Luis Miguel Rocha - Posljednji papa

First topic message reminder :



Godina je 1978. Dana 29. rujna svijet je zatekla vijest o iznenadnoj smrti pape Ivana Pavla I., čovjeka koji je za vrhovnog katoličkog poglavara izabran samo trideset i tri dana ranije. Službena vatikanska reakcija u korijenu je sasjekla svaku sumnju o uzroku tog neočekivanog događaja: Papa, čovjek krhka zdravlja, doživio je srčani udar.

Godina je 2006. Novinarka Sarah Monteiro vraća se s godišnjeg odmora u svoj londonski apartman. Tamo je čeka omotnica s dva neobična dokumenta: popis imena i šifrirana poruka. Od tog je trenutka njezin život u opasnosti, usisan u vrtlog događaja u koji su uključeni beskrupulozni crkveni poglavari, korumpirani političari i plaćenici spremni svoju dušu prodati onome tko najviše plati. Za mnoge, došao je trenutak istine: što se doista dogodilo tijekom kratkog pontifikata Ivana Pavla I.? Kakvi su to planovi naglo prekinuti one zlokobne noći? I najzad, tko je mogao imati koristi od njegove smrti?

Poglavlje

59

Tako, čini se, završava potjera za Sarah Monteiro i njezinim prijateljima koje je djevojka, uz Božju pomoć i malo sreće, uspjela spasiti od J. C. Neće zato ući u povijest, jer za povijest ne postoje ni J. C. ni Sarah Monteiro, a Ivan Pavao I. umro je prirodnom smrću.
Takva je, čini se, situacija kad iziđu na ulicu. Rafael je u užasnom stanju, ali čak i takav pomaže Sarah pridržavati kapetana koji ne može hodati. Malo iza njih je Marius Ferris, koji još ne može vjerovati kakvu su sreću imali. Svi ostali, Geoffrey Barnes, Staughton, Thompson, sluga, pomoćnik i Meštar, samo nemoćno svjedoče izlasku. Barnes, na kraju, neće imati zadovoljstvo da izbriše Jacka s lica zemlje.
– Odvezite se kombijem – naredi. – Netko će kasnije doći po njega.
Rafael će ih odvesti do mjesta susreta s vatikanskim poslanikom koji će ih žive i zdrave izvesti iz zemlje i uzet će vrijedne dokumente za koje Sarah tvrdi da ih je predala nekome da ih pošalje u Vatikan. Raúl Brandao Monteiro, zavaljen na stražnjem sjedalu, glave naslonjene u kćerino krilo, dotakne bolnu ranu.
– Je li itko išta shvatio? – To je pitanje postavio sramežljivi Marius Ferris koji se prvi put oglasio, otkrivši im svoj melodičan, iako pomalo uznemiren glas.
– I ja sam to htio pitati – reče Rafael za volanom, još u bolovima od batina koje je primio. – Shvaćaš li ti što se dogodilo, kapetane?
Sarah požuri odgovoriti umjesto oca.
– Jednostavno je. Dok smo bili u hotelu Altis, u Lisabonu, nazvala sam Vatikan i objasnila situaciju. Čovjek s kojim sam razgovarala bio je vrlo ljubazan, ali nije mogao ništa obećati. Tražio je da mu pošaljem dokaz o tome što govorim, što sam smjesta učinila.
– Molim? – upita Rafael, zatečen objašnjenjem. Sve je to učinila njemu iza leđa, sigurno dok se tuširao.
– Poslala sam im dokumente faxom.
– A onda?
Sarah se ne sviđa Rafaelov ispitivački ton. Čini se da mu se ne sviđa što je cura riješila problem i svima spasila život.
– Onda je čovjek tražio da mu originale pošaljem u Vatikan, i ja sam zamolila recepcionara da to učini.
– Nastavi.
– Inzistirao je da mi ne može obećati ništa, ali mi je jamčio da će cijelu stvar predočiti mjerodavnim službama.
– I tako smo se sad našli ovdje – zaključi Rafael.
– Upravo tako.
Rafael u retrovizoru pogleda Sarahina oca.
– Što kažeš, kapetane?
Čovjek pokušava oblikovati neke riječi, ali čuje se samo nerazgovijetno mumljanje.
– Što pokušavaš reći? Nemoj se naprezati – savjetuje mu kći.
– Zas... zas...
– Zasjeda? – pogodi Rafael. Kapetan kimne.
– Zasjeda? Zašto? – Sarah je zbunjena što su obojica u to uvjereni. – Ne čini vam se mogućim da sam riješila problem?
– Naravno da ne – odgovori Rafael odlučno.
Raúl stisne kćerinu nadlakticu kao da joj želi reći da posluša Rafaela.
– Gledaj, Vatikan tako ne radi. Primjenjuje znatno suptilniju taktiku. Nikad ne bi postavili takav ultimatum, pogotovo da spase naše živote.
– U redu – reče Sarah zagonetno – imam ja i as u rukavu. Samo bih savjetovala da ostanemo budni i da još ne pjevamo o pobjedi.
– Mislite da nas slijede? – upita svećenik Ferris zabrinuto.
– To je teško provjeriti – reče Rafael. – Waldorf se nalazi na sjeveru... malo ćemo skrenuti s puta. Kapetane, što misliš, da odemo do bolnice da ti pregledaju tu ranu?
Rafael skrene nadesno u prvu ulicu i ubrza, ostavljajući za sobom bučno središte Manhattana. Samo pola minute kasnije tri vozila njujorške policije s uključenim rotirajućim svjetlima već su u istoj ulici. Ne traže od njih da se zaustavljaju, upravo suprotno. Dva su iza njih, jedan ispred i otvaraju im put kroz gusti promet u tom dijelu grada.
– Njujorška policija ispratit će vas, radi vaše sigurnosti, do odredišta. Molim vas, slijedite nas – začuje se iz megafona jednog od patrolnih vozila.
– Baš ste ljubazni – poviče Rafael ironično i nastavi voziti novim putom koji određuju policijska vozila. – Recite mi sad, je li nam i ovu pratnju poslao Vatikan?
– Pod pretpostavkom da ste u pravu – reče Sarah – zašto bi nam priredili ovu komediju ako smo već u njihovim rukama? Daju nam priliku za bijeg. Što oni time dobivaju?
– Ma koliko se trudili, nismo ih uspjeli zbuniti. Sigurno je mnogo satelita oko nas. Osim toga, i kombi je njihov. Opremljen je svim sredstvima za praćenje koje uopće možete zamisliti – pojasni Rafael. – A što se tiče predstave, vjerujem da starac vrlo dobro zna što radi. Unatoč svemu, naša se situacija nije popravila.
– Jasno, gotovo da nam je bolje u onoj sobi, vezanima lancima – zaključi Sarah bolno ironično...
– Nemaš... nemaš sve dijelove da... da složiš cijelu slagalicu, Sarah – reče joj otac.
Djevojka se ponovo obrati Rafaelu.
– U redu. Dakle, majstore slagalica, vi mi recite što da radim.
– Ništa.
– Kako ništa? – povikaše Sarah i Marius Ferris u isti glas.
– Jel’ ti nešto pada na pamet? – Rafael preskoči svećenika i pogleda ravno u Sarah. – Ali iskreno sam zahvalan što si mi darovala pola sata života.
– Sveta Marijo, Majko Božja – moli se Marius Ferris i križa se, ne bi li nadvladao vlastiti strah.
– Ako je sve tako kako vas dvojica kažete, znači li to da oni ne vjeruju da su papiri u Vatikanu?
– Upravo tako. Oni znaju da nisu tamo. Nisi ti jedina koja ima vezu u Svetoj Stolici – odvrati Rafael.
– Ali čini se da su povjerovali. Sve je to zbunjujuće. Prema tvom mišljenju, tko ih je nazvao i postavio im ultimatum?
– Nitko – odgovori kategorički. Odmah promijeni ton i progovori blaže, promišljenije, da ne isprepada Sarah. – Čak i ako pretpostavimo da je uistinu i bio ultimatum, oni ga ne bi poštivali. A ne mogu ni zamisliti da je Vatikan zabrinut za naše živote. Razmisli, kako objašnjavaš ovu pratnju?
»Pa sad, baš je i ne mogu objasniti«, reče Sarah u sebi. Ali i dalje se ljuti. Jasno da postoji ultimatum.
– Žao mi je što te moram obavijestiti da ultimatum nije puka pretpostavka.
– Zašto si tako sigurna?
– Imaš li ti sve dijelove slagalice? – pita izazivački. – Siguran si da se nećemo naći ni sa kakvim poslanikom?
– Poslanik će biti tamo.
– Dobro, odigrala sam svoje karte, učinila što sam mogla – reče Sarah. – Bit će kako mora biti.
Nekoliko se sekundi gledaju netremice. Vidi se da su oboje zabrinuti, za sebe same i za ostale.
Nedugo potom uđu u Park Avenue, s pratnjom i čitavom pompom koja s tim ide. Zaustave se kod broja 301, ispred znamenitog hotela Waldorf Astoria, koji je tijekom višeg od jednog stoljeća ugostio brojne slavne ličnosti.
Raúl se s mukom uspravi na sjedištu. Marius Ferris prvi otvori vrata i, prije nego što je uspio nogom kročiti na tlo, netko mu izvana zalupi vrata. Neki muškarac, odjeven u crno, kojeg nikad u životu nije vidio.
– Ispričavam se. Presvijetli bi više volio da ga ne vide sa svima vama nego samo s gospođicom – reče čovjek, provirivši kroz prozor do Mariusa Ferrisa.
Rafael iskoristi trenutak i pogleda Sarah, i pogledom je upita jesu li sad svi dijelovi slagalice na broju.
– Samo žena može poći sa mnom – uporan je tip u crnom.
Djevojka nježno uzme očevu ruku.
– Sve će biti dobro. Ne brini se.
Čovjek joj otvori vrata i djevojka iziđe iz kombija. Čovjek u crnom doprati je do ulaza u hotel. I Rafael iziđe iz vozila. Smjesta ga zaustavlja druga snagatorska mrcina.
– Nisi čuo mog kolegu? – upita prijeteći.
– Da, čuo sam ga.
– Onda vam je bolje da se vratite natrag u auto.
– Nažalost, to nije moguće. Moram ići sa ženom – neumoljiv je Rafael.
– Smjesta se vraćajte u kombi – naredi mu tip. – Neću vam više ponavljati.
– Ne mogu. A znate zašto?
– Izgledam li kao da me zanima?
– Ako ne izgledate, trebali biste. – Zastane kako bi njegove riječi imale veći učinak. – Samo ja znam gdje je mjesto na kojem su skriveni papiri. – Ponovo tišina, a potom završni udarac. – Žena ne zna ništa.

