Luis Miguel Rocha - Posljednji papa

First topic message reminder :



Godina je 1978. Dana 29. rujna svijet je zatekla vijest o iznenadnoj smrti pape Ivana Pavla I., čovjeka koji je za vrhovnog katoličkog poglavara izabran samo trideset i tri dana ranije. Službena vatikanska reakcija u korijenu je sasjekla svaku sumnju o uzroku tog neočekivanog događaja: Papa, čovjek krhka zdravlja, doživio je srčani udar.

Godina je 2006. Novinarka Sarah Monteiro vraća se s godišnjeg odmora u svoj londonski apartman. Tamo je čeka omotnica s dva neobična dokumenta: popis imena i šifrirana poruka. Od tog je trenutka njezin život u opasnosti, usisan u vrtlog događaja u koji su uključeni beskrupulozni crkveni poglavari, korumpirani političari i plaćenici spremni svoju dušu prodati onome tko najviše plati. Za mnoge, došao je trenutak istine: što se doista dogodilo tijekom kratkog pontifikata Ivana Pavla I.? Kakvi su to planovi naglo prekinuti one zlokobne noći? I najzad, tko je mogao imati koristi od njegove smrti?

Poglavlje

29

Kako nam je poznato, Geoffrey Barnes figure na terenu pomiče iz svog ureda na trećem katu zgrade u središtu Londona. Ipak, zbog telefonskih razgovora s određenom kućom u Rimu, točnije u ulici Via Veneto, diže dupe iz naslonjača i hoda više nego što je to za njega uobičajeno. Zapravo, mora ući u jedan od automobila Agencije, tri vozila ga moraju čuvati da bi se našao s agentima koji su već na terenu, u opasnoj zoni.
– Izlazim – rekao mu je glas. – I želim da se to riješi prije nego što dođem. Osobno se pobrinite ili više nećete sjesti u tu fotelju. Mrdnite guzicom.
Vrlo je malo ljudi koji mu se mogu tako obraćati. Oni koji to mogu toliko su moćni da im Barnes ništa ne može. Može samo kimnuti glavom ili poslušno promrmljati »da, gospodine« te ispuniti što mu je naređeno.
– Imate odriješene ruke – bile su posljednje riječi njegova sugovornika prije nego što je spustio slušalicu. Dopušteno mu je činiti što god mu se prohtije, pomicati figure kako mu padne na pamet, samo da što prije postigne šah-mat.
I zato sad Geoffrey Barnes nosi pištolj u futroli, sjedi na stražnjem sjedištu skupocjenog automobila i promatra uličnu rasvjetu. Kako je moguće da se uljez uvukao u tako visoke redove?
»Ovo neće dobro završiti«, pomisli. Pokuša otjerati zle duhove. Učinit će sve što mora. Neće njega neka žena i dvostruki agent, koliko god on opasan bio, osramotiti pred nadređenima. Ovo neće dobro završiti, sigurno, po metu s imenom Sarah Monteiro, ali i po njezina spasitelja. »Proklet bio. Kako si mogao tako nešto učiniti?«, jadikuje u sebi. Uzme voki-toki i energično se zavali na stražnje sjedalo. Već su sasvim blizu odredišta i valja pametno razmjestiti figure, a ovaj put i sam je na šahovnici.
– Zaustavite automobile na pristojnoj udaljenosti. Ne smijemo se odati.
– Roger that – začuje se iz aparata.

Poglavlje

30

Jedan čovjek sjedi u crnom kombiju u širokoj Aveniji dviju Amerika, u New Yorku. Čim mu zazvoni mobilni telefon, odmah se javlja: možda je poziv od čovjeka koji ga i sad zove, a takvog sugovornika ne smiješ ostaviti da čeka. Ponovo je razgovor na talijanskom; zapravo, ne radi se baš o razgovoru jer tip u crnom ogrtaču odgovara samo ponekim uzvikom i kratkim potvrdama dok krajnje pažljivo sluša poruku, zapovijed, informaciju ili vijest.
Sposobnost sažetog izlaganja važna je osobina glasa koji u nekoliko trenutaka da potpunu obavijest, savršeno razumljivu, koja ne budi ni tračak dvojbe kod onoga koji sluša. A taj koji sad sluša smatra ga lavom, osobom rođenom da drugima zapovijeda. Iako bi ga rado upoznao, od same pomisli na njega strese se do kosti. Malo je stvari koje kod njega ostavljaju takav dojam.
Spusti telefon uronjen u svojevrsnu ekstazu, kao da je upravo razgovarao s Bogom. Ali odmah se uozbilji jer ne želi da ga kolege, u ovom slučaju vozač kombija, vide u takvom stanju.
– Ima li novosti? – Vozač osjeća golemo poštovanje prema Meštru s kojim nikad nije razgovarao. Poštovanje se pretvara u strah kad primijeti nevjerojatno divljenje koje njegov nadređeni, bezosjećajan čovjek koji sjedi pokraj njega, pokazuje prema tom tipu. – Ima li novosti? – ponovi.
– Stvari su se zakomplicirale u Londonu.
– Zar je tako teško ubiti tu nesretnicu? I to uz pomoć CIA-e.
– Imali smo uljeza.
– Tko? Među nama, u osiguranju?
Čovjek u crnom ogrtaču ne odgovori odmah. Zagleda se u fluidni promet grada koji nikad ne spava, pulsirajuća neonska svjetla sa svojim reklamama, pozivima na kupovinu, odnosno na trošenje novca. Sve se radi zbog novca. Za novac rade i ljudi koji motre ulaz u zgradu. Čak i otmica u Rimu je plaćena, kao i eliminacija oca Pabla u Buenos Airesu. Nema ništa na lijepe oči, a ideali nikome nisu napunili želudac.
– Jack – najzad odgovori.
– Jack? Jesi li siguran?
– Pobjegao je s njom. Nije se pojavio i ubio je Sevchenka.
– Vozača?
Onaj drugi potvrdno kimne.
– Kurvin sin, pas mu mater – opsuje čovjek za volanom.
– Jack. Tko bi to rekao. To znatno komplicira stvari.
– I više od toga. Toliko da Meštar dolazi ovamo.

Poglavlje

31

Željeli bismo razgovarati s profesorom Marguliesom – obrati se muškarac stražaru u kućici koji ustane i otvori dvorišna vrata Britanskog muzeja.
– Profesor Margulies je zauzet – Tko ga želi vidjeti?
– Mi smo iz policije i primili smo poziv...
– Ah, da. Ja sam vas zvao. Prođite, prođite. – Ponosan na samog sebe, otvori ulazna vrata muškarcu s kravatom i petorici koji su s njim. – Brzi ste. Nema ni deset minuta da sam zvao. Kako to da niste u odori?
– Nismo agenti u odori – odgovori najdeblji među njima, pokazavši značku brzim pokretom, ali ipak dovoljnim da zadovolji stražara koji žvače žvakaću. – Znamo da su ovdje bile dvije osobe koje tražimo, za koje sumnjamo da su zločinci.
– Zato sam vas i zvao – kaže stražar. – To jest, što se tiče muškarca, ne znam je li on zločinac; već sam ga više puta vidio ovdje. Ali za ženu sam siguran. Prepoznao sam je čim sam je vidio, bila je na dnevniku lokalne TV postaje. Portugalka koja je ubila onog tipa.
– Kad ste nas nazvali, rekli ste da su došli kod profesora Marguliesa, je li tako?
– Tako je. On je jedan od najvažnijih konzervatora našeg muzeja.
– Znate li zašto su ga tražili? – Uvijek pita onaj najdeblji.
– Nemam pojma.
– Dobro. Možete li nas odvesti do njegova ureda?
– Naravno. Pođite za mnom.
Sva šestorica krenu jedan za drugim, stražar naprijed, iz njega debeli, a ostali za njim. Dođu do mjesta na kojem se nalazi Joseph Margulies, uronjen u kriptografski rad. Osmijeh stražara, ponosnog na svoju moć, zrači zadovoljstvom. Dobro je postupio kad je pozvao policiju na broj koji se bio pojavio pri dnu televizijskog ekrana.
»Mertopolitan Police moli sve koji uoče osobu na fotografiji da nazovu na broj 0202...« Tražila se mlada novinarka koja je bila svjedok u pucnjavi. Djevojka je imala tako anđeoski izraz lica da nije mogao skinuti pogleda s nje. Nije mogao ni zamisliti da će je malo kasnije uistinu i vidjeti. Ostao je doslovno zatečen. Ipak nije prenaglio; u početku se pobojao za sigurnost profesora Marguliesa pa ih je odlučio nadzirati. Nešto kasnije su izišli. Kvragu. Propustio je priliku. Potom je otišao vidjeti kako je ravnatelj, da provjeri što su htjeli. Profesor je bio namršten, zadubljen u knjige, potpuno u svom svijetu.
– Sve u redu, profesore Margulies?
– Savršeno, Dobins.
– Trebate nešto?
– Ne. Možete se vratiti na svoje mjesto. Samo provjeravam neke stvari, za prijatelja – odgovori Margulies, ne skidajući pogled s knjiga i nekog papira. – Uskoro će se vratiti, pa ih pusti kad dođu.
Glazba za njegove uši. Sumnjivica će se vratiti. Dobio je svoju priliku. Dobit će svojih pet minuta slave. Već je vidio kako ga intervjuiraju sve televizijske kuće. Možda ga nadređeni nagrade promaknućem, možda dobije sve.
Tako je pozvao Metropolitan Police, a poziv su presreli oni koji traže Sarah.
Stražar, ponosan što je obavio građansku dužnost, zastane ispred vrata dvorane u kojoj se nalazi Joseph Margulies.
– Evo, ovdje je.
Sljedećeg trenutka debeli uperi pištolj s prigušivačem u stražara i ispali dva metka.
– Odnesite ga – naredi. Potom otvori vrata i uđe u dvoranu. – Profesore Margulies? Ja sam Geoffrey Barnes.

Poglavlje

32

Oko Britanskog muzeja sve je mirno; Rafael parkira na isto mjesto na kojem je parkirao i prošli put. Ponovo idu istim putom, Great Russel Streetom, i zaustavljaju se pred dvorišnim vratima. U čuvarevoj kućici nema nikoga. Pozvoni. Čekaju.
Sarah je uronjena u vlastite misli. Rafaelu nije teško pogoditi što je muči: još uvijek probavlja podatke iz njihova razgovora.
Konačno se pojavi čuvar, koji dotrči iz zgrade, neki ćelavi muškarac.
– Što se događa?
– Profesor Margulies nas očekuje – reče Rafael.
Čovjek ih promatra nekoliko trenutaka ledena izraza lica.
– Uđite, molim vas.
Sarah se ne sviđa ponašanje tog čovjeka, koji je upravo pobio teoriju da su svi ćelavci dobrodušni. Još je jedan mit pao u vodu, jedne noći u kojoj je sve što je smatrala sigurnim u životu jednostavno umrlo. A za sve je bio kriv taj Firenzi za kojeg se, sigurna je, ne može sjetiti otkud ga poznaje.
Rafael žurnim korakom grabi prema dvorani u kojoj Margulies vjerojatno još uvijek radi.
– Misliš da je profesor dešifrirao poruku? – upita Sarah tiho da ne remeti zagrobnu tišinu.
– Ne.
– Da ju je dešifrirao, već bi nas nazvao.
– Tako je komplicirana?
– Ne znam.
– Izgledalo je kao škrabotine načrčkane na brzinu, kao što mi novinari činimo na tiskovnim konferencijama. Tko god da ih je pisao, bio je u žurbi.
U tom trenutku otvore vrata dvorane u kojoj su ostavili Marguliesa ni ne sluteći kakvu će scenu zateći. Tri muškarca, odjevena u crno poput Rafaela, sjedila su i čekala ih. Profesor Margulies je među njima, lica prekrivena modricama i krvlju.
– Jack – reče debeli.
– Barnes – reče Rafael mirno.
»Jack?«, pomisli Sarah, zbunjena novim imenom, ali prestane o tome razmišljati onog trenutka kad jedan od onih tipova u odijelima koji im se pojavi iza leđa, niotkuda, udari Rafaela pištoljem u zatiljak.
Rafael se sruši, ali ne izgubi svijest. Rukom posegne na mjesto udarca, automatskim pokretom, instinktivno.
– A cura je sigurno poznata Sarah Monteiro – izjavi Barnes, udobno smješten na stolici.
Sarah poskoči kad shvati da je u centru pažnje čovjeka koji ne djeluje odveć prijateljski.
»Geoffrey Barnes?« Strah je potpuno obuzme. Prisjeti se Rafaelovih riječi: »Vjeruj mi da će nas prije ili kasnije pronaći; sve ovisi o kartama koje ćemo odigrati u tom trenutku«. Strah je paralizira, blokira joj misli. Možda se zato Sarah čini da ne posjeduje nijednu kartu koju bi mogla baciti ovim ljudima.
– Nije Sharon Stone? – upita profesor Margulies, stenjući od boli.
Geoffrey Barnes grohotom se nasmije, što Sarah zazvuči strašno, gori je od najgorih prostaka.
– Sharon Stone? Mogu vam jamčiti da nije Sharon Stone. Daj mi papire – naredi.
»Papire?« Sarah pogleda Rafaela koji s mukom ustane. Jedan od muškaraca, onaj koji ga je udario, iskoristi to i zgrabi ga za stražnji dio revera na ogrtaču, dok ga drugi pretraži. Oduzmu mu dva pištolja s prigušivačem i ponovo ga udare u glavu, i on se ponovo sruši na pod.
Geoffrey Barnes promotri Sarah.
– A papiri?
Sarah najednom ugleda svjetlo na kraju tunela. Ipak ima kartu koju može odigrati. Ubrzo će vidjeti je li i od kakve koristi.
– Na sigurnom su. – Glas joj nije tako odlučan kako bi htjela; lagana drhtavica upućuje na krhkost karte koju drži u rukama.
– Nemojte me nasmijavati. I, pogotovo, ne trošite moje vrijeme.
– Zar mislite da bih došla ovamo s popisom u ruci i predala ga prvome koji to zatraži? Za koga me držite?
– Niste znali da ćemo biti ovdje. Nemojte da izgubim strpljenje.
– Nemojte da ga ja izgubim.
»Sama sebi kopaš jamu, ali sad ti nema natrag«, pomisli utučeno, ali odlučna je da pruži otpor. Nastavi raspravljati.
– Kako se usuđujete tako me podcjenjivati? Znala sam... – ponestaje joj riječi – znala sam da ćete nas prije ili kasnije pronaći. Bilo je samo pitanje vremena.
Rafael je pogleda, trenutno izvan igre. Barnes se zamisli. Ni na trenutak ne skida pogled sa Sarah. Ona bi mu rado uzvratila na isti način, ne pokazujući strah koji je proždire iznutra, strah od njega, strah od svih, od svega.
Barnes okrene glavu prema jednom od svojih ljudi koji se nalaze iza Sarah i Rafaela i paze da slučajno ne pobjegnu.
– Pretražite je.
»Gotovo je«, pomisli Rafael, naslonjen na nogu jednog od brojnih stolova u dvorani.
Jedan od tipova, onaj koji je udario Rafaela, priđe Sarah koja ustane i raširi ruke, spremna za pretres. Muškarac po svojoj volji potpuno slobodno pipa tijelo djevojke. Samo što ne gurne prste u donje rublje. Uskoro i to učini.
– Ništa – izvijesti agent i udalji se, držeći se strogo profesionalno.
Rafael znatiželjno pogleda Sarah. »Ništa?«, začudi se.
Barnes razmišlja o sljedećem koraku.
Djevojka je i dalje nervozna; došli su do odlučujućeg trenutka, do točke u kojoj više nema povratka.
Barnes odluči drukčije igrati, malo će kružiti, važno je samo da postigne svoj cilj. Treba dati ženi da dođe do daha, da se malo odmori.
– Zaboravimo zasad papire.
Sarah se pokuša razvedriti. Cijelu je noć na rubu sloma, a sad je najgori mogući trenutak za predaju. Mora izdržati.
– Ovdje je naš prijatelj Margulies predano radio na zadatku koji ste mu ostavili. Znamo da papiri nisu kod njega, ali ove knjige iz kriptografije ipak su znakovite. Znate li čemu služe knjige iz kriptografije? – pitanje je upućeno Sarah.
– Za proučavanje kripti? – Geoffreyja Barnesa razbjesni drski Sarahin odgovor. Prvi put ustane i u dva brza koraka dođe do nje. Sarah primi snažan udarac posred lica. Zaboli je istog trenutka, a zatim jezik oćuti okus krvi. Tanki crveni mlaz poteče joj iz kuta usana.
»Kreten«. Oči joj se navlaže, ali ne ispusti suzu. Ne želi pokazati slabost.
– U kriptu ćeš ti otići, i to odmah – reče joj Barnes, i dalje je gledajući ledenim pogledom. Potom se vrati na svoju stolicu i udobno se smjesti. – Sad kad smo to raščistili, dopusti da ti objasnim što mislim da se dogodilo. Primila si još nešto osim papira. Šifriranu poruku koju, uvjeren sam, tvoja ograničena glavica nije u stanju riješiti. Zato si se obratila profesoru Marguliesu. Jesam li u pravu?
– Da, u pravu si, poruka mora biti kod njega – uključi se Rafael, nastojeći skrenuti pažnju na sebe.
– Točno – složi se Barnes. – Ali, na žalost, tvoj ju je vjerni prijatelj progutao prije nego što smo je uspjeli pročitati. I kao što vidiš po njegovu stanju, pokušali smo ga uvjeriti da nam kaže što je otkrio. Nismo uspjeli ništa doznati.
Margulies je zakon. Učinio je to. Progutao je šifriranu poruku. Svaka čast.
– Stoga, nije nam ni od kakve koristi – zaključi Barnes. Da znak muškarcu iza Rafaela. Tip se približi Marguliesu, odvuče ga u središte dvorane i naredi mu da klekne. Profesoru su ruke vezane iza leđa.
Sarah ne želi ni razmišljati o onom što će se upravo dogoditi i okrene glavu da ne gleda. Nikad nije vidjela nečiju smrt, čak ni prirodnu. Osjetivši Marguliesa na dva, tri koraka od sebe kako kleči i čeka neizbježnu sudbinu, Sarah se rasplače. Bol je nepodnošljiva.
– A sad Sarah ne želi gledati predstavu koju smo joj pripremili – uzvikne Barnes s gnušanjem. – To je nedopustivo.
Muškarac koji ju je pretražio ponovo se približi. Snažna ruka zgrabi je za vrat i primora da gleda prizor.
– Ne – usprotivi se ona.
– Da – odgovori joj na uho čovjek koji joj uhvati glavu. – Uživaj u predivnom iskustvu gledanja kako se gasi ljudski život. To je najljepši prizor na svijetu. – Sarkastično cerekanje probuši joj uši i stvori najgoru mučninu u životu.
Profesor je na koljenima, mrmlja neku molitvu sebi u bradu. Pozdravlja se, predaje svoju dušu Stvoritelju, da je ovaj primi u najboljim uvjetima. Način suočavanja s posljednjim dahom čini ljude manje-više časnim bićima. A Margulies to čini dostojanstveno.
Rafael ga ozbiljno pogleda. Ne pokazuje nikakve osjećaje prema profesoru. Čini se da bez tračka osjećaja, potpuno bešćutno promatra dramu koja se odvija pred njim.
Marguliesova glava nagne se naprijed, ponudivši se krvniku da pritisne okidač. Prigušivač se nasloni na njegov vrat. Margulies posljednji put pogleda Rafaela.
– Prebroj slova – prošapta kriptograf.
Sarah ne čuje što profesor govori Rafaelu. Samo što se nije srušila u ponor. Mogu je natjerati da gleda Marguliesu u lice, ali ne mogu je prisiliti da drži oči otvorene. Brzo ih stisni, Sarah. Stisni oči. Zaštiti se od nasilja, ne daj da te zlostavljaju.
Mukli zvuk označi početak kraja. Tijelo se sruši na pod, tromo, usred lokve krvi koju Sarah ne vidi, ali je zamišlja. Suze joj poteku niz lice, u potocima. Najzad otvori oči i suoči se s bolnom stvarnošću. Margulies je na podu, lica okrenutog prema Rafaelu, s crvenom rupom na gornjem dijelu vrata.
»Kurvini sinovi«, pomisli Sarah, svjesna, prvi put, da štogod učinila, neće živa izići odatle.
– Vratimo se sada skrovištu naših papira – reče Barnes. – Siguran sam da si sad spremnija otkriti ga nego prije nekoliko trenutaka.
Agent koji je upravo ubio profesora Josepha Marguliesa još uvijek drži pištolj u ruci. Spreman je ubiti sljedećeg, čovjeka kojeg poznaje kao Jacka i koji se pokazao kao dvostruki agent, agent koji je počinio najveću izdaju za koju je kazna uvijek smrt. Kad Jack bude mrtav, žena će reći gdje su papiri, a onda...
A onda ništa. Strahovit udarac nogom smrska mu koljeno i ovaj padne urličući. Prije nego što je i shvatio što mu se dogodilo, sruši se mrtav, ubijen hicem iz vlastitog oružja koje mu je Rafael uzeo dok si okom trepnuo.
Rafael ispali metak u glavu čovjeku koji je sjedio zdesna Barnesu. Agent njemu slijeva i sam Barnes bace se u zaklon iza prvog što ugledaju. Za to vrijeme, agent koji je držao Sarahinu glavu pokuša iskoristiti njezino tijelo kao štit, ali ona ga laktom snažno udari u prsa i ovaj se savije. Preciznim hicem Rafael ga neutralizira.
– Idi! Brzo! – viče Rafael Sarah. – Bježi! Ne mogu u tebe pucati!
Sarah potrči prema vratima. Barnes i agent drže na nišanu Rafaela, ali on se zaštiti tijelom jednog od ubijenih agenata. Zapuca da si osigura uzmak i iskoči iz dvorane.
Barnes poviče:
– Ženu treba živu uhvatiti!
– Kurvin sine – uzvikne.

Poglavlje

33

Rafael luta hodnikom, nema pojma gdje se nalazi i otvara vrata nasumce. Sad mu je najvažnije da pronađe Sarah. Nabasa na nju prije nego što je to i mogao očekivati, na zavoju hodnika.
– Rekao sam ti da bježiš. Da su te oni zatekli, našla bi se u zajebanoj situaciji.
Dadu se u trk, ne znajući ni sami kamo idu. Svjetlost je škrta, ali oči su se već priviknule i vide sasvim dovoljno. Unutrašnjost Britanskog muzeja golem je labirint koji im pruža zaštitu.
– Gdje si sakrila papire? – pita Rafael zabrinuto. Hodnik tu završava. Tu su vrata koja vode na stepenice. Otvori ih, pogleda oko sebe, a zatim se spuste stepenicama na donji kat.
Kad stignu na podest, Rafael otvori vrata i oprezno promoli glavu.
– Kreni. Hodaj tik uz mene. Ne odvajaj se od mene ni za živu glavu.
Jedva da se vide natpisi za izlaz u slučaju nužde.
Dođu do prostranog salona, King’s Library.
Zastanu pokraj golemih vrata koja gledaju na natkriveni atrij muzeja. To je prostrano krilo naknadno sagrađeno, i to nedavno, zajedno s kružnom građevinom smještenom u središtu. U njoj se nalazi Reading Room, nekoliko dućana na donjem katu i restoran na gornjem. Na suprotnoj strani izlaza iz muzeja, na svakom kutu, bezbroj je stolova i stolica pričvršćenih za pod u barovima koji nude brzu hranu tisućama posjetitelja, koliko ih svakog dana dolazi u muzej. U ovom su trenutku, naravno, zatvoreni.
Prilijepe se za zid velikog atrija i brzo grabe naprijed, prema izlazu. Dio koji još moraju prijeći je poput brisanog prostora, iako ga staklena kupola štiti od vanjskog okoliša.
Mjesečina koja se upravo pojavila cijelo je područje obasjala sivkastom bjelinom.
Bljesak iz pištolja propara tamu i Rafaela neka nepoznata sila pritisne o zid: pogodili su ga. Ne razmišljajući, Sarah ga pokuša podići. Rafael zajeca, ali čini se da rana nije ozbiljna.
U pozadini, dolje gdje su barovi, pojave se dvije sjene koje krenu prema njima.
– Uzmi pištolj.
– Jesi lud?
– Ispali dva, tri metka nasumce, požuri – reče joj Rafael.
Sarah se osvrne. Sjene su im sve bliže. Najzad odluči, uzme pištolj iz Rafaelovih ruku i ispali tri metka, niti ne okrenuvši glavu da vidi kamo nišani.
Oboje se sklone iza recepcije muzeja. Rafael skine ogrtač i pokida si odjeću na mjestu gdje ga je pogodio metak, blizu ramena.
– Imao sam sreće.
– Da? Znači najobičnija ogrebotina? Mislila sam da ćeš umrijeti na mojim rukama.
– To još uvijek nije isključeno.
– Jack – poviče glas negdje u atriju. Barnes.
Rafael ustane, zgrabi Sarah i silovito je privuče k sebi.
– Što namjeravaš? – upita Sarah tihim glasom. Osjeća da joj je srce u grlu.
– Ne možeš je ubiti, a ni dopustiti da umre jer ne znaš kome je povjerila papire. Budući da je ona jedini trag koji te može odvesti do njih, što misliš što će se dogoditi ako sad umre? – Podigne pištolj i prisloni cijev na Sarahine sljepoočnice.
– Što namjeravaš? – Sarah se čini da će se svakog trenutka onesvijestiti.
Karte se okreću protiv Barnesa.
– Daj, Jack, zar bi mogao ubiti nedužnu ženu?
– Barnes, dobro me poznaješ. Od istih sam govana napravljen kao i ti.
– Što želiš? – pita, znajući odgovor.
– Slušaj me. Izići ću odavde s njom, a ti ćeš svojim ljudima reći da spuste oružje i da se ne miču dok prolazimo pokraj njih. Onima koji su s tobom i onima koji čekaju vani.
– Budimo razumni, Jack.
– Razumniji nego što smo dosad bili? – uzvrati Rafael sarkastično.
Barnesu ne preostaje drugo nego da pristane.
– Prekinite operaciju. Spustite oružje. Pustite ih da prođu – kaže okrenuvši lice prema minijaturnom mikrofonu na reveru sakoa.
Rafael povuče Sarah podalje od recepcije, krećući se natraške prema izlazu.
Iziđu na prohladan noćni zrak. Spuste se stepenicama i prijeđu prostor koji ih dijeli od dvorišnih vrata ukrašenih grbom kraljice Elizabete II. Cijev pištolja i dalje je priljubljena za Sarahinu sljepoočnicu. Odatle će začas do automobila.
Trenutak kasnije punom brzinom jure prema Bloomsbury Streetu.

Poglavlje

34

Koja je bila tvoja ideja? – upita ga Sarah vičući, dok automobil punom brzinom skreće prema Bloomsbury Streetu.
– Spasiti nas – odgovori Rafael ne pogledavši je.
– Spasiti nas?
– Prestani zapitkivati. Slijede nas i neće biti lako riješiti ih se. Iako ne vjerujem da će sad nešto pokušati.
Skrenu nadesno u New Oxford Street. Izraz na Rafaelovu licu ukazuje na bol koju mu prouzročuje rana. Na raskrižju s Tottenham Court Roadom semafor se zacrveni i Jaguar zakoči.
– Zamijenimo mjesta – zatraži Rafael.
– Što?
– Ti vozi. Ja više nisam u stanju.
Sarah nastavi prema Oxford Streetu, londonskoj trgovačkoj žili kucavici. Nagne se da otvori pretinac, iz njega izvuče popis i baci ga Rafaelu u krilo.
– Evo ti ga. Ostavila sam ga ovdje i zaboravila kad smo izišli iz automobila.
– Tvoja nas je zaboravljivost spasila... ovaj put.
Nastave voziti još nekoliko minuta, bez riječi.
– Nemam pojma kamo vozim – najzad reče Sarah.
– Nema veze. Samo nastavi. Svejedno i da nekoliko puta prođeš istim mjestima.
– Jesi li stvarno mislio pucati? Da su stvari krenule loše, bio bi me u stanju ubiti?
– Da – odgovori Rafael bez razmišljanja. – A zatim bih sebe ubio. Vjeruj mi, da su stvari krenule loše, učinio bih ti uslugu. To što nisi kod sebe imala popis, bez obzira na to jesi li ga zaboravila ili ne, bilo je najbolje što nam se moglo dogoditi. Izvrsno.
– To znači da, ako bismo se opet našli u takvoj situaciji, ali bez asa u rukavu, ne bi sekunde razmišljao, najprije bi ubio mene, a potom i sebe.
– Upravo tako – potvrdi Rafael, ne pokazujući nikakve osjećaje.
– Moj ti je otac tako naredio?
Rafael pogleda djevojku, i ona pogleda njega, skrenuvši načas pogled s ceste.
– Ne. Ali siguran sam da bi se u takvim okolnostima složio sa mnom.
– Jasno. – Sarah vrati pogled na cestu. – Jasno, Jack. – Namjerno naglasi njegovo ime, kao da je ono ključ svih laži, sumnji i frustracija koje je muče. – Tvoje je pravo ime Rafael?
– Tko zna.
– Jack?
– Ne.
– Koje onda?
– Bolje za tebe da ne znaš. Gle, Rafael je ime tvog spasitelja, kojemu je dosad dobro išlo. Bilo je uspona i padova, istina, ali kad se sve zbroji, ipak je bio uspješan. Jack je drugo ime Johna Payna, člana P2 kojega su danas razotkrili kao dvostrukog agenta. Zato je danas, tehnički, John Payne umro.
– A onaj Geoffrey Barnes, tko je on?
– Jedan od direktora CIA-e. Debelokožac, korumpiran do srži. Obavio sam nekoliko operacija pod njegovom paskom i, uvjeravam te, ako je izišao iz svog ureda i osobno se uključio u potragu za nama, to je samo zato što smo ga dosad već skupo stajali.
– Dobro, Jack Payne ili arhanđele Rafaele, inzistiram: koje je tvoje pravo ime?
Rafael se nasmije prvi put otkad su se upoznali.
– Dobar ti je pokušaj.
– Ništa ne košta probati. – Sarah odvoji pogled s ceste. – Rafael Jack Payne, što ćemo sad?
On je pažljivo promotri prije nego što joj odgovori.
– Sad? Sad ćemo nestati.

