Luis Miguel Rocha - Posljednji papa

Godina je 1978. Dana 29. rujna svijet je zatekla vijest o iznenadnoj smrti pape Ivana Pavla I., čovjeka koji je za vrhovnog katoličkog poglavara izabran samo trideset i tri dana ranije. Službena vatikanska reakcija u korijenu je sasjekla svaku sumnju o uzroku tog neočekivanog događaja: Papa, čovjek krhka zdravlja, doživio je srčani udar.

Godina je 2006. Novinarka Sarah Monteiro vraća se s godišnjeg odmora u svoj londonski apartman. Tamo je čeka omotnica s dva neobična dokumenta: popis imena i šifrirana poruka. Od tog je trenutka njezin život u opasnosti, usisan u vrtlog događaja u koji su uključeni beskrupulozni crkveni poglavari, korumpirani političari i plaćenici spremni svoju dušu prodati onome tko najviše plati. Za mnoge, došao je trenutak istine: što se doista dogodilo tijekom kratkog pontifikata Ivana Pavla I.? Kakvi su to planovi naglo prekinuti one zlokobne noći? I najzad, tko je mogao imati koristi od njegove smrti?

Godine 1978. ubijen je Ivan Pavao I.

Još nedužnih će umrijeti.



Ova je knjiga posvećena

Ivanu Pavlu I.

Albinu Lucianiju

17.X.1912. – 29.IX.1978.



A vama, gospodine biskupe, Kristova kruna i Kristovi dani.

Sestra Lucía Albinu Lucianiju

Coimbra, i. srpnja 1977.

Neka vam Bog oprosti to što ste mi učinili.

Albino Luciani kardinalima

koji su ga imenovali papom 26. kolovoza 1978.

Poglavlje

1

Zašto čovjek trči? Što ga to tjera da trči? U doslovnom smislu, jedna noga ide ispred druge, desno stopalo slijedi lijevo; kad je riječ o tijelu, tu nema prvog mjesta. Neke pokreće želja za slavom. Druge motivira gubitak nekoliko kilograma. Kako bilo, svi se ti razlozi mogu svesti na jedan: svi trče za životom, to je jedini pravi motiv.
To pokreće i ovog čovjeka koji žurno silazi golemim unutrašnjim stepenicama Tajnih vatikanskih arhiva u ovaj sitni noćni sat. Crna halja nestaje u blagoj svjetlosti nimalo tajnovitog mjesta koje čuva dokumente s oznakom »tajno«. U pravilu, samo Vrhovni poglavar može njima raspolagati ili dati dopuštenje nekom drugom da ih proučava. U tri veličanstvene dvorane Sv. Pavla, kao i u drugim susjednim zgradama, iza Apostolske palače, čuvaju se najvažniji povijesni dokumenti te male države i cijelog svijeta. Službenici običavaju reći da su dostupni svakom istraživaču – ako je riječ o dokumentima nakon 1939. ili onima koji se odnose na Drugi vatikanski koncil – ali i Rim i cijeli planet dobro znaju da niti svi mogu ući niti oni koji uđu mogu sve vidjeti. U osamdeset i pet kilometara polica Tajnog arhiva mnogo je skrivenih kutaka.
Svećenik gazi ovim tajnovitim putom. U ruci nosi neke papire požutjele od vremena, što je vjerojatno razlog njegova užurbana hoda. Jedan ga zvuk, u neskladu s njegovim koracima, uznemiri. Dolazi li odozgo, odozdo, otkud se pojavio, pitanja su koja mu se vrzmaju glavom. Zaustavi se, gleda, sluša, čuje se samo ubrzani ritam njegova disanja; lice mu je orošeno znojem. Požuri u svoju sobu, u samom Vatikanskom Gradu ili, bolje rečeno, u državi Vatikan, jer to je u osnovi Vatikan, sa svim svojim pravilima, zakonima, vjerovanjem i političkim sustavom.
To je monsinjor Firenzi. Pod slabim svjetlom lampe na njegovu radnom stolu naškraba svoje ime: nekoliko poteza napisanih u žurbi prije nego što zatvori veliku omotnicu s papirima koje je netom držao u ruci. On je pošiljatelj, to je jasno, ali nemoguće je otkriti ime primatelja jer je svjetlost slaba i jer se monsinjor Firenzi naginje nad pismo da ga gotovo dodiruje, možda zbog znoja koji mu natapa oči pa jedva razaznaje vlastiti rukopis. Kad je završio s omotnicom, monsinjor iziđe iz sobe.
Kamo se tako žuri monsinjor Firenzi u ovaj noćni sat? Zvonik bazilike Sv. Petra otkuca jedan sat poslije ponoći. Nakon udarca, tišina opet zavlada u noći. Hladno je, ali čini se da to ovaj sluga Gospodnji ne primjećuje i grabi dalje putom te ubrzo stiže na otvoreno, na staze koje vode do Trga sv. Petra, prekrasna Berninijeva eliptičnog trga koji objedinjuje poganske i kršćanske simbole, jer umjetnici nisu ljudi koji se pokoravaju samo jednoj umjetnosti ili samo jednoj vjeri. Ponovo jedan zvuk propara uši monsinjora. Zaustavi se; hladni ga znoj oblijeva dok pokušava doći do daha. Nema sumnje, to su koraci; možda pripadnik Švicarske straže u noćnom obilasku. Za svaki slučaj, monsinjor Firenzi ubrza korak, s omotnicom čvrsto stisnutom u ruci. Tko zna kamo je krenuo. Da je ovo bilo koja druga noć, još prije nekoliko sati bio bi u svom krevetu, ali sudeći po izrazu njegova lica, nije bila. Omotnicu štiti čvrsto je pritisnuvši rukama o tijelo. Kad dođe do sredine trga, osvrne se za sobom. Uoči sjenu, negdje u dnu trga; nije pripadnik Švicarske straže ili barem ne izgleda tako, ili možda ipak jest ali noćas nije na straži. Za razliku od monsinjora Firenzija, nije ubrzao korak. Mračni lik nastavlja svojim putom istim ujednačenim, ritmičnim korakom. On ne trči, ali zato monsinjor Firenzi trči i ponovo se osvrne. Da ga tko vidi, pomislio bi da je izgubio razum, jer nitko u ovo doba noći tuda ne prolazi; samo on i ta sjena, jedan hoda, drugi trči. Naizgled nemaju veze jedan s drugim, ali to ne možemo sa sigurnošću tvrditi.
Presvijetli ostavlja trg za sobom i nastavlja ulicom Via della Conciliazione. Rim spava snom pravednika, nepravednika, pozitivaca, negativaca, bogataša, grešnika i svetaca. Monsinjor uspori ritam svojih koraka i sad ubrzano hoda; sjena ga u stopu slijedi i čini se da se udaljenost među njima smanjuje. U njegovoj ruci nešto bljesne. Firenzi to primijeti i ponovo se dade u trk, koliko mu njegova dob i zglobovi to dopuštaju. Monsinjor Firenzi trči da spasi živu glavu; ovo je utrka na život ili smrt. Potmuli zvuk odjekne mu ušima, zatetura i uhvati se za prvo što ugleda. Bilo je brzo, već je prošlo; jedan čudan, potmuli zvuk, zatim tišina. Sjena se približava, iako još daleka, ali zvuk se pretvorio u trgajuću bol pod rebrima. Monsinjor posegne rukom prema bolnom mjestu, odmah ispod ramena. Krv, krv nove i vječne povezanosti života i smrti, ravnoteže ili neravnoteže udova i organa. Iznova se začuju koraci, sjena je sasvim blizu, bol sve dublje prodire u tijelo.
– Monsignor Firenzi, per favore.
– Che cosa desiderano da me?
– Io voglio a te. – Tajanstveni progonitelj uzima mobitel i govori nekim čudnim jezikom, možda neke zemlje na Istoku. Monsinjor Firenzi opazi istetoviranu zmiju pokraj zapešća. Nakon nekoliko trenutaka crni automobil zaustavi se pokraj dvojice muškaraca; od tamnih stakala ne vidi se ima li unutra još nekog osim vozača. Čovjek odvuče onesviještenog monsinjora i ugura ga u automobil, bez grubosti i vidljiva napora.
– Non si preoccupi. Non State andando a morire.
Prije ulaska u vozilo čovjek obriše površinu poštanskog sandučića na koji se bio naslonio monsinjor kad ga je pogodio u rame. Firenzi ga gleda netremice dok mu se bol razlijeva tijelom: »Dakle, tako se osjećaš kad primiš metak«, pomisli. Čovjek nastavlja čistiti dokaze nemilog čina otprije nekoliko trenutaka. Kakva ironija, čistiti dokaze, kakva ironija. Bol mu para tijelo. U ovim trenucima razmišlja o svojoj kući, a s usana mu silazi portugalski:
– Que Deus me perdoe.
Čovjek brzo uđe u automobil. Voze se ni prebrzo ni presporo, da ne pobude sumnju; profesionalci su, dobro znaju što rade. Ulica ponovo utone u tišinu, sve je kako treba biti. Postupak čišćenja uspješno je završen; na poštanskom sandučiću na koji se naslonio monsinjor i u koji je, pravim čudom da progonitelj ne primijeti, uspio ubaciti omotnicu, nije više bilo ni kapi krvi.

Poglavlje

2

Albino

29. rujna 1978.

Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.

Rimljanima 14,7

Za jedne, rutina je kotač koji melje, uništava i razara život. Žale se na stalno ponavljanje epizoda i činova tijekom sekundi, minuta, tjedana, dana i preziru scene ponavljanja u kojima će se opet naći poput kotača koji melje, uništava i razara život.
Za druge, naprotiv, podvrgavanje neumoljivim zakonima je nužnost na koju ne smiju utjecati elementi koji odstupaju od uobičajenog. Sve što je nezamislivo i novo nikad ne bi smjelo ni na koji način utjecati niti mijenjati scene u kojima žele provesti svoje živote.
I jednima i drugima život je jadan i nevoljan. Nudi varijacije u kazalištu, na radost jednih, a zadržava svoju bit i pravila u drugim prilikama, na ugodu drugima.
Ali sestra Vincenza nije se žalila na ustaljeni tijek života. Već gotovo dvadeset godina časna je starica bila u službi Albina Lucianija. Takav je Božji plan: tko se usudi preispitivati put koji je odabrao Bog? Štoviše: volja Gospodnja bila je da se nakon mnogo godina Albino i sestra presele u drugu rezidenciju. Šest stotina kilometara dijeli njihov venecijanski dom od ovog sadašnjeg. Ali bez obzira na sve, unatoč svim tim promjenama u njihovim životima, sestra Vincenza se ne žali.
Sestra Vincenza već je bila na nogama. Sunce još nije otkrilo svu raskoš golemog trga koji je počivao u sjeni, osvijetljen samo žućkastim lampama. U te ranojutarnje sate, točno u četiri i dvadeset pet, sestra Vincenza smjerno je odrađivala svoj dnevni ritual. Sve što je radila bilo je dio rutine kojoj se – srećom – već prilagodila u novim životnim okolnostima.
Nosila je srebrni pladanj s lončićem za kavu, šalicom i tanjurićem i odložila ga na stolić pokraj vrata sobe Albina Lucianija.
Operacija sinusa, kojoj se podvrgnuo prije mnogo godina, netom izabranom Papi ostavila je gorak okus u ustima što ga je osjećao svakog jutra nakon buđenja. Don Albino je taj metalni okus pokušavao sprati kavom koju mu je sestra Vincenza donosila svakog jutra.
Idući hodnikom prema papinskim privatnim odajama, sestra Vincenza je razmišljala i zadržala se na jednom detalju koji joj je gotovo promaknuo: ovaj je ritual ponavljala već više od mjesec dana u ovom novom okružju. Redovnica se još nije priviknula na ove duge, mračne hodnike: noću je samo škrta, blaga svjetlost omogućavala da razazna predmete u sjeni. »Nije baš ugodno kad ne vidiš što netko nosi u ruci, don Albino«, požalila se jednom prilikom.
Cijelom dužinom tih hodnika, na svakom kamenu, svakoj skulpturi i bogato ukrašenim tapiserijama i slikama izvješenima na veličanstvene zidove, prohujala stoljeća ostavila su trag. Ali toliki je sjaj u tom gustom mraku plašio sestru Vincenzu. Gotovo je vrisnula kad je prošla pokraj onog nestašnog kerubina, za kojeg je pomislila da je dječak spreman na kakvu nepodopštinu. »Baš sam bena...!«, pomisli redovnica: ovim hodnicima dječja noga nikad nije kročila. Veličanstvenost i raskoš Apostolske palače mogu utjecati na dušu osjetljivih osoba, a sestru Vincenzu je zbunjivalo to pokazivanje moći i Božje blizine. »Da nije za don Albina...«, pomisli. Da nije za don Albina, ona u te hodnike nikad ne bi zašla. Sestra Vincenza se pokuša smiriti: u sitne jutarnje sate hodnik je za nju bio izvor straha i nelagode, ali uskoro će svanuti novi dan i hodnici će se uskomešati, životni i impresivni, a užurbani tajnici, asistenti, svećenici i kardinali poteći će njima u oba smjera.
U njihovom novom domu nije nedostajalo ljudi koji bi savjetovali Ivana Pavla I. po pitanjima protokola, politike, pa čak i teologije. Sestra Vincenza, naprotiv, brinula se o don Albinu Lucianiju, o njegovoj prehrani, zdravlju i sitnim problemima iz svakodnevnog života. Don Albino Luciani samo se dvjema osobama povjeravao ako su ga mučila natečena stopala ili kakva manja neugodnost. Iako mu je bilo rečeno da se u Vatikanu može obratiti liječnicima specijalistima koji bi se pobrinuli za svaku njegovu bol, don Albino se radije povjeravao sestri Vincenzi i, naravno, svom najdražem liječniku, doktoru Giuseppeu de Rósu. Don Giuseppe je svaka dva tjedna putovao u Rim i prelazio šest stotina kilometara dug put od Venecije da posjeti pacijenta. – Ne znam kako vam to uspijeva, don Albino – govorio je liječnik. – Za vas vrijeme kao da je stalo. Svaki put ste sve zdraviji i vitalniji.
– Don Giuseppe, počinjem sumnjati u vaše sposobnosti. Samo vi ne vidite moje boljetice.
Vincenza je sve svoje obveze ispunjavala poslušno, ali sa zadovoljstvom. Albino Luciani je, prema njezinu mišljenju, bio dobar čovjek koji se prema njoj ophodio nježno i s ljubavlju i smatrao ju je više prijateljicom negoli pomoćnicom. Zato ju je pozvao da pođe s njim kad je došlo vrijeme da se preseli u svoju novu rezidenciju, kudikamo veću od dotadašnje i, sasvim sigurno, veličanstveniju. Taj sjaj i to razmetanje don Albinu su stvarali nelagodu: nije on bio od onih koji uživaju u izobilju beskorisnih stvari čija je jedina zadaća da čovjeka rastuže. Sve ga je to zanimalo samo ako je bilo u skladu s njegovim duhom. Ipak, ljudi se ponekad moraju baviti i nekim praktičnim pitanjima, iako je svrha svega toga samo to da život učini ugodnijim i ljepšim onima koji ga okružuju. S vremenom bi, mislio je don Albino, valjalo nekako urediti kuću... po njegovu ukusu ili po ukusu drugih.
Srčani udar, prije manje od godinu dana, prikovao je Vincenzu za bolnički krevet. Na savjete liječnika, koji su preporučali da se ne vraća na posao i da, u krajnjem slučaju, tek nadzire rad drugih – po mogućnosti u sjedećem položaju – sestra Vincenza se oglušila i nastavila se osobno brinuti o don Albinu Lucianiju.
Iako dobrodušna karaktera, sestra Vincenza namrštila se kad su joj savjetovali da drugima prepusti one male stvari koje su nju uistinu činile sretnom: a među njima svakako mračnim hodnikom u rani jutarnji sat nositi pladanj s kavom. Naravno, da bi mogla i dalje obavljati svoje dužnosti i ostati u blizini don Albina, sestra Vincenza morala je ući u sestrinstvo Maria Bambina koje se brine o papinskoj rezidenciji. Časna majka Elena i sestre Margherita, Assunta Gabriella i Clorinda bile su vrlo ljubazne prema njoj, ali nijedna nije imala dodira sa svakodnevnim don Albinovim poslovima: samo se sestra Vincenza, svojim spretnim rukama i nježnim pristupom, mogla brinuti o njemu.
Kad je došla pred drvena vrata privatnih don Albinovih odaja, redovnica je odložila pladanj na stolić postavljen za tu namjenu, odmah pokraj ulaza, i tiho dvaput pokucala.
– Dobro jutro, don Albino – reče vrlo tiho, gotovo šapćući.
Malo je pričekala... Često bi se s druge strane vrata začuo sličan pozdrav i obično bi don Albino ustao dobro raspoložen. Ponekad bi promolio glavu i svoj prvi osmijeh tog dana darovao sestri Vincenzi. U nekim drugim prilikama, kad bi ga visoke vatikanske dužnosti umorile, don Albino bi promrmljao »dobro jutro« i, umjesto da se požali na diplomaciju, rizničare ili političare, potužio bi se na strašnu bol u gležnjevima.
Ali tog jutra... Tog jutra don Albino nije davao glasa od sebe. Sestra Vincenza nije voljela kad se svakodnevni ritual ne izvršava dosadnom točnošću. Naslonila je glavu na vrata i pokušala oslušnuti bilo kakav zvuk s druge strane. Ali ništa se nije čulo. Na trenutak je pomislila da ponovo zakuca, ali je odustala. »To je prvi put da je don Albino zaspao – pomisli okrenuvši se. – Na kraju krajeva, nije tragedija ako se odmori još nekoliko minuta...«
Sestra Vincenza se tiho udalji u svoju sobu kako bi izmolila prvu jutarnju molitvu.
Već su bila četiri i pol sata ujutro.
Pažljivo pogledajte ovog čovjeka koji se neprestano okreće u krevetu i gunđa kako ne može zaspati. Nije to ništa neuobičajeno. Svi mi ponekad prolazimo istu dramu i ne uspijevamo naći udoban položaj kako bi konačno usnuli. Ali ono po čemu se ovaj čovjek razlikuje od običnih smrtnika je to da on s lakoćom zaspe u bilo koje doba dana ili noći, bez obzira na okolnosti. Narednik Hans Roggan je discipliniran, metodičan, umjeren i suzdržan čovjek. Danas ga je majka posjetila u Rimu. Večerao je s njom i sam sebe uvjerava da sigurno zbog kave koju je popio u deset sad ne može zaspati. To narednik Hans želi vjerovati, ali istina je da je dan bio naporan, a večer neuobičajena, ispunjena mnogim visokim crkvenim dostojanstvenicima koji su posjećivali Njegovu Svetost.
Odluči ustati. »Ako ne želiš doći, a što ja tu mogu, ja te više neću čekati«, promrmlja. Otvori vrata ormara i odjene odoru koju je još 1914. dizajnirao zapovjednik Jules Repond. Da je znao da će desetljećima kasnije izgled te odjeće pripisivati Michelangelu, tko zna bi li Jules Repond bio sretan zbog ukazane časti ili ogorčen zbog zaborava. Ali istina je da to nije bio Michelangelo, iako mnogi tako misle, jer riječ je o odorama Švicarske straže, čiji je pripadnik i zapovjednik dotični narednik kojemu ove prohladne noći san ne dolazi na oči.
Sve te žive boje odore, uistinu nadahnute Michelangelovim freskama, u suprotnosti su s narednikovim raspoloženjem. Duboko je uznemiren, ali taj je nemir neutemeljen, pojavio se niotkuda, kao da mu se nešto loše dogodilo, ali to, na prvi pogled, nije istina.
Narednik Hans Roggan ima posao o kojem je sanjao od najranijeg djetinjstva: biti pripadnik Švicarske straže i služiti papi. Da bi to postigao, morao je proći najteže ispite; mora živjeti disciplinirano i u skladu s Božjom riječi. Ali ne treba zaboraviti ni one osnovne uvjete na kojima je bio zahvalan: da je Švicarac, neženja, da posjeduje moralna i etička načela, da je visok više od metar i sedamdeset pet i, najvažnije, da je katolik.
On neće biti taj koji će okaljati sliku hrabrih vojnika pape Julija II. Ako zatreba, spreman je dati i svoj život da zaštiti papu, kao i šest stotina osamdeset devet Švicaraca, osnivača Švicarske straže koji su štitili papu Klementa VII. od tisuću španjolskih i njemačkih vojnika tijekom pljačke Rima 6. svibnja 1527. godine. Samo su četrdeset i dvojica preživjela i, pod vodstvom Göldija, spasili su papu sklonivši ga u dvorac Sant’Angelo, koristeći se passettom, tajnim prolazom sagrađenim u doba pape Aleksandra VI., koji spaja Vatikan i utvrdu. Ostali su herojski izginuli, ubivši gotovo osam stotina neprijateljskih vojnika. To je naslijeđe koje Hans nosi na svojim plećima svaki dan kad odjene odoru. I svakog dana ponos mu nadima grudi. Ali danas je uznemiren iz naoko nerazboritih i nelogičnih razloga.
Hans je zadužen za sigurnost Vatikana. Sustav zaštite grada zasniva se na nekoliko obilazaka između zidova i na nekolicini stražara razmještenih na najistaknutijim i najvažnijim mjestima. Papa Ivan XXIII. ukinuo je običaj da dvojica stražara cijele noći čuvaju vrata njegovih odaja, tako da se najbliži stražar sad nalazi na vrhu stepenica terze loggie, na položaju koji ima tek simboličnu važnost jer se radi o mjestu kojim se rijetko prolazi, čak i danju. Dobar bi poznavatelj, a mnogi se tuda vrzmaju o svom poslu, rekao da bi zlonamjernik lako mogao ući u Vatikan. I bio bi u pravu.
Hans uđe u svoj ured i sjedne za stol. Uzme spise i stane ih listati. Tu su računi koje tog jutra mora predati svom nadređenom, ali nakon nekoliko trenutaka prelistavanja zatvori ih. Nema smisla. Ne može se usredotočiti.
– Sunce mu žarko! – promrmlja. – Bolje da iziđem malo na zrak.
Napusti ured ne potrudivši se niti zatvoriti vrata te iziđe iz zgrade Švicarske straže. Nakon kraće šetnje obližnjim unutrašnjim vrtovima odluči se prošetati trgom. Prođe pokraj dvojice stražara koji sjede na stepenicama. Obojica drijemaju.
»Izgleda da samo ja ne mogu zaspati«, pomisli. Potapša ih po ramenu da ih probudi i stražari prestrašeno skoče na noge.
– Ispričavam se, naredniče.
– Da se nije ponovilo – odgovori Hans prijekorno. Zna da su njegovi ljudi naporno radili. Prije manje od mjesec dana, 6. kolovoza 1978., preminuo je Giovanni Battista Montini, poznatiji kao Pavao VI., u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji. Pogrebni obred pape traje nekoliko dana, a Švicarska straža ne odvaja se od mrtvog pape ni za trenutak, četiri čovjeka dan i noć nepomično stoje na svakom kutu odra. Ispred njih prolaze brojni velikodostojnici iz cijelog svijeta, predsjednici država koji su došli odati posljednju počast Njegovoj Svetosti.
Kad pogrebne svečanosti završe, počinju pripreme za konklavu koja se odvija u zatvorenoj prostoriji. Ukidaju se dozvole i udvostručava posao. Konklava je počela 25. kolovoza, točno dvadeset dana od smrti pape i točno na granici maksimalno dopuštenog razdoblja od dvadeset i jednog dana. Unatoč tome što je bila kratka i završila sljedećeg dana, nastavila se uobičajena uzbuđenost oko novoizabranog pape. Tek prije nekoliko dana stvari su se vratile u normalu.
Hans se vraća istim putom natrag, ostavljajući za sobom pospane stražare: »Samo se meni ne spava«.
Oduvijek ima osjećaj da je sve što ga okružuje njegovo. U pozadini se uzdiže Kaligulin obelisk, točno u središtu Trga sv. Petra. Koliko li je ironije u svjetskoj povijesti: djelo jednog psihopata u samom središtu najsvetijeg katoličkog mjesta. Mirno nastavi dalje, osjećajući blagi povjetarac na licu. Najednom nešto privuče njegovu pažnju. S njegove lijeve strane uzdiže se Apostolska palača, a na trećem su katu svjetla u papinskoj sobi upaljena. Pogleda na sat: četiri i četrdeset ujutro.
»Ovaj se papa rano budi«. Kad se Hans vraćao nakon večere s majkom, oko jedanaest, svjetla su i tada bila upaljena. Oprezan kao svaki švicarski stražar koji drži do sebe, odluči vratiti se do one dvojice stražara koje je iznenadio na spavanju. Sad ih je zatekao u razgovoru; narednik im je otjerao san jednom zasvagda.
– Naredniče – pozdrave ga obojica.
– Recite mi nešto, je li Njegova Svetost utrnula svjetlo u sobi tijekom noći?
Dok jedan razmišlja, drugi odgovori k’o iz topa:
– Tijekom moje smjene svjetlo se nije gasilo ni za trenutak.
Iako ih je zatekao u drijemanju, Hans zna da nisu mogli zaspati dulje od nekoliko minuta.
– Baš čudno – promrmlja.
– Njegova Svetost obično pali svjetlo u ovo vrijeme. Ali noćas ga nije gasio – nastavlja stražar. – Vjerojatno radi na onim izmjenama o kojima svi govore.
– To se nas ne tiče – odgovori Hans i promijeni temu. – Je li sve u redu?
– Sve je u redu, naredniče.
– Dobro. Idem sad. Držite oči širom otvorene.
Kad se vrati u zgradu Švicarske straže, konačno osjeti da su mu kapci otežali. Još može odspavati nekoliko sati. Ponovo pogleda prema upaljenom svjetlu u papinskim odajama.
»Nema sumnje da će se stvari ovdje promijeniti«, pomisli i blago se nasmiješi. Sad može mirno zaspati.
* * *

Prošlo je petnaest minuta otkako je sestra Vincenza ostavila srebrni pladanj na stoliću pokraj vrata privatnih odaja don Albina Lucianija. Bilo je vrijeme da se vrati i natjera don Albina da ustane i popije svoje lijekove.
Hodajući drugi put mračnim hodnikom, iznova osjeti žmarce po leđima. Bez obzira na to što se radilo o don Albinu, sestra Vincenza bila je pravedna, ali odrješita s njim, i nije odlazila iz sobe sve dok ne bi popio lijek za niski tlak, prenizak prema mišljenju doktora Giuseppea. Njegova se terapija sastojala od bijelih, bljutavih tableta koje bi Papa uvijek dočekao s ironičnim iznenađenjem. Ali to je bila Vincenzina briga. Ponekad bi se pobrinula i da uzme vitamine, nakon jela, a znala mu je, prije spavanja, dati i injekciju za stimulaciju rada nadbubrežne žlijezde.
Don Albino znao se šaliti sa sestrom Vincenzom i dobronamjerno joj spočitavao što dolazi svakog dana, »religiozno«, od četiri i po do četiri i četrdeset pet ujutro, kako bi mu dala lijekove koji će držati njegov tlak na zadovoljavajućoj razini.
Nakon toga don Albino bi se okupao, a zatim usavršavao svoj engleski putem dopisnog tečaja i audiokazeta, od pet do pola šest, uvijek u istom ritualu koji se rijetko mijenjao. Na kraju bi Papa molio u svojoj privatnoj kapelici sve do sedam ujutro. Te jednostavne navike podsjećale su ga na život prije Vatikana i ublažavale golemi teret koji su kardinali natovarili na njegova pleća.
Kad je došla do don Albinovih odaja, sestra Vincenza nemalo se iznenadila: tog se jutra cijeli sustav, usklađivan tijekom godina, rušio pred njezinim očima. Srebrni pladanj s lončićem za kavu, šalicom i tanjurićem bio je na istome mjestu na kojem ga je ostavila prije nekoliko minuta. Podignula je poklopac lončića da provjeri je li još pun. I bio je: tijekom gotovo dvadeset godina nikad se tako nešto nije dogodilo, a don Albino Luciani nikad nije propustio na njezino »dobro jutro« odgovoriti »dobro jutro, Vincenza«.
Zapravo, i nije bilo sasvim tako: neke su se sitnice promijenile. Prije nego što su došli ovamo, sestra Vincenza pokucala bi na vrata, ušla s pladnjem i sama ga dala u ruke don Albinu. Ovaj je običaj dočekan sa žestokim neodobravanjem kad su ga otkrili novi Papini asistenti. Smatrali su da je takvo ponašanje teško kršenje protokola. Kako bi udovoljili i jednima i drugima, smislili su rješenje: sestra Vincenza i dalje će svakog jutra donositi kavu, ali ostavljat će pladanj pokraj vrata privatnih odaja don Albina.
Sestra Vincenza ponovo nasloni glavu na vrata i zadrži dah da bolje čuje zvukove u sobi. Niti je što čula niti je primijetila ikakvo kretanje. – Ne znam, da pokucam ponovo... – reče naglas. Stidljivo pokuca na vrata.
– Dobro jutro, don Albino – prošapta neodlučno.
Odmakne se od vrata i pažljivo ih pogleda, razmišljajući što se drugo moglo dogoditi. »U Veneciji sam ulazila i nisam se ovako mučila«, promrmlja.
Kroz pukotinu ispod vrata ugleda tanku liniju svjetla. »Dobro, znači da je don Albino već ustao...« Sad odlučnije zakuca.
– Don Albino?
Ali ne dobije odgovor. Ponovo pokuca, ali tišina je bila jedini odgovor. Nije joj preostalo nego da uđe u odaje, unatoč strogim odredbama protokola. Stavi ruku na pozlaćenu ručku i okrene je.
– Kad bih pazila da udovoljim svim tajnicima, nikad ne bih znala je li don Albino ustao ili je prespavao buđenje...
Ušla je na prstima. Papa je ležao na krevetu, poduprt jastucima, s naočalama, nekakvim papirima u ruci i glave nakrivljene udesno. Veseli izraz lica i blagi osmijeh, koji je oduševljavao sve u njegovoj blizini, pretvorili su se u bolnu grimasu. Vincenza mu brzo priđe; srce joj je snažno tuklo. Ali u tom trenutku nije razmišljala o svom slabom srcu. Suznih, crvenih očiju uze ruku don Albina i provjeri mu bilo. Jedna, dvije, tri, četiri, pet sekundi...
Sestra Vincenza sklopi oči, a suze joj poteku licem.
– Oh, moj Bože!
Snažno povuče konop što je visio pokraj don Albinova kreveta i zvuk zvonca razlegne se obližnjim sobama i dvoranama.
»Moram obavijestiti sestre«, pomisli grozničavo, potpuno slomljena. »Ne... Najprije moram obavijestiti oca Mageeja. Ne. Predaleko je... Bolje da zovem oca Lorenzija.«
Zvonce je prestalo zvoniti, ali nitko se nije odazvao pozivu sestre Vincenze. Požuri prema hodniku i ne razmišljajući, zaboravivši sva pravila koja su joj nametnuli strogi tajnici protokola, otvori vrata sobe oca Lorenzija koji je spavao pokraj odaja don Albina. Tajnik, otac John Magee, imao je sobu na drugom katu, jer su u njegovoj još trajali radovi na preuređenju.
– Oče Lorenzi! Oče Lorenzi, za Boga miloga! – povika sestra Vincenza.
Ovaj se probudi, smeten, pospan i iznenađen tim nerazboritim posjetom.
– Što je bilo, sestro Vincenza? Što se dogodilo?
Ali jedva da je uspio shvatiti što se događalo: redovnica mu je prišla i zgrabila ga za pidžamu, gušeći se u suzama.
– Što se dogodilo, sestro? Što?
– Oče Lorenzi... don Albino... Don Albino, oče Lorenzi! Don Albino je mrtav! Papa je mrtav!
Nijedan ritual na svijetu nije dosljedniji od rituala zvijezda: tog je dana, 29. rujna 1978., sunce ponovo poskočilo na nebu i svojim zlatnim zrakama obasjalo golemi Trg sv. Petra u Rimu. Dan je bio prekrasan...

