplovac August, vraća na sjever, u svoj Hamsund. Neće se Knut Hamsun dugo zadržati u mjestu svog djetinjstva, vraća se na jug, odlazi u Dansku, živi na otočiću Samso, a nakon što mu se rodila kći Viktorija 1902. godine, nakon burnog bohemskog razdoblja u Kopenhagenu, nastoji uploviti u mirnu obiteljsku luku i nastanjuje se u Drobaku, u fjordu Oslo, ali ubrzo raskida brak i nastavlja s lutanjima. Tada nastaju romani Pod jesenjim zvijezdama, Lutalica svira sa sordinom, Posljednja radost i dr.
U svojoj pedesetoj godini sklapa drugi brak, ovaj put sa ženom mlađom od sebe dvadeset i dvije godine, glumicom Marie Anderson. Zajedno s Marie, koja napušta glumu, odlazi na sjever, kupuje imanje u kotaru Hamaroy, blizu svog nekadašnjeg doma, tu se smiruje samo godinu dana, a onda ponovo putuje na jug, boravi u raznim mjestima, piše i tek povremeno obilazi suprugu koja održava imanje i rađa djecu.
Nakon svoje pedesete Knut Hamsun napušta pripovjedačko prvo lice i prelazi u svoju osmatračnicu da bi kao objektivni tvorac napisao niz velikih romana koji nam otkrivaju nepoznate svjetove daleko od buke historije, beskrajna prostranstva i neviđene likove "u stalnoj borbi i inicijativi", u pokretu kopnom i morem, vođene lutalačkim strastima, ali i tvoračkim pregnućima, likove koji se spajaju sa svojim autorom, jer svaki nosi dio njegova iskustva čineći tako jedinstveni roman bez granica, osobnu povijest svake ličnosti na tom "golemom polju egzistencije", što ga svaki pravi pisac "istražuje i obraduje do kraja", kako je jednom rekao Witold Gombrowicz. Dakle, nakon svoje pedesete Knut Hamsun stvara romane Gradić Segelfoss, Žene na studencu, Posljednje poglavlje, Moj život živi, Skitnice, August,
Krug se zatvara i dr., te i remek-djelo Blagoslov zemlje (1917.) za koje dobiva Nobelovu nagradu 1920. godine.
Nakon velikog uspjeha Blagoslova zemlje, Knut Hamsun kupuje imanje Norholm u Sorlandetu, nekih desetak kilometara od Grimstada, na samom jugu Norveške. Tu se skrasio, a prema svjedočenjima njegove žene i djece sve više je postajao čudak i osamljenik, neka vrst "modernog pustinjaka", sklon dugim samoizgnanstvima, odbojan na počasti i titule, a posljednje godine života proveo je u potpunoj gluhoći. Na tome lijepo uređenom imanju podigao je i jedan jarbol na koji je svake godine, na dan norveške nezavisnosti, 17. svibnja, podizao zastavu. Ta će zastava prekrivati njegov lijes na sprovodu. U obiteljskom krugu, tiho i bez pogrebnih ceremonija, pokopan je 19. veljače 1952. godine.
"A zašto ne bismo umrli?", piše Knut Hamsun u svojoj knjizi Po zaraslim stazama. "Tacit smatra da smo mi Germani vrlo sposobni da umiremo. A u tom pogledu Vikinzi nas nisu nimalo osramotili. Naše nešto mlađe spoznaje dale su nam objašnjenja čemu smrt uopće: pa mi ne umiremo zato da bismo bili mrtvi, da nešto bude mrtvo, umiremo zato da bismo mogli prijeći u život, umiremo da bismo živjeli, nalazimo se u nekakvu planu. Isti Tacit hvali nas što ne pravimo velikih pitanja oko grobova. Tek malko zemlje nabacamo na sebe. Mirisa radi." A najednom mjestu u istoj knjizi veli: "Živ ili mrtav, tako je svejedno."