Poglavlje

35

Caru carevo

rujan 1978.

Sveti Otac namrštio je čelo kad je, provjeravajući u rokovniku audijenciju i susrete koje je imao za taj dan, ugledao bilješku o dolasku povjerenstva njujorškog Ministarstva pravosuđa. Posljednjih je dana pristigla nota u kojoj se najavljivalo da dotično povjerenstvo dolazi u pratnji članova FBI-a i Narodne banke Italije.
Molba je upućena nekoliko mjeseci ranije, dok je još Pavao VI. bio živ. Jamačno je bolest Papu spriječila da prisustvuje ovom neuobičajenom susretu. U bilješkama iz kolovoza, osim što je susret otkazan na neodređeno vrijeme, bilo je naznačeno da će audijencija članova rečenog povjerenstva biti javna, zajedno s belgijskim redovnicama iz Leigea i grupom siročadi iz Genove.
Posljednja nota nije otkazivala susret, ali ga je smjestila između predstavljanja pobožnih udovica iz Piemontea i jedne španjolske katoličke osnovne škole.
Papa Ivan Pavao I. ušao je u jedan od pomoćnih ureda i pažljivo promotrio dvojicu svećenika koji su obnašali dužnost osobnih tajnika.
– Ova se gospoda neće ugodno osjećati tijekom audijencije. Nazovite ih i recite im da dođu u moj ured, što je moguće prije... Ah, da. To je kurtoazan posjet. Nema potrebe da obavještavate kardinala Villota. Hvala.
Nekoliko minuta kasnije don Albino Luciani pripremao je sebi kavu kad je jedan od onih mladih tajnika ušao da mu prenese obavijest. Šest muškaraca čekalo ga je u susjednoj dvorani. Papu je malo preplašila nazočnost te veličanstvene šestorice. Ipak, svi su oni pri rukovanju s Papom ponizno spustili glavu. Nekoliko sati kasnije nije se mogao svima sjetiti imena; dva Talijana bili su financijski inspektori Narodne banke Italije, a četiri Amerikanca bili su članovi FBI-a i Ministarstva pravosuđa, ali svi su izjavili da rade u uredima i odjelima povezanima s financijskim kriminalom.
– Gospodine – reče jedan Amerikanac, očito neupućen u vatikanske protokole – iznimno smo vam zahvalni što ste nam omogućili...
– Oh! – prekine ga Ivan Pavao I. s osmijehom i nastavi na prihvatljivom engleskom. – Pomalo se gube dobre navike u Kući Gospodnjoj! Jeste li za kavu? Bojim se da je, meni barem, potrebna...
Posjedali su uz niski stolić smješten na jednoj strani ureda s udobnim naslonjačima i jednostavnim srebrnim raspelom u središtu. Činilo se da je Ivan Pavao I. spreman saslušati te ljude, pomalo zbunjene pred svećenikom kojeg su slijedile tisuće milijuna vjernika po cijelome svijetu.
– Gospodine, donijeli smo vam cjelovito izvješće u kojem smo naveli indicije o počinjenim kaznenim djelima financijskih institucija povezanih sa Svetom Stolicom.
Albino Luciani promotri agenta, smrtno ozbiljan.
– Recite mi što piše u tom izvješću. Gospodin, kako vi kažete, čuje vaše riječi.
– Vatikanske financije – reče agent, ne zamijetivši da se Papa našalio – vezuju se uz IOR1, a ovaj uz Banke Ambrosiano Roberta Calvija, a on, pak, uz poslove Michelea Sindone i njegove privatne banke. Znamo da Sindona povezuje Roberta Calvija i biskupa Marcinkusa. Podsjećamo vas da Sindonu nazivaju »mafijaškim bankarom« i da je u Sjedinjenim Američkim Državama izdan nalog za njegovo uhićenje, za utaju poreza, financijski kriminal i zločine pod okriljem mafije. I, ako mi dopustite, podsjetio bih vas i na činjenicu da Roberto Calvi pripada masonskoj loži P2 koju vodi fašist Gelli i koja potpomaže akcije Operacije Gladio. Siguran sam da niste zaboravili bombe na Piazzi Fontana 1969.
– Govorite mi da se vatikanskim novcem financiraju bombe u Rimu?
– Ne. Govorim vam da se financiraju bombe u Rimu i u mnogim drugim mjestima po svijetu. Od Poljske do Nikaragve.
Don Albino Luciani ne pomakne ni jedan jedini mišić na licu, iako je vatra koja mu je gorjela u grlu mogla lako zapaliti i Apostolsku palaču.
Agent FBI-a uživao je podršku povjerenika Ministarstva pravosuđa i nije se dao zaustaviti:
– Roberto Calvi i Paul Marcinkus 1971. su osnovali Cisalpine Overseas Bank, u Nassauu na Bahamima. Reći ću vam čemu služi ta banka: za pranje novca koji potječe od prodaje narkotika, za prikrivanje mutnih poslova i prijevara u prodaji nekretnina, za pranje novca koji potječe od prostitucije, pornografije i sličnih aktivnosti. Odatle se, posredstvom čitave jedne mreže upletenih društava, čija su imena jasno navedena u ovom izvješću, sredstva upućuju na različite strane. Naprimjer, radničkim organizacijama u Poljskoj, diktatorskim vladama poput one Somozine ili, pak, revolucionarnim ili terorističkim organizacijama.
– Nije vam čudno da istovremeno financiramo i fašiste i revolucionare? – upita papa Luciani.
– Ne financirate politiku: financirate zločine. U Italiji podmićuju i ucjenjuju političare svih boja. Ako pažljivo čitate Corriere della Sera, to je potpuno jasno. Na kraju krajeva, to su službene novine svih Gellija, Sindona, Calvija i Marcinkusa.
– Sveti Oče – reče jedan od financijskih inspektora Talijanske narodne banke – Banka Ambrosiano ima manjak od 1400 milijuna dolara. A kako i sami znate, Vatikanska banka ima dvadeset posto dionica Banke Ambrosiano. Morate poduzeti mjere jer Talijanska narodna banka ne može riskirati...
– Gospodine – upadne mu u riječ financijski inspektor američkog ministarstva pravosuđa – američka će administracija u svakom slučaju poduzeti odlučujuće korake. Došli smo vas obavijestiti da ni Sveta Stolica neće ostati pošteđena kad skandal izbije. Predajom ovog izvještaja samo izvršavam što mi je naređeno. Možda će nam biti potrebne dvije ili tri godine da ga iznesemo na svjetlo dana, ali to će se dogoditi kad-tad. Za to vrijeme, gospodine, mogli biste se potruditi da Svetu Stolicu što više udaljite od mafije.
– Da, sine. Ali ne znam hoću li imati toliko vremena.
– Vaša Svetosti – poviče jedan od talijanskih financijskih inspektora – maknite se od Marcinkusa, od De Bonisa, od Calvija...!
Albino Luciani ustane iz naslonjača, vidno utučen. Otprije mnogo godina, dok je bio na čelu Katoličke banke u Veneciji, znao je da Marcinkus i njegovi ne vode financije Crkve prema Božjim zapovijedima, nego prema prevarama iz Wall Streeta.
Papa otvori vrata ureda i iziđe bez pozdrava.
Pred zrcalom u jednoj od privatnih soba, naslonjen na mramorni stol krcat kutijicama od ebanovine, malim srebrnim kutijama, kristalnim posudama i okvirima za fotografije, Albino Luciani bijesno stisne zube. Ostavši sam sa sobom, obriše stol podlakticom i svi se oni predmeti razlete po zraku, razbivši se u tisuću komada i raspršivši se po cijeloj sobi.
– Prokleti da ste! Pretvorili ste Božju kuću u razbojničku jazbinu!

Poglavlje

36

Kako je moguće da tako propadne plan koji se uspješno provodio sve donedavno?
– Još stignemo do Londona, gospodine – šapne pomoćnik starcu na uho, udobno zavaljenom u naslonjaču svog privatnog aviona. – Smatrajte to manjim skretanjem s planirane rute.
– Ni slučajno – starac žestoko odbije. – Plan će se poštivati do zadnjeg trenutka.
– Zar ne postoji opasnost da oni promijene plan tako da to više nije moguće popraviti?
– Imaj vjere, prijatelju dragi. Na kraju će se sve riješiti.
– Vjeru obično ostavljamo vjernicima – zagunđa pomoćnik, uvjeren da ova promjena rute može odlučiti o uspjehu ili neuspjehu. – Važno je da se domognemo dokumenata.
– Dokumenti su i razlog svemu ovome. Ovo putovanje i činimo zbog njih; nema potrebe da me na to podsjećaš. Osim toga, naša nazočnost u Londonu ničemu ne bi poslužila. Stvari se odvijaju sasvim dobro.
– Kako? Oni su još uvijek na slobodi i zbog njih samo gubimo dragocjeno vrijeme.
– Ali su nam na dohvat ruke.
Pomoćnik nije zamijetio jednu stvar: Meštar ima plan koji mu još nije otkrio.
– Biste li sa mnom podijelili svoje namjere? – upita kako bi pokazao da ga razumije.
– Vidjet ćeš. Imaš pristup većem broju informacija nego većina drugih ljudi. Uskoro ćeš posložiti sve kockice i sve ćeš shvatiti.
– Kako želite – odgovori pomoćnik i vrati se na svoje mjesto, pomalo srdit. Stari je uvijek volio čuvati tajne, čuvati informaciju za sebe sve dok ne izgubi na vrijednosti; a postane bezvrijedna jer je već ispunila svoj cilj. Povlaštena informacija je korisna, ali mrzi je podijeliti s njim. Da ga ne poznaje, pomislio bi da mu ne vjeruje, ali zna da nije riječ o tome. Postoji vrlo jednostavno objašnjenje za to: želi poslati poruku svojim vlastitim demonima: »Još uvijek sam ovdje, još sam onaj isti, i još uvijek je sudbina svih u mojim rukama.«
Starac podigne slušalicu satelitskog telefona s lijeve strane naslonjača, s naslona za ruke, i utipka niz brojeva. Nakon nekoliko trenutaka netko odgovori.
– Ciao, Francesco – pozdravi ga ledenim osmijehom. – Čujem da si nedavno izgubio kolegu. – Ostavi malo vremena da izjava postigne željeni efekt kod sugovornika. – Smatraj to viješću iz prve ruke. Tijelo će se pojaviti kad za to dođe vrijeme. – Ponovo zašuti kako bi Francesco probavio njegove riječi. – Ali ne zovem te zbog toga. Možda će mi trebati tvoje usluge... Kad? Jučer... Želim da se ukrcaš na prvi avion... Na aerodromu će ti dati sve potrebne obavijesti, a onda ćeš čekati da ti se javim. – Zatim naglo prekine razgovor. – Uskoro će oboje biti preda mnom – promrmlja sebi u bradu, pogleda uprtog kroz prozorčić. – Pa ćemo vidjeti tko je pametniji.
U tom trenutku glasne meditacije pomoćnik mu ponovo priđe. Barem izvana, njegov je bijes nestao.
– Zvali su iz Londona – reče tiho. – Dogodilo se ono najgore.

Poglavlje

37

Geoffrey Barnes cijele noći nije oka sklopio. Unatoč tomu što, u ovom slučaju, zapovijeda jedan Talijan, ili se barem služi talijanskim jezikom, Geoffrey Barnes je zabrinutiji nego da naredbe dijeli sam predsjednik Sjedinjenih Američkih Država s kojim se bolje slaže nego s tim tipom iz P2.
Dvaput je s njim razgovarao, iako je Talijan bio u avionu. Prvi put Barnes mu je objašnjavao razloge koji su doveli do odluka koje je donio. Tip nije reagirao ni dobro ni loše; ne dopušta da mu osjećaji smetaju. Jedva da je prozborio:
– Najvažnije je da se domognemo dokumenata. Kako vidim, neprijatelja smo podcijenili, ali to se više neće ponoviti. Upotrijebite sva potrebna sredstva. Čim papiri budu u vašim rukama, eliminirajte sve svjedoke. Jasno?
– Naravno, gospodine – potvrdio je Barnes.
Drugi poziv podsjetio ga je da ih ne smije ispustiti iz vida ni u jednom trenutku, što god da se događalo. Morao je ispuniti zapovijed; cijena je bila nevažna.
– Ako bude usputnih žrtava, prebacite krivnju na neku arapsku skupinu. Sljedećeg dana bit će mimohoda, odat će počast žrtvama, osudit će terorizam i gotova stvar – reče Talijan, bez imalo ironije u glasu.
– U redu – složi se agent CIA-e. Barnes zna da je tijekom operacije moguće izgubiti metak ili više njih. Bomba može eksplodirati u pogrešnom trenutku ili meta može imati pratnju. Tako je to.
– Još nešto: čekajte moje upute. Ne činite ništa što ja nisam odobrio.
Talijan mu spusti slušalicu, ali Barnes se na to već naviknuo. Pet je sati ujutro.
Sarah i Jack kruže Londonom i agente koji ih slijede tjeraju na turističko razgledavanje povijesne jezgre grada. Već su nekoliko puta prošli pokraj Buckinghamske palače, nastavili Mallom prema Trafalgaru. Zatim se vratili se u Charing Cross Road ili u bilo koju drugu ulicu. Pa onda opet sve ispočetka. Sve lijepo polako, kako i priliči turistima koji razgledavaju grad. Tako se da zaključiti iz izvješća koja temeljiti Staughton svakih deset minuta daje Barnesu.
– Čudi da niti ne pokušavaju pobjeći – razmišlja Barnes naglas, sam u svom uredu. – Nisu stali ni da natoče gorivo. Kad-tad će morati – nastavlja svoj monolog dok čeka nove informacije. – Moram pojesti nešto pristojno.
Jack Payne bio je legenda u loži P2, toliko da ga je CIA angažirala za najzahtjevnije zadatke. Njegovo je ime bilo sinonim za stručnost, za dobro obavljen posao. P2 je sebična organizacija. Drsko će zahtijevati da neke postrojbe CIA-e posluže u njezine svrhe – inteligentan način da se iskoristi američka tehnologija i da za to, svakog mjeseca, još dobiju i novac – ali nikad nije rado, a ni danas nije drukčije, posuđivala svoje ljude Ujaku Samu, osobito ako je riječ o najboljima, poput znamenitog Jacka. Ali ponekad, kad masonska loža procijeni da time može nešto zaraditi, bez problema će dati CIA-i na korištenje neke svoje članove, a takav je slučaj bio i s Jackom u tri, četiri misije pod zapovjedništvom Barnesa. Jack Payne bio je čovjek kakvog bi svaki direktor rado imao u svojim redovima. Tako je bilo i s Barnesom koji mu je predložio da dođe u CIA-u.
»Stvarno sam bio glup. To će biti moj kraj u Agenciji«, razmišlja Barnes, naslonjen na stolici, iscrpljen događajima od prošle noći. Pomisli kako će ostati bez svog ureda koji je dobio teškom mukom i predanim radom. No pain, no gain, kako to kažu Amerikanci, i potpuno su u pravu. Njegov je položaj u Agenciji rezultat mukotrpnog rada, velike boli, mnogih neprospavanih sati, dana i noći, bez pristojna obroka, kao danas. Ako ga išta podsjeća na ovu noć, onda su to nesigurna vremena hladnog rata, kad je cijeli svijet bio lud.
»Mora da si bio lud kad si odlučio meni pomrsiti račune, Jack«, promrmlja ljudeskara zlovoljno.
Najednom se otvore vrata i pojavi se zadihani Staughton, što Geoffreyja Barnesa trgne iz razmišljanja.
– Gospodine...
– Staughtone...
– Nestali su.

Poglavlje

38

Sad ćemo nestati«, rekao je Rafael Sarah, dok su se još uvijek vozili u automobilu.
Produže još neko vrijeme turistički obilazak britanske prijestolnice, dok se grad polako budi. Pri kraju su s gorivom. Rafael zamoli Sarah da skrene lijevo na raskrižju s postajom King’s Cross i smanji brzinu. Tada se dvostruki agent premjesti na stražnje sjedište, pod budnom Sarahinom paskom.
Jack spusti stražnje sjedište kako bi imao pristup prtljažniku te iz njega izvuče zelenu drvenu kutiju. Ponovo namjesti sjedalo u uspravan položaj, uspravi se i spusti sve prozore. Potom otvori drvenu kutiju, izvadi neke kuglice iz nje i baci ih na obje strane ulice, kao po nekom obrascu, u pravilnom ritmu. Kuglice se otkotrljaju do automobila parkiranih pokraj pločnika.
– Štogod da se dogodi, ne zaustavljaj se sve dok ti ja ne kažem.
Automobil se nalazi na gotovo stotinu metara od postaje Euston.
– Sad dodaj gas i zakoči ispred postaje – kaže Rafael i baci posljednju kuglicu.
– Što to radiš?
– Još samo malo – njegov je odgovor.
I tada, kad se automobil zaustavio blizu postaje Euston, dogodi se neočekivano.
– Dobro, ugasi motor.
Sarah posluša i u tom trenutku otvori se pakao na zemlji. Niz manjih eksplozija grunulo je od raskrižja King’s Cross i približavaju im se s obje strane Euston Roada. Gust oblak suzavca raširi se ulicom. Začuju se krici. Stanari iz obližnjih zgrada probudili su se u strahu.
Zaštićeni dimnom zavjesom koja im ostaje za leđima, Rafael i Sarah trče prema postaji Euston.
Ne progovorivši ni riječi, stižu na taksi stajalište na donjem katu. Odavde će biti mnogo lakše. Kažu taksistu da ih vozi u Waterloo, na međunarodni kolodvor, gdje stižu upravo na vrijeme da uhvate vlak Eurostar koji vozi za Pariz.
Putovanje superbrzim francuskim vlakom TGV iskoristit će da se malo odmore. Sarah spava gotovo cijelim putom; Rafael se smjesti na sjedištu tek nakon što je dvaput pregledao cijeli vlak. Nitko ih ne slijedi. Uspjeli su nestati.
Dva sata i trideset minuta kasnije stižu na povijesnu Gare du Nord, u središte Pariza. Odatle presjednu za Orly.

Poglavlje

39

Airbus A 320 leti na jedanaest tisuća metara nadmorske visine, brzinom od devet stotina kilometara na sat. Za otprilike dva sata prizemljit će se u lisabonsku zračnu luku Portela, konačno odredište stotinu jedanaest putnika među kojima je i Sarah Monteiro, sada službeno Sharon Stone, francuska državljanka, i Rafael, pod imenom John Doe, rodom iz Velike Britanije. Let TP433 krenuo je iz Orlyja prije nešto više od dvadeset minuta, uz kašnjenje, za promjenu. Budući da su oboje budni, Rafael se mora suočiti s bezbrojnim pitanjima što ih postavlja novinarka koja putuje s njim.
Rafael je nekoliko puta čuo da su joj »roditelji bili u Jeruzalemu«. Vjerojatno se taj izraz odnosio na mitske graditelje Salomonova hrama. Ti su cijenjeni arhitekti prenijeli svoja znanja stolarima i klesarima sa Zapada, onima istima koji su u srednjem vijeku gradili velebne katedrale. Bili su magones – oni koji su upotrebljavali macu tj. malj, dlijeto, kutnik, šestar i visak. Ti su moćni cehovi poznavali Božje tajne: čak i danas, u Notre Dame, u Reimsu ili pak u Amiensu, postoje dokazi da su ti ljudi uistinu poznavali Božje tajne i dobro znali što Bog želi vidjeti na ovom svijetu. Naš Gospodin Isus Krist upozorio je: »Podajte caru carevo, a Bogu Božje«. Cijeli svijet je to znao: političari, sveučilišni profesori, liječnici, bankari, službenici, vojnici, književnici i novinari. Cak je i Papa to znao. »Bog je u svim stvarima, sine, čak i u trezorskim pretincima banaka i tvornicama oružja.«
Ipak, prema onome što je Rafael čuo, masoni su bili prisutni i na stratištima u doba Francuske revolucije, dok su se kotrljale krvave glave plemića i kraljeva. A bili su i iza ratova i nasilnih smjena vlasti u Europi i Americi. Drugovi iz P2 mogli su biti zadovoljni: pripadali su istoj sagi brojnih američkih i europskih predsjednika.
U Rimu, talijanski ogranak organizacije Grande Oriente počeo je osjećati posljedice unutarnjeg razdora početkom XX. stoljeća. Upravo u to vrijeme osnovana je Propaganda Due. Oni koji su u svojim rukama imali konce svijeta žalili su se da se o masonima priča, da su se njihova imena pojavila u tisku i da njihovim aktivnostima upravljaju bahati i nesposobni političari. Broj 2 omogućio im je sjenu koju su priželjkivali. Gotovo je bilo s curenjem informacija, izjavama i fotografijama. P2 nije postojao. Nitko nije smio znati za njega. Loggia coperta prihvatila je sve koji su se, nagrađeni Božjim znanjem, tijelom i dušom posvetili uzdizanju Kraljevstva nebeskog na zemlji.
– Za njih su to bila teška vremena – nastavi Rafael pripovijedati Sarah koja ga je pomno slušala. – Bili su očarani Hitlerom i Mussolinijem, ali su smatrali da su ovi izdali njihov duh...
Licio Gelli, koji je bio na čelu talijanske masonerije sredinom XX. stoljeća, bio je istinski pokretač lože P2. »Gelli je imao više ideja nego mogućnosti da ostvari svoje projekte«, reče Rafael. Veliki Meštar talijanskog Grande Orientea povjerio mu je moć koja je bila iznad njegovih mogućnosti: on je bio tek sitni poduzetnik iz Toscane koji je obožavao Hitlera, Ducea i Franca. Zapravo, dobrovoljno se prijavio za borbu protiv republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Bio je i nacistički špijun na Balkanu, aktivno surađivao s CIA-om i pokrenuo nekoliko državnih udara u Južnoj Americi.
– Gellijev uspon u organizaciji obavijen je tajnom – nastavi Rafael. – Nedokučivi su puti Gospodnji: zato i iznenađuje tolika količina idiota koji se domognu vlasti, slave i priznanja.
Ali jedno je sigurno: Licio Gelli bio je u samom vrhu lože P2 početkom sedamdesetih godina, a 1971. postao je jedan od najmoćnijih ljudi iz sjene u cijelome svijetu. Gelli, uvijek spreman na urote, osnovao je ložu P1, još tajniju od P2, koja je imala samo jedan cilj: pokrivanje predsjednika, visokih dužnosnika, generalnih tajnika i direktora.
Rafaelu su stariji kolege pričali o tim sastancima: gotovo dvadeset blindiranih automobila, crnih, sjajnih, sa zatamnjenim staklima, našli bi se u nekom raskošnom hotelu blizu jezera Como, ili u Ženevi, ili u Baden Badenu. Tamo bi se zadržali dva, tri sata, zatim bi izišli i u svojim automobilima jedan za drugim krenuli sporednim cestama sve dok se ne bi izgubili u cestovnoj mreži Europe.
Vjerojatno je upravo Gelli bio taj koji je uvjerio mnoge masone iz organizacije Giustizia e Libertà da uđu u redove P2. Bilo je tu političara svih boja, vojnika i bankara, i svi su bili oduševljeni idejom pripadnosti jednom tako odabranom društvu.
– Taština je velik grijeh, Sarah. Gelli nije mogao odoljeti fotografiranju s Juanom Domingom Peronom u palači Casa Rosada.
Kad je Gelli uvidio da ga suci progone, sredinom sedamdesetih godina, zatvorio je svoju organizaciju za vanjski svijet i prekinuo veze s ostalim masonskim institucijama. Tako je P2 postao supertajna loža, a sam Gelli preuzeo dužnost Velikog Meštra. To su bile »obiteljske godine«. P2 je djelovao na identičan način kao mafija ili Camorra – Gellijevci, tako su ih zvali – a Gellijevi neofašistički ideali onemogućavali su organizaciju u ispunjenju svog velikog Božanskog plana. Pa ipak, s druge strane, njegov je rad bio iznimno plodonosan jer su se njegovi suradnici ubacili u sve institucije talijanske države, u Vatikan, ali i u mnoge strane sigurnosne službe.
Mnogi političari iz tog doba vjerovali su da je istinski predsjednik zemlje upravo Licio Gelli jer je kontrolirao sva sredstva javnog informiranja, sva ispitivanja javnog mnijenja, glasovanja i izborne kampanje kako bi na čelo države došla osoba koju je on prethodno odabrao.
Rafael pogleda Sarah.
– S Gellijem je bilo svršeno kad je onaj nesretnik... Kako se ono zvao? Pecorelli! Gellijevci su sami sebi iskopali grob kad su dopustili da popis članova organizacije padne u ruke tog novinara.
Suci su počeli postavljati pitanja i stari Gelli je bio primoran pobjeći u Urugvaj.
– Tada je na scenu stupilo sadašnje vodstvo lože – nastavi Rafael. – Odvojili su se od Gellija i organizaciji utrli nov, ispravan put. Tih se godina naporno radilo: valjalo je izmijeniti Ustav, preoblikovati pravosuđe i sveučilište i uvjeriti neke... ljude. Craxi, Andreotti, Bisaglia... Nije bilo važno kojoj stranci pripadaju. Presudno je bilo da »surađuju«... iako čak nisu ni znali da surađuju. Novinari su, uglavnom, bili poslušni dečki. Drag im je novac – zaključi.
Loža je danas udruženje sjena koje nitko ne može otkriti. To je izmišljotina zaljubljenika u zavjere, besmislena urbana legenda, organizacija koja sije strah među usamljenim istraživačima interneta. Oni ne postoje. A nepostojanje je preporučljivo kod provođenja plana kao što je njihov.
Sarah počinje shvaćati da je organizacija širila i još uvijek širi svoje pipke po cijelome svijetu. Čak i u Vatikanu, gdje se loža P2 zvala Loggia Ecclesia. Kad je papa Ivan Pavao I. iznenada umro, članovi lože bili su brojni visoki dužnosnici u samom srcu Svete Stolice.
– Rim je tih godina bio najbolje mjesto na svijetu. Biskup Marcinkus brinuo se o financijama i sve što je dotaknuo pretvarao je u zlato – nastavio je Rafael. – Naravno, kad su ulagali u pornografske časopise, laboratorije koji su proizvodili kontracepcijske pilule ili u druge poslove neprimjerene za jednu instituciju kao što je Crkva; ali ulaganje u proizvodnju oružja, politiku, mito i ucjene ili pak u pranje novca bili su kudikamo isplativiji na dulji rok.
– Ne znam želiš li mi pokazati istinu ili me samo prestrašiti – reče Sarah.
Zamisli se načas, a i Rafael utone u vlastite misli. Zavlada tišina.
Stjuardesa im posluži pladanj s jelom. Jedu u tišini, duboko zamišljeni.
– Sad bi mi stvarno trebao dobar tuš. – Sarah se promeškolji na sjedištu i ispruži ruke i noge da ih vrati u život.
– To se da srediti – uvjeri je Rafael. – Čim sletimo, pobrinut ćemo se za to.
– Obećavaš? – upita Sarah i blago se nasmiješi.
– Ne. Nikad ne obećavam. Ali držim riječ.
Ponovo nastane tišina. Buka avionskih motora nadjača mrmljanje i razgovore putnika. Sarah prva progovori.
– Misliš da mi je otac dobro?
– Da. Ne brini se. – Sigurnost njegova glasa ulijeva joj povjerenje.
– U ovom trenutku brinem se da nas ne uhite u zračnoj luci – odgovori Sarah.
– Što se toga tiče, možeš biti mirna. To se neće dogoditi.
– Zašto si tako siguran?
– To je jedna od prednosti mog posla. Može nam pola svijeta biti za petama, ne mogu nam ništa jer znamo kako razmišljaju. Uvijek smo korak ispred. A najvažnije je da zadržimo tu prednost. Uvijek mi moramo povući sljedeći potez.
– A kako razmišljaju oni?
– Prvo što će učiniti jest počistiti mjesto pucnjave i ulicu gdje sam bacio suzavac.
Rafaelov glas, na neki neobjašnjiv način, uspijeva je smiriti. Sarah je svjesna da je to glas beskrupulozna čovjeka, ubojice, ali svejedno je smiruje.
– Što ćemo učiniti nakon razgovora s mojim ocem?
– Vidjet ćemo. Idemo korak po korak.
– Stalno mi nešto prešućuješ.
– Istina. Ali u ovom slučaju nemam ti mnogo toga reći. Najprije idemo tvom ocu. To je sad najvažnije; poslije ćemo vidjeti što ćemo.
– Zar ne postoji opasnost da, kad dođemo u Lisabon, naše fotografije osvanu u nekim novinama? Moguće je da nas traže.
– Ne, ni govora. I njima odgovara da ostanemo nezamijećeni. Cilj im je vidjeti nas dva metra pod zemljom ili utopljene u kakvoj rijeci s utegom na nogama. Osim toga, sve dok je popis kod nas nitko neće dopustiti da se pojavimo u novinama. Kad bi se to dogodilo, oni bi bili na gubitku.
»Nadam se da se ne vara«, pomisli Sarah.
– Otkud Firenziju moja adresa? – zapita se naglas. – Jasno, imajući na umu da je moj otac član organizacije, mogu donekle i shvatiti da su znali gdje živim ili da su to na neki način provjerili. Ono što mi ne ide u glavu je zašto je baš meni pisao.
Rafael ne pokaže da joj namjerava odgovoriti. Ponovo se uhvati za ranu na ruci.
– Boli te?
– Da – odgovori dok blago masira bolno mjesto. Prije nekoliko sati, u vlaku, previo ju je u WC-u. Bol je malo popustila, ali sad se opet vraća.
– Trebaš li što? Mogu li ti kako pomoći?
– Ne, hvala, podnošljivo je – odvrati Rafael.
Kako se približavaju zračnoj luci i nadlijeću sjeverni dio njezine rodne grude, Sarah se pojačava osjećaj tjeskobe u grudima. Toliko je steže da jedva diše.
– Znaš li tko je onaj čovjek koji mi je provalio u kuću?
– Da.
Rafael utihne i okrene glavu prema prozorčiću.
– I, tko je bio? – uporna je Sarah.
– Američki tajni agent. Zapravo je naturalizirani Amerikanac, rodom je Čeh, iako je to nebitno. Ali ima i drugih osoba povezanih s tobom koje su nedavno izgubile život: španjolski svećenik Felipe Aragon i drugi, argentinski, Pablo Rincon. Obojica su dobila informacije u vezi s papirima Ivana Pavla I.
– Papirima kakve i ja imam?
– One noći kad je umro, papa je uza se imao nekoliko papira. Popis koji ti imaš samo je jedan dio dokumentacije koju je posjedovao. – Rafael odlučno odgovori.
– Znači, i oni su dobili papire?
– Vjerojatno, ali nisu bili te sreće kao ti: Pablo nije uspio pobjeći. A, nažalost, gotovo istodobno Felipe je umro od infarkta.
– Ako je Pablo primio neke papire, onda su oni sad sigurno u rukama P2. Ako je, pak, samo primio informaciju o, da tako kažemo, mjestu gdje se nalaze ostali dokumenti, P2 je sigurno uspio doći do tog podatka prije nego što su ga ubili – razmišlja Sarah.
– Možda, ne znam. To će nam vjerojatno tvoj otac razjasniti.
– Kako možeš tako raditi, odlučivati a da nemaš potrebne informacije?
– U mom poslu mi smo tek mali kotačići jednog golemog mehanizma. Važno je da znamo naš dio posla i da ga dobro odradimo. Što se tiče mozganja o problemu, cjelovitu sliku ima samo onaj koji vodi igru.
– I nisi znatiželjan?
– Znatiželja je opasna.
Avion započne slijetanje i za nekoliko minuta nježno dodirne zemlju.
– Upravo smo sletjeli u zračnu luku Portela u Lisabonu... – najavi stjuardesa rutinski ponavljajući svoj tekst.
– Barem na nas nisu pucali projektilima zemlja-zrak – našali se Sarah da razbije napetost.