Poglavlje

3

U kući u ulici Via Veneto uvijek je živo, uvijek nekog ima po stepenicama, na odmorištu, trijemu. Stanari, članovi obitelji, prijatelji, zaposlenici, poštari koji se penju i spuštaju stubištem bezbroj puta i uvijek nekamo žure. Ali na trećem katu caruje mrtvačka tišina. Tri su muškarca došla u zoru. Dvojica od njih nisu se zadržala dulje od deset minuta. Nitko nije vidio ni kad su došli ni kad su otišli.
Treća osoba nije davala znakova života. Ne čuju se koraci, otvaranje i zatvaranje slavina, ladica ili ormara. Tih neki susjed, savršen, takvog bi svatko poželio. Možda je sinoć previše popio pa su ga prijatelji doveli kući i još uvijek spava k’o klada. Ili možda radi noću, a spava danju. Mnogo je mogućih objašnjenja, ali jedna je stvar sigurna: ne čuje ga se i još je unutra.
Stariji gospodin s naporom se penje stepenicama, oslanjajući se na štap, u pratnji gospodina u Armanijevu odijelu. Kad stignu pred zatvorena vrata na trećem katu iza kojih se ni muha ne čuje, pomoćnik stavi ključ u bravu.
– Pričekaj. – Starac teško diše. – Čekaj da dođem do daha.
Pomoćnik posluša. Nakon nekog vremena disanje starca vrati se u normalu i on se tada uspravi. Sad mu je štap ukras, a ne više pomagalo. Dovoljan je jedan pokret da pomoćnik zna da sada može otvoriti vrata. Dvaput okrene ključ, lagano odgurne vrata i ugleda predsoblje kuće. Uđu bez ikakve pompe. Starac uđe prvi, a onaj drugi, koji bešumno zatvori vrata, odmah za njim.
– Gdje je? – upita starac nestrpljivo.
– Rekli su da su ga ostavili u sobi.
Upute se u sobu i ugledaju čovjeka vezana za krevet. Plahta je umrljana krvlju, od rane na ramenu. Znoj mu oblijeva lice i tijelo. Na sebi ima samo majicu kratkih rukava i gaće. Podigne glavu da promotri došljake. Iako je situacija ponižavajuća, ne klone duhom. To je monsinjor Valdemar Firenzi.
– Monsinjore – pozdravi ga starac, s ciničkim osmijehom na usnama.
Firenzi ne vjeruje vlastitim očima.
– Vi? – promuca.
– Glavom i bradom. – Obiđe krevet i sjedne pokraj monsinjora, na stolicu kraj kreveta. – Zar ste mislili da možete pobjeći?
– Pobjeći od čega? – Izraz čuđenja još je prisutan na kardinalovu licu.
– Ne pravite se blesavi, dragi prijatelju. Imate nešto što mi pripada. Samo dolazim po svoje.
Firenzi gleda u pomoćnika koji skida ogrtač i odlaže ga na naslon stolice.
– Ne znam o čemu govorite.
Pljuska mu rasiječe usnu, krv poteče. Kad se pribere, Firenzi ugleda pomoćnika pokraj sebe, potpuno uspravna. Lice mu je ledeno.
– Dragi moj monsinjore. Ne želim na vama primjenjivati neugodne metode kako bih vratio što je moje. Ali duboko ste me razočarali. Toliko da nisam siguran hoću li to ikad moći zaboraviti. Ali, na kraju krajeva, ukrali ste nešto što pripada meni – kaže Meštar, naginjući se iznad Firenzija. – Shvatite težinu situacije. Ukrali ste. Ako ne mogu imati povjerenja u čovjeka Crkve, u koga onda mogu? – Starac ustane, zamišljen, i stane hodati sobom. – Jasno vam je kakvu ste mi dvojbu nametnuli? Čak ni u Crkvi ne mogu ostaviti svoju nadu, svoju ljubav. Gospodin je poslao svog sina da nas otkupi od laži. Pitam vas, dragi moj monsinjore, i što sad? – Gleda ga u oči. – I što ćemo sad?
– Vrlo dobro znate što ste učinili. – potvrdi Firenzi.
– Što sam učinio? Što sam učinio? Od toga svijet živi, od akcije. Od djelovanja. Svi nešto radimo.
– Sad se vi pravite blesavi – prekida ga Valdemar Firenzi koji smjesta primi drugu pljusku, na isto mjesto kao i onu prethodnu, da mu bude jasno da sa starcem ne može tako razgovarati.
– Nemam cijeli dan. Želim papire što prije, stoga mi recite gdje su.
Prelat primi još jednu pljusku, ničim izazvan, ni riječ nije prozborio. Lice mu natiče, krv s usne kapa po majici.
– Bog nam daje teret, ali nam daje i snagu da ga nosimo – odvrati monsinjor.
– Slažem se. Da vidimo koju je snagu Gospodin vama dao – odgovori mu starac i da znak pomoćniku.
Zvono na mobitelu prekine ispitivanje koje dosad, unatoč nasilju, nije dalo rezultata: župa u Buenos Airesu i jedno ime. Pomoćnik mirno potraži telefon u džepu kaputa.
Dok on odgovara na poziv, starac se ponovo približi Valdemaru Firenziju. Izgleda umorno, nije više u godinama da s lakoćom podnosi ovakvu situaciju.
– Dajte, monsinjore, recite mi gdje su papiri i svršena stvar. To vam jamčim. Nema potrebe da patite.
Ispaćeni Firenzi pogleda ga ravno u oči. Čini se da snagu nalazi upravo u svojoj vjeri. Krv mu curi s usana po bradi i prsima. Njegov glas, koji ne krije bol, začudno je snažan.
– Bog je oprostio. Ako je mogao on, oprostit ću i ja.
Starcu sa štapom potrebno je nekoliko trenutaka da shvati što je ovaj rekao. A onda se razbjesni, a mržnja ga preplavi. Shvatio je da od Firenzija ništa više neće dobiti.
– Neka bude volja Njegova.
Pomoćnik prekine razgovor i nešto šapne šefu na uho.
– Pronašli su adresu u njegovim sobama u Vatikanu.
– Kakvu adresu?
– Adresu jedne portugalske novinarke koja živi u Londonu.
– Zanimljivo.
– Malo su to istražili. Ona je kći starog pripadnika organizacije.
Na trenutak zastane, kao da dvoji.
– Nazovi našeg čovjeka. Neka posjeti župnika u Buenos Airesu, možda nešto sazna, a zatim neka čeka nove naredbe u Gdanjsku. Potom ćeš i sam otići tamo.
– Vrlo dobro, gospodine – kaže pomoćnik servilno.
– A što ćemo s monsinjorom?
– Daj mu posljednju pomast – odgovori ne trepnuvši. – Čekam te u autu.
Starac ga prijateljski potapša po ramenu i okrene se, ne pozdravivši se s monsinjorom Valdemarom Firenzijem. Nije ga ni pogledom okrznuo. Ne čuje ni hitac koji je označio kraj svećenikovih patnji. S mobitelom na uhu spušta se stepenicama, oslanjajući se na štap. Više se ne mora uspravljati, slika oronulog starca dobro mu pristaje, jer takav uistinu i jest.
Netko odgovori na njegov poziv.
– Geoffrey Barnes? Imamo problem.

Poglavlje

4

Za Sarah Monteiro nijedan grad ne može se usporediti s Londonom, što ga sad prelijeće, na povratku svojoj kući u Belgrave Roadu. Zrakoplov dolazi iz Portugala, iz Lisabona, i već gotovo pola sata kruži iznad zračne luke i čeka svoj red za slijetanje. Za Sarah Monteiro ovo je pravo zadovoljstvo, nakon petnaest dana monotonog ljetovanja u kući njezinih roditelja, kapetana portugalske vojske i engleske profesorice. Odatle onaj »h« u njezinu imenu i ljubav prema svemu britanskom. Nije da ona ne voli Portugal, naprotiv, smatra ga vrlo lijepim, tamo se rodila, ali misli da je u njegovoj dugoj povijesti bilo previše revolucija, a premalo promjena. U svakom slučaju, Sarah dva ili tri puta godišnje obavezno posjeti Portugal. Uživa u Božiću na hacijendi pokraj Beje, u Alenteju, gdje njezini roditelji žive već nekoliko godina, otkako su u mirovini. Seoski je zrak, tako različit od onog u britanskoj prijestolnici, nenadomjestiv.
Moglo bi se reći da se zrakoplov normalno prizemljuje, ako uzmemo u obzir da i pri najsuptilnijem spuštanju uvijek nešto treska i pucketa. Iako moraju čekati da se putnički most otvori – najmanje dvadeset minuta – putnici žure kako bi među prvima pokupili svoje stvari i izišli.
»Upravo smo sletjeli u zračnu luku Heathrow. Temperatura u Londonu je dvadeset i jedan Celzijev stupanj. Ostanite sjediti na svojim mjestima, vezani sigurnosnim pojasevima sve dok se zrakoplov sasvim ne zaustavi. Hvala što ste letjeli našom kompanijom«, mehanički ponavlja stjuardesa, ali tko je uopće sluša? Jedva dvije, tri osobe, a među njima ne računamo Sarah koja redovno leti avionima, ne samo u Portugal nego i na druge destinacije, u druge prijestolnice i gradove u koje odlazi zahvaljujući poslu dopisnice iz Londona, gdje radi za jednu veliku međunarodnu novinsku agenciju. Zanimljivo je to zanimanje: stranci joj plaćaju da ih izvještava o njezinu gradu. Ostaju joj još dva dana godišnjeg odmora prije nego što se vrati u redakciju, u onaj metež vijesti sa svih strana, u neprestanu potragu za kakvim senzacionalnim događajem.
Dakle, avion se spustio i putnici žure da što prije iziđu. Vrijeme je da uzme svoje prijenosno računalo i torbu i siđe. Dok se polako probija prolazom, nazove roditelje da ih obavijesti da je sretno stigla i da će kasnije, kad dođe doma, razgovarati putem interneta.
Zatim krene dugim hodnicima prekrivenim zelenim i crnim sagovima i stane u red za kontrolu putovnica. Državljani zemalja Europske Unije, Švicarske i Sjedinjenih Američkih Država na jednoj strani, državljani ostalih zemalja na drugoj. Svi s putovnicom ili odgovarajućim dokumentom u ruci. Sarah je sljedeća. Disciplinirano staje iza žute linije da ne ometa prostor gospodina s naočalama ispred nje, ili da ne zbunjuje službenika na šalteru.
»Next, please«. Službenik ima mrzovoljan izraz lica. Trebala je ići na drugi šalter, ona službenica na susjednom je puno simpatičnija, ali sad, što je, tu je. Pruži mu putovnicu i uputi svoj najbolji osmijeh.
– Lijepo se vratiti. Kakvo je bilo vrijeme? – upita tek da nešto kaže.
– Odavde se ne vidi – odvrati joj službenik suho. Nema sumnje, danas je ustao na lijevu nogu ili se posvađao sa ženom, ako je uopće ima. – Nešto nije u redu s vašom putovnicom.
– Molim? Što nije u redu? Mogu vam pokazati svoju osobnu iskaznicu, ali nikad nisam imala problema s putovnicom, nema razloga da sad imam.
– Možda je greška sustava.
Zazvoni telefon i zlovoljni službenik se javi. Horatio – tako se zove, ako je suditi po identifikacijskoj pločici na njegovu sakou – sluša sugovornika. »Da, ali putovnica nije valjana«. Potom zašuti i spusti slušalicu.
– Čini se da je na kraju ipak sve u redu.
– Hvala lijepa.
Mrzovoljni službenik pokvario je Sarah raspoloženje. Sad još samo da nađe i takvog taksista, kao šlag na kraju. Ali najprije mora uzeti putnu torbu s pokretne trake, tako da će tek za sat vremena biti kod kuće. Naravno, ako joj nisu zagubili prtljagu.
Dok Sarah pokušava naći zajednički jezik s carinskim službenikom, u sobi za kontrolu sigurnosti, negdje u zračnoj luci na jednom kompjutoru oglasi se alarm. Službenik, mladić od dvadesetak godina, pođe provjeriti o čemu se radi. To je uobičajena stvar, događa se svakodnevno. Mladić je odjeven u bijelu košulju i crne hlače; epolete na njegovim ramenima govore da je pripadnik snaga reda. Pokušava otkriti zašto se crvena lampica cijelo vrijeme pali i gasi. Aktivirala ju je neka putovnica, lažna, oštećena ili istekla. Pažljivo promatra sliku sa sigurnosne kamere: lijepa mlada žena u tridesetima nalazi se pred šalterom broj 11, na kojem radi Horatio, utučen i bezvoljan, ali strog udovac: ne pušta ništa što nije u savršenom redu. Najbolje će biti da obavijesti nadređenog.
– Gospodine.
Čovjek prosijede kose, dobrano zašao u pedesete, priđe mu i zastane pred kompjutorskim zaslonom.
– Čekaj da pogledam. – Čovjek promatra podatke koji se pojavljuju na kompjutoru, nešto utipka i smjesta se pojavi još informacija: ime Sarah Monteiro i drugi podaci. – Ne brini se, John. Za ovo ću se ja pobrinuti. – Uputi se do telefona i podigne slušalicu. – Bok, Horatio, Steve je. Pusti je neka prođe. Da, da, ne brini se, samo je pusti, sve je pod kontrolom. – Prstom pritisne gumb za prekid razgovora i, ne spuštajući slušalicu, utipka drugi broj. – Upravo je stigla.
Nije bilo tako strašno. Nije prošlo ni pola sata, a već je napustila terminal 2, sjela u taksi i sad se vozi prema kući.
– Belgrave Road, please – kaže vozaču, a doda i broj, koji ovdje ne navodimo jer poštujemo privatnost. Za pola sata ili četrdeset minuta, ovisno o prometu, moći će uroniti u pjenušavu kupku za kojom toliko čezne, napuniti kadu do vrha, ubaciti mirisne soli za potpun ugođaj, jagodu i vaniliju, pjenušavu mješavinu koja opušta mišiće i smiruje duh, ako je kojim slučajem nemiran.
Taksi zaobiđe uvijek krcatu postaju Victoria i nastavi prema Belgrave Roadu. Ta je ulica načičkana jeftinim hotelima i užurbanim ljudima. Izgleda tipično londonski: gotovo sve kuće imaju mali trijem koji podupiru dva stupa, neki su imitacija korintskih, a neki su obični, glatki, već prema ukusu arhitekta ili vlasnika. Stoljetne su to kuće, viktorijanske, nema sumnje, ali iznimno očuvane, nedavno obojane osim, naravno, onih s pročeljem od cigle.
Taksi dođe gotovo do kraja ulice. Kad su već blizu vrata njezine kuće, taksist naglo zakoči. Sarah gotovo udari glavom o staklenu pregradu koja dijeli vozača od klijenata. Crni automobil sa zatamnjenim staklima najednom ih je pretekao i naglo zakočio. Vozač slikovitog londonskog taksija pritisne sirenu, bijesan k’o pas.
– Move on – viče na automobil ispred sebe. – Get the fuck out of the way.
Vozač automobila spusti staklo, pomoli glavu i pogleda prema taksistu te promrmlja »Sorry, mate« i doda gas.
Nekoliko trenutaka kasnije taksi se zaustavi pred vratima Sarahine kuće i taksist je toliko ljubazan da joj izvuče kovčeg iz prtljažnika. Čim je ušla u kuću, Sarah ugleda brdo pošte razasute po podu. Razglednice kolega, neizbježni računi koje mora podmiriti, reklamni letci svih oblika i veličina i druge neke stvari koje sad nema volje pregledavati. Odnese kovčeg u spavaću sobu na prvom katu, ode u kupaonicu i otvori slavine u kadi pa se razodjene. Konačno je doma.
Dvije minute nakon toga već je u kadi i uživa u pjeni i mirisnim solima, med umjesto vanilije jer je vaniliju potrošila, ali učinak je isti. Opušta, smiruje, otapa umor. Više se ne sjeća ni mrzovoljnog službenika zračne luke ni epizode s taksijem.
U predvorju u prizemlju, usred gomile rasute pošte, proviruje rub omotnice na kojoj piše ime pošiljatelja: Valdemar Firenzi.

Poglavlje

5

Moglo bi se mnogo toga reći o slici koju promatra ovaj čovjek. Infanta Margarita u središtu; Isabel Velasco i Augustina Sarmiento s njezine lijeve i desne strane; dvoje patuljaka promatraču zdesna; María Bárbola i Nicolás Pertusato, ovaj s nogom na psu koji spava. Iza, u polusjeni, doña Murcella de Ulloa, pokraj nje neidentificiran čovjek, što je vrlo čudno jer slikari tog doba nisu imali običaj na svoja platna stavljati bezimene likove. Sve ima svoje značenje i, ako nije poznato tko je on, onda je tako htio umjetnik, koji je sam sebe smjestio na lijevu stranu slike. Tu radi svoj posao, u beskonačnost, slikajući veličanstvene figure don Felipea IV. i doñe Mariane, čiji se odraz vidi u zrcalu u dnu slike. Zahvaljujući tome, možemo vidjeti rezultat njegova rada, jer je platno okrenuto tako da ne vidimo što je na njemu. I na kraju, kraljičin sobar, don José Nieto Velázquez, pokraj vrata. Predivna slika, nema sumnje, ali ne zanima nas ona nego čovjek koji je promatra. Valjalo bi reći gdje ovaj postariji čovjek gleda sliku: to je dvorana tri u muzeju Prado u Madridu. Već je vrijeme zatvaranja, ali čini se da on to ne primjećuje i nastavlja netremice gledati Las Meninas, djelo Diega Velázqueza, dragulj Muzeja.
– Gospodine, zatvaramo. Molim vas, pođite prema izlazu – upozori ga mladi čuvar. Mladić je dosljedan u svom poslu i želi se uvjeriti da je njegov zahtjev, sročen u obliku molbe, ispunjen. Poznaje tog čovjeka, dolazi u muzej, u tu istu dvoranu, gotovo svaki dan. Uvijek gleda istu sliku, satima, dok turisti prolaze iza njega. Poput slike koja gleda drugu sliku.
– Jeste li ikad dobro pogledali ovo djelo? – upita ga čovjek.
Čuvar se osvrne oko sebe, nema nikog drugog osim njega, pa zaključi da je pitanje vjerojatno upućeno njemu.
– Meni govorite?
Čovjek i dalje netremice promatra sliku.
– Jeste li ikad dobro pogledali ovo djelo? – ponovi.
– Naravno. Ova je slika za naš muzej što i La Gioconda za Louvre.
– Gluposti. Recite mi što vidite.
Čuvar se prestraši. Svaki dan prolazi pokraj te slike, zna koliko je važna, ali ne zna zašto je važna. Prolazi pokraj tog remek-djela kao da hoda svojom ulicom, više ga i ne primjećuje. Kako bilo, vrijeme je zatvaranja muzeja i sad je jedino važno odvući tog čovjeka odatle, još jednom sve provjeriti i poći doma. Do kuće mu treba najmanje pola sata.
– Ne možete ostati, zatvaramo – kaže odrješitije, ali jednako pristojno. Čini se da je čovjek hipnotiziran Velázquezovom slikom koja je, prema njegovu mišljenju, lijepa, iako ne bi znao reći više o njoj. Pažljivije promotri starca. Pogled mu se zaustavi na drhtavoj lijevoj ruci i suzi koja klizi lijevom stranom lica. Možda bi ipak bolje bilo da mu nešto kaže.
– To je predivna slika. Velázquezove Las Meninas.
– Znate li tko su meninas, dvorske dame?
– To su djevojčice na slici.
– Dvorske dame su one dvije žene, koje stoje slijeva i zdesna infanti Margariti: Isabel Valasco i Augustina Sarmiento. Menina je portugalska riječ koju je kraljevska obitelj koristila za infantinu guvernantu.
– Eh, čovjek uči dok je živ.
– Onaj slikar je zapravo autor slike, koji čeka da guvernante privole infantu na poziranje. Kako možete vidjeti na slici u zrcalu, dio s kraljem don Felipeom IV. i kraljicom doñom Marianom već je završen. Dovukli su patuljke i psa da je nagovore, ali djevojčica nije popustila i slika nikad nije dovršena.
– Oprostite, ali nije istina: evo je tu, pred nama.
– Slika čije je odraz u zrcalu, o tome govorim.
– Možda ste u pravu, ali slika je prava i završena.
– Govorim o slici unutar slike koja nikad nije dogotovljena.
– Pa, kad tako pogledamo, onda ste u pravu.
– Vidike kako hir jednog djeteta može promijeniti tijek povijesti, samim time što nije dopustila da se obiteljski portret završi.
– Ali dopustila je da se naslika drugi, koji je možda i bolji nego što bi ovaj ikad bio.
– Možda. Radi se o tome da jedna odluka, u određenom trenutku, može utjecati na jedno djelo, na čitav jedan život, na osobnu sudbinu, na ...
Čovjek se zakašlja i bio bi se srušio da čuvar nije brzo reagirao i pridržao ga. U nedostatku nečeg udobnijeg, pomogne mu da sjedne na pod dvorane.
– Usta su mi suha – objasni starac promuklim glasom.
– Donijet ću vam malo vode. Odmah se vraćam, gospodine.
Čuvar otrči iz dvorane tri Muzeja Prado. Starac, još uvijek naslonjen na zid, iz džepa sakoa izvuče komad papira. To je zgužvano pismo, koje je rukom napisao on ili netko drugi, nije nam poznato; ali znamo da ga nije izvukao kako bi ga čitao. Spusti ga na pod, pokraj sebe. Uz njega ostavi portret Benedikta XVI.
Voda je daleko i čuvaru treba vremena da se vrati. Ali vraća se, i to je najvažnije. Pažljivo drži čašu vode u ruci; već je pozvao kolegu iz druge dvorane da požuri tamo. Ali kad je ušao u dvoranu, nije vidio nikoga osim bolesnika koji je bio i dalje u istom položaju u kojem ga je i ostavio. Spusti se i odmah primijeti da zapravo i nije onakav kakvog ga je ostavio. Starac je nepomičan, oči su mu otvorene, ukočene. Mrtav. Starac je mrtav. Ustane k’o gromom ošinut. Voki-tokijem pozove pomoć i skupi hrabrost da ga još jednom pogleda. Oči su mu prikovane na sliku koju je satima znao gledati. Na podu, pokraj tijela, zgužvano pismo i slika Benedikta XVI. Ne može odoljeti da ga ne uzme.
Kad ga je pročitao, podigne pogled, a lice mu se zgrči poput nekog tko ima osjećaj da je pred nečim vrlo uznemirujućim čiji smisao ne uspijeva dokučiti.

Poglavlje

6

Plaza de Mayo je središte povijesnih zbivanja argentinskog naroda. Na njoj se nalaze Casa Rosada, sjedište Vlade i katedrala Metropolitana. Upravo ovaj hram privlači našu pozornost, zajedno s mladićem koji trči između stupova koliko ga noge nose i zaustavlja se u njegovoj širokoj lađi. Znojan je i zadihan jer je trčao od župnog dvora i župnika kojeg ćemo zvati Pablo, skromnim imenom kako i priliči jednom župniku, iako on ne želi da ga imenujemo. Katedrala je zatvorena za javnost, ali otac je na stepenicama kod oltara, kleči sklopljenih ruku i tiho izgovara molitvu.
Mladić privuče pažnju svećenika. U nekoj normalnoj situaciji povukao bi se nekoliko koraka i pričekao da otac završi s molitvom, ali sada za to nema vremena.
Svećenik se prekriži, ustane i okrene prema mladiću koji još nije uspio doći do daha.
– Što je, sine? Mene tražiš? Nešto se dogodilo?
– Ne, oče. Jedan je čovjek... došao u vašu kuću... pitao je za vas. Otac Pablo promatra izbezumljenog mladića.
– Sav si mokar od znoja, Manuele. Pa nije danas tako vruće. Dotrčao si?
– Da, oče.
Vremešni svećenik stavi ruku na mladićevo rame.
– Sjedi kraj mene. Smiri se i sve mi ispričaj. Tko je bio taj čovjek? I što je učinio da mi dođeš u ovakvom stanju?
– Ja ga ne poznajem. Čini mi se da je iz središnje Europe.
Otac problijedi, kao da se iznenada nečeg prisjetio te se i on poče preznojavati.
– Što je htio od mene?
– Vidjeti vas još danas. Rekao sam mu da to nije moguće. Onda mi je rekao da je u očima Gospoda sve moguće. Ali najgore je...
– Najgore? Ozlijedio te?
– Ne, oče, ali čini mi se da nije došao u dobroj volji. – Zatim spusti glas i doda: – Imao je pištolj.
Pablo izvuče rupčić da obriše znoj sa čela. Duboko je potresen. Zatvori oči i nekoliko trenutaka ostane tako, ne izustivši ni riječ. Kad ih je ponovo otvorio, snagom samokontrole, više se nije znojio, a i disanje mu se usporilo.
– Što si mu rekao?
– Da je gospodin župnik posjetio prijatelja u bolnici.
– Manuele, lagao si?
– Oprostite mi, oče, ali nisam znao što učiniti. Činio se kao čovjek sposoban za veliko zlo; imao je tetovažu na lijevoj ruci.
– Tetovažu? Kakvu?
– Zmiju.
– Je li htio ući u kuću?
Mladić razmisli prije nego što odgovori. Sav se trese. Ne vidi čovjek svaki dan pištolj, a još manje u rukama nepoznata čovjeka koji mu se obraća.
– Ne, oče – konačno prozbori.
– U redu, Manuele. Vrati se u miru svojim obavezama.
Mladić ustane, sad mnogo mirniji, poljubi ruku oca Pabla i uputi se prema središtu katedrale gdje se nalazi znak križa.
– Manuele...
– Da, oče?
– Jesi li opet vidio tog čovjeka na putu ovamo?
– Ne. Ne. Bio sam tako nervozan da sam, čim je onaj otišao, potrčao javiti vam. Ništa nisam vidio, ali istina, nisam ni gledao, jer sam trčao koliko me noge nose.
– U redu je, Manuele. Možeš poći. Idi s Bogom i imaj vjere u Njega.
Mladić još nije ni izišao, a Pablo je već bio na koljenima i molio, na istome mjestu kao i ranije, ozbiljno i predano.
Koraci koji se sad čuju nisu mladićevi, već nekog tko hoda čvrsto i odlučno. Pablo osjeti nešto na ramenu, ali to nije ruka nego hladna cijev.
– Čekao sam te – reče župnik.
– Ne iznenađuje me. Neki ljudi imaju snažnu izvanosjetilnu percepciju. Očekivali ste nešto drugo?
– Moja budućnost pripada Bogu, kao i tvoja i svih ljudi. Ono što je moje, dobro je čuvano, ne brini se. Nisi mi došao ništa dati što mi već po pravu ne pripada.
– Možda sam došao uzeti.
– Ovisi kako se gleda, svatko stvari vidi iz svog kuta.
– Gdje su?
– Buenos Aires, New York, Pariz, Madrid, Varšava, Ženeva, mnogo je mjesta na svijetu.
Začuje se potmuli zvuk i otac se sruši na klupe i pri padu ih povuče za sobom.
Čovjek s naglaskom neke zemlje na Istoku, kojeg smo već vidjeli u Rimu, priđe Pablu kojemu je desna strana trbuha prekrivena krvlju, kao i ruka kojom nastoji zatvoriti ranu.
– Bog sad nije ovdje da vas spasi, dragi moj gospodine. Bolje bi vam bilo da mi kažete gdje je.
– Mene je Bog već spasio. Nikad ih nećeš pronaći.
Čovjek se nagne nad Pabla i počne mu nešto govoriti na uho, kao da mu se povjerava.
– Znate, oče, pomoćnici upravo tomu služe, da nam pomažu u raznim poslovima, kao naprimjer u nalaženju stvari. Osobito oni najnervozniji i najneiskusniji. Ne možete ni zamisliti koliko toga znaju. Nisam ih pronašao i znam da mi nećete reći gdje su, ali jedan trag ovdje, jedan tamo, jedno pismo, bilješka, e-mail, portret...
Pablo se guši u krvi, od hica, ali i od napadačevih riječi. Kocke su bačene u novoj igri u kojoj, o tome nema nikakve sumnje, ovaj župnik neće sudjelovati, jer upravo je završio sve svoje igre. Ostaje mu nada da čovjek s istetoviranom zmijom na zapešću zna manje nego što kaže.
– Siguran sam da će on biti susretljiviji. Prenijet ću mu vaše pozdrave – reče čovjek pokazujući župniku nečiji portret.
Ispali još jedan hitac, ovaj put u glavu. Zatim mirno odšeta prema središtu katedrale, prekriži se te iziđe na bočna vrata.

