Ljudmila Ulicka - Veseli sprovod

Sparno je ljeto 1991. i upravo se lome svijetovi. U SSSR-u je u tijeku posljednji pokušaj vojnog udara. Gorbačov je izoliran, tenkovi su na ulicama Moskve, a ruski emigranti u New Yorku, okupljeni u loftu umirućeg slikara Alika, na CNN-u prate razvoj događaja. Uprkos vrućini u zraku se osjeća „the big chill".

U istoimenom filmu Lawrencea Kasdana grupa prijatelja okupila se na prijateljevom pogrebu, osjećajući jezu od smrtnosti, odrastanja, budućnosti. U „Veselom sprovodu" jeza dolazi od gubitka, konačnosti, ali i političke neizvjesnosti.

Uz vrlo dobar roman Ljudmile Ulicke spominje se „slikovit prikaz ruske duše". No daleko je „Veseli sprovod" od nacionalističkog patosa. Upravo suprotno, Ulicka piše duhovito, opušteno - i kozmopolitski, uključujući u nekonvencionalnu pogrebnu povorku i židovskog rabina, i francuskog kućepazitelja, i bolivijske ulične svirače.

1


Vrućina je bila strašna, vlažnost stopostotna. Činilo se da je čitav divovski grad, sa svojim nehumanim zgradama, čudesnim parkovima, raznobojnim ljudima i psima, došao do granice agregatnog stanja i da će svakog časa polutekući ljudi zaplivati jušnim zrakom.
Tuš je cijelo vrijeme bio zauzet, čekalo se u redu. Odjeću već odavno nisu oblačili, jedino Valentina nije skidala grudnjak, jer ako bi pustila svoje goleme grudi da se slobodno njišu, ispod njih bi se od vrućine upalila koža kao bebi. Za obična vremena nikada nije nosila grudnjak. Svi su bili mokri, voda s tijela nije se isparavala, ručnici se nisu sušili, a kosa se mogla osušiti jedino fenom.
Rolete su bile poluotvorene, svjetlo je padalo u prugama. Klima-uređaj nije radio već nekoliko godina.
U sobi je bilo pet žena. Valentina u crvenom grudnjaku. Ninka s dugom kosom i zlatnim križem, tako omršavjela da joj je Alik rekao:
- Ninka, postala si kao košarica. Za zmije.
Ta je košarica stajala tu, u kutu. Alik je nekoć, u mladim danima, putovao u Indiju za drevnom mudrošću, ali ništa nije donio osim te košarice.
Bila je tu i susjeda Gioica, priglupa Talijanka koja se udomaćila u stanu i tako si našla čudno mjesto za učenje ruskog jezika. Sve vrijeme je zbog nekoga bila uvrijeđena, ali s obzirom da njezinu nerazumljivu uvrijeđenost nitko nije primjećivao, morala je svima velikodušno praštati.
Irini Pearson, u prošlosti cirkuskoj akrobatkinji, a danas skupoj odvjetnici, blistali su vješto obrijan Venerin brijeg i potpuno nove grudi, nimalo lošije od starih, što su ih napravili američki kirurzi koji ne znaju za oklijevanje, a njena kći Majka, po nadimku T-shirt, neodređeno debeljuškasta petnaestogodišnjakinja s naočalama, jedina od svih odjevena, čučala je u kutu. Nosila je velike bermude i, naravno, majicu. Na majici je bila nacrtana električna svjetiljka i svjetleći natpis na nepoznatom jeziku: "JEBI-GA!" To joj je napravio Alik prošle godine za rođendan, dok su mu se ruke još nekako micale...
Sam Alik ležao je na širokom ležaju, tako malen i tako mlad, kao da je sam sebi sin. Ali, Ninka i on nisu imali djece. I očito je da ih neće ni imati. Jer Alik je umirao. Neka polagana paraliza izjedala je posljednje ostatke njegove muskulature. Ruke i noge ležale su mu mirno i beživotno, čak i na opip nisu bile ni žive ni mrtve, nego sumnjivo šuplje kao stvrdnuti gips. Najživlja na njemu bila je kosa, riđa, slobodna, sprijeda poput guste četke, i široki brci, koji su postali malo preveliki za njegovo ispijeno lice.
Već je dva tjedna kod kuće. Rekao je liječnicima da ne želi umirati u bolnici. Bilo je još razloga koje nisu znali niti su ih trebali znati.
Iako su ga zavoljeli čak i liječnici koji, u toj bolnici gdje je vladala užurbanost kao u zalogajnici, bolesnicima nisu stizali pogledati u lice, nego su gledali samo u usta, u stražnjicu ili u ono što ih je već boljelo.
A dom im je bio svratište. Gužva je bila od jutra do mraka, i uvijek bi netko prenoćio. Prostor je za primanje bio odličan, a za normalan život nemoguć: preuređeno tavansko spremište s odsječenim krajem, u koji je bila nagurana majušna kuhinja, nužnik s tušem i uska spavaća soba s komadićem prozora. I golemi atelje s dva reda prozora.
U kutu, na tepihu, noćili su kasni gosti i slučajni prolaznici. Katkad i po petero ljudi. Ulaznih vrata zapravo nije bilo, ulazilo se ravno iz teretnog lifta, koji je do Alikova useljenja podizao svežnjeve duhana, nestvarno nazočnog ovdje još i danas. Uselio se Alik davno, prije gotovo dvadeset godina, ne gledajući potpisao je nekakav ugovor, kako se poslije ispostavilo, strašno povoljan. I do danas je plaćao za stan pravi sitniš. Uostalom, nije plaćao on. Odavno nije imao nikakva novca, čak ni sitniša.
Čuo se lift. Ušao je Fima Gruber, svlačeći u hodu sa sebe jednostavnu plavu košulju. Gole žene nisu obratile pozornost na njega, a ni on nije bacio pogled. Imao je doktorsku torbu, starinsku, djedovu, donijetu iz Harkova. Fima je pripadao trećoj generaciji liječnika u svojoj obitelji, bio je osobenjak široka obrazovanja, ali nije mu baš sjajno išlo, ovdašnje ispite još nije položio i radio je privremeno već petu godinu kao kvalificirani laborant u skupoj klinici. Navraćao je svakog dana kao da se nadao da će imati sreće i da će Aliku biti od koristi. Nagnuo se nad Alikom:
- Kako je, stari?
- A, to si ti... Jesi li donio raspored?
- Kakav raspored? - začudi se Fima.
- Trajekata... - slabašno se osmjehne Alik. "Gotov je", pomisli Fima. "Počinje gubiti razum."
I ode u kuhinju, zalupa smrznutim kalupima za led.
"Idioti, koji su to idioti. Mrzim ih", pomisli djevojčica.
Nedavno je proučavala grčku mitologiju i jedina od svih slutila je da Alik ne misli na South Ferry. Zlobna i ohola lica prišla je prozoru, podigla rub rolete i pogledala dolje. Ondje se uvijek nešto zbivalo.
Alik je bio prva odrasla osoba dostojna njezina prijateljstva. Kao i mnogu drugu američku djecu i nju su od malena vukli k psiholozima, ne bez razloga. Razgovarala je samo s djecom, vrlo nerado i s majkom, a drugi odrasli za nju jednostavno nisu postojali. Nastavnici su primali njezine zadaće u pismenom obliku, bile su napisane točno i jasno. Davali su joj najviše ocjene i slijegali ramenima. Psiholozi i psihoanalitičari gradili su složene i posve fantastične hipoteze o njezinom čudnom ponašanju. Voljeli su nestandardnu djecu, to je bio njihov kruh.
Alika je upoznala na otvorenju izložbe, na koju je majka dovukla svoju nespretnu djevojčicu. Tada su se upravo bili preselili iz Kalifornije u New York, T-shirt je odjednom izgubila sve prijatelje, pa je pristala poći s majkom. Alika je njezina majka poznavala iz svoje cirkuske mladosti, još iz Moskve, ali u Americi se mnogo godina nisu vidjeli. Tako dugo da je Irina sasvim prestala razmišljati o tome što će mu točno reći kada se sretnu. Tog dana kada su se sreli na otvorenju izložbe on je lijevom rukom uhvatio dugme s orlom krupnim poput kokoši na njezinu sakou, naglim ga okretom otkinuo, bacio uvis i ulovio. Zatim je otvorio dlan i kratko pogledao sjajnog orla:
- Moram ti reći jednu stvar.
Desna mu je ruka visila uz tijelo kao neživa. Lijevom je stisnuo njezinu glavu sa svijetlosmeđom gustom kosom, pomno počešljanom, s crnom svilenom vrpcom s prirodnim biserima na rubu, i šapnuo joj na uho:
- Irka, uskoro ću umrijeti.
Pomislila je - pa umri. Ti si za mene davno umro... Ali, osjetila je dodir uske i tanke metalne oštrice na grudima, njezino polagano prodiranje i oštru bol cijelim rezom do kralježnice. Pokraj njih stajala je kći i gledala ih širom otvorenih očiju.
- Hajdemo k meni - predloži Alik.
- S kćeri sam. Ne znam hoće li ona. - Irina pogleda T-shirt.
Djevojčica već odavno nikamo nije išla s njom. Irina ju je jedva nagovorila na tu izložbu. Upitala je kćer, potpuno sigurna da će odbiti:
- Hoćeš li da svratimo u atelje mog poznanika slikara?
- Ovog riđokosog? Hoću.
I svratile su. Slike, iako su očito bile nove, jako su podsjećale na prijašnje. A nekoliko dana kasnije svratile su još jednom, gotovo slučajno - bile su u prolazu. Tada su Irinu pozvali na neki važan poslovni sastanak, pa je ostavila T-shirt u ateljeu na tri sata, a kada se vratila zatekla je nevjerojatan prizor: vikali su jedno na drugo poput dviju podivljalih ptica. Alik je mahao lijevom rukom, desna se već bila skvrčila i gotovo se nije micala, sjedao je pa poskakivao:
- Zar ti nije palo na pamet da je čitava stvar u asimetriji? Čitava je stvar u tome! Simetrija je smrt! Potpuni prekid! Kratki spoj!
- Ma ne deri se! - vikala je T-shirt zarumenjenih pjega, i naglasak joj je bio izraženiji nego inače. - A ako mi se sviđa? Jednostavno mi se sviđa! Zašto ste vi uvijek, uvijek u pravu?
Alik spusti ruku:
-Pa znaš...
Irka je zamalo pala u nesvijest ispred lifta. Alik je i ne znajući u tren oka razorio taj čudni oblik autizma od kojeg je patila njezina djevojčica od svoje pete godine. Stari plamen bijesa buknuo je u njoj, ali odmah se ugasio: zašto vući djevojčicu psihijatrima, nije li bolje pružiti joj mogućnost ljudskog kontakta koji joj je toliko nedostajao…

2


Opet se začuo lift. Na vratima Ninka ugleda novu posjetiteljicu i polete joj ususret, navlačeći crni kimono.
Malena starica izuzetne debljine, brižno postavivši između nogu krcatu torbu, dahćući se smještala u niski naslonjač. Bila je sva rumena, uznojena, i činilo se kao da joj se na obrazima prelijeva sjaj samovara.
- Marja Ignatjevna! Čekam vas već tri dana!
Starica je sjela na sam rub, raširivši ružičaste noge u papučama neuobičajenim za ovaj kontinent.
- A ja vas, Ninočka, ne zaboravljam. Cijelo vrijeme radim s Alikom. Jučer sam ga od šest navečer držala... - Ona prinese Ninkinom licu trokutaste prste s distrofičnim zelenkastim noktima. - Da znaš kakav je to napor, i samoj mi je tlak skočio, jedva hodam... još ta prokleta vrućina... evo, donijela sam posljednje...
Izvadila je iz platnene torbe tri tamne boce s gustom tekućinom.
- Evo. Novu sam napravila, za trljanje i disanje. A ova je za noge. Namočiš krpu i staviš uz stopala, a odozgo najlonsku vrećicu, pa zavežeš. Na dva sata. Ako se koža oguli, nema veze. Kad skineš, odmah isperi...
Ninka je molećivo gledala to strašilo i ljekarije. Uzela je boce. Jednu, manju, prislonila je uz obraz - bila je prohladna. Ponijela ih je u spavaću sobu. Spustila je rolete i stavila boce na usku prozorsku dasku. Ondje je već bila čitava gomila.
A Marja Ignatjevna prihvatila se čajnika. Ona je bila jedina osoba koja je mogla piti čaj po takvoj vrućini, i to ne američki, ledeni, nego ruski, vreli, sa šećerom i džemom.
Dok je Ninka, tresući svoju dugu kosu s koje kao da je sišla pozlata i pojavilo se izrazito srebro, omatala Alikove noge oblozima, pokrivala ga plahtom sa pseudoškotskim uzorcima nepostojećeg klana, Marja Ignatjevna razgovarala je s Fimom. Zanimali su ga njezini rezultati. Ona ga je gledala s velikodušnim prezirom:
- Efime Isakiču! Fimočka! Kakvi rezultati! Već miriše na zemlju... Ipak je sve u Božjim rukama, to ja velim. Nagledala sam se ja toga. Evo, nestaje, sasvim je nestao, ali ne, ne pušta ga. U travi je neka sila! Probija kamen. Vrhove... Vrhove ja uzimam, i od korijena uzimam vrh... Ponekad se sasvim prigne do zemlje, kasnije pogledaš - diže se. U Boga treba vjerovati, Fima. Bez Boga ni trava ne raste!
- To je točno - lako se složi Fima i protrlja lijevi obraz, prekriven rupičastim tragovima momačkih hormonalnih bitaka.
Za pozitivnu fototaksiju biljaka, o kojoj je mutno i tajnovito pripovijedala debeljuca s licem mekim kao da je od krpe, on je znao s tečaja botanike u petom razredu, ali s obzirom na to da je ipak bio specijalist, znao je i da vražja Alikova bolest neće nestati: posljednji mišić koji je radio, dijafragma, već otkazuje, i svakog dana može nastupiti smrt gušenjem. Ovdašnji problem, koji se pojavljivao u takvim slučajevima - kada isključiti aparat - pravovremeno je riješio Alik: otišao je iz bolnice prije samog kraja i odustao na taj način od jadnog dodatka umjetnog života.
Fimu je sada tištala misao kako će vjerojatno upravo on morati u određenom trenutku dati Aliku narkotik koji će ga osloboditi muka gušenja i svojim ga popratnim djelovanjem - pritiskom na dišne organe - ubiti... Ali, tu se ništa nije moglo - poslati Alika u bolnicu s hitnom pomoći, kako su već dva puta bili učinili, sada je jedva bilo moguće. A ponovno tražiti lažne dokumente naporno je i opasno...
- Sretno - blago reče Fima i, uzevši spomenutu torbu, ode ne oprostivši se.
"Da se nije uvrijedio?", pomisli Marja Ignatjevna. Ona je slabo razumjela ovdašnji život. Doputovala je prije godinu dana iz Bjelorusije, na poziv bolesne rođakinje, ali dok je sređivala dokumente, dok je stigla ovamo, više nije imala koga liječiti. Tako je uzalud prešla ocean sa svojom čudotvornom silom i prokrijumčarenom travom. Zapravo, ne posve uzalud, zato što se i ovdje našlo ljubitelja njezine vještine, pa se bez licence prihvatila protuzakonite djelatnosti bez straha od bilo kakvih neugodnosti. Samo se čudila: kakav je to kod vas ovdje red, ja liječim, može se reći, izvlačim s onog svijeta, zašto bih se bojala... Nitko joj nije mogao objasniti ni licencu ni porez. Ninka je nabasala na nju u maloj pravoslavnoj crkvi na Manhattanu i odmah je zaključila kako joj je vračaru Bog poslao radi Alika. Prije nekoliko godina, dok Alik još nije bio bolestan, Ninka se okrenula pravoslavlju, čime je nanijela velik udarac opskurantizmu: svoju omiljenu razonodu, tarot karte, smatrala je grijehom, pa ih je darovala Gioici.
Marja Ignatjevna pozove Ninku prstom. Ninka pojuri u kuhinju, nalije u čašu sok od naranče, zatim votku i ubaci pregršt okruglih komada leda. Pila je odavna na ovdašnji način: slabo, slatkasto i neprekidno. Promiješala je štapićem, gucnula. I Marja Ignatjevna promiješa žličicom čaj u šalici i stavi žličicu na stol.
- Čuj me što ću ti reći - strogo će ona. - Treba ga krstiti. I gotovo. Inače ništa neće pomoći.
- Pa on ne želi, ne želi, koliko sam ti puta rekla, Marjo Ignatjevna! - uzbudila se Ninka.
- Ne viči - namršti se Marja Ignatjevna licem bez obrva - ja odlazim. Onaj papir mi je već davno istekao. - Mislila je na davno isteklu vizu, ali nije mogla zapamtiti nijednu stranu riječ. - Istekao mi je papir. Odlazim. Već su mi i kartu poništili. Ako ga ne krstiš, ja odustajem od njega. A ako ga krstiš, Nin, radit ću s njim, makar odande, makar bilo kako... A ovako ne mogu... - i teatralno raširi ručice.
- Ništa ja ne mogu učiniti. On neće. Smije se. Kaže, neka me tvoj Bog primi kao nepartijca - obori Ninka svoju slabu glavicu.
Marja Ignatjevna izbeči oči:
- Nin, što ti je? Vi ovdje živite kao u šumi. Što će Gospodinu Bogu partijci?
Ninka odmahne rukom i popije svoj bućkuriš. Marja Ignatjevna nalije još čaja.
- Ja te žalim, dijete moje. Bog ima mnoga utočišta. Vidjela sam raznih dobrih ljudi, i Zidova, i svakakvih. Za sve je pripremljeno. Eto, moj je ubijeni Konstantin kršten i čeka me tamo kamo svi moramo. Naravno, nisam svetica, a i poživjeli smo skupa tek dvije godine, ostala sam udovica u dvadeset prvoj. Bilo je štošta, ništa ne kažem, grešna sam. Ali drugog muža nisam imala. I on me tamo čeka. Jesi li shvatila zašto se brinem? Bit ćete razdvojeni ondje. Krsti ga bilo kako, makar naslijepo... - nagovarala je Marja Ignatjevna.
- Kako naslijepo? - zapita Nina.
- Hajdemo odavde, od ljudi - zašuška značajno Marja Ignatjevna i, iako su se svi ljudi skupili oko Alika, a u kuhinjici nije bilo nikoga, pogura Ninku u nužnik, sjedne na školjku pokrivenu ružičastom daskom, a Ninku posjedne na plastičnu košaru za prljavo rublje. Ovdje, na najneprikladnijem mjestu, Ninka je dobila sve neophodne upute...
Ubrzo je stigla Faina, čila poput Orašara, drvena lica i sa svijetlom slamom poput žice na glavi. Ona je bila jedna od novih, ali brzo se prilagodila.
- Kupila sam fotoaparat - objavi s praga, ulazeći k Aliku i mašući mu iznad nepomične glave novom kutijicom. - Polaroid! S reverzibilnim filmom! Hajdemo se fotografirati!
Za nju je u toj zemlji bilo mnogo toga što još nije iskušala, i žurila se brzo sve nakupovati, okušati, procijeniti i imati o svemu mišljenje.
Valentina zamaše plahtom nad Alikom. Ali njemu jedinom od svih nije bilo vruće. Valentina baci plahtu i, zavukavši se Aliku iza leđa, sjedne naslonivši se na uzglavlje. Povukla ga je gore, pritisnula mu tamnoriđu glavu uz pleksus, tamo gdje je, prema riječima pokojne bake, boravila "dušica". I najednom joj briznuše suze od samilosti prema Aliku, prema njegovoj jadnoj glavi, koja se tako bespomoćno smjestila pod njezinim grudima. Kao beba koja još ne može držati glavicu. Još nikada za vrijeme njihove duge veze nije proživljavala tako dubok i živ osjećaj: držati ga u rukama, na rukama, a još više - skloniti ga u samu dubinu svoga tijela, skriti ga od proklete smrti, koja mu je već tako očito dotakla ruke i noge.
- Cure, skupljajte se, pijetao je davno propjevao! - vikne ona nasmiješenih usana, obrisavši dlanom znoj s čela i suze s obraza. Na Alikova ramena objesila je svoje znamenite grudi u crvenom pakiranju, postrance je na krevet sjela Gioica, savivši Alikovu nogu u koljenu i pridržavajući je ramenom. S druge strane, radi fotografske simetrije, sjedne T-shirt.
Fajka je dugo vrtjela fotoaparat, nije mogla pronaći vizir, a kada je pogledala kroz njega frkne:
- O, Aliče, muda su ti u prvom planu. Pokrijte ga. Zapravo su u prvom planu bile cjevčice katetera.
- Ma svašta, takvu ljepotu pokrivati - uzvrati Valentina, i Alik mrdne kutom usana.
- Malo je koristi od te ljepote - napomene on.
- Fajka, pričekaj - zamoli Valentina i, podmetnuvši pod Alikova leđa dva velika ruska jastuka, dio Ninkina generalskog miraza, prođe ravno po krevetu do međunožja i odlijepi s delikatnog mjesta ružičasti flaster, kojim je bila pričvršćena sva oprema. - Neka se malo odmori, istrči na slobodi...
Alik je volio svakakve šale pa se i drugorazrednima smijao. Valentina je sve radila brzo, iskusnom rukom. Ima takvih žena čije ruke sve unaprijed znaju, ničemu ih ne treba učiti, od rođenja su medicinske sestre.
T-shirt nije mogla izdržati i izađe iz sobe. Iako je još prošle godine sve iskušala, najprije s Geoffreyjem Leshinskym, a zatim s Tomom Caineom, i došla do zaključka kako joj nikakav seks nije potreban, iz nekog se razloga trgnula zbog rukovanja s kateterom. Kako ga je primila rukom... Zašto sve one tako oblijeću oko njega...
Tuš je baš tog časa bio slobodan. Svukla je kratke hlače. Kroz tkaninu je osjetila četvrtastu kutijicu. Sve je uredno složila da ne bi ispalo. Upute je znala napamet. Noć je provela uz Alika. Ne cijelu, nekoliko sati. Ninka se urokala i spavala u ateljeu, a Alik nije spavao. Zamolio ju je, i učinila je sve kako je htio, i sada je ta kutijica bila dokaz da mu je upravo ona najbliža osoba.
Voda nije bila hladna, cijevi su se jako zagrijavale za takvih vrućina. Svi su ručnici bili mokri. Nekako se obrisala, nabacila na vlažno tijelo odjeću i išuljala se iz stana: nije se željela fotografirati s njima, s tim je bila načisto.
Otišla je na Hudson, zatim skrenula prema trajektu i stalno mislila na jedinog normalnog odraslog čovjeka, koji kao da se njoj u inat sprema umrijeti, kako bi je opet ostavio samu sa svim tim mnogobrojnim idiotima - ruskim, židovskim, američkim - koji je okružuju od samog rođenja…

3


Nešto se događalo s Alikovim vidom: istovremeno se gasio i izoštravao. Sve se pomalo uvećalo i izgubilo čvrstoću. Lica prijateljica najednom su postala vodnjikava a predmeti pomalo tekući, ali to je strujanje zapravo bilo ugodno, k tomu je na nov način otkrilo veze između stvari. Kut sobe bio je urezan jednom starom skijom, prljavi bijeli zidovi veselo su se širili od nje na sve strane. To kretanje zidova suzbijala je ženska figura koja je sjedila na podu podvijenih nogu i dodirivala potiljkom pokretni zid. Najčvršći dio cijelog tog prizora bila je upravo ta točka dodira ženske glave i zida.
Netko je odozdo podigao rolete, svjetlo je palo na tamnu tekućinu u bocama i ona zasja zelenom i tamnozlatnom bojom. Tekućina je bila na raznim nivoima, i u tom ksilofonu od boca iznenada je prepoznao svoju mladenačku maštariju. Tih je godina naslikao mnoštvo mrtvih priroda s bocama. Tisuće boca. Možda čak više nego što ih je ispio... Ne, ipak ih je više ispio. Nasmiješio se i zatvorio oči.
Ali boce nisu nikamo nestale: kao izblijedeli drhtavi stupici bile su na unutarnjoj strani vjeđa. Shvaćao je da je to važno. Misao je puzala, spora i golema, kao mekani oblak. Te boce, ritmovi boca. I glazba se razlijegala... Skrjabinova svjetlosna glazba, kako se pokazalo prilikom izučavanja, bila je prava bezvezarija - mehanička i uboga. Tada je počeo proučavati optiku i akustiku. Ni tim se ključem nije ništa otvaralo. Njegove mrtve prirode nisu bile loše, već potpuno irelevantne. Osim toga, tada ni Morandija nije poznavao.
Nakon toga sve njegove mrtve prirode kao da je vjetar raznio, ništa nije ostalo. Možda su ostale negdje u Peterburgu kod tadašnjih prijatelja ili kod Kazancevih u Moskvi... Bože, kako su tada pili! I skupljali boce. Obične su zamjenjivali, a inozemne ili starinske, obojenog stakla, čuvali.
I one koje su tada stajale na rubu krova, na njegovu limenu preklopu, bile su tamnog stakla, od češkog piva. Kasnije se nisu mogli sjetiti tko ih je ondje stavio. U kuhinji Kazancevih bila su niska vratašca koja su vodila na mansardu, a na mansardi krovni prozor. S tog je prozora Irka otprhnula na krov. Nije bilo ničeg osobitog u tome: po tom su krovu neprestano jurili, i plesali, i sunčali se na njemu. Spustila se na stražnjici niz kosinu, a kada je ustala na bijelim su se trapericama jasno vidjele dvije tamne mrlje preko cijelih guzova. Stajala je na samom rubu krova, čarobna lakonoga djevojčica. Bog ih je poslao jedno drugom radi prve ljubavi, i sve su činili istinski, bez petljanja, do zvona na nebu.
Kada je strogi djed, stari cirkusant, otjerao Irku iz trupe zato što je propustila probu otišavši s Alikom u Peterburg na dva dana, doselili su se na mansardu Kazancevih, i živjeli tu već tri mjeseca, popuštajući pod bremenom rastućeg osjećaja... A tog je dana stigao u goste glasoviti pisac za mladež, zreo muškarac s dvema bocama votke. Bio je simpatičan. I Irka je trznula ramenom nekako drukčije, i pogledala iskosa, i nešto je rekla glasom dubljim nego inače, pa joj je Alik šapnuo:
- Zašto koketiraš? To je jadno. Ako ti se sviđa, hajde. On joj se uistinu svidio.
- Ne, ne u tom smislu. A ako i jest, onda sasvim malo - govorila je kasnije Aliku.
Ali tada je od srdžbe i nemilosrdne istinitosti njegovih riječi iskočila kroz prozor i spustila se na stražnjici do ivice krova, a zatim se uspravila pokraj boca i čučnula - još nitko nije gledao prema njoj osim Alika - te obuhvatila prstima grliće boca koje su bile na rubu i uspravila se na rukama. Šiljati vrhovi njezinih papuča ukočili su se na pozadini ružičastog neba. Oni koji su sjedili licem prema prozoru ugledali su Irku kako stoji na rukama i zašutjeli.
Pisac je, ništa ne primijetivši, pripovijedao bajku o ukradenoj generalskoj kabanici i smijao se sam sebi.
Alik zakorači prema prozoru... A Irka je već hodala na rukama po bocama. Obuhvatila bi grlić dvjema rukama, potom bi puštala jednu ruku, napipala sljedeću bocu i, primivši se za nju, prenosila na nju težinu svog napetog tijela... Pisac je još malo govorio svojim basom pa zapeo. Osjetio je: nešto se zbiva iza leđa. Osvrnuo se i trznuo punašnim obrazima - nije podnosio visinu. Kuća je bila mala, jedna i pol etaža, visine oko pet metara. Ali fiziologija je mnogo jača od aritmetike.
Aliku su ruke bile mokre, niz leđa mu se cijedio znoj.
Neljka Kazanceva, gazdarica, također luckasta ženska, zatutnjavši drvenim stubištem izjuri na ulicu.
Polako, grebući vrhovima papuča očvrsnulo nebo, Irka se dokopala posljednje boce, vješto skupila noge, sjela na krov i skliznula niz labavi oluk. Neljka je već stajala dolje i vikala:
- Bježi! Bježi brzo!
Vidjela je Alikov izraz lica i hitro je reagirala. Irka pojuri prema Kropotkinskoj, ali već je bilo kasno. Alik ju je zgrabio za kosu i opalio joj šamar...
Izdržali su još dvije godine, nikako se nisu mogli rastati, ali s tim je šamarom završilo ono najbolje. A zatim su se rastali, nisu si mogli ni oprostiti ni prestati se voljeti. Ponos je bio vraški - one je večeri ipak otišla s piscem. No, Alik tada nije ni trepnuo.
Irka je prva povukla crtu: zaposlila se u trupi pelivana, u tuđoj, konkurentskoj, djed ju je prokleo, i otputovala na duga gostovanja tijekom čitavog ljeta s putujućim cirkusom. Alik je pak tada napravio prvi emigracijski pokus, preselio se u Peterburg...
Alik otvori oči. Još je osjećao vrućinu koja se širila od ugrijanog krova trošne kućice u Afanasjevskoj, a mišići kao da su još osjećali bučnu jurnjavu niz drveno stubište doma Kazancevih, i to sjećanje u snu pokazalo se bogatijim od samog pamćenja, zato što je uspio razabrati detalje koji kao da su se davno rasplinuli: napuklu šalicu s portretom Karla Marxa iz koje je pio gazda kuće, ubrzo izgubljeni prsten na Irkinoj ruci s mrtvim zelenim tirkizom u pocakljenoj tamnoplavoj udubini, bijeli aristokratski pramen na tamnoj glavi desetogodišnjeg sina Kazancevih...
Sunce je već išlo prema sutonu, u New Jersey, svjetlo je ukoso padalo s prozora ravno na Alika, i on je žmirio. Gioica je sjedila na postelji pokraj njega, čitala je na njegovu molbu Božanstvenu komediju na talijanskome i prilično nevješto prepričavala svaku tercinu na engleski. Alik joj nije otkrio da dosta dobro zna talijanski: nekoć je živio gotovo godinu dana u Rimu, i taj veseli coktavi jezik utisnuo se u njega kao trag ruke u glinu. Ali sada ništa nisu značili njegovi talenti - ni bistro pamćenje, ni izoštreni glazbeni sluh, ni slikarski dar. Sve to odnosio je sa sobom, čak i šašavo umijeće pjevanja tirolskih pjesama i prvoklasnog igranja biljara...
Valentina mu je masirala praznu nogu i činilo joj se da se u mišićima pojavljuje malo života.
Dok je bio u polusnu stigao je Arkaša Libin s novim klima-uređajem i relativno novom prijateljicom Natašom. Libin je bio ljubitelj ružnih žena, i pritom sasvim određenog tipa: suptilnih, visokih čela i malih usta.
- Libin teži savršenstvu - još nedavno šalio se Alik. - Nataški jedva čajna žličica može ući u usta, a sljedeću će hraniti samo špagetima.
Libin je danas namjeravao skinuti pokvareni klima-uređaj i postaviti novi i spremao se to sam učiniti, iako su čak i stručnjaci to obično radili u paru.
Ruska samouvjerenost koja obećava uspjeh. Premjestio je boce s prozorske daske na pod, skinuo rolete, i istog trena, kao kroz rupu koja se pojavila, s ulice navre Aliku mrska latinoamerička glazba. Već drugi tjedan cijeloj je četvrti dodijavalo šestero južnoameričkih Indijanaca, koji su si odabrali mjesto baš pod njihovim prozorima.
- Može li se ove nekako ušutkati? - tiho upita Alik.
- Lakše je tebe ušutkati - odvrati Valentina i stavi Aliku slušalice.
Gioica u uvrijeđenoj nedoumici pogleda Valentinu. Taj put uvrijedila se i zbog Dantea.
Valentina mu je pustila Joplinov ragtime. Naučio ju je slušati tu glazbu za vrijeme tajnih susreta i noćnih skitnji po gradu.
- Hvala, zečice - zatrepće Alik.
Sve ih je zvao zečicama i macama. Većina ih je stizala s dvadeset kilograma prtljage i dvadeset engleskih riječi kao dodatkom, i napravili su radi tog premještaja stotine velikih i malih raskida: s roditeljima, profesijom, ulicom i dvorištem, zrakom i vodom i, napokon, što se uviđalo najsporije - s materinjim jezikom, koji je s godinama postajao sve instrumentalniji i praktičniji. Novi, američki jezik, koji su postupno prihvaćali, također je bio praktičan i primitivan, pa su se izražavali na žargonu što se pojavio među njima, hotimično okrnjenom i smiješnom. U to emigrantsko narječje lako su upadali odlomci ruskog, engleskog, jidiša, najprobranije kletve i lagana intonacija židovskog vica.
- Bože moj - snebivala se Valentina - pa to je pravi kaos, a ne glazba! Zatvori svoj prozorčić, anđele, molim te. O čemu oni misle osim da jedu, piju i imaju superfun i dobar mood? Rade takav gewalt da od njih imamo samo headache.
Uvrijeđena Gioica ostavila je na krevetu crveni svezak firentinskog emigranta i otišla kući, u susjedni ulaz. Sitnousta Nataša kuhala je kavu u kuhinji. Valentina je prebacila Alika na bok i trljala mu leđa. Rana od ležanja zasad nije bilo. Kateter mu više nisu stavljali - koža mu se nadraživala od flastera. Nagomilalo se vlažnih plahti, Fajka ih je skupila i otišla u praonicu na uglu. Ninka je drijemala u naslonjaču u ateljeu, ne puštajući čašu iz ruku.
Libin se bezuspješno gnjavio s klima-uređajem. Nije imao dovoljno šipki za učvršćivanje, pa je pokušavao na domaći ruski način od dviju neodgovarajućih dugih načiniti jednu kratku, bez pomoći alata koji je zaboravio kod kuće.