6. Moć pripovijedanja


Za svakog velikog romansijera pravi je užitak napisati pripovijetku. Knut Hamsun je u svojim romanima uvijek imao niz pripovijedaka, ali one su tamo u funkciji sižea, integrirane u strukturu romana, a priče koje nam je ostavio i koje je pisao između velikih romana, tako su savršeno izvedene i žanrovski precizne da predstavljaju trijumf autorova umijeća, majstoriju na samom vrhu svjetske pripovijetke. Knut Hamsun je slavan kao romansijer, ali kao pisac pripovijetke, kao pisac klasične kratke priče, pomalo je ostao u sjeni, premda je zapravo u tom žanru pokazao sve osobine svojega majstorstva i dosegnuo onu razinu kad se za jednog pisca može mirno i bez ikakve dvojbe reći da je genijalan pripovjedač. Namjerno rabim ovu otrcanu natuknicu, jer kad pored nje stane veličanstvena figura Knuta Hamsuna, onda sve "poprima puninu i djeluje istinito", baš kao što su istinite njegove priče.
Richard Burgin, u razgovoru s I. B. Singerom, pitao je velikog majstora pripovijetke da li sve te priče potječu iz njegova života, a Singer je odgovorio da su sve priče povezane sa životom autora, ali to ništa ne znači ukoliko ne postanu jedinstveni slučajevi! Sve su priče Knuta Hamsuna jedinstvene, premda sve potječu iz njegova života i mogle su se dogoditi samo njemu. On sam kaže da je svojim likovima davao crte "vlastite ličnosti, a sve su to podvojene i složene ličnosti, niti posve dobre, niti posve zle, već se to oboje iznijansirano izmjenjuje u njihovu biću i njihovim postupcima. A takav sam bez sumnje i ja sam." Kad to izusti sam Knut Hamsun, kad kaže da su u njegove priče utkani mnogi detalji iz vlastite biografije, mnoge osobine njegova karaktera, onda je to razlog da se još više divimo autorovu umijeću, jer podvig je razgraditi vlastitu biografiju da bi se iz toga "sazidala kuća svog romana".
Pisac ne mora biti pustolov da bi imao osebujnu biografiju iz koje bi, kao iz rukava, ispadale priče; mora, ponajprije, biti obdaren "da zapaža ono što drugima promiče", obdaren da, kao kakav mamac, privlači događaje, da se njemu događa upravo ono što druge mimoilazi, ili čak sve ono što i drugima; i napokon, sve to mora, bilo istinito ili izmišljeno, učiniti jedinstvenim događajem koji ne smije, kako veli Singer, "nalikovati nijednom drugom događaju". Dakako, Jorge Luis Borges drukčije je dolazio do svojih priča; slab vid, a potom i sljepoća, nametnuli su mu i poseban stil koji je inače za njega bio "atribut onoga tko pripovijeda". Premda je drukčije dolazio do svojih priča, Borges je, kao i Singer, smatrao da se priče moraju ostvariti jednostavnim i jedinstvenim načinom kako bi se postigla "skromna i diskretna složenost".
Nisam nikako želio ovim malim uvodom upuštati se u teoriju pripovijetke, ali mi se činilo korisnim navesti neka iskustva i zapažanja velikih pripovjedača koja su u suglasju s iskustvima Knuta Hamsuna, jer taj je lutalica izravno ulazio u priče, a saopćavao ih neizravnim sredstvima, da bi se te priče izravno vinule u estetske visine. Kad je Singer jednom rekao da "realistična moć proze uvećava njezinu mističnu moć", onda mi se čini da je ponajbolje definirao i pripovjedačku moć svojega uzora iz mladosti Knuta Hamsuna.
7. Zavodnik


Pripovijetke koje su se našle u ovome izboru i pod naslovom Zavodnik i druge priče, kao uostalom i sve kraće proze Knuta Hamsuna, samo su poglavlja jedinstvenog romana u kojemu se dodiruju udaljeni svjetovi i ukrštaju mnogobrojne teme i likovi, a istodobno su i savršene male cjeline kao najviši doseg u svom žanru, te i vrhunac pripovjedačke magije. Ono što plijeni kod tih priča jest činjenica da su stvarni događaji iz života njihova autora prešli u isto tako uzbudljive pripovijesti koje nam pokazuju da je i pisanje, kao god i život, uzbudljiva avantura. To je bogomdana osobina da jedan pripovjedač ima sto lica i da se svako lice pokazuje na sto načina. On svaki put mijenja kut gledanja; jednom je sam pripovjedač, drugi je put pripovjedač koji sluša pripovjedača, onda je samo promatrač, ali uvijek sudionik u događajima bez kojega su nezamislive te "neobične fabule", situacije, zapleti i atmosfera u pričama.
