Ljudmila Ulicka-Sonječka i druge priče

Slatko-gorke pripovjesti o ruskoj ženi, romantičnoj, gladnoj ljubavi, plahoj, trapavoj, na povijesnoj vatrometini i usred bešćutnosti svojih najbližih... pune šarma i suptilnog humora... empatije ali i sitnog ubadanja... u najskrivenije zakutke ljudske duše...

SONJEČKA

Od najranijega djetinjstva Sonječka je zadubljeno čitala. Stariji brat Jefrem, kućni šaljivčina, neprestano je ponavljao istu šalu, zastarjelu već kad je nastala:
— Od beskrajnog čitanja Sonječki je stražnjica poprimila oblik stolice, a nos oblik kruške.
Nažalost, u šali nije bilo velikog pretjerivanja: nos joj je doista bio neodređeno kruškolik, a sama je Sonječka, izdužena, širokih ramena, suhonjavih nogu i kržljave stražnjice utrnule od sjedenja, imala tek jednu tjelesnu vrlinu: velike grudi, rano narasle i nekako neprikladno pridodane mršavom tijelu. Sonječka je skupljala ramena, grbila se, nosila široku, vrećastu odjeću, stideći se svog beskorisnog bogatstva sprijeda i tužne ravnine straga.
Samilosna starija sestra, odavno udana, velikodušno je govorila nešto o ljepoti njezinih očiju. Ali oči su bile najobičnije, nevelike, smeđe. Doduše, jedinstveno bujne trepavice rasle su u tri reda, produžujući podbuli rub kapka, no u tome nije bilo neke posebne ljepote, više se radilo o smetnji, s obzirom na to da je kratkovidna Sonječka od rane dobi nosila naočale...
Punih dvadeset godina, od sedme do dvadeset sedme, Sonječka je neprestano čitala. Prepustila bi se čitanju kao nesvjestici koja završava posljednjom stranicom knjige.
Bila je iznimno čitateljski nadarena, a možda čak i na neki način genijalna. Njezina osjetljivost za tiskanu riječ bila je tolika da su izmišljeni junaci postojali na istoj razini sa živim, bliskim ljudima, i čiste patnje Nataše Rostove uz postelju umirućeg kneza Andreja po svojoj su vjerodostojnosti bile posve ravnopravne oštroj boli sestre koja je izgubila četverogodišnju kćer glupom nepažnjom: zabrbljavši se sa susjedom nije primijetila kako je debela, nespretna djevojčica sporih očiju pala u bunar...
Što je to bilo: potpuno nerazumijevanje igre koja je dio svake umjetnosti, zapanjujuća lakovjernost djeteta koje nije odraslo, nedostatak mašte što dovodi do brisanja granice između izmišljenog i stvarnog, ili, naprotiv, prelazak u područje fantastičnog s takvim zanosom da sve što ostaje izvan njega gubi smisao i bit?...
Sonječkino čitanje, postavši blagim oblikom ludila, nije je ostavljalo ni u snu: kao da je i svoje snove čitala. Sanjala je napete povijesne romane i po naravi radnje pogađala font knjige, na čudan način osjećala je pasuse i trotočja. Taj unutarnji poremećaj, povezan s njezinom nezdravom strašću, u snu se čak pojačavao, i tamo je nastupala kao punopravna junakinja ili junak, postojeći na tankom rubu između primjetne autorske volje, njoj nesumnjivo poznate, i vlastite težnje pokretu, djelovanju, činu...
Nova ekonomska politika bila je na izdisaju. Otac, potomak kovača iz malog mjesta u Bjelorusiji, samouki mehaničar kojemu nije manjkalo praktične snalažljivosti, zatvorio je svoju urarsku radnju i, nadvladavši urođeno gađenje prema bilo kakvoj proizvodnji na traci, zaposlio se u tvornici satova, svojeglavo si dajući oduška u večernjim popravcima unikatnih mehanizama koje su stvorile pametne ruke njegovih raznorodnih prethodnika.
Majka, koja je do same smrti nosila glupu vlasulju ispod čiste marame boje graška, krišom je štektala singericom, šijući za susjede priprostu cicanu odjeću, primjerenu glasnom i sirotinjskom vremenu, u kojem se njezin se strah svodio na grozno ime financijskog inspektora.
A Sonječka, nekako naučivši lekcije, svakodnevno je i neprekidno izbjegavala neminovnost života u patetičnim i bučnim tridesetim godinama te je pasla svoju dušu na prostranstvima velike ruske književnosti, čas se spuštajući u uznemirujuće ponore sumnjivog Dostojevskog, čas izranjajući u Turgenjevljevim sjenovitim drvoredima i provincijskim posjedima, ugrijanim besprincipijelnom i izdašnom ljubavlju Ljeskova, tko zna zbog čega drugorazrednog.
Završila je srednju bibliotekarsku školu, počela raditi u podrumskom spremištu stare knjižnice i bila je jedan od rijetkih sretnika koji s laganom boli prekinutog užitka na kraju radnoga dana napuštaju svoj prašnjavi i zagušljivi podrum, ne stigavši se tijekom dana nasititi ni niza kataloških kartica, ni bjeličastih listića sa zahtjevima koji su joj stizali odozgo iz čitaonice, ni žive težine svezaka koji su se spuštali u njezine mršave ruke.
Mnogo je godina sam književni rad smatrala svetim činom: osrednjeg pisca Pavlova, i Pavsanija, i Palamu, držala je u nekom smislu ravnopravnim autorima - na temelju toga što su u enciklopedijskom rječniku zauzimali mjesto na istoj stranici. S godinama je naučila samostalno u golemu knjiškom oceanu razlikovati velike valove od sitnih, a sitne valove od obalne pjene koja gotovo potpuno ispunjava asketske ormare odjela suvremene književnosti.
Odradivši redovnički povučeno nekoliko godina u spremištu knjiga, Sonječka je popustila nagovaranjima svoje šefice, također opsjednute čitačice poput Sonječke, i odlučila se upisati na sveučilište, na odsjek ruske filologije. I stala se pripremati prema velikom i besmislenom programu, i već je bila gotovo spremna polagati ispite, kada se sve najednom srušilo, sve se u jednom trenu promijenilo: počeo je rat.
Možda je to bio prvi događaj u njezinu mladom životu koji ju je izbacio iz maglovita stanja neprekidnog čitanja što je činilo njezin život. Zajedno s ocem, koji je tih godina radio u radionici alata, bila je evakuirana u Sverdlovsk, gdje se vrlo brzo našla u jedinom sigurnom prebivalištu - u knjižnici, u podrumu...
Nije jasno je li za to bila zaslužna tradicija, odavno uvriježena u našoj domovini, da se dragocjeni plodovi duha, kao i plodovi zemlje, obavezno smještaju u hladno podzemlje, ili se radilo o preventivnom cijepljenju za sljedeće desetljeće Sonječkina života, koje će provesti upravo s čovjekom iz podzemlja, svojim budućim mužem, koji se pojavio te beznadno teške prve godine evakuacije...
Robert Viktorovič došao je u knjižnicu onog dana kad je Sonječka zamjenjivala kolegicu zaduženu za izdavanje knjiga. Bio je niska rasta, vrlo mršav i sivo-sijed, i ne bi privukao Sonjinu pozornost da je nije upitao gdje se nalazi katalog knjiga na francuskom jeziku. Francuskih je knjiga bilo, ali katalog se odavno zagubio jer je bio nepotreban. Posjetitelja u taj večernji sat prije zatvaranja nije bilo, pa je Sonječka povela neobičnog čitatelja u svoj podrum, u udaljeni zapadnoeuropski kutak.
Dugo i ošamućeno stajao je ispred ormara, nagnuvši glavu ustranu, s gladnim i zadivljenim licem djeteta koje je ugledalo pladanj s kolačima. Sonječka je stajala iza njegovih leđa, nadvisujući ga za pola glave, i sama ošamućena od uzbuđenja koje je prelazilo na nju.
Okrenuo se prema njoj, neočekivano joj poljubio mršavu ruku i dubokim glasom punim treperenja, poput svjetla modre lampe iz prehlađenog djetinjstva, rekao:
— Kakva divota... kakva raskoš... Montaigne... Pascal... — I, još uvijek joj ne puštajući ruku, s uzdahom doda: — Čak i u elzevir izdanjima...
— Ovdje ima devet elzevira — s ponosom kimnu ganuta Sonječka, koja je odlično naučila knjižarstvo, i on joj uputi čudan pogled odozdo, ali kao da je gleda odozgo, nasmiješi se tankim usnama, pokaza krezuba usta, pričeka kao da kani reći nešto važno, ali, predomislivši se, reče nešto drugo:
— Napravite mi, molim vas, čitateljsku iskaznicu, ili kako se to već kod vas zove.
Sonja izvuče ruku, zaboravljenu u njegovim suhim dlanovima, i njih dvoje se uspnu nezasitno hladnim stubištem, koje je otimalo i najmanju toplinu svim nogama što su ga doticale... Tu, u tijesnu salonu stare trgovačke vile, prvi je put napisala svojom rukom njegovo prezime, koje joj je dotad bilo posve nepoznato i koje će za točno dva tjedna postati i njezinim. A dok je pisala nezgrapna slova kemijskom olovkom, koja se pomalo okretala u zakrpanoj vunenoj rukavici, on je promatrao njezino čisto čelo i u sebi se smiješio njezinoj čudnovatoj sličnosti s mladom devom, strpljivom i blagom životinjom, te mislio: "Čak i kolorit: mrko, žalosna umbra i ružičasto, toplo..."
Završila je pisanje, podigla kažiprstom naočale koje su spuznule. Gledala je dobrohotno, nezainteresirano i s očekivanjem: nije joj rekao svoju adresu.
On je pak bio duboko smeten vrlo snažnim osjećajem ostvarenja sudbine, koji ga je obuzeo iznenada, kao pljusak iz posve vedrog neba: shvatio je da je pred njim njegova žena.
Prethodnog dana navršio je četrdeset sedam godina. Bio je čovjek-legenda, ali ta se legenda zahvaljujući iznenadnom i, kako su smatrali prijatelji, nemotiviranom povratku u domovinu iz Francuske početkom tridesetih godina, pokazala odsječenom od njega i proživljavala je svoj usmeni život u izumirućim galerijama okupiranog Pariza skupa s njegovim čudnim slikama koje su doživjele poruge, zaborav, a kasnije uskrsnuće i posmrtnu slavu. Ali on ništa od toga nije znao. U crnom, progorenom vatiranom kaputu, sa sivim rupcem oko vrata s naglašenom Adamovom jabučicom, najsretniji od nesretnika, besposleno presjedivši pet godina i sad uvjetno zaposlen kao slikar u tvorničkoj upravi, stajao je pred nespretnom djevojkom i smiješio se, shvaćajući kako se u njemu odvija još jedna izdaja, kakvima je toliko obilovao njegov brzi život: izdao je i vjeru predaka, i roditeljske nade, i učiteljevu ljubav, izdao je znanost i prekidao prijateljske veze, grubo i oštro, čim bi počeo osjećati okove na svojoj slobodi... Ovoga je puta izdao zavjet celibata na koji se čvrsto obvezao u godinama ranog i varljivog uspjeha i koji, uostalom, nikako nije bio povezan sa zavjetom čednosti.
Bio je ženoljubac i potrošač, mnogo je hrane dobio iz tog neiscrpnog izvora, ali budno se čuvao ovisnosti, bojao se da se sam ne pretvori u hranu ženskoj sili koja je tako paradoksalno izdašna prema onima koji uzimaju od nje i ubojito okrutna prema onima koji joj daju.
A nepomućena Sonječkina duša, zavijena u čahuru od tisuća pročitanih svezaka, uljuljkana pepeljastosivim hukom grčkih mitova, hipnotički oštrim zvucima srednjovjekovne flaute, Ibsenovom maglovitom vjetrovitom tugom, Balzacovom sveobuhvatnom težinom, Danteovom astralnom glazbom, sirenskim pjevom Rilkeova i Novalisova prodorna glasa, zavedena moralizirajućim, u samo srce neba usmjerenim očajem velikih Rusa - nepomućena Sonječkina duša nije prepoznala svoj veliki trenutak, i misli su joj bile zabavljene samo dvojbom ne čini li riskantan potez predajući čitatelju u ruke knjige koje ima pravo davati samo u čitaonicu...
— Adresa — kratko zatraži Sonječka.
— Ja sam, znate, prekomandiran. Živim u tvorničkoj upravi — objasni čudni čitatelj.
— Dajte onda osobnu ili dozvolu boravka — zatraži Sonječka. Prekopao je neki duboki džep i izvadio zgužvanu potvrdu.
Dugo je gledala kroz naočale pa odmahnula glavom.
— Ne, ne mogu. Ne spadate ovamo...
Kibela mu je isplazila crveni jezik. Sve je propalo, učinilo mu se. Gurnuo je potvrdu duboko u džep.
— Napravit ćemo ovako: uzet ću knjige na svoje ime, a vi ćete mi ih prije odlaska donijeti — glasom punim isprike reče Sonječka.
I on shvati da je sve u redu.
— Samo vas molim, budite vrlo pažljivi — ljubazno ga je zamolila i zamotala u izgužvane novine tri sveska malog formata.
Hladno joj je zahvalio i izašao.
Dok je Robert Viktorovič s gađenjem razmišljao o tehnologiji upoznavanja i teškoćama udvaranja, Sonječka je bez žurbe završila svoj dugi radni dan i spremala se kući. Više je nimalo nije brinulo vraćanje triju vrijednih knjiga koje je lakomisleno dala neznancu. Sve su njezine misli bile o putu kući kroz hladan i mračan grad.


* * *

One osobite ženske oči koje se, poput mističnog trećeg oka, u djevojčica otvaraju neobično rano, nisu kod Sonje bile posve zatvorene - prije je njima žmirila.
U ranoj mladosti, prije četrnaeste godine, kao da se pokorava drevnom programu roda po kojem su se tisućljećima udavale djevojke u toj nježnoj dobi, zaljubila se u učenika iz razreda, ljepuškastog Vitku Starostina s prćastim nosom. Ta se zaljubljenost izražavala isključivo neizdrživom željom da ga gleda, pa njezin nezasitni pogled nije ubrzo primijetio samo vlasnik lutkaste njuškice, već i svi ostali učenici u razredu, koji su otkrili tu zanimljivu atrakciju prije no što je Sonja postala toga svjesna.
Nastojala se svladati i neprekidno je pokušavala pronaći drugi objekt promatranja - pravokutnik ploče, ili bilježnice, ili prašnjavog prozora - ali pogled se s upornošću kazaljke na kompasu vraćao svjetlosmeđem zatiljku, tražeći susret s tim plavim, hladnim, privlačnim... Već joj je i samilosna prijateljica Zoja šapnula da ne zuri tako. Ali, Sonječka nije mogla ništa učiniti. Oko je nezasitno zahtijevalo svjetlosmeđu hranu.
Sve se okončalo na najužasniji, nezaboravan način. Brutalni Onjegin, iscrpljen težinom zaljubljenog pogleda, zakazao je svojoj šutljivoj obožavateljici susret u sporednom drvoredu parka te ju je dvaput pljusnuo, ne bolno nego ubojito uvredljivo, uz odobravajući hihot četiriju učenika iz razreda pritajenih u grmlju, koje bi se moglo osuditi zbog duševne grubosti da ti mladi voajeri nisu svi do jednoga poginuli već prve zime nadolazećeg rata.
Odgojna lekcija trinaestogodišnjeg viteza bila je tako uvjerljiva da se djevojčica razboljela. Proležala je dva tjedna u jakoj groznici. Očito ju je na taj klasični način napuštala vatra zaljubljenosti. Kad se oporavila i vratila u školu očekujući novo poniženje, njezinu je tragikomičnu avanturu posve zasjenilo samoubojstvo školske ljepotice Nine Borisove, koja se objesila u razredu nakon završetka večernje smjene.
Što se pak tiče bezdušnog junaka Vitke Starostina, on se, na Sonjinu sreću, u to vrijeme odselio s roditeljima u drugi grad, i Sonječki je ostala gorka spoznaja potpune i definitivne dovršenosti ženske biografije, što ju je za cijeli život oslobodilo od nastojanja da se svidi, privlači i očarava. Prema svojim uspješnim vršnjakinjama nije osjećala ni razornu zavist ni razdražljivost koja iscrpljuje dušu, pa se vratila svojoj vatrenoj i zanosnoj strasti - čitanju.
...Robert Viktorovič došao je nakon dva dana, kad Sonječka više nije radila na izdavanju knjiga. Pozvao ju je. Uspela se iz podruma, u tri poteza izlazeći iz tamne rupe, kratkovidno ga i dugo prepoznavala pa mu kimnula kao dobrom poznaniku.
— Sjednite, molim vas — primaknuo joj je stolicu.
U maloj je čitaonici sjedilo nekoliko toplo odjevenih posjetitelja. Bilo je hladno, jedva da su grijali.
Sonječka je sjela na rub stolice. Otrcana platnena kapa s naušnicima ležala je na rubu stola pokraj zavežljaja koji je muškarac polako i vrlo pažljivo odmatao.
— Onomad sam vas zaboravio pitati, — izgovori on svojim svjetlećim glasom, a Sonječka se nasmiješi lijepoj riječi "onomad", koja je davno nestala iz redovne uporabe u razgovornom jeziku — zaboravio sam pitati za vaše ime. Oprostite?
— Sonja — kratko odgovori ona, i dalje promatrajući kako on odmata zavežljaj.
— Sonječka... dobro — kao da se suglasio.
Napokon se zamotuljak raspetljao, i Sonja ugleda ženski portret naslikan na poroznom, grubom, vlaknastom papiru nježne, zagasite boje sepije. Portret je bio čudesan, i žensko je lice bilo plemenito, profinjeno, iz nekog drugog doba. Njezino, Sonječkino lice. Udahnula je malo zraka - i zamirisalo je hladno more.
— Ovo je moj svadbeni dar — reče on. — Zapravo sam došao da bih vas zaprosio. — I on je s iščekivanjem pogleda.
I tada ga Sonječka po prvi put promotri: ravne obrve, uzak nos, suha usta ravnih usana, duboke okomite bore na obrazima i blijede oči, pametne i mračne...
Usne su joj zadrhtale. Šutjela je oborivši pogled. Silno je željela još jednom pogledati njegovo lice, tako izražajno i privlačno, ali sablast Vitke Starostina promaknu joj iza leđa, i ona, zagledavši se u lagane krivudave linije crteža koji je najednom prestao prikazivati žensko lice, a pogotovo njezino, izgovori jedva čujnim, ali hladnim i odbijajućim glasom:
— Što je to, šala?
I tada se on uplašio. Odavno već nije pravio nikakve planove: sudbina ga je dovela na tako mračno mjesto, u predvorje pakla, njegova zvjerska volja za životom gotovo se iscrpila, i sumrak ovostranog postojanja nije mu se više činio privlačnim, i sada je, evo, vidio ženu iznutra obasjanu istinskim svjetlom, predosjećao je u njoj ženu koja drži u svojim krhkim rukama njegov malaksali, uza zemlju pripijeni život, i vidio je istodobno da će ona biti slatko breme za njegova ramena neopterećena obitelju, za njegovu kukavičku muškost koja izbjegava teret očinstva, obveze obiteljskog čovjeka... Ali, kako nije pomislio... kako mu nije prije palo na pamet... možda ona već pripada drugome, nekom mladom poručniku ili inženjeru u zakrpanoj vesti?
Kibela ga je ponovno izazivala crvenim šiljatim jezikom, i njezina vesela svita, sastavljena od suvišnih, strašnih, ali sve samih poznatih mu žena, kreveljila se u grimiznim odsjajima.
Promuklo se i usiljeno nasmijao, primaknuo joj list i rekao:
— Nisam se šalio. Jednostavno nisam pomislio da biste mogli biti udani...
Ustao je, uzeo u ruke svoju nevjerojatnu kapu.
— Oprostite mi.
I naglo se naklonio na stari časnički način, oborivši ošišanu glavu, i krenuo k izlazu. I tada Sonječka poviknu za njim:
— Čekajte! Ne! Ne! Nisam udana!
Starac sa svežnjem novina koji je sjedio za stolićem u čitaonici s negodovanjem je pogledao prema njoj. Robert Viktorovič se okrenu, nasmiješi se ravnim usnama i nakon maloprijašnje smetenosti, kad je već bio posumnjao da mu žena izmiče, postade još smušeniji: nije uopće znao što sad treba govoriti i činiti.



* * *


Odakle iznurenom Robertu Viktoroviču i prirodno krhkoj Sonječki snage da usred sirotinjske pustoši života u evakuaciji, usred bijede, depresije, mahnitih parola koje jedva prikrivaju skroviti užas prve ratne zime, grade nov život, zatvoren i samotan poput svanske kule\'7b1\'7d, no koji bez ikakvih izostavljanja obuhvaća cijelu njihovu razdvojenu prošlost: život Roberta Viktoroviča - izlomljen poput kretanja zaslijepljenog noćnog leptira, satkan od iznenadnih i radosnih prelazaka s judaistike na matematiku pa, konačno, na najvažniji posao njegova života, besmisleno i primamljivo razmazivanje boje, kako je sam definirao svoj zanat - i Sonječkin život, koji se hranio tuđim knjiškim izmišljotinama, lažnim i zavodljivim.
Sad je Sonječka ulagala u njihov zajednički život neki plemeniti i sveti nedostatak iskustva, bezgranično razumijevanje za sav onaj važan, uzvišen, ne posve shvatljiv sadržaj koji je pred nju iznosio Robert Viktorovič, sam se ne prestajući čuditi kako se njegova prošlost obnavlja i preosmišlja nakon dugih noćnih razgovora. Poput dodirivanja kamena mudraca, noćni razgovori sa ženom pokazali su se čarobnim mehanizmom čišćenja prošlosti...
Od pet logorskih godina, sjećao se Robert Viktorovič, osobito teške bile su prve dvije, potom je bilo opuštenije - počeo je slikati portrete žena zapovjednika, radio je po narudžbi kopije kopija... Sami originali bili su mizerni primjeri potonule umjetnosti, pa se Robert Viktorovič, stvarajući ih, obično zabavljao na neki formalan način, na primjer, slikao je lijevom rukom. Usput je otkrio promijenjenu percepciju boja, povezanu s privremenom ljevorukošću...
Svojim unutarnjim ustrojstvom Robert Viktorovič bio je čovjek asketskog karaktera, uvijek se znao snalaziti s minimalnim, no lišen tijekom mnogih godina onoga što je sam smatrao neophodnim - zubne paste, dobrog žileta i tople vode za brijanje, maramice i toaletnog papira - sad se radovao svakoj sitnici, svakom novom danu obasjanom prisutnošću žene Sonje, relativnoj slobodi čovjeka čudom oslobođenog iz logora, koji je dužan tek jednom tjedno prijaviti se u mjesnu policijsku postaju...
Živjeli su bolje od mnogih. U podrumu tvorničke uprave slikaru su dodijelili sobu bez prozora pokraj kotlovnice. Bilo je toplo. Gotovo nikad nisu isključivali struju. Ložač im je kuhao krumpir što ga je donosio Sonječkin otac, koji je nabavljao dodatnu hranu svojim minucioznim zanatom.
Jednom je Sonja pomalo patetično, što joj uopće nije bilo svojstveno, sanjarski rekla:
— Kad pobijedimo i rat se završi, živjet ćemo tako sretnim životom...
Muž ju je prekinu neljubazno i jetko:
— Ne zavaravaj se. Mi divno živimo sada. A što se tiče pobjede... Ti i ja uvijek ćemo izgubiti, koji god ljudožder pobijedio. — I mračno završi čudnom rečenicom: — Zahvaljujući svojem odgojitelju nisam postao ni zelenim, ni modrim, ni pretorijancem, ni skutarijem...
— O čemu ti to? — nemirno upita Sonja.
— Ne ja. To je Marko Aurelije. Modri i zeleni, to su boje stranaka na hipodromu. Htio sam reći da me nikad nije zanimalo čiji će konj stići prvi. Za nas to nije važno. U svakom slučaju strada čovjek, njegov privatni život. Spavaj, Sonja.
Omotao si je glavu ručnikom - imao je tu čudnu naviku stečenu u logoru - i odmah zaspao. A Sonječka je dugo ležala u tami, mučila ju je ta nesuglasica i tjerala je od sebe slutnju još užasniju od nesuglasice: muž joj je imao tako opasno znanje da je bolje to ne spominjati - pa je skretala svoje nemirne misli na drugo mjesto, prema nehajnim i nježnim dodirima u donjem dijelu trbuha, i pokušavala zamisliti kako prstići veličine četvrtine šibice u tami kakva sad i nju okružuje lagano prelaze po mekoj stijenki svog prvog boravišta, i smiješila se.
A Sonječkin se dar snažne i žive percepcije knjiškog života pomračio, nekako je utrnuo, i najednom se pokazalo da je najneznatniji događaj s ove strane knjiških stranica - ručno izrađena mišolovka u koju se ulovio miš, zakržljala i potpuno mrtva grana propupala u čaši, šaka kineskog čaja koju je slučajno nabavio Robert Viktorovič - važniji i značajniji od tuđe prve ljubavi, i tuđe smrti, čak i od samog silaska u pakao, te krajnje književne točke gdje su se potpuno poklapali ukusi mladih supružnika.
Već drugog tjedna njihova brzopleta braka Sonja je od svoga muža saznala nešto za nju užasno: on je bio potpuno ravnodušan prema ruskoj književnosti, smatrao ju je golom, tendencioznom i nepodnošljivo moralizatorskom. Samo bi Puškina nerado smatrao iznimkom... Zavrgla se diskusija u kojoj je Sonječkinoj vatrenosti Robert Viktorovič suprotstavio strogu i hladnu argumentaciju, Sonječki ne posve razumljivu, i ta se kućna konferencija završila gorkim suzama i slatkim zagrljajima.
Svojeglavi Robert Viktorovič, čija je riječ uvijek bila posljednja, u gluho je predjutarnje doba uspio još reći ženi, koja je tonula u san:
— Kuga! Kuga su svi ti autoriteti, od Gamaliela do Marxa... A tek vaši... Gorki, sav napuhan, i Erenburg, nasmrt preplašen... I Apollinaire je napuhan...
Sonječka se na Apollinairea prenula:
— A i Apollinairea si znao?
— Znao sam — preko volje odvrati on. — Za vrijeme onog rata... S njim sam dva mjeseca dijelio stan. Zatim su me premjestili u Belgiju, blizu grada Ypresa. Znaš za njega?
— Da, iperit, sjećam se — promrmlja Sonječka, oduševljena neiscrpnošću njegove biografije.
— No, hvala Bogu... Stigao sam baš na taj napad plinom. Ali, bio sam na brijegu, u zavjetrini, zato se i nisam otrovao. Sretnik sam... — I kako bi se još jednom uvjerio u svoju izuzetnu, rijetku sreću, gurnuo je ruku pod Sonjina leđa.
Ruskoj književnosti više se nisu vraćali.


* * *

Mjesec dana prije djetetova rođenja, rok neodređenog premještaja Roberta Viktoroviča, koji je on odugovlačio koliko je god bilo moguće, istekao je, i dobio je nalog da se odmah vrati u baškirsko selo Davlekanovo, gdje je i trebao živjeti u progonstvu s nadom u budućnost, koja se Sonječki još uvijek činila divnom i u koju je Robert Viktorovič prilično sumnjao.
I otac i majka, čija su pluća bila jako bolesna, nagovarali su Sonju da ostane u gradu barem do poroda, ali ona je čvrsto odlučila putovati s mužem, a i sam Robert Viktorovič nije se htio odvajati od žene. Tada se u starog urara javila jedina sjena nezadovoljstva. Starac, koji je dotad izgubio sina i starijeg zeta, šutljivo se zbližio s Robertom Viktorovičem: razlika u njihovu socijalnom statusu sada se, u preokrenutom svijetu, nije činila beznačajnom, več je otkrivala sve tobožnje prednosti intelektualca pred proleterom. Što se tiče svega ostalog, podvodni dio kulturnog ledenog brijega bio je u njih isti...
Obitelj je pripremala Sonju jedan dan - toliko su vremena dodijelili Robertu Viktoroviču za dovršenje svih poslova. Majka je, roneći žute suze, brzo porubljivala pelene, tankom čuvanom iglom nježno opšivala benkice, skrojene od vlastite stare košulje. Sonjina starija sestra, koja je nedavno izgubila muža na bojištu, plela je čarapice od crvene vune, nepomično gledajući pred sebe. Otac je nabavio petnaestak kilograma prosa pa ga je presipavao u male vreće i neprekidno sumnjičavo pogledavao Sonju, koja je, premda u devetom mjesecu, tako smršavjela u posljednje vrijeme da nije čak ni zakopčala dugmad na suknji, a trudnoća joj se nije mogla primijetiti po promijenjenoj figuri, već prije po razvučenom licu i nateklim usnama.
— Curica, bit će curica — tiho je govorila majka. — Kćeri uvijek upiju majčinu ljepotu...
Sonjina je sestra apatično kimala, a Sonječka se smeteno smiješila i neprestano ponavljala u sebi:
"Gospode, ako može, djevojčicu... ako može, bjeloputu..."


* * *


Te ih je noći znanac željezničar smjestio u malu kompoziciju od tri vagona, koja je stajala kilometar i pol od stanice, u vagon koji je sačuvao tragove plemenita podrijetla u obliku solidnih drvenih oplata. Ipak, meka su sjedišta i preklopni stolići odavno bili potrgani i raskoš pulman vagona zamijenjena je daščanim klupama.
Od Sverdlovska do Ufe putovali su više od dan i pol u pretrpanom vagonu, i Robert Viktorovič cijelim se putem zbog nečega prisjećao šašava mladenačkog putovanja u Barcelonu, kamo je otišao kad je dobio prvi veliki novac, 1923. ili 1924. godine, kako bi upoznao Gaudija.
Sonječka je povjerljivo spavala gotovo sve vrijeme, uprijevši se nogama o meki smotani pokrivač i naslonivši se ramenom na muževa mršava prsa, a on se neprestano prisjećao ulice koja je krivudala prema gore i u kojoj se nalazio njegov hotel, male jednostavne fontane pred prozorom, tamnog lica s isklesanim nosnicama neobično lijepe prostitutke s kojom je poput trgovca bančio cijeli taj barcelonski tjedan. Prekapao je po sjećanju i lako u njemu pronalazio sitne i žive detalje: pravo sovino lice konobara u hotelskom restoranu, čudesne pletene cipele od blijedožute teleće kože kupljene u trgovini s golemim modrim natpisom "Homer", čak se i imena te barcelonske cure sjetio - Concetta! Bila je Talijanka, došljakinja, rodom iz Abruzza... A Gaudi mu se uopće nije svidio... Sada, nakon četvrt stoljeća, vidio je pred sobom svaku pojedinost tih čudnih zdanja, potpuno biljnih, sasvim usiljenih i neprirodnih...
Sonječka kihnu, napola se probudi, nešto promrmlja. Stisnuo je uz sebe njezinu snenu ruku, vratio se okolici Ufe, u divlju Baškiriju, i osmjehnuo se, odmahujući sijedom glavom i dvoumeći se: "Jesam li to ja bio tamo? Jesam li to ja sad ovdje? Ne, nema baš nikakve stvarnosti..."


* * *


Rodilište u koje je na koncu ženskog roka, nakon prvih znakova nadolazećih trudova, Robert Viktorovič poveo Sonječku, bilo je na rubu velikog ravnog sela, na izgaženoj goleti. Sama građevina bila je od glinenih cigli pomiješanih sa slamom, uboga, s malim mutnim prozorima.
Jedini liječnik bio je plavokos, srednjih godina, fine bijele kože koja se lako crvenila. Pan Zuwalski, izbjeglica iz Poljske, u nedavnoj prošlosti bio je popularni varšavski liječnik, svjetski čovjek i ljubitelj dobrih vina. Stajao je leđima okrenut prema posjetiteljima koji su ušli, blješteći modrikastom bjelinom kute, neprikladnom ali umirujućom, grizao je rubove svijetlih brkova i brisao stakla svojih velikih naočala krpicom od antilopa. Tom je prozoru prilazio nekoliko puta dnevno, promatrao bezobličnu zemlju s prljavim komadima trave umjesto Jeruzalemske aleje na koju su gledali prozori njegove varšavske klinike i vlažio suzne oči crvenim engleskim rupčićem sa zelenim kvadratima, posljednjim od onih koje je sačuvao...
Upravo je pregledao Baškirku srednjih godina koja je prejahala četrdeset vrsta, viknuo bolničarki: "Operite gospođu!", i sad je stajao, svladavajući spontanu drhtavicu poniženja u grudima i s tugom se prisjećajući svojih satenskih pacijentica, mliječno-slatkastih mirisa njihovih njegovanih skupih genitalija.
Okrenuo se osjetivši nečiju prisutnost iza leđa i ugledao krupnu mladu ženu u svijetlom iznošenom kaputu kako sjedi na klupi, te sijedog muškarca duguljasta lica u zakrpanu kratkom kaputu.
— Usudio sam se smetati vam, doktore — počne muškarac. Pan Zuwalski, osjetivši u prvim zvucima glasa pripadnost svojoj kasti, pregaženoj europskoj inteligenciji, krene mu ususret s osmijehom prepoznavanja.
— Molim vas... Izvolite. Sa suprugom ste? — napola upitno reče pan Žuwalski, primijetivši njihovu veliku razliku u godinama, koja je dopuštala i neke drukčije odnose između tih naoko jedva sličnih ljudi. Pokazao je na zavjesu kojom je bio ograđen majušni kabinet.
Nakon petnaest minuta pregledao je Sonječku, potvrdio približavanje porođaja, no zatražio je strpljenja do deset sati, bude li sve uredno i pravovremeno.
Sonju su polegli u krevet pokriven krutim, hladnim voštanim platnom, pan Zuwalski potapšao ju je po trbuhu više veterinarskom gestom i otišao k Baškirki koja je, kako se razjasnilo, tri dana ranije rodila mrtvorođenče, i sve je bilo u redu, a sad je, eto, postalo loše.
Nakon dva i pol sata doktor je s krupnim suzama na glatko obrijanim obrazima izašao na ulaz, gdje je sjedio, nikamo ne odlazeći, potišteni Robert Viktorovič, i čujno mu, tragično, zašaptao na uho:
— Mene treba strijeljati. Nemam prava operirati u ovakvim uvjetima. Ništa, doslovno ništa nemam. Ali ne mogu ne operirati. Za dan će umrijeti od sepse!
— Što joj je? — utrnulim jezikom upita Robert Viktorovič, zamislivši umiruću Sonječku.
— Ah, Bože moj! Oprostite! S vašom je ženom sve u redu, ima trudove, govorim o onoj nesretnoj Baškirki...
Robert Viktorovič zaškrguta zubima, opsuje u sebi: nije podnosio nervozne muškarce, obuzete željom da neprekidno iznose svoje osjećaje. Iskrivio je usnu i pogledao ustranu... Mala djevojčica od dva kilograma, koju je Sonja rodila za tih petnaest minuta dok je pan Zuwalski razgovarao na ulazu, bila je bjeloputa i uska lica, baš onakva kakvom ju je Sonja zamišljala.