Poglavlje

40

Vatikanski vrtovi

rujan 1978.

Sestra Vincenza cijelo je poslijepodne tražila don Albina. Koračajući hodnicima Apostolske palače s malim pladnjem u ruci – s čašom vode i tabletom na tanjuriću – zaustavila se ispred jednog prozora i ugledala ga kako sjedi na klupi u vrtu. Sveti Otac objema rukama primio se za glavu i činilo se da ga more teške misli.
– Getsemani – omakne se sestri Vincenzi.
Starica se spusti stepenicama koje vode do prekrasnih vrtova i nastavi pošljunčenom stazom prema rotondi. Malo dalje sjedio je don Albino, u svojoj besprijekorno bijeloj halji, i zurio u cipele. Sestra Vincenza zaustavi se pred njim.
– Liječnici su vam savjetovali da šetate vrtom, Sveti Oče. Nisu vam rekli da sjedite u vrtu.
Don Albino pogleda svoju odanu prijateljicu i ljubazno joj se nasmiješi.
– Da. Savjetovali su mi šetnju da smanjim natečenost u nogama. Ali, eto, s natečenim nogama ne mogu hodati. Što mi je, onda, činiti?
Sestra Vincenza, naviknuta na besprijekornu don Albinovu logiku, prizna da liječnici ipak nisu doskočili problemu.
Papa bez riječi uzme tabletu i čašu koju mu je ponudila redovnica, rezignirano pogleda lijek i proguta ga, veseleći se više svježini vode nego obećanim čudesnim svojstvima tablete.
– Jeste li poznavali mog oca, sestro Vincenza? – upita don Albino svoju njegovateljicu koja je još uvijek stajala pred njim. – Kad sam stupio u sjemenište, s jedanaest godina, otac dva mjeseca nije razgovarao s mojom majkom. Ona je bila vrlo religiozna žena, kao što i sami znate; ali moj otac...
– Don Giovanni je bio buntovnik – reče sestra Vincenza.
– Ne. Don Giovanni, kako vi kažete, bio je socijalist. Iako, kad danas vidim što se događa, ne znam kako jedan doseljenik, nadničar i fizički radnik koji cijeli život živi u bijedi i može biti išta drugo. Tako je moj otac, kad sam stupio u sjemenište, rekao: »Na kraju, morat će se žrtvovati.« Rekao bih da je kao zakleti antiklerikalac imao predosjećaj vrlo blizak duhovnoj viziji. O tome sam razmišljao kad ste došli.
– Bog će vam pomoći nositi ovaj teret, Sveti Oče.
Don Albino dobrostivo pogleda sestru Vincenzu. Nije imalo smisla upuštati se u razgovor o ponašanju direktora Vatikanske banke. Što bi mogla pomisliti prostodušna redovnica da je sad uvjerava kako se mafijaški novac pere u tvrtkama koje posreduju na burzama u Zürichu, Londonu i New Yorku? U što bi se pretvorila naivna vjera sestre Vincenze kad bi saznala da se ljubazni kardinal Villot pojavljuje pod brojem 041/3 u arhivima lože P2 još od 6. kolovoza 1966.? Kako bi ta dična starica mogla spavati znajući da njezin don Albino nije na čelu Crkve Isusove već financijskog konglomerata koji će eksplodirati u njegovim rukama, ako on nešto ne poduzme? A on sam, kako bi mogao u oči pogledati toj dobroj ženi znajući da se Crkva pretvorila u »lopovsku jazbinu«?
– Mogao bih ja podnijeti taj teret, sestro Vincenza – najzad progovori. – Ali ne znam jesu li drugi spremni podnijeti mene?
– Imajte vjere u Boga, don Albino – reče ljubazna starica vraćajući se u Apostolsku palaču pošljunčenom stazom. – Vjere u Boga...
Ivan Pavao I. još je nekoliko minuta ostao na onoj klupi, zadubljen u svoje misli, zagledan u natečena stopala. Bilo je već vrijeme da se vrati u ured. Toliko ga je posla čekalo! Rezignirano ustane, a od boli u gležnjevima usne mu se iskrive.
– Na kraju, kako je rekao stari don Giovanni... morat će se žrtvovati.
Vratio se u svoj ured sporim korakom, s rukama iza leđa.

Poglavlje

41

Staughton je zapeo iz petnih žila da učini što mu je zapovjeđeno. Bilo je očito da je ljudeskara loše volje. Staughton si ne može priuštiti takav luksuz. Ni on nije oka sklopio, ali on nema podređenih na kojima bi se iskalio. A nema ni obitelj pri ruci da mu da kakav dobar savjet. Njegovi roditelji uživaju u mirovini u Bostonu, u državi Massachusetts, a žene nikad nisu mogle izdržati njegov radni ritam. Svatko tko radi u Agenciji toliko je zauzet da ga posao na kraju proguta, presiječe mu sve obiteljske odnose, udalji ga i od najboljih prijatelja. Pravi tajni agent nema nikakve veze s vanjskim svijetom, što mu olakšava izvršavanje zadataka.
Staughton se po tom pitanju ni po čemu ne razlikuje od ostalih, čak i što se tiče održavanja odnosa s roditeljima i rodbinom. Nedavno se javio majci da joj kaže da je dobro. Za nju, Staughton je informatički tehničar londonske podružnice jedne američke tvrtke, što i nije tako daleko od istine. Prijatelji iz djetinjstva s vremenom su se izgubili. A što se tiče žena, Staughton je pokušao, mora mu se priznati. Dvaput si je gotovo nataknuo prsten i potpisao bračni zavjet pred Bogom i zakonom. Njegov prvi pokušaj neslavno je završio 16. rujna 2001. Ne možemo krivnju svaliti na zaručnicu, jer je Staughton nakon napada na njujorške Blizance tri mjeseca bio izvan domovine i ograničio se na jedan bijedan telefonski poziv tjedno, tek da je uvjeri da se vraća sljedeći tjedan. Isto se dogodilo i s drugom ženom, 2003. godine, prije i poslije Zaljevskog rata. Vjenčanje je bilo zakazano za 9. travnja, onog istog dana kad su savezničke snage ušle u Bagdad. Staughton je bio odsječen pet mjeseci i tijekom tog razdoblja poslao je tek nekoliko mailova, da je obavijesti o svom dobrom fizičkom i psihičkom stanju i da joj najavi dolazak sljedećeg mjeseca.
Kad se najzad uistinu vratio, njegova se djevojka odselila u drugi grad i bila je tako povrijeđena da nije odgovorila ni na jedan njegov poziv. Tada je odlučio staviti točku na duge veze i danas, s trideset i dvije godine, živi za svoj posao i nada se da će doći dan kad će imati obitelj, ali i vrijeme da joj se posveti i da je voli. Straši ga i sama pomisao da se pretvori u svojevrsnog Geoffreyja Barnesa, bez ljubavi u životu, kojeg nakon posla ne zanima ništa drugo doli napuniti trbuh u kakvom restoranu u kojem se dobro jede. A osim toga, za Staughtona je Geoffrey Barnes bezosjećajan i beskrupulozan kurvin sin.
– Je li gotovo? – upita Barnes, nagnut nad ekran kompjutora za kojim sjedi Staughton.
– Još ne. Sad će.
– Imaš li išta dosad?
– To što imam već je u pisaču.
Barnes se uputi do pisača naslonjenog na prozor i uzme snop papira odloženih u ladicu za spise. Mnogo je tu podataka. Trebalo bi ih satima obrađivati. Pogleda prema dvorani u kojoj sve vrvi od užurbanih ljudi. Čuje se vika, zapovijedi, telefonski razgovori. Tri mlada agenta vrlo živo razgovaraju.
– Vas trojica – pozove ih Barnes. – Želim da ovo detaljno proučite. Kad završite, dobit ćete još.
Osmijeh im nestane s lica, ali poslušaju zapovijed.
– Obavijestite Staughtona o svemu što nađete.
– Da, gospodine – odgovori jedan od njih.
Barnes se vrati u svoj ured; sati prolaze, a novosti nema. Mladići sjednu za stol i bace se na posao. Jedan od njih, onaj odlučniji, priđe Staughtonu.
– Danas niste ništa jeli?
– Nisam ni jeo, ni pio, ni spavao, ni jebavao – istrese Staughton, ne skidajući pogled s kompjutora.
– Spremni smo.
– Moli se da ih odmah nađemo jer ako ih ne nađemo, ne možeš ni zamisliti koliko smo spremni.
Agent se nagne prema Staughtonu, kao da će mu reći nešto u povjerenju.
– Stari, ja sam danas došao. Nemam pojma što tražimo.
– Jacka Payna, izdajnika, i Sarah Monteiro, vrlo sposobnu novinarku. Žele ih žive.
– Jacka Payna? Čuvenog Jacka Payna?
– Baš njega.
– Jednom sam radio s njim. Spasio mi je život.
– Sad to sigurno ne bi ponovio. Kreni, Thompsone, nemamo vremena za gubljenje – otpusti ga Staughton.
– Što radiš?
– Pregledavam popise putnika koji su jutros napustili zemlju. Nema mu kraja.
– Kao da tražimo iglu u plastu sijena. Sigurno imaju lažne dokumente.
– Da, znam. Ali to nam je, zasad, jedina mogućnost. Moramo pronaći iglu kako god znamo i umijemo.
– Moram telefonirati. Odmah se vraćam – reče Thompson i uputi se prema tajnici koja trenutno ne koristi telefon.
Barnes sjedi i kroz staklenu stijenku promatra vanjsku dvoranu. Trebalo bi da svi ti ljudi rade na slučaju, ali nažalost, to nije moguće. Svijet je velik, a Sjedinjene Američke Države imaju neke druge prioritete, ili barem tako misli kabinet predsjednika. Razmišlja o mogućnosti da od Langleyja zatraži dodatna sredstva; neće mu ih odbiti, ali to bi značilo da priznaje poraz, da priznaje grešku pred generalskim zborom. Ne, zasad će stvari ostati takve kakve jesu. Ako se do kraja dana ne pojave, opet će razmisliti o tome. Tada mu nešto izvana privuče pozornost. Bolje rečeno, nedostatak nečega. Ustane i uputi se prema glavnoj dvorani. Bijesnim korakom dođe do stola za kojim dvojica agenata analiziraju popise putnika koji su izišli iz Ujedinjenog Kraljevstva prije nego što su zatvorili zračni prostor.
– Ima li rezultata?
– Ništa. Jeste li razmotrili mogućnost da još nisu izišli iz zemlje? – upita jedan agent.
– Izišli su. Siguran sam. – Pogleda prema mjestu koje mu je privuklo pozornost. – A Staughton?
– Izišao je s Thompsonom.
– S Thompsonom? A kamo?
– Nisu ništa rekli.
Brzim korakom krene natrag u svoj ured, ali zaustavi ga njegova tajnica.
– Gospodine...
– Već su mi donijeli jelo?
– Stiže.
– Treba im više nego inače.
– Dvadeset minuta, kao i uvijek, gospodine.
Barnes gurne vrata ureda. Vrlo je nervozan. »Ovo za mene neće dobro završiti«, ponavlja opsesivno.
* * *

Na stepenicama je sjedila djevojčica, zadubljena u igricu na PlayStationu, i nije ni primijetila dvojicu muškaraca koji su prošli pokraj nje, prema gornjem katu. Da nije igrice, djevojčica bi sigurno čula čovjeka koji je slijedio onog prvog u stopu, vikao na njega i žalio se da to nije u redu i da ono nije bilo njegovo. U blizini nema žive duše.
Djevojčica je i dalje zadubljena u kišu meteora koje mora ukloniti svojim svemirskim brodom. Zbog slušalica ne čuje buku prouzročenu snažnim udarcem nogom u vrata na trećem katu. Od štropota vrata pri padu na pod stanar se probudi i iskoči iz kreveta. Pokuša pobjeći kroz prozor, ali pištolj prvog čovjeka koji je ušao u kuću naglo ga zaustavi.
– Hans, dragi moj Hans – pozdravi ga Thompson radosno i krene prema njemu, a Staughton, s pištoljem u ruci, za njim.
– Kako posao?

Poglavlje

42

Iako su tek prije dva sata sletjeli u glavni grad Portugala, Sarah se uspjela istuširati u sobi hotela Altis, u ulici Castilho, gdje su nešto i pojeli.
Sarah ne čudi što mora dijeliti sobu s nepoznatim čovjekom. Jer on je stranac, bez obzira na mnoge situacije koje je proživjela s njim, situacije koje nikad neće moći izbrisati iz pamćenja, a koje je vežu s Rafaelom, onako kako nikad nije osjetila bliskost ni s jednim drugim muškarcem. Seta po sobi zaogrnuta bijelim ručnikom, a on je tu, ravnodušan, što joj čak pomalo i smeta.
Najednom se na televiziji pojave vijesti. Sarah začuje svoje ime: – Posljednje vijesti: portugalska novinarka Sarah Monteiro, koju su tražile engleske vlasti kao svjedokinju u zločinu koji se dogodio u njezinoj kući, uhićena je jutros ovdje, u Londonu.
Slika pokaže ženu koja izlazi iz policijskog automobila, glave pokrivene nekakvom jaknom, i ulazi u legendarnu zgradu Scotland Yarda. – Danas iznenađenjima nema kraja – reče Sarah osupnuto.
– Sad smo dvostruko čisti – doda Rafael.
– Zašto su izmislili tu priču?
– Da se ne upliću vanjske snage. Potpuno su sigurni da smo izišli iz zemlje.
– Tako, dakle, treba protumačiti ovu laž?
– Da – odgovori Rafael i ustane. – Istuširat ću se pa idemo.
Kad je Rafael izišao iz kupaonice, s ručnikom oko struka, nije zatekao Sarah u sobi. Ušla je u trenutku kad si je navlačio hlače.
– Gdje si bila? – upita i nastavi se odijevati, ne obraćajući pažnju na njezinu nelagodu.
– Do recepcije.
– Zašto?
– Moram ti opravdavati svaki svoj korak?
– Ne. Ali ako ne znam gdje si, ne mogu te zaštititi.
– Otišla sam samo do recepcije. Sad sam ovdje, živa i zdrava – odgovori Sarah sarkastično. – I što sad? Idemo? – pita da promijeni temu.
– Pričekaj da se odjenem do kraja.
Sarah promotri ranu i čudnu tetovažu koju Rafael ima na nadlaktici.
– Ne izgleda dobro.
– Zacjeljuje.
– Daj da ti barem očistim ranu. – Ne čekajući odgovor, Sarah ode u kupaonicu, uzme sapun, namoči ručnik vrućom vodom i ponese još jedan suhi. Vrati se u sobu i sve stavi na krevet.
– Sjedi ovamo.
– Ma pusti. Već je bolje.
– Sjedi.
Ne želeći se svađati, Rafael posluša i sjedne na rub kreveta. U nedostatku alkohola, sapun je najbolji dezinficijens. Sarah počne čistiti ranu mokrim ručnikom. Potom obriše suhim i, na kraju, od mekog ručnika za lice načini trake i omota mu ruku. Kad je završila s poslom, ustane i pogleda ga. I Rafael gleda nju, nije skinuo pogled s nje od početka njezina pažljivog previjanja. Nijedno ne skreće pogled nekoliko trenutaka. Situacija postane neugodna, barem za Sarah, ali izdrži pogled.
– Što se događa? – upita ona konačno.
– Ništa – odgovori Rafael, koji skrene pogled i nastavi oblačiti košulju. – Hvala ti.
– Uvijek na usluzi – odgovori Sarah ustajući. – Dobra ti je tetovaža – primijeti, tek da smanji emocionalnu napetost koja joj se stvorila.
– Kad ugledaš takvu na nekom drugom, bježi koliko te noge nose.
– Zašto?
– Jer je to grb osiguranja.
– Osiguranja? Kakvog osiguranja?
– Najviše osiguranje lože P2. Neka vrsta manje vojske pripremljene za brze akcije na terenu. Danas si pokopala nepogrešivost te elitne skupine.
– Ja ne. Ti – ispravi ga Sarah. Istetoviranu zmiju koja se spušta sve do ručnog zgloba sad opet skriva dugi rukav košulje.
– Pozovimo recepciju da nam pošalju taksi.
– Nema potrebe.
– Uzet ćemo ga negdje drugdje?
– Ne. Ne idemo taksijem. Pripremio sam auto.
Malo kasnije već su na autocesti na izlazu iz Lisabon i voze na sjever. Uskoro će Sarah vidjeti oca i sad samo o tome razmišlja.

Poglavlje

43

Nakon što su cijelu noć držali stražu dva muškarca i dalje sjede na istome mjestu, očiju prikovanih za ulazna vrata na koja je prije mnogo vremena ušao starac. Zadržali su jednaku budnost i oprez, osobito onaj koji sjedi do vozača.
– Slomljen sam – požali se.
– Automobili nisu ni napravljeni za spavanje – odgovori mu drugi.
Doručkuju krafne i kavu po koje je onaj prvi otišao u obližnji kafić, niti pedeset metara dalje. Zahvaljujući svom šutljivom kolegi, imao je i previše vremena za razmišljanje. Mozgao je o trgovinama koje rade u svako doba dana i noći, ali i o važnijim stvarima. Naprimjer, taj Payne, veliki Jack. Osuđuje njegov čin, a istodobno mu se divi. Valja imati mnogo hrabrosti i čelična muda za takav korak. I to poveća, za odigrati dvostruku igru u osiguranju i, što je još važnije, ne dopustiti nikome da ga razotkrije nego sam to učiniti kad je smatrao da je došlo vrijeme za to. Stari Jack Payne. Lisac. A kad smo kod staraca i lisaca...
– Objekt je upravo izišao na ulicu – kaže vozač.
– Vidim ga.
– Hoćeš li ga slijediti?
– Ne, to ćeš ti učiniti.
– A ti?
– Pregledat ću mu stan.
– Tako se govori – reče vozač zadovoljno. Konačno malo akcije.
– Ne gubi ga iz vida. Kad završim, nazvat ću te da vidim gdje si.
Vozač mirno iziđe iz automobila i u stopu slijedi staroga koji grabi Sedmom avenijom prema Central Parku. Skrene prema Broadwayu i uputi se na Times Square. Starac redovito pješaci, što mu sad znatno olakšava posao koji mu predstoji.
»Zašto ti lijepo ne sprašimo metak u čelo i svršena stvar?«, pita se vozač. »Po čemu je on to poseban da se prema njemu moramo odnositi drukčije nego prema drugima?«
Nepunih petnaest minuta kasnije njegov je kolega uspio ući u stan onog starca. Profesionalac je i krajnje pažljiv jer je prešao granicu koja mu je dopuštena na ovom zadatku. Šef je dao jasne zapovijedi koje ne uključuju ulazak u stan. Osim toga, izričito zabranjuju bilo kakvu akciju koja bi mogla ugroziti glavni plan. Kako onda objasniti inicijativu ovog čovjeka? Zašto se tako izlaže riziku? Dovodi u opasnost čitav dosad obavljen posao i vlastitu glavu stavlja na panj, znajući da Meštru ruka neće zadrhtati u trenutku izvršenja kazne, ali nada se da će pronaći nešto dobro, nešto što bi se svidjelo starom šefu koji uskoro dolazi.
Sve je dobro isplanirao. Čeka na pristojnoj udaljenosti od kuće. Nije prošlo ni deset minuta, a jedan se automobil zaustavi ispred zgrade i vratar požuri otvoriti vrata gospođi i djeci koja se vješaju po njemu. Čovjek iskoristi priliku i evo ga već na stepeništu za zaposlenike, hita na sedmi kat. Nitko ga nije vidio kad je ušao.
U stanu sve pomno pregledava. Cijeli je prostor vrlo skromno uređen: starinski namještaj, ali ništa skupocjeno. Prevladavaju tamni tonovi i mnogo je križeva, razasutih po svim sobama. Vjera stanara ogleda se i u drvenom oltaru, malom ali dovoljnom da misi prisustvuje desetak ljudi, te u brojnim primjercima Novog zavjeta, različitih izdanja, veličina i korica.
Tijekom pregleda, koji traje sat vremena, triput je nazvao da provjeri kretanje starca koji još uvijek šeta Central Parkom, na veliku žalost vozača koji je već sit hodanja za njim. Kad je čovjek završio svoj zadatak u stanu, bio je potpuno siguran da ono što traži nije tamo. Pregledao je sve, pa i najmanje, najskrivenije kutke. Oprezno se približi prozoru. Na Šestoj aveniji sve vrvi od ljudi i automobila. Baci pogled na svoj auto, uredno parkiran. Pokuša se smiriti. Ne smije iz stana izići nemiran.
Zamišljena izraza lica ispusti dug izdah.
»Ništa.«

Poglavlje

44

Narodna palača Mafra jedna je od najvažnijih relikvija vrijedne arhitektonske baštine Portugala i Europe. Golemu građevinu, smještenu u selu po kojem je dobila ime, dao je sagraditi kralj Ivan V. Portugalski, koji se zavjetovao da će je podići ako mu kraljica, Marija Austrijska, podari nasljednika. Rođenje princeze Marije Barbare primoralo ga je da ispuni obećanje, pa je kralj odriješio kesu. Tako je nastalo remek-djelo baroknog stila. Velebne kraljevske odaje zauzimale su cijeli gornji kat, a u sklopu palače bio je i samostan za više od tri stotine franjevaca, bazilika i jedna od najljepših knjižnica u Europi, prekrivena mramorom i egzotičnim drvom. Njezine police u rokoko stilu danas broje više od četrdeset tisuća knjiga, u kožnim uvezima i zlatorezu. Osim mnogih drugih književnih čudesa, čuva i prvo izdanje djela Os Lusíadas, Luíza Vaza de Camóesa. Iza njezinih zidina franjevci već odavna ne žive, još otkad su 1834. raspušteni vjerski redovi.
Osim što je sama po sebi iznimno vrijedna, palača u svojoj unutrašnjosti čuva mnoga blaga. Bazilika ima tri tornja i kupolu, šest orgulja s ekskluzivnim repertoarom koji se ne može čuti nigdje drugdje, i dva niza s ukupno devedeset i dva zvona koja slove za najbolja zvona na svijetu.
– Što radimo ovdje?
– Naći ćemo se s tvojim ocem.
– Ovdje? – Sarah je loše volje. – Doći će ovamo?
– Već je ovdje.
Prođu kroz golema vrata samostana i nađu se u njegovoj veličanstvenoj unutrašnjosti. Rafael joj pokretom naznači kamo idu.
Opuštajuća atmosfera starina koja okružuje samostan djeluje smirujuće na nju. Taj je ambijent pravi melem za dušu. Ispred njih je grupa učenika. Vodič im objašnjava povijest palače.
– Saramago, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u svojoj knjizi Memorial de convento2, koju vam toplo preporučujem, opisuje zgode i nezgode prilikom gradnje ovog kompleksa.
Rafael i Sarah kradom uđu kroz jedna vrata, koja za posjetitelje nisu otvorena. Srce joj počne snažno udarati. Blizu je.
– Znaš da kažu kako je visina samostana jednaka dubini njegovih podruma? – upita ga, vidno nervozna.
– Da, znam – odgovori Rafael mehanički, odajući da su mu misli negdje drugdje.
Uđu u prostor koji je nekad bio bolnica, sa starom kapelicom u kojoj su bolesni mogli vidjeti ili čuti riječ Gospodnju. U jednom kutu Rafael spretno otvori drvena vratašca.
Spuste se niz uske zavojite stepenice, uz svjetlost baterije koju je Rafael izvukao iz džepa.
– A kažu i da su podrumi već stoljećima nedostupni, zbog tisuća miševa kojima su oni dom. – Sarahin glas zadrhti, odajući nemir i tjeskobu. – Zbog toga su izgubljena neprocjenjiva blaga.
Dođu do nekih vrlo starih vrata od pljesniva drva, sa zahrđalim šarkama. Tu već caruje potpuna tama. Sarah već zamišlja šišmiše probuđene iz stoljetna sna, kivne na uljeze. Rafael otvori vrata i ona zaškripe.
– Pazi glavu – upozori je pa i sam spusti glavu da prođe kroz uska vrata. Sarah ga slijedi, uvjerena da će naći Portugal iz XV. stoljeća.
– Što je ovo? Gdje se nalazimo?
– Drži – reče Rafael dajući joj bateriju.
Sarah to iskoristi da pogleda mjesto i ne obraća pažnju na to što radi Rafael. Jedino što može vidjeti je zemlja. Zemlja, posvuda samo zemlja, i nije sigurna je li to produžetak prolaza ili nekakva katakomba.
– Možeš li usmjeriti svjetlost na ovu stranu? – pita Rafael. – Mora da je tu negdje, ovamo.
– Što?
Uglavljena u kamenom ili zemljanom zidu, Sarah nije baš sasvim sigurna, nekakva je palica, na jednom kraju omotana tkaninom. Baklja.
Nedugo potom Rafael je upali uz pomoć upaljača. Baklja prospe narančastu svjetlost koja djelomično rastjera mrak. Stoje pred golemim tunelom, izdubljenim u stijeni, i ne vide mu kraja.
– Gdje smo sad?
– Dobrodošla u katakombe samostana Mafra – svečano izjavi Rafael i ugleda izraz zbunjenosti na njezinu licu. – Idemo?
Sarah ne odgovori. Tako je paralizirana da nije u stanju izgovoriti nijednu jedinu riječ.
– Moj će otac doći ovamo da nam se pridruži?
– Ne, tvoj otac živi ovdje.

Poglavlje

45

Golf i ekonomija

rujan 1978.

