Ljudmila Ulicka-Daniel Stein,prevoditelj

Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, „Daniel Stein, prevoditelj“ po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.
Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čuda – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sam.

Ljudmila Ulicka rođena je 1943. u evakuaciji u Baškiriji i odrasla u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu, piše crtice i tekstove za djecu. Prve priče objavila je krajem 1980-ih, a danas je jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica. Stil joj je na tragu ruskog realizma, piše najčešće iz ženske perspektive o međuljudskim i obiteljskim odnosima, a likovi su joj kompleksni i zaokruženi. Za svoje romane i zbirke priča osvojila je brojne nagrade, a najvažnija su joj djela pripovijest “Sonječka” i romani „Medeja i njezina djeca“, „Veseli sprovod“, „Slučaj Kukocki“, „Daniel Stein, prevoditelj“, „Iskreno vaš“, „Šurik“ i dr.

Zahvaljujem Bogu da govorim tuđim jezicima
više od vas sviju. Ali, u Crkvi radije volim reći
pet riječi svojim razumom, da i druge poučim,
nego deset tisuća riječi tuđim jezikom.
1 Kor 14,18-191


DIO PRVI




1.

prosinac 1985., Boston
Ewa Manukjan
Uvijek mi je hladno. Čak i ljeti na plaži, pod vrelim suncem, uvijek mi je hladno za leđa. Vjerojatno zato što sam se rodila u šumi, zimi, i prve mjesece života provela u rukavu otrgnutom s majčine bunde. Zapravo nisam trebala preživjeti, pa ako je ikomu život dar, onda je to meni. Samo ne znam je li mi trebao taj dar.
Neki ljudi vrlo rano postanu svjesni sebe. Ja sam to postala u dobi od dvije godine, u katoličkom sirotištu. Uvijek mi je bilo veoma važno da znam što se događalo sa mnom i mojim roditeljima svih onih godina kojih se uopće ne sjećam. Ponešto sam saznala od starijeg brata Witeka. No on je tih godina bio premalen, i od sjećanja koja sam naslijedila od njega nisam mogla sastaviti sliku. U bolnici je ispisao pola školske bilježnice – prenio mi je sve čega se sjećao. Tada nismo znali da je majka živa. Brat je sa šesnaest godina umro od sepse prije nego što se vratila iz logora.
U mojim se dokumentima kao mjesto rođenja navodi grad Emsk. Zapravo je to mjesto moga začeća. Iz geta u Emsku majka je pobjegla u kolovozu 1942., u šestom mjesecu trudnoće. S njom je bio moj šestogodišnji brat Witek. Rodila sam se stotinjak kilometara od Emska, u neprohodnoj šumi, u tajnom naselju Židova pobjeglih iz geta, koji su se skrivali ondje sve do oslobođenja Bjelorusije u kolovozu 1944. Bio je to partizanski odred, iako se, ustvari, nije radilo ni o kakvu odredu, nego o tri stotine Židova koji su pokušavali preživjeti u kraju pod njemačkom okupacijom. Meni se čini da su naoružani muškarci više čuvali taj zemljani grad sa ženama, starcima i nekoliko preživjele djece nego što su ratovali s Nijemcima.
Moj otac, kako mi je mnogo godina poslije rekla majka, ostao je u getu i poginuo – nekoliko mjeseci nakon bijega svi su stanovnici geta strijeljani. Majka mi je rekla da je otac odbio otići, smatrajući da će bijeg samo razljutiti Nijemce i ubrzati obračun. I tada je moja trudna majka otišla i povela Witeka. Od osamsto stanovnika geta na bijeg se tada odlučilo samo njih tri stotine.
U geto su otjerali stanovnike Emska i Židove iz okolnih sela. Moja majka nije bila mještanka, nego se slučajno našla u tim krajevima, poslali su je onamo iz Lavova kao kurirku za vezu. Bila je vatrena komunistkinja. Witeka je rodila ‘36. u lavovskom zatvoru, otac mu je bio partijski drug, a meni je otac neki drugi muškarac, kojega je upoznala u getu. U životu nisam upoznala ženu manje sklonu majčinstvu od svoje majke. Mislim da smo se brat i ja rodili isključivo zbog nedostatka kontracepcijskih sredstava i klinika za abortuse. U mladosti sam je mrzila, zatim joj se godinama ravnodušno čudila, i još dan-danas jedva podnosim druženja s njom. Hvala Bogu, iznimno rijetka.
Svaki put kad joj postavim neko pitanje o prošlosti naroguši se i počne vikati: u njezinim sam očima uvijek bila apolitična malograđanka. Ja to i jesam. Ali rodila sam dijete i dobro znam: kad dođe dijete, život žene podređuje se tomu. Više ili manje. Samo ne u njezinu slučaju. Ona je partijski fanatik.
Prije mjesec dana upoznali su me s Ester Hantman. Divna vedra starica, izrazito bijele puti, modrikaste sijede kose. Karinina prijateljica, zajedno su radile u nekoj dobrotvornoj organizaciji. Karin mi je davno govorila o toj Ester, ali uopće se nisam zainteresirala za nju. Malo prije Božića Karin je organizirala prijem u povodu svoga pedesetog rođendana, i odmah sam je zapazila. Ester se nečim isticala u velikom mnoštvu polupoznatih ljudi. Zabava je bila mnogo srdačnija nego što je obično slučaj kod Amerikanaca: ipak je bilo mnogo Poljaka, nekoliko Rusa i par iz Jugoslavije. Ukratko, slaven ska prisutnost na tom američkom blagdanu činila se nekako ugodnom, tu i tamo čule bi se poljske riječi.
Govorim podjednako dobro ruski i poljski, a engleski mi ima poljski naglasak, što je i zapelo za uho Ester, kad smo izmjenjivale nevažne replike u neobaveznom razgovoru.
– Iz Poljske si? – upitala je.
To me pitanje uvijek malo smete, teško mi je odgovoriti – neću valjda umjesto lakonskog odgovora podrobno ispričati da mi je majka rođena u Varšavi, a da sam se ja rodila u Bjelorusiji od nepoznatog oca, djetinjstvo provela u Rusiji, a u Poljsku dospjela tek ‘54., zatim opet otišla u Rusiju studirati, odatle se preselila u DDR, a onda pak u Ameriku...
No tada sam rekla ono što nikad ne govorim:
– Rodom sam iz Emska. Iz Čornaje Pušče.
Starica tiho uzdahnu:
– Kad si se rodila?
– Četrdeset druge. – Nikad ne tajim dob jer znam da izgledam mlado, nikad mi ne daju četrdeset tri godine.
Zagrlila me laganim rukama, a plava joj se kosa starački zalelujala:
– O moj Bože, o moj Bože! Znači, preživjela si! Ona te luđakinja rodila u zemunici, moj ju je muž porodio... A onda, ne sjećam se točno, mislim da nije prošlo ni mjesec dana, otišla je u nepoznatom smjeru i odvela djecu. Svi su je nagovarali da ostane, ali nikoga nije slušala. Svi su bili sigurni da će vas uhvatiti na putu ili u prvom selu... Bog je velik, preživjela si!
Zatim smo se našle u predsoblju. Jednostavno se nismo mogle razdvojiti. Skinule smo s vješalice svoju odjeću – smiješno, ali imale smo jednake bunde – debele, od lisice, u Americi gotovo nedolične. Potom se pokazalo da je i Ester zimogrozna.
Krenule smo k njoj – živi u središtu Bostona, u Aveniji Commonwealth, u prekrasnoj četvrti, deset minuta od mene. Dok smo se vozile – ja za upravljačem, ona kraj mene – osjetila sam nešto vrlo čudno: cijeli život sanjala sam da imam nekoga starijeg, mudrog, tko bi me mogao voditi, koga bih mogla slušati, radosno mu se pokoravati – a nikad nekog takvog nisam imala. U svome životu uvijek sam bila starija – odrasli nisu bili ni majka, ni muževi, ni prijatelji. A u toj je starici bilo nešto zbog čega sam se unaprijed htjela složiti sa svime što kaže...
Ušle smo u njezin dom. Upalila je svjetlo – u predsoblju su počinjale police s knjigama, pružale su se dalje u stan. Opazila je moj pogled.
– To su knjige moga pokojnog muža. Čitao je na pet jezika. Puno ih je o umjetnosti. Moram ih ostaviti u dobrim rukama...
Tada sam se sjetila što mi je Karin zapravo rekla: Ester je udovica bez djece, prilično bogata, vrlo usamljena. Gotovo svi rođaci poginuli su joj za vrijeme rata.
A evo što mi je ispričala o mojoj majci: Ester ju je prvi put vidjela u emskom getu, kad su onamo počeli tjerati stanovnike iz okolice – dotada su u getu bili samo gradski Židovi. Tobože su se onamo naselili dobrovoljno, jer se nedugo prije preseljenja u gradiću dogodila užasna likvidacija Židova – okupili su ih na gradskom trgu, između katoličke i pravoslavne crkve, i počeli ih ubijati. Ubili su ih tisuću petsto, a preživjeli su otišli u geto.
Nije to bio običan starinski geto – jedna ili nekoliko četvrti gdje Židovi žive još od srednjeg vijeka. U Emsku se pak dogodilo da su ljudi napustili kuće u gradu i preselili se u napola razrušen dvorac koji je pripadao nekom knezu. Dvorac je zatim ograđen bodljikavom žicom i oko njega su postavljene straže. Isprva čak nije bilo posve jasno tko koga i od koga čuva. Policajci su bili mještani, Bjelorusi, Nijemcima je to bilo ispod časti. A jasno je kakav su Židovi odnos imali s Bjelorusima – plaćali su im. Za sve su im plaćali. Ovi su im za novac donosili čak i oružje.
– Tvoja majka – rekla je Ester – nije bila iz mjesta. Prilično zgodna, ali vrlo oštra žena. S njom je bio sinčić. Sjećam se njezina prezimena: Kowacz. Je li tako?
Samo sam se stresla – mrzim to prezime. Dobro znam da je majka imala drugo prezime, ili neki partijski nadimak, upisano u jednu od lažnih isprava s kojima je proživjela pola života. Pa i udala sam se dijelom zato što sam se htjela riješiti tog imena. Svi su tada bili u šoku: Židovka iz Poljske udaje se za Nijemca! Doduše, i Erich je bio komunist, DDR-ovski, inače ga ne bi pustili na studij u Rusiju. U Rusiji smo se i upoznali.
Promatrala sam Ester kao dijete bombon: takva bi žena, blaga i tiha, europski elegantna – svilena bluza, talijanske cipele, ali istodobno ništa napadno, nikakav prostodušni američki šik – trebala biti majka, teta, baka. I još mi govori malena...
Bez ikakva pritiska s moje strane ispričala mi je sljedeće.
Geto je imao strogu unutarnju organizaciju, vlastitu upravu i, osim toga, vlastitog vođu – znamenitog rabina Širmana, vrlo učenog i, kako su govorili, pravog sveca. Ester i njezin muž bili su poljski Židovi, oboje liječnici, preselili su se u tamošnje krajeve nekoliko godina prije rata. Isak Hantman, njezin muž, bio je kirurg, a ona zubarica. Zapravo nije bila prava liječnica, ali imala je dobru specijalističku naobrazbu – završila je stomatološku školu u Frankfurtu. Slobodoumni nisu bili, nego onako, obični Židovi, subotom su znali zapaliti svijeće, ali i otići u susjedni grad na koncert. Mjesni Židovi smatrali su ih čudacima, ali ipak su se liječili kod njih. Kad je Njemačka anektirala Poljsku, Isak je odmah rekao ženi da je svemu kraj, moraju se izvući odatle, bilo kamo. Razmišljao je čak i o Palestini. No dok su oni razmišljali i procjenjivali, stigli su Nijemci i zatvorili ih u geto...
Sjedili smo u salonu vrlo lijepog stana, namještenog u europskom stilu – staromodno i, po mome mišljenju, s izuzetnim ukusom. Domaćini su očito bili na višoj kulturnoj razini nego ja – takve stvari osjetim, jer na njih nailazim prilično rijetko. Bogata kuća. Gravure, ne plakati. Namještaj nije garniturni, nego je očito prikupljan komad po komad, a na niskom ormariću veliko meksičko keramičko čudo – drvo života ili nešto slično.
Ester je sjedila u dubokom naslonjaču, nogu podvijenih pod sobom, djevojački, zbacivši obuću – plave cipele od zmijske kože. Uvijek primjećujem takve pojedinosti. Ne naziva me mama bez razloga malograđankom. Sirotišta i dječjeg doma sjećam se po promrzlim leđima. A mojoj se majci zastrašujuće siromaštvo činilo normalnim životom. Možda joj nije bilo loše ni u Staljinovim logorima. No ja sam, kad sam se otarasila bijede, bila spremna ljubiti svaku šalicu, svaki ručnik, svaku čarapu. Erich je prve godine našeg života u Berlinu, u Prenzlauer Bergu, našao dodatni posao – kako bih ja mogla kupovati stvari: odjeću, posuđe, sve, sve, sve... Znao je da se tako liječim od prošlosti... Postupno je ta strast prolazila. No ipak su čak i ovdje, u Americi, moja omiljena razonoda garažne rasprodaje i staretinarnice... Griša, moj sadašnji muž, na to gleda popustljivo: iz Rusije je, odrastao je među ljudima gladnim svega. I moj sin Alex, koji se rodio u Americi, obožava kupovati. Pravi smo “konzumeristi”. Čini se da Ester sve to razumije.
– Uvjeti u getu činili su nam se užasnima, naprosto još nismo bili vidjeli ništa gore. Tada nismo znali za konclogore, o velikim razmjerima tog ubijanja koje se odvijalo u cijeloj Europi – smiješila se govoreći o svemu tome, i bilo je nešto posebno u izrazu njezina lica: odsutnost, tuga i još nešto neuhvatljivo, valjda mudrost. Da, razgovarale smo na poljskom, a ja u tome uživam.
– Koliko ste dugo živjeli u getu? – upitala sam.
– Manje od godine. Od jeseni ‘41. do 11. kolovoza ‘42. A zatim smo još dvije godine živjeli u Čornajoj Pušči, u partizanskom odredu. Živjeli smo u zemunicama sve do oslobođenja. Obiteljski partizanski logor. Od tristo ljudi preživjelo je sto dvadeset. S nama je bilo šestero djece. Još se dvoje rodilo u šumi. Ti i jedan dečko, ali on je umro.
– Zašto je moja majka otišla iz Čornaje Pušče? – postavila sam pitanje čiji sam odgovor znala iz majčinih riječi, ali znala sam i da majka uvijek laže. Ne, ne laže. Jednostavno ne mogu povjerovati u to što govori. Zato mi je bilo važno što će reći Ester. Ona je normalna.
– Odgovarali smo je. Dobro se sjećam kako se Isak uzrujavao zato što riskira život djece napuštajući naše sklonište. Uopće nije odgovarala. Zapravo je jedina osoba s kojom se družila u getu bio Naum Bauh, električar.
Tako sam saznala prezime svoga oca. Majka ga nikad nije spominjala. Dakle, da je ona bila normalna žena, ja bih bila Ewa Bauh. Zanimljivo.
– Pričajte mi, molim vas, o njemu – zamolila sam Ester.
– Slabo sam ga poznavala. Mislim da je bio nesvršeni inženjer.
Sjedila je nepomično, ravnih leđa, prava aristokratkinja. I bez ikakve židovske gestikulacije.
– Isak mi je govorio da je zvao jednom tog Bauha u bolnicu, još prije rata, da popravi neki uređaj. Imao je privilegiran položaj u getu. Kao i Isak, uostalom. Neki su Židovi imali posao u gradu, imali su dozvole. Isak je radio na bolničkoj recepciji. I Bauh je radio u gradu.
U getu su tvoja majka i Bauh živjeli zajedno. U nekom sobičku u lijevom krilu. Dvorac je bio napola razrušen, kad su nas otjerali onamo počeli smo ga obnavljati. Isprva smo čak kupovali nekakav građevinski materijal. Judenrat je to vodio. Sve se završilo užasno. Stvar je u tome da je Judenrat stalno davao novac bjeloruskoj policiji. Bio je u njoj neki podlac, ne sjećam se kako se zvao, lokalni načelnik, koji je obećao da akcije – razumiješ ti to? – neće zahvatiti stanovnike geta dok mu budemo plaćali. Tada su počeli likvidirati sve tamošnje Židove koji su živjeli po selima. Znali smo za to. Judenrat je kupovao vrijeme. A onaj nitkov, čak i da je htio nešto učiniti, svejedno ne bi mogao. Samo je izvlačio novac. Tada više nitko nije imao novca. Žene su davale vjenčano prstenje, posljednji nakit. I ja sam dala svoj zaručnički prsten. Ne znam pojedinosti, a sad više nisu ni važne. Neki su mislili da se život može otkupiti. Zato su, kad je bio predložen bijeg, organizirali nešto poput opće skupštine, pa je došlo do raskola: pola ih je bilo za bijeg, pola protiv. Oni koji su bili protiv smatrali su da će nakon bijega one koji ostanu žestoko progoniti... A među organizatorima bijega bilo je očajnih pravih boraca, oni su se htjeli boriti... Pomagali su im iz grada. Postojala je veza s partizanima. Mi to tada nismo znali. Ustvari je sve organizirao jedan Židov, mladić po imenu Dieter. Radio je za Gestapo kao prevoditelj. Nekako je uspijevao kriti da je Židov. Poslije su ga ulovili, ali uspio je i pobjeći. Jednom, već potkraj rata, došao je u naš logor u Čornaju Pušču. Borio se u ruskom partizanskom odredu, poslali su nam ga s kravom. Partizani su kravu kupili ili nekome oduzeli i tražili su od jednog našeg momka, mesara, da im napravi kobasice. Dieter je doveo tu kravu, naši su ga prepoznali, obradovali se, netko je donio rakiju. Sjeo je na panj i počeo govoriti o Kristu. Naši su se samo pogledavali: u tom trenutku nije moglo biti ničeg glupljeg nego govoriti o Kristu. Mislila sam da je malo šenuo. Zamisli, bio se krstio, svima je pokazivao neke ikonice. Bilo je teško povjerovati da je baš on organizirao bijeg. Početkom ‘45., nakon oslobođenja, zajedno smo se odvezli prvim vlakom u Poljsku. Netko mi je poslije rekao da je nakon rata postao katolički svećenik...
No tada, u getu, u noći prije bijega sukob je bio tako žestok da je čak izbila tučnjava. Rabin Širman, starac koji je debelo premašio osamdesetu, sve je umirio. Imao je rak prostate, Isak ga je operirao još u dvorcu. A i ta operacija..., samo mu je stavio kateter... Rabin se smjestio na stolicu, svi su zašutjeli, rekao je da će ostati ondje, da nikamo ne ide. Tko nema snage za odlazak, neka ostane. A tko ima snage za bijeg, neka ode. Isak je rekao da ćemo mi otići, pa smo i otišli. Tvoja majka otišla je sa sinom, a Naum je ostao. Nitko nije znao da je trudna. Znao je samo Isak, jer je malo prije toga dolazila k njemu, htjela je pobačaj, no on je odbio: već je previše bilo prošlo.
Ester kimnu lijepom glavicom:
– Vidiš, bio je u pravu: rodila se krasna djevojčica. I preživjela je...
Ester je izgledala izmučeno, a bilo je i kasno. Otišla sam. Dogovorile smo se da ćemo se naći. Imam čudan osjećaj – uvijek sam silno željela saznati sve tadašnje okolnosti, sve o svome ocu. A sad sam se najednom uplašila: jednako silno želim saznati – i ne želim saznati. Jer tolike godine nosim na sebi svoju prošlost, i ona se tek posljednjih godina otrgnula od mene, uz Grišu, pa djevojčica Ewa iz poljskog sirotišta u Zagorsku i cura iz sovjetskog dječjeg doma kao da više nisu ja, nego prizori iz nekog davnog filma. A sad se pruža prilika da saznam kako se sve ustvari dogodilo. Ipak, nisam si mogla predočiti što to može prisiliti mladu ženu, majku, da svoje dvoje djece ostavi u domu... Stalno mi se čini da postoji nešto što ne znam.

2.

siječanj 1986., Boston
Ester Hantman
Mislila sam da se u mojoj dobi novi ljudi više ne pojavljuju. Kao prvo, sva sam slobodna mjesta u srcu već iskoristila za umrle. Kao drugo, ovdje u Americi mnogo je dobrih ljudi, no njihovo životno iskustvo – krajnje ograničeno – čini ih plitkim i pomalo papirnatim osobama. Osim toga slutim da dob sama po sebi tvori nekakvu ljusku, pa čovjekove emocionalne reakcije slabe. Isakova smrt pokazala je i u kolikoj sam mjeri ovisila o njemu. Ovisim. Ne muči me usamljenost, ali primjećujem da me obavija poput magle. Usred tih prilično žalosnih osjećaja neočekivano se pojavila Ewa. U njezinu dolasku osjetila sam nešto sudbonosno. Mlada žena koja bi mi mogla biti kći. Bilo bi dobro porazgovarati o tome s Isakom. Uvijek je znao reći nešto duboko i za mene čak i neočekivano – iako smo potpuno jednako razmišljali. Što bi on rekao o toj djevojci? Neobično je već i to što smo se susrele. Još je neobičnije to što smo počele razgovarati o Čornajoj Pušči. Njezina majka, ona Kowaczica, bila je pravo čudovište. Isak ju je smatrao sovjetskom špijunkom. Uvijek je govorio da su Židovi mahnit narod: žestoke Židove, osobito haside s njihovim svilenim šeširima, ružnim kaputima i zakrpanim čarapama, i židovske komesare, vatrene komuniste čekiste, svrstavao je u isti psihološki tip.
Već pri našem drugom susretu Ewa je rekla nešto slično o svojoj majci, premda na drukčiji način. Neobično je što pritom nema nimalo intelektualne profinjenosti, pa čak ni pristojno obrazovanje. Po svoj prilici, snažna je karaktera, po naravi poštena: želi reći istinu samoj sebi i o samoj sebi. Žudno me ispituje, jednom je sjedila do dva sata u noći, pa joj je muž, kako se poslije pokazalo, posumnjao da ga vara ili nešto slično. Treći je put udana, posljednji joj je muž emigrant iz Rusije, desetak godina mlađi od nje. Ona kaže da je uspješni matematičar.
U svojim razgovorima uvijek dođemo do teme koja je Isaku bila bitna. Uvijek se šalio da nijedan talmudist na svijetu nije toliko razmišljao o Gospodinu Bogu koliko on, nevjernik i materijalist.
Po dobi bi nam mogla biti kći. Pa i bili smo tada u šumi, ali nije se rodila od nas, nego od drugih roditelja. Isak je govorio da je za Židove u XX. stoljeću to što nemaju djece isti dar s nebesa kao što je tijekom povijesti to bilo brojno potomstvo... On nikad nije želio djecu. Možda zato što ih nismo mogli imati? U mladosti sam prolila mnogo suza zbog jalovosti našeg braka, a on me tješio: priroda nas je učinila izabranicima, slobodni smo od ropstva rađanja djece. Kao da je predvidio kakva nas budućnost očekuje.
Kad smo izašli iz geta i našli se u Čornajoj Pušči, rekao mi je: Ester, bi li sada htjela da imamo troje djece? Iskreno sam odgovorila: Ne. Napustili smo Europu nakon Nürnberškog procesa – Isak je bio u skupini stručnjaka kao liječnik, zatočenik u getu i partizan. Nakon sudjelovanja u procesu dobili smo priliku da odemo u Palestinu, godinu prije stvaranja Izraela.
Ewa postavlja toliko pitanja da sam odlučila pročitati Isakove zapise iz tih godina. Zapravo je pisao knjigu, ali s prekidima, odgađao je. Umro je u dobi od 79 godina, u snu. Starost još nije bila nastupila, bio je krepak i energičan i nije se stigao umiroviti. Knjiga je ostala nedovršena.
Ewa me ispituje o svome ocu, Bauhu: “Možda u papirima vašeg muža ima nešto o mome ocu? Možda imam braću ili sestre? Razumijete, Ester, ja sam dijete iz sirotišta, cijeli život sanjam o obitelji!”
Isakovi papiri savršeno su složeni, zapisi su podijeljeni po godinama. Malo se bojim prihvatiti se toga. Ewa je rekla da će mi ih pomoći razvrstati – poslijeratne zapise vodio je na poljskom, a krajem 50-ih prešao je na engleski. Odbila sam – ne mogu njegove zapise dati u tuđe ruke. Inače, svi događaji iz 40-ih opisani su nakon mnogo godina. I to ne u Izraelu, nego u Americi, to jest nakon 1956., kad su ga pozvali da dođe raditi ovamo.
Još me nešto zaprepastilo u Ewinim pričama: u dobi od tri mjeseca dospjela je skupa s bratom u dom. Majka je u to vrijeme sudjelovala u organiziranju Narodne garde, ratovala, potom bila u Staljinovim logorima, a oslobođena je ‘54., kad je Ewi bilo jedanaest-dvanaest godina. Njezin brat Witek nije doživio majčin povratak.
U to doba Ewa je već bila mala katolkinja.
Vrlo je lijepa. Vanjštinom više pripada sefardskom tipu: teška crna kosa, mršavo lice, bez pretjeranosti, oči izrazito istočnjačke, ali bez imalo sanjivosti, vatrene. Kao Isakove.

3.