* * *

Sve se kod Sonječke tako duboko promijenilo kao da je prijašnji život okrenuo leđa i odveo sa sobom sav knjiški, Sonji tako drag sadržaj, i umjesto toga ostavio nezamislive teškoće nesređenosti, siromaštva, hladnoće i svakodnevnih zabrinutih misli o malenoj Tanji i Robertu Viktoroviču, koji su naizmjence bolovali.
Obitelj ne bi preživjela da nije bilo stalne pomoći oca, koji je uspijevao za njih nabaviti i poslati im sve neophodno za život. Na sva roditeljska nagovaranja da se s djetetom preseli u Sverdlovsk za to najteže vrijeme Sonja je odgovarala samo jedno: Robert Viktorovič i ona moraju biti zajedno.
Nakon kišnog ljeta nalik na beskrajnu jesen, bez ikakvog je prijelaza stigla oštra zima. U krhkoj kućici od vlažnih cigli od samana\'7b2\'7d sjećali su se podrumske sobe u tvorničkoj upravi kao tropskog rajskog vrta.
Glavna briga bio je ogrjev. Škola za kombajneriste, u kojoj je Robert Viktorovič radio kao knjigovođa, katkad je davala konja, pa je on još od jeseni prilično često odlazio u stepu kako bi narezao suhu visoku travu nalik na trstiku, čije ime nikad nije saznao. Do vrha natovarene taljige bile su dovoljne za dva dana grijanja, znao je to iz iskustva one zime koju je proveo u selu prije odlaska u Sverdlovsk.
Vlastitim je rukama izrađivao brikete od trava koju je prešao, nadograđujući kuću. Podigao je dio poda koji je sam svojedobno položio, ne razmišljajući o nužnosti spremišta za krumpir. Iskopao je podrum, osušio ga, učvrstio ukradenim daskama. Sagradio je nužnik, a njegov susjed starac Rahimov odmahivao je glavom i osmjehivao se: u ovdašnjem kraju drvenu dasku s izrezanim otvorom smatrali su suvišnim luksuzom i od pamtivijeka su se snalazili nekim bliskim mjestom govoreći da idu "na stranu".
Bio je izdržljiv i žilav, i tjelesni mu je umor umirivao dušu koju je morilo duboko gađenje prema besmislenu zbrajanju krivotvorenih brojki, sastavljanju lažnih popisa i fiktivnih zapisnika o otpisu pokradenog goriva, otuđenih rezervnih dijelova i na mjesnoj tržnici prodanog povrća iz pomoćnog domaćinstva koje je vodio prepredeni vrtlar, veseli i bestidni Ukrajinac s invalidnom desnom rukom.
Zato je svake večeri otvarao vrata svog doma i u živom vatrenom svjetlu petrolejke, u nepravilnom treperavom oblaku, vidio bi Sonju kako sjedi na jedinoj stolici, koju je Robert Viktorovič preuredio u naslonjač, a uz zašiljeni rub njezine dojke nalik jastuku kao da je bila prilijepljena poput teniske loptice nježno čupava glava djeteta. I sve je to na najmirniji način drhtalo i pulsiralo: valovi neravnomjernog svjetla i valovi nevidljivog toplog mlijeka, i još neka skrivena strujanja od kojih je premirao, zaboravljajući zatvoriti vrata. "Vrata!" - razvučenim šaptom izgovorila bi Sonječka, sva se smiješeći ususret mužu, te bi, položivši kćer na njihov jedini krevet, izvadila ispod jastuka lonac i stavila ga nasred praznog stola. U najbolje dane bila bi to gusta juha od konjetine, krumpira iz pomoćnog vrta i prosa koje je poslao otac.
Sonječku bi u zoru probudilo sitno meškoljenje djevojčice, pa bi je stisnula uz trbuh, tromim leđima osjećajući muževu prisutnost. Ne otvarajući oči, otkopčala bi bluzu, izvadila dojku koja bi do jutra otvrdnula, dvaput pritisnula bradavicu, i dva duga mlaza pala bi na šarenu krpicu kojom ju je brisala. Djevojčica bi se počela vrtjeti, skupljati usne, mljackati i hvatati bradavicu, kao ribica veliki mamac. Mlijeka je bilo mnogo, lako je išlo, i hranjenje uz slabašno guranje bradavice, povlačenje, lagane ugrize za dojku bezubim desnima, pružalo je Sonji užitak koji je na neobjašnjiv način osjećao i muž, nepogrešivo se budeći u to rano predjutarnje doba. Zagrlio bi je oko širokih leđa, ljubomorno je privinuo uza sebe, i ona je obamirala od te dvostruke težine nepodnošljive sreće. I smiješila se na prvom jutarnjem svjetlu, a tijelo joj je šutljivo i radosno utaživalo glad to dvoje dragih i od nje neodvojivih bića.
Taj je jutarnji osjećaj odsijevao cijeli dan, svi poslovi kao da su se obavljali sami od sebe, lako i vješto, i nijedan se Božji dan nije spajao sa susjednima, Sonječka ih je pamtila posebno: ili po podnevnoj lijenoj kiši, ili po krupnoj krivonogoj ptici hrđavo-zelene boje koja je doletjela i sjela na ogradu, ili po prvoj rebrastoj pruzi mliječnog zuba na kćerinim nateklim desnima. Za cijeli život Sonja je sačuvala - kome treba taj zamorni i besmisleni rad sjećanja - sliku svakog dana, njegove mirise i osobito nijanse, preuveličano i potpuno, svaku riječ koju je muž izrekao u svim aktualnim prilikama.
Mnogo godina kasnije, Robert Viktorovič često se čudio neprobirljivom pamćenju svoje žene, koja je na skriveno dno složila cijelo mnoštvo datuma, satova, pojedinosti. Čak i igračke, koje je u velikom broju i s davno zaboravljenom stvaralačkom radošću Robert Viktorovič izrađivao za kćer koja je rasla, Sonječka je pamtila sve do jedne. Svaku sitnicu - od drveta izrezbarene životinje, leteće ptice od sukanih užeta, drvene lutke opasnih lica - Sonječka je kasnije odnijela u Moskvu, ali nikad nije zaboravila ni ono što su ostavila Rahimovljeva djeca i unuci, složno jato jednakih mršavih vrapčića: tvrđavu na rasklapanje za lutka kralja, s gotičkim tornjem i pomičnim mostom, rimski cirkus sa sićušnim figurama robova i životinja, i prilično glomazan uređaj s ručicom i mnoštvom šarenih daščica koje se pomiču, praskaju i proizvode smiješnu barbarsku glazbu...
Sve te dosjetke uvelike su nadmašivale igraće sposobnosti malog djeteta. Djevojčica, premda je imala dobro pamćenje te se kao i majka sjećala mnogih stvari iz tog vremena, nije zapamtila te igračke, možda dijelom i stoga što joj je već u Aleksandrovu, kamo se obitelj preselila s Urala 1946. godine, Robert Viktorovič gradio cijele fantastične gradove od iverja i obojenog papira, raskošne nagovještaje onoga što će se kasnije nazivati papirnatom arhitekturom. Te krhke igračke nestale su u mnogobrojnim selidbama obitelji krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina.
Ako je prva polovina života Roberta Viktoroviča protjecala u velikim i luckastim skokovima iz Rusije u Francusku, zatim u Ameriku, na Balkan, u Alžir, ponovno u Francusku i napokon opet u Rusiju, druga je polovina, obilježena logorom i progonstvom, protjecala u sitnim premještajima: Aleksandrov, Kalinjin, Puškino, Lia-nozovo. Tako se on cijelo desetljeće ponovno približavao Moskvi, koja mu se nimalo nije doimala Atenom ni Jeruzalemom.
Tih prvih poslijeratnih godina Sonječka je prehranjivala obitelj, naslijedivši majčin šivaći stroj i nevinu smjelost samouka sposobnog prišiti rukav na prorez. Njezini su naručitelji bili nezahtjevni, a sama krojačica marljiva i jeftina.
Robert Viktorovič radio je nekakve poluinvalidne poslove, malo kao čuvar u školi, malo kao računovođa u zadruzi koja je proizvodila čudovišne željezne alke nepoznate namjene. Othranjen na pariškom slobodarskom kruhu, Robert Viktorovič nije mogao ni pomisliti na profesionalni rad u službi tužne i mračne države, čak i da se mogao pomiriti s njezinom tupom krvoločnošću i besramnom lažljivošću.
Svoje umjetničke fantazije zadovoljavao je na snježnobijeloj kartonskoj podlozi, izrađujući treću generaciju građevina od papira i iverja, kojima je nekoć zabavljao kćer. Usput je u sebi otkrio posebnu sposobnost gledanja, točan osjećaj trodimenzionalnih i plošnih odnosa, i oko nije mogao odvojiti od čudnih figura koje je izrezao iz cijelog lista, a zatim, negdje ga malo zgužvavši, negdje ga savivši i preokrenuvši, slagao predmet koji nije imao imena i nikada dotad nije postojao u prirodi. Igra nekoć smišljena za kćer postala je njegovom vlastitom.
Sonjina ženska lakovjernost nije znala za granice. Talent svoga muža jednom je prihvatila kao nepobitnu činjenicu, pa je s dubokim ushitom promatrala sve što je izlazilo ispod njegovih ruku.
Nije razumjela složene prostorne zadatke, tim manje i elegantna rješenja, ali u njegovim neobičnim igračkama osjećala je odraz njegove osobnosti, kretanje tajnovitih sila, i sretno je u sebi izgovarala svoj intimni lajtmotiv: "Gospode, Gospode, čime sam zaslužila takvu sreću..."
Slikarstvo je Robert Viktorovič, može se reći, zapustio. Iz njegovih prijašnjih igara s Tanječkom nastao je novi zanat. Na ruku mu je, kao i uvijek, išao slučaj: u aleksandrovskoj gradskoj željeznici nabasao je na poznatog slikara Timlera, kojeg je poznavao još iz Pariza i s kojim je održavao kontakt nakon povratka u Moskvu, sve do uhićenja. Slikar s reputacijom formalista - tko će i kad objasniti na što je tim nazivom mislila precijenjena i priznata nedarovitost? - skrivao se tih godina u kazalištu. Došao je k Roberta Viktoroviču, sat i pol stajao u šupi od dasaka ispred nekoliko kompozicija potpisanih nizom arapskih brojki i hebrejskih slova i, taj sin tesara iz malog mjesta koji je dvije godine pohađao heder\'7b3\'7d, procijenivši njihovu izuzetnu kvalitetu, ustručavao se upitati autora za značenje tih čudnih redaka, a samom Robertu Viktoroviču nije ni na pamet palo da se upusti u objašnjavanje te njemu očigledne veze kabalističkog alfabeta, mršavog ostatka njegova mladenačkog zanosa judaistikom i drskih igara s rastavljanjem i izvrtanjem prostora.
Timler je dugo šutke pio čaj, a pred odlaskom je mrko rekao: — Ovdje je vrlo vlažno, Roberte, možete prebaciti svoje radove u moj atelje.
Taj je prijedlog značio potpuno priznanje i bio je vrlo velikodušan, ali Robert Viktorovič nije ga prihvatio. Neoznačeni predmeti dozvani u slučajno postojanje vratili su se u nebitak, istrunuvši u jednoj od sljedećih šupa i ne preživjevši brojne selidbe.
Ovdje pak, u šupi, čuveni Timler prvi je put naručio od Roberta Viktoroviča kazališnu maketu. Nakon nekog vremena njegove su makete postale slavne u cijeloj kazališnoj Moskvi, i narudžbe nisu prestajale. Na pozornici od pola metra gradio je ili prenoćište Gorkog, ili pokojnikov kabinet bez nasljednika, ili je gomilao besmrtne prodavaonice Ostrovskog.


* * *


Između drvarnica, golubarnika i škripavih ljuljački hodala je neobična Tanja. Voljela je nositi staru majčinu odjeću. Mršava visoka djevojka potonula bi u Sonječkine vrećaste haljine svezane u struku izblijedjelim rupcem od kašmira. Oko uskoga lica, poput zrelog ali još neodletjelog maslačkova sjemena, stajala je uspravna čvrsta kosa kroz koju češalj nije prodirao i koja se nije dala skupiti u pletenice. Trčkarala je kroz gusti zrak prezasićen mirisima starih bačava, među vrtnim namještajem koji je trunuo, te zbijenim, previše zbijenim sjenama koje su okruživale trošne i nepotrebne stvari, te bi najednom, poput kameleona, nestala u njima. Kad su je dozivali, premirala je i drhtala. Sonječka se brinula, žalila se mužu na kćerinu nervozu, čudnu zamišljenost. On je stavljao ruku na Sonjino rame i govorio: — Pusti je. Ne želiš valjda da maršira...
Sonječka je pokušavala zainteresirati Tanju za knjige, ali Tanji bi, dok bi slušala Sonjino majstorsko čitanje, oči postale staklene, pa bi otplivala kamo Sonja nije ni sanjala.
Tijekom svog bračnog života sama se Sonječka preobrazila iz plemenite djevojke u prilično praktičnu kućanicu. Strastveno je željela normalan ljudski dom, s tekućom vodom u kuhinji, s posebnom sobom za kćer, s ateljeom za muža, s odrescima i kompotima, s bijelim uštirkanim plahtama koje nisu sašivene od tri neravna komada. U ime tog velikog cilja Sonja je radila dva posla, noću je šila na stroju i u tajnosti pred mužem štedjela novac. Osim toga, maštala je kako će im se pridružiti obudovjeli otac, koji je gotovo oslijepio i sasvim oslabio.
Klateći se po prigradskim autobusima i rasklimanim vlakovima, brzo je i ružno starjela: nježno paperje iznad gornje usne pretvaralo se u neuredne bespolne dlake, kapci su se spuštali, pridajući licu pseći izraz, a sjene zamora pod očima više nisu prolazile ni nakon nedjeljnog počinka, ni nakon dvotjednog odmora.
No, čemer starenja Sonječki nimalo nije zagorčavao život, kako to biva s ponosnim ljepoticama: to što joj je muž bio nepromjenjivo stariji njoj je pružalo osjećaj trajne mladosti, a Robertova neiscrpna supružnička gorljivost to je potvrđivala. I svako je jutro bilo ukrašeno bojom nezaslužene ženske sreće, tako jarke da je bilo nemoguće na nju se naviknuti. U dubini duše pak živjela je tajna spremnost da se svakog časa izgubi ta sreća - kao da ju je dopala slučajno, nečijom greškom ili nepažnjom. Draga kći Tanja također se činila slučajnim darom, što je svojedobno potvrdio i ginekolog: Sonječka je imala takozvanu dječju maternicu, nerazvijenu i nesposobnu za rađanje, i nikad više nakon Tanječke nije zatrudnjela, zbog čega je tugovala pa čak i plakala. Neprestano joj se činilo da je nedostojna ljubavi svoga muža ako mu ne može rađati novu djecu.


* * *


Početkom pedesetih, zahvaljujući Sonjinu golemom trudu i nastojanjima, obitelj je napola zamijenila a napola otkupila stan, pa su se uselili u cijelu četvrtinu drvene katnice, jedne od malobrojnih dotad preostalih zgrada u gotovo srušenom Petrovskom parku, blizu stanice metroa "Dinamo". Kuća je bila prekrasna - bivša dača odvjetnika poznatog prije revolucije. Četvrtina vrta uz kuću bila je dodatak stanu.
Sve se ostvarilo. Tanja je imala odvojenu sobu, malu prostoriju u potkrovlju. Sonjin otac, koji je živio svoju posljednju godinu, zauzimao je sobicu u kutu, a na izoliranoj terasi Robert Viktorovič uredio je atelje. I s novcem je postalo lagodnije.
Slučajnim stjecajem okolnosti prilikom zamjene stana Robert Viktorovič se našao blizu moskovskog Montmartrea, desetak minuta hoda od pravog umjetničkog grada. Na svoje potpuno iznenađenje, na mjestu koje je smatrao opustošenim i pregaženim, pronašao je ako ne istomišljenike onda barem sugovornike: ruskog barbizonca\'7b4\'7d, zaštitnika mačaka lutalica i ozlijeđenih ptica, Aleksandra Ivanoviča K., koji je slikao svoje obijesne slike sjedeći na vlažnoj zemlji i tvrdio kako mu taj Antejev dodir na njegovoj zadnjici daje stvaralačku snagu; ćelavog ukrajinskog zen-budista Grigorija L. koji je stavljao na papir prozirni porculan i svilu, desetke puta prekrivajući slojeve akvarela ili čajem ili mlijekom; pjesnika Gavrilina šarene kose i slomljena nosa, s prirođenim crtačkim darom: na velikim, neravno obrezanim listovima papira za zamatanje između zamršenih figura crtao je svoje poeme-palindrome, književno-znakovne šifre koje su oduševljavale Roberta Viktoroviča.
Sve te neobične ljude, koji su pronašli sebe na početku varljive jugovine, Robert Viktorovič je privlačio, i uskoro se njegov nepristupačni dom pretvorio u svojevrsni klub u kojem je sam gazda igrao ulogu počasnog predsjednika.
Bio je, kao i uvijek, škrt na riječima, ali samo jedna njegova skeptična primjedba, jedan ironičan osmijeh, bili su dovoljni da se usmjeri zabludjela diskusija ili razgovor krene novim smjerom. Zemlja koja je duboko šutjela mnogo godina počela je govoriti, ali taj se slobodni razgovor vodio iza zatvorenih vrata, strah je još visio za leđima.
Sonječka je krpala Tanjinu čarapu, navukavši je na skliski drveni muhomlat, i prisluškivala razgovor muškaraca. To o čemu su govorili - o zimskim vrapcima, o vizijama Meistera Eckharta, o načinima kuhanja čaja, o Goetheovoj teoriji boja - nije imalo nikakve veze s brigama onoga svijeta vani, ali Sonječka se smjerno grijala na vatri tog svjetskog razgovora i neprestano ponavljala u sebi: "Gospode, Gospode, čime sam zaslužila..."


* * *

Gavrilin sa spljoštenim nosom, ljubitelj svih umjetnosti, imao je naviku listati časopise. Jednom je u knjižnici, u američkom umjetničkom časopisu, naišao na veliki članak o Robertu Viktoroviču. Kratka biografska bilješka o umjetniku završavala je pomalo pretjeranom informacijom o njegovoj smrti u Staljinovim logorima krajem tridesetih godina. Analitički dio članka bio je napisan jezikom prezamršenim za pjesnika, pa nije sve razumio, ali iz onoga što je uspio prevesti proizlazilo je da je Robert Viktorovič gotovo klasik i, u svakom slučaju, pionir umjetničkog pravca koji sad snažno cvjeta u Europi. Uz članak su bile priložene četiri reprodukcije u boji.
Sljedećeg je dana Robert Viktorovič u pratnji prijatelja barbizonca otišao u moskovsku knjižnicu, pronašao članak i neopisivo se razbjesnio zato što jedna od reproduciranih slika s njim nije imala nikakve veze, jer je bila Morandijeva, a druga je bila otisnuta naopako. A kad je pročitao članak još se više razbjesnio.
— Amerika je još dvadesetih godina ostavljala na mene dojam zemlje beznadnih budala. Očito, nije postala pametnijom — frknuo je.
No, Gavrilin je rastrubio taj članak po cijelom susjedstvu, i starog su se maketara sjetili čak i okretni, aktivni kazališni umjetnici, pa su dolazili da se ponovno upoznaju.
Neočekivanom posljedicom sve te strke bilo je primanje Roberta Viktoroviča u Savez umjetnika i dobivanje ateljea. Bio je to dobar atelje, s prozorima okrenutim prema "Dinamovu" stadionu, nimalo lošiji od onog posljednjeg, pariškog, na mansardi u ulici Gay-Lussac, s pogledom na Luksemburški park.

* * *


Sonječki se već bližila četrdeseta. Posijedjela je i veoma se udebljala. Robert Viktorovič, lagan i mršav kao skakavac, malo se mijenjao, i postupno su se nekako izjednačili u godinama. Tanja se pomalo stidjela starosti svojih roditelja, jednako kao i svoje visine, stopala, grudi. Sve je bilo izvan mjera, izvan veličina tog desetljeća u kojem još nije bilo mnogo djece koja brzo sazrijevaju. No, za razliku od Sonje, pokraj sebe nije imala starijeg brata koji se ruga, nego su je sa svih zidova blagotvorno gledali njezini čudesni portreti u svim dječjim uzrastima. I ti su portreti ublažavali Tanjino nezadovoljstvo samom sobom. U sedmom je razredu počela dobivati uvjerljive dokaze svoje privlačnosti od nedoraslih učenika iz razreda i starijih dječaka.
Od ranog djetinjstva, sve Tanjine želje lako su se ostvarivale. Brižni roditelji su se po tom pitanju silno trudili, obično joj preduhitrujući želje. Ribice, pas, pijanino pojavljivali su se gotovo istoga dana kad bi djevojčica progovorila o njima.
Od samoga rođenja bila je okružena čudesnim igračkama, i samostalna igra, koja ne traži druge sudionike, bila je glavni sadržaj njezina života. Tako se i dogodilo da je, napustivši zabave svojeg otegnutog djetinjstva, dvije godine prespavala, probila se kroz poznato prijelazno razdoblje te, rano shvativši kakvu točno igru preferiraju odrasli, prepustila joj se s jasnom sviješću o svojem pravu na zadovoljstva i slobodi nepotlačene osobe.
U Tanji nije bilo ničega ni izdaleka sličnog Sonječkinoj ponižavajućoj ljubavi prema Robertu Viktoroviču. Iako nije bila ljepotica standardnog kanona i nije imala ništa od općeprihvaćene ljupkosti, njezino izduženo lice s finim nosom, stršeća kovrčava kosa i uske svijetlo-staklene oči bili su iznimno primamljivi. Vršnjake je privlačila i Tanjina navika da se neprestano igra: knjigom, olovkom, vlastitom kapom. U njezinim rukama neprekidno se odvijao mali, samo najbližem susjedu primjetni teatar.
Jednom je, zaigravši se prstima i usnama svog prijatelja Boriske, kojem je dolazila prepisivati domaće zadaće iz matematike, otkrila predmet koji nije poznavala i koji ju je neobično zainteresirao. Vrata sobe Boriskinih roditelja u taj su večernji sat bila odškrinuta, i taj svijetli široki prorez s dvjema debelim sjenama ispred televizora kao da je također spadao u pravila igre koja su oni lijepo ispoštovali, izgovarajući jedno drugom replike koje nisu imale nikakve veze s onim što se zbivalo. Iako je ta predstava započela nevinom dječjom razmjenom pitanja: "A ti nikad nisi probao?", "A ti?" - nakon čega je Tanječka, koja nije znala za uskraćivanje, predložila: "Hajdemo probati!" - ta je predstava završila kratkim uvodom, u doslovnom i prenesenom smislu, u novi predmet.
U vrućem trenutku iz susjedne je sobe stigao nezgodan prijedlog da večeraju, pa su daljnje probe bile odgođene do zgodnijeg vremena.
Sljedeći susreti već su se odvijali u odsutnosti roditelja. Tanji je bio najprivlačniji novi način na koji je osjećala svoje tijelo: pokazalo se kako svaki njegov dio, prsti, grudi, trbuh, leđa, različito reagira na dodire i pruža svakojake divne oćute, i to uzajamno istraživanje oboma je donosilo golem užitak.
Kržljavi pjegavi dečko isturenih krupnih zuba i upaljenih kutova usana također je pokazao izvanredan talent, i tijekom dva mjeseca mladi su eksperimentatori, poletno se trudeći od tri do pola sedam, to jest do dolaska Boriskinih roditelja, u potpunosti svladali mehaničku stranu ljubavi, ne iskusivši pritom ni najmanji osjećaj koji bi prelazio okvire prijateljskog i poslovnog partnerstva.
A zatim je između njih došlo do sukoba, kako se to kaže, na proizvodnoj osnovi: Tanja je uzela od Boriske bilježnicu iz geometrije i izgubila je. I to mu je priopćila na posve neozbiljan način, čak se ne ispričavši. Boriska, uredan pa čak i pedantan čovjek, strašno se uzrujao, ne toliko zbog činjenice da je bilježnica izgubljena, koliko zbog Tanjina potpunog nerazumijevanja nedoličnosti vlastita ponašanja. Tanja ga je prozvala zanovijetalom, on nju prostakušom. Posvađali su se.
U oslobođenom vremenu između tri i pola sedam Boriska je stao pojačano učiti matematiku, posve se opredijelivši za svoju sklonost egzaktnim znanostima, a Tanječka, koja se uopće nije zamarala uređivanjem svojeg života, izvlačila je lošu, drvenu glazbu iz flaute u koju je puhala u svojoj sobici, grizla nokte i čitala... O, jadna Sonječka, njezina lijepa mladost, provedena na vrhuncima svjetske književnosti! - jer fantastiku, samo fantastiku, stranu i domaću, čitala je njezina humanistički nevina kći...
U to vrijeme, kolebljivi zvuci Tanjine flaute privlačili su vojsku obožavatelja. Zrak oko nje bio je užaren, njezine su naelektrizirane kovrče stršale i bacale sitne iskre čim bi im se ruka približila. Sonječka je jedva stizala otvarati i zatvarati vrata mladićima u zoološkim vestama s nezgrapnim jelenima i sivkastomodrim bluzama, anakroničnoj odjeći đaka s kraja pedesetih godina, koju je u napadu nostalgične slaboumnosti smislio neki stari ministar narodnog obrazovanja.
Vladimir A., poznati glazbenik koji je na skandalozan način ostao u Europi onih godina kad se s ove strane granice takav čin smatrao političkim zločinom, u knjizi svojih sjećanja, koja je objavljena krajem devedesetih godina i u kojoj je otkriven njegov izniman književni dar, opisat će glazbene večeri u Tanjinoj sobi, njezin pijanino čudesna zvuka koji je svakodnevno trebalo ugađati. S nježnošću se prisjeća tog čudnog instrumenta koji je glazbenom početniku otkrio tajnu individualnosti predmeta. Govori o njemu onako kako bi se moglo govoriti o staroj, davno umrloj rođakinji koja je u djetinjstvu hranila autora nezaboravnim piroškama nadjevenima samo višnjama...
Prema svjedočanstvu Vladimira A., upravo je u Tanjinoj sobi, s kompliciranim prozorom koji je gledao na vrt, na staru jabuku razdvojena debla, prateći Tanjinu slabašnu flautu, prvi put osjetio uzbuđenje međusobna stvaralačkog razumijevanja i s radošću se upustio u svojevrsno glazbeno samouništenje kako bi bojažljivoj flauti ustupio važniji položaj.
Vladimir A., tada malen, debeljuškast dječak nalik na tapira, bio je zaljubljen u Tanju. Ostavila je dubok trag u njegovu životu i duši, i obje njegove žene - prva, moskovska, i druga, londonska - nesumnjivo su pripadale tom tipu žena.
Drugi glazbeni sugovornik bio je Aljoša Piterski - pod tim su ga nadimkom znali u Moskvi. Volođinoj klasičnoj vještini suprotstavljao je gitarsku slobodu i potpuno vladanje svim predmetima koji su mogli proizvoditi zvuk, od usne harmonike do dviju limenki. Usto je bio pjesnik i visokim je glumačkim glasom pjevao prve pjesme nove alternativne kulture. Bilo je još nekoliko dječaka, prije gostiju nego sudionika, no i oni su bili neophodni, budući da su činili oduševljenu publiku koju su trebale obje buduće slavne osobe.


* * *



Tijekom svoje mladosti Robert Viktorovič je također bio središtem vrtloga nekih nevidljivih struja, no to su bile struje drukčijeg, intelektualnog karaktera. I one su, kao i zov Tanjine svirale, privlačile mlade ljude. Zanimljivo je da taj kružok rano sazrelih židovskih dječaka, tinejdžera prema suvremenim pojmovima, za napetih predratnih godina nije proučavao tada moderni marksizam, nego Sefer hazohar, Knjigu sjaja, temeljni traktat Kabale. Ti dječaci iz Podola, kijevskog židovskog predgrađa, okupljali su se u kući mlinara Avigdora, oca Roberta Viktoroviča, a ta se kuća zidom naslanjala na susjednu, koja je pripadala Švarcmanu, ocu Lava Šestova, s kojim će se dvadeset godina kasnije u Parizu zbližiti Robert Viktorovič.
Nijedan od tih dječaka koji su uspjeli preživjeti godine rata i revolucije nije postao ni tradicionalnim židovskim filozofom ni vjeroučiteljem. Svi su oni postali "epikejres", to jest ""slobodoumni". Jedan je postao sjajnim teoretičarem i malo manje uspješnim praktičarem filma, koji je bio u začecima, drugi slavnim glazbenikom, treći kirurgom blagoslovljenih ruku, i svi su oni bili othranjeni istim mlijekom, onom mladenačkom elektrikom koja se nakupljala pod krovom mlinara Avigdora.
To što se događalo oko Tanje, kako je slutio Robert Viktorovič, bilo je ono isto čime je bila nabijena i njegova mladost, ali u znaku drugog elementa, ženskog, njemu tako mrskog, i još primijenjeno na osiromašen, izopačen naraštaj...
Robert Viktorovič prvi je primijetio da Tanjini kasni gosti katkad odlaze rano ujutro. Cijelog je života zadržao naviku ranog buđenja pa je, izašavši poslije pet sati ujutro iz stambenog dijela kuće u svoj atelje na terasi, gdje je volio provoditi prve, po njegovom osjećaju najjasnije sate, na tek napadalom snijegu opazio svježe tragove koji su vodili od ulaza do ograde. Nekoliko dana kasnije opazio ih je ponovno i oprezno je upitao ženu nije li kod njih prenoćila Sonjina sestra. Sonječka se začudila: ne, Anja nije prenoćila...
Robert Viktorovič nije proveo istragu budući da je sljedećeg jutra vidio kako kroz vrt izlazi visok mladić u tankoj vjetrovci. Sonji nije rekao ni riječi o svojem otkriću. I Sonječka je noću naslanjala tešku glavu na muževo rame i jadikovala:
— Ne uči... ništa ne radi... u školi je grde... nekakve ružne stvari spominje ona njezina... Raisa Semjonovna...
Robert Viktorovič tješio ju je:
— Pusti, Sonja, pusti. Sve je to mrtvo i odvratno smrdi... Neka napusti tu jadnu školu. Kome to treba...
— Što ti je! Što ti je! — uplašila se Sonja. — Obrazovanje je potrebno.
— Ma smiri se — prekinuo bi je muž. — Pusti curu na miru. Ako neće, ne treba. Neka svira svoje, to nije ništa manje korisno...
— Roberte, ali oni dečki. Tako sam zabrinuta... — bojažljivo je krenula u napad Sonječka. — Mislim da je jedan bio cijelu noć kod nje, a ona ujutro nije išla u školu.
Robert Viktorovič nije povjerio Sonji svoja jutarnja otkrića, prešutio je.
Otkad je Tanja dala otkaz Boriski, počela je prava pseća svadba. Mladići prepuni steroida vrzmali su se oko nje uporno i nasrtljivo. S nekima od pretendenata iskušala je novu razonodu. Usporedba je išla u Boriskinu korist - u svakom pogledu.
Do proljeća je postalo jasno da je u deveti razred neće pustiti. Školske muke bile su već posve nepodnošljive, pa je Robert Viktorovič, ne rekavši ništa Sonji, odnio Tanjine dokumente u večernju školu, što je povuklo za sobom vrlo duboke posljedice za cijelu obitelj, ponajprije za njega samog.


* * *

Samovoljni hir sudbine, koji je nekoć Sonječku dodijelio za ženu Robertu Viktoroviču, sustigao je i Tanju. Predmetom strastvene zaljubljenosti postala je školska čistačica, a ujedno i razredna kolegica, osamnaestogodišnja Jasja, mala Poljakinja lica glatka poput svježe snesena jajeta. Njihovo se prijateljstvo polako sklapalo u predzadnjoj klupi. Krupna Tanja širokih pokreta, pateći od sramežljivosti, s obožavanjem je gledala Jasju prozirnu poput oprane ljekarničke bočice. Jasja je bila šutljiva, jednosložno je odgovarala na rijetka Tanjina pitanja i ustrajala je u suzdržanoj oholosti. Bila je kći poljskih komunista koji su pobjegli od fašističke najezde, spletom okolnosti na različite strane: otac na zapad, majka s bebom na istok, u Rusiju. Nije uspjela nestati u milijunskoj zemlji, pa su je humano preselili u Kazahstan, gdje je, potucajući se nesretno deset godina, ne izgubivši uzvišene sumanute ideale, i umrla.
Jasja je dospjela u dječji dom, pokazala izvanrednu privrženost životu preživjevši u uvjetima koji kao da su namjerno stvoreni radi polaganog umiranja duše i tijela, te je odande umakla zahvaljujući umijeću da maksimalno iskoristi okolnosti.
Obrve visoko podignute iznad sivih očiju i nježna mačja ustašca kao da su tražili zaštitu, i tu su zaštitu zaista i nalazili. Među zaštitnicima bilo je i muškaraca i žena, ali zbog prirodne neovisnosti preferirala je muškarce, u ranoj dobi naučivši jeftin način da se s njima razračuna.
Jedan od njezinih posljednjih zaštitnika, koji se pojavio već nakon upisa u neku jezivu obrtničku školu za djecu iz doma i smišljenog bijega iz nje, bio je debeli četrdesetogodišnji Tatarin Ravil, kondukter koji ju je dovezao do Kazanskog kolodvora u Moskvi, odakle je planirala započeti svoj uspon. U bočnom džepu njezine karirane torbe za kupovinu bila je legitimacija ukradena iz direktorova kabineta, netom izdana na njeno ime, i dvadeset tri doreformska rublja koja je zdipila usnulom Ravilu na ulazu u Orenburg. Ukradeni novac nije joj pekao ruke zbog dva razloga: uzela je sasvim malo iz debelog svežnja; osim toga, osjećala je da je u potpunosti zaradila taj novac tijekom četverodnevnog putovanja.
Ravil nije primijetio putnu krađu i silno se ražalostio kad djevojčica dan kasnije nije došla u sedmi vagon da se vrati s njim u Kazahstan, kako je obećala.
Uz osmijeh delikatne milostivosti prema sebi, donedavno tako naivnoj budalici, pripovijedala je Tanji kako se, namočivši sivi željeznički ručnik u školjci javnog nužnika na Kazanskom kolodvoru, razodjenuvši se dogola pred očima izbezumljenih Azijatkinja koje su se motale tim smrdljivim mjestom, istrljala od glave do pete, iz one iste karirane torbe izvadila u novine zamotanu bijelu bluzu s volanima na ovratniku, odavno čuvanu za takav slučaj, presvukla se, te je, bacivši ručnik u hrdavi žičani koš, krenula u osvajanje Moskve, počevši od prve pozicije na koju je naišla, to jest od glasovitog trga kod triju kolodvora.
U kariranoj torbi bila su dva para gaćica, prljava modra bluza, bilježnica s vlastoručno prepisanim stihovima i svežanj razglednica s poznatim glumcima. Bila je odlučna, bistra i uistinu nevjerojatno naivna: sanjala je kako će postati filmskom glumicom.
Sve se činilo da će Jasja postati profesionalnom prostitutkom, ali to se nije dogodilo.
U dvije godine provedene u Moskvi postigla je znatne uspjehe: imala je privremenu boravišnu dozvolu, privremeni stan u spremištu škole u kojoj je radila kao čistačica i kamo je s vremena na vrijeme svraćao mjesni policijski načelnik Malinjin vremešni dobrotvor crvene njuške, preko kojega je i dobila sve te privremene darove sudbine. Malinjinovi posjeti bili su kratki, Jasju nisu previše opterećivali, a samog Malinjina nisu previše privlačili; ali, bio je strastveni podmitljivac i iznudivač, a s obzirom na to da od Jasje nije imao što tražiti, morao je uzeti ono što se nudi.
U istom tom spremištu, na gimnastičkoj strunjači koja je uspješno zamjenjivala postelju, Jasja je ispripovijedala Tanji svoju priču. Tanja je sve primila k srcu, oćutjevši pritom složen osjećaj sažaljenja, zavisti i stida zbog svojega beznadnog blagostanja. Jasja je, iscrpno, točno i suho ispripovijedavši o sebi sve čega se sjećala, neočekivano vidjela sve proživljeno sa strane i to zamrzila tako snažno i nepovratno da više nikad i nikome nije pripovijedala tu istinu. Izmislila si je novu prošlost, s aristokratskom bakom, posjedom u Poljskoj i francuskim rođacima koji će poput lutke iz kutije iskočiti u njezinu životu kad im dođe vrijeme...
Osim Jasjina spremišta, u školi je bio još jedan stambeni prostor, koji je zauzimala nastavnica ruskog jezika i književnosti, ratna udovica Taisija Sergejevna. Prema Malmjinovim posjetima odnosila se s krajnjim neodobravanjem, no to joj nije smetalo da Jasji povjerava nadzor nad svojom maloljetnom djecom kao i pranje svega i svačega. Za sve te susjedske usluge Jasja je imala dopuštenje služiti se učiteljičinim ormarom za knjige te nije morala pohađati satove književnosti. Taisija Sergejevna više je voljela da Jasja u to vrijeme bude s njezinom djecom.
Odradivši sve sate svoje službe, Jasja bi legla na strunjaču koja je zaudarala na znojnu kožu i učila napamet Krilovljeve basne, bez kojih se nikada nije bilo moguće upisati ni u koju kazališnu školu. Ili je naglas čitala Shakespearea od prvog do posljednjeg sveska, glumeći tragičnim šaptom sve ženske uloge - od Mirande, Prosperove kćeri, do Marine, Periklove kćeri.
Učitelji večernje škole, stigavši se izmoriti već do ručka, poučavajući mlađu, dnevnu braću svojih večernjih učenika, nisu ih previše gnjavili gradivom. Usto su polovinu razreda činili stanari policijskog doma koji se nalazio u blizini, pa su umorni mladići mirno drijemali u polumračnom razredu, dobivali svoje trojke i uspješno se dalje školovali, tko za pravnika, tko po partijskoj liniji... Jasja je bila jedina u cijelom razredu kojoj je klupa odgovarala po visini, ostali su zapinjali u tim drvenim boksovima, smišljenim upravo za mučenje maloljetnika...
Živahna, poletna Tanja kretala se glasno, s neotesanom slobodom ždrebice. Sjedajući u klupu, pomicala ju je tako da bi Jasjina lagana glavica malo poskočila. Sama Jasja izlazila je iz klupe bešumno, podižući dasku i čineći nesiguran i ljubak pokret bedrima. Išla je uskim prolazom prema ploči, donji dio tijela kao da je malo zaostajao za gornjim, i noga koja je u koraku bila otraga malo se vukla, zaustavljajući se na prstima, a koljena je pomicala kao da gura tešku tkaninu duge večernje haljine, a ne iznošene suknjice. I leđna udubina bila je nekako posebna, i svaki dio njezina tijela činio je svoje odvojene pokrete, i svi oni - i slabo poigravanje grudi, i lelujavost bedara, i posebno njihanje gležnjeva - zajedno nisu bili razrađeni potezi kokete, nego ženska glazba tijela koje traži pozornost i divljenje. Curilin, tridesetogodišnji policajac krupna lica s crnom vojnom prašinom, tresao je glavom za njom i mrmljao:
— Gle, gle... mmm...
I nije bilo jasno što je to u tom mukanju: gađenje ili oduševljenje. Uostalom, Jasja se držala tako nepristupačno da policajci nisu stigli dalje od Curilinova mukanja.
Vraćajući se kući, Tanja je uvijek nastojala proći kroz tamu noćnog parka tim hodom, odsvirati Jasjinu glazbu svojim bedrima, ramenima - pružala je vrat, vukla nogu, njihala bedrima. Činilo joj se kako joj visina smeta da bude privlačno lelujavom poput Jasje, pa se grbila. "U njoj ima nešto vilinsko" - mislila je Tanja i, umorivši se od svojih hodačko-baletnih vježbi, jurila je kući, razbacujući svoje duge noge, neravnomjerno zamahujući čas desnom, čas lijevom rukom, podižući glavu, zabacujući kosu u kojoj se nakupilo večernje magle, a Robert Viktorovič, koji je često izlazio u park da je dočeka u te večernje sate, izdaleka je prepoznavao njezin hod i sav njezin karakter, utisnut u nesrazmjerne pokrete, i smiješio se snazi i nezgrapnosti svoje kćeri, koja ga je prerasla za pola glave.
Oboje su voljeli taj večernji park, cijenili su šutljivo međusobno razumijevanje, tajnu potvrdu njihove neizrečene zavjere protiv Sonječke. Robert Viktorovič zbog urođene uobraženosti, Tanja zbog mladosti i gena, oboje su svojatali najbolji dio elitnog intelektualizma, ostavljajući Sonječki obične kućanske poslove.
No, Sonječki nije padalo na pamet žaliti se zbog svoje sudbine, truditi se za nešto više: uredno je prala tanjure i lonce, sa strastvenim trudom pripremala jelo provjeravajući recepte iz sestrine knjige od Jelene Molohovec, ispisane razmrljanom svjetloljubičastom tintom, prokuhavala je rublje u kotlu, modrila i škrobila, a Robert Viktorovič katkad je pozorno gledao iza njezinih velikih leda plavilo, krupicu, ostrugani domaći sapun, grah, i sa sebi svojstvenom oštroumnošću opažao umjetničku vrijednost, visoku osmišljenost i ljepotu Sonječkina kućnog stvaralaštva. "Mudar je, mudar mravlji svijet..." - pomislio bi letimice i zatvorio za sobom vrata tople terase, gdje su bili njegovi tvrdi papiri, olovno bjelilo i još nekoliko stvari kojima se koristio u svojim strogim vježbama.
Tanje se nije ticao majčin kuhinjski život: ona je sad živjela u izmaglici zaljubljenosti. Probudivši se ujutro dugo bi ležala zatvorenih očiju, zamišljala Jasju, sebe s Jasjom u nekim primamljivim izmišljenim okolnostima: ili jure na bijelim konjima preko mladog pašnjaka, ili plove na jahti, primjerice po Sredozemlju.
Zbog njezina slobodnog pa čak i nedelikatnog rukovanja prirodinim svetim instrumentarijem nagoni su joj pomalo zabludjeli pa je, dijeleći sa zgodnim dječacima vesele tjelesne užitke, u duši čeznula za uzvišenim odnosom, spajanjem, stapanjem, uzajamnošću koja nema ni granica ni obala. Jasju je odabrala njezina duša, i svim silama razuma nastojala je opravdati taj izbor, dati mu racionalno objašnjenje.
— Ah, mama, ona se čini slabom, prozračnom, a izuzetno je jaka! — oduševljavala se Tanja govoreći majci o svojoj novoj prijateljici, o okrutnom životu u dječjem domu, bjegovima, batinama, pobjedama. Jasja je zbog urođenog opreza štošta zaobišla u svojim pričama Tanji: majčino progonstvo, jeftinu dječju trgovinu tijelom, ukorijenjenu naviku sitnih krađa.
No, Sonječki je i rečeno bilo dovoljno da unaprijed osjeti dječju patnju i nasluti ono što je Tanji ostalo skriveno. "Jadna, jadna djevojčica", mislila je u sebi Sonja. "I naša je Tanječka mogla tako, toliko je toga bilo..."
I sjetila se svih onih mnogobrojnih slučajeva kad ih je Bog sačuvao od prerane smrti: kako su Roberta izbacili iz vagona aleksandrovskog prigradskog vlaka, kako se srušila greda na mjestu gdje je radila, pa je pola sobe, iz koje je trenutak ranije izašla, bilo zatrpano starom potamnjelom ciglom, i kako je umirala na bolničkom stolu poslije gnojne upale slijepog crijeva... "Jadna djevojčica" - uzdisala je Sonječka, i ta je nepoznata joj djevojčica poprimala Tanjine crte...