Sommerset Maugham je rekao da je "suština pripovijedanja istina u priči", a Rudyard Kipling je često govorio o istini kao "starijoj sestri stvaralaštva". Kad je riječ o Knutu Hamsunu više ne govorimo o istinitosti njegovih priča, već o tome "da ništa nije tako nevjerojatno kao ono što je istinito", kako je to jednom rekao sjajni pripovjedač i stariji Hamsunov suvremenik Ambrose Bierce. U pripovijetkama Knuta Hamsuna iskrsavaju nevjerojatni likovi, dolaze kao kakva "putujuća svjetlost" koja se malko zadrži, a potom iščezne, kako to na jednom mjestu kaže sam pisac, da bi nam svaki od tih likova donio komadić svog svijeta, osobnu dramu, neku vlastitu životnu kombinaciju, bilo da su negdje daleko na sjeveru Amerike, u preriji ili čikaškom tramvaju, na pariškim ulicama, u Kristianiji ili u skrovitom mračnom kutku kopenhagenske luke. Uz likove i neobične događaje stoji cijeli instrumentarij pripovjedačkog umijeća: uspješne metafore, duhoviti obrati u rečenicama, stilske finese, samoironija, humor i sve ono što čini Hamsuna osebujnim i veličanstvenim piscem.
"Nema ničeg boljeg od dobre priče", rekao je jednom E. L. Doctorow. Sve su priče Knuta Hamsuna tako dobre da se teško odlučiti za najbolju; i u svakoj prepoznajemo detalje iz života njihova autora, ali tako ukomponirane i preporođene da se svatko tko je na bilo koji način u doticaju s književnošću, bilo kao stvaralac ili samo čitatelj, mora diviti toj vještini kojom pisac prevodi vlastite doživljaje u savršenu realnost. Za čitanje genijalne pripovijetke Otac i sin, korisno je znati da je i sam Knut Hamsun, u kockarnici u Odenseu, prokockao gotovo sav svoj imetak, ali ne da bi se na tom podatku odmjeravala priča, već da bi čitatelj imao ključ u rukama ako želi odgonetati sam stvaralački čin ili pak preobrazbu životnog podatka u mit.
I u pripovijetci Na turneji imamo razrađen "osobni podatak", jer je Knut Hamsun, kao mlad pisac, u to vrijeme cestovni nadglednik, održao u Glovenu predavanje o Strindbergu na kojemu je bilo šestero prisutnih, ali taj je podatak u priči samo uvod za "ironično putešestvije" pisca, glavnog junaka ove majstorski izvedene priče koja obiluje cijelim nizom humornih situacija, katkad dovedenih do apsurda kao da ih je pisao Kafka. Kraljica od Sabe, pripovjedačko remek-djelo, poprima obrise metafore o nedosegnutom savršenstvu, o neuhvatljivoj ljepoti i polako prelazi u "malu formu romana", što je po Kunderinu shvaćanju svojstvo svake dobre priče, jer on veli da "nema ontološke razlike između priče i romana". I doista, Kraljica od Sabe u toj "maloj formi" snažno ostvaruje veliku romanesknu temu traganja za izgubljenom ljubavi.
U jednom poglavlju svoje posljednje knjige Po zaraslim stazama, Knut Hamsun oživljava sjećanja na Ameriku, na lutanja u potrazi za poslom, na likove i sudbine, a ta prisjećanja na vrijeme emigriranja i udaljeni strani krajolik nazvao je "iznenadnom iskričavošću uma" koja se javlja, kako sam veli, jedino u trenucima zadovoljstva. Za njega pisanje i jest zadovoljstvo, jest iskričavost uma, jer svaki čin stvaranja potječe iz zadovoljstva koje se potom prenosi na druge unatoč svim onim tegobnim prizorima i mučnim iskustvima autora što ih je tako majstorski pretočio u "ponovna iskustva", kako Walter Benjamin naziva tu transpo-ziciju od "iskustva ka iskustvu".