4


Sunce, koje je dugo uzmicalo, skrilo se konačno poput novčića iza sofe, i za pet minuta pala je noć. Svi su se razišli i prvi put u posljednjih tjedan dana Ninka je ostala nasamo s mužem. Svaki put kada mu je prilazila iznova se užasavala. Nekoliko sati sna, pojačanog alkoholom, odmarali su dušu: u snu je potpuno i s užitkom zaboravljala tu rijetku i neobičnu bolest koja je spopala Alika i svladavala ga strašnom snagom, a probudivši se, svaki se put nadala da je cijela ta tlapnja nestala i da će Alik, izašavši joj ususret, reći svoje uobičajeno: "Zečice, a što ti to radiš?"
Ali ništa takvo nije se događalo.
Došla je k njemu i legla, prekrivši mu kosom uglato rame. Činilo se da spava. Teško je disao. Slušala je. Ne otvarajući oči on reče:
- Kada će prestati ta prokleta vrućina?
Ona se trgne, pojuri u kut gdje je Libin složio sabrana djela Marje Ignatjevne u sedam boca. Uzela je najmanju bočicu, odvrnula čep i gurnula je Aliku pod nos. Zavonja salmijak.
- Lakše je, zar ne? - zahtijevala je Ninka brzi odgovor.
- Kao da je lakše - složi se on.
Ona ponovno legne kraj njega, okrene mu glavu k sebi i prošaputa u uho:
- Aliče, molim te, učini to za mene.
- Što? - nije razumio ili se pravio da ne razumije.
- Krsti se i sve će biti u redu, lijek će pomoći. - Primila je objema rukama njegovu slabašnu šaku i blago poljubila pjegavu ruku. - I nećeš se bojati.
- Pa i ne bojim se, dijete.
- Znači, da dovedem svećenika? - razveseli se ona. Alik usredotoči svoj lebdeći pogled i reče neočekivano ozbiljno:
- Nin, ja nemam ništa protiv tvog Krista. On mi se čak sviđa, iako s njegovim smislom za humor nije bilo sve u redu. Razumiješ, radi se o tome da sam i ja inteligentni Židov. A u krštenju ima nekakva glupost, teatar. A ja ne volim teatar. Ja volim film. Pusti me na miru, maco.
Ninka spoji svoje mršave prste i zatrese ih:
- Barem razgovaraj s njim. Doći će pa porazgovarajte.
- Tko će doći? - upita Alik.
- Pa svećenik. On je jako, jako dobar. Molim te... - Gladila ga je po vratu oštrim jezikom, zatim je prešla preko ključne kosti, preko bradavice priljubljene uz rebra, onom pozivajućom intimnom gestom uobičajenom među njima. Mamila ga je na krštenje kao na ljubavnu igru.
On se slabo osmjehne:
- Hajde. Dovedi svog popa. Ali pod uvjetom da dovedeš i rabina.
Ninka protrne:
- Šališ se?
- Zašto? Ako želiš od mene tako ozbiljan korak, imam pravo na dvostrane konzultacije... - Uvijek je umio iz svake situacije izvući maksimum zadovoljstva.
"Popustio je, popustio", likovala je Ninka. "Krstit ću ga".
Sa svećenikom, ocem Viktorom, davno je već bilo dogovoreno. On je bio paroh male pravoslavne crkve, obrazovan čovjek, potomak emigranata prvog vala, zamršene biografije i jednostavne vjere. Bio je društvenog karaktera, po naravi spreman za smijeh, rado je išao u goste parohijanima a volio je i popiti.
Ninka nije imala pojma kako doći do rabina. Krug njihovih prijatelja uopće nije bio povezan sa židovskom zajednicom, i trebalo se potruditi da bi se Aliku osigurao rabin, ako je već to neophodan uvjet.
Dva sata Ninka se gnjavila s tekućinama od trava, opet mu je stavila obloge na stopala, masirala grudi tinkturom oštra mirisa i noću u tri sata dosjetila se da je Ira Pearson nedavno, smijući se, govorila kako ona od svih ovdašnjih Židova jedina zna zgotoviti riblje okruglice, zato što je bila udana za pravog Židova, sa sabatom, košerom i svim ostalim što je propisano.
Kada se sjetila, Ninka je odmah okrenula njezin broj, a ova je pretrnula začuvši usred noći Ninkin glas.
"Gotovo je", zaključila je.
- Ir, slušaj, tvoj je muž bio religiozni Židov? - čula je u slušalici čudno pitanje.
"Napila se", pomisli Ira. -Da.
- A bi li ga mogla potražiti? Alik želi rabina.
"Ne, jednostavno je potpuno poludjela", zaključi Ira i reče oprezno:
- Razgovarajmo sutra o tome. Sada je tri ujutro, u ovo vrijeme ionako nikoga ne mogu nazvati.
- Imaj na umu da je vrlo hitno - posve razgovijetno reče Ninka.
- Svratit ću sutra navečer, okay?
Irina je osjećala duboko zanimanje za Ninku. Možda je to i bio pravi razlog zbog kojeg je onda, prije godinu i pol, pristala navratiti u njegov atelje: pogledati kakvoj je to ptičici pripao Alik.
Alik je bio ženski idol gotovo od rođenja, ljubimac svih dadilja i odgajateljica još od jaslica. U đačkim godinama pozivale su ga na rođendane sve djevojčice iz razreda i zaljubljivale se u njega zajedno sa svojim bakama i njihovim psima. U momačkim godinama, kada sve obuzima čudna zabrinutost da već trebaju započeti život odraslih a on nikako da se dogodi, pa pametni dječaci i djevojke jure u blesave avanture, Alik je bio jednostavno nezamjenjiv: slušao je prijateljske ispovijedi, znao je i nasmijati i ismijati, a najvažnije je bilo ono jedinstveno što je zračilo iz njega - uvjerenost da život počinje od sljedećeg ponedjeljka, a jučerašnji se dan može i posve prekrižiti, osobito ako nije bio baš sretan. Kasnije, njegovim čarima nije odoljela čak ni nadzornica u školi dramskih umjetnosti, zvana Zmijski otrov: četiri su ga puta izbacivali i triput ga vraćali, zahvaljujući nadzorničinim nastojanjima.
Prilikom prvog susreta Nina je na Irinu ostavila dojam ohole i ćudljive glupače: ofucana ljepotica sjedila je na prljavom bijelom tepihu zamolivši da joj ne smetaju - slagala je divovski puzzle. Dobro je proučivši, Irina ju je jednostavno držala slaboumnom, uz to i psihički neuravnoteženom: bezvoljnost se kod nje izmjenjivala s histeričnim napadima, nastupi veselja s melankolijom.
Ipak, moglo se nekako shvatiti zašto se njome oženio, ali kako toliko godina trpi njezinu glupost na granici slaboumnosti, patološku lijenost i neurednost... Nije ona osjećala zakašnjelu ljubomoru, nego duboku nedoumicu. Irina se nikada nije susrela s tipom žene kao što je Nina: upravo svojom beskrajnom bespomoćnošću ona je pobuđivala u okolini, osobito u muškarcima, osjećaj povećane odgovornosti.
Osim toga, Nina je imala još jednu odliku: svaki svoj prohtjev, hir ili zamisao dovodila je do krajnjih granica. Primjerice, nikada nije uzimala novac u ruke. Stoga je Alik, putujući, recimo, na tjedan dana u Washington, znao da Nina neće otići u trgovinu i da će radije umrijeti od gladi nego dodirnuti "odurne novčanice". I uvijek bi joj prije odlaska napunio hladnjak.
U Rusiji Nina nikada nije kuhala jer se bojala vatre. Tada se zabavljala astrologijom i negdje je pročitala da njoj, rođenoj u znaku Vage, prijeti opasnost od vatre. Otada više nije prilazila štednjaku, objašnjavajući to kozmičkom nespojivošću zračnog znaka i vatrene stihije. Ovdje, u ateljeu, gdje su umjesto plinskog štednjaka imali električni i gdje je otvoreni plamen vidjela valjda samo na vrhu šibice, njezina odbojnost spram kuhanja nije minula, pa se Alik lako i s uspjehom snalazio u kuhinji.
Osim novca i vatre bila je još jedna stvar, posve apstraktna - strah od donošenja odluka od kojeg bi se skamenila. Što je beznačajniji bio predmet izbora, više se mučila. Irina je jednom dobila hrpu besplatnih ulaznica od svoje klijentice pjevačice, pa je na T-shirtinu molbu pozvala Alika i Ninku u kazalište. Došle su po njih i svjedočile tome kako je Ninka do iznemoglosti isprobavala svoje male uske haljinice i elegantne cipele, a zatim se bacila na krevet i rekla da nikamo ne ide. I plakala je na jastuku sve dok Alik, izbjegavajući pogledati prema nehotičnim svjedokinjama, nije stavio pokraj nje neku nasumce izabranu haljinu i rekao joj:
- Evo ova. Baršun ide uz operu kao kobasice uz pivo.
T-shirt je, čini se, više zabavila ta predstava nego prosječna opera.
Irina je dobro znala koja je cijena prohtjeva i hirova: toga je bila puna njezina mladost. No, za razliku od Nine, iza nje bila je cirkuska škola. Vještina hodanja po žici vrlo je korisna za emigranta. Možda je upravo zahvaljujući tom umijeću bila najuspješnija od svih... Reže stopala, srce je gotovo stalo, znoj zalijeva oči, jagodice su zgrčene rastegnutim iskešenim osmijehom, brada je pobjednički uzdignuta, kao i vrh nosa, prema zvijezdama - sve je lako i jednostavno, jednostavno i lako... I zubima, noktima, osam godina spavajući svakodnevno dva sata premalo, izboriš se za skupu američku profesiju... I odluke moraš donositi po deset puta dnevno, a davno je uzeto za pravilo - ne uzrujavati se ako se današnja odluka nije pokazala najsretnijom.
"Prošlost je konačna i neopoziva, ali nema vlast nad budućnošću", govorila je u takvim slučajevima. I najednom se ispostavilo da neopoziva prošlost ima nekakvu vlast nad njom.
Irina nije vodila s Alikom nikakve razgovore ni o budućoj smrti niti o prijašnjem životu. Dogodilo se ono o čemu nije mogla ni sanjati: T-shirt se družila s Alikom i svim njegovim prijateljima tako lako i slobodno da nikome od njih ni na pamet nije palo kakav je složeni psihički poremećaj pretrpjela djevojčica. No, Irina je sada teško mogla sama sebi objasniti što je tjera da svaki slobodni trenutak provodi u Alikovoj bučnoj neurednoj jazbini već drugu godinu zaredom.
Engleska zlatna ribica, sličnija mrkoj tuni nego nježnoj ribici prozirnih peraja, doktor Harris, s kojim je Irina potajno ljubovala već četiri godine, doputovao je na pet dana u New York, jedva ju je uspio uloviti i odletio je uvrijeđen, posve uvjeren da će ga ona ostaviti... A to uopće nije ulazilo u njezine planove. On je bio poznati stručnjak za autorska prava, na takvoj poziciji da je njoj bilo gotovo nemoguće i upoznati se s njim. Čisti slučaj: šef ureda poveo ju je sa sobom na pregovore kao pomoćnicu, a nakon toga je bilo primanje na kojem gotovo da nije bilo žena, i ona je sjala na pozadini od crnih smokinga kao bijela golubica medu crnim gavranima. Nakon dva mjeseca, kada je već zaboravila i misliti na taj put u Englesku, stigao je poziv na konferenciju mladih pravnika. Šef ureda dugo je dolazio k sebi od čuđenja, ali nije mogao osumnjičiti Harrisa da se zanima za njegovu minijaturnu pomoćnicu. Ipak, pustio je Irinu na tri dana u Europu. I sada je sve upućivalo na to da će se Harris ženiti...
I ne radi se o nekoj prolaznoj ljubavi, stvar je ozbiljna. Svaka četrdesetgodišnjakinja mašta o nekom svom Harrisu. A Irina je upravo navršila četrdeset. Zapravo je ispalo glupo...
Navečer je Irina došla k Ninki na razgovor. No u spavaćoj sobi opet je tapkala vračara, navrativši na pet minuta prije odlaska, i Ninka je trčkarala oko nje. U ateljeu je, kao i obično, sjedilo društvo.
Irina je bila gladna, otvorila je hladnjak. Stanje je bilo prilično loše. U papirnatom paketu iz ruskog dućana nalazio se skupi crni kruh, sušio se sir. Irina si napravi sendvič. Popila je Ninkinu mješavinu - u tom su stanu svi iz nekog razloga počeli piti "odvijač" - juice s votkom... Napokon se dovuče Ninka.
- I, zašto trebaš Gottlieba?
- Kojeg Gottlieba? - začudi se Ninka.
- O Bože, pa zvala si me noćas...
- Aha, zove se Gottlieb. Nisam ni znala da se zove Gottlieb.. . Alik je rekao da mu se dovede rabin - nevino reče Ninka, a Irina odjednom osjeti navalu bijesa: što se gnjavi s tom idiotkinjom... Ali, profesionalno je potisnula bijes i blago upitala:
- A što će mu rabin? Nisi nešto pobrkala? Ninka se ozari:
- Pa ti ništa ne znaš! Alik je pristao na krštenje. Irina se razljuti:
- Nin, ako će se krstiti, onda valjda treba svećenika, zar ne?
- Naravno! - kimne Ninka. - Naravno da treba svećenika. To sam već dogovorila. No, Alik je zatražio... želi još i s rabinom porazgovarati.
- Želi se krstiti? - začudi se Irina, shvativši napokon ono bitno.
Ninka spusti usko lišće u nekoć lijepe koščate ruke.
- Fima kaže da je jako loše. Svi kažu da je loše. A Marja Ignatjevna kaže da je posljednja nada krštenje. Ne želim da ode u ništavilo. Želim da ga Bog primi. Ne možeš zamisliti kakva je to tama... To se ne može zamisliti...
Ninka je ponešto znala o tami, imala je tri pokušaja samoubojstva: jedan u ranoj mladosti, drugi poslije Alikova odlaska iz Rusije i treći ovdje, nakon rođenja mrtvog djeteta...
- Treba biti brzo, brzo. - Ninka izlije ostatak soka u čašu. - Iriša, kupi mi, molim te, soka. Votke ne treba, votku je jučer donio Slavik. Neka nam tvoj Gottlieb dovuče rabina...
Irina uzme torbu, spusti ruku u metalnu posudu koja je stajala na hladnjaku - u nju su stavljali račune. Bila je prazna: netko ih je već platio.

5


O sebi je govorila: kladila sam se na sve konje, uključujući i židovskog. Židovski konj bio je golemi crnobradi Ljova Gottlieb, koji je uspio preobratiti Ruskinju Irku na judaizam, i to ne bilo kako, nego po punom programu, sa svijećama na sabat, mikvom i pokrivalom za glavu koje joj je, usput rečeno, sjajno pristajalo uz lice. Mala T-shirt bila je tada poslana u vjersku školu za djevojčice, koje se, između ostalog, do danas sjećala po dobru.
Irka je prožidovjela pune dvije godine. Učila je ivrit: mogućnosti su joj bile neograničene, sve joj je lako uspijevalo. Išla je u sinagogu i uživala u obiteljskom životu. Jednog predivnog jutra probudila se i shvatila da joj je smrtno dosadno. Skupila je stvari koje su joj bile pri ruci i odmah otišla, ostavivši Ljovi poruku s točno dvije riječi: "Otišla sam". Poslije, kada ju je Ljova našao kod starih prijatelja i pokušao obnoviti obitelj, odgovarala je samo jedno: dojadilo mi je, Ljova, dojadilo. To je bio njezin posljednji hir, a možda i emocionalni bunt - više si nije dopuštala takve ekstravagantne postupke.
Preselila se u Kaliforniju. Njujorškim prijateljima nije bilo poznato od čega je živjela tih godina. Neki su smatrali da je imala nekakvu zalihu. Drugi su sumnjali da je uzdržava ljubavnik. Nitko nije znao ništa pouzdano: danju je nosila kostime u engleskom stilu od lana i svile, a navečer je, stavivši na sebe perje i šljokice, nastupala sa svojom akrobatskom točkom na posebnom mjestu za bogate idiote. Cirkuska škola nije bila mačji kašalj - to je prava profesija, a ne neki Ph.D. Zahvaljujući toj profesiji noću je vrtjela nogama, a danju okretala moždane vijuge na studiju prava. Na koncu ju je završila, prošavši propisani tečaj i naučivši tih godina ustajati u pola sedam, umjesto četrdesetominutnog jutarnjeg kupanja istuširati se za tri minute i ne podizati telefonsku slušalicu prije nego što joj automatska sekretarica objavi tko zove, te je dobila mjesto pomoćnice u pristojnom odvjetničkom uredu.
Živjela je u Los Angelesu, s emigrantima se gotovo nije družila, govorila je s laganim engleskim naglaskom, na koji se još trebala naviknuti. To je čak bilo otmjeno. Upućeni ljudi znaju da je teže osloboditi se naglaska nego ga promijeniti. Svoje nezamršeno rusko prezime dalekovidno je promijenila još kad je dobivala prve američke dokumente.
Iz vremena njezine šou-karijere ostale su joj neke artističke veze, pa je dovela sa sobom klijentelu. Ne bogzna kakvu, ali gazda je to cijenio. S vremenom joj je dao mogućnost da samostalno vodi predmete. Dobila je za njega nekoliko nevažnih parnica. Za mlade Amerikance takva bi se karijera mogla smatrati vrlo dobrom. Za četrdesetogodišnju cirkusanticu iz Rusije bila je blistava.
Bivšem mužu Ljovi razvod je također donio koristi. Oženio se čestitom židovskom djevojkom iz Mogileva, koja nije imala iza sebe iskustvo cirkuske akrobatkinje, a ni bilo kakvo iskustvo. Velika, debela i široke stražnjice, rodila mu je u sedam godina petero dječice, i to je Ljovu potpuno pomirilo s gubitkom Irke. Razborita žena uvjereno je govorila prijateljicama:
- Razumijete, svim našim muškarcima sviđaju se šikse, ali samo dok nemaju pravu židovsku ženu.
Ta je velika mudrost bila krajnja granica njezinih mogućnosti, Ljova to ne bi osporio.
Irina je prilično brzo našla Ljovu u imeniku, a kada ga je zamolila za hitan susret bio je vrlo zbunjen. Dva sata, dok se ona probijala do njega u Bronx, on se grčio od predosjećaja velike neugodnosti ili barem nepriličnosti koju će ona donijeti sa sobom.
Ured mu je bio poprilično otrcan, ali posao koji se tu kuhao smislila je nekoć Irka. Njezin praktični um u kombinaciji s nehajnom nezainteresiranošću svojedobno je Ljovi donio sreću. Upravo ga je Irka na početku njihova kratkog braka nagovorila da uloži sav svoj novac, teško skupljenih pet tisuća, u riskantan i izvanredno isplativ pothvat proizvodnje košer kozmetike. Tada je Irina još bila u kratkoj avanturi s judaizmom, doduše posve ublaženim i reformiranim, ali koji nije zaboravio na dramatične odnose mlijeka i mesa, osobito onoga koje je za života roktalo.
Ljovuškina kozmetika tek je nalazila svoje potrošače, kada ga je Irina, umrljana američkom trefah kozmetikom, ostavila. Ljova je, stupivši u novo razdoblje svog života, uskoro promijenio orijentaciju, prevarivši reformatore s ortodoksnima. Postojao je i politički razlog. Morao je odustati od proizvodnje prostačkih boja, koje su skrnavile plemenita lica židovskih žena, pa je prodao taj dio posla bratiću, ostavivši za sebe proizvodnju košer šampona i sapuna, a naučio je proizvoditi i košer aspirin i druge lijekove. Vjerojatno je na svijetu bilo prilično mnogo ljudi kojima se ta ideja nije činila totalnom prevarom.
Ljova je dočekao Irinu na pragu svoga ureda. Oboje su se jako promijenili, ali uzrok tih promjena nisu bile godine, nego prije nova kvaliteta života. Ljova se ugojio i postao je nekako niži rastom na račun širine leđa i obraza, a i lice mu je izgubilo bijelo-ružičastu nijansu, koja je podsjećala na mladog cara Davida, i dobilo je nekakvu tmurnu boju. Irina pak, koja je za vrijeme njihova braka hodala u majicama s rupom na leđima i dugačkim indijskim suknjama koje su mele pod, zapanjila ga je modnom besprijekornošću, strogom otmjenošću obrva i nosa, čvrstoćom brade i mekoćom usana.
"Biser, pravi biser", pomisli Ljova i, pomislivši, reče to naglas.
Irina se nasmije prijašnjim lakim smijehom:
- Drago mi je što ti se sviđam, Ljovuška. Jako si se promijenio, ali, znaš, nije loše, izgledaš kao ozbiljan, važan gospodin.
- I imam petero djece, Iročka, petero. - I on izvadi iz stola mali album s fotografijama. - A kako je Maječka? - usput zapita.
- Dobro je, odrasla djevojka.
Pozorno je pregledala album, kimnula i stavila ga na stol.
- Evo o čemu se radi. Moj stari prijatelj, Židov, znamo se još iz Moskve, teško je bolestan. Umire. Želi razgovarati s rabinom. Možeš li to srediti?
- I to je sav tvoj problem? - Ljova je osjetio golemo olakšanje; ipak je sumnjao da mu Irina želi objaviti neke imovinske pretenzije glede onih pet tisuća, jer onda su bili u braku... Bio je on pošten čovjek, ali opterećen obitelju, pa je mrzio nepredviđene izdatke. - Ako ti treba, dovest ću ih i deset. - Smeo se jer je rekao glupost, ali Irina nije shvatila ili nije obraćala pozornost.
- Ali to treba hitno, vrlo hitno, jako mu je loše - zamoli ona.
Ljova obeća nazvati već večeras.
Doista je nazvao navečer i rekao da može dovesti sjajnog rabina, izraelskog, koji trenutno drži neki ozbiljan kolegij na njujorškom sveučilištu. I već se dogovorio da će ga dovesti bolesniku odmah nakon što završi sabat.
Vrlo neobično, ali Irina, koja nikada ništa ne zaboravlja, potpuno je zaboravila da židovski sabat završava subotom navečer, i rekla je Nini da će rabin doći u nedjelju ujutro.
Svećenik, otac Viktor, obećao je doći u subotu nakon večernje mise. Ninka je pridavala veliki značaj tome što će svećenik doći prvi.