* * *


Sve do Nove godine Tanja nije mogla nagovoriti Jasju da dođe u goste. Jasja je sliježući ramenima neprekidno odbijala, ali nije objašnjavala Tanji svoje uporno odbijanje.
A stvar je bila u tome da ju je već davno obuzeo snažan i nejasan predosjećaj novog obećavajućeg prostora, pa se, poput vojskovođe prije odlučujuće bitke, tajno i pomno pripremala za taj posjet, povezujući s njim posve neodređene nade.
U trgovini tkanina kod Nikitskih vrata kupila je komad na dodir hladnog a naoko vrućeg tafta nekakve ofurene boje pa je kasno uvečer šila sitnim bodom, ručno, svečanu haljinu, u tišini i samoći, molitveno i usredotočeno, kao trudnica koja se pomalo boji da će, time što prijevremeno šije odjeću, nerođenom djetetu ureći dolazak na svijet.
Došla je iza jedanaest sati trideset prvog prosinca, pred prostrti stol za kojim su sjedili i barbizonac, i pjesnik, i redatelj ptičjeg nosa i žabljih usta. Još nije ni razabrala njihova značajna lica, ali već je u sebi likovala, shvaćajući da je naciljala u središte predosjećane mete. Upravo oni, ti odrasli samostalni muškarci, bili su joj potrebni za zamah, za uzlet, za potpunu i konačnu pobjedu.
Dobacila je srdačan i zahvalan pogled Tanji, kojoj su sretno i ružičasto sjali našminkani obrazi. Tanja do posljednjeg trenutka nije bila sigurna da će Jasja doći pa se sad ponosila Jasjinom ljepotom, kao da ju je sama smislila i naslikala.
Jasjina haljina glasno je i svilenkasto šuštala, a teške svjetlo-smeđe pletenice bile su čvrste kao da su oblikovane od svijetle smole i ležale su na ramenima kao odsječene, baš kao Marini Vlady u te godine čuvenom filmu "Vještica". Izrez haljine bio je dubok, i njezine kozje grudi, stisnute jedna uz drugu, stvorile su nježnu stazu prema dolje, struk joj je bio uzak i još namjerno stegnut, a tanki gležnjevi ispod čvrstih listova i zglobovi na rukama doimali su se osobito krhkima jer su joj podlaktice bile pomalo natečene. To zapravo nije grubost gitare, već staklena dražest male čaše, uzgred u sebi primijeti Robert Viktorovič.
Sonječka je bila pomalo razočarana. Kako je ranije suosjećala s teškom sudbinom Tanjine prijateljice, nije bila spremna umjesto zamazane Pepeljuge vidjeti elegantnu ljepoticu našminkanih očiju, svu njezinu zamamnu, svijetlu slavensku ljepotu.
Jasja je na pitanja odgovarala jednosložno, oborenih očiju, od tuša otežale trepavice podižući tek da izusti, upravo izusti, sa smjerno-kraljevskom intonacijom pokojne majke: "Hvala, ne, zahvaljujem..." U njezinim kratkim odgovorima osjetljivo je uho moglo uloviti poljski akcent - one slijepljene "v" i "1".
Sonječka je s nježnošću dodavala Jasji hranu na tanjur. Jasja je uzdisala, odbijala, a zatim ipak jela i pačji batak, i još komadić hladetine, i salatu s račićima.
— Više ne mogu, hvala vam — dražesno je i gotovo žalosno govorila Jasja, a Sonječka nikako nije mogla iz srca izbaciti samilost: siroče, jadna djevojčica, dječji dom... Gospode, pa kako je to moguće...
Barbizonac Aleksandar Ivanovič već je pjevao turobnim đakonskim glasom operne arije na talijanskom jeziku, pijani Gavrilin ludo je smiješno glumio psa kako traži buhu. Preokrećući očima, režao je čas ljutito, čas blaženo, gurao si je glavu pod pazuho, sve je nasmijavao do iznemoglosti. Robert Viktorovič se smiješio, sijevajući dvostrukim metalom - očiju i nedavno stavljenih zuba.
Nakon dva sata stigao je Aljoša Piterski, Tanjin usrdni obožavatelj, s budućom slavom koju je već osjećao i s vrećicom sive trave - bio je među prvim ljubiteljima azijskog opuštanja na obalama Neve. Aljoša je bez ustručavanja izvadio gitaru iz futrole i otpjevao nekoliko tužno-duhovitih pjesama, pomamno se kreveljeći i rastežući lakrdijaška usta sajmišnog glumca.
Aljoša je bio zaljubljen u Tanju, Tanječka u Jasju, a Jasja se te novogodišnje večeri zaljubila u Tanjin dom. Pred jutro, kad su se gosti razišli i djevojke pomogle pospremiti stol, Sonja je pustila Jasju da prespava u praznoj izbi, gdje ju je ujutro i pronašao Robert Viktorovič, svrativši onamo u potrazi za svitkom sivog papira.
U kući je bilo tiho. Sonja je, počistivši kuću nakon odlaska gostiju, otišla k svojoj sestri, Tanja je spavala u svojoj sobici, a Jasja je, probudivši se od škripe vrata, otvorila oči i prilično dugo promatrala kako Robert Viktorovič kopka oko ormara tiho psujući. Gledala ga je u leđa i nastojala se prisjetiti kojem točno američkom glumcu nalikuje. Viđala je ona takvo lice, takvu srebrnu četku, u poljskom časopisu "Przeglad artistyczny", koji je proučavala od korica do korica. Nikako se nije mogla sjetiti glumčeva prezimena, ali činilo joj se da je čak i košulja tog Amerikanca bila jednaka, s krupnim i rijetkim kvadratima.
Sjela je na krevet. Krevet je zaškripao. Robert Viktorovič se okrenuo. Iz goleme Sonjine spavaćice virila je mala svijetla glava na kratkom vratu. Cura se obliznu, nasmiješi, povuče spavaćicu za rukave, i ona lagano spuznu kroz prorez. Pomaknuvši nogu zbacila je na pod pokrivač, ustala, i golema spavaćica lako je kliznula dolje. Kratkim dječjim stopalima otrčala je po hladnom obojanom podu k Robertu Viktoroviču, uzela mu iz ruku konačno pronađeni svitak i, kao da ga je zamijenila sobom, našla se u rukama Roberta Viktoroviča.
— Samo jedanput, na brzaka — reče poduzetna vila bez imalo koketiranja, kako je obično govorila svom dobrotvoru policajcu Malinjinu. No, s njim je znala radi čega to čini, a sad - ni koristi ni računa. Ni sama nije znala zašto. Iz zahvalnosti prema domu... A još je bio i vrlo sličan onom glumcu, američkom, poznatom. Peter OToole, ili...
A to da muškarac može odbiti ponuđenu naklonost, znak pažnje i zahvalnosti, nije uopće znala. Malena, kao tokarskim strojem istokarena od najsvjetlijeg i najtoplijeg drveta, primicala mu je svoje radosno lice.
Malo ustuknuvši prema ormaru, rekao je strogo: "Brzo pod pokrivač, prehladit ćeš se!" - i izašao iz sobe zaboravivši svitak papira. Nikad nije vidio tijelo koje tako sjaji, poput mjesečine ili metala.
Jasja se pokrila pokrivačem koji se još nije stigao ohladiti i za minutu je potonula natrag u san. Spavala je s užitkom, ni u snu ne zaboravljajući slast tog obiteljskog sna o obiteljskom domu, i Sonjina spavaćica, koju više nije odjenula, ležala joj je pod obrazom i rajski mirisala.
A ubodeni Robert Viktorovič hodao je po susjednoj sobi, kolebao se i odmahivao glavom. Rani polumrak tek započete godine vidio se kroz prozor, Sonja još nije dolazila, a Tanja se nije spuštala škripavim stubištem. I on oprezno otvori vrata sobice u kutu, tiho priđe krevetu. Cura je bila pokrivena gotovo preko glave, samo je svjetlosmeđi zatiljak virio. Zavukao je suhe dlanove pod topli nanos pokrivača. I upletanje njegovih ruku u Jasjin san nije ga prekinulo, ništa nije pokvarilo. Jasja se raskrilila ususret njegovim rukama, i započeo je još jedan, posljednji život Roberta Viktoroviča.


* * *

Poštena novogodišnja studen do večeri se pojačala. Na stolu su se sušili razrovani ostaci već prošlogodišnjeg jela. Robert Viktorovič nije jeo. Jučerašnja hrana izazivala je gađenje, i on je razmišljao o svojim mudrim precima koji su spaljivali ostatke pashalne hrane, ne dopuštajući ovakvo njezino nagrđivanje...
Sonječka je besmisleno miješala žličicom čaj bez šećera i neprestano se spremala reći mužu nešto važno, ali nije nalazila prikladne riječi.
Robert Viktorovič je zamišljena lica hvatao mukle odjeke sretne tutnjave u srži svojih ostarjelih kostiju i pokušavao se sjetiti kada je to osjećao... odakle taj čudan osjećaj prisjećanja... Možda je nečega sličnog bilo u djetinjstvu kad bi, naskakavši se u teškoj vodi Dnjepra, izašao na pucketavi pregrijani pijesak, zakopao se u nj i grijao se u tom pješčanom bazenu dok mu kosti ne bi slatko zadrhtale... I još nešto slično dubokom prosvijetljenju djetinjstva kad je, izašavši noću radi male nužde, mali Ruvim, Avigdorov sin, koji se s godinama pretvorio u Roberta Viktoroviča, zabacio glavu i vidio da sve zvijezde svijeta gledaju u njega odozgo živim i radoznalim očima, i tiha zvonjava prekriva nebo naboranim plastom, i on, maleni dječak, kao da drži na sebi sve niti svijeta, i na kraju svake zvoni zvonce sitna, prodorna zvuka, i u cijeloj toj divovskoj glazbenoj kutiji on je srž, i sav se svijet poslušno odaziva na lupanje njegova srca, na svaki udah, na tok krvi i na izljev tople mokraće... Spustio je zadignutu noćnu košulju, podigao polako ruke uvis, kao da dirigira tim nebeskim orkestrom... I glazba ga je potpuno prožela, slatkim valom prolazeći koštanom srži...
Smetnuo je s uma tu glazbu, ali se uspomena na nju tijekom mnogih godina nije izbrisala...
— Roberte, neka ta djevojčica živi kod nas. Soba u kutu je slobodna — tiho je rekla Sonječka zaustavivši žličicu u čaši.
Robert Viktorovič pogleda ženu začuđeno i reče ono što je običavao govoriti kad god se radilo o stvarima koje se njega malo tiču:
— Ako to smatraš nužnim, Sonja. Radi kako smatraš nužnim. I ode u svoju sobu.


* * *


Jasja se preselila u Sonječkinu kuću. Njezina šutljiva dražesna prisutnost sviđala se Sonji i godila je njezinu skrivenom ponosu -prigrliti siroče, to je bila "micva", dobro djelo, a to je za Sonju, koja je tijekom godina sve jasnije osjećala u sebi židovsko podrijetlo, istodobno bila i radost i ugodno izvršavanje dužnosti.
U njoj se budilo sjećanje na sabat, i privlačio ju je uređeni ritualni život predaka s njegovom nepokolebljivom osnovom, čvrstim stolom teških nogu pokrivenim krutim svečanim stolnjakom, sa svijećama, s domaćim kruhom i onim obiteljskim obredom koji se izvršavao uoči subote u svakom židovskom domu. I, odvojena od tog drevnog života, ulagala je sav svoj neproživljeni vjerski žar u kuhinjsku brigu oko mesa, luka i mrkve, u krute bijele ubruse, u uređenje stola. Na njemu su zdjelica za umak, podloge za noževe, tanjuri slijeva i zdesna bili uredno posloženi prema sasvim drugim pravilima, novim, građanskim, što Sonja ipak nije znala.
Posljednjih godina, godina relativnog blagostanja, obitelj joj je najednom postala malom, i ona je potajno tugovala što joj nije suđeno naroditi mnoštvo djece, kako je bilo uobičajeno u njezinu plemenu. Neprestano je kupovala i kupovala rasparene posude za umake i engleske tanjure od porculana po zapanjujuće niskim cijenama u komisionoj prodavaonici u Njižnoj Maslovki, kao da se sprema za buduću Tanjinu mnogobrojnu djecu.
Sonjina se religija, kao i Biblija, sastojala od triju dijelova. Samo što je umjesto Tore, Nebiima i Ketubima to bilo predjelo, glavno jelo i desert.
Jasjina prisutnost za stolom u Sonji je izazivala iluziju povećanja obitelji i ukrašavala blagovanje - tako se prirodno i ljupko držala za stolom, jela je pomalo, ali s neutaživim tekom, do smiješnog umora, jer je sjećanje na dječju neprekidnu glad u njoj bilo neuništivo. Zavalila bi se na naslon stolice i tiho uzdisala:
— O, teta Sonja! Bilo je tako ukusno... Opet sam se prejela...
A Sonječka bi se blaženo smiješila i stavila na stol plitke staklene šalice s kompotom.

* * *


Prošla su dva mjeseca. Zahvaljujući svojoj mačjoj prilagodljivosti i urođenoj tankoćutnosti, Jasja je ne samo zauzela sobu u kutu nego je povrh toga u obitelji zadobila status polurođakinje.
Rano ujutro odjurila bi prati hrapave školske hodnike i blatnjave nužnike, a navečer bi zajedno s Tanjom išla u tu istu školu na nastavu. Katkad ne bi stigle do škole, markirajući jadne satove pospanih učitelja. Njezin odnos s Tanjom definirao se kao sestrinski, pri čemu je Tanja, po dobi mlađa, s Jasjinim preseljenjem u kuću zauzela mjesto starije sestre, i njezina zaljubljenost u Jasju prestala je biti tako zanesena i napeta.
Djevojke su se često zavlačile u Tanjinu sobicu. Tanja bi sjela u pozi lotosa i svirala svoju trapavu glazbu, a Jasja bi, sklupčavši se kod njezinih nogu, pomalo šušljetavim šaptom čitala izumiruće drame Ostrovskoga. Spremala se za kazališnu školu.
Sonju je ganula Jasjina sklonost čitanju. Usto joj se činilo da se Tanječka usput uvodi u visoku kulturu. U tome se varala.
Ako su djevojke o čemu i razgovarale, Jasja se uglavnom zadovoljavala ulogom pristojne slušateljice. Bez osobitog zanimanja i unutarnjeg razumijevanja slušala je o Tanjinim ljubavnim avanturama. Prijateljičin entuzijazam bio joj je posve stran, a Tanja je pogrešno pripisivala Jasjinu ravnodušnost beznačajnosti njezina iskustva u usporedbi s bogatstvom prijateljičinih doživljaja. Ni na kraj pameti nije joj bilo da je Jasja - prvi put s dvanaest godina - oslobođena nužnosti da u svoje potpuno nezainteresirano tijelo pušta "njihove odvratne stvarčice"...
Robert Viktorovič je od Jasjine prisutnosti gubio snagu. One epizode u izbi, u jutarnjem polumraku prvog dana godine, sjećao se kao priviđenja, kao tuđeg sna koji je krišom promatrao. Jasju je sad puštao samo u bočno vidno polje, kradom naslađujući oko njezinom tihom bjelinom, i topio se na vatri mladenačke želje. Nije si dopuštao ni najmanje pokrete prema njoj, ali ne zato što bi ga brinuli nekakvi sitni moralni razlozi. Želja je pripadala njemu, žena mu nije pripadala, i štoviše, zahvaljujući Sonjinu trudu zauzimala je tabuizirano mjesto pokraj kćeri, pa mu nije mogla pripadati.
Satima je gledao kroz prozor bjelinu snijega koja se lagano mijenjala zbog osvjetljenja i vlage, pogled mu je rastapao bijeli bok porculanskog vrča, ili ga je upirao u odreske krupnozrnatog crtaćeg papira na stolu, u mutno-bijele gipsane odljeve starih reljefa s jedva naznačenim slovima drevnog alfabeta.
Na koncu drugog mjeseca ponovno je počeo slikati - dvadeset godina nakon logorskih vježbi, hirovitog kopiranja dosadnih besmislica.
Sad su to bile same bijele mrtve prirode, u njima su se gradile naporne misli Roberta Viktoroviča o prirodi bijelog, o formi i fakturi koja podjarmljuje slikarsko načelo, a slogovi i riječi njegovih razmišljanja bile su porculanske posude za šećer, bijeli mrežasti ručnici, mlijeko u staklenoj boci i sve ono što običnom pogledu izgleda bijelo, a Robertu Viktoroviču činilo se mukotrpnim putem traganja za idealnim i tajnim.
Jednom, kada je zima već prolazila, i snježna divota Petrovskog parka uvenula i skupila se, rano ujutro istodobno su izašli na trijem: Robert Viktorovič s dvama okvirima i svitkom krafta, i Jasja s crvenom platnenom torbicom u kojoj su se njihala dva udžbenika.
— Pridržite, molim vas. — Gurnuo joj je u ruke svitak s nejasnim osjećajem da je nešto slično negdje već prohujalo.
Jasja je naglo privukla sebi svitak, dok si je on zgodnije namještao okvire.
— Možda bih vam mogla pomoći odnijeti — predloži djevojka ne podižući pogled.
On je šutio, ona podigla glavu, i prvi put za vrijeme njihova zajedničkog života pod istim krovom on je prodornim zjenicama uronio u samu srž njezinih spokojnih očiju. Kimnuo je, i ona suglasno obori glavu s bijelom paperjastom maramom te krene za njim, čarobnjački stupajući gumenim dječjim cipelama za snijeg u njegove tragove.
Cijelim kratkim putem, on se nije okretao. Tako su, jedno za drugim, stigli do ulaza višekatnice gdje se u dugim hodnicima, vrata do vrata, marljivo i ozbiljno stvarala pristojno plaćena socijalistička umjetnost, i u turobnim hodnicima gomilali se uređeni tekstovi ćelavog giganta misli...
Naslonivši se leđima o granitni bok spomenika, nespretno pridržavajući nogom vrata, propustio je naprijed Jasju. U trenu kad su se vrata zalupila osjetio je snažno i bučno lupanje srca, ali ne u grudima, već negdje duboko u trbuhu. Lupanje se u njemu uzdizalo kao sunce od horizonta, huk mora ispunio mu je glavu, sljepoočnice, čak i vrhove prstiju. Odložio je okvire i uzeo svitak iz Jasjinih ruku. Tad se i sjetio kada je to bilo.
Nasmiješio se, položivši ruku na vlažno paperje njezine marame, a ona je već dosjetljivo otkopčavala golemu dugmad svojeg vlastoručno izrađenog kaputa, koji je mnoge večeri šila od starog pleda zajedno sa Sonječkom. Te je godine bila u modi velika dugmad. Jasjina suknja i bluza također su bile ukrašene mnoštvom smeđe i bijele dugmadi, i ona ih je, skinuvši kaput, ozbiljno i zamišljeno izvlačila jedno za drugim iz uredno obrubljenih rupica.
Lupanje srca, dostigavši alarmantnu snagu, ispunivši sve zakutke najmanjih kapilara, odjednom se prekinulo, i u zasljepljujućoj tišini ona je sjela na slomljeni naslonjač, podvukavši pod sebe čvrste nožice. Zatim je oslobodila kosu stegnutu gumicom na tjemenu i stala čekati da se on prene iz svoje skamenjenosti i uzme onu sitnicu koje joj nije bilo žao...
Od toga dana Jasja je gotovo svaki dan svraćala u atelje. Njihova veza bila je strastvena i neobično šutljiva. Obično bi došla, sjela u zauvijek izabran naslonjač i raspustila kosu. On bi stavio čajnik na kuhalo, skuhao jak čaj, rastopio u bijelom emajliranom vrču pet kocaka šećera - zbog sjećanja na dom nikako se nije mogla najesti slatkog - i stavio pred nju bijelu porculansku posudu za šećer, jer osim što je pila zaslađen čaj, šećer je i jela.
Promatrao ju je dugo, dugo, dok je ona polako pila svoj sirup, uvijek se zadubljivao u njezinu bjelinu, koja je jače od duge blistala pred njim na podlozi mutnog vapna praznog zida. I bljesak emajla kuhinjskog vrča u njezinoj ružičastoj, ali još uvijek bijeloj ruci, i komadi krupnog raskomadanog šećera u kristalnim odlomcima, i bjeličasto nebo vani - sve je to kao kromatska ljestvica mudro pristajalo njezinu lišcu bijelom poput jajeta, koje je bilo čudo bijelog, toplog i živog, i to je lice bilo osnovni ton iz kojega se sve izvodilo, raslo, igralo i pjevalo o tajni bijelog mrtvog i bijelog živog.
Divio joj se, a ona je to ćutjela i oholila se pod njegovim pogledom, topila se od maloga ženskog ponosa, naslađivala se svojom neograničenom vlašću, zato što je znala: kaže li mu svoje besramno dječje: "Hoćeš jednom?" - on će kimnuti i odnijeti je na kauč pokriven starim sagom, ma neće, dosta je blejanja u nju, jadnik, budalica, čudan je, sasvim poseban, i voli je ludo...
"Ludo" - ponavljala je u sebi, i ponosni osmijeh uznemirio bi joj usne, i on je osjećao njezin blesavi ushit, ali ipak ju je gledao i gledao, dok ona ne bi rekla:
— Gotovo... Idem ja...
Pitanja joj nikad nije postavljao, niti je ona išta govorila o sebi, a za to i nije bilo potrebe. Njegova bezgranična žudnja za njom, kao i njezina stalna želja da bude uz njega, nije trebala nikakvu potvrdu u riječima. U njegovoj prisutnosti osjećala se kao da je već postigla svoju zamišljenu karijeru: bogata, lijepa i slobodna. I kazališna škola bila je nepotrebna.
Sredinom travnja počeo je slikati njezin portret. Najprije jedan, s čajnikom i bijelim cvijećem, zatim drugi. I stao se formirati cijeli niz bijelih lica, tako da je jedno nestajalo u sjeni drugoga, ponovno izranjalo, a ta su lica bila međusobno povezana na neki optički promišljen način.
Robert Viktorovič slikao je brzo. I premda je ona bila pokraj njega, i to je bilo važno za slikara, nije se radilo o slikanju prema modelu. On kao da ju je upijao u sebe pa je sad samo zavirivao u svoje tajno mjesto. Radio je dok je trajalo dnevno svjetlo, sve je više vremena provodio u ateljeu. I prije je volio dolaziti ovamo u ranu zoru, sad je pak često ostajao prespavati.
Baš u to vrijeme, kad je privlačnost doma slabjela i život Roberta Viktoroviča sve se više premještao u atelje, a atelje tiho i svodnički primao u sebe šutljivu ljubavnicu, nad domom su se skupili crni oblaci.
Cijelo njihovo neveliko naselje određeno je za rušenje. Dugogodišnji razgovori, uporni ali neuvjerljivi, jednog su divnog dana iznjedrili gnusan papir s razlivenim žigom - odluku o rušenju kuće i preseljenju stanara. Nisu im ga uručili osobno, kako dolikuje u takvim slučajevima, nego ga poslali poštom, pa je usred dana, nakon jutarnjeg raznošenja, Sonja opazila u poštanskom sandučiću taj zlokobni papir.
Stišćući ga prstima, Sonja je dojurila u atelje k mužu, kamo obično nije išla, poštujući neizrečenu ali poznatu joj zabranu. Robert Viktorovič bio je sam, radio je. Sjela je u naslonjač, koji je pukao pod njom. Muž je šutke sjedio nasuprot. Sonja je dugo gledala platna s blijedim bjelookim ženama i shvatila tko je prava snježna kraljica. I Robert Viktorovič je shvatio da je ona shvatila. I ništa nisu rekli jedno drugom.
Sonja je šutke sjedila, zatim stavila na stol žalosnu obavijest i izašla iz ateljea. Pred ulazom se zapanjena zaustavila. Činilo joj se da bi naokolo trebao biti snijeg, a vani se kovitlalo, uvijalo raznobojno-zeleno svibanjsko zelenilo, i zelenom je bojom odjekivala duga tramvajska zvonjava.
Išla je svojoj kući, dragoj sretnoj kući koju su zbog nekog razloga morali razvaliti, i suze su joj tekle dugim izboranim obrazima, i šaptala je najednom usahlim usnama:— To se trebalo dogoditi davno, davno... uvijek sam znala da to ne može biti... toga nije moglo biti...
I za tih deset minuta dok je išla kući uvidjela je da je sedamnaest godina njezina sretnog braka završeno, da joj ništa ne pripada, ni Robert Viktorovič - a kada je i kome on pripadao? - ni Tanja, koja je sva potpuno drukčija, očeva, djedova, čija li, samo ne njezina bojažljiva roda, ni kuća, čije je uzdahe i stenjanje noću osjećala kao što starci osjećaju svoje s godinama otuđeno tijelo... "Kako je pravedno što će uz njega biti ta mlada ljepotica, nježna i profinjena, njemu ravna po iznimnosti i neobičnosti, i kako je život to mudro ustrojio dovevši mu pred starost takvo čudo, koje ga je primoralo da se ponovno okrene onome što je u njemu najvažnije, njegovu slikarstvu..." - mislila je Sonja. Potpuno ispražnjena, lagana, s vedrom zvonjavom u ušima ušla je u kuću, prišla ormaru s knjigama, uzela nasumce knjigu s police i legla otvorivši je na sredini. Bila je to "Seoska plemkinja". Liza se baš pojavila na ručku, napudrana do ušiju, namazana više od same Miss Jackson. Aleksej Berestov glumio je rastresenog i zamišljenog, i te stranice osvijetlile su Sonju tihom srećom savršene riječi i utjelovljene plemenitosti...


* * *

Trajalo je višednevno spremanje. Sonječka je vezala zavežljaje, natrpavala kartonske kutije od cigareta loncima i krpama i obuzelo ju je čudno svečano raspoloženje: činilo joj se da pokapa proživljeni život, i u svakom spakiranom sanduku poslagani su njezini sretni trenuci, dani, noći i godine, i s nježnošću je gladila te kartonske ljesove.
Neuredna Tanja odsutno je tumarala kućom, sudarajući se s namještajem koji se maknuo s uobičajenih mjesta i kao da je zadobio samostalnu pokretljivost. Vrata ormara neočekivano su se otvarala sama od sebe, stolice su dobile papuče.
Tanja nije pomagala majci. Privržena samo svojim osjećajima, posve se prepustila uzvišenom gađenju prema onome što se događalo u kući.
Još jedna okolnost odvraćala ju je od spremanja: zatvorena, dotad nedovoljno razvijena govora, sada je pred Jasjom izvlačila sve kitnjaste fraze svoje razbarušene duše, i Jasja sa svojom pametnom šutnjom pokazala se jedinim prikladnim Tanjinim sugovornikom. Njezine posve plitke doživljaje prihvaćala je s dobrohotnom neutralnošću, tako plodotvornom da je u tim razgovorima, više nalik monolozima, Tanja učila formulirati misli, brzo stvarati predodžbe, i to joj je pružalo golemo zadovoljstvo.
Drugi njezini prijatelji, ženskar Aljoša koji je izokretao sve na svijetu i Volođa s oceanskim darom, pamćenjem koje je sve gutalo, s čvrsto zapakiranim podacima o svemu na svijetu, nasilno su je uvlačili u vlastite zamamne svjetove, i samo joj je Jasja ostavljala mogućnost samostalnog razmišljanja, rasuđivanja naglas, slijepog biranja sitnica od kojih čovjek proizvoljno slaže prvobitnu skicu da bi po njoj stvorio buduću životnu sliku. Upravo odatle rađao se Tanjin osjećaj najtješnje povezanosti s Jasjom i neodređene zahvalnosti.
U jednom od rijetkih svijetlih trenutaka u svojoj egocentričnosti, Tanja je primijetila da Jasja ima odvojen život. Međutim, svi njezini pokušaji pronicanja u taj zabran dnevnih - ne školskih i kućnih - sati razbijali su se o nježnu šutnju ili o neodređene riječi. Prva varijanta koja joj je pala na pamet - tajna veza - postavila je Tanji goruće pitanje: tko je on?
To se pitanje razriješilo na sasvim slučajan način. Tanja je naletjela na oca i Jasju blizu podzemne željeznice i neprimijećena je svjedočila posve nevjerojatnom prizoru: jeli su sladoled u hodu, smijući se. Sladoled se cijedio u gustim kapima, i Robert Viktorovič obrisao je s Jasjina obraza bijelu ljepljivu mrlju takvim pokretom prstiju da je Tanja, velika stručnjakinja za dodire, zadrhtala od novog, dotad nepoznatog joj osjećaja ljubomore.
Tanju nisu brinuli ni majčini ženski interesi, niti ćudoređe. Uznemirivalo ju je samo jedno - podmuklo prešućivanje te veze, Tanji u svakom smislu nezanimljive...
Tanja je Jasji priredila scenu. Jasja, koja je iznutra odavno bila spremna na ovakvo ili onakvo razotkrivanje, smjesta je skupila svoje stvari i šmugnula s izrezbarenog trijema, ostavivši Tanju u žalosti i neodumici. Činilo joj se da je njezin odnos s Jasjom kudikamo važniji od bilo kakve veze...
Robert Viktorovič u međuvremenu je rastavljao police koje je nekoć sam izradio i nije odmah ni primijetio Jasjinu odsutnost.
I konačno je stigao dan kada su iznijeli stvari. Pohabani namještaj, tako udoban i drag, kupljen u nekakvom lovačkom zanosu na Preobraženskoj tržnici, izgledao je posve mizerno na svjetlu jarkog ljetnog dana. Sve su utovarili u natkriveni furgon i odvezli u sumorne Lihobore, u neudoban trosobni stan gdje je sve, doslovno sve bilo ponižavajuće jadno: tanki zidovi, sitna, Sonji uska kuhinja, sprčkana kupaonica.
Uz Gavrilinovu pomoć, Robert Viktorovič razmjestio je namještaj. Svaki se predmet tvrdokorno opirao, sve je stršalo suvišnim kutovima, svuda je nedostajalo nekoliko centimetara. Robert Viktorovič morao je otrgnuti podnu letvicu kako bi ugurao jednokrilni, omanji ormar za odjeću na predviđeni međuzid. Tanja je gotovo zaplakala nad okovanom škrinjicom s napuklim poklopcem, kojoj je prijetilo da uopće ne bude unesena u novi stan.
Sonja je odredila da se u sobu iza prolazne stave Tanjin kauč i Jasjin krevet i rekla:
— Tu će biti djevojačka.
Jasja, koju je Sonječka pozvala da pomogne pri selidbi, naćulila je uho. Nikako nije mogla shvatiti što se događa. A njoj to i nije bilo tako važno. Nije joj taj dom bio tako vrijedan, već nešto sasvim drugo. I činilo joj se da ono najvažnije čvrsto drži u rukama.
A Sonječka je odnekle izvukla veliku smeđu torbu, iz nje izvadila stolnjak s ubrusima, hladne odreske i ledenu juhu u termosici.
Sonječka je kao i prije stavljala Jasji dobre komade na tanjur. Jasja se zahvalno smiješila. Čudna joj je bila Sonječka. "A možda je naprosto lukava" - uz određen umni napor razmatrala je Jasja. Ali u duši je znala da nije tako.
I najednom, usred ručka, Tanja podigne laktove i stade ridati, tresući kosom i grudima, zatim prasnu u histeričan smijeh, a kad se napadaj neočekivano završio, još mokra od suza i prolivene vode, objavi da smjesta odlazi u Piter.
Jasja ju je odvela u novoproglašenu djevojačku sobu, kojoj nije bilo suđeno da ikada postane utočištem bilo koje djevice. Legle su na Jasjinu postelju. Jasja je skinula gumicu s debelog repa na tjemenu, i potpuno su se umirile, milujući jedna drugu po kosi.
No svoju odluku Tanja nije promijenila i iste je večeri otputovala svome bardu napušenom slatke trave.
Robert Viktorovič, Gavrilin i Jasja odvezli su se u Maslovku, i Sonječka je, otprativši svoje ukućane, već prvog lihoborskog dana ostala sama. S tugom je pomislila na život koji je popucao po svim šavovima, na samoću koja ju je iznenada obuzela, a zatim je legla na nerasklopljeni divan u prolaznoj sobi, izvukla iz svezanog paketa slučajnog Schillera i do jutra čitala - tko uz takvo štivo ne bi zaspao! - čitala Wallensteina, dobrovoljno se prepustivši književnoj narkozi u kojoj joj je prošla mladost.