Poglavlje

60

Hoćeš li mi ispričati ili ne?
– Ispričati što?
– Što si prešutjela?
– Što sam prešutjela?
– Hoćeš da budem direktniji? Što si još učinila iza mojih leđa? – Zašto misliš da nešto skrivam?
– Dio slagalice, sjećaš se?
– Ako mi ispričaš koji je tvoj dio slagalice koji nedostaje, možda ću i ja tebi reći svoj, pod pretpostavkom da postoji.
– Meni ništa ne nedostaje.
– Ne? – razmisli trenutak. – Onda ni meni.
Rafael i Sarah Monteiro sjede u crnom Range Roveru, na putu prema mjestu gdje bi se papiri trebali nalaziti, i vode ovaj razgovor gluhih. Mrcina je nadređenima prenio Rafaelove riječi i dobio naređenje da ga odvede pred Presvijetlog, koji ga je čekao u predvorju hotela. Rafael je stigao zajedno s biskupom, koji je izgledao autentično: zvao se Francesco Cossega. Koliko se god to činilo nevjerojatnim, Rafael iznenada krene poljubiti biskupovu ruku.
– Bog te blagoslovio, sine – odgovori prelat onako kako to obično govore pravi biskupi.
– Presvijetli je poslanik Njegove Svetosti?
»Batine su mu naštetile više nego što se čini«, pomisli Sarah, »ili ima neku kartu u ruci«.
– Sigurni ste sa mnom, djeco moja – reče i pogleda Rafaela ravno u oči. – Odvest ćeš me do mjesta na kojem su dokumenti?
– Naravno, Presvijetli – brzo odgovori Rafael. – Htio bih vas zamoliti da otpustite dva čovjeka koji su vani, u kombiju. Jednom od njih potrebna je liječnička pomoć.
»A tebi hitan psihološki tretman«, pomisli Sarah, osupnuta. Strah je obuzima, ne zna kako će njezinu ocu biti nakon onog stravičnog mučenja. Jedino što može je završiti već jednom s tom farsom i otrčati natrag ocu.
– Jasno. – Prelat rukom dade znak jednom pomoćniku koji smjesta iziđe.
I tako sad njih dvoje sjede na stražnjem sjedištu Range Rovera, s vozačem čije neizbježno crno odijelo ne odudara od izgleda ostalih agenata. Biskup ih slijedi u posljednjem modelu Mercedesa, blindiranom, s tamnim staklima.
Karavana se uputila do broja 460 na Aveniji Madison. To je adresa koju je Rafael dao Cossegi u predvorju hotela Waldorf. Kad su izašli, nisu ugledali kombi u kojem su ostavili kapetana i Mariusa Ferrisa.
– Kako si došao do zaključka da su papiri na toj adresi? – tihim glasom upita ga Sarah. Ne želi da je mrcine čuju.
– Uskoro ćeš vidjeti.
– Poznaješ li ovog biskupa? Činilo se da si pravi vjernik u njegovoj prisutnosti.
Rafael ne odgovori odmah.
– Nikad ga nisam vidio. Ali biskup je biskup. Treba iskazati poštovanje.
– Misliš da zapravo samo radi ono što mu je J. C. naredio?
– Mislim da je Cossega sve ovo organizirao.
– Molim?
– Još nisam siguran. To su samo pretpostavke.
Ostanu tako sjediti u tišini, sve dok se nisu približili na nekoliko blokova od cilja.
– Slušaj – reče Rafael tiho, dodirnuvši joj nježno nadlakticu, da joj privuče pažnju. – Moraš ostati tiha pokraj mene sve dok ti ne kažem. Ako tako ne učiniš, neću te moći zaštititi.
– Što planiraš?
– Još ne znam.
– Kako još ne znaš? Pregovarat ćeš o našoj slobodi u zamjenu za papire?
– Uskoro ću znati.
– Što još znaš? – upita Sarah razdraženo. – Pregovore prepusti meni.
Rafael je zaprepašten, ali nema vremena ništa je više pitati jer su već stigli. Svi iziđu iz automobila i uđu u golemu zgradu koja se uzdiže pred njima: katedrala St. Patrick sa svojim dojmljivim tornjevima višim od stotinu metara.
Katedrala je prazna i veličanstveni tornjevi i svodovi svetog prostora jedini su im svjedoci. Arhitekt James Renwick odlučio se 1879. za stil francuske gotike te sagradio najvažniji katolički hram u Sjedinjenim Državama.
– Vodite nas – reče biskup Francesco Cossega.
Ako je još i bilo mjesta sumnji o njemu, sve je raspršeno onog trenutka kad su ugledali vozača i suvozača posljednjeg modela Mercedesa koji je slijedio Range Rover: ni manje ni više nego poznati agenti Staughton i Thompson.
– Ne trebate se više brinuti. Činite pravu stvar. Nitko vas više neće gnjaviti, to vam jamčim – uvjerava ih biskup.
Nešto u njegovu glasu ulijeva Sarah sigurnost. Tako bi voljela da je dobar čovjek, pravi čovjek Crkve i vjere. Prava je šteta što je na pogrešnoj strani. Sarah napokon prizna da sve ovo može biti samo plan starog J. C. I valja priznati da je plan dobar. I vjerojatno bi uspio da ona, čak i u ovakvoj situaciji, nije predvidjela događaje.
Rafael vodi grupu širokom središnjom lađom. Grabi naprijed odlučno, siguran u ono što radi.
– Ima li još puno? – upita biskup koji se, izgleda, već umorio.
Rafael šuti i hoda.
– Znaš li uopće što radiš? – pita ga Sarah potiho, ne odvajajući se od njega.
– Još ne. Nastavimo. Već će nam nešto pasti na pamet.
– Stvari bi mogle loše krenuti ako otkriju da nikamo ne idemo – upozori ga. Tada mu postavi pitanje koje ju je najviše mučilo – Zašto misliš da je ovaj biskup lažan?
Rafael se nasmije.
– Ovaj biskup nije lažan.
– Nije?
– Ne. To je Francesco Cossega. Uistinu je biskup. Ali nije poslanik Svete Stolice.
Djevojka malo razmisli.
– A zašto misliš da on nije poslanik iz Rima?
Rafael oklijeva prije nego što odgovori.
– Jer sam ja poslanik iz Rima.
– Što? – Sarah se svim silama trudi da ne zaviče.
– A ti? – reče najednom.
– Što ja?
– Zašto ti misliš da biskup ne može biti poslanik iz Rima?
– A tko kaže da ja to mislim? – ne predaje se Sarah. Rafael, spasitelj, strašni Jack Payne iz redova CIA-e i P2, je poslanik iz Rima?
Ubrzo stignu do mjesta gdje se križaju dvije lađe: strop se uzdiže iznad njihovih glava i Sarah skrene pogled na visoke crkvene svodove. Prvi pomoćnik slijedi prelata. Ali agent Thompson, odmah iza njega, sruši se onesviješten od snažnog Rafaelova udarca. Ne gubeći vrijeme, snažno šakom udari Staughtona koji ostane nepomično ležati na podu. Jadni Staughton.
Biskup i pomoćnik se osvrnu. Prekasno, jer Rafael već vlada situacijom. Thompson se pokuša podići, ali Sarahin udarac nogom vrati ga na sveti pod. Djevojka je iznenađena vlastitom hrabrošću. Nije joj običaj cipelariti ljude, »ali ovaj je to zaslužio«, pomisli.
– Uzmi mu oružje – poviče joj Rafael.
Sarah jedan pištolj preda Rafaelu, a drugi ugura otraga u hlače.
– Moraš mi ispričati zašto misliš da nije poslanik iz Rima – reče Rafael dok se okreću oko sebe. Najzad se oboje sklone iza jednog stupa.
– Ne možeš pričekati?
– Naravno – odgovori. – Sakrij se iza.
Prstom joj pokaže praznu ispovjedaonicu.
Iza stupa ugledaju pištolj koji oprezno proviri, spreman zapucati. Kao da im je sam sveti Patrik odlučio pomoći, žestok udarac spusti se na ruku s pištoljem i Rafael ga onesposobi preciznim udarcem šakom.
– Čekam – reče veselo Rafael.
Sarah iziđe iz svog skloništa i potraži oružje kod agenta koji je upravo završio na podu. Divi se njezinoj hrabrosti. Čovjek bi rekao da to radi cijeli život. Pronađe pištolj, zadrži ga i pogleda Rafaela.
– Jednostavno. Nije mogao biti poslanik jer nikad nisam ni zvala Vatikan.