1959.-1983., Boston
Iz zapisa Isaka Hantmana
Cijeli me život zanima tema osobne slobode. Uvijek mi se činila najvišim dobrom. Možda sam tijekom dugoga života uspio učiniti nekoliko koraka prema slobodi, no ono s čim nisam mogao izaći na kraj, čega se nisam mogao osloboditi, jest nacionalnost. Nisam uspio prestati biti Židov. Židovstvo je nametljivo i autoritarno, prokleta grba i predivan dar, ono diktira logiku i način razmišljanja, sputava i povija. Neopozivo je, kao spol. Židovstvo ograničava slobodu. Uvijek sam htio izaći izvan njegovih granica – izlazio sam, išao sam kuda sam htio, po drugim cestama, deset, dvadeset, trideset godina, ali u određenom trenutku otkrio bih da nisam stigao nikamo.
Židovstvo je, bez ikakve sumnje, šire od judaizma. Dvadeseto stoljeće poznaje cijelu plejadu židovskih znanstvenika ateista, ali u plinske komore vodili su ih zajedno s njihovom religioznom subraćom. Prema tome, za izvanjski svijet krv je bila mjerodavniji argument. Kako god sebe određivali sami Židovi, u biti se određuju izvana: Židov je onaj koga nežidovi smatraju Židovom. Zato pokršteni Židovi nisu imali popusta: i njih su likvidirali. Sudjelovati u Nürnberškom procesu bilo mi je teže od boravka u getu i u partizanima. Filmovi, koje su Nijemci snimili u konclogorima, a Saveznici nakon oslobođenja, potkopali su moju svijest o sebi kao o Europljaninu: više nisam htio živjeti u srednjoj Europi, pa smo otišli u Palestinu. Otišli smo kako bismo bili Židovi. No za to mi je nedostajalo židovske zagriženosti.
Rat ‘48. godine nije ostavljao vremena za razmišljanje, ali kad je bio okončan – privremeno! – osjetio sam da me rane od metaka i krhotina, amputacije i plastična kirurgija nakon opekotina, bacaju u depresiju. Gdje su bili resekcija želuca, odstranjivanje žučnog kamenca, banalna apendektomija i zapletaj crijeva, mirnodopske bolesti? Primio sam se kardiokirurgije.
Palestina se tresla, cionistička država pretvarala se u vjerski simbol, Židovi u Izraelce, Arapi – u određenom smislu – u Židove. Smučilo mi se od nacionalne ideje – kako god netko gledao na nju. Što je najvažnije u židovskoj samosvijesti? Svrsishodan, na samoga sebe usmjeren intelekt. Kao agnostik i ateist koji je dospio u Izrael kao već odrastao čovjek, učinio sam ono od čega sam bježao u ranoj mladosti – odbacio obiteljske tradicije. U ono doba to je odbacivanje dovelo do raskida s obitelji. Otac mi nije oprostio. Prokleo je i mene i moju medicinu. Poslije je cijela obitelj stradala u plinskim komorama.
Otac bi bio vrlo zadovoljan kad bi saznao da sam u zreloj dobi poželio proučavati ono što su židovski dječaci proučavali tijekom dva tisućljeća, od šeste godine – Toru. Ono što mi je u djetinjstvu izazivalo dosadu i odbojnost pokazalo se iznimno zanimljivim.
Gotovo odmah nakon dolaska u Palestinu počeo sam pohađati seminare iz židovske povijesti profesora Neuhausa na Sveučilištu u Jeruzalemu. Bilo je vrlo zanimljivo. Neuhaus, sjajan znanstvenik, židovsku povijest nije promatrao kao fragment svjetske povijesti, nego kao model cjelokupnog povijesnog procesa u svijetu. Bez obzira na to što je meni takav pristup stran, predavanja su sama po sebi bila vrlo sadržajna.
Primijetio sam da je učitelju intelektualna živost studenata bila jednako važna kao i ono o čemu je predavao. Važno mu je bilo da pitanja postavljamo, izvrćemo ili čak poništavamo. Tada sam shvatio da jezgru židovske samosvijesti čini vježbanje mozga kao sadržaj života, neprekidno usavršavanje mišljenja. Upravo je to na koncu dalo marxove, freudove i einsteine. Odvojivši se od religijske osnove, mozgovi tih ljudi proradili su još intenzivnije i kvalitetnije.
Doista, suvremenu (mislim na kršćansku) povijest možemo promatrati kao logičan (Neuhaus smatra metafizički) nastavak ideje judaizma u europskom svijetu. Iznimno je zanimljivo kako se u toj točci susreću ideje kršćanskih i židovskih mudraca. Usput rečeno, oštar um kirurgu je potreban ništa manje od vještih ruku.
Upravo tada, dijelom i zbog tih dvogodišnjih predavanja, poduzeo sam najvažniji korak u svojoj profesionalnoj karijeri – prešao sam na kardiotorakalnu kirurgiju, koja me zanimala još od prijeratnog doba. Srce me, usput rečeno, nije privlačilo samo kao medicinski predmet... prije će biti da sam u toj “čudesnoj spravi koju je stvorio vrhovni umjetnik”, kako ga naziva Leonardo da Vinci, vidio neku tajnu. Potpuno nedokučivu tajnu, poput podrijetla svijeta i života... Doista, teško je predočiti na koji način taj neveliki organ, formiran od razmjerno elastičnog, mišićnog, no ipak nježnog i ranjivog tkiva, uspijeva izvršavati tako složen zadatak, pretačući godinama milijune litara krvi, prenoseći energiju neophodnu za održavanje života u najsitnijim stanicama ljudskog tijela. I baš u tom paradoksu nalazio sam tu metafizičku bit srčane aktivnosti o kojoj govorim. Ona svjedoči da srce nije crpka, ili nije samo crpka, nalik na mehaničku pumpu, da mu se aktivnost temelji na nekim višim, ne samo mehaničkim zakonima. Moju nejasnu slutnju potvrđivalo je i to što sam u suodnosima srčanih struktura i zakonitostima rada srca jasno vidio zlatni rez. Tako je kardiokirurgija za mene u znatnoj mjeri bila pokušaj da shvatim tu tajnu, da je objasnim. Proučavanjem bolesnog srca dobio sam neprocjenjiv materijal za razumijevanje toga kako narušavanje tih božanstvenih proporcija vodi do poremećaja srčane aktivnosti i na koncu do smrti. Zaključio sam da izravna kirurška intervencija u strukturu i funkciju srca mora biti usmjerena na obnovu tog zlatnog reza, na rekonstrukciju određene “božanstvene zakrivljenosti”, tako karakteristične za zdrave srčane strukture, koja se vidi u svim djelima prirode bez iznimke – u zavojnicama morskih školjki i prastarim okamenjenim školjkašima, u spiralnoj građi galaktika. Može se vidjeti u djelima arhitekata i umjetnika – u zakrivljenosti starih talijanskih trgova, u kompoziciji znamenitih slika. Uostalom, kako je rekao isti onaj Leonardo, “što više govoriš o njemu (srcu), to ćeš više zbunjivati um slušatelja”.
U Izraelu nam je odmah odlično krenulo. Ja sam postao voditelj odjela za kardiokirurgiju u divnoj klinici. Ester je otvorila privatnu stomatološku ordinaciju. Dobro nam je išlo. Kupili smo kuću u čarobnom arapskom selu Ein Karemu, koje su stanovnici napustili ‘48. Pogled na Judejsko gorje, koji se pruža odasvuda, itekako godi oku.
Jednom su na odjel dovezli mladog Arapina s ranom od noža kod srca. Uspjeli smo ga spasiti. Svoje beznadne slučajeve, pacijente koje je iščupao s drugog svijeta, liječnik voli jednako kao što oni vole njega. Sprijateljio sam se s momkom. Ispostavilo se da mu je obitelj pobjegla iz Ein Karema, ostavivši kuću i stari vrt, odmah nakon početka Rata za nezavisnost. Nisam mu rekao da živim u Ein Karemu. Nisam mogao. A i čemu?
Jednom sam se s Ester uspeo do samostana sionskih sestara u Ein Karemu. Judejsko gorje ležalo je pred nama poput stada usnulih deva.
Tada je još bila živa devedesetogodišnja nadstojnica, koja se sjećala utemeljitelja tog samostana, Pierrea Ratisbonnea, pokrštenog Židova iz Francuske. Prišla nam je, pozvala nas da večeramo s njom. Skromna večera, spravljena od povrća iz samostanskog vrta. Pitala nas je u kojoj kući živimo. Rekla je da se sjeća bivših stanara. I mnogih drugih. Doduše, mladića koji je dospio na moj operacijski stol nije se sjećala, ali je dobro poznavala njegova djeda – pomogao je zasaditi samostanski vrt... Ester i ja dotle smo već bili preuredili staru kuću, to je bila naša prva zajednička kuća i veoma smo je voljeli. Vratili smo se te večeri kući, a Ester je zaplakala. Ona, koja nije plačljiva.
U mladosti nisam htio biti Židov, nego Europljanin, a poslije obrnuto – ne Europljanin, nego Židov. Potom sam poželio da nisam ništa. I tako, nakon deset godina u Izraelu, poslije neočekivane ponude iz Amerike, još sam jednom pokušao raskinuti ako ne sa samim židovstvom, onda sa židovskim tlom – preselio sam se u Boston. Tada, 1956. godine, počelo se operirati na “suhom” srcu, to me jako zanimalo i imao sam neke ideje.
Amerika mi se veoma svidjela, zbog količine sloboda po četvornom metru. Ali i ovdje, u staroj kući sagrađenoj u engleskom stilu, u najslobodnijoj državi, živimo na zemlji koja je nekoć pripadala plemenima Wampanoag ili Pequot.
Zapravo, na zemlji već odavno nema mjesta gdje bi se Židov mogao osjećati kao kod svoje kuće u punom smislu te riječi.
Prošlo je mnogo godina i shvatio sam da sam od osobne slobode jednako daleko kao i u mladosti. Kao opsjednut sam se bavio ne samo svakodnevnom kirurškom praksom nego i pokusima, neprekidno kršeći jednu od sedam Noinih zapovijedi upućenih ne samo Židovima nego i cijelom čovječanstvu: ne budi okrutan prema životinjama. Jadni moji primati... Nisu oni krivi što im je krvotok tako sličan ljudskome. Možda je upravo ta sposobnost “pripadanja ideji” ono što određuje židovstvo?
Visoki intenzitet. Sjetio sam se neobičnog mladića Dietera Steina, koji je organizirao bijeg iz emskog geta. Najprije je iz idejnih pobuda počeo raditi za Gestapo – spašavao je ljude iz vražjih šapa. Zatim se krstio – kako bi opet spašavao ljude iz vražjih šapa. Posljednji put sreo sam ga u razvaljenom vlaku koji nas je vozio u Krakov. Stajali smo noću na platformi, rekao mi je da ide onamo stupiti u samostan.
Nisam izdržao, pa sam ga upitao:
– Spašavati ljude?
Bilo mu je naoko 17 godina – mršavi, omaleni židovski momak – kako su ga Nijemci mogli zamijeniti s Poljakom? Dječji osmijeh.
– Otprilike, pane doktore. Spasili ste me zato da mogu služiti Gospodinu.
I tada sam se sjetio da sam svojedobno jamčio za njega pred ruskim partizanima. Pamćenje izbacuje sve s čim se teško nosi. A kako bih inače mogao živjeti kad bih se sjećao svih onih materijala koje sam morao pregledati za vrijeme Nürnberškog procesa?

4.

siječanj 1946., Wroclaw
Efraim Cvik Avigdoru Steinu
Avigdore!
Znaš li da sam pronašao Dietera još u kolovozu 45.? Živ je! Ali je u samostanu! Kad sam saznao da je otišao u samostan, nisam mogao povjerovati vlastitim ušima. Ta bili smo zajedno u “Akivi”, bili smo cionisti, pripremali se za preseljenje u Izrael – i eto ti! Samostan! Nije nas mnogo preživjelo rat, on je imao sreće! I to zato da bi otišao u samostan? Čim se pročulo da je u Krakovu, otišao sam onamo. Bio sam uvjeren – i dosad se nisam posve razuvjerio – da su ga onamo namamili nekom lukavštinom. Da budem iskren, za svaki slučaj ponio sam sa sobom oružje – imam dobar trofejni Walther.
Dvadesetak kilometara od Krakova našao sam taj karmelićanski samostan.
Ne puštaju me unutra – stari vratar sjedi i ne pušta. Priprijetio sam mu pištoljem, pustio me, a ja ravno k prioru – a ondje sjedi još jedan tupavac, nešto kao čekaonica. Opet vadim pištolj. Ukratko, izlazi nadstojnik – star, sijed, krupan tip. Uđite, pane – zove me u kabinet.
Sjednem i stavim pištolj na stol: Dovedite, velim, moga prijatelja Dietera Steina. Ovaj veli: svakako. Samo maknite oružje i pričekajte deset minuta.
I stvarno, nakon deset minuta dolazi Dieter. Ne nosi mantiju, samo radnu kutu, ruke su mu prljave. Zagrlili smo se, izljubili.
Došao sam, velim, po tebe. Ideš sa mnom. On se smješka: Ne, Efraime, odlučio sam ostati ovdje.
– Jesi li poludio? – pitam ja.
Vidim, nadstojnik sjedi za svojim golemim stolom i smješka se. Baš sam pobjesnio – kao da mi se ruga! Zašto je tako siguran da neću odvesti Dietera?
– Smješkate se? – povikao sam. – Namamili ste dobrog momka i smješkate se? Vi ste majstori obmane! Što će vam on, nije vam bilo dosta Židova?
A ovaj će: Mi nikoga ne zadržavamo, mladiću. Kod nas nema nasilja. Vi ste došli s pištoljem. Ako vaš prijatelj želi otići s vama, neka ide.
A Dieter stoji i smješka se kao budala. Bogami, kao pravi idiot. I na njega sam podviknuo: Hajde, skupi prnje pa idemo!
On vrti glavom. Tada sam shvatio da su ga nečime opili ili začarali.
– Idemo! – velim mu ja. – Nitko te ovdje ne zadržava! Ovo nije mjesto za Židova!
Avigdore, tada sam vidio da se međusobno pogledavaju – nadstojnik i Dieter. Kao da sam ja lud. Uglavnom, što da ti kažem, proveo sam ondje tri dana. Dieter je, naravno, lud, ali ne u uobičajenom smislu. Nešto mu se poremetilo u glavi. Po ponašanju je potpuno normalan – ne jede travu, ali u glavi mu je čisto ludilo, i to baš na temu Boga. Bio je normalan dečko, pravi prijatelj, pametan, ništa loše ne može se reći o njemu, uvijek svima spreman pomoći, i svojima, i tuđima, i što je najvažnije – preživio je! I eto ti sad!
Nakon tri dana rastali smo se. Rekao mi je da ostatak života želi posvetiti služenju Gospodinu. Ali, zašto njihovu Gospodinu? Zar mi nemamo svoga Boga? I nisam ga uspio uvjeriti da može bilo gdje služiti Gospodinu, ne mora baš u katoličkom samostanu. Dvadeset tri su nam godine – vršnjaci smo. Može postati liječnik, učitelj, kao da ima malo načina da služi?
Uglavnom, Avigdore, žao mi je momka. Dođi, možda tebe posluša. Donesi mu fotografije iz Palestine, ne znam, možda ga nagovoriš. Na kraju krajeva, ako toliko voli židovski narod, zašto ga napušta radi drugih?
Ja sam se zasad nastanio u Wroclawu, ne znam kako će biti dalje, ali više ne razmišljam o preseljenju u Palestinu. Želim graditi novu Poljsku. Vladaju rasulo i siromaštvo, protiv toga se treba boriti i graditi zemlju.
Pozdrav tebi i tvojoj ženi.

Tvoj Efraim Cvik

5.

Napulj 1959., luka Mergellina
Daniel Stein Władysławu Klechu
... nikakav štap, samo torbu. Osam dana proveo sam u samostanskom domu. Ustajao sam kao i svi u četiri radi molitve pa išao s braćom u blagovaonicu. Nakon doručka ekonom mi je davao zadatke, a ja sam ih izvršavao kako sam znao. Živio sam tako tjedan dana, svi su čekali biskupa, pa tako i ja: obećali su mi novac za put u Haifu. Novca uopće nisam imao. Jednog jutra ekonom mi kaže: Otiđi na izlet u Pompeje. Na postaji sam sjeo u autobus i krenuo. Put je zbog ljepote bio gotovo nepodnošljiv za oči: Napuljski zaljev, Capri – sve bliješti. Jadna naša Poljska – nisu je zapali ni toplo more ni sunce. Ovdje je sve puno raslinja i riba. I u ribarnici osjećaš takvu radost i ushit od ljepote riba i svakakvih morskih stvorenja. Doduše, ima i strašnih, no više čudnovatih.
U Pompejima isprva nisam imao uspjeha – u raskopani grad ne puštaju, muzej je zatvoren, zaposlenici štrajkaju. Eh, mislim si, čudesna je zemlja ta Italija. Volio bih vidjeti štrajk u krakovskom Wawelu! Tako nisam dospio u antički grad. Ipak, hodam, promatram okolicu razrušenog grada, Vezuv – gora tako nježnih obrisa, uopće ne izaziva strah, nitko ne bi posumnjao da je prije dvije tisuće godina pokazao svoju podmuklost. Novca imam za kartu za povratak i za pizzu biancu, to jest za komad kruha. Idem kroz moderni grad i ugledam crkvu. Novogradnja, ništa posebno u arhitektonskom smislu. Oko podneva je najveća žega, mislim si, svratit ću unutra, odmorit ću se u hladovini. Crkva Santa Maria del Rosario.
Ah, Władek, tako počinje priča koja kao da je izmišljena baš radi mene – u crkvi ugledah kolekciju zavjetnih darova. To su dokazi zahvalnosti onih koji su doživjeli čudo moleći se Majci Božjoj. Obično su to, kao što znamo, srebrni predmeti koji prikazuju ruke, noge, uši – one organe koji su iscijeljeni. Ovdje nema ni ruku ni nogu, nego vise slike djece i njihovih roditelja, na kojima su ta čudesa prikazana nevještim i zahvalnim rukama. Naslikan je požar iz kojeg izvlače dijete – nacrtalo ga je dijete, i njegov otac, i vatrogasac. Tri slike. Neki vojnik iz Prvoga svjetskog rata koji se zavjetovao da će se, vrati li se živ, oženiti siročetom – i naslikana je cijela priča: vojnik se u ratu moli usred plamena, stiže kući, a nadstojnica samostana dovodi mu djevojku. Zatim se ta djevojka razboli i na samrti je, a bivši vojnik moli se Majci Božjoj za njezino ozdravljenje, i evo ih gdje ih je sve troje naslikao njihov petogodišnji sin... Neki vozač, koji je preživio nesreću na planinskom prijevoju, donio je Majci Božjoj svoju vozačku dozvolu, a netko joj poklanja vojna odlikovanja. Koliko milosti i koliko zahvalnosti!
No to nije sve – izašla je redovnica, ispripovijedala kako to proslavljeno mjesto postoji zahvaljujući trudu odvjetnika po imenu Bartolo Longo. Bio je siromašan, ali obrazovao se i vodio je poslove jedne bogate napuljske udovice. Doživio je ukazanje – Majka Božja naredila mu je da ovdje sagradi crkvu. Rekao joj je da je siromašan, i tada ga je Djevica upitala ima li jednu liru. Imao je. I tada je rekla da će to biti crkva siromašnih, da za tu crkvu mora skupljati liru po liru. Od siromašnih, od bogatih, svejedno – po jednu liru. Počeo je skupljati, ali ipak nije bilo dovoljno, i tada je udovica za koju je radio priložila ostatak. Ubrzo su se vjenčali i ovdje osnovali sirotište – gdje je i zahvalni vojnik došao do svoje zaručnice. A potom su otvorili i starački dom. I velike blagotvorne sile pojavile su se ondje – mnogi su ozdravljali, primali razne milosti. Sad je Bartolo Longo proglašen “slugom Gospodnjim”. To je prvi korak prema svetosti.
Kad sam izašao iz crkve, na nebu je zagrmjelo i počela je vrlo jaka oluja. Grmljavina i sijevanje bili su tako moćni, a sve je to dolazilo iz smjera Vezuva, pa mi je palo na pamet kako to Vezuv podsjeća na sebe iz davnina...
Vratio sam se u Napulj, a ujutro je došao biskup i dao mi novac za put. Otišao sam u luku i kupio kartu za brod. Plovi u Haifu za tri dana. Evo, sjedim i pišem ti pismo. Sjećaš li se, zadržavao si me, smatrao si da čovjek treba biti ondje kamo su ga postavili. Možda si i u pravu, no ja sam uvjeren da mi je mjesto baš u Izraelu, a dokaz za to je da mi od početka putovanja sve ide na ruku. Uvijek postoji osjećaj ideš li protiv providnosti ili na njezin poziv. Neka te čuva Bog, Władek. Pozdrav ocu Kazimierzu. Pisat ću kad stignem.
Daniel

6.

Napulj 1959.
Daniel Stein Avigdoru Steinu
Brzojav
DOČEKAJ 12. LIPNJA U HAIFSKOJ LUCI STP DANIEL

7.

Turistička brošura “Posjetite Haifu”
Haifa se prostire po padinama glasovite biblijske gore Karmel i u njezinu podnožju. U usporedbi s ostalim naseljima u zemlji Haifa je mlad grad, utemeljena je u rimsko doba. U XI. stoljeću, u doba križara, doživjela je kratkotrajan procvat, a krajem XIX. Stoljeća bila je arapsko seoce. Svojedobno je bila središte ilegalne imigracije, većina židovskih povratnika s početka XX. stoljeća stizala je u Palestinu preko njezine morske luke.
Krajolik Haife krasi gora Karmel. Riječ je o planinskom lancu dugom 25 kilometara. Najviša točka lanca je na 546 metara. Lokalno tlo vrlo je plodno, u stara vremena padine su bile pune vinograda i vrtova.
U dalekoj davnini lokalno pogansko stanovništvo smatralo je Karmel Baalovim prebivalištem, i na vrhu su otkriveni tragovi poganskog kulta. Tu su se Feničani klanjali lokalnom božanstvu Hadadu. Rimski car Vespazijan prinosio je na toj gori žrtvu Jupiteru, tu je bio oltar i hram Zeusa Karmelskog.
Karmel štuju vjernici triju monoteističkih religija. Smatra se da je na gori živio prorok Ilija. Vodiči pokazuju nekoliko spilja u kojima se prorok skrivao. Odatle je prema predaji uzašao na nebo.
Karmel je mjesto drevnih samostana. Smatra se da su prve osnovali još u pretkršćansko doba preteče kršćanskih isposnika – židovski nazirejci.
S pobjedom kršćanstva tu je nikla cijela mreža samostana. Križari su 1150. ondje našli već drevne bizantske samostane.
Najveći i najpoznatiji sad je katolički samostan Reda bosih karmelićana. Samostan tog reda na Karmelu je od XIII. stoljeća. Mnogo su ga puta rušili i obnavljali. U sadašnjem obliku postoji od početka XIX. stoljeća. Stoji na jugozapadnoj strani gore na visini od 230 metara.
Nedaleko od samostana nalazi se zdanje sa svjetionikom. Iznad ulaza je Gospin kip. To se zdanje naziva “Stella Maris” – zvijezda vodilja mornara.
Silazeći s planine od postaje metroa Gan Ha’em stižemo do jedne od glavnih znamenitosti Haife – behaističkog hrama, koji se nalazi na području takozvanih perzijskih vrtova. Taj je hram svjetski centar behaističke religije. Utemeljitelja i proroka behaizma El-Bába (Sejida Alija Muhameda iz Širaza) iranske su vlasti proglasile otpadnikom od vjere i 1850. ga pogubile. Prorokovi posmrtni ostaci čuvaju se u behaističkom hramu. Danas u svijetu ima nekoliko stotina tisuća sljedbenika behaizma.
Behaisti smatraju da je njihova religija upila sve najbolje od judaizma, islama i kršćanstva. Bit njihova učenja izražava se riječima: “Zemlja je jedna država i svi su ljudi građani te države.” Zanimljiva su neka osnovna pravila behaizma: jedinstveni Bog, jedinstvena religija, jedinstveno čovječanstvo, nepokolebljiva potraga za istinom, sklad između znanosti i religije, odbijanje predrasuda, dogmi i praznovjerja.
Po industrijskoj važnosti Haifa je drugi izraelski grad nakon Tel Aviva.
Luka u Haifi glavna je luka u zemlji. Počela se graditi 1929., završena je 1933. Ima veliko brodogradilište. Osim toga, širenjem željezničke mreže za vrijeme britanskog mandata Haifa se pretvorila u željezničko čvorište Palestine.
U Haifi se nalazi jedina linija metroa u zemlji, otvorena je 1959. godine. Linija ima svega šest postaja – vozi od podnožja gore Karmel pa sve do postaje – Majčin vrt, već na samom gorskom lancu središnjeg Karmela. Kod postaje je predivan park, u kojemu se nalaze mjesni zoološki vrt i Povijesni muzej staroga svijeta.
U gradu je i najstarije tehničko sveučilište u zemlji, takozvani Technion, utemeljen 1912. godine.
Grad ima povijesni i umjetnički muzej. Gradski muzej Haife ima tri odjela – drevne umjetnosti, etnografije i suvremene umjetnosti. Mogu se posjetiti i Muzej glazbe, Muzej ilegalne imigracije i Pomorski muzej.
Na rtu Karmelu nalaze se arheološke iskopine Tel Šikmona (Brežuljak smokvi). Na mjestu iskopina otkriveni su ostaci građevina od doba kralja Salomona do razdoblja Seleukida (II. stoljeće pr. n. e.).
Onamo se može stići i gradskim autobusima broj 43,44 i 47.
Za razgledanje grada može se naručiti turistički obilazak s iskusnim vodičima koji se služe mnogim jezicima.

8.

mošav Nof Ha-Galil, Galileja, 1996.
Iz razgovora Ewe Manukjan i Avigdora Steina
(Zvučni zapis koji je Ewa preslušala i zapisala nakon posjeta obitelji Avigdora i Milke Stein)
PRVA VRPCA

AVIGDOR. Izvoli, uključi magnetofon! Ali neću reći ništa posebno!
EWA. Pamćenje mi je slabo, bojim se da ne zaboravim nešto važno. Kad sam u Emsku razgovarala s Danielom, nakon razgovora bih došla u hotel i sve zapisala u bilježnicu – da se nijedna riječ ne izgubi.
AVIGDOR. Riječi moga brata možda je i vrijedilo zapisivati. A moje? Kad se vratio iz Bjelorusije između ostalog pričao je i o tebi. Djevojčica koju su stavili u rukav bunde! Što bi htjela saznati od mene?
EWA. Sve. Odakle ste rodom, iz kakve obitelji, kako ste živjeli do rata... I zašto je Daniel bio takav...
AVIGDOR. Doputovala si iz Amerike da bi me ispitivala o našoj obitelji? Naravno, ispričat ću ti. A zašto je bio takav kakav je bio neću ti reći. Sam sam o tome mnogo razmišljao. Od djetinjstva se razlikovao od drugih. Prije sam mislio da je tako poseban zato što je uvijek govorio da. Kad bi od njega nešto tražili, nešto htjeli, uvijek je bio spreman reći – da. Poslije, kad smo se ponovno sreli ovdje, vidio sam da ponekad zna reći ne. Tako da stvar nije u tome. Da budem iskren, nikad nisam shvatio. Bio je jedini takav u našoj obitelji. A obitelj je bila posve obična, živjeli smo u južnoj Poljskoj, to je djelić zemlje koji je prelazio iz ruke u ruku i pripadao je Austrougarskoj, Poljskoj, a nekoć je bio u sastavu Galičke Kneževine. Brat i ja rodili smo se u osiromašenom selu s poljsko-židovskim stanovništvom. Naš otac Elias Stein bio je Židov s vojnom školom, što je bilo moguće samo u Austrougarskoj. Premda je ispovijedao judaizam, pohađao sinagogu i družio se s pripadnicima svoje vjere, cijenio je svjetovno obrazovanje, a kad je razmišljao o kulturi, mislio je baš na njemačku. Bio je vojnik, i to mu se sviđalo. Osam godina služio je u austro-ugarskoj vojsci, počeo je službu kao vojnik, završio je s dočasničkim činom, a godine provedene u vojnoj službi smatrao je najboljima u životu.
Svoju posljednju odoru – dočasničku – čuvao je u ormaru kao relikviju i ponio ju je sa sobom onoga dana, 2. rujna ‘39., kad smo se svi našli u mnoštvu izbjeglica koje su pokušavale umaknuti pred njemačkom okupacijom. Roditelji su se vjenčali 1914., još prije Prvoga svjetskog rata, za vrijeme nekog prekida u očevoj vojnoj službi. Majka je bila njegova daljnja rođakinja. Takvi dogovoreni brakovi između rođaka bili su uobičajeni među Židovima. Majka je bila obrazovana djevojka – uspjela se školovati u činovničkoj školi. Vjenčali su se nakon duge veze. Sada, nakon toliko vremena, mislim da su se voljeli, ali bili su previše različitih karaktera. Majka je bila dvije godine starija od oca, već je imala trideset, to jest bila je usidjelica – prema običajima onoga doba i onih krajeva djevojke su obično udavali najkasnije sa šesnaest. Majka je imala miraz, od tetke je naslijedila kuću s krčmom. I prije udaje je radila. Doduše, taj je posao donosio beznačajan prihod, a bio je naporan – jedva je spajala kraj s krajem, ali cijeli život čuvala je neku smiješnu iluziju o veličini svoga imutka: većina oko nje bila je još siromašnija. Udavši se, računala je na to da će muž preuzeti krčmu. Tada još nije znala da je za muža odabrala vrlo nepraktičnog čovjeka.
Rad u krčmi ocu se nije sviđao, on je težio obrazovanim, pametnim ljudima, a ondje su sve društvo činili pijani poljski seljaci. Ali nije dugo prodavao votku – počeo je Prvi svjetski rat, pa je otišao ratovati. Majka se vratila trgovini, a otac – topovima. Sačuvala se njegova fotografija iz tih godina – vojničina s brkovima u svečanoj vojnoj odori. Gleda s ponosom. Do 1918. sve se promijenilo: rat je izgubljen, a rodno selo pripalo je Poljskoj. Iz kulturne Austrije gdje se govori njemački kao da su se svi preselili u siromašnu i zaostalu Poljsku. Otac se do kraja života držao njemačke orijentacije. S poljskoga je uvijek rado prelazio na njemački. Jidiš, glavni jezik poljskih Židova, u kući se gotovo nije govorio. Godine 1922. rodio se moj stariji brat, kasno rođeno dijete, ali ne i posljednje. Dvije godine poslije rodio sam se ja. Dali su nam tradicionalna židovska imena – Daniel i Avigdor, ali u ispravama su pisala plemenita arijska imena – Dieter i Wilfried. To su imena našeg djetinjstva, tako su nas zvali u školi. Brat se vratio svome drevnom imenu kad se zaredio, a ja stigavši u Palestinu.
Živjeli smo jako teško. Majka je stalno trčkarala po kući i po krčmi. Potom je otac kupio dućan – krčma mu se nije sviđala. Taj dućan bio je prvi u nizu njegovih trgovačkih neuspjeha. Svi su pothvati propadali, no prvih je godina majka zacijelo još gajila neke iluzije o poslovnim sposobnostima svoga muža. Potom je postalo jasno da je uspješan jedino u dugovima.
Tih smo godina obožavali oca i s njim smo provodili mnogo vremena. Imao je vojničku, romantičnu prošlost, neprekidno je govorio o vojnoj službi. To je bila jedna od najboljih uloga njegova života – vojnička. Ratovao je u austrijskoj vojsci, ali upravo mu se njemački vojni stroj činio vrhuncem savršenstva, pa je pred nama klincima držao oduševljene govore o Bismarcku i Clausewitzu. Nije doživio potpuni slom njemačkog militarizma, jer ga je taj savršeni mehanizam samljeo zajedno sa šest milijuna njegovih istovjeraca. Izgleda da se nije uspio odreći posljednje iluzije – o svjetskoj nadmoći njemačke kulture. Čitao je Goethea i obožavao Mozarta.
Sad kad sam i sam davno prešao onu dob u kojoj su roditelji stradali u konclogorima, kudikamo bolje shvaćam njihov dirljiv i nervozan odnos. Otac je pripadao onom tipu koji je Šalom Alejhem nazvao “čovjekom zraka”. Stotine ideja rojile su mu se u glavi, ali nijedan njegov pothvat nije donio uspjeh. Kule koje je gradio u zraku rušile su se jedna za drugom, a on je pritom zapadao u histeriju, padao duhom.
Majka je imala jak karakter, pa je između roditelja često dolazilo do sukoba. Otac je zahtijevao da ga ona spašava, da posuđuje novac od bogatijih susjeda ili od sestara. Doista su mu katkad pomagali da se izbavi iz teške situacije. Roditelji su se često svađali, ali uza sve to bili su složan par, nakon burnih svađa slijedila bi pomirenja, a mislim da je majka žalila oca.
Nismo uspjeli saznati ništa o tome kako su skončali. U logoru smrti. To je sigurno.
EWA. Kad ste se rastali od roditelja?
AVIGDOR. 3. rujna 1939. Rastali smo se na cesti zakrčenoj gomilama izbjeglica. Svi su predosjećali da se rastajemo zauvijek. Dieter je imao sedamnaest godina, a ja petnaest. I nas je čekao rastanak – na gotovo dvadeset godina.
Obožavao sam starijeg brata: nikad nije bilo ni traga suparništva između nas. Možda zato što se prema meni uvijek odnosio kao stariji brat prema mlađemu: igrao se sa mnom, brinuo se o meni, štitio me. Iako je razlika u dobi između nas oko dvije godine, u školu su nas poslali istodobno. A i kakva je to bila škola – poljska, za seljačku djecu. U jednoj prostoriji sjedili su klinci svih uzrasta. Razina obrazovanja bila je više nego skromna, ali učili su nas čitati i pisati. Vjeronauk nismo imali – u to doba više nije bilo hedera u selu: u cijeloj okolici nije bilo više od dvadeset židovskih obitelji. Djece je bilo malo. Ali još su postojali židovsko groblje i sinagoga. Znam da sada više ničega nema.
EWA. Putovali ste onamo?
AVIGDOR. A što ću ondje? Nema ni grobova. Djetinjstvo kao djetinjstvo: rječica, šuma, igre. Odrasli su jako teško živjeli – poratna kriza.
EWA. A čega se sjećate iz tih godina?
AVIGDOR. Selidbi. Tada su se svi – i Poljaci i Židovi – selili u gradove. Sela su se praznila. Počelo je veliko židovsko iseljavanje: oni pragmatičniji otišli su u Ameriku, drugi, zaneseni cionizmom, u Palestinu. Ali naše obitelji to se gotovo nije ticalo: majka se držala svoje krčme kao da je riječ o naslijeđenom dvorcu.
Majka je imala dvije velike ideje – sačuvati svoje vlasništvo, krčmu, i obrazovati nas. Osim toga vidjelo se da je Dieter vrlo sposoban. Počeo je to pokazivati vrlo rano. U djetinjstvu smo bili vrlo slični, baš poput blizanaca, ali brat se razlikovao od mene velikim sposobnostima. To me nikad nije vrijeđalo, tim više što sam imao svoj mali dar – dobre ruke, pa mi je mnogo bolje išao svaki rad – i s drvom i sa željezom. Vidiš, i ovdje, u Izraelu, iako nisam stekao visoko obrazovanje, uvijek sam se razumio u poljoprivredne strojeve. Još i danas, kad se nešto pokvari, trče k meni. Bez obzira na to što sam već u mirovini. Ali ovdje sve poznajem, u ovom sam mošavu od prvoga dana.
EWA. Mošav je isto što i kibuc?
AVIGDOR. Mošav je zajednica vlasnika zemljišnih parcela, a u kibucu vlada pravi socijalizam, sve je društveno, kao što je bilo u sovjetskim kolhozima. Ne prekidaj me, zaboravio sam gdje sam stao... Da, na Dieteru... Iako smo mi ovdje davno zaboravili njegovo njemačko ime – Daniel i Daniel... Uglavnom, kad je navršio sedam godina, sebi ga je uzela tetka iz susjednog gradića kako bi mogao pohađati dobru židovsku školu.
Ta je škola bila iznimna – u istočnoj Poljskoj nije postojalo išta slično. To je bio posljednji primjer austro-ugarske pedagoške ustanove. Kao prvo, škola je bila svjetovnog, a ne vjerskog karaktera; kao drugo, nastava se održavala na njemačkom jeziku. Ustvari, škola se smatrala židovskom samo zato što su je financirali Židovi i zato što su Židovi činili većinu nastavnika.
U to doba bilo je iznimno važno na kojem se jeziku održava nastava. Njemačko obrazovanje cijenilo se više od poljskoga, da ne govorimo o jidišu ili starohebrejskom, na kojima se održavala nastava u vjerskim školama. Usprkos svojim iznimnim lingvističkim sposobnostima, Daniel je slabo znao jidiš. Očito se sudbina pobrinula... Stvar je u tome da u njegovu govoru uopće nije bilo židovskog naglaska. A kad je govorio na stranim jezicima, imao je upadljiv poljski naglasak. Čak je i na ivritu, koji je svladao vrlo brzo i odlično ga govorio, čitao knjige koje ja ni u ruke ne mogu uzeti, ni naslov im ne znam pročitati, govorio s poljskim akcentom. Nećeš vjerovati – ali ja govorim bolje. Bez naglaska.
Za četiri godine brat je završio osnovnu školu. Kući su ga dovodili samo ljeti, zimi nije dolazio često. Željeznica tada nije postojala, četrdeset vrsta ne možeš propješačiti, a konji – ili bi otac otišao nekamo poslom ili bi konje dao partneru. Otac je u to vrijeme pokušavao trgovati drvom ili takvo što... ali ni to mu nije išlo. Kad bi brat ljeti stigao kući, to je za mene bio blagdan. Mnogo mi je pripovijedao. Ponekad mi se čini da su praznine u mome obrazovanju u određenoj mjeri popunjavali upravo ti razgovori. Znao je o teškim temama govoriti vrlo jednostavno i razumljivo.
Potom je opet imao sreće sa školom: primili su ga u Državnu školu Jozefa Pilsudskog. Smatrali su je najboljom u gradu. Primala je židovsku djecu. Nastava je bila na poljskom jeziku, katolici i Židovi razdvajali su se samo kad su imali nastavu iz religijskih predmeta.
MILKA. A da možda prekinete pa da poslužim ručak? Već je sve spremno.
AVIGDOR. Da, može. Trebaš li pomoć?
MILKA. Ne treba, samo se premjestite da prostrem stolnjak.
DRUGA VRPCA