Ništa se ne može mjeriti s plavičastim dimom kubanske cigare, to je svakome jasno. Opisuje prekrasne, nepredvidive spirale, polagane, nadzemaljske, a njegov miris prožima sobe elegancijom i finoćom koje se ne daju ni s čim drugim usporediti.
Paul Marcinkus u svom je rimskom uredu uživao u cigari dok je na televiziji gledao sažetak jedne partije golfa. Upravo u tom trenutku, dok se elegantni igrač u žutom džemperu natjecao sa svemogućim Jackom Nicklausom, Bog je stavio točku na dan ispunjen gorčinom. Samo su Master Augusta ili British Open mogli ublažiti mučninu u njegovu životu. »Iako valja priznati da se ništa ne može mjeriti s Wimbledonom, naravno.«
Nadbiskup iz Illinoisa razbolio bi se od mirisa sakristije i nikako nije mogao shvatiti prezir nekih kardinala prema slavljenju životnih užitaka. »Blaženi drugorazredni«, običavao bi reći kad bi ga kakav skroman svećenik podsjetio da razmetanje Crkve nije dobar primjer vjernicima u svijetu. U tim slučajevima – čak i kad bi upozorenje došlo od nekog člana kurije – biskup Marcinkus podsjetio bi ih na odlomak iz Evanđelja koji bi njegove neprijatelje smjesta razoružao: »Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.« Srećom po njega, prelati koji su mu prigovarali nikad se ne bi prisjetili dijela kad Isus upozorava da nitko ne može imati dva gospodara, pogotovo ako je jedan Bog, a drugi zlato.
– To je tri-iron – reče Marcinkus, jer komentator televizije RAI nije znao koju je palicu igrač golfa upotrijebio.
Papa Pavao VI. povjerio mu je vođenje vatikanskih financijskih poslova 1971., kad je imao samo 47 godina. Marcinkus se još živo sjećao pape, bolesnog, koji dopušta da nakon Drugog Vatikanskog koncila trezor Svete Stolice prekrije paučina. »Bila je to božanska misija«, pomisli Marcinkus s ciničnim osmijehom. L’Istituto per le Opere di religione, IOR, u stvarnosti je u svom okrilju imao različite bankarske organizacije kojima je trebao oporavak i povratak na scenu.
Jedna od prvih modernih bankarskih institucija koje su ovisile o Svetoj Stolici bila je Banka Ambrosiano, koju je 1896. osnovao monsinjor Tovini. Ta je banka, kako je Marcinkus pročitao u nekim starim izvješćima, bila namijenjena »pomaganju moralnim organizacijama, djelima milosrđa i vjerskim skupinama koje šire milosrđe.«
– Naravno – reče kardinal naglas, prisjećajući se da je jedan od direktora Banke Ambrosiano bio nećak pape Pija XI. – Milosrđe je najvažnije.
Sedamdesetih godina Banka Ambrosiano premjestila je svoje glavne urede u Luksemburg, zemlju koja obožava novac. »Male su države prava poslastica: Luksemburg, Monako, Andora, Vatikan, Bahami...« U Luksemburgu je osnovan Holding Banke Ambrosiano čija su se milosrdna djela umnožila po cijelom svijetu.
Osmijeh na Marcinkusovu licu otkrivao je da razmišlja o onim divnim sedamdesetima, kad je Michele Sindona – neobjašnjivo prozvan bankarom mafije – počeo učvršćivati prijateljske odnose s Robertom Calvijem. Kardinal je smatrao da Sindona i nije baš osobito bistar: bio je uhićen u SAD-u i osuđen u Italiji zbog nezakonitih financijskih transakcija. Ali što se tiče Calvija, Marcinkus mu se iskreno divio. Upravo zbog toga počelo je dugo i čvrsto prijateljstvo između IOR-a i Banke Ambrosiano. Uz pomoć tehnika visokog financijskog inženjeringa, Marcinkus je odlučio preuzeti Banco Cattolico del Veneto, na čijem je čelu u tom trenutku bio jedan svećenik, potpuna neznalica, a zvao se Albino Luciani. Marcinkus je morao uložiti nadljudski napor da se prisjeti kratkih – i oštrih – razgovora koje je tom prilikom vodio s venecijanskim biskupom. Godinama kasnije, kad je Luciani izabran za papu, Marcinkus je smatrao da Venecijanac na umu ima samo osvetu. A sad je imao i dokaz da je bio u pravu: Luciani je optužio dobar dio kurije za moralnu korupciju i bio je odlučan provesti revoluciju u samom srcu Crkve. Srećom, ljudi iz P2 upravo su u ovim trenucima rješavali problem.
Crkva se spasila zahvaljujući Marcinkusovim naporima, zahvaljujući njegovim vezama s velikim bankarskim imenima, zahvaljujući milosrdnim ljudima koji su joj dali dobre savjete. Nije bilo ničeg lošeg u visokim prihodima, a osim toga sudjelovali su i u raznoraznim djelima milosrđa.
Ali Albino Luciani to nije shvatio. Ništa nije shvatio. Ništa nije naučio tijekom svih tih godina. I zaprijetio je da će ih sve uništiti.
Tada je na televiziji igrač golfa Niclaus šutnuo za birdie i loptica se nježno otkotrljala u rupu.
– Genijalno! Genijalno!

Poglavlje

46

Mlažnjak para zrak najvećom mogućom brzinom, na visini od više od trinaest tisuća metara. Kabina ovog aviona je poput ureda u bilo kojoj njihovoj zgradi u Londonu, ljudi se stalno šeću gore-dolje, neki izdaju zapovijedi, drugi sjede za svojim kompjutorima i razgovaraju telefonom, a svi zajedno obavljaju gomilu zadataka koji se ni po čemu ne razlikuju od onih koje odrađuju na zemlji. Jedina razlika je što ne mogu izići na ulicu i popiti kavu i moraju se zadovoljiti kratkim odmorom od samo nekoliko minuta, naravno, u zrakoplovu. Sjednu na svoja mjesta i zakopčaju sigurnosne pojaseve samo tijekom polijetanja i slijetanja.
Kako na nebu, tako i na zemlji. Geoffrey Barnes i ovdje ima svoj ured, odvojen od ostatka tima, a u njemu vrlo udoban kožni naslonjač.
Thompson se pokazao kao dobar radnik. Poslužio se kavom u direktorovu uredu i sjeo na stolicu, ni približno tako udobnu kao Barnesov naslonjač.
– Sharon Stone. Prokleti pasji sinovi – opsuje Barnes zamišljeno. – Tip se nije šalio.
– Koji tip? – upita Thompson.
– Ma jedan iz Britanskog muzeja. Nije važno.
Za razliku od londonskog ureda, ovaj nema staklenu stijenku koja bi Barnesu omogućila nadgledanje rada njegovih agenata. Međutim, on baš tako voli, jer ni oni njega ne mogu vidjeti pa može slobodno činiti što ga je volja.
S druge strane vrata, Staughton marljivo radi svoj posao, posao koji voli više od ijednog posla na terenu, a to je analiza i podudaranje podataka. Bio on u avionu ili uredu, svejedno, uvijek najbolji mora na ulicu da se domogne informacija, kao što je nedavno bio slučaj u Hansovu stanu. Staughton nema hrabrosti za to. Kompjutor je njegovo oružje. Pisač pokraj njega zatrese se i izbaci papir iznenađujućom brzinom.
»Ovi me tipovi užasno nerviraju«, pomisli ugledavši četvoricu muškaraca odjevenih u crno koji sjede u dnu kabine, potpuno nepomični otkako je avion poletio. Ni u jednom trenutku nisu se obratili jedan drugome, kao da su kipovi ili oni ukočeni likovi kakve vidimo po parkovima i sajmištima, u istovjetnim odijelima, bez ijednog jedinog nabora. A možda su nešto sasvim drugo.
Staughton ne podnosi tamna odijela i formalni stil odijevanja agenata. Više voli neformalan izgled, odjenuti što mu se prohtije. Trebalo bi biti sasvim dovoljno ne dolaziti na posao s bradom od tri dana ili raskuštranom kosom. Onog dana kad svi zaposlenici Agencije budu morali dolaziti u odijelu s kravatom, Staughton će prvi dati otkaz. Pisač izbaci i posljednji list papira i agent se, pokupivši ih sve u jedan fascikl, uputi prema uredu šefa.
– Ne mogu vidjeti te tipove kako tamo sjede – požali se čim uđe.
– Onda ih nemoj gledati – predloži Thompson.
– Iz osiguranja su? – upita Staughton. – Ne izgledaju mi baš opasno.
– Tiše malo, Staughton. Ti su tipovi životinje – upozori ga Barnes. – Ima li novosti?
– Ima jedna. Ukrcali su se na Eurostar na postaji Waterloo, prema Parizu, a potom na avion na Orly, koji je prije dva sata sletio u Lisabon. Imamo već ljude na terenu koji provjeravaju što su tamo radili i gdje se nalaze u ovom trenutku.
– Sharon Stone – ponovi Barnes i uzdahne. – Prokleti pasji sinovi.
– Imaš li neku ideju zašto su otputovali? – pita Thompson.
– Sigurno da razgovaraju s njezinim ocem – odgovori Barnes.
– Kapetan nije na svom imanju u Beji. Već pretražujemo mjesto. Sad ispitujemo rodbinu.
– Imamo samo jednu priliku, dragi moji – procijedi Barnes. – Te putovnice više neće koristiti. Jack ne bi tako pogriješio.
– Sve je teže kad je plijen netko tko zna kako se radi – požali se Thompson.
– Staughton, koje je predviđeno vrijeme dolaska? – upita Barnes.
– Za dva sata sletjet ćemo na vojni aerodrom Figo Madura.
– Odlično. Pošalji ljude da pretraže hotele, tvrtke za iznajmljivanje automobila, taksi kompanije, privatne avione. Neka pokažu njihove fotografije, ali neka im ih ne ostavljaju. Ne želimo da se umiješa portugalska policija, a još manje, ne treba ni reći, novinari. Budite neupadljivi i brzi. Pobrini se za to. Potrebni su nam tragovi tako da možemo, čim se prizemljimo, smjesta krenuti u pravom smjeru.
Staughton, koji je ušao s gomilom papira, iziđe s gomilom zadataka; ali voli on tako. Nekoliko poziva i stvar se pokrene, stroj se zahukta, radi punom parom kako bi stvorio trag što je moguće prije. Ostaje samo nadati se da Jack Payne nije sposobniji od svih njih zajedno.
– Zašto su odlučili potražiti njezina oca u Portugalu? – upita Thompson, još uvijek opušten u Barnesovu uredu.
– Mislim da su otišli po odgovore. I da dogovore strategiju za budućnost.
– Zar on nije član P2?
– Teoretski, da.
– Teoretski?
– Teoretski, u P2 postoje dva tipa ljudi, dva sloja. Novi i stari. Njezin otac pripada starom.
– Postoje, dakle, dvije lože?
– Ne baš. Samo je jedan P2. Stari članovi nemaju nikakvu moć u sadašnjoj situaciji. Ali da postoje, postoje. I zadali su nam dosta muke.
– Sve je ovo njihovo maslo?
– Da. Čak je i Vatikan na nogama. Moramo se domoći papira što prije, jer će inače sva govna pasti na ventilator. A mi smo dio tih govana, Thompsone, i razletjet ćemo se posvuda.

Poglavlje

47

Kako to misliš, otac mi živi ovdje? – ispituje Sarah dok pješače dugim hodnikom izdubljenim u stijeni. Dovoljno je visok da oboje mogu uspravno hodati, i još ima mjesta.
– Upravo tako – odgovori Rafael, podigavši baklju iznad njih. Čini se da poznaje put.
– Kako je to moguće? – pita iznenađeno, ne shvaćajući kako netko može tu živjeti.
– Vidjet ćeš.
– Dakle, istina je – reče Sarah promijenivši temu. – Samostan ima tunele.
Srce joj stane pri svakom koraku. Bliži se trenutak ponovnog susreta s ocem. Svjesna je da je slika koju je o njemu imala nepotpuna, da ne kažemo lažna. Uvijek mu je vjerovala, zbog njegova primjerna ponašanja, njegova besprijekorna ophođenja u društvu. Za nju je on bio častan čovjek, bez ijedne mrlje. Bio je primjeran otac, vojnik i čovjek. A sad... Evo je ponovo na rodnoj grudi, primorana okolnostima, grabi kroz tunel i katakombe samostana u Mafri, za koje rijetki znaju, a još rjeđi ih pohode, i pokušava samu sebe uvjeriti da mora biti jaka i ne srušiti se pred njim. Unatoč svemu, oči joj se navlažiše.
Nakon nekoliko minuta zaustavi se pred golemim drvenim vratima koja označavaju kraj tunela. Iznad njih nešto proleti velikom brzinom i Sarah ispusti krik.
– Šišmiš – smiri je Rafael.
– Samo su u prolazu, lete u druge krajeve.
– Kakve druge krajeve?
– Ovo je mreža tunela koji se spajaju u odvojenim galerijama, nišama i hodnicima. Nikad nisam imao vremena istražiti ga u cijelosti, tako da ne znam gdje točno završavaju ovi – objasni Rafael smireno. – Znaš li da je, u vrijeme francuske invazije, kraljevska obitelj razmišljala da se preseli ovamo? – upita.
U prvom desetljeću 19. stoljeća Portugal je triput napadnut. I u sva tri slučaja napoleonska vojska bila je protjerana s portugalskih granica zahvaljujući pomoći engleske vojske, predvođene slavnim vojvodom od Wellingtona, Arthurom Wellesleyjem, koji se razmetao još i naslovom vojvode od Pobjede.
– Zbilja? Ivan VI.? Onaj koji je otišao u Brazil?
– Baš taj. Na kraju su odlučili otputovati u Brazil. Bilo je sigurnije.
– A i dalje.
Najzad stignu do vrata i Sarah pričeka da ih Rafael otvori. On se približi tom velikom komadu drva koji zatvara prolaz i triput pokuca. Jedan. Tišina. Dva. Tišina. Tri. Tišina. Nakon nekoliko trenutaka iščekivanja začuju šum klizanja zasuna s druge strane. Sarah osjeti nemir koji raste kako se približava trenutak otvaranja vrata. Uslijedi kratka tišina, koja se Sarah učini duljom nego što uistinu jest. Šarke zacvile i vrata se otvore. Kad se stvori dovoljno prostora da oboje mogu ući, pojavi se lice koje ih gleda sa širokim osmijehom na usnama. Sarah se živa izjela, ali ne dopušta da je živci odaju, ne više od laganog drhtanja ruku i nogu.
– Kako si? – pita Rafael, ispruži ruku i snažno ga potapša po leđima. Vidi se da je to susret dvojice prijatelja.
– Dobro, ovdje je sve u redu.
Kad se oslobodio zagrljaja, Raúl suznih očiju pogleda kćer.
– Sarah, kćeri... – reče i priđe joj.
Suze liju na licu i oca i kćeri.
– Oprosti mi, kćeri. Oprosti mi – preklinje je na uho, glasa slomljenog od boli.
Kad su završili s pozdravima i kad su se strasti stišale, vratili su se u stvarnost.
– Idemo – nježno zamoli Raúl svoju kćer. – Prođite.
S druge strane vrata, na kraju hodnika prekrivenog oslikanim pločicama s motivima portugalskih otkrića, ugledaju svjetlost. Karavele Kristova reda na olujnom moru, divovski Adamastor, novi narodi, neprijatelji... Svaka je slika odvojena od sljedeće strofom iz Luzijade, nacionalnog književnog djela čiji je autor veliki pjesnik Camoes.
Rafael zatvori vrata, navuče zasun i sklonište je ponovo sigurno. Ugasi baklju. Tu mu više nije potrebna, dovoljno je svjetla od svijećnjaka po zidovima. Mramorne pločice prekrivaju pod i cijelom prostoru daju dojam raskoši. Sarah tada shvati da skromnost mreže tunela ne znači ništa. Prolazi ne trebaju raskoš; ona se čuva za sklonište. Golema vrata dijele, i to uistinu, dva svijeta.
Najzad se hodnik s obje strane otvori u prostrani balkon. Mnogo stupova podupire težinu lukova. U dnu je smještena ograda od kovanog željeza kako bi posjetitelji mogli uživati u pogledu na salon ispod nje: golem prostor sa svim potrebnim za ugodnu svakodnevicu. Do njega vode dva stepeništa, po jedan sa svake strane balkona. S kupolastog stropa visi golem luster koji osvjetljava cijeli prostor, a zidovi su prekriveni tepisima. Tu je glasovir, nekoliko sofa s jastucima i stol za ručavanje za najmanje dvadeset osoba. Takvo uređenje, koje rasplamsava Sarahinu maštu, podsjeća na palaču ili harem. Nedostaju samo žene... i sultan.
S balkona Sarah ugleda troja vrata sa svake strane, koja vjerojatno vode u privatne odaje.
Raúl krene prema stepeništu s lijeve strane i kad su se svi spustili niz mramorne stepenice, pozove ih da sjednu na poveću sofu.
– Želiš li nešto pojesti? Popiti? Nemam puno, ali sigurno ću pronaći nešto što volite. – Glas mu odaje olakšanje što ih vidi žive i zdrave.
– Sam si? – ohrabri se upitati kći, zaboravivši na ponudu.
– Da.
– A mama?
– Dobro je, ne brini se.
– Zašto nije došla s tobom?
– Ona ne bi podnijela ovu osamu. Ovdje nema ni televizije, ni radija, ni interneta, ničega...
– Gdje? – nastavi propitkivati s tugom u glasu. Emocionalni naboj zbog ponovnog susreta već je prošao. Suze joj se suše na licu i ponovo vlada svojim mislima. Prisjetila se svega što se dogodilo, pitanja koja vise u zraku, svega što je u igri.
– Majka ti je na sigurnom, blizu Oporta – odgovori joj otac. – Sve sam joj rekao. Nije baš najbolje reagirala, kako i sama možeš pretpostaviti. – Laganim kimanjem glave Sarah se složi s očevim riječima. Oboje dobro poznaju ženu o kojoj govore. – Htjela te potražiti u Londonu, ali kad je shvatila veličinu problema, pristala mi je udovoljiti. Ona ne može tamo šetati sama. Ako je uhvate, mogli bi je iskoristiti za razmjenu. Znaju oni to. Osim toga, operativni elementi CIA-e vraški su učinkoviti.
– To je istina – složi se Rafael. – Ali još uvijek smo nekoliko sati u prednosti.
– Sati? – upita Sarah, ne vjerujući vlastitim ušima.
– Da, sati – ponovi otac. – Ti su ljudi vrhunski uvježbani. Ne mogu rekonstruirati sve naše korake, ali uvijek ostane neki trag kojeg će sasvim sigurno naći.
Sarah opet obuzme strah, srce joj počne lupati, a drhtavica strese cijelo tijelo.
– Mogu li nas i ovdje otkriti?
– Ovdje ne – pojasni Rafael brzo. – Ali mogli bi znati da smo u Mafri.
– Molim?
– Provjerom u tvrtki u kojoj smo unajmili auto.
– Onda mogu saznati i u kojem smo hotelu odsjeli?
– Teoretski, da. Ako provjere na svim recepcijama svih hotela na ovom području. Ali ako pronađu taksista koji nas je vozio od zračne luke do hotela, nismo u opasnosti jer...
– Da, znam – prekine ga Sarah, sjetivši se da je Rafael zatražio da ih taksist odveze do hotela Le Meridien. Kad su konačno stigli i kad je Sarah mislila da će se najzad moći odmoriti, Rafael je krenuo u smjeru suprotnom od hotela. Pitala ga je kamo ide i odgovorio joj je da neće tamo odsjesti. Hodali su više od kilometra, sve do hotela Altis. Sad je shvatila njegovu taktiku. – Mislit će da smo odsjeli u Le Meridienu.
– Upravo tako.
– Shvaćam – reče Sarah zamišljeno. Na trenutak pogleda oca ravno u oči. – Prema svemu sudeći, nemamo vremena na bacanje, stoga govori sve ono što ne znam, od samog početka, i ništa mi nemoj prešutjeti.
Raúl sjedne ispred njih, odvojen stolom od tamnog, kitnjasto izrezbarenog drveta.
– Pošteno. Imaš pravo sve znati. Što ti je Rafael dosad ispričao?
– Ništa dobroga. Strašne stvari, kako god okreneš. Ne previše, u svakom slučaju, imajući na umu da sam dobila popis zločinaca na kojem je i ime mog oca.
– Samo mirno, kćeri – zamoli je kapetan pomirljivim tonom.
– Mirno? Tražiš da se smirim? Neki me tipovi iz sekte pod imenom P2 progone, tipovi koji koriste usluge CIA-e na svim područjima, a ti želiš da se smirim? Znajući da su ubili mnoge važne ljude? Čak su i papu likvidirali! Ti se smiri, ako možeš.
– Dobro. Sad se stišaj i poslušaj što ću ti reći. Ali najprije ću nam svima natočiti po čašu porta, jasno? – Najzad kapetan Monteiro progovori zapovjednim tonom. Ustane i učini kako je rekao, napuni tri čaše portom Ferreira Vintage i svakom ponudi jednu.
Rafael je i dalje vedar, dobro raspoložen i sad sjedi pokraj Sarah. Raúl se vrati na svoje mjesto i otpije gutljaj.
– Čovjek griješi dok je živ. Ni ja tu nisam iznimka. Godine 1971. ušao sam u P2 jer sam smatrao da ću tako pomoći svojoj zemlji. Portugal je bio pod diktaturom i P2 mi je mogao stvoriti uvjete da takvu situaciju promijenim. Ili sam barem ja tako mislio. Kad sam otkrio pravi cilj njezinih vođa, smjesta sam se odvojio od lože. Nažalost, nitko svojevoljno ne napušta P2, osim ako to nije u interesu organizacije. Nisam bio jedini Portugalac, kao što si vidjela na popisu. Bilo ih je i još mnogo više koji su imali sreću da se ne pojave na tom popisu, kao ni na onom objavljenom 1981.
– Vidjela sam – potvrdi Sarah. – Priznate osobe iz našeg političkog života.
Kapetan se ne osvrne na kćerine komentare.
– Da nastavim, moja je veza s P2 završila 1981. Moja, kao i mnogih drugih. Ali organizacija i danas postoji, kao što si se i sama mogla uvjeriti, i to na najgori mogući način. U jedanaest godina, koliko sam bio u P2, nikad nisam ugrozio ničiji život niti sam koga ubio – ovu je posljednju rečenicu izgovorio netremice gledajući kćeri u oči, da joj ne ostane ni tračak sumnje. – Motrio sam mnoge osobe u Portugalu, ljude za koje je organizacija željela da su pod njezinom stalnom paskom. Neki su bili stranci, a neki samo u prolazu. Koliko ja znam, samo dvije od tih osoba završile su mrtve, ali ne od moje ruke. Jedan od njih bio je Sá Carniero.
– O, Bože – izlane Sarah i pokrije rukom usta.
– Ta je priča označila kraj moje povezanosti s ložom.
– A kako počinje moja?
– Doći ćemo i do toga. Najprije moram objasniti što znače ti papiri. Riječ je o trinaest listova papira.
– Trinaest? Ali ja imam samo dva. Hoću reći, tri. Imala sam tri, ali jedan je nestao u želucu jednog čovjeka. – Okrene se Rafaelu. – Onaj s kodom.
– Kakvim kodom? – upita smjesta otac. – Ne, čekajte, poslije ćemo o tome. Sad mi dopustite da završim. Tih trinaest listova uključuju popis koji si primila, četiri lista s podacima o visokim vatikanskim dužnosnicima i jedan list s imenima budućih papa, od kojih su neki bili važni onog istog dana kad je papa umro. Sadrže i razne bilješke o papinskim mjerama na kraći, srednji i dulji rok, iz kojih se mogao naslutiti, za najkonzervativnije krilo Crkve, jedan uistinu kontroverzan pontifikat. Osim toga, sadrži i treću fatimsku tajnu.
– Treću fatimsku tajnu? – Sarah je zaprepaštena. – Onu koju je Ivan Pavao II. otkrio 2000. godine?
Raúl iznenađeno pogleda Sarah.
– Ne, naravno. Pravu treću tajnu.
– Dakle, ono što je otkriveno 2000. nije izvorna tajna?
– Prava treća tajna otkriva smrt čovjeka odjevena u bijelo od ruku njegovih ljudi.
Mnogi misle da treći dio fatimske tajne, koju je svijetu otkrio Vatikan, nije u cijelosti objavljen. Ono što je sestra Lucía zapisala odnosilo se na molbu Djevice Marije. Marija je vikala: »Pokajte se, pokajte se, pokajte se!« U tekstu fatimske redovnice stoji da je vidjela biskupa odjevena u bijelo, kojeg je ona prepoznala kao Svetog Oca. Vidjela je i druge biskupe, svećenike, redovnike i redovnice koji se penju na strmu goru, na čijem je vrhu bio »veliki križ od gruba drveta, kao da je od hrasta plutnjaka, s korom«. Papa, ili lik kojeg je sestra Lucía prepoznala kao papu, prije nego što je došao do križa prošao je nekim velikim gradom u ruševinama. Papa je izgledao »drhtav, neodlučna koraka, slomljen od boli i patnje molio je za duše mrtvih koje je putom nalazio«. Prema onome što je Vatikan objavio, vizija je dalje opisivala kako je čovjek odjeven u bijelo došao na vrh gore i tamo je, u podnožju velikog križa, na koljenima, ubijen »od strane grupe vojnika koji su ispalili više hitaca iz vatrenog oružja i strijela«. Proročka vizija završavala je tako da su i drugi biskupi, svećenici i redovnici umrli zajedno s njim i na isti način, kao i mnogi muškarci i žene iz različitih slojeva.
Ispod »ruku« križa bila su dva anđela, kako kaže sestra Lucía; svaki je držao stakleni vrč i u njega skupljao krv mučenika...
Raúl zastane na trenutak da Sarah shvati, ma kako mučna bila, da to nije cijela priča, ali i da otpije gutljaj porta.
Sarah još razmišlja o tome što joj je otac upravo ispričao i pokušava procijeniti posljedice. Činilo joj se sve to previše ozbiljno da bi se uzelo zdravo za gotovo. Da se nju pita, sve bi sakrila tako da to nikad nitko ne otkrije.
– Zašto su onda izišli s tom pričom 2000.?
– Nešto su morali izmisliti. Odlučili su da je bolje iznevjeriti očekivanja nego reći da treća tajna najavljuje ubojstvo pape.
– Jasno – složi se Sarah, još uvijek zamišljena. – Pretpostavljam da nije lako izići s takvim otkrićem.
– I nije. Zato su toliko čekali da je objave. Potom su objavili ono 2000., sve vješto zapakirano. Vjernici su robu kupili, nevjernici također, i slučaj je spremljen u arhiv.
Sarahina čaša vina i dalje je nedirnuta. Rafaelova je, pak, već prazna.
– Zašto su se papiri sad pojavili?
– Heh...
– Ili bolje rečeno, ako su ga njegovi ljudi u Vatikanu ubili, zašto su onda sačuvali papire... umjesto da su ih uništili?
– Da najprije nešto razjasnimo. Vatikan, kao institucija, nije imao ništa s tim. Grupa ljudi, iako se skrivaju pod haljom ili pod crvenom kardinalskom kapom, nisu cijela Crkva. I danas u Vatikanu ima nepoželjnih, kao što ih je bilo i 1978. Razlika je samo u tome što više nisu na utjecajnim mjestima. Unatoč činjenici da je rimska kurija jednako konzervativna kao što je nekad bila, ako ne čak i više, P2 više nema nikakvog utjecaja na nju. Nije više u mogućnosti utjecati na konklave ili papinske odluke. Istina je da danas postoje druge organizacije koje su preuzele tu ulogu, ali nas se ne tiče pranje novca i razbacivanje lažnim titulama.
Sarah sluša, osupnuta.
– Utjecati na konklave? I na kardinale? I na Duha Svetoga?
– Jedini Duh Sveti kojeg poznajem je jedna banka3 – ironično dobaci otac. – Posve je jasno da su konklave, iznad svega, politički čin, podložan vanjskim utjecajima i manipulacijama, kao i bilo koji drugi izbori. Ima kardinala, kandidata za papu koji do datuma početka konklave provode kampanju da si osiguraju što je moguće više glasova. Kurija bira svog kandidata, u tome ima podršku moćnih organizacija i kad kardinali uđu na konklavu sve je zapravo već odlučeno.
– Sve je, dakle, obična komedija?
– Teoretski.
– Teoretski?
– Unutar Crkve nekoliko je struja. Ona najkonzervativnija, koju zastupa kurija, i druge, liberalnije, koje sad nema potrebe nabrajati. Kad bilo koja od tih struja dobije prevagu, drugi kardinali hrle u nju, po zakonu privlačnosti.
– Slijede lokomotivu.
– Da. Moglo bi se i tako reći.
– To se, dakle, dogodilo 1978.?
– Ne. Kurija nije uspjela nametnuti izbor kardinala Sirija, svog miljenika. Struja kardinala koji nisu bili Talijani stavila se na stranu Albina Lucianija. Time je njegova sudbina bila zapečaćena.
Na trenutak, tišina zavlada salonom. Zatim kapetan nastavi.
– Na drugoj konklavi 1978., »godini trojice papa«, nisu riskirali i izabrali su onoga kojega su mogli kontrolirati. Ne treba ni reći da su pogodili. Ne samo da je bio papa kojeg je kontrolirala kurija, nego mu je kasnije još i pošlo za rukom uspostaviti dobar odnos s vjernicima. Bio im je od velike koristi.
– Nisam tako gledala na Ivana Pavla II.
– Nije nitko. Ali teško bi mu to mogli zamjeriti. Prvo, zato što je primio vrlo ozbiljno upozorenje 1981., iako prvotni plan nije bio zastrašiti ga nego ubiti. A potom, jer je Vatikan, indirektno, stavio gotovo milijardu dolara u kasu Solidarnosti.
– Solidarnosti?
– Da, poljskog sindikata iz Gdanjska koji je srušio komunistički režim u Poljskoj. S novcem Vatikana i Amerikanaca.
– Uvijek je komunizam cilj – reče Sarah.
– Da. Nisu samo Amerikanci opsjednuti komunizmom. I Vatikan je.
– Ali, nisi mi odgovorio na pitanje. Zašto ljudi koji su ubili papu nisu uništili papire? To bih ja učinila.
– Slušaj – nastavi otac. – Papa nije umro zbog papira koje je držao u ruci. Međutim, netko je bio dovoljno priseban da ih smjesta iznese iz papinskih odaja. Predao ih je osobi koja je obavila posao i koja ih je odmah izvukla iz Vatikana. Naredba je bila da ih se uništi, ali on to nikad nije učinio.
– Zašto?
– Dobro pitanje. Pretpostavljam da ih je zadržao radi ucjenjivanja. Ili čak da spasi vlastiti život, u slučaju da ga se šefovi kasnije odluče riješiti.
– Shvaćam – reče Sarah, kimnuvši glavom. – Došao je, dakle, trenutak da saznam razlog ubojstva. Zašto je papa ubijen?
– Hoćeš li popiti svoj porto? – upita Rafael iznenada. Već se dugo nije čuo njegov glas. Sarah ga pogleda.
– Ne – odgovori i doda mu svoju čašu.
– Hvala – reče Rafael i uzme vino, bez ikakve pompe.
– Želim znati tko je ubio papu i zašto – nastavi Sarah – i tko je taj Firenzi, poznato mi je ime, ali ne mogu se sjetiti otkud. Želim znati kakve veze ja imam sa svim tim.
– Ispričavam se što prekidam, kapetane, ali bilo bi bolje nastaviti ovaj razgovor u autu.
– U autu? Kakvom autu? U onom kojim smo došli? – upita Sarah.
– Ne, onom koji imam ispred – objasni otac. – A što si mislila, kako ćemo dalje?
– Ne znam. S njim je sve moguće – odgovori Sarah gledajući Rafaela. – Ali gdje idemo? Zar ovdje nismo sigurni?
– Da. Ali samo zakratko. Mafra je načičkana agentima i ne smijemo dopustiti da nas opkole. Moramo imati odstupnicu. Biti uvijek korak ispred – objasni Rafael.
– Stvarno misliš da će saznati da smo u Mafri?
– Nimalo ne sumnjam.