Poglavlje

61

Objasni mi to – zamoli je Rafael, dok hoda sa Sarah između redova klupa u katedrali St. Patrick. Biskup ide ispred njih, Rafael ga gura. Katedralu, u svoj svojoj veličanstvenosti, ostavljaju tihu i praznu, u polusjeni.
– Što moram objasniti? – upita ona ozbiljno.
– Što je to što nisi učinila, a rekla si da jesi? – Govori ovako da biskup ne shvati o čemu razgovaraju.
– Nisam učinila i gotovo – odgovori mu razdraženo.
– Uistinu mislite da ćete se živi iz ovog izvući? – prekine ih biskup, pretjerano nadmen za nekoga kome je pištolj uperen u leđa.
– Svi ćemo se potruditi da tako bude, zar ne, Presvijetli?
– Završit ćete kao Firenzi i svi ostali.
– Recite mi nešto, Francesco. Imam osjećaj da je sve počelo od vas? Griješim li?
– Na što mislite? – Biskup se okrene i nađe licem u lice s Rafaelom.
– Mislim na sve. Smrti, naš boravak ovdje u ovom trenutku. Sve.
Grimizni čovjek ponovo krene, ali Rafael nastavi obrazlagati.
– Vidite, Firenzi je pronašao dokumente. Ništa strašno, jer nitko nije ni znao da su nestali. Bili su u arhivima već gotovo trideset godina. Samo ih je slučaj mogao iznijeti na svjetlo dana i tako se i dogodilo. Sama činjenica o pronalasku nije ugrožavala život monsinjora Firenzija.
– Umuknite. Ne znate što govorite – provali iz biskupa.
– Nastavi – zamoli Sarah Rafaela.
– Firenzi je svoj život mogao ugroziti samo ako je to nekome ispričao, nekome tko ga je odao. Prijatelju. Biskupu, naprimjer.
– Je li tako, Presvijetli? – upita Sarah sarkastično.
– Gluposti. Nisam Firenzija tako dobro poznavao da bi se meni povjeravao.
U tom trenutku razgovor se prekine. Neki bi milosrdan duh rekao da sam sveti Patrik govori grupi naoružanih ljudi.
– Ne mislite li da je prerano da napustite igru? – S razglasa se začuje dobro im poznat glas Geoffreyja Barnesa koji se nalazi za propovjedaonicom, ispred mikrofona.
Rafael snažno gurne biskupa.
– Samo naprijed.
Ubrzaju korak među nizovima klupa, sasvim blizu glavnog oltara.
– Tišina! – prolomi se glas Barnesa razglasom. – Gdje ste se to uputili?
S jednih bočnih vrata na križanju lađa pojave se tri muškarca. Na čelu im je starac, oslonjen na svoj ukrašeni štap. Za njim pomoćnik i Poljak.
– Mala Sarah je bila vrlo zločesta – predbaci joj starac dok im polako prilazi, a njegov štap odzvanja po pločama pri svakom koraku.
– Možda bismo mogli razumnije razgovarati kad biste znali u kakvim se okolnostima nalaze gospodin Raúl Monteiro i Marius Ferris. U svakom slučaju... ne vjerujem da biste im mogli prepoznati lica i ne vjerujem da bi oni mogli prepoznati vas. A sad želim sve papire – zavapi starac. – Mislili ste da ste me pobijedili? Potrebno je više od dobre sreće da mi se netko suprotstavi.
Sarah zna da više ništa ne može učiniti. Rafael će morati reći gdje su dokumenti. Ne može više izdržati tolika mučenja. Valdemar Firenzi, otac Felipe, otac Pablo, svi su oni samo »collateral damage«. Uskoro će popisu žrtava pridodati i njihova imena, ali to ovim nečastivim tipovima neće oduzeti ni minute sna. Uronjena u vodopad svojih misli, osjeti kako se nečije ruke obavijaju oko njezina struka. To je Rafael, koji je stisne uza se.
– Dobro znate da ćemo prije umrijeti nego vam reći gdje su papiri – poviče Rafael.
– Moguće – prizna starac. – Ali ako umrete, više se nemam zašto brinuti, zar ne? Ako nitko ne zna da postoje, nemam se čega bojati – doda.
– Ne vjerujem da se volite oslanjati na sreću – odvrati mu Rafael.
Sarah osjeti kako joj njegova ruka pipa stražnjicu. Ruka se podiže sve dok ne napipa pištolj između hlača i struka. Osjeti kako se hladni predmet zaustavio između njezine nadlaktice i rebara. To je pištolj koji je dala Rafaelu kad su ušutkali agente.
Začuje se pucnjava, žestoka, kratka pucnjava koja prestane brzo kako se i pojavila.
Jedan metak pogodio je u prsa Poljaka, koji padne na leđa, prestravljena izraza lica. Konačna je bilanca jedan mrtav i jedan ranjen, i razmjena papira. Kontrolori postaju kontrolirani.
Starac pridržava pomoćnika i viče:
– Nikad nisam vidio takvu nesposobnost.
Vatreni hitac pogodi srce biskupa Francesca. On je potpuno šokiran.
– Zašto? Pa ja sam te doveo do Firenzija – promuca i otkotrlja se niz stepenice.
– Mrzim nesposobne – otrese starac i nacilja u Rafaela, koji ga već ima na nišanu s dva pištolja. – Misliš da imaš ikakve mogućnosti da preživiš, dečko? – upita ga zlobno.
– Imam karte.
– Nemaš ništa – odgovori Meštar. – Sad više nemaš ništa. S papirima ili bez njih, govorio ili šutio, umrijet ćeš...
Suhi glas Geoffreyja Barnesa, koji je cijelo vrijeme bio skriven iza propovjedaonice, zagrmi svakim kutkom katedrale.
– Poziv za vas – reče Barnes starcu.
– Za koga? – upita J. C. ne skidajući oka s Rafaela.
– Za vas – odgovori Barnes.
– Tko je?
– Neka žena.
– Žena? – Starac je prestravljen. – Jesi li ti idiot? Zar ne može pričekati?
– Mislim da je bolje da se javite.
– Ne možete li učiniti da odavde čujem što mi ta osoba ima reći, glupane? Uključite razglas.
Trenutak kasnije Barnes uspije pritisnuti funkciju za slobodne ruke na svom mobitelu i s razglasa katedrale začuje se ženski glas. Jeka odzvanja kao da su sami anđeli nastanili strop katedrale.
– Jeste li tu? – pita glas.
– Tko je to? – reče starac bez razmišljanja.
– Umukni, pasji sine. Saznat ćeš u pravo vrijeme – odgovori glas.
Rafael je jednako iznenađen kao i starac. Samo se Sarah blago nasmiješi.
– Sarah, jesi li dobro? – upita glas.
– Da, dobro sam.
– Tko je to? – upita Rafael tiho.
– Prijateljica – odgovori mu pobjedonosno. – Ona ista koja je postavila ultimatum iz Vatikana.
Starcu to ne promakne.
– Ah, dakle, gospođica je odgovorna za lažni ultimatum iz Vatikana.
– Rekla sam vam da umuknete. Sarah... Sarah, jesi li stvarno dobro?
– Da, Natalie, možeš biti mirna.
– Natalie? – upita Rafael. – Tko je Natalie?
Pitanje ostane bez odgovora.
– Prijeđimo mi na ono što nas zanima. Kako se zove kurvin sin koji te u ovo uvalio? – nastavi Natalie.
– Zove se J. C. – odvrati Sarah gledajući starca u oči.
– J. C.? Jesus Christ! Koji kurvin sin! Dobro, onda slušajte, J. C., u mojim je rukama popis s raznim imenima javnih osoba, bivših članova P2. Na njemu se pojavljuje i ime jednog premijera.
– Što želite? – pita starac gledajući u prazno.
– Za početak, želim da pustite moju prijateljicu i sve koji su s njom.
– A što ja time dobivam?
– Strpljenja, dušice. Žuri vam se nekamo?
Sarah ne uspijeva zatomiti osmijeh zadovoljstva. Ta je Natalie suho zlato.
– Da vidimo. Ako to učinite, neću dati reportažu BBC-ju, i Daily Mirroru neću predati spreman članak s kopijom popisa. Kako vam se čini?
Cijelo starčevo lice pocrveni od bijesa.
– Ako pristanem, što mi jamči da to neće biti objavljeno?
– Razmislite – nastavi Natalie. – Ako se popis objavi, time sam potpisala njihovu smrtnu presudu. Prema tome, budite dobri i oslobodite ih, a mi ćemo ispuniti svoj dio dogovora. Ako jednog dana budete zločesti, znate što će se dogoditi.
Starac spusti glavu i udalji se nekoliko koraka kako bi malo razmislio.
– To nam svima odgovara – nastavi onim svojim tipičnim engleskim naglaskom što odzvanja cijelom katedralom, poput glasa iz onostranog. – Dakle, jesmo li se dogovorili?

Poglavlje

62

Noć

»Kristove godine bit će moji dani.

Danas je dvadeset i peti dan mog pontifikata,

Kristovih godina bilo je trideset i tri.«



Ivan Pavao I., U svom dnevniku, 20. Rujna 1978.