EWA. Oho, židovska jela! Mesna juha s knedlama! Vratina!
MILKA. Zar i u Americi Židovi jedu takva jela?
EWA. Samo u nekim obiteljima. Moja starija prijateljica kuha. Ja inače ne volim kuhati.
AVIGDOR. Uopće ne kuhaš?
EWA. Zapravo ne. Muž mi je Armenac, uvijek je volio kuhati, i sad kad pozovem goste, sam sprema svakakva armenska jela.
AVIGDOR. Armenska su jela nešto posve drugo, poput arapske kuhinje.
MILKA. Jedite, jedite!
EWA. Ne, nisu, uvjeravam vas. Imaju turskih jela, to je istina. Ali kuhinja im je mnogo profinjenija. Vrlo ukusna. No u ovoj židovskoj hrani kao da se osjeti miris doma. To je pamćenje gena. Odrastala sam po sirotištima i u djetinjstvu me nitko nije hranio mesnim juhama...
AVIGDOR. Gdje smo stali?
EWA. Počeli ste govoriti o Školi Jozef Pilsudski. No htjela bih još ponešto saznati o toj organizaciji “Akiva” kojoj ste pristupili.
AVIGDOR. Ewa, sve u svoje vrijeme. U školi je još naučio... ovo će te zanimati, jer je kasnije to umijeće Danielu jako dobro došlo.
Slušaj...
Židovi su u školi bili, dakako, u manjini, no moj je brat imao sreće, jer je išao u razred s našim bratićem. Odnos prema Židovima u razredu bio je potpuno normalan. Možda sam u zabludi, ali uvijek mi se činilo da je antisemitizam obrnuto proporcionalan kulturnoj i intelektualnoj razini. U Danielovu razredu bila su djeca iz najkulturnijih poljskih obitelji u gradu. U svakom slučaju, ni on ni njegov bratić nisu morali šakama braniti svoje dostojanstvo. Daniel se uopće nije tukao – to mu nije bilo u naravi. Iskreno rečeno, ni ja baš nisam primjećivao izljeve antisemitizma, iako sam pohađao profesionalnu školu, nešto poput obrtničke škole, a ondje su djeca bila priprostija. Mislim da se Daniel prvi put susreo s antisemitizmom kad ga nisu primili u izviđačku grupu. To ga je jako mučilo. Ni danas ne znam jesu li takva bila pravila izviđačke organizacije ili voditelj jednostavno nije htio primiti židovskog dječaka, ali Daniela su odbili. Bio je to udarac. Inače je imao mnogo prijatelja među Poljacima. Ne osobito bliskih, doduše.
Zato mu je jedan njegov poljski prijatelj, sin poljskoga konjaničkog časnika, ni sam to ne znajući, učinio veliku uslugu. To je priča koju sam htio ispripovijedati. Otac tog momka – zaboravio sam mu prezime – bio je pukovnik poljske vojske, vodio je jahačku školu, gdje je Daniel s razrednim kolegama dvaput tjedno jahao. Ta aktivnost, nimalo židovska, jako se svidjela Danielu, i nekoliko se godina bavio tim aristokratskim sportom. Postao je dobar jahač, a nekoliko godina poslije ta mu je vještina možda spasila život.
Ljeti prije završnog razreda Daniel se vratio kući na praznike i te smo se godine osobito zbližili. Razlika u dobi više se nije osjećala. Imali smo nove zajedničke interese, a u obiteljskim razgovorima pojavila se nova tema – Palestina. Stupili smo u “Akivu”, organizaciju cionističke mladeži, sastajali smo se gotovo svake večeri. Gotovo sve je bilo kao među izviđačima: sport, izleti, noćenje u prirodi, razvijanje izdržljivosti, odanosti. No razlika je bila u tome što je “Akiva” bila židovska organizacija – i politička i općeobrazovna. Učili su nas ivrit, židovsku povijest i tradiciju. Cionizam u “Akivi” nije bio vjerski – judaizam ih nije zanimao. Nudili su nam židovsku tradiciju, to jest način života i načela moralnog ponašanja, a filozofsku bazu činili su altruizam, pacifizam i snošljivost, prijezir prema zgrtanju: jednostavne, ali vrlo privlačne stvari. To nam je postalo životnom filozofijom. U svakom slučaju, u “Akivi” nije bilo ni šovinizma ni antikomunizma. U cionizmu je postojala jaka socijalistička tendencija, i dan-danas se osjeti u Izraelu. Nisam se slučajno našao u mošavu, sviđala mi se ta ideja – Židov koji obrađuje zemlju i živi od plodova svoga rada. Živim ovdje otkad sam se preselio u Izrael, od 1941. Danas mlade nećeš dovući ovamo. Moja djeca nisu htjela ni čuti o tome da ostanu ovdje živjeti. Odlazili su čim su odrasli. A najmlađi sin, Alon, on je od kuće otišao sa šesnaest.
“Akiva” nam je postala drugi dom. Brat i ja odlazili smo ujutro, a vraćali se navečer. Proživljavali smo nov osjećaj – postali smo dijelom grupe ujedinjene zajedničkim vrijednostima. Vjerojatno su naši religiozni vršnjaci zajedništvo s drugima osjećali kroz bogoslužje, ali nas to nije zahvatilo. Iako smo u propisanoj dobi od trinaest godina prošli barmicvu – valjda znaš što je to? – ispit i blagdan punoljetnosti. Ali to ni na mene ni na brata nije ostavilo jak dojam. Jednostavno je bio takav običaj. Majka je htjela da ne napuštamo tradiciju.
Aktivnosti u “Akivi” širile su nam kulturni horizont. Sad su nam se roditeljske predodžbe o životu činile provincijskima – brinuli su se samo za kruh nasušni. Nositeljima viših vrijednosti činili su nam se naši učitelji.
Brat i ja maštali smo o preseljenju u Palestinu, a roditelji nisu bili previše oduševljeni tom idejom. Već su osjećali da nisu u prikladnoj dobi za takve junačke pothvate kao što je osvajanje novih zemalja. I sami smo shvaćali da su malo prestari za takve promjene, a nismo ih htjeli ostaviti same, bez potpore pod stare dane. Osim toga nismo imali novca. U to su vrijeme britanske vlasti dopuštale doseljavanje Židova u okviru godišnje kvote, ali tražili su novčani zalog od doseljenika na teritorij pod mandatom. Mladi do osamnaest godina dobivali su potvrde besplatno, tako da su bratu i meni vrata bila otvorena.
Godine 1938. došli smo na ideju da jedan od nas ode, a drugi ostane s roditeljima. Među raznim varijantama odlaska razmatrao se i Danielov upis na Sveučilište u Jeruzalemu. Uzimajući u obzir njegove sjajne uspjehe, to nije bila loša ideja. No i ona je zahtijevala financijska ulaganja. Iako su potvrde za mlade do 18 godina bile besplatne, karta je bila skupa, a trebalo je platiti i školovanje. Osim toga pred bratom je bila još cijela školska godina, a već je imao sedamnaest. Tada su majčine sestre odlučile podržati nećaka i skupiti potreban novac – obiteljski šešir počeo je kružiti. U međuvremenu trebalo je zapeti, vanredno položiti završne ispite. Maturalnu svjedodžbu dobio je godinu prije svojih razrednih kolega.
A onda se završio jedan život, a počeo drugi. Ali ne onaj o kojem su svi sanjali. Došao je 1. rujna 1939. – započela je njemačka okupacija Poljske.
MILKA. Ne možete istodobno jesti i razgovarati?
AVIGDOR. Ja sam već pojeo!
MILKA. Ti si pojeo, a Ewa ima pun tanjur!
EWA. Recite, kako ste se našli nakon tolikih godina? Koliko se godina niste vidjeli?
AVIGDOR. Osamnaest, od 41 . do ‘59. Kako smo se našli? Da, našli smo se... Bio sam u luci još od jutra. Namjerno sam otišao sam. Milka samo što nije bila rodila Noemi, Šulamita je bila mala. Rut je tražila da ga i ona dočeka, ali rekao sam joj da pazi na mamu. Ona je najstarija, tada je imala osam godina. No ja sam htio da naš prvi susret bude takav – u četiri oka. Da budem iskren, nisam bio siguran u sebe – što ako zaplačem? Već smo se dugo dopisivali, od ‘46., i mnogo smo toga rekli jedan drugome u pismima. Brat tada nije ni znao da su roditelji poginuli još 43. Mnogo toga bilo mi je čudno: zašto ih, kad je stigao u Poljsku, nije odmah krenuo tražiti? Ne razumijem. Naravno, mislio je da nisu među živima, a ako su i preživjeli, da će ga odgovarati od tog njegova katoličanstva. A on je odluku donio. Nije ih ni pokušao potražiti. Čudan tijek misli. I mene je počeo tražiti tek nakon godinu dana. Naš prijatelj tada je već istražio gdje je, pokušao ga je odvesti odatle. Nije mu uspjelo. A poslije? Nisam išao u Poljsku. Nisam htio. A on jednostavno nije mogao doći u Izrael u goste. Biti redovnik gore je nego biti vojnik. Vojnici barem imaju dopust ili rok službe. A što se Daniela tiče, on nije imao rok službe. Jurio je, jurio sa svojim križem... Neću se toga ni prisjećati. Poslije ću ti pokazati groblje, to je posebna priča. Uglavnom, stojim ja i čekam parobrod. Na dočeku nema mnogo ljudi, u to vrijeme Židovi su već stizali avionom. Rijetki morskim putem.
Parobrod je doplovio – iz Napulja. I već vidim da među ljudima koji čekaju stoji jedan u sutani – odmah sam shvatio da čeka brata. Konačno su spustili most pa su ljudi krenuli – turisti, naravno. Nikako da ga ugledam. Zatim se pojavi – moj brat! U sutani. S križem. Ništa drugo nisam ni očekivao, ta već sam trinaest godina znao da je redovnik. Ali ipak – nisam mogao povjerovati.
Nije me odmah opazio. Tražio je u mnoštvu koje ih je dočekalo – a prema njemu već kreće onaj redovnik. Ja trkom prema bratu, da ga preduhitrim. Prišao je onome koji ga je dočekao, o nečemu su porazgovarali, a onda vidim da se okreće prema meni. – Danas ću prenoćiti kod tebe, a ujutro idem u samostan... – kaže.
Zagrlili smo se – moja krv! Poznati miris, isti miris čovjeka. Ima bradicu, takva ga nisam vidio! Imao je devetnaest godina kad smo se rastali, a gle ga sad – odrastao muškarac. I još mi se učinilo da se veoma proljepšao. Što se smiješ, Ewa? Naravno, zaplakao sam. Mislim si, dobro je da ženu nisam poveo. Budala, mislim si, koja sam ja budala! Neka bude svećenik, koji god vrag, što zanovijetam? Glavno je da smo ostali živi! Sjeli smo u auto i krenuli. On čita putokaze i svaki put uzdahne. Stigli smo na raskrižje, jedna strelica pokazuje prema Akri, druga prema Megidu.
Kaže on meni:
– Bože, kamo sam to dospio? Do Armagedona ima 35 kilometara. Shvaćaš li ti to?
Odgovaram:
– Dieteru, itekako shvaćam, ondje živi Milkina prijateljica, odlazimo onamo u goste.
A on se smije:
– Megido! Ni na jednom jeziku svijeta to ništa ne znači. Samo na ivritu! Hajdemo onamo!
No dotle sam se već pribrao, usprotivio sam se:
– Ne, kod kuće te čeka cijela obitelj, Milka već dva dana ne izlazi iz kuhinje.
Najednom je zamro, kaže:
– Ne razumiješ što si sad rekao... Rekao si da me čeka obitelj... Nikad nisam mislio da bih mogao imati obitelj.
Kažem:
– A što smo ti mi? Druge obitelji nemaš, tako si htio.
On se smije, kaže:
– Dobro, dobro, da vidimo kakva je to obitelj.
Taj put nikamo ga nisam vodio – ravno kući. Tada nismo živjeli u ovoj kući gdje smo sad, Ewa. Imali smo na istoj parceli kućicu, bez ikakva komfora. Imamo je još, odmah iza ove kuće. Sva naša djeca rasla su u njoj. Pedesetih godina našoj zadruzi nije baš išlo, ali od početka šezdesetih sve je krenulo punom parom. Imali smo jednu od najboljih zadruga u cijelom Izraelu, da...
Stigli smo Daniel i ja kući. Pohrlila je Milka s djecom, a naša mu curica nosi cvijeće. Kakvo sad cvijeće u srpnju? Sve je odavno sprženo. Ali susjed Šloma ujutro se vozio osamnaest kilometara do plantaže, donio tulipane, to je naše cvijeće. Misliš da je u Bibliji kralj David pjevao svoju pjesmu o drugom cvijeću? Moje su ga cure okružile, vidim, sve je u redu. Dobro, križ visi na njemu, čudno je, naravno, ali mogu to otrpjeti. Koliko godina već živim ovdje s Arapima, i oni su kršćani. Znaš, među ovdašnjim Arapima više je kršćana nego muslimana. Tek su sad odnosi postali napeti, prije smo među radnicima imali mnogo Arapa, jedan dečko, Ali, živio je kod nas, malo stariji od naše djece. No otišao je...
Dakle, Ewa, ušao je u kuću uz riječ “šalom”. Prišao je stolu, izgovara blagoslov na ivritu. Ne križa se, ništa takvo... A ja si mislim samo jedno: da ne zaplačem. Milka je donijela jušnik iz kuhinje – i tada je Daniel zaplakao. I ja sam zaplakao. Ako stariji plaču, znači da mogu i ja... Vidim: uopće se nije promijenio. Prošlo je neko vrijeme, mogu reći: da, uopće se nije promijenio.
Znaš, ja sam ateist. Nikad me nije zanimala religija, ni Bog me nije zanimao! I svi ti razgovori: ima Boga, nema Boga. Jedni imaju dokaze da Bog postoji, drugi da ne postoji. A ja mislim da je šest milijuna Židova zakopanih u zemlju glavni dokaz da nema nikakva boga.
Recimo da je to što netko misli o Bogu osobna stvar. No zašto je moj brat, ako je već toliko trebao Boga, izabrao kršćanskog? I koliko uopće ima tih bogova, jedan, dvojica, četvorica? Ako se već bira, za Židova bi bilo logično da izabere židovskog Boga. No, da budem iskren, sjetim li se što se tada događalo, po čemu se Bog razlikuje od đavla? Moj je brat bio takva ljudina, ljudina! Bio je pravednik. Uostalom, isprva je hodao u onom ruhu, a poslije ga je svukao, hodao je kao i svi. Jako je volio iznositi odjeću poslije mene. Novu odjeću nije volio. Daruješ mu nešto novo, a on to uvijek dade nekom drugom. Evo, gledaj, naša posljednja fotografija. Godinu dana prije njegove smrti. Starija kći bila je ovdje i snimila je. Ne, ovo sam ja, a ovo je on. Slični smo, naravno, ali postoji razlika. I to velika. Sjedni, molim te, sad će Milka donijeti štrudlu.
EWA. A kakav su odnos vaša djeca imala s tako neobičnim stricem?
AVIGDOR. Kakav odnos? Obožavala su ga, igrao se s njima, malo je bio konjić, malo slon, malo pas. Imali smo ih četvero, posao, brige, znaš i sama, nismo se baš igrali s njima, a kad je Daniel došao, bio je to pravi blagdan. Kad bi im se događalo nešto važno, trčali su njemu, Milka se čak malo ljutila.
MILKA. To uopće nije istina. Nisam se ljutila! Kad je bilo ono s Alonom čak sam mu bila zahvalna.
EWA. Što je bilo s Alonom?
AVIGDOR. Milka, donesi ona pisma, da ih pokažem Ewi. Alon, naš najmlađi. Uvijek je imao jak karakter, sa šesnaest godina odlučio je odseliti se od nas k sestri. Jedva smo ga vratili. A potom je otišao školovati se na takvo mjesto da ga gotovo i ne viđamo. Već ga četiri godine nismo vidjeli. Ne znamo gdje živi, što radi. Znamo samo da je u inozemstvu. I da je živ. I ako pogine, javit će nam iz ministarstva. Evo, čitaj, čitaj odmah. Neću ti dati da ih odneseš.

9.

Haifa, 1981.
Daniel Alonu
Čestitam, dragi Alone!
Šesnaest ti je godina i prvi si put postupio kao odrasla osoba, otišao si od kuće sestri. To čine svi ljudi, prije ili poslije – odlaze od roditelja. Ali ti si to učinio na poseban način – ne zato što si se oženio i odlučio zasnovati svoju obitelj i ne zato što si otišao na školovanje ili na rad. Otišao si zato što te roditelji ne razumiju i općenito ti se njihove ideje ne sviđaju. U kakav si položaj doveo sestru? Ona te voli, naravno, prigrlit će te, ali ipak joj je pred roditeljima neugodno! Ispada kao da to odobrava!
Znaš, u pravu si, teško je živjeti u obitelji bez razumijevanja. No stvar je u tome, dragi moj Alone, što je to uzajamno, oni ne razumiju tebe, a ti ne razumiješ njih. Inače u našem svijetu postoje veliki problemi s razumijevanjem: uglavnom nitko nikoga ne razumije. Ja bih čak rekao da čovjek često ne razumije samoga sebe: reci, na primjer, zašto si rekao svojoj majci da je kadra razumjeti samo kokoši sa svoje farme? Zašto si rekao ocu da je njegovo razumijevanje života na mehaničkoj razini, ograničava se na poznavanje rasplinjača i mjenjačke kutije? Zar treba govoriti takve gluposti? Milka razumije svoje kokoši! Milka osjeća što im treba! Kad je izbila epizootija i kad su uginule sve kokoši u okolici, njoj su sve ostale žive! Stoljećima se smatralo da samo vradžbine mogu zaštititi životinje od takvih epidemija, a tvoja je majka, i to samo zahvaljujući razumijevanju, sačuvala pet tisuća svojih kokoši! Razumijevanje kakvo ima Milka rijedak je dar!
A rasplinjač i mjenjačka kutija? Pa to su složeni mehanizmi, a tvoj se otac dobro razumije u njih i čak je i sam izumio tolike mehaničke stvarčice, sve one smiješne strojeve koje kvači na svoje traktore! Kad bi bio trgovac i znao prodavati svoje male izume, odavno bi bio bogat! Tako je nadaren za tehniku, a ti kao da smatraš da je to nevažno, beznačajno! Čovjek je povezan sa svijetom biljaka i životinja, pa čak i sa svemirom, upravo kroz takvo razumijevanje. To je razumijevanje najviše razine, a ne najniže!
Da budem iskren, pogodio si moje bolno mjesto – cijeli život razmišljam o tome: zašto je svijet pun nerazumijevanja? Na svim razinama! Starci ne razumiju mlade, a mladi starce, međusobno se ne razumiju susjedi, učitelji i učenici, šefovi i podređeni, države ne razumiju svoje narode, a narodi svoje vladare. Nema razumijevanja između klasa, to je Karl Marx izmislio da jedna klasa mora obavezno mrziti druge. A zapravo se ne razumiju. I to čak i u slučajevima kad ljudi govore istim jezikom! A kad govore različitim jezicima? Kako jedan narod može razumjeti drugi? Zbog nerazumijevanja i mrze jedni druge! Neću navoditi primjere, popeli su mi se navrh glave.
Čovjek ne razumije prirodu (tvoja je majka rijetka iznimka, ona razumije svoje kokoši!), ne shvaća jezik kojim mu priroda jasno da jasnije ne može ukazuje na to da zemlji nanosi štetu i bol i možda će je posve uništiti. A najvažnije je to da čovjek ne razumije Boga, ono što mu On pokušava reći preko svima poznatih tekstova, preko čudesa, otkrivenja, preko prirodnih katastrofa koje s vremena na vrijeme zadese čovječanstvo. Ne znam zašto je tako. Možda zato što je modernom čovjeku od toga da “razumije” važnije “pobjeđivati”, “svladavati”, “trošiti”. Na kraju krajeva, do miješanja jezika, prema predaji, došlo je u ona vremena kad su ljudi kanili sagraditi kulu do neba – očito nisu razumjeli da su si zadali lažan, neostvariv i besmislen zadatak...
A čime sam ono počeo? Sretan ti rođendan! Hajdemo se vidjeti! Imam darak za tebe! Nazovi crkvu, Hilda će ti reći gdje me i kad možeš naći. Ili dogovori susret!
Tvoj dodo Daniel

Haifa, 1983.
Daniel Alonu
Dragi Alone!
Još prije dvije godine dugo smo razgovarali o nerazumijevanju. Tada se obiteljski sukob vrlo lako razriješio i brzo smo ga zaboravili. Ovaj te put molim da pokušaš stati na mjesto svojih roditelja, osobito majke, i shvatiti zašto u sebi ne mogu naći snage da te podrže, da se raduju tvome izboru, da se raduju što te primaju u tako posebnu školu u koju je teško upasti. Nas troje – tvoji roditelji i ja – u tvojoj smo se dobi našli usred groznog rata. Kao što znaš, ja sam završio kao prevoditelj u Gestapu, majka ti je bila kurirka za vezu u varšavskom getu, a otac se osam mjeseci probijao do Palestine kroz brojne ratom zahvaćene zemlje. Hoću ti reći da je rat poput tamnice i teške bolesti – velika nesreća. Ljudi ginu, gube bližnje, ostaju bez ruku i nogu i sve ostalo i, što je najvažnije, nitko od rata ne postaje bolji. Ne slušaj one koji će ti govoriti da rat čeliči muškarce, da se u ratu ljudi mijenjaju nabolje. Prije će biti da iznimno dobri ljudi ni od rata ne postaju gori, ali inače od rata i tamnice ljudi gube ljudsko lice.
To pišem kako bi shvatio zašto nitko od nas nije oduševljen time što ideš u tu posebnu školu, gdje nisu obični vojnici, nego neki najposebniji: izviđači i diverzanti, ne znam ni kako se zovu. U mladosti sam se mnogo družio s vojnicima, njemačkim, ruskim, poljskim, svakakvim, i svih tih godina radovalo me samo jedno, to što sam bio prevoditelj, bez obzira na sve, pomagao sam ljudima da se međusobno dogovore i ni u koga nisam pucao.
Roditelji su ti htjeli da imaš neko mirnodopsko zanimanje, kakvo si ranije htio, inženjer ili programer. Razumijem ih. Ali razumijem i tebe – želiš braniti zemlju. Izrael je sličan Nizozemskoj: ondje nasipi neprestano zadržavaju more koje hrli u tu nisku zemlju, i svaki Nizozemac, čak i dijete, spreman je prstom začepiti rupu u nasipu. Tako je i u Izraelu – samo što je umjesto mora golemi arapski svijet spreman preplaviti našu malu zemlju.
Mislio si da će se roditelji jako obradovati što si stupio u tu školu, a oni su se zapravo ražalostili – zato što te jako vole i boje se za tvoj život. Što se mene tiče, Alone, ja ću raditi svoj posao – molit ću se za tebe.
Pozdrav!
Tvoj dodo Daniel

Negev, 1983.
Alon Danielu
(Zapis na razglednici sa slikom Negeva)
Dodo! Nemam ništa protiv tvojih molitvi, ali ne inzistiram na njima. S obzirom na to da na tvoje molitve pretendiraju brojni ljudi, možeš me staviti na posljednje mjesto na svome popisu. Tvoj Alon.
1983.
Daniel Alonu
(Zapis na razglednici sa slikom Golanske visoravni)
Alone! Stavio sam te posljednjeg – iza mačke. Dodo Daniel.

10.