6


Fima je došao k Bermanu vrlo kasno, bez telefonske najave, takva nekonvencionalnost bila je među njima uobičajena. Odavno su bili povezani, djelomice i rodbinski. Srodstvo bijaše daljnje, teško odredivo, po djedu, ali to ustvari nije imalo značenje. Nešto je drugo bilo važno: obojica su bili liječnici u onom smislu u kojem se ljudi rađaju kao plavokosi, ili kao pjevači, ili kao strašljivci, to jest po želji prirode. Osjećaj za ljudsko tijelo, sluh za krvotok, poseban način mišljenja.
- Sustavan - definirao ga je Berman.
Oba su naslućivala koje karakterne osobine u spoju s određenim tipom metabolizma povlače za sobom hipertoniju, kod koga se mogu očekivati čir, astma, rak... Prije nego što bi započeli liječnički pregled primijetili bi da je koža suha, bjeloočnica mutna, da su u kutovima usana točkice upale...
Uostalom, posljednjih su godina malo koga pregledavali, tek znance koji bi ih zamolili.
Za razliku od Fime, Berman je, preselivši se u Ameriku, dao sve ispite za dva mjeseca, potvrdio svoju rusku diplomu i postavio istodobno mjesni rekord: još nikome nije uspjelo tako brzo svladati puni tečaj medicine.
Odmah je dobio posao u jednoj gradskoj bolnici. Tamo se upoznao u praksi s američkom medicinom, posvećujući joj po sedamdeset sati tjedno, i ona mu se pokazala jednako nezadovoljavajućom kao i ruska, ali iz drugih razloga. Tada je otkrio i područje u kojemu se mogao držati podalje od američkih liječnika. Slabo ih je cijenio.
To je područje bilo novo, tek se pojavilo.
"U Rusiji takvog nečeg neće biti još dvadeset godina, a možda i nikada", mislio je s tugom.
To se područje zvalo radiomedicina. Bio je to smjer u dijagnostici koji je sjedinjavao uvođenje radioizotopa u organizam i kasnije kompjutorske pretrage.
Kako je govorio sam Berman, posljednji ostaci mozga otišli su mu na ovladavanje tim najsuvremenijim kompjutorom, posljednji ostaci energije na pribavljanje novca za njegovu kupnju i otvaranje vlastitog dijagnostičkog laboratorija, a posljednje ostatke života spremao se utrošiti na otplatu golemih dugova nastalih kao rezultat svih njegovih nastojanja...
Posao mu je ipak išao dobro, razvijao se, i promet je bio velik, a svi su prihodi zasad odlazili na pokrivanje kredita i otplaćivanje kamata, koje su u toj zemlji rasle brzo i neprimjetno, kao plijesan na vlažnome zidu.
Berman je dugovao više od četiristo tisuća, a Fima četiristo dolara, to jest, prema američkoj logici, jedan je napredovao, a drugi se nalazio u nezavidnoj situaciji. Živjeli su u jednako oronulim stanovima, jeli su istu jeftinu hranu. Razlika se sastojala jedino u tome što si je Berman kupio tri pristojna "doktorska" odijela, a Fima se snalazio sa sirotinjskom odjećom.
- Kako živi sva Amerika, tako živimo i mi - osmjehivao se Berman i familijarno tapšao Fimu po ramenu.
Obojica su jako dobro znali: ako za Bermanovu glavu, obrazovanje ili avanturistički projekt daju toliki kredit, znači da je on svega toga vrijedan. I zato bi se već danas mogao preseliti na East Side, kada ne bi bio škrt i preoprezan.
Fima se grizao. Zavist ili ne, ali nešto se bolno micalo u duši. Treba odati priznanje Bermanu: otvorivši laboratorij predložio je Fimi da prijeđe k njemu kao tehničar, međutim, za to je trebalo svršiti neke specijalne tečajeve, a Fima se još uvijek natezao s engleskim udžbenicima, glumio je pred samim sobom kako će se sljedeće godine uistinu potruditi i napokon dati proklete ispite... riječju, odbio je prijateljev ponudu. Prihvaćanje bi značilo potpunu i bezuvjetnu kapitulaciju.
Nekoć su u Rusiji bili u istom položaju, dva mlada darovita liječnika svjesna svoje vrijednosti. Ovdje, zahvaljujući sposobnosti blebetanja na tom pasjem jeziku, Berman je otišao tako daleko dokle Fima nikada neće dospjeti.
Ali, u danom slučaju, s Alikom, bili su kao prije u istom položaju - dva liječnika pokraj jednog bolesnika.
Današnji je susret predstavljao, zapravo, konzilij. Fima je bio prvi liječnik kojem se Alik obratio kada ga je desna ruka počela izdavati. Prije dvije godine.
"Sitnica, profesionalna premorenost, možda tendovaginitis", postavio je Fima prvu dijagnozu, ali ubrzo se iznenadio. I lijeva je ruka počela popuštati. Da se proces nije razvijao tako naglo, moglo se govoriti o sklerozi. Nužne su bile detaljne pretrage.
Prve pretrage obavio je Berman. Besplatno, naravno, još je i izotope sam platio. Kompjutor nije ništa pokazao.
- Američka stvarčica - nacerio se Berman - ne želi raditi besplatno... Dok si naizgled zdrav plaćaj zdravstveno osiguranje, stari. Počinje vrijediti nakon pola godine, no ja ti jamčim da takve stvari ne prolaze same od sebe - iznio je svoj zaključak Berman.
Ali, novca za osiguranje nije bilo, uz to Alik nikada nije mario što će biti za pola godine. Iz istog razloga, a također zbog odbojnosti spram redova, činovnika i službenih dokumenata, koja mu je ostala još iz sovjetskih vremena, nikada nije dobivao američku pomoć. Među emigrantima bilo je dosta ljudi koji su se gotovo natjecali u umješnosti iskamčivanja raznoraznih milostinja i olakšica - od bonova za prehranu do besplatnih stanova, a Alik je uspio proživjeti skoro dva desetljeća poput bezbrižne ptičice, radeći lagano i potajno: mnogi su imali dojam da živi improvizirajući, na sreću. Osobito je iritirao upravo principijelne neradnike i ozloglašene prepredenjake, a ne čestite radiše.
Ukratko, nikad nije imao nikakvo osiguranje, kao ni stalan posao, i s tim se nije moglo računati: sada je manje nego ikada bio kadar čekati u višednevnim redovima po beskrajnim hodnicima kako bi dobio neophodne dokumente.
Srećom, američki sustav zdravstvenih usluga, kompjutoriziran i promišljen, ostavljao je neke pukotine kroz koje se moglo provući.
Prve su analize bile napravljene preko tuđih dokumenata. Krv je šutjela.
Prvu hospitalizaciju organizirali su na ulici: pozvali su hitnu pomoć i odigrali malu predstavu. Gazda nasuprotnog kafića pozvao je hitnu rekavši da se čovjek srušio bez svijesti ispred njegovih vrata. Taj je čovjek ležao na trima spojenim stolicama, objesio riđi rep i, namigujući gazdi, inače svom prijatelju, pet minuta čekao kola. Pokupili su ga, obavili pretrage, dali mu medicaid za vrijeme boravka u bolnici.
Liječili su ga neuropatolozi, stavili mu kapaljke, davali mu propisane lijekove. Sve je bilo prilično žalosno, pa je Alik pobjegao iz bolnice. Fima mu je priredio skandal: što god da je bilo, recepti su bili dobri, liječenje simptomatsko, ali drukčije i ne može biti kada nije postavljena dijagnoza. Fima je inzistirao da ponovno ode u bolnicu, a jedini način da tamo dospije jest podvala. Brzo mu je napravio malu fistulu na ključnoj kosti, a Alik je to prikazao kao komplikaciju nakon lošeg liječenja. Iako gradska bolnica nije privatna ustanova, ipak nije voljela tužbe, pa su ga opet hospitalizirali...
Tako se sve razvlačilo. Alik bi ležao u bolnici, potom bi opet izlazio. Nije bilo jasno pomaže li liječenje - tko zna što bi bilo bez njega. Ali, desna mu je ruka već visjela kao bič, lijevom je teško prinosio žlicu ustima. Promijenio mu se hod. Umarao se. Spoticao. Onda je prvi put pao. I sve se to odvijalo užasavajućom brzinom. U proljeće sljedeće godine jedva se pomicao.
Druga hospitalizacija bila je kudikamo složeniji posao. Alika su dovezli Bermanu u laboratorij, Berman je sam pozvao hitnu i rekao da je primio teškog bolesnika. Iz hitne su tražili pismenu potvrdu da bolesnik neće umrijeti na putu. Berman, koji je znao sve ovdašnje birokratske smicalice, već je bio pripremio pismo. Krenuo je zajedno s Alikom i, srećom, ispostavilo se da je glavna medicinska sestra njegova poznanica, stara Irkinja, mrka, oštra i pravi anđeo. Ona ih je uputila u kinesku bolnicu, koja se smatrala najboljom od svih državnih. To je bila sreća, i prvog tjedna Alik je živnuo, osim uobičajenog liječenja primjenjivali su akupunkturu, paljenja, i čak se činilo da mu se obnavlja osjetljivost ruku...
Sada su Fima i Berman sjedili u bijednoj kuhinji, među prljavim čašama i veselim žoharima. Već su bili prestali iznositi pretpostavke: amiotrofična lateralna skleroza, virusna infekcija, misteriozni tumor...
Berman je bio prilično zgodan, iako je imao nešto od velikog majmuna: spuštena snažna ramena, kratki nezgrapni vrat, dugačke ruke, čak su mu usne bile čvrsto nategnute preko velikih zuba. Fima je bio sav kvrgav, Bermana su s izrovana lica s iščekivanjem gledale jasne svijetle oči...
- Ništa, Fima. Ništa u takvim slučajevima ne rade. Maska s kisikom.
- Gušenje se može vrlo sporo razvijati. To je veoma bolno - namršti se Fima.
- Daj morfij ili što već...
- Dobro, sve je jasno - promumlja Fima. Ipak se nadao da pametni Berman zna nešto što je on zaboravio. Ali takvog znanja uopće nije bilo.

7


Otac Viktor stigao je oko devet, sa sandalama na bosim nogama, u vrećastoj košulji uguranoj u svijetle kratke hlače. U rukama je nosio aktovku i paket u celofanu, nečim čvrsto nabijen. Bejzbolsku kapu s nevinim zelenim slovima N i Y skinuo je pri ulasku i držao je pod laktom. Pozdravio je uz osmijeh koji mu je naborao kratki nos.
Društvo je, s obzirom na to da je bila subota, bilo mnogobrojno: Valentina, Gioica s posivjelim Dostojevskim pod miškom, Irina, T-shirt, Fajka, Libin s prijateljicom, sve uobičajeni posjetitelji, a osim njih još i pristigle iz Washingtona sestre Beginske, američki slikar Rudy, Alikov prijatelj iz nekih zajedničkih akcija, nikome znana gošća iz Moskve koja se tako nerazumljivo predstavila da joj ime nitko nije zapamtio, Šmul iz Odese i pas Kipling, kojeg je na nekoliko dana ostavila stara poznanica.
Alika su izvukli iz spavaće sobe i posjeli ga u naslonjač, obloživši ga sa svih strana jastucima. To je bilo njegovo stalno mjesto, i svi su se polako vrzmali po stanu, pijuckajući i glasno razgovarajući. Na stolu su stajali slučajni darovi: topila se golema torta od oraha i topio se sladoled. Bilo je više nalik otvorenju izložbe nego odajama umirućeg.
Otac Viktor kao da se načas izgubio. Ali Nina ga je brzo primila ispod isturenog lakta, gdje je još uvijek bila kapa, i posjela ga pokraj stola.
- Srce-e, to-oliko želiš mi-ira... - pjevao je Šmul slatkim glasom, djelomice nadglasavajući paragvajske svirale i udaraljke, koje su neumorno bjesnjele dolje, pod prozorima.
Fajka je stezala dugačkog mlitavog lutka koji je predstavljao Alika. Tog proročkog lutka darovala mu je jednom za rođendan prijateljica Anjka Kron, koja danas živi u državi Izrael. Alik je dobacivao replike za lutka:
- Oh, ne stišćite me tako strastveno! Oh, Faja, recite mi, ali iskreno, tako vam Boga: jeste li jeli češnjak?
Svećenik se nasmiješio, uzeo Fajki iz ruke lutka, zatresao mu ružičastu ruku i rekao:
- Drago mi je što smo se upoznali.
Svi se nasmijaše, a on baci lutku Fajki na koljena. Ninka kimne - Šmul odmah zašuti, Libin lako podigne Alika iz naslonjača i odnese ga kao dijete u spavaću sobu.
Gošća iz Moskve trgne se: teško je to bilo gledati. Zapravo, dok je Alik ležao ili sjedio sve je bilo dosta obično: bolestan čovjek okružen prijateljima - ali prijelaz iz jednog položaja u drugi odmah bi je podsjetio na to da se događa nešto užasno. Žive, bistre oči i mrtvo tijelo... A još početkom proljeća sam je hodao iz spavaće sobe u atelje...
Alika smjestiše u spavaću sobu, otac Viktor uđe unutra. Ninka, tapkajući malo pred vratima, umakne iz sobe i sjedne na pod naslonivši se leđima na vrata.
Izgledala je napeto i odsutno. Bila je napola pijana, ali se držala.
"Kako glupo i neumjesno", mislio je Alik. "Simpatičan čovjek, čini se, nepotrebno sam popustio..."
Otac Viktor sjedne na klupicu pokraj kreveta, tik uz Alika.
- Imam neke profesionalne teškoće - počne neočekivano. - Vidite, većina ljudi s kojima se družim, moji parohijani, potpuno su uvjereni da mogu riješiti sve njihove probleme, a ako to ne činim, to je isključivo iz pedagoških razloga. A uopće nije tako. - Osmjehne se krezubo, i Alik shvati da i svećenik razumije svu glupu nezgodnost situacije te osjeti stanovito olakšanje...
Bolest nije mučila Alika bolovima. Patio je od sve težeg disanja i nepodnošljivog osjećaja vlastitog rastvaranja. Zajedno s tjelesnom težinom, živim mesom mišića, odlazila je i životna realnost, i zato su mu tako godile polugole žene koje su se pripijale uz njega od jutra do mraka. Alik odavno nije vidio nove ljude oko sebe, i to novo lice, s površno obrijanim jednim obrazom - imao je malu bradicu, na zapadnjački način - s pjegavim tamnozelenim očima, odražavalo se krupno, s fotografskim detaljima.
- Nina je silno željela da razgovaram s vama - nastavi svećenik. - Misli da vas mogu krstiti, to jest, nagovoriti vas da se krstite. I ne mogu joj odbiti molbu.
Paragvajska glazba iza prozora zavijala je, lupkala, umirala i ponovno oživljavala. Alik se namršti.
- Ali, ja sam ateist, oče Viktore - reče tužno.
- Ma što vam je! Što vam je! - zamahnu rukom svećenik. - Ateista praktički nema. To je nekakav psihološki obrazac koji ste, po svoj prilici, donijeli iz Rusije. Uvjeravam vas, ateista nema. Osobito među stvarateljima. Sadržaj vjere je različit, i što je viši intelekt, to je složeniji oblik vjere. Osim toga, postoji vrsta intelektualne čednosti koja ne dopušta otvorene rasprave, grube izjave. Uvijek su pri ruci najvulgarniji modeli religioznog primitivizma. A to je teško podnijeti...
- Ja to vrlo dobro razumijem, imam ženu u kući - odvrati Alik.
Taj mu je pop bio drag zbog svoje čestite ozbiljnosti.
"I uopće nije glup", začudi se Alik.
Ninkini ushićeni uzvici na račun svetog i mudrog svećenika odavno su ga razdraživali, a sada je ta razdražljivost prošla.
- A kod Nine - otac Viktor mahne rukom prema vratima - a uostalom i kod većine žena sve prolazi kroz srce, a ne kroz glavu. To jest kroz ljubav. One su čudesna bića, divna, čudesna...
- Pa vi ste ženoljubac, oče Viktore, kao i ja - podbode ga Alik.
Ali ovaj kao da nije shvatio.
- Da, ja sam strašan ženoljubac, gotovo sve žene mi se sviđaju - prizna svećenik. - Moja mi je žena stalno govorila kako bih bio don Juan da nema mog zvanja.
"Kakvih sve naivčina ima", pomisli Alik. A svećenik je dalje razvijao temu:
- One su izvanredne. Spremne su sve žrtvovati radi ljubavi. I često sadržaj njihova života bude ljubav prema muškarcu, da... Dolazi do takve zamjene. Ali ponekad, vrlo rijetko, susreo sam nekoliko uzvišenih slučajeva: posesivna, požudna ljubav preobražava se, i one kroz svagdašnje, kroz nisko, dolaze do same božanske ljubavi... Ne mogu se prestati diviti. Mislim da i vaša Nina pripada toj vrsti. Ušao sam ovamo i odmah zamijetio: koliko prekrasnih žena oko vas, tako dobra lica... Ne ostavljaju vas vaše prijateljice... Sve su one ispod površine svetice...
Nije bio star, nešto više od pedeset, ali govorio je staromodno uzvišeno.
"Naravno, prvi val emigracije", dosjeti se Alik.
Svećenikovi pokreti bijahu malo smeteni i nepravilni. Aliku se i to svidi.
- Šteta što se nismo ranije upoznali - reče.
- Da, da, jako - rastreseno uzvrati svećenik, još ne skrenuvši sa ženske teme, koja ga je tako nadahnula. - Znate, o tome se može disertacija napisati, o razlici u vjeri kod muškaraca i žena...
- Neka je feministkinja, vjerojatno, već napisala... Molim vas, oče Viktore, zamolite Ninu da nam donese margaritu. Volite li tekilu? - upita Alik.
- Da, valjda - nesigurno odgovori svećenik. Ustane, odškrine vrata. Iza njih je još uvijek sjedila Ninka s gorućim pitanjem u očima.
- Alik traži margaritu - reče on Nini, a ona ne shvati odmah. - Dvije margarite.
Nakon nekoliko minuta Nina donese dvije široke čaše i izađe, začuđeno gledajući preko ramena.
- Pa da popijemo za žene? - s uobičajenom dobrodušnom podrugljivošću predloži Alik. - Morat ćete me pojiti.
- Da, da, sa zadovoljstvom. - Otac Viktor stane nespretno gurati slamku u Alikova usta.
U životu je svašta vidio, ali ovako nešto još mu se nije dogodilo. Umiruće je ispovijedao, pričešćivao, katkad i krstio, ali tekilom ih nikada nije pojio.
Otac Viktor stavi svoju čašu na pod i nastavi govoriti:
- Muški sadržaj vjere jest boj. Sjećate li se noćne borbe anđela i Jakova? Rat za samoga sebe, podizanje na višu razinu. U tom sam smislu evolucionist. Spasenje je previše utilitarna ideja, nije li?
Aliku se učini da je svećenik pripit. Nije primijetio da ovaj nije ni okusio piće. No, Alik je sam osjetio toplinu u želucu, a to je bilo ugodno - jer osjeta je bilo općenito sve manje i manje.
- Mislim da je blaženi Serafim Sarovski upravo tu borbu za vjeru nazivao "stjecanjem Duha Svetog". Da... - On zašuti i tužno se zamisli.
Dobro je znao da nema onaj duhovni poziv koji je imao djed...
Indijanska se glazba, umorivši se sama od sebe, stiša. Sada je kroz prozor dopirala dobra, ljudska buka.
"Kako sam postao slab", pomisli Alik.
Nečim ga je dirnuo taj prostodušni i hrabri čovjek. Zašto je ostavljao dojam hrabrosti - o tome bi valjalo promisliti. .. Možda zato što se ne boji ispasti smiješan...
- Ninka me neprestano moli da se krstim. Plače. Pridaje tome veliko značenje. A po meni to je puka formalnost.
- Ma što vam je, što vam je! Meni su njezini motivi vrlo uvjerljivi. Ali meni je lako - smušeno raširi ruke kao da mu je neugodno zbog svojih privilegija - ja sam siguran da među nama postoji Treći. - I još jače se zbuni i uzvrpolji na klupici.
Smrtna tjeskoba obuze Alika. Nije on osjećao nikakvog trećeg. I zapravo je taj treći lik iz vica. I učini mu se velikom mukom to što je njegova glupača Ninka to osjećala, i prostodušni pop je to osjećao, a on, Alik, nije. I odsutnost te prisutnosti doživljavao je tako intenzivno - tko zna je li moguće i prisutnost tako doživljavati...
- Ali, spreman sam to učiniti zbog nje, na kraju krajeva. - I Alik zaklopi oči od smrtnog umora.
Otac Viktor obriše orošeno podnožje čaše o svoje hlače i stavi je na stolić.
- Ne znam, zaista ne znam, ne mogu vas odbiti, teško ste bolesni. Ali tu nešto ne valja. Dopustite da razmislim... Znate što, pomolimo se skupa. Kako god znamo.
Otvori svoju aktovku, izvadi iz nje odeždu, odjene preko civilne odjeće mantiju, epitrahilj, polako sveže trake. Poljubivši ga, stavi na sebe teški jerejski križ, blagoslov pokojnoga djeda.
Alik je ležao zatvorenih očiju i nije vidio kako se, preodjenuvši se, promijenio otac Viktor, kako se uspravio i ostario. A svećenik se okrenuo prema maloj Vladimirskoj Majci Božjoj, loše otisnutoj i izblijedjele boje, pričvršćenoj na zid, spustio svoje okruglo proćelavo čelo i zavapio u sebi:
- Gospode, pomozi mi, pomozi!
U takvim trenucima uvijek se osjećao kao maleni dječak na nogometnom igralištu iza doma za rusku djecu blizu Pariza, koji su držali njegovi baka i djed za vrijeme rata i gdje je proveo čitavo svoje djetinjstvo. Kao da je ponovno stajao na nogometnom igralištu ispred poderane vratarske mreže, kamo su ga strpali, kao najmlađeg, u nedostatku pravog vratara, i on, sav ukočen, očekuje veliku sramotu, unaprijed znajući da neće uspjeti obraniti nijednu loptu...