Poglavlje

7

Povratku na rodnu grudu uvijek se neizmjerno veseli, pa makar to bilo na samo nekoliko dana; udisat će miris Baltika koji oplakuje grad u kojem je Bog htio da se on rodi. Doći na svijet baš tamo bio je predznak, nepogrešiv znak velikog poslanja koje mu je povjereno.
Korača dobro mu poznatim ulicama Gdanjska, ekonomskog središta Poljske, kolijevke znamenitog sindikata Solidarnost. Odavna je znao da će mu biti povjeren važan posao i tako je i bilo. Jedan telefonski poziv usred noći, u ulici Chmielma, prije šest godina. Sad se, prolazeći pokraj stančića u kojem je proveo djetinjstvo i svoje prve zrele godine, prisjeća majke i oca koji su umrli kad je bio mlad i ostavili ga samog. Bila je to Božja volja, kako bi se dovršio krug savršenstva kojemu se toliko divi. Telefonski poziv nije bila slučajnost, ništa se ne događa slučajno, nego Božja providnost. Ovo je prvi put u posljednjih šest godina da se vraća u Gdanjsk, da se vraća Visli. Meštar mu je naredio da sljedeću fazu plana čeka ovdje, a Meštar uvijek zna što radi. On je Iluminat, svetac koji na Zemlji štiti interese veće od Svetog Trojstva.
Skoro će podne. Korača ulicom Miesczanska u smjeru Chlebnicke, skrene desno, zatim lijevo, prema Długie Pobrzeże. Ide u Gdanska Restaurant. Nikad prije nije bio u tom restoranu, ali kao da ga oduvijek poznaje. Raskošno uređen, podsjeća više na blagovaonicu palače nego na restoran.
– Na zdrowie – pozdravi ga dečko, besprijekorno odjeven.
– Dzień dobry – pristojno mu odgovori. Već dugo nikog nije pozdravio na materinjem jeziku. Zatraži specijalitet kuće, za dvoje, i bocu crnog vina.
– Tak – odvrati zaposlenik.
Već su zapisali. Uistinu su brzi i učinkoviti. Konobar se udalji s ljubaznim smacznegi. Stol je postavljen, dva tanjura, boca vode i boca crnog vina.
– Kako si? – upita ga glas iza njegovih leđa.
– Odlično, gospodine – odgovara čovjek dok poslušno ustaje. Da ga je tko vidio prije samo nekoliko trenutaka, zakleo bi se da to nije isti čovjek. Sigurnost kojom je zračio pretvorila se u poštovanje prema osobi koja se pojavila i koja sad sjeda za stol, ispred drugog tanjura; pridošlica nosi satensko Armanijevo odijelo jednostavna kroja, crno kao i odijelo onoga drugog. Po načinu na koji gleda posve je jasno da je šef.
– Dobar si posao napravio.
– Hvala. Čast mi je služiti vam.
Razgovaraju na talijanskom.
– Veliki Meštar znat će nagraditi tvoj trud, kao i uvijek. Ubrzo će te pozvati da te osobno upozna.
– Zahvalan sam na ukazanoj časti.
– U pravu si. To je čast koja se ne ukazuje mnogima. A rijetki su koji prežive susret s njim. Samo njegovi najbliži ljudi i oni koji ga časno služe, poput tebe.
Poljak spusti glavu u znak priznanja, izvuče omotnicu iz džepa sakoa i spusti je na stol.
– Ovo sam našao u Buenos Airesu. Portret o kojem sam vam govorio. Trik je vrlo jednostavan: pod ultraljubičastim svjetlom pojavi se skrivena slika. Pogledajte...
Onaj drugi proučava portret koji je izvukao iz omotnice.
– Zanimljivo. Što sve ti tipovi neće smisliti – kaže, ne skidajući pogled s njega. – Valjalo bi ovoj slici dati ime, i to što prije.
Sad je red da šef preda svoju omotnicu, koju otvoreno stavi na stol.
– Naređeno ti je da nastaviš. Sve što ti je potrebno u ovoj je omotnici – vrati mu portret. – Ponesi ga sa sobom. Sve se odvija po planu. Budi oprezan s izdajnicima. Mnogo je ljudi iza ovoga. Budi neprimjetan i pazi da ne pogriješiš. Vidimo se.
Iziđe ne rekavši ni riječi više i ne dodirnuvši tanjur. Onaj koji je ostao uzme omotnicu i stavi je u unutrašnji džep sakoa. Baci se na specijalitet kuće i, kad se dobro najeo, plati te ostavi izdašnu napojnicu. Danas je dan za slavlje. Tko dobro služi, bit će dobro i nagrađen.
– Dziekuje – konobar mu ljubazno zahvali, zadovoljan zelenom američkom novčanicom koju je dobro odjeveni tip ostavio na malom srebrnom pladnju uz račun. – Do viđenja – potom doda.
Čovjek u crnom pozdravi i iziđe na ulicu.
Tek vani, uz rijeku Vislu, otvori omotnicu i pogleda njezin sadržaj. Osobna iskaznica s njegovom slikom, avionska karta s polaskom iz Frankfurta, neki papiri i fotografija koju je donio iz Buenos Airesa i koju je unutra stavio.
– Sad si ti na redu – očinski kaže, ali te riječi nisu upućene osobi s fotografije nego zadatku koji mu predstoji i koji namjerava izvršiti temeljito, kao i sve dosadašnje. Odluči malo prošetati po nedjeljnom buvljaku, možda da posljednji put uživa u svom gradu, jer ne zna hoće li se više ikad vratiti. Skine sako i ostane u košulji kratkih rukava; na lijevoj mu ruci istetovirana zmija zaleluja sve do zapešća. Ponovo pogleda sadržaj omotnice i još jednom portret koji je pronašao u Buenos Airesu, tamo gdje je nekad bio župni dvor oca Pabla koji sad ima drugi, vječni, pod zemljom. Kad čovjek pogleda fotografiju, vidi tek lice Benedikta XVI.

Poglavlje

8

Konklava

26. kolovoza 1978.

Smirite se, smirite se,

jer baš ništa nisam učinio da bih dovde došao.

Albino Luciani svojoj obitelji, nakon izabora za papu

Annuntio vobis gaudium magnum: Habemus Papam«, objavio je kardinal Pericle Felici s balkona bazilike Sv. Petra, 26. kolovoza 1978.
Ali da bi Sveti Duh mogao odlučiti tko bi trebao biti novi pontifeks, stotinu jedanaest kardinala moralo je održati brojne sastanke pod krinkom ručkova i postići dogovore zamaskirane u ugodne, trivijalne razgovore. Nikome u Vatikanu ne bi bilo drago da se onih dana nakon smrti Pavla VI. razvila agresivna izborna kampanja, pa su one skromne promotivne geste bile vješto zapakirane u čednost i prividno nezanimanje.
Neki prelati s osmijehom su se prisjećali onog popodneva kad je kardinal Pignedoli, okružen drugim kardinalima Kardinalskog zbora, izjavio da nije prava osoba za dužnost za koju je bio imenovan. Iskreno je smatrao da je trebalo glasovati za kardinala Gantina, crnoputog prelata iz Benina. Tijekom pregovora te su želje i potvrđene.
Ali to se nije moglo tražiti od nekog određenog kardinala jer su mnogi prelati imali drugog posla: iskazivali su svoju poniznost i poslušnost kako bi ostale podsjetili da su upravo oni najbolji izbor.
A zapravo, nisu svi kardinali bili zainteresirani za predizborne spletke, posebne stavove i izjave o božanskoj gorljivosti. Albino Luciani, naprimjer, bio je sasvim bezbrižan, a boravak u Rimu iskoristio je da riješi popravak svoje Lancie 2000, vozila koje mu je samo zagorčavalo putovanja. Diegu Lorenziju, svom pomoćniku, rekao je da bi volio da automobil poprave do 29., dotad je konklava trebala završiti, kako bi u ranim jutarnjim satima krenuli prema Veneciji.
Iako se moglo naslutiti kakva je odluka kardinala, nitko nije bio siguran kakva će biti odluka Svetog Duha. A Sveti Duh, u suradnji s prelatima, htio je da stvari budu malo drukčije. Zamršeni putovi Gospodnji i ovaj su put pokazali da je nemoguće predvidjeti ishod.
Nakon završetka glasovanja, Albino Luciani molio je na koljenima u sobici broj šezdeset. Rezultati još nisu bili konačni, ali bilo je nekih iznenađenja, poput trideset glasova koje je dobio Luciani u drugom brojanju. Tijekom molitve osjetio je mučninu u želucu i, umjesto da od božanske providnosti zatraži uvid i smjelost da glasa za najboljeg kardinala, zamolio je Boga da se pobrine za to i da ga poštedi te teške zadaće. Molio se da kardinali ne glasuju iznova za njega i da Sveti Duh nekako natjera prelate da na svojim papirićima napišu ime kardinala Sirija. Na posljednjem brojanju kardinal Siri bio je samo pet glasova iza njega. Treći na tužnoj listi kandidata bio je ne odveć cijenjeni kardinal Pignedoli: jedva da je dobio pet glasova, iza Brazilca Lorscheidera s dvanaest glasova potpore.
Devetnaest ostalih glasova raspodijelilo se između talijanskih kardinala Bertolija i Felicija, dok su drugi naveli Poljaka Karola Wojtylu, Argentinca Pironija, pakistanskog nadbiskupa monsinjora Cordeira i Austrijanca Franza Koeniga.
Na kraju se ta neželjena bitka svela na Sirija i Lucianija. Kardinal Siri želio je pobijediti; venecijanski kardinal, Albino Luciani, želio je pobjeći, a vjerojatno bi to i učinio da vrata Sikstinske kapele nisu bila zaključana i da mu čast prelata to nije branila.
Prije ulaska u konklavu, don Albino je svojim asistentima, obitelji i prijateljima rekao da će, bude li izabran, što ni on ni ostali nisu smatrali vjerojatnim, smjesta reći: »Žao mi je, ali moram odbiti.« Ipak, Luciani je bio kardinal kojemu je Pavao VI., prilikom posjeta biseru Jadrana, poklonio stolu koju mu je stavio na ramena. Takva javna gesta, pred velikim skupom, nije bila uobičajena za Njegovu Svetost, ali time se želio venecijanskom kardinalu zahvaliti za vjernost i za to što je stao u obranu – više zbog obveze nego odanosti – enciklike Humanae Vitae, jedne od najnesretnijih u povijesti. Pavao VI. u srpnju 1968. objavio je tu po mnogočemu radikalnu poslanicu protiv svake metode kontroliranja nataliteta uključujući, naravno, pobačaj i kontracepciju, zatim sterilizaciju ili prekid trudnoće kad je ugrožen majčin život. U Humanae Vitae sve je bilo podređeno navodnom Božjem redu, nepouzdanoj odgovornosti bračnog para i, u krajnjem slučaju, čestitosti. Kako je Papa upozorio, božanski plan ne smije se pokoravati socijalnim, političkim ili psihološkim uvjetima.
Na kraju krajeva, bile su to uspomene iz prošlosti koje ne bi imale nikakva osobita značaja da Pavao VI. nije bio jedan od glavnih krivaca što sad Albino Luciani kleči i moli, sleđen od straha da će kardinali i Sveti Duh baš njega izabrati. »Neka glasuju za Sirija«, molio je Albino Luciani Stvoritelja. »Čeka me toliko posla u Veneciji...!«
Pavao VI., svjesno ili nesvjesno, doveo je Albina Lucianija u slijepu ulicu: on ga je učinio kardinalom, javno pokazao da je njegov miljenik i uputio mu riječi pohvale. Ali nije Pavao VI. bio odgovoran za sve: da ga Ivan XXIII. nije imenovao biskupom, ne bi se ni našao u cijeloj toj situaciji; a da ga 17. listopada 1912. njegova majka Bartola nije rodila u mjestašcu Canale d’Agordo, tada pogotovo ne bi bio u ovakvoj nevolji. Ali bolje da sad o tome ne razmišlja. Bit će kako Bog odluči. Sigurno negdje gore postoji nekakav plan, jer da nije tako, seoski župnik Filippo Carli ne bi ga ohrabrio da uđe u sjemenište Feltre.
Nakon završetka prvoga glasovanja kardinal Luciani je shvatio da je ušao u vihor konklave i da više ne postoji ni najmanja mogućnost da izbjegne tu nezavidnu situaciju. Naivno je mislio proći nezapaženo – to mu je uspjelo nekoliko puta, u nekim drugim okolnostima – ali sad mu njegova uobičajena suzdržanost i sramežljivost nisu bile ni od kakve koristi. Događalo se nešto neshvatljivo. Kako objasniti da je otpočetka imao dvadeset i tri glasa, dva manje od Sirija i pet više od Pignedolija? Na kraju su objedinili glasove iz oba kruga i bacili ih u vatru, kako nalaže običaj.
Pavao VI. predvidio je svaki detalj konklave: ništa nije izostavio. Prethodni papa određuje pravila za izbor nasljednika, a ovaj je prvi put zabranio da kardinali stariji od osamdeset godina sudjeluju u konklavi. U Apostolskoj Konstituciji Romano Pontífice eligendo Pavao VI. odredio je ovu granicu iz samilosnih razloga, da težak teret izbora pastira Crkve ne padne na već umorna pleća osamdesetogodišnjaka. Brojni podanici Crkve Isusa Krista nisu mogli biti prepušteni sudbini. Neupućeni se žale da se pape previše bave praktičnim detaljima i ne upuštaju u duhovne stvari. Ali Crkva ne živi samo od zdravomarija, kako je lijepo rekao izvjesni američki kardinal.
Nakon molitve kardinal Luciani ustao je i izišao iz sobice. Joseph Malula, zairski kardinal, pozdravio ga je i od srca mu čestitao, ali Luciani je tužno pognuo glavu i uputio se u Sikstinsku kapelu kako bi prisustvovao trećem glasovanju.
– Osjećam se kao da sam usred golemog vrtloga – prošaptao je.
Nakon završetka trećeg kruga Albino Luciani imao je šezdeset i osam glasova, a Siri petnaest. Albina je od pontifikata dijelilo samo osam glasova.
– Ne, molim vas, ne – preklinjao je tihim glasom.
Nekoliko kardinala u njegovoj blizini čulo je uzdah. Prelat Willebrands pokušao ga je smiriti samilosnim riječima:
– Gore glavu, kardinale Luciani. Gospodin nam daje teret, ali nam daje i snagu da taj teret nosimo.
Felici je prišao uznemirenom Lucianiju i predao mu omotnicu.
– Poruka za novog papu – reče.
Albina Lucianija ta rečenica začudi jer je došla od čovjeka koji je uvijek glasovao za Sirija.
Poruka je sadržavala riječi Via Crucis: Križni put, simbol i podsjetnik na Kristovu muku. Svi su bili uznemireni i napeti. Pred veličanstvenim Michelangelovim freskama prelati su znali da prisustvuju ritualu od iznimna značaja za povijest Crkve i, jer takva je bila situacija, povijesti svijeta.
Ispunilo se sve. Sveti Duh spustio se na sudionike konklave i zadržao se na liku jednog od njih, ili barem je tako bilo uvriježeno mišljenje.
Bila je to Božja volja.
Luciani je na kraju imao devedeset i devet glasova, kardinal Siri jedanaest, a Lorscheider jedan (Luciani je uvijek glasovao za njega). Sudbina se ostvarila: kardinali su zapljeskali. Bilo im je potrebno manje od jednog dana da izaberu jednog od njih stotinu jedanaest, a takav uspjeh, u svakom slučaju, valja pripisati božanskom nadahnuću. Sve je bilo gotovo u šest i pet poslijepodne, malo prije večere.
Vrata Sikstinske kapele otvorila su se i u njezinu su unutrašnjost ušli majstori ceremonije, odmah iza kamerlenga Jean-Marie Villota, tajnika države Vatikan za vrijeme posljednjeg pape i čuvara ključeva svetog Petra do završetka konklave. Svi se prelati, prema stoljetnoj tradiciji, uputiše do mjesta na kojem je sjedio Albino Luciani.
– Prihvaćate li sveti izbor za Vrhovnog poglavara? – upita ga francuski kardinal.
Pogledi svih kardinala zaustave se na tom stidljivom čovjeku. U toj situaciji Michelangelovi likovi poprimili su ozbiljan izgled: nije tu više bilo radosti, samo odgovornost i gotovo nepodnošljiva težina u prsima. Kardinali Ribeiro i Willebrand pogledom ohrabriše venecijanskog kardinala i Villot mu ponovi pitanje.
– Neka vam Bog oprosti to što ste mi učinili – konačno odgovori Luciani. – Prihvaćam.
Sve je protjecalo u skladu s protokolom određenim prije nekoliko stoljeća. Ritual, ozbiljan i majestetičan, odvijao se bez ikakvih odstupanja, iscrpljujućom preciznošću.
– Kojim se imenom želite zvati?
Luciani je na časak oklijevao, ali nakon nekoliko trenutaka izgovori, smiješeći se prvi put, ime koje je izabrao i s kojim će ući u povijest:
– Ioannes Paulus I.
U Vatikanu svi znaju da ime novoizabranog pape dijelom upućuje na njegovu vjersku i političku usmjerenost. Bolji poznavatelji shvatili su da je Albino Luciani počeo na jedinstven način i da će njegov pontifikat, gotovo sigurno, biti izniman. »Više ništa neće biti isto«, govorili su. Mnogi stručnjaci osjetili su zadovoljstvo zbog neočekivanih poteza novoizabranog pape: pontifikat je počeo novinom. U gotovo dvije tisuće dugoj povijesti nijedan papa prije njega nije koristio dva imena. Luciani je bio jedini koji se usudio usprotiviti tradiciji: na taj je način iskazao počast dvojici važnih ljudi u njegovu životu: jednom koji ga je imenovao biskupom i drugom koji ga je promaknuo u kardinala.
– Iskrene čestitke, Sveti Oče – reče mu kardinal Karol Wojtyla.
U Sikstinskoj je kapeli vrvjelo. Sve je već danima čekalo pripremljeno, ali uvijek ima sitnica, neka resa koju treba popraviti ili kakav neočekivan posjet za koji se valja pobrinuti. Kardinali su podijelili zadatke i šetali se gore-dolje, ponosni što sudjeluju u jednoj povijesnoj odluci. Lucianija su ispratili do sakristije kako bi završio potrebne rituale i pomolio se, kako nalaže tradicija. Ostali prelati pošli su spaliti glasačke listiće i dodati im kemijska sredstva koja će izbijeliti dim, takozvanu la fumatu. Ali, između bijelih oblačića tisuće vjernika okupljenih na Trgu sv. Petra uočili su crni dim, vjerojatno od prljavštine nakupljene u dimnjaku. Možda još nisu izabrali novog papu...
Braća Gammarelli, vatikanski krojači, međusobno su raspravljali dok su pokušavali pronaći bijelu halju za tu prigodu. Već desetljećima je posao najbolje krojačnice u Rimu bio pripremiti tri halje prije svake konklave: jednu malu, jednu srednju i jednu veliku. Ali taj put dodali su i četvrtu, još veću od najveće... u Rimu se šuškalo da bi novi papa mogao biti krupniji... Ipak, na kraju je onaj izabrani bio čovjek uskih ramena, a njegovo se ime nije pojavljivalo čak ni kod najvećih stručnjaka koji su spekulirali po novinama i na televiziji. Nakon nekoliko proba i pošto su Albina Lucianija izmjerili sa svih strana milijun puta, krojači su manje-više bili zadovoljni njegovim ruhom. Luciani je, konačno, izgledao dotjerano u bijeloj halji, spreman da se pokaže svijetu kao novi Sveti Otac katoličkog naroda.
Kardinal Suenens priđe Lucianiju i čestita mu.
– Sveti Oče, hvala vam što ste prihvatili.
Luciani se nasmiješi.
– Možda bi bilo bolje da sam odbio.
Zašto to nije učinio? Zar mu njegova savjest nije govorila da je to htio učiniti, ali nije smogao hrabrosti odbiti nametnutu obvezu? A zapravo, ostao je iznenađen brzinom kojom su se događaji odvili, uvjerljivom voljom većine, svojom istinskom poniznošću i, naravno, na kraju krajeva, zato što se osjećao sposobnim izvršiti tegobnu zadaću koja ga je čekala. Da nije bilo tako, ne bi ni prihvatio.
Kardinali su započeli s intonacijom Te Deum.
Na trgu su se grupe vjernika polako razilazile. Kardinali se nisu složili ili, drugim riječima, još ih nije nadahnuo Sveti Duh, pa još nisu imali novog papu. La fumata je uzašla, jasno se moglo vidjeti, s crnom nijansom, a to je moglo značiti samo da konklava još nije završila.
Komentatori Radio Vatikana objavili su da je dim bio bijel i crn... nisu baš bili sasvim sigurni.
Zapovjednik Švicarske straže, koji po protokolu prima novog pontifeksa pozdravom vjernosti u ime svih svojih ljudi, nije čak imao ni pripremljenu pratnju s kojom bi papa došao do balkona koji gleda na Trg sv. Petra.
Braća Gammarelli raspravljala su u sakristiji, okrivljujući jedan drugoga zbog nepredviđenosti oko odjeće.
U svoj toj zbrci otvorila su se golema vrata balkona bazilike sv. Petra i glas kardinala Felicija prolomi se razglasom.
– Attenzione.
Vjernici, koji su se već bili uputili svojim kućama ili hotelima, trkom su se vratili na trg, a kad su najzad stigli, zavladala je tišina.
– Annuntio vobis gaudium, magnum: habemus Papam!
Diego Lorenzi, Lucianijev tajnik posljednje dvije godine koji ga je pratio iz Venecije u Rim, bio je samo još jedan među tisućama vjernika koji su na Trgu sv. Petra čekali rezultat glasovanja. Uočio je da dim koji je u šest i dvadeset pet izišao iz dimnjaka nije bio ni crn ni bijel... Imao je neku pepeljastu nijansu, koja se zadržala čitavih sat vremena, i nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li taj prljavi dim uistinu bijela fumata koju su svi čekali. Pokraj njega, i neki je bračni par s dvije djevojčice iščekivao odluku konklave i raspravljao o boji onog dima. Jedna djevojčica, ona manja, natopljena religioznim duhom koji je preplavio trg, upita ga drži li on misu u onoj golemoj crkvi ispred njih.
Lorenzi joj odgovori blagim osmijehom. Ne, on je u Rimu »slučajno«. Živi u Veneciji. Porazgovarao je i s roditeljima djevojčice i svi su se složili da konklava mora biti uzbudljivo iskustvo, barem se njima tako činilo. Bila je riječ o izboru Pastira i nisu nimalo sumnjali da su kardinali koji glasuju uistinu ljudi na koje se spustila Božja milost.
Za Diega Lorenzija dirljivo će iskustvo ubrzo završiti. Sljedećeg dana ranom zorom odvest će don Albinovu Lanciu u Veneciju: šest stotina kilometara dijelili su dva grada i dva svijeta. U tom trenutku začuo se glas kardinala Pericla Felicija i svi se okrenuše prema balkonu bazilike sv. Petra.
– Annuntio vobis gaudium magnum: habemus Papam! Cardinalem Albinum Luciani.
Kad je čuo ime, Lorenzi se rasplače od sreće. Preplavi ga snažan osjećaj i još uvijek nije mogao shvatiti kako su se kardinali odlučili baš za don Albina, tako stidljivog i plašljivog.
Djevojčica i njezini roditelji pogledaše ga ganuti prizorom: vidjeli su svećenika, potresenog kao što su i oni sami, što prisustvuje povijesnom trenutku. To je bilo sasvim razumljivo.
Lorenzi se sagne i suznih očiju pogleda svoju malu prijateljicu:
– Ja sam tajnik novog pape – konačno izusti.
Dakle, novi pontifeks je Albino Luciani? A tko je uopće Albino Luciani? Pravo govoreći, nije ni bilo važno. Važno je bilo da Crkva ima novog papu i da će sveta institucija opstati i nastaviti svoj rad, kako je to bilo i dosad u njezinoj tisućljetnoj povijesti.
Lorenzi i tisuće okupljenih na Trgu sv. Petra ugledali su lik Albina Lucianija na balkonu, odjevenog u bijelo i nasmiješenog. Taj je osmijeh prodirao u srca vjernika i grijao dušu, rasplamsavao je u razdraganom veselju. Taj je osmijeh bio baklja poniznosti, dobrohotnosti i mira. Nakon Giovannija Battiste Montinija, turobnog Pavla VI., na balkonu je sad stajao taj čovjek i smiješio se poput mladića spremnog strasno se predati svojoj zadaći. Nakon intoniranja blagoslova Urbi et Orbi, sunce je prosulo svoje posljednje zrake na rimski suton.