Poglavlje

48

Papa je umro jer je previše znao – reče Raúl sa suvozačeva sjedišta u Volvu, okrenuvši se prema kćeri koja se uspravila da ga bolje čuje. Rafael je, čini se, potpuno predan vožnji. Sarah zaključi da on već zna priču koju joj otac pripovijeda i da je utonuo u vlastite misli. – Bio je spreman poduzeti odgovarajuće mjere.
– A to što je znao bilo je tako ozbiljno?
– Znao je da su važni elementi crkvene hijerarhije, uključujući i državnog tajnika, kardinala Jean-Marie Villota, članovi masonske organizacije, što se smjesta kažnjava izopćenjem. Jednako tako, saznao je da je na čelu IOR-a, Istituto per le Opere di Religione, poznatijeg kao Vatikanska banka, korumpiran čovjek koji je, zajedno s jednom osobom iz Banke Ambrosiano, prao novac mafije i drugih, nimalo svetih organizacija.
– O kome govoriš?
– O Paulu Marcinkusu iz Vatikanske banke i Robertu Calviju iz Banke Ambrosiano. I o ključnom čovjeku koji je u šaci imao obojicu: Licio Gelli, mozak čitavog plana pranja nezakonito stečenog novca.
– Kako je tako nešto uopće moguće?
– Posredstvom izmišljenih tvrtki smještenih u Južnoj Americi i sjevernoj Europi, a kasnije kupnjom banaka u inozemstvu, ili korištenjem poslovnica Banke Ambrosiano u koje je novac ulazio ili odlazio na druge račune. Mnogo novca. Kad je posao procvjetao, Pavao VI. prozvao je Calvija »Božjim bankarom«. U jednom trenutku podigli su razinu operacija, odnosno Gelli je zatražio da operu veću količinu novca, uvijek posredstvom Vatikanske banke i Banke Ambrosiano. Naravno, nije trebalo dugo da pobude sumnju i, unatoč tomu što su bili briljantni bankari, Marcinkus i Calvi napravili su pogrešku. Zapravo, više njih. Sve je burno završilo skandalom poznatim kao »skandal Vatikanske banke« nedugo nakon papine smrti.
Banka Ambrosiano, koja je od davnih vremena imala veze s vjerskim institucijama, nastavi Rafael, pala je u ruke Roberta Calvija, cijenjenog člana P2. Gelliju, Velikom Meštru lože, pošlo je za rukom da Vatikanska banka ima više od dvadeset posto udjela u Banci Ambrosiano, zahvaljujući nezakonitim operacijama u Europi i Americi, s paralelnim i pokrivenim društvima koja su služila za pranje novca, ali i za ostale pronevjere.
Stvar je eskalirala kad je Talijanska banka objavila nedostatak od nekoliko milijardi dolara, što Banka Ambrosiano ničim nije mogla opravdati. Kad je započela istraga, početkom osamdesetih, otkriveno je da je Sveta Stolica tolerirala mutne poslove Calvija i ostalih, a osim toga, postalo je jasno da je i Vatikan imao prste u zločinačkim radnjama Banke Ambrosiano i da je rado u tome sudjelovao. Calvi je tražio pomoć od Vatikanske banke, na čijem je čelu bio Marcinkus, ali je ovaj imao i previše posla pokušavajući spasiti vlastitu kožu.
Albino Luciani bio je upućen u to što se događa još mnogo prije nego što je postao papa, jer je kao venecijanski biskup bio predsjednik Banco Cattolico del Veneto, jedne od financijskih institucija Svete Stolice. A kad je stupio na papinsko prijestolje, mogao je saznati još i više, a to je značilo samo još veću opasnost.
– Papu su, dakle, ubili jer im je htio pomrsiti račune – zaključi Sarah.
– Upravo tako. Nije im samo htio pomrsiti račune, nego ih je namjeravao razotkriti pred cijelim svijetom. Svi bi završili u zatvoru. Toliko se smeća nakupilo... Evo, samo jedan primjer, Vatikanska banka, posredstvom P2, bila je usko povezana s kupnjom projektila Exocet koje su Argentinci koristili u borbi protiv Engleza u Falklandskom ratu. Shvaćaš li što to zapravo znači?
– Dragi Bože.
– Čak su koristili i usluge mafijaša Michelea Sindone koji je bio veza s Cosa nostrom i opskrbljivao ih golemim količinama novca.
– I on je bio član grupe?
– Da, ali nije imao veze s papinom smrću. Sindonine su ruke bile zamrljane krvlju mnogih ljudi, čak i poznatih sudaca, ali u to je vrijeme već imao omču oko vrata, njegova su ga vlastita djela povukla na dno. Odgovarao je za počinjene financijske zločine pred američkim sudom, u New Yorku.
– I nitko se nije pozabavio ostalima?
– U jednom su trenutku razne europske policije i samo američko Ministarstvo pravosuđa povezali konce i počeli nailaziti na brojne nepravilnosti. Međutim, bila je to prevelika i odveć složena urota i previše vremena je trebalo da se svi ti konci razmrse. Ali Ivan Pavao I. u tajnosti je primio, samo nekoliko dana nakon što je imenovan papom, službenike američkog Ministarstva pravosuđa koji su ga obavijestili o razvoju situacije i otvoreno mu rekli kako od njega očekuju da poduzme odgovarajuće mjere. Ivan Pavao I. saznao je tada da kriminala ima i u Vatikanu i da tome mora stati na kraj. Ali, preduhitrili su ga.
– Oni koji su ga ubili?
– Ne zna se. Mislim da su bili moralni tvorci zločina. Jednako krivi kao i onaj koji je zločin počinio.
– Pojasni mi to.
– Licio Gelli, Roberto Calvi, biskup Paul Marcinkus i kardinal Jean-Marie Villot. U svakom slučaju, netko je u Vatikanu morao omogućiti ulaz počinitelju zločina i riješiti se svih dokaza u rekordnom vremenu. Njegova Svetost nađena je mrtva u četiri i trideset ujutro, a već u šest popodne njegova je soba bila čista i zapečaćena, a ključ u rukama Villota, po drugi put kamerlenga u nešto više od mjesec dana. A u nešto više od dvanaest sati izbrisan je svaki trag postojanja Albina Lucianija u Apostolskoj palači.
– E, to je učinkovitost.
– To je kvalitetno čišćenje. U pola šest ujutro tog istog dana, četrdeset i pet minuta nakon što su pronašli mrtvog papu, stručnjaci za balzamiranje već su bili u Vatikanu. Uz sve ostalo što je trebalo napraviti bilo je uistinu sumnjivo što su braća Signoracci već stigla, spremna za posao. Pogotovo ako se prisjetimo da talijanski zakon dopušta balzamiranje tek dvadeset i četiri sata nakon smrti.
Sarah samo kimne glavom.
– U šest sati popodne tog istog dana Ivan Pavao I. bio je balzamiran. To je nezakonitost monumentalnih razmjera.
– Ali kakav je to otrov koji može prevariti liječnike?
– Papa nije bio otrovan.
– Ne?
– Ne. I nijedan liječnik nije bio prevaren.
– Onda...
– Tako da bi – uskoči otac – i najvećem glupanu bilo jasno da tu nešto ne štima. Obični infarkt srca ne bi naveo neprijatelje pape da budu tako neoprezni i da rade na brzinu. Osobito ako je čovjek iskusan. Sjetio bi se da nije bio takav običaj, kad je nepunih mjesec dana ranije umro Pavao VI. Upravo suprotno.
– Njegovo ponašanje nije baš jasno.
– Savršeno je jasno. U Vatikanu je bilo ljudi koji su bili uključeni u urotu oko ubojstva Pape. Isprva su se još nadali da će poteze Lucianija moći kontrolirati. Ali on je bio opasan igrač i bio je odlučan da u značajnoj mjeri izmijeni strukturu Vatikana. Morao je počupati korov, uključujući Marcinkusa i Villota, i zamijeniti ih kardinalima Felicijem i Benellijem. U tom trenutku oni iz P2 shvatili su da su izgubljeni, pa je uvijek svojeglavi Gelli pokrenuo plan, izvršen u noći sa 28. na 29. rujna.
– A tko ga je točno ubio?
– Nitko ne zna njegovo ime. Ali mislim da je to čovjek koji nas u stopu slijedi.
– Znači, ima veze s P2?
– Da. Onaj tko je ubio Ivana Pavla I. bio je i još uvijek je član P2.
– I ne znaš njegovo ime?
– Samo inicijale...
– Koji su?
– J. C.
– A kako se ja uklapam u cijelu tu priču? – upita Sarah po tko zna koji put, u nadi da će joj otac konačno i to objasniti.
– Kako se ti uklapaš u cijelu tu priču? – glasno ponovi kapetan. Uzdahne i pokuša posložiti svoje misli da bi drugima bile što razumljivije. – Valdemar Firenzi, stari član P2, kao i ja, pronašao je te vrijedne izgubljene papire. Mnogo je godina skupljao znakove i slijedio tragove i, najzad, kad je već odustao, nabasao je na njih na mjestu gdje ih nikad ne bi tražio.
– Gdje?
– U Tajnim vatikanskim arhivima.
– U Tajnim vatikanskim arhivima? Kako su tamo završili?
– Nemam pojma. Morat ćeš pitati J. C., iako ne bih volio da naletiš na njega – odgovori Raúl. – Pretpostavljam da se, kad su osobe povezane sa slučajem počele umirati, osjetio sigurnijim. Zapravo, nije bilo nimalo pametno sačuvati papire, ali... sve su to samo pretpostavke.
– Slažem se. Nije važno. Firenzi je pronašao dokumente, i onda?
– Nedugo prije toga Pietro Saviotti ponovo je otvorio slučaj smrti Ivana Pavla I. u tužilaštvu u Rimu, a ti su papiri, kao dokazni materijal, bili od goleme važnosti. Svjestan njihove vrijednosti, kao i da bi mnogima odgovaralo da nestanu, odlučio ih je izvući iz Vatikana i poslati osobama ili adresama koje nitko ne poznaje, samo da ih spasi. Budući da vatikanski zidovi imaju uši, znao je da je u opasnosti. Što je, dakle, učinio? Felipeu Aragonu i Pablu Rinconu poslao je fotografiju Benedikta XVI. s porukom koju su mogli razumjeti samo oni. A tada se nešto dogodilo, ne znam što, što ga je ponukalo da popis pošalje tebi. Zašto je popis zadržao i zašto ga nije poslao s onim prvim papirima? Uistinu ne znam.
– Ali zašto je slao baš meni?
– Jer si ti njegovo kumče. Zar se ne sjećaš da smo ti o njemu pričali kad si bila mala? Davno je otišao u Rim, zato ga se ne sjećaš. Trebao je nekoga tko ne pripada organizaciji. Pomislio je, vidjevši moje ime na popisu, da ćeš mi se javiti i da ću ja odmah shvatiti. Najgore što se moglo dogoditi je da niti ne pogledaš papire. Ali nije računao da bi ga mogli uloviti. Ali jesu, i nekako su gotovo sve doznali.
– Ulovili su ga?
– Da.
– I sad?
– Sad je sigurno već mrtav – reče zabrinuto.
Sarah se ozbiljno zamisli.
– Vidiš ti to... gotovo sam potpuno zaboravila da imam kuma Talijana.
– Ne daj da te zbuni ime. Firenzi je bio pravi Portugalac.
– Stvarno? Svejedno, sve nas je ugrozio.
– Nemoj tako.
– Što, nemoj tako? Istina je. Gurao je nos u nešto što je bilo bolje ne dirati. Što je mislio?
– Objaviti istinu.
– Toj je istini bilo dobro, skrivenoj pod sedam brava.
Raúl posegne rukom u džep sakoa i izvuče jedan papir i portret Benedikta XVI.
– Što je to? – upita Sarah.
– To je primio otac Felipe u Madridu.
Pruži Sarah pismo. Iako ne zna španjolski, shvaća gotovo sve.
Danas su me, na dan kad punim sedamdeset i četiri godine, sustigli grijesi prošlosti. Božanska ironija nije me mimoišla, znam da je On taj koji stoji iza svega ovoga. Teško je shvatiti, u osvit života, implikacije i rezultate naših odluka i naših djela. Krećemo od čistih početaka, s najplemenitijim snovima, a nakon nekog vremena gledamo u oči našoj vlastitoj nakaznosti, nečasnoj i okrutnoj posljedici onoga što smo učinili. Pa makar ostatak života proveli nastojeći ispraviti to zlo dobrim djelima, u potpunosti se odričući sebe za boljitak bližnjega, mrlja ostaje, slijedi nas u stopu, svaki put sve je bliža i šapće nam »ne možeš uteći, ne možeš uteći«. Sve dok ne ispuni svoje obećanje, kao što je slučaj danas, na moj rođendan. Prije nego što odem, želim ti predati ovo pismo i portret mog dragog pape, kojem ćeš znati dati blago svjetlo molitve. A što se mene tiče, opraštam se s jednom ispovijedi: zbog kukavičluka dopustio sam da jedan papa umre i ništa nisam učinio da to spriječim.
– Španjolske vlasti predale su mi ga kad sam otišao urediti sve za Felipeov pogreb. Mog dragog prijatelja Felipea.
– I ništa im nije bilo sumnjivo u sadržaju pisma?
– Nisu povezali. Na svu sreću, stigao sam prije nego što se pisma domogao neki član organizacije. U Buenos Airesu to nije bilo moguće i ne samo da su ubili Pabla, nego su odnijeli i portret.
– Što je tako posebno na tom portretu?
Raúl izvuče malu ultraljubičastu svjetiljku.
– Priđi malo bliže.
Sarah se znatiželjno približi ocu. Rafael s vremena na vrijeme baci pogled, ne gubeći kontrolu nad vozilom. Kad je sliku obasjao ultraljubičastim svjetlom, iza lica Benedikta XVI. pojavi se jasan portret nekog starca, uočljiv zahvaljujući tisućama fluorescentnih niti.
– Tko je to? – upita Sarah.
– Ne znam – odgovori joj otac.
– Dvostruki portret – reče Rafael.
Raúl isključi čarobnu svjetiljku i smjesta se ponovo pojavi slika Benedikta XVI.
– Ništa ne razumijem.
– Ne znam tko je, ali oni sigurno već znaju. Pretpostavljam da je to čovjek koji u ovom trenutku ima papire – doda Raúl.
– Što nas dovodi do druga dva elementa koja je primila Sarah – reče Rafael.
– Koja? – upita Raúl.
– Šifru...
– Koju je tvoj prijatelj, na sreću ili na nesreću, progutao – doda Sarah.
– I ključ.
– Tako je, ključ. – Sarah je bila potpuno zaboravila na njega. Izvuče ga iz džepa svojih hlača i pokaže ocu. Bio je to zapravo ključić, vjerojatno od kakvog manjeg lokota ili minijaturne bravice.
– Čemu pripada? – upita Raúl promatrajući ga. – Što li otvara? Na trenutak zašute, razmišljajući svaki za sebe o mogućim teorijama o ključu, portretu i pojedinostima koje im je Raúl otkrio.
– Govorili ste o nekoj šifri.
– Da, ali nestala je – odvrati Sarah.
– Nestao je original, ali imam kopiju – izjavi Rafael i rastvori papir koji je izvukao iz džepa svojih hlača. Onaj isti na koji je prepisao zagonetku prije nego što ju je dao Marguliesu da je dešifrira.
Raúl pogleda kod vrlo pažljivo, nemaju vremena na bacanje.
18, 15 – 34, H, 2, 23, V, 11
Dio Bisogno e IO fare lo. Suo augurio Y mio comando
GTC (15) – 9,30 – 31, 15, 16, 2, 21, 6 – 14, 11, 18, 18, 2, 20
– Vaš ga je prijatelj uspio dešifrirati? – najzad upita.
– Nije imao vremena – objasni Sarah. – Ubili su ga prije nego što je stigao.
– To će nam oduzeti mnogo vremena.
– Čekajte – poviče Rafael, pokušavajući se nečega prisjetiti. – Prije nego što je umro, pogledao me je.
– Tko? – upita Sarah zbunjeno.
– Margulies. Pogledao me prije smrti i rekao da izbrojim riječi. Raúl ga više ne čuje. Stavi papir u krilo i utihne; nekakvom olovkom črčka nešto i broji na prste. Nakon nekoliko se trenutaka uspravi.
– Imam ga.
L, A – C H, I, A, V,E
Dio bisogno e IO fare lo. Suo augurio Y mio comando
GCT(DI) – N, Y – M, A, R, I, U, S – F, E, R, R, I, S
– Ključ? – poviče Sarah. – Marius Ferris? Tko je Marius Ferris?
– Pretpostavljam da je to čovjek s dvostrukog portreta – pokuša pogoditi otac.
– Kapetane, ako mi dopuštaš, mislim da bismo to mogli interpretirati na dva načina. Ili je ključ Marius Ferris ili ključ otvara nešto u New Yorku.
– U New Yorku? – Sarah nije jasno zašto sad spominje New York.
– Da. NY mora biti New York.
– A GCT? – upita Raúl.
– GTC – ponovi Rafael i malo razmisli, ali ništa mu ne pada na pamet. – A ova dva slova u zagradi? Nije baš tako jednostavno.
– Je li dobro dešifrirano? – upita Sarah.
– Mislim da jest – odgovori njezin otac. – pogledaj prve riječi, »la chiave«, ne ostavljaju mjesta sumnji. Marius Ferris mogao bi biti čovjek koji nam nedostaje. Moramo samo dešifrirati GCT i slova u zagradi.
– Vratit ćemo se na to tijekom putovanja, kapetane.
– Imaš pravo.
– Znate li gdje točno idemo? – upita Sarah, nazirući u daljini svjetla Lisabona. – A da nađemo nekakav hotel i pošteno se naspavamo barem jednu noć?
– Ni slučajno. Dug je put do Madrida.
– Madrid? – Sarah je osupnuta.
– Kakav ti je plan, prijatelju? – pita Raúl da smiri kćer.
– Autom do Madrida, a zatim avionom do New Yorka.
– New Yorka? – Sarah je sad već znatiželjna. – Nismo čak ni sigurni da je to pravo mjesto na koje nas upućuje zagonetka.
– Da – potvrdi Rafael samouvjereno. – Spali šifru, kapetane. Sad znam što znači.

Poglavlje

49

Napokon je stigao i taj dugo željeni trenutak. Čekao ga je, zapravo, već godinama. Kad bolje razmisli, još od vremena dok ga je otac vodio za ruku ulicama starog Gdanjska.
Njegov otac, po zanimanju metalurg, bio je aktivni član Solidarnosti. Živio je za svoje ideale, za slobodnu Poljsku. Mrzio je diktaturu u svojoj zemlji, ali nije vidio onu koju je nametnuo u svojoj kući, kojom je gazio njegovu majku koja nikad nije klonula duhom unatoč svim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima kojima je bila izložena. Ganulo ga je kako u glavi čuva sliku njih dvoje pokraj obale rijeke Motlau, kad je najsnažnija uspomena na oca bila nasilje i duga izbivanja, daleko od kuće, dok se borio u nepravednoj borbi protiv totalitarne vlasti. Što se toga tiče, valja mu priznati da je do zadnjeg daha bio vjeran svojim idealima. Šteta samo što i na svoju obitelj nije znao primijeniti slobodu za koju se toliko borio. Naprimjer, mogao je majci dopustiti slobodu izražavanja. Slika s rijeke mogla je biti sretna fotografija koju je snimila sretna majka. Ali nije. Ništa od toga nema veze s istinom. Ta fotografija nikad nije postojala, nikad nije snimljena. Ono što je bilo stvarno bio je strah, užas kad bi čuo okretanje ključa u bravi i ulazak crnog vraga, njega. Značilo je to kraj mira i tišine, nakon duga izbivanja. Još jednom, crni kovčeg pun dolara za stvar. »To je od Amerikanaca«, govorio je, dok je proždirao večeru koju mu je pripremila robinja tako čista srca da nikad nije ni pomislila da mu u hranu umiješa mišomor. A on bi to učinio. »To je od Vatikana«, nastavljao bi. »Ovaj ćemo ih put dokrajčiti.« I smijao se, smijao se poput djeteta čiji su se snovi počeli ostvarivati. Govorio je da ne smiju nikome reći otkud im novac. Svi će zanijekati, ako išta procuri u javnost. Osim toga, bio je to novac od nezakonitih poslova, dobiven na štetu drugih, novac od droge, od naplate loše čuvanih tajni. Prljav novac za financiranje plemenitih ideala, jednakosti, pravde i slobode. Stranci, znatiželjnici i, naravno, neprijatelji, ne smiju saznati za izvor novca. Od Amerikanaca i od Vatikana, govorio je otac, ne objašnjavajući putove kojima je taj novac išao da mu uljezi i izdajnici ne bi ušli u trag. Kroz čije ruke je prošao, kroz koje izmišljene tvrtke, uz pomoć kojih službenika korumpiranih banaka. Nikad nitko neće saznati.
Sjeća se, kao da je jučer bilo, onoga dana kad je došao kući i ugledao je. Otvorenih očiju, ukočenih, nepomičnih, ugasla pogleda. Krv koja joj je curila vratom stvorila je lokvu na podu. Gotovo da se više nije ni vidjela bijela boja njezine majice. Otac je sjedio na podu, naslonjen na zid i proklinjao sve po redu, pijan, pokušavajući objasniti da ga nije cijenila. Kad je shvatio, zlo je već bilo učinjeno. »Sad smo samo nas dvojica, sine«, rekao mu je otac jecajući, mrtav pijan. »Dođi ovamo, sinko, zagrli svog oca.« Nije to bila molba nego zapovijed koju je dječak poslušao i zagrlio oca tijelom, a majku mišlju. Nož se zario u vrat do drška i dječak je nastavio grliti oca snažno, s velikom ljubavlju, zatvorenih očiju, intenzivno. Kad je konačno umro, sin se odvojio od oca i posljednji put pogledao majčino tijelo. »Sad sam samo ja.«
I sad je, napokon, došao trenutak koji je godinama iščekivao. Napokon će upoznati Velikog Meštra, koji je sigurno već sletio na američko tlo, ovdje, na jednoj od pisti aerodroma La Guardia u New Yorku. A ovaj njegov sluga čeka ga na unutarnjoj pisti aerodroma, na mjestu označenom za zaustavljanje aviona. Dovezao je automobil dostojan tako velikog čovjeka. Osmijeh skriva da je na rubu živaca. Meštar je njemu poput oca. Iako ga ne poznaje osobno, dao mu je sve što jedan pravi otac može pružiti svom djetetu: krov nad glavom, novac, obrazovanje, posao, podršku. Istina, sve je to učinio izdaleka, ali možda je Meštra baš zato toliko volio i cijenio.
Avion se već nazirao na pisti. Kad su se motori ugasili i otvorila vrata, prvi čovjek koji se pojavio bio je odjeven u Armanijevo odijelo; to je onaj kojeg je upoznao u Gdanjsku. Pričekao je da pomogne postarijem gospodinu koji je stajao iza njega, oslonjen o štap ukrašen zlatnim lavom na jednom kraju. Jednom rukom čvrsto je zgrabio štap, a drugom se držao za pomoćnikovu nadlakticu. Konačno su sva trojica zajedno. Otac, Sin i Duh Sveti. Gospodar, sluga i pomoćnik.
U prizoru dostojnom nekih davnih vremena, poljski se sluga baci pred Meštrom na koljena i spusti glavu u dubokom naklonu.
– Gospodine, želio bih da znate da je za mene iznimna čast najzad vas upoznati – reče sklopljenih očiju.
Starac položi drhtavu ruku na njegovu glavu.
– Ustani, sine moj.
Sluga smjesta posluša. Ne usuđuje se pogledati šefa u oči. Starac uđe u automobil i on zatvori vrata.
– Dobro si me služio. Uvijek iznimno učinkovito i predano.
– Od mene uvijek možete očekivati potpunu i apsolutnu predanost – odgovori s iskrenim divljenjem.
– Znam ja to dobro.
– Gdje je objekt? – pita pomoćnik.
– U ovom trenutku, posjećuje muzej.
– Voli hraniti svoj mozak – ironično doda čovjek u crnom.
– Kamo biste željeli poći, gospodine? – stidljivo upita Poljak.
– Malo ćemo biti turisti – odgovori starac. – Malo nas provozaj.
Njegova je riječ zapovijed.
Na stražnjem sjedištu tihim glasom odvija se razgovor koji nije za uši podanika.
Kad je završio, Meštar utipka broj u svoj mobitel. Pričeka nekoliko trenutaka dok se s druge strane netko ne javi.
– Gdje ćemo se naći? – upita izravno, bez ikakva pozdrava. Sasluša odgovor i progovori odrješito. – Gospodine Barnes, slušajte pažljivo moje zapovijedi.