8


Golemi Ljova Gottlieb s bradom crnom poput laštila izveo je iz lifta mršavoga naočitog čovjeka, također bradatog i visokog, nalik na Ljovin odraz u iskrivljenom zrcalu: sve je isto, samo četiri puta uže... Irina se od smijeha zamalo zagrcnula, ali začas se svladala. Ljova je odmah pronađe u mnoštvu i navali na nju supružničkim tonom:
- Rekao sam da ću te nazvati nakon što završi sabat, a tebi se javlja automatska sekretarica. Dobro da sam ranije zapisao adresu...
Irina se lupi dlanom po čelu:
- Joj! Zaboravila sam da je to navečer. Mislila sam da je sutra ujutro!
Ljova samo raširi ruke, ali odmah se sjeti rabina koji je stajao uz njega - s licem istodobno strogim i radoznalim. Ruski nije znao ni riječi.
T-shirt je stajala kraj stola, držeći papirnati tanjur s golemim komadom torte, i netremice gledala Gottlieba. Ljova se baci na nju poput vepra i obujmi joj glavu:
- O, mišiću! Mišiću moj!
Poljubi je u tjeme - tu odraslu djevojku koja je dugo živjela u njegovu domu i koju je posjedao na turu, vodio u vrtić i zvao kćeri.
"Kako je samo bestidan", mislila je Maječka usiljeno držeći glavu u njegovim kamenim ručetinama. "Tada sam toliko tugovala za njim, a sad mi se fućka. Gadovi, degenerici, svi do jednoga!" Ona malo trzne svojom ponositom glavom i Ljova je pažljivo pusti.
Rabin je bio pravi, u pohabanom crnom odijelu nekog vječno staromodnog kroja, sa svilenim vodviljskim šeširom koji je mamio novopridošle da sjednu na nj. Ispod krivog oboda slobodno su se spuštali nezbijeni pramenovi koji se nisu htjeli uvijati, samozadovoljno bujni. On se nasmiješi u crno-bijelu pokladnu bradu i reče:
- Good evening.
- Reb Menaše - predstavi Ljova rabina. - Iz Izraela.
Baš u taj čas otvore se vrata spavaće sobe i prema gostima zakorači otac Viktor u mantiji, uznojen, rumen, sjajnih, svijetlih očiju. Nina pohita k njemu:
- I, što je?
- Neće biti problema s moje strane, Nina. Doći ću opet... Čitajte mu evanđelje.
- Čitao je on, čitao. Mislila sam da će to sada biti gotovo - ražalosti se Ninka. Navikla se da joj se sve želje brzo ispunjavaju.
- Sada traži još jednu margaritu - zbunjeno se osmjehne otac Viktor.
Ugledavši svećenika, Ljova čvrsto primi Irinu za ruku iznad zapešća:
- Kako da shvatim ovo? Što je ovo, tvoje šale?
Irina prepozna njegov gnjevni pogled i trenutak prije Ljove osjeti njegovu razbuktalu žudnju. Živo se prisjetila kako je najviše ljubavi od njega dobivala kada bi ga prvo razdražila sitnom svađom ili uvredom.
- Nisu to nikakve šale, Ljovočka. - Miroljubivo ga je gledala u oči, susprežući smiješak i mangupsku želju da mu odmah stavi ruku na šlic.
Mrzeći se zbog sramotne strasti, crveneći se i naginjući se prema njoj sa strane, sve se više raspaljivao:
- Koliko sam si puta govorio: s tobom ne treba imati posla! Uvijek ispadne nekakav cirkus! - šištao je kroz bradu koja je drhtala od bijesa.
To nije bila istina. Stvar je bila samo u tome da ga je ona strašno povrijedila svojim odlaskom i on je silno gnjavio bračnim dužnostima svoju vječno umornu ženu, uzalud se nadajući da će izvući iz nje Irkinu glazbu, koje u ženi, ma koliko je tresao, nije bilo.
- To nije žena, nego guja - frkne Ljova.
Reb Menaše upitno je promatrao Ljovu. Nije znao ruski, nije poznavao ni rusku emigraciju, iako je sada u Izraelu bilo mnogo Židova iz Rusije, ali ne u Cfatu, gdje je on živio. Tamo se imigranti nisu naseljavali.
Bio je sabra, i materinji jezik bio mu je ivrit. Čitao je na aramejskom, arapskom i španjolskom, proučavao je judeo-islamsku kulturu doba kalifata. Engleski je govorio neusiljeno, ali s jakim naglaskom. Sada je pažljivo slušao glasove njihova mekog govora i činili su mu se neobično ugodnima.
Ninka muški stane ispred dvojice bradonja, primi rabina za obje ruke i, tresući svoju svijetlu kosu, reče mu na ruskom:
- Hvala vam što ste došli. Moj muž jako želi razgovarati s vama.
Ljova prevede na ivrit. Rabin kimne glavom i odvrati Ljovi, pokazujući očima na oca Viktora koji je skidao mantiju:
- Zadivljuje me kako su žustri svećenici u Americi. Židov nije stigao pozvati rabina, a on je već tu.
Otac Viktor izdaleka se nasmiješi kolegi neprijateljske vjeroispovijesti - njegova je dobronamjernost bila neprobirljiva i posve besprincipijelna. Usto je u mladosti proveo više od godinu dana u Palestini i razumio je jezik toliko da bi prikladno odvratio:
-I ja sam među pozvanima.
Reb Menaše nije ni okom trepnuo - nije razumio ili nije čuo.
Valentina je u međuvremenu tutnula u ruke ocu Viktoru čašu s mutnim žutim napitkom, i on oprezno gucne.
Reb Menaše naviknuto je skretao pogled s golih ruku i nogu, kao što je to činio u svom Cfatu, kada su strani turisti uz grohot ispadali iz izletničkih autobusa na kamenje njegova svetog grada, gnijezdo uzvišenog duha mistika i kabalista. Prije dvadeset godina okrenuo je leđa svemu tomu i nikada zbog toga nije zažalio. Njegova žena Geula, koja je nosila deseto dijete, nikada se nije pred njim obnaživala tako besramno kao sve ovdje prisutne žene.
"Baruh ata Adonai...", iz navike je počeo u sebi blagoslov, čiji se smisao svodio na zahvalnost Svevišnjemu što ga je stvorio kao Židova.
- Možda želite najprije prezalogajiti? - predloži Nina.
Ljova načini rukama gestu koja je istodobno značila strah, zahvalnost i odbijanje.
Alik je ležao zatvorenih očiju. Na mutnoj crnoj podlozi na unutarnjoj strani vjeđa vijugale su jarke žuto-zelene niti, stvarajući ritmične ornamente, pokretne i smislene, no Alik, koji je nekoć pomno proučio drevni alfabet sagova, nikako nije mogao uloviti osnovne elemente od kojih su bile složene te pomične šare.
- Aliče, netko ti je došao. - Nina mu podigne glavu, prijeđe vlažnim ručnikom po vratu, protrlja grudi. Potom skine s njega narančasti pokrivač, zamahne nad njegovim ravnim golim tijelom, i reb Menaše još se jednom iznenadi sveopćoj američkoj besramnosti.
Čini se da oni uopće ne razumiju što je to nagost. I po navici obrati se mišlju praizvoru, gdje prvi put bijaše izgovorena ta riječ.
"Oboje bjehu nagi i ne stidjehu se". Druga glava Berešita. Gdje je ta čeljad? Zašto se ne srame? Nisu izgledali poročno. Prije su se činili nevinima... Ili smo se odučili čitati Knjigu... Ili je Knjiga napisana za druge ljude, koji je umiju drugačije čitati?
Nina pridigne Alikova koljena i skupi ih, ali noge nespretno padnu.
- Pusti, pusti - još ne otvarajući oči i gledajući posljednju viticu ornamenta reče Alik.
Nina mu gurne jastuke pod koljena.
- Hvala, Ninočka, hvala - odazva se on i otvori oči. Visok, mršav čovjek u crnom, nagnuvši glavu na stranu, tako da mu je obod sjajnog šešira gotovo doticao lijevo rame, stajao je pred njim u iščekivanju.
- Do you speak English, don't you ?
- I do - osmjehne se Alik i namigne Nini.
Ona izađe, a za njom i Ljova.
Rabin sjedne na klupicu koja je još čuvala toplinu svećenikove stražnjice, smjesti uz stanovito oklijevanje svoj prašnjavi šešir na rub Alikove postelje. Prepolovio se, brada mu je ležala na šiljatim koljenima. Golema stopala u pohabanim cipelama s gumenim potplatom, bez vezica, stajala su vrhom uz vrh, odvojenih peta. Bio je ozbiljan i usredotočen, elastičnu kupolu crne prosijede kose pokrivala je na tjemenu mala crna kipa, pričvršćena nevidljivom ukosnicom.
- Stvar je u tome, rabi, da ja umirem - reče Alik. Rabin se nakašlje i pomakne dugačke spojene prste.
Nije imao posebnog interesa za smrt.
- Shvaćate, moja je žena kršćanka i želi da se krstim. Da prihvatim kršćanstvo - pojasni Alik i zašuti. Sve mu je teže bilo govoriti. I uopće ga više nije veselila ta ideja.
I rabin je šutio, gladeći vlastite prste, a nakon stanke upita:
- Kako vam je ta glupost pala na pamet? - Nije posve umjesno upotrijebio engleski izraz, koji označava glupost druge vrste, ali precizirao je svoju misao dodavši:
- Apsurd.
- Apsurd je za Helene. Nije li za Židove sablazan?
- Profinjenost i brzina reakcije nisu napuštale Alika, bez obzira na tupu utrnulost koju je gotovo prestao osjećati tijelom, ali ju je posljednjih dana osjećao licem.
- A zašto mislite da rabin treba znati tekstove vašeg apostola? - bljesne svijetlim i radosnim očima Menaše.
- A zar može biti nečega što rabin ne zna? - uzvrati Alik.
I postavljali su jedan drugome pitanja ne dobivajući odgovore, kao u židovskom vicu, ali razumjeli su jedan drugoga kudikamo bolje nego što bi, zapravo, trebali. Nisu imali ništa zajedničko ni u odgoju ni u životnom iskustvu. Jeli su različitu hranu, govorili različitim jezicima, čitali različite knjige. Obojica su bili obrazovani ljudi, ali područja njihovih cjelokupnih znanja gotovo se nisu presijecala. Alik ništa nije znao ni o kalamu - muslimanskoj spekulativnoj teologiji kojom se skrupulozno bavio reb Menaše već dvadeset godina, ni o Saadiji Gaonu, čije je radove svih tih godina reb Menaše neumorno komentirao, a reb Menaše nikada nije čuo ni za Maleviča, ni za De Chirica...
- Što je, nemate se s kim posavjetovao" osim s rabinom? - s ponosnom i šaljivom skromnošću upita reb Menaše.
- A zašto se Židov pred smrt ne može posavjetovati baš s rabinom?
U tom zabavnom razgovoru sve je bilo ispod površine, i oba su to shvaćali, te su se, postavljajući blesava pitanja, primicali onom važnom do čega dolazi u međuljudskom kontaktu - dodiru koji ostavlja neizbrisiv trag.
- Žao mi je žene. Plače. Što da radim, rabi? - uzdahne Alik.
Rabin ukloni osmijeh, kucnuo je njegov čas.
- Ejliče! - On počeše nos, pomakne goleme cipele. - Ejliče! Ja živim u Izraelu gotovo ne izlazeći iz njega. Prvi sam put došao u Ameriku. Ovdje sam tri mjeseca. Potresen sam. Bavim se filozofijom. Židovskom filozofijom, a to je posebna stvar. Kod Židova uvijek u temelju leži Tora. Ako ne proučava Toru, nije Židov. U starini smo imali jedan pojam - "zarobljena djeca". Ako su židovska djeca bila zarobljena i lišena Tore, židovskog načina života, odgoja i obrazovanja, onda ona nisu kriva za tu nesreću. Čak ne moraju biti svjesna toga. Ali židovski svijet dužan je preuzeti brigu o njima, čak i ako su u poodmakloj dobi. Ovdje, u Americi, vidio sam cijeli svijet sastavljen od "zarobljene djece". Čitavi milijuni Židova u poganskom su zarobljeništvu. Povijest Židova nikada nije poznavala takva vremena. Uvijek je bilo otpadnika i nasilno pokrštenih, i "zarobljene djece" bilo je ne samo u doba Babilona. No danas, u dvadesetom stoljeću, "zarobljene djece" ima više nego pravih Židova. To je proces. A ako je to proces, onda je u njemu volja Svevišnjega... I o tome ja razmišljam sve vrijeme. I još ću dugo razmišljati. A vi govorite - krštenje! To jest, iz kategorije "zarobljene djece" prijeći u kategoriju otpadnika? S druge strane, vas se ne može nazvati ni otpadnikom, jer, strogo govoreći, vi i niste Židov. A drugo je gore od prvoga, ja bih rekao... Ali još kažem, opet s druge strane: u biti, ja nikada nisam imao izbora...
"Baš zanimljivo, ni ovaj nije imao izbora... Kako to da sam ja imao pun kufer izbora?", pomisli Alik.
- Rodio sam se kao Židov - Menaše zatrese svoje bujne pajkelese - bio sam to od samog početka i bit ću do kraja. Meni je lako. Vi imate izbora. Možete biti nitko, što po mom mišljenju znači biti poganin, a možete i postati Židov, za što imate veliki temelj - krv. A možete postati kršćanin, to jest, prema mojem shvaćanju, pokupiti zalogaj koji je pao sa židovskog stola. Neću čak niti govoriti je li taj zalogaj dobar ili loš, reći ću samo da je umak koji je povijest priložila tom zalogaju bio vrlo sumnjiv... pa ako ćemo govoriti posve otvoreno, nije li kršćanska ideja žrtvovanja Krista, shvaćenog kao utjelovljenje Svevišnjeg, najveća pobjeda pogana?
On zagrize crvenu usnu, još jednom pažljivo pogleda Alika i završi:
- Po meni, najbolje je da ostanete "zarobljenim"... Uvjeravam vas, ima stvari o kojima odlučuju muževi, a ne žene. Ništa vam drugo ne mogu reći...
Reb Menaše ustane s neudobne klupice i iznenada osjeti vrtoglavicu. Nagnuo se nad Alikom sa svoje visine i stao opraštati:
- Umorili ste se, vidim. Odmorite se...
I promrmlja neke riječi koje Alik nije razumio. Bile su na drugom jeziku.
- Reb Menaše, pričekajte, htio bih popiti s vama za oproštaj - zaustavi ga Alik.
Libin i Rudy iznesoše Alika u atelje i smjestiše ga, ili točnije, staviše ga u naslonjač.
"Iscrpljen je", pomisli otac Viktor. "Kako je blizu čudo. Treba zavapiti. Skinuti krov. Bože, zašto nam ne uspijeva?"
Bilo je osobito tužno jer je znao zašto...
Ljova je htio odmah odvesti rabina. No, priđe mu Ninka, ponudi čašu.
Ljova odlučno odbije, ali rabin mu nešto reče, i Ljova upita Ninu:
- Imate li votke i plastičnih čaša?
- Ima - začudi se Nina.
- Nalijte u plastične - zamoli on.
S ulice je dopirala glazba kao što dopire smrad sa smetlišta. Uz to, bijaše vrućina. Ta njujorška vrućina, koja nije jenjavala ni noću, uvečer je povećavala uzbuđenost, i mnogi su patili od nesanice za takva vremena, osobito novi ljudi, koji su u svojim tijelima nosili naviknutost na drugi temperaturni režim. To se odnosilo i na rabina: iako se navikao na vrućinu i odlično je podnosio, ipak je u Izraelu, barem tamo gdje je živio posljednjih godina, noćna svježina smjenjivala dnevnu vrućinu, i ljudi su uspijevali preko noći odahnuti od dnevnog sunčanog tereta.
Ninka donese dvije plastične čašice i dade ih bradonjama.
- Sad ću vas odvesti na sveučilište - reče Ljova rabinu.
- Ne žuri mi se - odvrati on, sjetivši se zagušljivog sobička u domu i višesatnog čekanja nestalna sna.
Alik se raširio u naslonjaču, a oko njega su vikali, smijali se i pili njegovi prijatelji, svatko kao sam za sebe, ali svi fokusirani na njega, i on je to osjećao. Uživao je u životnoj svakodnevici, i, kao lovac koji cijelog života juri iluzije oblika i boje, sada je znao da u životu nije imao ničeg boljeg od tih besmislenih druženja, kada je ljude koji su mu došli u dom ujedinjavalo vino, veselje i dobar odnos u istom ovom ateljeu, u kojemu nije bilo ni pravoga stola - stavljali su izgrebanu dasku na nogare.
Ljova i rabin sjedili su u klimavim naslonjačima. Onih godina, kada se Alik tu kućio, smetlišta u četvrti bila su izvrsna: naslonjači, stolice, divan - sve je bilo odatle. Nasuprot Ljove i Menašea visila je velika Alikova slika. Bila je to odaja posljednje večere, s trostrukim prozorom i stolom prekrivenim bijelim stolnjakom. Nikoga nije bilo oko stola, zato je na stolu bilo dvanaest krupnih šipaka, pomno naslikanih, hrapavih, s finim ljubičastim, tamnocrvenim i ružičastim nijansama, s hipertrofiranim nazupčanim krunama, slikovitim udubinama, koje su odražavale njihov unutarnji ustroj pregrada punih zrna. U trostrukom prozoru protezala se Sveta zemlja. Takva kakva je bila danas, a ne u mašti Leonarda da Vinčija.
Rabin, koji nije bio ljubitelj i poznavatelj slikarstva, zagleda se u sliku. Najprije je vidio plodove šipka. Bijaše to davni spor, koji je zapravo plod zaveo Havu. Jabuka, šipak ili breskva. Prostoriju prikazanu na slici također je znao. Ta takozvana Odaja nalazila se baš iznad Davidova groba, u Starom Gradu.
"Ipak u njemu govori čista židovska čednost", zaključi gledajući sliku. "Ljude je zamijenio šipcima. Eto u čemu je stvar. Jadnik...", pomisli s tugom.
Bio je on pravi Izraelac, rodio se drugog dana nakon proglašenja države. Djed je bio cionist, organizator jedne od prvih poljoprivrednih kolonija, otac je živio kao pripadnik Hagane, i sam je stigao i ratovati, i kopati zemlju. Rodio se pod zidinama Starog Grada, kod mlina Montefiori, i prvi pogled s prozora kojeg se sjeća bio je pogled na Sionska vrata.
Imao je dvadeset godina kada je prvi put, iza tenkova, ušao unutar tih zidina. Još se osjećao miris paljevine i metala. Obišao je čitavi Stari Grad, istražio svu zbrku arapskih ulica, sve krovove kršćanske i armenske četvrti. Kršćanske svetinje Jeruzalema činile su mu se sumnjivima, kao i veći dio židovskih. Odaja posljednje večere osobito je izazivala nevjericu: nije mogla ta tajna pashalna večera biti dogovorena nad kostima Velikoga Cara. Uostalom, ni Davidova grobnica nije ulijevala povjerenje... Sav taj čudesni svijet od krhkog bijelog kamenja, drhtavog svjetla i vrelog zraka, koji je tako volio, bijaše pun povijesnih i arheoloških neskladnosti, za razliku od svijeta visoke knjiške mudrosti, organiziranoga s kristalnom točnošću, bez lakuna i približnosti, s razboritim uspinjanjem i prekrasnim paradoksalnim logičkim petljama...
Što mu znači ta zemlja prvi put je shvatio napustivši Izrael. Bio je tada mlad, završio je fakultet, i poslali su ga u Njemačku da izučava filozofiju. Nakon godinu dana usredotočenog i vrlo uspješnog rada posve je izgubio interes za europsku filozofiju, otrgnutu od one životne osnove koju je priznavao isključivo Tori. Tako je završilo kratko vrijeme njegova akademskog obrazovanja, i na polovini trećeg desetljeća svoga života stupio je na tradicionalni put židovske znanosti, što je zapravo bila teologija.
Tada se i oženio šutljivom djevojkom, koja je uoči svadbe odrezala veličanstvene riđe uvojke. Otada je uživao u harmoniji rođenoj iz spoja svakodnevice regulirane urarskom točnošću u svim detaljima i goleme intelektualne obveze učitelja i učenika istodobno.
Njegov se svijet potpuno promijenio: informacije, koje većina ljudi dobiva preko radija, televizije, svjetskoga tiska, posve su se udaljile od njega, a umjesto toga dobio je hranu "Sulhan aruh" - stol prostrt za one koji žele primiti židovsko duhovno naslijeđe - i višeglasnu dječju ciku.
Nakon pet godina izašla mu je prva knjiga, u kojoj je proučavao stilističke razlike između Saadijinih komentara Danijela i Ljetopisa, a nakon još dvije godine preselio se u Cfat.
Njegov svijet bio je biblijski jednostavan i talmudski složen, ali svi su se rubovi poklapali, a svakodnevni rad na srednjovjekovnim tekstovima pridavao je tekućem vremenu primjesu vječnoga. Dolje, pod gorom, plavio se Kineret, i upravo ovdje stekao je duboki osjećaj zahvalnosti Svevišnjemu - kršćanin bi ga, bez sumnje, nazvao farizejskim - za dodijeljenu mu sudbinu služenja i spoznaje, za svetost njegove zemlje, koja se mnogima čini tek kao prljava i provincijska istočna država, a za njega je bila neosporno središte svijeta, prema kojem su sve druge države s njihovim povijestima i kulturama bile čitane samo kao komentari...
Kroz mnoštvo gostiju k njemu se probijao svećenik, skinuvši mantiju.
- Rekli su mi da ste doputovali iz Izraela radi ciklusa predavanja iz judaistike? - upitao je na školskom engleskom jeziku.
Menaše ustane. Još nikada nije razgovarao sa svećenikom.
- Da, predajem trenutno na židovskom sveučilištu. Ciklus predavanja iz judeo-islamske kulture.
- Tamo ima sjajnih predavanja. Jednom sam čitao knjigu, predavanja iz biblijske arheologije, koju je izdalo to sveučilište - radosno se osmjehne svećenik. - A vašu judeo-islamsku temu u kontekstu suvremenog svijeta tumače, vjerojatno, kao vrlo lukavu dvoličnost?
- Dvoličnost? - nije odmah shvatio reb Menaše. - Ne, ne, mene ne zanimaju političke paralele, ja se bavim filozofijom - uznemirio se rabin.
Alik pozove Valentinu k sebi:
- Valentina, pripazi na njih da ne ostanu trijezni. Valentina, rumena i debela, donese, pritišćući ih uz grudi, tri plastične čašice i stavi ih pred Ljovu.
Popiše skupa, utroje, i za koji časak glave im se približiše, kimali su bradama, odmahivali glavama i gestikulirali, a Alik, strašno zadovoljan, pokazujući očima prema njima, reče Libinu:
- Mislim da sam danas vrlo uspješno nastupio u ulozi Saladina...
Valentina potraži pogledom Libina i kimne prema kuhinji. Malo zatim stjerala ga je u kut:
- Ja je ne mogu tražiti, pitaj ti...
- Ma da, ti ne možeš, a ja mogu - uvrijedi se Libin.
- Tebi je lako. Treba hitno platiti barem za jedan mjesec...
- Pa nedavno smo skupljali...
- Da, nedavno, prije mjesec dana - slegne ramenima Valentina. - Zar ja moram najviše dati? Telefon sam prošli mjesec platila, sami međugradski, Ninka stalno zove kad se napije...
- Ona je nedavno dala - primijeti Libin.
- No, dobro, pitaj još nekoga. Možda Fajku? Libin prasne u smijeh: Fajka je bila u dugovima preko glave i ovdje nije bilo nijednog čovjeka kojem nije bila dužna makar deset dolara. Libinu ništa nije preostalo nego ići k Irini.
S novcem je bilo više nego loše - katastrofa. Alik se posljednjih godina prije bolesti slabo prodavao, a sada, kad je prestao i raditi, te nije mogao ganjati galeriste, prihodi su bili na nuli. Točnije rečeno, i manji od nule. Dugovi su rasli. I oni koji su se morali otplaćivati, i oni medicinski, koji nikada neće biti otplaćeni.
Bio je još jedan vrlo neugodan slučaj koji se povlačio već nekoliko godina: dva galerista iz Washingtona, koji su Aliku radili izložbu, nisu vraćali dvanaest slikarskih radova. Alik je djelimice sam tomu bio kriv. Da je stigao na dan zatvaranja izložbe, kao što je bilo dogovoreno, i sam sve pokupio, do toga ne bi došlo. Ali kako je on, slaveći unaprijed prodaju triju djela s te izložbe, o čemu su ga obavijestili galeristi, posudio novac i otputovao s Ninkom na Jamajku, tako nije došao na zatvaranje. Kada se vratio, opet nije otišao tamo. Međutim, ček za prodane radove iz nekog razloga nije stigao, pa je nazvao Washington kako bi saznao o čemu se radi. Rekli su mu da su radovi vraćeni, a uostalom - kamo je on nestao, morali su dati njegove radove na čuvanje jer u galeriji nije bilo mjesta. To je bila čista laž.
Alik je zamolio Irinu za pomoć. Razjasnila se još jedna okolnost: Alik je prilikom potpisivanja ugovora ostavio kod galerista kopiju, i sada su se oni, iskorištavajući njegov propust, ponašali vrlo drsko, pa Irina nije mogla u toj situaciji gotovo ništa učiniti. Jedini joj je adut katalog galerije s najavom izložbe u kojem je bila reprodukcija jedne od slika. Baš one koju su proglašavali prodanom. Irina je pokrenula parnicu protiv njih, a dok se taj slučaj razvlačio, uz jecaj je dala Aliku ček na svojih pet tisuća. Rekla mu je da je utjerala novac. Ona uistinu nije gubila nadu da će ga dobiti.
Bilo je to početkom prošle zime. Kada je donijela ček Alik se strašno obradovao:
- Nemam riječi. Jednostavno nemam riječi. Sad ćemo platiti najamninu i napokon kupiti Ninki bundu.
Irina se razljutila - nije za bundu dala svoj krvavo zarađen novac. Ali ništa se tu nije moglo, pola novca otišlo je na bundu: tako je to bilo kod Alika i Ninke. Nisu voljeli jeftinu robu.
"Vražja boemština", negodovala je Irina. "Očito, malo su govana ovdje pojeli..." Ispustivši iz sebe vreli uzdah, odlučila je da će pomagati, ali malim svotama, kad bude prijeko potrebno. Na kraju krajeva, ona je samohrana majka s djetetom. I nije tako bogata kako oni misle. Da ne govorimo kako je teško taj novac zaraditi...
Kada joj je Libin prišao već je vadila čekovnu knjižicu. Male svote rasle su poput male djece - posve neprimjetno…

9


Bradonje su izašle na ulicu. Gottlieb se uopće nije osjećao pijanim, ali je potpuno zaboravio gdje je ostavio auto. Tamo gdje je očekivao da će ga ugledati stajao je tuđi dugački pontiac.
- Maknuli su ga, maknuli! - kao dijete, posve bezazleno nasmijao se otac Viktor.
- Pa ovdje se smije parkirati, zašto bi ga maknuli? - naljutio se Gottlieb. - Pričekajte ovdje, pogledat ću iza ugla.
Rabin nije pokazivao nikakvo zanimanje za to kojim će ga automobilom odvesti, mnogo zanimljivije bilo mu je ono što je govorio smiješni čovjek s kapom.
- Dakle, da nastavim, s vašim dopuštenjem - žurio je otac Viktor podijeliti svoje misli s izuzetnim sugovornikom. - Prvi je eksperiment, može se reći, prošao uspješno. Dijaspora se pokazala iznimno korisnom za čitav svijet. Naravno, vi ste skupili svoje ostatke tamo kod vas. Ali, koliko se Židova izgubilo, asimiliralo, koliko ih je u znanosti i kulturi svih zemalja? Ja sam u stanovitom smislu judofil. Uostalom, svaki normalan kršćanin poštuje izabrani narod. I, razumijete li, neobično je važno da Židovi ulijevaju svoju dragocjenu krv u sve kulture, u sve narode, a što se odvija prema tom modelu? Svjetski proces! I Rusi su izašli iz svog geta, i Kinezi. Obratite pozornost na mlade američke Kineze, među njima ima najboljih matematičara i sjajnih glazbenika... Idemo dalje - mješoviti brakovi! Razumijete li na što mislim? Dolazi do stvaranja novog naroda!
Rabin je, čini se, odlično shvaćao na što misli oponent, ali nimalo nije odobravao njegove ideje i pomalo je grizao usne.
"Tri čašice ili četiri čašice?", pokušavao se prisjetiti. Ali koliko god da ih je bilo, očito je bilo previše...
- Evo novih vremena: ni židovskih, ni helenskih, u najdoslovnijem smislu... - radovao se svećenik.
Rabin stane, priprijeti mu prstom:
- Eto, vama je najvažnije da nisu židovska... Gottlieb je dovezao auto, otvorio vrata, posjeo svog rabina i krajnje neuljudno ostavio oca Viktora samog na ulici, silno ogorčenog:
- Vidi kako je on to izvrnuo, a ja uopće nisam tako mislio...