Srećom, njegov mu je kontakt osigurao slobodan prolaz. Nijedan švicarski stražar nije stao na put tom čovjeku ledena pogleda. Ne bi mogao objasniti što tu radi... kad bi ga tko iznenadio. Svi su znali da je ključno, kako bi plan potpuno uspio, da se nitko i ništa ne ispriječi na putu tom čovjeku koji hita prema trećem katu Apostolske palače.
Osoba kojoj su oslobodili sve prolaze poznavala je svaki kutak Grada Vatikana. Na kraju krajeva, Status Civitatis Vaticanae ne zauzima teritorij veći od kakvog sela i jedva da ima tisuću stanovnika.
Sve je u Vatikanu tako ozbiljno i uistinu raskošno, mislio je čovjek koji je te noći šetao vatikanskim ulicama. Želja za pretvaranjem kapitala Papinske države u istinsku sliku Nebesa na Zemlji primorala je pape iz doba renesanse da upotrijebe svu svoju moć i sav svoj novac za postizanje tog cilja. Iz tog razloga najbolji umjetnici svih vremena nalazili su se u Rimu: da pokažu Bogu svoj rad i svoje umijeće.
Taj je čovjek imao privilegij posjetiti Grad Vatikan u nebrojenim prilikama. Nije bio izgubljen: znao je gdje se nalazi svaka zgrada i svaki ured, svako odmorište i svaki trg, i znao je kako postići da nitko ne sazna da je te noći tu. Poznavao je raspored i kretanje stražarskih ophodnja i mjesta na kojima je bila postavljena straža.
U vrijeme kad je ušao, pola jedan poslije ponoći, nitko, osim straže, nije prolazio tim dijelom grada. Morali su mu samo zajamčiti da ništa nije mijenjano i, naravno, ostaviti vrata otvorenima.
Sve se urotilo da on bez problema dođe do trećeg kata Apostolske palače, odmah pokraj vrata papinskih odaja.
Hodnik je bio obasjan blagom svjetlošću koja je mjestu davala mračnu i zlokobnu atmosferu. Tanak mlaz svjetla izlazio je ispod vrata papinske sobe i davao naslutiti da je Papa još budan. Vjerojatno je radio na izmjenama koje su prestravile mnoge prelate... a možda i neke druge osobe. Činjenica da je bio budan utjecala je na promjenu plana. Element iznenađenja bio bi potpun kad bi spavao. Razmotrio je mogućnost da čeka dok ovaj ne zaspe, ali nakon deset minuta shvatio je da čekanje nema smisla. To se mora učiniti, kako god okreneš, pa je prema tome potpuno svejedno je li budan ili spava. Ući će i brzo prekinuti eventualnu reakciju. Kad jednom zagospodari situacijom, sve ostalo je lako.
Približio se vratima, rukom u rukavici uhvatio kvaku i pričekao nekoliko trenutaka. Pokušao se smiriti. Nije bilo prvi put da nekog ubija, a neće biti ni zadnji, ali to je kriminalno djelo bilo osobito gnjusno: imao je zadatak da skonča život jednome papi. Kao da udara u samo srce iskrenih vjernika. Ipak, na jedno je mogao računati: taj zločin bit će opomena i vjerojatno ga neće biti potrebno ponoviti u budućnosti. Pontifikat Ivana Pavla I. završit će za nekoliko trenutaka.
Naglo otvori vrata i uđe. Uljez se nemalo iznenadi. Albino Luciani bio je naslonjen na zaglavlje kreveta, nešto pisao po papiru i nije ni podigao pogled da vidi tko to ulazi bez dozvole, u to doba noći.
– Zatvorite vrata – reče, ne prestajući pisati.
Uljez je bio snažan čovjek i još mlad te 1978. U to doba nije mu bio potreban ni štap niti nečija pomoć. Zračio je snagom i učinkovitošću. Međutim, iznenadilo ga je ponašanje Albina Lucianija, potpuno ravnodušna na njegovu nazočnost.
Udovoljio je molbi Svetog Oca i polako zatvorio vrata. Neugodna tišina zavlada prostorijom, dok ga je Papa i dalje ignorirao. Nije to bila scena koju je zamišljao kad je planirao ubojstvo nekoliko dana ranije. Uvijek je sebe vidio u ulozi onoga koji sve kontrolira. Ući, ubiti, izići. Ta se glupa situacija nije uklapala ni u jedno njegovo predviđanje. Riječi koje su izmijenili potom uvjerile su krvnika da se ne nalazi pred običnim čovjekom.
– Znate li koje su najveće osobine u čovjeka? – upita Albino Luciani, još uvijek uronjen u papire.
– Dostojanstvo i čast? – odgovori uljez u obliku pitanja, poput učenika kad odgovara profesoru, nadajući se da će se profesor složiti.
– Dostojanstvo i čast dolaze usput – objasni Papa. – Najveće osobine moraju biti sposobnost za ljubav i oprost.
– Gospodin njeguje te dvije kvalitete?
– Stalno. Ipak, ja sam papa, nisam Bog. Moja je nepogrešivost službena, ne osobna. Što znači da se ne sjetim uvijek tih dviju važnih osobina. – Prvi put podigne pogled preko svojih naočala da promotri svog krvnika.
– Zašto mi to govorite? – pita ga onaj čovjek.
– Da znate da vas ne osuđujem. Volim vas kao svoga bližnjega i stoga vam opraštam.
Tek je tada uljez shvatio da ga je papa Ivan Pavao I. očekivao i da je znao zašto je došao. Ta je spoznaja duboko ganula i njegov um i njegovu dušu, ali ipak nije bila tako teška da odustane od svog nauma. Naslonio je jastuk na lice Albina Lucianija i pritisnuo. Te su sekunde bile najdulje u njegovu životu. Ubio je čovjeka kojega smrt nije mogla prevariti. Njegov je ubojica znao da je ispod jastuka čovjek koji niti je tražio milosti, niti je pokušao pobjeći. Mogao je to izbjeći, mogao je malo popustiti u svojoj reformatorskoj gorljivosti, ali nije to učinio. Ostao je vjeran do kraja, čime je zadobio poštovanje svog krvnika. Kad je i posljednji dah života napustio tijelo Svetog Oca, ubojica se uspravi. Nije ni primijetio da mu suze teku niz lice. Tada je učinio nešto potpuno neshvatljivo, vratio je tijelo u položaj u kojem se nalazio Papa kad je ušao u sobu, naslonjen na zaglavlje kreveta. Čak su i oči ostale otvorene. Glava nagnuta na desnu stranu.
Kasnije je krvnik saznao da je među papirima koje je Papa držao u ruci bila i kopija jedne fatimske tajne. Naviještala je smrt čovjeka odjevena u bijelo od ruke njegovih suradnika. Proročanstvo nije moglo biti točnije.
Zločinac se pobrinuo da sve ostane onako kako je bilo prije njegova ulaska u sobu, a zatim se udaljio u potpunoj tišini. Nije čak ni svjetlo ugasio. Na drugima je da počiste mjesto zločina.

Poglavlje

63

Ova soba na sedmom katu Waldorf Astorije vrlo je prikladna da se tijelo odmori od muka i strahova pretrpljenih posljednjih dana. Tamo je Sarah, upravo se istuširala i omotala ručnikom. Rafael se ispružio na krevetu, poluzatvorenih očiju.
Prije dolaska u hotel otišli su na GTC (DI) – NY. Ili bolje rečeno, GTC (15) – NY, Grand Central Terminal (15), New York, jedan od glavnih gradskih kolodvora, smješten u 42. ulici. Broj 15 odgovara pretincu u kojem se nalaze papiri. Tako je jednostavan bio ključ, a toliko su se namučili da ga dešifriraju.
Tamo su se nalazili papiri, požutjeli od vremena. Sadržavali su ideje jednog modernog čovjeka kojeg je zaustavila pohlepa i kukavičluk. Lijep, čvrst rukopis, a na koncu sasvim beskoristan.
Predani su poslaniku iz Rima, odnosno Rafaelu.
– Jesi li siguran da nas nitko nije slijedio? – pita Sarah.
– Ne. Ali sad je to najmanje važno. Imamo veliku prednost i ništa neće poduzimati. Barem zasad.
– Barem zasad?
– Da. Ti ljudi ne zaboravljaju. Kad to najmanje budemo očekivali, ponovo će napasti.
– Nije baš utješno.
– To je cijena koju moramo platiti. Zasad smo sigurni; budućnost je u Božjim rukama.
Čim je stigla na sedmi kat Astorije, Sarah nazove bolnicu da provjeri kako joj je otac. Rana nije teška unatoč tomu što je uistinu loše izgledala. Ti ljudi znaju kako mučiti, a da ne ugroze živote svojih žrtava.
– Da sam znala da je tako lako doći do njih, odavno bih poslala sve papire u redakciju.
– Onda bismo propustili cijelu ovu zabavu – našali se Rafael. – Zašto si rekla da si razgovarala s Vatikanom?
– Nisi ti jedini koji ima tajne.
Rafael je pogleda ispitivački. Sarah nastavi pričati.
– Jer nisam znala do koje mjere je Vatikan umiješan. A znala sam da će mi teško povjerovati. Zato sam smislila cijeli onaj plan. Telefonirala sam Natalie i hitno joj poslala papire poštom, iz hotela u Portugalu, prije nego što smo otišli u Mafru.
– Planirala si cijelu onu scenu u katedrali?
– Nisam išla tako daleko, a nisam ni znala što će nam se tamo dogoditi. Samo sam zamolila Natalie da nam pomogne kako god zna i umije. Ona poznaje mnogo ljudi i znala sam da je ona najbolja osoba koja nam može pomoći. I nisam pogriješila: bila je u stanju dobiti čak i broj Barnesova mobitela. Međutim, ni ona nije znala što učiniti da skrene pažnju na nas onima u Vatikanu, tako da je osmislila vlastiti plan – reče Sarah i nasmije se, prisjetivši se razgovora svoje prijateljice i Meštra. – Vrsna je glumica i imali smo nevjerojatnu sreću.
– Meni je to bilo genijalno. Moram upoznati tu Natalie.
– Kad dođeš u London, vrlo rado ću vas upoznati – odgovori Sarah. – Misliš da CIA neće djelovati, bez obzira na starca?
– Ne znam. Ali ne vjerujem, nemaju nikakve koristi od toga, a skandala im nikad ne nedostaje. Mislim da smo sigurni.
– To mi je drago čuti.
Rafael ustane iz kreveta.
– Ne ljutiš se ako se i ja istuširam?
– Naravno da ne. Ne ljutiš se ako malo pogledam papire?
– Zaslužila si, u svakom slučaju.
Prvi dokumenti koje je uzela u ruke neki su papiri o zamjenama i neka izvješća što su ih predali vatikanski službenici. Najzanimljivije počinje od šeste stranice. To je opsežno razmišljanje o stanju Crkve koje Sarah pohlepno stane čitati. Iako s teškoćom razumije talijanski, čita dalje i nailazi na odlomke koji su joj osobito dirljivi.
Da bismo širili učenje Isusa Krista, Našega Gospodina, neprimjereno je zaodjenuti se tamnim plaštem koji zamagljuje naš duh pred drugima. Neprimjereno je širiti našu riječ kao da je njegova, i time zamračiti nauk koji je otvoren svima da bi, putem vjere, Isus Krist uistinu bio s nama.
Ne razumije se da je Sveta Majka Crkva samu sebe prekrila velom tajni koji je u opreci s neodvojivom radosti Gospodinova nauka. Jer vjera je radost i bratstvo, a ne promišljena ljubaznost na našim licima. Radost što smo se posvetili Njemu i obvezali se širiti njegov nauk, predani požrtvovnosti i patnji koje je trpio za nas. Koji sjemeništarac nije teškom mukom naučio da na svojim plećima nosi težinu grešnog svijeta, čime postaje samo još jedan fizički radnik koji skonča tegobno radeći, umjesto da svoj posao obavlja s radošću poruke spasenja.
Rješenje ovisi o nama, koji u srcu Crkve duboko štujemo stare dogme koje se niti ne usuđujem pripisati Stvoritelju. Tijekom stoljeća mnogi su sjedili na Petrovoj stolici. Moć i blago stečeni u cijelom tom razdoblju neopisivi su. Usuđujem se reći da smo najbogatija država na svijetu. Kako je to moguće, ako nam je obaveza biti blizu vjernika? Naša dužnost pomaganja bližnjima pretvorila se u selekciju i strategiju. Cijelom se tom ostavštinom upravlja kao da je jedna golema tvrtka, a govorimo o Isusovoj ostavštini Petru, ribaru, o naslijeđu koje je proputovalo čitavu jednu povijest da bi došlo do mene.
/Valja nam dobro razmisliti o cijelom nizu temeljnih pitanja ali, prije svega, potrebno je odrediti put. Jedini moguć je onaj Našega Gospodina Isusa Krista. Koja nam to pitanja Otac može razjasniti? Sva. Jednostavno slijedeći njegov nauk i preporuke, jer on je na sva pitanja odavno dao odgovor, i na njih svakog dana sveudilj odgovara. Usuđujem se reći da su sva pitanja već dobila svoj odgovor, čak i nova pitanja. Ali u ovim teškim modernim vremenima imamo formulu koja nas uvijek vodi na put dobra i ljubavi, na Božji put. Moramo se zapitati: što bi Isus učinio? To tako jednostavno pitanje odgovor je na sva naša pitanja. Što bi Isus učinio?
Kontrola rađanja? Život je radost, i dijete je, kad je željeno. Zašto u teret pretvoriti ono što je Božji dar?
Homoseksualni odnosi? Ne osuđuj.
Svećenički celibat? Gdje se o njemu govori u Evanđelju?
Žene svećenici? Svi smo isti u Božjim očima.
Dužnost je Crkve posvetiti se svojim vjernicima i podijeliti s njima riječ Gospodnju, pomagati najpotrebitijima, ne mareći za rasu ili uvjerenja. Približiti se drugim vjerama i ne suditi o njihovim vrijednostima i vjerovanjima, već pobratimiti se i podijeliti s njima mudrost i ljubav. Neće biti nebeski san da se kršćanin može svome Bogu moliti u džamiji, a musliman svome u crkvi. Bez ograničenja i provokacija. Jer Nebesa mogu i moraju početi na Zemlji.
»Kakav bi danas svijet bio da ovaj papa nije umro?«, zapita se Sarah nakon čitanja, duboko dirnuta i oduševljena. Nema sumnje, preobrazio bi Crkvu. Najzad pronađe i papir napisan na njezinu materinjem jeziku. Sarah prepozna treću fatimsku tajnu koju je navijestila sestra Lucía.
Pišem u činu poslušnosti tebi, Bože moj, koji si mi to naložio preko njegove Presvijetle Ekscelencije gospodina biskupa Lereire i Vaše Presvete Majke.
Nakon dva dijela koja sam već izložila, ugledali smo, našoj Gospi slijeva i malo gore, anđela s plamenim mačem u ljevici: svjetlucao je i otpuštao plamenove te se činilo da će zapaliti svijet; ali zamirali su pri dodiru sa svjetlom koje je izlazilo iz desne ruke naše Gospe koja mu je išla ususret. Anđeo je, pokazujući desnom rukom prema zemlji, gromkim glasom progovorio: »Pokora, pokora, pokora!«. I spazili smo beskrajnu svjetlost koja je Bog i, kao u zrcalu, ugledali smo biskupa odjevena u bijelo. Imali smo predosjećaj da je to Sveti Otac. Mnogi drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice penjali su se na strmu goru, na čijem je vrhu bio veliki križ od grubih trupaca, kao da su od hrasta plutnjaka; Sveti Otac, prije nego je došao tamo, prošao je nekim velikim gradom u ruševinama, a bio je drhtav, neodlučna koraka, i slomljen od boli i patnje, molio je za duše mrtvih na koje je putem, nailazio; kad je došao na vrh gore, klečeći podno velikog križa, ubijen je od grupe vojnika i nekih biskupa i svećenika koji su u njega ispalili više hitaca iz vatrenog oružja i strijela, a pomrli su i ostali biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, i druge svjetovne osobe, gospoda i gospođe raznih klasa i položaja. Iznad ruku križa bila su dva anđela, svaki sa staklenim vrčem u ruci, a u njega su skupljali krv mučenika i njome natapali duše koje su se približavale Bogu.
»Ubijen od grupe vojnika i nekih biskupa i svećenika koji su u njega ispalili više hitaca iz vatrenog oružja i strijela...«, ponovi Sarah u sebi.
– Koje još tajne Crkva skriva, možda zamijenjene lažima iznesenima kao apsolutne istine? – promrmlja.
– Jesi li dobro?
Rafaelovo pitanje trgne je iz razmišljanja. Upravo se istuširao i odjenuo u kupaonici.
– Da, odlično. Ideš nekamo?
– Odlazim. Moja je misija završena.
Sarah taj odgovor zapljusne poput vrča ledene vode.
– Odlaziš?
– Žao mi je zbog svega u što sam te uvukao. Znaj da sam sve činio za tvoje dobro.
– Odlaziš... kamo? – upita Sarah, loše prikrivajući iznenađenje i razočaranost.
– Spasiti još duša u nevolji – reče šaljivo.
Sarah ustane s kreveta i priđe mu.
– A mi?
– Mi? – Rafael je zbunjen tim pitanjem. Sarahino lice sve mu je bliže. Osjeti njezin ugodan miris. – Mi... što mi?
– Kad ćemo se opet vidjeti? – pita Sarah gledajući ga u oči. – Zašto ne ostaneš još nekoliko dana?
Rafael je vidno uznemiren, što se baš i ne uklapa u njegovu uobičajenu samouvjerenost.
– Već sam ti rekao da se sve ovo nikad nije dogodilo, Sarah. Razumiješ?
Ona mu se još malo približi, bez imalo straha, bez ikakva srama, da iskoristi oružje koje joj je na raspolaganju.
– Nećeš ostati sa mnom? – prošapta. – Mogao bi se malo odmoriti, ja ću biti uz tebe.
Usne im se gotovo dodirnu, ali on uzmakne u posljednjem trenutku.
– Ne. Ne mogu. Sad stvarno moram ići. Moram ponijeti papire i vratiti ih u Vatikan. Tamo će odlučiti što će učiniti s njima.
Sarah se učini da on želi otići što je moguće prije, kao da bježi od samog vraga, a ne od nje.
– Ako je zbog mog oca...
– Ne – reče Rafael. – Nema veze s tvojim ocem.
– Onda?
Rafael uzme papire i uputi se prema vratima sobe.
– To je stvar izbora u životu.
Otvori vrata da iziđe.
– Čekaj – reče Sarah. – Barem mi reci tvoje pravo ime.
Pogleda je posljednji put.
– Ali, Sarah... Što sam ti rekao kad smo se upoznali? Ime mi je Rafael.
To su bile posljednje riječi koje su razmijenili.