Poglavlje

50

Već neko vrijeme tri putnika u Volvu sjede u tišini dok se autocestom prema Lisabonu voze brzinom od sto četrdeset kilometara na sat. Samo se u to doba može ići tom brzinom jednom od najzagušenijih cesta u Europi.
Sarah zamišljeno gleda kroz prozor. Prolaze imanja, stadioni, trgovački centri, automobili, kamioni, ali ona ih ne vidi. Kakvi li se planovi roje baš u ovom trenutku da jedni dominiraju drugima ili da neke zemlje pokore slabije od sebe? Razmišlja kako postoje dvije strane politike: jedna koja je javna i služi kao fasada, i druga, skrivena, ona stvarna.
– Jesi li dobro, kćeri? – pita je otac, okrenuvši glavu prema njoj.
– Koliko se može biti. – Odgovor joj je nekako dalek, kao da je još u svojim mislima. – Razmišljala sam. P2 je ubio papu i, sasvim sigurno, još mnoge druge osobe. Ima li još poznatih među onima koje su uklonili? – naglasi posljednje riječi, gledajući u oči Rafaela kojemu to nije promaknulo iako ne skida pogleda s ceste.
– Teško je to pouzdano znati. Samo oni koji su u to bili uključeni znaju, ali među njihovim je žrtvama vjerojatno i švedski premijer Olof Palme, ubijen u atentatu.
– Da, vidi se da nemaju problema s uklanjanjem svakoga tko im stane na put.
– U to možeš biti sigurna.
– A zašto su ga ubili?
– Jer bi spriječio neku operaciju koja im je bila važna. Vjerojatno prodaju oružja.
– Samo malo. Kakve veze ima CIA sa svim tim?
– Ima i te kako. Te su se smrti dogodile jer je njima tako odgovaralo.
– Zanimala ih je i smrt Ivana Pavla I?
– Za saveznike P2, to jest za CIA-u, svakako je bila od koristi, ali taj je slučaj zanimljiv jer je Ministarstvo pravosuđa SAD-a držalo Ivana Pavla I. za svog suradnika. I njegova je smrt nanijela veliku štetu njihovoj daljnjoj istrazi.
– Svega tu ima.
Otac se okrene Rafaelu.
– Kakav nam je plan puta?
– Idemo prema jugu. Prijeći ćemo most 25. travnja i onda samo ravno prema Madridu.
– Dobro zvuči – složi se Raúl.
– Samo da se uvjerim da nas ne slijede.
Sarah skoči kao oparena.
– A kako ćemo se uvjeriti?
– Tako što ćemo krenuti nekom uskom ulicom ili slijepom ulicom. Tako ćemo lako uočiti prati li nas netko.
– Ali tako ni mi ne možemo pobjeći – primijeti Sarah.
– Točno, ali tako bar znamo da nas progone. To je taktika kojom se koriste dileri drogom. Tako ne riskiraju da budu uhvaćeni na djelu. Ako ih ne slijede, nastavljaju svojim putom. Svakih nekoliko kilometara ponove stvar. Ako uoče da ih netko prati, prekidaju operaciju. Zapucaju po policiji, ovi ih uhite, a veliki, neokaljani, nedodirljivi bosovi u svojim vilama u miru planiraju sljedeću isporuku.
Sarah zaprepašteno sluša objašnjenje.
– Ne pada mi na pamet naći se usred pucnjave. Ono jučer bilo je i više nego dovoljno.
– Kažem samo što se obično događa u takvim slučajevima, ne da ćemo to i mi napraviti. Ima i drugih načina.
– Kojih?
Rafael naglo zakoči nasred autoceste. Neki vozači snažno zatrube u znak protesta protiv neodgovornog vozača.
– Jesi lud? – viče Sarah, dok osjeća srce u grlu.
– Smiri se, Sarah – reče joj otac mirno. – Zna što radi.
Rafael pogleda unatrag, ali djevojka je točno ispred njega i gleda ga bijesnim pogledom.
– Možeš li se pomaknuti? – zamoli je vozač.
Sarah se odmakne, s prijekornim izrazom na licu. Rafael ugleda tri automobila na rubu ceste, pedesetak metara od njih. I dalje trube vozači koji moraju zaobilaziti Volvo.
– Tri automobila – upozori ih Rafael.
– Možda je bila neka nesreća – pretpostavi Sarah uzbuđeno.
Rafael se okrene naprijed na svom sjedištu i zakopča sigurnosni pojas.
– Provjerite jesu li vam pojasevi čvrsto stegnuti, molim vas.
Djevojka smjesta posluša, sad još nemirnija.
– Bože moj, ništa mi se ovo ne sviđa.
– Slažem se, Sarah, dobro me poslušaj. – Rafael je pogleda u retrovizoru. – Da ne bi poslije rekla da te nisam upozorio, u gradsku zonu ući ćemo velikom brzinom. Pokušaj se ne brinuti. I, molim te, dobro se veži.
Čim je to izgovorio, gume se zapale na asfaltu i motor divlje zaurla. Žestoko ubrzanje prikuje Sarah za naslon stražnjeg sjedišta. Pogleda natrag i ugleda tri automobila. Slijede ih. Siđu s autoceste i projure kroz crveno na semaforu. Sto dvadeset, sto trideset. Desna traka, lijeva traka, slalom između drugih automobila.
Rafael je iskusan vozač, vozi poput profesionalnog vozača. Sarah ga promatra. Pogleda oca i mir kojim zrači, i razmišlja koliko ga slabo poznaje. Dva nepoznata čovjeka, a opet, tako joj bliska. Kapetan daje precizne upute Rafaelu o progoniteljima, koji ih sad već otvoreno slijede i više se ne trude ostati nezamijećeni. Ubrzaju, a isto učini i Rafael, centrom Lisabona, usred Avenije Republike.
Došavši do trga Duque de Saldanha, uđu u široku aveniju, prema golemom kružnom toku s kipom Marquésa de Pombala u sredini. Crvena svjetla na semaforima kao da ne postoje za četiri automobila uključena u utrku. Čine ono što moraju, jedan da umakne, a oni drugi da im ne pobjegne. I sve to uz zaglušnu buku sirena i tisuće psovki. Rafael se ne da smesti, juri punom brzinom, što dalje.
– Vežite se – upozori ih. – Čvrsto se vežite.
Nije ni dovršio rečenicu kadli zakoči tako naglo da se progonitelj umalo zabio u njih. Ostala dvojica prođu pokraj njih i, prije nego što su se vratila do njega, Rafael brzo okrene nalijevo i uđe u drugi kolnički trak.
Sarah je nervozna i napeta, gleda na sve strane, a osobito naprijed, odakle prijeti najveća opasnost. Voze u nedopuštenom smjeru. Vozila koja im dolaze ususret trube i snalaze se kako znaju da zaobiđu Volvo i auto koji ga slijedi.
– Mislim da ću povratiti – procijedi Sarah.
Nakon lude vožnje konačno se zaustave na trgu Comercio, ali jedan ih automobil i dalje izbliza prati. Kad stignu do istočne strane trga, auto progonitelja zalijepi se za Volvo. Nema druge, moraju brzo djelovati. Rafael ubrza do gotovo samoubilačke brzine. Ulaze u Aveniju 24. srpnja. Cesta je široka i duga, ali na nekoliko mjesta zakrivljena, što ga primorava da smanji brzinu, a zatim ponovo ubrza i tako više puta.
Auto iza njih slijedi ih jednakom vještinom, ali Volvo konačno ostvaruje prednost. Golemu prednost.
– Tu nešto smrdi. Previše zaostaju.
– Možda imaju kvar na autu.
– Nadajmo se da je tako.
U Aveniji Indije obasja ih intenzivna svjetlost s neba. Helikopter je snažan mlaz svjetlosti usmjerio na auto.
– I što sad? – upita Sarah, boreći se s panikom. – Što ćemo sad?
– Nemoguće je pobjeći – objasni mirno Rafael.
– Gotovo je?
Pogleda ga, sasvim je ozbiljan.
– Gotovo je.
– Ubit će nas – izusti Sarah, blijeda od straha.
– Još ne. Da su nas htjeli ubiti, već bi to učinili. – Okrene se Raúlu. – A sad, kapetane?
– Pustit ćemo da nas ulove.
Voze i dalje avenijom i sad prolaze ispred veličanstvene palače Belem, službene rezidencije predsjednika Republike. Malo dalje Rafael uoči svjetla barikade, od vozila koji im priječe put u blizini samostana Jeronimos. Nema izlaza. Barikada je sve bliža.
Petsto metara.
– Kapetane, oprosti mi što sam te iznevjerio.
– Nemaš se zašto ispričavati.
Četiristo metara.
Tristo.
– Smjesta zaustavite vozilo – reče glas iz helikoptera. – Zaustavite automobil, odmah.
– Kapetane, čekam tvoju odluku – ponovi Rafael odlučnije.
Civilna vozila, policijska, kamioneti... sve se to našlo u barikadi koja blokira ulicu. Vide se i neki ljudi, zaštićeni iza otvorenih vrata automobila, s oružjem u ruci.
Dvjesto metara.
Bez upozorenja, Rafael zaustavi auto nasred ulice.
– Kapetane, tu smo.
Raúl pogleda kćer.
– Daj mi papire – reče.
– Što ćeš učiniti s njima? – upita Rafael. – Ne smiju im pasti u ruke.
– Ne brini se. Pretinac za rukavice ima tajno skrovište. Neće ih lako pronaći, a to će nam dati malo vremena. Daj mi papire – ponovi Raúl kćeri.
»Sve ovisi o karti koju imamo u određenom trenutku«, pomisli Sarah, sad već manje napeta.
– Papire! – ponovi Raúl.
– Nemam ih. Imam samo kopije – odgovori djevojka, pokazujući dva bijela lista s kopijom popisa.
– Gdje su?
– Na sigurnom.
Rafael se jedva primjetno nasmiješi.
– U redu. Kad je tako, što se može? – upita Raúl.
– Dobro. To malo mijenja stvari.
– To nam je as u rukavu, karta koju možemo odigrati – reče Sarah.
– Naravno – složi se otac. – Naravno.
Jedan muškarac iziđe iz jednog vozila i krene sam prema Volvu. Odlučni, energični koraci nose brdo mesa.
– U redu, igra počinje – reče Rafael, pokazavši pokretom na čovjeka koji im prilazi.
Čovjek dođe do Volva i približi se vozačevu prozoru.
– Gle, to je naš čuveni Jack.
– Geoffrey Barnes. Evo nas opet zajedno.
– Pogledaj oko sebe, Jack – naredi mu Barnes. – Svi pogledajte. Pogledajte koliko ste nam posla zadali.
Drugi agenti približe se automobilu, otvore vrata i izvuku Raúla i Sarah.
– Trebaš li pomoć da iziđeš iz auta, Jack? – upita Barnes ironično.
Barnesovi ljudi na časak zastanu, prepuštajući šefu inicijativu.
Rafael otvori vrata i iziđe iz auta, smireno, ne skidajući pogleda s ljudeskare.
– Odvedite ženu i njezina oca. Učinite što vam je zapovjeđeno!
Neki agenti udalje se s njima, dvojica ostanu s Barnesom. Sarah gleda prema njima. Hoće li debeli ubiti Rafaela? Zanimljivo da se više brine o njemu nego o sebi. Nju i oca agenti smjeste u različite automobile.
Za to vrijeme Barnes se obrati Rafaelu.
– Jack, Jack, Jack – reče zajedljivim tonom. – Kakvo silno razočaranje, kakvo silno razočaranje.
I bez ikakva upozorenja, ljudeskara mu zabije šaku u trbuh. Rafael se savije. Uspravi se već nakon nekoliko trenutaka. Barnes ga udari još jednom i ovaj put Rafael ostane ležati na tlu.
– Kako si mi mogao to učiniti? Agenciji. Izdao si sve čemu su nas učili.
Rafael pokuša ustati, ali dobije udarac nogom u trbuh pa se ponovo sruši na tlo.
– Ti si jedan obični kurvin sin – nastavi Barnes. – I nezahvalnik.
Još jedan udarac nogom.
– Vodite ga – naredi svojim agentima. – Idemo u šetnju. U dugu šetnju.

Poglavlje

51

Jedno uistinu predivno popodne proveo je ovaj čovjek u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Istinski ljubitelj umjetnosti u svim njezinim oblicima uživao je, kao i mnogo puta dosad, u pogledu na izložene divote.
Sad se taksijem vraća kući. Iako voli duge šetnje, godine ga pritišću i vrijeme koje je proveo u Muzeju, na nogama, prilično ga je izmorilo. Kroz prozor taksija mirno promatra gradski život.
Već devetnaest godina uživa u blagodatima koje pruža Velika jabuka. Muzeji, kina, restorani, konferencije, vjerska okupljanja... Unatoč svemu, još se uvijek osjeća strancem. Grad je tako velik, tako prostran i tako krcat zanimljivostima da jedan život nije dovoljan da ga čovjek u cijelosti upozna. Smatra se povlaštenim, u prvom redu što služi Bogu, a zatim što to čini u ovom središtu civiliziranog svijeta. Njegov je posao širenje Božje riječi, onako kako su to nekad davno činili misionari. Samo što on to sad radi u velikom gradu, kojem je očito potreban nauk Spasitelja. Prijašnji papa dvaput mu je čestitao na njegovu radu. Na njegovoj predanosti, ustrajnosti i posvećenosti. Jedna od njegovih najljepših uspomena je dan kad je posjetio Vatikan i imao priliku, povlasticu i čast poljubiti prsten Ivana Pavla II. Dogodilo se to 1990., ali za njega kao da je bilo jučer. Sad je drugi papa, Nijemac koji je naslijedio Poljaka. Nada se da će dovoljno poživjeti da dobije još jednu takvu priliku, takvu povlasticu i čast da poljubi prsten novog pape i da malo porazgovara s Njegovom Svetosti, u četiri oka.
Nije sigurno da bi se tako nešto uistinu i moglo dogoditi, ne samo zato što ga godine neumoljivo sustižu, nego i zato što su ovo odveć mračna vremena, odveć teška da bi ih čovjek shvatio, da bi ih analizirao. Njegovoj voljenoj Crkvi prijete neizrecive opasnosti. Nečiste sile napale su samo srce svete institucije, ranile je i izdale, koristeći se slabim članovima koji nisu odoljeli iskušenjima moći i novca i koji u tome nisu imali mjere.
Nedavno je na njegovu adresu stigao paket od njegova dragog brata po Kristu, monsinjora Firenzija. Sadržavao je tako tešku i tako ozbiljnu informaciju da je ostao potpuno osupnut. Bili su to papiri Ivana Pavla I., s iznenađujućim otkrićima pisanima rukom same Njegove Svetosti. Pokazalo se da su osobe koje je do tog trenutka iznimno cijenio i uvažavao bili lažni Božji ljudi, koji su se svojim utjecajem služili za stjecanje osobne koristi. Grešnici koji se skrivaju pod haljom i ne prežu ni od ubojstva.
Upute kardinala Firenzija bile su jasne: sadržaj paketa spremiti na sigurno, a obavijest o tome gdje se nalazi proslijediti putem najsigurnijih mogućih kanala. Tako je i učinio, čak mu je i poslao ključić koji otvara mjesto gdje su skriveni papiri.
Firenzi ga je telefonom nazvao prije nekoliko dana. Bio je vrlo uznemiren. Rekao mu je da nema mnogo vremena i pitao ga za detalje o mjestu na kojem je skriven paket, a čovjek koji se sad vraća kući u žutom taksiju sve mu je lijepo objasnio. Firenzi je govorio kao da mu je to posljednji razgovor u životu. Završio je riječima »drži oči širom otvorene i budi jako oprezan«. Od tog trenutka do danas ne zna što se događalo s njim.
Zapravo, zna da Firenzi više nije među živima. Osjeća to. Osjeća to na način koji ne ostavlja mjesta sumnji. To je poput šestog čula, uobičajenog za svećenike. Da, jer za njega biti svećenik ne znači samo propovijedati Božju riječ, nego i primati poruke koje nam šalje onostrano. On je uvijek znao dobro dešifrirati te poruke. Predosjeća što naviješta tanjur koji se razbio, pas koji zavija, iznenadno kočenje nekog automobila, i siguran je da zna trenutak kad je Firenzi umro. Molio je svoju jutarnju molitvu na koljenima pred malim oltarom koji je u svom stanu namjestio kako bi mogao održati misu prijateljima, susjedima i vjernicima kad ga posjete. Svijeća se ugasila. Plamen velike svijeće koji uvijek gori na svijećnjaku s lijeve strane oltara ugasio se upravo dok je molio za svog prijatelja kardinala. Još se više usredotočio na molitvu, da Bog razmisli i pruži Firenziju drugu šansu, ali bilo je uzalud. Taj dan više mu nije pošlo za rukom upaliti onu svijeću, kao da netko stalno puše u nju. Sljedećeg dana prihvatio je Božju volju i zamolio Gospodina da čuva dušu njegova dragog prijatelja. »Neka bude volja Tvoja.« I svijeća se upalila bez ikakva otpora.
Zna zašto je Firenzi umro: zbog papira koje mu je poslao i za koje ga je molio da ih spremi na neko sigurno mjesto. Ipak, ne zna mogu li njegovu umiješanost u cijelu tu priču otkriti oni koji su krenuli u potragu za njima. Vjerojatno će doći do njega, ali Božje su namjere nedokučive i ono što mu je namijenio, dobro ili ne baš tako dobro, on će prihvatiti na isti način, golih prsa, spreman suočiti se sa svojom sudbinom, kakva god ona bila.
Jednako tako više nije bilo moguće razgovarati s bratom Felipeom u Madridu, kao ni s Pablom Rincónom u Buenos Airesu. Firenzi je obojici poslao pismo s uputama o tome i o onome što im je činiti. Ali bilo je prekasno. Nekoliko dana od njegove posljednje molitve za Firenzija saznao je za smrt jednog i ubojstvo onog drugog. Kako bilo, uvjeren je da će Bog pomoći onima koji mu služe. Ako je njegova volja da papiri ostanu kod njega, neka tako bude, ili neka ne bude ako je to ono što želi.
»Drži oči širom otvorene«, rekao mu je kardinal u njihovu posljednjem razgovoru. »Drži oči širom otvorene.« Ali godine mu više ne dopuštaju da se baci u avanturu ili da se dade u bijeg. Nastavit će sa svojim životom kao i dosad, normalno, uobičajeno, davat će svoje mise, posjećivati muzeje i izložbe ili će pak ići u kazalište. Ako ga netko traži ili ako mu je već u ovom trenutku na tragu, valja zadržati hladnu glavu. O papirima nitko ništa ne zna niti će saznati.
Taksi upravo ulazi u Šestu aveniju ili, kako je još zovu Avenija dviju Amerika, i vozi još nekoliko kilometara koliko nedostaje do križanja sa 38. ulicom. Starac iziđe iz taksija i plati. Ulazi u zgradu. Livrirani vratar ne otvori mu vrata niti mu pozove dizalo.
»Gdje li je Alfred nestao?«, pomisli. Nije uobičajeno vidjeti praznu portirnicu, a nije ni pametno ostaviti kuću bez nadzora. Unatoč pompoznoj odjeći, vratar nije tu samo radi osjećaja udobnosti i raskoši stanara zgrade. Vratar jamči sigurnost i nadgleda da ne uđe nitko tko nije pozvan ili tko nema odobrenje. Ponovo pogleda prema stolu u portirnici i pokuša otvoriti vrata koja vode u prostorije za portire, gdje se presvlače i odmaraju, ali zatvorena su.
Pažljiv kakav već jest, zaključa vrata zgrade svojim ključem da ne bi kakav uljez iskoristio privremeni nestanak vratara. Stanari koji žele ući ili izići upotrijebit će svoj ključ.
I sad, napokon, ulazi u dizalo. Stiže na sedmi kat i na putu do svog stana traži ključ od ulaznih vrata.
Stavi ključ u bravu, ali nema potrebe da ga okrene. Vrata su zatvorena, ali ne i zaključana.
»Baš čudno«, promrsi, »zakleo bih se da sam dvaput zaključao.«
Uđe u svoj stan, prošeta se do telefona u dnevnom boravku i podigne slušalicu. Primjećuje da nešto nije kako treba. Njegovi primjerci Novog zavjeta nisu na svome mjestu nego su razbacani po podu, po nekakvom redu, kao da označavaju put. Put prema drugoj sobi. Starac ostavi telefon i slijedi put knjiga. Uđe u sobu u kojoj se nalazi oltar, ali ni žarulje ni svijeće nisu upaljene pa ne vidi ništa. Napipa prekidač na zidu i upali lampu koja visi sa stropa. Ugleda vratara na podu, naslonjena na zid, vezanih ruku i nogu i glave prekrivene vrećicom. Tada spazi tri lika, udobno smještena pokraj oltara: Meštar, sluga i pomoćnik.
– Marius Ferris – obrati mu se Meštar odlučnim glasom, sa štapom u krilu.
– Tko ste vi? Kako ste ušli ovamo? – pita starac Meštra koji ga je oslovio imenom.
– Došao sam s nebesa da tebe posjetim – odgovori ovaj ironičnim tonom.
– Tko... tko ste vi?
– Možeš me zvati J. C.

Poglavlje

52

Viliot

28. rujna 1978.

Villot se nikako nije mogao smiriti u svom naslonjaču u uredu. Zato je ustao i počeo hodati s jednog kraja sobe na drugi, s cigaretom u ruci. Opet će premašiti granicu koju je sam sebi postavio: milijun puta je rekao da ni pod kakvim okolnostima neće pušiti više od dvije kutije dnevno. Taj ga je otrov polako ubijao. Ali bilo je neizbježno. Dim je ublažavao njegovu tjeskobu i smirivao mu živce. I, nažalost, približavao ga vječnoj slavi.
Osim dima, kardinal je ispuhivao i bijesne uzdahe. Po tko zna koji put baci pogled na papire na golemom drvenom radnom stolu. Taj je komad namještaja bio iznimno vrijedan i vrlo star, i tijekom nekoliko stoljeća vidio je na tisuće dokumenata. Za tim su antiknim stolom radili deseci državnih tajnika koji su upravljali sudbinom te svete institucije. Kad bi taj radni stol mogao govoriti, i kad bi bio indiskretan, otkrio bi mnoge tajne, zavjere, spletke i malverzacije od kojih bi se i najgorljivijim duhovima sledila krv u žilama. Osim toga, na njegovu stolu gomilali su se snovi, želje, ambicije i utopije. Iznad svega, oštrom oku ne bi promaknule nevidljive, ali uporne i loše prikrivene želje za papinskim tronom. Čemu bi, ako ne tome, mogli težiti oni koji su već dosegnuli drugo mjesto u hijerarhiji?
Ali u tom trenutku Villota nije zabrinjavala ambicija. Već odavno se pomirio da nikad neće doseći slavu kraljevića među apostolima. Ono što je on želio, svim žarom srca svog, bilo je na sam vrh postaviti čovjeka koji ne bi zadavao toliko brige kao onaj kojemu je sad služio.
Nije prošlo ni sat vremena da je primio određene papire koje su mu poslali iz ureda pape Albina Lucianija. Bilo je tu zapovijedi, odluka i zamjena. Neke od tih neizbježnih promjena stupit će na snagu narednih sati ili sljedećeg dana. Villot je uzeo papire sa stola i još jednom pročitao ono što je već napamet znao.
»Benelli na moje mjesto?«, reče sam sebi. »Može li čovjek i zamisliti veću provokaciju?«
– To vam je prevelik rizik, Sveti Oče – reče Villot kad je primio papire i ponad svih tih dokumenata pročitao prve papine odluke. – Što će ostati od Crkve kakvu poznajemo ako to učinimo...?
– Crkva će opstati u svojoj čistoći, poniznosti i humanosti – škrto je odgovorio Albino Luciani.
Villot je u jednoj ruci držao papire, a drugom se hvatao za svoju kardinalsku kapu i čitao gluposti napisane rukom čovjeka koji je, pretpostavlja se, bio vrhunski autoritet cijelog kršćanskog svijeta. Želja da stav Crkve učini popustljivijim što se tiče kontrole rađanja bila je samo jedna u nizu besmislica tog pape.
– Ali, Sveti Oče... to se izravno kosi s doktrinom Crkve. U suprotnosti je s onim što su drugi pape zagovarali – državni tajnik povisio je glas.
– Nepogrešivost.
– Sveta nepogrešivost – naglasi Villot.
– Sveta? Obojica znamo je to laž – odgovori mu Papa vedro.
– Kako to možete reći? – upita kardinal, licemjerno se prekriživši.
– Mogu to reći jer sam papa i znam da griješim kao i svako drugo ljudsko biće.
– Papa je nepogrešiv. A ove smjernice dovode u pitanje odluke donesene s uvjerenjem u papinsku nepogrešivost.
Villot nije imao ni karakter ni položaj koji bi mu dopuštali obraćati se svom nadređenom u hijerarhijskoj ljestvici ponizno i poslušno. Razgovarao je s Ivanom Pavlom I. kao da razgovara sa svojim pomoćnikom ili tajnikom. Činilo se da Albino Luciani ne mari za nedostatak poštovanja prema njemu. Ipak, bio je uznemiren: nikad nije mogao ni zamisliti da bi se Villot tako ponašao.
– Crkva koja tvrdi da je nepogrešiva ne može izliječiti svoje boljke – završi Luciani. – I vi i ja dobro znamo kako je 1870. stvorena ideja o nepogrešivosti.
Te je godine, 18. srpnja, papa Pio IX. proglasio konstituciju Pastor Aeternus u kojoj je stajalo da je Vrhovni poglavar Crkve nepogrešiv kad izjave daje ex cathedra, odnosno u svojstvu svoje visoke funkcije duhovnog nasljednika svetog Petra, i uvijek kad govori o temama povezanim s vjerskim i moralnim pitanjima. Sve što nije bilo u skladu s papinim riječima moglo se i moralo se smatrati anatemom.
– Ne slažete se s djelom Pija IX.? – zanimalo je Villota.
– Može li napredovati onaj tko kritički ne promatra svoja vlastita djela?
Kardinal sjedne na jednu od brojnih stolica ispred radnog stola i poklopi uši rukama.
– Ne vjerujem vlastitim ušima.
– Ne ponašajte se poput nedužna seoskog svećenika, kardinale Villot. Znate jednako dobro kao i ja da nepogrešivost služi samo da nam veže i ruke i noge.
Villot spusti ruke s lica.
– Ali, što... što to govorite?
– Mislim da sam rekao točno to što sam htio reći. Papa je nepogrešiv u smjernicama koje određuju pitanja vjere i morala, nije li tako? Ne čini li vam se neobičnim jamčiti da se određeni običaji, možda i opasni, nikad neće promijeniti?
– Anatema... svetogrđe – propenta Villot, očajan pred takvom zagonetkom: topli ljetni povjetarac pretvorio se u uragan.
– Svetogrđe? – ponovi Albino Luciani, blaženo se smješkajući. – Kucnuo je čas da vam kažem kako bi vam bolje bilo da pokažete poštovanje prema osobi s kojom sad razgovarate. Na kraju krajeva, ja sam nepogrešiv.
Kardinal pogne glavu.
– Nemam namjeru upotrijebiti svoj položaj ni tobožnje bogom dane povlastice koje mi vi pripisujete, jer bi to značilo da se slažem s onim što one predstavljaju. Samo bih vas želio podsjetiti da biste se s obzirom na dužnost koju obnašate trebali drukčije ponašati: poštovanje prema drugima nije nešto što ovisi o vama, kardinale Villot. I ponavljam, nepogrešivost je zabluda, jalova taština. Zato joj je došao kraj.
Villot je shvatio da nema smisla i dalje udarati glavom u zid. Istinu govoreći, papiri koje je poslao papa Luciani sadržavali su prijedloge još besramnije od teorije o nepogrešivosti koju je, vjerojatno, tijekom godina dobro proučilo povjerenstvo teologa.
– A što se tiče zamjena, Sveti Oče, možete li uopće zamisliti kako će kurija reagirati?
– Mislim da imam vrlo jasnu ideju o tome, kardinale Villot – odgovori mu Papa opušteno.
– Ali... ali... a kardinali? A prelati koji su za vas glasovali i zagovaraju umjereniju politiku...?
– Ni od koga nisam tražio da me postavi na ovo mjesto. I ne vjerujem da se odluke koje sam donio mogu smatrati napadom ili agresijom u bilo kojem smislu. Brinem se samo za ono za što se moram brinuti, kardinale. Ne zaboravite da sam odgovoran vjernicima i Bogu.
Villot više nije imao kamo. Vješt i mudar u mnogim prilikama, i sad se trudio pružiti valjane argumente, ali Luciani mu je odgovarao svisoka, odrješito, nepokolebljiv u svojoj odluci. Nije bilo načina da ga uvjeri... barem ne riječima.
– Sveti Oče... dopustite mi da podrobno proučim situaciju. Pogledat ću ova imena i predložiti alternative, pogotovo za moju zamjenu i za upravu IOR-a. – Ako Sveti Otac pristane na ovo odgađanje, možda još nije sve izgubljeno.
– Nema potrebe da se mučite, kardinale Villot. To je moja zadnja riječ. Ne morate se truditi i tražiti alternative. Siguran sam da će vaši kandidati biti sposobne i kvalitetne osobe, ali neću ih prihvatiti. Moja je odluka konačna. Morate smjesta zamijeniti biskupa Marcinkusa monsinjorom Giovanijem Abbom, a odmah nakon njega slijede zamjene De Bonisa, Menninija i Del Strobela. De Bonisa će zamijeniti monsinjor Antonetti, a ostala dva mjesta popunit ću nakon razgovora s monsinjorom Abbom.
– Ali...
– Laku noć, kardinale Villot – otpusti ga Papa, uputivši se prema vratima.
Nije Villotu dao niti da mu uzvrati pozdrav. Nikad ne bi pomislio da je Luciani tako odlučan. Njegov je položaj bio sve teži i složeniji. Gelli je bio u pravu: loše su procijenili. Taj će im čovjek samo navući probleme za vrat.
– Računam da ćete mirno otići s mjesta državnog tajnika u ured kardinala Benellija – reče mu Vrhovni poglavar s vrata.
– Svetosti – promuca Villot. – Ne biste li mogli u miru porazmisliti o svemu? Na kraju krajeva, niste tako dugo na toj dužnosti...
Papa Luciani pažljivo pogleda svog državnog tajnika. Zagleda se čvrsto u kardinalove oči i odgovori mu vedro, ozarena lica.
– Hvala ti na pažnji, kardinale Villot. Ali moja je odluka neopoziva.
I ode, ostavljajući Villota kojem njegov vlastiti um nije dao mira. Razmišljao je, mudrovao, molio se, ali nije uspijevao iznaći rješenje problema. Ugledao je telefon pokraj spornih dokumenata. Uhvati se u iskušenju i strahu, u isto vrijeme. Više puta okrenuo je prve brojke telefonskog broja koji je upamtio nekoliko dana ranije. Najednom spusti slušalicu, uvjeren da će se već pojaviti neka genijalna zamisao. Kako li je samo želio da do toga ne mora doći! Odlučio je staviti sve na jednu jedinu, posljednju kartu. Ako njemu samome nije pošlo za rukom uvjeriti Papu, sastat će se s monsinjorima čija je budućnost bila ugrožena odlukom Ivana Pavla I. Možda će svi zajedno uspjeti nagovoriti Papu da preispita svoju odluku.