10


Gosti se nisu razišli, nego prije iščezli. Netko je ostao prenoćiti na tepihu. Tu, na tepihu, spavala je i Ninka. Ta je noć bila Valentinina. Alik je zaspao odmah nakon odlaska gostiju, a Valentina se stisnula pod njegovim nogama. Mogla je i malo odspavati, ali, kao za inat, san joj nije dolazio. Već je bila opazila da je alkohol u posljednje vrijeme počeo djelovati na čudan način: tjerao je san.
Valentina je doletjela u Ameriku u studenom 1981. Imala je dvadeset osam godina, visoka je bila metar šezdeset pet, a teška osamdeset pet kilograma. Tada se još nije vagala u funtama. Na sebi je imala ručno sašiveni crni huculski kaputić od vune. U platnenom kariranom kovčegu ležala je neobranjena disertacija, koja joj nikada nije zatrebala, komplet svečane odjeće vologodske seljanke s kraja devetnaestog stoljeća i tri jabuke antonovke koje je bilo zabranjeno uvoziti. Njihov jaki miris probijao se kroz trošni kovčeg. Jabuke su bile namijenjene njezinu mužu Amerikancu, koji je iz nekog razloga nije dočekao.
Tjedan dana ranije, kupivši kartu za New York, nazvala ga je i obavijestila da dolazi. On se, izgleda, obradovao, uz obećanje da će je dočekati. Njihov je brak bio fiktivan, ali bili su pravi prijatelji. Mickey je boravio u Rusiji godinu dana, prikupljajući materijal o sovjetskom filmu tridesetih godina i neurastenično proživljavajući tešku vezu s malim čudovištem koje ga je ponižavalo, pljačkalo i podvrgavalo mukama ljubomore.
S Valentinom se upoznao u modernoj filološkoj školi. Ona ga je primila k sebi, izliječila valerijanom, nahranila peljmenima i na koncu saslušala potresnu ispovijed homoseksualca kojeg je tištala nesavladivost vlastite naravi. Visoki i slabunjavi Mickey plakao je i izlijevao pred Valentinu svoju tugu uz istodobni psihoanalitički auto-komentar. Valentina se dugo i suosjećajno čudila hirovitosti prirode pa je, ulovivši kratku stanku u dvosatnom monologu, postavila izravno pitanje:
- A što, nikad nisi sa ženom...?
Pokazalo se da i s tim nije bilo jednostavno; neka sedamnaestogodišnja sestrična, koja je bila kod njih mjesec i pol dana u gostima, izmučila je tada četrnaestogodišnjeg Mickeya svojim milovanjima i otputovala natrag u svoj Connecticut, ostavivši ga u stanju iscrpljujuće nevinosti i neizbrisive grešnosti.
Priča je izgledala malo previše literarna, i na kraju te razvučene i emocionalne pripovijesti, umorna je Valentina stavila oba njegova tanka dlana na jedre datule svojih izuzetnih bradavica i bez osobitog ga truda silovala, što ga je, uostalom, dovelo do potpunog zadovoljenja.
Taj je doživljaj ostao i jedinim u Mickeyevoj biografiji, ali njihov odnos je otada zadobio primjesu neobične prijateljske bliskosti.
Valentina je u to vrijeme proživljavala vlastiti slom: šokantno podlu izdaju voljenog čovjeka. On je bio poznati disident, uspio je čak nešto i odguliti, slovio je za junaka i besprijekorno poštenu i srčanu osobu. Ali, očito, kod njega je šav prolazio baš između gornje i donje polovice: gornja je bila prvoklasna, a donja prilično kvarna. Bio je lakom na žene, neizbirljiv i znao ih je sve dobro iskoristiti. Njegov su odlazak oplakale mnoge zgodne prijateljice krajnje antisovjetske orijentacije, a dvoje-troje izvanbračne djece bilo je osuđeno da se čitav život drže legende o ocu-junačini.
Na koncu je otišao iz Rusije kao heroj, oženivši talijansku ljepoticu, k tome i bogatu, a Valentina je ostala s kagebeovskim repom i neobranjenom disertacijom.
Tada joj je plemeniti Mickey predložio fiktivni brak, koji su i sklopili. Vjenčali su se i radi nekakvog reda čak upriličili svadbu u Kalugi, kod Valentinine mame, koja se na dan svadbe pomirila s kćeri, iako joj se mladoženja baš nije svidio, nazvala ga je "trakavicom". Ipak je draž američke putovnice djelovala čak i na nju. U tiskari, gdje je čitavog života radila kao spremačica, nitko još svoje kćeri nije udavao u Ameriku.
Nakon što je čekala muža dva sata na aerodromu JFK, Valentina ga je nazvala, ali nitko se nije javio. Tada je odlučila otići na adresu koju joj je dao još u Rusiji. Adresu je pokazala nekim dobronamjernim Amerikancima, i ispostavilo se da nije njujorška, već prigradska. Engleski je znala traljavo, bila je slavistica. Jedva razumjevši, krenula je na rečenu adresu.
Osjećaj potpune nestvarnosti onoga što se zbivalo oslobađao ju je od uobičajenih ljudskih briga. Budućnost, kakva god bila, ipak joj se činila boljom od prošlosti – sve iza nje bilo je previše okaljano. Uz te lake misli sjela je u autobus. Iz nekog razloga nisu tražili novac, a ona nije odmah shvatila što u toj situaciji znači riječ free. A kada je shvatila da je vožnja besplatna obradovala se. Imala je pedeset dolara i znala je kako bi to u svakom slučaju trebalo biti dovoljno da stigne do neodgovornoga muža.
Na kraju dana, poslije mnogih malih doživljaja i golemih putnih dojmova, izašla je u Tarrytownu, udahnula večernji zrak i sjela na žutu klupu na peronu. Nije spavala više od jednog i pol dana, sve oko nje kao da se lagano kretalo, i u glavi joj se vrtjelo od potpune neodređenosti i slabosti.
Prosjedivši desetak minuta, primila je svoj kovčeg i stupila na neveliki trg krcat automobilima. Upitala je mladića koji je nešto petljao oko brave na autu kako da nade ulicu, i on joj je, ništa ne rekavši, otvorio druga vrata i dovezao je do lijepe katnice smještene na brdašcu u okviru od njegovana grmlja. Padao je mrak. Stala je pred dvorišnim vratima od jednostavnih bijelih letvi.
Rachel, Mickeyeva majka, od jutra je bila uznemirena čudesnim snom koji je usnila pred zoru: našla je u bijeloj sjenici, koje zapravo uopće nije bilo u njihovu vrtu, milu bucmastu djevojčicu, i ta je djevojčica razgovarala s njom o nečemu važnom i vrlo ugodnom, iako je bila posve sitna, a u životu tako malena djeca još ne govore. Ali što je točno govorila, Rachel se nije mogla sjetiti.
Tijekom dana, kada je prilegla da se odmori, pokušala je dozvati u sjećanje tu prozračnu sjenicu, tu bucmastu djevojčicu, kako bi je ponovno usnila i rekla joj ono važno što nije uspjela pred jutro. Ali djevojčica se više nije pojavila, a i nije se imalo što čekati, danju Rachel nije sanjala. Sada je hodala prema vratašcima, pomalo se gegajući, ta Židovka jednostavna lica s okruglim očima i kolobarima od davne nesanice, te promatrala ženu s malim kovčegom koja je stajala iza vrata.
- Dobar dan! Mogu li vidjeti Mickeya? - upitala je žena.
- Mickeya? - začudi se Rachel. - On ne živi ovdje. Živi u New Yorku. Ali jučer je otputovao u Kaliforniju...
Valentina spusti kovčeg na zemlju:
- Baš čudno. Nije me dočekao, a obećao je.
- Ah! Takav je Mickey! - odmahne rukom Rachel.
- Odakle ste vi?
- Iz Moskve.
Valentina je stajala u pozadini bijelih vrata, i Rachel se iznenada dosjetila da ona bijela sjenica u snu nije bila sjenica, već baš ta vrata, a bucmasta djevojčica upravo ova žena, također bucmasta...
- Moj Bože! A moji su roditelji iz Varšave! - radosno usklikne ona kao da su Varšava i Moskva susjedne ulice.
- Uđite, uđite!
Nekoliko minuta kasnije Valentina je sjedila za niskim stolićem u dnevnom boravku, promatrajući kroz prozor vrt koji se spuštao dolje, čija su se sva stabla okrenula prema njoj i gledala iz sve gušće tame u jarko osvijetljeni prozor.
Na stolu su stajale dvije tanke mutne šalice, tako lagane kao da su od papira, i priprosti čajnik od terakote. Keksi su podsjećali na alge, a lješnjaci su bili trokutasti, tankih ljuski i ružičaste boje. Sama Rachel, prekriživši ruke na trbuhu potpuno istim seoskim pokretom kako je to činila Valentinina majka, s dobrohotnim je zanimanjem promatrala Valentinu, nagnuvši na stranu glavu sa svilenim zelenim turbanom. Pokazalo se da Ruskinja zna poljski, pa su počele razgovarati na poljskom, što je Rachel pričinjavalo veliko zadovoljstvo.
- Došli ste u goste ili radi posla? - postavila je Rachel najvažnije pitanje.
- Došla sam zauvijek. Mickey je obećao da će me dočekati i pomoći oko posla - uzdahne Valentina.
- Upoznali ste se s njim dok je radio u Moskvi? - prebacivši glavu na drugo rame (imala je tu smiješnu navadu da naginje glavu na rame) upita Rachel.
Valentina se načas zamislila, tako se umorila da jednostavno nije imala snage voditi uglađen razgovor na poljskom pa još tu i tamo slagati:
- Iskreno rečeno, Mickey i ja smo se vjenčali...
Krv jurne Rachel u lice. Izjurila je iz sobe i čitavom se kućom razletio njezin zvonki glas:
- Davide! Davide! Dođi brzo ovamo!
David, njezin muž, isto tako visok i slabunjav kao Mickey, u crvenom kućnom haljetku i s kapicom, stajao je na vrhu stubišta. U ruci je držao debelo nalivpero.
O čemu se radi? - govorio je cijelom svojom pojavom, ali šutke. Mickeyevi roditelji bili su predivan par. Jedno u drugom našli su ono što sami nisu imali i bili su oduševljeni nađenim. Približivši se šezdesetoj i dostigavši moguće granice supružničke i ljudske bliskosti, pripremajući se za dugu sretnu starost, oboje su prije nekoliko godina uz silan užas otkrili da se njihov jedinac odrekao zakona svog spola i skrenuo u takvu poganu gadost koju Rachel čak nije mogla ni imenovati.
- Bili smo sretni, previše sretni - mrmljala je za besanih noći u svom golemom veličanstvenom krevetu, u kojem nakon užasnog otkrića više nikada nisu dodirnuli jedno drugo. - Bože, vrati ga među obične ljude!
I ona je, židovska djevojčica koju su od vatre i plina spasile redovnice skrivajući je gotovo tri godine okupacije u samostanu, otišla u samu krajnost, obraćajući se Majci onog Boga u kojega nije smjela vjerovati, ali je ipak vjerovala:
- Matka Boska, učini to, vrati ga...
Popularna prosvjetiteljska literatura, koja je na pristupačan način objašnjavala da joj se sa sinom ništa osobito ne zbiva, da je sve u redu i humano mu društvo daje pravo raspolaganja svojom stvarčicom kako mu puhne u glavu, nije utješila njezinu staromodnu dušu.
Sada se muž spuštao stepenicama prema njoj i, gledajući njezino rumeno, sretno lice, nagađao kakva ju je radost zadesila.
Radost - jao, fiktivna! - sjedila je u gostinskoj sobi i širila oči koje su se same sklapale... Tako je počela Valentinina Amerika...
Alik se pomakne, Valentina poskoči:
- Sto je, Aliče?
- Žedan sam.
Valentina mu prinese šalicu, on jedva okusi, zakašlje.
Ona ga protrese, lupne po leđima. Pridigne ga, baš kao onog lutka kojeg je napravila Anjka Korn:
- Evo, evo, uzet ćemo slamku...
Opet srkne i opet zakašlje. To se događalo i prije. Valentina ga ponovno protrese, lupne po leđima. Opet mu da slamku. On opet počne kašljati, i kašljao je taj put dugo, nikako nije mogao doći sebi. Tada Valentina smoči vodom komadić salvete i stavi mu ga u usta. Usne su mu bile suhe, raspucane.
- Da ti namažem usne? - upita ona.
- Nikako. Mrzim mast na usnama. Daj mi prst.
Ona mu stavi prst između suhih usana, on ga dotakne jezikom, prijeđe preko njega. To je bio jedini dodir koji mu je preostao. Čini se da je to bila posljednja noć njihove ljubavi. Oboje su to pomislili. On reče vrlo tiho:
- Umrijet ću kao preljubnik...
Valentina je tada živjela teže nego ikada. S posla je obično odmah išla na predavanja. No tog dana morala je svratiti doma, jer ju je nazvala gazdarica i zamolila da hitno donese ključ: nešto se dogodilo s bravom, ali Valentina nije shvatila što točno. Predala je ključ gazdarici, ali ni s tim ključem ulazna se vrata nisu otvarala. Ostavivši gazdaricu samu s pokvarenom bravom, prije odlaska na predavanja svratila je u židovsku zalogajnicu iza ugla, kod Katza. Cijene su tu bile umjerene, a sendviči s dimljenom govedinom i puretinom odlični. Kršni prodavači, koji bi mogli prevrtati betonske blokove, majstorski su slagali mirisno meso golemim noževima i razgovarali na mjesnom narječju. Bilo je prilično mnogo ljudi, ispred tezge stajalo ih je nekoliko. Onaj koji je stajao ispred Valentine, okrenut leđima, s riđim repom svezanim gumicom, prijateljski se obratio prodavaču:
- Čuj, Miša, dolazim ovdje deset godina. I ti, Arone, oba ste za to vrijeme postali dvostruko deblji, a sendviči dvostruko mršaviji. Zašto je to tako, ha?
Mašući golim rukama, prodavač namigne Valentini:
- On na nešto aludira, razumiješ?
Čovjek se okrene Valentini. Lice mu je bilo nasmiješeno, pjegavo, veselo su stršali riđi brci:
- Misli da je to aluzija. A to nije aluzija, nego životna zagonetka.
Prodavač Miša natakne na vilicu jedan krastavac, potom drugi i stavi ih pokraj bogatog sendviča na kartonskom tanjuru:
- Za tebe ekstra krastavac, Aliče. - I obrati se Valentini: - Kaže da je slikar, ali ja znam da je iz Odjela za zaštitu socijalističke imovine. I ovdje su me našli. Pastrami?
Valentina kimne, nož zabliješti u Mišinoj ruci. Riđokosi sjedne za najbliži stol, tamo se upravo oslobodilo još jedno mjesto, i, uzevši iz Valentininih ruku tanjur i stavivši ga na svoj stol, namjesti joj nogom stolicu.
Valentina šutke sjedne.
- Iz Moskve si? Ona kimne.
- Dugo si tu?
- Mjesec i pol.
- Aha, i izgledaš neiskusno. - Pogled mu je bio otvoren i dobronamjeran. - A što radiš?
- Bejbisiter, predavanja.
- Bravo! - pohvali on. - Brzo si se snašla. Valentina rastavi sendvič na dvije polovice.
- Što ti je! Što radiš? Tko tako jede? Amerikanci te neće razumjeti. To je svetinja. Otvori usta što jače i pazi da ti kečap ne curi. - On vješto odgrize prilog koji je virio iz sendviča. - Život je ovdje jednostavan, zakona ima svega nekoliko, ali treba ih znati.
- Kakvi zakoni? - zapita Valentina, poslušno spojivši dvije rastavljene polovice.
- Ovaj možeš smatrati prvim. A drugi je: smiješi se! - I on se nasmiješi punih usta.
- A koji je treći?
- Kako se zoveš?
- Valentina.
- Mm - zamumlja on - Valječka...
- Valentina - ispravi ona. "Valječku" je mrzila od djetinjstva.
- Valentina, ti i ja se baš i ne poznajemo dobro, ali neka bude, otkrit ću ti. Drugi Newtonov zakon ovdje se formulira ovako: smiješi se, ali ne podmeći dupe...
Valentina prasne u smijeh, a kečap joj kapne na šal.
- Ipak mi reci treći. Alik obriše kečap:
- Najprije treba prva dva naučiti... Ovi su sendviči najbolji u Americi. Best in America... To je točno. Ova prčvarnica ima gotovo sto godina. Tu su dolazili Edgar Poe, O. Henry i Jack London, uzimali su jeftine sendviče. Te pisce, između ostalog, Amerikanci uopće ne poznaju. Možda Edgara Poea uče u školi. Da je ovdašnji gazda čitao barem jednog od njih, obavezno bi objesio njegov portret. To je naša američka nevolja: sa sendvičima je sve u redu, a kulture nedostaje. Iako je gotovo sigurno prvom Katzu, ne mislim na Adama nego na ovdašnjeg gazdu, unuk završio Harvard, a praunuk studirao na Sorboni i vjerojatno sudjelovao u studentskoj revoluciji šezdeset osme...
Valentina se ustručavala pitati na kakvu to revoluciju misli, no Alik, odloživši sendvič, nastavi:
- Krastavci iz bačve. Takvih više nigdje nema. Sami ih usoljavaju. Iskreno, volim kad su ljepljivi i vlažniji. Ali ni ovi nisu loši. U svakom su slučaju bez octa... Zapravo je ovo strašan grad. U njemu ima svega. On je grad gradova. Kula babilonska. Ali stoji, itekako stoji! - Kao da nije razgovarao s njom, nego raspravljao s nekim odsutnim.
- Ali tako je prljav i mračan, i ima tako mnogo crnaca - blago će Valentina.
- Došla si iz Rusije i Amerika ti je prljava? Ma nemoj. A crnci, crnci su najljepši ukras New Yorka! Što je, ne voliš glazbu? A što je Amerika bez glazbe? A to je crna, crna glazba! - Uzbudio se i uvrijedio. - I ti uopće još ništa ne znaš i bolje da šutiš.
Završili su s jelom i izašli. Na vratima je Alik upita:
- Kamo ćeš?
- Na Washington Square. Tamo imam predavanja.
- Učiš engleski?
- Advanced - kimne ona.
- Otpratit ću te. Živim tamo blizu. A ako odeš do Astor Plaze, pa skreneš tuda - mahne on rukom - tamo je brlog američkih pankera, divota, svi u crnoj koži, metalu. Nemaju ništa zajedničko s engleskim pankerima. I muzika im je nekako posebna. A bliže trgu stara je ukrajinska četvrt, nije tako zanimljivo. O, tamo je strašan irski pub, pravi. Čak ni žene ne puštaju... Doduše, izgleda da sad i puštaju, ali nema ženskog zahoda, samo pisoari... To nije grad, nego veliki ulični teatar. Koliko se već godina ne mogu odvojiti od njega...
Hodali su Boweryjem. Zaustavio ju je blizu mračne, turobne zgrade, kakvih u toj četvrti ima mnogo.
- Gledaj. To je CBGB, najvažnije glazbeno mjesto na svijetu. Za sto godina muzikolozi će čuvati komadiće žbuke s ovih zidova u zlatnim kutijama. Tu se rađa nova kultura, ozbiljno to govorim. I Knitting Factory isto. Tu sviraju genijalci. Svake večeri genijalci.
Kroz izlizana vrata iskoči sitni crni dječak u ružičasto-bijelom kaputu. Alik se pozdravi s njim.
- Rekao sam ti! To je Booby, flautist. Svake večeri svira s Gospodinom Bogom. Upravo sam kupio kartu za njegov koncert. Specijalno radi toga sam dolazio. Moja žena ne ide sa mnom, ne voli takvu glazbu. Hoćeš li da te povedem sa sobom?
- Mogu samo u nedjelju - odvrati Valentina. - Sve ostale dane zauzeta sam od osam do jedanaest.
- Žestok tempo - osmjehne se Alik.
- Tako je ispalo. U devet sam na poslu, u šest sam gotova. U sedam predavanja, dan poslije čuvam gazdaričinu kći. U jedanaest sam slobodna, u dvanaest spavam. A u tri se budim - i gotovo. Imam neku američku nesanicu, vrag će je znati. U tri sam sata kao zvrk. Pokušavala sam kasnije leći, ali svejedno, u tri nema sna.
- Da, koncerata u to vrijeme nema, ali ima mnogo mjesta gdje život traje do jutra. Nije li svejedno kada početi, može i u tri...
U to je doba Ninka već bila prava alkoholičarka i nije joj trebalo mnogo: dnevno bi ispila, po ruskom računu, pola boce votke, razblažene američkim sokom, i u jedan je sat spavala mrtvačkim snom. Alik bi je prenosio iz naslonjača u spavaću sobu i zaspao uz nju na nekoliko sati. Bio je od one vrste ljudi koji malo spavaju, poput Napoleona.
Veza Alika i Valentine trajala je između tri i devet. Nije počela odmah, već postupno. Prošla su najmanje dva mjeseca prije nego što je prvi put ušao u njezin niski podrum, basement na američkom, koji joj je iznajmljivala Rachelina prijateljica.
Dva puta tjedno Alik je dolazio u tri sata do Valentinina podruma i, sagnuvši se, zazviždao u slabo osvijetljeni prozor. Nakon deset minuta pojavila bi se Valentina - vedra, rumena, u crnom huculskom kaputiću, i išli bi na jedno od onih noćnih mjesta koja su obično nepoznata emigrantima.
Jedanput, jedne od najhladnijih siječanjskih noći, kada je pao snijeg i zadržao se gotovo cijeli tjedan, našli su se na Ribljoj tržnici. Doslovno dva koraka od Wall Streeta kipio je nekoliko sati nevjerojatan život. Na pristanište su stizali brodovi doista iz cijelog svijeta, i ribari su dovlačili svoju živu ili, kao tada, zamrznutu robu na kolicima, na leđima, u košarama. U zidovima su se iznenada otvarala široka vrata i skladišni su prostori primali sve to morsko obilje.
Dva krupna čovjeka nosila su na ramenima dugačko brvno - bila je to srebrnasta tuna, već prekrivena tankom opnom leda. Našlo se tu i običnih, jednostavnih ribica, ali nisu mamile pogled zato što su se na tezgama u izobilju gomilala neviđena morska čudovišta sa strašnim očima, štipaljkama, pipcima, ili ona koja su se sastojala, činilo se, samo od ralja, i neizmjerno mnoštvo školjki najfantastičnijih oblika unutar kojih se skrivao malen komadić žitkoga mesa, i zmijasta stvorenja tako milih njuškica da su vam nehotice padale na pamet rusalke, i nešto neodređeno što je bilo nemoguće imenovati kao životinju ili biljku, i prave alge u lijanama i slojevima. I svi ti stvorovi prelijevali su se pod bijelim svjetlom plavo, crveno, zeleno i ružičasto, a neki su se još micali, dok su se drugi već ukočili.
U prolazima je stajalo nekoliko metalnih bačava, u njima je nešto gorjelo, pa su im povremeno prilazili promrzli ljudi da se ugriju. I ljudi bijahu isto tako čudnovati kao i roba koju su dovezli: Norvežani riđih brada prekrivenih injem, brkati Kinezi i otočani egzotičnih i drevnih lica.
A među njima gurali su se veletrgovci iz cijelog New Yorka i New Jerseyja, privučeni dobrim cijenama, te vlasnici i kuhari najboljih restorana najsvježijom robom.
- Gle, pa to je kao u priči! - oduševila se Valentina, a Alik se radovao što je našao nekoga tko je zapanjen time kao i on sam.
- A što sam ti ja rekao! - Pa je odvuče u zalogajnicu da popiju viski, jer na takvoj se hladnoći mora nešto popiti. Ondje, u zalogajnici, pozdravio ga je, naravno, gazda. - Moj prijatelj. Gle - i pokaza prstom na zid, a tamo, između gravira koje su prikazivale jahte i brodove, pokraj fotografija ljudi nepoznatih Valentini, visila je nevelika slika s dvjema naslikanim sitnim ribicama, jednom crvenkastom s raširenom bodljikavom perajom, a drugom sivkastom, poput sleđa. - Za tu mi je sliku Robert obećao da će mi besplatno davati piće cijeli život.
I zaista, proćelavi gazda crvene njuške već im je donosio dva viskija. Ljudi je ovdje bilo mnogo: mornari, istovarivači, trgovci.
Bilo je to muško mjesto, nije se mogla vidjeti nijedna žena, i muškarci su sabrano ispijali, jeli domaću riblju juhu, nekakva skromna jela. Ovamo se nije dolazilo jesti, nego popiti i predahnuti. A za ovakvog vremena, dakako, i ugrijati se. Studen je ipak za ovdašnje ljude bila neuobičajena, pa nisu ni shvaćali, kako to pravi sjevernjaci shvaćaju, da im neće biti ništa toplije ako odjenu krznenu vjetrovku na tanku košulju, u gumene čizme uguraju dva para sintetičkih čarapa i na tikvu nataknu bejzbolsku kapu...
- Brže, brže, inače nećeš vidjeti najzanimljivije - Alik iznenada požuri Valentinu.
Izašli su na ulicu. U tih pola sata koliko su proveli u zalogajnici sve se promijenilo - i mijenjalo se naočigled brzinom animiranog filma. Tezge su se čistile i nekamo nestajale, vrata skladišnih prostorija zatvarala su se i pretvarala u čvrste zidove, nestale su bačve s veselom vatrom, a iz smjera pristaništa išla je garda visokih momaka sa šmrkovima i ispirala sav riblji otpad koji je ostao na tlu, i za petnaest su minuta Alik i Valentina stajali gotovo jedini na cijelom tom rtu, na najjužnijoj točki Manhattana, te se sav noćni spektakl činio snom ili priviđenjem.
- Eto, a sad idemo popiti još jednu - povede je Alik u objekt, gdje isto tako više nije bilo nikoga, i stolovi su čisto bliještali, a već je i mladi momak, koji također kimne Aliku, završavao s brisanjem podova. Gazdin sin. - Ni ovo još nije sve. Sad ćeš vidjeti posljednji čin. Za petnaest minuta...
A za petnaest minuta obližnji je metro ispljunuo gomilu elegantnih muškaraca i žena uređenih frizura koje su nosile najbolju obuću, prekrasne poslovne kostime i moderne parfeme.
- Majko mila, pa kamo idu, na primanje? - začudila se Valentina.
- To su službenici s Wall Streeta. Mnogi od njih žive u Hobokenu, također vrlo zanimljivo mjesto, pokazat ću ti jednom prilikom. To nisu najbogatiji ljudi, od šezdeset do sto tisuća godišnje. Činovnici. Bijeli ovratnici. Prava robovska rasa...
I krenuše prema metrou, jer je Valentina morala na posao. Osvrnula se - na mjestu Riblje tržnice ostao je samo lagani zadah ribe, ali i za to je trebalo dobro njušiti...
Osim Riblje tržnice bile su još Mesna i Cvjetna, na kojoj se moglo zalutati među kacama s drvećem. Ta Cvjetna tržnica otvarala se noću, ali nastavljala je raditi i danju.
A kod Mesne su jednom sreli riđastog čovjeka poznata lica. Alik je izmijenio s njim nekoliko riječi pa su krenuli dalje.
- Tko je to?
- Nisi ga prepoznala? Brodski. Živi u blizini.
- Pravi Brodski? - začudila se Valentina. Zaista je bio pravi.
A bio je još i noćni plesni klub kamo je svraćala sasvim osobita publika: vremešne bogate dame, oronula gospoda, naftalinski ljubitelji tanga, fokstrota, bostona...
A ponekad su samo šetali, pa su se kasnije jednom slučajno poljubili, i tada su gotovo prestali šetati. Alik je zviždao na ulici, a Valentina otvarala...
Potom je Valentina prešla u Mickeyev stan, jer se Mickey preselio na nekoliko godina u Kaliforniju, predavao je ondje u znamenitoj filmskoj školi i privatni mu se život dobro odvijao, iako Rachel nije prestajala žaliti što je umjesto Valentine, mile debele Valentine velikih grudi kojima bi se moglo othraniti koliko hoćeš dječice, Mickeyeva djevojka mali španjolski profesor, veliki stručnjak za Garcia Lorcu.
Mickeyev njujorški stan nalazio se u Downtownu, Alik je i tamo dolazio, još uvijek u staro vrijeme između tri i osam.
Bilo je razdoblje kada mu je Valentina zabranila noćne posjete. Baš u to doba prešla je u Queens, jer su je primili na tamošnji koledž kao nastavnicu ruskog jezika. U Queensu je imala drugog muškarca, iz Rusije, ali nitko ga nije vidio, znalo se samo da je vozač kamiona.
Koliko je vozač trajao u njezinu životu teško je reći, ali kada je dobila, prošavši golemi natječaj, pravi američki posao na jednom od njujorških sveučilišta, vozača više nije bilo.
Opet je bio Alik, i Valentini je postalo jasno da je to sada konačno, da se više nitko neće maknuti ni od koga: ni ona od Alika, ni Alik od Ninke...

11


Moskovska inženjerka koju su doveli u stan ostala je prespavati na tepihu i odmah se saživjela s okolinom. Ujutro, u najpustije vrijeme, kada su se ljudi koji su radili razišli po svojim uredima, a oni koji su bili na potpori još nisu odlijepili oči, kada još ni sama Ninka nije stresla sa sebe svoj san od juicea, ta je neugledna, na prvi pogled nezanimljiva žena oprala šalice i čaše od jučer, a zatim zavirila k Aliku. On se već probudio.
- Ja sam Ljuda iz Moskve - ponovila je za svaki slučaj, jer premda su je jučer upoznali s Alikom, odavna se navikla na to da je prvi put nitko ne upamti.
- Davno? - živo se zainteresirao Alik.
- Šest dana. A čini se kao da je davno. Umivanje? - Upitala je tako lako kao da joj je glavno zanimanje umivati ujutro bolesnike. I odmah je donijela mokar ručnik, obrisala mu lice, vrat, ruke.
- Što ima novoga u Moskvi? - makinalno upita Alik.
- Jedno te isto... na radiju blebetanje, prazne trgovine... što može biti novoga... Doručak? - predloži Ljuda.
- Pa daj da probamo.
S hranom je bilo loše. Posljednja dva tjedna jeo je samo dječju hranu, a i te je voćne gluposti teško gutao.
- Napravit ću pire krumpir. - I već je bila u kuhinji, tamo je tiho zveckala.
Napravila je vodenast pire, i ispalo je dobro. Zapravo se od jutra Alik osjećao bolje: nije mu se mutilo svjetlo i vid mu je bio uobičajen, bez trikova.
Ljuda je protresala Alikove jastuke i s tugom mislila kakva ju je to sudbina zapala da svakoga pokapa. U svojih četrdeset pet godina pokopala je majku, oca, dvije bake, djeda, prvog muža i nedavno blisku prijateljicu. Sve ih je hranila, umivala, a zatim i prala. "Ali ovaj još baš i nije moj, a evo..."
Imala je hrpu obveza, dugačak popis za kupovinu i posjete nepoznatim ljudima koji su se htjeli raspitati za svoje moskovske rođake i popričati o svom životu, ali već je osjetila da se uvalila, ne može se odvojiti od tog ružnog doma, od čovjeka kojeg samo što nije zavoljela, i opet će joj se kidati srce i na ovom mjestu...
Zazvoni telefon, netko viknu kroz slušalicu:
- Uključite CNN! Puč u Moskvi!
- Puč u Moskvi - slabim glasom ponovi Ljuda. - Eto ti novosti.
Na televizoru zatreperiše isprekidani dijelovi izvještaja. Nekakav Državni komitet za izvanredno stanje, mucavi ljigavci s podlošću vidljivom na licu poput lošeg gebisa...
- Odakle im samo takve njuške? - začudi se Alik.
- A ovdašnje su ljepše? - s neočekivanim domoljubljem usklikne Ljuda.
- Ipak su ljepše. - Alik je načas razmislio. - Naravno, ljepše su. Isto su lopovi, ali barem se srame. A ovi su strašno besramni.
Bilo je zapravo nemoguće shvatiti što se ondje zbiva. Kod Gorbačova je došlo do izražaja "zdravstveno stanje".
- Vjerojatno su ga već ubili...
Telefon je neprestano zvonio. Događaj te vrste bilo je nemoguće zadržati u sebi.
Ljuda je okrenula televizor kako bi Aliku bilo udobnije. Imala je kartu za šesti rujna. Morat će je brzo zamijeniti i vratiti se... a, s druge strane, čemu se vraćati kada joj je sin ovdje... bolje da se muž prebaci ovamo... a što da se radi ovdje, bez jezika, bez ičega... kod kuće su knjige, prijatelji, dragih šest stotina... sve je jurilo poput tmurnog olujnog oblaka...
- Govorio sam: do potpisivanja dogovora mora se nešto dogoditi - zadovoljno reče Alik.
- Kakvog sad dogovora? - začudi se Ljuda. Nije pratila političke novosti, odavno joj se sve to zgadilo...
- Ljud, probudi Ninku - zatraži Alik. Ali Ninka se već sama dovukla.
- Zapamtite moje riječi: sada će se sve riješiti - predskazao je Alik.
- Što će se riješiti? - Ninka je bila rastresena i još ne sasvim budna. Svi događaji izvan granica tog stana bili su od nje jednako daleko.
Navečer se opet skupilo mnoštvo ljudi. Televizor su iznijeli iz spavaće sobe i postavili ga na stol, ljudi su se povukli od Alika i skupili se ispred televizora. Zbivalo se nešto posve neshvatljivo: nekakva marioneta, ekonom parnog kupališta, brkajlija pseće njuške, poluđavli-poluljudi, fantazmagorija sna iz Evgenija Onjegina. I tenkovi. U grad su ulazile trupe. Ulicama su polako gmizali tenkovi i nije bilo jasno tko protiv koga ratuje.
Ljuda je, stisnuvši sljepoočnice, stenjala:
- Što će sada biti? Što će biti?
Njezin sin, mlađahni programer, zbrisao je ranije s posla, sjedio je pored nje i pomalo je se stidio:
- Što će biti? Bit će vojna diktatura.
Pokušavali su nazvati Moskvu, ali linija je bila zauzeta. Vjerojatno su u tim trenucima deseci tisuća ljudi okretali moskovske brojeve.
- Gledajte, gledajte, tenkovi prolaze pored naše zgrade!
Tenkovi su išli po Sadovom prstenu.
- Ma što toliko očajavaš, sin ti je tu, ostat ćeš i gotovo - pokušavala je Fajka umiriti Ljudu.
- A otac je vjerojatno odavno u mirovini - neumjesno će Nina.
Samo je Alik znao da je to bilo umjesno: Ninin je otac bio vatreni kagebeovac s visokim činom, odrekao se Ninke kad je otišla i čak je majci zabranio da se dopisuje s njom...
- O, kurvinska vlasti, vrag te odnio. Ni votke više nema... - Libin skoči i krene prema liftu.
Gioica, koja je dosta dobro čitala na ruskom, ali je ruski govor razumjela kudikamo slabije, u tim je trenucima svojim ušima prozrela: svaku riječ koju je izgovorio spiker shvaćala je istog časa. Pripadala je čudnoj vrsti ljudi koji se zaljube u stranu zemlju a da je nikada nisu vidjeli, samo zbog staromodnih knjiga, k tome loše prevedenih. Ali ona je barem razumjela uslijed nekog neočekivanog nadahnuća spikerov tekst, a Rudy je samo bečio oči, vrpoljio se i povremeno vukao Gioicu za lakat i tražio prijevod.
Zbivanja u Moskvi bijahu do te mjere neshvatljiva da je prijevod, izgleda, bio potreban svima.
Na Alika na neko vrijeme zaboraviše, i on zaklopi oči. Ono što se zbivalo na ekranu sada je zapažao kao titranje mrlja. Pred večer se umorio, ali svijest je ostala jasna.
T-Shirt sjedne do njega na naslon, pogladi mu rame.
- Tamo će sada biti rat? - tiho je upitala.
- Rat? Mislim da neće... nesretna zemlja... T-shirt nezadovoljno namršti čelo:
- To sam već čula. Siromašna, bogata, razvijena, zaostala, to razumijem. A kakva je to nesretna zemlja? Ne razumijem.
- T-shirt, pa ti si pametna. - Alik je pogleda s čuđenjem i zadovoljstvom.
I T-shirt je to razumjela.
Svi ljudi koji su ovdje sjedili, rođeni u Rusiji, različiti po darovitosti, po obrazovanju, naprosto po ljudskim osobinama, slagali su se u jednom: svi su oni na ovaj ili onaj način napustili Rusiju. Većina ih je emigrirala zakonitim putem, neki se nisu htjeli vratiti, najsmioniji su bježali preko granice. No upravo ih je taj izvršeni čin zbližavao. Koliko god se razlikovali njihovi pogledi, kako god si uredili život u emigraciji, u tom je činu bilo sadržano ono neopozivo zajedničko: presječena granica, presječena, zapela linija života, kidanje starih korijena i nicanje novih, na drugoj zemlji, drugog sastava, boje i mirisa.
Sada, nakon proteklih godina, sama njihova tijela promijenila su sastav: voda Novoga svijeta, njegove nove molekule sastavljale su njihovu krv i mišiće, zamijenile su sve staro, tamošnje. Njihove reakcije, ponašanje i način mišljenja postupno su mijenjali formu. No, pritom su svi oni imali potrebu za jednim - za dokazom ispravnosti tog čina. I što su složenije i nesavladivije izgledale teškoće američkog života, to su nužniji bili dokazi ispravnosti tog koraka. Svih tih godina za većinu su njih vijesti iz Moskve o sve većoj besmislenosti, ništavnosti i kriminalu tamošnjeg života bile, svjesno ili nesvjesno, željena potvrda ispravnosti njihova životnog izbora. Ali, nitko nije mogao pretpostaviti da će sve što se sada zbiva u toj dalekoj, bivšoj, prekriženoj zemlji - dabogda propala! - tako bolno utjecati na njih... Pokazalo se da ta zemlja uznemirava, dira dušu, i što god oni mislili o njoj, a mislili su svašta, veza s njom pokazala se neraskidivom. Nekakva kemijska reakcija u krvi, nešto mučno, kiselo, strašno...
Činilo se da ona već odavno postoji samo u obliku snova. Svi su sanjali jedan te isti san, ali u različitim varijantama. Alik je svojedobno sakupljao te snove i čak je imao bilježnicu koju je nazvao "Emigrantska sanjarica". Struktura toga sna bila je ovakva: dospijem kući, u Rusiju, i tamo se nađem u zaključanoj prostoriji, ili u prostoriji bez vrata, ili u kontejneru, ili se pojavljuju druge okolnosti koje mi ne dopuštaju povratak u Ameriku - primjerice, gubitak dokumenata, zatočenje u tamnicu, a jednom se Židovu čak javila pokojna mama i svezala ga užetom...
Samom Aliku taj se san javio u zabavnoj verziji: kao, stigao je u Moskvu, a tamo sve svijetlo i prekrasno, i stari prijatelji slave njegov dolazak u nekom stanu s mnogo soba, strašno poznatom i zapuštenom, posvuda gužva i prijateljska gomila, a zatim svi kreću ispratiti ga na aerodrom Šeremetjevo, i to više nimalo nije nalik na srcedrapateljne ispraćaje prošlih godina, kada je sve bilo zauvijek i do smrti. I, evo, već se treba ukrcati, no tada se najednom pojavljuje Saša Nolikov, stari prijatelj, gura mu u ruku nekoliko uzica na kojima se vrpolje i skakuću umiljati mali psi, lajavi mješanci, repova zavrnutih poput pereca - i nestaje. Svi su se prijatelji negdje izgubili, i Alik stoji s tim psima, i nema nikoga kome bi mogao predati taj čopor, i već oglašavaju da je čekiranje za New York gotovo. Neki službenik aviokompanije prilazi mu i priopćuje da je zrakoplov već poletio... I on ostaje s tim psima u Moskvi, zbog nečega zna da je to zauvijek. Brine ga samo jedno: kako će Ninka platiti atelje na Manhattanu. I odmah, u snu, zavonja lift, potkrovlje, neprovjetrivi oštri duhan...
- Reci, Aliče, jeste li tamo loše živjeli? - T-shirt mu je opet trznula rame.
- Budalice... odlično smo živjeli... meni je svagdje odlično...
To je točno. Na Manhattanu je živio kao u Trubnoj, kao na Ligovki, kao na bilo kojoj od svojih dugotrajnih ili trodnevnih adresa. Brzo se privikavao na nova mjesta, upoznajući njihove zakutke, veže, opasne i prekrasne lokacije, poput tijela nove ljubavnice.
U mladim godinama sve se vrtjelo velikom brzinom, ali uz njegovu povećanu pažnju spram svijeta i dobro pamćenje ništa se nije zaboravljalo: mogao bi reproducirati tapete svih stanova u kojima je živio, lica prodavačica u obližnjim pekarnicama, sadrene ukrase na fasadi nasuprotne kuće, profil štuke ulovljene udicom u Pleščejevom jezeru šezdeset devete, i bor nalik na liru s jednim razbijenim rogom koji se uzdizao usred pionirskog logora u Vereji...
I kao da je iz zahvalnosti za pamćenje i pažnju svijet bio blagonaklon prema njemu. Stigao bi u kišama natopljeni Cape Cod i pomaljalo bi se drhtavo sunce; prolazio bi pored stabla i jabuka, koja je čekala taj trenutak, pala je pred njegove noge samo tako, na dar. To je svojstvo prelazilo čak i na svijet tehnike. Kada bi birao broj, linija je uvijek bila slobodna. Tu je, doduše, postojao mali trik. Jednom, kada su ga, znajući za tu sposobnost, molili da okrene neki stalno zauzeti broj, on je satima odbijao, a zatim bi najednom ulovio priliku i odmah uspio...
Amerika je očigledno odgovarala naklonošću na njegov ushit. A Aliku je naprosto ponestajalo daha od novotarija tog Novog svijeta. On se činio Aliku novim u doslovnom smislu te riječi. Stara, široka stabla imala su mlado i čvrsto tkivo. Ovdje je sve bilo zbijenije, čvršće i grublje. Alik, čovjek iz trećeg, ruskog svijeta, u dobi od trideset godina upoznao je i Ameriku i Europu. Najprije Beč i Rim, sve talijanske draži, od kojih se gotovo godinu dana nije mogao otrgnuti... Tek kada je otputovao u Ameriku i bez prekida živio u njoj nekoliko godina, shvatio je američku zavist prema staroj Europi s njezinom prozirnom pohabanošću, kulturnom profinjenošću i čak iscrpljenošću, isto kao i umišljen, ali u dubini također zavidan odnos Europe prema plećatoj i elementarnoj Americi.
Alik, s riđim četkastim brcima, s kosom tada povezanom u dugi čvrsti rep na vratu, stajao je između njih kao arbitar - a boljeg suca nije moglo biti. Nije se odlikovao nepristranošću, naprotiv, bio je nevjerojatno i zaljubljeno pristran. Obožavao je američke autoceste i šarenu, najljepšu, kako je on smatrao, gomilu na svijetu - gomilu američke podzemne željeznice, američku uličnu hranu i uličnu glazbu. No, naslađivao se malim okruglim fontanama na okruglim trgovima Aix-en-Provencea, koji označava blagi prijelaz između Francuske i Italije, volio je romaničku arhitekturu i uvijek kada bi naišao na njezine ostatke radovao se susretu, obožavao je poput javorova i brezova lišća isječene obale grčkih otoka i srednjovjekovnu Njemačku, koja je svakog trena obećavala da će se otkriti u Marburgu ili Niirnbergu, ali obećanje nije ispunjavala; zato je sve što nije bilo nađeno na ulicama otkriveno u zapanjujućim njemačkim muzejima, i njemačka je umjetnost potpuno nadmašila talijansku renesansu. I njemačko pivo bilo je odlično.
Nikada nije osjećao nužnost da stane na nečiju stranu, stajao je na svojoj strani, i to mu je mjesto dopuštalo da voli sve jednako.
Mrmljao je djevojčici nešto šturo i, kako mu se činilo, beznačajno o Americi i Europi, žalostan jer je oglupavio i ne može govoriti uvjerljivo i povezano. Ona ga je pozorno slušala, a potom upitala:
- A voliš li ti Rusiju?
- Naravno da volim.
- A zašto? - navaljivala je T-shirt.
- Zbog želja - grubo odreže on.
T-shirt se razbjesni. Još nije naučila uzimati u obzir njegovu bolest.
- I ti, i ti si kao svi! Objasni zašto! Svi kažu da su tamo jako loše živjeli.
Alik se ozbiljno zamisli: pitanje uistinu nije bilo jednostavno.
- Da ti otkrijem tajnu? T-shirt kimne.
- Približi uho.
Ona prisloni uho tik uz njegove usne, gotovo ih prekrivši.
- Nitko tu ništa ne razumije, a oni najpametniji samo simuliraju da razumiju.
- Simu-što?
- Prave se.
- I ti? I ti isto? - kao da se obradovala T-shirt.
- Ja simuliram više od svih.
Oboje su izgledali iznimno zadovoljni. Irina ih je promatrala s ljubomornim zanimanjem.