* * *


Suprotno Sonječkinoj pretpostavci, Robert Viktorovič uopće je nije kanio ostaviti. Dolazio je u Lihobore obavezno subotom i jednom-dvaput tjedno, dolazio je skupa s tihom Jasjom, i dok se ona sa svojim svilenim šuštanjem vrzmala po djevojačkoj sobi, prebirala po svojim i Tanjinim krpicama i papirima, Robert Viktorovič zamijenio je prozorske daske širima, učvrstio police, ispilio policu i od nje napravio dvije, objesio Tanjine portrete.
Večerali su u srednjoj sobi, koja je pripala Sonji. Malo su razgovarali o Tanji, koja je već mjesec dana bila u Piteru i neprekidno odgađala svoj povratak u te grozne Lihobore.
Rano su se razišli spavati. Jasja u djevojačku, Robert Viktorovič u njemu dodijeljenu odvojenu sobu kod ulaza, a Sonječka se teško ispružila na divan, i padajući u san radovala se što je Robert tu, iza tanka zida, zdesna, a lijepa vitka Jasenjka slijeva. Šteta samo što nema Tanječke...
Ujutro je Sonječka spremila u staklenke jučerašnju salatu, i odreske, i heljdinu kašu, zamotala ih, stavila sve u smeđu torbu i dala Jasji.
— Hvala, teta Sonja — obarajući pogled zahvaljivala je Jasja. Kad je došao rođendan Aleksandra Ivanoviča, Robert Viktorovič rekao je Sonji da svrati u atelje kako bi išli zajedno. Bio je to njihov prvi obiteljski izlazak. Aleksandar Ivanovič, djevac i monah još od majčine utrobe, koji nikad u životu nije primijećen ni u kakvim intrigama s damama, na temelju čega ga je dobrohotna okolina sumnjičila za zanimljivije grijehe, bio je jedini u cijelom društvu koji je smatrao taj trio posve prirodnim.
Ostali gosti, osobito dame umjetničkih duša, sladostrasno su po kutovima raspravljali o nastalom trokutu, gubeći vlast nad sobom kao što tijesto ispada iz naćvi.
Riđokosa, blago poremećena Magdalina tako se napatila zbog Sonječke da je dobila migrenu. I posve uzaludno: Sonja se radovala što ju je Robert poveo sa sobom, ponosila se odanošću koju je, kako je smatrala, pokazao prema njoj, staroj i neprivlačnoj ženi, i oduševljavala se Jasjinom ljepotom.
Na molbu Aleksandra Ivanoviča malo je gazdovala za stolom, posluživala goste kupovnom hranom i, sjetivši se Jasjinih vječitih bolova u želucu, šaptala joj je u uho:
— Dijete, čini mi se da ova sarma nije baš... Pripazi...
Neke su dame bile spremne prekoriti Sonju zbog pretvaranja - predobro je izgledala u toj, činilo se, nepovoljnoj kombinaciji; drugi su htjeli Sonji iskazati suosjećanje, osuditi Roberta Viktoroviča. No, to je bilo posve nemoguće, jer su se držali obiteljski, pa su i sjedili za stolom u domaćem trokutu: Robert Viktorovič u sredini, desno ga je za pola glave nadvisivala Sonječka, a lijevo je Jasja sjala svojom bjelinom i malim oštrim briljantom na prstu.
Bilo je nemoguće zamisliti Roberta Viktoroviča kako u draguljarnici kupuje briljant svojoj curi. No, treba pošteno priznati kako je ona pripadala upravo vrsti malih bespomoćnih djevojaka kojima se hoće na prst staviti dragi kamen, a na zimogrozna ramena krzno...
Robert Viktorovič nije pružio mogućnost stranim ljudima, to jest prijateljima, da među supružnicima biraju stranu, izražavaju suosjećanje, osudu, negodovanje...
I večer je išla svojim tijekom. Pripiti Gavrilin glumio je umirućeg labuda, zatim Lenjina i za bis već svima poznatog psa koji traži buhu. Zatim je bila prikazana šarada s baukom koji nije toliko kružio koliko puzao Europom, šestonogom kravom sastavljenom od triju najdebljih dama pokrivenih platnenom zavjesom.
U tom dijelu proslave svi su se sjetili Tanje, najdosjetljivije izmišljačice šarada, a najoštroumnije su se dame zgledale: jadna djevojčica!
Jadna je djevojčica u međuvremenu živjela u simpatičnoj jazbini na Vasiljevskom otoku kod prijatelja Aljoške. U Piteru su trajale bijele noći, ona je bila neustrašiva i znatiželjna, svaki je čas bila spremna nešto ozbiljno zaigrati. Uopće se nisu htjeli razdvajati, u četiri su oka gledali ustranu, i Aljoša je s čuđenjem opažao kako njezina prisutnost ne samo da ne smeta njegovu nepredvidljivom životu, već bi se reklo da donosi dodatne mogućnosti odmicanja od "sovuljage"\'7b5\'7d, kako je prezrivo nazivao običan život.
Nekoliko dana poslije slavlja kod Aleksandra Ivanoviča Sonja je otputovala u Lenjingrad posjetiti kćer, čekala ju je pola dana u malom dvorištu, zatim je još četrdeset minuta sjedila s Tanjom i Aljošom za stolom, na kojem se uzdizalo brdo knjiga, ploča, ostataka jela i praznih boca, popila je čaj i večernjim vlakom otputovala natrag, zamolivši kćer da češće zove tetu i ostavivši novca.
U vlaku Sonja nije zaspala, neprestano je mislila o tome kako predivan život vode njezina kći i muž, kako mladost cvjeta uokolo, kako je šteta što je za nju već sve prošlo, i kakva je sreća što se sve to dogodilo... Starački je kimala glavom, pokoravajući se laganoj trešnji vagona, predosjećajući tik koji će joj se pojaviti dva desetljeća kasnije.


* * *

A zatim je opet stigla zima. Djevojke su trebale završiti školu, ali obje su odustale. Tanja je cijelu zimu putovala uobičajenom rutom. Neprekidno se svađala s Aljošom, vraćala se kući, ali u Lihoborima se tako dosađivala da je opet jurila u svoj voljeni Piter.
Robert Viktorovič svu je zimu slikao. Jako je omršavio, ali je ujedno u licu posvijetlio i postao nekako ljubazniji prema svima. Njegova mala priležnica tiho je živjela uz njega, čas je šuštala papirićima od bombona, čas šumila jeftinom svilom - neprestano si je šivala raznobojne haljine istog kroja, kratko sijevajući iglom - čas je listala poljske časopise.
U to je doba vladala masovna zanesenost Poljskom. Odatle je dopirao miris slobodnog zapadnjačkog života, malo pomućen u preletu nad istočnom Europom.
Jasja je dotad prestala skrivati svoje poljsko podrijetlo i pokazalo se da odlično pamti svoj dječji jezik, na kojem je razgovarala s majkom. Robert Viktorovič, osim uobičajenih europskih, znao je i poljski, i taj dražesno šušljetav, nježan jezik uvukao ih je u razgovor, pa je on, kao nekoć Sonji, sad Jasji pripovijedao male priče, smiješne, nevjerojatne i strašne događaje. I to je također bio njegov život, iako neki drugi život, koji kao da je zbog verbalne čednosti ostajao izvan zagrada onog koji je iz pričanja bio poznat Sonječki.
Jasja se smijala, plakala, uzvikivala: "Jezus Maria!" - i ponosila se, oduševljavala, i tako se veselila da se čak navikla doživljavati neke ugodne osjećaje koje ranije nije ni slutila, bez obzira na dugo iskustvo druženja s muškarcima.
A on se neprestano zagledavao u njezin nepromjenjivi vrat, u novu kožu lica, u bijelo paperje iznad uske obrve, i mislio je o skupocjenosti mlade materije, o onom utjelovljenju savršenstva za koje je jedini ruski genij govorio da "mu nije stalo da bude pametno."
Zarobljeništvo Roberta Viktoroviča bilo je plodotvorno. Morao je u ateljeu izgraditi novi polukat, nije imao kamo stavljati okvire. Završavao je svoj bijeli niz. Do otkrića, kako mu se činilo, nije došlo. Obradio je komad podatna tla, i to nije bilo malo, ali tajna koja mu se trebala svakoga časa otkriti umakla je, ostavivši mu slatku bol približavanja i svoju punopravnu predstavnicu. A njezina je draž bila tako potresna da je pobjeđivala njegov umor, i dob, i svu istrošenost puti. Starom Robertu nisu bili na teret neumjereni ljubavni napori.
Krajem travnja, usred vlažne noćne južine, čvrsto je stisnuo Jasjina ramena i duboko zavukao uzdrhtalu glavu u kruti jastuk.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je Jasja shvatila da umire. S krikom je izjurila u hodnik na koji su izlazila vrata još sedam ateljea. Umjetnici nisu živjeli ovdje, malo je tko ostajao prespavati. Potegnula je kvake dvaju susjednih vrata i potrčala s trećeg kata dolje do telefona koji se nalazio u portirnici.
Starica s tankom raspletenom pletenicom tiho je vrisnula ugledavši golu Jasju, ali ova ju je odgurnula:
— Hitnu, brzo... Hitnu...
I drhtavim je rukama okrenula broj.
Kad su liječnici stigli, Robert Viktorovič više nije disao. Ležao je na trbuhu, tamnog lica uronjenog u jastuk. Jasja ga nije uspjela prevrnuti.
Okolnosti smrti bile su očite.
— Izljev krvi u mozak — promumljao je debeli neugodni liječnik, koji je zaudarao na alkohol i lošu hranu. I napisao je broj telefona mrtvačnice.
Lupajući nepotrebnim nosilima, bolničari su sišli.
— Stari, umro je na ženskoj. Mlađahna je — reče jedan.
— Pa što? Bolje nego trunuti u bolnici — odvrati drugi.


* * *


Stan u Lihoborima nije imao telefon. Jasja je stigla k Sonji kad se ova spremala popiti jutarnju kavu. Sonja je sitno zatresla glavom, uzela u naručje Jasju, stisnula je uz sebe, i dugo su plakale u predsoblju.
Zatim su otišle u atelje. Tijelo su već odvezli u mrtvačnicu. Onaj nesvakodnevni, strašni nered koji je nastao u ateljeu nakon boravka dviju ekipa, medicinske i one iz mrtvačnice, brzo su počistile.
Sonja je svukla s ležaja posteljinu sramotnu za tuđe oči i spremila je u svoju torbu. Zatim su otišle nazvati Tanju u Lenjingrad, ali susjedi su rekli da je s Aljošom nekamo otputovala. Jasja je sve vrijeme držala Sonju za ruku, grčevito poput djeteta. Ona je bila siroče, a Sonja je bila majka.
Portirka je već stigla svim zainteresiranima srdačno ispripovijedati sve o skandaloznoj smrti starog Roberta. Susjedi umjetnici navraćali su od podneva u atelje. Donosili su ono što su smatrali umjesnim u tim okolnostima: cvijeće, votku, novac...
Usput se oblikovalo javno mišljenje: Roberta su žalili, Jasju mrzili i prezirali, sa Sonjom je bilo nekako složenije, od nje su nešto očekivali, gledali je sa zanimanjem, uostalom posve suosjećajnim.
Kasno navečer, kad su u ateljeu ostali samo najbliži prijatelji, Sonja je nakon tihog plača bez suza najednom odlučno rekla:
— Nabavite što veću dvoranu. Želim da tamo gdje će biti lijes budu povješane ove slike. — I pokazala je gore, na polukat, gdje su stajali okviri.
Barbizonac i Gavrilin su se zgledali. I kimnuli.
Tako je i bilo.
Umjetnički fond dodijelio je dvoranu. Dan ranije vješali su slike. Bilo ih je pedeset dvije. Sonja je rukovodila, i teško da bi to itko napravio bolje. Najednom se odnekle probilo sunce, bolećivo jarko, oštro, smetalo je, čak se upletalo u Sonjin rad. Platna su se zrcalila, odsjajivala, i Sonja je zamolila da spuste neukusne naborane zavjese. Razvjesila je slike. Zavjese su podigli. Sunce se dotad umirilo, i sve se našlo na svojem mjestu. Ni sam Robert Viktorovič ne bi to bolje učinio.
Sljedeći dan prije dvanaest sati počeli su se okupljati ljudi. Nije se moglo ni zamisliti koliko ih je došlo na taj pogreb. Stigli su stariji, cijenjeni, sa zarađenim žuljevima i odlikovanjima prilikom izrade svečanih portreta po narudžbi, stigli su oni srednji, umjereno novog vala, stigli su i oni koje na prag nisu puštali uvaženi članovi Saveza - ološ, lianozovci, ofucana avangarda.
Ta posmrtna izložba nije pozivala na diskusiju. A ni sam Robert Viktorovič nikad nije osjećao potrebu da diskutira o svojim radovima.
Nasred dvorane stajao je lijes. Pokojnikovo lice bilo je tamno kao da je otopljeno, i samo su ruke položene na grudi sjale ledenom bjelinom one vrste koju je Robert Viktorovič nazivao neživo bijelo.
Jasja se u crnoj svilenoj haljini pripijala uz veliku i bezobličnu Sonječku, izvirivala je ispod njezine ruke kao ptić ispod pingvinova krila. Tanje nije bilo, nisu je uspjeli pronaći u veseloj srednjoj Aziji, kamo su njih dvoje otišli u potrazi za zelenim pašnjakom.
Sve šaputanje, sva skandaloznost te smrti ostajala je u garderobi. Ovdje, u dvorani, čak su i oni najlakomiji za tuđim iznutricama šutjeli. Prilazili su Sonji, izgovarali nevjeste riječi sućuti. Sonja je, gurkajući ispred sebe Jasju, automatski odgovarala:
— Da, kakva nesreća... Pogodila nas je takva nesreća...
A, Timler, koji je u društvu mlade ljubavnice došao oprostiti se od starog prijatelja, rekao je tužnim tankim glasom:
— Kako lijepo... Lea i Rahela... Nikad nisam znao kako lijepa zna biti Lea.


* * *


Bog je poslao Sonječki dug život u lihoborskom stanu, dug i samotan.
Tanja, koja se s vremenom udala za Aljošu i dobila od njega u miraz očaravajući tmurni grad u kojem se udomaćuju samo ponosni i neovisni ljudi, postala je Peterburžankom. Njezini talenti otkrivali su se kasno. Tek nakon dvadesete pokazalo se da je nevjerojatno darovita i za glazbu, i za crtanje, i za sve što bi joj zahvatio rastreseni pogled. Kao od šale naučila je francuski, zatim talijanski i njemački - samo je prema engleskom osjećala neobično gađenje - i neprestano je jurila naokolo, sve dok sredinom sedamdesetih, već se rastavši i s Aljošom i još dvojicom kratkotrajnih muževa, sa šestomjesečnim sinom na rukama i torbom preko ramena, nije emigrirala u Izrael. Ubrzo je dobila sjajan posao u UN-u, čemu je u priličnoj mjeri pripomogla svjetska slava njezina oca.
Tijekom nekoliko godina Jasja je živjela kod Sonječke u lihoborskom stanu. Sonječka je nježno dvorila Jasju, osjećajući smjernu zahvalnost providnosti koja je poslala njezinu dragom mužu Robertu takav ukras, takvu utjehu pod stare dane.
Jasja se vratila ideji upisa u kazališnu školu, ali nekako mlako. Skupa sa Sonječkom sa zadovoljstvom se bavila ručnim radom, čas su plele neobičnu vestu za Tanječku, čas su šile prema narudžbi, ali uglavnom su ipak sjedile i neumjereno pile crnu kavu sa Sonjinim medenjacima. Jasja je stala postupno slabjeti, i tada je Sonječka u Poljskoj, putem dugotrajne prepiske koju je vodila krišom od Jasje, pronašla dvije Jasjine tete i baku, koje uopće nisu bile aristokratskog, već vrlo skromnog podrijetla. Sonja je opskrbila Jasju, i ona je otputovala u Poljsku, gdje se uskoro i završila kanonski bajkovita priča: udala se za Francuza, zgodnog, mladog i bogatog. Sada živi u Parizu, nedaleko od Luksemburškog parka, dva koraka od kuće gdje je nekoć bio atelje Roberta Viktoroviča, što ona, naravno, ne zna.
Kuća u Petrovskom parku, iseljena, s izbijenim staklima, s tragovima sitnih dječačkih paljevina, stajala je još mnogo godina, nikome potrebna. U njoj su noćili psi lutalice i skitnice. Jednom su ondje našli ubijenog čovjeka. Zatim se urušio krov, i nije bilo jasno zašto su tako žurno nekoć raseljavali stanare po beživotnoj periferiji.
Pedeset dvije bijele slike Roberta Viktoroviča razišle su se svijetom. Na dražbama suvremene umjetnosti svaka nova koja se pojavi dovodi kolekcionare u predinfarktno stanje. A predratni radovi, pariški, vrijede basnoslovan novac. Sačuvalo ih se vrlo malo, samo jedanaest.
Debela, brkata starica Sofija Josifovna živi u Lihoborima, na drugom katu četverokatnice iz Hruščovljeva doba. Ne želi se preseliti ni u svoju povijesnu domovinu, čija je državljanka njezina kći, ni u Švicarsku, gdje Tanja trenutno radi, pa čak ni u Pariz, grad koji je Robert Viktorovič toliko volio, kamo je neprekidno zove njezina druga djevojčica, Jasja.
Zdravlje se narušava. Očito, počinje Parkinsonova bolest. Knjiga joj se trese u rukama.
U proljeće ide na Vostrjakovsko groblje, sadi na muževu grobu bijelo cvijeće koje se nikad ne prima.
Uvečer, stavivši na kruškoliki nos lagane švicarske naočale, naglavačke odlazi u slatke dubine, u tamne aleje, u proljetne vode.

BRONJKA

Kako je kasnije pripovijedala Ana Markovna, Simku je u moskovsko dvorište donio val nekakvih seoba još prije rata. Kočijaš ju je istovario, kržljavu, dugonosu, s čarapama pripijenim uz mršave noge i velikim muškim cipelama, te glasno psujući otišao. Simka je, uspješno mu uzvraćajući i vrteći rukama kao vjetrenjača, ostala nasred dvorišta sa svojom imovinom koja se sastojala od goleme zamrljane perine, dvaju jastuka i malene Bronjke koja je stiskala uz grudi manji od tih jastuka, onaj što je bio u ružičastoj jastučnici i podsjećao na krepano prase.
Na nezadovoljstvo ostalih stanara, nastanivši se u sobici uz kuhinju i prisilivši ih time da raznesu po sobama starudiju koju su ondje čuvali, većinom šuplje lavore i korita, nije pobudila veliku ljubav novih susjeda, stanara jedne od najtrošnijih zgrada u tom zamršenom dvorištu.
No, operaciju je vodio upravitelj zgrada Kuzmičev, jednoruka hulja i potkazivač, pa su svi šutjeli. Kakve je koristi Kuzmičev imao od toga da Simku useli u sobicu nitko nije doznao, ali razlog očito nije bila Simkina ljepota. Vjerojatno ga je nekako uspjela zavarati, u čemu je, kako se pokazalo, bila velika majstorica.
Simka je oprala zajedničkom krpom pod u sobici - držala ju je u žilavim rukama s profesionalnom nježnošću i čvrstinom - na osušeni je pod povrh novina položila svoju bujnu perinu i obratila se susjedi Mariji Vasiljevnoj najvažnijim pitanjem:
— Čujte, Marija Vasiljevna, a gdje ovdje uopće žive kulturni ljudi?
Marija Vasiljevna, munjevito odgonetnuvši zakučasto pitanje, izravno je uputila Simku Ani Markovnoj, i za nekoliko minuta Simka je sjedila pred bijelim stolnjakom, držeći u rukama modru kobaltnu šalicu sa zlatnim rubom, a sirota Ana Markovna, blagonaklono kimajući otmjenom srebrnastom kovrčavom glavom, tako da je sijevao modri plamičak čas na jednoj čas na drugoj dugačkoj usnoj resici, procjenjivala je koliko i što treba dati moliteljici i kako se istodobno zaštititi od svakodnevnih napada prostodušne drznice.
Duboko uzajamno razumijevanje bilo je potpuno, jer je Simka, pripovijedajući o svojim nedaćama, dijelom izmišljenima, virtuozno zaobilazila istinite događaje, ostavljajući ili neispunjenu prazninu, ili tamno prekriženo cenzurirano mjesto, a Ana Markovna taktično nije postavljala ona pitanja koja bi mogla omesti vjerodostojnost izlaganja. Neosporno je bilo samo to da je Simka, pokopavši muža, pobjegla iz priprostog Siona, ispruženog na obalama Amura, usprkos svim smetnjama vlasti i nebeskih sila.
Nakon nekog vremena Simka je iskamčila od Ane Markovne neveliku daću u kojoj je bilo svega - od petrolejskog kuhala do sitne dugmadi. Pritom joj je natuknuto da se, ustreba li, može obratiti za pomoć, ali na čaj je ne kane pozivati. Simki je to u potpunosti odgovaralo.
Koliko god to bilo čudno, brzo se prilagodila društvenom životu. Dvorište ju je prihvatilo, cijeneći njezin oštar jezik i posve neuobičajen oblik skandaloznosti - s primjesom dobrodušnosti i spremnosti da usred najoštrije susjedske razmirice prasne u zvonak smijeh, obuhvaćajući rukama grudni koš, u kojem je najistaknutije mjesto bila kost krupna kao u stare kokoši, i tresući rogatim čvorom marame svezane iznad čela.
I u karijeri je doživjela, ako ne uzlet, onda napredak: bila je čistačica kao i prije, ali iz ureda uprave zgrada prešla je najprije u tvorničku upravu, a zatim su je, već pred sam rat, primili u Narkomzdrav.
Na poslu je bila poletna i neumorna, radni je dan započinjala u šest ujutro u državnoj službi, zatim je trčala kući nahraniti kćer, a potom još i očistiti mjesta javne upotrebe u gotovo polovini stanova susjedne, pristojne, početkom stoljeća sagrađene zgrade naseljene inženjerima. Tako je ona jurila od pet ujutro do kasne noći i nije živjela lošije od drugih.
Simkina najneobičnija osobina bila je pretjerana taština. Hvalila se svojom podnom krpom sašivenom od najkvalitetnije tkanine za vreće; vješajući u proljeće svoju golemu perinu da se provjetri, napuhavala se od ponosa kao da se pred njom na užetu njiše u najmanju ruku bunda od samurovine; veličala je svojeg pokojnog muža, najboljeg od svih pokojnika; čak je i potpuni nedostatak zuba u vlastitim ustima smatrala vrlo zanimljivom činjenicom, dostojnom ako ne oduševljenja, onda barem divljenja.
Glavna točka koja ju je uzdizala iznad ostatka čovječanstva bila je njezina kći Bronjka, koja je neprimjetno rasla ležeći potrbuške na dasci pod podrumskim prozorom i razgledajući tijekom cijele godine grm jorgovana kako se mijenja, te uvijek iznošene hlače klinaca koji su promicali pored prozora u potrazi za češljugarom što je tko zna kamo odletio.
Bronjka je doista bila posebno stvorenje, nezemaljsko - s nekakvim baletnim letećim hodom, kralježnicom zategnutom poput tetive i zabačenom glavom. Nije u njoj bilo ni traga majčine neuglađenosti. Uvijek je gledala nekud uvis ili ustranu. Prvo je upadala u oči riđasta, poput rastinja bujna kosa te nisko čelo obrubljeno elegantnom linijom podšišane kose, i tek je tada, pri osobito pomnom promatranju, bila uočljiva i sva ostala njezina ljepota, sastavljena od sitnih nepravilnosti: malko nakošenih prozirno bijelih prednjih zuba, neznatno uzdignute gornje usne i svjetložutih očiju, tako velikih da se činilo kako pritišću nos i šire se do sljepoočnica. I uza sve to tu je bio i čarobno snen izraz, kao da se tek probudila i nastoji se sjetiti iščezla sna.
Na skupnoj školskoj fotografiji iz 1947. godine dvanaestogodišnja Bronjka ne gleda u kameru. Okrenula se: vidi se samo dio obraza i poput kobasice debela pletenica, smotana iznad uha.
Odvojenu nastavu već su bili uveli, ali uniforme još nisu ozakonili. Učenice su odjevene raznobojno, ali iskusni pogled uočit će jednu zajedničku osobitost - sve nose prepravljenu, kombiniranu, prerađenu odjeću.
Zapravo, dvije djevojčice nose pregače starorežimskog kroja. To su Bronjka i unuka Ane Markovne, do groba odane gimnazijskim predodžbama o svijetu, koje zaslužuju duboko ali zakašnjelo poštovanje. Iročka, u skladu s bakinim idealima, nosi tamnu haljinu s bijelim ovratnikom, koja oponaša buduću uniformu, a Bronjka vunenu jaknu i satenske navlake za rukave. Sva su djeca sitna, neuhranjena, nema debelih. Probavni poremećaji postali su poznati kasnije, u sitija vremena bez kupovanja na točkice. Bronjka stoji malo ukoso, i vidi se da joj je pod pregačom naraslo posve uočljivo ispupčenje.
Dvije godine kasnije, u sedmom razredu, Bronjku su sramotno izbacili iz škole u gotovo posljednjem mjesecu trudnoće. Koliko god to bilo smiješno, Bronjkinu je trudnoću razrednica Klavdija Dmitrijevna, usidjelica s crnim okruglim rajfom na tjemenu, primijetila prije nego iskusna Simka.
Simku su pozvali u školu i obavijestili je.
Simka je istražila stvar i uvjerila se.
Njezin vrisak i lelek zaglušio je na sve naviklo Mačkovo selo - tako su pjesnički zvali dvorište. Zvučna partitura čina koji se odvijao u Simkinoj sobici uključivala je, osim kletvi na svima jasnom ruskom jeziku i nerazumljivom hebrejskom, sve moguće vokalizme na "a-a", "o-o" i "u-u", zveket staklenog i lupu metalnog posuđa, kao i tutnjavu svakakvog namještaja i pljeskanje šamara.
Treba pošteno reći da Bronjka nije proizvodila nikakve zvukove, što je na kraju krajeva tako uznemirilo susjede da su zajedničkim snagama provalili u sobu, zalili Simku vodom, odveli blijedu i posve otupjelu Bronjku, a zatim naizmjence i zborno stali uvjeravati Simku da je stvar uobičajena, da se svakome može dogoditi i da se ne treba toliko uzrujavati.
Ana Markovna, koja je otišla na roditeljski sastanak s burnom raspravom, nesebično zamijenivši svoju kćer, ženu slaba zdravlja kojoj bi pozlilo čim bi se približila školi, na pitanje unuke Iročke o Bronjki hladno je odgovorila da će Bronjka dobiti dijete i više neće dolaziti u školu. Pritom je Ana Markovna tako stisnula usne da je bilo jasno kako neće biti izrečene nikakve zanimljive pojedinosti iz Bronjkine biografije.
Do kraja trudnoće Bronjka nije izlazila iz sobice, ali kad se rodilo dijete izašla je s bebom u šetnju kao da ništa nije bilo. Stajala je u malom vrtu malo lijevo od ulaza s djetetom u rukama, i ta je njezina šetnja trajala točno sat i pol.
Isprva su joj dvorišni klipani nastojali iskazati svoj stav prema onome što se dogodilo, a davali su i različite prijedloge povezane s posjetom tavanu ili drvarnici, ali Bronjka je podizala svoje prozirne oči, besramno se i popustljivo smiješila i nikad ih nije udostojila odgovora. I prije je bila šutljiva, povučena i na svoj način neovisna, a sad je i s majkom gotovo prestala razgovarati.
Za Simku je to bilo dodatno mučenje. Dugo je ispitivala kćer tko ju je usrećio potomstvom. U duši se zanosila olakšavajućom verzijom silovanja. Ali Bronjka je šutjela kao kamen, ne pokazujući nikakvu uznemirenost. To bi potpuno razbjesnilo Simku, ali ništa nije moglo pokolebati tu čak pomalo slaboumnu Bronjkinu mirnoću. Vjerojatno se izraz njezina lica mogao nazvati sretnim.
Rođenje djeteta, skupa s neotkrivenom tajnom očinstva, nimalo nije narušilo Simkinu taštinu. Dječak, kojeg su nazvali Juročka, ispao je drukčijeg soja - crnokos, sivih očiju, i Simka mu se, oduševljena njegovom skladnom ljupkošću, neprestano zagledavala u crte lica nadajući se da će opaziti sličnost. S kim? Tko zna...
Bronjkino ponašanje prije i poslije djetetova rođenja bilo je besprijekorno. Ni prije se nije smucala po vežama i tavanima, nije navraćala u golubarnike k žustrim momcima s kapama sa štitnicima okrenutim unazad, a sada kad je imala dijete poletjela bi svojim baletnim hodom u trgovinu, kad ju je po nešto slala majka, i trkom se vraćala, bojeći se predugo ostaviti bebu bez osobnog nadzora. Uvečer bi obično sjedila u svojem sobičku na krevetu i, ako ga ne bi hranila, jednostavno bi se divila usnulom sinu.
Simka, koja bi katkad osjetila mušičavu samilost prema usamljenoj kćeri, tjerala ju je iz doma: idi nekamo, u goste, k prijateljicama! Ali, Bronjka je slijegala ramenima i odbijala. Djevojčice iz škole s kojima je nedavno išla u sedmi razred gledale su je izdaleka očima okruglim od užasa i uopće nisu osjećale želju da budu u kontaktu s njom. Samo je odvažna Ira jednom prišla Bronjki dok je ona šetala s djetetom, i zatražila je dopuštenje da ga pogleda. Bronjka je maknula sa sinova lica pokrivač, i njezina se bivša razredna kolegica oduševila: — Kako je lijep!
I otišla je neodređeno razmišljajući o tome kako je, uza svu groznu sramotu takvog događaja, djetešce vrlo simpatično, a Bronjka odsad pripada svijetu ozbiljnijem od onog u kojem se nalaze teorem sličnosti trokuta, izbori za učenički komitet i preskakanje kozlića. Sa svojih četrnaest godina, uzevši u obzir opću razularenost tog doba, Ira je bila prilično pametna djevojčica, iako se "nije imala zbog čega" družiti s Bronjkom.
Kada je dječak Juročka prohodao i počeo tepati svoje "baba" i "mama", pokazalo se da je Bronjka opet zatrudnjela. Simka tog puta nije priredila skandal, ali provela je strogu istragu. Toliko se ponizila da je ispitivala Mariju Vasiljevnu ne dolazi li tko Bronjki dok je ona, Simka, na poslu. Susjede su, temeljito pretresavši i osudivši na kuhinjskom sastanku Bronjkino ponašanje, ipak jednodušno priznale da Bronjka nije dovodila muškarce. Barem je nitko u tome nije ulovio. Pritom se držala tako tiho i skromno, tako je mirno i ravnodušno slušala svakakve riječi koje su je išle da susjedima uopće nije bilo zanimljivo družiti se s njom. Po svoj su je prilici čak i žalili.
Kako god bilo, rodio se drugi dječak, navlas isti kao prvi, crnokos, tamnoput, okruglih sivih očiju. Bronjka je, umjesto da si čupa kosu, bila potpuno sretna, igrala se s djecom kao mlada mačka s mačićima, dojila je mlađeg, a katkad nije odbijala ni starijeg. Bio je pametan, a kad bi dokraja isisao ostatke mlijeka nakon mlađeg brata, govorio bi "hvala".
Juročka je nježno zavolio mlađega od samoga njegova rođenja, što se s godinama nimalo nije promijenilo. Djeca su bila vesela, umiljata, susjedi su ih voljeli i mazili koliko su mogli, žaleći Simku i gusku Bronjku. Netko bi dao pirošku, netko kolač.
Viktor Petrovič Popov, stari umirovljeni fotograf koji je samotno živio u sobi od osamnaest kvadratnih metara, najvećoj u stanu, katkad ih je puštao k sebi da se igraju. Sjeli bi na pod, na crveni sag sa sitnim šarama, a on bi im izrezivao životinje i bicikle od crnog papira...
A Bronjka je opet zatrudnjela. Simkina židovska duša, prekaljena u tisućgodišnjim vatrama i vodama dijaspore, skupa s vlastitim dvostrukim preseljeničkim iskustvom, nije mogla podnijeti tu sablazan: kći je svake godine rađala dijete, a nijednom muškarcu nije bilo ni traga. Simka je bila na kraju snaga. Počela je piti.
U sobici je bilo tako tijesno da je Simka s dvoje djece spavala na svojoj čuvenoj perini, a Bronjka si je stavila ležaljku u kuhinji pokraj vrata sobice i spavala je ondje s uzetom svezanim za nogu. Simka, koja nikad nije čitala Boccaccia, držala je kraj užeta u svojoj snažnoj ruci. Bronjkina treća trudnoća, već sasvim primjetna, nije oslabila majčin uzaludni oprez.
Bronjkin novi sin Griška rodio se na njezin sedamnaesti rođendan. Za razliku od svoje starije braće bio je boležljiv i glasan. Bronjka ga godinu dana nije spuštala iz naručja. Nespretno je mahao ručicama, uvrijeđeno krivio usta, i Simka ga je zavoljela svim srcem.
Stariji, Jurka i Miška, po cijele su se dane vrzmali po kuhinji, dok stara Krotova nije jednom izlila na Mišku lonac vrele juhe. Otad ih Bronjka više nije puštala u kuhinju, pa su, kad bi vrijeme bilo loše, sjedili u sobi starog Popova, koji im je od crnog papira izrezao čitav svijet, naselivši ga čudnovatim bezimenim životinjama, čitao im je Andersenove bajke u lošim prijevodima i nikad nije pokazao ni umor ni razdraženost.
Najmlađi je postupno prizdravio, iako je kasno prohodao, nakon godinu i pol, i malo je zaostajao u razvoju. Bronjka se mučila s njim više nego sa starijima, ali pojačana briga o djeci nije joj smetala da u predviđeno vrijeme ostane nosećom. Simka je, pak, rođenje još jednog unuka počela smatrati neizbježnim poput smjene godišnjih doba.
Posljednji Bronjkin sin, Šaška, također je imao tamnu kosu i sive oči, rodio se malo prije smrti starog fotografa, a na sam dan pogreba, Simka, Bronjka i četvero djece uselili su se u Popovljev bivši stan. Nakon kratkih karmina i velikog kuhinjskog skandala koji je buknuo u povodu samovoljnog useljenja Simkinih potomaka, stali su carski živjeti.
Prve je večeri nacvrcana Simka vikala u kuhinji Bronjki, koja je pod slavinom prala dječje bočice - mlijeka za četvrto dijete nije imala:
— Drolja si, Bronjka, drolja! Zbog tebe sam mlada sama ostala! Misliš da se nisam mogla udati? Rađaj, rađaj, ne ustručavaj se! Koliko se samo tih klinaca može smjestiti u osamnaest kvadrata! — i plakala je, brišući suze s obraza.
Bronjka se trgnula, bočice su zazveketale o metalni slivnik. Ruke su joj se podigle, nagnula se unatrag i pala na cementni pod.
A kasnije se Bronjka smirila. Najmlađi je navršio godinu dana, pa tri, i Juročka je već krenuo u školu, u onu istu iz koje su ga nekoć izbacili zajedno s majkom. Škola više nije bila odvojena po spolovima, nego zajednička. Djevojčice su nosile gimnazijske uniforme, dječaci su bili ošišani dogola, i samo su neki, boemi i slobodni mislioci koji su od malih nogu sami sebe osudili na oponiranje društvu, nosili čuperke prozirne poput ribljeg repa. Juročku su poučavali oni učitelji koji su učili, no ničemu dobrom nisu naučili, njegovu raspuštenu majku.
Bronjka je počela raditi u prodavaonici peciva kao čistačica. Uz prodavaonicu je bila pekarnica, pa su osim plaće Bronjki davali i kruha koliko može pojesti, a njezina četiri sina rasla su na toj hrani jedan za drugim, stasiti, snažni. Čak se i boležljivi Griška razvio, i bili su slični kao djeca istog oca.
Na dvorištu među vršnjacima imali su glavnu riječ, a kako se itko i mogao suprotstaviti njihovu bratskom falansteru? S vremena na vrijeme otvorio bi se prozorčić, i Simka bi promuklo vikala:
— Jurka, Miška, Griška, Šaška, kući! — I bilo je neke smiješne glazbe u tom grlenom poviku. Sad se Simkina taština hranila tim posebnim, tako uspješnim, tako darovitim - hvala Bogu! - i tako pametnim - Bože moj! - i zdravim - da ne urekne! - dečkima.
Zatim su nastupila nova vremena. Čak su možda upravo s Mačkovim selom i započela. Kružile su glasine da će ga srušiti. Simka, prepredena Simka, na vrijeme se zaposlila u rajonskom izvršnom komitetu kao čistačica, nekakva komisija izmjerila joj je sobu, i pokazalo se da nema 18 kvadratnih metara nego 17,8, pa je ispalo manje od tri kvadratna metra po osobi, i dobili su trosobni stan prije svih, još prije zajedničkog iseljenja.
Nitko u to nije vjerovao sve dok Simka nije povela susjede u Vjatsku ulicu, iza Savelovskog kolodvora, kamo je vozio tramvaj ravno od Novoslobodske, te im pokazala taj stan koji je imao čak i kupaonicu.
Prvo su vrijeme Bronjkini dečki često dolazili u staro dvorište, a potom se se navikli na novo, a i staro se počelo mijenjati: trošne su zgrade, drvarnice i golubarnike rušili, stanari su se razilazili. Nestali su posljednji ostaci provincijske Moskve s nepopločenim dvorištima, užadima za rublje nategnutim između starih topola, i bujnim vrtovima s bambusom i pupavicama...