Poglavlje

53

Sad smo samo nas dvojica, Jack – reče Barnes Rafaelu. – Ti i ja. – Sjedne ispred njega. – Siguran sam da će ovaj razgovor biti plodonosan. – Mjesto je mračno. Izgleda poput kakve filmske scene: dvije stolice, četvrtast drven stol, taman, trošan i izlizan, i lampa koja visi sa stropa i osvjetljava dva čovjeka koja sjede sučelice.
– Gdje smo? – upita Rafael.
– Jack, Jack, Jack, izgleda da nisi baš shvatio svoj položaj. – Barnes i dalje govori sarkastično, ustaje od stola i hoda prostorijom. – Ovdje ja postavljam pitanja.
– Idi kvragu, Barnes. Nisam glup. Ne možeš sa mnom kao s drugima. Neću se upišati u gaće samo zato što si ti tu. Ne bojim te se.
Umjesto odgovora doleti mu šaka u glavu, od čega se sruši na pod.
– Ustani – naredi mu ljudeskara. – Ustani – viče kad vidi da ga nije poslušao.
Rafael brzo ustane, ne govori ni riječi i ne pokazuje ni najmanji znak boli. Potom podigne stolicu s poda, sjedne i stavi ruke ispred sebe, da ih Barnes vidi.
– Nemoj misliti da ćeš me prevariti, Barnes. Znam da smo u Sjedinjenim Državama. Samo bih htio znati gdje točno – nastavi Rafael mirno. Unatoč nezahvalnoj situaciji pokušava, koliko je to u njegovoj moći, kontrolirati tijek događaja. Ipak, svjestan je da nema nikakvu prednost.
– Zašto misliš da smo u Americi? Mogao bi biti bilo gdje.
– Toliko sati vožnje avionom upućuju da smo u Sjedinjenim Državama. London je bio na samo dva i pol sata. Štoviše, ili smo u Washingtonu ili New Yorku. Je li tako?
– U grotlu pakla smo, Jack. Kao da je to uopće važno! Ili možda razmišljaš o turističkom razgledavanju?
– Nije ni to loša ideja.
Udarac, ovaj put manje žestok, doleti mu posred lica i rasiječe mu usnu.
– Znaš li što u ovom trenutku trpi, Jack? Možeš li uopće i zamisliti? – Barnes promijeni taktiku. – To milo lišće uništava gad poput mene.
Rafael to može zamisliti, i predobro. Dva udarca koja je primio nisu ništa naprema onom što bi mu mogli učiniti.
– Hoćeš li mi reći gdje su papiri? – upita Barnes popustljivije.
– Dobro znaš da neću. Prvo, zato što ne znam; a drugo, i da znam, ne bih ti rekao.
Ulazak Staughtona prekine ispitivanje.
– Gospodine Barnes – pozove ga s dovratka.
– Staughtone, uđi.
Priđe mu i nešto šapne na uho.
– Jesi li siguran? – upita Barnes otresito, kao što običava sa suradnicima. Vijest nije dobra. Na trenutak razmisli u tišini.
– Dobro, daj mi nekoliko minuta – najzad izusti i otpusti Staughtona. Agent iziđe i zatvori vrata za sobom, prepuštajući Rafaela na milost i nemilost Barnesu.
– Dat ću ti još jednu priliku, Jack, u ime našeg starog prijateljstva. – Barnes opet sjedne ispred njega. – Gdje su papiri?
– Posljednji put kad sam ih vidio – reče Rafael zamišljeno, naoko voljan surađivati – bili su u guzici tvoje matere.
Barnes je skamenjen. Lice mu se zgrči. Rafael je previše stegnuo omču. Čovjek iz CIA-e ponovo ustane i uputi se prema uhićeniku. Priđe mu i nagne se do njegova uha.
– Zašto tratiš moje vrijeme, Jack? – Dok govori, pljuvačka prska Rafaelovo lice. – Nisi se sjetio da imam žensku i da tebe ne trebam? Možeš ti ne progovoriti, ali ona će se razvezati k’o papiga. Pa mi, molim te, objasni što me priječi da te ubijem?
– Ono što ja znam, a ona ne zna – odgovori Rafael odlučno.
– A što ti to znaš, a ona ne zna?
– Znam da je ona dobila samo dva papira od ukupno trinaest.
– Nastavi.
– A znam i gdje su – reče bahato, bacivši udicu i gledajući hoće li Barnes zagristi.
Barnes ga promatra nekoliko trenutaka. Procjenjuje njegove riječi. Pokušava ga pročitati.
– Lažeš – reče najzad.
– Usudio bi se riskirati i ubiti me? A ako ne lažem?
– Imam i kćer i oca, Jack. Lako mogu bez tebe.
– I bio bi u pravu, da ne griješiš.
Barnes teško suzdržava svoj bijes. Tog kretena bi tako isprebijao. Zgrabi ga za rever i protrese.
– Ne pretjeruj, Jack. Mogu završiti s tobom u bilo kojem trenutku.
Rafael ga, onako skvrčen, izaziva pogledom.
– To nije u tvojim rukama, Barnes.
Ovaj ga još jače stisne.
– Što hoćeš reći?
– Hoću reći da bi mi veliki Geoffrey Barnes odavno prosuo mozak. Nisi to učinio jer to ne ovisi o tebi. Nije da ne bi htio, vidim ti to u očima, ali jedan je kurvin sin iznad tebe i ne da ti da povučeš obarač.
– Umukni – viče ljudeskara, pritišćući ga o zid. Crven od bijesa, udari ga u trbuh. Rafael se sruši na pod, ali Barnes nije zadovoljan, udara ga nogama i prosipa salvu psovki i uvreda po njemu. Najednom ga neke snažne ruke odvoje od njega.
– Prestanite. Smjesta – naredi mu elegantno odjeven čovjek koji drži Barnesa, još uvijek izvan sebe. – Što činite?
– Ubit ću kurvinog sina – reži Barnes i ne skida pogled s Rafaela koji pokušava ustati.
– Kontrolirajte se – viče čovjek.
Staughton i Thompson priđu da vide što se događa.
– Vodite ga odavde – naredi čovjek Staughtonu i Thompsonu, i oni ga smjesta poslušaju vukući Rafaela između sebe.
– Ne njega, ovoga – ispravi ih pridošlica, koji još uvijek čvrsto drži Barnesa.
Debeli se smiri. Udahne duboko nekoliko puta, polako dolazi sebi.
– U redu je, dobro sam – reče. – Dobro sam.
– Od ovog trenutka ja preuzimam kontrolu – objavi onaj drugi. – Idite popiti nešto i smirite živce. – Potom se vrati do Staughtona i Thompsona. – Vas dvojica odvedite ovoga do ostalih. Veliki Meštar već je ovdje.
Zapovijedi se izvršavaju istog trenutka. Barnes iziđe kroz vrata ne osvrnuvši se. »Govna smrdljiva«, promrmlja. Ostala dvojica pridržavaju Rafaela koji se ne uspijeva osoviti na noge.
Čovjek koji je izdao zapovijedi u sobi popravi svoje Armanijevo odijelo. Kucnuo je čas.

Poglavlje

54

Četiri muškarca koračaju dugim, loše osvijetljenim hodnikom, načičkanim zatvorenim vratima s obiju strana. Hladno je to mjesto, trošno, ali ne i napušteno. Nema prljavštine i paučine. Čini se da se rijetko koristi.
Rafael hoda uz pomoć Staughtona i Thompsona. Čovjek iza njih, onaj u Armanijevu odijelu, ne dopušta prijetnje ni udarce. Od jednih otvorenih vrata dopire snažan mlaz svjetla. Čuju se glasovi. Tih nekoliko metara do vrata Rafaela gotovo vuku.
– Ovo je pseto sve teže – požali se Thompson.
– Sigurno to namjerno radi – složi se Staughton.
Nisu daleko od istine. Rafael glumi da mu je tijelo u sve lošijem stanju kako bi agentima otežao zadatak. Ne namjerava ništa time postići, samo ih iživcirati. Ipak, osjeća manju bol u prsima. Možda je slomljeno rebro i zato teško diše. Ali o zdravlju će misliti kasnije, kad završi ova noćna mora, ako ikad završi. Ovaj bi hodnik lako mogao biti njegov hodnik smrti.
Dok ga vuku, razmišlja o Sarah. Hoće li i ona morati podnijeti isto što i on? Rafael je uvježban za takve stvari. Barnesov bijes, njegovi nekontrolirani udarci, sve je to ništa za njega. Ali za Sarah, to je druga pjesma. Iako je u to malo vremena što su proveli zajedno bila hrabra. Unatoč napetosti, znala se kontrolirati mnogo puta. A to što je učinila s papirima, znajući da im je to jedino sredstvo razmjene, jedina karta koju mogu odigrati, govori mnogo o njezinu karakteru.
Kad uđu u sobu iz koje je dopiralo svjetlo, naslonjeni su na zid, ali zapešća vezanih lancima koji vise sa stropa i koji ih prisiljavaju da stoje na nogama, kapetan Raúl Monteiro, Sarah i jedan postariji čovjek kojeg ne poznaje, iako mu je njegovo lice odnekud poznato.
S njima je i neki čovjek odjeven u crno, poput većine agenata, i Rafael ga odmah prepozna. To je onaj Poljak. Staughton i Thompson dovuku Rafaela do mjesta gdje se nalaze ostali i stegnu mu zapešća metalnim prstenom s jednog lanca koji visi sa stropa. Dva Barnesova agenta napuste prostoriju. Sad su prepušteni na milost i nemilost Poljaku i pomoćniku.
Rafael pogleda Sarah u potrazi za nekim tragom mučenja. Ništa, još je nisu ni takli. Bojao se da su je odveli na neko drugo mjesto. Tijekom leta su ih razdvojili i odonda nije znao ništa o svojim prijateljima.
Ni na kapetanu ne vidi tragove zlostavljanja, a ni na postarijem gospodinu pokraj njega kojeg još ne uspijeva identificirati. Pomoćnik prvi progovori.
– Konačno smo se svi okupili.
– Hrane nema? – upita Rafael.
Pomoćnik ne obraća pažnju na njegovu provokaciju.
– Najdublje se ispričavam zbog svega čemu ste bili izloženi, ali obećavam da će uskoro sve biti gotovo.
– Tko ste vi? – upita Rafael starijeg čovjeka pokraj sebe.
– Ja sam Marius Ferris. A vi?
– Marius Ferris. Onaj s portreta – reče Rafael, koji ga napokon prepozna. – Ja sam Rafael.
– Svi znamo zašto smo ovdje pa nećemo okolišati. Gdje su papiri? – započne pomoćnik ispitivanje.
Na jedinom stolu u prostoriji crni je kovčeg koji sluga otvori u datom trenutku. Iskušava različite oštre instrumente koji se u njemu nalaze. To su alati za mučenje, u stanju da i najtvrđe, najupornije navedu na priznanje. U nekim slučajevima dovoljan je i sam pogled na te strahotne instrumente da se uhićenici slome.
– Papiri su na sigurnom – reče Rafael.
– S nama će biti sigurniji – odgovori pomoćnik. – Budite razumni. Zar nije bolje što prije završiti sa svime i poštedjeti nas dodatnih patnji?
Tišina sve govori. Pomoćnik pričeka još nekoliko trenutaka. Možda netko popusti; na kraju krajeva, neće valjda svi četvero trpjeti mučenje zbog nečeg što ih se izravno ne tiče. Ali nitko ne otvara usta.
Dobro; počet će sa Sarahinim ocem, možda će to psihički utjecati na kćer pa će ona prva progovoriti.
– Pobrini se za vojnika – naredi slugi.
Sarah širom otvori oči. Dogodilo se ono čega se najviše bojala. Mučit će ih i na kraju će iz njih iščupati istinu, ako ne sad, onda kasnije, kad bol postane neizdrživa, kad tijelo zavapi dosta.
Sluga uzme u ruku instrument, nekakav nož s listom od gotovo centimetar širine i dvadeset dužine, oblikovan da probije kožu i nanese bol, a da ne ozlijedi nijedan unutarnji organ, osim ako se to ne učini namjerno. Razdere kapetanovu košulju, ostavljajući mu gola prsa. Usmjeri ravno prema desnoj strani trbuha i prisloni oštricu na kožu.
Bolan krik označi ulazak metala u meso. Okrene ga, probije, otvori put u unutrašnjost tijela, stvarajući oštru bol, nepodnošljivu. Kraj noža iziđe ispod rebara, nepogrešivo. Čvrsta ruka mučitelja najzad izvuče nož, sasvim polako. Zlo je učinjeno, na tijelu kapetana i na duši Sarah i Mariusa Ferrisa koji užasnuti gledaju. Vidi se da je kapetan na mukama: krupni grašci znoja natapaju mu lice, iskrivljeno od bola.
– Dakle? Želi li netko nešto reći? – upita asistent. – Ne mislite li da je bolje da papire čuvamo mi?
– Meni bi bio bolji jedan hamburger – odgovori Rafael.
Pomoćnik mu priđe bliže i zagleda mu se u oči, mrtav ozbiljan.
– Još nešto želiš podijeliti s nama?
– Sa sirom, s puno sira. Preliven kečapom.
Pomoćnik ga i dalje netremice gleda, na samo nekoliko centimetara od njega.
– Mislim da Jack treba aperitiv. Nešto da ga podsjeti što se ne radi kolegama. – Da znak slugi. – Da nas izda, naprimjer. To nije dobro. – Odmakne se da propusti slugu koji u ruci drži strašan instrument kojim je ozlijedio Raúla.
Rafael se drži svog sarkastičnog tona. Jasno je da ta dvojica znaju da on nije bilo tko. Mogli bi ga sasjeći na komadiće da to žele i on bi pustio da ga ubiju, ali usta ne bi otvorio. Ali neće zato izbjeći mučenje.
– Zar nećeš prije očistiti krv s toga? – pita Poljaka. – Moglo bi me nešto zaraziti. – Pogleda Raúla. – Nemoj se uvrijediti, kapetane.
– Nemaš pojma kakvo bi mi zadovoljstvo bilo crijeva ti prosuti, malo po malo, i gledati kako krvariš poput svinje, do zadnjega daha – reče mu krvnik dok mu prilazi licem na nekoliko centimetara do Rafaelova, da dobro čuje svaku njegovu riječ.
– Sluga sam pokoran – odgovori mu. – Samo reci.
Sluga mu na tu provokaciju pljune u lice. Htio bi on njemu toliko toga reći, ali bilo bi bolje da svoj bijes usmjeri na instrument koji drži u ruci. Poljak otvori Rafaelovu košulju, grubo, i iščupa većinu dugmadi.
– Stanite. Ovdje nitko nikome neće prosipati crijeva.
Ženski glas odjekne u prostoriji, iznenada, zahtijevajući pažnju od svih. Sve se glave okrenu da vide osobu koja je progovorila tako odlučnim glasom.
– Pravo je zadovoljstvo vidjeti da je ovdje jedna razumna osoba kojoj je stalo do njezinih kompanjona – reče pomoćnik obraćajući se Sarah koja je svih iznenadila.
– Teško je naći nekoga razumnoga u ovoj prostoriji – odgovori ona samouvjereno. – Reci prijatelju da se makne.
Pomoćnik razmišlja nekoliko trenutaka, ali na kraju ipak naredi slugi da se povuče.
– Počni govoriti – naredi joj.
– Ne, još ne. Reći ću vam sve što želite znati, ali...
– Šuti – prekine je Rafael.
Sluga pljusne Rafaela. Odvali mu samo jednu pljusku, spretno i bolno.
– Umuknite. Pustite je da kaže.
– Nastavite, molim vas – zamoli pomoćnik Sarah, ponovo zadobivši kontrolu nad situacijom.
– Reći ću sve što želite znati – ponovi Sarah – ali samo onome tko je glavni.
– Molim? – Pomoćnik je iznenađen. – Ja sam ovdje glavni.
– Ne, niste. Vi ste običan zaposlenik – prozre ga Sarah. – Ono što znam reći ću samo J. C., nikome drugome.
Poljak je zaprepašten.
– Što vi sebi umišljate, ne možete ovdje naređivati!
Pomoćnik krene i Sarah zašuti. Igra svoju posljednju kartu. Ima pravo na to.
– J. C. neće razgovarati s vama. Najbolje da odmah kažete što znate.
– Vi želite nešto što mi imamo. Spremna sam vam to dati, ali to je moj uvjet i o njemu ne pregovaram. Reći ću samo J. C. U suprotnom, možete nastaviti mučenje dok nas svih ne poubijate. Nitko ništa neće reći.
Pomoćnik se uputi do Sarah, izvuče pištolj s prigušivačem i prisloni joj ga na čelo.
– Što vi mislite, tko ste vi da možete od mene nešto zahtijevati? – Glas mu zazvuči strašno, u njemu se pomiješao bijes i nestrpljenje. – Zar niste svjesni svoje situacije? Niste u poziciji da išta tražite. Recite sve što znate.
– Ako ovdje itko išta može tražiti, onda sam to ja. Možda jesam u lancima, ali ako sam ovdje i u ovom stanju, to je zato što imam nešto što želite. – Sarah govori izazivačkim tonom. – Maknite cijev s mog čela i učinite što sam vam rekla. Zovite J. C.
– Ne zloupotrebljavajte moje strpljenje – zaprijeti joj čovjek, skidajući prigušivač s pištolja. – Nitko neće zvati J. C. Govorite.
Sarah se ne želi predati, ne može sad odustati. Rado bi sklopila oči, ali čak i to bi se moglo protumačiti kao znak slabosti, u ovom trenutku u kojem čovjek odjeven u Armanijevo odijelo drži uperen pištolj i sprema se povući obarač.
– Vaša će nas nepopustljivost svih skupo stajati – reče Sarah u posljednjem pokušaju da ga nagovori. Sve može završiti u sekundi, njezin život i životi ostalih; ali ako uspije odškrinuti vrata pomoćnikove duše, možda će se stvoriti mogućnost za bijeg. Možda treba još više riskirati. – Vašem se šefu sigurno neće svidjeti da potrošite naše živote bez konkretnih i opipljivih rezultata.
– Ne podcjenjujte moju inteligenciju. Posljednji put, ispljunite sve ili će vaš otac ostati bez kćeri.
– Previše riskirate – napadne ga Sarah već očajna. – Ako mislite da ćete riješiti problem mojim ubojstvom, gadno griješite. Samo ćete si stvoriti još veći, a tog nećete lako riješiti.
– Umuknite. – Čovjek je uznemiren. – Jedno od vas će progovoriti. Uvijek netko na kraju progovori.
– Stani – progovori glas iz pozadine i svi pažljivo naćule uši. Pomoćnik se vrati do ulaza, odakle je Meštar izdao zapovijed. Oslanja se o svoj štap i nosi crni kovčeg.
– Gospodine... – počne govoriti pomoćnik mičući pištolj sa Sarahine glave.
– Tišina – odgovori Meštar. – Željeli ste govoriti sa mnom? – upita on Sarah.
– Ako ste vi J. C., da – odgovori djevojka širom otvorenih očiju, još uvijek zbunjena obratom situacije.
Starac se okrene i udalji.
– Dovedite je.
– Ali, gospodine... – promuca pomoćnik.
– Dovedite je – ponovi starac, već u hodniku. Ton njegova glasa ne dopušta diskusije. – I pustite ostale na miru do nove zapovijedi.

Poglavlje

55

Za Geoffreyja Barnesa jedna od prednosti New Yorka svakako je hrana. Prvi put u nekoliko dana priuštio si je pristojan doručak u jednom restoranu. Sad je već mnogo mirniji i shvaća da je cijela ona epizoda s Jackom samo dio posla. Nešto poput igre, koju je Jack tako majstorski odradio da je Barnes izgubio živce. Posve je jasno da bi Barnes, kad bi se mogao po svojoj volji obračunati s Jackom, to učinio na drukčiji način. Taj je govnar, ta lukava lisica, sve shvatio i znao je to iskoristiti u prikladnom trenutku.
K vragu i Talijan, ili tkogod on bio. Činjenica da govori tim jezikom ne znači nužno da je iz te zemlje. Bio je kategoričan: »Nitko neće umrijeti ako ja to nisam odobrio.« A kad šef govori, ostali pognu glavu i slušaju. U onom trenutku pomračenja izišao je izvan okvira dopuštenog. Upao je u zamku koju mu je Jack postavio. Bilo je neizbježno. I bila je greška izgubiti kontrolu.
Ali najbolje da o tome više ne misli. Posveti se onom što je još ostalo od hrane, i već se raduje desertu. Tada zazvoni mobitel, prokleti telefon koji mu krade predivne trenutke poput ovog. Potraži ga u džepu i odgovori ne pogledavši tko zove.
– Barnes.
Tijekom nekoliko sljedećih trenutaka Geoffrey Barnes samo sluša i kratko odgovara. »Da«, »ne«, »aha«. Po nemiru kojim reagira na riječi sugovornika i po nelagodnom migoljenju na stolici lako je zaključiti da ne razgovara s podređenim. Još nekoliko kratkih riječi, potom »bog«.
Kad spusti mobitel, lice mu više nije isto. Sitne kapi znoja orosile su mu čelo i klize licem. Vilicu koju je još uvijek držao u ruci odloži na stol. Govna su došla do ventilatora i, ako smjesta nešto ne poduzme, uskoro će sve prekriti. Stavi novac na stol, na račun, i brzo se uputi prema vratima. Već je na ulici, utipka broj u mobitelu i prinese ga uhu. Hoda brzo i odlučno.
– Staughtone, ja sam, Barnes. – Ne daj da išta učine prije nego što ja dođem. – Glas mu je isprekidan uslijed napora. Dok govori, brzo hoda. Ali ipak je to snažan, odlučan glas. – Ništa, baš ništa. Ne objašnjavaj zašto, samo reci da ću sve razjasniti kad dođem. – Barnes sluša nekoliko trenutaka pa ponovo progovori. – Ni Paynu ni ikome drugome. Neka ništa ne diraju, neka se ne miču, i reci ostalima to isto, inače će stvar eksplodirati. – Prijeđe ulicu ne pogledavši oko sebe. Automobili mu trube, ali on nastavlja. – Razlog? Reći ću ga samo tebi, razumiješ? Ne smiješ to nikome reći, Staughton. – Na telefonu u jednom uredu u srcu Manhattana, njegov podređeni pristane. – Upravo sam primio poziv iz najviših vatikanskih krugova. – Udahne. – Cura nas je prevarila.