12


Vlasnik zgrade bio je velika gnjida. Alik mu je stajao poput kosti u grlu već gotovo dvadeset godina, a ništa se tu nije moglo učiniti. Kao prvi stanar koji je dospio ovamo, čim je zgrada prešla u ruke tog vlasnika i skladišta se tek oslobađala, Alik mu je platio svotu koja je danas bila naprosto smiješna. Taj stari ugovor bilo je nemoguće izmijeniti.
Četvrt Chelsea, nekoć tvornička, zapuštena, koju je tako točno opisao Alikov omiljeni O. Henry, postala je tijekom tih godina gotovo elitna. Do nje je bio Greenwich Village s boemskim životom, glazbenim klubovima i narkomanskim zabavama, i duh noćnog veselja širio se iz njega zahvaćajući obližnje kvartove.
Posljednjih dvadeset godina ovdje su sve cijene otišle gore, stanovi gotovo deseterostruko, a Alik je i dalje plaćao četiri stotine, i k tome je stalno kasnio.
Vlasnik zgrade živio je u bogatom predgrađu, sve je vodio superintendent, nešto između upravitelja i pazikuće. Bio je to plaćen posao. Ovdašnji super Claude radio je u zgradi gotovo od samog useljenja, bio je sasvim osobit čovjek - napola Francuz zapletene prošlosti. Iz njegovih nepovezanih priča čas je izranjao Trinidad s oceanskom jahtom, čas je iskakala sjeverna Afrika s opasnim lovom.
Sličilo je na izmišljotine, ali istodobno se stvarao dojam da u njegovom pravom životu ima nečega ništa manje zanimljivog. I Alik mu je izmislio biografiju, sve je uvjeravao da se radi o velikom kartašu-varalici kojeg su uhvatili pa je sjedio u turskom zatvoru i bježao balonom...
Claude, koji nije bio lišen umjetničkih interesa i filantropskih manira, dvaput je, u najtežim vremenima, spašavao Alika kupujući njegove radove. Nema na svijetu baš mnogo upravitelja zgrada koji kupuju slike. Uza sve ostalo Claude je volio Ninku. Katkad je dolazio k njoj da popričaju, ona mu je kuhala kavu, ponekad bi mu čak iz vica gatala iz karata... Ne znajući ni riječi engleskog, Ninka se stigavši u Ameriku primila francuskog. Bilo je u tome nekog posebnog, samo njoj svojstvenog idiotizma. Možda ju je upravo zato Claude tako zavolio. I on je sam također bio čudak, jedini je od svih više volio Ninku od Alika.
Dolazeći obično u prvoj polovici dana, Claude je vidio da u kaotičnom i bezobličnom Ninkinom životu postoji element strogog režima. Ustala bi obično oko jedan i tiho se oglasila; Alik bi joj skuhao kavu i donio je u spavaću sobu skupa s čašom hladne vode. Obično je to bilo vrijeme kada je najviše radio i za tih sati ne bi s njom čak niti razgovarao. Ona je polako dolazila sebi, dugo se kupala, mazala lice i tijelo raznim kremama koje joj je slala prijateljica iz Moskve - ovdašnje nije priznavala - i beskonačno prelazila četkom po svojoj čuvenoj kosi. U mladosti je nekoliko godina radila u moskovskom Domu modela i nikako nije mogla zaboraviti to značajno životno razdoblje.
Odjenuvši crni kimono opet bi se zavukla u spavaću sobu i bavila se nekim očaravajuće blesavim poslom: pasijansom ili slaganjem golemih puzzlea. Tada bi obično i došao Claude. Primala je gosta u kuhinji i ispijala svoje sitne šalice jednu za drugom. U to doba dana još nije mogla jesti, a ni piti. Doista je bila slabunjava, čak bi i pušiti počela pred večer, skupivši snagu, tek nakon prvog jela i prvog alkohola.
Alik je završavao oko sedam sati. Ako je bilo novca, išli su jesti u jedan od malih restorana u Greenwich Villageu. Prve američke godine bile su za Alika uspješnije, tada još nije nagrnulo tako mnogo ruskih slikara, čak je bio pomalo u modi.
Ninka je na početku američkog života preferirala sve istočnjačko, to je bio vrhunac njezina zanosa, pa su išli k Japancima ili Kinezima. Alik je, naravno, znao one prave.
Ninka se za izlazak revno spremala, odijevala, šminkala. Vodila je sa sobom Katju, blijedosivu mačku žutih očiju, dovedenu iz Moskve sa svim potrebnim potvrdama. Katja je također bila luda - koju se to normalnu mačku može primorati da satima leži na ramenu opušteno objesivši šape?
Ako su navečer dolazili prijatelji, naručili bi odozdo pizzu ili kinesku hranu iz omiljenog restorana u China-townu gdje su ih poznavali. Gazda je uvijek slao Ninki neki mali dar. Netko bi donio pivo ili votku - velikog pijančevanja tada nije bilo.
- Ovdje je takva klima - govorio je Alik - ovdje nema pijančevanja, samo alkoholizam.
To je bila istina. Treće godine svojega boravka u Americi Ninka je postala prava alkoholičarka, mada je malo pila. No, njezina je ljepota od toga postajala sve uzbudljivija...
Vlasnik je stigao dan ranije da sredi poslove. Izribao je Claudea zbog kazne za smeće i zatražio hitno Alikovo iseljenje: tri mjeseca neplaćanja bila su dovoljan razlog. Claude je čak pokušao zaštititi stare stanare, spomenuo je užasnu bolest i, vjerojatno, skori kraj.
- Želim sam pogledati - navaljivao je gazda, i Claudeu nije ništa drugo preostalo nego uspeti se na četvrti kat.
Prošlo je deset, živost je bila na vrhuncu kada su izašli iz lifta. Na krupnog starca hrapava ružičasta lica nitko nije obratio pažnju. Nikakvoga očekivanog neobuzdanog veselja i posebnog ruskog pijanstva nije bilo. Ispred televizora sjedilo je brojno društvo. Gazda se ogledao. Odavno nije ovamo zavirio. Prekrasan stan, malo remonta i može se uzeti trideset pet tisuća, možda i četrdeset.
- Dobar je slikar taj momak. - Claude pokaže očima na radove naslonjene na zid. Alik ranije nije volio vješati svoje radove, smetale su mu stare slike.
Gazda baci pogled. Imao je prijatelja koji je dvadesetih godina ovdje, u Chelseaju, držao jeftini hotel, gotovo prenoćište, puštao je svakakav ološ, siromašne slikare, nezaposlene glumce, izdržao je nekako Veliku depresiju. Katkad je od svojih stanara umjesto novca primao njihove mazarije, isključivo iz dobrote, vješao ih u predvorju. A zatim su prošle godine i pokazalo se da je skupio kolekciju koja je vrijedila deset hotela... No, to je bilo davno, bila su druga vremena, a sada se namnožilo previše tih slikara. "Ne, ne, nikakve slike", odluči gazda.
Ninka, ugledavši Claudea, krene prema njemu svojim nesigurnim gracioznim hodom, pripremajući usput rečenicu na francuskom, ali ne stigne je izgovoriti jer Claude prvi reče:
- Gazda je svratio poslom.
Ninka pokaže neočekivanu dovitljivost, osmjehne se, procvrkuta nešto neodređeno i poleti prema Libinu. Primi ga za glavu i vatreno mu šapnu na uho:
- Kod vrata je gazda, super ga je doveo. Sredi da ne gnjave Alika. Preklinjem te.
Libin se brzo dosjeti o čemu se radi, krene prema njima s priglupim radosnim osmijehom:
- Vidite, u Moskvi je došlo do političkog prevrata, malo smo uznemireni.
To je zvučalo kao da je on premijer susjedne države. Pritom ih je pritiskao trbuhom i gurao prema liftu. Oni su popuštali. Već pred samim vratima, prestavši se smiješiti, reče jasno i razgovijetno:
- Ja sam Alikov brat. Ispričavam se zbog kašnjenja, račune sam jučer platio i garantiram da više neće biti takvih kašnjenja...
"Sada će se ovaj vražji Irac razgalamiti", pomisli Claude, ali gazda ne rekavši ni riječ pritisne dugme lifta.

13


Dva dana nisu isključivali televizor. Dva dana telefon nije prestajao zvoniti i vrata su neprekidno lupala. Alik je ležao spljošten i gumen poput praznog termofora, ali bio je bodar i sve je uvjeravao da mu je mnogo bolje.
Kao u antičkoj drami radnja je trajala već tri dana, i za to je vrijeme prošlost, od koje su se više ili manje čvrsto ogradili, ponovno ušla u njihov život, i oni su se užasavali, plakali, tražili poznata lica u golemu mnoštvu ispred Bijele kuće u Moskvi i tako dočekali trenutak kada je Ljudočkin sin najednom povikao:
- Tata, gledajte, tata!
Na ekranu je bio bradati čovjek s naočalama, svima poznat, kako se činilo, hodao je ravno prema kameri malo nagnuvši glavu.
Ljuda se primi rukama za grlo:
- O, Kostja! Znala sam da je tamo! Tada je već bilo jasno da puč nije uspio.
- Pobijedili smo - reče Alik.
Odakle to "mi" bilo je posve nejasno. No, to je bilo isto ono "mi" kojemu se čudio otac Viktor u Parizu, na samom početku rata. Njegov djed, časnik Bijele garde, koji je primio čin kad je već bio u emigraciji, osjetio je tada jaku povezanost s Rusijom; u emigrantskim godinama ustaljeno "oni" zamijenio je baš tim "mi" - i četrdeset sedme umalo je otišao u Rusiju u vlastitu propast...
Libin se uopće nije slagao s Alikom, ali danas nije bio spreman za prepirku, samo je promrmljao:
- Pa, baš i nije posve jasno tko je zapravo pobijedio...
Svi su se radovali što nije počeo građanski rat, što su tenkovi izašli iz grada.
Neprekidno su izvještavali: na Lubjanki su srušili Dzeržinskog i pokazali su opustjelo podnožje, najljepši spomenik sovjetske vlasti - prazni pijedestal. Partija - od granita, mramora, čelika, kako je samu sebe opisivala - osipala se poput trunja, iščezavala poput priviđenja.
Pokapali su trojicu poginulih - tri slučajna zrnca izabrala je iz gomile nebeska ruka: dečki lijepih lica - Rus, Ukrajinac, Židov. Nad dvojicom mašu kadionicom, treći je pokriven taladom. Takvog sprovoda još nije bilo u toj zemlji... I tisuće, tisuće ljudi...
Činilo se da se sve gnjilo, bolesno, podlo, što se tako dugo skupljalo, najednom odlomilo, srušilo i, poput izlivenih splačina, poput gomile izbačene smrdljive stareži, odlazi rijekom...
I ovdašnji, bivši Rusi, jednodušno su se radovali, i sveopća radost nije se izražavala u tome što su pili više nego obično, već u tome što su zapjevali stare sovjetske pjesme. Najbolje je pjevala Valentina:
Sve se okolo plavi i zeleni
Pod svakim prozorom pjevaju slavuji...
U toj četvrti, u tom stanu, nije bilo ničega plavog i zelenog, i svi su oni vrlo dobro znali da sve boje u njihovoj novoj zemlji imaju druge nijanse, drugi intenzitet, ali svatko se sjećao boja svog vlastitog djetinjstva: Valentina Institutske ulice u Kalugi koja je tekla prema sapunasto-plavoj Oki između dvaju redova blijedih lipa, Alik plavog i zelenog Podmoskovlja, povjerljive i blago-nesigurne boje prvih listova i nježnog neba u dugim preljevima, a Fajka Marjinog gaja s polomljenim plotovima i grubim, kao sjekirom izrađenim zlatnim loptama na podlozi otrovno-zelene ograde...
Odozdo se, doduše, i dalje razlijegala glazba, i to ne uobičajena južnoamerička salsa, nego nešto divlje, besmisleno, s lupkanjem i zavijanjem. Alik, od svih najosjetljiviji na glazbu, zamoli:
- Libine, za Boga miloga, daj ih nekako ušutkaj. Libin ode povevši Natašu.
Na televiziji su išle gomile i gomile. U sobi je također bilo mnogo ljudi, i čak se činilo da su nekako povezani. Alik bi katkad zamijetio kako je između uobičajenih lica promaknulo neko nepoznato. Vidio je nekog sijedog starčića s kožnim remenčićem na čelu, u čudnoj bijeloj odjeći, ali nekako izvan fokusa.
- Nin, a tko je onaj starčić? - upitao je. Ninka se uznemiri - zar je primijetio gazdu?
- Mislim na onog malog, s bijelom bradicom... Ninka se osvrne; nikakvog starčića nije bilo. Nepodnošljiva glazba najednom je prestala. Zato su se pojavila nečija djeca, u velikom broju. Čudna, ne baš simpatična djeca pomalo životinjskih lica. I, bez obzira na kasnu večer, bilo je vrlo vruće. Priđe Valentina:
- Što je?
- Otpjevaj nešto osvježavajuće.
Valentina sjedne pokraj Alika, obgrli mu osušenu nogu i zapjeva tiho i vrlo razgovijetno:
Oj, mraze, mraze, ne smrzavaj me, ne smrzavaj mene, mog konja...
Valentinin je glas uistinu osvježavao, i od njega su se zrakom širile tanke brazde, kao iza dječjeg brodića puštenog u vodu.
Alik ugleda sebe uguranog u debelu smeđu bundu, u tijesnoj cigaja šubari povrh bijele marame, na bundi je remen s omiljenom kopčom, a on sjedi na sanjkama sa savijenim naslonom, ispred njega idu mamine pustene cipele za snijeg i plavi kaput udara o sivi pust. Usta su mu čvrsto omotana vunenim šalom, a tamo gdje su usne šal je mokar i topao, ali mora snažno disati, vrlo snažno, jer čim prestane disati ledena korica zapečati tu toplu udubinu i šal se odmah smrzne i bode...
Djeca, kojih je sve više i više, kao da su također u bundama, u čupavim, snijegom prekrivenim bundama...
Zalupiše vrata - iz lifta ispadne Libin sa šestoricom Paragvajaca. Svi su Paragvajci bili gotovo jednaki, niska rasta, u crnim hlačama i bijelim košuljama, s malim bubnjevima, čegrtaljkama i udaraljkama. Hodali su tandrkajući svojom glazbom.
- Nin, a odakle su ovi? - nesigurno zapita Alik.
- Libin ih je doveo.
Libin je bio mrtav pijan. Prišao je Aliku.
- Aliče! Momci su odlični. Dao sam im piti. Mislio sam, pa ne mogu svirati dok su im ruke zauzete čašom. I tako je bilo. Odlični momci, samo ne govore engleski. Jedan pomalo spika. A drugima čak ni španjolski baš ne ide. Njihov je jezik guarani ili nešto slično. Malo smo popili, kažem ja: prijatelj mi je bolestan. A oni kažu: mi imamo posebnu glazbu za bolesne. A? Baš zanimljivi momci...
Zanimljivi momci u međuvremenu su se postrojili jedan iza drugoga.
Prvi, s brazgotinom preko crvenkastog, preplanulog lica, udari u bubanj, i oni krenuše u krug, kratkonogi, malo čučnuvši na svakom koraku, njišući se u ritmu i ispuštajući nešto između krika i udaha.
Žene, posljednjih tjedan dana izmorene od njihove glazbe, zanijemjele su od smijeha.
Ali ovdje, u zatvorenom, ta je glazba zvučala sasvim drukčije. Bila je jezivo ozbiljna, nije imala veze s uličnom umjetnošću, nego s drugim, neizmjerno važnijim stvarima. U njoj su bili lupanje srca, disanje pluća, kretanje vode i čak mrmorenje probave. A sami instrumenti - Bože pravedni! - bijahu lubanje i male kosti, i kosturčići su visjeli na samim glazbenicima poput blagdanskih ukrasa... Napokon glazba zamre, ali ljudi ne stigoše zabrujati, zaglavljeni u toj stanci, a oni se okrenuše na drugu stranu, opet pođoše jedan za drugim u krug, i krene druga glazba - drevna, jezovita...
- Ples smrti - slutio je Alik.
Sada, kada mu se smisao te glazbe otkrio kao stvarna priča o umiranju tijela, on također shvati da je njihovo kretanje u obrnutom smjeru bilo prolog neke sljedeće teme. Ta monotona i sjetna glazba, koja ga je tako razdraživala u posljednje vrijeme, pokazala se razumljivom poput azbuke. Ali prekinula se ostavivši nešto nedorečeno.
Gosti su stalno pristizali. Alik razabra u gomili svog školskog učitelja fizike, Nikolaja Vasiljeviča, po nadimku Galoša, i mlako se začudi: zar je emigrirao pod stare dane... Koliko mu je sada već... Koljka Zajcev, prijatelj iz razreda, koji je pao pod tramvaj, mršav, u skijaškoj jakni s džepovima, šutirao je krpenu loptu... baš lijepo da ju je ponio... Sestrična Musja, koja je kao djevojčica umrla od leukemije, prođe kroz sobu s lavorom u rukama, ali ne kao djevojčica, već kao odrasla djevojka. Sve to nije bilo nimalo čudno, nego sasvim prirodno. Čak je bio prisutan neki osjećaj kako su sve davne greške i nepravilnosti ispravljene...
Fima priđe i dodirne hladnu ruku:
- Aliče, možda ti je dosta zabave?
- Dosta je - složi se Alik.
Fima podigne njegovo lagano tijelo i odnese ga u spavaću sobu. Alikove usne bile su modre, nokti na rukama blijedoplavi, samo je kosa nepromjenjivo gorjela kao tamni bakar.
"Hipoksija", automatski primijeti Fima.
Nina je s prozorske daske uzela bocu s ekstraktom trava...
Glavni Paragvajac, njihov tumač, priđe Valentini i zamoli za dopuštenje da joj dodirne kosu. Jednu je ruku zavukao u svoje grube ugljeno-sjajne pramenove, a prstima druge prešao po Valentininim raznobojnim kovrčama i nasmijao se - nečim ga je obradovala njezina šarena glava. Prije dva tjedna stigli su u New York iz velikog sela, izgubljenog u prašumi, i još nisu stigli dotaknuti rukama sva čudesa ovdašnjeg svijeta. U njoj se pak pojavio čudan osjećaj kao da su joj na glavu stavili kapicu. Uostalom, u tome nije bilo ničeg neugodnog i prošlo je za nekoliko minuta.
Alik je hvatao zrak. Znao je da treba disati što bolje, inače će se topla udubina u šalu zatvoriti. Pravio je grozničave udisaje, kojih je bilo više nego izdisaja.
- Umoran sam...
Fima mu stisne zapešće, suho poput grane mrtvog drveta. Umirao je dijafragmalni mišić, umirala su pluća, umiralo je srce. Fima otvori torbu i zamisli se. Može ubrizgati kamfor, potaknuti iscrpljeno srce, natjerati ga u galop. Kao da će dugo potrajati... Može mu dati narkotik. Ugodan zaborav iz kojeg se najvjerojatnije neće vratiti. A ako sve ostavi tako kako jest... dan, dva... Nitko ne zna koliko sati to može potrajati...
Ova je zemlja mrzila patnju. Ona ju je ontološki odbacivala, dopuštajući je tek kao privatni slučaj koji zahtijeva trenutno iskorjenjivanje. Mlada nacija, koja je osporavala patnju, razvila je čitave škole - filozofske, psihološke i medicinske - obuzete jedinim zadatkom: pod svaku cijenu izbaviti čovjeka od patnje. Ta je ideja teško ulazila u Fiminu rusku glavu. Zemlja koja ga je othranila patnju je voljela i cijenila, štoviše učinila ju je svojom hranom: na patnji se odrastalo, učilo... A i Fimina židovska krv, tisućljećima filtrirana patnjom, kao da je u sebi nosila neku životno važnu tvar koja je u odsustvu patnje propadala. Ljudi tog soja, oslobađajući se patnje, gube i tlo pod nogama...
No, s Alikom sve to nije imalo veze. Fima nije želio da mu prijatelj tako grozno pati u posljednjim satima života...
- Ninočka, sada ćemo pozvati hitnu - reče Fima mnogo odlučnije nego što je u sebi osjećao...

14


Kola su stigla za petnaest minuta. Krupni crni momak košarkaške visine s isturenom čeljusti i kržljavi intelektualac s naočalama. Pokazalo se da je liječnik crnac, a onaj drugi izbjegli Poljak ili Čeh, kako je zaključio Fima, koji također nije dogurao do američke diplome. Nepoželjna i neugodna sličnost. Fima ode do prozora.
Crnac makne plahtu. Prođe rukom ispred Alikovih očiju. Alik nije reagirao. Liječnik stisne zapešće, koje se izgubilo u njegovoj golemoj ruci poput olovke. Rečenica koju je izgovorio bila je duga i potpuno nerazumljiva. Fima ubrzo shvati da ovaj govori o respiratornom aparatu i hospitalizaciji. Ali, nije razumio predlaže li da ga odvezu u bolnicu ili, naprotiv, to odbija.
Ali, Ninka je odmahivala glavom, tresla kosom i govorila na ruskom da Alika nikamo neće pustiti. Liječnik je pozorno promotrio njezinu ocvalu ljepotu, zatim je pritvorio velike kapke s golemim trepavicama i rekao:
- Shvatio sam, Ma 'am.
Nakon toga je veliku špricu napunio tekućinom iz triju ampula i ubrizgao je Aliku između kože i kosti, u gotovo nestalo bedro.
Cvikeraš je završio svoju pisaniju, patnički skupio čupave obrve na dugonosom licu i rekao liječniku s naglaskom koji se čak i Fimi činio užasnim:
- Žena je u lošem stanju, dajte joj sedativ ili nešto, uzimajući u obzir...
Liječnik skine rukavice s ruku, baci ih u torbu i, ne gledajući savjetnika, progunđa nešto prezrivo. Fima se naprosto stresao: kako on to njemu...
"Što ja tu sjedim kao neki seronja: nema ništa od sjedenja. Treba se vratiti...", prvi put tijekom tih izgubljenih godina pomisli Fima. I najednom se uplaši: a hoće li zapravo moći opet postati liječnik? Hoće li dati sve te gadne ispite na ruskom? Da, uostalom, tko će ga u Harkovu išta pitati, tamo diploma ne vrijedi...
Nakon odlaska beskorisne liječničke ekipe Nina se najednom strašno užurbala. Opet se primila boca. Sjela je kraj Alikovih nogu, nalila si tekućine u dlan i stala mu masirati noge, od vrhova prstiju prema gore, do goljenica, potom do bedara.
- Oni ništa ne razumiju, ništa. Nitko ništa ne razumije, Aliče. Oni jednostavno ni u što ne vjeruju. A ja vjerujem. Ja vjerujem. Bože, pa ja vjerujem. - Nalijevala je jednu šaku za drugom, mrlje su se razlijevale na plahti, kapljice su letjele na sve strane, a ona je pomamno trljala noge, pa grudi. - Aliče, Aliče, pa učini nešto, reci nešto. Prokleta noć... Sutra će biti bolje, stvarno...
No, Alik nije ništa odgovarao, samo je disao grozničavo, naporno.
- Ninok, prilegni malo, ha? Ja ću ga izmasirati. Dobro? - predloži Fima, i ona neočekivano lako pristane. – Tamo Gioica stražari. Htjela je danas dežurati. Idi ti tamo na tepih, može? A ona neka sjedne tu.
- Neka se gubi. Ne treba nitko. - Legla je licem pokraj Alikovih nogu, preko širokog ležaja, u kojem se on već posve gubio, i nastavila govoriti: - Otići ćemo na Jamajku ili na Floridu. Unajmit ćemo veliki auto i sve ćemo povesti sa sobom: i Valjku, i Libina, sve, sve koje poželimo. I u Disneyland ćemo putem svratiti. Je li tako, Aliče? Bit će sjajno. Odsjedat ćemo u motelima, kao onda. Vraga oni razumiju, ti liječnici. Od trava ćeš se oporaviti, i gori su se oporavljali... i gori su se izliječili...
- Moraš odspavati, Nin. Ona kimne:
- Donesi mi piće.
Fima ode po njezin bućkuriš. Gosti su se razišli.
U kutu ateljea stisla se Gioica s posivjelim Dostojevskim, čekala je hoće li je pozvati na dežurstvo. Pokrivši se preko glave spavao je netko od preostalih gostiju. Ljuda, perući čaše, upita Fimu:
- Kako je?
- Agonija - Fima izgovori samo jednu riječ.
Odnio je Nini njezino piće. Popila je, sklupčala se pod Alikovim nogama, zatim stala nešto nerazumljivo mrmljati i uskoro zaspala. Čini se da još nije shvaćala što se zbiva.
Sutra je, to jest već danas, za Fimu radni dan, prekosutra bi mogao uzeti slobodno, kasnije vjerojatno neće više biti potrebno. Sjeo je na ležaj, razmaknuvši kvrgava koljena obrasla gustim dlakama, taj trapavi zlosretni gnjavator. Ništa sada nije mogao raditi osim sjediti, tužno potežući votku sa sokom, vlažiti Aliku usne - gutati više uopće nije mogao - i čekati ono što se mora dogoditi.
Pred jutro Alikovi su prsti počeli sitno podrhtavati, i Fima zaključi kako je vrijeme da probudi Ninku. Pogladi je po glavi - vraćala se odnekud izdaleka i, kao i uvijek, dugo joj je trebalo da shvati gdje se našla. Kada su joj oči zasvijetlile s razumijevanjem Fima joj reče:
- Ninok, ustaj!
Nagnula se nad mužem i ponovno se začudila promjeni koja ga je zadesila za kratko vrijeme dok je spavala. Imao je lice četrnaestogodišnjeg dječaka - dječje, spokojno, svijetlo. Ali disanje je bilo gotovo nečujno.
- Aliče. - Dotaknula mu je rukama glavu, vrat. - Aliče...
Njegova senzibilnost uvijek je bila naprosto natprirodna. Odazivao se na njezin zov trenutno i s bilo koje udaljenosti. Zvao ju je telefonom iz drugog grada točno u trenutku kada ga je ona u mislima to tražila, kada joj je bio potreban. Ali sada se nije odazvao.
- Fima, što je to? Što mu je? Fima joj obgrli mršava ramena:
- Umire.
I ona shvati da je to istina.
Njezine prozirne oči ožive, sva se ukoči i neočekivano odlučno reče Fimi:
- Izađi i neko vrijeme nemoj ulaziti.
Fima izađe bez ijedne riječi.

15


Ljuda je neodlučno zavirila u spavaću sobu.
- Svi izađite, svi, svi! - Ninkina gesta bila je uzvišena, čak i teatralna.
Gioica, koja je sjedila u kutu naslonivši bradu na koljena, začudila se:
- Nina, ja sam došla paziti na njega.
- Rekla sam da se svi pokupite!
Gioica se zacrveni, zadrhti, skoči do lifta. Ljuda je izgubljeno stajala nasred ateljea... Navukavši pokrivač na glavu hrkao je usnuli gost. A Ninka pojuri u kuhinju i izvadi iz nekih dubina zdjelu za juhu od fajanse.
Načas joj se ukazao onaj čudesni dan kada su stigli u Washington, prenoćili kod Slavke Cranea, veselog basista prekvalificiranog u tužnog programera, kako su doručkovali u malom restoranu u Alexandriji, pokraj parka. Umirovljenici su svirali na ulici grozno lošu, ali besplatnu glazbu, a potom ih je Crane poveo na buvljak. Dan je bio tako veseo da su odlučili kupiti nešto lijepo, ali jeftino.
Novca su doista imali malo. I tamo je na njih navalio lijepi sijedi crnac s defektnom rukom, pa su kupili od njega englesku zdjelu za juhu iz doba Bostonske čajanke, a zatim su cijeli dan vukli sa sobom tu veliku i nezgodnu stvar koja nikako nije htjela u torbu, a Crane je svojim kolima otišao nekoga dočekati ili ispratiti.
"Eto zašto smo je tada kupili", dosjeti se Ninka nalijevajući u nju vodu.
Sva se istegnula, postala je još viša, svečano je donijela zdjelu u spavaću sobu, držeći je visoko, na razini lica, dodirujući rub usnama.
"Skroz, skroz je luda, što li će biti s njom", namrštio se Fima.
Ona je već zaboravila da je sve otjerala.
Zdjelu je oprezno položila na crveni tabure. Izvadi iz komode tri svijeće, zapali ih, odozdo ih otopi i prilijepi na rub zdjele. Sve joj je uspijevalo otprve, bez teškoća, kao da su joj potrebne stvari izlazile ususret.
Skinula je sa zida malu papirnatu ikonu i osmjehnula se sjetivši se kakav ju je čudan čovjek ostavio ovdje. Tada je u njihovu domu živio jedan od mnogobrojnih emigranata beskućnika. Ninka je bila ravnodušna prema gostima i obično ih uopće nije primjećivala, a baš ovog je htjela izbaciti, no Alik je govorio:
- Ninka, šuti. Mi predobro živimo.
A taj je momak bio trknut, nije se prao, nosio je nešto poput lanaca na tijelu, Ameriku je mrzio i govorio je da ni za što ne bi došao ovamo, ali imao je viziju da je Krist sada u Americi i on Ga mora pronaći. I tražio ga je, skitajući po Central Parku od jutra do večeri. A onda ga je netko uputio pa je otišao u Kaliforniju, k nekom isto takvom tipu, ali Amerikancu - neki Serafim, ili Sebastian - također je, kažu, bio lud, k tome i redovnik...
Ikonu je Nina naslonila na zdjelu i načas se zamislila.
Nekakva ju je misao uznemiravala... o imenu... Imao je posve neprihvatljivo ime, u čast pokojnog djeda roditelji su ga upisali kao Abrama. A zvali su ga uvijek Alik i, dok se roditelji nisu rastali, uvijek su se prepirali oko toga kome je palo na pamet da dijete nazovu tako ružno i provokativno. Kako god bilo, čak ni svi bliski prijatelji nisu znali njegovo pravo ime, tim više što se, primajući američke dokumente, prijavio kao Alik...
Čovjek, kojemu je preostalo još sasvim malo vremena da nosi bilo kakvo ime, povremeno je grčevito soptao. Ninka pojuri tražiti crkveni kalendar, gurne nasumce ruku u policu s knjigama i iza nakrivljene hrpe kojekako nabacanih knjiga odmah pronađe stari kalendar. Pod dvadeset petim kolovozom stajalo je: mučenici Fotij i Anikita, Pamfil i Kapiton; sv. mučenik Aleksandar... Opet je sve bilo kako treba. Ime je pristajalo. Sve joj je išlo na ruku. Smiješila se.
- Aliče - pozove muža. - Nemoj se ljutiti i uvrijediti: krstit ću te.
Skine s dugog vrata križ - od bake, terske Kozakinje. Sve joj je objasnila Marja Ignatjevna: svaki kršćanin može krstiti čovjeka na samrti. Makar i zlatnim križem, makar i šibicama svezanim u križ. Makar i vodom, makar i pijeskom. Sada samo treba reći jednostavne riječi kojih se sjećala. Prekrižila se, spustila križ u vodu i promuklim glasom izgovorila:
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga...
Nacrtala je križ u vodi, umočila ruku u zdjelu, skupila vode u šaku i, poškropivši muževu glavu, završila:
- .. .krsti se rab Božji Alik.
Nije ni primijetila da joj je tako prikladno ime - Aleksandar - izletjelo iz glave u presudnom trenutku.
Nije znala što dalje činiti. S križem u ruci sjela je kraj Alika, prešla mu prstima po licu i grudima, razmazujući vodu. Jedna se svijeća savila i, suprotno zakonima fizike, nije pala izvan, već unutar posvećene posude. Zacvrči i ugasi se. Zatim je Nina stavila Aliku svoj križ oko vrata.
- Aliče, Aliče - pozvala ga je.
Nije se odazvao, samo je uzdahnuo s grlenim soptanjem i ponovno se primirio...
- Fima! - viknu ona.
Fima uđe.
- Vidi što sam učinila, krstila sam ga.
Fima se ponese profesionalno:
- Dobro, krstila si ga. Ne može mu odmoći.
Živost i čudan osjećaj uvjerenosti da sve čini ispravno najednom ostaviše Ninku. Odgurne tabure u kut, legne uz Alika i stane govoriti nekakve besmislice, koje Fima nije slušao. Odškrinuše se vrata, uđe Kipling - mirni pas koji je već treći dan ležao ispred vrata i čekao svoju gazdaricu. Kipling položi glavu na ležaj.
"Treba ga izvesti", dosjeti se Fima. Bilo je već vrijeme da se spremi za posao.
Gioica je, uvrijedivši se, otišla. Usred noći otišla je i Ljuda. Fima probudi spavača - bio je to Šmul, a ne Libin, kako je Fima pretpostavljao, i to je bilo vrlo prikladno jer Šmul nikamo nije morao žuriti, on je čitav svoj američki život, deset godina, proživio na potpori. Fima ga prodrma, dade mu upute za krajnji slučaj i svoj broj telefona na poslu. Preostalo je izvesti Kiplinga on je mirno stajao ispred vrata i mahao repom - pa krenuti na posao.