Poglavlje

64

Smrt svećenika

19. veljače 2006.

Još je malo vremena ostalo. Biskup Marcinkus znao je, ispružen na samrtnoj postelji, da njegovi pravi problemi počinju sad, kad mora položiti račune Bogu kojeg se toliko bojao i kojeg je iznevjerio toliko puta. »Božji bankar« stajao je pred Svemogućim pokazujući mu knjige prihoda i rashoda, dugovanja i potraživanja, i objašnjavao mu zašto su počinjene sve one prevare, uvjeravao ga u potrebu izmjena ulaganja i pranja novca organiziranog kriminala. U vrućici i strahu od smrti, Marcinkus je Boga vidio kao predsjednika upravnog savjeta, šefa koji nije u stanju priznati da je sve ono što je njegov sluga činio tijekom 84 godine svoga života bilo za dobro tvrtke.
Mnogi su mislili da je nekadašnji čikaški nadbiskup živio odvojen od svijeta u nekoj udaljenoj župi u Illinoisu, ali Paul Marcinkus nikad se nije namjeravao odreći moći te je, iako se uistinu povukao iz prvog plana, još uvijek ostao u službi Katoličke crkve, u dijecezi Phoenix, u Arizoni.
Ali Sun City bio je jako daleko od centra svijeta, jako daleko od Rima i jako daleko od Boga. Od progona talijanskih sudaca – koji su ga optužili za pronevjeru u Banci Ambrosiano – tjeskoba mu nije dala disati i oslabila mu srce. Bojao se da njegovi stari prijatelji vjeruju da je priznao policiji i sudu, jer osveta je mogla biti iznimno bolna.
Pogleda izgubljenog na bijelom stropu, Marcinkus je sebe vidio kao jednog od četiri jahača Apokalipse. Calvija, Sindonu, Gellija i njega Bog je bio poslao da urede svijet.
Sjetio se užasne sudbine Roberta Calvija. Uspio se dugo održati na površini, teškom mukom, nakon propasti Holdinga Banke Ambrosiano, ne prezajući od mita i ucjena.
– Kako se zvala ona žena...? – reče glasno Marcinkus.
Zvala se Graziella Corrocher i ona je prijavila Calvija prije nego što je skočila kroz prozor svog ureda i tresnula na pločnik.
Kad su ga milanski suci zatvorili u pokrajini Lodi, rekao je i više nego što je smio: »Banka Ambrosiano nije moja. Ja samo služim drugima. Ne mogu više ništa reći.« Prijatelji mu nisu oprostili što se izbrbljao i ako je Calviju pošlo za rukom uvjetno ostati na slobodi, to je bilo samo zato što je izdao obitelj i prijatelje.
Progonjen i očajan, Calvi je pobjegao iz Italije i skrivao se po raznim mjestima sve dok ga nisu pronašli. Na njegovu žalost, mafija ga se dočepala prije policije. Vjerojatno su to bili Gellijevi ljudi ili ljudi Michelea Sindone. Dana 18. lipnja 1982. stavili su mu cigle i petnaest tisuća dolara u džepove: za pružene usluge. Potom su mu zavezali omču oko vrata i bacili ga s mosta Blackfriars u Londonu. Policija je rekla da je siroti Roberto izvršio samoubojstvo. »Idioti...! Ništa vi ne razumijete!«, pomislio je Marcinkus.
– Siroti Roberto.
Za razliku od njega, Michele Sindona dobio je što je zaslužio. Starac se hvalio svojim poslovima, a nije bio u stanju svoju banku održati likvidnom. Franklin National Bank je propala, a njegov projekt Privatne banke pojela mu je obitelj Genovese. Govorio je da je studirao pravo, ali njegovi počeci vezani su uz prodaju voća. To mu je i priskrbilo nadimak »Limonero«, prodavač limuna. U to je doba tražio pomoć od Sicilijanaca i zahvaljujući njima je uspio. Tamo se hvalio da kontrolira milansku burzu, budala. U Sjedinjenim Državama udružio se s obiteljima Inzerillo i Gambino, koji su bili još gori od Genovesea. Zahvaljujući svima njima uspio se obogatiti i sklopiti poslove sa Svetom Stolicom, odnosno s Marcinkusom i Calvijem. »Samo se budala može prozvati Gospodarom Univerzuma«, komentirao je Marcinkus jednom prilikom. Kad su njegove financije, kao i vatikanske, propale sredinom sedamdesetih, Sindona se utekao Calviju, ali ovaj nije mogao mnogo učiniti. Sindona je optužen u Sjedinjenim Državama i Italiji, gdje je popis optužbi protiv njega bio beskonačan. Pritisnuo je Calvija da spasi njegovo carstvo novcem iz Banke Ambrosiano, ali katolička banka i njezin holding već su bili na nišanu pravne vlasti. Marcinkus i Calvi izjavili su da ne poznaju Sicilijanca i prepustili su ga njegovoj sudbini. U očajničkom pokušaju da umakne zatvoru, Sindona je naručio ubojstvo jednog milanskog suca koji je vodio proces o njegovim zločinima, ali ta je posljednja glupost samo dodala još jedan zločin već ionako predugom popisu. Uhićen je u Sjedinjenim Državama i talijanska je vlada zatražila njegovo izručenje. Sindona je na svom putu ostavio malo prijatelja i puno dugova, i sve ih je platio 23. ožujka 1986.
– Jesi li za kavu s cijankalijem, Michele? – reče Marcinkus u samoći svoje spavaće sobe, razvukavši usne u svoj posljednji osmijeh.
Zatvor nije dobro utočište za one koji imaju neriješenih dugova. Tako je Michele Sindona skončao svoj život s okusom cijankalija u grlu.
Što se tiče šefa P2, Marcinkus ga je samo žalio. Licio Gelli imao je više mašte nego pameti, a zavjere je volio koliko i novac. »Samo kakvom bijednom nesretniku može pasti na pamet napraviti popis s imenima i zanimanjima svojih podanika«, pomisli Marcinkus. Godine 1981. otkriven je popis masona. Stari nadbiskup iz Chicaga nasmiješi se pri pomisli na Silvija Berlusconija kao premijera Italije i na gnjevnog Viktora Emanuela II. Savojskog. Kad se kula od karata srušila, Gellija su izbacili iz masonske lože, a talijanski ga suci optužili za prisvajanje i širenje državnih tajni, za širenje objeda protiv sudaca koji su vodili njegov slučaj i za zavjeru i lažni bankrot. Posljednje godine života proveo je između optuženičkih klupa i zatvora. Starac je služio doživotnu u svojoj vili u Arezzu, i čekao smrt... Starom vragu otkrili su stotine zlatnih poluga skrivenih u loncima za cvijeće. Koliko mjeseci života mu je još ostalo?
– Vrijeme svima istječe, stari moj Gelli – prošapta Marcinkus.
Sati su istekli one nedjelje 19. veljače 2006. Više nije bilo vremena za objavljivanje tajni ni za davanje objašnjenja.
Sve je bilo gotovo.