studeni 1990.
Iz razgovora Daniela Steina s đacima grada Freiburga
Rodio sam se u južnoj Poljskoj i do osamnaeste godine nisam odlazio od kuće dalje od četrdeset kilometara. Zato je moje prvo putovanje, koje je bilo prisilno i potrajalo godinama, počelo kad sam imao sedamnaest godina, na dan kad je njemačka vojska napala Poljsku. Pripovijedat ću vam o tom lutanju. Ono je za mene značilo otprilike isto što i za židovski narod četrdesetogodišnje lutanje po pustinji. Napustio sam Poljsku početkom rujna ‘39., a vratio se ‘45. Otišao sam kao dječak, a vratio se kao odrastao čovjek. Za vrijeme rata, bez velikih seoba, našao sam se u zapadnoj Ukrajini, koja je prije toga bila istočna Poljska, a zatim postala dijelom SSSR-a, zatim u Litvi – nezavisnoj, pod ruskom okupacijom i pod njemačkom okupacijom, a zatim u Bjelorusiji, koja je prije bila dijelom Poljske, pa se također našla pod Nijemcima.
Mjestašce u južnoj Poljskoj gdje sam se rodio nije ni grad ni selo. Stanovnici su Poljaci i Židovi. Drugi dan nakon početka rata nastala je panika.
Do granice s Češkom bilo je samo sto kilometara, i iz tog se smjera munjevito približavala njemačka vojska. Golema masa ljudi krenula je na sjever. Naša obitelj, žurno skupivši stvari, ukrcala ih je u kola. Konja nije bilo, upregnuli smo se brat i ja, otac je gurao otraga. Roditelji su bili stariji ljudi, uz to majka je i pobolijevala, pa smo i nju smjestili na kola. Kretali smo se smiješnom brzinom. Nakon nekoliko kilometara sustigli su nas rođaci, pa smo se premjestili na njihove taljige s konjskom zapregom. U taljige smo pretovarili samo ono najnužnije.
Ova mi je slika pred očima: cesta zakrčena kolima, gomile pješaka, svi su vrlo potišteni. Bježe od Nijemaca, ali bježe u nepoznato. Na sjever, na istok... Otac je bio osobito snužden: on bi radije bio ostao. Služio je u austrijskoj vojsci za vrijeme Prvoga svjetskog rata i dva njegova odlikovanja, zavezana u rupčić, ležala su u unutrašnjem džepu sakoa. Svečana odora, čuvana u ormaru dvadeset godina, ostala je među stvarima bačenim na kola. Šutio je namrgođen, kao i uvijek kad se morao pokoriti majčinim odlukama. Na bijegu je ustrajala upravo ona. Planirala je dokopati se Krakova, a odatle krenuti na istok. Ocu se nije sviđala ta ideja, on bi radije bio ostao pod Nijemcima.
Od tog tjedna u sjećanju mi je ostala neprekidna briga o konjima – čak je i svodom bilo problema. Bunari duž puta bili su iscrpljeni, a uz rječice, na koje smo nailazili putem, stajali su redovi za pojilo. Nigdje se nije moglo kupiti sijeno, pa me naprosto srce boljelo pri pogledu na našu izmučenu kljusad. Ti seljački konjići nimalo nisu sličili onim krupnim i njegovanim konjima koje smo jahali na vježbama u jahaonici konjičke pukovnije. Kad smo se dokopali Krakova, ispregnuo sam ih i oprostio se od njih. Ostavili smo konje nasred ulice, nedaleko od kolodvora, u nadi da će ih pokupiti dobri ljudi. Bilo je vrlo teško ukrcati se u vlak. Dva smo dana proveli na kolodvoru i tek smo se trećega uspjeli popeti u teretni vagon. Bio je to posljednji vlak koji je izašao iz Krakova – nekoliko sati poslije bombardirali su željeznički kolodvor. Naš vlak našao se pod bombama dan poslije. Vlak nije bio oštećen, ali pruga je bila uništena, pa smo dalje pješačili. Mislim da nismo odmakli dalje od dvjesto kilometara. Lokalno stanovništvo gotovo se nije vidjelo – sela su bila napuštena, mnoga razrušena.
Golemo mnoštvo izbjeglica – čudno je kako se toliko ljudi uspjelo smjestiti u jedan vlak – krenulo je uništenim kolnim putem. Nakon nekoliko sati saznali smo da su grad W, kamo smo išli, već zauzeli Nijemci. Nismo uspjeli prestići njemačku vojsku. Otac je mrmljao: govorio sam ja... govorio sam ja...
Odlučili smo zaobići grad: Nijemaca nije bilo u selima, utvrđivali su se samo u velikim središtima. Skrenuli smo s puta i organizirali privremeno boravište u šumarku. Brat i ja bili smo iskusni putnici – u “Akivi” su nas pripremali za osvajanje novih zemalja – pa smo roditeljima podigli malu nadstrešnicu i mjesto za odmor, zapalili vatru i počeli kuhati kašu od posljednjih zaliha krupice.
Dok se jelo kuhalo roditelji su malo odspavali. Zatim su se probudili, pa smo čuli da tiho razgovaraju. Otac je govorio: naravno, naravno, imaš pravo...
Mama je izvadila iz torbe četiri srebrne žlice, tetkin svadbeni dar, obrisala ih rupčićem i svakome dala po jednu. Sjeli smo na zemlju i srebrnim žlicama jeli kašu iz čađavog kotlića. To je bio naš posljednji obiteljski obrok. Kad smo pojeli, majka je rekla da je došlo vrijeme za rastanak: prestari su da bi išli dalje s nama.
– Smetat ćemo vam na putu, odlučili smo vratiti se kući – rekla je majka.
– Nijemci nam neće nauditi, služio sam u austrijskoj vojsci, uzet će to u obzir. Za nas se ne brinite – rekao je otac.
– A vi se pokušajte dokopati Palestine. To će biti najbolje, jer će vas ovdje sigurno odvesti na prisilni rad ili će smisliti nešto još gore – rekla je majka.
Tada su kružile glasine da Nijemci odvode lokalnu mladež kako bi je puštali pred tenkove za vrijeme napada.
Roditelji su stajali uz nas, tako sitni i stari, vrlo dostojanstveno – bez suza, bez žalopojki.
– Samo mi obećajte da se ni pod kojim uvjetima nećete rastati – dodala je majka.
Zatim je u preostaloj vodi pomno oprala četiri žlice, dodala još dvije iz torbice, još ih jednom obrisala rupčićem i s ljubavlju ih pogledala. Voljela je te žlice – pojačavale su osjećaj samopoštovanja.
– Uzmite, čak i u najgora vremena za srebrnu žlicu dat će kruha...
Otac je svečano izvadio lisnicu – i on je, kao i mama, volio opipljive stvari, nimalo u skladu s prihodima. Dao nam je novac. Mislim da je to bilo sve što im je ostalo. Zatim je skinuo sat i stavio mi ga na ruku.
Poslije sam razmišljao: zašto smo tako bespogovorno poslušali roditelje? Već smo bili veliki momci – meni je bilo sedamnaest, bratu petnaest, i jako smo ih voljeli. Mislim da smo navikli biti poslušni, nije nam padalo na pamet da možemo ne poslušati, da možemo postupiti drukčije.
Od roditelja smo se rastali 11. rujna 1939. Kad su se udaljili cestom u smjeru iz kojega smo upravo bili stigli, legao sam u travu i dugo plakao. Potom smo brat i ja skupili stvari, ja sam ponio naprtnjaču – imali smo jednu na dvojicu, brat je uzeo torbu, pa smo krenuli ostavljajući sunce iza leđa.
Nekoliko dana lutali smo putovima, noćili u šumi – nismo imali hrane, zaobilazili smo sela jer smo se sviju bojali. Na kraju smo shvatili da se moramo zaposliti kao nadničari. Primila nas je ukrajinska seljačka obitelj, pogodili smo se da ćemo vaditi krumpir. Tjedan dana radili smo u polju – ne za novac, nego za hranu i prenoćište. No kad smo odlazili domaćica nam je dala nešto namirnica pa smo opet krenuli na istok. Nismo imali plan, znali smo samo da se moramo udaljiti od Nijemaca.
Idući dan sreli smo vojnike. Bili su to Rusi. Ispostavilo se da smo izašli iz njemačke okupacijske zone. To je bilo posve neočekivano. Tada ništa nismo znali o politici. Ja se ni danas ne razumijem dobro u nju. Znali smo za Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, ali nismo znali za tajni dio tog sporazuma koji predviđa podjelu istočne Europe, prema kojemu su Latvija, Estonija, istočna Poljska (to jest zapadna Ukrajina i zapadna Bjelorusija) i Besarabija pripale Rusiji, a zapadna Poljska i Litva Njemačkoj. Lavov je, prema tom dokumentu, pripao Rusiji. Nismo znali ni da je Poljska kapitulirala ni da je Rusija, prema dogovoru Staljina i Hitlera, pomaknula svoje granice ponovno pripojivši dio teritorija koji joj je pripao nakon podjele Poljske 1795.
Pješice smo stigli do Lavova. Zaprepastio nas je – još nismo bili vidjeli tako velike gradove, s lijepim zgradama, širokim ulicama. Došli smo na Sajmišni trg, gdje se trgovalo. I ondje smo imali mnogo sreće – sreli smo prijatelja, također člana “Akive”, Aarona Stamma. Stamm je bio stariji od nas, jedan od onih koji su maštali o odlasku u Palestinu. U to je vrijeme Litva još bila neutralna, pa smo odlučili probiti se do Vilna. No stvar se otegnula: cionistički vođe trebali su prethodno organizirati pretovarne postaje na putu do Palestine, što je bilo vrlo teško u uvjetima velikog rata u Europi. Tražili su zaobilazne putove i sigurne rute.
Skupina mladih zapela je u Lavovu.
Brat i ja odmah smo počeli tražiti posao, s vremena na vrijeme bilo je slučajnih poslića. Bratu je išlo bolje nego meni – zaposlio se u hotelu pa u pekarnici. Mama je bila u pravu – jednu srebrnu žlicu zamijenio sam za štrucu seljačkog kruha.
Situacija u Lavovu bila je vrlo zamršena. U to nam se vrijeme činila naprosto užasnom – toliko se izbjeglica iz Poljske slilo u grad, uglavnom Židova. Poslije, nakon svih ratnih nedaća, više nam se nije činilo da je u Lavovu bilo tako loše: nisu nas lovili po ulicama, nisu nas zatvarali, ni strijeljali...
Nekako smo se snalazili, nas petero unajmilo je neku malu staju u predgrađu, u Janovu, nedaleko od židovskog groblja. Navečer smo se okupljali, maštali o budućnosti, pjevali. Bili smo vrlo mladi – nismo imali dovoljno ni iskustva ni mašte da bismo predvidjeli ono što nas je čekalo.
Zima je počela rano. U studenom je sve zatrpao snijeg, i u to su se doba članovi “Akive” podijelili na grupe kako bi prešli granicu, koja je u to vrijeme bila rusko-litavska. Isprva su je čuvali nemarno, no do zime se situacija promijenila, graničari su postali strogi. Zadržavali su naše grupe, a neke su moje poznanike uhitili i poslali u Sibir.
Ja sam bio vođa jedne grupe, prelazili smo granicu na području grada Lide. Donde smo stigli vlakom, a ondje nas je dočekao vodič koji nam je obećao da će nas noću prebaciti preko granice. Išli smo kroz šumu, puta nije bilo, propadajući do koljena u snijeg, strašno promrzli – nismo imali tople odjeće. Kad smo posve malaksali i mislili da smo već prešli granicu, ipak su nas uhitili i odveli u mjesni zatvor, odakle su nas ujutro pustili kad smo im dali sav novac. Dočekao nas je isti onaj vodič i tad nas je preveo preko granice po utabanoj stazi bez ikakvih teškoća. Poslije su mi pričali da je to bila lukavština kojom je svojim prijateljima iz mjesne milicije omogućio da zarade. Bio je, na neki način, pošten čovjek, mogao je naprosto nestati... Preostale obiteljske žlice završile su kod milicajaca. Uglavnom, imali smo sreće.
I brat je imao sreće: prelazio je granicu s drugom grupom, zadržali su ih Litavci, ali su ih pustili kad su vidjeli njihove poljske dokumente – brat je rekao da su stanovnici Vilna. Ovi se zbog slabe pismenosti nisu snašli.
Stigavši u Litvu obradovali smo se: činilo nam se da je potrebno još samo malo truda pa ćemo se dokopati Palestine. Bili smo sretni što smo iz Lavova koji su okupirali Rusi dospjeli u litavski Vilno. To jest, litavski je bio zemljopisno, više od polovine stanovništva činili su Židovi i Poljaci.

11.

kolovoz 1986., Pariz
Paweł Koczyński Ewi Manukjan
Draga Ewka!
Strašno me smelo to što si odbila čitati moju knjigu: isprva sam se uvrijedio, a zatim shvatio da ti pripadaš soju ljudi koji ne žele znati za prošlost kako bi sačuvali ravnotežu u sadašnjosti. I takve sam već susretao. No pristanemo li izbrisati prošlost iz pamćenja i spriječiti svoju djecu da pamte užase tih godina, bit ćemo krivi pred budućnošću. Moramo biti svjesni iskustva Holokausta – makar radi sjećanja na poginule. Masovne ideologije oslobađaju ljude od moralnih orijentira, ja sam u mladosti bio zastupnik takve ideologije, a poslije, našavši se na teritoriju pod okupacijom fašista, i njezina žrtva.
U to sam doba bio među partizanima u Karpatima, a tvoja majka u Bjelorusiji. Tada još nisam znao da ideologija koja sebe stavlja iznad morala neminovno postaje zločinačkom.
Nakon rata prikupljao sam povijesnu građu o zemlji koje nikad nije bilo na karti Europe, to jest nije imala označene granice – Jidišlandu. Zemlja ljudi koji govore jidiš. Prikupljao sam materijale o povijesti europskog otpora na teritoriju Jidišlanda – Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Litve i Latvije. Sve sam to objavio u raznim historiografskim izdanjima. A tema moje znanstvene disertacije – ipak sam živio u poratnoj Poljskoj – bila je posvećena povijesti radničkog pokreta. Knjiga o kojoj govorim nije znanstvena monografija – to su moja sjećanja na te godine i svjedočanstva ljudi koje sam osobno poznavao.
Mi, malobrojni preostali starosjedioci tog spaljenog kontinenta, poznajemo jedni druge ako ne po imenu, onda po prezimenu. S tvojom majkom prijateljujem od prvih dana života – djeca smo iz iste zgrade u istoj onoj Ulici Krochmalna koja je postala poznata po cijelom svijetu zahvaljujući Januszu Korczaku. Vjeruj mi, ime tvoje majke bit će upisano u povijest toga doba velikim slovima.
Ne tražim da pročitaš cijelu knjigu, fotokopirao sam ti nekoliko stranica do kojih sam svojedobno uz velik trud došao u arhivima. U njima se govori o događajima koji su se zbili nedugo prije tvoga rođenja – sama si se nekoć tužila kako ti mama ništa ne želi reći. Bezdušna si prema Riti, ali ne znaš što je sve morala podnijeti. Hoću da to znaš.
Ljubim te, tvoj Paweł

Lavov, 1956.
Fotokopije iz arhiva NKVD-a
(Središnja kartoteka, br. 4984)
ZAPOVIJED BR. 01/1
ZA GRADSKI ZATVOR U LAVOVU (Brygidki)
od 5. listopada 1939.
Sve zatvorenike koji služe kaznu zbog političkih prijestupa i koji su članovi poljskih socijalističkih stranaka i organizacija osloboditi. Priložen je popis 19 osoba.
v. d. načelnika zatvora kapetan NKVD-a
A. M. Rakitin
Potpis

Dne 5. listopada 1939.

AUTOBIOGRAFIJA

Ja, Rita Kowacz (Dvoire Brin), rodila sam se 2. rujna 1908. u siromašnoj židovskoj obitelji u Varšavi. Godine 1925. krenula sam u višu školu Muh-Skočevska, smjer odgajateljica. Nažalost, zbog mnogobrojnih uhićenja i zatočenja nisam završila školovanje.
Godine 1925., dok sam pohađala višu školu, stupila sam u redove organizacije revolucionarne mladeži “Grins”.
Godine 1926. stupila sam u KSM (poljski komsomol) i organizirala prosvjetiteljski kružok u jednoj bolnici u Varšavi.
Godine 1927. postala sam sekretar rajonskog komiteta u Woli, predgrađu Varšave. Budući da sam kooptirana na položaj sekretara omladinske ćelije, sudjelovala sam na skupštinama Komunističke partije Poljske. U razdoblju nesuglasica između boljševika i menjševika podupirala sam menjševike.
U ožujku 1928. uhićena sam za vrijeme demonstracija skupine radnika tvornice “Počisk” i osuđena na dvije godine zatvora. Kaznu sam služila u zatvoru “Srbija” u Varšavi i u zatvoru grada Łomże.
U ožujku 1930. oslobođena sam. Priključila sam se regionalnom komitetu KSM-a i postala sekretar antiratne sekcije.
U listopadu 1930. preselila sam se u Łódź i pokrenula prosvjetiteljski kružok u fondu za pomoć bolesnicima. U Łódźu sam bila sekretar rajonskog komiteta i član vojvodskog komiteta.
U siječnju 1931. opet sam uhićena i osuđena na tri godine. Kaznu sam služila u zatvoru grada Sieradza, gdje sam bila sekretar zatvorske komunističke organizacije. Nakon oslobođenja 1934. Postala sam partijski funkcionar – najprije sekretar Częstochowskog komiteta, a zatim komiteta u Łódźu.
U studenom 1934. uhićena sam, ali su me nakon dva mjeseca pustili.
U siječnju 1935. stupam u KPZU (Komunistička partija zapadne Ukrajine). Postajem sekretar KSM-a grada Lavova i susjednih rajona (Drogobič, Stanislav, Strij).
U rujnu 1936. opet sam uhićena. Osuđena sam na 10 godina. U studenom 1936. u zatvoru Brygidki rodila sam sina Witolda.
U travnju 1937. sa sinom su me premjestili u zatvor Fordon kod Varšave. U obama zatvorima vodila sam komunističke organizacije.
U siječnju 1939. opet su me premjestili u zatvor Brygidki u Lavovu, odakle sam oslobođena nakon dolaska sovjetske armije.
Rita Kowacz

MOLBA

gradskoj partijskoj organizaciji grada Lavova

od Rite Kowacz

U vezi s oslobođenjem istočne Poljske i predajom tih teritorija SSSR-u, smatrajući da stanovnici automatski stječu sovjetsko državljanstvo, ja, Rita Kowacz, u redovima KSM-a (poljski komsomol) od 1926., molim da me primite u redove VKP(b)-a.
Potpis

Dne 5. listopada 1939.

Prilažem popis osoba koje su spremne potvrditi moje riječi i kao stariji partijski drugovi preporučiti me VKP(b)-u:


1. Antek Wozek (Svinoboj)
2. Antek Elster
3. Marian Maszkowski
4. Julia Rustiger
5. Paweł Koczyński

12.

Boston, 1986.
Iz dnevnika Ewe Manukjan
Pripovijedajući Ester o svome djetinjstvu neočekivano sam došla do nekih otkrića o samoj sebi. Ester je neobična osoba: gotovo ništa ne komentira, ne postavlja gotovo nikakva pitanja, ali samom svojom prisutnošću djeluje tako suosjećajno, tako pametno, da i ja sama kao da postajem pametnija i pronicljivija.
S Grišom je obrnuto: toliko me intelektualno nadmašuje da u njegovoj prisutnosti zanijemim i bojim se da ne izvalim glupost. Zato potpuno vladam njime u spavaćoj sobi, jer u postelji sam ja pametnija od njega. Otkrila sam – zahvaljujući druženju s Ester – da su mi sjećanja mnogo dublja i da ih iznova prosuđujem. Znači, sjećanja nisu postojana. Pokretljiva su i promjenjiva. To je zapanjujuće!
A sad o činjenicama, a ne o promjenjivosti sjećanja. Ustvari ne znam previše: iz dokumenata se doznaje da je brata i mene u sirotište dovela sestra Elžbieta. Wanda Wasilewska, Staljinova ljubimica – danas se gotovo nitko ne sjeća imena te poljske spisateljice i komunistkinje – sirotište je organizirala za djecu Poljaka koje je smaknuo isti taj Staljin. Bez Wande ničega ne bi bilo, premda je sirotište službeno podupirao Međunarodni Crveni križ i tajno – Poljska katolička crkva. Ne znam kako smo dospjeli do Elžbiete. Poznato je samo da joj djecu – mene i brata – nije dovela majka, nego neka druga žena, i to je bilo 43. Nisam imala ni tri mjeseca, a Witek je imao šest godina. Ne znam ni kako su nas prebacili preko granice. Službeno, s dokumentima Crvenog križa, ili ilegalno. Potonje – s dvoje židovske djece! – teško je zamisliti. No, s druge strane, u tim su mjestima seljani odvajkada prelazili granicu po tajnim stazama utabanim kroz šume i močvare.
Poljsko sirotište bilo je u Zagorsku. Ne znam zašto su taj gradić – mali ruski Vatikan, prije su ga zvali Troice-Sergijeva Lavra – izabrali za sirotište. Sad više nemam koga ni pitati. Možda negdje u Poljskoj broje posljednje dane redovnice koje su se brinule o nama. Samo sirotište vratilo se nakon rata, 46. godine, u Varšavu i izgleda da i danas postoji. Tako je ispalo da sam po drugi put dospjela onamo pedesetih godina, kad me majka dovela u Varšavu.
Moja prva dječja sjećanja: goleme kupole crkava, parobrodske sirene, bijeli kruh, kakao, nekakva slatka pasta, američki darovi. Opskrbljivao nas je Crveni križ, a redovnice nas nisu zakidale. Ja sam bila najmlađa, djevojčice su se igrale sa mnom, nosile me na rukama. I, što je najvažnije, imala sam rođenog brata, prvu ljubav svoga života. Bio je vrlo zgodan. Šteta što nije ostala nijedna fotografija. Do susreta s Ester on je bio jedini koga sam prihvaćala kao starijeg. Umro je ‘53., sa šesnaest godina.
Kad se sirotište ‘47. vratilo u Poljsku, Witeka, mene i još nekoliko djece ostavili su u dječjem domu u SSSR-u. Nitko nas nije tražio. Majka je još bila u logoru, a nije bilo rođaka koji bi se brinuli o nama. Sreća je što smo Witek i ja ostali zajedno, što nas nisu razdvojili. Ostali smo u Zagorsku. Witek je sa mnom uvijek razgovarao na poljskom. Govorio je šaptom. To je bio naš tajni jezik. Smiješno je što sam poslije, kad sam se našla u Poljskoj, dugo govorila šaptom. Brat mi je uvijek govorio: sigurno ćemo se vratiti u Poljsku. Nikoga na svijetu nisam voljela kao njega. I on je mene volio najviše na svijetu. Posljednjih godina, kad sam krenula u školu, vodio me u žensku školu, a zatim odlazio u mušku, u dvjema različitim četvrtima. Jasno pamtim prvi dan: dali su nam smeđe školske odore i bijele pregače, a on me držao za ruku. Druge djevojčice bile su s mamama i bakama, a sa mnom je bio brat, pa sam osjećala neshvatljivu nadmoć. Bila sam tako ponosna!
Osim poljskog jezika, bila je još jedna tajna, koju mi je Witek otkrio kad smo već bili u sovjetskom dječjem domu. Rekao je da smo Židovi. No dodao je da vjeruje u katoličkog Boga. Ne znam je li bio kršten. No govorio mi je da se trebamo moliti, da je Majka Božja naša zaštitnica, brine se o siročadi. I molila sam Joj se, a Njezin Sin uopće me nije zanimao. Mislim da su to bratu u glavu utuvile redovnice. Kad je Witek umro, molila sam se da uskrsne, ali to se nije dogodilo. Tada, nakon njegove smrti, pogoršao se moj odnos s Djevicom. Prestala sam se moliti. A potom sam Je sanjala: ništa posebno, pogladila me po glavi, i pomirile smo se.
Majka svih tih godina ništa nije znala o nama. Nije znala da je Witek živ, nije znala da je umro. Bila je u partizanima, zatim je ratovala, pa bila u Staljinovim logorima, a pustili su je tek ‘54., godinu nakon Staljinove smrti. I Witekove.
Susret s majkom odigrao se u bolnici: dobila sam šarlah, pa su me smjestili u moskovsku bolnicu. Došla je ravno u sobu. Ružna. Loše odjevena. Mršava. Uopće mi nije palo na pamet da se u tom trenutku najviše bojala zaplakati. A ja sam zaplakala od razočaranja. Izvadila je dokumente pa smo otišle u Poljsku. To je bio užas. Najveći užas moga života. Nije me zavoljela, a ja sam nju naprosto zamrzila. Ništa nisam znala o okolnostima u kojima nas je ostavila. Ta se tuđinka ni po izgledu nimalo nije razlikovala od izmučenih ruskih odgajateljica i grubih dadilja. A ja sam zamišljala mamu kao plavušu u svilenoj haljini širokih ramena sa svijetlim uvojcima ispod lijepe ukosnice...
Ester, ne bojte se. Nisam luda. Prošla sam psihoanalizu. Jednostavno, dijete je trebalo mamu. Normalnu mamu. A moja je govorila samo o politici. Samo o komunizmu. Bila je ushićena Staljinom, smatrala je – nakon tolikih godina u Staljinovim logorima – da je njegova smrt strašan udarac za sve napredno čovječanstvo. Baš je tako govorila: “napredno čovječanstvo”.
U Varšavi sam upoznala to napredno čovječanstvo – nekoliko preživjelih drugova iz komunističkog podzemlja. Najsimpatičniji je bio Paweł Koczyński. S njim sam i danas u dobrim odnosima. Drag je i vrlo smo bliski. I on je u ratu bio u židovskom partizanskom odredu, na Karpatima. Od tristo ljudi odreda preživjelo je dvoje. Kad je Gomułka ‘68. počeo tjerati Židove iz Poljske, sam je izašao iz Partije.
Na uvjerenja moje majke nisu utjecali čak ni logori i zatvori, a odgulila je – prvo u Poljskoj, zatim u Rusiji – više od deset godina. Neprestano mi je izlagala svoje ideje, no moj je organizam neobično otporan na sve što ona govori: ne slušam je.
Proživjela sam s njom u Varšavi jednu godinu. Nije se snalazila sa mnom. Grozno sam se ponašala. Imala sam trinaest godina, najgore doba. I onda me dala u onaj isti dom koji se nekoć nalazio u Zagorsku, a tada su ga premjestili u Varšavu. Ta je godina bila posebna za mene – zajedno s drugim djevojčicama iz doma pohađala sam katoličku crkvu. Oko nas su bile redovnice – tihe, stroge, koje su samim svojim izgledom sprečavale neposlušnost, pa čak i tiho gunđanje. S majkom sam ratovala, a redovnicama sam se pokoravala lako i bez napora. Ubrzo sam otišla u katoličku crkvu i sama se krstila. To je bila moja želja, nitko me nije prisiljavao. Vjerojatno dijelom zbog mržnje prema majci.
Pohađala sam sve mise, satima se molila klečeći. Tada je trajala velika hajka na katolike, a u meni je živio duh otpora prema grubosti svijeta – vjerojatno isti onaj duh koji je od nje stvorio komunistkinju mene je doveo u crkvu. S kolegicama iz razreda nisam se družila: bila sam Čifutka i usto gorljiva katolkinja. U prosječnoj glavi to ne ide jedno s drugim. Provodila sam mnogo vremena u golemoj katedrali. Nije to bila obična crkva, nego zaista golema katedrala, imala je propovjedaonicu, i tih su mjeseci svi bili zauzeti pripremama za posvećenje novog biskupa. U podrumima katedrale redaju se grobnice biskupa, svećenika, redovnika – nizovi datuma i prezimena, od petnaestog stoljeća.
Molila sam se na svakom grobu – gorljivo, padajući u dubok trans. Život na površini za mene je potpuno nestajao, čak nisam htjela izlaziti van. Za što sam se molila – to je zanimljivo pitanje. Sad bih rekla: za promjenu u životu. Tada, sa svojih trinaest-četrnaest godina, molila sam se da ništa od onoga što me okruživalo ne postoji, da sve bude drukčije. Vjerojatno sam bila vrlo blizu poremećenosti, ali sama to nisam znala. Možda su me oni grobovi zaštitili?
Redovnice su vidjele moju gorljivost, i na predstojećoj svečanosti bila mi je dodijeljena važna uloga – trebala sam nositi jastučić na kojemu leži trnov vijenac – korona cierniowa... Taj sam dan zapamtila za cijeli život. Crkva je bila puna ljudi, gorjele su tisuće svijeća, redovnici su nosili kadionice iz kojih je izlazio čudesan miris. Taj me miris uvijek vraća mojoj kratkotrajnoj i očajničkoj vjeri. Klečala sam i na ispruženim rukama držala vijenac Kristov. Ruke su mi utrnule i smrznule se – kao dva komada leda. Koljena su osjećala čvorove lanenog saga koji je prekrivao kameni pod. Boljelo me. Zatim sam prestala osjećati bol, prestala sam osjećati noge – uzdizala sam se zajedno s vijencem i lebdjela prema oltaru. Prinijela sam vijenac zlaćanom biskupu i začula pjev anđela. Bila sam daleko od sviju, ali i jedno sa svima. Redovnik me nježno uzeo za ruku – vijenac je ležao na oltaru. Ne znam što se sa mnom događalo, mislim da je upravo to bila vjera.
Vjera me jednog dana napustila – nisu me pustili na prvu pričest. Nisam imala bijelu haljinu. Kad je mama došla u dom da me vidi, preklinjala sam je da mi kupi tu nesretnu haljinu – glatko je odbila.
A svećenik mi nije dopuštao da se pričestim u običnoj haljini. Redovnice su me voljele i, naravno, našle bi mi haljinu, ali skanjivala sam se pitati ih. Sramila sam se. To je zato što sam ponosna.
Sve su se djevojčice pričestile. Samo ja nisam. Pa sam otišla, a moj Bog i moja vjera ostali su u crkvi.
U domu sam provela godinu dana, a zatim me mama odvela, pokušala je još jednom od nas stvoriti obitelj. I sama je tada prolazila kroz teško razdoblje – od ‘56. se među komunistima provodila destaljinizacija, posvađala se sa svim prijateljima, pa ju je samo dobroćudni Paweł Koczyński rijetko posjećivao, ali svaki bi put završilo tako da ga je uz vikanje tjerala van. Te sam godine prema njoj prvi put osjetila sažaljenje – bila je usamljena i neslomljiva poput stijene. A ja sam baš tada stekla prve prijatelje. Zapravo, nisu to bili prijatelji, radilo se o vezi s jednim gitaristom, pravim džezistom. U Poljskoj su sve te godine bile vrlo teške, ali ‘58. sam zapamtila kao vrlo sretnu. Tek sam bila navršila šesnaest. Ako me tko odgajao, to su bili katolici, pa je došlo do konflikta koji sam razriješila bez imalo krzmanja: izbor između Djevice Marije i gitarista riješen je u njegovu korist. Avantura je bila burna i kratka, poslije sam imala još nekoliko ljubavnika. Majka je šutjela. U završnom razredu čvrsto sam odlučila da moram otići. Pred sobom sam imala samo jedan put – vodio je u Rusiju. Majka mi je pomogla prvi i jedini putu životu. Iskoristila je svoje veze i dobila sam nalog za školovanje u Moskvi, na Poljoprivrednoj akademiji. Zvali su je Timirjazevka. Nitko me nije pitao što bih htjela studirati, ondje je bilo mjesta, pa sam otišla.
Živjela sam u domu za strane studente, uglavnom iz zemalja narodne demokracije. Na drugoj godini udala sam se za Ericha. U Poljsku se više nisam vratila. Majka je ostala ondje do ‘68. Tada su bili veliki nemiri u cijeloj Europi, zahvatili su i Poljsku. Kad su ugušili sve te nerede, u Poljskoj su počela uhićenja i otpuštanja, a u njihovoj partiji krenuo je val usmjeren protiv revizionista i cionista. Gomułka je tjerao Židove – priličan broj ostao je u Partiji i svi su bili, koliko znam, prosovjetski orijentirani. Majku su izbacili, usprkos njezinim, kako je ona smatrala, velikim zaslugama. Borila se do posljednjeg daha, pisala je nekakve apele. Udarila ju je kap.
Otišla je u Izrael, koji je tada mrzila iz dna duše. Već je osamnaest godina u Haifi, u staračkom domu. Ratna je junakinja i žrtva Staljinovih represija, ima mirovinu i pristojne životne uvjete. Posjećujem je jednom godišnje. Sasušena starica, vuče nogu, oči joj plamte kao i prije. Stisnem zube i provedem ondje tri dana. Prestala sam je mrziti, a nisam je naučila voljeti. Žalim je, to da.
O unuku se nikad ne raspituje. Jednom, kad je Alex imao šest godina – kao i Witek kad nas je dala u tuđe ruke – odvela sam ga onamo, mislila sam da će biti toplija. Počela mu je pričati kako je ratovala. Tražio je da mu pokaže pušku. Rekla je da je oružje predala kad se rat završio. Pa je izgubio zanimanje za nju. Inače je on divan dečko, umiljat, jako voli životinje.
Paweł Koczyński iste je, ‘68. godine, otišao u Pariz. Radi na Sorbonni, na nekom institutu za proučavanje židovske kulture. Izašao je iz Partije. A moja majka nije htjela. Izbacili su je. Čak je i iz Izraela uspjela poslati pismo s molbom da je vrate u Partiju. Luđakinja...
S Pawełom sam se prije pet godina našla u Parizu. Piše studije o suvremenoj povijesti i žali se da mu je sin postao trockist. Smiješno...