Poglavlje

9

Nije nam poznato koji su to razlozi zbog kojih se većina direktora bezbrojnih tajnih državnih agencija razasutih po cijelom svijetu boji i slijepo sluša svaku zapovijed ovog starca naborane kože koji hoda uz pomoć štapa ukrašenog pozlaćenom lavljom glavom.
Svaka je pretpostavka moguća, iako se vjerojatno nijedna neće ni izdaleka približiti istini. A ova, unatoč činjenici da nikom nije na raspolaganju, ima nedvojbenu prednost: CIA podržava i pokriva svaku njegovu odluku, a čak daje ljude, cijele jedinice toj organizaciji na čelu koje je taj krhki starac mrzovoljna izraza lica. To je začarani krug: ako svemoguća i manje-više ugledna Central Intelligence Agency čini usluge takvom čovjeku, nudi svoju pomoć i daje mu na raspolaganje svoje vlastite agente, o takvom čovjeku ne postavljamo pitanja.
Za njegove osobne potrebe uvijek je uz njega čovjek besprijekorno odjeven u crno Armanijevo odijelo, iako nam ni njegovo ime nije poznato jer uživa u jednakoj anonimnosti kao i starac. Gdje je jedan, uvijek je i drugi, osim u onim rijetkim prilikama kad pomoćnik mora osobno riješiti kakav problem i kad je važno da nitko drugi to ne učini umjesto njega.
Što se tiče starca, nije neuobičajeno vidjeti ga u šetnji vrtovima svoje vile ili gradskim ulicama. Ne navodimo ovdje koje vile ni kojega grada jer ti su ljudi odveć moćni da bismo riskirali i time izazvali njihov bijes. Jedno vrijeme izbivao je iz svoje zemlje dulje nego što je to želio; ali s tim je gotovo otkad si može dopustiti luksuz da više ne mora putovati. To mu omogućuju nove komunikacijske tehnologije, iako je ponekad potrebno da osobno obavi povjerljive poslove u mjestima od posebnog interesa. Nigdje nije kao u njegovoj zemlji, voljenoj Italiji, u njegovu gradu, a pogotovo u njegovoj vili.
Starca nalazimo gdje sjedi na terasi svoje vile i gleda malo u Corriere della Sera, malo u daleki horizont. Odatle može uživati u pogledu na zeleno more što se širi mnogo dalje od njegova posjeda, gubi se iza brežuljka za kojim se skriva sunce, dajući krajoliku narančastu boju sutona, u neravnopravnoj borbi sa sjenom koja svakim trenutkom osvaja sve više terena.
Vrtna se rasvjeta pali zahvaljujući fotoelektričnim senzorima razasutima posvuda, programiranima da svjetla aktiviraju postupno kako večer pada, jedno za drugim, gotovo neprimjetno. U daljini, sunce se skriva za brežuljkom, a žarne niti u svjetiljkama postaju sve toplije dok se sasvim ne zažare, a tama ih posve obavije. Nije važno što je pala noć: novine se i dalje mogu čitati. Ali zeleno more utonulo je u duboku tamu, posutu sitnim krijesnicama, pomičnim i nepomičnim.
»Nema te umjetne svjetlosti koja bi mogla obasjati cijeli svijet«, razmišlja starac. »Možda to može učiniti samo svjetlo vjere«. Nasmiješi se na ovu pomisao. U posljednje vrijeme njegove misli u značajnoj mjeri naginju duhovnosti. Čak i kad počne s nekom materijalnom temom, na kraju uvijek nekako nađe duhovno u njoj, tko bi znao zašto. Sad je u životnoj dobi kad ljudi traže milost za grijehe koje su počinili tijekom svoga dugog života; ali on nije čovjek koji bi tražio milost. Niti bi je dao drugima. Bog je htio da dugo poživi i da se suoči s mnogim nevoljama, dvojbama i nezadovoljstvima. Sve je to bilo Njegovo djelo, patnje koje je prošao i koje još uvijek prolazi. Nekoć nije bilo tako, sad hladno i razborito promatra sitne provokacije koje mu On stalno šalje. Bez obzira na to radi li se o nekom gotovo neprimjetnom znaku ili velikom otkrivenju, ovaj ih starac što sjedi sam, u društvu samo svojih novina, vrlo dobro razumije.
Za razliku od običnih smrtnika, on ne strahuje od Boga. Mnoge su duše umrle od ruke ovog starčića sa štapom ili prema njegovu nalogu, starac koji sam sebe uvjerava da mu je štap isključivo modni dodatak, ali istina je da ni korak ne može učiniti bez njega. Vrijeme je jednako neumoljivo prema svima, bez iznimke.
Pomoćnik nije u blizini. Sigurno negdje izvan zemlje rješava važne stvari po nalogu starca. Iako ga zovemo »pomoćnikom«, zapravo je ono što se obično naziva osobnim tajnikom. Svi moćnici, uključujući papu, imaju jednog takvog.
Prije nekoliko godina mogao si je priuštiti luksuz da zapali cigaretu i zabavi se njome dok je ne ispuši do kraja, čitajući novine i ispuhujući duguljaste oblake dima. Sad se mora zadovoljiti samo čitanjem novina jer mu pluća više ne dopuštaju pušačke užitke. Iznenadan, hrapav kašalj prekine noćnu tišinu. Bez većih poteškoća odolijeva tjelesnim i umnim izazovima. Neke druge stvari ga rastužuju, ali takvog čovjeka sitnice ne mogu ojaditi.
Njegov je moto: za sve postoji rješenje.
Izgubljen u vrtlogu misli, ne primjećuje plahu sluškinju koja u ruci drži telefon.
– Gospodine?
Kad ovaj ne odgovori, žena ga ponovo zazove i tek tada se trgne.
– Da, Francesca – kaže kao da se netom probudio iz sna.
– Poziv za vas.
Sluškinja doda gazdi telefon i brzo se povuče ostavljajući ga da rješava svoje probleme, kakvi god oni bili, jer se ne usuđuje zabadati nos u njegov privatni život.
– Pronto – progovori starac snažnim glasom, tonom čovjeka koji je naviknut zapovijedati.
Prepozna bezbrižan glas svog pomoćnika koji ga izvijesti o rezultatima povjerenog mu zadatka. Za razliku od gazdina, njegov je glas monoton. Izvještava ga, jasno i jezgrovito, kao da čita litaniju. Lakoća kojom pogađa bit, ono najvažnije, vrlina je koju je naučio od starca koji ga i sada sluša, a zna da on voli jasna i sažeta objašnjenja.
– Odlično. Možeš se vratiti. Kontrolirat ćemo sve odavde. – Nekoliko trenutaka tišine isprekidane zujanjem u slušalici. – Bit će to lak posao. Neće mu biti teško pronaći Mariusa Ferrisa, sve dok bude radio kako sam mu naredio, iz sjene... Čekam te.
Pritisne gumb i završi međunarodni razgovor. Odloži telefon na stol, a zatim ga opet uzme. Već neko vrijeme događa mu se da zaboravi što mu je dalje činiti. Na nekoliko trenutaka mozak se isključi, zamagli se bistar i hladan razum kojemu je toliko odan. Dosad mu taj čudni fenomen nije naškodio, jer događa se samo u udobnom domu, a i to vrlo rijetko. Ali zna da je samo pitanje dana kad će se bijela koprena u njegovu umu raširiti i zaposjesti sve njegove sposobnosti. Kad? Nije znao reći. Mjeseci, godine, nije mu poznato. To mu se život osvećuje.
Nazove novi broj. Ne čeka da mu čuje glas jer zna tko je s druge strane linije.
– Geoffrey Barnes. Imate dozvolu za neutraliziranje objekta. Čekam potvrdu.
I bez riječi spusti slušalicu. Ovaj put uistinu odloži telefon na stol i vrati se novinama. Glavom mu prolazi jedna misao: onoj curi, onoj Monteiro, odzvonilo je.

Poglavlje

10

Zašto se nitko ne javlja?«, zabrinuta je Sarah. »Baš čudno«. Spusti slušalicu i nazove novi broj. Čeka nekoliko trenutaka. Ženski glas obavijesti je da osoba koju traži trenutno nije dostupna, ali da, ako želi, može ostaviti poruku.
– Tata... Ja sam, Sarah... – Lupi se rukom po glavi. Baš je blesava. Čim kaže tata, znači da je Sarah, a tko bi drugi bio. Zatim nastavi govoriti u slušalicu. – Zvala sam doma i nitko se ne javlja... Nazovi me čim uzmogneš. Moram hitno s tobom razgovarati... Eto... Čujemo se.
Pogleda tipkovnicu na računalu. Messenger je spojen. Ikona »tata« pojavi se u crvenoj boji, uz naznaku offline. »Nisi, dakle, ni ovdje«, pomisli. »Gdje li se samo skitaš?«
Djevojka uzme jedan od onih požutjelih papira iz omotnice izvjesnog Valdemara Firenzija koju je pronašla u gomili pristigle pošte. Tri su papira i svi su ispisani na talijanskom jeziku. Dva od ta tri papira samo su popisi imena napisanih pisaćim strojem, a ispred svakog broj i inicijali koje ne razumije. Dva stupca ispunjavaju prvi list i polovicu drugog. Ima i nekih bilješki na marginama, zapisanih odlučnim rukopisom, u žurbi. Neka su imena podcrtana istim odlučnim crtama kao i komentari sa strane, povučenima sigurnom rukom, besprijekorno. Sva završavaju strelicom na kojoj su neke riječi na talijanskom. Ali, zašto na talijanskom? Poželjela je sve baciti u smeće. Nema adrese pošiljatelja, pa ga ne može ni vratiti. Okrene omotnicu naopako i iz nje ispadne ključić. Minijaturni. Možda je od kakvog kovčega ili putne torbe. Sigurno je jedino da nije od vrata. Tada joj nešto privuče pažnju. U početku joj je promaklo, između svih onih brojnih imena što su završavala na ov i enkos kao i onih brojnih talijanskog, anglosaksonskog i hispanskog podrijetla. Ali zaista je bilo tu, sasvim jasno i čitko, nije bilo podcrtano i nije bilo nikakvog komentara sa strane, ali zato je bilo zaokruženo, i to sudeći prema tinti – nedavno. Jedno ime: Raúl Brandao Monteiro. Napisano istim pisaćim strojem kao i ostalih desetak imena na popisu.
»Što ime mog oca radi ovdje?«, zapita se Sarah.
Kasnije je analizirala sljedeći list papira. Mnogo škrabotina, očito pisanih u žurbi, to joj je dobro poznato, i sama tako piše na tiskovnim konferencijama. Zar joj je popis poslao neki kolega? Možda da, možda ne. Pošiljatelj, Valdemar Firenzi, očito osoba koja joj je poslala omotnicu, nije joj potpuno nepoznat, ali ne može se sjetiti ničeg konkretnog. Zvuči kao talijansko ime. Ne. Sigurno joj je poznato zbog nečeg drugog. Sad je najvažnije da bude strpljiva i da pričeka očev poziv.
18, 15 – 34, h, 2, 23, V, 11
Dio bisogno e IO fare lo. Suo augurio Y mio comando
GTC (15) – 9,30 – 31, 15, 16, 2, 21, 6 – 14, 11, 18, 18, 2, 20
Uvijek iznova gleda, ali ništa ne razumije.
Najednom zazvoni telefon.
»Konačno«, uzdahne s olakšanjem. Nema tko drugi biti doli otac. Napokon se javlja.
– Tata?
S druge strane posvemašnja tišina. Ali ne radi se o onoj zagrobnoj tišini, uznemirujućoj. U pozadini se čuje buka ulice, grada, automobila koji prolaze, koraka, nepovezanih glasova, djelića razgovora. Poziv dolazi ili s javne govornice ili s mobilnog telefona.
– Tata? – Ništa. Možda je krivi broj, netko je pogriješio, ili je mobitel u nečijoj torbi slučajno pritisnuo njezin broj. Možda tajni obožavatelj? Ne. Nijedan njezin bivši dečko ili prijatelj nije ni manijak ni progonitelj. Jedini koji bi mogao nešto slično napraviti je Greg, kolega iz redakcije, uvijek spreman za šalu. Ipak, među poštom bila je i njegova razglednica, poslana iz Konga. Objašnjavao je kako je poslati običnu razglednicu, sliku rijeke Lulue, bio pravi pothvat. Kako bi onda on mogao zvati?
– Greg? Jesi li ti? Opet neka tvoja šala? – upita, za svaki slučaj.
Ali ono što čuje u slušalici ipak je specifičan zvuk buke velegrada.
»Samo se smiri«, govori sama sebi. »Nećemo paničariti«. Ali razloga za paniku ne nedostaje: omotnica iz Italije, nepoznat pošiljatelj, naizgled stari popis na kojem je, među ostalima, i ime njezina oca; pa i onaj službenik na kontroli putovnica u zračnoj luci koji joj rekao da s njezinom putovnicom nešto nije u redu... Sve to uznemiruje, osobito pismo.
Poziv još nije prekinut, i dalje ništa, niti »halo«. Ne čuje se ni disanje nesuđenog sugovornika, tek prodoran zvuk sirene, tako uobičajen u svim gradovima svih zemalja razvijenog svijeta. Naćuli uši i primijeti da je pokraj mjesta poziva prošlo policijsko vozilo. Važan podatak. Poziv se naglo prekine. Ni »bog« ni »doviđenja«. Tek jedan klik. I dalje se čuje zaglušna sirena policijskih kola, ali ovaj put uistinu, tamo vani, u Belgrave Roadu. Plava svjetla prospu se po navučenim crvenim zavjesama i donji kat Sarahine kuće ispune psihodeličnim crvenkastim odsjajem.
Zanimljiva podudarnost to s policijskim kolima koja istovremeno prolaze različitim mjestima, tamo odakle je poziv došao i kod nje doma. Uistinu zanimljivo. A možda je to... prevelika podudarnost?
Pogasi sva svjetla u kući, ostavljajući je u polutami. Pomakne trosjed koji joj se ispriječio i smjesti se pokraj prozora. Duboko diše prije nego što odluči odmaknuti malo zavjesu, tek toliko da može gledati, a da pritom ne bude viđena. Na ulici uobičajena noćna slika Belgrave Roada. Desetak ljudi korača s jedne na drugu stranu, zadubljeni u vlastite živote, nezainteresirani za život Sarah Monteiro. Promet je gust.
Automobili svih oblika i modela, taksiji, autobus br. 24 zaustavljen na stanici s druge strane ulice, u smjeru Pimlico/Grosvenor Road, ostavlja neke putnike i uzima nove.
Nijedna sumnjiva osoba ili kretnja. Doduše, kad je čovjek tako uznemiren, teško je prepoznati opasnost, osim ako nije očita. Ako ju je netko i motrio, taj sigurno nije bio odjeven u crno od glave do pete, sa šeširom i podignutim reverima na ogrtaču, i pravio se da čita novine. Toga je bilo samo u starim filmovima. U stvarnosti, špijun je mogao biti bilo tko. Čak i čistač na ulici koji u ovom trenutku skuplja vreće sa smećem. Ili žena koja razgovara mobitelom na drugom katu hotela Holiday Express, ispred njezine kuće. Možda su uistinu to za što se izdaju, a možda i nisu.
»Ludiš«, kaže sama sebi, i ta pomisao smjesta ublaži napetost koja ju je držala posljednjih nekoliko minuta. »Baš glupo. Tko bi tebe držao na oku?«
Dok se pokušava smiriti, nešto joj privuče pažnju. Kad je autobus br. 24 napustio stanicu, otkrio je automobil sa zatamnjenim staklima. Možda je riječ o nekome tko je odsjeo u hotelu. Hoće li dugo ostati na tome mjestu? Crni automobil s tamnim staklima ne djeluje joj nimalo nedužno, upravo suprotno. Ima u njemu nečeg uznemirujućeg. »Vidjela sam već ovaj auto«, ponavlja sama sebi naglas. Sarah se sad sasvim jasno sjeća prizora onog tamnog vozila, ali potrebno joj je još malo da se prisjeti gdje i kad ga je vidjela. U tome joj pomaže njezino fotografsko pamćenje. To je onaj auto koji se naglo zaustavio ispred taksija. Tada je vozač spustio staklo, dobacio taksistu »Sorry, mate«, i nastavio svojim putom. To je taj auto, sasvim sigurno. To znači da je na tome mjestu već više od tri sata. To znači da možda ne znači ništa, ili znači sve, da nagoviješta neposrednu opasnost ili da je sve samo špijunski film u njezinoj glavi. A ova je druga pretpostavka, prema njezinu mišljenju, bliža istini.
Poskoči od zvuka mobitela.
– Da?
Bok, Sarah.
– Tata. Konačno! Gdje si?
Najzad njezin otac daje znakove života. Olakšanje kad začuje vedar i staložen glas kapetana Raúla Brandaoa Monteira vrati je u stvarnost. Sve je već prošlo, a strah koji ju je držao potpuno je nestao.
– Odveo sam ti majku...
– Kamo? Kamo si odveo mamu?
– Sarah...
Očev glas više nije tako vedar. Istinu govoreći, nikad nije zvučao tako uznemireno. Olakšanje koje je osjetila sad se povuklo pred sumnjom, nervozom, pojačanom tim grlenim glasom, inače tako toplim i ugodnim.
– Dobila sam omotnicu nekog...
– Ne spominji imena, Sarah. Upamti, odsad nema imena. Ne govori ni gdje se nalaziš. Nikome, razumiješ? Osim ako ne razgovaraš s nekim za koga ti potvrdim da je osoba od povjerenja.
– Tata, plašiš me. Znaš za pismo?
Najprije joj odgovori tišina.
– Tata, ništa mi ne skrivaj, molim te. Tvoje ime je na jednom popisu...
– Zaboga, Sarah. Ni riječi više o tome. Znam što si dobila. – Raúlov ton je suzdržan, poput osobe koja je izgubila kontrolu nad nečim čime je manje-više vladala. – Znam što si dobila – naglasi, ulažući golem napor da mirno govori – ali oni ne znaju, a vjeruj mi, sad nas slušaju.
– Tko su oni, tata? – Osjeti paniku u njezinim riječima.
– Sad nije vrijeme za priču, nego za akciju, kćeri. Sjećaš li se bakine kuće?
– Molim? Kakve to sad ima veze?
– Sjećaš li se ili ne?
– Kuće? Naravno da se sjećam. Kako bih je zaboravila?
– Izvrsno.
Najednom ugleda neko lice. Jeza joj prođe kralješnicom.
– Sarah – zazove je očev glas s druge strane linije. Ponavlja njezino ime sve dok mu kći ne odgovori. Sarah je skamenjena, zuri u prozor kroz koji je upravo ugledala oči koje su je motrile, a da ona to nije ni primijetila. – Sarah – uporan je otac, sad već uznemiren.
Začuje odmjerene korake, odlučne, teške, spore. Čini se kao da je djevojka hipnotizirana zvukom tih koraka koji se približavaju vratima.
– Sarah – očev glas najzad je izvuče iz te oduzetosti.
– Da. Slušam.
Ding dong.
– Netko mi zvoni na vratima. Moram otvoriti...
– Da ti nije palo na pamet – uznemireno će otac.
– Tata, ja sam ti kći, a ne jedan od tvojih vojnika.
– Čuvaj one papire u svakom trenutku, imaj ih uvijek kod sebe. Razumiješ? I sjeti se što ti je baka govorila kad si se bojala izići iz kuće na vrata gdje je bilo stado.
– Na vrata?
Sarah razmisli o očevim riječima. Kao mala, u Escarizu, gdje su boravili nekoliko mjeseci godišnje, bojala se krava. Sjeća se kako je mrzila prolaziti pokraj tih golemih životinja. Baka je morala razdvojiti krave, koje su je uvijek prijeteći gledale, da ona može proći. Kad je malo narasla, baka joj više nije osiguravala prolaz među životinjama.
»Stvori si prolaz sama«, govorila je. »Već je vrijeme da se prestaneš bojati.«
Za sve postoji rješenje. To su bile bakine riječi.
Pogleda papire koje joj je poslao izvjesni Valdemar Firenzi. Potraži torbu pokraj računala te iz nje izvuče novčanik i kreditne kartice. Krene prema stepenicama, s nelagodom se osvrne i pogleda prema vratima. Tkogod da je bio s druge strane, žestoko je šakama udarao po njima i sad silovito okreće kvaku. Srce joj je snažno tuklo. Sva sreća da na sebi ima udobnu odjeću, hlače i majicu. S tenisicama u ruci, penje se na prvi kat. Drvo na stepenicama zaškripi i oda je.
Čim se popela na kat, začuje strahovit cvilež vanjskih vrata, sad već provaljenih. Korača prema sobi, a sva su joj osjetila u stanju uzbune. Uhvati je užasan strah.
Uljez hoda donjim katom, smireno, ne skrivajući svoju nazočnost. Sarah osjeti nemoć, panika je svu obuzme. Kroz crvenu zavjesu, poput one na donjem katu, probija se svjetlo s ulice, stvarajući u sobi neku nestvarnu atmosferu. Pretrči sobu što je tiše mogla. Crni automobil i dalje je bio na istome mjestu kad ga je ugledala prvi put. Mirnoća tog zlokobnog vozila u suprotnosti je s njezinom uznemirenošću. »Ne dopusti da strah zagospodari«, govori sama sebi. »Daj, uključi mozak«.
Što učiniti? Za sve postoji rješenje. »Ako ne možeš izići na jednu stranu, možeš na drugu«, govorila je baka. Možeš na drugu... U bakinoj kući moglo se izići kroz prozor na prvom katu jer je bila sagrađena na brijegu pa prozor nije bio daleko od zemlje. Ali ova kuća, u ovom engleskom, posve ravnom gradu, nije takva. Pad bi bio težak. Ali rješenje uvijek postoji. Razmišlja o poslovičnom britanskom oprezu. Svaka zgrada ima izlaz za nuždu, a imaju ga i kuće. Tako je još od velikog požara 1666., kad se sve gradilo u drvu. Čak i ova kuća ima izlaz za nuždu. Ali gdje? Na ovom katu nema vrata. Prozori se samo malo mogu otvoriti, a i visoki su. Jedino... možda je u kupaonici. To je. Prozor u kupaonici otvara se do kraja, a odmah pokraj njega, uglavljene u zid, željezne su ljestve. To je izlaz za nuždu.
– Hvala, bako – prošapta.
Sarah Monteiro diše duboko. Kupaonica je ispred nje. Treba samo otvoriti vrata. Nekoliko trenutaka i spašena je.
– Jedan... dva... tri... – broji u mislima. Dade se u trk. Uljez je već na dnu stepenica i hita gore. Djevojka potrči i dođe do kupaonice. Pokuša otvoriti prozor. Godinama nije korišten i zasun se zaglavio, nema te sile koja bi ga mogla otvoriti. Barem se njoj tako čini dok se očajnički, iz petnih žila bori za svaki milimetar. Koraci joj se približavaju. Uljez više ne trči, sad polako hoda. U hodniku, jedan čovjek u crnom ogrtaču stavlja prigušivač na pištolj.
Sarah se zalijepi za zid kupaonice. Možda još ima vremena nešto učiniti. Ako uspije razbiti staklo...
Korak, još jedan, i još jedan... Drvo zacvili, Sarahini zubi zaškripe, samo što se ne sruši. Strah je razdire. Čini joj se da čuje disanje ubojice. Njemu su ovakve stvari uobičajene, nema sumnje. »Profesionalac«, pomisli užasnuta. »Sjećaš se što je baka govorila?« Za sve postoji rješenje. Osim za smrt.
Najednom, vođena intuicijom, Sarah oprezno istrči iz kupaonice. Već su joj se oči priviknule na škrto svjetlo. Nešto traži. Sušilo za kosu? Ne. Sprej? Ni to nije od velike koristi. Ručnici, parfemi, kreme... ne, ne, ne.
Nasloni se na zid, pokraj umivaonika, potpuno nemoćna. Pokraj glave ugleda aparat za gašenje požara. E to bi se već dalo iskoristiti. »Ako misliš da ćeš se izvući bez borbe, ljuto se varaš«, kaže sama sebi.
Čini se da je na samo tri metra od nje... korak... dva metra... još jedan korak... metar...
Najednom ispusti oblak pjene. Uljez nekoliko trenutaka ne reagira, možda čeka da se gusti oblak rasprši; ali Sarah ponovo otpusti ručicu aparata. Čeka da se uljez oglasi, da ga ugleda.
– Gdje si? – tiho zajeca.
Sve je gotovo u tren oka. U izmaglici što se polako kidala ugleda oružje u ruci prekrivenoj kožnom rukavicom. Sarah mu baci aparat za gašenje u glavu. Ovaj ga vješto izbjegne.
Začuju se dva hica. Sarah prigušeno zajeca. Znači to čovjek osjeća kad ga dvaput upucaju? Ništa? Mukli udarac tijela o pod trgne je iz bunila. Čovjek se ispruži licem prema podu. Čudo, dogodilo se čudo. Sarah polako shvaća što se zapravo u tih nekoliko sekundi dogodilo, a tada joj se pogled zaustavi na dvije male rupice na prozorskom staklu. Netko je dobro odradio svoju ulogu anđela čuvara. Ali, tko?
»Gospodine Raúle, morat ćete mnogo toga objasniti«.
A sad mora smjesta odatle.

Poglavlje

11

Times Square jedno je od onih mjesta, takozvanih žila kucavica razvijenog svijeta, poput Trafalgar Squarea, Elizejskih polja, Alexanderplatza, Trga sv. Petra i mnogih drugih. Tu je noćna vreva jednaka dnevnoj. U New Yorku, a osobito na tom trgu, mitskom za Amerikance i mnoge Europljane, blještavi natpisi i frenetični promet privlače posjetitelje, očarane ludim tempom života u golemoj mreži ulica, avenija, tunela i mostova na Manhattanu.
Tisuće i tisuće ljudi prolaze cijelom četvrti koja okružuje Times Square, sve do 43. ulice. Tamo je i jedan čovjek koji napreduje sigurnim i odlučnim korakom; ogrtač mu je otvoren poput plašta i leluja u ritmu njegovih koraka. Nije važno otkud dolazi već kamo ide, koji mu je cilj i kakav je plan što ga je osmislio um domišljatiji od njegova. Stiže do TKTS-a, šaltera za prodaju jeftinijih karata, u 47. ulici, točno između Broadwaya i Sedme avenije, stane u red i naćuli uši.
– Jednu za Chitty Chitty Bang Bang, molim vas. Za predstavu u sedam – kaže postariji čovjek na šalteru, dva mjesta ispred njega.
Chitty Chitty Bang Bang. Čovjek u ogrtaču se nasmiješi. »Baš prikladno«, pomisli.
Kada dođe na red, kupi ulaznicu za istu predstavu, u istom terminu.
Prošeta nekoliko minuta po trgovinama i popije kavu u Charley Co’s. Netko bi mogao pomisliti da ubija vrijeme do predstave, ali pažljiv promatrač uočit će da ovaj čovjek ne ide o svom poslu. Slijedi kretanje drugog, onog starijeg koji je netom kupio kartu na šalteru TKTS-a.
Čovjek s ogrtačem prati starca na pristojnoj udaljenosti, ne gubeći ga iz vida. Hodaju Sedmom avenijom, prema jugu. Zna on svoj posao vrlo dobro i ne ometaju ga ni buka ni metež ulice; ništa ne može odvratiti njegovu pažnju s osobe koju u stopu prati. Zapravo, ne bi ga ni morao slijediti, jer točno zna kamo će starac u ovom trenutku.
Mobitel progonitelja zavibrira. Netko s njim želi razgovarati.
– Da – javi se sigurnim i odlučnim glasom, prelazeći pješački prijelaz na raskrižju Sedme avenije i 42. ulice.
– Je li sve bilo u redu? – upita nestrpljivo. – Što? Uklonite sve tragove.
Skrene nadesno, u 43., vidno ljutit.
– Ako se stvari ne budu odvijale prema zacrtanom planu, ne trebam ni reći što će vam se dogoditi. Želim da tu ženu još danas likvidirate. Očekujem vaš poziv i potvrdu da je stvar gotova.
Naglo prekine, utipka novi broj, ne gubeći iz vida čovjeka kojeg slijedi. Vidi se da ima više od sedamdeset godina, ali hoda energično, gotovo poput mladića koji se, pun iščekivanja, uputio na obećavajuću zabavu. Posve je jasno da niti ne sumnja da ga netko prati.
– Hello. Idemo u kazalište... Ovdje je mirno... – Pričeka trenutak, udahne i sklopi oči. – Gospodine, u Londonu su stvari krenule loše... Objekt je pobjegao, a i jednog smo izgubili... da, znam... to je najmanje... već sam naredio da počiste mjesto... – Pozorno sluša naredbe s mobilnog telefona. – Ne znam jesu li u stanju završiti misiju... možda bi bolje bilo, gospodine Meštre, aktivirati osiguranje...
Zastane pred Hilton Theatreom, nekadašnjim Ford Center for the Performing Arts. Zapravo, Hilton Theatre, s ulazima iz 42. i 43. ulice, sve do 1977. nije bilo jedno kazalište, nego dva, Liryc i Apollo. Kasnije su ujedinjeni i pretvoreni u jedno od najvećih kazališnih prostora na Broadwayu. Hilton je uspio sačuvati svu draž stoljetne povijesti.
Čovjek u ogrtaču, još uvijek s mobitelom na uhu, ulazi u predvorje i pokazuje svoju ulaznicu razvodniku, a ovaj ga upućuje na njegovo mjesto na parketu.
– Ako želite, gospodine, možete ostaviti ogrtač u garderobi.
– Hvala vam. Možete mi reći gdje je zahod?
– Naravno. Prva vrata lijevo, gospodine.
Čovjek produži prema toaletu, ne ispuštajući mobitel.
– Čim osiguranje neutralizira metu u Londonu, javite mi... znam da je mogu smatrati neutraliziranom, ali... U redu, gospodine... Što se toga tiče, ne uplićem se previše u ovom trenutku. Dobro. Bog.
Kad iziđe iz zahoda, penje se stepenicama do mezanina. Dvorana je gotovo sasvim puna, ali nakon pažljiva promatranja uoči prazno mjesto u prvom redu desno. Izvrsno mjesto. Nije da umire od želje da gleda djetinjasti mjuzikl pod ravnanjem Adriana Noblea, temeljen na knjizi glasovitog Iana Fleminga, oca slavnog Jamesa Bonda. Nasmiješi se. Ironično. Tajni agenti, ilegalne aktivnosti, poput njegovih, Ian Fleming, James Bond... Iako u Chitty Chitty Bang Bang ništa nije ni tajno ni ilegalno. To su tek dva i pol sata čiste glazbene i humoristične zabave. Ali ovaj čovjek nije se došao zabavljati nego raditi.
Svjetla se priguše, a potom sasvim ugase. Orkestar smješten u šupljini ispred parketa počinje svirati, pripremajući publiku za ono što nadolazi. Čovjek iz džepa izvuče male naočale kako bi mogao bolje pratiti što se događa na sceni i u gledalištu. Naoko beznačajno pomagalo opremljeno je sustavom za noćni vid kojim pregledava redove sjedala u mraku. Dovoljna je samo minuta da pronađe osobu koju traži. Postariji čovjek sjedi na sjedištu u središnjem dijelu dvorane.
Osmijeh se pojavi na licu muškarca i on se ugodno zavali na svom sjedištu. Uperi ispružen kažiprst i podignut palac, kao da je pištolj, dolje u starca.
Bang Bang, ispali u mislima.