Irina Mihajlovna, gojazna žena već u godinama, srebrnaste kovrčave kose i s modrim plamičcima dijamanata na dugačkim usnim resicama, nije imala sreće s vremenom. Trebala se naći sa svojim mužem Sergejem Ivanovičem na Trgu Majakovskog u sedam sati, ali otkazali su sjednicu katedre, pa je imala dvosatnu rupu. Nije joj odgovaralo vratiti se kući budući da je kanila s mužem ići u goste na drugi kraj Moskve.
Stigla je na trg mnogo prije dogovorenog vremena, namjeravajući svratiti u prodavaonicu Malyš i kupiti nešto unuku, ali dućan se preuređivao pa je izgubljeno stajala, zatečena slobodnim, neplaniranim i nerezerviranim vremenom. Osvrnula se uokolo novim i besciljnim pogledom i ugledala ono što tridesetak godina nije uočavala: trg se postupno i neprimjetno promijenio, ostalo je malo zgrada iz onog doba neposredno nakon rata kad je jurila k spomeniku na sastanak sa Serjožom; i kako je lijepa, pepeljastosiva jesen, bez jakog svjetla ali i bez ranih kiša.
Irina Mihajlovna pala je u nesvojstveno joj elegično raspoloženje. Nije nikamo žurila, bilo je prekrasno.
Zbog nekog razloga kupila je buket lijepih raznobojnih kata. Nasmiješila se njegovoj vedroj neukusnosti, zatim prišla kućici u kojoj su se prodavale karte za filharmoniju i stala rastreseno proučavati veliki list s popisom predstava.
Žena koja je sjedila u kućici ispružila je vrat i s nemalim zanimanjem proučavala Irinu Mihajlovnu i, proučivši je, oslovila je:
— Ira! Iročka!

Irina Mihajlovna pogleda ženu, i srce joj se stegnu: lice je bilo tako blisko, bolno poznato, kao da ga je nekoć naučila napamet. Kosa podšišana na čelu, uzak, fin nosić i egipatske, do sljepoočnica razmaknute oči - nezaboravno i zaboravljeno lice, kao mnogo puta snivani san... u djetinjstvu... još jedan napor sjećanja, još jedan zaron do skrivena dna.
— Ne prepoznaješ me? — molećivo se osmjehnu žena, i uzdužno udubljenje pojavi joj se na obrazu. — Zar me ne prepoznaješ?
— Gospode! Bronjka! — iznenadi se Irina Mihajlovna, koja se u sebi prisjećala najdaljih rođaka s očeve strane.
— Ja sam, Iročka, ja! Bronjka! — I njezina je radost bila tolika da se Irina Mihajlovna čak i zbunila. A Bronjka je treptala i spremala se zaplakati. Zatvorila je prozorčić i izašla iz kućice. — Pričekaj, pričekaj, zaboga — zabrza ona. — Valjda se ne žuriš? — s nadom u glasu zapita. Izašavši iz kućice pokazala se jednako malom i mršavom kao što je bila u djetinjstvu.
Zagrlila je Irinu i, naslonivši glavu na nju, već kroz žive lagane suze brzo govorila:
— Iročka! O, Iročka! Kako mi je drago što si naišla! Bila si mi jedina prijateljica, drugu nisam imala... kad bi znala što si mi u djetinjstvu značila... jedina prijateljica... sjećam se, sjećam se kako si tražila da ti pokažem Juročku... i tvoja baka... ona nam je pomagala... Iročka, kako sam sretna... — Bronjka obriše suzu s obraza.
Irina Mihajlovna se malo uznemirila: neočekivanost prepoznavanja, lagani nemir od spomena djetinjstva već je prošao, a Bronjka je, sudeći po histeričnom tonu, bila malo izvan sebe - tako se učinilo Irini, suzdržanoj osobi nesklonoj otvorenim emocijama.
— Idemo k meni, tu sam vrlo blizu, tri minute — molećivo predloži Bronjka.
Irina pogleda na sat - imala je dva sata slobodnog vremena.
— Imam četrdeset minuta, dogovorila sam se s mužem da se ovdje nađemo — odgovori Irina, a Bronjka je već trpala hrpu karata u veliku kožnu torbu i zaključavala kućicu.
Tek tada Irina Mihajlovna primijeti da Bronjka izgleda nevjerojatno mlađahno i da je odjevena u zeleni kostim od glatke kože, kakav se baš i ne prodaje na svakom uglu.
— Idemo, idemo — vukla je već Bronjka Irinu nekamo preko ceste. — Tu sam blizu. A mama, kako će ti se mama obradovati... — I opet Bronjka stane govoriti o tome kako joj je Ira bila jedina prijateljica tijekom cijelog užasnog, nepodnošljivog djetinjstva...
— A mama ti je živa, zamisli... pa koliko joj je godina? — začudi se Irina.
— Osamdeset četiri. Imala je moždani udar, hoda sa štapom, galami. S pamćenjem joj, naravno, nije sve u redu, zaboravlja ono što je blisko... A prošlost pamti jako dobro. Ne gore od mene — s primjesom razborite tuge reče Bronjka.
Ušle su u lijepu kuću, jednu od onih koje su prije nazivali generalskima, u pristojan stan. Kad su se zalupila vrata, začulo se struganje nogama i lupkanje štapa. U hodnik izađe Simka, izborana, vatreno crvena, na glavi je imala maramu svezanu na isti onaj način, s dva roščića iznad čela. Dvjema rukama opirala se o štap, vukla je lijevu nogu, suho lišće bilo joj je iskrivljeno spuštenim ustima.
— A, to si ti stigla, mislila sam da je Ljova — ne posve razgovijetno izgovori stara Simka.
— Mama, Ljova je otišao na službeni put, na službenom putu je Ljova — viknu Bronjka, a Irini reče tiho: — Muž mi je na službenom putu već dva tjedna, a ona nikako da zapamti. — I opet gotovo povik: — Mama, vidi tko nam je došao! Ovo je Iročka, unuka Ane Markovne. Sjećaš se Ane Markovne, iz starog dvorišta?
— A-a — kimnu Simka. — Naravno, sjećam se Ane Markovne. Je li još živa? Nije?
— Umrla je davno. Prije gotovo dvadeset godina — odgovori Irina, osjećajući čudnu zbunjenost. — I baka, i djed, a i mame već odavno nema.
— Ana Markovna je bila dobra žena — milostivo će Simka, kao da o njezinu mišljenju ovisi sadašnja sreća pokojnice. — Jako me poštovala, jako — s grimasom ponositog dostojanstva izgovori Simka, uz određen napor.
Irina Mihajlovna nikako se nije mogla sjetiti njezina patronima. Nije mogla zato što ga nikad nije ni znala. Nitko nikad nije znao Simkin patronim - barem u ona vremena...
Bronjka odvede majku u udaljenu sobu. Irina se obazre: bezličan stan sa standardnim ugrađenim ormarom, kao i kod Irine, mnoštvo skupe glazbene tehnike...
— Pristavit ću čajnik — reče Bronjka. — Imam bombone Jubilejnye, sada su jako rijetki...
Široki rukavi svilene bluze lijepo su lepršali za Bronjkinim tankim rukama dok je uzimala bombone s visoke police. Podigla je ruku, popravila ukosnicu u svjetlosmeđoj kosi koja je sačuvala riđi odsjaj, i sve njezine geste činile su se Irini izuzetno ženstvenima, lijepima. A Bronjka je i dalje mrmljala svoje:
— Iročka, koliko je prošlo, Iročka. Bože moj, koliko... "Bronjka je ljepotica", najednom se domisli Irina. Prije joj to nije padalo na pamet. Bila je trapava, tankih nožica, riđa, mrzovoljna.
"Onih godina takvu ljepotu nismo razumjeli", pomisli Irina. "Bila je pretanka za ono vrijeme."
Bronjka stavi na stol modre kobaltne šalice ispunjene gustim zlatom. Poznate, poznate šalice. Irina najednom vrlo jasno ugleda mladu Simku s modrom šalicom u rukama kako sjedi ispred krute bjeline njihova obiteljskog stola i kako baka, nagnuvši glavu na stranu, sluša brz, ne sasvim razgovijetan govor prošaran hebrejskim riječima i odrješitim gestama koje se uvijek čine neumjesnima, a ona, Iročka, sjedi pod pozlaćenim okruglim stolićem u kutu sobe i promatra čudnu gošću kroz rese stolnjaka bež boje koji visi do samog poda.
— Kako su tvoji dečki? — upita Irina.
— Dobro su, Iročka. Odrasli su. Malo je reći odrasli... Sad ću ti pokazati — i izvadi kutijicu a iz nje plastične hrpice svijetlih fotografija u boji. — Evo, ovo je Juročka, živi u Kaliforniji. On je inženjer elektronike, ima neku veliku firmu. Bogat je. Ne kao kad nas, nego stvarno. Ovo mu je žena, troje djece. Amerikanci. Cure su lijepe, zar ne? Unuka Jane. A ovo je Miška. On je liječnik, neuro-patolog. Tamo je stekao obrazovanje. Juročka mu je pomogao. To su moji Amerikanci. Ovo je Mišina žena, Kineskinja. Zamisli, oženio se Kineskinjom. Tamo kod njih u Americi sve je izmiješano. Osobito u Kaliforniji.
Irina je sa zanimanjem gledala lijepe snažne ljude, neprirodno svijetao, po boji lažan život, a Bronjka je uzela skromnu hrpicu crno-bijelih fotografija i nastavila:
— A Griška i Šaška su ovdje, s nama. To jest, ne s nama. Grišenjka živi u Vjatskoj. Razveo se, nekako je to loše s njim, a Saša je u Lenjingradu. Narađali su unuke. Imamo dvije curice, Jurinu Jane i evo ovu, Ljilječku, ona je Sašina. A ovo je kći iz prvog braka moga muža Ljove. Sad ću donijeti čaj. — Bronjka se nasmiješi i izađe.
Ispred Irine ležala je gomila fotografija, jednako dalekih od pravog života kao i Bronjka sa sivom seoskom maramom, s djetetom umotanim u teški poplun, lijevo od ulaza, prije gotovo četrdeset godina - samo s tom razlikom što su ove fotografije bile varave i stvarne, a Bronjkin lik iz onoga doba istinit, ali ne i utjelovljiv...
— Ah, kako mi je drago, kako mi je drago što te vidim — s prostodušnom blagoglagoljivošću ponavljala je Bronjka. — Ali, pričaj ti o sebi, kako ti živiš? Što radiš?
Irina se nasmiješi, slegne ramenima - živjela je dobro.
— Dobro — rekla je — imam kćer... na postdiplomskom je, unuk, muž je profesor, ja predajem... docentica sam na institutu.
I najednom joj u duši iskrsnu neobjašnjiva sjena nezadovoljstva svojim životom, neugode zbog vlastita potpunog i zasluženog blagostanja. "Ma ne, gluposti," sijevnu joj u mislima, "što ima loše u tome što su mi roditelji omogućili dobro obrazovanje i osigurali mi sve neophodno za život i što smo mi sve to omogućili kćeri..." I ona, vrativši se pogledom fotografijama, promijeni temu:
— Lijepe fotografije... jako volim fotografije...
— Ozbiljno? — s čudnim izrazom upita Bronjka. — Zaista voliš fotografije?
Irina kimnu.
Bronjka nestade u susjednoj sobi, nešto se ondje sruši i rasu, prođe još nekoliko trenutaka, i ona se pojavi držeći u rukama prilično veliku prašnjavu mapu. Otpuhnu prašinu i položi je pred Irinu.
— Pogledaj ove.
Irina razveže vrpcu mape. Na vrhu je ležala starinska blijedo-smeđa fotografija krupnog formata.
Posve mlad student tamne kose, s novim, nedavno puštenim brkovima sjedio je u naslonjaču, malaksalo položivši desnu ruku na mali okrugli stolić na sredini kojega je, umjesto predviđene vaze s cvijećem, ležala nova kapa. Neodređen osmijeh isticao se na usnama, vedro je sjajila metalna dugmad na neiznošenoj odori.
Na svilenkastom smeđem kartonu stajali su zlatni faksimil i mali strogi žig: Salon Teodora Grosickog, Novo-Ivanovska padina, Saratov.
— Teodor Grosicki bio je iz obitelji prognanih Poljaka, golem čovjek, pijanica i svadljivac. Ali, bio je dobroćudan i sjajan fotografski majstor. Za okladu je prelazio Volgu u vrijeme pucanja leda i nije se vratio. Utopio se. Dugo smo čuvali jedan od njegovih fotoaparata, a onda su ga djeca uništila — s neočekivanom intonacijom muzejskog čuvara rekla je Bronjka.
Na sljedećoj fotografiji, također zalijepljenoj na smeđe-sivi karton, na pozadini tamnog saga sa sitnim šarama, podvukavši noge do brade i obuhvativši rukama mala gola stopala, u nečem svijetlom, čipkastom, damskom, sjedi mlada djevojka, neobično slična Bronjki.
— Zgodna fotografija, zar ne? — osmjehnu se Bronjka i stavi pred smetenu Irinu još jednu: iz ovala je gledala još jedna Bronjka, na glavi joj mali šešir s velikom mašnom iz nepovskih\'7b6\'7d vremena; kosa gusto prekriva ramena; izgleda sjetno i prepredeno. Fotografija je naizgled starinska.
— Da, da, to sam ja — potvrdi Bronjka. — S petnaest godina.
A u rukama je već imala neveliku fotografiju formata razglednice onog istog zgodnog studenta, ovaj put u košulji s ruskim ovratnikom i nezakopčanom gornjom dugmadi, pokraj mlade, ali, čini se, malo udebljane Bronjke, zaštićene od sunca raskošnim suncobranom s naborima.
— Evo ovdje — Bronjka pokaza na pozadinu fotografije — bila je sjenica, od nje vodi padina do rijeke. Poslije kiše, zemljane stube su postajale užasno skliske, pa su postavili laganu metalnu ogradu obojanu u bijelo.
"To je nekakva tlapnja. Očito je to neka vrlo slična žena na fotografiji, a Bronjka... Bronjka je na temelju te sličnosti poludjela", objasni sebi Irina Bronjkine čudne riječi.
Pokraj ove spusti se još jedna fotografija, s već poznatim sadržajem: isti mladi student u naslonjaču, isti krupni i sitni nabori zavjese, ali s lijeve strane, simetrično, u jednakom naslonjaču sjedi nježna djevojka s podignutom širokom vrpcom stegnutom pepeljastosivom kosom. Gleda mladića, a on gleda u kameru. Djevojka je ista.
— Čudno, ne prepoznaješ me! I to sam ja. A fotografija je snimljena 1911. godine, i odlično znam sve okolnosti tog dana, i kuću, i ulicu, gdje je sve to bilo...
"Sigurno je luda", pomisli Irina. "Nekakva budalaština ili besmisleno dječje laganje?"
Bronjka ispravno pročita Irinine misli.
— Ne, nisam luda. Da ti ispričam? — Bronjka spusti bradu na dlanove, povukavši dlanove gore. Lice joj se pokinezilo, ali nije poružnjelo. — Da ti stvarno ispričam?
Irina kimnu.
— Ti si, Iročka, jedina osoba koja ga se još može sjetiti... Reci, sjećaš li se Viktora Petroviča Popova?
— Popova? — ponovi pitanje Irina. — Ne, ne sjećam se.
— Stari fotograf, katkad je dolazio k tvom djedu igrati šah. Visok, mršav, izgledao je kao vlastelin. Ne sjećaš se?
— Ne. Djedu su dolazili mnogi ljudi. Učenici, prijatelji. A šah je obično igrao sa svojim asistentom Grečkovom. Ne, Popova se ne sjećam.
— Šteta — uzdahnu Bronjka. — Uostalom, sad to nije važno, ova je fotografija montaža. I ova — pokaza prstom na sebe sa suncobranom. — Tu je bio sa svojom sestrom. Jako me volio fotografirati. Nije bio običan fotograf nego umjetnik, slikao je glumce i radio fotografije za muzeje. Nešto je presnimavao, lijepio, retuširao. Jednom je donio kazališni kostim, fotografirao me u njemu. On me smatrao ljepoticom, Iročka. — Bronjka se nasmije tihim, glupavim smijehom. — Ispravno si pomislila, ispravno. Naravno, ja sam luda. U djetinjstvu sam bila potpuno luda. Živjela sam kao u snu. Kao u noćnoj mori. Stalno mi se činilo da ću se svaki čas probuditi, i sve će biti lijepo i kako treba. Iako nisam imala pojma kako treba biti. Samo sam bila uvjerena da ljudi ne mogu živjeti tako kako smo mi živjeli. Tako jesti, spavati, razgovarati. Stalno mi se činilo, sad će se sve završiti i započet će nešto drugo, pravo. Stalno sam čekala, svaki tren, da se sve to raspadne i nestane i da nastane nov, ispravan život, bez te gadosti... A ti to nisi znala. Bijeli stolnjak i modre šalice na stolu, sve o čemu je moja majka maštala, ti si to imala, ti možda ni ne poznaješ tu dječju tugu, a možda se radilo o psihičkom poremećaju.
Irina je pozorno slušala Bronjku, zapanjeno i s diskretnim neprijateljstvom: ta bivša droljica, ruglo cijelog dvorišta, nije mogla imati tako složene osjećaje, tako duboke doživljaje. To je narušavalo predodžbe o životu Irine Mihajlovne, a one su bile postojane i čvrste...
— Ah, baš šteta što se ne sjećaš Viktora Petroviča — nastavila je Bronjka. — Bio je naš susjed. Majka ga je molila da mi pomogne oko matematike, počela sam ići k njemu u šestom razredu. Ira, on mi se obraćao sa "vi"! Oko njega, kako da ti to objasnim, bio je drugi život, i nije se ticao onoga kojim su živjeli svi ostali... Viktor Petrovič je od svega bio nekako ograđen, odnosio se s poštovanjem prema svima, čak i prema mački. Uokolo užasna grubost i prostaštvo, ne možeš si ni zamisliti kakvo prostaštvo, a njega se to nije ticalo. Dolazila sam k njemu, u algebri ništa nisam razumjela niti sam htjela razumjeti. Htjela sam sjediti za njegovim stolom i nikad ne otići. U toj sobi bilo je kao na otoku. A ja sam bila tupava! Ništa nisam shvaćala, a one brojčice su mi se tako gadile. A on neobično strpljiv, ni jedne uzrujane riječi. Jednom mi je pokazao fotografije, stare obiteljske fotografije, evo ove. I pričao mi. O svojem ocu, o majci, o Teodoru Grosickom, o sestričnama... Gospode, što mi se dogodilo! Kako sam plakala... Viktor Petrovič se uplašio, ne shvaćajući: "Sto vam je? Sto vam je?" A ja sam na fotografijama prepoznala onaj život koji je morao... koji sam stalno čekala... nisam znala da je to prošli život, a ne budući, i da sa mnom uopće nema veze, jer meni je namijenjeno sve ono nepodnošljivo u našem stanu, u našem dvorištu... Ira, zaljubila sam se. Zaljubila sam se u njega, mladog, na tim fotografijama. Da se nisam zaljubila vjerojatno bih se objesila u nekoj šupi, bilo je tako nepodnošljivo... A Viktor Petrovič, on je i u starosti bio vrlo, vrlo zgodan. Otad nisam viđala tako zgodne ljude. Sad shvaćam da u mladosti, vidiš ovu fotografiju, nije bio tako zgodan kao u starosti. Ali to tek sad vidim. A tada sam gledala drukčije, vidjela sam u njemu tog studenta u novoj odori. On je za mene bio Bog, Iročka. Kad sam shvatila da ga volim i da nikoga drugog neću voljeti, zato što nikoga drugog - takvog! - nema na svijetu, moja je tupost prošla, postala sam bistra i pronicljiva. O godinama, mojim i njegovima, uopće nisam razmišljala, a napominjem ti da je Viktor Petrovič tada, pred početak naše veze, imao šezdeset devet godina. Meni nije bilo ni četrnaest. A strasti je bilo, Bože moj! Južnjačka, vruća krv... Ni Viktor Petrovič nije bio bilo kakve krvi, majka mu je bila gruzijska kneginja. Prvo sam vrijeme patila i i strašno se mučila. Njemu, naravno, ni na kraj pameti. Jednom dođem ja k njemu učiti algebru, a kod njega poznata dama, u ružičastom kostimu, napudrana... Zamolio me da dođem sutra, i do sutra ja nisam oka sklopila. Proživjela sam užasne trenutke ljubomore. Cijele noći nisam spavala, i zacrtala sam si te noći da ću zavesti Viktora Petroviča. Takve riječi, naravno, nisam izgovarala, to sad mogu tako prosuđivati, a tada mi je u duši bila bura. Ništa mu nisam mogla reći. Pa tada gotovo uopće nisam razgovarala. Pisati mi se činilo još užasnijim. I što da pišem? Ustala sam usred noći, samo u spavaćici, bosa. Majka je spavala kao mrtva, a ja k njemu, mračnim hodnikom, sva se tresem od straha, ne zbog mraka nego zbog same sebe... I pobijedila sam ga, Iročka. Ne bez napora. Treba mu odati priznanje, opirao se.
Bronjka se nasmiješi. Irina odmahnu glavom i tiho reče:
— Ne mogu ni zamisliti. Kao u nekom romanu...
— Jako me volio, Ira — uzdahnu Bronjka. — Jako. Da se otkrilo, zatvorili bi ga zbog razvrata. Iako bi trebalo zatvoriti mene, ja sam njega smotala. Ali ja bih se, naravno, prije objesila nego ikome rekla. Čuvala sam ga. Nitko nije na njega mislio. Iako smo djeca i ja mnogo vremena provodili kod njega. Kad se Juročka rodio, ja izađem, stanem kraj njegova prozora, a on sjedi u naslonjaču, gleda nas kroz zavjesu. Kako mi šetamo, tako nas on gleda...
Irina je sjedila s modrom šalicom u ruci, na zlatnom rubu ostao je trag njezina tamnocrvenog ruža. Slušala je Bronjku kao kroz san, kao kroz vodu.
— Mladi ne znaju tako voljeti. Uopće, današnji muškarci. To sam kasnije saznala. Nakon njegove smrti mnogo je godina prošlo prije nego što sam počela gledati muškarce. A i nisam imala kad, shvaćaš i sama. Tri dana je umirao Viktor Petrovič. Umro je od upale pluća. Bilo mu je teško. Gubio je dah. Nisam odlazila od njega. Na kraju otvori oči i kaže: "Dušo moja, hvala. Gospode, hvala." I gotovo... A moja majka bila je dosjetljiva, odmah je naslutila da sam bacila oko na sobu Viktora Petroviča. I dok je umirao nije mi smetala, čak ni u sobu nije ulazila. Čuvala je djecu, on je tek pretkraj zatražio da dođu. Sašenjki su bila tek dva mjeseca... Takve su to stvari, Iročka, moja tajna, za koju bih umrla prije trideset godina, sad ništa ne vrijedi. I nikoga ne zanima. Nikoga odavno ne zanima tko je otac moje djece. Čak ni mamu...
Irina Mihajlovna pogleda na sat. Muž ju je već čekao na Majakovki.
— Hvala ti, Bronja. Kasnim, čeka me muž. Drago mi je što smo se srele.
Bronjka ju je pratila do vrata.
— Ako budeš trebala kakve karte, navrati. Sve mogu nabaviti. Hvala ti. Baš sam sretna.
Poljubile su se. Irina je otišla. Telefonske brojeve nisu razmijenile.
...Bila je ista pepeljastosiva jesen, i dan u tjednu bio je isti, i godina, ali Irina Mihajlovna nosila je u sebi neku duboku i gorku promjenu i nikako nije mogla shvatiti što se to dogodilo... Njezin vlastiti život, i njezinih roditelja, i kćerkin život, najednom su se pokazali obezvrijeđenima, obeznačenima, iako je sve bilo časno i ispravno - starci u njihovoj obitelji umirali su u poodmakloj dobi, odrasli su bili zdravi i marljivi, a djeca poslušna...
I sjetila se, sjetila se Irina Viktora Petroviča, mršavog otrcanog starca s tvrdim obrijanim licem, čistim brkovima, svijetlim očima s izboranim podočnjacima i s crno-srebrnim prstenom na žutoj ruci...
I neumjesna, čudnovata, ničim objašnjiva zavist prema Bronjki uznemiri joj srce. No samo na trenutak...

TORBARICA GENELE

Po temperamentu je teta Genele bila društvena radnica, ali veliki zadaci nekako su je zaobišli u životu, i zbog više sile bavila se razmjerno sitnim problemima, točnije, pazila je na čistoću sjeverozapadnog kuta prilično prostranog dvorišnog parka. Zapravo, imala je ona elana i za cijeli park, ali radije je preuzela manji dio kako bi u njemu bila na visini. Teta Genele jako je voljela biti na visini zadatka.
Čim bi se pomalo počelo sušiti blato, ona bi se, propadajući cipelama u lokve skrivene poslijezimskim smećem, dovukla na svoj položaj - još neobojenu klupu pokraj srušenog vodoskoka - i sjela čekati izgrednike.
Proljetno pretpraznično čišćenje još nije počelo, i staze su bile prekrivene izblijedjelim omotima bombona, nabubrenim opušcima i malim, nabrzinu iskorištenim predmetima beskućne ljubavi.
Vrijeme je još bilo mrtvo, posjetitelji su rijetko svraćali u park, ali Genele je započinjala svoju sezonu pravodobno, pretekavši prvog posjetitelja za dan-dva.
Ovoga puta prvi je svratio muškarac s aktovkom, sjeo je blizu, zapalio i bacio šibicu za leđa. Genele se sva stresla, poput lovačkog psa, i slatko se smiješeći krenula s paljbom:
— Građanine, koš je dva koraka od vas, zar vam je tako teško? Građanin je tupo pogleda zabrinutim, zamišljenim očima:
— Oprostite, nešto ste rekli?
— Da — razgovijetno i poučno izgovori Genele — imate koš na dva koraka, a bacate šibicu ravno na zemlju!
On se neočekivano nasmije, ustane, podigne šibicu koja se svježe bijeljela usred potamnjelog sivog smeća i baci je u koš.
Starica se razočarano okrenu: divljač nije bila prava. Muškarac popuši i ode, bacivši opušak kamo spada.
— Uvijek tako treba — ispratila ga je prezrivim riječima, posve uvjerena da će sljedeću šibicu bez njezina nadzora svejedno baciti pokraj koša.
Zatim su dopješačila tri podbula, iznurena goluba. Izgledali su mamurno. Genele iz torbe za nabavu izvadi limenku s razmočenim kruhom koji je skupljala od susjeda - ona sama nikad nije gomilala kruh - izgnječi ga i razdijeli na tri porcije. Ali, glupe ptice nisu shvaćale pravednost, a možda su bile uvjereni kolektivisti. Odgurujući jedna drugu utroje su se bacile na najbližu hrpicu i lakomo je pokljucale, a dvije ostale nisu ni primijetile.
Genele je nastojala skrenuti im pozornost na hranu, ali, kao i uvijek, ostala je neshvaćena.
Dočekala je vrijeme za ručak i, kad je provirilo kržljavo sunašce, odvukla se na krivim koščatim nogama kući. Bila je odlično raspoložena - završio je prijelaz između godišnjih doba, pa je osjećala duhovni polet. Usto je nakon ručka bilo vrijeme za izvršenje njezine glavne životne dužnosti - posjeta rođacima. Išla je k njima prema rasporedu: sestra Marusja, nećakinja Vera, nećakinja Galja, sestrina unuka Tamara i nećak Viktor činili su jedan ciklus, na čelu drugog stajao je brat Naum koji je živio s neoženjenim i ne baš sretnim sinom Grigorijem. Zatim su slijedili nećak Aleksandar i nećakinja Raja. Bile su tu još dvije sestre bez djece, Motja i Njusja, a rodbinski je krug zatvarala Ana Markovna, daljnja rođakinja, no u Genelinim očima dostojna posjeta.
S obzirom na to da je rođaka bilo poprilično, Genele obično ne bi dospjela u istu kuću češće od jednom mjesečno. I to su svi trpjeli, shvaćajući kako ona obavlja funkciju nekakvog cementa koji ne dopušta obitelji da se definitivno raspadne.
Sitna, dotjerana, bijelih kovrča, ulazila bi u kuću i izgovarala rečenicu koja bi se na prvi pogled činila komplimentom, nešto poput:
— Marusja, prošli si put tako divno izgledala...
Bila je genij za te stvari: nikad nikome nije govorila ništa neugodno, samo komplimente, ali ipak su bili nekako izopačeni:
— Ah, da znate kakvog sina ima Sura! Pravi odlikaš, sve same petice! Ali, znate već kakav je danas školski standard!
— Ah, Galja! Vrlo ukusna piroška! A da samo znaš kakve piroške s kupusom peče Raja, da prste poližeš! — uzviknula bi jedući pirošku koju je ispekla Galja.
U svoj bi dom ulazila s torbama za nabavu povješanima po sebi, a pod lijevim laktom čvrsto bi držala veliku damsku torbu od koje se nikad nije odvajala. Upravo je zbog nje i dobila svoj nadimak - torbarica.
Tu je torbu još prije Prvog svjetskog rata iz Švicarske donijela imućna tetka koja je u Ziirichu studirala stomatologiju. Isprva je ta torba bila smeđe boje, tamna, s raskošnom nijansom svjetloljubičaste i svilenim sjajem. S godinama je najprije tamnjela, postala gotovo crnom, a zatim je zajedno s vlasnicom stala sijedjeti i poprimila neopisivo otmjenu žućkasto-sivu boju. Ta je torba nekoliko puta ulazila u modu i izlazila iz nje. Na stražnjoj strani imala je dubok šav koji je načinila vlasničina brižna ruka - jednom, 1944. godine, torba je doživjela razbojnički napad nožem i nastradala je. Na kopči su poput biljaka mlitavo krivudale linije umirućeg modernog stila. Vlasničini tanki kvrgavi prsti lako su se upletali u taj uzorak; iznošena koža obiju, činilo se, potjecala je od iste izumrle životinje.
Genele pred ljudima nikada nije otvarala svoju dragocjenu torbicu, dok bi iz mnogobrojnih torbi za nabavu vadila vlastoručno izrađen dar - zelje na provansalski koje je spravljala po nekom nepojmljivom receptu od sedamnaest sastojaka, među kojima je bilo i čudnih stvari: korijen peršina, grožđice i limunova kora.
Neki su rođaci smatrali da je čuveno zelje čisti otrov, ali nikome nije padalo na pamet odbiti dar, pružen obično uz tajnovit i uzbuđen izraz.
Genelina mirovina, svi su znali, bila je smiješno mala, međutim ona se nikad nije žalila na nedostatak novca, već se, naprotiv, vladala s dostojanstvom bogate rođakinje. Svoje nećakinje, a potom i njihove kćeri, poučavala je složenim zakonima vođenja kućanstva, sebe smatrajući korifejem tog uzvišenog žanra.
— Kupovati treba pomalo, ali najbolje — prosvjetljivala je nerazborite nećakinje, i jednom je čak dala Galji, svojoj ljubimici, nezaboravnu poduku iz nabave namirnica.
Genele ju je dovela na Tišinsku tržnicu u nedjelju, pretkraj radnoga vremena, otprilike jedan sat prije zatvaranja.
— Najprije treba sve obići i dobro proučiti. Zapamti tko ima najbolju robu. U drugom krugu već znaš tko ima najbolje, sad te zanima cijena. A treći put kupuješ, i nikad nikakvu grešku nećeš napraviti.
I Genele je s plamtećim pogledom letjela tržnicom, razgledavala, kudila robu, hvalila vrijeme, nekoj debeloj Ukrajinki koja se žurila na vlak poželjela je sretan put, uspjela je prozvati snuždenog istočnjaka izdužena lica "ludim k'o noć"; mahala je rukama, cupkala peršin, usput objašnjavala Galji da treba birati samo mrkvu s okruglim krajem, gnječila je uveli patlidžan, njušila oštrim nosom krastavce "s paprom", kako ih je nazivala, kudila rasol, razmazivala između palca i kažiprsta kaplju meda i šaptala nećakinji:
— Čist med upija se sav, bez ostatka, a ako ima ostatka, znači da nije čist.
Kod priproste podmoskovske bakice kupila je mrkvu, ciklu i dvije repice za pola već snižene cijene, a povrh toga dobila je i posljednju zakrivljenu tikvicu, koju je stavila u svoju torbicu, smatrajući je zakonitom provizijom za kupljene stvari koje je plaćala Galja.
— Trebam 150 grama — tražila je od prodavačice, ali ova je, nenavikla na baratanje tako malim količinama, zbacila s noža na vagu tanku krišku svježeg sira koji je težio gotovo tristo.
— Što će mi toliko, trebam sto pedeset! Zar ne mogu uzeti koliko mi treba, a? — ustrajala je, a flegmatična prodavačica zamotala je svježi sir u bijeli papir prezrivo gunđajući:
— Ma dobro je, neću propasti.
A Genele je, pobjednički gledajući Galju, šaptom objavila:
— I, razumiješ li? Glavu treba imati! Glavu! Vidim ja već po njezinoj navici, tako je lijena da joj se ne da čak ni vratiti natrag. A sto pedeset grama se uopće ne može staviti, uvijek je više!
Galjino blijedo lice prekrile su crvene mrlje nervoze, molila je da odu, ali Genele se pomamila. Htjela je pokazati svoj talent u punom sjaju, pa je zaneseno nagovarala prodavačicu gotovih jela da joj za gulaš da popust od pola rublja...
Galja se cijelog života sjećala tog pohoda, pripovijedala je o njemu svojim kćerima. Tetine izjave tog dana na tržnici ušle su u stalne obiteljske šale. Pri spominjanju mrkve obavezno bi tkogod od ukućana upitao: "S okruglim vrhom?", krastavci su "popapreni" ili "nisu nimalo papreni"...
A Genele je živjela u najdubljoj neimaštini. Zapravo, da joj je tkogod to natuknuo, ona bi se začudila. Zato što je živjela upravo onako kako je htjela. U bezbrojnom mnoštvu ljudi koji žive prisilno, povezani sponama raznih vrsta, ona je bila tako neovisno sama da je čak i svoje rodbinske posjete smatrala dugom prema ljudima koji trebaju njezino društvo, savjete i pouke.
Njezino siromaštvo imalo je redovnički radosnu primjesu, čistoća njezine dugačke sobe od jedanaest kvadratnih metara bila je blagdanska i izazovna: tako je kruto stršio bijeli uštirkani ubrus na malom stolu navoštenih nogu, bijeli je pokrivač bio tako bolnički zategnut, tako su službeno ljubazne bile grube presvlake na dvjema bijelim stolicama...
U svojoj ponositoj neimaštini strogo se držala svojega glavnog načela - kupovati samo najbolje. Zato je, ne budi lijena, odlazila u Filipovsku pekarnicu i kupovala najbolji perec na svijetu - potrajao bi joj dva dana. Zatim bi svratila k Jelisejevu i kupila sto grama švicarskog sira. Slutila je da postoje i bolji. Ali ovdje, u Rusiji, najbolji je bio baš taj švicarski od Jelisejeva.
Ostalu hranu činile su joj heljdina i prosena kaša, za koje je skromno govorila da ih nitko na svijetu ne priprema bolje od nje. To je bilo blizu istini. Začinjavala je svoje kaše lošim biljnim uljem i nakon ručka bi pojela četvrtinu jabuke ili luka ili malu mrkvu s okruglim vrhom.
Jednom godišnje, za Pashu, kupila bi kokoš. Zapravo, ta je kokoš i bila pasha. Na dan nabave ustala bi pred zoru, dugo se i pomno spremala, u čvrstu svilenu mrežu stavila crno smotano uže i hrpu novina, te u pet ujutro izašla iz kuće. Prvim tramvajem vozila se od Pokrovke do Cvjetnog bulevara i stizala na Centralnu tržnicu dvadeset minuta prije otvaranja. Dugo, katkad i po dva sata, čekala bi "svojeg" prodavača, jednookog mrkog Židova koji se bavio poslom rijetkim u današnje vrijeme - prodajom žive kvocajuće robe. Očito je prodavač, kao i Genele, imao svoje mušičave životne zakone. Tako nije volio stavljati na tezgu više od jedne kokoši. Genele pak, pokoravajući se svojem zakonu, nije mogla kupiti kokoš, čak ni najljepšu, prethodno najdetaljnije ne ispipavši sve ostale.
Čekala je dok je starac bez žurbe skidao debelu sivu krpu, prišivenu na veliku ovalnu košaru, i zavukavši ruku, ne gledajući, za svezane noge izvukao prvu kokoš. Genele se oslonila laktom o tezgu i rekla je ravnodušnim glasom čovjeka koji slučajno prolazi onuda:
— A-a, bolje da je nisi ni vadio... Što je to, kokoš? Jednooki je nije udostojio odgovora.
Genele bi se, stišćući čvršće laktom lijeve ruke svoju antikvitetnu torbicu, latila kokoši. Njezini su zahvati najviše podsjećali na ozbiljan medicinski pregled. Zavirivala bi kokoši u ukočene oči, otvarala joj kljun, ispitivala grlo, pipala prsa i zadnjicu. Raširivši joj krila, kao da je rendgenskim pogledom prodirala u njezinu ptičju dušu. Zatim bi je nehajno odmaknula.
— I to je sve što imaš? — omalovažavajuće bi upitala. Jednooki bi šutke zavukao ruku u košaru i izvukao sljedeću...
— Što ti to meni pokazuješ? Makni to odmah! — uvrijedila bi se Genele.
I prodavač bi, stišćući ionako tanke usne, ispod tezge dohvatio još jednu...
Birala ju je kao da sinu jedincu bira nevjestu. S trepetom velike odgovornosti i strahom od nepopravljive pogreške. Pamtila je svoju neobjašnjivu sklonost prema šarenim crno-sivim kokošima pa je nastojala zadržati objektivnost kako ta sklonost ne bi pokvarila točnost izbora. Jer najdostojnijom izabranicom mogla se pokazati i bijela i svjetlosmeđa.
Starac je prema sitničavom kupcu osjećao unutarnju razdražljivost pomiješanu sa sve većim uvažavanjem. I on se razumio u kokoši - u birane, čistim zrnjem hranjene poprilične pashalne kokoši. Shvaćao je da će starica odabrati zaista najbolju i u sebi je procjenjivao koja će to biti. Poznavao ju je već mnogo godina i znao je da ne griješi.
Izabranica bi na koncu bila određena. Cjenkanje bi dugo potrajalo. Genele bi iz čuvene torbice izvadila novi novac, i carska je nevjesta, i dalje u neprirodnu položaju glavom prema dolje, prešla u ruke Genele, koja bi je zamotala u novine, zatim u čistu bijelu krpu, potom u mrežu pa konačno u torbu za nabavu.
Nakon svih tih makinacija Genele bi otišla u Malahovku k mesaru, zajedno s dvadesetak sunarodnjakinja stajala bi u redu pred drvarnicom iza solidne katnice, predala u ruke mladom debelom Židovu s kapicom nijemu žrtvu i čekala dok mesar pročita nad kokoši kratku molitvu za oprost i pusti na slobodu njezinu glupu ptičju dušu, koja je boravila, kako se govorilo, u nevelikoj količini krvi što se zbog otkucaja još nezaustavljenog srca izlijevala na pocinčani pladanj.
Sva zamršena vjera predaka, mnogobrojna ograničenja i zabrane što su tijekom tisućljeća izgubili svoj nekadašnji racionalni smisao, bila je za Genele povezana s tom blesavom čistom pticom koja utjelovljuje pashalnog jaganjca...
Zapravo, na tom su se mjestu završavale sve usporedbe, budući da je započinjalo užurbano kuhanje. Jedna jedina kokoš u njezinim se iskusnim rukama pretvarala u mnoštvo jestvina: juhu s noklicama od macesa zvanim "kneidlech", i punjeni vrat, i kokošje valjuške, i jetrenu paštetu, čak i hladetinu. Kako je to uspijevala? Uspijevala je... Usred posla s kokoši nastala bi i punjena riba, i nekakvi oraščići od tijesta skuhani u medu.
A potom je sve slagala u staklenke, u lonce. Sto je trebalo biti toplo, to je umatala. Sve bi spakirala, pričvrstila zgužvanim novinama da se ne prevrne i nosila bratu Naumu da proslave Pashu. Bocu kahorca kupovao je brat.
Bio je dvostruki udovac, pravi zlosretnik. Poslije smrti prve žene, koja je umrla rano, oženio se po drugi put kako bi mu nova žena podizala još neodraslu djecu, ali uskoro je oboljela od nekoga zloćudnog, polaganog raka i godinama umirala, ne donoseći obitelji korist, već naprotiv iscrpljujući Naumove posljednje snage na uzaludnu samilost. Njegova se zla sreća širila i na djecu, osobito na sina Grigorija, koji se rodio sretan i zdrav ali je doživio jak strujni udar i tada je postao slaboumnim.
I u taj napaćeni dom donosila je Genele svoje pashalne darove kako bi, odslušavši poznatu priču o izlasku iz Egipta koju bi Naum nabrzinu pročitao, bez žurbe posjedila za blagdanskim stolom i nauživala se mudroga životnog reda u kojem je bilo dodijeljeno mjesto i sitnim brigama, i dostojnoj blagdanskoj trpezi, i Bogu Jedinom s njegovim glasnikom Anđelom koji poput pismonoše obilazi domove djece izabranog naroda, i slaboumnom Grigoriju koji se radosno smiješi svim svojim licem sjajnim od kokošje masnoće...
I baš toga dana o kojem je riječ Genele je s trima torbama punim pashalnih jela izašla iz ulaza svoje zgrade, namjeravajući otići k Naumu, i krenula na krivu stranu. Stigla je do ugla, pogledom potražila tramvajsku postaju - i nije je pronašla. Nije prepoznala raskrižje koje joj je bilo poznato gotovo od djetinjstva.
— Bože! Kako sam dospjela u strani grad! — užasnula se i stala je polako padati, čvrsto stišćući uz sebe smeđu torbicu i ne ispuštajući iz žilavih prstiju dragocjene mreže.
Tako ju je, skupa s mrežama i torbicom, Hitna pomoć i dovezla do Petrovskih vrata, u čekaonicu bivše Jekaterinjinske bolnice.
Geneli se dogodilo nešto užasno: sav jednostavan, pouzdan i razumno ustrojen svijet izgubio je svoje unutarnje veze i postao neprepoznatljivim. Vidjela je šarenicu zelenkasto-šarenog oka liječnika koji se nagnuo nad nju, preuštirkani ovratnik bijele kute, čekinju izraslu na tamnom obrazu tijekom jednodnevna dežurstva, hrapavost obijeljenog zida, bok ormarića za lijekove i rešetku prozora, ali te su pojedinosti bile izdvojene i od njih se nije stvarala zajednička slika.
Genele je neprestano razmišljala, trudila se izložiti riječima misao koja je nestajala, ali nije mogla. Ostao joj je samo osjećaj da je malena i zalutala je, izgubila se i mora se žuriti radi posla od velike važnosti. Torbe su joj oduzeli, i ona je neprestano micala prste lijeve ruke zato što je u ruci imala osjećaj da nešto nedostaje.
Uvrijeđena, opljačkana, mala Genele ležala je na uskom ležaju, proživljavajući mučnu neodumicu. Pitanja koja su joj postavljali nije čula. Postarija medicinska sestra otvorila je njezinu smeđu torbicu i ispipala je dugoprstom rukom. Genelin pogled pao je na torbicu, i zaplakala je sporim suzama.
Sestra je izvukla iz torbice posudu s kremom zamotanu u tamni papir, svežanj malih ključeva i pohabane isprave. Genele je bila identificirana.
Smjestili su je na neurološki odjel, u posebni odjeljak. Nemir je sve više rastao. Sirota Genele ništa nije prepoznavala, kao da je odjednom zaboravila sav svoj život. Kad joj je bolničarka donijela vode, nije se odmah sjetila kako treba gutati. Napunila je usta vodom i mučno zastala. Iskusna bolničarka kucnula joj je po grlu, pa je progutala.
Dva liječnika u ordinaciji razmatrala su koji joj je točno dio mozga pogođen. Jedan je smatrao da se radi o izljevu krvi u moždano deblo, drugi je držao da izljeva krvi uopće nema, nego da je došlo do snažnog vaskularnog spazma s poremećajem mozgovnog krvotoka.
Dok su mladi liječnici raspravljali o tom medicinskom slučaju, Genelina se glava malo razbistrila, mučna zbrka nepovezanih slika iznutra i izvana usporila se, i iz nje je izronio jedan jedini oblik, zajedno s riječju koja ga označuje. Bila je to torba. Ne torba općenito, nego ona smeđa. Rekla je prilično glasno:
— Torba! Torba!
I pogled joj je bio molećiv.
— Rekao sam, spazam — ushićeno reče jedan od liječnika. — Govor je očuvan!
Do duboko u noć ona je izvikivala tu jedinu riječ koja joj je još preostala. Pokušavala je skočiti, bježati, trzala se i bacakala. Da ne padne s kreveta i ne ozlijedi se, svezali su je mrežom.
A torba kao da joj je već bila u rukama, i nije je htjela dati i stalno je vikala: Torba! Torba!
I znala je da što glasnije viče, to joj više pripada ta kožna starudija s krivudavim uzorkom na rožnatoj kopči.
A blag i tužan glas nekoga poznatog neprekidno joj je govorio:
— Pusti, pusti, ostavi!
Ali Genele se do kraja nije predavala. Tako je i umrla, zgrčivši lijevu ruku i savivši prste, koji su pritiskali nevidljivu kopču.
Ujutro su u bolnici ožalošćene nećakinje Galja i Raja i stari Naum u kratkim širokim hlačama dobili njezine stvari prema popisu, Galja je uzela smeđu torbicu s posebno navedenom nevelikom svotom novca koja se nalazila u njoj, a Naum pashalno jelo koje je sa zakašnjenjem stiglo do njega.
Kasnije, kad kod kuće odmota te zamotuljke, u termosici će pronaći juhu koja se još nije ohladila, dok će ostala hrana koju su pripremile Geneline ruke biti postavljena na stol za karmine - i ta posljednja trpeza bit će grubo narušavanje židovskog običaja, jer je odavna bilo uvriježeno nakon pokopa bliskog čovjeka strogo postiti, a nikako se ne prejedati ukusnom hranom.
Raja je krenula po raznim žalosnim ustanovama sređivati papire, a Galja je otišla u Vostrjakovo na groblje saznati koji su dokumenti potrebni da pokojnu Genele polože pokraj sestara, braće i roditelja.
Navečer je nećakinja Galja došla k Naumu. Raja je stigla još ranije. Kod njega je gorjela mala svjetiljka koju je palio na godišnjicu smrti rođaka. Sjeli su za klimavi stol. Grigorij je s radosnim osmijehom pošao pristaviti čajnik. Kada je izašao, Naum je svečano rekao nećakinjama, obraćajući se poglavito pametnoj i pomalo pedantnoj Galji:
— Kćeri moje! Genele je umrla. I nije se mučila. Neka joj bude laka zemlja. Otiđite u njezin dom dok joj susjedi nisu ispraznili sobu a kućna uprava stavila pečat, i dobro potražite.
— Što da tražimo tamo, striče Naume? — smeteno je upitala Raja.
— Kao prvo, oporuku... — Raja slegnu ramenima, a Naum strogo nastavi: — A kao drugo, naša Genele dobila je od bake briljantne naušnice. Ovakvi briljanti! — Načinio je od palca i kažiprsta prsten u koji je mogao stati orah.
— Kakvi briljanti, striče Naume, vi buncate? — začudi se Galja.
— Uvijek su bili siromašni!
— Tako je ispalo. Naušnice su postojale. Španjolske. Nenadmašne! — Naum poljubi vrhove prstiju. — Ovako bih živio od njih! Genelina baka je umirala. A Genele je bila lukava djevojčica, ona ih je uzela. Kad su je sestre pitale, rekla je: "Ništa ne znam! Ja sam pazila na baku, ja sam je hranila, ja sam joj prala, to znam. A gdje su briljanti, ne znam!" No, razumijete?! — ustrajao je Naum.
— Potražite u rublju, u čarapama, gdje već žene skrivaju, što ja znam...
Galja mrko pogleda kroz tamni prozor, ustane:
— Ja idem, striče Naume. Saša je na službenom putu, djeca su mi sama...
I ode.
Do kasne večeri Galja je točno, mehanički i spontano radila ženske kućanske poslove, kojima nema kraja.
A zatim je malo sjela, uzela torbicu stare Genele i s tugom je pogledala. Otvorila ju je. U njoj su bili neki stari recepti, svežanj malih ključeva i u pergament zamotana posuda s kremom. Odmotala je pergament. U posudi je bilo nešto poput vazelina, pokriveno debelim oksidiranim slojem.
— Jadna Genele! — sažaljevala ju je Galja, istresajući na papir sve tričarije iz stare torbice. — Što ja sad mogu za nju učiniti? Ništa...
I najednom se dosjeti. I ubaci svu ustajalu starudiju natrag u torbicu.
Znala je kako će ugoditi Geneli: kada je budu pokapali, neprimjetno će položiti u lijes tu torbicu...
Tako je i bilo: raspršivao se sivi dim iznad dimnjaka Donskog krematorija, i užurbanim je hodom krenula nebeskom stazom oronula Genele, kroz koju su prodirale zrake, i uz lijevi bok je stiskala sjenu torbice u kojoj su se za vječna vremena čuvale sjene briljanata, neopozivo spašenih od vlasti i od rodbine...