16


Dan nakon krštenja Ninka nije izlazila iz spavaće sobe, ležala je obgrlivši Alikove noge i nikoga nije puštala unutra.
- Tiše, tiše, spava - govorila bi svakome tko bi odškrinuo vrata.
On je bio u nesvijesti, samo bi katkad zahroptao. Pritom je čuo sve što se govorilo oko njega, ali kao iz neke strašne daljine. Ponekad im je čak želio reći kako je sve u redu, ali šal je bio čvrsto svezan, i nije ga mogao olabaviti.
Istodobno je bio silno obuzet novim osjećajima. Osjećao se laganim, rasplinutim i posve pokretnim. Kretao se unutar nekakvog crno-bijelog filma, samo što crno nije bilo potpuno crnim, a bijelo bijelim. Prije bi se reklo da se sve sastojalo od nijansi sivog, kao da je vrpca bila stara i istrošena. Nije bilo ničeg neugodnog u tome.
U kretanju, za kojim je tako žudio posljednjih mjeseci, bilo je blaženstva usporedivog valjda samo s narkomanskim. Sjene koje su promicale na rubu razlokana puta bile su maglovito poznate. Neke su podsjećale na siluete stabala, druge su bile čovjekolike. I opet se pojavio školski učitelj Nikolaj Vasiljevič Galoša, te Alik sa zadovoljstvom zamijeti kako je upravo pojava Nikolaja Vasiljeviča, matematičara, čovjeka trezvenog i strogog uma, bila dokaz potpune realnosti zbivanja i izbavljala ga je od blagog nemira: nije li sve to san, nekakvo bunilo... Nikolaj Vasiljevič očito ga je prepoznao, pozdravio ga gestom, te Alik shvati da se ovaj zaputio k njemu.
Nina je opet stala zveckati bocama, ali zvuk je prije bio ugodan, muzikalan. Ulijevajući u šake ostatke ekstrakta trava, šaptala je nešto nerazumljivo, no sve to njemu nije smetalo, nimalo mu nije smetalo. Galoša se u međuvremenu sasvim približio, i Alik vidje da kao i prije bezvučno mljacka usnama, kao što je to činio u školi. Tu njegovu naviku Alik je zaboravio, no sada se s ganućem prisjetio. To je također bilo vrlo uvjerljivo: ne, nije san, sve je doista tako...
Sredinom dana došao je majstor za klima-uređaje, ravnodušni mulat sa zlatnim lančićima i njegov mlađahni kržljavi pomoćnik - netko od prijatelja platio je dolazak. Ninka ih je pustila u sobu, i oni brzo popraviše klimu, nijednom ne pogledavši umirućeg. Vrućinu u sobi prilično brzo zamijenila je prašnjava svježina. Potom je stigla Valentina; Ninka je nije pustila, pa je ostala sjediti u ateljeu skupa s uplakanom Gioicom.
Na prljavom bijelom tepihu u kutu, gurnuvši pod glavu smotani pokrivač, udobno se smjestila T-shirt i čitala na engleskom knjigu, maštajući o tome da je pročita u originalu. Bila je to Tibetanska knjiga mrtvih. Od jučer je stalno mislila o tome kako je šteta što nije muškarac pa ne može otići u tibetanski samostan. A ujutro je pitala majku mogu li se operacijom grudi dvostruko smanjiti... Kao da ju je to moglo približiti prekrasnoj sudbini tibetanskog redovnika...
Jastuci su bili gurnuti pod Alikova leđa, gotovo je sjedio na krevetu. Nina mu je močila potamnjele i osušene usne, pokušavala mu je upuhati vodu kroz slamku, ali odmah bi iscurila.
- Aliče, Aliče. - Zvala ga je, dirala, milovala. Priljubila je usne uz njegovu zdjelicu, prošla jezikom prema pupku, po onoj jedva primjetnoj liniji koja dijeli čovjeka napola. Miris tijela pokazao se stranim, okus kože gorkim. U toj ga je gorčini marinirala neprestano dva mjeseca.
Stala je licem kod kratkih riđih kovrča i pomislila: a dlake se uopće ne mijenjaju...
Napokon ga je prestala gnjaviti i primirila se, i tada Alik najednom reče vrlo razgovijetno:
- Nina, potpuno sam ozdravio...
Kada se Fima poslije osam sati vratio s posla, u spavaćoj je sobi zatekao vrlo čudan prizor: gola Ninka, podmetnuvši pod sebe crni kimono, sjedila je licem prema Aliku, mazala svoje čarobne ruke talogom trava i govorila:
- Vidiš kako pomaže, baš je dobra trava...
Podigla je prema Fimi blistavi pogled i rekla svečano i sanjivo: - Alik mi je rekao da je ozdravio...
"Umro je", pomisli Fima. Dotakne Alikovu ruku; bila je pusta, bubnjanje je otišlo iz nje.
Fima izađe iz spavaće sobe u atelje, natoči si pola čaše jeftine votke iz velike boce s drškom, ispije, prođe nekoliko puta s jednoga na drugi kraj ateljea. Ljudi još nije bilo tako mnogo, skupljali su se kasnije. Nitko ga nije gledao, svi su bili zauzeti: Valentina je s Libinom igrala Alikov trik-trak, Gioica je raspoređivala tarot karte, čemu ju je naučila Ninka - pokušavala je unijeti jasnoću u svoj i bez toga jasan i samotan život. Fajka je jela kajganu s majonezom. Ona je sve jela s majonezom. Ljuda iz Moskve odavno je oprala sve posuđe i sada je sjedila sa sinom ispred televizora očekujući nove vijesti iz Moskve.
- Aljoša, ugasi televizor. Alik je umro - reče Fima tiho. Tako tiho da ga nisu čuli. - Ljudi, Alik je umro - ponovi isto tako tiho.
Začu se lift, uđe Irina.
- Alik je umro - rekao joj je, i napokon su svi čuli.
- Već? - izleti Valentini s takvom tugom kao da joj je obećao vječno živjeti pa joj poremetio planove svojom nepravodobnom smrću.
- Oh, shit! - uzvikne T-shirt i, odbacivši knjigu, jurne k liftu, umalo ne oborivši majku s nogu.
Irina je stajala pokraj vrata trljajući udareno rame. "Možda bih trebala otputovati u Rusiju na tjedan dana, pronaći Kazanceve, Gisju..." Gisja je bila Alikova starija sestra. "Vjerojatno je već prava starica, bila je četrnaest godina starija od Alika. Voljela me..."
Gioica je odložila karte i zaplakala.
Svi su se zbog nečega stali odijevati. Valentina uvuče glavu u dugu indijsku suknju. Ljuda obuje sandale. Htjeli su poći u spavaću sobu, ali Fima ih zaustavi:
- Čekajte, Ninka još ne zna. Treba joj reći.
- Reci joj ti - zamoli Libin.
On s Fimom nije razgovarao već tri godine, ali sada nije ni primijetio da ga je zamolio.
Fima odškrine vrata spavaće sobe: ondje je bilo kao i prije. Alik je ležao s narančastim pokrivačem do brade, na podu je sjedila Ninka mažući svoja uska stopala s dugim prstima i govorila:
- Dobra je to trava, Aliče, u njoj je strašna snaga... Tamo je bio i Kipling. Položio je prednje šape na ležaj, na njih svoju pametnu i žalosnu njušku.
"Kakva glupost da se psi boje mrtvaca", pomisli Fima.
Pridigao je Ninku, podigao s poda njezin mokri kimono i nabacio joj ga na ramena. Bila je poslušna.
- Umro je - po tko zna koji put izgovori Fima, i učini mu se da se već navikao na novo stanje svijeta u kojem Alika više nema.
Ninka ga pažljivo pogleda prozirnim očima i nasmiješi se. Lice joj je bilo umorno i pomalo lukavo.
- Alik je ozdravio, znaš...
Izveo ju je iz spavaće sobe. Valentina joj je već donosila njezino piće. Ninka ispije, osmjehne se uzvišenim, nikom upućenim osmijehom:
- Alik je ozdravio, znate? Sam mi je rekao...
Gioica ispusti zvuk sličan smijehu i odjuri u kuhinju s rukom na ustima. Odozdo su zvonili na portafon. Nina je sjedila u naslonjaču svijetla i izgubljena lica i miješala štapićem led u čaši.
Prava Ofelija. A obrana kao kod dobrog boksača: ništa ne želi znati. Sve je u redu, nikada je on nije mogao ostaviti, ona živi izvan realnosti, a on je uvijek njezino ludilo prikrivao. "Ima, ima logike u tom ludilu." Irina nije više imala što raditi ovdje, htjela je što prije otići.
Sišla je. T-shirt je nije čekala kod ulaza. Izgubila je svoju kćer. Irina presiječe spori promet na cesti i zađe u kafić. Dovitljivi crni barmen upita:
- Viski?
I odmah stavi čašu.
"Ah, naravno, Alikov prijatelj", shvati Irina i, pokazavši prstom zgradu nasuprot, reče:
- Alik je umro.
Ovaj je odmah shvatio o kome je riječ. Podigao je skladne ruke sa srebrnim prstenjem i narukvicama tako da su zvecnule, namrštio tamno jamajkansko lice i rekao na biblijskom jeziku:
- Gospode, zašto nam oduzimaš ono najbolje? Zatim si je natočio iz debele boce, brzo popio i rekao Irini:
- Čuj, curo, a kako je Nina? Htio bih joj dati nešto novca. Odavno joj nitko nije rekao "curo".
I odjednom je prožme: on kao da nikamo nije ni otišao! Stvorio je Rusiju oko sebe. A i one Rusije već odavno nema. Čak se ne zna ni je li postojala... Bezbrižan, neodgovoran. Ovdje se tako ne živi. Tako se nigdje ne živi! Odakle, dovraga, ta draž, čak je i moju djevojčicu opčinio? Ništa posebno nije on ni za koga učinio, zašto su onda svi toliko zapeli za njega... Ne, ne shvaćam. Ne mogu shvatiti...
Irina priđe telefonu na drugom kraju kafića, gurne karticu, otipka dugi broj. U Harrisovu domu javila se automatska sekretarica, u uredu se javila tajnica, stara majmunica, rekavši da je sada zauzet.
- Hitno me spojite - zamoli Irina i predstavi se. Harris odmah podigne slušalicu.
- Slobodna sam i mogu doći na vikend.
- Javi kada te trebam dočekati. - Glas mu je zvučao pomalo hladno, ali Irina je ipak znala da se obradovao.
Crvenkasto, suho lice, dotjerani brkovi, uredna sjajna ćela... Sofa, čaša, limun... jedanaest minuta ljubavi, može se provjeriti na satu, i osjećaj potpune zaštićenosti kada smjestiš glavu na širokim prsima obraslim čupavim krznom. .. Sve je to vrlo ozbiljno, i to treba dovesti do kraja...

17


Prošlost se, naravno, nije mogla ukinuti. A i što se u njoj imalo ukidati...
Odradila je posljednju predstavu u Bostonu i, ne svraćajući u hotel, krenula na aerodrom. Kupila je kartu i za dva sata bila u New Yorku. Bila je 1975. U džepu joj je nakon kupovine karte ostalo četiristo trideset dolara, koje je donijela iz Rusije u džepu hlača. Dobro je učinila - trupi ionako nisu dali novac na ruke, obećali su isplatu posljednji dan, za kupovinu, ali više se nije moglo čekati.
Sjedila je u avionu, pogledavala na sat i shvatila da će skandal izbiti sutra ujutro, a ne večeras. Danas će znojno rukovodstvo trčati po bijednom hotelu, provaljivati u sve sobe i ispitivati kada su posljednji put vidjeli Irku. Bit će proklinjanja, načelnik kadrovskog odjela odletjet će s posla, to je sigurno... Otac je u mirovini, zacijelo nečim trguje, izvući će se. A pametna mama samo će se obradovati, mamu ću sutra nazvati. Reći ću da je sve odlično ispalo, ne mora se za mene brinuti...
U New Yorku je nazvala Pereiru, cirkuskog menadžera, koji joj je obećao pomoć. Nije bio kod kuće. Kako se zatim razjasnilo, nije bio ni u gradu. Jednostavno je zaboravio upozoriti Irinu na svoj odlazak. Drugi broj telefona, za svaki slučaj, bio je od Raya, klauna kojeg je upoznala prije tri godine na cirkuskom festivalu u Pragu. On je bio kod kuće. S mukom mu je objasnila tko je ona. Bez ikakve sumnje, nije se sjetio, ali dopustio joj je da dođe.
Njezina prva noć u New Yorku prošla je kao u bunilu. Ray je živio u majušnom stanu u Villageu s prijateljem. Taj je i otvorio vrata, stasiti mladić u ženskom kupaćem kostimu. Pokazali su se kao sjajni dečki i mnogo su joj pomogli. Poslije je Ray priznao da je se uopće nije sjećao i da nije siguran da je ikada bio u Pragu.
S obzirom na to da je Butane - je li to bilo ime, prezime ili nadimak Raveva sustanara Irina nije saznala - živio ilegalno u Americi već pet godina, njezin bezumni korak njima se nije činio tako bezumnim. I sami su u to vrijeme bili bez novca i angažmana i razmišljali su kako da plate stan. Sljedećeg jutra platili su račun Irkinim novcem i krenuli u pečalbu. Pečalba je bila u Central Parku i, kako su rekli, Irina im je donijela sreću.
Prvih nekoliko dana ona se rastezala na sagu sa svojim akrobatskim točkama, a zatim je sašila pet krpenih lutaka, stavila ih na ruke, noge i glavu, i njihova se zarada posve ustalila. Irka je skromno spavala na trima jastucima s kanapea u susjednoj sobi, ničim ne ograničavajući njihovu seksualnu slobodu. Nakon nekog vremena Butane joj je stao dodijavati, a Ray se zbog toga počeo živcirati. Ideja njihova trojnog saveza visila je na niti. Irka je još uvijek odlazila s njima na posao, ali shvaćala je da treba hitno tražiti drugi način življenja. Zapravo su oni bili divni momci, i ona se nekako ipak posve umirila zbog svog skidanja svlaka: pokazalo se da je pola Amerike poput nje.
Jednog kolovoskog dana odigrala je svoju točku ispred ulaza u mali zoološki vrt u Central Parku i našla se u Alikovu zagrljaju. On je dvadeset minuta promatrao veseli rad njezinih mišićavih ruku i nogu.
Nakon sljedećih dvadeset minuta ušla je u potkrovlje koje tada još nije bilo pregrađeno. Alik je dotad proživio već dvije godine u Americi, mnogo je radio i solidno se prodavao. Bio je veseo, neovisan, lijepo se snašao u emigraciji. Gledao je Irku, načinjenu od male okretne životinjice, ali s ljudskim i drskim licem, i shvatio da je upravo ona to što mu nedostaje.
Otkad su se rastali prošlo je sedam godina. Sada se činilo kako su to posve protraćene godine, pa su se trudili što prije nadoknaditi propuštene riječi, geste, pokrete. Nisu im bila dovoljna dvadeset četiri sata dnevno. Sve bijaše stakleno i prozirno. Nije bilo zemlje pod nogama.
Jedne noći, na povratku kući, našli su golemi bijeli sag izbačen iz bogate kuće i s mukom ga donijeli u atelje. Sada je Irka sjedila na tom sagu, u njoj prirodnoj pozi lotosa, i držala pred sobom udžbenik engleske gramatike. To je bila Alikova ideja da treba počinjati baš s gramatikom. Štrebala je. A on se bavio svojim šipcima. Cijeli stan bio ih je pun: ružičasti, grimizni, smežurani, smećkasti, razlomljeni i natruli - i naprosto njihova suha trupla iz kojih je bio iscijeđen žarki sok.
Šipci su na njegovim slikama iz tog razdoblja bili prisutni sami, u parovima, nevelikim grupama, prevrtali su se i izmjenjivali. I moglo se pretpostaviti kako će Alik, izvršavajući te jednostavne manipulacije, možda otkriti nov, nepoznat broj u okviru svima poznatog brojčanog niza, naprimjer, između sedam i osam...
Osamdeset osam dana živjela je Irka u tom ateljeu. Jeli su, razgovarali, grlili se, išli pod topli tuš - jer i tada je bila vrućina i cijevi su se zagrijavale - i sve je bilo sreća, točnije rečeno, početak sreće, jer bilo je nemoguće i zamisliti da će se sve to završiti. Joplinove skladbe razlijegale su se noćima.
U tvrde Irkine usne stala se probijati neodređena nježnost: već je znala da je trudna i čitavo tijelo joj je od glave do nogu osjećalo fiziološku sreću. Alik još ništa nije znao.
I bez te vijesti nije si baš mogao zamisliti što mu je činiti. Upravo u to vrijeme očekivao je Ninkin dolazak. Razveo se od nje prije odlaska, i tada mu ni samomu nije bilo jasno je li se razveo u šali ili ozbiljno. Njezin otac joj nikada u životu ne bi dopustio da ode, a Alik je pak čvrsto odlučio otići. Nakon njegova odlaska Ninka se počela slamati od svog laganog ludila, pokušala se ubiti, bio je to već drugi pokušaj, ležala je u ludnici, zvala, zvala... Tada su napokon pronašli lažnog Amerikanca, oženio je Ninku, pa je ona pripremala odlazak na stalni boravak kod fiktivnog muža. Ti dokumenti katkad su zahtijevali nekoliko godina jurcanja.
Alik zasiječe nožem duguljastu ružičastu dinju i ona se raspadne na dva dijela. Zazvoni telefon. Sretna Ninka javlja da je dobila dozvolu i već rezervirala kartu.
- Eto, a ja sad ne znam kako se izvući iz toga - spustivši slušalicu reče Alik.
Za Irku je čitava ta priča bila novost.
- Bez mene neće preživjeti, vrlo je slaba...
Dobro je znao da je Irka jaka, može hodati na rukama na samom rubu krova, ne boji se ni šefova ni vlasti... Zato je kanio unajmiti joj stan kod nekih svojih poznanika na Staten Islandu i polako riješiti glupu i bezizlaznu situaciju u kojoj se našao. Bio je zaboravio Irkin ponos, koji se tih godina nije smanjio. Tjedan dana prije Ninkina dolaska, kada je s poznanicima sve već bilo dogovoreno, Irka je otišla iz Alikova doma, kako joj se činilo, zauvijek...

18


Irina je izašla iz kafića i stala, ne znajući kamo sa sobom. Vjerojatno bi trebala krenuti kući, T-shirt je zacijelo već ondje. Do Alikova ulaza dovezao se kombi s klimom na krovu, stao je točno pokraj znaka no standing at any time. Izašla su dva čovjeka u uniformama, a treći, s kovčežićem, nalik na ćelavog Charlieja Chaplina, tapkao je za njima.
- Mrtvačka kola - shvati Irina. - Kući. Brzo kući.
Fima je dočekao pogrebnike. Trebalo je obaviti pripreme, kimnuo je Valentini:
- Pridrži je ovdje.
Ali, Ninka se nije ni otimala. Sjedila je u bijelom pohabanom naslonjaču i nešto zagonetno mrmljala, spominjući trave, Božju volju i Alikov karakter...
U spavaću sobu zatvorila su se dva kršna momka i njihov sitni šef. Šteta što se Alik više nije mogao nasmiješiti tom komičnom triju.
Dok se Fima dogovarao s njima o pojedinostima procedure - Charlie Chaplin bio je među njima nešto poput administratora - kršni su momci iz kovčežića izvukli golemu crnu vreću od debele plastike, sličnu onima za smeće kojima su uvečer zatrpane ulice, i spretnim trodijelnim pokretom ubacili Alika u paket, kao artikl u trgovini.
- Stop, stop - zaustavi Fima dečke. - Pričekajte časak. Da žena ne vidi...
Otišao je u atelje, podigao pokornu Ninku iz naslonjača i odnio je u kuhinju. Ondje je lagano stisne uz sebe i, dodirnuvši neobrijanim obrazom njezin dugi vrat prekriven finim, kao iglom urezanim borama, zapita:
- Zečice, reci što želiš? Hoćeš da odem po travu?
- Ne, neću pušiti. Htjela bih još popiti... Stisnuo joj je zapešće, držao ga pola minute.
- Hajde da ti dam malu injekciju, a? Dobru malu injekciju. - Smišljao je kakav koktel da joj sad smućka kako bi je isključio na neko vrijeme.
Dok je on stajao i širokim leđima skrivao kuhinjska vrata, pored njih su pogrebnici iznijeli onu crnu vreću - kao što se iznosi stari predmet, potrgan i nepotreban.
Kada su nosači straga otvorili prtljažnik i gurnuli u nj crnu vreću, Irina je već koračala prema metrou.
Potom je Fima Ninki dao injekciju, zaspala je i odspavala do sljedećeg jutra na istoj onoj narančastoj plahti s koje su odnijeli njezina muža. Neobično, ali nije čak ni pitala gdje je on. Samo se povremeno, dok nije zaspala, nježno smiješila i govorila:
- Nikada me ne slušate, a ja sam vam govorila da će ozdraviti...
Ljudi su dolazili i dolazili. Mnogi nisu znali za njegovu smrt, navratili su tek tako. Poznanika je imao vrlo mnogo i pored onih iz rusko-židovske kolonije tog golemog grada. Došao je neki talijanski pjevač s kojim se Alik nekoć sprijateljio u Rimu. Došao je gazda kafića i uistinu donio ček. Libin je po staroj ruskoj tradiciji skupljao novac. Stigli su neki ljudi iz Moskve, jedan s pismom za Alika, drugi se predstavio kao njegov stari prijatelj. Svraćali su neki s ulice, svima nepoznati. Zvali su čas iz Pariza, čas iz Jaroslavlja.
Kada je saznao za Alikovo predsmrtno krštenje, otac Viktor uzdahnuo je, pljesnuo rukama, zaklimao glavom, a zatim rekao:
- Sve je volja Božja...
A i što je još mogao reći čestiti pravoslavac...
Ujutro, dan uoči sprovoda, pokupio je Ninu svojim starim kolima, doveo je u praznu crkvu - službe tog dana nije bilo - i odslužio opijelo u odsutnosti za čovjeka koji je gotovo i kršten u odsutnosti. Pjevao je dubokim zvonkim glasom najljepše riječi koje su bile smišljene za taj slučaj. Nina je sjala od radosti i anđeoske ljepote, a Valentina, koja je stajala iza nje sa svijećom, u snopu prašnjava svjetla koje je dolazilo sa stropnog prozora, samoj je sebi oprostila grijeh ljubavi prema tuđem mužu.
Kada su u pustom prašnjavom zraku zamukli posljednji odjeci pjevajućeg glasa, Valentina je uzela iz ruku oca Viktora četvrtasti zavežljaj sa zemljom, bijelu traku s molitvom i malu papirnatu ikonu. Da ih stavi u lijes.
Potom je nesigurnu Ninku uzela pod ruku i posjela je u taksi. Ulazeći u ofucanu žutu krntiju Ninka je nagnula glavicu i trznula ramenima kao da Rolls-Royceom ide na primanje u Buckinghamsku palaču.
"Eto, jadna ptičica ostala je prepuštena meni", uzdahne Valentina. "Bože moj, zar sam je toliko godina mrzila..."