Poglavlje

12

Najprije moraš izići iz Belgrave Roada«, razmišlja Sarah Monteiro. S tom mišlju u glavi nesvjesno skrene nalijevo, prema ulici Charlwood. Osjeća da nije sasvim sama. Tjeskobno se osvrne oko sebe, gleda vrata, prozore i uglove kuća ne bi li pronašla nekog tko je možda prati. Čini joj se da je ljudi gledaju, kao da joj govore »izgubljena si« ili »iza tebe su«.
Pokušava se pribrati. »Ako te netko i slijedi, neće ti to pokazati, neće se razotkriti.«
Zatim iznova skrene nalijevo i uđe u Tachbrook Street. Mora pronaći neku telefonsku govornicu da se javi ocu. Više bi voljela da je na nekom prometnom mjestu, gdje sve vrvi od ljudi. A jedino mjesto koje joj u ovom trenutku pada na pamet je postaja Victoria. Belgrave Roadom prije bi došla, ali sad ga zaobilazi, zalazeći u pokrajnje ulice: još jednom skrene lijevo u Warwick Way, a zatim desno u Wilton Road. Prijeđe Neathouse Place i Bridge Place i konačno stigne do postaje Victoria.
Sad kad je konačno tu osjeti olakšanje. Unatoč činjenici da veliki sat na glavnom pročelju označava ponoć, užurbanost putnika ne smanjuje se. Stotine ljudi hodaju golemom stanicom, načičkanom dućanima u kojima se prodaju svakojake drangulije. Prolazeći pokraj MacDonald’sa, želudac je podsjeti da već dugo ništa nije pojela. Dvostruki hamburger i Coca-Cola baš su joj dobro sjeli.
U potrazi za telefonskom kabinom prolazi između ljudi koji se guraju pred golemim ekranom s polascima i dolascima vlakova. S razglasa, putnike upozoravaju da čuvaju svoju prtljagu.
Na zasebnom šalteru prodaju se karte za Orient Express, sa zaustavljanjima u Istanbulu, Bukureštu, Budimpešti, Pragu, Beču, Innsbrucku, Veneciji, Veroni, Firenzi, Rimu i Parizu. Sve redom gradovi puni tajni i zakučastih misterija, intriga i urota. Ali Sarah Monteiro danas ima važnijih tajni.
– Sarah, jesi li ti? – pita otac čim je podigao slušalicu.
– Da. Ali malo je nedostajalo da te nazovu iz mrtvačnice i obavijeste te da ti je kći ubijena hicem u glavu – odgovori mu uznemireno. – Koji vrag se događa? Uđe mi tip u kuću, uperi pištolj u glavu, a onda netko upuca njega...
– Tako je, znači, bilo? – očev glas zazvuči još čudnije nego kad je posljednji put razgovarala s njim.
– Upravo tako. Tko su ti ljudi?
– Mrvice, ne mogu ti reći ništa više preko telefona. Siguran sam da slušaju ovaj razgovor i ne mogu ti reći ništa što bi mene ili tebe moglo kompromitirati. Nemaš pojma koliko mi je žao što sam te uvukao u sve ovo.
– Ne govori gluposti. Što nam je činiti? Ne mogu ići doma, ne mogu ništa reći, ne mogu ništa učiniti. Pas mater! Kurvin sin!
– Smiri se, kćeri.
– Nisam na tebe mislila, tata. Mislila sam na onoga koji prisluškuje tuđe razgovore. Oprosti. – Diše duboko. – Smradovi. O kome pričamo? O MI6? O CIA-i? O FBI-u? O Mossadu? O kome?
– Mogu samo reći da su svi oni anđeli u usporedbi s onim tko uistinu stoji iza cijele ove priče.
– Ti to ozbiljno?
– Da, nažalost.
– U što si se to uvalio, tata?
– Saznat ćeš kad bude vrijeme, kćeri. Nema veze sa sadašnjošću. To su greške iz prošlosti zbog kojih žalim svakog dana, vjeruj mi.
– I što sad da radim?
– Prije svega, nemoj me više zvati, bez obzira na to što se događalo. Ne traži me ni u kući. Tamo nikog nema. Ali, ne brini se ni za mene ni za majku. Mi smo na sigurnom.
– I mama je u ovo uključena?
– Ne. Majka ništa nije znala. Upravo suprotno, sve ju je ovo zateklo, teškom mukom sam je smirio. Molim vas obje da mi vjerujete. To je od presudne važnosti, samo se tako možemo izvući iz ove nevolje. Ovaj problem moram ja riješiti; a kasnije, kad se sve sredi, vidjet ćemo.
– U slučaju da se sredi za mene.
Nakon ovog sarkastičnog komentara nastupi neugodna tišina.
– Za tebe se nužno mora sve srediti. O tome ovise mnogi životi.
– Lijepo je znati! Sad sam mirnija!
– Važno je sad o tome razmišljati – odvrati otac. – Čuješ li me, Sarah?
– Da – odgovori djevojka zatvorenih očiju.
– Jedna te osoba očekuje, može ti pomoći – nastavi otac. – Možeš mu u potpunosti vjerovati. Čeka te na Trgu kralja Williama IV.
– A, da? Sva sreća! Kako ću ga prepoznati?
– Ne brini. Prepoznat će on tebe. Još nešto...
– Kako se zove ta osoba?
– Rafael. Zove se Rafael. Još nešto, ne koristi se svojim imenom nigdje, nikad ne govori gdje se nalaziš... E da, i plaćaj isključivo gotovinom.
– Molim?
– Zaboravi na kartice.
– Upravo sam u MacDonald’su platila istom ovom karticom kojom, gle slučajnosti, plaćam i ovaj poziv. – Iskra straha pojavi joj se u očima. Više se ne osjeća sigurnom. Uznemireno pogleda oko sebe.
– Odmah prekini i pođi gdje sam ti rekao.
– Zar nisi rekao da tvoj telefon možda prisluškuju? Kako me onda možeš ikamo poslati?
– Siguran sam da nikad ništa nisi čula o Trgu Williama IV.
Potom spusti slušalicu.

Poglavlje

13

Staughton je analitičar povjerljivih podataka. Bolje rečeno, osoba zadužena da prikupi važne i povjerljive podatke za neki zadatak i da ih proslijedi agentima koji rade na tom zadatku. Zapravo, njegov se posao naziva »analitičar stvarnog vremena«, što znači da se prikupljeni podaci odnose na događaje koji se odvijaju u sadašnjem trenutku. Naprimjer, telefonski pozivi, novčane transakcije ili, po potrebi, slike dobivene posredstvom jednog ili više satelita. Stupanj povjerljivosti različit je ovisno o misiji, ali se općenito dijeli na četiri razine. Četvrta je razina strogo povjerljiva i na raspolaganju je samo predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. Staughton radi za Central Intelligence Agency, koju cijeli svijet poznaje pod kraticom CIA.
U prostoriji u kojoj se nalazi Staughton mnogo je sofisticiranih uređaja. To mjesto više podsjeća na pilotsku kabinu nego na ured. Pritisne nekoliko gumbića i mirno, poput pravog stručnjaka, pričeka rezultate.
»Gdje li se sad skrivaš?«, razmišlja, »hajde, daj nam neki znak, bilo kakav znak«.
– Dakle? Ništa? – poviče neki muški glas, ušavši u prostoriju.
Jedan mladić, odnedavna zaposlen kod njih, skameni se od tog nepredviđenog posjeta šefa londonskog odjela CIA-e. Staughton ostane potpuno miran. Ovakvi su upadi uobičajeni za Geoffreyja Barnesa, ljudeskaru koja se, koliko god to nevjerojatno zvučalo, uspijeva bešumno kretati sve dok ne zagrmi onim svojim strašnim glasom. Sad se naginje nad Staughtonom.
– Znači, ništa.
– Samo je pitanje vremena. Nadamo se da će biti uskoro.
Geoffrey Barnes uputi se u svoj ured na tom istom katu. Pregrada od aluminija i stakla, simbol podjele moći, jasan pokazatelj tko tu zapovijeda, a tko poslušno ispunjava naredbe, dijeli ga od ostalih zaposlenika. Iako, naravno, postoje i oni iznad Geoffreyja Barnesa, poput generalnog direktora CIA-e u Langleyju, u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i predsjednika koji, iako to nije slika koju o njemu imaju u svijetu, vrlo malo zna o većini operacija Agencije. A o ovoj misiji ne zna ama baš ništa, a da se Geoffreyja Barnesa pita, nikad ništa ne bi ni saznao.
Na stolu od mahagonija, u potpunom neskladu s futurističkim izgledom prostorije, zazvoni telefon. Od tri telefona koji se nalaze na stolu, jedan je crvene boje. Taj je najvažniji. Izravno je spojen s Ovalnim uredom Bijele kuće i avionom Air Force One koji koristi sam predsjednik. Onaj koji upravo sada zvoni drugi je po važnosti. Geoffrey se uznemiri.
– Sranje – opsuje gledajući u telefon koji ne prestaje zvoniti. – U tijeku je, da. Vlasnika nema. Potražit ću ga.
Najgore što se bilo kome u obavještajnim službama po cijelom svijetu može dogoditi jest to da nema informaciju u trenutku kad je netko zatraži. Jer, čemu onda služe ako ne da pribavljaju informacije? Njegov mu je prethodnik često znao reći: »Kad telefon zazvoni, nadaj se da već imaš sve što žele čuti; u suprotnom, bolje ti je da imaš bujnu maštu.«
U ovom slučaju mašta mu nije ni od kakve pomoći. Ne možeš izmisliti da je objekt likvidiran ako nije tako. Smrt ne možeš izmisliti, ili jest ili nije. Potpuno je svejedno što se zamalo dogodila.
– U tijeku je – viče prema telefonu dok podiže telefonsku slušalicu. Pozdravi na talijanskom, jer sugovornik govori samo Danteov jezik i nekoliko mrtvih jezika koje Barnes i ne računa.
Razgovor je napet, Barnes pokušava opravdati nedostatak informacija vanjskim elementima koji su doveli do pogibije člana Agencije, i to upravo u trenutku kad se spremao izvršiti zadatak. Sve je to dovelo do trenutne pometnje, što je objekt iskoristio za bijeg. Barnesu se iz ušiju dimi.
– Uhvatili smo kretanje – dovikne Staughton s vrata.
»U pravi trenutak«, pomisli ljudeskara.
– O čemu se radi?
– Plaćanje karticom u MacDonald’su na postaji Victoria.
– Jesi li obavijestio ljude?
– U ovom su trenutku na terenu.
– U redu – odgovori te o svemu obavijesti osobu s druge strane telefonske linije. Zatim spusti slušalicu. Uznemiren je. – Staughtone, naredi našima da i dalje drže odstupnicu. To će oni morati obaviti, sa svojim ljudima.
– Što? – upita Staughton pomalo odsutno. – Sigurni ste, gospodine?
Barnes ga presiječe pogledom, nema potrebe trošiti riječi.
– Smjesta ću im tako narediti, gospodine.
– I, Staughtone, usput im reci da mi donesu hamburger.

Poglavlje

14

Starac spusti telefonsku slušalicu, vidno ozlovoljen. »Prokleti Amerikanci. Nikakve koristi od njih«, promrmlja sebi u bradu, ustane s trosjeda uz pomoć štapa i polako odšeta do ormarića s bocama i čašama. Ubaci dvije kocke leda u jednu čašu i preko njih prelije zlatnu tekućinu. Smrt američkog agenta usred zadatka, osim problema sustava logistike, postavlja brojna pitanja. Tko to poznaje faze misije isplanirane u posvemašnjoj tajnosti? Kako uspijeva doći do potrebnih informacija i tako stići na vrijeme da spasi žrtvu? U igru se uključio uljez. Od tog trenutka na scenu stupa drugi scenarij: kome je stalo da mu pomrsi račune? Kako su uopće saznali za njegov plan? Jedan odgovor pokriva ova dva pitanja: negdje postoji uljez. Izdajica u redovima CIA-e, jer ona je u ovom trenutku odgovorna za rad u starom Albionu.
Jedno je sigurno: najbolji način da se ova situacija riješi je uključiti osiguranje. Osiguranje je grupa ljudi koja pripada njegovoj organizaciji i s pravom ih smatraju pouzdanima. U ovakvim okolnostima mudrije je uključiti ovu grupu odabranih ljudi i narediti Geoffreyju Barnesu da drži odstupnicu, sve dok mu on ne izda nove naredbe iz svoje talijanske vile, operativnoga generalnog štaba.
Starac je uvijek bio čovjek od akcije i brzih odluka, ali već neko vrijeme u kritičnim trenucima voli popričati sa svojim pomoćnikom. Cijelog je života dobro birao svoje suradnike, ali ovaj je bio pravo otkriće. Marljiv, sposoban, ustrajan i na raspolaganju dvadeset četiri sata dnevno, svakog dana u godini. Na pomoćnika poput njega, bez djece i obitelji, bez igdje ikoga, starac je mogao uvijek računati i nije bio nimalo zabrinut za budućnost. Kad napusti ovaj svijet, iza njega će ostati netko tko će štititi interese organizacije. On je prirodni nasljednik jer dijeli njegovo mišljenje o razvoju tvrtke u godinama koje dolaze.
Pomoćnik u privatnom avionu ostavlja bijeli trag na nebu. Za sat vremena bit će u vili. Obojica, i pomoćnik i starac, raspolažu satelitskim telefonima, tako da mogu biti u stalnom kontaktu, čak i u zraku. Međutim, kad je riječ o ovom slučaju, nema potrebe da ga zove. Sigurno će se složiti s njegovom odlukom. Osim toga, pomoćnik bi poziv starca mogao protumačiti kao izraz slabosti, traženje savjeta. Da su obojica u vili, onda bi to bila druga priča, počeo bi s njim uobičajen razgovor i tako saznao što misli o situaciji.
»Godine su breme«, razmišlja. Dugo je vremena uvijek sam donosio važne odluke, ali sad osjeća nemir pred jednim tako jednostavnim zadatkom kao što je likvidacija žene. Valja priznati da bi u normalnim uvjetima već bila mrtva. Ali krtica je ozbiljan problem. Sat vremena bit će dovoljno da čovjek iz osiguranja riješi stvar. A što se tiče uljeza, čim neutralizira metu, pozabavit će se Barnesovim problemom.
Čaša je bila gotovo prazna. Ostavi je na stolu i podigne telefonsku slušalicu. Vrijeme je da pomakne figure.
– Jack, Jenkiji su gadno pogriješili. Morat ćemo sami riješiti problem. – Uzme čašu viskija i primakne je ustima da ovlaži usne. – Likvidirajte je.

Poglavlje

15

Postajom Victoria prolaze tri linije podzemne željeznice. Circular i District Line, koje zajedno teku od Tower Hilla – zone sa znamenitim Tower Bridgeom, financijsko srce Londona – sve do Edgeware Roada, gdje se odvajaju te idu prema daljim odredištima; treća je Victoria Line koja spaja Brixton i Walthamstow Central. Za onog tko želi pobjeći District i Victoria možda su najbolji izbor jer se Circular, kao što joj i ime kaže, uvijek vraća na mjesto polaska.
Pa ipak, uzburkanom umu Sarah Monteiro teško je jasno razmišljati. Najbolje prijevozno sredstvo za bijeg je ono koje prvo naiđe, pa makar joj posljednja stanica bila vrata pakla. I to je bolje nego da je zgrabi nepoznata organizacija, kako se čini, gora od najgorih koje poznaje...
Kupi dnevnu kartu na automatu. Ta će joj karta omogućiti kretanje po bilo kojoj od dvije stotine sedamdeset i četiri stanice na četiri stotine kilometara podzemne željeznice tijekom čitavog dana. Tkogod da je slijedi, morat će se raširiti po mnogim prijevoznim sredstvima i pritom imati mnogo sreće.
Ali Sarah ipak nije mirna. Na kraju krajeva, ipak znaju otkud je krenula. A u određenom trenutku mogli bi otkriti i gdje se uputila. Otac ju je dobrano prestrašio opisavši joj organizaciju koja je slijedi. Je li pretjerao? Koliko će im trebati vremena da je pronađu i ščepaju?
Dok razmišlja kakvi su to opasni dokumenti došli u njezine ruke, odluči riskirati. Nema joj druge.
Ubaci kartu u utor. Prolaz se otvori te čim ona prođe za njom ponovo zatvori. Više nema povratka. Odabrala je linije Circular i District i sad je u Božjim rukama. Vlak koji ide u smjeru Tower Hilla ući će u stanicu za dvije minute. Onaj drugi, koji ide na Upminster, stiže za tri. Taj pripada District Lineu, jednoj od najvećih i najstarijih gradskih linija, otvorenoj za javnost u 19. stoljeću.
Na ovom dijelu puta linije u oba smjera teku jedne pokraj drugih, pa je s druge strane pruge moguće vidjeti platformu za putnike koji idu suprotnim smjerom. Upravo u tom trenutku s te strane dolazi vlak koji vozi za Wimbledon.
Na platformi na kojoj je Sarah nema puno ljudi. Postariji čovjek čita The Times, a dvije mlade djevojke brbljaju, uskačući jedna drugoj u riječ.
Vlak koji se bio zaustavio na suprotnoj platformi krene. Sarah se u mračnom tunelu zagleda u niz crvenih svjetala na vagonima vlaka koji putuje u Wimbledon.
Pogleda na display. Još minuta i vlak spasitelj otvorit će joj svoja vrata. Hladni zrak koji tko zna otkud dolazi strese je do kosti, pa situacija postane još neugodnijom. Umorna je i spava joj se, ali strah sve to potiskuje na drugo mjesto. Kad sve završi, ovakvo iscrpljivanje ostavit će traga na ženi koja se navikla spavati osam sati svakog dana. Nedostatak sna čini je razdražljivom, njezini kolege u redakciji dobro to znaju. Ipak, sad joj je jedina briga pobjeći. Ne zna da se oni koji je progone nalaze na mjestu na kojem su im na raspolaganju sofisticirani uređaji koji odašilju znak svaki put kad prepoznaju njezino kretanje poput, primjerice, plaćanja hamburgera, telefonskog poziva iz javne govornice ili kupnje karte za podzemnu željeznicu.
Nešto zazuji pokraj nje i vrati je u stvarnost. U dnu tunela, tamo gdje su nestala crvena svjetla prethodnog vlaka, sad su se pojačavala druga, žuta. Vlak ulazi u stanicu.
Vrata se otvaraju i putnici izlaze. U vagonu nema mnogo ljudi. Neki mladić spava, raširenih nogu.
Na prvi pogled, dva muškarca koja su upravo stigla na suprotnu platformu, onu od vlakova koji voze za Wimbledon, izgledaju kao uspješni poslovni ljudi. Ali u njihovu ponašanju nešto odudara od uobičajenih londonskih menadžera. Nemirno gledaju oko sebe, u svim smjerovima. Sarah, koja ih promatra iz svog još uvijek nepomičnog vagona, potone u sjedalu i skrije se od njihova pogleda. Menadžeri gledaju neki papir, vjerojatno fotografiju osobe koju progone. Srećom, na drugom su kraju i ne vide je.
»Zatvori već jednom ta vrata i kreni«, promrmlja Sarah, u mislima se obraćajući vozaču.
Nekoliko isprekidanih zvižduka najavi zatvaranje vrata. Nakon nekoliko sekundi vlak ubrza u smjeru Tower Hilla. Sarah s olakšanjem uzdahne i, čim tunel proguta cijeli vlak, uspravi se na sjedalu. Nikad nije mislila da će joj dosadno truckanje vlaka po tračnicama biti tako ugodno.
Kroz stakla na vratima Sarah promatra ljude u drugim vagonima. U onom stražnjem uoči dva muškarca i jednu ženu. Neki mladić gleda film na prijenosnom DVD playeru.
Tada ga ugleda. Odjeven je u tamno odijelo, slično onome koje su imala ona dvojica na postaji Victoria. Stoji i uspoređuje Sarahino lice s onim na fotografiji koju drži u ruci... Nema sumnje, prepoznao ju je.
Muškarac prinese kažiprst ustima, da bude tiha, i krene prema njoj. I Sarah krene, ali u suprotnom smjeru. Trči prema prednjem dijelu vlaka. Kad dođe do kraja vagona, naglo otvori vrata. Ostali putnici pogledaju to otvaranje i zatvaranje vrata, ali već u sljedećem trenutku pogled im skrene na nešto drugo.
Vlak se zaustavlja na postaji Saint James’ Park. Muškarac pažljivo promatra da mu ne promakne niti jedna sitnica koja bi mogla odati ženu koju progoni, a kojoj se gubi trag u prednjim vagonima.
Sve se događa u sekundi. Od straha, adrenalin joj skače u nebo. U ovakvim situacijama utrostruči se snaga i u trenutku nas izvuče iz nevolje. Sarah je šćućurena na podu, naslonjena na sjedalo ispred vrata. Djelić sekunde kasnije iskače iz vlaka i trči koliko je noge nose.
Menadžer brzo iskoči na peron i gleda Sarah kako odmiče, tri vagona ispred njega. Nema smisla trčati za njom i nepotrebno se umoriti. Izvuče pištolj i nacilja vješto poput profesionalca. Osmijeh mu se pojavi na licu: čista meta, nema greške.
Muškarac pritisne okidač. Baš u tom trenutku, Sarah uskoči u vagon. Pucanj se izgubi u mraku tunela.
Mora se vratiti u vlak što je moguće prije, ali vrata su već zatvorena i vlak odlazi. Kad vlak konačno napusti postaju Saint James’ Park, muškarcu se lice smrači. Nekoliko trenutaka kasnije primakne ruku ustima i nešto promrmlja. Razgovara sa središnjicom.
Suze teku niz Sarahino lice, još se trese od straha. Ne usuđuje se pogledati lica putnika. Vlak se ponovo zaustavi. Kad se vrata otvore, Sarah munjevito iskoči.

Poglavlje

16

Lucía

11. srpnja 1977.

Iza zelenih drvenih vrata i ukrasa izrezbarenih u kamenu pročelja carevala je pobožnost, ali i mnoge tajne. Karmelićanski samostan Santa Teresa u Coimbri, koji je projektirao otac Pedro de Encarnación, otvorio je svoja vrata 23. lipnja 1744., vjerojatno po pasjoj vrućini kakva je bila i tog srpanjskog dana 1977. kad su dvojica muškaraca strpljivo čekala da im netko otvori vrata.
Kad su se šarke na vratima pomaknule, pred njima se pojavila teresinha, kako Portugalci nazivaju sestre karmelićanke. Redovnica ih je srdačno primila. Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti da su ta dva muškarca na kraju ipak odlučila posjetiti njihov samostan. Bijela halja i tamna kapa koja joj je skrivala kosu davali su sestri blag, majčinski izgled, kakav imaju svetice od malih nogu predane Bogu.
– Gospodine biskupe, prava je radost vidjeti vas ovdje!
– Hvala vam, sestro. I meni je drago... Da vam predstavim svog pomoćnika: otac Diego Lorenzi.
– Kako ste, oče Lorenzi? Slobodno uđite. Samo naprijed, nemojte se tu zadržavati...
Venecijanski biskup održat će misu u karmelićanskoj crkvi. Radi se o obećanju i želji koju su izrazile i sestre i biskup. To je bila dobra prilika jer je venecijanski kardinal tih dana bio u Portugalu.
Ljubazna časna majka pošla je ususret dvojici posjetitelja.
– Gospodine biskupe, i ne znate koliku ste nam čast ukazali ovim posjetom – reče karmelićanka čiji su spori i odmjereni koraci naviještali da nikad neće doći do posjetitelja i stisnuti mu ruku. – Sestra Lucía vas očekuje. Povjerila mi je da bi željela razgovarati s vama i zamoliti vas za blagoslov nakon mise.
– Naravno. Bit će mi čast, sestro.
I tako su, nakon završetka mise, Albino Luciani i Diego Lorenzi koračali samostanskim hodnicima u pratnji iste sestre koja im je otvorila vrata. Prošli su ogradu koja je zatvarala kloštar, golemu željeznu rešetku od poda do stropa. U tom »zatvoru« sestre karmelićanke primale su posjete članova obitelji i prijatelja. Ipak, venecijanski biskup i njegov asistent nisu sestru Luciju morali gledati kroz rešetku: don Albino Luciani razgovarat će sa sestrom koja ga je željela vidjeti bez željezne rešetke kroz koju se jedva moglo nazrijeti lice sugovornika i koja više budi gorčinu i samilost nego religiozno milosrđe pri susretu kršćana. Don Albino Luciani i otac Lorenzi ušli su u skroman karmelićanski kloštar pod čijim se stropovima lakše podnosila ljetna vrućina.
– Barok, don Albino – primijeti Lorenzi, pokušavši presjeći bremenitu tišinu dugih hodnika.
– Da – potvrdi Luciani s osmijehom. – Nisu doveli arhitekte da sagrade ovo mjesto. Jedan ga je otac, bosonogi karmelićanin, prije više od dva stoljeća sam osmislio.
– Tako je – potvrdi sestra. – Raduje me da nam Vaša Eminencija iskazuje toliku čast svojim poznavanjem povijesti našeg skromnog samostana.
– Molim vas, sestro. Ne pretjerujte...
– Ah, gospodine biskupe...! Glas o vašoj neobičnoj poniznosti, Eminencijo, došao je i do naših krajeva – odvrati sestra odmahujući rukom, iskreno i ljubazno.
– Nemojte sestro, zacrvenjet ću se.
– Nije mi to ni na kraj pameti, Vaša Eminencijo. Ali istina je da ovaj samostan ima više od dvjesto godina. Nažalost, ova je kuća imala težak život i tek sad je ponovo oživjela i sprema planove za budućnost.
– Republika – pojasni don Albino pomoćniku.
– Molim? – upita Lorenzi, kojemu se učini da više ne prati nit razgovora.
– Gospodin biskup misli na uspostavljanje Portugalske Republike 1910. Dana 10. listopada te godine nasilno su upali u samostan i izbacili sestre koje su ovdje živjele – objasni redovnica.
– Ne mogu vjerovati! – uzvikne Lorenzi.
– A zapravo, oče Lorenzi, republikanci su samo nastavili nemilosrdnu tradiciju. Raspuštanje crkvenih redova počelo je još u doba monarhije, kad su pobijedili liberali. Ovaj je samostan opstao zahvaljujući posebnoj dozvoli koju je potpisala kraljica Marija II. Ta je dozvola vrijedila sve do 1910. Nije da se želim petljati u politiku, oče Lorenzi, ali toliko razumijem.
Kad ih je zadesila ta nesreća, obitelji i prijatelji prihvatili su redovnice, a kasnije su one počele ulaziti u samostane španjolskih karmelićanki. Ali, 1933. Portugal je već neko vrijeme uživao u mirnodopskim uvjetima, a k tome neprijateljstvo prema redovnicima malo je popustilo. Tada su se tri izbačene sestre vratile u Coimbru kako bi obnovile karmelićanski red. U to doba u samostanu su boravili vojnici, pa su sestre morale unajmiti kuću i suočiti se s brojnim poteškoćama. Godine 1940. proširio se glas da će vojska napustiti samostan i sestre su učinile sve što je bilo u njihovoj moći da ga vrate. To se i dogodilo 1947. Samo su dvije redovnice koje su onomad bile protjerane još uvijek bile žive. Jedna od njih bila je časna majka i njoj su predani ključevi samostana.
– To je dirljiva priča, sestro – primijeti Luciani.
– Uvjerena sam da je Vašoj Eminenciji i prije bila dobro poznata...
– Istina, znao sam je i prije. Ali ovo je prvi put da je čujem iz usta jedne sestre karmelićanke iz Coimbre. To mi puno znači, sestro.
Napustivši kloštar, njih su troje nastavili prema unutrašnjosti samostana, među zidove koji su još uvijek čuvali svježinu hladovine dok je s druge strane sunce neumoljivo pržilo.
Ušli su u neveliku prostoriju, ukrašenu pobožnom strogošću: jednostavan stol od hrastovine i polica s nekoliko knjiga, zatim nekoliko starih stolica, ormar i ormarići koji su odražavali prolaznost vremena i svjedočili o prvim danima tog samostana bili su sav namještaj u prostoriji. Posjetitelji se zaustave na raspelu koje je dominiralo na jednom od zidova i zračilo dobru energiju po cijeloj sobi. Dvije neobrađene drvene grede u obliku križa, a na njima lik raspetog Isusa.
– Sestra Lucía odmah će stići. Biste li nešto popili? Možda biste željeli kavu ili sok...
– Mogao bih popiti kavu, sestro, ako biste bili tako ljubazni... – odgovori joj don Albino.
I otac Lorenzi je izrazio želju za kavom i obojica ostadoše sjediti čekajući da se pojavi sestra Lucía.
– Zamislite, don Albino, upoznat ćemo sestru Lucíju! Toliko sam toga čuo o njoj... – reče Lorenzi s mješavinom divljenja i strahopoštovanja.
– I ja, Lorenzi, i ja sam čuo divne stvari o toj ženi. Ona je od iznimne važnosti za Crkvu. Fatima je od iznimne važnosti za Crkvu. Teško je pouzdano znati kako se sve to dogodilo i zašto... ali njezine su se vizije poklopile s presudnim događajima. Osim toga, čuva još jednu tajnu.
– Treću tajnu.
– Da. Treću tajnu.
– Možda je upravo ta najvažnija?
– I ostale su bile izuzetno važne. Jamačno je i ova. Zapravo, oče Lorenzi, samo je jedna tajna, ali sestra Lucía ju je podijelila u tri dijela. Kad je bilo vrijeme, otkrila je prva dva dijela. Dio koji je do danas ostao neotkriven poznat je kao treća tajna.
Prva dva dijela fatimske tajne, kako je sama sestra Lucía izjavila, odnose se na Prvi svjetski rat – vizija pakla – i preobraćenje Rusije na Sveto Srce Marijino. Sestra Lucía nikom nije htjela odati treću tajnu.
Bili su prirodno znatiželjni. Tko ne bi volio saznati treću fatimsku tajnu? Nagađalo se da je riječ o strašnim kataklizmama, možda čak i Apokalipsi, smaku svijeta ili uništenju ljudske vrste. Bile su to izmišljotine zaljubljenika u vjerske tajne: Crkva je morala biti na oprezu i ne poticati nepotrebne skandale.
– Sestra Lucía u ovom samostanu živi već trideset godina – objasni venecijanski biskup.
– Čitav jedan život posvećen Kristu.
– Kao i naš. Kao i mnogi drugi. Znak je isprazne taštine misliti da zaslužujemo više samo zato što smo posvetili život Bogu. Da bi to bolje shvatio, dovoljno je sjetiti se da nije važno koliku bol nam ljudi nanose: važno je samo koliko dobra mi možemo dati drugima.
– Mudre riječi, Eminencijo – začuje se ženski glas.
Starica Lucía, koju nitko nije najavio, odjevena u halju poput ostalih teresinha, nečujno je ušla u sobu.
– Draga moja sestro! Kako ste?
– Dobro, Eminencijo, hvala dragom Bogu.
Lucía klekne da poljubi kardinalovu ruku.
– Molim vas, sestro... Mi smo ti koji bismo trebali kleknuti pred vama – reče don Albino na korektnom portugalskom, materinjem jeziku sestre Lucíje. Mogli su razgovarati na talijanskom, engleskom, francuskom ili španjolskom, jer su oboje vladali tim jezicima.
Sestra Lucía bila je iznimno vitalna za svoju dob. Ona je pucala od zdravlja, za razliku od ostalo dvoje djece kojima je Gospa podarila kratak život. Francisco i Jacinta još su bili djeca kad su umrli od epidemije gripe koja je odnijela Franciscov život 1919., a Jacintin 1920. godine. Lucía je preživjela.
Mnogo je vremena prošlo otkad je »troje malih pastira« – tako ih je tisak prozvao – kao i svakog dana vodilo svoje stado na mjesto poznato kao Cova da Iria. Danas se u tom skrovitom kutku Portugala uzdižu fatimska bazilika i kapelica ukazanja. Upravo tamo su njih troje 13. svibnja 1917. godine ugledali Gospu, majku Isusovu. Od troje malih pastira samo je Lucía razgovarala s Gospom. Jacinta ju je i čula i vidjela, a Francisco samo vidio. Djevica ih je zamolila da se na to isto mjesto vrate svakog 13. u mjesecu, i tako nekoliko mjeseci, i da jako puno mole. I djeca su tako i učinila. Ti su događaji dirnuli cijelu regiju i rasplamsala se žestoka rasprava o troje djece koja su se zaklinjala da su vidjela Gospu. U kolovozu se dogodilo novo ukazanje, na drugome mjestu i u drugo vrijeme, i to 19. u mjesecu jer 13. su, po odluci načelnika mjesta Vila Nova de Ourém, mali pastiri bili u pritvoru. U rujnu je Gospa obećala čudo koje će svima dokazati – pa i nevjernoj Crkvi – da se malim pastirima uistinu ukazuje. Mjesec dana kasnije, 13. listopada, datum posljednjeg ukazanja, Djevica se ukazala kao Gospa od Ružarija i zatražila da u njezinu čast na tom mjestu podignu kapelicu. Rekla je i da će rat koji se tada vodio, Prvi svjetski rat, uskoro završiti. Gospa je ispunila obećanje i tisuće gorljivih vjernika koji su došli na tjedno okupljanje mogli su svjedočiti prekrasno čudo: Sunce se počelo okretati oko svoje osi i valovito gibati u nezamislivim kretnjama. Oni koji su se tamo zatekli kazali su da se činilo kao da će se ta sjajna zvijezda obrušiti na Zemlju. Sedamdeset tisuća muškaraca i žena, koji su se tamo okupili, palo je ničice pred takvim čudom, a posljednji tračak sumnje izbrisan je iz njihovih srca. Taj je događaj, poput kakve biblijske scene, nazvan »Čudo Sunca« i za sve kršćane postao je neoboriv dokaz božanske moći.
Nekoliko mjeseci kasnije rat je uistinu završio, kako je i predvidjela djevojčica Lucía, vidjelica iz Fatime.
Kako se priča o čudesnim događajima u Fatimi širila svijetom, tako je Lucía de Jesús bila sve opreznija. Nakon ulaska u Kolegij sestara sv. Doroteje u Oportu 1921., odlazi u Španjolsku gdje ostaje nekoliko godina i za to vrijeme sazrijeva njezina odluka da se zaredi. Godine 1946. ulazi u red karmelićanki, a halju konačno odijeva 1949. u samostanu Santa Teresa.
Njezin susret s Albinom Lucianijem morao se ograničiti na nekoliko minuta ljubazna razgovora, ali se oduljio na gotovo dva sata. Ni u jednom trenutku nisu spomenuta ukazanja, vizije ni treći dio tajne. U prisutnosti vedrog oca Lorenzija don Albino i sestra Lucía radije su pričali o nekim drugim, beznačajnim temama. Možda nije imalo smisla baviti se velikim vjerskim, političkim, nacionalnim ili međunarodnim pitanjima u kakva je sestra Lucía često znala bila uvučena, čak i protiv svoje volje... Redovnica se požalila, uz blagotvoran osmijeh don Albina, na nedostatak vjere u mlađih generacija, a što, izgleda, nimalo ne uzbuđuje ljude starije dobi. Venecijanski biskup priznao je da se svijet nalazi na vrlo teškom putu, ali nije želio svaliti odgovornost na mlade za gubitak zanimanja i ravnodušnost.
Tijekom opuštena razgovora popili su kavu i vrijeme je brzo prolazilo u ugodnoj atmosferi...
Najednom nastupi posvemašnja tišina i začuje se snažan glas od kojeg su se gotovo zatresli zidovi sobe. Nadnaravna svjetlost zatreperi po svim predmetima u nekoliko tisućinki sekunde i moglo se čuti:
– A vama, gospodine biskupe, Kristova kruna i Kristovi dani.
Otac Lorenzi, potresen i užasnut, pogleda sestru Lucíju. Zakleo bi se da su te riječi sišle s njezinih usana.
Don Albino mirno promotri svog tajnika, a zatim pogleda na postariju Božju sluškinju. U tom trenutku postane mu jasno da je ta šifrirana poruka bila namijenjena njemu, ali njegov miran, spokojan duh nimalo se ne uznemiri. Naprotiv, polako sklopi oči i pokuša dokučiti smisao onog što se upravo dogodilo...
– Don Albino... – prozbori otac Lorenzi, pokušavajući doći do daha.
Ali biskup podigne ruku da ne prekida tišinu i trans vidjelice. Don Albino nije bio sasvim siguran što se događalo. Je li to bilo predznak? Upozorenje? Ili se radilo tek o nizu riječi koje je izgovorila osoba osjetljiva na više energije?
U tom trenutku, da ju je tko vidio, pomislio bi da je zaspala na stolici, s rukom naslonjenom na stol. Ali oni su znali da sestra Lucía ne spava. To je bila sestra Lucía i Onostrano je govorilo kroz nju. Lorenzi nikad nije vidio nekog u transu, ali činilo se da je don Albino naviknut na takve fenomene i nije pokazivao nikakva znaka uznemirenosti. I dalje mu je ruka bila u zraku i zahtijevala tišinu.
– Postoji tajna koja još nije otkrivena, a tiče se vaše smrti – nastavio je čudan glas koji je izlazio iz usta sestre Lucíje, potpuno drukčiji od njezina glasa. – Bog će oprostiti, Gospod će oprostiti.
Lorenzi ostade otvorenih usta, razapet između straha i vjerskog žara.
Trenutak kasnije, sestra Lucía otvori oči i ponovo zadobije blag izraz lica, onaj isti koji su ugledali kad je ušla u sobu.
– Želite li još kave, Eminencijo?
– Da, sestro – odgovori Luciani, gledajući je u oči i ničim ne pokazujući da je potresen onim što je upravo čuo. – Znate da volim kavu.
Dok su hodali prema automobilu koji će ih vratiti u Fatimu, Lorenzi je, iznenađen i zbunjen, promatrao biskupa. Najzad skupi hrabrost i, ne mogavši se othrvati znatiželji, obrati se monsinjoru Lucianiju:
– Don Albino... ne znam što bi čovjek trebao misliti o svemu ovome...
Biskup Luciani zastane i nasloni ruku na Lorenzijevo rame. Nekoliko trenutaka gledao ga je mirnoćom na koju ga je bio naviknuo otkad je postao njegov asistent, prije gotovo godinu dana.
– Oče Lorenzi, smirite se. Rekao bih da je sestra Lucía vrlo zanimljiva žena, zar ne? – I prelat krene dalje, pomno čuvajući u džepu presavijeni papirić koji mu je dala sestra Lucía.
Nikad više nisu o tome razgovarali.