Četiri "američke" pripovijetke Knuta Hamsuna U preriji, Ženina pobjeda, Strah i Iz skitničkog života, našle su se u ovom izboru jedna do druge, ne zato da bi činile cjelinu, već da bi se istaknuo nešto drukčiji unutarnji intenzitet tih priča koje nose pečat osobnog doživljaja, ovaj put bez hamsunovskih ublažavanja ironijom i bez one pripovjedačke mimikrije, ali sada s pritajenom žestinom koja će kasnije postati svojstvena američkoj prozi.
Knut Hamsun nije imao utjecaja na američke pisce, niti je u angloameričkom svijetu bio previše uvažavan kod kritike i čitalačke publike, ali njegove su američke pripovijetke tako moderne kao da su nastale u ovom vremenu kada se američka priča ponovo vraća tradiciji realističnog pripovijedanja i ponovo bavi svijetom izgubljenih iluzija. Taj stil pripovijedanja kritičari nazivaju minimalističkim, pa ako je to dobar i točan termin, onda je Knut Hamsun preteča toga stila, posebice u kratkoj priči Strah koja je tako majstorski nijansirana od onog detalja kada pripovjedač saopćava "da nije znao što je pravi strah" sve dok nije slučajno dospio u gradić u kojemu su "uhvatili Jessieja Jamesa, najkrvoločnijeg i najcrnjeg od svih američkih razbojnika; ondje su ga napokon uhvatili i ubili." I na kraju priče pisac veli: "Ponavljam, nikad u svom životu nisam osjećao takav strah kao te noći u malom gradiću Madelia, usred prerije, u tom utočištu Jessieja Jamesa". Do te spoznaje straha pripovjedač dolazi gotovo oskudnim sredstvima, baveći se naizgled nevažnim detaljima da bi uz pomoć sporednih stvari dosegnuo onu višu značajku "univerzalnog ljudskog nespokojstva". I pripovijetka U preriji također se savršeno uklapa u tu formu "romana na jednoj stranici", kako se sve češće naziva američka kratka priča.
Priča Ženina pobjeda i doslovno primjenjuje onu zgodnu tezu Jamesa Joycea da "pisca hoće priče", te da je dovoljno izaći iz kuće, ući u tramvaj, sagnuti se i uzeti neku od njih, "a nakon što budu uglačane, onda se moji sunarodnjaci mogu ogledati u njima kao u fino brušenim zrcalima", rekao je jednom taj slavljeni i osporavani pisac. Knut Hamsun nije morao ulaziti u tramvaj, nije se uopće morao saginjati, jer on je tamo provodio najveći dio dana, radio je kao kondukter na čikaškom tramvaju, a u njegovoj biografiji stoji da je otpušten s posla jer je pogrešno izgovarao imena postaja. Način na koji je Ženina pobjeda izbrušena, svakako nadmašuje sve ostale komponente, pa i onu kako je pisac do nje došao, u tramvaju, imaginacijom ili pak spojem svih iskustava.
Duža pripovijetka Iz skitničkog života bavi se omiljenim Hamsunovim svijetom skitnica koji doseže svoj tematski i umjetnički vrhunac u velikim romanima Skitnice i August, premda i u drugim njegovim djelima defiliraju skitnice, uvijek sjenčane tanahnim i nježnim tonovima, čak i onda kad su opake i zle. Kasimir Edschmid pisao je daje Knut Hamsun uzdigao svoje skitnice do razine "poetskog i neizrecivog"; oni se čudesno kreću u "prostoru misterija". I sam Knut Hamsun bio je nepopravljiv skitnica koji se, kako ističe Karlo Naerup ( Det moderne norske litteratur 1890.-1904.) nije nikad uspio orijentirati u svome "skitničkom prostoru". Hamsun je bio u stalnom bijegu i potrazi za novim uzbuđenjima, a nije se libio tučnjava i opijanja, pokera i lakih djevojaka, o čemu je i sam, diskretno i s mjerom, volio pripovijedati.