13.

siječanj 1986., Haifa
Pismo Rite Kowacz Pawełu Koczyńskom
Pawełe!
Ipak bih ti htjela javiti da sam promijenila adresu. Broj moje sobe više nije 201, nego 507. Sve je ostalo isto. I dalje živim u istom staračkom domu. Ako možda poželiš pisati. Iako, naravno, o čemu se mi možemo dopisivati? Kad si ‘ 71. bio u Izraelu nisi smatrao potrebnim ni javiti mi, da ne kažem – posjetiti me. Naravno, nema se što vidjeti. Šepava, iskrivljena i zlobna. Moja kći to uvijek naglašava, govori: zašto si tako zlobna?
Ovdje mi je prošli tjedan jedna djevojka iz osoblja menze također rekla da sam zlobna – odmah su je otpustili! Razmislila sam i zaključila da sam doista zlobna. To je istina, treba priznati. Naravno, mnogo se ljutnje nakupilo u meni, ali, Pawełe, reci, ti si svjedok moga života, bili smo prijatelji otkad znam za sebe: zar je život bio pravedan prema meni? Ti si jedini koji se sjeća moje majke – no ona je svu ljubav dala mome bratu, a mene nije mogla podnijeti. I ti si tomu svjedok, sva je ulica to znala. Bila sam lijepa cura, a moj prvi muškarac, kojega sam ludo voljela, izdao me, otišao je mojoj bivšoj prijateljici Helenki, koja me još prije zamrzila, a kako mi je bilo mučno što je otišao baš k njoj, mojoj neprijateljici... Ne sjećaš se? Izdaje su slijedile jedna za drugom. Kad su me ‘28. prvi put strpali u zatvor, misliš da ne znam tko je tada sve cinkao? Nakon rata, kad sam radila u specijalnom odjelu, pokazali su mi sve te dokumente: Schwarzman je sve izdao, bio je provokator, ali o meni je pisao posebno, i sve je pse nahuškao na mene. Sudjelovala sam u demonstracijama, a on je sve nakitio kao da sam ja bila glavna komunistkinja. Vjerojatno sam doista i bila. Danas, kad je prošlo toliko godina i toliko je naših poginulo, sam razmisli, tko je ostao odan? Samo oni koji su poginuli i ja. Tebe ne računam – izašao si iz Partije, izdao si je, promijenio si se. Sjediš na Sorbonni i tumačiš kako su komunističke ideje pogrešne, umjesto da govoriš o pogreškama tadašnjeg rukovodstva. Ja sam ostala ista i ništa me neće promijeniti. U mojim očima ti si izdajnik poput svih ostalih. Ali si jedini koji me može razumjeti. Čak ni moja kći ništa nije uspjela shvatiti. To je naprosto zapanjujuće, katkad mi govori iste riječi koje mi je govorila majka. Ewa je nikad nije vidjela, ali me također optužuje za egoizam i okrutnost. Od riječi do riječi! Što sam ja to željela za sebe? Nikad ništa nisam imala, ništa nisam trebala. Cijeli sam život imala jedan par obuće – kad bi se poderao, kupila bih novi. Imala sam jednu haljinu i dvoje gaće! I meni spočitavaju egoizam! Kad smo živjeli u Varšavi, Ewa mi je govorila da sam grozna majka, da nijedna žena na svijetu ne bi postupila kao ja – to je bilo kad sam ih poslala u sirotište... Srce mi se tada kidalo, ali to sam činila radi njihove budućnosti. Kako bi živjeli u pravednom društvu. Otpremila sam svoju djecu kako bi se spasila, jer sam znala da ih mogu samo upropastiti.
Dugo baš ništa nisam znala o njima i saznala sam da su živi tek nakon rata, ali tada nisam uspjela otići po njih, jer sam isprva radila u specijalnom odjelu NKVD-a, na tajnom zadatku, a potom su me opet zatvorili. Opet su me izdali. To je nesreća moga života – uvijek su me okruživali izdajnici. I ti si izdajnik. Kad si otišao Helenki, to je bila najveća nesreća u mome životu, ali poslije nikad nikome nisam dala srce. Ali ti si dvostruki izdajnik, jer si poslije otišao i od Helenke, i ne znam koliko si ih još ostavio. U tom smislu zapravo su svi muškarci izdajnici, ali poslije tebe to me više nije zanimalo, zauvijek sam to razdvojila: ljubav je jedno, a fiziologija drugo. Muškarac nije vrijedan ljubavi. Doduše, nije je vrijedna ni žena. Ja svoju ljubav nisam dala muškarcima, nego radu. Ni Partija nije bezgrešna, sad shvaćam da je i Partija griješila. No to znači samo ovo – ili će priznati svoje greške i ispraviti ih, ili će prestati biti ona Partija kojoj sam dala svoje srce i svoj život. I nikad neću zažaliti što sam rekla svoje da.
Jednostavno mi je smiješno gledati Ewu – to je život ispraznog leptira, leti od jednog muškarca do drugog, svaki je put sretna, pa zatim nesretna, i nikako da joj to dojadi. Kad joj je dosadno, ode u toplice, ili mijenja stan, ili kupi još jedan kovčeg krpica. Kad mi dolazi u posjet, nikad ne odijeva istu odjeću. Dolazi na tri dana s dvama kovčezima!
Kad joj pokušam nešto reći, počne vikati, pa joj odavno više ništa ne govorim. Za sve sam ja kriva, čak i za Witekovu smrt! Ali ja sam tada bila u logoru! Što sam mogla učiniti za Witeka? I što sam mogla učiniti za njih kad sam prelazila bojišnicu sa strojnicom, mesnom konzervom i žigicama! Što sam mogla učiniti za njih kad sam po tri dana sjedila u snijegu čekajući vojni vlak da ga izbacim iz tračnica! Ništa ona ne razumije sa svoja dva kovčega dronjaka! Dođe u Izrael i misliš da sjedi s majkom? Ne, malo ide na Kinneret, pa bi malo u neki samostan! Vidiš, ona mora k Djevici Mariji, dok joj vlastita majka sjedi sama kao prst, mjesecima!
Ti, naravno, smatraš da se ja ne znam družiti s ljudima i da zato ovdje nemam nikakvo društvo? Ali shvati, dom u kojem živim najbolji je u cijelom Izraelu, ovdje su sve sami buržuji, bogataši i bankari, ljudi koje sam cijeli život mrzila. Zbog takvih Židova postoji antisemitizam! Cijeli ih svijet mrzi, i ima pravo! Te damice i ta gospoda! Ovdje gotovo i nema normalnih ljudi. Samo je nekoliko soba u cijelom domu dano normalnim ljudima, plaća ih država, nekoliko sudionika rata, invalidi ovdašnjih ratova i junaci otpora. Ali zašto sve to meni plaća Izrael? Dužna mi je Poljska! Dala sam sve svoje snage Poljskoj, ratovala sam za Poljsku, živjela sam radi njezine budućnosti, a ona me istjerala! Izdala me.
Ustvari, Pawełe, ti shvaćaš kamo smjeram. Želim te vidjeti. Nije to osobito važno, ali ove godine navršavam 78 godina, a mi smo iz istoga dvorišta, znamo se od rođenja. Još ću malo životariti, ne dugo. Zato dođi, ako se želiš oprostiti od mene.
Jednom godišnje moram u lječilište s ljekovitim blatom na Mrtvom moru, pa ako odlučiš doći, nemoj u prosincu. U prosincu sam u tom lječilištu. Naravno da nas šalju onamo izvan sezone. Jasno, besplatno je. A ako, ipak, možeš doći samo u prosincu, rezervirat ću ti sobu u tom lječilištu, platit ću je, naravno, pa ćemo ondje o svemu raspraviti. Tako da ćeš platiti samo kartu. Doduše, to lječilište nije baš veseo prizor – ima mnogo ljudi u kolicima, i ja sam u njima. U proljeće, kad je lijepo vrijeme, naravno, ondje se liječe samo bogatuni iz cijelog svijeta, a invalide, junake i kojekakvu starčad ne puštaju, da ne kvare pogled. Prošao je cijeli život, Pawełe, a svijet se nije nimalo popravio. Razumiješ što hoću reći.
Javi se prije, možda se Ewa sprema doći, neću da to bude u isto vrijeme. Ostaj mi zdravo.
Rita

14.

Pariz, lipanj 1986.
Pismo Paweła Koczyńskog Ewi Manukjan
Draga Ewa!
Upravo sam se vratio iz Izraela, išao sam posjetiti Ritu. Jako me stid što to nisam učinio ranije, a ne tek nakon njezina očajničkog pisma. Poznajući njezinu narav, mogu zamisliti kako joj je bilo teško napisati takvo pismo.
Kao prvo, moram te umiriti: s tvojom majkom ne događa se ništa loše. Stari kao i svi mi, ali i dalje je jednako oštra i nepomirljiva, jednako odana i poštena. Poštena do idiotizma. U životu nisam susreo drugu takvu osobu koja je kadra odmah svući sa sebe posljednju košulju i dati je prvome tko naiđe. Imati je za majku vrlo je teško, a i za prijateljicu u koliko-toliko normalnim životnim okolnostima. No u neljudskim okolnostima, pred licem smrti – nema bolje od nje. Dva dana vukla je na sebi ranjenog suborca, umirao je i molio je da ga ustrijeli, ali ga je dovukla do baze, gdje je i umro nakon sat vremena. Tko je sposoban za takvo što?
Ewka, baš si svinja! Nađi vremena i posjeti staricu. Naravno, nepopustljiva je, ali nađi vremena da pogladiš po glavi tu nepopustljivu vražicu. Ne svađaj se s njom. Takva je kakva jest. Grozna Židovka, prava Židovka sitnih šaka kojima maše svaki put kad vidi nepravdu. Nepomirljiva je i nepokolebljiva, kao naši preci, otići će – i išla je! – na lomaču radi ideje. I prezire sve kojima se ne ide na lomaču.
Naprimjer mene. Bio sam glup i pohvalio se da sam dobio nagradu za knjigu o partizanima “Jidišlanda”, zbog čega je izlila na mene cijelu kantu govana. Kako ona kaže, prodajem našu svetu prošlost za novac... Knjiga je već prevedena na engleski i njemački. Šteta što je odbijaš čitati – ima i nekoliko riječi o tvojoj majci. Ipak ću ti je poslati. Možda dođe vrijeme kad će ti biti zanimljiva. Koji ti je jezik draži – engleski ili njemački? Na poljskom nikad neće izaći.
Kao i uvijek, Izrael je na mene ostavio vrlo jak dojam. Prije nisam bio u Haifi, veoma mi se svidjela. Više od Tel Aviva. Tel Aviv je plitak grad, bez osobite povijesti, a Haifa je višeslojna poput Jeruzalema.
Rita se preselila u novu sobu, s balkona ima prekrasan pogled na cijeli Haifski zaljev, vidi se i Kišon. Ondje je industrijska zona, nekakvi rashladni tornjevi, skladišta, prilično usrano mjesto. Ali odozgo se skladišta ne vide. Otišao sam onamo – kao povjesničar. S obzirom na to da si ti djevojka posve neobrazovana u židovskom smislu, ne znaš “Mameloschn”, to jest jidiš, najvjerojatnije ni u Bibliju nisi zavirivala, a ja koji sam uspio pohađati heder i steći osnovno židovsko obrazovanje, reći ću ti da se upravo ondje, kod rijeke Kišon, u IX. stoljeću prije naše ere, za vladavine kralja Ahaba i kraljice Izebele, koji su poticali Baalov i Ašerin kult, dogodilo nešto posebno. Prorok Ilija, vatreni branitelj vjere u jednog boga, priredio je svojevrsno natjecanje. Zatražio je od Baalovih proroka da spuste oganj s neba i zapale žrtve koje je položio na oltar. Dugo su zazivali svoje bogove, ali ništa se nije događalo. A Ilija je na oltar Jedinoga položio žrtvenu životinju, triput oblio vodom i oltar, i žrtvu, i drva, pomolio se, a oganj je odmah sišao s nebesa. Pobijedili smo. Ilija je zapovjedio da sve proroke – 400 Baalovih i 450 Ašerinih – odmah zakolju. Što je bilo učinjeno odmah i na licu mjesta. Narod se vratio Gospodu, a Izebelino su truplo bacili psima.
Tako su pravdu shvaćali naši preci.
Potom sam se uspeo na goru Karmel. Već je padao mrak kad sam se našao pred vratima samostana “Stella Maris”. Izašao sam iz auta – vozio me vrlo drag čovjek, doktor iz Rusije koji je radio u staračkom domu – i tada je stigao neki krš od auta, iz njega je izašao sitan čovjek u rastegnutom džemperu sa slamnatim šeširom obješena oboda. Bio je to redovnik iz lokalnog samostana, s osmijehom nam je počeo govoriti koje se znamenitosti mogu vidjeti s te točke na dnevnom svjetlu. Zahvalili smo mu i krenuli, a kad smo već bili na cesti doktor mi je rekao da je taj redovnik poznat u Izraelu, brat Daniel Stein. Tek idućeg jutra, kad sam već sjedio u zračnoj luci čekajući let za Pariz, shvatio sam da je to bio Dieter Stein, o kojemu sam čak pisao u svojoj “partizanskoj” knjizi. Upravo je on izveo ljude iz emskoga geta. Među njima i tvoju trudnu majku! Stalno se raspituješ tko ti je otac. Taj je čovjek za tvoj život učinio više nego otac. Zahvaljujući njemu si se rodila. Jer da on nije organizirao bijeg, sve bi pobili.
Eto, zbog svoje spore reakcije propustio sam priliku da stisnem ruku jednom od pravih židovskih junaka.
Kad budeš planirala posjetiti majku, potrudi se da ga nađeš. Kao katolkinja imat ćeš s njim o čemu razgovarati.
Mirka te pozdravlja i poziva k nama u Pariz. Zamijenili smo stan i sad živimo vrlo lijepo – nedaleko od tržnice Mouffetard, petnaestak minuta hoda od Luksemburškog vrta. Naći će se soba za vas. Samo javite prije, jer često imamo goste.
Ljubim te, draga Ewa.
Tvoj Paweł

15.

Santorini, travanj 1986.
Pismo Ewe Manukjan Ester Hantman
Draga Ester!
Planovi su nam se malo poremetili, jer kad smo sletjeli u Atenu, Griša je u hotelu sreo svoga prijatelja Sjomu, također matematičara i bivšeg Moskovljanina, i on nas je nagovorio da promijenimo rutu – da umjesto na Kretu odemo na Santorini. Isprva nisam bila baš zadovoljna, jer o Kreti sam znala barem nešto, a riječ “Santorini” čula sam prvi put. Ali tada me iznenadio Alex – sav se oduševio, rekao je da je čitao o tom otoku, da je ostatak nestale Atlantide, pa smo dva dana poslije, nakon lunjanja po Ateni, sjeli na brod i sedam sati poslije stigli na Santorini. Napominjem ti da Atena na mene nije ostavila osobit dojam, prije me razočarala. Grad je to u kojem je drevna povijest potpuno nepovezana sa suvremenim životom: strše antički ostaci – par takvih stupova stoji baš ispred hotelskog prozora, a posvuda su uokolo loše četverokatnice – moja prijateljica Zoja živi u baš takvoj pokraj Timirjazevljeve akademije u Moskvi. I ljudi, koliko ja vidim, nemaju ničeg zajedničkog s onim drevnim Grcima o kojima je pisao Homer. Istočni narod, više podsjećaju na Turke nego na Europljane. U Izraelu, za razliku od Grčke, postoji osjećaj da se nastavlja baš onaj život kojim se nekoć živjelo, da nije nestao, čak su i ljudi isti – nosovi, oči, glasovi. Takav je trenutačni dojam.
No kad smo doplovili do Santorinija, naprosto sam ostala bez daha. Otok u obliku uskoga srpa, s velikim zaljevom u sredini – ostatak vulkanskog kratera, kažu, nije potpuno ugašen, povremeno nešto izbija iz njega. Jedanput u sto godina, valjda... Doplovili smo do okomite obale, visoke oko četiristo metara, a na vrhu je grad Fira s bijelim kućicama. Ista takva okomita stijena spušta se u golemu dubinu. Zamisli, to je unutrašnja stijenka vulkana koji je erumpirao prije tri i pol tisuće godina. Otok se sastoji od ostataka vulkana i ostataka pravog otoka, kao da su se stopili. Ovdje smo već treći dan, a ja i dalje imam osjećaj da sam bez daha. Sitan je to otočić – unajmili smo auto i već prvog dana cijeloga ga obišli.
Po tko zna koji put divila sam se Griši – on zna apsolutno sve. Priča i pokazuje nekakve geološke slojeve, gdje prestaju. Potom je pola dana sjedio i nešto računao na papiru, ljutio se što nije ponio računalo. Rekao je da je plimni val doista mogao stići do Krete i razrušiti palaču u Knososu. Ne znam, doduše, zašto je morao računati ako to piše u svim turističkim vodičima. Znaš, uvijek sam voljela putovanja, a sad sam čvrsto uvjerena da na svijetu nema ništa ljepše. Baš mi je žao što nisi mogla s nama. Moraš doći ovamo obavezno.
Ti znaš da ja više volim šetnje po dućanima nego po šumama i gorama, ali ovdje je nekako posebno: prvi sam put osjetila, naprosto sam svojim očima vidjela veličanstvenost Stvoritelja. U običnom životu to ne osjećaš, a ovdje kao da ti se oči otvaraju. Nisam to osjetila čak ni u Izraelu. Doduše, ondje se sva otkrića tiču povijesti, koju počinješ gledati kao rijeku čije se obale neprestano mijenjaju, a ona teče kao da ništa nije bilo. A ovdje priroda ima takvu moć da sama po sebi isključuje mogućnost da Boga nema. Pišem gluposti, ali ti ćeš me, naravno, razumjeti. Ovdje je prisutna ruka Gospodnja, i to se ne može ne vidjeti. Zapravo, ruka Stvoritelja koji nema ništa sa sitnim svađama sitnih ljudi oko toga kako ispravno vjerovati. Šteta što tvoj muž to više ne može vidjeti. Oduševljavaju me i moji dečki – Griša i Alex. Preokrenuli su svaki kamen. Ja više sjedim na balkonu i gledam. Ili sam na plaži – pijesak je, između ostaloga, vulkanskog porijekla, gotovo crn. Ali na drugoj plaži ima i crvenog i bijelog. Čarolija. A moji dečki nakupovali knjiga i uče grčki jezik! Alex kaže da želi naučiti i starogrčki.
Dotle Griša i ja kao da živimo nekakav medeni mjesec, i sve to zajedno čini me sretnom kao nikad u životu. Nakupovala sam hrpu knjiga i razglednica, a Alex neprekidno škljoca novim aparatom, tako da ćeš s vremenom dobiti potpuni izvještaj. Ležim na jarkom suncu oko podneva, kad svi normalni ljudi odlaze – a mene je tek nakon tri dana prošao vječni osjećaj hladnoće u leđima.
Ljubim te. Užasno mi je žao što nisi išla s nama. Sigurna sam da bi bilo još bolje kad bi ti bila ovdje.
Tvoja Ewa

P. S. Kad pomislim da bih umjesto ovoga čarobnog putovanja trebala sjediti kraj majke u Hain” i slušati njezina proklinjanja, malo me stid. Ali u isto vrijeme nije mi žao.

16.

Akra 1960.
Iz dnevnika Juliena Sommiera
Sinoć me nazvao neki čovjek i pitao mogu li mu davati satove arapskog jezika. Molio je da počnemo odmah, smjesta. Zamolio sam ga da ipak ne dođe odmah, nego sutra. Jutros prilično rano, sat prije dogovorenog vremena, netko pokuca. Na vratima stoji redovnik u smeđem habitu karmelita – omalen, okruglih, sitnih smeđih očiju, smiješi se poput sunašca. Predstavio se – brat Daniel. I odmah mi je počeo zahvaljivati: kako je to divno što ga nisam odbio.
Još nisam popio kavu, predlažem mu da malo pričekamo s lekcijom i prvo je popijemo. Da, da, naravno! Razgovaramo na ivritu. Kaže da je prije otprilike godinu dana stigao u Izrael iz Poljske, da ima malu skupinu katolika, zbog kojih je i došao. Njihova zajednica nema svoju zgradu, ali jedna arapska crkva pristala je ustupiti im prostorije za bogoslužje u određene sate.
– Baš su divni ljudi, ti Arapi, pa sam živeći u Haifi, gdje ima toliko Arapa kršćana, osjetio da je nekako nezgodno ne znati arapski. Cijeli sam život učio jezike u žurbi, slušanjem ili po udžbeniku, ali arapski ipak zahtijeva barem kakav-takav tečaj, šest–sedam lekcija
– govori brzo, energično, veselo.
Gledam ga začuđeno: naivnost, umišljenost ili glupost? Kad sam, ne podižući glavu s knjige, počeo učiti arapski jezik, tek sam na trećoj godini učenja počeo razumijevati usmeni govor, a on hoće šest-sedam lekcija. Ali prešutio sam.
Isprva mi se činio prilično brbljavim, potom sam se dosjetio da ima lakši oblik jeruzalemskog sindroma: to je uzbuđenje koje osjeća svaki vjernik, neovisno o vjeroispovijesti, kad se prvi put nađe u Izraelu. Kad sam ‘47. prvi put stigao ovamo, imao sam vrlo jak osjećaj da mi gori pod nogama. Fizički su me pekli tabani. Mogu zamisliti koliko je taj osjećaj jači u Židova ako kod mene, Francuza, to uzbuđenje nije prolazilo nekoliko mjeseci.
Održali smo dupli sat – prilično brzo usvaja glasove. Imam dojam da je lingvistički vrlo nadaren. Na odlasku mi je rekao da sad nema novca da mi plati, ali svakako će se obračunati sa mnom prvom prilikom. To mi je najoriginalniji učenik od onih malobrojnih koje sam imao ovih godina. Da! Vidio je kartice na stolu, raspitao se. Rekao sam da sastavljam ivritsko-arapski rječnik i da me osobito zanima palestinski dijalekt. Raširio je ruke i krenuo me ljubiti. Vrlo je nizak – meni do ramena. Uopće se ne suzdržava. No oštrouman je – na odlasku me upitao: ti nisi redovnik?
– Ja sam učitelj francuskog jezika u arapskoj katoličkoj školi za djevojčice – rekao sam mu, prešutjevši da sam u zajednici male braće.
– O, francuski! – obradovao se. – Pa to je divno! Malo ćemo učiti i francuski!
Zar se u meni izdaleka vidi redovnik? Nikad mi to nije palo na pamet.

17.

Haifa 1963.
Pismo Daniela Steina Władysławu Klechu
Dragi Władek!
Pokušat ću ti objasniti što se događa. Moje predodžbe o zemlji koju sam u odsutnosti tako volio ni u jednoj se točci nisu poklopile sa stvarnošću. Nisam ovdje našao ništa od onoga što sam očekivao da ću naći, međutim ono što sam vidio daleko je nadmašilo moja očekivanja. Putovao sam u Izrael kao Židov i kao kršćanin – Izrael me primio kao ratnog junaka, ali nije me priznao kao Židova. To što sam kršćanin za moj se narod pokazalo kao kamen spoticanja. Svih ovih godina otkako sam ovdje nisam ti htio pisati o toj dugoj sudskoj priči. Napokon se sve završilo, pa sažeto iznosim što se događalo. Komplikacije s imigracijskom službom počele su već u haifskoj luci. Smatrao sam da imam pravo doći u Izrael prema zakonu o povratku, koji je napisan za Židove koji žele doći u Izrael iz bilo koje zemlje na svijetu, gdje su živjeli prije stvaranja države, i trajno ovdje boraviti. I u tom se slučaju Židovom smatra svatko kome je majka Židovka i tko sebe smatra Židovom. Mladi je službenik, vidjevši moju sutanu i moj križ, nabravši čelo, shvatio da sam kršćanin. Potvrdio sam njegovu užasnu slutnju i dotukao ga rekavši da sam po zanimanju katolički svećenik, a po nacionalnosti Židov. Okupilo se cijelo društvo carinskih i imigracijskih mudraca, koji su dugo rasuđivali i umovali pa u stupcu “etnička pripadnost” stavili crticu.
I to je bio početak duge priče koja se pretvorila u beskrajni sudski proces, koji je potrajao tri godine i okončao se prije mjesec dana. Izgubio sam ga. Bila je to ružna gnjavaža – tražio sam dopuštenje od vodstva “Stella Marisa”, oni su pitali svoje pretpostavljene, potom su mi dopustili da se obratim Vrhovnom sudu Izraela, ali morao sam još nabaviti novac za taj proces. Svi su me odgovarali, ali znaš da sam tvrdoglav, a oni su ispali još tvrdoglaviji. Nisu mi dali državljanstvo kao Židovu, ali mi je obećano državljanstvo “po naturalizaciji”. Tako da ću uskoro postati državljanin Izraela, ali bez prava da se u Izraelu nazivam Židovom. Dođem li, tako, u Poljsku ili Njemačku, ondje ću za sve biti Židov, samo ne za Državu Izrael. Na mojoj potvrdi piše: “Nacionalnost neodređena”. Stoga se može smatrati da sam ostvario kakvu-takvu pobjedu u borbi s Gestapom i NKVD-om, ali sam pretrpio potpun poraz od izraelskih činovnika.
Ti ćeš, dakako, upitati što mi je sve to trebalo. Władek, razmišljao sam o onim Židovima-kršćanima koji će doći u zemlju poslije mene. Ne možeš ni zamisliti kolika se galama digla oko tog procesa, suci i rabini su se svađali. To mi nije bio cilj.
Htio bih da se neki Židovi-kršćani – a u svijetu ih je poprilično – mogu vratiti u Izrael i da se obnovi Jakovljeva crkva, jeruzalemska općina, koja vuče podrijetlo od posljednjeg Učiteljeva blagovanja s Učenicima, koje slave svi kršćani svijeta. Zasad to ne uspijeva. No bez obzira na sve, postoji nevelika skupina katolika, većinom Poljaka, među njima je i nekoliko pokrštenih Židova. Okupljamo se u arapskoj crkvi, gdje nam naša braća omogućuju da služimo misu nedjeljom navečer, nakon njihove službe.
Veoma sam ti zahvalan što si mi poslao časopise. Priznajem da si moj jedini izvor vijesti o Crkvi. U našem se samostanu živi izvan vremena, suvremene katoličke publikacije rijetko dolaze pod ruku, zato je knjižnica puna literature koju baš osobito i ne volim. Premda se nađe i zanimljivih stvari. Ne pišeš kako je paterovo zdravlje. Je li bio na operaciji?
Bratski pozdrav
Daniel

18.

Boston 1959.–1983.
Iz zapisa Isaka Hantmana
Naišao sam na izraelske novine s viješću koja me podsjetila na događaje otprije dvadeset godina. U proljeće ‘45., kad smo Ester i ja prvim vlakom krenuli iz Bjelorusije u Poljsku, s nama je putovao mladi Židov Dieter Stein, koji je odigrao ključnu ulogu u spašavanju dijela ljudi iz emskoga geta. To jest, to je bio čovjek koji nam je spasio život. Isprva ništa nismo znali o njemu. Znali smo samo da nam je Stein nekako pomogao, da su ga Nijemci uhitili, osudili na strijeljanje, ali je pobjegao – po gradovima su, kako su nam pričali, bili polijepljeni plakati s njegovim portretom: traži se... Nudila se prilična svota za njegovo hvatanje.
Upoznali smo se kasnije, kad se pojavio u Durovljevu odredu. Ondje su ga zamalo strijeljali. Srećom, upravo su me bili doveli u odred da operiram ranjenika, našao sam se u blizini i jamčio za njega. Tako sam uspio spasiti život svome spasitelju.
Pojedinosti našeg razgovora prilikom susreta u vlaku, dvije godine poslije, izblijedjele su mi iz sjećanja. Mladić je na mene ostavio dojam egzaltirane osobe: govorio je da će stupiti u katolički samostan. No u to je doba neuravnoteženost bila uobičajena... Normalni su ljudi stradavali među prvima. Preživljavali su pojedinci obdareni velikom mentalnom snagom i određenom grubošću – ta kušnja nije bila za tankoćutne ljude. Da sam psihijatar, napisao bih studiju o promjeni duševnih stanja u ekstremnim uvjetima partizanskog logora. Zapravo, to bi bio samo jedan dio velike knjige o zatvorima i logorima. Takva je knjiga potrebna i netko će je već napisati. Ne ja. Nadam se da će je drugi napisati.
Ti psihički pomaci koje sam opazio u tom momku bili su usmjereni prema “plemenitom” cilju, a vjerojatno su se mogli objasniti neprihvaćanjem zatečene situacije. To ga je neprihvaćanje potaknulo da ode u samostan... Bio je to eskapistički potez.
Narednih godina zaboravio sam Dietera Steina. Premda sam s ponekima i dalje održavao veze, ali sporadično. Većina preživjelih “partizanskih” Židova završila je na koncu u Izraelu i dijelom u Americi, no to su sve bili “amharec”, krajnje priprosti ljudi, a ja nisam toliko sentimentalan da bih se s njima susretao češće nego jednom u deset godina.
Vraćam se na redovnika Dietera Steina. Kad sam već živio u Americi neprekidno sam listao izraelske novine i oko ‘60. Godine otkrio da su izraelske novine pune njegovih fotografija. Kako se pokazalo, Dieter Stein došao je živjeti u Izrael. Stupio je u samostan “Stella Maris” na Karmelu. I tada je pokrenuo sudski proces protiv Države Izrael, zahtijevajući da mu se dodijeli izraelsko državljanstvo prema “zakonu o povratku”.
U novinama je ta vijest tada bila popraćena prilično neobičnim raspravama. Osjetio sam da oko te teme na vidjelo izlazi određena skrivena napetost. Steinov je slučaj čudan: s jedne strane Stein je ratni junak koji je izvršio podvig, s druge se još morao i opravdavati jer je radio za Gestapo, a ta se služba sama po sebi smatra zločinom. Povrh toga, Stein je katolički svećenik. Kršćanin. Živeći u Izraelu, osjećao sam do koje se mjere jedinstvo i život te zemlje određuju složnim otporom prema okolnom arapskom svijetu. U člancima je promicao još jedan motiv koji obično izbjegavaju formulirati naglas: samo postojanje Izraela nije zajamčeno ničime osim trajnim otporom prema okolnom arapskom svijetu. Tomu se pridodaje još jedna okolnost koju prešućuju zbog političke korektnosti – prema dubokom uvjerenju Židova, katastrofa koja se dogodila dozrela je unutar kršćanske civilizacije i počinile su je kršćanske ruke. Premda je nacistička država bila odvojena od Crkve, i mnogi kršćani ne samo da nisu odobravali ubijanje Židova nego su ih i spašavali, ne može se pobjeći od činjenice da je dvotisućljetno službeno kršćanstvo, iako se vodilo zavjetom kršćanske ljubavi, ipak nosilo u sebi neiskorjenjivu mržnju prema Židovima. Zato na Steina, koji je prihvatio kršćanstvo, mnogi Židovi gledaju kao na izdajnika nacionalne religije koji je prešao na “drugu” stranu.
Stein je pak sa svoje strane zahtijevao izraelsko državljanstvo u skladu sa zakonom o povratku. Zakon odobrava to pravo svakomu tko se smatra Židovom i komu je majka Židovka. Steina su tada odbili bez obrazloženja, nakon čega se obratio Vrhovnom sudu. Stvar je bila u tome da su mu državljanstvo nudili, ali ne prema zakonu o povratku, nego putem naturalizacije. Tražio je priznanje svoga židovstva, to jest tražio je da se službeno upiše “Židov” u rubriku “etnička pripadnost”, što je posve u skladu sa židovskim zakonom, halahom.
Sve to navodi na razmišljanja o tome da bi građanski zakoni trebali biti preciznije odijeljeni od vjerskih i da je došlo do nepoklapanja teokratskih ideala i demokratskog ustrojstva suvremene države.
Jučer sam u izraelskim novinama pročitao da je Stein na koncu izgubio proces. Meni se to čini vrhuncem idiotizma: ako se našao jedan katolik koji želi biti Židov, zašto mu to ne dopustiti?
Htio bih znati je li ta situacija simetrična s kršćanske strane i je li Stein poželjno lice u katoličkoj sredini.