Poglavlje

17

Zrak u Londonu nimalo ne sliči zraku iz amazonske prašume, ali Sarah se tako učini čim stupi na Bridge Street. Ispred nje Big Ben, najpoznatiji sat na svijetu, označava nekoliko minuta do ponoći. Djevojka skrene ulijevo, prema Westminster Bridgeu i potrči. Na mostu je nekoliko ljudi, ali nema ih mnogo. Osjeti se mirnijom. Ali London je grad s najviše televizijskih prijemnika po četvornome metru na cijelom svijetu. Odupre se želji da pozove taksi. Najprije mora nešto drugo obaviti. Golemi kotač London Eye uzdiže se poput kazališnog zastora u pozadini.
»Daj, misli, koncentriraj se na to što moraš obaviti«. Prešla je most i grabi dalje Westminster Bridge Roadom, a zatim skrene ulijevo na Belvedere Road.
Namjera joj je ući u prvu telefonsku govornicu koju ugleda. Spremna je hodati do besvijesti sve dok je ne nađe. Konačno ugleda jednu u trgovačkoj zoni, u blizini Waterloo Bridgea.
Podigne slušalicu, ali ovaj put ne namjerava koristiti kreditnu karticu.
– Dobra večer. Željela bih obaviti poziv na račun pozivatelja... Moje ime? Aa... Greg Saunders... – izgovori više upitnim nego potvrdnim tonom. Ali telefonistica ne pokazuje nikakvo zanimanje za činjenicu što je ženskom glasu pridano muško ime i zamoli je da malo pričeka.
Nakon nekoliko trenutaka začuje se zvuk pozivanja i glas s druge strane linije prozbori.
– Greg?
– Natalie, nije Greg. Ja sam, Sarah. Oprosti što sam lagala, ali nisam imala izbora.
– Sarah? – sugovornica će iznenađeno. Svih ovih godina koliko joj je šefica, Natalie poslovično mirnu Sarah nikad nije čula tako uznemirenu.
– Da, da, ja sam. Moram te zamoliti za jednu golemu uslugu.
Prijateljici i šefici brzo, ali jasno i sažeto, kako to znaju vrsni profesionalci komunikacije, Sarah ispriča sve što se dogodilo otkako je došla u London.
– Moraš na policiju – uputi je Natalie, iako nije baš sasvim sigurna da je shvatila cijelu tu priču.
– Ne, Natalie, ne mogu to učiniti, ne vjerujem nikome. Samo trebam uslugu. Ne moraš ni izići iz kuće da to učiniš. Preklinjem te, Natalie, samo mi ti možeš pomoći.
Nastane neugodna tišina dok Natalie razmatra tu mogućnost. Istina, uvijek su jedna drugoj pomagale. Unatoč povremenim napadima jutarnje zlovolje, Sarah joj je prijateljica i jedna od najboljih novinarki prestižne međunarodne novinske agencije kojoj je ona na čelu.
– U redu. Što trebaš?
– Hvala ti, Natalie.
– Nemoj mi zahvaljivati. Govori prije nego što požalim.
– Samo mi reci gdje se nalazi Trg kralja Williama IV.
– Samo to?
– Da.
– Odmah ću ti reći. Hoćeš da te nazovem kasnije ili ćeš pričekati na telefonu?
– Ovaj poziv je na tvoj račun. Kako god ti kažeš.
– Dobro. Onda pričekaj. – Sarah začuje kako povlači stolicu. Natalie sjeda za tipkovnicu kompjutora.
– Trg kralja Williama IV. – ponovi, obraćajući se više tipkovnici nego Sarah.
– Da.
– Pričekaj trenutak. – Prođe sekunda, dvije, tri, četiri, pet... – Zbilja ne znaš zašto te progone?
– Nemam pojma.
– Da vidimo, spremna? – Ton znatiželjne novinarke promijeni se i sad više zvuči kao telefonistica na servisnim informacijama. – Evo ga. Odnosno, nema ga. Pod imenom Kralja Williama IV. pojavljuju se samo vrtovi u području Crystal Palacea. Čekaj malo... Eh. Postoji i ulica pod tim imenom... Nalazi se između Stranda i Charing Cross Roada. Mora da je to. Ne postoji Trg kralja Williama IV.
– Jesi li sigurna?
– Da. Vjerojatno si se zabunila.
– Ne, nema šanse. Onaj tko mi je rekao to ime upozorio me da je nemoguće da sam prije čula za taj trg. Pretpostavila sam da je to zato što se nalazi daleko od centra, a ne zato što ne postoji.
– Ali ne postoji. Pričekaj malo, provjerit ću još jednom.
– Kao da će to pomoći.
– Čuj, uvijek možeš pitati policajca.
– Nije mi do šale, Natalie.
– Da nešto provjerim. William IV. Rodio se 1765. Kralj Ujedinjenog Kraljevstva i Hannovera od 1830. do 1837. Sin Georgea III., naslijedio je starijeg brata Georgea IV. Bio je pretposljednji kralj kuće Hannover. Zvali su ga »kralj moreplovac«. Izmijenio je izborni sustav, ukinuo ropstvo i izrabljivanje djece u Kraljevstvu. Sviđa mi se ovaj čovjek.
– Prijeđi na bitno. Ne treba mi lekcija iz povijesti. To je sve?
– Ne. Naslijedila ga je kraljica Viktorija... Čekaj da pogledam na Googleu... – Začuje se brzo tipkanje na kompjutoru. – Samo trenutak...
– Našla si nešto?
– Zanimljivo.
– Što to?
– Trg kralja Williama IV. Evo ga.
– Daj reci već jednom – požuri je Sarah, ne mogavši više izdržati.
– To je bilo prvotno ime Trafalgar Squarea.
– Ozbiljno?
– Da. Upravo tako. Trafalgar Square bio je Trg Williama IV.
– Natalie, puno ti hvala. Možda si mi upravo spasila život.
– Ili nisam.
– Vidimo se.
– Naravno... Sarah... – zazove je Natalie prije nego što spusti slušalicu.
– Da?
– Ako prva imaš vijest, nemoj me zaboraviti.
Poziv je završen.

Poglavlje

18

Trafalgar Square je najposjećeniji trg u Londonu. Mjesto susreta, okupljanja, svetkovina, proslava, nacionalnog slavlja. Ne nosi uzalud ime jedne od najvažnijih pomorskih bitaka u povijesti, one koja se vodila 21. listopada 1805. kod rta Trafalgar, pokraj Cadiza. Tada su Englezi potukli španjolsku i francusku flotu i time si osigurali potpunu prevlast na moru.
Velike dimenzije tog mjesta, dvije bočne fontane i golem granitni korintski stup, visok pedeset i šest metara, na čijem je vrhu kip admirala Nelsona, junaka koji je izgubio život u bitci i koji sa svoje promatračnice gleda palaču Westminster, sve to Trafalgar Squareu daje osobit čar koji jednako privlači i stanovnike Londona i turiste. Četiri golema brončana lava izrađena, prema legendi, od topova nesretne francuske flote stoje na četiri strane stupa i ostavljaju dojam snage i apsolutne nadmoći. Četiri postolja okrunjena kipovima ukrašavaju bočne strane trga. Na sjeveroistoku kip kralja Georgea IV. Na jugoistoku kip generala Charlesa Jamesa Napiera, osvajača Pakistana. Na jugozapadu kip generala Henryja Havelocka. Četvrto postolje rezervirano je za suvremenu skulpturu, jer nikad nije postignut dogovor o tome u čiju čast bi to trebalo biti. Prvotna je zamisao bila podići spomenik Williamu IV., ali nedostatak sredstava osujetio je taj naum jer je monarh čije su ime namjeravali dati trgu ostao izvan projekta koji je on sam pokrenuo.
U ovo doba noći još je mnogo ljudi na trgu, prije svega grupe turista i parovi. Nema nikog sumnjivog, a možda su, pak, svi. Sve je u stalnom pokretu. Automobili, limuzine, taksiji, vozila hitne pomoći, autobusi, motori i bicikli u stalnom kruženju oko trga. U pozadini, Admirality Arch, podignut u čast kraljice Viktorije, označava ulaz na široku aveniju koja vodi do Buckinghamske palače. Na istoku je crkva San Martin-in-the-Fields, South Africa House i ulica Strand koja spaja Westminster sa Cityjem. Ali ulica koja nas ovdje zanima je Charing Cross Road, koja se zapravo nalazi u Sohou, najboemskijem dijelu Londona, i u kojoj se upravo zaustavlja taksi na križanju s Great Newport Street.
Iz njega izlazi Sarah Monteiro. Nakon razgovora s Natalie uputila se na postaju Waterloo i još jednom riskirala upotrijebivši karticu na bankomatu kako bi podignula tristo funti i mogla gotovinom plaćati sve što joj zatreba. Zasad je sve dobro, dokaz je već to što je uspjela doći na Charing Cross Road. Uputi se pješice prema blaženom, ili prokletom, Trgu kralja Williama IV. Nije baš htjela staviti glavu u lavlja usta, pa je zamolila taksista da je ostavi kilometar prije njezina odredišta.
Sarah kruži trgom prema jugu, spušta se na Trafalgar preko Canada Housa, oprezno usporavajući korak. Povremeno pogleda oko sebe, gotovo neprimjetno. Prođe ispred National Gallery i produži nekoliko metara naprijed, do središnjih stepenica koje vode na trg. Sarah na trenutak zastane i promotri trg, fontane, Nelsonov spomenik i, naravno, ljude. Najvažniji su ljudi, jer tu leži opasnost. Promotri pročelja udaljenih zgrada u potrazi za zlokobnim pogledom. Potencijalni ubojica mogao bi se nalaziti bilo gdje, spreman da joj nečujnim pištoljem s prigušivačem oduzme život.
Konačno ga ugleda. Čistač ulica, jedan od mnogih koji se tuda motaju u zelenim uniformama sa žutim fluorescentnim detaljima. Sjetila se da ga je prije nekoliko sati vidjela s prozora svoje kuće. Jedno je sigurno, razmišlja, nema razloga za strah. Tip ne prinosi ruku ustima da bi komunicirao poput onih agenata u podzemnoj željeznici, ali ipak ima obični voki-toki. Čistaču ulica ne treba voki-toki za njegov posao. Ne. Ili je možda taj čovjek onaj Rafael o kojem joj je govorio otac ili... bolje o tome ne misliti.
Sarah se najzad pokrene s namjerom da se izgubi u mnoštvu. Brzim okretom glave pokušava pronaći čistača. Promatra ostale članove grupe čistača. Oni u njezinu vidnom polju ne trude se skrivati svoju nazočnost i, ruku na srce, ne pokazuju nikakvo zanimanje za Sarah Monteiro, kao ni za bilo kojeg drugog pješaka. Bezvoljno čiste područje za koje su zaduženi.
Tko bi od ovih ljudi mogao biti Rafael?
Boji se da bi je u bilo kojem trenutku netko mogao zgrabiti i uvući u kakav automobil. Ili, jednostavno, da bi joj jedan precizan hitac mogao okončati ovaj bijeg i ovo mučno lutanje. Toliki filmovi, tolike scene, tolike hipoteze vrtoglavo prolaze Sarahinom glavom da načas osjeti vrtoglavicu i približi se mračnom kraljevstvu nesvjestice. Ljudi, ljudi, ljudi posvuda oko nje.
– Sarah Monteiro? – Začuje kako je netko zove. Čistač. – Pođite sa mnom. Imajte povjerenja.
Ne čekajući njezin pristanak, uhvati je za mišicu i gurne među ljude, dalje od trga.
– Gdje idemo? – Nema odgovora. – Jesi li ti Rafael? – uporna je Sarah, još uvijek u omaglici zbunjenosti.
Iz džepa njegova fluorescentnog radnog odijela začuje se oštar zvučni signal i ona ugleda kako uzima radio i govori nešto na talijanskom:
– La porto alla centrale... Si, l’obiettivo è con me... Negativo. Non posso rifmirla qui... Benissimo.
Ne razumije baš sve što govori. Nerazgovijetan glas s radija je snažan i dubok, to je sigurno šef. Je li ovo Rafael ili jedan od onih koji je žele ubiti?
Dakako, otac joj je spominjao nekog Rafaela, jednog čovjeka, samo jednog. Pokuša se osloboditi, ali čistač je snažno stisne.
– Ne činite gluposti. Nema potrebe požurivati neizbježno. Ali ako je baš potrebno... – Pametnomu dosta, brzo je shvatila.
Učinila je sve da je se ne domognu, ali, istinu govoreći, što je mogla učiniti? Možda je njezin otac trebao izabrati neko drugo mjesto. Užasno je umrijeti a da niti ne znaš zašto. Neka bude tako. Iznova se osjeti nemoćno i preda se sudbini.
Ali njezina sudbina još nije zapečaćena. Crni automobil uleti na trg iz jedne bočne ulice, prođe između kipova sir Henryja Havelocka i Nelsona i zaustavi se uz škripu kočnica.
– Ja ću se pobrinuti za nju – kaže čovjek koji je izašao iz automobila.
Sarah ima snažan osjećaj da je sve to déjà vu. Instinkt je upozori. Istog se trenutka prisjeti: to je onaj isti čovjek koji ju je slijedio u podzemnoj željeznici i na nju pucao.
– Va bene – odgovori čistač.
Bez ijedne riječi, menadžer ugura Sarah u auto, smjesti je na stražnje sjedalo, a sam sjedne naprijed, pokraj vozača. Vozilo krene pod punim gasom, ostavljajući za sobom spokoj Trafalgar Squarea.
Automobil vozi prema Parliament Streetu i Sarah Monteiro promatra čovjeka koji se, izgleda, pobrinuo za nju. Srednjih je godina i vrlo staložen. Sve se u njoj uskovitla: osjećaji, dvojbe, tjeskoba.
– Tko ste vi? – upita. Tišina. Niti pogled u retrovizoru. – Tko ste vi?
Nema odgovora.
Pola sata kasnije, prema nekom njezinu proračunu, vozač zaustavi automobil i njih dvojica iziđu i stanu tako da ih ona ne može vidjeti. Samo se jedan vrati. To je onaj koji ju je odvojio od čistača i koji sad sjeda na mjesto vozača. Od straha Sarah srce brže zakuca. Bliži se čas. Otvore se klizna vrata garaže, automobil uđe i parkira pokraj novog, sjajnog Jaguara.
Oboje iziđu iz auta.
– Dođite. Pođite sa mnom – naredi joj ledenim glasom. Otvori stražnja vrata Jaguara i ništa joj više ne mora reći. Sarah bez oklijevanja uđe.
– Kamo idemo? – On ne odgovori. – Dosta mi je svega. Ne mogu više. Što namjeravate sa mnom?
– Ne brinite, neću vas se riješiti dok ne saznam kakvo blago čuvate. Ni slučajno. – Glas mu više nije tako leden, sad je blag i ugodan. – Osim toga, što mislite kakvu vam je pomoć poslao otac?
– Tko ste vi? – Sad više ništa ne razumije.
– Zovem se Rafael. Večeras ste moj gost.

Poglavlje

19

Pecorelli

20. ožujka 1979.

Već se bila spustila noć, ali Carmine Mino Pecorelli još je bio u svom uredu u ulici Via Orazio i rješavao probleme koji su se pojavili u posljednji čas prije nego što Osservatore Politico ode u tisak. Pecorelli je bio svjestan da njegov tjednik nije po ukusu ozbiljnim ljudima i često su mu otvoreno predbacivali što objavljuje skandale i sramotne spletke temeljene na pretpostavkama i lažima. Ipak, Pecorellija to nije odveć zabrinjavalo; važni su mu bili samo njegovi čitatelji, a oni su se uvijek oduševljavali pamfletima koje im je taj novinar svakog tjedna servirao. Na njegovim su stranicama bile poznate ličnosti povezane s tajnim društvima, velikim pronevjerama novca iz javnih resursa iza kojih su uvijek stajale nezakonite aktivnosti, neriješena ubojstva i mnoge druge nemoralne stvari.
Sa svojih pedeset godina Pecorelli se hvalio da uvijek prvi dobije vijest, da su ekskluzive rezervirane za njega jer ih zaslužuje više od bilo kojeg drugog novinara. Njegov je uspjeh pripisivan vezama s društvenom elitom: govorilo se da je redovit gost utjecajnih krugova u kojima se stvaraju vijesti i da se druži s moćnim ljudima. Njegov je Osservatore Politico financirao jedan od tih moćnika, bahati političar čiji su prsti bili u svim većim javnim poslovima u Italiji.
Tog je dana odvjetnik i novinar sjedio u svom uredu, s prekriženim nogama na stolu, zavaljen u svoj uredski naslonjač. S telefonom pritisnutim između ramena i uha vodio je razgovor formalnim tonom, ali s podosta primjedbi, poziva, uzvika i suptilnih, uvredljivih pokreta. Blag osmijeh pojavio mu se na licu, zavalio se natrag u naslonjač, vidno opušten, ili zadovoljan, ili oboje istovremeno...
Ipak, onaj poziv nije imao direktne veze s njegovim tjednikom. Odnosio se na privatnu stvar. Pecorelli je nastojao poboljšati svoje imovno stanje prisiljavajući ili, bolje rečeno, ucjenjujući osobu s druge strane telefonske linije. Služio se informacijama koje je posjedovao i koje bi, u slučaju objavljivanja, mogle naštetiti sugovorniku. Osoba s kojom je Pecorelli razgovarao nije bio običan čovjek. Bio je to Veliki Meštar masonske lože Propaganda Due, ili P2: zvao se Licio Gelli. I Pecorelli je bio član te iste lože.
– Najbolje bi bilo da se sretnemo osobno i riješimo ovu stvar – predložio je Gelli.
– Slažem se.
– Što misliš, da sutra zajedno večeramo, tamo u Rimu?
– Izvrsna ideja – odgovorio mu je Pecorelli. – Ne zaboravi ponijeti novac.
– Možeš li mi obećati da nećeš iskoristiti tu informaciju, Mino? Jesi li svjestan problema koje bi naša organizacija imala ako objaviš popis?
– To ti je novinarstvo, Licio. Čisto novinarstvo.
– Znam ja dobro što za tebe znači riječ novinarstvo. Tko mi jamči da u budućnosti nećeš opet pokušati »novinarstvo«?
– Petnaest milijuna su više nego dovoljno jamstvo.
– Petnaest milijuna? – izgovori brojku gotovo vičući. Nastane tajac, ali Gelli nije bio u poziciji da pregovara. – Nismo se tako dogovorili, Mino.
– Da, znam. Ali zaključio sam da ta informacija vrijedi toliko.
– Popis ne vrijedi petnaest milijuna.
– Pa jasno da popis članova P2 ne vrijedi toliko. Ali ti dobro znaš da oni koji se pojavljuju na supertajnom popisu koji zoveš P1, s bilješkama i kompromitirajućim objašnjenjima, vrijede toliko. A dobro znaš i da bi se cijeli tvoj svijet srušio da ga objavim – reče Mino, ne bojeći se što njegove riječi zvuče prijeteći. – A ubojstvo pape Ivana Pavla I. i pomoć koju ste ti i moj gazda ponudili Mariju da se riješi Alda Mora vrijede mnogo više.
– Uvijek koristimo tvoj tjednik za naše ciljeve, Mino. Kako si tako najednom promijenio mišljenje? Nije ti dovoljan novac koji ti donosimo?
– Petnaest milijuna bila bi sasvim dovoljna zahvala. Objavit ću popis P2... Na kraju krajeva, ionako su mnogi već upoznati s njim. Kad ga ugledaš u novinama, znat ćeš da se spremam objaviti i drugi. Razmisli malo o tome. To odgovara i tebi i drugima.
Gelli je razmislio nekoliko trenutaka i njegova tišina s druge strane telefona značila je da procjenjuje Minovu nepopustljivost.
– Sutra ćemo za večerom o svemu popričati. Morat ćeš spustiti cijenu.
– Ne pada mi na pamet spuštati cijenu. Donesi novac i sve će dobro završiti.
Cijena je bila petnaest milijuna, ali mogao je razmotriti mogućnost i da je u bilo kojem trenutku povisi, osobito ako bi Gelli kasnio s plaćanjem.
– Da. Ne sumnjam. Sve će dobro završiti. Vidimo se sutra – pozdravi Gelli. – U osam, na uobičajenom mjestu. – I poklopi slušalicu.
S osmijehom na licu, Pecorelli je pogasio svjetla u uredu, zaključao vrata, izišao na ulicu i potražio svoj automobil. Sve se odvijalo na najbolji mogući način i prema njegovim predviđanjima. Nije ni slutio da, u tom istom trenutku, Gelli telefonom zove važnog člana talijanske vlade i izvještava ga o ishodu razgovora.
– Ne da se uvjeriti. Mino je nepokolebljiv. Ili ćemo platiti ili će sve objaviti – rekao je Gelli.
– Ne znam što mu je sad... Zašto si je to utuvio u glavu? – požali mu se njegov sugovornik.
– Ako mu sad i platimo, to ga neće zaustaviti. Više mu ne možemo vjerovati. Previše zna.
– Ne brini, Licio. Sve je sređeno. Više nas neće gnjaviti. Pružili smo mu puno prilika... možda i previše, i nije htio slušati. Na koncu, sam je to odabrao.
– Ciao, Giulio.
– Ciao, Licio.
Dok je koračao potpuno praznom ulicom Via Orazio i pokušavao se prisjetiti gdje je parkirao automobil, Carmine Mino Pecorelli bio je tako sretan da je osjetio nezadrživu želju da zazviždi.
Takav je bio život. Novinarstvo je pružalo mnoge prednosti. U njegovu slučaju pružilo mu je mogućnost za laku zaradu. Bilo bi glupo da se zbog toga grize i da ga peče savjest, pogotovo zato što je taj novac dolazio od ljudi kojima nije trebao. Možda je i bio beskrupulozan čovjek, ali u njemu je još bilo tanašnih tragova osjećaja pravednosti: nikad mu ne bi palo na pamet ucjenjivati nekoga tko ne može platiti. Unatoč svemu, sirovina poput Gellija, koji se uvijek petljao u mutne poslove i sumnjive transakcije, krao jednima da bi dao drugima, a i sam se pri tom bogatio, spreman na sve kako bi ostvario svoje ciljeve, zaslužio je da ga ponižavaju ljudi poput Carminea Pecorellija.
Na dnu ulice, gotovo na samom uglu, stajao je njegov automobil. Otvorio je vrata i smjestio se na sjedalu. Nečija ruka spriječila ga je da ih zatvori. Ugledao je dvojicu muškaraca kako stoje pokraj vozila. Jedan od njih, onaj koji je blokirao vrata, ščepao ga je za kosu i gurnuo natrag. Pustio je vrata i izvukao revolver, ugurao cijev u Pecorellijeva usta i dvaput opalio.
Problem Licija Gellija bio je riješen.