Karlo Naerup piše i o američkom razdoblju Hamsunova života i na jednom mjestu kaže: "U ratarskim i tramvajskim poslovima nije se očitovala njegova darovitost. U Dakoti, na jednoj farmi, nipošto nije doživio priznanja. Snage je imao dosta, bio je jak kao bik, ali posao mu nikada nije mogao zaokupiti misli koje su bježale skupa s njim. Ni kao kondukter na tramvaju u Chicagu nije se proslavio. Nije imao smisla za snalaženje u prostoru, pa se naprosto nije umio orijentirati, sve dok ne bi dospio do krajnje postaje. Unosio je takvu zabunu da su se putnici često znali naći tamo gdje im nije bilo ni na kraj pameti da idu. Pritužbe su se gomi- lale u ravnateljstvu..."
Dvije priče, Utvara i Sin Sunca, odudaraju od Hamsunova čudesnog realizma, ali samo u mjeri koliko je to piscu potrebno da prekorači onu granicu realnog i zađe u fantastiku koja je samo "izgovor da bi se opisale stvari o kojima se pisac ne usuđuje govoriti realističkim terminima", kako to veli Peter Penzoldt u svojim tumačenjima fikcije i natprirodnog. I u Utvari također prepoznajemo Hamsuna dječaka koji je kao petnaestogodišnjak radio u pisarnici svog ujaka. Svi elementi priče su stvarni osim same utvare koja je stvorena u mašti dječaka otkako je na groblju pronašao zub nekog mrtvaca. Dječakovo hrvanje s tom pojavom i njegov odnos s utvarom, pripovjedač pretače u vlastito životno iskustvo da bi na kraju rekao da mu je ta utvara pomogla kako bi se nosio i sa svim drugim nedaćama i opasnostima. Tu je Knut Hamsun blizak onim iskustvima psihoanalize koja drži da u čovjekovu duševnom životu nema ničeg proizvoljnog. On odlično zna da u književnosti može da postoji i ono što ne postoji. Maurice Blanchot je jednom rekao: "Književnost je kao da!" Dječakova utvara iz istoimene priče "stvarna je kao i svaki drugi književni događaj".
Sin Sunca je mali kratki traktat o nemiru umjetnika, o svjetlu za kojim čezne, o strahovima od snijega i zime, na koncu i o mjestu prebivališta. Pišući tu kratku raspravu u formi neuobičajene priče o svim tim umjetničkim strepnjama, pisac se u jednom trenutku pita: "Onda, koja je zemlja bila domovina njegove duše?" Iako je ta priča prerasla u metaforu, ona nije ništa izgubila od pripovjedačkog umijeća; štoviše, pokazala je da Knut Hamsun vlada svim izražajnim sredstvima, pa se i ovaj put na nov način pozabavio vlastitim strepnjama i za trenutak obasjao vlastitu tjeskobu svjetlom čežnje.
Kao najuspješnije Hamsunove pripovijetke najčešće se spominju Robovi ljubavi i Ulična revolucija; obje su prevođene na mnoge jezike i tiskane u nekim antologijama, pa se tako, primjerice, Ulična revolucija pojavila na hrvatskome još 1930. godine u dvadesetom svesku Wiesnerove biblioteke Tisuću najljepših novela. U svaku antologiju ljubavnih priča, uz već spomenute Robove ljubavi ili Kraljicu od Sabe, mogu ući i pripovijetke Zavodnik i Alexander i Leonarda, pa čak i minijatura Prsten.
I Sanjar je također ljubavna pripovijest, ljubavna povijest, kako je i sam Hamsun volio nazivati neke svoje proze. Oko Sanjara je bilo žanrovskih nedoumica i dvojenja, katkad je svrstavan u kratki roman, ali ovdje se time nećemo opterećivati, za nas je to duža pripovijetka, premda glavni junak Rolandsen, taj sanjar, telegrafist, izumitelj i zavodnik spada u velike Hamsunove likove i često se doimlje kao epizoda iz nekog Hamsunova romana. Sanjar je adaptiran za film koji je u režiji Erika Gustavsona snimljen 1992. godine, a na festivalu u Kristiansundu proglašen najboljim norveškim filmom i ovjenčan čitavim nizom nagrada, između ostalih i nagradom za uspjelu adaptaciju književnog djela.