19.

veljača 1964., Jeruzalem
Pismo Hilde Engel svećeniku Danielu Steinu
Dragi oče Daniele!
Vi me se najvjerojatnije ne sjećate. Zovem se Hilda Engel. Sreli smo se u kibucu u Jizreelskoj dolini gdje sam radila i učila ivrit, a vi ste doveli jednu grupu i prenoćili u svratištu u kibucu. Ja sam hranila vašu grupu – obično me zapamte, jer sam viša od sviju. Odmah ću vam reći da vam pišem zato što želim raditi s vama. Vrlo sam mnogo razmišljala o onome što ste govorili nakon večere, kad smo se okupili u blagovaonici, i to je baš ono što tražim. Nisam vam odmah pisala zato što sam shvatila da ću vam biti slaba pomoćnica ako ne budem imala odgovarajuću struku. Završila sam u Münchenu tečaj za župnu suradnicu – ondje pripremaju sakristane i socijalne radnike za Crkvu – i opet se vratila u Izrael. Zasad sam u misiji u Jeruzalemu, praktički se bavim uredskim poslom, a naravno da nisam radi toga tako žudjela da dođem ovamo, u Izrael.
Ispada da ja o vama znam mnogo, a vi o meni ništa. Budući da bismo trebali raditi zajedno, sad ću vam ispripovijedati sve o sebi, to je važno.
Moja je obitelj rodom s istoka. I dan-danas nedaleko od granice s Poljskom, kod grada Schwedta, propada posjed moga pradjeda. Bio je bogat i ugledan čovjek s političkom karijerom. Moj je djed u doba Reicha bio general, član nacističke partije. Bio je vojni stručnjak, čak i znanstvenik. U svakom slučaju, znam da je imao veze s njemačkim raketnim naoružanjem. Nosim očevo prezime, a djedovo vrlo dugo nisam ni znala. Majka mi nikad ništa nije govorila. Otac je ‘44. poginuo na Istočnom bojištu. Nakon rata majka je otišla u Zapadnu Njemačku, udala se za moga očuha, pa sad imam još tri polubrata. S jednim od njih veže me prijateljstvo, druga dvojica potpuni su mi stranci. Kao i očuh. Njegova prošlost nije mi poznata, trgovac je i ograničen čovjek. Cijelo moje djetinjstvo prošlo je u šutnji. U našoj se obitelji inače ništa nije govorilo. Bojalo se pitanja, bojalo se odgovora. Šutnja je bila najprikladnija. Nedjeljom su nas vodili u crkvu, ali ni u njoj se nisu zapodijevali nikakvi razgovori. U gradiću blizu Münchena, na obali Starnberškog jezera, gdje je očuh početkom pedesetih godina kupio veliku kuću, živjelo je vrlo mnogo ljudi koji nisu htjeli govoriti o svojoj prošlosti. Kad sam imala četrnaest godina, u ruke mi je dospjela knjiga Anne Frank. Prije toga sam znala za ubojstva Židova. To jest, nešto sam čula s pola uha, ali srce mi je bilo potpuno gluho. A ta mi je knjiga slomila srce. Osjećala sam da ništa ne trebam ispitivati majku. Tada sam počela čitati.
Kasnije sam je ipak pitala što je za spas Židova činila naša obitelj. Rekla je da je tako teško živjela za vrijeme rata da joj nije bilo do Židova. I inače ništa nije znala ni o logorima ni o plinskim komorama. Otišla sam u gradsku knjižnicu, i ispostavilo se da postoji mnoštvo literature i filmova. Štoviše, ispostavilo se da je nedaleko od Münchena bio golemi logor smrti Dachau. Najviše me potreslo to što ondje žive ljudi, spavaju, jedu, smiju se – i ništa!
Potom nam je u goste došla mamina sestrična iz Schwedta, i od nje sam saznala da mi je djed izvršio samoubojstvo tjedan prije kapitulacije Njemačke. Ona mi je rekla djedovo prezime. Da se nije ustrijelio, zacijelo bi ga objesili kao ratnog zločinca. Tada sam shvatila da želim posvetiti život pomaganju Židovima. Naravno, povijesna krivnja Nijemaca golema je, ja je kao Njemica dijelim. Sada želim raditi za Državu Izrael.
Katolkinja sam, sudjelovala sam u dječjim crkvenim aktivnostima, i kad sam zatražila taj crkveni tečaj, odmah su mi dali preporuku. Sad sam ga završila, prošla praksu iz rada s trudnim djevojčicama i radila tri mjeseca u domu za nemoćne. Nemam veliko iskustvo, ali spremna sam učiti. Donekle poznajem i knjigovodstvo i već dosta pristojno znam ivrit. Nisam se usudila pisati vam na ivritu jer nisam htjela da dobijete pismo s greškama, osim toga ipak mi je mnogo lakše izražavati svoje misli na njemačkom.
Dvadeset mi je godina. Fizički sam snažna. Mogu raditi i s djecom i sa starcima. Nemam dobro obrazovanje. Nekoć sam namjeravala studirati. No sad mi se čini da to nije nužno. Čekam vaš odgovor i spremna sam odmah doputovati u Haifu kako bih počela raditi s vama.
S poštovanjem, Hilda Engel

ožujak 1964., Haifa
Daniel Stein Hildi Engel
Draga Hilda!
Pisala si mi na njemačkom, a ja ti odgovaram na ivritu: neka ti to bude vježba. Napisala si mi vrlo lijepo pismo, sve sam razumio. Volio bih raditi s tobom, ali imamo vrlo slabe prihode, uopće nemamo novca da te plaćamo. A kako ćeš živjeti ovdje bez plaće? Ja živim u samostanu. A ti bi morala unajmiti stan. Stoga sam mislio ovako: budeš li imala slobodnog vremena u misiji, uvijek možeš doći u Haifu na službu, upoznati se s našim župljanima, družiti se s njima. Obično nakon službe nekoliko sati provodimo zajedno – uz nešto hrane, katkad skupa čitamo evanđelja, zatim vodimo razne razgovore. Nazovi me kad budeš dolazila, dočekat ću te na kolodvoru. Inače nas nećeš naći, nije jednostavno.
Gospodin s tobom.
Brat Daniel

Više volim kad mi se tako obraćaju,
nemaš ništa protiv?
svibanj 1964., Jeruzalem
Hilda Engel Danielu Steinu
Dragi brate Daniele!
Mama mi je uvijek govorila da moja tvrdoglavost probija zidove. Pisala sam našoj Münchenskoj upravi, zatim još tri puta zvala, i obećali su mi da će se pobrinuti da moje radno mjesto (pomoćnica pastora) premjeste iz Jeruzalema u Haifu. Rekla sam da sam naučila ivrit, ali ne znam arapski, pa to otežava komunikaciju s lokalnim katolicima, koji su isključivo Arapi. Obećali su da neće otezati s odgovorom, ali traže od tebe pismo da sam ti doista potrebna u tvojoj crkvi. Dolje je adresa na koju trebaš pisati, pa ću za mjesec dana biti u Haifi. Hura!
Hilda

Da! Nazvala sam majku, rekla da ću odsad raditi kao sakristanka u židovskoj crkvi, a ona je rekla da sam luda! Zaključila je da idem raditi u sinagogu! Ostavila sam je u zabludi i ništa joj nisam objašnjavala. Neka misli tako.
lipanj 1964., Haifa
Brat Daniel Hildi Engel
Malena!
Zaboravila si pola svojih stvari – džemper, jednu cipelu (zanima me je li ti druga bila na nozi ili si imala još jedan par obuće u pričuvi?), udžbenik ivrita, kao i kriminalistički roman na engleskom jeziku vrlo slabe kvalitete. Skupivši te stvari na hrpu, zaključio sam da je pomaganje svećeniku tvoj pravi poziv.
S ljubavlju, brat D.

20.

studeni 1990., Freiburg
Iz razgovora Daniela Steina s đacima
Znamo da mnogi suvremeni kršćani ne održavaju zajedničko bogoslužje jer su se u povijesti podijelili zbog teoloških nesuglasica. Nekoć jedinstvena Crkva podijelila se na tri glavne – katoličku, pravoslavnu i protestantsku. No postoji mnoštvo malih crkava, neke broje svega nekoliko stotina pripadnika, ali nema zajedničke liturgije s drugim kršćanima – ne mole se skupa, ne održavaju zajedno bogoslužje. Takvi raskoli među kršćanima – shizme – katkad su bili vrlo oštri i čak su dovodili do vjerskih ratova.
I Židovi su imali takav raskol krajem XVIII. stoljeća. Pojavile su se dvije struje – hasidi i tradicionalisti – mitnagdim. Nisu priznavali jedni druge, iako to nikad nije dovelo do rata. Poljski Židovi pripadali su uglavnom hasidskom svijetu, a Vilno (kako se tada zvao Vilnius) ostao je “tradicionalnim” gradom. Hasidi su bili mistici, padali su u molitvenu ekstazu, usto su pridavali veliku važnost proučavanju kabale i očekivali skorašnji dolazak Mesije. Potonje povezuje haside s nekim kršćanskim sljedbama.
Vilno je posljednja dva stoljeća glavni grad tradicionalno usmjerenih Židova. Do danas razlike između tih struja zanimaju samo religiozne Židove. Ali naciste te finese nisu nimalo zanimale – uzeli su si u zadatak da ubiju sve Židove – haside, mitnagdim i nevjernike. To je bio etnički genocid.
Kad smo mi, mladi Židovi s poljske periferije, u prosincu ‘39. stigli u Vilno, to je bio ne samo veliki grad jedne europske države nego i glavni grad zapadnog židovstva. Tih su ga godina često nazivali “litavskim Jeruzalemom”. Gotovo polovinu stanovništva činili su Židovi.
Kad smo stigli, Vilno je, prema sporazumu Ribbentropa i Molotova, upravo bio pripao Litvi, i Litavci su počeli istiskivati Poljake. To je bilo kratko razdoblje nezavisnosti Litve, pa nam se činilo da se naš san ostvaruje: uskoro ćemo stići u Palestinu. Nismo shvaćali da smo upali u klopku koja će se svaki čas zatvoriti. U lipnju 1940. Litvu je okupirala Crvena armija, nakon još mjesec i pol Litva je ušla u sastav Sovjetskog Saveza. U lipnju 1941. Vilno su zauzele postrojbe Wehrmachta. Ali nismo mogli predvidjeti takav razvoj događaja.
Vilno nam se veoma svidio, uspeli smo se na Gediminasovo brdo, prošli židovske četvrti i prošetali se obalama. Grad je imao poseban miris, s primjesom dima iz peći. Ugljena gotovo da nije bilo, grad su grijali na drva. Uostalom, zahvaljujući tome našli smo posao: prve zime zarađivali smo cijepajući drva i raznoseći ih po stanovima, na gornje katove zgrada.
U gradu su još radile razne židovske organizacije, među njima i cionističke, i odmah smo stupili u vezu s njima. Za odlazak u Palestinu trebalo je dobiti posebnu potvrdu. Besplatno su ih davali onima koji nisu navršili osamnaest godina. Brat je imao dosta dobre izglede za odlazak, a ja vrlo slabe. On je imao šesnaest godina, a ja sam već bio navršio osamnaest.
Valjalo je nekako preživjeti dok se čeka potvrda. Organizirali smo kibuc – zajednicu u kojoj svi skupa rade i nemaju osobne prihode. Kao u samostanu. Nastanili smo se u prilično prostranoj kući, svaka skupina imala je svoju sobu, jedina djevojka među nama vodila je kućanstvo, svi su ostali radili, i rad je povremeno bio vrlo težak. Isprva sam zajedno s ostalima cijepao drva, a zatim su mi ponudili da šegrtujem kod postolara. Postolar je bio vrlo siromašan, s gomilom djece, i provodio sam kod njega gotovo cijeli dan: nakon posla ostajao sam s djecom, pomagao im pisati zadaće. Ali izučio sam postolarski zanat i dan-danas si sam popravljam sandale.
Uspostavili smo vezu s roditeljima – preko Crvenog križa. Pisali smo jedni drugima. Nakon rastanka vratili su se kući, ali odmah su ih preselili na drugi kraj Poljske. Crveni križ prosljeđivao je pisma. Naše su roditelje posljednji put vidjeli naši bratići, neko su vrijeme živjeli svi zajedno u jednom mjestašcu. Potom su vijesti prestale stizati. Ne znamo točno u kojem su logoru smrti stradali.
U posljednjem majčinu pismu koje je stiglo do nas preklinjala nas je da se ne rastajemo.
No rastali smo se: brat je dobio potvrdu za odlazak u Palestinu. Otputovao je onamo vrlo opasnim putem – preko Moskve i Istanbula. To je bilo u siječnju 1941. Težak rastanak – nitko nije znao hoćemo li se ikad više sresti.
Od bratova odlaska događaji su se razvijali vrlo dramatično: 22. lipnja 1941. počeo je rusko-njemački rat. Sat nakon objave rata počelo je bombardiranje. Tri dana poslije Rusi su predali grad.
Mi u tom trenutku više nismo bili ondje, odlučili smo otići, i već smo se udaljili od grada šezdesetak kilometara, dok nismo otkrili da smo na teritoriju koji su zauzeli Nijemci.
Vratili smo se u Vilno. Saznali smo mučne vijesti: na dan kad je Crvena armija napustila Vilno, spontano su se organizirale litavske bande, koje su počele ubijati Židove i prije nego što su Nijemci zauzeli grad. Poslije je u sastav njemačkih kaznenih odreda stupila velika skupina Litavaca. Stupili su na snagu protužidovski zakoni: zapljena imovine, zabrana pojavljivanja na javnim mjestima, zabrana hodanja po pločnicima. Na koncu su zahtijevali obavezno nošenje znaka razlikovanja – Davidove zvijezde. Počela su uhićenja.
Ja sam u to doba bio tako naivan da nisam mogao povjerovati kako Nijemci imaju promišljen sustav za uništenje Židova. Odgajali su me da poštujem njemačku kulturu, pa sam se prepirao s prijateljima, uvjeravajući ih da su pojedini činovi nasilja i vrijeđanja posljedica nereda. Naprosto nisam mogao povjerovati u to. Sve što se zbivalo činilo se besmislicom i greškom. Tvrdio sam: “To je nemoguće! Ne vjerujte spletkama! Nijemci će brzo uvesti red!”
Zaista, pravi njemački red još nismo vidjeli!
Počele su hajke na Židove na gradskim ulicama, ljudi su nestajali. Krenule su glasine o strijeljanjima. Ja sam zatvarao oči pred očitim.
Sve cionističke organizacije koje su ostale u gradu bile su likvidirane. Na Palestinu smo mogli zaboraviti. Odlučio sam potražiti roditelje preko Crvenog križa i probiti se do njih. Putem do ureda upao sam u raciju, pa su me uhitili.
Od toga prvog uhićenja 13. srpnja 1941. do kraja rata svaki sam dan mogao biti ubijen. Čak se može reći da sam mnogo puta trebao nastradati. Svaki sam se put na čudesan način spasio. Ako se čovjek može priviknuti na čudo, onda sam se ja priviknuo na njega za vrijeme rata. No tih su dana čudesa mog života tek počinjala.
Što uopće nazivaju čudom? Ono što nitko prije nije vidio, što se nikad nije dogodilo? Ono što prelazi granice našeg iskustva? Što proturječi zdravom razumu? Ono što je malo vjerojatno ili se događa tako rijetko da takav događaj nema svjedoka? Primjerice, sredinom lipnja u Vilnu bi najednom pao snijeg – je li to čudo?
Prema svome iskustvu, mogu reći sljedeće: čudo se prepoznaje po tome što ga čini Bog. Znači li to da se čuda ne događaju nevjernicima? Ne znači. Zato što je um čovjeka koji nije vjernik ustrojen tako da će čudo objašnjavati prirodnim uzrocima, teorijom vjerojatnosti ili iznimkom od pravila. Za čovjeka koji vjeruje, čudo je uplitanje Boga u prirodan tijek zbivanja, i um vjernika se raduje i ispunjava zahvalnošću kad se čudo dogodi.
Nikad nisam bio ateist. Svjesno sam se počeo moliti s osam godina, i molio sam Boga da mi pošalje učitelja koji će me poučiti istini. Zamišljao sam učitelja lijepim, obrazovanim, dugačkih brkova, sličnim predsjedniku Poljske tih godina.
Takva brkatog učitelja nisam sreo, ali Onaj Koga sam sreo i Koga nazivam Učiteljem dugo je razgovarao sa mnom upravo na jeziku čuda.
No prije nego što sam naučio čitati na tom jeziku, morao sam naučiti razlikovati njegova slova. Zamislio sam se nad time nakon prve racije, kad su prijatelje i mene uhvatili na ulici.
Iz policijske postaje poveli su skupinu uhićenih Židova na rad – cijepati drva u njemačkoj pekarnici. Prvi put pred mojim očima dva njemačka vojnika zamalo su nasmrt premlatila mladića koji je loše cijepao klade. Prijatelj i ja jedva smo ga dovukli do dvorišta zatvora Lukiški, kamo su nas potjerali nakon dugog radnog dana. Dvorište je bilo puno Židova – sami muškarci. Zatim su nam oduzeli stvari i dokumente te naredili svima da odgovaraju na anketna pitanja. Kad su me pitali što sam po struci, kolebao sam se što im reći: drvar ili postolar. Razmislivši, zaključio sam da sam vještiji postolar nego drvar. Tako sam i rekao. I tada se dogodilo čudo. Časnik je viknuo: “Hej, dajte Steinu stvari i dokumente!”
Izveli su me na stubište. Zatim su mi pridružili još nekoliko ljudi. Svi su bili postolari. Postolari su, kako se poslije razjasnilo, zatrebali Gestapu zato što su židovskim trgovcima zaplijenili veliko skladište kože, pa je mjesna njemačka vlast odlučila tu kožu iskoristiti praktično – ne slati je u Njemačku, nego sašiti sebi obuću. Od tisuću ljudi uhićenih u toj uličnoj raciji bilo je samo dvanaest postolara. Poslije su mi rekli da su sve ostale strijeljali. Nisam povjerovao.
Kože je bilo tako mnogo da se rad postolara otegnuo. Prvih šest tjedana nisu nas puštali iz zatvora, a zatim su nam dali propusnice sa žigom Gestapa i pustili nas kući. Sad smo morali dolaziti na rad u zatvorsku postolarsku radionicu.
Jednom kad sam se vraćao kući, neki seljak na kolima ponudio mi je prijevoz. Tada nisam slutio da je susret s tim čovjekom – zvao se Bolesław Rokicki – sam po sebi čudo. Znamo koliko mnogo ljudi ima na čijoj su savjesti uništeni životi. A on je bio jedan od onih koji su spašavali. No tada sam malo toga razumio.
Bolesław je živio na posjedu dva kilometra od Ponaryja. Rekao mi je da su u protutenkovske rovove koje je Crvena armija iskopala prije povlačenja već pokopali oko trideset tisuća Židova. Strijeljanja traju po cijele dane. Opet nisam povjerovao.
Bolesław mi je predložio da se preselim k njemu na imanje, gdje je, kako je smatrao, najsigurnije.
– Ne izgledaš kao Židov, govoriš poljski kao da si Poljak. Ne piše na tebi da si Židov... Predstavljat ćeš se kao Poljak.
Odbio sam. Imao sam njemačku potvrdu sa žigom da radim kao postolar za Gestapo i smatrao sam da će me ona čuvati.
Nekoliko dana poslije, na povratku s posla, opet sam upao u raciju. Zagradili su ulicu i sve Židove među prolaznicima potjerali u zatvoreno unutrašnje dvorište, kamenu tamnicu sa samo jednim ulazom – teškom metalnom kapijom. Raciju su provodili litavski stražari u nacističkim odorama. Oni su se posebno isticali okrutnošću. Umjesto oružja imali su male drvene batine i odlično su njima baratali. Prišao sam časniku Litavcu i pružio mu svoj papir. I objasnio za koga radim. Poderao je moju dragocjenu propusnicu i zalijepio mi šamar.
Sve su Židove stjerali u dvorište, kapiju su zatvorili. Kuće koje su obrubljivale unutrašnje dvorište bile su prazne, već su iselili ljude iz njih. Neki su se pokušali sakriti u praznim stanovima, netko se zavukao u podrum. I ja sam odlučio sakriti se u podrum. Kao u mnogim kućama u Vilnu, u podrumu su bila spremišta za povrće odijeljena pregradama. Napipao sam u tami nekakva vratašca, ali bila su zaključana. Razmaknuo sam daske i šmugnuo kroz njih. Unutra nije bilo povrća, cijela prostorijica bila je zakrčena starim namještajem. Sakrio sam se.
Nakon nekoliko sati stigli su kamioni, razlijegale su se njemačke zapovijedi. Zatim su se pojavili Nijemci sa svjetiljkama i počeli tražiti. To je veoma podsjećalo na igru skrivača, samo što onaj tko izgubi nije imao izgleda izvući se. Kroz procjepe između dasaka na mene je palo svjetlo.
– Ovdje je lokot. Idemo. Nema više nikoga – čuo sam, i svjetlo je nestalo.
– Gle procjep između dasaka – odvrati drugi.
Još se nikad nisam tako usrdno molio Bogu.
– Šališ se? Ni dijete se ne bi provuklo...
Otišli su. U potpunoj tišini sjedio sam sat, dva. Znao sam da se nekako moram izvući. Njemačku ispravu koju mi je izdao Gestapo poderao je litavski časnik. Ostala je samo đačka iskaznica koju sam dobio 1939. Nacionalnost nam nisu upisivali, stajalo je samo ime – Dieter Stein. Uobičajeno njemačko ime. Strgnuo sam žutu zvijezdu s rukava. Donio sam odluku: Židov je ostao u onom podrumu. Na površinu izlazi Nijemac. Moram se ponašati kako se ponašaju Nijemci. Ne, Poljaci. Otac je Nijemac, majka Poljakinja – bit će bolje tako. I roditelji su umrli...
Izašao sam na dvorište. Već je svitalo. Poput mačke, hodajući uza zidove kuća, iskrao sam se do kapije. Bila je zaključana. K tome je bila postavljena tik uz kameni zid, pa je bilo nemoguće provući se kroz otvor. Kamenje je bilo tijesno poslagano. Bez alata se nije moglo izbiti. No imao sam alat – mali postolarski čekić kojim se mogu vaditi čavli! Kad smo ulazili u dvorište sve su nas pretražili, ali nisu mi našli čekić u čizmi. “Čudo” – pomislio sam. “Još jedno čudo.”
Za petnaestak minuta izbio sam dva manja kamena. Nastali otvor bio je sitan, ali za mene dovoljan. Ja ni danas, kao što vidite, nisam baš krupan čovjek, a tih godina nisam imao ni pedeset kilograma. Provukao sam se kroz otvor i našao se na ulici.
Bilo je rano jutro. Iza ugla se pojavio pijani njemački vojnik, pratila ga je gomila klinaca koji su mu se rugali. Na njemačkom sam ga pitao kamo je krenuo. Pružio mi je papirić s adresom hotela. Otjerao sam klince i stao vući pijanog Nijemca na pokazanu adresu. Nijemac je nešto nerazgovijetno mumljao, prema njegovoj nesuvisloj priči sinoć je sudjelovao u akciji likvidiranja Židova.
Moram se ponašati kao da sam Nijemac. Ne, Poljak... Pa sam šutio.
– Tisuću petsto, razumiješ, njih tisuću petsto... – Stao je, počeo je povraćati. – Ja nemam ništa s njima, ali zašto to moram raditi? Ja sam strojoslagar, razumiješ, strojoslagar... Što ja imam sa Židovima?
Nije izgledao kao čovjek kojemu se svidjelo strijeljati.
Na koncu sam ga doveo do hotela. Nikome nije moglo pasti na pamet da pijanog njemačkog vojnika vodi Židov.
Uvečer istog dana potražio sam Bolesławovu farmu. Primio me vrlo toplo. Na farmi su se skrivali dva ruska ratna zarobljenika koji su pobjegli iz logora i jedna Židovka s djetetom.
Noću, ležeći u spremištu, sit, u čistoj odjeći i, što je najvažnije, osjećajući se sigurno, bio sam pun zahvalnosti prema Bogu, koji je potrošio toliko vremena da me izvuče iz one mišolovke.
Brzo sam zaspao, ali nakon nekoliko sati probudili su me rafali strojnica. Sad su dopirali iz smjera Ponaryja, pa više nisam sumnjao što se ondje doista događa. Dobar dio onoga s čime sam se morao suočiti normalna ljudska svijest ne može pojmiti. Ono što se događalo nekoliko kilometara dalje bilo je još nezamislivije od bilo kakva čuda. Imao sam osobno iskustvo čuda kao nadnaravnog dobra. Sad me morio mučan osjećaj da se krše najviši životni zakoni i da je zlo koje se čini nadnaravno i proturječi cjelokupnom ustroju svijeta.
Nekoliko mjeseci živio sam na Bolesławovoj farmi, radio na polju zajedno s drugim najamnim radnicima. Sredinom listopada Nijemci su donijeli zakon prema kojemu sve koji su skrivali Židove čeka smrtna kazna.
Nisam htio Bolesława izvrgavati opasnosti, pa sam odlučio otići. Ubrzo mi se slučajno pružila prilika: mjesni veterinar kojega su pozvali da oteli kravu predložio mi je da prijeđem u Bjelorusiju, gdje mu brat živi u takvoj zabiti da se Nijemci ondje nisu pojavljivali.
Stigao je dan kad sam izašao na cestu. Veoma sam se bojao. Hodao sam i mislio da neću preživjeti ako ne uspijem pobijediti strah. Strah će me odati. Bio je to židovski strah – strah od toga da se bude Židov, da se izgleda kao Židov. Pomislio sam da ću preživjeti samo ako prestanem biti Židov. Moram postati poput Poljaka i Bjelorusa. Vanjština mi je bila prilično neutralna, k tome je ionako nisam mogao promijeniti. Promijeniti sam mogao samo svoje držanje. Moram se ponašati poput svih.
Cesta je bila puna njemačkih vozila, s vremena na vrijeme muškarci su autostopirali, katkad bi im stali. Žene su pješačile. Bojale su se autostopirati. Pobijedio sam strah i podigao ruku. Zaustavio se njemački kamion.
Trećeg dana stigao sam do tog mjesta. Zabačeno bjelorusko selo.
Ali Nijemci ga nisu zaboravili: tjedan prije moga dolaska strijeljani su svi lokalni Židovi. U najvećem zdanju nalazila se škola čiji su jedan dio pretvorili u policijsku postaju. Ondje je u jednoj od soba bilo spremište odjeće. One koju su uzeli još živima i svukli s već ubijenih.
Policajci su bili uglavnom Bjelorusi. Poljaka je bilo manje, jer je ‘40. i početkom 41. oko milijun i pol Poljaka iz istočnih krajeva deportirano u Rusiju.
U policijskoj postaji, kamo sam došao dan poslije radi dopuštenja za boravak u selu, primio me policijski tajnik, Poljak, i moja legenda o roditeljima nije mu bila sumnjiva. Moja đačka svjedodžba, jedini dokument, bila je besprijekorna, a nacionalnost u njoj nije bila navedena. Poljski jezik doista mi je bio materinski. U toj sam postaji dobio nove dokumente, u kojima je stajalo da mi je otac Nijemac, a majka Poljakinja. Sad sam čak imao pravo postati Volksdeutsche, to jest etnički Nijemac. Ali nisam iskoristio tu povlasticu. Povlasticom se pokazalo moje znanje njemačkog jezika.
Tako sam se legalizirao. Isprva sam se prehranjivao postolarskim zanatom. Novac nisu davali, plaćali su u namirnicama. Nakon nekog vremena ponudili su mi dužnost školskog domara i sobicu u školskoj zgradi. Susjednu sobu zauzeo je načelnik policije. Dužnosti su mi bile čišćenje, cijepanje drva i loženje peći. Uskoro je tim dužnostima pridodano predavanje njemačkog jezika đacima.
Počele su hladnoće. Nisam imao toplu odjeću. Jednom mi je policijski tajnik, koji je bio zadužen za spremište, ponudio da se odjenem i otvorio mi vrata sobe natrpane odjećom. Grozno sam se osjećao – to su bile stvari Židova koje su Nijemci pobili. Bojao sam se dodirnuti ih. Što sam mogao? Pomolio sam se, u sebi zahvalio ubijenim sunarodnjacima i uzeo iznošeni kožuh od ovčjeg krzna i još nekoliko stvari. Nisam znao je li mi suđeno još dugo nositi tu odjeću.
Kad bi dolazili njemački zapovjednici, pozvali bi me da prevodim. Bio sam vrlo zabrinut – shvaćao sam da se moram držati što dalje od Nijemaca. Jednom je u postaju došao načelnik okružne policije Ivan Semjonovič. Bila je to bjeloruska organizacija podčinjena Nijemcima, zvala se “Bjeloruska pomoćna policija njemačkog oružništva na okupiranim područjima”, i o njezinu načelniku kružile su ružne priče – bio je na glasu po pijančevanju i okrutnosti. S njim je stigao i neki njemački službenik, pa su tražili od mene da prevodim. Navečer me Semjonovič pozvao i ponudio mi da ostanem kod njega – kao osobni prevoditelj i učitelj njemačkog jezika.
Nisam htio raditi za policiju. Za donošenje odluke imao sam tu noć. Strašno je i pomisliti – da ja, Židov, surađujem s policijom. No već tada mi je palo na pamet da bih radeći za Semjonoviča vjerojatno mogao spasiti neke od onih koje lovi policija. Učiniti barem nešto za ljude kojima je pomoć potrebna. Bjelorusi su bili vrlo siromašan i zastrašen narod, bojali su se vlasti, pa je čak i takva ništavna dužnost kao što je prevoditelj u bjeloruskoj policiji u njihovim očima bila važna. Ta je dužnost osiguravala određeni utjecaj.
Odlučio sam raditi za Semjonoviča i, koliko god to čudno bilo, osjetio olakšanje: čak i na toj sitnoj dužnosti mogao sam biti od koristi onima kojima je potrebna pomoć. Mnogi naprosto nisu razumjeli što od njih traže i zbog toga su bili kažnjavani. Ta mi je mogućnost vraćala dostojanstvo, i tek na taj način, čineći nešto za druge, mogao sam spasiti svoju savjest, svoju ličnost. Od prvog trenutka nove službe shvaćao sam da mi i zbog najmanjeg propusta prijeti smrt.
Počeo sam vršiti dužnost prevoditelja između njemačkog oružništva, bjeloruske policije i lokalnog stanovništva. Skinuo sam sa sebe posljednje “židovsko nasljeđe” – odjeću strijeljanih Židova iz policijskog spremišta. Sad sam odjenuo crnu policijsku odoru sa sivim manžetama i ovratnikom, jahaće hlače, čizme i crnu kapu, ali bez lubanje. Čak su mi i oružje dali. Crne odore imale su postrojbe SS-a, naša se razlikovala samo po sivim manžetama i sivom ovratniku.
Tako sam praktički postao njemački policajac s činom narednika. Stupio sam u vojnu službu s činom s kojim ju je moj otac okončao. Nitko nije mogao predvidjeti da će se stvari tako razvijati. Bio je prosinac ‘41. Imao sam 19 godina. Bio sam živ, i to je bilo čudo.