Poglavlje

65

Nakon onog zlokobnog dana u Londonu kad je primila omotnicu pokojnog Valdemara Firenzija, mnogo je puta pomislila kako više nikad neće imati normalan život. Ali nije bilo tako, što dokazuje i činjenica da je danas na Trgu sv. Petra, gdje prisustvuje nedjeljnoj misi koju vodi papa Benedikt XVI. S njom su njezini roditelji, Raúl i Elizabeth. Prošlo je tri mjeseca otkako se riješila J. C. i njegovih agenata. Kapetan se potpuno oporavio od ozljede koju je zadobio u New Yorku.
Da bi se danas našla ovdje u ovo vedro nedjeljno jutro, morala je prijeći dug put. Sarah se načas u mislima odvoji od ceremonije i prisjeti niza događaja koji su je tog jutra doveli tamo. Još je ostalo neodgovorenih pitanja: zašto je Valdemar Firenzi tražio papire? Je li ih dugo tražio ili je to bio trenutak nadahnuća koji ga je potaknuo na potragu? Nažalost, kasniji pronalazak njegova tijela u vodama Tibera, u Rimu, potvrdio je najgore strahove i sva ta pitanja ostavio bez odgovora.
Drugi dijelovi priče Sarah su mnogo jasniji. U noći kad je ubijen nesretni Ivan Pavao L, krvnikovi ortaci skrili su papire koje je imao u ruci i predali ih čovjeku kojeg ona poznaje kao J. C. Iako su mu naredili da dotične papire iznese iz Vatikana i uništi ih, J. C. ih nije poslušao. Nakon konklave koja je izabrala Ivana Pavla II. pošlo mu je za rukom unijeti dokumente u Tajne vatikanske arhive. Kardinal Firenzi je najprije pronašao papine bilješke i treću tajnu, i znajući njihovu neprocjenjivu važnost, povjerio ih je svom prijatelju Mariusu Ferrisu, koji se pobrinuo da ih spremi na sigurno mjesto.
Upute su bile jasne. Sačuvati i sakriti. Ferris mu je poslao ključ pretinca u koji je skrio papire, a Firenzi, koji je osjećao da mu je netko na tragu, htio je malo zakomplicirati stvar i dao je izraditi dva dvostruka portreta s vidljivim likom Benedikta XVI., a ispod njega, pod ultraljubičastim svjetlom, lik Mariusa Ferrisa. Poslao ih je dvojici ljudi kojima je vjerovao: Felipeu Aragónu u Madrid i Pablu Rincónu u Buenos Aires.
Za običnog čovjeka, to su bile slike pape i nekog nepoznatog starca, ali ta su dvojica poznavali Mariusa Ferrisa. Jedna je bilješka stajala uz sliku. Objašnjavala je kako otkriti skrivenu sliku »obasjavši je blagim svjetlom molitve« i sadržavala je broj kontakt osobe u New Yorku. Firenzi je znao da im više ništa ne mora reći. Kontaktirat će zajedničkog prijatelja u New Yorku, koji je imao ovlast da im oda tajnu o mjestu na kojem se nalaze papiri. Tri čovjeka su, dakle, znala tajnu. Firenzijev plan pokazao se uistinu učinkovitim jer kad su se ljudi iz P2 bacili u potragu za papirima, trebalo im je vremena da povežu sve tragove, što je bilo od vitalne važnosti.
Ipak, Firenzi je u nečemu pogriješio: povjerio je pronalazak papira svom dobrom prijatelju, Francescu Cossegi, ne znajući da je i on bio član organizacije. Istražujući po Tajnim vatikanskim arhivima, saznao je to one noći kad je pronašao popis i, u drugom stupcu prve stranice, ugledao prijateljevo ime.
Zabrinuo se što mu prijatelj nikad nije rekao da je pripadao loži P2, pa je započeo cijeli niz radnji da zaštiti dokumente, jer je znao da će otvaranjem slučaja smrti Ivana Pavla I. njihovo postojanje biti odlučujuće.
Potražio je ključ, stavio ga u omotnicu zajedno s popisom i jednostavnim kodom, vjerojatno improviziranim u tom trenutku, i sve poslao Sarah, u nadi da će njezin otac sve shvatiti. Ono što nikako nije mogao predvidjeti bilo je da je ona bila na odmoru u Portugalu i da će tek kasnije otvoriti omotnicu. Kad je to učinila, Firenzi je već bio mrtav. Sarah se u Londonu izvukla za dlaku.
Sarah je dugo trebalo da shvati zašto je Firenzi tako žarko želio da papiri ostanu negdje dobro skriveni. Na kraju krajeva, učinio je isto što i J. C. Dokumenti su samo mijenjali mjesto i vlasnika. Ali Marius Ferris joj je objasnio kako se sve dogodilo, onog nesretnog dana u New Yorku, kad su umalo svi umrli.
– U početku vaš kum ništa nije namjeravao poduzimati. Samo ih smjestiti negdje na sigurno. Htio ih je zadržati kod sebe ili ih dati u ruke nekome kome vjeruje.
– Samo to?
– U početku, da. Kasnije će se učiniti što bude potrebno. Ne zaboravite da je Firenzi bio na jednoj od najviših funkcija u Crkvi i njegov je prioritet bio jasan: želio je istinu, da, ali jednako tako po svaku cijenu izbjeći da ugled Vatikana još više potone u očima javnosti. Njegova bi Svetost donijela najprikladniju moguću odluku. Vjerojatno bi se odlučili za uobičajenu vatikansku reakciju.
– Kakvu?
– Nikakvu. Njihova tipična reakcija sastoji se u ne reagiranju. Tišina je njihova politika. Ali sama činjenica da priznaju postojanje tih papira, da znaju da je netko u srcu Crkve učinio nešto što se kosi s doličnom čestitošću, bilo je dovoljno da se brat Firenzi pokrene. A moram priznati da je i meni to bilo dovoljno. Zato je, Sarah, učinio ono što se moralo učiniti, i ja sam mu na tome zahvalan.
Danas, tri mjeseca kasnije, sve se dobro završilo i jedino što Sarah još uvijek zabrinjava je što otad nije imala nikakvih vijesti o Rafaelu, ili Jacku Payneu, ili kako god da se zove. Nije znala kako do njega doći, a tako ga je žarko željela ponovo vidjeti. Pomislila je zatražiti pomoć od oca, ali je na kraju odustala od toga.
Nedjeljna misa je završila i obitelj Monteiro šeta Bazilikom svetog Petra, poput mnogih drugih vjernika i turista. Kasnije će ručati u nekom restoranu i posjetiti Rim.
Dok majka i kći promatraju veličanstvenu kupolu, Raúl pođe pozdraviti starog prijatelja kojeg je upravo ugledao u gomili. Razgovaraju nekoliko minuta. Sarah i majka i dalje uživaju u predivnoj arhitekturi tog mjesta.
– Djevojke, želio bih da upoznate mog dobrog i dragog prijatelja – reče Raúl kad im je prišao.
Sarah, usredotočena na čitanje brošure o bazilici, ne pogleda odmah.
– Ovo je otac Rafael Santini.
Brošura postane nevažna onog trenutka kad začuje Rafaelovo ime. Sarah pogleda od glave do pete čovjeka odjevena u crnu halju.
– Pravo je zadovoljstvo upoznati vas.
Sarah jedva uspijeva prikriti iznenađenje. Rafael je svećenik!
– Otac Rafael brine se o jednoj župi na sjeveru Rima, zar ne? – objasni Raúl.
– Tako je. Nije daleko odavde.
»Pokušala sam zavesti svećenika.« Ne može se otresti te misli. Kako je moguće da je čovjek poput njega svećenik koji se zavjetovao Kristu? Sad bolje razumije njegovo odbijanje u hotelskoj sobi u New Yorku. Odabrao je drugi put, on je Božji čovjek i, osim toga, njegov je zadatak štititi interese Crkve. Ništa nije kako se na prvi pogled čini.
– Hoćeš li ručati s nama? – pozove ga Raúl.
– Volio bih, ali ne mogu. Došao sam s djecom iz župe u posjet Vatikanu. Možda neki drugi put.
– Nadam se – odgovori Sarahin otac.
– Papiri su na sigurnom – obrati se Rafael Sarah. – Skriveni gdje su oduvijek bili, ali Sveti Otac je upoznat s time.
Nitko nikad nije priznao postojanje Svete alijanse, organizacije koja, čini se, pripada Tajnim vatikanskim službama. O toj se instituciji raspredaju razne priče, legende i bajke čiju je vjerodostojnost teško provjeriti. Neki smatraju da Svetu alijansu čine svećenici, beskrupulozni špijuni, spremni dati svoj život za Rim i papu.
Tajne vatikanske službe nemaju službeno sjedište, imena njihovih agenata nisu ni na kakvom popisu niti ih je moguće na bilo koji način identificirati. Ipak, CIA ili Mossad, CNI ili MI6 uvjereni su ne samo u njihovo postojanje nego smatraju i da tvore jednu od najjačih i najučinkovitijih mreža špijunaže i kontrašpijunaže na svijetu. Naravno, vatikanskim agentima postaju samo oni najsposobniji i vjerojatno se uvježbavaju u organizacijama i institucijama daleko od Vatikana.
Rafael Santini od mladih je dana uvježbavan za jedan cilj: infiltrirati se u P2 i u CIA-u i odati se samo u krajnjoj nuždi. Tijekom gotovo dva desetljeća bio je spavač u organizacijama i institucijama koje su morale biti pod paskom, sve dok nije dobio zapovijed od Svete Stolice i obavio svoj zadatak do kraja. Ne samo stotine, nego tisuće svećenika po cijelom svijetu mole na svojim misama, poučavaju u školama i pružaju utjehu bolesnima, ali čekaju zapovijed da djeluju prema strogim uputama iz Vatikana.