Hamsunov omiljeni pripovjedački postupak primijenjen je i doveden do savršenstva u pripovijetci Nitkov; tu neznanac priča, a pripovjedač sluša, da bi se to na kraju sjedinilo u tešku i gotovo sumornu ispovijest koja podsjeća na najbolje stranice Dostojevskoga ostvarene u novelama kakve su Krotka ili Zabilješke iz podzemlja. Pripovjedač se u Nitkovu odmah na početku obraća čitatelju i kaže: "Tako je to počelo, dragi čitatelju." On poziva da se prati slijed ispovijesti, upozorava da je nešto počelo, tu na kršćanskom groblju, i traži suradnju do kraja. Dostojevski je katkad pretjerivao s tim inzistiranjem na štovanom i dragom čitatelju, bez kojega nijedna njegova pripovijest nema svrhe. Knut Hamsun je tu oprezniji; on priziva čitatelja samo onda kada se i sam uplaši prisutnosti zla. Dostojevski primorava čitatelja da čuje nešto što dotad nije čuo; Knut Hamsun ga blago i nenametljivo moli da bude suučesnik samo dok priča traje. Dostojevski je često spreman reći: ovo je istinita pripovijest, dok Knut Hamsun nije tako odrješit, on se zadovoljava da kaže: pričam kako je bilo.
I Hamsunov nitkov mogao bi se nazvati filozofom podzemlja, ali ne onim koji svodi račune sa samim sobom, poput junaka Zabilježaka iz podzemlja, već onim koji razara neke ustaljene predodžbe, ali je nemoćan otrgnuti se onom mračnom i beznadežnom u sebi samome. On odobrava kradu cvijeća koje propada i vene na groblju, ali potom sudjeluje u potjeri za malom kradljivicom Elinom. On se razmeće i filozofira o vrlinama i ćudoređu, a prihvaća blud s djevojčicom Elinom, pravdajući se da bi s njom i tako bio netko drugi, možda i gori od njega. "Ali ja ću opet ići k njoj. Ipak, treba gledati da štogod učinim za nju", tako razmišlja Hamsunov nitkov ne dovodeći u pitanje vlastitu dobrotu i poštenje, dok se junak Zabilježaka iz podzemlja stalno koleba i samoispituje, pa će u jednom trenutku za sebe reći da nije uspio postati "ni zao, ni dobar, ni podlac, ni pošten, ni junak, čak ni insekt". Hulja iz Nitkova na kraju još i orobi svojega slušatelja, dok se, primjerice, junak Zabilježaka iz podzemlja, na kraju odnosa s prostitutkom Lizom, osjeća poniženim, jer je želio poniziti drugoga. On se podčinjava i gubi samopoštovanje, dok se Hamsunov nitkov naslađuje spoznajom da je plaćajući razvrat činio dobro djelo prema djevojčici. "Biti podlac, za mene je bila osobita naslada", kaže on. Junak Zabilježaka iz podzemlja doživljava samoga sebe kao odvratnog crva, dok Hamsunov nitkov mirno izgovara: "Ali treba priznati da nisam gori i odvratniji od drugih ljudi."