BUHARINA KĆI

U arhaičnom predgradskom moskovskom životu, u uličicama poput ćelija, gdje su središta okupljanja bili zaleđeni hidranti i drvarnice, obiteljske tajne nisu postojale. Nije bilo čak ni obična privatnog života, jer je svaka zakrpa na gaćama koje su lepršale na zajedničkoj užadi bila poznata svima i svakome.
Neprekidno se i neizbježno čuo, vidio i tijelom osjećao susjedski život, i preživjeti se moglo samo zato što se skandalozna galama zdesna uravnoteživala pijanom i veselom harmonikom slijeva.
U dubini golema i zamršena dvorišta razdijeljenog pregradama drvarnica i daščarama, priljubivši se uz vatrobranski zid susjedne kuće sa stanovima za iznajmljivanje, stajala je pristojna dvorišna kućica izgrađena prije revolucije, s idejom uklapanja u nekakav arhitektonski plan, simbolički ograđena prozirnom živicom. S kućom je graničio nevelik vrt. U njoj je živio stari liječnik.
Jednom, usred bijela dana, koncem svibnja 1946. godine, kad su se već vratili svi kojima je bilo suđeno vratiti se, u dvorište je ušao opel kadet i zaustavio se pred vratima ograde ispred doktorove kuće. Djeca još nisu stigla okružiti trofejnu novost, kad se otvoriše vrata i iz auta izađe vojni liječnik s činom bojnika, bijelih zuba, pravi Rus, uredan kao da je iz plakata iskočio preplanuli oslobodilački vojnik.
Obišao je razlupani automobil, otvorio druga vrata - i polako, polako, lijeno, kao džem koji se razlijeva po stolu, iz auta je izašla vrlo mlada žena čudesne istočnjačke ljepote, sa sjajnom, neizmjerno bujnom kosom koja je svojom težinom zatezala malu glavu unatrag.
Iznad lonaca za cvijeće na raznolikim prozorima pojavila su se lica starica, susjede su pohrlile na dvorište, i nad nemirnim građevinama odjeknuo je visoki pobjednički ženski krik: "Dima! Vratio se doktorov Dima!"
Stajali su pred vratima, bojnik i njegova suputnica. On je, zavukavši ruku s unutrašnje strane ograde, pokušavao naslijepo pomaknuti zasun, a u susret im je po zarasloj stazi hramajući žurio stari doktor Andrej Inokentijevič. Vjetar mu je podizao bijele pramenove kose, starac je škiljio, smiješio se, više sluteći nego prepoznajući...
Svjetlo je nakon polutame njegove sobe bilo nekako pretjerano, nezemaljsko, i stajalo je okomito - kako to biva s jakim pljuskom - iznad bojnika i njegove žene. Okrenuvši se susjedima i mahnuvši im rukom, bojnik je zakoračio ususret djedu i zagrlio ga. Ljepotica mutno crnih očiju skromno je provirivala iza njegovih leđa.
U toj dvorišnoj kući, koja je i ranije stajala zasebno, s povratkom doktorova unuka razvio se poseban, lijep i bogat život. Slijepi i gluhi poput svih sretnika, mladenci kao da nisu primjećivali strašan kontrast između života doseljenika u daščarama, lumpen-proletarijata, ljudi koji nisu ni iz grada ni sa sela, i svojeg vlastitog, koji je protjecao iza nove neprozirne ograde što je zamijenila oronulu živicu.
Buhara - tako je dvorište prozvalo anonimnu ljepoticu - nije podnosila tuđe poglede, a prije no što je izgrađena ograda, nijedna susjeda nije propuštala priliku u prolazu zaviriti kroz primamljive prozore.
I ipak su im susjedi iz dvorišta, polugladni i siromašni, usprkos poznatim zakonima pravednosti neimaštine, posvuda jednake i neizbježne bijede, opraštali to aristokratsko pravo da žive utroje u trima sobama, da ne ručaju u kuhinji nego u blagovaonici i da rade u kabinetu... I kako im ne bi oprostili kad u dvorištu nije bilo starice kojoj nije dolazio stari doktor, bebe koju ne bi dovodili starom doktoru ni čovjeka koji bi mogao reći da mu je doktor uzeo makar rubalj za liječenje...
To čak nije bila obiteljska tradicija, nego više obiteljska strast. Otac Andreja Inokentijeviča bio je vojni bolničar, djed pukovnijski liječnik. Sin jedinac, mladi liječnik, umro je od pjegavog tifusa, zarazivši se u baraci za tifozne i ostavivši iza sebe jednogodišnjaka kojeg je odgojio djed.
Kroz pet posljednjih obiteljskih naraštaja prenosila se nasljedna osobitost: visoki i snažni muškarci imali su po jednog sina, kao da se radilo o kakvoj uputi odozgo, ograničenju prirodne prokreacije tih čvrstih profesionalaca koji su se kretali po operacijskom polju s navučenim gumenim rukavicama.
Znajući za tu obiteljsku slabu plodnost, stari je Andrej Inokentijevič s očekivanjem promatrao krhku snahu u ružičastim i svjetloljubičastim haljinama, s tugom je opažao djevojačku uskoću zdjelice, opću nježnost stasa, i prisjećao se svoje davno otišle Tanjuše, kakva je bila s osamnaest godina - muške visine, plećata, s kuhinjskim rumenilom i krutom čupavom pletenicom koju je nemilosrdno i veselo odrezala na dan svršetka gimnazije...
Dok se Dmitrij dvoumio bi li prihvatio odjel u gradskoj bolnici ili otišao na katedru vojno-medicinske akademije i preselio se u Lenjingrad, njegova je žena brižno i usrdno preuzela dom, potisnuvši Pašu, staru bolničarku koja je već gotovo dvadeset godina vodila doktorovo jednostavno kućanstvo.
Paša se uvrijedila i prestala dolaziti. Doktor se po prvi put u životu otputio k Paši u Izmajlovo, pronašao je, sjeo na bečku stolicu podvezanu konopcem, položio pred sebe na stol svoj zgužvani šešir i, promatrajući izravnim ali kratkovidnim pogledom ikonu s povješanim ručnicima, rekao:
— Nisam znao da si vjernica — kimnuo je glavom i strogim doktorskim glasom završio: — Ja tebi, Paša, nisam dao otkaz. Kuhinju ćeš prepustiti, a čišćenje moje sobe, pranje, to ostaje tebi. I dobivat ćeš koliko si dobivala.
Paša zaplaka, složivši usne poput zgnječene potkove.
— A što sad cmizdriš? — strogo zapita doktor.
— A što se tamo kod vas ima čistiti u kabinetu? Jednom mahnem i to je sav posao... A kako ona kuha, ne zna ni boršč smandrljati, ni kašu... — Izvukla je iz izblijedjelog crnog ogrtača bijelu krpicu i obrisala oči.
— Spremaj se, Paša, idemo, i ne duri se — zapovjedi Andrej Inokentijevič, pa su se skupa odvezli tramvajem kroz cijelu Moskvu k doktoru.
— Nemaš zašto biti uvrijeđena, vrijeme nam je da umremo. Neka si uređuje kako joj odgovara, uskoro će roditi — upućivao je Pašu doktor putem, ali ona je tužno tresla glavom, šutjela i tek pred samom kućom, pribravši se, odgovorila mu:
— Ma sramota je gledati. Oženio se čađavom Azijatkinjom... Jednom riječju: Buhara!
Očito, Pašu još nije dokraja prožeo duh internacionalizma.
A "čađava Azijatkinja", koju je muž od milja zvao Alječka, šutjela je, upućivala mu blistave poglede, lako i vješto prebirala tankim prstima čisteći zapuštenu kuću.
Doktor, koji je u mladosti dugo živio u srednjoj Aziji, dobro je poznavao osobiti ustroj Istoka. Znao je da čak i najobrazovanija azijska žena, koja piše pjesme na farsiju i arapskom, na svekrvin mig ide zajedno sa sluškinjama skupljati balegu ili raditi cigle od samana...
Kroz prozor kabineta doktor je promatrao svoju trudnu snahu kako čuči u vrtu, čisti staru tavu, a srpaste mršave lopatice lagano joj se pomiču ispod lagane tkanine haljine.
"Jadna djevojka," razmišljao je starac, "teško će se naviknuti."
No, ona se brzo snašla. Procijenila je da stara Paša nije ni svekrva ni sluškinja te je razmislila i dosjetila se: dadilja.
I otada Paša nije ni trena bila nezadovoljna snahom, jer iako je ova pogriješila u procjeni staričine uloge, ta se pogreška pokazala točnijom od istine. Alječka je prema Paši bila ljubazna i dobrodušno uljudna.
Sto se pak tiče starog doktora, već su njegove sjedine bile dovoljne da prema njemu ne podiže smjeran pogled. No, osim toga, doktor ju je podsjećao na oca, uzbečkog učenjaka starog kova koji je umro malo prije rata. Nikako mu nisu mogli odrediti prikladno mjesto u novom panteonu sovjetskih uzbečkih javnih radnika, birajući između lika orijentalista poliglota, proučavatelja i poznavatelja folklora, i liječnika sa širokim istočnjačkim medicinskim obrazovanjem.
Sam je pretkraj života preferirao teologiju i pisao je do posljednjih dana traktat o isri, Muhamedovu noćnom putovanju u Nebeski Jeruzalem, što je također bila ozbiljna prepreka službenom posmrtnom priznanju. Ipak, jednu ulicu na periferiji glavnog grada nazvali su njemu u čast, iako su je nekoliko godina kasnije i preimenovali... Bio je toliko slobodouman čovjek da je omogućio obrazovanje ne samo svojim sinovima nego i kćerima. Najmlađa se nije uspjela dokraja školovati za očeva života, završila je tek medicinsku školu...
Tako Andrej Inokentijevič nije saznao do smrti, koja je nastupila iznenadno i lako ubrzo nakon rođenja praunuke, kakva rafinirana krv, destilirana tijekom mnogih stoljeća u najboljim azijskim medresama, teče žilama žutolike i žutokose djevojčice koju su svečano dovezli iz rodilišta "Nadežda I. Krupska" u sivom opel kadetu.
Već na prvi pogled dijete je uznemirilo starog doktora. Djevojčica je bila mlitava, natečena, s vrlo razvijenim epikantusom, kožnim naborom u kutu oka karakterističnim za mongolsku rasu. Andrej Inokentijevič opazio je i hipotoniju, slabost mišića i potpun nedostatak refleksa za hvatanje.
Dmitrij, koji je nabrzinu završavao svoje medicinsko obrazovanje već nakon početka rata, specijalizirao se za ratnu kirurgiju, o pedijatriji nije znao ništa, ali i on je u sebi bio zabrinut i tjerao je od sebe loše predosjećaje.
Djevojčici su dali ime Ljudmila, Miločka, a Alja, koja je savršeno govorila ruski, zvala ju je, smekšavajući završetak, Milja. Nije ju ispuštala iz ruku i čak je preko noći nastojala uvijek je smjestiti blizu sebe.
Stari je doktor umro, odnijevši sa sobom svoje sumnje, ali nakon pola godine i samom je Dmitriju bilo posve jasno da s djetetom nije sve u redu.
Odveo je djevojčicu u Pedijatrijski institut, gdje je doktor Klosovski, koji je bio profesionalno povezan s pokojnim doktorom još od davnih vremena, uz očarane poglede stažista i postdiplomaca majstorski pregledao dijete. Okrenuo je nagore sićušni dlan, pokazao jedva vidljiv uzdužni nabor, vještim pokretom stisnuvši sa strana jagodice izvukao djetetov bjeličasti jezik i objavio dijagnozu, u ona vremena rijetku - klasični Downov sindrom.
Završivši svoju sjajnu točku, akademik je ostavio djevojčicu na hladnu bijelom stolu na brigu glavnoj odjelnoj sestri i, uzevši pod ruku smetenog oca, poveo ga u svoj kabinet, pun bronce i preparata mozga.
Nakon petominutnog razgovora Dmitriju je postalo jasno da za dijete nema nade, da mu nikakva medicina nikad neće moći olakšati sudbinu, i da je jedino dobro koje priroda šalje za ublažavanje te nesreće posebna anatomska struktura nosne i grkljanske šupljine, uz koju su neizbježne neprestane prehlade, s time povezane upale pluća te, kao posljedica, rana smrt. Zapravo, tješio ga je akademik, takva djeca rijetko dožive punoljetnost.
Putem kući bolesna je djevojčica bezbrižno spavala, majka ljepotica pritiskala je uz sebe svoje blago s tako dubokom važnošću da je Dmitrij napregnuto mislio je li njegova žena u potpunosti shvatila sav nezamislivi užas onoga što se dogodilo i nije se usuđivao pitati je.
S vremenom je Dmitrij Ivanovič prostudirao američke medicinske časopise, proučio podrijetlo te bolesti i, proklinjući moćni vajsmanizam-morganizam, s bolom se prisjećajući najsretnijih trenutaka svojeg života, prvih dana ljubavi koja ga je iznenada obuzela prema nevinoj ljepotici, istinskom čudu ratnog doba poslanom u bolnicu umjesto demobiliziranih medicinskih sestara ravno iz dženeta - muslimanskog raja.
Grleći svog prvog i jedinog muškarca u životu rukama koje su mirisale na šafran i mošus, šaptala mu je na uho: "Ime Dmitrij bilo mi je zapisano na grudima" - i izgovarala je na stranom istočnjačkom jeziku riječi koje nisu bile ljubavne, nego riječi molitve... Upravo su se tad zgusnuti grumeni nasljedne tvari poklopili i, razilazeći se, slučajno su se spojili, i jedan suvišni kromosom, ili njegov dio, otišao je u krivu stanicu, a ta je mikroskopska pogreška odredila život ovog bića oštećenog od samog začeća...
Dmitrijeva žena kao da nije ni primjećivala poremećenost djevojčice. Odijevala ju je u šarene svilene haljinice, vezala rijetku žutu kosu lijepim trakicama i divila se besmisleno vedroj njuškici s malim spljoštenim nosom i uvijek malo otvorenim mokrim ustima.
Miločka je bila vesela i mirna - nije plakala, nije se durila, nije se ljutila, nikad nije htjela ništa zabranjeno. Knjige nije trgala, čuvala se vatre, prilazila je vrtnim vratima, gledala kroz prorez, ali na ulicu nije izlazila.
Dmitrij Ivanovič, promatrajući kćer, s tugom je mislio o tome kako bi divno dijete mogla biti ta djevojčica, kakva je čarobna osoba sahranjena u defektnom tijelu.
Miločkina jedina neugodna osobitost bila je neurednost. Vrlo kasno, kako obično biva s takvom djecom, počela je tražiti da ide na tutu i nikako nije mogla razumjeti pojam "prljavo", iako je mnoge druge složenije stvari shvaćala. Tako je "dobro" i "loše" razlikovala na svoj način, i najteža kazna koju je dopuštala njezina majka bile su riječi: "Mila je loša djevojčica." Pokrila bi lice kratkim prstićima i plakala divljim suzama. Tu je kaznu dobivala rijetko i obično upravo zbog grijeha "prljavosti": umrljane haljine, pokrivača, stolice.
Miločkin omiljeni element bila je poluvlažna zemlja, kojom se s užitkom igrala. Satima bi sjedila pokraj pješčanika, ne obazirući se na čisti, sitni pijesak koji je posebno za nju dovezao njezin otac, i od masne vrtne zemlje, polijevajući je kišnicom iz bačve, mijesila je tijesto i neumorno ga oblikovala...
Dmitrij Ivanovič, kojeg je djed odgojio po hladnoj i dobroj moralnoj metodi Marka Aurelija i koji je usto usvojio dosadnu materijalističku religiju društvene koristi, dokasna je sjedio na svojem odjelu, udubljujući se u medicinske sudbine pacijenata.
Vraćajući se kući osjećao je uobičajeni, svakovečernji očaj i sve više se otuđivao od žene, koja se tako snažno vezala uz kćer da se doimalo kako i ona poprima neke crte Miločkine poremećenosti.
Sva čarolija prisnosti s tom zanosnom i pokornom istočnjačkom ljepoticom nekamo se gubila, i čak i onih rijetkih puta kada bi je pozvao u djedov kabinet, u koji se davno uselio, nije se mogao osloboditi dubokog, mračnog straha od nevidljivog kretanja tajnovitih i nedokučivih čestica koje ravnaju sudbinom već rođenog djeteta i onog drugog koje bi moglo doći na svijet... Taj je strah bio tako jak da je povremeno izazivao tjelesnu mučninu i na kraju krajeva potpuno lišio Dmitrija Ivanoviča želje da grli to žensko savršenstvo.
Operacijska sestra Tamara Stjepanovna, gojazna i gruba, pametnih i pouzdanih ruku, nakon radne zabave u povodu nečijeg rođendana, na ležaju od umjetne kože u zaključanoj ordinaciji oslobodila je Dmitrija Ivanoviča predrasuda puritanskog odgoja, a ljepoticu Buharu muža.
Dežmekasta, nakovrčane kose i debelih nogu, Tamara Stjepanovna nije računala na takav uspjeh. Ali, bila je prekaljena frontašica, davno je i napamet naučila skrivenu mušku tajnu, odnosno da treba pritisnuti najslabiji sektor. Intuicijom ženske zvjerke bogatog iskustva osjetila je njegovo slabo mjesto i tijekom njihova drugog susreta, do kojega je došlo poslije nekoliko dana slučajnim poklapanjem dežurstava, požalila se na svoju neplodnost, te se Dmitrij Ivanovič s tom neprivlačnom ženom u godinama oslobodio košmarnog priviđenja sitnih i gnusnih kretanja kromosoma, koje je napredna znanost tada posve negirala, no to više nije moglo promijeniti njegov potpuno narušen odnos sa ženom.
Dmitrij Ivanovič objavio je ženi da odlazi drugoj. Ona ga je, ne podižući pogled i ne izrazivši nikakav osjećaj, upitala zašto odlazi... Dmitrij nije shvatio pitanje, pa je zatražio objašnjenje.
— Znam, dojadila sam ti. Dovedi novu ženu ovamo. Pristajem na to. I mene je rodila mlađa žena... — ne podigavši pogled rekla je Buhara.
Dmitrij Ivanovič uhvatio se za glavu, zastenjao i još iste večeri, spremivši u kovčeg košulje i čarape, otišao Tamari Stjepanovnoj...
Novac je Dmitrij Ivanovič slao poštom. Miločku nikad nije posjećivao. Djevojčica ga je zaboravila za tri dana. S njegovim odlaskom Paša se definitivno preselila u doktorovu kuću, a Buhara je počela raditi u svojoj gotovo zaboravljenoj struci.
Život se stubokom promijenio. Prijašnju nezasitnu radoznalost susjeda prema Buhari i njezinoj kćeri, podgrijanu visinom ograde i njihovom potpunom otuđenošću, sad je zamijenila agresivna želja da se potisne došljakinju, "pritegne" je, kako se tad još govorilo. Slata su nevjesta i uvjeravajuća pisma rajonskom stambenom odjelu, policiji i nekim drugim organizacijama kojima nisu bili strani problemi raspoređivanja stambenog prostora. No, vremena su već bila napredna, nisu ih uspjeli iseliti pa čak ni potisnuti, iako je kvartovski policajac Golovkin ipak svraćao k njima - pogledati kakve to sobe ima bijela udovica.
Preko Buharine visoke ograde prebacivali su crknute mačke iz cijele okolice, ali ona nije bila gadljiva, nosila ih je na smetlište, a ako bi crkotinu pronašla Miločka za mamine odsutnosti, iskopala bi malu jamu u kutu vrta, ispod velikog hrasta, u nju pokopala mačku i na grobu izradila tajni podzemni spomenik: pod krhotinom prozorskog stakla raširila bi šarene papiriće, glavice debelih pupavica, foliju, kamenčiće. Radila bi satima stvarajući ljepotu i kad bi se mama vratila s posla ona bi odgrnula tanki sloj zemlje i pokazala čarobnu sliku pod staklom nad uginulom mačkom, uprla u staklo prljavim prstom i rekla majci:
— Maca je tamo.
Debela Miločka rasla je u sretnoj samoći. Postojali su mama, Paša, visokom ogradom okružen mali vrt i mnoštvo važnih i po značaju golemih stvari: stara željezna bačva s kišnicom okružena raznoraznim mirisima i sitnim pokretima kukaca oko i unutar nje, stari hrast u kutu vrta koji je sipao lijepe žirove s glatkim kapicama, čvrsto, kao izrezbareno lišće i krhke grančice, također sav ispunjen životom sitnih životinja, sjenica u koju je Miločka išla sisati kratke punačke prste...
Bila je već u osmoj godini, i mnoštvo stvari prepoznavala je po izgledu, mirisu ili opipu. Samo što nije izgovarala mnogo riječi, i izgovor joj je bio čudan, kao da joj je grkljan stvoren za neki drugi, nezemaljski jezik.
Stara Paša voljela je Miločku. "Jadnica moja" - zvala ju je, a kad bi Buhara išla na posao Paša bi dugo pripovijedala nešto svojoj štićenici. Pašin um nije se poremetio, ali posve se okrenuo dalekoj prošlosti, i ona je iscrpno, mnogo puta prepričavala Miločki priče o svojim seoskim rođacima, o zlom pastiru Filipu koji ju je kao djevojčicu ošinuo bičem, o požaru koji se proširio selom iz njihove parne kupelji, gdje je izgorio njezin stariji brat, pijan kao zemlja.
Miločkino djetinjstvo bilo je beskrajno dugo: cijelo desetljeće veselilo ju je pljeskanje dlanovima, eci-peci-pec, skrivala je lišće maramicom ili jastukom i htjela da je traže... To dječje razdoblje počelo se završavati u jedanaestoj godini, kad se najednom stala bolje razvijati, njezin trogodišnji um počeo je sazrijevati, sad je bolje govorila i silno je pazila na čistoću, uglavnom ruku: dugo ih je prala u vrućoj vodi, kao da ih riba.
I još je naučila izrezivati škaricama papir. Sad joj je majka donosila mnoštvo razglednica, starih, napola poderanih časopisa, i Miločka je revno, danima, bez predaha izrezivala nekakve sitne cvjetiće iz tvrdih razglednica. Zagrizavši vrh krupnog jezika dahtala je nad svakim cvjetićem i plakala ako bi slučajno prerezala zeleni listić ili stabljiku.
Njezino nastojanje bilo je ozbiljno i dostojno poštovanja, a besmisleni rad nalik na razuman i svjestan trud. Lijepila je svoje izreske na listove albuma, slagala neke nezamislive kombinacije od konjskih glava, automobilskih kotača i ženskih frizura, na svoj način dopadljive i čudno umjetničke... Slina marljivosti curila joj je po bradi. Ali nije imao tko plakati nad lutanjem jadne stvaralačke duše, stjerane nedokučivom voljom nebesa u radinog degenerika...
Radosno je donosila majci svoje pipave rukotvorine, ova ju je gladila po glavi i odobravala: "Jako lijepo, Miločka! Dobro je, Miločka!" - i djevojčica bi skakutala od radosti, i sagibala se, i smijala: "Dobro! Dobro!" Očito je u njoj bila zametnuta i težnja k savršenstvu...
Buhara je u to vrijeme naglo i definitivno prestala biti ljepoticom. Silno je smršavjela, potamnjela u licu, spremila je u stari njemački kovčeg svoje šarene haljine, odjenula se u tamno. Obrazi i brada obrasli su joj neugodnim crnim maljama, a blistavi zubi izgubili svečanu boju.
Suradnici u poliklinici natucali su joj da ne bi bilo loše otići k dobrom specijalistu, ali ona se samo smiješila obarajući pogled. Znala je da boluje i čak je znala od čega.
Krajem zime neočekivano je uzela dopust i odletjela s Miločkom u domovinu, prvi put u mnogo godina. Nije ih bilo malo više od tjedan dana, a Buhara se vratila jedva živa, još tamnija, s golemom laganom vrećom od prozračne vunene tkanine.
Vreća je bila puna trave koju je ona dugo probirala, sortirala, mljela. Zatim ju je razdijelila u vrećice od gaze, sve skupa zamotala u bijeli papir i stala šačicu po šačicu kuhati.
Paša je stalno njušila, gunđala: "Ta Buhara, azijska vještica!"
Buhara je šutjela i šutjela, zatim je čučnula u kuhinji i, naslonivši se na zid, kako je voljela sjediti, rekla Paši:
— Paša, smrtno sam bolesna. Sad ne mogu umrijeti, kako da ostavim Miločku... S travom ću još šest godina biti živa, onda ću umrijeti. Jedan starac mi je dao travu, svet čovjek. A ne vještica.
Tako duge govore Paša nikad nije čula od nje. Razmislila je, naškubila neravne usne i zatražila:
— Daj onda i meni.
— Ti si zdrava, živjet ćeš dulje od mene — tiho odvrati Buhara, i Paša joj povjerova.
Buhara je neprekidno pila mirisnu travu, jela je sasvim malo, uvijek istu hranu - kuhanu rižu i sušene marelice, dovezene iz domovine, vrlo tvrde i gotovo bijele.
I još je nešto poduzela - počela je voditi Miločku u posebnu školu za defektnu djecu. I posao je promijenila, zaposlila se u toj istoj školi u medicinskom kabinetu i skupa s odgajateljima stručnjacima svim je silama nastojala naučiti Miločku životne lekcije: vezati cipele, držati iglu u ruci, guliti krumpir...
Miločka se trudila, strpljivo se naprezala i na radnoj nastavi za dvije godine postala odlikašicom. Sa slovima i brojkama, doduše, nikako nije išlo. Od svih brojki častohlepno je prepoznavala samo peticu, veselila joj se, i razlikovala je slovo M. Velikom radošću za nju bio je večernji izlazak iz kuće s majkom i pogled na crveno slovo "M" koje je gorjelo iznad ulaza u metro.
— Me, metro, Mila! — govorila je i sretno se smijala.
Među raznovrsnim slaboumnicima te strašne škole djeca s Downovim sindromom isticala su se mirnom i blagom naravi.
— Daunovci su super klinci — govorio je o njima stari Goldin, voditelj zdravstvenog rada, pun vlastitih šala i uzrečica. — Šteta samo što vrlo slabo uče.
Buhara je pozorno promatrala Karena, Katju, Vjeročku, uspoređivala ih sa svojom Miločkom, i usporedba je išla u njezinu korist. Iako je fizička sličnost te djece bila zapanjujuća - sva su bila niska rasta, kratkih prstiju, mongolskih očiju, kratkovidna, ugojena - Miločka se majci doimala ljepšom od drugih. Možda je tako i bilo...
U sedamnaestoj godini Miločka se počela formirati, na debeljuškastom torzu narasle su grudi. Miločka se sramila i pomalo ponosila, govorila je:
— Mila je velika, Mila je teta...
Zatražila je od majke cipele s potpeticama. Noge su joj bile dječje veličine, i majka joj dugo nije mogla kupiti cipele. Napokon je nabavila gruzijske lakirane cipele s debelim plutenim potpeticama. Miločka je bila sretna, brisala je cipele maramicom i ljubila Buharu u lice, u ruke, kao što maleno štene liže gazdu.
Miločka nije odmah naučila hodati na visokim petama, oko dva tjedna neprestano se spoticala po kući. Kad je naučila, majka ju je odvela u radionicu pri psihoneurološkom dispanzeru, gdje su pomoću radnog odgoja, točnije lijepljenja omotnica i izrezivanja kitnjastih cjenika, od mentalno zaostalih ljudi nastojali stvoriti korisne članove društva.
Buhara je dala otkaz u školi i zaposlila se u dispanzeru, u registraturi, kako bi bila blizu kćeri i pomagala joj u radu.
Raznosila je medicinske kartone po kabinetima i ciljano proučavala posjetitelje. Imala je malo vremena, žurila se kao što se proklet umjetnik žuri prije smrti završiti veliko platno.
Posao u dispanzeru, kao i u svakoj drugoj ustanovi, bio je organiziran krajnje rutinski i besmisleno. Svake godine pozivali su na ponovni pregled bolesnika, to je i bila osnovna zadaća dispanzera. No, u susjednoj ustanovi, običnoj rajonskoj poliklinici, na jednak pregled dovlačili su i beznoge. Bez toga nisu davali mirovinu, a svota nije bila mala, neki su primali gotovo četrdeset rubalja.
Baš ti ljudi koji su dolazili pred komisiju zanimali su Buharu. Čak je imala svoj mali arhiv, svoju kartoteku. Interesiralo ju je kakav je bolesnik, s kim živi, gdje...
Divljač je, međutim, sama izašla pred lovca. Jednom joj se na zapuštenom stubištu kuće u kojoj se nalazio dispanzer obratio mali ćelavi starac u kratkim prugastim hlačama i s čaplinovski živim očima. Ne puštajući ruku uhranjenog glavatog debila ružičasta osmijeha, starac je upitao Buharu kamo se djenuo doktor Raktin, koji je prije bio zadužen za njihovu četvrt a sad ne ordinira.
Buhara je odgovorila da je Raktin otišao, sad je na njegovu mjestu mlada doktorica Vedenjejeva, ali izgleda da danas ne prima.
— Ajoj! — zajaukao je snuždeno čovjek kao da se dogodila bogzna kakva nesreća.
A Buhara je neprimjetno razgledavala onoga koji je stajao pokraj njega - također ćelavog, dobrodušnog i debelog, u čistoj kariranoj ali neizglačanoj košulji i u širokim satenskim hlačama poslijeratne mode. Imao je tridesetak godina ili blizu toliko, ali Buhara je već znala da bolesni ljudi žive i stare nekako drugačije od običnih, i s njihovom je dobi lako pogriješiti: u djetinjstvu se često doimaju mlađima, ali kasnije neočekivano brzo stare...
— Vaše prezime? — upita Buhara s poštovanjem.
— Berman — odgovori starac, a njegov debeli sin zakima glavom. — Berman Grigorij Naumovič — ponovi starac, pokaže na sina, a ovaj je i dalje kimao i smiješio se.
Ispostavilo se da je došao po potvrdu. Rušili su im kuću, i stari Berman htio je iskoristiti sinovu bolest kako bi dobili više stambenog prostora.
Buhara je brzo saznala kada trebaju doći, obećala je javiti im mogu li dobiti takvu potvrdu za Grigorija.
Otac i sin su otišli, i Buhara je dugo gledala za tim parom koji se nekome mogao učiniti smiješnim. Ali ne njoj...
Dugo je proučavala pozamašan zdravstveni karton Grigorija Bermana. Spominjao se tu i urođeni hidrocefalus, i meningitis, i udar groma u sedmogodišnjoj dobi - kao da je providnost tražila jamstvo da će taj čovjek biti bezuvjetno poremećen...
Sudeći po teško razumljivim lječnikovim škrabotinama, mladić je bio smanjene inteligencije, mirne i blage naravi, i nije doživljavao napadaje.
Sljedećeg dana Buhara je došla u Staropimenovsku ulicu, gdje je u maloj drvenoj kući, pravoj klimavoj kolibi, premda podijeljenoj između triju obitelji, živio stari Berman sa svojim sinom.
Na užetu rastegnutom preko male sobe visjelo je neosušeno rublje, starac je čitao jednu od debelih, kožom omotanih knjiga koje su se gomilale na stolu, i Buharino je srce stalo od slatkog, iz djetinjstva znanog mirisa stare kože.
Grigorij je sjedio na stolici i gladio prljavu bijelu mačku koja mu je spavala na koljenima. Zaudaralo je na zagorjelu juhu i noćnu posudu.
Stari se Berman uznemirio kad je prepoznao jučerašnju medicinsku sestru, uopće nije računao na takvu uslužnost.
— Griša, odmah pristavi čajnik — zapovjedi Berman, i Grigorij vrlo pažljivo krpom uzme čajnik za ručku te izađe.
— Došla sam k vama poslom, Naume Abramoviču — započe sestra. — Dok nema vašeg sina, želim vam reći ovo: imam kćer, ona je vrlo dobra djevojka, mirna, draga. I ima istu bolest kao vaš sin.
Berman se trgnuo, nešto je htio reći, ali krotka Buhara odlučno ga zaustavi i nastavi:
— Bolesna sam. Uskoro ću umrijeti. Želim udati kćer za dobrog čovjeka.
— Mila moja! — pljesnu rukama Berman tako da je glomazna knjiga teško lupnula o pod pa on jurnu da je podigne, i dalje joj odnekle ispod stola uzbuđeno odgovarajući: — Što to govorite? Što mislite? Tko bi se to udao za njega? I kakav će on biti muž? Što vi mislite, da će djevojka jako uživati s njim, razumijete što imam u vidu? A?
Buhara je šutke podnijela sav taj dug i suvišan starčev istup, zatim je ušao Grigorij, sjeo na stolicu, uzeo mačku i stao je češkati iza uha. Buhara ga pogleda prodornim i obzirnim pogledom te reče:
— Griša, hoću da vi i tata dođete k meni u goste. Želim vas upoznati sa svojom kćeri Milom. — A zatim se okrenu Naumu Abramoviču i reče mu otvoreno na hebrejskom: — A što je loše u tome da se upoznaju?
...Nedjeljom Buhara obično nije ustajala iz postelje, odmarala se, čuvala snagu. Koža joj je silno potamnjela i smežurala se, lice joj je postalo pravo staračko, čak je i vitka figura izgubila sklad zbog pogrbljenih leđa i ramena. Nije imala ni četrdeset godina, ali mlada joj je ostala samo sjajna crna kosa, koju je još davno skratila, iscrpljena njezinom živom i suvišnom težinom.
Miločka je donijela majci šalicu vruće trave, nekoliko razmočenih sušenih marelica i sjela na nisku klupu kraj postelje, obgrlivši svoja punačka koljena. Buhara je pomilova slabom rukom po rijetkoj žutoj kosi i reče:
— Hvala, kćerkice. Želim ti reći jednu stvar. Vrlo važnu. — Djevojka podigne glavu. — Hoću da imaš muža.
— A ti? — iznenadi se Miločka. — Bolje da ti imaš muža. Meni ne treba.
Buhara se nasmiješi:
— Ja sam već imala muža. Davno. Neka sad ti imaš muža. Već si velika.
— Ne, neću. Hoću da ti budeš tu. Ne muž, nego ti — namrgodi se Miločka.
Buhara nije očekivala otpor.
— Ja ću uskoro otići. Govorila sam ti — reče kćeri.
— Ne idi, ne idi! Neću! — zaplaka Miločka. Majka joj je već mnogo puta rekla da će uskoro otići, ali ona nije vjerovala i brzo bi to zaboravila. — Neka i Mila ode!
Kad se Miločka uzrujavala, zaboravila bi govoriti o sebi u prvom licu i opet bi, kao u djetinjstvu, govorila u trećem.
— Dugo sam, dugo s tobom živjela. Uvijek. Sad moram otići. Imat ćeš muža, nećeš biti sama. Paša će biti tu — strpljivo je objašnjavala Buhara. — Muž, to je dobro. Dobar muž.
— Mila je loša? — upita djevojka majku.
— Dobra je — Buhara pogladi debelu okruglu glavu.
— Sutra nemoj otići — zamoli Mila.
— Sutra neću otići — obeća Buhara i zatvori oči.
Davno je odlučila da će otići umrijeti kod starijeg brata u Ferganu, kako Miločka ne bi vidjela njezinu smrt i kako bi je postupno zaboravila. Miločka je imala slabo pamćenje, nije dugo držala u sebi ni ljude ni događaje.
Sve se dogodilo kako je Buhara zamislila. Berman je sa sinom i sestrom, malom staricom lica nalik na maslačak, došao u goste. Paša je dan prije pospremila stan, iako je gunđala. Buhara je donijela kupovnu tortu. Uopće nije mogla kuhati, štednjaku nije prilazila, tako bi joj loše postalo od blizine vatre i mirisa hrane.
Pili su čaj. Razgovarali. Starica se pokazala neobično brbljavom i postavljala je mnogo čudnih i besmislenih pitanja na koja se moglo i ne odgovarati. Stari je Berman zamišljeno pio čaj. Grigorij se smiješio i neprestano zapitkivao oca smije li uzeti još komadić torte, i oduševljeno je jeo, brišući ruke malo maramicom, malo ubrusom, malo rubom stolnjaka.
Buhara je u njemu s dragošću prepoznavala sve brižne i obazrive pokrete Miločke, koja se silno bojala da za stolom štogod ne zamrlja ili sruši. Miločka siđe sa stolice. Bila je dječje niska rasta, ali s razvijenim ženskim grudima. Prišla je Grigoriju.
— Idemo, pokazat ću ti — pozove ga, i on, poslušno ostavivši nepojedeni komad, pođe za njom u malu sobu.
Bez ikakva prijelaza, kao da se obraća sama sebi, mala starica najednom reče:
— A možda je ona u pravu... I stan im je vrlo dobar, moglo bi se reći generalski — i stisnula je usne.
Miločka je u svojoj sobi pred Grigorijem otvarala svoje bezbrojne albume. On je držao u ustima oraščić iz torte, prebacivao ga jezikom, divio se slikama, a zatim upitao Miločku:
— Pogodi što imam u ustima. Miločka malo razmisli i reče:
— Zube.
— Oraščić — nasmije se Grigorij, izvadi iz usta oraščić i stavi joj ga u ruku.
...Jedva dočekavši Miločkinu punoljetnost, vjenčali su ih. Grigorij se preselio u doktorovu kuću. Buhara je mjesec dana nakon svadbe otišla u svoju domovinu.
Prvo je vrijeme Miločka nailazeći na majčine stvari govorila žalosno: mamina pregača, mamina šalica... No, potom je stara Paša kradom spremila sve te stvari, i Miločka se više nije prisjećala majke.
Ujutro je išla na posao u radionicu. Sviđalo joj se izrezivati cjenike, radila je to bolje od gotovo svih ostalih. Griša ju je svaki dan pratio do tramvaja, a kasnije ju je čekao na stanici. Kad bi hodali ulicom držeći se za ruke, mala Miločka na visokim petama u Buharinoj djevojačkoj ružičastoj haljini i njezin muž Grigorij s velikom glavom i ćelom pokrivenom paperjem, oboje s ružnim okruglim naočalama koje su dobili besplatno - nije bilo čovjeka koji se ne bi okrenuo za njima. Mangupi su im iza leđa dovikivali nekakve dvorišne prostote.
No, oni su bili tako obuzeti jedno drugim da uopće nisu opažali tuđe zlobno zanimanje.
Hodali su do stanice. Miločka se trapavo uspinjala na visoku papučicu tramvaja. Grigorij ju je gurao odostraga i mahao joj rukom dok tramvaj ne bi nestao iza zavoja. I Miločka je mahala, priljubivši uz staklo svoj razvučeni osmijeh i podižući se na prste da bolje vidi muža na stanici kako energično maše debelom rukavicom s jednim prstom...
Brak im je bio predivan. No, imao je tajnu koja je njima samima bila nepoznata: s gledišta zdravih i normalnih ljudi, njihov brak nije bio pravi.
Stara Paša, sjedeći na klupi, s važnim je izrazom govorila ostalim staricama:
— Puno mi vi znate! Buhara je ispala pametnijom od svih nas! Sve, sve je unaprijed isplanirala! I Miločku je udala za dobrog čovjeka, i kad je stigla u taj svoj... pet dana kasnije je umrla. A vi mi nešto govorite!
Ali, nitko ništa nije ni govorio. Sve je baš tako i bilo.