Sarah gleda Rafaela koji se udaljava sa svojim malim turistima.
– Ponekad pomislim koliko je svijet izgubio smrću onog pape – reče Sarah sjetno, dok šetaju okolicom Vatikana nakon oproštaja s Rafaelom.
– Ivana Pavla I.? – pita otac.
– Da. Čak mi se čini da nitko više ne bi smio zauzeti to mjesto nakon svega što se dogodilo.
Otac nasloni ruku na njezino rame.
– Potpuno te razumijem. Ali moraš razumjeti da život ide dalje za sve nas koji smo ostali ovdje. Jednog će dana Albino Luciani dobiti svoju pravdu.
– Daj Bože da bude tako.
– Smiri se – uključi se majka. – Bog se ne odmara.
Sarah bi u to željela vjerovati. Tajna će ostati skrivena, ovaj put u rukama dobrih, na istome mjestu na kojem je počinjen zločin, kao da nam Bog namiguje: gdje je carevalo zlo, sad kraljuje dobro.
– Čini mi se da Firenzijev plan nije bio dobar.
– Učinio je što je mogao – odvrati otac. – Da ti nisi bila na odmoru ili da je on smislio drugi način da mi se javi, sve je moglo proći mnogo bolje.
– Ipak, još uvijek imaju Mariusa Ferrisa.
– To što imaju Mariusa Ferrisa ne znači da su iz njega uspjeli iščupati informaciju o tome gdje se nalaze papiri.
– Misliš da je dopustio da ga ubiju i da ništa nije rekao?
– Odgovorit ću ti drugim pitanjem. Misliš li da bi Rafael priznao?
– Naravno da ne bi. Kakve veze ima jedno s drugim?
– Ima. Ako je tvoj kum poslao papire Mariusu Ferrisu, to je zato što je imao potpuno povjerenje u njega.
Rafael. Od tog se imena još uvijek strese, pogotovo sad kad zna više nego prije. Njezin spasitelj, čovjek sposoban učiniti ono što je on učinio u Londonu, je svećenik. Zar ne nalikuje više vragu nego zaštitniku svetosti?
– Ipak, nije mi uvjerljiv – reče, vraćajući se Firenzijevu planu, spremna zaboraviti fascinantnog čovjeka koji ju je spasio. – Čemu su služili dvostruki portreti? To mi nikako nije jasno.
– Da svećenici prepoznaju Mariusa Ferrisa. Znali su da samo njemu mogu vjerovati. Nažalost, otac Pablo nije bio dovoljno oprezan da svoju sličicu skrije na sigurno.
– A kako si znao da se radi o dvostrukom portretu?
Otac se nasmiješi.
– Za nekoga tko je duboko u svemu ovome, pismo je bilo vrlo jasno: valjalo je portret obasjati blagim svjetlom.
– Mudro. A zašto J. C. nije riskirao? Mogao je doći do istih zaključaka.
– Zbog straha.
– Straha?
– Da, straha, ti su ljudi naviknuti da djeluju kad znaju da su sve karte u njihovim rukama. Ako postoji i najmanja mogućnost da izgube, radije će se pritajiti, ostati u sjeni i čekati bolju priliku.
– Želiš reći da će se pokušati ponovo domoći papira?
– Ne vjerujem. J. C. neće vječno živjeti. A ovaj dogovor njemu savršeno odgovara.
– Misliš da će pokušati još nešto protiv nas?
– Ni to ne vjerujem. Čačkati po tome samo bi mu naštetilo. Možemo mirno spavati.
Oko šest sati popodne Sarahini roditelji odlučili su se vratiti u hotel da se malo odmore prije večere. Šetnja je bila predivna. Šteta što Sarah nije uspjela iz glave izbaciti susret s Rafaelom. Na kraju krajeva, nikad joj nije skrivao svoje pravo ime. Sarah nastavi šetati ulicama i uličicama Rima, sve do malo poslije šest sati.
Polako se vrati u Gran Hotel Paladino, u ulici Via Cavour, blizu Coloseuma. Jedva čeka da se istušira i večera. Osjeti umor nakon dugoga dana koji je počeo rano ujutro, dok je još imala starog Rafaela u glavi. Sad se vraća s drugom slikom, kakvu nije mogla ni zamisliti.
S tim mislima uđe u predvorje hotela, nesvjesna crnog lika koji je prati već nekoliko sati.
– Gospođice Sarah Monteiro – zazove je recepcionar.
Sarah je toliko uronjena u svoje misli da ga uopće ne čuje. Morat će je pozvati još jednom.
– Da? – najzad odgovori.
– Imam poruku za vas – reče čovjek i preda joj malu omotnicu.
– Čiju?
– Ne bih vam znao reći; nije bilo tijekom moje smjene, a nemam nikakvu bilješku o pošiljatelju. Ispričavam se.
– U redu. Ne brinite se. Hvala vam.
Sarah se uputi prema dizalu i otvori omotnicu koja nije ni bila zalijepljena. Iz nje izvuče neki sitan predmet. Crn je i izgleda kao dugme. Uđe u dizalo znatiželjna, izvuče ceduljicu koja je bila s predmetom i čita je dok se penje na sedmi kat. Trenutak kasnije podigne pogled, zaprepaštena i uznemirena. Ne, to nije istina. Ne opet.
Na ceduljici je kratak tekst.
»TO NIJE DUGME, TO JE SLUŠALICA.
STAVITE JE U UHO.«
Sarah je na trenutak neodlučna, ali zna da ne može umaknuti svojoj sudbini. Stavi aparatić u uho i pričeka. Tišina. Možda je sve samo neukusna šala. Ipak, ne može zamisliti svoje roditelje da se šale na takav način, to ne sliči na njih.
– Dobra večer, gospođice Sarah Monteiro – začuje glas u desnom uhu.
– Tko je to? – Iako odlučan, glas joj odaje uznemirenost.
– Bok, draga, niste me valjda tako brzo zaboravili? – Osjeti sarkazam u njegovim riječima. – Mogao bih se uvrijediti.
– Što želite? – Još odlučnijim tonom Sarah prikriva strah koji je osjetila čim je prepoznala glas.
– Želim vratiti ono što mi je oteto, a što mi po pravu pripada – Nema sumnje, to je ona ista ledena hladnoća starca kojeg je upoznala prije tri mjeseca u New Yorku, ubojica Ivana Pavla I.
– Ja s tim nemam ništa – odgovori Sarah jednako ledeno. – Obratite se Vatikanu.
Grlen smijeh koji joj propara uho strašno je iživcira. Teturajući, Sarah se uputi u svoju sobu, još sa slušalicom u uhu.
– To ću i učiniti, ali želim da vi budete moj teklić. Budući da ste vi odgovorni za njihovu posljednju adresu, čini mi se poštenim da ih vi za mene i uzmete.
Sad se Sarah nasmije.
– Mislite?
– Apsolutno.
Sarah uđe u sobu s nekim čudnim osjećajem da starac ne govori iskreno.
– Recite već jednom što hoćete. Imam ja i drugog posla.
– Vidite li paket koji se nalazi na vašem krevetu?
Kad ga ugleda, Sarah se prestravi. Sve što je prošla prije tri mjeseca sada se vratilo da je ponovo muči.
– Da – odgovori muklo.
– Otvorite ga.
Sarah posluša. Pred sobom ugleda nešto što joj izgleda kao svežanj papira.
– Što je to?
– Pažljivo pročitajte te dokumente. Kasnije ćemo razgovarati.
– A to će uvjeriti Vatikan da vam mora dati papire?
– Nemojte u to ni najmanje sumnjati. Svi imamo slabe točke. Čekajte moje upute.
Slušalica se isključi. Izvuče je i baci na krevet. Sjedne na rub, još uvijek sa svežnjem u ruci, i pročita naljepnicu na njemu. Napisano velikim slovima, stajalo je jedno ime.
MEHMET ALI AĞCA

Kad sam kontaktirao autora o načinu razrade njegove knjige, prva stvar koju sam od njega zatražio bilo je da pomiješa fikciju i stvarnost. Zašto? Odgovor je jednostavan: jer iz vlastitog iskustva znam da se u stvarnom životu upravo to događa. Mnoge povijesne istine koje smatramo autentičnima tek su puka fikcija. Okolnosti smrti Ivana Pavla I. takav su primjer, a vjerujte mi, to nije jedini slučaj.
Moram priznati da me rezultat ugodno iznenadio. Fikcija je u odgovarajućoj mjeri pomiješana sa stvarnošću. Uz takvo umijeće, nije mi namjera miješati se čitateljima u posao dok sami, na svoj način, razdvajaju istinu od laži. Samo bih želio da razmisle da sve što se kaže uz iskren osmijeh ili uz dubok pogled ne mora biti istina.
Autor mi je na ovim stranicama odao počast likom koji, kako se čini, predstavlja mene. Zahvaljujem mu na lukavosti kojom je razradio zaplet priče, koristeći me za moj i za svoj vlastiti cilj.
Nakon svih teorija zavjere nastalih u posljednjih dvadeset i osam godina oko smrti Ivana Pavla I, moram istaknuti koliko sam se zabavio iz sjene, promatrajući sve one silne stručnjake koji o toj temi raspravljaju kao jedini pravi poznavatelji istine.
Krivnju ne treba svaljivati na institucije, već na osobe koje je čine ili rade za nju.
Bio sam član lože P2 i, kao čovjek, nisam niti mislim da jesam imun na pogrešku ili grijeh.
Ipak, nemojte se zavaravati, samo će mi Bog suditi.
J.C.