Ako bih se usudio izabrati najdražu pripovijetku iz ove zbirke, onda bih se kolebao između Glasa života i Dame iz Tivolija. Kriterij po kojemu bih se odlučio za neku od te dvije priče glasi: to su priče kakve bih i sam želio napisati. Uostalom, to je uobičajeno mjerilo kad god je riječ o sastavljačima antologija ili priređivačima izbora pripovjedaka koji su i sami pisci. Takvo pretenciozno ako ne i nenavidno mjerilo moglo bi se primijeniti na cjelokupan izbor u zbirci Zavodnik i druge priče, ali sam istaknuo te dvije pripovijetke možda stoga što je u njima Knut Hamsun pomaknuo zbivanje do same granice bizarnog, gotovo na rub poetskog misterija i stoje na svoj prokušani način oblikovao ženske likove Ellen i nesretne dame iz Tivolija zaogrnuvši ih onim svojim tajanstvenim velom kao što je to činio s velikim likovima poput Edvarde iz Pana ili Yalajali iz Gladi. Dama iz Tivolija, opsjednuta dječjim lešom, po nekoj unutarnjoj tjeskobi, podsjeća na lik Ane Marije iz romana Skitnice koja s užitkom promatra kako se brodar Skaaro utapa u živo blato močvare. Taj dječji grob kojim je dama iz Tivolija opsjednuta, poprima obrise sablasne stvarnosti kao i močvara iz Skitnica u kojoj je nestao Skaaro i iz koje će se još zadugo razlijegati krici i zapomaganja. "To nije bio Karolusov bik, to nije bila nikakva morska ptica koja bi ispustila tek jedan jedini krik i nakon toga opet umukla, dakle, to je svakako bila jedna nespokojna duša koja je jadikovala. Svi su pomišljali na brodara Skaara", tako pripovjedač opisuje tu sablasnu scenu iz močvare, a na jednom mjestu i sam se pita je li to "priča ili istinit događaj". Knut Hamsun umije pomaknuti "granicu stvarnosti, ali nikad izvan stvarnosti". On svoje junake ne ispušta iz prostora zbiljnosti, čak ni onda kada njihove sudbine privodi do samog ruba fantastike. Kod njega je sve priča, kod njega je sve istinit događaj.

Post scriptum


Izbor pripovijedaka koji je pred nama ima i svoju malu povijest; te i neuobičajen pristup da se priče raštrkane po nekim ofucanim jeftinim knjižicama što su davno objavljivane na hrvatskom i srpskom jeziku, često bez ikakvih podataka, u izdanju neke knjižare ili knjigotiskare, katkad i bez godine izlaska i bez naznake tko je prevoditelj, nađu nakon toliko godina u novom ruhu i opremi, ali ne kao doslovni pretisak, već na osnovi starih prijevoda stilski i jezično dotjerane.
Godinama sam po antikvarijatima pa i knjižnicama tragao za starim izdanjima Hamsunovih knjiga, a imao sam i krug prijatelja, poklonika njegove proze, medu njima i sadašnjeg urednika Feralove biblioteke, koji su također pasionirano skupljali sve što se moglo pronaći s imenom Knuta Hamsuna, pa smo te knjižice i dronjaste brošure fotokopirali i razmjenjivali, čitali ih i posuđivali drugima, to prije što su izdanja Hamsunovih knjiga rijetko ili nikako obnavljana.
Zasigurno se moglo i drukčije doći do ovih i mnogih ovdje neuvrštenih pripovijedaka, premda bi to bio uobičajen postupak, možda i prikladniji od ovoga, ali čini mi se da upravo u ovom načinu ima nečeg osobnog, neke priče o minulim vremenima, sjećanja na radost čitanja, na ona prijateljska ushićenja kad se pronađe kakva Hamsunova knjižica ili samo priča u časopisu, pa se odmah pohita s njezinim umnažanjem i širenjem; stoga je ovaj izbor i posvećen onima koji su sudjelovali u tome Hamsunovu lancu, ako to nije previše smiono njegove čitatelje smatrati bilo kakvim bratstvom.
Čitajući priče Knuta Hamsuna i radeći na njima, obuzimala me radost, "a literatura i jest jedna forma radosti", rekao je Borges. Tu sam radost doživio kao neku vrst autorskog sjedinjenja, jer književnost je nezamisliva bez tog "estetskog fenomena spajanja". Istodobno, ovo je i pozdrav onima koji rado uzimaju knjigu u ruke i još vjeruju da se tamo može pronaći neko zrnce mudrosti, nešto ugodno i ohrabrujuće, tajnovito i "bremenito prošlošću", nešto čarobno i božansko, uvijek novo i zaprepašćujuće. Montaigne je tražio od knjiga da mu pomognu da upozna samoga sebe i poduče ga da dobro živi i dobro umre.
I Knut Hamsun je volio pozdravljati. Na jednom mjestu u knjizi Po zaraslim stazama, kaže: "Međutim, ja rado pozdravljam, to se poreći ne može, ja pozdravljam i odviše rado. Ostalo mi je to iz djetinjstva, učili su me da je pozdravljati lijepo, pa to i danas živi u meni."
Mirko Kovač