21.

lipanj 1965., Haifa
Oglasna ploča u župi arapske katoličke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Harfi
(Oglasi su na ivritu i na poljskom)

DRAGI ŽUPLJANI!
15. LIPNJA U 7 SATI NAVEČER ODRŽAT ĆE SE SUSRET S PREDSTAVNICIMA AMERIČKE ORGANIZACIJE “ŽIDOVI ZA ISUSA”.
HILDA

DRAGI ŽUPLJANI!
ORGANIZIRA SE OBITELJSKI IZLET U TABGU NA BLAGDAN SV. PETRA I PAVLA. OKUPLJANJE JE ISPRED CRKVE U 7 SATI UJUTRO.
HILDA

DRAGI ŽUPLJANI!
ZA PONOVNO OTVORENI STARAČKI DOM POTREBNI SU GRIJALICA, LEŽAJ NA RAZVLAČENJE I NEKOLIKO VELIKIH LONACA.
HILDA

DRAGI ŽUPLJANI!
PREDAVANJA I ČITANJA SVETOG PISMA OTKAZUJU SE ZBOG ODLASKA BRATA DANIELA. UMJESTO NJEGA DOĆI ĆE NAM PROFESOR SA SVEUČILIŠTA U JERUZALEMU HAIM ARTMAN I GOVORIT ĆE O BIBLIJSKOJ ARHEOLOGIJI. VRLO ZANIMLJIVO.
HILDA

IMAMO DJEČJI KREVET NA KAT. AKO KOMU TREBA, NEKA SE JAVI HILDI.
DJEČJI SAT – CRTANJE.
HILDA

22.

1964., Haifa
Pismo Daniela Steina Władysławu Klechu
Dragi brate! Dugo nisam odgovarao na tvoje pismo i nisam ti zahvalio za pošiljku časopisa. Hvala lijepa. Nažalost, još ih nisam pročitao. Vidiš, ovdje sam se našao okružen posve drukčijim problemima, vrlo dalekim od teorijskih i teoloških. Uostalom, odavno već znamo da teološki problemi uvijek odražavaju one životne situacije u kojima se nalaze Crkva i ljudi koji je čine. Ljudi koji me okružuju – teško ih je nazvati župljanima u nekadašnjem smislu – suočavaju me s posve novim pitanjima. Kad sam radio u Poljskoj, imao sam posla s poljskim katolicima, odgojenima u određenoj tradiciji, u okviru nacionalne kulture. Ovo što vidim ovdje posve je drukčija slika. Znajući da je Crkva univerzalna, nismo uvijek svjesni da u praktičnom smislu uvijek imamo posla s etnoreligijom. Kršćanski krug koji se formirao u Izraelu iznimno je raznorodan, čini ga mnoštvo crkava sa svojim tradicijama i shvaćanjima: čak su i predstavnici katolika ovdje vrlo raznoliki. Osim moje subraće karmelita, moramo komunicirati s maronitima, melkitima i mnogim drugim varijantama koje ovdje predstavljaju razne kršćanske organizacije, uključujući mnoge redovničke zajednice “Isusove male braće” i “Isusovih malih sestara”, i svaki od tih ogranaka ima svoja posebna obilježja i svoju viziju. Primjerice, među “malom braćom i sestrama” ima propalestinskih i proizraelskih zajednica, i one se osobito ne slažu. Jedno takvo Jeruzalemsko bratstvo nedavno su čak i zabranili: preteško je živjeti s Arapima ne dijeleći njihovu mržnju prema Židovima. Da ne govorim o raznoraznim pravoslavcima, među kojima također nema nimalo sloge – Crkva Moskovske Patrijaršije u dubokom je sukobu s onom u inozemstvu i tako dalje bez kraja i konca. Čak i ne pokušavam obuhvatiti cijelu sliku.
No ja kao župnik neprestano nailazim na probleme unutar svoje male zajednice. Poljske žene i njihova djeca, Mađari, Rumunji i pojedinci koji se nisu saživjeli sa svojim “nacionalnim” domom, ali se još drže svojih “domaćih” tradicija, s velikim naporom prolaze kroz kulturnu asimilaciju u novoj zemlji. Što se tiče Židova-katolika u ostatku svijeta, i oni se u pravilu ne osjećaju osobito ugodno u sredini u kojoj žive. No mojima je osobito nelagodno.
Tek sam se ovdje, u Izraelu, u toj zbrci naroda, osobno uvjerio da svećenik praktički uvijek radi ne s apstraktnim ljudima, nego s predstavnicima određenog naroda, i svaki narod ima, kako se čini, svoj vlastiti, nacionalni put prema Kristu, pa se na taj način u narodnoj svijesti pojavljuju Krist Talijan, Krist Poljak, Krist Grk, Krist Rus.
Ja pak moram tražiti na ovom tlu, unutar naroda kojemu pripadam, Krista Židova. Suvišno je govoriti da je Onaj u čije je ime apostol Pavao proglasio nevažnima zemaljsku nacionalnost, društvene razlike, pa čak i spol, u povijesti bio upravo Židov.
Upoznao sam se s mladim etiopskim biskupom. Rekao je važne stvari: Afrikanci ne mogu prihvatiti europsko kršćanstvo. Crkva živi u svome etnosu i ne treba svima nametati rimsko tumačenje. Kralj David plesao je ispred prijestolja. I Afrikanac je spreman plesati. Mi smo crkva starija od rimske. Želimo biti takvi kakvi jesmo. Školovao sam se u Rimu, godinama sam se molio u rimskim crkvama. No moji crni župljani nemaju to iskustvo, zašto bih morao zahtijevati od njih da se odreknu svoje prirode, ustrajati na tome da postanu Rimska crkva? Crkva ne mora biti tako centralizirana. Univerzalizam je u provincijskoj slobodi!
Tu se slažem s njim. Etiopska crkva nastala je prije podjele na istočno i zapadno kršćanstvo – što ona ima s problemima koji su se pojavili nakon toga?
Spreman sam dijeliti to stajalište, ali ne kao Etiopljanin, nego kao Židov. U Poljskoj mi to jednostavno ne bi palo na pamet. Znaš, u Bjelorusiji, kod Nijemaca, htio sam izgledati kao Nijemac, u Poljskoj sam gotovo bio Poljak, a ovdje, u Izraelu, posve je očito da sam Židov.
I još nešto: pokazujući dvojici sjemeništaraca iz Rima goru Karmel, nabasali smo na drusko naselje, a nastavivši se penjati našli smo i jednu napuštenu crkvu. Nekoć su kraj nje u potleušici živjela dva redovnika, ali sad nema nikoga. Ne znam čak ni od koga tražiti dopuštenje. Okupio sam svoje župljane, počeli smo spremati: iznijeli smo svu starudiju, smeće. Postavili smo dvadeset kamenova – za oltar. Naravno, treba vrlo mnogo novca da bi se sve to dovelo u stanje prikladno za službu. Zasad sam napisao pismo lokalnoj upravi – da nam dopuste obnoviti crkvu.
Usput, dobio sam izraelsko državljanstvo – ali ne onim putem kojim sam želio. Dali su mi ga zato što živim ovdje, ali nisu upisali da sam Židov. Mislim da sam ti to već javio. Nakon što sam izgubio proces, dopunili su zakon – sad se Židovom smatra onaj kome je majka Židovka, tko se smatra Židovom i tko nije prešao na drugu vjeroispovijest. Ustvari, ispalo je još gore – sada pri ulasku u Izrael imigrant mora odgovoriti na pitanje koje je vjeroispovijesti, i Židovima-kršćanima po novom zakonu mogu uskratiti državljanstvo.
Eto što sam postigao!
U mojoj osobnoj iskaznici piše: “Nacionalnost neodređena”!
Dragi Władek! Ovdje imam vrlo mnogo posla, toliko da katkad ne stignem razmišljati. Zašto je Gospodin tako uredio moj život: kad sam bio mlad skrivao sam se od Nijemaca kod redovnica u razrušenom samostanu punih godinu i pol, nisam smio nos promoliti, pa sam vremena za razmišljanje imao više nego misli. Sada pak stalno osjećam nedostatak tog “uzaludnog” vremena. Ni za čitanje ga nemam dovoljno. Ali u vezi s čitanjem imam molbu: naiđeš li na djela engleskog bibličara Harolda Rowleyja, ali ne o apokaliptici, nego njegovu staru knjigu o vjeri Izraela, pošalji je, molim te. Našao sam napomenu o njoj, ali bez bibliografskog navoda.
Odavno znamo da je Pilatovo pitanje “Što je istina?” samo retorika. A pitanje “Što je vjera?” nije retorika, nego životna potreba. Previše je ljudi na svijetu koji vjeruju u pravila, u svijeće, kipove i druge stvarčice, vjeruju u zanimljive ljude i čudne ideje. Možda je traženje sadržaja u tome jednako glupo kao traženje istine? No ja želim da vjera, koja je u svakom čovjeku osobna tajna, bude očišćena od ljuske i smeća. Do cjelovitog i nedjeljivog zrna. Jedno je vjerovati, drugo je znati, ali najvažnije je znati u što vjeruješ.
Brat u Kr. Daniel

23.

siječanj 1964.
Materijal iz izraelskih novina
Dana 4. prosinca 1963. rimski papa Pavao VI. izrazio je namjeru da hodočasti u Svetu Zemlju. Nije upotrijebio naziv Država Izrael, nego se poslužio riječju “Palestina”, i već je to jasno pokazalo odnos Pavla VI. prema židovskom narodu i njegovoj državi. U Jeruzalemu je papina odluka izazvala nedoumicu. Prethodnog dogovora, uobičajenog prilikom posjeta državnih poglavara, nije bilo. Tisak je oštro reagirao, osjećala se uvrijeđenost. Doktor Herzl Rosenblum pisao je u uvodniku “Jediot ahronota”: “Činjenica da nisu našli vremena da nam išta jave, da je za odluku Svete Stolice naš veleposlanik u Rimu saznao iz novina, a članovi vlade čuli na radiju, iznenađuje.”
Talijanska informativna agencija objavila je u ime Vatikana da je posjet isključivo religiozne naravi i nipošto ne znači priznanje Države Izrael.
Vatikan je obznanio da će 4. siječnja 1964. zrakoplov Pavla VI. sletjeti u jordansku zračnu luku u Rabat Amonu. Iz glavnog grada Jordana Njegova Svetost zaputit će se u svojoj limuzini u Stari grad (Jeruzalem). Ondje će prenoćiti u vatikanskoj misiji. Sljedećeg dana Pavao VI. prijeći će granicu i stići u Izrael. Obići će Galileju i Nazaret, posjetiti židovski dio Jeruzalema i uspeti se na Sion, nakon čega će se vratiti u Stari grad preko Mandelbaumova prijelaza.
Trećeg dana posjeta papa će posjetiti Betlehem, zatim se vratiti u Rabat Amon i odatle otputovati u Vatikan.
Zapušteni dio ceste između Dženina i Megida bio je odabran kao mjesto susreta poglavara Katoličke crkve i čelništva Države Izrael. Obična točka na zemljovidu koja jasno označava ratno stanje u kojemu se nalazi naša zemlja.
U “Maarivu” je pisalo da Pavao VI. nije bez razloga odabrao Megido za mjesto susreta: “Zar među nama nema čovjeka koji nije upoznat s Ivanovim Otkrivenjem? U njemu jasno piše da će prije kraja svijeta na Megidu doći do bitke Dobra i Zla (protukršćanskih snaga). Zar baš ondje moramo dočekati papu? I još s vladom u punom sastavu? Ne izjavljuje li Vatikan neprestano posljednjih tjedana da Država Izrael za nj ne postoji?
Pavao VI. odlučio je susresti se s čelnicima židovske države upravo ondje: na razrušenoj cesti kojom se od 1948. nitko nije vozio.
Ministarsko povjerenstvo predložilo je da se ne odbije pontifeksova želja te da se organizira svečana ceremonija u Megidu. Odlučeno je da će u Megido doći predsjednik Zalman Šazar, glavni rabin Nisim Jichak i nekoliko ministara. U javnosti takva odluka nije izazvala oduševljenje.
Član povjerenstva doktor Zerah Varhaftig iznio je mišljenje da se, s obzirom na to da je posjet isključivo religioznog karaktera, ni predsjednik ni članovi vlade ne moraju žuriti iskazati poštovanje Njegovoj Svetosti. Za to su posve prikladni dužnosnici Ministarstva religije.
Usred priprema za tako važan događaj glavni rabin Izraela Nisim Jichak izjavio je da neće ići u Megido. Izbio je strašan skandal. Odmah su svi zaboravili spor oko predsjednikova dolaska. Glavni rabin odbija provesti vladinu odluku i nitko ga ne može nagovoriti. Odbijanje rava Nisima postalo je goruća tema svih svjetskih medija masovnog informiranja. Samo papino hodočašće palo je u drugi plan – sad sav tisak govori o sukobu između poglavara Katoličke crkve i rabina, što se, dakako, tumači kao sukob katoličanstva i cjelokupnog judaizma.
Specijalni dopisnik Rafail Pines



IZVJEŠTAJ O BORAVKU PAPE PAVLA VI. U IZRAELU


Jedanaest sati boravio je papa Pavao VI. na teritoriju Izraela: od 9.40 petog siječnja 1964. do 20.50 istoga dana. Pontifeks je stigao u Izrael cestom Dženin-Megido i otišao preko Mandelbaumova prijelaza u Jeruzalem. Dan prije doletio je iz Rima u Rabat Amon – odatle je krenuo u Jeruzalem. Jordanci su iskoristili papin posjet za raspirivanje žestoke antisemitske propagande. U Starom gradu papu su dočekale gomile ljudi. Policija je s naporom zadržavala navalu mnoštva. Pontifeksa su zamalo zgnječili. U Izraelu je pak doček bio prilično hladan. U Nazaretu se na gradskim ulicama okupilo 30.000 ljudi. U Jeruzalemu nije bilo osobite živosti.
Na svečani doček u Megidu zaputili su se predsjednik Izraela Zalman Šazar, premijer Eškol, njegov zamjenik Aba Eben, ministar vjerskih poslova Zerah Varhaftig, predsjednik Kneseta Kadiš Luz i ministar unutarnje sigurnosti Šalom Šitrit. Golda Meir ranije je slomila nogu, zato nije mogla vidjeti “obožavanog” pontifeksa. Oni koji su očekivali da će papa spomenuti Državu Izrael grdno su se prevarili. Premda predstavnici vlade nisu prestajali ponavljati da je posjet čisto vjerske naravi, isticali su da posjet Pavla VI. ima veliko državno značenje. Jedanaest sati nakon dolaska, papa je održao oproštajni govor. Najprije je zahvalio “vlastima” i rekao da nikad neće zaboraviti posjet svetim mjestima. Također je napomenuo da “Crkva voli sve”. I tada je odjeknuo grom iz vedra neba – papa je spomenuo Pija XII.: “Moj prethodnik, veliki Pio XII., činio je sve što je mogao za vrijeme posljednjeg rata kako bi pomogao progonjenima, neovisno o njihovu podrijetlu. Danas se čuju glasovi koji optužuju toga svetog čovjeka za grijehe. Izjavljujemo da nema veće nepravde od tih optužbi. Sjećanje na njega za nas je sveto.” (Tko je taj Pio XII.? Umnogome zahvaljujući popustljivosti toga “svetog” muža stradalo je šest milijuna Židova, a on ni prstom nije mrdnuo da ih spasi. A trebalo je samo nešto reći! Koliko bi života bilo spašeno!) Čak je i katolike uznemirila otvorenost Pavla VI. Sam spomen imena pape antisemita u Jeruzalemu u najmanju je ruku netaktičan. Pontifeks je iz zrakoplova poslao brzojave zahvalnosti svim sudionicima. Kralju Huseinu papa se obratio punom titulom i dodao zahvalu “ljubljenom jordanskom narodu”. Hodočasnik nije tako postupio s Izraelom. Brzojav je započinjao riječima: “Gospodinu predsjedniku Šazaru, Tel Aviv.” Ne Jeruzalem, Bože sačuvaj.
dopisnik Ariel Givat

24.

lipanj 1964., Haifa
Pismo nadstojniku Libanonske provincije Reda bose braće Blažene Djevice Marije s gore Karmel
Poštovani Velečasni!
Obavještavam Vas da sam prošlog mjeseca dobio neugodnu informaciju o reakciji jednoga od braće iz našega samostana na susret pontifeksa sa skupinom političkih dužnosnika u Megidu. Riječ je o bratu Danielu Steinu, premještenom u naš samostan iz Poljske 1959. U to je vrijeme bila velika potreba za svećenikom koji se služi poljskim jezikom radi bogoslužja i pastirskog rada među govornicima poljskoga u Haifi. Brat Daniel uspješno izvršava svoje dužnosti, sve reakcije župljana vrlo su pozitivne, što se nije moglo reći za njegova prethodnika.
Nakon pritužbe jednoga od naše braće pozvao sam brata Daniela Steina na poticajni razgovor. Iznio mi je svoje stajalište o nekim pitanjima crkvene politike, koja se mogu rezimirati ovako:
1. Brat D. smatra da se na tlu Izraela mora osnovati kršćanska židovska zajednica (!).
2. Brat D. smatra da je suvremena Katolička crkva, raskinuvši sa židovskom tradicijom, izgubila vezu sa svojim korijenima i da je bolesna.
3. Brat D. smatra da je radi liječenja te “bolesti” neophodna “delatinizacija” Crkve putem inkulturacije kršćanstva u lokalne kulture.
Ja sam mu ukazao na crkvenu stegu, koje se mora pridržavati u svojoj službi, s čim se suglasio samo djelomično te je izjavio da bogoslužje na ivritu, koje pokušava ostvariti, ne proturječi crkvenim propisima.
Osjećajući se nedovoljno kompetentnim za donošenje bilo kakve odluke, smatrao sam se dužnim iznijeti sadržaj našega razgovora Vama. Pismu prilažem i prvobitni dokument na temelju kojega sam i obavio razgovor.
S dubokim poštovanjem
brat N. Sarimente

nadstojnik samostana “Stella Maris”

lipanj 1964.
Poštovani Velečasni!
Smatram svojom redovničkom dužnošću obavijestiti Vas o nedopustivim izjavama našega brata Daniela Steina koje si odavno dopušta glede Svete Stolice.
D. Stein je i prije izražavao neslaganje s crkvenom politikom na Bliskom istoku. Izjavljivao je da Vatikan griješi što ne priznaje Državu Izrael i da time nastavlja antisemitsku politiku Crkve. Dopustio si je niz konkretnih prosudbi kojima osuđuje držanje pape Pija XII. u godinama nacizma i okrivljuje ga zbog neprotivljenja ubijanju Židova za vrijeme rata. Također je izjavio da Vatikan politički spletkari u korist Arapa zbog straha od arapskog svijeta. S obzirom na to da je Židov, brat Daniel drži se proizraelskih stavova, i ja to pripisujem njegovu podrijetlu, pa to dijelom objašnjava njegov stav.
Međutim njegovi komentari o najvažnijem događaju u posljednje vrijeme – dolasku Njegove Svetosti na Bliski istok i povijesnom susretu Njegove Svetosti s državnim dužnosnicima Izraela na cesti Dženin-Megido, kritika su stajališta Crkve, što me žalosti i o čemu Vas moram obavijestiti. Njegovi pogledi ne čine se posve sukladni s idejama koje su prihvaćene unutar Reda.
brat Ilija

kolovoz 1964.
Pismo nadstojnika Libanonske provincije Reda bose braće Blažene Djevice Marije s gore Karmel generalu Reda karmelićana
Poštovani Velečasni,
dragi brate generale!
Šaljem Vam niz dokumenata povezanih s boravkom i djelatnošću svećenika Daniela Steina u samostanu “Stella Maris”. Smatrate li da je primjereno predati te dokumente odgovarajućim uredima Rimske kurije?
Razgovarao sam sa svećenikom Steinom i predložio mu da u pisanom obliku izloži svoje ideje o službi na ivritu. Ne usuđujem se donijeti odluku bez Vaše preporuke.
Nadstojnik Libanonske provincije

Reda bose braće Blažene Djevice Marije

s gore Karmel

25.

mošav Nof Ha-Galil, Galileja, 1996.
Magnetofonski zapis razgovora Avigdora Steina s Ewom Manukjan
TREĆA VRPCA

AVIGDOR. Ewa, a što da ti kažem o Danielovu životu u samostanu? Kao prvo, nikad nisam bio ondje. Ti si išla onamo, ti bolje znaš kako ondje sve funkcionira.
EWA. Malo sam vidjela. Nisu me pustili dalje od praga. Ne puštaju žene. Samo su Goldu Meir jednom primili. Nitko nije htio razgovarati sa mnom. Rekli su da nema nadstojnika. A njegov tajnik, Grk, ne zna engleski, samo rukama maše: ne, ne!
AVIGDOR. Podsjeti me da ti nađem pismo koje sam dobio od jednog našeg prijatelja iz “Akive” ubrzo nakon rata. Čuvam ga kod sebe. Piše o samom početku njegova života u samostanu, još u Poljskoj. A zašto ga sama nisi pitala?
EWA. Tada je on mene ispitivao. I zapravo smo razgovarali o drugim stvarima.
AVIGDOR. Da, nije volio govoriti o sebi. On je kao partizan: ako ne smatra potrebnim nešto reći, šuti. Prošlo je oko pet godina dok nisam shvatio koliko mu je teško živjeti u samostanu. Razumiješ, ondje je jako mnogo ovisilo o nadstojniku. Ako je to bio snošljiv čovjek, širokih pogleda, razvijali su se normalni odnosi. Ali nadstojnici se mijenjaju, čini mi se, svake tri godine. Za tih godina dok je živio u “Stella Marisu” mnogo ih se promijenilo. Gotovo četrdeset godina živio je Daniel na tom mjestu.
Jedan nadstojnik, koliko se sjećam, naprosto ga je mrzio. Ne znam što ondje rade i kako žive drugi redovnici. Ali svi oni žive unutar samostana i gotovo da ne izlaze. Nitko ne zna ivrit. Kad bi se netko od redovnika razbolio i završio u bolnici, Daniel bi ga uvijek pratio kao prevoditelj. Bez njega se nijedna stvar povezana s vanjskim svijetom nije mogla riješiti. A tu je još i auto. Zamisli, ubrzo nakon što je stigao kupio je vespu i počeo se vozati po cijeloj zemlji. A poslije je kupio auto. No to je bilo kad je već počeo zarađivati na izletima.
Prvo je imao mazdu, pravu olupinu. Zatim pretpotopni ford. Shvaćaš kako sam to ja vidio sa strane: živi ondje dvanaest, petnaest, koliko već, redovnika. Daniel ustaje u četiri ujutro radi molitve. Što rade ondje, ne znam. Valjda rade u vrtu, imaju čaroban vrt i mali vinograd. Daniel nikad nije radio u vrtu. Odlazio je nakon jutarnje molitve – od samoga početka bio je nešto poput socijalnog radnika. To se samo tako zove – svećenik! Shvaćaš, ako ćemo pravo, trebao je biti liječnik ili učitelj. Bio bi jako dobar liječnik. Vjerojatno je bio dobar redovnik. Zapravo, sve što je činio, činio je kako treba, vrlo dobro.
A tamošnji redovnici nešto su sasvim drugo. On je za njih bio čudak. Kao prvo, Židov. Živio je ondje jedan redovnik koji ga uopće nije pozdravljao. Cijeli život u istom samostanu, a s njim do smrti nije razgovarao. Daniel se smijao. Brat ga vozi liječniku, a ovaj šuti i gleda u stranu. Bio je u vrlo teškom položaju. Ali shvatila si njegovu narav – nikad se nije žalio, samo kao da je ismijavao samoga sebe.
A njegova župa? Tko je činio njegovu župu? Izgubljeni ljudi, otrgnuti od svoga zavičaja, uglavnom katolkinje koje su se udale za Židove – ili bolesne, ili lude, sa smetenom djecom. Nemoj misliti, molim te, da ne razumijem kako je teško nežidovu živjeti u Izraelu. To je vrlo komplicirano. Prije Daniela bio je jedan svećenik, Irac, župljani ga nisu htjeli jer je bio pravi antisemit. A svi ti ovdašnji katolici krvno su povezani sa Židovima. Kod Daniela je bila jedna župljanka koja je spasila svoga muža, godinu i pol živio je u podrumu, a ona mu je svake noći donosila hranu, odnosila posudu, sve to Nijemcima ispred nosa. I takvoj ženi svećenik govori: Narađala si Čifute! Uglavnom, tog su Irca premjestili na neki grčki otok, gdje za Židove nisu ni čuli, i svima dobro. A Daniela u Haifu, kod ovdašnjih katolika. Prvih godina služio je na poljskom. A zatim su se Poljacima počeli pridruživati Mađari, Rusi, Rumunji, koga sve nije bilo kod njega. Svi jezici. I sve su pridošlice učile ivrit – pitati za put, koliko treba platiti za kruh. I postupno im je jezik sporazumijevanja postao ivrit. Nakon nekoliko godina Daniel je počeo služiti na ivritu. Gotovo svi njegovi župljani su sirotinja, nitko ne radi, rađaju djecu i dobivaju socijalnu pomoć.
Ja sam stigao u Izrael ‘41. – nakon tri dana sam radio. Na istom mjestu gdje i sad. Naravno, isprva sam bio pomoćni radnik. Ali na socijalnu pomoć nisam ni pomišljao! A svi ti njegovi ljudi su bespomoćni, izgubljeni. I brat je postao njihov socijalni radnik – pisao im je dopise! Upisivao ih u škole. I djecu također, uostalom.
Zatim izleti. Isprva su dolazile crkvene delegacije, talijanski katolici, njemački. Sve im je pokazivao. Potom su umjesto katoličkih grupa počeli stizati obični turisti i tražili od njega da im pokaže sveta mjesta. A on je poznavao Izrael bolje od mene. Ja sam slabo putovao po zemlji – a kad bih? Posao, djeca. A on je ovdje znao svaki grm, svaki puteljak. Osobito u Galileji. Tako je zarađivao. Dio je davao samostanu, a dio trošio na župljane. Moja najstarija kći uvijek je govorila: naš je striko pravi menadžer. Sve zna organizirati. Organizirao je i školu za pristiglu djecu, i sirotište, i starački dom. Kupio je kuću za župu.
EWA. A zašto nije otišao iz samostana?
AVIGDOR. Ja mislim da je on bio vojnik! Bio je kao vojnik u službi. Ondje vlada stroga disciplina. Uvijek se vraćao u samostan prenoćiti. Ujutro je odlazio, oko ponoći se vraćao. Ne znam zašto mu je trebao taj samostan. Odavno sam mu govorio – preseli se k nama. Osobito posljednjih godina, kad su djeca otišla. Već smo imali ovu veliku kuću. Nas dvoje, Milka i ja. Barem bi pojeo tanjur domaće juhe! Ne, i gotovo. Pisali su prijave protiv njega. Dugo sam imao jedno pisamce, Daniel ga je donio. Jednom ga je pozvao nadstojnik i uručio mu poziv u premijerov ured. Daniel je došao k nama, pokazao nam ga: što bi to trebalo značiti? A to je bilo nakon suda, činilo se da je utihla sva ona galama po novinama. Gledam poziv, adresa uopće nije od ureda, nego od sigurnosne službe. Šin bet. Kao vaša CI A. Kažem mu: nemoj ići. On sjedi, šuti, češe se iza uha. Imao je tu naviku, kad se zamisli, češe se iza uha.
“Ne” – kaže – “otići ću. Cijeli život imam posla s tim službama – i u policiji sam radio, i u partizanima bio. Uostalom, imam dva odlikovanja, s Lenjinom i Staljinom... I u NKVD-u sam služio dva mjeseca, dok nisam pobjegao.” Začudio sam se – nije mi bio rekao za NKVD. Tada mi je ispričao: kad su Rusi ušli u Bjelorusiju, najprije su ga odlikovali, a potom pozvali u NKVD. Jedan je ispitivao, drugi pisao, a treći sjedio i slušao. Kad se i gdje rodio, tko su mu mama, tata, baka, djed, s kime je u školi sjedio u klupi, tko mu je bio susjed zdesna, tko susjed slijeva. Odgovarao je. Oni opet postavljaju ista pitanja. Pa po treći put: kad, gdje, tata, mama... Zatim su mu rekli – pomogni nam, i mi ćemo pomoći tebi. Meni, veli, vaša pomoć ne treba, a što ja mogu učiniti za vas? Pomogni nam da pretresemo kancelariju u kojoj si radio u Emsku, sve je na njemačkom, a moramo provjeriti, pronaći njihove agente.
A Daniel je maštao samo o jednom – što prije otići od sviju, on je već bio odlučio. Ali shvaćao je da ga dobrovoljno neće pustiti, pristao je da im prevede i preda sve Gestapove dokumente. Odvezli su ga u Emsk, u istu onu zgradu iz koje je pobjegao, za isti stol. Samo što je umjesto njemačkog kapetana ondje bio ruski. I dva poručnika, Rus i Bjelorus. Opet su mu dali odoru, hranio se u istoj menzi gdje je sjedio s policajcima. Posao je bio isti – sve što je prije prevodio na njemački s bjeloruskoga, sad je prevodio na ruski. I jasno mu je da će ga, čim sve prevede, uhititi. I tako su prošla dva mjeseca, stigao je dan kad su kapetana pozvali u Minsk, a ruski je poručnik otišao s njim. Kao zapovjednik ostao je Bjelorus. A moj je brat vrlo pametan čovjek! Promislio je pa se javio poručniku kako bi izmolio dopuštenje za odlazak, rekao mu je: “Završio sam posao, kako smo se dogovorili. Imam rodbinu u Grodnu, htio bih ih posjetiti. Pustite me na nekoliko dana.” A bjeloruski poručnik u njemu je vidio konkurenta, mislio je da bi Daniela zbog poznavanja stranih jezika mogli postaviti na njegovo mjesto, pa je i on promislio te rekao: “Ne mogu te pustiti, nemam takve ovlasti. No ako skokneš do svoje rodbine, ja osobno to ne moram znati...” Zapravo, nije rekao: “Zbriši bez dopuštenja”, ali kao da mu je natuknuo. I mislim da je Daniel tada posljednji put pobjegao od tajnih službi.
A sad ga poziva njegova, izraelska – što da radi? Ja mu govorim da ne ide. Svoj si gazda, usto i redovnik. Ne idi i gotovo. A Daniel si češe uho i govori: “Ne, otići ću. Ovo je moja zemlja. Njezin sam državljanin.” I otišao je. Potom je došao nakon tri dana, pitam ga: kako je bilo? On se smije.
“Kao prvo” – veli – “onaj kapetan i ovaj ista su osoba. I pitanja su ista: kad si se i gdje rodio, tko su ti mama, tata, baka, djed, s kim si u školi sjedio u klupi, tko ti je bio susjed zdesna, tko slijeva... Odgovorio sam. On opet postavlja ista pitanja. Pa po treći put – svi kao da su završili istu akademiju!” On je to tako smiješno pričao, Ewa. Iako ja mislim da to i nije baš bilo smiješno. Zatim su ga pitali bi li htio pomoći državi. Daniel je rekao da uvijek rado pomaže državi. Ovaj je živnuo i predložio mu da prenosi informacije o župljanima. Rekao je da je među njima sigurno jedan ili nekoliko agenata poslanih iz Rusije.
EWA. Što to govoriš, Avigdore! To je nemoguće!
AVIGDOR. Što je nemoguće, Ewa? Sve je moguće! Misliš da nije bilo agenata? Bilo ih je itekako. Ovdje njihovih, ondje naših, posvuda vaših. A koliko je engleskih službi bilo ovdje, to svi znaju. Pa ovo je Bliski istok. Misliš da se zato što živim na selu ne razumijem u politiku? Jako se dobro razumijem, ništa manje od Daniela, iako je on čitao sve strane novine.
Uglavnom, dalje je išlo ovako – odbio je. “Ne“ – “imam profesionalnu dužnost i moram čuvati profesionalne tajne. Naslutim li prijetnju državi, onda ću razmisliti kako postupiti, ali zasad nisam bio u takvoj situaciji.”
Kapetan je tada rekao: “Možda vam nekako možemo biti od koristi? Poštujemo vas, znamo za vašu ratnu prošlost, za vaša odlikovanja. Možda imate problema koje vam možemo pomoći riješiti?” “Da“ – rekao je Daniel. “Ostavio sam auto na mjestu koje se plaća, stajat će me tri lire. Molim vas da mi ih nadoknadite.”
To ti je ta priča.
EWA. A koje je godine to bilo?
AVIGDOR. Ne sjećam se točno. Sjećam se da je rekao “lire”. Znači, prije ‘80.