Likovi

CARMINE MINO PECORELLI – Rodio se u Sessamu, u regiji Molise, pokrajina Isernia, 14. rujna 1928. Bio je osnivač tjednika Osservatore Politico, stručnjak za političke i financijske skandale. Postao je utjecajan, ne samo zbog poznavanja prljavih tajni talijanskih političara nego i zbog opreznog karaktera. Bio je član lože P2 Licija Gellija. Nakon ubojstva Alda Mora počeo je objavljivati dotad neotkrivene dokumente, među kojima su bila i tri pisma koja je bivši premijer napisao svojoj obitelji. Člancima koje je pisao u svom tjedniku stao je mnogima na žulj: članovima Vlade, zastupnicima u parlamentu, ministrima, kao i samom Liciju Gelliju, jer je Pecorelli napravio popis članova P2 i poslao ga Vatikanu. Namjeravao ga je i objaviti. Ubijen je 20. ožujka 1979., što je Gelli znao i odobrio. Zeleno svjetlo dao je i poznati talijanski političar.
ALDO MORO – Talijanski političar, rođen 23. rujna 1916. u mjestu Maglie, u pokrajini Lecce. Bio je premijer Italije u pet mandata i jedan od dvojice najistaknutijih vođa Kršćanske demokracije. Otele su ga 16. ožujka 1978., u samom srcu Rima, Crvene brigade i držale ga u zatočeništvu sve do njegove smrti, 9. svibnja iste godine. Oglušivši se o molbe za pomoć u pismima koja je Aldo Moro pisao svojoj obitelji i stranci, Vlada se odlučila za nepopustljivost, odbivši pregovarati s teroristima. Moro je zatražio pomoć i od svog prijatelja pape Pavla VI. Sve je bilo uzalud. Prema službenoj verziji, zahvaljujući stavu o nepregovaranju vlade Giulia Andreottija, Crvene brigade ustrijelile su Alda Mora i ostavile ga u prtljažniku automobila. Ali to je službena verzija...
LICIO GELLI – »Veliki Meštar« masonske lože P2. Rodio se 21. travnja 1919. u mjestu Pistoia. Bio je uključen u gotovo sve velike skandale u Italiji u posljednjih trideset i pet godina. Borio se na strani generala Franca, u korpusu koji je Mussolini poslao u Španjolsku, tijekom Drugog svjetskog rata bio je doušnik Gestapo’a, a čak je i tijesno surađivao s Hermannom Goeringom. Nakon završetka rata pridružio se CIA-i i, zajedno s NATO-om, osigurao pomoć Operaciji Gladio koja se sastojala u stvaranju svojevrsne tajne vojske za brze intervencije, sa sjedištem u Italiji i u drugim europskim zemljama, uključujući i Portugal, čiji je jedini cilj bio eliminacija komunističkih prijetnji. Bio je odgovoran za nebrojena teroristička djela. Ubojstvo Ivana Pavla I. samo je jedno od mnogih koje je naručio. Poznata je njegova umiješanost u ubojstvo Alda Mora, Carminea Pecorellija, Roberta Calvija i portugalskog premijera Francisca Sa Carniera... Njegovo nezakonito poslovanje s nadbiskupom Marcinkusom, Robertom Calvijem i Micheleom Sindonom dovelo je do manjka od 1,4 milijarde dolara u banci Istituto per le opere di Religione (IOR). Danas živi u kućnom pritvoru u svojoj vili u Toskani.
PAUL MARCINKUS – Američki nadbiskup. Rodio se 15. siječnja 1922. u okolici Chicaga. Bio je direktor banke Istituti per le Opere di Religione, poznatije kao Vatikanska banka, od 1971. do 1990. Prvo je ime bezbrojnih financijskih skandala, zajedno s Liciom Gellijem iz lože P2, Robertom Calvijem iz Banke Ambrosiano, čiji je glavni dioničar bila Vatikanska banka, i Micheleom Sindonom, talijanskim bankarom i mafijašem, kojeg je papa Pavao VI. imenovao papinim financijskim savjetnikom. Svi zajedno prali su nezakonito stečeni novac i zatajili dobit banke koju je vodio Marcinkus, a koja je navodno bila namijenjena za karitativna djela. Njegovo ime povezano je s mnogim malo poznatim događajima, poput nestanka petnaestogodišnje djevojke Emanuele Orlandi 1983., koju su namjeravali razmijeniti za Mehmeta Ali Agcu. Marcinkus je uvijek uživao povjerenje pape Pavla VI. Kasnije, Ivanu Pavlu II. nije preostalo drugo nego da ga zadrži na funkciji, čime mu je dopustio da postane treći najutjecajniji čovjek Vatikana. Znamo da ga se Ivan Pavao I. namjeravao riješiti. Jedan je od glavnih osumnjičenih za smrt Albina Lucianija. Godine 1990. vratio se u Chicago, nakon što je otišao s direktorskog mjesta banke Istituto per le Opere di Religione, a kasnije se povukao u jednu župu u Arizoni. Pronađen je mrtav u svojoj kući 20. veljače 2006.
ROBERTO CALVI – Milanski bankar, rođen 13. travnja 1920. Tisak ga je prozvao »Božjim bankarom« zbog njegovih veza s Vatikanom i s nadbiskupom Paulom Marcinkusom. Bio je predsjednik Banke Ambrosiano, a Gelli i Marcinkus iskorištavali su ga i prijetili mu sve dok ga nisu potpuno iscijedili, što je rezultiralo utajom novca golemih razmjera. Od smrti Ivana Pavla I. nije imao velike koristi. Čak se i usprotivio njegovu ubojstvu. Pobjegao je u London s lažnom putovnicom, a nakon nekoliko dana, 17. lipnja 1982., našli su ga obješena ispod mosta Blackfriars. Britanska policija slučaj je smatrala samoubojstvom, iako su indicije upućivale na ubojstvo. Imao je pune džepove kamenja i 15.000 dolara. Slučaj je nedavno ponovo otvoren u Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali više je nego vjerojatno da pravi krivac nikad neće biti uhvaćen.
JEAN-MARIE VILLOT – Francuski kardinal. Rodio se 11. listopada 1905. Postao je državni tajnik Vatikana tijekom pontifikata Pavla VI., 1969. i ostao na toj dužnosti sve do papine smrti, ali i tijekom kratkog mandata Ivana Pavla I. Njegova je smjena bila predviđena za 29. rujna 1978. Papina smrt omogućila mu je da ostane na funkciji tijekom prvih nekoliko mjeseci pontifikata Ivana Pavla II., sve dok nije umro 29. rujna 1979. Bio je član lože P2 Licia Gellija, a neki ga smatraju jednim od osumnjičenih za ubojstvo Albina Lucianija.
LUCÍA DE JESÚS DOS SANTOS – Rodila se 22. ožujka 1907. u Aljustrelu. Bila je jedna od vidjelica iz Fatime, ona koja je objavila tri tajne koje je Gospa poručila svijetu, a čiji pravi sadržaj Crkva skriva svim silama i umjesto toga svijetu podastire lažni. Srela se s Albinom Lucianijem 11. srpnja 1977. u samostanu Svete Tereze u Coimbri i tom su prilikom razgovarali više od dva sata. Tijekom razgovora pala je u trans i upozorila budućeg papu što mu se sprema. Preminula je 13. veljače 2005.
MARIO MORETTI – Osnivač Drugih Crvenih brigada. Oteo je Alda Mora i bio jedini koji je s njim komunicirao u zatočeništvu. Bio je, također, i jedini koji je pucao u političara. Okolnosti tog slučaja nikad nisu rasvijetljene. Ipak, zna se da je P2 imao vrlo aktivnu ulogu u tom slučaju, kao i jedna organizacija s drugog kontinenta. Bio je osuđen na šest doživotnih kazni i, na sveopće iznenađenje, pušten na slobodu 1994.
J. C. – Rođen... u... počinio je i poticao nebrojena jeziva djela. Ušao je u P2 godine... Danas više nije aktivan u politici i financijama, ali i dalje ima golem utjecaj na svijet podzemlja. Živi u... Ubio je Ivana Pavla I. u noći 29. rujna 1978.
* * *

Ostali likovi koji se spominju u ovoj knjizi pripadaju neiscrpnom svijetu mašte.
BILJEŠKA 1: Pretpostavke će biti zamijenjene provjerenim podacima u nekom sljedećem izdanju.
BILJEŠKA 2: Loža P2 i danas postoji i tajnija je nego ikad prije.


Napomene

[1] IOR – Istituto per le Opere di Religione, poznatiji kao Vatikanska banka (prim. prev.)
[2] José Saramago, Sjećanja na samostan, VBZ, 2000. (prim.prev.)
[3] Il Banco di Santo Spirito prva je državna banka u Europi. Osnovao ju je papa Pavao V. (Camillo Borghese) 13. prosinca 1605. u Rimu. Od svog osnutka do 1923. osiguravala je sredstva za gradnju crkvi i bolnica u Rimu, ali i za neke projekte od javnog značaja, poput obnove Trajanovog akvedukta, započetog 1608. Ta je banka 1992. pripojena banci Banca di Roma, a pripajanjem još nekih banaka 2002. nastala je Capitalia. (prim.prev.)