LJALJIN DOM

Olga Aleksandrovna - od milja su je zvali Ljalja - imala je zlatnu narav. Lijepa i bezbrižna, nije tražila mnogo od života, ali nije ni ispuštala ono što bi joj palo u ruke. Sa svima je bila u dobrim odnosima: s mužem Mihailom Mihajlovičem, rano ostarjelim, mlitavim, bezličnim profesorom, sa sinom Gošom, učenikom devetog razreda, s najrazličitijim, čak i krajnje pakosnim damama, kolegicama s katedre, s ljubavnicima, kojih u nje nije manjkalo, koji su se mijenjali s vremena na vrijeme i katkad nalijetali jedan na drugog.
Samo je, eto, odnos s kćeri Lenom bio zamršen. Djevojčica je bila na oca, također mlitava, punačkog bezizražajnog lica, krupnog donjeg dijela tijela i malih grudi, u neskladu s cijelom figurom. Olgu je Aleksandrovnu u dubini duše ponižavala kćerina nikakva vanjština, njezin apatičan izgled, uvela blijeda kosa. Katkad bi napala Lenu, zahtijevala da se energično brine za vlastitu pojavu, prisiljavala je da se dotjeruje, utoliko više što se je imala čime dotjerivati. No, ova bi se samo uzrujala i prezrivo škiljila. Majku nije podnosila i potajno se ljutila što je brat, a ne ona, od majke naslijedio svijetle plave oči, fine obrve i nos te zdrave bijele zube.
Usto su neke glasine o raznoraznim majčinim avanturama doprle i do nje - s dvadeset dvije godine završila je isti fakultet na kojem je šef katedre bio njezin otac, a majka je predavala francusku književnost. I prema svojem voljenom ocu je katkad osjećala zlobnu razdražljivost, uzbuđivala se zbog njegove neprincipijelne popustljivosti - kako, zašto se miri s Ljaljinim hihotanjem na telefonu, izbivanjima, lažima i ravnodušno besramnim koketiranjem sa svim osobama muškog spola, ne isključujući tu ni policajca ni susjedova mačka...
Usto se Leni činilo da je i sama majčina dob prešla crtu do koje su oprostivi flertovi, veze i sve te gluposti.
A Ljalja je imala suptilnu teoriju o braku, prema kojoj supružnička nevjera samo učvršćuje brak, stvara u supružnicima osjećaj krivice koji nježno cementira sve napukline i neravnine u odnosu. Ljalja nije podnosila tragedije, nikad se nije družila sa ženama sklonim ljubavnim patnjama i romantičnom zanosu, i životna praksa uvjeravala ju je da ima pravo. Njezina obiteljska sreća povećavala se s izvanobiteljskom. Uz dobru, skladnu obitelj imala je jesenske sastanke na vrtnim klupama, letimične dodire koljenom na sjednicama katedre, užurbane poljupce u veži i strastvene svečanosti dvostruke nevjere - prema vlastitom mužu i prema prijateljici s čijim se mužem žurno i žestoko spajala na kakvom sretnom slučajnom mjestu...
Ljalja se žalostila osjećajući kćerino neprijateljstvo. Maštala je kako si kći nalazi ljubavnika i postaje čovječnijom. No, pametna djevojka odnosila se prema majci blago sarkastično, a svojoj najbližoj prijateljici je objašnjavala:
— Vidiš, to su plitki standardi njihove mladosti. U tom krugu, intelektualnom, sveučilišnom, žudnja za slobodom najviše se ostvarivala u razvratu. Da, da — zaključivala bi neprivlačna djevojka — svi su oni u tim nezaboravnim šezdesetim godinama bili disidenti ili razvratnici... Ili i jedno i drugo... — Lena bi lagano preokrenula očima: — Mogla bih napisati disertaciju na temu "Psihološke osobitosti šezdesetaša".
Ipak, na poslijediplomskom je imala drugu temu. A ta se hodajuća bomba neprekidno nalazila u domu Olge Aleksandrovne. Zar je čudno što ju je odnos sa sinom kudikamo više radovao?... Vanjštinom sličan majci, on je od oca naslijedio pedantan um, lakom za znanjem, kao i sklonost dogmatizmu te dobru dozu muškog poslovnog častohleplja. No, najviše od svega je Olgu Aleksandrovnu sa sinom zbližavao rijedak Božji - ili vražji? - dar, dar očaravanja. Od djetinjstva, vršnjaci su se nadmetali za pravo da budu s njim u paru, sjede u istoj klupi, nose mu torbu ili dodaju loptu... I zato je profesorov dom uvijek bio pun ljudi: susjeda, bivših studenata, Ljaljinih prijateljica iz svih životnih razdoblja i svih njegovih žanrova - od manikirke do ministrice, Gošinih kolega iz razreda, djece iz dvorišta i još gomile slučajnih ljudi u prolazu, tko zna gdje pokupljenih.
Dva velika čajnika nisu se micala sa štednjaka. Kupovala se jeftina hrana, i to u velikim količinama.
Profesor, koji je veći dio vremena provodio u dubini stana, u radnoj sobi, odakle je dopiralo slabo i neritmično lupanje pisaćeg stroja, nekoliko je puta dnevno dolazio u kuhinju, s neodređenim smješkom bi popio slab čaj, pojeo sendvič sa sirom, i sa zadovoljstvom poslušavši razne, prilično zanimljive razgovore, vratio bi se u radnu sobu. Sviđalo mu se mnoštvo glasova u toploj kuhinji, i lijepa mlađahna žena, i cijela vječno predblagdanska atmosfera, ali još više mu se sviđalo zatvoriti za sobom vrata i zadubljivati se u beskrajne i nikome potrebne drame Tirsa de Moline koje je cijelog života prevodio s teškom i nezdravom tvrdoglavošću.
Jedne se jeseni u profesorovoj kuhinji pojavio nov lik - otmjen momak s istoka koji se preživao Kazijev, Gošin novi razredni kolega. Obitelj mu se razmjenom ili pomoću neke makinacije rajonskog izvršnog komiteta uselila u stan koji se oslobodio na trećem katu istog ulaza i koji je bio točno upola manji od profesorova - druga je polovica bila odsječena sa strane glavnog stubišta, dok su novi stanari imali svoj izlaz samo preko stražnjeg, pomoćnog.
Ta je obitelj privukla pozornost stanara. Ovdje, u staroj moskovskoj uličici koja je odavna bila po ukusu glumaca, velik dio kojih je već ostavio svoja zvučna imena na spomen-pločama susjednih zgrada, imali su smisla za ekstravagantnost. Ljudi koji su se doselili bili su cirkusanti. Glava obitelji, poznati iluzionist Kazijev, brutalni istočnjak, pokazao se samo nominalnom osobom, budući da se, dovevši obitelj u novi stan, preselio svojoj priležnici, djevojci iz baletne trupe; maman, kako je majku zvao mladi Kazijev, bila je asistentica svojeg iluzornog muža iluzionista i, kad bi skinula sa sebe zlatnu haljinu i šminku koja je u velikim količinama obrubljivala njezina usta tankih usana, pretvarala se u mrzovoljnu, živčanu plavušu zlobnih i nesretnih očiju.
Ali dečko je bio prekrasan. Očeva gruba crnoća u njemu se ublaživala do guste perzijske zagasitosti, a mutno preplanula koža bila je tako čvrsto zategnuta preko čela i jagodica da se doimalo kako je ima premalo. Već je dostigao punu mušku visinu, ali kosti mu još nisu otvrdnule, a dugoprste ruke bile su uistinu kraljevskog roda, tako da su svi koji bi ih zapazili odmah poželjeli maknuti vlastite ruke u džepove...
U školi je njegov dolazak potkopao cijelu utvrđenu hijerarhiju. Djevojke su prestale treptati u raznim smjerovima, zaljubivši se sve do jedne u novaka, dečki su se iz petnih žila trsili da novaka postave na mjesto koje mu pripada. Međutim, on je pobijedio i ne stupivši u borbu. Pokazalo se da je i on, poput svojih roditelja, "iz cirkusa". To je značilo da za razliku od normalnih đaka radi, i to ne prvu godinu, putujući s vremena na vrijeme na gostovanja. Mnogo je toga znao o tajnovitoj cirkuskoj profesiji, a školu je pohađao tu i tamo. U cirkusku školu nije krenuo samo zbog hirovite odluke da se po svaku cijenu upiše na kazališnu akademiju, i to prilikom specijalnog upisa za cirkuske redatelje, koji se odvija samo jednom u tri godine...
Na taj način odmah se našao izvan konkurencije, a doda li se tome njegova iskrena nezainteresiranost za ulogu glavnoga razrednog junaka, prirodno je da je do pobjede koja ga je slabo privlačila došao bez borbe.
Jedina prednost kojom se koristio bila je prednost izbora prijatelja. Izabrao je Gošu i gotovo se preselio u njegovu kuhinju.
Duge sate sjedili su u Gošinu sobičku, nekoć zamišljenom da bude spavaća soba za poslugu, čitali i razgovarali. Čitao je Kazijev. Govorio je Goša.
Odrastao među gomilama knjiga nasljedno humanističke obitelji, pod djelovanjem slučajnosti u konstelaciji zvijezda ili knjiga na policama, Goša je razvio bizaran svjetonazor. Nazivao se kršćanskim socijalistom, proučavao je Marxa i svetog Augustina, i taj je nastrani spoj u njemu porodio snobovsku uobraženost.
Osjećao se posvećenim u red koji je osobno osnovao i bio je od glave do pete prožet važnošću samoposvećenja.
Mnogo razrednih kolega prošlo je kroz Gošin privlačni dom, ali nije pridobio ni pristaše ni učenike.
Novak Kazijev saslušao je zbrkano i nadahnuto predavanje o znanstvenom socijalizmu s nedokučivim ali pozornim izrazom. Kad je Goša završio Kazijev je rekao:
— Zanimljivo... Iako, iskreno rečeno, mene ne zanima misaono, mene zanima tjelesno. Misaono još kako-tako, ali sve to socijalno, društveno, do toga mi nije stalo ni koliko je crno pod noktom, razumiješ?
Nakon toga je izuo cipele, stao u uzak prolaz između kauča i starog ormara i napravio dvostruki salto.
Ni Kazijevljeva izjava ni taj neočekivani skok nisu ostavili mjesta za Gošine intelektualne pothvate. Sve je najednom bilo prekriveno prašinom.
— Znaš, ja od djetinjstva radim na tijelu — objasnio je Kazijev. — Naprimjer, loše sam se rastezao. Potrudio sam se i napravio špagu. Sa svojim tijelom mogu sve — pogladio se po prsima. — A što s tim tvojim teorijama? Pucati u cara? Dizati revolucije? Ne, ne zanima me... Sad me zovu da izvodim četiri točke... kao ekvilibrist, na konju i u dvije skupine zračnih akrobata. Ni to me ne zanima. Gledao sam jogu. Ne, ni to. Moje tijelo želi nešto drugo. Gledao sam i kineske stvari. Tamo ima nečeg... — I s neočekivanim trenutnim nadahnućem: — Čini mi se da je, pristupi li se pravilno, moguće letjeti... To bi trebalo biti jednostavno kao... spavati sa ženom. — I tužno doda: — Kad bih samo znao kako...
Goši je zastao dah. I Fourier, i sveti Augustin su olinjali. To je bilo previše neočekivano. K tome, usputno spominjanje žena je potajno pogodilo Gošu, kojeg je odavno mučila bogata teorijska obučenost na tom području, uz potpun izostanak i najjadnijeg praktičnog iskustva. Najednom je oštro osjetio kako i njegova znanstvena istraživanja pate od nedostatka životnosti, na neki čudan način povezane sa ženama, s njihovim jednostavnim i moćnim posjedovanjem...
No, prijateljstvo se tu samo učvrstilo. Kazijev je osjećao neobjašnjivo poštovanje prema Gošinoj intelektualnoj snazi, vrijednoj ali posve beskorisnoj stvari. Kazijeva je isto tako privlačio profesorov dom, zbog diskretne sličnosti s naličjem cirkusa - u tom zapuštenom domu neprekidno su se vodili razgovori povezani s općom skrovitošću života. Ljudi koji su se ondje pojavljivali nisu samo gledali televizijske emisije nego su ih i vodili i govorili su o svim događajima kao da su znali njihov pravi, tajni, skriveni smisao i razumjeli tajne pokretne mehanizme... Stjecao se dojam da se tamo, na tim apstraktnim razinama, kao i u cirkusu, sve rješava neprimjetnim kimanjem, neočekivanim stiskom ruke, suptilnim, hirovitim pokretom... To je mladom Kazijevu davalo vrlo ugodnu potvrdu da se njegovo iscrpno poznavanje jedne nevelike sfere života prostire bezgranično.
Vrlo se brzo uklopio u taj dom: donosio je kruh baš kad ga je nestajalo i mlijeko baš u času kad je Lenu boljelo grlo pa bi, zalupivši vratima hladnjaka, uvrijeđeno rekla:
— Pa naravno da nema mlijeka.
Tada bi on ušao s pomoćnog stubišta u kuhinju s dva bijelo-modra kartona.
I dom se navikao na nj: stvorilo se za njega i stalno mjesto u kuhinji, na širokoj drvenoj klupi, ispod fiktivnog prozora. Nekoć je prozor bio pravi, ali davno, još za života djeda Mihaila Mihajloviča, osnivača profesorske dinastije i prvog vlasnika tog stana, uz zgradu su dogradili jednoetažno krilo i zatvorili kuhinjski prozor zidom od opeke, i otad je velika kuhinja bila osvijetljena samo prašnjavim svjetlom iz visoko probijenog prozora koji je gledao na stubište i strujom koju nikada nisu gasili.
Pod električnim svjetlom je Kazijevljevo lice - prilično brzo stekao je kućni nadimak Kazja, a ime mu u zgradi ionako nisu znali - izgledalo žućim, oči tamnijima, a okvir bivšeg prozora, koji zbog ravnodušne nepraktičnosti vlasnika ionako nije bio skinut, činio se idealnim okvirom za njegovu figuru, nepomičnu poput Bude.
— Naprosto zapanjujuće — čudila se Olga Aleksandrovna, malo podižući fine obrve — gimnastičar, akrobat, čini se tako spretan, a kad sjedi reklo bi se da je kameni kip!
Tako je i bilo. Njegova je nepomičnost bila slobodna i potpuna. Jednog jutra, odlazeći u školu, Goša je rekao majci:
— Kazja se razbolio. Sam je, majka mu je na gostovanju. Da možda svratiš k njemu kasnije? Sad još spava, naravno...
Ljalja je kimnula. Imala je slobodan dan. Raspored je bio povoljan, sama ga je sastavljala, imala je tri slobodna dana. Isprativši Gošu, okupala se u vrućoj vodi, namazala zapareno lice gustom kremom s mirisom limuna, malo počistila kuhinju, nazvala dvije-tri prijateljice i skuhala svježi čaj. Napravila je dva debela sendviča sa sirom, stavila na mjestimično zahrđali žostovski\'7b7\'7d7 pladanj šalicu sa slatkim čajem i tanjur sa sendvičima te, prebacivši preko starog svilenog ogrtača pohabanu bundu od lisice, u natikačama na bosim nogama izašla na pomoćno stubište da odnese jednostavni obrok bolesnom Kazijevu. Mršteći se od zadaha smeća na zapuštenom stubištu bivše pristojne zgrade, uspela se krnjavim stubama od svojeg nekoć doličnog polukata na zadnji, treći kat i, ne zvoneći, gurnula vrata Kazijevih. Vrata, kao što je i pretpostavljala, nisu bila zaključana.
— Kazja! — pozvala je s praga, razgledavajući stan i procjenjujući na koji su način premjestili zidove; kuhinja Kazijevih bila je mala, pri preradi nacrta kupaonica je pripala susjedima pa su zbog nje morali skratiti kuhinju, domišljala se Ljalja. Zato je ovdje bio kuhinjski prozor, pa je Olga Aleksandrovna uzdahnula zažalivši za svojim zazidanim prozorom. Odškrinula je vrata sobe uz kuhinju gdje je, prema njezinoj predodžbi, morao živjeti Kazijev. Tako je i bilo. Na uskom ležaju, malo zabacivši glavu na ulegnuti jastuk, spavao je Kazijev. Olga Aleksandrovna, u bundi koja je spuznula s jednog ramena, prišla mu je s pladnjem i vidjela da ne spava. Oči su mu bile poluotvorene, lice je vlažno blistalo.
Stavila je pladanj na rub pisaćeg stola i, položivši mu ruku na čelo, nagnula se nad njega: — U-u, kakva temperatura... Pa ti si skroz bolestan, Kazja! Ležao je pod tankom svjetložutom plahtom pokriven do vrata i sličio na faraonovu mumiju cijelim obrisom tijela, i tu su sličnost osobito pojačavala stopala, kojima vrhovi nisu bili opušteno ispruženi, kako je to uobičajeno kad ljudi leže, već čvrsto uzdignuti.
— Kazja, Kazja — pozva ga Ljalja. Usporenim i nehotičnim pokretom pomaknula je plahtu nadolje, otkrivši egipatski mišićav grudni koš i uzak trbuh. Cijelu njegovu sredinu, prekrivajući i pupak, zauzimao je crnoputi ud, prema kojem je nagonski pružila ruku, i on joj se pomaknuo ususret.
Kazjine oči tamno su blistale ispod opuštenih vjeđa.
— Uzmi ga! — rekao je promuklo i strogo.
Sirota Ljalja osjeti kako je cijelu srž njezina tijela, od želuca naniže, stegnuo oštar grč, tako da je sva izvan sebe zbacila bundu, natikače, još nešto suvišno i umah se propela, pruživši ruke prema nebu, u dubokoj nasladi kakvu ona, neumorni lovac na tu živahnu divljač, cijelog života nije iskusila...
Pretkraj kratkog dana, u sumrak, stigao je iz škole Goša, zatim i Ljenočka... Ljalja im je poslužila nekakav ručak. Prije devet pojavio se i Mihail Mihajlovič, umoran i, kao i obično, zamišljen... Još jednom je ponudila jelo, oprala suđe.
Predvečer se Goša uspeo do Kazijeva, kratko je ondje proboravio te, vrativši se i stavivši na stol netaknuti čaj i osušene sendviče, rekao majci:
— Ipak je naš Kazja u svemu osobenjak. Kaže, kad sam bolestan ne jedem, ne pijem, ležim tri dana, ne paleći svjetlo, a četvrtog ustajem zdrav. Jesi ikad čula za takvo što?
Ljalja slegnu ramenima. Sve te sate koji su prošli otkako se vratila od Kazijeva u njoj je plamtio takav požar, osjećala je takvu žeđ, sve veću i veću, kao da joj svaku stanicu u tijelu prži užaren vjetar, i mogla ju je utažiti samo jedna tekućina.
Ukućani su se razišli po sobama, samo je Ljalja sjedila u kuhinji, gotovo gubeći svijest od nestrpljivosti, i čekala je da svi legnu. No u kući se kasno išlo spavati: Mihail Mihajlovič je lupao po pisaćem stroju, Lena je pokušavala nazvati prijateljicu u drugom gradu pa je neprekidno škljocala brojčanikom telefona, Goša je čitao u svojoj radnoj sobi-spremištu. Umorna od nestrpljivosti, Olga Aleksandravna se odjenula i ušla u muževu sobu:
— Miša, skroz sam zaboravila danas svratiti do Praskovje. Čeka me.
— Kamo tako kasno, Ljalječka? Da te možda ispratim? — neuvjerljivo se usprotivi muž. Ali nije mu se izlazilo pa ju je nerado pustio: — Ti nemaš mira, Ljaljka...
Praskovja Petrovna, davno ostarjela dadilja same Ljalje i njezine djece, živjela je u blizini, u komunalnom stanu, i Ljalja ju je često posjećivala. Ali ipak ne tako često kako je to javljala ukućanima. Odana bivšoj gojenki svom strašću pravih slugu, Praskovja je bila sigurna izlika za Ljaljine avanture.
Ljalja je izašla kroz glavni ulaz, zaobišla zgradu i uspela se na treći kat. Vrata Kazijevih bila su kao i prije otvorena. Gurnula ih je i ušla.
Kazijev je ležao u istoj pozi kao i ujutro, pokriven plahtom, ali bilo je mračno i u mraku se nije vidjelo da je plahta žuta. Oči su mu bile jednako poluotvorene. I ostalo je bilo isto kao jutros. Nije izgovorio ni riječ, čak se nije pomaknuo s mjesta, samo je najednom pružio ruke i dotaknuo joj tamne bradavice na krupnim grudima, koje su obilato provirile nad uskim strukom.
— Poludjela sam, skroz sam poludjela! — svu si je noć ponavljala Ljalja, vrteći se kraj muža, čas bacajući sa sebe pokrivač, čas ga navlačeći do vrata i istežući se i zbog nečega nastojeći držati vrhove stopala uzdignutima, kako je to činio Kazijev.
Poslije pet sati ujutro, dok su ukućani još spavali, opet se uspela smrdljivim stubištem, i opet je sve bilo isto... Za tri dana Kazijev je doista ozdravio. Život je krenuo nekakvim posve bezumnim tokom: rano ujutro, u najpospanije doba, ustala bi i popela se k njemu. I u kasno večernje doba, kad bi se gosti razišli i dom utihnuo, činila je isto. I ako bi je nešto spriječilo da odjuri u to vrijeme, svu noć ne bi spavala, očekujući jutarnji susret. On je bio nijem i besprijekoran, i Ljalji se činilo da nikakve riječi i nisu potrebne: tako je iscrpljujuća i žarka bila njihova veza.
Kazijevljeva majka i dalje je bila na gostovanju, i Ljalja je tjerala od sebe misao kako se jednom sve mora prekinuti. Tako je taman, tako neizbježno smrtonosan bio oblak koji je donosio kraj svemu, da je Ljalja, strepeći nad svakim trenom i svakim dodirom kao posljednjim, sva bila usredotočena samo na jedno: da još jednom dosegne obalu gdje ju je moćni dečko oslobađao od nje same, koja se već odavno sebi činila mrskom, ostarjelom i dosadnom... Još jednom, pomoću tog u biti mehaničkog sredstva, dosegnuti vatreni bljesak koji ju je oslobađao od sjećanja na dušu i tijelo.
Ljalja, koja je u svoje veze uvijek upućivala dvije-tri najbliže prijateljice, ovoga puta nikomu nije zucnula ni riječi. Bojala se.
Išla je na posao, govorila nešto uobičajeno o Flaubertu i Maupassantu, kupovala namirnice u podrumskoj prodavonici čiju je direktoricu poznavala, kuhala je jela, smiješila se gostima i neprestano čekala trenutak kad će moći šmugnuti na pomoćno stubište, zaklinjući se mirnoj tami:
"Posljednji put! Posljednji put!"
...Ispratila je večernje goste, zbacila tijesnu doličnu odjeću, odjenula stari svileni ogrtač, siv poput paučine, pravi japanski kimono s podstavom boje limuna... Na stubištu je svjesnim naporom usporila korake. Ne trčati gore, makar na tren zaustaviti grozničav unutarnji trk, kretanje uskipjelih mjehurića krvi u žilama - to je sve što je mogla učiniti kako se ne bi definitivno uništile one pouzdane, razumne granice unutar kojih je solidno i čvrsto stajao njezin život. I uspinjući se stubištem kao da se našla u središtu drhtavog troglasja: vodeći flautin glas pjevao je u četiri takta "Po-slje-dnji put! Po-slje-dnji put!", drugi, prateći, bio je trostupanjsko bubnjanje srca - sistola-dijastola-pauza... a treći, nametljiv i dječji, bilo je nehotično brojanje stuba kojih je uz šest međuprostora bilo šezdeset šest...
Hodala je gutajući slinu, povremeno se zaustavljala da smiri disanje i mislila je kako ju je stigla kazna za svu lakomislenost njezinih bezbrižnih ljubavi, za oholo umišljen stav prema ljubavnoj patnji, i to baš prema ovom njezinom obliku, ženskoj i neutaživoj žeđi za osjećajima...
Vrata, kao i uvijek, nisu bila zatvorena, i treštala je glazba. Snažna, gruba i primitivna glazba tog naraštaja. Ljalja nikad prije nije čula tu glazbu kod Kazijeva. Uznemirila se, ali sve osim glazbe bilo je kao i obično: mračna kuhinja, zvuk kapanja vode i skladna pruga svjetla iz sobice. Ljalja je otvorila vrata i ugledala nešto što nije odmah pojmila... U svakom slučaju, još je uspjela napraviti nekoliko koraka prije nego što su se pokrenuli svi predviđeni živčani impulsi, prošli sinapsama, stigli od oka do mozga, do srca, udarili žarkom boli po skrovitom donjem dijelu... Točno pred njom, polaganim, sporim pokretima uzdizala su se i spuštala blijeda leđa njezine kćeri Lene, i vlažna je kosa tužnim repom šibala po pjegavim lopaticama. Kazijevljevo lice nije vidjela, kao što ni on nije mogao vidjeti nju, ali jako je dobro znala kakvo je, ondje na ulegnutom jastuku, nedokučivo, preplanulo, predivno...
Ljalja je ustuknula prema vratima i izašla iz sobe, iz stana...
Djeca su je našla ujutro u kuhinji, u starom pletenom naslonjaču. Sjedila je s plavim, tupim pogledom uperenim u opekom zazidan prozor. Zvali su je, nije se odazivala.
Lena je pozvala Hitnu. Liječnici istrenirani na infarktima i moždanim udarima bili su u nedoumici. To nije bio njihov pacijent, predložili su da pozovu specijalnu, psihijatrijsku Hitnu. Stigli su i ti. Olga Aleksandrovna mirno je sjedila u naslonjaču ne odgovarajući na pitanja. Liječnici su joj pipali meke tople ruke, prolazili joj pred licem glupim metalnim instrumentom. Pokorno je pružala ruke, a zatim ih nesigurnim, ali posve određenim pokretom opet stavljala na naslone.
Liječnici su razmjenjivali krnje riječi na neprepoznatljivom latinskom, kolebali se. Predložili su Leni da odmah hospitaliziraju majku, Lena je odbila. Uzeli su od nje potvrdu. Lena i Goša pokušavali su smjestiti majku u postelju, ali ona je samo odmahivala glavom i neprestano gledala u zazidani prozor.
Lena je nazvala oca. Ovaj je doletio iz Kijeva, gdje je bio na nekoj konferenciji. Olga Aleksandrovna dopustila je mužu da je odvede u spavaću sobu, prvi put u dva dana legla je u postelju.
Pozvali su najbolje psihijatre. Svi su se kolebali, govorili razne stvari, ali slagali su se u jednom: akutan oblik autizma.
Predlagali su klinike, razne načine liječenja, čak je bilo govora i o šok-terapiji. Kad je to čuo Mihail Mihajlovič, umjeren i oprezan čovjek, odbio je bilo kakvu liječničku pomoć i rekao kćeri:
— Ljenočka, hajdemo mi sami nekako...
Tako je prolazio dan za danom. Sirota Olga Aleksandrovna bila je u krajnjoj, mučnoj nedoumici. U potpunosti je bila svjesna sebe, ali kao da se sve raspalo na komadiće i zamrsilo. Katkad joj se činilo da će se svijet, učini li ona malen napor, ponovno sastaviti u pravilnu sliku, kao u slikovnici. No, taj napor nije bio moguć.
Zid od opeke koji je zatvarao prozor neobično ju je privlačio. Kao da je znala da se upravo u rascjepima opeka, u njihovom jednostavnom i pravilnom ustroju po redovima nalazi spasonosni poredak prema kojem se može sastaviti razrušena slika njezina života. A možda je pogledu Olge Aleksandrovne bio tako primamljiv cement koji je zauvijek spojio pojedine opeke. Cement koji učvršćuje pojedinosti u cjelinu...
Olgu Aleksandrovnu brinulo je i to što je zaboravila nešto izuzetno važno, pa se neprestano zagledavala u zazidani prozor, očekujući da će odande stići pomoć. Navečer bi je polegli u postelju, ali ona se uporno uvlačila u kuhinju, sjedajući u naslonjač koji je meko šuštao starim pletivom. Dom je opustio poput obale nakon oseke. Samo je golem broj šalica i čaša podsjećao kako se mnogo ljudi guralo ovdje prije samo nekoliko tjedana.
Jednom dok je Olga Aleksandrovna sjedila u svom šuštavom naslonjaču opeka je najednom stala blijedjeti i rastvarati se, i na pozadini sivo-smeđeg neprirodnog svjetla ugledala je Kazijevljevo zabačeno lice. Oči su sjale ispod finih, u kutovima malo razvučenih kapaka, i Olga Aleksandrovna je vidjela to lice odozgo. A zatim se lice počelo ravnomjerno udaljavati, i ona je shvatila da dečko leti, drveno ležeći na nesavitljivim leđima, ispruživši malo odmaknute ruke duž tijela i lagano zamahujući pretjerano krupnim šakama. I udaljavao se tako da je Olga Aleksandrovna uskoro vidjela samo gola stopala njegovih nogu i lepršavu tamnu kosu, razdijeljenu na dva nejednaka polukrila...
Prozor nekoć zatvoren opekom pretvorio se u svjetleći, sve sjajniji ekran, i svjetlo je postajalo manje smeđe i življe, zasićeno toplim zlatom, i Olga Aleksandrovna oćutjela je da se nalazi unutar tog svjetla, iako je još neko vrijeme osjećala sklizak dodir izlizanih naslona za ruke.
Njezine bose noge do gležanja su utonule u topli pijesak. Ogledala se - bila je to isušena pustinja, ne mrtva, nego naseljena mnoštvom biljaka sasušenih na suncu do poluprozirnosti. Bili su to mirisni bokori člankovite kositernice, dječji mali saksauli s jedva naznačenim ljuskavim listovima stisnutim uz čvorasta debla, i pokretljive razbarušene glavice rutavog kotrljana, i još neko kovilje, neke pernate, poluprozračne i plešuće biljke... Visok, jedva čujan zvuk, melodiozan, modulirajući i pomalo nametljiv, lebdio je u zraku, i ona se dosjeti da zrnca pijeska koja samotno lete udarajući o sasušene stabljike trava proizvode tu tanahnu glazbu. Živi, polagani, ali ipak oku primjetni pokretni humci od svijetlog sipkog pijeska činili su obzor neravnim, brežuljkastim. Na zapadu je ležao bok od dinje tamnozlatne boje, s grimiznim odsjajem sunca, čiji donji dio kao da je bio odgrižen golemim čeljustima humaka. Sunce se smanjivalo, tonući, usisavajući se u neravno mreškanje, i kad je od njega ostao tek zvjezdani buket posljednjih kosih zraka, ugledala je kako se pokraj svake travke, pokraj svake beživotne stabljike pali živa i tanka opna u boji, neizmjerno nježna duga, i ona se poigravala, prelijevala, zvoneći još višim zvukom, kao da su zrnca pijeska, koja su prije udarala o stabljike, sad lupkala o šareno polarno svjetlo... I u taj čas Ljalja osjeti prisutnost...
— Gospode! — prošapta i spusti lice u okrugli grmić kositernice, još obavijen dugom što je gasnula.
...Ujutro je u kuhinju ušla sanjiva i natečena Ljenočka i vidjela da je sve uredno i čisto. Čak je i štednjak koji odavno nisu čistili sjao, i dva su čajnika skupa kipjela na stražnjim pločama. Majka je stajala okrenuta leđima, i lijevi joj je lakat pratio komadić sira koji je ribala na velikom metalnom ribežu.
Olga Aleksandrovna okrenu se kćeri, nasmiješi se osmijehom isprike i reče kao da se ništa nije dogodilo, odmah razriješivši višesatne rasprave liječnika o naravi njezine nijemosti, neurološkoj ili psihološkoj:
— Prženice sa sirom, može?
Sve je bilo skoro kao prije: majka je pripremala doručak, kipio je čajnik. Lena je sjela u pleteni naslonjač i zaplakala. I, zaplakavši, vidjela da je i majčino lice obliveno suzama. To nisu bile obične suze - nikada, nikada one nisu stale Olgi Aleksandravnoj...
Prošlo je već mnogo godina otad, a suze još uvijek teku iz očiju strašljive i mršave starice, kakvom je postala vesela, na smijeh spremna i ljubavi puna Ljalja. U invalidskoj je mirovini. Liječnici su joj napisali nekakve latinske riječi koje su je oslobodile potrebe da predaje francusku književnost, koju je nekoć toliko voljela.
Njezin muž, Mihail Mihajlovič, nije se promijenio prema njoj. Vodi je u šetnje do Tverskog bulevara, putem joj govoreći o zbivanjima na katedri. Doduše, on je jedini koji ne primjećuje njezinu određenu slaboumnost. Mihail Mihajlovič nedavno je primljen u Akademiju, samo ne onu veliku, već pedagošku.
Lena je obranila disertaciju, nije se udala, i nije poznato ima li ljubavnike.
Goša je napravio veliku karijeru, iako se preorijentirao: više ne propovijeda ni kršćanske ni socijalno-utopijske ideje. On je tvrdi ekonomist, stručnjak za međustrukovno širenje kapitala... ovdje autoru nedostaje riječi. Ukratko, on je stručnjak.
Mladi Kazijev, za razliku od Goše, nije napravio karijeru. Nešto se slomilo u njegovu životu. Nije se upisao na studij za redatelja, dospio je u vojsku, proveo godinu i pol u surovom azijskom ratu i odatle se vratio stubokom promijenjen. Postao je mesarski kalfa u maloj trgovini u Trubnoj, brzo je naučio jednostavni mesarski zanat, dobio unapređenje i sad po cijeli dan radi u podrumu koji zaudara na staru krv. Lijep je kao i prije, ali jako se proširio, otvrdnuo i neotesano, istočnjački voli novac. S Gošom se ne susreće, iako žive u istom ulazu.
A Olga Aleksandrovna obavlja sitne poslove kojima je dorasla, pomalo hoda nesigurnim koracima po kuhinji, prolijevajući slabe, svijetle suze i osjećajući neprekidnu muku samilosti prema svemu živom i neživom što joj zapne za oko: prema starom loncu ulubljenom sa strane, prema bjeličastom kaktusu, jedinoj biljci koja se pomirila s tamom njihove kuhinje, prema udebljanoj, vječno razdražljivoj Ljenočki, prema riđem žoharu koji je zalutao u labirintu prljavog posuđa, čak i prema užeglom i pokvarenom zraku koji prodire u stan s pomoćnog stubišta. Sve to ona u mislima gladi rukom, miluje i ponavlja u sebi: jadna djevojka... jadan lonac... jadno stubište... Pomalo se stidi svog stanja, ali ništa ne može učiniti.
Njezina duševna bolest tako je rijetka i neobična da ni najbolji profesori nisu uspjeli postaviti dijagnozu.