Poglavlje

20

Tip koji je rekao da se zove Rafael vozi oprezno, da ne pobudi sumnju. Čini se da zna što radi. Uzima paket sa suvozačeva sjedala i dodaje ga Sarah koja sjedi otraga.
– Što je to? – upita ona.
– Jelo.
– Nisam gladna.
– Da sam na vašem mjestu, pojeo bih nešto. Hamburger i Coca-Cola za cijelu noć nisu dovoljni.
– Kako znate da sam...? – Zaustavi se na pola rečenice jer i sama shvati odgovor na svoje pitanje. – Zaboravite.
Sarah je potpuno zbunjena. To je čovjek koji ju je progonio u podzemnoj željeznici i pucao na nju, u to je potpuno sigurna, a sad se čini da je to Rafael, onaj isti za kojeg joj je otac rekao da mu može vjerovati. Možda ju je nekako uspio zavarati? Da, sigurno je to. Sigurno očekuje da se pojavi neki viši član organizacije i da je ispita okrutnim metodama, i na kraju ubije, udovoljila ona njegovoj znatiželji ili ne. U posjedu je popisa o kojem oni znaju više nego ona.
– Pretpostavljam da me želite štošta pitati – kaže Rafael srdačnim tonom.
– Eh? – Sarah je zbunjena ovim iznenadnim zaokretom u pristupu.
Nastane tajac, i čini se da tom čovjeku nije nimalo neugodan jer mirno vozi. Iz njega zrači nekakvo zadovoljstvo, kao da ga zabavlja Sarahina muka; a opet, možda je jednostavno takav. Sarahina mašta radi punom parom.
– Na raspolaganju sam vam – ponovi Rafael, naizgled ustrajan da se ona osjeća ugodno. Pa ipak, ton rečenice, izgovorene na savršenom engleskom, zazvuči joj poput naredbe.
– Prvo pitanje koje mi pada na pamet vrlo je jednostavno: zašto ste me pokušali ubiti u podzemnoj željeznici?
– Da sam vas pokušao ubiti?
– Da. Dobro znate o čemu govorim.
– Hmmm...
– Želite reći da nije bilo tako?
– Govorim vam, da ne bi bilo daljnje zabune, da sam uistinu pucao u namjeri da vas ubijem, sad ne bismo ovdje razgovarali.
– A što se onda, dovraga, dogodilo u mojoj kući? Možete li mi objasniti što se događa?
– Mogu, mogu. Pitanje je samo jeste li spremni čuti – odgovori joj on, smrtno ozbiljan.
– Spremna ili ne, moram znati. Nema mi druge.
– Istina – složi se Rafael i nasilu se nasmiješi. Zatim je zamišljeno pogleda. – Jeste li ikad čuli za Albina Lucianija?
– Da, naravno. – Sarah se ne sviđa blagi Rafaelov ton, kao da je smatra neznalicom.
– Albina Lucianija cijeli je svijet znao kao Ivana Pavla I., a bio je poznat i kao »nasmiješeni papa«.
Sarah se sjeća pontifikata Ivana Pavla I. Iako je nikad nisu osobito zanimale religiozne teme, ipak zna da se taj papa vrlo kratko zadržao u stolici sv. Petra.
– Samo je nekoliko mjeseci bio na toj dužnosti... – reče.
– Ne – ispravi je Rafael. – Albino Luciani bio je na dužnosti trideset i tri dana, između kolovoza i rujna 1978.
– Samo trideset i tri dana?
– Za jedne prekratko, za druge predugo. Smrt Ivana Pavla I. obavijena je velom tajne. Prema službenoj verziji Vatikana, radilo se o običnom srčanom udaru, ali neki smatraju da je riječ o ubojstvu.
– Pa sad, uvijek ima luđaka koji podržavaju teoriju zavjere...
– Recite to tužitelju Pietru Saviottiju, iz tužiteljstva u Rimu. Prema svemu sudeći, i on je jedan od tih »luđaka« koji misle da je u cijeloj toj priči štošta ostalo nerazjašnjeno.
– Ali, tko bi ga ubio?
– Pravo pitanje nije tko, već zašto. Motiv zločina važniji je od imena zločinca...
– Dobro. Onda zašto?
– Dopustite mi da vam odgovorim drugim pitanjem: jeste li ikad čuli za P2?
– Ponešto, mislim da je to bilo neko tajno društvo ili nešto slično...
– Nešto slično... To je kratica za Propaganda Due, masonsku ložu čiji je cilj imati političku, vojnu, vjersku i financijsku moć u svim zajednicama u koje može ući.
Rafael ukratko ispriča Sarah povijest te organizacije koja je nastala 1877. kao ogranak talijanske organizacije Grande Oriente, a činile su je osobe koje nisu mogle osnovati vlastite lože. Godine 1960. jedva da je brojila četrnaest članova, ili se barem tako govorilo. Kad je Licio Gelli postao Veliki Meštar, broj se popeo na tisuću članova u samo godinu dana. A kasnije, na vrhuncu moći, u njezinim je redovima bilo 2400 članova, uključujući generale, političare, suce, ravnatelje televizijskih kuća, bankare, profesore, svećenike, biskupe, kardinale i mnoge druge osobe različitih zanimanja i razina moći. Godine 1976. talijanski ogranak organizacije Grande Oriente prekinuo je sve veze s Liciom Gellijem i P2. Tako je ova organizacija postala neovisna loža i udaljila se od talijanske masonerije.
– Ipak – nastavi Rafael – Gelli nije odustao od zacrtanih ciljeva i nastavio je plesti svoju mrežu te iz sjene zagospodario talijanskom vladom. U tu je svrhu skovao »Plan demokratskog preporoda lože P2«. Poznavajući Gellijeve pretke, povezane s fašizmom u Europi, lako je zaključiti da je njegov projekt nastojao udariti temelje totalitarnom, a ne demokratskom sustavu. Krajem sedamdesetih godina gotovo je i uspio u svom naumu ili je barem tako tvrdio velik dio medija. Gellijeve metode nisu se umnogome razlikovale od onih kojima su se koristile mafijaške organizacije po svijetu. Kad bi mu netko stao na put, riskirao je da posjeti Svevišnjeg prije vremena. Mnogi zločini, atentati i masakri tog doba nosili su pečat lože P2.
– Dakle – zaključi Sarah – ako sam dobro razumjela, proizlazi da je ta organizacija bila i te kako zainteresirana za ubojstvo Ivana Pavla I. Dobro, ali kakve to veze ima sa mnom? Zar me progone članovi P2? Zbog čega?
– Jer je Bog htio da vi dođete u posjed važnog popisa s imenima članova organizacije. To je stari popis, napisan prije više od dvadeset i pet godina i do dana današnjeg nikad nije ugledao svjetlo dana. Mnogi s tog popisa odavna su pomrli; ali neki nisu i mnogima od njih ne bi se svidjelo kad bi se za njegov sadržaj saznalo. Vrijedi truda ubiti svakoga da bi se spriječilo njegovo objavljivanje.
Ali Sarah ga više nije slušala. Potaknut riječima tog čovjeka, njezin um otplovio je uzburkanim vodama. Popis. Popis koji ima kod sebe sadrži imena mrtvih i živih članova lože P2, Propaganda Due. Na njoj se pojavljuje i ime od kojeg joj ponestaje zraka u plućima, a tlo izmiče pod nogama: ime njezina oca, Raúl Brandao Monteiro. Kako je to moguće?
Rafael joj čita misli, ali ništa ne govori. Taj put mora sama prijeći.
– Vi pripadate P2?
Rafael razmisli nekoliko trenutaka prije nego što joj odgovori.
– Pripadam višoj instanci. Dio sam plana u koji, igrom slučaja, ulazi i P2.
– Ne shvaćam. – Djevojka uzdahne. Svjesna je da je tu riječ o složenim stvarima. Najbolje bi bilo otkriti istinu direktno, bez okolišanja.
– P2 vas slijedi – nastavi Rafael. – E sad, što se tiče moje povezanosti s P2, moram istaknuti da je nedavno završila, kad ste vi ušli u ovaj auto. Zapravo, radio sam pod krinkom.
– Pod krinkom?
– Ako neprijatelja ne možeš pobijediti, sprijatelji se s njim i uništi ga iznutra. Jasno da je moj rad odsad kompromitiran. P2 više ne progoni samo vas, nego i mene. I vjerujte mi, prije ili kasnije, naći će nas...
– Čemu onda ovaj razgovor? Ionako ćemo umrijeti...
– Sve ovisi o kartama koje ćemo odigrati u tom trenutku – zaključi Rafael i blago se nasmiješi. – Imate li popis kod sebe?
Sarah izvuče papire iz džepa jakne, uzme dva lista s popisom i preda ih Rafaelu. On ih prouči u tišini, ne smanjujući zbog toga brzinu automobila. Nakon nekoliko trenutaka vrati ih Sarah.
– Je li vam poznato neko ime, osim očeva?
– Pa sad, nakon onog što ste mi rekli, sigurna sam da će se mnoga imena pojaviti na Googleu, vjerojatno opisana kao velike ličnosti.
– Možda ste u pravu. Ali, pogledajte ih pažljivije.
Sarah pogledom preleti stupce na prvom listu, pažljivo, redak po redak. Sad kad zna mnogo više, ne čudi je prevaga talijanskih imena. Zamijeti da su brojevi koji prethode imenima nasumični i da ne slijede nijedan njoj poznat red. Iza svakog broja nalazi se jedno slovo, a u nekim slučajevima dva ili tri.
– Brojevi ne slijede neki red. A čini se da ni slova nemaju nikakve logike.
– To su registarski brojevi svakog u organizaciji, a slova govore o njihovu rodnome mjestu. Naprimjer – uzme papire iz Sarahine ruke – uzmimo ovog, koji nam je baš dobar primjer, jer je Veliki Meštar: »440ARZ Licio Gelli«. Njegov je registarski broj 440, a rođen je u Arezzu. Shvaćate?
– Da – odgovori Sarah, dok se pogledom brzo spušta do za nju najvažnijeg imena: »843 PRT Raúl Brandao Monteiro«.
– PRT. Portugal.
– Sarah, vi se niste ni rodili u to doba.
– Ni vi.
Rafael se nasmije na taj komentar.
– Možda mi je bilo pet ili šest godina.
Sarah i dalje pažljivo proučava papire, sve dok se ne zaustavi na drugom poznatom imenu.
– Ovo ime i ovaj »MIL« je iz...?
– Milana. Ali ne dajte se zavarati. U to doba još nije bio političar. A danas više nije član P2.
– Da, ali je bio. Čak i talijanski premijer? Veličina svega ovoga... hoću reći... ne znam što bih mislila.
– Nemojte misliti.
Sarah se ponovo zadubi u popis. Prestravi je značaj svega što je upravo čula. A iznad svega, tu joj je i otac. Dokle je bio, ili još bolje, dokle je spreman ići zapovjednik Raúl Brandao Monteiro?
– Što su ove rukom pisane škrabotine? – upita, pokušavši odagnati bolne misli.
– Upravo ono što ovom popisu daje neprocjenjivu vrijednost. Bilješke pisane rukom Ivana Pavla I.
– Ozbiljno?
– Da.
– I, što znače?
– To je klasifikacija. Podcrtao je imena i zanimanja onih koje je poznavao. Naprimjer, pročitajte ovog ovdje, Jean-Marie Villot: Cardinal segretario di Stato. To jest, kardinal, vatikanski tajnik.
– I on je bio član P2?
– Jasno.
– I na ovom papiru su papine bilješke? A ovaj ključ?
Sarah mu pruži list s nekim na brzinu napisanim žvrljotinama. Rafael pažljivo pročita.
18, 15 – 34, H, 2, 23, V, 11
Dio Bisogno e IO fare lo. Suo augurio Y mio comando
GTC (15) – 9,30 – 31, 15, 16, 2, 21, 6– 14, 11, 18, 18, 2, 20
– Što to znači?
– »Bog to traži i ja to radim«. »Njegova želja meni je zapovijed«. Na vrlo lošem talijanskom.
Trenutak kasnije, Rafael okrene automobil za sto osamdeset stupnjeva.
– Što se događa?
– Idemo vidjeti nekoga.
– Koga?
– Nekoga tko zna.
– Tko zna što? – Rafael vozi velikom brzinom po uskoj ulici. Čini se da nema namjeru odgovoriti na njezino pitanje. – Tko zna što? Što ste još vidjeli na papiru?
Automobil uđe u malo širu ulicu i skrene prema istoku. Rafael ubrza, ne mareći da bi ga mogla vidjeti policija, čiji je auto upravo prošao pokraj njih.
– Da – najzad reče, ne ulazeći previše u detalje, kao da ta jedna riječ sve objašnjava. Zatim posegne za mobitelom.
– Što ste vidjeli? – ustraje Sarah, uznemirena.
– Šifru.

Poglavlje

21

Bentley polako klizi zemljanom cestom, obrubljenom jarkom sa svake strane. To je cesta koja spaja privatni posjed s glavnom prometnicom.
Automobil vozi gotovo tri kilometra cestom koja dijeli prometnicu od golemih željeznih vrata. Otvaraju se automatski i propuštaju Bentley, što znači da ga vozi netko blizak vlasniku kuće. Vozač se ne mora ni zaustavljati ni najavljivati putnika koji sjedi na stražnjem sjedištu.
Zaustavi se tek ispred tri stepenice koje vode do podesta pred glavnim ulazom. Putnik ne čeka da mu vozač otvori vrata, kako nalažu običaji, i energičnom kretnjom izlazi iz automobila. Niti ne pozvoni na vratima; utipka šesteroznamenkastu šifru na ploči u zidu. Prije ulaska u kuću, otrese svu prašinu sa svog elegantnog Armanijeva odijela i popravi rever na sakou.
Gospodin, ili da budemo točniji, Veliki Meštar čeka ga u dvorani, ne zato što je takav običaj ili što bi tako trebalo, nego zato što to traže operacije koje večeras završavaju. U prostranoj dvorani starac sluša, blijed u licu, ono što mu govore s druge strane telefona.
Ne treba biti stručnjak da se shvati kako se stvari ne odvijaju baš najbolje. Ako su točni podaci o misiji, kojima raspolaže, prikupljeni prije povratka, Geoffrey Barnes je negdje pogriješio.
Pomoćnik se glasno nakašlje da naznači svoju prisutnost. Starac ga pogleda i kimne glavom. Dok priprema dvije votke, pridošlica naćuli uši. Kad starac spusti telefonsku slušalicu, pomoćnik mu pruži čašu i sjedne.
– Izgleda da su se stvari promijenile od našeg posljednjeg razgovora – reče.
I starac sjedne i uzdahne. Vrlo se rijetko viđa da on uzdahne, tako duboko, iako u posljednje vrijeme to čini sve češće. Pomoćnik najednom postane svjestan da već petnaest godina pravi društvo tom čovjeku. Tijekom tog vremena promatrao je njegovo progresivno propadanje, što je bolno iskustvo za nekog tko ga je poznavao dok je bio u punoj fizičkoj i umnoj snazi.
– Izmijenile su se na nevjerojatan način – odgovori nakon dva gutljaja votke. – Dogodilo se nešto o čemu čovjek ne razmišlja kad kuje plan.
– Čuo sam da se spominje uljez. – Među njima dvojicom nema tajni. – Geoffrey Barnes ima izdajicu u svojim redovima?
Starac pije sve dok ne iskapi čašu.
– Kad bi barem bilo tako – promuca.
– Molim? – Pomoćnik ga pogleda u strahu i nevjerici. Odgovor je očigledan.
– Događa se ono što se nikad nije smjelo dogoditi.
– Uljez ovdje, među nama? Ne mogu vjerovati.
– Vjeruj.
– Ali gdje? Ovdje, u Italiji? Među novim članovima?
– Ne. U osiguranju.
– U osiguranju? Kurvin sin. Znate li tko bi to mogao biti?
Starac potvrdi.
– Sam se odao.
– Tko je? – upita pomoćnik nervozno. – Svojim ću ga rukama ubiti, ali prije ću se pobrinuti da zna zašto sam ga poslao u pakao.
– Jack – odgovori starac ledenim glasom.
– Jack? Koji Jack?
– Jack Payne – doda Meštar i zašuti nekoliko trenutaka, dok pomoćnik probavi informaciju.
– A tko je u stvarnosti?
– Naredio sam da ga provjere, ali ništa nisu postigli. Njegov je pravi identitet očito vrlo dobro skriven.
– Da nije tako, već bismo ga otkrili.
Starac opet uzdahne.
– To je nepredviđena situacija i moramo je riješiti što je moguće prije.
Vijest je ostavila snažan dojam na pomoćnika i on ustane, polako se oporavljajući od šoka. Sad moraju donijeti odluke hladne glave.
– U svakom slučaju, najprije se moramo usredotočiti na eliminaciju mete, onako kako smo i planirali. Kako to ide?
– Ne razumiješ. Ona je s njim. Ako ulovimo jedno, ulovili smo oboje – kaže starac ustajući.
– Mislite da bi trebalo poći u London?
– Nema potrebe. Nastavit ćemo s našim planom, ali u stanju najviše pripravnosti, jer kad se pojavi uljez, iznenađenja su moguća. Prije ili kasnije CIA će ih pronaći.
– Ne smiju zakasniti.
– Kako bilo, odlazak tamo poslužio bi samo da pritisnemo Barnesa i učinimo ga nervoznim.
– Što, dakle, predlažete?
– Zapovjedi da pripreme avion za put koji smo već dogovorili; ostavit ćemo Barnesa da radi svoj posao. Strpljenja, pojavit će se. Nitko ne može živjeti a da se nečim ne oda.
– Osobito u Londonu. Ali ne zaboravite da je ona u društvu osobe koja dobro zna kako se narugati našem nadzoru.
– Da, znam. Ali da poznaješ Jacka tako dobro kao ja, znao bi da, iako je promijenio stranu, nije čovjek koji bježi od borbe. Ne vjerujem da ostatak svog života želi biti bjegunac.
– Idem dati zapovijedi našem timu.
U trenutku kad njegov štićenik izlazi iz dvorane, začuje se signal faxa. Nakon nekoliko trenutaka aparat proguta list bijelog papira i izbaci ga na drugoj strani, s ispisanim tekstom i jednom fotografijom. Starac uzme papir i promatra sliku Jacka Paynea, onog istog koji pred Sarah Monteiro sebe naziva Rafael. Na dnu stranice rečenica je ispisana velikim slovima:
»NO DATA AVAILABLE«
Zgužva papir, snažno stisnuvši šaku; ali nakon nekoliko trenutaka početni bijes oslabi.
– Nećeš mi umaknuti, Jack. – Kaže to samouvjereno, dok snažnim udarcem štapa pomaže ozlijeđenoj nozi izići iz dvorane. Ima i drugih stvari za koje se treba pobrinuti. Ponovo pogleda zgužvani papir i prije nego što ga baci na pod promrmlja: – Ona će mi te dovesti.

Poglavlje

22

Znameniti Britanski muzej čuva tragove povijesti i kulture cijeloga čovječanstva. U njemu je smješteno više od sedam milijuna predmeta koji svjedoče o postojanju ljudskog roda na ovom planetu. Otvoren je za javnost daleke 1759. i otad ga svake godine posjete milijuni ljudi. Zvijezde Muzeja su, bez dvojbe, egipatske mumije i kamen iz Rosette, u Muzeju od 1802.
Jaguar se parkira ispred goleme zgrade, u Great Russel Streetu. Rafael i Sarah upute se prema visokoj ogradi, ukrašenoj zlatnim strijelama. Muškarac dođe do vratašaca koja se nalaze odmah pokraj velikog ulaza. Tu je i kućica sa stražarom.
– Dobra večer – pozdravi Rafael.
– Dobra večer – odgovori drugi, žvačući žvakaću. Mlad je, odjeven u uniformu jedne zaštitarske tvrtke.
– Molim vas, želio bih razgovarati s profesorom Josephom Marguliesom.
– S profesorom Josephom Marguliesom? – Ponovi nimalo ljubazno.
– Da. Očekuje nas.
– Samo trenutak. – Čovjek uđe u kućicu da obavi poziv. Ne skida oka sa Sarah.
Rafael je iz svog automobila nazvao profesora i zamolio ga da se hitno vide. Iako nije bio pretjerano oduševljen tom idejom, na kraju je znanstvenik ipak pristao. Budući da dan i noć radi na najnovijoj izložbi u Britanskom muzeju, mogli bi doći oni do njega.
Čekanje u tišini Sarah uvijek priziva bolna sjećanja. Mučno joj je o tome govoriti, ali nema joj druge. Odluči se obratiti svom sugovorniku, s kojim je, nakon nekoliko intenzivno provedenih sati, na ti.
– Reci mi nešto. Kakve veze moj otac ima sa svim tim? Koji je njegov položaj u organizaciji?
– To ti on treba reći, ne ja.
Stražar, ponosan na svoju moć, potvrdi sastanak s profesorom i dopusti im ulazak u ograđeni prostor.
– Profesor Margulies doći će po vas za nekoliko trenutaka.
– Hvala vam.
– Ovo nije prvi put da mu dolazite u posjet, zar ne?
– Ne. Ali nikad u ovako neprimjeren sat – potvrdi Rafael lažno stidljivim osmijehom. Stražar je svoje neprijateljsko držanje, koje je vjerojatno sastavni dio njegova posla, odmah zamijenio ljubaznijim stavom.
Upute se prema glavnim vratima Muzeja, smještenima u središtu; bočne strane, koje ih nadvisuju, gledaju na zgradu u obliku slova U naznačene ravnim linijama. Četrdeset i pet korintskih stupova krase pročelje i daju mu kraljevski izgled. Nekoliko karijatida drže prednji trokutasti zabat veličanstvenog ulaza. Sarah se spotakne na stepenicama koje vode do velikog podesta.
– Da smo na tajnom zadatku, već bismo se odali – izjavi Rafael ozbiljno, iako ga je to zapravo zabavljalo.
– Da smo na tajnom zadatku, ne bismo se predstavljali stražaru. Niti bismo ulazili na glavni ulaz.
– Imaš pravo.
– A papa Luciani, gdje je on u svemu ovome?
– On je katalizator.
– Katalizator? Što hoćeš reći?
– Onaj popis koji si dobila bio je u njegovoj ruci one noći kad je umro. Poslao mu ga je visoki dužnosnik P2, po imenu Carmine Pecorelli, odvjetnik i novinar.
Taj je Pecorelli vodio tjednik u kojem je širio svakojake skandale. Njegova mreža usluga i protuusluga bila je tako zamršena, doda Rafael, da je novine tog tipa, Osservatore Po litico, zapravo financirao bivši premijer, blizak prijatelj Licija Gellija, koji je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina uzdigao P2 iz pepela.
Veliki Meštar bio je pravi kameleon i manipulator, a savjest mu baš i nije bila slaba točka. Znao je podržati ekstremnu desnicu ili ekstremnu ljevicu, ako je to bilo u njegovu interesu, a upućeni tvrde da je imao posla sa svim političkim strankama, već prema trenutnoj političkoj situaciji i njegovim potrebama. Naprimjer, u teoriji, loža P2 borila se protiv svih ljevičarskih političkih struja. Ipak, Gelli je sudjelovao u osnivanju terorističke grupe Crvene brigade.
– Da. Dobro, ali zašto je onda taj Pecorelli poslao popis papi? – Sarah jedva prati nit zamršenog klupka imena, datuma i mračnih interesa.
– Nećeš vjerovati – odgovori Rafael – želio je izmusti novac. Bio je to način da ucijeni Gellija da mu plati.
Bila je to priča o ambiciji i pohlepi: u početku je Osservatore Politico služio u Gellijeve svrhe, sve dok u jednom trenutku Pecorelli nije shvatio da je njegov šef dobar materijal za ucjenu. Gelli nije računao na to da je Pecorelli čovjek koji bi, kad bi mogao, služio samo sebi samome. A znao je mnogo toga čime je iznuđivao Gellija, osobito kad je bila riječ o financijskim skandalima. Konačno je novinar objavio dio popisa članova P2, ali je vjerojatno računao na kompromitirajući i još opasniji popis svih članova.
Koliko Rafael zna, taj je nesretni popis jednom bio u rukama Pavla VI., a nije prouzročio golemu štetu samo zato što je, u to vrijeme, papa bio teško bolestan i nije imao snage boriti se s virusom koji se infiltrirao sve do srca Svete Stolice.
Kad je Ivan Pavao I. došao na tron sv. Petra, u svom je uredu čuvao popis članova P2. U više je navrata tražio provjeru autentičnosti te informacije i, kako se čini, bio je spreman u korijenu sasjeći taj problem. Poznato je da crkveni dužnosnici ne smiju pripadati nijednom tajnom društvu koje nije povezano s Crkvom, a pogotovo ne organizacijama s masonskim korijenima.
Kad su papu Lucianija našli mrtvog, u ruci je imao popis P2.
– Možda je Ivan Pavao I. – zaključi Rafael – problem htio riješiti direktno, kako se to obično radi u Vatikanu. Možda je samo osobe uključene u ložu htio udaljiti od crkvene moći, potiho i bez podizanja prašine. Možda je načinio kopiju za Tajne vatikanske arhive i možda ih je baš tamo slučajno pronašao Firenzi. Nisam siguran što se točno na kraju dogodilo. Ako imaš još pitanja, najbolje je da pitaš svog oca.
– Mog oca? Kakva je njegova uloga u svemu ovome?
Razgovor se prekine, čuju se samo koraci u susjednom hodniku. Sarah upitno pogleda Rafaela.
– Zašto smo ovdje došli? – tiho upita.
– Dešifrirati kod.
Debeljko od sedamdesetak godina u radnom ogrtaču za zaštitu od prašine izlazi i prilazi im. Rafael prepozna svog prijatelja.
– Profesore Margulies.
– Zdravo, dječače. Misliš da je ovo pravo vrijeme da gnjaviš Božjeg čovjeka?
– Svako je vrijeme Božje vrijeme.
– Tko je ova žena?
Profesor Joseph Margulies nema dlake na jeziku.
– To mi je prijateljica. Sharon... aa... Stone. Sharon Stone.
– Sharon Stone? – uzvikne Sarah iznenađeno.
– Drago mi je, gospođice Sharon. – Pogleda je koketno. – Ispričavam se, nisam oprao ruke.
– Nema problema.
Djevojka promatra profesora i pokušava dokučiti čime se bavi.
– Upetljali smo se u tajne stvari od nacionalnog interesa – kaže Rafael napola ozbiljno, napola u šali. – Ne možemo ti reći o čemu se radi. Ali ovdje imam svojevrsnu zagonetku i volio bih znati možeš li mi pomoći. – Iz džepa izvuče papir i pruži ga Marguliesu.
Ljudina zagunđa. Nakon pet minuta iziđe iz transa.
– Vidjet ću što mogu učiniti. Pođite za mnom.
Uđu u muzej, popnu se širokim stepenicama, na nekoliko mjesta skrenu desno i lijevo i na kraju uđu u dug i mračan hodnik.
– Budite tihi da ne probudite mumije – upozori ih Margulies glasno, nimalo oprezno. – Gdje si našla ovog blesavog ludonju? – obrati se Sarah.
– Nije on... – pokuša objasniti.
– U Rio de Janeiru, u jednom samostanu... – upadne Rafael.
– Redovnica, a? – Profesor je pogleda s tračkom ironije.
– Nije bilo tako... – pokuša Sarah razjasniti stvar, ali Rafael je uhvati za mišicu.
– Stigli smo – objavi Margulies i otvori dvokrilna vrata koja gledaju na veliku prostoriju prepunu polica s knjigama i brojnih stolova poslaganih u redove. Sve se to vidi tek kad Margulies upali dvije tužne lampe koje mjestu daju zloslutan ton. Odloži papir na stol i uputi se k jednoj polici. – Da vidimo. Evo ga: kriptografija.
– Trebaš li pomoć?
– Ne. Sjedi lijepo tu sa svojom curom.
Rafael pogleda Sarah i na trenutak uhvati njezin pogled.
– Zašto si mu ispričao onu gomilu gluposti? – upita ga tiho.
– Rekao sam mu ono što je želio čuti.
– A to je želio čuti? Da si se spetljao s brazilskom redovnicom po imenu Sharon Stone?
– Ne brini se. Cilj opravdava sredstvo. Ili možda misliš da bi mu bila draža istina?
– Čuj, ja više ne znam ni kako se zovem.
Rafael uhvati Sarah za oba ramena i čvrsto je stisne da ga dobro posluša.
– Istina nas oboje može ubiti. Ti si dokaz tomu... iako si još uvijek živa. Nemoj to zaboraviti.
Djevojka zadrhta. Rafael je pusti i pogleda Marguliesa koji sjedi pred tri otvorene knjige, a u ruci drži papir.
– Otkud ga poznaješ? – upita Sarah.
– Marguliesa? Prije mnogo godina bio mi je profesor. Iako ne djeluje tako, vrlo je ozbiljan. Studirao je u Vatikanu i zna mnogo o kriptografiji. Ako se uistinu radi o šifri, on će je razbiti.
– Što ti je predavao?
– Ovo je ispitivanje?
– Ne. Samo da ubijem vrijeme.
– Teologiju.
– Teologiju? Teolog si?
– Između ostalog.
Margulies podigne pogled s papira.
– Dragi moj dječače, ovo će nam uzeti nekoliko sati. Moram učiniti različita ispitivanja kako bih otkrio koji je tip korišten. Ne znam čak ni je li šifra ili kod. Nemaš drugog posla?
Rafael časak razmisli.
– Da. Mogu li ga prepisati na čisti papir?
– Naravno.
Sarah mu priđe, znatiželjna.
– Kamo sad idemo?
– Znaš li izići odavde? – upita doktor Margulies.
– Da. Ne brini se. Čim nešto otkriješ, nazovi me na ovaj broj.
Kad završi s prepisivanjem zagonetnih riječi i brojeva, pruži Marguliesu papirić s brojem telefona i uputi se izlazu, a Sarah za njim.
– Kamo idemo?
– Ošišati se.
– Molim? U ovo doba?
Prijeđu dugački hodnik i vrate se putom kojim su došli i koji vodi do vrata što gledaju u prednje dvorište zgrade. Pedeset metara do velikih ulaznih vrata i kućice u kojoj stražar gleda crno-bijeli monitor. Zatim iziđu na Great Russel Street.
– Ako smo mogli posjetiti uvaženog profesora u Britanskom muzeju u pola tri ujutro, onda možemo i probuditi frizera u tri i nešto.
– Ali, moramo li?
– Ne govorimo o mojoj kosi, draga moja. Tvoja je preduga.