26.

kolovoz 1965., Haifa
Daniel Stein Władysławu Klechu
Dragi brate!
Hvala za knjige. Upravo sam dobio pošiljku. Nažalost, sad uopće nemam vremena za čitanje. Nemam čak ni vremena da ti odgovorim na pismo. Zato obećavam da ću ti napisati dugačko pismo s “objašnjenjima”. Intuicija ti dobro govori da se ubrzo nakon dolaska u Izrael u meni pokrenuo nekakav proces, i mnogi su se moji prijašnji stavovi poljuljali. Ovo je zemlja nevjerojatno intenzivnog života – i društvenog, i političkog, i duhovnog – ne volim tu riječ, jer ne prihvaćam tu podjelu života na viši i niži, na duhovni i tjelesni. Pitanje koje me počelo proganjati ubrzo nakon dolaska u Izrael može se formulirati ovako: u što je vjerovao naš Učitelj? Pitanje nije što je On propovijedao, nego upravo u što je On vjerovao? To me najviše zanima. Ne obećavam da ću ti pisati o svojim razmišljanjima o tome u dogledno vrijeme, ali svakako ću to učiniti.
Čestitam ti blagdan Preobraženja. Jučer sam služio misu na vrhu gore Tabor. Ondje stoje dvije crkve – katolička i pravoslavna, odijeljene jedna od druge rešetkama. Našli smo mjesto na padini, malo ispod vrha. Mislim da su baš na tom mjestu apostoli pali na zemlju, zaprepašteni vizijom. I ondje smo se molili. Osim mojih stalnih župljana s nama je bilo nekoliko pravoslavaca i dvije anglikanke. Bio sam tako sretan.
Čak sam i sanjao hrđavu rešetku koja dijeli te dvije crkve. Ta rešetka između Petra i Pavla! I na takvom mjestu! Ne izlazi mi to iz glave. No s obzirom na to da mi dugotrajna razmišljanja, kao lakomislenu čovjeku, nisu svojstvena, već sam napisao molbu latinskom patrijarhu za dopuštenje da stvorimo ovdje, u Haifi, kršćanski savez svih denominacija – radi zajedničke molitve. U sebi razmišljam i o mogućnosti zajedničke liturgije. Budemo li radili u tom smjeru, mogli bismo to dočekati za svoga života. Nisam lud i shvaćam koliko je prepreka na tom putu, ali ako Bog bude to htio, onda će tako i biti.
Bratski poljubac
Tvoj Daniel

Konac prvog dijela



3.1. 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič
Draga Ljaljo!
Evo moje neočekivane vijesti – još u studenom, u Woenselu, ostavši bez telefonske veze, s računalom koje ne radi i gazdaricom koja govori isključivo flamanski, u sobi s prostirkom za meditaciju od indonezijske tape, shvatila sam da više od svega želim pisati o Danielu. Ni o zavodljivoj mitološkoj temi, ni Zeleni šator, koji djelomično već postoji – ništa od toga. Samo o Danielu. Ali posve sam odustala od dokumentarnog pristupa, iako sam sve knjige, papire, dokumente, publikacije i sjećanja stotina ljudi naučila, kako i priliči robu dokumenta, napamet. Počela sam pisati roman, ili kako se to već zove, o čovjeku u onim okolnostima, s onim problemima – danas. On je kroz svoj život vukao cijelu gomilu nerazriješenih, prešućivanih i za sve krajnje neugodnih pitanja. O vrijednosti života koji se pretvorio u bljuzgavicu pod nogama, o slobodi koja je malo komu potrebna, o Bogu kojega to manje ima u našem životu što dalje odmičemo, o naporima da se Boga iščeprka iz zastarjelih riječi, iz svega onog crkvenog smeća i života koji se zatvorio u sebe. Lijepo sam zabrazdila?
Od samog početka poznanstva s Danielom vrtim se oko toga, i ti znaš koliko sam puta pokušavala toga se prihvatiti. Evo još jednog pokušaja. Ovaj se put nastojim osloboditi od pritiska dokumenta, od imena i prezimena stvarnih ljudi, koje bih mogla povrijediti, naškoditi im, i sačuvati ono što ima “neosobno” značenje. Mijenjam imena, ubacujem svoje izmišljene ili poluizmišljene junake, mijenjam čas mjesto radnje, čas vrijeme zbivanja, a prema sebi sam stroga i trudim se ne biti svojeglava.
Ustvari, zanima me samo potpuna vjerodostojnost izražavanja mišljenja. Ostavljam si pravo – kao i uvijek – na potpun neuspjeh. Po svoj prilici to je najveći luksuz koji si autor može priuštiti u doba tržišnih odnosa.
Uglavnom, šaljem ti prvi dio onoga što sam napisala. Bojim se da neću izaći na kraj bez tvoga sudjelovanja – prijateljskog i profesionalnog. Mnogo toga pripovijedala sam ti i prije, ali susrest ćeš i tebi potpuno nepoznate junake, koji su upravo izmišljeni, pa su još mekani i topli, kao netom snesena jaja – znaš li da je ljuska jajeta u kokoši mnogo mekanija nego kad izađe iz kloake? Ptice, draga moja, nemaju stražnjicu, nego kloaku. To su malobrojni ostaci moga biološkog obrazovanja.
Kako su dječica i tvoj Andrej? Moj je Andrej odletio u Zürich, za svojim poslom. Djeca su dobro, ne gnjave previše, velika vijest – na ljeto stiže drugi unuk.
Ljubim te
L.

DIO DRUGI




1.

rujan 1965., Haifa
Pismo Hilde Engel majci
Draga mama!
Sretan ti rođendan. Nažalost, nisam te mogla nazvati jer sam s Danielom otišla na nekoliko dana u Jeruzalem, obilazili smo razne ustanove: vijeće za vjerska pitanja, latinski patrijarhat, morali smo čak i na prijem kod jednog ruskog arhimandrita – sve to ima veze s jednim uzbudljivim planom. Ne znam hoće li uspjeti, ali jako to želim. Poslije ću ti sve opisati sa svim pojedinostima. Ali najprije – o tebi.
Iz tvoga posljednjeg pisma znam da su ti posljednji nalazi uredni. Hvala Bogu. Naravno, grozno je to što si teško oboljela, ali nalazim u tome i nešto dobro – nikad nismo imale tako srdačan odnos. Tijekom mjeseca koji sam provela s tobom počela sam te mnogo bolje razumjeti. I osjećam da i ti mene bolje razumiješ. Zar se za međusobno razumijevanje mora platiti takva cijena?
Tražiš da pišem iscrpnije o tome što radim. Teško je odgovoriti – mnogo se krećem, ali daleko od toga da to kretanje uvijek ima smisla. Brat Daniel – što više znaš o njemu, to više o njemu želiš govoriti – stalno mi se smije i zadirkuje me. Kaže da mašem rukama kao vjetrenjača, ali iz mene ne ispada brašno, nego rupčići, novčanici i olovke...
Zaista sam prošli tjedan opet izgubila novčanik, ali u njemu je bilo samo 15 lira. Srećom, baš sam tog jutra odnijela 300 lira jednoj potrebitoj obitelji i prebacila 800 jednoj djevojci za studij. Prošlog je mjeseca stigao prilog iz Njemačke, pa smo mogli platiti dug za struju. Razumiješ, plaćamo struju u arapskoj crkvi: oni imaju jutarnju službu, pa ne pale svjetlo, a mi imamo večernju i bez svjetla ne možemo. Otkad su nam dopustili da obavljamo službu kod njih, račun za struju četiri je puta veći.
A sad o našem planu. Prije nekog vremena išli smo na izlet na goru Karmel – Daniel je poveo desetak mladih iz naše pastve, pa sam, naravno, pošla i ja. Čarobno mjesto, drevno drusko selo. Za Druze vjerojatno nisi čula. Prilično jedinstven narod, nikome ne sliče. Daniel je rekao da potječu od muslimana, ali štuju svetog Al Hakima, kojeg muslimani ne priznaju i koji po mnogočemu podsjeća na Isusa, te poput kršćana očekuju Isusov ponovni dolazak. Svoju vjeru drže u velikoj tajnosti. Štuju Toru, Novi zavjet i Kuran, ali imaju i neke svoje knjige, tajne. I čak imaju neko posebno načelo – zaboravila sam kako se zove – koje im nalaže da skrivaju svoje prave poglede i izvana se prilagođavaju običajima i religiji onih koji ih okružuju. Kao i uvijek, Daniel vrlo zanimljivo pripovijeda. U selo nismo svraćali, popeli smo se više na goru...
Na tim je mjestima, gdje god pokušaš kopati, u davnini sigurno nešto stajalo. Nedaleko od onog sela Daniel je pokazao na staru crkvu, ne posve razrušenu, pa smo pomislili kako bi bilo lijepo osposobiti je za nas – imamo pastvu, a nemamo svoj prostor. Sami bismo je obnovili. Doduše, ovdje nema ni vodovoda, ni struje, najbliži je izvor kod Druza. I električni vodovi završavaju kod njih. Bez struje se još nekako da živjeti, ali bez vode nikako. Daniel je rekao da će pokušati razgovarati sa seoskim glavarom, možda će dopustiti da se koristimo njihovim izvorom, i ako taj pothvat uspije, bit će super: možemo otići iz Haife, živjeti ovdje samostalno, a Daniel ima pješice do samostana pet kilometara, to je ugodna šetnja. A kad bi se vozio autom, morao bi zaobilazno voziti gotovo trideset.
Da, Daniel je još rekao da je lakše dobiti vodu od Druza nego dopuštenje od crkvenih vlasti. I zato smo išli to obaviti. Ovih dana otići će k druskom glavaru. Htjela sam ići s njim, ali rekao je da je bolje da ode sam pa će mi poslije sve podrobno ispričati.
Pišem i osjećam da sam zaboravila napisati nešto važno: Daniel mi je rekao da bih sa svojim sasvim pristojnim ivritom mogla na fakultet. Obećao je da će potražiti novac za to. Postoji pripremna ustanova – zove se mehina. Imaju tečaj, na predavanja treba dolaziti jedanput mjesečno na nekoliko dana, a ostalo sam učiš. I nakon prve godine prebace te na prvu godinu judaistike. Jako bih to htjela.
To je sve, moram leći, ujutro ustajem u pet. Ljubim te. Veliki pozdrav cijeloj obitelji.
Tvoja Hilda

Nisam uspjela poslati, a već je stigao Daniel – bio je kod Druza. Vrlo zadovoljan.
Najvažnije – dopustili su da se koristimo njihovom vodom. I njihova je priča veoma zanimljiva. Selo je prilično veliko, kuće moderne, sve je vrlo čisto. U jednom dvorištu pod strehom je sjedio starac, nešto je šio velikom iglom, očito remenar. Daniel je rekao prvom na koga je naišao da želi razgovarati s glavarom, i čovjek ga je odmah pozvao u svoj dom – da ga pogosti. Ispalo je da je glavar njihova sela učitelj i da je baš tada bio u školi. Dok su razgovarali, onaj je čovjek skuhao kavu. Straga, iza kuće, dopirala je neka tiha strka. Kako se kasnije ispostavilo, klali su janje za pilav. Popili su kavu, pa je gazda kuće Salim poveo Daniela po selu. Prvo mjesto koje su mu pokazali bilo je groblje. Dvanaestero ljudi iz tog sela je poginulo, jedan pukovnik, nekoliko časnika i vojnika. Pokazivao je s ponosom – mi smo ratnički narod. Čudno, jer su naoko vrlo mirni ljudi, seljaci – imaju lijepe vrtove, vinograde. Zatim su krenuli dalje, i Daniel je upitao zašto nema džamije ni ičega sličnog... Kod njih nema džamija, postoji halva – kuća za molitvena okupljanja. Muslimani ih ne smatraju svojima, zato što osim Kurana i Biblije imaju i druge, vlastite svete knjige, koje drže u tajnosti pred svima. I imaju poseban nauk, neobičan, zove se “takija”. Tajno učenje, samo za Druze. I njihov glavar, posvećen u taj tajni nauk, prenosi ga usmeno samo dostojnima. No glavno je životno načelo život u miru s vjerom zemlje u kojoj žive. Nemaju domovinu, domovina im je njihovo učenje. I Daniel je rekao, čak s tugom – eto, Hilda, i kod kršćana bi tako trebalo biti, tako su htjeli. Samo što nije uspjelo. A Druzima je, izgleda, uspjelo. Prihvaćaju promjenjive izvanjske svjetovne zakone, ali žive po svojim unutarnjim, postojanim zakonima.
I još smatraju da se Bog utjelovio u svijetu sedam puta – u Adamu, Noi, Abrahamu, Mojsiju, Isusu, Muhamedu i u njihovu svetom fatimskom kalifu Hakimu... Propovijedali su svoje učenje do XI. stoljeća, a zatim su se “zatvorila vrata”, i otada se više nije moglo postati Druzom – oni sebe nazivaju “muahidun”. Druz se postaje samo rođenjem. To je zatvorena religija – može se samo izaći, ne i ući. Nema prozelitizma. Vrata su se zatvorila.
Zatim je stigao “ukal” – njihov glavar i učitelj. Vrlo star i ljubazan. Sjeli su da pojedu pilav.
Vino ne piju – voda i sok. Pred kraj, kad je Daniel rekao da želi obnoviti crkvu na gori, ali da ondje nema vode, glavar je rekao da vode ima. Postojao je davno izvor, ali je nestao. I može ga se naći. Još je rekao da će oni dati svoju vodu ako se izvor opet ne pojavi. Zemlja ondje nije druska, nego arapska. Arapsko selo koje je stajalo na tom mjestu do ‘48. cijelo je nestalo. A one stare razvaline ondje su još od križara koji su sagradili prvi kršćanski hram. Što se tiče druskog sela, ukal je rekao da je postojalo već u ono doba. Daniel sumnja u to. Glavar je rekao da hrama još nije bilo ondje kad su Druzi stigli ovamo iz Egipta. Gradili su ga dok su oni bili tu. Daniel kaže da je to istina, da su i Druzi izašli iz Egipta, samo mnogo kasnije nego Židovi. Meni je postalo smiješno – govori kao da je sve svojim očima vidio.
– Gradite – rekao je druski glavar – mi nikomu nismo neprijatelji, ni Židovima, ni kršćanima, ni muslimanima. Ali građani smo ove zemlje i branimo je.
Takav je to narod, mama. Glavar se zove Kerim. Za koji dan Daniel će me upoznati s druskim graditeljem koji će nam pomagati u obnovi hrama. Oni su, kao i Arapi, dobri graditelji. A šefica gradilišta bit ću ja! Možeš li to zamisliti? Moram pripremiti nacrt, sastaviti proračun, naći novac i radnike. Reci to, molim te, mome očuhu i napiši kako je reagirao!
Ljubim te, Hilda

2.

1961., Kfar Tavor
Gražina Wiktoriji
Draga Wiktoria!
Kako si me razveselila svojim pismom! Najdraža školska prijateljica, četiri godine sjedile smo zajedno u klupi. Moja najugodnija sjećanja iz djetinjstva povezana su s tobom. Sjećaš li se kako smo u osnovnoj školi režirale predstavu? A kako smo pobjegle od kuće i izgubile se? A kako je moj braco bio zaljubljen u tebe? Bila sam uvjerena da je vaša obitelj izginula u Rusiji. Kakva sreća što ste preživjeli, vratili se. Sreća je što si me našla. Sreća je što ste dobili stan nakon tolikih godina muka. Kako bih te htjela vidjeti! Mogu zamisliti što ste proživjeli nakon protjerivanja u Rusiju. To je bilo krajem ‘44.? Ili već ‘45.? Mi smo do kraja ‘51. još živjeli u Kielcu.
Prošlo je već više od deset godina otkako smo otišli u Izrael, a katkad mi se čini da je to bilo davno i da je onaj život vrlo daleko. Tih sam godina samo jednom bila u Poljskoj, kad je umrla mama. Sama shvaćaš kakvo je to putovanje bilo – sama tuga i žalost: mama mi nikad nije oprostila Meteka. Jako sam tužna. Ponekad sanjam da smo brat i ja u gostima kod bake u Zakopanama. Sjećam se Krakova, kamo sam jedanput išla sa školom. I nastojim ne prisjećati se Kielca – to je vrlo teško.
Naravno, prenijela sam Meteku tvoj poziv da dođemo u goste, ali samo je rekao: “Nikad, Gražina, nikad neću otići onamo. Ako hoćeš, putuj sama.”
On ima složen odnos prema Poljskoj – po kulturi je Poljak, poljsku poeziju zna napamet, Chopin je za njega bog. Ali ne može oprostiti Poljacima pogrom u Kielcu. Kaže da je šest milijuna Židova poginulih u ratu kozmička katastrofa, nekakva zla konjunkcija planeta, a onih četrdeset dvoje Židova koji su stradali u Kielcu tek nakon rata, u srpnju ‘46., na savjesti je Poljaka. Jesi li čula za te događaje, ili to nije došlo do vas u Rusiji?
Kažu da je pogrom organizirao komitet državne sigurnosti, poljski ili sovjetski, nije važno. Bile su umiješane i milicija i vojska. Kakve to veze ima? Ubojstva su počinjena poljskim rukama. Sve kao u srednjem vijeku – opet su krenule glasine o otmici kršćanskog djetešca. Krv, maces, Pesah...
I sve se to dogodilo nakon što su gotovo svi Židovi iz Kielca stradali u logorima smrti, a nakon rata se vratilo dvjestotinjak preživjelih. Naselili su ih u Ulici Planty. Ondje, u velikoj kući, stanove na gornjim katovima zauzeli su židovski komunisti, čekisti i svi koji su pozdravljali novu vlast, a dolje su živjeli obični ljudi. I upravo se na njih obrušio pogrom. Meteka toga dana nije bilo u gradu, otišao je na dva dana u Varšavu na testiranje, pozvali su ga u orkestar.
Pogrom je počeo tako da su provalili u donje etaže. Isprva su tražili oteto djetešce, a zatim zlato. Koje zlato? Svi su bili sirotinja. Ništa nisu našli, pa su počeli ubijati.
Meteku je cijela obitelj stradala u logorima, preživjela je samo Rivka, najmlađa sestrica. Kad se vratio iz Varšave, nije bila među živima. U kolnici kraj postaje ležali su ubijeni. Pozvali su ga na identifikaciju.
Pokopali smo je, a Metek mi je rekao: “Gražina, ne mogu ostati ovdje. Idemo u Palestinu.” Pristala sam, Wiktoria. On je moj muž, Andrzej se već bio rodio, nisam htjela da mi sin odrasta u strahu.
Pet godina Metek je čekao dopuštenje za odlazak. Nismo shvaćali zašto sve puštaju, a njega ne. Potom se Metek dosjetio – zato što je iz Kielca i bio je u onoj kolnici. Vlast je skrivala istinu o tim poslijeratnim pogromima, a Metek je bio svjedok. Bili su još pogromi u Krakovu i Rzeszówu, i Metek se kasnije susreo s krakovskim Židovima, koje također dugo nisu puštali zbog istog razloga. Napokon su pedeset prve dali dopuštenje, pa smo otišli.
Ne mogu reći da mi je u Izraelu lako. No i u Poljskoj mi se kidalo srce – od suosjećanja prema mužu. Jedino što da je smisao tom preseljenju su djeca, kojima je ovdje jako lijepo.
Metek je teške naravi, a i proživio je toliko toga, pa se njegova neprekidna potištenost može objasniti. Pravo da ti kažem, Wiktoria, dobri smo supružnici i jedno smo drugome smisao postojanja. Naravno, jako volimo djecu, Metek je osobito privržen kćeri, ja sam možda bliskija sa sinom, no muž i ja smo kao jedno biće. Samo zahvaljujući našoj ljubavi uspjeli smo preživjeti – i u ratu i sada. Ovdje je život jako, jako težak.
Draga Wiktoria! Pošalji mi svoju fotografiju. Ja tebi šaljem naše – da se prepoznamo, dadne li Bog da se vidimo. Možda s vremenom?
Tako mi je drago što si se opet pojavila u mome životu. Nadam se da ovaj put nećemo izgubiti jedna drugu.
Ljubim te
Tvoja Gražina

ožujak 1965., Kfar Tavor
Gražina Wiktoriji
Zdravo, Wiktoria!
Već sam dva tjedna kod kuće i nikako ne mogu doći sebi. Prije puta još sam mislila da možda mogu promijeniti život, vratiti se u Poljsku. Sad vidim da ne mogu.
Nakon Metekove smrti, kad sam shvatila da mogu otići iz Izraela, sprečavala me samo Hanna. Metek ju je obožavao. S Andrzejem nikad nije bio tako blizak. Andrzej je bio otuđen, i nikad nećemo saznati zašto je bio suzdržan prema ocu. Andrzej je bio moj ljubimac. Hanna, s druge strane, i dan-danas je “tatina” kćer i punu godinu nakon Metekove smrti silno tuguje. U teškoj je dobi, i u njoj su pomiješane slabost i izazovna drskost. Kako da je ostavim samu?
Nakon Andrzejeve pogibije neće je primiti u vojsku – postoji pravilo da ako ostane samo jedno dijete, onda ga ne zovu. A ona stalno mašta o stupanju u vojsku, još me i zadirkuje, kaže da će u specijalce. Muzikalna je, kao Metek, i ima dobru figuru, kao ja u mladosti, i lijepa je – tko zna na koga. Metek i ja nismo bili tako lijepi. Nakon Andrzejeve pogibije, nakon Metekove smrti, ja bih se odmah bila vratila u Poljsku. Ali Hanna! Ona obožava Izrael. Sva ovdašnja mladež obožava svoju zemlju. Ona nikad neće otići odavde. Osim toga, što je njoj Poljska? A i kakva je ona katolkinja? Iako sam tako željela zadržati je u našoj vjeri. Cijelo djetinjstvo vodila sam je u crkvu, i rado je išla, bez ikakva protivljenja. A potom kao da je sve presjekla. Rekla mi je da želi primiti gijur, to jest postati Židovkom. Kao kći kršćanke, prema ovdašnjem zakonu ne smatra se Židovkom, morala je prihvatiti judaizam.
“Bog me se uopće ne tiče, želim biti kao svi”, tako govori zato što je židovska djevojka, Izraelka, koja mašta o tome da što prije ode u vojsku, uzme pušku u ruke. Išla je prije sa mnom ovdašnjem katoličkom svećeniku, on je također iz Poljske. Od samog početka je govorio: čovjek svagdje mora svjesno donositi odluke, a osobito ovdje, u Izraelu. To što si je krstila ništa ne znači dok ne odraste. Govorio je, vodi je u crkvu dok je mala, ali u našim složenim uvjetima treba čekati da čovjek sam odluči. Bio je u pravu: više ne ide u crkvu. Jasna stvar, ima svoj život. Nikad neće otići sa mnom u Poljsku. A ja sad nemam nikoga osim nje. Sedamnaest joj je godina. Već sam maštala da će odrasti, udati se, a ja ću otići u domovinu i ondje živjeti do kraja. A sad kad sam nakon tolikih godina vidjela Poljsku, shvatila sam da će mi i u njoj biti loše. Zašto je tako ispalo: kao da za mene nema prikladnog mjesta na svijetu. Loše, jako mi je loše u Izraelu, loše mi je i u Poljskoj. Ovdje me uvijek umara buka, pojačana prodornost ljudi – viču susjedi, viču u autobusu, viče gazdarica u radionici. Vječno arapska glazba. Neprestano želim isključiti zvuk. Ovdje je sunce malo prejako, i njega bih malo prigušila. Vrućina me iscrpljuje – a u našoj kućici ljeti je neizdrživo, od vrućine se osjećam kao da mi se krv zgrušala. Priđem prozoru – s njega se vidi Tabor. Gora Preobraženja. Ne, radije novogradnje u Kielcu. A sad kad sam se vratila iz našeg Kielca shvatila sam da ni ondje neću moći. Sve što imam dva su groba u Svetoj Zemlji.
Jako sam ti zahvalna, Wiktoria, što si me tako toplo primila. Bila si mi bliža od sestre, ali to nije razlog da se vraćam u Poljsku. Ondje je sve tako sivo, tako bezbojno, i ljudi su previše šutljivi.
Jučer je bila godišnjica Metekove smrti. Umro je dva dana prije pedesetog rođendana. Andrzej je poginuo dva dana prije dvadesetog. Došli su jučer kolege iz glazbene škole, susjedi, donijeli su hrane i votke. Tako su lijepo govorili o njemu. Hanna se isprva smijala do nedoličnosti, a potom je ridala. Inače je histerične naravi. Andrzej joj je bio potpuna suprotnost – tako vedar, smiren. Jučer sam shvatila kako smo sretna obitelj bili prije četiri godine. Ne mogu se pomiriti. Ne mogu se moliti. Umjesto srca imam kamen. Barem Hanna plače. Ja nemam suza.
Wiktoria, draga, padaju mi na pamet razne mračne misli. Tako bih htjela zaspati i ne probuditi se. Najužasnije je upravo buđenje. U snu mi je lijepo – nemam snova, ni mene uopće nema, i tako je lijepo kad se rastaneš od sebe i svojih misli. Isprva se budiš poput bebe, nakon sna sve je otplavljeno, izglađeno. Zatim šok: dolaze dva vojnika, pukovnik i narednik, javljaju da je Andrzej mrtav. Kao da se sve opet ruši u meni, i začas se vrti cijeli taj film. Do pokopa u zatvorenom lijesu. Kakvu rupu imam u srcu.
Potom – opet neočekivano – u radionicu su mi došli ravnatelj glazbene škole i vremešna profesorica klavira Eliševa Zak. Ovdje u Izraelu imaju svoj ritual javljanja smrtnog slučaja: rijetko zovu telefonom, obično dođu. I svakog jutra iznova proživljavam te smrti, moga dečka i moga muža. A četrdeset šest mi je godina, i dobrog sam zdravlja, neće biti isto kao s Metekom – zastoj srca i gotovo! I još ću se četrdeset, možda i pedeset godina isto tako buditi svakog jutra, a onda se odvući u radionicu i šiti na stroju zavjese, zavjese, zavjese... A ne mogu bez tih zavjesa. Primam veliku mirovinu za sina, ali ako ne budem šila, objesit ću se. Neću ni opaziti kako sam to učinila. Bez ikakva krzmanja, odluka, pripreme. To je tako jednostavno, previše jednostavno.
Kako apsurdan i čudan život: najbolje godine – kako se sada prisjećam – godine su okupacije, kad sam svake noći bježala u podrum susjedne bombardirane kuće, tajnim puteljkom, kroz uski prolaz kuda sam samo ja mogla šmugnuti. Doslovno šmugnuti, jer nije bilo triju stuba, i skočiti u tamu. I Metekove su me ruke dočekivale. Palile svijeću. Metek me nije volio grliti u mraku, govorio je da želi vidjeti moju ljepotu. Wiktoria, Wiktoria, svuda oko nas okrutna smrt, neprekidno ubijanje, a mi kao u raju. I trajao je naš raj godinu i pol. Jedno nije znao i nikad nije saznao: da me susjed Moczulski vrebao, otkrio je kako sam noću išla Meteku i ucjenjivao me. A što sam imala, nisam imala ništa osim onoga što ženske nose pod suknjom. Star je, odvratan, gad – a zove me, i ja idem. Nije često tražio, nije imao snage. A ja se otresem pa k Meteku, očistiti se od gadosti. No Gospodin se s Moczulskim pravedno obračunao: završio je u ruskom logoru nakon rata, također zbog nečije prijave, i razbojnici su ga ‘47. zaklali u logoru.
Metek je volio mene i glazbu, dobro, volio je još i našu djecu. I to je bio sav njegov svijet, a u središtu sam bila ja. Zbog mene nije ni glazbenu karijeru ostvario. U Americi su mu nudili mjesto u Bostonskom simfonijskom orkestru, pedeset prve, ja sam rekla kako nema šanse da odem u Ameriku. Pa smo otišli u Izrael. Eto ti sudbine! Uvijek je postupao kako sam ja htjela. Kaže, toliko si posuda s mojim govnima odnijela da si zaslužila zlatni spomenik. Evo moga spomenika – dva groba. I uopće mi se ne da živjeti, draga moja Wiktoria.
Opisujem ti sve tako podrobno da bi me razumjela, da se ne bi naljutila ili uvrijedila, ali sad sam definitivno odlučila ne vratiti se u Poljsku. Pozdravi Irenku, Wiaczeka, sve naše koje sretneš.
Neka te Bog čuva.
Tvoja prijateljica Gražina