19


Vlasnici pogrebnog poduzeća, obitelj Robins, u prošlom stoljeću Rabinovič, olabavili su svima znanu židovsku krutost do takve humane i komercijalno opravdane vjerske tolerancije, da su se u posljednjih pedeset godina od "Židovske pogrebne kompanije" pretvorili jednostavno u "Pogrebnu tvrtku" s četirima odvojenim dvoranama, u kojima su se odvijale ceremonije svih vjeroispovijesti s najrazlicitijim prohtjevima. Baš je prošlog tjedna Mister Robins morao u jednoj dvorani postaviti kinoekran, kako bi u nazočnosti nepokopanog pokojnika, u skladu s njegovom oporukom, prikazali rodbini i prijateljima neposredno prije pogreba trosatni film o njegovoj koncertnoj djelatnosti. Plesao je step.
Scenarij Alikova pogreba bio je relativno skroman: nisu naručili nikakav religiozni obred, odbili su nadgrobnu ploču - a Robins je imao pristojnu klesarsku radionicu - ali platili su mjesto na židovskom, najskupljem dijelu groblja. Mjesto je doduše bilo jadno, pokraj zida i bez prolaza.
Ceremonija je bila zakazana u tri sata, i u deset do tri predvorje dvorane bilo je ispunjeno. Današnji Robins, četvrti vlasnik besprijekorne tvrtke koja nije znala za ekonomsku recesiju, naočit starac levantinske vanjštine, bio je u nedoumici. Smatrao je da prema karakteru sudionika ceremonije o svom klijentu može reći sve. U toj psihološkoj igri vidio je jednu od najprivlačnijih strana svoje profesije. Ovaj put ne samo da nije mogao odmah odrediti imovinski cenzus klijenta, nego je čak posumnjao u njegovu nacionalnost, na koju je, činilo se, nedvosmisleno ukazivala želja rodbine da bude pokopan na židovskom dijelu groblja.
U gomili je bilo crnaca, što se izuzetno rijetko viđalo na židovskim sprovodima. Istina, sudeći po odjeći, bili su to ljudi iz umjetničkog svijeta. Lice jednog starca učinilo se Robinsu poznatim: bio je to čuveni saksofon ist čijeg se prezimena nije mogao sjetiti, ali vidio ga je na naslovnici nekog časopisa ili na televiziji. Također je prisustvovalo nekoliko južnoameričkih Indijanaca. I među bijelim gostima vladao je potpuni nesklad: ozbiljni židovski parovi, nekoliko krasnih Anglosaksonaca, očito bogatih galerista, a također i Rusi raznih vrsta - od posve pristojnih do vucibatina, k tome pripitih. Robins je bio Amerikanac četvrte generacije, potomak doseljenika iz Rusije, ali skupa s ruskim jezikom davno je izgubio i romantičnu privrženost k opasnoj zemlji i njezinu šašavu narodu.
"Neobičan klijent", mislio je. "Vjerojatno glazbenik."
Čak je prošao zaobilaznim putem kako bi bacio pogled na nestandardnog pokojnika...
Točno u tri stigla je Ninka. Svi udahnuše - i odahnuše. Ispod crnog svilenog šešira i širokog vela padala je na dvije strane njezina znamenita kosa - zlato i srebro. Na kratku crnu haljinu bio je nabačen prozirni laneni ogrtač do peta, a cipele su bile staromodne, visoke, s golemim izbrušenim potpeticama.
Galeristi zastenjaše, i jedan reče na uho drugom:
- Wortsov prsluk, najbolja ideja u povijesti odijevanje svih vremena i naroda. Neusporedivo. Alik je imao zapanjujući ukus. Da se bavio odjećom ne bismo imali osrednjeg slikara već genijalnog dizajnera.
- Predivan model - ocijeni drugi. - Primijetio sam je još prije tri godine.
- Stara je - sa žaljenjem odvrati prvi.
Fima, u plavoj košulji sa simetričnim mrljama znoja pod pazusima, u sandalama na bose noge, vodio je Ninu s proturječnim osjećajima snažne sućuti prema jadnici i duboke odvratnosti spram uloge koju je bio primoran igrati, nemajući nimalo sklonosti prema amaterskom teatru. K tome se u ta dva dana uspio nagutati govana do ušiju skupljajući novac za pogreb.
Nina je hodala kao "crna nevjesta" - kao sati - indijska udovica koja se uspinje na pogrebnu lomaču. Od dana Alikove smrti pamtila je samo dvije stvari: da je ozdravio i da ga više nema. Te se stvari ne bi mogle spojiti u običnoj ljudskoj svijesti. Ali, u njezinoj glavici, zgodno postavljenoj na dugom vratu, nešto se davno bilo pomaknulo, kao što se uslijed laganog pokreta mijenja uzorak u otvoru kaleidoskopa, i sve se smjestilo u novom poretku, nimalo ne smetajući jedno drugom, u smirujućoj odvojenosti.
Riječi "smrt" - "umrijeti" - "pogreb" stalno su se tih dana čule oko nje, ali nisu prolazile kroz nevidljivu pregradu, za njih jednostavno nije bilo mjesta u uzorku koji se sada formirao u njezinoj svijesti.
Radi nečega su je doveli ovdje. To je bilo povezano s Alikom. Alik je volio da bude lijepo odjevena. Pomno se pripremala i osmišljavala svoju opravu za njega...
Prošla je kroz gomilu ljudi nikoga ne prepoznajući. Lijevom je rukom stiskala uz grudi crnu lakiranu torbicu nalik na troslojni perec, a u desnoj je držala debele stabljike ljiljana, koji su se vukli svojim bijelo-zelenim oholim glavicama za njezinim prozirnim ogrtačem.
Gomila se razmicala pred njom, razmaknuše se i vrata dvorane istog časa kada im je prišla. Ne usporivši korak ušla je unutra. U obliku trokuta koji se širi slijedili su je ljudi. Vrlo mnogo ljudi s cvijećem, kudikamo više nego što je inače primala ta dvorana.
Na kraju je stajao odar, a na njemu velika bijela kutija, oblikom podsjećajući na bočicu losiona za brijanje. U kutiji je ležala prekrasno uređena lutka riđokosog tinejdžera malog lica s malim brkovima.
Gospodin vanjštine televizijskog voditelja u godinama već je bio otvorio usta, ali Ninka prođe pored njega. Iako je gospodin bio vidno nezadovoljan time što ga je ekstravagantna udovica tako neuljudno zaobišla, on se ipak odmakne.
Podigla je veo, nagnula se, pozorno se zagledavši u taj loše izrađen portret od nepoznatog čudnog materijala, i s razumijevanjem se osmjehnula.
"Umjesto Alika", shvatila je.
Kada je podigla glavu, galeristi koji su stajali u blizini vidješe kako joj od ravnog razdjeljka po licu ide crna, fino ucrtana linija, spušta se na vrat i nestaje u dubokom izrezu haljine.
- Vrhunski - s odobravanjem šapne jedan galerist drugome.
- Dame i gospodo! - svečano izgovori službeni gospodin...
Bio je to točan i doslovan prijevod onog pogrebnog trabunjanja koje obično nad fiktivnom krematorijskom peći izgovara debela dama u provincijskom kostimu od crne sintetike na drugoj strani oceana...
Lijes je trebalo voziti na odru, a to su činili služitelji. Ali, parcela se nalazila u tako gusto naseljenom dijelu groblja da se lijes onamo mogao donijeti samo na rukama, a i to gazeći po drugim grobovima. Tridesetak metara od mjesta staza se oštro prekidala, a ostao je samo prolaz širok stopu. Muškarci prođoše naprijed, postrojiše se u lanac do ranije iskopane rake, i bijeli čun zaplovi, predavan iz ruke u ruku, do svog posljednjeg pristaništa. Opasno i veselo ljuljao se nad glavama. Jako kolovoško sunce dotjera najednom povjetarac s oceana. Ninka je stajala na postolju tuđeg spomenika, pokraj svježe jame, iz koje je zemlja bila uredno složena u kričavo ružičaste košare, a vjetar je vukao nazad crni veo, i olinjala, dragocjena kosa lepršala je na vjetru kao jedro.
Irina je stajala u mnoštvu. Od Alika se oprostila davno. Sada je imala drugu brigu: stvarala je oca svom djetetu. Zapravo, ništa posebno nije ni morala činiti, sami su našli jedno drugo. Jedino je morala u taj pothvat uložiti prilično mnogo novca - bez povrata. Evo, i ovaj grob, i u njega je dosta uloženo: djevojčica je imala voljenog oca i imat će njegov grob. Irina se gorko osmjehne: sve je oprostila, ali ništa nije zaboravila... Rađala sam svoju kći u sirotinjskoj bolnici, a ti si za to vrijeme ljubovao s Ninkom i, možda, s onom drugom kozom, Valentinom... Stoji pola koraka otraga, ali blizu, zna svoje mjesto... Baš me zanima je li lukava gadura ili naprosto dobra ženska... Kako sam postala pakosna... Aliče, Aliče, sve je moglo biti drugačije! A nije... I bolje!
U tom dalekom dijelu groblja, odmah do ograde, uzdizale su se nadgrobne ploče. Oko svake položene horizontalno bilo je nekoliko rođaka koji kao da su stajali na jednoj nozi. Četvrtasti nezgrapni natpisi, koji su u svojoj grafiji sačuvali sjećanje na glinene pločice i trščane štapiće, miješali su se s engleskim, s ružno gotičkim akcentom, koji su odavali mjesto rođenja i u kamenu utjelovljene ukuse davno nestalih ljudi.
Pokriveni lijes ležao je na susjednom grobu, i pristigli Robins, koji je svojim prisustvom počastio neobičnog klijenta, naredi dirigentskim pokretom da ga spuste. Valentina reče nešto Ninki, i ova otvori svoju okruglu torbicu i izvadi iz nje paket sa zemljom. Sipala ju je prstima kao da soli juhu i micala usnama. Dva radnika su spremno stajala s lopatama.
- Čekajte, čekajte! - začu se najednom vapaj s glavne staze.
Iza leda ljudi došlo je do nekakvog neshvatljivog kretanja, guranja, teškog i nespretnog probijanja. Napokon, sve izguravši, pojavi se rumeni Ljova Gottlieb. Slijedilo ga je mnoštvo bradatih Židova, njih desetorica. Ta je četa malo zakasnila. Bili su izašli iz autobusa i zalutali, jer je svaki od njih imao svoj vlastiti sud o tome gdje bi se trebao nalaziti ured. Sada su, navlačeći u hodu svoje molitvene šalove i tefiline, gurajući muškarce i gazeći noge ženama, izvikivali prve riječi:
- Neka se slavi i sveti Veliko Ime Njegovo u svijetu, koji će On iznova stvoriti, kada uskrsne mrtve i pozove ih u vječni život...
Zapjevaše i zakukaše visokim žalosnim glasovima, ali teško da je itko osim Robinsa razumio smisao tih drevnih usklika...
- Odakle ovi drevni Židovi? - Valentina zapita Libina.
- Pa zar ne vidiš: Gottlieb ih je doveo...
Nisu shvatili da se to reb Menaše pobrinuo za jadno "zarobljeno dijete"...
Valentina posumnja da Židovi izgledaju malo previše dekorativno, možda su glumci iz nekog malog kazališta na Brighton Beachu.
"Trebalo bi Alika pitati...", i istog časa shvati da postoji mnoštvo, veliko mnoštvo stvari o kojima više neće imati koga pitati...
Pročitali su molitve za pokojnike, to nije trajalo dugo. Zatim su oni sprijeda počeli odlaziti od groba, oni straga prodirali su naprijed, brdo cvijeća je raslo, već je bilo Ninki do pojasa, a ona je i dalje polagala svaki cvijet posebno, gladila ga, gradila nešto poput čudne kućice ili mauzoleja i smiješila se tako da su sada već mnogi primijetili da sliči na ostarjelu Ofeliju.
Zatim su svi krenuli nazad, i sada su se Židovi, skinuvši sa sebe bijele šalove i pokazavši crna odijela koja su pougljenila na suncu, našli među posljednjima, ali Ninka ih je dočekala i zamolila da dođu na karmine. Najstariji od njih, ćelavac s kipom zalijepljenom flasterom na golu glavu, podigavši dvije mršave male ruke u ravninu lica i raširivši žute prste, tužno reče:
- Dijete! Kad Židovima netko umre oni provode sivu: sjedaju na zemlju i poste... Iako je dobro popiti čašicu votke...
U crnim odijelima koja su se pušila ušli su u kombi na kojem je modrim slovima na bijeloj podlozi pisalo "Temple of Zion"...

20


T-shirt i Gioica nisu išle na pogreb. Ostale su kod kuće. T-shirt se bavila vješanjem slika. Izvadila je stare slike, očistila dvogodišnju prašinu, razmišljala kako da ih povješa. Odjednom, kao oči mačića sedmog dana, otvorio joj se vid, počela je vidjeti Alikove slike: koju ovdje - kamo ovu - onu pokraj - ovu iznad - ovu skroz maknuti... Ništa nije trebalo odlučivati, trebalo je samo gledati, same su se slagale pametno i lijepo...
"Studirat ću povijest umjetnosti...", odmah je odlučila, zaboravivši da se prošli tjedan već posvetila Tibetu.
Više su joj se sviđale manje slike i one srednje veličine, no krajnji zid tražio je veliku, pozvala je u pomoć Gioicu i Ljudu pa su objesile trometarsko platno koje je pet godina stajalo okrenuto prema zidu. Na njemu je bilo mnogo, čak i previše toga naslikano: nekakav jesenski praznik, s grožđem, kruškama i šipcima, plešućim ženama i djecom, bokali s vinom, planine u daljini i čovjek koji odlazi pod strehu...
Ljuda je rezala sir i kobasicu, sjeckala salatu, Gioica je sporo i pospano raznosila po svim uglovima jednokratno posuđe i rusko-židovsku, navodno domaću hranu, kupljenu u emigrantskoj trgovini: haringa, piroške, hladetina, salata koju Rusi zovu olivier, a drugi narodi ruskom...
Stigli su svi odjednom u velikom mnoštvu. Uspeli su se teretnim liftom u tri ture. Pedesetak ljudi sjelo je za zajednički stol, sastavljen od dasaka i svakakve starudije, ostali su uzeli čaše i tanjure i, kao na američkom partyju, tumarali iz jednog ugla u drugi. Neobično je kako se u takvoj gomili ljudi može osjetiti praznina.
Došli su i vašingtonski galeristi. Hodali su po ateljeu kao po izložbenoj dvorani i razgledali radove. Izgledali su nezadovoljni i nakon desetak minuta, dok ljudi još nisu počeli ni piti, poljubili su Ninki ruku i nestali.
Irina ih je gledala bez imalo zadovoljstva - nju je još čekalo natezanje s njima. Kako god bilo, Aliku novac nisu dali, a radove nisu vratili...
Fajka se pokazala kao poznavatelj obreda kakav se uvijek nade na svadbi ili sprovodu. Nalila je votke u čašicu, prekrila je kriškom crnog kruha i stavila na tanjur:
- Za Alika.
Takav je bio red.
Za stolom su brujali pripremajući se, bez glasnih razgovora, bez isticanja pojedinih glasova. Monotono mrmljanje i zveket stakla. Točili su votku.
Na vratima je stajala T-shirt, blijeda, natečenih usana i ružičastih nosnica, u crnoj majici sa žuto-ružičastim natpisom. U džepu, u znojnoj ruci, odavno je već držala tu malu plastičnu kutiju, i sada je nastupilo vrijeme kada ju je morala pokazati.
Nina je sjedila na naslonu, a u naslonjaču nije bilo nikoga. Fima ustane s podignutom čašicom, spreman za govor.
- Slušajte svi! - vikne T-shirt.
Irina zamre - svašta je mogla očekivati od svoje čudne djevojčice, samo ne javni istup.
- Slušajte! Alik me zamolio da vam ovo predam!
Svi se okrenuše prema njoj - crvenjela se naočigled kao indikator pri kemijskoj reakciji, ali odmah čučne i stavi kazetu u kazetofon koji je, kao i obično, bio na podu. I gotovo odmah, bez pauze, začu se jasan i prilično visok Alikov glas:
- Dečki! Cure! Zečice moje!
Ninka zgrabi rukama naslon. Alikov glas nastavi:
- Ovdje sam, djeco, s vama! Točimo! Pijuckamo i jedemo! Kao uvijek! Kao i obično!
Kako je jednostavnim i mehaničkim načinom učas srušio vječni zid, bacio lagani kamenčić s druge obale, prekrivene neprobojnom maglom, na tren slobodno izašao ispod vlasti nepobjedivog zakona, ne pribjegavši ni nasilnim metodama magije ni pomoći spiritista i medija, stolova koji se pomiču i tanjura koji se okreću... Jednostavno je pružio ruku onima koje je volio...
- I, molim vas, bez plakanja i sličnih sranja! Sve je sjajno! Sve ide svojim redom! O.K.? Da?
...Gioica glasno zajeca. Nina se skamenila lagano izbečivši oči. Žene, zanemarivši Alikovu molbu, istodobno zaplakaše. I muškarci koji su si to mogli dopustiti. Fima izvadi iz džepa kariranu krpicu koja je predstavljala maramicu.
Alik kao da ih je vidio:
- Ma što ste svi tako sjebani, djeco? Popijmo za mene! Ninočka, za mene! Hajde! T-shirt, dijete, ugasi načas kazić!
Nastane stanka. T-shirt nije odmah isključila, nego tek nakon što se ponovno začuo Alikov glas:
- Jeste li popili? Premotala je nazad.
Popili su stojećki i bez nazdravljanja. Velika praznina koja nastaje nakon smrti bila je ispunjena lažnim putem. Ali - čudne li stvari! - ipak je bila ispunjena.
Irina je stajala oslonjena na dovratak. Ona je svoje otplakala ranije. No, ipak ju je kopkalo - što je to u njemu bilo tako posebno? Sve ih je volio? A od čega se ta ljubav sastojala? Dobar umjetnik? A što to danas znači? Ako ga ne kupuju, znači da ne valja... Umjetnik života. Živio je umjetnički... A zašto ja guram svoj kamen, zašto prelazim prepreke, zarađujem hrpe novca? Kako je to neumjetnički... Zato, prijatelju, jer te nije bilo sa mnom? A gdje si bio?
- Jeste li popili? - ponovno se začu Alikov glas. - Jako mi je stalo da se svi dobro napijete. Glavno da ne sjedite uplakanih njuški. Bolje zaplešite. Da, evo što sam htio reći: Libine i Fima! Ako se danas ne pomirite, onda ste seronje. Tako nas je malo, šaka jada. Popijte, molim vas, u moje ime i prekinite glupe svađe!
Libin i Fima gledali su se preko stola, bivši prijatelji, dječaci iz istog dvorišta, i smiješili se Alikovim zakašnjelim grdnjama. Već su se bili pomirili tijekom tih vrućih mjeseci. U općim, masovnim nemirima tih dana, s tenkovima, pucnjavom, moskovskom revolucijom, u replikama koje nikomu nisu bile upućene, ali su padale u željenom smjeru, stare su se uvrede raspršile.
- Ne kucaju se, ne kucaju se! - zakriješti Fajka.
- Čekaj da prelijem iz plastične čaše. Čaše grubo i prigušeno zveknuše.
- Živio, Čupavi!
- Živio, Korzet!
Zaista je postojao nekakav korzet, bijeli, s krupnom koštanom dugmadi, s rastegnutom gumom i žicanim kopčama za čarape omotanima debelim koncem. U Harkovu, nakon rata, u nekom davnom životu...
- Ljudi, ne mogu vam reći hvala, jer takvo hvala ne postoji. Sve vas obožavam. Osobito vas, cure. Čak sam zahvalan ovoj prokletoj bolesti. Da nje nema ne bih znao kakvi ste... Govorim gluposti. Uvijek sam znao. Ninočka, drži se! Za tebe, T-shirt! Za tebe, Valentina! Gioica, za tebe! Pozdrav Pirožkovoj, ludo je volim! Fajka, hvala ti, zečice! Sjajne si fotke snimila! Nelečka, Ljuda, Nataška, svi, svi, za vas! Dečki, za vas! U vaše zdravlje! Da, htio sam još reći: želim da bude veselo. To je sve. Jebi ga.
Vrpca se vrtjela uz tihi šum, više nije bilo nikakvih riječi, ali mogli su se razabrati hripavi uzdasi. Nitko nije pio. Svi su šutke stajali s čašama i slušali rijetke grozničave jecaje za zrakom. Indijanska glazba neravnomjerno se probijala s ulice kroz otvoren prozor na tu praznu vrpcu. Svi su napeto slušali, kao da se moglo čuti još nešto važno, i pokazalo se da to zaista nije sve: škljocnu lift, zalupiše se vrata.
- Tiska, isključi kazetofon - reče Alik običnim i umornim glasom, bez ikakva patosa. Tada se začu škljocaj i sve zamukne.
Isprva nije bilo veselja. Bilo je nekako pretiho. Alik je, kao i obično, učinio nešto neobično: prije tri dana bio je živ, zatim je umro, a sada je dospio u neko treće, čudno stanje, i zbog toga su svi bili smeteni i žalosni, iako alkohol nisu izbjegavali.
Prilazili su stolu, udaljavali se, nosali iz kuta u kut tanjure i čaše, premještali se, spajali se u grupice i opet premještali. Svijet još nije vidio tako šaroliko društvo: došli su Alikovi prijatelji glazbenici i još neki pojedinci koje prije nitko nije viđao, i nije bilo jasno gdje ih je pokupio i kako su saznali za njegovu smrt. Paragvajci su se držali u zbijenoj falangi, samo se njihov predvodnik izdvajao ljubičastom brazgotinom i općom skamenjenošću lijepog lica. Kolumbijski profesor živo je razgovarao s vozačem kamiona za smeće. Bermanu se dopala Gioica, ali zbog zauzetosti dvije godine nije dotaknuo ženu i nije bio siguran da duha treba pustiti iz boce... A da je znao o njoj ono što je bilo poznato Aliku, ne bi joj se ni približio: bila je djevica i k tome je potjecala iz drevne rimske obitelji, koju je spominjao još i Tacit...
Nina zamoli da joj s polukata donesu sivu kutiju. U njoj je bilo dirljivo bogatstvo, prebačeno svojedobno u Ameriku preko poznanika diplomata - prvi jazz koji je putovao iza željezne zavjese i natrag. Između teških crnih longplejki našlo se i piratskih. Bilo je tamo i smeđih vrpci prvih magnetofonskih snimaka...
Jedino je Alik znao plesati tango kako treba, sa svim kompliciranim koracima, naglim zaustavljanjima i dubokim naginjanjima koji su pedesetih godina logično prešli u rock'n'roll...
Sada ga je na tom mjestu mijenjao Libin. Ninka i on kretali su se u trzajima, ali Libinu je nedostajalo artističkog nehaja, bez kojega tango gubi svoju glavnu aromu... Crni saksofonist bacio je oko na bijelu Fajku, pa se ona jako živcirala, jer je, s jedne strane, kao i većina ruskih emigranata, bila rasist, a s druge strane, pred njom je bio nesumnjivo američki proizvod, koji još nije probala...
U stanu se pokretalo veselje. Oni koje je to vrijeđalo, otiđoše. Otišli su i Berman i Gioica. Svatko od njih donio je svoju odluku, ali nisu bili sigurni je li ispravna. Gioica se tresla od straha i najviše se bojala da će postati histerična. Ali, sve je ispalo tako lijepo i krasno, da su ujutro oboje znali kako nisu uzalud tako dugo živjeli u samoći.
Odmah nakon deset sati stigao je gazda u pratnji zbunjenog Claudea. Sam je javio gazdi da je stanar umro, i ovaj je, pričekavši nekoliko dana, odabrao prikladan trenutak kako bi obavijestio Ninku da mora napustiti stan do prvoga.
Kada joj je gazda prišao da joj osobno uruči obavijest, ona ga je, zamijenivši ga s nekim, poljubila i na ruskom mu rekla da si uzme čašu.
Dokument je rastreseno ispustila na stol pa je odmah skliznuo na pod. Ninka nije ni pomislila da ga podigne. Gazda slegne ramenima i udalji se, duboko ogorčen. Claude ga nije uspio uvjeriti da je prisustvovao tradicionalnim ruskim karminama...
Netko je pustio staru snimku. Bio je to moskovski šlager s kraja pedesetih, smiješna domaća obrada:
Moskva, Kaluga, Los Angeles Udružili se u jedan kolhoz U St. Louisu, stoti kat, Rus Vanja praši džez...
Kako je to bila stara i draga glazba, svi su joj se smiješili, i Amerikanci, i Rusi, ali Rusima je više vrijedila - zbog nje se nekoć kritiziralo na skupštinama, izbacivalo iz škola i s fakulteta. Fajka je pokušavala to objasniti svom kavaliru, ali nikakve riječi nisu bile dovoljne za to. A i kako to objasniti, kada je sve tako tužno, a onda se najednom takva slatka radost razlijeva, ili, naprotiv, takvo veselje, puna tjelesna radost, pa niotkuda tako žalosna nota da ti se srce steže... E, zbog toga se i izbacivalo...
Ljuda se tih dana tako udomaćila u stanu da je, malo popivši, zaboravila gdje se nalazi, stalno se trzala da skokne do susjede Tomočke, otvori joj dušu, nikako joj nije bilo jasno da Srednetišinska ulica nije iza ugla.
- Mama, baš si smiješna kad si pijana, još te takvu nisam vidio. Ide to tebi - vukao ju je sin od vrata.
T-shirt priđe Irini i dotakne joj rame:
- Idemo, mama. Dosta je. Izgledala je strogo.
Žgoljava i lagana Irina išla je pored svoje punašne kćeri i ćutila kako se između njih nešto događa - zapravo, već se dogodilo: nestala je napetost prošlih godina, kada je neprestano osjećala kćerino mračno nezadovoljstvo i neprijateljstvo.
- Mama, a tko je ta Pirožkova?
Ispalo je tako da je prvi put čula to prezime. Irina ne odgovori odmah, iako se odavno pripremala:
- Ja sam Pirožkova. Bili smo u vezi u ranoj mladosti. U tvojoj dobi otprilike. Onda smo se posvađali, a mnogo godina kasnije ponovno sreli. Nije potrajalo. A za uspomenu na taj susret Pirožkova si je ostavila dijete.
- Bravo, Pirožkova - odobri T-shirt. - A on je znao?
- Tada nije. A kasnije je možda slutio.
- Dobri roditelji - promrmlja T-shirt.
- Ne sviđaju ti se? - naglo se zaustavi Irina. Odavno je bila povrijeđena time što se ne sviđa kćeri.
- Ne, sviđaju mi se. Svi drugi još su gori. On je znao, naravno. - T-shirtin glas zvučao je odraslo i umorno.
- Misliš da je znao? - trgne se Irina.
- Ne mislim, znam - odlučnim će glasom T-shirt. -Užasno je što ga više nema.
Tihi žamor rusko-engleskog razgovora prekinuo je prodoran, visok vrisak. Zbacivši s nogu crne kineske papuče, Valentina je elegantnim pokretom, kakvim vješt gitarist udara po žicama, otrgnula najgornje dugme žute košulje, tako da su se ostala rasula po podu poput sitne kiše, i izašla, čvrsto šljapkajući debelim rožnatim petama i sjajeći licem poput lakirane matrjoške.
I-ju, i-ju!
Kod tebe u katranu
Kod mene u tijestu
Slijepimo se skupa!
Aj-aj-aj-aj-aj-aj!
Valentina ispusti dugi, visoki, modulirajući krik.
Pljesnuvši se po bedrima spretno je zatoptala nogama po prljavom podu.
Lutajući tijekom studentskih godina po ekspedicijama na sjeveru, skupljajući krhotine živog ruskog govora u Polesju, oko Arhangelska, u gornjem toku Volge, nekoć je proučavala folklorne nepristojnosti, kao drugi znanstvenici strukturu stanične jezgre ili kretanje ptica selica. Pamtila je tisuće častuški, skupa s dijalektima i intonacijama, u svim mnogobrojnim varijantama, i trebala si je samo dopustiti da otvori usta, i one su izlijetale, žive i netaknute, kao s jučerašnje seoske zabave...
U-ju-ju-ju-ju! Razgorjela mi se pegla!
...Sipala je oko sebe žar, a tamne su joj pete sitno i tako obijesno plele kao da je gazila tu vrelu žeravicu što je ispala iz peći.
Paragvajci su naprosto zamrli od sreće, osobito njihov poglavica.
- Što je ovo? - upita saksofonist Fajku, ali ona nije nalazila riječi pa je odgovorila približno:
- To je ruski country...
Ninka je, još prije Valentinina folklornog hita, ispravljenih leđa i zabačene glave, kao preko pozornice, otišla u svoju spavaću sobu. Tu, u polumraku, sjela je na rub ležaja i, začuvši zveket stakla, shvatila da nije sama. U kutu, okrenut leđima, čučao je Alik. Premještao je ondje ostavljene boce, tražeći nešto.
Nina se ne začudi, ali ni ne pomakne se s mjesta.
- Što tražiš tamo, Aliče?
- Ma tu je bila mala bočica, od tamnog stakla - pomalo razdražljivo odgovori on.
- Tamo je - odvrati Nina.
- A, evo je - obradova se Alik i ustane, stišćući uz staru crvenu košulju tamnu bočicu.
Ninka ga je htjela upozoriti da bude pažljiv, ti rastvori trava ostavljaju odvratne sivkastosmeđe mrlje, ali nije stigla. Prolazio je pored nje, i ona zamijeti da je doista potpuno ozdravio, oporavio se, i hoda kao prije, lagano i malo klimavo u koljenima. I još ju je u prolazu lagano pomilovao po kosi, i to ne bilo kako, nego svojim starim pokretom: raširivši prste kao češalj, zavukao ih je u Ninkinu kosu, do samog korijena, i prošao od čela prema zatiljku. I još je vidjela da njezin križ visi njemu oko vrata i shvatila je da joj je sve uspjelo.
"Moram svakako kasnije reći Valentini", pomisli i, položivši glavu na jastuk, odmah zaspi...
No, Valentinu ionako u to vrijeme ne bi našla - bila je daleko. U kupaonici, u tuš-kabini, kratkonogi žilavi Indijanac svojim joj je kratkim, teškim alatom nanosio udarac za udarcem. Vidjela je njegovu crnu kosu, raspuštenu niz upale obraze, ružičastu prugu nove kože zategnute preko brazgotine. Na gležnjevima i zapešćima osjećala je željezni stisak, ali pritom je sva lebdjela, bez upiranja, i kretala se u snažnim trzajima naprijed-nazad.
To što se zbivalo nije je nimalo podsjećalo ni na što dosad proživljeno, i to je bilo potresno.

21


Zvonjava telefona probudila je Irinu usred noći.
"Vjerojatno pijana Ninka zove", pomisli ona i podigne slušalicu.
Baci pogled na sat: prošlo je jedan.
Međutim, nije zvala Ninka - zvao je jedan galerist, onaj koji je vodio dokumentaciju.
- Imamo hitan posao u vezi s vašim klijentom - odmah je počeo. - Htjeli bismo uzeti sve radove koji su ostali u njegovu ateljeu, ali bez otezanja.
Irina ne reče ništa - bila je školovana za to.
- I, razumije se, htjeli bismo da povučete tužbu. Sada će se svi naši odnosi preispitati...
Jedan, dva, tri, četiri, pet - pali!
- Kao prvo, što se tiče tužbe, to je poseban slučaj, i mi ni u kojem slučaju nećemo sve objediniti. A glede radova mog klijenta, to možemo razmotriti krajem sljedećeg tjedna, nakon mog povratka iz Londona. Putujem onamo upravo u povodu tih radova - s velikim profesionalnim zadovoljstvom slaže ona.
San joj više nije padao ni na jedno oko. Ustala je, otišla u dnevnu sobu. Ispod T-shirtinih vrata probijala se široka pruga svjetla. Pokucala je.
T-shirt u dugoj spavaćici - pri takvoj vrućini - pridigla se na lakat sklonivši knjigu.
- Što je?
- Izgleda da je ipak bio dobar slikar. Zvali su oni lopovi, žele kupiti sve radove koje je Alik ostavio.
- Ma daj! - obradovala se T-shirt.
- Da. Još ću izvući i nasljedstvo za tebe. Eto.
- Šališ se, kakvo nasljedstvo? A Ninka? Što ćemo s njom?
- Ninka me ne zanima. A za te ćemo se novce još itekako morati pomučiti. - Irina je izgledala vrlo umorno, pa T-shirt pomisli kako mama stari i noću, bez šminke, uopće nije ljepotica, nego prosječna žena...
- Znaš što, otputujmo u Rusiju. - T-shirt se pomakne oslobađajući mjesto Irini.
Dugo godina T-shirt nije mogla zaspati sama, i Irina je jurila s drugog kraja grada da bi joj to nesretno šutljivo stvorenje naslonilo glavu na rame i zaspalo...
Irina legne, namještajući što udobnije svoje mršave kosti.
- I sama sam razmišljala o tome. Ići ćemo, svakako ćemo ići, samo da stvari uđu u kolotečinu.
- U kolo...? Kako si rekla?
- U kolotečinu, no, da se dovedu u red, tako nekako...
- Ne, Alik je rekao da će to biti druga zemlja ako se tamo stvari dovedu u red.
- E, za to ne brini: tamo nikada neće biti reda...
Irina pomiluje kćerinu ridokosu glavu, i ova se nije trznula, nije se naljutila.
"Pa", odluči Irina, "možemo smatrati da se sve završilo."



New York, Moskva, Mont Noir 1992-1997

O AUTORICI

Ljudmila Ulicka (1943.) prije književne karijere radila je u genetičkom laboratoriju, gdje je dobila otkaz zato što je pretipkavala zabranjeni roman. Prve priče objavila je krajem 1980-ih, a danas je jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica. Knjige su joj prevedene na 17 jezika, a posebno je popularna u Njemačkoj. Piše na tragu klasičnog ruskog psihološkog realizma, ali iz ženske perspektive. Osobita je i po tome što su joj i sporedni likovi potpuno zaokruženi karakteri.
Važnija djela: Sonječka, 1993., francuska nagrada Medici; Medeja i njezina djeca, 1996., tallijanska nagrada Giuseppe Acerbi; Veseli sprovod, 1997.; Slučaj Kukocki, 2001. nagrada Ruski Booker, talijanska nagrada Penne 2006.; Iskreno vaš, Šurik, 2004. nagrada za ruski roman godine, kineska nacionalna književna nagrada 2005.; Daniel Štajn, prevoditelj, 2006., ruska književna nagrada Big Book.