Poglavlje

56

Kako ste ubili papu Ivana Pavla I.? – upita Sarah ne okolišajući čim je sjela na stolicu u onoj istoj sobi u kojoj je Rafael bio s Barnesom. Nasloni ruke na stol da pokaže kako je opuštena.
Meštar stoji iza Sarahinih leđa, zamišljen. Kad je čuo pitanje, priđe joj i nasmiješi se.
– Niste ovdje da postavljate pitanja, gospođice Sarah Monteiro. Zahtijevali ste od mog pomoćnika da ćete mi osobno reći sve što znate. Zato ste ovdje. – To je glas starca, slabašan, promukao, ali ipak bistar.
– Bit će to mala razmjena informacija. Vi meni ispričajte što se dogodilo, a ja ću vama dati to što tako žarko želite. Znate da neću moći iskoristiti protiv vas ništa što mi kažete.
– Ne podcjenjujte moju inteligenciju, gospođice. Nisam primitivac iz jeftinih romana. Vrlo sam stvaran, od krvi i mesa.
– Ne razumijem zašto mi to govorite. – Starčev odgovor je zbuni. – Zaboravite. Trabunjam – pojasni J. C. dok sjeda u stolicu, na drugom kraju stola. – Zapravo, nisam vama ni govorio.
– Kako je papa umro?
Nastane tišina koja uznemiri Sarah.
– Službena verzija kaže da je umro od zastoja srca – najzad odgovori starac.
– Oboje znamo da nije bilo tako.
– Znamo? – reče J. C. – Uistinu to znamo? Namjeravate opovrgnuti službenu verziju?
– Službena verzija ne mora nužno biti istinita. Posljednjih sam dana naučila da smo svi žrtve obmane – odgovori Sarah, drskošću koja je i nju samu iznenadila.
J. C. se grohotom nasmije, ali iskreno.
– Što djevojčica zna o svemu tome?
– Priznajete da je službena verzija laž?
– Laž ili ne, to je jedina koju imamo. – I dalje govori svojim uobičajenim tonom. Starac nikad ne gubi smirenost i nikad ne kaže nešto zbog čega bi se kasnije mogao pokajati.
Potraži nešto u crnom kovčegu koji je donio sa sobom i koji je ostavio pokraj stola. Sad ponovo nešto gleda u njemu. Najzad pronađe što je tražio, neki stari papir i preda ga Sarah.
– Čitajte.
– Što je to? – Gleda ga. U službenom zaglavlju stoji »Smrtovnica«.
– Čitajte – ponovi J. C.
To je smrtovnica Albina Lucianija, Ivana Pavla I. Uzrok smrti infarkt miokarda; približno vrijeme smrti 23:30 sati; dan 28. rujna 1978. Nečitak potpis, vjerojatno dežurnog liječnika.
– To je službena istina o smrti pape – zaključi J. C. s osmijehom na usnama.
Sarah proučava dokument. Pita se zašto to Meštar nosi sa sobom.
– Prijeđimo mi na važnije stvari – uporan je starac.
Sarah mu vrati smrtovnicu i pogleda ga u oči.
– Ne. Još ne. Želim čuti vašu istinu.
– O kakvoj istini govorite? w
– Ova je smrtovnica sastavljena bez obdukcije – reče Sarah prisjetivši se razgovora s ocem u Mafri. – Istinu mi recite. Znate ono, obična razmjena.
– Imam ja i drugih načina da od vas dobijem što želim.
– Ne sumnjam. Ali možda će vam trebati sati, ili dani, a nije sigurno da ćete uspjeti. Ja vam nudim poštenu razmjenu.
– Što vi imate od toga da saznate istinu?
– Ništa posebno. To je samo znatiželja osobe kojoj se sve u što je vjerovala srušilo.
Razgovor se prekine na nekoliko sekundi. Meštar razmišlja. Za Sarah to nije samo obična znatiželja, iako možda tako djeluje, ona na taj način pokušava dobiti na vremenu. Osim toga, ni ona sama ne zna kamo će je to odvesti.
– Dajte. Ispričajte mi što se dogodilo u noći 28. rujna 1978.
Starac malo pričeka.
– Prije svega, želio bih ispraviti povijesnu grešku. Albino Luciani umro je 29. rujna 1978., sat nakon ponoći. Nema potreba da pitate kako to znam. Bio sam posljednji čovjek koji ga je vidio živog i prvi koji ga je vidio mrtvog. Umro je zbog onog što i sami vjerojatno već znate: postao je papa kojeg nisu željeli, opasan neprijatelj, i valjalo ga je eliminirati.
Ne govorim o vjeri. Pogriješilo se u procjeni njegova karaktera. Ako smo nakon završetka konklave i imali neka očekivanja, ubrzo smo se uvjerili da od toga neće biti ništa. Njegov je krhki izgled bio samo varka. Želio je smjesta počistiti kuću.
Prvi bi pali biskup Marcinkus i kardinal Jean-Marie Villot. Naše najjače karte u špilu. A vjerujte, isto se pisalo i drugima. S Marcinkusom i Villotom izvan igre ne bi dugo trebalo da dođu do Calvija i Gellija, a nakon toga poraz bi bio konačan. Ivan Pavao I. sam je sebi iskopao grobnicu. Nije bio poput Pavla VI. koji se brinuo samo o vjeri i religiji, a ostalo je povjerio kuriji i drugim sposobnim ljudima. A ne. Ivan Pavao I. bio je poseban, htio se obračunati s Crkvom kakvu poznajemo.
– Molim? – Sarah pažljivo sluša riječi tog Talijana.
– Mislite da bi Crkva ostala na nogama nakon čišćenja koje je namjeravao provesti? Naravno da ne. Vjernici bi se prestravili kad bi saznali za samo mali dio financijskog kriminala koji je Crkva počinila. Pavle VI., ni kriv ni dužan, bio bi smatran zločincem koji je primoravao svoje službenike da peru prljav novac i imaju udjela u tvornicama koje proizvode sve ono što je Crkva osuđivala, poput kontracepcijskih pilula, prezervativa i oružja. A sve to samo da zarade gomilu novca i što je moguće više tog novca usmjere na svoje privatne račune.
– Ali sve se to kasnije saznalo i ništa se nije dogodilo.
– Točno. Tada još nismo kontrolirali protok informacija i nismo to mogli izbjeći. Pa ipak, to je učinjeno na način da šteta bude minimalna.
– Kako možete tako mirno govoriti o ubojstvu Ivana Pavla I.? – upita Sarah.
– Cilj opravdava sredstvo, gospođice. Bilo je mnogo toga na kocki, a ne mislim pritom samo na poteze pravosuđa., Mnoge osobe, a i države, bile bi oštećene zbog akcija koje je papa namjeravao poduzeti.
– Koji je samo želio vratiti pravednost.
– Pojam pravednosti vrlo je subjektivan. Sigurno ste to već i sami shvatili. Licio Gelli bio je primoran napraviti plan izvediv u nekoliko sati, drastičan plan. Tu sam ja stupio na scenu kao krvnik Albina Lucianija. Moj je zadatak bio stajati kraj telefona i čekati. Villot je pokušao prolongirati izvršenje koliko god je to bilo moguće, pokušavši odgovoriti papu od njegova nauma, uvjeravajući ga i ponudivši mu razumna rješenja. Ali papa je bio neumoljiv. Svoju je sudbinu zapečatio 28. rujna, kad je obavijestio Villota i ostatak monsinjora o smjenama koje će nastupiti sljedećih dana, počev od Marcinkusa, koji je smijenjen istog trenutka. Kad se saznalo za papinsku odluku, nismo više imali izbora.
– Konačno rješenje – doda Sarah sarkastično i pomalo ljutito. – Rješenje svih problema. Ako ne služi našim ciljevima, treba ga ubiti, i to što prije. Popis žrtava takvog načina razmišljanja je poduži.
– Nemate pojma koliko. U svakom slučaju, te noći sa 28. na 29. došao sam u Apostolsku palaču. Jedan je monsinjor bio zadužen da očisti put, osigura prolaz i nestane. Tako je i bilo. Savršeno je odradio svoju zadaću.
– Želite reći da ste usred noći šetali Apostolskom palačom?
– Ne. Ušao sam ravno u papinske odaje, stepenicama koje nitko ne koristi. Obično su vrata prvog i trećeg kata zatvorena. Kako možete i pretpostaviti, te noći nisu bila. Još od doba Ivana XXIII. Švicarska straža više ne čuva papinske odaje. Nikog nisam susreo. Ušao sam u papinske odaje bez ikakvih poteškoća. Još je bio budan; razmijenili smo nekoliko riječi. Obavio sam zadatak i izišao. Kardinali će morati opet sahraniti papu i izabrati novog.
– Razgovarali ste s papom? Nadam se da te riječi ne možete izbrisati iz pamćenja...
– To je nebitno – pojasni J. C. pokazujući znake nestrpljenja. – Sljedećeg dana, onaj isti monsinjor koji mi je pomogao da uđem, zamolio me da ga posjetim u Vatikanu. To sam i učinio. Želio mi je dati papire, one koje sad pokušavamo vratiti, da ih čuvam... što sam i učinio – starac se nasmiješi, a oči mu se stisnu kao u mačke.
– Spremio sam ih na najsigurnije mjesto na svijetu. Čak me pomalo i zabavljala ta ideja. Kako sam mogao pretpostaviti da će ih ona budala Firenzi naći i prisvojiti?
– Zar nisu tražili da ih uništite?
– Ne, ne... Osim popisa i fatimske tajne, ostalo je bezopasno... to su bile samo papinske odluke u vezi s reorganizacijom Crkve. O nekima bi se dalo raspravljati više nego o drugima, ali ništa eksplozivno, barem ne za nekoga tko revno slijedi put vjere.
Ali popis je druga priča: kao što i sami znate, ne radi se o popisu članova P2 koji je svima poznat, nego o jednoj znatno osjetljivijoj verziji. Sadrži imena velikih ljudi i, konkretno, jednog ministra. Svaki bi trećerazredni sudac shvatio da postoji velika vjerojatnost da ih osudi zbog papina ubojstva. Nitko nije mogao ni zamisliti da bi se tako nešto moglo dogoditi... onaj prokleti rimski tužitelj...
U pokušaju da nitko ne posumnja ni na kakvu nepravilnost u vezi s papinom smrću, Villot je počinio niz grešaka kad je tijelo pronašla sestra Vincenza. Zahtijevao je od svih ljudi u Palači zavjet šutnje, a potom je osmislio službenu verziju koju je kasnije opovrgnuo sam Vatikan.
– Ne razumijem.
– Prva službena verzija govorila je da ga papin tajnik, otac John Magee, našao papu mrtvog u pet i trideset ujutro, a zapravo ga je sestra Vincenza pronašla četrdeset i pet minuta ranije.
– Zašto je to učinio?
– Nije bilo prikladno da jedna žena, bez obzira na to što je bila redovnica, slobodno ulazi u papinske odaje. Stvar imidža. Potom je Villot dao niz pogrešnih izjava i donio brojne neobične odluke. Rekao je da je papa u rukama držao svoju knjigu koju je čitao prije spavanja, Kempisov Nasljeduj Krista, posebno izdanje koje je zapravo ostavio u Veneciji. Prerano je pozvao stručnjake za balzamiranje. Ubrzo se saznalo da je tijelo našla redovnica. Ako se svim tih nedosljednostima pridoda i prenagljeno čišćenje odaja, jasno je da će ljudi shvatiti da se radi o ponašanju tipičnom za nekoga tko nešto skriva.
S druge strane, liječnici su morali samo surađivati s nama ako se nisu željeli suočiti s mišljenjem drugog liječnika. Lucianijev liječnik bio je doktor Giuseppe de Rós, njegov osobni liječnik iz Venecije, ali i njegov liječnik tijekom tih mjesec dana u Vatikanu. Bilo je važno da potvrdi dijagnozu kolega kad stigne u Rim. Villot ne bi dopustio obdukciju jer je bila zabranjena kanonskim pravom. Villot je bio kardinal kamerlengo i kao takav vrhovni šef Crkve do sljedeće konklave i izbora novog pape. Bio je iznimno zaposlen i vrlo nervozan zbog svega što se dogodilo.
– Razumljivo – zaključi Sarah.
– Doktor Giuseppe de Rós potvrdio je dijagnozu drugih liječnika, ali istina je da nije imao previše izbora jer se mogao samo složiti. Budući da obdukcija nije dolazila u obzir, da se nije tako požurilo sa svime, zločin bi bio savršen. Izabran je novi papa i život se nastavio. Ali smrt Ivana Pavla I. već je pobudila previše sumnji i sve se počelo urušavati, što je osobito naškodilo P2 koji se raspao 1981. Otada smo u sjeni više nego ikad prije.
– A kako su uspjeli uništiti P2?
– Pojedinosti su odveć zamršene. Recimo da su, tijekom godina, suci, novinari i neke policijske institucije slijedili trag koji je vodio do IOR-a, Banke Ambrosiano, P2 i do poslova koji su ih povezivali.
– A što se dogodilo s Villotom, Marcinkusom i upraviteljem Banke Ambrosiano? – Villot je bio teško bolestan u trenutku Lucianijeva ubojstva. Sam je zatražio zamjenu, ali nije mogao podnijeti da to bude Benelli. Villot je sam želio izabrati svog nasljednika. Benelli je bio čovjek vrlo sličan Ivanu Pavlu I. I on bi nanio nepopravljivu štetu. Nakon Lucianijeve smrti, Villot se smirio i umro u miru u ožujku 1979., u dobrom društvu.
Marcinkus je nastavio spletkariti u IOR-u, dugo vremena, sve dok ga nisu maknuli, a onda se vratio u Chicago. Nakon toga skrio se u nekoj župi na periferiji Phoenixa, u Arizoni.
Prema mišljenju starog J. C., Marcinkus je bio pravi govnar: nije imao prijatelja, nije imao suradnika, nije imao saveznika. Bio je sam sebi prijatelj i radio je jedino i isključivo za svoju korist. Zato je i mogao nastaviti sa svojim poslovima dugo vremena, dugo nakon što su Ivan Pavao I. i Villot napustili ovaj svijet. Tako je ostao na čelu IOR-a sve do 1989., pod zaštitom samog pape Wojtyle.
– Za razliku od ostalih – nastavi J. C. – Calvija su našli mrtvog 1982., zadavljenog pod mostom Blackfriars u Londonu. Pronevjera u Banci Ambrosiano na kraju je dostigla brojku od dvije milijarde dolara. Taj se novac izgubio, ali bio je vrlo koristan Gelliju i Marcinkusu. – Zanima li vas gdje je danas Gelli? – pita starac napravivši dramsku stanku. Zna da je njegova pripovijest došla do kraja. – Izdržava doživotnu kaznu u kućnom pritvoru u jednoj mirnoj vili u Arezzu, u Italiji. A što se mene tiče... eh, ja nisam nigdje.
Ponovo zavlada tišina. Tada Sarah postavi pitanje koje još čeka odgovor, možda upravo onaj koji je najviše zanima.
– Kako ste ubili papu?
– Dajte, gospođice Sarah Monteiro, ne očekujete valjda da vam ispričam sve za ništa, zar ne? Jedna stvar za drugu, niste li sami tako rekli? Ja sam svoj dio ispunio i previše. Sad ste vi na redu. – Zadovoljno se nasmiješi, poput čovjeka koji zna da je u pravu.
– To je moje posljednje pitanje. Moram znati kako ste to učinili.
– A ja moram znati gdje ste sakrili papire.
– I sami kažete da ne sadrže ništa eksplozivno.
– Jamčim vam da ne sadrže. I da su se pojavili u noći zločina, osim popisa i fatimske tajne, ništa se loše ne bi dogodilo. Bile su to samo bilješke i planovi preminulog čovjeka. Ali da se sad pojave, nakon toliko godina, mogli bi biti pogrešno protumačeni.
Sarah se mora složiti sa starcem. Iz kuta religioznih struktura, Sveta Stolica pred mišljenjem javnosti ostala bi institucija udaljena od skrupula i moralnosti koje tako gorljivo brani.
Ti bi dokumenti, među ostalim, potvrdili da se netko potrudio da nestanu. Uprijet će se prstom u najviše instancije kurije i Crkva se možda nikad neće oporaviti od strašne optužbe za urotu i ubojstvo.
– A zašto je vama sve to važno? Teško je povjerovati da vas zanima Crkva.
– Neke tajne moraju ostati u sjeni, neke istine ne bi trebalo iskopati.
– Prije ili kasnije netko će opet nabasati na njih i istina će izići na svjetlo dana.
– Onda neka to bude što kasnije. Kad budem mrtav, baš me briga što će učiniti s papirima. Ali dotad, bolje da su kod mene.
– Ne želite ih uništiti?
– Ne, možda će mi jednom zatrebati. A sad, surađujte sa mnom i održite riječ.
– Održat ću je. Želim samo da odgovorite na moje posljednje pitanje – odgovori Sarah, u posljednjem pokušaju da dobije na vremenu.
Starac utone u duboku, uznemirujuću tišinu. Sarah osjeti nelagodu. Iako se čini da laže, ona uistinu mora znati kako je J. C. ubio papu. Ne zna zašto, ali osjeća strahovitu potrebu da to sazna.
– Ovako ćemo: recite mi ono što me zanima pa ću vam ispričati.
– Ali... – Sarah je neodlučna.
– Uvijek ispunim ono što obećam – doda starac.
Sarah u to nimalo ne sumnja. Nešto drugo je njezin problem. Čim progovori, J. C. će je zaboraviti ili ubiti.
– Čekam – požuri je J. C.
– Dobro: papiri su skriveni na sigurnome mjestu.
Djevojka zastane.
– To jako dobro znam. Završite, molim vas. – Suhi glas daje na znanje da više ne trpi okolišanje.
– Onda ćete shvatiti da su tako dobro skriveni da ja više nemam nikakvu kontrolu nad njima.
– Što želite reći?
– Papiri su u Vatikanu – odgovori Sarah potpuno samouvjereno. – Odande su izišli i tamo se trebaju vratiti. Papiri jednog pape pripadaju Vatikanu.
– Sigurno se šalite.
– Ne. Sasvim sam ozbiljna.
Mračan izraz lica J. C. ne ostavlja mjesta sumnji. Iznenadno bljedilo istakne njegove staračke bore. Najednom se počne gušiti poput astmatičara. Sarah prvi put ugleda njegovu ljudsku stranu. Nije automat koji zapovijeda i odlučuje o životima drugih ljudi kako mu se prohtije, samo je krhki starac na kraju svog puta.
– Znate li što ste učinili?
– Znam li? – Strah i ravnodušnost miješaju se u njezinoj duši.
– Vaš otac i vaši prijatelji su mrtvi, zahvaljujući vama.
– Neka tako bude. – Oči joj se ispune suzama koje nastoji zadržati. – Svjesna sam da sam učinila što sam morala. Neće biti po vašem.
– Zar doista vjerujete da se neću domoći papira samo zato što su u Vatikanu? Zašto mislite da nemam svoje ljude tamo, kao i 1978.?
– Vremena su se promijenila.
– Nemojte se zavaravati.
Sarah želi povjerovati u to da su se stvari promijenile. Točno je da je konzervativna struja sve jača u samom srcu Crkve, znatno manje liberalna i moderna nego što je to Albino Luciani želio, ali ljudi koji je čine danas su neki drugi ljudi. U današnjem Vatikanu više nema Villota ni Marcinkusa.
– Ako se nisu promijenila, ne trebate se zabrinjavati. Sutra, ili najkasnije za nekoliko dana, opet ćete imati papire u svojim rukama.
Starčev pogled otkriva joj da neće biti tako.
– A gdje su ostali?
– Ostali?
– Ne pravite se blesavi. Vi ste imali samo popis. Gdje je ostatak papira?
Na trenutak poželi izmisliti nešto, ali odbaci tu ideju. Bolje da ne steže omču. Možda je sve već predaleko otišlo.
– Mogu govoriti samo o popisu. O ostalome ne znam ništa.
Čovjek pričeka nekoliko trenutaka. Kad je razmislio, kucne štapom triput po podu. Smjesta se pojavi pomoćnik.
– Vodi je. Eliminiraj oca, kćer i dvostrukog agenta, svih troje. Zatim mi dovedi Mariusa Ferrisa. Moramo o mnogočemu razgovarati. Ali najprije neka gleda kako umiru.
– To zna dobro razvezati jezik – odgovori pomoćnik i nasmiješi se.
– Kamo je vodite? – reče glas nekoga tko je upravo ušao.
– Na stratište – odgovori pomoćnik sarkastično.
Barnes je uhvati za drugu ruku i bez razmišljanja iščupa iz ruku pomoćnika.
– Što činite? – upita J. C.
– Sjednite – naredi Barnes Sarah prije nego što se obrati starcu. Papire je poslala u Vatikan.
– Znam. Platit će za to.
– Primio sam poziv, upravo iz Vatikana, prije nekoliko minuta. Starac se začudi. Izraz nevjerice zamrači mu pogled.
– I što žele?
– Ne radi se o tome što žele nego što naređuju.

Poglavlje

57

Posljednja obrana

28. rujna 1978.


Ured Njegove Svetosti Ivana Pavla I.

HHans je imao buran dan i predosjećao je da će se naredni sati pretvoriti u jednu od onih beskrajnih, besanih noći.
Šef sigurnosti Švicarske straže cijelo je poslijepodne primao kontradiktorne upute. Većina ih je dolazila iz Državnog tajništva; neke od šefa Vatikanskih arhiva; neke od tajništva Sinode; neke, pak, iz Kongregacije za doktrinu vjere.
Tajnik kardinala Jeana Villota tog istog popodneva javio mu je da mračni prolaz Lava XIII., obično zatvoren, mora biti otvoren: kasnije mu je sam prefekt za Doktrinu vjere dao na znanje da to neće biti nužno; iz ureda kardinala Paula Marcinkusa preporučeno mu je da raščisti prilaze odajama pape Lucianija; drugi podređeni raznim kardinalima prošetali su uredima Švicarske straže i predali mu detaljne upute o sigurnosti na koje nije bio naviknut.
Iz svega toga Hans je zaključio da će se vjerojatno održati nekakav važan sastanak u radnoj sobi pape Lucianija, koja se nalazila odmah pokraj privatnih papinskih odaja u Apostolskoj palači. Ipak, razmišljao je šef sigurnosti, izgleda da je riječ o sastanku na kojem će se raspravljati o politici, ali neformalnom sastanku jer nije dobio nikakvo službeno priopćenje od glasnogovornika Vatikana, što je bio običaj u takvim slučajevima. Jedino što je mogao zaključiti iz gomile faksova koji su pristigli, telefonskih poziva i posebnih uputa jest da će sastanku nazočiti državni tajnik Jean-Marie Villot, biskup Paul Marcinkus i rimski vikar, nadbiskup Ugo Poletti.
Hans se uputi prema Apostolskoj palači i pojača stražu na glavnom ulazu. Potom nazove jednog podređenog da pripremi sve u stražnjem dijelu zgrade: razna tijela dodijeljena različitim osobama bila su detaljno obaviještena da kardinale uvedu prolaskom kroz tajna vrata. Otamo će se popeti bočnim stepenicama i do hodnika palače doći bez ikakvih problema. Švicarska straža morala se pobrinuti da zatvori sve prilaze i da spriječi bilo kakvo ometanje. Kardinali – kojigod bili – nikoga ne smiju sresti putem i do radne sobe pape Lucianija stići će za manje od četiri minute i pedeset sekundi. Hans je odredio i da na svakih dvadeset i pet metara bude po jedan par stražara u civilu, a na ulaznim vratima radne sobe dvojica njegovih ponajboljih ljudi, svečano odjevenih, kako je nalagao običaj.
U predvorju velike radne sobe nalazio se radni stol za kojim je sjedio nekadašnji pomoćnik Ivana XXIII., kojeg nije želio otpustiti i kojemu je povjeravao zadatke koji su bili više na razini običnog kurira nego papinskog savjetnika.
Sredinom poslijepodneva dvojica papinskih tajnika napustila su svoje urede. Tako je Hans znao da sastanak uskoro počinje. Voki-tokijem priopćili su mu imena kardinala, redom kako su dolazili.
– Kardinal Villot se penje, gospodine.
– U redu – odgovorio je Hans.
Pola minute kasnije karakterističan zvuk voki-tokija iznova se začuo:
– Penju se kardinal Ugo Poletti i monsinjor Agostino Casaroli, gospodine.
– Hvala.
Monsinjor Casaroli obavljao je dužnost savjetnika Ureda za javnost, svojevrsnog vatikanskog ministarstva za vanjske poslove.
Nekoliko minuta kasnije ponovo je zapucketao narednikov radio i stražar pred ulaznim vratima javio mu je tko su novi uzvanici.
– Biskup Marcinkus i monsinjor De Bonis, gospodine.
I Marcinkus i De Bonis pripadali su upravi Vatikanske banke.
Točno četiri minute i pedeset sekundi kasnije na kraju hodnika pojavili su se oni prvi, koji su na vrhu stepenica pričekali da im se pridruže i ostali.
Hans je pogledao stražu. Sve je bilo u redu.
Kad se pet kardinala okupilo, razmijenili su nekoliko riječi i gotovo smjesta se uputili k Papinoj radnoj sobi. Bila je to čudna družina. U Vatikanu se govorilo da su Villotovi »prijatelji« – oni koji su ga od milja zvali Jeanni – bili ogorčeni novim smjernicama koje je planirao papa Luciani. Sudeći prema poduzetim mjerama opreza, bilo je jasno da kardinali Villot, Marcinkus, De Bonis, Casaroli i Poletti ne žele da ih netko vidi zajedno.
Od samog pogleda na tih pet ljudi u hodniku Hans se strese. Njihovi blagi i pobožni pokreti postali su jezivi, a lelujanje crnih halja davalo im je mračan i zlokoban izgled.
Nisu mu se obratili niti jednom jedinom riječi. Ušli su i za sobom zatvorili vrata.
Njegova Svetost nije vidio kad je pet prelata ušlo. S prozora radne sobe promatrao je rimske krovove. Već se gotovo priviknuo na ovakve posjete u neprilično doba dana. Od one nesretne konklave na kojoj su ga imenovali Vrhovnim poglavarom, članovi kurije nisu prestajali sa svojim spletkama: dobro je znao da je okružen vukovima. Ne okrećući se, Albino Luciani prošapta:
– Dugo vam je trebalo.
Villot krajičkom oka pogleda svoje prijatelje i učini blag pokret rukom kojim ih zamoli da ništa ne poduzimaju i da puste Papu da on govori.
Ivan Pavao I. se okrene i pogleda ih onim svojim obješenjačkim pogledom koji je kod njegovih neprijatelja pobuđivao samo još veću podozrivost.
– Da, dugo vam je trebalo. Osim toga, očekivao sam da će još neki kardinali doći. Iznimno bi me veselilo vidjeti vas sve na okupu. Kad već sudjelujete u zajedničkim aktivnostima, pretpostavljao sam da ćete se i zajedničkim snagama pokušati zaštititi od optužbi koje su se obrušile na vas.
– Sve su to laži, Sveti Oče – požali se De Bonis, skriven iza Marcinkusa.
– Naravno, kardinale. Da nije tako, vi sad ne biste bili ovdje – odvrati Papa. Potom priđe svom radnom stolu i sjedne. Pet kardinala ostane stajati na nogama. Papa otvori jedan od brojnih fascikala na stolu i pogleda prelate preko naočala. Zatim se vrati papirima. – Prije nekoliko dana, kao što već vjerojatno znate, primio sam povjerenstvo američkih tajnih službi.
Villot glasno uzdahne. Konačno su Amerikanci učinili korak. Gotovo je sigurno da ga je CIA obavijestila o postojanju određenih političkih grupacija u kuriji koji su napadali državnog tajnika i Marcinkusa iz pomalo nejasnih razloga. Bilo je za očekivati da su Amerikanci uvjerili Ivana Pavla I. u nepostojanje lože P2.
– To je izvrsna vijest, Sveti Oče. Održavati dobre odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama mudra je odluka. CIA je uvijek bila od velike koristi Crkvi, a njezini direktori milosrdni su ljudi.
– Možda ne znate, kardinale Villot, da CIA nije jedina obavještajna agencija u Americi. A na svu sreću, ni svi američki političari i suci nisu tako »milosrdni« kako biste vi to željeli. Naprimjer, ovi prijatelji koji su me posjetili nisu bili nimalo »milosrdni« prema vama.
– To su križevi koje nam šalje Gospodin – procijedi kardinal Casaroli. – Stoički ćemo podnijeti vražje spletke, Sveti Oče.
– Da. Nadam se da to možete podnijeti.
Albino Luciani ustane s fasciklom u ruci i mahne njime prema kardinalima. U njegovim je očima bilo više žaljenja negoli bijesa, ali nije mogao zanemariti sadržaj one informacije.
– Što se to radili cijelo ovo vrijeme?
– Život smo posvetili dobrobiti Crkve, Sveti Oče – reče Villot odlučno.
– Dobrobiti Crkve? – razdraženo upita Luciani. – Kakva je to Crkva kojoj treba da se njezini sluge povlače po tajnim sastancima i nedozvoljenim crkvenim saborima, kardinale Villot? Otkad je to Crkvi potrebno da se njezini pastiri udružuju s masonima, kardinale Poletti? Kakva se to Crkva brani gomilajući prljavi novac na Bahamima i u državama koje su porezni raj, monsinjore Marcinkus? I otkad to Rim zanima ulaganje u pornografiju, monsinjore De Bonis? Ili smo možda milosrdni, kardinale Casaroli, kad spletkarimo u zemljama na rubu rata?
Svi su se željeli obraniti, ali Villot je prvi uzeo riječ.
– To su teške optužbe, Sveti Oče!
– To je nedopustivo! – promuca Poletti.
– Tko širi takve klevete? – zanimalo je Casarolija.
Papa Ivan Pavao I. pogleda ih krajičkom oka.
– Netko tko vas dobro poznaje, u svakom slučaju.
Marcinkus hrabro istupi korak naprijed i bijesno poviče:
– Ako Sveti Otac nije sposoban uvidjeti kad se djeluje za dobrobit Crkve, možda bi o tome trebalo donijeti posebnu odluku!
Odgovorna osoba za vatikanske financije, deklarirani neprijatelj Ivana Pavla I. još od vremena dok je ovaj bio venecijanski biskup, bio je jedan od onih koji su u posljednje vrijeme ozbiljno razmatrali mogućnost da Papu smjene s dužnosti, pod izlikom mentalne nesposobnosti.
– Monsinjor Marcinkus bi sigurno morao znati razliku između »djelovanja za dobrobit Crkve« i »dobrog djelovanja u Crkvi«! – poviče Albino Luciani.
De Bonis obiđe halju Jean-Marie Villota s namjerom da priđe bliže Papi i zatraži milost:
– Sveti Oče... možda smo loše učinili, ali imali smo dobre namjere...
– Maknite se od mene! – poviče Papa. – Ako ste griješili iz zle namjere, Bog će vam to naplatiti. Ali ako ste griješili iz neznanja, onda su moji prethodnici bili slijepi. U svakom slučaju, nećete ostati na svojim dužnostima.
Villot bijesno pogleda Svetog Oca.
– Ne možete to učiniti!
– Sutra ujutro predat ću papire o vašoj zamjeni i zamjeni svih ostalih s njihovih dužnosti u kuriji, kardinale Villot – zaključi papa Luciani.
I napusti prostoriji vidno uznemiren. Papa se nasloni na zatvorena vrata. S druge strane bili su njegovi neprijatelji. Molio je Boga da mu oprosti onaj ispad bijesa.
Hans, šef sigurnosti u Vatikanu, – vidio je pet najmoćnijih kardinala kurije kako izlaze iz radne sobe: Jean-Marie Villot, koji je nosio crni plašt obrubljen crveno, bijesno je hodao i sipao uvrede, a zatim skrenuo da se spusti niz stepenice. De Bonis je izišao odmah poslije Paula Marcinkusa i ponizno ga je molio da mu objasni: »Zar Veliki Meštar neće nešto poduzeti, kardinale?« »Ostavite me na miru«, odgovori mu Božji bankar. Casaroli i Poletti izišli su brzim, kratkim koracima, mašući rukama: »A lijepo sam govorio, lijepo sam govorio... Ovaj će nam papa samo donijeti probleme«.
Hans je čuo galamu, ali nije bio siguran zbog čega se podigla. Prošao je rukom kroz kosu, od čela prema vratu, i najednom zaustavio pogled na dvojici švicarskih stražara koji su čuvali radnu sobu.
– Što ste čuli? – upita.
– Ništa, gospodine – odgovori stražar s višim činom.
– Odlično.

Poglavlje

58

Ne radi se o tome što žele, nego što naređuju – ponovi Barnes u sobi za ispitivanje, u srcu Manhattana.
– Naređuju? – poviče J. C. – Ne budite smiješni.
– Imaju popis.
– Što? – promuca pomoćnik.
– Istina je – potvrdi Barnes. – Potvrđujete li to? – upita Sarah.
Djevojka kimne glavom.
– Dobro – reče starac. – Što naređuju?
– Neće poduzeti nikakve mjere ako ovo završi sad i ovdje. Bez mrtvih, bez ranjenih. U suprotnom, upotrijebit će sva raspoloživa sredstva protiv nas, uključujući i objavljivanje popisa.
Starac sve teže diše.
– Nešto tu nije u redu.
– Kako to mislite, gospodine? – upita pomoćnik.
– Ako Vatikan ima papire, zašto traže njihovo oslobađanje? Trebalo bi im biti svejedno.
Njegovo razmišljanje ima smisla, ali praktičan čovjek poput njega ne prepušta se nagađanjima. Žena ga je prevarila. Nije vjerovao da je sposobna za tako nešto. Meštar odluči igrati Sarahinu igru do kraja kako bi vidio gdje će ga odvesti. Možda se to pokaže učinkovitijim od mučenja.
– A ako pristanemo? – upita starac muklo.
– Sve će ostati kako jest. Nitko neće ništa izgubiti. Ali traže da žena potvrdi jednom vatikanskom izaslaniku da su oslobođeni.
– Ne smijemo pristati, gospodine – javi se pomoćnik. – Još se možemo domoći ostalih papira.
Sarah je jasno da hodaju po rubu provalije i razmišlja kako mora nešto učiniti da stavi točku na njihove dvojbe.
– I ostali papiri su na putu u Vatikan – slaže.
– Što ste rekli? – Meštar još više nabora čelo. Njegove se sumnje pojačaju.
– Poslala sam i ostale papire u Vatikan – ponovi Sarah.
– Ali rekli ste da ne možete odgovarati za njih.
»Prokleti starac ima dobro pamćenje«, pomisli Sarah.
– Jasno. Nisu kod mene, ali nisu još ni u Vatikanu. Za predaju je zadužena osoba od posebnog povjerenja.
– Laže – reče pomoćnik.
– Ne možemo riskirati – poviče Barnes.
– Znatno više riskiramo ako papiri nisu kod nas – naglasi pomoćnik.
– Stav Vatikana je jasan. Ako sve završi ovdje, papiri će ostati na dobro skrivenom mjestu. Nitko neće znati da postoje i, što je još važnije, neće biti posljedica ni za koga tko je sudjelovao na ovom nesretnom zadatku.
– Gospodine, dajte mi još dva sata i iščupat ću istinu iz starog – reče pomoćnik.
– Nažalost, nemamo dva sata – obavijesti ih Barnes. – Žena se mora naći s vatikanskim poslanikom u roku od sat vremena u Waldorf Astoriji.
J. C. sve to sasluša ne trepnuvši. Čini se da su najbolje karte u rukama suparnika. Preostaje još samo jedno.
– Mogu li nasamo razgovarati s vama? – upita Barnes Meštra, prekinuvši mu tijek misli.
– Molim? – Meštar je smeten. – Da, da – najzad odgovori. Ustane oslonivši se na štap. – Iziđimo u hodnik.
Barnes pođe za starcem koji je i dalje duboko uronjen u svoje misli.
– Jeste li provjerili odakle je poziv upućen? – najednom upita.
– Naredio sam da to učine, ali još mi nisu javili – odgovori Barnes.
– Je li vam to bilo uvjerljivo? – Mišljenje agenta CIA-e je važno, osobito kad se radi o veteranu poput Barnesa.
– Sve je to vrlo čudno. Sveta Stolica tako ne radi, ali mogla bi biti istina. To je prijetnja bombom i ne možemo riskirati da eksplodira.
– Dok čekamo da vaši ljudi potvrde autentičnost poziva, moramo se suočiti s vatikanskim ultimatumom.
– Da. Bojim se da smo u osjetljivoj situaciji.
– Da. – Starac se ponovo zamisli. – Možda je to naš spas – reče nakon kraćeg razmišljanja.
– Mislite? – Čini se da Amerikanac nije baš tako siguran.
– Moraju se naći s poslanikom u Waldorfu u roku od sat vremena, je li tako?
– Tako je.
– Dobro, izvrsno. Pokušat ćemo se vratiti u igru. Pošalji ih u Waldorf.
– Jeste li sigurni?
Ledeni pogled jasno govori da je takvo pitanje nepotrebno.
– Samo ih pošalji. Ja ću se pobrinuti za ostalo.
– Oglušit ćete se o ultimatum?
– Naravno da ne. – Starčev um radi punom parom dok smišlja plan. – Ali to nam je jedina mogućnost da vratimo dokumente.
– Ne vjerujete da ih je poslala u Rim?
– Popis možda i jest, ali ostalo nije.
– Zašto tako mislite?
– Sve upućuje na Mariusa Ferrisa u New Yorku. I sad smo tu. Možemo potvrditi da papire nisu taknuli otkad su došli ovamo. Prema tome, moraju biti ovdje skriveni.
Barnes se na trenutak zamisli.
– A što ako niste u pravu?
– Ako nisam u pravu, malo će zakasniti na sastanak s poslanikom u Waldorfu. Ali u ovom trenutku ključno je domoći se dokumenata. Ako je poslala popis, jedini način da ga vratimo je da imamo ostale papire.
– Što imate na umu?
Dok njih dvojica raspravljaju, pomoćnik priđe Sarah.
– Misliš da si jako pametna, kučko? – promrmlja, gotovo zalijepivši usne na njezino uho. – Ako odavde i iziđeš živa, sjeti se da ću ti uvijek biti za petama. Nećeš imati ni sekunde mira.
Sarah se strese, ali zna da ništa ne ovisi o muškarcu koji joj prijeti. Starac je glavni, ili je to barem bio dosad jer, srećom, na scenu je stupio Vatikan. Sljedeće minute bit će odlučujuće. Ipak, ne želi se zanositi.
– A jednog dana – nastavi pomoćnik – kad to najmanje budeš očekivala, ući ću ti u kuću, doći do tvog kreveta i probuditi te.
»Umukni, idiote«, reče Sarah u sebi. Kako bi mu to rado naglas rekla. Ipak, bolje da ga više ne izaziva. Mogao bi izgubiti kontrolu i zaboraviti Meštrovu zapovijed.
Barnes i starac vrate se s istim mračnim izrazom s kojim su i izišli iz sobe.
– Oslobodi ih – naredi šef.
– Ali, gospodine... – pokuša se pobuniti pomoćnik.
– Tišina – odsječe starac snažnim glasom. – Oslobodi ih. I pobrinite se da se ona s poslanikom nađe na vrijeme.
Snuždeni pomoćnik grubo je zgrabi i odvuče iz sobe.
Barnes ostane gledati za njima u hodnik i primjećuje blagi osmijeh na starčevu licu.
– Jeste li sigurni u to što činite? – upita agent CIA-e.
– Potpuno. Budite mirni. Dobit ću dokumente. Samo je pitanje vremena.
– Ali nemamo ga baš puno – odgovori Barnes bojažljivo. – A nakon toga?
– Kad dobijem papire, ubijte svih.
Najednom nazove nekog s mobitela.
– Francesco, Presvijetli, želio bih te nešto zamoliti.