Poglavlje

23

Neki susreti su neizbježni, dogode se prije ili kasnije. Ljudska bića nisu uvijek gospodari svoje sudbine.
Jedan postariji čovjek živahno hoda, sigurno i samouvjereno, usred gomile nepoznatih ljudi. Lako je moguće da on prolaznicima nije nepoznat. Još nije primijetio da ga usred te gomile ljudi netko slijedi. Mora se priznati, onaj koji ga slijedi majstor je svog zanata. Upravo su izišli iz Hilton Theatrea, gdje su odgledali izvanredan mjuzikl Chitty Chitty Bang Bang, i sad se spuštaju Avenijom dviju Amerika tj. Šestom avenijom, prema jugu. Nekoliko metara dalje, prošavši križanje sa 38. ulicom, starac uđe u stambenu zgradu. Portir u odori pozdravi ga s poštovanjem.
Progonitelj se zadovolji promatranjem s pristojne udaljenosti. Pogleda broj iznad ulaznih vrata i usporedi ga s informacijama kojima raspolaže. Potvrdi da starac tu živi.
Čim starac nestane u svojoj kući, obavi telefonski razgovor. Trenutak kasnije crni kombi zaustavi se pokraj njega. Uđe. Vozilo ostaje parkirano. Valja se oboružati strpljenjem.
– Ovdje živi? – upita vozač kombija na nekom jeziku iz istočne Europe, možda na poljskom, a potom zazviždi, oduševljen luksuznom zgradom.
Muškarac u crnom ogrtaču samo kratko kimne glavom, ne skidajući pogleda s raskošne zgrade.
– U Londonu su stvari pošle po zlu? – pita vozač.
– Da.
– Reci mi jednu stvar: zašto ne možemo ući i likvidirati tog tipa pa da smo mirni?
Muškarac malo razmisli prije nego što mu odgovori, kao da važe različite mogućnosti.
– Zato što je on ključ.
Pažljivo promatra još neko vrijeme. Konačno, zamoli Poljaka da gleda u vrata, pa posegne u džep i izvuče portret. Poznaje taj lik, to je Benedikt XVI., sadašnji papa. Potom izvuče džepnu svjetiljku s ultraljubičastim svjetlom i osvijetli fotografiju: dok lik pape Ratzingera nestaje, tisuće niti stvaraju jasnu sliku starca kojeg motre. Kad isključi ultraljubičasto svjetlo, kao što je slučaj s novčanicama u banci, tako i ovdje skriveni lik nestane, a pojavi se papa, nasmiješen, kako maše i pozdravlja vjernike.
– On je ključ.

Poglavlje

24

Aldo Moro

9. svibnja 1978.

Aldo Moro upravo je pisao pismo svojoj obitelji. Bilo je to samo još jedno, pored mnogih koje je dosad napisao, neka adresirana čak i na papu Pavla VI. i glavne članove njegove stranke, u tih pedeset i pet dana koliko je bio u zatočeništvu Crvenih brigada.
Iako bi njegov izgled mogao navesti na pomisao da se radi o prosjaku, taj je čovjek dobroćudna i vedra izgleda pet puta bio premijer Italije. Vlada, na čelu s Giuliom Andreottijem, odbila je pregovarati s terorističkom organizacijom poput Crvenih brigada koja je tražila oslobađanje određenog broja zatvorenika. Budući da tako nešto nije dolazilo u obzir i da je premijer smatrao da je njegova otmica u suprotnosti s bilo kakvim pregovorima s takvom vrstom zločinaca, bilo je teško predvidjeti što bi se moglo dogoditi Aldu Moru, vođi Kršćanske demokracije u trenutku otmice, 16. ožujka te iste godine, 1978.
Od tog dana Moro nije vidio nikog niti razgovarao i s kim drugim osim s Mariom, njegovim stražarom, čuvarom i uzničarom. U početku se Mario prema njemu ponašao kao da će ga podvrgnuti mučnim ispitivanjima i Aldu Moru se činilo da njegov čuvar nastoji dobiti informacije o nečemu, ali ubrzo su se ti susreti pretvorili u duge razgovore u četiri oka. Mario je shvatio da pred sobom ima čovjeka vrijedna divljenja i, unatoč situaciji, odnosio se prema njemu s dubokim poštovanjem.
Stav čelništva i pripadnika njegove vlastite stranke duboko je razočarao zatočenika. Nitko nije ni prstom maknuo da mu pomogne, iako je u pismima koja im je poslao lijepo objasnio da Vladi na prvome mjestu mora biti ljudski život. Većina članova Kršćanske demokracije i Vlade, uključujući i samog premijera, vjerovala je da je Moro bio prisiljen pisati ta pisma i da stoga ona ne odražavaju njegovo stvarno mišljenje. Kakva pogreška!
Mario, vođa Crvenih brigada, u toj situaciji mogao se odreći svojih zahtjeva, ali jednako tako i pokazati svoju moć i ubiti Mora kako bi osigurao uspjeh budućih otmica. A možda taj mladi čovjek nije bio ništa više od običnog pijuna na šahovskoj ploči i nije imao apsolutno nikakve moći da nešto učini ili odluči. Možda je bio tek obični egzekutor. Kako bilo, Moro je bio uvjeren da neće živ izići.
U drugoj sobi na istom katu u ulici Via Gradoli, gdje je Aldo Moro pisao pismo, Mario se javio na telefonski poziv. S njim su bila još tri muškarca. Dvojica su gledala televiziju, a treći je čitao novine.
– Da?
– Danas – reče muški glas s druge strane linije. – Prema dogovorenom planu.
– U redu – potvrdi Mario.
– Nazvat ću ponovo za sat vremena. Amerikanac želi da se ovo što prije riješi.
– U redu – ponovi Mario i spusti slušalicu. – Završit ćemo ovu priču – najavi drugovima.
– Misliš da je tako najbolje? – uključi se onaj koji je čitao novine.
– To više nije u našim rukama. Ne možemo natrag.
– I dalje mislim da je najbolje da ga oslobodimo. Već smo predaleko otišli, dalje nego što smo ikad i pomišljali. Shvatili su našu poruku. Znaju da ne mogu više biti sigurni – reče terorist, savijajući novine.
– To nije naša borba, Mario. Nismo to htjeli – uvjerava ga jedan od onih koji su gledali televiziju.
– Kad smo se u ovo upustili, znali smo da je do ovoga moglo doći. I prihvatili smo – priklopi Mario.
– Ja neću povući obarač.
– Ni ja – upozori onaj koji je sjedio na kauču i gledao televiziju i dosad se nije javljao.
– Morali bismo ga osloboditi. Nismo mi ničiji sluge.
– Nema šanse. Danas je sve gotovo. Nema nam natrag – reče Mario, pokušavajući sam sebe uvjeriti da je riječ o političkoj odluci. Nije bio spreman ni pomisliti da život Alda Mora može ovisiti o njemu. Morova sudbina bila je zacrtana 16. ožujka: bilo je samo pitanje vremena. I sad je došlo vrijeme.
Mario se uputi u sobu i okrene ključ u bravi. Aldo Moro još je sjedio i pisao pismo dragim osobama u njegovu životu.
– Ustaj. Idemo – naredi glava Crvenih brigada, pokazujući znakove nervoze.
– Kamo? – upita zatočenik, užurbano završavajući svoje pismo.
– Prebacit ćemo te na drugo mjesto – odgovori Mario i uzme u ruke pokrivač i presavije ga, ne gledajući svoju žrtvu u oči.
– Možeš li mi poslati ovo pismo?
– Poslat ćemo ga. – Mario uzme list papira i stavi pokrivač pod mišku.
Dvojica muškaraca gledaju se u oči nekoliko trenutaka. Mario nije mogao izdržati pogled jasnih i iskrenih očiju Alda Mora i prvi skrene pogled. Nije više ništa trebao reći. Zatvorenik je savršeno dobro znao što slijedi.
Spustili su se i potražili automobil parkiran u garaži. Moro je zavezanih očiju išao naprijed dok ga je Mario pridržavao, a ostala ih trojica nevoljko slijedila zgrožena odlukom koja nije imala nikakve veze s politikom Crvenih brigada. Kad su došli do garaže, naredili su mu da uđe u prtljažnik crvenog Renaulta 4.
– Pokrijte se ovime – naredi mu krvnik.
Aldo Moro se pokrije dekicom koju mu je pružio. Mario zatvori oči na nekoliko trenutaka, dugih poput vječnosti. Terorist je pokušao uvjeriti svoju savjest da je to neizbježno: nije bilo drugog načina. On nije ni o čemu odlučivao.
Mario izvuče pištolj i u pokrivač ispali jedanaest metaka. Nijedan od njegovih drugova nije pucao.
Plan je izvršen.

Poglavlje

25

Rafael skraćuje predugu Sarahinu kosu i gotovo je pretvara u drugu ženu. Čini to u hotelskoj sobi. Sarah sjedi na rubu kreveta i uzdiše. To je uzdah tjeskobe, umora, obeshrabrenosti, frustracije. Sve to zahvaljujući izopačenoj i nepoznatoj organizaciji koja je izbrisala svaki trag normalnog u njezinu životu, uključujući i kosu.
– Mislim da sam zbunjenija sada nego prije, dok ništa nisam znala.
Rafael se nasmiješi.
– To je normalno.
Uslijedi nekoliko trenutaka tišine. Rafael i Sarah poštuju prešutni dogovor da ne govore o osobnim stvarima. Imaju o čemu razmišljati, osobito Sarah. Nepoznata imena, poznata imena, političari, crkvenjaci i ostali, nedovršene priče, strašna otkrića, masonske lože, veliki meštri, ubojstva. A usred svega toga – njezin otac. Kakav je to ovaj naš svijet u kojem čovjek ne može vjerovati ni ljudima koji se brinu o našoj vjeri, pohlepnim i lažljivim ljudima koji ubijaju jedni druge?
– Pa jasno. Taj je Pecorelli poslao popis papi i zato su ga ubili.
– Nemoj dopustiti da te novinarski duh nadvlada. To sve može pokvariti. Nikad nisam rekao da je umro zbog popisa.
– A ne?
– Ne.
I doista, Rafael nije rekao da je Ivan Pavao I. ubijen zato što je imao popis koji, na kraju krajeva, i nije bio tajan. Samo je rekao da je taj popis bio u njegovim rukama kad je umro. Posljedice tog popisa najvjerojatnije su odvele papu u smrt.
– Pogrešne pretpostavke uvijek donose nevolje – tajanstveno naglasi Rafael.
Organizacije povezane s P2, kao i sama loža, znale su da je Pecorelli objavio popis ili su barem tako mislile. Jedno je sigurno, Pecorelli je pokušao ucijeniti Gellija, a s Gellijem je ta igra postala vrlo opasna.
Novinara su pronašli u ožujku 1979., ubijenog s dva hica u usta. Bilo je vrlo lako ubojstvo prišiti Gelliju, ali vrlo teško dokazati. Osim toga, nije bilo lako saznati tko je bio pravi capo koji je naručio zločin. Rafael je samo naslućivao da konce urote vuče ruka bivšeg premijera.
– Premijera? – zgrozi se Sarah. – Kakva je to zemlja?
– Zemlja kao i sve druge – odgovori Rafael. – Kad bi znala samo polovicu onoga što se događa u tvojoj ili bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, smrzla bi se od straha. Popisi P2 nisu prijetnja sami po sebi – nastavi joj objašnjavati – osim što otkrivaju, upućuju ili dokazuju povezanost s politikom Italije, Europe i svijeta u posljednjih trideset godina.
U svakom slučaju, čini se da je Pecorelli znao previše. Znao je, naprimjer, da je onaj mutni premijer bio uključen u Operaciju Gladio, paramilitarističku i terorističku strukturu koju je nakon Drugoga svjetskog rata implantirala CIA i MI6, a čiji je cilj bio pripremiti se za eventualnu invaziju SSSR-a na Europu. Kasnije, sedamdesetih godina, cilj organizacije postao je onemogućiti komunističke i socijalističke stranke da dođu na vlast u zemljama zapadne Europe i Južne Amerike. Dugi niz godina ovu je organizaciju financijski potpomagala CIA, NATO, tajne britanske službe, kao i mnoge zapadne institucije.
U Italiji, Gladio je proveo operaciju širokih razmjera pod nazivom »strategija napetosti«. U osnovi, temeljila se na financiranju lijevo orijentiranih terorističkih skupina s ciljem da narod zamrzi demokratske stranke komunista i socijalista. U toj strategiji napetosti Gladio je podržavao, financirao i izvršio atentate na Piazzi Fontana 1969. i Paetano 1972. godine.
U Europi, Gladio je djelovao u Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, ali i Argentini i mnogim drugim državama. Cilj je uvijek bio isti: širiti strah pod krinkom komunizma i stvoriti klimu koja odgovara konzervativcima i ekstremnim desničarima.
Giulio Andreotti razotkrio je ovu urotu 1990. i cijela je struktura dospjela na sud, bila osuđena i uništena. Tijekom suđenja izišao je na svjetlo dana i P2, prema svemu sudeći duboko upleten u cijelu tu urotu. To je bilo posve logično: P2 i Gladio imali su iste fašističke korijene.
Jedan od opasnih detalja koje je poznavao talijanski novinar Pecorelli odnosio se na povezanost Gladija, P2, Crvenih brigada i ubojstva Alda Mora, talijanskog premijera i člana Kršćanske demokracije. Pecorelli je tvrdio da su Crvene brigade skupina lijevo orijentiranih terorista, da, ali da su njima upravljali – pa čak i stvorili ih – Gladio i P2. Neki su smatrali da su u skupini bili duboko infiltrirani agenti CIA-e. U skladu s njihovom strategijom, sve su te organizacije zaslužne za otmicu Alda Mora 1978. Možda bi, mislio je Rafael, bilo nužno prisjetiti se da je Aldo Moro postigao »povijesnu nagodbu« o suradnji s Komunističkom partijom Italije, na čelu koje se nalazio Giulio Andreotti.
– Na kraju krajeva – reče Rafael – što misliš tko je oteo i ubio Alda Mora 1978.?
Sarah ponovo sjedne na rub kreveta, zbunjena od te silne mreže konspiracije, korupcije i manipulacija koju joj je Rafael upravo ispričao. Prestravljeno ga pogleda, ispreplevši nervozno prste.
– Možeš li mi donijeti neko piće?
– Naravno.
Ustane i uputi se do minibara, smještenog pokraj ulaznih vrata njihove sobe. Vrati se s bocom vode i sokom.
– Ako je P2 sudjelovao u Operaciji Gladio, zajedno s CIA-om i ostalima – Sarah pokuša povezati niti tog zamršenog klupka – to onda znači da svjetske obavještajne službe ne samo da su znale za postojanje P2, nego i da su s njim surađivale, zar ne?
– Točno. Ali pravo glagolsko vrijeme je »surađuju«, a ne »surađivale su«. Samo jedan podatak, da stekneš jasniju sliku, CIA financira P2 s jedanaest milijuna dolara mjesečno. I dalje troše bogatstvo na njih.
– I dalje im plaćaju?
– Sve do dana današnjeg.
Cijela ta urota, laži i manipulacije potječu još iz doba Drugoga svjetskog rata. Nakon njegova završetka stvorila se klima općeg nepovjerenja: stari Sovjetski Savez se začahurio i odsjekao od svijeta zajedno sa satelitskim državama Varšavskog pakta, uvijek u strahu od destabilizirajućeg djelovanja Zapada. Demokratske zemlje, pak, bojale su se laži KGB-a i tajnih ruskih službi.
Sovjetski Savez i njegove agencije trošili su goleme iznose na financiranje komunističkih partija, pa čak i terorističkih skupina na Zapadu. Tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, Engleske i drugih demokratskih zemalja činile su sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe ljevičarske stranke da dođu na vlast, a da bi to ostvarile, nisu se libile povezati ni s masonskim ložama, nasilnim skupinama, udrugama fašista ili bilo kim tko im je u tome mogao pomoći.
– Masonske lože, političari, vojna vrhuška, tajne službe... Tko nama uistinu vlada?
– Teoretski, slobodni smo građani.
– Da, ali tko zapovijeda? Vlade koje smo izabrali našim glasovima marionete su u rukama tajnih organizacija.
– To je valjana pretpostavka.
– To je bilo pitanje.
– Pitanje i odgovor.
– Strašno.
– Onda o tome nemoj razmišljati.
– Kao da je lako o tome ne razmišljati.
– Lako je – odvrati Rafael. – Pokušaj razmišljati o manje odbojnim stvarima.
Sarah odloži bocu i nestrpljivo otare ruke. Kakva golema količina laži.
– Strašno – ponovi. – I što ćemo sad?
– Posjetit ćemo tvog oca.
– Gdje? U Londonu je?
Rafael ustane i izvuče mobitel iz džepa sakoa. Utipka broj i pričeka. Kad mu odgovore, progovori na tečnom njemačkom.
– Hallo. Ich benötige einige Päse [Bok. Potrebne su mi putovnice]. Ich bin dort in fünf Minuten [Bit ću tamo za pet minuta].

Poglavlje

26

Koga si to maloprije nazvao? – upita Sarah, ponovo u Jaguaru, ali sad na suvozačevu mjestu.
– Jednog Nijemca koji će ti napraviti putovnicu.
– Samo meni?
– Da. Ja ih imam nekoliko.
– Može mu se vjerovati?
– Ne.
– Što si rekao?
– Ne; hoću reći, ne može mu se vjerovati. Krivotvoriteljima je samo novac važan; to je ono što održava njihov posao. Za dobar novac reći će što god treba.
– Ali...
– Ali reći će samo ako mu plate. Ako misliš da će istrčati na ulicu i svima sve izbrbljati, varaš se. Možeš biti mirna.
– Da, sad sam puno mirnija – ironično će Sarah.
– To je već bolje.
Put je kratak, ni pet minuta, uključujući vrijeme za parkiranje ispred posjećenog i bučnog puba. Pokraj njega su poluotvorena vrata. Popnu se uz stepenice do trećeg kata. Rafael pozvoni. Vrata se naglo otvore.
– Bok, kako si? – pozdravi Nijemac srdačno.
– Odlično, a ti?
– Nikad bolje. Uđite.
– Mislim da si najbolji – kaže Rafael, namignuvši Nijemcu pri ulasku.
Hans je mladić u ranim dvadesetima. Njegove su krivotvorine, osim što su odmah gotove, uredne i ne pobuđuju sumnju ni na jednom graničnom prijelazu, koliko je poznato.
– Dobro, stari, reci što ti treba.
– Trebaš mi napraviti putovnicu za ovu gospođu.
– Za ovu gospođu. E, je ti izraz, stari.
Mladić uzme fotografski aparat i uhvati Sarah za mišicu.
– Nasloni se tamo.
Tamo je zid pripremljen za fotografiranje, za format slika za iskaznice, s neutralnom pozadinom plave boje.
– Nemoj se nasmiješit.
– Što?
– Da se ne smiješiš. Na fotografijama za putovnicu ne treba se smiješit.
– U redu.
Sarah se uozbilji, možda i previše, a Rafael gleda zid prekriven fotografijama.
– Tko su svi ovi ljudi?
– Svi likovi koji su prošli ovuda.
– Imaš poduži popis klijenata.
– Ne mogu se požaliti. – Spoji fotografski aparat s kompjutorom i baci se na posao. – Želiš li neku posebnu zemlju, neko mrak ime?
Sarah se uzvrpolji. Nije o tome razmišljala.
– Sharon Stone – odgovori Rafael.
– Sviđa mi se ime, stari. Čak mi se čini da znam nekog ko se tako zove.
»Ma super«, pomisli Sarah.
– A što se tiče zemlje, bilo koja iz schengenske zone.
– Okay, man. Imaš pet tisuća?
Sarah se približi Rafaelu.
– Odakle poznaješ ovog tipa? – upita potiho.
– Ne poznajem ga. Poznajem nekog tko ga poznaje.
– Čovjek bi rekao da ste stari prijatelji.
– Ali, eto, nismo.
Hans radi na krivotvorenju putovnice, tipka na kompjutoru i retušira netom snimljenu fotografiju. Nedugo potom ustane i otvori vrata nekog ormara. Trenutak razmisli pa izvuče nekoliko čistih, praznih putovnica različitih zemalja.
– Samo ćeš po Europi putovat, a stara?
– Dobro pitanje. Možda ćemo morati otputovati u Ameriku – uključi se Rafael, zamišljen.
Sarah ga znatiželjno pogleda.
– U Ameriku?
– Nema frke, stari. Napravit ću ti jednu francusku i jednu američku. Francusku za po Europi, a drugu za onu stranu bare, može?
– Savršeno.
Sarah gleda dok Hans iz ormara vadi dvije prazne putovnice, američku i francusku.
– Jesu li to prave putovnice?
– A šta misliš zašto ih nikad ne otkriju? – odvrati Hans, kao da je to najgluplje pitanje na svijetu.
– Doći ovdje isto je kao otići u veleposlanstvo, s tim što ovdje možeš izabrati zemlju i ime koje ti se sviđa – doda Rafael. – Istina, malo je skuplje.
– Kvaliteta, stari. Kvaliteta se plaća – naglasi Hans.
Rafaelov mobitel zazvoni.
– Da?... Sve je po planu... Nema problema... Gdje?... Moramo još na jedno mjesto i onda ćemo tamo.
– Tko je to bio? – pita Sarah.
– Zašto misliš da ti moram na svako odgovoriti?
– Stari, ti si moj heroj – uskoči Hans, oduševljen Rafaelovim odgovorom. Zatim obje putovnice pripremi i stavi na nekakav skener pa zatvori poklopac. – Kolege, deset sekundi i gotovo.

Poglavlje

27

Geoffrey Barnes još uvijek razgovara telefonom. Sad je to na engleskom, a zapovjedni ton daje naslutiti da se ne obraća nadređenom. Ne koristi crveni telefon, onaj za vezu s predsjednikom SAD-a, a ni onaj drugi, onaj koji je koristio kad razgovara s Talijanom. Ovaj telefon koristi kad daje naloge i nadgleda operacije.
Dvadeset i sedam godina radnog staža i besprijekoran životopis omogućuju mu brojne povlastice. Ipak, posao je njegova najveća strast. Jedna od prednosti njegova položaja je, svakako, što ne mora izlaziti na teren i što može slobodno pomicati figure, kako mu se prohtije, iz klimatiziranog, sigurnog ureda.
Razgovara sa šefom operacija. Komentiraju napredak operacije koja je u tijeku.
– Nestala? – Barnes niti može niti smije svojim suradnicima pokazati da gubi kontrolu, ali jedno je sigurno, sad je već sasvim jasno da konce ove misije ne drži u svojim rukama. Saznao je da je žena isparila u trenutku dok su joj agenti bili na tragu na jednom od najprometnijih londonskih trgova, što je uistinu nevjerojatno. Talijan mu je zapovjedio da svoje ljude drži na klupi, jer će grupa specijalaca neutralizirati metu. Taj će neuspjeh, jasno, imati posljedica. Osim toga, dovodi u pitanje nepogrešivost njegovih agenata.
– Uljez? Dvostruki agent? – »Mili Bože«, pomisli. – U redu, neka traže i dalje. Nisu mogli postati nevidljivi.
Spusti slušalicu i zavali se u naslonjač, s rukama iza glave. Diše duboko. »Ako se ne pojave, najebali smo«, kaže samom sebi.
– Gospodine? – reče Staughton, uletjevši u ured.
– Reci, Staughton.
– Gospodine, jesmo li još uvijek na klupi ili imamo dozvolu da krenemo?
Barnes razmisli na trenutak, iako ne predugo, da ne pokaže neodlučnost. Ovdje se sve može protumačiti, čak i tišina.
– U ovom trenutku obojica imamo ribički štap. Onaj tko prvi ugleda ribu upeca je.
– Razumijem – odgovori Staughton. – Presreli smo zanimljiv telefonski poziv lokalnoj policiji iz Britanskog muzeja.

Poglavlje

28

Jaguar vozi brzo na putu prema Britanskome muzeju. Sarah gleda naprijed, zamišljena, razdražljiva.
– Ne očekuj da ti se ispričam – reče Rafael, vjerojatno požalivši riječi koje je izgovorio u Hansovu stanu. Ako pokušava smiriti duhove, nije izabrao najbolji način jer to nije ono što Sarah želi čuti.
– Varaš se – odgovori mu, pogledavši ga u oči, tako intenzivno da on vrati pogled na cestu.
– Varam se?
– Ne očekujem da mi se ispričaš.
– Ne?
– Ne. Ono što želim su objašnjenja.
– Znam.
– Znaš?
– Da. Odgovorio sam ti onako samo zato što jazbina jednog krivotvoritelja nije mjesto za otkrivanje planova i daljnjih namjera. – Hoćeš li mi onda reći tko te zvao?
– Tvoj otac.
– Moj otac? I što je htio? – Potreba da sazna više o tome toliko je jaka da se naljuti na samu sebe.
– Želio je znati kako se stvari odvijaju.
– I kako se stvari odvijaju?
– Dobro, koliko je to uopće moguće – odgovori Rafael ne odvajajući pogled s ceste.
I Sarah pogleda traku asfalta, bez riječi. Kako je moguće da se čovjeku život raspadne u nekoliko sati, ili sekundi? Još jučer je imala normalan život, a danas ne zna kud bi sa sobom.
– Ako CIA financira P2, onda valja pretpostaviti da je znala za plan o ubojstvu pape. Ili je to tek novinarska pretpostavka?
– To je valjana pretpostavka.
– A što CIA ima od papina ubojstva?
– To zahtijeva iznimno složen odgovor.
– Već sam shvatila da je sve iznimno složeno. Pokušaj, molim te.
Rafael je pogleda nekoliko trenutaka: potom uzdahne i ponovo se usredotoči na cestu i vožnju. Tada progovori.
– Ako analiziraš geopolitičku kartu svijeta posljednjih šezdeset godina, nećeš naći niti jednu jedinu promjenu u kojoj nije sudjelovala CIA i, posljedično tome, Sjedinjene Američke Države. Tijekom cijelog tog razdoblja nije bilo revolucije, državnog udara ili ubojstva visokih državnika, a da CIA nije umiješala svoje prste.
– Navedi mi jedan primjer.
– Ima ih koliko hoćeš. Salvador Allende u Čileu. Ubijen u državnom udaru kojim je na vlast došao Pinochet i kojega je u potpunosti financirala CIA. Sukarno, u Indoneziji, zbačen s vlasti zbog povezanosti s komunistima. Amerikanci su ga svrgnuli uz pomoć Suhartove vojske. Više od milijun tobožnjih komunista ubijeno je u operaciji čišćenja koju su oni financirali. U Zairu su postavili Mabutua na vlast; u Iranu je Operacija Ajax smijenila demokratski izabranog premijera Mohammeda Mosadegha i vratila šaha na prijestolje; u Saudijskoj Arabiji po svojoj su volji pomicali granice.
– A tu je i Irak – doda Sarah.
– Da, to je očito. CIA je potvrdila postojanje oružja za masovno uništenje. U najmanju ruku mogli su ga sami staviti tamo da bi ga kasnije tobože pronašli. Tako bih ja učinio.
– A sad su dobili što su zaslužili.
– Ne. Sad nevini ljudi plaćaju cijenu mamutskih organizacija koje rade za svoj račun, bez pristanka svojih sugrađana. Djeluju samo u svoje ime.
– Svi smo potencijalne žrtve terorizma.
– Terorizam su oni izmislili. Sad su, a i mi zajedno s njima, žrtve oružja koje su sami stvorili.
Sarah se promeškolji na sjedištu.
– Onda je i papa bio samo još jedna žrtva u nizu.
– Da. P2 je to bilo potrebno, a CIA-i je bilo potpuno svejedno. Isto se dogodilo i s Aldom Morom.
– Samo jednu osobu na svijetu CIA nije uspjela likvidirati, unatoč bezbrojnim pokušajima.
Sarah naćuli uši.
– To je Fidel Castro.