GULJA

Guljin imendan padao je na Badnjak. Pristajući - u djetinjstvu nesvjesno, a s godinama sve svjesnije i revnije - uz sveopću, tajnu religiju blagdana, Gulja nijednom u životu nije bez slavlja provela svoj imendan. I u godinama progonstva, i u godinama logora stvarala je od ništavnih priručnih sredstava, iz zraka dobivala ta hrustava, tvrda zrnca blagdana, zobala ih sama i dijelila onima koji bi se našli uz nju u tim trenucima.
Obilježavala je imendan, svoj rođendan, kao i rođendane svoje pokojne majke i sestre, dan vjenčanja s prvim mužem, kao i Uskrs, Duhove, svih dvanaest glavnih pravoslavnih blagdana i većinu državnih. Novu je godinu slavila dvaput, prema starom i novom računanju, kao i Božić: prvo katolički, pravdajući to bakinom poljskom krvi, a zatim i pravoslavni. Nije propuštala prvi svibnja, osmi ožujka, obilježavala je i sedmi studenog. Po mogućnosti se pridržavala određenih rituala. Tako je svoj rođendan, koji je padao na početak ljeta, trećeg lipnja, voljela slaviti od jutra. Ako su prilike dopuštale, ona bi skupa s nekom prijateljicom otišla na poljoprivrednu izložbu ili u botanički vrt, šetala oko dva sata pripovijedajući prijateljici zanosno skandalozne priče iz svoje rane mladosti, a zatim bi se dokopale restorana "Prag", gdje bi po mogućnosti pojele blagdanski bogat ručak za osam starih rubalja, a kasnije za trideset novih.
Zatim bi išle do Gulje odmoriti se, a kad bi se odmorile pile bi kavu s ranije pripremljenim likerom, sladoledom i bombonima "Grillage", dok su još bili dostupni njihovim zubima i nisu potpuno nestali iz prodaje.
Kad je količina ispijenog likera značajno premašivala količinu kave, Gulja bi sa zida uzela gitaru i, dobro pazeći na intonaciju i izgovor, izvodila Vertinskog, značajno prešućujući neke vruće uspomene.
U cjelini to se nazivalo "bančenjem", i omiljenom sudionicom tih vegetarijanskih orgija bila je Veruša, Vera Aleksandrovna.
Njezina se uloga tijekom života mnogo puta mijenjala - bila je oduševljena obožavateljica, pouzdanica, suparnica pa čak i zaštitnica u raznim razdobljima njihova života slojevita poput geološkog presjeka. Vera Aleksandrovna, polurođakinja, polusjena, cigaretni papir sjećanja i najuvjerljivi Guljin dokaz realnosti njezina vlastitog života...
Dugo prije svete Jevgenije, koja je padala uoči Božića, Vera Aleksandrovna počela se brinuti da te godine neće moći Gulji dati dobar dar, pa će ova biti potištena.
Tog je puta među papirima koje je naslijedila od pokojne rođakinje pronašla staru fotografiju koja je trebala potvrditi Guljino i njezino mitsko srodstvo utemeljeno na sestrični Guljine majke, koja je navodno bila druga žena djeda Vere Aleksandrovne. Spomenuta fotografija prikazivala je plemeniti par, i Vera Aleksandrovna htjela je vjerovati da je pronašla taj tako krhak dokaz srodstva. Uz fotografiju, koja je činila duhovni dio imendanskog dara, Vera Aleksandrovna dodala je bočicu jugoslavenskog šampona i ružnu kutiju bombona. Ti su je bomboni osobito brinuli, čak je pitala Šurika što on misli o toj neuglednoj kutijici. Šurik je pogledao kutiju s preuveličanim zanimanjem i rekao:
— Divno, mamice, divno! Ispalo je kao nekakva kompozicija. Vrlo ukusan dar.
I malo umirena Vera Aleksandrovna otišla je u kuhinju zagrijati uvijače za kosu. Dok je ona uvijala lagane žućkasto-bijele vlasi, San Sanič gusto je mazao pastom svoje turističke cipele, omiljenu obuću u kojoj su se spajale velika čvrstina i niska cijena, i oboje su, majka i sin, započinjali uvertiru Guljina blagdana koja se sastojala od mirisa pregrijanih uvijača, oprljenih vlasi, paste za cipele i bezazlene kolonjske vode "Šipr".
...Na ovalnom stoliću pokrivenom zamrljanim čajnim stolnjakom stajala je duguljasta zdjela s koljivom i boca kahorca. Mala jelka stajala je u velikoj vazi, koja nije bila prodana zbog malog oštećenja na gornjem dijelu. Novine s Giuliettinim izmetom, obično ujednačeno raspoređene po svim sobama, u čast blagdana gurale su se u kut, a katkad su se čak i iznosile na smetlište.
Posljednje sate Badnjaka gosti su provodili za posnim stolom, a kad se bližilo osam sati i završavala se večernja u crkvi proroka Ilije, Gulja bi stupila u prvi dan nakon rođenja Kristova, što se obilježavalo posluživanjem mesnih jela, katkad i toplih. Završavao se dvosatni post, započinjalo je mesojeđe.
Kako su se divno smjestili za stolom. San Sanič im se divio, tim prozračnim staricama, izabranicama, koje su posljednjih dvadeset pet godina održavale životni tonus plaćajući kazne za svako spominjanje bolesti, otrovanja i, ne daj Bože, smrti. Književnost, umjetnost, uspomene iz mladosti, ogovaranja - to su bile teme njihovih svakodnevnih razgovora.
Sad su raspravljale o šeširima: o nesposobnosti mladih žena da nose šešire, to obilježje spola, svjedočanstvo talenta ili nedarovitosti, znak društvene pripadnosti i pokazatelj intelektualne razine. Konkretno - o šeširima Zinaide Gipius. Zatim je Gulja nekako lako prešla na prednosti "švedskog braka" pred ménage a trois... zatim nekim vijugavim putem na Djagiljeva, na balet općenito, na Maju Plisecku...
Razgovarale su... razgovarale... Božična betlehemska zvijezda davno se već izgubila medu bezbrojnim rasutim nebožićnim zvijezdama, a dugačkom sobom, od visokog trokrilnog prozora do vrata probijenih prema hodniku koja su narušavala aristokratski raspored tog nekad lijepog stana, strujio je propuh hladeći staračka leđa otrcanih lopatica.
Bljuzgava, neprirodna zima kao da se zastidjela, dočekala je Božić kalendarski zakazanom hladnoćom. Lijeni povjetarac s prozora postajao je sve jačim. Gulja je na široku mramornu prozorsku dasku stavila staru bundu, ali grijanje namješteno za nula stupnjeva nije moglo nadvladati naglo zahlađenje.
Nabacivši na ramena marame, šalove i Guljine ogrtače, stale su govoriti o hladnoćama sedamdeset treće ili pete - tu su se malo razilazile - četrdeset prve, i, Bože oprosti, trinaeste.
Pojeli su sve što je Gulji mogla ponuditi kuhinja restorana "Prag": i nadjevenu patku, i meso na vlaški, i volovane punjene nekakvim kerefekama. I popili bi sve da Gulja po staroj navici nije "spremila" bocu konjaka i pola boce porta donesenog na dar, koji joj se učinio malo boljim od vina "Tavričeskoje"...
Kada se poveo razgovor o vremenu, Giulietta je sišla s malog kauča i, cijelim licem pokazujući prezir prema takvom malograđanskom smjeru razgovora, legla na baršunasti jastuk.
Nije između njih, Giuliette i Gulje, bilo nikakve vanjske sličnosti. Giulietta je bila glatkodlaka jazavčarka bez pedigrea, a Gulja plemenita i potpuno čistokrvna starica s nosnicama poput vitičastih zagrada i visoko uzdignutim, finim, kružno ocrtanim obrvama. Njihova sličnost ležala je dublje i nije bila uočljiva nepažljivom promatraču. Očitovala se u aristokratskom omalovažavanju sitnica, u ružnoj površnosti i neobično čvrstom naličju karaktera.
Gulja je istodobno s Giuliettom osjetila laganu razdražljivost i gotovo je već bila predložila partiju "šminea", kad je neočekivano San Sanič, koji se dotad skromno divio tim olinjalim, oronulim, herkulskim damama, djevojkama, starim menadama, anđelicama i vješticama - San Sanič, koji je skromno šutio svu večer, tiho je rekao:
— Gulja, kod tebe užasno puše. Treba zalijepiti prozor. Doći ću sutra nakon posla, oko pola osam, pa ću to srediti. Nemoj otići, molim te.
— Mili moj! — vrisnula je Gulja. — Šurik, divan si! Kako je lijepo od tebe, Vjeročka, što si popustila želji da rodiš!
I, lagano skočivši s naslonjača, doprhnula je do Sana Saniča i, oslonivši se na rame slavnim bujnim poprsjem spakiranim u korzet, poljubila ga je u proćelavo tjeme. Stali su govoriti o djeci.
Gulja je loše spavala. Bolio ju je trbuh, ujutro je morala dvaput u nužnik. Guljin grijeh bio je porto. Giulietta se iz solidarnosti također uneredila, i to ravno na pod, jer joj je Gulja, kad je išla leći, zaboravila prostrijeti novu porciju "Literaturnaje gazete". Uostalom, ta je okolnost zapravo dirnula Gulju - obje je obično mučila opstipacija, Giulietta nije pila porto, tako da se njezin nered mogao objasniti isključivo njihovom dubokom duhovnom povezanošću.
Gulja se smrznula, dugo se nije mogla ugrijati pod dvama pokrivačima i bundom, trbuh je nije prestajao boljeti, i zaspala je tek nakon što je u čajniku ugrijala vode i nalila je u termofor.
Probudivši se nakon podneva, još je sat vremena ležala u postelji - nikad nije voljela odmah ustajati - osjećajući ugodnu prazninu i lakoću u trbuhu i radujući se zubatom zimskom suncu. U sobi je vladala oštra hladnoća, prozorska daska bila je prekrivena tanašnim slojem inja. Gulja je sa živim zanimanjem razgledala svoju sobu - odavno je nije vidjela pod tako jarkim svjetlom. Soba je bila visoka, neproporcionalna - bila je to trećina dvorane s tri prozora, štukatura na stropu ovdje se lagano uvijala, pa je Gulja, koja se uselila u tu sobu ubrzo nakon povratka iz progonstva, na brzinu se udavši za impozantnog vlasnika te sobe, dugo tražila mjesto za krevet, budući da je imala svoje osobne odnose s prostorom i nikako nije mogla uskladiti taj odlomak stropnog ukrasa i vlastito tijelo, koje je ležalo na krevetu... A oko tri mjeseca poslije tog ekstravagantnog braka vlasnik sobe naprasno je preminuo, ostavivši Gulji svoje prašnjavo, oronulo, ali posve antikvitetno nasljedstvo.
Soba je bila izrazito plava. Gulja ju je zamalo obojila u crveno, ali Veruša je rekla da neće nogom stupiti u kuću, pa je Gulja rekla ličiocima da boje u plavo. Ispalo je predivno: Gulja kao da je živjela na pozadini kazališne dekoracije, tako su se nestvarno, nesvakidašnje plavjeli zidovi, i sve stvari - prljava karelska breza, propali brončani okvir potamnjelog ogledala - stajale su skladno na toj neprirodno plavoj boji.
Neoprano posuđe na stolu stajalo je kao postrojeno za mrtvu prirodu, i Gulja se smiješila, naslonivši jastuk na uzglavlje barke. Svake večeri, ne znajući za nesanicu i noćne more, ona je tom barkom odlazila na nebesku plovidbu, ne zaboravljajući šapnuti: "Hvala ti, Bože, još jedan dan smo prebrodili ti i ja. I molim te, bez ikakvih snova. Ako može..."
No tog puta, pred jutro, slučio se nekakav san, ali nekako nije odmah iskrsnuo, i pokvario je Gulji blagdansko raspoloženje. Bio je besadržajan. Osjećaj tuđe vladavine, zatvorenog prostora. I grube, vrlo grube fakture. Dalje, dalje, ne želim se prisjećati! Sukno na stolu... Kapetan Utjonkov, i najodvratnije psovke nježno izgovorene na uho... Idi... idi... Kmet... Prostak... Spasitelj. Odlazi! Neću! Ali, san je već dopro do površine i prisjećala ga se protiv volje. Stoji u kabinetu na vrlo čistoj stazi tepiha, u velikim odurnim kaljačama, ona, Gulja, i kapetan Utjonkov naslađuje se njezinim djevojačkim kneževskim prezimenom, i u njoj se najednom podiže teška želja, udara kao velika riba repom. A Utjonkov prestaje biti Utjonkov, i postaje netko drag, rodbinski blizak... sve je određeniji i više uopće nije Utjonkov... i sve to traje, i ne završava se, i ne razrješava se... Glupost! Fuj, kakva glupost! Molim lijepo, ne trebam snove...
Ah, da! Šurik će doći zalijepiti prozor. Kako je drag. Da, prozor. Treba ustati i pospremiti. Okupati se u vrućoj vodi. Nema volje čistiti. Susjedi su svinje. Strašno je prljavo u kupaonici. Gadi joj se tu stati nogom, a kamoli okupati se...
I krenu njezino jutro. U tri je popila kavu. Javila se na telefon. Zvali su jučerašnji gosti, i bio je poziv za susjede. Čitala je francuski krimić. Dosadno. Podgrijala je hrenovku. Giulietta nije htjela jesti. Opet poziv - Beatrisa, američka Židovka nastanjena u Rusiji, prijateljica iz progonstva, zove je u goste. "I idem!" - odlučila je Gulja. "Kvragu s tim prozorom! Zima je, naravno da je hladno. I treba biti hladno. A hoće li Šurik doći ili ne još se ne zna."
— Doći ću, Betka, doći ću! — obeća Gulja. Čim je spustila slušalicu nazvao je Šurik, pita ima li u kući vate.
— A da možda odgodimo? — htjela je odustati Gulja.
— Ni u kom slučaju. Prehladit ćeš se. Tako je hladno. I propuh ti je!
I Gulja nazove Beatrisu, javi joj da će doći, ali malo kasnije.
San Sanič stigao je u osam. Gulja se, osjetivši da joj propada posjet i blagdan joj, mahnuvši repom, klizi iz ruku, počela ljutiti na Šurika zato što je zakasnio, na sebe zato što je pristala na obljepljivanje prozora, bez čega se uvijek vrlo dobro snalazila, pa čak i na Beatrisu, dragu, nježnu, gruboga muškog glasa, do idiotizma naivnu Beatrisu.
— Strašna studen, minus trideset, najmanje — promrzlim glasom progovori San Sanič, svlačeći kaput u Guljinoj sobi. Vješalicom u predsoblju nitko se nije koristio. Smatralo se da ako kaput ne ukradu, onda će sigurno iz džepova istresti sitniš. — Strašna studen, kažem, — nastavlja San Sanič, vadeći iz poderane aktovke smotane papirnate trake — pristavi, molim te, čaj. I lonac s vodom, treba skuhati klajster.
Gulja izgubljeno ode u kuhinju, shvativši da se danas neće izvući u goste.
Nabrzinu popivši čaj, Šurik se popeo na prozorsku dasku i otvorio unutarnji okvir. Mjedene kvake s dugim zatvaračima preko cijelog okvira odlično su radile, premda im je bilo sto godina, a sami su okviri istrunuli. Sloj hladnog zraka koji se zadržavao između njih odmah je nabujao i zauzeo cijelu sobu.
San Sanič nožem je utiskivao u pukotine tanke kolutove vate. Gulja je sjedila u naslonjaču s Giuliettom na rukama i ljubaznim glasom pitala kako može biti od koristi.
San Sanič volio je Gulju. Znao ju je od djetinjstva, ali nekako u odlomcima. Triput su je zatvarali: dvaput, kako je ona smatrala, zbog muževa, a jednom - tako je sama tumačila - zbog suvišnog obrazovanja. Posljednji se put to dogodilo već nakon rata, u kratkom razdoblju samačkog života. Obično su je muževi slijedili, jedan za drugim, ali tad je baš imala samački period pa se zaposlila.
Osim gimnazije Gulja nije završila nikakvu školu, ali jezike je dobro znala, a po shvaćanjima novog doba čak i izvrsno. Njezina majka bila je napola Njemica, odrasla je u Francuskoj, pa su se u kući govorila oba ta jezika. Usto, kod njih je živjela Engleskinja miss Frost, koja je, usprkos općenitoj predodžbi o Englezima, bila nevjerojatno brbljava. Svojim neprekidnim ptičjim govorom ispunjavala je cijelu kuću, i u njezinoj prisutnosti valjda samo gluh čovjek ne bi naučio jezik. Četrnaestogodišnja Gulja, koja je s lakoćom učila jezike, zaljubila se posljednjeg predratnog ljeta u talijanskog pjevača, nastavnika koji je tad živio u Moskvi, i lako je, za dva mjeseca, naučila talijanski, oduševivši učitelja slatkog glasa lakoćom govora i nesjevernjački vatrenim navikama.
Poljski je naučila kad je već bila u progonstvu, stjecajem okolnosti. Vera Aleksandrovna, koja ju je posjećivala, slučajno je ostavila Agathu Christie na poljskom, i Gulja, koja još nije bila okusila draži tog žanra, navukla se na nju i puno godina ništa osim Agatočke, kako ju je nježno zvala, nije uzimala u ruke.
Gulja se zaposlila kao referentica-prevoditeljica u nekom tehničkom uredu, radila je malo više od godinu dana i uplela se u vrlo glup sukob koji je rastao i jačao sve dok je upravitelj nije prijavio optuživši je krajnje nelogično za apolitičnost, kozmopolitizam i špijunažu. Optužba je i za ono doba bila toliko apsurdna da je za godinu i pol, još prije Staljinove smrti, Gulja izašla na slobodu.
U prekidima između svojih učestalih zatvorskih kazni Gulja je uspijevala živjeti kao ptica, odmah se ponovno udavši, slavila je svoj mahniti blagdan ljubavi, hihotala, išla u goste, "iživljavala se", kako je za nju govorila oprezna i nasmrt životom preplašena Veruša. No, Gulja nije mijenjala boje svoje neozbiljne uniforme.
Šurik se rodio dok je Gulja, poslije svog prvog logorskog roka, živjela kod Veruše u Kalugi, i on je bio prvo i jedino dijete s kojim je bila bliska od najranijeg djetinjstva. Nekako je uspjela nadvladati svoju odvratnost prema tom vlažnom i šmrkavom razdoblju života, koje je u njoj izazivalo gađenje. U svakom slučaju, za Šurika je napravljena iznimka.
Čak i kad se odselila od Veruše k Pavlu Arkadjeviču - sad je teško ustanoviti kojem po redu mužu - posjećivala je Veru i Šurika tijekom svih onih godina koje je proživjela s njim, sve do njegove smrti, u neugasivu veselju duše i tijela i, usprkos svom unutarnjem ustroju, gotovo ga uistinu zavoljevši.
Tih ranih godina Šurikova života Gulja je dolazila svilena, svečana, u oblaku parfema i rijetkoj pjeni slabašnih kovrča, s nacrtanim obrvama i pravim, poput dragulja zelenim očima. Nježni je dječak ustreptala srca grlio skliska koljena. A Gulja je prebirala njegovu rijetku kosu, osuđenu na kratak život, prstima s crvenim, malo prema unutra svijenim noktima.
Potom je Gulja nestala, i Šurik je čeznuo za njom. Međutim, kada se definitivno vratila, Šurikovo srce više nije bilo sposobno za velike blagdane i Gulja više nije bila tako svilena. Ktome je navršio šesnaest godina, a u toj dobi svila, med, krzno, led i druga savršenstva svijeta za njega su se nalazila na posve drugom mjestu.
Gulja se pak po kratkom postupku udala za starog privlačnog čovjeka koji je nosio poznato prezime. Doduše, on nažalost nije bio taj, nego samo prezimenjak - ali, tko bi se usudio postaviti to pitanje?
Gulja je živjela iz sve snage, ne propuštajući otvorenja, izložbe, premijere, dobrotvorne predstave, gostovanja. Nekako neprimjetno umro joj je i posljednji muž, i Gulja je objavila prijateljicama da je od danas monahinja, ali posve svjetovna...
San Sanič, koji je dotad izgubio znatan dio kose, silno se udebljao i postao sličan krumpiru, što nije bilo odbojno, tada je služio posve drugog idola, ali nikad nije izbjegavao Guljine neuljudne -uostalom, sam ih nikad nije tako definirao - zahtjeve da joj premjesti namještaj, odveze je na daču ili isprati na kolodvor. Ali, ipak je San Sanič patio, shvaćajući da je Gulja stara, da je njegova pomoć ništavna, pa ga je lijepljenje prozora radovalo kao mogućnost da nekako bude koristan dragoj Gulji.
Trokrilni prozor bio je pretjerano, gospodski visok: s prozorske daske mogao je dosegnuti jedva malo iznad polovice okvira, a pukotine su se činile bezdanima, progutale su tri svežnja vate, cijelu gomilu krpa izderanih u trake, pa se nije vidio kraj tom poslu.
Gulja je u zanosu već više od dva sata govorila o svojem nježnom prijateljstvu s nekim Maksom, ali San Sanič nije imao pojma da se radi o Vološinu. Vidjevši da je San Sanič završio s unutarnjim okvirima, Gulja je, namignuvši, izvadila bocu konjaka i sirotinjsku zakusku.
— Jučer su gosti sve pojeli, a danas nisam izlazila iz kuće — objasni oskudnost stola Gulja. — Sad ćemo ti i ja nešto prigristi, dragi prijatelju! — gugutala je Gulja, koja je od mladosti voljela alkoholno ubrzanje krvi, i izvadila je velike čaše od zelenog stakla. — Glupo je, naravno, piti konjak iz ovakvih čaša, i to zelenih, ali one male su sve prljave — i mahnu rukom prema stolu za smeće, kako ga je nazivala, gdje je stajalo jučerašnje neoprano posuđe. — Znaš, pomislila sam: kvragu i robovanje! Ako ga ne želim prati, onda ga, na kraju krajeva, ni ne moram prati, nije li tako, prijatelju?
— Guljenka, naravno da jest — smiješeći se odgovori San Sanič, nakrivivši glavu. Gledao ju je razdragano, i ona je to osjećala pa se oraspoložila. — Bravo. U našoj generaciji više nema ljudi kao što si ti.
— Na što misliš? — priupita Gulja, koja je voljela svakakve komplimente i očekivala je čuti lijepe riječi. — Natoči, dragi. Izvoli. Dosta je.
— U tvoje zdravlje! Gulja, ti si divna žena! Ti si najljepša od svih žena! Neću ti reći ništa novo, ali ti si ewig iveiblichl Helena, Margareta i Beatrice u jednoj osobi! — zaneseno, iskreno i nadahnuto zabrazdi San Sanič, podižući mutnu zelenu čašu.
Gulja zahihota položivši na čelo mršavi dlan savijen prema unutra, kako to biva kod pijanista.
— Tako dugo nisam čula ta plemenita imena da sam se u prvi čas začudila zašto si moju dragu Beatrice, Beatrisu Abramovnu, uvrstio u tako visoko društvo! Oh, zaboravila sam je nazvati! — sjetila se kroz smijeh.
— Ma daj, Gulja! Ne dopuštaš da ti se dive!
— Ja? Ma koliko hoćeš! Što dami može biti ugodnije od divljenja... Osim... — I ona ponovno prasnu u smijeh.
— Ah, Gulja, Gulja, tko te ne bi volio! To je naprosto nemoguće! — promuklo je trubio San Sanič.
Sjedila je u široku naslonjaču čiji je naslon za ruku bio podvezan starim pojasom s ogrtača. Plava, svježe obojana kosa dimila se oko njezine male lubanje: kao i uvijek, obrve su bile oštro naglašene, a pod njima nasmijane, pametne oči, poput dragulja.
San Sanič natoči po drugi put.
— Da, Gulja, draga, želim nazdraviti čudu ženstvenosti, čudu tvoje ženstvenosti! — patetično objavi San Sanič i, nagnuvši se, poljubi joj ruku.
Nešto je škripnulo u sjećanju. Blisko, drago, poznato, što se naziralo u crtama kapetana Utjonkova - pa to je Šurik bio, Šurik!
A San Sanič, blesan, i dalje je palamudio. Razgalivši se od konjaka, blebetao je o svilenim koljenima koje je tako volio kao dijete, o nježnim rukavicama čiji je dodir tako uzbuđivao, čak i o dalekozoru koji mu je nekoć darovala...
Prstima napirlitanim ružnim prstenjem Gulja otkopča tri gornja dugmeta svoje svjetloljubičaste bluze, duboko uzdahne i tiho, razgovijetno reče:
— Šurik, zlo mi je...
— Bože moj! Guljenka, što ti je?! Da pozovem doktora?! — zape San Sanič, iskreno zabrinut njezinom slabošću.
— Ne, ne, što ti je, nikako! To se događa. Žile. Promjena vremena. Pomozi mi do kreveta. Eto. Hvala, dječače! — I, slijedeći varavi zanos, Gulja privuče k svojoj privezanoj barci nevinog, ushićenog, već posve izgubljenog Sana Saniča, koji ništa nije sumnjao.
— Podigni jastuk, molim te, i otkopčaj korzet, dragi! — umornim glasom naredi Gulja. San Sanič posluša.
Dvije jesenje dinje tanke kože skliznule su na ruke Sana Saniča.
— Možda ti treba nekakav lijek? Odmah ću... — promuca San Sanič pomalo zbunjeno.
— Ah, ma kakav lijek — lijepo će i milostivo Gulja, i San Sanič napokon shvati da je prikliješten...
Barka je zaplovila, i u isti čas San Sanič osjeti da su sve njegove budalaste, laskave, kitnjaste i bolećive riječi, koje je blebetao prije pola sata, sveta, čista istina.
Giulietta je protapkala svojim koštunjavim kandžama od baršunastog jastuka do naslonjača, skočila na nj i sjela, ne mičući pogled s gazdaričinih tankih bijelih nogu.
U petnaest do šest škljocnula je brava Guljine sobe - ispraćala je Sana Saniča do vrata. Bili su jednake visine - dugonoga Gulja i oniski San Sanič u debelom zimskom kaputu. Zapela je za vješalicu, srušila četku za pod koja je stajala kod susjedovih vrata i, poljubivši ga u čelo, rekla neočekivano glasno i duboko:
— Hvala ti, Šurik!
— Na čemu? — tiho upita Šurik.
— Na svemu! — podvuče tragičnu crtu ozarena Gulja.
...Tri dana Gulja nije sklanjala s ovalnog stola dvije zelene čaše. Navraćale su prijateljice. Posjela bi ih u naslonjač i, pokazujući na čaše, sjetno govorila:
— Moram ti reći da su u našoj dobi ljubavne igre prezamoran posao. — Napravila bi stanku i nastavila nehajno: — Ljubavnik mi je bio tu. Mlad je. Tako sam se umorila da nemam snage oprati par čaša.
I pridignula bi srednjim prstom kapak, koji se posljednjih godina malo spuštao, i pozorno pratila prijateljičin izraz lica - kako ne bi propustila i to posljednje zrnce neočekivanog blagdana.